JEZIK, GOVOR, MIŠLJENJE 1.

Jezik je sistem znakova koji služi za sporazumijevanje dok je

govor konkretna realizacija jezičkog sistema, odnosno jezik u
upotrebi.
Jezik je sistem govornih sposobnosti, apstraktan, dok je govor
jezik u djelovanju, konkretan.
Jezička djelatnost predstavlja sveukupnost komunikacijske
prakse, odnosno procesa tokom kojega se upotrebljava
poseban sistem znakova radi sporazumijevanja među ljudima
Jezik omogućuje realizaciju govora u zvučnoj formi, on je
organizacija govora.
S fiziološkog i genetskog aspekta, govor je glasanje, tj.
proizvodnja zvuka uz pomoć govornih organa i djelovanja
zračne struje. Takav proces možemo uočiti i kod životinja.
Međutim, kao oblik čovjekova ponašanja govor nužno ulazi i
u područje psihologije, kad se proučava u sklopu cjelokupne
čovjekove svijesti, posebno kognicije.
Proces čovjekovog mišljenja vrlo je složen. On misli da bi
spoznao i uspostavio veze i odnose u objektivnoj stavrnosti i
izvan nje. To je intelektualna aktivnost koja podrazumijeva niz
kognitivnih operacija – analizu, sintezu, komparaciju,
apstrahiranje, generalizaciju. Sve to zovemo mišljenjem, a
njemu prethodi čulna spoznaja ili percepcija. Usvajanje jezika
odvija se na dvjema razinama: - razina dubinske struktur
- razina površinske strukture
  Dubinska struktura – urođeno znanje o jezičkoj
produkciji koje je zajedničko svim jezicima.
 Površinska struktura – pravila prema kojima dijete
uči slagati riječi i izraze u pisanom ili usmenom obliku i
razlikuje se od jezika do jezika.
Tako se ističe veza ili prijelaz između neverbalne misli
(kognicije) u jezički kod (komunikaciju
 Osobe s oštećenim sluhom, ali urednog mentalnog
razvoja lakše će savladati usvajanje jezika. Oni će zbog
oštećenog sluha imati nepravilnu artikulaciju glasova, ali
će se zato usješno pismeno izražavati na određenom
jeziku ili će naučiti znakovni jezik.

JEZIČKA KULTURA I JEZIČKA NORMA

Kultura je sve ono što je čovjek, u nastojanju da pokori

prirodu i prilagodi je svojim potrebama, stvorio svojim
tjelesnim i umnim radom. (Šipka, 2014)
Kultura se dijeli na materijalnu i duhovnu.
Materijalna – sredstva za proizvodnju, sva materijalna
dobra koja je stvorio čovjek.
 Duhovna – skup rezultata čovjekovog rada u duhovnoj
sferi (nauka, umjetnost, organizacija društvenog života,
običaji, moral, religija,...)

Čovjek se ne rađa obrazovan, načitan, prosvijećen, uglađen,

sa razvijenim higijenskim i radnim navikama. Sve se to postiže
odgojem i obrazovanjem od najranijeg djetinjstva do zrelog
doba.
Kultura govora je vid duhovne čovjekove kulture. To je
stepen usavršenosti vlastitog govora, tj. ovladavanje
vještinom pravilnog, tačnog i tečnog iskazivanja vlastitih misli
i osjećanja i uspješne komunikacije s drugim članovima
govorne zajednice.
Kultura govora je važan dio opće kulture, te se njenim
usavršavanjem podiže i opći kulturni nivo i pojedinca i cijele
zajednice.
Osnovna pismenost – poznavanje pisma, sposobnost čitanja i
pisanja
Lingvistička pismenost – stepen poznavanja normi
standardnog jezika (gramatičke, ortografske, ortoepske,
leksičke, stilističke) i sposobnost njihove primjene u govornoj
praksi, i u pismenom i u usmenom govoru.
Izgrađenu kulturu govora ima onaj ko zna na pravi način,
potpuno i jasno, da obavijesti, obrazloži i uvjeri slušaoca.
Govornička vještina od presudne je važnosti za mnoge
profesije: nastavnike, glumce, advokate, spikere, novinare,
propovjednike, političare i sl.
Konverzacijske maksime: kvantitet, kvalitet, relacija i način.
Kategorija kvantiteta – količina informacija koju treba
prenijeti
• Neka doprinos razgovoru bude dovoljno informativan za
datu svrhu.
• Neka doprinos ne bude informativniji nego što je
potrebno.
Kategorija kvaliteta – supermaksima: Neka doprinos
razgovoru bude istinit.
• Ne treba govoriti ono za šta se smatra da nije tačno
(Grice posebno naglašava ovu maksimu).
• Ne treba govoriti ono za šta se nema dokaz.
Kategorija relacije – biti relevantan
Kategorija načina – biti jasan
• Treba izbjegavati nejasne izraze.
• Treba izbjegavati dvosmislenost.
• Treba govoriti kratko, izbjegavati nepotrebnu opširnost.
• Treba govoriti redoslijedom.
 • Retorika je skup pravila o lijepom i uvjerljivom govoru, a
besjedništvo ili govorništvo je praksa u kojoj se ta pravila
primjenjuju.
Razlikuje atehničke i tehničke metode uvjeravanja.
• Atehničke metode su one koje nismo sami pronašli, već
postoje od ranije (svjedoci, pismeni ugovori).
• Tehničke – one koje možemo konstruisati metodom i
svojim izlaganjem.
• Standardnojezička norma – data je u pravopisu,
gramatici i rječniku.
• Pravopis – regulira način pisanja i utvrđuje pravila
pretvaranja glasova u tekst
• Gramatika – sadrži gramatička pravila – deklinacije
imenica, konjugacije glagola i sl.
• Rječnik daje detaljan opis svih riječi jednog jezika
potrebnog za komunikaciju, npr. leksema
fotelja – 1. udobna stolica sa naslonom za ruke i leđa, 2.
pren. visoki položaj u političkom ili državnom vrhu
Učtivost u najširem smislu podrazumijeva pokazivanje obzira
prema drugome.
To podrazumijeva:
- Nemoj se nametati – formalna učtivost (npr. Oprostite
što vas uznemiravam, ali...)
 - Ostavi sugovorniku određene opcije – neformalna
učtivost (npr. Da li bi mogao zatvoriti prozor?)
- Učini da se sugovornik dobro osjeća – bliskost među
sugovornicima (npr. Lijepo izgledaš danas!)
Maksime principa (načela) učtivosti:
- maksima takta (umanji drugima troškove, uvećaj korist)
- maksima velikodušnosti (umanji korist za sebe, uvećaj
sebi trošak)
- maksima odobravanja (umanji omalovažavanje drugih,
uvećaj pohvalu drugih)
- maksima skromnosti (umanji pohvalu za sebe, uvećaj
omalovažavanje sebe)
- maksima slaganja (umanji neslaganje s drugima, uvećaj
slaganje s drugima)
maksima simpatije (umanji antipatiju prema drugom, uvećaj
simpatiju prema drugome

Faze razvoja bosanskog književnog i govornog jezika

Standardni bosanski jezik, zajedno sa hrvatskim i srpskim

standardom, kao bazu ima štokavsko narječje. Spada u
južnoslavenske jezike, koji pripadaju užoj porodici slavenskih
jezika, a slavenski jezici dio su velike indoevropske jezičke
zajednice.

 1) Prvi period - vrijeme do kraja 12. st. – odlikuje se

malim međudijalekatskim razlikama;
- staroslavenski jezik (prvi pisani jezik svih Slavena)
- glagoljica i ćirilica
Glagoljica je prvo slavensko pismo koje je 863. god. sastavio
Ćirilo. Nedugo zatim nastala je i ćirilica, nazvana po Ćirilu.
2) Drugi period – vrijeme od kraja 12. do sredine 15. st.
- odlikuje se krupnim međudijalekatskim razlikama izazvanim
fonološkim i morfološkim promjenama
3) Treći period – razdoblje od sredine 15. st. naovamo
◦ spore unutrašnje promjene

◦ dinamičan vanjezički razvoj

◦ veliki pokreti stanovništva

◦ neki stari dijalekti posve se potiru, a počinju

prevladavati novoštokavski govori
Bosanski pisani jezik
 1) bosanski jezik 11-15. st. (doba srednjovjekovne Bosne)
  2) bosanski jezik od kraja 15. st. do 2. polovine 19. st.
(tursko doba)
 3) bosanski jezik na prijelazu iz 19. u 20. st.
(austrougarsko doba)
 4) bosanski jezik u 20. st. (jugoslavensko doba)

 5) bosanski jezik u posljednjoj deceniji 20. i na početku

21. st. (bosansko doba)
 Prva faza – upotreba bosanskog jezika na prvim pisanim
spomenicima na bosansko-humskom tlu
 Potječu s kraja 10. i početka 11. st.

 Utvrđeno je prisustvo četiriju pisama kojima se služilo

stanovništvo Bosne i Huma:
 grčko pismo

 latinsko pismo

 glagoljica

 ćirilica

Glagoljica
 Grčki - glagoljati – pisati, tj. grafički govoriti

 U IX st. dvojica braće Ćirilo i Metodije iz okoline Soluna

su udarili temelje slavenske pismenosti postavljanjem
alfabeta koji su nazvali glagoljicom.
Prvi prijevod Biblije pisan glagoljicom
Ćirilica
 Učenik Ćirilov, Kliment Ohridski, tvorac je ovog
pisma, čiji su korijeni uzeti iz grčkog alfabeta
 Prema naučnim spoznajama ćirilicu u Bosnu su
donijeli Makedonci, direktnim ili indirektnim
posredovanjem preko Zete.
 U bosanskom jeziku se upotrebljava i ćirilica kao
znak veza sa tradicijom bosančice

Latinica
 Već početkom XVI st. ćirilicu sve više potiskuje
latinica
 Latinica je naziv za pismo (latinično pismo) kojim su
se služili stari Rimljani i pisma izvedena iz njega
 Latinica se u bosanskom jeziku upotrebljava kao
savremeno pismo od druge polovine XIX st.

Bosančica
 Na tlu BiH ćirilica se modificirala prema vlastitim
glasovnim potrebama u pismo koje nosi naziv bosančica
(begovica ili begovača).Najpoznatiji dokument  na ovom
 pismu je «Povelja Kulina bana» iz 1189. godine, čiji se
original još čuva u Muzeju “Hermitage” (Ermitaž) u St.
Petersburgu (Lenjingrad).

 Povelja Kulina bana – 29. augusta 1189. god.

 Upućena je Dubrovčanima. Njome ban Kulin dopušta

svojim primorskim susjedima slobodno kretanje po Bosni
i garantira im punu sigurnost, pozivajući se na
prijateljstvo i međusobno povjerenje.
 Original – Lenjingrad (St. Petersburg)

Kopija u Dubrovačkom arhivu

Humačka ploča (natpis na kamenu s kraja 10. i početka 11.

st.), najstariji ćirilički pisani spomenik, natpis na Crkvi sv.
Mihajla u Humcu kod Ljubuškog (zapadna Hercegovina)

Druga faza razvoja bosanskoga književnog jezika (tursko

doba)
 Pisana tradicija na tlu BiH koja je trajala oko četiri
stoljeća
 Vezana je za osmansku vladavinu u BiH

 Realizira se u tri vida:

  - pisana aktivnost na narodnom jeziku

 - stvaralaštvo na turskom, arapskom i perzijskom jeziku

 - alhamijado-literatura – književna tvorevina na

narodnom jeziku i arapskom pismu

Treća faza razvoja bosanskoga književnog jezika

(austrougarsko doba)
 Kulturno-jezički preporod

 Dešavaju se krupne promjene u društvu budući da odlazi

turska, a dolazi austrougarska vlast
 Javljaju se prvi pokušaji pravopisnog normiranja arebice,
dok bosančica iščezava
 Javlja se reformirana arebica (matufovica/matufovača)

 Sve jače težnje za uvođenjem maternjeg jezika u vjerske

škole

Matufovica
Najznačajnija reforma arebice, ujedno i posljednja, bila je ona
koju je sproveo Mehmed Džemaludin Čaušević.
Po nadimku „matuf”, koji su mu dali protivnici, ova vrsta
arebice nazvana je matufovica ili matufovača.
Ovom reformom su uvedena nova slova i olakšano čitanje
tekstova na ovom pismu
U tom periodu javlja se zvanični termin bosanski jezik (kada
je na čelu Zemaljske vlade bio Benjamin Kallay).
1890. god. izlazi Gramatika bosanskoga jezika za srednje
škole autora Frane Vuletića

Četvrta faza razvoja bosanskoga književnog jezika

(jugoslavensko doba)
 Vrijeme između dva svjetska rata i period poslije Drugog
svjetskog rata
 Naziv bosanski jezik potpuno se utapa u naziv
srpskohrvatski jezik
 Nestaje taj termin iz zvanične upotrebe, ali svijest o
njemu i njegovoj historičnosti ne zamire
 Razvija se kroz tradiciju dvovarijantnosti
srpskohrvatskoga jezika s njegovim centrima u Beogradu
i Zagrebu, ali se prostor BiH odlikuje posebnim
književnojezičkim izrazom, koji se potvrđuje u djelima
najpoznatijih bošnjačkih pisaca iz tog perioda

Peta faza razvoja bosanskoga književnog jezika (bosansko

doba)
 Najvažnija je i najpresudnija u razvoju bosanskoga
književnog jezika
 Odnosi se na posljednju deceniju 20. st. i početak 21. st.

 Javno se iskazuje kolektivna svijest o maternjem

bosanskom jeziku i njegovom nazivu
 Na popisu iz 1991. god. Bošnjaci se izjašnjavaju da im je
maternji jezik bosanski
 Na popisu iz 2013. god. to se u potpunosti potvrđuje

FUNKCIJE GOVORNIH ORGANA I TVORBA GLASOVA

Glasovni sistem bosanskoga jezika

PRAVILNA
ARTIKULACIJA

 Usmeni govor (govorenje), za razliku od pismenoga

govora (pisanja), proizvod je funkcioniranja govornih
organa i to je njegova fiziološka osnova.
 Usmeni govor je akustičko-auditivna pojava – ostvaruje
se pomoću akustičkih signala, tj. glasova.
 Glas je najmanja jedinica ljudskoga govora, koja je
proizvod govornih organa.
 Fonema je najmanja jezička jedinica koja ima
diferencijalno-semantičku funkciju, odnosno ima
sposobnost da razlučuje značenja, a sama nije nosilac
značenja, nego ima samo oznaku.

 Glas kao akustička pojava – ima tri elementa: jačinu,

visinu i boju.
 Jačina glasa zavisi od veličine amplitude zvučnog vala.
Što je amplituda veća, to je glas jači i snažniji, a što je
amplituda manja, to je glas slabiji i tiši.
 Jačina glasa u govoru se postiže snagom ekspiracije, tj.
potiskivanjem zračne struje iz pluća na govorne organe,
pa se može mijenjati i kontrolirati. Može se govoriti tiho,
glasno ili vrlo glasno, prema potrebi.
 Visina glasa zavisi od broja zvučnih valova u određenoj
vremenskoj jedinici, tj. od njihove frekvencije. Što je
frekvencija zvučnih valova veća, to je i glas viši, a što je
frekvencija manja, glas je niži.
 Visina glasa određena je građom govornih organa,
posebno dužinom i debljinom glasnih žica. Stoga se ona
ne može mijenjati i podešavati

 Zbog razlike u građi govornih organa, svi se ljudski

glasovi dijele na muške (dublji tonovi) i ženske (viši
tonovi).
Muški glasovi: - bas (najdublji)
 - bariton (nešto viši)
- tenor (najviši)
Ženski glasovi:
- alt (najdublji)
- mezosopran / mecosopran (srednje visine)
- sopran (najviši)

 Boja glasa zavisi od oblika i veličine rezonatora, a to su:

usna, nosna i ždrijelna šupljina.
 Svaki čovjek ima manje ili više različitu građu ovih
govornih organa, pa je boja glasa individualno obilježje,
po kojemu se prepoznajemo i auditivno, npr. pri
telefonskom razgovoru.

Fiziologija glasova određena je položajem govornih organa

pri njihovoj artikulaciji. Svaki glas ima svoje fiziološke
karakteristike, koje treba poznavati kako bi se ostvarila
njihova pravilna i čista artikulacija i tako postigla jasnoća i
razgovijetnost govora.
Funkcionalno, glas kao jedinica ljudskoga govora iskazuje se u
vidu foneme diferencirajući značenja, npr. pop : top, lanac :
ranac.
Upravo je zato važna pravilna artikulacija da se ne bi dešavale
nezgodne zamjene (lampa : rampa).
 Glasovi bosanskoga jezika tvore se pomoću zračne struje
koja izlazi iz pluća i prolazi kroz dušnik i ždrijelo u usnu
duplju, pa katkad i u nosnu, i tako izlazi vani.
  Svi govorni organi dijele se u grupe.

 Prva grupa - induktori: pluća, dušnik, grkljan – govorni

organi koji služe za prikupljanje i istiskanje zračne struje.
 Druga grupa – fonatori: jezik, usne, zubi, desni, tvrdo
nepce, mehko nepce, resica i glasne žice – organi koji
učestvuju u proizvodnji glasova svojim pokretanjem .
 Treća grupa – rezonatori: ždrijelna, usna i nosna duplja,
koje pojačavaju glasove, daju im poseban ton i boju.
 U zavisnosti od toga da li se pri izgovoru pojedinih
glasova zračnoj struji u govornom aparatu stvaraju
djelimične ili potpune prepreke, ili ona prolazi slobodno,
glasovi se dijele na samoglasnike (vokale), glasnike
(sonante) i suglasnike (konsonante).
Samoglasnici (vokali)
 Samoglasnici su glasovi koji se izgovaraju tako da zračna
struja iz pluća prolazi kroz dušnik i u grkljanu pokreće
glasne žice, a zatim slobodno (bez prepreka) teče kroz
usnu šupljinu i izlazi iz usta.
Bosanski standardni jezik ima pet samoglasnika: i, e, a, o, u.
 Postoje tri podjele samoglasnika. To su podjele koje se
vrše na osnovu položaja jezika pri njihovom izgovoru
(prva i druga podjela) i na osnovu veličine otvora usne
duplje pri njihovom izgovaranju (treća podjela).
 U okviru prve podjele vokali se grupišu u tri vrste:

 vokali prednjeg reda (i, e),

 vokal srednjeg reda (a),

 vokali zadnjeg reda (o, u).

 Prema drugoj podjeli (onoj koja se određuje na osnovu

vertikalnog položaja jezika) samoglasnici se, također,
dijele na tri vrste:
 visoki samoglasnici (i, u),

 srednji samoglasnici (e, o),

 niski samoglasnik (a).

 Bosanski jezik ima osam sonanata, a to su:

 j, v, r, l, lj, m, n, nj.

 Po mjestu tvorbe sonanti se dijele na četiri grupe:

 usneno-zubni sonant –v,

 alveolarni sonanti – r, l, n,

 prednjonepčani / palatalni sonanti – j, lj, nj,

 usneni (dvousneni) sonant –m.

 U zavisnosti od toga da li prilikom izgovora glasne žice

trepere ili ne trepere, suglasnici se dijele na zvučne i
bezvučne.
  Zvučni suglasnici su: b, d, g, z, ž, dž, đ,

 a bezvučni : p, t, k, s, š, č, ć, f, h, c.

 U zavisnosti od toga koji dijelovi govornog aparata

učestvuju pri izgovoru pojedinih suglasnika:
 usneni (labijalni) suglasnici – b, p, f,

 zubni (dentalni) suglasnici – d, t, c, z, s,

 prednjonepčani (palatalni) suglasnici – dž, č, đ, ć, ž, š,

 zadnjonepčani (velarni) – suglasnici – k, g, h.

Prema načinu tvorbe suglasnici se dijele:

 eksplozivni (praskavi) suglasnici : b, p, d, t, k, g,

 sliveni suglasnici (afrikate): dž, č, đ, ć, c,

 strujni (frikativni) suglasnici: z, s, ž, š, f, h.

Postoje tri vrste disanja:

1) Klavikularno ili gornjetorakalno (kad se u procesu
disanja aktiviraju samo vrhovi ili gornji dijelovi plućnih
krila)
2) Abdominalno ili donjetorakalno (kad se zračna masa, uz
pomoć dijafragme, uvlači i potiskuje zahvatajući samo
donje dijelove pluća)
3) Kosto-abdominalno (kad se diše punim plućima, pri
čemu se angažuju svi organi koji učestvuju u pokretanju
zračne mase, unošenju u pluća i istiskivanju iz njih, a to
su dijafragma i grudni koš s pokretnim kostima i
mišićima)
Imaju višestruku namjenu. Pomoću njih se uklanjaju greške
u artikulaciji pojedinih glasova (suviše otvarani ili zatvarani
vokali, vokalske elizije, nepravilan izgovor afrikatskih
parova č-ć, dž-đ, alveolara l, r, n, sibilanata c, z, s.
Vježbama se savladava izgovor težih suglasničkih
skupova, te se brzim govorom, odnosno naglim
promjenama položaja govornih organa, govorni organi
čine pokretljivijim, te se na taj način “lomi” jezik.

USVAJANJE I UČENJE JEZIKA – RAZVOJNE FAZE U

KOMUNIKACIJI

Prema načinu učenja jezici se dijele na:

- jezike koji se usvajaju (maternji u ranom djetinjstvu) –
L1
- jezike koji se uče (svi ostali jezici naučeni poslije ranog
razvojnog perioda) – L2
 Prvi jezik dijete usvaja od rođenja prateći spoznajni
razvoj. Riječ je o jeziku okoline koji se usvaja spontano, u
prirodnom porodičnom okruženju, od majke ili nekog
drugog učesnika razvojnog jezičkog procesa. To je
dominantan jezik kojim osoba najbolje vlada u
komunikaciji
Učenje drugih jezika odvija se osmišljeno, najčešće u
institucijama odgojno-obrazovnog sistema, u odraslijoj
dobi. Prvi jezik obično se naziva maternjim ili
materinskim (označava se sa L1 ili J1).
 Predstavnici biheviorističke teorije usvajanja jezika ili
teorije ponašanja jezik smatraju naučenim ponašanjem,
pa usvajanje jezika uvjetuju stvaranjem asocijativnih
veza između podražaja i odgovora.
Bihevioristi zastupaju tezu da se jezik i govor uče
imitacijom izraza odraslih osoba, po modelu:

auditivni/vizualni podražaj – odgovor na podražaj –

potkrepljenje.

Nasuprot njima, predstavnici nativističke teorije tvrde da

djeca imaju specifičnu kognitivnu i urođenu sposobnost za
usvajanje apstraktnog simboličkog sistema kao što je jezik.
Da bi čovjek usvojio i naučio jezik, treba zadovoljiti različite
psihofizičke, socijalne i lingvističke preduvjete, kao što su:
uredan kognitivni razvoj, sposobnost učenja jezika,
razvijenost govornih i slušnih organa, izloženost jezičkom
uzoru u direktnoj komunikacijskoj situaciji.
Prvi se jezik usvaja spontano. Ostalim jezicima osoba će
ovladati vremenom i tokom obrazovanja.
Proces sazrijevanja, odnosno odrastanja, kad je riječ o
jezičkom razvoju, dijelimo na dva razdoblja:
1) predjezičko ili predlingvističko
2) jezičko ili lingvističko
3) Predjezičko ili predlingvističko razdoblje –
jednogodišnje razdoblje koje najprije obilježava
spontano glasanje, a potom i artikuliranje glasova
primjerenih jezičkom sistemu maternjeg jezika.
Započinje prvim krikom novorođenčeta.
Dijeli se na 4 vremenski kraća razdoblja.
1) Predgovorno ili perlokutinarno – traje od rođenja do 2.
mjeseca i obilježava ga primarno refleksno glasanje koje se
uglavnom sastoji od plača.
2) Razdoblje komunikativnog glasanja (od 2. do 5. mjeseca) –
manifestira se kao tzv. gukanje ili kao smijeh.
3) Razdoblje vokalizacije (od 5. do 8. mjeseca) – obilježeno
razvojem vokalnog sistema, vokalnim igrama i ponavljanjem
artikuliranih odsječaka.
4) Razdoblje brbljanja (od 8. do 12. mjeseca) – glasanje je
slogovno, dijete kombinuje vokale i konsonante ponavljajući
ih više puta u interakciji sa sugovornikom ili sa igračkom.

Nakon razdoblja neartikuliranog glasanja dijete u 3. i 4. dijelu

predlingvističkog razdoblja počinje oblikovati glasovni sistem.
Najprije se usvajaju prednji i srednji vokali (i, e, a), a zatim
stražnji, koji se izgovaraju u grlenom dijelu usta (o, u).
Konsonanti se usvajaju obrnuto, prvo stražnji, a onda oni u
prednjem dijelu usta.
Tako dobivamo ritmičke izraze: ma-ma-ma, ta-ta-ta, ba-ba-
ba, pa-pa-pa, da-da-da,...
To nisu prve riječi, već slogovi bez značenja i to je fonska faza
usvajanja jezika

RAZLIKE IZMEĐU PISMENOG I USMENOGA GOVORA

OSNOVNA SVOJSTVA DOBROGA GOVORA
 Govor se može ostvarivati akustičkim znakovima
(signalima), tj. artikuliranim glasovima i vizuelnim
znakovima (signalima), odnosno slovima ili grafemima.
 Pismeni govor ima određena svojstva kojih nema u
usmenome, npr. različiti fontovi, veličina slova, kurziv i
sl.
 Razlikuju se po brzini prenošenja poruka, jer se
različitom brzinom saopćavanja postižu raznovrsni efekti.
 Usmeni govor odnosi se na oko tri četvrtine ukupne
govorne aktivnosti čovjeka, dok pismeni govor obuhvaća
tek jednu četvrtinu.
Usmeni govor je živ i dinamičan, a pismeni je statičan

 Pravopis ili ortografija (grč. orthographia, ortho –

ispravan, graphia – pismo) predstavlja skup pisanih
znakova (slova ili grafema) pomoću kojih se bilježi
određeni jezik, te sistem pravila za ispravno pisanje
nekim jezikom.
 Ortografska norma sistemski se počinje razvijati
početkom institucionalnog učenja maternjeg jezika.
Pravopisni sadržaji uče se još od prvog razreda osnovne
škole. U BiH najprije se uči latinični grafijski sistem
(velika i mala, štampana i pisana slova), a potom ćirilični
 (velika i mala, štampana i pisana slova) od trećeg
razreda.
 Usvajaju se pravila o pisanju velikog i maloga slova u
najčešćim primjerima (početak rečenice, vlastita imena),
te učenje o upotrebi interpunkcijskih znakova (tačka,
zarez, dvotačka, upitnik...).
 Pravogovor ili ortoepija (grč. orthoepeia, orthos –
pravilan, epos – riječ, govor) dio je lingvistike koji
proučava akustičke jezičke jedinice. Obuhvaća pravilan
izgovor glasova i glasovnih skupova u glasovnom sistemu
nekog jezika (artikulacija), pravilno naglašavanje jezičkih
jedinica (akcentuacija) i pravilno ritmičko-melodijsko
izražavanje izgovornih cjelina u jeziku (intonacija).
 Akcentuacija i intonacija zajedničkim imenom
nazivaju se prozodijskim elementima govora (grč.
prosodia – naglašavanje), koje čine akcenti (naglasci),
postakcenatska dužina i rečenična intonacija.
 Artikulacija podrazumijeva proučavanje mjesta i
načina tvorbe glasova i njihov pravilan izgovor.
Osnovna svojstva dobroga govora su:
 pravilnost

 jasnoća

 jezgrovitost
 tečnost

 svrsishodnost

Pravilnost podrazumijeva ispravnu i jasnu, razgovijetnu

artikulaciju svih glasova jednoga jezika. Pravilnost govora
uči se kao navika djelovanjem različitih faktora: školskom
nastavom, sredstvima javnog informiranja, čitanjem
različitih vrsta tekstova, ali najviše vlastitim naporima da
se pravilan govor savlada, usavrši i primijeni u praksi.

 Jasnoća je drugi važan segment kulture govora, koji

je tijesno povezan s pravilnošću. Da bi komunikacija bila
uspješna, poruke koje se upućuju ostalim učesnicima u
procesu komunikacije moraju biti pravilne i jasne. U
suprotnom ih primaoci neće moći protumačiti i potpuno
shvatiti.
Jasnoća govora postiže se korektnim izgovorom i
pravilnim pisanjem, odmjerenim tempom izlaganja,
logičnim pauzama, odgovarajućim izborom riječi,
izbjegavanjem dvosmislenosti i pretjerane upotrebe
riječi stranoga porijekla. U svemu tome od naročite je
važnosti vješto služenje riječima, bogaćenje vlastitoga
rječnika, što doprinosi usavršavanju kulture govora.
  Jezgovitost je treće važno svojstvo kulture govora i
podrazumijeva izbjegavanje suvišnog gomilanja riječi i
njihovu primjerenu upotrebu, odnosno izbjegavanje
preopširnosti u govoru, težnju da s minimumom stvarno
potrebnih jezičkih sredstava iskažemo dovoljno
informacija koje će recipijentima biti jasne i razumljive.
 Tečnost u govoru prije svega odnosi se na usmeni
govor, ali se može primijeniti i u pismenome govoru.
 Govoriti tečno znači govoriti bez zastoja, sređeno,
skladno, lahko. Onaj ko govori i piše tečno izražava se
bez teškoća, rečenice mu slijede jedna iza druge logično,
izlaže povezano i jasno.
 Svrishodno govoriti znači govoriti s određenim
ciljem, strogo se držati predmeta govora i prilagoditi
način govora datoj govornoj situaciji.

ORTOGRAFSKA NORMA BOSANSKOGA JEZIKA

Standardnojezička norma – eksplicitna, preskriptivna –

rezultat je propisivanja i društvenog nametanja širem
jezičkom kolektivu u procesu standardizacije.
Norma – skup pravila (fonetskih, morfoloških, sintaksičkih,
leksičko-semantičkih) koji su rezultat odabira i obrade.
Nameću se široj govornoj zajednici kao nešto što je
“pravilno”, čega se trebamo držati u upotrebi jezika u
školama, na televiziji i uopće u zvaničnoj komunikaciji. Treba
biti:
- fleksibilna
- elastična
imati visok stepen ujednačenosti

Pravopis ili ortografija (grč. orthographia, ortho – ispravan,

graphia – pismo) predstavlja skup pisanih znakova (slova ili
grafema) pomoću kojih se bilježi određeni jezik, te sistem
pravila za ispravno pisanje nekim jezikom.
Ortografska norma sistemski se počinje razvijati početkom
institucionalnog učenja maternjeg jezika. Pravopisni sadržaji
uče se još od prvog razreda osnovne škole. U BiH najprije se
uči latinični grafijski sistem (velika i mala, štampana i pisana
slova), a potom ćirilični (velika i mala, štampana i pisana
slova) od trećeg razreda.

Dikcija i govor

Govor je individualna realizacija jezičkog sistema i stoji u

opoziciji prema jeziku kao konkretno prema apstraktnom, kao
parcijalno prema cjelovitom, kao ostvarenje prema
mogućnosti.
Govor se može ostvarivati akustičkim znakovima (signalima),
tj. artikuliranim glasovima i vizuelnim znakovima (signalima),
odnosno slovima ili grafemima.
 U usmenome govoru osnovna komunikacijska jedinica
jeste glas, a na fonološkom planu je fonema, kao
distinktivna jedinica, ali postoje i drugi elementi u
govornoj realizaciji jezika – intonacija, intenzitet, akcenti
i sl.
 Govor je zvukovni spoj u čijoj se realizaciji izdvajaju dvije
skupine elemenata – segmentalna govorna obilježja, tj.
oni segmenti koje zapažamo izdvojeno, kao samostalne
elemente (glasovi, slogovi, riječi, izgovorne cjeline,
rečenice) i suprasegmentalna obilježja, tj. sve ono što je
neodvojivo od zvuka, što se ostvaruje kad i zvuk
(intonacija, akcenti).
 Sva navedena govorna obilježja spadaju u akustička
obilježja govora.
 Osim akustičkih, postoje i pokretna govorna svojstva
jezika, koja nazivamo vizualne vrednote usmenoga
govora, budući da ih percipiramo čulom vida.
 Gestovi i mimika
  To su neverbalni oblici komuniciranja koji prate
izgovorenu riječ, a odnose se ponajprije na pokrete ruku
(gestove) i pokrete lica (mimiku), što prate osjećaje i
raspoloženja govornika, sa svrhom pojačavanja
slušaočeva doživljaja.
 Uz osnovna svojstva dobroga govora, pismenoga ili
usmenoga – pravilnost, jasnoća, jezgrovitost, tečnost,
svrsishodnost, od naročite su važnosti za usmeni govor
govorne vrednote – intonacija, intenzitet, pauza, boja
glasa, rečenični tempo, gest, mimika i stvarni kontekst.
 Govoreći o dikciji, mi zapravo govorimo o načinu govora,
o tome kako se šta u rečenici naglašava, kakva se vrsta
tonskih modulacija upotrebljava, kakav se karakter daje
glasu, gdje se zastaje, koliko se zastaje, gdje se glas diže
ili spušta itd.
 Dikcija je posebna vrsta umjetnosti, a vrednote
usmenoga govora naročito su važne pri umjetničkoj
interpretaciji teksta.
 Auditivne vrednote: intonacija, intenzitet, pauza,
rečenični tempo, boja glasa
 Vizualne vrednote: gestovi, mimika, stvarni kontekst

INTONACIJA
 Predstavlja visinu tona, koja može biti različita u izgovoru
pojedinih glasova i riječi.
  Naziva se još i kretanje tona ili krivulja tona.

 To je auditivna vrednota usmenoga govora koja ima

posebne semantičke i afektivne vrijednosti.
 Ton može rasti ili padati unutar samo jednog sloga,
unutar riječi ili pak rečenice.
 Istom riječju ili rečenicom može se iskazivati različito
značenje s obzirom na intonaciju.
 Razlikuje se: uzlazna, silazna i ravna intonacija.

INTEZITET
 Označava jačinu tona kojom se izgovaraju pojedine riječi
ili rečenice.
 To je akustički element koji je u tijesnoj vezi s
intonacijom i obuhvaća dvije sastavnice: glasnoću i
napetost.
Glasnijim ili tišim izgovorom ističu se afektivne vrijednosti
pojedine riječi, ali intenzitet može utjecati i na smisao
rečenice
PAUZA
 Označava duži ili kraći prekid u govoru na kraju govornih
cjelina. Njome se mogu izražavati različiti misaono-
emocionalni sadržaji. Često je usko povezana s
intenzitetom i tempom, a u pisanome tekstu obilježava
se interpunkcijskim znacima.
  S fiziološkog aspekta, pauza se pravi radi procesa disanja.
Valja voditi računa da se pauze za udisaj i izdisaj
poklapaju s govornim cjelinama, jer u suprotnom,
nastaju problemi u govoru.
 Ne smiju biti ni preduge, ni prekratke.

REČENIČNI TEMPO
 To je brzina kojom se izgovaraju pojedine rečenice ili
rečenični dijelovi. Svaki izgovoreni ton ima određeno
trajanje, a izmjenom dužih ili kraćih tonova i brzinom
njihova izgovaranja ostvaruje se tempo govora.
Tempo se ne obilježava u pisanome tekstu,
BOJA GLASA TIMBAR
 Podrazumijeva nekoliko osobina ljudskog glasa
istovremeno. Važna sastavnica joj je visina tona.
 Razlikuju se duboki ili tamni tonovi od visokih ili svijetlih
tonova, a tu razliku određuju glasnice.
 Što su glasnice duže i brže titraju, to je glas višeg
tonaliteta, a bitna je i snaga proizvedenoga tona.
 Boja glasa je fiziološki uvjetovana.

GESTOVI
 Gestovi su prateći element verbalnog iskaza. Njima se
ostvaruje uloga pokreta u jeziku, najprije pokreta ruku,
 ali to mogu biti i drugi pokreti – mahanje, hodanje,
gurkanje i sl.
 Njima se pojačava verbalni iskaz, što doprinosi njegovoj
upečatljivosti i ekspresivnosti.
 Redovno su povezani s emocionalnim stavovima
govornika.
MIMIKA
 Predstavlja pokrete mišića lica, izražavanje očima,
okretanje glave itd.
 Primjerena mimika prati osjećaje i raspoloženja
govornika, a može imati različita značenja i afektivne
vrijednosti (podizanje obrva, boranje čela, spuštanje
pogleda i sl.)
STVARNI KONTEKST
 Uključuje se u govorni iskaz tako što materijalne pojave
u trenutku govora okružuju govornika i mogu
zamjenjivati jezičke simbole, te tako služe za izražavanje
misaono-emocionalnih sadržaja.
Pragmatika / pragmalingvistika
- Interpersonalno znanje – ono što sugovornici znaju jedni
o drugima
- Kulturalno znanje – znanje o svijetu u najširem smislu
- Kotekstualno znanje – znanje koje sudionici u
komunikaciji imaju o onome o čemu govore
- Upotreba stilskih figura – figure misli (tropi): metafora,
metonimija, sinegdoha, ironija,... – nepodudarnost
između govornikovog i osnovnog značenja
- Ironija – forma iskaza u suprotnosti je sa sadržajem
iskaza (Katnić-Bakaršić 2001)
 - On je straaaašno pametan! (u značenju – glup)
Pragmatiku posebno zanima:
- načelo saradnje (princip kooperativnosti) u komunikaciji
- Konverzacijske maksime: kvantitet, kvalitet, relacija i
način.

Svaki je ostvareni iskaz – čin, odnosno govorni čin. (John L.

Austin)
Konstativi – opisuju vanjezičku stvarnost i nešto tvrde o njoj
(istinitost/neistinitost)
Performativi – nisu ni istiniti, ni lažni; performativni iskaz nije
samo kazivanje nečega, nego i činjenje nečega (imenovati,
proglasiti) – (prikladnost/neprikladnost,
uspješnost/neuspješnost)
Uvjeti primjerenosti/prikladnosti (Austin)
a) podobnost učesnika i pravilno izvršenje radnje
b) namjere
c) Lokucijski čin – proizvodnja značenja, sam čin kazivanja,
tiče se sadržaja iskaza
d) Ilokucijski čin – snaga iskaza, čin izveden kazivanjem,
govornikova namjera
e) Perlokucijski čin – efekti na sugovornika, čin uzrokovan
kazivanjem

Austin – 5 općenitih razreda govornih činova:

f) Zabrane (verdiktivi) – govorni činovi – donošenje
presude (osuditi, prosuditi)
g) Naredbe (egzercitivi) – govorni činovi očitovanja moći
(narediti, upozoriti, savjetovati), govorni čin mijenja
vanjezičku situaciju
h) Obavezivanja (komisivi) – govornika obavezuju da
nešto učini (obećati, zakleti se)
i) Postupci (bihebitivi) – stavovi i društveno ophođenje
(čestitati, ispričati se, izraziti saučešće)
j) Izlaganja (ekspozitivi) – razjašnjavaju (potvrditi,
pretpostaviti, primijetiti) – izlaganje, izražavanje
mišljenja, vođenje rasprave, razjašnjavanje
k)

POREMEĆAJI GOVORA
Liječenje disajlije
 Hirurška korekcija
 Vježbe disanja
 Vježbe jezika
 Razvoj pokreta govornih organa
ARTIKULACIJSKI POREMEĆAJI
• Etiologija artikulacijskih poremećaja
 Rotacizam 
– poremećaj izgovora glasa r
• Izostavljanje ovog glasa je normalno do 2 godine života,
katkada i do 2,5 godine.
• Zamjena ovog glasa, kada je u konsonantnom položaju,
najčešća je sa glasom J, a rjeđa sa L i V. Kada je u
vokalskom položaju, zamjenjuje se najzatvorenijim
vokalima I, U, te sa L i V na višem razvojnom stadiju
artikulacije.
• Omisije – Izostavljanje glasa /r/ javlja se kod djece u dobi
do dvije, odnosno dvije i po godine. Prilikom izostavljanja
glasa vidljivo je da dijete ostavlja vrijeme za taj glas u
obliku napetosti ili tako što na mjestu glasa /r/ produžuje
samoglasnik, npr. trava izgovara kao taava s dugim
samoglasnikom /a/.
 • Supstitucija – Zamjene glasa /r/ dvojake su jer u našem
jeziku /r/ ima i samoglasničku i suglasničku funkciju. U
samoglasničkoj funkciji, odnosno kad je slogotvoran,
dijete će ga zamjenjivati samoglasnicima /i/ ili /u/ (npr.
pist/pust umjesto prst), a tek u višem razvojnom stadiju
artikulacije i sonantima /l/ i /ʋ/ , dok će u suglasničkoj
funkciji zamjene biti sa /j/ ili /l/ (npr. ruka će biti
juka/luka).
• Distorzije – Iskrivljen izgovor glasa možemo grubo
podijeliti na prednje i stražnje distorzije s obzirom na
mjesto tvorbe. Pod prednjim distorzijama
podrazumijevamo one koje se ostvaruju u prednjem
dijelu usne šupljine, a češće su u djece, dok stražnje
češće nalazimo u odraslih.

Lambdacizam
- poremećaj izgovora glasova l i lj
Omisije – Izostavljanje je rijetko i kratkotrajno. Najčešće se
događa u djece niske hronološke dobi, te ima iste
karakteristike kao i omisije glasa /r/, odnosno umjesto
realizacije glasa /l/ i /lj/ ostaje napetost ili vremensko
produženje
Supstitucije - Kao kod glasa /r/, vrlo se brzo događa zamjena
glasa /l/ glasom /j/, a kada dijete usvoji /l/, zamjenjivat će
glas /lj/ tim glasom.
Distorzije – Najčešća distorzija glasa /l/ i /lj/ je
poluvokalom /w/. No, ovaj se poremećaj, koji Vuletić (1987)
naziva distorzijom, može kategorizirati kao supstitucija.
DijagnostiCIRanje i tretmani artikulacijskih poremećaja
• Veoma je važno odraditi kompletnu logopedsku
dijagnostiku, jer se samo tako može detaljno i temeljno
analizirati govorno-jezički razvoj djeteta i ustanoviti
precizno odstupanje od uobičajenih normi za djetetov
uzrast.
• Samo uz pravilnu i kompletnu logopedsku dijagnostiku
može se pristupiti temeljnom terapijsko-logopedskom
radu, a da bi se dobili očekivani rezultati, stručno-
stimulativni rad terapeuta, ali i roditelja kod kuće, mora
biti redovan i intenzivan.
Procjena
Dobra dijagnostika prvi je korak ka uspješnoj rehabilitaciji.
Logopedsko ispitivanje poremećaja artikulacije glasova
obuhvata:
• uzimanje anamnestičkih podataka,
• spontani razgovor sa djetetom u svrhu određivanja
općeg stanja govora (ekspresije i razumijevanja),
• ispitivanje fine motorike i pokretljivosti artikulatora,
• ispitivanje fonemskog sluha i fonemske percepcije,
• ispitivanje govornog disanja i glasa,
• ispitivanje kvaliteta izgovora,
• ispitivanje razvijenosti rječnika i gramatike,
• postavljanje diferencijalne dijagnoze.
TRETMAN
• Poslije dijagnostičke obrade i dobijenih rezultata pravi se
odgovarajući terapijski program. Multidisciplinarani
pristup bitan je kako u dijagnostičkom tako i u
terapijskom postupku, pa se logopedski tretman često
kombinuje s ortodontskim, hirurškim, audiološkim,
fonopedskim i neurološkim tretmanom. Logopedski
tretman je dominantan, sprovodi se postupno kroz
vježbe logomotorike, vježbe artikulacije, vježbe za razvoj
kognitivnih funkcija i rad sa roditeljima.
• Faktori od kojih zavisi uspjeh tretmana
• 1. Redovan rad kod logopeda, po predloženoj i
dogovorenoj dinamici dolazaka
• 2. Upotreba savremenih logopedskih instrumenata
• 3. Motivacija djeteta
• 4. Radne navike djeteta
• 5. Dobra saradnja terapeuta i roditelja
• 6. Vježbanje u kućnim uslovima, za šta se obučavaju
roditelji tokom prisustva na seansama
 SINONIMIJA
Sinonimija je leksička pojava zasnovana na asocijativnom
povezivanju različitih leksema koje imenuju iste ili slične
semantičke sadržaje, odnosno sinonimija je leksički
mehanizam povezivanja sinonima.
 Sinonimi su lekseme koje u svom semantičkom
sadržaju imaju istu arhisemu i bar jednu istu semu ili više
istih sema. To su riječi iste ili slične referencijalne
vrijednosti. Riječi slične referencijalne vrijednosti
obrazuju sinonimske redove, a riječi iste referencijalne
vrijednosti obrazuju sinonimske nizove.
 Prve su djelimični, relativni sinonimi (npr. lice –
njuška – faca; kašika – žlica), a druge su identični,
apsolutni sinonimi (npr. domovina – otadžbina; kuća –
dom).
 Relativna sinonimija (bliskoznačnost) – u ove
odnose mogu stupati sve lekseme u svim realizacijama.
Relativnost tog odnosa može biti ili u djelimičnoj
identičnosti semantičkih sadržaja (topao – vruć), ili u
razlici u pogledu markiranosti ili nemarkiranosti
ekspresivne i upotrebne vrijednosti (lice – faca – njuška),
ili u razlici pozicija potrebnih za realizaciju (nos – kljun –
pramac), ili u relativnosti svih ovih elemenata.
 Npr. glagolske lekseme koje označavaju završetak
života – preminuti, umrijeti, poginuti, crći, lipsati,
odapeti... smatraju se bliskoznačnicama, ali postoje
razlike u određenim segmentima:
 designaciji – (poginuti podrazumijeva nasilnu smrt,
što nije obavezno slučaj sa umrijeti)
 konotaciji – (odapeti ima šaljivu konotaciju, a
umrijeti je npr. neutralno)
 domenu primjene (preminuti se ne primjenjuje za
životinje, dok je lipsati rezervirano za stoku)
 opsegu polisemijske strukture (crći ima širu
polisemijsku strukturu od preminuti)
 upotrebnim karakteristikama (crći se koristi i u
automehaničarskoj terminologiji, a preminuti je
rezervirano za zvanična saopćenja).
 Primjeri

 Advokat – branilac, pravobranilac, pravozastupnik,

odvjetnik, zastupnik
 Stidljiv – sramežljiv, stidan, postidan, sramljiv,
snebivljiv
 Stoka – blago, marva, živina, hajvan, živo

 Put – drum, cesta, džada, puteljak, putanja, prtina

 Uzbudljiv – dirljiv, ganutljiv, potresan, razdražljiv,
strastven
 Vještina – okretnost, snalažljivost, dosjetljivost,
domišljatost, umješnost, spretnost, promućurnost
 Drag – mio, voljen, ljubljen, umilan, ljubak, ljubazan,
milen, milolik, umiljat, simpatičan, dražestan, meden,
omiljen, privlačan
Sinonimi govore o bogatstvu jezika i o velikim
mogućnostima koje jezik pruža u govoru kako bi se postigla
tečnost, preciznost, ali i slikovitost i stilska markiranost.

LEKSIKOLISTIKA
 Riječ ili leksem je najmanja smisaona jedinica koja
se u govoru slobodno ostvaruje radi stvaranja rečenice
(iskaza).
 Skup svih leksema jednog jezika naziva se leksika.

 Razvijenost jezika uopće cijeni se po leksici, tj. po

broju riječi.
 Naš jezik u pogledu leksike spada u razvijene jezike.

 Riječi su skupljene, proučene s tumačenjem njihovih

značenja i objavljene u rječnicima ili leksikonima.
 Riječima označavamo pojave, predmete, radnje,
osobine... Takva značenja riječi se nazivaju osnovna ili
leksička značenja.
 Pored osnovnih, riječi mogu imati i dopunska ili
gramatička značenja, tj. rod, broj, padež, lice, vrijeme i
sl.
 Osim pravih, postoje i tzv. konotativna/prenesena
značenja riječi.
 Npr: zlato=plemeniti metal , “Ovaj dječak je zlato” =
plemenit ; vidra = vrsta životinje, “Ona je prava vidra” =
snalažljiva
 Ovakvi leksemi sa prenesenim značenjem zovu se
markirana leksika ili leksika sa konotacijom.
 Putem prenesenih značenja dolazi do toga da
pojedine riječi u jeziku imaju po dva, tri i više značenja.
Takva pojava u jeziku se naziva polisemija ili
višeznačnost (npr. miš).
 Sinonimi – riječi istog ili sličnog značenja, a
različitog glasovnog sastava (vokal ili samoglasnih, curica
i djevojčica, momak i mladić, kuća i dom)
 Antonimi – riječi suprotnog značenja (bijel - crn,
dan - noć, nježan - grub)
 Paronimi – riječi bliske po zvučanju, a potpuno
različite po značenju (vojni - vojnički, zubni - zubat, časni
- časovni)
 Deminutivi (umanjenice) – riječi koje znače nešto
umanjeno u odnosu na svoje osnovno značenje (kuća -
kućica, cvijet - cvjetić, rijeka -rječica)
 Augmentativi (uvećanice) – riječi koje znače nešto
veće od svog osnovnog značenja (ruka - ručetina, voda -
vodurina, selo - selendra)
 Hipokoristici – riječi od milja ili s pozitivnim
značenjem (seka, braco, maca, zečić)
 Pejorativi/pežorativi – riječi s pogrdnim i
negativnim značenjem (babetina, babuška, ćelo)
Riječi prema sferi upotrebe
 Opšteupotrebna leksika – imaju opštu upotrebu
(škola, ulica, dobar, naš...)
 Terminološka leksika – riječi koje se upotrebljavaju
u pojedinim sferama ljudske aktivnosti (matematika:
jednačina, zbir, razlika; geografija: kontinent, otok,
poluotok)
 Argotizmi - uličarske ili šatrovačke riječi (lova =
novac)
 Dijalektizmi ili provincijalizmi – riječi koje se
upotrebljavaju samo u pojedinim krajevima (iće = jelo)
Leksika po porijeklu
 Riječi koje su nastale u našem jeziku po porijeklu su
naše izvorne riječi. Osim njih mi se služimo i riječima
koje su u naš jezik došle iz drugih jezika (grčkog,
latinskog, njemačkog, engleskog...). Ovakve riječi
nazivamo tuđice.
 Međutim, nisu sve riječi stranog porijekla primljenje
u naš književni jezik
 Takve riječi zovu se barbarizmi (veker, fruštik, insan,
vakat)
 neke riječi zastarijevaju i gube se - arhaizmi
(ćesar=car, gresti=ići)
 Neologizmi – nove riječi koje nastaju i prihvataju se
u naš jezik (emotikon, astronaut, vanzemaljac, disketa,
softver)
Inherentno ekspresivna leksika
 Pod inhertentnom ekspresivnošću shvatamo
izražajnost lekseme koju ona nosi zajedno sa svojim
leksičkim značenjem
 kad se upotrebljava i van teksta, ona svoju
ekspresivnu snagu zadržava
 to su: deminutivi, augmentativi, hipokoristici,
pejorativi, arhaizmi, dijalektizmi, žargonizmi i vulgarizmi
 Žargon je razgovorni jezik kojim se služi određena
društvena grupa
 Razlikujemo tri značajnije grupe žargonskih govora:

1. Žargon raličitih profesija (škola, zanat, ljekar)

2. Žargon posebnih sredina (uličara, kriminalaca)
3. Žargon mladih ljudi (npr. žara=skupo, bunariti=krasti,
boli glava=odlično)
 Žargon znači i bijeg od ustaljenog normalnog
govora, težnju za jednostavnijom komunikacijom.
 Vulgarizmi – nepristojne riječi bezobraznog
značenja, psovke, prostačke riječi.
 Frazeologizmi – ustaljene sintagme, veze riječi sa
određenim i široko prihvaćenim značenjem (čovjek od
krvi i mesa, vratiti istom mjerom, biti svakom loncu
poklopac)
Doprinose ekspresivnosti teksta čineći ga komičnim u
datoj situaciji.
Kontekstno ekspresivna leksika
  Čine je: metafora, metonimija, ironija, sarkazam,
hiperbola, eufemizam
 To su riječi figurativno upotrijebljene i tek u tekstu
dobijaju svoju punu ekspresivnu snagu
 To su različite stilske figure

 Eufemizmi – suprotstavljeni vulgarizmima;

zamjenjuju vulgarizme
- Ako mu se desi ono najgore, umjesto – smrt
- Zadesila ga ona najgora bolest, umjesto – rak
- Obilazi istinu, umjesto – laže
Riječ tabu - pozajmljena je iz tonganskog jezika, gdje znači
"sveto" ili "nedodirljivo"
 Metafora – skraćeno poređenje; preneseno
značenje
- Npr. zazvonilo je hiljadu bisernih zvona, kandže smrti,
sagorjeli život, ledeni smijeh
- Metafora se smatra najsugestivnijom stilskom figurom
pa je vrlo česta u pjesničkom jeziku
 Metonimija – prenosi značenje nekog konkretnog
predmeta na pojam neke apstraktne pojave
Npr. Kruna je metonimija kraljevske vlasti, fotelja je
metonimija položaja u društvu
 “Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba.”
kolijevka = rođenje
grob = smrt
 Hiperbola – pretjerivanje, preuveličavanje. Često
kombinirana sa gradacijom (Idi, trči, leti!)
Npr: umirem od gladi, sto godina te čekam, milion puta
sam ti rekao...
 Ironija – forma iskazana u suprotnosti sa sadržajem
iskaza
- On je strašno pametan! – on je veoma glup
- Baš si široke ruke! – veliki si škrtac
- Došao si u pravi čas! – nisi uopšte trebao doći
 Kada je ironija naročito zajedljiva i uvredljiva, ona
prerasta u sarkazam, tj. gorku ironiju

ANTONIMIJA
 Antonimija je leksičko-semantička pojava
značenjske opozicije između dviju leksema.
 Lekseme suprotnih značenja nazivaju se antonimi
(anti – protiv, onoma – ime).
 Dvije lekseme suprotnih značenja čine antonimski
par.
  Antonimija je svojstvo:

- imenica: svjetlost – tama, dan – noć

- pridjeva: crn – bijel, jak – slab, lijevi – desni, dobar – loš,
pametan – glup, nježan – grub, živ – mrtav
- glagola: cvasti – vehnuti, dati – uzeti, kupiti – prodati,
podići – spustiti
- priloga: blizu – daleko, jasno – nejasno, nabolje – nagore,
obdan – obnoć
- prijedloga: od – do, ispod – iznad, iza – ispred
- Po porijeklu antonimi mogu biti – raznokorijenski i
istokorijenski.
- Raznokorijenski antonimi – nema etimološke veze među
njima jer su im se izrazi razvili iz različitih korijena, npr.:
istina – laž, živ – mrtav, dati – uzeti.
- Zovu se još primarni ili pravi antonimi.
- Istokorijenski antonimi – nastali su primjenom
tvorbenih sredstava antonimizacije, pa ih zovemo
tvorbenim antonimima.
Npr. tvorbeni prefiksi:
nad- i pod- (nadvožnjak – podvožnjak),
na- i raz- (naoružati – razoružati),
u- i iz- (upisati – ispisati);
 ne- (istina – neistina),
bez- (smislen – besmislen),
protu- (zakonit – protuzakonit).
 Po naravi značenjske opozicije – razlikuju se tri tipa
antonima:
 1) komplementarni – kad pojava jednog parnjaka
isključuje značenje konteksta s drugim parnjakom, npr.
živ – mrtav, dječak – djevojčica, istina – laž, oženjen –
neoženjen;
ovakvi antonimi zovu se još binarnim antonimima jer
između njih postoji binarna značenjska opozicija;
2) stupnjeviti – oni između kojih postoji srednji član, a
antonimi su krajnje tačke leksičko-semantičkog mikrosistema,
npr. visok – nizak (srednji član bi bio “normalna rasta”);
između ovih antonima i srednjeg člana mogu postojati još
neki članovi, npr. ponizak, povisok, koji predstavljaju različite
stepene između antonima kao krajnjih tačaka i srednjeg
člana;
 3) obratni antonimi – jednim od antonima opisuje
se odnos između osoba, stvari ili pojava jednim slijedom,
a drugim antonimom isti odnos opisuje se obrnutim
slijedom,
npr. pradjed – praunuk, ispod – iznad, izgubiti – dobiti;
 Ibrahim je Samirov pradjed. → Samir je Ibrahimov praunuk.

Lekseme mogu biti jednoznačne i višeznačne. Višeznačna

leksema može biti značenjski suprotna drugoj leksemi samo
jednim svojim značenjem. Tada govorimo o djelomičnoj ili
parcijalnoj antonimiji, npr. dan – noć.
 Kad je polisemična riječ jednim svojim značenjem
suprotna jednoj, a drugim svojim značenjem drugoj
leksemi, onda govorimo o višestrukoj antonimiji.
Npr. star – mlad
star – nov (tri antonimska para)
star – moderan
Sve ove antonime prema usvojenosti nazivamo općejezičkim
antonimima.
Postoje antonimi koji su rezultat individualnog jezičkog
stvaralaštva, značenjski su suprotstavljeni samo u jeziku
jednog pisca ili samo u određenom kontekstu. Nazivamo ih
individualnim ili kontekstualnim antonimima.
HOMONIMIJA
 Homonimija ili istoimenost je odnos između oznake
i značenja u kojemu iste oznake prikazuju potpuno
različita značenja.
  Homonimija se može ostvariti kao homofonija
(istozvučnost – isti izgovorni oblik), kao homografija (isti
pisani oblik) ili oboje istovremeno – potpuna
homonimija.
 Homonimi su riječi koje imaju isti izraz, tj. isto glase,
ali imaju potpuno različito značenje.
 Dvije lekseme koje stoje u homonimnom odnosu
nazivamo homonimnim parom, a više njih homonimnim
nizom.
 Primjeri

kosa (1) – dlake na glavi

kosa (2) – kosina brijega ili planine, padina
kosa (3) – poljoprivredna alatka
lijepo (pril.) – na lijep način, dobro, povoljno
lijepo (čest.) – ističe sadržaj iskaza (Otiđi ti lijepo pa se
raspitaj.)
bor (1) – vrsta crnogoričnog drveta
bor (2) – hemijski element
 Veoma je važno razgraničiti homonimiju od
polisemije.
 Polisemne riječi imaju najmanje jedan integralni
sem, a homonimi imaju različite semove (najmanje
začenjske elemente).
 Da bi dvije riječi bile homonimne, potrebno je da:

 1. imaju isti fonemski sastav

 2. imaju različita značenja

 3. imaju iste prozodijske osobine

 4. jednako se pišu

 5. pripadaju istoj vrsti riječi (iako ima onih koji se ne

slažu s konstatacijom da pripadaju istoj vrsti riječi)