Professional Documents
Culture Documents
Obilježavanje tristogodišnjice rođenja Jean-Jacquesa Rousseaua nastavlja tradiciju Vienca koji je još
davne 1878, u godištu X, zabilježilo stogodišnjicu njegove smrti. Iako u Viencu nije nikada prevođen
(prevedena je samo Indijska koliba Bernardina de Saint-Pierrea, koji je danas poznatiji po romanu Paul et
Virginie i njegovim višestrukim ekranizacijama u raznim plavim lagunama), Rousseau se odavno
nametnuo kao pionir novoga doba.
Dok s Voltaireom završava stari svijet, s Rousseauom započinje novi, kaže već Goethe. Voltaire, sinonim
vrhunca britke francuske kulture, „nečasni“ nasljednik Racinea i klasicizma, intelektom se bori protiv
nepravdi i ekscesa. On ostaje vjeran tradiciji libertinaca; voli lagodan život, uživanje, luksuz i sva
ovozemaljska dobra, kako to jasno kazuje njegov Le Mondain (1726). Jean-Jacques, pak, nije hedonist.
Ženeva, u kojoj je rođen, protestantizam, i otac urar, ipak mu nisu mogli navijestiti njegovu sudbinu
lutalice, revolucionara i „divljaka“. Usprkos stereotipu strastvena, naivna i sentimentalna ljubitelja
prirode koji se ne snalazi ni u društvu ni sam sa sobom, koji će ga pretvoriti u Kandida, u Rousseaua, za
razliku od Voltairea, ništa nije ni lako ni jednostavno. Mi(s)tifikacija, još za života, približava Rousseaua
još jednom suvremeniku, zloglasnom markizu de Sadeu, kojega su također osudili zbog poetičkog
imperativa da „kaže sve“ (tout dire). Obojica su neke vrste paradoksalnih spodoba. Jean-Jacques, krajnje
velikodušan i ohol, puritanac i lažac, kolerik i mizantrop, sramežljivi egzibicionist i odvažni voajer,
amalgam oksimoronskih epiteta koji će dovesti do ludila i do manije proganjanja.
Život pretvoren u niz anegdota
Kontradikcija koja se nadvija nad njegovim životom i djelom najkraći je put prema
pseudopsihoanalitičkoj vulgati i karikaturi koja Rousseauov život pretvara u niz anegdota: od majke koja
umire pri porodu i sedam godina starijega brata Françoisa koji je netragom nestao, ujaka protestantskog
pastora i njegove supruge koji ga odgajaju, do izgona njegova oca Isaaca zbog svađe sa sugrađaninom, da
spomenemo samo neke od onih što na neki način navješćuju njegov pustolovni život. Zatvorena gradska
vrata postaju znak prsta Božjeg – šesnaestogodišnji Jean-Jacques odlazi u svijet. Bit će i šegrt, i sluga, i
učitelj glazbe, i zabavljač, i travar, i kućni učitelj, i pomalo lopov. Gđa de Warens, barunica koja se netom
preobratila na katoličanstvo, pridružit će mu se u Annecyju, zatim u Charmettesu, pored Chambéryja.
Zamišljajući je kao staru bogomoljku, očaran je dobrom, željnom ženom jedva starijom od njega, a
napose njezinim grudima. Njihov susret na putovanju do crkve u Annecyju, na Cvjetnicu 1728, prema
Jeanu Grenieru, sudbonosan je kao i susret Dantea i Beatrice ili Petrarce i Laure. Ona, „mama“, kako je
on zove, uvući će „maloga“ i u jednu vrstu ménage à trois, najprije s Claudeom Anetom, a poslije s
Wintzenriedom. No mnogo važnija od sentimentalnog odgoja jest biblioteka gospodina de Conziéa, koju
on pretvara u vlastitu „trgovinu ideja“.
Jean-Jacques Pradier, Kip Jean-Jacquesa Rousseaua u Ženevi Rousseauova kuća u Ženevi (lijevo) i grob u Panteonu u
Parizu (desno)
Iako se zbog gđe de Warens preobratio, ubrzo se vraća protestantizmu, mijenjajući vjeroispovijed kao
žene i zanimanja, usavršavajući filozofiju dolce far niente. Izmišlja novu metodu bilježenja glazbe koju
Akademija odbija uz obrazloženje da je taj sustav neučinkovit, i da ga je već izmislio otac Souhaitty. On
ne odustaje i sam tiska svoju Disertaciju o modernoj glazbi. Povezuje se s nekoliko mjeseci mlađim
filozofom i enciklopedistom Diderotom, koji mu 1749. povjerava bilješke o glazbi
za Enciklopediju. Postaje tajnik nesposobnoga francuskog ambasadora, grofa de Montaigua u Veneciji,
gdje susreće kurtizanu Zuliettu, na čiji se mudri savjet (Lascia le donne, e studia la matematica.) oglušio.
Nakon godinu dana grof ga otpušta zbog neviđene arogancije. Postaje ljubavnik sobarice u konačištu ili
pralje po imenu Marie-Thérèse Le Vasseur, koja će mu podariti petero djece koje on ostavlja u sirotištu.
Prvi će to obznaniti upravo Voltaire u svom anonimnom pismu Les Sentiments des citoyens. Rousseauovo
je naknadno opravdanje, pak, nesnosna svojta. U svakom slučaju, još jedna anegdota koja će trajno
obilježiti autora koji je poslije napisao Émile ili O odgoju.
Čovjek je dobar, ljudi su loši
Ključni trenutak u karijeri Rousseau duguje Akademiji u Dijonu. Dva puta, 1749. i 1755, ona je lansirala
natječaj koji je razbuktao maštu glazbenika filozofa. Prvi je postavio pitanje: je li znanstveni i umjetnički
napredak pridonio uzdizanju duhova ili njihovu izopačivanju? Rousseau je slučajno naišao na Mercure de
France koji je objavio natječaj kada je išao u posjet Diderotu, koji je tada bio zatvoren u Bastilji zbog
svog Pisma o slijepcima. Raspravljao je s prijateljem, i ne zna se je li mu Diderot sugerirao odgovor ili je
sam Rousseau došao na genijalnu ideju da su znanje, kultura i društvo samo izopačili ljude, koji su po
prirodi dobri. Rousseau je dobio nagradu i u tili čas postao slavan. U dvije godine tiskano je četrdeset
devet pohvala i pokuda.
Naslovna stranica Rousseauve Rasprave o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima iz 1755.