30. Kakav je odnos između sociologije religije i teologije?

Teolozi su dugo prigovarali sociologiji da ona nema šta reći o religiji ili miješati se u to. Općenito
gledano, teologija za predmet proučavanja ima Boga a sociologija društvo, ali mogu jedna drugoj
biti od velike koristi. No, teolog svoj pristup zasniva na vjerovanju a sociolog na provjeravanju
onoga što u stvarnosti postoji. Teolog o religiji najčešće govori u obliku idealnog modela, a
sociolog u obliku stvarnog modela, kakva ona u konkretnom životu jeste. U odnosu sociologije
religije i teologije je dugo vladalo izvjesno nepovjerenje, ali danas se religijske zajednice u svojim
djelatnostima sve više oslanjaju i na rezultate psihologije, pedagogije, sociologije, ne samo na
teologijska načela.

31. Objasni razlike između religijske sociologije i sociologije religije?

Jasna razlika između religijske sociologije i sociologije religije jeste ta što se religijska sociologija,
u osnovi, formirala na temelju pastoralne sociologije i razvijala kao ''crkvena sociologija''.
Sociologija religije se koncipirala i prakticirala kao radikalno laička znanost.

32. Nabroji 5 najistaknutijih istraživača koji su doprinijeli formiranju i razvoju

sociologije religije?

Među istaknutim istraživačima koji su zaslužni za konstituiranje sociologije religije, mogli bismo
izdvojiti Comtea, Durkheima, Webera, Wacha, Troeltscha, Pareta.

33. Koji je prvobitni oblik religije prema Emilu Dirkemu?

Emil Dirkem je smatrao da su prvi oblici religijskog života bili obožavanje bića nižih od čovjeka
(zec, kengur, vuk), odnosno da je totemizam, ili kult životinja, bio prvobitni oblik religije.

34. U kojem djelu je Emil Dirkem iznio svoje religijske predstave?

Emil Dirkem je svoje poglede na religiju iznio u djelu ''Elementarni oblici religijskog života''
(1912), koje spada u kasniju fazu njegove znanstvene djelatnosti, a odnosi se na nerazvijena
društva.
35. Integrativna uloga religije u društvu?

Na integrativnoj funkciji religije najviše insistiraju funkcionalisti poput Dirkema, Malinovskog i

drugih. Za njih, religija je sredstvo jačanja društvenih normi. Po Dirkemu, religija jača jedinstvo
zajednice i društvenu solidarnost. Ona okuplja ljude, jača njihovu interakciju i komunikaciju.
Religija je faktor socijalizacije u društvu. Posebno važnu ulogu, tu igraju etička načela. Ono u
čemu se, po Dirkemu, očituje integrativna funkcija religije jeste što pospješuje samodisciplinu,
okupljanjem ljudi jača njihovu koheziju, pojačava društvenu solidarnost i uzajamnost, jača svijest
o zajedničkom društvenom naslijeđu. Po njemu, religija je nezamjenjivi čimbenik društvene
integracije. Integrativna uloga religije ne mora biti ista u svim oblicima društva. Nekada je ona
igrala veću, nekada manju integrativnu ulogu.

36. Dezintegrativna uloga religije u društvu?

Religija može spajati, integrirati, ali i razdvajati, dezintegrirati. Postoje društva za koja religija nije
snaga mira i stabilnosti. Dezintegrativna uloga izražava se u ''oređenim tipovima društvene
strukture''. Religije i religijske zajednice koje odbacuju svijet mogu odigrati dezintegracijsku ulogu
u društvu. Neke sljedbe tako ne kriju svoje neprijateljstvo prema društvu. Ako je riječ o novoj
religijskoj zajednici, koja je nastala kao protest protiv stanja u društvu, onda ona ima
dezintegrativnu ulogu u tom društvu. Također, religija i religijska zajednica mogu dezintegrativno
djelovati ako daju legitimitet dominaciji jedne (političke, socijalne...) grupe nad drugom. Postoje
i sistemi u kojima religija i religijska zajednica nisu zainteresirane da igraju ulogu integrirajućeg
faktora, već obrnuto, da destabiliziraju postojeći sistem.

37. Kompenzacijska uloga religije?

Religija može poslužiti kao ''adaptivni mehanizam'' u kriznim, frustracionim situacijama. Ona ne
oslobađa patnje, ali omogućava da se ona što lakše podnese preko definicija za biološke (smrt),
socijalne (siromaštvo) ili prirodne (zemljoresi, poplave, vjetrovi...) promjene. Obično definicije
opravdavaju te pojave kao božije djelo. Na primjer, religija nudi definicije po kojima je smrt želja
božija i tako je treba prihvatiti. Uz to, religije u kojima postoji vjerovanje u besmrtnost duše
pružaju mogućnost manje frustracije svojim vjernicima povodom smrti njihovog bližnjeg; vjeruju
da je duša vječna i ona polazi u vječni duhovni život. Kompenzacijska uloga religije ogleda se u
tome što religija pruža definicije koje čovjeku potpomažu da lakše podnese bilo kakvu oskudicu i
bol. Na taj način, religija dovodi čovjeka u vezu sa nadnaravnim svijeto pomoću kojeg objašnjava
socijalni sistem. Vernon s pravom upozorava da religija ne mora uvijek smanjivati frustraciju, ona
je može i povećavati. Religija tako može izazvati smrt ukoliko ne dozvoli da se upotrijebe lijekovi.
Na primjer, ako pripadnik Jehovnih svjedoka u saobraćajnoj nesreći strada i da mu život zavisi od
toga da li će primiti krv, on će radije umrijeti nego je primiti. Kompenzacijskom ulogom religije
više se bavi psihologija religije.

38. Gospodarska uloga religije?

Religijska zajednica može grupu snabdijevati definicijama koje vode akumulaciji bogatstva i
tražiti od sljedbenika da sve svoje spodobnosti koriste za dobrobit zajednice. Religija može nuditi
definicije o (ne)dopustivosti kamate (poput islama). Ako religijska zajednica uči da je gomilanje
bogatstva nešto što se kosi sa religijskim ćudoređem, to može negativno uticati na akumulaciju
bogatstva. Na potrošnju može uticati i dužina i strogost posta kod pripadnika pojedinih religija.
Isto tako na mjesečnu proizvodnju može uticati i to koliko je vjerskih blagdana u tom mjesecu i da
li se, i koliko, nije radilo u te dane. Religijska vjerovanja mogu uticati na gospodarsko ponašanje.
To je jedno od osnovnih Weberovih stajališta u djelu ''Protestantska etika i duh kapitalizma''. U
njemu Weber raspravlja o uticaju protestantske etike na razvoj kapitalizma. Ako religija uči da se
bogatstvo ne troši na luksuz, luksuznu odjeću, raskoš, zabavu, ona potiče akumulaciju bogatstva.

39. Etička uloga religije?

Sve religije u svom socijalno.političkom naučavanju sadrže određene moralne kodekse: što je
moralno prihvatljivo, što je obavezujuće, što je dobro, a što zlo. Voltaire je čak smatrao da ako
boga ne bi bilo, trebalo bi ga izmisliti. Takvo stajalište zastupao je i Kant; govoreći o tome da se
trebamo ponašati kao da boga ima, bez obzira što njegovu egzistenciju ne možemo dokazati. Svaka
religija nudi modele ponašanja za ''dobar'' život, snabdijeva sljedbenike moralnim sistemom.
Malinovski je smtrao da svaka religija ima dogmatski, ritualni i etički karakter. Etička uloga
religija izražava se kroz njihovo sudjelovanje u formiranju osnovnih moralnih pravila i načela kao
i u podražavanju tih načela.

40. Nabroji tipove religijskih vođa?

U sociologijskom smislu, mogli bismo religijske vođe svrstati u nekoliko tipova:

1) Prorok (etički i egzemplarni prorok)

2) Mesija
3) Svećenik (učitelj, propovjednik, teolog-učenjak, svećenik ritualis, svećenik savjetnik,
redovnik ili monah)

41. Objasni uzroke koji su doveli do sekularizacije u zapadnim društvima?

Na razvoj sekularizacije, orije svega u Zapasnoj Evropi, uticala je pojava reformacije, osnivanje
modernih država, razvoj vjerskog pluralizma, porast kapitalizma, znanstveni izumi, razvoj
društvenih znanosti, razvijenost uvjerenja kako je religija rezultat neznanja i sujevjerja, reakcija
na ponašanje dijela religijskog vodstva. U tom smislu neki autori ukazuju kako je rodno mjesto
sekularizacije-klerikalizam.

42. Objasni razliku između pojmova sekularizacija i ateizam. Da li

sekularizacija nužno znači i bezreligioznost?

Svojevremeno je Wilson ukazivao da je pogrešno sekularizaciju identificirati s ateizmom i

''sekularno'' društvo sa ''ateističkim''. Sekularizacija, naravno, nije isto što i ateizam (mada je
moguće da postoji korelacijski odnos između ova dva pojma jer sekularizacija vodi o mogućem
povećanju ateizma; sekularizacija ne mora biti uzrok ateizma, ali može doprinositi njegovom
širenju), niti prijelaz iz ''sakralnog'' u ''sekularizirano'' društvo sam po sebi značo napuštanje
religije, emancipaciju građanina od nje. Sekularizacija je samo emancipacija svjetovnih sfera od
religijskih normi i institucija, i u tom smislu ona jeste jedan od indikatora modernosti, ali svakako
da ne znači nužno bezreligioznost.

43. Sekularizacija u državama sa većinskom muslimanskom populacijom?

Uvidjelo se da pojam sekularizacije izaziva zbunjenost u nekim sredinama, na primjer, islamskim

zemljama. Obično se kaže kako je sekularizacija suprotna teologiji islama i kao takva
neprihvatljiva za muslimane. U islamskom naučavanju ne postoji razlika između svjetovnog i
duhovnog. U tim zemljama val sekularizacije nije snažnije prodro, pa religijska zajednica još
uvijek predstavlja snagu u društvenom i političkom životu. Sekularizacija nije bitnije zahvatila
društva u kojima je islam dominantna religija, upravo zbog toga što u tim društvima nikad nije
došlo do odvojenosti religijske zajednice i države, jer ta je zajednica od samog početka bila
državnom.

44. Nabroji 7 indikatora sekularizacije prema Greeleyu?

Indikatori sekularizacije prema Greeleyu su:

1) Opadanje religijske samoidentifikacije

2) Opadanje participacije u molitvama
3) Opadanje redovitog odlaska na džumu/misu
4) Opadanje broja vjenčanih uz religijski ceremonijal
5) Opadanje zanimanja za svećenički poziv
6) Pad davanja priloga za religijsku zajednicu
7) Opadanje tiraža religijske literature
8) Opadanje tiraža vjerskih novina
9) Smanjenje broja novih sljedbi
10) Opadanje tradicionalnog morala

(ima ih još mnogo, odaberite sebi 7 kojih želite)

45. Nabroji indikatore stabilnosti religijskog identiteta?

Indikatori stabilnosti religijskog identiteta su:

1) Sudjelovanje u obredima koji se održavaju u hramovima

2) Obavljanje molitve koja može biti i bolji indikator stabilnosti u vjeri od odlaska u
džamiju/crkvu
3) Članstvo u organizacijama i društvima koje organiziraju religijske zajednice
4) (Ne)druženje sa pripadnicima drugih religijskih grupa
5) (Ne)stupanje u brak sa osobama iz drugih religijskih grupa
6) Stavovi prema pripadnicima drugih religijskih grupa
46. Sekularizacija u situacijama povezanosti nacionalnog i religijskog
identiteta?

Etički i nacionalni sukobi, tamo gdje je religija element grupnog identiteta, doveli su do
''usporavanja'' sekularizacije. Zastoj u urbanizaciji i industrijalizaciji u zadnjem destljeću XX
vijeka, doveo je i do zastoja sekularizacije u Bosni i Hercegovini. Bez obzira na vitalnost mnogih
religijskih zajednica, ''otkrivenje'' religioznosti kod mnogih građana u tranzicijskim zemljama, i
porast uloge religija u kolektivnim identitetima, teško bi se moglo reći da je trend sekularizacije u
svijetu zaustavljen.

47. Objasni stav judaizma, islama i katoličanstva prema instituciji braka i

razvodu braka?

Pod brakom podrazumijevamo vezu osoba različitog spola koji žive zajedno, održavaju spolne
odnose i rađaju djecu. Brak se može sklapati po naklonosti partnera, radi stvaranja potomstva,
osiguranja društvenog položaja, zbog imovinske koristi... U Zarathustrinoj državnoj perzijskoj
religiji brak je uživao jako veliki ugled, dok je brakolomstvo bilo religijski grijeh. I današnje
religije i religijske zajednice (judaizam, islam, kršćanstvo) obično odobravaju brak kao uobičajeni
društveni institut. Međutim, tako nije bilo uvijek. Rano kršćanstvo nije blagonaklono gledalo na
brak, jer je on omogućavao seksualne odnose koji su uzimani kao nešto grešno. Za razliku od ranog
kršćanstva, danas je brak jedan od sedam kršćanskih sakramenata. U mnogim zemljama brak je
tretiran kao svjetovna institucija, ali onaj ko to želi može i u crkvi i u džamiji obaviti religijski
ritual sklapanja braka. Što se tiče religija i religijskih zajednica prema razvodu braka, poznata su
dva modela: a) da se dozvoljava u određenim uvjetim (najčešće zbog preljuba) razvod braka.
Moglo bi se reći da u zajednicama koje brak tretiraju kao ugovor, a ne kao sakrament, razvod je
moguć. Takav model postoji u židovstvu i pravoslavlju. U islamu brak nema karakter svetosti, te
je, u načelu, uz opravdane razloge, razvod dopušten. Pravoslavlje dozvoljava razvod braka u
slučajevima preljuba, ugrožavanja života drugom bračnom partneru, namjerno učinjena pobačaja,
namjernog napuštanja bračnog druga duže od jedne godine, u slučaju tjelesne i duševne bolesti,
napuštanja pravoslavlja. b) razvod je nemoguć jer brak ima, kao kod rimokatolika, čak status
jednog od sedam sakramenata.
48. Objasni stav judaizma, kršćanstva i islama prema homoseksualizmu?

Uočljivo je da Levitski zakonik donosi zabranu stupanja u seksualne odnose sa ocem, stricem,
uopće s muškarcem jer je homoseksualizam bio nazočan. Biblijski tekstovi homoseksualnost
tretiraju kao pojavu gradskog života, govori se o sodomi i ustaje protiv prostitucije muškaraca. I
Novi zavjet govori o grijehu sodomije. Za homoseksualce se upotrebljava naziv ''psi''. Po svetom
Pavlu, homoseksualnost isključuje ''iz kraljevstva nebeskog''. Ta se odredba o zabrani
homoseksualizma nalazi, još podrobnije objašnjena, u Kur'anu. Hadisi i lezbejstvo ubrajaju u
prostituciju i razvrat.

49. Objasni prosvjetiteljski, teorijski, militantni i religijski ateizam?

Prosvjetiteljski ateizam je onaj oblik ateizma u kojemu je osnovno dokazati da Boga nema, da je
religija besmislica, iluzija i zabluda.

Teorijski ili racionalni ateizam je intelektualna negacija Boga. Spoznajnim putem obavlja se
kritika teodicejskih dokaza o Božijoj opstojnosti. Teorijski ili racionalni ateist raspolaže sa toliko
racionalnih dokaza da mu je apsurdna hipoteza o postojanju Boga.

Militantni ili primitivni ateizam na prvo mjesto stavlja borbu protiv religije, postavljajući iluzorni
cilj-društvo ateista time vodi političkoj i društvenoj diferencijaciji zasnovanoj na odnosu prema
Bogu.

Pod religijskim ateizmom smatra se ono Ničeovo i Šopenhauerovo negiranje Boga. Njegova
suština bi bila ne toliko nijekanje Boga, koliko negiranje Boga u interpretacijama religijskih
zajednica.

50. Da li je agnosticizam isto što i ateizam?

Neki autori u ateizam ubrajaju i agnosticizam, međutim, pogrešno bi bilo reći da je to dvoje
jednako. Agnosticizam u principu ne poriče Boga, ali polazi od stava da mi o tome ne možemo
ništa znati. Ako Bog i postoji, on je čovjeku nedostupan.