DOGMATIKA I POLITIKA HAMZEVIJA

Povijesno porijeklo hamzevija

Derviški red hamzevija dobio je svoje ime nakon pogubljenja Hamze Balije kada ga
melamije prihvataju za svog pira.

Razlikujući grupu derviških redova koje je oficijalna vlast priznala, pa e djelovala javno, uz
naklonost sultana i drugih predstavnika vjerko-političke moći (nakšibendije, mevlevije i
halvetije), od tajnih redova islamskog misticizma koji su bili poznati pod imenom mevlavijski
redovi, Inalidžik će u ovu grupaciju mevlanija uvrstiti i hamzevije. Opće karakteristike
melamija kao vjerskog-socijalnog pokreta otuda se odnose na derviški red hamzevija.
Melamije prema „narodnom shvatanju, nisu težili slavi i ugledu, već pokudi organizacije i
simbola, a njihovi oblici bogosluženja bili su tajni i ezoterični. Nisu uspostavljali nikakve
veze sa državom i u i hamzevije, što znači one melamije koje su se tobož tajno uvlačili među
članove esnafa i živjeli po gradovima.“ Melamijski red u svom povijesnom razvoju, prošao je
kroz 3 oblika: melamije-kasirije, melamije- bajramije i melamije-nurije. Otuda, baca se
sivijetlo na hamzevije identifikacijom nekih vjersk-socijalnih obilježja melamijsko-
bajramijskog reda derviša kojeg je osnovao Hadži Bajram. Jedna od struja melamija bajramija
prihvata sunitski islam, dobija državnu zaštitu, mogućnost javnog djelovanja, dok druga grupa
djeluje kao tajna sekta zauzima ekstremna stanovišta, fanatično brani manizam i ši' izam.

Hamzevijsko samorazumijevanje
Riječ je o jednoj sačuvanoj prohamzevijskoj pjesmi, dakle , pjesmi čiji je autor pristalica
hamzevija, pa je zbog toga i jedno od svjedočanstava hamzevijskog „samorazumijevanja“.
Prije svega, u ovoj se pjesmi potvrđuje da su hamzevija visoko rangirali i u središte svoje
vjerske prakse stavljali dogmu o duhovnom vođi. Kao vjersko-socijalna organizacija i
hamzevije su se okupljale oko stožera- kutba koji je imao apsolutno duhovnu moć nad
članovima reda. I ovdje je Hamza označen kao osoba „božanske prosvijtljenosti“, on je
„bogom nadareni prosvijetljeni rob“ on je „čovjek u punom smislu te riječi“ utoliko što je
svoju tajnu Bog njemu darivao. Hamza Bali je jedini koji vodi i upućuje, jedino on tajnu
božijeg bića „poklanja ostalom svijetu“ i samo se uz njega može „bez velikog truda i napora
uputiti u tajne Allahovog bića“. Ova dogma o duhovnom vođi omogućila je da se stvori čvrst i
centralistički karakter bratstva i da mu se obezbjedi kontinuitet. Kao prirodan rezultat ovoga
načela, kod hamzevija nalazimo snažnu organizaciju i moćan centar koji je upravljao
bratstvom. U pjesmi se zapravo u prepoznatljivom kontrastu i iznosi diferencijacija između
radikalnog asketizma i hamzevijske vizije po kojoj se bez tegoba, patnje i odricanja otkriva
tajna božanske egzistencije. Dok, na jednoj strani „savršeni ljudi“ drugih mističnih redova
smatraju da približavanje Uzvišenom, zahtjeva da se „odrekneš ovosvjetskih prohtjeva i
užitaka, da ne misliš ni na šta drugo osim na boga, da si spreman podnositi sve ovosvjetske
tegobe, patnje i nevolje, da 40 dana podvrgneš sebe gladovanju i dijeti“ Hamza Bali na drugoj
strani zastupa suprotno antiasketsko stajalište, pa anonimni autor ove pjesme navodi njegov
riječ: „Zabranjen je put tegoba i patnji jer ko stremi i grede Bogu zar taj ikako može trpjeti i
snositi patnje i tegobe?“. Autor ove pjesme izražava misao da se samo učenjem, monaškom
samoizolacijom, odricanjem i rigoroznom askezom, a posebno gladovanjem ne može steći,
nauka i znanje božije egzistencije. Ni formalno, ritualno „slavljenje boga“ ne može dati
shvaćanju, čistotu i bistrini.

Božanske optužnice
Bosanski tekstov-optužnice nedvosmisleno označavaju hamzevije kao herektičku sektu. Tako
će, naprimjer, Muhamed Amikija reći da se pod imenom hamzevije nalaze grupe „nevjernike“
i „slijedba bezvjeraca“. Zanimljivo je da se na području vjerske dogmatike hamzevijsko
samorazumijevanje dodiruje sa temeljnom otpužbom koju izriče oficijelna ulema. Riječ je o
hamzevijskom isuviše liberalnom poimanju revnosti u obavljanju spoljnih vidova vjerske
prakse. Kao i o posvećenoj ulozi vjerskog vođe koji zapravo kompenzira marginalnost
vjersko-obredne djelatnosti. Na području vjerske dogmatike, Hamza Orlović se optužuje za
čudotvorstvo i mađinarstvo jer on ne posjeduje istinske sufijske moći i više sposobnosti.
Hamza Orlović i njegovi sljedbenici su „ljudi , zaneseni sotonskom ohološću, te vlastitim
strastima i požudama, a iz tuđih usta naučivši nekoliko tajanstvenih i nerazumljivih riječi i
slova, umislili su sebi da su postigli svoj cilj. Hamzevije zastupaju prema optužbama,
mišljenje da postoji jedinstvo-inkarnacija Boga sa čovjekom. Takva tvrdnja protivi se
islamskom ortodoksnom vjerovanju po nauci ehli sunneta
Bosanske optužnice posebno insistiraju na heretičkom karakteru hedonističke prakse kao
prepoznatljivog spoljnjeg vida hamzevijske svakodnevnice. Radikalni hedonizam je tu stalno
u žići kritike. Sa stanovišta bosanskih optužbi hamzevije su „zabludjele sekte“, „nevaljalo i
prezerno društvo“ i zbog toga što slijede licimjerstvo: vlastiti rasklašeni hedoonizam
prikrivaju spoljašnom skromnošću. Uronjenost u unutarsvjetovni život maskiraju spoljašnim
znacima istinske pobožnosti.

Diplomatska svjedočanstva
Riječ je o tri izvještaju zapadnih diplomata iz Istanbula koji pružaju intrigantne slike o vezi i
odnosu između hamzevija i hrišćana. Philippse du Fresne Canaye u svom izvještaju navodi
kako je Hamza Bali propovijedao hristov nauk obilazeći dugo vremena Bosnu i Srbiju, pri
tome stekavši veliki broj sljedbenika. Čak je, po riječima ovog diplomate, u prisutvu
Mehmed- paše Sokolovića, koji ga je, u namjeri da ga ubije, pozvao na svoj dvor, počeo da
veoma odvažno pokazuje očigledne Muhamdove geške izjavljujući svečano da je Krist doista
sin božiji koji je razapet za spas vjere vjernika. Diplomata Ungand, piše kako se
pripovijedalo da je „novi učitelj“ ispovijedao kako je Muhammed lažn prorok i gledao u
Kristu svetog duha i vječno božanstvo. Naravno, ne mogu se odstraniti rezerve prema
ovakvim interpetacijama hamzevijske vjerske dogmatike. Sa jedne strane, teze o Hamzinom
eksplicitno hrišćanskom stanovištu, teško se mogu prihvatiti i kao da su više izraz pobožnih
želja ove dvojica autora. Nemogućnost pouzdane rekonstrukcije idejnog stava hamzevija u
odnosu islma i hriščanstva u vlastitoj vjerskoj dogmatici, do punog izraza dolazi i u
tekstovima engleskog diplomate Ricauta. Dakle, samo u indikativnom smislu,odnosno, samo i
okvirima hipotetičkog diskursa, na hammzevijsko poimanjw odnosa između Muhammeda i
Isusa baca svjetlo i ovaj diplomata. Piše on u 17. St. Svoj izvještaj o „bosanskim Poturima“,
odnosno o sektašima „koji čine čudnu mješavinu kriščanstva i muhamedanstva“, i koji kako
piše Ricaut, žive kao vojnici „na krajinama Ugarske i Bosne“. O učenju vjerske sekte
„bosanskih Potura“ riječ je o sekti potomaka bosanskih bogumila, odnosno o svojevrsnoj
sintezi vjerske dogamaike Bosanske crkve i islama, tako se i u hipotetičkom smislu mora
tumačiti veza između upravo ovog shvatanja odnosa između Muhammeda i Isusa i onog dijela
optužbe u kome Ebu Suud kao šejh-ul-islam, tvrdi da je Hamza Bali iznosio neke nazore
kojima je vrijeđao čast našeg pejgambera. Bez obzira što se izvještaj engleskog diplomate
samo u hipotetičkom smislu može smatrati kao izvještaj koji deskribira vjersko učenje
bosanskih hamzevija, on je indikativan jer se u nekim momentima, kkao što je odnos prema
vinu (hedonizmu), odnos između islama i hrišćanstva poklapa i sa sadržinom bosanskih kao i
oficijelno- osmanskih optužnica protiv hamzevija.

Rezime: bošnjačko iskustvo vjersko- političke „hereze“

Bez obzira na hipotetički karakter teze po kojoj nije isključivo da se hamzevijsko učenje
naslanja i na izvjesne bogumilske tradicije, ako ni po čemu drugom a ono po tome što se
hamzevijski pokret u Bosni vremenski neposredno nadovezuje na još recentne bogumilske
tragove, stoji činjenica da nakon iskustva sa „heretičnom“, Bosanskom Crkvom iz doba
srednjovjekovne Bosne, dio Bošnjaka sa hamzevijama, u formi socijalnog i vjerskog pokreta
prolazi heretičko iskustvo. Hamzevijska heterodoksija kao socijalno-politički kritički pokret,
odgovara vlastitim pogledima na raznovrsne vidove krize osmanskog etičkog i političkog
poketa.