Književnost i jezik na državnoj maturi

Ispit ukupno sadrži 72 zadatka i nosi 80 bodova. Ispit prve cjeline sastoji se od dvaju
dijelova i podijeljen je prema područjima ispitivanja.

Prvi dio ispita prve cjeline provjerava razumijevanje književnog teksta, književnoteorijska
i književnopovijesna znanja te se sastoji:
a) od osam polaznih tekstova uz koje su vezane skupine od pet zadataka višestrukog
izbora
b) od triju zadataka višestrukog izbora s dopunjavanjem koji nisu vezani uz polazni tekst
c) od sedam zadataka povezivanja koja nisu vezana uz polazni tekst
d) od dvaju zadataka povezivanja koja nisu vezana uz polazni tekst.

Drugi dio ispitne cjeline čini dvadeset zadataka višestrukog izbora kojima se ispituje
znanje hrvatskoga jezika.
O književnim razdobljima i važnijim djelima hrvatske književnosti te o gramatičkim i
pravopisnim pravilima možete više saznati, kao i provjeriti svoje znanje, na našem portalu
hrvatskijezik.eu.

Eseji na državnoj maturi 2013./2014.

A razina
1. Sofoklo, Antigona
2. M. Držić, Dundo Maroje
3. J. W. Goethe, Patnje mladog Werthera
4. E. A. Poe, Crni mačak
5. F. M. Dostojevski, Zločin i kazna
6. G. Flaubert, Gospođa Bovary
7. M. Cihlar-Nehajev, Bijeg
8. F. Kafka, Preobražaj
9. A. Camus, Stranac
10. J. D. Salinger, Lovac u žitu
11. A. B. Šimić, Preobraženja
12. M. Krleža, Povratak Filipa Latinovicza
13. M. Krleža, Gospoda Glembajevi
14. R. Marinković, Ruke (Anđeo, Prah, Zagrljaj, Ruke)
15. A. Šoljan, Kratki izlet

B razina
1. Sofoklo, Antigona
2. G. Boccaccio, Decameron (uvod, 1.dan – 1.novela, 2.dan – 3.novela)
3. I. Gundulić, Dubravka
4. J. W Goethe, Patnje mladog Werthera
5. V. Novak, Posljednji Stipančići
6. H. Ibsen, Nora
7. A. G. Matoš, Pjesme
8. M. Krleža, Gospoda Glembajevi
9. D. Cesarić, Lirika
Vrste eseja na državnoj maturi
1. INTERPRETATIVNI ŠKOLSKI ESEJ

U ovoj vrsti eseja pojavljuje se pjesma, ulomak iz proznog ili dramskoga književnog djela s
popisa ispitnih djela koji se odnosi na tekuću školsku godinu.
Ponuđene tekstove u ovom zadatku otvorenoga tipa učenik bi trebao razumjeti i književno
procijeniti, iako nužno ne mora poznavati cjelokupno stvaralaštvo autora teksta. Ponuđeni
tekst popraćen je informacijama o naslovu, autoru i kontekstualnim napomenama kojima
se ponuđenom ulomku upotpunjuje smisao.

2. USPOREDBENA RAŠČLAMBA DVAJU ILI VIŠE TEKSTOVA

U ovom tipu zadatka zadaju se najmanje dva teksta koja povezuje neko obilježje,
primjerice tematika, glavni motiv, književna vrsta, stilska epoha i sl.
Treba izreći vlastiti stav koji se temelji na književnoj naobrazbi. Očekuje se da uočite
problem, sličnosti i razlike ponuđenih tekstova. Treba promišljeno čitati ponuđene
tekstove i smjernice za pisanje koje uspostavljaju vezu između tekstova.
Uz ponuđene tekstove pojavljuju se i informacije o naslovu, autoru i druge kontekstualne
napomene kojima se ponuđenom ulomku upotpunjuje smisao.

3. RASPRAVLJAČKI ŠKOLSKI ESEJ

Raspravljački školski tip eseja do sad je, uglavnom, bio usmjeren na znanja iz opće kulture
(čitanje, knjige, kulturu) i poznavanje suvremene društvene stvarnosti (sport, video-igrice),
no može se pojaviti bilo koji problem iz svijeta rada, slobodnog vremena, umjetnosti,
sporta, medija, potrošačkoga društva, tehnološkoga napretka, ravnopravnosti spolova,
nasilja u društvu.
Raspravljači školski esej, pa i onda kad je riječ o književnosti, nikako ne predviđa niti
očekuje jedinstveni odgovor. Dapače, od učenika se očekuje da predoči svoje osobno
kulturno iskustvo potkrijepljeno pročitanom lektirom i pokaže sposobnost analiziranja i
sintetiziranja teme koju propituje.
 PRIMJERI UVODA ZA ESEJE

1. SOFOKLO (496.- 406. pr. Kr.), ANTIGONA

Sofoklo je, uz Euripida i Eshila, jedan od najvećih grčkih tragičara antičke grčke
književnosti. Ovo razdoblje započelo je u 8. stoljeću prije Krista, a trajalo je do 529.
godine. Sofoklo je stvarao u klasičnom razdoblju antičke književnosti. Junaci njegovih
drama više nisu titanske ličnosti kojima upravljaju usud i volja bogova, već stvarni ljudi koji
sami odlučuju o svojoj sudbini. On je ujedno i prvi tragičar koji je uveo junakinje u svoje
tragedije.

2. GIOVANNI BOCCACCIO (1313.–1375.), DEKAMERON

Giovanni Boccacio jedan je od najznačajnijih predstavnika humanizma i predrenesanse,

razdoblja koje je obilježilo 13. i 14.st., a započelo je u Italiji. U ovom razdoblju javlja se novi
pogled na svijet. Čovjekovo duhovno oslobađanje znači i njegovo zanimanje za vlastiti unutarnji
svijet, ljepotu prirode i ovozemaljki život. „Dekameron“ je zbirka koja sadrži sto novela
uokvirenih pričom i povezanih u jednu cjelinu. Boccaccio se smatra začetnikom novele.

3. IVAN GUNDULIĆ (1589.- 1638.), DUBRAVKA

Ivan Gundulić jedan je od najznačajnijih predstavnika hrvatskog baroka. Barok je u

hrvatskoj knjževnosti trajao od početka 17. do druge polovice 18. stoljeća. Književnost se
odvijala u manjim regionalnim krugovima, a Gundulić je pripadao dubrovačkom baroknom krugu. 
Svojim djelima predočava: nejedinstvo književnog jezika što ukazuje na prilagođenost govorima
regija, gomilanje ukrasa, pobožni i uzvišeni stil te religiozne teme, što su ujedno i obilježja
baroka. „Dubravka“ , jedno od njegovih najznačajnijih djela, pastoralna je igra s elementima
melodrame.

4. VJENCESLAV NOVAK (1859. – 1905.), POSLJEDNJI STIPANČIĆI

Vjenceslav Novak predstavnik je hrvatskog realizma, razdoblja književnosti koje je obilježilo

kraj 19.stoljeća. Teme koje se obrađuju u ovom razdoblju posljedica su društvenih prilika:
propadanje plemstva, odnos sela i grada, psihološka tematika te povijesne teme. Ovaj
psihološko-povijesno-socijalni roman realističa je slika propasti ugledne patricijske obitelji u
gradu Senju, ali i roman o propasti jedne patrijarhalne obitelji.

5. HENRIK IBSEN (1826. - 1906.), NORA

Henrik Ibsen jedan je od najznačajnijih predstavnika europskog modernizma. Ovo književno

razdoblje obilježilo je kraj 19. stoljeća. U to doba u europskoj književnosti razvija se
građanska, odnosno naturalistička drama, a takva je i Ibsenova „Nora“, drama o ženi koja u
potrazi za vlastitim identitetom napušta obitelj. Jedno od najvažnijih obilježja ove psihološke
drame je izostanak prave dramske radnje – naglasak je na psihološkim događajima, tj.
unutarnjem sukobu. 

6. ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. - 1914.), POEZIJA

Antun Gustav Matoš najznačajniji je pjesnik hrvatske moderne, koja je obilježila kraj 19. i
početak 20. stoljeća. Objavljivanje njegove pripovijetke  „Moć savjesti“ označilo je početak
moderne. Pejzaž je jedna od Matoševih najtrajnijih inspiracija u poeziji i prozi. Smatra se i
utemeljiteljem dijalektalne lirike Osim što je pisao ljubavnu, misaonu, pejzažnu i domoljubnu
liriku, autor je i novela sa simbolistinom i impresionističkim značajkama. Česta je pojava motiva
smrti u njegovim pjesmama koja govori o sukobu sa stvarnošću te osjećaj prolaznosti i
nestajanja.

7. ALBERT CAMUS (1913.-1960.), STRANAC

Albert Camus pisac je kasnog modernizma koji je trajao od 40-ih do 70-ih godina 20.
stoljeća. Također, predstavnik je književnog pravca koji je nastao pod utjecajem filozofije
egzistencijalizma. Dobitnik je i Nobelove nagrade za književnost. Njegov roman lika „Stranac“ 
pripada prvoj fazi Camusova stvaralaštva, tzv. fazi apsurda. U toj fazi nastala su djela o
usamljenosti čovjeka i njegovoj potrazi za slobodom. „Stranac“ pripada monološkom tipu
romana.

8. MIROSLAV KRLEŽA (1893.-1981.), GOSPODA GLEMBAJEVI

Hrvatska književnost 20. stoljeća podijeljena je u dva razdoblja. Prvo razdoblje obilježio je
ekspresionizam, a drugo socijalno angažirana književnost. Miroslav Krleža smatra se
najznačajnijim hrvatskim književnikom 20. stoljeća, a ujedno je i poveznica ovih dvaju
razdoblja. Njegova psihološka drama u tri čina  „Gospoda Glembajevi “ pripada dramskom
ciklusu o Glembajevima. Trilogiji pripadaju, uz „Gospodu Glembajeve “ , „U agoniji“  i „Leda“.
Jedno od najvažnijih obilježja ovog dramskog ciklusa je psihološki sukob, odnosno sukob između
likova i unutarnjih samih.

9. DOBRIŠA CESARIĆ (1902.-1980.), POEZIJA

Dobriša Cesarić jedan je od najznačajnijih pjesnika drugog razdoblja hrvatske književnosti

20. stoljeća, koja je u znaku socijalno angažirane tematike. Smatra se jednim od najboljih
pjesnika rime i vezanoga stiha. Pjesme su mu uvrštene u brojne antologije i prevedene na
strane jezike, a mnoge su i uglazbljene. Progovorio je o običnim, svakodnevnim, poznatim
životnim pojavama jezikom koji je istovremeno običan i pjesnički i na taj način učinio je svoju
poeziju bliskom i pristupačnom čitateljima. Bio je zabrinut zbog socijalne nepravde svoga
vremena, siromaštva i bijede; suosjećao je s ljudima s društvenoga dna, slikajući turoban život
grada i predgrađa. Cesarić je napisao neke od najljepših socijalnih pjesama: Baladu iz
predgrađa, Mrtvačnicu najbjednijih, Vagonaše...
ANTIGONA
 
Oj grobe, bračna ložnice, moj ukopni
Za navijek čuvan dome kamo putujem
Ka svojim od kojih broj je najveći
Fersefasa* med mrtvima prihvatila;
A od njih zadnja ja i najružnije baš
Sad silazim dok žića ne navrših vijek.
Al' čvrstu gajim nadu da ću ocu  svom,
Kad dođem, draga doći, draga majčice,
I tebi, draga tebi, brate premili:
Ta ja vas mrtve sama svojim rukama
I oprah i uredih: na grob žrtvu vam
Ja izlih, a sad, Poliniče, tijelo ti
Sahraniv tvoje, takvu plaću ubirem.
Al' s pravom ti, za razumne, iskazah čast.
Ta nikada se, ni da djeci mati sam
Ni muž da mrtav trune mi, ne prihvatih
Ja takva posla preko volje građana.
Pa kakvu zakonu to kažem za volju?
Da muž mi umre, drugoga bih dobila
I dijete s drugim ovo ako izgubim;
Al' kako roditelje meni krije Had,
Brat nijedan se više rodit ne može.
Po zakonu te takvu ja pretpostavih
Svim drugima, a Kreontu se učini
To grijeh i strašna drskost, brate premili.
I sad me neudatu i bez svatova
Ovako rukom zgrabiv vodi: udaje
Ni djece ni tetošenja toga dječjega
Ne postigoh, već jadna tako sama ja
Bez prijatelja živa u grob k mrtvima
Sad idem. Kakav zakon božji pogazih?

*Persefona – žena Hadova

Ložnica  - soba, spavaonica

SMJERNICE

1. Smjesti ponuđeni ulomak u cjelinu djela i odredi temu o kojoj govori (ulomak).
2. Poveži ulomak s dramskom trilogijom čiji je dio drama Antigona i citiraj stihove
koji upućuju da je u pitanju organska trilogija (objasni pojam organske trilogije).
Kako je Sofoklo reformirao antičku tragediju?
4. Objasni kako se u ponuđenom ulomku očituje Antigonina tragična sudbina. Izdvoji
stihove kojima Antigona obrazlaže da nije imala izbora nego učiniti djelo zbog
kojeg je osuđena.   
5. Dokaži na  ponuđenom primjeru da Sofoklo prikazuje ljude onakvima kakvi bi
trebali biti, a ne onakve kakvi stvarno jesu.
6. Objasni zašto Antigona kaže na početku svojeg monologa „oj grobe, bračna
ložnice“ i „ bez prijatelja živa u grob k mrtvima sada idem“ – koje su to stilske
figure?  Objasni zašto Sofokla smatraju majstorom antičkoga stila. Kojim stihom
su pisane antičke tragedije?
7. Kako ti vidiš problematiku koja je predstavljena u djelu – sukob božanskih i
ljudskih vrijednosti. Je li vrijedno umrijeti radi morala i služenja zajednici i
obitelji? Bi li se mogao/mogla na taj način žrtvovati?
 SOFOKLO (496.- 406. pr. Kr.)

ANTIGONA
(ESEJ)

Priloženi tekst ulomak je iz petog čina antičke tragedije „Antigona“ u kojoj istoimena
protagonistica iznosi monolog o svojim postupcima, kazni i posljedicama istih. Autor ove
dramske vrste veliki je starogrčki tragičar Sofoklo (djelovao je u 5. stoljeću prije Krista) koji
je reformirao antičku tragediju tako što je povećao broj koreuta s dvanaest na petnaest te
joj je dao savršeni oblik uvođenjem trećeg glumca. „Antigona“ uz „Kralja Edipa“ i „Edipa na
Kolonu“ čini organsku dramsku trilogiju o kralju Edipu povezanih radnjom, likovima i
sadržajem. Sljedeći stihovi potvrđuju vezu s tragedijom „Kralj Edip“ u kojoj umiru
Antigonini roditelji i braća: „Al/ čvrsto gajim nadu da ću ocu svom. / Kad dođem, draga
doći, draga majčice, / I tebi, draga tebi, brate premili.
    Antigona, tragična junakinja ove tragedije, pokopavši brata Polinika prekršila je zakon
kralja Kreonta te tako svjesno odredila svoju tragičnu sudbinu. To saznajemo iz njenog
monologa u danom ulomku, točnije iz sljedećih stihova: „...a sad, Poliniče, tijelo ti /
Sahraniv tvoje, takvu plaću ubirem. / Al' s pravom ti, za razumne, iskazah čast“. Ona je lik
nepokolebljivih uvjerenja i iznimne snage karaktera, što su razlozi zbog kojih se nije mogla
olako pokoriti naredbama i zanemariti moralne vrijednosti kojima je naučena. Situacija je
time teža što je u pitanju upravo njen rođeni brat. Da joj je muž umro, „drugoga bih
dobila... Al' kako roditelje meni krije Had, / Brat nijedan se više rodit ne može“. Čovjek je u
zbilji po razmišljanjima i postupcima ipak bliži Antigoninoj sestri Izmeni koja nema njenu
snagu karaktera te se uvijek pokorava snažnijemu. Antigona ni u jednom jedinom trenutku
nije dvojila niti dovela svoju odluku u pitanje, što navodi na zaključak da je njena veličina
ipak pomalo idealizirana. Sukladno s tim osobinama, ali „neudatu i bez svatova“, hrabro se
pomirila s činjenicom da na dan kad se trebala udati za zaručnika Hemona ide „bez
prijatelja živa u grob k mrtvima“. Zato ona tu kamenu grobnicu naziva „bračna ložnica“. 
     Sofoklo, pišući u heksametrima, osim prethodno navednog oksimorona i metafore,
koristi i razne druge lirske iskaze čime potvrđuje svoju nadarenost i veličinu zbog kojih
opravdava titulu najhvaljenijeg starogrčkog tragičara antičkoga stila. Kreontova se odluka,
temeljena isključivo na zemaljskim zakonima, kosi sa onom najvišom, božanskom, koju
Antigona poštuje, budući da se u to vrijeme vjerovalo kako duša nesahranjenog mrtvog
tijela ne može naći mir. Na to se svodi osnovna problematika djela. Vjerujem da se svatko
od nas slaže s njenim stavom glede spremnosti da učini sve što je u njenoj moći za svoje
najbliže. No, problem nastaje kad riječi treba provesti u djelo. U tim trenucima treba misliti
na obitelj koja jest, ili bi bar trebala biti, najveća dragocjenost svakom pojedincu.
(441)
 SOFOKLO (496.- 406. pr. Kr.)

ANTIGONA

Sofoklo je antički grčki pisac tragedija. U svojim djelima on pojačava dramsku radnju i
ulogu dijaloga, uvodi trećeg glumca, smanjuje dionice kora i povećava broj njegovih
članova na petnaest, piše prve sadržajno nepovezane trilogije te stvara formu grčke
drame; junaci njegovih drama više nisu titanske ličnosti kojima upravljaju usud i volja
bogova, već stvarni ljudi koji sami odlučuju o svojoj sudbini. Harmonična kompozicija,
jasno ocrtani karakteri, visoki etički principi i duboka humanost obilježja su zbog kojih
Sofokla smatraju najvećim antičkim tragičarem.
Antigona je tragedija u sedam činova. Radnja se odvija u razdoblju stare Grčke, negdje u
5. st. pr. K. na Kreontovom dvoru u Tebi. U uvodu Eteoklo i Polinik umiru u dvoboju. U
zapletu Kreont zabranjuje pokapanje Polinika, ali Antigona ne sluša njegovu zapovijed.
Kulminacija nastupa u trenutku kad Kreont osuđuje Antigonu na smrt. Peripetija ili obrat:
slijepi prorok Tiresije govori Kreontu da mora poštedjeti Antigonu inače će nastradati. U
raspletu umiru Antigona, Kreontova žena Euridika te Kreontov sin i Antigonin zaručnik
Hemon. Dramska radnja popraćena je zborskim pjesmama tebanskih starješina koji
komentira zbivanja na sceni (zbor je na strani Antigone), npr., citiram: "...a ja iz prikrajka
ti slušat mogu to, / tu djevu kako žali grad, što s najgorom / sad smrću gine zbog čina
predivnog, / a od svih žena najmanje to zavrijedi..."
Lik Antigone na sebi nosi prokletstvo svoje obitelji, nije joj toliko stalo do sebe same
koliko do božanskih zakona, zbog kojih krši zemaljske, na prvom joj je mjestu obitelj i u
svim je životnim odlukama vodi ljubav. Ona je tragični junak – poštuje svoja načela i želi
pokopati brata. Zbog njezinih ju načela osuđuju na smrt i u tome je tragična krivnja.
Sljedeći element grčke tragedije je tragični završetak, tj. Antigonina smrt: „Nju na dnu
groba opazismo, za vrat se / objesila i omčom rupca platnena / njega stegnu..."
Kreont je grub vladar, podanici ga ne slušaju i boje ga se, odlučan je, vjeran je
zemaljskom zakonu zbog kojega krši božanski zakon, na prvom mu je mjesto domovina, a
to iskazuje mržnjom prema neprijatelju, u svim ga životnim odlukama vodi mržnja i na taj
način ostaje bez obitelji. Bezosjećajan je i nehuman, citiram: „Za njega gradu evo ja
proglasih sad, / da grob mu nitko ne spremi nit ožali, / bez groba nek mu tijelo pusti
pticama / i psima da ga žderu – grdno pogledat!"
U djelu nailazimo na uzvišen stil pripovijedanja, mnoštvo epiteta i aforističnih misli, npr:
„Za nemogućim ne valja posizati.'' Dramski sukob odvija se između dobrog – Antigone i
lošeg – Kreonta.
Sofoklo Antigoninu smrt uzdiže do simbola pobjede ljudskih napora za individualnom
slobodom, humanošću i višim idealima, a Kreontu namjenjuje gnjev i kaznu bogova,pa
njegova sudbina postaje opomena onima koji upadaju u zamke moći, pretvarajući se u
slijepe tirane koji ne poštuju nikakve zakone osim svojih. I na kraju, treba poštovati one
zakone koji ne ugrožavaju ljudski moral i ljudsko dostojanstvo. (477)
Giovanni Boccaccio (1313.–1375.)

DECAMERON
(1348.-1353.)

( Dan prvi, uvod – kuga u Firenci i susret mladih ljudi u crkvi; prva novela; Dan drugi,
novela treća – rasipnost troje braće i ljubav Allesandra i princeze)

Giovanni Boccaccio djelovao je u 14. stoljeću i jedan je od trojice talijanskih

predrenesansnih pisaca. Smatra se utemeljiteljem moderne novele. Svojim djelom
Decameron stekao je svjetsku slavu. Decameron je zbirka od sto novela ispričanih u deset
dana. Firenzu 1348. pogađa kuga od koje mu umire otac i taj mu je događaj bilo polazište
za pisanje ovog djela.
Pisac zamišlja da sedam djevojaka i tri mladića bježe iz Firenze zbog kuge; prvo se sastaju u
crkvi, a potom odlaze na selo gdje borave deset dana u zabavi i poštenju; da bi prikratili
vrijeme svaki od njih pripovijeda po jednu novelu (veselu ili tužnu) na temu koju odredi
kraljica ili kralj toga dana. Likovi koji se pojavljuju u djelu pripadnici su svih društvenih
slojeva i prikazani su vrlo realistički. Boccaccio hvali sposobne, lukave i mudre ljude koje
krase znanje i um. U djelu je očita sklonost širokom i živopisnom pripovijedanju kojeg
odlikuje realističnost i uvjerljivost te kritički odnos prema stvarnosti. Pisac veliča sve što je
ljudsko, spontano i prirodno, tj. djelo naglašava prirodnu jednakost ljudi građanskog sloja –
oni se razlikuju samo po inteligenciji i vrlini, a sve su ostale razlike nevažne. Tjelesna ljubav
prikazana je u najrazličitijim situacijama i epizodama. Pisac naglašava hedonizam, tj.
uživanje u životu svim čulima uživanje usprkos surovoj stvarnosti (kuga). Za razliku od
srednjovjekovnog poimanja slobode ovdje je ona prikazana kao vrhunski ideal.
Boccaccio započinje pripovijedanje snažnim realističnim opisom pošasti kuge 1348.
Godine u Firenzi. Kuga je počela u istočnim stranama, a zatim se širila na zapad i pri tome
je pokosila bezbrojne živote. Ni jedan liječnik nije znao lijeka i zato su svi zaraženi bili
osuđeni na smrt, citiram: “A liječenje te bolesti nikakav savjet liječnikov i nikakav lijek
kanda ne mogaše valjati ni koristiti.” Ljudi su bili jako zabrinuti i prestrašeni i zato su
izbjegavali svaki kontakt sa zaraženima. Pošto nisu našli drugi izlaz ljudi koji nisu bili
zaraženi odlazili su iz grada. Jednog dana u crkvi se skupilo sedam mladih gospa. One su
razgovarale o tužnim vremenima. Pjesnik ih je nazvao sljedećim imenima: Pampinea,
Fiammetta, Filomena, Emilia, Lauretta, Neifile i Elisa. U jednom trenutku Pampinea je
rekla, citiram: “...i da bježeći od nečasnih tuđih primjera kao od smrti odemo na naša
imanja kojih svaka od nas ima u izobilju, da tamo u poštenju poživimo, i onom se veselju,
onoj radosti, onom uživanju kojemu budemo mogle, ne prelazeći ni u čemu granice
razboritosti...” Bile su odlučile otići iz grada, no znale su da im treba muškarac koji bi ih
vodio. U tom trenutku u crkvu Santa Maria Novella ušli su Pamfilo, Filostrato i Dioneo
kojima su djevojke izložile plan. Nakon dogovora djevojke u pratnji svojih sluškinja i
mladića napustili su crkvu i ubrzo stigoše “na mjesto koje su unaprijed odredili”, “...mjesto
na brijegu, odasvud daleko od naših cesta, prepuno raznolika bujna olistala grmlja i
drveća, da milina bijaše pogledati.”
 Uvodna novela navodi nas na razmišljanje o tome da bi unatoč svim zemaljskim
problemima trebali biti optimistični i pozitivno gledati na stvarnost jer ćemo tako lakše
prebroditi probleme.

U prvoj noveli prvoga dana radnja se odvija u Toscani i Burgundiji (danas je to vinorodni
kraj u istočnoj Francuskoj), vjerojatno 1301. godine, a tema je ser Ciappellettova lažna
ispovijed i fratrova naivnost.
Ser Capparello, poznatiji pod nazivom Ciappelletto, bio je veliki prevarant iz Toscane, koji
je u svome životu imao brojne velike grijehe pa je zbog toga bio najveći grješnik toga doba.
Bio je i kockar, ubojica, krivotvoritelj, psovač Boga, nikad nije išao u crkvu, lažno je
svjedočio, citiram: “Bio taj čovjek gizdavko, niska rasta...'', ''... bio je notar i silno se
sramio kad bi se pokazalo da neka njegova isprava nije krivotvorena...'', ''Za sitnicu je
psovao i kleo Boga i svece na sva usta, jer je više nego itko drugi bio gnjevljiv. U crkvu
nikad zalazio nije, a svetim sakramentima rugao se pogrdnim riječima.'', “Naprotiv, revno
je i rado pohađao krčme i druga zloglasna mjesta.”, “Žene su mu se milile kao psima
batine, a u neprirodnom grijehu uživao je više od bilo kojega takva bijednika. Otimao bi i
krao s takvom sviješću s kojom bi svet čovjek darivao.”. “Takav žderonja i ispičutura bijaše
da mu je mnogo puta od toga pozlilo; uz to na glasu kockar i varalica u igri. Što da duljim i
trošim toliko riječi? Bio vam je to najgori čovjek što ga je svijet ikad vidio.”
Boccaccio je opširno opisao Ciappellettove čudovišne moralne osobine koje ga čine
jednom od najoriginalnijih figura u bogatoj galeriji Decamerona. S užitkom je nabrojio sve
mane i negativne crte što su se mogle naći u lukavu, inteligentnu građaninu, perfidnom
lihvaru i razbojniku, bez ikakvih moralnih predrasuda i skrupula.
Po nalogu bogatog trgovca Musciatta Franzesija pođe u Burgundiju skupljati porez.
“Pripovijeda se ,dakle, da je Musciatto Franzesi, vrlo bogat i ugledan trgovac, postavši vitezom, morao
doći u Toscanu s gospodarom Karlom bez Zemlje, bratom francuskog kralja, na poziv pape Bonifacija.
Znajući da su mu poslovi, kako to u trgovaca često biva, vrlo zapleteni i da ih ima i ovdje i ondje, te ne
mogav ih lako i brzo srediti, odluči da ih povjeri nekolicini ljudi.” “Dvoumio se stoga što je čuo da
Burgunđani vole zametati kavge, da su vjerolomni i nepošteni, a nije se mogao sjetiti čovjeka tako
nevaljala u koga bi se mogao pouzdati da će doskočiti njihovu nevaljalstvu. Ciappelletto je u
Burgundiji „protivno svojim navikama, poče nekako umiljato i blago ubirati novac i obavljati poslove.”
Tamo ga u kuću primiše dva brata lihvara. No, za vrijeme boravka kod njih, Ciappelletto se
nenadano razboli i ostane u njihovoj kući, citat (citiram): „…ondje iznenada obnemože. No
svaka pomoć bijaše utaman, jer dobričina je već bio star i razuzdano živio, pa mu, kako
izjaviše liječnici, bivalo svakim danom sve gore, kao čovjeku koji je na smrt bolestan”.
Bojeći se što će ljudi reći, braća odluče pozvati fratra da ispovijedi Ciappelletta i da mu da
bolesničko pomazanje, na što on pristane: „Braća odmah pozovu liječnika, pribave mu sluge da ga
služe i učine sve što je bilo potrebito da mu se zdravlje vrati.” Nedugo zatim u kuću dolazi fratar:
„Pošalju dakle, nekoga starog fratra, sveta i neporočna života, vrlo poštovana čovjeka, koji je izvrsno
poznavao Sveto pismo, i kojega su svi mještani jako cijenili.” Ciappelletto mu je napričao laži i laži,
no fratar to nije shvatio. Rekao mu je, npr. da se ispovijeda svaki tjedan, da nije spavao sa
ženom, da nikad nije ubio, da je išao u crkvu i štovao dan Gospodnji i mnogo toga drugoga
što nije bilo istina, citati: „Za svojeg sam vijeka toliko puta uvrijedio gospoda Boga da se neće ništa
promijeniti ako ga u času smrti uvrijedim još jedanput.” Ser Ciappelletto, koji se nikada nije
ispovijedio, rekao je fratru, citiram: „Oče moj, navikao sam se ispovijediti svake sedmice barem
jedanput.” “Ukratko, ovakvih je priča nakazivao mnogo. Naposlijetku počne uzdisati, a potom i ridati, jer je
to dobro umio kad god mu se prohtjelo.” Ni pred smrt ne želi postati poštenim građaninom, nije
ga strah ni smrti ni Boga: “Kakav je to čovjek da ga ni starost, ni bolest, ni strah pred smrću koja mu je
za vratom, ni strah pred Bogom pred čiji će sud za čas stupiti, nisu odvratili od njegove zloće i potaknuli da
bar ne umre tako kako je živio?” Braća nisu vjerovala Ciappellettu: “Oba brata, bojeći se, da ih ser
Ciappelletto ne prevari, bijahu se smjestila iza drvene pregrade koja je dijelila ser Ciappellettovu  odaju od
neke druge da prisluškuju. Jedva su se suzdržavali od smijeha, koji ih je svaki čas spopadao slušajući što je
ser Ciappelletto ispovijedao fratru”. Fratar mu je dao odrješenje od grijeha i posljednju pomast.
Čuvši to, braća su se lihvari nasmijala do suza i pao im je kamen sa srca. Nekoliko je sati
kasnije Ciappelletto umro i fratri ga zakopaše u dvor u samostanu. “ Pošto se skupiše,
objavi im da je ser Ciappelletto bio svet čovjek, kako je prema ispovijedi mogao razabrati. I
u nadi da će Gospod po njemu mnoga čuda učiniti, skloni ih da s najvećim počastima i
pobožnostima prime pokojnika. Priori i svi ostali lakovjerni fratri slože se s njim. “ Od tog ga
trenutka lakovjerni narod poče slaviti kao sveca i još i danas to čini: “…kad je završila
služba, svi u gomili nagrnu da mu ljube ruke i noge, te s njega raskinu svu odjeću, jer su
smatrali da je blažen svaki onaj tko je mogao dobiti najmanju krpicu. A kad padne noć, s
velikim ga počastima pokopaše u mramornu grobnicu u kapeli, i već sutradan, poče puk
redomice hodočastiti na njegov grob, moliti mu se i paliti ondje voštanice, zavjetovati mu
se i za zavjet vješati naokolo voštane likove” . Bogu zapravo nije važno da li se molimo
njemu preko nekog zlog ili nekog dobrog čovjeka, jer je najvažnije da se mi Bogu molimo,
iskreno i od sveg srca: „…vjerojatnije je da je proklet i među vragovima u paklu negoli u
raju. A ako je tako, možemo po tome spoznati veliku dobrotu božju, jer Bog ne gleda na
naše zablude, već na čistoću vjere, pa ako izaberemo za svojega zaštitnika njegova
neprijatelja, vjerujući da mu je prijatelj, uslišiti će nas kao da smo utekli nekom istinskom
svecu, kao posredniku za milost koju ištemo.”
Svi vjernici trebali bi imati na pameti sljedeću aforističku misao, citiram: “Znano vam
je , a i ja znam, da sve što se radi u slavu Boga valja uraditi čista srca i bez ljage na duši.
Tko god radi drugačije, griješi.”
U trećoj noveli drugog dana Boccaccio govori o djelima Fortune. Gospar Tebaldo je
nakon smrti svoje imanje prepustio trojici sinova koji su ubrzo potrošili sve što su imali.
Nakon bijede uspjeli su se ponovno obogatiti, ali su stečeni imetak potrošili još brže.
Njihov nećak Alessandro slao im je novac iz Engleske. Ubrzo je odlučio vratiti se kući. Na
putu je sreo kraljevu kćer preobučenu u opata koja se odmah zaljubila u njega. Nakon
vjenčanja Allesandro se obogatio i podmirio je dugove svojih stričeva. Glavna misao u
noveli je da u životu ne smijemo biti rasipni, moramo živjeti u skladu sa svojim
mogućnostima, a sreća će nam se kad-tad nasmiješiti.
 Giovanni Boccaccio, Decameron, Uvod
UPUTE
Školski esej mora biti napisan čitko, pisanim slovima i crnom ili plavom kemijskom olovkom ili
nalivperom.
Svoj školski esej oblikujte kao zaokruženu cjelinu s uvodom, razradbom i zaključkom.
Školski esej treba imati od 350 do 500 riječi.
Pazite da Vaš školski esej bude pravopisno i gramatički točan.
Sve smjernice za pisanje morate uvrstiti u svoj školski esej.
Redoslijed ponuđenih smjernica ne obvezuje Vas u oblikovanju školskog eseja.
Odlomak
„Čudnovato je i čuti ovo što ću sada kazati: a da to mnoge oči i moje rođene ne vidješe, jedva bih se usudio
u to i povjerovati, a nekmoli napisati, pa makar to čuo od čovjeka dostojna vjerovanja. Velim da je
priljepčivost te zaraze o kojoj kazujem bila tolika da je prelazila ne samo s čovjeka na čovjeka, nego i ovo, što
je čudnovatije, mnogo puta naočigled učini, to jest ako je stvari onoga čovjeka koji je bolovao ili umro od te
boljetice dotakla neka životinja koja ne spada u ljudski rod, ne samo da bi je bolest zarazila nego bi je za
kratko vrijeme i ubila. U to se moje oči, kako je malo prije rečeno, među inim, jednoga dana čestito uvjeriše,
kada dronjci nekoga siromaška, koji je umro od te boljetice, bijahu bačeni na ulicu, te se na njih sjuriše dvije
svinje i po svom običaju prvo ih gubicom, a zatim zubima dohvatiše i na komadiće iskidaše, ali se malo poslije
počeše grčiti i, kao da bijahu otrov progutale, obje svrh onih na zlo potezanih dronjaka padoše mrtve na
zemlju.
Zbog takvih i mnogih drugih sličnih ili gorih slučajeva rodiše se svakakve predrasude i strah uljeze u one
koji ostadoše živi; te su gotovo svi naginjali vrlo okrutnoj odluci, to jest da se sklanjaju i bježe od bolesnika i
njihovih stvari; i radeći tako, svatko mišljaše da će svoje zdravlje sačuvati. A bilo je i takvih koji smatrahu da
će se umjerenim životom i uzdržljivošću othrvati toj nevolji; i združivši se nekoliko njih, posve odvojeno od
ostaloga svijeta življahu; i skupljajući se i zatvarajući u one kuće gdje ne bijaše ni jednoga bolesnika, da bi
ljepše živjeli, vrlo umjereno uživajući najbiranija jela i odlična vina i kloneći se svakoga razvrata, ne trpeći
da itko s njima govori ili da im izvana donosi vijesti o smrti ili bolesnicima, čamili su uz glazbu i one užitke
koji im bijahu dostupni.“

Smjernice za pisanje školskog eseja

1. Predstavite zbirku novela Dekameron u kontekstu književnopovijesnog razdoblja u kojem

je nastala.
2. Objasnite naslov i strukturu zbirke.
3. Prikažite na temelju polaznog teksta kako su se ljudi odnosili prema pojavi kuge.
4. Predstavite pripovjedača, njegova zapažanja i komentare. Svoje tvrdnje potkrijepite
primjerima.
5. Prikažite ljudske osobine koje dolaze do izražaja u suočavanju s bolešću.
6. Prokomentirajte kako djevojke i mladići prevladavaju životne teškoće i tragedije u
novelama koje slijede. Izdvojite moralnu poruku, povežite ju s novelom prema vlastitom
izboru iz zbirke Dekameron i potkrijepite primjerima.
7. Na temelju polaznog teksta i odabrane novele usporedite svjetonazor srednjovjekovnog i
renesansnog čovjeka. Uočite sličnosti i razlike. Prokomentirajte koliko je tema bolesti
inspirativna umjetnicima.
 Giovanni Boccaccio, Decameron ,Dan drugi, novela treća

Decameron je nastao u doba renesanse. Renesansa oponaša i obnavlja antiku i negira

srednjovjekovlje. Čovjek se nalazi u središtu zbivanja te je on hedonist, optimist i uzima sudbinu u svoje
ruke (što dokazuje opatovo samoinicijativno prilaženje mladom Alessandru). Javljaju se nove književne
vrste, kao i novela, čiji je tvorac sam Giovanni Boccaccio. Čovjeka se također sudi po inteligenciji, a ne po
staležu: „Kad ga opat ću kako lijepo i pametno govori, i podrobnije razmotri njegovo ponašanje, i u sebi
procjeni da je, premda mu zanimanje bijaše nisko, plemenita roda. Likovi koji se pojavljuju u ulomku jesu
mladi Alessandro i opat (koji je ustvari žena).
Alessandro je bogatašev rođak koji su zbog svoje rasipnosti izgubili sve te se zbog nedostatka novaca iz
Engleske vraća u Italiju. Na svome putu susreće opata, tj. prikrivenu princezu koja ide papi udati se.
Alessandro je turoban i nesretan zbog svojih nedaća, ali opat misli da ga čeka svijetla budućnost te da će
mu Bog pomoći: „(...) jer ako je valjan čovjek opet će ga Bog uzdignuti tako odakle ga je sudbina oborila,
još više (...)˝. Opatu se svidi Alessandro kod kojega ga je privukao fizički izgled, ali ga je intrigirala i
Alessandrova ljubaznost i njegove vrline: „(...) koji bijaše vrlo mlad, prekrasna lica i stasa, i kao nitko
drugi vrlo uljudan i ljubazan; on mu se na prvi pogled svidje koliko mu se nikada ništa nije svidjelo (...)˝.
Pisac ističe samo Alessandrove vrline zanemarujući mane te ga na neki način idealizira. Slatki novi stil u
ovom ulomku prikazan je kao ljubav prema muškarcu, a ne prema ženi. Ovaj ulomak nalazi se na sredini
novele te označava prvi susret i početak ljubavi između dvoje mladih. Podržavam opata, tj. princezu zato
što je poduzela prvi korak više puta i bila jako hrabra te ostvarila ono što je htjela.
Djelo svidjelo mi se zato što svaka novela ima pouku i ističe kako mane, tako i vrline te nas uči životu.
Dekameron (knjiga deset dana) sastoji se od sto novela (gdje se vidi Danteov utjecaj). U njoj deset mladih
ljudi svaki dan priča priče određene temom dana. Svaka novela donosi poantu i uči nas osnovnim životnim
vrijednostima. Pisana je talijanskim (narodnim) jezikom i stilom pristupačnim čitanju. Djelo je zbirka
novela te pripada epskome književnom rodu s temom uživanja u životu i svim njegovim radostima
tipičnom za renesansu.

Komentar

Odmah na prvi pogled moram primjetiti da bi na maturi izgubio bodove na banalnoj stvari: grafički
izgled. Eseja ti MORA imati tri djela: uvod, razrada i zaključak, koji su grafički i smisleno odvojeni i zasebni,
a u isto vrijeme povezani u cjelinu. Dakle u eseju nema pisanja u male odlomke, to zaboravi.

Što se tiče prvog odlomka, ako njega tretiramo kao uvod, i tu ima pogrešaka.
Giovanni Boccaccio ( u genetivu ime glasi Giovannia) zapravo pripada razdoblju predrenesanse, zajedno s
Francescom Petrarcom i Danteom Alighierijem. Možda negdje na netu piše da su humanisti, ali to nije
posve točno. Vjerojatno razlog zabune oko razdoblja leži u tome što je predrenesansa, prema nekim
izvorima trajala u 13. i 14. stoljeću, ali da je i svjetski humanizam trajao paralelno s tim. Međutim, moja
me profesorica hrvatskog jezika naučila da kronologija književnih razdoblja ide redom predrenesansa, pa
tek onda humanizam. Ja se toga i držim te tako svrstavam navedene autore u razdoblje predrenesanse.
Nadalje, ove dvije rečenice ("Zbirka je to od sto novela koje uokviruje zajednička priča o kugi koja je harala
Firenzom. Cilj ovog eseja je analizirati ovo njegovo djelo. ") - Možeš napisati nešto poput: Djelo
Decameron kao zbirka od sto novela predstavlja novelistički ciklus, čija je okvirna novela upravo ona o
kugi koja je pogodila Firencu u srednjem vijeku. Ovu zadnju rečenicu nemoj napisati ni u ludilu, jer je
prilično očito zašto pišemo eseje na državnoj maturi  
U sljedećem odlomku spominješ i humanizam i predrenesansu - to nije prihvatljivo, osim ako je djelo
nastajalo na prijelazu razdoblja (što se gotovo nikad ne događa). Samo razmisli, nema smisla navesti dva
razdoblja, još više ako ćeš navesti obilježja samo jednog. Ubuduće navedi samo jedno razdoblje, u ovom
slučaju predrenesansu. Njena obilježja su da je književnost pisana na narodnim jezicima, a uzori su antički
autori. Također, često se spajaju antički utjecaji i kršćanstvo (premda nisam sigurna koliko toga ima u
Decameronu). Možeš navesti ono što predrenesansu povezuje s humanizmom (zbog toga nastaje zabuna
koju sam navela na početku), a to su svjetovni motivi te motiv pojedinca u središtu. Ako te možda buni
koja je zapravo razlika između ta dva razdoblja, dvije su temeljne: jezik (u humanizmu isključivo latinski) i
dio poetike (humanizam se dosta temelji na proučavanju antičkih djela i traganju za rukopisima, ne toliko
za originalnošću u stvaranju; predrenesansa uzima antičke autore kao uzore ali ipak "daje nešto svoga",
pogotovo kada povezuje s kršćanstvom).
Što se tiče sljedećih odlomaka, tu bih ispravila nekoliko gramatičkih pograšaka i dodala par stilskih
prijedloga:

– Naslov zbirke je izveden izveden je od dvije dviju grčke grčkih riječi: deka i hemeron, ;što u prijevodu

značideset dana "deset dana". Razlog tom tome naslovu su 100 sto novela koje su ispričane u 10 deset
dana.; svaki dan po deset novela.
Autor započinje djelo realističnim opisom kuge koja je poharala pogodila Firencu 1348. 1348.
godine. Autor navodi U djelu je objašnjeno kako je kuga najprije prodrla prodrijela na istok, a potom
i zatim na zapad. U uvodnom tekstu pripovjedač je sam Boccaccio koji prepričava svoja vlastita zapažanja,
navodeći kako bolest prelazi čak i s čovjekovih osobnih stvari na životinje: „...ako je stvari onoga čovjeka
koji je bolovao ili umro od te boljetice dotakla neka životinja koja ne spada u ljudski rod ne samo da bi je
bolest zarazila nego bi je za kratko vrijeme i ubila“. 
– Nadalje, objašnjava kako je bolest ljude učinila paranoičnima te kako njihove loše osobine, kao što su
predrasude, izlaze sve više na vidjelo: „Zbog takvih i mnogih drugih sličnih ili gorih slučajeva rodiše se
svakakve predrasude i strah uljeze u one koji ostadoše živi; te su gotovo svi naginjali vrlo okrutnoj odluci,
to jest da se sklanjaju i bježe od bolesnika i njihovih stvari; i radeći tako, svatko mišljaše da će svoje
zdravlje sačuvati.“.Nadalje Pripovjedač ističe i činjenicu da su ljudi izbjegavali svaki mogući kontakt
saoboljelima, misleći smatrajući kako će se na taj način othrvati zaštititi od bolesti: „A bilo je i takvih koji
smatrahu da će se umjerenim životom i uzdržljivošću othrvati toj nevolji”, „da bi ljepše živjeli, vrlo
umjereno uživajući najbiranija jela i odlična vina i kloneći se svakoga razvrata, ne trpeći da itko s njima
govori ili da im izvana donosi vijesti o smrti ili bolesnicima...“.
Bolest, koja je glavni Boccacciov motiv pri pisanju Dekamerona, često služi kao izvor inspiracije za
umjetnike: oni preko putem svojih djela nastoje pokušavaju prikazati patnje ljudi ljudsku patnju, ali i
patnju njih samih. jer i oni sami Umjetnici na neki određen način proživljavaju tu bolest kada gledajući
kako njihovi bližnji pate te nastoje preko svojih djela svojim radom ostaviti spomenik ljudske
patnje. No Međutim, oni ne žele predočiti samo svoje unutarnje patnje, već i žele žele pokazati kako
ljudska pokvarenost izlazi na vidjelo upravo u takvim ovakvim situacijama. 

Svaka od sto novela nosi neku određenu pouku i uči nas životnim vrijednostima. Upravo Otvoren stil
pisanja čini ovo djelo zanimljivim, a ne samo to, već ali nam i govori i koliko je zapravo autor bio ispred
svog vremena. Naime, zbog Imajući na umu inkvizicije, dogme i sličnih slične srednjovjekovne tvorevine,
može se zaključiti da ljubavni i pustolovni podvizi nisu bili "na popisu" svakodnevne literature. Djelo je
napisano talijanskim (narodnim) jezikom te stilom lako razumljivom razumljivim čitatelju.

To bi bilo ukratko to. Nadam se da sam pomogla, premda ne želim previše ulaziti u samu analizu djela
jer nisam kvalificirani ispravljač eseja na maturi i o Decameronu znam samo toliko da ga smjestim u
razdoblje i kažem nekoliko rečenica o njemu. Dakle, ne više od tebe 
Međutim, možeš slobodno uzeti ove prepravke kao primjer kako bi to moglo bolje stilski i gramatički
izgledati.
Marin Držić (1508. – 1567.)
Dundo Maroje

      Marin Držić, dubrovački pjesnik i komediograf 16. stoljeća, jedan je od najvećih pisaca
hrvatske renesansne književnosti. Najpoznatija su mu djela: komedije „Skup“ i „Dundo
Maroje“, farsa „Novela od Stanca“ te pastorala „Tirena“. I u stvarnom životu i kroz svoja
djela nastojao je razotkriti naličje dubrovačke aristokracije. Poznat je po svojim urotničkim
pismima protiv dubrovačke vlade. Studirajući u Sieni, upoznaje razvijen kazališni život što
postaje uporištem u njegovu stvaralaštvu. Imao je svoju Pomet-družinu te je i sam glumio
u svojim kazališnim komadima. Radnju je preuzimao od antičkih pisaca Plauta i Terencija.
imao tipične likove slugu i gospodara, ali je Kroz tipične likove slugu i gospodara dao je
kritiku  suvremenog društvenog života.
      „Dundo Maroje“ je komedija čija se radnja odvija u Rimu, ali prikazuje život tadašnjeg
Dubrovnika. Sastoji se od pet činova, od kojih peti nije dovršen, već ga je dopunio Mihovil
Kombol. Dundo Maroje sa svojim slugom Bokčilom odlazi iz Dubrovnika u Rim jer je saznao
da njegov sin Maro umjesto da obavi trgovački posao, već tri godine troši njegov novac na
kurtizanu Lauru. Marov je sluga Popiva, a Pomet, sluga Uga Tudeška. Pomet želi pridobiti
Lauru za svog gospodara kako bi uživao u zaslugama. U Rim dolazi i Marova zaručnica Pera
obučena kao mladić, sa sluškinjom Petrunjelom.  Glavni lik je sluga Pomet Trpeza koji je
zaslužan za cijeli niz zapleta i naglih preokreta u radnji (likovi slugu  su imali osobito
značenje  jer su oni zaplitali i rasplitali radnju). On pripada „ljudima nazbilj“ koji su
suprotstavljeni „ljudima nahvao“. Tako ih je Držić podijelio već u svom prvom prologu
komediji u kojem negromant Dugi Nos iznosi teoriju o dvjema vrstama ljudi: onima koji su
blagi, tihi, mudri i razumni i onima drugima koji su oholi, pokvareni, zli, imaju majmunske
obraze te su ljudi „od ništa“. Sve mudre spletke, prevrate i niti radnje izvodi Pomet s ciljem
da ostvari osobnu sreću. On je hedonist, željan uživanja: „I u tizijeh delicijah stojeći u
kontemplacijoni, bijeh otišao u estasis“. Ali sve to zadovoljstvo želi postići strpljenjem i
prilagodbom situaciji, okrećući je u svoju korist: „Ma se trijeba s bremenom akomodavat;
trijeba je bit vjertuozu tko hoće renjat na svijetu.“ Poznata su njegova dva monologa: u
prvom govori o uživanju u hrani, a u drugom o fortuni. Sreća, tj. fortuna je za njega žena,
kojoj treba lukavo prići i pridobiti je makar i prevarom. On je proždrljivac i lijenčina, ali
istovremeno je spretan i hitar kada tijelu treba podariti užitak. Mudriji je, sposobniji i
lukaviji od svog gospodara, tj. od sebi nadređenih koje uspijeva nadmudriti: „Kralj je čovjek
od ljudi kad se umije vladat“.
      Pomet je tipičan  lik renesansnog sluge, ali u sebi nosi poruku djela: čovjek je u životu
sretan onoliko koliko je u stanju svojom mudrošću pružiti priliku „božici fortuni“ da ga
usreći. On je „čovjek nazbilj“ koji svojom vještinom usmjerava  tuđe sudbine i vraća sklad i
prirodni poredak. On pobjeđuje opake i nesposobne „ljude nahvao“. Kao takav,
glasnogovornik je Držićevih ideja. Iščitavajući dubinu  zapleta ove renesansne komedije –
pitamo se u kojoj mjeri društvena sredina utječe na naše postupke i djelovanja. Kojim se
sve sredstvima trebamo služiti da bismo ostvarili svoje ciljeve, dokle dopiru granice
moralnog djelovanja i koliko treba u životu uživati, a koliko podariti drugima, pitanja su u
čijim odgovorima otkrivamo zbog čega je ovo djelo i danas aktualno, univerzalno. (548)
Uvodni dio za romantičarska djela

U doba romantizma pisala su se djela u kojima su se prikazivali likovi poput Werthera –

preosjetljivi, preosjećajni, pesimističnog pogleda na svijet . oni su živjeli u uvjerenju da ih
nitko ne razumije. Pošto ne bi mogli ostvariti sreću I ljubav, trajno su bili nezadovoljni. Ne
bi se nastojali prilagoditi društvu u kojem žive i bili bi osuđeni na samoću ili bi tragično
okončali život.
 Johann Wolfgang Goethe (1749. – 1832.)

Patnje mladog Werthera

Roman Patnje mladog Werthera velikog njemačkog romantičara Johanna Wolfganga Goethea smatra se
jednim od najboljih ljubavnih romana svjetske književnosti. Goethe je njime, svojevremeno, postigao
zapažen uspjeh. Roman je nastao u doba „Sturm und Dranga", u samo nekoliko tjedana. Snažno se
suprotstavlja klasicističkoj poetici: izražava osjećaje, odnosno takozvanu „svjetsku bol" (na
njemačkom weltschmerz), spoznaju o ispraznosti ljudskog postojanja i nepostojanju prave iskrenosti i
osjećajnosti. Po ovom romanu nastao je i izraz verterizam, koji označava pretjeranu sentimentalnost i
romantičnost, emocionalnu prenaglašenost, modu oponašanja Wertherova načina oblačenja i pogleda
na svijet.
Pisan je u epistolarnoj formi, u ich formi i tako djeluje istinitije i uvjerljivije. Naime, Werthera upoznajemo
preko pisama što ih šalje svojem prijatelju Wilhelmu. Kroz opise pejsaža ispoljavaju se Wertherovi najdublji
osjećaji. Likovi u djelu utemeljeni su na stvarnim osobama iz Goetheova života. Lik Werthera je nadahnut
životom njegovog prijatelja, koji je iz ljubavi počinio samoubojstvo. Prvi dio romana je vedro intoniran, a
drugi je tjeskoban i sumoran, a oba dijela zapravo dočaravaju Wertherovo psihološko stanje, tj. njegova
proživljavanja. Ovaj sentimentalan roman utemeljen je na ljubavnom trokutu ( ima ljubavnu fabulu), zaplet je
gotovo trivijalan, a negativnih likova nema. Pisan je uzvišenim i patetičnim stilom koji je prožet lirizmom.
Romantičarski doživljaj svijeta i života proizlazi iz osjećaja nesklada između ideala i zbilje.
Werther je mladi pjesnik i slikar koji na majčin nalog odlazi kod svoje tetke u Wahlheim (izabrani dom)
kako bi riješio s njom pitanje nasljedstva. Isprva jednostavno uživa u prirodi i seoskoj idili, ali onda upoznaje
Lottu (pravo ime joj je Charlotta) te se odmah zaljubljuje u nju. Doživljava je kao prekrasnu djevojku koja se
požrtvovno brine za svoju braću i sestre. Vremenom postaje emotivno ovisan o njoj: „Već sam nakanio da je
ne viđam toliko često. Da, ali tko bi se toga mogao držati! Svakog dana podlegnem kušnji i svečano si
obećam: sutra ćeš jednom izostati; a kad dođe jutro, opet nađem neki neodoljivi razlog i prije nego što bih
očekivao, već sam kod nje.” Wertheru ta ljubav onemogućava racionalno razmišljanje i uništava ga, ne može
joj se oduprijeti, a istovremeno je i smisao nj. života. U sljedećem citatu očituje se njegovo shvaćanje ljubavi:
„Svijet bez ljubavi je čarobna svjetiljka bez svjetla.“
Njegove patnje počinju kada dolazi Albert i tek tada uviđa kako je njegova ljubav neostvariva, iako je i
prije znao da je Lotta zaručena. „Ponekad ne shvaćam, kako to da je drugi može ljubiti, smije ljubiti, kada je
ja ljubim, samo nju, tako iskreno, tako potpuno, i ništa drugo ne poznajem, niti znam, niti imam, osim nje.“
Pokušava je zaboraviti, čak odlazi u drugi grad, ali uzalud. Sve češće razmišlja o smrti.
Albert je opisan kao pedantan i čestit čovjek iz ugledne obitelji. Ne zna satima raspredati o emocijama i
uzdizati voljeno biće do savršenstva, ali njegova stabilnost i promišljenost pružaju Lotti osjećaj sigurnosti,
spokojstvo i toplinu. Wertherov doživljaj Alberta je sljedeći: „Ne mogu, međutim, uskratiti poštovanje
Albertu. Njegova opuštena vanjština vrlo živo odudara od nemira mojega karaktera, koji se ne može prikriti.
On je osjećajan i dobro zna što ima u Lotti. Čini se kao da je malokad loše raspoložen, a ti znaš da je to grijeh
što ga u ljudi mrzim više od svih ostalih.
Albert je raspravljao s Wertherom o samoubojstvu i pokazalo se da još uvijek razmišlja na način
klasicističkih junaka i da je odan tradiciji. „'Ljudska narav', nastavih, 'ima svoje granice: ona može podnositi
radost, patnju, boli, sve do određene mjere, ali propada čim je ta mjera prevršena. Nije tu, dakle, pitanje je li
netko slab ili jak, nego može li izdržati mjeru svoje patnje, bila ona moralna ili tjelesna. Nalazim da je
jednako tako čudno reći kako je kukavica čovjek koji si oduzme život, kao što bi bilo neprilično reći da je
kukavica onaj koji umire od opake groznice'.” Albert je u pravu jer je mnogo teže podnositi bol i cijeli život
živjeti s nadom da će sutra biti bolje nego povući okidač s kojim sve nestaje.

Werther je protivnik pravila i društvenih konvencija pa dolazi u sukob s poslanikom i cijelim

aristokratskim društvom; protivnik je stega odgoja i strogog pristupa djeci: “Poslanik me mnogo
prekorava, to sam i predviđao. On je najpedantnija luda što uopće može postojati; korak po korak, a
ukočen kao stara djevica; čovjek koji nikad nije zadovoljan sam sa sobom i kojemu stoga nitko ne može
učiniti nešto na čemu bi bio zahvalan.” U sukobu je s društvom i sa samim sobom te utjehu traži u prirodi i
ljubavi koja zaokuplja njegove misli. Njegovi opisi prirode ujedno su i opisi njegove psihe – kada je sretan
ne vidi loše strane, a kada je tužan ne vidi one dobre: „Kako se priroda priklanja jeseni, u meni i oko mene
nastaje jesen. Moje lišće žuti, a lišće sa susjednih stabala već je otpalo.”
Lotta je lijepa, iskrena, pametna i osjećajna djevojka. Sposobna je pružiti sve što od nje traži moral
društva u kojem živi. Skrbi za šestero braće i sestara, i za bolesnog oca. Osjeća da je Albert voli i ne želi ga
povrijediti, ali godi joj Wertherovo divljenje i njegovo društvo. Zaručena je za Alberta, više zbog njegova
novca s kojim može djeci osigurati budućnost i obećanja majci, nego iz ljubavi. Zaljubljena je u Werthera i
njih dvoje su kao stvoreni jedno za drugo – oboje vole plesati, imaju isti ukus za književnost, vole prirodu,
djeca vole Werthera – jedino im je na putu Wertherovo financijsko stanje koje ne bi moglo zadovoljiti
potrebe šestero djece i onu nadolazeću: „Cijela silina tih riječi sručila se na nesretnika. Bacio se pred
Lottu u punom očajanju, uhvatio njezine ruke, pritisnuo ih na svoje oči, na svoje čelo, a njoj kao da je
dušom proletjela slutnja nekog strašnog nauma. Svijest joj se pomutila, stisnula je njegove ruke, pritisnula
o svoje grudi, sjetnom se kretnjom prignula k njemu i njihovi se užareni obrazi dodirnuše. Svijet je za njih
bio nestao. On je ovio svoje ruke oko nje, stisnuo je uz svoje grudi i obasuo njezine zadrhtale, mucave
usnice mahnitim poljupcima.”
Werther polako gubi razum zbog Lottininih prikrivenih osjećaja naspram njega, citiram: “Ona ne vidi,
ne osjeća da pripravlja otrov koji će uništiti mene i nju; a ja tako požudno ispijam taj pehar što mi ga ona
pruža za moju propast. Čemu taj dobroćudni pogled kojim me ona često pogleda? Često? - Ne, ne često,
ali ipak ponekad, čemu ljubaznost kojom prima nenamjerni iskaz mog osjećaja, čemu sućut za moje patnje
što se ocrtava na njezinu čelu?”
Pri oproštaju od Lotte Werther ne žali ni za čim, uvjeren je da netko od njih troje mora otići jer svi
zajedno sigurno ne bi mogli biti sretni – Albertovoj sreći na putu je Werther, a Wertherovoj Albert; jedino
bi Lotta bila sretna kada bi mogla imati Albertov novac, a Werthera za muža: “Eto Lotte! Ne grozim se od
toga da dohvatim hladan, strašan kalež iz kojega ću ispiti pomamu smrti! Ti si mi ga pružila i ja ne
oklijevam. Sve! Do kraja! Tako su ispunjene sve želje i nade mojega života! Da tako hladan, tako ukočen
pokucam na mjedena vrata smrti.”
Glavni lik odabire smrt jer ne može preboljeti gubitak ljubavi koja je postala izvor njegovog očaja i
patnje. „Imam tako mnogo, a osjećanje za nju sve to guta: imam tako mnogo, a bez nje sve to postaje –
ništa.“
Werther je tipičan romantičarski lik, on je umjetnička duša zanesena ljubavlju, ljepotom, prirodom.
Teži idealnom,traži iskrenost i osjećajnost u međuljudskim odnosima. Hipersenzibilan je i suosjećajan –
plače nad svojom, ali i nad tuđom nesrećom. Sklon je maštanju, plemenit i čovječan, ali neprilagođen
društvu. Predaje se osjećajima boli i patnje i duboko ih proživljava. Njime upravlja strast, a ne razum.
Puno više priča o svojim osjećajima i duševnom stanju nego o događajima koji se zbivaju oko njega, tj.
fabula nije primarna, naglasak je na psihološkoj analizi lika. Samoubojstvo smatra junačkim djelom – u
klasicističkom djelu on bi vjerojatno ubio Alberta, a ne samoga sebe.
(1323)
 Edgar Allan Poe (1809.-1849.)
Crni mačak

Edgar Allan Poe je američki pjesnik i prozni pisac iz razdoblja romantizma. Osnovno obilježje njegovih
djela je okultno-mistična tematika. Neobične je osobnosti, s bizarnim detaljima iz biografije: neobičan život
(smrt roditelja, smrt mlade supruge, ovisnosti od kojih su neke bile stvarne, a neke izmišljene), bolećiva
priroda, nerazjašnjene okolnosti njegove smrti. U svom vremenu više je bio poznat kao urednik i novinarski
kritičar, nego kao pisac. Groteska, strava i užas, smrt, melankolija, ludilo, sklonost snoviđenjima i teme
karakteristične za gotičku struju srednjeg vijeka obilježavaju njegovu prozu i time je svrstavaju u razdoblje
romantizma. Najpoznatija djela su mu: Gavran, Annabel Lee, Crni mačak, Pad kuće Usher, Krabulja crvene
smrti, Avanture Arthura Gordona Pyma.
Smrt je jedna od najčešćih tema njegovih novela, a u Crnom mačku vezana je uz ubojstvo i čovjekovu
urođenu želju da čini zlo. Kao i u nizu drugih pripovjedaka ubojstvo je počinjeno bez motiva. U uvodu
Pripovjedač u prvom licu najavljuje svoju skoru smrt. Retrospekcijom, pripovijedanjem o djetinjstvu, govori
pozitivno o svom karakteru, osobito o ljubavi i nježnosti prema životinjama, naspram osjećaja ništavnosti u
odnosu prema prijateljevanju s čovjekom. Kasnije sa svojom suprugom dijeli ljubav prema kućnim
ljubimcima. Osobito je volio crnog mačka Plutona. Zbog ovisnosti o piću karakter mu se mijenjao pa je
postao okrutan prema životinjama, što je kulminiralo scenom u kojoj je svom crnom mačku nožićem
iskopao oko. Ujutro je osjetio užas zbog toga, ali ne i grižnju savjesti. Postepeno otkrivajući u sebi
nastranost duše, opravdava svoje osjećaje ljudskom težnjom da se učini upravo ono što je zabranjeno i što
se ne smije činiti. I konačno, objesi mačka kojeg je u početku volio i koji mu je bio odan, osjećajući kako
namjerno čini grijeh, citiram: „...objesio ga zato što sam znao da me volio i zato što sam osjećao da me nije
ničim povrijedio; – zato  što sam znao da, rađeći tako, činim grijeh – smrtni grijeh...“
Nakon toga izgorjela mu je kuća i on je izgubio sva svoja materijalna dobra. Detaljno opisuje kuću nakon
požara kako bi došao do opisa vizije mačka, urezanog na bareljefu. I tada je osjetio strah. Priviđenje mačka
izazvalo je strah u njemu, ali ne i kajanje zbog počinjenog nedjela. Pronašao je novog mačka koji je postao
njegov i ženin miljenik. Međutim, mačak se sve više umiljavao, a to je u njemu izazivalo bijes i mržnju.
Mačak, i ovaj bez jednog oka, slijedio ga je neprestano. Jedina razlika u izgledu između novog mačka i
Plutona bila je jedna bijela mrlja ispod vrata. U njegovoj svijesti obris bijele dlake poprimio je oblik vješala.
Zlovoljne misli proširile su se na cijelo čovječanstvo. Zbog provala bijesa najviše je počela trpjeti njegova
supruga. Kada ga je pokušala spriječiti da sjekirom ubije mačka, on je udario nju i na mjestu je umorio,
citiram: „...izvukao sam ruku iz njezina stiska i zabo joj sjekiru u mozak. Pala je mrtva na mjestu bez
hropca.“  Potpuno promišljeno sakrio je truplo. Od svih zamišljenih rješenja odlučio ju je zazidati,
prisjećajući se redovnika u srednjem vijeku. Tu se počinju ispreplitati elementi kriminalističkog zapleta s
elementima romantizma za koji je karakterističan interes za povijest. Mačak ga više nije slijedio, nigdje ga
nije bilo. Dolazak policajaca nije izazvao nelagodu u pripovjedaču. I pri odlasku policajaca, prvi put u obliku
upravnog govora on izjavi da je presretan što su otklonjene sumnje, ali ujedno pohvali zidove svoje kuće.
Kada je udario po zidu, začuli su se neobični zvukovi: bolni i užasni krikovi. Otkopavši zid, policajci su otkrili
leš žene na čijoj je glavi čučao zazidani mačak, citiram: „Gubeći svijest, zateturao sam prema suprotnom
zidu. U jednom trenutku odred policajaca na stubama zastao je nepomičan, obuzet silinom užasa i
strahopoštovanja.“
Glavni lik je u ludilu ubio ženu i nesvjesno zazidao mačka. Ili je glavni lik bolesno opsjednut i u svom
skučenom svijetu osjeća imaginarno neprijateljstvo? Ili su njegova razmišljanja pod utjecajem bujne mašte
samo plod priviđenja, halucinacija? Koliko god djelo bilo ispunjeno elementima karakterističnim za doba
romantizma, mistikom i simbolikom, povezano je s današnjim vremenom po neriješenim pitanjima ljudske
okrutnosti i nasilja s kojima se svakodnevno suočavamo, po novootkrivenom masovnom interesu za
okultno, za određena obilježja gotike te za nadnaravno, a sve navedeno može biti inspiracija za stvaranje
književnih i filmskih djela.
(694)
Edgar Allan Poe (1809.-1849.)
Crni mačak

U ovoj noveli Poe govori o zločinu koji je čovjek počinio vođen silom koju nije mogao
kontrolirati. Tu silu on naziva nastranošću i smatra ju sastavnim djelom čovjekove psihe. U
svojim djelima nastojao je zaprepastiti čitatelja tako što je stvarao mračne i mistične scene
te ga naglim preokretima u radnji držati u neizvjesnosti.
U samom uvodu u djelo pisac priprema čitatelja na strašan čin glavnog lika koji tek
slijedi. Idila obiteljskog života narušena je junakovom bolešću Alkoholom, kako ju sam
naziva. Čitatelji iz uvoda mogu samo naslutiti kako se strašni događaj o kojem govori
odnosi na mačka. Naime, on iznosi detalj o tome kako su u stara vremena crne mačke
smatrali prerušenim vješticama, citat: „Govoreći o njegovoj inteligenciji, moja žena, koja je
u duši bila prilično prožeta praznovjerjem, često je spominjala ono drevno pučko vjerovanje
prema kojem su sve crne mačke u stvari prerušene vještice. Ona time nije nikada mislila
ništa ozbiljno— i ja to spominjem tek tako zato što sam se, baš sada, toga sjetio.“
Prijateljstvo glavnog junaka i Plutona trajalo je nekoliko godina i nije jenjavalo, čak i
unatoč tome što je junak počeo prekomjerno piti i grubo postupati prema životinjama i
ženi. Poštovanje koje je osjećao prema Plutonu sprječavalo ga je da zlostavlja mačka.
Nakon što se junak jednog dana vratio kući pijan učinilo mu se da ga mačak izbjegava,
nakon čega ga je ovaj grubo dohvatio. Mačak mu je od straha zadao malu ranu zubima što
je u junaku izazvalo demonsko bjesnilo. Bezosjećajno je izvadio džepni nožić i mačku
iskopao oko. Iako se nakon toga osjećao krivim i užasnutim, nije se mogao oduprijeti zlom
duhu nastranosti, koji ga je tjerao da uništi samoga sebe. Tako je jednog jutra, sasvim
hladnokrvno, stavio mačku omču oko vrata i objesio ga o granu drveta u dvorištu, citiram:
„...- objesio ga zato što sam znao da me volio i zato što sam osjećao da me nije ničim
povrijedio; – zato  što sam znao da, rađeći tako, činim grijeh – smrtni grijeh...“
Noć nakon tog strašnog i čina iz sna ga je prenuo povik „Vatra!“. Zajedno sa ženom i
slugom je uspio istrčati iz kuće koja je izgorjela u potpunosti. Nakon tog događaja pisac
iracionalnim razmišljanjem pokušava pronaći povezanost između ovog događaja i vješanja
mačke, ali ga u tome sprječava racionalno razmišljanje. Tada, na njegovo zaprepaštenje,
otkriva portret mačka na jedinom sačuvanom zidu kuće za koji zaključuje da je netko iz
gomile radoznalih ljudi, koja je na znak uzbune ispunila vrt, odsjekao uže na kojem je
visjela životinja na stablu i ubacio je kroz otvoreni prozor u kuću. Rušenjem kuće, mačak se
našao u gomili svježe žbuke, te je vapno djelovanjem plamena i amonijaka iz leša, stvorilo
portret. On spominje i to da je tu zapanjujuću činjenicu uspio objasniti svom razumu, ali ne
i svojoj savjesti. Mjesecima nakon požara junak je imao priviđenja mačka i tugovao je zbog
gubitka životinje, sve dok nije odlučio pronaći zamjenu. Novi je mačak bio crn i velik kao i
Pluton, ali se od njega razlikovao po bijeloj mrlji na prsima. Junak je osjećao nesklonost
prema njemu iako nije shvaćao zašto. Iz dana u dan odnos prema mačku ispunjavao se
odvratnošću i jezom, koja je prelazila u mržnju. Nakon što je shvatio da je i taj mačak lišen
jednog oka i da njegova mrlja na prsima ima oblik vješala, više se nije mogao suzdržati i
počeo je ludjeti. U svemu tome najviše je trpjela njegova žena. Prilikom jednog silaska u
podrum mačak ga je skoro oborio naglavce što ga je razjarilo. Njegova ga je žena pokušala
spriječiti u namjeri da ubije mačka jednim udarcem sjekire što je u njemu izazvalo
demonski bijes, citiram: „...izvukao sam ruku iz njezina stiska i zabo joj sjekiru u mozak.
Pala je mrtva na mjestu bez hropca.“ 
Junak ne žali za svojom ženom, već je okupiran idejom sakrivanja trupla. Najprije je želio
sasjeći truplo na sitne dijelove i uništiti ih vatrom, a potom ga pokopati u podrumu.
Razmišljao je o tome da ga baci u zdenac u dvorištu ili da ga spremi kao robu i pozove
nosača. Na kraju je odlučio tijelo zazidati u zidove podruma, na mjestu gdje je bilo
ispupčenje uzrokovano lažnim dimnjakom. Junak se, shvativši da nema mačka počeo
osjećati slobodnm čovjekom, citat: „Nemoguće je opisati ili zamisliti onaj duboki, blaženi
osjećaj olakšanja koji mi je odsutnost te mrske životinje izazvala u grudima. Nije se pojavila
tijekom te noći i tako sam, barem jednu noć otkako sam je doveo u kuću, čvrsto i mirno
spavao; da, spavao čak i s teretom ubojstva na duši.“  Na samom kraju novele događa se
neočekivani preokret u kojem su otkrivene sve junakove tajne. Do tog trenutka on je bio
savršen u svojim djelima, barem je tako mislio. No, kad je policija odlazila počinio je kobnu
grešku. Lupnuo je bambusovim štapom u onaj dio zida u koji je uzidao truplo supruge.
Tada su na naplatu došla sva njegova nedjela i to upravo zahvaljujući novom mačku,
citiram: „Gubeći svijest, zateturao sam prema suprotnom zidu. U jednom trenutku odred
policajaca na stubama zastao je nepomičan, obuzet silinom užasa i strahopoštovanja.“
Nakon svega lošeg što je napravio čudno je to što se onesvijestio. Prava istina je u tome
što nije mogao podnijeti poraz.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821. – 1881.)

Zločin i kazna
Roman „Zločin i kazna“ djelo je velikog ruskog realističkog pisca Fjodora Mihajloviča
Dostojevskog koji je djelovao većinom u drugoj polovici 19. stoljeća. Dostojevski je
prethodnik (preteča) modernog romana u kojem ne dominira klasična fabula, već se
osnovno zbivanje odvija unutar lika, u njegovoj svijesti i podsvijesti. Ta obilježja
karakteristična su za monološko-asocijativni roman (koji će afirmirati francuski pisac
Marcel Proust u prvoj polovici 20. stoljeća).
U književnosti ruskog realizma važnu ulogu odigrali su likovi intelektualaca koji žele
unijeti promjene kako bi se život u društvu promijenio na bolje. Upravo u ovom romanu
takav lik je Rodion Romanovič Raskoljnikov, koji potječe iz ruske provincije i dolazi u
Petrograd gdje kao student ima nizak status u društvu. On je ogorčen velikim klasnim
razlikama te socijalnom nejednakošću, želi bolji i pravedniji svijet te smatra da odabrani
pojedinci mogu sami birati sredstva kojima će unaprijediti svijet. Takve pojedince ona
naziva „neobičnima“ u odnosu na one „obične“ koji se mire s postojećim stanjem.
Roman ima elemente kriminalističkog romana (motiv ubojstva, istrage i
razotkrivanje ubojice), ali nije kriminalistički roman zato što zločinca znamo već na početku
djela. Glavni lik Raskoljnikov ubije pokvarenu lihvarku, svoju stanodavku, i njezinu sestru u
ime nekakve pravednosti. Na ubojstvo su ga motivirali siromaštvo, ljudsko stradanje i
poniženje u društvu u kojem je živio. Detaljno je razradio plan umorstva, gotovo savršeno
ga izveo, ali tek onda su nastali problemi. Počinje sumnjati u vlastitu teoriju što uzrokuje
nastanak sukoba sa samim sobom. Dostojevski je vrlo studiozno pristupio obradi teme
djela: analizirao je jedno ubojstvo, od ideje, motiva, načina, plana, izvršenja i kazne.
Pripovjedačkom tehnikom (stvaralačkim postupkom) unutarnjeg monologa pratimo
misli i osjećanja glavnog junaka, njegovu unutarnju borbu koja se ostvaruje tako što ga
muči grižnja savjesti; proživljava noćne more pa čak ima i halucinacije. Svoj grijeh
ispovijeda Sonji, djevojci koja poput njega protestira protiv društvene nepravde, ali ne
zločinom već prostitucijom. Osim sa savješću Raskoljnikov vodi borbu i s istražiteljem
Porfirije Petrovičem, lukavim i dovitljivim policajcem te dobrim poznavateljem ljudske
duše. Tijekom romana on sve više stišće obruč oko Raskoljnikova. Kroz monologe ubojice i
istražitelja pisac prikazuje psihologiju lika koja postavlja mnoga moralna pitanja i tako
preispituje samoga sebe. Kulminacija (vrhunac) Raskoljnikovog kolebanja je povratak na
mjesto zločina i razmišljanje o rješenju tijekom kojeg mu se nameće neumitnost dobra nad
zlom. Ta spoznaja i priznanje zločina pomaže mu prevladati krizu savjesti. On spremno
prihvaća kaznu i odlazi u Sibir na robiju gdje uz ljubav prema Sonji i Evanđelju doživljava
moralni preporod.
Realistički elementi naglašeni su kad je riječ o opisima interijera: opis
Raskoljnikovljeve sobe ili Sonjinog stana pokazuju bijedu u kojoj žive. U romanu nema
pouzdanog pripovjedača (objektivni pripovjedač, pripovjedač u 3. licu) što omogućuje
lakše poniranje u svijest i podsvijest lika. Elementi koji nisu tipični za realistički stilski izraz
su novinski članci i pisma, koji ovdje služe kao sredstva upoznavanja s novim
pojedinostima. Nadalje, u romanu se analizira socijalna problematika – siromaštvo i bijeda,
koji dovode do moralnog pada pojedinca, moralna problematika – kojom se postavlja
pitanje je li dopušteno ubiti nekoga tko je zao poput lihvarice, intelektualna – koja
podrazumijeva razmišljanje o stanju u društvu i razrađuje filozofiju zločina, te onu
psihološku koja analizira unutrašnja kolebanja glavnog lika prije i poslije zločina.
Smatram da se nepravda nanesena pojedincu ne smije kazniti zločinom, u ovom
slučaju ubojstvom, jer se na taj način ubija humanost, obilježje koje nas čini jedinstvenom
vrstom na kugli zemaljskoj.
(558 riječi)
dodatak

 tema: zločin – kazna – iskupljenje; preobražaj čovjekovog morala pod utjecajem savjesti (tema:
problem junaka i zločinca u društvenom i filozofskom kontekstu)
 autora ne zanima otkriti zločin, već ga zanima unutrašnji svijet čovjeka koji je zločin počinio
 Petrograd, polovica 19. st. – vremenski raspon od 9 dana bez skokova
 likovi: Rodion Romanovič Raskoljnikov, njegova majka i sestra Dunja, Sonja Marmeladovna, Lužin,
policijski inspektor Porfirije Petrovič, Svidrigajlov, Razumihin (Raskoljnikov prijatelj), Lizaveta i Aljona
Ivanovna i ostali sporedni likovi
 glavni motiv je ubojstvo stare lihvarice koju ubija student prava Raskoljnikov kako bi pomogao
siromašnima, dok ga u drugom dijelu romana njegova grižnja savjesti vodi ka pokajanju
 roman se bavi pitanjem društvene nepravde i Raskoljnikova nezakonitog pokušaja rješavanja tog
problema
 Raskoljnikov je siromašni student, studira pravo, ima majku i sestru
 osamljen je u velegradu (jedini mu je prijatelj Razumihin)
 uočava socijalnu nepravdu u društvu – zlo i nepravdu koji ga okružuju prepoznaje u liku lihvarice Aljone
Ivanovne, svoje gazdarice
 u jadnoj i uskoj podstanarskoj sobici planira njeno ubojstvo
 u njemu se javlja dvojba: ubiti jer cilj opravdava sredstvo i ne ubiti kao opće moralno načelo
 iscrpljen je neimaštinom, osjeća se jadno, brine ga sudbina majke i sestre i još nekih ljudi s kojima se
susreće (Sonja, Marmeladov, djevojčica)
 stoga je razdražljiv i napet, po prirodi je nervozan, postaje depresivan, opterećuje se mnogim
razmišljanjima
 majčino pismo ga potresa, tugu i pasivnost zamjenjuje želja za djelovanjem, ubrzava nj. odluku da ubije
gazdaricu
 sadržaj pisma ukazuje na majčinu zabrinutost za Rodionovu sestru Dunju koja se udaje za bogatog
skorojevića Lužina da bi se spasila sramne službe kod razvratnika Svidrigajlova; u lošoj su financijskoj
situaciji jer je Dunja izgubila posao; majka se ispričava što mu ne može pomoći;
 strahuje od čina koji sprema napraviti: sve do pisma misao o ubojstvu činila se dalekom, samo idejom,
a sada se oblikovala u njegovoj glavi kao poziv na djelo
 teorija o običnim i neobičnim ljudima: jedni imaju pravo i hrabrost, a drugi nemaju, zato su i obični
(primjer Napoleona kojeg smatra neobičnim)
 ubojstvo lihvarice je planirano ubojstvo, s predumišljajem, iz koristoljublja
 Rodion osjeća grižnju savjest, odlučan je u tome da bude kažnjen
 Sonja Marmeladova je ključna osoba za njegovo priznanje zločina, ali i za kajanje
 za dvostruko ubojstvo izrečena mu je blaga kazna – u prilog mu idu svjedoci i ponajviše njegovo vlastito
priznanje zločina, ali i moderna teorija o privremenoj neuračunljivosti
 biva osuđen na zatvorsku kaznu, ali on u Sibiru doživljava unutarnju promjenu, unutarnji preobražaj:
shvaća da će se njegov život temeljiti na ljubavi i vjeri i da je on kao pojedinac spašen, a ne izgubljen;
kroz ljubav i vjeru pronalazi sebe i svoje iskupljenje – to su dvije temeljne vrijednosti kojima osmišljava
vlastiti život (Sonja utječe na njega da prizna zločin) – Raskoljnikova kazna je grižnja savjesti;
 Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Zločin i kazna

UPUTE
o Školski esej mora biti napisan na listu za školski esej.
o Školski esej mora biti napisan čitko, pisanim slovima i crnom ili plavom kemijskom olovkom
ili nalivperom.
o Svoj školski esej oblikujte kao zaokruženu cjelinu s uvodom, razradbom i zaključkom.
o Školski esej treba imati od 400 do 600 riječi.
o Pazite da Vaš školski esej bude pravopisno i gramatički točan.
o U svoj školski esej morate uvrstiti sve smjernice za pisanje.
o Redoslijed ponuđenih smjernica ne obvezuje Vas u oblikovanju školskoga eseja.
Odlomak
(...)
„Raskoljnikov se okrene njoj, tužno ju pogleda i uhvati ju za ruke.
- Opet imaš pravo, Sonja. Ta sve je to besmislica, gotovo brbljarija! Vidiš: Ti znaš da je moja mati gotovo
bez ičega. Sestra je slučajno stekla naobrazbu pa joj je sudbina dosudila da se kao guvernanta potuca po
svijetu. Sva sam im nada bio ja. Ja sam učio, ali se nisam mogao uzdržavati na sveučilištu nego sam se
morao ispisati na neko vrijeme. No sve da sam i nastavio ovako, ja bih se za desetak-dvanaestak godina
(kad bi se prilike poboljšale) mogao svejedno nadati da ću biti kakav učitelj ili činovnik s plaćom od
tisuće rubalja… (Govorio je to kao da je naučio naizust.) A dotle bi mi se mati sasušila od brige i jada i
ja je ipak ne bih mogao smiriti, a sestra… sestri bi se moglo dogoditi još i gore zlo!... Pa i kakvo uživanje
cijeloga života prolaziti pokraj svega i od svega se odvraćati, na mater zaboraviti, a otrpjeti što je na
primjer sestra osramoćena? Čemu? Zar zato da njih sahranim i nove da steknem – ženu i djecu i da ih
opet ostavim bez prebijene pare i komadića kruha? No dakle… ja sam odlučio da se domognem babinih
novaca i da njima, bez majčine muke, osiguram godine na sveučilištu, prve korake nakon sveučilišnih
nauka – i sve to da napravim zamašno, temeljito, tako da stvorim novu karijeru i stupim na nov,
samostalan put… No eto to je sve… Ja sam dakako ubio babu – to sam zlo učinio… ali dosta! (…)
Oči su mu gorjele kao u groznici. Samo što nije počeo buncati; na usnama mu titrao nemiran osmijeh. Iz
njegova duševnog uzbuđenja već je izbijala strašna klonulost. Sonja pojmi koliko se on muči… I njoj se
zavrti u glavi. I kako je samo čudno govorio: kao da i jest tu nešto razumljivo, ali opet… „Kako! Kako!
O, Bože!“ I opet je kršila ruke od očaja.“ (...)

Smjernice za pisanje eseja:

1. Stavite roman Zločin i kazna u kontekst europskoga realizma i stvaralaštva F. M.
Dostojevskoga. Povežite ga s vremenom u kojemu je nastao.
2. Opišite i protumačite razgovor glavnih likova. Zbog čega Sonja nije zadovoljna
Raskoljnjikovim objašnjenjem? Protumačite Raskoljnikove riječi: „Samo sam jednu
običnu gnjidu ubio, Sonja, beskorisnu, odvratnu, štetnu gnjidu.“ Stavite ih u kontekst
njegovih filozofskih razmišljanja.
3. Citatima dokažite da se u Raskoljnikovu vodi unutrašnja borba. Povežite njegovo
stanje s načinom kako je prikazan u cijelom romanu.
4. Je li Sonja pokolebala Raskoljnikova? Kako ga doživljava i što o njemu misli? Kako u
nastavku romana ona djeluje na njega?
5. Kakva je njihova sudbina na kraju djela?

Esej

Autor romana „Zločin i kazna“, iz kojeg je priloženi ulomak čuveni je ruski realist
Fjodor Mihajlovič Dostojevski koji je djelovao sredinom 19. stoljeća. On je tvorac
modernog psihološkog romana u kojem se očituje tjeskoba, egzistencijalna
usamljenost i tmurno ozračje velegrada, te je također preteča monološko-asocijativnog
romana u kojem se duboko zalazi u najskrivenija psihološka stanja lika. Od ostalih
njegovih romana možemo izdvojiti romane „Bijedni ljudi“, „Braća Karamazov“,
„Poniženi i uvrijeđeni“ te roman „Idiot“. Dostojevski je utjecao na doba hrvatskog
ekspresionizma, točnije na književnika Donadinija i Cesareca, te na modernije pisce
Krležu i Marinkovića.
  Rodion Romanovič  Raskoljnikov je mladi student, koji je zbog financijskih problema
morao privremeno napustiti fakultet. Njegovi su pogledi na svijet i općenito na život u
Petrogradu  pesimistični i u knjizi su veoma realistično opisani. Sonja je, iako u goroj
situaciji od njega, optimističnija i pronalazi utjehu u Bogu. U priloženom ulomku
uočavamo razgovor između Sonje i Raskoljnikova koji se temelji na Sonjinu osuđivanju
čina ubojstva stare lihvarice Aljone Ivanovne, koji je počinio glavni lik romana, Rodion
Romanovič Raskoljnikov. On je razvio teoriju da se ljudi mogu podijeliti na one obične i
neobične te on, kao neobičan čovjek, ima pravo na takav čin. Naime, odabranim
pojedincima sve je dopušteno jer su oni pokretačka snaga čovječanstva (npr.
Napoleon), oni krše zakon i imaju pravo na neposluh jer će važnost i vrijednost njihova
čina spoznati tek budućnost. Sonja to ne prihvaća, već navodi da je svaki ljudski život
vrijedan i da ne postoji čovjek koji ima pravo oduzeti ga.   „Samo sam jednu običnu
gnjidu ubio, Sonja, beskorisnu, odvratnu, štetnu gnjidu.“ , ovim riječima on upravo
potvrđuje svoju teoriju. Smatra kako je ubojstvom stare i pokvarene lihvarice koja je
pljačkala siromašne ljude riješio društvo velikog problema. S druge strane, iako je iz
dna duše mrzio tu babu i u jednom trenutku se osjetio čak i sretnim što ju je ubio, u
njemu progovara savjest, javljaju se nedoumice i stalna preispitivanja :  „No eto to je
sve… Ja sam dakako ubio babu – to sam zlo učinio… ali dosta!“ Zapravo, ne želi
priznati samome sebi da je pogriješio iako je toga u dubini duše svjestan. Samo
njegovo ime Raskoljnikov je simbol njegove rastrojenosti koja se očituje tokom cijeloga
romana. U jednom trenutku se tješi kako nitko neće saznati da je on ubojica, dok u
drugom trenutku pomišlja na predaju policiji. Na njegovo priznanje i pokajanje, imala
je veliki utjecaj Sonja. Ona je slika iskrene, dobre i pobožne djevojke koju su životne
neprilike natjerale na prostituciju. Povrh svega, ona je ostala moralna, te je snažno
utjecala na Raskoljnikova i da nije bilo nje možda nikad ne bi našao mir i utjehu koja ga
je ponovno vratila u život.
Ovo je potpuno realistički roman. Unutarnji sukob glavnog lika psihološki je
 razrađen pa tako pratimo njegova unutarnja previranja prije i nakon ubojstva,
priznanje zločina i kaznu, a sve to odvija se putem unutarnjeg monologa. Autor
prikazuje petrogradsku sredinu sredinom 19. stoljeća u kojoj vlada društvena kriza,
siromaštvo i pesimizam. Dostojevski, uz svog suvremenika Tolstoja, nastoji prikazati
pojedinca koji krši društvene norme, postavljajući pitanje o pravu pojedinca da
zločinom popravlja svijet u kojem živi. (517 riječi)
Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Zločin i kazna

UPUTE
o Školski esej mora biti napisan na listu za školski esej.
o Školski esej mora biti napisan čitko, pisanim slovima i crnom ili plavom kemijskom olovkom
ili nalivperom.
o Svoj školski esej oblikujte kao zaokruženu cjelinu s uvodom, razradbom i zaključkom.
o Školski esej treba imati od 400 do 600 riječi.
o Pazite da Vaš školski esej bude pravopisno i gramatički točan.
o U svoj školski esej morate uvrstiti sve smjernice za pisanje.
o Redoslijed ponuđenih smjernica ne obvezuje Vas u oblikovanju školskoga eseja.

Odlomak
(...)
„ To se tisuću puta već napisalo i pročitalo. Što se pak tiče moje razdiobe ljudi na obične i neobične,
priznajem, da je ta razdioba nešto samovoljna, ali ja to i ne nastojim dokazati točnim ciframa. Ja jedino
vjerujem u svoju glavnu misao. A ta je misao da se ljudi po prirodnom zakonu dijele uopće na dvije vrste:
na nižu (običnu), to jest, da tako reknem, na materijal, koji služi jedino za rađanje sličnih stvorenja, i na
ljude odista, to jest, na one u kojima ima dara ili talenta, da u svojoj sredini reknu novu riječ. Podvrste su
tu dabome nebrojene, ali one se dvije vrste razlikuju prilično oštro po svojim crtama: prva vrsta, to jest
materijal, to su uopće ljudi, po svojoj prirodi konzervativni, pristojni, žive u poslušnosti i vole da budu
poslušni. Oni po mom sudu i moraju da budu poslušni, jer je to njihovo određenje i nikako ih ne ponizuje.
Druga vrsta: svi krše zakon, rušioci su ili bar skloni tome, sudeći po sposobnostima. Zločini su tih ljudi,
razumije se, relativni i raznoliki: ponajviše oni iziskuju, u jako različitim izjavama, da se u ime boljega
razruši današnje. No ako je kome potrebno poradi ideje koraknuti i preko leša i preko krvi, to on može
zaista u sebi, po mom sudu, dopustiti sam sebi, da korakne preko krvi što uostalom zavisi o ideji i njezinoj
veličini, to zapamtite! Jedino u tom smislu govorim ja u svom članku o njihovom pravu na zločin. (...)
Prva je vrsta svagda gospodar sadašnjosti, druga vrsta gospodar budućnosti. Oni prvi čuvaju svijet i
množe ga brojem, ovi drugi okreću svijet i vode ga k cilju. I ovi i oni imaju sasvim jednako pravo, da
postoje.“

Smjernice za pisanje eseja:

1. Smjestite ulomak u kontekst romana, nacionalne književnosti i vremena u kojem je
nastao.
2. Objasnite ukratko što je Raskoljnikov učinio. Nemojte prepričavati sadržaj.
3. Odredite temeljni problem romana i uočite na koji način ovaj ulomak otvara taj
problem.
4. Što je navelo Raskoljnikova da razvije iznesenu teoriju? Kako Raskoljnikov dijeli ljude?
Predstavite njegovu podjelu i opišite ju. U koju skupinu ljudi Raskoljnikov ubraja samoga
sebe na razini svoje teorije? Što se s njim dogodilo kada je svoju teoriju proveo u djelo?
5. Komentirajte rečenicu iz teksta: Zločini su tih ljudi, razumije se, relativni i raznoliki:
ponajviše oni iziskuju, u jako različitim izjavama, da se u ime boljega razruši današnje.
6. Smatrate li da se bolji svijet može graditi u krvi postojećega? Obrazložite svoje stavove.

Esej

           Fjodor Mihajlovič Dostojevski jedan je od najznačajnijih predstavnika ruskog

realizma te je svojom pripovjedačkom tehnikom uvelike utjecao na razvoj moderne proze.
Roman „Zločin i kazna“ napisao je po povratku s desetogodišnje robije u Sibiru, gdje je bio
politički prognan i gdje je stekao mistično- religiozna uvjerenja. Mnogobrojni likovi u
romanu nositelji su autorovih socijalnih, filozofskih i vjerskih ideja koje se isprepliću u
dijalozima. Zbog naglaska na psihološkim zbivanjima u glavnom liku, siromašnom studentu
Raskoljnikovu, a ne na radnji, subjektivnom pripovijedanju te uvođenjem unutarnjeg
monologa, ovo djelo je preteča modernog romana.
           Navedeni ulomak uzet je iz dijela kada Raskoljnikov dolazi s Razumihinom na
informativni razgovor u policiju. On pokušava objasniti svoja početna filozofska
razmišljanja o opravdanosti zločina. Naime, bio je razvio teoriju da postoje malobrojni ljudi
koji imaju „pravo na zločin“ radi ostvarenja viših ciljeva. Citat: ,,Ja jedino vjerujem u svoju
glavnu misao. A ta je misao da se ljudi po prirodnom zakonu dijele uopće na dvije vrste: na
nižu (običnu), to jest, da tako reknem, na materijal, koji služi jedino za rađanje sličnih
stvorenja, i na ljude odista, to jest, na one u kojima ima dara ili talenta, da u svojoj sredini
reknu novu riječ.'' jasno definira podjelu ljudi po Raskoljnikovoj teoriji. Štoviše, on sebe
drži „neobičnim“, kako je nazvao ljude s pravom na zločin, te je svoje postupke, a to su
ubojstvo stare lihvarice i njene maloumne sestre, opravdao željom da pomogne majci i
sestri, zaštiti ih od nevolja u koje ih je uvlačilo siromaštvo i osigura im bolju budućnost. No,
iako ubojstvo babe opravdava njezinom pohlepnom zlobom kojom je nemilosrdno
upropaštavala njega i mnoge siromahe u sličnom položaju, on ubrzo počinje preispitivati
svoju teoriju. Tako se u njemu razvija unutarnji sukob, te se ruše dotadašnji moralni nazori.
On na kraju priznaje svoj zločin i spremno prihvaća kaznu te odlazi u Sibir na robiju gdje
doživljava moralni preporod. Temeljni problem ovog romana je analiza krize savjesti
intelektualca, koji je svoja uvjerenja stjecao čitajući literaturu i realnost života u kojim se
tako stečena uvjerenja ne mogu provoditi. U ovom ulomku prvi put saznajemo za
Raskoljnikov članak objavljen u novinama, te nam on ukazuje koliko Raskoljnikov sebe
smatra više vrijednim od ostalih, „običnih“ ljudi. Rečenicom: ,,Zločini su tih ljudi, razumije
se, relativni i raznoliki: ponajviše oni iziskuju, u jako različitim izjavama, da se u ime
boljega razruši današnje.'' Raskoljnikov govori o individualnosti svakog pojedinca, što znači
da svatko razmišlja različito, no cilj im je isti. S njegove točke gledišta, ti ljudi nisu zločinci,
već idealisti koji teže ka boljoj budućnosti i kojima nitko nema pravo stati na put jer oni su
„viši od zakona“.
          Osobno se nikako ne bi mogla složiti s Raskoljinkovim idejama. Posebice zato,što
pojam žrtvovanja, a pri tome ne mislim na svojevoljno žrtvovanje, označuje nemoralno
djelo.  Uzevši to u obzir, naći ćemo neke nejasnoće u Raskoljnikovoj „teoriji opravdanog
zločina“. ,,Prva je vrsta svagda gospodar sadašnjosti, druga vrsta gospodar budućnosti.
Oni prvi čuvaju svijet i množe ga brojem, ovi drugi okreću svijet i vode ga k cilju. I ovi i oni
imaju sasvim jednako pravo, da postoje.'' On tvrdi kako bez obzira na njihova različita prava
i svrhu postojanja, imaju svi jednako pravona život, a opet „neobični“ su iznad „običnih“ i
imaju pravo odlučivati o njihovom životu. Jedna misao se kosi drugoj, a to nam ukazuje na
Raskoljnikovu nesigurnost u vlastitu ideju. (553 riječi)

Honoré de Balzac (1799. – 1850.)

Otac Goriot
Francuski književnik Honoré de Balzac, autor je romana „Otac Goriot“ i jedan od
najistaknutijih europskih realističkih pisaca. Roman pripada ciklusu „Ljudska komedija“ koji
sadrži galeriju od oko dvije tisuće likova. Balzac, kojeg smatraju utemeljiteljem realističkog
romana, u ovom je djelu dao objektivan i kritički prikaz pariškog društva u prvoj polovici
19. stoljeća. Obzirom da je nastao u doba velikih društvenih previranja, rađanja
kapitalizma, a time i nastajanja socijalnih problema i društvene nepravde, ovo djelo
možemo okarakterizirati kao socijalni roman.
U romanu je Balzac obradio mnoštvo problema: očinsku ljubav, odgoj, moralnu
deformaciju likova, problem društvenog uspona, stjecanje novca koji je postao osnovnim
smislom života. Kako bi što vjernije prikazao pariško društvo, uveo je mnoštvo likova koji
se međusobno razlikuju po svojim moralnim uvjerenjima, svjetonazoru, socijalnom
položaju i karakternim osobinama.
Na početku romana upoznajemo se s pansionom gospođe Vauquer koji se nalazi u
slabo poznatoj četvrti Pariza: „Ta je blagavaonica, potpuno obložena drvetom, nekoć bila
obojena bojom koja je danas nerazaznatljiva i sada tvori podlogu u koju je prljavština
utisnula svoje slojeve i tako iscrtala neke čudnovate likove.“ Iz navedenog citata daje se
zaključiti da je prostor u kojem borave stanari zapušten, prljav i neugledan te da je pamtio
i bolja vremena. Očito je da društvene promjene tog vremena nisu zaobišle ni taj pansion,
naime, neugodni mirisi unutar njega izazivaju osjećaj nelagode i stvaraju u nama sliku
bijednog života ljudi u tom malograđanskom prostoru koji materijalno propada. Na
temelju opisa interijera i eksterijera možemo zamisliti vlasnicu pansiona i njegove stanare.
Razmještaj stanara u pansionu ukazuje i na njihovo materijalno stanje: na prvom katu
nalaze se oni koji mogu izdvojiti veću svotu novca za stanarinu, dok su na trećem stanovali
oni koji su jedva preživljavali. Pisac u ulozi sveznajućeg i pouzdanog pripovjedača vjerno
predočava lik gospođe Vauquer koja cijeni svoje stanare po tome koliko su u mogućnosti
platiti svoj boravak u pansionu. Ona ih bez sentimentalnosti seli iz stana u stan, iz sobe u
sobu, ovisno koliko su novca dobili ili izgubili. S druge strane, njena prošlost je vrlo mutna i
to je čini zagonetnom. Malo doznajemo o njenom mužu, tek toliko da shvatimo da se loše
odnosio prema njoj.
Koliko su objektivni i realistični opisi interijera, toliko su uvjerljive psihološka i
socijalna karakterizacija likova koje se u djelu međusobno isprepliću (prožimaju). Među
stanarima pansiona nalaze se i tri glavna lika u romanu: otac Goriot, Eugene Rastignac i
Vautrene. Goriot je tipičan primjer bezgranične očinske ljubavi. Taj bivši tvorničar
tjestenine osiromašio je zato što je sve što je imao dao dvjema kćerima. Tragično je to da
su ga kćeri, nakon što ih je razmazio zadovoljavajući sve njihove hireve, nemilosrdno i dalje
iskorištavale; uz to bile su sebične, bahate i nadasve nezahvalne. Njihova bezosjećajnost
doseže vrhunac u trenutku očeve smrti, kad na pogreb šalju prazne kočije.
Drugi lik, provincijalac plemićkog porijekla, Eugene Rastignac, dolazi u Pariz studirati. Želja
mu je uspjeti u visokom društvu. Uskoro ga zasljepljuju raskošni saloni, a pred kraj romana
shvati da u tom lažnom sjaju, svijetu poremećenih odnosa i moralnih vrijednosti neće
opstati ukoliko ne postane licemjeran i nepošten. On je tipičan lik jer sadrži osobine cijele
jedne generacije ambicioznih mladih ljudi koji bježe iz siromaštva maštajući o tome kako
će se popeti na vrh društvene ljestvice. Odbjegli robijaš pod lažnim imenom Vautrene bavi
se mutnim poslovima i upravo on savjetuje Rastignacu da mora postati nemilosrdan u
međuljudskim odnosima te mu predlaže da zajedno počine ubojstvo kako bi se Rastignac
obogatio. Vautrene predstavlja zlo, podmuklost i nemoralnost.
Pokretač radnje i postupaka u djelu je novac koji se ovdje izjednačava s uspjehom.
On moralno izopačava karaktere likova, npr: siromašni Eugen je prisiljen odstupiti od
morala i podrediti ga uspjehu da bi se obogatio, stari Goriot novcem kupuje ljubav svojih
kćeri, a u njima novac ubija svaki plemeniti osjećaj. Ostvarenje sna o sreći i uspjehu ovdje
je isključivo vezano uz novac koji je uzrok svih drama i nesreća, zbog njega je čovjek
spreman na sve pa i pod cijenu deformacije vlastite ličnosti.
Roman završava raspadom, tragedijom i smrću: gospođa de Beauseant napušta
otmjeno pariško društvo što nagoviješta moralni raspad jednog svijeta lažnog sjaja i
kratkotrajne sreće; otac Goriot umire sam, shvativši da je prevaren. Njegov kraj je i
upozorenje da se dobročinstva skupo plaćaju i da sve preuveličano vodi u tragediju.
Mislim da nas pisac upozorava na to da novac ne smije biti mjerilo ljudske
vrijednosti. Čovjek u životu može uspjeti i ako je pošten, moralan i usmjeren vrijednostima
koje oplemenjuju njegovu dušu, jer tek onda može doživjeti potpuno duhovno
zadovoljstvo.

(749 riječi)
 Honore de Balzac, Otac Goriot
UPUTE
o Školski esej mora biti napisan na listu za školski esej.
o Školski esej mora biti napisan čitko, pisanim slovima i crnom ili plavom kemijskom olovkom
o ili nalivperom.
o Svoj školski esej oblikujte kao zaokruženu cjelinu s uvodom, razradbom i zaključkom.
o Školski esej treba imati od 400 do 600 riječi.
o Pazite da Vaš školski esej bude pravopisno i gramatički točan.
o U svoj školski esej morate uvrstiti sve smjernice za pisanje.
o Redoslijed ponuđenih smjernica ne obvezuje Vas u oblikovanju školskoga eseja.

Odlomak

„Liječnik dođe u osam i po i, mada se nije izrazio povoljno, ipak reče da misli kako smrt ne mora
nastupiti uskoro. Izjavio je da će se izmjenjivati poboljšanja i pogoršanja, od kojih će zavisiti starčev
život i razum.
– Bilo bi bolje da umre što prije – bila je posljednja njegova riječ.
Eugène prepusti čiču Goriota Bianchonovoj brizi i pođe gđi de Nucingen odnijeti tužne vijesti koje su u
njegovu duhu, još prožetu osjećajem obiteljskih dužnosti, suzbile svaku radost.
– Recite joj neka se ipak zabavlja – dovikne mu čiča Goriot koji je izgledao kao da spava, ali je sjeo u
krevetu u času kad je Rastignac odlazio.
Mladić je došao Delphini sav potresen i zatekao ju je počešljanu, obuvenu; još je trebalo samo da odjene
plesnu haljinu. (...)
– Kako to, niste odjeveni? – upita ona.
– Ali, gospođo, vaš otac...
– Opet moj otac! – uzvikne ona i presiječe mu riječ. – Nećete me valjda učiti mojim dužnostima prema
ocu. Poznajem ja oca odavno. Ni riječi više, Eugène. Slušat ću vas istom kad se odjenete. Thérèse je sve
pripremila u vašemu stanu; moja kočija čeka, uzmite je; brzo se vratite. O ocu ćemo razgovarati dok
budemo išli na ples. Treba krenuti ranije, jer uđemo li u povorku kočija, bit ćemo sretni ako se pojavimo i
u jedanaest sati.“

Smjernice za pisanje
1. Predstavite roman Otac Goriot u kontekstu vremena u kojem je nastao.
2. Ukratko opišite lik oca Goriota i njegov život. Navedite likove čija se sudbina isprepliće s
njegovom.
3. Odredite odnos oca Goriota prema kćerima i njihov odnos prema njemu. Primjerima iz
polaznoga teksta prikažite jedan i drugi odnos. Koji su uzroci takva ponašanja kćeri prema
ocu?
4. Kako ostali likovi u romanu gledaju na taj odnos?
5. Što vi mislite o odgojnim metodama oca Goriota? Obrazložite.
6. Svoje tvrdnje potkrijepite argumentima iz polaznoga teksta ili iz sadržaja romana.
Gustave Flaubert (1821. – 1880.)

Madame Bovary

Charles i Emma Bovary likovi su iz romana Gospođa Bovary francuskog realističkog

pisca Gustavea Flauberta, koji je djelovao u 19. stoljeću. Flaubert je tvorac psihološkog
realizma za koji su karakteristična unutarnja proživljavanja lika (psihološka karakterizacija).
Roman tematizira problem ljubavne sreće i preljuba, a u širem smislu društveni moral
provincijske sredine.
 U ovome ulomku s početka romana opisano je buđenje Charlesovih osjećaja prema
Emmi. Kao pravi realist koji u svom djelu želi stvoriti dojam istinitosti, Flaubert rekonstruira
stvarnost opisom prostora, u ovom slučaju, eksterijera i ponašanja likova. Pisac se
usredotočio na lik Charlesa, a Emmu vidimo Charlesovim zaljubljenim očima. Opis brojnih
senzacija iz prirode i ponašanje likova daju nam naslutiti da se ta ljubavna priča možda ipak
neće ostvariti. Iz prve rečenice saznajemo više o Charlesu nego što on zna sam o sebi: „Što
se tiče Charlesa, on se nije ni pokušao upitati zašto tako rado dolazi u Bertaux.“
Pretpostavku u drugoj rečemici („Sve da je na to i pomislio...“) i pitanje u trećoj ( „Je li to
doista bio razlog...?“) pripovijeda pisac, a ne Charles koji i nije sposoban za takvo
razmišljanje. No, piščevo psihološko proučavanje ne ide daleko: pripovjedač se ograničava
na to da čitatelju skrene pažnju na stvarne Charlesove motive. Već u sljedećoj rečenici
vraća se u ulogu promatrača i zadovoljava se time da samo nabraja postupke lika: „U te
dane ustajao bi rano, odjahao u galopu, podbadao bi svoga konja...“ Zatim pisac uvodi
glagole osjećaja i uzbuđenja: „Volio je dolaziti u to dvorište, osjećati na svom ramenu...“
Ponavljanjem glagola „voljeti“ pojačava se dojam subjektivnosti. Priča je u trećem licu, ali
stječemo dojam da je pripovjedač, odustavši od svake osobne primjedbe, unutar
Charlesove svijesti pa scenu doživljavamo Charlesovim očima. U drugom dijelu teksta
postupak je suptilniji. Charles se ne spominje, a ipak slutimo njegovu prisutnost: „Ako mu
još ne bi doveli konja, ona bi ostajala tu. Oprostili bi se i više ne bi razgovarali.“ Obuzet
svojim mislima, Charles zaboravlja sama sebe. Piščevo umijeće sastoji se u tome što nam
nudi subjektivan doživljaj svoga lika. Emma se pojavljuje samo kroz Charlesov pogled.
Nazivajući je „gospođicom Emmom“ iščitavamo da Charles još nije prisan s ukućanima.
Charles Emmu vidi s leđa („kad je hodala pred njim“) i s lica („ona je stajala na pragu“).
Charlesovim pogledom pratimo detalje njene odjeće i tijela. Tako Emmin portret čini niz
pojedinačnih slika. Tekst jasno pokazuje koliko Emma privlači Charlesa. Sve što se zbiva u
prvom odlomku vodi do Emmine pojave u drvenjacima. U drugom odlomku Emma je
sveprisutna, što nam pokazuje ponavljanje lične zamjenice ona: „Ona ga je uvijek
ispraćala“, „ona bi ostajala tu“, „Ona je stajala na pragu.“ Zanesen i zaljubljen, Charles
ne skida oči s Emme. Ulomkom dominira deskripcija. Opisano je seosko imanje na kojem
se odvija radnja. Ističu se detalji: „ograda koja se okrećući otvarala“, „pijetao što je
kukurikao na zidu“, „oprane kuhinjske pločice“. Opisani su detalji odjeće i tijela koji
oblikuju Emmin portret. Riječ je o pravome razdrobljenome portretu: drvenjaci, visoke
pete, drveni potplati, kožne cipele, vrpce, pregača, suncobran, kosa, vrat, put, lice. Težnja
da se pretjerano uvećaju neki detalji stvara dojam ukočenosti Charlesova pogleda i
upućuje nas na realistički stil Flaubertova pisanja. Rečenica kojom nas pisac uvodi u
subjektivni Charlesov doživljaj svijeta temelji se na trima osjetilima (vizualnim, taktilnim i
auditivnim): „Volio je dolaziti u to dvorište, osjećati na svom ramenu ogradu koja se
okrećući otvarala, volio je slušati pijetla što je kukurijekao na zidu, i gledati dječake...“ U
tekstu se smjenjuju jedan za drugim različiti prikazi Emme: Emma u drvenjacima, Emma
vani, Emma sa suncobranom. Neki se vizualni detalji potom vrlo precizno proširuju: drhtaj
„sitnih malja na njezinom zatiljku“, lepršanje vrpci pregače oko njezinih kukova i osobito
završno blistanje boja: „Kroz suncobran, od zeleno-modre svile prodiralo je sunce
obasjavajući nemirnim odsjevima bijelu put njezina lica“. U toj blistavoj igri boja i svjetla
izrasta Emmin zavodljiv, ali površan lik. Taktilni osjeti prate završnu sliku: „Jednom, za
jugovine, voda se cijedila miz koru drveća u dvorištu, a po krovovima zgrada topio se
snijeg.“ Cijela se slika kupa u atmosferi vlažne topline koja pogoduje putenosti lika.
Konačno, na završetku svakog odlomka pojavljuju se dva auditivna osjeta koji začuđuju
zbog svoje prividne neočekivanosti: tupo udaranje Emminih drvenjaka i prodorni zvuk
kapljica na razapetoj svili. Čini se kao da se Charles gubi u tim zvukovima. Charles je
zaljubljen, ali to još ne zna. Na to nas upućuje kratki uvod. Sam sebe zavarava: „Sve da je
na to i pomislio, bez sumnje bi svoju revnost bio pripisao ozbiljnosti slučaja ili možda
koristi kojoj se od toga nadao.“ Razotkrivaju ga osjeti i opažanja. Radi se o zaljubljeniku
kojega junakinja snažno privlači. On ne može prestati promatrati „bijelu put njezina lica“ ili
prestati slušati kapljice vode. Njegova se pažnja raspršuje s predmeta na predmet, a on
nije u stanju dokučiti izvor svojega užitka. Emma je oslikana nizom malih uzastopnih
poteza te na kraju obasjana Charlesovom željom, podsjeća na impresionističku sliku mlade
žene sa suncobranom. No, njezine misli i osjećaji ostaju nam nepoznati: „Emma se pod
njim smiješila u mlakoj toplini...“ Je li taj osmijeh namijenjen Charlesu? Nije li to tek
prepuštanje mlakosti koja vlada u okolišu? U tom smislu Flaubertova junakinja ostaje
neodređena, što ostavlja otvorenim nastavak romana. U ovome ulomku mnogo je toga
neizvjesno. Likovi su začudno tihi: „Oprostili bi se i više ne bi razgovarali.“ Trenutak u
kojem je trebalo razmijeniti riječi protiče u tišini. Pisac naglašava trenutke u kojima se ne
događa ništa. Između Emme i Charlesa nema komunikacije, u njihovoj šutnji već
naslućujemo krah jednoga para koji se nije uspio istinski ostvariti.
Poznato je da kod Flauberta opis često prednjači pred događajima i dijalogom, dok na
koncu (kraju) ne zauzme gotovo cijelo pripovjedačevo polje. Pisac je realističkom
metodom, opisujući prostor i Charlesovo ponašanje, stvorio obris unutarnjeg Charlesovog
bića (ili: ocrtao unutarnje Charlesovo biće). Upoznali smo ga kao čovjeka kojemu nedostaje
mašte i inicijative pa će tajanstvena Emma pod suncobranom kreirati njihov odnos tijekom
romana. (Glavni lik u djelu, Emma, sputana je malograđanskom, provincijskom sredinom u
kojoj živi i nikad neće ostvariti osobnu sreću. Brak s Charlesom je ne ispunjava, ona žudi za
uzbuđenjima te srlja iz jedne u drugu ljubavnu vezu, ali one je ne usrećuju. Na kraju
doživljava moralni pad i oduzima sebi život. Ništa od onog čime se zanosila čitajući romane
kao trinaestogodišnjakinja u samostanu nije joj se ostvarilo. Iz toga proizlazi i pojam
bovarizam koji oznučuje čovjekovu sklonost da, poput Emme, misli kako je rođen za nešto
bolje od onoga što mu je sudbina namijenila i nastoji biti netko drugi, a sve zbog
nesposobnosti da prihvati realnost.)

Odlomak

Seoski liječnik Charles Bovary vodi tužan, isprazan život bez ljubavi. Jednoga dana hitno je
pozvan na imanje čiče Rouaulta. Tamo upoznaje Emmu i otada često navraća u Bertaux.

„Što se tiče Charlesa, on se nije ni pokušao upitati zašto tako rado dolazi u Bertaux. Sve
da je na to i pomislio, bez sumnje bi svoju revnost bio pripisao ozbiljnosti slučaja ili možda
koristi kojoj se od toga nadao. Je li to doista bio razlog da su njegovi posjeti tom
gospodarstvu bili ugodna iznimka među bijednim poslovima njegova života? U te dane
ustajao bi rano, odjahao bi u galopu, podbadao bi svoga konja, zatim bi sjahao da o travu
obriše noge, i navlačio svoje crne rukavice prije no što bi stupio u kuću. Volio je dolaziti u
to dvorište, osjećati na svom ramenu ogradu koja se okrećući otvarala, volio je slušati
pijetla što je kukurijekao na zidu, i gledati dječake što su mu dolazili u susret. Volio je
ambar i staje, volio je čiču Rouaulta koji je pri pozdravu udarao rukom o njegovu ruku
nazivajući ga svojim spasiteljem; volio je drvenjake gospođice Emme koja je u njima
hodala po opranim kuhinjskim pločicama; visoke su je pete činile malo višom, a kad je
hodala pred njim, drveni su se potplati naglo dizali i tupo udarali o njezine kožne cipele.
Ona ga je uvijek ispraćala do prve stepenice pred kućom. Ako mu još ne bi doveli konja,
ona bi ostajala tu. Oprostili bi se i više ne bi razgovarali. Svježi bi je zrak obavijao i
poigravao se sitnim maljama na njezinu zatiljku, ili joj na kukovima njihao vrpce njezine
pregače što su lepršale kao barjačići. Jednom, za jugovine, voda se cijedila niz koru drveća
u dvorištu, a po krovovima zgrada topio se snijeg. Ona je stajala na pragu; zatim ode po
suncobran i otvori ga. Kroz suncobran od zeleno-modre svile prodiralo je sunce
obasjavajući nemirnim odsjevima bijelu put njezina lica. Emma se pod njim smiješila u
mlakoj toplini, a kapi su se vode čule kako jedna po jedna padaju na razapetu svilu.“

Gustave Flaubert, Madame Bovary

Smjernice za pisanje školskog eseja

1. Smjestite ulomak u kontekst romana i roman u književno povijesni kontekst.
2. Opišite Charlesa prema ponuđenom ulomku.
3. Protumačite Charlesovu očaranost imanjem Rouaultovih.
4. Što se događa s Charlesom, a da toga uopće nije svjestan? Što Charlesa privlači u
Bertaux?
5. Što saznajete o Emmi iz ponuđenog ulomka? (Pozorno pročitajte tekst i uočite kako
Emmin portret izrasta pred našim očima.)
6. Pročitajte posljednju rečenicu u ponuđenom ulomku i opišite što nam ta slika govori
o Charlesu.
7. Koja pripovjedna tehnika dominira u ponuđenom ulomku?
8. Jesu li, po vašem mišljenju, likovi u ovome ulomku prikazani iz iste perspektive?
Čijim očima vidimo Emmu?
9. Kako se odvijaju susreti između Charlesa i Emme? Uočite što nedostaje.
10. Saznajete li išta o Emminim osjećajima?
11. Razmislite i napišite zašto se ovaj romaneskni par nikada nije ostvario.
 Vjenceslav Novak (1859. – 1905.)

Posljednji Stipančići

Hrvatski pripovjedač i romanopisac Vjenceslav Novak djelovao je u razdoblju

realizma. Novak je možda najrealnije i najsveobuhvatnije od svih hrvatskih realista opisao
cjelokupni hrvatski društveni život tog vremena. Društveno i moralno propadanje ugledne
senjske patricijske obitelji sredinom 19. stoljeća tema je njegovog romana „Posljednji
Stipančići“. Radnja je smještena u Novakovom rodnom Senju koji je u prvoj polovici 19.
stoljeća iz razvijenoga grada postao zabačenim provincijskim mjestom.
Ante Stipančić, glava obitelji, primjer je strogog i autoritativnog oca koji se
nejednako odnosi prema sinu i kćeri. Sina Jurja podupire materijalno i duhovno, sve ulaže
u njega i s njim ima poseban odnos (iako nije ostvario očeva očekivanja). Kćer Luciju
omalovažava, škrt je prema njoj i ne podržava je ni u čemu.Također, zanemaruje i
požrtvovnu suprugu Valpurgu. Ante svojoj ženi prigovara da nije znala odgojiti kćer, a ne
vidi da je Lucijino ponašanje posljedica njegovog dugogodišnjeg zanemarivanja. Smatra da
su žene općenito niža vrsta i da u njih ne treba ništa ulagati, citiram: „Da uskrati novac, on
bi našao sto razloga i napokon predbacivao Valpurgi da je iskvarila to dijete puštajući mu
preko očevoga znanja koješta na volju. – Htio je pako da Lucija boravi u njegovoj sobi te mu
čita, a on je podučava, kako bi tvrdio, u onome što će joj danas-sutra vrijediti daleko više
nego misli na kojekakve ludorije što ih može da zamisli ženska ispraznost.“
Takvo njegovo ponašanje u skladu je s razdobljem o kojem pisac piše i u kojem stvara. Otac
je nepravedan prema kćeri, a toga su svjesne i ona i njezina majka, ali su nemoćne.
Ponašaju se u skladu s pravilima koja on postavlja, citiram: „ – Velim vam, kad sam sama
uza nj, meni su svezana usta. Što bih s njime govorila, kad znam da mi nije pravedan? Zar
nisam odrasla pa i danas još zatvorena u ovim tamnim sobama kao u samostanu? Neka
pogleda moje vršnjakinje kakvi im je život, pa će vidjeti govorim li pravo.
I Valpurga je bila o tom uvjerena, ali je htjela da Luciju priljubi ocu,...“
Lucija je žrtva jednog vremena i žrtva svoga oca. Ta inteligentna, senzibilna, ali i
buntovna djevojka ocu pokušava dokazati svoju vrijednost, ali bez uspjeha. Očeva grubost i
krutost u njoj stvaraju odbojnost i revolt. Nesretna i nezadovoljna, povlači se u sebe i
otuđuje od ljudi. Nije smjela izlaziti u društvo i zabaviti se, kupovati odjeću, tj. nije mogla
biti poput ostalih djevojaka iz svoje sredine. Smjela se jedino udati, ali ni to joj se nije
ostvarilo jer je Juraj potrošio sav obiteljski novac. Početak Lucijine propasti obilježio je
otac, a potpuni krah omogućio joj je brat. Ona je tragičan lik jer se ne može ostvariti u
strogoj patrijarhalnoj obitelji u kojoj je zapostavljena samo zato što je žensko dijete.
Imala je sve predispozicije da uspije u životu, ali najbliži su u njoj ubili volju za životom i to
dodatno naglašava njenu tragediju.
Zanimljivo je pratiti kako se Lucija (i Juraj) obraća svojim roditeljima sa „Vi“. Taj
postupak odražava poštovanje, ali i dokazuje kako roditelji i djeca nisu bili prisni. Tadašnji
odgoj je iz današnje perspektive čudan, pa čak i smiješan. Neobično je da razlika u spolu
određuje kvalitetu, moralne vrijednosti osobe, mada i danas ima ljudi koji razmišljaju u
duhu vremena o kojem Novak piše.( 540)

Prijedlozi za pisanje eseja

 V. Novak, Posljednji Stipančići

1. Pri portretiranju likova pisac se služi detaljnim opisom, dok nas sa zbivanjma u djelu, tj.
radnjom (fabulom) upoznaje putem tehnike pripovijedanja.

2. Postupkom socijalne i psihološke karakterizacije pisac nas upoznaje s glavnim likovima,

njihovim društvenim položajem te s njihovim razmišljanjima i osjećajima. Tehnikom
retrospekcije otkriva nam njihovo podrijetlo (porijeklo), imovinsko stanje i tako nam
pomaže razumjeti (olakšava nam shvaćanje) postupke određenih likova, npr. Ante
Stipančić bio je patrijarhalno odgojen te takav tip (vrstu) odgoja primjenjuje u odnosu na
vlastitu (svoju) djecu.

3. Pouzdani pripovjedač u trećem licu ukazuje nama na društvenu i političku situaciju (stanje)
u drugoj polovici 19. stoljeća u Senju te kritički analizira sljedeće probleme: prodor
ilirskih ideja u Senj, a i u cijelu Hrvatsku, propadanje patricijskih obitelji i uspon
građanske klase.

Ante Kovačić (1854. -1889.)

U registraturi

Ante Kovačić hrvatski je realistički romanopisac, novelist, pjesnik i feljtonist. Autor je

najznačajnijeg djela u razdoblju realizma, romana „U registraturi“. Kovačić je hrvatski
realizam obilježio svojim djelima s višeslojnom fabulom, mnoštvom likova iz različitih
društvenih slojeva te analizom socijalnih, moralnih i psiholoških problema društva tog
vremena.
 U ovom romanu pisac je zaokupljen temom vezanom za odgoj i sudbinu mladog
Ivice Kičmanovića koji sa sela dolazi u grad na školovanje. U djelu pratimo glavnog lika koji
se od inteligentnog seoskog dječaka pretvorio u čovjeka poremećena uma. Usprkos
činjenici da u to vrijeme kapitalizma grad postaje mjesto nemorala i iskrivljenih ljudskih
vrijednosti, njegovi roditelji smatraju da će Ivici grad omogućiti lagodniji i lakši život nego
život na selu. Kroz cijeli roman osjeća se njegova razapetost između sela i grada koja je
izražena i njegovom ljubavnom razapetošću između dviju žena, Ančice i Laure, tj. dviju
sredina – gradske i seoske. Njegovom liku punom entuzijazma život uzvraća nevoljama,
patnjom i društvenom nepravdom. Ivica je tipičan realistički lik senzibilnog intelektualca
seoskog porijekla osuđenog na tragediju. Odviše (suviše) je neiskvaren i plemenit da bi
uspio u hrvatskom građanskom društvu tog vremena.
Realistička obilježja romana su: socijalna karakterizacija likova, objektivan prikaz
života u gradu i na selu koji je prikazan crno-bijelom tehnikom, tj. selo je prikazano kao
jedna primitivna, zaostala i neprosvijećena sredina, dok je grad simbol izrabljivanja, laži,
licemjerja i nemorala. U romanu nailazimo na raskoš, zloću, pohlepu i razvrat kako u
Meceninom domu tako i izvan njega. Objektivan opis stvarnoga života Kovačić je
upotpunio stilskim sredstvima poput groteske i sarkazma, pogotovo pri predstavljanju
likova Mecene, kumordinara Žorža i Ferkonje. Nadalje, pripovjedač u 1. licu prisutan je na
samom početku romana, tj. u registraturi, gdje među prašnjavim spisima Ivica pripovijeda
svoju tužnu životnu priču. U nastavku romana Kovačić uvodi pripovjedača u 3. licu.,
objektivnog i pouzdanog.
U svojim književnim djelima, pa tako i u ovom romanu, pisac je ispreplitao
romantičarske i realističke elemente. Lik Laure romantičarski je prikazan: njeno podrijetlo,
djetinjstvo te zagonetni odnos s Ferkonjom, obavijeni su velom tajanstvenosti. Njeno
ponašanje u životu koje je obilježeno ucjenama, ubojstvom, preljubom i na kraju odlukom
da postane hajdučicom, također je romantičarsko obilježje ovoga romana. Roman čini
zanimljivim uzbudljiva fabula zasnovana na spletkama i intrigama. Njen kronološki tijek
prekida retrospekcija, npr. osvrt pisca na Laurin životopis. Modernističko obilježje romana
je introspekcija, tj. poniranje u intimu lika, u njegova razmišljanja i osjećaje koji će
uvjetovati njegove postupke ili nam pojašnjavaju razloge onih prijašnjih (prošlih).
Roman je priča o nedostižnosti i neostvarenosti sna o sreći i ljubavi koja završava na
najgori mogući način – „krvavom svadbom“, tj. pokoljem u kojem tragično završavaju
Ivičini roditelji i Ančica, nesuđena Ivičina žena. Na kraju Ivici ne preostaje drugo nego da
svoju patnju okonča samoubojstvom. (451 riječ)
Esej usporedne raščlambe
Menčetić – Matoš – Šimić

Smjernice:
o usporedite tri priložena teksta
o predstavite Šiška Menčetića, Antuna Gustava Matoša i Antuna Branka Šimića u
kontekstu hrvatske književnosti s naglaskom na tematiku priloženih tekstova
o analizirajte i usporedite strukturu tekstova: strofu, ritam i rimu te povežite s
vremenom kojemu pripadaju i stilom pojedinoga pisca
o usporedite izražajnost temeljnoga motiva u trima pjesmama
o usporedite ugođaj i temu u svim pjesmama
 Tri pjesnika različitih književnih razdoblja napisali su pjesme iste tematike, a ovaj će
esej prikazati različite pristupe temi ljubavi. Riječ je o Šišku Menčetiću, renesansnom
pjesniku, Antunu Gustavu Matošu, najvažnijem predstavniku hrvatske moderne i Antunu
Branku Šimiću, ekspresionističkom pjesniku i predstavniku novije hrvatske književnosti.
Svaki od njih istoj tematici pristupa na svoj način u skladu s razdobljem u kojem djeluje i
osobnim poetskim izrazom.
Šiško Menčetić jedan je od prvih hrvatskih petrarkista i jedan od prvih hrvatskih
ljubavnih pjesnika. Njegove pjesme nalaze se u Zborniku Nikše Ranjine koji sadrži i druge
pjesme onoga doba. Menčetić u svojim pjesmama najčešće pjeva o ljubavi prema svojoj
dragoj i njenoj ljepoti ističući, poput svih petrarkističkih pisaca, ženinu ljepotu kose, lica,
ruku: „...Vidiv me ka hrlo vaze trak i kosu / niz bijelo ter grlo kosice sve prosu; / na čelu
ostavi dva prama od zlata,...“
A. G. Matoš je pisac koji shvaća umjetnost kao izraz ljudskog duha. Uzor mu je bio
Charles Baudelaire, stoga često piše sonete i koristi se sinestezijom – povezuje u sklad
glazbu riječi, boje i mirise. Motiv ljubavi i smrti stalna su Matoševa preokupacija što
potvrđuju i sljedeći stihovi: „...Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke, / Sve što očajanjem
htjedoh da oživim / U slijepoj stravi i u strasti muke,...“
A. B. Šimić glavni je predstavnik ekspresionističke faze hrvatske književnosti, a
najpoznatiji je po uvođenju slobodnog stiha u hrvatsko pjesništvo. Ekspresionizam je
subjektivistički pravac koji ne oponaša stvarnost već izražava pjesnikov doživljaj stvarnosti.
Pisci tog razdoblja skloni su razbijanju logičkog reda govora i mišljenja. Tako čini i Šimić u
pjesmi Ljubav, citiram: „...Plavi plašt je pao oko tvoga tijela / Vani šume oblaci i stabla /
Vani lete bijela teška krila...“
Menčetić svoju pjesmu piše dvostruko rimovanim 12-ercem, što je u duhu razdoblja
u kojem je stvarao. Jezik je bogat, a stih melodiozan. Matoš u svom sonetu ritam postiže
izmjenjivanjem dugih i kratkih rečenica, uporabom asonanci, aliteracija te ponavljanja. Za
razliku od prethodna dva pjesnika, koji su skloni temu uokviriti u formu, Šimić svojim
slobodnim stihom naglašava riječi koje treba istaknuti, a da ga pritom izostavljanje
interpunkcijskih znakova ne sputava u izričaju. Na ritam Šimićeve pjesme utječe, osim
odabira riječi i grafički oblik pjesme.
Temi ljubavi prema voljenoj ženi pisci pristupaju na različit (osoban) način. Menčetić
glorificira ljubav, žena je za njega ljepša nego vila, ali pjesniku ne uzvraća osjećaje. Matoš
izražava ljubav prema mrtvoj ženi, njegovi osjećaji su toliko intenzivni da ni smrt ne može
prekinuti snagu njegove emocije. Šimić otvoreno izražava ljubav, njegova pjesma nabijena
je emocijama.
Sva tri pjesnika u svojim djelima otkrivaju potpuno predavanje voljenom biću. (433)
 Charles Baudelaire
Albatros
„Pjesnici su čuđenje u svijetu“, poznati je stih Antuna Branka Šimića, vjernog nasljednika
Baudelaireove simbolističke poezije, za svjetsku poeziju izrečen vjerojatno prekasno, ali s
pravom ekspresionističkom sažetošću koja snaži pjesničku poruku. Charles Baudelaire kao
najvažniji predstavnik modernizma (a posebno simbolizma) pripada svijetu kao pjesnik
kojemu se čude jer duboke ljudske istine iznosi na nov način. Albatros za lirski subjekt
posjeduje dvostruko značenje: on je ptica, ali i simbol pjesnika koji je zarobljen u svijetu
„običnih“ ljudi. Pjesnik je kao umjetnik neshvaćen i ljudi se njegovim pozivom poigravaju. Taj
socijalni element ruganja i neshvaćanja okoline i danas u pojedincu izaziva određeno
otuđenje (svojevrsnu alijenaciju) koje pojedinca tjera da se u svijetu počinje osjećati tuđim i
nepoželjnim. Okolina ga sputava da kao albatros raširi krila i izdigne se iznad
malograđanštine i onoga prizemnog, ljudskog te da leti sam, tih, prekrasan i ponosan u svojoj
slobodi. Zarobljen među ljudima on postaje jedan od njih – sputan, ponižen: „O, kako li je
mlohav taj putnik krilati! / Nedavno prekrasan, kako li je ružan!“ Mnogi pjesnici ostaju
neshvaćeni unutar svoje okoline koja ih tjera da „spuste svoja krila“ i onemogućava im da
pokažu svu svoju raskoš stvaralaštva kojim vladaju baš kao ptica nebom. Pjesma prožeta
simbolima prikazuje svjetsku naviku koja polako prelazi u suvremeni običaj marginaliziranja
umjetnosti i njezinih nositelja pa zato Baudelaireov albatros kao simbol pjesnika postaje
ekvivalentan svakoj individui koja u svijetu ljudi (mornara koji se zabavljaju) gubi svoju moć
da stvara, proizvodi ono drugačije, začuđujuće i vrijedno. „U zemaljskoj hajci nema što mu
treba“ jer ga svijet ne razumije; svijet nije spreman za velike prekretnice koje donose
najdublje ljudske istine prožete, konkretno u Baudelairea, estetikom ružnoće. U svijetu
prepunom stereotipa i ustaljenih normi pjesnik ne nalazi ništa nova do li ironije i prisiljen je
zakoračiti iza onoga pojavnog, uzdići se do vlastita neba i promatrati ljude izdaleka, tražiti
novine svisoka. Sam, neprimjetan, gospodar umjetnosti zvan pjesnik neprimjetno prati zbilju,
ljude koji u životu jure za prolaznim stvarima (novac, auti, kuće…): „Što prate brodove uz
duboku vodu / Kao ravnodušne, tihe suputnice.“ Najvažnije je pitanje postoji li mogućnost da
se pjesnik prilagodi (možda čak i asimilira) društvu koje ga sputava u stvaranju. Umjetnost je
oduvijek bila na višem stupnju u svijetu. U filozofiji je smatrana ponekad odrazom onoga
božanskog i nevinog, jedina dostojna da, prema Nietzscheu, bude poticaj i smisao života.
Danas je sudbina umjetnika (pa tako i umjetnosti) neshvaćenost pojedinca „carskog roda“,
prekrasnog u svojoj nevinoj bjelini albatrosa – gospodara neba. Sudbina mu je okrutno
namijenila položaj karikature i poigrala se njegovim zavidnim opusom i talentom tvoreći od
njega ljudima tek puku zabavu, žalosna čovjeka koji nosi preveliko breme neshvaćene
umjetnosti i koji je izvrnut ruglu: „Netko mu kljun draži onim što dohvati, / Drugi oponaša hod mu tako
tužan.“ Suvremeno društvo još uvijek ne prepoznaje vrijednost umjetnosti i zatvoreno je u
egzistencijalističkom krugu ustaljene svakodnevice u kojoj besciljno traži izlaz. Zahvaljujući Baudelaireu i
mnogima poslije njega pjesnici su još uvijek među nama, stvaraju i unose prijeko potreban nemir u
ustaljenost, svjetlost u tamu, govor u muk.
„Albatros“, pjesma vječnog sukoba pjesnika i ljudi, umjetnosti i svijeta, prepuna je moralnih poruka
suvremenom čovjeku da obrati pozornost na skrivene čari života (ali i okoline) i da se ne odriče svojih „krila“.
Iako pesimističnog kraja, ona veliča neshvaćenu umjetnost pjesnika, velikog preporoditelja čovječanstva koji
neslobodan i neshvaćen u zemaljskom svijetu samotno traga za novim, beskrajnim prostranstvima u kojima
će nesputano gospodariti svojim pjesništvom baš kao i bijela ptica raširenih krila nebom. (575)
HENRIK IBSEN (1826. - 1906.)
NORA (LUTKINA KUĆA)

(1879.)

Norveški dramatičar Henrik Ibsen zaslužan je za razvoj moderne drame. Djeluje u

razdoblju modernizma. Veliki je kritičar građanskih institucija (npr. braka) i malograđanskog
morala svoga vremena, tj. druge polovice 19. stoljeća. Zanima ga odnos pojedinca prema
drugome, ali i prema samome sebi. Autor je U psihološkoj drami „Nora“ Ibsen je otvorio
pitanje ženine ravnopravnosti, njezinog ravnopravnog sudjelovanja u obiteljskim i društvenim
problemima.
 U djelu je prošlost pokretač dramske radnje u sadašnjosti (Norina tajna, težak život gđe
Linde, Krogstadovi životni promašaji...).
Kratak sadržaj: Nora je bez Helmerovog znanja posudila novac i pritom krivotvorila
mjenicu (naime, krivotvorivši očev potpis, zadužila se kod bankovnog službenika Krogstada
kako bi svom bolesnom mužu omogućila liječenje). Kad je vjerovnik Krogstad saznao da je
Helmer postao direktorom banke u kojoj je on samo bijedni činovnik, te da ga baš on želi
otpustiti, ne birajući sredstva ucjenjuje Noru. Ona ne može utjecati na Helmerovu odluku, a
on je čvrsto odlučio otpustiti ga (vrlo je krut u poslovnim stvarima). Nora ne želi da Helmer
otkrije njenu tajnu koju godinama čuva u sebi i s mukom otplaćuje lihvarske kamate. Situacija
se ne odvija onako kako bi Nora željela i Krogstad ubacuje u poštanski sandučić
kompromitirajuće pismo namjenjeno Helmeru. Vrhunac dramske radnje očituje se u
napetom iščekivanju, odgađanju čitanja pisma i napokon u Helmerovom odlasku u sobu da
ga pročita. Nora i njen muž Thorvald Helmer žive u prividno sretnom braku već osam godina i
imaju troje djece. Ona nije zaposlena, provodi vrijeme u igri s djecom o kojima brine dadilja
te u trošenju novca. Igra se sa svojom djecom kao s lutkicama, a i sama je lutka u rukama
muškaraca, najprije je njome upravljao otac, a potom Helmer. U razgovoru s Helmerom Nora
kaže: „Ja sam tu bila tvoja lutka supruge, baš kao što sam kod svoje kuće bila tatina lutka
djeteta. A naša djeca bila su moje lutkice. Činilo mi se zabavnim kad bi me uzimao i igrao se
sa mnom, ...To je bio naš brak, Thorvalde.“ Muž je doživljava prvenstveno kao suprugu i
majku, ona je za njega ukras kuće, jedna velika lutka i žena koja sve podređuje njemu i
njegovom životu, citiram Helmerove riječi: „Ti si moja ljepota koja pripada meni i isključivo
meni.“
Svjesna je da je počinila protuzakonito djelo, ali je svjesna i da je tim postupkom spasila
mužu život. Nora očekuje ljubav i razumijevanje svoga muža kad sazna istinu, zahvalnost za
njenu požrtvovnost. Kad otkrije tajnu, on je uznemiren, napet, zbunjen. U svađi koja je izbila
Helmer optužuje Noru da mu je uništila život i ugrozila njegovu karijeru i ugled u društvu.
Vrijeđa je i daje do znanja kako je smatra nemoralnom i nedostojnom da dalje odgaja njihovo
troje djece. Također, naglašava kako će njihov brak ubuduće biti samo formalan. Thorvald ne
vidi motive njenog prijestupa već samo sebe i svoj ugroženi položaj u banci – ne želi shvatiti
Noru, ne doživljava je kao spasiteljicu, već kao osobu koja mu je kompromitirala ugled u
društvu. Bezosjećajan je i sebičan, vođen osobnim interesima – društvena pravila previše mu
znače da bi mogao shvatiti Norine potrebe („Voljela sam te više od bilo čega na ovome
svijetu!“, Helmerov odgovor je: „Molim te, samo bez glupavih isprika.“). Jak je dok može
upravljati njome kao lutkom. A onda dolazi do obrata – sluškinja Helena donosi bilježnikovo
pismo u kojem mu vraća Norinu zadužnicu i Helmerovo se raspoloženje mijenja, citiram:
„Nora, ja sam spašen!“. U tom trenutku on je jedino važan samome sebi. Spreman je sve
oprostiti, moli Noru da i ona njemu oprosti za sve što je u afektu rekao. Tada nam se Nora
prikazuje kao nova, osviještena žena koja shvaća da je osam godina živjela u laži i glumila
sretnu ženu. Ona je u stvari zapostavljena žena koju su i njen otac i Helmer isključili iz svog
(ali i njezinog) života. Razočarana je, uvrijeđena i prelazi u napad. Ne želi više biti ukras kuće,
ne želi više biti ničija lutka kojom će drugi manipulirati, napušta sve što ima i što bi tek mogla
imati (Helmer je napredovao u poslu, postao je direktor banke) kako bi pronašla samu sebe.
Ona želi biti prvenstveno žena, razumno i slobodno biće, a potom majka i supruga. Radije
bira slobodu nego brak u kojem se ne bi potvrdila kao žena. Unatoč svim Thorvaldovim
molbama Nora odlazi iz doma, napušta muža i djecu, citiram: „Sve je bila samo lutkarska igra
braka.“
Početna didaskalija vrlo je opširna, precizna i detaljna – upoznaje nas s mjestom radnje,
obuhvaća vizualne i auditivne senzacije. U uvodnoj sceni uočavamo Norinu lakomislenost i
rasipnost, osobine koje je naslijedila od oca. S druge strane, svjesna je svoje senzualnosti,
koketa je – voli da joj se muškarci dive, da izaziva kod njih senzualne želje. Kad to postigne,
onda se igra s njima kao s lutkama i uživa u toj igri.
Kristina Linde i Krogstad važni su utoliko što se njima objašnjavaju glavni likovi, Nora i
Thorvald. Kristina, čiji je život pun nesreća i nevolja suprotstavljena je Nori, njenoj vedrini i
uživanju u bezbrižnom i sigurnom životu. Isto tako je i Krogstad kontrapunkt Helmeru.
Thorvald u mladosti nije pokazivao mušku hrabrost, životni uspjeh postigao je zahvaljujući
malograđanskoj pristojnosti i udvornom ponašanju. S druge strane, Krogstad je
svojevremeno krivotvorio potpis, pa je sad izopćen iz društva, sva su mu vrata zatvorena.
Uspjeh Helmera, muškarca bez talenta i vrijednosti, doživljava kao društvenu nepravdu.
Opterećen je problemom promašenog i ugroženog života, iza sebe ima neostvarenu ljubav
prema Kristini, neuspjeli brak, prijetnje otkazom – sve to je u kontrastu s Helmerovom moći,
društvenim ugledom i sretnim bračnim životom s Norom. Na kraju drame događa se obrat:
Krogstad i Kristine su pred otkrivanjem nove (stare) ljubavi, a Helmerovima se brak raspada.
Dramski sukob odvija se između Helmera i Nore (vanjski) te unutar njih samih (unutarnji),
tj. prava se drama odvija u ljudima, a ne među njima. Nema izrazite dramske radnje,
izostavljen je monolog, a dijalog je u funkciji duboke psihološke analize likova, njihovog
međusobnog odnosa i sredine u kojoj djeluju. Djelo je komorna drama u tri čina, pisac
smanjuje scenski prostor na minimum (scena je smještena unutar četiri tragično zatvorena
zida malograđanske sobe), reducira zbivanja na pet, šest osoba, drugim riječima, drama je
oslobođena svega suvišnog.
Ibsen u drami oštro osuđuje laž i hipokriziju, zalaže za emancipaciju žene, kritizira
postojeće društvo, njegov moral, običaje, obiteljske odnose i prava s posebnim osvrtom na
dominaciju muškarca u društvu i braku. Je li ispravno da postoje jedni moralni zakoni zakoni
za žene, a drugi za muškarce? Djelo je svojevremeno izazvalo brojne skandale i proteste
građanskih krugova, naime, Ibsena su kritizirali i napadali za nemoral i perfidnost, tvrdeći da
je Norin odlazak na kraju drame izazvao brojne obiteljske nesreće.
Milutin Cihlar-Nehajev (1880. – 1931.)

Bijeg
(1909.)

Milutin Cihlar-Nehajev hrvatski je pripovjedač, romanopisac, kritičar i esejist. Možda je i

najizrazitija literarna intelektualna ličnost hrvatske moderne. Hrvatska kritika njegov
roman Bijeg smatra najboljim romanom hrvatske moderne. U njegovim djelima se osjeća
utjecaj Turgenjeva i njegovo opisivanje filozofije utučenih ljudi u malograđanskom životu, s
vječno istim brigama i nikakvim nadama, te praznim razgovorima o idealima i neizvjesnoj
budućnosti. Njegov roman Bijeg je najbolji roman hrvatske moderne.
Nehajev među prvima uvodi defabularizaciju. Naime, u prvom planu nije fabula, već
unutarnji život glavnog lika, njegova proživljavanja i autoanalizom vlastitih postupaka
(citat). Sukobi unutar samoga lika iskazani su putem unutarnjeg monologa (citat).
 U romanu se opisuje tegobni životni put intelektualca provincijskog porijekla Đure
Andrijaševića, koji završava tragičnim slomom ideala i životne snage te samoubojstvom.
Glavni junak romana gubi dvije godine studirajući pravo u Beču, vraća se u Zagreb, gdje
upisuje fakultet i polaže sve ispite. Do završetka studija ostaje mu da napiše doktorsku
disertaciju. Stric koji mu je slao mjesečnu potporu umire i ne ostavlja iza sebe očekivano
nasljedstvo. Andrijašević ima zaručnicu Veru Hrabarovu, ali strepi da će je zbog
neočekivanih novčanih nedaća izgubiti. Povijest Andrijaševićeva pada započinje u trenutku
kada se zapošljava kao nastavnik u senjskoj gimnaziji. U malom primorskom mjestu
Andrijaševiću je sve dosadno i tuđe: „ Nisu ti ljudi zli, nisu odvratni. Ali prazni su, užasno
prazni. I jednaki—jedan kao i drugi. Imaju gotovo jednake navike, pače i piju isti broj čaša
piva.“ Škola Andrijaševića ne zanima, a pisanje disertacije ne polazi mu za rukom. Vera ga
nakon nekoliko godina strpljivog čekanja napušta i zaručuje se za drugoga. Andrijašević se
sve više zadužuje, sve više vremena provodi opijajući se, u zavadi je sa sve više ljudi, i na
kraju dobija otkaz. U posljednjem pismu, koje upućuje jedinom preostalom prijatelju,
nagovještava svoje samoubojstvo: „ Samo ćutim: valja svršiti. Valja pobjeći dokraja –
luteći iz toga života gadnoga, sramotnoga“ (...) „Vidiš, čini mi se da sam ja uvijek bježao
od života i od ljudi. Nikad se nisam opro – uvijek sam se maknuo na stranu. A kad sam
došao u dodir s ovim životom naših ljudi, životom u bijedi i sitnim prilikama, bježao sam od
njih. Bježao sam i od sebe, ne hoteći vidjeti kako propadam; opijajući se, samo čekajući
konac.“
Autodestruktivni Andrijašević, koji „nosi nesreću sebi i drugima“, završava život tako što
se jedne noći utapa u moru.
Mladi i daroviti Đuro, kao modernizirana varijanta „suvišnog čovjeka“ bježi od obaveza,
društva i promašenog života jer ne vidi smisao tog života u hrvatskoj malograđanskoj
sredini. Guši ga osjećaj besperspektivnosti i vremenom postaje žrtvom te malograđanske
sredine. Nije sposoban donijeti važne životne odluke – kad se od njega traži akcija, on se
prepušta snatrenju i kontemplaciji. Da bi što bezbolnije priveo svoj život kraju, on se odaje
alkoholu i zapušta svoj književni rad, zaboravljajući na svoje uspjehe. Tu se očituje njegova
slabost, nedostatak snage i optimizma (citat).
Đuro je , u stvari, tipičan primjer antijunaka – pasivnog, preosjetljivog, teško prilagodljivog,
neurotičnog pojedinca. Zbog svojih slabosti ne zna se nositi s praktičnim životnim
problemima i zahtjevima sredine. On je lik predodređen za poraz. On je odraz svih muških
likova iz hrvatske moderne. Ostali likovi u djelu postoje da bi se slikovitije dočarao glavni
lik. Atmosfera u djelu je sumorna, gotovo tjeskobna, upravo zbog nemoći pojedinca da se
otrgne od te učmale sredine, da okrene novu stranicu u svome životu. Njegov lik odražava
raspoloženje jednog dijela mlade i obrazovane generacije pune snova, koja se nije mogla
potpuno snaći u konkretnim društvenim prilikama, pa je stoga naginjala pesimističnom
raspoloženju.
(581)
 Cihlar Milutin Nehajev, pripovjedač, romanopisac, kritičar i esejist, predstavnik je hrvatske
moderne (1892.-1914.). Njegovo djelo Bijeg jedan je od prvih romana u Hrvatskoj u kojem
nailazimo na defabularizaciju, tj. na postupak napuštanja klasične fabule. Naime, pisac se
usredotočuje na unutarnji svijet glavnog lika i na bitne probleme čovjeka i pritom se služi
modernom tehnikom pisanja.

M.C. Nehajev (1880. – 1931.)

Bijeg

Ulomak iz djela:

„Toša je imao pravo kad nas je korio da opisujemo same slabiće. Još gore: mi ih ne opisujemo, mi jesmo
nemoćni. Ljudi smo hira i časa, bez otpora. Mene je sad kad mislim na posljednji boravak u Zagrebu, gotovo
stid. Zašto sam onako utren bio izgubio svu energiju? Najprije, mogao sam ionako očekivati da ću sada
sasvim ozbiljno imati da mislim o Verinoj i mojoj budućnosti – i da o tom dam računa njenim roditeljima. A
onda, zar je trebalo odmah pokoriti se, dati si dijeliti lekcije i na koncu pristati na sve što je Hrabarova od
mene zahtijevala? Prvi boj – i ja položih oružje. Nije dobar znak. Kako sam samo staru psovao one večeri u
mislima! I mrzio sam je – jadnu. A ipak – ona nema sasvim krivo. Jedino je od nje nelijepo što se ne pouzdaje
u mene. Inače, što ona hoće? Ili da ja Veru doskora uzmem, ili da joj nađe muža. Stara je, pa se boji možda i
smrti, boji se ostaviti kćer bez zaštite; i otuda njena jednostavna logika. Da sam bio čvršći, mogao sam joj
lako dokazati kako time nije ništa pomnoženo ako ja Veri ne smijem pisati, jer mi se nećemo radi toga
raskrstiti, pa će ona jednako čekati još tu godinu.“
(…)
„Gadan, tužan bio je moj život. A tko je kriv? Mislio sam o tom – i nisam riješio zagonetke. Je li moj odgoj,
što su me učinili pjesnikom i literatom i dali mi zahtjeve kojih život nije mogao ispuniti? Je li ljubav za Veru
koja se nije mogla dobro svršiti radi bijede i siromaštva moje službe? Jesu li ljudi oko mene – taj mali grad,
zloban i sitničav? Je li alkohol, sanjarenje, slabost živaca, bolest duše?
Ne znam, ne znam. Samo ćutim: valja svršiti. Valja pobjeći do kraja – uteći iz toga života gadnoga,
sramotnoga.
 Vidiš: čini mi se da sam ja uvijek bježao sam od života i od ljudi. Nikad se nisam opro -uvijek sam se maknuo
na stranu. A kad sam došao u dodir s ovim životom naših ljudi, životom u bijedi i u sitnim prilikama, bježao
sam od njih. Bježao sam i od sebe, ne hoteći vidjeti kako propadam; opijajući se, samo čekajući konac.“

SMJERNICE

1. Kojem književnom razdoblju i kojoj književnoj vrsti pripada odlomak navedenog djela
2. Na što upućuje, tj. što simbolizira naslov djela?
3. Zašto glavni lik jadikuje nad svojim životom? Kako reagira u novonastalim situacijama?
Navedi nekoliko takvih situacija.
4. Kako je njegov život trebao izgledati, a kakav život on živi?
5. Kakav je karakter glavnog lika? Je li on odlučan ili neodlučan? Obrazloži.
6. Tko ili što uzrokuje takvo njegovo stanje?
7. Potkrijepi tvrdnje da je glavni lik autodestruktivan, pesimist i sklon depresivnom
raspoloženju?
8. Koja su tipična modernistička obilježja u romanu?
9. Je li Đuro Andrijašević isključivo literarni lik jednog razdoblja i stila ili njegove
karakterne osobine možemo pronaći i u svojoj okolini? Obrazloži.

Milutin Cihlar Nehajev (1880. – 1931.)

Bijeg
Glavni lik u romanu je Đuro Andrijašević, gimnazijski talent koji nastavlja školovanje u
Beču. Ima financijsku podršku strica Tome i svoje majke. Nakon nesretnog događaja sa
Zorom razočarao se u ljubav. Osjećao je gađenje prema samome sebi te grižnju savjesti. U
velikoj mjeri taj događaj utjecao je na njegovu psihu. Umjesto da uči Đuro se prepustio
alkoholu i nije upisao ljetni semestar. Na nagovor prijatelja Toše upisao je treću godinu
Sveučilišta u Zagrebu. U Zagrebu je upoznao Veru u koju se zaljubio. Kako bi dobio
dopuštenje da je oženi trebao je diplomirati. Njegov akademski uspjeh zapao je u krizu.
Nakon događaja sa Zorom njegovu je životnu sreću obilježila silazna putanja. Vera mu je
bila utjeha, ali ni njena ljubav nije bila dovoljna da se bori za završetak školovanja i za nju.
Đuro jadikuje u mnogim situacijama, najviše zbog toga što smatra da ne zaslužuje Veru.
Položio je doktorat i imao je pravo raditi dvije godine kao profesor na zamjeni u senjskoj
gimnaziji. Budući da radi kao običan profesor smatra da Veri ne može priuštiti  život kakav
ona zaslužuje. Žali što mu je umro stric i ostavio dugove. Osjeća se nelagodno u
malograđanskoj sredini, promatra živote drugih ljudi koji rade samo da zarade za osnovnu
egzistenciju. Život tih ljudi svodi se na vrijeme provedeno na poslu i vrijeme provedeno u
gostionici. Ubrzo i sam živi takvim životom zanemarujući učenje. U trenutku kada
upoznaje Veru, obilježen nesretnim događajem sa Zorom, Đuro želi pobjeći od ljubavi , ali
ne može. Dolazi k Hrabarovima u goste i dopisuje se s Verom. U trenutku kada se očekuje
da zaprosi Veru odlazi k prijatelju u Slavoniju i tek na poziv Verine majke Nine dolazi u
Zagreb i priznaje kako nije položio ispite. Od njega se očekuje da završi školovanje i
zaprosi Veru. Suprotno očekivanom, prepušta se alkoholu i ne mari ni za što. Živio je
poput propalice, nije učio, već se opijao bez snage da se odupre takvom životu. Đuro je
pjesnička duša, veliki sanjar i inteligentan čovjek, ali pasivan lik, bez volje i želje da se
izbavi iz nevolja. Neodlučan je, umjesto da se bori za diplomu i za Veru, on se opija i
zaboravlja na sva obećanja. Smatram da je povod njegovom duševnom stanju događaj sa
Zorom kojeg si nikada nije oprostio. Uzroci sociološke naravi su njegovo materijalno stanje
i odnos sa senjskom okolinom koja ga ne prihvaća. Uzroci psihološke naravi su: odrastanje
bez oca, mladenački duševni potresi, događaj sa Zorom, stričeva smrt i njegovo shvaćanje
života: „Gadan, tužan bio je moj život. “ Đuro bježi od ljubavi, od odgovornosti i na koncu
od samoga sebe: „Bježao sam i od sebe , ne hoteći vidjeti kako propadam; opijajući se,
samo čekajući konac.“ U odlomku u kojem on govori što je razlog njegovom tužnom životu
nalazimo potvrdu da je pesimist i sklon depresivnom raspoloženju: „Samo ćutim, valja
svršiti.“ (...) „Valja pobjeći do kraja-uteći iz toga života gadnoga, sramotnoga.“
Đuro Andrijašević nije samo literarni lik. Danas također postoje ljudi koji nisu zadovoljni
svojom okolinom, koje nitko ne razumije. Đuro Andrijašević je poput Emme Bovary, zbog
životnih razočaranja odlučio je skončati svoj život. Ne postoji opravdan razlog za takav čin.
Đuro je doživio ljubavni i akademski neuspjeh, ali to ne smije uništiti smisao života. Život
je neprocjenjiv. Koliko god se neka situacija činila bezizlaznom, uvijek postoji rješenje, a
vrijeme liječi rane. (554)

Franz Kafka (1883. – 1924.)

Preobražaj

Franz Kafka, avangardni pisac židovskog porijekla, rođen je u Pragu a živio je i

djelovao u Parizu. Stvarao je u doba velikih društvenih promjena koje su zahvatile Europu
početkom 20. stoljeća (ubrzana industrijalizacija i urbanizacija, Prvi svjetski rat...). Rezultat
tih zbivanja bio je kaos, čovjek se osjećao ugroženim, ispunjenim nemirom, tjeskobom i
strahom, otuđenim. On je bio nemoćan u suvremenoj civilizaciji. Sve navedeno ostavilo je
trag u Kafkinim djelima. Osim toga, njegov otac nikad se nije pomirio s činjenicom da mu je
sin književnik te je u njemu razvio osjećaj manje vrijednosti i nesigurnosti. Iz tog razloga
sudbine mnogih likova u njegovim djelima preslika su Kafkinog stvarnog života. Iako nije
pripadao niti jednom avangardnom pravcu u njegovim djelima nailazimo na elemente
nadrealizma, ekspresionizma, egzistencijalizma. Kafka je pripovjedač i romanopisac,
poznat po djelima: Proces, Amerika, Dvorac, Preobražaj.
Tema antinovele Preobražaj je otuđenost (tipično egzistencijalistička tema). Glavni lik,
Gregor Samsa, trgovački je putnik koji živi s roditeljima i sestrom u gradu koji pisac ne
imenuje. On nema društveni život, nema ambicija, smisao njegovog života svodi se na
svakodnevnu rutinu – odlazak na posao kako bi zaradio i uzdržavao obitelj s kojom gotovo i
ne komunicira. Prihvatio je ulogu žrtve u obitelji (privređivao je kako bi njegovi roditelji
otplatili dug i namjeravao je svojoj sestri Greti platiti školovanje na konzervatoriju, tj.
glazbenoj akademiji). Na poslu ga prokurist (šef) ne cijeni, a on se ne zna izboriti za svoja
prava niti se pokušava dokazati. Ukratko, nije u stanju osigurati sebi položaj ni u društvu ni
u obitelji.
Pisac nas uvodi u radnju „in medias res“ opisom Gregorove preobrazbe (preobražaja) u
kukca, citiram: „Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio nakon nemirnih snova,
primijetio je da se u krevetu bio pretvorio u golemog kukca.“ Taj prizor djeluje šokantno
na čitatelje, a kasnije i na njegovu obitelj. Jedino glavni lik ne pronalazi ništa čudno u
novonastaloj situaciji. Motiv preobražaja toliko je apsurdan koliko i paradoksalan, naime,
Gregor je fizičkim izgledom kukac, ali osjeća i razmišlja kao čovjek. Tu uočavamo elemente
nadrealizma: motiv koji je nestvaran, u djelu je prikazan kao stvaran i moguć. Ispreplitanje
stvarnih i nestvarnih elemenata jedno je od obilježja ovog djela kao antinovele. Nadalje,
Gregor vremenom gubi moć govora što simbolički ukazuje na nedostatak komunikacije
između njega i okoline. U djelu se to ostvaruje kao nedostatak dijaloga. Prije preobražaja
Gregor nije znao osmisliti svoj život, npr.: zanemario je društveni život, slabo je
komunicirao s obitelji i predano je obavljao svoj posao trgovačkog putnika, citiram: „ A što
kad bi javio da je bolestan? No to bi bilo izvanredno neugodno i sumnjivo, jer Gregor za
svoga petogodišnjega službovanja nije ni jedan jedini put bio bolestan.“ Nije volio svoga
šefa, ali mu se nije suprotstavljao, citiram: „ Kad se ne bih svladao zbog svojih roditelja,
već bih odavna otkazao, stao pred šefa te mu iz dna duše rekao svoje mišljenje.“ S
njegovim načinom razmišljanja i osjećanjima upoznajemo se kroz unutarnji monolog.
U djelu se, javljaju tipično ekspresionistički osjećaji: strah (boji se šefove reakcije ako
zakasni na posao), usamljenost (ne može komunicirati s obitelji), tjeskoba (izazvana
spoznajom da ga se obitelj odrekla) i nemoć da bilo što učini, promijeni u svom životu.
Pozitivne osjećaji poput sreće, nježnosti i ljubavi uočavamo samo nakratko, i to u odnosu
prema majci i sestri (on uživa kada Greta svira violinu). Neki bi čitatelji možda u početku
osjetili sažaljenje prema njemu, no ubrzo bi uvidjeli da glavni lik ne pokazuje ni najmanje
zanimanje da povrati svoj prvotni izgled. Najgore je od svega što se miri s postojećom
situacijom. Gregora ne bismo mogli nazvati junakom, već upravo suprotno – antijunakom.
Zbog te promjene postao je neprihvaćen i stranac svima oko sebe. U trenutku kad je
 njegova majka dobila napadaj astme pri pogledu na sina-kukca i odmah zatim se
onesvijestila, Gregor shvaća da njegov novi izgled šokantno djeluje na okolinu. Jedino se
njegova sestra Greta u početku brinula za njega, ali kad je shvatila da je on samo običan
kukac, a ne njen brat, odustala je od skrbi. Najteže je njegov preobražaj doživio otac koji je
svoj bijes i revolt iskazao tako što ga je pogodio jabukom u leđa. Ta scena je vrhunac
radnje i vrhunac Gregorovog osjećaja boli, kako fizičke tako i duševne. Važno je naglasiti da
jabuka simbolizira razdor, u ovom slučaju riječ je o razdoru između oca i sina
(autobiografski elementi).
Pisac nas svojim daljnjim pripovijedanjem uvodi u tjeskobnu i sumornu atmosferu,
shvaćamo da se glavni lik našao u bezizlaznoj situaciji koja je očitija što je on pasivniji. Ta
tipično kafkijanska atmosfera djeluje deprimirajuće i nagovještava tragičan rasplet.
Gregora boli činjenica da su ga svi napustili, osjeća se odbačenim, plaši se reakcije obitelji
svaki put kad ga ugledaju (pogotovo očeve reakcije). Tek pred kraj djela osamljenost ga je
počela zabrinjavati, čeznuo je za majkom i sestrinim društvom. Postajao je sve manji i
beznačajniji, gubio je apetit, a svoje misli i osjećaje nije mogao izraziti. Već odavno je
izgubio dostojanstvo, svoje „ja“, obitelj ga se odrekla, a i nakon incidenta s jabukom
zdravlje mu se pogoršalo i polako je kopnio (polako nestajao, umirao), citiram: „...I premda
je sada Gregor zbog svoje rane izgubio mnogo od svoje pokretljivosti te mu je, povremeno,
trebalo, kao starom invalidu nekoliko dugih minuta da prijeđe preko sobe...“ Na kraju je
Gregor uginuo, sluškinja ga je pomela i bacila u kantu za smeće. Zaista jadno!
Njegov preobražaj ujedno je i preobražaj njegove obitelji, tj. preobražaj u ponašanju
cijelog društva prema onima koji nisu jednako sposobni preuzeti na sebe zaduženja poput
normalnih ljudi. Naime, on je prestao biti važan svojoj obitelji jer nije više privređivao, tj.
bio je (kao kukac) nesposoban za život. Iako su se njegovi snašli iznajmivši sobu
podstanarima njihov odnos prema Gregoru ostao je nepromijenjen; i dalje su osjećali
odvratnost (gađenje). Tek nakon njegove smrti osjetili su olakšanje i prvi put, nakon dužeg
vremena, izašli u šetnju razgovarajući o Gretinoj budućnosti i ponašajući se kao da se ništa
nije dogodilo.
Ova halucinantna vizija pretvorbe čovjeka u kukca navodi nas na sljedeći zaključak:
ukoliko čovjek nema dostojanstva, tj. ne drži do svoga „ja“, niti snage da se odupre
nečemu ili nekome tko nema sluha za njegove potrebe i osjećaje (ako ga ne cijeni), ako se
ne zna izboriti za svoja prava, onda nije ni zaslužio živjeti kao čovjek.

 preobrazba čovjeka u kukca simbolizira osjećaj nepripadnosti i otuđenosti od svijeta oko sebe, svoje obitelji i samoga sebe
 književni postupci: unutarnji monolog, pripovijedanje, sklonost detaljiziranju, nemetaforički jezik, ukida se realistički način slikanja svijeta
(tema je bajkovita i fantastična), alegoričnost, paradoks, halucinantna i groteskna stanja prikazana su jezično jasnim iskazom
 kafkijanska atmosfera – mučna atmosfera, bezizlazna situacija, izgubljenost, nelagoda, jeza, strah koji obuzimaju čovjeka kad osjeća da
njegova sudbina ovisi o nekoj sili na koju ne može utjecati
apsurd – ono što je nemoguće, neizvedivo; besmislica
paradoks – (paradoksalan /neočekivan) → misao koja po nečemu izgleda proturiječna općeusvojenom
Franz Kafka (1883. – 1924.)

Preobražaj
(uvodni odlomak)

Pripovijest „Preobražaj“, iz koje je ovaj odlomak, djelo je Franza Kafke, pisca koji je
djelovao u razdoblju avangarde u književnosti. Kafka je stvarao u vrijeme velikih društvenih
promjena u prvoj polovici 20. stoljeća. Iako nije pripadao niti jednom od avangardnih
pravaca, u njegovim djelima nailazimo na nadrealističke, ekspresionističke i
egzistencijalističke elemente. Utemeljitelj je posebnog tipa proze. Na tematskom planu
Kafka je anticipirao egzistencijalizam (koji će se razviti sredinom 20. stoljeća) tako što u
svojim djelima govori o otuđenosti, odnosu svijeta i pojedinca te opstanku pojedinca u
suvremenom svijetu.
Pisac nas uvodi u radnju „in medias res“, citiram rečenicu kojom započinje djelo: „Kad
se Gregor Samsa jednog jutra probudio nakon nemirnih snova, primijetio je da se u krevetu
bio pretvorio u golemog kukca.“ Taj prizor djeluje šokantno na čitatelje, a kasnije i na
njegovu obitelj. Jedino glavni lik ne pronalazi ništa čudno u novonastaloj situaciji.
Zabrinjavala ga je samo činjenica da će zakasniti na posao, citiram: „ A što da sada radi?
Idući vlak polazi u sedam; da bi stigao na taj vlak morao bi silno požuriti, a kolekcija još
nije bila spakirana, i on sam se baš nipošto nije osjećao naročito svjež i pokretan.“
Motiv preobražaja Gregora u kukca toliko je apsurdan koliko i paradoksalan, naime,
glavni lik je fizičkim izgledom kukac, ali osjeća i razmišlja kao čovjek. Tu uočavamo
elemente nadrealizma: taj motiv koji je nestvaran, u djelu je prikazan kao stvaran i moguć.
Ispreplitanje stvarnih i nestvarnih elemenata jedno je od obilježja ovog djela kao
antinovele. Gregor vremenom gubi moć govora što simbolički ukazuje na nedostatak
komunikacije između njega i okoline. U djelu se to ostvaruje kao nedostatak dijaloga. Prije
preobražaja Gregor nije znao osmisliti svoj život, npr.: zanemario je društveni život, slabo
je komunicirao s obitelji i predano je obavljao svoj posao trgovačkog putnika, citiram: „ A
što kad bi javio da je bolestan? No to bi bilo izvanredno neugodno i sumnjivo, jer Gregor
za svoga petogodišnjega službovanja nije ni jedan jedini put bio bolestan.“ Nije volio
svoga šefa, ali mu se nije suprotstavljao, citiram: „ Kad se ne bih svladao zbog svojih
roditelja, već bih odavna otkazao, stao pred šefa te mu iz dna duše rekao svoje mišljenje.“
Nije se znao izboriti za svoja prava niti osigurati sebi položaj u društvu. Prihvatio je ulogu
žrtve u obitelji, naime jedino je on u obitelji privređivao kako bi njegovi roditelji otplatili
dug. S druge strane, namjeravao je svojoj sestri Greti platiti školovanje na konzervatoriju
(glazbenoj akademiji).
Pisac nas svojim daljnjim pripovijedanjem uvodi u tjeskobnu i sumornu atmosferu,
polako shvaćamo da se glavni lik našao u bezizlaznoj situaciji koja je očitija što je on
pasivniji. Ta tipično kafkijanska atmosfera djeluje deprimirajuće i nagovještava tragičan
rasplet. Tragično je i to što Gregor tijekom djela ne izražava bunt, ne trudi se povratiti
prvobitni izgled, tj. ne poduzima ništa kako bi promijenio postojeće stanje. S njegovim
načinom razmišljanja i osjećanjima upoznajemo se kroz unutarnji monolog. Za Gregora su
karakteristični osjećaji na koje nailazimo u ekspresionizmu, a to su strah, bol, osamljenost,
tjeskoba. Pozitivne osjećaji poput sreće, nježnosti i ljubavi uočavamo samo nakratko, i to u
odnosu prema majci i sestri (on uživa kada Greta svira violinu). Gregora boli činjenica da su
ga svi napustili, osjeća se odbačenim, plaši se reakcije obitelji svaki put kad ga ugledaju
(pogotovo očeve reakcije). Tek pred kraj djela osamljenost ga je počela zabrinjavati,
čeznuo je za majkom i sestrinim društvom. Postajao je sve manji i beznačajniji, gubio je
apetit, a svoje misli i osjećaje nije mogao izraziti. Već odavno je izgubio dostojanstvo, svoje
„ja“, obitelj ga se odrekla i počeo je kopniti (polako umirati). Zbog toga ga je pisac i
preobrazio u kukca kako bi nam na slikovit način prikazao da je beskičmenjak koji se ne zna
suočiti sa životom. Konačnu tragediju ubrzala je rana od ogriska jabuke kojim ga je otac
pogodio u leđa, ne mogavši podnijeti činjenicu da mu je sin kukac. Tu uočavamo biografske
elemente, naime, Kafkin otac se nikada nije pomirio s tim da je njegov sin postao
književnik(om), a ne liječnik(om) i zbog toga ga je omalovažavao. Stoga se u Kafki razvio
kompleks manje vrijednosti.
Takvih sudbina i pojedinaca ima i danas, a vjerojatno će ih biti i u budućnosti, zato u
djelu i nisu točno određeni vrijeme i mjesto radnje. Diskutabilno je treba li Gregora žaliti ili
ne. Završio je u kanti za smeće, a njegova je obitelj osjetila olakšanje, očito im je bio teret.
Budući da (Obzirom da) tijekom cijelog svog života nije pokazivao ni želju ni namjeru da
promijeni sebe i prilagodi se društvu i vremenu u kojem živi, njegova je smrt logičan kraj.
Gregor Samsa je antijunak, tj. lik bez osobina koje nekog čine čovjekom (plemenitost,
hrabrost, društvenost, ambicioznost..), stoga nije ni zaslužio živjeti život dostojan čovjeka.
Albert Camus (1913.-1960.)

Stranac

Roman Stranac napisao je francuski egzistencijalistički pisac i filozof Albert Camus koji
je 1957. godine bio nagrađen Nobelovom nagradom za književnost. Camus je djelovao
sredinom 20. stoljeća u doba odumiranja avangardnih pravaca. To razdoblje obilježeno je
snažnim utjecajem filozofije na književna djela. Roman postaje najčitanijom književnom
vrstom, on na nov način pokušava izraziti svu složenost suvremenog društva, sukobe
pojedinca i društva te psihičke krize karaktera.
Stranac je roman apsurda, filozofski roman i u njemu pisac obrađuje temu čovjekove
otuđenosti vrlo aktualne u to doba u svijetu umjetnosti. U prvom dijelu romana radnja se
odvija 1942. u Alžiru i okolici , a u drugom dijelu u zatvoru. U djelu se opisuje jednoličan i
besmislen život mladog francuskog službenika Mersaulta od trenutka kad je saznao za smrt
svoje majke pa do iščekivanja vlastite smrti na koju je osuđen zato što je bez pravog
razloga ustrijelio nekog Alžirca koji se prije toga bio potukao s njegovim prijateljem.
Svi ti događaji ispričani su u obliku ispovijedi glavnog junaka u 1. licu, koji u tamnici s
podjednakim mirom i ravnodušnošću govori o proteklim zbivanjima: majčinoj smrti,
odlasku na izlet s prijateljima i djevojkom, ubojstvu Arapina, policijskoj istrazi i sudskoj
presudi kao i o smrti koja mu predstoji. (Mir i ravnodušnost odraz su emocionalne
praznine.)
Na samom početku djela šokantan je njegov doživljaj vijesti o majčinoj smrti: „Majka mi
je danas umrla. A možda i juče, ne znam. Primio sam telegram iz doma staraca: ‘Majka
umrla. Sahrana sutra. S osobitim poštovanjem.’ Međutim, to ništa ne znači. Možda je to
bilo i juče.“ Za Mersaulta je vijest o smrti nešto normalno. Izljeve osjećaja tuge i boli
zamjenjuju brige, npr. muči ga to što mora uzeti dan dopusta, što mora putovati po vrućini
na majčin sprovod. U sljedećem citatu uočavamo Mersaultov odnos prema majci od koje
se bio otuđio: „Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uopće
posjećivao. Pa i zato što bih tada izgubio cijelu nedjelju – a da ne govorim o naporu koji je
bio potreban da odem na autobus, kupujem kartu i putujem dva sata.'' Nakon majčine
sahrane započinje vezu s Marijom Cardonom koja zadovoljava isključivo njegove tjelesne
porive. Ona želi da se oni vjenčaju, no njemu je svejedno. Ne zanima ga ni mogućnost
napredovanja na poslu. Prema svima i svemu je indiferentan. Teze kao što su smisao, cilj
života, ljubav ili božanstvo, u potpunosti su mu nepoznate i neprihvatljive, što se vidi u
odbijanju svećenikove prisutnosti na kraju romana.
Mersault je usamljeni pojedinac koji živi u svijetu lišenom smisla i vrijednosti. On je
stranac u svijetu u kojem živi, otuđuje se i distancira od svijeta koji ga ne shvaća i koji ga
osuđuje. Nezainteresiran je, prazan, bez iluzija i ambicija. Svjestan je ljudske nemoći u
životu punom apsurda (ono što se smatra smislom života samo je privid), naime, svjestan
je apsurda i zbog toga je svima koji toga nisu svjesni – stranac. Za Camusa je apsurd
„potpuna odsutnost nade, stalno prikraćivanje i svjesno nezadovoljstvo“. Mersault snažno
osjeća životnu prazninu i besmisao i ničemu se ne nada.
Događaji koji se nižu nemaju opravdanja, nemaju smisla i svi su apsurdni, kao što je
primjer sukob Raymonda i Mersaulta s dvojicom Arapina. Upravo u tom sukobu, Camus
želi prikazati unutarnje napetosti, nelagode, osjećaje kriznih situacija. Mogli bismo ga
usporediti i sa Sizifom jer Mersault svakodnevno radi poslove koji nisu ništa smisleniji od
Sizifovih.
Mersault je statičan lik – sudjeluje u svijetu kao promatrač koji registrira vanjske
događaje ne vrednujući ih. Uočavamo to na suđenju za koje je glavni lik nezainteresiran,
kao da se to njega ne tiče, on ne osjeća potrebu za pravdanjem, unatoč tome što mu je
dodijeljen branitelj i što u njegovu korist svjedoče poznanici Emmanuel i susjed Salamano.
Jedino što je izustio jest to da je Arapina ubio jer mu je, navodno, zasmetao sunčev bljesak
(dakle, počinio je ubojstvo bez motiva; sasvim slučajno postaje ubojica). Apsurdno je što je
u zatvor dospio jer je ubio čovjeka, a osuđen je zato što nije plakao na majčinom pogrebu.
Na kraju stradava zbog djela za koje nije bio optužen: „...Optužujem ovog čovjeka što je sa
srcem zločinca sahranio svoju majku." Camus ne objašnjava Mersaultov zločin već opisuje
okolnosti pod kojima je do njega došlo. Mersault je, po mišljenju suda kao simbola
društvenog mehanizma, monstrum koji se dan nakon pogreba upušta u nedopuštenu vezu
i odlazi u kino gledati komičan film. Sud sve želi podvrći društvenoj normi. Stoga je
Mersault u sukobu sa svijetom jer ne prihvaća pravila društvene igre (čovjek koji ne plače
na pogrebu svoje majke dovodi sebe u opasnost da bude osuđen na smrt! ), tj. ne uklapa
se u društvene norme i konvencije. Iskren je, ne želi se prikazati boljim kako bi utjecao na
porotu, nema cilja, ne izražava emocije, nema nade, ne prihvaća vjeru. U zatvoru se ubrzo
miri s činjenicama i postaje mu svejedno hoće li uopće biti pomilovan ili kažnjen. Shvaća da
postoji samo ovaj život, samo sada i ovdje i da ne postoje drugi svjetovi pravde, ljubavi ili
vječnog blaženstva. Ravnodušan je pred smrt, uvjeren da ona nije ni u čemu gora ni
besmislenija od života te stoga odbija religioznu utjehu. Osuđen je na smrt giljotinom kao
buntovnik koji ne prihvaća društvene norme; na nju je gledao kao na jedinu uzbudljivu
stvar koja mu je preostala na koncu života u društvu punom osuda i ukalupljenih običaja.
Zaželio je da smrt bude brza uz povike mržnje onih koji će egzekuciji prisustvovati. Na kraju
on je sretan i želi da što više ljudi dođe na njegovo smaknuće.
Jasne, precizne i kratke rečenice ukazuju na jednostavnost Mersaultovog života. Uočavamo i piščevu
sklonost analitičnosti, tj. detaljnom opisivanju. Funkcija opisa skučenog i oskudnog interijera je u
predočavanju tjeskobnog i nelagodnog stanja njegova duha: ,,Nakon nekoliko dana premjestili su me u
samicu, gdje sam spavao na daskama. Imao sam noćnu posudu i željezni umivaonik.'' Bio je to simbol
društvene odbačenosti, neprihvatljivosti i osude. Olakšanje mu je pružao pogled na more kroz rešetke
odakle mu je dopirao snop svjetla koje, metaforički, predstavlja nadu i rasterećenje misli, citiram: ,,Zatvor
se nalazi navrh grada pa sam kroz prozorčić mogao gledati more.''
Camus se često služi tehnikom struje svijesti koja se očituje u uporabi kontroveznih misli i antitetičkih
rečenica: „ Poželio sam da joj kažem da ja tu nisam ništa kriv ... U svakom slučaju, čovjek je uvijek pomalo
kriv“ , „...Imam i ja nešto za reći. Ali, kad bih razmislio, nisam imao što da kažem.“ U romanu je rječito
ono što nije izgovoreno. Glavni lik govori samo onda kad ima što da kaže i pritom se Camus služi tehnikom
redukcije. Mersaultova šutnja je također bitan element govora – prekid komunikacije.
Užasavanje koje Mersault izaziva svojom otvorenom ravnodušnošću očito je užasavanje koje čovjek
pokazuje pred otkrićem besmislenosti, apsurda svog postojanja. Tragično je što on ne žali ni zbog čega,
niti zbog majčine smrti, niti zbog počinjenog zločina koji je počinio, što jednostavno zbunjuje i plaši
društvo. Camus je ovim romanom pružio okrutnu, ali istinitu sliku o čovjekovom položaju u svijetu.
 Albert Camus
Stranac

Albert Camus, jedan od neprikosnovenih velikana francuske književnosti uz Jean-Paulea

Sartrea, svojim jednostavnim, ali osebujnim stilom pisanja i poimanjem životnih vrijednosti,
predstavlja filozofiju apsurda. Naime, riječ je o doživljaju života kao besmislenog i samom
sebi proturječnog pojma. Čovjek je, kao društveno biće, bačen u svijet, no, ako prihvati
filozofiju apsurda kao takvu, u mogućnosti je ostvariti svoje djelovanje kao i slobodu. Upravo
takvu tematiku Camus provlači u vidu svojevrsnog lajtmotiva. Kombiniran s
egzistencijalizmom, apsurd je glavna okosnica književno-umjetničkog pravca kasnog
modernizma koji se prostire kroz drugu polovicu dvadesetog stoljeća, otkrivajući čitav niz
psihologiziranih modela likova.
Roman „Stranac“, Camusova prva velika uspješnica, sadrži oba navedena elementa, koji
se isprepliću u pojavi glavnog lika Mersaulta, dok se tematiziraju život, ubojstvo, zatvor,
suđenje i likvidacija. Mersault se može okarakterizirati kao antijunak, budući da skončava
tragično, osjećajući se prilično usamljeno u duhovnom postojanju i traganju za vlastitom
slobodom. Teze kao što su smisao, cilj života, ljubav ili božanstvo, u potpunosti su mu
nepoznate i neprihvatljive, što se vidi u odbijanju svećenikove prisutnosti. Nije u stanju
uspostaviti normalnu komunikaciju s okolinom niti se integrirati u društvo na pravilan način.
Potonja tvrdnja obrazlaže sam naslov romana „Stranac“ – Mersault je samotnjak koji se ne
uklapa u društvene norme i konvencije pritom se osjećajući izolirano i introvertirano, kao
kakav stranac u birokratskom društvu koje ga tlači, sputava i moralno se uzvisuje nad
njegovom pojavom. U času kada treba odabrati put, dolazi u kontakt s vlastitom sviješću uz
dozu nesigurnosti. Njegov doživljaj svijeta je nihilističan te kategorički poriče postojanje
božanskog dobra. Isto tako, ističe sutrašnji kao dan u kojem će pokušati provesti određene
promjene. Izolirajući se od društva, razvija osebujni, individualni pristup svim životnim
aktualnostima, što se očituje u neuobičajenom odnosu prema smrti majke, prijateljima,
osjećaju ljubavi i sudbonosnom činu ubojstva Arapina. Očekivana je psihologizacija, no ona
izostaje (tehnika redukcije) budući da Camus sve njegove osjete pretvara u tjelesne i niže ih
kroz svijest i doživljaje (solilokvij). Život mu bijaše ispunjen dokolicom, praznom tlapnjom i,
po njegovom mišljenju, nelogičnim događajima, no vrhunac patnje otkrio se u obliku
zatvorske kazne, to jest u obliku životne faze koja nije vrijedna spomena (,,Kad sam dopao
zatvora, shvatio sam već nakon nekoliko dana da ne bih nikad volio pričati o tom dijelu
svoga života.''). Njegove isključivo tjelesne porive, zadovoljavala je ljubavnica Marija
Cardona, djevojka koju je upoznao sunčajući se na plaži rodnog grada Alžira. Unatoč
intenzivnom druženju i ljubovanju, Mersault nije u stanju razumjeti Marijinu želju za
bračnim vezanjem shvaćajući brak i ljubav nepotrebnim životnim atributima ostajući
apsolutno ravnodušan. Doduše, drago mu je što ga Marija posjećuje u tamnici, no simpatije
ne idu dalje od te razine (,,Bila je vrlo lijepa, ali joj to nisam znao reći.''). Za čin ubojstva,
potrebno se osvrnuti na Mersaultova prijatelja Raymonda, iskompleksiranog niskog
skladištara koji je pretukao ljubavnicu nakon što ga je prevarila. Ona je zlostavljanje priopćila
bratu koji je oko sebe okupljao skupinu Arapina. Pratili su Raymonda i Mersaulta u stopu,
čak se fizički obračunavši s njima uz krvave posjekotine. Mersault ubija Arapina na plaži
nakon što je, mrtav umoran i iscrpljen od sunca, proškiljio na oko ugledavši ga kako vadi nož
za napad. Pet hitaca (jedan smrtonosni i četiri naknadno ispaljena u mrtvi leš) simbolizira
Mersaultovih pet teških udaraca na vrata sudbine budući da je tim postupkom odredio
daljnji tok života kao osuđenik. Ipak, Mersault ne doživljava čitav proces suđenja kao važnu
stavku. Sve ga odviše nervira te hladnokrvno prisustvuje suđenju bez želje za pravdanjem,
unatoč tome što mu je dodijeljen branitelj i što u njegovu korist svjedoče poznanici
Emmanuel i susjed Salamano. Jedino što je izustio jest to da je Arapina ubio jer mu je,
navodno, zasmetao sunčev bljesak.
 Funkcija opisa skučenog i oskudnog interijera je u predočavanju tjeskobnog i
nelagodnog stanja njegova duha: ,,Nakon nekoliko dana premjestili su me u samicu, gdje
sam spavao na daskama. Imao sam noćnu posudu i željezni umivaonik.'' Bio je to simbol
društvene odbačenosti, neprihvatljivosti i osude. Jedino olakšanje pružao mu je pogled na
more i to kroz rešetke odakle mu je dopirao snop svjetla koje, metaforički, predstavlja nadu i
rasterećenje misli: ,,Zatvor se nalazi navrh grada pa sam kroz prozorčić mogao gledati
more.''. Na giljotinu je Mersault gledao kao na jedinu uzbudljivu stvar koja mu je preostala
na koncu života u društvu punom osuda i ukalupljenih običaja. Zaželio je da smrt bude brza
uz povike mržnje onih koji će egzekuciji prisustvovati.
Budući da Camus predstavlja filozofiju apsurda, prikazanu kroz lik Mersaulta, možemo
ga smatrati modernim Sizifom, tako povlačeći paralelu s antičkim mitom u kojem Sizif
uzbrdo gura teški kamen koji mu se redovito strovaljuje niz padinu. Unatoč apsurdnosti
životnog djelovanja, koje ne rezultira konačnim uspjehom, Camus ističe kako „nema sudbine
koja se ne nadmašuje prezirom“ te kako je „svo njegovo kraljevstvo ovozemaljsko“, pritom
misleći na vrhunce i uspjehe koji su jedini razlog vrijedan čovjekova postojanja.
Osobno, smatram Camusovo djelo vrlo dobrom poukom za današnjeg čovjeka koji je
neminovno upućen na druge kako bi izbjegao osjećaj da je stranac, kako u svom, tako i u
cijelom svijetu.

Antun Branko Šimić (1898.-1925.)

Preobraženja

     Antun Branko Šimić je hrvatski pjesnik rodom iz Hercegovine. Svoju prvu pjesmu objavio
je 1913. godine kao četrnaestogodišnjak. Osim pjesama pisao je feljtone i kritičke tekstove,
a objavio je i književne časopise: „Vijavica“, „Juriš“ i „Književnik“. Urednik je i
„Savremenika“. Svoju zbirku lirskih pjesama „Preobraženja“ objavljuje 1920. godine. Umire
mlad, od tuberkuloze 1925. godine. U hrvatsku književnost unio je ekspresionizam, u liriku
uvodi slobodni stih, a eliminira interpunkciju, odnosno, stavlja je rijetko na određena
mjesta u pjesmi radi postizanja specifičnog ritma. U pjesmama obrađuje socijalne teme,
teme ljubavi, smrti i one općeljudske kao što je smisao ljudskog života.
     U pjesmama s temom smrti, pjesnik smrt doživljava kao nešto ljudsko, kao dio samoga
sebe. Ona je neizbježna i živi u samome čovjeku od njegovog početka. Ljubav doživljava
kao nešto nadrealno, fizički prisutno ali nedostignuto. Socijalne pjesme ispunjene su
refleksijama o životu siromaha. Veliku ulogu u njegovoj lirici ima boja: česti su kontrasti
bijele i crne boje te crne i crvene boje. Koristi metafore, alegorije, simbole, personifikacije i
poredbe kao izražajna sredstva, ali ih postavlja u funkciju eskpresionističkog stila pisanja.
Po Šimiću smisao pjesnikove uloge u svijetu je da su pjesnici duša zemlje. Oni pristupaju
svemu na poseban način na koji nitko drugi  ne može. Oni su nemir i treptanje, vječno
istražuju  i otkrivaju smisao svih stvari prikazujući njihovo pravo lice, što iščitavamo iz
sljedećih stihova: „
Obzirom na to koja pjesma ili pjesme budu u zadatku treba navesti temu, motive,
pjesnička izražajna sredstva, ulogu boje, akustike elemente, doživljaj, ideju. Npr. tema
pjesme je smrt (ili ljubav ako je ljubavna, ili siromasi ili pjesnici...). Pjesnik temu ostvaruje
motivima: i tu nabrojiti motive npr. stabla, oblaci, voda, mlin, opeke ...Pjesnička izražajna
sredstva su: poredba, alegorija, metafora, simbol (i onda tu navesti neki primjer za svaki,
za koji se ne zna koji je ne pišeš ništa., ali ovi navedeni su skoro uvijek prisutni, nekad je i
personifikacija). Uloga boje ostvaruje se kroz kontraste ( i onda tu napisati npr. bijelo-crno
ili npr. crveno-crno i usput citirati). Boja je ekspresija vanjske stvarnosti kroz osobni
doživljaj. (To se uvijek može napisati kad ima boje u pjesmi.) Prisutni su akustički elementi;
(i tu samo citiraš zvukove ili odsustvo zvuka tj. riječi koje dočaravaju tišinu.) Doživljaj
(smrti, ljubavi siromaštva – ovisi koja je tema) je ekspresija pjesnikove unutrašnjosti (ta
rečenica uvijek može ići). Ideja pjesme je da je smrt nešto ljudsko, dio našeg tijela,
neminovno, unaprijed prihvaćeno, ljudski je život prolazan (to je primjer ako je pjesma  s
temom smrti). Ideja pjesme je da je ljubav nešto uzvišeno, nedostižno, a ako je i ostvarena
onda je to kroz mračan san i borbu erosa i tanatosa (to je primjer ideje ako je pjesma
ljubavna). Ideja pjesme je kritika socijalne stvarnosti u kojoj se ljudski osjećaji degradiraju
(to je primjer ideje ako je pjesma o siromasima). Pejzaž dočarava ideju prolaznosti i težine
života (ideja pjesme u kojoj je tema pejzaž). Za stih uvijek možemo napisati: stih pjesme je
slobodan.

 Antun Branko Šimić je u svojim pjesmama, svjestan svoje teške bolesti, već predvidio
svoju smrt i iskazao svoju ekspresiju ove teme. Iza sebe je ostavio jednu zbirku pjesama, a
posthumno su objavljene i druge. Izrazito modernistički ostvario je tipične lirske teme kroz
tipične motive, ali na potpuno nov i neobičan način koristeći ekspresionističku poetiku.

Pjesme su izrazito aktualne i danas ne samo po svojoj tematici, već i po odstupanju od

tradicionalnog način pisanja i doživljavanja svijeta. Njegov je krik naš krik protiv ustajalih
normi i protiv težine i prolaznosti života, koja nam je nametnuta.
Antun Branko Šimić (1898.-1925.)

Preobraženja
(„Ljubav“ i „Opomena“)

Antun Branko Šimić hrvatski je ekspresionistički pjesnik, autor zbirke pjesama

„Preobraženja“ koja označava početak hrvatskog modernog pjesništva. Cijela zbirka govori
o pjesnikovim unutarnjim promjenama, preobraženjima. On ne govori o vanjskoj stvarnosti
onakvoj kakva ona jest, već o svome doživljaju te stvarnosti. 
Jedno od obilježja ekspresionističkog stila koje možemo povezati sa Šimićevom
poezijom je važnost uloge boja. Često u njegovim pjesmama nailazimo na plavu boju, koju
možemo shvatiti kao simbol unutrašnjeg pjesnikovog proživljavanja, npr. u pjesmi „Ljubav“
to iščitavamo iz stiha: „Plavi plašt je pao oko tvoga tijela". Javljaju se i druge boje:
„Zgasnuli smo žutu lampu" i „Vani lete bijela teška krila". Šimić važnost pridaje i grafičkom
izgledu stihova, koji upotpunjuje značenje pjesme i također je značajka ekspresionizma.
    Šimić je pjesnik koji je u hrvatsku književnost uveo slobodan stih. Razlog uporabe stiha
koji nije vezan jest pjesnikova želja za nesputanim izražavanjem misli i osjećaja, želja za
 oslobađanjem od propisanih pravila. Najčešće ne koristi nikakvu interpunkciju, ne želi se
ograničavati u svome stvaralaštvu.
  U pjesmi „Ljubav“ lirski subjekt je sam pjesnik, a javlja se i lik njegove voljene žene.
Pjesnik isprepleće motive iz krajolika (oblaci, stabla) s motivima tijela dvoje ljudi koji se
vole i pritom se služi metaforom: "Plavi plašt je pao oko tvoga tijela". Plavi plašt je tama
koja je prekrila tijelo žene nakon što je ugašena žuta lampa. Također koristi i usporedbu:
„Kose moje drage duboko šumore / kao more". U njegovim pjesmama, pa tako i u pjesmi
„Ljubav“, rijetko nailazimo na rimu (tijela-stabla-krila, kao i na kraju pjesme: zavijore-
šumore-more). Ugođaj u pjesmi Šimić stvara čestom uporabom glagola: zgasnuli, pao,
šume, lete, čime postiže specifičan ritam. Ugođaj je upotpunjen auditivnim ("Vani šume
oblaci i stabla") i vizualnim motivima s naglaskom na bojama kao što su žuta i plava.
U Šimićevoj poeziji često nailazimo na motiv zvijezda. Zvijezde za njega predstavljaju neku uzvišenu
pojavu, daleku od svakodnevnog života i problema ljudi. U pjesmi „Opomena“ on upozorava čovjeka da
ne zanemari svoje dostojanstvo i ne ograniči svoje postojanje samo na materijalne stvari, već da teži
uzvišenom, za srećom, za nečim što je vječno, citiram: „Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!". U
četvrtoj strofi ostvaruje se pobjeda nad prolaznošću: ako je čovjek uspio osmisliti svoj život, ako je
uljepšao i obogatio svoj život i život drugih ljudi onda nema za čim žaliti kada bude odlazio s ovoga svijeta,
citiram: „ Da ni za čim ne žališ / kad se budeš zadnjim pogledima / rastajo od zvijezda!".
    Prva i druga strofa započinju imperativima „pazi“ i „Pusti“, a na kraju svake strofe (rečenice) stoji
interpunkcijski znak, uskličnik – grafostilem kao izražajno sredstvo – kao treptaj zvijezde, kao pjesnički krik
i kao opomena čovjeka da ne smije posustati u ostvarenju svojih ciljeva.
Motiv zvijezda, koji se ponavlja na kraju svake strofe, simbolizira sve što je lijepo u životu, podsjeća nas
na dobro u svijetu i predstavlja utjehu u teškim trenucima. Dok se zemaljski svijet ponekad čini površnim,
mračnim i pesimističnim, zvijezde i dalje svijetle, trepću, bliješte, žive.   
Na mene je jači dojam ostavila pjesma „Opomena“ jer me navodi na razmišljanje o tome da svatko od
nas treba imati svoju zvijezdu, tj. trebali bismo osmisliti naš život, prožeti ga duhovnim vrijednostima,
ostaviti neki trag u ovom svijetu, a sve u nastojanju da prevladamo prolaznost.
(539)
Antun Branko Šimić (1898.-1925.)

Preobraženja
(Hercegovina)

    Antun Branko Šimić hrvatski je pjesnik, esejist i kritičar, pripadnik pokreta hrvatskog
ekspresionizma. Najveći doprinos novoj hrvatskoj književnosti dao je zbirkom pjesama
„Preobraženja“, objavljenom 1920. godine. Zbirka se sastoji od 48, uglavnom kratkih
pjesama. Pjesnički svijet otvara pjesmama „Pjesnici“ i „Moja preobraženja“, središnji dio
zbirke čine pjesme koje obrađuju različite teme: ljubav, smrt, tijelo, pjesništvo, odnos prema
Bogu, a zbirka završava pjesmama „Opomena“ i „Budući“, svevremenskim porukama
upućenim imaginarnom čitatelju. Stilska obilježja njegovog pjesništva su škrtost izraza,
slobodni stih, dojam krika koji se postiže sažetošću, te uglavnom nema interpunkcije.
Ponavljanjima, opkoračenjima, te zvučnim figurama poput asonance i aliteracije postiže
zanimljiv pjesnički ritam. 
  Pjesma „Hercegovina“ dio je pjesničke zbirke „Preobraženja“. Pejzaž je čest motiv njegove
poezije, ali ekspresionistički oblikovan. Slike ne odgovaraju stvarnim slikama krajolika, nego
su one pejzaž pjesnikove duše. Sadržaj i ritam pjesme se potpuno prožimaju. Već prvim,
površnim pogledom na pjesmu možemo uočiti tipična Šimićeva stilska obilježja: izostanak
interpunkcije, grafički raspored stihova. Opkoračenja i prebacivanja pridonose pjesničkom
ritmu, a grafički izgled pjesme ukazuje na njen sadržaj. Sažetošću izraza i pomno odbranim
glagolima pjesnik postiže dojam krika čime iznosi svoje unutrašnje stanje. Naslov pjesme ne
komunicira s njenim ostatkom. Pjesničke slike nisu u službi opisa krajolika, već kroz njih
pjesnih iznosi svoju ekspresiju. Već u prvom stihu: „Ja koracam livadama plav od sutona”
vidljiva je uloga boja u pjesnikovoj ekspresiji. Simbolika boje ima izrazitu važnost u Šimićevim
pjesmama; njome se izražava duhovna stvarnost, ovisna isključivo o autoru. Ona je izražena i
u drugoj, četvrtoj te sedmoj strofi, citiram: “krvlju namrljana uglasta i gruba slikarija na
nebu”, “crni vlak se vuče”, „(...) svijetli prozori(...)“ i „(...) crni životi ljudi (...)“. U posljednjoj
strofi crna i bijela boja iskazuju suprotnost nekoliko svijetlih trenutaka nasuprot općeg crnila i
tame ljudskog života. Postupnom gradacijom iz treće u četvrtu strofu pjesnik stvara
ekspresionističku atmosferu napetosti, iščekivanja i straha. Takva atmosfera nastavlja se i u
petoj i šestoj strofi očitujući se u motivima samog pjesnika, osamljenog na brdu te u kućama i
njivama koji na mahove izranjaju iz mraka. U šestoj strofi prikaz krajolika zapravo donosi
prikaz unutarnjeg krajolika lirskog subjekta, odnosno njegovog duhovnog stanja. Postizanju
atmosfere tjeskobe i straha dodatno doprinosi potpuno izostavljanje interpukcijskih znakova,
što je također jedna od odlika ekspresionizma. Pisac se oslobodio pravila, prepustio se
slobodnom stihu i piše prema vlastitom nahođenju.
U ovoj pjesmi vidimo i neobičan grafički raspored stihova koji se razlikuju po svojoj duljini što
pridonosi općem ritmu pjesme, te neobičnu kompoziciju koja se sastoji od sedam strofa
različite duljine. 
U poeziji Antuna Branka Šimića nalazimo sve značajne odlike ekspresionizma. Njegova
poezija je refleksivna, odraz njegovog unutarnjeg stanja koje se očituje kroz pjesniče slike.
Dojam koji njegove pjesme ostavljaju izrazito je snažan, iako je jezični izraz škrt i reduciran.
(451)
 Miroslav Krleža (1893.-1981.)

Baraka Pet Be
(1922.)

Miroslav Krleža jedan je od najsvestranijih hrvatskih pisaca u prvoj polovici 20.

stoljeća. U književnosti se pojavio u razdoblju ekspresionizma u kojem je se afirmirao kao
autor najbolje antiratne knjige, zbirke novela „Hrvatski bog Mars“, u kojoj se nalazi i novela
„Baraka Pet Be“. Bio je svjedokom jednog burnog vremena obilježenog s dva svjetska rata,
Balkanskim ratovima, borbom za uključivanje naše književnosti u tokove svjetske
književnosti. Premda je bio angažiran pisac i to u doba socrealističke književnosti, uvijek se
zalagao za to da književna djela moraju biti umjetnički oblikovana. Ratna zbivanja u svijetu
i Hrvatskoj ostavila su traga u Krležinim djelima u kojima se on žestoko okomio svojom
ironijom i cinizmom, britkim i pomalo grubim stilskim izrazom na tadašnju situaciju u
društvu.
 Radnja ove novele odvija se u malteškoj bolnici, negdje u pozadini ruskog fronta, za
vrijeme Prvog svjetskog rata, tijekom sukoba austrougarske i ruske vojske. Bolnica se
sastoji od 42 barake u kojima je bilo smješteno „hiljadu i pol pacijentskih lubanja“.
Na početku novele Krleža nas tehnikom opisivanja upoznaje sa šefom „malteškog
špitala“, grofom Maksimilijanom Axelrodeom te ambijentom bolnice – kupaonice i
bolesničke sobe u koju će biti smješten glavni lik, student Vidović. Grof je Austrijanac, tašt i
uobražen čovjek koji se zbog svojih predaka u „kojima je već ključala modra krv“ htio u
ratu dokazati kao junak, boreći se u prvim redovima. Ironija je u tome što se u nastavku
novele otkriva da je on u stvari kukavica jer će u najtežim trenucima napustiti bolnicu i
ranjenike te pobjeći s dijelom medicinskog osoblja na obližnji majur. Grof živi u nekom
svom apsurdnom vojničkom svijetu neosjetljiv na krikove boli, očaja i patnje svojih
pacijenata.
Vidović je hrvatski student, domobran, vojnik u austrougarskoj uniformi, koji je
dopremljen u bolnicu s teškom ranom na plućima: „...pluća su mu bila prostrijeljena, pa je
krvario“. Kupaonica u kojoj su ga okupali naturalistički je opisana: „U betonirano bazenu
bućkala je smrdljiva žuta voda, pjenila se sivozelena sapunica i plivali krvavi zavoji i vata.“
Olfaktivnim, taktilnim, vizualnim i akustičkim slikama Krleža je vrlo relistički prikazao
ambijent tako što je u Vidoviću, ali i čitatelju izazivao gađenje. Ekspresionistička obilježja
poput slike barake koja nalikuje utrobi šlepera, zatim krikovi i jauci ranjenika za koje nitko
ne mari, također uspješno dočaravaju ratnu stvarnost, koja za posljedice ima nehumanost i
stradanje. Vidovića su smjestili u treću grupu ranjenika, grupu „cuvaksa“ koja je najbliža
smrti, na krevet broj 8. Kroz unutarnji monolog ranjenika saznajemo da su sretni što ne
leže na tom broju, jer to znači da će ostati živi, za razliku od Vidovića: „Nemam ruke! Da! I
kost mi je polomljena! Da! Ali živim!“ U cijelom tom ratnom besmislu život postaje
neprocjenjiv, jedino za što se čovjek bori. Nije važno ni to što će mnogi izaći iz bolnice kao
invalidi, bitno je izaći živ. Ranjenici su različitih nacionalnosti, međusobno se dozivaju
brojevima, klade se hoće li Vidović preživjeti do jutra, nekima su amputirani dijelovi tijela,
nekima polomljene kosti, medicinsko osoblje ne brine o njima...to je „dobrodošlica“
senzibilnom i osjećajnom Vidoviću. Dehumanizacija ljudskih odnosa teško ga pogađa, ne
snalazi se u toj neizdrživoj i tjeskobnoj atmosferi ispunjenom krvavim ranama, krikovima
boli, kaosom. Kroz njegov unutarnji monolog progovaraju Krležini antimilitaristički stavovi,
misao o apsurdu ratnih zbivanja i stradanja. Jedna od najpotresnijih scena je surovo realna:
„ Tu umire pod tušem na staklenom stolu jedan čovjek, tamo drugi jauče,...i sestre i
ranjenici i doktori, svi viču, svi trče, svi su izgubili glave.“ Groteskan je prizor ljudskih rana
koje se suše „kao suhomesnata roba“.
Rat, kaos i umiranje pisac predstavlja snažnim i teškim prizorima, poredbama i
hiperbolama kako bi ukazao na strahote uzrokovane bespotrebnim krvoprolićem.

(600 riječi)
Kompozicija, jezik i stil:

 zbirka novela „Hrvatski bog Mars“ (Mars je rimski bog rata; Ares je grčki bog rata) prikazuje
zagorskog kmeta u vrtlogu Prvog svjetskog rata te sadrži povijesne i socijalne elemente:
o odlazak u austro-ugarsku vojsku
o pokoravanje sudbini kao posljedica stoljetnog ugnjetavanja
o mirenje sa sudbinom (seljački fatalizam)

 ova novela dramski je koncipirana:

o Vidović je u sukobu s okolinom i sa samim sobom
o grof je u sukobu sa samim sobom (pri opisu njegovog lika pisac se služi groteskom i
ironijom)
o napetost radnje i dramatične situacije, npr: stravična je slika razuzdanih ranjenika
nakon grofovog bijega, „svečani marš“ (mimohod) ranjenika je groteskna slika, a potresan
prizor je Vidovićev pokušaj pobune i njegova tragična smrt

 stvaralački postupci /književne tehnike / tehnike izražavanja:

o opisivanje (grof, Vidović, ranjenici, ambijent – detaljan opis prostora u funkciji je
karakterizacije likova)
o pripovijedanje događaja, tj. ratnih zbivanja u 3. licu
o unutarnji monolog pojavljuje se onda kad Krleža ističe svoj antiratni stav kroz misli
unovačenog studenta Vidovića

 ekspresionistički elementi:
o kumulacija (gomilanje) ekspresija, npr. jauci i krikovi ekspresija su osjećaja boli,
baraka Pet Be je prikazana kao „utroba velikog šlepera“ (hiperboliziran ambijent)
o snažni osjećaji poput boli, patnje, nemoći i straha
o naturalistički prizori i dramatične situacije stvaraju tjeskobnu atmosferu puna smrti,
krvi, kaosa i očaja – sve to je odraz negativnog i destruktivnog utjecaja rata
o rat je prikazan kao apsurdna (besmislena) pojava

DOBRIŠA CESARIĆ (1902.-1980.)

Vagonaši

Dobriša Cesarić, pjesnik grada i jedan od najboljih pjesnika rime i vezanoga stiha,
djelovao je u drugom razdoblju hrvatske književnosti 20. stoljeća. Taj pjesnik ljubavi i
odanosti životu, vedrine,osjećaja prolaznosti i pritajene boli bio je zabrinut zbog socijalne
nepravde svoga vremena, siromaštva i bijede, suosjećajući s ljudima s društvenoga dna,
slikajući u svojim pjesmama turoban život grada i predgrađa. Progovorivši o običnim i
nezamjetnim svakodnevnim životnim pojavama jezikom koji je istovremeno običan i
pjesnički, učinio je svoju poeziju bliskom i pristupačnom čitateljima.
 Cesarić nam pokušava dočarati stvarnu sliku društva vremena u kojem je živio, ukazati
na podijeljenost svijeta na bogate i siromašne te je stoga pjesma prožeta osjećajima tuge i
gorčine. U pjesmi Vagonaši pjesnik razvija temu siromaštva kroz opis prostora u kojem
beskućnici – vagonaši žive: „Mi stanujemo u vagonu/što nije nikada na putu.“ Uočavamo
da opisuje vagon kao kuću, napuštenu prugu kao ulicu, željeznički broj kao kućni broj, drač
pored pruge kao vrt u kojem obitelj provodi vrijeme u odmaranju. Biranim izrazima i
pjesničkim slikama dočarava nam atmosferu beznađa. Važni motivi su alkoholizam te
obiteljsko nasilje koji nam pokazuju još tamniju sliku siromaštva i posljedice bijede i očaja,
citiram: „...Eh, onda bijeda pije, pije; / Zapjeva neko hrapavim glasom, / A neko ženu bije.“
Vagonaši se gube u besmislu svojih života; i nedjeljom kad ne rade, zarobljeni su u grubosti
svoje svakodnevice, utjehu traže u alkoholu i ravnodušno zaključuju: „Alkohol
ubija...znamo, o znamo, / Znamo da alkohol škodi, / No rakije, rakije, rakije amo, /Jer
utjehe nema u vodi.“ U pjesmi osim na siromaštvo nailazimo i na motiv društvene
nejednakosti s kojom se vagonaši suočavaju. Pjesnik se služi kontrastom kad ih opisuje kao
„roblje rada“ i uspoređuje s bogatašima koji ljeti putuju i uživaju: „Odoše bogataši iz
grada, /Da traže odmora po svijetu,...“. Ironično se opet spominje da su umjesto siromaha
svijetom putovali njihovi stanovi, tj. vagoni. Siromasi nemaju dovoljno poticaja, ni volje, a
ni snage da nešto promijene u svojim životima. To opravdava uporabu ponavljanja kao
stilskog sredstva. Svoja raspoloženja pjesnik iznosi i kroz sljedeće pjesničke figure: poredba
(sreća – tuga), elipsa („Nedjelja. Tužno...“), asindeton („Željezni, nahereni, tužni...“),
inverzija („Tu svaki vagon dimnjak ima,...“).

Nakon čitanja i interpretacije pjesme ostaje tjeskoban osjećaj, naime, završni stih „Jer
utjehe nema u vodi.“ ukazuje na besperspektivnost i ne pruža viziju bolje budućnosti,
nečeg što bi promijenilo život siromašnih. Također, taj nas stih navodi na razmišljanje da
će vagonaše alkohol, kao vjerni prijatelj, voditi na put sve težeg života i neizbježne nesreće.
(409)

Miroslav Krleža (1893.-1981.)

Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krleža jedan je od najsvestranijih hrvatskih pisaca u prvoj polovici 20.

stoljeća. U književnosti se pojavio u razdoblju ekspresionizma u kojem se afirmirao kao
autor najbolje antiratne knjige, zbirke novela „Hrvatski bog Mars“. Djelovao je i u drugom
razdoblju hrvatske književnosti 20. stoljeća kada je napisao roman „Povratak Filipa
Latinovicza“ koji se smatra prvim hrvatskim modernim romanom. On je ujedno i
monološko-asocijativni roman čija su obilježja: defabularizacija, napuštanje narativne
tehnike i unutarnji monolozi. Neki odlomci u djelu nalikuju eseju o slikarstvu, po čemu je
roman blizak romanu eseju.
 U djelu je prikazana sudbina slikara Filipa koji se nakon dvadeset i tri godine vraća
kući s nadom da će naći odgovor na pitanje tko mu je otac. Na samom početku romana
postupcima retrospekcije, analitičkog opisivanja i unutarnjeg monologa, pisac nas vraća u
Filipovo djetinjstvo s naglaskom na događaj koji je odigrao presudnu ulogu u njegovom
životu. Naime, jedne večeri majka ga je izbacila na ulicu zato što joj je ukrao stotinjarku
kako bi se proveo sa ženama sumnjivog morala (a imao je tek sedamnaest godina). Na
povratku je naišao na zaključana vrata. Otišao je u svijet i postao ekspresionističkim
slikarom. Filip je nezakonito dijete trafikantice koja se bavila prostitucijom. Majka nikad
otvoreno nije razgovarala s Filipom o tome tome tko mu je otac. Za vrijeme boravka u
Kostanjevcu njegova majka želi da on nacrta njezin portret. U početku nije volio posao
kojim se bavio, ali ubrzo je shvatio da pomoću kista može razotkriti ono što je u njemu
dugo bilo skriveno. Majku Reginu doživljava kao ostarjelu bordel damu i tako otkriva kako
o njoj zna stvari koje ni ona sama sebi ne želi priznati. To iščitavamo iz dijela ulomka:
„...kada je taj kist pod rukom njenog sina počeo sve življe da zalazi pod kožu, kada se pod
tim oštrim dlakama rastvarala epiderma kao pod britvom, kada su se rastapale boje pod
prodornom snagom pogleda, ona je pred tim obrazom u crnoj svili na platnu, što je tu
nastajao pod rukom slikarskom, postajala sve nemirnijom. Što je taj kist namočen u
terpentin sve više skidao s toga lica sve lutkasto, načinjeno, bazarsko, pozersko, onu gustu
naslagu šminke pod tim potkožnim tajnama, što se tu sve više, kao pod anatomskim
nožem, razrezivalo i skalpiralo jedno potajno, skriveno lice, njena je zlovolja sve više rasla.
Ona je postajala nervoznom...“ U ovim dugačkim tipično krležijanskim rečenicama
uočavamo kako Filip slika osobu koju je kao dijete cijelo vrijeme promatrao, a ta je osoba
pokušavala prikazati sebe u drugačijem svjetlu. Navedeno uočavamo i u sljedećem opisu,
citiram: „Zarezi oko usana neobično strastveni, oči žive, velike, upale, goruće, a pod tim
tamnim očima umorni podočnjaci, kao sjenka poroka. A iza toga jedno nenaravno lice,
neprirodno, lažno...“ Iz sljedećeg ulomka saznajemo da je majka često izbivala, citiram: „U
crnoj svili je tu ženu jedanput davno, prije mnogo godina, neobično intenzivno doživio u
onoj čudnoj zlatnoj kavani, kad je čekao na nju čitav dan.“ – a to je na njezina sina
ostavljalo duboki trag nesigurnosti. Svojim postupcima majka u Filipu stvara osjećaj
neprihvaćanja samoga sebe. Sretan je kada u majci, koju smatra odgovornom za svoja loša
iskustva , osjeti nesigurnost s kojom se od djetinjstva i sam bori. Sredina u kojoj se kretao
bila je moralno nezdrava; bio je okružen grotesknim likovima (Kyriales, Baločanski) koji su
do te mjere negativno djelovali na njega da je postao nemoćan u likovnom izražavanju.
Jedinu utjehu pronašao je u neobrazovanoj Bobočki koja ga uspjeva razumjeti. Ta žena,
simbol tjelesnog i nagonskog, snažno je privlačila Filipa i pod utjecajem njezina tijela
ponovo se bude njegove slikarske snage. Međutim, ona tragično završava; prizor njene
smrti naturalistički je opisan. Na kraju shvaća da u takvoj atmosferi ne može osmisliti svoj
život.
Krleža je postupkom preispitivanja glavnog lika razotkrio Filipov unutrašnji svijet u
kojem je odsutnost obiteljske topline rezultirala njegovom preranom zrelosti,
neuravnoteženosti i iskompleksiranosti. Razočaran životom u provinciji, tamom koja u njoj
vlada i ljudima koji njegove slikarske sposobnosti nisu cijenili (takva sredina ne cijeni ništa
što odskače od prosječnosti), odlučuje se za povratak u Europu. (665)
  Miroslav Krleža (1893.-1981.)

Povratak Filipa Latinovicza

Filip preko majčina portreta izražava svoj doživljaj majke. Izraz tu ženu ukazuje na Filipovu
udaljenost od majke. Njeno lice je klaunsko, bijelo, kao brašnom namazano; umorno lice,
nenaravno, neprirodno, lažno lice, zapravo majmunsko, neobične, zgužvane, nervotzne
fizionomije. Izrazi koji nam dočaravaju njene pokrete: mačkasto kreveljenje, prenavljanje,
namještena ljubaznost, protuprirodan, izvještačen smijeh, lažljiva pretvorljivost,
namještena katolička rećeredačka skromnost. Oči su joj žive, velike, upale, a zarezi oko
usana su neobično strastveni. Sve to ukazuje na Filipov osjećaj odbojnosti, netrpeljivosti,
čak možda i mržnje spram majke, on je doživljava kao stranu osobu bez ikakvih pozitivnih
emocija, gomila samo negativna obilježja. Kad je vidjela portret nije mogla vjerovati da
jedan sin vidi svoju majku na taj način. Filip je nakon toga prekinuo slikanje i spremio
platno. Na primjeru majčina portreta možemo ga povezati s ekspresionistima, iako se na
jednom mjestu u djelu ističe njegova pripadnost fovistima. Fovizam je slikarski pravac
blizak ekspresionizmu s početka 20. stoljeća u Francuskoj. Glavna su mu obilježja: uporaba
jarkih boja istisnutih ravno iz tube, odbacivanje modelacije, lokalnoga tona i iluzije
prividnosti.

 Miroslav Krleža (1893.-1981.)

Povratak Filipa Latinovicza

      Miroslav Krleža je jedan od najsvestranijih hrvatskih pisaca 20. stoljeća. Pjesnik je,
prozni pisac, dramatičar,  esejist, izdavač, urednik časopisa i leksikograf.  U književnosti se
pojavio u razdoblju ekspresionizma u kojem se afirmirao kao autor najbolje antiratne
knjige, zbirke novela „Hrvatski bog Mars“. Krleža je autor prvog hrvatskog modernog
romana „Povratak Filipa Latinovicza“.Ovaj roman sadrži sve elemente egzistencijalističkog
 romana: temu smisla ljudskog postojanja i traženja osobnog identiteta, esejističke dijelove
o pitanjima znanosti, umjetnosti i religije te retrospekciju, introspekciju, simultanost
radnje, psihološku analizu likova  i  indirektni unutarnji monolog kao pripovjedačke
tehnike. U romansijerskom opusu značajni su još romani: „Na rubu pameti“„Banket u
Blitvi“ te „Zastave“ kao društvena kronika 20. stoljeća.
       Glavni lik, Filip Latinovicz, likovni umjetnik i intelektualac, vraća se u rodni kraj nakon
dvadeset i tri godine izbivanja. Filip se nalazi u trenutku povratka razapet svim onim što ga
je mučilo od njegova djetinjstva. Opterećen je problemom osobnog identiteta odnosno
pitanjem tko mu je otac. Tu je u sukobu sa svojom majkom, trafikanticom Reginom, koja ga
je jednog davnog dana ostavila na ulici, ne otvorivši mu vrata, ona ista vrata čiju kvaku u
simultanosti zbivanja pri povratku osjeća na onaj isti stravični način kao i onoga dana kada
je bio ostavljen. Kao umjetnika Filipa muči tjelesnost. Proganja ga sjećanje na goli ženski
trbuh u prljavom bordelu kada je osjetio svoju majku kao jednu od takvih žena i osjećaj
tjelesne ugode kada je kao dijete u svom krilu osjetio dodir debele Karoline. Majka sada
želi da on naslika njen portret, a on ju doživljava introspektivno razotkrivajući njenu
unutrašnjost. Secira sve ono što se nalazi ispod njene maske: „…onu gustu naslagu šminke
pod tim potkožnim tajnama“. Sjeća se njenog brašnjavog lica iz prošlosti i sada je vidi kao
našminkanu lutku koju će razotkriti prikazujući je kao karikaturu: „A iza toga jedno
nenaravno lice, neprirodno, lažno, lice zapravo majmunsko, neobične, zgužvane
fizionomije“. Očekujući klasičan portret koji počiva na vanjskom ocrtavanju i vjernosti
prikaza, majka je razočarana , a Filip prestaje s radom na portretu. Tajnovitost kojom je
obavijen njen život kojeg se sjeća u djetinjstvu o čemu govori epizoda kada ju je u kavani
kao dijete čekao cijeli dan, a ona se vratila umorna i stara, laži i neprirodnost – utječu na
Filipa da majku na svom portretu predstavi onakvom kakvu je on vidi i doživljava, a ne
prema onome kako ona želi biti predstavljena. Ona želi biti u crnoj svili, koju on doživljava
kao posmrtnu, sa starinskim brošem kako bi izgledala dostojanstveno. Kada je nakon
klasičnih obrisa kojima je bila zadovoljna, počeo kistom zalaziti u njenu unutrašnjost, „ona
je postajala nervoznom, nju su počele mučiti njene poslijepodnevne glavobolje, ona je
izostajala zbog raznih smetnja…“
       Nakazni portret majke ostaje nedovršen. Filip gubi inspiraciju za umjetničko stvaranje. On je
opterećen zvukovima koje ne može izraziti bojom te bolnim sjećanjima na svoje djetinjstvo koja
povratkom u panonsku zabit sve više dolaze do izražaja. On ne pripada Europi, ne pripada rodnom kraju,
on je intelektualac bez čvrstog uporišta. U uzaludnom je traženju smisla svog postojanja, a smisao
postojanja  je u svakom pa i u našem vremenu aktualno pitanje. To je ono pitanje koje ispunjava svaku
ljudsku jedinku na različit način i zbog različitih razloga, ali je jedinstveno i neizbježno za svaki prostor i
svako vrijeme. (538)
Miroslav Krleža
Povratak Filipa Latinovicza

Radnja priloženog ulomka odigrava se na zagrebačkom Kaptolu u domu Filipa Latinovicza, glavnog lika
istoimenog djela jednog od najutjecajnijih hrvatskih profesionalnih književnika prve polovice dvadesetog
stoljeća, Miroslava Krleže, koji je djelovao kao poveznik ekspresionizma i društveno angažiranih tema u
razdoblju domaće književnosti od 1915. do 1942. Tematizira se povratak glavnog lika u rodni kraj, nakon
dvadeset i tri godine izbivanja, u svrhu pronalaska vlastitog identita koji je u kritičnom, alarmantnom stanju.
Retrospektivno se vraćajući u prošlost, Filipovo djetinjstvo mukotrpno je obilježeno zaslužujući majci Kazimeri
(poznatoj kao Regimena), koju ističe kao isključivog krivca zbog hladnoće i nebrige. Njegov odnos s majkom
utemeljen je na psihoanalizi Sigmunda Freuda. Uz to, uskraćen je za ljubav drugog roditelja – nije znao tko mu
je otac. Pomišljalo se da je to biskupov kanonik Lovro, no ispostavit će se da su pretpostavke krivo utemeljene.
Pravi mu je otac Silvije plemeniti Kostanjevački, dobrostojeći čovjek kojem se Kazimera dodvoravala. Iako je
bio intelektualac, Filipova predodređenost kao pukog provincijalca osuđuje ga na neuspjeh. To proizlazi iz
njegove nemogućnosti pravilne komunikacije i integriranja u društvo. Upravo zbog pomanjkanja brige i ljubavi,
što simbolizira hladna siva boja na raspadajućem krovu doma, u Filipu se razvijaju unutarnji sukobi,
nesigurnost, podvojenost, previranje i hipersenzibilnost. Problemi su započeli kad je majci ukrao stotinjarku i
spiskao ju u tri noći s prostitutkama u bordelu. Njegova fasciniranost tjelesnošću i erotičnom ženskom
prisutnošću potječe od krčmarice Karoline koja mu je, jednom prilikom, sjela u krilo kao pubertetliji. Zbog
svega navedenog, Filip je proživljavao tešku krizu identiteta koja ga je sputavala u životnom stvaralaštvu,
pogotovo slikarstvu u čiju je moć i funkciju boja, nenadano, počeo sumnjati. U svitanje rane zore, koja
simbolizira novi početak i novu životnu stranicu, Filip se pojavljuje na željezničkom kolodvoru doživljavajući
reminiscenciju putem prizivanja davnih događaja, zvukova, mirisa i boja iz djetinjstva, gdje je vidljiv utjecaj
Marcela Prousta. Ulomak prikazuje Filipovo nastojanje da majčinu priliku pretoči na slikarsko platno. U stilu
romantičara, htio je napraviti originalnu, savršenu sliku te prikazati majku umornu, staru i iscrpljenu kakva jest
kroz svoj stvaralački duh i umjetnički kult genija. Nakanio je utkati sve svoje osjećaje i odnos prema majci u lice
portreta. Tijekom samog procesa, odvija se vremenski simultanizam, to jest spajanje sadašnjosti s prošlošću
koja je imala neposredan utjecaj na trenutnu situaciju i stanje duha Filipa i majke. Radnja je prebačena u misli
glavnog lika koji sve percipira isključivo iz vlastite perspektive i vlastite svijesti, u isto vrijeme promatrajući se u
svijetu kojeg doživljava na vlastiti način, što se naziva analitičkom introspekcijom. Iako je majka, isprva, bila
zadovoljna, subjektivni doživljaj se pogoršavao kako se Filip približavao kraju: ,,Što je taj kist sve više skidao s
toga lica sve lutkasto, načinjeno, bazarsko, pozersko, njena je zlovolja sve više rasla.''. Naime, Kazimera je bila
jedna od onih koje su pokušavale sakriti vlastitu unutarnju bešćutnost ispod gomile pudera i šminke kako bi je
društvo smatralo uzvišenom te kako bi živjela na visokoj nozi. Doduše, sve je činila dosta nespretno čak
zadobivši reumu. Budući da je portret rasplakao majku: ,,Iz nje je provalio plač, grčevito i iskreno.'' Filip je
prestao slikati izgubivši skladnu slikarsku viziju svijeta. U roman su uključeni i određeni likovi koji su neizmjerno utjecali na
Filipa. Među njima se ističe Ksenija Radajeva (Bobočka), fatalna erotizirana žena koja je u stanju zavoditi ljubavnike i uništavati
brakove. Poučen primjerom Vladimira Baločanskog, koji u potpunosti propada zbog Bobočkine tjelesnosti, Filip se okreće od te žene.
Konačno, tu je Sergije Kirilović Kyrjales, Filipov „alter ego“ (drugi ja) koji pobjeđuje u verbalnom nadmudrivanju izvlačeći sve Filipove
potisnute osjećaje i misli na površinu.
Važnost ovog romana je neupitna budući da predstavlja prvi hrvatski moderni roman iz 1932. Isto tako, utjecao je na razvoj
modernog hrvatskog psihološkog romana i intelektualne proze. Kao što Filipov povratak i potragu za identitetom zaokružuje
određeni vremenski ciklus, predstavljen od zore željezničkog kolodvora do konačne nokturalne scene, tako i ovo djelo zaokružuje
Krležin bogat opus ubrajajući ga u hrvatske autore antologijske vrijednosti. (651)

USPOREDNO-RAŠČLAMBENI ESEJ
Pozorno pročitajte navedene tekstove nakon kojih slijede upute i smjernice za pisanje
školskoga eseja.

Prvi tekst
Miroslav Krleža,Povratak Filipa Latinovicza
 Slušajući tu jednoličnu i praznu životnu shemu svoga kočijaša, Filip je osjećao spram
Jože Podravca neku neizrecivo indiferentnu daljinu. „Dvije stotine milijuna ovakvih iz drva
izrezanih kočijaša živi ovdje po ovim livadama od Tihog oceana do ovih panonskih močvara:
lica jednaka, ruke jednake, sudbine jednake.”
(...)
„Joža Podravec ima zingericu i šlingeraje, a on Filip, rješava stvari na simboličan način:
igrajući se obojadisanim plohama kao formulama, rješavajući zapravo probleme jedne
apstraktne, potpuno imaginarne aritmetike. Jako je daleko između njega i ovog panonskog
kočijaša: zapravo neshvatljivo daleko! Daleko je između njega i onog kasnosecesionističkog
spomenika na kaptolskoj promenadi. I to su dva svijeta. A ona žuta graničarska, erarska,
barokna crkva ondje na livadi, i ona je svijet za sebe. Stoji tu kao neka vrsta utvrde u ovom
blatu i govori već nekoliko stotina godina ovim Panoncima neke svoje osnovne programe i
rezolucije, a bez ikakvog naročitog rezultata; način mišljenja ovih kočijaša nije se ni u čemu
izmijenio sigurno već dvije hiljade godina. Taj čovjek pokraj njega na boku bliže je panonskojprapojavi
nego Matisseu! To je marvogojac doslovno, i kako je daleko od tih njegovih žuljavih dlanova do
Filipova osjećaja tkanine ili svile među prstima! Sjede tu tako dva čovjekana boku, ovakav nastrani
neurastenik, slikarski sektaš, relativist, fauvist, kolorist, i govore istim jezikom, a to su zapravo dva
jezika i dva kontinenta!“

Drugi tekst
Milutin Cihlar Nehajev, Bijeg

„Govorili smo o selu. Ja još nikad dosada nisam vidio pravoga sela ni pravoga seljaka,
onoga što pozna samo svoju zemlju. Naš Primorac, ako i obrađuje vinograd, nije seljak
(a nije valjda nikad ni bio); njegovo se zvanje mijenja prema potrebi: u mladosti je mornar,
kasnije nadničari sa svojom lađicom ili radi oko vinograda. Uvijek je spreman da dohvati
nešto bolje.
(...)
Toša naveo razgovor na literaturu – i odmah došli mi u debatu.
– Vi se svi tužite da se naše knjige ne prodaju, da književnik stradava. Ja ti kupujem
gotovo svaku našu knjigu; pa znaš što mi se čini da je krivo svemu? Vi ste svi nekakvi užasni
slabići; ne vjerujete ni u sebe ni u drugoga, opisujete uvijek neke nervozne i izmučene
ljude. A pogledaj ti nas ovdje što radimo po strani. Jedva ja razumijem to vaše umjetničko
raspoloženje; a kako ćeš da se za nj zagrije široka masa puka? (Toša se sav zažari u
raspravi i to mu izvrsno pristaje; njegova Anka gledala je u nj kao u svoj idol.)
– Ti si, Toša, previdio da ta velika masa puka nas ne razumije zato što nas ne čita, pače
što nas ne može čitati. A da ima i manje analfabeta, jedva da bi tvoj seljak iz Zdenca imao
kakav interes za lijepu knjigu.“

Upute

Svoj školski esej oblikujte kao zaokruženu cjelinu s uvodom, razradom i zaključkom.
Pazite da Vaš školski esej bude pravopisno i gramatički točan.
Sve smjernice morate uvrstiti u svoj školski esej.
Redoslijed ponuđenih smjernica ne obvezuje Vas u oblikovanju školskoga eseja.

Smjernice za pisanje školskoga eseja:

 Predstavite poetike romana Bijeg i Povratak Filipa Latinovicza.

 Smjestite polazne tekstove u kontekst romana. Portretirajte likove Filipa Latinovicza i
Đure Andrijaševića na temelju polaznih tekstova te romana u cjelini.
 Usporedite polazne tekstove i objasnite povezanost tema i problema. Prikažite čime su
zaokupljeni Filip Latinovicz i Đuro Andrijašević u polaznim tekstovima.
 Protumačite Filipovu zabrinutost i Đurina zapažanja. Predstavite Filipove i Đurine
sugovornike i njihove stavove na temelju polaznih tekstova i romana u cjelini.
Potkrijepite primjerima iz romana.
Protumačite u kakvu su odnosu umjetničko stvaralaštvo i društvena sredina te u kojoj se
mjeri prožimaju umjetnička djela i oni kojima su namijenjena. Svoje tumačenje
potkrijepite čitateljskim iskustvom i/ili primjerima iz romana.

USPOREDNO-RAŠČLAMBENI ESEJ
Povratak Filipa Latinovitza – Bijeg

     Milutin Cihlar Nehajev živi i djeluje u razdoblju hrvatske moderne. Svojim najistaknutijim romanom
Bijeg u književnost uvodi nove tehnike defabularizacije i detaljne psihološke analize lika. Miroslav
Krleža predstavlja najznačajnijeg književnika razdoblja hrvatske književnosti od 1914. do 1952. godine.
 Poveznica je prve, ekspresionističke faze i faze prevlasti socijalne uloge književnosti. Njegov širok
književni opus obuhvaća novele, polemike, eseje, drame i romane. 1932. godine objavljuje prvi hrvatski
moderni roman Povratak Filipa Latinovicza. Jedno od njegovih najznačajnijih djela je dramska trilogija
Gospoda Glembajevi, U agoniji, Leda. U duhu razdoblja u kojem stvaraju obojica se bave tematikom
otuđenosti čovjeka u modernom svijetu. Kroz glavne likove romana, Filipa Latinovicza i Đuru
Andrijaševića, upoznajemo razmišljanja umjetnika i sukob u kojemu se nalaze sa svijetom.
     Navedeni ulomci prikazuju susret glavnih likova s tipičnim ljudima njihove sredine.
Susret Filipa i Jože smješten je u prvom dijelu romana. Kroz lik ovog kočijaša Krleža nas
uvodi u Filipova razmišljanja o kontrastu koji se javlja između njega i ljudi ovoga kraja:
„Jako je daleko između njega i ovog panonskog kočijaša: zapravo neshvatljivo daleko!"
Karakterističnom modernom tehnikom unutrašnjeg monologa ocrtava se psihološki
portret mladog umjetnika. Filip ne pronalazi nikakvu povezanost između sebe i ove
panonske sredine u koju se vratio nakon dvadeset tri godine. Ne pripada više ovome
kraju. On je, kao i spomenuta barokna crkvica, svijet za sebe. Uspoređujući kočijaša i
kasnosecesionistički spomenik Filip izgovara rečenicu: „I to su dva svijeta." On uviđa
razlike između umjetnosti i stvarnosti te sredine i u njemu se javlja osjećaj alijenacije.
Njegova hipersenzitivna umjetnička duša ima potpuno drugačiji pogled na svijet od ovih
ljudi, kao što je Joža, što podliježu okviru ustaljenih životnih formi. Đuro je osjećajan
mladi student koji se također ne snalazi u okolini u kojoj se našao. Ovaj je ulomak
smješten pred kraj romana kada on, na poziv prijatelja Toše, dolazi na selo kod njega i
njegove žene Anke. Kroz ovaj dijalog nam Toša približava stavove društva o umjetnosti i
mladim umjetnicima: „Vi ste svi nekakvi užasni slabići; ne vjerujete ni u sebe ni u
drugoga..." Istaknuto je nerazumijevanje s kakvim se oni moraju nositi: „Jedva ja
razumijem to vaše umjetničko raspoloženje, a kako ćeš da se za nj zagrije široka masa
puka?" Zadani nam ulomci upućuju poruku o nemogućnosti opstanka slabih, ranjivih,
umjetničkih duša u društvu koje je tako površno. Đuro zbog svega što mu se događa
tugu počinje utapati u alkoholu i destruktivno djeluje na samoga sebe što na kraju
kulminira traženjem izlaza u smrti (utapa se u valovima).
     Realan svijet sprječava razvoj umjetničkih duša. Razaranjem umjetnosti taj svijet razara i samoga
umjetnika te oni najčešće završavaju tragično. Postaju boemi i odaju se neurednom životu. Primjer
ovakvog samouništenja je sam Đuro Andrijašević, ali i neke stvarne osobe naše književnosti, npr. boem
Tin Ujević, također zbog nesretnog života i nesnalaženja u okolini tugu i bol utapa u alkoholu i u samoći
umire.  (471)

USPOREDNO-RAŠČLAMBENI ESEJ

Povratak Filipa Latinovicza – Gospoda Glembajevi

      Miroslav Krleža je po mišljenju mnogih najbolji hrvatski pisac dvadesetog stoljeća.U

svojem književnom stvaralaštvu je opisao cijelu galeriju likova i obradio mnoge teme.
Posebnu pažnju izazivaju njegovi likovi intelektualaca. Najizraženiji i najpotpuniji takvi
likovi su Leone Glembay i Filip Latinovicz.
      Leone i Filip svaki na svoj način predstavljaju hrvatsku stvarnost tog doba. Leone potiče
iz visokih krugova i želi u svoju okolinu unijeti malo osjećajnosti i ljudskosti, a Filip je običan
čovjek koji zalazi u krčmu „Kod Krune“ s namjerom da potakne ljude da dignu glave iz
blata.
Oba lika se na početku priče vraćaju kući, nakon mnogo godina izbivanja. Leone je
otišao prije jedanaest godina nakon majčinog samoubojstva. Razlog je bio što ga je zavela
barunica, očeva druga žena. Filip se vraća nakon dvadeset i tri godine. Njega je majka
otjerala kad je saznala da joj je ukrao novac i potrošio ga u bordelu. Dok se Leone vraća u
velikom stilu da bi prisustovao svečanom banketu, Filip se vraća pognute glave da bi
posjetio majku i saznao tko mu je otac. Ubrzo nakon povratka Leone se suočava s ocem i
govori mu o svemu što ga je mučilo dok nije bio kod kuće. Filip se tek na kraju priče
suočava s majkom i saznaje tko mu je otac.
Poveznica između ova dva lika je slikanje. U oba djela likovi slikaju svoje roditelje.
Na majčin zahtjev Filip slika njen portret. U početku joj se slika sviđala. Što je dalje slikao
otkrivao je majčino lice ispod maske koju je nosila. Ona je bila nezadovoljna onim što vidi i
Filip je odustao od daljnjeg slikanja tog portreta. Leone je slikao posmrtnu masku svoga
oca dok je ovaj ležao na samrtnoj postelji. Nije bio zadovoljan slikom jer, po njegovom
mišljenju, nije uspio dobro naslikati očevu donju čeljust koja je, po njegovom mišljenju,
bila odraz glembajevštine i poderao ju je. Još jedna poveznica između ova dva lika je njihov
odnos s roditeljima. Filip je bio u lošim odnosima s majkom i često su se svađali. Tek je na
kraju saznao da mu je otac bivši župnik Liepach. Leone je s druge strane u lošim odnosima
s ocem. Smatra ga odgovornim za majčinu smrt. Zamjera mu što je ljubovao s barunicom
dok mu je majka još bila živa. Nakon verbalnog i fizičkog suočavanja s ocem tijekom kojeg
mu Leone priznaje da je i sam imao ljubavnu vezu s barunicom Ignjat se uzbudi, dobija
srčani udar i umire.
           Leone i Filip pokušavaju pronaći mir i sreću, ali u tome ne uspijevaju. Na kraju oba
gube bliske osobe. Leone gubi oca, a Filip gubi Bobočku u koju je bio zaljubljen. Njima je od
početka bio određen način života i nije bilo u njihovoj moći da to promijene. (450)
 

USPOREDNO-RAŠČLAMBENI ESEJ

Povratak Filipa Latinovicza – Gospoda Glembajevi

 Miroslav Krleža je jedan od najsvestranijih hrvatskih pisaca 20. stoljeća. Bio je pjesnik ,
prozni pisac, dramatičar,  esejist, izdavač, urednik časopisa i leksikograf.  U književnosti se
pojavio u razdoblju ekspresionizma u kojem se afirmirao kao autor najbolje antiratne
knjige, zbirke novela „Hrvatski bog Mars“. Krleža je i autor prvog hrvatskog modernog
romana „Povratak Filipa Latinovicza“. Drama Gospoda Glembajevi dio je ciklusa o
Glembajevima (Gospoda Glembajevi, U agoniji, Leda) i temelji se na sukobu: Leone – otac
– barunica Castelli.
Tko su Leone Glembay i Filip Latinovicz? Hipersenzibilni intelektualci, razdražljivi usred
podvojenosti između tjelesnog i duhovnog, opterećeni vlastitim podrijetlom i
egzistencijom.
Ta dva glavna lika u središtu su zbivanja i njihovim povratkom otvaraju se tajne iz
obiteljskih prošlosti. Oba se vraćaju u rodni kraj, Leone u Zagreb, Filip u Kostanjevac, nakon
dugih godina izbivanja u europskim velegradima. Leone se vraća jer se osjeća dužnim
proslaviti s obitelji 50. obljetnicu obiteljske tvrtke, ali i zato što želi vidjeti jedinu osobu
koju cijeni u toj obitelji, Angeliku, dok je Filip zasićen tmurnim velegradom u kojem više ne
pronalazi inspiraciju za svoje stvaralaštvo, i vraća se s namjerom da sazna tko mu je otac.
Leone ne želi biti Glembay, stoga je u sukobu sa samim sobom jer ne želi prihvatiti svoju
animalnu, gramzivu, glambajevsku stranu koje dolazi do izražaja na kraju djela. I Leone i
Filip se suočavaju sa svojim roditeljima zbog fatalnih žena: Leone s ocem Ignjatom zbog
barunice Castelli, a Filip s majkom Reginom zbog Bobočke. Leone ocu ne može oprostiti
tragičnu smrt majke i sestre koje su počinile samoubojstvo zato što su im muž i zaručnik
bili u vezi s barunicom. Na koncu i sam priznaje da je kao dvadesetjednogodišnjak bio u
vezi s njom. Filip se s majkom svađa zbog Bobočke za koju mu majka predbacuje da je
uništila svoja dva braka i mnoge muškarce potjerala u zatvor i ludnicu, na što joj on
odvraća da ona nije ništa moralnija od Bobočke.
Na kraju romana saznaje da mu je otac Silvije pl. Leipach.
   Na kraju romana, Filip i Leone završavaju različito. Leone ubija barunicu Castelli i tako
potvrđuje da čovjek ne može pobjeći od onoga što jest te završava u sanatoriju. Filip jedini
doživljava katarzu. Iako je Bobočka, koja mu je poslužila kao inspiracija, ubijena,  nastavlja
slikati i spoznaje da je vjera jedino što vrijedi i da je ona simbol njegove pomirbe sa
postojećim svijetom. (393)
USPOREDNO-RAŠČLAMBENI ESEJ

Combray – Povratak Filipa Latinovicza

 Combray, prvi dio prve objavljene knjige Put k Swannu iz ciklusa U traganju za
izgubljenim vremenom, djelo je francuskog romanopisca Marcela Prousta koji je djelovao u
razdoblju avangarde u umjetnosti. Taj moderno asocijativni roman, koji predstavlja
ishodište europske moderne proze, možemo usporediti s prvim modernim hrvatskim
romanom Povratak Filipa Latinovicza autora Miroslava Krleže koji je djelovao u razdoblju
ekspresionizma i drugog razdoblja u hrvatskoj njiževnosti 20. stoljeća.
Glavna tema Combraya je sjećanje, a Filipa Latinovicza povratak. U Combrayu je prikazan društveni
život francuske aristokracije početkom dvadesetog stoljeća, a u Krležinom romanu malograđanski nazor
provincijske panonske sredine. Oba romana su psihološke naravi (karaktera), naime u središtu pozornosti
su unutarnja previranja u likovima. Oba pisca primjenjuju i retrospekciju kao stvaralački postupak, naime i
Pripovjedač i Filip oživljavanjem prošlosti nastoje osmisliti vlastit život.
Tridesetogodišnji Pripovjedač iz Combraya se prisjeća svoje prošlosti (djetinjstva) iz mračne sobe, dok
se Krležin Filip nakon dvadeset i tri godine izbivanja vraća u rodni zavičaj kako bi otkrio identitet svoga
oca, tj. vlastiti identitet. Oni ne mogu namjerno, razmišljanjem obnoviti svoje doživljaje, nego do sjećanja
dolaze osjetilnom percepcijom.
Miroslav Krleža i Marcel Proust vješto isprepliću prošlost i sadašnjost služeći se metodom asocijativne
tehnike. Pripovjedača okus kolačića "madeleine" namočenog u lipov čaj prisjeća na praznike koje je
provodio kod tetke Leonie u Combrayu i sobu gdje je kušao taj isti čaj. Polako mu se vraća sjećanje na
obiteljsku kuću, vrt, crkvu, gradić i njegovu okolicu. Proust pripovijeda u prvom licu tehnikom ispovjesti,
njegovo pripovijedanje ne teče kronološki, nego je potaknuto asocijacijama, u pripovijedanju se koristi i
metodom dvostruke tehnike, gdje se vrijeme dijeli na doživljeno vrijeme s likom dječaka i na promišljeno
vrijeme s likom pripovjedača.
Filipov povratak u Zagreb i dodir s poznatim prostorima, mirisima i zvukovima izazivaju u njemu
sjećanja na događaje iz djetinjstva, cit: "Oni davni isti, nepromjenjeni mirisi!". Prisjeća se Karolinine
svadbe, tajanstvenog crvenog albuma i fotografije nepoznate gole žene, zatvorenih vrata doma, čekanja
majke u kavani, posjeta bordelu. Filip sada kao četrdesetogodišnjak te iste događaje tumači realno i
objektivno za razliku od nekadašnjeg dječjeg i subjektivnog shvaćanja. On napokon uočava tko mu je
majka, a njegovo mišljenje o njoj najbolje se očituje u prikazu portreta majke Regine kao ostarjele bordel
dame. On, njezin sin, bio je dijete željno majčinske ljubavi i dodira, ali je ona bila distancirana. Važnije od
toga joj je bilo kako će ga urediti i dotjerati te predstaviti društvu „trafikantkinja Regina, potpuno hladna
spram svog djeteta, mnogo je polagala na dekorativnu stranu njegova izgleda“ , no on je u njoj vidio
tajanstvenu damu, božicu s kojom se bojao započinjati razgovor, a osjećao bi se privilegiranim ako bi ga
nazvala pravim imenom. Kroz cijeli roman opisi njegove majke su uglavnom tjelesni, iz čega možemo
zaključiti da on ne poznaje dovoljno svoju majku, tek naslućuje njenu površnu osobnost. Odnos majke i
Lika u Combrayu je suprotan odnosu Filipa i Regine. Pripovjedaču je fizički opis majke nebitan jer se ona
izdvaja svojom dobrotom, nesebičnošću, iskrenošću i ljubavlju. Njihova bliskost se uočava u situaciji kada
ga zabrinjava to što ga je majka zaboravila poljubiti ednu večer prije spavanja. I Filip i Pripovjedač su
hipersenzibilni, vole majku, emocionalno su usamljeni, uživaju u umjetnosti ( Filip je slikar, a Pripovjedač
pisac), ali ponekad sumnjaju u svoje umjetničke sposobnosti. Filip teži za samospoznajom, identitetom i
zbog toga se vraća u zavičaj, a Pripovjedač želi naknadno dati smisao svom životu u obliku umjetničkog
djela u kojim će pomoću sjećanja ponovno proživjeti djetinjstvo.
Proust se služi uglavnom asocijativnom tehnikom pisanja, a čitanje dodatno otežavaju
digresije u opisivanju i dugačke rečenice. Krležina kompozicija osim asocijativne tehnike
sadrži i dramsku strukturu, prikazuje uzbudljive živote likova i njihove odnose. (605)
Miroslav Krleža (1893.-1981.)
Gospoda Glembajevi

Miroslav Krleža je jedan od najsvestranijih hrvatskih pisaca 20. stoljeća. Bio je pjesnik ,
prozni pisac, dramatičar,  esejist, izdavač, urednik časopisa i leksikograf.  U književnosti se
pojavio u razdoblju ekspresionizma u kojem se afirmirao kao autor najbolje antiratne
knjige, zbirke novela „Hrvatski bog Mars“. Krleža je i autor prvog hrvatskog modernog
romana „Povratak Filipa Latinovicza“.
Drama Gospoda Glembajevi dio je ciklusa o Glembajevima (Gospoda Glembajevi, U
agoniji, Leda) i temelji se na sukobu: Leone – otac – barunica Castelli. Podijeljena je u tri
čina, a bavi se događanjima i raskolom unutar obitelji Glembaj. U djelu pratimo proces
raspadanja i degeneracije jedne zagrebačke patricijske obitelji začete u zločinu prvog
Glembaja koji je ukradenim crkvenim srebrom započeo obiteljski uspon od međimurskih
seljaka do uglednih gradskih industrijalaca i bankara. Radnja se događa u Zagrebu tijekom
jedne noći 1913. u kući bogate bankarske obitelji Glembaj. Glembajevi su svoje bogatstvo i
ugled izgradili na zločinu i prevarama. Ta istina potvrđena je u Bárbóczy legendi:
„Glembajevi su ubojice i varalice i svi su Glembajevi prokleti.“
U svojim redovima imaju vješte odvjetnike, svećenike, liječnike (svi su pripadnici visokog,
uglednog i bogatog društva) koji svaku moralnu negativnost obitelji Glembaj prikriju, pa ih
tako javnost doživljava kao časne i ugledne građane. To se najbolje očituje u aferi vezanoj
za slučaj Rupert-Canjeg; naime, „socijalističke novine“ napale su barunicu Castelli čija je
kočija pregazila jednu ženu i prouzrokovala samoubojstvo druge koja je skočila s prozora
glembajevske kuće. Puba Fabritzy, odvjetnik i vješti govornik uspijeva barunicu spasiti od
zatvorske kazne.
U dijalozima se isprepliću rečenice na hrvatskom jeziku s onima na njemačkom jer je to bio
uobičajeni način izražavanja u ondašnjem visokom zagrebačkom društvu.
 U ovoj psihološkoj drami težište je na psihološkoj produbljenosti likova i njihovim
proživljavanjima, tj. na unutarnjoj dinamici, a ne na vanjskim događajima (koji bi se mogli
svesti na smrt Ignjata i Šarlote).
Pokretački motiv dramske radnje jest povratak slikara Leonea Glembaja, nakon jedanaest
godina izbivanja, u roditeljski dom. Leone je slikar, senzibilni i preosjetljivi intelektualac koji
dolazi iz Pariza u Zagreb na proslavu obljetnice (sedamdesete godišnjice) tvrtke „Glembaj
Ltd“. U kući svog oca Ignjata osjeća se prolaznikom i strancem. Odvratnost prema
koristoljublju Glembajevih Leone duguje primjesi venecijansko-grčke krvi po svojoj majci
rođenoj Danielli. Na samom početku drame Leone razgovara sa sestrom dominikankom
Angelikom i nakon svoje replike o mutnom dijelu čovjekove osobnosti Leone upozorava na
podvojenost između osjetilnosti i razuma što je uočljivo i u njegovom odnosu prema
dvjema ženama u drami: barunici Castelli-Glembaj (Šarloti) i Angeliki (Beatrice). Barunica
predstavlja nemoral (ima mutno podrijetlo, bila je bludnica), tjelesnu ljepotu, ono
nagonsko – animalno u ženi što je Leone odbacio i na kraju ubio. Angelika, udovica
Leoneovog brata Ivana, baruničina je sušta suprotnost.
Dramski sukob u djelu je psihološki sukob utemeljen na obračunu oca i sina, dva
nepomirljiva svijeta koja ne mogu usporedo egzistirati. Sin i otac su različiti: Ignjat je
poslovan i racionalan bankar, predstavnik građanstva koji uživa u gomilanju i konforu,
čovjek kojemu je novac mjerilo svih vrijednosti, preduvjet čovjekove sreće; on je
nezainteresiran za Leoneovo slikarstvo, smatra ga bezvrijednim kao i Leoneov poziv. Leone
smatra da je očeva izvanbračna ljubavna veza glavni razlog zbog kojeg je njegova majka
počinila samoubojstvo: „Moja se mati otrovala u eri skandala s tom pustolovkom...“. Ignjat
se prisjeća dana kad je upoznao Šarlotu: „Najsretniji dan moga života bio je kada sam
upoznao tu ženu!“ Govori mu da je i njegova sestra Alisa izvršila samoubojstvo zato što je
vidjela kako njen zaručnik ulazi u baruničinu sobu. Također, Leone mu spočitava da je
čitavog života živio u sjeni svoga brata Ivana.
Svi ti događaji izazvali su mržnju u Leoneu spram svoga oca. Postepeno Leone razotkriva
svo zlo i nepravdu u obitelji, a Ignjat to nastoji negirati. Da bi mu zadao bol Leone ruši
očevu iluziju sretnog braka ( koja se temeljila na vjerovanju da ga Šarlota voli)
razotkrivajući njezin preljub sa Silberbrantom i s njim te zaključuje: „Ti si se dao šarmirati
od jedne bludnice i svi mi moramo gledati u zemlju od stida godinama...“ (...) „To je jedna
obična, anonimna kurva...“
Kroz dramu se taj sukob sve više zaoštrava i završava Ignjatovim fizičkim napadom na
Leonea (zbog njegove verbalne agresije) nakon čega umire od srčanog udara. To se događa
u drugom činu, psihološki najprodubljenijem. Ujedno je to i najnapetiji dio, tj. kulminacija
dramske radnje. Simbolički praćena naletom oluje, scena između oca i sina u kojoj se
smjenjuju teške optužbe i dirljive ispovijesti predstavlja vrhunac Krležinog dramskog
umijeća.
U trećem činu svoju viziju oca Leone prikazuje crtajući očevu posmrtnu masku koju, na
žalost nazočnih (Altman, Puba, Fabriczy), uništava jer nije prikazao kako treba donju čeljust
koja je za njega materijalizacija glembajevštine. Očito je da je Leone već emotivno i
duševno iscrpljen. Njegovu nervozu i živčanu rastrojenost potiče barunica koja mu se
pokušava približiti govoreći mu da ne skriva razlog svoje udaje za Ignjata – novac.
Međutim, telefonski poziv ruši tu njenu iluziju bogatstva, shvaća da je prevarena i pokazuje
svoje pravo lice te konstatira istinitost Bárbóczy legende (da su Glembajevi lažljivci,
kradljivci i ubojice). Sukob barunice i Leonea drugi je sukob u drami. Barunica je osoba bez
emocija i morala, isprovocirala je Leonea do te mjere da on naposljetku postupi kao pravi
Glembaj i ubije ju. U tom trenutku u živčano rastrojenom Leoneu glembajevska krv
prevladala je nad razumom.
Borba protiv Glembaja u sebi, borba je protiv vlastitog biološkog nasljeđa, protiv
glembajevske krvi u sebi koje je Leone svjestan bez obzira na svoje pozivanje na profinjenu
venecijansku krv svoje majke: „ Od prvog dana, kad sam počeo misliti, ne radim drugo
nego se borim protiv Glembaja u samome sebi!“
Niti jedan od Glembajevih nije mogao nadvladati ono unutarnje, glembajevsko koje je i
sam Leone toliko prezirao misleći da je drukčiji. : „…to je eto, glembajevsko,kriminalno u
meni! (…) to se u nama grizla glembajevska krv.“ U tom slučaju tragedija je neizbježna.
(964)

Jerome David Salinger (1919. – 2010.)

LOVAC U ŽITU
 Lovac u žitu djelo je američkog romanopisca Davida Jeroma Salingera koji je djelovao u
20. stoljeću. Pisac je o svom najpoznatijem liku, Holdenu, često govorio kao o prijatelju pa
je i tema ovog djela zapravo život glavnog junaka koji se i u početku i na kraju romana
pripovijedajući u prvom licu direktno obraća čitatelju.
Kroz knjigu se opisuju različiti događaji koje je Holden doživio na različitim mjestima (od
New Yorka do njegove kuće), no Holden zapravo sve to govori u bolnici u predbožićno
vrijeme u razdoblju od otprilike tjedan dana. Kroz priču postupno saznajemo o njegovu
životu, obitelji, prijateljima, učiteljima i ljubavima. Holden je dijete dobrostojećih roditelja,
ima starijeg brata D.B.-a koji je uspješan u Hollywoodu i mlađu sestru Phoebe koju voli više
nego ikoga drugoga. Mlađi brat Allie je umro od leukemije, što je jako utjecalo na Holdena
jer je bio jako vezan uz njega. Holden je izbačen iz tri škole. Na kraju ga izbacuju i iz škole
Pencey Prep, zbog nerada i neuspjeha.Holden školu napušta ranije zbog incidenta s
cimerom te odlazi u hotel u New Yorku. Tu se suočava s noćnim životom i susreće i bivšu
djevojku koja ga nikako ne može shvatiti. Najzad Holden posjećuje sestru, s kojom odlazi u
park na vrtuljak, gdje pronalazi mir i sreću. Tim prizorom završava Holdenova ispovijest u
bolnici, gdje se nejasno izražava o očekivanjima o budućnosti i mogućnosti prilagođavanja
svijetu. U romanu je česta pripovjedna tehnika unutarnji monolog. Djelo je ispunjeno
njegovim razmišljanjima o životu, svijetu, ljudima koji ga okružuju, budućnosti - što je
tipična karakteristika modernog romana. Posebno su izraženi njegovi osjećaji prema
ljudima i zbivanjima.Uvoda u pravom smislu riječi skoro i da nema, nego Holden odmah
počinje s pripovijedanjem svojih dogodovština.(poželjan citat)
Govori nam da njegov odnos s roditeljima i nije najbolji: jako ih voli i priznaje da mu se
teško vratiti kući nakon što je izbačen iz škole, pogotovo zbog grižnje savijesti.Kroz cijelu
knjigu Holden spominje svog pokojnog brata Alliea uz kojega je bio jako privržen( poželjan
citat). Još češće spominje svoju sestru Phoebe o kojoj uvijek govori sve najbolje.
Holden se stalno uspoređuje s Phoebe i Alliem. Često je samokritičan (poželjan citat) te
napominje da nema mnogo prijatelja.Kroz cijeli roman spominje Jane Gallagher koja mu je
draga prijateljica, čak i tajna ljubav. Na toj je djevojci sve volio. Holden mnogo govori o
svojim razmišljanjima, ali o izgledu vrlo malo (poželjan citat). 
Holden općenito voli filozofirati pa pripovijedajući zaokružuje i cijele rasprave oko pomalo
apsurdnih tema. Često počinje govoriti o nečemu da bi se sjetio druge stvari koja ima neke
veze s početnom tvrdnjom, a onda se vraća na prijašnju temu, podsjećajući čitatelja gdje je
stao. Nesiguran je u sebe,što najvjerojatnije proizlazi iz neprestane usporedbe s Allijem,
koji je bio jako pametan. U jednom dijelu saznajemo o naslovu romana. U cijelom se
romanu govori o Holdenovim željama, o onome što voli ili ne voli. Tako je Holden jednom
pričao Phoebe o tome što bi želio postati. Rekao je da želi biti lovac u žitu, ali takav lovac
kojemu bi bila dužnost da lovi malu djecu koja se slučajno zatrčavaju u provaliju. To je
povezano s pjesmom „Ako netko sretne nekog dok kroz žito ide".
Radnja ovog romana ne odvija se kronološki, nego ovisi o subjektivnim doživljajima
lika, a tijek se radnje prekida razmišljanjima i monolozima. Djelo je pisano žargonom mlade
generacije. Holden koristi mnošto poštapalica i fraza, a često je ironičan (poželjan citat)
Lovac u žitu je moderan roman, način opisivanja i razmišljanja u prvom licu je
jednostavan i blizak mladoj generaciji, nije zamoran jer je radnja cijelo vrijeme zanimljiva i
potiče na daljnje čitanje. Također nam daje odgovore na mnoga pitanja koja mladi
postavljaju o svijetu oko nas. Djelo pripada prozi u trapericama, a izuzetno je blisko
današnjim generacijama po načinu izražavanja i po problemima koji su i danas prisutni
među mladima: pitanje smisla svega onoga što se mora činiti i što se želi činiti, odnos
prema roditeljima, problemi u školovanju, pitanje ljubavi.
Holden nije dobio odgovor jedino na jedno tipično dječje pitanje: Kamo odlaze patke
kad se zaledi jezero u Central parku? To govori o djetetu u njemu i podsjeća nas na dijete
u svima nama. A dok je tog djeteta, život će nam zapravo biti ljepši unatoč teškoćama i
problemima koji nas muče. (704)

Ranko Marinković (1913.-2001.)

Ruke
 Hrvatski pisac Ranko Marinković moderan je psihološko-realistički pripovjedač,
dramatičar i esejist koji djeluje u razdoblju druge moderne. Nije stvarao mnogo, ali je
svojim  djelima utjecao na hrvatske  umjetnike svoga vremena. Njegov karakterističan stil
prepun ironije, humora i duboke skrivene metaforike oduševljavala je brojne čitatelje i
gledatelje  koji su mu odobravali da hrabro karikira negativne pojavnosti u društvu. Poznat
je po drami Glorija, romanu Kiklop te novelističkoj zbirci „Ruke“. Jedna od stilskih
osobitosti ove novele je intertekstualnost, tj. uspostavljanje relacija s drugim književnim
djelima (npr. aluzije na Molierovo djelo).
U noveli „Ruke“ Marinković ironično analizira sljedeće probleme: odnos dobra i zla,
kulture i nekulture, humanog i nehumanog, čovjekovo otuđenje, tjeskobu i strah te
njegovu nemoć pred silom (nasiljem, ratom, vlasti). Jedna od stilskih osobitosti ove novele
je intertekstualnost, tj. uspostavljanje relacija s drugim književnim djelima (npr. aluzije na
Molierovo djelo). Novela simbolički govori o nerješivom ljudskom  unutarnjem konfliktu
(sukobu), razumu i osjećanosti. Lijeva i Desna ruka su personificirane, one razgovaraju,
točnije, svađaju se. Lijeva ruka predstavlja ljudsko srce, a desna razum. Djelo je pisano u
obliku prividnog dijaloga između lijeve i desne ruke koje predstavljaju dvije suprotne
strane ljudske ličnosti. Time se ukazuje na necjelovitost ljudske ličnosti. Marinković se kroz
dijalog ruku na početku novele (volterski) ruga ljudskim besmislenim svađama kao da su
mala djeca.
Novela započinje maženjem ruku i dječju igru uz pjesmu. No ubrzo  se one počinju
nadmudrivati i svađati i vremenom zaoštravaju sukob. Jedna drugoj prebacuju da ne zna
pisati, čitati, slikati. Lijeva ruka prebacuje desnoj da je preuzela čin stvaranja, jer da je sve
ostalo na mislima i riječima, ništa se ne bi dogodilo. Pisac se pita što je to čast i treba li se
pod svaku cijenu fizički obračunati braneći tu čast. Nožem ili vatrenim oružjem čovjek
produbljuje sukob dovodeći ga do fizičkog uništenja drugoga. 
Desna simbolizira znanje, učenost i civilizaciju. Nameće se zakonom jačega,
dominantna je. Ona je stvarateljica djela u svim područjima (spominje se riječ Demiurg
koja označava, prema filozofu Platonu,  naziv za božanskoga tvorca prirode, graditelja
svijeta i života na Zemlji), unaprjeđuje ljudski život: jača je, snažnija, pametnija i spretnija.
Lijeva joj predbacuje da je nemilosrdna jer nosi oružje i ubija u ratovima, ali i hladno
potpisuje  perom smrtnu presudu. Dakle, ona je stvaratelj, ali istovremeno je i destruktivna
jer bi jednoga dana mogla uništiti svijet. Ponekad u svojem lukavstvu zna biti i nježna, kada
Mu ( Čovjeku) miluje kosu i mazi ga. Također, predbacuje Desnoj njenu surovost kada je
podsjeća kako Mu je pomogla u času krize  razrezati  žile na ruci, tj. da izvrši samoubojstvo,
no to na sreću nije uspjelo.
Lijeva ruka je druga strana ljudske ličnosti i simbolizira ono nagonsko u čovjeku.
Nježnija je, osjećajnija, iskrenija i spontanija, ali ima podređenu ulogu (ulogu pomoćnice),
pasivna je i mora poštivati zakon jačega. No, u slučaju opasnosti i Njegove ugroženosti one
surađuju i sposobne su zajednički počiniti nedjelo.
U sceni tuče s Dječakovim ocem one se udružuju ne bi li obranile Njega, čime je
naglašena slika čovjeka kao nedjeljivog stvorenja.
Ruke razgovaraju i iznose svoje stavove i mišljenja. Riječi su rukama izvor svih
nesporazuma. Naravno, ruke predstavljaju ljude i njihove životne poglede odnosno nazore.
Obje djeluju pod kontrolom mozga i srca, ništa ne čine same od sebe. Sve demonske,
ubilačke sile rađaju se u čovjeku, nitko mu ih nije nametnuo.
Ruke ne predstavljaju samo pojedinca. U njima možemo prepoznati narode i države.
Pisac je svjestan pojavnosti Francuske revolucije, Napoleona, Oktobarske revolucije,
Hitlera, itd. Uvijek je jedna politička opcija optuživala drugu prvo riječima, a onda djelima,
tj. oružanim sukobom. 
     Tek na kraju novele, neočekivano, u potpunosti se razotkriva piščeva ideja. Rukama u
susret dolaze Dječak i Djevojčica. Djevojčica je prošla pored Desne skrušeno, tiho, kao da je
nešto skrivila. Nameće se misao nije li ta Djevojčica iz novele predstavnica svih djevojčica
( žena ) koje su odgajane u poslušnosti i potencijalnoj krivnji. Desna ruka ( konzervativna,
patrijarhalna, tradicionalna koja se drži običaja, Crkve i obitelji )  pogladila je djevojčicu
dajući nam do znanja da cijeni njezinu poslušnost, skromnost i čednost. Sukob nastaje na
lijevoj strani: Dječak je prkosan kao što su bili i svi lijevo orijentirani mladići u različitim
revolucionarnim vremenima. Lijeva se našalila, kvrcnula je dječaka po nosu i šaljivo
zamahnula iznad njegove glave. Pisac je vješto pokazao da lijevi mogu mladićima očitati
bezazlene lekcije, da su strpljivi s njima i da shvaćaju njihovu mladost. No, možemo to i
drukčije protumačiti: kada smo Lijevoj ruci već povjerovali kako je doista osjećajna, blaga i
pravedna, ona nije odoljela nasilničkom ponašanju. Upravo u tom trenutku ogleda se sva
tragična složenost čovjekova bića. Nije moguća jednostavna podjela ljudi na razumne i
osjećajne. Razum i osjećaji čudesno se isprepliću u čovjeku i čine nas i blagima, i
strastvenima, i sućutnima (empatičnima), i spretnima i radišnima. Dječak je reagirao tako
što je pljunuo Lijevu, a Desna je tada pljusnula Dječaka po licu. Kako objasniti taj postupak?
Znači li to da desna opcija kažnjava neposlušnost, da ne trpi drskost i da nema
razumijevanja za mlade. Ako je ovog mladića samo pljusnula, možemo zamisliti kako bi
kaznila neposlušne starije osobe koje sustavno smišljaju i snuju osvajanje vlasti na bilo koji
način. Uslijedio je fizički obračun s Dječakovim Ocem nakon čega ruke završavaju u prašini.
Zadnja scena je groteskan prikaz pljuvanja obraza ne bi li oprao  ruke od blata i krvi (ali
pljuvačkom se ne može isprati sva prljavština sukoba, boli i nesreće među ljudima i u
ljudskom društvu).
Čovjek bi se trebao, poručuje nam „viški Voltaire“ Marinković, zagledati u svoje ruke, u
svoje djelo i upitati se: jesmo li u stvaralačkoj euforiji (zanosu) nanijeli zlo drugom čovjeku?
Ima li svaki cilj opravdanje? Pa i Raskoljnikov je u „ruke“ uzeo sjekiru i ubio. Koja je ruka
veći krivac nebitno je na kraju izvršenog čina. Ruke nisu krive, poručuje nam Marinković,
kriv je mozak, odnosno ljudska svijest koja često umjesto najuzvišenijeg osjećaja – ljubavi,
bira najniži – strah. A iz  straha činimo  sve kako bi sami sebi  stvorili pakao. Očit je autorov
interes za suvremenog čovjeka, njegovu osobnost koju nam je uspješno predočio kroz
prikaz nesklada između pojedinca i okoline te želja i njihove realizacije (ostvarenja).
 Ranko Marinković (1913.-2001.)

Ruke

     Novela Ruke simbolički govori o nerješivom ljudskom  unutranjem konfliktu, razumu i osjećanosti,

Lijeva i Desna ruka, razgovaraju, točnije, svađaju se. Lijeva ruka predstavlja ljudsko srce, a desna razum.
Tek na kraju, neočekivano, kao u svakoj pravoj noveli, u potpunosti se razotkriva piščeva ideja. Kada smo
Lijevoj ruci već povjerovali kako je doista osjećajna, blaga i pravedna, ona nije odoljela nasilničkom
ponašanju. Upravo u tom trenutku ogleda se sva tragična složenost čovjekova bića. Nije moguća
jednostavna podjela ljudi na razumne i osjećajne. Razum i osjećaji čudesno se isprepliću u čovjeku i čine
nas i blagima, i strastvenima, i sućutnima, i spretnima, i radišnima, itd.
     Tajnoviti su putevi ljudske duše, o tome svjedoče naše ruke.

Zagrljaj

„Oblio me bijesni val neispisane tinte, nepretočene u svjetlost i sjaj riječi, u munje govora, i zapljusnuo mi
oči, izbrisao vid spužvom mraka. Oslijepljen kao Samson zagrlio sam stupove svoje teme: strah i smrt. Ona
je tu, u mojim utrnulim rukama, u autorskom bolu mojih zglobova... Doskora će se srušiti na mene...
Namirem je tebi sumnjičavom, tebi prestrašenom od Crne Mrlje, tebi što se sklanjaš po brijačnicama i
prisluškuješ šjor-Bepa, što se baviš mravima, grickaš riječi i šetaš po rečenicama... Jaje više ne mogu
napisati, preda mnom je ocean mraka I beskrajna noć...”

SMJERNICE

U koji je prostor (ambijent) smještena radnja novele Zagrljaj?

Koja je tema novele s obzirom na simboliku naslova?
Tko su glavni akter i kakav je njihov međuodnos?
Što u noveli simbolizira Crna Mrlja?
Je li završetak novele očekivan?
Koji je smisao posljednje rečenice odlomka u kontekstu novele?

POMOĆ PRI PISANJU

 Od četiri zadane Marinkovićeve novele iz zbirke Ruke ova je najteža za analizu. Tema ove alegorijske
novele je književnoumjetničko stvaranje, odnos između stvarnoga života i književnoga djela. Na početku
pratimo dijalog između pisca i njegovog drugog ja koji se sprema napisati prvu rečenicu. Mrlja tinte koja
se pojavljuje na papiru je simbol besmisla koji prijeti priči. Pisac izlazi i opisuje ljude koje susreće: šjor Keka
koji je šjor Bepo, financa, žandara...Njihove ispričane priče pisac pretvara u književnu zbilju, da bi na kraju
književna zbilja pobijedila.Književni tekst i stvarnost su u neprekidnom zagrljaju, a stvarnost umire u
zagrljaju pisca i pretvara se u neku novu umjetničku stvarnost. Ulogu pripovjedača ima lik koji je pisac.
Novela završava groteskno - zagrljaj pisca i žandara je zagrljaj umjetnika koji čvrsto drži stvarnost da mu
ne pobjegne  kako bi je pretvorio u umjetničko djelo. Između toga su umetnute priče financa kako
pokušava pregledati sumnjivog seljaka, žandarova priča iz djetinjstva, pa piščeva izmišljena priča o Đini i
njezinom mužu džeparu.
Dakle, u prvom planu novele su događaji iz svakodnevnog života u obliku živo ispričanih anegdota, u
drugom planu je pisac promatrač i u trećem planu promatrač promatrača ( onaj koji sve opisuje i
razgovara s piscem ).

Prah

„Nije, ne, bilo zbog ključeva, lijepa gospo, nego zbog geometra. Zbog geometra što nam je došao mjeriti
zemlje. Zbog druga, druga geometra! Otuda histerija i plač i lupanje nožicama po šljunku! I peticu ste tada
slomili, pa smo slali Luciju postolaru da je popravi da biste mogli otići kući. Morali ste čekati Luciju da se
vrati s cipelicom (mala bosa nožica!), pa ste sjeli na klupu među oleandrima i šutjeli ste srdito, jednu riječ
niste više htjeli progovoriti sa mnom.
Osjećao sam se kriv; što sam ja onda, jadan, znao za geometra! Mirisali su oleandri iznad vaše glave, ali
vi niste osjećali toga mirisa. I zbog toga sam se osjećao kriv, što vi ne osjećate taj opojni, ljubavni miris od
koga se uzdiše. I ja sam uzdisao zbog vaše srdite šutnje, zbog mirisa, zbog svoje krivnje, koje nije bilo
(kako si bila okrutna, Ana!) i pao sam na koljena pred vas, molio vas za oproštenje, odricao se ključeva,
obećavao... i htio vam poljubiti nožicu u prste, a vi ste me tom istom, netaknutom, nepoljubljenom nožicom
grunuli u prsa i oborili me u šljunak na stazi. Doslovno-odgurnut, odbačen, da bih napravio mjesta
geometru.”

SMJERNICE

U koji je prostor smještena radnja novele Prah?

Koja je tema novele s obzirom na simboliku naslova?
Tko su glavni akteri (koji se spominju u odlomku) i kakav je njihov međuodnos?
Može li se glavni lik okarakterizirati kao „nerealizirano“ biće koje je razapeto između kompleksa osobnih
stanja i okrutne stvarnosti?
Što u noveli simbolizira ključ, odnosno kako povezuješ hobi glavnog lika – skupljanje ključeva, s obzirom
na osnovnu radnju novele?
Koji je smisao pozlaćenog ključa pri kraju novele?
Je li završetak novele očekivan?
Osnovna dvojba glavnog lika proizlazi iz nesklada između njegovih želja i realizacije, tj. između njegove
projekcije i zbilje. Prokomentiraj tvrdnju.
Koji je smisao dviju posljednjih rečenica odlomaka u kontekstu novele?

POMOĆ PRI PISANJU

   U noveli Prah Ranka Marinkovića glavni lik je Tonko pl. Jankin, koji nakon Drugog svjetskog rata
predstavlja iščezli svijet. U novom vremenu, socijalizmu, izgubio je ugled i imetak. On je od mladosti
fatalno zaljubljen u Anu. Ana se udaje za geometra koji je bio u partizanima (on i Tonko su dva različita
svijeta s dvije različite ideologije) i odlazi živjeti u grad. Tonko planira osvetu. Pisac se ruga godinama
planiranoj, ali na kraju nerealiziranoj Tonkovoj osveti za neuzvraćenu ljubav u mladosti. Njegova osveta
postaje groteskna.

Prisutnost ironije, tako drage Marinkoviću, osjeća se već u samom naslovu novele : iluzije o sreći i ljubavi
pretvaraju se u prah. U ovoj psihološkoj noveli tema je neuzvraćena ljubav i želja za osvetom. Radnja se
događa u Splitu i na Visu poslije II. svjetskog rata. Tonko je bio ludo zaljubljen u Anu (u njenom je opisu
važna simbolika bijele boje, znaka čiste, neuprljane ljubavi, kako ju je Tonko zamišljao - može se povući
paralela simbolike bijele boje s Matoševom novelom Cvijet sa raskršća ). Ali Ana ga je ostavila i udala se za
geometra, komunista (Tonko pripada drugom, prošlom svijetu). Jedanaest je godina prošlo otkako je Ana
otišla živjeti u Split, a Tonko je ostao na otoku ( vjerojatno na Visu). A onda je stiglo 11 Anino pismo u
kojem ga moli da bude krsni kum njezinom sinu. Njen muž ne smije to doznati radi svojih uvjerenja. Tonko
smišlja osvetu: umotava u dar za dijete bombu i odlazi u Split k Ani i njezinom mužu. vremenom odustaje
od svog nauma i na kraju u njihovoj kući pokušava izvršiti samoubojstvo. Priča završava komično, umjesto
tragično. Ključ  ( Tonko je skupljao ključeve ) je simbol raja  kojim će otključati vrata sreće i Anine ljubavi.

Anđeo

„Nikada majstor Albert Knez nije doživio takvo priznanje. Bio je doista knez među klesarskim obrtnicima;
čak su ga i neki kipari priznavali (što nije mala stvar) i smatrali ga svojim kolegom, a više puta je s njima i
izlagao svoje granitne i mramorne figure i bio cijenjen i hvaljen od poznavalaca umjetnosti. No ovo
oslobođenje jednog srca, što je tu od djetinjstva stajalo vezano na lancu pasje pokornosti, zapušteno i
nepoznato pod tupom maskom jednog blesana koji je lukavstvom nadomještao sve ostale ljudske osobine,
to je majstor smatrao svojim najvećim i konačnim djelom.”

SMJERNICE

U koji je ambijent smještena radnja novele Anđeo?

Koja je tema novele s obzirom na simboliku naslova?
Tko su glavni akteri novele i u kakvom su odnosu?
Možete li glavni lik okarakterizirati kao čovjeka/majstora/umjetnika koji je razapet između svog stanja
(starosti) i stvarnosti (mladog šegrta u naponu snage i njegove kreativnost)?
Što u noveli simbolizira anđeo, odnosno kako povezuješ kip anđela – nadgrobni spomenik, i živoga, ali i
teško bolesnog majstora (starost)?
Zašto je majstor svog šegrta smatrao svojim najvećim i konačnim djelom?
Je li završetak novele očekivan?
Koji je smisao posljednje rečenice odlomka u kontekstu novele?
Zbog čega možemo/ne možemo mladog šegrta Lojza smatrati oličenjem karakteristika anđela?

POMOĆ PRI PISANJU

   Novela Anđeo složenoga je semantičkog značenja i postavljena je na suprotnostima starost - mladost,

opterećenje starosti/smrt - život/strast/ljubav. Na tim se suprotnostima gradi idejna i tematska osnova o
majstoru klesaru Knezu i mladom, snažnom šegrtu Lojzu, kojeg majstor naziva „klipan“ i majstorovoj
drugoj ženi Fridi. Oko te tematske jezgre razvijaju se ostali motivi koji objašnjavaju odnose: licemjerje -
lojalnost, obrtništvo/zanat - umjetnost. Iako djeluje grubo, opisani događaj iz života majstora Kneza, ciklus
života i življenja uvijek se nastavlja. Smrt majstora, iako očekivana, uvod je u početak novog života onih
koji iza majstora ostaju. To je novi ciklus života mladog šegrta „klipana“ Lojza i majstorove žene Fride. Taj
 novi ciklus autor moralno ne osuđuje jer se oni iskreno brinu o bolesnome majstoru na kraju života. Prije
tog ciklusa majstor se, u vrijeme teške bolesti svoje prve žene, također zaljubio u novu, mladu ženu Fridu.

Dobriša Cesarić (1902.-1980.)

Hrvatska književnost 20.stoljeća podijeljena je u dva razdoblja. Prvo razdoblje obilježio je

ekspresionizam, a drugo socijalno angažirana književnost. Dobriša Cesarić jedan je od
najznačajnijih predstavnika drugog razdoblja. Smatra se jednim od najboljih pjesnika rime i
vezanoga stiha. Pjesme su mu uvrštene u brojne antologije i prevedene na strane jezike, a
mnoge su i uglazbljene.
Mala kavana

Mala kavana. Treperenje sunca

I stol u kutu za dvoje--
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Mjesece u meni ljubav je rasla,

Al nikome to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.

Da l' mogao sam slutiti ovoga jutra,

Blijed od probdite noći,
Da ću ti šaptati riječi,
Sanjane u samoći?

I da ću tog jutra, što će se vječno

U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?

Smjernice za pisanje:

1. Odredi kojem književnom rodu i vrsti pripada priloženi tekst. Analiziraj strukturu
teksta: strofu, stih, ritam i rimu.. Odredi temu i opiši raspoloženje u tekstu. Obrati
pozornost na prostor i vrijeme. Uoči stilske figure u tekstu i potkrijepi ih primjerom.
2. Objasni na primjeru ove pjesme da je Dobriša Cesarić pjesnik „običnosti“ koja polazi
od svakidašnjega iskustva! Dokaži tezu navođenjem i drugih primjera iz Cesarićeva
 lirskoga opusa.

Model učeničkog eseja:

«Mala kavana» je lirska ljubavna pjesma u kojoj pjesnik ushićen otkrije da je voljen, da
mu je ljubav uzvraćena.
Pjesma je napisana u četiri katrena. Rimuju se samo drugi i četvrti stih kroz cijelu
pjesmu. Melankoličnim i raznolikim ritmom, odabirom slikovitih motiva, uporabom upitnika
i uskličnika, pjesnik ispovijeda svoje ljubavne strepnje.
U prvoj strofi dominira motiv prostora- mala kavana i stol za dvoje. On sugerira
intimnost, a stih «zbilja me ljubiš» iznenadno je, ali dugo priželjkivano otkriće da je voljen.
U drugoj strofi pjesnik se vraća u prošlost i govori o svojoj ljubavi koja je rasla/razvijala
se i ostala tajna, ispijala ga, a čežnja za voljenom samo pojačavala njegovu samoću.
Kontrastima između ljubavi i šutnje, usamljenosti i sreće u dvoje, pjesnik progovara o svojoj
patnji.
U trećoj strofi pjesnik više nije sam , više nema šutnje jer šapuće svojoj voljenoj.
Njegov ushit (kao rezultat otkrića da je voljen), ali i nevjerica, potvrđeni su retoričkim
pitanjem, kontrastom samotne noći i jutra ispujenog ljubavnim šaptanjem.
U četvrtoj strofi trenutak zamjenjuje vječnost. Metaforom «riznica srca» jutro postaje
najvažniji trenutak njegova života, trajno sjećanje na ljubav.
Vrhunac sreće su posljednja dva stiha, fizički dodir dvoje zaljubljenih kada ljubav iz
snova postaje zbilja/realnost/stvarnost.

Oblak

- misaona lirska pjesma

- doslovno značenje: pojava i nestajanje oblaka
- alegorijsko značenje: oblak kao simbol tragične izdvojenosti i stvaralačke usamljenosti,
ljudi ne mare za ljepotu, zaokupljeni su materijalnim

Interpretacija pjesme u cijelosti:

• U pjesmi postoji napetost (koja izvire iz suprotnosti snažne, tragične spoznaje i krhke
lirske forme kojom je ona izrečena) napetost izvire i iz čitateljeva očekivanja »što će se dalje
dogoditi«.
Pjesma ima i epske značajke (narativnost) i dramske (napetost).
Doslovna razina pjesme ukazuje na prirodni fenomen, a alegorijska na društveni:
nezainteresiranost ljudi za duhovne vrijednosti što je univerzalno, odnosno svevremensko,
ali i svojstveno dobu kad je pjesma nastala – između dvaju svjetskih ratova. Oblak je simbol
tragične izdvojenosti, odnosno stvaralačke usamljenosti. Ljudi su zaokupljeni materijalnim
vrijednostima i ne mare za duhovne vrijednosti.
 • Poetska poruka pjesme je da su stvaratelji usamljeni u svom bolnom rađanju ljepote i
oni ne mogu očekivati »publiku« jer su oni dvije različite društvene kategorije koje imaju
različite predmete interesa.
• Pjesma je ispjevana u perfektu što ukazuje na prolaznost trenutka u kojem se oblak
pojavio, tako pjesma djeluje poput neke vijesti, ali to je jači alegorijski impuls njezina
tumačenja.

Balada iz predgrađa

- socijalna lirska pjesma

- kontrast: svjetlost – mrak
život – smrt
radost - tuga
- kružni tijek vremena: usamljenost siromašnih, vertikala: dubina (zemaljsko, nepravedno,
tužno) i visina (nebesko, pravedno, svijetlo, lijepo)

Interpretacija pjesme u cijelosti :

 Socijalni motivi u pjesmi: motiv sirotinje s licem punim briga, koja brzo prođe ispod
lampe; sam izgled krajolika (debelo blato, stari plot, dvije-tri cigle na putu);
 ponavljanje prve strofe ukazuje na ponavljanje, na kružni tijek vremena, život se
ponavlja, usprkos nestajanju jednoga čovjeka;
 U pjesmi se prepoznaju motivi boli i svjetlosti (bol kao dubina ljudskoga osjećaja, a
svjetlost kao visina, u ovom slučaju svjetlost kao oznaka boljega života, topline,
ljudskosti, ljepote koja samo na trenutak obasja pojedinca, a da on tu toplinu i ne
osjeti.
 Na planu izraza vidljiva je učestalost polisindetona čime se ukazuje na tijek
vremena (i, i, i,…), isto kao i trotočje koje ukazuje na nedovršenost, na to da tijek
vremena ide dalje.
 Riječ balada u naslovu ukazuje na temeljni ton pjesme: tužan i tragičan (iako je
odmak od balade u smislu sadržaje – Balada iz predgrađa nema ljubavni sadržaj).
 Baladu iz predgrađa moguće je uspoređivati s Povratkom po motivu cikličnosti (u
pjesmi Povratak on ukazuje na ograničenost ljudske spoznaje u svezi s temeljnim
pitanjima života i smrti, ali i kao u Baladi iz predgrađa na kružni tijek vremena:
ostaje pesimističan ton koji izvire iz mirenja s takvom sudbinom: i s ograničenošću i
s činjenicom da naša smrt neće ništa promijeniti u svijetu).
 Voćka poslije kiše

Gle malu voćku poslije kiše:

Puna je kapi pa ih njiše.
I bliješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana.

Al nek se sunce malko skrije,

Nestane sve te čarolije.
Ona je opet kao prvo,
Obično, jadno, malo drvo.

- misaona lirska pjesma

- doslovno značenje: ljepota voćke poslije kiše
- alegorijsko značenje: kratkotrajnost ljepote

Ovo je kratka lirska pejzažna pjesma. Rima je parna. Od SIS (= stilska izražajna sredstva)
se pojavljuje simbol što je u stvari samo jedna vrsta metafore, a ustvari se odnosi na druga
dva stiha prve strofe. Tema pjesme je ponovno rađanje, bilo voćke bilo nekog drugog živog
bića. Motiv je ustvari baš voćka koju je pjesnik ugledao poslije kiše.

Zanimljivosti

» Od svih svojih knjiga Dobriša Cesarić je najviše prigrlio Slap. Posvuda je nosio sa
sobom ovaj izbor s kojim je bio toliko zadovoljan, da je na svim javnim nastupima
čitao pjesme iz ove zbirke, a jedan je njezin primjerak bio ponio sa sobom i u bolni-
cu gdje je – nakon njegove smrti – nestao. Konstatiram to s posebno naglašenim
žaljenjem, jer je time nastala (možda) nepopravljiva šteta: naime, baš u taj je primjerak
pjesnik upisao čistopis jedne svoje nove pjesme za koju je tvrdio (prema svjedočenju
njegove supruge Elze i novinara Tome Đurinovića) da ide u red njegovih najboljih
ostvarenja. « (Vlatko Pavletić)

Slap

Teče i teče, teče jedan slap;

Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
 O sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

- misaona lirska pjesma

- doslovno značenje: razmišljanje o ulozi kapi za slap
- alegorijsko značenje: važnost ljudskog života za život u cijelosti
Ovo je kratka lirska pjesma. Rima je parna. Od SIS se pojavljuje preneseno značenje:
„Teče i teče, teče jedan slap“-- pjesnik uspoređuje slap sa cijelim narodom, civilizacijom;
„Što u njem znači moja mala kap“ – pjesnik uspoređuje jednu kap slapa sa svojom
prividnom ništavošću u društvu;
„Gle, jedna duga u vodi se stvara“ – duga simbolizira sva lijepa i dobra postignuća u životu.
Ma koliko se čovjeku činilo da je nevažan u društvu , koje nikad ne miruje, bez njega se puno
toga dobroga ipak ne bi moglo dogoditi. Motiv pjesme je slap koji stalno i nezaustavljivo
teče.

Pjesma mrtvog pjesnika

 misaona lirska pjesma

 pjesničko (umjetničko) stvaranje
 osjećaji: tuga, bol, sjeta, želja za životom (svjetlost)
 motivi:
 smrt pjesnika (spavati...)
 život pjesama
 prevladavanje smrti pjesničkim stvaranjem
 prolaznost života
 kompozicija, jezik i stil:
 strofična pjesma, sestina
 jedanaesterac, isprekidana rima (abcbdb)
 metafora, poredba, anafora, kontrast, opkoračenje, epiteti, polisindeton
 oksimoron (spajanje protuslovnih pojmova – o mrtvi živote), eufemizam (spavati
umjesto umrijeti), litota (upotreba blažeg izraza – mene više nema umjesto mrtav
sam) epiteti, polisindeton
 imperativ u službi molbe, želje
 suvremeni književni jezik

 pjesnik prenosi svoje misli, snove i osjećaje u umjetničko djelo, stvara u trenucima
umjetničkog nadahnuća, a čitatelj treba otvorena srca čitati poeziju jer samo tako može
osjetiti bit djela i oživjeti mrtvog pisca
 umjetnost kao način prevladavanja vlastite prolaznosti i kao mogućnost komunikacije
između pjesnika i čitatelja

Vagonaši

 socijalna lirska pjesma

 socijalna lirska pjesma: iznosi probleme društvene nepravde i nevolje s naglašenom
simpatijom prema onima koji trpe
 tema: život ljudi koji stanuju u vagonima (obilježenost siromašnih u društvu u kojem žive
 osjećaji:
 nemoć
 gorčina
 bol
 prigušena pobuna protiv nepravde
 rezignacija (=pomirenje s neizbježnim, ravnodušnost prema svemu)
 motivi:
 vagon kao životni prostor
 socijalna nejednakost (odnos bogatih i siromašnih)
 neimaština

 kompozicija, jezik i stil:

 strofni oblik pjesme (katreni), nepravilna rima (abcb) i stih (8-erac, 9-erac, 10-erac)
 1. dio -atmosfera, ambijent; 2. dio - ispovijed vagonaša
 pisanje u 1. mn. daje pjesmi ispovjedni ton
 opisni i pipovijedni elementi
 ponavljanje - ističe se beznađe (besperspektivnost) i težina situacije; dosada;
nemogućnost promjene postojećeg stanja očituje se u ponavljanju jedne od strofa
na kraju pjesme;
 dominira ironija - jedini prepoznatljivi otpor siromaštvu;
 metafore, poredbe, epiteti, sinegdoha, inverzija, polisindeton, kontrast;
 siromaštvo utječe i na međuljudske odnose: dolazi do nasilja
 u bezizlaznoj situaciji alkohol postaje utjeha
 1. strofa - vagon kao dom; ironija (što nije nikada na putu)
 2. strofa - izgled dimnjaka = izgled života; epiteti
 3. strofa - ulica = napuštena pruga
 4. strofa - ironija (pa ima ga i naša, Bože moj); poredba
 5. strofa - vrt = drač kraj pruge; ironija (I vrt imade naša kuća: Ukraj pruge drač)
 6. strofa - nedjeljna atmosfera
 7. strofa - alkohol = utjeha
 8. strofa - ljeto
  9. strofa - nepromjenjivost postojećeg stanja; polisindeton; ironija (umjesto nas
putovahu svijetom);
 10. strofa - alkohol = utjeha

Ivan Gundulić“Dubravka”

Ivan Gundulić jedan je od najznačajnijih predstavnika hrvatskog baroka. Barok je u hrvatskoj knjževnosti
trajao od početka 17. do druge polovice 18.stoljeća. Književnost se odvijala u manjim regionalnim
krugovima, a Gundulić je pripadao dubrovačkom baroknom krugu.  Svojim djelima predočava: nejedinstvo
književnog jezika što znači da je prilagođen govorima regija, gomilanje ukrasa, pobožni i uzvišeni stil te
religiozne teme koje su ujedno i obilježja baroka. Njegova tri najvažnija djela su: Dubravka - pastirska
drama, Suze sina razmetnoga - refleksivna poema te Osman - ep.
Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih
dostignuća u književnosti europskog baroka.

 „Dubravka“ je pastoralna igra s elementima melodrame, naime, uvedeni su glazbeni elementi.

Radnja se odvija na dan sv. Vlaha u Dubrovniku. Djelo je hvalospjev dubrovačkoj slobodi i oštra kritika
dubrovačkog građanstva. Radnja je prilično jednostavna: na dan nezavisnosti izaberu se najljepši pastir i
najljepša pastirica, te se oni međusobno ožene. Ove godine je izabrana Dubravka, koja se trebala udati za
Miljenka (plemstvo), ali ružni i bogati Grdan je odlučio da će imati Dubravku te je odlučio potplatiti suce,
što oštro kritizira Gundulić:
“Razlog, pravda i mjera svemu je zlato u nas,
prodava na nj vjera, život se, duša i čas;
duša i čas ovuda ne ide za platom,
ni mjere u suda pritežu pod zlatom.”

Dubravka započinje i završava stihovima o slobodi. Nakon svakog lika skup pjeva jednu od himni o
Dubrovniku (slobodi, ljepoti,). Gundulić kroz lik ribara pokušava opjevati dubrovačku slobodu i sve što
ide uz nju: pravdu, blagoslov, mir... Ribar u kratkim osmercima, jednom himnom započinje
“Dubravku”. Također i čitavo djelo završava himnom slobodi koje izgovara skup:
Djelo završava tako da bog Lero dolazi na zemlju i situaciju

Gundulićeva Dubravka mjesto je na kojem vlada antički ideal harmonije ljepote, dobrote i istine,
pobjeđujući zlo, ružno i laž.

U djelu Gundulić veliča slobodu, dobro i mir u Dubrovniku kao upozorenje onima koji bi željeli mijenjati
vlast.
Mitološko-pastoralni sadržaj Gundulićeve drame ima alegorijsko značenje. Mjesto radnje Dubrava
označava sam grad Dubrovnik, Dubravka je simbol dubrovačke slobode i vlasti, Miljenko simbol
dubrovačkog plemstva, a Grdan simbolizira obogaćeni sloj dubrovačkih građana koji se žele domoći
dubrovačke vlasti ženidbom s plemkinjama.
Gundulić je smjestio događaje u pradavna vremena i tako ih distancirao od svagdašnjice. Sva je lica
smjestio u divnu šumsku idilu, svježu prirodu. Sve je u vedrom, svečanom raspoloženju i puno svijetlih
boja kao simbol čistoće i ljubavi.
Starac Ljubdrag, kao živa savjest Dubrave, kori, prijeti, savjetuje. On je nosilac Gundulićevih filozofija,
pogleda na državu društvo i slobodu. Jer državi i slobodi ne prijete samo neprijatelji iz vana nego i njezini
građani ako ne poštuju zakone Republike. On je protivnik tzv. nesličnih ženidba, i zato slijedi ono što je u
njegovom gradu bio zakon: da pripadnici plemićke klase ne mogu sklapati brakove s pripadnicima pučana.
Ovim dijelom pisac podržava narod koji svim srcem želi sačuvati svoju tako dragu i voljenu slobodu i
kritizira bogato građanstvo (Grdan) koji bi u težnji za bogatstvom sve prodao, pa čak i slobodu.

17 st. Dubrovnik slabi, zbog gubitka monopola nad trgovinom između Istoka i Zapada, jer se javljaju se
novi konkurenti: Francuzi, Židovi, Mlečani …koji sve više i više istiskuju Dubrovnik sa svjetske scene.
Sredozemljem je sve opasnije ploviti zbog gusara, a zbog čestih ratova sa Turcima opasnom je postala i
trgovina kopnom. Svjetski se trgovački putovi pomiču sa Sredozemlja na Atlantski ocean, javljaju se nove
pomorske sile. Građanstvo, relativno mladi sloj društva, koje nije imalo nikakvih ograničenja, te se bavilo
trgovinom, manufakturom i drugim unosnim poslovima, sve se je više bogatilo i težilo prema vlasti. Kako
su u Dubrovniku vladali plemići, građanstvo je težilo da postane plemstvo i da ima udjela u vlasti.
Plemkinje se zbog strogih, konzervativnih normi nisu mogle udavati za građane, ma koliko da je iznosilo
njihovo bogatstvo. Protiv građanstva, koje
“O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti !”

U ovim se stihovima očituje doživljaj slobode kao doživljaj ljepote. Sloboda koja je uzrok dubrovačkoj
slavi, ne može se platiti materijalnim dobrima, ona je u ljudima i u životima.
U duhu baroka djelo obiluje kićenim metaforama kao što je ova:
“Livade su uzeli odjeću zelenu,
da obuku dan bijeli i zoru rumenu.”

Ovom metaforom Gundulić opisuje svitanje novoga dana. Ali pomoću drugih metafora Gundulić
opisuje stanje stvari: “Primorja naša sva u ništa sila zbi” te:“Po njih svijeh srdita zvijer trči i rži,/ i grabi i hita i u noktijeh sve drži”

Tim dvjema metaforama Gundulić govori o našem okupiranom i porobljenom primorju i Mlečanima,
koji kao zvijer samo hrle, pljačkaju i osvajaju. Kao što znamo, oni su jedan od uzroka opadanja
dubrovačke moći.
Ovo djelo je alegorija na stanje u Dubrovniku , ali i hvalospjev Dubrovniku i njegovoj slobodi:
“ O Dubravo, slavna svima
u uresu slobodnomu,
lijepa ti si mojijem očima,
draga ti si srcu momu.
U veseloj ovoj sjeni
od čestitih tvojih grana 
provesti je milo meni
dio najdraži mojijeh dana.
Tim raspinam mreže moje,
i u zavjet vješam vrše
na zeleno dubje tvoje,
po kom blazi vjetri prše.”
Osim toga Gundulić govori o nepriličnom odnosu između plemkinje i građana:
“Ni muž i žena ugađa, kad su oba
razlika plemena, imanja i doba”
Dubravka je alegorijsko-pastirska drama, jer ima sve elemente pastorale tj. arkadije (događa se u
prirodi, likovi su vile, a motiv je ljubav).
U Dubravki Ribar, osim što iskazuje slobodu, on suprotstavlja opis Dubrovnika sa Dalmacijom i
primorjem. 
“Dubravka” je odraz dubrovačke stvarnosti. Ono se sastoji od tri razina:

1. Pastirska razina - Gundulić ismijava starost koja pokušava narušiti prirodni tok, ljubav mladih i
lijepih, kojih u tome sprečava viša sila; veličanje ljepote, mladosti, ljubavi i ismijavanja starosti.
2. Alegorijska razina - Sloboda je božanska. Neslobodan čovjek nema ono što je preduvjet da bude
čovjek. Sloboda je ono što čovjek treba imati samim svojim postojanjem. Starac predstavlja jačajuću
građansku klasu. Kroz njegov lik Gundulić progovara o unutarnjim proturječnostima u samom
Dubrovniku. Dubravka je simbol političke vlasti, a Miljenko označava dubrovačku vlastelu. 

3. Razina sukoba - sukob između tradicionalnog i novo

Pastir Radmio poziva jutarnju zvijezdu Danicu da što prije svane dan. Naime svake se godine na taj
dan proslavlja sloboda i po pradavnom običaju najljepša se vila za najljepšeg pastira udaje.
Zatim se pastiru pridružuje Ribar sa primorja koje je pod vlasti Mlečana. Ne može se prestati diviti
njihovoj slobodi i uspoređivati Dubravu sa njegovim krajem:

" Toliko je vladanja silno u nas, da se ti, Razlog, pravda i mjera svemu je zlato u nas,
žena, djeca, imanje ne možeš tvoji rijeti. prodava na nj vjera, život se, duša i čast;
U mjesti je ovemu slobode čestit dar: duša i čast ovuda ne ide za platom,
svak sebi i svemu svomu je gospodar. ni mjere u suda pritežu pod zlatom. " (59 str.)

Stari Divjak, oženjen za Jeljenku, želi da njega izaberu i da dobije Dubravku. On je mislio na vjenčanje otići kao svirač, no tu mu namjeru kvari
Gorštak koji se želi na zabavi dobro najesti. Oni odluče da tko bolje odsvira, taj će otići na zabavu. Pobjeđuje Gorštak, ali Divjak odlučuje ipak otići
na zabavu preodjeven u vilu.
Želeći spriječiti Divjaka, Jeljenka odlučuje otići na zabavu preodjevena u pastira.
Javlja se u djelu i mladi Zagorko koji želi naći sebi vilu, dok se njegova majka Stonja ne slaže s njim.
Kad se pojavio Divjak na zabavi obučen u vilu, prepoznaju ga pastiri i počinju se zabavljati na njegov račun. Iz te situacije Divjaka spašava
Jeljenka. Kad je on obećao da više neće juriti za vilama, Jeljenka skida pastirsku odjeću i oni se pomire.
Svi su mislili da će sudci za najljepšu djevojku odabrati Dubravku, a za najljepšeg pastira Miljenka, jer su oni od djetinjstva obećani. Miljenko nije
želi poslušati Pelinku i Dubravku zadiviti darom:
" MILJENKO
Opak je način svim koji me učiš ti;
ne daj bog s darovima k Dubravci hoditi;
scijenit vil gizdavu za ženu lakomu,
ja neću mudros tvu poslušat u tomu.
K srcima časnimi nije trijebi s darom it,
ako uvik prid njimi omraze neć dobit. " (84 srt.)
No desilo se do tada nešto neviđeno, sudci su odabrali za pastira bogatog ali ružnog Grdana.
" MILJENKO SAM
Najljepša se vila daje
najgrđemu u prilici!
Ke ufanje veće ostaje
nami, o verni ljubavnici?
Ljubav, vjera, služba, lipost
i običaji i zakoni, -
sve bi zaman: jaču kripost
grda u zlatu neman doni. " (96 str.)
No u taj čas se umiješao Bog Lero:
" Bog razvedri Lero sliku
i, da vidi mladi i stari,
nje lijepu ljubavniku
u obraz jedan zrak udari.
Svak to uze za zlamenje
da vlas višnja to učini,
da Miljenko sadružen je
lijepoj Dubravci a ne ini.
Tim vaskolik puk se uzbuni
i zavapi u sve glase
da se volja božja ispuni,
dočim lijepu lijepa da se.
Iz ruka se tako ote
Grdanovjeh lijepa vila
i da komu cić lipote
nje pristoji ljepos mila. " (101 str.)
Tad nastaje pravo veselje i započinje se sa slavljem. Sve se završilo sretno. Gorštak se najeo, Divjak i
Jeljenka su zajedno i Miljenko i Dubravka sretni slave:

" MILJENKO DUBRAVKA

Evo uza me moga dobra, O prislatko, o jedino
evo uza me moga blaga, drago ufanje, željno meni!
evo lijepa, evo draga o uresu moj ljuveni,
ku moj život služit obra!
Mjesto radnje, Dubrava prema povjesničarima književnosti, označava sam grad Dubrovnik, pastirica
Dubravka simbol je dubrovačke slobode i vlasti, a njom se ženi Miljenko, alegorijsko obličje dubrovačkog
plemstva. Grdan simbolizira obogaćeni sloj dubrovačkih građana koji se žele domoći dubrovačke vlasti
ženidbom s plemkinjama. 

SADRŽAJ:
I čin
Radmio, jedan od pastira uvodi nas u radnju. On se ujutro budi i moli zvijezdu Danicu da brzo dođe dan jer
je danas u Dubravi veliko slavlje. On šalje svoje pastire da naprave veliku gozbu, jer dana kakav će biti
današnji, Dubrava još nije vidjela. Radmio pjeva i o Dubravi kako bi objasnio vjenčanje koje će se odviti
između najljepše pastirice i najljepšeg pastira. Po njegovu izboru to su pastirica Dubravka i pastir
Miljenko. Ubrzo Radmio susreće jednog ribara, te ga upita zašto je došao u Dubravu. Ribar mu odgovara
kako je došao u miru provesti ostatak svog života. U tom razgovoru ribar govori kako Dubrava vlada sama
dobom i druge stvari koje navode da je Dubrava zapravo Dubrovnik. Ribar sretan što je napokon našao
mjesto u kojem će biti sretan zapjeva:
"O Dubravo slavna svima u uresu slobodnomu lijepa ti si u mojijem očima draga ti si u srcu momu."
Zora pomalo sviće i budi se Miljenko koji pjeva o Dubravki i uspoređuje njenu ljepotu s prirodom koja ga
okružuje. U to dolazi Ljubmir. Miljenko je žalostan jer smatra da se Dubravka neće udati za njega, no
Ljubmir ga tješi i uvjerava kako je on jedan od najljepših pastira i kako će biti izabran za najljepšeg pastira,
te se tako oženiti Dubravkom. Nakon toga Dubravka se budi sa pastiricama, te one hitaju sve zajedno da se
umiju da danas budu što ljepše. Pastirice tada govore Dubravki da je ona najljepša:
"...ti najljepša, ti najdraža bez cvijeta si cvijet od vila..."
Satir Divjak govori o ljubavi prema Dubravki, govori kako je ona najljepša od sviju vila o čemu govore
sljedeći stihovi:
"O Dubravko, ljepša vele od svijeh vila u Dubravi, tebe misli moje žele, ma se ljubav tobom slavi."
Ubrzo nailazi Gorštak Satir i dolazi do prepirke između njih tko je ljepši. Gorštak se tada pohvali kako
pastiri i pastirice odmah zaplešu kad on zasvira. Divjak kaže da kad on zasvira na svoje dipli da se slavuji
natječu s njima. Nakon prepiranja Divjak odlučuje da će ukrasti robu vili na jezeru i da će se tako privući.
Zatim dolazi scena gdje Zagorko tjera stoku i traži neku vilu, a Ljubdrag dolazi i pita ga za nevolje. On mu
govori o tome kako mu je vinograd zapušten, vukovi mu jedu ovce, a psi loču mlijeko. Ljubdrag govori
kako što više svijet stari, to je gori. Također govori da bi se svi željeli obogatiti, da mladi ne slušaju savjet
otaca svojih, da ni Dubrava više nije lijepa i zelena, nego porušena zbog nebrige i nepažnje. Zatim se javlja
Jeljenka satirica koja je tužna jer ju je Divjak napustio i želi Dubravku.
Ona tu govori kako je on otišao za drugim vilama. Također kaže da te vile nemaju prirodnu ljepotu i na
kraju veliča samu sebe.

II čin
Tu se govori o tome kako Brštenko kaže da je to lijepo kad se žene najljepši pastir i pastirica i da tu dolazi
do slavljenja slobode, no tada Ljubmir govori kako to nije uvijek lijepo i da postoje iskorištavanja u braku,
da neki brakovi nisu dobri i čisti, a na kraju Tratorko govori kako ne bi smjeli govoriti o tome tako crno na
ovaj lijepi i svečan dan. Oni tada odlaze tražiti družinu. Zatim se javlja Vuk satir koji govori kako će
Zagorku pričuvati stoku dok se on bude smucao. On ovdje govori kako taj dan nije posvećen svetkovini
slobode već da svatko radi što hoće (jede, pije) tj. on zagovara hedonizam. Stojna je uhvatila Vuka kako joj
krade ovcu i ona mu govori kako će ga vješati narod. On se predstavlja kao onaj kojem je obećana
Dubravka, a ona mu govori da su mu obećana vješala. Oni se natežu i na kraju Vuk proklinje Stojnu što ga
nije pustila da pojede nešto. Tada se susreću Gorštak i Vuk te ga Gorštak pita zašto je tužan. On mu govori
kako je gladan i da mu je to jedino važno u životu. Gorštak mu govori kako je ljepše služiti vilinu ljepotu, a
Vuk ga uvjerava u drugo. Gorštak kaže Vuku da će se najesti te da idu na pir jer je on glumac a on neka
bude bubnjar. Miljenko slavi Dubravku lijepim riječima, a onda mu Pelinka govori da mu to neće uspjeti te
da mu prizna da li je pomno gledao na nju. Ona mu govori kako joj treba pokloniti dar, a on se ne slaže s
tim jer misli da se vilu ne smije smatrati lakom ženom. On se čudi njezinim savjetima. Divjak se preobukao
u vilu i hvalisa se da je lijep i da je ljepši od bilo koje vile. Tu opisuje kako se dotjerao. Zagorko je tužan i
govori kako je imanje vukovo a mlijeko od pasa, da čuje vila njegov plač. Stojna, Zagorkova majka saznaje
da je Zagorko tužan i da želi pustiti sve i da ode tražiti vilu. Ona kaže da će ona prije njemu naći očuha
nego on njoj nevjestu. Onda pastjerići izražavaju želju da krenu njegovim stopama međutim majka ih
sprečava. Jeljenka čezne za Divjakom i govori kako ga vile drže za zvijer, a da ga ona voli. Ona opet
govori kako vile nemaju prirodnu ljepotu.

III čin
Tu su Divjaka htjeli pastiri istući jer je htio na prijevaru ući među vile i poljubiti Dubravku, a tada Jeljenka
govori kako ne bi voljela da njen nevjernik pogine. Gorštak govori da Divjače bježi i smije mu se što je na
taj način mislio poljubiti Dubravku, i odmah mu prigovara za izgled. Ljubdrag kritizira skup kojeg je
Grdan potplatio zlatom da kažu da on ode za Dubravku. On govori kako je Miljenko nju i ona njega željela
od djetinjstva, a da je sada zlato umiješalo prste. Miljenko žali za Dubravkom i govori kako ju je najgrđi
pastir u okolici mogao uzeti i kaže da treba poduzeti nešto. Divjak ne prepoznaje Jeljenku, obučenu u
pastira i želi mu se zahvaliti. Ona mu govori da se okani vila i pokaže mu se. 
Na kraju su krenuli tamo gdje svi idu slaviti boga Lera. Brštanko i Ljubdrag govore kako Dubravka mora
poći za Grdana, a ne za Miljenka. Dolazi glasnik te govori da se na vjenčanju Lerov kip počeo tresti i tako
sve dok nije došao Miljenko. Kad je došao bio je obasjan zrakom, a to je bio znak da je on taj za koga se
treba udati Dubravka. Ljubdrag govori da ipak bogovi paze na ljude. Glasnik ih poziva na gozbu. Gorštak,
Vuk, Divjak, Jeljenka i skup pastira pjevaju o tome kako će biti na gozbi, a nakon svake strofe zazivaju
bogove: “Hoja, Lero, Dolenije” te im na neki način tako zahvaljuju. Redovnik govori da je ova veza po
zakonima vjere, tj. od neba potvrđena, a onda Miljenko govori Dubravki da je ona najljepša, samo da nju
voli, a ona nešto slično. Kroz njihov razgovor se vidi da se stvarno vole. Redovnik govori pastirima da je
njihov posao završen. Govori kako će večeras pustiti ptice iz kaveza, pa bi želio da se i Dubravom prostre
sloboda. Nakon što redovnik završi svaki svoj govor ponavlja stihove:
“O lijepa, o draga, o slatka slobodo…”
Redovnik traži od boga da usliša prijašnje molitve i zahvaljuje što je opet u Dubravi sloboda i što ima
svega i svačega. Govori da se danas slavi ne samo vjenčanje već i sloboda.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
MILJENKO
Dobar i pobožan. Brine se o svome stadu, ali isto tako spreman je i Dubravi pružiti svu ljubav koja joj je
potrebna. Nekim čudom dospio je za njene gozbe na sav glas, ali to je kasnije ispravljeno i proglašen je
najboljim pastirom. Uza ove njegove vrline on je i pošten i osjećajan, a to možemo zaključiti iz petog
prizora drugog čina u kojemu starica Pelinka savjetuje Miljenku da se Dubravki približi darovima, ali on to
odbija i ističe da se do ljepote i ljubavi ide čistim srcem, a ne punom vrećicom
DUBRAVKA
Dobra pastirica, vodi ostale vile, njezina je prirodna ljepota, a dobrota uzor ostalima, simbolizira
Dubrovačku republiku
GRDAN
Ružan, nepošten, bogat starac. Piščev stav već se vidi iz imena kojemu je dao. Negativan je lik, a njegova
negativnost najviše dolazi do izražaja kad podmićuje Vijeće. Grdan simbolizira nepoštene ljude koje
prevarom žele doći na vlast
STARAC RIBAR
Bjegunac iz primorja koje nije slobodno. Dolazi u slobodnu Dubravu koju naziva ”gnijezdo slatkim
slobode primile”.

DIVJAK I GORŠTAK
Oni su satiri (mitološka bića). Ružni, nespretni, nerealni, izazivaju smijeh
LJUBDRAG
Starac, pastir. Lik kojem je glavni zadatak podsjećati na stara dobra vremena kada se u Dubravi živjelo
pošteno i radosno.
Dubravka je alegorijsko-pastirska drama, jer ima sve elemente pastorale tj. arkadije (događa se u prirodi,
likovi su vile, a motiv je ljubav).
U Dubravci ribar, osim što iskazuje slobodu, on suprostavlja opis Dubrovnika sa Dalmacijom i primorjem: 
Dalmacija i primorje Dubrovnik, nesloboda sloboda, nemir mir, siromaštvo bogatstvo, zvjer slavuj,
pohlepa čast, licemjerje poštenje, nepravda pravda

VRSTA: Pastoralnoj dramskoj vrsti, neobično raširenoj u doba renesanse i baroka, pripada Gundulićeva
Dubravka, koja se - kako nam kažu arhivski podatci - prikazivala u Dubrovniku 1628 godine, pa možemo
pretpostaviti da je nastala sredinom trećeg desetljeća 17 stoljeća.
FABULA: Radnja drame odvija se u pastoralnoj Dubravi, u neko mitsko, pogansko vrijeme sreće i
blagostanja, u vrijeme koje je po svojim obilježjima podsjeća na zlatni vijek čovječanstva. Od starine je
običaj u Dubravi da se svake godine svetkuje sloboda, i tada se vjenčaju djevojka i momak za koje sudci
izreknu da su najljepši i najplemenitiji par. Dramski zaplet u Dubravki počinje kada u trenutku kada
vjenčanje i očekivani sretan rasplet radnje sprečava bogati a ružni grdan tako da podmiti suce te oni odrede
da se Dubravka kao najljepša ima vjenčati s tobože najljepšim Grdanom. I kada je već sve spremno za to
neprilično vjenčanje u hramu boga Lera, boga ljubavi, sam bog Lero sprječava vjenčanje čudesnim
znamenjem, pa se Dubravka ipak vjenča s Miljenkom, koji je najbolji i najčestitiji momak, a Dubravka i on
vole se već odavna. Narod slavi njihovo vjenčanje, a ujedno i svetkovinu slobode, te svi božici slobode na
oltar pridonose darove i pjevaju himnu slobodi.
ALEGORIJSKO ZNAČENJE: Mitološko - pastoralni sadržaj Gundulićeva drame ima alegorijsko
značenje. Mjesto radnje, Dubrava, prema povjesničarima književnosti, označava sam grad Dubrovnik,
pastirica Dubravka simbol je dubrovačke slobode i vlasti, a njome se ženi Miljenko, alegorijsko obličje
dubrovačkog plemstva. Grdan simbolizira obogaćeni sloj dubrovačkih građana koji se žele domoći
dubrovačke vlasti ženidbom s plemkinjama. U glavnu dramsku radnju upleteni su i mnogi drugi sporedni
motivi i sporedne fabularne linije, koji potpomažu osnovnu alegorijsku zamisao djela, na primjer motiv o
ribaru koji dolazi iz Dalmacije i hvali slobodu Dubrave, Dubrovnika,, ili pak neke komične u smiješne
fabule što imaju moralno - etičku funkciju u djelu.
LIKOVI: U Gundulićevoj pastirskoj igri osim likova pastira, ribara iz Dalmacije, svećenika, pojavljuje se i
starac Ljubdrag, koji se tuži na mnoge nove običaje, kao što su neradinost i nemar za opće dobro,
podmitljivost i pohlepa; u radnju su upleteni i mnogi prizori sa satirima i satiricama - Divjakom, Vukom,
Zagorkom i Pelinkom - koji simboliziraju određene poroke i mane: sklonost prema raskoši, skupocjeno
oblačenje i raskalašenost. Društvene mane Gundulić prikazuje s komične i smiješne strane, preplećući
dosjetljive šale i lakrdije s veselim humorom i duhovitostima, poučavajući na opušten i veseo način.
STIH I KOMPOZICIJA: Dubravka je napisana u različitim stihovima i u različitim strofama. Najveći dio
Dubravke je pisan u dvostruko rimovanim dvanaestercima ili pak osmercima. Dvostruko rimovani
dvanaesterac, kojim započinje i Dubravka, cenzura dijeli na dva šesteračka polustiha s rimom. Taj je stih
najrasprostranjeniji stih hrvatske poezije 16 st. Ima mnogo teorija o porijeklu toga stiha. Prema najnovijoj,
on je hrvatska varijanta mletačko - starofrancuskog dvanaesterca. Dvostruko rimovani dvanaesterci ne
povezuju se u strofe, ali su po dva stiha povezana ne samo rimama nego često i semantički.
SOCIJALNI PROBLEMI U TADAŠNJEM DUBROVNIKU, FUNKCIJA DJELA;
KARAKTERIZACIJA: Priča o Miljenku i Dubravki, zaplet radnje s ružnim Grdanom i sretan rasplet
vjenčanjem s Miljenkom govore o nekim u Gundulićevo doba ne baš rijetkim socijalnim problemima
Dubrovačke Republike. Povjesničari književnosti slažu se u mišljenju da je pričom u Dubravki i Miljenku,
s jedne, i Grdanu, s druge strane, Gundulić aludirao na nejednake ženidbe, protiveći se i kritizirajući
ženidbe među različitim društvenim klasama. U Dubrovačkoj Republici od starine je bio zakon da se
plemići mogu ženiti samo među sobom. Pojava Grdana u drami očito aludira na neke pokušaje kršenja tog
starog zakona, problematizira ženidbu među različitim društvenim slojevima i prikazuje takvu vezu kao
neprirodnu i protivnu Božjim zakonima od starine. Društveni problem Gundulić nije prikazao kao socijalni
sukob, nego ga je preveo na moralno - etičku razinu: Grdan je podmitio sudce, on je zao i ružan, a
Miljenko je dobar, iskren i pošten. Ljubav Miljenka i Dubravke odobravaju sami bogovi, osobito bog Lero.
No nije problem Dubravke samo problem nejednakih ženidbi: u težnji Grdana za Dubravkom može se
očitati i želja dubrovačkog puka za sudjelovanjem u vlasti, što Gundulić smatra suprotno Božjim zakonima.
Prekidajući priču o zaprekama na putu sretnoj ljubavi Miljenka i Dubravke, Gundulić slijedi strukturu
onodobne pastirske igre, udomaćene u Italiji i neobično obljubljene u koje je odjekivalo zaljubljenim
pastirima i pastiricama. No strukturu ljubavnog zapleta pastirske igre Gundulić je proširio fabulom čiji
smisao i alegorijsko značenje jasno ističe misao o veličini i dostojanstvu Dubrovačke slobode, slobode u
kojoj po pravednim božanskim zakonima sretno vladaju plemeniti, lijepi i dobri, a pokušaju obogaćenih,
podmitljivih i ružnih da osvoje slobodu i vlast suprotstavljaju se sami bogovi. Osim misli o mogućoj sreći u
priprostu pastirskom svijetu, osim misli o pravoj ljubavi samo u svijetu daleko od civilizacije - a takve su
misli utkane u svaki pastoralni žanr - Gundulićeva Dubravka nudi i koncept za sreću u civiliziranoj,
slobodnoj državi - gradu, misao o sreći u takvoj političkoj tvorevini u kojoj, kao i u antičkom polisu - po
Platonovim vizijama i idejama - vladaju istina, ljepota i dobrota i u kojem je sve već uređeno po zakonima
božanske pravednosti. Gundulićeva Dubravka, naime, nije samo pastirski raj sretne ljubavi, ona je u strogoj
političkoj hijerarhiji i etičkim vrijednostima podvrgnuta državno - politička tvorba. Gundulićeva Dubravka
mjesto je na kojem vlada antički ideal harmonije ljepote, dobrote i istine, pobjeđujući zlo, ružno i laž, to je
sretna Dubrava koja se osniva na platoničkim koncepcijama idealne države i utopističkim mislima
renesansnih i postrenesansnih mislilaca. Izbor žanra za uobličavanje takvih misli - pastoralnog žanra - bio
je idealan, a općeprihvatljiv u stoljeću koje je brujalo ljubavnim izjavama pastira i pastirica u raznorodnim
pastoralnim književnim djelima što ih je onodobna publika čitala isto onako rado kako se danas čitaju
"ljubići". No postupkom alegorizacije mitološko - pastirskog svijeta drame Dubravka proširuje smisao
fabule i na suvremeni politički svijet Dubrovnika te širi konvencijom određene granice pastirskog žanra.
Istodobno, po svojim idealno zamišljenim političkim vizijama sretnog grada - države, Dubravka je i
svojevrsna utopija - djelo je hvalospjev idealnom i idealiziranom društvenom uređenju, hvalospjev
najboljoj od svih mogućih država u kojoj vladaju božanska načela pravednosti, istinitosti, ljepote i dobrote.
Oblačeći pastoralnu fabulu, smještenu u bezvremenski, mitski svijet vječne ljubavi i slobode, u alegorijski
veo, Gundulić je svoje djelo postavio u konkretno vrijeme i prostor i dao mu moralno-etičko i političko
znanje.
Strukturu Dubravke obilježava ispreplitanje svih triju književnih rodova. Rod dramskog iskazuje se u
podjeli na činove i skazanja - Dubravka ima tri čina, a svaki je čin podijeljen na skazanja - kao i u
dramskim licima, sceničnosti, koru i dijaloškoj formi s upotrebom različitih vrsta stiha: od peterca preko
osmerca do dvanaesterca. Epski elementi Dubravke očituju se u oblikovanju fabule: radnja se u djelu češće
prepričava nego što se prikazuje, pa se ključna scena raspleta - ona kad se Lero pobuni protiv Grdana -
uopće ne pokazuje na sceni, nego je prepričava jedan lik drame. I sama je fabula - mitska priča iz zlatnog
vremena - epska po svojim elementima. U opjevavanju ljubavi, ljepote, sreće i blagostanja otkriva se
Dubravka i kao izrazito lirsko djelo. Osobito je lirsko prisutno u himničkim dijelovima teksta u kojima se
glorificira sloboda, ili pak u onim dijelovima koji oblikuju vremensko - prostorne komponente djela. Tako
se odmah na početku otkriva naglašeno lirska intonacija cijelog djela:
Objavi, Danice, jasni zrak objavi, Žuđena Danice, objavi se, objavi!
Čuj tihe vjetrice u ovoj Dubravi; I zvijeri i ptice, svaki te glas slavi;
Pršat su počeli po listju zelenu Sve te oči gledaju i srca tva hlipe
Zovući dan bijeli i zoru rumenu. Da nas svijeh obsjaju svjetlosti tve lipe,
O zvijezdo, najdraži od neba uresu, Da nam prije svane dan, blagi dan svečani,
Ukaži se, ukaži! Raskoše tve gdje su? I žuđen i čekan u ovoj svoj strani.

Isto tako u Dubravki se prepleću različiti tonovi: češće oni uzvišeni, himnički, ali mnogo je prizora, osobito
onih s satirima i satiricama, u kojima se komično miješa sa smiješnim, lakrdijsko sa šaljivim, duhovito s
parodičkim. Takva je, na primjer, scena - monolog satira Divjaka preodjevena u haljinu vile:

Tko je taj ko sad rijet neće
Cjeć uresa draga i mila
Da ja satir nijesam veće
Neg najljpša do svijeh vila.
Dubje se ovo, ptice i zvjeri
Mom ljepotom snebdivaju,
I gorani i pastijeri
I slijede me i gledaju.
Od kladijeh bistrijeh predam
Cić naprava ke me rese,
Da, ako se gdi ogledam
Ma slika me ne zanese.
Pristavio sam tuđe kose
I opeo u cklo prame
I obuko ruho na me
Ko najljepše vile nose.
Put snježana neka je meni,
Vas se izmazah klakom bijelim,
A da se obraz moj rumeni,
Namazah se murvam zrelim.
Za ucrljenit usne moje
Kriješam sam ih oblijepio,
I haljinom svijetlom što je
Kože u meni sve sam skrio.
Samo branduse i prhala
Niz čelo injem vilam vise,
A uz glavu s čela ozdala
Roščići se moji vise.
Nu pod kose ako mnozi
Lasno roge skriti umiju,
Zašto i ovi moji rozi
Kosami se ne pokriju?
Osim prepletanja svih triju književnih rodova i različitih tonova, od onih komičnih i niskih do uzvišenih i
sublimnih, antitetičnost je temeljno načelo strukturiranja pastoralnog svijeta u Dubravki: pastirima i
pastiricama suprotstavljeni su satiri i satirice, ljepoti je suprotstavljena ružnoći, božanskoj pravdi i
pravednosti korupcija i pokvareni ljudski običaji. Zlatna stara vremena suprotstavljena su novom vremenu,
punome poroka i mana, slobodi Dubrave suprotstavljeno je ropstvo Dalmacije. Razrješenjem dramskog
sukoba, pobjedom božanskih zakona i sretnim vjenčanjem Dubravke i Miljenka svi se sukobi razrješuju, i
pastoralu zatvara sretan, harmoničan kraj u kojemu se svi sukobi pomiruju. Slika je izvedena dosljedno u
svim slojevima i na svim razinama teksta: Dubravka je tipičan primjer baroknog oblikovanja teksta i
estetizacije prikazanog svijeta. Dubravkom je Gundulić proširio konvencije pastoralnog žanra i slici
idealnog svijeta pridao karakteristike svoje vizije društveno - političkog i moralno - etičkog ustrojstva
Dubrovačke Republike. No za razliku od Držića, koji je svijet pastoralne idile doveo u sukob s realnošću
seljačkog svijeta, Gundulićev je pastoralni svijet u svojoj dvostrukosti, u svojoj doslovnosti, s jedne, i
alegoričnosti, s druge strane, harmoničan: sukobi su kratkotrajni i brzo prevladavani. Po tome je Dubravka
kao književno djelo i filozofija morala i idealna vizija društva, a njen tvorac učitelj vrline i društvene
pravednosti. Tako je Gundulić u Dubravki počeo razmišljati o velikoj, novoj temi: o onoj temi koja je
dominanta tema njegova velikog epa Osmana - počeo je razmišljati o čovjeku i povijesti, o smislu ljudske
egzistencije u povijesnom svijetu.

Njegova drama Dubravka posveta je Gradu, Gunduliću i Slobodi i s uspjehom se izvodi i u

našem vremenu u kazalištima od Dubrovnika do Zagreba. Napokon, koji Hrvat ne zna
Gundulićeve stihove iz Dubravke koji odjekuju na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara svakoga
10. srpnja: “O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô…”

Kratki sadržaj Gundulićeve drame “Dubravka”

Svake godine, u okolici Dubrovnika, na dan sv. Vlaha slavi se praznik, koji je vezan uz neke
narodne tradicije. Tog se dana pleše, svira i vlada opće
veselje. Na dan sv. Vlaha vrši se i vjeridba izmedu najljepšeg pastira i pastirice. Ove godine taj
par su predstavljali Miljenko i Dubravka. Međutim, ružni i bogati Grdan potplaćuje ljude te oni
njemu daju Dubravku. Ali kad se u crkvi vršio obred, cijela crkva se potresla, a na vratima je
stajao Miljenko. To je svećenik shvatio kao opomenu od boga, te on, uz odobravanje naroda,
vjenča Miljenka i Dubravku.

Analiza djela “Dubravka”

Kod Gundulićeve Dubravke najbolje se očituje snaga refleksije, razmišljanja, koja u svakom
slučaju dovodi i do određene tendencije, unaprijed vec smišljene, tendencije kao smišljene
poruke svom vremenu i svojim suvremenicima. Dubravka (1628.) je djelo koje već na prvi
pogled ima vrlo mnogo dodirnih točaka s već tradicionalnom, veselom pastirskom igrom. U
tom djelu Gundulić stvara fabulu u kojoj se u središtu radnje nalazi sudbina dvoje mladih ljudi.
Smještajući događaj u Dubravu, pjesnik uvodi u nju već standardna pastoralna lica, pastire i
pastirice, te mitološke likove satira, ali i likove koji prikazuju neke realne osobine tog vremena:
izbjeglog ribara iz Dalmacije i iskvarenog predstavnika dubrovačkog građanskog društva -
Grdana. Ta pastirska drama ima sve elemente alegorijsko-pastirske igre sa sretnim završetkom.
Gundulić čitavu radnju zasniva na starom dubrovačkom običaju da se na dan sv. Vlaha,
zaštitnika Dubrovnika, vjenčaju najljepši momak i djevojka (Dubravka i Miljenko). No Grdan,
bogat ali pokvaren građanin, želi tu svadbu spriječiti i sam se oženiti Dubravkom. U tim
njegovim nastojanjima "sprečava" ga bog, koji
na samom vjenčanju čini čuda u svom hramu, i tako se Miljenko i Dubravka nađu u zagrljaju te
se sretno vjenčaju. Međutim Dubravka ima mnogo dublje značenje od obične vesele igre s
pjevanjem. Alegorijski shvaćeno Dubravka je simbol aristokratske dubrovačke slobode, a
Grdan
predstavnik bogatog dubrovačkog građanstva koji u težnji za ugodnim životom i bogatstvom
prijeti slomom toj slobodi. Dakle, Dubravka je u stvari analiza tadašnjeg stanja u dubrovačkom
društvu.

Himna dubrovačkoj slobodi:

“O lijepa, o draga, o slatka slobodo,

dar u kom sva blaga višnji nam bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!”

Dubravka je alegorijsko-pastirska drama, jer ima sve elemente pastorale tj. arkadije (događa se
u prirodi, likovi su vile, a motiv je ljubav).
U Dubravci ribar, osim što iskazuje slobodu, suprostavlja opis Dubrovnika sa Dalmacijom i
primorjem:

Dalmacija i
Dubrovnik:
primorje:

nesloboda sloboda

nemir mir

siromaštvo bogatstvo

zvjer slavuj

pohlepa čast

licemjerje poštenje

nepravda pravda

“Dubravka” je odraz dubrovačke stvarnosti. Ono se sastoji od tri razine:

1. Pastirska razina - Gundulić ismijava starost koja pokušava narušiti prirodni tok, ljubav
mladih i lijepih, kojih u tome sprečava viša sila; veličanje ljepote, mladosti, ljubavi i
ismijavanja starosti.
2. Alegorijska razina - Sloboda je božanska, nemjenjiva s ničim. Neslobodan čovjek nema
ono što je preduvjet da bude čovjek. Sloboda je ono što čovjek treba imati samim svojim
postojanjem. Starac predstavlja jačajuću građansku klasu. Kroz njegov lik Gundulić progovara
o unutarnjim proturječnostima u samom Dubrovniku. Dubravka je simbol političke vlasti, a
Miljenko označava dubrovačku vlastelu.

3. Razina sukoba - sukob između tradicionalnog i novog

Sadržaj “Dubravke” po činovima

I čin
Radmio, jedan od pastira uvodi nas u radnju. On se ujutro budi i moli zvijezdu Danicu da brzo
dođe dan jer je danas u Dubravi veliko slavlje. On šalje svoje pastire da naprave veliku gozbu,
jer dana kakav će biti današnji, Dubrava još nije vidjela. Radmio pjeva i o Dubravi kako bi
objasnio vjenčanje koje će se odviti između najljepše pastirice i najljepšeg pastira. Po njegovu
izboru to su pastirica Dubravka i pastir Miljenko. Ubrzo Radmio susreće jednog ribara, te ga
upita zašto je došao u Dubravu. Ribar mu odgovara kako je došao u miru provesti ostatak svog
života. U tom razgovoru ribar govori kako Dubrava vlada sama dobom i druge stvari koje
navode da je Dubrava zapravo Dubrovnik. Ribar sretan što je napokon našao mjesto u kojem će
biti sretan zapjeva:

"O Dubravo slavna svima u uresu slobodnomu lijepa ti si u mojijem očima draga ti si u srcu
momu."

Zora pomalo sviće i budi se Miljenko koji pjeva o Dubravci i uspoređuje njenu ljepotu s
prirodom koja ga okružuje. Uto dolazi Ljubomir. Miljenko je žalostan jer smatra da se
Dubravka neće udati za njega, no Ljubomir ga tješi i uvjeruje kako je on jedan od najljepših
pastira i kako će biti izabran za najljepšeg pastira, te se tako oženiti Dubravkom. Nakon toga
Dubravka se budi sa pastiricama, te one hitaju sve zajedno da se umiju da danas budu što
ljepše. Pastirice tada govore Dubravki da je ona najljepša:

"...ti najljepša, ti najdraža bez cvijeta si cvijet od vila..."

Satir Divjak govori o ljubavi prema Dubravci, govori kako je ona najljepša od sviju vila o
čemu govore sljedeći stihovi:

"O Dubravko, ljepša vele od svijeh vila u Dubravi, tebe misli moje žele, ma se ljubav tobom
slavi."

Ubrzo nailazi Gorštak Satir i dolazi do prepirke između njih tko je ljepši. Gorštak se tada
pohvali kako pastiri i pastirice odmah zaplešu kad on zasvira. Divjak kaže da kad on zasvira na
svoje dipli da se slavuji natječu s njima. Nakon prepiranja Divjak odlučuje da će ukrasti robu
vili na jezeru i da će se tako privući. Zatim dolazi scena gdje Zagorko tjera stoku i traži neku
vilu, a Ljubdrag dolazi i pita ga za nevolje. On mu govori o tome kako mu je vinograd
zapušten, vukovi mu jedu ovce, a psi loču mlijeko. Ljudbrag govori kako što više svijet stari, to
je gori. Također govori da bi se svi željeli obogatiti, da mladi ne slušaju savjet otaca svojih, da
ni Dubrava više nije lijepa i zelena, nego porušena zbog nebrige i nepažnje. Zatim se javlja
Jeljenka satirica koja je tužna jer ju je Divjak napustio i želi Dubravku. Ona tu govori kako je
on otišao za drugim vilama. Također kaže da te vile nemaju prirodnu ljepotu i na kraju veliča
samu sebe.

II čin
Tu se govori o tome kako Brštenko kaže da je to lijepo kad se žene najljepši pastir i pastirica i
da tu dolazi do slavljenja slobode, no tada Ljubmir govori kako to nije uvijek lijepo i da postoje
iskorištavanja u braku, da neki brakovi nisu dobri i čisti, a na kraju Tratorko govori kako ne bi
smjeli govoriti o tome tako crno na ovaj lijepi i svečan dan. Oni tada odlaze tražiti družinu.
Zatim se javlja Vuk satir koji govori kako će Zagorku pričuvati stoku dok se on bude smucao.
On ovdje govori kako taj dan nije posvećen svetkovini slobode već da svatko radi što hoće
(jede, pije) tj. on zagovara hedonizam. Stojna je uhvatila Vuka kako joj krade ovcu i ona mu
govori kako će ga vješati narod. On se predstavlja kao onaj kojem je obećana Dubravka, a ona
mu govori da su mu obećana vješala. Oni se natežu i na kraju Vuk proklinje Stojnu što ga nije
pustila da pojede nešto. Tada se susreću Gorštak i Vuk te ga Gorštak pita zašto je tužan. On mu
govori kako je gladan i da mu je to jedino važno u životu. Gorštak mu govori kako je ljepše
služiti vilinu ljepotu, a Vuk ga uvjerava u drugo. Gorštak kaže Vuku da će se najesti te da idu
na pir jer je on glumac a on neka bude bubnjar. Miljenko slavi Dubravku lijepim riječima, a
onda mu Pelinka govori da mu to neće uspjeti te da mu prizna da li je pomno gledao na nju.
Ona mu govori kako joj treba pokloniti dar, a on se ne slaže s tim jer misli da se vilu ne smije
smatrati lakom ženom. On se čudi njezinim savjetima. Divjak se preobukao u vilu i hvalisa se
da je lijep i da je ljepši od bilo koje vile. tu opisuje kako se dotjerao. Zagorko je tužan i govori
kako je imanje vukovo a mlijeko od pasa, da čuje vila njegov plač. Stojna, Zagorkova majka
saznaje da je Zagorko tužan i da želi pustiti sve i da ode tražiti vilu. Ona kaže da će ona prije
njemu naći očuha nego on njoj nevjestu. Onda pastjerići izražavaju želju da krenu njegovim
stopama međutim majka ih sprečava. Jeljenka čezne za Divjakom i govori kako ga vile drže za
zvijer, a da ga ona voli. Ona opet govori kako vile nemaju prirodnu ljepotu.

III čin
Tu su Divjaka htjeli pastiri istući jer je htio na prijevaru ući među vile i poljubiti Dubravku, a
tada Jeljenka govori kako ne bi voljela da njen nevjernik pogine. Gorštak govori da Divjače
bježi i smije mu se što je na taj način mislio poljubiti Dubravku, i odmah mu prigovara za
izgled. Ljubdrag kritizira skup kojeg je Grdan potplatio zlatom da kažu da on ode za Dubravku.
On govori kako je Miljenko nju i ona njega željela od djetinjstva, a da je sada zlato umiješalo
prste. Miljenko žali za Dubravkom i govori kako ju je najgrđi pastir u okolici mogao uzeti i
kaže da treba poduzeti nešto. Divjak ne prepoznaje Jeljenku, obučenu u pastira i želi mu se
zahvaliti. Ona mu govori da se okani vila i pokaže mu se. Na kraju su krenuli tamo gdje svi idu
slaviti boga Lera. Brštanko i Ljubdrag govore kako Dubravka mora poći za Grdana, a ne za
Miljenka. Dolazi glasnik te govori da se na vjenčanju Lerov kip počeo tresti i tako sve dok nije
došao Miljenko. Kad je došao bio je obasjan zrakom, a to je bio znak da je on taj za koga se
treba udati Dubravka. Ljubdrag govori da ipak bogovi paze na ljude. Glasnik ih poziva na
gozbu. Gorštak, Vuk, Divjak, Jeljenka i skup pastira pjevaju o tome kako će biti na gozbi, a
nakon svake strofe zazivaju bogove: “Hoja, Lero, Dolenije” te im na neki način tako
zahvaljuju. Redovnik govori da je ova veza po zakonima vjere, tj. od neba potvrđena, a onda
Miljenko govori Dubravki da je ona najljepša, samo da nju voli, a ona nešto slično. Kroz njihov
razgovor se vidi da se stvarno vole. Redovnik govori pastirima da je njihov posao završen.
Govori kako će večeras pustiti ptice iz kaveza, pa bi želio da se i Dubravom prostre sloboda.
Nakon što redovnik završi svaki svoj govor ponavlja stihove:
“O lijepa, o draga, o slatka slobodo…”.

Redovnik traži od boga da usliši prijašnje molitve i zahvaljuje što je opet u Dubravi sloboda i
što ima svega i svačega. Govori da se danas slavi ne samo vjenčanje već i sloboda.

Analiza likova u “Dubravki”

Miljenko
Dobar i pobožan. Brine se o svome stadu, ali isto tako spreman je i Dubravi pružiti svu ljubav
koja joj je potrebna. Nekim čudom dospio je za njene gozbe na sav glas, ali to je kasnije
ispravljeno i proglašen je najboljim pastirom. Uza ove njegove vrline on je i pošten i osjećajan
a to možemo zaključiti iz petog prizora drugog čina u kojemu starica Pelinka savjetuje
Miljenku da se Dubravci približi darovima, ali on to odbija i ističe da se do ljepote i ljubavi ide
čistim srcem, a ne punom vrećicom.

Dubravka
Dobra pastirica, vodi ostale vile, njezina je prirodna ljepota, a dobrota uzor ostalima,
simbolizira Dubrovačku republiku.

Grdan
Ružan, nepošten, bogat starac. Piščev stav već se vidi iz imena kojemu je dao. Negativan je lik,
a njegova negativnost najviše dolazi do izražaja kad podmićuje Vijeće. Grdan simbolizira
nepoštene ljude koji prevarom žele doći na vlast.

Starac ribar
Bjegunac iz primorja koje nije slobodno. Dolazi u slobodnu Dubravu.

Divjak i Gorštak
Oni su satiri (mitološka bića). Ružni, nespretni, nerealni, izazivaju smijeh.

Ljubdrag
Starac, pastir. Lik kojem je glavni zadatak podsjećati na stara dobra vremena kada se u Dubravi
živjelo pošteno i radosno.

Stih i kompozicija dela

Dubravka je napisana u različitim stihovima i u različitim strofama. Najveći dio Dubravke je

pisan u dvostruko rimovanim dvanaestercima ili pak osmercima. Dvostruko rimovani
dvanaesterac, kojim započinje i Dubravka, cenzura dijeli na dva šestaračka polustiha s rimom.
Taj je stih najrasprostranjeniji stih hrvatske poezije 16. st. ima mnogo teorija o porijeklu toga
stiha. Prema najnovijoj, on je hrvatska varijanta
mletačko-starofrancuskog dvanaesterca. Dvostruko rimovani dvanaesterci ne povezuju se u
strofe, ali su po dva stiha povezana ne samo rimama nego često i semantički.
Socijalni problemi u tadašnjem Dubrovniku, funkcija djela, karakterizacija:

Priča o Miljenku i Dubravki, zaplet radnje s ružnim Grdanom i sretan rasplet vjenčanjem s
Miljenkom govore o nekim u Gundulićevo doba ne baš rijetkim socijalnim problemima
Dubrovačke Republike. Povjesničari književnosti slažu se u mišljenju da je pričom o Dubravki
i Miljenku, s jedne, i Grdanu, s druge strane, Gundulić aludirao na nejednake ženidbe, protiveći
se i kritizirajući ženidbe među različitim društvenim klasama. U Dubrovačkoj Republici od
starine je bio zakon da se plemići mogu vjenčavati samo međusobno. Pojava Grdana u drami
očito aludira na neke pokušaje kršenja tog starog zakona, problematizira ženidbu među
različitim društvenim slojevima i prikazuje takvu vezu kao neprirodnu i protivnu božjim
zakonima od starine. Društveni problem Gundulić nije prikazao kao socijalni sukob, nego ga je
preveo na moralno-etičku razinu: Grdan je podmitio sudce, on je zao i ružan, a Miljenko je
dobar, iskren i pošten. Ljubav Miljenka i Dubravke odobravaju sami bogovi, osobito bog Lero.
No nije problem Dubravke samo problem nejednakih ženidbi: u težnji Grdana za Dubravkom
može se očitati i želja dubrovačkog puka za sudjelovanjem u vlasti, što Gundulić smatra
suprotno božjim zakonima.
Prekidajući priču o zaprekama na putu sretnoj ljubavi Miljenka i Dubravke, Gundulić slijedi
strukturu onodobne pastirske igre, udomaćene u Italiji i neobično obljubljene koja je odjekivala
zaljubljenim pastirima i pastiricama. No strukturu ljubavnog zapleta pastirske igre Gundullić je
proširio fabulom čiji smisao i alegorijsko zmačenje jasno ističe misao o veličini i dostojanstvu
Dubrovačke slobode, slobode u kojoj po pravednim božanskim zakonima sretno vladaju
plemeniti, lijepi i dobri, a pokušaju obogaćenih, podmitljivih i ružnih da osvoje slobodu i vlast
suprotstavljaju se sami bogovi. Osim misli o mogućoj sreći u pastirskom svijetu, osim misli o
pravoj ljubavi samo u svijetu daleko od civilizacije - a takve su misli utkane u svaki pastoralni
žanr - Gundulićeva Dubravka nudi i koncept za sreću u civiliziranoj, slobodnoj državi - gradu,
misao o sreći u takvoj političkoj tvorevini u kojoj, kao i u antičkom polisu - po Platonovim
vizijama i idejama - vladaju istina, lijepota i dobrota i u kojem je sve već uređeno po zakonima
božanske pravednosti. Gundulićeva Dubravka, naime, nije samo pastirski raj sretne ljubavi, ona
je u strogoj političkoj hijerarhiji i etičkim vrijednostima podvrgnuta državno - politička tvorba.
Gundulićeva Dubravka mjesto je na kojem vlada antički ideal harmonije ljepote, dobrote i
istine, pobjeđujući zlo, ružno i laž, to je sretna Dubrava koja se zasniva na platoničkim
koncepcijama idealne države i utopističkim mislima renesansnih i postrenesansnih mislilaca.
Izbor žanra za
uobličavanje takvih misli - pastoralnog žanra - bio je idealan, a općeprihvatljiv u stoljeću koje
je brujalo ljubavnim izjavama pastira i pastirica u raznorodnim pastoralnim književnim djelima
što ih je onodobna publika čitala isto onako rado kako se danas čitaju "ljubići". No postupkom
alegorizacije mitološko-pastirskog svijeta drame Dubravka proširuje smisao fabule i na
suvremeni politički svijet Dubrovnika te širi
konvencijom određene granice pastirskog žanra. Istodobno, po svojim idealno zamišljenim
političkim vizijama sretnog grada - države, Dubravka je i svojevrsna utopija - djelo je
hvalospjev idealnom i idealiziranom društvenom uređenju, hvalospjev najboljoj od svih
mogućih država u kojoj vjadaju božanska načela pravednosti, istinitosti, ljepote i dobrote.
Oblačeći pastoralnu fabulu, smještenu u bezvremenski, mitski svijet vječne ljubavi i slobode, u
alegorijski veo, Gundulić je svoje djelo postavio u konkretno vrijeme i prostor i dao mu
moralno-etičko i političko znanje.
Strukturu Dubravke obilježava isprepletanje svih triju književnih rodova. Rod dramskog
iskazuje se u podjeli na činove i skazanja - Dubravka ima tri čina, a svaki je čin podijeljen na
skazanja - kao i u dramskim licima, sceničnosti, koru i dijaloškoj formi s upotrebom različitih
vrsta stiha: od peterca preko osmerca do dvanaesterca. Epski elementi Dubravke očituju se u
oblikovanju fabule: radnja se u djelu češće prepričava nego što se prikazuje, pa se ključna
scena raspleta - ona kad se Lero pobuni protiv grdana - uopće ne pokazuje na sceni, nego je
prepričava jedan lik drame. I sama je fabula - mitska priča iz zlatnog vremena - epska po
svojim elementima. U opjevavanju ljubavi, ljepote, sreće i blagostanja otkriva se Dubravka i
kao izrazito lirsko djelo. Osobito je lirsko prisutno u himničkim djelovima teksta u kojima se
glorificira sloboda, ili pak u onim djelovima koji oblikuju vremensko - prostorne komponente
djela. Tako se odmah na početku otkriva naglašeno lirska intonacija cijelog djela:

Objavi, Danice, jasni zrak objavi,

Čuj tihe vjetrice u ovoj Dubravi;
Pršat su počeli po listju zelenu
Zovući dan bijeli i zoru rumenu.
O zvijezdo, najdraži od neba uresu,
Ukaži se, ukaži! Raskoše tve gdje su?
Žuđena Danice, objavi se, objavi!
I zvijeri i ptice, svaki te glas slavi;
Sve te oči gledaju i srca tva hlipe
Da nas svijeh obsjaju svjetlosti tve lipe,
Da nam prije svane dan, blagi dan svečani,
I žuđen i čekan u ovoj svoj strani.

Isto tako u Dubravci se prepleću različiti tonovi: češće oni uzvišeni, himnički, mnogo je i
prizora, osobito onih sa satirima i satiricama, u kojima se komično miješa sa smješnim,
lakrdijsko sa šaljivim, duhovito s parodičkim. Takva je, na primjer, scena - monolog satira
Divjaka preodjevena u haljinu vile:

Tko je taj ko sad rijet neće

Cjeć uresa draga i mila
Da ja satir nijesam veće
Neg najljepša do svijeh vila.

Dubje se ovo, ptice i zvjeri

Mom ljepotom snebdivaju,
I gorani i pastijeri
I slijede me i gledaju.

Od kladijeh bistrijeh predam

Cić naprava ke me rese,
Da, ako se gdi ogledam
Ma slika me ne zanese.

Pristavio sam tuđe kose

I opeo u cklo prame
I obuko ruho na me
Ko najljepše vile nose.
Put snježana neka je meni,
Vas se izmazah klakom bijelim,
A da se obraz moj rumeni,
Namazah se murvam zrelim.

Za ucrljenit usne moje

Kriješam sam ih oblijepio,
I haljinom svijetlom što je
Kože u meni sve sam skrio.

Samo branduse i prhala

Niz čelo injem vilam vise,
A uz glavu s čela ozdala
Roščići se moji vise.

Nu pod kose ako mnozi

Lasno roge skriti umiju,
Zašto i ovi moji rozi
Kosami se ne pokriju?

Osim prepletanja svih triju književnih rodova i različitih tonova, od onih komičnih i niskih do
uzvišenih i sublimnih, antitetičnost je temeljno načelo strukturiranja pastoralnog svijeta u
Dubravci: pastirima i pastiricama suprostavljeni su satiri i satirice, ljepoti je suprostavljena
ružnoća, božanskoj pravdi i pravednosti korupcija i pokvareni ljudski običaji. Zlatna stara
vremena suprotstavljena su novom vremenu, punome poroka i mana, slobodi Dubrave
suprotstavljeno je ropstvo Dalmacije.
Razrješenjem dramskog sukoba, pobjedom božanskih zakona i sretnim vjenčanjem Dubravke i
Miljenka svi se sukobi razrješuju, i pastoralu zatvara sretan, harmoničan kraj u kojemu se svi
sukobi pomiruju. Slika je izvedena doslijedno u svim slojevima i na svim razinama teksta:
Dubravka je tipičan primjer baroknog oblikovanja teksta i estetizacije prikazanog svijeta.
Dubravkom je Gundulić proširio konvencije pastoralnog žanra i slici idealnog svijeta pridao
karakteristike svoje vizije društveno-političkog i moralno-etičkog ustrojstva Dubrovačke
Republike. No za razliku od Držića, koji je svijet pastoralne idile doveo u sokob s realnošću
seljačkog svijeta, Gundulićev je pastoralni svijet u svojoj dvostrukosti, u svojoj doslovnosti, s
jedne, i alegoričnosti, s druge strane, harmoničan: sukobi su kratkotrajni i brzo prevladavani.
Po tome je Dubravka, kao književno djelo, i filozofija morala i idealna vizija društva, a njen
tvorac učitelj vrline
i društvene pravednosti. Tako je Gundulić u Dubravci počeo razmišljati o velikoj, novoj temi: o
onoj temi koja je dominanta tema njegova velikog epa Osmana - počeo je razmišljati o čovjeku
i povijesti, o smislu ljudske egzistencije u povijesnom svijetu.

ZAKLJUČAK

Djelo Ivana Gundulića ubraja se u vrhunce hrvatske književnosti uopće. Pokazanom iznimnom
ljepotom i slojevitošću hrvatskoga jezika, opsegom i žanrovskom profilacijom opusa,
privlačnošću scenskih i epskih prizora, baroknom frazom i oštrinom religioznih i misaonih
uvida Gundulić je stekao status klasika, koji nadvisuje većinu pisaca svojega vremana. Statut
klasika Gundulić zadržava i danas, a potvrđuje ga i stalno zanimanje znanosti za njegov djelo
ili život i život njegova opusa na kazališnim pozornicama i na kroatističkim i slavisitičkim
katedrama u cijelome svijetu.