Karl Marx PRILOG JEVREJSKOM PITANJU

I.
- njemaki idovi ele emancipaciju nije jasno kakvu emancipaciju kad ni njemaki narod sam po sebi nije slobodan,
stoga bi idovi kao njemaki dravljani trebali raditi za opi boljitak da svi zajedno budu slobodni

- drava je kranska i prema idovima e se uvijek posebno odnositi jer je njihova religija drukija od dravne, oni e imati
svoje povlastice, ali i trpjeti posljedice zbog razliitosti emancipacije ni s jedne strane nikad nee biti sve dok se idov
prema dravi odnosi idovski, a drava prema idovima kranski ni jedni ni drugi ne mogu izai iz svog naina djelovanja

- moramo emancipirati sami sebe prije nego to bismo mogli emancipirati druge

- najvea suprotnost izmeu krana i idova je RELIGIJSKA SUPROTNOST suprotnost se rjeava tako da se
onemogui, no kako se onemoguava religijska suprotnost? samo tako da se ukine religija

- idov i kranin bi trebali priznati svoje religije samo kao razliite stupnjeve razvitka ljudskog duha

- u religiji je ovjek uvijek religijski ogranien, stoga ispred bilo kakvih ljudskih i politikih osobina uvijek prevladavaju one
religiozne, u odnosu prema dravi

- ako ne postoji privilegirana religija, ni nema vie religije idovima bi njihove graanske obaveze trebale biti ispred
religioznih, stoga se primjerice njihova subota treba izbaciti iz zakona, a vjerska uvjerenja trebaju biti neto to e izvravati u
privatnosti, a to nee biti vie stvar zakona i to je jedno od moguih rjeenja idovskog pitanja

- ovjek treba napustiti religiju da bi se emancipirao kao dravljanin; isto tako, drava koja ima prevladavajuu religiju koje
se dri jo nije prava, zbiljska drava

- zato Njemaka nije politika drava, jer dri kranstvo za svoju osnovu i iz tog razloga je idov u religijskoj suprotnosti
s njom

- tu imamo samo odnos religije prema religiji, a ne odnos religije prema dravi (takva drava bi postojala da je emancipirana
od religije, da je politika drava)

- zato je obraivanje ovog pitanja utoliko teoloka kritika, dok se drava prema religiji odnosi na teoloki nain, kada se
poinje odnositi na politiki nain, tada to postaje kritika politike drave

- religiozna ogranienost pripadnika neke religije u dravi je ujedno i svjetovna ogranienost svjetovna ogranienost je
ustvari prvotna zato to religiozni pretvaraju religiozna pitanja u svjetovna (zato se to cijelo sranje s religijom i poveava jer
ljudi previe uzdiu religiju kao neki big deal i ono umrt emo bez tog jebote. Mr)

- drava se emancipira od religije kad se emancipira od dravne religije, kada drava ne priznaje nikakvu religiju nego
priznaje samu sebe kao dravu

- drava se moe emancipirati od religije ak i ako je pretena veina jo religiozna to onda ostaje samo njihova privatna
stvar (dolje s krievima u kolama!)

- samo iznad posebnih elemenata drava se konstituira kao opost iznad razliitih stalea, obrazovanja, roenja,
zanimanja, religija, privatnog vlasnitva kad sve to proglasi nepolitikim razlikama, svi su ravnopravni uesnici narodnog
suvereniteta, a privatno vlasnitvo se ukida

- tako ovjek ivi dvostruki ivot u politikoj zajednici kao bie zajednice u kojoj je izjednaen s ostalima (lien je
zbiljskog individualnog ivota i ispunjen nezbiljskom openitou) i u graanskom drutvu gdje djeluje kao privatan ovjek

- graansko drutvo je u svojoj suprotnosti s politikom dravom priznato kao nuno jer je politika drava priznata kao
nuna

- zbiljska religioznost ovjeka nikada nee biti ukinuta, niti je to cilj, samo se eli dovriti proces politike emancipacije na
nain da se religija progna iz zajednice i postane sfera privatnog interesa
- kranska drava koja priznaje kranstvo svojom osnovom, a sve druge religije iskljuuje je ateistika drava jer ona
religiju stavlja meu sve ostale elemente graanskog drutva takva drava je jo teolog, a ne prava drava

- kranska drava je kransko poricanje drave, a ne dravno ostvarenje kranstva ona se poziva na imaginarnost i
nestvarnost, to je nesavrena drava, a kranstvo jo poveava njenu nesavrenost

- to znai da je takva drava u sri nesavrena i nepotpuna kad treba kranstvo kao svoju dopunu nesavrena politika

- demokratska, zbiljska drava ne treba religiju kao svoje upotpunjenje

- u kransko germanskoj dravi vlast religije je religija vlasti

- drava koja pokuava biti religiozna pokuava i uklopiti svete rijei evanelja u svoje upravljanje, zakone ime se
zapravo zapada u proturjenost to je svetogre s religijskog stajalita jer tada evanelje govori slovima politike, a ne
slovima svetog duha kako bi trebalo; s druge strane kad bi drava slijepo slijedila propise Biblije, propala bi, nastao bi kaos,
pa je tu opet proturjeje jer drava eli i treba opstati, a s druge strane eli biti religiozni primjer

- religiozna i teoloka svijest u sebi je dovrena ukoliko je prividno bez politikog znaenja, bez zemaljskih ciljeva

- politika emancipacija nije i ljudska emancipacija tu se Marx razlikuje od Bauera Bauer je traio da se idovi ukoliko
ele biti politiki emancipirani, odreknu idovstva, a Marx propovijeda da ovjek moe ostati religiozan (ali da to bude
njegova privatna stvar), a politiki emancipiran

- dakle ako idov dobije politika prava, prava dravljanina prema Baueru, onda ne moe dobiti i ljudska prava (pravo na
religiju)

- privilegija vjerovanja je ope ljudsko pravo

- prava ovjeka su prava egoistinog ovjeka graanskog drutva koji je zbog svojih privatnih uvjerenja odijeljen od
ovjeka i zajednice (tako odijeljen nije u politikom drutvu gdje su svi u jednoj zajednici jer se promatraju jednakima)

- ovjekovo pravo na slobodu temelji se ne na povezivanju ljudi, ve na odvajanju ovjeka od ovjeka, to je pravo na
sebe ograniena individuuma

- ovjekovo pravo na privatno vlasnitvo znai samovoljno, bez obzira na druge ljude, nezavisno od drutva, uivati svoju
imovinu i s njom raspolagati ta sloboda je osnova graanskog drutva drugi ljudi predstavljaju zapreku ostvarenja te vrste
slobode

- jednakost zakon je jednak za sve, bilo da titi ili kanjava

- sigurnost itavo drutvo postoji samo zato da svakom lanu garantira odranje njegove linosti, njegovih prava i
njegova vlasnitva to je samo osiguranje egoizma drutva

- sva ovjekova prava tite njegov egoizam i potvruju ovjeka kao individuuma koji je izoliran od zajednice, povuen u
sebe, u svoj privatni interes i privatnu samovolju

- zanimljivo je da se politiki ivot uvijek pokuava uspostaviti sredstvima koji zapravo uspostavljaju graansko drutvo,
egoistine individue, a ne ono to je cilj politike drave, a to je poopena zajednica, zato se uvijek pri pokuaju
uspostavljanja politike drave najprije na jezik uzimaju ljudska prava

- politika revolucija bi trebala konstituirati politiku dravu kao ope djelo, gdje e nuno razbiti sve stalee, korporacije,
cehove, privilegije, ona oslobaa politiki duh koji je bio podijeljen, razdrobljen, raspren u razliitim oblicima graanskog
drutva, ona se konstituira kao ope narodno djelo u idealnoj nezavisnosti od posebnih elemenata graanskog ivota

- sloboda egoistinog ovjeka znai priznanje neobuzdanog kretanja duhovnih i materijalnih elemenata koji sainjavaju
njegov ivotni sadraj
 - s druge strane, bez obzira emu politiko drutvo tei, u praksi se ono uvijek sastoji i sastojat e se od elemenata
graanskog drutva, a to je ono protiv ega bi se trebalo boriti; politika revolucija se odnosi prema graanskom drutvu,
prema svijetu potreba, rada, privatnih interesa, privatnih prava kao prema osnovi svog postojanja, kao prema pretpostavci
koja ne podlijee daljnjem obrazlaganju (pa tako ni kritici), i stoga kao prema svojoj prirodnoj bazi

- ovjek opisan u graanskom drutvu je ustvari pravi ovjek, u svojoj neposrednoj osjetilnoj individualnoj egzistenciji, a
ovjek politikog drutva je tek apstrahiran, umjetan ovjek, alegorijskih osobina (jer takav ovjek osloboen svojih
egoistinih potreba ne postoji, primjerice mnotvo ljudi ne zna ivjeti bez religije i zato je zahtijevaju)

II.
- to ovjeka ini slobodnijim, negacija idovstva ili negacija kranstva?

- Koja je svjetovna osnova jevrejstva? praktina potreba, sebinost

- Koji je svjetovni kult jevreja? trgovanje

- Tko je njihov svjetovni bog? novac

- emancipacija od trgovanja i novca , od praktinog, zbiljskog jevrejstva bila bi samoemancipacija naeg vremena

- jevrej se emancipirao na jevrejski nain prisvojio je novanu mo, stoga drave ovise o njima nakon toga, jevrejski
duh postao je duhom kranskih naroda (jer svima je cilj samo pare i trgovanje), stoga jevreji su se onoliko emancipirali
koliko su krani postali jevreji . al ne mo idove nadjebat u gomilanju para

- zato je lano stanje ako se idovu uskrauju politika prava, a on s druge strane ima toliku ogromnu silu (hrpa novca i
monopol nad trgovinom) kojim provodi politiki utjecaj

- osnova idovske religije je praktina potreba, egoizam ono to je i osnova graanskog drutva bog praktine
potrebe i sebinosti je novac ono to je i bog praktinim idovima

- novac je ovjeku otueno bie njegova rada i njegova postojanja, to tue bie njime vlada i on mu se moli

- u tom smislu se bog jevreja posvjetovio, postao je svjetovnim bogom

- na taj nain poniena je priroda jer je sve u prirodi postalo vlasnitvo neeg ili nekog

- i rodni odnos postaje trgovina ena je izloena prodaji

- idovstvo postie svoj vrhunac dovrenjem graanskog drutva, ali graansko drutvo se dovrava u kranskom
svijetu tako glavni postaju egoizam i sebinost gdje su svi individuumi sa svojim egoizmom jedni drugima neprijatelji (ak o
imat para, mora temeljito opljakat sto drugih ljudi, vrlo jednostavno)

- kranstvo je proizalo iz idovstva, a potom se praktino opet rastvorilo u idovstvu

- drutvena emancipacija jevrejstva jest emancipacija drutva od jevrejstva treba im ukinut moguost njima svojstvenog
trgovanja koje ih ini praktikim idovima (a ne naini izlaganja te religije) pa e onda gamad bit prisiljena postat
jednakopravnim dravljanima s ostalima

PRILOG KRITICI HEGELOVE FILOZOFIJE PRAVA

- ovjek stvara religiju, religija ne stvara ovjeka ova drava, ovo drutvo proizvodi religiju, iskrivljenu svijest o svijetu
- religija je opa teorija ovog svijeta, opi razlog utjehe i opravdanja ovog svijeta
- ona je fantastino ostvarenje ovjekova bia jer podrazumijeva onaj svijet
- religijska bijeda je rezultat zbiljske bijede, a takoer i protest protiv nje
- religija opijum naroda
- prevladavanje religije trai da se uspostavi zbiljska srea naroda
- to je jedino mogue da se ovjek okani iluzornih istina religije i pone traiti istine ovog, zbiljskog svijeta, tj. da se napokon
okrene samo sebi
- njemaka filozofija prava i drave jedina je njemaka historija koja stoji sa slubenom modernom sadanjicom
podvrgnuti se kritici mora i sadanje stanje i budue koje stie filozofiju se ne moe ukinuti, a da je se ne ostvari
- dakle ostvarenje filozofije je ustvari njezino ukinue zato je filozofija do sada vodila samo kritiku borbu s njemakim
svijetom
- u Njemakoj je zapravo ostvarena samo spekulativna filozofija prava ona pretpostavlja modernu, ali nezbiljsku dravu
i tako se ovjek zadovoljava boljim ureenjem samo na imaginarni nain
- zato cilj spekulativne filozofije prava ne moe biti samo kritika, ve to mora postati praksa da se zaista uspostavi
napokon slubeni nivo suvremenih naroda i uzdizanje na ljudsku visinu
- teorija postaje materijalna sila im zahvati mase
- za Njemaku nije cilj radikalna revolucija, ve samo djelomina politika revolucija da se jedan dio drutva makne iz
svog posebnog poloaja (oni optereeni religijom itd) i postane dijelom ope vlasti
- ako emo ukinuti te sve razliitosti i poopiti drutvo, onda jedan odreeni stale moramo uzeti kao prevladavajui, kojeg
e prihvatiti svi pripadnici politikog drutva, a ostale ukinuti
- u Njemakoj ovjek ne smije biti nita, ako ne eli da se odrekne svega
- njemaka emancipacija se sastoji u uspostavljanju stalea koji je raspad svih stalea, koji posjeduje univerzalni karakter,
koji se poziva ne na historijsko nego na ovjeansko pravo takvo raspadanje drutva u obliku posebnog stalea jest
proletarijat
- proletarijat u filozofiji pronalazi svoje duhovno oruje proletarijat predstavlja sve ono to zahtijeva uspostavljanje
politikog drutva, ukidanje privatnog vlasnitva, religije itd itd itd

Immanuel Kant PRAVNO-POLITIKI SPISI

TO JE PROSVJETITELJSTVO?

- prosvjetiteljstvo je izlazak ovjeka iz stanja samoskrivljene nepunoljetnosti nepunoljetnost je nemo da se vlastiti

razum upotrebljava bez vodstva nekog drugog
- lozinka prosvjetiteljstva je da se imamo hrabrosti sluiti vlastitim razumom, a ne samo s tuim rukovoenjem
- ljenost i kukaviluk je uzrok toga to se ljudima moe tako lako upravljati
- mnogi ljudi, od toga sve ene, ne ele izai iz tog stanja jer je lake da drugi njima upravljaju, da se drugima plati da misle
za njih, a oni sami se sve vie zaglupljuju
- nepunoljetnost je gotovo postala priroda ovjeka; malo je onih koji njegovanjem vlastitog duha sigurno iskorauju iz stanja
nepunoljetnosti
- gomila ljudi koji ne koriste sami svoj razum najlake se na uzici vode predrasudama
- takvom prosvjetiteljstvu potrebna je sloboda javne upotrebe ovjekova uma
- razlikuje se javna i privatna upotreba uma javna je ona u svrhu potivanja nekih zajednikih propisa, ispovjedanja
zajednikih stavova, potovanja drutvenog ureenja itd, a privatna se odnosi na ono to mi zaista, za sebe, mislimo o
tome svemu
- ljudi ne smiju uspostavljati vjeno nepromjenjive i nepropitive zakone i pravila jer time se zaustavlja duhovni razvoj ljudi i
mogunost da kritiki prilaze stvarima koristei svoj razum
- mi ne ivimo danas u prosvjeenom dobu, ali u dobu prosvjetiteljstva da (tj. ovi u Kantovu dobu hahahaahahaha) ljudi
se jo uvijek ne slue samostalno svojim razumom kako bi trebali, ali su definitivno na putu da ponu ne treba nikakvim
zakonima propisivati ono to je stvar ljudske savjesti ve ovjek samostalno treba odluivati o tim problemima, kao npr. o
religiji itd.
- drava nema interesa izigravati staratelja u pogledu umjetnosti i znanosti, ali zato na sebe preuzima tu ulogu u pogledu
religije a vjerska nepunoljetnost je najtetnija i najneasnija

NAGAANJA O POETKU POVIJESTI OVJEANSTVA

- o poetku povijesti moemo samo nagaati, ali nagaati na temelju iskustva jer iskustva prvih ljudi nisu bila ni bolja ni
loija nego iskustva nas
- s druge strane povijest se ne smije zasnovati iskljuivo na nagaanjima jer u tom sluaju imamo posla s izmiljotinama
- takvo nagaanje je zapravo samo matanje u pratnji uma koje se ne moe usporediti s onom pravom dokumentiranom
povijeu takvu jednu matovitu etnju dopustit e si i Kant
- meni se ini da on tu poinje filozofsko objanjenje prie o Adamu i Evi poinje od para odraslih ljudi koji su ve vjeti u
svojim sposobnostima, pa znaju i govoriti, ive u povoljnom podneblju, znaju to je dobro za hranu, a to ne zbog svojih tada
izotrenih osjetila
- dok je ovjek sluao zov prirode, do tad mu je bilo dobro ali onda se u sve zaplie um on nastoji proiriti granice koje
je instinkt postavio
- jednom kad se um zaplete, nemogue se ponovno vratiti ivotu koji je voen samo instinktom ovjek je u sebi otkrio
sposobnost da bira ivotni put koji god eli, a ne samo jedan jedini kojeg imaju ivotinje - ali to sa sobom vodi i brojne
opasnosti, ba zbog mnogostrukosti izbora od kojih uvijek neto moe biti pravo, a neto krivo
- kraj nagona za hranjenjem, najjai je i spolni nagon nabacivanje smokvinog lista preko pie i koke, ne ti robice, je
samo pokazatelj prevlasti uma nad nagonom kojem je postalo jasno da e nagon samo jo vie rasplamsati odgaanjem
ivotinjskih potreba i matanjem
- trei korak uma promiljeno iekivanje onog to e doi to je svojstveno samo ljudima, da iekuju neizvjesnu
budunost koja je izvor ljudskih najveih briga, a ono najgore oko budunosti je izvjesna smrt na neki nain, ljudi kao da
postaju ljuti sami na sebe to su dopali pod vlast uma, pa im se zato otvaraju ovakvi zabrinjavajui horizonti
- etvrti korak shvaanje da je ovjek svrha prirode ovjek sve u prirodi vidi kao sredstvo za ostvarivanje svojih
namjera i poboljavanje svog ivota, vie se ne smatra ravnopravnim sa svim ostalim stvorenjima, ve je on iznad njih i ima
ih pravo iskoritavati kako hoe; s druge strane, ovjek mora i sve ostale ljude smatrati suvlasnicima prirode to stavlja
kasnije nove zadatke za um, jer se zbog takve spoznaje kasnije stvara drutvo
- na taj nain se ovjek izbacio iz rajskog stanja ovjek je bio poput dobro zbrinutog djeteta dok se koristio samo
instinktima za opstanak, na taj je nain dobivao sve to je trebao, bio je siguran; kada je doao um, on se eli neprestano
razvijati i iriti svoje podruje znanja i interesa, a s tim se otvaraju i nove opasnosti (dost dobro tumaenje biblijske bajice,
najs Kant)
- neznanje je jednako nevinosti, tu nema ni poroka, ni naredbi, ni prijestupa buenje uma je bilo ujedno i spoznavanje svih
zala ivota, odnosno ono to se biblijski zove kaznom
- povijest prirode poinje od dobra jer je djelo Boje, a povijest slobode poinje od zla jer je djelo ovjeka

ZAVRETAK POVIJESTI

- u poetku su se ljudi podijelili na pastire i zemljoradnike pastiri nisu bili uvjetovani prostorom, oni su se naprosto selili
kako im je dolo, dok su zemljoradnici vezani za jedno mjesto zbog ogromnih koliina zemlje i zahtjevnosti posla kojim se
bave te dvije skupine su dole u sukob jer su ivotinje pastira navraale i jele ono to zemljoradnici nasade, stoga je
trebalo osmisliti neki nain obrane od tih napasnika tako su se svi zemljoradnici udruivali na ista mjesta to dalje od
pastira i tako su nastala prva sela gdje je robna razmjena bila prvi nain zadovoljavanja potreba
- ovjek je svjestan svog tekog ivota na zemlji i zbog tog esto krivi providnost, ali treba initi ba obratno biti zadovoljan
providnou, zato da pronae hrabrosti i zato da uvijek sebe smatra krivcem za sva zla jer ako zna da je on kriv, onda e i
traiti rjeenje da se to ispravi (a nee se pouzdat u iku boga wuuueeehej)
- najvee zlo koje pritie civilizirano drutvo je rat, i to stalno i pojaano naoruavanje za budue ratove svi plodovi
kulture ne koriste se za poveanje te kulture nego za pojaanje naoruanja
- jedino uspostavljanjem kulture mogue je uspostaviti vjeni mir, ali s dananje pozicije, kultura se jedino moe
unaprjeivati ratom
- drugo veliko nezadovoljstvo ljudi odnosi se na prirodni poredak u pogledu kratkoe ivota ovjek eli da mu ivot to
due traje iako se pati svaki dan, ivi s osrednjim zadovoljstvom, i zapravo mrzi ivot
- trea elja ili pusta enja je sanjarenje o toliko proslavljenom zlatnom dobu ovjek uivanje i lijenost vidi kao ideal
ivota, ustvari je to enja za povratkom u ono nevino i jednostavno stanje ipak iz nekog razloga ovjek je odluio u svoj
ivot ukljuiti um, tako da si je zapravo sam svojim izborom kriv za sadanja zla koja proivljava
Peter Sloterdajk U ISTOM AMCU
CRNO OD LJUDI

Stupanje masa u historiju. Hegel masu razviti kao subjekt. Masa daje politiki sadraj onome to bi mogao biti projekt
moderne. Sva mo i forme proizlaze iz mnotva.

Elias Canetti usmjerio je pogled na polet mase i njezin prodor u historiju. Drutvo kao nasilno aktivirana masa. Osnovna
socijalno-psiholoka tema: zanesenost loim i pogrenim. Prati mladohegelijanski program epoha, koji masu razvija kao
subjekt ona u kristalizaciji mase prepoznaje nastanak monog i stravinog initelja na politikoj pozornici. Kritika
skandal drutva kao bujice, skandal crnila od ljudi crnilo je sutina mase kao istog usisavanja. Izraz masa artikulira
blokadu nastanka subjekta, nalaze se u stanju pseudoemancipacije i polusubjektivnosti nejasno, labilno,
nediferencirano. elja mase za pranjenjem svi postaju isti. Nema Ja-diferenciranja, dolazi do egalitarizma.

Masa stadij modernizacije; doba mase i pojava mnotva spremno da se okupi pred samim sobom i za sebe kljuno
za moderan psihopolitiki prostor.

Dananje mase su prestale biti mase bujice okupljanja, one vie ne dolaze do izraaja na fizikim skupovima, ve
sudjelovanjem u programima masovnih medija. Iz mase bujice nastala je masa vezana za program, a onda se
emancipirala od fizikog okupljanja na jednom svima zajednikom mjestu. U njoj smo masa kao individue. Sada smo
masa, a da druge ni ne vidimo. Posljedica je to da se dananja postmoderna drutva vie ne orijentiraju na tjelesna
iskustva samih sebe, ve na masmedijske simbole, diskurse, mode, programe i same istaknute linosti. To je odraz onog
to smo danas masa, a da se kao masa ni ne okupljamo. Takva neokupljena masa u postmodernim drutvima vie
nema osjeaj vlastitog tijela i vlastitog prostora, ona sebe vie ne vidi kao slijevanje ili djelovanje. Sve se vie udaljava od
mogunosti da iz svoje praktiko-interne rutine prijee u revolucionarnu zaotrenost. Sa svakim desetljeem u ovakvom
razbijenom, dezagregatnom stanju, nove mase sve vie gube svaki osjeaj za impulsivnu, infektivno uzavrelu i panino-
zanosnu stanu bivanja u milijunskim skupovima. No i u njima se otkrivaju vie zajednike, nego individualne crte. U
masama koje vie nisu zajedno s vremenom se gubi svijest o njihovoj politikoj potenciji. One vie ne osjeaju svoju
udarnu snagu, vie nisu opijene zajednikim slijevanjem i moi da zahtijevaju navale. Postmoderna masa je masa bez
potencijala, suma mikroanarhizama i usamljenosti.

Sama masa danas preivljava jedino u svojim partikulama, u individuama koje se kao elementarne estice prikrivene
prostote predaju upravo onim programima koji pretpostavljaju njihovu masovnost i prostotu.

Budui da je masa danas prevazila stadij na kojem je bila sposobna za okupljanje, princip voe mora biti zamijenjen
principom programa. Razlika izmeu klasine i postmoderne mase razlika izmeu pranjenja i zabave. Ona odreuje i
razdvajanje faistoidnog i masovno-demokratskog modusa upravljanja afektima od strane komunikativno najintenzivnijih
velikih drutava. Princip voe spada spada u konstitutivna obiljeja faistike reije onog socijalnog. Faizam je stadij u
provoenju programa razvijanja mase kao subjekta i to na osnovu da aktivirane mase, koje trae pranjenje, fantaziraju da
su njihovi voe ispunjenje njihovih vlastitih neispunjenih subjektivnosti. U tom pogledu, to to se postaje subjekt preko
uzdignutog drugog, predstavlja meukorak do stvarnog zahvaanja samog sebe.

Herojstvo i oboavanje heroja tijekom historije jasno odslikava osnovno svojstvo modernog subjekta mase. Hero Worship
priznanje da u crnilu od ljudi ima neto to ne prestaje da sanjari o nekom sjaju. Mase razvijaju vlastitu formu idealizma i
svoju volju provode tako to uzdiu heroje, ne doputajui da ih nikakvo povremeno opaanje neeg drugog u tome
omete. Sa medijskom formom oboavanja heroja stupamo u afektivni reim razvijenog narcizma masa. Oboavati
istaknute linosti iivjeti subjektivnu potrebu da se idealizira, obogotvoruje, precjenjuje. Robert Mihels divljenje i
oboavanje ubraja u unutranje potrebe mase. Masa u stanju polovine subjektivnosti, koja se okuplja i trai pranjenje,
inzistira na tome da izvana promatra kako se njezin vlastiti pronalazak odslikava u obogotvorenom potvrivanju
hitleromanija. Ona po svojoj supstanciji nikad nije bila nita drugo do samooboavanje najpohotljivije prosjenosti, uz
pomo lika voe kao javnog kultnog medija. I kult linosti je faza programa razvoja mase kao subjekta. I individue su mogli
funkcionirati kao masovni mediji zbog ega su kult genija i kult voe jedno vrijeme bez mnogo muke mogli prelaziti jedan
u drugi. Podobnost Hitlera za ulogu koju je odigrao u njemakoj psihodrami ne poiva na izuzetnim sposobnostima ili
bljetavoj karizmi, ve na njegovoj vulgarnosti i njegovoj iz toga proistekloj sposobnosti da veliki broj ljudi natjera na
urlanje iz sve snage. Za njegov uspjeh bilo je dovoljno to to je mogao biti prijemnik za narod. Pojedinac moe sasvim
saeto prikazati bivanje mase jer on moe postati jezgro bujice. U jednom pojedincu, u jednom takvom voi, medijskoj
zvijezdi, zaista je sve crno ljudi.

PREZIR KAO POJAM

Projekt moderne razvijanje mase kao subjekta.

Ono to se tijekom kulturnih borbi i ideolokih partijskih dvoboja moe vidjeti u moderni, nije nita do sukoba izmeu onih
koji vrijeaju i onih koji laskaju. To je hrvanje za povlasticu da se prema pravnim i istinitim interesima mnogih, ako ne i svih,
bude naroito precizno pravedan.

Tamo gdje se u pogledu nekog kolektiva mora birati izmeu vertikalne komunikacije (vrijeanja) i horizontalne
komunikacije (laskanja), tu postoji neto to se naziva objektivnim problemom priznanja. Problem mase obuhvaa i
obiljeja koja navode na to da se uzdrimo od davanja priznanja. Uskraeno priznanje znai prijezir, kao to uskraen i
odbaen kontakt znai gaenje. Ako moderni svijet i je arena generaliziranih borbi za priznanje, on vodi do drutvene
forme u kojoj prijezir postaje epidemijski, zato to je priznanje oskudno.

Sa Hobsom poinje moderna politika antropologija. On je doprinjeo postavljanju temelja antropolokog egalitarizma
onog uvjerenja o psiholoki istovjetnoj ustrojenosti ljudi koje je jedno od kriterija novog politikog doba. S tim zapoinje
teorijsko ukidanje plemstva. Plemstvo se kod Hobsa teorijski najbre ponitava pravilom po kojem sve ljude, bez izuzetka
pokree strah.

Moderno drutvo investira u graansku normalnost i stoga svuda eli vidjeti ljude na ije se sebine motive moe osloniti.

Spinoza je prvi antropolog moderne demokracije utoliko to je prvi postavio pitanje kako je mogue da masa upravlja
sama sobom obzirom na injenicu da se ona uvijek orijentira prema ulnim predstavama, slikama i osjetima kao i prema
strastima, kao to su pohlepa, ljutnja, zavist i astoljublje, a ne prema racionalnim uvidima. Spinozistika demokracija je
drutveni poredak koji je u stanju da mnotvo snadbe djelotvornim analogijama uma, tj. simulacijama koje ine dobro. On
tvrdi da njegovo uenje ima tu prednost to podrava drutveni ivot time to od svojih adepta trai da nikoga ne mrze,
nikoga ne preziru, nikoga ne omalovaavaju, da se na nikoga ne ljute, da nikome ne zavide. Spinozina teorija mnotva
predstavlja gotovo jedinstveno svjedoanstvo da je mogue nepritvorno openje da ogranienijim formama ljudskog
oblija openje koje ivot, koji ostaje na ravni predstava, priznaje onakav kakav on zaista jest, kao lokalnu kristalizaciju
beskonanog, tj. boga-prirode. Uskraeno priznanje ne samo da povrjeuje ovjeka, nego ga i dobijeno priznanje moe
dovesti u nevolju.

Spinoza odreuje prijezir kao neuspjeh objekta u pokuaju da osvoji panju duha. Prezir je predstava stvari koja duh
dotie tako malo da je duh prisutstvom stvari vie pokrenut da sebi predstavi ono to na stvari nije nego ono to na njoj
jeste. Masa ne moe privui interes duha na sebe, jer ona utjelovljuje ono beznaajno kao takvo. Masovna kultura uvijek
je vezana za pokuaj da se ono nezanimljivo prikae kao najupadljivije. Masovna kultura ostaje upuena na strategiju
primoravanja da se obrati panja jer u prve redove vidnog polja namjerava staviti trivijalne predmete i linosti.

Hegel je u analizi dijalektike gospodara i roba pokazao kako do juer podreeni i prezreni dio danas moe postati vladajui
dio koji samog sebe potuje. Rob osvaja mo koju daje vjetina rukovanja stvarima i znanje o tome kako se neto radi,
dok se gospodar sve vie zatvara u impotentno uivanje u tuim rezultatima postignua pri emu gubi operativne vjetine
u odnosu prema stvarima. Robovi e postati klasa koja zadovoljava sama sebe, dok gospodari to nee moi.

Marx uoava kako je u tradicionalnim klasnim drutvima veina uinjena vrijednom preziranja, odnosno dvojako
oneovjeena, politiki u poretcima ija vladavina izopauje i iji je proizvod potisnut ovjek, i drutveno u sistemu rada
koji ini ispraznim i iji je rezultat proleterska psiha. Trea stvar zbog koje je ovjek vrijedan prijezira je njegovo
razgoliavanje u sustavu komunikacija koje vugaliziraju, prostituiraju i fleksibiliziraju.

Nietzsche posljednji ovjek je vrijedan prijezira zato to eli da se zaustavi na profanom, konanom, na malim
zadovoljstvima koja se iscrpljuju u horizontali. Za njega su posljednji ljudi vrijedni prijezira zato to njihovo uivanje nije
otvoreno prema gore.
 Heidegger njegovo Se odsutstvo svih osobina na kojima bi se moglo pokazati ono svojevrsno, radikalno individualno i
neodbranjivo jedne za sebe odluene egzistencije. Ne dospijevamo do svoje egzistencije.

DVOSTRUKE RANE

Otvorene rane dokazuju nunost vertikalne razlike meu ljudima. Dvostruke rane kada se obraunavaju ono visoko i ono
nisko u drutvu.

Fichte je dao sugestivno i plodno tumaenje pitanja zato tako mnogo ljudi ostaje ispod svojih mogunosti sklonost
subjekta da zaboravi vlastitu izvornu djelatnost i produktivnost, da sebe shvati kao stvar meu drugim stvarima, postaje
rtva vanjskih sila.

O ANTROPOLOKOJ DIFERENCIJI

Nauka o ukidanju svake navodne razlike meu ljudima.

Horizontalna drutvena diferencijacija odnosi se na pripadnost razliitim skupinama prema demografskim obiljejima kao
to su spol, dob, etnika ili nacionalna, a u nekim zemljama i rasna pripadnost, pod uvjetom da je poloaj tih skupina
formalnopravno izjednaen (ustavnim jamstvima), to je sluaj u suvremenim demokratskim drutvima. Vertikalna
drutvena diferencijacija odnosi se na drutveno-ekonomsku nejednakost pojedinaca i skupina prema imovinskom stanju,
izvorima prihoda i zaposlenosti, a sljedno tomu prema ugledu, politikom utjecaju i drutvenim izgledima.

IDENTITET U MASI: INDIFERENCIJA

Projekt razvijanja mase kao subjekta svoj kritini stadij dostie im proglasimo pravilo da sva razlikovanja treba provesti
kao razlikovanja mase. Masa pravi razlike u svoju korist. Projekt masovne kulture je nieanski prevrednovanje svih
vrijednosti kao preinaenje svih vertikalnih diferencija u horizontalne. Sva razlikovanja se temelje na jednakosti, unaprijed
utvrenje nerazliitosti. Kult diferencijacije svoju osnovu ima u tome to se sve horizontalne diferencije s pravom
doivljavaju kao slabe. Tamo gdje je bio identitet treba nastati indiferencija i to diferentna indiferencija. Diferencija koja ne
pravi razliku, a to je masa.

Biti masa znai razlikovati se, a da to istovremeno ne ini razliku. arena masa ide do vertikalnog razlikovanja, za
razliku od crne, zbijene mase.

Masovna kultura pretpostavlja neuspjeh pravljenja-sebe-zanimljivim, pravljenja-sebe-boljim-od-drugog. I to s pravom, jer je

njena dogma da se meusobno razlikujemo jedino pod pretpostavkom da nae razlike ne prave nikakvu razliku. Masa
obavezuje.

Prioritet nae egzistencije pred naim osobinama i djelima stavlja na snagu indiferenciju kao prvi i jedini princip mase.

Michel Foucault ZNANJE I MO

Seksualnost je, iako najivotniji aspekt ljudske subjektivnosti, postala dio sveope drutvene represije. Ve od poetka 18. Stoljea
stvara se jedan viktorijanski poredak kojeg trpimo i danas. Seksualnost je brino zatoena i potpuno utopljena u funkciju
reprodukcije, a sve ostalo nije normalno, ak je i patoloko. Meutim, ako seks i jest potisnut, prisiljen na zabranu, nepostojanje i
utnju, sama injenica da se o njemu govori, podrazumijeva stavljenje izvan moi, odnosno neku buduu slobodu.
 I. MI VIKTORIJANCI

Represija nad seksom se razvija usporedno s kapitalizmom (snaga radnika ne smije se rasipati na seks, nego usmjeriti na
proizvodnju).

Postavlja hipotezu o represiji - represija je pokazatelj odnosa seksa i moi. Iako represija nad seksom postoji, prikazuje
se kao da je seks i sve oko seksa slobodno. Danas priznajemo tu represiju zato to je oigledna. Ona je duboko
ukorijenjena i da ju iskorijenimo nije dovoljno samo govoriti o njoj. Treba nam dug, velik napor, jer su i sistemi moi imali
velik, dug utjecaj na potiskivanje seksa.

Toj hipotezi suprostavlja 3 sumnje:

1) Povijesno pitanje je li represija nad seksom povijesno oigledna

2) Povijesno-teorijsko pitanje je li mehanika moi bitno represivna

3) Povijesno-politiko pitanje postoji li zaista povijesni raskid izmeu doba represije i kritike analize represije

to Foucaulta zanima:

Vano je koliko, kako i zato se govori o seksu, kako se to percipira - diskurzivna injenica o seksu, uvoenje seksa u
diskurs je vano, a ne ''da ili ne seksu'' (to je simple). Vano je koje su to tehnike moi koje se primjenju na seks, preko
kojih diskursa mo utjee na nae stavove o seksu. Ti uinci moi izluuju volju za znanjem. Zabrana seksa, prianja o
seksu itd. nisu glavni cilj tehnika moi, nego samo djeli sredstava kojima mo oblikuje diskurs: kako mo na nain
manipuliranja seksom proizvodi mo i proizvodi znanje.

II. HIPOTEZA O REPRESIJI

1. POTICAJ NA DISKURS

Od 17. st., obeshrabruje se pria o seksu (cenzura). No, nije otada sve bilo samo u zabrani seksa, nego se seks stavljao
u diskurs. Nije se zabranjivao svaki razgovor o seksu, nego se stvarao rjenik podoban za prianje o seksu. Nije se
dogodilo da se smanjuje broj diskursa o seksu; naprotiv, poveava se broj diskursa o seksu; postoji ak ''institucionalni
poticaj da se o seksu govori''. O seksu se sad ne govori eksplicitno kao prije, ali se govori vie. Opa prisila je sad (od
17. st. pa naovamo) drukija: ne zabrana, nego poticaj da svatko kae to vie o svom seksu i seksualnosti: to je to
uvoenje seksa u diskurs (kojeg dotad nije bilo).

Viktorijansko doba (1837.-1901.) je drukije: ono zahtijeva utnju o seksu (znai, imamo ve 3 (ili 4, ako vrijedi najnovije)
seks-doba: do 17. st., od 17. do 19., i Viktorija). Osim viktorijanstva, zadnja 3 stoljea je, ne cenzura o seksu, nego
naprotiv ureaj za proizvoenje diskursa o seksu. No, to bi moda ostalo iza nas da se nije utvrdilo da je diskurs o
seksu u javnom interesu. Pa se tako opet proizvodi taj seksualni diskurs, i to ne samo na moralan nain, nego i
racionalno (znanstvena istraivanja i analize o seksu, i sl.).
Seks se poinje kontrolirati da bi se doveo u red. Postaje i demografski korisno kontrolirati natalitet, usporeivati s
mortalitetom, analizirati brak i obitelj, spolne odnose. Takoer se pokuava propisivati parovima seksualno ponaanje.
utnja o seksu (pred djecom, npr.) postaje preporuljiva, trai se diskrecija itd. Stvorila se cijela mrea diskursa - to bi
trebalo biti sve, samo ne cenzura seksa: tovie, to je prisila da se o seksu govori. No, seks je u svim tim diskursima
prikriven (ba zato to se svuda o njemu govori, on je tajnovit).

2. USAIVANJE IZOPAENOG

Do 19. st., brani ivot je bio premreen zabranama (od Crkve, no i pravno). Nakon toga, ulazi se u spolnost djece i
luaka, dok brak dobiva vie prava na diskreciju. Javlja se i protuprirodnost, tj. razvrat - mnogo toga se smatra
seksualnom izopaenou.

Dva sistema koje je Zapad smislio da ovlada seksom: zakon o braku i poredak uitaka - oni koji ih rue su razvratnici.
Oni koji prakticiraju razliite vrste seksa od normirane (periferne seksualnosti), svrstavaju se uz luake. Pojava
periferne seksualnosti je dvosmislena s gledita represije: s jedne strane, do njih je dovela vea popustljivost prema
seksualnosti. S druge strane, seksualnosti se poklanja mnogo panje (u mnogim diskursima) i nadzor i kontrola su vei.

Mo se provodi na razliite naine: jedan na djeju seksualnost, drugi na razvod braka - to je lov na periferne
seksualnosti (npr. zabranja djeje onanije) i tako se utjelovljuje izopaenost - postoji striktna znanstvena analiza
izopaenih ina, kategoriziraju se seksualni prestupnici (a to je mogue pomou disperzije seksualnih diskursa). Tako mo
protjeruje seksualni uitak, i postavlja uitak kao tenju za njom samom, moi.

Tako razni pedagozi, lijenici, psiholozi - dok istrauju spolne devijacije postavljeni iznad pacijenta - osjeaju ujedno
uitak i mo: to traje ve stoljeima - to su beskonane spirale moi i uitka.

Ta mo ne zabranjuje seksualnost; ona potie stvaranje raznih disciplina seksualnosti i tako ih kontrolira. Razliite
seksualnosti odraavaju razliite tipove moi. Uitak i mo se isprepliu, nisu kontradiktorni. Prema tome, ne moe se
rei da je moderna doba vee represije nad seksom. Foucault tako kae: nikad silnijih uitaka, i nikad tvrdokornije
moi.

III. SCIENTIA SEXUALIS

U zadnjih 300 g. diskurs o seksu je vie umnoen nego prorijeen, te da je doveo do velike seksualne raznovrsnosti.
Unato tome, to je samo obrambeni mehanizam jer se disperzijom disciplina stvar zamagljuje, i tim irenjem disciplina
izbjegava se opasna istina o seksu: umjesto da se govori o seksu samom, govori se o seksualnim izopaenostima. Na
taj nain su diskursi, tj. znanosti, stavili svoja istraivanja u slubu moi, umjesto istine. U cijeloj znanosti o seksu stvar
je u preruavanju istine - svi ti diskursi slue da bi se saznala istina, ali na kraju iz toga ispada neto drugo.

Dva su naina proizvodnje istine o seksu: ars erotica i scientia sexualis

1) Ars erotica je nain spoznaje seksa, seksualnosti i uitka koji je imanentan svim civilizacijama koje nisu 'nae': Indiji,
Kini, Japanu, Arapima, Rimu i Grkoj (znai, ne samo neeuropskim, nego i ranijim europskim civilizacijama). Ondje se na
uitak gleda kao na praksu, iz uitka samog po sebi se dobivaju implikacije: ''upoznati uitak'' naprosto kao uitak
2) Scientia sexualis je imanentna samo zapadnoeuropskoj civilizaciji (tj. naoj dananjoj europskoj civilizaciji) i nijednoj
drugoj. Ona ne spoznaje uitak iz njega samoga, nego stvara procedure (moi-znanja) po kojima se on spoznaje. Europa
je tu razvila jednu metodu: priznanje. Priznanje kao priznanje grijeha, zloina.

U europskom znanstvenom postupku priznanje je dobilo velik znaaj i sada je svugdje vano: u svim disciplinama i u
svakodnevici, priznanje je oblik dobivanja istine. Iz toga to priznanje (na koje se moe prisiliti, dapae, na njega smo
najee prisiljeni) postaje metoda dobivanja istine, jasno je da ni istina nije istina po sebi, nego je istina ovisna o
odnosu moi (tu je ona postmodernistika misao - koju je F., glavom i bradom, u bitnom zacrtao - da se istina ne otkriva,
nego proizvodi).

Jednako tako, seks se nekad krio. No, sad se seks priznaje.

Zbog tog odreenog nasilja, prisile, scientia sexualis je dijametralno suprotna od ars erotice - nije prirodna kao ars
erotica, nego je prisilna

Seksu je u prirodi da se skriva, pa zato trebaju metode priznanja da se doe do istine.

Nae moderno zapadno drutvo je raskinulo s ars eroticom i uvelo scientiju sexualis - stvara se mehanizam za
proizvodnju istinitih diskursa o seksu. Seksualnost se uzima kao neto to je podlono izopaavanju i kako je posve
prirodno da se ta izopaenja lijee. Nain na koji se moderno drutvo suprotstavlja seksu nije da ga negira, nego da ga
prebaci u mnotvo diskursa.

Unato tome to joj se suprotstavila scientia sexualis, ars erotica nije nestala iz europske civilizacije - jo je tu, prisutna u
nekim manifestacijama. Foucault se pita, nije li i scientia sexualis u neku ruku ars erotica jer proizvodi odreene uitke
(uitke iz diskursa o uitku).

IV. MEHANIZMI SEKSUALNOSTI

1. ULOG

Povijest zapadnih drutava zadnjih stoljea ne otkriva igru bitno represivne moi''. Ulog istraivanja se sastoji od
analitike moi (ne teorije). Mogua su dva tumaenja moi: a) mo moe ograniiti elju samo izvana; b) mo stvara
elju (djeluje na nas iznutra). Mo naspram seksa moe biti samo negativna (pokuati ga ograniiti). Jedini nain na koji
ona moe djelovati na seks je zabranom, negacijom, cenzurom. Mo nad seksom provodi se na svim razinama; od
dravne zabrane do oeve zabrane. Mehanizam moi djeluje posvuda. Mo je nemona prema seksu, ne moe potaknuti.
Takoer je i neinventivna, ne moe nita stvoriti, moe samo zabraniti. Mo se prikriva - mo nam je prihvatljiva ako se
zamaskira, ako ne znamo da je neto mo, ili dvojimo, lake je prihvaamo. Zato je mo u naem drutvu prihvatljiva.

Moi izgraene u kasnom srednjem ili novom vijeku (apsolutizmi) su nastale na akumuliranim moima prijanjih (pravnih i
politikih) sistema - ta mo nas je nauila da apsolutizam svrstavamo uz ne-pravo: samovolja, vladavina sile, ne-
univerzalnost, zaboravljajui pritom da je ona stvorena na pravnoj tradiciji . Kritike toga dvoga su u 18. st. da se mo
uvijek mora provoditi u obliku prava (ne ovog monarhijskog prava) i u 19. st. da je samo pravo sazdano na nepravednoj,
nasilnoj moi, ali opet zahtijevaju neko temeljno pravo (pravo ljudi na opstanak, ekonomsku sigurnost). Foucaultu se ini
kao da dananje strukture moi izmiu pravu: ostvaruje se nadzor i kontrola bez pravne sankcije. Represija nad seksom
nema pravnu mo, nema toliko pravne sankcije - ona je vie tehnologija seksa, nego pravno normiranje seksa.

2. METODA

Odreeni tip znanja o seksu se oblikuje ne zakonom / represijom, nego moi; ne institucionalnom, suverenskom moi,
nego skup odnosa snaga koji tvore neku nauku ili neki resor. Mo nema specificiranu sredinju toku, nema arite:
ona je sveprisutna. Mo nije institucija i nije struktura, nije stanovita sposobnost kojom su neki obdareni, ona je naziv
to se pridaje nekoj sloenoj strategijskoj situaciji u danom drutvu. Mo se ne stjee, ona se provodi (glasovita
Foucaultova misao). Mo nije izvanjska drutvenim odnosima nego imanentna. Mo dolazi odozdo.

Foucault daje odgovore na koji nain odnosi moi omoguuju diskurse (o seksu, konkretno) I na koji nain su ti diskursi
oslonac odnosima moi? Odnosi moi su imanentni naoj seksualnosti: od malena nam usauju norme, mo-znanje se
lokalizira. Takoer, odnosi moi-znanja nisu stalni nego se stalno mijenjaju. Odnosi na mikrorazini su meuuvjetovani s
odnosima na makrorazini - drava ne moe provoditi bilo kakvu seksualnu politiku bez obitelji, ali ni obitelj bez drave.
Naposljetku, diskurs o seksu nije puka refleksija odnosa moi jer mo i znanje artikuliraju se upravo u diskursu
(znai, nije diskurs sasvim predodreen moi-znanjem, nego i sam stvara, utjelovljuje mo). Diskurs je nekad sredstvo,
a nekad posljedica moi - diskurs, na koncu, moe biti i kamen spoticanja moi.

Politika seksa koju provodi mo tei ne zabrani i represiji, koliko cjelovitom tehnikom aparatu za kontrolu i
proizvoenje seksualnosti.

3. PODRUJE

Ne postoji univerzalna drutvena strategija odnosa prema seksu.

4 su velike drutvene strategije prema seksu:

a) histerizacija ena: ene ne trebaju seksualno ispunjenje i samo proizvode djecu (a zato to ih se ne zadovoljava su
histerine);

b) pedagogizacija djeje seksualnosti: borba protiv djeje seksualnosti, protiv onanije;

c) socijalizacija prokreativnosti: prokreativnost, drutveno korisno stvaranje djece, namee se parovima;

d) psihijatrizacija nastranosti: treba normalizirati seksualno ponaanje

Mehanizam zdruivanja - na te naine mo proizvodi seksualnost, stvara se drutveno uvjetovano seksualno

ponaanje: to je dvostruki mehanizam zabrane i poticanja (zabranjuje se jedno ponaanje, potie drugo). Mehanizam
zdruivanja je pretea mehanizmu seksualnosti.

Mehanizam seksualnosti - ne funkcionira direktnom zabranom i poticanjem, nego raznim oblicima kontrole usmjerava
seksualnost, ne definirajui nita striktno (meh. zdruivanja je definitivno ogranieniji, stroi, manje lukav, on ima
definirane partnere; meh. seksualnosti je 'liberalniji', ali i lukaviji, sofisticiraniji).

U obitelji se ta dva mehanizma proimaju - obitelj je striktni okvir unutar kojega funkcionira sofisticirano usmjeravanje
djece (npr. tabuizira incest). Obitelj je ta koja prva daje naznaku zakona, i to s obzirom na seks.

4. PERIODIZACIJA

ini se da Foucault brka stoljea odnosno nema preciznih odrednica, nego je najui okvir za Foucaulta stoljee ili
prijelaz stoljea. U najmanju ruku, Foucault ne eli biti razumljiv.

Dva velika prijeloma u povijesti seksualnosti:

18. stoljee - zabrane, represija, puritanizacija seksa

19. st. - represija poputa, tabui se uklanjaju, vea tolerancija

Razliite tehnike kontrole nad seksualnou seu daleko. Vjerski koncili i odredbe su mijenjali te mehanizme. No, u 18.
stoljeu seks postaje pitanje drave (ne vie samo Crkve) putem medicine, pedagogije i demografije. Razvojem dotinih
diskursa o seksu razvija se i metoda kontrole seksa. U 19. stoljeu ti diskursi postaju sofisticiraniji i kontrola vie nije tako
represivna (vie usmjerava).

Od 16. do 19. st. duebrinitvo je glavni nain na koji se seks kontrolira (18. st. je samo vrhunac represije). S
prijelazom 18. na 19. st. javlja se, za razliku od duebrinikog pogleda na seks - bioloki. Otud se razvija eugenika,
rasizmi i strah od izopaenosti, kako seksualne tako i rasne.

Oekivalo bi se da se prije 19. st. represija seksualnosti provodila najvie nad siromanijim slojevima, koje je trebalo
kontrolirati i koji su trebali tedjeti svoju radnu snagu. No, upravo je obrnuto: seksualna represija bila je najprisutnija
kod najviih klasa (jer se nju moglo provoditi samo na malom broju ljudi). Seks se najprije psihijatrizirao i pedagogizirao u
visokom drutvu. Mase su dugo izbjegavale mehanizmu seksualnosti - kroz 19. st. se on proiruje.

Cijela ova kronologija pokazuje kako se represija nad seksom nije odvijala pravilno i razraeno; dapae, neke organizirane
represije nije ni bilo. I jo jedna stvar je vana: pokuaj stavljanja seksa pod nadzor nije iskljuivo radi seksa samog.
To je imalo i drugi cilj: openito odravanje tijela, formiranje tijela kakvo su strukture moi eljele (sjeti se objanjenja da
radnike klase ne bi trebale rasipati energiju na seks, jer je moraju iskoristiti za rad). Nadzor nad tijelom ima i svoje
ekonomske razloge (sjeti se, stav prema seksu povezan je s kapitalizmom); zato F. govori o tehnologiji seksa.

Vie klase buroaskog drutva ele zadobiti osjeaj nadmoi, kao to je to nekad imalo plemstvo (umjesto plave
krvi - zdrava seksualnost). Zato tolika tenja buroazije za zdravim potomstvom. Potom se i seksualnost namee niim
slojevima kao oblik podinjenosti.

Psihoanaliza je odgovor na rasprostiranje mehanizma seksualnosti. Ona bi trebala ukloniti posljedice potiskivanja, koje su
nametnute od moi. Psihoanaliza se konano formira i potvruje kao zahtjev za uklanjanjem represije, kao kritika
politike moi koja vri represiju nad seksualnou. Ipak, psihoanaliza se odvijala unutar mehanizama seksualnosti. Zbog
toga je psihoanaliza tek taktiki pomak unutar velikog mehanizma seksualnosti, a ne nita od ega bismo mogli oekivati
obaranje tog postojeeg obrasca.

V. PRAVO NA SMRT I MO NAD IVOTOM

Dugo vremena, suverena mo imala je pravo na ivot i smrt. To ide od uloge oca u Rimu, koji je davao ivot, no i mogao
ga oduzeti. To se (ak ni u apsolutizmu) nije uzimalo kao apsolutno pravo, nego kad bi kralj (sistem) bio ugroen tad bi
suveren imao pravo poslati ljude u rat (ugroziti im ivot) - indirektno pravo na ivot i smrt; no, kad bi se netko protiv toga
(suverena) pobunio, suveren dobiva direktno pravo na ivot i smrt. Taj sistem prava na ivot i smrt proiziao je iz
mehanizama koji ljudima oduzimaju: oduzimaju im njihov rad, proizvode, novac, ak i krv. Mo = pravo na uzimanje.

Takvi mehanizmi moi (pravo maa) su se na Zapadu stubokom promijenili. Danas vie nije stvar u tome da se snaga
oduzima (ako povuemo paralelu, da se seksualnost oduzima), nego da se snaga proizvodi (ako povuemo paralelu, da
se seksualnost proizvodi) - pravo na smrt se prebacuje u mo nad ivotom (thanatos u eros); umjesto biveg
negativnog odreenja sad imamo pozitivno. Danas se u ratove ide zbog opstanka jedne nacije, tj. pozitivno se definira
suprotnost: nestanak druge nacije. Primjer je atomska bomba: cijeli narod A mora umrijeti da bi narod B mogao ivjeti.
Vie nema prava osuivanja na smrt, sad je tu mo tjeranja na smrt.

Nekad je samoubojstvo bilo zloin jer je ono znailo iskoritavanje prava na smrt koje bi trebalo pripadati samo suverenu.
Odonda, politika mo je mo nad ivotom, ne nad smru.

Mo nad ivotom se od 18. st. razvija u dva smjera:

tijelo kao stroj: uvjebavanje, discipliniranje (anatomo-politika)

tijelo kao vrsta: bioloka funkcija tijela, raanje, smrt, razmnoavanje, ivljenje (biopolitika puanstva)

To su dva lica te nove moi nad ivotom: anatomsko i bioloko. Mo vie ne ubija, nego potpuno ovladava ivotom.
Sad se tu vie ne radi o apsolutistikoj svemoi, nego o jo monijoj svemoi (administraciji ivota, proraunatim
upravljanjem ivotom).
U tu tehnologiju moi spada i mehanizam seksualnosti; sve to ide nerazdvojivo uz razvoj kapitalizma: funkcionalno,
racionalno se ljudsko tijelo prilagoava ekonomiji (ekonomizira se).

Seks je uhvaen izmeu dvaju politikih konotacija tijela: izmeu anatomskog i biolokog, izmeu toga da bude
discipliniran i toga da slui prokreaciji puanstva. Zato se nad njim provodi tolika kontrola nad seksom: lijeniki
pregledi, pshijatrijski pregledi... (Foucault to naziva mikro-mo).

Dugo vremena, krv je bila znaajan element u mehanizmima moi. Sad je to seks. Uz zakon ide krv, uz normu ide
seksualnost. Krv i seks potjeu iz dva razliita reima moi, ali nisu doli kronoloki jedan iza drugoga, nego su se
neko vrijeme izmjenjivali, ispreplitali (npr. nacizam je posljednja manifestacija mehanizma krvi), dok nije dolo do toga da
je seks nadvladao krv.

BIOMO I BIOPOLITIKA

Biomo i biopolitika mogle su nastati tek onoga trenutka kada je njihov diskurs institucionaliziran i upravo putem njih se
najbolje oituje produkcija i kontrola diskursa. One predstavljaju ili zajedno jesu vorite spone mo/znanje. One
funkcioniraju upravo kao poredak diskursa.

Biomo je mo nad ivotom - razliitim tehnikama i formacijama i titi/opravdava i unitava ivot. Kao takva ona je ta koja
reproducira i stvara biopolis ili thanatopolic, u ovisnosti od potreba kojima treba udovoljiti.

Biopolitiku naziva tehnologijom moi, koja se od discipliniranih tehnologija razlikuje po novim mehanizmima koje uvodi
prognoze, statistike procjene i mjerenja.

Biomo je mo regulacije, a biopolitika se analogno ovome poimanju biomoi treba razumjeti kao regulacija biolokog
od strane drave.

Cilj i logika biomoi je nadzor i regulacija drutva koja se temelji na znanju o stanovnitvu i na taj nain osigurava
difuzno djelovanje moi, gdje mo vie ne predstavlja stvar izbora. Mo u ovom smislu dolazi odozdo. Biomo ukljuuje
tehnike masovnog nadziranja poput popisa stanovnitva i masovne kontrole koja se sprovodi kroz zdravstvene
kampanje.

HIPOTEZA O DISKURSU

Foucault na mjesto pojma ideologije stavlja pojam diskursa, kako bi naznaio da je koncept moi obuhvaen
diskursom potpuno drugaiji od klasinih teorija moi. On mo ne shvaa kao represivnu kategoriju koja jednoj klasi slui
za potinjavanje druge ve kao produktivnu i uvijek vezanu za znanje.

Otkrie do kojega je doao Foucault je to da mi kroz diskurs formiramo nau sliku o svijetu onoga trenutka kada
nauimo govoriti i misliti diskurs postaje na jezini i misaoni praxis.

Diskurs je i materijalan (kao poostvarenje dispozitiva) i nematerijalan (kao govor), to mu omoguava da apriori djeluje
na drutvo u cjelini. Diskurs je mo koju treba zadobiti jer mo po sebi nema aktivnu i djelatnu snagu i stoga joj je nuno
potrebno znanje (institucionalizacija) kako bi mogla utjecati neposredno na drutvo.

Foucault genealoki eli otkriti kako odreeni diskurs djeluje na strukture moi u drutvu, budui da diskurs nije
jednostavno ono to elja izraava ili sakriva: on je takoer i predmet elje.

Diskurs ima dvostruku ulogu, a ta je da je u isto vrijeme i nametnut i da ga se eli (i problem i rjeenje).

Diskurs je implicitno naznaen kao djelovanje institucionalnih formi koje preko svojih praksi i formacija doputaju ili
zabranjuju neki drugi diskurs. Upravo je institucionalizacija diskursa omoguila da se utvrdi to je istina (razum), a to la
(ludilo).

Sam diskurs se kontrolira pomou razliitih tehnika, a rije je prije svega o principima klasifikacije, ureivanja i
raspodjele.
Proizvodnju diskursa u svakom drutvu kontrolira, selekcionira i redistribuira stanovit broj procedura ija je uloga i
umanjivanje njegove moi i opasnosti, gospodarenje njegovim sluajnim posljedicama i izbjegavanje njegove
materijalnosti.

Najpoznatija procedura iskljuivanja je zabrana govora i postoje 3 tipa zabrana koji tvore sloenu mreu koja se stalno
mijenja.

1) Zabrana govora to su zabrane koje pogaaju diskurs i otkrivaju njegovu vezanost za elju i mo (on nije samo ono
to oituje ili skriva elju, on je i predmet elje)

2) Podjela i odbacivanje (odvajanje ludila) protuslovlje razuma i ludila, lud je bio onaj iji je razum/diskurs odudarao
od razuma/diskursa ostalih. Ludilo luaka prepoznavalo se preko njegovih rijei, dakle preko njih se vrila podjela (nitko
nije sluao to, kako i zato kazuje)

3) Protuslovlje istinitog i lanog (volja za istinom - znanjem) unutar diskursa, podjela izmeu istinitog i lanog nije
nie proizvoljna, ni promjenjiva, ni institucionalna ni nasilna. No, na drugoj razini, ta podjela jest sistem iskljuivanja ako se
pitamo koja je to volja koja upravlja naom voljom za istinom ili koji tip podjele upravlja naom voljom za znanjem. Volja
za znanjem mijenja se kroz povijest, na nju utjeu znanstvena otkria, esto odudara od klasine kulture. Kao i ostali
sistemi iskljuivanja, volja za znanjem oslanja se na institucionalnu podlogu.

Prva dva sistema iskljuivanja (zabrana govora i odvajanje ludila) stoljeima pokuavaju doprijeti do volje za istinom
(trei sistem ih pokuava prisvojiti da ih promijeni i utemelji). Istodobno su zabrana govora i odvajanje ludila sve krhkiji jer
ih proima volja za istinom, ta ista volja za istinom uveava svoju snagu, dubinu i nezaobilaznost. Ipak, o volji za istinom
se najmanje govori. Istina koju nam prikazuje volja za istinom je maskirana.

Vanjske procedure: zabrana govora, odvajanje ludila i volja za istinom > kontrola i ograniavanje diskursa, funkcioniraju
kao sistemi iskljuivanja

Unutarnje procedure: komentar, autor i disciplina > diskurs sam sebe kontrolira, javljaju se u svojstvu principa
klasifikacije, sreivanja i distribucije pri emu se nastoji zagospodariti drugom dimenzijom diskursa: dimenzijom
dogaaja i sluaja.

U drutvima postoji raslojavanje meu diskursima:

1) Diskursi koji nastaju, tj. izriu se u svakodnevnoj zbilji i koji nestaju samim inom svog izraza.

2) Diskursi iz kojih nastaje stanovit broj novih govornih inova koji ih produuju, preoblikuju ili o njima govore. To su oni
diskursi koji se beskrajno izriu, ostaju izreknuti i opet ih valja izricati (pravni i religijski tekstovi, literarni tekstovi i u
stanovitoj mjeri znanstveni tekstovi).

Ta podvojenost nije ni apsolutna, ni trajna ni postojana -> ne postoji temeljni stvaralaki diskurs.

PRINCIP RAZVODNJAVANJA DISKURSA

1) Komentar raskorak izmeu prvotnog i sekundarnog teksta koji igra dvije uzajamno povezane uloge.

S jedne strane, komentar omoguava da se formiraju, tj. beskonano stvaraju novi diskursi.

S druge strane, uloga komentara sastoji se samo u tome da se napokon kae ono to je u prvotnom tekstu preutno
artikulirano (beskrajno gibanje komentara).

2) Autor autor je shvaen ne kao govorni pojedinac koji je izrekao ili napisao neki tekst, ve kao osoba koja predstavlja
princip grupiranja diskursa (autor kao jedinstvo i izvor znaenja diskursa). Taj princip ne djeluje posvuda niti na postojan
nain.
Posvuda oko nas krue brojni diskursi iji smisao ne pripada autoru kojem se pripisuju. To su svakodnevni djelotvorni
iskazi, dekreti i ugovori kojima su potrebni potpisnici, a ne autor. To su tehnike upute koje se prenose anonimno.

Autorstvo ne igra uvijek istu ulogu, primjerice potivanje autorstva u knjievnosti, filozofiji i znanosti.

znanost u srednjem vijeku bitan aspekt autorstva, a od 17.st. funkcija autorstva se neprestano gubi

knjievnost u srednjem vijeku sva djela krue u relativnoj anonimnosti, danas se propituje odakle dolaze,
zahtjeva se da autor svoja djela artikulira prema svom osobnom ivotu i iskustvima, autor djelu daje uklopljenost
u zbilju

Pojedinac koji pie neki tekst u ijem se vidokrugu nazire mogue djelo preuzima na svoj nain funkciju autora: sve to
taj pojedinac pie i ne pie, nacrt djela, skice, svakodnevne napomene, sve je to zadano funkcijom autora, koju on usvaja
od svog vremena ili je sa svoje strane preoblikuje.

3) Discipline su drugaiji pristup ograniavanja koji je takoer relativan i nepostojan. To je princip koji omoguuje
gradnju, ali na osnovi suene igre. Organizacija disciplina suprotstavlja se i principu komentara i principu autora.

Razlika izmeu principa autorstva i discipline - disciplina se formira predmetnim podrujem, skupom metoda i istinitih
propozicija, igrom pravila, definicija, tehnika i instrumenata. Sve to stoji na raspolaganju onome tko se njime eli sluiti
tvorei anonimni sistem (smisao i valjanost ne povezuje se s onim tko je taj sistem izumio).

Ono to je nekoj disciplini , za razliku od komentara, od poetka pretpostavljeno nije smisao koji mora biti otkriven ni
identitet koji mora biti ponovljen. Disciplina nije zbir svega istinitog to se moe rei o neemu, nije skup danosti prihvaen
pomou principa koherentnosti i sistematinosti (medicina nije samo znanje o bolestima kao ni botanika samo puko znanje
o biljkama). Da bi pripadala nekoj disciplini, propozicija se mora uklopiti u odreen tip teorijskog vidokruga. Da bi
pripadala cjelini jedne discipline, propozicija mora udovoljiti sloenim i tekim zahtjevima, prije nego ju je mogue proglasiti
istinitom ili lanom. Svaka disciplina unutar svojih granica priznaje istinite i pogrene propozicije. Disciplina je princip
kontrole proizvodnje resursa, a igrom identiteta (koja ima oblik stalne reaktualizacije pravila) ona utvruje granice tog istog
diskursa.

TREA SKUPINA PROCEDURA

Postojanje tree skupine procedura koje omoguuju kontrolu diskursa rije je o odreenju uvjeta upotrebe tih istih
diskursa, pojedinci koji ih iznose namee se stanovit broj pravila, dostupnost diskursa ne doputa se ba svakome.

1) Anegdota

Na jedan lik svodi sve prinude diskursa one koje ograniavaju njegovu mo, one koje gospodare njegovim neizvjesnim
oekivanjima, one koje vre selekciju meu govornim subjektima. Japanski ogun 17.stoljea doznaje da europska
nadmo u plovidbi, trgovini i politici proizlazi iz matematike engleski mornar mu prenosi to znanje nakon to ga on
pozove u palau. Razmjena i saobraenje pozitivni su likovi koji djeluju unutar sloenih sistema ograniavanja.

2) Ritual - najvidljiviji oblik sistema ograniavanja.

Ritualno definira sposobnost koju moraju imati oni koji govore. Ritualno definira geste, ponaanja, okolnosti i cijeli skup
znakova koji moraju pratiti diskurs. Drugaije funkcioniranje drutava diskursa koja imaju funkciju odravanja i
proizvodnje diskursa, ali i zadravanja njegovog optjecaja u odreenom prostoru. Raspodjela se vri prema strogim
pravilima na nain da ta ista raspodjela ne razvlauje posjednika. S dvoznanom igrom tajne i prenoenja, od takvih
drutava diskurs nita nije ostalo. No, ak i u poretku istinitog diskursa, koji je objavljen i slobodan od svakog rituala, jo
uvijek se dogaaju oblici prisvajanja tajne i nezamjenjivosti.

3) Uenje
Uenje je suprotnost drutvenom diskursu, tei irenju, pojedinci zajednitvom jednog te istog diskursa definiraju svoju
uzajamnu pripadnost. Jedini je uvjer priznavanje istih uvjeta i prihvaanje stanovitog pravila sukladnosti sa vaeim
diskursima. Pripadnost uenju istodobno zahvaa i iskaz i govorni subjekt. Uenje povezuje pojedince s odreenim
tipovima iskaza te im zabranjuje sve ostale, no, s druge strane, uenje se odreenim tipovima iskaza slui da bi pojedince
meusobno povezalo i time razlikovalo od drugih.

4) Sistem obrazovanja

Cilj sistema obrazovanja je politiki nain da se zadri ili promijeni prisvajanje diskursa, zajedno sa znanjima i moima koje
nose sa sobom. Rituali i govori, drutva i diskursi te doktrinarne grupe i drutveno prisvajanje meusobno su povezani i
osiguravaju razdiobu govornih subjekata u razliite tipove diskursa te prisvajanje diskursa od odreenih kategorija
subjekata. Primjer obrazovanja ritualizacija govora, utvrivanje uloge, govornih subjekata, raspodjela i prisvajanje
diskursa s njegovim moima i znanjima.

5) Uloga filozofije

Zapadna misao, nakon sofista, bdije da diskursu pripadne im manje mjesta izmeu miljenja i govora. To vrlo staro
potiranje realnosti diskursa u filozofskom je miljenju kroz povijest poprimalo razne oblike. Foucault navodi tri filozofije:
filozofija utemeljujueg subjekta, filozofija izvornog iskustva i filozofija univerzalnog posredovanja. Bez obzira o kojoj se
filozofiji radilo, diskurs nije nita drugo nego igra. Igra pisanja u prvoj, igra itanja u drugoj i igra razmjene u treoj. U
svakom sluaju sva tri se slue znakovima.

TRI PROBLEMA (kao naini da se izvri potiranje realnosti diskursa)

1) Problem utemeljujueg subjekta - ima zadau da svojim nakanama izravno oivotvori prazne oblike jezika.
Utemeljuje vidokruge znaenja koje e povijest samo trebati razjasniti i gdje e propozicije i znanosti pronai svoj temelj. U
odnosu spram smisla, utemeljujui subjekt raspolae znakovima, obiljejima, tragovima i slovima, no da bi ih oitovao nije
mu potrebno prolaziti kroz instancu diskursa.

2) Problem izvornog iskustva - suprotan od problema utemeljujueg subjekta. Na razini iskustva, prije nego ono dospije
do forme cogita, svijetom krue ve na neki nain iskazana znaenja i od poetka nas otvaraju svojevrsnom prvotnom
prepoznavanju.

3) Problem univerzalnog posredovanja - ini se da sam diskurs dolazi u sredite spekulacije. Diskurs je odsjaj istine koji
nastaje pred njegovim vlastitim oima, sve napokon moe poprimiti oblik diskursa, sve se moe iskazati.

ETIRI PRINCIPA

1) Princip obrata u izvoru diskursa potrebno je traiti negativnu igru sjee i razvodnjavanja diskursa.

2) Princip diskontinuiteta diskursi se moraju promatrati kao diskontinuirane prakse koje se ukrtavaju, ponekad idu
zajedno, ali se meusobno ne poznaju ili se iskljuuju.

3) Princip specifinosti diskurs valja pojmiti kao nae nasilje nad stvarima, u svakom sluaju kao praksu koju im
nameemo. I upravo u toj praksi dogaanja diskursa nalazi princip svoje pravilnosti.

4) Princip eksteriornosti ne treba ii od diskursa prema njegovoj skrivenoj jezgri. Polazei od diskursa samog, njegove
pravilnosti i njegove pojavnosti, valja doprijeti do njegovih izvanjskih uvjeta mogunosti, do onoga to daje mogunost
neizvjesnom nizu tih dogaanja i to mu utvruje granice.

etiri pojma moraju dakle posluiti kao regulativno naelo analize: pojam dogaanja, pojam niza, pojam
pravilnosti i pojam uvjeta mogunosti.
Temeljni pojmovi koji se nameu nisu vie pojmovi svijesti i kontinuiteta. Sada su to pojmovi dogaaja i niza, s igrom
vezanih pojmova: pravilnosti, neizvjesnosti diskontinuiteta, zavisnosti, preobrazbe. Ako se diskursi promatraju kao
ponajprije skupovi diskurzivnih dogaanja, koji status valja dati pojmu dogaaja kojeg su filozofi tako rijetko uzimali u obzir.

Nije ni supstancija ni akcidencija ni svojstvo ni proces, ne pripada poretku tijela. Ipak nije nematerijalan, on proizvodi i on
jest uinak na razini materijalnosti. On nije ni in ni svojstvo nekog tijela, on proizlazi kao posljedica iz i unutar neke
materijalne disperzije.

Filozofija bi se morala zaputiti u pravcu materijalizma bestjelesnosti. Diskurzivni dogaaji promatraju se prema meusobno
diskontinuiranim nizovima. Cenzure koje ponitavaju trenutak i subjekt raspruju u mnogo moguih pozicija i funkcija.
Takav diskontinuitet dokida i pogaa najmanje priznate i najtee oborive jedinice: trenutak i subjekt.

Foucault eli da se ne razmatraju predodbe koje moda stoje iza diskursa, nego diskursi kao pravilni i razliiti nizovi
dogaaja. Omoguuje da se u samo izvorite miljenja uvedu sluaj, diskontinuitet i materijalnost. Oni bi trebali
omoguiti da se praksa povjesniara povee sa sistematskim miljenjima.

DVIJE SKUPINE ANALIZE

1) Kritika skupina koristi se principom obrata, pokuava naznaiti oblike iskljuivanja, ograniavanja i prisvajanja,
kako su se oblikovali, koju su prisilu vrili.

Odnosi se na funkcije iskljuivanja (podjela izmeu ludila i razuma u klasino doba, zabrana koja se odnosi na
seksualnost od 16. do 19. stoljea).

-> Posveivanje treem sistemu iskljuivanja. Foucault eli procjeniti uinak diskursa sa znanstvenom pretenzijom
(medicinskog, psihijatrijskog i socijalnog diskursa) na onaj skup preskriptivnih praksi i diskursa, to ga tvori kazneni sitem
- psihijatrijska ekspertiza i njegova uloga u kanjavanju posluit e kao polazite za tu analizu. U toj kritikoj perspektivi
valjalo bi napraviti i analizu procedura ograniavanja diskursa (princip autora, komentara i discipline).

2) Genealoka skupina koristi se trima principima: kako su se oblikovali nizovi diskursa, koja je bila njihova specifina
pojedinana norma i koji su bili njihovi uvjeti pojavljivanja, rasta i promjene.

Odnosi se na zbiljsko oblikovanje diskursa. Genealogija prouava raspreno, ispravo i diskontinuirano oblikovanje
diskursa, dok kritika analizira procese razrjeivanja, pregrupiranja i ujedinjavanja diskursa. Te dvije zadae nikad nisu
posve razdvojene. Razlika izmeu kritikog i genealokog pothvata nije toliko u predmetu i podruju koliko u udarnom
stajalitu, perspektivi i ogranienju.

Kritike i genealoke preskripcije mogu se meusobno podupirati i nadopunjavati:

kritiki dio posveuje se sistemima zaokruivanja diskursa, on nastoji naznaiti i obliljeiti principe uredbenosti,
iskljuivanja, razvodnjenosti diskursa.

genealoki dio posveuje se nizovima zbiljskog oblikovanja diskursa, on nastoji shvatiti njegovu potvrdnu mo,
mo ustanovljavanja predmetnih podruja o kojima se mogu iznositi potvrdni i nijeni stavovi o istinitim ili lanim
iskazima.

MIKROFIZIKA MOI (INTERVJU S MICHELOM FOUCAULTOM)

Na pitanje o tome to ga je od teme ludila u klasino doba odvelo do istraivanja kriminaliteta i delikvencije, Foucault istie
da je u poetku njegovih istraivanja jedan od velikih problema bio politiki status znanosti i ideoloke funkcije koje je ona
mogla prenositi. Tada se pojavljuje itav sklop zanimljivih pitanja, a dvije rijei rezimiraju ih sve: moi i znati.

Njegova pitanja i teze nailaze na kritiku i svojevrsno podcjenjivanje iz tri razloga:

1) Problem marksistikih intelektualaca u Francuskoj - bave se uvijek istim pitanjima da ih prihvati KPF; medicina i
psihijatrija za njih nisu dovoljno plemenite ni ozbiljne niti na razini velikih formi klasinog racionalizma.

2) Poststaljinski staljinizam nedoputanje pristupanja jo neistraenim podrujima; uope ne postoji vokabular za

pitanja kao to su uinci moi, psihijatrije ili politiko funkcioniranje medicine.

3) Renferment odbijanje francuskih intelektualaca s KPF-a da se postavi problem o politikom koritenju psihijatrije
openitije od samog discipliniranja drutva

Pitanje o diskontinuitetu na Foucaultovom teorijskom putu.

U pitanju nije promjena sadraja niti preinaka teorijske forme > u pitanju su problemi reima, politike, znanstvenog
izriaja. Te reime Foucault je nastojao ustanoviti i opisati u Rijeima i stvarima. Nedostaje mu problem diskurzivnog
reima uinaka moi svojstvenih igri izriaja. Previe ih brka sa teorijskom formom poput paradigme. Foucault istie da
je strukturalizam htio izbaciti dogaaj iz itavog niza znanosti, pa i same povijesti. Vanost razlikovanja dogaaja i
sposobnost da diferenciraju cjeline odnosa i razine kojima pripadaju. Povijest nema smisao, ali to ne znai da je
apsurdna ili nekoherentna.

Pitanje upueno Foucaultu o teoriji u kojoj je diskursu postavio pitanje moi.

On istie da on to nije prvi uinio, ali je bilo veoma teko jer nije imao dovoljno razvijeno polje analize. Razliite su
definicije problema moi s lijeva i desna (marksisti su tvrdili da je kapitalizam klasna vladavina, a kapitalisti da je
socijalizam totalitarizam).

Pitanje o genealogiji i tom nainu analize.

Foucault istie da je genealogija takav oblik povijesti koji vodi rauna o konstituciji znanja, diskursa, polja subjekta itd. bez
potrebe da se obraa subjektu.

Pitanje o poimanju ideologije i pojmanju represije.

Ideologija je prozirno znanje koje funkcionira bez iluzija dok je represija mo koja bi funkcionirala bez prinude, discipline i
normalizacije. U Nadzoru i kazni Foucault ta dva poimanja naziva negativnima, psiholokima, nedovoljno eskplikativnima.
Ideologiju je teko upotrebljavati iz 3 razloga:

Ona je uvijek u virtualnoj opoziciji s neim to bi bila istina.

Ideologija se nuno odnosi na neto kao subjekt.

Ideologija je u podreenom poloaju s obzirom na neto to mora funkcionirati u odnosu na nju kao struktura.

Represija je mnogo nepouzdaniji pojam i ini se da pristaje itavom nizu fenomena koji zavise od uinaka moi. Foucault
kae da je represija danas potpuno neadekvatna za objanjenje onoga to je upravo produktivno u moi.

Pitanje jeli diskurs o seksualnosti izgleda kao represivni diskurs.

Foucault kritizira injenicu da je djeja seksualnost pomalo tematizirana. Povijesni problem: zato Zapad mo koju je imao
nije tako dugo htio vidjeti drugaije; da li u pravno negativnom smislu, umjesto na tehniko pozitivan nain. To povezuje
s institucijom monarhije ona je vrhovni arbitar, odluuje o svemu. Sistem predstavljanja moi preuzet od pravnih teorija
politika teorija opsjednuta linou vladara.

Pitanje o dravi.

Drava je nadreena itavom nizu mrea moi koja prolaze kroz tijela (spolnost, obitelj, znanje). Brojne su funkcije
zabrane u strukturiranom odnosu moi.
 Pitanje o dananjoj ulozi intelektualaca.

Lijevi intelektualac intelektualac je znailo biti svijest sviju. Od intelektualaca se ve dugo ne trai da obavljaju tu
ulogu. Intelektualci vie ne rade na univerzalnom, ispravnom i istinitom za sve. Bave se odreenim sektorima i preciznim
tokama na koje su ih smjetali njihovi uvjeti rada.

Specifini intelektualac razvio se nakon 2. svjetskog rata atomski fiziar Oppenheimer koji je konstruirao atomsku
bombu je to postavio kao politiku opasnost. Koristan je zbog znanja koje posjeduje, a ne zbog univerzalnog diskursa. On
proizlazi iz znanstvenika-eskperta. Biologija i fizika su privilegirane u stvaranju specifinih znanstvenika. Funkciju
specifinog intelektualca danas je potrebno nanovo razraditi. Ne treba ju napustiti, nego ona mora postati jo vanija.

Univerzalni intelektualac proizlazi iz pravnika-uglednika i svoj puni izraz pronalazi u nosiocu znaenja i vrijednostima u
kojima se svi mogu prepoznati. Darwin je primjer takvog univerzalnog intelektualca.

Intelektualac je karakteriziran trostrukom specifinou:

1) svojim klasnim poloajem

2) uvjetima rada i ivota vezanim uz njegov poloaj intelektualca

3) specifinou politike istine naih drutava

Istina nije izvan moi, ona je od ovoga svijeta i sadri obvezatne efekte moi; svako drutvo ima svoj reim istine,
mehanizme i instance koji omoguuju da se razlikuju istiniti ili pogreni izriaji, tehnike i postupke kojima se dolazi do
istine. Politika ekonomija istina ima 5 historijski vanih toaka:

1) istina je usredotoena na formu znanstvenog diskursa i na institucije koja ga proizvode

2) potinjena je konstantnom ekonomskom i politikom poticanju

3) u raznim oblicima, istina je objekt difuzije i neizmjerne potronje

4) istina je proizvedena i prenoena pod kontrolom, ne ekskluzivnom, ali dominantnom malog broja pol. i ekon. aparata
(univerzitet, vojska, masovni mediji)

5) istina je ulog u igri itave jedne politike debate i jednog socijalnog sukoba (ideoloke borbe)

Istina je skup pravila po kojima se odjeljuje istinito od pogrenog, a istinitom se pripisuju uinci moi.

Propozicije za budue pokuaje i dokaze:

1. Istina skup reguliranih procedura za proizvodnju, zakon, raspodjelu, stavljanje u optjecaj i funkcioniranje izriaja.

2. Istina je kruno vezana za sisteme moi koji ju proizvode i podravaju i za uinke moi koje ona inducira i koji nju
reproduciraju reim istine

3. Taj reim nije jednostavno ideoloki ili nadstrukturalan. Bio je uvjet stvaranja i razvoja kapitalizma.

4. Bitni pol. problem intelektualca nije da kritizira ideoloke sadraje, nego da zna da li je mogue uspostaviti novu politiku
istine ne mijenjati svijest ljudi nego reim proizvodnje istine

5. Istina se ne treba osloboditi svakog sistema moi, nego da se mo istine odvoji od oblika hegemonije (socijal., ekonom.,
kultur.) unutar kojih za sada funkcionira.

Politiko pitanje nije zabluda, iluzija, otuena svijest ili ideologija, to je istina sama.

Michael Foucault Nadzor i kazna

Nadzor i kazna prikaz je evolucije kazne prakticiranjem moi u razliitim razdobljima i geografskim podrujima, od
javnog muenja koje je imalo obiljeja spektakla, do suvremenog discipliniranja, koje obiljeava potpuni izostanak boli,
to se nadomjeta izolacijom i promatranjem. Promjenama kanjavanja korespondira promjena moi; od sustava gdje je
ona utjelovljena u kralju ili kraljici, do sustava u kojima je mo unutar socijalnog tijela.

Dva suprostavljena tipa Foucaultovih tehnologija kanjavanja:

1) Monarko ukljuuje represiju svjetine kroz brutalna javna prikazivanja smaknua i muenja

2) Disciplinsko kanjavanje daje strunjacima (npr.psiholozima, slubenicima za programe, za uslovne kazne) mo

nad zatvorenicima, naroito u tome to duina ostanka zatvorenika zavisi od procjene strunjaka

Nadzor za Foucaulta niz strategija, procedura i naina ponaanja koji se povezuju s odreenim institucionalnim
kontekstom i koji potom postaju naini razmiljanja i ponaanja openito.

Zatvor je prostor discipliniranja u kojem e se pojedinci prostorno vezati, i rasporeivati, njihovo tijelo dresirati, ponaanje
kodirati, a oni se sami odraavati u nepogreivoj vidljivosti, te e se oko njih stvarati cijeli aparat promatranja, biljeenja i
oznaavanja.

Foucaultov zatvor ilustrira funkcioniranje modernog disciplinskog aparata. U sreditu tog sustava je princip ureenog
znanja koje postavlja znanje u slubu socijalnog reda. Zatvor je duboko povezan s funkcioniranjem drutva. Taj ureaj za
preobrazbu pojedinca naglaava sve mehanizme koje susreemo u drutvenom tijelu, kao najneposrednija i
najciviliziranija kazna objedinjava zatoenje i korekciju, odnosno funkciju liavanja slobode i tehnike preobrazbe
pojedinca.

Za razliku od drugih korektivnih organizacija, koje su uvijek specijalizirane poput samostana, vojarni, kola, radionica i sl.,
zatvor je omnidisciplinaran, za njega ne postoji vanjski prostor, on se ne prekida, osim po zavretku kazne, njegovo
djelovanje na pojedinca je stalno i u konanici daje totalnu vlast nad zatoenicima. Prostor zatvora proizvodi diskurs,
znanje i identitet. Osim to je zatvoreni prostor promatranja i kontrole, zatvor funkcionira i tako to proizvodi novi oblik
socijalnog subjekta.

Zatvori su bili predmet ozbiljnog interesa arhitekata jedino na samom poetku stvaranja suvremenog koncepta
kanjavanja na poetku Industrijske revolucije. Francuski prosvjetitelji, projektirajui novo drutvo, rade cijeli niz
koncepcijskih modela graevina, meu ostalim i zatvora. Primjerice, Markiz De Sade koji je imao snaan profesionalni
interes prema arhitekturi zatvora, bolnica i umobolnica s obzirom na to da je i sam proveo dvadesetak godina u
institucijama starog reima.

No pretea suvremenih zatvora nije nastala u Francuskoj nego u Engleskoj na sasvim drugim naelima. Engleski filozof
Jeremy Bentham 1785. godine osmislio je Panopticon, cirkularni zatvor u kojem je svaki zatvorenik mogao biti
promatran, a da ne zna da ga se promatra.

Nadzor, ispitivanje i zatvaranje, sastavni dio koncepta Panopticona, postali su i sastavni dio suvremenog zatvorskog
sustava. Ove kategorije Foucault je vidio kao odraz stanja suvremenog drutva, a Panopticon kao njegovu najjasniju
metaforu.

Nadzor i kazna poinje opisom javnih egzekucija u Francuskoj u 18. stoljeu nakon ega itatelj osjea ne samo gaenje
nego i olakanje zbog nestanka torture kao javnog spektakla. No prema Foucaultu, taj osjeaj vara. Evolucija kazne od
torture starog reima do sveprisutnog nadzora suvremenih zatvora postala je rafiniranija. Dok je prethodni kazneni sustav
usmjerio kanjavanje na tijelo, nova forma kanjavanja nastoji preuzeti kontrolu nad cijelom osobom i njenom duom.
Panopticon je po Foucaltu arhitektonska naprava koja ostvaruje snagu institucije neovisno o sustavu: sveprisutni
nadzor koji ne zahtijeva osobe.

Nadzor je odavno izaao iz okvira zatvorskog sustava. Suvremeno drutvo je obiljeeno kontrolom i praenjem, od
dobronamjernog prilagoavanja Googlea osobnim navikama do sofisticiranih metoda praenja. Nadzorne kamere, snani
zatitari, detektori metala postali su sastavni dio svakodnevice. Panoptiki nadzor - ta vrsta nadzora stvara stalno stanje
vidljivosti i osigurava automatsko funkcioniranje moi. Upravo je zbog toga panoptikon postao sveprisutan obrazac za
nadziranje unutar modernoga disciplinskog drutva.

I. MUENJE

1. TIJELO OSUENIKA

Od poetka 19. st. nastaje novo kazneno pravosue odnosno vana promjena: nestaje muene nestaje tijelo kao glavna
meta represije. U tome su dva procesa:

1) Nestanak predstave - kanjavanje prestaje biti javni in postaje najskrivenijim dijelom kaznenog procesa. Znaaj
kazne je u njenoj izvjesnosti, a ne u njenoj snazi. Javnim postaje sam proces donoenja presude.

2) Dokidanje boli - zavrava se djelovanje na tijelo: tijelo postaje posrednik. Zatoavanje tijela ima za cilj liiti pojedinca
slobode shvaene kao pravo i kao dobro. Bol vie nije cilj kanjavanja (ak ni kod smrtne kazne). Kazna se vri na
pravnom subjektu, a ne na tijelu.

Kljuno kod ove promjene nije smanjenje koliine ili intenziteta kanjavanja ve njegovog cilja: cilj kanjavanja postaje
dua. Sudi se na temelju poznavanja cjelokupne osobe okrivljenika. Razlog tome nije da se objasni njegova volja za
protupravno djelo, njegova odgovornost. Kazneni sustav vie nije usmjeren na ono to je osoba uinila ve na ono to ona
jest (smisao kazne postaje promijeniti, popraviti osobu).

Za takav tip postupka potreban je naravno i jedan sasvim novi tip strunjaka (ne pravnih) i ne pravnih postupaka.
Pokazatelj ovakvog razvoja je i injenica da vie nije mogue biti kriv i lud.

Kazneni proces postaje sve vie optereen izvansudbenim elementima i osobama. razlog tomu nije da se ti elementi
ukljue u pravni sistem, ve obrnuto da se pravosudni sistem lii odgovornosti za kanjavanje.

Takav pomak prema dui predstavlja novu tehnologiju moi.

Rusche i Kirchheimer dovode u vezu kaznene sustave sa sustavima proizvodnje, a Foucault kae da kazneni sustav
valja u svakom sluaju promatrati kao politiku ekonomiju tijela (dakle s obzirom na ulogu tijela u proizvodnji).
Suvremena uloga tijela je proizvodna snaga na tritu rada njegovo uspostavljanje kao radne snage mogue je tek
uspostavom sustava potinjavanja. Znanje o ovladavanju snagama tijela fuko naziva politikom tehnologijom tijela.

2. ODJEK MUENJA

Tri kriterija da bi neka kazna bila muenje:

1) Mora proizvoditi odreenu koliinu patnje koja se moe mjeriti ili barem usporediti.

2) Smrt je muenje samo u onoj mjeri u kojem proizvodi najveu koliinu patnje (smrt giljotinom nije to).

3) Muenje ini kaznenu mo vidljivom.

Ceremonijal muenja ima vanu funkciju u proizvodnji istine o zloinu. Ta istina se proizvodi postupkom dokazivanja
bitno razliitom od onog znanstvenog. U tom postupku ulogu kljunog dokaza igra priznanje. Zato se za njegovo
dobivanje isplati primijeniti gotovo sva sredstva. Meutim ono treba biti dano gotovo spontano, pri punoj svijesti optueni
mora potpisati istinitost istrage.

Iz toga proizlaze dva osnovna elementa istrage: zakletva i tortura.

Tortura pri ispitivanju je svojevrsni dvoboj suca i okrivljenog. Okrivljeni gubi ako prizna, pobijeuje ako ne osim ako
sudac ve i bez toga nema dovoljno dokaza. Tako je sucu koji ima dovoljno dokaza riskantno ispitivati.

Proturjeje: dokazni postupak (torturom) je i neki tip kanjavanja. To je mogue jer svaki dokaz doprinosi krivnji, tako da
je okrivljeni podvrgnut torturi ve u odreenoj mjeri kriv (polukriv). Dokazivanje i proizvodnja istine ne funkcionira na
principu istina/la ve kao kontinuirano stupnjevanje prema krivnji (npr. i sueva sumnja je nekakav dokaz)
Nakon osude se ovaj dvostruki proces dokazivanja i kanjavanja nastavlja: javnim izvrenjem kazne krivac na svojem
tijelu objavljuje istinu:

1) javno ga se pokazuje,

2) jo jednom javno priznaje zloin,

3) sama kazna je dovedena u vezu sa zloinom slina opaina,

4) to krajnje muenje ima i funkciju pokore za onaj svijet - koliko brzo je mueni umro takoer moe bit pokazatelj da li ga
bog voli i da li je kriv ili ne.

Kroz muenje se oituje politika mo. Povreda zakona je naime uvreda zakonodavcu, napad na suverena (bez obzira
kolika je teta nastala). zato se suveren mora osvetiti. muenjem se ponovno uspostavlja suverenost koja je na kratko bila
povrijeena. snaga tog muenja mora bit velika tako da se pokae nesimetrinost moi suverena i njegovog neprijatelja.

Vaan razlog ukidanja muenja - kljuni element muenja je javnost, a muenje bez javnosti nema smisla. Ono slui kao
primjer i kao pokazatelj moi, a uloga naroda tu je i da bude svjedok i da preuzme dio osvete na sebe. Ali ima problem sa
sudjelovanjem naroda: takav prizor nasilja i uasa moe potaknuti svjetinu na negodovanje, nasilje i pobunu. S druge
strane, posljednje osuenikove rijei, prie o njegovim zloinima i sl. uzdizale su zloince do junaka, a njihove zloine u
epopeje.

II. KANJAVANJE

1. POOPENO KANJAVANJE

U 18.st pojavljuje se zahtjev za ovjenosti kanjavanja. Istovremeno se zloini sve vie pomiu od tjelesnih, krvavih na
materijalne. Zloin je sada usmjeren na vlasnitvo. Paralelno s tim kaznena praksa postaje preciznija jer do tada je
pravosue bilo u sukobima nadlenosti. Kraljeva vlast bila je ujedno i vlasnitvo, a on njome tako i raspolae zbog ega
sustav ne moe bit racionalan. Reforma kaznenog sustava zapravo je bila sa ciljem vee djelotvornosti, a ne rezultat
nekog novog senzibililteta.

U starom reimu svaki je sloj imao svoj prostor bezzakonja (povlastice). Zapravo je bilo teko razgraniiti zakonito od
nezakonitog. U 18.st to bezzakonje dolazi u krizu (zbog poveanja bogatstva i broja stanovnika, pa stoga i usmjerenosti
bezzakonja na dobra, to je ojaala graanska klasa teko mogla tolerirati). Usmjerenost bezzakonja na dobra proizlazi
i iz pojave apsolutnog prava vlasnitva (budui da njega prije nije bilo bezzakonje je moglo bit samo usmjereno na
prava). Takva izmjenjena situacija zahtijeva precizno

Novi sustav je lako formulirati kroz teoriju ugovora - zloinac je raskinuo ugovor i stoga je neprijatelj drutva.
Kanjavanje prestaje biti suverenova osveta i postaje obrana drutva. Umjerenost kazne meutim se argumenira iz
ovjenosti. Kazna se odmjerava s obzirom na posljedice zloina (krenja ugovora) po cijelo drutvo (to nije naknada
tete). Kazna se proraunava s obzirom na mogunost ponavljanja zloina, a ne s obzirom na njego intenzitet. kazna
prestaje biti suprotstavljanje strahote strahoti i odmjerava se s obzirom na uinak. Kazna mora bit to je manja mogua, a
da pritom ostvari svoj cilj kazna je prepreka, a ne ritual oitovanja zloina i moi vladara.

Pravila oko kazni:

1) najmanja koliina kazna mora bit taman tolko vea teta od koristi zloina, da ti se zloin ne isplati.

2) dovoljni zamiljaj kazna mora djelovati na zamiljanje patnje i boli, vie nego na proizvodnju patnje i boli.

3) sporedni uinak glavna stvar je da ima uinak na one koji nisu poinili nita (gotovo da bi bilo dovoljno uvjeriti ih da
je zloinac kanjen)

4) potpuna izvjesnost kazna mora bit direktno i potpuno predvidivo poveziva sa zloinom. zato zakoni moraju biti svima
dostupni i jasni (zato je pomilovanje bed)
5) opa istina opi kriteriji istine (znanstveni) primjenjuju se i na istinu u krivinom postupku.

6) optimalna specifikacija tono i precizno definiranje zloina i kazni, tu se onda poinje javljati i potreba za
individualizacijom krivnje.

2. BLAGOST KAZNE

Uvjeti za znakove prepreke protuzakonitim radnjama:

1) moraju biti to manje proizvoljni jednostavno povezivi sa zloinom tako da ti pri pomisli na neki zloin odma
padne na pamet pripadajua mu kazna. kazna mora proizlaziti iz same prirode stvari.

2) korist od izbjegavanja kazne mora izgledat vea od one dobivene zloinom - nekoliko sredstava za to: usmjeriti kaznu
upravo na osobinu koja je dovela do zloina, usmjeriti sam uzrok zloina protiv zloinca, poticati i pouavanje vrlina zbog
ijeg je slabljenja poinjen zloin

3) kazna mora bit vremenski ograniena u protivnom je baen novac (osim za nepopravljive koje treba ukloniti). to
vrijeme igra ulogu vremena za preobrazbu.

4) kanjavanje treba izgledati kao naknada koju krivac plaa svakom od svojih sugraana oni u tome moraju vidjeti
svoju jasnu prednost. on mora postati svojevrsno drutveno dobro.

5) umjesto suverenove moi iz kazne se sada mora iitavati zakon = rekodiranje.

6) treba ugasiti pripovjetke o slavi zloinaca, a na njihovo mjesto dolaze prepreke zloinac je neprijatelj.

U tim prvim projektima reforme nema jednoobraznog kanjavanja (npr. zatvor za sve). Zatvor se esto ak i jako kritizira.
No, zatvor je postao gotovo jedini oblik kanjavanja. Zatvor se nekako postavio kao zamjena za druge kazne. Objanjenje
je u pojavi nekoliko vrlo uspjenih modela utamnienja u Engleskoj i Americi.

prvi od svih: zatvor Rasphius u Amsterdamu. Postoje tri naela: trajanje kazne moe promijeniti sama uprava (s
obzirom na vladanje), radi se zajedniki i za rad se dobiva novac, vremenski raspored zatvorenika je strogo nadziran i
upravljan njih se preodgaja.

zatvor u Gentu: sustav temeljen na radu besposlienje je glavni izvor zloina. Za rad dobivaju novce. To je svima
korisno. u njemu se grade radne navike popravlja ga se.

engleski model: uz rad i popravljanje jo dodaju i izolaciju to iskljuuje mogunost negativnog utjecaja drugih (u
osami e dobro razmislit o sebi).

filadelfijski model: njihovim radom se financira zatvor, njihovo vrijeme pod stalnim nadzorom: vrlo strog i precizan
vremenski raspored. Samica je posebna kazna za posebne zloine. Trajanje kazne se moe skratiti s obzirom na vladanje.
Posebnosti je u tome to zloin i osuda su javni, a kazna ne, a zatvorski slubenici imaju i zadatak aktivno raditi na
preodgoju zatvorenika.

Zajednike crte ovih modela s francuskim reformatorskim:

1. zloin se ne brie ve se spreava njegovo ponavljanje.

2. u oba sluaja kazne su individualno prilagoene

Nejednakosti:

1. tehnika individualizirajueg popravljanja.

- kod reformatora se na pojedince djeluje predodbama o koristi i teti, a na te preodbe se djeluje drugim predodbama
zato stvar mora bit javna. zloin se mora nepogreivo mo povezat u par s kaznom. instrument za to pokazivanje je sam
zloinac na taj nain on plaa svoj dug drutvu. time se rekvalificira pojedinac kao pravni subjekt.
- kod modela zatvora toka promjene je tijelo, vrijeme stvaranje navika . to se stvara ponavljanim shemama prinude.
ovime se ne stvara pravni subjekt nego podanik.

2. model zatvora podrazumijeva tajnost (jer u takvom discipliniranju ne moe biti treeg koji bi stvar smio omesti) i
autonomiju kaznene vlasti kako bi mogla uspostaviti odnos potpunog pokoravanja. to je na neki nain suprotno
reformatorskim teorijama koje trae sudjelovanje graana u kanjavanju i zakonsku transparentnost kazne.

Na kraju 18. st supostoje sve tri tehnologije moi:

1) monarhijska: silovito obiljeavanje i pobjeivanje neprijatelja

2) reformatorska: ponovno uspostavljanje pravnog subjekta pomou znakova

3) zatvorska: prinudno ispravljanje tijela.

III. DISCIPLINA

1. POKORNA TIJELA

Tokom klasinog doba pojavljuje se paralelno nekoliko koncepata o ovjeku kao stroju. Ideje o ekonominom
iskoritavanju njegovih snaga precizno programiranje njegovih kretnji: to je disciplina. Tokom 18.st ona postaje opim
obrascem dominacije. = politika anatomija, mehanika moi. Disciplina ini tijelo korisnim (jaa ga) i poslunim (slabi ga).

UMIJEE RASPOREIVANJA

Disciplina vri rasporeivanje pojedinaca u prostoru. Pri tome se koristi nekoliko tehnika:

1) zatvoren ivot izoliran od ostatka svijeta (internat i sl.)

2) podjela na podruja svaki ima svoje mjesto, a to omoguuje stalni nadzor. Takvo ureenje prostora = elijsko

3) funkcionalni smjetaj raspored u prostoru se radi tako da se dobije najveu korist.

4) rangiranje elementi mogu mijenjati svoja mjesta. (npr. razred)

Prostorno rasporeivanje omoguuje nadzor nad skupinom razliitih elemenata.

NADZOR NAD DJELATNOU

1) vremenski raspored - tri glavna postupka: raspodjela poslova, vezivanje uz odreena zaduenja, ureivanje
opetovanih ciklusa.

2) vremenska razrada ina tono i precizno definiranje svake kretnje, vremenski i prostorno. To omoguuje unutarnju
kontrolu.

3) dovoenje u suodnos tijela i kretnje da bi kretnje bile najbolje izvedene i samo tijelo mora biti u tome
odgovarajuem poloaju. Disciplinirano tijelo je osnova djelotvornoj kretnji.

4) artikulacija tijelo-predmet - precizno se definira odnos tijela prema odreenom predmetu (oruje na gotofs) i kroz
njega se kodiraju kretnje

5) iscrpno koritenje - disciplinom se postie maksimalno koritenje vremena

ORGANIZACIJA NASTAJANJA

Disciplinom se kapitalizira vrijeme kroz etiri postupka:

1) podjela vremena na uzastopne ili usporedne odsjeke od kojih svaki mora imati svoj kraj stupnjevi

2) organizacija stupnjeva prema analitikoj shemi od jednostavnijeg prema sloenijem

3) zavravanje svakog stupnja mora bit na neki nai obiljeeno ispit

4) uspostavljanje nizova drugih nizova svaki pojedinac je obuhvaen svojim specifinim vremenskim nizom

SNAGE I SVE TO IH SAINJAVA

Disciplina mijenja organizaciju vojske masa nije izvor snage ve organiziranost i usklaenost kretnji. To se desilo i
zbog izuma puke. Cilj takvog organiziranja je postii da grupa ljudi ima snagu koja prelazi zbroj njihovih pojedinanih
snaga. Disciplina postaje umijee sastavljanja snaga u djelotvoran aparat.

1. tijelo je pokretni element

2. vremenski usklaeni

3. jasno odreen sustav zapovijedanja. zapovijed ne treba razumjeti ona je signal

Disciplina proizvodi 4 znaajke individualnosti:

1. elijska prostorno rasporeivanje

2. organska kodiranje djelatnosti

3. genetska gomilanje vremena

4. kombinatorna sastavljanje snaga

HIJERARHIJSKO NADGLEDANJE

Disciplina pretpostavlja razredbu koja prisiljava djelovanjem pogleda. Da bi se nad nekim vrila mo on mora bit stalno
vidljiv. Mjesto moi = promatranica. To se ogleda u arhitekturi disciplinskih ustanova. arhitektura postaje oruem
discipline (bonica, vojni tabor, kola...). Idealna forma = kruni prostor. Precizan nadzor rada i disciplina kompatibilni
su i sa razvojem kapitalizma jedino disciplina garantira maksimalno koritenje radne snage. Stoga raste i vanost
funkcije nadgledanja i raste broj nadglednika na raznim razinama hijerarhizirano. Na taj nain mo kao sila/nasillje
prestaje biti potrebna vlast = stroj.

NORMALIZACIJSKA SANKCIJA

svaki disciplinski sustav u sebi ima neki kazneni mehanizam, kanjava se za nepotivanje pravila

kanjavanje se vri zbog nepotivanja eksplicitnih pravila (umjetnog sustava), ali i na zahtjeve koje postavlja institucija
po svojoj prirodi = dvostruko, pravno-prirodno odreenje discipline

funkcija tog kanjavanja je smanjenje odstupanja ono mora biti korektivno. Kanjavanje stoga moe biti i pojaana
vjeba. Kazna nije osveta zakona nego njegovo vjebanje, uenje, dresura

kazna uvijek ide u paru s nagradom (najrazvijeniji u tome je kolski sustav). Takav sustav omoguuje i precizno
sastavljanje znanja o pojedincima, njihovo diferenciranje.
 kroz diferenciranje (rangiranje) nagradama i kaznama uspostavlja se hijerarhija (nagrada ili kazna = mjesto u
hijerarhiji). Dvostruki uinak rangiranja: s jedne strane on hijerarhizira, s druge pak upravo tim hijerarhiziranjem pritie na
jednoobraznost.

To je suprotno sudskom kaznenenom sustavu koji se poziva na zakone, ne diferencira/hijerahrizira pojedince ve stvara
binarnu opreku doputenog i zabranjenog.

ISPIT

Ispit je kombinacija hijerarhije koja nadgleda i sankcije koja normira. Ispit je sankcija i izvravanje moi.

Mehanizam koji uspostavlja ispit:

izokree ekonomiju vidljivosti u izvravanju moi: mo prestaje biti ono to se vidi. Vidi se onaj nad kojim se mo vri.
Na mjesto ritualnog demonstriranja moi suverenove dolazi ispit.

uvodi individualnost u polje dokumentacije u ispitivanje ide i biljeenje gomilanje dokumentata. Biljeenje je vaan
instrument discipline.

ispit sa svojim dokumentarnim tehnikama od svakog pojedinca stvara sluaj. Kao predmet za spoznaju i plijen za
mo. Biografija se vie ne pie o monima da bi ih se slavilo, ve je instrument vrenja moi.

PANOPTIZAM

Dva oblika iz kojih proistjee disciplinarna organizacija: grad zahvaen kugom (karantena, potuni nadzor nad svima bez
obzira na status) i iskljuivanje gubavaca.

Bentham panoptikon = arhitektonsko rjeenje savrene disciplinske ustanove: zgrada prstenasta oblika s tornjem u
sredini. Iz tornja se kroz otvore moe gledati u unutarnju stranu prstena u kojoj se nalaze elije sa dva prozora jednim
iznutra, drugim izvana tako da onaj u tornju vidi siluete. Svaki zatvorenik je savreno vidljiv, a ne moe kontaktirati sa
susjedima. Takva pozicija vidljivosti osigurava automatsko funkcioniranje moi. Pri tome je bitno da zatoeni ne moe znati
da li ga se gleda ili ne mora imati osjeaj da ga se u svakom trenutku moe vidjeti. Mo tu prestaje biti individualna.
Panoptikon se moe koristiti svaki put kad treba izai na kraj sa nekim mnotvom. Panoptikon je pojaiva moi, ali on
ujedno tu mo ini transparentnom.

Procesi koji se zbivaju uz irenje discipline kao obrasca:

1) funkcionalna inverzija disciplina disc. ne slui vie samo tome da se ublae negativni uinci mnotva, ve da se
postignu pozitivni vea korisnost pojedinaca.

2) rojenje disciplinskih mehanizama principi disciplinskog nadzora ire se izvan zatvorenih ustanova u otvorene
prostore u cijelo drutvo. Disciplinske ustanove ire svoj utjecaj izvan svojih prostora (kola, bolnica)

3) podravljenje mehanizma discipline glavna institucija = policija. Iako je u poetku ustanovljena kao produena ruka
kralja, suverena, nain na koji ona funkcionira je u temelju disciplinski. Policiju jednostavno zanima sve svaka sitnica.
Oni moraju vidjet sve, a ne smiju biti vieni. Oni se ne bave samo krenjem/nekrenjem zakona, ve jednostavno
biljeenjem ponaanja.

Disciplina se ne moe poistovjetiti s nekom institucijom ili osobom ona je jednostavno tip moi.

Aspekti uobliavanja disciplinskog drutva:

1) ekonomski - discipline pokuavaju definirati taktiku moi s obzirom na mnotva koja odgovara trima kriterijima: da
bude jeftina (ekonomski i politiki najmanja vidljivost moi te najmanji otpor), da se maksimalizira uinke drutvene
moi, da aparat moi bude to isplativiji. To je vezano uz porast stanovnitva i proizvodnje.
2) pravno-politiki - prodor panoptikog, disciplinskog modela moi ide paralelno s prodorom buroazije kao vladajue
klase i egalitarnog pravnog okvira. Uz ugovor, slobodu i jednakost kao pravne forme ide disciplina i hijerarhija kao model
prinude. Foucault tvrdi da se u disciplinama, iako one izgledaju kompatibilnima s pravom, treba gledati neku vrstu protu-
prava. Ugovor postaje laan im sadri neki disciplinski mehanizam. Disciplina naime uspostavlja asimetriju moi koja ini
besmislenima ogranienja moi koja proizlaze iz prava.

3) znanstveni - tu se deava dvostruki proces: epistemoloko oslobaanje koje polazi od usitnjavanja relacija moi;
umnoavanje uinaka moizahvaljujui uobliavanju i gomilanju novih spoznaja. Paralela sa znanosti: inkvizicija kao nain
utvrivanja istine je usporediva sa metodama spoznaje u prirodnim znanostima iz svog doba. Na isti nain je disciplina
usporediva sa znanosti o ovjeku svog doba.

IV. ZATVOR

1. POTPUNE I STROGE USTANOVE

Zatvor postoji i puno prije nego to je postao formalna kaznena metoda = aparat koji pojedince ini korisnima,
poslunima, u kojem se biljei sve o njima...

Zatvor postaje kazna par ekselans jer liava slobode koja je jedino dobro koje je svima jednako vrijedno, a s druge
strane idealno odgovara na imperativ ispravljanja ljudi discipliniranja.

Potpune i stroge ustanove = bavi se svim stranama pojedinca, za njega ne postoji neki vanjski prostor zato je
najpotpunija, totalna disciplinska ustanova.

Naela:

1) Izolacija osuenika od vanjskog svijeta: kazna nije samo individualna nego i individualizirajua. Dvije svrhe toga: da se
nebi udruili zloinci i da bi se u izolaciji korigirali moralno-politika funkcija

2) Rad stvaraju se navike. Pitanje nadnice za taj rad: problem je da ako dobiva novac onda je rad dobrovoljan i nema
korektivnu funkciju ekonomska funkcija

3) Prilagoavanje kazne pojedinanom sluaju (jedan djelomini vid toga je uvjetna) to je jedini nain da zatvor
stvarno ispunjava korektivnu funkciju. Kazna se individualizira u toku njena izvrenja, a ne samo kod izricanja
tehniko-medicinska funkcija, normalizacija

Ideja panoptikona u kazneno-popravno sistemu nala je plodno tlo. Ona omoguuje nadzor i promatranje (stvaranje
znanja o pojedincu).

Bitna stvar je stvaranje znanja o zatvorenicima, ali pri tome sam prekraj koji su poinili prestaje biti relevantan. Stvara
se jedan drugi tip objekta promatranja,a to je prijestupnik (delikvent). Razlika je u tome da nije njegov in ono ime se
kazneno-popravni aparat bavi nego njegov ivot. Njega se ne kanjava za prekraj ve ga se preodgaja kao osobu.
Posljedica toga je da se uvodi zloinac prije zloina. Prijestupnik je jezgra opasnosti, anomalija, tako kazneno popravni
aparat stvara jedan sasvim novi subjekt. Kazneno-pravni aparat ga je zapravo proizveo jer mu je potreban.

2. BEZAKONJE I PRESTUPNITVO

Prigovori zatvorskom sustavu:

zatvorski sustav proizvodi prijestupnike: veina onih koji su jednom bili u zatvoru tamo se vraaju opet

broj zloina u povratu raste, a ne opada.

zatvor je sredina u kojoj se prijestupnici organiziraju i postaju spremni na budue suuesnitvo, nakon to izau iz
zatvora ne mogu nita raditi jer su obiljeeni i nadzirani.
Ti prigovori su nepromjenjeni do danas, ali to zapravo nije neuspjeh zatvorskog sustava ve upravo logika njegovog
funkcioniranja. Dobar pokazatelj toga je da sustav prati robijae i nakon to su odsluili svoju kaznu. Ali ako se uzme da
je funkcija kaznenog aparata da smanji broj prekraja onda zatvorski sistem definitivno nije uspjean.

Cilj kazneno-popravnog sistema zatvora nije ni kanjavanje ni popravljanje ni postizanje poslunosti nego uvrtavanje
krenja zakona u opu taktiku podinjavanja, upravljanje bezakonjem.

Krajem 18. st jedan od ciljeva projekta reforme kaznenog sustava je suzbijanje pukog bezakonja. Ono naime poinje
poprimati opasne oblike: razvija politiku dimenziju (pobuna), postaje usmjereno protiv vlasnitva (radnici, seljaci
unitavaju, kradu vlasnitvo zemljoposjednika i buroazije). Sad tu dolazi zatvor koji proizvodi jedan vid bezakonja i
izuzima ga, kontrolira ga, organizira, tako bezakonje ini manje opasnim i iskoristivim.

Ali zato zatvor mora proizvoditi prestupnitvo?

omoguuje nadzor nad bezakonjem: praenje, osiguravanje potkazivaa

organizira se i izolira drutvena skupina, nema podrku ostatka drutva postaje manje opasna

To ih ini politiki i ekonomski manje opasnima.

Prestupnitvo omoguuje podreivanje nezakonja i izvlaenje koristi iz njega (prostitucija, krijumarenje, preprodaja
droge...). S druge strane oni mogu obavljati i dio prljavog policijskog posla na taj nain gotovo da postaju dijelom te
policije.

Prestupnitvo funkcionira samo u kombinaciji sa zatvorom ono fukcionira i dalje nakon to je osoba izala iz zatvora.
Instrumenti: nezaposlenost, zabrana borafka, prisilno odreivanje boravita, redovito javljanje... zatvor nastavlja svoj
utjecaj i kontrolu nad osobama.

3. ZATVORSKI SUSTAV

Datum njegovog poetka 1840. otvaranje djeje kaznionice Mettray.

Sustav prema 5 modela:

obitelj (male hijerarhijske skupine),

vojska (te male skupine dijelovi veih),

radionica,

kola (pouavanje),

sud (svakog dana disciplinski sud).

Zato ba Mettray? Jer je on na granici kaznenog sistema. Pomalo se briu granice izmeu zatvora i drugih institucija
stvara se veliki zatvorski kontinuum du cijelog drutva. Zatvor je samo jedan kraj tog kontinuuma.

Vani uinci toga:

1. uspostavlja se kontinuitet izmeu institucija kao i kontinuitet, stupnjevanje izmeu normalnog i abnormalnog (u
tom smislu krivnja prestaje bit relevantna)

2. sustav omoguuje vrbovanje velikih prijestupnika disciplinke karijere.

3. ovaj sistem ini legitimnom i prrodnom kaznenu vlast, sniava prag kanjavanja.

4. zatvor uspostavlja novi tip zakona mjeavinu zakonitosti i prirodnosti normu. Sudi se o normalnosti (tomu je
dokaz i tolko sudjelovanje psihologa u sudskom procesu)
5. taj kazeni aparat omoguije najbolje stvaranje znanja o pojedincimarazvoj humanistikih znanosti.

6. zatvor nije mogue ukinuti ni promijeniti jer je vana toka u panoptikom dr. sistemu.