Talasna funkcija i vjerovatnoća nalaženja elektrona oko jezgre

Kako su naučnici izvodili sve preciznije eksperimente, tako su i dobivani sve točniji
rezultati. Jedan od takvih rezultata je bila i precizno izrađena struktura atomskih
spektara, tj. cijepanje nekih linija u atomskim spektrima.

Sommerfeld je to razriješio tezom da elektronske putanje mogu biti kružne ili

eliptične, pri čemu energijske razine mogu imati i podrazine, što je određeno
uvođenjem kvantnog broja k, koji može poprimati vrijednosti od 1 do n (glavnog
kvantnog broja, tj. rednog broja Bohrove energijske razine). Na primjer, ako je glavni
kvantni broj energijske razine n = 4, onda vrijednost k može biti 1, 2, 3 ili 4. Njihov
omjer je identičan omjeru velike i male osi elipse, kojom se prema Sommerfeldovom
modelu atoma gibaju elektroni. Sommerfeldove podrazine se označavaju i
slovima s, p, d, f.

Atom radona kako su ga zamišljali Bohr I Sommerfeld.

Daljnji razvoj kvantne mehanike doveo je do još neočekivanijih rezultata i iz njega

izgleda kao da se cijela priroda, barem na mikroskopskoj razini, raspršila u
nešto potpuno neintuitivno, strano svemu što spoznajemo svojim osjetilima. Jezik
kvantne mehanike je zato vrlo kompleksan matematički formalizam.
Prvo je Louis de Broglie u svojoj doktorskoj disertaciji iznio niz argumenata za vrlo
smjelu teoriju dvojnosti prirode čestica i svjetlosti: one su zapravo istovremeno i
valovi i čestice, tj. čestice imaju valna svojstva, a valovi svjetlosti imaju i čestična
svojstva. Zatim je Erwin Schrödinger formulirao valnu mehaniku. Njezinom
primjenom, elektronske orbite dobivaju značenje stojnih valova elektrona.
Naposljetku Werner Heisenberg čestično-valnoj dualnosti daje fundamentalni smisao
kroz relacije neodređenosti, prema kojima je nemoguće istovremeno točno izmjeriti i
položaj čestice i brzinu čestice, pa tako i elektrona. Ta sveobuhvatna teorija
mikrosvijeta dala je najbolje i najpreciznije danas dostupno objašnjenje svih pojava
koje potječu od atoma, molekula i njihovih tvorevina.
No, na toj se točki sve raspršuje - elektronski oblak dobiva značenje prostora gustoće
vjerojatnosti nalaženja elektrona u nekom djeliću prostora, a Bohrove elektronske
razine postaju maksimumi te gustoće. Taj model uspješno objašnjava sve danas
poznate pojave vezane uz atome. Dakle, atom je postao nešto što samo u vrlo
naivnoj predodžbi predstavljamo kao kuglice.

U terminima današnjeg modela atoma, koji se temelji na načelima kvantne

mehanike, više ne govorimo o elektronskim putanjama, nego o elektronskom oblaku,
tj. vjerojatnosti nalaženja elektrona u prostoru. Pitanje: "Ako se elektron giba
brzinom v, gdje se nalazi u trenutku t?" izgubilo je svaki fizikalni smisao - ne možemo
istovremeno odrediti položaj i brzinu elektrona, a elektron ne može "biti" u nekoj
točki. Smisla bi imalo pitanje "Kolika je vjerojatnost nalaženja elektrona u volumenu
V?"

Atom nema konačno određenu granicu, samo gustoća vjerojatnosti nalaženja

elektrona s povećanjem udaljenosti od jezgre postaje sve manja. Zato ni jedan model
atoma ne daje stvarnu sliku građe atoma; sve su to zapravo pokušaji da se slikovito
prikaže prostor najveće vjerojatnosti nalaženja elektrona. Podatci o svojstvima
atoma dobivaju se primjenom kvantne (valne ili matrične) mehanike, a to znači
rješavanjem vrlo složenih matematičkih jednadžbi.

Ipak, zbog jednostavnosti, tj. kako bismo si približili taj složeni kvantnomehanički
formalizam, govorimo o elektronima koji se nalaze na točno određenim energijskim
razinama ili ljuskama, tj. govorimo o K-ljusci (n = 1), L-ljusci (n = 2) itd. Unutar ljuske
elektroni zauzimaju orbitale, koje označavamo slovima s, p, d i f. Orbitale nemaju
svojstva fizikalnog entiteta, nego su to matematičke funkcije kojima se
proračunavaju fizikalne veličine stanja, npr. energije elektrona ili njihova udaljenost
od jezgre. Tek je razvoj računala omogućio izračun oblika tih funkcija i njihov prikaz u
prostoru, ali moramo imati na umu da su i ti modeli tek grube aproksimacije.

Prema Paulijevom načelu, u istoj orbitali se ne mogu smjestiti dva identična

elektrona, tj. elektroni koji zauzimaju pojedinačnu orbitalu moraju imati jedan različit
kvantni broj, a jedino je spinski kvantni broj po kojem se mogu razlikovati elektroni u
istoj ljusci i podljusci. Dakle, u svakoj se orbitali mogu nalaziti isključivo dva elektrona
suprotnog spina.

Podljuske je objasnio Sommerfeld, pa tako vrijedi sljedeće:

Najveći mogući broj elektrona u pojedinačnoj ljusci n je 2n2 . . Pojedina ljuska može
imati najviše 2 s-elektrona, 6 p-elektrona, 10 d-elektrona i 14 f-elektrona.