DANICA ILIRSKA I PITANJE

HRVATSKOGA KNJIEVNOG JEZIKA

Maria Rita Leto
U vrijeme narodnog preporoda, koji je kod Hrvata nazvan ilirizam1, jedno od prvih pitanja s kojim su se morali suoiti ilirski
domorodci2 bio je problem jezika koji je u stvari podrazumijevao
jedan jo vei problem: problem narodnosti. Stvaranje hrvatskoga
knjievnog jezika je sloeno i muno: on se afirmira u borbi protiv
nametanja drugih jezika, ne samo maarskog, nego i njemakog i
talijanskog. Kroz jezik oni su eljeli istai vlastitu narodnost, ali
dokle prostirati tu narodnost? To objanjava raznovrsnost program svojstvenih ilirskom pokretu u njegovim raznim fazama: je li
budua Ilirija trebala obuhvaati sve Slavene s Balkana ili samo
Hrvate, Dalmatince i Slavonce? Da li je postojao s jedne strane
maksimalni program, a s druge minimalni program, kao to tvrde
neki prouavatelji ilirizma?3
Meu raznim datumima koji se ukazuju kao poetak ilirskog
pokreta stoji i 1835. jer je to godina u kojoj je izaao prvi broj Danice Ilirske koja se u to vrijeme nazivala jo uvijek Danicza Horvatzka, Slavonzka i Dalmatinzka4 Danica je bila tjednik (izlazila je
1 Ova se dva naziva ponekad podudaraju, a ponekad ih prouavatelji diferenciraju: icel (1997), na primjer, smatra da je ilirizam samo jedan segment
cijelog, i mnogo dueg, procesa narodnog preporaanja. Kod nekih autora
ilirizam zamjenjuje i romantizam, te se govori o ilirskom pokretu u vezi s politiko-nacionalnom akcijom.
2 Domorodac (kajkavski domorodec) je rije relativno nedavnog porijekla, javlja se u XVIII st. sa znaenjem: u Voltiijinu: domestico, patriota, landsmann () a) ovjek koji se rodio u domu () b) ovjek koji se rodio u
ekom kraju, a suprotno je tuinac, stranac, doak () c) () onaj koji je iz
istoga kraja, zemak (Rjenik 1884-1886: 629). Ilirci su sebe tako nazivali u
smislu patriot, rodoljub (danas zastarjelo znaenje), ali se upotrebom ove
rijei htjelo vjerojatno istai i njezino osnovno znaenje: domorodci su
istovremeno domoljubi i ljudi iz istog kraja, ne tuinci. Interesantno je da
Tomasovi u naslovu svoje knjige suprotstavlja pojam domorodstvo pojmu
europejstvo (Tomasovi 2002).
3 Primjerice ivanevi (1975) ili Vince (1990).
4 J. Ravli u svojoj periodizaciji ilirskog pokreta odreuje kao razvijeno doba
ono koje ide od 1835. do 1842. godine, s obzirom da dozvola Gaju da izdaje

164

Maria Rita Leto

subotom), zamiljena kao knjievni dodatak Horvatskim

Novinama te je izlazila sve do 1849. godine, s tim to je vie puta
mijenjala ime5. Ponovno se pojavila od 1853. do 1854, a zatim je
iznova objavljivana od 1863. do 1867, sve to vrijeme pod upravom
Ljudevita Gaja i njegovog sina Velimira, mada nije vie igrala onu
glavnu, pionirsku ulogu kao to je to bio sluaj s prvom Danicom,
na koju se zbog toga ograniava moje istraivanje, olakano, uostalom, reprintom itavog lista u pet svezaka od kojih svaki sadri
trogodite (Danica ilirska 1970-1972).
Vanost asopisa Ljudevita Gaja je vie puta naglaena6, ali
vrijedi istai injenicu da se zahvaljujui ovoj publikaciji, tijekom
svega nekoliko godina, polazei od vrlo zbrkane situacije, afirmirala pravopisna reforma te da su postavljene osnove za stvaranje
knjievnog jezika. U ovom procesu nalazimo se pred posebnim injenicama. Prva je vanost koju ilirski domorodci pridaju pitanju
jezika, to je oito na osnovi svih spisa ovih godina. Ve 1830,
dvadesetdvogodinji je Gaj objavio u Budimu neku vrstu pravopisnog udbenika na njemakom i hrvatskom jeziku, Kratka osnova
Horvatsko-slavenskoga pravopisaa, koji je, a znatna je to injenica za jednu publikaciju te vrste, poinjao estokim i tunim proglasom hrvatskim rodoljubima:
Nut domorodci! nepustemo vu devetnajstom stoletju Horvate k predmetu pravinoga poteptavanja poniziti se, zvrho kojeh hrabrosti i
jakosti osupnjeni puki udili se jesu. Dajte da sada vu vremenu mira
vitezi vu duhu budemo, da tak jezik, kojega najveki Muevi naroda
naega z ljubavjum govorili, kojega z imetkom i z predragum
krvicum s svojum junaki branili jesu () (icel 1985a: 40).
novine krupan je dogaaj u hrvatskom preporodu, jer su novine i Danica bili
jaki pokretai razvijanja drutveno-knjievno-politikih akcija (Hrvatski
narodni preporod 1965: I, 31).
5 Od Danicze Horvatzke, Slavonzke i Dalmatinzke (koja je u broju 29 iz 1835,
uvoenjem nove grafije, postala Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska)
prelo se ve od prvog broja 1836. godine na Danicu Ilirsku. Uslijed zabrane
korienja imena ilirski, od broja 6 iz 1843. vratilo se na Danicu Horvatsku,
Slavonsku i Dalmatinsku, ali 1849. godine ponovo je bila ustanovljena
Danica Ilirska (prvi broj iz 1849. izlazi samo kao Danica).
6 Openitije, bibliografija o narodnom preporodu/ilirizmu je ogromna, a brojna
je isto tako i ona koja je posveena jezinoj problematici ilirizma. Osim
bibliografije koja je ovdje navedena, upuujem na Vinceovu bibliografiju
(1990: 635-688).

DANICA ILIRSKA I PITANJE HRVATSKOGA

165

Objavljivanje Kratke osnove se tradicionalno ukazuje7 kao trenutak kada se okuplja oko Gaja ona grupa mladih domorodaca koji
e potom sastavljati jezgro ilirizma. Jei ak tvrdi da je Gajev
Pravopis postao kao neko evanelje za mladi narataj koji je od
tog trenutka prepoznao u strastvenom odvjetniku iz Zagreba svog
duhovnog vou (Jei 1934: 41). Vonina, meutim, porie ovu
Jeievu tvrdnju8, kao i tvrdnju da je Gajev Pravopis izmeu
1830. i 1835. bio posvuda priznat (Jei 1934: 61), i to stoga to
u Zagrebu godine 1830. nije bilo javnoga glasila koje bi reformu
propagiralo ni tako opskrbljene tiskare koja bi je fiziki ostvarila
(Vonina 1985: 16-17).

Svakako, ako Kratka osnova nije bila ta koja je navijestila iroj

publici prijeku potrebu za stvaranjem novog pravopisa, to se zbilo
ubrzo potom, kada je poela izlaziti Danica, a proces je bio takoer veoma brz. afak je tvrdio da e biti potrebno bar pedeset do
sto godina da bi se ostvarilo ono to je, meutim, ostvareno za pet
godina9. Druga injenica je bila ta da su ilirski domorodci, uglavnom Zagrepani, odustali od kajkavskog, tj. od narjeja svog najvanijeg kulturnog sredita, i usvojili tokavski, tj. narjeje provincije. Za domorodce ue Hrvatske, koji su tih godina bili izloeni sve agresivnijim pokuajima maarizacije, bilo je vano poveati broj govornika: broj stanovnika Hrvatske koji su govorili hrvatski nije dosezao milijun osoba, iliraca je bilo vie od dvanaest
milijuna. Uzme li se u obzir da je Maara u to doba bilo priblino
tri milijuna, jasno je zato su godine 1843. vlasti zabranile upotrebu ilirskog imena.
Veliku su opasnost za nacionalno postojanje Hrvata predstavljali stalni napori Maara da uvedu svoj jezik na svako podruje
javnog ivota na itavom podruju krune Svetog Stjepana. Hrvati
7 Od Smiiklasa (1876) do urmina (1904) i Jeia (1934).
8 Vjekoslav Babuki i Antun Maurani koji su trebali pripadati, po Smiiklasu
(potom i po urminu i Jeiu), najuem kolu Gajevom, upoznali su se blie
tek 1833. godine.
9 An eine Verschmelzung der Schriftsprache sollen Sie aber ja noch nicht
denken, sonst untergraben Sie Ihr Institut! Nein, so rasch geht es nicht. Erst
eine gemeinschaftliche Ortographie dann vielleicht nach 50-100 Jahren
weiter! (Pisma pisana dr. Ljudevitu Gaju 1909: 187).

166

Maria Rita Leto

su bili svjesni ogromne slabosti svog jezika, koji nije bio samo razdijeljen na razna narjeja i grafije, ve se radilo o jeziku koji nije
uope bio priznat, pa su se i sami Hrvati gotovo sramili upotrebljavati ga. Prvih godina XIX stoljea, prilikom sve ustrajnijih nastojanja Maara10, izali su razni proglasi, koji su polazna toka u
povijesti afirmiranja hrvatskog jezika, ali koji nam i objanjavaju
koliko je ta opasnost bila stvarna. Prva stvar koja pada u oi jest da
je veina njih napisana na latinskom ili na njemakom jeziku, jer
je, oito, samo tako bilo mogue dospjeti do veeg broja domorodaca. Meu prvima imamo okrunicu koju je biskup Maksimilijan
Vrhovec 26. lipnja 1813. poslao sveenstvu svoje biskupije da
skuplja narodno blago na ilirskom jeziku. Ovaj je poziv, kojemu
tada nije bilo odaziva, bio tiskan u Danici (3/1837: 22*) na latinskom s ilirskim prijevodom. Zatim treba spomenuti knjiicu
Ivana Derkosa na latinskom, Genius patriae super dormientibus
filiis suis iz 1832. godine, u kojoj se u zajednikom jeziku identificira sredstvo zahvaljujui kojemu Hrvati, Dalmatinci i Slavonci
mogu ponovo biti sjedinjeni, i poziv starog grofa Janka Drakovia
koji na njemakom moli keri Ilirije, koje su, sasvim germanizirane, zaboravile materinski jezik, da poduavaju svoje sinove
hrvatskome jeziku11. Drakovi je i autor Disertacije iliti razgovora iz 1832. godine gdje tvrdi ponosito:
Ja odaberem za moj razgovor naki jezik, elei dokazati, da mi narodnog jezika imademo, u kojemu sve izrei mogue jest to srdce i
pamet zagteva (Hrvatski narodni preporod 1965: I, 93).

U ovoj situaciji je, za irenje ilirskih ideja, nove grafije i zajednikoga knjievnog jezika bilo bitno objavljivanje Novina Horvatskih
i Danice. Gaju su bile potrebne bar tri godine prije nego to je uspio dobiti dozvolu za objavljivanje svog lista, a bilo mu je potreb10 Na Saboru 1825. godine zatraeno je uvoenje maarskog jezika u sve kole i
urede zemalja Sv. Stjepana, a kako je Hrvatima uspjelo sauvati latinski jezik, dvije godine kasnije zahtjevalo se da bude obavezno uiti maarski u
svim viim kolama Hrvatske.
* To se ne odnosi na broj stranice, nego asopisa.
11 Ein Wort an Illyriens hochherzige Tchter ber die ltere Geschichte und
neueste literarische Regeneration ihres Vaterlandes, Zagreb, 1838. No i prethodno postoje brojni domoljubivi spisi u kojima je panja usmjerena nadasve
na jezik (Dokumenti za nae podrijetlo 1933).

DANICA ILIRSKA I PITANJE HRVATSKOGA

167

no i putovati u Be12, ali naposljetku, 20. listopada 1834. izlazi

Oglas, 6. sijenja 1835. godine prvi broj Horvatskih Novina, a 10.
sijenja (10. proszincza za kajkavce) prvi broj Danice.
itava Danica, kao openitije i svaki spis iliraca, ima pounodomoljubivu funkciju: svaka prilika je prikladna da bi se domorodci podsjetili na svoje dunosti prema domovini i ilirskom jeziku.
Ali se u ilirskoj strategiji postupak stjecanja nacionalne samosvijesti obavlja postepeno: polazi se od pokrajinske domovine (Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, itd.) da bi se stiglo do Ilirije, a potom
i do itave Slavije. Hrvat ili Dalmatinac, primjerice, mora znati da
je dio ilirske domovine, koja je, pak, sa svoje strane dio jedne
beskrajne slavenske domovine. Isti se tijek razvitka tie i jezika,
koji je prava domovina, upravo kako i glasi uveno Humboldtovo geslo: Die wahre Heimat ist eigentlich die Sprache. Sveslavenska zamisao nekog mogueg bratstva, ako ne ak i jedinstva,
svih Slavena, bila je veoma prisutna kod hrvatskih domorodaca i
ve je prethodno imala svoju tradiciju u Hrvatskoj13. ak je mogue tvrditi da
ilirski pokret moe se sagledavati i tumaiti iz razliitih rakursa,
dobijati iznijansirana osvetljenja, ali jedna komponenta uvek ostaje
nepromenjena u svojoj veliini: ideja o slovenskoj uzajamnosti (ivanevi 1966: 226).

Ilirizam je definiran i kao panslavizam u minijaturi (Jei 1934:

60), a da je to bila upravo svrha pokreta otvoreno izjavljuje Ljudevit Vukotinovi 1834. godine:
Panslavenstvo je cilj na, po kojem nam bog i narav pravicu dae
(ivanevi 1966: 227).

Slavenski je ponos i openito slavensko domoljublje prisutno u

itavoj Danici. Ve se od prvih godita prevode i objavljuju Her12 Tako nas obavjetava urmin (1905) na osnovu rukopisa koji su sauvani u
Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici u Zagrebu. Danica se zvao i Zabavno-pouni almanah koji, pod urednitvom Vuka Karadia, izlazio u Beu 18261829 i 1834. Ne znam da li je to potaklo Gaja koji se u Grazu uspozna s
Vukovim radom da tako zove i svoj asopis.
13 Dovoljno je pomisliti na velianstvenu utopiju Jurja Kriania, sastavljaa
sveslavenske gramatike, na Kaia, ili na Vitezovia, na ije se pokuaje pravopisne reforme Gaj esto poziva.

168

Maria Rita Leto

derove misli o Slavenima14, i razni afakovi15 i Kollrovi16

lanci. ak i pretpostavljeno porijeklo rijei moe doprinijeti oajanju vlastitoga slavenskog ponosa: u kratkom napisu Otkud ime
Slavjan, Ivan Maurani izvodi porijeklo imena Slavjan od
slave ili slova:
Dajte z obiuh ovaj izvadite, Slavjani, znaaj: Historici z slave, z
mudroga slova drugi! (1/1835: 17).

Ali na emu se moe zasnivati srodnost svih slavenskih naroda?

Ljudevit Gaj, u lanku Na narod, ima posve jasno miljenje:
ovo pako rodbinstvo nerazpoznaje se blinjim susjedstvom, jer koji
puki negda susjedi bili su, sada oddalyeni obitavaju, niti razpoznaje
ustmenim predavanjem niti izraven pomojum dogodovine, ar
ustmeno predavanje gustoput vara; dogodovina pako malo kada
zadovoljiti kadra jest. Za razpoznanje rodbinstva narodov i pukov
jedino nevkanljivo srdstvo jest jezikoslovje; iliti mudro i trezno
spitavanje i zvedjanje korenja rih i prispodabljanje njihovoga
obrazenja i pregibanja. Samo ovim putem mogue bude razline
kotrige slavenskoga stabla razpoznati i razluiti medju sobom
opredliti. Samo ovim nainom jest mogue ves Slavenski jezik na
glavna narja razrediti (1/1835: 34).

Slavenski je jezik, dakle, taj idealni spoj, koji moe sjediniti sve
udove orijaa na narod narod vu Europi naj veji, narod
Slavjanski kome je potiljak na Jadranu, a ogromne noge doseu,
kroz led i snijeg, do Kineskog zida, u desnoj ruci dri Crno more,
dok mu je u lijevoj Baltik: radi se o osamdeset milijuna osoba koje
zauzimaju vie od polovine Europe i jednu treinu Azije. injenica
14 lanak Slavenski puki, preuzet iz Ideen zur Philosophie der Geschichte der
Menschheit iz 1784-1791, s idejom da je napokon stigao povijesni trenutak za
slavenske narode (1/1835: 33).
15 Znaaj i izobraenost slavskoga naroda u obiskom (1/1835: 35-38); Misli
o starobilosti Slavjanov u Europi (2/1836: 4-6).
16 O slovstvenoj uzajemnosti medju kolni i narji Slavenskimi (2/1836: 2931). Ve za vrijeme svog boravka u Peti 1829, Gaj se upoznao s Janom Kollrom i usvojio njegove ideje o slavjanskoj uzajamnosti, iji odraz posebno
nalazimo u lanku Na Narod (1/1835 34). Manje vie se svi ilirci mogu
definirati kao Kollrovi uenici i svi su dolazili u kontakt s njim. Godine
1841. Kollr je doao u posjet u Zagreb i ilirci su mu pripremili velianstveni
doek o kojemu je Ivan Kukuljevi Sakcinski pisao u Danici.

DANICA ILIRSKA I PITANJE HRVATSKOGA

169

da netee ta kerv jednako po vsih kotrigih ovoga tla ne znai

nita, jer se to isto zbilo i Nijemcima, i danas nitko ne moe porei
da se radi o istom narodu. Na vie se mjesta u Danici podvlae ljepota i bogatstvo slavenskoga jezika, koji ne treba uope i ni na emu zavidjeti drugim europskim jezicima: u lanku Slavo-ilirsko i
slavo-eko narje s drugimi jezici vu ogledu bogatosti rih prispodobljeno data je statistika na osnovu raznih rjenika, iz koje
proizlazi da
bogatstvo rih i izrjah cloga Slavjanskoga jezika u sjedinjenom
pogledu uzeto sve druge europejske jezike daleko nadstie (1/1835:
48).

Ipak je podjela ove velike obitelji predstavljala problem za Gaja, jer oci panslavizma nisu prepoznavali u slavenskom jugu hrvatsku nacionalnost, i nazive Hrvatska i hrvatski su smatrali
vieldeutig und schwankend17. U Kratkoj osnovi, u stvari, Gaj
govori o jednom velikom slavenskom jeziku koji je razdijeljen na
etiri narjeja, ali ih izbjegava imenovati jer je i Jan Kollr, na iji
se ugled pozivao, smatrao da ta etiri slavenska narjeja (te stoga
etiri slavenska naroda) jesu, naime, ruski, poljski, eki i srpski.
Ali u stanju u kome se nalazila ua Hrvatska u to doba, Gajevo
geslo Naa narodnost, ako ilirska ne bude, mora propasti bilo je
posve opravdano. Ako je sjedinjenje svih udova ogromnoga slavenskog orijaa bila utopija, postojalo je, meutim, konkretno i
neposredno pitanje obrane od sve agresivnije i razornije maarske
politike prema Slavenima u Austrijskom carstvu.
Ali je postupak iliraca bio oprezan, postepen. Prvi neophodni
korak je bilo stvaranje zajednike grafije18, pa se od prve godine,
ak od prvog broja asopisa, postavlja ovo pitanje. Naime, lanci
od samog poetka izlaze na kajkavskom i na tokavskom. Na prvoj
stranici predstavljena su, jedan pored drugog, dva poetska teksta:
Danicza Dragutina Rakovca na kajkavskom i s kajkavskim pravopisom, i Granici i Danici Vjekoslava Babukia na tokavskom, sa
slavonskim pravopisom. Uz ove dvije pjesme slijedi Gajeva
17 Tako afak u svojoj Geschichte der slavischen Sprache und Literatur nach
allen Mundarten iz 1826, u kojoj je zastupao miljenje da na slavenskom jugu
postoje samo dva jezika, i stoga, dva naroda: slovenski i srpski.
18 Obino se govori o reformi pravopisa, ali se u stvari radilo o grafijskoj reformi prilagoavanja latinskog pisma (Vonina 1985).

170

Maria Rita Leto

Opazka verhu pravopisa, u kojoj se prua spisak suglasnikih

grupa i u Horvatzkom i u Ilirichkom jer urednitvo ne eli izmijeniti grafiju tekstova na ilirskom suradnika iz drugih pokrajina,
kao Krajina, Slavonija i Dalmacija. Ovdje se pod Horvatzkim podrazumjeva, u stvari, kajkavska grafijska tradicija, dok Ilirichki ne
predstavlja Gajevu reformiranu grafiju s dijakritikim znacima,
ve slavonsku grafijsku tradiciju. Usporeujui na istoj strani ove
dvije pjesme na razliitom narjeju i napisane razliitim grafijama,
vjerojatno se eli istai problem koji lei na srcu ilircima, i koji
ilirci smatraju od bitne vanosti, ne suoavajui se sa njim izravno,
jer, kako kae Gaj,
Iztinzko terszenye nashe za vekshu ztran gozpode chtavczev poleg
moguchnozti razumlyivo piszati, nedopuscha nam gledech na pravopisz kakove premembe y nove oblichaje vpelyivati (1/1835: 1).

Sam Gaj je pozivao na opreznost, svjestan neraspoloenja koje

bi izazvala nagla promjena kajkavske grafije (i kajkavskog narjeja) od strane hrvatskih domorodaca. Ali je svaka prilika bila iskoriena da se naglasi kako je promjena posve prijeko potrebna, a
da je prihvaanje te promjene domoljubiva obaveza. Gajevoj biljeci slijedi Liszt iz Banata u kojemu se J(osip). M(aye)r raduje
izlasku lista i eli
da z vremenom jedna za vsze od Pesta do Morja sivuche Szlavjane
Szlovnicza iliti Grammatika y jeden Rechnik szlositi bi sze mogel
(1/1835: 1)

i poziva sve ilirske domorodce da pokau

da y nam mati narava kakgoder drugem narodom jezik szvoj je dala,
koj, da sze iz kakvoga kralyeztva izkoreni, niti Bog niti izta narav
nepotrebuje (ib.)19.

Velika Gajeva sposobnost lei upravo u tome to je uspio navesti

druge na izjavljvanje onoga to je oigledno smatrao neumjesno da

19 J.M. navodi, izmeu ostalog, i geslo Dositeja Obradovia, Duha ne ugaszujte, koja je oito bila drago ilircima, budui da ga je petnaest godina
kasnije preuzeo i Franjo Juki za svoj asopis Bosanski Prijatelj.

DANICA ILIRSKA I PITANJE HRVATSKOGA

171

on sam izjavljuje20. Prvi se broj zavrava Vitezovievim tekstom

kojemu slijedi pouka ili aforizam koji iznova govori o potrebama
jednog naroda, i koji stavlja na prvo mjesto materinski jezik: Vu
vozu naroda je szvora materinzki jezik (ib.). Ovaj e isti tekst
potom biti ponovno objavljen kao poetak deseterake pjesme Mijata Stojanovia u broju 29. iz 1848. godine, iz koje doznajemo da
je autor aforizma iz 1835. bio sam Gaj.
Shema prvog broja Danice predlae se iznova i u sljedeim
brojevima. U petom je broju objavljen Liszt iz Becha, u kojemu
M(ate) T(opalovi) izjavljuje da nije usterpljiv, i da mu se tih pet
godina koje su prole od objavljivanja Pravopisa ine vie nego
dovoljnim da bi se unijele promjene, i upravo da bi nainio prvi
korak, alje nekoliko pjesama napisanih novom grafijom. Nije
mogue, naime, stvoriti jedan zajedniki knjievni jezik, kao to se
preporuuje jo od prvog broja Danice, primjeuje Topalovi, jer
predje mora jedno pravopisanje biti, da zaimno knjige nashe csitati, i
svakoga narechja liepote i svershenosti napse spoznati i tako, shto je
boljeg, za obchinski knjixevni jezik uzet moxemo (1/1835: 5).

Topalovi se obraa izravno Gaju, koji je najoprezniji:

Ja sam Vas nagovarao, da odmah s Vashom popravitom ne novom
kako mnogi nesmotreno misle pocsmete: Ja b i sam rad rekli ste
ali moram navadnom, jer se neusudim nikakove premembe, makar
naj bolje sam pse uvoditi Kad chemo dakle predsude odbaciti,
dokle chemo samo ono, shto je navadno za najbolje derxat?
pocsmimo misliti za Boga jedanput, Gerci, Niemci, Englezi, Francuzi,
svi narodi jednako pishu, a Slavenci? (ib.).

Nova je grafija prvi put uvedena u broju 10. iz 1835. godine, s

pjesmom Horvatska domovina Antuna Mihanovia i Pesmom
20 To je, uostalom, ono to mu savjetuje i afak u pismu od 5. oujka 1835.
godine: Ihre Toleranz in der Danica lobe ich gar sehr. So ist recht friedlich
und freundlich neben einander illyrisch und kroatisch, das wird die Sache
fordern. Unsere Zersplitterung ist an unserem Unglck am meisten Schuld.
Sie sollten mit Umsicht dahin zielen, dasz das Bedrfnis der neuen allgemeinen illyrisch-kroatischen Ortographie allgemein anerkannt wird. Lassen
Sie sich (durch Artikel) von Fremden, Andern, gleichsam dazu drngen, so
wie z. B. von dem Wiener Correspondenten (Pisma pisana dr. Ljudevitu
Gaju 1909: 186-187).

172

Maria Rita Leto

Radovana i Milovana uzetom iz Kaia, koje prati, u istom broju,

Gajev lanak Pravopisz, napisan starom grafijom21. U ovom
lanku koji je u nastavcima bio objavljen i u sljedea dva broja,
prije no to e na izravan nain predloiti rjeenja, Gaj objanjava
opirno zato je potrebna ova pravopisna reforma. Naa narjeja
su, kae, kao mali potoci kojima su stranci iskopali tokove, tako da
se ne samo ne susreu, ve se svaki upuuje k drugom moru. Ali
ako su potoci narjeja, techevine pako jeszu nashi pravopiszi, ili
doklam temelja nimaju, bolje rekuch krivopiszi (1/1835: 10). Da
bi prilagodili slavenski jezik latinskom pismu, Krajnci, tajerci i
Koruci su slijedili njemaku grafijsku tradiciju, Dalmatinci talijansku, a Hrvati maarsku, te stoga velike razluke med blisnyum
bratjum naztale szu (ib.). Gaju je stalo da se ne misli da je njegov
prijedlog potpuna novost i zato se esto poziva na Vitezovia, koji
je ve bio pokuao provesti reformu pisma, ali mu tada prilike to
nisu dozvoljavale. Nije ovdje rije, zapravo, o uvoenju novosti jer
nam anda nikaj drugo nije treba, nego da taj ztarinzki pravopisz
pretreszemo, odobrimo, y ponovimo (ib.).

Na tome, tj. na injenici da se ilirci nadovezuju na prethodnu

tradiciju i ne izmiljaju nita nova, insistira i Pavel Stoosz u lanku
Bratinzka rch gledeh na osznovu ztarinzkoga horvatzkoga pravopisza, koji se pojavio u broju 13, a u kojemu, nadahnutim tonom, autor podsjea na drevna vremena kad su Slaveni bili jedan
jedini snani narod. Ponovno se ujediniti znailo bi onda vratiti se
na prolu slavu. Ono to se ini novotarijama jeste, u stvari, povratak na vlastitu prolost:
Horvatzke mladozti szerdcza z plemenitum selyum ovum povszvuda
razczvela sze jeszu, y zato ztarinzkoga horvatzkoga pravopiszanya, vu
perveshih liztih milooke Danicze napervoztavlyenu osznovu z
pravum szlavenzkum lyubavjum radoztno prijemlye, dobro znajucha,
da ovako k ztaroj szlogi y diki pervi korak uchinili jeszmo (1/1835:
13).

21 Tek e broj 28. izai u cjelini, osim naslova, sa novom grafijom, dok e se od
broja 29 pa na dalje i sam naslov pojavljivati s novom grafijom. Zanimljivo je
primjetiti Gajevu strategiju koji u svom lanku starim pravopisom predlae
novi (Bratuli 1983: 2).

DANICA ILIRSKA I PITANJE HRVATSKOGA

173

U Listima dvih slavonskih domorodcev o pravopisu ilirskom,

iz brojeva 31. i 32, nalazi se pismo Ignjata Alojzija Brlia koji se u
predgovoru svoje Illyrische Grammatik iz 1833. bio odluno suprotstavio korienju dijakritikih znakova. Vjerojatno je Gaj mislio nadasve na njega kada je oekivao da e njegova reforma biti
osporavana. U ovom pismu Brli, u stvari, ak priznaje da
Latinska Abeceda nebi nikad pametnije i bolje mogla za slavinsko (a i
sviu europejskih narodah) knjienstvo popravljena biti, nego na ovaj
nain, kako nam se u Danici pred oi stavlja (1/1835: 31).

Ali, iako dri da je latinica ljepa od irilice, smatra da bi ilirci

trebali radi toliko eljene sloge usvojiti irilicu jer Srbi nikada
latinicu prihvatiti nee. Naravno da takvom obrazloenju nije mogao izostati prikladan odgovor koji je odmah, dug i detaljan, stigao
od Vjekoslava Babukia. Babuki prije svega podvlai koliko mu
se sviaju Brlieve procjene u vezi sa obnavljanjem ilirskog pravopisa koji je predloio Gaj, i injenica da se on odrie svoje prethodne zamisli o tom pitanju; a s druge strane, to se tie prijedloga
da se prihvati irilica, ako braa Srbi ne mogu odustati od svog pisma, iz istih razloga ne mogu to uiniti ni Hrvati, Slavonci, Dalmatinci itd., uzimajui u obzir i injenicu da Srbi poznaju latinicu
bolje nego to drugi ilirci poznaju irilicu. Babukiev odgovor
predstavlja dodatnu priliku da se publicira ilirski pravopis: pustimo
da vrijeme pokae koje je od dva pisma bolje i prikladnije,
Samo da se m s latinskimi sluei se slovi sloimo, to ve hvala
budi Bogu i biva od svih bo strnah ugodni uju glsi, svi razumniji
dragovoljno poprimaju starinski ilirski u svtloj Danici rodoljubivo i
temeljito priobeni pravopis (ib.).

Ovo svjedoi veoma veliki broj pisama, kae Babuki, koja stiu
sa svih strana Velike Ilirije, i navodi, ovom prilikom, sva mjesta iz
kojih su im stigla pisma puna pohvala. I u posljednjem broju iz
1835. godine navodi se korespondencija izmeu dva domorodca o
pravopisu: stari krajiki kapetan u mirovini pie jednom nastavniku iz Vrboske traei mu objanjenja o novoj grafiji. Nastavnik,
Josip Lali, koji urednitvu Danice alje tu korespondenciju, govori mu o tome sa zanosom, i izjavljuje da u mojoj uilnici dtca
polag ovoga pravopisa posve rado napreduju (1/1835: 50), te dri,
oigledno veoma optimistiki, da

174

Maria Rita Leto

ovo e dati priliku s vrmenom da cla udnovito velika herpa ljudih

od 80 milionah Slavjanov vzaimnim nainom svi med sobom
razumili se budu (ib.).

Prvim se goditem smatra da je problem grafije rijeen: manjevie je ona prihvaena. Naime kako znamo, moe se rei da su
time bile postavljene osnove za budue probleme. Od poetka, na
primjer, rjeenje koje je predloio Gaj, obiljeavati jat, odnosno
rogato e (), koje bi svatko itao kako je bio navikao, kao i, e ili
kao ije/je, potaklo je mnoge kritike, i naposljetku e i sam Gaj od
prvog broja 1848. godine oznaavati stari samoglasnik s ie, za
duge i za kratke slogove. Ponovno e se govoriti o pravopisu u
Dopisu iz Dalmacie iz 1843. godine, u kojemu je zabrinuti domorodac Fr. Mat. pl. Kovaevi saznao da Kuzmani u Zadru namjerava objaviti svoj list koristei dubrovaku ili dalmatinsku
grafiju22:
Zaklinjem dakle Vas i sve ostale rodoljube svetom ljubavju prama
domovini, da iz petnih ilah o tom radite, da se dalmatinska bratja od
nas neodepe, da rju i pismom nastojite, da u nae kolo stupe.
Uinite to, dok je jote vrme, dok nisu odabrali drugi pravopis, koi
bi kasnie moebit u cloj kraljevini dalmatinskoj za izgled i pravilo
primili, i s tim se od nas na vke oddlili (9/1843: 29).

Trostoljetno iskustvo iz prolosti trebalo je pouiti da se razlinostju pravopisa i razlika slovnice, a po tom i razcpljenje literature radja (ib.) i da se tomu raduju nai neprijatelji. I u Dopisima iz Italie, Orsat Poi (Pozza/Puci) je oaloen uslijed
vijesti o razmiricama koje su nastale zbog pravopisa i poziva Dubrovane i Dalmatince da se sloe i slavjanskomu kolu pridrue
(9/1843: 33). Na slogu pozivaju i nekoji Dalmatinci u pismu koje slijedi Pucievo:

22 Zora Dalmatinska je izlazila od 1844. do 1848. godine. Za vrijeme urednitva

Ante Kuzmania izlazila je sa starom dalmatinskom grafijom, a objavljivala
je i nekoliko lanaka ime Starevia, u kojim je on kritizirao ilirce i njihove
pravopisne prijedloge (posebice je kritiziran izbor dijakritikih znakova, s
prezirom nazvanih rogati, i naputanje ikavskog govora).

DANICA ILIRSKA I PITANJE HRVATSKOGA

175

sloga, sama je sloga, kom se moemo osvstiti i preporoditi. Sve, to

nas od nje udaljuje pogrditi i odbaciti; to nas k njoj upravlja,
priljubiti i zagrliti valja! (ib.).

Zbog toga potiu budueg upravitelja Zore Dalmatinske i njegove

suradnike
da ne troe vrme izpraznim, pae kodnim razgovorom, ve da primivi gori pohvaljeni hrvatski pravopis, knjiestvo nae uprave k
jedinstvu (ib.).

Ako se o pravopisu mnogo govori, napose prve godine, to je zato to je pravopisna reforma viena kao prvi korak k stvaranju
knjievnoga jezika, lanci o knjievnom jeziku i o potrebi zajednikog jezika su, meutim, brojni tijekom itavog izlaenja Danice. Gaj objanjava zato je pitanje materinskog jezika toliko vano
ve prve godine u lanku sa znaajnim naslovom: Nima domorodztva prez lyubavi materinzkog jezika,
koji je zapravo nekrolog i starom pravopisu i kajkavskom dijalektu
kao knjievnom (Frange 1971: 170).

Ova se reenica ne bi trebala objanjavati, kae Gaj, toliko je jasno

njezino znaenje,
ar szu vnogi med nami, koji tudye jezike kamo vishe prestimavaju,
negoli materinzku rech, a vendar zahtevaju, da su dobri domorodczi y
ztare korenike Horvati (1/1835: 17).

Jezik i duh naroda su nerazdvojivo vezani:

jezik [je] duhu to y josh vishe, shto je zrak y hrana telu; da narod
nima nishta tak szvetoga, tak dragoga, kak je nyegov naravzki jezik
(18),

pa e se zato, njegujui jezik, njegovati i duh, ali iz toga slijedi i to

da duh pako i jezik kvariju sze vzaimno (19), ako se prihvati
strani jezik, jer je strani jezik izraz tue narodnosti. Dvanaest godina kasnije i dalje se istie u lanku O narodnom jeziku potpisanom Dragutin (to jest Karol Juraj Rumy), uska veza izmeu
nacionalne situacije naroda i njegovog jezika:

176

Maria Rita Leto

Zdravlje ivota narodnog jest jezik narodni, ako se materinska r

grdi, zaboravlja i zanemariva, to pokazuje, da u narodu neima zdravlja () Narod koi umie jezik materinski po propasti svojoj
materialnoj spasiti i sauvati, jest nepreiveli i bezsmrtan, kao i
duh (13/1847: 49).

Pretiskuju se lanci stranaca u kojima se govori o jeziku: u Pismu G. Kampelika eha koji je preuzet iz Srbskog narodnog lista,
autor poinje svoje izvjee o stanju ekog jezika (koji cvijeta i
uiva ope potovanje) govorei:
Materinski jezik je glavni znak narodnosti; izgubi li se jezik, izgubi se
i narod sm, koi se njim kao srdstvom svojega dunoga dlovanja
slui! (3/1837: 38),

dok u lanku O nauku jezika A.C.F. Falkmann objanjava kako

je prije svega potrebno njegovati materinski jezik, koji se tako zove
zato to
u njegovih glasovih je ukorenjen poetak poznanstva samoga sebe i
stvarih izvan nas postavljenih, njegova spodoba odgovara najbolje
duhu i serdcu svakoga ovka, radi esa se i duh i serdce najlaglje u
njem izjasniti mogu (3/1837: 39),

pa zato uena osoba mora znati latinski, a u Hrvatskoj i njemaki,

ali zbog toga ne smije prezirati materinski jezik. U lanku Vanost materinskoga jezika, opet eh, Jan Svoboda, pie da se i
religija prima s uspjehom samo u materinskom jeziku, koji
govori naemu serdcu, a jezik tudji govori samo naoj otroumnosti i
razumu (4/1838: 3).

Bilo je, dakle, potrebno da se Hrvati, prije svega, prestanu koristiti njemakim ili maarskim jezikom, da budu ponosni na svoj
materinski jezik i da taj materinski jezik stekne dostojanstvo. Materinski jezik treba braniti i snaiti, a to nije nemogu pothvat, kao
to pokazuje historija i povijest jezika drugih naroda. lanak Neto o dogodovini talijanskoga jezika prua jo jedanput priliku
da se pokae da ako je bilo mogue stvoriti talijanski knjievni jezik, tim vie bi trebali uspjeti i ilirci, koji nisu dijalektalno tako diferencirani:

DANICA ILIRSKA I PITANJE HRVATSKOGA

177

Bratjo Iliri! kad emo mi, stare velike i svemu svtu glasovite Ilirie
stanovnici predsude i zaslpljenstvo odbaciti, da slavnu peldu naih
blinjih susdov nasldujemo? Mi hvala Vinjemu neimamo 15 narjih, kako Taliani; neka samo Serb, Horvat i Krajnac s ostalom
ilirskom bratjom svojljubno domorodstvo odbaci; tak e sva smutnja,
nesloga, razterganost, gusta tmina i kuna magla prestati, i svt e
znati, da je u Ilirii jasni danak (1/1835: 47).

Rado se navode stranci koji cijene ilirski, primjerice Babuki u

zakljuku svoje Osnove slovnice23
kakogod su tlesa i serdca slavjanskoga roda jaka i krpka, tako im je
i jezik njihov, prava najmre slika duha njihovoga, jak i krpak. Nije
dakle nimalo poskliznul Francez Viala, to je na jezik nazval jezikom
junakim (2/1836: 15).

Svaka je prilika prikladna da se potvrde vlastita uvjerenja o jeziku,

pa ak i nekrolog24; ali najefikasniji nain potcrtavanja vanosti
materinskog jezika bila su poetna gesla Danice i ntila (ili misli),
neka vrsta pounih aforizama koji su bili uestali osobito u prvim
goditima Danice na kraju broja. Njihova funkcija je bila ojaati
nacionalni ponos, ali
u irem smislu cijela je Danica bila tako shvaeno njetilo, jer je
podgrijavala plamen narodnih uvstava i portvovnosti (Barac 1954:
55).

Naravno je da su mnogi od ovih kraih sastava posveeni jeziku:

Otinski jezik braniti, ljubiti, potuvati, obdlavati, dunost jest; tudji
pako, a najmre koi nas u emu pomogoe, neruiti, ljubav jest
(1/1835: 18)25;
23 Vjekoslav Babuki je objavio svoju Osnovu slovnice slavjanske narja ilirskoga u brojevima 10-15 godine 1836. Potom je izala zasebna knjiica u
tiskari Franje Suppana: objavljena je i na talijanskom, a preveo ju je G.A.K.
(Fratelli Battara, Zara 1846), a u Danici 1846. godine i njen prikaz.
24 Kao nekrolog F.M. Appendiniju, u kojemu se istiu prije svega njegove velike zasluge za ilirski jezik (1/1835: 4). O Appendiniju se govori i u lanku
Ljubitelji slavjanskoga jezika kod inostranih narodah (5/1839: 1-2).
25 Neke Misli su potpisane pseudonimom Budimir M**, koji je u sadraju
cijele godine ukazan inicijalima I.M., odnosno Ivan Maurani.

178

Maria Rita Leto

povijest svakog naroda moe biti napisana samo na jeziku tog naroda, na stranom jeziku ona nee biti s vjernou prenijeta (1/1835:
8); originalnost naroda ukorijenjena je u njegovom jeziku (1835:
25); nedostojan je onaj koji se stidi svog jezika (1/1835: 25). U
posljednjem broju iz 1836. godine (52) imamo i znaajan Spv
prijatelju da ilirski pie Rodoljuba Zdeanina, Ilira iz Slavonie
(odnosno Mate Topalovia).
Zadatak je bio dvostruk: s jedne strane se radilo o tome da se
prui dostojanstvo vlastitome jeziku, s druge, pak, trebalo je taj jezik stvoriti, obrazloiti izbor svake odluke, i pri tome nikome ne
nanijeti uvredu. Hrvatski domorodci su dobro poznavali opasnosti
u koje su mogli skliznuti ako se sukobe s nacionalnom osjetljivou. Nazivali su ilirskim svoj pokret jer se termin ilir bio ve
udomaio (Katii, 1988) a bio je dovoljno neprecizan da bi se
mogao primijeniti na razliite kombinacije: s jedne strane Drakovi je mogao govoriti o Iliriji velikoj podrazumevajui sve
junoslavenske zemlje pod Habsburgovcima, a s druge strane za
Gaja je ilirsko ime bio sinonim za sve June Slavene. Dragutin
Rakovac u svom tekstu od 1842. u obliku pitanja i odgovora, Mali katekizam za velike ljude, nekoliko odgovora posveuje ba
izboru imena Ilir:
Zato mi se zovemo Iliri, a ne samo Hrvati? Zato da mi primimo
ime ilirsko, kad Iliri nisu bili Slaveni? Ne bi li bolje bilo primiti ime
Slaven, kad smo i onako Slaveni? Moemo li se nazivati juni Slaveni? Zovimo se dakle jugozapadni Slaveni? Ne bi li se dalo drugo
koje naimenovanje izmisliti? Koje msto zauzima ime Ilir u Europi?
[itd] (icel 1997: 130-132).

Tu se kao Iliri ne smatraju svi juni Slaveni, nego samo Slavonce,

Dalmatince, Srblje, Kranjce, reju sve jugozapadne Slavene
(ibid.). U drugom programatskom tekstu, (i ovaj u obliku pitanja i
odgovora), to nameravaju Iliri koji je Bogoslav ulek objavio
godine 1844. u Beogradu, jer je u Hrvatskoj ime ilirsko bilo zabranjeno, govori se o Iliriji velikoj koja se dijeli u tri Ilirije: 1. Iliria
austrianska 2. Iliria ugarska 3. Iliria turska (icel 1997: 263),
dakle je opet rije o cjelom junoslavjanskom prostoru. Koliko mi
se ini, Ilirci nisu previe marili za tonost pojma Ilir, Ilirstvo,
dapae moda je ta zbrka bila korisna i u odnosu s vlastima (za

DANICA ILIRSKA I PITANJE HRVATSKOGA

179

njih, oigledno, Rakovac razluuje pojam Ilir primjenjen u jeziku i

knjievnosti s pojmom Ilir primjenjen u politici) i prema domorocima koji nisu bili oduevljeni ilirstvom. Svakako u svim programskim spisima stalno se ponavlja razlog zbog ega treba primiti
ilirsko kao obe ime (da se nikomu nepravde ne ine; icel,
1997: 131) i da biti Ilir ne znai gubiti svoje hrvatsko, srbsko, dalmatinstvo itd. Namera naa nije posebna imena ukinuti, nego ih
samo pod skupnim imenom sjediniti pie Gaj u Proglasu iz 1839.
i Rakovac ovako objanjava:
Ime dakle Ilir u jednoj je kategorii s imeni: nmakim, engleskim,
franzuskim itd. Imena pako Hrvat, Srb, Slovenac jesu samo granice na grani ilirskoj, kao god to su imena: vabsko, saksonsko itd.
samo granice na grani nmakoj (icel, 1997: 132),

dok Ljudevit Vukotinovi u svom lanku Ilirisam i kroatisam

oznaku ilir uzima kao nae prezime, dok su Horvati, Dalmatini,
Slavonci itd. krstna imena. Kao to se nijedno pokrajinsko ime ne
smije nametati drugima, ista se shema trebala primijeniti u jeziku i
nijedan jezik ne moe prevladati nad drugima:
na stran dakle sa svakim predsudom, prestanimo svaki za se, kano zli
susdi, samo na svoj mlin vodu vui, prestanimo misliti da je tekar
serbski, ili samo dalmatinski, ili lstor horvatski, ili pak lprav krajnski i t.d. pravo i jedino ilirski () U Ilirii moe samo jedan jezik
pravi knjievni biti, njega netramo u jednom mstu, ili u jednoj deravi, nego u cloj velikoj Ilirii. Nmci sloili su svoj knjievni jezik
iz svih narjah cle Germanie; a taliani izveli su svoju sladku r iz
svih narijah cle Italie. Naa slovnica i na rnik jest itava Iliria.
U tom velikom vertu (bai) imade svagd prekrasnoga cvtja, saberimo sve to je najbolje u jedan vnac, i ov naroda naega vnac nikada nepovene (Proglas od 6 prosinca/grudna/ 1836).

Prema ovoj izjavi, izbor tokavskog narjeja, naime, ne iskljuuje

druge dijalekate: ali da li je to program jezinog eklekticizma
na osnovi tokavskog dijalekta (Jonke 1966: 237), u kojemu su
obuhvaeni elementi akavtine i kajkavtine, i starijih oblika, ili
se htjelo time samo omoguiti prihvaanje ilirskog jezika od strane
svih, nadasve kajkavaca? Izbor iliraca je razliit od izbora Vuka
Karadia koji je zasnivao knjievni jezik na tokavskom narjeju
ijekavskog izgovora istone Hercegovine: nije sluajno to je Vuk

180

Maria Rita Leto

kritizirao ilirce da stvaraju umjetni jezik. Ali situacija je bila sasvim drukija: Srbi su morali napustiti slaveno-serbski jezik i
uvesti tokavski dijalekt, koji je bio narodni jezik svih Srba, Hrvati
su morali rtovati svoje kajkavsko narjeje. rtvovali su ga jer su
bili prisiljeni pod velikim pritiskom maarizacije i zbog toga to su
se samo ovako mogli ujedinjeniti s akavcima i tokavcima. Moda zato da rtva bude laka, ilirci su se opredjelili za neke jezine
izbore, kao to su etimoloki pravopis (prema kajkavskoj etimolokoj tradiciji) ili starije oblike za dativ, lokativ i instrumental
mnoine i genitiv mnoine na ah (po kojemu su ih nazvali
ahavci), za koje su smatrali da su bile propoznatljivije akavcima i kajkavcima u odnosu na novotokavske oblike. Ali svejedno
bilo je i zamjeraka i opreka, kako itamo u Proglasu iz 1843, gdje
Gaj procjenuje sedam godina objavljivanja Danice:
Jedni nas potvarahu preziranjem horvatskoga jezika, drugi unitenjem
horvatskoga imena, tretji potkapanjem horvatske slobode, etvrti
preenjem obinskoga pukoga izobraenjam, peti i to rimskoga
zakona bratja, da ih nameravamo povlaiti, esti opet, imenito bratja
Srblji, da ih hoemo pookiti; neki nas potvarahu zapadno-europejskim liberalizmom, drugi usuprot ledenim despotizmom i jo
kojekakvimi medju sobom protivnimi namerami (Proglas za prvu
polovinu 1843).

Poziv na slogu, ponovljen toliko puta i na toliko naina, oigledno se nije ukorijenio jer je bilo toliko mnogo i toliko proturjenih zamjerki. Stjee se dojam da je pokuaj stvaranja jednog
jezika koji bi sjedinio sve, i na neki nain sve i zadovoljio, na koncu sve ostavio nezadovoljnima. Jezini (te stoga kulturni, a i politiki) izbori iliraca su plod sloenog kompromisa, moda jedinog
mogueg u toj povijesno-kulturnoj situaciji, a kompromisi, zna se,
privlae na sebe kritike sa svih strana, i ne zadovoljavaju nikoga.
Obiaj je Danice objavljivati uglavnom pisma koja izraavaju
pozitivnu procjenu ilirskih poduhvata, barem u njihovoj opoj postavci. Godine 1837. neki Bratomir Dolinski (pseudonim Urbana
Jarnika) u svom Dopisu iz Koruke raduje se to je zapoet proces sjedinjenja bratskih naroda i to se prevladava provincializmus
uslijed ega su bili razdijeljeni kao Kineskim zidom naravom svezani pci (3/1837: 8). Krivica je naime provincializmusa to je
najvei dio ilirskih zemalja pod turskom vlau,

DANICA ILIRSKA I PITANJE HRVATSKOGA

181

jerbo on [provincializmus] pozna samo ljubav k svojemu rodnomu

mstu, ali ne k oboj domovini (10).

No, da sloga, o kojoj se bez prestanka govori, ne bi ostala prazna

elja, nuno je da postoji prije svega jezina sloga; autor pokazuje
nain kojim se moe stvarati zajedniki jezik i zajednika gramatika, na liniji koju je oznaio Gaj, to jest birajui najrasprostranjenije oblike u itavoj oblasti tako da
nijedno nae narje nesm u drugom utonuti, nego svaki neka prime
od drugoga ono, to iz sveobih pravilah slavjanskoga jezika za najbolje spoznava, i tako e iza svih joe obstojeih obinjenih i otrbljenih sgradjah obi ilirski jezik nastati, koi e krasan i lpoglasan,
bogat i uzvien kroz mnoge budue vkove slavno ivti moi (10).

U ovom lanku autor razjanjava i to to on podrazumeva pod

obom domovinom jer jasno govori o trojstvu ilirskih pukah odnosno Slovenaca, Hrvata i Srba:
Vi ste na srnom mstu poeli, jerbo Horvati jesu vez med gornjmi i
dolnjmi Iliri () Vas je narav pozvala da budete medjusrdnici
(Vermittler) med nami Sloveni i med Srblji () (8).

Ali je Gaj, barem za neko vrijeme, imao ambiciozniji program jer

se u Proglasu iz 1836. opisuje jedna Iliria na tri ugle med Skadrom (kutari), Varnom i Blakom (Vilach) osnovana. A ice lire
koje su se trebale udesiti i svirati u jedno soglasje, po uvenoj
metafori, jesu
Koruka, Gorica, Istria, Krajnska, tajerska, Horvatska, Slavonia,
Dalmacia, Dubrovnik, Bosna, Cernagora, Hercegovina, Serbia,
Bulgaria i dolnja Ugerska.

U Gajevoj perspektivi, dakle, bile su prisutne sve junoslavenske

zemlje.
Godine 1843, po Gaju, kobne godine, u kojoj je bilo zabranjeno ilirsko ime, izaao je u tri broja, lanak Misli o ilirskom
knjievnom jeziku Dimitrije Demetra, kojemu je u treem broju
upravo uslijed toga i izmijenjen naslov u Misli o naem knjievnom jeziku. Demeter se, izgleda, ne slae s Gajevim prijedlogom

182

Maria Rita Leto

vijenca sastavljenog od najljepih cvjetova vrta. Preuzimajui istu

metaforu, on naime pie:
knjievni jezik (u slikah govoreih) nije svez cvtja, koje je u baah
razliitih narjah i po duhovnom polju ubrato, za da bi sa spoznanjem svakoga cvta, koj se u tom svezu nahodi, ve sve izcrpljeno
bilo. Kao to cvtje izupano iz svojega zemljita, koje mu je ivotvorni sok podavalo, za malo usahnuti mora, tako bi i knjievni jezik,
koj bi bio svezu cvtja spodoban, neimajui korenja u narodu, koje bi
mu uvk novi ivot ulvalo, sgurno za kratko vrme sagnjiti morao
() Taj sveobi pako vrt mora se nalaziti na jednom zemljitu ():
jedno dakle izmed srodnih narjah. Tako sasko narje slui nemakom a toskanskom taljanskom knjievnom jeziku za temelj (9/1843:
2).

Demeterovi su zakljuci zapravo prijeporni jer smatra da mora

postojati jezik poezije i jezik proze. Jezik poezije ilirci ve posjeduju te, premda se mora udesiti i prouavati, ve postoji u dubrovakoj knjievnoj tradiciji. U polemici sa Stankom Vrazom,
Demeter tvrdi da nije neophodno poeti ni od ega, jer ilirci mogu
raunati na knjievnu prolost, i to dubrovaku:
D, ljubezni domorodci, mi imamo prekrasan jezik, a u njemu izvrstnih pisamah, kojimi bi se najizobraenii narodi prosvtjene Europe rado ponosili, da bi njihova bila; ali mi ih nepoznamo i traimo
nto, to ve od nkada imamo (1).

Potrebno je poznavati tu knjievnost i taj jezik jer materinski

jezik a osobito na trba iz knjigah uiti, kao svaki drugi (1), a situacija je jo uvijek tako alosna da se hrvatska djeca mole bogu
na njemakom, a odrasli ne znaju govoriti ni etvrt sata bez pomoi tuica.
Druga se pisma tiu specifinih jezinih pitanja i podsjeaju na
pisma koja jo uvijek izlaze po hrvatskim novinama, koje esto
imaju posebnu rubriku o jezinim nedoumicama, kao da su ovom
jeziku jo uvijek neophodne potvrde. Iz Vukovara se javlja neki
K.A., jer je primjetio da se u posljednje vrijeme pie svarha,
sarce itd., dok u izgovoru samoglasnikom r ne prethodi nijedan
samoglasnik, ali je po njemu u svakom sluaju bolje rijeenje er
nego ar. Urednitvo odmah odgovara hvalei prevredn domorodce, koji se toliko brine o obem dobru jezika (4/1838: 16) i

DANICA ILIRSKA I PITANJE HRVATSKOGA

183

objanjavaju svoj izbor pozivajui se na dubrovaku tradiciju.

Godine 1846. objavljena su jo dva doprinosa potpisana sa K.
(Bogoslav ulek): prvi o rijei ast i est (kojemu je podnaslov
Jezikoslovna sitnica, 12/1846: 11), gdje autor objanjava zato je,
budui da su ga kritizirali, preveo njemaku rije Theil s est, a
drugome je naslov Zato piemo . U ovom posljednjem lanku,
ispriavajui se to se govori o drugorednim pitanjima, ulek kae
da je prirodno na poetku slagati se o opim naelima, ali kasnije
je bila potrebna sloga i u vezi sa manje vanim pitanjima:
S poetka su nam sve elje izpunile, poto smo se iz krivopisnoga
kala izbavili u obenitih pravilih pravopisnih sjedinili; nitko nije
drugomu ba zamjrio, ako je ovaj mjesto tj, () itd. pisao. Nu im
je bolje knjievnost naa naprdovala, tim estie biae oitovana
elja, da se i u ovim manjih, pobonih stvarih sloimo. I to je posve
pravo (12/1846: 27).

Sljedeih godina u Danici izlazi manje lanaka o jeziku, dok su

sve brojniji knjievni doprinosi i pretisci dijela uglavnom dalmatinskih i dubrovakih, ali i slavonskih, pisaca, jer kako objanjava
Gaj u biljeci koja slijedi pjesmu Okornost viole Petra Zrinskog,
naa Danica ilirska nije za drugo odluena, ve da njom k naznaenomu cilju soglasnom voljom postupamo, i budu, da mi v obdlavanju knjievnoga ilirskoga jezika napredujui sva prikladna
srstva poprimljemo, kojimi bi eljnu sverhu laglje i vejim usphom
dostignuti mogli, iz toga uzroka nakanili smo u napredak polag perve
osnove naega podprijetja kadkad izabrane izvadke iz verstnih, najpae stariih ilirskih knjigah u Danicu nau postavljati, da se iz prispodabljanja ovakovih verlih dlah razvidi nain, kako bi se na
knjievni jezik po novom vkusu (Geschmack) u ilavoj krpkosti staroga izrja bolje i verstnie razviti mogal () Naa bo namjera jest,
da Ilirske Danice gradja ne bude ba u niemu bez osnove k velikomu
i jedinomu cilju (2/1836: 3).

Poslije 1843. godine, sa zabranom ilirskog imena, koja je dovela do smanjenja broja suradnika i pretplatnika, ponaanje domorodaca je sve opreznije. Ali je jezina tema jo uvijek prisutna
u raznim oblicima, naprimjer u putopisu Adolfa Vebera Tkalevia
i u polemici s Ljudovitom turom u vezi s pojmom sloga, jezina
sloga koja je uslijedila i nastavila se u vie brojeva od 1847. do

184

Maria Rita Leto

1848. godine. Polemika sa turom koji je elio odvojiti slovaki

od ekog, u stvari je samo prilika da se govori o ilirskoj slozi, ne
spominjui je. U Kratkom opisu duga putovanja koji je bio njegov knjievni poetak, Tkalevi pripovijeda o svom putu od Pete
do Bakra. Ali njegov je putopis tipino ilirski putopis, u kojemu je
stvarnost filtrirana kroz domoljublje. Tkalevi je zainteresiran nadasve za jezini aspekt: jo od poetka, na parobrodu koji ga vodi
u Slavoniju, trai nekoga tko govori njegov jezik i nalazi Srbina
koga pita za vijesti o beogradskoj situaciji. Susrevi se s jednim
Talijanom obraa mu se na talijanskom jeziku, i vidjevi ga kako
se obradovao, ali se:
O da bi ve i naim zemljakom jedared uzplamtile grudi za svoj materinski jezik, te na mesto, to se po zakutcih i zapecih s njim sakrivaju, da bi ga iznli na vidilo pred cli svt. (13/1847: 37).

Talijan ne podnosi njemaki jezik iji mu se zvuci ine hrapavi

i tvrdi, te ponovno Tkalevi komentira gorko
da imade kod nas ljudih, koje na toliko oara ta nmaka hrapavost,
da se stide svoga materinskoga jezika, akoprem slovi veom ljubkostju, nego li ruski i poljski! (ib.)26.

Raduje ga to mu je prila nepoznata ena samo zato to su ljudi

tamo gdje je sjedila govorili njemaki i to joj je dosadilo. Cijeli je
put opisan u znaku jezika: mjesta mu se ine lijepim i zanimljivim
u zavisnosti da li uspjeva uti vlastiti jezik ili ne. Pribliavajui se
akovu sretan je jer zna da u se tu bi re preporoditi i veseli ga
uti jedan izpit iz pastorala koi se je u narodnom jeziku obdrati
imao. Varadin mu se, meutim, ne ini zanimljivim jer ne uspjeva uti nikad na jezik, i ne samo to, ali u Varadinu nagazih opet
na tudjinstvo, na koje sam u Slavonii ponto zaboravio bio. Ovdje neke gospoe koje u Zagrebu kao djevojke ginule [su] za narodnim jezikom, nisu htjele s njim govoriti naki. Takav je i ostatak puta kroz Zagreb i naposljetku u Bakru gdje re boja biva izgovorena knjievnim jezikom, to puk samo ako se neizabiru ri
manje poznane, sasvim razumie (40).
26 U Razmatranjima domorodnim (14/1848: 24-31) Tkalevi navodi i jedan
dugi spisak stranaca koji dre ilirski jezik najljepim od slavenskih jezika,
meu kojima i Mickiewicza.

DANICA ILIRSKA I PITANJE HRVATSKOGA

185

Tako kako poinje, Danica i zavrava s upozorenjem o vanosti

narodnog jezika: u smiesicama u pretposljednjem broju iz 1849.
godine koriste se skoro iste rijei kao iz prvih brojeva:
Jezik narodni jest najdragocienie blago naroda, najsilnie sriedstvo za
obranu samostalnosti narodnje, najistii izraz duha narodnoga, ivi
spomenik nijegovih inah. Narod, koji neuvaava jezik svoj, sramoti
samog sebe, narod, koji prima jezik tudjeg naroda, navaljuje na sebe
teko robstvo duevno, narod, koji zaboravi jezik svoj, postaje oporom ljudih bez uti i ivota. Nesavreni pako i neizdielani
vlastiti jezik svoj rtvovati tudjemu izobraeniemu, znai izdati
svietinju asti svoje domovine; no mnogo sramotnie je vie cieniti tudji jezik, nego vlastiti narodni, plemenitiji, istii i kriepii; ali jote
vee zloinstvo jest, ako se vlastitom jeziku predpostavlja jezik naroda nepriateljskoga. (15/1849: 30).

Viekratno se isticalo da je najvei doprinos Danica u podruju

jezika jer se jezik tada kao i danas smatra, najoitijim izrazom narodnosti. Bez Danice ilirci ne bi ostvarili svoje ciljeve. Iako nisu
dostigli svoj glavni cilj, tj. sjedinjenje svih Balkanskih Slavena,
ve naprotiv, na neki nain su stvorili osnove za budue hrvatskosrpske nesporazume, treba im priznati zasluge i uspjehe: reformu
latinikog pisma i omoguavanje jedistvenog knjievnog jezika.

BIBLIOGRAFIJA
Barac, A.
1954

Bratuli, J.
1983
Danica Ilirska
1970-1972

Hrvatska knjievnost od Preporoda do stvaranja

Jugoslavije. Knj. I, Knjievnost ilirizma. Zagreb,
Jazu.
Rije uz Gajevu Kratku Osnovu [pogovor] Lj. Gaj,
Kratka osnova. Zagreb, Cymelia croatica.
Danica Ilirska [urednik reprint izdanja I. Frange].
Zagreb, Liber Croaticus.

186

Maria Rita Leto

Dokumenti za nae podrijetlo

1933
Dokumenti za nae podrijetlo hrvatskoga preporoda
(1790-1832) [prir. Franjo Fancev] Graa za povijest
knjievnosti Hrvatske 12 (1933).
Frange, I.
1971

Znaenje Gajeve Danice. Uz njezino ponovno objavljivanje Croatica 2 (1971): 59-176.

Hrvatski narodni preporod

1965
Hrvatski narodni preporod (prir. J. Ravli). Zagreb,
Matica Hrvatska, Zora.
Jeli, D.
1993
Jei, S.
1934
Jonke, Lj.
1966
Kaleni, V.
1980
Katii, R.
1988

Pisma pisana
1909

Preporod knjievnosti i knjievnost preporoda. Zagreb, Matica Hrvatska.

Ilirska antologija [prir. S. Jei]. Zagreb, Minerva
nakladna knjiara.
Jezina problematika u vrijeme hrvatskog narodnog
preporoda Kolo NS 4 (1966): 233-257.
Prihvaanje ilirskog jezinog koncepta Jezik 27
(1979/80): 5, 129-139.
Ilirci i ilirski jezik Forum 23 (1988): LVI, 675689.

Pisma pisana dr. Ljudevitu Gaju i njeki njegovi sastanci [prir. V. Deeli]. Zagreb, Knjiara Jugoslavenske akademije.

Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika

DANICA ILIRSKA I PITANJE HRVATSKOGA

1884-1886

Smiiklas, T.
1876
icel, M.
1985
1985a
1997
idak, J.
1963
urmin, .
1903-1904
1905
Tomasovi, M.
2002

Tafra, B.
1985
Vince, Z.
1990
Vonina, J.
1985
1993

187

Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika [obr. .

Danii, M. Valjavac, P. Budmani]. Dio II. Zagreb,
Jug. akademija znanosti i umjetnosti.
ivot i djela Vjekoslava Babukia. Zagreb, VI. Nakl.
Znaaj i dometi Ilirizma Kaj 18 (1985): 5-13.
Riznica ilirska 1835-1985 [prir. M. icel]. ZagrebLjubljana, Cankarjeva Zaloba-Nakladni Zavod Matice Hrvatske.
Programski spisi Hrvatskog narodnog preporoda
[prir. M. icel]. Zagreb, Matica Hrvatska.
Junoslavenska ideja u ilirskom pokretu Jugoslovenski istorijski asopis 2 (1963): 3, 31-42.
Hrvatski preporod. Zagreb, Dionika Tiskara.
Poetak Gajevih novina. Prilog kulturnoj povijesti
Hrvatske Rad JAZU 162 (1905), 64, 110-134.
Domorodstvo i europejstvo. Rasprave i refleksije o
hrvatskoj knjievnosti XIX i XX stoljea. Zagreb, Hrvatska sveuilina naklada.
Ilirizam jezikoslovna radionica Kaj 18 (1985):
15-24.
Putovima hrvatskoga knjievnoga jezika. 2. izd.
Zagreb, Nakladni Zavod Matice Hrvatske.
Temelji i putovi Gajeve grafijske reforme Filologija 13 (1985), 7-89.
Preporodni jezini elementi. Zagreb, Matica Hrvatska.

188

ivanevi, M.
1966
1975

Maria Rita Leto

Ilirska varijanta ideje o slovenskoj uzajamnosti

Kolo NS 4 (1966): 8/9/10: 226-232.
Ilirizam. Povijest hrvatske knjievnosti 4. Zagreb,
Liber-Mladost.

RIASSUNTO
Sottoposti a pressanti tentativi di magiarizzazione e consapevoli della
debolezza derivante dalla frammentazione dialettale e variet ortografica
della propria lingua, i patrioti croati riuniti nel movimento illirico affrontarono subito il problema di unortografia e di una lingua letteraria
comuni. La Danica ilirska, rivista letteraria creata da Ljudevit Gaj nel
1835, fu un efficace strumento che permise agli illirici di proporre e nello stesso tempo di metter in pratica le soluzioni linguistiche da loro auspicate. Fin dai primi numeri evidente la necessit degli illirici di procedere con estrema cautela e gradualit nellintroduzione delle innovazioni, poich dovevano da una parte mascherare di fronte alle autorit
quello che era il loro progetto politico (lunione degli slavi dei Balcani),
dallaltra far accettare ai propri connazionali una nuova grafia e una lingua letteraria basata sul dialetto tokavo (lunico che potesse permettere
in prospettiva lunione con i serbi), con il conseguente sacrificio del kajkavo e del akavo. Tutta la Danica ha unevidente funzione didatticopatriottica e per quanto riguarda la lingua i suoi compiti sono molteplici:
si tratta di valorizzare e restituire dignit alla propria lingua materna,
convincere i croati a smettere di usare il tedesco e lungherese (ossia le
lingue dei nemici), far capire lopportunit di adottare una lingua letteraria che possa essere utilizzata dal maggior numero possibile di illirici,
fare delle scelte che non urtino la suscettibilit nazionale di nessuno dei
popoli della futura Illiria e infine, il compito pi arduo, far accettare tutto
linsieme di queste proposte.