HRVATSKI JEZIK U 20. I 21.

STOLJEĆU
Položaj je hrvatskog jezika u prvoj polovici 20. st. Bio vrlo nestabilan jer je
Hrvatska do 1918. g. bila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, od 1929. g. u
političkoj zajednici Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, od 1929. g. u Kraljevini
Jugoslaviji te zatim u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Srpski je
jezik sustavno nametnut svim ostalim narodima, posebice u zakonodavstvu,
školstvu i javnoj uporabi. Za vrijeme Banovine Hrvatske i Nezavisne Države
Hrvatske pojavile su se težnje za jezičnim čistunstvom ili jezičnim purizmom, ali
jezik postaje i sredstvo za političke ciljeve.

NOVOSADSKI DOGOVOR 1954.

Novosadski je dogovor dokument od deset zaključaka o jeziku, koji su 1954.
sastavili lingvisti i književnici iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hrvatske te Crne Gore.
Oni su se sastali u organizaciji Matice srpske u Novome Sadu radi donošenja
zaključaka o potrebi jedinstvenoga pravopisa i ujednačivanja ponajprije
hrvatskoga i srpskoga nazivlja za sve struke, a onda i jezičnoga ujednačivanja
uopće. U Novome Sadu dogovorena je i eksplicitno istaknuta ravnopravnost
obaju pisama, latinice i ćirilice te izgovora, ekavskoga i ijekavskoga. Dogovorena
je i izrada zajedničkoga pravopisa, koja je povjerena komisiji Matice hrvatske i
Matice srpske. Međutim, problemi s tumačenjem i primjenom zaključaka počeli
su vrlo rano. Nakon Novosadskoga dogovora nastupilo je doba veoma teško za
hrvatski jezik, a nezadovoljstvo je kulminiralo donošenjem Deklaracije o nazivu
i položaju hrvatskog književnog jezika objavljenog 17. ožujka. 1967. u časopisu
Telegram.
DEKLARACIJA O NAZIVU I POLOŽAJU HRVATSKOG
KNJIŽEVNOG JEZIKA 1967.
Hrvatski jezikoslovci nezadovoljni Novosadskim dogovorom, kojim se hrvatski
jezik nazivao hrvatskosrpskim, objavili su u Telegramu, jugoslavenskim
novinama za društvena i kulturna pitanja, br. 359. 17. ožujka 1967. Deklaraciju
o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. U Deklaraciji, koju je potpisalo
18 kulturnih i znanstvenih ustanova u Hrvatskoj, iznijeli su svoje negativne
stavove o Novosadskom dogovoru. Odlučujuću ulogu u nastanku Deklaracije
imala je Matica hrvatska. Njome su zahtijevali jednakost i ravnopravnost četiriju
književnih jezika (slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga i makedonskoga). Zalagali
su se za uporabu hrvatskoga jezika u školstvu, javnim ustanovama i medijima te
za uporabu nacionalnoga imena jezika. Objavljivanje teksta Deklaracije izazvalo
je oštru reakciju komunističkih vlasti, a mnogi njezini potpisnici bili su
sankcionirani i onemogućivani u svojemu radu.

LONDONAC 1972.
Londonac je popularni naziv za Hrvatski pravopis Stjepana Babića, Božidara
Finke i Milana Moguša objavljen 1971. godine, koji je politički zabranjen, ali u
fototipskom izdanju pojavljuje se u Londonu 1972.