HRVATSKO KATOLIČKO SVEUČILIŠTE

ODJEL ZA POVIJEST

ILICA 242, ZAGREB

Popis zarobljenika sa steničnjačkog vlastelinstva iz 1565. godine kao

izvor za istraživanje povijesti svakodnevnice i povijesne antroponimije

Matea Jurić, mag. hist.

Zagreb, lipanj 2023.

 Sažetak

Tvrdi grad Steničnjak jedna je od slabije istraživanih, ali izrazito ključnih obrambenih utvrda
Ugarsko – Hrvatskog kraljevstva. Steničnjak se danas održao samo u vidu ruševina u
opustjelom kraju na razmeđi današnje Karlovačke i Sisačko – moslavačke županije, na teško
dostupnom i neprohodnom terenu. Steničnjačko vlastelinstvo spominje se kao jedno od
najvećih vlastelinstava na hrvatskom povijesnom prostoru, a vjerojatno je obuhvaćalo prostor s
obje strane rijeke Kupe, između Karlovca, Kupčine, Petrove gore, rijeke Gline, Korane i
Mrežnice gdje je graničilo s Dubovcem i Ozljem. To ga čini važnim uporištem na ključnom
prometnom pravcu koji je preko Zagreba i prostora današnjeg Turopolja povezivao prostore
Ugarske dalje prema Topuskom i dolini rijeke Une s istočnom jadranskom obalom, što je već na
prvi pogled uputno uočiti kako su njegove geografske i reljefne osobitosti smještaja utjecale na
razvoj tvrdog grada, njegova vlastelinstva, a u konačnici i na obrambenu ulogu na graničnoj crti
obrane od osmanskih nasrtaja u 16. stoljeću. Upravo su zato povijesni izvori vezani uz ovaj kraj
od velike važnosti za istraživanje povijesti osmanskih ratova na ovom području, ali i praćenje
povijesnih tokova, istraživanje lokalne povijesti, povijesti svakodnevnice te povijesne
antroponimije, toponimije i topografije. Ovdje promatrani izvor sastoji se od popisa 501 osobe
odvedene u zatočeništvo od strane osmanskog neprijatelja 1565. godine. Izvor se nalazi u fondu
„Lymbus“ Mađarskog državnog arhiva, a sam popis zarobljenika broji četiri stranice, dok su
njihova imena zapisana na hrvatskom jeziku. Cilj je ovog rada na temelju navedenog popisa
pratiti ulogu i status zabilježenih osoba uz uvid u načine korištenja antroponimijske analize kao
alata za produbljivanje saznanja o podrijetlu pojedinih osoba i njihovih obitelji.

Ključne riječi: Steničnjak, Ugarsko – Hrvatsko kraljevstvo, Zlat, povijesna antroponimija,

serijalni izvori
1. Uvod

Istraživanje određenog povijesnog razdoblja, događaja ili lokaliteta u dosadašnjoj historiografiji

uobičajeno se zasniva na proučavanju povijesnih vrela kao što su oporuke, privatno-pravni
spisi, reambulacije, darovnice, inventarni popisi i slično. Mogućnost praćenja svakodnevnog
života, lokalne povijesti i društvenih struktura nekog prostora uvelike ovisi o sačuvanosti i
dostupnosti te vrsti arhivskog gradiva. U novije vrijeme, međutim, historiografski pristup sve
više poprima interdisciplinarni karakter pomoću kojega se pristupa novijim istraživačkim
metodama za proučavanje arhivskog gradiva. Prije svega, radi se o istraživanju lokalne povijesti
i povijesti svakodnevice u kontekstu mikrohistorijskog pristupa pripadnika treće generacije
škole Annales, koji je ponajviše vidljiv u djelima Emmanuela Le Roy Laduriea i Claudea Lévi-
Straussa. Njeni pripadnici su u središte ponovno stavili kulturnu antropologiju te su pomoću
socioloških koncepata pod utjecajem prirodnih, društvenih i filoloških znanosti iznijeli nove
historiografske spoznaje. Primjer toga ogleda se u onomastičkom i topografskom pristupu
istraživanju, ponajprije istraživanju povijesne antroponimije, toponimije i topografije.
Metodološki obrasci na kojima se zasniva ovakva vrsta istraživanja korišteni su i od strane
hrvatskih povjesničara kao što su Ranko Pavleš 1 i Branimir Brgles2 koji je u svojoj studiji o
susedgradskom i stubičkom vlastelinstvu u kasnom srednjem i ranom novom vijeku proveo
kvantitativnu i kvalitativnu antroponimijsku i toponimijsku analizu zadanog prostora koristeći
se protostatističkim vrelima, odnosno serijalnim izvorima kao što su urbarijalni popisi, popisi
crkvenih desetina, popisi gornice, knjige krštenih i vjenčanih i druge.

Ovdje promatrani popis zarobljenika sa steničnjačkog vlastelinstva iz 1565. godine možemo

svrstati u predstatističke serijalne izvore, odnosno vrela, iako odudara od klasične forme
urbarijalnog popisa ili popisa crkvene desetine. Ipak, i ovaj se izvor može analizirati
kvantitativnim metodama koristeći se statističkim alatima te kvalitativnim istraživačkim
metodama. Takav pristup istraživanju specifičan je za serijalnu povijest, tj. pristup istraživanju
koji konstruira povijesne činjenice u vremenu, u serijama homogenih jedinica koje se mogu
usporediti.3

1
Ranko Pavleš, Križevački, kalnički i vrbovečki kraj u srednjem vijeku (Samobor: Meridijani, 2020.)
2
Branimir Brgles, Ljudi, prostor i mijene. Susedgradsko i donjostubičko vlastelinstvo 1450.-1700. Prilog istraživanju ruralnih
društava (Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2019.); Branimir Brgles, „Osobna imena u registru goričkoga
desetinskog okruga iz 1464. godine“. Folia onomastica Croatica, 31 (2022), 29-51.; Branimir Brgles, „Stanovništvo i
struktura sisačkoga vlastelinstva na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće“. Sisačka bitka 1593. – 2018. Kekez, Hrvoje; Grgić,
Stipica; Janković, Valentina (ur.) (Sisak: Sisačka biskupija, 2019.), 75-96.
3
Brgles, „Ljudi, prostor i mijene,“ 32.
Iako je antroponomastika, jedna od ključnih istraživačkih disciplina u ovome radu,
tradicionalno dio filološke znanstvene discipline, proučavanje podrijetla i motivacije nastanka
imena moguće je provesti i kroz prizmu povijesne znanosti. Od tuda proizlazi disciplina
povijesne antroponimije koja svoje istraživanje ne temelji isključivo na proučavanju fonetskih,
morfoloških i etimoloških obilježja imena, već se fokusira i na druge značajke kao što su čestina
pojavljivanja, motivacija za nastanak pojedinih imena i prezimena, prostorna rasprostranjenost
imena i slično.

Na temelju navedenog, cilj je ovog rada približiti ovu vrstu dokumenta kao izvora za
proučavanje lokalne, društvene i povijesti svakodnevnice uz uvid u metodu povijesne
antroponimije kao alata za produbljivanje saznanja o podrijetlu pojedinih osoba i njihovih
obitelji.
2. Steničnjak i njegovo vlastelinstvo

Dosadašnja istraživanja nisu iznjedrila mnogo informacija o tvrdom gradu Steničnjaku i

istoimenom vlastelinstvu. Dostupni historiografski radovi šturi su u pogledu dubinske analize
prostora ovog tvrdog grada. Prema sačuvanim vrelima i dosadašnjim raspravama, ali samo
rubno, Steničnjak i njegovo vlastelinstvo promatrani su kao jedno od važnijih političkih,
društvenih i vojnih središta nekadašnje Zagrebačke županije, ponajviše u kontekstu plemićkih
obitelji koje su ih kroz povijest posjedovale.

Steničnjak se u ispravama spominje još i kao Stenichnak (1311.),4 Stenisnak (1328.),5 Zthenychnyak
(1551.)6 i dr. Steničnjak je bio jedan od većih gradova srednjovjekovne Zagrebačke županije, od
kojeg su danas ostali samo obrisi tri kule, obrambenog zida, barbakana i palasa. U gradu se
nalazila kapela sv. Ane, a van grada crkva svete Žalosti. Steničnjak se nalazi na 321 metar
nadmorske visine, okružuju ga sa istočne strane brdo Strazište, na zapadu su brjegovi
Branjenica i Slunjska, na sjeveru brdo Dvorište, a podno grada teku potoci Tržac i Utinja.

Samo vlastelinstvo Steničnjak sastojalo se od utvrde Steničnjak, trgovišta (oppidum), predgrađa

(suburbium), 22 sučije ili seoske općine (iudicatus) te dva seoska naselja (vilicatus) koje su
pripadale upravi trgovišta. Jedna od 22 seoske općine je i općina Zlat kojoj su pripadali
stanovnici odvedeni u zatočeništvo 1565. godine.

Povijest tvrdoga grada Steničnjaka do sad je većinom vezana uz događajnicu povijesti

plemićkih obitelji koje su kroz stoljeća polagale pravo gospodstva nad samim gradom i
njegovim vlastelinstvom, bez značajnijeg pomaka u vidu gospodarske, političke i kulturne
povijesti te povijesti svakodnevnice.
Prvu, cjelovitiju povjesnicu Steničnjaka iznio je Radoslav Lopašić, koristeći se arhivskim
gradivom i terenskim izvidima. S obzirom na nedostatak informacija o gradnji utvrde, iznio je
podatak o, njemu tada, prvom poznatom spomenu imena Steničnjak, 1299. godine. 7 Sam
nastanak, odnosno gradnju Steničnjaka još uvijek nije moguće točno definirati jer o njoj nema
poznatih sačuvanih pisanih izvora, no sudeći prema njegovu položaju i danas dostupnim

4
Ivan Kukuljević Sakcinski, ur. Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae = Diplomatički sbornik
Kraljevine Hrvatske s Dalmacijom i Slavonijom sv. 6-17. (dalje CD 1-10) (Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i
umjetnosti,1908-1981), dok. Lopašić, …de villa Dobrenin ad Stenichnak…, dok. 243., str. 291.
5
CD 9, dok. 318.., str. 387.
6
Emilij Laszowski, ur. Monumenta Habsburgica regni Croatiae Dalmatiae Slavoniae sv. III. (dalje MH 3), dok. 341., str.
392.
7
CD 7, dok. 302., str. 348.
saznanjima o njegovu prvotnom izgledu (longitudinalni tlocrt, pozicija na uzvisini okružena
uzvišenjima), gradnja tvrdoga grada mogla bi se smjestiti u kraj 12. ili početak 13. stoljeća. 8 Već
je Lopašić zaključio kako postoji vjerojatnost da je tvrdi grad Steničnjak zapravo utvrda Gorica,
sjedište srednjovjekovne Goričke županije,9 dok Hrvoje Kekez daje argumente koji opravdavaju
Lopašićeve tvrdnje. Naime, prvi spomen u izvorima dostupan je u ispravi iz 1278. godine kojom
zagrebački biskup Timotej i palatin Matija arbitriraju u oružanom sukobu između plemićkih
obitelji Babonića i Gisingovaca, a Babonići dobivaju posjed nad Steničnjakom, koji u njihovom
vlasništvu ostaje gotovo pola stoljeća. 10 U toj je ispravi Steničnjak naveden kao castrum, dakle
utvrđeni grad, što upućuje na činjenicu da je sama utvrda izgrađena znatno ranije. 11 Jednako
tako, nakon prvog poznatog spomena imena Steničnjak u izvorima se više ne nailazi na ime
županijske utvrde Gorice, što je još jedan od argumenata tomu da je Steničnjak svojevrsni
nasljednik srednjovjekovne Gorice.12 Steničnjak je u vlasništvu knezova Babonića ostao do 1327.
godine kada sinovi Stjepana Babonića ostaju bez posjeda nad Steničnjakom koji im nakon
sukoba s banskom vojskom otima tadašnji slavonski ban Mikac Mihaljević. 13 Ban Mikac je
izgleda imao velike pretenzije prema Steničnjaku jer je iz isprave kojom je sklopljen mir u
podgrađu Steničnjaka nemoguće iščitati legitimno opravdanje za napad na Babonićeve posjede.
Ban je tvrdio kako su Babonići predstavljali prijetnju kralju, optužujući ih za nekakve ispade
protiv kralja zbog kojih je on iz osvete djelovao protiv njih. Ipak, takvo opravdanje ne može se
uzeti kao vjerodostojno jer bi se kralj, da je to bila istina, sam razračunao s Babonićima i oduzeo
im posjede.14 Isprava o miru između Babonića i bana svjedoči kako je potonji na molbu
hrvatskog plemstva, Babonićima dopustio zadržati upravu nad utvrdom Moslavina i nekim
drugim gradovima, kao što je Lipovac kraj Samobora. 15 Isprava je sastavljena 16. rujna 1327.
godine, nakon čega su je obje strane prihvatile i obvezale se na sklapanje mira u crkvi Blažene

8
Hrvoje Kekez, Pod znamenjem propetog lava – Povijest knezova Babonića do kraja 14. stoljeća (Zagreb: Hrvatski institut za
povijest – Biblioteka Hrvatska povjesnica, 2016.), 314.
9
Radoslav Lopašić, Oko Kupe i Korane: mjestopisne i povjestne crtice (Zagreb: Naklada Matice hrvatske, 1895.), 272.
10
...castrum suum Stenesnak vocatam existens in terra Hutyna…, CD 6 dok. 224., str. 262.
11
Kekez, „Pod znamenjem,“ 313.
12
Isto, 313-314.
13
CD 9, dok. 296., str. 358.; Kekez, „Pod znamenjem,“ 360.
14
Filip Škiljan, „ Srednjovjekovni grad Steničnjak na Kordunu,“ Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu : Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu,
Vol. 38 No. 1, 2006., 101; CD 9, dok. 296., str. 358.
15
…retributionem volentes ipsis facere aliqualem, castrum Monzlou, inferius cum omnibus pertinentiis suis propriis…; …nostri
regis castrum Lypowch cum tenutis…, CD 9, dok. 296., str. 358.
Djevice Marije na današnjem lokalitetu Crkvina, koji se nalazi podno Steničnjaka. 16 Istu je
ispravu godinu dana kasnije potvrdio i kralj Karlo Robert.17
Nakon zauzimanja Steničnjaka Mikac je u grad postavio svoje kaštelane, Stjepana i Tomu,
sinove Beka, plemiće od Grbonoga, današnjeg Kloštara u Podravini. 18 Imena tih kaštelana
spominju se u ispravi iz 1330. godine. Toma Bekin spominje se i u ispravi iz 1336. godine kojom
mu kao kaštelanu Steničnjaka sinovi Beka daruju dijelove svojih posjeda u Bregima. 19 Vijesti o
imenima upravitelja Steničnjaka od 1336. do 1380. godine nisu nam dostupne, ali znamo da su
njime do tada upravljali kaštelani, a grad je bio u kraljevskom vlasništvu.
Godine 1380. Ludovik I. Anžuvinac, koji je u to vrijeme ratovao s Mlećanima i bio u potrebi za
novcem kojim će financirati vojsku, dao je Steničnjak s vlastelinstvom u zalog krčkome knezu
Stjepanu i njegovoj ženi Katarini za 10000 zlatnih florena prilikom svog boravka u Hrvatskoj, 2.
lipnja.20 Stjepan Krčki nije imao muških potomaka, pa mu je kralj Karlo Drački, netom prije
smrti u veljači 1386. godine, izdao povlasticu kojom njegova kći Elizabeta, u slučaju da Stjepan
umre bez muških potomaka, ima pravo baštiniti njegove posjede. 21 Stjepan je umro 1390.
godine, a upravu nad gradom preuzele su njegova udovica i kći.

Početkom 15. stoljeća Steničnjak prelazi u ruke Fridrika Celjskog koji ga je preko Elizabete
Frankapan dobio u miraz čemu svjedoči isprava kojom kralj 1415. nalaže da se Fridrika uvede u
njegov posjed. Celjski Steničnjak drže u posjedu do 1456. kada Ladislav Hunjadi ubija Urlika
Celjskog, a grad preuzima Martin Frankapan po pravu frankapanske kuće, koji u njemu i
stanuje. Martinu Frankapanu kralj Matija Korvin potvrđuje povlastice ispravom iz 1464. uz
uvjet da Steničnjak nakon Martinove smrti prelazi u kraljeve ruke. Nakon kraljeve smrti, 1490.,
novi kralj Vladislav II. Jagjelović državnim ugovorom Steničnjak daje Matijinom sinu Ivanišu
Korvinu, a ovaj ga obećaje Ivanu, knezu Cetinskom. Na kraju je grad 1492. ustupljen hrvatskom
banu Ladislavu Egervaru.22 Nakon njegove smrti Steničnjak nasljeđuju njegov sin Stjepan i kći
16
Škiljan, “Srednjovjekovni grad Steničnjak,“ 101; CD 9, dok. 296., str. 358-360., …in ecclesia beate virginis sub eodem
castro Stenisnak… Datum in loco supradicto…
17
CD 9, dok. 318., str. 387.
18
Lopašić, „Oko Kupe i Korane,“ 273.
19
Najvjerojatnije se radi o današnjim Koprivničkim Bregima; CD 10, dok. 202., str. 271.
20
Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, sv. 3. (Zagreb: Nakladni zavod Matice
hrvatske, 1981.), 211; …in nostra opportunitate et complacencia singulari mutuauit nobis decem millia florenorum boni auri et
iusti ponderis… obligauimus et obligamus eidem domino comiti Stephano et domine coniugi sue nec non heredibus suis castrum
nostrum Stenychnak vocatum in regno nostro Scauonie situm cum omnibus et singulis nobilibus castrensibus et iobagionibus,
villis, foris, montibus, siluis, pratis, aquis, theloniis, tributis, mardurinis, et aliis quibuscunque possessionibus, iuribus et
iurisdiccionibus, proventibus, utilitatibus et redditibus quocunque nomine titulentur ad ipsum castrum nostrum Stenychnak ab
antiquo pertinentibus et spectantibus quoquo modo., CD 16, dok. 93., str. 100.
21
CD 17, dok.2, str. 2.
22
Škiljan, „Srednjovjekovni grad Steničnjak,“ 103-104.
Klara, udana za Jurja Kanižaja (jajačkog i kasnije hrvatskog bana). Početkom 16. stoljeća
gospodari Steničnjaka postaju Juraj Kanižaj i njegov sin Ladislav. Njegova kći udana je za
hrvatskog bana i palatina Tomu Nadasdyja koji su rodbinskim vezama i privolama kralja
Ferdinanda i protukralja Ivana Zapolje postali gospodari Steničnjaka. Sredinom 16. stoljeća
Frankapani, točnije Juraj Slunjski, svojata Steničnjak i sukobljuje se s Tomom Nadasdyjem te
traži od kralja Ferdinada da mu da pravo na grad. Ferdinand odbija zahtjev i za grad se vodi
bitka koju Juraj dobiva. U njegovom vlasništvu, unatoč naporima kralja, Nikole Zrinskog i
grofova Nadasdy, Steničnjak ostaje do smrti 1553. godine. Od tada pa do 1669. godine grofovi
Nadasdy ostaju u posjedu Steničnjaka koji su tada predali Ivanu Draškoviću.23

Granična obrana Hrvatskog Kraljevstva u drugoj je polovici 16. stoljeća trpila učestale osmanske
nasrtaje, kako akindžijske upade, tako i organizirane bojeve. Problematika obrane ležala je u
njezinoj razvedenoj obrambenoj crti koja je predstavljala problem organizacije za južnu i
zapadnu granicu Kraljevstva. Velik broj utvrda, obrambenih kula i ostalih obrambenih
utvrđenja protezao se duž graničnog područja. Problemima obrane od Osmanlija kumovala je i
feudalna usitnjenost koja je predstavljala veliku smetnju racionalnom i ekonomičnom
iskorištavanju posjeda što dovodi do smanjenja iskoristivosti i posljedično utječe i na samu
organizaciju obrane.24 To mu je tako jer posadu koja čuva određeni objekt treba hraniti i platiti, a
ako feudalni posjed nije iskorišten do svog čitavog potencijala, pati i sama obrana. Posjedi na
steničnjačkom vlastelinstvu već su tada bili manje iskorištavani, ponajviše zbog nemogućnosti
organiziranja i plaćanja obrane os strane fedualnih gospodara.

Zbog čestih pljačkaških upada i nasrtaja osmanske vojske, brojna su naselja steničnjačkog
vlastelinstva stradavala sredinom i krajem 16. stoljeća. Među njima je i naselje, odnosno seoska
općina Zlat, današnje naselje Slavsko polje.

23
Lopašić, „Oko Kupe i Korane,“ 289-292.; Škiljan, „Srednjovjekovni grad Steničnjak,“ 110-111.
24
Ivan Erceg, „Kmetsko-feudaIni odnosi na komorskim imanjima u Vinodolu i Gorskom Kotaru neposredno prije
Marijoterezijanske regulacije,“ Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske
akademije znanosti i umjetnosti, Vol. 4, 1961., 324.; Milan Kruhek, Krajiške utvrde i obrana Hrvatskog kraljevstva tijekom 16.
stoljeća (Zagreb: Institut za suvremenu povijest, 1995.), 176-198.
3. Popis zarobljenika iz 1565. godine

Ovdje proučavani izvor čini popis 501 osobe odvedene u zatočeništvo od strane osmanskog
neprijatelja 1565. godine. Izvor se nalazi u fondu „Lymbus“ Nacionalnog arhiva Mađarskog
državnog arhiva (Magyar Nemzeti Levéltár Országos Levéltára) u Budimpešti.25 Prvi je na ovaj
izvor naišao Josip Adamček prilikom istraživanja u svrhu pisanja djela Agrarni odnosi u
Hrvatskoj od sredine XV. do kraja XVII. stoljeća 26. Adamček u navedenom djelu spominje popis i
gdje ga je pronašao, no nije ga transkribirao niti pomnije proučavao.

Sam je popis nastao prilikom osmanske provale na prostore Steničnjaka, Bišća i Vrbovca,
prilikom čega je, među ostalim, stradala i seoska općina Zlat.27 Zanimljivost ovog izvora leži,
ponajprije, u činjenici da je pisan hrvatskim, a ne latinskim jezikom. Dosad proučavani i
pronađeni izvori za područje Steničnjaka i njegovog vlastelinstva pisani su većinski latinskim
jezikom, s izuzetkom nekoliko pisama iz 1558. godine koja se tiču sabora održanog u
Steničnjaku.28 Serijalni izvori, primarno urbar steničnjačkog vlastelinstva iz 1509. godine, pisan
je latinskim jezikom. Ovdje ćemo ukratko opisati istraživanje povijesne antroponimije u okviru
proučavanja imenskih potvrda i pridjevaka, tj. prezimena s naglaskom na motivaciju nastanka
pojedinih imena i njihovu učestalost.

Popis se sastoji od 6 stranica od kojih je prva naslovljena Registrum super captu hominum a
Thurcio in iudicatu Zlatiensi sub iudice Iohane Stephanych 1565. Popis čine rečenični zapisi koji
navode ime i prezime zatočenika, imena članova njihovih obitelji te broj odvedenih osoba bez
imena (najčešće se radi o navodima koliko je djece odvedeno iz pojedine, uže, tj. nuklearne
obitelji). Također, često su navođeni pojmovi za različite rodbinske veze, kao što su svak, snaha,
pastorak i dr. Uz navedeno, u ponekim se zapisima spominju i imena kmetova.

Iz naslova dokumenta saznajemo da se radi o registru, odnosno popisu ljudi koji su od strane
Turaka prisilno odvedeni s teritorija seoske općine Zlat, a koja je u to vrijeme bila pod upravom
Ivana Stefanića. Taj je dio dokumenta ujedno i jedini pisan latinskim jezikom.

25
Registrum super captu hominum a Thurcio in iudicatu Zlatiensi sub iudice Iohane Stephanych 1565. (MOL, Lymbus, Fase.
78, fol. 170-173) (dalje MOL, 170-173)
26
Josip Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV. do kraja XVII. stoljeća (Zagreb: Sveučilišna naklada Liber,
1980.), 255.
27
Radoslav Lopašić, ur. Starine br. 19 (Zagreb: JAZU, 1887.), 27.
28
Ferdo Šišić, ur. Hrvatski saborski spisi sv. 3. (Zagreb: JAZU, 1916.), dok. 11., str. 17.
Transkripcijom zapisa moguće je uočiti kako je navedena vlastita imena moguće svrstati u dvije
temeljne skupine imena – ona koja pripadaju skupini narodnih (hrvatskih, slavenskih) imena te
skupini koja je imena dobivala prema imenima svetaca.

Uz ove dvije skupine, vlastita imena možemo podijeliti na muška i ženska imena. Iako je u
predstatističkim serijalnim izvorima uobičajeno zastupljeno puno više muških osoba kao
posljedica patrijarhalnih odnosa unutar obiteljskih zajednica, ovaj izvor donosi nešto drugačiju
sliku. Naime, ženske osobe u ostalim su izvorima najčešće navedene bez vlastitog imena uz
imenski atribut udovica (lat. relicta, vidua) i prezime ili ime supruga, dok su u ovom izvoru
ženske osobe navedene imenom29 i čine 31% vlastitih imena na popisu, što je znatno više od
uobičajenog broja potvrda ženskih vlastitih imena. Razlog tomu možemo tražiti u činjenici kako
su muškarci moguće ubijeni tijekom napada ili su bili izvan općine tijekom ove osmanske
provale.

Prilikom proučavanja potvrda ženskih vlastitih imena uočena je ranije navedena podjela na
skupinu narodnih i svetačkih imena. Od deset najučestalijih ženskih imena na popisu, njih šest
pripada skupini svetačkih imena s različitim brojem varijantnih imena, tj. onih imena koja su
etimološki ista, ali se razlikuju fonološki ili tvorbeno.30 Najzastupljenije vlastito žensko ime je
Katarina (Katharyna), a iz njega proizlaze imenske potvrde varijantnih imena kao što su
Kathyca,31 Kata,32 Katha33 i Kathwsha.34 Drugo najzastupljenije žensko vlastito ime je Lucija
(Lwchya) s varijantnim potvrdama Luca,35 Lwca, Lwcka. Ostala najučestalija ženska vlastita imena
iz skupine svetačkih imena su Barbara,36 Uršula (Orsola, Horsola),37 Dorotea (Dorothea, Dorka)38 i
Ana (Anna, Annycza).39 U skupinu najučestalijih potvrda ženskih narodnih vlastitih imena

29
Mathya Kochycha sena Katharyna i Yaga nyegowa zeztra…
30
Brgles, „Ljudi, prostor i mijene,“ 212.
31
MOL, 170.
32
MOL,170.
33
MOL, 172.
34
MOL, 171.
35
MOL, 170.
36
MOL, 173.
37
MOL, 170.
38
MOL, 170.
39
MOL, 174.
pripadaju četiri imena, od kojih je najzastupljenije ime Jelena (Yelena, Ielena).40 Slijede Mara41 s
varijantnim imenima Maricha i Marusha te Jaga (Yaga)42 i Janja (Iagnya, Yagnya).43

Najučestalije potvrde muških vlastitih imena također se očituju kroz deset izdvojenih imena, no
u ovom slučaju ona sva pripadaju skupini svetačkih imena. Etimološki najzastupljenije muško
ime na promatranom popisu je Juraj (lat. Georgius; Iwray). Iz ovog je imena potekao velik broj
varijantnih imena pa je tako najčešće zapisana varijantna potvrda imena Jurek ili Đurek
(Iwrekh).44 U popisanim imenskim potvrdama nalaze se i potvrde imena Ivan koje su grafijski
najčešće navedene kao Ywan i Iwan ili varijantno Ywekh.45 Od ostalih navoda trebalo bi izdvojiti
potvrde imena Matej (Mathey, Mathek),46 Pavao (Pawal),47 Gregor (Gergwr, Gregwr),48 Toma
(Thomek, Thoma),49 Mihael (Myhal),50 Šimun (Symwn, Symon)51 i Petar (Pethar, Perek).52

Pridjevci i prezimena zabilježena na promatranom popisu mogu se svrstati u nekoliko skupina

ovisno o etimološkoj motivaciji, odnosno razlogu njihova nastanka. Najveći broj pridjevaka, tj.
prezimena nastao je od patronimskih pridjevaka što im daje karakter antroponimijskog
postanja.53 Motivaciju za nastanak tih prezimena možemo tražiti u svetačkim, ali i narodnim
vlastitim imenima. Primjer tih prezimena su prezimena Lukašić (Lwkasych > Luka > Lukas)54 i
Krstić (Krsthych >Kristofor > Krist >Krst)55 te Miroslavić (Myroslawych > Miroslav > Miro)56 s
motivacijom narodnog imena. Druga grupa najzastupljenijih prezimena motivirana je
zanimanjima. Tako imamo prezimena Kovačić (Kowachych < kovač)57 i Svinjarić (Zwynyarich <
svinjar, svinjogojitelj).58 u ovu grupu prezimena pripada i najčešće spominjano prezime na

40
MOL, 174.
41
MOL, 170.
42
MOL, 171.
43
MOL, 171.
44
MOL, 173.
45
MOL, 171.
46
MOL, 172.
47
MOL, 170.
48
MOL, 170.
49
MOL, 171.
50
MOL, 172.
51
MOL, 174.
52
MOL, 170.
53
Brgles, „Ljudi, prostor i mijene,“ 226.
54
MOL, 174.
55
MOL, 172.
56
MOL, 172.
57
MOL, 173.
58
MOL, 173.
popisu, a to je prezime Kočić (Kochych).59 prezime Kočić potječe od riječi „koča“, odnosno kočija,
pa se nameće zaključak da je nositelj ovog prezimena bio vlasnik kočije za prijevoz robe i
trgovanje.60 Nadalje, zastupljena su i prezimena motivirana nekim vanjskim osobinama osoba
koje ih nose ili su ih nosili njihovi predci. Kao najčešće valjalo bi izdvojiti prezime Glasić
(Glasych).61 Još neke od motivacija možemo tražiti u pridjevcima nadimačkog postanja kao što
su prezimena inspirirana biljnim i životinjskim svijetom, a među kojima se ističe prezime
Magarić (Magarych62).

Pomoću ovdje navedenih primjera potvrda vlastitih imena te pridjevaka i prezimena moguće je
pratiti naseljenost, migracijska kretanja i razvoj društvenih struktura na određenom području.
Usporedbom podataka iz navedenog popisa i ostalih serijalnih izvora dostupnih za prostor
vlastelinstva tvrdog grada Steničnjaka ,otvara se pogled u rasprostranjenost određenih obitelji,
njihov društveni status te njihovu ulogu u oblikovanju određenog kulturnog krajolika.

59
MOL, 171.
60
Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi (Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1990.), 701.
61
MOL, 170.
62
MOL, 170.
4. Zaključak

Ovdje prikazan isječak istraživanja omogućuje uvid u načine korištenja predstatističkih

serijalnih izvora i analize metodom povijesne antroponimije u svrhu interdisciplinarnog
proučavanja povijesti. Uz proučavanje motivacije i učestalosti imenskih i prezimenskih potvrda,
ovakva vrsta izvora nudi i druge informacije, kao što su rasprostranjenost određenih obitelji,
njihova veličina, uklopljenost u društvenu strukturu pojedinog naselja te njihovu ulogu u
povijesnim kretanjima.

Granice srednjovjekovnog steničnjačkog vlastelinstva najvjerojatnije su se protezale s obje

strane rijeke Kupe, između Karlovca, Kupčine, Petrove gore, rijeke Gline, Korane i Mrežnice
gdje je graničilo s Dubovcem i Ozljem. Takav prostorni raspored čini to vlastelinstvo jednim od
većih na prostoru srednjovjekovne Zagrebačke županije i kao takvog ga treba staviti u fokus
proučavanja, poglavito zbog njegove vrlo male istraženosti. Izvori kao ovaj navedeni, ali i
urbarijalni popis iz 1509. godine te popisi žitne desetine iz 1464. godine omogućuju praćenje
povijesti svakodnevnice, lokalne te ruralne povijesti izvan okvira suhoparnog navođenja
činjenica, nego služeći se interdisciplinarnommetodologijom koja nudi različite alate
istraživanja. Osim metodom povijesne antroponimije za istraživanje povijesti pojedinog
prostora važno je koristiti se i metodama povijesne topografije i toponimije. Na temelju
serijalnih izvora i toponimskih potvrda moguće je odrediti granice vlastelinstava, seoskih
općina i naselja.
5. Literatura

Neobjavljeni izvori

 MOL = fond „Lymbus“ Nacionalni arhiv Mađarskog državnog arhiva (Magyar Nemzeti
Levéltár Országos Levéltára)

Objavljeni izvori

 CD = Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae = Diplomatički sbornik

Kraljevine Hrvatske s Dalmacijom i Slavonijom sv. 6-17.
 HSS = Hrvatski saborski spisi sv. 3.
 MH = Monumenta Habsburgica regni Croatiae Dalmatiae Slavoniae sv. 3.

Bibliografija

 Adamček, Josip. Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV. do kraja XVII. stoljeća. Zagreb:
Sveučilišna naklada Liber, 1980.
 Brgles, Branimir. Ljudi, prostor i mijene. Susedgradsko i donjostubičko vlastelinstvo 1450.-1700. Prilog
istraživanju ruralnih društava. Zagreb: Hrvatski institut za jezik i jezikoslovlje, 2020.
 Brgles, Branimir; Ivšić Majić Dubravka. „Osobna imena u registru goričkoga desetinskog
okruga iz 1464. godine“. Folia onomastica Croatica, 31 (2022), 29-51 .
 Brgles, Branimir. „Stanovništvo i struktura sisačkoga vlastelinstva na prijelazu iz 15. u 16.
stoljeće“. Sisačka bitka 1593. - 2018. Kekez, Hrvoje ; Grgić, Stipica ; Janković, Valentina (ur.).
Sisak: Sisačka biskupija, 2019. str. 75-96
 Erceg, Ivan. „Kmetsko-feudaIni odnosi na komorskim imanjima u Vinodolu i Gorskom Kotaru
neposredno prije Marijoterezijanske regulacije,“ Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za
povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Vol. 4, 1961.
 Kekez, Hrvoje. Pod znamenjem propetog lava. Povijest knezova Babonića do kraja 14. stoljeća. Zagreb:
Hrvatski institut za povijest, 2016.
 Klaić, Bratoljub. Rječnik stranih riječi. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1990.
 Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, sv. 3. Zagreb:
Nakladni zavod Matice hrvatske, 1981.
 Kruhek, Milan. Krajiške utvrde Hrvatskog kraljevstva tijekom 16. stoljeća. Zagreb: Biblioteka
hrvatska povjesnica, 1995.
 Lopašić, Radoslav (ur.). Starine br. 19. Zagreb: JAZU, 1887.
 Lopašić, Radoslav. Oko Kupe i Korane: mjestopisne i povjestne crtice. Zagreb: Naklada Matice
hrvatske, 1895.
 Pavleš, Ranko. Križevački, kalnički i vrbovečki kraj u srednjem vijeku. Samobor: Meridijani, 2020.
 Škiljan, Filip. „Srednjovjekovni grad Steničnjak na Kordunu.“ Radovi Zavoda za hrvatsku povijest
Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu, Vol. 38 No. 1. (2006): 93-112.