RASLOJAVANJE JEZIKA

Kad razgovaramo s nekim, osim što primamo osnovnu obavijest, možemo uočiti i niz
jezičkih osobina sugovornika: izbor riječi, izbor oblika, izgovor.
Kada slušamo nekoga često se zapitamo: odakle je, čuj kako govori i sl.
Jezik nije kompaktna cjelina, on se raslojava, kako to tradicionalna lingvistika kaže, na više
načina:
- teritorijalno,
- socijalno,
- individualno i
- funkcionalnostilski.

Teritorijalno raslojavanje

Određene osobine (riječi i oblici, konstrukcije i fraze) karakteristika su nekih mjesnih

govora ili govora užeg područja i dijalekta.
Tako su posebnosti mostarskog govora nekad bili dosljedno očuvani ikavizmi (lipo li će
biti, na srid kuće, vrime i dr.). Danas to zasigurno nisu, jer je jezik podložan promjenama.
Riječi i jezičke osobine rasprostranjene na područjima jednog mjesta, nazivaju se
lokalizmima, a ako su karakteristike regija onda se zovu regionalizmi.
Određene govorne osobine mogu biti raširene i na još većem području, kao što su npr.:
- njekad, sijelo, greb (istočnobosanski dijalekt)
- šćap, njeko, klišća (zapadnobosanski dijalekt)
Riječi i druge jezičke osobine rasprostranjene na području većem od regije, odnosno ako su
karakteristični za područje jednog dijalekta nazivaju se dijalektizmi (grčka riječ dialektikos =
različito).
Dijalektizmi (i regionalizmi i lokalizmi) mogu biti:
- leksički,
- fonološki i
- folklorni.
leksički su oni koji se razlikuju od sinonimne riječi (parnjaka) cijelim izrazom odn.
korijenom (hudžera - koliba; jabana - tuđinac).
Fonološki su oni koji se dijelom svog izraza, tj. fonološki i(li) prozodijski podudaraju:
(hajvar - ajvar, him - im).
Folklorni ili etnografski, po pravilu, nemaju svoj parnjak u standardnom jeziku. Oni
označavaju specifične predmete ili pojave poznate na užem području. Takvi su nazivi raznih jela:
(zvornički kulaci, sarajevske klepe), nazivi raznih igara (tropa, klis), nazivi predmeta (basma -
dezenirano tanko platno).
U književnoumjetničkom tekstu "teritorijalizmi" imaju značajnu ulogu u govornoj
karakterizaciji likova i često izazivaju komične efekte:
- Ma to su džeride. Samo hin je ime bezbeli palitičko, ha? (džeride - novine)
(Enver Čolaković, Loknjani)
Teritorijalnim raslojavanjem se bavi prije svega dijalektologija, a njome se bave
dijalektolozi.
Socijalno raslojavanje

U različitim društvenim ulogama jezički se prilagođavamo sugovorniku, situaciji, temi i

mjestu razgovora. To su naše govorne uloge. Govorne se uloge najočiglednije prepoznaju po
upotrebi ličnih zamjenica TI i VI. S prijateljicama ćemo biti na "TI", a s profesorom smo na "VI".
Ili npr. kad razgovaramo s djecom često "tepamo", računajući da smo tako bliskiji s
djetetom reći ćemo: "Donesi to mami", umjesto: "Donesi to meni"!
Znati svoju društvenu ulogu i znati prepoznati odgovarajuću govornu ulogu, pitanje je
jezičke kulture.

Javni i privatni govor

Javni govor podrazumijeva ulogu VI - VI što podrazumijeva distancirani odnos.

Privatni govor ima svoje konvencije koje su diktirane starosnom dobi, stepenom bliskosti,
ali i odgojem i tradicijom. Iz govora književnih junaka saznajemo često koliko su oni obrazovani,
iz koje kulturne sredine potječu. Dakle, govor doprinosi karakterizaciji književnih likova.

Individualno raslojavanje

Od svega onoga što sadrži jezik, svaki predstavnik govorne zajednice usvoji jedan dio i to
"na svoj način", različito. Skup svih osobina jezika pojedinca naziva se idiolektom. Prepoznatljiv
je po fonetskim i leksičkim osobinama. Individualni stil tako čine i izgovor pojedinih fonema,
tempo govora i dr. Individualnim raslojavanjem jezika bavi se sociolingvistika, dijalektologija,
psiholingvistika i dr.
MJESTO BOSANSKOG JEZIKA U RASLOJAVANJU JEZIČKIH STANDARDA
Standardni jezik izučava i sociolingvistika jer je on jedan od manifestacija jezika u
govornoj zajednici. Ljudi imaju mogućnost standardnog i nestandardnog komuniciranja.
Standardni jezik je obavezan u javnoj i službenoj komunikaciji. Standardni jezik ima svoje
norme. To su:
- gramatička
- leksička
- pravogovorna (ortoepska)
- pravopisna (ortografska) i
- stilska.
Gramatička se odnosi na oblike riječi (rod, broj, padež, lice...) i pravila kombiniranja riječi
u rečenice (npr. slaganje u rodu, broju i padežu). Propisuje se gramatikom jednog jezika.
Leksička se norma odnosi na razlikovanje standardnih od nestandardnih riječi (npr. profa -
profesor). Propisuje se u riječnicima standardnog jezika.
Pravogovorna se odnosi na pravilan akcenat riječi, prenošenje akcenta na proklitiku,
akcenatske dužine, rečeničnu intonaciju, govorne cjeline.
Pravopisna se odnosi na pravilno pisanje riječi (npr. ne radi, a ne neradi, itd.).
Stilska se odnosi na funkcionalnostilsku raslojenost standarnog jezika.
Npr. Tako su ljudi koji slušaju radio slušatelji, a koji slušaju druge poslušni.
Norme standardnog jezika uglavnom propisuju jezički stručnjaci, lingvisti, na osnovu toga
što je: jezičkim zakonima ili tradicijom opravdano. Osnovicu našeg standardnog jezika čine
novoštokavski govori ijekavskog izgovora. Podloga bosanskom standardnom jeziku su bosanski
govori koje karakteriziraju slijedeće osobine:
- očuvanje velikog broja turcizama
- priličan broj germanizama
- dosljedna upotreba glasa h u riječima (slavenskim i neslavenskim) tamo gdje mu je mjesto
po porijeklu kao i u nekim oblicima riječi.