„Kandid“

Volter
O PISCU

Kako izgleda životni put čovjeka kojeg je Roland Barthes, jedan

od najuticajnijih proučavatelja književnosti u drugoj polovici
našega stoljeća, naziva posljednjim sretnim pismom? Voltaire je
rođen 1694. godine u Parizu. Pohađao je isusovačku školu Louis-
le-Grand i potom studirao pravo. U dvadesetoj se godini kao
libertinac (naziv kojim se od 17. stoljeća u Francuskoj nazivaju
slobodoumni ljudi koji se protive dogmatskom mišljenju tj. naučnom
stavu ili tvrdnji) kreće pariškim aristokratskskim salonima i
sastavlja epigrame zbog kojih 1717. dospijeva u zatvor.
Tragedijom Edip (1718) postigao je prvi književni uspjeh.
Osmogodišnje razdoblje pariške pjesničke slave, dobrih odnosa s
dvorom i visokim društvom prekinuto je zbog sukoba s vitezom
de Rohanom.Volter u maju 1726. napušta Francusku i odlazi u
Englesku. Trogodišnji boravak u Engleskoj predstavlja
prekretnicu u njegovom životu, a spoznaja o ustroju
liberalnog(slobodoumnog) društva označava početak Voltaireova
filozofskoga djelovanja. Engleska je za njega zemlja vjerske i
političke snošljivosti, rada, slobode mišljenja i zajedničkih
nastojanja za sretnijim životom. Družio se s mnogim uglednicima,
upoznaje filozofske nazore Johna Lockea, Anthonyja A. C.
Shaftesburyja i Isaaca Newtona, književno stvaranje Williama
Shakespearea, Johna Miltona i Alexandera Popea. Svoja je
engleska iskustva i stečene spoznaje oblikovao u Filozofskim ili
engleskim pismima. Knjiga najprije izlazi 1733. u engleskom
prijevodu, a godinu dana potom i u francuskom izvorniku.
Pariški parlament proglašava Filozofska pisma sablažnjivima,
suprotnima religiji i uvažavanju vlasti, i tako se događa jedan od
činova koji će Voltairea, izmedu svih pisaca 18. stoljeća, učiniti
autorom »čija su se djela najčešće našla na lomači, i to kako crkvenoj
tako i svjetovnoj«. Voltaire je ponovno prinuđen napustiti Pariz i
odlazi u Cirey, na imanje svoje prijateljice markize du
Châtelet(markize od Šatlea). U godinama prije novoga progonstva
objavio je nacionalni spjev Henrijadu (1728.), historiografski ogled
Povijest Karla XII. (1731.) i nekoliko Shakespeareom nadahnutih
tragedija, od kojih je najznačajnija Zaira (1732.). Godine
provedene na imanju markize du Châtelet predstavljaju
najplodnije razdoblje Voltaireova stvaranja. Njegova je domaćica
velika poklonica prirodnih znanosti, prevoditeljica Newtona,
vrsna poznavateljica matematike, klasičnih i stranih jezika. U
takvom okruženju raste i Voltaireovo zanimanje za prirodne
znanosti, okrunjeno Elementima Newtonove filozofije (1738.),
filozofsko-znanstvenom raspravom u kojoj vješto i razumljivo
obrazlaže temeljne Newtonove zamisli. Zaokupljen je historijskim
problemima, a njegovo književno stvaranje tih godina obuhvaća,
uz brojne tragedije i komedije, i satirične poeme, među kojima se
izdvaja Monden (1736.), duhovita i provokativna pohvala raskoši
moderne civilizacije. Slavan, čitan i izvođen u kazalištima,
Voltaire se sredinom četrdesetih godina vraća u Pariz gdje postaje
dvorski pjesnik i povjesničar kralja Ljudevita XV. Primaju ga u
Akademiju, objavljuje filozofsku pripovijest Zadig (1747.), piše
libreto za operu Princeza od Navare, ali se teško suzdržava
satiričnih pošalica. Iznova u progonstvu, Voltaire prihvata poziv
prosvijećenoga pruskog vladara Fridrika II. i postaje njegov
duhovni savjetnik i prijatelj. 1752. godine izlazi Mikromegas,
jedna od ponajboljih Voltaireovih pripovijesti. Međutim,
prijateljstvo s Fridrikom II. trajalo je tek tri godine, pa Voltaire
nakon nekoliko sukoba s kraljem nailazi na kratkotrajno
gostoprimstvo u Ženevi, da bi se na kraju 1760, nakon niza
osobnih, političkih i vjerskih razočaranja, smirio u Ferneyu,
vlastitom imanju na granici Švicarske i Francuske. Pedesete i
šezdesete godine predstavljaju filozofski i književno najsnažnijega
Voltairea. Potaknut velikom potresom u Lisabonu 1755. sastavlja
Poemu o nesreći u Lisabonu (1756.), objavljuje Ogled o običajima i
duhu narod (1756.), Raspravu o snošljivosti (1763.), Filozofski
rječnik (1764.) i svoj posljednji roman Naivko (1767.). Piše
mnogobrojne pamflete, prosvjeduje, sarađuje na Enciklopediji,
neumorno se bori za ljudska prava, da bi se naposljetku 10.
februara 1778. trijumfalno vratio u Pariz gdje je 30. maja i umro.

O KANDIDU KAO FILOZOFSKOM ROMANU

Voltaireovi su pripovjedni tekstovi u prozi standardno okupljeni

pod naslovom Romani i pripovijesti . U njima preovladava
autorov postupak da kroz priču provjerava, zagovara ili ismijava
određene filozofske zamisli. Stoga se Voltaireovi pripovjedni
tekstovi pobliže određuju kao filozofski romani ili filozofske
pripovijesti. Nije u njima riječ o opsežnim i teško dokučivim
filozofskim razmatranjima, već o nekoliko filozofskih ideja koje su
pojednostavljeno prikazane u obliku svakidašnjih životnih
naputaka ili mudrih izreka. Izvor tih ideja jest filozofija, ali je,
naravno, književnost pravo mjesto njihove kušnje. Zato se njihovo
potvrđivanje ili osporavanje, budući da su posrijedi romani i
pripovijesti, mora odvijati kao priča. Filozofske zamisli tako
zaživljuju u slijedu zgoda koji je zamišljen kao njihova
maštovita obrada i zabavna književna ilustracija. Maštovita jer je
riječ o zgodama koje se odvijaju u izmišljenom pripovjednom
svijetu, a zabavna jer treba ugoditi onodobnoj publici, odnosno
njezinim čitateljskim navikama. Pisac filozofskoga romana mora,
dakle, voditi računa o činjenici da njegov tekst ovisi o književno-
komunikacijskom kontekstu. Čitateljske su navike najbolji
naputak piscu u kojem se smjeru treba kretati da bi bio čitan. One
mu, na stanovit način, izravno ukazuju na koju se pripovjednu
tradiciju mora osloniti da bi bio zanimljiv i da bi tako udovoljio
osnovnom uvjetu svake pripovjedne komunikacije. Pripovjedni
tekst u kojem se odvija provjera određenih filozofskih zamisli je
zapravo književna činjenica i uveliko je uvjetovan književnim
razdobljem kojem pripada , historijskim razvitkom i položajem
pripovjedne vrste u kojoj je ostvaren , te čitateljskim
očekivanjima.To bi značilo da je Kandid ponajprije roman , a tek
se potom može razgovarati koliko je filozofski.

KNJIŽEVNO-HISTORIJSKA POZADINA ROMANA

Onda se postavlja pitanje šta to književnohistorijsko stoji iza

Kandida? U Volterovo doba roman nije imao onaj položaj
književne vrste kao što ga je zauzeo u 19. stoljeću . Nama je danas
nešto takvo teško razumjeti. Međutim, nova književna vrsta se
teško uspinjala na ljestvici tradicijski priznatih oblika. Branitelji su
bili rijetki, a protivnika je bio popriličan broj. Klasicisti su,
primjerice,u romanu vidjeli nisku književnu vrstu koja je služila
tek neobrazovanom puku za zabavu . Mnogi su ipak bili mišljenja
da roman ne treba prikazati kao posve novu književnu vrstu , već
kao izravnog nasljednika , odnosno varijantu uglednih
žanrova,posebice epa. Uglavnom je riječ bila o izmišljenim
ljubavnim pustolovinama koje su napisane u prozi, umjetnički
vješto, s namjerom da čitatelje zabave i pouče. Za razliku od
pisaca tragedije ili bilo kojeg kanoniziranog oblika, romanopisci
nemaju unaprijed zadana pravila prema kojima moraju sastavljati
tekst. Prostor njihove slobode ima tek nekoliko nepisanih okvirnih
uvjeta : mnoštvo zanimljivih zgoda, sudbonosnih obrata,
ljubavnih poteškoća , svakovrsnih stradanja, putovanja i
zanimljivih egzotičnih zemalja. Zato se roman i javlja u
tematskom i oblikovnom rasponu od pustolovnog i pikarskog ,
preko sentimentalnog, memoarskog i epistolarnog do
filozofskom. To je zapravo ona osnova koja postoji u doba kada
Voltaire piše Candida.

O DJELU

U januaru 1759. godine objavljen je u Ženevi roman naslovljen

Candide ili optimizam. Nakon samo mjesec dana bio je zabranjen i
spaljen od strane gradskog vijeća. Tim skandalom izazvao je
veliku popularnost i u ostalim dijelovima Evrope. Za naslovom je
slijedio podatak da je tekst s njemačkog preveo gosp. Ralph .
Naravno da njemački izvornik nije ni postojao, baš kao što nije
postojao ni njegov tobožnji prevoditelj doktor Ralph.Posrijedi je
bila u to doba prilično česta, ali ovom prigodom ne odviše teško
razrješiva igra prekrivanja pravog autorstva. Način pripovijedanja
i stil razmišljanja mogli su pripadati samo jednoj osobi. Roman je
proistekao iz pera jednoga od idejnih predstavnika 18. stoljeća,
jednog od duhovnih očeva složenoga razdoblja koje se u historiji
zapadne kulture naziva stoljećem svjetla ili prosvjetiteljstvom.
Njegov je autor Voltaire, punim imenom François-Marie Arouet le
Jeune, pisac čiji se životni put može sažeti u nekoliko središnjih
odrednica: prosvijetliti ljude, razjasniti stvari, osloboditi duh
nepotrebnih stega i braniti pravo čovjeka na vlastito mišljenje.
Kandid je jedan od najizuzetnijih književno-filozofskih Volterovih
romana po kome se često cijela tadašnja epoha prosvetiteljstva u
Francuskoj nazivala i epohom volterijanstva. Kako dobra
književnost ne donosi baš uvijek dobit njezinim
nakladnicima(onima koji imaju pravo umnožavanja tih djela),
tržišna je sudbina Voltaireova romana iznimna. Ubrzo nakon
objavljivanja rasprodano je 6000 primjeraka. Tokom iste godine
Candide je doživio dvadesetak izdanja, da bi do konca
Voltaireova života, dakle do 1778., izašao više od četrdeset puta.
Vrijedi spomenuti da se sve to zbiva u vrijeme kada pismenost
nije baš rasprostranjena pojava, kada je gotovo troje od četvero
Francuza nepismeno. Stoga bi Candide, ako bismo na njegov
slučaj primjenili savremeniji naziv koji se od osamdesetih godina
prošloga stoljeća pridaje najbolje prodavanim knjigama, zasigurno
zaslužio oznaku bestseller.

Zahvaljujući Volteru, u ovom romanu koji ćemo sada obraditi,

možemo uočiti sve suprotnosti i kritičke naravi tadašnjeg društva.
Kandid je prije svega jedna duhovita i snažna satira naravi u kojoj
se vodi neprestana borba između moralnog i fizičkog zla. Volter
svom junaku Kandidu ”podaruje” toliko patnje i bola kroz
njegova putovanja i kroz njegov život da Lajbnicova fraza kako je
ovo ”najbolji od svih mogućih svjetova”(svijet u kojem trenutno
živimo) jednostavno zvuči groteskno(komično). Volter na taj
način nije pripovijedao isključivo pesimizam, već smatra da
čovjek ako već ne živi u najboljem svijetu od svih mogućih
svjetova, treba pustiti teoriju na miru i posvetiti se realnosti i
radu, kako bi svijet u kojem stvarno živi poboljšao i unaprijedio.
** Satira – književno djelo u kome je na podrugljiv i duhovit način izražena
oštra osuda jednog društva ili ljudskih mana.

OPTIMIZAM

Candideov je pripovijedni svijet stvoren kao propitivanje

optimizma, odnosno životnog stava što ga naslovni junak u XIX.
poglavlju romana određuje kao pojavu »kad neko strastveno tvrdi da
je sve dobro, iako mu ide zlo«. Nekoliko je razloga zbog kojih se
Voltaire uopće prihvatio optimizma. Prvi je od njih filozofski, pa
se stoga najčeśće o Candidu govori kao o svojevrsnoj književnoj
parodiji određenih ideja njemačkoga filozofa Gottfrieda Wilhelma
Leibniza (1646.- 1716.). Posebice su posrijedi nazori što ih Leibniz
zastupa u Teodiceji (1710.), gdje pokušava pokazati kako se
postojanje zla u svijetu može uskladiti s Božjom pravednošću,
kako religija ne može proturječiti razumu i kako je Bog stvorio naš
svijet kao najbolji od svih mogućih svjetova. Po njemu duša i tijelo
djeluju usklađeno i svaka stvar na svijetu ima svoj uzrok jer njime
vlada unaprijed utvrđen sklad (prestablirana harmonija) što ga je
Bog unio u svijet. Zato priroda i ne pravi skokove jer je sve
savršeno uskladeno. Teško je osporiti da ironijom prožete
središnje mudrosti u romanu potiču iz Leibnizove filozofije.
Međutim, pitanje je može li se Voltaireov roman i u
najjednostavnijem pokušaju analize svesti na polemiku s
Leibnizom. Stoga će neki tumači romana filozofskom razlogu
Candida pridati oznaku prividne rasprave. Voltaireov je životni
„pesimizam“ tek zaodjenut tobožnjim filozofskim kontekstom.
Naime, tvrdi Hugo Friedrich, Voltaire je mogao Leibnizov nauk
poznavati tek u popularnom i pojednostavljenom izlaganju
njegova nastavljača Christiana Wolffa (1679.-1754.), tako da o
nekoj velikoj filozofskoj raspravi ne može biti govora. Riječ je o
postupku koji sam već naznačila : uzima se određena filozofska
izreka izvan njezinog matičnog konteksta, svodi se na razinu
svakidašnjega životnog naputka i potom višekratno kroz priču
ismijava i ironizira. S Voltaireova stajališta onodobni svakidašnji
život teško opravdava optimistične poglede. U svijetu vjerske i
političke nesnošljivosti, prepunom progona i stradanja teško je
biti optimist. Uz tegobno osobno iskustvo, nekoliko je događaja
osobito potreslo Voltairea i izravno uticalo na pesimizam
Candida, našavši pritom i mjesto u romanu. Jedan je veliki
zemljotres u Lisabonu 1755., kao nepobitan dokaz da priroda ipak
čini skokove (V. poglavlje), drugi je krvavi Sedmogodišnji rat
(1756.-1763. III poglavlje )**, a treći predstavlja smaknuće
admirala Johna Bynga koji nije okončao bitku s Francuzima u
skladu s onodobnim pravilima rata (XXIII. poglavlje). „Šta je to
optimizam?“ upita Kakambo. „Ah”, reče Kandid. “To je kad neko
ima strast da uvijek tvrdi kako je sve dobro, iako mu je rđavo.“
Biti optimista je teško shvatljivo nakon tolikih mračnih slika
stvarnog života. Zlo za čovjeka nije univerzalno, stalno,
neizbježno prokletstvo ljudskog roda. Ono, bez sumnje, nagoni
čovjeka na razne gluposti, strasti i surovosti. Međutim čovjek
poseduje i bolju stranu, onu koja se ugleda u njegovoj
plemenitosti, njegovoj aktivnosti i stvaranju. Ipak u Volterovom
svijetu nije sve tako mračno, postoji malo nade. Ljudi se
neprestano obmanjuju iluzijama, očekujući pomoć od Boga, a to je
upravo ono što nameću sve crkve i religije i protiv čega se Volter
bori. Volter predstavlja Panglosa kao oličenje optimističkog
verovanja. Panglosu ovo učenje pomaže da opravda svako zlo. Pa
tako je i za stravičnu nepogodu u Lisabonu tvrdio riječima: "Sve je
ovo najbolje što može biti. Ako je vulkan u Lisabonu on nije
mogao biti na nekom drugom mestu; jer je nemoguće da nešto ne
bude tamo gde je, jer je sve dobro." Volter je zapravo takvim
verovanjem hteo da pokaže koliko je Panglosov optimizam
udaljen od stvarnosti. Nasuprot Panglosu, Volter uvodi filozofa
Martina, pesimistu, koji je ubjeđen da je čovjek rođen ili za vječni
nemir ili za čamotinju: “Još nisam našao grad koji ne želi propast
nekom susjednom gradu, ni porodicu koja ne želi da iskopa grob
drugoj kojoj porodici.” Kandid ne staje ni na Panglosovu ni na
Martinovu stranu. On pravu životnu mudrost sluša od starog
Turčina koji obrađuje svoj voćnjak i tvrdi da samo rad čovjeka
spašava: “Rad od nas odbija tri velika zla: dosadu, porok i bedu.”
Volter naglašava vrijednost konkretne životne prakse – ona je
jedina u stanju da poboljša život i doprinese progresu civilizacije.

Ovo bismo mogli nazvati iskustvenim razlogom ironične

obrade optimizma u Candidu.

** Strašne posljedice rata i ponašanje suprotstavljenih vojski ispripovjedano

je u III poglavlju romana. Sedmogodišnji rat je između Pruske i Engleske s
jedne strane i Austrije, Rusije i Francuske s druge strane . Jedan je njegov
vid kolonijalno rivalstvo Engleske i Francuske . Englezi su tom prigodom
srušili francusku vlast u Sjevernoj Americi, na Karibima i u Indiji.

RADNJA ROMANA

Volter unosi u Kandida sve elemente romaneskne vrste: plovidbe

po Atlantiku i po Sredozemlju, gusare i brodolome, galije, hareme
i evnuhe, otmice i silovanja, bježanja i potjere, unakažene i
mučene crnačke robove, daleke prekomorske krajeve i urođenike
spremne da Kandida, uhvaćenog u otetom jezuitskom odijelu,
skuhaju i pojedu, uporne trke po svijetu za izgubljenom voljenom
Kunigundom. Ovaj avanturistički roman pruža Volteru
mogućnost da svoje junake povede na putovanje po širokom
svijetu i da nam pokaže njegove jade u nizu putnih etapa,
odvojenih poglavlja brojnih epizoda širom Vestfalije, Holandije,
Portugalije, Paragvaja, Eldorada, Francuske, Engleske, Venecije i
Carigrada. Cjelina tih pojedinačnih epizoda u okviru trideset
kratkih poglavlja treba da pruži čitaocu cjelokupnu sliku svijeta i
čoveka u periodu 18. vijeka. Volter spaja najprirodnije elemente
fantazije i realizma, dok laka ironija biva s vremena na vrijeme
prekidana ozbiljnim filozofskim razmišljanjima ili oštrim
sarkastičnim ispadima protiv raznih gadosti i rugoba društvenog
uređenja.Mladić je pristojan, pametan, neiskvaren i naivan(ime
glavnog junaka potječe od lat. pridjeva candidus koji znači iskren,
otvoren, čist, prostodušan). Živi u njemačkoj sjeverozapadnoj
pokrajini Vestfaliji u dvorcu svoga strica baruna Thunder-ten-
tronckha u kojem žive i baron, baronica, njihova djeca zatim
dvorski učitelj Panglos. Poučava ga Pangloss koji sa Leibnizom
vjeruje da živimo u najboljem od svih mogućih svjetova. Tako i
Kandid prihvata tu doktorinu bez prigovora. Međutim, jednoga
dana Kandid bude protjeran iz dvorca jer pokuša poljubiti
baronovu kćer Kunigundu. Nakon što je izgubio mjesto u raju,
izgnani mladić doživljava pustolovinu za pustolovinom. Na taj
način počinju njegova lutanja, putešestvija i otkrivenja koliko je
zla, patnje i ljudske gluposti prisutno u svakodnevnom životu i
svijetu. Svaka zgoda pokazuje kako je u svijetu jedino postojana
nesreća: unovačen(mobiliziran) je u bugarsku vojsku, doživljuje
potres u Lisabonu, osuđuje ga Inkvizicija. Susreće Cunegondu
koju mu žele preoteti Veliki inkvizitor i neki Židov. Candide ih
ubija i s ljubljenom i njezinom starom pratiteljicom bježi u Buenos
Aires. Tu se rastaju, a mladić odlazi u Paragvaj, potom susreće
ljudoždere i sa svojim suputnikom, vjernim Cacambom, dospijeva
u utopijsku zemlju Eldorado. Bogat putuje u Europu i neprestano
traži svoju ljubljenu. Prati ga filozof i sumnjičavac Martin. Susreti
s ljudima ne donose Candidu ništa novo : nekoliko je puta
prevaren i pokraden. Napokon, nakon Francuske, Engleske i
Venecije, stiže u Carigrad, gdje susreće poružnjelu Cunegondu,
učitelja Panglossa i još nekoliko usputnih likova. Smiruju se na
imanju, optimizam je izlapio, iskustvo svijeta pokazalo je njegovo
pravo lice. Roman završava slavnom Candidovom izrekom kako
je najbolje obradivati vlastiti vrt.

Duža verzija :

Nedugo zatim Kandida regrutuju na prevaru u bugarsku vojsku,

koja je bila u ratu s Abarima. Kandid jedva izvuče živu glavu i
pobjegne u Holandiju, sav zgrožen ratnim strahotama kojima je
bio prisutan. U Holandiji sretne bjednog prosjaka i veoma se
iznenadi kada shvati da je to njegov stari učitelj Panglos. Ovaj mu
ispriča da su Bugari razorili baronov dvorac i da su ubili
Kunigundu i njenu porodicu. Uprkos svemu što je doživio, stari
Panglos i dalje tvrdi da je to najbolji od svih mogućih svjetova i da
je sve baš onako kako i treba biti. Strahoviti potres uništi grad
Lisabon, taman kada su Kandid i Panglos stigli u Portugal. Zbog
svojih izjava, budu uhapšeni od inkvizicije: Panglosa objese, a
Kandida krvnički išibaju. Zatim ga liječi nepoznata žena koja ga
na kraju odvede do Kunigonde. Ona mu ispriča sve o užasima
kroz koje je prošla i o svom trenutnom stanju. Da je u vezi sa
dvojicom muškaraca – jevrejskim bankarom i Velikim
inkvizitorom lično. Kandid ih igrom slučaja obojicu ubije i bježi s
Kunigondom u Buenos Aries. Tamo se u prelepu Kunigondu
zaljubi španski guverner. Kandid nedugo zatim bježi u Paragvaj,
kojim upravljaju jezuiti. Sveštenik – pukovnik koji mu pruža
gostoprimstvo je zapravo Kunigondin brat kojeg kad Kandid
otkrije da se želi venčati sa Kunigondom u dvoboju probode
mačem jer se ovaj usprotivio. Opet bježeći, ovaj put sa slugom
Kakambom, dolazi u zemlju ljudoždera gdje ih Kakambova
prisebnost spasi od sigurne smrti. Potom završe u mitskoj zemlji
Eldorado, gdje se zlato i drago kamenje mogu naći na svakom
koraku. Nemaju ni sud ni zatvor ni crkvu jer su svi ljudi
plemeniti, dobri, mudri i istinski religiozni. Životni je standard
vrlo visok a država podupire znanost i umjetnost. On ubrzo
napušta Eldorado jer ga vuče ljubav prema Kunigondi. Natovari
se zlatom i dragim kamenjem, dijamantima i zlatom te napuste
Eldorado. Kandid se ukrca na brod za Evropu, a Kakamba pošalje
u Buenos Aries da iznudi od guvernera da pusti Kunigondu na
slobodu. Stari poznanik Martin mu čini društvo. Martin ima
pesimistički pogled na svijet koji u potpunosti odudara od onoga
čemu je Kandida učio Panglos. Raspravljaju o dobru i zlu tokom
cijele plovidbe. Kandid stiže u Veneciju, gdje najpre sreće bogatog
Pokokurantea koji uprkos neprocenjivom bogatstvu ni u čemu ne
uživa, a potom i 6 kraljeva koji su ostali bez prijestolja. Kandid je
svojim najnovijim poznanstvima i iskustvima sve uvjereniji da
niko ne može izbjeći strašni sud, bez obzira koliko moćan ili bogat
bio. Martin i Kandid stignu u Carigrad i tamo nađu i Kunigondu,
njenog brata, Kakamba i učitelja Panglosa. Kunigonda je ostarjela,
ali se Kandid uprkos tome oženi s njom. Kandid kupi mali posjed
na kojem se svi smire. Kandida više ne zanimaju lajbnikovske
ideje pri kojima i dalje učitelj Panglos ostaje. Riječima o potrebi
”da uzgajamo svoj vrt” završava roman.

STIL I JEZIK

Sažetost Volterove rečenice izrazita je osobina njegova stila. Ali

model tog sažetog stila, tog »style coupe« stvorio je već odavno
Monteskje u svojim Persijskim pismima. Tom stilu Volter daje
svoje individualno obilježje upotrebom ekspresivnih jezičkih
detalja, obrata, efekata, paradoksalnih zaključaka, ironije,
kontrasta, aluzija... Ali ono što toj prozi daje njenu najličniju
oznaku jest njen ritam. Rečenice se nižu “đavolski” brzim
tempom. Međutim ova umjetnost elipse i redukcije, koja odbacuje
opširne opise, duga objašnjenja, unutrašnje monologe i spoljnje
dijaloge, nezamisljiva je bez autorove sposobnosti da u okvire
svoje vizije sveta brzo uoči i izdvoji ono značajno u ljudima i
zbivanjima i da to prenese čitaocu u izražajnom obliku. Ta
kondenzacija(zbijanje) omogućava Volteru da u okviru trideset
kratkih poglavlja obuhvati jedan šaroliki svijet lica i događaja sa
četiri kontinenta.

VOLTEROV CILJ

Voleterov cilj je prije svega prosvjetliti ljude, razjasniti stvari,

osloboditi duh nepotrebnih stega, i braniti pravo čovjeka na
vlastito mišljenje; (Libertinac – protivnik dogmatskog mišljenja.)

PARODIJA NA AVANTURISTIČKI ROMAN

Volter parodira onovremeni avanturistički roman: sve se odvija

velikom brzinom, putuje se sa jedne na drugu stranu sveta, mrtvi
(iščezli, ubijeni) likovi se ponovo pojavljuju, ali za razliku od
vječne mladosti i ljepote antičkih likova. Kunigunda je poružnila,
a idealno stanje sa početka je zauvek izgubljeno. Nešto se dakle u
svijetu romana promijenilo. Najsigurniji znak promjene je
Kandidova spoznaja. Ovo djelo posredstvom parodije ruši zakone
avanturističkog romana i njemu svojstvenu afirmaciju slučaja pod
kojim se krije božja promisao. Na tekstu se osjećaju tragovi
egzotičnih pripovijesti sličnih Hiljadu i jednoj noći, Swiftovih
Gulliverovih putovanja (1726.), putopisa i izvješća različitih ljudi o
svijetu preko Atlantika. Voltaire je iskoristio strukturu
pustolovnoga romana koji ima zanimljivu književnohistorijsku
prethodnicu u starogrčkim fikcionalnim ljubavnim tekstovima. U
njima se na početku dvoje mladih zaljubljuje, ali nešto uvijek
pomuti njihovu sreću i oni lutaju svijetom doživljavajući različite
nezgode, sve dok se na kraju ne susretnu i sretno vrate u
domovinu.Slično su, kao što smo već spomenuli izgledali i
novovjekovni pustolovni romani. Mihail Bahtin, jedan od
najuticajnijih proučavatelja romana, svrstat će pustolovni roman
17. i 18. stoljeća, upravo zbog strukturne sličnosti, u starogrčki tip.
Voltaireov se postupak sastoji u parodiranju onodobnoga
pustolovnoga romana. Zgusnuta događajnost pustolovnoga
romana prožeta je filozofskim i književnim raspravama, a gotovo
svako poglavlje, svaka pojedina zgoda služi za dodatnu obradu
političke, vjerske, etičke ili običajne teme**.Upravo se u tome
ogleda sloboda romana u Voltaireovoj izvedbi. Nekanonizirana
književna vrsta poslužila je istodobno kao parodija, zabava, pouka
i kritika. Voltaire je svojim Candidom učinio pomak u historiji
romana, pokazavši da vješt pripovjedač može istodobno
udovoljiti čitateljskom očekivanju i inteligentno pomaknuti
uvriježene granice.
** Književnost je dodatno obrađena u poglavljima XXII i XXV . U
prvom od njih oslikava se francuska kultura , a u posljednjem se
raspravlja o književnim vrijednostima.

DJELO IRONIČNOG PRIČANJA

U umjetničkom pogledu Kandid je remek-djelo ironičnog pričanja.

Za Voltera ironija je forma manifestovanja određenog pogleda na
svijet... U opšte tkivo ironičnog izobličavanja upliće se Kandidova
posjeta utopijskoj zemlji Eldorado – tipično prosvjetiteljska utopija
gdje je osnovno načelo svestrano zadovoljenje potreba čovjekove
ličnosti. Eldorado je «carstvo razuma». ... Kad se napusti utopija
dolazi se u polje «Sviju protiv svih.» (Hobs) Volter ironiše i
pretencioznu ambiciju da se razumije svet. (I Kandidov, i
Panglosov, i Martinov pogled na svet su ironično izobličeni.)
Tradicionalno sretni završetak ima ironično obilježje jer Kandid
dobija Kunigundu kada postane nakaza.

KOMPOZICIJA

Kompozicija poglavlja → Poglavlje se završava u trenutku kad

junak zapadne u neku neočekivanu, iznenadnu, dramatičnu
situaciju, ili kad nagovještava priču o svojim dogodovštinama.
Ovakav postupak održavanja »napetosti«, korišten je mnogo
kasnije u kriminalnim romanima.

KRITIKA

1. Kritika Lajbnicove ideje predodređene harmonije. Po nekima

glavni predmet Volterove kritike u Kandidu je poznata filozofska ideja –
Lajbnicova ideja predodređene harmonije, po kojoj se sve objašnjava nekim
unaprijed postavljenim i utvrđenim redom tako da je i ovaj svijet u kojem
živimo i moramo da živimo upravo onakav kakav je mogao i morao da
bude, tj. najbolji od svih svjetova. Volter je htio da pokaže koliko je takav
kosmološki optimizam udaljen od stvarnosti . Njemački filozofi onog
vremena dalje od Lajbnica i Volfa, nisu ni htjeli ni znali da misle. Oličenje
takve filozofije u Kandidu je doktor Panglos. Kandid je književna parodija
ideja, koje Lajbnic zastupa u «Teodiceji» (1710), gdje pokušava da pokaže
da se postojanje zla u svijetu može uskladiti sa Božjom pravednošću.
Lajbnic dokazuje kako religija ne može protivrječiti razumu i kako je Bog
stvorio naš svijet kao najbolji od svih mogućih svjetova. Po Lajbnicu, svaka
stvar na svijetu ima svoj uzrok, jer svjetom vlada unapred utvrđen sklad i
priroda ne pravi skokove jer je sve savršeno usklađeno. Kao što sam već
spomenula , ironijom prožete središnje mudrosti u romanu potiču iz
Lajbovicove filozofije, ali uzete su van matičnog konteksta i svedene na
razinu svakidašnjeg života i višestruko ismijane i ironizovane kroz priču. .

2. Kritika onovremene nauke. Neumoljiv je Volter bio i prema nauci

koja nije htjela da zna za progres. On to i u Kandidu ispoljava , ali sa
nenadmašnim sarkazmom, kad govori o Akademiji nauka u Bordou, kojoj
je Kandid po povratku iz Eldorada poklonio čudesnu ovcu.

3. Kritika ljudskih poroka i slabosti. Razgovor između Kandida i

učenog doktora Panglosa na kraju romana. Ovo pokazuje da je Volterov
Kandid u svojoj suštini humanističko djelo i da Volterova kritika ljudskih
poroka i slabosti ipak na kraju teži idealu čovečnosti.

4. Kritika surovosti savremenog društva i čovjeka. Formule

optimističke Lajbnicove filozofije služe ovdje kao kontrast za reljefnije
otkrivanje tamnih strana života i svijeta. Mračna slika svijeta, intonirana već
na prvim stranicama romana, u daljim poglavljima nije modifikovana
nikakvim vedrijim tonovima, već samo proširena i mnogostrako potvrđena.
Postoji, istina, u Kandidu jedna idealna zemlja, Eldorado, ali to je čista
utopija i literarna izmišljotina: pusti san. Kandid ne izvire ni iz mišljenja o
nesavršenosti svijeta i ljudi. On je eksplozija jada i ogorčenja izazvanog
surovim zbivanjima Volterovog vremena: obostranim bezumnim
divljaštvom Prusa (Bugara) i Francuza (Abara) ispoljenim u
sedmogodišnjem ratu (iste scene iz tog rata ispričane su čak u tri verzije),
iznenadnom prirodnom kataklizmom (lisabonskim katastrofalnim
zemljotresom), pojačanim crkvenim progonima, lomačama, glupošću,
gramzivošću, neiskorjenljivim predrasudama.

5. Kritika crkve (kategorija crkvenih službenika, od pape i velikog

inkvizitora do opata, redovnika raznih redova, pastora i derviša). Svima
njima je zajednička crta da žive u neskladu s onim što propovijedaju, a neki
krše i osnovne zakone ljudskosti i elementarnog društvenog reda. Volter
odbacuje otkrivenu religiju – pobornik je prirodne religije, Paskalovog
osjećanja božanstva srcem. Eldorado predstavlja državu utemeljenu na
deističkoj religiji(filozofsko-religijsko stajalište po kojem Bog postoji i stvorio je
svijet, ali nakon stvaranja više ne utiče na historiju i događaje u svijetu). Zemlja u
kojoj je Bog dao ljudima “sve što im treba” (68), u kojoj su svi jednaki i
nema nesuglasica (“svi su istog mišljenja”(68)), nema crkvenih institucija, ni
sveštenika kao posrednika između Boga i ljudi, već su oni “svi
sveštenici”(68), zapravo je Volterova Utopija. “Zlatna zemlja”, o kojoj su
prije Voltera već pisali mnogi autori, pokazuje bezgranični potencijal
ljudskog duha. Pripovijedajući o Eldoradu, u mnogo čemu po uzoru na
Guliverova putovanja, Volter naglašava koliko je naš svijet zapravo
distopija( ideja društva, općenito u pretpostavljenoj budućnosti, koju
karakteriziraju negativni elementi, koji variraju od ekoloških do političkih i
društvenih pitanja ) . Kao najvećeg krivca za to ističe Crkvu, koju u Kandidu
predstavlja kao jednu od najiskvarenijih, najkorumpiranijih, najagresivnijih
i najnasilijih institucija na Zemlji.

VOLTAIREOVI AFORIZMI (grč. aphorismos je kratak oblik

jednostavne i duhovito izrečene tvrdnje ili sažete misli, sa
svojstvima paradoksa.)

Sve nevolje dolaze na krilima, a odlaze vukući noge.

Ljude hvalimo kad ih smatramo oholima, a molimo kad ih

smatramo slabima.
Najbolja vladavina je ona u kojoj se čovjek mora pokoravati samo
zakonima.

JUNACI
Volterova lica su često vođena sudbinom, ali i vlastitom glupošću i
predrasudama. Njemu je izgledalo da se ljudi kroz život kreću poput
marioneta. Ali prema svojim likovima Volter se ne stavlja samo na
distancu. U njima on otkriva i svoje sklonosti i opsesije, simpatije i težnje,
ali i antipatije, mržnje. Sudbina izbacuje Volterove junake iz njihove
kratkotrajne sigurnosti, da bi ih bacila u ludu trku svijetom ne ostavljajući
im ni vremena ni mogućnosti da se saberu, da razmisle o svom životu i da
mu vlastitim, slobodnim izborom odrede njegov dalji tok. Pasivni junaci ne
biraju svoj život, oni ga podnose. Nadmoćne sile upravljaju njihovim
sudbinama ostavljajući im malo prostora za ispoljavanje njihove ljudskosti,
svedene na plemenitost pojedinačnih dobrih dela, a među njima spadaju
anabaptista Žak, Kandid i verni Kakambo. Kompleksnija lica romana, lica
bogatije ljudske sadržine, predstavljena su na znatno razuđeniji način, u
višeslojnosti njihovih riječi, iskaza, postupaka. Imena služe i kao sredstvo
za obilježavanje i individualizovanje likova. Tako da Volter svojim
likovima daje imena koja nagovještavaju njihov karakter. Bezazleni mladić
ima ime Kandid, gromoglasni i glomazni baron – Tunder-ten-tronk, brbljivi
učitelj filozofije – Panglos,egzotični melez – Kakambo, kći pretencioznog
vestfalskog barona – Kunigunda, blazirani venecijanski aristokrata –
Pokokurante. Neka su lica ostala bez imena, identifikovana svojom titulom,
profesijom, stanjem: mladi baron, mornar, perigordski opat, starica

Kandida upoznajemo prvo kao dobrodušnog čovjeka zaokupljenog

optimističkom filozofijom svog učitelja dogmatičara Panglosa, čije postavke
ponavlja kao dosadni papagaj. Ali kad ne nastoji da filozofira, posebno u
afektivim stanjima, u trenucima uzbuđenja ili ogorčenosti, iz njega
provaljuju prave, nenaučene rečenice autentičnog, vlastitog govora i
logičnog rezonovanja. Ali znatno više otkrivmo u njegovim postupcima,
nego u riječima kao što je : njegova plemenitost, ali i odlučnost,
preduzimljivost, impulsivnost, emotivnost. U ratu Kandid dezertira iz
bugarske vojske otkrivši njena zlodjela nad ženama, decom, starcima.
Napokon, na kraju putovanja, Kandid spašava životne brodolomnike, svoje
prijatelje sakupljene širom bijelog svijeta, pružajući im azil. Kandid se ne
predaje i ne napušta traganje za onim što smatra svojom najvećom srećom
(voljenom Kunigundom), da bi na kraju putovanja spoznao koliko je ta
potraga bila pogrešno usmjerena i iluzorna i prihvatio skromni životni
program: obrađivanje sopstvenog vrta. (B. Džakula 1978: 97) Kandid kao
riječ predstavlja čist, nevin, naivan, iskren i optimista. Ovom junaku
priroda je podarila nježnu narav.On živi u idealnom svijetu, „zemaljskom
raju“, iz koga biva izbačen. Zapada u gomilu nevolja, želeći da čini dobro,
stalno griješi i sve tumači na svoj način. Nemajući sopstveno mišljenje, vodi
se stavovima svog učitelja Panglosa, sljedbenika Lajbnicove filozofije.
Provlačeći Kandida kroz sva zla ovoga sveta, u malo prenaglašenom tonu,
Volter hoće da demonstrira koliko je takavoptimizam udaljen od stvarnosti.
U romanu se Lajbnicova teorija ne napada direktno, već kroz beskrajno
mučeništvo glavnog junaka koji doživljava(direktno ili posredno) toliko
bola i patnje da postaje groteskno govoriti kako je ovo „najbolji od svih
mogućih svetova“.Kandid evoluira tokom romana od naivnog mladića koji
nema svijest o tome šta je život i nije sposoban da o njemu samostalno sudi,
do skeptika koji sumnja u sve odgovore koji mu se daju i osobe koja smatra
da se metafizičkim pitanjima ništa pouzdano ne može utvrditi. Evolucija je
prisutna i kod Panglosa i Martina koji, iako se za razliku od Kandida,
pojavljuju kao gotovi ljudi, pod uticajem svih nesreća koje im se zajedno
dogode dolaze do istih zaključaka kao i glavni junak.

Kao suprotnost Panglasovoj filozofiji, pojavljuje se neprikosnoveni

pesimista Martin kojeg Kandid uzima za saputnika na putu ka Evropi.On
je lik suprotan Kandidu, on na kraju poziva na rad jer je to jedino što život
čini kvalitetnim. Uvek je bio ogorčen dok Kandid ne. Martin predstavlja
starog naučnika, manihejca, koji veruje da je čovjek obuzet zlom. On je slika
čovjeka koji je prošao mnogobrojne nedaće i na top putu gubi vjeru u
dobrotu i nema više čemu da se nada. Kroz lik Martina Volter afirmiše
stanovište filozofa Pjera Bejla. Francuski skeptičar zastupa tezu da je svijet
u vlasti dvije sile, dva metafizička načela dobra i zla. Objašnjenje ove teze
Volter daje na primeru gusarskog broda koji biva potopljen na njihovoj
plovidbi ka Evropi. Kapetan potopljenog broda bio je holandski gusar koji
je pokrao Kandida, što on uzima kao primer pravde: „Vidite da zločin
ponekad biva kažnjen. Taj lupež holandski brodovlasnik dobio je što je
zaslužio.“. Martin mu na to odgovara: „da, ali zašto je trebalo da potonu i
putnici na njegovom brodu? Bog je kaznio tog lupeža, đavo je podavio one
ostale.“. Martin smatra da je svijet stvoren pun patnje a da su ljudi oduvijek
bili i ostali zli, pakosni, nezahvalni, vlastoljubivi. Povratak u Evropu donosi
nova stradanja i sve težu poziciju za odbranu optimizma. Martin se ne
potresa previše jer je već prošao sve nevolje ovoga svijeta i nema više čemu
da se nada. Njegove izjave zvuče pesimistično i beznadežno: „kada bacim
pogled na ovu zemljinu loptu, ili, bolje rečeno lopticu, mislim da je bog
ostavio na milost i nemilost nekom pakosnom biću“ Kroz lik venecijanskog
plemića Pokokuranta (Od italijanskog poco što znači malo, i curan-te što
znači koji se brine), Volter ekstremizuje Martinovo pesimistično stanovište
da je prošao sve i da za njega ništa više nije neobično. Iznosi prilično oštru
kritiku nauke, slikarstva, muzike, a posebno književnosti cinično
komenstarišući cjelokupnu književnu tradiciju od Homera pa do Volterovih
savremenika. Govori o Ilijadi da je „srmtno dosadna“, kritikuje Enidu,
Miltona, Kroz ovako oštru kritiku literarne tradicije ogleda se Volterov lični
stav da ljudsko društvo treba osloboditi svih tereta koji su se suprotstavljali
razumnom napretku, što se direktno odnosilo na tradicionalne vrijednosti
zastupljene u kritikovanim delima.

Panglos(na grčkom pan-sve, glos-.jezik; označava sveznalicu) je naučnik i

filozof koji ne poriče svoje stavove, te i dalje tvrdi da je ovaj svijet je
najljepši od svih svjetova. Lik Panglosa predstavlja karikaturu njemačkog
filozofa Lajbnica koji je u svojoj Teodiceji (1710) izložio princip najboljeg od
svih mogućih svjetova, prestabilirane (unapred postavljene) harmonije
kosmosa, odnosno ideju po kojoj je ovaj naš svijet najbolji od svih mogućih.
Panglos iznosi tezu da je svijet unaprijed određen kao sklad u kojem za
svaku stvar postoji princip dovoljnog razloga zašto je nešto tako, a ne
drugačije.Tako da se u svom dogmatskom učenju oslanja na ponavljanje
nekoliko napamet naučenih citata od kojih dominiraju već spomenuta teza
o „najboljem od svih mogućih svjetova“ i zakon po kome „nema posljedice
bez uzroka“. Prva teza zapravo ne znači da je ovaj svijet dobar, jer je
očigledno da ima puno zla, ali kaže da je od svih mogućih svjetova u ovom
sadržano najmanje zla, što ga čini najboljim. „Najbolji mogući svijet“ je onaj
u kome je količina dobra maksimalizovana uprkos činjenici da neka dobra
nužno povlače za sobom izvesna zla. Sve do samog kraja Panglos neće
odustati od svoje ideologije, mada će postati očigledno, što će i sam reći, da
ona nema osnova u realnom svijetu ali mu titula filozofa ne dozvoljava da
je se odrekne. Kandid upada u krizu kada ostaje bez pratnje svog učitelja,
jer je on bio njegov oslonac.

Kunigunda je kći pretencioznog vestfalskog barona koja je kao i ostali

suočena sa brojnim nevoljama i poteškoćama zbog kojih gubi nadu, pada u
sjetu gubeći svoju nekadašnju ljepotu. Lik Kunigunde Volter je načinio po
uzoru na izabranice glavnih junaka viteških romana. Presudni uticaj za
stvaranje ovakvog lika ostvario je Servantes i njegov lik Dulsineje iz romana
Don Kihot. Lik Kunigunde predstavlja simbol nekog ideala, najvišeg cilja
koji čovjek sebi postavlja i pretvara se u svrhu postojanja. Kada cilj jednom
bude dostignut više se ne čini tako privlačnim ni značajnim, što će biti i
slučaj sa Kunigundom. Kada je Kandid konačno uzima za ženu ona više
nije ni izbliza tako lijepa, već se na njoj itekako vide posljedice teškog
života. Od unikatne ljepotice postala je pocrnjela žena zakrvavljenih očiju,
uvehlih grudi, naborana lica, spaljenih i ispucanih ruku. Ovo je još jedan
Volterov argument protiv optimizma i potvrda stava da ljudska bića nisu
stvorena sa posebnim ciljem . Ostali bitni likovi koji se priključuju Kandidu
u njegovim pustolovinama su Kakambo i starica.

ZAKLJUČAK
Glavna poruka ovog romana koju nam upućuje Volter, kao izraz njegove
krajnje životne mudrosti, jeste da svako treba obrađivati svoj vrt . Uprkos
svim avanturama, idealima, moralnim i intelektualnim tenzijama,
neophodno je „njegovati svoj vrt “, odnosno raditi na sebi i naučiti da više
cijenimo ono što imamo, iako je realnost često i razočaravajuća (kao u
Kunigundinom slučaju kada ostari i postane ružna). Čovjek živi u vrlo
okrutnom svijetu i vrlo, vrlo okrutnoj okolini – ali takav prostor ne mora
nužno biti i čovjekova jedina mogućnost. Ovaj roman nam govori o tome
da ako se poboljšamo kao pojedinac – možemo dosta doprinjeti svom
životu, a tako i unijeti u svoju okolinu dobrotu i raznolikost, unatoč tome
što je zlo svuda oko nas. Svako bi trebao urediti svoj život da bude lijep,
dobar, poseban, koristan…Samo svakodnevnim radom čovjek može da
ublaži sjetu svog postojanja. Volter jasno razmišlja o čovječanstvu koje je
prepušteno slijepoj sudbini, smatrajući da dobrota i pozitivan stav neće
donijeti nikakvog uspjeha u životu. Volterov Kandid predstavlja u suštini
jedno humanističko djelo i Volterova kritika ljudskih poroka i slabosti ipak
na kraju teži idealu čovječnosti. Martin na kraju kaže: „Da radimo a ne da
razglabamo“, radimo bez mudrovanja, jedino tako život može biti
podnošljiv, tu je mudrovanje metafizike koju treba napustiti. I Panglos se
saglašava da treba ostaviti metafiziku i da treba djelovati, jer je to jedini
način da se nešto u svijetu promeni. Volterov odgovor na zlo u svijetu je da
se treba okanuti metafizike koja je bolest i breme. Metafizički odgovori na
pitanja koja u svakodnevnom životu postavljamo nisu nikakvo olakšanje.
Ona služi samo da zamuti stvari toliko da se u njima više ne može
prepoznati ništa racionalano. Poslednja rečenica koju izgovara Kandid, da
treba obrađivati svoj vrt, jeste sam Volterov odgovor na zlo u svijetu.
Raditi, biti praktičan, a ostaviti se metafizike koja je udaljena od stvarnosti
osnova je Volterovog odgovora. Zlo za Voltera nije univerzalno,
permanentno, neizbježno prokletstvo ljudskog roda. Ono, bez sumnje,
nalazi oslonac u gluposti, strastima, surovosti čovjeka, ali tog čovjeka
oblikuju i spoljne okolnosti prirodnog i društvenog reda. U čovjeku je i
protiv lijek: u njegovoj plemenitosti, stremljenju ka boljem, aktivnosti i
stvaranju. Jurnjava za srećom otkriva na kraju iluzornost tog cilja, ali i kada
se on svede na skromnije dimenzije, čovjek može računati samo na sebe
samog, na njegovo ostvarenje jer čovjeku ništa nije poklonjeno. Volter
pretpostavlja da nijedan pametan čovjek ne vjeruje u predodređenost među
događajima, i da bi očekivanje pomoći od Proviđenja značilo obmanjivati se
iluzijama, a to je upravo ono što čine sve crkve i religije, i ono što Voltera
revoltira.

Anela Husić II-2