Sveuilite Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet
Preddiplomski studij hrvatskog jezika i knjievnosti i Filozofije
Iva Fofi

asopis Govori i pii hrvatski, kako treba

Seminarski rad

Mentorica: doc. dr. sc. Jadranka Mlikota

Osijek, 2016.

Sadraj

1. Uvod.1
2. Hrvatski jezik od Austro-Ugarske Monarhije do Vidovdanskog ustava..2
3. asopis Govori i pii hrvatski, kako treba
5
4. Zakljuak10
5. Popis literature11
6. Izvori..12
7.

Saetak

U seminarskom radu razmatra se asopis iz 1925. Govori i pii hrvatski, kako treba. To je
asopis za promicanje hrvatskoga jezika koji treba potaknuti i poduiti hrvatske graane da se
ispravljaju pri govoru jer je primjeeno kako su u hrvatski jezik ule brojne tuice, a mnoge
su se rijei iskvarile. asopis je nastao u poprilino nepovoljnom poloaju za hrvatski jezik
kada se poeo nametati srpski u svim sferama ivota, u kraljevini koja je trebala biti spas za
hrvatski identitet, a na kraju je samo nastavila viestoljetni hrvatski problem stalne borbe
protiv onih koji ele ugasiti sve hrvatsko, a prije Srba su to bili Austrijanci i Maari. U
asopisu se nalaze razliite rubrike, one koje raspravljaju razlike izmeu hrvatskog i srpskog
jezika, rubrika koja u nastavcima donosi injenice iz povijesti hrvatske knjievnosti, rubrika
koja se bavi gramatikom hrvatskoga jezika, zatim povremene rubrike knjievnih vijesti,
jezinih primjera iz stvarnog ivota koje treba ispraviti i druge pouke i popravci te odlomci
knjievnih djela kojim se oprimjeruju lijepo, znanstveno i trgovako tivo. asopis je ugaen
ve kod prvog broja u drugom goditu, 1926. te je tako patriotska ideja nunog opiranja
hrvatskog jezika srpskom u pogledu takvog naina ostala nedovrena.

Kljune rijei: Govori i pii hrvatski, kako treba, Odbor za uenje i ienje hrvatskoga
jezika, rubrike, serbokroatizam, primjeri

1. Uvod
Tema ovog seminarskog rada je prikaz asopisa Govori i pii hrvatski, kako treba. Rad
najprije iznosi koji su to dogaaji doveli do poloaja Hrvata i hrvatskog jezika u vremenu
kada asopis poinje s radom, a potom iznosi njegovu ulogu i vanost u daljnjem oblikovanju
hrvatske svijesti o svom jeziku. Potom slijedi opis najznaajnijih i najopirnijih rubrika
asopisa te se iznose primjeri koje je asopis istaknuo. Sve navedeno i opisano se povezuje s
osnovnom namjerom asopisa, zato su pojedini primjeri uzeti i je li se uspjelo u toj namjeri.
Na kraju se iznosi zakljuak kao osobni saeti pogled na asopis.

2. Hrvatski jezik od Austro-Ugarske Monarhije do Vidovdanskog ustava

Krajem 19. st. Hrvatska se nalazi unutar Austro-Ugarske Monarhije, a dominira
standardnojezina i pravopisna koncepcija hrvatskih vukovaca, koji su vrlo posveeni u radu
na normiranju hrvatskoga jezika (Samardija, 2006: 61). Ipak, tom vrijednom poslu hrvatskih
vukovaca paradoksalna je tadanja hrvatska sociolongvistika situacija jer se sve to dogaa na
zakonskoj podlozi Hrvatsko ugarske nagodbe (1868.) koju upravo od poetka osamdesetih
godina 19. stoljea maarska strana u nekoliko navrata pokuava izigrati to dovodi do
politikih afera s jezinom pozadinom (Samardija, 2006: 62). Hrvatski jezik na prijelomu
stoljea trpi brojne probleme: u prvim godinama 20. stoljea dogaaju se posljednji pokuaji
germanizacije u Dalmaciji kada je namjesnik barun Handel 1901. u Dalmatinskom saboru
predlagao pravo uporabe njemakog jezika u Dalmaciji, to je sabor odbio. Nekoliko godina
poslije u Slavoniji i banskoj Hrvatskoj traje zadnji pokuaj maarizacije donoenjem
eljeznike pragmatike koja je ukinuta 1913. (Samardija, 2006: 63). Sve je to rezultiralo
time da nakon odstupa K. Khuena Hedervaryja 1903. jaaju pokreti jugoslavenski orijentirane
napredne omladine i politika novog smjera. Nakon takvih pokuaja zatiranja hrvatskog
identiteta kroz jezik, meu hrvatskim politiarima i intelektualcima dominantnom postaje
tenja za izlaskom iz Austro-Ugarske Monarhije, ali istovremeno postoji svijest o vlastitoj
malini i nemoi i zbog toga prozlazi uvjerenje da Hrvati mogu opstati samo politiki
ujedinjeni sa svojom braom, Slovencima i Srbima s kojima e oblikovati nov, jugoslavenski
narod (Samardija, 2006: 63). Ono to se zbivalo kasno naveer u utorak 26. studenog 1918. i
jutro sljedeeg dana vodilo je odluci o sudbini hrvatskog naroda u sljedeih dvadesetak
godina, s posljedicama koje se osjeaju sve do danas (Samardija, 2012: 9). Premda je
Sredinji odbor Narodnoga vijea Slovenaca, Hrvata i Srba pod predsjedanjem Svetozara
Pribievia zapoeo zasjedati jo 23. studenoga 1918. raspravljajui o nizu pitanja vanih za
opstojnost i budunost Drave Slovenaca, Hrvata i Srba, vrlo brzo glavnom je temom
rasprave postao prijedlog da Narodno vijee sporazumno i to prije s Kraljevinom Srbijom
obrazuje zajedniku dravu i vladu (Samardija, 2012: 9). U tom znatno ubrzanom tijeku
dogaaja koji su trebali odrediti budunost Hrvatske, jedan je ovjek upozoravao na
bespotrebnu hitnju i potrebu veeg opreza u zanosu stvaranja nove drave. Bio je to Stjepan
Radi koji je tim povodom izrekao sljedee slavne rijei: Gospodo! Jo nije prekrasno! Ne
srljajte kao guske u maglu!, svjestan prolih loih okolnosti za Hrvatsku i pribojavajui se
kako bi i ova ideja mogla zavriti kao urotniko djelo protiv Hrvatske i Hrvata (Samardija,
2

2012: 10). Nakon poslijeratnog veselja i nabujalog jugoslavenskog zanosa, mnogo toga je
polo drugaije i loije nego to su hrvatski politiari mogli pretpostaviti. Tadanje hrvatske
dnevne novine donose obilje loih vijesti iz svih podruja: iz politike, gospodarstva, kulture,
iz svakodnevnog ivota (Samardija, 2012: 14), a sve to priopuje se hrvatskim jezikom koji
se, kao i njegovi govornici, praktiki preko noi naao u posve novu politikom, drutvenom i
komunikacijskom kontekstu koji ga izlae tekim kunjama. Te kunje sustavno je poticala
tadanja jezina politika koja se, s jedne strane, oslanjala na slubenu politiku postavku o
trima plemenima istoga naroda bez zajednikoga imena, dok su joj, s druge, strukovnu
potporu pruali srpski jezikoslovci i filolozi na elu s Aleksandrom Beliem, zagovornici
jezika glavnoga grada, tzv. beogradskoga stila, kao normativnog uzora jedinstvenom
dravnom jezinom makrostandardu u nadi da e ga vrlo rado prihvatiti stanovnici svih triju
plemena naega naroda Srbi, Hrvati i Slovenci (Samardija, 2012: 15). Ideja zajednikog
jezika potjee jo od polovice 19. stoljea, kada je 1850. potpisan Beki knjievni dogovor o
buduem zajednikom knjievnom jeziku Hrvata i Srba koji je potpisalo pet znamenitih
Hrvata: Dimitrija Demeter, Ivan Kukuljevi Sakcinski, Ivan Maurani, Vinko Pacel i Stjepan
Pejakovi; dva Srbina: Vuk Karadi i uro Danii i Slovenac Franc Mikloi (Auburger,
2009: 108). Taj dogovor postignut je u svrhu izrade zajednike njemakohrvatskosrpsko
slovenske pravno-politike terminologije. Protiv njega su bili ilirci Vjekoslav Babuki, Antun
Maurani, Bogoslav ulek, kasniji predvodnik zagrebake filoloke kole Adolfo Veber
Tkalevi i Ljudevit Gaj koji je proroki komentirao kako e samo vrijeme pokazati je li taj
prijedlog praktian i vodi li toliko uenoj slozi i jednakosti ili samo jo veem cijepanju i
knjievnom razdoru (Auburger, 2009: 109). No, Beki knjievni dogovor je u Hrvata od
1860-tih punom snagom djelovao u korist serbokroatizma. Nositelj jezinog serbokroatizma
bila je i uspjena promidba za etnopolitiku, odnosno dravnopolitiku ideologiju
jugoslavenstva, koju su jo 1830-tih izmislili ilirci pod vodstvom Ljudevita Gaja. Takav
jugoslavizam su propagirali Hrvati, odbili Srbi, ali i Slovenci; srpski su ciljevi bili strogo
iskljuivi odnosno velikosrpski i njima je, po srpskoj volji, trebao sluiti serbokroatizam
(Auburger, 2009: 110, 111). Srpske namjere bile su itekako vidljive i u zajednikoj dravi
Srba, Hrvata i Slovenaca. Nakon proglaenja drave, vlast je vrlo brzo preuzela srbijanska
vojska, uvedeno je srbijansko vojno nazivlje, dok je hrvatsko domobransko doslovno preko
noi izbaeno iz uporabe (Samardija, 2006: 64). Hrvatske novine iz prvih godina nove
drave uestalo donose vijesti o tome kako se u hrvatskim krajevima razmahao proces nazvan
iriliziranje, tj. prodiranje srpske irilice u krajeve u kojima je to pismo dotada bilo posve
nepoznato (Samardija, 2006: 65). Vidovdanskim ustavom donesenim 28. lipnja 1921.
3

utemeljena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca s kojom je zapoelo desetljee i pol izrazito
snane, a nerijetko i otvoreno brutalne centralizacije, koja se ticala i jezika jer je na osnovi
ustava poela i izradba novoga zakonodavstva kojim je nametnuto srbijansko nazivlje
(Samardija, 2006: 66). Novinsko telegrafska agencija Avala iz Beograda odailje slubene
vijesti dravnih dijela i dvora novinskim urednitvima to primjerice u zagrebakim novinama
izaziva zbunjenost jer su mnogi tako u izravan dodir doli s njima dobrim dijelom posve
nerazumljivim jezikom. Prema njihovim komentarima, tu je bilo dosta tuih rijei, osobito
ruskih, turskih te arhaizama koji su nerazumljivi i prostom i naobraenom ovjeku. Zbog
takve jezine prakse neki su dojueranji zagovornici jezinog jedinstva poeli upozoravati na
tetan utjecaj beogradizama kojima se hrvatski standardni jezik sve vie iskvarivao
(Samardija, 2006: 67). S obzirom na injenicu da je prodor beogradizama, tj. srpskih
jezinih elemenata bivao sve jai, najvie nakon donoenja prvog ustava i na njemu
oblikovana zakonodavstva, u hrvatskoj su jezinoj zajednici postala gorua pitanja poput:
kako se oduprijeti toj politiki podupiranoj opresiji u jeziku, kako obraniti pravo na vlastitu
jezinu vlastitost, kako dokazati da hrvatske jezine osobine nisu pokrajinske i provincijalne
samo zbog toga to se razlikuju od prestonikoga govora, ukratko: kako obraniti svoje
(Samardija, 2012: 58)? Godine 1925. Odbor za uenje i ienje hrvatskoga jezika pokrenuo
je u Zagrebu list za praktino uenje, popravljanje i ienje hrvatskoga jezika pod
naslovom Govori i pii hrvatski, kako treba (Samardija, 2006: 67). Prvi broj lista objavljen je
1. srpnja 1925., a posljednji 20. sijenja 1926. iz ega je vidljivo kako je cijelo nastojanje bilo
kratkog daha. Slini pokuaji zabiljeeni su i ranije kada je Nikola Andri napisao poseban
jezini savjetnik pod naslovom Brani jezika hrvatskoga da bi se sauvao i razvijao osjeaj za
istou

hrvatskoga

jezika

vrijeme

serbokroatistikog

normiranja

prodiranja

meunarodnica, tzv. barbarizama. To je djelo pisano u uvjerenju da se na hrvatskom jeziku

moe izraziti sve to pokree ljudski duh, zbog ega bi svi Hrvati i trebali njegovati svoj
materinji jezik (Auburger, 2009: 124).

3. asopis Govori i pii hrvatski, kako treba

Pri osnivanju asopisa Govori i pii hrvatski, kako treba objavljen je i proglas koji istie
glavne zadatke Odbora za uenje i ienje hrvatskoga jezika, a to su: kultiviranje i ienje
hrvatskoga jezika, lektorska i korektorska obrada tekstova, pokretanje Dopisne kole za
hrvatski jezik i izdavanje polumjesenoga glasila. Prema saetom Samardijinom opisu
sadraja asopisa, od prvog broja u nastavcima su objavljivana dva priloga: Gramatika
hrvatskoga jezika i Kratki nacrt knjievnosti naroda hrvatskoga, srpskoga i slovenakog.
Pored toga, objavljeno je nekoliko lanaka poznatih autora (npr. ure Daniia, J. Sundeia)
i niz nepotpisanih lanaka kompilacijske naravi, npr. iz prolosti hrvatskoga (Stvaranje
knjievnoga jezika u Hrvata u 19. vijeku), srpskoga (Borba Srba za knjievni jezik i
pravopis) i slovenskoga jezika (Slovenski knjievni jezik i pravopis); u rubrici Primjeri
iz lijepog, znanstvenog i trgovakog tiva objavljeni su odlomci iz djela N. Nodila, D.
imunovia, L. K. Lazarevia, J. Kozarca. U gotovo svakom je broju urednitvo davalo
jezine savjete i praktine pouke te donosilo knjievne vijesti (Samardija, 2006: 67, 68).
Ipak, Govori i pii hrvatski, kako treba nije jedini asopis za promicanje hrvatskoga jezika u
tom tekom periodu za njega; 1938. izlazio je i asopis Hrvatski jezik kojemu je urednik bio
poznati jezikoslovac Stjepan Ivi, i u tome se asopisu nalazio niz vrlo dobrih i korisnih
lanaka o jezikoslovnoj kroatistici (Curi, 2015: 3).
U prvom broju, na samom poetku jasno se izraavaju argumenti za osnivanje asopisa
koji su ujedno i govor pokude za sve one koji su doveli hrvatski jezik u tako loe stanje. U
Zagrebu koji je samo sredite Hrvatske ravo se govori i pie hrvatski, brojne rijei su
sasvim iskvarene ili unakaene. Tome su krivi ljudi iz svih stalea, tuinci i domai, a domai
posebno grijee protiv svog materinjeg jezika koji bi im trebao biti najvea svetinja. Vie
nema izgovora da se takvo stanje samo puta da traje, ve e se zahtijevati od svakoga i na
svakom mjestu, da hrvatski govori i pie isto i pravilno onako kako treba i kako se mora
(Govori i pii hrvatski, kako treba, godina I, broj 1: 1).1 Nadalje se navodi kako se u tu svrhu
dovoenja govornika hrvatskog jezika u red osniva poseban odbor ljudi, prijatelja i tovatelja
hrvatskoga jezika, strunjaka i praktinjaka koji e svim silama poraditi na tome da se
hrvatskom jeziku pribavi ast i potovanje. Takav odbor zvat e se Odbor za uenje i ienje
1 Ovakva parafraza donosi se iz asopisa Govori i pii hrvatski, kako treba, Korektor, ured za
ispravljanje hrvatskog jezika, Zagreb, 1925., 1926. Dalje u radu u zagradi uz navode i parafraze iz
asopisa biljeim godinu, broj i stranicu s koje se navod preuzima.
5

hrvatskoga jezika i on e izdavati svoje glasilo, polumjesenik Govori i pii hrvatski, kako
treba, koji e svakome biti koristan da naui, proiri i usavri svoje znanje o hrvatskom jeziku
(godina I., broj 1: 1). Odbor poziva svakoga da, kao rodoljub, podupre asopis moralno i
materijalno tako to e svaki pojedinac, svaka kua, svako drutvo i svaki ured imati njihov
list te da tako svatko crpi koristi iz njega kad se ve prua takva prilika, ak i onima koji ne
polaze vie kole, da se usavre u jeziku. Na taj nain takvim e se pojedincima ponositi
njihov narod iz kojega su iznikli jer se ne odnose kao stranci prema roenoj kui (godina I,
broj 1: 3). U prvom broju takoer imamo i prikaz osnove i sadraja lista gdje se navodi koje
teme i rubrike e biti zastupljene u asopisu: iz Lijepog tiva bit e prikazana u poeziji i prozi
najbiranija tiva hrvatske i srpske knjievnosti; iz Znanstvenog tiva vjebat e se sastavljanje
i prevoenje strunih lanaka u duhu hrvatskog jezika; iz Trgovakog tiva bit e izloeni
uzorni sastavci iz trgovakih nauka i po emu se njihov stil razlikuje od knjievnog; u
Praktinoj gramatici hrvatskoga jezika oznaavat e se sve nepravilnosti u oblicima i sintaksi;
Hrvatski gramatiki i pravopisni rjenik abecednim redom oznaavat e sve neobine i
nepravilne rijei s obzirom na njihovu konkretnu upotrebu i pisanje; propaganda Govori
hrvatski! zgodnim e oglaivanjem i izdavanjem zlatnih pravila uvesti hrvatski jezik kao
nacionalnu svetinju; rubrika Ispravi! donosit e ispravke lanaka, vijesti, oglasa i naredaba iz
javnog i drutvenog ivota koje nam nagruju jezik; istite jezik! dio je koji e sadravati
kratke i jezgrovite upute kojih se grijeaka treba najvie uvati, a koje su se ve udomaile u
naem ivotu, pa ih treba istrijebiti; posljednja rubrika donosi nove rijei za obinu, strunu i
tehniku upotrebu zato da se istisnu tuice koje nam ne trebaju (godina I, broj 1: 3,4).
Da je hrvatski jezik prevaan interes Odbora i asopisa, jasno je iz same ideje nastanka i
jednog i drugog, ali pogled na ono to se moe pronai u brojevima asopisa svjedoi o tome
da definitivno nita nije bilo preputeno sluaju. U idua dva broja nakon onog prvog, na
naslovnim stranicama istiu se knjievni primjeri O uenju naega jezika, koji je poslanica J.
Sundeia Stanku Vrazu, i Rodu o jeziku Petra Preradovia (godina I, broj 1. 2. i 3: 1). I jedan
i drugi primjer umjetniki progovaraju o vanosti materinjeg jezika, a Petar Preradovi ide
toliko daleko da jezik smatra temeljem budunosti i neim za to je vrijedno umrijeti:
Po njem tebe svijet poznaje iva,
Na njem ti se budunost osniva, ()

Ljubi, rode, jezik preko svega,

U njem ivi, umiri za njega! (godina I, broj 3: 1)
Ako uzmemo u obzir da je Petar Preradovi bio jedan od znamenitih iliraca, to znai da je
pripadao vremenu kada je bilo vano probuditi Hrvate i njihovu nacionalnu svijest, ne udi
izbor ba njegove pjesme za naslovnu stranu asopisa koji je takoer u svoj zadatak uzeo
trgnuti Hrvate iz tadanjeg opeg nemara za svoj jezik. Sljedei knjievni primjeri koji se
donose u asopisu su primjerice Smrt majke Jugovia (godina I, broj 4 i 5: 1) te Boina
pjesma za koju se tamo istie kako je to najstarija sauvana hrvatska crkvena pjesma iz
rukopisa 14. stoljea (godina I, broj 6 i 7: 1). Ni taj izbor ne udi jer se isticanjem tako stare
Boine pjesme jasno ukazuje na vie stoljea unazad stvaralatva na hrvatskom jeziku iz ega
se potom daje i zakljuiti na dugu tradiciju hrvatskog jezika. To je samo jo jedan u nizu
pokuaja ukazivanja na vanost ouvanja hrvatskoga jezika jer neto s takvom dugom
povijesti je previe vrijedno da bi se smjelo dopustiti da se iskvari.
Nekoliko brojeva se bavi dilemama oko hrvatskoga i srpskog jezika u rubrici pod nazivom
Hrvatski ili srpski jezik ili bolje Hrvati ili Srbi. Prvi lanak koji se bavi tim pitanjem preuzet
je od srpskog filologa ure Daniia koji zamijeuje kako postoje Hrvati kajkavci i akavci,
ali ima i onih koji govore isto kao Srbi, ali se ne zovu Srbima nego Hrvatima i to ime ljube i
njime se ponose isto tako kao to Srbi ljube svoje srpsko ime i njim se ponose. Iz toga on
zakljuuje kako ne moe biti drugo, nego da su Srbi i Hrvati jedan narod, samo imaju dva
imena, pa se tako jedan dio zove Srbima, a drugi Hrvatima (godina I, broj 1. 2.: 3). Svi
sljedei lanci te rubrike bave se raspravom o hrvatskim narjejima i opovrgavanjem te
Daniieve tvrdnje. Istie se kako nema naroda na svijetu koji bi na cijelom svom podruju
govorio svugdje istim jezikom (godina I, broj 3: 2). uri Daniiu se zbog izjave o istom
narodu, a dvama imenima zamjera da slabo poznaje Hrvate, razlike izmeu Srba i Hrvata prije
tisue godina su bile znatno manje nego danas, premda se ni onda nisu smatrali jednim
narodom. Najvei jaz meu narodima uinila je vjera (godina I, broj 4 i 5: 3). Ipak, unato
naglaavanju razlika meu narodima, asopis se zalae za odreivanje jednog narjeja kao
knjievnog i slubenog ili dravnog jezika koji bi pospjeio proces zbliavanja Srba, Hrvata i
Slovenaca u jednoj dravi (godina I, broj 3: 3). Unato zamjerki na Daniiev raun, naslovna
stranica osmog broja asopisa posveena je upravo njemu povodom stote godinjice njegova
7

roenja. U zakljuku o Daniievim zaslugama, navodi se kako spada meu najzaslunije

slavenske filologe 19. stoljea, a nema sumnje da je meu Srbima i Hrvatima u svoje vrijeme
bio prvi filolog. Drao je srpski jezik istovjetnim sa hrvatskim jezikom, te je poradio meu
Srbima najvie na knjievnom jedinstvu naroda hrvatskoga i srpskoga (godina I, broj 8: 2).
Definitivno najkontinuiranija rubrika je Kratki nacrt knjievnosti naroda hrvatskoga,
srpskoga i slovenakoga koju moemo pronai u svakom broju asopisa. Ona progovara o
povijesti junoslavenske pismenosti od irila i Metoda nadalje. Nakon prvih brojeva koji
opisuju napore irila i Metoda pri opismenjavanju Slavena i to sve batinimo od njih, od
estog i sedmog broja otvara se tema iskljuivo povijesti hrvatske knjievnosti koja zapoinje
govorom o slavenskom bogosluju kod Hrvata (godina I, broj 6 i 7: 4). U sljedeem broju
opisuje se ivot i naobrazba naih popova glagoljaa (godina I, broj 8: 2) i njihova vanost pri
izradi i prijepisu hrvatskih crkvenih knjiga kao prvih pravih plodova iskljuivo hrvatske
pismenosti (godina I, broj 8: 5). Deveti broj donosi nastavak opisa vrsta hrvatskih crkvenih
knjiga, a pokraj njih i nova vrsta hrvatske pismenosti, poslovna ili dnevna proza (godina I,
broj 9: 5). Deseti i jedanaesti broj popisuje vrste zakona ili statuta u hrvatskoj batini (godina
I, broj 10 i 11: 4) i napokon nastanak umjetnike knjievnosti koja takoer na svom poetku
ima veze s crkvenim obiajima jer tu primjerice pripadaju pjesme koje tematiziraju Boi
(godina I, broj 10 i 11: 7). Tako je, u praktinom obliku kroz nastavke, prikazan dio povijesti
hrvatske knjievnosti od nastanka do svog dosega pri kraju srednjeg vijeka to moda nije
toliko u svrhu ispravljanja govora hrvatskog jezika, ali razjanjava kulturnu pozadinu njegova
razvitka do stanja u 20. st. kada je oito potrebno prisjetiti se cijelog djela ostvarenog na
hrvatskom jeziku radi poticanja njegova ouvanja i dakako, stvaranja novih djela koja e
takoer proslaviti hrvatski jezik.
Iza prethodno opisane rubrike, slijedi Gramatika hrvatskoga jezika u svakom broju
asopisa. Sve do devetog broja asopisa, ta se rubrika bavi fonologijom hrvatskog jezika, a
tek od devetog zapoinje se s opisivanjem hrvatske morfologije ili, kako to asopis zove,
oblika (godina I, broj 9: 7). Morfoloki opis u posljednjem broju koji je ikad izaao zavrava s
deklinacijom imenica (godina II, broj 1: 6) to upuuje na nedovrenost posla zbog ranog
ukidanja asopisa jer u morfologiji ima jo toliko toga to se moe opisati osim deklinacije
imenica, a isti problem se odnosi i na ranije spomenutu rubriku koja iznosi povijest hrvatske
knjievnosti, a takoer je nezavrena jer hrvatska knjievnost nakon opisa prvih umjetnikih
knjiga tek treba zapoeti silno bogatstvo stvaralatva. Dakle, namjera asopisa da kroz
nastavke upozna hrvatsko itateljstvo s povijesti i gramatikom svog jezika je dobra i
8

praktina, kao to je i bio njegov cilj, ali zbog nemogunosti da se ta ideja provede do kraja,
hrvatski itatelj ostaje zakinut za jo veliki dio onoga to je asopis mogao pokazati i itatelja
nauiti. Paralelno s govorom o fonologiji od prvog do ukljuivo sedmog broja traju i poduke
iz podruja sintakse koje kroz pregledne tablice daju prikaz vrsta reenica, podjelu na
nezavisno i zavisno sloene reenice te prikaz vrsta zavisno sloenih reenica.
Postoje i neke povremene rubrike koje se ne pojavljuju u svakom broju asopisa, kao npr.
Malo popravaka (u broju 1 i 2, broju 3, broju 4 i 5, broju 8 te broju 1 iz drugog godita).
Takve rubrike su jo Pabirci po jezinom polju koja izdvaja primjere iz stvarnog ivota koji se
mogu sresti u govoru ili natpisima u gradu te Knjievne vijesti.
Zanimljivo e biti izdvojiti jo i primjere iz lijepog, znanstvenog i trgovakog tiva. Tu se
iznose odlomci Duge Dinka imunovia, Na bunaru Laze K. Lazarevia, Rimskog svijeta na
domaku propasti Natka Nodila, Tri dana kod sina Josipa Kozarca i pripovjetke kao to su
Vrag iz Zagreba i Meu razbojnicima. Ti brojni knjievni primjeri koji nerijetko zauzimaju
najvie stranica asopisa upuuju na to koliko je vano bilo sve kvalitetno oprimjeriti i
pribaviti vrstu grau koja e sva pristajati uz osnovnu ideju asopisa, a to je dokazati vanost
hrvatskog jezika i natjerati njegove govornike da se ispravljaju pri govoru, naue, proire i
usavre svoje znanje hrvatskoga jezika. To je najbolje provoditi uz asne primjere onih koji su
to uspjevali, pa ujedno autori knjievnih ulomaka za primjer mogu posluiti i kao uzori
svakom govorniku hrvatskog jezika.

4. Zakljuak
Nakon trnovitog puta kojeg je hrvatski jezik preao jo u vremenu Austro-Ugarske
Monarhije, ba u trenutku kada se mislilo kako e nova drava donijeti poboljanje poloaja
hrvatskog naroda i njegova jezika dogodilo se jo jedno razoaranje i najava borbe koja e jo
dugo trajati. U kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca hrvatskom se jeziku pokualo oduzeti na
svakom znaaju pokuavajui ga se u razmiljanju itelja te kraljevine i u svakom javnom
djelovanju potpuno izjednaiti sa srpskim. Hrvati s jedne strane razumiju potrebu stvaranja
zajednikog jezika zbog bolje ujedinjenosti naroda, a s druge im ono to kao slubeni jezik
dolazi iz Beograda nije razumljivo i zvui neprirodno. Naravno da su takvi pokuaji rezultirali
postupnim iskvarivanjem hrvatskog jezika to su oni svjesniji zamijetili i odluili tome stati
na kraj. Osniva se Odbor za uenje i ienje hrvatskoga jezika koji pokree asopis Govori i
pii hrvatski, kako treba 1925. godine. asopis cijeli odie potrebom da se prikae hrvatsko
jezino blago i na temelju njega da se donose zakljuci o povijesti knjievnosti, gramatici,
stilovima izraavanja itd. Dobra je strana to to su sve te poduke iz razliitih podruja bile u
nastavcima, iz jednog u drugi broj asopisa, no loe je to to je asopis prerano ugaen pa
poduka ostaje nedovrena, a da je nastavljena, zaista je mogla rezultirati uspjehom kojem se
asopis u svom poetnom zanosu nadao da svi, ak i oni koji ne polaze vie kole mogu
poraditi na svom znanju hrvatskoga jezika.

10

5. Popis literature
1. Auburger, Leopold, Hrvatski jezik i serbokroatizam, Maveda d.o.o., Knjinica Veda,
knjiga 16, Rijeka, 2009.
2. Curi, Ana, Hrvatski jezikoslovni asopisi prve polovice 20. st., Filozofski fakultet,
Osijek, 2015.
3. Samardija, Marko, Hrvatski kao povijesni jezik, Vlastito izdanje, Zaprei, 2006.
4. Samardija, Marko, Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine
Hrvatske (1918. 1941.), kolska knjiga, Zagreb, 2012.

11

6. Izvori
1. asopis Govori i pii hrvatski, kako treba, Korektor, ured za ispravljanje hrvatskog

jezika, Zagreb, 1925., 1926.

12