BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI

(13.-15. st.)
Krstjani i krstjanice Crkve bosanske izdanak su laičkih bratstava, nastalih krajem 12.
st. na hrvatskoj obali, i dodira s heterodoksnim prosvjednicima protiv bogaćenja Crkve i
neprirodne sveze trona i oltara. U 13. i 14. stoljeću podržavaju određene odnose s talijanskim
patarenima i južnofrancuskim katarima s kojima ih suvremena vrlo plodna historiografija
uporno povezuje, iako je teško uskladiti latinska i hrvatska katolieka vrela s izvorima
bosanske krstjanske provenijencije. U najnovije vrijeme, u povijesno se literaturi pojavljuju
neutemeljene teze o 'masovnom prijelazu' krstjana na islam i njihovu udjelu u oblikovanju
'bošnjačke nacije'.

Heterodoksni bosansko-humski ‘krstjani’, prema katoličkim

vrelima latinske i glagoljaške provenijencije, ispovijedali su
umjereni dualizam, pretpostavljajući vjeru u jednoga Boga koji je do
pojave ‘eshatona’ upravu nad materijalnim svijetom prepustio
Sotoni, predvodniku pobunjenih anđela.1
Crkva bosansko-humskih krstjana u 13. st. nalazi svoje
najsigurnije uporište na prostoru uz granicu Bosne i Huma, od
Uskoplja, Moištre, Janjića i Foče na sjeveru do Stoca i Boljuna na
jugu. Uvjetovani od kralja Stjepana Tomaša (1443.-1461.) da se
vrate pod okrilje Rimske, tj. Katoličke crkve ili da napuste bosanski
teritorij, dio pristaša heterodoksne ‘Crkve bosanske’ prisiljen je
potražiti sigurnost i zaštitu u humskog vojvode hercega Stjepana
Vukčića Kosače (1435.-1466.).

Bosansko-humski krstjani u historiografiji

O pojavi, ustroju i vjerskom učenju bosansko-humskih krstjana

u zadnjih 150 godina objavljeno je više stotina samostalnih
publikacija, stručnih rasprava i znanstvenih priloga namijenjenih
čitateljima najrazličitijih opredjeljenja.2
Prvi sustavni pokušaj povijesti Crkve bosansko-humskih krstja-
na objavio je 1867. Božidar Petranović3 s naznakom da je ona bila
pravoslavna, ali je postala krivovjernom pod utjecajem makedonskih
bogumila koji se preko srpskih zemalja postupno infiltriraju u Bo-
snu. Autor s pravom primjećuje da se krstjansko krivovjerje jače
odražava u organizacijskim strukturama negoli u doktrinarnom po-
gledu. Petranovićevu knjigu nagradilo je tadašnje Srpsko kraljevsko
učevno društvo. Vaso Glušac tvrdi da je Crkva bosanska bila naci-
onalna (?), autokefalna i uvijek pravoslavna, a da je bogumilstvo u
1
F. ŠANJEK, Les chrétiens bosniaques et le mouvement cathare (XIIe-XVe siècles),
Publications de la Sorbonne, ‘N.S.Recherches’ 20, Paris-Louvain 1976, pp. 133-154 .
2
F. ŠANJEK, Les chrétiens bosniaques, pp. 11-13 et 217-243; F. ŠANJEK, Le phénomène
dualiste vu par les historiens balkaniques, Historiographie du catharisme, Cahiers de
Fanjeaux, 14/1979, pp. 249-270.
3
Bogumili, Crkva bosanska i krstjani, Zadar, 1867. (ćirilicom)

1
Bosni i na Balkanu obična monaška izmišljotina i historijska obma-
na, koju je u povijesnu znanost uveo Franjo Rački.4
U djelu Bogumili i patareni,5 rezultatu dvadesetgodišnjih
povijesnih istraživanja, hrvatski povjesničar Franjo Rački ističe da
bosansko-humski krstjani, izravni potomci bugarskih i makedonskih
bogumila, pripadaju novomanihejskom pokretu dualističke
inspiracije, kao i srednjovjekovni albigenzi, katari i patareni. Pisac
priznaje da je teško uskladiti latinska i domaća krstjanska vrela, po-
sebno kad je riječ o krstjanskom vjerovanju. Pod Račkovim utjeca-
jem krstjane se počelo nazivati bogumilima, izraz inače nepoznat
povijesnim vrelima o Crkvi bosanskoj.
Dio hrvatskih povjesničara podsjeća na katoličku pravovjernost
krstjana. Albert Hoffer drži da je Crkva bosanska katolička
zajednica s istočnim obredom, a Fran Milobar6 vidi u njoj crkvenu
organizaciju s hrvatskom glagoljaškom tradicijom, koja postaje
krivovjernom da bi sačuvala crkvenoslavenštinu. Marko Vego
pretpostavlja da su se krstjani odalečili od Rima u vrijeme grgurov-
ske obnove, koju bosanski glagoljaški kler ne prihvaća. Arheolog
Ćiro Truhelka, koji je povijesnu znanost obogatio mnogim arhiv-
skim otkrićima o Crkvi bosanskoj, s pravom tvrdi da bosansko-
humski krstjani nemaju nikakve organske veze s bugarskim i make-
donskim bogumilima.7 Leon Petrović8 pokušava dokazati da su na
čelu Crkve bosanske hrvatski benediktinci, koji se od 13. st. udaljuju
od Rima zbog agresivne ugarske politike koja nastoji latinizirati bo-
sansku biskupiju, a Maja Miletić u krstjanima vidi redovnike sv.
Bazilija.9
Profesor Jaroslav Šidak10 brani katoličku pravovjernost krstjana
od optužbi latinskih i pravoslavnih vrela, uvjeren, kao i Hoffer, da
je Crkva bosanska katolička s istočnim obredom, koja je, u
nezgodno vrijeme, poricala autoritet Rimske crkve. Dopuštajući
dualizam u nauci bosansko-humskih krstjana, Šidak se u kasnijim
radovima počeo približavati tezama Franje Račkoga, kojega slijede
4
Srednjevekovna crkva bosanska bila je pravoslavna, Prilozi za književnost, 4/1924., pp. 1.-
55.; Istina o bogumilima, Beograd, 1941.-1945; Problem bogomilstva i pravoslavlje Crkve
bosanske, Godišnjak istoriskog društva Bosne i Hercegovine, 5/1953, pp. 105-138.
5
Rad JAZU (Travaux de l’Académie yougoslave des sciences et des beaux-arts), 8-10/1869.-
1870; Beograd, 1931.
6
A. HOFFER, Dva odlomka o kršćanskoj crkvi u Bosni, Zagreb 1901; F. MILOBAR, Ban
Kulin i njegovo doba, Glasnik Zemaljskog Muzeja Bosne i Hercegovine, 15/1903., pp. 351.-
372. i 438.-528.
7
M. VEGO, (Povijest Humske zemlje, Samobor, 1937.; Patarenstvo u Hercegovini, GZM NS
18/1963., pp. 196.-215.); Ć. TRUHELKA, Bosanska narodna patarenska crkva, Povijest
Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1942., str. 767.-793.(reprint: Sarajevo, 1991. i 1998.).,
8
Kršćani Bosanske crkve, Sarajevo, 1953.; Sarajevo-Mostar, 1999.
9
M. MILETIĆ, I 'krstjani' di Bosnia alla luce dei loro monumenti di pietra, Rim, 1957.
10
Problem 'bosanske crkve', Rad JAZU 259/1937., pp. 37.-182.; Studije o 'Crkvi bosanskoj' i
bogumilstvu, Zagreb, 1975.

2
Aleksandar V. Solovjev,11 Dragutin Kniewald,12 Dominik Mandić 13
i drugi.
U poratnoj historiografiji jugoslavenskih naroda o Crkvi
bosanskoj nerijetko prevladavaju etnički, društveno-politički,
kulturno-religiozni i ideološki stavovi pojedinih autora. Povjesničari
marksističke orijentacije, koji u nosiocima srednjovjekovnih
heterodoksnih gibanja otkrivaju preteče socijalizma i komunizma,
gledaju na pokret bugarsko-makedonskih bogumila i bosansko-
humskih krstjana s aspekta klasne borbe i kao strogo socijalni feno-
men. Ako se i može shvatiti makedonskog povjesničara Dragana
Taškovskog,14 koji, uz navode iz Marxovih i Engelsovih spisa,
opravdava bogumile da u “svom vremenu nisu mogli predvidjeti ra-
zvoj kapitalističke proizvodnje i pojavu buržoazije i proletarijata,”
teško se može opravdati dvoličnost Aleksandra V. Solovjeva, koji,
oslanjajući se na misao Friedricha Engelsa, u navedenoj studiji o
Vjerskom učenju Bosanske crkve veliča “političko-socijalno
značenje bosansko-humskih krstjana,” koje izostavlja u francuskom
izdanju iste studije, što je profesora Šidaka navelo na pomisao da je
“prva verzija zacijelo (pisana) pro foro interno.”15
Jean Duvernoy u dvotomnoj studiji o katarizmu16 povezuje
heterodoksne krstjane s katarima, dok Amerikanac John Fine Jr. u
svojoj ‘novoj interpretaciji’ o Crkvi bosanskoj17 poriče autoritet
latinskih vrela, a domaća interpretira u neheretičkom smislu.
Arheolog Marion Wenzel, na temelju simbolike bosansko-humskih
stećaka i njihovu zemljopisnom rasprostranjenju autorica zaključuje
da je Crkva bosanska “zacijelo bila hibrid, nastao prije od neukosti
no od oštroumnosti”.18 Engleski publicit Noel Malcolm na osebujan
način analizira i odbacuje teze o bogumilskom podrijetlu i
katarskom ustroju heterodoksne Crkve bosansko-humskih krstjana,
ali proizvoljno i netočno interpretira povijesna vrela.19

11
Vjersko učenje Bosanske crkve, Zagreb, 1948; Svedočanstva pravoslavnih izvora o bogumil-
stvu, Godišnjak 5/1953, pp. 1.-103.
12
Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, Rad JAZU, 270/1949., pp. 115.-
276.
13
Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., Chicago etc., 1979.
14
Bogomilskoto dviženje, Skopje, 1949, p. 40.
15
Cfr. J. ŠIDAK, Studije, p. 71.
16
Le catharisme: la religion des cathares, Toulouse 1976; L’histoire des cathares, Toulouse
1979, pp. 47-72.
17
J. FINE Jr., The Bosnian Church: a new Interpretation, New York-London 1975. Fineovo
gledište ozbiljnoj je kritici podvrgao Srećko M. Džaja (CCP, 3/1979., pp. 143.-146.).
18
Ukrasni motivi na stećcima, Sarajevo, 1965; Bosnian History and Austro-Hungarian policy:
some Medieval Belts, the Bogomil Romance and the King Tvrtko Graves, Peristil, 30/1987.,
pp. 29-54)
19
N. MALCOLM, Bosnia. A Short History, London, 1994; Povijest Bosne, Zagreb-Sarajevo,
1995.

3
 Beogradski balkanolog Dragoljub Dragojlović20 u novije
vrijeme pokušava dokazati da su bosansko-humski krstjani izdanak
orijentalnog monaštva mističke tendencije. Autorov pristup izvornoj
građi neprihvatljiv je sa stajališta historijske znanosti. Da čitatelja
‘uvjeri’ u tvrdnju kako je djed bosansko-humskih krstjana i biskup
Crkve bosanske prešao na pravoslavlje, Dragojlović mileševskog
metropolita Davida, gosta na dvoru humskog vojvode Stjepana
Vukčića Kosače, pretvara u “episkopa Bosne pravoslavca i Srbina,”
iako u izvorniku neprijeporno stoji da je ovaj “pravoslavac jer je Sr-
bin” (éstin orthódoxos Sérbos gar!).
U novije vrijeme, historičari islamske kulture, koji u
pripadnicima Crkve bosanske pokušavaju otkriti korijene
‘bošnjaštva’, oživljuju tobožnji ‘bogumilizam’ bosansko-humskih
krstjana21

Bilinopoljski sabor
(8. travnja 1203.)

Dukljanski knez Vukan 1199./1200. podsjeća Rim na pojavu

heterodoksnih učenja u Bosni, gdje je uz krivovjerje pristalo preko
deset tisuća ljudi na čelu s banom Kulinom koji vođe krivovjeraca
poštuje više od katolika nazivajući ih naprosto kršćanima
(antonomasice christianos).22
Put do konačnog sporazuma nije bio lagan. Oboružan
Vukanovim izvješćem, papa Inocent III. se 11. listopada 1200.
obraća ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku, optužujući njegova
vazala Kulina da je “dao sigurno utočište i zaštitu ne malom broju
patarena, koje je splitski nadbiskup Bernard nedavno otjerao iz
Splita i Trogira”.23
Pismom Illam gerimus, naslovljenim 21. studenoga 1202. na
splitskog nadbiskupa Bernarda i legata Ivana de Casamare, papa
izjavljuje da u Bosni, “zemlji plemenitog muža Kulina bana boravi
mnoštvo nekih ljudi koji su ozbiljno osumnjičeni i jako ozloglašeni
20
Krstjani i jeretička Crkva bosanska, Beograd, 1987. (ćirilicom).
21
M. HADŽIJAHIĆ, O nestajanju Crkve bosanske, Pregled, 65/1975, pp. 1310-1311; S.
JALIMAM, Historija bosanskih bogumila, Tuzla, 1999, pp. 1-315.
22
Reg. Vat. 4, fol. 185rv. Pismo je registrirano druge godine pontifikata Inocenta III, tj.
između 22. II. 1199. i 21. II. 1200.
U pismima upućenim hrvatsko-ugarskom kralju Emeriku 11. X. 1200. i splitskom nadbiskupu
Bernardu 21. XI. 1202. papa upotrebljava izraze iz Vukanova pisma ("antonomasice
christianos"). Cfr. F. ŠANJEK, Les chrétiens bosniaques, p. 40, note 57 et 58; F. ŠANJEK,
Les rencontres franco-croates au Moyen âge, Clovis: histoire et mémoires, vol. II, Paris 1997,
pp. 357-358.
23
U pismima upućenim hrvatsko-ugarskom kralju Emeriku 11. X. 1200. i splitskom
nadbiskupu Bernardu 21. XI. 1202. papa upotrebljava izraze iz Vukanova pisma
("antonomasice christianos"). Cfr. F. ŠANJEK, Les chrétiens bosniaques, p. 40.

4
zbog osuđenog katarskog krivovjerja”.24 Papa otkriva motiv svoje
intervencije i Kulinovu spremnost da izgladi spor posredovanjem
arhiđakona Marina i dubrovačkog nadbiskupa Bernarda (1197.-
1203.), čija metropolitanska prava priznaje ovdje u vezi s
krivovjerjem prvi put spominjani bosanski biskup.
Ne smatrajući se pozvanim ulaziti u teološku problematiku, ban
Kulin moli Apostolsku Stolicu da u Bosnu pošalje legata, koji će
njegove podanike ispitati i poučiti u spornim pitanjima.25 Papin legat
Ivan de Casamare tijekom 1202. preko Splita stiže u Bosnu. Na
polju zvanom Bilino, uz rijeku Bosnu, 8. travnja 1203., pred banom
Kulinom, crkvenim i svjetovnim uglednicima i okupljenim narodom
krstjanski prvaci Dragič, Ljubin, Dražeta, Pribiš, Ljuben, Radoš i
Vladoš ‘odriču se krivovjerja zbog kojeg su bili ozloglašeni te se
obvezuju da neće u svoje redove primati osobe koje ispovijedaju
manihejski nauk’. Na Kraljevu otoku26 dva će krstjanska
predstavnika potvrdit to isto 30. travnja iste godine pred ugarsko-
hrvatskim kraljem Emerikom.
Potpisnici bilinopoljske izjave ne smatraju sebe ni
krivovjercima ni raskolnicima, iako im protivnici pripisuju neke
novomanihejske stavove, između ostaloga da Bog nije stvoritelj svih
stvari, niti je Krist spasitelj ljudskoga roda. Čini se, da krstjani ne
priznaju autoritet Rimske crkve, te, kao ni katari, nemaju
bogomolja, oltara, križeva i zajedničkih grobalja, ne priznaju
sakramente ispovijedi i pričesti, ne slušaju misu i ne mole časoslov.
Prigovara im se da ne cijene podjednako vrijednima biblijske knjige
Staroga i Novoga saveza, ne svetkuju crkvene blagdane niti poste,
ne nose posebnu odjeću kao oni koji žive u zajednicama, a unutar
samih zajednica krstjani i krstjanice komuniciraju na spoticaj
okoline.27
Iz teksta abjuracije razvidno je da papa nastoji urediti život
krstjana po uzoru na postojeće statute redovničkih zajednica. Sama
činjenica da se nazivaju kršćanima, navodi neke medijevaliste na
zaključak da bosansko-humski krstjani slijede redovnička pravila sv.
Bazilija,28 čija Velika i Mala pravila redovnike tituliraju
29
‘kršćanima.’
24
Reg. Vat. 5, fol. 55v: “Cum igitur in terra nobilis uiri Culini Bani quorumdam hominum
multitudo moretur, qui de dampnata Catharorum heresi sunt uehementer suspecti et grauiter
infamati.”
25
Ban Kulin se, naime, ispričao “quod eos non hereticos sed catholicos esse credebat.”
26
Insula Regia, Csepel, Budapest.
27
F. ŠANJEK, Les chrétiens bosniaques, pp. 48-50.
28
M. MILETIĆ, I ‘Krstjani’ di Bosnia, pp. 56-58.
29
BAZILIJE VELIKI, Regulae fusius tractatae, PG 31, col. 894, 923, 970-979, 1019, itd.
Pojmovi ‘christianus’, ‘fratrum societas’ i ‘fratrum conventus’ pripadaju bazilijanskoj
terminologiji, izrazi ‘magister’, ‘prelatus’ i ‘prior’ dio su benediktinske tradicije (L.
PETROVIĆ, Kršćani bosanske crkve, izd. 1953, pp. 165-179), što ukazuje da je terminologija

5
 Ivan de Casamare javlja papi Inocentu III. da je bosanska
biskupija trenutno bez biskupa, sugerirajući mu da za novog biskupa
imenuje jednog Latina, a da se zbog efikasnije uprave prostrani
bosanski teritorij podijeli na tri ili čak četiri dijeceze. 30 Obavijestivši
Rim o abjuraciji bosansko-humskih krstjana, ugarsko-hrvatski kralj
uvjerava papu u lojalnost Kulinova sina, koji se obvezao da ubuduće
neće davati podrške krivovjercima.31
Zadovoljan bilinopoljskim uspjehom, čiji će završni akt postati
uzorom za pravno ustrojstvo laičkih evangeličkih zajednica u
srednjem vijeku,32 papa Inocent III. u Bosni nastoji uspostaviti
crkvenu ravnotežu u skladu s metropolitanskim pravom
dubrovačkog nadbiskupa Leonarda, koji je 1209. za novog
bosanskog biskupa posvetio nekog Dragonju, kandidata slavenskog
imena.33
Bosansko-humski krstjani nastoje živjeti u duhu evanđeoskih
načela prvih kršćanskih zajednica ali zbog kritika kleričkih ustanova
i otpora plaćanju crkvene desetine, njihova plemenita nastojanja
nailaze na nerazumijevanje i osudu Crkve.34 Njihovu će otporu
latinskog teksta abjuracije tek prividno redovničkog karaktera. Sličnost proizlazi iz činjenice
da bosanski ‘krstjani’ žive unutar zajednica (hiža), kojima papa Inocent III nastoji dati
redovnički pečat zapadnjačkog tipa. Na temelju bilinopoljske izjave krstjanskih prvak a teško
je stvoriti realnu sliku o životu i vjerovanju bosanskih krstjanških zajednica.
30
A. THEINER, Vetera monumenta Slavorum Meridionalium, t. I, Rome, 1863, p. 36; F.
ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, Zagreb, 2003, pp. 84-85. Papa
očito nije poslušao savjet svog legata, jer 1209. bosanskim biskuporn postaje izvjesni
Dragonja, koji nije poznavao latinski (S. CERVA, Sacra metropolis ragusina, t. I, pp. 130-
131).
31
Codex diplomaticus Croatiae, vol. III, pp. 36-37: “Hinc est, quod (...) Johannes ad
presentiam nostram accedens duos principaliores ex hiis, qui in terra Culini bani, prout
ferebatur, dampnatam hereticorum sectarn fovebant, secum duxisset (...) eadem capitula sub
sigillo nostro contenta domino illius terre, filio scilicet memorati Culini, qui tunc apud nos
erat, dedimus, districte precipientes, ut ea et alia, si qua romana sedes eis de cetero secundum
deum transmittere decreverit, ab omnibus in terra sua faciat inviolabiliter observari”.
32
Ch. THOUZELLIER, Catharisme et valdéisme, p. 38; F. ŠANJEK, Crkva bosanska:
dualistička sljedba ili evanđeoski ideal zajedništva u duhu Pracrkve, Studia Vrhbosnensia 4,
Sarajevo, 1991, pp. 163-164.
33
Cfr. S. CERVA-CRIJEVIĆ, Sacra metropolis Ragusina, t. I, pp. 129-131 (rukopis): “Anno
MCCIX Draghigna electus Bosniae Episcopus Ragusium venit, et a Leonardo Metropolita suo
sacro Pontificatus ordine initiatus fuit (...) Anno XII supra MCC Leonardus catholice studio
religionis incensus, operam dedit eximiam quidem, ut satis difficilem cum Draghigna
Episcopo in omnibus sibi morem gerente, ut Patarini Heretici, qui incuria decisiorum
antistitum, et perfidiam Principum tolerantiam iamdiu grassabantur”. Povijesno su zajamcena
neka imena Dragonjinih prethodnika: Vladislav (oko 1141.), Milovan (oko 1151.), Radogost
(oko 1171.) ili Dragonjin nasljednik Bratoslav (između 1212. i 1232.) ukazuju na
ćirilometodsku tradiciju bosanske crkvenosti. Cfr. F. ŠANJEK, Bosanska biskupija i
heterodoksni krstjani, Kalendar ‘Napredak’ za godinu 1996, p. 172, note 23.
34
Ugarsko-hrvatska kraljevska kancelarija uporno ponavlja izraze ‘haeretici in Bosnia’ ili
‘haeretici in Sclauoniae partibus’. Crkveno pravo pod pojmom ‘krivovjerac’ ili ‘heretik’
podrazumijeva “krštenika koji, htijući ostati kršćaninom, uporno niječe jednu ili više vjerskih
istina” (can. 751). U srednjem vijeku taj se pojam uzima u puno širem značenju. Ako je
vjerovati Povijesti solinskih natpastira Tome Arhiđakona, dalmatinski romanski kler
glagoljicu pripisuje “quodam Methodio haeretico.” Krivovjercima se proglašavalo klerike koji

6
pridonijeti i necrkvena ali stvarna teritorijalna presezanja ugarskih
vladara, kojima će unutrašnja vjerska previranja poslužiti kao povod
za križarski rat protiv ‘krivovjernih krstjana,’ a zapravo protiv
osamostaljenja srednjovjekovne Bosne.
U prosincu 1221. papa Honorije III. upućuje legata Akoncija u
Bosnu “gdje brojni krivovjerci (...) javno naučavaju i svoje zablude
otvoreno iznose”,35 čime je prekinut osamnaestogodišnji vjerski
mir, uspostavljen bilinopoljskom ‘abjuracijom’ (1203.).36 Misije
istrebljenja ‘bosanske hereze’ nakon Akoncija prihvatio se kaločki
nadbiskup Ugrin, koji se sa svojim križarima morao zadovoljiti tek
neznatnim uspjehom u područjima Soli i Usore, odakle će na
povratku u Ugarsku povesti više tisuća navodnih krivovjeraca i
njihovih obitelji i naseliti ih na području svoje jurisdikcije.37
Tobožnja briga o suzbijanju krivovjerja 1233. i 1234. poslužit
će slavonskom hercegu Kolomanu kao opravdanje za upad na
bosansko područje.38 Najprije obziran prema krstjanima, ban Matej
Ninoslav prisiljen je mijenjati takav stav, kako bi se približavanjem
papinstvu zaštitio od agresivne ugarske politike, što se pokazalo
uspješnim jer ga već 10. listopada 1233. papa uzima “u zaštitu sv.
Petra i Apostolske Stolice”.39 Zatečen neželjenim razvojem
događaja, jer se umjesto teološkim razlozima krstjane počelo
uvjeravati oružjem, biskup Ivan iz Wildeshausena “zbog ratnih
napora (koji ga) nepodnosivo tište” podnosi ostavku na upravu
bosanskom biskupijom, očito smjerajući na postupke Kolomanovih

su u posjed crkvenih službi i nadarbina došli simonijom, ali i gusare koje u pismu omiškim
Kačićima (oko 1220.) kralj Andrija II. izjednačuje s krivovjernim patarenima (Codex
Diplomaticus Croatiae, III, pp. 187-189).
35
Honorije III. u pismu Inter alia sollicitudines izjavljuje da je cuo kako “in partibus Bosnae
tanquam in cubilibus structionum haeretici receptati velut lamiae nudatis mammis catulos
suos lactent, dogmatizando palam suae pravitais errores” (Reg. Vat. 15, fol. 168; Codex
Diplomaticus Croatiae, III, p. 196). Istu frazeologiju (“velut lamiae” etc.) koristi i kard.
Konrad iz Uracha, papin legat u Francuskoj 1223. u svezi s pojavom heretičkog pape. Cfr. F.
ŠANJEK, Albigeois et chrétiens bosniaques, p. 253; F. ŠANJEK, Bosanska biskupija, p. 174.
36
Iz obilne korespondencije Rimske kurije proizlazi da su ‘haeretici’ odnosno ‘subversores’
oni koji “dogmatizando palam suae pravitatis errores,” pa se Crkvi odani vjernici u središnjoj
Bosni i u krajevima So1i i Usore pozivaju na obranu “catholicae puritatis,” ne samo “contra
haereticos ipsos” nego i “contra receptatores et fautores eorum”. Usp. pismo Gratum gerimus
pape Honorija III. od 15. svibnja 1225. (Codex Diplomaticus Croatiae, III, p. 243).
37
F. ŠANJEK, Hrvati prognanici i izbjeglice kroz povijest, Bogoslovska smotra, LXIII (1993)
3-4, p. 348.
38
J. Šidak (Studije, p. 187) drži da je Koloman s vojskom krenuo u Bosnu u drugoj polovici
1233, a D. Mandić (Bogomilska crkva, izd. 1962, p. 188) stavlja Kolomanovu vojnu u 1234.
godinu.
39
Reg. Vat. 17, fol. 84; Codex Diplomaticus Croatiae, III, pp. 388: “Gregorius (...) dilecto
filio nobili uiro Ninosclauo, duci de Bosna (...) Te igitur sincere caritatis brachiis amplexantes
oersonam et terram tuam de Bosna cum omnibus bonis, qui impresentiarum rationabiliter
possides, sub beati Petri et nostra proteccione suscipimus (...) inhibentes, ne quis et in fide
catholica permanentem super eadem terra, quam, sicut asseris, progenitores tui fuerunt vitio
heretice prauitatis infesti ab antiquo pacifice possederunt”.

7
križara u središnjoj Bosni. Nakon neuspješnog nagovaranja da
povuče ostavku (20. rujna 1235.),40 papa Grgur IX. ga u proljeće
1237. razrješuje biskupske službe. Na Ivanovo mjesto 26. travnja
1238. dolazi njegov redovnički subrat, ugarski dominikanac Ponsa,41
koji Bosnu “budno i marljivo čisti od krivovjerja”.42 Njegovim
zalaganjem bosanska biskupija 1247. dolazi pod jurisdikciju kaločke
metropolije,43 a biskup Ponsa svoju rezidenciju u srednjoj Bosni
zamjenjuje sigurnijim Đakovom,44 čime zapravo, ironijom povijesti,
ovaj prekaljeni borac protiv krivovjerja oslobađa prostor krstjanima,
koji će na prostoru katoličke dijeceze organizirati moćnu
heterodoksnu Crkvu bosansku.

Povijesno neutemeljene teze o ‘masovnom prijelazu’

bosansko-humskih krstjana na islam

S otomanskim osvajanjima postupno nestaje i heterodoksne

Crkve bosanske, iako se povijesno ne može utvrditi, a još manje
dokazati masovni pristup krstjana islamu, kao što to tvrde i
uvjeravaju neki suvremeni povjesničari, ponajčešće iz muslimanske
kulturne sredine.
Neporecivo je da je proces islamizacije zahvatio cijelo
stanovništvo Bosne i Huma, neovisno o njihovoj vjerskoj
pripadnosti, te se posvuda nije provodio istim intenzitetom. Da se
krstjani Bosne i Huma nisu odveć žurili prigrliti islam, dokaz je i
molba ‘gosta’ Radina Butkovića, koji je početkom 1466. zatražio
gostoprimstvo ili azil Mletačke Republike za sebe i pripadnike svoje
heterodoksne zajednice. Senat ‘Serenissime’ izglasat će sa šezdeset
glasova ‘za’ i sedam ‘protiv’ da ugledni predstavnik hijerarhije
Crkve bosanske s “pedeset ili šezdeset osoba svog (vjero)zakona i
svoje sljedbe” može prijeći na mletački teritorij.45
40
A. THEINER, VMHH, I, pp. 155-156; Codex Diplomaticus Croatiae, III, pp. 444-445; S.
KRASIĆ, Djelovanje dominikanaca (u Bosni) u srednjem vijeku, Studia Vrhbosnensia 4,
Sarajevo, 1991, pp. 187-188; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani, pp. 96-97.
41
C. EUBEL, Hierarchia catholica Medii aevi, pp. 142.
42
Codex Diplomaticus Croatiae, IV, pp. 67-68; S. JALIMAM, Dominikanci, p. 79.
43
A. THEINER, VMSM, I, p. 206; Codex Diplomaticus Croatiae, IV, pp. 322-323; F.
ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani, p. 81. Papa Inocent IV. se u svom činu poziva na molbe
kaločkog nadbiskupa, bosanskog biskupa i ugarsko-hrvatskog kralja te “predictam Bosnensem
ecclesiam cum omnibus suis iuribus subiciatis auctoritate nostra ecclesie Colocensis”.
Zanimljive podatke o dominikancu Ponsi v. G. VARGA, Biskup Ponsa – Anonymus, pisac
djela ‘Gesta Hungarorum?’, Diacovensia, 1/1995, pp. 169-175.
44
Codex Diplomaticus Croatiae, IV, pp. 494: “In villa que uocatur Diaco et ante domum in
qua habitabat episcopus Bosgnensis”. S. JALIMAM, Dominikanci, p. 81; F. ŠANJEK,
Bosanska biskupija, p. 186.

45
M. ŠUNJIĆ, Jedan novi podatak o gostu Radinu i njegovoj sekti, Godišnjak, 11/1961, p.
265; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani, pp. 118-119.

8
 U turskim se defterima do kraja 15. st. imena krstjana vezuju
uz određeno topografsko nazivlje, što ne znači da su spomenuti
‘krstjani’ ili ‘gosti’ osadesetih i devedesetih godina toga stoljeća
obavljali svoje funkcije u Crkvi bosanskoj. Objektivni povjesnik
treba postaviti granicu između kontinuiteta Crkve bosansko-humskih
krstjana kao zajednice i ostataka krstjanskoga vjerovanja, koje se u
narodu održalo i nakon propasti spomenute Crkve, makar samo
djelomično, a nerijetko i u iskrivljenu obliku.
Kakav su stav zauzeli krstjani Crkve bosanske u odnosu na
sukob kršćanskog Zapada i otomanskih osvajača Bosne i Huma?
Modruški biskup Nikola tvrdi, da su Turci osvojili Bosnu zato što su
ih u tome podupirali krstjani “koji su bili pokršteni protiv svoje volje
i kojima je bosanski kralj povjerio najutvrđenije gradove svoga
kraljevstva ne bi li dobročinstvima i častima stekao njihovu
vjernost”.46 Jedan turski izvor iz 1465. podsjeća, međutim, da su
islamizirani patareni iz okolice Jajca “iznevjerili islam i opet prešli
na kršćanstvo kad je kralj Matija (Korvin) 1464. oslobodio Jajce”. 47
Proces islamizacije nesumnjivo je zahvatio čitavo stanovništvo, bez
obzira na vjersku pripadnost, i nije se posvuda provodio istom
brzinom, kao što pri prelasku na islam valja razlikovati ulog
bosanske vlastele od islamizacije bosanskog pučanstva.48

Ustroj Crkve bosanske

U duhu srednjovjekovnih laičkih bratstava Crkva bosansko-

humskih krstjana ima svoje punopravne članove, “kršteniem’, koi su
prave vere apostolske, praviem’ kr’st’janom’ kmetem’ i pravem’
kmeticam’ kr’st’janicam’.” Slijede “krst’jani i krst’janice koi greha
ne ljube” i “mr’sni ljude”. Krstjanskim prvacima i predstojnicima
Crkve bosanske pripada naziv ‘dobri ljude’ ili ‘dobri mužje’. Tako
se za ‘tepačiju’ Batala Santića kaže da on “biše mnogo dobr’
dobrim’ ludem’ i mnogo slavan’ dobrim’ kr’stija(no)m’ a za to ga
b(og)’ množaše u vjeki vjekom. Am(en)”,49 tj. da je bio vrlo ugledan
član vjerničke zajednice Crkve bosansko-humskih krstjana i
darežljiv u odnosu na predstavnike njezine hijerarhije.

46
M. HADŽIJAHIĆ, O nestajanju Crkve bosanske, Pregled, LXV (1975) 11-12, pp. 1310-
1311 (citat bez navoda izvora).
47
Idem, p. 1323.
48
J. ŠIDAK, L’Eglise de Bosnie au moyen âge, Annales de l’Institut français de Zagreb,
2/1976, p. 29; S. M. DŽAJA, Die bosnische Kirche, München, 1978, p. 68.
49
Sankt Petersburg, Ćir. rkp. Q II I, No 62, fol. 3; F. ŠANJEK, Les chrétiens bosniaques, p.
98.

9
 Redovnički korijeni bosansko-humskih krstjana?

Neki povjesničari uporno tvrde da su bosansko-humski krstjani

zapravo neka vrst redovnika.50 Tako se 1403. u jednoj odluci
dubrovačkog Malog vijeća spominju “patareni ili redovnici
bosanske sljedbe”,51 a 5. listopada 1433. Dubrovčani izvješćuju svog
sugrađanina Ivana Stojkovića, animatora Baselskog koncila, da
narod bosanske patarene zove redovnicima, a da bi bilo ispravnije
reći da su oni bez vjere, reda i pravila. Prvi se naziva djed, drugi
gost, treći starac a četvrti strojnik.52 Dubrovčani se 14. travnja 1442.
obvezuju da će čuvati poklad kralja Tvrtka II. postupajući onako
kako kralj naredi “u svom’ listu pod’ svoiom’ pečatju, koji bude
upisao prid’ redovnici rim’ske vjere ili vjere bosan’ske”. 53 Stjepan
Vukčić Kosača gosta Radina Butkovića naziva “svojim
54
redovnikom”.
Pojmovi christianus, societas fraternitatis i fratrum conventus
iz bazilijanske su tradicije,55 a izrazi prior i prelatus, koji u
latinskim dokumentima označuju krstjane i njihove zajednice,
50
J. ŠIDAK Problem bosanske crkve, p. 84; L. PETROVIĆ, Kršćani bosanske crkve, izd.
1953, p. 165; M. MILETIĆ, I ‘Krstjani’ di Bosnia, pp. 49-82.
51
K. JIREČEK – J. RADONIĆ, Istorija Srba, IV, 35: “Patarenos seu regullantes sette Bosne”;
F. ŠANJEK, Les chrétiens bosniaques, p. 90-91; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani, pp.
33-35. Neka povijesna vrela razlikuju krstjane od ostalog puka, a njihov status uspoređuju s
katoličkim ili pravoslavnim redovništvom. Tekst bilinopoljske abjuracije potpisalo je sedam
priora bosanskih krstjana (1203.), pa se čini kao da su pripadali nekoj redovničkoj zajednici.
Maja Miletić u tekstu abjuracije otkriva terminologiju redovničkih pravila sv. Bazilija. Svi se
ne slažu u pitanju kojem su redu pripadali ti nazovi redovnici. Leo Petrović drži da su to
hrvatski benediktinci glagoljaške tradicije, koji su su u sukobu s dalmatinskom latinskom
hijerarhijom bili prisiljeni iseliti u Bosnu. Utrnućem funkcije ‘hrvatskog biskupa’ oni su
izabrali bosanskog, koji je s vremenom postao glavom samostalne krivovjerne Crkve bo-
sanske. Cfr. M. MILETIĆ, I ‘Krstjani’ di Bosnia, pp. 53-55; L. PETROVIĆ, Krstjani
bosanske crkve, pp. 142-148; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani, str. 33-42.
52
Državni arhiv u Dubrovniku, Litterae et Commissiones Levantis 11, fol. 168v; N. JORGA,
Notes et extraits, II, 318; M. MILETIĆ, I ‘Krstjani’ di Bosnia, p. 52; F. ŠANJEK, Les
chrétiens bosniaques, str. 95, note 19: “Patareni nuncupati religiosi dicti regni Bosne per ipsos
Bosinienses licet verius dici possent sine fide, ordine et regula. Primus eorum dicitur ‘died’,
secundus ‘gost’, tertius ‘starac’ et quartus ‘stroinich’. Qui IIIIor majores sunt in heresi et in
infidelitate Bosiniensium”.
53
M. MILETIĆ, I ‘Krstjani’ di Bosnia, p. 52.
54
M. MILETIĆ, I ‘Krstjani’ di Bosnia, pp. 52-53. M. Orbini (Il regno de gli Slavi, Pesaro,
1601, p. 354) piše da su bosanski krstjani stanovali “ne’ Monasteri, posti nelle valli, e altri
luoghi rimoti; ove le matrone, che di qualche infermità guarriuano, soleuano andare come per
voto à servire un certo tempo prefisso. E cosi stavano co’detti Monaci, o per dir meglio
l’eretici”. Je li krivovjerje koje su navodno u Bosni propovijedali Matej i Aristodije iz Zadra i
dalmatinski patareni naišlo na odjek u bosanskim samostanima? U nedostatku sigurnih
povijesnih vrela nije moguće rekonstituirati samostanski život u srednjovjekovnoj Bosni. U
doba kad benediktinci djeluju u drugim hrvatskim krajevima nema im traga u Bosni, u kojoj
čini se postoji jedan bazilijanski samostan smješten u dolini rijeke Vrbasa.
55
M. MILETIĆ, I ‘Krstjani’ di Bosnia, str. 58-66; F. ŠANJEK, Les chrétiens bosniaques, p.
92, note 30.

10
benediktinskog su podrijetla.56 Pojam redovnik, u smislu člana
heterodoksne Crkve bosanske, najvjerojatnije se oslanja na
zajednički život krstjana. Ovu analogiju s redovništvom ima pred
očima i Aeneas Silvius Piccolomini (Pio II, 1458.-1464.) kad
bosanske krstjane prikazuje kao “krivovjerne manihejce koji u
zabitnim brdskim dolinama imaju svoje samostane (hiže)”.57

Hijerarhijsko uređenje Crkve bosanske

Prvak bosansko-humskih krstjana naziva se djed, koji je po

svojoj službi biskup heterodoksne Crkve bosanske. Njemu asistiraju
gosti i starci, koji se zajedničkim imenom nazivaju strojnici. Iako
podrijetlo naziva najuglednije ličnosti u Crkvi bosanskoj nije još
posve objašnjeno, neki ga povjesničari dovode u vezu sa “dedecom
od Sredeca”, bogumilskim krivovjercem kojega 1211. proklinje
Sinodik cara Borila.58
Djedov ugled nesporan je ne samo među krstjanima Crkve
bosanske nego i u društvu. Ban Stjepan II. Kotromanić oko 1323.
izdaje povelju u prisutnosti “velikog djeda Radoslava”.59 Stjepana
Rajkovića (1370.) ban Tvrtko predaje “u veru dedinju, i vse C’rque
Bosanske (...) i da ne sužanj nikadar dokle je koren u Bosne C’rque
Božje, da o tom ima C’rqua statti”. 60 Hval krstjanin piše “1404 ljeto
v’ dni ep’iskup’stva i nastavnika i s’vr’šitela cr’kvi bosan’skoi
gospodina djeda Radomera”.61 Isti taj djed 8. siječnja 1404.
Dubrovčanima javlja da je izgladio spor između kralja Ostoje i
vojvode Pavla Klešića te im po “svoimi strojniki i kr’stjani” šalje
pismo koje je napisano “u gospodina episkupa na Janikih”. 62
Darovnicu sinovima Ivaniša Dragišića 22. kolovoza 1446. kralj
Stjepan Tomaš predaje “gospodinu didu Miloiu (...) u ruke
cr’kovne”.63 Radoslav krstjanin prepisuje Knjigu otkrivenja i
liturgijske tekstove Crkve bosanske “u dni dida Ratka”.64

56
L. PETROVIĆ, Krstjani bosanske crkve, izd. 1953, pp. 165-179.
57
AENEAS SILVIUS PICCOLOMINI, Cosmographia, Paris, 1534, str. 339: “Haeretici (...)
quos vocant Manichaeos (...) Horum coenobia in abditis locis montium conualibus sita
feruntur”. Slično i Mavro Orbini (Il regno, p. 354) tvrdi da su bosansko-humski krstjani
stanovali “ne’ Monasteri, posti nelle valli, e altri luoghi rimoti”.
58
D. KNIEWALD, Vjerodostojnost, p. 274; M. MILETIĆ, I ‘Krstjani’ di Bosnia, str. 102.
59
L. THALLOCZY, Studien zur Geschichte Bosniens, p. 11; L. PETROVIĆ, Kršćani
bosanske crkve, p. 166.
60
D. ŠURMIN, Acta croatica, I, 86; J. ŠIDAK, O vjerodostojnosti isprave bosanskog bana
Tvrtka Stjepanu Rajkoviću, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu, II/1954, p. 41.
61
Bologna, Biblioteca universitaria, Ms. 3575-B, fol. 359.
62
N. KLAIĆ, Izvori, II, 66; F. ŠANJEK, Les chrétiens bosniaques, pp. 96-97.
63
D. MANDIĆ, Bogomilska crkva, éd. 1962, p. 207.
64
Vat. Borg. illir. 12, fol. 59.

11
 Dubrovčani znaju za ugled djeda bosansko-humskih krstjana
kad 30. travnja 1405. vojvodi Sandalju predlažu posredovanje
“djeda, koji je gospodin i duhovni otac vaše Crkve bosanske”. 65
Mjesec dana kasnije, poslanici Republike parafirani tekst mirovnog
ugovora pohranjuju kod djeda Crkve bosanske.66 U latinskim
ispravama imenica izraz djed prevodi se s ‘magister’ ili ‘abbas’.67
Djed krstjana i biskup Crkve bosanske u 13. i 14. st. stekao je
određeni ugled među talijanskim patarenima i južnofrancuskim
katarima. Ostaci pijemontskih i lombardskih krivovjeraca otkrivaju
u Bosni ne samo utočište i zaštitu, nego i izvorište njihova
heterodoksnog nauka.68 Nije isključeno da je djed Crkve bosanske
1223. preko svog predstavnika podržao progonjene južnofrancuske
albigenze.69
Posebno se ističu poglaviti krstjani, koji pripadaju redu
strojnika.70 Pod nazivom strojnik/strojnici podrazumijevaju se
pojedini starješine ili zbor starješina Crkve bosanske. Djed
Radomer, vidjeli smo, 8. siječnja 1404. u Dubrovnik šalje svoje
“stroinike i kr’stjani: starca Mišljena i starca Lelka i Stojana
kr’st’janina, Ratka kr’st’janina, Radosava kr’st’janina, Radaka
kr’st’janina i Dobrašina kr’st’janina”.71 Od sedam predstavnika
Crkve bosanske dvojica staraca pripadaju hijerarhijskom redu
strojnika. Pomirenje sa sinom Vladislavom 19. srpnja 1453. vojvoda
humski Stjepan Vukčić Kosača jamči vjerom “dida bosanskoga i š
nim’ 12 poglavitijeh kr’st’jan’,” a mirenje sa ženom Jelenom
učinjeno je pred “gospodinom didom cr’kve bosanske i 12
strojnikov, među kojemi strojnici bude gospodin’ gost Radin, za
svoga života”.72 Prodaju Konavala Dubrovniku 15. srpnja 1454.
jamče “mnogopočteni strojnici gospodin’ gost’ Radosav’ Bradievik’
i gospodin’ starac’ Radosav”.73

65
N. JORGA, Notes et extraits, II, 107; F. ŠANJEK, Les chrétiens bosniaques, p. 97.
66
N. JORGA, Notes et extraits, II, 108.
67
U pismu djeda Mirohne (1427.) Ivan Tomko Mrnavić prevodi naslov djed s ‘Dominus
Abbas’ (F. ŠANJEK, Les chrétiens bosniaques, p. 97; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani,
pp. 108-109). I Mavro Orbini piše da se “opat bosanskih samostana zvao djed” (Il regno, p.
354: “L’Abbate ch’era in questi Monasteri chiamavano Ded”).
68
Cfr. G. AMATI, Processus contra valdenses in Lombardia Superiori anno 1387, Archivio
storico italiano, serie III, Firenze, 1865, t. II/I, pp. 3-61.
69
F. ŠANJEK, Albigeois et ‘crhétiens’ bosniaques, Revue d’histoire de l’Eglise de France,
59/1973, str. 251-267; ISTI, Les chrétiens bosniaques, pp. 79-81.
70
F. MIKLOŠIČ, Lexicon palaeoslovenico-graeco-latinum, Wien, 1862, p. 890; D. MANDIĆ
(Bogomilska crkva, éd. 1962, p. 210) tumači da ime strojnik dolazi od grčke riječi
‘kybérnesis’, a odnosi se na upravljanje, vođenje, uređivanje.
71
N. KLAIĆ, Izvori za hrvatsku povijest, II, 66; F. ŠANJEK, Les chrétiens bosniaques, p. 101.
72
D. MANDIĆ, Bogomilska crkva, éd. 1962, p. 209.
73
Idem, p. 210.

12
 Duhovna služba strojnika, gosta i starca, još uvijek je predmet
istraživanja.74 Crkva bosansko-humskih krstjana imala je
istovremeno i po nekoliko gosta i staraca. Na hijerarhijskoj ljestvici
gosti su bili ispred staraca. Radin Butković, gost Crkve bosanske,
bio je najprije krstjanin, zatim starac i konačno gost. Na
nadgrobnom stećku gosta Milutina iz Humskog kod Foče urezan je
njegov lik u kratkoj odjeći sa štapom u desnoj i knjigom u lijevoj
ruci.75 Gosti su, čini se, pomagali djedu (biskupu) Crkve bosanske u
propovijedanju i upravljanju krstjanskim zajednicama. Nije međutim
jasna uloga velikog gosta iz povelje bana Stjepana II. Kotromanića
(1323.).76

Krstjani u društvenom i političkom životu

srednjovjekovne Bosne i Hum

Krstjani sredinom 13. st. postaju takmaci katoličkom kleru u

društvenom i političkom životu Bosne i Huma kao savjetnici i
diplomatski predstavnici banova, vojvoda i plemstva. Dubrovčani u
sporovima s bosansko-humskim vladarima i vlastelom, nerijetko
traže posredovanje krstjana.77 Gost Radin Butković, glavni savjetnik
hercega Stjepana Vukčića Kosače u odnosima s Dubrovčanima, koji
ne zaboravljaju njegove usluge i obasipaju ga priznanjima i
znakovima prijateljstva. Na stećku gosta Milutina istaknuto je da je
živio “u časte bosan(s)ke g(o)spode” te da je, što je opće poznato,
primio darove “oo velike g(o)spode i vlasteo i oo gr’čke
g(o)spode”.78
Djedu Crkve bosanske pripada važno mjesto u javnom životu
srednjovjekovne Bosne. Na djedov se ugled pozivaju bosanski
banovi, kraljevi i gospoda u najdelikatnijim društvenim i političkim
pitanjima. Njegova rezidencija ima status ‘loci credibilis’, gdje su se
ovjeravali, izdavali i pohranjivali spisi od privatnog i javnog

74
O ‘gostima’ Crkve bosanske pisao je P. Ćošković (O ‘gostima’ Crkve bosanske, Istorijski
zbornik, 4/1983, pp. 7-40, ćirilicom). Isti je autor u Zborniku radova o fra Anđelu Zvizdoviću
objavio prilog Ustrojstvo Crkve bosanske (Sarajevo-Fojnica, 2000, pp. 61-83) u kojem
naširoko raspravlja o nepostojećem “svećenstvu Crkve bosanske” (pp. 65-74).
75
Stećak ‘gosta’ Milutina izložen je u vrtu Zemaljskog muzeja u Sarajevu.
76
L. THALLOCZY, Studien zur Geschichte Bosniens, p. 11; A. V. SOLOVJEV, Odabrani
spomenici, p. 106. D. Mandić (Bogomilska crkva, str. 215) uspoređuje ‘velikog gosta’ sa
‘starijim sinom’ u zapadnih katara, a J. Šidak (Enciklopedija Jugoslavije, III, 511) drži da je
to počasni naslov dan jednom zaslužnom članu hijerarhije.
77
Dubrovački državni arhiv posjeduje bogatu dokumentaciju o diplomatima iz redova
heterodoksne Crkve bosanske. U sporu s hercegom Stjepanom Vukčićem Kosačom 1451.
Dubrovčani prihvaćaju pravorijek krstjanskih predstavnika, koje smatraju “domini
christianorum majores ipso Chercech et nobis” (N. JORGA, Notes et extraits, II, 444).
Iscrpnije o tom pitanju u F. ŠANJEK, Les chrétiens bosniaques, pp. 125-127.
78
F. ŠANJEK, Les chrétiens bosniaques, str. 210.

13
značenja. Djed redovito posreduje u sporovima između bosanske
vlastele i kralja, sudjeluje u političkim raspravama, te kao savjetnik i
glavni svjedok stavlja svoj potpis na kraljeve povelje, a obraćaju mu
se i građanske stranke da njihovim pravnim činima dade ‘publica
fides’.

USTROJ HETERODOKSNIH ZAJEDNICA NA PROSTORU

ZAPADNOG KRŠĆANSTVA U SREDNJEM VIJEKU

katari valdenzi bosansko-humski krstjani

pripravnici:
credentes amici mrsni ljudi
pauperes Christi kristjani koji grijeha ne ljube
vjernici:
credentes fratres et sorores krstjani i krstjanice svete
crestia vjere apostolske
bons chretiens
bonnes dames
zajednice:
maisons hospicij hiže
hospitia studia hospiciji
ustroj zajednica:
ancia barba (ujak) starac
ancianus propovjednici
propovjednice
hijerarhija:
boni homines: đakoni strojnici – dobri mužje
diaconus (đakon) svećenici
filius minor (mlađi sin) biskupi (maiores, starac
filius maior (stariji sin i maiorales) gost
nasljednik biskupa) biskup (djed)
episcopus (biskup) consilium generale
(godišnja sinoda)

Nauk bosansko-humskih krstjana

Bilinopoljski akt u crkvenoj politici pape Inocenta III. primjer

je za dogovor sa siromašnim katolicima Duranda iz Huesce (1207.) i
s humilijatima Bernarda Primma (1210.). Na strukturalnu sličnost
krstjana sa siromašnim katolicima, humilijatima i valdenzima
odanim Crkvi upućuje i leksička podudarnost bilinopoljske
abjuracije.79
79
C. THOUZELLIER, Catharisme et valdéisme, Marseille 1982, str. 38; F. ŠANJEK,
Dualističko-evangelički pokret u svjetlu Sacconije 'Sume o katarima i leonistima',
Bogoslovska smotra, XLVI (1976) 3, str. 304; ISTI, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru (VII.-

14
 Unatoč obećanju da se “neće kao dosad nazivati kršćanima
nego braćom,” spomenuto ime ostaje znak raspoznavanja pripadnika
Crkve bosanske. Tko su zapravo bosansko-humski krstjani?
Manihejci, arijanci, katari ili patareni, kako ih najčešće nazivaju
latinski kontroverzisti i hrvatski izvori katoličke provencijencije, ili
bogumili, “koji ne štuju ikone i ne klanjaju se križu,” na što
aludiraju istočno-pravoslavni nomokanoni i sinodici?80
Nauk bosansko-humskih krstjana ima određenih sličnosti s
vjerskim učenjem bugarskih i makedonskih bogumila. Ozbiljna
povijesna vrela isključuju njihov neposredni dodir, a spisi katoličkih
hereziologa svjedoče o doktrinarnim vezama s carigradskim
umjerenim dualistima i njihovom izravnom utjecaju na talijanske
katare ‘slavonskog reda’.81
Krstjani Crkve bosanske nisu, čini se, nikako mogli pomiriti
pojam dobroga Boga sa stvaranjem vidljivog materijalnog svijeta,
koji je po sebi raspadljiv i u kojem prevladava zlo. Kao i
mnogobrojni egzaltirani osporavatelji odveć materijaliziranog
europskog kršćanstva u srednjem vijeku, bosansko-humski krstjani
se zalažu za povratak izvornoj komunitarnosti Pracrkve, idealu prvih
kršćana opisanom u Djelima apostolskim i Pavlovim poslanicama.
Prakticirajući život u duhu zajedništva u svakodnevnom dodiru
s marginalnim ljudima: gradskom sirotinjom, prezaduženim
ruralnim pučanstvom, žrtvama demografske eksplozije,
gospodarskih i monetarnih transformacija, krstjani su ispravno
shvatili da izobilje jednih u sebi uključuje bijedu drugih, ali su izlaz
iz društvene krize uzaludno tražili u pesimističkom pogledu na
svijet, pa su se kao katari, patareni ili valdenzi uskoro našli u sukobu
s institucionalnom Crkvom i završili na marginama kršćanstva.

Résumé

Les ‘chrétiens’ (krstjani) bosniens sont le prolongement des confréries

laïques, nées vers la fin du 12ème siècle sur le littoral croate, et le fruit du contact
avec les contestataires hétérodoxes qui protestaient contre l'enrichissement de
l'Eglise et l'alliance contre nature entre le trône et l'autel. Aux 13 ème et 14ème
siècles, ils entretiennent des relations avec les patarins italiens et les cathares du
sud de la France, avec lesquels une très fertile historiographie les met
obstinément en rapport, bien qu'il soit difficile de faire des recoupements entre
XX. stoljeće), Zagreb, 1996, str. 177.
80
Usp. F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani, str. 121-144; F. ŠANJEK, Les chrétiens
bosniaques et le mouvement cathare, str. 133-165.
81
D. MANDIĆ, Bogomilska crkva, izd. 1979, str. 53-78; F. ŠANJEK, Bosansko-humski
krstjani, str. 123-127; F. ŠANJEK, Pojam ‘stvaranja’ u Crkvi bosansko-humskih krstjana,
Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 41-42/1995, str. 8.

15
les sources latines et catholiques croates d'une part et les sources issues des
chrétiens bosniens de l'autre. Ces dernières années ont vu apparaître dans les
écrits historiques des thèses infondées sur la ‘conversion massive’ des chrétiens
à l'Islam et leur rôle dans la formation de l’actuelle nation bosniaque.
Selon les sources catholiques d'origine latine et glagolitique, les ‘chrétiens’
(krstjani) bosniens confessaient un dualisme modéré, supposant la foi en un
seul Dieu, censé avoir abandonné le soin de diriger le monde à Satan, chef de
file des anges rebellés, jusqu'à ce que survienne l’eschaton.
L'Eglise des chrétiens bosniens trouve au 13 ème siècle son point d'appui le
plus solide dans les contrées longeant la frontière entre la Bosnie et le Hum
d'Uskoplje, Moištra, Janjići et Foča au nord jusqu'a Stolac et Boljuni au sud.
S'étant vu intimer l'ordre par le roi Stjepan (Etienne) Tomaš (1443-1461) de
rentrer dans le giron de Rome, c'est-à-dire de l'Eglise catholique, ou de quitter
le territoire bosnien, une partie des fidèles de l'Eglise hétérodoxe de Bosnie est
contrainte de chercher refuge et protection auprès du duc (herceg) de Hum,
Stéphane Vukčić Kosača (1435-1466).

Franjo Šanjek, Zagreb

16