DIJALEKTOLOGIJA

Prof.dr. Refik Bulić

Dijalektologija je nauka o organskim idiomima bilo kojeg narječja.

Dijalektologija je lingvistička koja se bavi proučavanjem narodnih govora kao
sredstva međuljudske komunikacije. Ime je dobila od grčke riječi dialektikos=
govor i logos= nauka. Postoji i definicija dijalektologije kao nauke koja se bavi
izučavanjem i objašnjavanjem dijalekata kao zasebnih jezičkih sistema, što je
naravno tačno, ali takva definicija uvijek mora podrazumijevati da
dijalektologija izučava jezičke idiome određene i nadređene dijalektima, a to
znači i mjesne govore, grupe mjesnih govora, govorne tipove, poddijalekte i
narječja. Definicija dijalektologije po prof.Buliću: Dijalektologija je
lingvistička disciplina koja se bavi izučavanjem organskih idioma nižeg
ranga od jezika.Organski idiomi su oni jezički idiomi koji su formirani
prirodnim putem bez čovjekovog svjesnog utjecaja na njihov razvoj. To su:
mjesni govor, govorna skupina, govorni tip, poddijalekt, dijalekt, narječje i
jezik. To su ORGANSKI IDIOMI. Neorganski jezički idiomi postali su od
organskih, tako što su ih ljudi svjesno stvarali, određujući pravila za njihovu
upotrebu. Neorganski idiom je standardni jezik, književni jezik.

Jezik

Narječje

Dijalekt

Poddijalekt

Govorni tip

Govorna skupina

Mjesni govor
Dijalektologija je lingvistička disciplina koja se bavi izučavanjem organskih
idioma nekog jezika. Standardni jezik je neorganski idiom. Njemu su ljudi
odredili idiom. Sistem(sustav)- ono što je uređeno. Struktura- način građenja,
sklop, sastav, ustrojstvo. Sociolekt- jezički varijetet koji se definira na
socijalnim osnovama koji se vezuje za određenu društvenu klasu, profesiju i
slično. Za razliku od dijalekata koji se vezuju za regionalnu (osnovu)
rasprostranjenost. Sociolekt se može nazvati i socijalni dijalekt. Dijalekt se može
definirati kao regionalno ili društveno distinktivan varijetet nekog jezika koji se
odlikuje konkretnom leksikom i gramatičkom strukturom koje čine zaseban
jezički sistem. Sociolekt se odlikuje određenim slojevima društvene grupe. Ako
se podrazumijeva teritorijalno raslojavanje dijalekt je neomeđena teritorijalna
stvarnost koja je rezultat spontanog jezičkog razvoja, dakle organski idiom. O
dijalekatskoj granici može se govoriti samo u dijalekatskom smislu,
tjst.zamišljenoj liniji, koja predstavlja razgraničenje rasprostiranja većeg broja
izoglosa koje su karakteristike susjednih dijalekata, ali ne liniji koja strogo
odvaja ta dva dijalekatska sistema. Ta je linija difuzna (propustljiva) i kroz nju
se osobine susjednih dijalekata provlače i međusobno prožimaju. Izoglosa je
linija koja na karti razgraničava dvije jezičke pojave. Dijalekt je evropeizam
grčkog porijekla i njegov je prijevod govor, pa se ova dva termina ponekad
upotrebljavaju u sinonimima. Razlika između dijalekta i jezika obično je jasna,
jer se jezik dijeli na dijalekte. To međutim nije uvijek tako jednostavno, a na
složenost dijalekata i jezika kojem pripadaju, ukazala je sociolingvistika, nauka
koja se bavi izučavanjem svih odnosa između jezika i društva. Dijalektizam-
najčešće se definira kao riječ koja je karakteristična za pojedine narodne govore,
ali ne i za standardni jezik. Npr: mlogo, đed, iđe, itd. Dijalektizmi se ponekad
mogu javiti u književnim tekstovima i služe za dočaravanje utiska, vremena i
mjesta u književnom djelu. A ponekad se mogu javiti i po automatizmu, jer ni
pisci ponekad ne mogu u potpunosti potisnuti jezik zavičaja, tjst.maternji idiom.
Dijalektologija je vrlo mlada naučna disciplina. Zanimanje se javlja krajem
XVIII i početkom XIX stoljeća, ali u tim početnim fazama dijalektologije,
dijalekti nisu bili punopravan objekt naučnog zanimanja, već se pojavila
mogućnost da dijalekti u tadašnjoj lingvistici posluže kao nov izvor podataka.
To znači da je dijalektologija nastala kao pomoćna nauka i lingvisti su se
dijalektologijom bavili usputno kako bi uspješno mogli izvršavati svoje usputne
zadatke. Veću pažnju dijalektologiji posvećuju mladogramatičari. To je grupa
lingvista u Lajpcigu s kraja XIX stoljeća. Oni su polazili od shvatanja da se sve
promjene u jeziku vrše po strogo utvrđenim zakonima, bez izuzetaka. Oni su se
počeli baviti dijalektologijom, smatrajući da će u narodnim govorima naći
potvrde za svoje teze o glasovnim promjenama i promjenama o jeziku uopće.
Slavonski dijalekt se rasprostire u Slavoniji. Od Šamca do Brčkog prostire se
Slavonski dijalekt. Selo Kostrč- slavonski dijalekt,govori ga veći dio katoličkog
stanovništva. Dijasistem- predstavlja grafičko prikazivanje dva dijalekatska
sistema, da bi se prikazala razlika. Uveli su ga strukturalisti. Idiolekt-
cjelokupnost govornih osobina pojedinca, uključujući sve individualne nijanse i
specifičnosti (teritorijalne,socijalne,generacijske pripadnosti). Narječja česka se
smatra prvom dijalektologijom autora Boguslava Havraneka. Postoji lingvistička
disciplina koja se bavi izučavanjem dijalekatskih promjena. To je
sociolingvstika. Bavi se odnosom jezika i društva. Sociolekt- dijalekt neke
mlađe generacije. Značaj dijalektologije za lingvistiku je veliki. Dijalektologija
se bavi izučavanjem ruralnih govora, kao i urbanih govora, pa se zove Urbana
dijalektologija. Danas se smatra zaostalom disciplinom. To je danas ustvari
gramatika dijalekata. Značaj dijalektologije je veoma značajan za historiju
jezika. Bez dijalektologije nema historije jezika. Dijalektologija je nastala kao
dopunski izvoz podataka. Danas se razvila u posebnu lingvističku disciplinu.
Dijalektologija uzima od lingvistike njena dostignuća i primjenjuje je na
izučavanje dijalekata. Na našem prostoru dijalektologija se nije mogla razvijati,
jer su se vodile borbe o jeziku.
 Razvoj dijalektologije u Bosni i Hercegovini

Bosanskohercegovačka dijalektologija razvijala se u sklopu dijalektologije na

južnoslavenskim prostorima, tj.u sastavu proučavanja srpskohrvatskog /
hrvatskosrpskog dijasistema, te se u tome kontekstu mora govoriti o ovoj
lingvističkoj disciplini sve do 1992.godine, tj.do nastanka nove političke i
jezičke situacije- formiranja nezavisnih država od bivših jugoslavenskih
republika i prestanka upotrebe dvočlanog naziva jezika, te njegove zamjene
novim terminima: bosanski, hrvatski, srpski jezik, ozakonjene ustavima svake
od ovih država. Razvoj dijalektologije hrvatskosrpskog jezika odvijala se u
nekoliko razdoblja. U svome nastupnom predavanju održanom na Filozofskom
fakultetu u Zadru 11.marta 1958. Godine, prof. Dalibor Brozović je razvoj
dijalektologije hrvatskosrpskog jezika podijelio u tri razdoblja:

- prvo razdoblje do 1900. godine;

- drugo razdoblje od 1900 do 1950.godine;

- treće razdoblje nakon 1950.godine.

Prvo razdoblje- karakteriziraju dijalektološki pokušaji bez jasno izraženog cilja

istraživanja, lingvistički nedovoljno pouzdani radovi sa slabostima uzrokovanim
nedovoljnom metodološkom i lingvističkom stručnošću njihovih autora.

Drugo razdoblje- karakterizira pojava većeg broja dijalektoloških radova,

stručniji pristup problematici izučavanja narodnih govora, pojava dijalektoloških
publikacija i jedan organiziraniji rad na ovom polju iniciran na akademijama i
univerzitetskim katedrama, jedna pogodnija atmosfera za naučni rad, obilježena
težnjom za bržim razvojem nauke, posebno u godinama pred Drugi svjetski rat.

Treće razdoblje- u razvoju dijalektologije obilježeno je pojavom Ivićeve

Dijalektologije srpskohrvatskoga jezika. Uvod i štokavsko narječje iz
1956.godine i nagovještavalo je plodonosniji rad.
Za prvo razdoblje u razvoju dijalektologije u BiH karakterističan je rad o
sarajevskom govoru Đure Šurmina, te posebno, rad prof.Milana Rešetara- prvi
dijalektološki kvestionar na južnoslavenskim prostorima, koji je pod naslovom
Pitanja o govoru prostoga naroda objavila direkcija Zemaljskog muzeja u
Sarajevu 1897.godine. Njen cilj je bio da se na osnovu 150 pitanja sadržanih u
kvestionaru sakuplja građa o bosanskohercegovačkim govorima. Nešto kasnije
Rešetar će dio jezičkog materijala prikupljenog po tome kvestionaru obraditi u
svome djelu Der schtokavische Dialekt. Na početku XX stoljeća nastali su i
radovi Mateja Milasa Današnji mostarski dijalekt iz 1903.godine, rad Vladimira
Ćorovića O dijalektu Mostara iz 1907.godine, rad Mije Žuljića Današnji
vareški dijalekt iz 1908.godine. Osim ovih radova koji karakteriziraju kraj
prvoga i početak drugoga razdoblja u razvoju bosanskohercegovačke
dijalektologije, javljaju se radovi koji su značajni kako za prvo,tako i za drugo
razdoblje. To su radovi Aleksandra Belića, Jovana Vukovića, Stjepana Ivšića,
Miloša Moskovljevića itd. Drugo razdoblje u razvoju dijalektologije u BiH nije
dalo posebno značajne rezultate. Mali je broj radova koji se bave problematikom
bosanskohercegovačkih govora. U ovom razdoblju primjetna je jedna izvjesna
stagnacija u razvoju bosanskohercegovačke dijalektologije. Javljaju se radovi
Jovana Vukovića Karakteristične osobine mostarskog govora iz 1937.godine,
Danila Vušovića Dijalekt istočne Hercegovine iz 1927.godine, Gojka Ružičića
Jedan nezapažen bosanski govor iz 1936.godine. Prijelazni period između
drugog i trećeg razdoblja u razvoju dijalektologije u BiH obilježili su radovi
Ivana Brabeca, koji je početkom 50-ih godina radio na ispitivanju govora
tuzlanske oblasti, jednog širokog prostora između Drine i Bosne i Save i
Krivaje. Kao rezultat tog istraživanja je njegova doktorska disertacija Govor
Tuzle i okolice,ali i niz kraćih radova objavljenih po časopisima. U ovom
periodu je i prof. Jovan Vuković objavio rezultate svojih etnološko-
folklorističkih ispitivanja u Neumu i okolini. Urađena je i doktorska disertacija
profesora Asima Pece O istočnohercegovačkom govoru, te objavljen njegov rad
o govoru sela Bune. Treće razdoblje u razvoju dijalektologije u BiH počinje
nešto kasnije od Brozovićeva nastupnog predavanja na Filozofskom fakultetu u
Zadru. Moglo bi se reći da treće razdoblje u razvoju bosanskohercegovačke
dijalektologije počinje novom dijalekatskom slikom bosanskohercegovačkog
prostora-izdvajanjem ijekavskošćakavskog (istočnobosanskog) iz sastava
istočnohercegovačkog dijalekta i njegovo tretiranje kao zasebnog dijalekta u
okviru dijalekata srednjojužnoslavenskog dijasistema. Brabec koji je ispitivao
govor najvećeg dijela prostora koji će kasnije biti imenovan novim dijalektom,
nije mogao spomenute govore dijalekatski individualizirati, jer je za tuzlansku
oblast pretpostavljao ikavski supstrat i pitanje jekavizacije ostavio otvorenim, a
tome je doprinijela i neobrađenost govora na područjima Kreševa, Vareša,
Fojnice i Visokog. Nagovještaj individualiziranju ovih govora dao je Pavle Ivić
u svojoj Dijalektologiji srpskohrvatskog jezika.Uvod i štokavsko narječje iz
1956.godine. Ali ni on nije mogao izvoditi potpunije zaključke, s obzirom da
spomenuta govorna područja nisu bila u dovoljnoj mjeri dijalektološki istražena.
Samostalnost ovog dijalekta sasvim jasno odredit će prof. Brozović u svome
Izvještaju o dijalektološkim istraživanjima u srednjoj Bosni-okolica Kraljeve
Sutjeske i Vareša i lijeva obale Krivaje, što će biti težište njegova kasnijeg rada
O problemu ijekavskošćakavskog (istočnobosanskog) dijalekta, objavljenog
1966.godine u drugoj knjizi Hrvatskog dijalektološkog zbornika. Objavljivanjem
ovog Brozovićeva rada počinje novo, treće razdoblje u razvoju
bosanskohercegovačke dijalektologije. To je bila značajna promjena u
južnoslavenskoj dijalektologiji, jer su se govori koji su nazvani
ijekavskošćakavskim dijalektom ranije pripisivali istočnohercegovačkom
dijalektu. Kraj drugoga i početak ovoga trećeg razdoblja u razvoju
bosanskohercegovačke dijalektologije donio je i niz dijalektoloških radova o
bosanskohercegovačkim govorima čiji su autori Jovan Vuković, Asim Peco,
Slavko Vukomanović, Dušanka Ignjatović, Fahra Matijašević, Slavko Pavešić,
Jovan Radulović, Božidar Finka i Đenana Čustović. U tim obrađivani su govori
raznih dijelova BiH s težnjom da se upotpuni slika bosanskohercegovačkog
dijalekatskog kompleksa. Veliki doprinos razvoju dijalektologije u BiH dao je
Odsjek za južnoslavenske jezike Filozofskog fakulteta u Sarajevu, čiji su se
studenti zajedno sa prof. Jovanom Vukovićem od samog osnivanja Fakulteta
(1950.godine) bavili terenskim istraživanjem bosanskohercegovačkih govora.
Već od 1959.godine profesori i saradnici Fakulteta postepeno se uključuju u
prikupljanje građe za realizaciju projekta Jugoslovenskog nacionalnog komiteta
za dijalektološke atlase, prvo prof. Vuković 1959.godine, pa zatim i Ksenija
Milošević 1962.godine, Smail Karačević 1963.godine, a kasnije i Bogdan Dabić
i Miloš Okuka. Osnivanjem Instituta za jezik i književnost u Sarajevu,
Odjeljenje za jezik, stječu se uvjeti za organiziraniji rad i u oblasti
dijalektologije. Ova institucija je zajedno sa Komisijom za lingvistička
ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti BiH 7,8,9.oktobra 1974.godine u
Banjoj Luci organizirala savjetovanje o temi Ispitivanje govora i Bosni i
Hercegovini-dosadašnji rezultati, potrebe i perspektive. To savjetovanje otvara
novu stranicu bosanskohercegovačke dijalektologije, ona time ulazi u novu fazu
sistematskog rada, čiji krajnji cilj treba da bude stvaranje kompletne slike o
bosansko-hercegovačkim govorima, a takva slika mora se temeljiti na
principima najsavremenijih metoda rada u ovoj oblasti lingvističke nauke.
Pokretanje Bosanskohercegovačkog dijalektološkog zbornika 1975.godine bio je
još jedan značajan događaj za bosanskohercegovačku dijalektologiju. I Srpski
dijalektološki zbornik, pokrenut 1905.godine, i Hrvatski dijalektološki zbornik,
koji je počeo izlaziti od 1956.godine, dali su značajan doprinos rasvjetljavanju
bosanskohercegovačke dijalektološke problematike. Prvi broj
Bosanskohercegovačkog dijalektološkog zbornika predstavlja ujedno i
realizaciju jednog dijela zaključaka Banjalučkog savjetovanja o proučavanju
bosanskohercegovačkih govora, odnosno zadataka projekta. U prvoj knjizi
zbornika objavljena je Bibliografija radova o bosansko-hercegovačkim
govorima. Objavljen je i Upitnik za ispitivanje bosansko-hercegovačkih govora.
Objavljivanjem ovog upitnika olakšan je rad na terenskom istraživanju govora,
jer su terenski istraživači dobijali gotove upitnike za bilježenje fonetskih,
morfoloških, sintaksičkih, leksičkih, semantičkih i prozodijskih karakteristika
narodnih govora na području BiH. Ova knjiga Zbornika donijela je i prvi dio
najobimnije monografije u bosanskohercegovačkoj dijalektologiji-
Ikavskošćakavske govore zapadne Bosne (Uvod i fonetika), profesora Asima
Pece. Ovaj rad dao je razjašnjenje javljanja čakavskih osobina u
zapadnobosanskim ikavskošćakavskim govorima. Druga knjiga Zbornika
štampana je 1979.godine i u njoj je već pristupljeno sinhronijskoj deskripciji
bosanskohercegovačkih govora. Opisani su govori sjeverozapadne Bosne na
osnovu građe iz 35 punktova. Autori su Dragomir Vujičić, Milorad Dešić,
Dalibor Brozović i Asim Peco. Osim toga, u Zborniku je štampan rad Josipa
Baotića Akcenatski sistem sela Kostrča u bosanskoj Posavini, te Spisak govornih
osobina obuhvaćenih Upitnikom za ispitivanje bosansko-hercegovačkih govora,
Registar leksema te Bibliografija radova o bosansko-hercegovačkim govorima (
1975-1978). Treća knjiga Zbornika donosi morfologiju. Izašla je iz štampe
1982.godine i donijela je nastavak rada profesora Pece o ikavskošćakavskim
govorima zapadne Bosne, te rad Dragomira Vujičića Onomastička građa
Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka i Bibliografiju radova o bosansko-
hercegovačkim govorima od 1978. do 1981. godine. Četvrta knjiga donosi
monografiju profesora Josipa Baotića Ikavskošćakavski govor u okolini
Dervente, rad profesora Pece O govoru Podveležja i magistarski rad Naile
Valjevac O govoru visočkih Muslimana (akcenat i fonetika). Tri godine nakon
izlaska iz štampe četvrte knjige Zbornika, pojavila se i peta knjiga Zbornika, u
kojoj su opisani govori širokog područja- sjeverne i sjeveroistočne Bosne,
ukupno 66 punktova. Opis govora sačinili su Dragomir Vujičić, Dalibor
Brozović, Asim Peco i Josip Baotić. Ova knjiga donosi Bibliografiju radova o
bosansko-hercegovačkim govorima (1983.-1985.godine). Šesti Zbornik štampan
je 1990.godine i donio je deskripciju govora centralne, jugoistočne i
jugozapadne Bosne, iz ukupno 68 naseljenih mjesta sa toga područja. Govorne
osobine obradili su Dragomir Vujičić i Asim Peco. U Zbornik je štampan i
magistarski rad Senahida Halilovića Govor Muslimana Tuholja (okolina
Kladnja). To je bio posljednji broj Zbornika štampan u periodu do agresije na
Republiku BiH. Početkom agresije na BiH završeno je treće razdoblje u razvoju
dijalektologije u BiH. Ovaj period obilježen je ne samo izlascima šest brojeva
Dijalektološkog zbornika u kojima su obrađeni govori iz 169 punktova, već i
pojačanim aktivnostima na terenskim istraživanjima od kojih sva nisu mogla biti
obrađena i publikovana u ovim zbornicima. Znatan dio dijalektoloških radova
objavljen po raznim časopisima i publikacijama u BiH i izvan nje. Od
značajnijih radova o bosanskohercegovačkim govorima iz trećeg razdoblja u
razvoju dijalektologije u BiH svakako treba izdvojiti radove profesora Asima
Pece, koji je bosanskohercegovačkoj dijalektologiji dao nemjerljiv doprinos. U
BiH su razvoj zemlje i industrijalizacija donosili niz činilaca koji su
potpomagali gubljenje izvornih osobina naših narodnih govora, prije svega
utjecaj književnog jezika posredstvom škola, radija, televizije i štampe, te
međusobno komuniciranje ljudi ubrzano zapošljavanjem i dnevnim migracijama
seoskog stanovništva. Stare govorne crte trebalo je zabilježiti, jer su one
značajne i za razrješenje mnogih pitanja iz historije jezika. Dijalektologija
zajedno sa lingvističkom geografijom kao njezinim dijelom, dobar je oslonac
historiji jezika. Četvrto razdoblje u razvoju dijalektologije u BiH može se
smatrati period poslije 1992.godine, period poslije Dejtonskog sporazuma, jer
za vrijeme trajanja agresije i nije bilo dijalektoloških aktivnosti. Taj period kao i
u drugim lingvističkim disciplinama u BiH, obilježen je stagnacijom u razvoju.
Ipak javlja se sedmi broj Bosanskohercegovačkog dijalektološkog zbornika i
nekoliko radova iz ove oblasti, što ipak ukazuje da još postoji zanimanje za
dijalektologiju. Agresija na BiH i prinudne migracije njenog stanovništva
uvjetovale su novu dijalekatsku sliku na mnogim bosanskohercegovačkim
prostorima.
 Predmet izučavanja lingvističke geografije

Predmet izučavanja lingvističke geografije jeste rasprostranjenost jezičkih

osobina. Suština lingvističke geografije je da na način geografije pokaže
rasprostranjenost jezičkih osobina. Osnivač nauke je Švicarski lingvist Žilijeron
od 1902. do 1912.godine. Napravio je prvi lingvistički atlas. Dijalekatski atlas
predstavlja više karata. Atlasi su slike jezika na terenu. Pod lingvističkom
geografijom podrazumijevaju se dva značenja. Prvo značenje je opis
geografskog rasprostiranja jezičkih pojava i drugo metod pomoću kojeg je
moguće geografski usporediti i interpretirati dijalekatske razlike. Predmet
izučavanja lingvističke geografije jeste dijalekt u njegovoj prostornoj ili
horizontalnoj diferencijaciji. Unutar dijalekata postoji i prostorna ili
horizontalna diferencijacija, vertikalna diferencijacija. Prva se tiče prostornih
razlika, druga razlika među pripadnicima istog dijalekatskog tipa, koje nisu
prostorno uvjetovane već svoje uzroke imaju u generacijskim, profesionalnim,
socijalnim i drugim razlikama među govornicima. Ova druga diferencijacija
vezana je za sociolingvistički aspekt dijalekata. Prostorna se diferencijacija
podvrgava kartografskom predstavljanju, tako se prikazivanje pokazalo kao
najbolji metod za pokazivanje prostornog raslojavanja i preciziranje mnogih
teritorijalnih jezičkih pojedinosti. Više karata predstavlja jedan lingvistički ili
dijalekatski atlas.

Izrada dijalektološkog atlasa:

1.Određuje se prostor istraživanja-atlasi mogu biti: regionalni, nacionalni i

međunarodni.

2.Određuje se mreža punktova, njihova gustina ili jednostavno kazano broj

mjesnih govora.

3.Napravi se kvestionar ili upitnik.

4.Terensko istraživanje - informator na terenu treba da bude što stariji, da bude
zdrav, da ne bude govornih smetnji, da je što manje obrazovan. Ako je oženjen
da je oženjen iz istog mjesta ili ako je udata, da je udata u isto mjesto. Da su što
manje boravili izvan toga mjesta i da je pod što manjim utjecajem standardnog
jezika sa Tv-a ili novina.

5.Obrada i klasificiranje građe – što podrazumijeva pravljenje kartoteke sređene

po jezičkim nivoima.

6.Pravljenje karti izoglosa tjst.prenošenje jezičkog materijala na karte, koje

skupa čine jedan lingvistički atlas.

7.Interpretacija pojava na osnovu lingvogeografskog metoda- utvrđivanje

izglosa, odnosa među njima, njihova slaganja u snopove, zatim utvrđivanje
prostora koje zauzima jedna pojava, svojstava tih pojava i odnosa među njima.
Izoglosa je linija koja na karti razgraničava dvije jezičke pojave.

Area je čitav prostor na kome se rasprostire jezička pojava.

Izofona je linija koja razgraničava dvije fonetske pojave.

Izotona je linija koja razgraničava dvije akcenatske pojave.

Izoleksa je linija koja razgraničava dvije leksičke pojave.

Izosema je linija koja razgraničava dvije semantičke pojave.

Izomorfa je linija koja razgraničava dvije morfološke pojave.

Izosintagma je linija koja razgraničava dvije sintaksičke pojave.

Kada imamo izoglose blizu jedna druge onda imamo snop izoglosa. Granica
izoglosa se razgraničava snopom izoglosa. Granica izoglosa, dijalekatska
granica mora biti obilježena snopom izoglosa. Granica izoglosa je uvijek široka,
nikada nije uska. Miješani govori nastaju na granicama različitih dijalekata.
 Dijalekti štokavskog narječja

Kriterij podjele dijalekta štokavskog narječja je na: kajkavsko, štokavsko,

čakavsko, torlačko narječje. 1986.godine Dževad Jahić je napisao rad O
hijerarhijskoj ljestvici organskih idioma. Zapadni dijalekt je ikavski. Slavonski
dijalekt ima zamjene jata. Istočnobosanski dijalekt je štokavskog narječja.
Kriterij podjele štokavskog narječja na dijalekte:

1.kriterij jesu refleksi praslavenskih grupa *stj, *skj, *zdj, *zgj. Starinački
štokavski govori su u Slavoniji, zapadnoj i centralnoj Bosni i neki dalmatinski
govori imaju –šć i –žđ. U tome se slažu sa čakavskim i kajkavskim narječjem i
slovenačkim jezikom. Na ostalom je terenu –št i –žd kao što je i u
makedonskom i bugarskom. Ta izoglosa pravi dvije aree, manju zapadnu i veću
istočnu. Ova izoglosa nije sama dovoljna za podjelu, jer se šćakavizam obično
vezuje za ikavizam, a svi ikavski govori nisu šćakavski niti su svi ijekavski
štakavski. Primjeri:

Šćakavski govor: šćeka, kliješća Štakavski govor: šteka,kliješta

ŠTOKAVSKI GOVOR

Štakavski: Šćakavski:

Ijekavski: Ikavski: Ijekavski: Ikavski:

kliješta, klišta kliješća, klišća

moždani, moždani možđani možđani

2.kriterij je akcentuacija: za podjelu štokavskog narječja na dijalekte uzimaju se

još dvije osobine, to su: akcentuacija i zamjena jata. Te su se pojave uglavnom
iskristalizirale od XIII do XV stoljeća. Ivić prema akcentuaciji štokavske
dijalekte svrstava u tri skupine:
I skupina-dijalekti sa starom akcentuacijom:

a) sa akutom: posavski-ikavski i slavonski-ekavski;

b) bez akuta: istarski-ikavski, zecko-sjenički, smederevsko-vršački i kosovsko-

resavski dijalekt.

II skupina-dijalekti sa novoštokavskom akcentuacijom u koje spada mlađi

ikavski, istočnohercegovački, šumadijsko-vojvođanski.

III skupina-dijalekti sa samo jednim akcentom. To je prizrensko-timočki

dijalekti.

3.kriterij je zamjena jata u dijalektima. Prema tom kriteriju dijalekti mogu biti
ekavski, ijekavski i ikavski. Osim ovih refleksa postoje tzv.miješani refleksi jata
koji su karakteristični za pojedina područja. Miješani govori prema zamjeni jata
su: ekavsko-jekavski, nalaze se na prostoru: Maglaja, Tešnja, Plahovića, Banove
jaruge u Slavoniji i Mrkovića kod Bara u Crnoj Gori. Tu je e (jat) u dugim
slogovima, a u kratkim je. Drugi miješani govor je ijekavsko-ikavski. Potvrđen
je za Bijelo Polje, Žepče, Jablanica. Sljedeći je ikavsko-ekavski, to su dijelovi
Baranje. I ikavsko-jekavski, to su dijelovi Slavonije i Bosanske Posavine,
Podgorica i Gusinje.

ISTOČNOHERCEGOVAČKI DIJALEKT

Istočnohercegovački dijalekt- dobio je ime po svom mjestu. Njegovo mjesto je

istočna Hercegovina. Zahvata Hercegovinu istočno od srednjeg i donjeg toka
Neretve, jugoistočno Bosnu i bosansko Podrinje. Njime govore Srbi, Bošnjaci,
ali i Hrvati. U područja drugih bosanskohercegovačkih dijalekata
istočnohercegovački dijalekt unesen je migracijama. Na cijelom prostoru
dijalekta vrlo je radikalno izvršeno novoštokavsko akcenatsko prenošenje, tj.dva
silazna akcenta dosljedno su prenesena na početni slog riječi. Dosljedno je i
novoštokavsko prenošenje akcenata na proklitiku. Istočnohercegovački dijalekt
dijeli se na dva poddijalekta: sjeverozapadni i jugoistočni poddijalekt.
Sjeverozapadni poddijalekt je rezultat migracija. Sjeverozapadnom
poddijalektu pripadaju govori Srba na prostoru Bosanske krajine, Slavonije,
Like, Korduna i Banije. Jugoistočni poddijalekt istočnohercegovačkog
dijalekta može se podijeliti na slijedeće govorne tipove:

1.istočnohercegovački govorni tip,

2.centralnohercegovački govorni tip,

3.sjevernohercegovački govorni tip,

4.(jugo)istočnobosanski govorni tip.

Jugoistočni poddijalekt obuhvata prostor Hercegovine, jugoistočne Bosne, dio

Crne Gore i Srbije. Prostor istočne Hercegovine istraživao je prof. Asim Peco.
Temeljna je njegova doktorska disertacija Govori istočne Hercegovine iz
1958.godine. Istočnohercegovački govorni tip jugoistočnog poddijalekta
obuhvata prostor oko Gacka do prostora Hrvatske. Detaljno opisao fonetiku i
dijelom morfologiju. Nalazi se na prostoru Trebinja, Bileće, Gacka, Ljubinja,
Nevesinja. Vokalizam (vokalski sistem) na ovom prostoru je stabilan i neke od
ovih osobina su bliske standardnom jeziku. Ima pet vokalskih fonema i ima
jednu osobinu prisutnu koja je prisutna i u drugim dijalektima, a to je česta
supstitucija vokala (međusobno zamjenjivanje vokala). Umjesto vokala A javlja
se vokal E, naprimjer:

A>E: objenjiti se umjesto objanjiti se; pojedila se umjesto pojadila se; uzočes
umjesto uzočas (u zao čas); noćes umjesto noćas; jerebica umjesto jarebica
(češći je oblik sa –a). Susreće se –re umjesto -ra u korijenima rast i vrab:
Vrebac > vrabac, ponekad i rebac. Resti > rasti, naresto > narasto. Ali za cijelo
govorno područje –ra je češće od –re. Objašnjenja za pojavu –re umjesto –ra
nisu ujednačena. Razlozi nisu dovoljno jasni. 60-ih godina ovom problemu se
posvetio i Pavle Ivić, koji smatra da razlozi nisu jasni.

Vrabac > vrebac > vrabac-postakcenatsko a

Umjesto vokala A javlja se vokal I, naprimjer:

A>I: dilji umjesto dalji; dosti umjesti dosta.

Umjesto vokala A javlja se vokal O, naprimjer:

A>O: bogomi umjesto bogami; doleko umjesto daleko; poprat umjesto paprat;
konal umjesto kanal; koncelarija umjesto kancelarija. Jedna od pojava je i
zatvaranje vokala. Umjesto vokala A javlja se U, naprimjer:

A>U: sučim, sutri brata, su njima. Češći je oblik -sa.

Umjesto vokala O javlja se vokal E, naprimjer:

O>E: ne mere, evamo, evliko, teliko, greb, greblje.

Ne mere, more – teže se mijenjaju glasovi pod akcentom.

Evliko > evo ovoliko > evovoliko > evoliko

(haplologija,svede se

na jedan slog).

Običniji su oblici na –ero nego na –oro, naprimjer: četvero, četverica, petero,

peterica, šestero, šesterica.

Umjesto vokala O javlja se A, naprimjer:

O>A: apateka, apatekar, palitika.

Umjesto vokala O imamo U, naprimjer:

O>U: katulik, bumbe, kumpanija, batalijun, betun, direktur, doktur, profesur.

Umjesto vokala E javlja se vokal A, naprimjer:

E>A: prama (prema), prija (prije).

Umjesto vokala E javlja se vokal O, naprimjer:

E>O: ramo (rame).

Umjesto vokala E javlja se vokal I, naprimjer:

E>I: Ingleska (Engleska).

Umjesto vokala I javlja se vokal E, naprimjer:

I > E: beciklo (biciklo), ćerilica (ćirilica), lekvidirat (likvidirat).

Umjesto vokala U javlja se vokal O, naprimjer:

U>O: Veljo- Velju (od Velinje).

Kontrakcija (sažimanje vokala): vrši se prema drugom vokalu od početka

riječi. Naprimjer: došo, prošo, našo, dvanes, osamnes, dovo (doveo). Sažimaju
se dva vokala u jedan. Došo < došao < došoo

Dao

Znao Pod akcentom se ne sažima!

Krao

Gubljenje vokala:

Gubljenje vokala A: ko Bog da (ako Bog da), nem kolača (nemam kolača),
parat (aparat), telerija.

Gubljenje vokala O: vliki komad ( ovoliki komad), nije vo trulo (nije ovo
trulo), et vidiš (eto vidiš).
Gubljenje vokala E: što si s ugojio? (što si se ugojio?), on m ubio (on me ubio),
što j u modi (šta je u modi).

Gubljenje vokala I: najčešće u imperativu.Npr: Dođ vam, lez tu, stan tu. –I se
gubi i iz partikule –li: jel, dal.

Gubljenje vokala U: ja m ovo radim ( ja mu ovo radim), što m ono ne daš (što
mu ono ne daš).

Imaju pokretni vokali: kadkada, kudkuda, sadsada, mojeme, tijeme, njiha.

ZAMJENA JATA: je ijekavska. U dugim slogovima je –ije, u kratkim –je. To

je ono što je značajno za ovaj dijalekt. Istočnohercegovački dijalekt je ijekavski
dijalekt.

Pojava sekundarnog jata (analogijski refleks jata):

Indžilijer (inžinjer), pancijer (pancir), krompijer (krompir), cistijerna (cisterna),

kosijer (kosir), vodijer (vodir), seromah (siromah), serota (sirota), pijer (pir).

JOTOVANJE: zanimljiva su jekavska jotovanja. Javljaju se jotovanja

suglasnika: d, t, l, n, s, z, c plus –je od jata. Jotuju se od:

Od –tje: ćerati, ćeranje, naćerali, poćero, prećerali.

D sa –je: đed, đeljati, zađeli, siđeli, zapođeli, đetić, ođevena.

Jotovanje suglasnika S sa -je: beseda, sedili, zaseli, senokos.

Jotovanje suglasnika Z sa –je: izelica, izest, izeo.

Jotovanje suglasnika C sa –je: cedilo, cepalo, cepanica.

Veoma rijetko je epentetsko L: poblježe, blježi, pljesma, grmljeti, življeti,

vljenčati, mljesec.