SVEUČILIŠTE U SPLITU

FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA PREDŠKOLSKI ODGOJ

PROBLEMATIKA SASTAVLJENOG I
RASTAVLJENOG PISANJA NIJEČNICE NE I
GLAGOLA HTJETI
Seminarski rad iz Hrvatskog jezika

Studentica: Jelena Topić Mentorica: Anđela Milinović Hrga

Split, 23. studenoga 2020.

 Sadržaj

UVOD.........................................................................................................................................1

POVIJEST...................................................................................................................................2

Razdoblje prije Prvog svjetskog rata....................................................................................................................2

Razdoblje između dva svjetska rata......................................................................................................................2

Ratno i poslijeratno razdoblje................................................................................................................................2

Razvoj pravopisa u godinama nakon objave Deklaracije...................................................................................3

Izdanja pravopisa dvojice autora i trojice autora od osamdesetih pa sve do 2001...........................................4

Formiranje Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika............................................................................4

Rješenje Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ)...................................................................................6

Propisano pisanje niječnice i enklitičkih oblika glagola htjeti danas.................................................................6

USPOREDBA RAZNIH PRAVOPISA I GRAMATIKA..........................................................8

Pravopisi i gramatike u kojima se niječnica i enklitički oblici glagola htjeti pišu sastavljeno........................8

Pravopisi i gramatike u kojima se niječnica i enklitički oblici glagola htjeti pišu rastavljeno........................9

PRISUTNOST DVOSTRUKOSTI U PRIMJENI U DANAŠNJEM VREMENU..................10

ZAKLJUČAK...........................................................................................................................12

LITERATURA.........................................................................................................................13
Uvod
U ovom radu govorit će se o sastavljenom i rastavljenom pisanju niječnice ne i glagola
htjeti. Započet ću s povijesnim pregledom sastavljenog i rastavljenog pisanja, spomenuti
političke prilike koje su utjecale na način pisanja, kao i argumente za primjenu istih. Povijesni
dio ću odijeliti na cjeline zbog preglednosti. Nakon toga ću se osvrnuti na to kako je danas
propisano i kojim pravopisom.
Zatim slijedi usporedba mnogih pravopisa i gramatika. Prvo ću navesti primjere raznih
pravopisa i gramatika u kojima se propisuje sastavljeno pisanje, a nakon toga one pravopise i
gramatike u kojima se propisuje rastavljeno pisanje.
U zadnjem dijelu osvrnut ću se na problem nedosljednosti u korištenju propisane
varijante. Usporedit ću nekoliko ustanova i navesti po kojim pravopisima i gramatikama se
ravnaju (od kojih neke propisuju sastavljeno, a druge rastavljeno pisanje).

1
Povijest

Razdoblje prije Prvog svjetskog rata

Kada govorimo o povijesti sastavljenog i rastavljenog pisanja niječnice ne i glagola
htjeti potrebno je izdvojiti Ivana Broza koji je 1892. godine izdao Hrvatski pravopis.
Utemeljio ga je na fonološkom načelu i od samog početka propisuje rastavljeno pisanje
(„Vijeće za normu“, 2013). Njegov pravopis je u velikoj mjeri utjecao na oblikovanje
suvremene hrvatske pravopisne norme. Narednih godina tradicija propisivanja rastavljenog ne
ću javlja se u daljnjim izdanjima „Brozova, Broz-Boranićeva i Boranićeva pravopisa“
(Brozović, 2005: str. 35).

Razdoblje između dva svjetska rata

Do prve promjene u načinu pisanja dolazi 1929. godine proglašenjem Šestosiječanjske
diktature. Tadašnji „ministar prosvete“ Kraljevine SHS izdaje „Pravopisno uputstvo za sve
osnovne, srednje i stručne škole“, te Boranić, pokoravajući se tim uputstvima u svom novom
izdanju Pravopisa uvodi sastavljeno pisanje („Vijeće za normu“, 2013: str. 49, prema Belić,
1923).

Ratno i poslijeratno razdoblje

Ustrojavanjem Banovine Hrvatske 1939. godine politički pritisak popušta, te Boranić
u svom novom izdanju iz 1941. ponovo propisuje rastavljeno pisanje. Vijeće za normu
hrvatskoga standardnog jezika (2013) navodi da je „Za rata ZAVNOH na zasjedanju u
Topuskom izričito odobrio upravo taj Boranićev Pravopis i on je poslije rata ostao na snazi u
cijeloj federalnoj republici Hrvatskoj“ (str. 49).
Prema IHJJ „Pedesetih godina prošloga stoljeća zaoštrila se politička situacija te su se
sve više isticale unitarističke težnje, što se očitovalo i u nazivu jezika. Naziv hrvatski jezik
postupno nestaje s priručničkih naslova i iz javne uporabe, a zamjenjuje se nazivom
hrvatskosrpski jezik ili pak hrvatski ili srpski jezik; izvan Hrvatske posve dominira naziv
srpskohrvatski jezik“. Kao rezultat Ankete „o pitanjima srpskohrvatskoga jezika i pravopisa“
bilo se „potpisivanje zaključka Novosadskog dogovora 1954.“ (Veselko, 2011: str.22).
Zaključak je glasio: „Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je i
književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba,

2
jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim. U nazivu jezika nužno je uvijek u
službenoj upotrebi istaknuti oba njegova sastavna dijela“ (http://ihjj.hr/iz-povijesti-
hrvatskoga-jezika/#event-span-classlink-idnovosadnovosadski-dogovor-a). Izrazila se potreba
za zajedničkim pravopisom. Novosadski pravopis (1960) objavljen je u dvije verzije
(Zagrebačkoj i Novosadskoj). Zagrebačka verzija pravopisa naslovljena je kao Pravopis
hrvatskosrpskoga književnog jezika. Novosadskim pravopisom uvodi se sastavljeno pisanje
neću, a kao argument navodi se tumačenje „da je né ću itd. postalo stezanjem od ne hoću itd.,
pa ga zato valja i pisati sastavljeno: néću“ („Vijeće za normu“, 2013: str 49). Jonke objašnjava
kako je taj pravopis riješio problem sastavljenog i rastavljenog pisanja riječi po principima, a
ne po pojedinačnim slučajevima, te ga na taj način riješio jedinstveno, tj. jednako za cijelo
hrvatskosrpsko područje (1960). On se osvrće na razloge „zašto se nemati, nemam i neću,
nećeš uzimaju kao složenice i pišu zajedno.“ To objašnjava nadalje:
„u ova dva slučaja nemamo običnu vezu negacije ne i glagola kao u primjerima ne nosim, ne
hvalim, ne čamim, već ona dužina na e u glagola nemati i neću govori nam da je posrijedi
kontrakcija ili sažimanje samoglasnika: ne imati i ne (h)oću dalo je pretezanjem glasa e
nemati i neću. Okrnjeni su dakle glagoli imati i (h)oću u svojem prvom dijelu, pa je nastala
složenica. Kad nema takve okrnjenosti, nema ni složenice“ (Jonke, 1961: str. 149).
Novosadski pravopis ostaje na snazi do Deklaracije 1967. godine (Brozović, 2005).
Novosadski dogovor je trebao osigurati „nesmetan razvoj hrvatske ijekavske varijante
zajedničkog jezika“ (Veselko, 2011: str. 22). Kao rezultat nezadovoljstva hrvatskih
jezikoslovaca, književnika, itd. samim provođenjem dogovora Matica hrvatska 1967. godine
objavljuje Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (Brozović, 2005).
Njome se zahtjeva „dosljedna primjena hrvatskog književnog jezika u školama, novinarstvu,
javnom i političkom životu, na radiju i televiziji na hrvatskom govornom području“
(http://ihjj.hr/iz-povijesti/deklaracija-o-nazivu-i-polozaju-hrvatskog-knjizevnog-jezika/50/).
Deklaracija je doživjela političku osudu. U tom razdoblju primjenjuju se razne kombinacije
novosadskog i Boranićeva pravopisa.

Razvoj pravopisa u godinama nakon objave Deklaracije

U vrijeme Hrvatskog proljeća Babić S., Finka B. i Moguš M. priređuju novi pravopis u
kojem propisuju rastavljeno pisanje. 1971. godine pravopis je završen , te se samo čekalo
odobrenje tadašnjeg ministarstva (Brozović, 2005). Pravopis navedenih autora se zabranjuje

3
na sjednici u Karađorđevu. Brozović dalje navodi kako je „Babić-Finka-Mogušev pravopis
bio povučen iz tiskare, otisnuti primjerci bili su povučeni i uništeni“ (str. 56). Nadalje govori
kako su spašeni primjerci bili skrivani, da je policija vršila premetačine i oduzimala ih, te da
je samo posjedovanje tog pravopisa bilo kazneni čin (str. 57). Izdvaja kako je jedan od
spašenih primjeraka tog pravopisa bio „prokrijumčaren u inozemstvo i onda tiskan u
Londonu“, odakle mu i naziv londonac (str. 57).

Izdanja pravopisa dvojice autora i trojice autora od osamdesetih pa sve do

2001.
„U osamdesetim godinama pokušava se napraviti svojevrstan kompromis“
(https://www.matica.hr/vijenac/187/pravopisni-razvoj-nakon-deklaracije-16634/). Trebalo je
izraditi novi pravopis koji će sačuvati osnovne novosadske odredbe. 1986. godine „Vladimir
Anić i Josip Silić izdaju Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika“, gdje propisuju
sastavljeno pisanje kao u „u novosadskom pravopisu“ (Brozović, 2005: str. 57).
U narednim godinama izlazi više izdanja pravopisa trojice autora (Babić-Finka-
Moguš), te onih dvojice autora (Anić-Silić). Drugo izdanje Hrvatskog pravopisa trojice autora
izlazi 1994. godine, te se odabire za uporabu o osnovnim i srednjim školama. U tom izdanju
uvode se dvostrukosti kojih nije bilo u Londoncu, te se te one nastavljaju na sljedeća dva
izdanja. Drugo izdanje pravopisa dvojice autora (Anić-Silić) izlazi 1987.,a treće izdanje izlazi
1990. Treće izdanje se povlači iz prodaje zbog njegova „neprimjerena naziva“, tj. bilo je
neprilično da se u tom razdoblju prodaje priručnik „hrvatskoga ili srpskoga jezika“ (Brozović,
2005: str. 57).
2001. godine izlazi četvrto izdanje Anić-Silićeva pravopisnog priručnika Pravopis
hrvatskoga jezika i peto izdanje Babić-Finka-Moguševa pravopisa Hrvatski pravopis. Babić-
Finka-Moguš u tom izdanju napuštaju dvojstva iz prethodnih izdanja (uklanjaju novosadizme)
i ostavljaju samo rješenja iz Brozove tradicije, dok Anić-Silić uvode neke dvostrukosti te
propisuju sastavljeno pisanje neću (Brozović, 2005). Prema Brozoviću „kao gotovo jedina
potpuna nesložnost ostalo je Broz-Boranićevo pisanje ne ću u pravopisu trojice i novosadizam
neću u pravopisu dvojice“ (Brozović, 2005: str. 68).

Formiranje Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika

Vijeće (osnovano 14. travnja 2005.) je na svojoj sedmoj sjednici imalo burnu
raspravu o sastavljenom i rastavljenom pisanju niječnice ne i glagola htjeti. Tadašnji

4
predsjednik Vijeća Radoslav Katičić otvara tu sjednicu i daje svoje argumente u prilog
rastavljenom pisanju. Vijeće (2013) navodi njegova dva argumenta:
„Radi se o slijedu dviju riječi, proklitike i enklitike, niječnice ne i jednoga od enklitičkih
glagolskih oblika ću, ćeš … Taj sustav je dobro opisao 1871. Veber u svojoj Gramatici: u
prezentu pomoćnog glagola hotjeti bira se između punih i pokraćenih oblika, a iza niječnice
dolazi samo pokraćeni. To su dvije riječi od kojih svaka za se može stajati i u drugim
sintagmatskim postavama. Takve se riječi kad stoje uzastopno u nas pišu odvojeno“
(str.74,75).
Zatim nastavlja:
„Kada iza proklitike dolazi enklitika, aktivira se naglasak enklitike, koji inače ostaje samo
virtualan, i prebacuje se na proklitiku, pa takva naglasna cjelina ne ostaje bez naglaska. Ako
pri tome proklitika završava na samoglasnik, dobiva u takvu naglasnome sklopu dugi uzlazni
naglasak: ná me, pó te, ú se. I s tako karakteristično promijenjenim naglaskom te se riječi pišu
rastavljeno jer se i takve smatraju dvjema riječima, jednom iza druge. Po istom obrascu
dobivamo né ću, né ćeš … također kao dvije riječi, pisano rastavljeno. Kad bi se pisalo neću,
nećeš…, valjalo bi pisati i name, pote, use. To bi pak, vjerojatno, malo tko htio“ (str. 75).
Njegovom zaključku se usprotivio profesor Pranjković. On se slaže da je
argumentacija predsjednika utemeljena, ali ističe kako je ona isto tako jednostrana. Po njemu
su svi izneseni argumenti bili u prilog rastavljenom pisanju. On naglašava potrebu iznošenja
onih argumenata koji su za sastavljeno pisanje. Pranjković započinje iznošenje argumenata
navodeći:
Prvo da je „Oblik neću / ne ću neosporno rezultat stezanja oblika ne hoću, a da se nešto što je
rezultat stezanja piše nesastavljeno (rastavljeno), po mom je sudu nelogično“.
Nastavlja naglašavajući kako je riječ o stezanju „po tome što nenaglašeni oblik glagola biti u
kondicionalu bih, npr. u rekao bih, kad biva zanijekan dobiva kratkouzlazni naglasak na ne, a
kad se negira hoću ili ću, npr. u futuru reći ću, dobiva se dugouzlazni naglasak na ne, koji je
također svojevrsni znak stezanja“.
Kao treći argument navodi da je „jedinica neću / ne ću oblik pomoćnoga glagola koji služi za
tvorbu novih oblika (futura), pa je sastavljeno pisanje toga oblika, inače izvanredno
frekventnoga, između ostaloga, i ekonomičnije (neću reći)“. Kao četvrti argument osvrće se
na to da je moguće „kako uvođenje sastavljenog pisanja neću i jest bilo rezultat nasilja 1960.“,
te se on zalaže za to da se „jedno nasilje ispravlja novim“.

5
Za kraj govori kako se „pisanje ne ću forsira već desetak godina, ali uglavnom nije
prihvaćeno, nego nailazi na jak otpor“ (Vijeće za normu, 2013: str. 76, prema Pranjković,
2005).
Nakon rasprave i uviđanja nemogućnosti postizanja konsenzusa započelo je glasanje.
Od ukupno 11 članova prisutnih, njih sedam je bilo za to da se piše rastavljeno, dvoje je bilo
protiv dok su ostala dvojica ostala suzdržana. „Vijeće je time prihvatilo temeljito raspravljen
većinski zaključak kojim preporuča pravopisno rješenje po kojem se u zanijekanom prezentu
glagola htjeti niječnica piše rastavljeno od glagolskih oblika“ (Vijeće za normu, 2013: str. 77).

Rješenje Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ)

Iako je Ministarstvo znanosti i obrazovanja preporučilo Hrvatski školski pravopis
(Babić-Ham-Moguš), u narednim godinama koristili su se i drugi pravopisi od kojih se jedni
drže rastavljenog, a drugi sastavljenog pisanja.
Bašić u svom članku objašnjava kako je „IHJJ želio u hrvatskoj kulturnoj sredini
zauzeti mjesto prve znanstvene ustanove u pitanjima hrvatskih jezičnih i pravopisnih norma“,
te kako je „za to morao pripremiti na odgovarajući način i obaviti nužne predradnje“ (Bašić,
2014: str. 69). IHJJ je:
„utemeljio Hrvatsku jezičnu riznicu, pokrenuo projekt strukovnoga nazivlja Struna, te
od 2005. udomio Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, sastavljeno od najboljih
kroatista s hrvatskih kroatističkih katedara i uglednih kulturnih djelatnika. Očekivalo se da će
IHJJ imenovati i savjetodavno strukovno vijeće, sastavljeno od izvaninstitutskih leksikografa i
vrsnih znalaca pojedinih znanstvenih područja i užih podstruka, koji su, uz uredničko
institutsko vijeće, trebali pod pokroviteljstvom Vijeća za normu izraditi, između ostaloga, i
nacrt velikoga znanstvenoga pravopisa hrvatskoga jezika sa sadržajem i rječnikom koji bi
pokrili višedesetljetna strukovna očekivanja hrvatske akademske zajednice“ (Bašić, 2014: str.
69).
Namjesto da napravi navedeno, ministar Željko Jovanović ukida Vijeće u svibnju
2012. Prema Bašić (2014) je Institut tako „ostao bez glavnoga znanstvenoga oslonca i
potpore, kojemu se do tada, sa svim znanstvenim povjerenjem, i bio obraćao“ (str. 69).
Iako je IHJJ ostao bez glavne potpore, njegov ravnatelj Željko Jozić najavljuje kako će
Institut sastaviti novi jedinstveni pravopis prije ulaska Hrvatske u EU. Objavom radne inačice
pravopisa IHJJ i njegov predsjednik suočavaju se s kritikom javnosti. 27. lipnja 2013. „na
svojoj mrežnoj stranici“ IHJJ objavljuje kako se pravopis „sastoji od pravopisnih pravila

6
(propisa), pravopisnog rječnika (popisa) i pojmovnika (objašnjenja naziva)“ (Bašić, 2014: str.
71).

Propisano pisanje niječnice i enklitičkih oblika glagola htjeti danas

Ministar znanosti i obrazovanja Željko Jovanović 31. srpnja 2013. preporučuje
Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje „za uporabu u osnovnim i srednjim
školama“ (Bašić, 2014: str. 72).
Institutov pravopis rješava problematiku sastavljenog i rastavljenog pisanja niječnice i
glagola htjeti tako da uvodi preporučenu i dopuštenu inačicu (oblik). Prema Vrsaljko (2017)
dopušteni oblik je onaj koji je „u skladu s načelom sustavnosti, ovjerenosti i potvrđenosti u
uporabi, načelom jednostavnosti i načelom normativne hijerarhije“ (str. 184). Dopušteni oblik
za razliku od preporučenog nema normativnu prednost. Institut uvodi preporučenu inačicu
neću i dopuštenu ne ću (Bagdasarov, 2018).

7
Usporedba raznih pravopisa i gramatika

Pravopisi i gramatike u kojima se niječnica i enklitički oblici glagola htjeti

pišu sastavljeno
Sastavljeno pisanje neću kako je i propisano u Hrvatskom pravopisu IHJJ (slika 3),
također je bilo propisano i u Pravopisu hrvatskoga jezika Anića i Silića iz 2001. (slika 1). U
njemu je navedeno kako se „jedino nenaglašeni (enklitički) oblici prezenta glagola htjeti pišu
zajedno s riječju ne“ ( Anić, Silić, 2001:str. 103). Sastavljeno se piše i u Hrvatskom pravopisu
Badurine, Markovića i Mićanovića iz 2008. (slika 2) kao i u Hrvatskoj gramatici od Barić i sur. iz
2005. (slika 4). U drugom izdanju Gramatike hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta Silića i
Pranjkovića iz 2007. niječnica ne se piše zajedno s glagolskim oblikom samo kad je riječ o
nenaglašenim oblicima glagola htjeti. U toj gramatici dopušteno je i rastavljeno pisanje kao što je
slučaj pravopisa IHJJ.

Slika 1. Vladimir Anić, Josip Silić, Pravopis hrvatskoga jezika, Novi liber, Zagreb, 2001.

Slika 2. Lada Badurina, Ivan Marković, Krešimir Mićanović, Hrvatski pravopis, Matica hrvatska,
Zagreb, 2008. (posebno izdanje)

Slika 3. Jozić i sur., Hrvatski pravopis, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2013. (preslik zaslona
preuzet s adrese: https://pravopis.hr/pravilo/jednorjecnice/33/)

Slika 4. Barić, Lončarić, Malić, Pavešić, Peti, Zečević, Znika, Hrvatska gramatika, Školska knjiga,
Zagreb, 2005. (4. izdanje)

8
 Slika 5. Josip Silić, Ivo Pranjković, Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta,
Školska knjiga, Zagreb, 2007. (2. izdanje)

Pravopisi i gramatike u kojima se niječnica i enklitički oblici glagola htjeti

pišu rastavljeno
U četvrtom izdanju Hrvatskog pravopisa Babić-Finke-Moguša iz 2001. (slika 6)
određeno je da se „niječna čestica ne piše rastavljeno od glagola“, što isto tako vrijedi i za
„negaciju glagola htjeti“ (Babić, Finka, Moguš, 2002: str 78). Isto obrazloženje slijedi i u
izdanju tog pravopisa (usklađenog s zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog
jezika) iz 2010. autora Babić S. i Moguš M. (slika 7). Rastavljeno se piše u drugom izdanju
Gramatike hrvatskoga ili srpskoga jezika Brabeca, Hraste i Živkovića iz 1954. (slika 8), u drugom
izdanju Školske gramatike hrvatskoga jezika autorice Sande Ham iz 2007. (slika 9), te u petom
izmijenjenom izdanju Školske gramatike hrvatskoga jezika Sande Ham iz 2017. (slika 11). Dvojnosti
se uvode u 17. izdanju Gramatike hrvatskoga jezika Težaka i Babića iz 2009. (slika 10).

Slika 6. Stjepan Babić, Božidar Finka, Milan Moguš, Hrvatski pravopis, Školska knjiga, Zagreb, 2002.
(4. izdanje)

Slika 7. Stjepan Babić, Milan Moguš, Hrvatski pravopis: usklađen sa zaključcima Vijeća za normu
hrvatskoga standardnog jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2010.

Slika 8. Ivan Brabec, Mate Hraste, Sreten Živković, Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika, Školska
knjiga, Zagreb, 1954. (2. izdanje)

9
 Slika 9. Sanda Ham, Školska gramatika hrvatskoga jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2007. (2. izdanje)

Slika 10. Stjepko Težak, Stjepan Babić, Gramatika hrvatskoga jezika, Priručnik za osnovno jezično
obrazovanje, Školska knjiga, Zagreb, 2009. (17. izdanje)

Slika 11. Sanda Ham, Školska gramatika hrvatskoga jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2017. (5.
izmijenjeno izdanje)

Prisutnost dvostrukosti u primjeni u današnjem vremenu

Preporučena rješenja Institutova pravopisa „jezična praksa nije potpuno prihvatila i
navedene pojedine preporuke nisu zaživjele u mnogim općilima i ustanovama“ (Bagdasarov,
2018: str. 111). Danas se „prema Babić-Finka-Moguševu Hrvatskome pravopisu i
zaključcima Vijeća za normu“ ravnaju Hrvatska revija i Kolo. Matičinom pravopisu „prednost
daju Vijenac i druga izdanja Matice hrvatske“ (Bagdasarov, 2018: str. 112). Institutov
pravopis koriste Hrvatski jezik i institutove Rasprave, dok Anić-Silićev pravopis koristi
Hrvatski jezični portal (Bagdasarov, 2018). Verzija sastavljenog pisanja danas se može naći u
novinama kao primjerice u Večernjem listu, Jutarnjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, 24 sata i
slično (slika 12). Rastavljenog pisanja se još uvijek drže neki vjerski časopisi i novine kao što
su Mak, Glasnik Srca Isusova i Marijina te Glas koncila (slika 13).

Slika 12. Naslov članka iz Jutarnjeg lista (preslik zaslona s adrese:

https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/mjere-nece-djelovati-a-izjava-alemke-markotic-je-gazenje-
hipokratove-zakletve-15007253)

10
Slika 13. Naslov članka iz 24 sata (preslik zaslona preuzet s adrese: https://www.24sata.hr/news/rudi-
je-rekao-hrvat-sam-i-ne-mogu-i-necu-pucati-na-hrvate-690698)

Slika 14. Naslov članka iz Večernjeg lista (preslik zaslona preuzet s adrese:
https://www.vecernji.hr/vijesti/markotic-ovo-nece-proci-za-nekoliko-tjedana-imat-cemo-izniman-
pritisak-oboljelih-1448278)

Slika 15. Glasnik Srca Isusova i Marijina

Slika 16. Primjer s internetske stranice časopisa Mak (preslik zaslona preuzet s adrese:
https://mak.glas-koncila.hr/activity/razbibrizne-stranice/)

11
Zaključak
Hrvatska povijest prožeta je brojnim političkim previranjima kao i sustavima vlasti
kojima su se Hrvati morali pokoravati, što je uvelike utjecalo i na česte promjene tradicije
pisanja određenih pravopisnih i gramatičkih oblika. Tako se niječnica ne i glagol htjeti u
početku primjene fonološkog pravopisa propisuju rastavljeno. Do promjene u toj tradiciji
dolazi u dva razdoblja 20.st., odnosno razdoblje diktature i uvođenjem novosadizama. Mnogi
autori pravopisa pokušavali su riješiti taj problem i usustaviti jedan oblik koji bi tada bio u
sveopćoj uporabi. Institutovo uvođenje preporučene i dopuštene inačice nije u potpunosti
riješilo jezično pitanje staro više od jednog stoljeća. Iako je preporučeno sastavljeno pisanje
zbog tradicijskih razloga dopušta se i rastavljeno. Njihov propis djeluje kao način smirivanja
dviju jezičnih strana na način da se dopuste oba rješenja. Činjenica je kako se razne ustanove i
danas ravnaju po različitim pravopisima, kao i sam puk, od kojih se neki drže rastavljenog a
drugi sastavljenog pisanja. Unatoč tome možemo vidjeti kako se preporučena inačica lagano
usustavljuje, te da samo nekolicina ustanova koristi dopušteno inačicu.

12
Literatura
1. Brozović, D. (2005). Prvo lice jednine, Zagreb: Matica hrvatska
2. Jonke, Lj. (1961). Kriteriji za sastavljeno rastavljeno pisanje riječi. Jezik, 9 (5), 145-
150. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/148644
3. Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika (2013). Vijeće za normu hrvatskoga
standardnog jezika. Jezik, 60 (2-4), 41-160. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/112080
(pristupljeno: 23. 11. 2020.)
4. Bašić, N. (2014). U povodu objave Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i
jezikoslovlje: politika ili struka?. Jezik, 61 (1-2), 67-74. Preuzeto s
https://hrcak.srce.hr/133503 (pristupljeno: 23. 11. 2020.)
5. Vrsaljko, S. (2017). Odjeci zaključaka Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
u hrvatskim pravopisima. Jezik, 64 (5), 177-189. Preuzeto s
https://hrcak.srce.hr/190979 (pristupljeno: 23. 11. 2020.)
6. Bagdasarov, A. (2018). Postoji li jedinstveni i općeprihvaćeni hrvatski
pravopis?. Jezik, 65 (3), 110-115. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/213165
(pristupljeno: 23. 11. 2020.)
7. Veselko, N. (2011). Razvoj hrvatskog jezika u 19. i 20.st. (Završni rad). Preuzeto s
https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:142:175332 (pristupljeno: 23. 11. 2020.)
8. http://ihjj.hr/iz-povijesti-hrvatskoga-jezika/#event-span-classlink-
idnovosadnovosadski-dogovor-a (pristupljeno: 23. 11. 2020.)
9. http://ihjj.hr/iz-povijesti-hrvatskoga-jezika/#event-span-classlink-
iddeklaracijadeklaracija-o-nazivu-i-poloaju-hrvatskog-knjievnog-jezika-span
(pristupljeno: 23. 11. 2020.)
10. https://pravopis.hr/pravilo/jednorjecnice/33/ (pristupljeno: 23. 11. 2020.)
11. https://www.matica.hr/vijenac/187/pravopisni-razvoj-nakon-deklaracije-16634/
(pristupljeno: 23. 11. 2020.)
12. https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/mjere-nece-djelovati-a-izjava-alemke-
markotic-je-gazenje-hipokratove-zakletve-15007253 (pristupljeno: 23. 11. 2020.)
13. https://www.24sata.hr/news/rudi-je-rekao-hrvat-sam-i-ne-mogu-i-necu-pucati-na-
hrvate-690698 (pristupljeno: 23. 11. 2020.)
14. https://www.vecernji.hr/vijesti/markotic-ovo-nece-proci-za-nekoliko-tjedana-imat-
cemo-izniman-pritisak-oboljelih-1448278 (pristupljeno: 23. 11. 2020.)
15. https://mak.glas-koncila.hr/activity/razbibrizne-stranice/ (pristupljeno: 23. 11. 2020.)

13