OSNOVNA OBILJEŽJA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG DRUŠTVA

Bosna i Hercegovina je ime za nekoliko društveno-historijskih i kulturno-civilizacijskih

sadržajnosti. U imenu Bosna i Hercegovina sadržani su nazivi dviju cjelina. Nazivi su
različitog porijekla i starosti. Smatra se da ime Bosna potiče od istoimene rijeke (Bosna,
Bosina, Bosana), mada je danas teško utvrditi sa sigurnošću porijeklo naziva same rijeke. Ime
Hercegovina nastaje mnogo kasnije i potiče od titule Stjepana Vukčića-Kosače „herceg od sv.
Save“. Granice Bosne i Hercegovine jedne su od najstarijih državnih granica u Europi.
Utvrđene su 1699. godine, a potvrđene 1878. godine odlukama Berlinskog kongresa.

„Bosna jeste posebna zemlja. Postoje posebne zemlje, posebna mjesta, kao npr. Palestina,
Jerusalem, Meka, Rima. To nije ništa čudno u terminologiji ljudske povijesnosti. (…) Bosna
je jedno takvo mjesto, specifično. Ja sam jednom napisao da je to zemlja postavljena između
svjetova, pogodna zemlja, koja se nalazi između istočnog i zapadnog svijeta, mediteranske i
panonske regije, i koja je, na neki način, kao vir koji usisava iz tih prostora sve vrijednosti i
stvara jednu specifičnu vrijednost, koja se zove Bosna“ – M. Filipović, Bosanski duh, str. 26

Osnovna obilježja bosanskohercegovačkog društva su:

 Autohtonost i autonomnost,
 Multilateralnost,
 Otvorenost za drugo i drugačije,
 Historijski kontinuitet,
 Fizionomijski diskontinuiteti države,
 Sinkretizam u kulturi
Autohtonost i autonomnost bosanskohercegovačkog društva

U duhovno-kulturnom smislu, na današnjem području Bosne i Hercegovine se još u

prethistorijskom dobu razvila jedna osebujna visoka kultura. Tu kulturu predstavlja čuveni
Butmir i Glasinac, kulturna središta ilirskog porijekla prije otprilike 4.000 godina. Kao
rezultat susretanja različitih duhovno-kulturnih i civilizacijskih sadržaja na
bosanskohercegovačkom prostoru Bosna je od samog obzorja srednjeg vijeka bila zasebna
etnička, kulturna i politička cjelina, da je imala vlastiti kulturno-politički razvoj, koji je
rezultirao stvaranje niza autentičnih specifičnosti, kako u sferi duhovnosti, tako i u kulturi,
politici i sl.

Autohtonost bosanskohercegovačkog društva je autentičnog karaktera. Ona nije puki zbir

različitih duhovno-kulturnih, civilizacijskih sadržaja koji stjecajem povijesnih okolnosti,
egzistiraju jedni pored drugih. Ivo Banac ističe „da Bosna i Hercegovina predstavlja zasebno
društvo – zaseban kulturni prostor. Tri bosanske zajednice nikad nisu živjele u potpunoj
izolaciji, odvojeni običaji i mentaliteti prožimali su se u društvu različitom od onoga Hrvatske
i Srbije. Upravo zato što je ova Bosna bila integrirani kulturni prostor sa zasebnim povijesnim
identitetom, ona se ne može usporediti s Jugoslavijom. Jugoslavija je bila država, a ne
društvo. Bosna, s druge strane, ma koliko slaba kao država, predstavlja istinsko društvo.“

Bosanskohercegovačko društvo je autonomna i autohtona društveno-historijska, kulturno-

civilizacijska i duhovno-idejna sadržajnost sa hiljadugodišnjim kontinuitetom. Bit njegove
autohtonosti jeste multilateralnost, koja se realizira u tri društveno historijske konkretnosti:
multireligioznost, multietničnost i multikulturalnost.
Multilateralnost

Multilateralnost bosanskohercegovačkog društva rezultat je dugostoljetnog autentičnog

društveno-historijskog razvoja. Južni Slaveni dolaskom na prostor današnje Bosne i
Hercegovine zatekli su razvijenu kulturu starosjedilaca Ilira. Prevladavajuće je mišljenje da su
se Iliri asimilirali sa Južnim Slavenima, jer su ovi, po svemu sudeći, bili i znatno brojniji. U
šestom i petom stoljeću je došlo do njihovog miješanja sa novopristiglim keltskim plemenima
sa sjevera, koja su sa sobom nosila željeznu kulturu. Na ilirsko-keltsku mješavinu nailaze i
Rimljani kad su krenuli u osvajanje Balkanskog poluotoka. Nakon toga slijedi pustošenje
Bosne, najprije od strane Avara, a potom i Slavena. Slaveni su se u sedmom stoljeću trajno
nastanili na ovim područjima.

U Bosni su postojali i usporedo živjeli kultovi Panteona rimskih bogova, ranog kršćanstva,
kult Boga Mitre, Manuov kult, te drugi manje značajni i prošireni kultovi porijeklom iz Azije.
Od poznatog Edikta o toleranciji cara Konstantina, kojim je kršćanstvo priznato i izjednačeno
sa rimskim Panteonom, vladala je u Bosni atmosfera vjerske tolerancije i multilateralizma.

Višestoljetno prisustvo katoličanstva ostavilo je vidne tragove u multietničkoj duhovnosti i

kulturi Bosne i Hercegovine. U tome posebna zasluga pripada bosanskim franjevcima. S
druge strane, valovi duhovnosti i kulture Bizantije, odnosno ortodoksno kršćanstvo, ostavili
su također vidnog traga u fizionomiji Bosne i Hercegovine. Isto tako, sa osmanskim
osvajanjima, ovdje je u svojoj punini zasjala i islamska civilizacija, koja prepoznatljivo traje i
danas. Nešto kasnije pristigli su i prognani Jevreji iz Španjolske. Potkraj 19. i početkom 20.
st. ovi prostori su potpali pod vlast Austro-Ugarske. Nakon toga Bosna i Hercegovina je
preživjela i sve jugoslavenske režime, odnosno njene integracije i dezintegracije.

Osnovnu društvenu strukturu multilateralne sadržajnosti bosanskohercegovačkog društva čini:

multietničnost, multireligioznost i multikulturalnost. Od momenta nastanka i razvoja
modernih nacija bosanskohercegovačko društvo tvore: Bošnjaci, bosanski Srbi i bosanski
Hrvati. U religijskom smislu strukturu bosanskohercegovačkog društva čine, u srednjem
vijeku: Crkva bosanska, Katolička crkva i Pravoslavna crkva. Sa dolaskom Osmanske države
u Bosni nestaje Bosanske crkve, a u mjesto nje, kroz proces prihvaćanja islama, u duhu
religijske tolerancije, žive pripadnici islamske vjere sa pripadnicima pravoslavlja i
katoličanstva, te judaizma (u manjem broju).

Otvorenost za drugo i drugačije

Bosansku otvorenost za drugo i drugačije susrećemo kao neprekinuti tijek događanja i

uzajamne egzistencije „jedinstva različja“: nacija, religija, kultura, tradicija, stilova življenja,
običaja, jezika i multikultura. Izvorište bosanske otvorenosti je u bosanskom duhu, kao
samorazvojnom bosanskom realitetu, koji se kao duhovnost izražava u poeziji, slikarstvu,
muzici, graditeljstvu, merhametu, ljubavi prema Bogu, suživotu, toleranciji…

Samo iz otvorenog kruga, bosanske duhovnosti može se objasniti vjersko ponašanje Hercega
Stjepana Kosače, koji je bio istovremeno i pripadnik Crkve bosanske i pravoslavac, ali je
istovremeno poručivao Papi da je spreman preći na katoličku vjeru. Dosljedno primjenjujući
bosansku otvorenost za drugo i drugačije, Osman – paša Bošnjak je u svom rodnom selu
Kazancima u Hercegovini izgradio džamiju i crkvu. Prihvat Jevreja u Sarajevu i drugim
bosanskohercegovačkim gradovima i njihov opstanak do danas bio je upravo omogućen, ne
samo blagonaklonošću Osmanske države, već i otvorenošću bosanskog društva.

Historijski kontinuitet bosanskohercegovačkog društva

Na osnovu do sada raspoloživih izvora, ne može se datumski precizno odrediti kada je nastala
država Bosna. Prvi pisani dokumenti o stanovnicima Bosne vezuju se za ilirska plemena
Desidijate i Japode. U desetom stoljeću, bizantski car Konstantin Porfirogenet, u djelu De
administrando imperio (O upravljanju carstvom) spominje zemlju Bosnu, geografski je
locirajući upravo tamo gdje se i danas nalazi (sjeverozapadno od tada moćnog Bizanta). To
znači da je Bosna već u tom vremenu postojala kao zasebna država.

Isto tako u Kronici Popa Dukljana navodi se, pored drugih slavenskih država, postojanje
države Bosne. Prostirala se od Drine na istoku, do Jadranskog mora na zapadu. Postoje pisani
izvori o kratkotrajnom osvajanju države Bosne od strane zetskog kralja Bodina u 11. st.
Nakon toga, početkom 12. st. Bosna vraća svoju samostalnost i dobija vlastite kraljeve vrlo
moćne vladare, poput Kulin bana, ili kasnijeg, kralja Tvrtka.
Među ključne historijske datume, koji su imali velik značaj za Bosnu, su između ostalog:

395. godina kada se desi rascjep između Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva,

potom 1054. godina kada se rascijepilo kršćanstvo na crkvu sa centrom u Rimu i na crkvu sa
centrom u Carigradu,

pad Bosne 1463. godine pod osmanlijsku upravu i ukorjenjivanje islama na njenom tlu,

obnova bosanske državnosti 1943. godine,

međunarodno-pravno priznanje Bosne i Hercegovine 1992. godine,

te reinkarniranje bošnjaštva kao nacije 1993. godine.

Ovim datumima je potrebno dodati još 3 ključna datuma:

29. august 1189. kada bosanski ban Kulin sklapa međudržavni ugovor o trgovini sa
Dubrovačkom republikom poznat kao Povelja bana Kulina,

1377. godina kada je krunisan prvi bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić,

te 1910. godina kada se konstituira Zemaljski bosanskohercegovački sabor i donosi Zemaljski

ustav.

Fizionomijski diskontinuiteti bosanske države

U srednjovjekovnom periodu bosanskohercegovačko društvo se politički organizira kao

samostalna država – Bosansko kraljevstvo. U okviru Osmanske države, egzistira kao zasebna
administrativna jedinica – „Bosanski pašaluk“. Za vrijeme Austrougarske monarhije,
bosansko društvo politički se izražava kao provizorij – korpus – separatum. Kratkotrajno
komadanje na banovine za vrijeme stare Jugoslavije ubrzo je ispravljeno uspostavom
samostalne federalne jedinice Bosne i Hercegovine u novoformiranoj socijalističkoj
Jugoslaviji. Disolucijom SFRJ, Bosna i Hercegovina je 1992. godine međunarodno priznata
kao samostalna država i kao takva primljena u Ujedinjene Nacije.
Najgrublje fizionomijske diskontinuitete Bosna i njezino društvo doživljava u vrijeme
egzistencije u Kraljevini Jugoslaviji. Nakon ukidanja Ustava 1929. godine, raspuštanja
Narodne skupštine i političkih stranki, te se kralj Aleksandar proglasio jedinim nosiocem
suvereniteta, donešen je Zakon o nazivu i podjeli kraljevine. Kraljevina Jugoslavija je
podijeljena na 9 banovina, te je time Bosna i Hercegovina podijeljena na 4 banovine:
Vrbasku, Drinsku, Zetsku i Primorsku.

Još razorniji fizionomijski diskontinuitet Bosna i Hercegovina doživljava 1939. godine poslije
sporazuma Cvetković-Maček, odnosno objavljivanjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj. Time se
13 bosanskohercegovačkih kotara dodjeljuje Banovini Hrvatskoj, a ostalih 38 je ostavljeno
srpskom dijelu Jugoslavije. Isto razbijanje Bosne i Hercegovine, dešava se i za vrijeme
nasilne egzistencije Bosne i Hercegovine u okviru Nezavisne države Hrvatske. Jedan od
spomenutih fizionomijskih diskontinuiteta Bosne i Hercegovine odvija se i na matrici
Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine.

Sinkretizam u kulturi

Autohtono i autonomno bosanskohercegovačko društvo preko svoje kulture kao zasebne

cjeline povezuje različite običaje, tradicije, religije, kulture i multikulture. Bez obzira na to što
bosanskohercegovačko društvo u sebi sažima različite pojedinačnosti, ono upravo pod
utjecajem spleta jedinstva različja, posjeduje vlastitu sadržajnost, prepoznatljivu i izraženu
sinkretizmom u kulturi.

Mnogobrojni su primjeri sinkretičkih slavensko-bogumilsko-islamskih sadržaja u

bosanskohercegovačkoj kulturi. Zamjenom srednjovjekovne bosanske državne organizacije –
bosanskog kraljevstva, državnom organizacijom Osmanskog carstva, nije nestalo bosansko
društvo kao multilateralna zajednica. Naprotiv, bosansko društvo nastavlja vlastitu
egzistenciju u promijenjenoj državnoj organizaciji koja nijednom od bosanskih etno-
konfesionalnih, kulturnih i duhovnih identiteta ne osporava socijalni razvoj u duhu vlastite
tradicije, običajnosti i konfesionalnosti. Brojni stećci, razasuti Bosnom i Hercegovinom,
svjedoče da je na ovim prostorima živjela i još uvijek živi autentična bosanska kultura.