EVROPSKI UNIVERZITET "KALLOS" TUZLA

Pedagoški fakultet
Vaspitač predškolskih ustanova

Jezik i sporazumijevanje
Seminarski rad

Mentor: Doc. dr. Dragana Aleksić Student: Esma Bosnić Žižo

Tuzla, novembar, 2022.

 SADRŽAJ

UVOD.........................................................................................................................................................1
Neke od definicija jezika.............................................................................................................................2
Bosanski, hrvatski i srpski jezik..................................................................................................................3
Primjer jednog svjetskog jezika i njegovog značaja u svijetu......................................................................4
Druga komunikacijska sredstva...................................................................................................................5
Jezička djelatnost.........................................................................................................................................6
Funkcije jezika............................................................................................................................................7
Zaključak.....................................................................................................................................................9
LITERATURA..........................................................................................................................................10
 UVOD

Pretpostavlja se da danas u svijetu imao oko tri hiljade različitih jezika, neki smatraju
četiri hiljade, a ima i onih koji misle da u svijetu danas postoji čak oko deset hiljada različitih
jezika. Nema usaglašenog mišljenja stručnjaka o tačnom broju jezika koji su danas u upotrebi jer
danas nema egzaktne definicije što razlikuje dva jezika.
Jezik je najsavršenije sredstvo za sporazumevanje među ljudima i jedno od najznačajnijih
obilježja ljudskoga roda. Ljudi jezikom kazuju svoje misli, osećanja, zapažanja, želje i maštanja.
Književnoumjetnička i naučna djela, kao i mnogi oblici ljudske kulture, stvaraju se i prenose
jezičkim sredstvima.
Postoje različite teorije o tome kako je postao jezik, a najprihvatljivija je ona koja smatra
da je jezik nastao u procesu rada. Rad je oblikovao i čovjeka i njegov jezik. Razvitak jezika
tjesno je vezan za razvitak mišljenja i ljudske svijesti uopšte. Nema društvene zajednice bez
jezika, kao što nema ni jezika van društvene zajednice. Jedinka koja je izolovana iz društvene
sredine neće biti u stanju da oformi svoj jezik makar živjela i u najpovoljnijim okolnostima.
Jezik predstavlja ono svojstveno čovjeku po kome se on izdvaja od ostalih živih bića i
koje ga čini čovjekom.

1
 Neke od definicija jezika

Jezik je specifičan sistem simbola, koji imaju utvrđeno značenje, koji se mogu mijenjati,
međusobno spajati i zamjenjivati po određenim pravilima i ne moraju biti obavezno slični
objektima koje označavaju. (M. Marković)

„Jezik je sistem znakova koji je (govorno i pisano) sredstvo opštenja, sporazumevanja

među ljudima. Jezikom čovek saopštava svoje misli i osećanja drugim ljudima. A to znači da je
jezik društvena kategorija, da služi za usmeno i pismeno izražavanje pojava, da je njegov
postanak vezan za postanak i razvoj ljudskog društva. Kao najsavršenije sredstvo
sporazumevanja on je vezan za misao, pa su mišljenje, svest i jezik u stalnom jedinstvu. Sa
usavršavanjem misli, usavršava se i jezik i prirodno, sa usavršavanjem jezika razvija se i
mišljenje” (Stanojčić–Popović).

„Jezik je sistem znakova koji čoveku omogućuje razvijen društveni i duševni život, i koji
se ostvaruje u opštenju među ljudima” (Bugarski).

„Jezik je integralni deo društvenog života i kulture” Jezik je voljno ponašanje. Kašljanje i
kijanje nisu reči. Smejanje i plakanje nije govorenje. Ne može se iskazati kašalj, ali se može
podražavati, može se reći “a-hm”. Ne može se izreći kijanje, ali se može reći “ap-ćiha”. Isto
tako, kada se kaže ha-ha, ne smeje se, i kada se kaže, avaj, ne plače se” (Vasić, 1980: 11).

Govor je, dakle, glasovna komunikacija, izgovaranje reči i rečenica, to je jezik u praksi
ili, kako kaže jedan lingvista, jezik u akciji. Znači, govor je verbalno korišćenje jezičkih znakova
od strane pojedinca. Jezik je komunikativni sistem, a koji se može sastojati od glasova odnosno
reči sa sličnim ili raličitim naglaskom u zavisnosti na kojem govornom području se izgovara.

1
 Bosanski, hrvatski i srpski jezik

Tačan broj jezika teško je ustanoviti jer lingvistika još nije u stanju odrediti potpune
kriterije prema kojima bi se moglo znati gdje prestaje jedan i počinje drugi jezik. U Kini,
naprimjer, postoji mnogo dijalekata. Kinezi koji govore nekim od tih dijalekata čak se
međusobno i ne razumijevaju, iako dijalekti kojim govore pripadaju kineskom jeziku. Samo se u
Indiji, naprimjer, pri popisu stanovništva utvdi da postoji preko četristo jezika, iako su mnogi od
tih jezika veoma srodni i razlike među njima su neznatne.

Pitamo se, a šta je sa našim jezikom?

Ljudi u Bosni i Hercegovini govore bosanskim, srpskim i hrvatskim jezikom. Razumiju li

se međusobno? Jesu li to tri različita jezika ili je sve jedan jezik?
Jezička situacija u Bosni i Hercegovini je vrlo specifična. Jezičko je pitanje regulirano
Ustavom BiH i ustavima njenih entiteta. Nazivi službenih jezika u BiH su: bosanski, hrvatski i
srpski jezik.
Činjenice, kako navode (R. Bulić i M.Šator, str. 12.)
- da sve tri naziva za jezik u Bosni i Hercegovini: bosanski, srpski i hrvatski,
egzistiraju na relativno malom prostoru,

1
 - da ljudi koji svoje jezike zovu bosanskim, srpskim i hrvatskim svakodnevno
komuniciraju, da se međusobno razumiju,
- da čisto jezičke razlike nisu velike i da se mogu svesti na specifičnost koje idu uz
pojedine nazive jezika,
- da bosanski, hrvatski i srpski jezik imaju zajedničko porijeklo i razvoj, te niz
drugih zajedničkih osobenosti, upućuju na to da sve tri naziva, lingvistički,
odgovaraju jednom jeziku u okviru kojega se javljaju određene specifičnosti i
razlike u normiranju, pa se, ponekad, govori o jednom jeziku, tzv., dijasistemu1, sa
tri različita naziva i tri različita standarda.

Ostaje, naravno, pravo svakome da jezik može zvati bosanskim, hrvatskim ili srpskim.
Suština je u tome da je naziv jezika jedno pitanje (lično, nacionalno, kulturno, političko ili sl.), a
da su priroda jezika i sve njegove osobenosti, lingvističko, dakle naučno pitanja.

Primjer jednog svjetskog jezika i njegovog značaja u svijetu

Početkom 21. vijeka više od 250 miliona ljudi u svijetu govori ruski jezik u određenoj
mjeri. Većina onih koji govore ruski živi u Rusiji (143,7 miliona prema Svesaveznom popisu
stanovništva iz 1989.) i u drugim državama (88,8 miliona) koje su bile dio SSSR-a.

Predstavnici različitih naroda svijeta govore ruski, komunicirajući ne samo s Rusima, već
i među sobom.

Baš kao i engleski i neki drugi jezici, ruski se široko govori van Rusije. Koristi se u
različitim oblastima međunarodne komunikacije: na pregovorima država članica ZND, na
forumima međunarodnih organizacija, uključujući UN, u svjetskim komunikacijskim sistemima
(na televiziji, na internetu), u međunarodnoj avijaciji i svemirskim komunikacijama. Ruski jezik
je jezik međunarodne naučne komunikacije i koristi se na mnogim međunarodnim naučnim
konferencijama iz oblasti humanističkih i prirodnih nauka.

1
Dijasistem – mreža odnosa koja pokazuje zajednički jezički sistem dvaju ili više dijalekata.

1
 Ruski jezik je na petom mjestu u svijetu po apsolutnom broju onih koji ga govore (poslije
kineskog, hindi i urdu zajedno, engleskog i španskog), ali ova karakteristika nije glavna u
određivanju svjetskog jezika. Za "svjetski jezik" nije broj onih koji ga govore, posebno kao
maternji jezik, već globalna distribucija izvornih govornika, pokrivenost različitih zemalja,
maksimalan broj zemalja, kao i najutjecajnijih društvenih slojeva stanovništva u različitim
zemljama. Od velikog je značaja univerzalni značaj fikcije, cjelokupne kulture stvorene na ovom
jeziku (Kostomarov V.G. Ruski jezik u međunarodnoj komunikaciji. // Ruski jezik.
Enciklopedija. M.: 1997., str. 445).

Druga komunikacijska sredstva

Da li ljudi komuniciraju samo jezikom?

Ne, jer ljudi komuniciraju i na druge načine: pokretima ruke, pokretima glave, položajem
tijela, izrazom lica, zviždukom, dodirom, pa čak i odijevanjem i sl. Pokretom ruke može se
nekome pokazati da priđe, da se udalji, pokretima glave može se nešto odobravati ili negirati,
položajem tijela može se iskazivati bol, umor i sl., izrazom lica mogu se pokazati različita
raspoloženja, zviždukom se neko može pozvati, upozoriti i sl. Različitim dodirima mogu se
prenijeti različite poruke: milovanjem, poljupcem, stiskom, udarce i sl., i tako dalje.

Da li je jezik svojstven samo ljudima?

Kako navode R.Bulić i M. Šator, str. 13., (2001), jezik predstavlja jedno od glavnih
ljudskih obilježja, bez kojega čovjek i ne bi bio čovjek u savremenom poimanju te riječi.
Zamislite kako bi bilo čovjeku kad ne bi mogao „ljudskim jezikom“ drugima saopćavati svoje
misli, osjećanja, želje, kad ne bi mogao govoriti s drugim ljudima, čitati i sl. Čovjek se izdvaja
od ostalih živih bića i po tome što samo on može govoriti.

1
 Prema najnovijem atlasu „živih“ jezika koji je izradio UNESCO kineskim jezikom govori
milijardu i dvjesta miliona ljudi. Potom slijedi engleski jezik i njime govori oko 470 miliona
ljudi (kojim je to maternji jezik). Najmanje je u upotrebi jezik BIKYA – njime govori jedna
starica na granici Nigerije i Kameruna.

Postavljamo sebi pitanje, šta je sa životinjama? Mogu li se one

sporazumijevati?

Naravno, i životinje se mogu međusobno sporazumijevati, ali ipak, životinje se ne mogu

služiti „ljudskim jezikom“. Njihovi govorni organi nisu prilagođeni za izgovor glasova ljudskog
jezika, iako neke životinje mogu naučiti „izgovor“ pojedinih riječi. Ali, jezika nema bez rečenice
u kojima se kombiniraju riječi, a to životinje ne mogu.

Jezička djelatnost
Ljudi posjeduju sposobnost da stvaraju (rade, djeluju) služeći se jezikom. Njime
međusobno prenose i razmjenjuju obavijesti i spoznaje o mnogim pojedinostima iz sfere njihova
interesovanja, zapravo o životu uopće, jer se i ne mogu nabrojati sve situacije u kojima se ljudi
služe jezikom. Da ljudi ne posjeduju tu sposobnost, onda ne bi bilo razgovora, čitanja, pisanja,
zapravo, čovjek i ne bi bio čovjek u našem poimanju toga značenja.
Sve ono što ljudi stvaraju ili mogu stvoriti jezikom u lingvistici se naziva jezička
djelatnost ili jezička praksa. To je opći pojam i odnosi se na sve ljude i sve jezike svijeta.

1
 Jezička djelatnosti
(odnosi se na sve ljude i sve jezike svijeta)

Jezik govor
Jezik neke društvene zajednice - ukupnost svih pojedinačnih ostvarenja toga konkretnog
jezika usmenim govorom i pisanjem

Funkcije jezika

Kako navode R. Bulić i M. Šator, str. 23., osnovna funkcija jezika je da prenese poruku o
nekom referentu od pošiljaoca do primaoca. Pošto prenosi poruku o referentu, ta se jezička
funkcija najčešće naziva referencijalnom funkcijom.

referent

pošiljalac poruka primalac

Osim te osnovne funkcije jezika, poznati lingvista Roman Jakobson ustanovio je još pet
drugih, rekli bismo, pratećih funkcija. To su:
- emotivna (ekspresivna) funkcija (njome se iskazuje i lični stav, emocije
pošiljaoca poruke prema samoj poruci – naprimjer, kada hoćemo reći da je neko
dobar, to ćemo drukčije naglašavati nego kad hoćemo reći da je neko loš i sl.)
- konativna (apelativna) funkcija (kada se porukom žele izazvati reakcija kod
primaoca poruke . naprimjer, kad se obraća nekome, kad mu se skreće pažnja na
nešto, kad mu se zapovijeda i sl.)

1
 - poetska (estetska) funkcija (susreće se najčešće u književnoumjetničkim djelima i
cilj joj je, osim da prenese poruku, da način iskazivanja poruke privuče pažnju
primaoca, da djeluje na njega svojom ljepotom i sl.)
- fatička funkcija (kad je cilj poruke da se ne prekida komunikacija, kontakt –
takvo je, naprimjer, telefonsko halo, čuješ li?, takvi su razni pozdravi, poštapalice
i sl.)
- metajezička funkcija (kada se želi provjeriti da li primalac poruke razumije
poruku).

Postoji perzijska legenda koja kaže da je zmija koja je prevarila Havu (Evu) govorila arapskim
jezikom, najzavodljivijim jezikom na svijetu, da su Adem (Adam) i Hava (Eva) govorili
perzijskim jezikom, najpoetskijim i najmilozvučnijim jezikom, a da je Džebrail (Gavrilo)
govorio turskim jezikom, najopasnijim na svijetu.
Postoji i priča o caru Karlu Petom koji je, tako legenda kaže imao običaj reći sljedeće:
„Bogu se obraćam na španskom, ženama na talijanskom, muškarcima na francuskom, a konju na
njemačkom.“
Treba znati da nema bogatih i siromašnih jezika niti lijepih i ružnih. Svima su ljudima
maternji jezici podjednako lijepi i na njima mogu iskazati sve što im je potrebno.

1
 Zaključak

Jezik posjeduje mnoge fascinantne osobine, koje je nemoguće sve prebrojiti i opisati.
Jezik je, kao i kultura u cjelini, nenasljedan. To znači da ga primamo izvana, od drugih ljudi. Ne
nauči li dijete do pete godine ni jedan jezik, ono zauvijek ostaje lišeno toga vrhunskoga
mentalnoga dara te je samim tim osuđeno na nenadoknadiv hendikep. Ako dakle jezik na
ontogenetskoj (individualnoj) razini mora biti dobiven izvana, kako stoje stvari na filogenetskoj
(općeljudskoj) razini? Ovdje se problemi geneze jezika nenadano pokazuju kao sukladni
problemima geneze života. A to nas dalje gura u vrtlog dubokih i zasad nerješivih pitanja…
Potrebe kulturnog razvoja su postale pokretač razvoja jezika, a jezik je odražavao i čuvao
historiju kulturnog života nacije, uključujući i one faze koje su već prešle u prošlost.

Zahvaljujući tome, jezik je za narod jedinstveno sredstvo očuvanja nacionalnog

identiteta, najveća izvorno-kulturna vrijednost.

Kao što je W. Humboldt pisao, "Jezik, bez obzira u kom obliku je, uvijek je duhovno
oličenje individualnog života nacije" (W. Humboldt. Selected Works on Linguistics. M.: 1984,
str. 72) i štaviše , „jezik je dah, sama duša nacije“ (ibid, str. 303). Dakle, kultura govora je važan
dio nacionalne kulture u cjelini.

Kao što smo vidjeli, jezik posjeduje mnoge fascinantne osobine, koje je nemoguće sve
prebrojiti i opisati. Jezik, kao i kultura je u cjelini, nenasljedan. To znači da ga primamo izvana,
od drugih ljudi. Ne nauči li dijete do pete godine ni jedan jezik, ono zauvijek ostaje lišeno toga
vrhunskoga mentalnoga dara te je samim tim osuđeno na nenadoknadiv hendikep.

1
 LITERATURA

1. Refik, B., i Muhamed, Š. (2001). Naš jezik, udžbenik za 1. razred srednjih škola. Bosanska
riječ, Tuzla.

2. Josip, U. (2005), O jeziku – Stručni članak. Filozofski fakultet u Zagrebu

Dostupno na sljedećem linku: https://hrcak.srce.hr/file/26275
Pristupljeno stranici 10.11.2022.,godine.

3. Milija, N., Naše jezičko kolo, nepoznata godina.

Dostupno na sljedećem linku: http://www.riznicasrpska.net/vukijezik/index.php?topic=58.0

4. Internet stranica: https://www.gimza.edu.rs/sta-je-jezik-i-funcije-jezika/