SUVREMENA HRVATSKA KNJIŽEVNOST

Iz navedenih će pitanja za kolokvij biti odabrano 30 – 15 iz poezije, 15 iz proze.

POEZIJA

KOLOKVIJSKA LITERATURA

1. Helena Sablić Tomić / Goran Rem: Hrvatska suvremena književnost, Osijek, 2008.
(pjesništvo)
2. Cvjetko Milanja, Doba razlika, Zagreb, 1991. (samo uvodni esej Skica moguće
tipologije poratnog hrvatskog pjesništva + pripadajuće bilješke iza tog teksta)
3. Zvonimir Mrkonjić, Suvremeno hrvatsko pjesništvo (RAZDIOBA), Zagreb, 2009.

KOLOKVIJSKA PITANJA

Helena Sablić Tomić / Goran Rem: Hrvatska suvremena književnost, Osijek, 2008.
(pjesništvo)

1. Dva sociokulturalna kontekstna fenomena suvremene hrvatske književnosti,

naročito pjesništva. Dva najuočljivija fenomena suvremene hrvatske književnosti su
složenost kraja povijesti i tranzicija kao prejaka izvantekstualna zbilja.
2. Navedite pet pjesničkih antologija od 1990. do danas. U tom strašnom času –
antologija ratne lirike, Off-line – antologija pjesništva devedesetih – autor: Tvrtko
Vuković, Međaši – antologija pjesništva 20. stoljeća – autor: Zvonimir Mrkonjić
Antologija hrvatskoga pjesništva od davnine pa do naših dana – autor Ante Stamać, Isto i
različito – Sanjin Sorel
3. Kojim časopisom započinje hrvatska pjesnička postmoderna? Časopisom Pitanja
(izlazi od 1969. do 1974.)
4. Koje je pjesničko i prozno desetljeće obilježila transmedijska koncepcija časopis
Quorum? Osamdesete. (počinje izlaziti 1985., izlazi još i danas. U razdoblju 1985. –
1990. s drugim časopisima bio energični nosač unutarkulturnih i unutarregijskih te
međunarodnih širih komunikacija).
5. Koji je časopis, koja nakladnička kuća kojega urednika, nasljednik Quoruma i
njegove biblioteke? Časopis Tema u izdanju izdavačke kuće Meandar urednika i vlasnika
Branka Čegeca ide stopama Quoruma.
6. Navedite tri riječka književna časopisa. Dometi, Novi Kamov i Fluminensia.
7. Vodeći književnoznanstveni časopisi iz Zagreba? Republika, Književna smotra,
Društvo hrvatskih pisaca i Umjetnost riječi.
8. Najstariji hrvatski književni časopis? Kolo.
9. Koja zbirka kojega autora iz 1978. problematizira ideju nenaslovivosti? Branko
Maleš, Tekst.
10. Koja je mađarska autorica književnog performansa utjecala na poetiku suvremenoga
hrvatskog pjesništva? Katalin Ladik.
11. Navedite pet pjesnika-anticipatora hrvatske pjesničke postmoderne te po jedan
paradigmatski naslov uz svakoga.
Josip Sever, zbirka „Diktator“, 1969., Borben Vladović, zbirka „Balkonski prostor“,
1970., Milorad Stojević, zbirka „Iza šćite“, 1971., Zvonko Maković, zbirka „Prostor
voštanice“, 1969., Ivan Rogić Nehajev, zbirka „Odlazak s Patmosa“, 1971.
12. Koja je pjesnička zbirka kojega autora i koje godine otvorila hrvatski pjesnički
postmodernitet? Josip Sever, Dikatator (1969.)
13. Zašto anticipatorima hrvatske pjesničke postmoderne ne pripadaju autori prije 40-
ih godina 20. st.? Prostor hrvatskog pjesništva prije 40-ih godina obuhvaća prejake
implikacije avangardnog ili produljenog avangardnog književnog koncepta s
prenaglašenim gestama destrukcije ili angažmana, a tim se gestama ne replicira dovoljno
osvještenjem.
14. Četiri pjesničke zbirke Valentina Benošića? Sanatorij (1964.), Ponoćne ruže (1966.),
Odavde do smrti (1967.) i U okovima (1969.)
15. Prostor u poeziji Bore Pavlovića i Ivana Slamniga? U poeziji Bore Pavlovića
razlikujemo tri tipa prostora. Prvi tip prostora odnosi se na živi povijesni prostor
književnog života. Za Pavlovića čitatelj je tekst, takav perfomativ pisma javlja se u
njegovoj trećoj knjizi eseja Ljepota riječi, gdje se ljepota njegova metapoetičkoga
osjećanja riječi tjelesno rukuje s našim jezikom. U drugoj teoriji prostora, Pavlović piše o
vremenu koje za njega predstavlja prostorni snimak i umnoženo apliciranu dimenziju koja
ogleda sve aspekte pristupa svim autorima. Pavlović prostor razumije i snima u
određenom nizu čvrstih determiniranja – zavičaj, priroda, kultura, svjetonazor, naspram
metaforičnoga i kultiviranog kretanja i naznačavanja prostora kao književne scene,
intertekstualne ili inermedijalne lektire.
Slamnig: Rej i Marulić izgovarajući imena svojih jezika i naroda definiraju svoje narode i
kontekstni, kontaktni prostor, znak pripadnosti zapadnoj civilizaciji.
16. Tri paradigmatska stilska postupka u poeziji Branka Maleša. 1. metajezičnost
rubnih dijelova teksta – iskorištava metajezično istaknute segmente teksta i dodaje im
pojačane metajetične instrukcije 2. oblikovanje međutekstovvnih odvojenih odjeljaka
3. fantazijska i fingirano mimetička ekspresivizacija na stilsko-motivskom planu
17. Načini konkretiziranja partiturnosti u poeziji Dubravka Detonija, Borbena
Vladovića i Branke Knežević Slijepčević. Dubravko Detoni svoje partiture predviđene
za glazbeno izvođenje smatra poetskim tekstom, lirikom, vizualnom poezijom. Borben
Vladović na notnim zapisima ili praznim partiturnim listovima izvodi određene agogične
igre, odnosno poigrava se tempom. Branka Knežević Slijepčević uvodi i konkretizam boja
te vlastoručno crtanog crtovlja.
18. Tri autora rock-poezije 80-ih. Branko Čegec, Delimir Rašicki, Branko Maleš, Goran
Rem.
19. Koji tekst Dubravke Oraić Tolić anticipira hrvatske ratne 90-e? Dubravka Oraić-
Tolić, Hrvatsko ratno pismo – Rim i mir ili ono: I vise sivi Isusi te Jarki kraj.
20. Četiri kulturološka upisa u poeziji Branka Čegeca. Televizijske vijesti, sms poruke,
rock-glazba, grafitni, filmski i video upisi, upisi jednake književne senzibilnosti
(Maković, Maleš, Debeljak, Handke i drugi).
 Točno: punk iz 70-ih, noise i dark estetika 80-ih, transmedijsko pismo 90-ih,
staložena apokaliptika ulaska u novi milenij
21. Laž kao motiv, odnosno pjesnička strategija u pjesništvu 80-ih godina 20.st. s
motivom laži započinje Zvonko Maković: "Lagati, zašto ne, ionako su riječi proizvoljne",
nastavlja Branko Maleš s "Praksom laži" gdje problematizira odnos između originala i
plagijata, njegov je tekst prepun referenci na druge označiteljske prakse. Motiv laži
nastavlja se i u devedesetima - Julijana Matanović, "Zašto sam vam lagala".
22. Najbolji hrvatski stihovani roman iz 80-ih godina 20.st. – autor i naslov.
Velibor Čolić, "Madrid, Granada ili bilokoji drugi grad"
23. Pozicija subjekta u poeziji Ivana Rogića Nehajeva. Javlja se nova subjektna
konstitucija koju zanima slaba ironija, autoironija. Subjekta zanima ljubavnički
petrarkizam, umnožak ljubavnica, humora, erosa tijela, a tijelo pamti i pohranjuje, ali ne
uspoređuje te nastavlja dalje „ljubiti“.
24. Drugomedijski upisi u poeziji Milorada Stojevića. U svoju poeziju uvodi likovnost i to
preko vizualnog pjesništva, a početkom devedesetih javlja se i doslovnom likovnom
izložbom. Tekst = Izvedba (glazba + likovnost)
25. Kako ratni kontekst početka 90-ih godina 20. st. utječe na poeziju Zvonimira
Mrkonjića? 1991. Mrkonjić piše pjesme u prozi pod nazivom Put u Dalj. Vidljivo je kako
jezično osvješćuje rasterećenje, kao što je vidljiva konotativnost frazema i referenci koje
se pojavljuju u vijestima o događajima na ratištu- unatoč svemu, ne odustaje od pisanja
poezije.
26. U koji se žanr u ratnim 90-ima pre/do/kodiraju Slavko Jendričko, Branko Maleš i
Branko Čegec? U žanr atipičnih kolumni.
27. Vizualne i auditivne izvedbe subjektiviteta u poeziji Marijane Radmilović. Ona u
svojoj poeziji uspostavlja pokrete u odnosima grada, ulice, kože i usana, javljaju se likovi
spavača, sanjača, opisuje prolaženje kroz ne/san i obratno, osim takvih vizualnih izvedbi
prisutne su i auditivne u okviru bluesa, bluesne strukture.
Vizualizacija subjektne geste raspoznaje se kao rasprostiranje, a obavlja se partiturizacija
vremenske dimenzije. Gluha poezija – nerada uporaba zvuka, bešumnost. Plest =
generator naznačenog zauzimanja/ gubljenja prostora.
28. Tri neoegzistencijalističke zbirke iz 90-ih godina 20.st. (navesti i autore). Marijana
Radmilović, zbirka Portreti nepoznatih žena, 1998., Zvonko Maković, zbirka Prah, 1992.,
Točka bijega, 1990. Branko Čegec, Ekrani praznine, 1992.,Kornelija Pandžić, Čuvari
praga, 1992., Tvrtko Vuković, Slijeganje ramenima

29. Poetološko-stilski polilog poezije trećeg milenija – navesti modele i predstavnike.

Početak trećeg tisućljeća bitno projicira i krugovašku slikovitost zanesene intime Mađera,
i razlogovašku zabrinutost Stamaća, Ganze, Petraka, kasne fenomenologinje Sonje
Manojlović, faze jezičnog iskustva Jasve Melvinger, Makovića, Jandričeka, Stojanovića,
Rogića, Vladovića, Maleša(…), uz kvorumaške nove pretrage Bagića, Mićanovića,
Mićanovića, Zorice Radaković, metafizičke Maje Gjerek, intermedijalna Zvjezdana
Bubnjar, „školski“ egzistencijalističle Teje Gikić, neotradicionalist Tihomira
Dunđerovića.
Cvjetko Milanja, Doba razlika, Zagreb, 1991. (samo uvodni esej Skica moguće tipologije
poratnog hrvatskog pjesništva + pripadajuće bilješke iza tog teksta)

1. Koja dihotomija karakterizira djelovanje autora okupljenih oko časopisa

Pitanja?
Na prvome mjestu je shvaćanje jezika u njegovoj proizvodnoj biti, koji postulat,
gotovo kao horizont djelovanja, implicira i deridijanski zabačaj logocentrizma i
pripadajuće mu zapadnjačke metafizike, te primat označitelja i bodrijarovske teze o
razmjenskoj i uporabnoj vrijednosti jezika i solerovsko-kristevsku označiteljsku
materijalističku praksu, kao i lakanovsko čitanje Freuda – diskurs
podsvjesnog/nesvjesnog. Jezik postaje predmetom, sam jezik kao struktura
„sadržajem“ je pjesme.
Drugi temeljni postulat je demontaža tradicije i dekonstrukcija književnosti. Riječ je o
defunkcionalizaciji umjetnosti kao tehnologije spasa i književnosti kao prosvjetiteljske
matrice. Čovjeku se pristupa kao homo faberu u svojoj trošivoj dimenziji. Umjesto
idealizirane slike svijeta i čovjeka u prvi se plan nadaje praksa, proizvodnja. Pomak
čovjeka na plan strukture.

2. Kakvo shvaćanje jezika afirmira časopis Pitanja?

Jezik se shvaća u njegovoj proizvodnoj biti kao horizont djelovanja. Jezik postaje
predmetom, sam jezik kao struktura „sadržajem“ je pjesme.

3. Odnos prema tradiciji i pisanju u poeziji Branimira Bošnjaka i Ivana Rogića

Nehajeva?
Umjesto idealizirane slike čovjeka i svijeta u prvi se plan nadaje praksa, proizvodnja.
Akcent je više na funkcioniranju pjesme, a ne samozadanosti, koja legitimira
samorazumljivošću, operira se semiotički ispražnjenjim i istrošenim „krpicama“
svakodnevlja (B. Bošnjak). Rogić uvodi novu jezičnu erotsko-seksualnu izražajnu
mogućnost tjelesnosti (tjelesnost tema i tjelesnost „stila“)

4. Kako se mijenja status subjekta u hrvatskoj postmodernističkoj poeziji?

Subjekt nastupa s pozicije cjeline, ili bar zamisli cjeline, i traži uspostavljanje i
mogućnost dijaloga. On je u svojemu metafizičkomu, društvenomu, subjektivističkom
identitetu-idealitetu, i uime te svoje punine/cjeline suprotstavlja se Monolitu i njegovu
monologu/diktatu.

5. Objasnite sintagmu diseminirani diskurs.

S pomoću strukturalističkog tekstualizma i nomenklatura uspostavlja se diseminirani
diskurs koji barata krhotinama jezika „smisla“, koji montira tekst. On naznačuje krizu
zapadnoeuropskocentrističkoga fono-logocentrizma i pripadajuće metafizike,
propitkujući na tragu obrata granice jezikovanja unutar materijalističke teorije
označitelja.
 6. Disperzivnost suvremenoga hrvatskoga pjesništva (navesti sve značajke koje mu
pridaje C. Milanja)
Značjake su svijest o jeziku kao predmetu, svijest o njegovoj znakovnosti, svijest o
strukturi, - književnost kao semiozis – svijest o fragmentiziranoj i rasparceliziranoj
„slici svijeta“, svijest o scijentifikaciji i prevlasti mass-medija koji i umjetnosti i životu
nameću svoju strukturalnu matricu, svijest o decentraliziranosti subjekta (kao
psihoanalitičke činjenice, što je kurcijalni argument na stari te pozicije) te se u skladu
s tim posao pjesničke prakse sastoji u generiranju teksta iz gotovih „ostataka“ unutar
epistemološke slike i antropološke pozicije. Gotovo nasuprot tomu stratificira se
pozicija koja po svojemu metafizičkomu-transcedencijskom propnju želi biti „iznad“,
pa ako prvoj prijete pragmatička „ništavnost“ i „nerelevantnost“, drugoj još više prijeti
zamka ideologizacije koja o ontičkom statusu propitkuje izvan kategorije povijesnosti.

7. Glazba, likovnost, film i književnost u 80-im godinama 20.st.

Osamdesete godine su doba prevlasti mass-medija, video-kulture, razumljivo je da te
pojave svoje strukturalne matrice nameću i ostalim medijima – književnosti, glazbi,
slikarstvu, s ponovnim vraćanjem sadržaju, ne-konceptnosti. U glazbi je evidentna
represija elektronike (hibridi popa, funka, etno-kompilacije, diktirane diskografskim,
tržišnim prohtjevima) popraćen atletsko-tjelesnim uličnim plesnim „teatrom“ (break-
dance). U likovnosti uočljiv je povratak pikturalnosti i sadržajnosti s prepoznatljivim
„pozajmicama“ iz likovno-povijesnog skladišta. U književnosti zaokret k
događajnosti, naraciji, fabularnosti; stvarnosna, iskustvena proza, empirizam,
žanrovska briga dovodi do „novog realizma“, „superproze“, „programskih“ tekstova,
odnosno književne mimikrije i eklektičke uporabe svih raspoloživih modela
književnih postupaka, mikstura i koktel. U filmu – povratak strip-materijalu, velikoj
citatologiji. Sve to zajedno čini slow-motion osamdesetih.
8. Semiotička modelativna matrica – kontekst pojavljivanja i značajke
Poslije gramatološkoga obrata u hrvatskoj poeziji (otkriće i iskustvo strukturalne
lingvistike i antropologije, koja su otkrića imala značajnu reperkusiju i antropologije,
koja su otkrića imala značajnu reperkusiju i na ostalu duhovnu, prirodnoznanstvenu i
općenito teorijsku misao) sve se više instauira i prevladava semiotička modelativna
matrica. Njoj su pogodovali vanjski razlozi, drugačiji status književnosti u drugoj
polovici 20. stoljeća. Književnost više ne gaji iluziju o književnosti kao univerzalnoj
epistemi, nego je svedena na svoje granice, a njezine prvotne funkcije preuzimaju
drugi oblici društvena i kulturna života ili specijalizirane znanosti. Semiotički model
ne problematizira odnos prema sadržaju nego ima posve drugačiji odnos i svijest o
jeziku. Model posjeduje metatekstualnu, metajezičnu orijentaciju, s implicitnom
intertekstualnošću.

Zvonimir Mrkonjić, Suvremeno hrvatsko pjesništvo (RAZDIOBA), Zagreb, 2009.

9. Pjesništvo iskustva prostora – značajke dihotomnih modaliteta i pet predstavnika

 Pjesništvo iskustva prostora izvire iz refleksa orijentacije u konkretnoj objektivnosti
vanjskog svijeta koji se mnogo neposrednije nameće od doživljaja objektivnosti
egzistencije i jezika.
Pjesništvo iskustva prostora dijeli se na sredozemno i kopneno.
Sredozemni osjećaj zemlje uvjetovan je dubinskim iskustvom izrazito nazočnih
prirodnih počela, iz zrenja te nazočnosti rodila se i grčka filozofija pa je njime
nadahnuto pjesništvo naklonjeno apstrakciji i meditaciji.
Predstavnici sredozemnog: Kaštelan, Parun, Pupačić, Cvitan, Koroman
Sjevenjački kopneni osjećaj određen je prevlašću neposredne ćutilne percepcije
zemaljskih datosti nad sklonošću prema njihovim uopćavanjem. Sjevernjaci streme
plahovitosti nebeske vatre. Predstavnici kopnenog: Ivšić, Slavko Mađer, Miroslav
Mađer, Šnajder, Pavlović, Tomičić
Južni krajolik (sredozemni) mnogo agresivnije zaokuplja osjetila.
Sredozemni osjećaj zemlje uvjetovan je dubinskim iskustvom izrazito nazočnih
prirodnih počela, te je pjesništvo naklonjeno apstrakciji i meditaciji. Južnjačko
shvaćanje riječi čini da je u svom naravnom metafizičkom nagnuću zasjenjeno
istočnim grijehom pojma i lako uvjerenošću da se baratajući riječima samim time
barata i idejama, odnosno obrascima nekog predodređenog formalnog sklada.
Obje su varijante slične po nekim značajkama, nalaze svoj najpuniji doseg u određenju
neke predindividualne svijesti, pjesnički subjekt definiran je opažanjem i glasom neke
kolektivne svijesti u kojoj se buđenje pjesničkog iskustva povijesno ocrtava kao
svojevrsna protusudbina.Sve viđeno najprije je znamen pa tek onda oblik, stvarno je
podređeno strogoj formalizaciji tragičnim osjećajem koji se više ili manje rasvjetljuje
prodorom čulnih promišljaja.
10. Pjesništvo iskustva egzistencije – značajke i pet predstavnika
Pjesnici su uveli nužnost da istražujući vlastiti pojam društveno zbiljskog, obrnu tezu
pjesničke spontanosti te se na temelju nekog u biti kritičkog nadahnuća okrenu protiv
neprijepornosti svih datosti (pjesničke) egzistencije. Osobni jezik egzistencijalnog
pitanja javit će se prodorom negativnog iskustva u dotada nenarušeni ideal
intenzivnosti i punoće estetskog sadržaja. Prazina i sama postaje jezik – prostor
tematiziran koliko i naznačen kao međudogađanje, koji bitno sudjeluje u razdiobi
značenja. Vrijeme je tek lokalna pojava, učinak subjektova nastojanja da neprovidnost
uzme do znanja kao jasnost egzistencijalnog samozrenja. Umjesto tradicionalnog
pjesničkog subjekta koji se raščinja u lucidnosti analize kao što uprizoruje pjesma,
nastupa rezoner, pomirbena funkcija između kontemplativnog angažmana i zbiljskog
neupuštanja, koji se udaljava od problematike funkcioniranja pjesničkog čina da bi
iskazivao jedino sebe kao neko općenito povijesno gledište.
Pjesništvo je s više ili manje pažnje odražavalo konvencionalni gradski ili prirodni
krajolik, ne nalazeći u njemu nikakvih maštovitih uporišta, u njegovih se nastavljača
taj krajolik naglo apokaliptički prazni i ogoljuje. Osnovni oblik zemaljsko prizora
postaje pustoš, tipično mjesto metafizički apsolutizirane egzistencijalne kušnje, a bića
koja takav svijet nastavljaju jednako su iskorijenjena i pustošna.
Predstavnici: Dubravko Horvatić, Mate Ganza, Ante Stamać, Antun Šoljan, Vlado
Gotovac
 11. Pjesništvo iskustva jezika – značajke i pet predstavnika
Pjesnik ne reproducira samo po sebi razumljivo nego je njime tek stavljen u pitanje.
Zatočen je u polje opće uporabe i šutnje jezika s onu stranu njegove praktično
komunikativne datosti, pjesnik nalazi svoju mogućnost u pokušaju da s pomoću
elemenata koji su zajedničko vlasništvo pokuša uvući svoj nijemi jezik koji se opire
dostatnosti njegove namjere. Subjekt iskustveno ustanovljuje obzor svog rasredištenja
i pjesničke činjenice svoje univerzalnosti, tekstovne. Subjekt pisanja individualizira se
tek opiranjem rasulu, obrat doživljaja jezičnog negativiteta u pozitivnost pisanja
rekonstruira individuuma na razini problema organizacije teksta. Tekst uprizoruje
tragove njegove dinamičke osobnosti u supstanciji svojstvenog totaliteta. Jezik se
potvrđuje kao supstancija postojećeg, raščlanjena gestama čovjekova prisustvovanja u
svemu što se ispisuje kao naš svijet.
Predstavnici: Radovan Ivšić, Boro Pavlović, Zvonimir Golob, Ivan Slamnig, Josip
Stošić

PROZA

KOLOKVIJSKA LITERATURA

1. Sablić Tomić Helena/Rem, Goran: Hrvatska suvremena književnost, Osijek, 2008.

(proza)
2. Cvjetko Milanja, Hrvatski roman 1945.–1990., Zavod za znanost o književnosti
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1996.
3. Jagna Pogačnik, Hrvatska proza na početku novoga stoljeća, Riječi, 1–3, Sisak,
2008., str. 1-12.

KOLOKVIJSKA PITANJA

Sablić Tomić Helena/Rem, Goran: Hrvatska suvremena književnost, Osijek, 2008. (proza)

1. Početak suvremene hrvatske književnosti – I. Frangeš, D. Jelčić, A. Stamać

Prema Frangešu, suvremena književnost straje od 1948. do danas. Jelčić pod oznakom
suvremena književnost podrazumijeva razdoblje od 1950. imenujući ga drugom
modernom (sastoji se od dva naraštaja književnika – krugovaša i razlogaša), pa do
1971. kada se raspada njihova poetika. Razdoblje od 1971. do danas Jelčić određuje
razdobljem postmoderne. Ante Stamać ističe kako je suvremena književnost razdoblje
od prvog svjetskog rata do danas, a podijeljeno je u 4 razdoblja (1918-1928, 1929-
1950, 1951-1967, 1967-1991).

2. Početak suvremene hrvatske književnosti – H. Sablić Tomić-G. Rem (70-e, 80-e,

90-e)
Kategoriju suvremene hrvatske književnosti određuju razdobljem od 1968. do 2007. U
70-im politički su se događaju osjetili i u književnosti. Prestaju izlaziti časopisi Kolo,
Kritika i Hrvatski tjednik, ukinuta je Matica hrvatska. Javljaju se hrvatski borgesovci
(okretanje književnosti samoj sebi, fantastika). U 80-im, točnije 1985. počinje izlaziti
časopis Quorum postmoderne svijesti te s jakim intertekstualnim i intermedijalnim
 sastavnicama. 90-e godine ispisivale su otiske izvanknjiževnih događaja (Domovinski
rat, priznanje suverenosti Hrvatske).

3. Autobiografski diskurs u 90-ima

U autobiografiji se oblikuju sve promjene u socijalnoj, političkoj i kulturnoj zbilji kao
osobno iskustvo subjekta autobiografskog diskursa. Pisanje u prvom licu
egzistencijalni je imperativ s nakanom oblikovanja tekstualne virtualne stvarnosti koja
pojedinca štiti od ratne sadašnjosti.

4. Suvremena hrvatska ženska proza iz kritičarske perspektive (koji hrvatski

kritičari pišu i kako)
Kritičar Veselko Tenžera naglašava osobnu vjeru u ženski glas koji se javlja usuprot
socijalnim, moralnim i kulturološkim normama (npr. tekstovi Slavenke Drakulić za
koje Tenžera kaže kako su oštri i ironijski zbog njezine nesređene obiteljske situacije).
Kritičar Igor Mandić oštro je komentirao žensku prozu zamjerajući joj pretjeranu
stilsku razvedenost i žensku banalnost naracije. Zdravko Zima kritizira žensku
književnost detaljnim i deskriptivnim stilom ne želeći se previše agresivno upletati u
problematiziranje ženskog identiteta u tekstu. Kritičar Velimir Visković izraziti je fan
ženskog teksta, a pažnju mu privlače perspektive ženskog pripovijedanja, odnos prema
ideologiji, zbilji i vlastitoj seksualnosti.

5. Suvremena hrvatska ženska proza iz književnoteorijske i književnopovijesne

perspektive (koji teoretičari i književni povjesničari pišu i kako)
Vladimir Biti prvi ukazuje na niz značajnih teorijskih rasprava u analiziranju ženskog
diskursa kroz koje se ocrtavaju problemi konstituiranja subjekta i identiteta (tijela i
teksta). Milovan Tatarin detaljno i deskriptivno razotkriva ulogu i mjesto žene u
starijoj hrvatskoj književnosti. Pozornost je usmjerio srednjovjekovnoj etičkoj
koncepciji koja ženu promatra kao požudno biće čije je tijelo izvor zla. Od književnih
povjesničara o ženskoj književnosti pišu i Stanko Lasić (o Mariji Jurić Zagorki),
Krešimir Nemec (naratološke osobine ženskih romana), Cvjetko Milanja (poetske,
diskurzivne prakse ženskog teksta), Vinko Brešić (o ženskim autobiografijama) i
Pavao Pavličić (prostor i granice egzistencije ženskih likova u književnosti i izvan
nje).

6. Koji su kulturološki važni projekti afirmirali recepciju ženske literature?

(časopisni, knjigovni, dnevnički)
Tri tematska časopisa (Republika, Treća, Kolo), dvije knjige (Dunja Detoni Dujmić
„Ljepša polovica književnosti“ i Andrea Zlatar „Tekst, tijelo, trauma – ogledi o
suvremenoj ženskoj prozi“) i jedan dnevnik („Dnevnik“ Dragojle Jarnević).

7. Časopisi o ženskom pismu

Republika (1983. o specifičnosti ženske perspektive pripovijedanja u odnosu na
mušku), Treća (1998. teorijska promišljanja, posebno unutar teorije identiteta i
kulturalnih teorija devedesetih godina) i Kolo (2001. tekstovi okupljeni oko teme
 Žena, povijest, književnost – povijesno, teorijsko i kritičko mišljenje o hrvatskoj
ženskoj književnosti).

8. Knjige o ženskom pismu

Prvu panoramu književnopovijesnih ogleda o djelima iz korpusa ženske književnosti
19. i 20. stoljeća napisala je Dunja Detoni Dujmić naslovivši je Ljepša polovica
književnosti (1998.) – 30-ak portreta hrvatskih književnica, utvrđivanje različitosti
ženskog teksta.. Druga je knjiga Andree Zlatar Tekst, tijelo, trauma – ogledi o
suvremenoj ženskoj prozi (2004.) u kojoj piše o poetičkim osobinama suvremene
hrvatske ženske književnosti paradigmatskih autorica te sintetskih pristupa tekstovima
u kojima se prepoznaju različiti tipovi iskazivanja ženske subjektivnosti.

9. Dnevnik Dragojle Jarnević

Autorica je svjesna javne pozicije svoga dnevnika. On je trebao biti prikaz političke,
društvene, moralne privatne i intimne zbilje u razdoblju hrvatskog romantizma.
Istovremeno, njezin dnevnik je i diskurzivna intima prepuna strepnje, tuge,
usamljeničkog života. Dnevnik se može čitati i kao socijalna reportaža, političko-
didaktički tekst, kao prostor samoočuvanja egzistencijalnog te kao intimni autoportret
duhovno i tjelesno nezavisne žene.

10. Iskustvo egzila u ženskoj prozi

U posljednjem desetljeću prošlog stoljeća u korpusu hrvatske ženske književnosti
javlja se pozicija subjekta u egzilu. Primjer je roman Dubravke Ugrešić Ministarstvo
boli. U romanu je riječ o propitivanju i rasapu identitera u prostorima egzila. Identitet
kao osnova tranzicije miješa se s naglašenim toposima nostalgije koja kroz
individualno sjećanje nastoji nadvladati stereotipe kolektivnog pamćenja. Dubravka
Ugrešić diskretno je naznačila kako nakon ratnih 90-ih zaborav može biti mogućnost,
povratak na staro označava smrt, a ostanak u egzilu poraz.

11. Generička obilježja kratke priče (W. Hollerer, R. J. Kilchenmann, A. H. Jaffe i

V. Scott, K. Nemec)
Osnovno obilježje fabule kratke priče je njezina otvorenost prema radnji koja se gradi
na pojedinačnom, a sama se priča nesređeno, arabeskno i munjevito oblikuje.
Walter Hollerer razlikuje 3 tipa kratke priče: kratka priča trenutka, arabeskna kratka
priča i kratka priča uzbuđenja i promjene.
R. J. Kilchenmann smatra da kratka priča treba prikazivati dio istrgnut iz života, jednu
situaciju s nepravilnim i ekstremno subjektivnim pripovjednim vremenom.
Adrian H. Jaffe i Virgil Scott smatraju kako u središtu svake kratke priče mora stajati
incident, a karakteri moraju biti jasno i plastično ocrtani postupcima koji su
motivirani, prolazni s očiglednim vezama.
Krešimir Nemec ističe njezinu usmjerenost na stanje koje je u fokusu. Njezin je
fabularni tijek nezavršen i nezaključen. Radnja kratke priče je bez početka i bez kraja,
upućuje na nepromjenjivost, odnosno stalno ponavljanje životnih situacija.
12. Razlikovna obilježja novele i kratke priče
NOVELA: kratka prozna forma, linearna radnja, logičko povezivanje događaja,
sukcesivno pripovijedanje, jasno izgrađeni likovi, objektivnost u pripovijedanju,
zatvorenost – poanta
KRATKA PRIČA: kratki prozni oblik, plošna, isprepletena struktura, nelogično
izdvojeni opisani događaji, montaža, kalemljenje, naznake likova, subjektivnost,
otvoren kraj – začudni efekt.

13. Koncepcija časopisa Quorum

Časopis Quorum (časopis za književnost) sadrži osim književnih cjelina i stalne
blokove o filmu, glazbi, stripu, likovnosti, prevode se recentni tekstovi iz teorije
književnosti i ostalih umjetnosti te se poseban naglasak stavlja na prijevode
suvremenih europskih i američkih književnika. Quorum treba promatrati kao
kulturalni projekt koji književni tekst promatra kao intermedijalni prostor.

14. Obilježja poetike quorumaške proze 80-ih

Ironijski odmak prema svakodnevlju, fragmentarni zapis koji je rezultat kratkog
proznog izraza. Fragmentarni odnos prema zbilji iskazan je i otvorenošću početka i
završetka priče, sklonošću in medias res, krajnji začuđujući efekt, opterećenost
diskursa figurama kao što su paradoks, ironija, hiperbola, elipsa, metafora,
metonimija, poredba. Javlja se i autorov autoreferencijalni upis u tekst, infantilizam
kao svjetonazorna pozicija, jednoličnost egzistencije, intertekstualnost,
intermedijalnost. Likovi su ili groteksni pojedinci obilježeni beskorisnim poslom ili su
to samo naznačeni pripadnici ulice. Itd...

15. Predstavnici quorumaške proze

Damir Miloš, Edo Budiša, Stanislav Habjan, Carmen Klein, Eduard Popović, Ljiljana
Domić, Vesna Biga, Stjepan Čuić, Drago Kekanović, Dubravka Ugrešić, Pavao
Pavličić, Goran Tribuson; Josip Cventić, Irena Lukšić, Dražena Mazura, Davor
Slamnig, Miro Gavran.

16. Književna kritika quorumaškog fikcionalnog pisma

Književni kritičari sami su bili autori i međusobno su čitali objelodanjeno onih drugih
(Matanović, Bagić, Čegec, Rem, Tatarin). Željeli su prikazati teorijsku osvještenost
prozaika mlađeg naraštaja. Književne kritike imaju edukativni karakter o čemu govori
knjiga "Četiri dimenzije sumnje" koja je pregled tadašnjeg senzibiliteta čitateljske
publike kao i izvorište napomena o teorijskim predlošcima kritičarskog promišljanja
17. Hrvatska teorijska recepcija autobiografske proze – tri naslova
Mirna Velčić Otisak priče, Vinko Brešić Autobiografija hrvatskih pisaca i Andrea
Zlatar Autobiografija u Hrvatskoj.

18. Tipologija autobiografskoga diskursa suvremene hrvatske književnosti –

značajke svakoga tipa i predstavnici
 Autobiografski diskurs suvremene hrvatske književnosti može se usustaviti kroz dva
tipa autobiografskog diskursa:
1. esejističko-refleksivni tip: dokumentaristička strategija oblikovanja, praćenje i
komentiranje bitnih događaja, nizak stupanj literarizacije diskursa kojom se legitimira
osobno iskustvo socijalne, političke i kulturne zbilje. Predstavnici: Andrea Zlatar,
Goran Rem, Julijana Matanović, Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Miljenko
Jergović.
2. pripovjedni tip: narativna strategija oblikovanja, naglašavanje personalnosti autora,
njegovih zapažanja, komentara o društvenom, privatnom i intimnom prostoru, iskreno
i istinito, prisjećajuće pripovijedanje (autobiografska proza, dnevnici, memoari i
pisma). Predstavnici: Višnja Stahuljak, Pavao Pavličić, Marina Kovačević, Alenka
Mirković, Željka Čorak, Boris Maruna, Goran Tribuson, Ratko Cvetnić.

Cvjetko Milanja, Hrvatski roman 1945.–1990., Zavod za znanost o književnosti

Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1996.

19. Strukturalistički tip romana – značajke

Koncept proze, i implicitni i eksplicitne, ne odriče se potpuno relacije umjetnost-
stvarnost, književnost-društvo, pa u skladu s tim, nekonformističkog, komentara
stvarnosti. Proza je uglavnom preokupirana čovjekovim gubitništvom, bankrotom
ideala, deziluzijom. Preslikava se matrica arkadijnosti, traži se promjena, avantura, a
svojim strukturalnim rasredištenjem radi se na demontiranosti i kada je riječ o
instanciji subjekta (Ja) i kada je riječ o tehničkoj razini, riječ o jeziku u užem smislu
riječi. Takav je model proze poznat pod nazivom „proza u trapericama“

20. Zbilja i lik u romanima Mirisi, zlato i tamjan S. Novaka i Luka A. Šoljana

Ponovno vraćanje individuumu, odnosno čovjeku kao generičkomu, a ne samo kao

društvenome biću, ali ne više u egzistencijalističkome habitusu, nego kao antijunaku
koji rezignantno promatra život kušajući shvatiti promjenu i u sebi i u društvu. S jedne
strane ti su romani mimetički u onom sloju koji problematizira društvenu stvarnost u
njezinu ideologiziranu aspektu, pa im privatna, individualna sudbina s iskustvom
izgubljenih iluzija služi ne samo kao svođenje vlastita računa, nego i kao spoznaja o
cijeloj jednoj generaciji određenoga povijesnog segmenta i prepoznative prostorno-
društvene stratifikacije. Pojedinačne sudbine su kronotopske generalizacije.
Pripovjedna tehnika kojom se to postiže jest esejizacija diskurza. Glavni junak
procesom vlastite ekologizacije, gubljenjem iluzija nudi alegorijsku priču o otuđenju
čovjeka. Romani su većim dijelom alegorijski i upravo im mimetičnost predmetnog
sloja u semantičkom smislu služi kao inicijalno znakovno polje.

21. Model proze u trapericama – značajke i predstavnici

Pripovjedač je najčešće glavni lik, sa sobom nosi sve kodove koji ga određuju, od
socijalnih ( opozicija mi/klapa spram svijeta odraslih), jezičnih i kulturnih. Na planu
jezika dogodila se prava revolucija, u nijekanju kanoniziranog jezičnog standarda kao
 i književnosti regionalizma u korist žargona, slenga, jezika ulice i govornog jezika
uopće. Temelji se na filozofiji kontrakulture, andergraunda, otpadništva, akradijnosti,
romaneskna svijest toga modela upućuje na razini predmetnoga sloja na male
mikrocjeline, neaktivne i statične s infantiliziranim likovima koji „iznutra“ niječu bilo
kakvo psihologiziranje, pa su prisiljeni na dinamične motive putovanja kako bi
„ispunili“ radnju romana.
Predstavnici: Kvesić, Majdak, Pavličić

22. Borhesovski tip suvremene hrvatske proze – značajke i predstavnici

Hrvatski fantastičari uzimaju borhesovski koncept proze, on se odnosi na
fundamentalnu „figuru“ borheskovskog koncepta književnosti. Riječ je o
premještanju strategije s junaka na događaj, scenu. To je dokaz razvlašćenja subjekta
pa jamačno i povijesnog subjekta. Odatle strukturalne „posljedice“ raspada
kontinualnosti, od kompozicijske do teporalne, ukidanje teleologičnosti, prostorno-
vremenske kauzalnosti te logičnosti pa sve do multiplikacije identiteta. Uvode se
postupci magični realizam, čudesno stvarno i fantastična književnost. Takav tip proze
nude Goran Tribuson, Pavao Pavličić.

23. Bulgakovljevsko-kafkijanski tip suvremene hrvatske proze – značajke i

predstavnici
Stjepan Čuić (Staljinova slika i druge priče), Dubravko Jelčič (Okus mesa), u oba se
pisca mogu prepoznati stvarnosni elementi , stvarna ambijentalna stratifikacija i
topografija, aluzije na političku zbilju i mehanizme vlasti, ali oni posjeduju i
fantastičku razinu. Prostorna stratifikacija služi isticanju univerzalija, npr.
ravnodušnost prema humanim vrijednostima. Isključena je psihologizacija lika te je
svedena na društvenu razinu. Likove prati određena fantastičnost zbivanja, što tekstu
odaruje „simbolizacijsku tenziju“ koja je interpretativna šifra hiperbolizacija.
Karakteristično je oslanjanje na europsku književnu tradiciju.

24. Nietzscheova tipologija povijesne konceptualizacije

Nietze razlikuje monumentalističko poimanje povijesti kao idealističko tumačenje jer
na povijest gleda kao na niz velikih djela kojih su reprezentanti markantne ličnosti te
ima sklonost patetičnosti. Takvu je konceptu imanentna idealizacija i uzoritost, emfaza
i pedagoški impetus, također „selekcijsko“ uljepšavanje, budući da mora služiti kao
uzorit model i u ćudorednom i u nacionalnom i u političkom smislu i u identifikaciji.
Druga je koncepcija povijesti antikvarna, uzima sav fundus tradicije kao vrijednost,
jamačno je karakterizirana sentimentalnošću. Odupire se svojim relativizmom
autoritarnoj slici svijeta i stroge hijerarhije prve koncepcije. Treća kritička koncepcija
je u službi života, sadašnjosti i budućnosti. U hrvatskoj romanesknoj praski od Šenoe
do Fabrija nalazimo ponešto od svake ove Nietzscheove tipologije.
25. Fabrijev koncept novopovijesnog romana
Odnos prema povijesti – figura rakova koraka unatrag – nije u Fabrija ni
monumentalistički ni afektivno kritički usmjeren, a na račun pozitivističko-
modernističkog boljitka groteskno se poigrava „zadanim“ postponiranjem. Ipak,
moglo bi se reći da to kretanje od natrag prema naprijed potvrđuje slijed i koncepciju
razvoja samo obratnim smjerom. Tim modusom je ona ironizirana, ali nije
dekonstruirana i zanijekana kao takva, kao u Borgesa. Međutim, kroz tu ironizaciju
nazire se i novi odnos prema povijesti, odnos koji se protivi strogoj kronološkoj
uvjerljivosti i reacionalizaciji, i iz njih izvedene vrijednosti. Fabrio u svojoj duologiji
doduše konstituira indiferentnu i hladnu vizuru kada je riječ o „faktografskoj“
povijesti. Fabrio ne piše povijesni roman, nego roman o povijesti. Takva strategija
omogućila je autoru toleranciju, osjećaj za drugo/različito, čime je izbjegnut krajnji
subjektivizam, karakterističan za roman 20. Stoljeća, premda je pripovjedač
superioran i u metapoziciji, pače i u metaliterarnom razbijanju učinka iluzije, ponegdje
sve dotle da se izjednačuje s građanskim autorom, te u obraćanju čitatelju slično
pikaresknom modelu romana.

26. Araličin koncept novopovijesnog romana

„Figura“ moralnosti je središnja silnica, pa joj povijest služi samo kao jedan od
rekvizita „dekoracije“ koji zgušnjuje iskustvo, spaja ga, generirajući poruku. Za njega
u doslovnom smislu vrijedi teza da historija „ponovno upisuje vrijeme priče u vrijeme
univerzuma“. Araličini likovi tvoreni su tako da se „moralna“ djelatnost poima kao
odnos partikulariteta spram generičke općenitosti, s tim da je nositelj druge neka
određena društvena zajednica. Pokušaji nadilaženja krutih, konzerviranih, različitim
ideologijskim sferama „skrenutih“ društvenih generičkih općenitosti, to jest
normativa. U toje se krije činjenica da je u Aralice pretpostavljena ideja moralnosti,
odnosno struktura moralnosti: roman i „iznutra“ iz romaneskne svijesti i „izvana“ iz
pozicije čitatelja, kao sjećanja ljudske povijesti, kao samosvijest „uzdiže“ i pojedinca i
rod. Kategorija katarze etička je kategorija.
27. Značajke autobiografskog romana na primjeru romana Irene Vrkljan Svila,
škare

Reducirano na temeljne motive, riječ je o prijeporu ideje obitelji, braka, slobode,

individualnosti, intelektualnoga i umjetničkoga radi. Romani proizlaze iz ženskoga
pisma, iz slaba subjekta, iz slabe misli, što znači da se romani ne napajaju velikim
pričama povijesti i povijesnom sjećanju, nego na doslovnomu osobnom sjećanju-
životu i svakodnevnim „beznačajnostima“. Takav tip romana gnoseološki orijentiran,
nužno integrira esejističke pasaže, koji su sociološki i psihoanalitički impostirani.
Izjenačava se sudbina romanesknoga lika s privatnom sudbinom, iz čega proizlazi
kategorija vjerodostojnosti. Ontologija se svodi na generičko biće žene kao takve, u
kojemu slučaju je povijesna zgoda, historija, zapostavljena na račun privatne generičke
općosti, pa to na planu romaneskne izvedbe prijeti stereotipičnostima. Vrkljanina je
 duologija slaba u dvostrukom smislu: načelno iz pozicije subjekta, a unutar toga iz
pozicije „slaba“ ženskoga, nefeminističkoga subjekta. Ne crpi se građa iz
auto/biografije.

28. Romaneskna strategija Dalibora Cvitana

Cvitan realizira relacije Unutarnje-Izvanjsko, Subjekt- Drugi, Isto-Razlika. U
temeljnoj dihotomoiji krije se paradoks ili antinomija koju ni Cvitan nije razriješio.
Cvitanovi romani gotovo ismijavaju, odnosno ironično su i kritično postavljeni prema
drugima, osobito prema vladavini Drugoga, te se bune protiv modaliteta što ih želi
nametnuti izvanjsko. Cvitanu strategija služi kako bi dekonstruirao i razgolio one
mehanizme društvenog i intimnog sloja koji su generirali različite mitizacije i lažna
lica stvari. Tako se ujedno i razgoljuje slika Drugoga, ostaloga, u čemu nije prijepor.
Cvitan inzistira na razlici i to gotovo do parokszizma.

29. Teorijski roman Damira Miloša

Model karakterizira fragmentarizacija, strukturalno „preslikana“ kratka priča. Te
fragmente autor povezuje asocijativnim nitima, a ove opet provociraju epizode, što
često izaziva efekt zatrpanosti semantičkim krhotinama, što ima svoje opravdanje i
smisao samo u funkciji elaboriranja teze i ideje romana. Fragmentarna igra je prividna
jer je roman strogo konceptualiziran i tezno postavljen, pisan „od natrag“, što se
upravo i vidi na kraju romana Pogled grad kada diskurs fragmenta iskače iz „igre“ i
ulazi u doslovnu eksplikaciju. Svojom idejom i tehnologijom roman se uklapa u
fantastičku tradiciju, samo prefunkcionalizirano ironizacijskim postupkom što ga
eksplicira strukturni aranžman. Paradoks je u eksplicitnosti. Roman jasnije i
radikalnije zacrtava i otkriva pitanje što ga je već davno postavila borhesovska
fantastika i pitanje načelne naravi. Roman implicira vremensko-prostornu konstantu te
znakovno-relacijsku. Daljni paradoks je u tome što je roman određen svojevrsnom
žanrovskom normativnošću, konkretnom detekcijom.

Jagna Pogačnik, Hrvatska proza na početku novoga stoljeća, Riječi, 1–3, Sisak, 2008., str. 1-
12.

30. Značajke proze 2000-ih

U prozi 2000-ih primjetan je odmak od postmodernizma, ali i dalje ne postoji jedan
dominantan prozni model, već prozu obilježava demokratičnost stilova te pluralizam
žanrova i tematskih interesa. Prevladava uglavnom stvarnosna, kritičko-mimetička
proza. 2000. godine prozna dominanta još uvijek je bila kratka priča, ali se zadnjiih
godina javlja procvat romana.
31. FAK
Festival alternativne književnosti pokrenut je u proljeće 2000., a samoukinut krajem
2003. godine. Važnost FAK-a je u potpunoj izmjeni domaće književne scene,
uspostavljanju novih odnosa između pisaca i čitatelja, afirmaciji hrvatske proze
 (osobito u medijima). To je bio festival na kojemu su pisci različitih generacija i
poetika čitali svoja djela, a publika ih je slušala. Književnost FAK-a kao zajednička
poetička odrednica ne postoji, već je riječ o piscima oko FAK-a ili pisacima koji su
čitali na FAK-u. Može se smatrati pokretačem književnih zbivanja, nekakvim
usmenim časopisom za poticanje kulture pisanja, čitanja i slušanja proze na prijelazu
stoljeća. Pisci oko FAK-a označili su odmak od postmodernizma. Jergović, Ferić,
Tomić, Pavičić, Popović, Radaković i dr. nastavili su objavljivati svoja prozna djela i
nakon gašenja FAK-a.

32. Ratni i humoristički roman u 2000-ima (značajke i predstavnici)

Jedan od prvih ratnih romana napisao je Josip Mlakić (Kad magle stanu) u kojemu se
junak nakon rata nalazi u psihijatrijskoj bolnici. Ratna slika sklapa se od fragmenata, a
vrlo vješto prihologizira likove i ocrtava atmosfere rata. U romanu Živi i mrtvi ukazuje
na apsurdnost svakog rata, a miješa žanrove horora i ratnog romana. U romanu Čuvari
mostova radnja je smještena u vrijeme poslije rata. Roman Psi i klaunovi tematizira
vrijeme prije početka rata, a novina je naglašeniji humor. Boris Dežulović napisao je
roman Jebo sad hiljadu dinara koji je crna komedija iz hrvatsko-bošnjačkog rata.
Jedan od važnijih romana u ovome kontekstu je Jeleni na kiši Tarika Kulenovića u
kojemu autor istovremeno piše ratni, postratni, kvartovski i generacijski roman.
Humoristički roman afirmirao je Ante Tomić romanom Što je muškarac bez brkova.
Radnja je smještena u ruralnu zajednicu, a na humorističan je način opisan mentalitet
sela.

33. Žanrovski i urbani roman u 2000-ima (značajke i predstavnici)

Žanrovske romane pišu Jurica Pavičić i Robert Naprta. Pavičićevi su romani Ovce od
gipsa, Nedjeljni neprijatelj, Minuta 88, Crvenkapica socijalni i politički trileri s jasnim
i prepoznatljivim općim mjestima hrvatske zbilje za vrijeme i nakon rata. Robert
Naprta napisao je dva prava trilera Bijela jutra i Marševski korak u kojima se čita
mračnjaštvo hrvatske zbilje, aluzije na stvarne događaje te politika u pozadini. Zbog
toga su to dijelom i politički trileri.
Urbani roman predstavlja Edo Popović. U romanu Izlaz Zagreb jug pozabavio se
mitologijom kvarta (zagrebačke Utrine i tržnica). U knjizi Igrači koja objedinjuje tri
kraća romana riječ je također o generacijskoj i urbano-kvartovskoj poetici koja
objedinjuje napete krimi-obračune i individualne sudbine gubitnika. Ista poetika javlja
se u romanu Oči gdje priču zaokružuje u formu svojevrsnog bildungsromana.

34. Ljubavni roman u 2000-ima (značajke i predstavnici)

Marinko Koščec u romanu To malo pijeska na dlanu izmjenjuje ženske i muške
monologe koji razotkrivaju aspekte njihove ljubavne veze pri čemu se tjeskoba
provlači kao prevladavajuće egzistencijalno stanje junaka. Roman je mješavina
obiteljskog romana, romana o odrastanju, satire hrvatskog društva, ali je ljubavna
priča dominantna. Borivoj Radaković napisao je roman Virusi u kojima ljubavnu priču
ubacuje u priču o malograđanštini i primitivizmu, represiji sustava i lažnosti medija.
Zoran Ferić napisao je jedan od najljepših ljubavnih romana Djeca Patrasa o
 zabranjenoj ljubavi, a kao jedan od glavnih motiva javlja se pedofilija. Krešimir
Pintarić napisao je pravi ljubavni roman Ljubav je sve u kojemu tematizira intimu i
svakodnevicu zajedničkog života mladog i urbanog para.

35. Kvaziautobiografski roman u 2000-ima (značajke i predstavnici)

Stanko Andrić roman Simurg piše autobiografski iz pozicije odraslog pripovjedača.
Roman dobiva obrise Bildungsromana jer pratimo razvoj pripovjedačeva karaktera i
intelektualnih afiniteta – alterniranje književnog i znanstvenog stila. Rujana Jeger u
romanu Darkroom izmjenjuje fragmente sjećanja s fragmentima svakodnevice, a
funkcionira kao autentičan glas jedne generacije. Tatjana Gromača napisala je kratki
roman Crnac koji je građen od fragmenata, zapisa o djetinjstvu, obitelji, siromaštvu i
ratu, ali opisani statično i tmurno.

36. Dokumentarni roman u 2000-ima (značajke i predstavnici)

Daša Drndić piše prozu koja spaja dokumentarizam, fikcije, tehnike kolažiranja te
otvorene strukture. Te je postupke dovela do savršenstva u romanima Leica format i
Sonnenshein. Ona u prozi želi dokumentirati, svjedočiti teme koje se tiču ratova. U
središtu romana je individualna sudbina, ali pričama daje vrlo jasan povijesni kontekst.
Želi da književnost ne bude zabava, već propitivanje univerzalnih tema i intelektualni
angažman.

37. Eskapistički roman u 2000-ima (značajke i predstavnici)

Davor Slamnig napisao je roman Topli zrak u kojemu su fantastičnost i bajkovitost
jednako logičan i „stvaran“ nastavak stvarnosti. Roman je pun izmišljenih bića,
prostora, strojeva i događaja. Slamnigova fantastika funkcionira po pravilima stripa ili
virtualne stvarnosti kompjuterskih igara gdje je riječ o intermedijalnom povezivanju.
U romanu se mogu iščitati ironija i parodija, posebno na jezičnoj razini.

38. „Ženski“ roman u 2000-ima (značajke i predstavnici)

Ženski roman ne nastavlja dionicu „ženskog pisma“ iz osamdesetih, a spisateljice nisu
povezane nikakvim zajedničkim nazivnikom, a povezuje ih tek velika čitanost.
Julijana Matanović u romanima Zašto sam vam lagala i Bilješka o piscu ne iskazuje
feminističku senzibilnost već propituje patrijarhalne odnose. Arijana Čulina u
romanima Što svaka žena triba znat o onin stvarima i Bolje se rodit bez one stvari
nego bez sriće piše o stereotipu plavuše, a djela su prožeta humorom. Odjeke
feminizma može se eventualno prepoznati u romanima Vedrane Rudan Uho, grlo, nož
i Ljubav na posljednji pogled no oni su svedeni na pojednostavljene stereotipe i crno-
bijelu rodnu karakterizaciju. Iako se na prvu čini da se tematiziraju „ženske“ teme,
spisateljice su usmjerenije na rušenje nekih drugih pravila.

39. Globalno-trendovski roman u 2000-ima (značajke i predstavnici)

Odmak od lokalnog ka globalnom događa se kod Jelene Čarije u romanu Klonirana
gdje kao mjesto radnje odabire Hollywood, a bavi se svjetskim temama kloniranjem i
pedofilijom. Tomislav Zajec u romanu Ulaz u crnu kutiju tematizira fenomen reality
 showa, a uočljiv je interes za medijske trendove i njihovo problematiziranje. Roman je
fragmentaran, nekronološki pripovjdan, a funkcionira kao simulacija Big Brothera u
mediju književnosti. Tema Big Brothera s tragičnim aspektima javlja se i u njegovom
romanu Ljudožderi.

40. Žanrovsko određenje Osmog povjerenika Renata Baretića i Dvora od oraha

Miljenka Jergovića
Osmi povjerenik – roman bježi svakom čvršćem žanrovskom određenju i stavljanju u
zajednički kontekst; može se čitati na više razina i u ključu više žanrova. Pisan je s
mnogo razgranatih pripovjednih tokova i žanrovskih preplitanja. Spaja se lijepo i
ružno, arhaično i suvremeno, događa se preokret od grotesknog i odbojnog do
idilično-arkadijskog prostora, a nekoliko se puta preobražava i u političku satiru.
Najdominantnija dionica je istovremeno komična i tragična priča o prijateljstvu.
Dvori od oraha – predstavlja veliku priču svojom temom, strukturom, brojem likova i
epskom raskoši pripovijedanja. Radnja se zbiva na različitim lokacijama na kojima se
odmotava vrpca sudbine unutar jedne obitelji u vremenskom periodu od jednog
stoljeća. Riječ je zapravo o romanesknom modelu: spoju obiteljske kronike ili sage sa
sudbinama pojedinaca koji su povezani s obitelji te naznaka svojevrsnog povijesnog
romana. Javlja se i ludistička gesta u retrospekciji (poglavlja postavljena unatraške, od
petnaestog prema prvom).