Gringos&Laura

Gringos&Laura

S engleskog preveo Dražen Čulić

Knjige.club 2
Gringos&Laura

Za M. i D.

Knjige.club 3
 Gringos&Laura

„Kad tišina smijeni istinu, tišina je laž.“

Jevgenij Jevtušenko

Knjige.club 4
 Gringos&Laura

1.

Utorak, 20. ožujka 2012.

Emma

Računalo mi značajno namigne dok sjedam za svoj radni stol. Dodirujem tipkovnicu i
na zaslonu se pojavi Paulova fotografija. Ona koju sam snimila u Rimu, na našem
medenom mjesecu, gleda me očima punim ljubavi s druge strane stola na Campu de’
Fiori. Pokušam mu uzvratiti osmijeh, ali nagnuvši se naprijed, ugledam svoj odraz u
ekranu i zaustavljam se. Mrzim vidjeti sebe ako nisam spremna na to. Ponekad se i ne
prepoznajem. Mislite da znate kako izgledate, onda odjednom neki neznanac blene u vas.
To me plaši.
Ali danas se zagledam u lice neznanke. Smeđa kosa podignuta je na tjeme u neurednoj
radnoj punđi, golu kožu lica prekrivaju sjene i bore koje se šuljaju prema očima nalik
pukotinama u tlu.
Isuse, užasno izgledaš, kažem ženi na ekranu. Pokreti njezinih usana hipnotiziraju me,
pa je natjeram da nastavi govoriti.
Daj, Emma, uhvati se posla, kaže ona. Blijedo se osmjehnem, ona mi uzvrati na isti
način.
Poludjela si, kaže mi mojim glasom, pa umuknem.
Hvala bogu da me Paul sada ne vidi, pomislim.
Kada se Paul večeras vrati kući, bit će umoran i pomalo mrzovoljan nakon dana
provedena s “tupavim” brucošima i još jedne svađe oko rasporeda nastave s pročelnikom
svog odsjeka.
Možda je stvar u godinama, ali ovih dana Paula izazovi na poslu zaista uznemiruju.
Mislim da je počeo sumnjati u sebe, posvuda vidi prijetnje svom položaju. Fakultetski
odsjeci su kao čopori lavova, stvarno. Gomila mužjaka koji se lickaju i zajebavaju i
prave važni svojim kandžama. Govorim točno ono što želi čuti i nudim mu džin-tonik.
Mičući njegovu aktovku s kauča, primjećujem da je donio Evening Standard. Sigurno
ga je pokupio u podzemnoj.
Sjedim i čitam dok on pod tušem ispire sve što ga tog dana brinulo, onda ugledam
onaj naslov s bebom.
PRONAĐENO TIJELO BEBE, piše. Tek nekoliko redaka o malenom kosturu pronađenom na
gradilištu u Woolwichu i istrazi koju je pokrenula policija. Čitam ih stalno iznova. Ne mogu
im dokučiti značenje, kao da su napisani stranim jezikom.
Ali znam što piše i osjećam kako me hvata panika. Istiskuje mi zrak iz pluća. Teško mi
je disati.
I dalje sjedim kada se Paul vrati u prizemlje, vlažan i ružičast, vičući da nešto gori.
Svinjski su kotleti crni. Sprženi. Bacam ih u smeće i otvaram prozor da istjeram dim.
Vadim smrznutu pizzu iz zamrzivača i stavljam je u mikrovalnu pećnicu dok Paul nijemo
sjedi za stolom.

Knjige.club 5
 Gringos&Laura

“Moramo nabaviti detektor za dim”, kaže umjesto da se izdere na mene, jer umalo
sam zapalila kuću. “Kada se čita, lako se zaboravlja.” On je tako krasan čovjek. Ne
zaslužujem ga.
Stojim pred mikrovalnom, gledam kako se pizza okreće i nadima i po stoti se put
pitani hoće li me ostaviti. Trebao je, još davno. Da sam bila na njegovu mjestu, ja bih to
učinila, ne bih se svakodnevno mogla nositi s mojim problemima i brigama. Ali on ne
pokazuje nikakve znakove da se namjerava spakirati. Umjesto toga brine se za mene i čuva
me od opasnosti poput nekog revnog roditelja. Stišava me kada se uznemirim, izmišlja
razloge da bude dobre volje, drži me uza se dok plačem i govori mi koliko sam sjajna,
zabavna i čudesna žena.
“To je zbog bolesti”, govori mi. "Nisi ti takva.”
Ali jesam. On me zapravo ne poznaje. Pobrinula sam se za to. I poštuje moju
suzdržanost da kažem bilo što o svojoj prošlosti. “Ne moraš mi reći”, kaže. “Volim te baš
takvu kakva si.”
Sveti Pavao - tako ga zovem kada se pravi da mu nisam na teret, ali on me tada obično
prekida.
“Nisam baš”, govori.
Dobro, nije svetac. Ali tko je on onda? Bilo kako bilo, njegovi su grijesi i moji grijesi.
Kako ono kažu stari parovi? Sve što je moje i tvoje je. Ali moji grijesi... pa, oni su samo moji.
“Em, zašto ne jedeš?” pita me dok spuštam tanjur na stol.
“Kasno sam ručala, imala sam posla. Sada nisam gladna - pojest ću nešto kasnije”,
lažem. Znam da bih se zagrcnula stavim li išta u usta.
Osmjehujem se najšire što mogu - kao za fotografiranje. “Dobro sam, Paule. Samo ti
jedi.”
Držim se svoje strane stola, s čašom vina u ruci pravim se da slušam kako je proveo
dan. Glas mu se diže i spušta, onda zastaje žvačući odvratnu večeru koju sam mu dala, pa
nastavlja s pričom.
Povremeno kimam glavom iako ništa ne čujem. Pitam se je li Jude vidjela članak.

Knjige.club 6
 Gringos&Laura

2.

Utorak, 20. ožujka 2012.

Kate

Kate Waters se dosađivala. Obično svoj posao ne bi opisala tim riječima, ali danas je
zapela u uredu, šefu pred nosom, nemajući što raditi osim ispravljati tekstove.
“Provuci to kroz svoj zlatni stroj”, doviknuo joj je Terry, urednik vijesti, i dodao joj
nečiji loše napisan članak. “Poprskaj ga vilinskom prašinom.”
Što je i napravila.
“Ovdje kao da šijem gaće u tvornici”, požalila se tipu iz crne kronike koji je sjedio njoj
nasuprot. “Stalno prevrćem isto smeće, samo dodajem različite ukrase. Na čemu ti radiš?”
Gordon Willis, kojeg je urednik uvijek zvao “tip iz crne kronike”, digao je glavu s
novina i slegnuo ramenima. “Popodne idem do Old Baileyja1 - htio bih popričati s onim
inspektorom koji istražuje ubojstvo samostrelom. Za sada nemam još ništa, ali nadam se
domoći i žrtvine sestre, kada on završi s njom. Izgleda da je spavala s ubojicom. Kakav će
to naslov biti: SUPRUGA, NJEZINA SESTRA i UBOJICA KOJEG su OBJE VOLJELE.’' To mu je
izmamilo osmijeh. “Zašto? Čime se ti baviš?”
“Ničim. Mrcvarim priču jedne od onih internetskih ropkinja.” Kate je pokazala
mladoliku nimfu koja je mahnito tipkala za stolom na drugom kraju prostorije. “Tek je
diplomirala.”
Shvatila je koliko ogorčeno - i staro - sigurno zvuči, pa se zaustavila. Cunami vijesti na
internetu nju i njoj slične otplavio je na daleke obale. Reporteri koji su nekad sjedili za
glavnim stolom - u novinama je on bio nešto kao pobjedničko postolje - sada su čučali po
rubovima redakcije; sve brojniji online operativci, koji su pisali po cijeli dan i noć kako bi
nahranili usta gladna uvijek svježih vijesti, tjerali su ih sve bliže izlaznim vratima.
Novi mediji odavno su prestali biti novi, objasnio je svojim novinarima urednik na
božićnoj zabavi. Oni su standard. Oni su budućnost. Kate je znala da se mora prestati žaliti
zbog toga.
Što nije lako, govorila je sebi, dok su najklikanije priče na ušminkanoj web-stranici
novina one o venama na Madonninim rukama ili tome da se neka od zvijezda EastEndersa
udebljala. Upakirajmo mržnju prema slavnima u vijest. Užas.
“Nema veze”, rekla je glasno, “nigdje ne gori. Donijet ću nam kavu.”
Nestali su i dani KNB-a - kave na brzaka - u kojem su najbolji novinari Fleet Streeta
uživali u obližnjim pubovima, dok su urednici sastančili na jutarnjim kolegijima. KNB bi se
tradicionalno nastavio zajapurenim, pijanim svađama s urednicima vijesti -
legenda govori o jednoj koja je završila tako da je novinar, nakon što ga je piće oborilo na
pod, ugrizao šefa za gležanj, druga o novinaru koji je bacio pisaći stroj kroz prozor na
ulicu.

1
Stari Bailey, popularni naziv za glavni kazneni sud Engleske i Walesa u Londonu, nazvan po ulici u kojoj se nalazi.

Knjige.club 7
 Gringos&Laura

Danas redakcija, smještena iznad trgovinskog centra, ima hermetički zatvorene

dvostruke prozore, a alkohol je zabranjen. Sada su ovisni o kavi.
“Kakvu želiš?” pitala je Kate.
“Dupli makijato s aromom lješnjaka, molim te”, rekao je Gordon. “Ili nešto smeđe. Što
ti već bude lakše.”
Kate je ušla u dizalo i krenula dolje, prethodno pokupivši prvo izdanje Evening
Standarda sa zaštitarskog stola u mramornom predvorju. Dok je čekala da barmen izvede
svoju čaroliju s parom, nemarno je listala novine i tražila članke svojih prijatelja.
Novine su bile prepune tekstova o pripremama za londonske Olimpijske igre i umalo
je previdjela članak na dnu kratkih vijesti.
PRONAĐENO TIJELO BEBE, glasio je naslov ispod kojeg su dvije rečenice objašnjavale kako
je na gradilištu u Woolwichu iskopan dječji kostur, a to baš i nije daleko od Kateine kuće
u istočnom Londonu. Policija istražuje slučaj. Nikakvih drugih pojedinosti. Istrgnula je
članak iz novina za kasnije. Dno njezine torbe bilo je natrpano zgužvanim komadima
novinskog papira - “kao krletka puna papigica”, zadirkivao ju je najstariji sin Jake zbog
papirića koji su čekali da im ona udahne život. Ponekad su to bile prave priče vrijedne
istraživanja, češće samo neka rečenica ili citat zbog kojeg se zapitala: “Što li se tu krije?”
Kate je opet pročitala tih trideset riječi i pomislila na osobu koja u priči nedostaje. Na
majku. Dok se vraćala noseći kave, nabrajala je pitanja: Tko je beba? Kako je umrla? Tko bi
zakopao bebu?
“Jadna mala”, rekla je naglas. Odjednom joj je glava bila puna vlastite djece - Jakea i
Freddieja, rođenih s dvije godine razmaka, ali u njezinoj obitelji uvijek zajedno nazivanih
“dječaci” - kao krupnih beba, školaraca u nogometnom dresu, osornih tinejdžera i sada
odraslih ljudi. Pa sad, skoro odraslih. Nasmiješila se za sebe. Kate se sjećala trenutaka kada
ih je prvi put ugledala: crvene, skliske; zgužvane, s broj prevelikom kožom; treptali su
ležeći joj na grudima, dok se ona osjećala kao da je oduvijek poznavala ta lica. Kako itko
može ubiti bebu?
Kada se vratila u redakciju, spustila je šalice i uputila se prema urednicima.
“Hoće li ti smetati ako se uhvatim ovoga?” pitala je Terryja i mahnula mu isječkom
pred licem. On je pokušavao shvatiti tekst o inozemnim kraljevskim obiteljima. Nije ju ni
pogledao, što je shvatila kao odobrenje.
Najprije je nazvala Službu za odnose s javnošću Scotland Yarda. Kada se počela baviti
novinarstvom, kao pripravnica u lokalnim novinama u Istočnoj Angliji, svaki je dan
odlazila u mjesnu policijsku postaju, naslanjala se na prijamni pult i virila u knjigu
dnevnih događaja razgovarajući s narednikom. Sada, u onim rijetkim prilikama kada bi se
obraćala policiji, rijetko je razgovarala s ljudskim bićem. A i tada bi trajalo kratko.
“Jeste li poslušali snimku?” upitao bi je službenik, sasvim siguran da nije, onda bi je
brzo prespojio na snimljenu poruku koja je nabrajala svaku ukradenu kosilicu za travu i
svađu u krčmi u cijelom gradu.
Ali ovaj je put imala sreće. Ne samo da je dobila živu osobu već je to bio netko koga je
poznavala. Glas s druge strane žice pripadao je nekadašnjem kolegi s njezina prvog posla
u nacionalnim novinama. Kao oni krivolovci koji postaju čuvari lovišta, on se prebacio na
sigurniji, neki kažu i normalniji, teren odnosa s javnošću.
“Zdravo, Kate. Kako si? Davno...”
Colin Stubbs želio je čavrljati. Bio je dobar izvjestitelj, ali Sue, njegovoj ženi, dosadio
je njegov neuredni život daleko od kuće, pa se na kraju odlučio predati i smiriti. Ali

Knjige.club 8
 Gringos&Laura

zanimale su ga pojedinosti o svijetu koji je napustio, tražio je tračeve o drugim

novinarima, iako je njoj - kao i sebi - stalno iznova govorio da je odlazak iz novinarstava
bio najbolja odluka koju je donio u životu.
“Sjajno. Blago tebi”, rekla je Kate, namjerno užurbano. “Ja se i dalje vučem po Poslu.
Slušaj, Coline, nešto sam vidjela u Standardu, o pronađenom tijelu bebe u Woolwichu. Znaš
li možda koliko je dugo bilo tamo?”
“A, to. Čekaj malo, da pogledam u kompjutor... evo je. Nema baš mnogo, sve je to
zapravo pomalo strašno. Neki je radnik čistio teren nakon rušenja, pomaknuo neku staru
vazu i ispod nje pronašao sićušan kostur. Novorođenče, kažu. Forenzičari ga
pregledavaju, ali ovdje piše kako prema prvim znakovima izgleda da je već dugo bilo tamo
- možda stvarno dugo. To je ona ulica puna studenata, prema Greenwichu, mislim. Ti tamo
negdje živiš, je li tako?”
“Sjeverno od rijeke, pa još malo dalje na istok. U Hackneyju.
I još čekamo da nam vrate liniju vlaka. Što još imaš? Ima li kakvih tragova
identiteta?”
“Ne, novorođenčadi nije lako očitavati DNK, tako piše. Posebno ako su godinama bila
pod zemljom. A cijelo je područje puno iznajmljenih stanova i garsonijera. Stanari se
mijenjaju svakih pet minuta, inspektor kojega je dopao slučaj ne gaji pretjerane nade. A svi
imamo pune ruke posla s Olimpijadom...”
“Aha, naravno”, rekla je Kate. “Osiguranje je sigurno noćna mora - čula sam da morate
dovoditi pune autobuse policajaca iz okoline da sve stignete. Ta priča s bebom izgleda kao
traženje igle u plastu sijena. Slušaj, Coline, hvala ti. Bilo mi je drago čuti te. Pozdravi Sue. I
ako se nešto sazna, nazvat ćeš me, može?”
Smješkala se dok je spuštala slušalicu. Kate Waters voljela je tražiti iglu u plastu
sijena. Slijediti neki daleki odsjaj u mraku. To bi je sasvim obuzelo. Zagrizla bi iz sve snage.
Samo da se makne iz zgrade.
Obukla je kaput i krenula na dug put prema dizalu. Nije daleko stigla.
“Kate, ideš nekamo?” viknuo je Terry. “Prije nego što odeš, možeš li raspetljati ovo s
norveškom kraljevskom obitelji, molim te? Oči su mi ispale.”

Knjige.club 9
 Gringos&Laura

3.

Utorak, 20. ožujak 2012.

Angela

Znala je da će zaplakati. Osjećala je kako suze stižu, grlo joj se stegnulo i nije mogla
progovoriti, pa je krenula nakratko sjesti na krevet kako bi odgodila taj trenutak. Angela
je morala biti sama kada dođu. Godinama se pokušavala boriti s tim - u
normalnim okolnostima nikad nije plakala. Nije bila pretjerano osjećajna. Posao
bolničarke i vojnički život davno su je izliječili od toga.
Ali svake je godine 20. ožujka bio izuzetak. Bio je to Alicein rođendan i ona bi
zaplakala. Sama za sebe. Ne bi ni sanjala napraviti to pred nekim drugim, poput onih ljudi
koji jecaju pred kamerama. Nije mogla ni zamisliti kako je to sudjelovati u nečem takvom.
A oni s televizije nastavili bi snimati, kao da je to na neki način zabavno.
“Trebali bi isključiti kamere”, rekla je Nicku, ali on je samo zagunđao i nastavio
gledati.
Njoj je zbog toga bilo neugodno, ali očito se mnogima sviđalo. Onim ljudima koji i sami
pokušavaju postati vijesti.
Ionako nije mislila da bi itko shvatio zašto ona nakon toliko godina i dalje plače.
Nakon toliko desetljeća. Vjerojatno bi rekli da nije ni poznavala bebu. Jedva da je bila s
njom dvadeset i četiri sata.
“Ali ona je bila dio mene. Moja krv”, govorila je skepticima iz svoje glave. “Pokušala
sam zaboraviti, ali...”
Počela bi strepjeti danima prije bebina rođendana, zatim bi se prisjetila tišine - one
tišine prazne sobe koja je tjerala jezu u kosti.
Onda, na sam taj dan, obično bi se probudila s glavoboljom, spremila doručak i
pokušala se ponašati uobičajeno, sve dok ne bi ostala sama. Ove je godine u kuhinji
razgovarala s Nickom o danu pred njima. On se žalio na gomilu papirologije s kojom se
mora boriti i na jednog od novih dečki, koji je stalno izostajao zbog bolesti.
Morao bi se umiroviti, pomislila je slušajući ga. Konačno, uskoro će mu biti šezdeset i
pet, ali neće on to. Ne može se ostaviti posla. Treba mu neka svrha, i ustaljeni raspored,
govorio je.
Ničim nije pokazivao da zna koji je danas dan. Nekada se sjećao - u ranim godinama.
Naravno da jest. Bilo je to nešto što im nije izlazilo iz glave.
Ljudi na ulici znali bi ih pitati za bebu. Ljudi koje uopće nisu poznavali prilazili bi im,
stiskali ruke i djelovali kao da će zaplakati. Ali to je bilo onda. Nick je beznadan slučaj kada
su datumi u pitanju - namjerno, pomislila je Angela. Nije mogao zapamtiti ni rođendane
njihove druge djece, kamoli Alicein. A ona ga je prestala podsjećati. Nije mogla podnositi
panični bljesak u njegovim očima kada bi ga prisilila sjetiti se toga dana. Bolje je da se
samo ona sjeti.
Nick ju je poljubio u tjeme i otišao na posao. A kada su se iza njega zatvorila vrata,
Angela je sjela na kauč i pustila suze da poteku.
Knjige.club 10
 Gringos&Laura

Istrenirala se gurati sjećanja daleko od sebe. U početku je malo tko pomagao. Samo
obiteljski liječnik - jadni stari doktor Earnley - koji bi je tapšao po koljenu ili ramenu i
govorio: “Prebrodit ćeš ti to, draga.”
Zatim, kasnije, došle su grupe za podršku, ali njoj je uskoro dosadilo slušati o svojim
i tuđim jadima. Činilo joj se kako samo premeću tugu, potiču je i rasplamsavaju, nakon
čega zajedno plaču. Kada je rekla kako je zaključila da joj spoznaja o patnjama drugih ne
pomaže, sve ih je uznemirila. Njezina se bol tako nije smanjivala - na neki je način samo
dobivala nove slojeve. Osjećala se krivom jer, dok je bila medicinska sestra, obiteljima
preminulih davala je letke o takvim grupama.
Nadam se da su im pomogle više nego meni, rekla je u sebi dok je ustajala s kauča. Ne
smijem biti ogorčena. Svi su učinili koliko su mogli.
U kuhinji je napunila sudoper vodom i počela čistiti povrće za složenac. Ruke su joj se
ukočile od hladne vode i postalo joj je teško držati nož, ali nastavila je mehanički strugati
mrkvu.
Pokušala je zamisliti kako bi Alice sada izgledala, što nije bilo lako. Imala je samo
jednu njezinu fotografiju. Alice i ona. Nick ih je snimio svojim malim Instamaticom, ali bila
je mutna. Previše je žurio. Angela se naslonila na radnu površinu kuhinje, kao da bi fizički
napor mogao olakšati oživljavanje malena lica njezine bebe. Ali nije uspjela.
Fotografija je sačuvala paperjastu tamnu Aliceinu kosu, kakvu je imao i njezin brat
Patrick. Angela je izgubila dosta krvi za vrijeme porođaja, još je bila pod utjecajem lijekova
kada su joj stavili bebu u ruke. Kasnije je o njoj pitala Nicka - nakon što je Alice nestala -
ali nije joj mnogošto mogao reći. Nije ju proučio kao što bi to učinila Angela, pamteći svaku
sitnicu. Rekao je da je bila slatka, ali nije se sjećao pojedinosti.
Angela nije mislila da je Alice izgledala kao Patrick. On je bio krupna beba, a Alice je
bila baš krhka. Imala je jedva dvije i pol kile. Ipak, pogledala je Paddyjeve slike kada je bio
beba, kao i one njihove druge kćeri, Louise, snimljene deset godina kasnije -
“naša nenadana bonus-beba, tako je zovem”, govorila je Angela svima - pokušavajući u
njima pronaći Alice. Ali nje tamo nije bilo. Louise je bila plavuša - dala se na Nicka.
Angela je osjetila poznati tupi bol tuge pod rebrima i u grudima i pokušala razmišljati
o nečem lijepom, kao što savjetuju knjige o samopomoći. Razmišljala je o Louise i Patricku.
“Barem njih imam”, rekla je odrezanim vrhovima mrkava dok su padali u prljavu
vodu. Pitala se hoće li je Lou nazvati kada se navečer vrati s posla. Njezino najmlađe dijete
znalo je cijelu priču - naravno da je znalo - ali o tome nije govorilo.
A ona mrzi kada plačem, rekla je u sebi Angela i obrisala oči papirnatom maramicom.
Svi to mrze. Svi se vole praviti da je sve u redu. Shvaćam ja to. Sada bih trebala prestati.
Maknuti se od Alice.
“Sretan ti rođendan, draga moja curice”, promrmljala je ispod glasa.

Knjige.club 11
 Gringos&Laura

4.

Srijeda, 21. ožujka 2012.

Emma

Beba me držala budnom skoro cijelu noć. Istrgnula sam članak iz novina, htjela ga
baciti u smeće, ali na kraju sam ga gurnula u džep jakne. Ne znam zašto. Odlučila sam da
neću ništa poduzimati u vezi s tim. Nadala sam se da će nestati samo od sebe.
Ali neki je glasić u meni šaputao: Ipak, ne kao prošli put.
A danas je beba još tu. Uporna je. Traži da se na nju obrati pažnja. Paul drijema, ali
skoro je budan, počinje micati nogama, kao da provjerava jesu li još tu. Čekam da otvori
oči. Plašim se. Plašim se razočaranja i malaksalosti koje ću vidjeti kada shvati da su se
vratili moji loši dani.
Tako smo ih zvali jer tako je zvučalo kao da nisam ja kriva za njih. Prošlo je mnogo
vremena od kada su se zadnji put pojavili, znam da on misli kako je s njima gotovo. Kada
me pogleda, pokušat će ne pokazati ništa, ali morat ću trpjeti i njegovu tjeskobu. Ponekad
mi se čini da ću se srušiti pod tolikim teretom.
Ljudi kažu, što te ne ubije, čini te jačim. Govore to kada ti se dogodi nešto strašno.
Moja je mama Jude često to govorila. Ali nije tako. Nakon nečeg strašnog sav si polomljen
i zdrobljen, osjećaš se kao da te na okupu drže samo traljavi zavoji i ljepljiva vrpca. Pucaš
po svim šavovima. Sve se raspada, jedva preživljavaš. Ponekad poželiš da te zaista ubilo.
Paul se budi, bez riječi mi dodaje tablete i čašu vode iz kupaonice. Onda me gladi po
kosi sjedeći na krevetu dok ih ja pijem. Pjevuši ispod glasa, kao da je sve normalno.
Pokušavam misliti sve će proći, ali ovome nema kraja provlači se kroz moju obranu.
Problem je u tome što tajna s vremenom počinje živjeti svojim životom. Nekad sam
vjerovala da će se, ako ne mislim na ono što se dogodilo, to smežurati i umrijeti. Ali nije.
Čuči usred sve veće gužve laži i izmišljotina, kao debela muha u paukovoj mreži. Ako sada
bilo što kažem, sve će se raspasti. Zato ne smijem reći ništa. Moram je zaštititi. Tu tajnu.
Radim to otkad znam za sebe. Čuvam je na sigurnom.
Za doručkom mi je Paul nešto rekao, ali nisam čula što.
“Oprosti, dragi, što si rekao?” Pokušavam se usredotočiti na drugu stranu stola i njega.
“Rekao sam da ćemo ostati bez toaletnog papira.”
Ne mogu se usredotočiti. Nešto o papiru. Bože, je li pročitao?
“Molim?” kažem preglasno.
“Toaletni papir, Emma”, tiho ponavlja. “Samo te podsjećam, to je sve.”
“Dobro, dobro. Ne brini se, riješit ću ja to. Ti se spremi za posao dok ja dovršim kavu.”
Smiješi mi se i ljubi me, onda odlazi u radnu sobu u kojoj nešto radi deset minuta, dok
ja bacam svoj doručak i brišem stol. U zadnje vrijeme sve više čistim. Nestani, prokleta
mrljo.
“Dakle”, govori mi on s vrata kuhinje. “Sigurno je sve u redu s tobom? Nekako si jako
blijeda.”

Knjige.club 12
 Gringos&Laura

“Dobro sam”, kažem i ustajem. Daj, Paule. Samo idi. “Želim ti ugodan dan, dragi. Ne
zaboravi biti ljubazan prema pročelniku. Znaš da to moraš.” Skidani neki trun s ramena
njegova kaputa.
On uzdiše i uzima svoju aktovku. “Pokušat ću. Slušaj, mogu uzeti slobodan dan i ostati
s tobom”, kaže.
“Ne budi smiješan, Paule. Neću se naprezati. Obećavam.”
“Dobro, ali nazvat ću te u vrijeme ručka. Volim te”, kaže.
Mašem mu s prozora, kao uvijek. On zatvara vrata i odlazi, a ja padam na koljena na
tepih. Prvi sam put sama otkako sam pročitala članak, iscrpilo me pretvaranje da je sve u
redu. Novinski naslov svijetli kao neonski znak kamo god da pogledam. Treba mi samo
pet minuta da se priberem. I zaplačem. Zastrašujuće plačem. Nekontrolirano. Nije to plač
protiv kojeg se bori i koji se guta. To traje dok se potpuno ne ispraznim i ostanem tiho
sjediti na podu.
Kada se oglasi telefon, shvaćam da je prošao cijeli sat, noge su mi zgrčene, osjećam
trnce u njima dok pokušavam ustati. Sigurno sam zadrijemala. Sviđa mi se slika koju vidim
u mislima, ležim u čamcu koji nosi struja. Kao Ofelija na slici. Ali ona je bila luda, ili mrtva.
Prekini. Javi se na telefon.
“Halo, Emma, Lynda je. Jesi li u poslu? Mogu navratiti na kavu?”
Zelini groznoj Lyndi reći ne, ali umjesto toga izgovarani “da”. Urođena ljubaznost opet
pobjeđuje.
“Krasno. Evo me za deset minuta.”
“Zagrijat ću vodu”, čujem sebe kako govorim, kao da sam na pozornici.
Trljani koljena ne bih li ih oživjela i vadim četku za kosu iz torbice. Moram pristojno
izgledati ili će ona shvatiti.

Lyndin muž predaje na istom fakultetu kao Paul - na drugom je odsjeku, ali naši
muškarci često sjedaju na isti jutarnji vlak. Očito to mene i Lyndu na neki način čini
bliskima.
Ali meni se ona ne sviđa. Zubi su joj savijeni prema unutra, kao morskom psu, i uporna
je. Kao i druge Zepre - žene profesora, kako sam ih nazvala kada sam im se pridružila -
uvijek me ogovara. Znam da to radi. Ali ne mogu ništa napraviti u vezi s tim. Samo ostati
mirna i gurati dalje.
Lynda upada u kuću čim otvorim vrata. Ovog je jutra puna energije. Sigurno ima
dobre vijesti o Dereku. Zelini da ode što prije.
“Izgledaš umorno, Emma. Zar se nisi dobro naspavala?” kaže jer moj je pokušaj
sređivanja sasvim propao. Ona preuzima spravljanje kave. Stojim kao neki rezervni dio u
vlastitoj kuhinji.
“Hmmm. Bila sam malo nemirna. Pokušavam srediti težak dio knjige koju uređujem”,
odgovaram.
Ona se roguši. Mrzi činjenicu da sam zaposlena. Kada spomenem posao, prima to kao
osobnu uvredu. Lynda ne radi. “Imam previše posla oko kuće da bih radila”, kaže kada je
pitam o tome. Obično uz kiseli osmijeh.
Ipak, odlučuje se ne obazirati na skriveno omalovažavanje i kreće s vijestima. Derek
će dobiti novu titulu. Tako će dobiti na važnosti, a i plaća će mu se povećati. Uzbuđena je,
njezino se samozadovoljstvo širi u valovima.

Knjige.club 13
 Gringos&Laura

“Pročelnik mu želi dati odgovornije poslove. Bit će prodekan za nastavu i studente,

od idućeg semestra”, kaže, kao da čita s papira.
“Mili Bože, bit će do koljena u drogama i seksualno prenosivim bolestima”, kažem
naslađujući se dok zamišljam Dereka, najuštogljenijeg čovjeka na svijetu, kako se bavi
aparatom za kondome.
Ona se tržne na spomen seksa, a ja skrivam užitak u toj sitnoj pobjedi.
“Krasne vijesti, Lynda”, kažem. “Mlijeko sam već izvadila - tamo je kod sudopera.”
Sjedimo za kuhinjskim stolom, slušam je kako priča o svemu što se događa na odsjeku.
Znam kako će na kraju stići do Paulova “malog problema” - njegova sukoba s pročelnikom
- ali ja joj u tome neću pomoći. Stalno skrećem razgovor na druge stvari - vijesti iz svijeta,
kašnjenje vlakova i cijenu kave, nadajući se da ću je iscrpiti. Ali njezina je volja očito
neiscrpna.
“Onda, je li Paul izgladio stvar s pročelnikom?” kaže i pokušava se ljubazno smiješiti.
“Ah, tresla se brda, rodio se miš”, kažem.
“Da? Ja sam čula da je doktor Beecham podigao stvar na višu razinu”, kaže.
“Sve je to smiješno. Doktor Beecham želi ukinuti najpopularniji Paulov kolegij kako
bi oslobodio mjesto za jedan svoj. Zapravo se ponaša kao šupak, ako ćemo iskreno.”
Lyndine se oči rašire na tu riječ. Ona očito pročelnika ne naziva tako.
“Pa, ponekad treba popustiti. Možda je Paulov kolegij postao pomalo zamoran.”
“Sigurna sam da nije, Lynda. Jesi li za kolačić od đumbira?”
Uzima ih nekoliko, žvakanje je smiruje. Sada smo kod njezine kćeri, Joy: “Ona je naša
radost i veselje, zato smo je tako nazvali2, i Joyine djece. Čini se da ih ima dosta.
Primjećujem kako ih Lynda ne naziva unucima dok priča o njihovim nepodopštinama.
Čini se da su “neovisni”, što je u njezinu uskom svijetu užasan grijeh.
“Josie mi je prije neki dan rekla neka se bavim svojim poslom”, kaže, još uvijek
uznemirena. “Ima devet godina i govori baki da se bavi svojim poslom.”
Bravo, Josie, pomislim, a izgovaram: “Jadna ti.” Uvijek je jadna.
“Naravno, tebe ne muče takve brige”, kaže Lynda, “jer nemaš djece.”
Gutam, strah me što bih joj mogla odgovoriti. Zato gledam na sat i mrmljam: “Žao mi
je, Lynda, uživam razgovarati s tobom, ali moram se uhvatiti posla, vrijeme mi istječe.”
“Vi, zaposlene žene”, kaže ona suho. Djeluje razočarano, ali osmjehuje se svojim
najširim osmijehom, stavlja mi ruke na ramena i ljubi za oproštaj. Kada se odmakne, kaže
pretjerano brižnim glasom: “Ti bi se trebala vratiti u krevet, Emma.”
Tjeram i nju i njezine lažne brige.
“Reci novom prodekanu da mu čestitamo”, govorim dok je guram van. “Želim ti
ugodan dan”, dodajem.
Prekini, mislim u sebi. Zvučiš kao prodavačica koja se pravi da joj je stalo.
Odlazim na kat u svoju radnu sobu i sjedam, a beba iz novina mi je u glavi, u krilu i na
leđima.

2
Joy - radost na engleskom.

Knjige.club 14
 Gringos&Laura

5.

Srijeda, 21. ožujka 2102.

Kate

Ulica Howard na rubu Woolwicha nije u svom najboljem izdanju. Teška je

mehanizacija prorijedila kuće podižući oblake dima i prašine u zrak i pretvarajući taj dio
Londona u ledinu.
Kate je stajala na jednom njezinu kraju, pobjegla je iz ureda.
Usredotočila se na kuće koje su još bile nastanjene. Izgleda da su ostale samo još dvije
ili tri takve. U lokalnim je novinama pročitala da su kuće prisilno kupovane nakon duge
bitke oko prostornih planova. Sada su počeli radovi na rušenju, zbog kojih je ulica
izgledala kao retuširana fotografija iz Drugog svjetskog rata. Kate se smatrala sretnom jer
je njezin dio istočnog Londona uglavnom izmakao pažnji planera odlučnih glavni grad
pretvoriti u niz tipskih naselja, pa njezinu kuću nitko nije dirao.
Ona i Steve kupili su nekadašnju općinsku kuću u Hackneyju ranih devedesetih i bili
prvi doseljenici u kvartu. One večeri kada su se doselili, prva susjeda Beth donijela im je
jetreni složenac u vatrostalnoj posudi s cvjetićima, nalik onoj kakvu je imala Kateina baka.
Beth se zadržala u njihovoj kuhinji upijajući sve oko sebe - čajnik i toster istog
proizvođača, zgodne magnetiće na hladnjaku - i postavljajući razna radoznala pitanja, ali
njihovi su se svjetovi nakon toga rijetko preplitali, svedeni na srdačne pozdrave u prolazu.
Kada su pozivali prijatelje na bučna roštiljanja ili pijanke, dok bi otvarali boce u vrtu,
više su osjećali nego čuli kako susjedi ljutito otputuju. Ali polako je dolazilo sve više njima
sličnih, privučenih pristupačnim cijenama, pa su se u ulici pojavila i prva blistavo
crna ulazna vrata s lovorovim drvcem u velikoj vazi pored stepenica. Lovorovo stablo
ukradeno je već iduće noći, ali poruka je poslana.
Sada su ostali samo prva susjeda Beth i jedan stariji par na kraju ulice, okruženi
plimom dekorativnih grmića i šarenih zavjesa. Nedavno otvaranje Marks and Spencera na
uglu gdje je nekad bila videoteka zatrlo je zadnji trag nekadašnjeg kvarta.
Bogu hvala što ne moramo ovo trpjeti, pomislila je Kate gledajući oko sebe.
Unutrašnjosti dvokatnica zijevale su kao prevelike kuće za bebe, jadno mašući preostalim
zavjesama. Jedini znak ljudskog života bilo je svjetlo u prednjoj kuhinji, probijalo se kroz
ružni mrak.
Kate je prišla vratima i pozvonila na donje od triju zvona. Pored njega bilo je napisano
ime Walker.
Starija je žena otvorila vrata i nervozno provirila kroz njih. “Dobar dan, gospođo
Walker?” rekla je Kate uvježbanim glasom. “Ispričavam se zbog uznemiravanja, ali pišem
za Daily Post o ovdašnjim promjenama.” Odlučila je ne spominjati odmah bebu. Samo
polako.
Žena ju je pažljivo pogledala, procjenjivački, onda širom otvorila vrata.

Knjige.club 15
 Gringos&Laura

“Gospođica. Uđite onda, samo brzo. Ne želim svu tu prašinu u kući.” Krenula je prema
stanu u prizemlju, gurnula neurednog terijera Jacka Russella s kauča i glavom pokazala
Kate da sjedne.
“Ispričavam se zbog Shortyja. Linja se”, rekla je i pomela dlake s jastuka. “Iz kojih ste
ono novina rekli da ste?”
“Daily Post.”
“Ah, baš te kupujem. Lijepo.”
Kate se opustila. Čitateljica. Na sigurnom je.
Dvije su se žene raspričale o radovima koji su se nastavljah s druge strane prozora,
dižući glasove dok bi pored kuće prolazili kamioni, mučeći motore na uzbrdici.
Kate je pokazivala koliko suosjeća sa svojom domaćicom, onda kao uzgred spomenula
grobnicu otkrivenu na gradilištu.
“Čula sam da su radnici pronašli neko tijelo”, rekla je.
Starica je zatvorila oči. “Da, bebu. Kako užasno.”
“Užasno”, ponovila je Kate i počela odmahivati glavom zajedno s gospođicom Walker.
“Jadan onaj koji ju je pronašao. Neće to brzo prebroditi.”
“Neće”, složila se gospođica Walker.
“Pitam se tko je majka”, nastavila je Kate. “Mislim, tko je bila.” Odložila je bilježnicu
pokazujući gospođici Walker da sada “samo razgovaraju”.
Žena je bila mlađa nego što je Kate u početku pomislila. Imala je oko šezdeset godina,
nagađala je, ali izgledala je kao daju je život izmučio. Bilo je u njoj nečeg cirkusantskog:
jarke boje okruživale su umorno lice. Kate je primijetila crvenkasti odsjaj kod kuće
obojene kose i šminku koja se gomilala u naborima oko očiju.
“Imate li djece?” pitala je.
“Ne”, odgovorila je gospođica Walker. “Nemam djece. Shorty i ja smo sami. Pravimo
društvo jedno drugom.”
Nijemo je pogladila svog ljubimca, a pas se zadovoljno stresao.
“Krasan pas”, lagala je Kate. Psi su joj se gadili. Previše je puta na kućnim pragovima
gledala bijesne zvijeri koje su je pokušavale dohvatiti zubima dok su ih njihovi vlasnici
vukli natrag. Uvijek bi rekli isto: “Ne brinite se. Ne grize.” Ali pogled u životinjskim očima
govorio je da bi itekako grizli ako dobiju priliku. Ovaj ju je samo gledao, a ona ga je
pokušavala ignorirati.
“Pa sad, ne znaju kada je zakopano, zar ne?” rekla je gospođica Walker. “Moglo bi biti
staro stotinama godina, čula sam. Možda nikad ne saznamo.”
Kate je kimala glavom i ubacivala pokoje hm. Nije to bilo ono što je željela čuti. “Kada
ste vi saznali? Sasvim ste blizu... sigurno ste sve vidjeli”, rekla je.
“Nisam ja neko staro zabadalo”, odgovorila je gospođica Walker podigavši glas. “Ne
guram nos tamo gdje ga ne žele.”
“Naravno”, smirivala ju je Kate. “Ali teško je ne vidjeti policijske automobile i sve
drugo. Znam da bih ja umirala od znatiželje da mi se takvo što dogodi pred kućom.”
To ju je dovoljno smekšalo. “Pa sad, vidjela sam kako dolazi policija, a kasnije mi je
jedan od radnika, poslovođa John, rekao što su našli. Bio je vrlo uznemiren. Strašno je
pronaći takvo što. Užasan šok. Skuhala sam mu slatki čaj.”
“Lijepo od vas”, rekla je Kate. “Možda bi vaš prijatelj John mogao znati nešto više o
tome kada je beba zakopana. Ili mu je možda policija nešto rekla?”
Knjige.club 16
 Gringos&Laura

“Ne bih znala. John ju je vidio - bebu. Rekao je da su to bile samo sićušne kosti. Ništa
drugo nije ostalo. Užasno.”
Kada je gospođica Walker otišla pripremiti novu šalicu čaja, Kate je uzela bilježnicu i
zapisala ime poslovođe i ono što je rekao o sićušnim kostima.
Nakon dvadeset minuta i čaja s dvjema kockama šećera krenula je prema uredu
gradilišta, montažnoj kabini dignutoj na prvi kat, s krasnim pogledom na sav taj kaos.
Na vratima ju je zaustavio zdepasti čovjek u džinsu. “Kako vam mogu pomoći?”
“Zdravo. Jeste li vi John? Baš sam pričala s gospođicom Walker, predložila mi je da vas
potražim.”
Poslovođino se lice malo smekšalo. “Krasna žena. Nekada je bila model, ili takvo što,
znate. Davno, naravno. Svaki dan popričamo kada izvede psa u šetnju. Ponekad mi donese
kolač ili štogod drugo slatko. Sigurno je usamljena, sada kada su skoro svi drugi otišli.”
Kate je kimnula glavom. “Sigurno”, rekla je. “Ovih je dana teško biti star, sve se tako
brzo mijenja.”
Dovoljno su čavrljali, Kate se plašila da bi poslovođa mogao samo otići.
“Ispričavam se”, rekla je. “Nisam se predstavila. Ja sam Kate Waters.” Ispružila je ruku
prema njemu. Ljudima je teže biti osoran prema nekom s kim su se rukovali.
“John Davies”, automatski je odgovorio. “Kako vam mogu pomoći?”
“Ja sam novinarka, pišem o tijelu pronađenom na vašem gradilištu”, nastavila je Kate,
a poslovođa se počeo okretati. “Jadni vi, sigurno vam je to bio strašan šok”, brzo je dodala.
Okrenuo se. “Bio je. Možda zvuči surovo, ali policija je stalno dolazila. Označili su
mjesto zločina, prekinuli radove. Ljudi su uznemireni, posao kasni.”
“Prava noćna mora”, rekla je Kate.
“Točno tako”, složio se Davies. “Slušajte, ne bih smio razgovarati s novinarima. Šef bi
mi jaja otkinuo da sazna.”
Kate mu se nasmiješila. “I moj je šef takav. Dajte, častim pivom u onom pubu tamo
dolje - ionako je vrijeme ručka, a treba mi samo opći dojam. Ne moram spominjati vaše
ime.”
Davis je izgledao sumnjičavo.
“Sve što želim jest saznati tko je bila beba. Užasno je to, zakopati bezimeno dijete. Kao
neko viktorijansko siroče.”
“Dobro. Ali samo jedno piće”, rekao je i zaključao vrata za sobom.
“Sjajno”, rekla je Kate i uputila mu svoj najblistaviji osmijeh. Hodao je pored nje
ispunjen nelagodom, a dok su prolazili pored kuće gospođice Walker, Kate je mahnula
svojoj novoj prijateljici koja je stajala na kuhinjskom prozoru i gledala ih.

Knjige.club 17
 Gringos&Laura

6.

Srijeda, 21. ožujka 2012.

Kate

Pub je već bio pun radnika s gradilišta, oštar miris mokrog cementa miješao se s onim
sinoć prolivenog piva, pa se Kate morala probijati do šanka mašući već spremnom
novčanicom od deset funta u ruci. “Bijeli gemišt”, naručila je. “Što ćete vi popiti, Johne?”
“Pivo s tonikom, molim vas.”
Očiju skrivenih iza debelih naočala, gazda puba gurnuo je prema Kate dvije pune čaše,
a u ruku joj bez riječi stavio šaku punu kovanica.
“Škola šarma u koju je išao trebala bi mu vratiti novac”, rekla je prebacujući pića na
stol zamrljan okruglim tragovima čaša.
“Dobar je on”, tmurno je rekao John i povukao prvi dugački gutljaj. “Ako odobre drugu
fazu, njegov je pub prvi na redu. Nije mu lako služiti nas, a zna da ćemo ga mi rušiti.”
“Aha, sigurno je tako. Koliko se već dugo ovdje radi?” “Mjesecima. A meni se čini kao
da su prošle godine.”
Kate je pijuckala svoje piće. Prokleti gostioničar ulio je limunadu umjesto sode,
osjećala je njezinu slatkoću na zubima. “Izgleda da tu ima mnogo posla.”
“Ono od prošlog tjedna nije pomoglo. Užasna stvar.” John je odložio čašu i zagledao se
u nju.
“Da, stvarno. Jeste li vi pronašli tijelo?”
“Ne, jedan od radnika. Jadnik. Ima samo devetnaest godina. Otada ne radi.”
“Što se dogodilo?”
John Davies ispraznio je svoju čašu.
“Donijet ću vam još jednu”, rekla je Kate.
Kada se vratila, gulio je sliku sa svog podloška za pivo, izgubljen u nekom svom
svijetu.
“Peter je čistio teren tamo iza srušenih kuća, da oslobodi pristup mehanizaciji”, rekao
je John ne podigavši glavu. “Pokušavao je pomaknuti jednu od onih starih betonskih vaza.
U kojima su sadili cvijeće. Rekao je da je mičući je naprijed-natrag iskopao nešto zemlje.
Onda je spazio neku košticu. Bila je tako mala da je pomislio kako je životinjska, ali
pogledao ju je bolje. Pomislio sam da mu je noga zgnječena, ili nešto slično. Nikada nisam
čuo takav urlik.”
“Sigurno je bio potpuno šokiran. Kao i svi vi”, mrmljala je Kate ohrabrujući ga.
Njezin je sugovornik umorno kimnuo glavom. “On je pravi vjernik, Peter. Iz istočne
Europe, znate. Stalno priča o Duhu Svetom. Dakle, otišao sam vidjeti što se događa. Bio je
tako malen. Kao ptičji. Umotan u nešto, komadići papira i plastike bili su zalijepljeni za to.
Pozvao sam policiju, odmah su došli.”
“Gdje se to dogodilo?” pitala je Kate.

Knjige.club 18
 Gringos&Laura

“Iza terase koju smo srušili prije nekoliko mjeseci. Velike, stare oronule kuće - neke
su imale i tri kata. Garsonijere i stanovi. Cijela je terasa izgledala kao da će se sama srušiti,
trebalo ju je samo gurnuti.”
Ustao je. “Dakle, natrag na posao. Hvala za pića. I, ne zaboravite, bez mog imena.”
Nasmiješila se i rukovala s njim. “Naravno. Hvala na razgovoru, Johne. Mnogo ste mi
pomogli. Mislite li da bi Peter htio razgovarati sa mnom? Samo da provjerim neke sitnice.”
“Sumnjam”, rekao je John.
“Slušajte, možete li mu dati moj broj, za slučaj da se poželi javiti?” rekla je i ponudila
posjetnicu.
John Davies gurnuo je posjetnicu u džep hlača i kimnuo glavom na pozdrav. Ostali
radnici izišli su za njim.
Kate je sjedila u odjednom utihnulu prostoru i počela pisati bilješke. Mir i tišina nisu
potrajali; gostioničar je došao pokupiti čaše i prekinuo je u razmišljanju.
“Čuo sam da ste novinarka”, rekao je.
Pogledala je gore prema njemu i osmjehnula se. “Da, ja sam Kate, iz Daily Posta”, rekla
je.
“Graham”, rekao je, odjednom ljubazno, nakon što su svi drugi otišli. “O čemu pišete?”
“O tijelu bebe pronađenom na gradilištu.”
Gostioničar je zajahao barski stolac nasuprot njoj. “Ah. Tako. Šokantna stvar, zakopati
dijete u vrt”, rekao je. “Zapitate se što li se jadnom malom dogodilo. Mislim, je li to bilo
ubojstvo?”
Kate je spustila olovku i pogledala ga. “Upravo to sam i ja pomislila”, rekla je. “Tko bi
mogao ubiti bebu? Teško je i pomisliti na to.”
Neko su vrijeme šutjeli.
“Jeste li poznavali ljude koji su živjeli u tim kućama?” pitala je Kate. “Policija sigurno
ima pune ruke posla tražeći ih.”
“I to kakvog posla. Uglavnom su to bili podstanari, mijenjali su se svakih pet minuta”,
rekao je. “Stara priča: vlasnik nije tu živio, a kako je imao gomilu stanova, iznajmljivao ih
je jeftino. A stanari su se mijenjali. Takva mjesta ljudi napuštaju čim mogu. Beba
ionako nije nedavno zakopana. Jedan mi je drot to rekao dok se ovdje raspitivao. Možda
prije četrdeset ili pedeset godina.”
“Stvarno? Pitam se kako to znaju. Mnogo prije vašeg vremena, dakle?”
Gostioničar se osmjehnuo, pokušavao je ne pokazati da mu je pretjerani kompliment
prijao. “Ne baš”, rekao je. “Želite još jednom isto?” Pokazao je ljepljive ostatke tekućine u
Kateinoj čaši. “Hvala. Mogu li ovaj put dobiti čistu sodu, molim vas? Vozim.” “Dakle”,
dodala je slijedeći ga prema šanku, jer nanjušila je trag i odlučila zadržati njegovu pažnju,
“tko je tada vodio pub? U sedamdesetim i osamdesetim godinama? On bi znao tko je
živio u ulici, zar ne?”
“Zapravo, bili su to ženini mama i tata”, rekao je. “Mi smo ga preuzeli od njih. Toni bi
možda mogla pomoći, ali na posluje.” “Ne brinite se, mogu ja opet doći”, rekla je Kate.

Knjige.club 19
 Gringos&Laura

7.

Četvrtak, 22. ožujka 2012.

Emma

Vrijeme je ručka, a ja sam i dalje i krevetu, gdje me Paul jutros ostavio. Srećom, tablete
čarobno djeluju, počinjem se osjećati ugodno tupo, pa se natjeram na ustajanje. Na sebi
osjećam miris ustajale posteljine, zato stojim pod tušem dok mi se ne smežuraju vršci
prstiju, onda umjesto haljine oblačim neki široki džemper, da sakrijem tijelo.
Vraćam sredstva za smirenje u ormarić u kupaonici i zatvaram njegova vrata. Mrzim
tablete - one znače da ne uspijevam. Najradije bih ih bacila u smeće, ali što ako ne budem
mogla izdržati bez njih?
Možda ću ovaj put probati pomoći sebi na drukčiji način - zaobići kemiju. Pomisao na
to umalo me ne nasmije. To bi značilo razgovarati s nekim, zar ne? Nekome otkriti svoje
misli. Ono što me izluđuje. Što leži u korijenu svega. To bi značilo skidanje debelog sloja
prašine i razbijanje onog čvrstog zaštitnog omotača oko mojih uspomena.
Moja je mama Jude jednom predložila terapiju razgovorom - još na samom početku
loših dana - ali odbila sam ući u auto kada me pokušala nekom odvesti. Na ulici je nastala
užasna scena, ona je urlala na mene da uđem, a ja sam se čvrsto držala za vrata
automobila. Bože, jesam li to bila ja? Stvar je u tome, već tada sam znala da je šutnja bila -
i još uvijek je - moja jedina mogućnost.
Znam da sada neće biti ništa drukčije. Prekasno je. Samo ću sve gurati od sebe, uzimati
tablete dok ne povratim kontrolu, i nastaviti s poslom. Ispuniti život drugim stvarima, koje
će udaljiti strah, kao što i inače radim.
Uobičajeno.
Dakle, krećem - kod mesara, po nešto čime ću se iskupiti za spaljeno meso i hranu iz
leda. Riječ “meso” zabija mi se u mozak. Krvavo meso. Povraća mi se.
Stani, govorim sebi i hvatam se za trbuh.
Namirišem krv čim uđem u mesnicu, metalan je, oblaže mi grlo. Osjećam kako u meni
raste panika, pa mirno stojim u redu i pokušavam onu tehniku disanja s joge. Udah kroz
desnu nosnicu, izdah kroz usta. Ili kroz lijevu nosnicu?
“Gospođo Simmonds”, prilično glasno kaže mesar. “Što ćete danas?”
Prenuta iz svoje meditacije brzo odgovaram: “Ovaj, jedan odrezak, molim vas. Od
buta.” Ja ću jesti salatu.
On nije impresioniran. “Samo jedan? Sami ste večeras?” smije se, crvenog lica ispod
onog glupog slamnatog šešira.
Pogledam ga, onda se pokušavam i ja smijati kako bih pokazala drugim ženama da
prihvaćam šalu. Ali zvuči lažno. “Da, George Clooney opet neće doći”, kažem.
Guram paketić u svoju torbu, plaćam golemu svotu koju on zatraži i krećem kući
pokušati nešto raditi.

Knjige.club 20
 Gringos&Laura

Pet je sati i Paul će uskoro doći kući. Pri pomisli na to počinjem brže tipkati. Nastavit
ću još sat vremena, onda se vratiti kućanskim poslovima. Ne mogu još stati. Moram
nastaviti. Ako stanem, vratit ću se bebi. Misli na nešto drugo, drugo, drugo.
Većinu dana zahvalna sam Bogu na svom poslu. Počela sam se baviti uređivanjem
prije otprilike deset godina. Dobra prijateljica radila je u nakladničkoj kući, a kada je
jednog vikenda nešto trebalo hitno iznova napisati, pozvala me u pomoć. Oduvijek sam
pisala za sebe - kao i na fakultetu - ali ovo je bilo pisanje kao udarnički rad, pretvaranje
nemuštih mladenačkih črčkarija nekog nogometaša u srceparajuću prozu. Ispostavilo se
da imam dara za to, pa mi je dala još posla.
Danas sam usred braka koji se raspada, plovim između tuge, krivnje i olakšanja mlade
glumice koja se rastaje od svog “mladenačkog” supruga i njezina optimizma (pogrešnog,
ispostavit će se) prema prvom braku u “struci”. Nikad ne upoznajem te ljude. To je posao
pisaca iz sjene. Ako je riječ o velikoj zvijezdi, oni s njima provode sate - nekad i tjedne -
izvlačeći priče i osjećaje. Ja nisam tako visoko. Mene dopadnu pobjednici Xfaktora, takve
stvari. Kako se meni čini, većina onoga što dobijem zasniva se na isječcima iz članaka o
njima u novinama i časopisima, što ja onda krpam i laštim dok ne postane pristojna priča.
Nije to nikad pravo zadovoljstvo, ali kada je nešto hitno, nakon neočekivane vijesti - smrti,
skandala ili uspjeha - mora se raditi na taj način.
Težak je to posao i kada se ponekad mučim oko svake riječi, proklinjem milijune ljudi
koji kupuju memoare poznatih samo radi fotografija.
Ali dobro je plaćeno, i taj je novac samo moj. Paul misli kako je taj posao ispod mog
nivoa, ali radim od kuće, i moje se ime ne spominje.
Nitko ne zna tko je Emma Simmonds, iako se moje riječi prodaju u milijunima
primjeraka po svijetu, na desetinama jezika. Moje se ime nikada ne pojavljuje na
naslovnici knjige. Želim da tako i ostane. Paul kaže kako bih morala biti navedena, ali ja
se tome samo smijem i odmahujem rukom.
Uvijek upali. Ima on dovoljno svojih briga s doktorom Beechamom i njegovim
spletkama. Paul se brine više nego što pokazuje, zato pokušavam osnažiti njegovo
samopouzdanje. Govorim mu kako je sjajan profesor čija predavanja studenti zaista vole.
A ako to ne upali, kažem mu da mi je spasio život kada se oženio mnome i to mu uvijek
izmami osmijeh. Pitam se sjeća li se on onih ranih dana u devedesetim godinama, kada
sam pokušavala dovesti život u red. Bila sam previše stara i različita od ostalih studenata
za sudjelovanje u njihovim igrama. A Paul je bio tamo. Bacila sam oko na njega još u prvom
semestru, ali zaljubio se u mene tek kada sam apsolvirala. Nije bilo jednostavno jer bio mi
je mentor, ali tada mi to nije bilo važno. Mislila sam kako doktor Paul Simmonds
ima odgovore na sve moje probleme.
Bio je dvadeset godina stariji od mene, izvanredno pametan i duhovit na onaj suhi,
akademski način. Neženja, u neizglačanim košuljama i neobičnim čarapama - sasvim
uronjen u svoj posao.
“Hipnotizirao si me”, govorim mu, a on se smije.
“Ja? Ne mogu ja nikoga hipnotizirati”, kaže.
Ali istina je. Kada on o nečem govori, zna privući pažnju. Barem moju. Osjećala sam
se kao da se obraća izravno meni. Njegova predavanja o psihologiji Shakespeareovih
tragičnih junakinja govorila su sve o meni. Sjedila bih i osjećala da on razumije i mene i
moju ludu glavu. Uistinu sam mislila da bi mi mogao pomoći. Jadni Paul. Kakva
odgovornost.

Knjige.club 21
 Gringos&Laura

On kaže da se odmah zaljubio u mene, ali mislim da oboje znamo kako je njegova
verzija romantična. Istina, moje mu je zanimanje za njegova predavanja laskalo, onda mi
je počeo pomagati u pisanju radova i studentskom životu. Bila sam
problematična studentica, a on me uzeo pod svoju zaštitu. Jadni Paul. Pojma nije imao u
što se upušta.
Počela sam hodati za njim po kampusu i sjediti u stražnjim redovima na njegovim
predavanjima, samo da bih mu bila blizu. Studenti s moje godine odmah su to primijetili.
Kada bi me ugledali, međusobno su se gurkali i šaputali zlobne primjedbe.
Na kraju je čak i Paul shvatio da je sve otišlo predaleko i pokušao sa mnom razgovarati
o mojem ponašanju, ističući svoje profesionalne obaveze i nagovarajući me da nađem
nekog svojih godina. Slatko.
“Emma”, rekao je. “Dovoljno sam star da ti budem otac.”
Jude bi rekla nešto slično da sam joj se povjerila. Ali nisam. Mama tada nije bila dio
mog života. Nikome nisam morala objašnjavati da Petera smatram sigurnom lukom i ne
namjeravam ga pustiti. Kasnije mi je rekao da je moja ranjivost bila ono odlučujuće. Rekao
je kako je bio potrebniji meni nego bilo kojoj drugoj ženi koju je ikad upoznao.
Tako romantično. Nimalo nalik našem prvom tajnom izlasku u sumorni indijski
restoran s drečavim zidnim tapetama i zvukom sitara koji je zaglušivao naše ljubavne
izjave. Paul je morao skoro vikati.
Trebali smo čekati dok ne diplomiram, tek smo tada mogli javno pokazati ono što su
svi već znali. Cijela dva semestra u odjelu se šaputalo o skandalu. Paul je predložio da se
prijavi za neki drugi posao, tako da možemo početi ispočetka.
“I nećemo spominjati da si još bila studentica kada smo se zaljubili”, rekao je. “Bolje
ne. Mea culpa, ali ne diraj lava dok spava i tako to...”
Ta mi je poslovica uvijek bila komična. Ne diraj lava. Kao da se on na kraju ipak neće
probuditi, zar ne?

Knjige.club 22
 Gringos&Laura

8.

Četvrtak, 22. ožujka 2012.

Kate

Idućeg me jutra nazvao Peter, onaj radnik, govorio je oklijevajući, boreći se sa stranim
jezikom.
“Gospođo Waters?” rekao je. “Ja sam Peter. John je rekao da vi želite razgovarati sa
mnom.”
Kate je čvršće stisnula slušalicu. Zapravo se nije nadala da će se javiti.
“Peter, baš ti hvala što si nazvao. Znam koliko si potresen onim što si vidio.”
“Da, jako potresen”, rekao je. “Kako vi znate za mene?”
“Pa, policija mi je dala neke podatke o istrazi”, brzo je rekla Kate. Čovjek s druge
strane žice očito je bio nervozan, nije ga željela preplašiti. Bilo bi lakše da se nađu. Njezin
šarm bolje djeluje licem u lice. “Slušajte, nije lako o tome razgovarati telefonom”, rekla je.
“O nečem tako osjetljivom. Možemo li se naći, Petere? Mogu doći do tebe.”
Oklijevao je. “Pa, dobro”, rekao je. “Ali samo kratko. Sada sam kod prijatelja. U
Shepherd’s Bushu. Možemo li se tamo naći? U kafiću pored stanice, možda?”
Kate je već skidala torbu s naslona sjedalice kada je Gordon Willis digao glavu. On
prisluškuje sve razgovore. U to se možeš kladiti. A ona je spomenula policiju - njegov
ljubomorno čuvani teren.
“Čime se baviš?” pitao je. “Nečim što bih ja trebao znati?”
“Ne. Onom mrtvom bebom iz Woolwicha. Bilo je u Standardu, Gordone”, rekla je
pazeći da priča ne zvuči primamljivo i tako izbjegne njegovo uplitanje. Čovjek iz crne
kronike bio je poznati grebaroš, uvijek spreman potpisati se svojim imenom ispod
podataka koje su sakupili drugi.
“Aha, vidio sam”, rekao je. “Policija misli da je stvar stara - drevna, vjerojatno.”
“Pa, mislila sam pogledati malo bolje. Možda se tu krije neka dobra ljudska priča.”
“Ženske stvari”, rekao je i vratio se svojoj križaljci.

Kada je Kate prišla njegovu stolu, Peter je pred sobom imao Coca-Colu. Bio je mršav
kao prut, a koža mu je bila toliko blijeda da su se prozirale vene. Pogledao ju je dok mu se
približavala, onda ustao i pružio ruku. Bila je hladna, osjetila je kako podrhtava.
“Hvala što si me pričekao, Petere. Stvarno to cijenim”, ljubazno je rekla i sjela. “Samo
bih željela točno složiti priču - radi same te bebe.”
Pogodila je pravu žicu. Njegove su se oči ispunile suzama, pa je spustio pogled sebi u
krilo.
“Bila je tako mala. Skoro kao da u tom smeću nije bilo ništa”, govorio je obraćajući se
svojoj čaši. “Nisam znao što gledam. Onda sam vidio..

Knjige.club 23
 Gringos&Laura

Kate je automatski pamtila njegove riječi, a u glavi su joj se već slagale uvodne
rečenice članka.
“Zašto si kopao na tom mjestu?” pitala je kako bi ga maknula s opasnog terena i
započela razgovor. “Ispričaj mi kakav je to bio dan.”
Peter je pričao isprekidano, povremeno dižući glavu, o tome kako mu je rečeno da u
vrtu oslobodi prolaz za bager. “Tamo nije bilo lako kopati. Zgrade su davno sagrađene,
rekao je John, u zemlji je bilo cementa. Od temelja. Ispod vrtova. Padala je kiša, klizao sam
po blatu. Sjećam se kako smo se vozač bagera i ja smijali, obojica smo pala. Bilo je
smiješno...”, rekao je, onda kao da je shvatio da se zaletio.
“U redu je, Petere”, rekla je Kate. “Nije to nepoštivanje. To je ono što se dogodilo. Tada
je bilo smiješno. Ne možeš to promijeniti.”
Radnik je zahvalno kimnuo glavom i naslonio se na laktove približivši se vrhuncu
svoje priče. “Micao sam veliku betonsku vazu, a vozač se vratio u svoju kabinu kako bi
prošao tuda. A ono je bilo tamo. Bilo je duboko zakopano, ali kada sam povukao
vazu, otvorila se rupa. Spustio sam ruku...”
Glas ga je izdao i počeo je plakati u svoje crvene, ispucale dlanove.
Kate mu je pružila jeftinu papirnatu maramicu, previše tanku i glatku da išta upije.
Lagano mu je dodirnula ruku. “Ne daj se, Petere. Nisi ti tu ništa kriv. A možda će sada bebu
moći pristojno pokopati.”
Peter je podigao glavu. “Tako je rekao i moj svećenik. To bi bilo dobro.”
“Je li tamo bilo još nešto osim tijela? Odjeća, igračke?” pitala je nadajući se
pojedinostima koje bi bebu čitateljima učinile stvarnijom. Ljude kosturi ne pogađaju
previše, naučila je.
“Ne, nisam ništa vidio. Neke komade papira. Male, kao konfete, rekao je šef. Nakon što
sam izvukao prvu malu kost, više nisam mogao gledati.”
“Sigurno si se strašno osjećao”, rekla je Kate i bacila brzi pogled na sat dok je podizala
šalicu čaja. “Kako ćeš kući? Mogu li ti platiti taksi?”
Peter je odmahnuo glavom i ustao. “Radije ću hodati, hvala. To mi pomaže.”

Nakon što je provjerila je li točno zapisala Peterovo prezime i platila račun, Kate je
puteni do ureda razmišljala o tome hoće li novine objaviti priču. Trebat će je pažljivo
predstaviti uredniku vijesti. U njoj još nema dovoljno - samo tijelo i rasplakani radnik.
Napisat će, pa vidjeti što će Terry reći.

Naredne subote objavili su članak - na dnu stranice, jedne od zadnjih. Kate je iz golih
činjenica iscijedila pet stotina riječi obogativši Peterovu plačljivu priču s nešto opisa Ulice
Howard i bezličnom policijskom izjavom o “istrazi koja traje”. Završila je pitanjem koje se
nameće, kako bi zainteresirala čitatelje. Pomoćni urednik iskoristio ga je kao naslov: TKO
JE BEBA S GRADILIŠTA?
Ali Kate nije bila zadovoljna pričom. Upitnik iz naslova bio je priznanje neuspjeha,
ako se nju pita. Ako pitaš, znači da nisi našao odgovore. Bila je sigurna da tu ima još, ali
morala je čekati da policijski forenzičari obave posao i nadati se novom tragu. A znala je
da se mora baviti i nekim drugim pričama ako želi ostati u novinama i podsjetiti urednike
na svoje postojanje. Ali nije mogla izbaciti iz glave sliku bebe umotane u papir, kao neko
smeće.
Neće stati na tome.
Knjige.club 24
 Gringos&Laura

9.

Subota, 24. ožujka 2012.

Angela

Nije ni znala zašto je uzela novine u ruke. Kada ih je tog jutra donio iz garaže, Nick je
samo pogledao sportske stranice, onda ih ostavio na stolu. Angela je isplanirala cijelo
svoje jutro - supermarket, onda kava s Louise na povratku kući - ali privukla je novine i
listala ih čekajući da stroj za pranje rublja završi s radom. Htjela je staviti rublje u sušilicu
prije nego što iziđe. Zapravo, nije ni čitala, samo je gledala slike. Ali riječ “BEBA” ju je
prenula.
TKO JE BEBA s GRADILIŠTA? pisalo je u naslovu. Nastavila je čitati osjećajući kako se
naježila ispod odjeće. Pronađeno je tijelo bebe. Zbog te je riječi vrisnula, “pronađeno”. Nick
je odmah dojurio.
“Angie, što je?” pitao je. “Što se dogodilo?”
Nije mogla govoriti. Samo mu je dodala novine i prstom uprla u naslov. Pogledao je, a
kada je shvatio na što je mislila, Angela je na njegovu licu ugledala umor.
“Angie, ljubavi, to ne znači ništa. Znaš ti to, zar ne? Već smo toliko puta prošli kroz to,
je li tako?”
Nije ga željela gledati, samo je stalno iznova čitala članak. Pamtila ga.
“Ali tek što joj je prošao rođendan. To bi mogao biti znak”, rekla je.
“Angie”, rekao je, taj put glasnije. “Ako se ponadaš, samo ćeš se više razočarati.
Razboljet ćeš se, kao prošli put.”
Kimnula je glavom. Kada je 1999. godine u Staffordshireu pronađeno tijelo, bila je
sigurna da je to Alice. Osjećala je to u kostima. Ali nije bila. Ispostavilo se da je bila riječ o
dječaku - sinu neke siromašne, jadne žene koja je gušenje beba smatrala
kontracepcijom. Policija je u njezinu zamrzivaču našla još dvije.
“Da postoji ikakva šansa da je to Alice, policija bi nam se javila. Zar ne?” pitao je Nick,
konačno izgovorivši ime njihove kćeri.
“Zaboravili su oni na nju”, odgovorila je njegova supruga. Jesu. Svi su zaboravili. Željeli
su da i ona zaboravi, znala je to. Policiji su njezini pozivi dosadili.
“Javit ćemo vam se čim nešto saznamo, gospođo Irving”, rekao joj je zadnji policajac s
kojim je razgovarala. Zvučao je kao da mu dosađuje i smeta ga, shvatila je da ih je počela
gnjaviti. Angela nakon toga više nije zvala, a sada, nakon trinaest godina, više nije ni znala
koga nazvati.
Presavila je novine i gurnula ih iza sjedalice. Kasnije će ih pokupiti.
“Da te odvezem u Astu?” pitao je Nick. “Mogu ti pomoći nositi torbe. Bit će ti lakše.”
Angela nije stigla još jednom pogledati članak sve dok Nick te večeri nije otišao u
krevet. Izvukla ga je iz njegova skrovišta i poravnala dlanom. Pročitala ga je dva ili tri puta,
zatim zapisala novinarkino ime u svoj dnevnik i preklopila papir u mali četverokut. Mogla

Knjige.club 25
 Gringos&Laura

bih nazvati tu Kate Waters, pomislila je. Postaviti joj samo nekoliko pitanja. Ne može
naštetiti.

Knjige.club 26
 Gringos&Laura

10.

Subota, 24. ožujka 2012.

Emma

U Googleovu tražilicu upisala sam zahtjev da me obavijesti svaki put kada se nešto
objavi o bebi. Znam da sam rekla kako neću ništa poduzimati, ali moram znati što drugi
znaju, zar ne? Za svaki slučaj. Kako bih bila spremna.
Jutros mi se u inboksu pojavljuje nova stavka: “Tko JE BEBA S GRADILIŠTA?”
Novinarka je čeprkala naokolo, napuhala je priču razgovorom s jadnikom koji je
pronašao tijelo. A tu je i policija. Policija.
Osjećam kako mi srce lupa u vršcima prstiju prislonjenima na tipkovnicu. S kim će još
razgovarati? Zapisujem njezino ime - Kate Waters - u blok pored računala i čitam članak,
iznova i iznova.
Kada telefon zazvoni, puštam automatsku sekretaricu da se uključi. Ali čujem kako
Jude ostavlja poruku, njezin glas odjekuje iz hodnika, kao da je u kući. Kao da smo opet u
Ulici Howard, a ona me doziva da se probudim i krenem u školu.
Znala sam da bi mama danas mogla nazvati. Rođendan mi je - jedan od dana kada se
čujemo, nakon što smo opet počele razgovarati. Prošlo je tek nekoliko godina od našeg
velikog pomirenja, sada smo više kao neke daljnje rođakinje, nismo sigurne o čemu bismo
pričale.
“Sjećaš li se one grozne kupaonice tvoje bake?” rekla bi Jude, a ja bih se složila: “Da,
hvala Bogu da je boja avokada izišla iz mode.” Onda bismo se smijale i nekoliko minuta
osjećale kao da smo bliske. Ali ta igra sjećanja ne može nas zadržati zajedno. Jer toliko toga
prešućujemo.
I tako se nazivamo za rođendane i Božić. Na taj način ostajemo u kontaktu na osnovi
kalendara, a ne osjećaja.
Stvar je u tome da sam toliko dugo bila bez majke da mi se čini kako mi ne treba, a
sigurna sam da Jude isto osjeća za mene.
Čudno je to, zaista. Niti jedna moja veza nije nalik onima kod drugih ljudi. Mama mi je
kao rođakinja, muž kao otac, a moja beba... pa sad, nema nikakve bebe. Ne mogu sada
misliti na to. Dosta.
Danas od majčina glasa zadrhtim. Čekam da prestane govoriti, onda se spuštam u
prizemlje i preslušavam poruku.
“Emma, Jude je”, kaže. Nikad se ne naziva mamom. Natjerala me da je zovem Jude
kada mi je bilo deset godina: “Mama zvuči tako staro, Em”, rekla je. “Ionako je mnogo
zrelije kada me zoveš Jude.” Meni se to nije sviđalo. Kao da me sram što sam njezina kći, ali
poslušala sam je. Kako bih joj udovoljila.
“Em, jesi li tu?” rekao je majčin glas. “Javi se ako jesi. Ono, zovem samo da ti čestitam
rođendan i vidim kako si. Moram razgovarati s tobom, Emma. Nazovi me, molim te...”

Knjige.club 27
 Gringos&Laura

Moram razgovarati s tobom. Potonem u sjedalicu. Sigurno je pročitala članke. Koliko

zna? pitam se, po tko zna koji put. Tim sam se pitanjem mučila godinama.
Slušam opet, za slučaj da nisam dobro čula. Ali jesam. Naravno da jesam. Dok pita
jesam li tu, glas joj podrhtava. Jesi li tu?
Jesam li? Jesam li tu? Tiho sjedim, zatvorenih očiju, duboko dišem pokušavajući
razbistriti misli. Ali kada otvorim oči, poruka još treperi. Namiguje mi, kao da zna.
Telefon odjednom oživi, zvonjava ispunjava hodnik, a ja skačem iz sjedalice kao da
namjeravam bježati. Ali dižem slušalicu.
“Emma? Ja sam”, kaže Jude. “Gdje si bila prije? Pokušavam te dobiti...”
“Žao mi je. Imala sam posla.”
“Na svoj rođendan? Mislila sam da te Paul možda nekamo izveo na ručak. Zar je
zaboravio?”
“Mora raditi ovaj vikend, ali proslavit ćemo večeras.”
“Dobro. Pa, žao mi je što nisam poslala čestitku. Zaboravila sam je odnijeti na poštu.
Evo je tu na mom stolu. Zaboravila bih i glavu, da mi nije na vratu... Nego, kako si?”
Zastajem, taj me razgovor uhvatio na pogrešnoj nozi. “Pa, tako-tako.”
“O, draga”, mrmlja ona.
“Kako si ti?” pitam. Drži se sigurnih tema. “Kako tvoj kuk?” “Pa, boli”, kaže. “Dobro sam.
Emma? Jesi li još tu?”
Grlo mi je toliko stisnuto da se zagrcnem, ne odgovaram sekundu ili dvije. Povlačim
se na tajno mjesto u svojoj glavi, gdje je sve poznato i na kojem sam sigurna.
“Da”, konačno istisnem. I čekam. Trebala bih nešto reći, preduhitriti je. Onako sasvim
ležerno spomenuti da sam pročitala kako su u našoj staroj ulici pronašli tijelo bebe.
Zamisli...
Ali nisam sigurna da bih uspjela razgovarati o tome. Mogla bih se slomiti i zaplakati.
A ona bi onda počela postavljati pitanja. Kada sam bila tinejdžerica, znala me slati u krevet
s bocom tople vode - bio je to njezin lijek za sve što me mučilo - i reći: “Opet si uznemirena,
Emma. Naspavaj se i sve će biti bolje.”
Naravno da nije bilo. Sigurno joj je moralo biti strašno nositi se s mojim
raspoloženjima, ali govorila je kako mnogi tinejdžeri prolaze slične faze. “Hormoni. Sve je
to dio odrastanja”, govorila je. U početku. Ali izgovora je bilo sve manje. A njoj strpljenje
nije nikad bilo jača strana. Kada se prestala obazirati, ja sam prestala plakati. Teška ljubav,
tako je govorila. Nije uopće pomagala, ni sebi ni meni. Počela sam vikati i razbijati stvari.
Onda me izbacila.
Sada joj pokušavam to ne uzimati za zlo - da sam ja bila na njezinu mjestu, možda bih
napravila isto. Ali onda...
“Netko mi je na vratima, Jude”, naglo kažem, umatam šaku u rukav i lupam po stolu
da podržim svoju laž. “Oprosti, zvat ću te kasnije.”
“Ah, Emma”, kaže ona.
“Očekujem paket”, očajnički nastavljam, zaplićući se sve više. “Ah, dobro onda”, kaže.
“Nazvat ću te opet.”
Spuštam slušalicu i od olakšanja mi se zavrti u glavi. Ali znam kako sam samo odgodila
neizbježno.
Nakon pet minuta telefon opet zvoni. Na trenutak pomislim ne javiti se. Ali moram.
Ona će samo nastaviti zvati dok me ne dobije.

Knjige.club 28
 Gringos&Laura

"Zašto ne navratiš do mene?” pita Jude, kao da nismo ni prekidale razgovor. “Nisi još
bila u mom stanu, nismo se vidjele mjesecima.”
Reagiram odmah. Krivnja i Sram - katolički blizanci, i moj pavlovljevski refleks na
majčin pasivno-agresivni napad.
“Nije mi zgodno. Pokušavam završiti knjigu na vrijeme.”
“Pa, ako imaš toliko posla. Valjda znaš što ti je važnije.”
“Nisi poštena”, kažem. “Naravno da mi je posao važan, ali i ti si.”
“Dobro”, kaže ona. “Ali ne toliko da provedeš neko vrijeme sa mnom. Nema veze. Na
radiju počinje nova emisija. Neću se dosađivati sama.”
“Doći ću, doći ću”, govorim kao da sam opet natmurena tinejdžerica.
“Krasno!” kaže Jude. “Onda ću sutra spremiti rođendanski ručak. Hoće li i Paul doći?
Naravno, on je uvijek dobrodošao, ali bilo bi lijepo da nas dvije budemo malo same.”
Šutim, ali sam bijesna u Paulovo ime, iako on ionako ne bi želio k njoj. Pokušao je
voljeti Jude, ali nije išlo.
“Divim se intelektu tvoje majke”, rekao je nakon što ju je upoznao na jednom izrazito
mučnom ručku u Covent Gardenu. “Ali ona je baš odlučila biti najpametnija na svijetu, zar
ne?”
Njegova sitna osveta jest to što je zove Judith - a ona mrzi to ime.
“Zapravo, Paul je zauzet, ima dan otvorenih vrata, pa ću doći samo ja.”
“Onda se vidimo u podne. Nemoj kasniti”, doda. “Trebamo razgovarati o više stvari.”

Knjige.club 29
 Gringos&Laura

11.

Nedjelja, 25. ožujka 2012.

Jude

Toliko je željno čekala Emmin dolazak da je počela kuhati previše rano, pa je sada
osjetila da jelo počinje zagorijevati.
Kada je Jude ušla u kuhinju, prozor je bio zamagljen od isparavanja leće koja se
krčkala. Maknula je lonac s električne ploče i premjestila ga pored sudopera. Lako će ga
podgrijati kada Emma stigne.
Otišla je opet pogledati kroz prozor u primaćoj sobi. Stalno je u pokretu. Nemirna je.
Ni sama nije znala koliko želi vidjeti svoje šlampavo jedino dijete. Od zadnjeg je puta
prošlo barem šest mjeseci - možda i devet. Nije znala zašto joj je stalo. Emmi očito nije bilo.
Od trenutka kada joj je Emma ušla u kuću, bila je odlučna u namjeri da s kćeri ima
sasvim drukčiji odnos od onog kakav je bio onaj s njezinom majkom, uvijek nategnut.
Igrala je na kartu starije sestre, ponašala se prema Emmi kao prema odrasloj osobi, a ne
djetetu, ali to joj se obilo o glavu.
Užasne tinejdžerske godine. Jude je naslonila čelo na hladno prozorsko staklo i sjetila
se Emminih urlanja i lupanja vratima. I tišine, dok je odlazila od nje, niz Ulicu Howard,
natovarena dvjema golemim torbama. Osjetila je njihovu težinu na svojim ramenima i
zatvorila oči. Još je mogla osjetiti okus suhog, kiselog straha dok je gledala kako joj kći
nestaje iz vida.
Morala ju je izbaciti. Da, zar nije bilo tako? “Čudovište među nama”, rekao je njezin
dečko Will.
Ali to je bilo tada, odlučno je rekla samoj sebi kada su se sumnje opet počele opasno
množiti. Emma je sada odrasla. Obje smo nastavile živjeti.
Skrenula je misli na ugodne trenutke koji ih čekaju, a da bi nešto radila, pustila je CD
Leonarda Cohena, pa počela pjevati uz poznate riječi i slagati knjige i papire u urednije
gomile.
Ali pet minuta kasnije opet je bila na prozoru, gledala niz ulicu i čekala svoje dijete.
“Voljela bih da je već došla”, odjednom je naglas rekla Jude. Sve je više govorila sama
sa sobom u zadnje vrijeme. Ružna navika, znala je. Zvučalo je kao da je malo poludjela, i
starački, ali riječi bi izletjele same, nije ih mogla zaustaviti.
Smiješno je to kako se stvari mijenjaju.
Nekada je bila spremna platiti da se riješi Emme na cijelo poslijepodne. Bila je mala
brbljavica, neprekidno je govorila o svemu i svačemu, a Jude bi na kraju zaboljela glava. I
nikada nije prestajala govoriti o svom ocu. Svom pokvarenom ocu. Ironično je to, kako ti
netko koga nema priraste srcu, pomislila je Jude. Netko nepoznat.
Sjećala se kako je Emma izmišljala priče o njemu. Naravno, uvijek je bio heroj. Hrabar,
dobar prema životinjama, zgodan, a jednom, kada joj je bilo osam godina, u školskoj je
zadaći o obitelji napisala da ima kraljevske krvi.

Knjige.club 30
 Gringos&Laura

Jude je pozvana u školu, gdje joj je učiteljica rekla kako njezina kći ima bujnu maštu,
ali treba pripaziti da se ta mašta ne pretvori u laganje. Učiteljica ju je oslovljavala kao
gospođu Massingham, iako je znala da nije udana.
Judeino se lice smračilo kada se sjetila kako se povukla nakon tog prijekora. Htjela je
učiteljici otkinuti glavu, ali nije željela privlačiti pažnju na sebe. Ni na Emmu. Ali sasvim se
jasno sjećala svoje ljutnje kada je došla kući. Emma je bila kod susjede, gospođe Speering,
pisala je domaću zadaću.
Izderala se na kćer jer je proglasila oca princem, a gospođa Speering se smijala, mislila
je da je riječ o šali, onda je umuknula kada je shvatila da je stvar ozbiljna.
Emma je podigla glavu, hladna kao špricer, sjetila se Jude, i kazala: “Čula sam te kada
si rekla da se zove Charlie. To je ime za princa.”
Jude ju je htjela zgromiti. Umjesto toga, rekla je Emmi da njezin otac nije bio princ.
Bio je nitko i ništa.
Emma je bila shrvana, a Jude je uvijek sumnjala kako je baš u tom trenutku njezina
kći odlučila jednom pronaći istinu.
Istina je stvarno precijenjena, ako pitate Jude. Za razne ljude ona može biti nešto
sasvim drukčije, objasnila je Emmi. Ali na kraju je time samo još više rasplamsala Emminu
želju. Njezinu opsesiju.
Jude nije htjela da ona uopće razmišlja o ocu. On za nju nije napravio doslovno ništa.
Pobjegao je prvom prilikom.
Ali kako je Emma postajala starija, bacala se na svakog muškarca koji bi im se pojavio
u životu - prodavača s ugla, nastavnika u školi, oca njezine najbolje prijateljice Harry. I
Judeine muškarce. Izmišljala je priče o njima, maštala o tome da su om njezini očevi, i Jude
se morala boriti protiv toga, kao i sve češćeg laganja.

Žestoko zvono s ulaza potjeralo je mačku pod kauč. Jude je pritisnula dugme da otvori
Emmi vrata i osjetila kako je nervozna pred njezin dolazak.
“Zdravo, Jude”, rekla je Emma glasno, pokušavajući nadglasati tužnu dubinu glasa
Leonarda Cohena, i poljubila je u obraz.
“Odmah ću stišati”, rekla je Jude. “Slušala sam dok sam te čekala. Nisi se baš žurila.”
“Tek je deset minuta iza podne”, tiho je rekla Emma.
“Ah, stvarno, mislila sam da je više”, rekla je Jude.
Čula je ozlojeđenost u svom glasu i pokušala se zaustaviti. Nije tako ovo zamišljala.
Željela je da sjede i opušteno razgovaraju uz čašu vina, smiju se čak, nekoj gluposti koju
samo njih dvije razumiju. Kao prijateljice. Ali umjesto toga, ona odmah, po običaju, napada
Emmu. Njihov razgovor kao da se uvijek kreće dobro utabanim stazama između kojih
zjapi bezdan.
Bila je umorna od svega i na trenutak je poželjela da Emma nije ni došla. Ali pružila je
kćeri poklon. Novu biografiju Davida Bowieja.
“Krasno. Hvala ti”, rekla je Emma i zagrlila je. Jude je ostala u zagrljaju sekundu
predugo, osjetila je kako se njezina kći prva odmiče.
"Mislila sam da će ti se svidjeti. Sjećaš se onog postera u tvojoj sobi? Imala si običaj
poljubiti ga za laku noć. Sjećaš li se?”
“Da”, rekla je Emma i nasmijala se. “Moja prva ljubav. Još imam taj poster.”
“Daj! Sada je sigurno skoro raspadnut!” rekla je Jude.

Knjige.club 31
 Gringos&Laura

“Pa, ima na njemu nešto selotejpa”, rekla je Emma.

Krasno, pomislila je Jude i ustala natočiti vino koje je bilo u hladnjaku.
“Da stavim jelo na stol, kada sam već na nogama?” pitala je, a Emma je kimnula glavom
i nastavila gledati fotografije iz knjige.
Jude je podgrijala jelo i prebacila ga u dva tanjura. “Složenac s lećom”, rekla je. “To ti
je nekad bilo najdraže.”
Emma se nasmiješila i promrmljala: “Hvala.”
Jude je gledala Emmu kako gura hranu po tanjuru tako da izgleda kao da je nešto
pojela. Povratak starim fintama, pomislila je. Ali odlučila je ne reći ništa.
Htjela je spomenuti nešto drugo, kada je Emma odjednom kazala: “Jesi li čula da je u
Ulici Howard pronađen kostur bebe?” “Stvarno?” rekla je Jude. “U Ulici Howard, baš tamo?
Kako užasna stvar. Gdje su je našli? Kladim se tamo gdje su bili oni ovisnici o heroinu, na
kraju ulice. Sjećaš se?”
“Ne”, rekla je Emma. “Ili, je li to bila ona kuća okružena smećem i praznim bocama od
mlijeka?”
“Baš ta. Kako si čula za to?” pitala je Jude i sebi natočila novu čašu vina.
“Bilo je u novinama.”
“Ali što se dogodilo? Je li ubijena?”
“Ne znaju”, rekla je Emma i stavila nešto leće u usta.
Jude je napravila isto. Kada je progutala, rekla je: “Dobro, ali nećemo pričati o mrtvim
bebama, je li tako?” i prebacila razgovor na Emmin posao.
"Javlja li ti se još Will?” upitala je Emma prekinuvši je u pola rečenice.
“Will?” Jude je bila potpuno nespremna za to. “Pa, sad, da. Ponekad. Zapravo, nazvao
me prije par tjedana. Neočekivano, zbog nekog skupljanja novca za fakultet. Malo smo
popričali.” Pogledala je Emmu tražeći neki znak, ali nije otkrila ništa. “Zašto te
zanima Will?” nervozno je pitala. Ona ne bi ni pomislila spomenuti Emmi da joj se Will
opet javio. Znala je da je to jedna od zabranjenih tema. Ali njezina ga je kći sama
spomenula.
“Tek tako”, rekla je Emma, nakon čega se za stolom čulo samo struganje žlica po
tanjurima.
“On je skoro deset godina bio važan dio mog života, Emma”, rekla je Jude pomirljivo,
lica crvenog od alkohola. “Važan dio tvog života, također. Barem nekoliko godina.”
Emmino se lice zaledilo.
“Sad, znam da se niste u svemu slagali...”, rekla je Jude. “Ali davno je to bilo. Valjda se
više ne ljutiš zbog toga?”
Emma je podigla pogled s tanjura, ali nije rekla više ništa.
Ljubomorna je, pomislila je Jude. Uvijek joj se sviđao.
Izgleda da je tom temom razgovor završen i Judeino je razočaranje usisalo energiju iz
prostorije. Kći joj se umorno pridružila da joj pomogne oprati posuđe. Obje su znale kako
će otići čim joj se pruži prilika.
Stajale su uz sudoper, Jude je prala, Emma brisala. Upalile su radio da ne bi vladala
tišina.
“Moram se vratiti - Paul uskoro dolazi kući”, rekla je Emma u majčina leđa. “Hvala ti
na krasnoj knjizi i ručku.”

Knjige.club 32
 Gringos&Laura

“Nisi ga pojela”, odgovorila je Jude preko ramena. “Nemoj misliti da ne znam. Ne

možeš od mene ništa sakriti, Emma.”
Emma je još jednom poljubila majku u obraz i izišla tiho zatvorivši vrata za sobom.
Čuo se samo lagani zvuk zatvaranja brave.

Knjige.club 33
 Gringos&Laura

12.

Nedjelja, 25. ožujka 2012.

Emma

Hodala sam do stanice podzemne željeznice dvostruko duže nego što je bilo potrebno,
toliko su mi se noge tresle.
Sve sam krivo mislila. Pripremila sam se za razgovor o bebi, imala spremne odgovore
na sva moguća pitanja, ali na kraju sam ja postavila ono zadnje. O Willu. Kako bih se
uvjerila da više nije u igri. Ali naravno da jest. Kako bi moglo biti drukčije?
Pokušavam onako disati, ali dok ulazim u vlak, srce mi i dalje udara u rebra.
Sjedim kao omamljena. Između stanica u prozoru s druge strane vagona vidim svoj
odraz.
Kada konačno stižem kući, satima kasnije, Paul je spremio onu svoju piletinu - mogu
je nanjušiti; miriše na dom - i strpljivo čeka dok okrećem ključ u bravi. Sjetila sam se
nazvati ga i reći mu da ću malo razgledavati izloge, kad sam već u gradu.
“Draga, izgledaš smrznuto”, kaže. “Dođi se zagrijati. Da ti napunim kadu?”
“Dobro sam, Paule”, kažem i skrećem razgovor na svoj ručak.
“Jude je spremila složenac s lećom”, kažem, a on se smije. Zna da sam ga uvijek mrzila.
“Naravno da ga je spremila”, kaže. “Kakav joj je stan?”
Moram razmisliti.
“Svašta visi sa zidova i po lampama”, kažem. “Ona bi ga vjerojatno opisala kao shabby
chic, ali više je shabby shit3.
Paul se smješka. “Jesi li morala daleko hodati?” pita i uzima moja stopala u krilo da ih
zagrije.
“Kilometrima je daleko od stanice - kroz zemlju prodavaonica rabljenih hladnjaka.
Zapravo, bilo mi je malo neugodno hodati niz njezinu ulicu. Ne znam zašto je odlučila tamo
živjeti.”
Jude se preselila sjeverno od rijeke prije mnogo godina. Trebala joj je promjena,
kasnije mi je rekla, kada smo opet počele razgovarati, nakon što sam ja napravila prvi
korak prema pomirenju. Godinama nismo govorile, došlo je do točke kada se čini kao da je
u kamen uklesano. Moja ljutnja zbog izbacivanja iz kuće vjerojatno bi se ohladila prilično
brzo da sam živjela sama, ali otišla sam baki i djedu, a baka je uživala u prilici za
dokazivanjem kako je imala pravo kada je govorila da je njezina kći loša majka. Poticala je
nesnošljivost, spuštala je Jude slušalicu i nije joj dala razgovarati sa mnom. “To je za tvoje
dobro”, govorila mi je. A kada sam se počela sama brinuti o sebi, prekid je bio potpun.

3
Shabby chic - naziv za unutarnje uređenje naizgled otrcanim pomodnim namještajem. Shit - govno
na engleskom.

Knjige.club 34
 Gringos&Laura

Naravno, zanimalo me što je s Jude svih tih godina i ponekad sam zamišljala naše
pomirenje. Mislila sam da ću je vidjeti nakon što mi je umro djed, ali mislim kako je njezin
sukob s roditeljima već bio predubok da bi se nešto promijenilo. Nije došla na pogreb -
kao ni na bakin, godinama kasnije. Vjerojatno nije mislila da će joj ostaviti nešto novca,
pitam se je li se osjećala krivom kada joj je kasnije pisao njihov odvjetnik.
Ja sam stalno odlagala želju da joj se javim. Bila sam zauzeta, mijenjala poslove i
prebivališta, lutala naokolo nekoliko godina bez nekog jasnog cilja. Onda su stigli fakultet
i Paul. Život me spriječio, pretpostavljam. A nisam ni znala što bih joj rekla.
Na svoj četrdeseti rođendan poželjela sam joj se javiti. Znakovit rođendan, rekao je
Paul.
Satima sam sjedila misleći što napraviti - kako se nekome obratiti nakon dvadeset i
četiri godine? Na kraju sam napisala: Draga Jude, kako si? Mislila sam na tebe - na nas - i
voljela bih te opet vidjeti. Sada sam udana i živim u Pinneru. Shvatit ću ako ne budeš htjela,
ali želiš li se javiti, molim te, piši mi ili me nazovi. Voli te Emma. Još sam zvučala kao dijete.
Čekala sam i čekala na odgovor, u početku povrijeđena, nakon toga preplašena da je
umrla, a ja sam zakasnila.
Nazvala sam naš stari broj u Ulici Howard - prvi put nakon vremena kada mi je bilo
šesnaest godina - čvrsto držeći slušalicu i tresući se u očekivanju odgovora. Ali kada se
netko konačno javio, bila je to neka druga žena.
“Tko?” rekla je. “A, ona. Davno je otišla. Neka me vrag nosi, najmanje sam deset godina
ovdje. Smiješno, prije par tjedana stiglo je i pismo za nju.”
“Ja sam ga poslala”, rekla sam. “To mi je mama. Znate li gdje je sada?”
“Ne, ne znam kamo se odselila. Žao mi je.” Žena mi je zvučala tužno. “Što ću s
pismom?”
“Bacite ga”, rekla sam.
Idućeg sam dana nazvala njezin nekadašnji ured - opet nepoznati ljudi - ali rekli su mi
da je prema njihovim podacima Jude još živa i pristali proslijediti joj moju adresu.
Pustila me čekati još tri mjeseca i počela sam vjerovati kako mi se više nikada neće
javiti. Iskreno, ni sama ne znam kako sam se zbog toga osjećala. Ponekad sam bila očajna
- osjećala se opet sasvim napuštenom - a bilo je dana kada sam osjećala olakšanje.
Pokušala sam. Sada sve mogu zaboraviti. Nastaviti sa životom.
Onda sam u sandučiću zatekla njezinu kratku poruku. Sjećam se da sam onjušila
papir, kao da mogu osjetiti njezin miris, onda odmah nazvala njezin novi broj da joj kažem
koliko mi je drago što se javila.
Nisam sigurna što sam očekivala, ali Jude nije pala u nesvijest od uzbuđenja kada je
shvatila tko je zove. Nije to u njezinu stilu. Niti se ispričala zbog prekida naših odnosa i
toga što me izbacila iz kuće i odlučila se za Willa umjesto mene.
“Morala sam za promjenu staviti sebe na prvo mjesto”, rekla je. “Morala sam se
pronaći. Nakon što me Will napustio... bile su to teške godine, Emma. Ali mislim da ti i ja
sada možemo sve zaboraviti. Sada smo drugi ljudi.”
Složila sam se.
“Mislim kako bismo se trebale naći na nekom neutralnom terenu”, rekla je. “Popiti
šalicu čaja. Što ti misliš?”
Njezini uvjeti, njezin teren, shvatila sam. Nikad nije htjela doći u naš dom. Jude ga zove
“Paulovom kućom”, kaže da joj je predaleko: “Pinner - pa on je na samom rubu Londona,
Emma.”
Knjige.club 35
 Gringos&Laura

Za prvi je put izabrala bistro u Covent Gardenu, a ja sam povela Paula sa sobom, čvrsto
ga držeći za ruku. Jude se nije potrudila prikriti zapanjenost zbog razlike u našim
godinama, nakon čega smo se u neugodnoj tišini pravili da proučavamo jelovnike,
dok sam ja stisnuta želuca čekala neizbježnu primjedbu. Ali suzdržala se. Nije rekla ništa.
Na kraju je sve ispalo dobro. Nije to bio ponovni susret pun osjećaja, ali nismo se ni
posvađale.
“Pa, nije bilo loše”, rekao je Paul kada smo se rastali.
“Što si kupila? Nešto lijepo?” pita Paul sada dok ustaje kako bi postavio stol, a ja na
trenutak ne znam o čemu on to govori.
“Ah, ne, na kraju baš ništa”, kažem kada se dosjetim. “Samo sam razgledavala.” Neko
vrijeme sjedim i šutim. Nisam bila u kupovini.
Trebala sam sjesti na zapadni krak Central Linea da bih se vratila u Pinner, ali nisam
to učinila. Krenula sam u suprotnom pravcu. Sjećam se kako sam mislila ne idem kući. Pa
sad, na neki način jesam. Vraćala sam se u Ulicu Eloward.
Put mi je prošao kao u magli, jarko osvijetljene stanice pojavljivale su se i nestajale u
tami, hodala sam gore-dolje betonskim stubama da bih prešla na liniju Jubilee, onda se
vratila na danje svjetlo u Greenwichu. Autobus 472 za Woolwich nikako nije stizao -
Nedjelja je, govorila sam sama sebi. Gledala sam digitalne brojke koje su mi pokazivale
koliko minuta moram čekati. Tri. Jedna. Sada bi trebao.
Ali kada sam stigla, nije bilo ničeg. Ruševine Ulice Howard skrivala je čelična ograda,
mogla sam samo stajati pred njom i oživljavati je u mislima. Kada sam produžila malo
naprijed, iza baraka građevinara mogla sam vidjeti dio u kojem je nekada bila naša zgrada
i vrt oko nje. Ugledala sam policijsku traku, jedan je njezin pokidani dio lepršao na vjetru
i sve je bilo raskopano. Ali nije se imalo što vidjeti. Pa sam otišla. S prozora jedne zgrade
na drugoj strani ulice gledalo me neko lice. Zabila sam ruke u džepove kaputa i spustila
glavu.

Knjige.club 36
 Gringos&Laura

13.

Ponedjeljak, 26. ožujka 2012.

Kate

Ponedjeljak - “novi dan u rudniku”, rekao je tip iz crne kronike, nikom posebno, dok
je Kate ulazila u redakciju kasneći. Nije dobro počela tjedan.
Terry ju je pogledao podižući obrvu, što je značilo: Koliko ti misliš da je sada sati?, ali
ona je odlučila ne obazirati se i ne ispričavati se. Umjesto toga krenula je prema svom
“radnom mjestu”, kako je uprava sada nazivala stolove za kojima su sjedili.
Kate se ogledala po redakciji da vidi tko je još tu i ugledala urednika vijesti već
zadubljena u razgovor sa Simonom, glavnim urednikom. Smijali su se onako muški kada
je urednik politike dovršio bezveznu priču o nekom ministru, onda ga je njegov
šef potapšao po ramenu. Izgledao je zadovoljan sobom. Gospodar ovog svemira, pomislila
je Kate.
Inače, sve je bilo mirno. Prigušeni zvuk tipkanja i povijena ramena internetskih
robova trebali bi usrećiti Terryja - i skinuti joj ga s vrata, nadala se. Prijavila se u svoje
računalo i pogledala mailove. Već je pregledala poruke na mobitelu, ali nadala se da je u
deset minuta koliko je otada proteklo stiglo nešto povezano s pričom o bebi. Neki novi
podatak možda, da je usmjeri dalje. Ali nije bilo ničeg.
Nije ni preslušala govornu poštu. Nekada ju je dosta ljudi nazivalo i imalo mnogošto
reći i javiti, znala je cijeli dan provesti raspravljajući s njima. Sada je sve prebačeno na
internet. Nije više bilo potrebno osobno razgovarati ni s kim, ponekad po cijeli dan.
Kate je zijevnula. Tip iz crne kronike pridružio joj se s druge strane stola.
“Onako usput, Nina mi je rekla za nove Terryjeve planove štednje”, tiho je rekao.
Nina, tajnica redakcije, bila je izvor raznih podataka i svi su je novinari voljeli. Bila je
tu “otkako je Mojsije napisao deset zapovijedi”, govorila je, znala je kako uvaliti račune iz
hotela s četirima zvjezdicama i štititi “svoje dečke” kada bi imali problema kod kuće ili na
poslu: “Samo što nije stigao”, prela bi u slušalicu ljutitoj Terryjevoj ženi. Sređivala je
ulaske u ratna područja unajmljenim automobilima i vize i ne trepnuvši okom.
“Kaže da Terry naziva restorane i provjerava jesu li računi iz njih pravi. Smrt bjanko-
računima, to mu je cilj za ovaj mjesec. Neće potrajati.”
Povremeno bi izbijao rat protiv novinarskih troškova, osobito kada bi redakcija
prekoračila proračun. Bjanko-računi - potvrde iz hotela ili restorana koje novinari mogu
ispuniti po želji, kao da su ček - obično su bili prva meta.
Nekada je nabavljanje računa bilo umjetnička forma - pričaju se bajke o pravim malim
tiskarama koje su izbacivale cijele hrpe. Nakon toga dodavale su se mrlje od kave i
zgnječene bube, vjerodostojnosti radi.
“Ajme”, rekla je Kate.
Oboje su buljili u svoja računala.
Kate se pitala što bi pomislio neki stranac koji bi ih ugledao. Desetak ljudi, svatko sam
za svojim računalom, ne govore i ne gledaju jedni druge. Kao izgubljene duše iz kockarnica

Knjige.club 37
 Gringos&Laura

Las Vegasa, satima nagnuti nad aparatima, mehanički pritišću dugmad mrtvih očiju i
nadaju se velikom dobitku. Uzbuna! Dolazi urednik, pomislila je. Terry je na licu imao
pobjednički osmijeh. Očito mu je nešto trebalo. Kate se pravila daju je ekran sasvim
zaokupio.
“Vidim da si ipak uspjela doći.” Pokušao je blagim pristupom, ali šala mu nije uspjela.
“Žao mi je, bila je gužva u prometu, Terry’’, rekla je i zaustavila prste nad tipkovnicom,
kao da ju je prekinuo usred rečenice.
“Aha, aha. Strašno je to. Međutim...”
Evo ga, pomislila je. Smrtni udarac.
“Kate, urednik je zapazio jednog mladog novinara, želi da ga ti uzmeš pod svoje.”
Pogledala ga je s podignutom obrvom. “Pod svoje?” trpko je rekla.
“Bistar je, stvarno”, rekao je Terry. Oneraspoložila se. “Stvarno bistar” značilo je
“izuzetno naporan”. “A ti si najbolja novinarka koju imamo.”
Tip iz crne kronike pročistio je grlo upozoravajućim režanjem.
Sebi usprkos, Kate je osjetila kako popušta. Nije dobivala mnogo komplimenata u
zadnje vrijeme. Sjaj njezine zvijezde postignut ekskluzivnom pričom o udovici Taylor
počeo se gubiti. Prošle su dvije godine otkako je otkrila što se zaista dogodilo maloj
Belli Elliott, bebi koja je nestala iz vrta svoje kuće. Priča puna obrata i tajni bila ju je sasvim
obuzela, a kada se na stranicama njezinih novina konačno pojavila istina, urednik ju je
pozvao na ručak, dobila je nagradu i povišicu plaće.
Ali to je vrijeme prošlo, kao što sve uvijek prođe. Novine su se sve manje bavile
istraživačkim novinarstvom, sve više instantnim vijestima koje se često otvaraju i
komentiraju na internetu. Svakim se danom osjećala sve manje potrebnom u tom
novom svjetskom poretku. Mogla je napisati rečenicu pod slikom jednako dobro kao bilo
tko, ali to se teško može nazvati poslom za odraslu osobu, govorila je sebi i pokušavala
sačuvati dostojanstvo.
Kad bi Terry umjesto nje poslao nekog od klinaca da nešto napiše, strah je u njoj
rastao.
“Za tebe čuvam velike priče”, rekao bi kada bi uhvatio njezin pogled. Ali velike se priče
već neko vrijeme nisu pojavljivale. Sada je još zadužena za vođenje redakcijskog vrtića.
“Imam previše posla da bih se time bavila, Terry”, rekla je.
“Neće ti on smetati. Učit će zanat, a ti mu toliko toga možeš prenijeti, Kate. Simon
kaže...”
Stavite ruke na glavu, pomislila je, vrativši se na igralište osnovne škole4.
“A gdje je sada?”
“Joe, hoćeš li doći?” viknuo je Terry preko sobe, odakle se prema njima uputio nizak
mladić s neurednim šiškama i košuljom koja mu je ispala iz hlača.
“Zdravo, Kate. Počašćen sam”, rekao je bez imalo sarkazma.
O moj Bože, sada će reći kako se divi mom radu.
“Divim se tvom radu”, rekao je Joe.
“Ostavljam vas”, rekao je Terry, očito obavivši posao.

4
Simon kaže - igra popularna u Velikoj Britaniji, voditelj uvijek počinje riječima: Simon kaže, onda doda
nešto što svi igrači moraju napraviti.

Knjige.club 38
 Gringos&Laura

“Ali...”, zacviljela je Kate.

“Žao mi je, Kate. Imam poziv na čekanju”, rekao je Terry i požurio prema sigurnosti
svog stola.
Kate je progutala psovku, pokazala na sjedalicu pored svoje i pokušala izbjeći pogled
tipa iz crne kronike.
“Koliko si dugo ovdje, Joe?” pitala je.
“Mjesec dana. Ravno s faksa. Oduvijek sam želio biti novinar - to mi je u krvi.”
“Kako to misliš?”
“Mama mi je novinarka.”
“Stvarno?”
Naveo je ime urednice izdanja Herald on Sunday, žene poznate po sirovosti i grubosti
- “despota u suknji”, kako ju je zvala stara garda. Stara muška garda, podsjetila se Kate.
Mandy Jackson taj je naziv prihvatila čuvajući ga kao ratni trofej dok je napredovala u
karijeri. Za svaku ženu koja je postala iole značajnija urednica obično se pričalo da je
uspjela ili preko kreveta ili gazeći muškarce. Kate nije bila sigurna kojim se putem penjala
Mandy, ali bila je i dalje tamo, kraljica u svim uvjetima.
A ovo je njezin mali.
Dobro je pogledala Joea Jacksona - majka je očito unaprijed razmišljala kako će
njegovo ime izgledati potpisano pod novinskim člankom - dok je on užurbano smještao
svoj laptop njoj zdesna. Izgledao je kao da još nije mutirao, ali mogao bi biti koristan -
ona ne bi imala ništa protiv posla u novinama Herald on Sunday.
“Na čemu sada radiš, Kate?” pitao je, nestrpljivo čekajući njezine zlatne riječi s
notesom u ruci.
“Pregledavam poštu, Joe. Daj mi deset minuta. Kako bi bilo da nam odeš po kavu?”
Prekopala je torbu i izvadila punu šaku kovanica.
“Prava si miljenica”, frknuo je tip iz crne kronike nakon što je Joe izišao.
“Umukni, Gordone. Ljubomoran si jer ti nisi dobio nikog. Kojeg ću vraga s njim?”
“Pa, nemoj ga odvesti u krevet jer će ti Mandy skinuti glavu s ramena.”
Kate je osjetila kako crveni zbog grubosti te primjedbe, ali nasmijala se, koristeći
tehniku preživljavanja u svijetu kojim vladaju muškarci i piće.
“Samo im se pridruži. Ne moraš se slagati”, još davno joj je savjetovala jedna starija
kolegica. “Seksističke šale nikad ne prestaju. Moraš im dokazati da si jednako dobar
novinar kao i oni. To će ih ušutkati.”
A nisu svi bili ženomrsci. Radila je i s nekim sjajnim muškarcima, ali iz prapovijesne
močvare još bi se povremeno pojavljivali dinosauri. Jedan urednik vijesti volio je
novinarkama govoriti da iziđu iz okvira “priče uz pletivo” kada govore o članku.
Jedan drugi šef pitao bi: “Imaš mengu?” kada bi mu se neka novinarka usprotivila, onda bi
se tome smijao kao da je novi Oscar Wilde.
Tip iz crne kronike bio je prilično bezopasan, a poznavala mu je i ženu. Kod kuće je
bio na kratkoj uzdi, pa mu je Kate dopuštala povremene ispade.
“Jesi li kad radio s Mandy?” pitala ga je.
“Aha. Stvarno nas je držala za jaja.”
Joe se vratio s kavama i kolačem. “Mislio sam da bi ti mogao prijati”, rekao je.
“Uzmi ga sam”, odbila ga je Kate. “Brže ćeš potrošiti te kalorije nego ja.”

Knjige.club 39
 Gringos&Laura

Nasmijao se i skinuo omot.

Iza njih se pojavio urednik - Simon Pearson imao je ružnu naviku stvoriti se negdje
bez upozorenja; Kate je pomišljala da je u nekom drugom životu bio provalnik - i potapšao
Joea po ramenu, tako da su se po stolu rasule mrvice kolača.
“Nemoj razmaziti svog štićenika, Kate. Neće naći priču jedući kolače. Drži ga gladnog
i vodi ga odavde.”
Joeu je bilo neugodno kada je Simon nastavio sa svojim tihim obilaskom.
“Ne obaziri se. On tako pokušava biti ljubazan”, rekla je. “Velika je stvar što ti se uopće
obratio. Međutim, uvijek izgledaj kao da nešto radiš. Imaš li neke ideje o čemu bi mogao
pisati? Za pola sata imamo kolegij, moramo stvoriti tri dobre priče.”
Pravio se da razmišlja o odgovoru, ali u očima mu se vidjelo da je negativan.
“Dobro, pročitaj novine i vidi ima li nešto što bi vrijedilo nastaviti, a ja ću nazvati jednu
osobu koja mi je poslala mail. Zapravo, ti novi sastanci su bezvezni. Sektorski novinari
prave se važni, urednici koriste priliku reći nam kako pojma nemamo. Dobro došao u
novinarstvo.”

Knjige.club 40
 Gringos&Laura

14.

Ponedjeljak, 26. ožujka 2012.

Emma

Instruktorica joge vodi nas kroz opuštanje, njezin glas prede preko zvuka zvončića
koje ima na prstima, usporava nas do kome. Obično volim taj dio sata, ali danas ležim na
svojoj prostirci i pokušavam ne razmišljati o duhovima iz Ulice Howard. O bebi. O
profesoru Willu.
Glava mi se odbija raščistiti i usprkos Chloenim nastojanjima Willova mi pojava
ispunjava mozak.
U našim se životima pojavio osamdesetih godina prošlog stoljeća. Osvojio je našu
tvrđavu i oborio Jude s nogu. Bio je to važan događaj za nas. Dok sam još rasla, Jude obično
nije imala muškarce. Govorila je kako je prihvatila celibat i živi kao opatica. I smijala se.
Sjećam se kako sam u rječniku tražila celibat kada mi je bilo dvanaest godina, i bila prilično
šokirana. Mislila sam da je Jude pričala o vjeri, a ne o seksu. Naravno, njezini su prijatelji
urlali od smijeha i počeli su je zvati sestra Jude. Nisam sudjelovala u toj šali. Još sam bila
samo klinka. Ali znala sam kako Jude u celibatu nije sretna. Za jednu opaticu, previše je
vremena provodila pričajući o muškarcima. Ipak, samo je pričala, nije ništa radila. Moja
najbolja prijateljica Harry rekla je kako Jude nedostaje muškarac, ali nisam joj to prenijela.
Neželjeni savjet, tako bi to Jude nazvala.
Ipak, kada sam je jedne večeri čula kako pjeva u kupaonici, znala sam da se nešto
promijenilo. Pjevala je You Are the Sunshine of my Life, na sav glas, uz sve promjene i
usklike. Toliko je bila drukčija od Jude kakvu sam poznavala da sam pokucala na vrata
i povikala: “Zvučiš sretno!”
“I jesam! Uđi!” odgovorila je vičući.
Zapravo, nisam voljela gledati Jude golu - to mi se nekako nije činilo u redu - ali ona
je rekla da sam besmisleno čedna i čudila se odakle to da se njezino dijete srami ljudskog
tijela.
Sjećam se da sam sjela na poklopac školjke kako je ne bih morala izravno gledati dok
mi je ona pričala o muškarcu iz svoje prošlosti - koji joj se stvarno sviđao kada je bio mlađi
- a sada se opet pojavio. Osjetila sam kako me oblijeva vrelina, mislila sam da govori o
mom ocu. O muškarcu o kojem se nije smjelo razgovarati.
Nisam znala tko je on bio, moj tata, a ponekad sam mislila da ni ona nije znala. Kada
sam bila mala i slušala o tatama u pričama, pitala sam. Pokazala bih sliku i rekla: “Je li to
moj tata?” Ona bi se nasmijala i odgovorila: “Ne. To je tata iz knjige.”
“Gdje je moj tata?”
“Nemaš ga, Emma. Nas dvije smo same.”
Mislim kako je nakon nekog vremena počela izbjegavati knjige u kojima se spominju
očevi, jer više mi nije čitala o njima.
Naravno, kad sam bila malo starija, shvatila sam da svi imaju tatu, ali Judeino
odbijanje razgovora o toj temi govorilo mi je da se ne raspitujem previše. Pa sam zato
Knjige.club 41
 Gringos&Laura

izmaštala oca. Bio je visok i zgodan i zabavan i pametan, nekada je svirao gitaru,
nekada pisao knjige, a mene je vodio na ljetovanja u daleka mjesta. Pravi urnebes jer
nisam poznavala nikoga tko ima takvog oca. Harryn je tata bio star i nosio pletene
džempere. Izgledao je kao Kapetan Mainwearing u Tatinoj vojsci5.
Ali kako sam se izvještila u prisluškivanju, povremeno sam uspijevala saznati ponešto
o svom pravom ocu. Čula sam Jude kako uz bocu vina susjedi priča o svojoj borbi da sama
podigne dijete, zarađuje za život i položi pravosudni ispit. “Godinama nisam
imala vremena za muškarce”, žalila se sestra Jude. “Emmin je tata davno otišao - jedva je
čekao pobjeći. Charlie je bio mnogo mlađi... pa, skoro da je i sam bio beba.”
Zapamtila sam te podatke - tada su mi maštu hranili ime i djetinjasto lice.
Dakle, Jude je sjedila u kadi i pričala mi kako će taj muškarac kojeg je srela doći k
nama. Rekla je da ga je primijetila na televiziji, u vijestima - govorio je o prosvjedima
protiv atomske energije - i odmah ga prepoznala.
“Nakon toliko godina nikada ga nisam zaboravila”, rekla je. Nastavila je pričati o tome
kako su se upoznali na fakultetu - Jude je pohađala Cambridge, studirala je povijest. Jude
je bila i još uvijek je superpametna. Sada je u mirovini, ali bila je odvjetnica specijalizirana
za ljudska prava. Uvijek je koristila riječ “odvjetnica” - “advokati su sredovječni muškarci
s trbuščićima, koji samo premeću papire”, rekla mi je. Ipak, pravo nije bilo njezin prvi
izbor. Kada je završila fakultet, zaposlila se u nakladničkoj kući i jurcala Londonom
objedujući s lijepim ljudima. Kada bi izgovorila te riječi, uvijek se mogao čuti kurziv.
Ali onda sam joj se dogodila ja, pa smo neko vrijeme morale živjeti s bakom i djedom.
Kada smo otišle, rekla je da se mora uhvatiti nečeg konkretnog, nekog ozbiljnijeg posla.
Radila je u uredu i nastavila studirati. Sjećam se kako je sate provodila s glavom u
knjigama i sudskim spisima. Njezina je spavaća soba oštro mirisala na tintu i papir. Morala
je biti koncentrirana, govorila bi mi kada bih je pokušala nešto pitati u vezi s domaćom
zadaćom ili joj reći koliko je zao bio gospodin Lawson u školi. Morala se koncentrirati jer
inače bi mogla propustiti neku sitnicu koja može osloboditi njezinu stranku. Ja bih se onda
vraćala Davidu Bowieju u svoju sobu i razgovarala s njegovim posterom na zidu.
Sviđala mi se ta nova Jude koja pjeva dok se kupa. Željela je razgovarati sa mnom,
zvučala je mladenački uzbuđeno. Ostala sam u kupaonici punoj pare, slušala je i hihotala
se sve dok mi odjeća nije postala vlažna, a ona krenula izlaziti iz kade.
Nisam izgovorila riječ “tata”. Znala sam da bih pokvarila raspoloženje, pa sam odlučila
čekati i vidjeti.
Kada je objekt ljubavi došao u našu kuću, učinila sam ono što mi je Jude prethodno
rekla, smiješila sam se.
Ona je bila na iglama, nervozna cijelo jutro, barem se tri puta presvukla.
“Stvarno dobro izgledaš”, rekla bih joj svaki put kada se pojavila u drugoj odjeći, ali
ona bi samo nestala i opet se presvlačila. Bilo mi je tako drago što je nosila zgodne tirkizne
naušnice koje sam joj od džeparca kupila za rođendan.
Kada je konačno na vrata zakucao “profesor Will”, kako je željela da ga zovem,
pomislila sam da će se Jude od uzbuđenja onesvijestiti.
“Otvori ti, pile moje”, rekla je i zadnji se put pogledala u zrcalu. “I smiješi se!”

5
Dad’s Army - humoristička serija BBC-ja.

Knjige.club 42
 Gringos&Laura

Voljela sam kada me zvala pile moje, jer to mi je nadimak iz djetinjstva. Nije ga
prestala koristiti kasnije, ali svaki put kada ga čujem, osjećam toplinu iznutra.
“Zdravo, Wille. Kako je lijepo vidjeti te opet! Wille, ovo je Emma - moja mala. Draga,
ovo je profesor Will, moj stari prijatelj s fakulteta.”
Will mi se široko osmjehnuo i ispružio ruku. “Nije baš mala, Jude. Već je prava
djevojka.”
Smiješno je što sve zapamtimo. Ruka mu je bila suha i topla, a pod prstima sam osjetila
zlatni prsten.
Odvažila sam se bolje ga pogledati i provjeriti ima li kakve sličnosti među nama. Nije
je bilo. On je bio sav koščat. Oštar nos, oštre jagodične kosti. Nimalo nalik pudingu od mog
lica. Ponekad bi mi Jude govorila da sam zgodna, kada bismo bile same. Ali nisam bila -
nisam ni sada. Sjajna kosa i duge trepavice i rumeni obrazi su zgodni - kao kod Jude. Ja
sam imala kovrčavu smeđu kosu koja se nije mogla počešljati i lice kao puding. Mrzila sam
svoje lice. Stajala bih pred zrcalom i potezala obraze kao da su načinjeni od gume, sve dok
me ne bi zaboljeli. Jude je rekla da sve tinejdžerice prolaze tu fazu.
Will je sigurno primijetio da ga gledam i nasmiješio mi se. Jude to nije vidjela, bila je
zaposlena zatvaranjem vrata, tako da je osmijeh bio samo moj, i od njega su me prošli
lagani trnci. Mogao bi on i meni biti prijatelj. Ili tata.
“Čaj?” pitala ga je Jude nakon što ga je uvela u primaću sobu.
“Krasno”, rekao je. “Kakva divna kuća.”
Dok sam u kuhinji tražila dvije iste šalice i punila čajnik, pitala sam se kakav to
muškarac nosi prsten na palcu.
Sigurno je blizu četrdesete, pomislila sam stavljajući čaj u posudu. To je kao da baka
obuje visoke pete. Nasmijala sam se u sebi tom prizoru i uzela pladanj.
Profesor je skinuo sandale i prekriženih nogu sjedio na kauču, stopala na jastucima
bila su meka i blijeda, kao kruh.
“Još ne mogu vjerovati da si tu”, brbljala je majka.
Uopće ne sliči na sebe. Niti na odvjetnicu, pomislila sam i ljutito spustila pladanj, tako
da se mlijeko razlilo po šećeru.
“Ispričavam se”, rekla sam ne misleći to uistinu. Jude je bila bijesna, ali Will se nagnuo
naprijed i umalo prevrnuo iz svoje poze gurua, onda pridržao stolić.
“Ništa strašno”, rekao je. “Ionako bi se pomiješali.” Onda su se on i Jude nasmijali.
Osjećala sam se da ne pripadam toj šali, ali dok je Jude brisala krpom, on mi je
namignuo.

Knjige.club 43
 Gringos&Laura

15.

Ponedjeljak, 26. ožujka 2012.

Jude

Na tanjuru koji je uzela sa sušila da bi na njega stavila doručak, još je bilo tragova leće,
pa ga je odmah vratila u sudoper.
Njezina kći jučer jedva da je i dodirnula hranu. Nekada davno to joj je bilo omiljeno
jelo, kada je Emma imala osam ili devet godina i tek su se preselile u unajmljenu
viktorijansku kuću u Ulici Howard. Kasne sedamdesete za Jude su bile teške, pokušavala
je raditi novi posao uz dijete na koje je trebalo paziti, ali najam je bio jeftin, zbog tog dijela
grada. A Emmi kao da nije bilo važno gdje će živjeti. Ona je ionako uvijek bila u nekom
svom svijetu.
Zatvorivši oči, Jude je gotovo mogla namirisati kuću u Ulici Howard: prodornu
mješavinu vlažne štukature i njezinih omiljenih parfema. Nije to bila neka palača, ali imala
je šarma. Predvorje kuće bilo je popločeno napuknutim crno-bijelim pločicama - “One
su antikvitet, a ne samo stare”, rekla je Jude svojoj majci koja ih je gledala s prijezirom.
Willu se kuća odmah svidjela.
“O, Emma!” rekla je Jude naglas dok je u ormariću tražila drugi tanjur. “Zašto ne možeš
ostaviti prošlost na miru? Ti si spomenula Willa.” Jude nikad nije namjeravala ispričati
kćeri pojedinosti o iznenadnom telefonskom pozivu, o tome kako je odmah prepoznala
Willov glas, iako ga nije čula skoro deset godina. Izjurio je iz kuće sa svojom torbom 1992.
godine, doviknuvši preko ramena da će se javiti kada se smiri. Ali ona je znala da neće.
Svađa je otišla predaleko.
Njegova je pažnja tada opet počela lutati. Ona je već ušla u pedesete, on je izgubio
zanimanje za nju i više mu se sviđalo flertovati s konobaricama nego posvetiti večeri koja
je trebala biti romantična.
“Daj, Jude”, smijao se kada mu se konačno odlučila obratiti. “Jednostavno cijenim
zgodna lica - samo ih gledam.”
Ali nije bilo tako. Nije samo gledao. Jude je znala. Osjetila bi miris na njemu i ležala
brinući se da će je napustiti. Pokušavala je biti mirna, govorila sebi da je to kriza srednjih
godina i da će ga proći. Ali kada ga je uhvatila u klinču s jednom svojom prijateljicom na
zabavi, došlo je do žestoke svađe i on je spakirao stvari.
Nakon toga uslijedila je potpuna tišina, iako je ona povukla prvi potez. Njegov se
telefon odmah prebacio na govornu poštu, a on kasnije nije nazvao. Niti je odgovorio na
njezine mailove. Ni na njezina pisma. Malo-pomalo prestala je pokušavati.
Ali nazvao ju je kada je u novinama fakulteta Cambridge pročitao osmrtnicu njezina
oca. Prepoznala je glas, ali ne i govor. Ljubazno je izrazio sućut, i ništa više. Lijepo je što se
potrudio, pomislila je, ali bilo je užasno neugodno čuti ga samo taj jedan put.
Sve do sada. Ovaj ju je put nazvao “svojom gospom”, kao u starim danima i flertovao
s njom. Kako se samo dobro - i mlado - nakon toga osjećala. Ali znala je, ako nekome želi

Knjige.club 44
 Gringos&Laura

ispričati kako se opet želi vidjeti s Willom, Emma nije prava osoba za to. Em je samo
sjedila, ledenog lica, kao da je upravo povratila na stol.
Kao onog dana kada sam joj rekla da mora otići, pomislila je Jude.
Kada se Will prvi put pojavio, bilo je drukčije - Emmi je tada bilo trinaest godina. Tada
joj se sviđao, pomislila je. Obožavala ga je. Kao i ja.
Will je bio baš poseban kada ga je upoznala u Cambridgeu. Bio je rođen za uspjeh.
Kasnije se šalila s prijateljicama da je genijalnost izbijala iz svake njegove pore, možda bi
se mogla i osjetiti ako mu poliže kožu.
Sjećala se kako je to ispričala kolegici na poslu, a njoj se lice iskrivilo od gađenja.
“Zvuči odvratno. Zar si ti neka sluškinja?” pitala ju je Erica, viša pravnica u
Odvjetničkom uredu Bowen i Bailey. Erica nije bila sluškinja. Bila je feministica. Na pločici
na njezinu stolu pisalo je - “SEKSIZAM JE BOLEST DRUŠTVA” - i ona nikad nije propuštala priliku
iznijeti svoje stavove. Vlasnicima ureda, s njihovim dugim kosama i ironičnim, rabljenim
prugastim odijelima, to nije smetalo, ali ipak su je zvali Lezba kada ih nije mogla čuti. Jude
je bila sigurna da je Erica znala - znala je ona sve - ali nije se bunila. Vjerojatno je na to
gledala kao na poštenu razmjenu jer su je puštali na miru.
Jude se na spominjanje sluškinje nasmijala kao da je to bila šala i pravila se da se
vratila poslu. Ali mala Barbara Walker, najmlađa u uredu, nije ju pustila na miru. Željela je
čuti sve o njemu.
Emmino spominjanje Ulice Howard probudilo je stara sjećanja i Jude se zapitala gdje
je Barbara sada. Nekada je bila bliska Judeina prijateljica. Mogla je zamisliti Barbaru -
bezobrazno zgodna, sjećala se, ali nikako nije znala s novcem. Preselila se u Ulicu Howard
1983. godine - u sobu na srednjem katu, tako je - kako bi Jude lakše plaćala stanarinu, ali
uvijek je kasnila i vlasnik je morao stalno dolaziti.
Al Soames, sjetila se njegova imena. Jedan od onih koji su išli u skupe škole, samo bi
se pojavio nepozvan i sjeo u kuhinju. Pravio se važan, pričao o poznatim ljudima koje je
poznavao i zabavama na kojima je bio. Kada se tek doselila, bila je impresionirana,
ali kasnije se počela pitati koliko u njemu ima Waltera Mittyja6. A Barbaru je stvarno
uznemiravao. Međutim, Willu se svidio. Rekao je da je dobro društvo.
Jude je oblizala prst i njime kupila mrvice s tanjura.
Jadna Barbara odselila se uistinu brzo - nakon manje od godine dana, sjetila se Jude.
Njoj to nije odgovaralo - trebalo je pribaviti više novca svakog mjeseca - ali Willu je bilo
drago.
“Lijepo je imati te za sebe, bez barbike u blizini i onih pogleda koje mi je upućivala”,
rekao je. Jude ih nije bila primijetila, ali sada Barbara ionako više nije bila tu, i ona se
nadala da će Will shvatiti kako je našao nekoga tko mu odgovara - intelektualno i u
krevetu - i smiriti se. Na fakultetu je njihova veza trajala samo tri tjedna, ali ovaj će put biti
drukčije. Onda su druge djevojke čekale u redu da obrati pažnju na njih, neke su bile i
nestrpljive. Jude ga je zatekla s jednom od njih jednog petka kasno ujutro, kada je pobjegla
s predavanja kako bi ga posjetila.
Sada je opet razmišljala o tome. Kao i o osveti drugoj djevojci: idućeg je dana provalila
u njezinu sobu i po krevetu joj razmazala pseći izmet. Takve stvari ljudi znaju
preuveličavati, zar ne?

6
Walter Mitty, lik iz kratke priče Jamesa Turbeta iz 1939. godine, koji je volio maštati i izmišljati.

Knjige.club 45
 Gringos&Laura

Bilo kako bilo, taje djevojka nije prijavila. Jude je pretpostavila da je jednostavno
odnijela posteljinu u praonicu. Will za to nije saznao - barem nikada nije spomenuo, a oni
su ostali prijatelji, povremeno bi popili kavu ako bi se sreli u gradu. Ali kada je
napustila Cambridge, on je nestao iz njezina života.
Upoznala je nekog drugog. “Pravog pokvarenjaka”, kako ga sada uvijek naziva. Ali bio
je Charlie sve dok nije napustio Jude i Emmu. Bila je prisiljena vratiti se roditeljima s
bebom, tako da joj mogu nabijati krivnju na nos.
Nakon toliko vremena ipak je osjećala gorčinu. Za nju nije dobro podsjećati se na
prošlost. Ljudi govore kako stvari ne treba zaključavati, ali ona ni s kim ne može o njima
otvoreno razgovarati. Ljudi brzaju sa zaključcima, prebrzo osuđuju. Bolje je držati sve u
sebi. S Willom je bila otvorena, sada joj je to jasno. Pokazala je koliko ga je očajnički željela
zadržati. Sve je pokušala - novu odjeću, novu frizuru, promijenila je društvo, baš sve. Čak
je poslušala njegov savjet i izbacila Emmu “iz gnijezda” kada je postala previše naporna.
Iz njegovih je usta to zvučalo obzirno i odgovorno: “Čvrsta ljubav će joj pomoći, Jude.
Vidjet ćeš. To je ono što njoj treba.”
Napravila je to. Rekla svojoj kćeri da ode. Pomogla joj spakirati se. Zatvorila vrata za
njom.
Kada je Emma otišla, Jude je svu svoju energiju usmjerila na Willa pokušavajući mu
unaprijed ispuniti svaku želju. U početku mu se sviđalo. Prijalo mu je svake večeri jesti
omiljena jela, gledati je u seksi donjem rublju koje je kupila radi njega, i na poslu
slušati: “Nazvala sam te samo da ti kažem kako te volim.”
Ali onda je počeo misliti da je ona zahtjevna.
“Muškarci mrze zahtjevne žene”, rekla je Jude samoj sebi dok je čistila poslije doručka.
“To ih stvarno odbija.” To je i Will rekao, onog dana kada je otišao.

Knjige.club 46
 Gringos&Laura

16.

Srijeda, 28. ožujka 2012.

Kate

Tog joj je dana već svega bilo dosta dok je izlazila iz dizala na poslu. Loše raspoloženje
suzilo joj je oči i namrštilo čelo, ali Joe Jackson još nije naučio primjećivati takve stvari.
“Hej, Kate, kako si?” zacvrkutao je kao neka ljupka papigica.
Kate mu je uputila pogled koji bi zaustavio rotvajlera. Bacila je torbu na stol, računalo
u njoj ispustilo je neki nezdravi zvuk, onda se zaputila u zahod da nađe malo mira.
Steve ju je probudio pola sata ranije nego obično i stajao nad njom dok nije otvorila
oči.
“Žao mi je što te rano budim, ljubavi, ali u osam moram krenuti na posao - jutros
moram obići odjel - a Jake je već dolje”, rekao je glasom u kojem se čulo upozorenje. Oboje
su znali da su nevolje na putu.
Jake, njihov najstariji sin, neočekivano se pojavio večer prije, usred semestra. Bilo je
previše kasno za razgovor - Steve je već bio u krevetu, iscrpljen nakon cijelog dana uz
oboljele od raka, a Kate se nije mogla sama nositi s najnovijom Jakeovom krizom.
Spremila ga je u krevet uz obećanje da će razgovarati ujutro. Očito je taj trenutak stigao.
Kate se izvukla iz kreveta i jedva da je imala vremena smjestiti se za stol u kuhinji
prije nego što je Jake objavio da napušta pravni fakultet i odlazi putovati.
Pa sad, “objavio” je vjerojatno prejaka riječ. Jake je to spomenuo na onaj svoj
nepodnošljivo nemaran način dok je poširao dva jaja u zdjeli s kipućom vodom. “Sve
navodi na svoj mlin”, pisalo je u školskom izvještaju o njegovu ponašanju. Popuštao u
svemu, tako je to Kate nazivala, ali Steve je uvijek bio protiv sukobljavanja s njihovim
sinom.
“Time bismo samo pogoršali stvar. Prerast će on to”, govorio je.
Ali nije.
“Kada nešto postane teško, on samo odustane”, rekla je Kate kada je Jake nakon tri
mjeseca odlučio prestati svirati saksofon, nakon što ih je ugnjavio da mu ga kupe. “Toliko
je bistar da mu se ne da truditi”, prigovarala je. “Jadni Freddie mora se namučiti za svoje
ocjene. Sigurno se razbjesni kada vidi brata koji prelista knjigu i dobije peticu.”
A i ona je zbog toga bila bijesna. Ona je bila ista kao Freddie. I nije mogla shvatiti zbog
čega Jake nije motiviran ni za što. I ona i Steve bili su vrlo predani svojim poslovima, ali
Jake bi jednostavno stao pred ljestvama, pogledao gore i slijeganjem ramena
odbacio mogućnost penjanja.
Steve je prekinuo tišinu koja je uslijedila nakon onoga što im je sin rekao.
“Kamo misliš otputovati?” Lijepo, neutralno. Pravi Steve, pomislila je Kate.
“Zapravo još nisam odlučio”, rekao je Jake i ponudio im svoj prekrasni osmijeh. “Na
Tajland, možda?”

Knjige.club 47
 Gringos&Laura

“To možeš i nakon što diplomiraš”, rekla je Kate dok je on spuštao svoj tanjur na stol.
“Ostala ti je samo još jedna godina.”
“Nisam siguran da studiram ono pravo, mama”, rekao je Jake i navalio na svoja jaja.
“Ali uvijek si želio studirati pravo”, rekla je i još više potonula u svojoj sjedalici. “Što
se promijenilo?”
"Mislim da sam se ja promijenio”, rekao je i umočio koricu kruha u žumanjak. “Mislim
da sada želim nešto drugo.”
Kate i Steve izmijenili su poglede nad pognutom sinovom glavom.
“Nije dobro prenagliti, Jakey”, rekao je Steve. “Zašto ne završiš godinu, onda o svemu
razmisliš? Daj sebi vremena da to obaviš kako treba.”
“Zapravo, već sam na fakultetu rekao da se ne vraćam”, nastavio je njihov sin. “Bili su
jako uviđavni. Sve je sređeno.”
Uslijedila je zapanjena tišina, onda su se začuli podignuti glasovi - uglavnom Katein,
dok je Jake strpljivo nastavljao jesti - a iza njih molbe, optužbe i lupanje vratima. Doručak
je završio kao neka ružna drama. Steve je odjurio u bolnicu, Jake se vratio u krevet, a Kate
je ostala sama u kuhinji i psovala.
“Još nije ni jebenih osam ujutro, a već sam u noćnoj mori”, rekla je.
Kasnije, dok je vozila kroz London prema poslu, Kate je škrgutala zubima i
uvježbavala ono što će kasnije reći Jakeu proklinjući vozače crnih taksija i bijelih kombija
koji bi se usudili naći joj se na putu.
Stres je imao cijenu. Pogledala se u ogledalu i vidjela vrećice pod očima, maškaru koja
se već razmazala i kosu pobjeglu iz konjskog repa.
“Isuse, kakav prizor”, promrmljala je. Izgledala je kao da se upravo popela na nasip
nakon sudara vlakova. Skinula je vrpcu iz kose i iz torbice izvadila četku da popravi štetu.
“Daj, priberi se”, rekla je svom odrazu.
Možeš ti to, odjekivalo joj je u glavi dok je tjerala kosu na poslušnost. Tu je mantru
pokupila od oca, čovjeka koji nikad nije mislio negativno.
“Idemo, Katie”, govorio bi dok se ona mučila naučiti voziti bicikl, položiti matematiku
ili dogovoriti razgovor za posao. “Ti možeš bilo što.”
Bilo je krasno imati svog osobnog navijača, ali stalan pritisak da uspije bio je
iscrpljujući. Dobro, tata, samo što nisam, pomislila je i zgrabila umivaonik da smiri ruke.

Knjige.club 48
 Gringos&Laura

17.

Srijeda, 28. ožujka 2012.

Kate

Kada je izišla iz zahoda, u uredu je vladala čudna tišina. Nitko nije govorio, nitko nije
lupao po tipkovnici - čak ni oni s interneta - a svi su izbjegavali njezin pogled. Kateino
“dobro jutro” zamrlo je na pola puta, “jutro” se nije ni čulo dok je sjedala za svoj stol.
“Što se događa? Je li tko umro?” šapćući je pitala tipa iz crne kronike.
Podigao je glavu, oči su mu bile natečene i podlivene krvlju. “Još nije”, rekao je.
“Isuse, izgledaš užasno”, rekla je. “Gdje si to završio sinoć?”
“Izišao s Majorom. On izgleda još gore.”
Kate se okrenula kako bi pogledala vojnog stručnjaka - Majora, kako su ga zvali kolege
- i nasmijala se vidjevši na što sliči. “Je li on uopće stigao do kreveta?” pitala je.
“Bavi se ti svojim prokletim poslom, Kate. Izgleda da jutros nisi pogledala mail?”
“Ne, kasno sam izišla iz kuće. Zašto?”
“Počela su nova otpuštanja. Računovođe opet kolo vode”, rekao je. “Režu se troškovi.
Još jednom. Kažu da je pedeset dvoje ljudi višak - sedmero iz redakcije.”
“Sedmero? Isuse! To je pola reportera”, rekla je i ogledala se po sobi, nabrajajući
kolege u sebi.
“Ne budi blesava. Ima nas najmanje trideset”, rekao je.
Blijedo ga je pogledala.
“Oni s interneta, Kate.”
“Pa da”, odgovorila je. “Ali neće njih otpuštati. Jebena stvar. Tko odlazi od naših?”
Tip iz crne kronike odmahnuo je glavom. “Dva zamjenika urednika, za sada, ali još
nikoga od nas nisu pozvali na kavu smrti. Samo čekamo.”
Oboje su znali da je on izgledan kandidat. Gordon Willis bio je star, neprilagodljiv i
nepismen kada je tehnologija u pitanju, a možda je najvažnije to što ima dobru plaću. Kate
ga je pokušala oraspoložiti.
“Jučer sam se čula s Colinom Stubbsom, pozdravio te”, rekla je. Tip iz crne kronike
samo je kimnuo glavom i nastavio brinuti svoje brige. “Kaže da je to što je otišao iz
novinarstva najbolje što je ikad napravio.”
“To je rekao? Nisam ga vidio mjesecima. Mislio sam da ga je ona vještica od žene
zaključala u podrum. Slušaj, idem u Yard na jutarnji sastanak. Ne mogu samo sjediti i
čekati loše vijesti. Ako se što dogodi, javi mi.”
“Naravno”, rekla je. “Bit će sve u redu. Ti im previše značiš.”
Pokušao se osmjehnuti. “Hvala, Kate. Vidimo se kasnije.”
Gledala ga je kako se vuče kroz vrata, okovratnik mu je stajao nakrivo, kosa na zatiljku
bila zaležana, iz stražnjeg džepa virio je notes. Kimnuo je uredniku vijesti dok je prolazio

Knjige.club 49
 Gringos&Laura

pored njega. Terry mu nije odgovorio. Loš znak, pomislila je. Čopor napušta jednog od
svojih.
Kate je razmislila o svom položaju. Pretpostavljala je da je i ona na nekom popisu -
godine i plaća su protiv nje - ali nadala se da ima onih koji će sami otići uz otpremninu
prije nego što dođu do njezina imena. Nije željela otići. Nije znala gdje bi drugdje radila, a
život bez posla nije joj bio zamisliv. Što bi sa sobom po cijele dane? Gledala televiziju i
rješavala one velike sudokue? Prije bi umrla. Radije bi pisala gluposti o slavnima. Treba
joj velika priča.
Terry joj je prišao i Kate je podignula pogled.
“Je li sve u redu, Kate?” pitao je. “Užasno izgledaš.”
“Hvala, Terry. Lijepo od tebe što se brineš. Dobro sam. Samo nešto problema u kući.
S najstarijim.”
“Što je Jake sada smislio?” pitao je Terry. “Menije moje djece preko glave. Samo žele
novac i prijevoz do zabave.”
“Zapelo je s faksom. Sredit ću ja to”, rekla je.
Vijest da će otpustiti tipa iz crne kronike stigla je oko šest i trideset. Dovoljno kasno
da ga se može ispratiti iz zgrade bez velike gužve, ako stvari krenu loše. Pozvali su ga u
ured izvršnog urednika i petnaest minuta kasnije iz njega je izišao kao bivši novinar Posta.
“Dali su mi brdo love”, rekao je Kate trpajući svoje stvari u crnu vreću za smeće. “Snaći
ću se. Vrijeme je za promjenu. Ionako sam ovdje bio predugo.”
Oboje su znali da više neće naći posao. Prestar je. Pripada prošlosti.
“Najgore će mi biti kod kuće”, rekao je. “Ne znam je li bolje odmah nazvati Maggie ili
čekati dok ne dođem tamo. Samo Bog zna što će reći. Ali vjerojatno će biti glasno.”
“Ma daj, Maggie će shvatiti”, rekla je Kate. Zapravo, nije mislila da bi “Čelična Lady”,
kako su je zvali u uredu, mogla pokazati razumijevanje - još je nitko nije vidio takvu - ali
Kate je pokušavala zvučati optimistično.
“Vidjet ćemo”, rekao je umorno i odmahnuo glavom.
“Ah, gdje će biti oproštajna zabava? Svi će željeti doći i ispratiti te kako već dolikuje
Fleet Streetu”, rekla je Kate i podignula kuvertu koja je pala na pod.
“Aha. Nešto ću smisliti. Volio bih da bude u pubu Cheshire Cheese - tamo su me odveli
prvog dana kada sam ušao u nacionalne novine. Još u kamenom dobu. Tamo smo odlazili
dok je sve tek počinjalo. Cijela bi zgrada znala podrhtavati...” Glas mu je počeo pucati, pa
je zašutio i pravio se da nešto traži u ladici.
“Vjerojatno već ovaj petak”, dodao je. “Da se riješim i toga i svega. Javit ću Majoru, on
vam svima može poslati mail.”
Pogledao je po redakciji i pognuo ramena. “Sada je najbolje da odem.”
Prišao mu je Terry, a ostali novinari počeli su ustajati.
“Puno sreće, stari”, viknuo je Major s druge strane sobe dok je tip iz crne kronike
podizao plastičnu vreću s ostacima svoje karijere. Kate je uzela svoj notes i počela njime
udarati po stolu. Ostali novinari napravili su isto, pridružili su se i zamjenici urednika i oni
iz stražnjih redova. Stvarali su galamu udarajući po stolovima šakama i svime što im se
našlo pod rukom. Ispratili su tipa iz crne kronike na tradicionalan način. Osjećaji su
provalili u sivi novi svijet i on je zaplakao izlazeći iz njega posljednji put.
Kada su se za njim zatvorila vrata, buka je prestala, a svi su izgledali potreseno i imali
suzne oči. “Idem na piće”, rekao je Major. “Treba mi.”

Knjige.club 50
 Gringos&Laura

18.

Petak, 30. ožujka 2012.

Kate

Cheshire Cheese labirint je separea i skrivenih stolova obloženih drvom u Ulici Fleet.
Novinari su dolazili u njega - u njemu se tukli, slavili i tugovali - sve dok se u devedesetim
godinama redakcije nisu raspršile po cijelom gradu. Sada je Cheese bio živopisni
ostatak starih vremena. Novi su vlasnici prodavali priče o slavnim gostima i nekadašnjim
novinarskim druženjima s turistima i novim službenicima iz okoline. Kao da je
novinarstvo pripadalo drugom vremenu.
Ali miris je ostao isti, pomislila je Kate otresajući beskrajnu kišu s kišobrana i
probijajući se između gostiju prema privatnim prostorijama na katu. Ustajali zadah piva i
čipsa.
Dok se penjala stepenicama, buka je postajala sve jača i preplavila ju je kada je ušla
na zabavu. Tip iz crne kronike bio je u sredini, dodavao je krigle nad glavama svojih
nekadašnjih kolega, crvenog lica, vičući i znojeći se.
Brzo je pogledala oko sebe, kao što to novinari već rade. Tko je tu? Ima li tko zanimljiv?
Koga želim izbjeći?
U kutu je primijetila policajce. Svatko je imao svoj klan. Bili su tu skoro svi iz
Metropolitanove7 press-službe - čak je i Colin
Stubbs dobio izlaz - kao i istražitelji iz svih velikih priča o kojima je Post pisao.
“Bobe”, viknula je probijajući se kroz gužvu. Nije ju čuo. Viši istražitelj Bob Sparks bio
je zadubljen u razgovor s nekim kolegom. Nije ga srela nakon slučaja Belle Elliott.
Nekoliko su se puta čuli telefonom, ali Kate već dugo nije radila ni na jednoj priči s
njegova terena, Hampshirea.
Odjednom ju je ugledao i nasmiješio joj se. Kate je osjetila kako se naježila. Smiješno.
Koliko ti je godina? ljutito je zapitala samu sebe. Odjednom više nije bila sigurna kako mu
se obratiti. Rukovanje ili poljubac u obraz?
Inspektor Sparkes nije dvojio. Odmah je ispružio ruku i srdačno su se rukovali.
“Zdravo, Bobe”, rekla je. “Baš mi je drago što te vidim.”
“I menije drago, Kate”, rekao je i dalje se osmjehujući. “Nismo se vidjeli najmanje
godinu dana.”
“Prije će biti dvije”, ispravila ga je. Još nije ispustila njegovu ruku. Onda ju je stisnula
malo jače za kraj.
“Ovo je Kate Waters, novinarka o kojoj sam ti pričao”, rekao je inspektor Sparkes
podređenom kolegi. “Kate, ovo je mlađi istražitelj Chris Butler.”

7
Metropolitan Police, skraćeno Met, policijska uprava šireg područja Londona.

Knjige.club 51
 Gringos&Laura

“Da, čuo sam sve o vama”, rekao je mladi inspektor. “Moj šef je vaš najveći
obožavatelj.”
Kate i Bob su se zacrvenjeli, a mlađi istražitelj se smijuljio. Oboje su progovorili
istovremeno, upadajući jedno drugome u riječ, pa se zaustavili. Bob je bio taj koji je
razgovor skrenuo u mirnije vode.
“Onda, čime se sada baviš, Kate? U što si zagrizla?”
Zahvalno ga je pogledala i krenula pričati o nedavno pronađenoj bebi. Zapravo je već
nekoliko dana radila na članku o troškovima zastupnika u parlamentu - “Urednici to
zahtijevaju”, rekao je Terry - ali beba je bila prvo na što je pomislila. Stalno joj je bila u
primozgu, kao neka dosadna melodija. Crv u uhu.
Krenula je promijeniti temu i spomenula pohlepne zahtjeve parlamentaraca u vezi s
“čašćenjem birača”, ali Bob ju je zaustavio i vratio se bebi pitanjima o napretku forenzičara
i povijesti područja na kojemu je nađena. Mlađi istražitelj počeo je gledati naokolo i Kate
je bilo jasno kako želi pobjeći. I Bob je shvatio isto.
“Zašto ne doneseš Kate piće, Chris? Umrijet će od žeđi pored nas.”
Inspektor Butler kimnuo je glavom, primio njezinu narudžbu i nestao u gužvi.
Pogledali su jedno drugo. “Tako je bučno, Kate, jedva te čujem. Starost...”, rekao je
Sparkes. “Chrisa neće biti satima, samo neka ga se Gordon dohvati. Idemo tamo i popijmo
nešto na miru.”
Slijedila ga je prema izlazu uočivši sijedu kosu i dio zatiljka na kojem se prorijedila.
Ipak, još je bio seksi.
Sjeli su za mali, ljepljivi stol, on s dijetnom kolom, ona s čašom mlakog bijelog vina.
“Dakle - ta beba. Imaju li ikakvu ideju tko bi mogla biti?” rekao je nastavljajući
razgovor koji su počeli.
I dalje ne voli okolišati, očito, pomislila je i odbacila svaku pomisao na neki intimni
razgovor.
“Koliko znam, nemaju. Bobe. Nije nedavno zakopana, kažu. Možda je to čak bilo jako
davno, ali testovi još traju. Riječ je o novorođenoj bebi, a neslužbeno sam čula da tip koji
vodi slučaj misli kako je vjerojatno u pitanju samohrana majka iz mutne i daleke prošlosti
kada je to bilo važno. Mislim da nije previše zainteresiran. Do grla su u pripremama za
Olimpijadu, u kraljičinoj proslavi i terorističkim prijetnjama.”
Sparkes je kimnuo glavom. “Da, naravno da jesu.”
“Pisala sam o otkriću tijela - izišlo je u subotu”, dodala je Kate. “Mali članak, vjerojatno
ga nisi primijetio. Ionako ne znam koliko još daleko mogu ići s tom pričom. Lokalna stvar,
moji sada smatraju da takve vijesti ne vrijede previše. Možda bih mogla dobiti
vrh stranice, ali ne znam isplati li se truditi za to.”
Čekala je na odgovor. Činilo joj se da je već previše pričala o tome. Nije željela
ugnjaviti čovjeka.
“A ti? Čime se ti baviš?” rekla je kada se tišina odužila.
Bob je spustio čašu i nasmiješio joj se. “Žao mi je, Kate. Zamislio sam se. Trenutačno
radim na procjeni nekih metoda postupanja. I to je očito dio policijskog posla. Ipak, jesu li
oni iz Meta pregledali popise nestalih osoba? Valjda jesu?”
“Nadam se, ali nije im lako dok ne znaju kojom godinom početi. Zašto?”
“Odakle god počeli, popis nije predug. Otmice beba su neuobičajen zločin, a broj onih
koje nisu nađene stvarno je malen.” Kate je kimnula glavom. Pokušala se sjetiti bilo kojeg

Knjige.club 52
 Gringos&Laura

slučaja kada nestala beba nije nađena i vraćena roditeljima unutar nekoliko tjedana, čak i
dana. Sjetila se nestanka bebe koja je bila u automobilu. Ali sve druge priče koje su
dospjele do novina imale su sretan kraj.
“Ja se mogu sjetiti triju slučaja”, rekao je Bob. “Jedna je beba odnesena sa stražnjeg
sjedala auta u Londonu.”
“Baš sam i ja na nju pomislila”, rekla je Kate. “Bilo je to prije dvadesetak godina.”
“Tako je, onda je bila jedna uzeta iz kolica ispred Coopa u Portsmouthu, nedugo nakon
nje - možda je netko kopirao ono o čemu je čitao - a u sedamdesetim godinama jedno je
novorođenče ukradeno iz rodilišta u Hampshireu. Zvala se Alice. Više je nitko nije vidio.”
“Za te dvije ne znam. Jesi li radio na slučaju iz Hampshirea?” pitala je Kate.
Sparkes se nasmijao. “Teško da sam mogao, Kate. Nisam toliko star. Tada mi je bilo
oko trinaest godina.”
“Oprosti”, rekla je i također se nasmijala. “Nisam izračunala godine..
“Sjećam se tog slučaja jer je tada jedna od mojih tetki dobila bebu”, rekao je Sparkes.
“I nazvala je Alice. Pa su ona i mama neko vrijeme razgovarale o malo čemu drugome. Bila
je to velika priča - nije se vrtjela neprekidno, kao ove danas, ali bila je svugdje i nikada
nisam zaboravio to ime.”
“Još jedno od tvoje izgubljene djece. Bobe?” rekla je Kate. Znala ih je napamet od prije:
Bella Elliott, naravno; Laura Simpson, koju je oteo ujak pedofil; Baby W., koju je otac
tresao do smrti; Ricky Voules, koja se utopila u parku. Bob Sparkes svuda ih je vukao
za sobom - one koje je spasio i one za koje je mislio da ih je iznevjerio u svojoj karijeri.
Očito je tamo negdje bila i mala Alice.
“Ako si još zainteresirana, Kate, baci pogled na članke o nestaloj djeci. Ja bih mogao
na brzinu pregledati našu arhivu”, rekao je, i ona je znala da će to učiniti. Sparkes je bio od
onih policajaca koji nikad ništa ne puštaju.
“Možda nema veze, ali… Prekinuo ga je mlađi istražitelj Butler koji se pojavio iza
stupa.
“Vrijeme za govore, šefe. Požurite ili ćete ih propustiti”, rekao je njegov podređeni,
crven u licu i uzbuđen.
“Dolazimo”, rekao je Sparkes. “Taj nije vidio mnogo više od Southamptona”, šapnuo
je Kate, pa su se oboje nacerili.
“Ponesi vino, trebali bismo se vratiti gore”, nastavio je, ali ona je znala da sada
razmišlja samo o bebi s gradilišta. Kao i ona.

Knjige.club 53
 Gringos&Laura

19.

Ponedjeljak, 2. travnja 2012.

Kate

Preostali zaposleni u arhivu boravili su u utrobi novina, kao trogloditi koji su

preživjeli revoluciju Googlea. Svedeni su na šaku čudaka i štrebera - niskobudžetnu
inačicu bara iz Ratova zvijezda, kaže tip iz crne kronike (govorio je, ispravila se). Njihov je
vrhunac došao i prošao s pojavom tražilica, ali još su bili tu, slagali i evidentirali svaki
članak i čuvali svoja znanja o novinarstvu prošlog stoljeća, prije opće digitalizacije.
Kate ih je uvijek voljela izazivati neobičnim zahtjevima: imate li što o udovici koja se
udala za muževa brata? Nakon kratke stanke arhivar bi nestao u prolazu između ormarića
s isječcima, onda bi se ona ili on pojavili sa smeđom omotnicom na kojoj bi
pisalo: “Vjenčanja: žene koje su se udale za šogore”. Uvijek bi je zapanjili.
Kada je otvorila vrata, Kate je duboko udahnula miris arhiva po papiru i moljcima.
Miris njezine prošlosti: dana kada je jurila niza stepenice u arhiv čim bi se pojavila neka
priča, prelistavala telefonske imenike tražeći neko ime, listala isječke u potrazi
za poveznicama koje će joj pokazati put.
Geoff Bridges, čovjek koji je volio džempere kakve inače nose vozači traktora u
Portugalu i već godinama bio na rubu umirovljenja, podigao je glavu.
“Zdravo, Kate. Što mogu učiniti za tebe?”
“Tražim stare slučajeve nestale djece, od sedamdesetih do sredine devedesetih”, rekla
je.
“Pa, na pravom si mjestu”, nasmijao se. “Mi se bavimo starim stvarima. Imaš li neko
ime? Ili da potražim ‘nestala djeca, općenito’ u tom razdoblju?”
“Imam samo jedno - Alice, mislim - pa će biti bolje da pokupim sve što nađeš”, rekla
je.
“Alice Irving”, tiho je rekao Geoff, premećući u glavi način na koji su dokumenti bili
složeni. “Beba koja je nestala iz bolnice, je li tako?” Njegovo poznavanje starih članaka i
sjećanje bili su legendarni. Kate je kimnula glavom.
“Hmmm. Vojna obitelj. Smještena u Hampshireu. Aldershot, rekao bih? Ili
Basingstoke? Sumnjičili su majku, čini mi se.”
“Majku? Stvarno?” pitala je Kate, a puls joj se ubrzao. “Pa, nađi mi i njezin spis, molim
te.”
Ona i Joe su gore na katu otvarali prepune omotnice. Isječci su požutjeli i počeli se
raspadati, pa ih je Joe sumnjičavo gledao dok je pažljivo uzimao prvi iz mape s natpisom
“nestala djeca, općenito”.
“Tražiš majku bebe koja je nestala prije dvadeset do četrdeset godina?” pitao je
namršteno. “Zašto?”

Knjige.club 54
 Gringos&Laura

“Jer želim saznati što se dogodilo, Joe. To se zove zanimanje za ljude. Nisu samo
glumci iz sapunica i političari vijest. Ovdje se nalaze sastojci za dobru priču. Osjećam to u
želucu.”
Joe je djelovao pomalo zgađeno.
“Tako se kaže, dragi. Sve je u redu s mojom probavom.”
Tek se sada skamenio, a ona se osjetila užasno. Pretvarala se u jednog od dinosaura.
Vidjela je da je razočaran. Vjerojatno je očekivao kako će biti dio istraživačkog tima
koji otkriva neku zanimljivu urotu na državnoj razini kada je došao u Post.
“Daj, bit će zabavno”, čula je sebe kako govori kao da se obraća neposlušnom djetetu.
Zašto zapravo danas sve mora biti zabavno? “Tražimo bebe koje su nestale bez traga. Moj
izvor naveo je tri takva slučaja, a sve što imamo je razdoblje i jedno ime.”
Gledala je kako Joe zijeva i uzdahnula.
“Dakle, ti se uhvati Alice Irving. Tražimo nešto što bi nas uputilo na sadašnje
prebivalište majke, Angele Irving.” Bože, zvučim kao da sam iz policije. “Jer moramo je
pronaći, a u člancima iz tog vremena možda pronađemo još neki putokaz.”
“Putokaz?” rekao je.
“Trag, Joe. Stvari kao što su imena rođaka, stare adrese, mjesta na kojima je radila.
Gdje bismo mogli saznati kamo se preselila. Vjerojatno je s nekim ostala u vezi. Shvaćaš?”
Joe je tupo kimnuo glavom. Nije tu bilo ključnih riječi i tražilica. Bio je izgubljen.
“Dobro, možda je bolje da ti najprije na internetu potražiš njezin rodni i vjenčani list”,
rekla je Kate.
Joe je pokazao više zanimanja.
“Što više podataka skupimo o njoj - srednje ime, datum rođenja, takve stvari, bit će je
lakše pronaći. Iz isječaka znamo da se suprug zvao Nick, dakle vjerojatno Nicholas Irving,
a ona je Angela. Piše i da su imali dvogodišnjeg sina kada je Alice oteta, vjenčali su se valjda
najmanje godinu dana prije nego što je rođen. Pogledaj sva vjenčanja ljudi koji se
prezivaju Irving iz 1967. godine - poredana su po abecedi - i traži unatrag kroz šezdesete,
a ako ih ne nađeš, kreni u suprotnom smjeru. U vjenčanom listu pisat će njeno djevojačko
prezime, pa možeš potražiti njezine roditelje, braću i sestre. Okej?”
Primijetila je kako je zabrinuto gleda razrogačenim očima i ništa ne zapisuje.
“Zapiši to, Joe. Novinari zapisuju. Neka ti to bude prvo zlatno pravilo.”
Joe je uzeo olovku i zapisao imena dok se Kate prijavljivala na internetsku stranicu s
podacima o rođenima, umrlima i vjenčanima na njegovu računalu, tako da je njemu ostalo
samo ispuniti kućice i pritisnuti enter.
“Zapravo, počni je tražiti među umrlima”, dodala je. “Ne želimo gubiti vrijeme tražeći
leš.”
Dok je Joe lupkao po tipkovnici, Kate je na brzinu čitala isječke iz devedesetih. Brzo je
pronašla otmice - jedna žrtva bila je šestomjesečna djevojčica, druga praktički još beba. Ni
jedna nije pronađena, ali nisu bile ni novorođenčad. Za svaki je slučaj zapisala njihova
imena.
Kada je uzela isječke o Alice, shvatila je da ih je barem pedeset - zadnji je tekst napisan
1999. godine, kada su u Staffordshireu pronađena tri tijela beba. Sjećala se tog slučaja -
pričalo se o incestu i majci ubojici koja je poslana na psihijatriju. Ta je istraga
završena prije nego što se zahuktala, dopisnik Posta iz Midlandsa pratio je suđenje, a Kate

Knjige.club 55
 Gringos&Laura

su poslali da pokuša razgovarati s obitelji. Potjerali su je. Bilo joj je drago da jesu. Izgledali
su kao da su ispali iz filma Oslobađanje.
Vratila se u ožujak 1970. godine, kada je Alice oteta, i gledala fotografiju na kojoj
Angela i Nick Irving praznih ruku izlaze iz bolnice u Basingstokeu. Kate je proučavala
zrnatu sliku i bijela lica mladog para. Majka je izgledala satrveno, rukama je
obujmila svoje tijelo, kao da grli bol. Umjesto svoje bebe, pomislila je Kate i pažljivo uzela
sljedeći članak.
Geoff je imao pravo. Nakon što se u početku pisalo o Aliceinu nestanku, brzo su
uslijedili članci koji su jasno davali naslutiti mogućnost da je majka bila umiješana. Njihov
je povod izgleda bila policijska pretraga kuće Irvingovih, tri tjedna nakon što je Alice
nestala.
"Rutinski policijski posao”, bio je službeni komentar, ali novine su objavile fotografije
policajaca kako iznose stvari iz kuće. A Angelu Irving odveli su u policijskom automobilu.
Opet je rukama čvrsto stiskala svoj trbuh.
Je li to skrivala krivnju? pitala se Kate zapisujući ime policajca zaduženog za slučaj.
Provjerit će radi li još uvijek.
Kate je brzo nastavila listati, gledajući samo naslove u potrazi za rezultatima
ispitivanja, ali više mu nije bilo ni spomena. Koliko je mogla vidjeti, gospođu Irving ni za
što nisu optužili, a tekstova o Alice bilo je sve manje kako se 1970. godina bližila kraju.
Nekoliko zadnjih isječaka bili su članci povodom godišnjica - što se dogodilo s bebom Alice
i tome slično - ili oni u kojima se govorilo o ranije nestaloj djeci kada bi se pojavio neki
novi slučaj.
Kate je primijetila kako u novijim člancima nema Angelinih izjava. Novinari su otkrili
da su se ona i suprug preselili u inozemstvo. Dakle, i ona je nestala.
Na popisu birača na internetu trenutačno je bilo više od deset Angela i Nicholasa
Irvinga. Bilo ih je posvuda, ali ne i u Basing-stokeu.
Kate je pregledavala svoje bilješke kada se pojavio Joe i rekao da Angela Alice Irving
nije umrla, a pronašao je njezin vjenčani list, kao i datume rođenja njezino drugo dvoje
djece - Patricka i Louise - koji oboje žive u Hampshireu, a samo je jedno u braku.
Kate se osmjehnula. Našli su trag prema sadašnjem Angelinu boravištu. Jer jedni
Angela Alice i Nicholas Irving živjeli su u Winchesteru.
Odmah je nazvala Boba Sparkesa.
“Halo, mislim da ću se uhvatiti one bebe s gradilišta na način koji si spomenuo. Beba
Alice koje se sjećaš zove se Alice Irving, njezina mama Angela živi u Winchesteru.”
“Misliš sada?” rekao je Sparkes.
Zvučao je kao da mu je to drago. Neće odmah donositi zaključke, dodao je. “Dobro
obavljeno, Kate. Bit će zanimljivo čuti što će reći. A oni drugi slučajevi? Curica iz auta i mali
iz kolica?” “Našla sam ih, ali mislim da su preveliki. Sasvim sigurno nisu bili tek rođeni.”
“U redu. Ima li što novo u istrazi Meta?”
“Ne, ništa. Trenutačno se odvija velika antiteroristička akcija. Ne želim im smetati. Ali
tražim istražitelja koji je vodio onu prvu potragu za Alice - Lena Rigbyja. Znaš li ti možda
je li još živ?” “Pogledat ću i nazvati te ako ga nađem. Sigurno je već davno umirovljen.”
“Da, tu nam izgledi nisu najbolji.”
“Pa, javi mi kada kreneš ovamo”, rekao je.
Nasmiješila se za sebe. “Naravno. Najprije ću odmah nazvati gospođu Irving.”

Knjige.club 56
 Gringos&Laura

20.

Ponedjeljak, 2. travnja 2012.

Angela

Tog je jutra imala osjećaj da će se nešto dogoditi. Zujalo joj je u glavi. Nick je bio tih,
provjeravao je narudžbu vodoinstalaterske opreme i jeo svoje kukuruzne pahuljice, ali
njoj se činilo da je okružena bukom. Jedva ga je čula kada ju je pozdravio i otišao.
Dovršila je kavu sjedeći s brojem Kate Waters pred sobom i samoj sebi obećala da će
je nazvati poslije ručka.
Ali telefon je zazvonio nešto prije podneva.
“Halo, ispričavam se na smetnji, ali pokušavam pronaći Angelu Irving”, rekla je neka
žena. Ima lijep glas, pomislila je. Ljubazan. Topao.
“Ja sam”, odgovorila je. “Kako vam mogu pomoći?”
“O, tako mi drago što sam vas pronašla, gospođo Irving. Ja sam Kate Waters iz Daily
Posta. Radim na jednom članku i zanima me možemo li razgovarati o...”
Angela je rekla: “Nadala sam se da ćete me nazvati.”
Kate je na trenutak razmišljala što je time mislila. Onda je brzo rekla: “Da? Jeste li
vidjeli što sam napisala prošlog tjedna, gospođo Irving?”
“Da”, rekla je Angela. “Mislite li da je to beba Alice?”
“Što vi mislite?” pitala je novinarka.
“Ne znam. Nadam se...” Angela je briznula u plač.
Kate Waters ju je pričekala da se pribere mrmljajući kako je nije željela uznemiriti i
kako razumije kakve je osjećaje potaknula, čak i nakon toliko godina.
Kada je Angela konačno opet progovorila, rekla je samo: “Najbolje je da dođete do
mene. Imate li adresu?”
Kate Waters rekla je da stiže za par sati i dvije su se žene pozdravile.
Angela se nije pomaknula dok nije začula kucanje na vratima. Razmišljala je samo o
Alice. O danu kada je nestala. O danima koji su uslijedili.
Nije više mogla nastaviti raditi kao medicinska sestra. Biti u bolnici. Miris odjela,
uštirkane pregače, cipele na vezivanje, sve ju je to podsjećalo na vlastiti gubitak. Umjesto
toga se protiv sveprisutne boli borila sama, kod kuće. Oboje su to radili. Njezin sin Patrick
otišao je k baki, kuća je odzvanjala njegovom odsutnošću.
Ona i Nick bi sjedili, gledali televiziju ili čitali novine, onda bi je nešto potaknulo. Glupa
pjesma koja joj se sviđala dok je bila trudna, spominjanje imena Alice, ili riječi “beba“,
“trudnoća” ili “bolnica” - i počela bi plakati. Nick bi je uzeo za ruku i govorio dok je ne bi
prošlo. Govorio da nije ništa pogriješila. Bila je u bolnici. Trebala je biti na sigurnom.
Ali nije bila.
Kada su stigle sestre, jureći po linoleumu prema njezinu zavijanju, kolijevka je već
bila hladna.

Knjige.club 57
 Gringos&Laura

21.

Ponedjeljak, 2. travnja 2012.

Kate

Vožnja do Winchestera bila je lakša nego što je očekivala, na inače krcatoj autocesti
M3 nije bilo previše prometa, ali Joeovo uzbuđenje zbog toga što je “stvarno” krenuo po
priču - barem sto puta dnevno koristio je riječ “stvarno”, primijetila je - počelo joj je ići na
živce. Skoro je pomislila da će zapitati: “Jesmo li već blizu?”
“Što ćemo je pitati?” rekao je čim je sjeo pored nje.
“Hoće li plakati?” dok je vezivao pojas.
“Misliš li da je beba njena?” dok je okretala ključ paleći motor.
Pitanje: “Je li ubila svoju bebu?” na trenutak je zbunilo Kate, zaboravila je u kojoj je
brzini bila.
“Tako ti Boga, Joe, umukni”, rekla je i prebacila iz druge u treću, onda se vratila u
drugu. “Kreneš li je tako ispitivati, odmah će nas izbaciti. Pustit ćemo Angelu Irving da
govori. U ovakvim situacijama ne pali Paxmanov pristup8. Nije ona političarka. Ona je
majka kojoj su oteli dijete. Možeš li zamisliti kako joj je?”
Joe je pročistio grlo: “Stvarno, ne bih je ja to pitao”, rekao je.
Kate se u sebi osmjehnula.
“Dobro, kada se nađeš na njenom pragu, što ćeš prvo napraviti?” pitala ga je.
“Pokucati?” nervozno je rekao.
“Nakon toga, tikvane.”
Izgledao je kao da prelistava neki fakultetski udžbenik u glavi. Duboko zamišljen.
“Reći joj tko smo. Da smo novinari...”
“Dobro. Dalje?”
“Postavio bih prvo pitanje.”
“Na vratima? Ako želiš da te pozove unutra, nećeš to napraviti. Moraš graditi
povjerenje, naći neku ljudsku poveznicu.”
Joe je izvukao svoj notes i počeo pisati u njega. Kate je pod uličnim svjetlom bacila
pogled na ono što je zapisao. Napisao je “uveznicu”. Uzdahnula je i upalila radio.
Na programu su bile vijesti o prosvjedima u Bangkoku - zapravo nije slušala - ali riječ
“Tajland” privukla joj je pažnju.
Sve na što je mogla misliti bili su Jake i prilike koje je propustio. Tajland je za
gubitnike, rekla je samoj sebi i osjetila kako joj suze naviru na oči. Prekini, na poslu si.

8
Jeremy Paxman, rođen 1950., engleski televizijski novinar i pisac, poznat po izravnom i agresivnom
pristupu razgovorima.

Knjige.club 58
 Gringos&Laura

Zategla je ramena, onda ih opustila. Poželjela je duboko disati, ali Joe je bio u autu. Ne
mogu pred malim.
Joe ničim nije pokazao da je primijetio koliko je uznemirena. Brbljao je o Olimpijadi,
svom omiljenom nogometnom klubu, o tome tko će svirati na kraljičinoj dijamantnoj
proslavi, preplavio ju je svojim tokom svijesti.
“Jesi li bio na Tajlandu, Joe?” pitala ga je kada je zastao da uhvati zrak.
“Aha, bilo je sjajno”, rekao je. “Odlične zabave.”
“Tako dakle”, rekla je. “Moj sin razmišlja o odlasku tamo.”
“Stvarno? Za praznike?”
Oklijevala je. “Zapravo ne. Želi pronaći sebe, čini se. Jake je bistar momak, samo
nikako da krene pravim putem”, dodala je.
Joeovo “ah” reklo je mnogo toga.
Kada su se konačno izvukli iz londonske prometne gužve, ubrzala je i stigla do
odvojka za Winchester brzinom većom od dopuštene.
“Pitam se koliko nas je kamera uhvatilo”, veselo je rekao Joe. “Stvarno, možda smo
oborili rekord M3.”
Kate se nije obazirala na njegove primjedbe, upisala je adresu u satelitsku navigaciju.
“Skrenite lijevo”, rekao je zapovjednički glas. To je i napravila.

Kuća u Ulici Bishop bila je najurednija u nizu: zgrada je bila podijeljena na dva dijela,
a pred ulazom je bio travnjak na kojem su vaze sa sunovratima i zimskim maćuhicama
obrubljivale popločenu stazu do vrata. Kate je otvorila kapiju i krenula prva, s
već namještenim osmijehom.
“Uvuci košulju u hlače, Joe”, šapnula mu je kada su stigli do vrata. “Idemo raditi, a ne
zabavljati se.”
Pocrvenio je, brzo ugurao košulju u hlače i maknuo šiške s očiju. “Žao mi je”, rekao je.
Angela Irving otvorila je vrata gotovo odmah, kao da je čekala iza njih. Bila je blijeda
i ozbiljna, zabacila je sijedu, do ramena dugu kosu i skinula naočale. Kao da nije bila
najsigurnija na nogama dok se pozdravljala s njima. Nije čekala na Kate da progovori.
“Vi ste sigurno Kate”, rekla je.
“Da, tako je. Dobar dan, gospođo Irving”, rekla je Kate. “Baš vam hvala što ste me
pozvali. Znam da vam sada nije lako, ali nadam se da bismo mogle pomoći jedna drugoj.”
“Ja također”, rekla je Angela i širom otvorila vrata da propusti goste. “Ravno naprijed”,
rekla je kada su ušli.
Kate je čula kako Joe iza nje glasno diše i proklela činjenicu što ga je povela sa sobom.
U kuhinji je na sredini stola ležao Katein članak. Oko njega su bih uredno složeni
isječci, pisma i jedan dokument službenog izgleda.
“Sjednite”, rekla je Angela, ukočeno i poslovno hodajući po sobi i stavljajući treću
šalicu na već pripremljen pladanj s kavom i keksima.
“Tu su neke stvari koje vam želim pokazati. Ako vas zanima povijest..
Kate je odmah uzela jedan članak da pokaže dobru volju i pravila se da ga čita. Već ga
je pregledala u uredu, ali trebalo joj je vremena za razmišljanje.

Knjige.club 59
 Gringos&Laura

22.

Ponedjeljak, 2. travnja 2012.

Kate

Kada je Angela Irving zaplakala preko telefona, Kate je pomislila kako je čeka lagan
posao. Mislila je da će ona voditi razgovor, ali Angeline su se suze sada osušile i Kate se
činilo da je izgubila prednost. Nije uzela u obzir da je gospođa Irving imala bogato iskustvo
razgovaranja s novinarima. U godinama nakon nestanka bebe dala je mnoge intervjue -
što bi moglo biti korisno. To što onaj koga se ispituje zna što ga očekuje može joj olakšati
posao i ubrzati dolazak do važnih stvari.
Ali Kate je više voljela neizgažene od utabanih staza. Kada govore po prvi put, ljudi ne
koriste klišeje ili izlizane fraze. Osim toga, s neiskusnima je Kate ta koja kontrolira
razgovor. Voljela je slušati i laskati, naginjati se naprijed i gledati u oči kada dođe do nekog
nezgodnog mjesta. Ali Angela Irving izgledala je kao netko tko je već odlučio što želi reći.
Kate se pravila da čita članak i gledala je kako se mota po kuhinji. Djelovala je kao da
točno zna što radi, ali podrhtavanje ruku odavalo je nervozu koja je ključala odmah ispod
površine. Obavit će ona to.
“Gospođo Irving...”, počela je.
“Angela, molim vas. Kada kažete gospođa Irving, pomislim na svoju punicu”, rekla je
Angela uz naznaku osmijeha. “Dakle”, nastavila je točeći im kavu, “što želite znati?”
Kate joj se nasmiješila kao da se ispričava i pokušala odgovoriti što jednostavnije.
“Sve, Angela. Ako može.”
“Naravno”, tiho je rekla starija žena i sjela.
Kako nije progovorila, Kate se nagnula prema njoj i upitala: “Jeste li dobro, Angela?”
Odmahnula je glavom.
“Oprostite, mislila sam da ćete mi postavljati pitanja, a ja ću odgovarati, kao s drugim
novinarima”, rekla je. “Mislila sam da ću biti dobro. Ali ‘sve’ je jednostavno previše. Sada
ne znam odakle početi.”
“Žao mi je, Angela. Nisam to željela. Krenimo onda malo-pomalo. Pričajte mi o
vremenu kada ste bili medicinska sestra. Kao moja mama. Gdje ste se školovali? U
Hampshireu?”
Nisu to bili podaci koji su Kate uistinu trebali, ali željela je da Angela počne pričati i
opusti se prije nego što krenu na opasan teren otmice. Prve su minute razgovora ključne.
Pogriješite li, završite s krive strane vrata s praznini notesom.
Angela se po prvi put zaista osmjehnula, možda je pomislila kako se skinula s udice.
“To je sve što sam ikad željela biti, medicinska sestra. Držala sam bolnicu za lutke
svojih prijateljica. Školovala sam se nedaleko odavde, u Basingstokeu. Tamo sam rodila
svoju djecu...”

Knjige.club 60
 Gringos&Laura

Zastala je, onda ispravila ramena. “Pa, dvoje od svoje djece. Louise se umalo rodila u
Njemačkoj, gdje smo bili u sedamdesetima. Nick je bio u vojsci - ali to znate. Ipak, došla
sam roditi kod kuće.” Kate joj je kimnula glavom da nastavi.
“Gdje ste bili u Njemačkoj, Angela? Je li to bilo nakon Aliceina nestanka?”
Ime je ostalo visjeti u zraku između njih.
“Da. Otišli smo nakon što nam je policija prestala postavljati pitanja”, rekla je Angela.
“Nick je rekao da trebamo početi ispočetka, a u njegovoj pukovniji su mu ponudili taj
posao. Iz sažaljenja.” Kate je otpila gutljaj kave kako bi Angeli dala malo vremena da se
pribere.
“Sigurno je bilo izuzetno teško napustiti dom i rodbinu u tom trenutku”, nježno je
rekla Kate.
“Bilo je”, odgovorila je starija žena. Bol iz tog vremena očito nikada nije nestala. Kate
je na njezinu licu mogla vidjeti bol. Bila je spremna progovoriti.
“Pričajte mi o onom danu, Angela. Onom danu kada je Alice oteta.”

Knjige.club 61
 Gringos&Laura

23.

Ponedjeljak, 2. travnja 2012.

Angela

Čekala je taj trenutak. Strepjela zbog njega, ali željela je opet ispričati svoju priču.
Zbog boli iz trenutka kada je shvatila, Alice joj se činila stvarnijom.
Ispričala je Kate Waters kako je ta večer bila tiha, kako je sestra donijela Alice u
njezinu sobu da je nahrani, onda je Nick odveo Patricka kući jer je njihov sinčić bio umoran
i počeo je cendrati.
“Ostavit ćemo vas cure same”, rekao je Nick, poljubio ih i podigao Paddyja na ramena.
Alice se počela meškoljiti zbog poljupca i bratova plača, pa ju je Angela odnijela natrag
u krevet. Pokušala ju je dojiti, ali beba nije htjela potegnuti, vrtjela se i kenjkala, onda opet
zaspala.
Angela se nije previše zabrinula - Alice joj je bila drugo dijete, većine strahova već se
oslobodila. Znala je da je beba još omamljena od lijekova koje su njoj dali za vrijeme
porođaja i da će jesti kasnije, kada bude spremna.
Umotala je svoju novu kćer u meke bijele bolničke plahte, stavila je tako ušuškanu i
sigurnu u kolijevku pored svog kreveta i uzela sapun i ručnik. Krenula je prema tušu
hodajući polako i s mukom.
“Kada sam ranije tog dana ustala, Nick mi je rekao da izgledam kao John Wayne”, rekla
je Kate. Nasmijala se, prisjetila se, jer joj se činilo da ga već dugo nije vidjela tako sretnog.
Možda će im dolazak Alice pomoći da obnove svoju vezu, kao što je Nick već rekao. Možda
će se stvari promijeniti, sjetila se da je pomislila dok je jedva hodala niz hodnik.
Novinarka je gleda.
“Žao mi je”, rekla je Angela. “Sjećanja su tako bolna.”
Kate ju je pogladila po ruci. “Samo polako, Angela”, rekla je. “Znam da vam mora biti
jako teško.”
“Stvar je u tome da se ne mogu sjetiti jesam li još jednom pogledala svoje dijete prije
nego što sam izišla iz sobe”, rekla je Angela drhtavim glasom.
Kate Waters podignula je pogled sa svojeg notesa i pogledala je u oči. “Jeste li u
hodniku koga vidjeli, Angela?” upitala je nježno.
“Mislim da je bilo još nekoliko posjetitelja - ljudi koji su izlazili s odjela - ali nisam
obraćala pažnju na njih. Željela sam se na brzinu otuširati prije nego što se Alice probudi
gladna.”
Ona je mislila da je pod mlazom tople vode provela dvije minute, ali policija je rekla
kako ih je vjerojatno proteklo deset. Vrijeme se čudno ponaša u bolnicama. Nekada
rasteže minute u sate, nekada ga samo nestane.
A kada se onako vlažna vratila u sobu, bebe tamo nije bilo.

Knjige.club 62
 Gringos&Laura

Kuhinja je bila tiha. Čulo se samo kucanje električnog sata. Angela je spustila pogled
na stol. Kao i prvi put, osjetila je paniku, vrelo peckanje kože, naglu mučninu, oduzetost.
Stisnula je šake u krilu i nastavila, očajnički želeći stići do kraja prije nego što se raspadne.
“Uvjeravala sam samu sebe kako ju je sigurno uzela sestra. Pokušavala ostati mirna.
Sjećam se da sam glasno rekla: ‘Odnijeli su je natrag među ostale.’ Mislim da sam povikala:
‘Sestro!’ Ali osoblje je policiji reklo da su me čuli kako vrištim i dotrčali.”
“Beba”, rekla im je. “Gdje je beba?” Njihova blijeda lica i način na koji su se međusobno
izgubljeno gledali odgovorili su joj da ne znaju. Nitko nije znao. Osim osobe koja ju je uzela.
Ispričala je Kate kako su panično pretraživali sve sobe i okolicu, samo izazvavši opću
paniku. Nitko nije vidio ništa. Bila je večer, mlade majke bile su sklupčane oko svojih
šavova i grčeva, uplašeno gledajući nove sinove i kćeri, dok su one iskusnije tračale i
pričale o rađanju. Po odjelu su se navlačile pregradne zavjese, spremalo se za počinak,
skoro su svi posjetitelji već bili otišli.
“A usred svega toga, netko je ušao u sobu. Tek tako ušao i odnio je.”

Knjige.club 63
 Gringos&Laura

24.

Ponedjeljak, 2. travnja 2012.

Kate

Kate je brzo zapisivala služeći se stenografijom i nije skidala pogled sa žene s druge
strane stola. Nije skoro ništa trebala pitati, tek ju je povremeno ohrabrivala da iznese više
pojedinosti. Angelina se priča počela usporavati kada je stigla do njihova povratka kući
iz bolnice.
“Moralo je biti teško vidjeti praznu dječju sobu”, rekla je Kate.
Angela je tupo kimnula glavom. “Dugo smo stajali u Aliceinoj sobi. Ali nje nije bilo
tamo. Nikada nije bila u njoj. Samo kolijevka i lutke životinja obješene kao mobil. Osjećala
sam se tako praznom.”
“Što je policija poduzimala da je nađe, Angela?” pitala je Kate.
“Uobičajene stvari”, odgovorila je Angela iscrpljenim glasom. “Pretrage, konferencije
za novinare, potraga po cijeloj zemlji.”
“Nije bilo osumnjičenih?” pitala je Kate. “Sigurno je tada po bolnici šetala gomila
ljudi.”
“Bilo ih je, ali nitko nije vidio ništa”, rekla je Angela. “Kao da je samo isparila.”
Na trenutak je zastala, onda dodala: “Naravno, znate da su nakon nekoliko tjedana
došli k nama kući i pitali me kako se osjećam u vezi s Alice.”
“Kako se osjećate? O čemu se tu radilo?” rekla je Kate, dobro znajući odgovor. “Uistinu
strašno.”
Angela je izgledala zahvalna na tom komentaru, kimnula je glavom. “I ja sam tako
mislila. Ali vjerojatno je neka od medicinskih sestara nešto ispričala o meni. Nakon
rođenja bila sam toliko puna lijekova da stvarno nisam znala što radim. Možda nisam
pokazivala dovoljno majčinske ljubavi. Policija je stalno pitala zašto sam je ostavila samu.”
“Što ste im odgovorili?” pitala je Kate.
“Rekla sam im da je spavala, mislila sam da je na sigurnom.”
“Naravno”, rekla je Kate. “Isuse, ako beba nije sigurna u rodilištu, gdje onda jest?”
Niz Angeline obraze potekle su suze, a Joe je iz svoje torbe iščeprkao paketić
papirnatih maramica i ponudio joj.
“Što mislite, što joj se dogodilo, Angela?” rekla je Kate.
Starija žena omotala je maramicu oko prstiju i zatvorila oči. “Netko ju je uzeo. U tih
deset minuta dok me nije bilo u sobi, netko je ušao, digao je iz kolijevke i odnio.”
“Tko bi mogao napraviti takvo što, što mislite?”
“Ne znam”, uzdahnula je Angela. “Slušamo o očajnim ženama i zlim ljudima koji
otimaju djecu. Ali ne znam tko je uzeo nju. Sve bih dala da znam.”
Dvije su žene sjedile u tišini i gledale svoje šalice.
Kate se zapanjila kada je odjednom progovorio Joe.

Knjige.club 64
 Gringos&Laura

“Zašto mislite da je beba s gradilišta Alice, gospođo Irving?”

Kate nije ničim odala koliko joj je to zasmetalo. I ona je htjela postaviti isto pitanje, ali
ispred sugovornice nije mogla ništa reći Joeu. Pokušala ga je upozoriti pogledom, ali on je
napeto promatrao Angelu, imitirajući Katein pristup. A Angela je blagonaklono gledala
mladića.
“Imate li ikakve veze s Woolwichom?” nastavio je. “Poznajete li tamo koga?”
“Voljela bih da je tako”, odgovorila je Angela. “Ali nikad nisam bila u Woolwichu. Mogu
reći samo da sam nešto osjetila kada sam pročitala priču u novinama. Vrlo snažno osjetila
da se radi o Alice. Znam da zvuči pomalo ludo, ali tako je”, rekla je.
Kate je uzdahnula u sebi. Ako nema povezanosti, nema ni tragova koje može slijediti.
Nije zvučalo vjerojatno da je u Ulici Howard nađena njezina beba.
Ali nije željela da Angela vidi njezino razočaranje. Opet joj je dodirnula ruku. “Uopće
ne zvuči ludo”, rekla je.

Knjige.club 65
 Gringos&Laura

25.

Ponedjeljak, 2. travnja 2012.

Emma

Prošla su već dva tjedna, a nitko se nije pojavio na mojim vratima. Mnogo vremena
provodim - zaista previše - gledajući kroz prozor i čekajući da netko donese optužbu.
Policija, valjda, ali ima i drugih mogućnosti. Smiješno je to, kada pomislim na
policiju, vidim bobija kako stiže niz ulicu s nalogom za uhićenje u ruci. Kao nekad.
Ponekad poželim da već jednom stignu. Izbave me iz ovog jada. Ali nema nikog. Stojim
pored prozora i pokušavam se prisiliti da se vratim na kat i uhvatim posla. Tijelo me ne
sluša. Zakovana sam za to mjesto. Moje mjesto srama. Opet sam na početku.
Paul se brine zbog mene. Vidim mu to u očima, čujem u njegovu glasu.
“Kada si zadnji put bila kod doktora Sjajnog?” pitao me jutros. To je naša šala: doktor
Sjajni je moj čudesni liječnik opće prakse, doktor Benton, a smiješni nadimak olakšava mi
razgovarati s njim o mom “stanju”.
“Nisam već neko vrijeme, rekla bih”, odgovorila sam. “Možda bih se trebala naručiti.”
“Dobra zamisao, Em. Neko ti je vrijeme bilo sasvim dobro, možda samo trebaš nove
lijekove.”
Na taj način on razgovara o mojoj tjeskobi. Kao da je glavobolja ili što slično. Ništa
čega bi se trebalo sramiti.
Neću nazvati ordinaciju. Nisam tvrdoglava, ali doktor Sjajni voli razgovarati o mojim
osjećajima kada tražim nove recepte, a trenutačno za to nisam raspoložena. Kada sam
zadnji put imala loš dan, rekao je kako bi volio da me netko pogleda - “specijalist”, objasnio
je - ali odgovorila sam mu da to nije potrebno. On mi paše, jer sve što trebam napraviti jest
sjediti i brbljati onih osam minuta koje mi pripadaju, onda dobijem recept.
Specijalist bi želio znati nešto o mojim odnosima s drugima. O mojim osjećajima
prema Jude i odsutnom ocu.
Morala bih mu reći kako sam kao tinejdžerica tražila oca - ali ja to ne mogu. Jer ne
mogu ispričati cijelu priču. Jedna bi stvar vodila drugoj, što bi moglo potrgati moju mrežu.
Pokušavam, za svaki slučaj. Čujem se kako izgovaram: “Počelo je s Willom. Zapravo,
počelo je i prije toga, ali Willov je dolazak pokrenuo razmrsivanje klupka.” Ali čim dođem
do tog mjesta, već sam u opasnoj zoni.
Onog dana kad sam odlučila početi tražiti oca, posvađala sam se s Jude. Will je naš
život okrenuo na glavu. Jude je postala sasvim opsjednuta. Preuzeo je njezin život. I moj,
također. Nismo bile u stanju išta napraviti ili bilo kamo otići prije nego što pitamo
Willa što misli ili želi li s nama.
Iz kupaonice se često čulo pjevanje, sjećam se, a miris njezina gela za tuširanje
zgušnjavao je zrak pred vratima kupaonice. Ali naučila sam se ne obazirati na pozive da
uđem - bile su to mirovne ponude koja sam s uživanjem odbijala. Pričala je samo o
njemu. Pitam se koliko je njezinih klijenata završilo u zatvoru zbog te glupe zaluđenosti.

Knjige.club 66
 Gringos&Laura

Ispričala sam Harry, a ona je rekla kako se Jude ponaša kao groupie. Nije mi se to
svidjelo. Nije mi se sviđalo da tako zove moju mamu. U redu je kada ja kažem nešto loše,
ali to ne smije nitko drugi.
Nisam rekla Harry da sam čula Jude kako našoj novoj cimerici - Barbari iz njezina
ureda - govori kako je prvi put spavala s Willom na Majskom plesu9. Barbara je rekla kako
to zvuči romantično, ali menije zvučalo bez veze. Mama je imala previše godina da bi
razgovarala na taj način.
Jude se mi jenjala. Bila je tako ozbiljna, usredotočena na “važne stvari u životu”, a ja
sam pretpostavljala kako se među njih ubrajam i ja. Za mene je sasvim sigurno imala
velike planove - ministrica, kirurginja, nobelovka, sve je to spominjala u šali, ali znala sam
da očekuje mnogo.
Naš je odnos Jude voljela zvati “odraslim”. To je značilo da smo razgovarale o politici
i novim knjigama i filmovima koje je ona gledala, pričala mi je o slučajevima iz svog posla
i užasnim položajima u koje je ljude dovodila autoritarna vlada. Nismo razgovarale o
pjevačima ili dečkima ili spotovima. To je bio moj drugi svijet. Spavaća soba i telefonska
govornica. Kuhinja je pripadala razgovorima s majkom.
Ali odjednom se više uopće nije zanimala za mene. Imala je previše posla brijući noge
i tražeći odgovarajuće donje rublje dok je prekapala po ladicama između slojeva starih
dobrih gaćica i rastegnutih grudnjaka.
Jedne večeri, dok sam pisala domaću zadaću, pojavila se u kuhinji u novoj haljini.
“Emma, što misliš?” pitala me Jude.
“Zar nisi malo prestara za izlazak bez grudnjaka, mama?” rekla sam izgovorivši
zabranjenu riječ na M. U tom sam je trenutku mrzila. Izgledala je tako zgodna i sretna,
sasvim udaljena od mene. “Ona žena iz susjedstva - ona koja se sviđa Willu - nikad ne
nosi grudnjak i izgleda užasno”, dodala sam.
“Ti mala kučko”, napala me Jude. Nikada prije nije upotrijebila tu riječ. Valjda joj
nikada prije nije trebala. I ja sam se mi jenjala.
Nakon što je Jude zalupila vratima i izišla, krenula sam prema telefonskoj govornici
na kraju ulice. Bilo je skoro osam navečer, kabina je bila na mračnom dijelu između dviju
uličnih svjetiljki. Osvjetljavala ju je samo prastara žarulja koja je njezinu
unutrašnjost činila nikotinski bljedožutom i zaudarala na mokraću i maricu. Betonski pod
bio je stalno vlažan, mrlje u kutovima izgledale su kao da je netko upravo zakopčao hlače
i izišao. Ali voljela sam tu telefonsku govornicu. Bila je moj osobni prostor. Imale smo
telefon kod kuće, na zidu u hodniku, ali svaki je razgovor bio javan, Jude ne samo da je
slušala nego se i ubacivala kad god je htjela.
Poredala sam kovanice na metalnu policu, uzela slušalicu i počela birati broj.
Pitala sam Harryna oca mogu li razgovarati s njom. Uvijek sam bila ljubazna, koristila
svoj najprikladniji glas za odrasle. On nije volio kada bih je prekidala dok piše domaću
zadaću, ali ja bih se pravila da baš zbog toga zovem.
Obično bi rekao kako mu nije jasno o čemu to pričamo nakon što smo cijeli dan
provele zajedno u školi. Ali uvijek bi popustio.
Čula sam zvuk Harrynih koraka niza stepenice, onda njezin visoki i ljutiti glas. “Tata,
prestani slušati moje razgovore. To su samo naše stvari.”

9
May Ball - na svim fakultetima u Cambridgeu običaj je da se na kraju akademske godine priređuju
raskošni formalni plesovi.

Knjige.club 67
 Gringos&Laura

Ispričala sam joj kako me Jude nazvala kučkom i Harry je bila oduševljena. Voljela je
ona tuđe nevolje.
“Dosta mi je Jude i Willa”, rekla sam.
“Aha”, rekla je, ali znala sam da likuje. Problem je bio u tome što je ona bila potajno -
ponekad skoro otvoreno - zaljubljena u Willa. Rekla je da je seksi.
“Harry! Tako je star”, rekla sam, bijesna kada je to prvi put spomenula. Nisam joj rekla
da mi se želudac okrene na riječ “seksi”. Pokušavala sam mrziti Willa jer nam je poremetio
život, ali i dalje mi se sviđalo kada mi je namigivao i osmjehivao se. Nisam tu mogla ništa.
Iz misli me prenuo zvuk iz telefona koji je značio da su prošle još tri minute, pa sam
ubacila zadnji novčić od deset penija u prorez, trebalo je još čuti kakav je Harryn društveni
život. Prepustila sam se njezinu glasu.
Sjećam se da je rekla kako je ukrala novčanicu od pet funta iz tatinih hlača da kupi
novu majicu. Sve je to bilo u svrhu impresioniranja Malcolma Bakera, zadnjeg u kojeg se
zaljubila. Navodno se u autobusu osmjehnuo Harry i ona je sada čvrsto odlučila
završiti plešući sentiš s njim u diskoklubu za mlade.
Moje su ljubavne veze ostajale na stranicama bilježnica i dnevnika. Nisam se upustila
u ljubav - ili požudu - tjelesno, nesigurna u svoj izgled i šarm, neodlučna kada je trebalo
provjeriti ih. Bilo je nekih mrljavih nevinih poljubaca iza kluba za mlade, nadahnutih
pričama iz časopisa, ali više sam voljela pisati o čežnjama i izmišljenim ljubavnicima. Bile
su sigurnije, te moje priče. Nije u njima bilo sline.
Harry je bila užasavajući primjer za gubljenje djevičanstva. Pitala sam je kako je bilo,
nakon što je to napravila s prijateljem Malcolma Bakera nakon diska za Božić.
“Je li boljelo?” pitala sam.
“Agonija. Krvava agonija, ali kasnije bude bolje”, rekla je Harry i otpuhnula dim
cigarete sjedeći na gornjoj platformi autobusa na kat. Znala sam da je to vjerojatno učinila
samo jednom, ali pustila sam je. Voljela je biti moja starija, iskusnija prijateljica.
“Agonija? Stvarno? Bože, možda ću onda još malo pričekati. Hoćeš malo?” Ponudila
sam joj čips i nastavile smo razgovarati o tome koji su nam okusi najdraži.
Harry je pritisnula zvono i pojurila niza stepenice da iziđe iz autobusa. Podignula je
glavu i mahnula mi kada je autobus opet krenuo.
Harry je odavno mislila kako ne uspijevam naći dečka zato što nemam oca.
“Gdje su muškarci u tvom životu, Emma? Nije ni čudno što si pored njih sramežljiva”,
rekla je kada smo prije nekoliko mjeseci zadnji put razgovarale o tome.
Bila je njezina zamisao da tu temu načnem kod kuće, što sam i napravila. Pokušala
sam sasvim mirno reći kako pola mojeg DNK-a pripada tajanstvenom ocu. Jude je bila
užasnuta.
“Ali ja sam bila uz tebe!” viknula je. “Što njega uopće ne bi zanimalo.”
Rekla je kako on sigurno dosad ima novu obitelj i samo bih mu napravila problem ako
se odjednom pojavim. “Morao bi te objašnjavati svojoj novoj ženi.”
Te večeri, one kada je izbila svađa, Harry je rekla: “Odjebi ih, Emma. Tebi treba pravi
roditelj. Nađimo mi tvog tatu.”
A ja sam se složila.
Čekale smo dok Jude nije izišla iz kuće i popele se u njezinu sobu pregledati joj stvari
i pisma i fotografije nekadašnjih mladića. Jako sam se plašila da će nas uhvatiti, stajala sam
pored vrata dok je Harry prekapala po sobi. Molila sam je da sve vrati na mjesto, onda

Knjige.club 68
 Gringos&Laura

je pronašla neku rukom ispisanu bilješku na stražnjim koricama Judeina dnevnika iz

1968. godine. Pisalo je Charlie, uz neku adresu u Brightonu.
“Trebale bismo otići tamo”, rekla je Harry. “Vrijeme odgovara, a nije ni predaleko”,
dodala je, praktična kao i uvijek.
Sve se odvijalo prebrzo za mene, ali složila sam se da krenemo tim putem, sada je
izgleda bilo prekasno da se povučem.

Knjige.club 69
 Gringos&Laura

26.

Ponedjeljak, 2. travnja 2012.

Emma

Trebala bih do kraja srediti knjigu koju uređujem, ali misli mi stalno bježe od rečenice
na kojoj sam stala. Javila mi se šefica i rekla kako će nedjeljne novine objaviti da je glavni
lik kokainski ovisnik, moram brzo završiti da bi se ekskluziva mogla prodati nekim
novinama.
Poslala sam mail s odgovorom da ću joj poslati knjigu do kraja sutrašnjeg dana, ali ne
mogu se usredotočiti. Oči kao da same bježe od ekrana. Ustajem, spremam šalicu čaja i
opet sjedam, odlučna u namjeri da nastavim. Ali čaj se hladi i ekran zaleđuje dok sjedim i
mislim bi li sve bilo drukčije da smo Harry i ja još tamo 1984. godine našle mog oca. Da je
priča okončana u Brightonu.
Ali naravno da nije.
Skoro se nasmijem kada se sjetim kako je počelo - kao neka luckasta djevojačka
pustolovina - ali tu zapravo ništa nije bilo smiješno.
Harry je sve smislila. Krivotvorile smo poruku da imam dogovoren zubarski pregled
za školu, a ona se pravila da je bolesna.
“Kako nismo u istom razredu, nitko neće zbrojiti dva i dva”, rekla je. “Ja ću reći da sam
dobila stvari jer gospođa Carr mrzi govoriti o tome.” Jadna gospođa Carr, imala je oko sto
godina, za nju je sigurno bio težak teret biti Harryna razrednica.
Harry je izabrala četvrtak jer tog je dana bilo najzgodnije otići oko ručka. Tako smo
se zatekle na željezničkoj stanici, sve je postalo stvarno.
Još nas vidim kako stojimo tamo. Dvije djevojčice. Samo ja govorim, usredotočena na
plan, pokušavajući ne misliti na ono što ću reći. Toliko mi se pitanja motalo glavom da sam
osjetila vrtoglavicu.
Harry je rekla kako je to samo prvi korak, ne smijem očekivati previše. Složila sam se,
ali nije bilo lako ne nadati se.
Stvar je bila u tome da je tata već toliko dugo postojao u mojim mislima da sam morala
misliti o njemu kao o stvarnoj osobi. Pitala sam se koliko sam mu nalik, gledala se u zrcalu
i nagađala što na meni potječe od njega.
Neki govore da sličim na Jude, ali ja nisam nikad tako mislila. Njezine prijateljice kažu
da imamo iste oči. Da, obje smo plavooke.
Nisam znala što osjećam tražeći oca. Uzbuđenje, ali i pravi, istinski strah. Nisam to
rekla Harry. Ona uvijek složi ružnu facu kada pomisli da je netko nezreo.
Najviše sam se plašila da neće željeti čuti za mene, kao što je Jude rekla, ali prepustila
sam se maštanju o tome kako me grli, kao u onim pričama o iznova pronađenoj rodbini.
Kao u Heidi. Kada sam o tome mislila, osjećala sam trnce i želju za plakanjem, o čemu sam
pisala u svom dnevniku. Kada nešto zapišem, osjećam se bolje. Zapisano je sigurno.

Knjige.club 70
 Gringos&Laura

Harry nikad ništa nije radila “sigurno”. Voljela je uzbuđenja, voljela nevolje. Naravno,
to mi je odgovaralo, jer ja bih samo gledala i pružala joj rame za plakanje kada bi stvari
krenule loše. Kao kada se počela viđati s onim užasnim bajkerom iz kvarta. Roditelji su joj
poludjeli, tata je otišao k tom bajkeru kući i rekao mu da će ga prijaviti policiji samo ako
ga vidi blizu svoje četrnaestogodišnje kćeri. Harry je dva dana plakala.
Ali tog dana u siječnju 1984. godine, tog četvrtka kada smo pobjegle s nastave, bila je
riječ samo o meni. Harry je rekla kako je to “moj veliki dan”, ali mislim da bih ja radije bila
ostala u školi.
Sjećam se kako smo na vlaku za Brighton izvadile sendviče, njezin sa šunkom i
salatom između dviju šnita kruha, moj od domaćeg integralnog peciva s humusom, i
zašutjele. Sada kada smo uistinu krenule, osjećale smo se pomalo smućeno.
“Što ako je debeo, ćelav i pije pivo iz limenke?” rekla je Harry.
“Što ako je milijunaš? Ili bajker?” rekla sam.
Harry me pogledala iskosa.
“Što ako ima desetero djece i živi u prihvatilištu?” rekla je.
Harry je znala biti prilično pričljiva, usprkos svojoj reputaciji buntovnice - mislim da
je na to utjecala njezina majka. Jude je rekla kako je gospođa Harrison “izvana gladac,
iznutra jadac”. Nisam bila sigurna što to znači, ali nasmijalo me.
Međutim, nisam rekla: “Što ako me ne bude želio vidjeti?” iako sam na to mislila.
Bacila sam svoj sendvič u kantu za otpatke u zahodu.
Kada je vlak stigao na postaju, nisam željela ustati. Noge me nisu slušale, Harry me
morala povući iz sjedala i uhvatiti pod ruku.
“Idemo. Idemo vidjeti tko tamo živi. Nećemo reći da tražiš davno izgubljenog oca dok
ne budeš spremna za to. A ako nam se ne svidi kako izgleda, samo ćemo otići pojesti nešto
slatko na molu. U redu?”
Kimnula sam glavom.

Na adresi koju smo imale nalazila se velika kuća, u urednoj ulici nešto dalje od obale.
Ali nije bila nalik ostalim kućama. Prozori su bih zatvoreni daskama, prednji vrt bio je
zarastao i pun praznih boca.
“Ovdje nitko ne živi, Harry. Idemo”, rekla sam, zadovoljna što je naš posao završen i
prije no što je i počeo. Ali ona nije htjela ni čuti za to.
“Ne boj se. Kad smo već ovdje, trebamo barem pokucati.” To je i napravila dok sam ja
drhtala pored ulaza u vrt, spremna pobjeći na prvi znak nevolje. “Nema nikoga”, doviknula
mi je. Spremala se otići kada su se vrata otvorila, a na njima se pojavio visok
muškarac, trljajući oči kao da se tek probudio.
“A? Što ti hoćeš?” rekao je.
“Poznajete li Jude Massingham?” rekla je Harry, odmah u glavu. Pogledao ju je i
nasmijao se. “Jude Massingham? Isuse, davno je to bilo. Prije najmanje deset godina. Bože,
možda i dvadeset? Bila mi je prijateljica, Charliejeva ženska. A tko ste vas dvije?”
Čovjek je bio prilično mršav, nosio je uske crne hlače s debelim smeđim pojasom čija
se moderna kopča naslanjala na njegov pupak. Košulja mu se prozirala - toliko je tanka
bila, iako je bilo ledeno - a oko vrata je na kožnatoj uzici nosio medaljon.
Poznavao je Charlieja. Poznaje mog tatu, šaptao je glas u mojoj glavi.

Knjige.club 71
 Gringos&Laura

Harry se raspričala, objašnjavala je tom strancu kako sam ja Judeina kći koja traži oca.
Onda je pogledao niz prilaz prema meni, a ja sam se zapitala što je pomislio. Oboje smo na
trenutak šutjeli. Konačno je rekao: “Dakle, ja sam Darrell. Bit će bolje da uđete.” Što smo i
učinile.
Još se sjećam mirisa te kuće: godinama taložen pačuli prekriven prljavštinom,
zagušljiv i mošusan kao stari kožuh nekog hipija. A bilo je tako mračno da sam se stalno
spoticala preko nečeg. Nisam bila sigurna jesu li to bili ljudi, ali sam se plašila.
“Opet nema struje”, rekao je. “Netko je zaboravio platiti račun.”
“Zašto su prozori zatvoreni daskama?” pitala je Harry.
“Da ne uđu razbojnici”, nasmijao se. “Mi smo skvoteri, draga.”
“Ah. Nisam nikad prije bila u skvotu”, rekla je Harry razgovorljivo. Ja dotad još nisam
izgovorila ni riječ. Nisam mogla smisliti što bih rekla, osim: “Znate li gdje je sada moj tata?”
Stalno sam u sebi ponavljala te riječi. Iskušavala kako bi to bilo izgovoriti ih.
Odveo nas je u kafić malo dalje niz ulicu da možemo razgovarati, a ja ga nisam mogla
prestati gledati.
Kada je konobarica donijela naše narudžbe, gurnuo mi je šalicu preko stola i rekao:
“Emma. Krasno ime. Jako se dobro sjećam tvoje mame. Bila je tako lijepa. Uvijek mi se
sviđala, ali bila je Charliejeva.” Ne znam zašto, ali počela sam plakati, a Harry je postalo
neugodno.
“Prekini, Emma”, rekla je i dodala mi nekoliko salveta koje su bile na stolu. Ali nisam
mogla, pa sam izišla i stajala s njom na pločniku dok je Darrell plaćao.
“Idemo se malo prošetati”, rekao mi je kada je izišao i uzeo me pod ruku. “Malo ćemo
razgovarati o Jude.”
Harry me ružno pogledala. Bila je odbačena, što joj je stvarno smetalo. U normalnim
okolnostima, ja bih ostala sama, a ona otišla sa svojim novim dečkom.
“Vidimo se onda ovdje, kasnije. Moramo uhvatiti vlak u četiri”, prosiktala je.
“Vratit ću je na vrijeme”, rekao je on i poveo me.

Knjige.club 72
 Gringos&Laura

27.

Ponedjeljak, 2. travnja 2012.

Kate

Angela ih je oboje poljubila na odlasku. Taje prisnost iznenadila Joea, ali Kate je
očekivala takvo što. Bili su svjedoci Angelinih najdubljih osjećaja i misli, tako da ih je ona
u tom trenutku doživljavala kao bliske prijatelje. Joe se zacrvenio i izvukao iz zagrljaja, ali
Kate ga je uzvratila.
“Velika vam hvala, Angela. Znam koliko vam je moralo biti teško, ali bili ste sjajni”,
rekla je na vratima. “Nazvat ću vas kasnije da se dogovorimo kada bi mogao doći fotograf.
Pazite na sebe. I zapamtite, ako vas nazovu bilo koji drugi novinari, nemojte razgovarati s
njima.”
Angela se nasmiješila, na njoj su se još vidjele posljedice otvaranja duše. “Vi ste me
prvi nazvali, Kate, i samo ću s vama razgovarati.”
Kate je razmislila o novčanoj ponudi kako bi osigurala ekskluzivnost. Ako se pokaže
da je beba s gradilišta Alice Irving, bit će to velika priča koju će željeti i drugi. Za svaki je
slučaj sa sobom ponijela prazan ugovor, ali nakon nekoliko minuta pored Angele, uvidjela
je da bi spominjanje novca uništilo njihov odnos. Tu ženu nije zanimala zarada. Željela je
saznati što se dogodilo s njezinom kćeri. I točka.
Morat će joj vjerovati.
Joe u autu nije rekao ni riječi. Blizina osobne tragedije zaustavila je brbljavost.
“Jesi li dobro?” pitala ga je Kate. “Sjajna priča, zar ne? Ali ništa još ne ukazuje sigurno
da je to ta beba. Bože, nadam se da jest.”
“Da”, složio se Joe. “Što ćemo ako nije? Jadna žena...”
Kate je ispružila ruku i stegnula njegovu. “Mogla bi biti Alice, Joe, ali to je još uvijek
samo nagađanje. Ne smijemo se previše nadati dok policija ne obavi DNK testiranje na
Angeli i ostacima bebe. Ako se podudare, znat ćemo da su u rodu.”
Joe je kimnuo glavom.
Stvarno ga je potreslo, pomislila je Kate. “Idemo negdje popiti šalicu čaja i nazvati
Boba Sparkesa. Pokrenimo ovu priču.”

Djelovao je odsutno kada se javio. “Sparkes”, kazao je.

Kate se osmjehnula. To koliko je škrt na riječima postajalo je komično.
“Bobe, Kate je. U Winchesteru sam. Vidjela sam Angelu Irving”, rekla je.
Inspektorov se ton odmah promijenio. “Hej, Kate, drago mi je što te čujem. Kakva je
bila? Što ti je rekla?”
“Uvjerena je da je ona beba Alice. Ali to je samo osjećaj. Ništa konkretno. Ne može se
sjetiti nikakve veze s područjem na kojem je tijelo pronađeno.”

Knjige.club 73
 Gringos&Laura

“Jadna žena”, rekao je Sparkes. “Nije ona kriva što nakon toliko godina želi pronaći
svoje dijete. Ima li kakvih novosti od forenzičara?”
“Još ništa. Ali trebali bismo navesti Met da uzme Angelin DNK. Mislila sam nazvati
voditelja istrage oko bebe s gradilišta, ali onda mi je palo na pamet...”
“Što ti je palo na pamet, Kate? Imam osjećaj da ćeš sada zatražiti uslugu”, rekao je i
nasmijao se.
“Bilo bi mnogo ozbiljnije kada bi ga ti nazvao. Mrze kada im novinari govore što da
rade. Osim toga, baš ti si me naveo na Angelu. A Alice je oteta na tvom terenu...”
Bob Sparkes znao je šutjeti - tako da je ona pomislila da se veza prekinula.
“Mogao bih to napraviti samo ako bi mi se javila gospođa Irving i pitala za pronađenu
bebu”, oprezno je rekao. “Ne želim nikome stati na žulj.”
“Odmah ću je nazvati i dati joj tvoj broj”, brzo je rekla Kate, prije nego što se
predomisli.
“Ali ne broj mobitela”, odgovorio je. “Reci joj da me traži preko centrale. Ne želim
pozive u dva iza ponoći.”
“Dobro. Kako je Eileen?” pitala je Kate pokušavajući zvučati iskreno. Među
novinarima se pričalo da žena Boba Sparkesa ne podnosi dobro radno vrijeme od
dvadeset četiri sata svog supruga.
“Eileen? Fino, uobičajeno. Misli da previše radim. Kao i ja, uostalom”, rekao je.
“Bobe”, brzo je dodala, “ima li što novo u vezi s inspektorom Rigbyjem?”
“Da, zaboravio sam ti reći, živ je i zdrav, vodi Klub ljubitelja klasičnih automobila
pored Eshera.”
“Sjajno. Imaš li možda adresu?”
“Znaš da takve stvari ne smijem otkrivati, ali siguran sam da novinarka poput tebe to
može lako saznati.” U njegovu je glasu čula osmijeh.
“Dogovoreno”, rekla je. “Baš ti hvala što si mi pomogao.”
“Dobro, javit ću se nakon što se čujem s Angelom Irving.”
Veza se prekinula.
“Doviđenja i tebi”, rekla je Kate.
Odmah je nazvala Angelu s novostima i rekla joj da što je prije moguće nazove višeg
istražitelja Sparkesa. Starija je žena bila uzbuđena i zahvalna, a Kate je pokušala smiriti
uzbuđenje koje ju je zahvatilo.
Onda je nazvala Terryja. Znala je da bi on mogao nazvati nju, u najnezgodnijem
trenutku, ako mu se ne javi. Željela je biti spremna i sama voditi igru.
“Kate, gdje si?” uvijek je bilo prvo što bi pitao, čak i kada bi savršeno dobro znao
odgovor. Uvijek optužujućim tonom, kao da je pobjegla.
“U Winchesters Terry. Slijedim neke tragove - rekla sam ti.”
“Da, da, jesi”, rekao je. Njezin urednik nije bio dobre volje - očito je tek završio
neugodan razgovor s glavnim urednikom oko tekućih vijesti. Proklela je trenutak u kojem
je nazvala.
“Gdje su dokazi da se radi o bebi Irvingovih?” pitao je. “To su samo nagađanja, zar ne?
Gledaj, Kate, treba mi meso, a ne kosti. Čitatelji neće klikati na tu priču. Zaboravi. Više se
ne bavimo takvim stvarima. Kraljevska obitelj i slavni, samo su oni sada važni. Čitatelji
žele njih.”

Knjige.club 74
 Gringos&Laura

Pustila ga je da se ispuše. Ako bi ga prekinula, samo bi još duže govorio. Kada se

konačno zaustavio, rekla je: “Daj, Terry, mogla bi to biti fantastična priča - Post rješava
četrdeset godina staru tajnu nestale bebe. A ako se ispostavi da je Angela mama,
imamo ekskluzivu. Čitatelji bi se oduševili. Pusti me da napišem, pa mi reci što misliš. U
redu?”
Bio je to stari, stari trik, odigrati kartu podređenosti na kraju, kako bi urednik mislio
da sve ovisi o njemu. Ali uvijek je palio.
“Dobro, dobro. Jesi li na putu natrag?”
“Upravo krećem, ali trebat će mi nekoliko sati, a još se moram zaustaviti usput - kod
policajca iz prve istrage. Nema smisla da se vraćam u redakciju. Napisat ću članak kod
kuće i poslati ove noći.”
“Želim ti sreću s tekućim vijestima”, dodala je. “Ubaci vene na Madonninim rukama.
Ne možeš pogriješiti.”
Terry se umalo nasmijao. “Da, da. Ali napravi mi uslugu i nazovi svoju ženu iz
Kensington Palacea. Vidi ima li tamo nešto što bi moglo popraviti moje vijesti.”
“Naravno. Nazvat ću te brzo”, rekla je.
“Zvučalo je prilično napeto”, rekao je Joe. “Jesmo li u problemima?”
“Ne budi blesav”, rekla je Kate. “Imamo potencijalno veliku priču. Terry se samo treba
priviknuti na nju. Dakle, najprije moram obaviti jedan poziv.”
Nazvala je Florin mobitel. “Haj, Flora, Kate je. Kako si? Eto, dugo se nismo čule, pa sam
pomislila kako je krajnje vrijeme...” Bla-bla.
Njezinoj vezi u kraljevskoj obitelji izgleda da je bilo drago što joj se javila. Flora je
voljela pričati i iskoristiti priliku da čuje novinarske tračeve. Kate ju je mogla zamisliti
kako spominje pikanterije iz braka nekog urednika kada se zatekne u blizini princa
Williama.
Pažljivo je slušala Floru dok se žalila na neki naslov u Sunu, pričala o nekom
nevažnom plemstvu koje se ponaša više nego kraljevski, a nakon malo nagovaranja rekla
je i da je jedna od kraljevskih sluškinja dobila otkaz.
“Prodavala je stvari na eBayu. Možeš li to zamisliti?” rekla je Flora toliko zgađeno da
se začuo neki šum na vezi.
“Ne, nikako. Što je ukrala? Nekog Vermeera? Da, naravno, njega ne bi bilo lako iznijeti
u ručnoj torbici”, rekla je Kate održavajući razgovor. Nije ju željela preplašiti. “Kakav šok
za sve vas. Tko vodi istragu? Kada će je optužiti?”
Nakon što je Fiorina priča bila temeljito pročešljana, Kate joj je zahvalila i obećala joj
se odužiti lijepim ručkom prije nego što je prekinula vezu.
“Koja si ti mustra”, uzdahnula je, zaboravljajući da pored nje sjedi Joe. Izgledao je
uznemireno.
“Oprosti, nisam mislila na tebe. Imam poklon za barba Terryja.”

Knjige.club 75
 Gringos&Laura

28.

Ponedjeljak, 2. travna 2012.

Angela

Smiješno, ali onaj je mladić, a ne novinarka, postavio pitanje kojeg se užasavala. Zašto
je mislila da je beba nađena na gradilištu Alice. Nije to mogla racionalno objasniti - nije
bilo ničeg što bi je povezivalo s bebom iz Woolwicha - i smatrala je da će pomisliti kako
izmišlja, ali nisu.
“Joe, mladić koji uz mene skuplja iskustvo”, predstavila ga je Kate pomalo
omalovažavajuće kada su stigli. Ali baš on ju je uistinu iskušao. Angela je lako odgovorila
na sva pitanja prije njegova.
Malo se zbunila kada je Kate rekla da želi znati “sve”, naglo se prisjetivši policijskog
ispitivanja, ali brzo se pribrala. Kada primiš novinara u kuću, takve se stvari događaju, zar
ne? Nikad ne znaš što će pitati. Odlučila je prva spomenuti da ju je policija ispitivala. O
tome su pisale novine, sigurno su već vidjeli.
Ionako nije imala što kriti.
Policija je bila frustrirana jer nije pronašla nikakav trag, to je bilo sve. Okrenuli su se
njoj kada nisu imali kome drugome. Nick je to rekao prije no što su stigli. Ali nijedno od
njih dvoje nije bilo spremno na ono što se dogodilo.
Nazvali su prije nego što su došli, Nick je razgovarao s telefona u hodniku, s nekim
ljubaznim inspektorom, rekao je.
“Žele doći ovamo i razgovarati s nama, Angie. O svemu i svačemu, valjda”, rekao je, ali
znala je da je zabrinut.
“Kako to misliš, o svemu i svačemu?” pitala ga je. “Imaju li što novo? Jesu li što
pronašli?”
“Ne, ljubavi”, rekao je Nick i uzeo je za ruku. “Inspektor Rigby je rekao da želi u miru
popričati s nama.”
Kada je stigao, doveo je dvojicu svojih ljudi sa sobom, i dok je on sjedio uz Angela i
Nicka u dnevnom boravku, oni su pretraživali kuću. Angela je sjedila i zapanjeno šutjela
kada je inspektor Rigby postavio pitanje na koje nije mogla odgovoriti.
“Gospođo Irving, kada ste zadnji put vidjeli Alice?” pitao je. Po prvi put nakon dosta
vremena nije ju oslovio kao Angelu i Nick je odmah reagirao. Obrambeno. Pogrešno.
“Kakvo je to pitanje?” rekao je preglasno. “Znate točno kada je Angela zadnji put
vidjela malu.”
“Smirite se, gospodine Irving”, rekao je Rigby. “Samo želimo biti potpuno sigurni da
smo sve ispravno čuli. Vidite, imamo samo jednog svjedoka, zato moramo provjeravati.”
“Jednog svjedoka? Osmero ili devetero ljudi je dotrčalo kada je Angela počela vikati.”
“Ali to je bilo nakon što ste rekli da je beba oteta, zar ne?” rekao je istražitelj Angeli.
Ona ga nije pogledala.

Knjige.club 76
 Gringos&Laura

“Rekla da je beba bila oteta? Kojeg vraga to znači?” viknuo je Nick. “Beba je nestala,
sigurno ju je netko uzeo. Što vi to pokušavate reći, Boga mu?”
Angela je ispružila ruku prema suprugovoj, željela je da prestane postavljati pitanja
na koja ona nije željela čuti odgovore.
Nick ju je po prvi put pogledao. Pitala se što je vidio, što je tražio.
Znala je da plače, ali činilo joj se kao da gleda nekog drugog kako to radi. Kao u onim
trenucima u bolničkoj sobi, nakon što je Alice nestala. Kada su dotrčale sestre, osjećala se
kao da nema veze ni s čim. Pripisali su to šoku, ali policiji se nije svidjelo.
“Zašto ne plače?” čula je jednu policajku kako šapuće kolegi na vratima njezine
bolničke sobe. “Ja bih plakala kao kišna godina da je moja beba nestala.”
Ali Angela nije mogla igrati tu ulogu. Sva joj je energija trebala da nastavi disati i
preživi. Samo što to izgleda nitko nije shvaćao. A sada je tu policija, ponašaju se kao da se
zapravo ona sama riješila bebe.
“Inspektore”, uspjela je reći, a on se nagnuo prema njoj.
“Da, gospođo Irving?”
“Inspektore, zadnji sam put vidjela Alice u njenoj kolijevci kada sam se uputila pod
tuš. Rekla sam vam kada ste prvi put došli u bolnicu.”
Kimnuo je glavom. “A zašto ste ostavili bebu samu, gospođo Irving?”
To je nikada prije nije pitao. Kakva ste vi to majka?
“Da bih se tuširala. Otišla sam pod tuš. Ona je spavala”, mucala je Angela.
Policajac je pogledao prema Nicku. “Kada ste vi napustili bolnicu sa sinom?” rekao je.
“Zašto stalno postavljate ista pitanja?” rekao je Nick. Glas mu je sada bio tiši, ljutnja
mu je splasnula. “Zašto?”
Inspektor Rigby trljao je koljena dlanovima. “Moramo biti sigurni da nismo ništa
propustili. Ne biste nam to oprostili.”
Angela je kimnula glavom. To im ne bi mogla oprostiti.
“Gospođo Irving”, rekao je policajac, nastavljajući s ispitivanjem. “Kako biste opisali
svoje osjećaje prema Alice?”
U sobi je zavladala tišina, čulo se samo Angelino isprekidano disanje.
“Ne znam na što mislite”, konačno je rekla. “Što sam osjećala prema bebi? Voljela sam
je.”
“Voljela?” rekao je policajac.
“Volim je. Zašto me pokušavate zbuniti?” pitala je Angela.
“A vi, gospodine Irving? Što ste vi osjećali prema Alice?” rekao je Rigby. Mirnim
glasom. Bez osjećaja.
Nick se zgurio u svojoj sjedalici. “Isto. Žao mi je, inspektore. Tako sam umoran; ne
mogu jasno razmišljati.” Glas mu je bio ravan i iscrpljen, Angela ga je uzela za ruku.
Inspektor je nervozno pročistio grlo.
Ima još, pomislila je i stisnula rub kauča, kao da joj je zaprijetio pad.
“Koliko sam shvatio, imali ste bračnih problema”, nastavio je.
Angela je podignula glavu. “Problema ima u svim brakovima”, rekla je i pustila
Nickovu ruku.
“Kakve ste vi probleme imali?” pitao je tiho inspektor Rigby.

Knjige.club 77
 Gringos&Laura

“To radije pitajte Nicka”, odgovorila je i zatvorila oči.

Slušala je muževljev glas kako isprekidano objašnjava svoju prijevaru, kao da dolazi
iz druge sobe.
“Pogriješio sam, inspektore”, govorio je. “Užasno pogriješio. Avantura. Nije mi ništa
značila.”
Shvatila je da koristi potpuno iste riječi kao kada ga je ona suočila s tim.
I onda je govorio isprekidano. Obrlatio ju je. Uvjerio je da mogu sve popraviti.
A ona se previše plašila da bi rekla ne. Njihovi su životi bili toliko isprepleteni; nije
vidjela način na koji bi se mogli razdvojiti. Samoća života bez Nicka otvorila se pred njom
kao provalija, pa je odlučila boriti se protiv svog bijesa i povrijeđenosti. Nikad
nije izgovorila ime te žene, čak ni u mislima. Nije imala lice - nikada je nije vidjela, što je
pomoglo - ni ime. Neznanka koja je njezina idiotskog muža dovela u iskušenje nakon
pijanke s prijateljima.
Nikada ne bi saznala da nije uzela njegov sako kako bi ga odnijela na kemijsko
čišćenje. Iz navike je pregledala džepove i pronašla dio otvorene kutije prezervativa.
“Bilo je to samo jednom, Angie”, cvilio je. “Bio sam pijan i glup. Molim te, oprosti mi.
Toliko volim tebe i Patricka.”
“Napravimo još jednu bebu”, šapnuo je u krevetu nekoliko tjedana kasnije. “Ti bi to
željela, zar ne, Angie? Opet ćemo postati bliski.”
I tako je začeta Alice. Kao ljepilo za njihov brak.
Problem je bio u tome što nije znala je li on to radio i prije - i hoće li nastaviti. Leopard
nikada ne mijenja svoje šare, stalno joj je padalo na pamet kada bi se kasnije vratio kući ili
nekamo otišao na jedan sat. Ali ako je to opet radio, postao je pažljiviji.
Angela je otvorila oči, a Nick stigao do kraja svog priznanja. Istražitelj je sjedio na
rubu sjedalice i procjenjivao svaku njegovu riječ.
“Zašto nam to niste ranije rekli, gospodine Irving?”
“Nisam mislio da bi to moglo imati ikakve veze s Alice”, odgovorio je Nick.
“A žena s kojom ste imali tu avanturu, kako se zove?”
Angela je opet zatvorila oči.
“Marian”, rekao je Nick.
“Prezime?”
“Nikad ga nisam znao”, rekao je. “Kazao sam, bila je to pijana greška. Nema ona
nikakve veze s nama ili bebom. Zašto to pitate? Zašto kopate po tome?”
“Moramo dobiti potpunu sliku, gospodine Irving”, rekao je inspektor. “Moramo znati
sve.”

Knjige.club 78
 Gringos&Laura

29.

Ponedjeljak, 2. travnja 2012.

Kate

Kada je Kate stigla do njegove kuće, Len Rigby bio je u vrtu, na koljenima, čupao je
korov i potajice ga bacao u susjedovu živicu. Digao je glavu i zatreptao na suncu kada je
čuo da ga netko zove.
“Inspektor Rigby?’’ rekla je Kate nagnuvši se preko niskog zida od cigle.
“Tko ste vi?” zarežao je i pokušao se uspraviti pridržavajući se za okvir prozora.
“Dopustite mi da vam pomognem”, rekla je i otvorila vrata od kovanog željeza, pa
krenula stazom. “Ja sam Kate Waters iz Posta.”
“Vidi ti to”, rekao je i, kada mu se približila, dodao: “Mogu sam, hvala.”
Kate se nije obazirala na njegove riječi i ponudila mu je ruku. “Nadala sam se da biste
mi mogli pomoći u vezi s jednim od vaših nekadašnjih slučajeva, inspektore Rigby.
Obećavam da vam neću oduzeti previše vremena.”
Nasmijao se podižući se uz Kateinu pomoć i rekao: “Vremena mi ne nedostaje. Reći
ću gospođi Rigby da nam skuha čaj.”
Poveo je Kate i Joea u stakleni vrt u stražnjem dijelu kuće i nestao kako bi se javio
ženi. “Dakle, što biste me to željeli pitati?” rekao je nakon što se spustio u sjedalicu od
ratana.
“Alice Irving”, rekla je Kate. Nije imalo smisla okolišati. Istražitelj Rigby očito je bio
jednostavan i izravan čovjek.
“Ah”, rekao je, uzeo šalicu od svoje žene i pažljivo je spustio na stolić pored sebe.
“Hvala, ljubavi.”
“Beba Alice. Bolnica u Basingstokeu. Nestala bez traga. Nikada nije nađena”, rekao je
prisjećajući se sedamdesetih godina. “Jako čudan slučaj”, dodao je.
“Kako čudan?” pitala je Kate.
“Pa, nije bilo svjedoka, osim majke. U tako prometnoj bolnici. Sjećam se da smo
razgovarali s više od sto ljudi koji su te večeri bili tamo - majke, posjetitelji, sestre,
čistačice, liječnici, pomoćni radnici i oni iz održavanja - ali nitko nije vidio ništa. Dakle,
mogli smo se osloniti samo na majčinu priču o vremenu kada je beba nestala. Nikada mi
nije bila sasvim jasna. Angela. Pomalo hladna, a muž je šarao.”
“Stvarno? O tome nisam našla ništa u novinama”, rekla je Kate naginjući se naprijed.
“Nismo to pustili van”, rekao je srčući čaj. “Zadržali smo za sebe dok nismo provjerili
muža - Nicka, je li tako? - ali nismo nikamo stigli. I on i Angela držali su se svojih iskaza do
kraja. Naravno, nikad nije pronađeno ni tijelo. Jeste li zato ovdje? Nešto se
pojavilo?” “Možda”, oprezno je rekla Kate. “Na gradilištu u Woolwichu pronađen je kostur
bebe, a ja istražujem postoji li možda neka veza.” “Tako. Woolwich”, rekao je kao da
premeće riječ u ustima. “Ne, ovako na prvu ne mogu se ničeg sjetiti. Sad, postoji veza

Knjige.club 79
 Gringos&Laura

s vojskom - muž je bio vojnik, to znate. Ali sve je to bilo tako davno, a u mojim godinama
sjećanje brzo slabi.”
“Sigurna sam da nije tako”, rekla je Kate i osmjehnula mu se. “Pa, možda još imam
neke dokumente u svojoj radnoj sobi - nemojte to reći mojoj ženi, njoj sam obećao da ću
sve baciti”, rekao je i odgovorio osmijehom. “Da pogledam? Imate li vremena?” “Naravno”,
rekla je Kate.
Radna soba bila je posvećena automobilima. Fotografije skupih karoserija,
kromiranih detalja i trkaćih staza bile su posvuda. Joe je pokazao na jednu i rekao: “Ovo je
Goodwood, je li tako?”
Len Rigby joj je prišao i bolje pogledao. “Da, tako je. Idem svake godine na Festival
brzine. A vi?”
“Aha, mama dobije pozivnicu, ja se ogrebem za kartu”, rekao je Joe. “Obožavam ga.”
“Ne želimo previše zadržavati inspektorate li tako?”, upozorila je Kate svog
pomoćnika.
“Ma ne smeta. Da vidimo mi što imam o Irvingovima”, rekao je inspektor i namignuo
Joeu. Izvukao je tanku mapu s rukom pisanim bilješkama, a Kateina je nada odmah
splasnula. “Dakle”, rekao je Rigby. “Što tu piše?”
Brzo je listao - prebrzo za Katein ukus - ali na pola se puta zaustavio i izvukao dva
lista papira.
“Ovo su bilješke koje sam zapisao nakon što smo saznali da je muž imao ljubavnicu”,
rekao je. “Kada sam ga ispitivao pred suprugom, Nick Irving nam je kazao da je to bila
samo avantura i da nije znao prezime te žene. Ali znao je. Idućeg me dana nazvao i rekao
mi. Nije želio da Angela zna. Provjerili smo tu drugu ženu... gdje je njezino ime? Marian
Laidlaw. To je ona.”
Kate je zapisala pazeći da ne pogriješi neko slovo. “Kakva je bila?” pitala je.
“Moj poručnik je razgovarao s njom. Rekao mi je da je bila ljubazna, pristojna žena,
trideset pet godina stara. Medicinska sestra, kao gospođa Irving. Rekla mu je da je ta
avantura trajala neko vrijeme. Bilo je govora i o tome da će Nick Irving napustiti
svoju ženu, ali onda je stvar pukla. Kada je Angela saznala.”
“Medicinska sestra?” rekla je Kate, a puls joj se ubrzao. “Dovraga. Je li poznavala
Angelu? Je li radila u bolnici u Basingstokeu?”
“Nažalost, ne”, rekao je inspektor. “I mi smo se zapalili, kao vi sada - pomislili da smo
našli mogućeg krivca - ali gospođica Laidlaw imala je čelični alibi. Bila je na dužnosti na
odjelu gerijatrije u Southamptonu - kilometrima daleko, uz desetke svjedoka. Još jedna
slijepa ulica.”
“Ipak je to zanimljivo”, rekla je Kate.
“Lene, večera je na stolu”, doviknula je njegova žena.
“Pa, mislim da sam vam ispričao sve što znam”, rekao je inspektor Rigby.
“Bili ste sjajni”, rekla je Kate i čvrsto mu stisnula ruku. “Vjerojatno mi ne biste posudili
svoje bilješke na nekoliko dana? Vratila bih ih, obećavam.
“Len!” Glas je sada zvučao kao zapovijed.
“Dolazim, ljubavi”, viknuo je. “Možete ih fotografirati, ali ne mogu vam ih dati. A sve
što sam vam rekao iskoristit ćete bez navođenja mog imena. Jasno?”
“Dajem vam riječ”, rekla je, a Joe je svojim mobitelom počeo snimati stranice s
bilješkama.

Knjige.club 80
 Gringos&Laura

30.

Ponedjeljak, 2. travnja 2012.

Emma

Izvadila sam svoje stare dnevnike iz kovčega koji držim ispod pomoćnog kreveta.
Gledam ih po prvi put nakon mnogo godina, ali zbog bebe sam poželjela provjeriti kako je
sve počelo. Za slučaj da se moje pamćenje poželi poigrati mnome.
Riječ je o jeftinim bilježnicama ispunjenima mojim sitnim rukopisom. Smiješno je to
kako svoj život dijelim na vremenska razdoblja. Kao da sam bila netko drugi. Valjda i
jesam. Svi smo bili.
Sada kada ih čitam, želim zaplakati zbog nje - zbog sebe - i djevojke kakva sam mogla
biti.
Bila je tako mlada i nevina - nimalo nalik trinaestogodišnjakinjama i
četrnaestogodišnjakinjama kakve sada viđam u autobusu, glasnima i prostima, koje plaše
stare dame. Emma tinejdžerica zapisivala je svoj život kao da je bila Jane Austen, bilježila
razgovore i suparništva iz škole i kuće, kao i zapažanja o ljudima oko sebe. Povremeno bi
opisala i svoje osjećaje - kao na primjer kada je u gradu vidjela mladića koji joj se sviđao.
Koristila se riječima kao što je “sneno”. A takvi su i bili, ti dječaci - napoj za
izmišljene romanse i sretne završetke. Jadna Emma. Izvan njezinih knjiga i dnevnika svijet
je bio drukčiji, iako mu je malo nalikovao.
Darrell Moore bio je njezin - moj - prvi coup de foudre. Ona bi to vjerojatno nazvala
ljubavlju na prvi pogled. Ma što da je bilo, bilo je doslovno razorno. Ne razorno kao
obrnuto od fenomenalno, kako se već na vijestima opisuju manje važni događaji. Već
razorno kao sveprisutno, divlje, potresno. Nisam mogla zdravo razmišljati.
U dnevniku piše da smo otišli prošetati - a te su riječi okružene srcima - a ja se sjećam
kako me gladio po kosi, stiskao mi ramena i zagrlio me kada smo prvi put krenuli po
šetnici. Sviđalo mi se to. Nisam htjela da prestane. Željela sam da dodirne svaki djelić
moje kože. Bio je tako krasan, oduzeo mi je dah.
Bila sam toliko očarana Darrellom da sam umalo zaboravila zašto sam došla u
Brighton. Već smo se vraćali prema željezničkoj stanici kada sam ga pitala zna li gdje je
Charlie.
Rekao je da nema pojma, nije se godinama čuo s njim. Čak se i našalio, rekao je da je
možda postao burzovni mešetar. Nisam tada shvatila zašto je to bilo smiješno - nisam
znala da je Charlie bio glazbenik kada se upoznao s Jude. Darrell mi je rekao da je Charlie
napisao pjesmu o njoj. O njezinim očima. Mojim očima, rekao je Darrell, i poljubio me. U
svoj sam dnevnik zapisala da je to bio moj prvi pravi poljubac. Slatki poljubac.
Pozvao me da ga opet dođem posjetiti. Zapisala sam da bih učinila sve što bi u tom
trenutku zatražio od mene. I bih. Imala sam trinaest godina i po prvi sam se put poljubila.
Nisam u tome vidjela ništa loše. Bila sam zaljubljena.
Ali pojavila se Harry, bijesna jer smo je ostavili, i zgrabila me za ruku da me povede
kući.

Knjige.club 81
 Gringos&Laura

Sjećam se kako smo odlazile, ja sam gledala natrag, Harry me vukla naprijed. Darrell
je stajao na sredini pločnika, okružen prolaznicima, gledao me dok nismo zašle iza ugla,
onda sam opet počela plakati.
Harry mi je govorila da se priberem - valjda je bila malo preplašena zbog stanja u
kojem sam bila. Nikada me nije vidjela takvu. Nikada nisam bila takva. Obično bih ja bila
ona razumna, tješila i smirivala nju kada je bila ljuta ili uznemirena, ali tog je dana dadilja
bila ona.
Otišla je u zahod u vlaku i vratila se s toaletnim papirom kojim me brisala, ali ja sam
se osjećala kao da je u meni nešto puklo i oslobodilo se.
Harry je mislila da plačem jer nismo uspjele - ona nije vidjela onaj slatki poljubac na
mojim usnama - i pokušavala je popraviti stvar tako što je govorila užasne stvari o
Darrellu.
“Smrdi”, rekla je. “Na ustajali kruh. Mislim da se on ne pere.” Rekla sam joj da ne zna
gdje mi je otac i pravila se da spavam kako više ne bih morala ništa govoriti.
Harry je promijenila temu - na svu sreću, njoj sve brzo dosadi - i počela pričati o
prodavaču slatkiša s kojim je pričala.
Imao je užasan ten, ali dobila je besplatne bombone.

Knjige.club 82
 Gringos&Laura

31.

Ponedjeljak, 2. travnja 2012.

Jude

Čajnik je bijesno ključao - opet je zaboravila zatvoriti poklopac - pa ga je isključila.

Cijeli je dan bila takva, gubila stvari, stavljala ih na kriva mjesta. Glava joj je bila puna Willa.
“Tako ti svega”, rekla je glasno. “Imaš previše godina da bi se uzbuđivala zbog
muškarca.” Nasmijala se osjećajući kako se iznova javljaju stari osjećaji.
Pitam se kako li sada izgleda, pomislila je po tko zna koji put, zagladila kosu i
podignula glavu da izravna nabore na vratu.
Deseti put okrenula je Emmin broj i spustila slušalicu prije nego što se veza
uspostavila. Očajnički je željela s nekim razgovarati o Willu, ali nakon onog jučer znala je
kako njezina kći ne želi slušati o njemu. Ali Emma je bila jedina osoba koja je poznavala
Willa kao ona. Valjda se do sada pomirila s time, rekla je Jude u sebi i opet podignula
slušalicu.
“Emma, ja sam”, rekla je. “Kako ti ide posao?”
“Ah. Zdravo. Baš sam te htjela nazvati i zahvaliti za jučerašnji ručak”, rekla je Emma.
“Žao mi je što sam ti rekla da ćeš se razboljeti, Em , rekla je Jude. Morala se što prije
pomiriti, da može prijeći na Willa.
“Ma, u redu je”, odgovorila je Emma blažim tonom. “Žao mi je što nisam bila bolje
raspoložena. Bila sam malo umorna.”
“Vjerojatno previše radiš. Bilo kako bilo, drago mi je što sam te vidjela. I ispričala ti
novosti.”
Tišina s Emmine strane odjekivala je glasno kao zvono, ali Jude se nije obazirala,
namjerno je nastavila govoriti o Willovu pozivu, o mogućnosti da se sretne sa svojim
nekadašnjim dečkom, o tome što bi mogla odjenuti i o čemu bi mogli pričati.
Kada je Jude konačno morala udahnuti, Emma je rekla: “Pitam se kako li sada izgleda.”
“Baš sam i ja mislila na isto, Em”, odmah se ubacila. “Uvijek je bio tako zgodan, zar ne?
Sve smo bile zaljubljene u njega, zar nismo?”
“Hmm, pa sad, ja nisam”, rekla je Emma, tako tiho da se Jude morala napregnuti da je
čuje.
“Što si rekla?”
“Rekla sam da ja nisam”, ponovila je Emma glasnije.
“Ah, Ema, ali jesi. Uvijek si bila blizu, pazila na svaku njegovu riječ. Čak si i na zabavu
otišla s njim. Zar se ne sjećaš?”
Prisjetila se Emme, bila je sva u očima i onim nevinim nogama, kako stoji na vratima
kuhinje i odvlači Willovu pažnju od nje. Jude se povremeno zbog toga ljutila, a Will se
smijao njezinoj ljubomori.
“Dobro, sigurno je imao veliki utjecaj na mene”, rekla je Emma. “To je točno.”

Knjige.club 83
 Gringos&Laura

“To ti i govorim”, rekla je Jude.

“Kao i svi odrasli muškarci”, rekla je Emma. “Ako se toga sjećaš.”
“O Bože, nemojmo sada opet o izgubljenom tatici, Em. Will nije bio tvoj otac.”
“Nije”, rekla je Emma. “Nije to bio on.”
Oklijevala je, a Jude je čekala da nastavi.
“On te nagovorio da me izbaciš iz kuće kada mi je bilo šesnaest godina”, rekla je
Emma.
“Nije”, prasnula je Jude. “Bila je to moja odluka, donijela sam je zbog tvog ponašanja.
S tobom se nije moglo živjeti, unosila si razdor među nas.”
“Između tebe i mene ili tebe i njega?” pitala je Emma.
“I jedno i drugo. Pokušavala si ga potjerati svojim lažima i ispadima.”
“Lažima?”
“Govorila si da si ga vidjela s drugim ženama. Pokušavala nam uništiti vezu. Ne možeš
to poreći, Emma.”
“I ne poričem. Ali sam ga vidjela kako priča s onom ženom na ulici.”
Jude je opet bila bijesna - i na kćer i na sebe. “Bilo je to sasvim nevino”, zasiktala je.
“On je sve poricao.”
“Da, naravno, što bi drugo?” rekla je Emma.
“Gledaj, znam da nisam bila savršena majka, ali nisi ni ti bila savršena kći.”
“Ali ti si bila odrasla, Jude”, rekla je Emma i vratila njihovu svađu u staru kolotečinu.
“Nema veze, samo sam iznenađena da ga sada opet želiš vidjeti. Ostavio te.”
“Sada je sve drukčije”, odlučno je rekla Jude, kao da se tu više nema što reći. Ali u
njezinu uhu neki je glas šaptao: A ja sam tako usamljena.
Trebala sam nastaviti raditi. Bilo je glupo tako se rano povući u mirovinu.
Prestala je biti odvjetnica nakon što su joj roditelji umrli i ostavili nešto novca. “Svega
mi je dosta”, rekla je. “Sada ću samo dokoličariti. Ići na poslijepodnevne koncerte i u
muzeje.” Ali nije uspijevala naći slobodnog vremena. Stalno je gunđala zbog toga. Zbog
života, zapravo.
“Ti odlučuješ, Jude”, rekla je Emma. “Budi oprezna.”
Te su riječi kasnije odjekivale u Judeinoj glavi. Ali utišala ih je. Stvari su se promijenile,
govorila je sama sebi.

Knjige.club 84
 Gringos&Laura

32.

Ponedjeljak, 2. travnja 2012.

Emma

Glava mi je puna Willa Burnsidea, primjećujem da sam nacrtala štrkljastog

čovječuljka na stranici bilježnice. Opisujući svoje zadnje dane u Ulici Howard, olovkom
sam pravila duboke brazde po papiru. Kuća je odisala razočaranjem. Činilo se da ono kapa
iz zidova i kvari hranu.
Sjećam se Judeina i Willova siktanja i šaputanja, povišenih tonova telefonskih
razgovora i lupanja vratima. Moja specijalnost. Kako je Jude mogla reći da sam bila
zaljubljena u profesora Willa?
Crtež je na istoj stranici kao i novinarkino ime. Kate Waters. Pratim slova olovkom i
razmišljam je li moguće razgovarati s njom, a ne otkriti joj ništa. Moram znati što ona zna.
Možda je uputiti u krivom smjeru. Dalje od sebe.
Mogla bih spomenuti one ovisnike, pomislim i prestajem crtati.
U poglavlju na kojem radim tražim prvo ime i zapisujem ga.
“Halo, ja sam Anne Robertson, nekada sam živjela u Ulici Howard.” Slušam kako to
zvuči. “Jeste li znah da su u jednoj kući u ulici živjeli narkomani? Mislim da bi beba mogla
biti njihova.”
Zvučalo je mrtvo i namješteno, pa pokušavam opet, nastojim biti prirodnija. “Halo”,
ponavljam, ali zvučim još usiljenije.
“Ništa od toga”, kažem i bacam olovku preko sobe.
Ali znam da ću to učiniti. Jer je dobra zamisao. Ona će onda tražiti one jadne klince s
broja 81. Pokušavam ih se sjetiti otkako ih je Jude spomenula, ali zapamtila sam ih samo
kao skupinu, a ne pojedince, prljave kose i mršave ruke pune uboda igle. “Živi mrtvaci”,
zvao ih je Will.
Što ako bude postavljala pitanja? mislim grizući kožicu oko nokata. Jedna se djevojka
zvala Carrie. Godinama su bili tamo. Ili se tako činilo. Otišli su prije mene, 1985. godine,
mislim. Jednog jutra vlasnik ih je potjerao. Sve su njihove stvari bile na pločniku -
razbijene šalice, otvorene kutije tjestenine, prljave plahte i stari džemperi. Ovisnici nisu
uzeli ništa od toga. Sve je ostalo na pločniku do sljedećeg jutra kada su došli smetlari i
očistili ulicu. Sve sam to bila zaboravila, do danas. Spremila na sigurno, kao i sve drugo.
Dobro, sve sam smislila. Uhvatila sam se posla. Nazvala sam broj Daily Posta i čekala.
“Daily Post, kako vam možemo pomoći?” zacvrkutao je ženski glas.
"Ovaj, mogu li razgovarati s Kate Waters, molim vas?” odgovorila sam i već zvučala
lažno.
“Spajam vas.”
“Halo, Kate Waters ovdje”, rekao je glas. Tako je počelo.
Moja pažljivo smišljena prva rečenica nestala je, a ja mucam: “Halo, je li to Kate
Waters?” iako je upravo baš to rekla.

Knjige.club 85
 Gringos&Laura

“Da.” Glas je sada oštriji.

“Žao mi je, ali nisam nikad razgovarala s novinarima”, blebećem.
“U redu je to”, kaže ona. “Kako vam mogu pomoći, gospo...?”
Na trenutak se ne mogu sjetiti imena koje sam izabrala, onda brzam: “Anne. Anne
Robertson.”
“Dakle, Anne, kako vam mogu pomoći?”
“U vezi s bebom s gradilišta”, kažem, a njoj ispod glasa pobjegne jedno “ah”. “Znate,
nekada sam živjela u Ulici Howard.”
“Stvarno?” kaže. “Kada je to bilo, Anne?”
“Pa, od ranih sedamdesetih do sredine osamdesetih. Pročitala sam vaš članak i
pomislila vam se javiti.”
“Baš mi je drago, Anne”, kaže. Ona ponavlja to ime, a ja se stalno pitam: Tko je Anne?
“Koliko vam je tada bilo godina? Sjećate li se čega, Anne?” dodaje.
“Da, ponešto”, kažem. Ne smijem zvučati previše sigurno. “Bila sam tinejdžerica kada
sam otišla. Imale smo unajmljen stan, mama i ja.” Otkrivam previše. Stvari koje nisam
željela spomenuti. Moram se držati plana. “Tada je tamo jedna kuća bila puna ovisnika o
drogama - heroinu i tako tome - pa mi je palo na pamet da bi oni s tim mogli biti povezani.
S bebom.”
“Točno. Baš zanimljivo. Na kojem su broju živjeli? Jeste li poznavali nekog od njih?
Sjećate li se kojeg imena?”
Pitanja se gomilaju ispred mene, a ja samo sjedim i duboko dišem dok ona kopa po
mojim lažima.
“Mislim da se jedna od njih zvala Carrie”, kažem. “Ali nisam razgovarala s njima. Nitko
nije, zapravo. Kada su se susjedi žalili na nered i smrad, vlasnik ih je izbacio.”
“Koji susjedi?” pitala je Kate.
“Nisam sigurna”, kažem.
“Zapravo, to što ste nazvali je odlična stvar”, kaže Kate Waters. “Pokušavam pronaći
ljude koji su živjeli u Ulici Howard u sedamdesetima i pitati ih sjećaju li se nečeg. Rođenja
ili nestanaka.” Počinje govoriti o onome što zna, pa pokušavam čuti još. “Koga ste tražili?
Koga ste našli?”
“Samo malo”, kaže. “Imam popis. Mogu li vam ga pročitati da vidim prepoznajete li
neko ime?”
“Naravno”, kažem. “Kakav misterij, zar ne...?”
“Pravi. Policija izgleda nema pojma što se dogodilo”, kaže Kate, a ja malo lakše dišem.
Ali onda dodaje: “Sada slijedim jedan zanimljiv trag. Nije previše vjerojatan, ali mogla bi
to biti sjajna priča.” “Stvarno?” jedva izgovorim. Ali ona me prekida i počinje čitati imena
stanara Ulice Howard prije negoli stignem još nešto upitati.
Jude je na popisu, pa oklijevam - samo na tren - onda kažem “ne”. Nadam se da nije
primijetila i odvraćam joj pažnju s nekoliko podataka o gospođi Speering, onda je pitam
je li bila u Ulici Howard.
“Što? Aha, jesam”, kaže. “Nekoliko puta... Idem i danas, nešto kasnije. U onaj pub.”
“Royal Oak”, kažem.
“Tako je. Vaše staro mjesto, pretpostavljam”, kaže, a ja mrmljam nešto o tome kako
sam bila maloljetna.

Knjige.club 86
 Gringos&Laura

Ona se smije i vraća imenima, a kada stigne do kraja, govori: “Čudno. Nema Anne
Robinson na mom popisu.”
“Pa, kao što sam rekla, bila sam dijete, nisam mogla biti na popisu birača”, brzo kažem.
“Naravno. Ali rekli ste da ste živjeli s majkom, zar ne? Ona bi trebala biti na popisu.”
“Hmm, da.”
“Da pogledam još jednom. Ne, nema Robinson.”
“To je moje vjenčano prezime”, brzam. Gledam papir pred sobom i na njemu tražim
odgovore, ali ne znam što bih mogla reći. Moram ovo brzo prekinuti prije negoli me još
nešto upita.
Omatam šaku rukavom džempera i lupam po stolu.
“Netko mi kuca na vratima. Moram prekinuti...”
“Ali, Anne”, kaže ona. “Toliko vas toga želim pitati. Možete li mi dati svoj broj, pa ću
vas kasnije nazvati?”
“Žao mi je, žao mi je, moram prekinuti”, slabašno ponavljam i spuštam slušalicu.
Zapisujem sve što je rekla i počinjem smišljati kako joj odgovoriti kada je opet
nazovem.

Knjige.club 87
 Gringos&Laura

33.

Srijeda, 4. travnja 2012.

Kate

Trebala su dva dana da se Sparkes, Angela Irving i istražitelj koji vodi slučaj dogovore
i zakažu uzimanje uzorka Angelina DNK-a.
“Riječ je o samo tri telefonska poziva”, rekla je Kate Joeu. “Zašto im je trebalo toliko
vremena za to?”
Njezine nevolje samo je pogoršala igra mačke i miša s urednikom vijesti koji je
odjednom svaku priču koja mu stigne odlučio prosljeđivati Kate.
Uspjela je izbjeći tri Terryjeve zamisli, onda je Bob Sparkes konačno ostavio poruku
na njezinu mobitelu. “Povezao se s Angelom Irving, proslijedio njezine podatke u London.
Čujemo se.” Prije nego što ga je stigla nazvati, javila se Angela. Bila je tako uzbuđena da je
zaboravila pozdraviti.
“Kate, sutra dolazim u London. Rekla sam im da ću radije doći nego to obaviti ovdje.
Žele provjeriti odgovaram li Alice... bebi.” “Zdravo, Angela”, rekla je Kate, pokušavajući
zvučati neutralno. Znala je da se, iako to nije željela, njezino mišljenje o ucviljenoj majci
promijenilo nakon onoga što joj je rekao inspektor Rigby. Govorio je o Angeli koju nije
shvatio, zapamtila je riječi “pomalo hladna”. “To što će vas usporediti je sjajno, ali
nemojmo brzati sa zaključcima.”
“Da, imate pravo. Ali ne mogu si pomoći. Ne možete ni zamisliti kakav je to osjećaj,
biti blizu rješenja, nakon toliko godina.” “Naravno. Ali vijesti ne moraju biti dobre, Angela”,
rekla je Kate.
Angela je zastala. “Znam. Pokušavam se smiriti. Ali nije lako. A nisam ni sigurna što bi
bile dobre vijesti. Ma kakav bio rezultat, to su zapravo loše vijesti, zar ne? Ako to jest ona,
moja je beba mrtva. A ako nije, i dalje sam u tom užasnom neznanju. Ali možda ipak ima
nade. O Bože, ne znam što govorim.”
“Ništa čudno. Sada sigurno prolazite kroz pakao”, smirivala ju je Kate. “Sigurno ste
uzbuđeni. Kao i vaš muž.”
“Nick? Da, i njemu nije lako”, rekla je Angela.
Kate je primijetila promjenu u njezinu glasu. “Dolazi li sutra i vaš muž?” pitala je.
Još jedna stanka. “Još ga nisam pitala. Mislim da sada ima puno posla”, rekla je Angela.
Nije mu rekla, pomislila je Kate. Baš zanimljivo. Brzo je nastavila razgovor. “S kim ste
razgovarali u Metu, Angela?”
“S inspektorom Sinclairom.”
“I, kako vam je zvučao?” Kate se pitala koliko će ozbiljno Met razmatrati novi trag.
“Pristojno. Ali ništa mi nije otkrio. Samo mi je rekao kako će mi uzeti bris i javiti
rezultat.”
“Ništa o dosad obavljenim forenzičnim ispitivanjima?”

Knjige.club 88
 Gringos&Laura

“Ne. Nisam sigurna da su počeli s njima, ako ćemo iskreno. To mi je rekao inspektor
Sparkes. Ljubazan čovjek”, dodala je Angela.
“Da, takav je on. Onda, želite li se kasnije naći sa mnom na kavi?” pitala je Kate. Drži
je blizu. Za svaki slučaj.
“Krasno, hvala na pozivu. Zakazali su me u deset. Gospodin Sinclair je rekao da će
trajati samo nekoliko minuta.”
“Ali oni će vas htjeti pitati i za Alice, Angela. Neće samo uzeti bris. Ne bi bilo loše da
ponesete sve dokumente koje imate. Sve može pomoći.”
“Da, hoću. Da vas nazovem kada budem gotova?”
“Odlično. Pa ću doći do vas.”

Bob Sparkes javio se čim ga je Kate nazvala.

“Kate”, rekao je. “Sve sređeno?”
“Da, hvala, Bobe. Angela dolazi sutra u grad. U užasnom je stanju. Nadam se da će biti
ljubazni prema njoj. Što ti je rekao inspektor Sinclaire kada si ga nazvao?” pitala je,
namjerno spomenuvši njegovo ime da pokaže kako prati slučaj.
“Nije zvučao optimistično. Misli da je stvar skoro nemoguća – jako je teško
identificirati dijete nakon što je vjerojatno desetljećima bilo pod zemljom. Novorođene
bebe nemaju formirane kosti, dakle nisu dobar materijal za DNK testiranje. A ono što
oni imaju možda je previše oštećeno da bi se dalo iskoristiti. Zatim, bebe nikad nisu u
bazama podataka, što znači da se treba oslanjati na neprecizne obiteljske genske sličnosti,
odnosno pokušati naći roditelje sa zapravo samo pola uzorka. Mali su izgledi da išta
uspiju.”
“Jesu li počeli s testovima?” pitala je.
“Napravili su osnovne, ali potrebno je još mnogo toga. Rekao mi je da je uz poderani
papir za ostatke bila zalijepljena i plastična vrećica koja mora potjecati iz šezdesetih ili
kasnijih godina - tada su se u Velikoj Britaniji pojavile plastične vrećice - ali inače
nisu ništa bliži određivanju točnog vremena. Slušaj, Kate, ne nadaj se previše. Vidjet
ćemo.”
Odbila se pridružiti njegovu pesimizmu. “Šansa je mala, ali imam neki osjećaj, Bobe”,
rekla je, a on se s druge strane veze nasmijao.
“Uvijek imaš osjećaje, Kate. Čujemo se uskoro.”
Prekinuo je.
“Što je rekao?” pitao je Joe.
“Hej, pa ti prisluškuješ sve moje razgovore”, rekla je ljutito.
“Nisam mogao ne čuti. I radim na toj priči s tobom”, odgovorio je. Počeo je učiti,
pomislila je.
“Dobro. Ukratko: Met još nije krenuo sa svim forenzičnim pretragama; voditelj istrage
misli da je slučaj nemoguć; bebe nije lako testirati, bla-bla. Sve bolje od boljeg, rekla bih.”
Joe se nasmiješio i kimnuo glavom.
“Slušaj, dok se policija muči oko DNK-a, mi bismo mogli potražiti stanare Ulice
Howard iz šezdesetih i sedamdesetih”, rekla je Kate. “Neki me dan nazvala čudna žena
koja se predstavila kao Anne Robinson. Prilično sam sigurna da joj to nije pravo ime,
ali rekla je da je živjela u Ulici Howard u pravo vrijeme, i da je tada jedna kuća bila puna
ovisnika. Nije ostavila broj, ni bilo kakav kontakt, ali isplatilo bi se provjeriti. Nemamo

Knjige.club 89
 Gringos&Laura

pojma što se toj bebi dogodilo ni tko je tamo živio. Ali možemo se izgubiti odavde do kraja
dana.”
Okrenula se prema Terryju i viknula: “Mislila sam pokazati Joeu neke stare fore
istraživačkog novinarstva, ako me ne trebaš.”
“Dobro, dobro”, odgovorio je i mahnuo joj. “Nemoj ga izgubiti po putu.”

Naći mjesto za parkiranje pored knjižnice u Woolwichu nije bilo lako, ali Kate je
konačno uspjela i krenula prema njemu vozeći unatrag. To je loše izvela. Mrzim prokleto
paralelno parkiranje, vikala je u sebi i pokušala se nekako smiriti prije nego što se izvukla
iz auta.
“Idemo”, rekla je Joeu koji je držao mobitel i bio na Facebooku. “Idemo malo za
promjenu pogledati nešto napisano na papiru.”
Slijedio ju je prema kartoteci, očiju još prikovanih za mobitel. Zatražila je stare popise
birača za Ulicu Howard.
Knjižničarka je frknula kada je čula zahtjev - sigurno ih uče kako se to radi, pomislila
je Kate - ali donijela je popis glasača tog područja za razdoblje od 1960. do 1970. godine
bez daljnjih komentara.
“Hvala”, rekla je Kate njezinim već okrenutim leđima i privukla gomilu neuvezanih
dokumenata bliže sebi. Stranice su na krajevima bile savijene od starosti, pitala se kada
su zadnji put listane.
Imena su bila složena po ulicama i kućnim brojevima, pa je potražila Ulicu Howard i
onaj njezin dio na kojem je nađena beba.
“Posebno tražimo brojeve od 61 do 67, Joe. Zgrade koje su okruživale današnje
gradilište. Tako ti Boga, ostavi se tog mobitela!” zasiktala je.
Poslušao ju je, sjeo za stol i čekao daljnje upute. Kate je znala da još uvijek likuje zbog
onog njezina fijaska s parkiranjem. Zbog toga je pocrvenjela i još uvijek je osjećala kako
joj svaki djelić kože pulsira od topline.
“Kate, jesi li dobro?” rekao je Joe. “Nekako si crvena.”
“Jesam. Ovdje je malo vruće, to je sve”, rekla je nervozno.
“Onda dobro”, rekao je Joe.
Znala je što je pomislio. Menopauza. Menopauza znači starost, hirovitost, sve najgore
od žene. Nakostriješila se, bijesna jer je njezin profesionalizam mjerio razinom estrogena.
On vjerojatno ne bi znao ni napisati “estrogen”. Ali morat će pričekati prije nego što ga
nauči pameti. Ima posla. Na silu se nasmiješila i počela misliti na nešto hladno ne bi li
potjerala crvenilo. Čitala je jednom nešto o tome u nekom letku. Gluposti, ali ništa ne košta
pokušati.
Gurnula je šezdesete godine prema njemu. “Uzmi ovu hrpu. Zapiši imena i datume za
sve koji su tamo živjeli. Kao i na broju 81 - u narkomanskom leglu. Onda ćemo pogledati
gdje su danas, pa se vratiti u redakciju.”
Sebi je privukla sedamdesete.
Nakon deset minuta imali su popis. Bio je kraći negoli je Kate očekivala - ljudi iz Ulice
Howard su u šezdesetima tamo živjeli stalno, prijelaz od obiteljskih kuća u stanove i one
za unajmljivanje uslijedio je nekoliko godina kasnije.
“Koliko ih ti imaš?” pitala je.

Knjige.club 90
 Gringos&Laura

Joe je polako brojio. “Dvanaest”, rekao je. “Nitko se nije ni odselio ni doselio. Vjenčani
parovi, mislim, možda s odraslom djecom.”
“Sjajno”, rekla je. “Je li nam neko ime poznato? Laidlaw, na primjer?”
“Ne. Jedna od obitelji su Smithovi, na broju 65.”
“Prokletstvo”, rekla je preglasno, uznemirivši čovjeka koji je za susjednim stolom
čitao Times. “Ispričavam se”, tiho mu je rekla.
“Još neko neobično ime?” pitala je Joea. “Smith je užas.”
“Speering, Baker i Walker”, nabrajao je.
“Da”, rekla je gledajući u svoje bilješke. “Imam dvije od tih obitelji i u ranim
sedamdesetima. Ali tada se sve počelo mijenjati. Vidi, na broju 63 do 1974. ima šest
različitih prezimena - i svi su samci. Ljudi su se iseljavali svakih nekoliko godina.”
“Oni na broju 81 ne djeluju baš zanimljivo”, rekao je. “Isti par cijele šezdesete.”
“A niti jedno ime ne odgovara onoj ženi koja me nazvala i rekla da su tamo bili
skvoteri, tako da vjerojatno neće biti nikakvih pisanih tragova. Raspitat ćemo se. Ionako
već imamo pune ruke posla.”
Joe je prelazio prstom niz stranicu. “Ima ih tonu. Kako ćemo ih pronaći?”
“Ne moramo ih sve naći. Samo nekoliko. Vidjet ćeš. Nađeš jednog, on te uputi na druge.
Pokaži malo nade, Joe.”
Kate je poravnala stranice svojih bilješki, Joe je svoje snimio mobitelom.

Knjige.club 91
 Gringos&Laura

34.

Četvrtak, 5. travnja 2012.

Kate

Kada se pojavila na vratima, Angela je izgledala nekako drukčije. Izgledala je starije.

“Svi su testovi obavljeni. Sada samo moramo čekati”, rekla je Kate. “Osjećam se
potpuno iscijeđeno.”
Kate je provukla ruku pod Angelinu i stisnula je. “Velika je to stvar, Angela. Bili ste
vrlo hrabri. Idemo na kavu, pa ćete mi sve ispričati.”
Joe se ponudio da uzme njezinu torbu s dokumentima i prvi krenuo prema kafiću u
Westminster Abbeyju koji je Kate ranije odabrala.
Angela se sručila u svoju sjedalicu i obuhvatila šalicu dlanovima da ih zagrije.
“Jesam li napravila pravu stvar, Kate?” konačno je progovorila. “Nisam sigurna želim
li saznati odgovor. Bojim se.”
“Ma što pronašli, neće vam biti lako”, rekla je Kate i nagnula se naprijed. “Ali barem
postoji vjerojatnost da će se sve završiti.” Angela je kimnula glavom. “Da, tako je. Želim da
se završi. Ubija me to. Polako.”
Joe je gurnuo vrećicu s keksima preko stola prema njoj. “Poslužite se, Angela”, rekao
je.
Ne zna što bi sa sobom, pomislila je Kate. Nije se prije susretao s tugom, valjda.
“Hvala, dragi”, rekla je Angela i uzela jedan. “Žao mi je što sam tako crna”, dodala je.
“Niste, Angela”, rekla je Kate. “Ono što osjećate sasvim je prirodno. Ne znam kako ste
samo izdržali sve te godine. Zapanjujuće.”
S druge strane stola Joe je tako usrdno kimao glavom da se Angela umalo nasmiješila.
“Da vam ispričam čime se Joe i ja bavimo?” rekla je Kate nastavljajući razgovor.
“Da, molim vas”, rekla je Angela i uzela keks sa svog tanjurića.
“Tražimo ljude koji su živjeli u Ulici Howard, tamo gdje je beba nađena”, rekla je.
“U šezdesetim i sedamdesetim godinama”, ubacio se Joe.
“Možete li pogledati popis koji imamo, možda prepoznate neko ime, Angela?” rekla je
Kate. “Ne morate ako ne želite”, dodala je.
Gurnula je popis preko stola. Na njega je ubacila i Marian Laidlaw, ljubavnicu Nicka
Irvinga. Kate je željela saznati poznaje li je Angela.
Angeli kao da je prijalo nešto raditi i maknuti se od svog jada. Brzo je preletjela
pogledom po imenima, onda se vratila na početak i polako čitala jedno po jedno, nijemo
mičući usnama.
“Ne, ne poznajem nikog”, rekla je. “Tako mi je žao.”
“Pa, vrijedilo je pokušati”, rekla je Kate i utopila razočaranje gutljajem kave. “Onda,
što su još rekli na policiji?”

Knjige.club 92
 Gringos&Laura

Angela je pričala o razlikama između policije iz 1970. i 2012. godine, a Kate je još
jednom bacila pogled na ona imena.
“Walker”, rekla je glasno, na što je Angela zašutjela, a Joe prolio malo kave.
“Walker?” rekao je. “Na što mislite?”
“Ispričavam se, razmišljala sam naglas. Razgovarala sam s gospođicom Walker kada
sam prvi put bila u Ulici Howard. Starica s užasnim psom. Ona bi mogla biti jedna od
Walkerovih s broja 61.”
Njih su je dvoje pogledali.
“Dovršimo pića”, rekla je Joeu. “Idemo tamo. Vas možemo ostaviti na stanici, Angela.
Kojim ste vlakom mislili kući?
Angela ju je uhvatila za ruku. “Molim vas, mogu li s vama? Želim vidjeti mjesto na
kojem je beba nađena.”
Kate je kimnula glavom. “Naravno. Žao mi je, trebala sam se sama sjetiti pozvati vas.
Možda da tamo snimimo i koju fotografiju, Angela? Ako rezultati policijskog testiranja
budu pozitivni, mogle bi nam dobro doći.”
Angela nije bila sigurna.
“Možda bi to moglo potaknuti nekoga da se javi”, dodala je Kate.
To je prevagnulo, pa je Angela kimnula glavom u znak pristanka.
Dok su se vraćali prema automobilu, Kate je na brzinu nazvala fotografski ured.

Fotograf Mick nazvao ju je dok je vozila, ali nije ga željela prebaciti na zvučnik.
Njegove su psovke ušle u legendu, što Angela sasvim sigurno ne bi pozdravila. Ne želim
nikoga uvrijediti, pomislila je i dala mobitel Joeu da se dogovori s njim.
“Halo, Mick”, zacvrkutao je on. “Gura li se nekako, stari?”
Kate je složila onu “vi mladi” facu i u retrovizoru potražila Angeline oči.
“Da, na putu smo. Ulica Howard. Dobro. Vidimo se”, rekao je Joe naglas i promrmljao:
“Hoću”, onda prekinuo vezu.
“Što to?” pitala ga je Kate.
“Ništa”, rekao je Joe i zarumenio se. “Samo se nešto zafrkavamo.”

Gospođica Walker nije bila kod kuće, a strojevi na gradilištu bili su zaustavljeni.
“Vrijeme ručka”, rekla je Kate. “Idemo u pub i pričekajmo Micka - brzo će on.”
Za šankom u Royal Oaku gurale su se mnoge prilike u radnim odijelima, mašući
rukama prema konobarima.
"Nikada nećemo dobiti piće”, rekla je Kate. “Sjednimo i nadajmo se da će gužva brzo
proći.”
Joe se nasmijao. “Kladim se da ga ja mogu dobiti”, rekao je. Konačno u svom elementu.
“Dobro, samo naprijed. Što ćete vi, Angela?”
“Sok od naranče, molim vas”, rekla je i gurnula rub kaputa pod sebe sjedajući na
barski stolac.
“Ja ću mineralnu. I donesi neki čips. Sigurno umirete od gladi, Angela”, dodala je Kate.
Joe se bacio u gomilu i pet minuta kasnije pojavio s pladnjem na kojem su bile čaše i
tri vrećice slanih grickalica.

Knjige.club 93
 Gringos&Laura

“Zadivljena sam”, rekla je Kate, a Angela se nasmijala s njom. “A sada druga

reporterska lekcija...”
“Zapravo”, rekao je Joe, “bilo je lakše nego što sam mislio. Gazda vas je vidio i odmah
me poslužio.”
Kate se nasmiješila i nazdravila muškarcu za šankom. On joj je uzvratio naklonom
glave.
Kada se pojavio Mick, najprije je zastao na šanku i uzeo kriglu piva koju je spustio
među njihova bezalkoholna pića.
“Zdravo, Kate”, rekao je. “Kako je?”
Kate ga je upoznala s Angelom, a on joj je srdačno stisnuo ruku.
Dok je pio dug gutljaj, za stolom je vladala tišina, zatim se razgovor nastavio. Kate je
stalno pogledavala naokolo tražeći Johna, poslovođu gradilišta. Trebala im je njegova
pomoć da snime mjesto na kojem je beba bila zakopana.
John se pojavio na vratima nakon deset minuta i javio se Kate koja je ustala kako bi
ga pozdravila.
“Johne!” viknula je. “Drago mi je što vas vidim. Jeste li za piće?”
Kimnuo je glavom. “Neću odbiti”, rekao je. “Vidio sam vaš članak.”
“Peter je krasan mladić”, rekla je. “Kako mu je?”
“Dobro, rekao bih. Bio je zadovoljan onim što ste napisali”, rekao je poslovođa, a Kate
se osmjehnula.
“Baš mi je drago. Slušajte, ako bih mogla zatražiti još jednu uslugu...”
Nakon dva pića i vrećice kikirikija konačno ga je uspjela nagovoriti. “Imate pet minuta
prije nego što radovi opet počnu. Ali stvarno samo pet minuta.”
Stisnula mu je ruku. “Naravno. Idem po svog fotografa.”
Mick je mrzio kada ga se zove “svojim fotografom’.
“Nisam ja tvoj jebeni majmun”, zasiktao je kada se vratila za stol. Ona se ispričavajući
osmjehnula Joeu i Angeli, za slučaj da su ga čuli.
“Nemoj pred djecom”, zasiktala je i ona na njega dok su hodali prema izlazu.

Angela je nervozno pozirala u neurednom blatu, pored policijske trake koja je

okruživala mjesto na kojem je bilo zakopano tijelo. Kate je očekivala da će zaplakati, ali
ona je samo stajala, s čvrsto stisnutim rukama pred sobom, širom otvorenih očiju i
nemirna.
Mick je razgovarao s njom dok ju je fotografirao, smirivao je i uvjeravao da će sve biti
brzo gotovo.
Ali Kate je znala da neće. Pred njima je bio dug put. Gledala je prizor, uočavajući bol
na Angelinu licu, njezinu neurednu kosu, tragove blata na nogama, umorne poglede prema
traci koja je označavala bebino posljednje prebivalište. To su bile pojedinosti koje čitatelji
žele znati i koje će ih dovesti ravno do mjesta na kojem je sada stajala Kate. Još nije u stanju
napisati cijelu priču, ali već ju je imala u glavi.
Nakon petnaest minuta iz svojeg se ureda pojavio Joe i viknuo im da stanu. “Strojevi
će sada početi s radom. Morate se maknuti.”

Knjige.club 94
 Gringos&Laura

“Samo još jednu, prijatelju”, viknuo je Mick - kao što to fotografi uvijek kažu - i
nastavio slikati Angelu koja se sagnula da se provuče ispod trake i pritom dodirnula
zemlju.
“Odmah, molim te. Prijatelju”, opet se javio John.
Kate je prišla Angeli i uzela je pod ruku kako bi joj pomogla hodati po neravnom
terenu. Joe ih je slijedio s njezinom torbom. Kao na sprovodu.

Knjige.club 95
 Gringos&Laura

35.

Ponedjeljak, 9. travnja 2012.

Angela

Bio je to naporan vikend, ali sada je gotov. Nick će se danas vratiti na posao, pa ona
može prestati hodati na prstima po kući. U subotu se izvikao na nju, znala je da hoće, kada
mu je konačno rekla da je bila u Londonu i napravila DNK test.
“Što, iskrala si se, a meni nisi ništa rekla?” grmio je. Nadala se da susjedi nisu bili kod
kuće.
“Nemoj vikati, Nick”, rekla mu je. “Susjedi će čuti. Ti si imao previše posla i briga,
nisam te željela i ja uznemiravati.”
Pogledao ju je, pokušao otkriti laž, ali ona je zadržala milo lice.
"Ne želim da se opet ponadaš”, rekao je. “Govorim ti za tvoje dobro, Angie.”
Obično bi mu se tada osmjehnula i zahvalila na brizi. Ali nije mogla. U glavi joj je sve
bilo zbrkano, nakon toliko godina na površinu su opet isplivali nada i bol i prijevara.
“Neću se previše nadati, Nick. Ali to je nešto što moram napraviti. Za Alice.”
Na spomen njezina imena Nick je ušutio i nestao u garaži, pojavljivao se samo da bi
šutke pojeo obroke.
Angela je čistila kuću kako bi iskalila bijes, mahala je usisavačem kao oružjem, lupala
po pokućstvu i vratima, dok je jurila sobama, iza nje su ostajali odlomljeni komadići boje.
U sebi je vrištala optužbe: Nikada nisi ni želio Alice. Ona je bila cijena koju si platio za
nevjeru. Tako si se ti osjećao.
Kladim se da si i dalje viđao onu ženu.
Mrzila je sebe zbog stvari na koje je mislila, ali njezini unutarnji monolozi uvijek su
tako završavali. To je stalno bilo u njoj i čekalo priliku da je muči. Nikada to nije glasno
izgovorila pred Nickom. Što bi učinila kada bi sve priznao? Bolje je ne znati.
U subotu su spavali okrenuti leđima, nisu ni poželjeli laku noć jedno drugom. Ona je
bila budna, pokušavala je smiriti misli; konačno je kliznula u nemiran san, stalno se vrteći
u krevetu. Kada se razbudila, Nick je ležao pored nje, otvorenih očiju buljio je u strop.
“Jutro, ljubavi”, rekla je iz navike.
Zagunđao je.
“Patrick će ovog jutra dovesti djecu. Mislila sam da ih odvedemo u park”, rekla je,
odlučna u namjeri da ga slomi.
Nick je opet zagunđao i nastavio gledati u strop.
“O čemu razmišljaš, Nick?” rekla je.
“O tome kako ovo nema kraja”, rekao je ravnim glasom. “Nikada neće prestati.”
“Ovo? Misliš li na našu kćer?” rekla je i uspravila se.
Nick se okrenuo na drugu stranu, ali nije se mogla zaustaviti.
“Ona je naša kći. A ja moram znati, Nick, možemo li Alice i ja računati na tebe.”

Knjige.club 96
 Gringos&Laura

“Tako ti Boga, Angie, što to uopće znači? Ma što rekla policija, vijesti će biti loše - ili to
neće biti Alice i ti ćeš biti razočarana, ili hoće, ali onda je naša beba mrtva. Gledaj, Angie,
ništa je neće vratiti. Ne trebaju nama testovi. Naša je beba umrla i nema je više. I sama to
znaš, u srcu, je li tako? Ne trebaju nama grobovi ni kosti ni policija. Prekasno je za to. Ono
što nama treba jest zaboraviti je.”
“Ti se možda tako osjećaš, ali ja moram znati, Nick. Moram biti sigurna gdje je, da se
mogu smiriti i pozdraviti s njom kako treba. Činjenica da ti to ne želiš me rastužuje, ali me
neće zaustaviti”, rekla je Angela i spremila se dočekati oluju.
“Znam da nikada nisi osjećao što i ja za Alice”, nastavila je osjećajući kako se on pored
nje ukočio.
“Kako to misliš?” rekao je. Ali znala je da zna. Već dugo se nisu oko toga svađali, ali
tema je još bila razorna kao atomska bomba.
“Ne želim o tome pričati, Angela. Bilo je to prije prokletih četrdeset godina. Dogodilo
se jednom i rekao sam koliko mi je žao. Nemam što tome dodati. Nabijanje krivnje neće
vratiti Alice. Nisam ja kriv. Nisam je ja ostavio samu.”
Njezin ga je bolni uzvik ušutkao. Znao je da je otišao predaleko. Uistinu predaleko.
Posegnuo je za ženinom rukom i pokušao joj razdvojiti stisnute prste.
“Bože, Angie, zašto to radiš? Tjeraš nas da govorimo stvari zbog kojih nam je poslije
žao. Znaš da te ne krivim. Naravno da ne mislim tako.”
“Znam”, rekla je. Ali nije znala. Konačno, ona je ostavila Alice samu.
Svađa je završila za nekoliko sekunda - kao i uvijek, tako je to kod njih - ali tišina je
trajala mnogo duže. Rijetki bi ih sukobi oboje tako potresli da ne bi bili u stanju misliti ni
na što drugo.
Angela je ustala prva, navukla kućnu haljinu i počela spremati čaj.

Do ponedjeljka su sklopili mrzovoljan mir - unuci su ih natjerali da kriju mrka lica.

Nick ju je držao za ruku dok su hodali cestom prema igralištu, a ona je njemu za večeru
spremila omiljeno pečenje.
“Adio, ljubavi”, rekao je tog jutra i poljubio je u tjeme.
“Nazvat ću te kasnije”, rekla je.
Pokušala je ostati mirna i čitati časopis. Ali nije joj išlo, zapinjala je na istoj rečenici i
istim riječima, stalno iznova. Spremala je šalice čaja koje su se hladile na stolu pored nje.
Osjećala se kao da čuje lupanje svog srca.
Nije rekla Nicku kada očekuje DNK rezultate - bila je neodređena. Morala se najprije
sama suočiti s njima.
Dva dana, rekli su. U policiji. Sasvim sigurno su tako rekli. A sada su dva dana prošla.
Zapravo četiri, ako se računa vikend. Ali oni ga ne računaju, zar ne? Dakle, četvrtak i petak
- i sada ponedjeljak. Danas je moraju nazvati.
Opet je provjerila radi li telefon ili se slučajno sam prebacio na tihi način rada. Prazan
ekran optužujuće ju je gledao. Nazvala je Kate.
“Zdravo, samo provjeravam jeste li što saznali”, čula je sebe kako govori.
Kate nije čula ništa, ali nazvat će i pokušati saznati što se događa.
Angela je sjedila s rukom na slušalici.
Kada je pet minuta kasnije telefon zazvonio, uzviknula je i prekinula poziv pritisnuvši
pogrešno dugme. Odmah je zazvonio ponovo.

Knjige.club 97
 Gringos&Laura

“Kate? Oprosti, nespretna sam. Što su rekli?”

“Rekli su da će možda - ali stvarno samo možda - sutra imati rezultat”, rekla je Kate.
Angela je čvršće stisnula slušalicu. “Rekli su dva dana, Kate. To su tri! Jesu li rekli
imaju li već neke pokazatelje?”
“Ne, nisu željeli odati baš ništa. Znam koliko vam to strašno mora biti, Angela, ali sve
što možemo jest čekati.”
Angela je znala da je tako, ali od same pomisli na još jedan dan čekanja bilo joj je zlo.
“Zašto se ne zabavite nečim? Odete u kupovinu ili posjetite neku prijateljicu”, rekla je
Kate. “Samo nemojte zaboraviti ponijeti mobitel, da vam se mogu javiti.”
“Da, možda to i učinim. Nazvat ćete me čim nešto saznate, zar ne? Obećajte mi”, rekla
je Angela mrzeći samu sebe jer stalno nešto traži. I očajava.
“Naravno”, rekla je Kate.

Knjige.club 98
 Gringos&Laura

36.

Ponedjeljak, 9. travanj 2012.

Kate

Preturala je po svojoj torbi - “rupi bez dna”, kako ju je zvao Steve i svaki drugi fotograf
s kojim je radila - u potrazi za kemijskom olovkom koja piše, kada joj je opet zazvonio
mobitel.
Pojavilo se ime Boba Sparkesa i odmah je spustila torbu na pod. “Bobe”, rekla je
preglasno.
“Jesam li te u čemu prekinuo? Da se javim kasnije?”
“Ne, ne”, rekla je Kate. “Ovdje je uvijek gužva. Kako si?” “Dobro. Upravo mi se javio
inspektor Sinclair. Podudaraju se.” Bez najave, bez predigre. Ravno u glavu.
“Jebeno dobro!” uzviknula je. “Prokleto jebeno dobro!”
“Aha. Tako nekako”, rekao je Sparkes pomalo uzbuđeno, nimalo sebi nalik.
“Ne glumi meni neosjetljivog drota, Bobe Sparkese”, rekla je Kate. “Drago ti je koliko
i meni. Bože moj, jedva čekam reći Angeli! Idem ravno u Winchester odnijeti vijest. Povest
ću Micka. Treba nam fotografija trenutka u kojem saznaje istinu.”
“Čekaj malo, Kate”, pokušao je Sparkes, ali ona ga nije slušala. “Možemo objaviti u
sutrašnjim novinama. ALICE PRONAĐENA NAKON 40 GODINA. Ili TRENUTAK U KOJEM JE
MAJKA NAŠLA SVOJE DIJETE...”
“Kate!” pokušao je Sparkes ponovo.
“Oprosti, Bobe. Nešto si rekao?”
“Rekao sam da moraš malo pričekati. Inspektor neće reći Angeli do sutra. Želi
pričekati sve papire i onda osobno otići u Hampshire.”
“Rekao si da se podudaraju.”
“Tako je - jutros su ga nazvali iz laboratorija i rekli mu, ali on je zaista pedantan i želi
sve imati napismeno prije nego što objavi. A to će biti sutra.”
“Smiješno!” prasnula je Kate. “Što ako ga ja nazovem i kažem da sam čula da se DNK
uzorci podudaraju...”
“Znao bi da smo razgovarali i ja bih bio u gabuli”, mirno je rekao Sparkes. “Imam
povjerenja u tebe da ćeš pričekati jedan dan.”
“Ali za dvadeset četiri sata on će objaviti svima”, rekla je Kate.
“Izgubit ćemo ekskluzivu, a naradili smo se da povežemo bebu i Angelu.”
Sparkes nije odgovorio. Bila je bijesna, ali znala je da ne može otkriti Sparkesa kao
svoj izvor. Bio joj je jedna od najboljih veza i trebala ga je. Smislit će neki drugi način da
pritisne Met.
“U redu”, rekla je, ali time nije pobliže objasnila svoje namjere.
“Hvala ti na pozivu, Bobe. Dužna sam ti”, nastavila je želeći ga što prije skinuti s linije.
“Javit ću ti se bude li novosti.”

Knjige.club 99
 Gringos&Laura

Terry je bio u svom staklenom kavezu, uredu nalik akvariju u kojem su ga svi mogli
gledati kako telefonira.
Kate je ušla tiho i kliznula u klimavu sjedalicu nasuprot svom šefu.
“Što želiš?” rekao je ne pogledavši je.
Sranje, mrzovoljan je, pomislila je. Tuga ponedjeljka ujutro koja će trajati cijeli tjedan...
“Imam bombu od priče”, rekla je i on je podigao glavu. “Dobro, slušam te.”, rekao je.
“Ona beba nađena na gradilištu.”
Uzdahnuo je. “Ah, to”, uzdahnuo je.
“Ne uzdiši, Terry. Imam veliku vijest, ali i problem, treba mi tvoja mudra glava”, rekla
je.
Terry je kimnuo svojom mudrom glavom i zatvorio laptop.
“Da čujem.”
Kate je zastala. Neka čeka, rekla je u sebi i brojila do pet, kao voditeljica nekog lošeg
kviza.
“Beba je Alice Irving. Našli su je nakon četrdeset i kusur godina. Maloprije mi je
javljeno.”
“Jebemti!” rekao je Terry. Njegov najveći kompliment.
“Baš tako”, rekla je Kate.
“Moramo osloboditi prostor u novinama. Gdje je majka?” pitao je Terry, a oči su mu
se raširile od uzbuđenja dok se izvlačio sa svoje sjedalice i prilazio sasvim blizu Kate.
“Čekaj malo, a gdje je onda problem?” dodao je sjetivši se početka razgovora.
“Moramo šutjeti do sutra ili ću izgubiti svoju najbolju vezu.”
Na trenutak je vladala tišina, onda je Terry uzdahnuo. “Koje sranje.”
Maknuo se od stola i počeo razmišljati šećući sobicom. “Koliko ljudi zna? Policajci, i
oni iz laboratorija. Barem njih desetak. Mora procuriti. Priča je predobra da ne bi
procurila.”
Kate je kimnula glavom. Znala je da je to ono što će reći.
Zaustavio se, a kada se opet naslonio na stol, izgledao je spreman za posao.
“Dakle. Kako dobiti potvrdu, a ne uperiti prst u tvoju vezu? Šteta što je Gordon otišao
- on bi to sredio. A ne mogu ga ni nazvati - uzeo je novac od otpremnine i odveo Maggie na
Costu del Sol.”
“Radim na tome, Terry. Mislim da je Angela ključ. Idem opet u Winchester, nagovorit
ću je da nazove inspektora koji zadržava vijest.”
“Dobro. Možeš ti to, Kate. Ti si moja novinarska zvijezda.”
Kate se osmjehnula - skromno, nadala se - ali iznutra je prštala od zadovoljstva.
“Hvala, Terry. Ali nemoj još ništa govoriti glavnom.”
S Terryjeva je lica nestalo veselja.
“Što je?” pitala ga je Kate.
“Volio bih ga nečim obradovati jutros, to je sve.”
“Poludjet će ako pomisli da imamo priču, a ne možemo je objaviti.”
“Aha, dobro”, rekao je Terry. “Nazivaj me svaki sat. I nastavi s onim svojim klincem
skupljati podatke o pozadini priče.”

Knjige.club 100
 Gringos&Laura

Osjetila je olakšanje jer je sve tako dobro prošlo i ustala, a Terry joj je prišao i zagrlio
je. Kate je pocrvenjela našavši se u neočekivanom klinču sa šefom. On obično nije
pokazivao osjećaje - još davno su ga od toga odučili nasilni šefovi, pretpostavljala je -
ali očito je bio uzbuđen koliko i ona.
Nadala se da ih tip iz crne kronike nije vidio. Ne bi im to oprostio. Onda se sjetila da
on više ne radi. Skoro joj je nedostajao. Rekao bi: “Grliš se sa šefom? Toliko ti treba
povišica?”
Aha, dobit ću barem dva posto više. Probaj i ti, rekla je njegovoj praznoj sjedalici.

Knjige.club 101
 Gringos&Laura

37.

Ponedjeljak, 9. travnja 2012.

Angela

Kada je vidjela kako se automobil Kate Waters zaustavlja pred njezinom kućom,
osjetila je jezu. Čula ga je prije nego što ga je ugledala. Čekala je pazeći na svaki zvuk.
O Bože, sigurno su loše vijesti. Beba nije moja. Ne bi dolazila da vijesti nisu loše, govorila
je sebi s glavom naslonjenom na prozor dok je gledala kako novinarka hoda prilaznom
stazom, čekajući da je primijeti. A kada ju je Kate ugledala, Angela je vidjela promjenu na
njezinu licu. Novinarka se nasmiješila i mahnula.
Angela je zavikala kroz prozor: “Alice je, zar ne?” ali dvostruko je staklo zaustavilo
njezin glas. Otrčala je do vrata i otvorila ih.
“Je li Alice? Je li ona?” jedva je izgovorila, a Kate ju je uvela natrag u stan.
“Angela, uđite i sjedite”, rekla je. Izgledala je nervozno, ali ne i tužno. Što bi to značilo?
Angela je pokušala pročitati joj lice, ali nije se mogla usredotočiti kako treba. Primijetila
je da u hodniku ima još ljudi - onaj mladić, kao i ljubazni fotograf iz Ulice Howard. Tresao
joj je ruku i nešto govorio, ali Angela ga nije mogla čuti. On i Kate uveli su je u primaću
sobu i smjestili na kauč. Nekako je sve dugo trajalo, onda je Kate sjela pored nje i uzela je
za ruku.
Sada slijede loše vijesti, pomislila je.
“Angela”, tiho je rekla Kate. “Nešto smo saznali. Željela sam vam to reći u lice.”
Angela je čekala. Više nije mogla govoriti, ali u sebi je vrištala: Reci već jednom!
Kate se malo odmaknula od nje kada je shvatila da Mick s druge strane sobe
fotografira Angelu.
“Policija je dobila rezultat analize DNK uzoraka, Angela. Još nije službeno, ali rečeno
mi je da se podudaraju.”
“Alice.” Angela je uzdahnula izgovorivši njezino ime. “To je Alice.” Nije čula više ništa
što joj je Kate govorila. Glava joj je bila puna njezina djeteta. Našla sam je.
Osjetila je kako se Kate trese kada ju je opet uzela za ruku.
“Tako mi je drago zbog vas, Angela”, rekla je. Dvije su žene sjedile gledajući jedna
drugoj u oči.
Angeli se činilo da bi tako mogla sjediti cijeli dan, ali Mick je rekao: “Draga, možete li
pogledati ovamo?” pa je okrenula lice kameri, ne znajući bi li se smijala ili plakala.
Kate je ustala da ga pusti raditi i sjela na rub fotelje. Joe je stajao pored vrata. Pogledao
bi Angelu, onda opet u stranu, kao da ne može podnijeti pogled na nju.
Kada je Mick spustio aparat, Kate se vratila na kauč.
“Morate nazvati inspektora koji vodi slučaj, Angela”, rekla joj je. “Kazao vam je da će
danas imati rezultate, zar ne? Tako da ga možete nazvati i pitati. Mora vam reći.”
“U čemu je problem?” pitala je.

Knjige.club 102
 Gringos&Laura

“Stvar je u tome, Angela, da sam ja sasvim neslužbeno saznala da se rezultati slažu,

tako da moram dobiti službenu potvrdu prije nego što objavim priču. Shvaćate?”
Angela je kimnula glavom. Nije bila baš sigurna što je shvatila, ali željela je pomoći
novinarki. Ona je pronašla Alice.
“Što želite da kažem inspektoru Sinclaireu?” pitala je.
Kate je zapisala pitanja i rekla Angeli da mora biti uporna ako joj policajac ne bude
želio odgovoriti.
“Imate pravo znati. Vi ste Aliceina majka i dovoljno ste dugo čekali”, rekla je.
Angela je podigla slušalicu i nazvala broj koji su joj dali.
Policajac se odmah javio, pa je Angela zaigrala svoju ulogu.
“Halo, inspektore Sinclair, ovdje Angela Irving.”
“Gospođo Irving, kako vam mogu pomoći?” rekao je vrlo službeno.
“Žao mi je što vas gnjavim, ali rekli ste da će danas biti gotovi rezultati, a ja sam
izludjela od čekanja.”
“Znam da vam mora biti jako teško”, rekao je inspektor Sinclair mekšim glasom. “Ali
upravo čekam da mi stigne pisani primjerak rezultata.”
“Ali kada ćete ih imati?”
“Sutra, nadam se”, rekao je.
“Mislim da ne mogu čekati do sutra, inspektore Sinclair. Razboljet ću se”, rekla je.
“Čekala sam dovoljno dugo.”
Kate je pokazala na sljedeće pitanje koje je zapisala.
“Znate li kakav je rezultat?” poslušno je pitala, a istražitelj Sinclair je oklijevao.
“Da, gospođo Irving, dobio sam usmeni rezultat od tehničara, ali želio bih imati sve
papire pred sobom prije nego što ga objavim. Namjeravao sam ga osobno priopćiti vama
i suprugu. Siguran sam da shvaćate moj oprez.”
“Molim vas, recite mi što znate, inspektore. Preklinjem vas.” Uslijedila je tišina. Angela
je pogledala Kate i zadržala dah. “Podudaraju se, gospođo Irving”, konačno je
rekao. “Podudaraju se”, rekla je glasno da je Kate čuje, a novinarka je zamahnula rukom
kao tenisač u Wimbledonu nakon dobrog udarca.
“Da. Uzorak DNK-a koji smo uzeli od vas odgovara DNK-u ostataka. Bebina kostura,
htio sam reći.”
“Dakle, to je Alice”, rekla je Angela i počela plakati.
“Kao što sam rekao, gospođo Irving, nemam to napismeno, ali da, čini se da je tako.
Ipak bih želio sutra doći i vidjeti vas i vašeg supruga i objasniti vam rezultate i ono što
namjeravamo dalje raditi. Također, volio bih dovesti i policajca za kontakt. Tako da se
uvijek imate kome javiti. Slažete li se?”
“Naravno, naravno. Velika vam hvala što ste mi rekli. Ne znam što reći. Dođite, molim
vas. Kada vas mogu očekivati?” izgovorila je u jednom dahu.
“Bit ću kod vas u devet i trideset ako vam to odgovara”, rekao je. “Drago mi je da je
vaše čekanje gotovo. Vidimo se sutra ujutro.”
Kate je još poskakivala kada je Angela spustila slušalicu. “Odlično obavljeno, Angela!
Bili ste tako dobri!” rekla je Kate. “Recite mi sve što vam je kazao.”
Angela ju je pogledala praznim očima, početna euforija brzo je nestajala.
“Moja je beba mrtva”, rekla je.

Knjige.club 103
 Gringos&Laura

38.

Utorak, 10. travnja 2012.

Emma

Čujem vijest na radiju. Spikerica lijepa glasa, neka Charlotte, govori da je nakon više
desetljeća pronađena nestala beba i ja se zaledim. Na gradilištu u Woolwichu, kaže. Beba
po imenu Alice Irving, kaže. Koja je nestala iz bolnice 1970. godine. A ja zurim u radio. Sve
je pogrešno. Beba ima ime. I majku.
Puštaju snimku majčina glasa, govori o tome koliko joj je laknulo i koliko je očajna.
Stojim u kuhinji, slušam i plačem s gospođom Irving. I meni je laknulo koliko i njoj. Ali iz
drugih razloga.
Nitko neće doći na moja vrata. Nije sve gotovo. Još nije.
Kasnije, dok hodam prema trgovini na uglu da kupim mlijeko, vidim naslove u
novinama i uzimam one s ekskluzivnim razgovorom s Aliceinom majkom. Pokušavam ih
čitati na povratku, ali stalno se spotičem i udaram u zidove vrtova, pa ih stavljam
pod ruku. Ne želim izgledati kao luđakinja.
Kod kuće čitam svaku riječ, proučavam pojedinosti i neke dijelove izgovaram naglas.
Ne mogu to sasvim shvatiti, ali obuzima me neka euforija. Možda će sve biti u redu.

Knjige.club 104
 Gringos&Laura

39.

Utorak, 10. travnja 2012.

Jude

Čula je vijest na radiju dok je čekala da zakuha voda za čaj. Razmišljala je o tome što
sve mora kupiti i slušala preko uha, ali riječi “Alice Irving” zaustavile su je na jogurtu.
Pojačala je zvuk toliko da su je uši zaboljele, a susjedi počeli lupati u zid.

Knjige.club 105
 Gringos&Laura

40.

Utorak, 10. travnja 2012.

Kate

Tog jutra glavni urednik Simon zastao je pored njezina stola čim je došao na posao.
“Pa, sigurno si zadovoljna sobom. Kate”, rekao je pokazujući svoj žuti osmijeh. “Sjajan
intervju i najčitanija priča na webu.”
Odgovorila mu je osmijehom, sretna što se vratila na sunčana polja uredničke milosti.
“A ti”, rekao je Simon i okrenuo se. “Prvo pojavljivanje na naslovnici.”
Joe je izgledao kao da bi se mogao raspuknuti od ponosa. Kate ga je potpisala kao
pomoćnog reportera - njegovo ime kosim je slovima pisalo na kraju članka, koji se
nastavljao na četvrtoj i petoj stranici - ali urednici su ga prebacili pored njezina na
naslovnicu. Kada je to vidjela kod zadnje provjere teksta prije tiska, zaškrgutala je zubima,
ali sve joj je bilo jasno. Joe Jackson bio je urednikovo zlatno dijete.
“Dakle, što imamo za danas?” pitao je Simon. “Što kažu u policiji? Ima li kakvih
naznaka tko ju je uzeo?”
Joe je izgledao kao zec pred svjetlima automobila.
“U vezi smo s policijom, Simone”, rekla je Kate.
“A tu je i drugi dio razgovora s Angelom Irving. ŽIVOT BEZ ALICE”, doviknuo je Terry s
druge strane prostorije, ustajući kako bi im se pridružio.
“Dobro zvuči”, rekao je urednik i otišao.
Joe je ozareno gledao Kate. “Hvala ti što si me potpisala, Kate”, rekao je. “Nisam baš
mnogo napravio.”
Frknula je. Onda se opustila. “Obavio si dobar posao, Joe. A sada dosta slavlja, idemo
otkriti što se dogodilo bebi Alice.”

Inspektor Sinclair nije bio oduševljen kada ga je nazvala.

“Je li vas gospođa Irving zvala jučer, gospođice Waters?” pitao je. “Vaša je priča bila
preuranjena. Tek sam sada dobio rezultate.”
“Ja sam nazvala nju, inspektore Sinclair. Već smo imali spreman članak, a znala sam
da se rezultati očekuju jučer.”
“Jeste li joj vi rekli da me nazove?”
“Inspektore Sinclair, stvarno mislite da je ženi koja je čekala duže od četrdeset godina
trebalo nešto govoriti? Angela Irving je očajnički željela znati.”
“Da, dobro. Samo nisam bio spreman, a Službu za odnose s javnošću napali su sa svih
strana.”
Kate je osjetila kako joj se usne šire, ali nije sebi dopustila osmijeh. On bi ga mogao
čuti u njezinu glasu.

Knjige.club 106
 Gringos&Laura

“Velika je to priča, inspektore Sinclair”, rekla je udaljavajući se od opasnih voda. “Što

sada? Pokrećete li istragu zbog ubojstva?” “Ne nužno. Još ne znamo od čega je beba umrla.
Možda nikada i ne saznamo. Nemamo dovoljno podataka, a forenzičari se tek počinju
baviti predmetima s mjesta na kojem je nađena. Znat ćemo više za nekoliko dana.”
“Dakle, ne znate kada je tijelo zakopano?”
“Još ne. Istraga je u tijeku.”
“U redu. A kada ćete razgovarati s gospođom Irving?”
Kate je znala da je već bio kod nje, ali željela je da policajac misli kako ipak zna više
od nje.
“Vidio sam gospodina i gospođu Irving jutros. Pomažu nam u istrazi.”
“Imaju li kakve veze s jugoistočnim Londonom?”
“Za sada nismo našli ništa. Ali tražimo. Davno je to bilo, ljude sjećanje ne služi
najbolje.”
“Meni govorite”, našalila se Kate. “Ja se ne mogu sjetiti što sam jučer radila, da ne
spominjem 1970. godinu.”
“U to baš ne vjerujem, Kate”, rekao je, a ona je primijetila da je prešao na oslovljavanje
imenom.
“Pustit ću te da nastaviš raditi - znam koliko te toga čeka - ali hvala ti na razgovoru. A
ako ikako mogu pomoći, samo reci. Možda poželite javno pozvati ljude da vam daju
podatke.”
“Hvala”, rekao je. “Namjeravam održati konferenciju za novinare, javit ću ti kada.”
“Sjajno”, rekla je. “Imaš li neki izravni broj na koji te mogu nazvati ako mi nešto
saznamo? Netko se može javiti izravno nama.” Dao joj je svoj broj mobitela i rekao joj da
ga zove Andy. “Čujemo se, Andy. Velika hvala”, rekla je.
Čim se veza prekinula, okrenula se prema Joeu. “U igri smo. Idemo dalje. Gdje je onaj
popis s imenima iz Ulice Howard? I policija ga se sada sigurno uhvatila. I ne zaboravimo
Marian Laidlaw. Gdje je ona sada?”

Knjige.club 107
 Gringos&Laura

41.

Utorak, 10. travnja 2012.

Kate

U Royal Oaku bila je gužva. Dolly je i dalje pjevala o Jolene, a za šankom su se mogla
vidjeti ista leđa. Kate je primijetila da joj se radnici javljaju kao stalnoj gošći, nijemo joj
kimajući glavom. Htjela je opet razgovarati s gazdom, ali morat će pričekati dok u pubu
ne bude mirnije. Primijetio ju je i preko glava ostalih doviknuo: “Kate, kao i uvijek?” a ona
se nasmijala i doviknula narudžbu.
“Možemo li razgovarati malo poslije?” pitala ga je dok je spuštao čaše na pult.
“Naravno. Ali moja žena opet nije tu. Ona je ta s kojom biste trebali razgovarati. Ona
sve čuje.”
Kate i Joe sjeli su za isti stol kao i ranije, on je gledao u svoj mobitel, ona u ljude oko
sebe. Voljela je uočavati sitnice koje nešto otkrivaju - mrlje na hlačama, zapuštenost,
ljubavne ugrize, tinejdžersku požudu, ruke koje se tresu, prazne poglede, kosu
začešljanu preko mjesta na kojima se prorijedila.
“Kate”, odjednom je rekao Joe.
“Da, Joe”, odgovorila je i okrenula se prema njemu.
“Gospođica Walker. Još nismo bili kod nje.”
“Da, idemo tamo”, rekla je i spustila dopola popijeno piće. “Zanima me je li policija već
razgovarala s njom.”
***

Razgovarala je. Gospođica Walker prštala je od uzbuđenja kada ih je uvela u kuću.

“Tu su bila dva policajca. Rekli su mi da su pronašli Alice Irving. Ne mogu vjerovati.
Curica je sve ove godine bila zakopana u Ulici Howard.’’
“Sjećate li se tog slučaja, gospođice Walker?’’
“O da. Dobro, oni su me malo podsjetili, ali znala sam o čemu govore.”
“Što mislite, kako je Alice završila ovdje?”
“Pojma nemam”, rekla je gospođica Walker. “Pravi misterij, rekli su policajci.”
Joe se nagnuo naprijed i dodao joj svoj mobitel. “Ovo su imena ljudi koji su ovdje
živjeli u šezdesetima i sedamdesetima, gospođice Walker. Jedna se obitelj zove Walker -
jeste li u rodu?” rekao je i pokazao joj popis.
Stavila je zamrljane naočale i pogledala telefon, ali onda mu ga je vratila. “Žao mi je,
ne mogu to pročitati”, rekla je.
Kate je izvadila svoje bilješke. “Ja sam srećom koristila papir”, rekla je i slavodobitno
pogledala kolegu.
Gospođica Walker čitala je imena. “O da”, rekla je. “Ovo su moj stric i njegova žena.
Godinama su živjeli na broju 61. Brat mog oca. Mi smo bili na drugoj strani South Circulara

Knjige.club 108
 Gringos&Laura

- prijeko u Charltonu. Ali u osamdesetima sam nekoliko mjeseci živjela na broju 63 u Ulici
Howard. Unajmila sam sobu kod prijateljice s posla.”
“Vau”, rekao je Joe. “Onda vi sigurno znate sve ove ljude s popisa?”
Kate se naslonila i gledala ga. Dobro mu je išlo.
Gospođica Walker sporo je čitala, povremeno rukom gladeći Shortyja koji je bio pored
nje.
“Pa, znam sve obitelji iz tog bloka jer sam posjećivala strica. Kada sam bila mlađa,
skoro svake nedjelje sam k njima dolazila na čaj. Nekoliko imena zvuči mi poznato, ali
dolazili su i odlazili tako brzo da stvarno nisam imala priliku bolje ih upoznati.”
“Jeste li još u vezi s nekim od njih, gospođice Walker?” pitala je Kate. “Rado bismo
popričali s nekim o tim vremenima. Možda nešto znaju.”
“Hm. Stric i strina su davno umrli. Nisu imali djece. Smithovi su imali sina starijeg od
mene, ali odselili su se na sjever, koliko ja znam. Speeringovi i Bakeri još žive u blizini.
Stalno srećem June Speering u supermarketu. I njezinu kćer Saru.”
Joe je zapisivao imena u svoju bilježnicu.
“Tko je bio vlasnik kuća u sedamdesetima, gospođice Walker?” pitala je Kate. “Kada
su se stanovi i sobe iznajmljivali.”
“Molim vas, zovite me Barbara, draga”, rekla je gospođica Walker. “Kupio ih je neki
užasni čovjek. Pun sebe. Pravio se važan, govorio da poznaje sve važne ljude u gradu.
Gospodin Soames - kao onaj iz Sage o Forsyteima.
“Niste ga baš voljeli, Barbara?” pitala je Kate.
Gospođica Walker je zatreptala. “Ne”, rekla je suho. “Bio je zao. Mislio je da je dar
Božji. Stalno je dolazio. Razgovarao s djevojkama kojima je iznajmljivao. Pravio se
šarmantan. Ali svakog je tjedna slao svoje ljude po novac. Ne dao vam Bog da zakasnite s
plaćanjem. Znali su razbijati namještaj. I gore.”
“Zvuči odvratno”, rekla je Kate. Kladim se da on ima popis stanara i podatke o njima,
pomislila je. “Gdje je sada?” pitala je.
“Samo Bog zna. Mrtav, nadam se”, rekla je gospođica Walker. “Isuse. Što vam je
učinio?” rekla je Kate.
“Ništa, ništa”, nervozno je rekla gospođica Walker. “Ionako je prodao kuće prije nego
što im je cijena skočila. Kladim se da je bijesan jer nije duže čekao”, dodala je.
Kate je pogledala na sat. “Morali bismo krenuti, Barbara - imamo puno posla.”
“Hvala, Barbara”, rekao je Joe. “Stvarno ste nam pomogli. Sigurno je zabavno živjeti u
središtu događanja.”
“Da. A imali smo i prvog posjetitelja. Neka je žena ove nedjelje došla i gledala kroz
rupu u zidu. Mislim da će ih biti još.” “Vjerojatno”, rekao je Joe oblačeći kaput.
“Navratite kad god poželite”, rekla im je dok su odlazili. “Volim društvo.”

Knjige.club 109
 Gringos&Laura

42.

Srijeda, 11. travnja 2012.

Jude

Nekoliko dana nije izlazila. Osjećala se pomaknuto iz stvarnosti, kao u snu. Trebala je
pronaći sidro. Pribrati misli. Mora razmisliti. Naći neki smisao u onoj vijesti.
Jude je puštala CD-ove sa snimkama svojih omiljenih ploča - vinilni su originali davno
nestali - ne obazirući se na mahnito lupanje o zid iz susjednog stana. Glazba joj je
pomagala sjetiti se. Zvuci njezine mladosti. Kada je imala dvadeset i neku. I bila zaljubljena
u Charlieja.
Upoznala ga je s dvadeset osam godina. Živjela je u Londonu i radila u nakladničkoj
kući. Nije sačuvala niti jednu fotografiju - riješila ih se kada se Emma počela raspitivati o
ocu, glupo vjerujući da će uklanjanje dokaza riješiti problem - ali još se mogla
sjetiti njegova lica.
Bio je glazbenik, slabić, ali lijep, i zaljubila se do ušiju, usprkos upozorenjima prijatelja
da neće dobro proći. Padala je na zgodna lica, govorila im je. A bila je i usamljena.
Mislila je kako će London i svijet nakladništva biti puni uzbuđenja, pametnih i
kreativnih ljudi, kao što je to na prvi pogled izgledalo. Ali ispostavilo se da svi samo glume.
Ispod modernih jakni i uskih hlača krila su se poslijeratna djeca, još uvijek sputana
pregačama svojih majki. Tražili su žene koje će namještati krevet, ne samo skakati u njega,
što nju nije zanimalo.
Svoju je seksualnu glad gasila vezama na jednu noć i ponekim prijateljem, onda je
upoznala Charlieja. Bio je samo pet godina mlađi od nje, ali činilo se kao da dolazi iz sasvim
drugog vremena - i definitivno nije tražio majčinski lik. Živio je u skvotu u Brightonu, a
ona ga je upoznala na koncertu u Hyde Parku. Rolling Stones, odmah nakon smrti Briana
Jonesa. Stajala je u redu za piće i naletjela na njega, dugokosog, s vražjim osmijehom i
krasnim rukama i, pošteno govoreći, nimalo zainteresiranog za nju. Pravi izazov, dakle
neodoljiv. Morala ga je imati.
Postala je opsjednuta njime. Trošila je novac na njega, plaćala mu put do Londona,
odijevala ga kao manekena, vodila u kazalište, posuđivala mu Mailerove i Updikeove
knjige, upijala svaku njegovu razvučenu riječ.
Očekivano, Charlie joj nije bio vjeran. Nikad. Tako je to s glazbenicima, valjda. Njemu
to nije ništa značilo, govorio je. Te djevojke i obožavateljice. Ali Jude se zalijepila za njega
kao čičak.
“Nasmijava me, pored njega se osjećam dobro”, govorila je prijateljima. “Zabavan je i
volim ga.”
Stvarno ga je voljela. Nakon Willa na fakultetu, to je bio prvi muškarac uz kojeg se
osjećala živom.
Ali nije ga odvela kući i upoznala s roditeljima. Nije željela da joj njihovo
neodobravanje kvari sreću. Reći će im kada bude spremna. Kada sve sredi.

Knjige.club 110
 Gringos&Laura

Jer odlučila je udati se za Charlieja, po svaku cijenu. Njezin je biološki sat otkucavao,
morala ga je vezati za sebe - i to je bilo to. Morao je shvatiti što dobiva s Jude.
Znala je da Charlie misli kako je brak glupost - “To je za starce. Mi smo slobodnog
duha, Jude”, govorio bi, ali nakon jedne godine odlučila je progurati svoje. Zatrudnjeti.
Zaboraviti na sram. Oženit će je on.
Svakog jutra bacala je kontracepcijske pilule u slivnik, a kada joj je menstruacija
izostala, rekla mu je da će postati otac. Izgledao je kao da će zaplakati.
“Trudna si? Kako je to moguće? Rekla si da uzimaš pilule”, rekao je.
Nije joj bilo teško lagati, objasnila mu je da je neku vjerojatno zaboravila ili preskočila
zbog problema sa želucem. A rekla mu je i da je sretna zbog trudnoće. Nadala se da će i on
biti. Ali za Charlieja to nije bilo tako jednostavno.
Izgledao je kao da će svakog trena jurnuti prema vratima, govorio kako još nije sasvim
siguran je li za to spreman. Čak je predložio da se riješi bebe.
Užasnula se na tu pomisao i vrisnula: “Apsolutno ne! Zadržat ću bebu.”
Jude se po stoti put pitala što bi se dogodilo s njezinim životom da je poslušala
Charliejev prijedlog. Da se tada riješila bebe. Da ga nije nagovarala, govorila mu da će biti
najbolji otac na svijetu i smirivala ga poljupcima.
Prekasno je za “što bi bilo da je bilo’’, rekla je u sebi. Prvu je bitku s Charliejem dobila
i morala je živjeti s njezinim posljedicama.
Trebalo mu je vremena da se privikne, ali bilo je dana kada ju je gladio po trbuhu i
zajedno s njom razmišljao o imenima i budućnosti. Ali odlazio je, sve češće. Na turneje,
govorio je. Nije bila sigurna laže li, ali odlučila je da ne želi znati. Uvijek joj se vraćao, a ona
se uvjeravala da će se smiriti kada se beba rodi.

Knjige.club 111
 Gringos&Laura

43.

Srijeda, 11. travnja 2012.

Emma

Jutros se osjećam snažnijom. Bolje nego zadnjih tjedana. Ne znam zašto, ali dižem
slušalicu i nazivam Jude da bih i njoj rekla. “Halo, Jude”, kažem.
“O, dva poziva u jednom tjednu. Počašćena sam”, odgovara. “Dobro zvučiš.”
Za razliku od nje.
“Je li sve u redu s tobom?” pitam. Ne želim zaista slušati o njezinim problemima. Ne
želim pokvariti svoje raspoloženje.
“Da, da”, kaže. “Onda, zašto si ti tako prpošna?”
“Danas sam jednostavno sretna”, kažem. Nisam htjela, ali odmah počinjem govoriti o
vijesti koja me razvedrila. “Sjećaš se one bebe o kojoj sam ti govorila, koja je bila zakopana
u Ulici Howard? Utvrdili su da je to ona curica koja je nestala prije četrdeset
godina”, kažem. “Alice...”
"Irving. Alice Irving”, kaže Jude. “Da, čula sam na vijestima. Nestala je prije nego što
smo mi tamo živjeli.”
“O, zar se ti toga sjećaš? Nisam mogla vjerovati kada sam čula na radiju.” Zvučim kao
luđakinja. Pokušavam duboko udahnuti.
“Ni ja. Nevjerojatno”, kaže, ali u njezinu glasu nema uzbuđenja. Niti bilo kakvih
osjećaja.
“Onda to ne može biti povezano s onim ovisnicima”, kažem. “Tako izgleda”, kaže. “Bilo
je to jako davno, vjerojatno nikada neće saznati uistinu.”
“Ali ne, policija sada ima nove metode, Jude. Nakon toliko godina uspjeli su usporediti
uzorke DNK-a, zar ne?”
“Pa, tako tvrde”, kaže |ude. “Što te toliko veseli u vezi s tim?” “Ništa”, kažem. “Samo je
zanimljivo.”
Jude očito ne misli tako jer skreće razgovor u drugom pravcu. Prema Willu, naravno.
Još je jednom sasvim opsjednuta. A ja osjećam kako mi se raspoloženje kvari.
“Nisam se više čula s njim”, kaže. “Što misliš, trebam li ga nazvati?”
“Ne.”
Nisam to trebala reći, Judein glas postaje tvrđi. “Pa, ipak hoću. Ne znam zašto sam te
uopće pitala. Ti misliš samo na svoje osjećaje. Imaš muža, posao, kolege, prijatelje. Koga ja
imam? Kćer koju jedva viđam. Trebam nekog u životu. Usamljena sam, Emma.”
To je veliko priznanje za moju majku, pokušavam pokazati razumijevanje.
“Žao mi je. Nisam znala da se tako osjećaš. Češće bih te nazvala, ali na kraju uvijek
završimo svađajući se. Zar se ne viđaš sa starim kolegama s posla, ili prijateljima?”
“Svi imaju posla oko svojih obitelji - ili su pomrli. Stižem u godine kada skoro svatko
koga znam umire. Pitam se kada će doći red na mene.”

Knjige.club 112
 Gringos&Laura

“Zašto? Zar se ne osjećaš dobro?”

“Ne, nego samo staro. Ne brini se ti za mene.”
Osjećam kako me stvarno nervira. Manipulira mnome. Ja znam, ona zna, ali ipak je
tako.
“A da se učlaniš u neki klub ili nađeš neki večernji tečaj?” kažem očajnički tražeći
način da je izvučem iz crnjaka.
“Ništa me ne zanima”, kaže Jude. “Zašto bih plela košare ili plesala? Treba mi netko s
kim ću razgovarati, tko će me nasmijavati. I brinuti se za mene.”
“Ali sigurno postoji netko pogodniji za to od Willa Burnsidea?” “Ne postoji. Tražila
sam”, kaže. “Will je bio ljubav mog života. To znaš. Ionako nisi ni ti bolje prošla.”
“Što bi to trebalo značiti?”
“Pa, udala si se za nekog tko bi ti mogao biti otac - kakav klišej.” Ne grizem udicu.
Povlačim se i trpim udarce. Što samo pogoršava stvari. Jude je uvijek mrzila moje šutnje.
Sada je baš zagrizla, izvlači sve stare rane i optužbe. “Na kraju ćeš se morati brinuti o
njemu”, napada me u jednom trenutku. A ja shvaćam kako će uvijek biti razočarana
mnome.
“Jude, slušaj, moram prekinuti. Žao mi je što sam te opet uznemirila. Javit ću ti se
uskoro.”
Čekam da se veza prekine, onda spuštam slušalicu.

Knjige.club 113
 Gringos&Laura

44.

Srijeda, 11. travnja 2012.

Jude

Sjedila je i gledala telefon cijelu minutu, izgovarajući zadnje rečenice u sebi.

Nisam te nikada ni trebala roditi. Od početka si bila problem.
Sve je krenulo ukrivo kada se Charlie vratio kući s turneje. Dočekala ga je na vratima
s Emmom u rukama da ga pozdravi.
Čeznula je za trenutkom kada će joj se vratiti - zamišljala zajedničku sreću - ali nije
tako ispalo.
Mislila je da će se pojaviti noseći ruže i zaručnički prsten, ali donio je samo torbu punu
prljave odjeće i priče o pijanim noćima. A kada je želio uzeti bebu u ruke, ona nije bila u
stanju dati je od sebe. Bila je dio njihove pogodbe, i Jude se trebala uvjeriti da će Charlie
igrati po njezinim pravilima.
Jude je progutala razočaranje i pokušala ga uključiti u novu obitelj dajući mu da hrani
i presvlači Emmu. Ali ne bi mu dugo ostavila bebu. Morao je zaraditi taj privilegij.
“Spava, Charlie”, rekla bi kada bi on posegnuo za Emmom. “Nemoj je buditi.” Vidjela
je povrijeđenost u njegovim očima, ali nije smjela dopustiti da je to smekša. Morala je
misliti na svoju kćer.
Držala je Emmu cijele te prve večeri. Između sebe i Charlieja.
Kada mu je preko telefona rekla da se Emma rodila, nije ju pitao kako je. Zanimala ga
je samo beba.
“Na koga sliči, Jude? Ima li tvoje krasne oči?”
Ali sada kada je po prvi put sjeo njoj nasuprot, želio je znati sve. Rekla mu je kako je
željela prirodan porođaj, bez liječnika i njihovih metalnih instrumenata u sebi. Odlučila je
roditi kod kuće uz prijateljicu koja je bila priučena doula.
Složio je facu. Bilo je to previše primitivno za njega. Nije bio niti najednom tečaju, nije
pročitao nijednu knjigu. Prezaposlena rock-zvijezda, pomislila je.
Grozio se krvavih pojedinosti, ali zanimalo ga je što je to doula.
Objasnila mu je da su doule tijekom povijesti pomagale ženama rađati. Cesto bi to bila
sestra ili tetka. Ali njezina doula bila je žena koju je upoznala na tečaju. Tečaju za rodilje,
Charlie.
“Zvuči super”, rekao je.
A kada je zijevnuo i spomenuo odlazak u krevet, natjerala ga je da spava na kauču -
da ga ne bi budio bebin plač.
Idućeg se jutra pojavio sa šalicom čaja i sjeo na krevet.
“Žao mi je što nisam bio uz tebe kada je trebalo, Jude”, rekao je. “Ali sada jesam. U
redu?”
Rekla je da je u redu nadajući se da će spomenuti brak. Ali on ju je zagrlio i pokušao
se uvući u krevet. Odgurnula ga je, rekla da mora nahraniti Emmu.

Knjige.club 114
 Gringos&Laura

“Tako ti Boga”, pobunio se nakon dva tjedna kada je napetost zaprijetila da ih oboje
uguši. “Što se ovdje događa?”
Stajao je pored prozora i gledao kroz njega, ne u nju.
“Jude, promijenila si se”, rekao je. “Zbog nečeg si tako ukočena. Paranoična. Ne smijem
ni držati svoje dijete. Kao da nemam ništa s njom. Kao da je samo tvoja.”
Spustila je Emmu u njezinu kolijevku i pokušala ne podići glas. “Žao mi je, ali sve sam
morala sama obaviti. Nisam sigurna jesi li došao za stalno.”
Slegnuo je ramenima, i dalje okrenut leđima. “Ponašaš se prema meni kao da sam
stranac. Pitam se jesam li ikad imao nešto s njom. Je li ona moja? U tome je stvar? Jesi li
spavala s drugima?”
Još uvijek je mogla osjetiti vrelinu koja ju je preplavila dok je vikao i optuživao je.
Rekla mu je da nikad nije spavala s nekim drugim, da je Emma njegova. Ali on je više nije
slušao. Pomisao da ga je prevarila pomračila mu je razum. Tako se ponašaju u svijetu rock
'n rolla, rekla je u sebi.
“Charlie, slušaj me, molim te. Možda bismo se mogli vjenčati?” rekla je. “Možda je sve
zato što nisam sigurna u tebe. Možda se to ispriječilo među nama.”
“Sranje”, rekao je. “Brak ne bi riješio ništa. Samo bih se vezao za ovu noćnu moru.”
Poljubio je Emmu i otišao.

Nekoliko dana nije izlazila iz kuće. Bila je previše šokirana da napusti svoje gnijezdo.
Konačno je odvela Emmu na vaganje u bolnicu. Nije željela imati problema zbog
propuštenih obaveza.
Doktoru Grundyju bilo je drago što je vidi - uvijek je bilo tako. Drugi su se pacijenti
žalili na njega, posebno kada bi se vratio s ručka u obližnjem pubu. Ali ona se odlučila za
njega, a nakon malo pažljivog očijukanja, postala mu je jedna od najdražih
pacijentica. Sam joj je to rekao držeći je svojim drhtavim rukama. Prekorio ju je zbog
rađanja kod kuće s doulom kada ga je prvi put posjetila, ali ona je gugutala svoja
objašnjenja i on se otopio kao maslac. Uzdahnuo je i potpisao sve što je trebalo.
Nakon što je prilikom prethodnog posjeta izvagao Emmu, Jude mu je rekla da je
odlučila vratiti se kući, roditeljima, a on ju je razočarano pogledao. “Nedostajat ćete nam,
Jude”, rekao je.
“I vi ćete meni nedostajati, doktore Grundy”, odgovorila mu je i poljubila ga u njegov
suhi obraz.
Bila je to teška odluka, ali trebala je početi ispočetka. Nakon što je Charlie otišao,
morala se sama uzdržavati. Nije mogla raditi i brinuti se za Emmu. A nije ju željela
ostavljati drugima. Trebala je pomoć.
Njezini su roditelji znali za Emmino rođenje, ali odlučili su držati se po strani, glasnom
šutnjom dajući joj do znanja koliko su nezadovoljni. Otići će k njima. Neće moći odoljeti
unuci.
Kada se pojavila na njihovu pragu s kovčegom i Emmom na rukama, majka i otac
dočekali su je više tužno nego ljutito, suho su je poljubili u obraz i neprekidno uzdisali.
Mama je cijelo jutro bila narogušena, ali Jude se pravila da to ne primjećuje.
Objed je bio užasan. Posluženo je meso - komad krvave govedine - i njezina je majka
tek slegnula ramenima kada se njezina kći vegetarijanka mašila samo za cvjetaču. “Pa,
nismo znali da dolaziš”, rekla je.

Knjige.club 115
 Gringos&Laura

Uslijedila je ukočena tišina. Jude se trudila razbiti je, pričala je o bebi, svom poslu, o
vrtu koji je krasno izgledao.
“Onda, Judith, gdje je otac?” pitala je njezina majka dodajući joj pečeni krumpir.
“Otišao je, mama”, rekla je Jude jednostavno.
“Tako dakle. A koliko ti misliš ostati?”
“Nisam sigurna, mama", rekla je Jude.
“Tvojoj bebi treba sigurnost, koju neće dobiti ako opet nekamo odlepršaš.”
“Deidre”, javio se njezin otac upozoravajućim glasom. “Sada nije vrijeme za razgovor
o tome.”
Jude mu se jedva uspjela zahvalno osmjehnuti.
“Pa, kada bi bilo vrijeme? Ne javlja nam se mjesecima, zatrudni i odbaci sasvim dobar
posao, onda se samo pojavi ovdje, a mi se trebamo praviti da se ništa nije dogodilo?
Pobogu, Judith. Ne možeš ni zamisliti koliko si boli izazvala. Mjesecima nisam spavala.”
Jude je nabila komad krumpira vilicom. “Nisam ti željela nanositi bol, mama. Donijela
sam pogrešnu odluku. Možemo li ostati na tome? Treba misliti na dijete. Mogu li dobiti
malo mrkve, molim te?”
Njezina je majka bila odgojena da uvijek bude ljubazna, čak i usred svađe, pa joj je
mrkog lica pružila zdjelu.

Knjige.club 116
 Gringos&Laura

45.

Četvrtak, 12. travnja 2012.

Kate

Nazvala je inspektora Sinclaira rano tog jutra želeći čuti najnovije vijesti o istrazi prije
uredničkog kolegija. Nadala se da bi mogao imati nešto za nju. Ona i istražitelj sada su bili
kao prst i nokat, nakon neugodnog početka. Bila je to priča koja može trajati i trajati,
morala je ostati u dobrim odnosima s njim po bilo koju cijenu.
Zato je pazila što govori i piše, uredno ga citirala i prenosila mu sve što je saznavala.
Za sada je to bila dobra suradnja - inspektor je bio zadovoljan reakcijom javnosti na niz
članaka u Postu o majkama koje su rodile u isto vrijeme kad i Angela, o medicinskim
sestrama koje su tražile bebu, čak i onim o policajcima iz prvotne istrage o tom slučaju.
Njihovi su razgovori postajali sve prisniji.
Kate je znala da on ima djecu sličnih godina kao njezina i da navija za Tottenham.
“Halo, Andy”, rekla je. “Oprosti što zovem tako rano. Kako si?” “Bilo je i boljih dana,
Kate”, rekao je umorno.
“Žao mi je. Teška noć?”
“Ne. Ne toliko.”
Oklijevao je, a ona je pustila tišinu da traje.
“Slušaj, nešto se pojavilo u slučaju Alice Irving. Određena poteškoća. Možemo li
neslužbeno razgovarati?”
“Naravno”, rekla je, vidno uzbuđena. “Poteškoća, Andy? Kakva poteškoća? U vezi s
nalazom DNK-a?”
“Ne, ne. Oni su sigurni. Ali nešto se ne slaže u vezi s vremenom.”
Kate je izvukla notes. Sada je neslužbeno, ali zapisat će za poslije. Za slučaj da se stvari
promijene.
“Nastavi”, rekla je.
“Znamo da je Alice oteta 21. ožujka 1970. godine”, rekao je inspektor Sinclair.
“Da...”
“Pa, u Ulici Howard nije zakopana sve do 1980. To nikako nije moguće.”
“Što? Zašto? Kako znate?” pitala je Kate.
“Forenzičari tvrde da su novine u koje je tijelo bilo umotano iz osamdesetih - zbog
određene vrste tiskarske boje, nemam sada ovdje pojedinosti - pa smo istražili povijest
mjesta događaja. Trebali smo to napraviti i prije, ali podudaranje DNK-a nas je
zaslijepilo. Dakle, te su kuće imale mala betonska dvorišta, a ne vrtove, sve do konca
sedamdesetih. Dvorišta koja su gledala na izviđački dom i neke radionice. Te su građevine
srušene 1979. godine, kada je neki poduzetnik kupio zgrade i proširio im vrtove. Dakle,
tijelo nije moglo biti zakopano prije toga.”
Kate je progutala knedlu.

Knjige.club 117
 Gringos&Laura

“Peter, mladić koji je našao tijelo, rekao je da su u vrtu bili betonski temelji”, sjetila se.
“Iskapali su njihove komade. Ispod mjesta na kojem je bila vaza.”
“Stvarno? Razgovarat ću s njim još jednom”, rekao je inspektor Sinclair koji je također
hvatao bilješke.
“Što bi to onda značilo, Andy?” Pitanje za milijun dolara.
“Rekao bih da to znači da je Aliceino tijelo deset godina bilo negdje drugdje.”
“Isuse. Ovo postaje prilično jezivo.” Tko još zna za to? pomislila je.
“Stvarno”, rekao je, a onda dodao, kao da joj čuje misli: “Nitko osim mojih ljudi ne zna,
Kate. Nisam rekao ni Angeli. Moram biti sasvim siguran da smo sve dobro shvatili.”
“Rado bih pisala o tome, Andy.”
“Da, kladim se da je tako. Ali ipak pričekaj do sutra, Kate. Onda piši što god hoćeš.
Trebam tvoju pomoć da odredim vremenski redoslijed događaja.”
“Naravno. Učinit ćemo sve što možemo.”
Misli su joj jurile. Tko je živio u Ulici Howard desetljeće kasnije? Gdje je moglo biti tijelo?
“Hvala što si mi rekao, Andy. Neću objaviti dok ne budeš spreman. Čujemo se kasnije”,
rekla je.
“Dogovoreno”, rekao je.

Odmah je nazvala Boba Sparkesa. Svoj oslonac.

“Kate”, rekao je. “Vozim. Uključit ću zvučnik.”
“Dobro. Sam si?”
“Da. Zašto? Što se događa?”
Prepričala mu je najvažnije iz razgovora s inspektorom Sinclairom, nakon čega ju je
pustio čekati dok je razmišljao o novostima.
“Tijelo je moglo deset godina biti bilo gdje u zemlji. Cijela istraga kreće ispočetka.
Mogao je to biti netko tko je već živio u kući, pa je morao premjestiti tijelo, ili se tek doselio
i donio ga sa sobom.” “Ili netko od radnika koji su rušili dom izviđača?” dodala je Kate.
“Sve je moguće. Jadni Andy Sinclair. Zna li Angela?”
“Još ne. Drago mi je što joj neću ja reći.”
“I meni”, rekao je Sparkes. “Čujemo se, Kate.”
Prekinuo je.
Kada je spustila slušalicu, pojavio je Joe.
“Uranila si, Kate”, rekao je. “Jesam li što propustio?”
“Moglo bi se tako reći, Joe. Sjedni”, rekla je tiho. “Neočekivani obrat vezan uz Alice.”
“Što?” zamucao je Joe i dokotrljao sjedalicu bliže Kate da je bolje čuje. “Što se
dogodilo?"
“Trebamo se prebaciti na osamdesete, Joe. Alice je u Ulici Howard zakopana u
osamdesetima, a ne u sedamdesetima. Ali to još nitko ne zna. Andy Sinclair mi je rekao
jutros, ali samo neslužbeno.” Joe se njihao u svojoj sjedalici. “Ali nije ubijena u
osamdesetima?”
“Ne, inače bismo imali tijelo desetogodišnjakinje, zar ne?”
"Naravno, naravno”, rekao je. “Samo sam razmišljao naglas. Pa gdje je onda tih deset
godina bilo tijelo?”

Knjige.club 118
 Gringos&Laura

“Pravo pitanje”, rekla je Kate. “I tko ga je zakopao u Ulici Howard? Usredotočimo se

na to.”
“Sasvim sigurno možemo eliminirati Marian Laidlaw”, rekao je Joe. “Sinoć sam tražio
njezine podatke i otkrio da je umrla 1977. godine.”
“Bože, bila je mlada. Kakva šteta”, rekla je Kate. “Ionako nije bila previše sumnjiva -
Len Rigby nanije rekao da je imala alibi - ali bila bi to sjajna priča, da je priznala nakon
toliko godina. Tko je tada bio živ?”
“Barbara”, rekao je Joe. “U to je vrijeme živjela u jednoj od onih kuća.”

Knjige.club 119
 Gringos&Laura

46.

Četvrtak, 12. travnja 2012.

Kate

Stan gospođice Walker bio je prazan kada su stigli, ali na ulaznim vratima lepršala je
cedulja na kojoj je pisalo da je izišla u kupovinu. “Vraćani se u tri popodne”, napisala je.
“Bože blagi, mogla je još dodati P. S. Samo se poslužite”, rekla je Kate, skinula poruku
i stavila je u džep.
Počela je slaba kišica, pa se zaputila prema pubu. “Vratit će se za dvadeset minuta”,
rekla je Kate.
Gazda Graham nasmijao se kada ih je ugledao. “Vi nikada niste daleko, zar ne?” Onda
je doviknuo iz unutrašnjosti kuće: “Toni, novinari su se vratili!”
“Vaša supruga?” pitala je Kate.
“Da, ja”, rekla je gazdarica pojavivši se iz stražnje prostorije. “Graham mi je rekao da
ste novinarka”, rekla je, kao da je to neka ružna tajna. Kao da je pripadnica neke druge
vrste. Kate je čekala uobičajenu podrugljivu opasku. Davno su prošli dani kada su ljudi
mislili da je sjajno raditi za novine. Sada su se po popularnosti nalazili u društvu poreznika
i prometnih policajaca.
Kao da su svi odjednom imali mišljenje o tisku i njihovim metodama prikupljanja
vijesti. Ali danas je sve bilo vezano uz tehnologiju. Kada je Kate počinjala, njezin šef u Fleet
Streetu naučio ju je kako onesposobiti telefonsku govornicu da se drugi novinari ne mogu
služiti njome - odvila bi jedan vijak na slušalici - a jednom joj je naredio da kriomice unese
fotoaparat u bolnicu i snimi nekog čuvenog pacijenta.
Nije obavila špijunsko snimanje u bolnici. Dovoljno se plašila šefa - alkoholičara čije
bi raspoloženje mogao odrediti i način na koji su se vrata ujutro otvorila - da napravi skoro
sve što joj naredi, ali ne i to. Snimila je svoj kaput i pravila se da se aparat pokvario.
Ali njezin je nekadašnji šef bio šala mala prema nekima od današnjih mračnjaka.
Preslušavanje tuđih glasovnih poruka, pregledavanje bankovnih računa i medicinske
dokumentacije postalo je uobičajeno u nekim redakcijama, i o tome se sve glasnije pričalo.
U nekim redakcijama. Ali više nije bilo važno tko je što napravio. Svi su bili proglašeni
krivima u očima javnog mnijenja, i svi su morali snositi posljedice.
Novine za koje je Kate radila nisu kao mnoge druge bile optužene zbog hakiranja i
kupovine informacija - “Ali ne znači da neće”, rekao je jedne večeri Terry uz pivo, kada ga
je uhvatilo crno raspoloženje.
“Ne budi blesav”, rekla mu je. “Ja nikada nisam ništa hakirala - ne bih znala ni gdje
početi.” Ali znala je da to ne mijenja opći dojam da su novinari smeće.
“Da, ali mi smo najbolje smeće”, hvalio se fotograf Mick.
Gazdarica je šutjela i gledala je kao da nešto očekuje.
“Hm, ja sam Kate Waters iz Daily Posta. Drago mi je.”
“Ne izgledate kao novinarka”, rekla je gazdarica.

Knjige.club 120
 Gringos&Laura

Kate nije bila sigurna što bi rekla. Pitala se kako gazdarica zamišlja novinare. Kao
muškarce, vjerojatno. Muškarce u prljavim balonerima koji preturaju po smeću, sasvim
moguće. Pokušala je zatomiti uzdah. “Pa, ima nas svih oblika i veličina”, rekla je i nasmijala
se.
Nasmijala se i gazdarica i ispružila ruku. “Ja sam Toni. Čula sam da se raspitujete o
bebi nađenoj u vrtu. Nevjerojatno, ta mala...”
Kate je kimnula glavom. “Nevjerojatno”, ponovila je. “Vaš nam je muž rekao da ste
odrasli u toj ulici i možda se sjećate ljudi koji su tamo bili u sedamdesetima i
osamdesetima”, rekla je i pomaknula se kako bi napravila mjesta za Toni da sjedne pored
njih.
“Da, mama i tata vodili su pub. Prije toga su godinama živjeli na broju 65.”
“Je li vam djevojačko prezime bilo Baker?” pitala je Kate. “Točno. Kako ste znali?”
rekla je Toni.
“Gledala sam biračke popise iz tih dana, to je sve”, rekla je Kate. “Jesu li prodali kuću
gospodinu Soamesu?”
Toni je zakolutala očima. “Lokalnom pokvarenjaku. Bio je odvratan - grabio je sve oko
sebe. Stalno jurio za suknjama. Ja sam se držala podalje od njega.”
Kate je podcrtala bilješku “Naći Soamesa” u svojoj bilježnici. “Koje ste djevojke
poznavali u osamdesetima?”
“Mislila sam da je beba oteta u sedamdesetima?” rekla je Toni. “Pa, policija se bavi
širim razdobljem da ne bi što propustili”, brzo je rekla Kate. Umalo se odala. Sinclair bi
poludio da je nekome rekla prije nego što joj on dopusti.
“Aha. Pa, kada razmislim, bilo nas je podosta. Sve su došle na moj šesnaesti rođendan.
To je bilo 1985. Luda zabava. U diskoklubu, odmah malo niže niz ulicu, u novom domu
izviđača. Bože, ne mogu vjerovati da je prošlo skoro trideset godina.”
Kate se pobjednički nasmijala. “Izgleda da smo istih godina”, rekla je. Kate je bila
dobrih šest godina starija, ali koga briga. “Najbolji dani u mom životu, također. Sjećate li
se Jackie? Obožavala sam taj časopis, čitala ga svakog tjedna i lijepila postere po
zidovima sobe. A tek moda! Što se sve oblačilo, danas ne mogu vjerovati. Moji sinovi misle
da izmišljam.”
Toni se sasvim uživjela. “Nosila sam minicu i mrežaste rukavice, kao Madonna, na tom
rođendanu. Osjećala se kao da sam tko zna tko. Mislim da još negdje imam fotografije.”
“Baš bih ih voljela vidjeti”, brzo je rekla Kate.
“Donijet ću ih”, zadovoljno je rekla gazdarica i nestala kroz vrata na kojima je pisalo
“Privatno”.
“Sada ste zakuhali stvar”, smijao se gazda. “Nadam se da imate dosta slobodnog
vremena. Toni obožava sjećanja na prošlost.”
“I ja”, rekla je Kate. “A vremena imam na bacanje.” Značajno je pogledala Joea u nadi
da neće postati nervozan.
Toni se pojavila nakon deset minuta, ruku punih debelih foto-albuma i nekoliko
uramljenih fotografija.
“Nisam sigurna koje su s rođendana, pa sam donijela sve”, rekla je. “A ove uramljene
bile su u istoj kutiji, zato sam donijela i njih.”
Spustila je sve na stol i podignula oblak prašine. “Godinama ih nisam gledala”, rekla
je ispričavajući se i rukom brišući dokaze te tvrdnje.

Knjige.club 121
 Gringos&Laura

Dvije su žene sjele jedna pored druge i počele okretati stranice. Toni je pokazivala
slike i hihotala se, Joe je gledao u svoj mobitel, a Graham brisao čaše za šankom.
“Žele li dame šalicu čaja?” viknuo je kada je dovršio posao. Joe je podigao glavu.
“Oprosti, mladiću”, rekao je gazda. “Čaj za sve:
“Da, molim te, ljubavi”, rekla je Toni preko ramena. “Krasan je on. A, evo onih s
rođendana.”
Iz albuma su se rasule nepričvršćene slike i rođendanske čestitke. Kate je pokupila
pregršt fotografija koje su pale na pod i raširila ih po stolu kao igraće karte.
“Evo nas”, oduševljeno je rekla Toni. “Vidi samo kako smo se dotjerale. Sve smo se
skupile u mojoj spavaćoj sobi prije diska da se našminkamo i počešljamo. Jedva se moglo
disati od parfema i laka za kosu. Svega se sjećam.”
Kate je proučavala lica. “Gdje ste vi?”
Toni je pokazala nasmijano lice u sredini grupe. “Ova ovdje. Sve smo tada bile tako
ošišane. Mislile smo da smo Sheena Easton. Sada izgleda grozno, ali onda je bilo ludo.
Doslovno.” Nostalgično je zagladila svoju kratku kosu. “A pogledajte šminku.
Lopatama smo nanosili rumenilo.”
Kate se glasno nasmijala. “Izgledate kao da ste izgorjele na suncu, zrele za bolnicu.
Nismo li stavljali istu stvar na obraze i usne? Sjećam se da je bila ljepljiva i mirisala na
žvakaću gumu.”
“Da! A ja sam imala sjajilo za usne s okusom jagoda. Odvratno!”
“Onda, tko su druge cure?” pitala je Kate želeći se vratiti onome što je zanimalo.
“Dakle, ovo je Jill, pa Gemma, Sarah B. i Sarah S... za nju nisam sigurna, čini mi se da je
samo jedno polugodište bila u našoj školi... Mislim da su ovo Harry Harrison i njezina
čudna prijateljica. Bile su godinu dana mlađe od nas, ali Harry je znala mog brata,
Malcolma. Pa, bila je luda za njim, kao i sve druge cure koje sam poznavala. Jadni Malcolm.
Toliko zgodan da mu je to smetalo. Međutim, Harry me molila da je pozovem. Mislim da
je izlazila s njim neko vrijeme. Joj, ne sjećam se... prošlo je milijun godina. Sjećam se da je
Harry uvijek imala problema u školi, ali bila je stvarno zabavna.”
Kate je zapisivala imena, povremeno zaustavljajući bujicu tračeva i sjećanja da
provjeri kako se što piše.
“Ne sjećate se neke Anne Robinson?”
“Samo one iz Najslabije karike na televiziji.”
“Ne, ne te”, rekla je Kate. “Tko od njih još živi u blizini?” pitala je kada je stigla druga
šalica čaja. “S kim bih mogla razgovarati?” “Obje Sare žive pored industrijske zone, ali
nisam ih vidjela otkad sam podvezala jajnike.”
Kate je sućutno kimnula glavom. Tako su naglo postale intimne da je bila zapanjena.
Upoznala je tu ženu prije pola sata, a sada sluša o njezinim reproduktivnim organima.
“Oporavljala sam se vjekovima”, rekla je Toni. “Rekli su da ću ustati za dva dana, što
je bila prokleta laž.”
“Jadni vi”, rekla je Kate - odličan univerzalan način da se sugovornik prekine u
iznošenju neželjenih sjećanja. “A Jill i Gema?” Usmjerila je Toni na svoju temu.
“Udale su se i odselile u Kent ili Essex, mislim. Bože, nisam ih se godinama sjetila.
Tada smo bile jako bliske, ali izgubile smo kontakt. Ja sam se preselila u zapadni dio
Londona na nekoliko godina kada sam se zaposlila u jednom uredu, i to je bilo dovoljno.

Knjige.club 122
 Gringos&Laura

Kao da vas zemlja proguta. Kada sam se vratila, sve su nestale, a ja sam se udala.” “Znam.”
Kate je kimala glavom i miješala čaj. “A druge s fotografije? Ona kojoj se sviđao vaš brat?”
“Harry? Ne znam ni što je bilo s njom. Ništa me ne bi iznenadilo. Nisam baš od neke
pomoći, ha?”
“Gluposti. Sjajni ste. Velika vam hvala, Toni. Sam vas je Bog poslao.”
Gazdarica joj je uzvratila osmijehom. “Uživala sam. Pomladila se. Mislim da ću
pokušati okupiti nas opet. Povratak u 1985. godinu. Probat ću ih pronaći na Facebooku.”
“Javite mi koga ste našli”, rekla je Kate. I ona će pogledati Facebook, ali znala je da
Toni ima bolje šanse pronaći i kontaktirati cure iz diska. “I obavezno me pozovite. Volim
disko.”
Toni je vrisnula i počela izvoditi plesne pokrete rukama.

Knjige.club 123
 Gringos&Laura

47.

Četvrtak, 12. travnja 2012.

Angela

Nick je otvorio vrata policajcima. Došao je kući na ručak i da bi uzeo račun koji je
zaboravio na stolu u hodniku. Obično nikada nije dolazio kući preko dana - više je volio
ponijeti ručak ili pojesti kobasicu u pecivu iz pekarnice na uglu - ali nakon vijesti o bebi,
stalno je nalazio razloge da navrati. Angela je mislila da je želi držati na oku.
Plakao je s njom nakon što mu je rekla da su pronašli Alice. Kada se tog dana vratio
kući, Angela je sjedila u tišini. Nisu se čuli uobičajeni zvukovi radija ili televizije. Pogledala
ga je i sve mu je bilo jasno.
“Ona je, je li tako? Naša mala”, rekao je. Plakao je kao da nikada neće stati.
“Mislio sam da je nikada nećemo naći, Angie”, jecao je. “Sve je bilo tako nestvarno, sve
te godine. Počeo sam se pitati jesmo li ikada imali tu bebu. Mislim, samo sam je jednom
držao u rukama, onda je nestala. Mislio sam da je to kazna za moju nevjeru. Tako mi je žao,
Angie. Žao zbog svega.”
Smirivala ga je. Ali bila je duboko uznemirena zbog njega - po prvi je put rekao nešto
tako iskreno o svojim osjećajima prema njihovoj prvoj kćeri. Ili svojoj krivnji. Nikada nije
izgovorio ništa slično - čak ni u najmračnijim ranim danima - a ona se pitala je li mu sama
onemogućila da bude otvoren prema njoj. Njezin bijes i neizmjerna bol ispunjavali su
svaki kutak kuće. On je morao ostati jak. Ali što je njemu svih tih godina prolazilo kroz
glavu?
Angela je osjetila da iznova upoznaje svog muža i brak kakav su mogli imati da...
Ljuljala ga je dok se nije smirio, onda su oboje zašutjeli.
“Što sada?” upitao je i pogledao je. “Što će se sada dogoditi?”
“Policija sutra dolazi razgovarati s nama. Pokušat će saznati tko nam je uzeo bebu,
ljubavi.”
“Kako? Nakon toliko godina?”
“Ne znam, Nick. Ali barem znamo gdje je. Alice.”
Odmah su nazvali djecu, prije no što je vijest objavljena. Patrick je nijemo slušao dok
se njegovo dvoje djece iza njega igralo prije spavanja.
“Bože, mama. Ne mogu shvatiti”, konačno je rekao. “Gdje je tijelo pronađeno? U
Woolwichu? To je kilometrima daleko. Kako je dospjelo tamo?” pitao je.
Drži se činjenica, pomislila je.
Louise je briznula u plač. Angela je znala da će biti tako.
“Mama, kako se osjećaš? Kako je tata? Sigurno ste potreseni”, rekla je. “Odmah
dolazim.”
Njihova je kći očito nazvala Patricka jer stigao je neposredno nakon sestre i zbunjeno
stajao na vratima dok su se Louise i Angela grlile i plakale.

Knjige.club 124
 Gringos&Laura

Kada su prestale, svi su sjeli, a Angela je još jednom pričala o Aliceinoj otmici. Nakon
dvadeset godina u obitelji se opet govorilo o tome - Nick je rekao Angeli da prestane
uznemiravati djecu, i ona ga je slušala. Ali te se večeri moglo govoriti o svemu. Osim
o Nickovoj nevjeri. Pitala se hoće li im Nick sam priznati. Konačno, bila je to njegova tajna.
Ali nije. Neke stvari vjerojatno je bolje ne izgovoriti.
“Onda će sutra novine pisati o tome?” pitao je Patrick. “Hoće li nam novinari dolaziti
kući?”
“Ne znam, Paddy”, rekla je Angela. “Nadam se da neće, ali ako dođu, ne moraš im ništa
reći. Samo ih uputi na policiju.”
“Joj, mama, tebi će sve to biti užasno”, rekla je Louise. “Želiš li da ostanem uz tebe?”
“Bit ćemo mi dobro, ljubavi”, odlučno je rekao Nick. “Godinama smo se nosili s
gubitkom Alice. Nosit ćemo se i s ovim.”
A onda se počeo pojavljivati kod kuće u vrijeme ručka praveći se da je nešto zaboravio
ili se zatekao u blizini. Voljela ga je zbog toga.
Policajka za kontakt, žena milog lica po imenu Wendy Turner, posjećivala ih je skoro
svakog dana s vijestima o napretku ili ponekim pitanjem, pa kada ju je zatekao pred
vratima, Nicku to nije bilo čudno.
“Zdravo, Wendy. Kako ste?” čula ga je Angela dok je vraćala njegovu juhu natrag u
zdjelu. “Vas nismo očekivali, Andy. Uđite, oboje. Angie je u kuhinji.”
Inspektor Sinclair ušao je prvi, a Angela mu je bez pitanja ponudila sjedalicu. Policajka
Turner naslonila se leđima na radnu površinu u kuhinji.
“Ispričavam se zbog nenajavljenog dolaska”, rekao je inspektor Sinclair. “Ali htio bih
vam reći kako napreduje istraga.”
Zvučao je službeno i Angela je sjela njemu nasuprot, dok je Nick stao iza nje i položio
ruke na njezina ramena.
“Što se dogodilo?” pitala je.
“Pa, ustanovili smo da je Aliceino tijelo zakopano u Ulici Howard u osamdesetim
godinama. Znamo da je tako po vremenu kada je na tom mjestu građeno i analizi predmeta
nađenih uz tijelo”, rekao je.
Angela je zaustila nešto reći, ali ju je Nick zaustavio. “Pusti Andyja da dovrši, ljubavi”,
tiho je rekao.
“Znam da vas ovo sigurno uznemiruje. Ali radimo sve što je u našoj moći da saznamo
što se dogodilo s Alice. Uvjeravam vas u to.”
Nick je prvi progovorio. “Hvala što ste nam rekli, Andy. Hoće li to pomoći u traženju
osobe koja je otela Alice?”
“Moglo bi”, rekao je istražitelj. “Istražit ćemo tko se doselio u taj dio ulice u ranim
osamdesetima. Barem smo deset godina bliži sadašnjici, pa će se ljudi bolje sjećati.
“Tko bi želio zakopati tijelo nakon deset godina?” pitala je Angela.
“Ne znamo”, rekao je inspektor Sinclair. “Još ne znamo.”

Knjige.club 125
 Gringos&Laura

48.

Petak, 13. travnja 2012.

Kate

Kate je poslala novi članak o Alice u 9:07 ujutro. Napisala ga je dan prije - odmah
nakon telefonskog razgovora s inspektorom Sinclairom. Ali najprije je tog jutra nazvala
Angelu i dobila njezinu izjavu: “Ne znamo što bismo mislili. Samo nanije drago što je
pronađena”, rekla je. Kate je dovršila članak nakon što ju je inspektor nazvao u 8:40.
“Pažljivo s naslovom, Terry”, rekla je čitajući ga preko njegova ramena. “Nemoj staviti
nešto jezivo. Misli na roditelje...”
Terry je brzo napisao BEBA ZOMBI USTAJE IZ GROBA, nasmijao se vidjevši Katein izraz lica
i izbrisao taj naslov. “Samo se šalim, Kate. Može li ALICE JE ZAKOPANA DESET GODINA NAKON
OTMICE?
Kate je mrzovoljno kimnula glavom. Znala je da će dodati Šokantno policijsko otkriće,
ili nešto slično, čim se ona makne, ali nastavila je gledati kako obrađuje njezin tekst.
“Dakle, tvitao sam link, naslov ide na Facebook, tekst odmah na web. Dobra je to priča,
Kate. I ekskluzivna, još cijelih trideset sekunda. Inače, koji se vrag tu događa? Netko je pod
krevetom držao bebu u kutiji od cipela? Ili u zamrzivaču? Zašto se predomislio i naknadno
zakopao tijelo?”
“Dobro pitanje, Terry. Andy Sinclair kaže da nema dovoljno ostataka za utvrđivanje
je li tijelo u takvom stanju jer je dugo bilo na zraku ili u zemlji. Mnogošto će se svesti na
nagađanje. Sada traže ljude koji su se doselili u Ulicu Howard u ranim osamdesetima.”
“Dobro. Pretpostavljam da i ti radiš isto”, rekao je Terry.
“Naravno”, odgovorila je Kate. “Baš sam krenula.”
Joe je pronašao Alistaira St. Johna Soamesa prijavljenog u jednom stanu u Peckhamu.
“Nema gospođe Soames, barem ne na popisu birača”, započeo je razgovor dok su se
vozili pored desetak gotovo istih pečenjarnica s piletinom.
Kateini sinovi sakupljali su imena pečenjarnica piletine - počelo je kao šala, ali sada
su ih imali već 120 - ali ona je odlučila da tu obiteljsku duhovitost neće podijeliti s Joeom.
“Izgleda da nije uspio sačuvati novac”, primijetila je. “Ovdje žive siromašni.” Dobro.
Mogao bi biti susretljiviji ako pomisli da može nešto zaraditi, pomislila je.
Na adresi koju su tražili zatekli su pet papirića s izblijedjelim imenima pored isto
toliko zvona.
“Možeš li ti ovo pročitati?” rekla je žmirkajući prema njima. “Vidiš li negdje Soamesa?”
Joeove su ga mlade oči pronašle i Kate je pritisnula zvono stana broj 4. Tišina.
Pričekala je i opet pozvonila. Ništa.
“Treći put Bog pomaže”, rekla je i pritisnula zvonce dugo i jako, pa još dodala nekoliko
kratkih dodira. “Ovo bi probudilo mrtve”, rekla je.
Začulo se krkljanje, onda i ljutit glas: “Prestanite zvoniti! Tko se vi, dovraga?”

Knjige.club 126
 Gringos&Laura

“Gospodine Soames? Ja sam iz Daily Posta. Željela bih razgovarati s vama.”

“Daily Post? Što hoćete?”
“Radim na članku o otkriću tijela Alice Irving u Woolwichu. U Ulici Howard, gospodine
Soames, treba mi vaša pomoć. Vi ste tamo nekada bili najveći kućevlasnik, svi mi govore
da ste čovjek kojeg trebam. Koji sve zna, tako su mi rekli.”
“Laskaj, laskaj, onda još malo laskaj”, govorio joj je jedan stari urednik. “To otvara sva
vrata.”
“Ah. Dobro, uđite”, rekao je glas i čulo se zujanje otključavanja vrata.
Kate je ušla prva.

“Unutra smo”, rekla je veselo.

Vrata Soamesova stana na drugom katu bila su otvorena, a on je stajao iza njih i čekao.
Djelovao je pospano, imao dan staru bradu, bio odjeven u džemper i donji dio pidžame
koju je jedva pridržavao iskrzani konopčić.
"Nadam se da vas nismo izvukli iz kreveta”, rekla je Kate.
Soames ju je sumnjičavo gledao. “Ovih sam dana malo usporen”, rekao je i poveo ih u
dnevni boravak. Izgledao je kao da je upravo opljačkan. Stol je bio prevrnut, po tepihu je
bila prosuta zdjela rižinih pahuljica, svugdje po podu bile su razbacane knjige i listovi
papira.
“Oprostite zbog nereda. Imao sam određenih problema jutros”, rekao je starac i
rukom mahnuo nad pogođenim područjem.
Kate se sagnula, ispravila stol i vratila na njega zdjelu. “Evo”, rekla je. “Jeste li se
ozlijedili?”
Soamesu je izgleda prijala njezina pažnja. “Ne, nisam. Samo sam nespretan nakon
buđenja. Godine.”
“Da vam skuham šalicu čaja?” pitala ga je Kate uz osmijeh. Usamljeni starac, bilo je
više nego jasno. Kao naručen za nju. Usamljeni ljudi vole pričati.
“Krasno”, rekao je. “Kako se ono zoveš?”
“Kate. Kate Waters, gospodine Soames.”
“Zovi me Al”, rekao je i pokvareno se nacerio. Kate se prevrnuo želudac. Samo
ljubazno, upozorila je samu sebe.
“Ovo je Joe Jackson, moj kolega”, rekla je. Joe je stajao iza nje, očito se plašeći da bi
svaki pokret mogao pokrenuti novu lavinu krša u sobi.
“Drago mi je”, rekao je Soames i ispružio ruku. Nakon rukovanja mladić se pažljivo
naslonio na jednu fotelju.
“Svega ovdje ima”, rekao je Joe.
“Uspomene na lijepo proveden život. I gomila smeća”, rekao je Soames stojeći pored
kamina na čijoj je polici bilo mnoštvo prašnjavih figurica i prastarih papirića - pozivnica
sa zlatnim obrubom za neke davno održane zabave. Kate je primijetila kako mu pidžama
klizi nadolje. Zaustavit će se, nadala se.
“Kako bi bilo da svi sjednemo, Ale?” rekla je ljubazno i dala mig Joeu da pristavi čajnik.
“Da, naravno. Gdje želiš sjesti, draga?” Sada je uhvatio pidžamu da zaustavi njezin pad,
a ona se očajnički ogledala po sobi. Sva su sjedala bila zauzeta, pa je maknula hrpu
časopisa s jednog kuhinjskog stolca i primaknula ga starčevu naslonjaču. Pridržao joj je

Knjige.club 127
 Gringos&Laura

lakat dok je to radila i potapšao je po ramenu kada je sjela, tek onda se spustio u naslonjač.
Pravi gospodin, pomislila je.
“Dakle, želiš razgovarati o mojim nekretninama u Ulici Howard?” rekao je i namjestio
se udobnije.
“Da, osobito u osamdesetim godinama, Ale”, rekla je Kate.
“U toj sam ulici imao pet kuća, ako se dobro sjećam. Još mnogo njih na drugim
mjestima. Pravo carstvo”, rekao je.
“Stvarno? Nevjerojatno”, rekla je Kate ne bi li ga potaknula da nastavi. “Sigurno ste
imali stotine stanara.”
“Naravno.” Soames se kesio. Opet onaj pokvarenjak. “Izdavao sam i sobe. Mnogim
krasnim djevojkama, sjećam se.”
“Kladim se da je bilo tako”, rekla je Kate, a Soames joj je namignuo. Vrlo kratko. Ali
govorilo je mnogo. Bilo joj je zlo.
Zveckanje šalica najavilo je Joeov povratak, nosio je pladanj sa šalicama i tanjurićima.
Sve je bilo staro i zamašćeno, Kate je pokušavala piti ne dodirujući rub šalice usnama.
Bila je ona i u gorim kućama. Jednom je u hodniku morala prekoračiti pseći izmet,
drugi put je majka djetetu prženo jaje iz tave servirala ravno na naslon kauča. Različiti
ljudi različito žive, govorila je sebi.
Spustila je ljepljivu šalicu na pod. “Pričekat ću da se ohladi”, rekla je. “Jeste li imali
popise svojih stanara u Ulici Howard, gospodine Soames... ovaj, Ale?” pitala je. “Bilo bi
sjajno vidjeti tko je tamo živio u vrijeme kada je Alice zakopana. A voljela bih čuti i nešto
o vama iz tih dana. Vaša sjećanja, mislim.”
Soames je bio rumen od užitka. “Pa, može, ako stvarno želiš, draga moja.”
“Imate li nekih fotografija iz tog vremena? Bilo bi sjajno vidjeti ih.”
“O da. Sve sam sačuvao.”

Kate je poslala Joea po sendviče i nastavila šarmirati starca. Bližio se jedan sat, pa je
ponudila Soamesu da nešto pojede, ali u hladnjaku nije bilo ničeg osim svinjetine u piti na
kojoj se uhvatila plijesan i poluprazne boce džina.
“Nisam stigao ništa kupiti”, rekao je Soames, a ona se pitala kada je zadnji put izišao
iz stana.
“Pomaže li vam itko, Ale?” upitala ga je.
“Cura iz stana na donjem katu navrati ponekad da vidi jesam li još živ”, mračno je
rekao. “Krasna cura. Ima lijepu dugu kosu i zgodno tijelo.”
“Dobro”, rekla je Kate. “Mislila sam na čistačicu ili nekoga tko će obaviti kupovinu za
vas.”
“Ne. Ne trebam za to nikoga. Dobro sam. Već se godinama sam brinem za sebe. Otkad
je moja žena odmaglila, zapravo.”
“Ipak, sigurno ste usamljeni”, rekla je. “Imate li obitelj, Ale?”
“Da, dvoje djece. Dječaka i djevojčicu. Ali oni imaju svog posla. I svoju djecu. Nije ih
briga za starog prdonju kakav sam ja. Ionako više volim biti neovisan”, rekao je. Izgleda
kao da bi mogao zaplakati, pomislila je Kate i bez razmišljanja ga potapšala po ruci.
Zgrabio je njezine prste kada je pokušala odmaknuti ruku i iznenađujuće ih čvrsto
stisnuo. “Imaš krasne oči”, rekao je.

Knjige.club 128
 Gringos&Laura

“Kao i vi, Ale. Hoćemo li sada pogledati one slike?”

“U mojoj su spavaćoj sobi”, nježno je rekao. “Kladim se da često ulaziš u svakakve
spavaće sobe.”
“Zapravo ne”, rekla je odustajući od flertovanja i nadajući se da će se Joe brzo vratiti.
Za njezin je ukus počeo previše sličiti Leslieju Phillipsu10. Bila je prilično sigurna da bi se,
ako zatreba, mogla oduprijeti čovjeku Alovih godina, ali željela je izbjeći sukob.
“Pričekajte ovdje, Ale. Ja ću ih donijeti”, odlučno je rekla Kate.
Rekao joj je kako su album i torba puna fotografija na vrhu njegova ormara, pa je uzela
svoju sjedalicu da se na nju popne.
Zavjese u spavaćoj sobi još su bile navučene i razmaknula ih je da pusti svjetlo. Blijede
sunčeve zrake ušle su kroz prašna stakla i otkrile prizor bijede dostojne Dickensa. Plahte
na krevetu bile su sive i umrljane, nešto pod krevetom izgledalo je kao noćna
posuda. Pokušavala je ne disati na nos dok se penjala na sjedalicu da pogleda mračni
predio nad ormarom.
Odjednom je iz prevelike blizine začula Alov glas. “Jesi li našla? Odavde se krasno
vidi...”
Kate je spustila pogled nijemo proklinjući odluku da odjene suknju i ugledala ga na
vratima kako žudno gleda njezine noge. Dovraga, mora biti stvarno očajan kada tako gleda
pedesetogodišnja koljena, pomislila je. “Evo ih ovdje, mislim”, brzo je rekla.
“Da te pridržim”, rekao je i krenuo prema njoj, ali Kate je mudro zakoračila na drugu
stranu sjedalice, koja je ostala između nje i uspaljenog Soamesa.
“Hvala, ne treba”, rekla je. “Vi uzmite ovo, ja ću ostalo, pa ćemo pogledati u drugoj
sobi. Tamo je bolje svjetlo.”
Al Soames se razočarano okrenuo i odvukao natrag prema svojoj fotelji.
Kate se brzo opet popela na sjedalicu i opipala je li joj što promaknulo. Ruka joj je
naletjela na nešto papirnato, pa je to izvukla van. Stara smeđa omotnica bila je zapela
između ormara i zida. Bila je prašnjava, ali ne i zatvorena, a na njoj je
neurednim rukopisom pisalo “Zabave”. Bacila je brzi pogled i ugledala gomilu polaroid-
fotografija.
“Što to radiš tamo?” viknuo je Soames.
“Ništa. Dolazim. Samo da otresem prašinu”, odgovorila mu je.
Kada je izišla iz sobe, pozvonio je Joe, zbog čega su se oboje trznuli. Kate je spustila
omotnicu pored svoje torbe i pustila ga u stan, onda se zabavila sređivanjem hrane koju
je donio.
“Raširimo fotografije iz vaših albuma po stolu”, rekla je. “Da ih možete sve vidjeti.”
Napravila je mjesta gurnuvši nered sa stola na onaj na podu i složila slike kao karte
za tarot.
“Evo nas”, rekao je Soames pokazujući na fotografiju sebe i još jednog muškarca pored
dviju djevojaka. Muškarci su se smijali. Djevojke nisu.
“Zavodnici”, rekao je i osmjehnuo se. “Imali smo dobre rezultate.”
“Tko je to pored vas?” pitao je Joe.

10
Britanski glumac poznat po ulogama šarmera iz visokog društva.

Knjige.club 129
 Gringos&Laura

“Prijatelj iz starih dana. Živio je Ulici Howard, zapravo. Stari dobri Will. Ali izgubio
sam vezu s njim. Ah, pogledajte ovu...”
Moda se promijenila i kosa je bila duža, onda kraća, kako su na slikama prolazila
desetljeća.
Kate je pažljivo gledala svaku fotografiju i svako lice tražeći nešto što bi moglo
potaknuti priču.
“Stanar?" pitala je, a kada je Al Soames kimnuo glavom, prebacila je sliku na zasebnu
gomilu. Nije bio dobar s imenima, ali obećao je da će pribaviti evidenciju nekadašnjih
stanara od svog knjigovođe.
“To bi bilo krasno”, rekla je Soamesu. “Smijem li u međuvremenu posuditi nekoliko
fotografija?”
“Naravno, Kate, ako to može pomoći”, rekao je. Motala ga je oko malog prsta.
Pokupila je odabrane fotografije i gurnula ih u omotnicu pored svoje torbe.
“Tako ćeš morati opet doći. Da mi ih vratiš”, smijuljio se.
Joe je uhvatio Katein pogled i podigao obrvu, sve mu je bilo jasno.
“Kada ste prodali kuće, gospodine Soames?” pitao je preuzimajući palicu.
Soames se prestao smijuljiti i zamislio se. “Prije nekih petnaest, možda dvadeset
godina.”
“O, tako davno.”
“Da, prodao sam u krivo vrijeme, prevario me jedan poduzetnik. Zaradio je brdo
novca. A ja, kao što vidite...” On i Joe gledali su po sobi. “Žena je uzela većinu onoga što je
ostalo”, rekao je Soames.
Joe je kimnuo glavom i nagnuo se bliže da pokaže Soamesu koliko ga pažljivo sluša.
“Ajme”, rekao je.
“Nakon toga postao sam PNG”, rekao je, i kada je vidio kako ga Joe blijedo gleda,
dodao: “Persona non grata. Više nisam bio poželjan. Stizalo je sve manje poziva na zabave,
vrijeme je prolazilo...” Soames je razvukao usne prema Joeu. “Volio sam zabave. A cure su
itekako voljele mene.”
“Sigurno ste se sjajno provodili”, nasmiješio se Joe. Muške priče, pomislila je Kate.
“Da. Baš sjajno. Svatko je imao svoje trikove.” Nagnuo se bliže Joeu, Kate se morala
truditi da ga čuje. “A kada ne bi upalilo, tu su bili mali pomagači.” I nasmijao se. Hrapavim,
pokvarenim smijehom.
“Mali pomagači?” pitao je Joe, a Kate je zadržala dah. Jedno pitanje previše.
“To se samo tako kaže”, brzo je rekao Soames. Ali namignuo je Joeu.

Knjige.club 130
 Gringos&Laura

49.

Petak, 13. travnja 2012.

Kate

Kada su konačno napustili Soamesov stan, Kate i Joe zastali su na pločniku i hvatali
dah kao da su upravo istrčali maraton.
“O moj Bože. To je bio čisti užas”, rekao je Joe.
“Dobro došao u moj svijet”, rekla mu je Kate. “Maknimo se odavde.”
Kada je sjela u auto, deset je minuta zapisivala bilješke. U stanu nije htjela izvaditi
notes - znala je da bi se Soames zatvorio čim bi shvatio da se njegove riječi zapisuju.
Kada su ušli, odmah je uključila diktafon u torbi, ali nije bila sigurna što će se na
snimci čuti. Svi su hodali naokolo, ulazili i izlazili iz prostorija. Ipak, možda nađe što
razumljivo. Provjerit će kasnije.
Kate se u normalnim okolnostima nije pouzdavala u diktafone. Ćudljive su to sprave:
zaglavi im se tipka, potroše baterije. Jednom je nesretnom prilikom snimila cijeli razgovor
samo kako bi naknadno shvatila da je snimljen tek puni sat jednoličnog šuma.
Više je voljela drevnu umjetnost stenografije - vještinu kojoj su se internetski kolege
smijali koliko i analognom zvuku. Kate ju je svladala kao mlada reporterka, naučio ju je
jedan bivši japanski ratni zarobljenik. Bio je to sitan, prpošan čovjek koji je uveseljavao
druge paleći svjetla u prostoriji u koju bi ušao visokim karate-udarcem nogom. Isaac
Pitman11 okrenuo bi se u grobu, ali njezin nindža doveo ju je do sto riječi u minuti.
Ona i Joe proveli su dva i pol sata u stanu, ali njezino je pamćenje bilo tako utrenirano
da se sjećala cijelog razgovora. To joj je bilo nužno za posao, a koristilo je i kod kuće,
posebno prilikom svađa sa sinovima. “Ti nikada ništa ne zaboravljaš, mama”, rekao je Jake
za vrijeme jednog nedavnog sukoba oko njegove budućnosti. “Ništa ti ne može
promaknuti.”
Imao je pravo. Kate se sjećala svega što su drugi rekli kao da su te riječi neonski
znakovi u njezinoj glavi.
A Soames je upotrijebio nekoliko čudesnih izraza. Na marginama svog notesa
dodavala je zvjezdice pored nekih imena i mjesta.
Voljeli smo se zabavljati... Svatko je imao svoje trikove... A kada ne bi upalilo, tu su bili
mali pomagači, zapisala je i dodala: Piće? Droge? Tablete za silovanje?
Joe je također izvadio notes i pisao u njega, ali s istim onim bolnim izrazom na licu
kao Kateini sinovi dok rješavaju domaće zadaće za kuhinjskim stolom. Steve im je
pomagao u matematici i prirodnim predmetima, ona u pravopisu i sastavcima. Timski rad.
“Zapiši sve čega se sjetiš, Joe”, rekla mu je. “Kasnije ćemo usporediti bilješke.”

11
Sir Isaac Pitman (1813. - 1897.), engleski učitelj i tvorac najpoznatije metode stenografije.

Knjige.club 131
 Gringos&Laura

U redakciji je otvorila omotnicu i izvukla pregršt fotografija. Uključujući one koje su

bile zaglavljene na vrhu ormara.
Slike su bile pomalo blijede, fotografski je papir izgubio oštrinu nakon toliko
vremena, ali odjednom je shvatila u što gleda. Goli udovi, razbacana odjeća, mlitava i tupa
lica.
Brzo ih je pokupila i odnijela u zahod gdje je nitko neće uznemiravati.
Pažljivo ih je pregledavala drhtavim rukama, zagledajući se u lica žena i djevojaka.
Sve su one bile nečije kćeri, pomislila je. Drago mi je što imam samo sinove. Kako zaštititi
djevojke od nečeg takvog?
Definitivno izgledaju drogirano, pomislila je Kate gledajući poluotvorene mrtve oči
na slikama.
“Tako si mlada, skoro dijete”, rekla je jednoj od djevojaka.
A vidjeli su se i dijelovi počinitelja - rame, ruka, prepoznatljiv profil Soamesova lica.
To su bile trofejne fotografije. Lovac je slikao svoj plijen.
Kate je pokušavala vidjeti što više, napinjala oči ne bi li ugledala nešto što bi
zaokružilo priču, ali na slikama je uvijek bilo isto. Mali isječci dokaza, kao komadići
mozaika. Raširila je fotografije po podu.
Kada je Nina, tajnica redakcije vijesti, ušla zbog male nužde, zatekla ju je kako kleči
na podu okružena slikama.
“Jebemti, Kate, mogla sam pasti preko tebe. Što to radiš? Vrijeme za molitvu?”
Nina se ponosila titulom najmanje politički korektne osobe u redakciji.
“Oprosti, Nina. Samo sam htjela pogledati ove slike bez ikoga za vratom. Osjetljiva
stvar, znaš”, rekla je Kate.
Nina je čučnula pored nje. “Jebemti, bole me koljena. Što se tu događa?” rekla je.
“Dobro pitanje”, rekla je Kate. “Mislim da je netko drogirao i silovao ove žene.”
“Daj. Kakva životinja”, zgrozila se Nina. “A poveo je i osobnog fotografa?”
Kate ju je pogledala. Imala je pravo. Toliko se zadubila u slike da nije primijetila očito,
da su bila umiješana barem dva muškarca. Fotograf i onaj na slikama. Nisu to bili selfiji.
Tu se poziralo i namještalo.
“Nina”, rekla je, “uvijek kažeš pravu stvar.”
Nina je bila zbunjena, ali i zadovoljna. “Volim pomagati kada mogu. A sad mi daj ruku
i pomozi da se uspravim.”

Knjige.club 132
 Gringos&Laura

50.

Petak, 13. travnja 2012.

Emma

Prošle sam se noći probudila plačući. Nisam plakala u snu. Lice mi je bilo mokro od
pravih suza, ležala sam sva zgrčena. Mučila sam se da utišam svoje disanje, da ne
probudim Paula pored sebe. Mučila se da ne razmišljam o onom što sam sanjala.
Ali tome nije lako pobjeći. Napada svaki moj atom. Isti onaj san koji sanjam godinama.
Počelo je kada mi je bilo petnaest. Sjećam se kako bih se budila, nesposobna
pomaknuti se i disati. Noćne more, valjda ih tako zovu danas. Ali ne mogu ni zamisliti kako
je meni bilo. U snu mi je beba govorila, ljutila se na mene, pratila me na svojim
nožicama kao groteskna lutka. Lupala je na vrata, željela ući. A ja sam držala vrata
zatvorena i jecala. Probudila sam se, kao i uvijek, kada su se vrata počela otvarati.
Sjećam se da sam bila paralizirana. Prsa i grlo stegnuli bi mi se i zatvorili od šoka.
Činilo mi se da je potrebna cijela vječnost da se uspijem pomaknuti. Morala sam shvatiti
gdje sam i uvjeriti se da je to bio samo san i da mogu opet zatvoriti vrata. Sjećam se kako
sam znala zabiti glavu u jastuk kada bih čula Jude kako hoda po sobi ispod moje, jer me
čula. Usporavala sam disanje i pravila se da spavam.
Ponekad je uspijevalo, ali bilo je noći kada bih čula škripu vrata Judeine sobe i korake
njezinih bosih nogu prema kupaonici
“Vrati se u krevet, mama”, šaputala sam u sebi, želeći da ostane daleko. Ali bosi koraci
neizbježno bi dotapkali uza stepenice i zaustavili se pred mojom sobom.
“Emma, jesi li dobro?” tiho je jednom rekla Jude i otvorila vrata. “Opet sam čula kako
plačeš.”
Sjećam se, ležala sam leđima okrenutima prema njoj, nijema. Nisam znala što reći, što
joj odgovoriti. Ponekad bi me Jude pogladila po glavi i otišla ako se ne bih obazirala na nju,
ali te je noći sjela na moj krevet.
Na kraju me pritisak mamine prisutnosti na krevetu prisilio da progovorim.
“Samo sam sanjala. Valjda sam se prejela za večeru. To je sve.”
“Nisi pojela skoro ništa. Smršavjela si... brinem se zbog tebe. Oboje se brinemo, Will i
ja. Znam da ti nije lako, ali tako je to kada rasteš. Kada bih samo znala što se događa u
tvojoj glavi. Reci mi, molim te.”
“Sve je u redu”, brzo sam rekla. Nisam shvatila koliko je toga primijetila. Mislila sam
da sam postala nevidljiva. “Samo mi je dosta škole.”
“O, Emma, što se s tobom događa? Išlo ti je tako dobro. Sada kao da te više ništa ne
zanima.”
Okrećem se na leđa i pružam ruku prema Paulovu licu. Moram se uvjeriti da je tamo.
On mi prebacuje ruku preko grudi i pritišće me u snu. One sam noći željela zagrliti mamu,
ali bilo me strah.
Strah da će me moje tijelo izdati.

Knjige.club 133
 Gringos&Laura

Paul je toliko zabrinut zbog mene da je jutros otkazao predavanja.

“Radit ću kod kuće, Em. Ne mogu te ostaviti takvu”, kaže.
Želim prigovoriti, ali nemam snage. Idem na kat i pokušavam raditi, ali ništa mi ne
uspijeva. Riječi se miješaju i zapinju, kao neka stara ploča, odzvanjaju mi u glavi dok ne
poželim vrištati. Na kraju silazim, kuham kavu i palim radio da mi pravi društvo.
Kada se glazba zaustavi, spiker popodnevnih vijesti najavljuje nova saznanja u slučaju
Alice Irving, a ja stojim i čekam dok se kava hladi. Moram odslušati tri ili četiri vijesti o
Olimpijadi i politici i ratovima. Odjednom spiker govori kako je beba zakopana
u osamdesetima, baš tako. A ja mu dovikujem: “Ne!” Želim da to opovrgne. Da kaže da je
pogriješio. Ali on nastavlja govoreći da je policija na osnovi novih spoznaja zaključila kako
je Alice Irving zakopana najmanje deset godina nakon što je oteta.
Ne znam više što bih mislila. Sve je pogrešno. Sve sam pogrešno shvatila.
Paul ulijeće u kuhinju, a ja poskočim. Zaboravila sam da je kod kuće, njegova me
iznenadna pojava preplašila.
“Što je?” kaže. “Što se dogodilo?”
“Samo nešto na vijestima. Blesava ja, to je sve”, kažem pokušavajući ga smiriti, ali
govorim preglasno.
“Što je bilo na vijestima?” pita.
Pokušavam lagati. Ali ne mogu. U mojoj glavi nema drugih riječi.
“O onoj bebi”, kažem. “Sve su pogrešno shvatili. Napravih su užasnu pogrešku.”
“Dođi ovamo i sjedni. Opet si se uznemirila”, kaže i vodi me za ruku do stola. “Sada,
što te toliko brine oko te bebe?”
Gledam ga i kažem: “Mislim da je to moja beba.” I gledam kako se njegovo lice raspada.
“Em, ti nisi imala bebu”, nježno mi govori. “Odlučili smo se da nećemo imati djece, je
li tako? Jer nisi bila spremna.”
Odmahujem rukom na njegove riječi. “Ne tvoja beba, Paule. Moja.”
“Zašto to govoriš? Nikada prije nisi je spominjala?” kaže tražeći u mojim očima istinu.
Plašim ga. Znam da zvučim kao luđakinja.
“Nisam željela da znaš”, kažem. “Nitko ne zna.”
“Ni Jude?” pita.
“Ne”, kažem i vidim kako mu se na licu pojavljuje nevjerica.
“Uznemirena si”, kaže. “Donijet ću tvoje tablete.”

Knjige.club 134
 Gringos&Laura

51.

Petak, 13. travnja 2012.

Jude

Kada je podigla slušalicu, nije mu prepoznala glas, a na čudesan trenutak pomislila je

da bi mogao biti Will. Ali bio je Paul. Emmin Paul.
Što on hoće? pomislila je mrzovoljno.
“Zdravo, Jude”, rekao je. Barem me nije nazvao Judith.
“Zdravo, Paule. Iznenadio si me.”
“Slušaj, žao mi što te uznemiravam, ali brinem se zbog Emme.” Jude je sjela i stisnula
slušalicu. “Što se dogodilo?”
Njezin je zet oklijevao, tražio prave riječi. “Em je uzbuđena zbog pronalaska one bebe
u Woolwichu”, rekao je.
“Bebe iz Ulice Howard?” rekla je Jude. “Da, spomenula mi je. Nekada smo živjele u toj
ulici.”
“Da, znam”, rekao je Paul i opet zašutio.
“Očito mi nešto pokušavaš reći. Pa reci već jednom”, kazala je Jude. Nije željela biti
tako oštra, ali nervirao ju je tom dugom, zlokobnom šutnjom.
“Oprosti... tako je... Emma kaže da misli da je to njezina beba.” Jude je zapanjeno
uzviknula: “Njezina beba? Kakva besmislica! Zove se Alice Irving.”
“Da, tako je, ali policija je upravo objavila kako je bila zakopana u osamdesetima - i
čini se da se zbog toga Emma uspaničila.”
Jude se prestravila. Ali samo na trenutak.
“Tako kažu? Nisam čula. Ali i dalje je besmisleno. Slušaj, Paule, ti je ne poznaješ tako
dugo kao ja. Moja je kći uvijek imala nategnut odnos s istinom.”
“Misliš da izmišlja?”
“Očito. Iskreno, izmišljala je ona mnogošto kada je bila mlada. Glupe laži o ocu, o mom
dečku. Ne moramo sada o tome, ali možda je uznemirena jer smo razgovarale o starim
danima - o lošim danima, u našem slučaju - kada je bila kod mene na ručku prošlog
tjedna.”
“Nije mi to rekla”, kazao je Paul.
“Nije? Pa, valjda nije željela da znaš koliko je bila naporna kada je bila mlađa. Znaš li
da smo je na kraju morali zamoliti da ode od kuće?”
Tišina s druge strane veze.
“Paule?” rekla je Jude.
“Da, tu sam. Jadna Emma. Nisam to znao. Zapravo mi nikada nije pričala o djetinjstvu.
Ali rekla si ‘mi’. Mislio sam da ste ti i Emma bile same. Rekla mi je da ne zna tko joj je otac.
Tko je još bio s vama?”
“Moj dečko. Will. Emma ga je sigurno spominjala.”

Knjige.club 135
 Gringos&Laura

“Ne, mislim da nije”, rekao je Paul.

“Baš čudno. Pa, dakle, nije Emma bila jadna, nego mi. Ne možeš ni zamisliti kakva je
bila”, rekla je Jude. Što bi trebalo dokazati. “Zašto ne bi rekao Emmi da me nazove?”
nastavila je. “Malo ću popričati s njom o svemu. Možda je mogu smiriti.”
“Mogao bih joj to predložiti, Judith. Zbogom.”
Jude je uzela Emminu fotografiju koja je stajala iznad kamina. Imala je dvije godine
kada je snimljena i bila odjevena u maleni kilt koji joj je majka donijela s odmora u
Škotskoj. Smijala se prema kameri. To malo lice.
Dok je maštala o svojoj bebi, Jude nikada nije išla dalje od kolijevke razmišljajući o
tome što će za njezin život značiti još netko u njemu. Usredotočila se na sebe kao Madonu,
s djetetom u naručju, a onda je Emma počela rasti i postajati osoba.
Nagovještaj stvari koje će doći bila su kratka, paklena razdoblja svakodnevnih
napadaja bijesa u njezinoj drugoj godini, dok su još živjeli s Judeinim roditeljima - nakon
čega su uslijedili stalni problemi sa zastrašujuće bistrom petogodišnjom Emmom i
zadovoljstvo u njezinu otkrivanju svijeta knjiga.
Jude je mislila da poznaje svoju kćer, ali njezina hirovitost u vrijeme kada je postala
tinejdžerica bila je nešto novo. Emma je procvjetala, ali narasle su joj i bodlje, činilo se u
samo nekoliko tjedana. I to u najgore moguće vrijeme, kada je Judeina veza s Willom bila
na početku.
Bio je sjajan kada se dogodila ona užasna priča s Darrellom Mooreom. Jude je bila
zaprepaštena. Em je imala trinaest godina, bila još dijete.
Ona je htjela prijaviti Darrella policiji. “On je zapravo pedofil”, rekla je Willu, ali on ju
je odgovorio od toga tvrdeći da bi to za Emmu bilo previše. Uvijek je mislio na Emmu.
Znala je i da bi bilo neugodnih pitanja. A kada jednom počnu s pitanjima...
Ipak, saznala je prije nego što je Ema uspjela upropastiti svoj život s tim
pokvarenjakom.
Willa je sam Bog poslao tog ljeta 1984., pomislila je Jude. Bila su to dobra vremena.
Kratko su trajala, ali bila su dobra. Emma je stvarno izišla iz svoje ljušture.
Sjećala se kako se Will uvijek brinuo za nju i Emmu, uvijek im je bio na raspolaganju,
nasmijavao ih, sređivao stvari. Jude je još jednom dopustila sebi da povjeruje kako je našla
onog pravog, svog budućeg, ali sve je nekako krenulo ukrivo. Ne nekako. Nego zbog
Emme.
Praktično preko noći vratilo se njezino drsko i bezobrazno ponašanje, a raspoloženja
njezine kćeri mijenjala su se brže od smjera vjetra.
Emma se povukla u svoju sobu, iza natpisa NE SMETAJ i skoro da nije ni otvarala usta
ako nije morala. Ništa je više nije zanimalo - osim hrane. Sve je obroke nosila u svoju sobu,
trpala je u sebe koliko je god mogla nagomilati na tanjur. Stvarno se udebljala. Kao debela
maca, govorila je Jude. Ali izgleda je da to namjerno radila. Sabotirala samu sebe.
Gotovo se sasvim povukla. Pomalo nalik Barbari. Samo je šutjela i nije htjela reći što
joj smeta. Will je rekao kako je to grozno i hrabrio Jude kada je natjerala Barbaru da
pronađe drugi smještaj.
Ali nisu mogli napraviti isto s četrnaestogodišnjakinjom. Morali su čekati još godinu i
pol. Za to vrijeme Jude se prestala plašiti promjena kod svoje kćeri i postala ljuta na nju.
Smatrala je njezino ponašanje sebičnim i ciničnim. “Ne zaslužujem da se prema meni tako
ponaša”, rekla je Willu. “Imam pravo na svoju sreću.”
A Will se složio i rekao joj kako ne treba sve primati toliko k srcu.
Knjige.club 136
 Gringos&Laura

“Sve je to samo dio odrastanja, Jude”, rekao je. “Iskušava te. Adolescenti se tako
ponašaju. Emma će to prerasti. Moramo joj dati slobodu.”
I tako su provodili sve manje i manje vremena s njom, izlazili u kazališta i na večere
ostavljajući probleme kod kuće. Prolazili su mjeseci, a Jude se sjeća da se ponekad osjećala
krivom - kada bi noću čula Emmu kako plače - ali njezino drsko derište nije dopuštalo da
ga se tješi ili voli. Barem se prestala prežderavati, ali nastavila je odbacivati Jude svojom
nezainteresiranošću, postupno gubeći njezinu naklonost.
Will je uvijek nudio rame za plakanje: “Danas je bila prava kučka. Vjerojatno ima
menstruaciju. Ne obaziri se na nju, Jude”, rekao bi i odvukao je u krevet. Jude je rado svu
svoju energiju usmjeravala na bolji dio svog života: na Willa.
Svatko bi jednako postupio, nije li tako?
Ali sve je postalo mnogo gore nakon što su se odlučili vjenčati. Pa, ona je bila ta koja
je odlučila, a Will se u jednom trenutku velike strasti složio. "Vrijeme je da se smirim”,
rekao je dok su dijelili cigaretu nakon snošaja. Nije to bila romantična izjava kakvoj
se nadala, ali bit će dovoljna.
Bila je vrlo nervozna kada je trebalo reći Emmi. Sjećala se tišine u sobi kada je to
izgovorila. “On me zaista usrećuje”, rekla je. Za razliku od tebe, začula je glas u sebi.
Ta je vijest nešto pokrenula u njezinoj kćeri, mučne tišine sada su zamijenili lupanje
vratima i ispadi bijesa. Drskost je dobila glas i postala izazovna. Emma je počela biti
otvoreno bezobrazna prema Willu, optuživala ga da se prema ženama ponaša kao
prema stvarima, da je muška šovinistička svinja, a kada bi ušao u sobu, počela bi odvratno
roktati.
Will se u početku smijao tim optužbama i odmahivao rukom, ali Jude je vidjela kako
mu zbog Emme postaje uistinu neugodno. Kao da je pored neaktivirane bombe.
Sve se pokvarilo. Ona i Will su se svađali, siktali jedno na drugo u dnevnom boravku
da ih Emma ne bi čula, a Will je počeo odlaziti na nekoliko dana i onda se vraćati kao da se
ništa nije dogodilo. Kada joj je rekao da bira između njega i Emme, bila je šokirana, ali on
joj je sve tako dobro objasnio. “To bi bilo najbolje za Emmu. Treba je maknuti iz okoline
koja je toliko muči i dati joj priliku da sazre”, rekao je. Imalo je to smisla, kada se tako
kaže. Naravno, Jude je bila ta koja treba obavijestiti svoju kćer.
“Mislim da bi trebala otići živjeti kod bake i djeda na neko vrijeme, Emma”, rekla je.
“Svima nam treba predah od ove situacije. Jasno ti je, zar ne? Ne možemo dalje ovako.”
“Ali ovo je moj dom”, rekla je Emma. “Zašto me izbacuješ? Je li on to smislio?”
“Nije. Dobro, slažemo se oko toga”, rekla je Jude. A kada je njezina kći namjestila onaj
nadmoćni osmijeh, izgubila je prisebnost. “Natjerala si nas na to!” vikala je Jude. “Ti tjeraš
Willa! Ne želi biti ovdje i trpjeti te. Ne mogu dopustiti da mi uništiš život. Od početka si
bila užasna pogreška.”
Još je mogla vidjeti Emmino lice. Bijelo od šoka.

Knjige.club 137
 Gringos&Laura

52.

Subota, 14. travnja 2012.

Emma

Harry je rekla da ćemo se naći na uobičajenom mjestu. Odmah je znala da se nešto

dogodilo kada je zovem, ali nije postavljala pitanja. Dobra je u tome. Samo je rekla: “Dobro,
Emma, sjest ćemo u park i sve ćeš mi ispričati.”
Trebam se više družiti s njom, ali obje imamo posla. Odnosno, tako ja to sebi
objašnjavam, ali znam da se držim podalje jer ona je dio prošlosti, a ja se moram potruditi
maknuti prošlost daleko od sadašnjosti. Nekoliko je puta vidjela Paula, ali pobrinula sam
se da nikada ne budu nasamo. Jer ona zna neke stvari koje ne želim da izlaje. Jadna Harry,
nije ona kriva, ali mislim kako je pogađa kada joj nekad ne odgovorim na poruke. Možda
bi bilo pristojnije da potpuno prekinem vezu s njom. Ali ne mogu. Ima dana, kao što je
ovaj, kada je ona jedina osoba koju želim vidjeti. Paul je htio da razgovaram s Jude. Ali ne
mogu. Ne nakon onoga što je rekla. Osjećam kako mi opet zatvara vrata u lice.
Silazim s vlaka i hodam do kafića koji Harry voli u Hyde Parku, pored jezera. Ona do
njega od kuće stiže pješice, a meni prija sjediti na zraku i osjetiti sunce na licu. Paul misli
da sam kod liječnika. Za nekih pola sata nazvat će moj broj mobitela, pa ću morati lagati
što mi je doktor Sjajni rekao. Ali ništa zato. Znam što ću reći. Vježbala sam u podzemnoj.
Uranila sam, pa još jednom čitam članak koji je napisala Kate Waters. Sada je to već
cijela priča: ulazi u pojedinosti, uključila je više ljudi koji nagađaju što se dogodilo. Ali u
središtu je mala Alice Irving. Postoji samo jedna njezina fotografija, toliko mutna i stara da
se na njoj jedva išta vidi. Ali tu je slika Angele Irving, majke, kako stoji tamo gdje je u Ulici
Howard bio naš vrt.
Osjećam kako im je istina pred nosom. Moraju je vidjeti. Sigurno.
Spremam se nazvati Kate Waters da čujem na što ona sumnja, ali ugledam Harry kako
dolazi kroz park. Obavit ću to kasnije.
Čvrsto me grli, onda odmiče od sebe da me bolje pogleda.
“Daj, Harry”, kažem. “Dobro sam.”
Ali obje znamo kako ona zna da nisam. Harry se sruči na jednu sjedalicu i odloži svoju
veliku torbu na drugu. “Aha, aha”, kaže. “Krasno izgledaš, kad smo već kod toga.”
“Vraga. Trebala bih sada biti kod doktora”, kažem, a ona podiže obrve.
“Zašto nisi?” pita.
“Nije mi se išlo”, odgovaram i uzimam plastificirani jelovnik. “Dakle, ako nazove Paul,
morat ću lagati. U redu? Daj, ne gledaj me tako. Radile smo mi i gore stvari.”
Smije se i uzima mi meni iz ruke. “I ja sam imala zakazano prošlog tjedna, ali nisam
otišla, neću te odati.”
“Što je tebi bilo?”
Harry se namršti. “Kvržica na grudima. Ma zapravo nije ni kvržica.”
“Glupačo”, kažem joj. “Idi. Zakaži novi termin.”

Knjige.club 138
 Gringos&Laura

“Dobro, dobro. Sutra ću. Što ćeš popiti?”

Gledanije kako nestaje u kafiću i zahvaljujem Bogu što je imam.
Harryje bila ta koja me na kraju natjerala da sredim život. Bilo je ljeto 1994. godine
kada se pojavila u kafiću u kojem sam tada radila. Točila pivo, odleđivala smrznutu hranu
i nekako preživljavala.
“Emma!” viknula je kada me ugledala kako teglim pladanj s narudžbom za susjedni
stol. Bilo je čudno vidjeti je opet. Prošle su godine, više nam ništa nije bilo zajedničko, pa
mi je bila bliska koliko i daleka - kao kada na ulici ugledate nekog slavnog i na trenutak ne
znate tko je.
A Harry nije izgledala kao moja nekadašnja najbolja prijateljica.
Ova Harry bila je turbo izdanje u dizajnerskim hlačama i jakni, s manikiranim
noktima, ravnom kosom i očima skrivenima iza golemih sunčanih naočala.
Pretpostavljam da ni ja više nisam izgledala kao njezina najbolja prijateljica. Narasla
sam, kosu sam izbijelila do plave i kratko ošišala, a bila sam mršava kao prut. Na
fotografijama iz tog razdoblja izgledam kao ovisnica o heroinu.
“Zdravo, Emma”, rekla je.
Nekako sam očekivala da će se jednog dana pojaviti. Potajno sam se nadala, rekla bih.
Nedostajala mi je kada sam sebi dopuštala da se sjetim nekadašnjeg života. Podsjetile bi
me male stvari - pjesma na radiju koju smo zajedno pjevale, neka uzrečica koju je koristila
- i vratila bih se u prošlost. Opet bih bila tinejdžerica. Samo na trenutak. Onda bih se vratila
pranju masnih tanjura i točenju piva.
Nije bilo lako vidjeti je i sjetiti se koliko smo nekad bile bliske. Udaljila sam se od nje,
kao da mi je predstavljala neku vrstu prijetnje.
“Zdravo, Harry”, rekla sam. “Ne mogu sada, oprosti. Imam gomilu narudžbi.”
Podignula je naočale na glavu i oštro me pogledala. “Nema problema. Čekat ću”, rekla
je.
Kasnije, kada smo sjele u park - ovaj park, s limenkama jabukovače i vrećicama čipsa,
kao nekad - počela sam shvaćati da me njezina pojava dozvala pameti.
Znala je da sam otišla živjeti kod bake i djeda, ali nisam se ni pozdravila s njom, pa je
još bila bijesna jer sam je tako napustila kada smo se konačno opet srele. Smirila se tek
kada sam joj ispričala kako su me Will ljude izbacili. Tog dana u parku kazala sam joj da
sam prvom prilikom napustila školu jer nisam željela da me išta obavezuje.
“Odlučila sam se za slobodu umjesto diplome i kredita”, hvalila sam se. “Htjela sam
raditi što hoću i ići kamo želim.
Harry me pogledala na onaj svoj način i rekla: “A zašto onda nisi negdje gdje možeš
pokoriti svijet, Emma?”
Jabukovača i nostalgija oslabjeli su moju obranu, pa sam počela plakati. Krupne suze
padale su mi na čips. U tom sam trenutku čeznula, fizički čeznula, da opet budem ona ja.
Ona nekadašnja djevojka.
Harry me zagrlila i držala me tako ne govoreći ništa.
“Zato što ne vrijedim ništa”, uspjela sam reći.
“Meni vrijediš”, rekla je. I čekala.
A ja sam joj počela govoriti kako se uistinu osjećam.
“Jude mi je znala reći da mogu postati bilo što”, rekla sam. “Kada sam bila mala. Ali u
stvarnosti, nisam ništa.”

Knjige.club 139
 Gringos&Laura

Godine rada po krčmama, čišćenje zahoda i mijenjanje posteljine, prljave plahte,

prljavi neznanci i lutanje od mjesta do mjesta iscrpili su me.
“Ne znam odakle početi, Harry, u tome je problem. Uglavnom se osjećam kao da sam
u gustoj magli. Ne vidim što je preda mnom. Plašim se krenuti naprijed. Tamo je možda
gore nego ovdje. Stalno govorim sebi: stoj gdje jesi. Tu je sigurno.”
“Što ti se dogodilo?” pitala me.
“Bila je jedna beba”, rekla sam.
“O, Em”, rekla je.
“Nisam ti mogla reći... ni bilo kome drugome. Napravila sam nešto užasno.”
Opet je zašutjela.
“Tako mi je žao”, rekla je. “Sigurna sam da je to tada bila prava stvar.”
Sjećam se kako me njezina primjedba zapanjila. Kako bi to mogla biti prava stvar? Ali
onda sam shvatila da ona govori o pobačaju, i umalo joj rekla da griješi. Ali zaustavilo me
olakšanje jer više nisam morala ništa objašnjavati.
“Što želiš biti kada odrasteš?” pitala me kada sam nastavila šutjeti. Naslonila sam
glavu na njezino rame i maštala o budućnosti.
“Razmišljam o tome da odem na fakultet, Harry”, rekla sam.
“Dobro”, kazala je. “Trebat će ti dobre ocjene. Ali s tvojom pameti...”
“Nisam sigurna da je od nje išta ostalo”, rekla sam, a ona mi je stegnula ruku.
“I previše”, rekla je. “Dakle...?”
“Mislila sam se prijaviti u večernju školu.”
“Zvuči kao dobar plan, Emma.”
“Da, idem opet u školu.” Nasmijala sam se i osjetila tako lagano, nakon dugo vremena.

Ali sada mi u glavi nema ničeg laganog. Kava se hladi dok pokušavam Harry ispričati
sve i ništa.
Znam da će spomenuti Alice Irving - teško je odoljeti toj povezanosti s Ulicom
Howard.
“Što kažeš na priču o bebi Alice?” kaže. “Znale smo sjediti u onom vašem vrtu, sjećaš
se? Onog zadnjeg ljeta, prije nego što si otišla djedu i baki. Imali ste one ležaljke, je li tako?
Sjećaš li se? Svađale smo se koja će dobiti onu žutu.”
“Mislim da je beba iz Ulice Howard moja”, kažem. “Stalno sanjam o njoj.” Ona me oštro
gleda dok smišlja što će mi reći.
“Nije, Emma”, govori mi polako, kao djetetu. “Ona je Alice Irving. Policija je to
dokazala. Ne smiješ tako govoriti. Jasno mi je zašto te ta priča uznemirila, ali ne čini li ti se
da je to zbog tvog pobačaja? Izvukla ti je sve one osjećaje iz tog vremena. Što je
sasvim normalno. Moralo ti je biti užasno nositi se s tim. Jesi li rekla Paulu?” Odmahujem
glavom.
“Pa, možda bi trebala. On te voli, Emma. Shvatit će.”
Kimam glavom.
“Ali ne smiješ više govoriti da je to tvoja beba. Ljudi ti neće vjerovati ako nastaviš s
tim. U redu?”
Opet kimam. Ima pravo. Šutjet ću dok sami ne shvate.

Knjige.club 140
 Gringos&Laura

53.

Subota, 14. travnja 2012.

Angela

Supermarket je bio ispunjen ljudima koji su ubacivali goleme količine stvari u svoja
kolica i vriskom njihove djece.
“Kylie, ostavi to!” viknula je žena u dresu Southamptona koja je bila iza nje u redu
pred blagajnom, tako glasno da je Angela pognula glavu.
“Oprosti, draga”, rekla je žena. “Ali ta mala gamad inače ne čuje, znaš?”
Angela je pokretom pokazala da je nešto zaboravila i pravila se kako to traži u svojim
kolicima, onda napustila red. Nastavila je hodati dok nije izišla iz trgovine i sjela u auto,
zatvorila oči i rukama pokrila uši. Otkako je Alice pronađena, postala je nepodnošljivo
osjetljiva na buku. Zapravo, sve joj je postalo nepodnošljivo. Mislila je da će joj laknuti
kada sazna gdje je njezina beba bila sve te godine, ali nije. Bio je to samo djelić davno
napuštene slagalice, ali slika se još nije vidjela, još nije imala odgovore.
Sjedila je dok nije počela kiša, onda pokrenula automobil i krenula kući. Kada se
zaustavila na kolnom prilazu, osjećala se smrznuto do kostiju, a uopće se nije sjećala kuda
je vozila. Nick je izišao pomoći joj unijeti torbe i vrećice iz prtljažnika. Sjetila se kolica koja
je ostavila u supermarketu.
“Žao mi je”, rekla je kada je izišla iz auta. “Nisam ništa kupila. Nisam mogla podnijeti
biti tamo. Svi su vikali...”
Obgrlio ju je rukom i poveo na sigurno. “Ići ću ja kasnije”, rekao je. “Daj mi popis.”

Angela je šutke buljila u televizor. Nick je gledao neki sport, ali pred njezinim su očima
bili prizori iz Ulice Howard, ono blato i policijska traka koja nije prestajala lepršati.
“Ništa ne postaje nimalo bolje”, rekla mu je kada je sjeo uz nju.

“Louise može začas doći. Nazvat ću je.”

“Ne bi je trebao zvati. Ona ima svoj život. Ne može stalno biti ovdje.”
“Ona želi biti ovdje. Zabrinuta je zbog tebe. Svi smo zabrinuti.”

Louise je oprezno zakoračila u dnevni boravak, kao da se boji da će je probuditi, a

Angela se odmah počela ponašati kao majka, skočila je na noge, pozdravila je i ponudila
čaj. “Ili sendvič? Jesi li jela, ljubavi? Moraš redovito jesti.”
Kći ju je snažno zagrlila i nije ju puštala.
“Dobro sam, mama. Sada sam odrasla. Ne moraš me više hraniti”, rekla je. “Pravo
pitanje je jedeš li ti redovito. Tata kaže da nije tako.”
“Nemam apetita”, priznala je Angela.

Knjige.club 141
 Gringos&Laura

“Pa, i ja bih ga izgubila da mi tata kuha”, rekla je Louise i obje su se nasmiješile.

“Kobasice i pire, pretpostavljam. Donijela sam malo humanitarne pomoći. Pečenu
janjetinu. Tata ju je odnio u kuhinju.”
“Hvala, ljubavi. Tako si dobra prema nama.”
“Gluposti. Ti si moja mama i volim te. To je sve.”
Angela je počela plakati. Jednostavne emocije samo su pojačavale osjećaj gubitka.
Zašto ovo nije dovoljno? Sretnica si. Okružena si ljudima koji te vole. Imaš dvoje krasne
djece.
Louise je nešto govorila, pa se Angela pribrala na vrijeme da čuje kako kaže da bi rado
odvela majku nekamo preko vikenda.
“Joj, ali ja ne mogu nikamo ići. Nešto bi se moglo dogoditi... policija me može
zatrebati”, rekla je.
“Imam mobitel. Ne moraš stalno biti ovdje. Razboljet ćeš se od toga, mama.”
“Ne, dobro mi je tu”, rekla je i izvukla maramicu iz rukava da obriše nos. “Moram biti
tu. Zbog Alice.”
Louiseino se lice namrštilo. “Moraš napraviti ono što je najbolje za tebe i tatu, mama.
Treba ti odmor od svega. Policija će obaviti svoj posao, a ti se moraš pobrinuti za sebe.
Zbog Paddyja i mene. Alice je mrtva, ali mi smo još tu. To ti je jasno, je li tako?”
“I zbog tebe sam ja ovdje!” povikala je Angela na svoju kćer - kao ona žena u
supermarketu.
Nick im se opet pridružio. “Što se ovdje događa?” pitao je.
“Uznemirila sam mamu. Nisam ni trebala dolaziti”, rekla je Louise. “Tako mi je žao.”
“Nije tako. Nisi ti kriva. Ja sam. Više ne znam što govorim ni što radim”, rekla je Angela.
“Vodim je natrag liječniku”, šapnuo je Nick Louise. “Bolje da odeš.”
I tako su opet završili kod liječnika. Doktor Earnley već je mogao i umrijeti. Ali na
kraju će sve završiti samo s novim tapšanjem po ramenu i riječima ohrabrenja.
“Preživjet ćeš ti to, Angela.”

Knjige.club 142
 Gringos&Laura

54.

Petak, 20. travnja 2012.

Kate

Toni je skoro vriskala od uzbuđenja kada je nazvala Kate i rekla joj da je zakazala
ponovno druženje.
“Na internetu sam našla razne ljude. Svima se zamisao sviđa, priredit ćemo zabavu u
domu izviđača, idućeg tjedna. Bit će sjajno. Imat ćemo disk-džokeja iz osamdesetih i sve
drugo. Reci da ćeš doći.”
Probaj me zaustaviti, pomislila je Kate. “Zvuči kao nešto što se ne propušta, Toni. Tko
je sve pozvan?”
Gazdarica je nabrojila mnoga imena.
“Pa, svaka čast, naći ih nakon toliko vremena”, rekla je Kate. "Moralo je tu biti dosta
posla.”
“Da, neke nije bilo lako naći, ali uspjela sam. Čak i Harry Harrison. Curu za koju smo
svi mislili da će završiti kao ovisnica. A zapravo se sasvim dobro snašla u životu. Tko bi to
pomislio...” Toni skoro da je zvučala razočarano.
“Gdje sada živi?” pitala je Kate.
“O, na jako finom mjestu u Kensingtonu. Sada je gospođa Thornton. U početku nije
bila sigurna hoće li doći, ali znam ja s njom, ‘Sjeti se odakle si krenula, Harry.’ Cure neće
vjerovati kada je vide.”
Kate je sve zapisivala.
“A hoće li i Malcolm biti u disku?” pitala je kroz smijeh.
“O da. I obje Sare. Ludnica”, rekla je Toni, bez daha od uzbuđenja. “Moram sada ići,
imam gomilu posla. Počinje u osam. Vidimo se tada, u disko-opremi.”
Kate je spustila slušalicu i naslonila se u svojoj sjedalici.
“Tko je to bio?” pitao je uvijek oprezni Joe. “Izgledaš stvarno zadovoljno.”
Kate je bila prezadovoljna da bi zagrizla tu udicu.
“Pozvana sam na zabavu”, rekla je i nasmijala se. “Sada mi treba odjeća.”
Dvojica muškarca zbunjeno su je pogledala.
“Mislio sam da je nešto u vezi s poslom”, rekao je Joe.
“Naravno da je u vezi s prokletim poslom”, odgovorila mu je Kate. Ustala je i skinula
jaknu s naslona sjedalice. Uživala je u tom trenutku.
“Daj, reci nam”, molio ju je Terri.
“Nisam raspoložena”, odgovorila je, prebacila torbu preko ramena i bila spremna za
pokret. “Moram nekamo ići. Vidimo se kasnije.”
Kada je izišla, nazvala je Joea i rekla mu da ga čeka pred zgradom.
“Razgovarat ćemo s Harry Harrison”, kazala je. “Ovaj nam put ne treba auto. Možemo
i pješice.”

Knjige.club 143
 Gringos&Laura

Vrata je otvorila sredovječna žena s cigaretom u ruci.

“Dobar dan, gospođo Thornton? Ja sam Kate Waters iz Daily Posta”, rekla je Kate.
“Novinarka? Stvarno? Što želite?” rekla je žena, glasom koji je odmah pokazao da nije
zainteresirana za razgovor. “Upravo izlazim.”
Laže, pomislila je Kate. Tek je zapalila cigaretu i još je u kućnim papučama.
“Neće trajati duže od minute, obećavam”, rekla je Kate. “Nadam se da mi možete
pomoći. Pokušavam naći Suzanne Harrison iz Woolwicha.”
Žena na vratima suzila je oči i oklijevala.
Imam te, pomislila je odmah Kate.
“Koga to ona zanima?” rekla je Harry, pomalo zbunjeno.
“Slušajte, ispričavam se, tek tako sam banula, ali možete li mi dati pet minuta da vam
objasnim?”
“Onda uđite”, rekla je Harry i tek tada primijetila Joea. “A tko je ovo? Ne izgleda
dovoljno star za novinara.”
Joe se stidljivo osmjehnuo. “Ja sam pripravnik. Samo ću sjediti i šutjeti, obećavam.”
Mahnula je slobodnom rukom pozivajući ih da uđu, onda zalupila vratima i uvela ih u
dizajnersku kuhinju u kojoj je do prije nekoliko trenutaka čitala novine, tako je izgledalo.
“Pa, očito znate da sam ja Suzanne Harrison”, rekla je gospođa Thornton i ugasila
cigaretu u zdjeli u kojoj su nekada davno boravili orašasti plodovi. “Harrison mi je
djevojačko prezime - a svi koji su me znali zvali su me Harry.”
“Kako da vas ja onda zovem, pored toliko imena?” rekla je Kate i nasmijala se.
“Zovite me Harry. Kratko i slatko.”
Za razliku od tebe, pomislila je Kate. Žena za stolom bila je visoka i dotjerana. Harry
je možda razvlačila riječi na onaj ležerni bogatunski način, ali tetovaža na njezinoj ključnoj
kosti koja je izvirivala iz skupe košulje govorila je nešto drugo.
“Zapravo, imate sreće što ste me zatekli. Obično sam u ovo doba dana u uredu, ali
danas ne ručam u gradu.”
“Sjajno”, rekla je Kate. “Gdje radite? U centru?”
“Ne, kod Thorntona i Corana - u nakladničkoj kući.”
“Znam ih, izdaju puno memoara slavnih, je li tako?” rekla je Kate. “Mi smo lani jednu
vašu knjigu objavljivali kao feljton - o glumici koja je preživjela rak.”
Harry se nasmiješila. “Aha, tako je. Sjećam se”, rekla je. “Napravili ste nam sjajnu
reklamu - knjige su se same prodavale. Jeste li za kavu?”
Harry je natočila iz aparata u raskošne rukom oslikane šalice, brbljajući o svom poslu,
ubacujući poneki trač o slavnima dok je tražila odgovarajući vrč za mlijeko i posudu za
šećer.
“Dakle”, rekla je kada je opet sjela za stol. “O čemu je ovdje riječ?”
“Pa, pišem o nečem što se dogodilo tamo gdje ste odrasli.”
Harry je miješala svoju kavu. “Isuse, prošlo je toliko vremena otkako sam živjela u
Woolwichu - desetljeća. Ništa me više ne veže za to mjesto.”
“Nitko više iz obitelji ne živi tamo?” pitala je Kate i uzela keks.
“Majka.”

Knjige.club 144
 Gringos&Laura

Harry je pogledala prema Joeu koji je nešto zapisivao u bilježnicu. “Što ti to tamo
radiš? Ovo nije intervju?”
Kate je zaboravila na svog sakupljača iskustva i nije primijetila kada je izvadio notes.
Fatalna greška prokletog školarca.
“Ispričavam se, Harry. On samo zapisuje kako ja radim svoj posao. Zar ne, Joe?”
Ton njezina glasa postigao je svrhu, brzo je spustio olovku i pokajnički pogledao
Harry. “Domaća zadaća!” rekao je.
Ali veza je pukla. Harry je pokupila šalice i odnijela skupi porculan nemarno kao da je
konobarica na plaži. Kate se podigla i pomogla joj stavljajući ostatak u stroj za pranje
posuđa ne bi li povratila povjerenje.
“Slušajte, nisam vam rekla zašto sam ovdje. Nadam se da mi možete pomoći”, rekla je
Kate. “Pišem članke o pronalasku tijela Alice Irving u Ulici Howard. Pretpostavljam da ste
vidjeli neki?”
Vrata su zatvorena. Harry je ostala nijema. “Ne, nisam ni čula za to”, rekla je ukočeno.
“U Ulici Howard? Pa, ja nisam živjela tamo. Nisam sigurna ni da znam gdje je.”
“Tamo vam je živjela prijateljica.”
“Ne bih rekla”, oštro je odgovorila.
“Toni iz Royal Oaka”, nastavila je Kate.
“Toni? Toni Baker. Bože, neki dan me nazvala. Je li vam ona rekla gdje ćete me naći?
Slušajte, ne sjećam se. Davno je to bilo. Stvarno vam ne mogu pomoći. Moram se spremiti.
Trebate otići”, rekla je i uzela torbicu. “Možete li sami izići? Hvala.”
Kate je izgurala Joea u hodnik. “Ostavit ću vam svoju posjetnicu na stolu, Harry, ako
mi se poželite javiti”, doviknula joj je i tiho zatvorila vrata za sobom.
“Dakle, tu smo”, rekla je dok su ona i Joe hodali prema redakciji.
Joe ju je zbunjeno pogledao. “Gdje? Zar ovo nije bilo uzaludno? Izbacila nas je.”
“Ali što nam je rekla prije nego nas je izbacila?”
“Ništa. Rekla je da ništa ne zna.”
“Joe, tako ti Boga, zar baš ništa ne znaš o ljudima? Čim sam spomenula bebu, zatvorila
se. I ona glupa laž o Ulici Howard.” “Ah”, rekao je.
“Ona nešto zna”, rekla je Kate. “Imat ćemo novu priliku za razgovor s njom u disku.
Ali, Joe... kada pokušavaš zadobiti nečije povjerenje, ne hvataj bilješke. Zlatno pravilo.”
“Ali rekla si da je zlatno pravilo uvijek hvatati bilješke”, kazao je.
Kate je uzdahnula. Prvi koraci.

Knjige.club 145
 Gringos&Laura

55.

Ponedjeljak, 23. travnja 2012.

Emma

Kate se odmah javila.

“Halo, ovdje Anne Robinson”, kažem. Zatvorila sam vrata svoje radne sobe da me Paul
ne bi ometao.
“Zdravo, Anne”, kaže ona. “Lijepo od vas što ste se opet javili. Kako ste? Što radite?”
Malo sam iznenađena. Razgovara sa mnom kao da me poznaje. Bacam pogled na
bilješke koje sam pripremila da se sredim.
Pod brojem jedan piše ovisnici?
“Dobro sam, hvala. Javljam vam se samo da čujem jeste li pronašli one ovisnike iz
Ulice Howard.”
“Ne, ništa od toga, čini se. Nema nikakvih službenih podataka o njima - osim da su
lutali s jednog mjesta na drugo. Međutim, sve se promijenilo otkako smo zadnji put
razgovarale, zar ne? Policija kaže da je beba bila zakopana u osamdesetima.”
“Da, pročitala sam.”
“Dakle, to je bliže vašem vremenu. Sjećate li se nekoga tko se tada čudno ponašao?
Nekih tračeva iz susjedstva o bilo čemu?” “Ne, ništa mi ne pada na pamet”, kažem. “Ljudi
su se stvarno držali svatko za sebe.” Pa, i bilo je tako.
Kate Waters uzdiše. “Da, često to čujem”, kaže i smije se. “Ljudi vole čuvati tajne, je li
tako?”
Moram krenuti dalje. Broj dva na papiru glasi: Kako znaju da je to ona?
“Htjela sam vas pitati koliko su sigurni u identitet djeteta. Policija, mislim. Jer ja
mislim da su pogriješili.”
“Stvarno? Zašto? Znate li što o bebi, Anne?”
“Nisam sigurna”, kažem. “Samo mislim da su pogriješili. Trebali biste provjeriti.” Ne
pratim svoj plan. Stani.
“Mislite li da je to neka druga beba, Anne?”
Nemam povjerenja u sebe, pa šutim.
Kate Waters djeluje zainteresirano. “Živite li još u tom kraju?” pita. “Mogla bih
navratiti do vas.”
“Ali ne”, kažem prenaglašeno. “Živini izvan Londona.”
Čujem kako se Paul penje gore i želim da ode. Ali on se ne zaustavlja. “Jesi li na
telefonu?” viče kroz vrata i ja se zaledim. “Draga!”
Stavljam ruku oko slušalice i šapućem: “Imam posla.”
“Vaš muž?” pita Kate.
“Da. Moram ići”, kažem.

Knjige.club 146
 Gringos&Laura

“Anne”, kaže ona oprezno. “Nazvali ste me jer želite razgovarati o bebi i drago mi je
što jeste. Ako mislite da je policija pogriješila, to je važno reći. Znam da vam je možda
teško, ali možemo razgovarati o tome. Mogu vam pomoći. Nije važno kojim se
imenom služite. U redu?”
“U redu”, odgovaram. “Razmislit ću o tome.”
Do kraja dana samo to i radim.

Knjige.club 147
 Gringos&Laura

56.

Ponedjeljak, 23. travnja 2012.

Jude

Jude je bojila kosu - prekrivala sjedine preparatom koji je dobila od obližnjeg

ljekarnika - i razmišljala o tome koju će haljinu odjenuti. Mogla bi to biti ona crna
baršunasta - ako se uspije ugurati u nju, ali morat će kupiti tajice. I lak za nokte. Po prvi
put nakon mnogih godina osjeća se mladenački. Zakazala je sastanak.
Will je opet nazvao. Umalo nije podignula slušalicu. Nije prepoznala broj, mislila je da
je netko pogrešno nazvao ili samo želi nekako izvući novac od nje. Pa, na neki je način i
bilo tako. “Halo, moja gospo, kako si?” rekao je.
“Dobro, Wide”, rekla je osjećajući kako joj glas podrhtava. “Palo mi je na pamet
nazvati te da provjerim jesi li uplatila prilog za proslavu stogodišnjice fakulteta. Sakupili
smo skoro polovicu potrebnog novca.”
Zaboravila je. Zato je i nazvao, onaj prvi put. Ne radi nje. Nego radi novca. Odbacila je
tu ružnu pomisao. “Žao mi je, Wille. Napravit ću to danas. Baš lijepo što si se opet javio.”
“I menije drago čuti te. Zvučiš kao da nisi nimalo starija, Jude”, rekao je. A ona je
osjetila sreću kakvu tjednima nije doživjela. “Gdje sada živiš?” pitala ga je. “Još si u
Claphamu?”
“Ne, preselio sam se kada sam otišao u mirovinu. U jedno mjesto u Kentu. Seoska idila.
Mirno kao na groblju, zapravo.”
“Izgleda da bi ti malo zabave dobro došlo”, rekla je. “A da dođeš do grada, pa odemo
na večeru?”
Oklijevao je, osjećala se glupo jer ga je pitala, ali prije nego što je stigla nešto smisliti,
pročistio je grlo i rekao: “To bi me stvarno veselilo.”
Dogovorili su se za sljedeći ponedjeljak, u jednom od restorana u koje su nekada
zalazili, u Victoriji. “Zgodno je zbog vlaka”, rekao je.
“Večeras je moja noć”, rekla je svom odrazu u zrcalu dok je namještala naušnice.
Stigla je prva, zbog svog bolnog kuka rano je izišla iz kuće, da može polako hodati, ali
on se nakon samo nekoliko minuta pojavio na prozoru i pogledao unutra.
Bože, ostario si, pomislila je kada mu je vidjela lice.
Ušao je i sagnuo se da je poljubi, onda joj stavio ruke na ramena i bolje je pogledao.
“I dalje si ljepotica, Jude”, rekao je.
“I dalje se razbacuješ komplimentima”, odgovorila mu je.
“Da, ali u ovim godinama to je sve što mogu”, rekao je i oboje su se nasmijali.
Tako je razbijen led, pa su uz salatu koja im je stigla kao predjelo nastavili razglabati
o proteklim desetljećima. Sažimali su svoje živote, smijali se zajedničkim uspomenama i
izbjegavali spomenuti razlog zbog kojeg se nisu vidjeli skoro dvadeset godina.

Knjige.club 148
 Gringos&Laura

Ali negdje na polovici glavnog jela, parmigiane, Will je pitao za Em mu. Pitala se kada
će se odvažiti na to.
“Dakle”, rekao je dok im je konobar još jednom punio čaše vinom, “je li se Emma ikad
opet javila?”
“Da, jest. Prije nekoliko godina. Sasvim iznenada.”
“Tako dakle. I kako je ona?”
“Tako-tako. Udala se za čovjeka dovoljno starog da joj bude otac.”
“Tako”, rekao je. “Zaposlena?”
“Da. Na kraju se dozvala pameti. Dugo joj je trebalo, ali upisala se na fakultet u svojim
dvadesetima. Sada uređuje knjige. Radi od kuće. Komercijalno smeće, uglavnom, ali dobro
to radi.”
“Viđate li se često?”
“Da. Zapravo, povremeno. Rekla sam joj da si se javio.”
“Jesi li?” rekao je, a ruka mu se trznula i s njegove je vilice poletjelo nešto umaka od
rajčica. Prstom ga je razmazao po stolnjaku. “Što je rekla?”
“Ništa važno”, kazala je Jude i sjetila se Emmina ukočenog izraza. “Pa, sigurno joj nije
lako. Vjerojatno još osjeća krivnju zbog toga kako nas je željela rastaviti.”
Will je nastavio žvakati.
Jude je znala na što misli. Will je pokušao shvatiti Emmina raspoloženja i njihov
prelazak u tinejdžerski bijes, ali bilo je dana kada ju je bilo nemoguće razumjeti.
“Ti si govorio kako će je proći. Ali, naravno, otišla je prije nego se to moglo dogoditi”,
rekla je, razoružana vinom i njihovom blizinom.
Will je brzo podigao pogled.
“Ponekad se pitam što bi se dogodilo da smo se onda vjenčali, kao što smo
namjeravali, Wille”, dodala je Jude. Nije bila sigurna što on očekuje od nje, ali čeznula je za
malo bliskosti koju su nekad dijelili. Za dobrim starim vremenima.
“Hmm”, rekao je. “I ja.”
Nije mu vjerovala. Rekao je to samo zbog nje.
Pogledao ju je, a ona se pokušala nasmiješiti, ali negdje je zapelo.
Will je ispružio ruku na kojoj je još bilo umaka i potapšao njezinu. “Slušaj, bilo je to
teško vrijeme za sve nas”, rekao je. “Volio sam te, Jude, ali Emma je sve pokvarila.”
“Nje nije bilo već šest ili sedam godina kada si otišao”, rekla je Jude tiho.
“Pa, šteta je već napravljena, valjda. Morao sam se maknuti”, rekao je i obrisao usta
ubrusom.
“Da”, rekla je. I spavati sa svakom koja hoda, pomislila je.
Odbila je desert.

Knjige.club 149
 Gringos&Laura

57.

Utorak, 24. travnja 2012.

Emma

Stvarno ne želim ići.

“Glupa zamisao”, rekla sam Harry kada me sinoć nazvala i ispričala kako joj se javila
Toni iz osnovne škole u Woolwichu, ali ona nije popuštala. Uhvatila ju je nekakva
nostalgija. Valjda to ima veze s našim godinama. Pitam se želi li svima pokazati koliko se
visoko popela. Pokazati onim starijim curama koje su je zadirkivale i zagorčavale joj život.
Ali ne govorim joj ništa. Ona brblja o tome kako se na Facebooku našla s društvom iz stare
škole. Ja nisam. Ja to radim drukčije, samo razgledavam, zavirujem u razne stranice da
vidim tko što radi. Radije ne otkrivam svoju prisutnost. Nemam što reći.
Emma Massingham misli da je beba iz Ulice Howard njena, to bi bilo kao pustiti liju u
kokošinjac, zar ne?
Rekla sam Harry da ću ići u disko samo ako ona prije toga ode liječniku. Znala sam da
neće, pa će je to ušutkati. Ali otišla je jutros.
Harry me naziva oko ručka, nikad je nisam čula sretniju.
“Veliki mi je teret spao s ramena, Emma. Mislim da nisam bila ni svjesna koliko sam
se brinula. I doktoru je laknulo jer je to samo cista. Neće me ubiti.”
“Pa to je sjajno! Baš mi je drago”, kažem.
“Međutim, sada moraš doći u disko. Obećala si”, kaže, a ja gunđam.
“Ne, stvarno? Bit će opako. Uza sve one cure koje su toliko gnjavile oko naših užasnih
frizura da smo znale zaplakati.” Razlog više da se tamo ne ide.
“Pa, sada im imamo priliku nešto reći o njihovom odvratnom ponašanju, je li tako?
Jedva im čekam vidjeti face kada se pojavimo. Možemo utvrditi istinu i pomiriti se o istom
trošku. Gdje je Desmond Tutu12 kada ga trebaš?” kaže Harry, nastavlja me nagovarati. Ne
mogu odoljeti njezinu dobrom raspoloženju, ma koliko to željela.
“Da, moglo bi biti zabavno. Možemo li plesati na onu groznu muziku u cipelama koje
će nas zaklati i mahati torbama?”
“Takvu te volim”, kaže Harry. “Počni razmišljati o tome što ćeš staviti na sebe i nazovi
me sutra da se konačno dogovorimo.”
“Dobro.”
“Hvala ti što si me natjerala liječniku, Emma. Ti si uvijek bila ona pametna.”

12
Desmond Mpilo Tutu, južnoafrički anglikanski svećenik koji je 1984. godine dobio Nobelovu nagradu
za mir zbog svoje borbe protiv aparthejda.

Knjige.club 150
 Gringos&Laura

Paul se smiješi kada mu kažem da idem u staro društvo. Pravim osmijehom, nije to
ono nervozno krivljenje usta koje viđam u zadnje vrijeme.
“To je sjajno. Dobro će ti činiti da iziđeš. Previše si vremena za računalom. Stalno
sama.”
Zelini mu reći da nikad nisam sama, ali odustajem.
“Razgovarao sam prekjučer s Jude”, kaže i gleda me da vidi kako ću reagirati.
“Stvarno?” Zapanjena sam i ne mogu to prikriti. “Zašto? Je li me tražila dok sam bila
vani ili takvo što?”
“Pa, ne baš. Zapravo sam ja nazvao nju.”
“Ti si nju nazvao?” ponavljam.
“Bio sam zabrinut za tebe”, kaže. Žao mu je što mi je rekao, vidim mu na licu. “Trebao
mi je savjet.”
“Pa, ona je zadnja osoba od koje bih ga ja tražila”, kažem. Što li mu je rekla? Ta misao
tutnji mi glavom kao poludjeli vlak. “Što je kazala?”
“Zapravo, ne mnogo. Osim da misli kako te ona uznemirila razgovorom o prošlosti.
Kada si bila na ručku kod nje. Misliš li da ima pravo?”
Uzdišem. “Pa, znaš koliko mrzim gledati iza sebe, Paule. Naš je odnos bio uistinu
težak.”
“Rekla mi je da te morala potjerati iz kuće”, kaže Paul, a ja shvaćam da je sve vodilo k
tome. “Nisi mi nikad rekla.”
Ustajem i sjedam pored njega na kauč da mi može dobro vidjeti lice. “Ne volim
razgovarati o tome. Bila su to užasna vremena. Ne možeš ni zamisliti. Mislim da ih nikada
nisam preboljela. Imala sam samo šesnaest godina.”
“Ali, Emma, kako su mogli napraviti takvo što? Još si bila dijete”, kaže i stišće moju
hladnu ruku.
A ja sam opet u stanju pune pripravnosti. “Oh.” kažem.
“Pa, Jude mi je ispričala o svom dečku, Willu, koji je živio s vama. Mislim da mi ni njega
nisi nikada spominjala. Previše tajni nije dobro za tebe, Emma. Kada sve držiš u sebi,
stvara se otrov.”
Kao da mi je zavirio u glavu.
Mogu li mu sve reći? Mogu li? Hoće li me mrziti zbog užasne stvari koju sam
napravila? Naravno da hoće.
“Imaš pravo, dragi. Ali sada znaš.”
Nježno okreće moje lice prema svome i drži ga objema rukama. “Meni sve možeš reći,
Emma, znaš ti to.”
Naginjem se naprijed i ljubim ga. Da mu pokažem kako ga volim. I ušutkam ga.

Knjige.club 151
 Gringos&Laura

58.

Subota, 28. travnja 2012.

Kate

Kada je stigla ta večer, Kate je smiješno prerano parkirala auto u Ulici Howard. Bilo je
tek sedam sati, ali nakon što se brzo spremila, htjela je izbjeći moguće primjedbe svojih
sinova o maksihaljini s izrezom do pupka i šeširu u stilu Anite Ekberg.
Njezin je strah bio bezrazložan. Freddie je bio u kinu s prijateljima, a Jake se nije
spuštao s kata. Sve je više vremena provodio u sobi, na internetu, planirajući svoje
putovanje.
“Našao sam projekt u Phuketu”, objavio je prije nekoliko dana. Njegov se mlađi brat
nasmijao. “Nešto u vezi sa sunčanjem?” pitao je Freddie. “I ja bih to znao.”
Kate je prešutjela i nastavila postavljati stol.
“Pogrešno si stavila vilice i noževe”, rekao joj je Freddie i zamijenio im mjesta.
“Oprosti, mnogo mi se toga mota po glavi”, rekla je i značajno pogledala Jakea. On se
nije obazirao na nju.
“Zapravo, radi se o očuvanju obalne crte”, rekao je Freddieju.
“Što ti znaš o tome? Studirao si pravo.”
“Imao sam dobre ocjene iz biologije i geografije”, rekao je Jake.
“Moglo bi biti zabavno.”
“Glavno da je zabavno”, rekla je Kate sebi u bradu. Ali Jake ju je čuo i odnio svoje jelo
na kat.
Kada se vratio s posla, Steve je otišao razgovarati s njim.
“Njega pomalo vrijeđa kada tako omalovažavaš njegove planove”, rekao joj je poslije.
“Ma daj. Povlađivanje i zamatanje problema u velike riječi neće pomoći. Dvadeset
dvije su mu godine, a namjerava ljenčariti na plaži, Steve. Treba mu se suprotstaviti.”
Bilo joj je drago što njezin otac više nije tu da vidi kako mu unuk bježi od života. On
bi pronašao nekoliko biranih riječi za Jakea. Sada se okreće u grobu, pomislila je. Oprosti,
tata.
“Dobro, Kate. Ali je li bilo dosta za večeras?” rekao je Steve. “Spustit će se da zajedno
pogledamo utakmicu.”
Ona se durila u kuhinji dok su muškarci navijali i gledali nogomet, miješala je umak
od sira sve dok joj nije iskipio i zamazao pola kuhinje, pa ga je bacila u smeće.
Jedini koji je vidio kako se odjenula bio je Steve koji je te večeri ranije došao kući. Za
promjenu. Mislili su kako će uz manje obaveza sa sinovima imati više zajedničkog
vremena za stvari kojima se bave ljudi njihovih godina: odlaske u kazalište, na kušanja
vina i egzotična putovanja. Ali ispražnjena mjesta u njihovim rasporedima - koja su
nekada zauzimale vožnje na nogometne treninge, plivanje, svirke i zabave - nisu dugo
ostala takva - ispunio ih je posao umjesto zadovoljstva. Kate je znala koliko Steveu znači

Knjige.club 152
 Gringos&Laura

posao u bolnici i nije mu prigovarala. Teško da je i mogla, sa svojini nepredvidivim radnim

vremenom.
Zato je te večeri bila iznenađena i zadovoljna kada ga je čula da ulazi u kuću.
Steve je zazviždao kada ju je ugledao. “Vau, vidi ti nju!” rekao je.
“Što se događa?”
“Rekla sam ti sinoć. Idem na zabavu u Woolwich. Pokušavam pronaći ženu koja
možda zna kako je Alice Irving završila u njenom susjedstvu.”
“Naravno, ljubavi, oprosti. Imao sam užasan dan. Same loše vijesti. Gospođi Telling
rak se proširio. A tek što sam joj rekao da se počeo povlačiti. Prokleta nepravda.”
“O, Steve”, rekla je i obgrlila ga. “Užasno. Nakon toga moj posao zvuci besmisleno.
Bavila sam se člankom o kraljičinoj proslavi. Pogodi tko će nastupiti na koncertu?”
“Paul McCartney?” rekao je i oboje su se nasmijali.
Naravno. Nema te velike svečanosti na kojoj se neće pojaviti Macca , dodala je. Ipak,
nadam se da ću večeras pokrenuti onu pravu priču.”
“Hm”, rekao je Steve prekapajući po hladnjaku, tražeći nešto što će mu pomoći
preživjeti do večere. “Nema više brieja?”
Kada je Kate izišla iz kupaonice, već je držao noge na stolu pred televizorom. Poželio
joj je mnogo sreće na onaj svoj izluđujuće nemaran način kojim se povremeno odnosio
prema njezinu poslu.
“Nema tu sreće, Steve, samo teškog rada i upornosti”, rekla je.
“Naravno da je tako. Ipak, teško te shvatiti sasvim ozbiljno, tako odjevenu, na putu u
disko iz osamdesetih. Nema toga u mom svijetu...”
Htio je reći kako je njegov svijet, odjel onkologije bolnice u Lewishamu, stvarniji i
nekako mnogo važniji.
Kate se ugrizla za usnu i osjetila okus jagode. “Istražujem otmicu i ubojstvo bebe,
Steve. Teško je naći nešto ozbiljnije od toga, zar ne?”
“Kate, ne moraš se opravdavati. Inače, izgledaš sjajno.
“Skini mi se. Ne možeš me kupiti s nekoliko jeftinih komplimenata”, rekla je. I žestoko
ga poljubila.
“Hmm. Kakav okus. Na mojim usnama. Možeš li to isto staviti i prije nego što uđeš u
krevet večeras?” rekao je.
“Vidimo se”, doviknula mu je i otišla mašući i posrćući na deset centimetara visokim
platformama prema autu, brzo se uvukavši u njega, prije negoli je vidi susjeda Beth.

Sada je trebala nekako potrošiti cijeli sat. Nije joj se išlo u pub tako odjevenoj, pa je
uključila radio i slušala Radio 4. Govorili su o globalnom zatopljenju, neki stari prdonja
nije dao novinaru doći do riječi. Nasmiješila se. To je uvijek pravi izazov, smiriti
brbljavce s kojima razgovarate. Nitko ne voli kada ga se prekida, to može pokvariti odnos.
Naučila je ušutkivati ljude pokretima - naginjala se naprijed da ih ohrabri, natrag da
ih zaustavi. Nije vjerovala da će pomoći kada ju je jedan veteran uputio u tu tehniku. Ali
uvijek je iznova uspijevalo.
Odvraćanje pogleda i spuštanje olovke na papir također ima učinka, ali je malo
previše očito. Radijski novinari podižu ruku da bi zaustavili predugačak odgovor.
Zanimljivo je to kako tumačimo znakove.

Knjige.club 153
 Gringos&Laura

Kate je poskočila kada joj je Barbara Walker pokucala na prozor. Spustila je staklo i
iznenađeno se osmjehnula.
“Bože, nasmrt ste me prepali... misli su mi daleko odlutale”, rekla je.
Gospođica Walker odmahnula je glavom. “Žao mi je, draga. Vidjela sam vas kako tu
sjedite s prozora i pomislila da bi vam možda prijala šalica čaja. Tužno je to, tako sjediti
sam.”
“Rado”, rekla je Kate i izvukla se iz auta znatno nadvisivši svoju novu prijateljicu.
Gospođica Walker podigla je pogled prema njoj, onda ga spustila na njezine čizme.
“Sviđaju mi se. Gdje ste ih samo našli?”
“Na odjelu arheologije u jednoj velikoj trgovini”, rekla je Kate.
“Odlično, a sada samo polako, da ne slomite nogu”, smijala se gospođica Walker.
U stanuje natjerala Kate da stavi svoj veliki šešir i okreće se po sobi. To je uznemirilo
Shortyja koji je zalajao na njih.
“Tiho”, rekla je gospođica Walker i potapšala se po nosu. “Samo se malo zabavljamo.
Želite li možda Cinzano umjesto čaja? S obzirom na naše retroraspoloženje.”
“Stvarno ga imate? Nisam znala da ga još proizvode”, rekla je Kate i sručila se u
naslonjač.
“Hvala, Barbara.”
“Nisam sigurna koliko je star, ali dodat ću malo limunade, pa će živnuti. Možda čak
imam i leda. Dođi, Shorty, usput ću i tebe nahraniti.”
Kate je sjedila i migoljila nagnječenim nožnim palčevima, nadajući se da će joj opet
proraditi cirkulacija. Žrtvuje se za posao, rekao bi Steve da je tu.
Glasno se nasmijala kada se pojavila Barbara, noseći pladanj s prašnom bocom
Cinzana, limenkom limunade i zdjelom kockica leda. Izvodila je predstavu mi ješajući pića,
onda su se njih dvije kucnule čašama i popile po gutljaj.
“Vau, zaboravila sam taj okus. Živjeli”, rekla je Kate. “Čime ste se bavili u
osamdesetima, Barbara? Poslovođa John rekao mi je da ste bili manekenka.”
“Pa, samo honorarno... amaterski, zapravo, ali imala sam nekoliko snimanja za
prijatelja koji je bio fotograf u časopisu. Radila sam kao tajnica u odvjetničkom uredu.”
“Snimali su vas! Kako uzbudljivo. Kladim se da ste upoznali zanimljive ljude i svašta
čuli”, rekla je Kate i popila još malo.
“Da”, promrmljala je starica.
“Sigurno ste išli na zabave”, rekla je Kate i namiješena čekala odgovor. Voljela je
tračeve iz svijeta slavnih, tu mješavinu glamura i mana velikana - Hollywooda i
hemoroida.
“Na mnoge zabave”, počela je gospođica Walker, ali onda je zastala i počela se baviti
sređivanjem pladnja.
“O Bože, sigurno ste svašta vidjeli”, rekla je Kate.
“Zaboravila sam, draga”, rekla je starica, ustala i krenula prema kuhinji.
Kate je sjedila sama i pitala se gdje je pogriješila.
Kada se Barbara opet pojavila, stavila je svježi ruž za usne, crvena je crta dominirala
njezinim licem.
“Lijepo izgledate”, osmjehnula se Kate.
“Samo malo ruža. Ali mnogo znači, je li tako?” zadovoljno je rekla gospođica Walker.

Knjige.club 154
 Gringos&Laura

“Ja se skoro više i ne šminkam”, rekla je Kate. “Previše posla, a nitko ne primijeti.
Uđete u neke godine, i puf! Nevidljivi ste. Ljudi gledaju kroz vas. Zapanje se ako
progovorite. Sve su moje prijateljice to primijetile.”
“Vi biste mogli mnogo toga napraviti s tim licem”, rekla je gospođica Walker, ispružila
ruku i zabacila Kateinu kosu. “Krasne jagodične kosti. A ja bih vas riješila podočnjaka za
tren oka.”
Gledale su jedna drugu. “Izvadit ću svoj čarobni pribor”, rekla je gospođica Walker i
nestala u hodniku.
Kutija je bila velika, očito je vidjela puta, na njezinu ružičastom vinilu ostali su mnogi
tragovi.
“Dođite, sjednite pod lampu. Da vas bolje pogledam”, rekla je gospođica Walker.
Izvadila je spužvice koje su bile one narančaste boje kakva se viđa na televizijskim
voditeljima i počela tapkati Kateino lice. Mirisale su kao da dugo nisu oprane, što je Kate
pokušala zanemariti.
“Sada gledajte gore dok vam izvlačim oči”, rekla je gospođica Walker i nagnula se nad
Kate. Glas joj je bio samopouzdan i nekako mlađi.
“Krasne oči, Kate. Trebate ih više istaknuti. Sada trepnite.”
Kate je radila što joj se kaže i pokušala uživati u svemu.
“Rumenilo? Samo nagovještaj, mislim. Svatko želi obraze kao ruže, je li tako?”
“Bože, sjećate li se kada smo ga nanosili u slojevima, u sedamdesetima?” nasmijala se
Kate.
“Izgledale smo kao Hijavata.”
I Barbara se nasmijala. “Voljela sam taj izgled. Zamagljene oči, jarke usne. Sve je
prolazilo.”
“Kladim se da ste obarali s nogu”, rekla je Kate. “Voljela bih vidjeti neku vašu sliku iz
tih dana.”
Gospođica Walker oklijevala je s ružem za usne u ruci. “Dobro. Mislim da ih još negdje
imam. Sada naslonite usne na ovu maramicu dok ih potražim.”
Vratila se s pregršti crno-bijelih studijskih fotografija.
“O moj Bože, ovdje zapanjujuće izgledate!” rekla je Kate, iskreno impresionirana.
Onda se zaledila.
"Da, znali su se okretati za mnom”, stidljivo je rekla Barbara.
Kate je šutjela. Nije mogla progovoriti. Nastavila je gledati sjajne Barbarine slike. Ona
je bila jedna od žena mrtvih očiju na polaroidima Ala Soamesa. Prepoznala je luk obrva,
kosu. Kate je popila još jedan gutljaj Cinzana. Nije znala što reći ili učiniti. Nije mogla tek
tako zaboraviti sve. Zna li Barbara?
Barbara je nastavila brbljati o danima kada je bila model i smijati se svojim
sjećanjima.
“Sigurno su klečali pred vama”, rekla je Kate pokušavajući održati razgovor. “Smijem
li posuditi jednu, da je pokažem svom fotografu? Bit će oduševljen. Tko je bio najslavniji
od vaših obožavatelja? Mick Jagger?”
Gospođica Walker se nasmijala. “Ne budite blesavi”, rekla je. “Nisam ja bila njegova
liga. Uzmite jednu, ako želite.”
“Jeste li tada živjeli ovdje, Barbara?” rekla je Kate.

Knjige.club 155
 Gringos&Laura

“Na broju 63. Rekla sam vam već. Unajmila sam sobu sa zajedničkom kupaonicom.
Bila je to krasna, velika kuća. Tamo je živjela i moja prijateljica s posla, Jude.”
“Dobro. Tko još? Nije bilo muškaraca? U kući, mislim?” pitala je Kate.
“Jude nije imala ništa s muškarcima - samo prave probleme, govorila je. Jude je imala
pune ruke posla s kćeri i uredom. Dok se nije pojavio Will...” Barbara je prestala govoriti.
“Da?” rekla je Kate i nagnula se naprijed.
“Will Burnside”, rekla je, a Kate je bila iznenađena gorčinom u njezinu glasu.
“Tko je to bio?” pitala je Kate. “Nije vam se previše sviđao, je li tako?”
“Ne. Bio je užasan.”
“Užasan? Kako užasan?”
“Nije bio onakav kakav je izgledao. Jednostavno mi se nije svidio. Ali Jude jest. Nju je
sasvim opčinio. Ukratko, iselila sam se. Promijenila posao. Krenula ispočetka.”
“Je li kuća broj 63 pripadala Alu Soamesu?” pitala je Kate.
A Barbara Walker zatvorila je oči. Kao da se isključila. Kate se premjestila bliže i
dodirnula staričino rame da je podsjeti kako je još tamo, i oči su se otvorile.
“Barbara, je li vam dobro?”
Gospođica Walker pokušala se osmjehnuti. “Žao mi je, draga. Sjećanja, to je sve. Znaju
nas uhvatiti nespremne, je li tako?”
“Djelujete malo potreseno, Barbara”, rekla je Kate.
“I jesam”, rekla je Barbara Walker drhtavim glasom. “Vidite, ljudi nisu onakvi kakvima
se predstavljaju. Vidite ih na ulici ili nekoj zabavi i izgledaju normalni, ali nisu. Ponekad
nisu.”
“Kako to mislite, Barbara?” rekla je Kate. Ni minutu prije pijuckala je Cinzano s
limunadom, a sada sluša ispovijed u svojim štiklama. Nitko ne može reći da novinarstvo
nije nepredvidivo. Čekala je.
“Nije važno, tek tako sam rekla”, kazala je gospođica Walker i premjestila Shortyja u
krilo.
“Ali stvarno ste uznemireni. Meni se čini da govorite o određenoj osobi, Barbara. Je li
tako? Moglo bi vam pomoći ako nekome ispričate.”
Meni, ispričaj meni, pomislila je Kate držeći fige. Gospođica Walker opet je zatvorila
oči, ali otvorila ih je kada se odjednom začula Wagnerova melodija iz Plesa valkira.
“Isuse”, rekla je Kate i počela preturati po dubinama svoje torbe. “Moj mobitel.
Ispričavam se, Barbara.”
Zazvonio je šest puta prije no što ga je uspjela pronaći, šest uvodnih taktova uništilo
je svaku šansu za bliskošću.
“Halo, Mick”, rekla je kada se konačno javila. “U poslu sam.” Ali Barbara je već
spremala čaše. “Vrijeme je da odete”, rekla je. “Zakasnit ćete na zabavu.”

Knjige.club 156
 Gringos&Laura

59.

Subota, 28. travnja 2012.

Kate

Kate je zatekla Micka naslonjena na njezin automobil.

“Vidi ti nju, sredila se. U lovu si večeras?” doviknuo joj je dok se približavala.
“Umukni, Mick. Što ti radiš ovdje?” rekla je.
“Poslali su me iz redakcije. Da fotkam tu zabavu na koju ideš. Zar ti nisu rekli?”
“Ne”, kazala je Kate. “Čovjek ne bi nikad pogodio da se bavimo informacijama. Slušaj,
nisam baš sigurna da si potreban. Idem na zabavu potražiti osobe koje su živjele u blizini
kada je Alice zakopana. Ne znam što se tu može fotografirati.”
“Jebeni glupani. Danas mi je slobodan dan. Nikad se ne raspitaju dovoljno, samo
šalju”, rekao je Mick i odbacio opušak.
“Žao mi je, Mick”, rekla je. “Ustvari, nešto bi mogao napraviti. Dobila sam fotografiju
koju treba kopirati. Mogu li je dati tebi?” Slegnuo je pogurenim ramenima. “Aha, možeš.”
Kate je počela drhtati od hladnoće. Ostavila je kaput u autu kada je otišla k Barbari.
“Uđimo”, rekla je. “Objasnit ću ti na toplom.”
Dala mu je crno-bijelu Barbarinu modnu fotografiju i on ju je proučio. “Krasno lice”,
rekao je. “Tko je ona?”
Kate je ispričala Micku o Barbari, broju 63 u Ulici Howard i Alu Soamesu dok je on
palio cigaretu za cigaretom, pažljivo držeći ruku ispruženu kroz prozor, kao da će to
zaustaviti plavi dim koji je punio kabinu.
“A tu su i druge slike”, dodala je.
‘‘Druge? Misliš ovakve modne?”
“Ne, polaroidi omamljenih žena - neke od njih su mlade djevojke - koje sam uzela iz
Soamesovog stana. Mislim da je među njima i Barbara. Nemam ih ovdje, ali pokazat ću ti
ih sutra.”
“Jebemti. Jesi li već rekla Terryju?” pitao je.
“Samo malo, Mick. To se tek dogodilo. Nisam znala da ću se naći pred nekom od žrtava
Ala Soamesa. U jednom mi je trenutku sređivala šminku, u drugom se odmotala cijela ta
priča. Dakle, želim o svemu razmisliti prije nego što svima kažem. Znaš kakvi su... navalit
će kao ludi. Ne znam zna li Barbara što joj se dogodilo. To bi je moglo uništiti. S ovim treba
postupati jako oprezno.”
“Da, imaš pravo. Jadna žena.”
“Moram naći i onog drugog muškarca, za početak”, rekla je.
Poželjela je da još puši.
“Eto, sada nestani”, rekla je mašući rukom, tjerajući dim i iskušenje. “Sutra ujutro ću
razgovarati s Terryjem. Večeras ne možemo napraviti ništa.”

Knjige.club 157
 Gringos&Laura

Mick joj se nasmiješio. “Dobro, sutra sam u redakciji, ako me zatrebaš”, rekao je i bacio
cigaretu.
Jato vremešnih diskokraljica teturalo je pored njih pocikujući i naslanjajući se jedna
na drugu.
“Dobra vam večer, moje dame”, viknuo je Mick za njima.
“Moram ići. Očekuju me”, rekla je Kate i posegnula prema stražnjem sjedalu na kojem
je ležao ljubičasti šešir.
“Onda kreni. Mogu li s tobom? Opak sam na plesnom podiju.” Mick je pokušao zauzeti
pozu Johna Travolte, ali rukom je udario u retrovizor i opsovao.
“Vidim, Mick. Ali već imam nekog. Ti se vrati kući i gnjavi zaručnicu. Inače, kako je
sveta Anna?”
Nacerio se. “Gura nekako”, rekao je i kvrcnuo je po obodu šešira umjesto pozdrava
dok je izlazio. Pričekala je da ode, onda se pogledala u zrcalo. Može proći. Izgledala je
umorno.
“Prerano sam bila na vrhuncu”, glasno je rekla.
Pitala se kako je Barbara. Ponudila joj je da će ostati još neko vrijeme, ali nije uspjelo.
“Samo idite”, rekla je Barbara. “Ja ću malo odspavati.”
“Naravno. Odmorite se. Ali nazvat ću vas ujutro, Barbara”, rekla je Kate.
“Idemo”, rekla je svom odrazu. Joe će doći svaki čas, a posao ne bi trebao trajati
predugo. Moraju samo razgovarati s Toninim prijateljicama i pokušati naći neki trag
prema onome tko je mogao donijeti Alice u taj kraj. “Jedan sat, najviše, onda kući.”
Joe se pojavio trčeći niz ulicu da joj pokaže kako zna da kasni. “U toj košulji izgledaš
kao Donny Osmond”, rekla je dok je on hvatao zrak.
"Autobus je zapeo u prometu, a neki me pijanac nazvao ljigavim pederom.”
“Nema veze. I meni se svašta dogodilo, ali sada uđimo i natjerajmo ih da govore.
Spreman?”
Kimnuo je glavom i ispravio ramena.

Glazba joj je skoro otpuhnula šešir kada su zakoračili kroz vrata. Gloria Gaynor, Never
Can Say Goodbye, a dvorana doma izviđača bila je puna krutih odjevnih predmeta posutih
šljokicama i nogu kojima minice nisu pristajale. Opelješili su vintage dućane, pomislila je
Kate.
Pogledala je zapanjeno Joeovo lice i nasmijala se. “Raj za mame”, viknula mu je u uho.
“Idi do šanka i razgovaraj s onima tamo. Ja ću preuzeti plesni podij.”
Uklizala je u gomilu podignutih ruku pozdravljajući početak Girls Just Wanna Have
Fun, onda joj je prišla Toni i zagrlila je.
“Ovo je sjajno!” viknula je Kate. “Odlično obavljeno, Toni!”
Gazdarica je podignula oba palca i zavikala joj u uho da je slijedi.
Probijale su se kroz plesačice, izbjegavajući razmahane udove, prema stolu u blizini
izlaza za nuždu.
Toni je krenula s predstavljanjem, pokazujući i izvikujući imena. “Ovo su Jill i
Gemma.” Dvije brinete kimnule su glavama i toplo joj se osmjehnule. “Sarah A. i Sarah S. I
Harry.”
Kate ih je sve pozdravila. Harry je iznenađeno podignula obrvu kada ju je prepoznala.

Knjige.club 158
 Gringos&Laura

“Kate je razlog zbog kojeg smo sve ovdje”, vikala je Toni. “Ona mi je prva dala ideju.
Idemo, ovo mi je omiljena ploča. Želim plesati cijelu noć.”
Četiri prijateljice skočile su da joj se pridruže, a Kate je ostala uz Harry.
Pokušale su razgovarati, ali to nije bilo moguće, pa je Harry viknula: “Ženski zahod?”
Krenule su prema njemu.
“Povratak u prošlost”, rekla je Kate kada su stigle do tradicionalnog svetišta
tinejdžerica i zatvorile vrata za sobom.
Harry ju je odmjerila od glave do pete. “Što radite ovdje?” zasiktala je.
“Toni me pozvala. A vi znate što radini.”
U tom su se trenutku otvorila vrata jednog od zahoda, uz udarac dostojan
mladenačkih dana. Pojavila se žena u krasnoj plavoj haljini i Kate ju je dobro pogledala.

Knjige.club 159
 Gringos&Laura

60.

Subota, 28. travnja 2012.

Emma

Harry i ja našle smo se na postaji Woolwich Dockyard i tamo sjele u taksi. Dom
izviđača odavno više nije bio nov. Kao da se pijano nagnuo na lijevu stranu, krov je bio
obrastao mahovinom, a boja se gulila s njega.
“Ne mogu vjerovati da je još tu”, rekla je Harry, platila vozaču i iskočila iz auta. Ona se
odlučila za glam-rock, a ja za novi romantizam. Pregledavajući odbačenu odjeću na tavanu,
našla sam staru Judeinu haljinu s tisuću dugmadi - visjela je na meni, bila mi stvarno
prevelika, ali mogla sam se zakleti da sam je nekad nosila. Paul mi je pomogao. Kada je
završio, poljubio me i rekao: “Izgledaš fantastično, Em. Samo naprijed, zabavi se.”
"Hvala na svemu”, rekla sam mu, navukla kaput i uzela ključeve. “Ne čekaj me. Doći
ću kasno.”

“Dobro”, doviknuo mi je i upalio televizor.

Disko je bio u punom zamahu, glazba me pogodila u glavu kao cigla i nekoliko
trenutaka ne čujem i ne vidim ništa. Harry me štipa, sjajnih očiju. “Kao da smo ušli u
vremeplov”, viče. “Ali sada imamo dovoljno godina. Bacardi i kolu?”
“Ne, Dubonnet i bitter lemon, ili onu užasnu slatku jabukovaču. Želim da mi okus traje
sve do kuće.” Obje smo opuštenije no što smo ikad bile zadnjih godina, zafrkavamo se kao
klinke.
Toni i njezina ekipa odmah se okupljaju oko nas, žele čuti gdje smo bile sve te godine.
Unaprijed sam odlučila što ću otkriti o svom životu. Samo kratko i slatko, Emma, rekla
sam sama sebi. Svedimo sranja i ponižavanja na minimum. Ne treba mi samilost. Ni osuda.
Čini se da sve ide dobro. Puštam Harry da govori - pa sad, pokušava govoriti, jer nije
ju lako čuti kroz grmljavinu glasova koji pjevaju uz Wham!, ali cure nas gutaju očima.
Stalno nas dodiruju, kao da smo izvanzemaljci. Stvarno, koje ludilo, ali da sam ostala tu
živjeti, možda bih i ja bila takva. Jedna od njih. Sredovječna, nemirna majka koja radi na
blagajni, a djeca joj se više ne javljaju.
Naša pića konačno stižu. Pokušavam razgovarati s Harry nakon što većina odlazi
plesati, ali beznadno je, pa se zaputim na zahod. Često sam se pitala zašto sam dobar dio
mladosti provela u smrdljivim javnim zahodima, ali čim zatvorim vrata za sobom,
postaje mi jasno. Samo smo tamo mogle čuti jedna drugu.
Ulazim u jednu kabinu, čučim nad malom školjkom i čitam opscene poruke napisane
u visini mojih očiju. Izgleda da se cura po imenu Maz probija kroz redove izviđača križajući
njihova imena na zidu, kao zatvorenici kada broje dane. Možda ih i ona broji.
To ću kasnije ispričati Harry, pomislim, ali kada iziđem iz zahoda, ona je preda mnom.
Razgovara sa ženom koju nikad prije nisam vidjela. Naših je godina, ali mislim da nije bila
u našoj školi. Odlučujem sačuvati Maz za poslije.

Knjige.club 160
 Gringos&Laura

Ta je žena Kate Waters. Dok me Harry upoznaje s njom, osjećam se kao da me netko
udario u trbuh. Čujem samu sebe kako hvatam zrak, pa se pretvaram da kašljem, da ne
primijete. Ali ona me gleda kao da sam pod reflektorima. Čekam da me razotkrije. Iako
znam da ne zna moje pravo ime. Maska mi djeluje tako prozirno, osjećam kako spada. Ali
Kate Waters ne pokazuje nikakav znak prepoznavanja.
Pokušavam ne reagirati kada spomene Alice Irving. Prebacujem razgovor u sigurnije
vode.
“To je sigurno zanimljivo, biti novinarka”, čujem se kako govorim. Bože, tako sam
očita. Mora znati. Mora shvatiti.
Ako je tako, ona to ničim ne pokazuje. Igra moju malu igru. Zabavna je, zapravo - zna
sve o Malcolmu Bakeru i Sari S., iako nas je tek upoznala. Sigurno joj je Toni rekla.
Smiješno je to, podsjeća malo na mene i moje knjige. Odjednom si stručnjak za nečiji život.
Opasno je pomisliti da znaš previše jer tko uopće poznaje nekog drugog? Možeš zagrepsti
po površini. Ali nikad ne dođeš do mesa. Kamoli kostiju.

Knjige.club 161
 Gringos&Laura

61.

Subota, 28. travnja 2012.

Kate

Bože, kako je vitka, pomislila je Kate kada ju je ugledala. Kada bih barem i ja mogla
izgubiti koji kilogram.
“Emma”, rekla je Harry. “Nisam znala da si tu. Čekala sam te za stolom.”
“Oprosti, morala sam se na brzinu popiškiti. Ta duga pića se ne zadržavaju dugo u
tebi.”
“Zdravo, ja sam Kate”, rekla je.
“Zdravo. Kate? Ne sjećam se nijedne Kate iz razreda. Jeste li Tonina generacija?” rekla
je Emma.
“Ne, ona je novinarka”, rekla je Harry. “Kate Waters.”
“Pričala sam s Toni za članak o Alice Irving - o onoj bebi nađenoj u Ulici Howard - pa
me pozvala na vaše druženje”, objasnila je Kate.
Žena je na to reagirala izbjegavanjem pogleda.
Krije se, pomislila je Kate. Ali što krije?
“Sigurno je zanimljivo biti novinarka”, rekla je.
Kate ju je pogledala. Klasična tehnika odvraćanja, primijetila je. Očekivala je nešto o
Alice. To je najzanimljivije od svega što je rekla, zar ne? Svi koji su živjeli u blizini samo o
tome pričaju. A ne o onome čime se ona bavi.
“Hm, da, srećem mnogo različitih ljudi. A vi? Čime se vi bavite?”
“Uređujem knjige”, rekla je.
“Em radi na biografijama slavnih”, ubacila se Harry.
“Kao pisac iz sjene?” rekla je Kate.
“Ne, to obavi netko drugi. Ja sjedim u svojoj sobici i glancam priče koje su napisali.”
Kate se osmjehnula. “Nešto čime se i ja često bavim.” Morala se potruditi, ali nastavila
je u tom tonu. “Kako zgodan posao. Jeste li obradili nekog dobrog?”
Emma je spomenula nekoliko poznatih nogometaša i svoj trenutačni posao za filmsku
zvijezdu, tražeći pritom šminku u torbici, dok je Kate ispuštala odgovarajuće zvukove.
“Sigurno je poseban osjećaj vidjeti što se krije iza javnih osoba”, rekla je.
"Da, poseban, iako ponekad i zastrašujući”, rekla je Emma.
“Zastrašujući?”
“Pa, znati kakvi su stvarno, a onda ih morati drukčije opisati. Tako da odgovaraju
svom javnom liku. Kada posumnjate da je netko nasilnik i lupež, to donosi određenu
odgovornost. Lažete li vi ih oni?”
“Bože, to mora biti jako teško. Jeste li ikad odbili neki posao?”
“Ne, treba mi novac”, nasmijala se Emma. Ali veoma kratko.

Knjige.club 162
 Gringos&Laura

“Sigurno vam je drago vidjeti toliko poznatih lica večeras”, rekla je Kate brzo
mijenjajući temu.
“Da, prošlo je mnogo godina. Desetljeća.”
“Vi ste se znači preselili?”
“Pa, fizički ne daleko”, rekla je Emma i izmijenila pogled s Harry koja je izišla iz kabine
namještajući košulju. “Naši su životi krenuh raznim smjerovima, rekla bih."
“Kakav je osjećaj vratiti se?” pitala je Kate.
“Čudan. Pomalo kao u snu”, rekla je Emma. "Gledam oko sebe i vidim lica koja su mi
skoro poznata. Znam ih, ali ne mogu ih smjestiti na pravo mjesto. Onda mi kažu ime i sve
se vrati. Znate na što mislim?”
Kate je kimnula glavom, očarana opisom.
“Harry me nagovorila da dođem. Ona silno utječe na mene. Je li tako?”
Harry se nasmiješila svojoj prijateljici. “Dobro je za tebe da malo iziđeš. A ovo je
sjajno”, rekla je.
Kate se vragolasto osmjehnula i rekla: “Pitam se je li Malcolm ovdje.”
Njih su se dvije nasmijale.
“Kladim se da ima umetak za kosu i zlatni lančić kupljen kod švercera”, rekla je Harry.
“Kladim se da ima ljubavnicu, krizu srednjih godina i Harley Davidson”, rekla je
Emma. “Idemo ga potražiti. Vidimo se opet ovdje za pola sata, s izvještajem.”
Kate je otvorila vrata da ih pusti natrag i pokazala im rukom da iziđu. “Vidimo se.
Sretan lov.”

Knjige.club 163
 Gringos&Laura

62.

Subota, 28. travnja, 2012.

Kate

Krenula je uza zid prema šanku da vidi kako ide Joeu. Bio je naslonjen na ljepljivi puk,
duboko zadubljen u pantomimičarski razgovor sa šankericom, ženom koja je imala
previše spreja u kosi i umetke na ramenima.
“Limunadu, molim vas”, naručila je Kate primijetivši bocu iza nje.
“O, Kate”, oblikovao je Joe usnama, djelujući zadovoljan sobom. Ona mu je pokazala
prema izlazu, pokupila svoju plastičnu čašu i krenula prva.
“Kako nam ide?” upitala je kada su sjeli na niski zid od cigle pred domom.
“Sjajno, hvala na pitanju. Svima sam rekao da sam ti sin.”
Kate je pokušala ne reagirati na to. “Ma bravo”, na kraju je rekla. “I?”
“Šankerica Rita zna sve tračeve."
“Dobro. Što si saznao?”
“Svašta o Harry. Izgleda da svi žele razgovarati samo o njoj. Prvi je put vide još od
vremena kada je bila samo šugava mala gnjavatorica. Ne mogu vjerovati da je tako
uspjela.”
“Upravo sam u zahodu razgovarala s njom. Malo joj je bilo nezgodno u početku, ali
opustila se. Ali ima li što o bebi? Neka glasina?”
“Ne, o bebi ništa. Nije bilo naglo prekinutih trudnoća, udane žene nisu imale
ljubavnike, ništa se nije šaputalo. Potpuni misterij, kaže Rita. Pitao sam je za broj 63, gdje
je živjela Barbara Walker. Sjeća se da je tamo bila i neka odvjetnica. Pametna žena po
imenu Jude.”
“Judith Massingham, Barbarina cimerica”, rekla je Kate.
“I njezina kći”, dodao je Joe.
“Da, Barbara je spomenula kćer. Ali ona nije mogla biti na popisu birača. Što ti je Rita
rekla o njoj? Poznaje li je?”
“O, da. Rita je išla u školu s njom. Ovdje je večeras. Emma, tako se zove.”
Kate ga je uhvatila za ruku. “Emma? Mislim da sam je baš upoznala. Ti si pravi mali
genij, Joe. Najradije bih te poljubila, ali to se ovih dana naziva seksualnim
uznemiravanjem.”
Joe je sjao od zadovoljstva. Nije baš bio siguran što je to dobro napravio, ali nije bilo
važno. Bio je dobar. Šefica mu je to rekla.
Kate je ostavila svoje piće na zidu i krenula prema ulazu. “Idem do zahoda”, doviknula
je preko ramena. “Vidimo se kasnije.”
Harry i Emma već su bile tamo, popravljale su ruž za usne pred zamrljanim zrcalom.
“Onda?” pitala je Kate. “Milijunaš ili pušioničar?”

Knjige.club 164
 Gringos&Laura

Odrazi dviju žena pogledali su prema njoj i razvukli usne u osmijeh. “Ćelav, pivski
trbuščić, petero djece”, rekla je Harry.
“Tako mu i treba, kada ti je slomio srce, Harry”, dodala je Emma.
“Je li se vjenčao sa Sarom S.?” pitala je Kate.
“Vidi ti nju, zna sve naše tajne”, rekla je Emma.
“Pa, barem neke”, rekla je Kate i izvadila svoj ruž.

Knjige.club 165
 Gringos&Laura

63.

Subota, 28. travnja 2012.

Emma

Na putu smo natrag prema plesnom podiju - kao i nekoć, slijedim Harry i već spremno
skakućem - kada mi Kate dodirne rame.
“Mogu li vas nešto na brzinu pitati, Emma?” viče mi u uho. Djeluje nervozno. A ja se
pitam je li pogodila tko sam ja zapravo.
“Da iziđemo?” kaže, pa sada slijedim nju umjesto Harry, idemo prema vratima, pored
crvenog stola od ultrapasa na kojem smo dobili značke s imenima, sada prekrivenog
praznim plastičnim čašama.
Sjedamo na zid pred ulazom i gledamo pušače kako mašu automobilima u prolazu
dok nam se sluh ne povrati.
“Kakva sjajna zabava”, kaže Kate. “Sigurno je i nekada bilo tako.”
“Da. Čudno je vidjeti nas sve opet u domu, ali odrasle. Kao u onoj drami Dennisa
Pottera. U kojoj odrasli glumci igraju djecu.”
“Plava brda sjećanja”, kaže Kate. I ona ju je gledala. "Bila je to stvarno mračna
predstava”, dodaje. “Jedno je dijete umrlo.”
Sjedimo u tišini. Mislim na bebu i hvatam se za trbuh. A Kate, kao da mi čita misli,
počinje govoriti o Alice Irving.
“Našli su je samo malo dalje odavde. U vrtu zgrade u kojoj ste nekada živjeli, Emma.
Jeste li čitali članke koje sam o tome napisala?”
“Da”, kažem. “Vidjela sam ih.”
“Pokušavam saznati što se dogodilo s Alice”, kaže. “Policija misli da je bila zakopana
u vrijeme kada ste tamo živjeli s mamom.”
“Ne mogu povjerovati da se to dogodilo”, kažem. “Razgovarala sam s mamom o tome.
Ni ona ne može vjerovati.”
“Pa, dogodilo se”, kaže. Okreće se bočno, da me bolje vidi. “Kako je onda bilo? Koliko
ste imali godina? U ranim osamdesetima morali ste imati trinaest ili četrnaest.”
Kimam glavom.
“Sjećate li se tog vremena?” kaže. Uporna je. “U toj dobi sigurno je bilo nezgodno
dijeliti kuću s drugima. Tada je privatnost baš potrebna, je li tako? A vi ste imali i mamu i
Barbaru Walker. Teško je išta zadržati za sebe - neku tajnu - kada ljudi žive tako natrpani.”
“Iznenadili biste se”, kažem. Nisam to željela izgovoriti glasno, ali izišlo je samo od
sebe.
“Kako to mislite?” kaže. “Ja sam skrivala knjige koje smo svi potajno čitali u školi -
Lovci u mutnom13, toga se sjećam. Što ste vi skrivali?” Kao da zna.

13
Roman Harolda Robbinsa iz 1961. godine.

Knjige.club 166
 Gringos&Laura

Ne znam što bih rekla da se ne izdam.

“Emma, postoji li netko za koga mislite da je mogao imati veze s ukapanjem bebe?”
pita me. Glas joj je mekan, hipnotički. Tjera me da govorim.
Riječ “beba” odzvanja mi u glavi. Beba, beba, beba.
“Ne želim govoriti o tome”, kažem. “Previše me uznemirava.”
“Što to?” kaže.
“Beba”, odgovaram.
“Alice?” pita.
“Ne. Moja beba”, kažem.
Počinjem se malo njihati na zidu. Smirujem se, kao što je nekada radila moja mama.
“Vaša... tvoja beba?” pita Kate. “Kako to misliš?”
Mislim da sam željela da me pita. Željela reći. Željela sve izbaciti iz sebe. Ona bi mogla
biti skalpel koji će me otvoriti.
"U četrnaestoj sam zatrudnjela”, kažem.
“Bože, bila si još dijete”, kaže i uzima me za ruku, kao da mi daje odrješenje. Mislila
sam da će nakon konačnog priznanja slijediti vika i optužbe, ali svijet se nije prestao
okretati. I dalje sjedimo na zidu, pušači i dalje mašu vozačima.
“Da odemo nekamo porazgovarati?” kaže. “Sigurno se smrzavaš. Royal Oak je odmah
iza ugla.”
Odmahujem glavom. Ne mogu podnijeti pomisao na druge ljude.
"Ili da sjednemo u moj auto?” predlaže Kate, kao da me razumije. Možda i jest tako.
Ne znam zašto, ali vjerujem joj.
U autu kreće s nevinim pitanjima. Je li itko drugi znao, pita. Jude ili Barbara?
Odmahujem glavom.
Ona kaže: “Kako si to držala u tajnosti? Sigurno si bila jako uplašena.”
U njezinu glasu nema osude, samo razumijevanja. Ne kaže mi da prestanem govoriti
o tome, kao Harry. Ne misli da sam luda.
Želim joj ispričati o lažima i skrivanju trudnoće pod širokim džemperima, znam da će
me saslušati.

Knjige.club 167
 Gringos&Laura

64.

Subota, 28. travnja 2012.

Emma

“U početku nisam mogla povjerovati”, kažem. “Uvjeravala sam se da se ne može ostati

u drugom stanju nakon samo jednog puta. Uvjeravala se kako u mojim godinama
menstruacije dolaze i nestaju - tako je pisalo u svim časopisima. Uvjeravala se da sam
krivo brojila. Uvjeravala se da se debljam jer jedem previše slatkiša. Uvjeravala se da mi
trbuh podrhtava zbog nervoze od ispita. Ali moje je tijelo govorilo nešto drugo.”
Kate naginje glavu na jednu stranu. “O, Emma”, uzdiše.
“Kada su počele mučnine, mislila sam da sam se otrovala hranom. To se jednom
dogodilo mami, pa sam joj pomagala. Ali nije prolazilo, povraćala sam skoro svako jutro,
puštala vodu u kupaonici da me nitko ne čuje i prskala mirise po sobi da netko ne
nanjuši moju sramotu.”
Okrećem se prema Kate. Moram je uvjeriti da nisam bila neka glupača. Bila sam
pomalo naivna što se tiče muškaraca i seksa, ali nisam bila glupa.
“Znam da je teško povjerovati - posebno sada, kada je seks svugdje - ali iako sam znala
što se događa, mislila sam da će nestati, samo ako to budem dovoljno snažno željela.
Nisam razmišljala o pobačaju ili ispijanju džina u vrućoj kupki. To bi bilo priznanje da je
sve stvarno. Vjerovala sam da ću to zaustaviti snagom volje. Bit će mi ‘bolje’, kao da je to
neka bolest. Nisam čak ni izračunala kada se beba treba roditi. Jer se to neće dogoditi.”
Kate se meškolji na sjedalu pored mene, pretura po torbi, vadi papirnatu maramicu i
daje mi je. Nisam ni primijetila da plačem.
“Ali, Emma”, kaže, “kako nitko nije primijetio što se događalo? Moralo je biti sasvim
očito.”
“Pa, nisu primijetili. Nisam im dopustila. Vodila sam dvostruki život. Emma školarka
i Emma, cura u nevolji. Ali to nije moglo trajati vječno. Istina je lupala na vrata, tražila da
iziđe na površinu, kao neka luđakinja na tavanu. Mislim da je i bila riječ o nekoj vrsti
ludila.”
“Sigurno si bila užasno zabrinuta. Tako mlada. Kako si izdržala?” kaže Kate.
“Ne znam, sada. Ali tada je stigao Užas, taj sveprisutni osjećaj da se svijet bliži kraju.”
“Ali što je bilo kada je trudnoća postala vidljiva?” pita Kate.
“To je bio najgori dio”, kažem. “Nisam mogla podnijeti pogled na sebe u ogledalu.
Trbuh mi nije prestajao rasti. Čvrsto sam ga omatala šalovima, nosila široke džempere i
ostajala u sobi, daleko od prijateljica i obitelji, govorila da mi treba mira. Bila sam
užasnuta da će primijetiti i shvatiti. Bila sam sigurna da se vidi iz profila, pa sam postala
opsjednuta time da uvijek stojim sučelice mami, a sasvim sam je prestala grliti. Vidjela
sam koliko je to boli, kada je odgurujem, ali nisam smjela riskirati.”
Sada ne mogu prestati govoriti. Sada kada sam počela. Pričam Kate kako sam nosila
hranu na kat, u sobu. “Jude se to nije sviđalo, ali njezin dečko Will joj je rekao da se ne buni

Knjige.club 168
 Gringos&Laura

previše. Bilo mu je drago maknuti me s puta. A dok mi je trbuh rastao, gomilala sam sve
više hrane na tanjur, samo da bih je kasnije bacila, tako da ne izgleda čudno što se
debljam.”
Bila sam tako domišljata. Moj je hitri um unaprijed primjećivao opasnosti. Skoro da
sam ponosna na sebe iz tog vremena. Dobila bih same petice iz obmanjivanja.
Kate kima glavom i ne skida oči s mene. Znam da ima mnoga pitanja, kako sam ostala
trudna i što se dogodilo s mojom bebom.
Ali toliko toga treba ispričati. Moram ići malo-pomalo, inače će sve nagrnuti kao
poplava i udaviti me. Osjećam vrtoglavicu. Kao da će mi glava eksplodirati.
“Što se dogodilo kada su počeli trudovi, Emma? To nisi mogla sakriti”, kaže.
“Ne, bilo je kao u noćnoj mori”, kažem. “Ali bila sam sama. Sve je bilo tako brzo, samo
rođenje. Osjećala sam bol u leđima, cijeli dan ili malo duže, onda sam bila mokra, a trbuh
mi se ukrotio. Bilo je to moje tijelo, ali kao da nije bilo moje, ako shvaćate što hoću reći.
Bilo je potpuno izvan kontrole, svaki put kada bi me zaboljelo, sve jače i jače, uhvatila bih
se za rub kade i vikala do iznemoglosti. Mislila sam da ću umrijeti. Sjećam se kako
sam dozivala mamu, znajući da nije tamo. Znajući da sam sama. Morala sam biti. Nitko nije
smio znati.”
Kate mi stišće ruku kao što sam ja stiskala kadu. A davno zakopana sjećanja gomilaju
se, lupaju na vrata i žele vani.
Vidim sebe, kao da gledam kroz prozor. Kada je ta stvar kliznula iz mene, sjajeći se i
pušeći u hladnoj kupaonici, legla sam na krvavi linoleum pored nje. A ona se hladila pored
mene.
Nije bilo onako kako je pisalo u lecima. Dok su druge cure u školi tajno čitale Strah od
letenja, ja sam listala priručnike o posteljicama i pupkovini, krišom uzete iz bolničke
čekaonice. Od tih mi se riječi povraćalo, ali za svaki sam ih slučaj pročitala.
Režem pupkovinu škarama iz pribora za prvu pomoć u kupaonici, onda je zamatam s
ostatkom onoga što je izišlo iz mene u stari Sunday Times koji sam uzela iz kutije pored
ulaznih vrata. Otvaram slavine i ulazim u kadu, u mlaku vodu, gledam kako se oko mene
vrtloži krv.
“Ono čega se sjećam je tišina nakon vikanja”, kažem Kate.
“Imala sam sreće. Jude i Will su radili. Bila sam sama s tom stvari. Ne sjećam se da
sam je pogledala, ali sigurno jesam. Kao kada na televiziji neki strašan dio gledate kroz
prste, da ne vidite cijeli užas. Ne sjećam se lica. Ne znam ni je li bio dječak ili djevojčica.”
“O moj Bože, je li ovo prvi put da to nekome pričaš?” pita Kate.
“Da”, kažem. “Jednom sam probala reći Harry, ali nije razumjela o čemu govorim. A
nisam mogla reći nikom drugom. Shvaćaš, učinila sam nešto strašno.”
Što si učinila, Emma?” pita me blago. “Što si učinila s bebom?” Zakopala sam je”,
kažem.

Knjige.club 169
 Gringos&Laura

65.

Subota, 28. travnja 2012.

Emma

Kada joj kažem da sam zakopala bebu, Kate zašuti.

Čujem svoj glas kao da pripada nekom drugom, govori joj kako je bilo lako zakopati
bebu.
“Kao kada sam ukopala kunića, kućnog ljubimca, kada mi je bilo devet godina”, kažem.
“Zamotala sam je u novine i plastičnu vrećicu, tako da se nije vidjelo što je unutra. Iskopala
sam rupu u vrtu, stavila je unutra i nabacala zemlju preko nje. Trajalo je samo nekoliko
minuta i sve je bilo gotovo.
Dovukla sam veliku vazu u koju je mama zasadila narcise. Mogli su se vidjeti mali
zeleni vrhovi, tek su izbili. Onda sam se vratila u kuću.”
Sjećam se kako sam mislila da još samo moram baciti krvavi ručnik i sve će biti kao
da se ništa nije dogodilo. Sasvim normalno. Bila sam tako mlada. Nisam znala da više
nikada ništa neće biti normalno. Sjećam se kako sam stavila ruku na prazan trbuh, bio
je kao balon nakon rođendanskog slavlja, mekan i naboran. Uvrtala sam labavu kožu kroz
džemper da se uvjerim kako sam to ja. Da nešto osjetim. Bilo što.
“Glupavo sam mislila da je opasnost prošla, nakon što sam rodila”, kažem novinarki.
“Sve sam bila smislila.” Skoro da mi je smiješno koliko sam bila naivna, ali ipak, bila sam
sasvim sama.
“Kada sam konačno shvatila da ću roditi, odlučila sam ostaviti bebu u rodilištu
obližnje bolnice, da je nađu medicinske sestre i pobrinu se za nju. Vidjela sam to na
vijestima, kako sestre napuštenim bebama daju imena - po svecu koji je tog dana, ili
policajcu koji ih je našao, tako nekako - držeći ih na rukama. Onda ih usvoje neke brižne
obitelji i sve ispadne dobro za sve. Sretan kraj.”
Pokušavala sam gledati na svoj život kao da sam junakinja romana. Sve mora biti
jasno i uredno. Dovršeno.
“Bila sam uvjerena da će sve biti lako. Beba će ispasti iz mene kao na onim crtežima
iz priručnika, zamotat ću je u bijelu plahtu i potajice odnijeti u Boots, ostaviti je u zahodu
i otići. Ljudi stalno ulaze i izlaze iz zahoda. Naći će bebu za manje od pet minuta.
Ali za tim nije bilo potrebe. Umotala sam je u novine i plastičnu vrećicu.”
“O, Emma”, kaže Kate. “I sve si to držala u sebi. Dok nisu pronašli Aliceino tijelo.”
“Ono u vrtu je moja beba!” čujem sebe kako vičem. “Moja beba!”
Vidim kako Kate drhti, drži se za upravljač kako bi se smirila. Plašim je. Plašim samu
sebe. zvučim kao da sam luda. Moram se zaustaviti.
“Trebala bih krenuti kući, Kate. Moram reći Harry gdje sam. Poludjet će”, kažem.
Kateino je lice blijedo, obraća mi se kao da sam pacijent u bolnici. Tihim glasom,
smirujućim tonom.

Knjige.club 170
 Gringos&Laura

“Odvest ću te kući, Emma. Sigurno si previše umorna i potresena za bilo što. Treba ti
vremena da središ misli.”
Sve to zvuči utješno i normalno. Sredi misli. To bih trebala napraviti. To mi i Paul govori,
kada ga nešto brine. Ali ja svoje misli ne trebam sređivati. One su sređene već četrdeset
godina.
Kada se vratimo, Harry stoji na sjedalici i gleda po plesnom podiju, češka se po
rukama i djeluje uznemireno.
“Gdje ste dovraga vas dvije bile?” viče čim me ugledala. “Samo tako ste nestale. Pola
sata te tražim.”
Ali umukne kada mi ugleda lice. Sigurno izgledam užasno jer me uzima za ruku, opet
vodi vani i šapuće: “Što se dogodilo, Emma? Gdje si bila?”
“Samo sam razgovarala s Kate. Žao mi je ako sam te zabrinula”, govorim pokušavajući
zadržati miran glas.
“O čemu? O čemu ste razgovarale?” pita.
“Sada nije važno. Malo sam umorna, Harry. Idem kući. Kate će me odvesti.”
Harry gleda prema Kate. Ona je pored svog auta, razgovara s nekim mladićem i daje
mu novac za taksi. “Jesi li je ti uznemirila?” viče na nju, a tip djeluje uplašeno, kao da njega
optužuje.
“Ne, nije, Harry”, kažem. Želim da se sve zaustavi. Ne mogu se suočiti s bilo kakvim
osjećajima. “Večeras je bilo svega previše. Toliko ljudi. Toliko sjećanja, a nisu sva dobra.”
Stišće mi ruku. “Žao mi je, Emma. Nisam te trebala tjerati da dođeš. Idem kući s
tobom.”
Odmahujem glavom. “Dobro sam.” U mojoj glavi još se pletu niti priče, još ih ne mogu
ni s kim podijeliti, čak ni sa svojom najboljom prijateljicom. Harry bi se brinula i ljutila
zbog mene, uz svoje morala bih se baviti i njezinim osjećajima. Ne bi shvatila zašto sam se
odlučila povjeriti tajnu nepoznatoj osobi. Ali osjećala sam takvu sigurnost. Bila sam skoro
anonimna.
“Nazvat ću te ujutro”, viče za mnom i nevoljko mi maše dok odlazimo.
Put kući je dug, vijugamo kroz mračne ulice, onda izlazimo pod zasljepljujuća svjetla
brze ceste.
Ne govorimo mnogo. Objašnjavam joj kuda da vozi. Ovdje lijevo, samo ravno do
kružnog toka. Ali i Kate i ja duboko smo zamišljene. Opet proživljavam sram. I progoni me
Užas.
Kuća je u potpunom mraku dok ulazim u nju. Paul nije ostavio svjetlo u hodniku. Neko
vrijeme stojim u tami, preplavljena mislima, nisam u stanju napraviti prvi korak.
“Emma, jesi li dobro? Što radiš tamo dolje?” viče Paul pospanim glasom.
“Ništa. Samo skidam kaput”, dovikujem mu. “Spavaj.”
Palim svjetlo, tako je jarko da moram zatvoriti oči. Polako ih otvaram, privikavam se.
Sve izgleda sasvim isto kao kada sam te večeri izišla iz kuće. Paulova jakna visi zgužvana,
neotvorena reklamna pošta je na stolu, moje cipele poredane na podu. Ali sve se
promijenilo.
Rekla sam. Sada će stići policija. Trebam vremena za razmišljanje. Za planiranje.
Osjećam se kao jedan od onih gnuova koji oprezno koračaju uz rub rijeke, a iza ugla
čekaju krokodili razjapljenih čeljusti. Pomišljam na bijeg. Ili na skrivanje. Ali zaustavljam

Knjige.club 171
 Gringos&Laura

se. U tvojim godinama? govorim u sebi. Ne budi smiješna. Vrijeme je za suočavanje sa

svime.
Planiram kao odrasla osoba. Neću pustiti lava da spava.

Knjige.club 172
 Gringos&Laura

66.

Subota, 28. travnja 2012.

Kate

Kate se izgubila na putu kući. Promašila je jedno skretanje, ali to je shvatila tek nakon
dvadeset minuta, kada je drveće počelo zamjenjivati neonska svjetla.
“Sranje”, viknula je cesti pred sobom. Zaustavila se sa strane, ali nije mogla skinuti
ruke s upravljača. Gledala je svoje bijele prste kao da pripadaju nekom drugom.
Kate je još mogla vidjeti Emmino lice, blijedo od uzbuđenja u mraku auta, usne koje
podrhtavaju dok priča svoju priču.
Kada je zavikala da je to njezina beba... pomislila je Kate. Zaista ju je preplašila. Taj
zvuk, glas pun boli - to je bilo stvarno. Alije li takva i njezina priča?
Ljudi kojima se svašta privida i oni koji traže pažnju često se najprije obrate
novinarima. Ljudi koji po svaku cijenu žele postati vijest.
Kate je zadrhtala. Glava joj je bila u neredu, postavljala je pitanja i tražila odgovore,
pokušavala pronaći nešto što je propustila.
“Dvije bebe? Dvije proklete bebe? Nemoguće”, rekla je glasno. “Kojeg vraga da sada
radim?”
Sve se događalo prebrzo. Osjećala je kako gubi kontrolu nad situacijom. I pričom.
Kada je Kate prvi put pročitala ovaj člančić o tijelu bebe, ponadala se da će iskopati
zanimljivu priču o zaboravljenom djetetu i osobnoj tragediji vezanoj uz njezinu smrt.
Članak za subotnje novine, mislila je. Prilika da se makne iz žrvnja internetskih vijesti. Ali
nakon što je zagrebla površinu, prokuljale su neočekivane tajne.
Trebala bi biti uzbuđena jer naletjela je na tako veliku priču, ali Kate se osjećala
sluđeno od količine podataka.
Znala je da sada čuva tajne: o drogiranju i mogućem silovanju Barbare Walker, o
dječjoj trudnoći Emme Massingham, o preljubu Nicka Irvinga. Povjerili su joj skrivene
priče jer je postavljala prava pitanja. Ali što može napisati? Smije li išta odati?
Ono što mora napraviti, znala je, jest nazvati Terryja i uputiti ga u događanja, ali to bi
značilo gubitak i ono malo kontrole koja joj je ostala jer o svemu bi razglabali i odlučivali
ljudi koji nikad nisu vidjeli Barbaru, Angelu ili Emmu.
To je novinarstvo, Kate, čula je kako govori njezin nekadašnji šef. Trebaš ispričati
njihove priče, a ne biti njihova majka. Postaješ previše bliska s njima.
Ali moraš biti blizak ako želiš cijelu priču. Predavači na novinarskim fakultetima
klincima poput Joea Jacksona tupe o objektivnosti i ravnoteži, ali voljela bi ih ona vidjeti
kako to pokazuju žrtvi silovanja ili majci zlostavljanog djeteta.
Ako ne možeš zaboraviti na osjećaje kada počneš pisati, imaš problem.
Trebalo joj je uporište. Trebao joj je netko iskusan da joj kaže kako će sve biti u redu.
Treba mi tata, pomislila je i umalo se nasmijala. Tako ti Boga, priberi se.
Nazvala je mužev mobitel u nadi da je još budan. Steve se odmah javio.
Knjige.club 173
 Gringos&Laura

“Halo, Katie”, rekao je. “Sve u redu?”

Briznula je u plač. Nije to očekivala, ali zvuk njegova glasa potaknuo je navalu osjećaja
koje je cijeli dan potiskivala.
“Što se dogodilo? Jesi li dobro?” rekao je Steve tonom koji je postajao sve zabrinutiji.
Ona nikad nije plakala.
“Sve je u redu. Žao mi je, ljubavi, dan mi je bio užasno naporan, oduševila sam se kada
sam čula tvoj glas.”
“Toliko si se oduševila da si zaplakala?” nasmijao se Steve. “Previše ljudi tako reagira
na mene.”
Smirila se i ispričala mu što se dogodilo. Pažljivo je slušala njegove reakcije jer je
željela znati njegovo mišljenje. Željela je da joj kaže kako nije otišla predaleko.
“Moraš se obratiti policiji, Kate”, rekao je. “To daleko nadmašuje obično novinarsko
istraživanje.”
Imao je pravo. Naravno da je imao pravo.
“Dobro”, rekla je. “Odmah ću to učiniti.”
Pogledala je upravljačku ploču. Još nije bila ponoć. Može li nazvati Boba Sparkesa?
Eileen bi je ubila. Nazvala je i zaustavila dah.
Javio se na drugo zvono. Pravi policajac. Pospanim je glasom rekao: “Istražitelj
Sparkes”, ali razbudio se čim je progovorila.
Čula ga je kako stavlja ruku preko slušalice i govori: “Posao, ljubavi. Idem dolje.”
Eileen je maknuta s puta.
“Kate, zoveš usred noći”, rekao je silazeći niza stepenice. “Čuvaj se ako nije nešto
važno.”
“Važno je, Bobe. Žao mi je što zovem kasno, ali moram razgovarati s tobom.”
“Onda kreni”, rekao je.
“Upravo sam razgovarala sa ženom koja tvrdi da je kao petnaestogodišnjakinja rodila
bebu. 1985. godine. Nitko nije saznao. Krila je trudnoću. Živjela je u Ulici Howard, na broju
63, i zakopala ju je u vrtu.”
“U istom vrtu u kojem je zakopana Alice?”
“Da.”
"Isuse. Vjeruješ li joj?”
“Zvučalo je vrlo istinito, Bobe”, rekla je Kate. “Ali imam samo njezinu riječ.”
"Je li onda ona zakopala Alice? Je li je ona uzela?”
“Nije mogla, Bobe. Nije se ni rodila kada je Alice oteta.” “Naravno. Oprosti, mozak mi
slabije radi noću. Ali mogla ju je zakopati 1985. Mogla je naći tijelo i zakopati ga.”
“S petnaest godina? Stvarno? Ne znam što bih mislila, Bobe”, rekla je Kate.
“Ali koliko je moguće da su dvije bebe zakopane u tom vrtu? Tako ti Boga, nazovi
odmah Andyja Sinclairea, Kate. Ne pokušavaj sama naći odgovor. Previše je složeno.
Nazovi ga ili ću ja to učiniti.”
Kate je snažnije stisnula mobitel. ‘‘Ja ću, Bobe. Hvala ti što si me saslušao.”
“Pošalji mi poruku nakon razgovora s Andyjem.”
Ne vjeruje da ću nazvati, pomislila je Kate dok je prekidala vezu.
Inspektor Sinclair nije spavao. Kate se zapitala je li 11a poslu kada se odmah žustro
javio: “Sinclair.”
Knjige.club 174
 Gringos&Laura

“Andy, Kate Waters je. Žao mi je što zovem tako kasno.”

“U redu je, Kate. Očito još radiš. Kao i ja. Sređujem zaostalu papirologiju. Nisi me
probudila.”
Rekla mu je sve isto što i Sparkesu, a on ju je pustio da dođe do kraja prije nego što je
progovorio.
“Tko je žena koja tvrdi da je zakopala bebu?” rekao je.
“Emma Massingham - odnosno, to joj je djevojačko prezime. Sada je Emma
Simmonds.”
Zapisao je Emmino ime i adresu i provjerio kućni broj.
“Jesi li snimala razgovor?”
“Uključila sam diktafon - radio je cijelo vrijeme - ali nisam još preslušala.”
“Molim te, napravi to sada”, rekao je. Kate je izvukla diktafon iz torbe i namjestila ga.
Zvuk nije bio sjajan, ali Emmin se glas mogao čuti. Prislonila je zvučnik na slušalicu da ga
čuje i inspektor Sinclair. “U vrtu je moja beba! Moja beba!” vrištao je glas.
“Djeluje uznemireno. U kakvom je stanju bila kada si je ostavila, Kate?” pitao je.
“Mirnija, ali nestabilna.”
“A što misliš, govori li istinu o svojoj trudnoći?”
“Ne znam, Andy. Mislim, kako je to moguće? Tamo ne mogu biti dvije bebe, zar ne?”
“Izuzetno malo vjerojatno. Možda samo traži pažnju, Kate. Događa se to. Prepusti je
meni, ali moraš sutra doći i dati izjavu - Bože, zapravo danas - i dobro čuvaj tu snimku.”
“Što ćeš napraviti, Andy?” pitala ga je.
“Razgovarati sa svojim šefom. A ti?”
“Neću ništa pisati, ako je to ono što te brine.”
“Upravo tako”, rekao je. “Ona je očito ranjiva osoba. Ne smijemo je gurnuti preko
ruba.”
Kate je teško gutala. Ona ju je već gurnula, zar ne? Je li to bilo “guranje prstiju u
prostor tuđih intima”, kako je glasila presuda Komisije za medije u slučaju ponašanja
prema princezi Diani?
“Hoćeš li mi javiti kada odlučiš što ćeš napraviti, Andy? Molim te”, rekla je.
“Razgovarat ćemo sutra. Nazvat ću te. Laku noć.”

Knjige.club 175
 Gringos&Laura

67.

Nedjelja, 29. travnja 2012.

Jude

Emma nije nazvala, samo se pojavila. Osvanula je na vratima u cik zore. Rekla je kako
je znala da će Jude biti budna.
“Da, ja sam na sreću rob navika”, rekla je uvrijeđeno Jude. Željela je da zvuči kao da
joj je drago, ali nije mogla protiv sebe. Zašto je došla? stalno se pitala. Inače je skoro uvijek
morala moliti kćer da je posjeti.
Uvela je Emmu u kuću i požurila u kuhinju skuhati kavu. Nije ni pričekala da voda
uzavre, samo je na brzinu prelila instant-kavu kako bi što prije čula novosti.
Spustila je šalicu sa smeđom tekućinom pred kćer i ostala stajati iznad nje,
nesposobna smiriti se.
“Tako ti Boga, Jude, sjedni”, rekla je Emma. Danas je izgledala drukčije. Nije bila
neodlučna. Pogled joj nije bio mutan.
Jude se spustila na naslon fotelje. “Slušaj, Emma, vidim da mi se spremaš nešto reći.
Ma što to bilo, požuri”, planula je. “Je li nešto u vezi s Paulom?” pitala je pokušavajući ne
pokazati da bi to željela. “Rekla sam ti da me nazvao, uznemiren je zbog stvari koje si mu
pričala. O bebi iz Ulice Howard. Kazala sam mu da su to gluposti. Želi li te napustiti? Je li
to?”
“Ne, naravno da nije to. On me voli”, mirno je rekla Emma.
Onda ju je Emma pogledala. Pažljivo, kao da je prvi put vidi. “Želim razgovarati o
onome što se dogodilo kada mi je bilo četrnaest godina, Jude.”
Judein se želudac okrenuo. “Pobogu, Emma. Moramo li opet o tome?” rekla je. “Mislila
sam da želiš zaboraviti, a ne biti opsjednuta prošlošću. To je bila noćna mora. Nemojmo
se u nju vraćati.”
Emmin pogled nije popuštao. “Bila je”, rekla je. “Ali jesi li se ikad upitala zašto sam se
nemoguće ponašala? Zašto sam prestala biti dobra kći?”
“Hormoni i pubertet. Bila si teška tinejdžerica. Samo si sve podnosila teže od drugih”,
izvukla je Jude svoj omiljeni odgovor i uplela prste.
“Ne”, odlučno je nastavila Emma. “Dogodilo se nešto što me promijenilo.”
“Što? Što se dogodilo?” rekla je Jude.
“Bila sam silovana.”
Jude je trebao trenutak da progovori. “O Bože, zašto to govoriš? Je li to još jedna od
tvojih priča?” Zatvorila je oči pred odgovorom.
“Will je to napravio”, rekla je Emma, kao što je Jude znala da hoće.
Pokušala je kontrolirati bijes koji je rastao u njoj i ostati mirna. “Naravno da nije. Ne
budi smiješna, Emma”, rekla je. “Willu si bila jako draga. Toliko se trudio oko tebe, prekini
s tim glupostima. Opsjednuta si njime. Nije ti dobro. Jesi li danas uzela svoj lijek?” Emma
nije reagirala, samo je nastavila gledajući majku s plamenom u očima. “Silovao me 21.
Knjige.club 176
 Gringos&Laura

srpnja 1984. U svom autu, Jude. Sjećaš li se njegova auta? Onog crvenog Cavaliera s crnom
crtom sa strane i osvježivačem zraka u obliku semafora koji je visio s retrovizora. Sjećaš
li se? Ja ga nikada neću zaboraviti."
“Naravno da se sjećam. Bila sam u njemu stotinama puta. Kao i ti. To ništa ne znači.”
Emmin se izraz lica nije promijenio. Njezino odbijanje da pokaže bilo što plašilo je
Jude.
“Ali taj je put bilo drukčije. Ti nisi bila tamo. Slagao ti je, Jude. Rekao ti je da ide kući
po nešto. Ali umjesto toga otišao je po mene. A kada je bilo gotovo, Will me odveo do
autobusne stanice na kraju Ulice Howard i rekao mi da ne govorim ništa. Rekao mi je da
sam ga ja natjerala na to, i da bi ti okrivila mene. Da mi nikada ne bi oprostila.”
Jude je sjedila na svom mjestu, nagnuta naprijed, s rukama na očima, kao da želi
izbrisati lice svoje kćeri i riječi koje dolaze iz njezinih usta.
“Emma, znaš da to nije istina”, rekla je kroz prste. “Samo me želiš povrijediti, sada
kada se Will vratio u moj život. Ljubomorna si jer se on i tebi sviđao. Uvijek ti se sviđao. I
prije si nas pokušavala razdvojiti svojim pokvarenim lažima o njemu i onoj ženi iz
ulice. Ovo je samo još jedna izmišljotina. Prekini s tim.”
Ali Emma je nastavila. Sada je ništa nije moglo zaustaviti.
“Nakon svega, rekao je da sam gaja navela na to.” Nasmijala se. Tihim, neveselim
zvukom. “Imala sam četrnaest godina i bila djevica. Nisam ga ja navela.”
Jude je umorno podignula ruku. “Zašto bi on to učinio, Emma? Imao je mene”, rekla
je.
“Možda zato što je mogao”, rekla je Emma, a njezin je bijes konačno izbio na površinu.
“Možda je uživao u opasnosti da bude uhvaćen. Nekim se muškarcima to sviđa. Ili mu je
samo došlo da pokaže snagu. Ja ne bih tražila njegove razloge. Bio je uvrnut. Čudovište,
Jude. Tvoje čudovište.”
Jude se činilo da će povratiti. “Ne znaš što govoriš!” povikala je. “Plašiš me. Odlazi.”
Emma je ustala i uzela svoj kaput. “Sve ove godine optuživala si me da sam ga
potjerala, ali ja sam te spasila od njega”, rekla je i gorko se nasmijala. “Mogla si se udati za
silovatelja.”
Jude je pokušala ustati nakon što su se vrata zalupila, ali noge su je izdale.
Bijes koji je osjećala slušajući Emmine optužbe sada je nestao, bila je u takvu šoku da
više nije osjećala ništa.
“Zašto je govorila takve stvari?” pitala je samu sebe. “Laži. Užasne laži.”
Ali razmišljala je o tom ljetu. Ljetu kada je Emma nestala, a zamijenila ju je neka
musava neznanka.

Knjige.club 177
 Gringos&Laura

68.

Nedjelja, 29. travnja 2012.

Kate

Spremala je doručak - nedjeljni ritual - kada je nazvala Emma. Gurnula je kuhaču u

Steveove ruke, umastila mu novine i rekla: “Moram se javiti. Oprosti.”
“Emma, jesi li dobro?” rekla je Kate. “Kako se osjećaš?”
“Ne najbolje. A ti?”
“Nisam ja važna. Bila sam jako zabrinuta kada smo se sinoć rastale. Mislim da smo
obje bile šokirane onim što si mi ispričala”, rekla je Kate. “Nevjerojatna je to priča.”
“Žao mi je ako sam te preplašila”, rekla je Emma. “Dogodilo se, sve sam tako dugo
skrivala, ali morala sam nekome ispričati.” Kate je oklijevala, dvojila je između povratka
priči i priznanja Emmi da je o svemu obavijestila policiju. Znala je kako bi to mogao biti
kraj bilo kakva povjerenja među njima. Za početak, pričekat će da Emma kaže svoje.
“Što ćeš sada učiniti?” pitala je Kate.
“Nisam sigurna. Ali trebam tvoju pomoć”, rekla je Emma. “Možemo li se naći?”
Kate se vratila u kuhinju, gdje je Steve okretao slaninu kao da to radi cijeli život.
“Koliko jaja, Katie?” pitao je.
“Moram izići, ljubavi. Stvarno mi je žao”, rekla je.
Steve je objesio lice i vratio tavu na plamen. “O Bože, pa danas ti je slobodan dan.
Jedini dan kada možemo biti zajedno kao obitelj. Je li to previše, tražiti jedan dan? Nadao
sam se da bismo danas mogli pristojno porazgovarati s Jakeom.”
“On se nije ni probudio. To možemo večeras”, rekla je Kate. “Hitno je. Kunem se.”
“Uvijek je hitno, je li tako? Mi nikada nismo na prvom mjestu”, rekao je.
“Nije pošteno”, rekla je, iako je znala da jest. “Freddieju će ionako biti drago. Dobit će
dvije porcije jaja sa slaninom.”
Steve je bio iskreno razočaran, znala je to. Ali što je drugo mogla? Uzela je kaput i s
vrata viknula: “Nazvat ću te kasnije.”
Steve nije odgovorio.
“Idem onda”, dodala je.

Emma joj je rekla da se nađu na postaji podzemne željeznice North Greenwich, gdje
će joj reći o čemu je riječ.
Kate je stigla prva, sjedila je u parkiranom automobilu i pitala se u što se uvalila.
Zakoračila je u nepoznato. U vrlo nepouzdano nepoznato. Još nije znala što bi mislila o
Emmi. Već su je jednom navukli. Samo jednom, ali još je boljelo. Neka je lažljivica uvjerila
Kate da je nju i njezinu bebu napustio čuveni poslovni čovjek. Ona i novine potrošili su
tisuće funta na smještaj majke u dobrom hotelu i putovanja po cijelom svijetu, onda je na
vidjelo izišla nezgodna istina.

Knjige.club 178
 Gringos&Laura

Kate je došla do bebina rodnog lista i otkrila da je na njemu ime drugog muškarca. Ali
trebala je to ranije provjeriti. Poziv čovjeku koji je bio upisan kao otac doveo je do
spoznaje da je ta žena prevarantica i Kate je morala sve priznati Terryju. Na svu sreću,
uhvatili su je u laži prije no što su išta objavili.
Utješilo ju je kada je žena uspjela uvjeriti druge novine da objave njezinu priču.
Osramotila je nekog drugog, ali Kate se još uvijek dobro sjećala svoje greške.
Još joj nije bilo sasvim jasno, ali Kate je imala osjećaj kako se približava nekoj vrsti
istine o slučaju Alice Irving. Sada nije mogla stati. Vidjet će što joj Emma želi reći. I držati
sama sebi fige.
Emma se tako zamotala u kaput i šal da je Kate umalo nije prepoznala.
“Kate”, rekla je Emma kada je već bila pred njezinim prozorom.
“Oprosti, Emma, ne znam gdje mi je glava”, rekla je i nasmiješila se.
“Možemo li opet sjediti u tvom autu?” rekla je Emma. “Voljela bih da dođeš sa mnom
na jedno mjesto.”
“U Ulicu Howard?” pitala je Kate.
“Ne. Do oca djeteta.”
Kate se zagledala u nju. Opet je ulazila u opasne vode. Nije više bila riječ samo o njoj i
Emmi i fantomskoj bebi.
“Zna li on za dijete?” pitala je.
“Ne. Prisilio me na seks”, rekla je Emma. “Kasnije više nije bio zainteresiran.”
“Tko te prisilio?” tiho je rekla Kate. “Al Soames, možda?”
“Al Soames?” rekla je Emma i pogledala kroz vjetrobransko staklo. “Ne, naravno da
nije bio on. On je bio vlasnik kuće koju smo unajmljivali u Ulici Howard. Odakle ti njegovo
ime?”
"Posjetila sam ga s pitanjima o njegovim stanarima u vrijeme kada je beba bila
zakopana”, rekla je Kate, nesigurna u to koliko joj pojedinosti otkriti. “Greškom mi je
pokazao fotografije golih žena. Djelovale su drogirano.”
“Golih žena?” pitala je Emma. “Na crno-bijelim polaroidima?”
Kate se odvažila pogledati je. “Hm, da. Jesi li ih vidjela?”
“Ne znam. Ali jedna je bila na Willovom radnom stolu. Fotografija Barbare, koja je
neko vrijeme živjela sa mnom i Jude. Našla sam je kada sam se muvala po njegovom uredu
na fakultetu.”
Zatvorila je oči, kao da se prisjeća tog trenutka.
“Will je bio u knjižnici, sređivao neke papire, menije obećao sladoled kada bude gotov,
da proslavi završetak školske godine. Ja sam se vrtjela u njegovoj fotelji i pjevala Wake Me
Up Before You Go Go.
Prevrnula sam čašu vode na stolu i vidjela kako počinje curiti u jednu od ladica, pa
sam je otvorila i počela svojom školskom uniformom upijati koliko sam mogla. Šteta nije
bila prevelika, baš sam htjela zatvoriti ladicu, ali onda sam ugledala fotografiju. I Barbaru
na njoj. Zaustavila sam se. Sjećam se da sam se pitala zašto Will ima Barbarinu sliku.”
Kate je napeto slušala. U glavi joj je odjekivalo Will i Al Soames.
“Izvukla sam je da je bolje pogledam”, nastavila je Emma. “Izgledala je jako čudno.
Bila je to ona, ali kao da nije, ako znaš što mislim.”
Kate je kimnula glavom.

Knjige.club 179
 Gringos&Laura

“Oči su joj bile poluzatvorene i tek sam naknadno primijetila da nema ništa na sebi.
Vidjela joj se jedna bradavica. Ispustila sam sliku kao da me opekla. Bila sam preplašena i
zgađena. Znala sam da to nisam trebala vidjeti, ali tu se više ništa nije moglo
napraviti. Podignula sam fotografiju i vratila je natrag, da nitko ne sazna. Ali ja sam znala.”
“Što se dogodilo kada se Will vratio? Jesi li ga pitala?” rekla je Kate.
“Imala sam četrnaest godina, Kate. A on je bio dečko moje mame. Nisam znala što reći.
Bila sam zbunjena i plašilo me što bi Jude rekla kada bi saznala.”
“A je li? Jesi li joj rekla?” pitala je Kate. Emma je odmahnula glavom.
“Will mi je rekao da joj ne kažem. Kasnije, kada smo sjedili u vrtu iza kuće u Ulici
Howard i jeli sladoled. Zabacio je ruke iza glave i gledao nebo, a ja sam ga pitala je li
zaljubljen u Barbaru. Nasmijao se i rekao da je to blesavo pitanje. Ali onda je
nekako utihnuo. Pa sam mu rekla da sam vidjela sliku. Objasnila sam kako sam prolila
vodu i slučajno je našla. A on mi je rekao da mu je Barbara poslala fotografiju. Bila je
pomalo neugodna, stalno mu se nabacivala Jude iza leđa. Otkako je otišla, pokušavala ga
je nagovoriti da napusti Jude. I još je rekao da to ne spominjem jer Jude ne zna ništa, samo
bi se uznemirila.”
“I nikada joj nisi rekla?” pitala je Kate.
Emma je opet odmahnula glavom. “Nisam mogla. Will se pobrinuo da me ušutka.”
“Kako, Emma?” rekla je Kate. "Što ti je napravio?”
Čulo se samo kako Emma diše.
“Je li Will bio taj koji te silovao?” pitala je Kate.
“Da”, rekla je Emma i navukla šal preko usta.
“Ali mogla si nekome reći”, kazala je Kate. “Zašto nikome nisi rekla što je učinio?”
“Jer nisam znala da me silovao. Znam kako to sada zvuči ludo, ali rekao mi je da je do
seksa došlo zato što sam ga natjerala da me poželi. Da je to bila moja greška. Ja sam
napravila nešto strašno, ne on.”
“Pokvarenjak”, izletjelo je Kate.
“Jako pametan pokvarenjak”, odgovorila je Emma. “Uvjerio me da sam ja sve počela.
Bilo mi je četrnaest godina. Samo sam se jednom poljubila prije toga. Nisam znala ništa.
Tako da je bio siguran da ću mu povjerovati kada mi kaže kako sam se ja bacila na njega.
Zapisala sam u svoj dnevnik da sam bila ‘prljava’, i govorila sebi da mi je beba stigla kao
kazna.”
Kate je pokrenula motor. “Kamo idemo, Emma?” rekla je.
“Gdje je on?”

Knjige.club 180
 Gringos&Laura

69.

Nedjelja, 29. travnja 2012.

Emma

Mislila sam da ću se bolje osjećati nakon što kažem Jude. Mislila sam da će priznati
svoju krivnju. Ali naravno da nije. Poricala je. Očekivala sam od nje da će se u početku
opirati, ali mislila sam da bi negdje duboko u srcu mogla znati. Shvatiti istinu, kada
je suočim s njom. Ali ne. Will ju je još držao u šaci.
Ali sada kada sam počela, moram nastaviti. A Kate će mi pomoći.
Dok izlazimo s parkirališta, ona kaže kako bi stvari mogle postati gadne kada
optužimo Willa, a ja odgovaram da nikako ne mogu biti gadnije nego što su sada.
“Zaslužujem taj trenutak”, kažem. “Kao i on. Još se ne želim obratiti policiji. Mislim da
mi ne bi vjerovali - a ako ne reagiraju, sve će biti gotovo, zar ne? Neću imati još jednu
priliku.”
Kate kima glavom. Mislim da je na mojoj strani.
“Trebamo priznanje”, kažem. Kate to zove “suočavanje s istinom”.
Kate od svojih kolega dobiva Willovu adresu, pa krećemo izvan Londona. Već sam
odlučila što ću reći i sada to uvježbavam u sebi.
Moram nešto pojesti, inače ću se onesvijestiti, mislim. Ne mogu se sjetiti kada sam
zadnji put jela. Vrti mi se u glavi od pomisli da ću ga vidjeti, ali znam kako je to ono što
moram učiniti.
Pitam se što će on napraviti kada me ugleda. Kada ga podsjetim na mračnu prošlost.
Pitam se hoće li ga iznenađenje ubiti. Na trenutak ga zamišljam kako dobiva srčani udar,
meni pred nosom. Ali prije toga želim mu sve reći.
Dvadeset osam godina čekala sam na to. Usta mi se pune slinom, opet mi se vrti u
glavi. Pred očima mi je pojavljuje anđeo osvete. Maše snažnim krilima, podiže nebeski
vjetar. Dosta. Moram se pribrati.

Njegova bi kućica mogla biti naslikana na poklopcu kutije keksa. Oko ulaza rastu ruže,
sve je na svom mjestu. Kako neprikladno, mislim dok Kate kuca na vrata.
Evo ga, profesor Will. Pozdravlja je osmijehom, nepoznatu ženu, onda ugleda mene.
Dobro prikriva zapanjenost, uključuje gradski šarm i kaže: “Pa, ovo je iznenađenje.
Kako si, Emma? Što radiš ovdje?”
“Želim razgovarati s tobom, Wille”, kažem.
“O čemu?” kaže. “Nisam siguran da imamo o čemu razgovarati.”
Sada je uznemiren. Ulicom prolazi susjed i dovikuje: “Dobar dan, profesore Burnside”,
a on nas brzo miče s mjesta na kojem smo izložene pogledima. Ne želi scenu, mislim.
Uvodi nas u svoj kičasti dnevni boravak. Na stoliću su šalica s tanjurićem, tost i med,
po kauču su rašireni prilozi iz nedjeljnih novina.

Knjige.club 181
 Gringos&Laura

Sjeda i križa noge pokazujući nam žute čarape i osunčane listove.

“Onda, Emma, tko je to s tobom?” pita nas nakon što smo oprezno sjele u fotelje.
“Prijateljica Kate”, kažem - ne želim mu reći da je novinarka, a Kate se složila da neće
ništa govoriti. “Ona me dovezla”, objašnjavam.
“Zdravo, Kate”, kaže i čeka da jedna od nas progovori. I stalno se smješka.
Slabo mi je od napetosti koju osjećam, ali prisiljavam se progovoriti.
“Došla sam razgovarati o onome što se dogodilo kada mi je bilo četrnaest godina.”
“Isuse! Onda ovo neće biti kratak posjet”, kaže Will. “Želiš li pričati o svojim
pokvarenim lažima ili napadajima bijesa? Još ih se živo sjećam.”
“Ne, nego o tome kako si me silovao”, čujem sebe kako govorim.
Svijet kao da se zaustavio. Nitko od nas ne miče se niti diše. Riječ “silovao” kao da
odzvanja po sobi, odbija se od grančica i pastirica naslikanih po zidnim tapetama.
Boja je nestala s Willova lica, no vratila se kada se napola digao da se pobuni.
“Silovao?” kaže, kao da je tu riječ prvi put čuo. “O čemu ti to govoriš? To je besmislica!”
Primjećuje da viče i sjeda natrag.
“O, jadna Emma. Tebi stvarno nije dobro, zar ne?” kaže povrativši mir.
Gledam ga, on mi uzvraća pogled. Izaziva me da ponovim optužbu.
“Silovao si me, Wille”, kažem. “Pokupio si me autom dok sam se vraćala kući. Prisilio
si me na seks i rekao da sam te ja na to navela. Da sam te izazivala. Ali bila sam dijete,
Wille.”
“Baš i ne, Emma”, zareži on. To je greška, vidim kako se Kate bijesno naginje naprijed.
“Dijete, Wille”, glasno ponavljam. “Imala sam četrnaest godina.”
“Emma”, kaže, “molim te, smiri se. I ti i ja znamo da si bila problematična cura. Izgleda
da još uvijek jesi. Volio bih da te mogu žaliti, ali budeš li izmišljala takve klevete i gluposti,
morat ću reagirati.”
“Ja ću reagirati”, kažem, jer to ću i učiniti. To je drugi dio mog plana, sada kada sam
ga vidjela. “Idem na policiju.”
“Pa, bit će tvoja riječ - riječ poremećene žene koja je imala psihičkih problema - protiv
moje”, kaže Will, sada malo oštrije. “Razmisli malo o tome.”
“Ne”, kažem. “Došlo je vrijeme za to.”
Okreće se prema Kate, namješta onaj pogled dvoje-odraslih-i-teško-dijete, isijava
razumijevanje. “Ne znam što vam je ispričala, Kate”, kaže, “ali sve su to laži. Ona ima
psihičkih problema... Jeste li to znali? Poslali su je da živi s bakom i djedom. Ovo je najveća
greška u njezinom životu.”
“Meni zvuči kao da ste vi bili najveća greška u njezinom životu, Wille”, kaže Kate. “Bila
je kći vaše djevojke. Vjerovala vam je kao ocu.”
Želim je zagrliti.
Will odmah odbacuje svoj šarmantni pristup.
“Glupost! Ovo je potpuna glupost!” kaže i premješta nogu tako brzo da udara u stol,
na kojem poskoči šalica. “Slušajte, nisam ovo namjeravao reći, ali vaša prijateljica nije bila
neki nevini cvijetak. Imala je starijeg dečka, u Brightonu. Rekla mi je. Glumila je
Lolitu. Sama je tražila.”
Kate kima glavom za sebe. Mislim da je čula ono što je željela čuti. Vjeruje mi. Moj
anđeo osvete.

Knjige.club 182
 Gringos&Laura

“Naravno, seks s četrnaestogodišnjakinjom, s njezinom dozvolom ili bez nje, kazneno

je djelo. Ali sigurna sam da netko vašeg obrazovanja to zna”, ušutka ga ona. “A Emma je
rodila bebu, Wille. Vašu bebu”, dodaje. Spomenula je to skoro pa uzgred, a Will
se prenerazio.
“Nije bilo nikakve bebe. Živio sam s njom i njezinom majkom. Nije bilo bebe. Nove
laži”, kaže, ali čini se da gubi živce. “Laži”, ponavlja, kao da mu je ponestalo riječi. Sada
izgleda manji, na velikom kauču, u onim smiješnim žutim čarapama.
“Nemate pravo. Pogrešno ste procijenili Emmu”, kaže Kate.
“Kao što smo Jude i ja pogrešno procijenile tebe”, dodajem. “Ali sada znam tko si. Neću
više slušati tvoje zlobne isprike. Sačuvaj ih za policiju.”
Kate me uzima za ruku i krećemo prema vratima dok Will iza nas viče nešto o pravnim
koracima.

Knjige.club 183
 Gringos&Laura

70.

Nedjelja, 29. travnja 2012.

Kate

Kate i Emma sjede, zapanjene i nijeme, cijelu prvu polovicu puta natrag u London.
Konačno Kate progovori.
“Jesi li dobro?”
“Da”, kaže Emma. “A ti?”
“Malo se tresem, iskreno govoreći. Kakva životinja.”
“Mama se ne bi složila s tobom. Nije mi vjerovala kada sam joj rekla. Ona još misli da
je on suho zlato. Voljela bih da je bila s nama. I čula ga. Vidjela pravog Willa.”
“Ideš li zaista na policiju, Emma?” rekla je Kate. Djelovala je zabrinuto. “Problem je u
tome što nema nikakvih dokaza, je li tako? Slušaj, ja ti vjerujem, ali on ima pravo. Bit će
njegova riječ protiv tvoje. Može biti čupavo.”
“Postoji beba. Na njoj je njegov trag”, rekla je Emma.

Kate je ostavila Emmu iza ugla njezine kuće.

“Paul se do sada vratio iz fakultetske knjižnice”, rekla je Emma. “Ne želim mu
objašnjavati tko si. Barem za sada. Hvala ti, Kate. Hvala što si bila sa mnom.”
Kate joj je stisnula ruku. “Bila si tako hrabra, Emma, ali pažljivo razmisli o sljedećim
koracima. I nazovi me ako ti zatreba pomoć.”
Čim joj je Emma nestala iz vida, Kate je nazvala Terryja na mobitel. Prošlo je podne, a
ona mu još nije rekla za Emmino priznanje ni to da mora dati izjavu u policiji. Odlučila je
da će susret s Willom Burnsideom zadržati samo za Emmu i sebe. Barem do daljnjeg. Nije
željela dodatno komplicirati stvari.
“Kate? Što se događa?” rekao je Terry. “Mislio sam da danas ne radiš.”
Nakon deset minuta napetog razgovora, uzdahnuo je. “Dovraga, Kate. Kakva zbrka”,
rekao je. “Dakle, imamo ženu koja misli da je rodila Alice Irving?”
“Ne, Terry. Ona kaže da je njezina beba - drugo dijete - zakopana u Ulici Howard.
Slušaj, doći ću do ureda, da možemo na miru razgovarati prije negoli odem dati izjavu. U
redu?”
“Da, a ja ću morati nazvati Simona i reći mu što se dogodilo. Uz malo sreće uhvatit ću
ga na golfu, pa mu se neće dati dolaziti. Možda to možemo sami riješiti.”

Glavni urednik djelovao je užurbano kada je uletio u redakciju u ružičastim hlačama

i džemperu odgovarajuće boje. “Morao sam se sam dovesti”, požalio se. “Moj je vozač u
Frintonu. Idemo to odmah riješiti.”
Terry se uzvrtio oko njega, naručio dupli espreso i po tko zna koji put ispričao se zbog
ometanja u nedjelju. Kate je mirno sjedila držeći bilježnicu i diktafon u rukama.

Knjige.club 184
 Gringos&Laura

Na kraju su svi sjeli za stol u urednikovu uredu, a Kate je po peti put ispričala svoj
razgovor s Emmom.
Simon i Terry dva su puta poslušali njezinu kasetu, Terry se stalno naginjao bliže da
čuje svako kašljucanje i uzdah.
“Zvuči kao da je u užasnom stanju, Kate”, rekao je. “Izmišlja li ona sve to?”
Slegnula je ramenima. “Imam samo njezinu riječ”, rekla je. Nije mogla biti jasnija.
“Već smo imali takav slučaj, Kate, je li tako?” rekao je Terry.
Znala je da će je spomenuti. Mrlju na njezinoj karijeri. Lažljivicu koja ju je umalo
prevarila.
“Pobogu, Terry. To je bilo davno. Ponešto smo naučili od tada”, ljutito je reagirala
Kate. “Rekla sam ti da imam samo njezinu riječ. Ne tražim od tebe naslovnu stranicu bez
provjere. Pusti me da najprije razgovaram s policijom. Saznat ću što oni znaju.
Inspektor Sinclair zamolio me da dođem u dva sata.”
Terry i Simon djelovali su pomalo zbunjeni njezinim ispadom. Čekajte samo da čujete
ostatak, pomislila je.
Onda im je rekla za fotografije. Urednikove oči samo što nisu iskočile iz glave kada
mu je u ruke stavila hrpu polaroidnih snimki.
“Isuse, dovedite odvjetnika”, rekao je.
Dežurna odvjetnica, koja je svoju veliku plaću dopunjavala povremenim dežurstvima
preko vikenda, nije se žurila popeti iz svog ureda na nižem katu. Bez primjedbi je slušala
Kate dok je ponavljala svoju priču, nakon čega je rekla da treba pokazati fotografije policiji
što je prije moguće.
“Njih će zanimati kako su ti polaroidi došli u tvoje ruke, Kate”, rekla je.
“Bili su među drugim fotografijama koje mi je dao gospodin Soames”, kratko i jasno
odgovorila je Kate.
Pa, bila je to skoro istina, a Soames će imati previše briga da bi se bunio.
“Dobro”, rekao je Simon. “Kate i odvjetnica idu u policiju, Terry. Obavještavaj me o
svemu.”
Kate se ispričala i rekla da se mora dotjerati. Trebala je nešto napraviti prije nego što
ode. Krenula je u potragu za svojim omiljenim fotografom.
Mick je bio sam u izbi, prostoru bez prozora koji su arhitekti zaboravili između
redakcije i požarnog izlaza, u kojem su se fotografi skrivali od grafičkog urednika. Igrao je
neku igricu na svom mobitelu. Na stolu ispred njega bila je Barbarina fotografija.
“Pobjeđuješ li, Mick?” rekla je. Zaustavio je igru i digao glavu. “Naravno”, rekao je. “Šef
misli da snimam neke totale za rubriku o nekretninama. To sam obavio na brzinu, sada
sam miran do kraja dana. Jesi li za ručak? Tu blizu je otvoreno nešto novo.”
“Rado, ali imam posla oko članka”, rekla je. “Žao mi je što si sinoć gubio vrijeme, Mick.”
“Nema problema. Samo sam se malo vozikao. Jesi li bila u disku? Dokad si ostala?”
“Na kraju je prošlo jedan. Zabava se odužila, a bilo je i nekih novih momenata.”
Mick je kimnuo glavom i opet uzeo mobitel u ruke. Mogla je vidjeti koliko ga svrbi da
nastavi igru. “Jadna ti. Ali isplatilo se?” rekao je.
“Jesi li mi kopirao tu sliku? Ako jesi, vratit ću je Barbari.”
Mick je odložio mobitel i stavio crno-bijele fotografije manekenke u plastični omotač.
“Što je s onim polaroidima koje si sinoć spominjala? Mogu li baciti pogled?” rekao je.

Knjige.club 185
 Gringos&Laura

“Naravno”, rekla je i izvadila ih torbe. “Možeš li ih na brzinu kopirati? Imam samo pola
sata, onda moram na policiju.”
Mick je podigao obrvu. “Uhvatili su te na kraju, a? Pa, da vidimo mi to.”
Dala mu je pregršt slika koje je brzo pregledao. “Bože. Gadno. Dovraga, evo Barbare”,
rekao je, a Kate je laknulo. Nije se prevarila.
“Vidi”, rekao je Mick uzimajući jedan od studijskih fotoaparata. “Sve je tu jasno.
Odmah ću ih kopirati.”
“Hvala. I Mick...”
Nacerio se, znajući što će reći.
“Nemoj nikom govoriti, u redu?” kazala je. “Policija još ne zna za njih. Uzet ću ih
kasnije sa sobom.”
Mick joj je namignuo. “Usrat će se od sreće kada ih vide.”
Kate mu je pokušala uzvratiti osmijehom. Mogli bi. Ili će ona biti u gadnim
problemima jer ih nije odmah predala - da i ne govorimo o tome kako je do njih došla.
“Vraćam se za minutu da ih pokupim”, rekla je.
“Prokleto si dobro izgledala sinoć”, iznenada je dodao Mick.
“Ne seri”, rekla je i izišla.

Knjige.club 186
 Gringos&Laura

71.

Nedjelja, 29. travnja 2012.

Kate

Kada su ona i odvjetnica stigle u policiju, uveli su ih u sobu za razgovore. Kate je

sjedila i lupkala prstima po stolu pred sobom. Odvjetnica se nakašljala, pa je prestala.
“Nervozna sam, oprosti”, rekla je.
Andy Sinclair ušao je ispričavajući se osmijehom zbog toga što su ga čekale.
“Hvala što si došla, Kate”, rekao je. “Tvoja nam je izjava važna. Jesi li donijela kasetu?”
Sjedili su i bez riječi slušali Emmine jade.
“Jesi li već razgovarao s Emmom?” pitala je dok je on stavljao kasetu u vrećicu i
označavao je.
“Ne. Dogovaramo se sa psihologom o tome kako joj je najbolje pristupiti. Nakon što
sam sve čuo, siguran sam da ne želimo uletjeti u nešto što će nam se razbiti o glavu. S njom
treba oprezno. A sada...”, rekao je i vratio se poslu.
Kate je udahnula i prepričala svoj razgovor s Emmom na zidiću ispred doma izviđača
i u autu, dok je Sinclair snimao njezine riječi.
Bio je to čudan osjećaj, biti s druge strane mikrofona, nekoliko je puta prekidala
Sinclaira da drukčije formulira njegova pitanja.
“Hvala, Kate. Mislim da smo to riješili”, rekao je i osmjehnuo se. I dalje smo prijatelji,
pomislila je.
Pitao ju je zašto je uopće bila tamo. “Ti nisi iz ovog kraja, je li tako?” rekao je.
“Ne, radila sam... pokušavala pronaći ljude koji bi mogli nešto znati o tome kako je
Alice završila u Ulici Howard. O tome tko ju je mogao oteti.”
“Tako dakle. Znači, iskopala si odjeću iz osamdesetih i krenula u disko?” rekao je.
“Vrlo domišljato.”
“Pomislila sam da si se i ti mogao pojaviti”, rekla je.
“Nikad nisam volio šljokice...”, rekao je. Oboje su se nasmijali i u prostoriji je nestalo
napetosti.
“Idemo dalje...”, rekao je. “Što još znaš o kući na broju 63 u Ulici Howard?”
Ajme, vrijeme je za kiselu jabuku, pomislila je Kate. Drži se osnovnih stvari.
“Isto što i ti, vjerojatno”, rekla je. “Emma je živjela s majkom, Jude Massingham, uz još
jednu stanarku, Barbaru Walker. Barbara i sada živi u blizini. Na broju 16. Posjetio si je...
ili netko od tvojih.”
“Da, tako je”, rekao je i nešto debelo podcrtao u svom notesu.
“Barbara je rekla da je tamo stalno bio i neki muškarac. Judein dečko. Will Burnside”,
nastavila je Kate slovkajući prezime da ga policajac zapiše.
“Dobro, hvala na tome”, rekao je Sinclair i počeo listati svoje papire. “Dobro. Znamo
da je kuća pripadala čovjeku po imenu Alistair Soames. Ima dosje. Seksualno

Knjige.club 187
 Gringos&Laura

uznemiravanje. Ništa ozbiljno. Dirao je žene u podzemnoj - posezao pod suknje, takve
stvari. Pred kraj sedamdesetih dobio je uvjetnu kaznu. Neposredno prije nego što je kupio
kuće u Ulici Howard.”
“Osuđeni seksualni manijak?” rekla je Kate. “A ja sam ga posjetila prije nekoliko
tjedana.” Sinclairove su se oči raširile.
“Živi u jadnom stanu u južnom Londonu”, rekla je Kate. “Potražila sam ga jer me
zanimalo zna li išta o bebi.”
“Jebemti, Kate, postoji li neko mjesto na kojem nisi bila?” rekao je Sinclair.
Kate je bacila brz pogled na odvjetnicu koja joj je gotovo neprimjetno kimnula
glavom. Bila je sigurna da je Andy Sinclair to primijetio.
“Ovako stoje stvari, Andy”, počela je Kate. “Soames nam je dao nekoliko fotografija iz
osamdesetih - kako bismo lakše prepoznavali ljude - a među njima je bila omotnica s
polaroidnim snimkama.” To ga je zainteresiralo.
“Fotografije žena i djevojaka koje izgledaju kao da su drogirane”, rekla je. “Na nekima
se vidi i Soames.”
Sinclair je gurnuo svoju sjedalicu natrag i tiho zazviždao za sebe. “Pretpostavljam da
ih još imaš?”
Kate je posegnula u torbu i izvukla omotnicu. Raširila je slike po stolu. Inspektor
Sinclair i Kate pomno su se i ozbiljno zagledali u svako lice. Posvećivali su žrtvama pažnju
kakvu su zasluživale.
Kate se pitala hoće li on prepoznati Barbaru i tražila je sliku na kojoj je bila ona. Ali
pažnju joj je privuklo jedno drugo lice. Okrenula je fotografiju na kojoj se nalazilo da ga
bolje pogleda.
“Bože moj, to je Emma”, rekla je. “Emma”, ponovila je. Odvratila je pogled da se
pribere.
Sinclair je podigao fotografiju i proučavao je. “To je naša cura?” rekao je.
“Da, sigurna sam. Dobar dio jučerašnje večeri provela sam gledajući je. Ispričavam
se”, rekla je i ispuhnula nos.
Tješila se šalicom čaja kada je mladi policajac provirio kroz vrata.
“Gospodine, tu je jedna žena - zapravo žena i muškarac - koji vas žele vidjeti. U
prijamnom su uredu.”
“O čemu je riječ, Clive?” rekao je Andy Sinclair. “Može li to pričekati?”
“Nisam siguran, gospodine. Kaže da je vezano uz bebu.”
Kate i Andy istovremeno su se okrenuli da ga bolje pogledaju.
“Tko su oni?” pitao je Sinclair. “Imena, Clive.”
“Emma i Paul Simmonds”, rekao je nakon što je pogledao na papirić koji je držao u
ruci.
“Jebemti”, rekao je Sinclair. “Stavi ih u sobu broj devet. Daj im šalicu čaja ili što drugo.
Dolazim za pet minuta.”
Kate ga je pogledala. “Došla je. Želi ti nešto reći. Bože, kada bih mogla...?” Čula je da je
nekim kolegama bilo dopušteno slušati razgovor kroz lažno zrcalo.
"Zaboravi, Kate. To je stvar policije”, rekao je Sinclair. “Kasnije ćemo razgovarati.”
Počela je kupiti svoje stvari i trpati ih natrag u torbu.
“Stani, ostavi te polaroide. Oni će nam trebati”, rekao je.

Knjige.club 188
 Gringos&Laura

72.

Nedjelja, 29. travnja 2012.

Emma

Paul je sljedeći na redu. Mora znati. Ne mogu dopustiti da sazna tek kada dođe policija.
Ne bi bilo pošteno.
Ne skidam kaput kada uđem u kuću. Zovem ga u šetnju, u obližnji park, govorim mu
da mi treba zraka.
“Stvarno si blijeda, Emma”, kaže. “Malo je vjetrovito, ali to će te razbistriti.”
Hodamo ne govoreći mnogo; on povremeno pokazuje neko tek zasađeno cvijeće ili
pseću igračku. Kada opet stižemo do vrata parka, kupujemo kavu na kiosku i sjedamo na
klupu.
“Je li ti bolje?” pita.
“Da, hvala”, kažem. “Moram ti reći neke stvari, Paule. Stvari koje će se saznati o meni.”
Izgleda zabrinuto, poželim se zaustaviti, ali sada mu moram kazati.
“Paule”, kažem. “Imala sam bebu.”
“Ali", zausti on, ali ja ga prekidam.
“Čekaj, Paule. Znam da misliš kako izmišljam. Ali nije tako. Rodila sam s petnaest
godina. Nitko nije znao jer sam krila trudnoću. Ali rodila sam. A bebu sam zakopala u
našem vrtu u Ulici Howard.”
Paul spušta svoju kavu i drži me za ruke dok mu pričam o Willu. Blijed je, uopće se ne
miče dok govorim.
Na kraju samo sjedi, kao kip.
“Tako mi je žao”, kažem. “Nisam željela donositi svoju nesreću u tvoj život.”
Gleda me sa suzama u očima.
“Emma”, kaže. “Očajnički ti želim vjerovati. Ali to su jako ozbiljne optužbe. Ako nisu
točne... ako griješiš, u bilo kojoj sitnici, posljedice će biti goleme. To ti je jasno, zar ne?”
“Istina je, Paule”, kažem. “Kunem se.”
Grli me objema rukama i njiše. Prepuštam mu se, tješi me kao da sam dijete.
“Emma”, konačno govori, “što će se sada dogoditi?”
“Ne znam”, kažem. “Ovisi o policiji. Želim otići k njima. Hoćeš li ići sa mnom?”
Paul i ja vjekovima sjedimo i čekamo da pronađu čovjeka koji nam treba.

Penjali smo se uza stepenice s rukom u ruci, kao da se dobro držimo, ali osjećala sam
kako drhtavica putuje s mene na Paula i natrag. Kada smo stigli pred ulaz, nasmiješio mi
se.
“Sve će biti dobro, Em”, rekao je, a ja sam kimnula glavom.

Knjige.club 189
 Gringos&Laura

Smiješno. Uvijek sam zamišljala policiju pred svojim vratima. A evo mene pred
njihovima.
Na prijamnom se stolu predstavljamo i tražimo istražitelja Sinclaira. Njega se
spominje kao glavnog u svim člancima o Alice. Mladi dežurni policajac govori nam da
sjednemo i Paul se smješta pored čovjeka koji izgleda kao da su ga istukli. Pijan je, krvav
i plače. Paul mu da je maramice da se pokuša srediti i pokušava razgovarati s njim, ali do
njega ništa ne dopire.
Sjedim, tresem koljenom u ritmu neke svoje glazbe.
Kada nas pozovu, Paul me potapša po ramenu, onda krećemo.
Hodamo kilometrima, čini se, policajčeva velika stopala proizvode zvukove koji
odzvanjaju hodnikom. Sve djeluje uvećano - vrijeme, zvukovi, odsjaj svjetla. Sve će biti
dobro, Em, moja je mantra.
Mladi policajac nema nam što reći, ali nudi nam piće i donosi presladak čaj u
plastičnim šalicama, kakav oboje ne podnosimo.
Čekamo u tišini, svatko u svom svijetu. Jedno drugom rekli smo sve što smo imali.
"Više nema tajni”, rekla sam Paulu, a on je odgovorio: “Nema”, i skrenuo pogled.
Sada moram ispričati svoje tajne inspektoru Sinclairu. Pitam se hoće li vjerovati da
beba nije disala. Možda će pomisliti da sam je ja ubila. Možda me odmah zatvore.
Inspektor tiho ulazi i predstavlja se. Mlađi je nego što sam mislila. Bucmastog lica.
Jako ljubazan. Stavlja naočale za čitanje, sjeda i otvara mapu. Vidim kut fotografije kako
izviruje ispod papira. Hvata moj pogled i zatvara mapu.
“Gospođo Simmonds”, kaže, “možete li mi kazati zašto ste danas ovdje?”
Spremna sam.
“Želim vam reći da beba koju ste našli u Ulici Howard nije Alice Irving. Nego moja
beba. Dijete koje sam rodila tjedan dana nakon petnaestog rođendana", kažem. Pripremila
sam se.
Pažljivo me gleda. Kao i Kate. Procjenjuje me. Važe moje riječi.
“Kada je rođena vaša beba, gospođo Simmonds?”
“Prvog travnja 1985. Rodila sam sama, u kupaonici, kod kuće, u Ulici Howard broj 63.”
“To je moralo biti stvarno mučno”, kaže. Ali znam da mi ne vjeruje. Glumi zabrinutost.
“Je li itko znao da ste bili trudni ili da ste rodili?”
“Ne, previše sam se bojala i sramila da bih ikome rekla. Sve sam sakrila”, kažem.
“Dobro. Kada ste zakopali svoju bebu?”
“Istog dana”, kažem.
"A kako je beba umrla?”
Odjednom, progovori Paul. “Ne moraš odgovoriti na to pitanje, Emma.”
“U redu je, Paule”, kažem. “Želim policiji reći sve što znam. Više nema tajni.”
Opet se okrećem policajcu i kažem: “Ne znam. Kada se rodila, nije ispustila ni glasa.”
Vraćam se u zaglušujuću tišinu kupaonice i stišćem šake na bedrima.
“Gospođo Simmonds, imamo DNK dokaze da je ta beba Alice Irving”, kaže, previše
ljubazno, kao da se obraća djetetu. Oprezno s ludom ženom, valjda misli.
“Onda ste sigurno negdje pogriješili”, kažem. “Ne mogu biti dvije bebe.”

Knjige.club 190
 Gringos&Laura

Inspektor Sinclair trlja glavu. Kosa mu je jako kratka, na njoj strše plavi pramenovi.
Pitam se kakav je osjećaj prijeći rukom preko njih. Gubim se. Moram se pribrati. Štipam
kožu na trbuhu.
“Kao što ste rekli, to bi bilo prilično nevjerojatno”, kaže. “Jeste li dobro, gospođo
Simmonds?”
“Da, hvala”, kažem i sjedam na sam rub sjedalice kako bih mu pokazala da ga slušam.
“To što je moja supruga doživjela bilo je vrlo traumatično”, govori Paul, a ja ga
ušutkavam pogledom.
“Dobro je, Paule.”
Istražitelj Sinclair pročišćava grlo. Sigurno mu je teško izgovoriti sljedeću rečenicu.
“Ako se ne varam, sinoć ste razgovarali s novinarkom?”
Kimam glavom. Slabo mi je. Razgovarao je s Kate. Zašto mi nije rekla? Lagala mi je.
Mislim na to kako se nikome ne može vjerovati.
“Rekli ste joj kako ste učinili nešto strašno. Što ste to strašno učinili, Emma?” pita.
“Jeste li imali nešto sa zakopavanjem Alice Irving?”
Iznenađuje me što mi se obratio imenom, umalo propuštani optužbu u drugom dijelu
rečenice. Onda se ona sruči na mene.
“Ne, naravno da nisam. To nije Alice. Zašto mi ne vjerujete? Strašna stvar koja me
mučila od četrnaeste godine je to što sam spavala s majčinim dečkom. I vjerovala da sam
ga ja na to natjerala.”
Podiže jednu obrvu.
“Rekao mi je da sam ga zavela, i ako išta ispričam o tome, mama će me zauvijek
mrziti”, nastavljam, riječi mi se same prosipaju po sobi. “Ali nisam. Sada to znam. Silovao
me i natjerao da mislim kako sam sama kriva.”
Podiže pogled prema meni dok pričam kako sam izgubila nevinost, a ja se pitam ima
li kćeri.
“Govorite li vi to da ste bili silovani?” kaže.
"Da, silovao me Will Burnside”, izjavljujem.
Sve je rečeno. Sada nema povratka.
Inspektor nešto zapisuje u svoj notes.
“Tvrdite da je on otac bebe za koju kažete da ste je rodili?” pita inspektor, a ja kimam
glavom.
On dovršava svoje bilješke, ja zatvaram oči. Kada ih opet otvorim, iz mape je izvukao
fotografije koje je složio i spustio licem prema stolu.
“Gospođo Simmonds”, kaže, opet službeno, “želio bih vam pokazati nekoliko
polaroidnih fotografija koje smo pribavili u toku jedne druge istrage. Smijem li vas
zamoliti da ih pogledate i vidite poznajete li neku od žena na njima?”
Ne shvaćam, gledam prema Paulu. Ni on ne shvaća.
Inspektor Sinclair okreće ih i širi tako da ih mogu vidjeti. U početku ne razaznajem
ništa. Samo neke dijelove. To su ljudi. Dijelovi ljudi. Noga, dojka, obraz. Ali postupno mi
sve postaje jasnije i otkrivam cjeline. Gledam lica - oči su otvorene, ali ne vide.
Djeluju prazno. Mrtve oči. Kao Barbarino lice. Na slici iz Willove ladice. To su fotografije
koje je Kate dobila od Ala Soamesa.

Knjige.club 191
 Gringos&Laura

Dižem pogled prema inspektoru Sinclairu. “Što ja imam s ovim fotografijama?” Onda
čujem Paulov uzdah.
Slijedim njegov pogled prema fotografiji u sredini i odmah znam da sam to ja.
Pružam ruku i uzimam je, gledam. Imam mrtve oči kao i druge djevojke, što mi je na
trenutak drago. Barem nisam bila svjesna, mislim. Ne želim spustiti fotografiju. Ne mogu
podnijeti zamisao da me nepoznati gledaju takvu. Izloženu.
Želim sačuvati zadnje ostatke svog ponosa. Barem nakratko. Trebao bi mi to
dopustiti.
Opet je pogledam i stresem se kada ugledam ruku u kutu fotografije. Muška ruka,
dodiruje Emmino lice. Moje lice.
Ne mogu prestati gledati. Inspektor Sinclair počinje govoriti, a Paul plakati.
“Jeste li to vi?” blago me pita inspektor.
“Da”, kažem. “Gdje ste ovo pronašli? Tko ih je snimio?”
“To istražujemo. Ali možete li mi reći poznajete li čovjeka po imenu Alistair Soames?”
“Da”, kažem. “Al Soames je bio vlasnik kuće u kojoj smo živjeli, u Ulici Howard.”
Prisjećam se njegova lica. Osjećam njegovu ruku na svojim grudima. Na zabavi. Zabavi
na koju me Will odveo kada mi je bilo četrnaest godina, a Jude se otrovala hranom.
U dnu grla pojavljuje mi se okus bljuvotine, teško gutam i pokušavam se sjetiti još
nečeg iz te večeri. Kako sam se vratila kući? Drhtim.
Inspektor Sinclair nešto mi govori, ali ne čujem što. Moram se sjetiti. Naprežem
sjećanje, pokušavam probuditi mozak. Ali ne mogu se sjetiti ničega o tome kako je ta večer
završila.
“Je li on snimao fotografije?” pitam prekinuvši inspektora. “Kao što sam već rekao,
Emma, sada ne mogu reći ništa više. Ali razgovarat ćemo narednih dana i pratiti kako se
stvari razvijaju.” Policijski odgovor. Nešto je rekao, ali nije rekao ništa.
“A moja beba?” pitam. “Što ćete učiniti s mojom bebom?” Kupuje vrijeme, prevrće
papire, a ja ponavljam pitanje. “Provjerit ćemo još jednom DNK rezultate, naravno”,
kaže. Ne vjeruje mi.
“Trebali biste uzeti i moj”, kažem. “Moj DNK uzorak. Usporediti ga.”
“Da, naravno”, kaže. “Odmah ću narediti da netko donese pribor. Možete li se strpjeti
trenutak?” kaže i pozdravlja se. Jako nam je zahvalan na dolasku i tako dalje.

Nakon davanja uzorka opet smo pod vedrim nebom.

“Nije mi povjerovao”, kažem.
“Ja ti vjerujem”, kaže Paul.

Knjige.club 192
 Gringos&Laura

73.

Nedjelja, 29. travnja 2012.

Emma

Kate me čeka u kafiću s druge strane ulice. Poslala mi je poruku u kojoj je napisala da
je tamo, ali moram najprije Paulu objasniti tko je ona. Njega je to što sam razgovarala s
novinarkom užasnulo, želi mi se pridružiti ako je baš moram opet vidjeti, ali govorim
mu kako znam u što se upuštam. Kako joj vjerujem. Na kraju popušta i upozorava me da
pazim što pričam. On će me čekati, a ako se ne vratim za dvadeset minuta, doći će po mene.
Okrećem se prema kafiću, a on me hvata za ruku. “Jesi li sasvim sigurna da ti to treba?”
Trebalo mi je još pet minuta da ga uvjerim, zato kasnim. Kate izgleda kao da misli da
neću doći, upravo oblači kaput kada se konačno pojavljujem na vratima.
Stiže konobarica, pa sjedam i naručujem i prije no što smo se stigle pozdraviti kako
treba.
Djevojka zapisuje “dvije bijele kave” užasno polako, pritom ponavljajući svaku riječ.
Želim da ode. Kada se okrene, Kate mi govori: “Žao mi je, Emma. Kako je bilo na policiji?
Jesi li dobro?”
Uzimam vrećicu šećera iz zdjelice na stolu i prevrćem je, kao dijete.
Ona je razgovarala s inspektorom Sinclairom. Svi pričaju o meni. Previše pričaju. Ne
mogu joj vjerovati.
Kažem joj ono što vjerojatno već zna. I čekam.
“Inspektor Sinclair mi je rekao da ti je pokazao fotografije, Emma”, kaže. “Nisam znala
da si na njima. Kunem se. Opazila sam tek kada me inspektor Sinclair počeo ispitivati,
danas popodne. Mislila sam te nazvati čim iziđem, ali pojavila si se na policiji, pa nisam
stigla.”
Vidjela me. Vidjela je Emmu.
Nastavlja govoriti o tome koliko joj je žao, a ja više ne znam mogu li joj vjerovati ili ne.
Ali moram saznati što više, pa nastavljam po starom.
“Užasnula sam se kada sam se prepoznala”, kažem, a šećer se prosipa iz potrgane
vrećice u mojoj ruci.
“Mogu misliti”, kaže.
“Inspektor Sinclair pitao me poznajem li Ala Soamesa. Sigurno misli da je on snimio
fotografije.”
“Ali kako je mogao?” pita Kate, a ja joj pričam o zabavi.
“Bila je to Judeina zamisao”, kažem. “Zamolila je Willa da me povede, da me zabavi.
Bila sam tako uzbuđena. Jude mi je dala da odjenem njezinu omiljenu haljinu Laure
Ashley. Modru, sa sićušnim uzorkom, kao neke grančice. I dubokim izrezom i
uskim strukom i tisuću malih puceta na leđima. Sjećam se, okretala sam se kao balerina
da bih se uvjerila da suknja pada kako treba, i obje smo se smijale.

Knjige.club 193
 Gringos&Laura

Zabava je bila kao iz filma, sa šampanjcem i poznatim ljudima, a Will je stalno govorio
konobarici da mi puni čašu. Mislila sam da mi je to najbolja večer u životu.
Will me predstavljao jednostavno kao “svoju prijateljicu Emmu”, sjećam se kako mu
je nekoliko muškaraca na to namignulo i nasmijalo se. Pitala sam se što je tu bilo
smiješno.”
Sada znam.
“Onda me jedan muškarac poljubio u obraz kada me Will predstavio. Nisam to
očekivala, ali izgledao mi je poznato. Htjela sam ga pitati odakle se znamo, ali dok me
puštao, prešao mi je rukom preko grudi. Kao da me struja protresla, sigurno sam se
zacrvenjela jer me Will odveo ispričavajući se.”
“Al Soames?” kaže Kate, a ja kimam glavom. Ne govorim joj kako mi je Will rekao da
izgledam vrlo izazovno, od čega mi se opet javio onaj mučni osjećaj u želucu.
“Izveo me na zrak”, kažem. “Vrata iza nas odjednom su se bučno otvorila, pojavio se
onaj muškarac s gladnim rukama. Tada sam ga prepoznala. Vidjela sam ga samo jednom
ili dva puta, kod kuće - Jude bi me uvijek potjerala iz sobe kada se pričalo o stanarini - ali
zapamtila sam njegovu smiješnu, izrovanu kožu. Sjećam se kako sam se okrenula prema
Willu da kažem: ‘Vidi, naš gazda’, ali Will se pravio da ga ne poznaje.”
“Što se onda dogodilo?” želi znati Kate.
Shvaćam da su moja sjećanja s te zabave kao neki od onih kućnih filmova, na kojima
se kamera trza i snima djeliće događanja, koji se prekidaju i nastavljaju negdje drugdje.
Postoje praznine. Goleme rupe.
“Ne znam”, kažem. “Nakon toga se ničeg ne sjećam. Ne znam ni kako sam došla kući.
Ali Will me idućeg jutra nazvao i rekao da je bio ponosan na mene.”
“O Bože”, kaže Kate. “Misliš li da te na toj zabavi Soames drogirao i snimio?”
“Na slici nije Soames”, istisnem iz sebe i počinjem crtati križ u šećeru na stolu.
“Na mom licu nije njegova ruka.”
Kate kima glavom. “Soames se hvalio kako je lovio djevojke s nekim prijateljem.”
“To je Will”, kažem. “Ruka na slici pripada Willu Burnsideu. Prepoznala sam prsten
na palcu.”
“Isuse, Emma”, kaže preglasno, neki se ljudi okreću i gledaju nas.
Kada se konobarica pojavljuje s našim narudžbama, počinjem plakati. Gleda me dok
spušta šalice i brzo se povlači, kao da je moj jad zarazan. Glave se opet okreću. Sigurno ih
uzbuđuje malo drame uz kavu.
Kate pruža ruku i smiruje moju, pritišće je na kristaliće šećera.
“Jesi li to rekla policiji, Emma?”
“Još nisam. Nisam bila sigurna. Rekla sam im da je do seksa došlo u njegovom autu. I
da mi je prijetio da nikome ne govorim o tome.”
Kate malo brže kima glavom. Uzbuđena je, vidim. Ne smijem zaboraviti da je ona
novinarka, a ne moj ispovjednik. Nikome se nije zaklela na šutnju.
“Mislim da sada shvaćam zašto je to napravio. Godine sam provela razmišljajući o
tome zašto me prezirao. Ali mislim da je to bio nagon za samoodržanjem. Nije htio da
ikome ispričam za fotografiju koju sam vidjela u ladici. Mislila sam da ne želi da se za nju
zna da jadna zaljubljena Barbara ne bi trpjela poniženja. Ali, naravno, bilo je na desetke
Barbara.”
“A ti si ga mogla razotkriti”, kaže Kate.

Knjige.club 194
 Gringos&Laura

“Nitko nije smio saznati za njegov mali hobi, pa se morao pobrinuti da me ušutka kako
treba, zar ne? Morao me posramiti kako ne bih pričala.”
Sjedim i razmišljam o Willu. Pokušavam se sjetiti njegova lica, kada me onda gledao,
ali ne mogu. Sve mi je mutno. Pokušavam se sjetiti kako se ponašao prema meni nakon
zabave, nakon što me njegov prijatelj fotografirao. Je li bio drukčiji? Je li bilo
značajnih pogleda ili nagovještaja kada se pojavio kod kuće? Ali on se nije promijenio. Jer
je uvijek bio takav. Sve nas je prevario. Čudovište među nama.
Koliko sam mu samo vjerovala. Pametni Will - majstor manipulacije. Kako li se samo
morao smijati. Tome koliko sam se krivom osjećala. I bila nevina.
Pitam se što je mislio kada me sretao nakon toga. Je li me zamišljao golu, njemu na
milost i nemilost? Je li mu taj prizor uvijek bio negdje u sjećanju, da ga dozove kad god
poželi? Je li to radio sjedeći s druge strane stola, za vrijeme nedjeljnog ručka, dok je
i mama bila tamo?
Pokušavam prestati razmišljati na taj način. Ali ne mogu, to me preplavljuje i gazi.
Mislim i na bebu. Počinjem u sebi pjevati uspavanku. Uspavanku koju je meni pjevala Jude.
“Sada je najbolje da krenem kući”, kažem.
“Hoćeš li biti dobro?” pita.
Mislim da je iskreno zabrinuta. “Sve će biti u redu. Paul me čeka u blizini.”
Ostavlja novčanicu od pet funta na stolu i maše konobarici, koja je na sigurnom, iza
šanka, pokazuje joj da odlazimo. Ja se podižem na nesigurne noge, mora me uhvatiti za
ruku i povesti van.

Knjige.club 195
 Gringos&Laura

74.

Ponedjeljak, 30. travnja 2012.

Will

Nakon što su Emma i njezina prijateljica otišle, istuširao se. Isprao optužbe toplom
vodom. Bit će sve u redu, pomislio je. Uvijek je hodao blizu ruba i uživao u tome.
Posebno su ga privlačili izazovi kada su u pitanju bile žene. Ništa ne bi smjelo biti
previše lako, govorio je sebi dok se odijevao. S Jude je bilo lako. Samo sam se trebao pojaviti.
Tako je to bilo na fakultetu, žene su se bacale na njega - Jude mu je jedne noći rekla
kako je morala “stati u red” da bi bila s njim. Nasmijao se.
“Ja sam bio prištavi student, a ti božica. Ja sam trebao stati u red za tebe”, rekao je.
Dalje je bilo lako. Skinula je haljinu. Svaki put upali.
Zapravo, on nikada nije bio prištavi student. Njegov je ten uglavnom netaknut
preživio pubertet, onda je poprimio izgled koji je odgovarao njegovu visokom i mršavom
liku. U srednjoj su se školi rugali njegovoj ozbiljnosti, ali na fakultetu je ona
nekako postala istinski privlačna. Odjednom je shvatio kako je dovoljno biti Will, i već ga
obožavaju. Volio je biti obožavan.
Kada bi nekamo ušao, ljudi su se okretali da ga vide, prilazili mu i jedva čekali da im
se obrati, privlačio ih je kao magnet željezne strugotine. Željeli su biti pored njega. Željeli
su da ih drugi vide pored njega. Zlatnog dečka. Moglo mu je to udariti u glavu - pa, očito i
jest, ali nije dopustio da se to vidi.
Bilo je zastrašujuće krhko, to obožavanje. Ljudi su bili hiroviti. Nije im se moglo
vjerovati. Zato se pravio da ne shvaća koliko je sjajan. Smijao se sam sebi i svakome tko je
želio slušati ukazivao na svoje nedostatke: “Bio sam užasan na zadnjem pismenom.
Kako si ti prošla?”
To ga je činilo još privlačnijim. Profesorice i kolegice padale su na njegovu skromnost,
trsile se ne bi li zlatnog dečka uvjerile da je ipak sjajan. On bi ih onda odveo u krevet. Čak
su i profesorice padale na to. Zapravo, nekad ih je bilo lakše zavesti nego studentice. Draga
stara Fosterica, nije mogla dočekati da zatvorim vrata, već se bacila na mene. Luda vremena.
Završio je Cambridge s najboljim ocjenama i postao mlada nada na fakultetima iz
grupe Russell, u čemu je uistinu uživao. Njegov je odjel dobivao novac i nagrade, redovito
je objavljivao članke i proslavio se na svom području, što mu je priskrbljivalo
mnoštvo novih studentica svake godine.
Onda su došle godine stagnacije, izišao je iz dječačke faze i više nije bio svjež kao rosa.
U trideset devetoj otkrio je da nije jedini vuk u čoporu. Na fakultetima je bilo mnogo
Willova. Nije mu nedostajalo novih djevojaka, ali više nisu stajale u redu za njega.
Ponekad je morao ponuditi dobre ocjene da bi došao do njih. Kolega s kemijskog
odjela rekao mu je za Rohypnol - kroz šalu, ali shvatio je da se zapravo nije šalio. Taj je
kolega imao prijatelje koji su ga mogli nabaviti, rekao je Willu. Pojavile su se tek nedavno
i bile sve popularnije među starijim muškarcima kojima je postajalo sve teže dobiti nekog
u krevet.
Knjige.club 196
 Gringos&Laura

“Deset je puta učinkovitiji od Valiuma”, rekao mu je kolega. “Ne može se osjetiti niti
vidjeti u piću, a sasvim ih ošamuti za dvadesetak minuta. Najbolje od svega je što se ujutro
ne sjećaju ničeg.”
Kada ga je prvi put upotrijebio, bio je nervozan, razmišljao je kako objasniti ako nešto
krene krivo, ako se djevojka probudi ili ne zaboravi što se dogodilo. Ali to nije bilo
potrebno.
Naravno, nije bilo sasvim zadovoljavajuće, uz napola svjesnu lovinu, ali rješavalo je
problem. Idućeg dana bilo je kao da se ništa nije dogodilo.
Alistaira Soamesa upoznao je u Ulici Howard. Al je bio vlasnik Judeine kuće, jedne je
večeri došao pokupiti najamninu. Barbara je bila dužna, sakrila se u svojoj sobi, pa je Will
pola sata bio sam s Alom, dok se Jude pravila da je traži. Ispostavilo se da imaju nekoliko
zajedničkih prijatelja, a Al ga je nasmijao pričama o svojim čudnim stanarima. Willu se
odmah svidio.
Dogovorili su se da će se naći na piću iduće večeri u pubu Chelsea. Pili su pivo, onda
otišli u Alov stan i do ponoći razgovarali o poslu, seksu, tržištu nekretnina, seksu i
budućnosti.
“Imao sam poteškoća sa suprotnim spolom”, priznao je Al kada mu se jezik razvezao
od viskija. “I policijom. Ovih dana čovjek mora više paziti.”
A Will mu je ispričao za svoje male pomagače.
Alu su zasjale oči. “Ničeg se ne sjećaju?” pitao je. “Možda je to ono što mi treba, uvaliti
im nešto što će ih ušutkati. Slušaj, mogli bismo se udružiti. Ja imam veze, dobivam pozive
na zabave, ti imaš ono što je potrebno, Wille. Savršena smo kombinacija.”
Bilo je zabavno birati žrtve - odlučivali su se za žene različite dobi i izgleda, postavljali
sebi izazove - i živjeli opasno. Uzbuđujuće opasno. Barbara je bila greška - nije popila
dovoljno pića, droga nije imala potpun učinak, a njima se žurilo i nisu to primijetili - ali nije
nikome rekla. On se za to pobrinuo.
I Emma. Pa, tu se rizik isplatio.
Pitao se je li izmislila trudnoću. Definitivno je nosio kondom onda kada su je snimali
- uvijek je to radio da bi prikrio tragove - ali sada se nije mogao sjetiti je Ii ga imao i u autu.
Kao ni to je li se Emma sjećala Barbarine fotografije. Ali sada to zapravo nije bilo važno.
Nitko joj neće vjerovati, čak ni ako ode na policiju. Pa bila je duševno bolesna. Jadna
žena, pomislio je.
Natočio je sebi još jednu šalicu čaja Earl Grey i nastavio se prisjećati. Naježio se od
nostalgije. Šteta što nije sačuvao niti jednu fotografiju.

Knjige.club 197
 Gringos&Laura

75.

Utorak, 1. svibnja 2012.

Angela

Vikend s Louise katastrofalno je počeo. Kći je za njih dvije rezervirala toplice,

objasnila Angeli da može otići na masažu i opustiti se, daleko od svega. Ali tamo je sve bilo
puno žena koje su došle na djevojačku večer, masovno su vrištale u jacuzziju i opijale se
za šankom.
Louise i Angela povukle su se u svoje pregrijane sobe kada to više nisu mogle
podnijeti i pravile se da čitaju knjige čekajući svoje tretmane. Angela je primijetila da je
oznaka na knjizi njezine kćeri ostala na istom mjestu cijela dva dana koja su tamo provele.
Izvirivala je centimetar daleko od korica. Ali ni ona nije bila bolja, skrivala je svoje misli
nekom knjigom za plažu koju je ponijela sa sobom.
Nije rekla Louise da je za vrijeme masaža plakala; pod umirujućim rukama maserki
odjednom se osjetila bespomoćno, morala se ispričavati. Svi su bili puni razumijevanja
kada im je objasnila - možda malo previše zainteresirani, u jednom slučaju, i Angela se na
kraju zatekla kako iznosi sve pojedinosti Aliceina nestanka ležeći gola na stolu.
U nedjelju navečer obje su bile spremne za odlazak, ali platile su i tu noć, pa su ostale.
Angeli je bilo drago da je tako ispalo jer, nakon što je ona gomila žena otišla, mogle su
zajedno sjesti i razgovarati.
Louise je majci ispričala kako joj je teško bilo odrastati u obitelji obilježenoj
tragedijom. Po prvi put nije ništa zadržala za sebe, čak je priznala kako je povremeno
mrzila Alice jer je svima oduzela sreću.
“Znala sam da je ona bila samo beba, mama, ali nikad o njoj nisam tako razmišljala.
Nisam je poznavala. Nije bilo njezinih fotografija. Bila je samo crni oblak nad svima nama.
Nitko je nije smio spomenuti da ti ne bi zaplakala. Drago mi je što je pronađena, ali ti i
dalje plačeš zbog nje.”
Angela je bila posramljena. Bila je toliko uronjena u svoje osjećaje i odlučna u namjeri
da svoju djecu zaštiti od njih, da nije ni primijetila koliko su bila nesretna.
“Tvoj tata je mislio kako ne bih trebala govoriti o tome, nakon nekog vremena, jer
uznemiravam tebe i Patricka”, objasnila je. “Voljela bih da sam znala kako ste se osjećali.
Pokušat ću više ne plakati, Lou. Imaš pravo. Sada moramo nastaviti živjeti. Pokopat ćemo
Alice kao obitelj... Je li tako?”
Louise je kimnula glavom i uzela majčinu ruku. “Naravno, mama.”
“A onda ću se posvetiti budućnosti”, rekla je Angela. “Tebi, Patricku i unucima.”

Angela se vratila kući bistrije glave i počela se dogovarati s lokalnim svećenikom o

pojedinostima Aliceina pogreba. Tjednima se nije tako dobro osjećala, a Nick je prestao
prigovarati svemu što je radila.

Knjige.club 198
 Gringos&Laura

“Dobro izgledaš, ljubavi”, rekao je tog jutra. “Što misliš, da danas odemo nekamo na
večeru? Nisam te nikamo odveo već mjesecima.”
Nasmiješila mu se i pristala.
Ali sat kasnije nazvala je policajka Turner. Angela se javila i nijemo oblikovala
“Wendy” prema Nicku. Bilo joj je drago - željela je pitati kada bi mogli pokopati Alice, ali
policajka Turner ju je prekinula.
“Je li netko od novinara sada kod vas, Angela?”
“Nije, Wendy. Zašto, što se dogodilo?”
“Andy Sinclair i ja na putu smo prema vama. Stići ćemo za pola sata, molim vas da nas
pričekate. Možda je bolje da do tada ne odgovarate na telefonske pozive.”
“Bože moj, što se dogodilo?”
“Razgovarat ćemo o tome kada se vidimo, Angela. Je li Nick tamo?”
“Da.”
“To je dobro. Vidimo se.”
Sjedili su i čekali u dnevnom boravku, gledali kada će stići automobil. A kada su
istražitelj Sinclair i policajka Turner pokucali, Angela je bila previše potresena da ustane.
Nick je uveo policajce u sobu, a Wendy je odmah sjela pored Angele i uzela je za ruku.
Inspektor Sinclair izgledao je umorno i utučeno. Sručio se na sjedalicu pored prozora
i gledao nju i Nicka. “Ispričavam se što ste nas čekali”, rekao je, “ali važno je da vam osobno
kažem.”
Nitko nije ništa rekao, pa je pročistio grlo.
“Imam neugodne vijesti. Istraga je napravila značajan korak naprijed. Jučer nam se
javila žena koja tvrdi da je majka bebe nađene u Ulici Howard. Iskreno, mislio sam da samo
želi dospjeti u novine, ali prvi rezultati pokazuju da njezin DNK odgovara.”
“Ne”, šapnula je Angela i drugom rukom uhvatila Nickovu da se ne sruši.
Gledala je kako boja nestaje s lica njezina muža.
“Ne mogu vjerovati. Kako se to moglo dogoditi?” rekao je Nick. “Čija je to greška?”
“Nick, nemoj”, rekla je.
“Nismo još sigurni, Nick. Kod takvog testiranja greške su rijetke. Pokušavamo shvatiti
što se dogodilo.”
“Ali kada ćete znati?” pitao je njezin muž.
Inspektor Sinclair bespomoćno je raširio ruke.
“Jasno mi je”, rekao je Nick.
“Ali javit ćete nam čim budete sigurni, je li tako, Andy?” rekla je Angela.
Nakon odlaska policajaca njih su dvoje sjeli za stol u kuhinji i gledali jedno drugo.
“Sigurno je neka greška”, rekao je Nick. “Moramo se strpjeti dok je ne isprave.”
“Ne, otišla je”, rekla je Angela. “Naša je djevojčica opet nestala.”

Knjige.club 199
 Gringos&Laura

76.

Utorak, 1. svibnja 2012.

Kate

Znala je da će rezultati novog DNK testa vjerojatno stići tog dana. Inspektor Sinclair
pobrinuo se da budu prioritet, želio je što prije dovesti stvari u red, rekao je Kate nakon
što je razgovarao s Emmom.
Nazvao ju je i pitao živi li Soames sam. “Šaljem tamo svoje ljude, Kate. Zelina biti
siguran da neće biti nekih komplikacija.”
“Ne, ima bivšu ženu i dvoje odrasle djece koje malo viđa. I nije tip koji lako sklapa
prijateljstva”, dodala je.
“Kako je prošao razgovor s Emmom?” pitala ga je. On sigurno očekuje da ga to pita, a
ona nije htjela otkriti da se već vidjela s njom.
“Jadna je žena bila izvan sebe”, rekao je. “Tresla se od nervoze. Pogled joj je stalno
lutao.”
“Daj, Andy, tko ne bi bio izvan sebe nakon silovanja i porođaja u tim godinama?”
odgovorila mu je Kate.
“Kaže da je rodila dijete, Kate. Ali oboje znamo koliko je to malo vjerojatno”, rekao je.
“Mislim, njezina priča ovisi o tome da nitko nije ništa primijetio. Tinejdžerica koja je
neprimijećena rodila? Stvarno?”
“Bilo je toga, Andy”, rekla je Kate. “Znam slučajeve kada se baš to dogodilo. Ljudi su
sposobni za nevjerojatne stvari.”
“Dobro, dobro, ali tijelo pripada Alice - tako kaže struka - i to je ono čime se ja sada
vodim. Ne smijemo dopustiti da nas s puta skrene netko tko traži pozornost. Jer to nam se
stalno događa, Kate. A ako želiš moj savjet”, dodao je, “ostavi se te priče.”
Ali ona se nje već uhvatila.

Tog je utorka vijest čula od Angele. Inspektor Sinclair ju je nazvao da je upozori kako
je istraga krenula u novom pravcu, pa će je možda opet početi nazivati novinari.
Srećom po Kate, Angela nju nije ubrajala u novinare.
“Kate”, rekla je, skoro plačući, “dogodilo se nešto užasno. DNK one žene iz Londona
odgovara bebinom. Inspektor Sinclair rekao mi je da je došla priznati kako je beba njezina,
a on je pomislio da samo traži slavu. Ali sada se čini da je govorila istinu. Sada provjeravaju
moje uzorke, ali mislim da smo još jednom izgubili Alice”, jecala je.
“Kakva zbrka”, rekla je Kate. "Žao mi je, Angela.”
“Ta policija nije u stanju ništa napraviti kako treba”, plakala je Angela. “Pogriješili su
s datumima, sada tvrde da je to neko drugo dijete. Mislim da više ne mogu izdržati...”
“Polako, Angela. Je li Nick pokraj vas? Dobro. Sada mi recite kada će vam se opet javiti
Andy Sinclair.”

Knjige.club 200
 Gringos&Laura

“Sutra ujutro. Ne znam više što bih mislila.”

“Jasno mi je”, rekla je Kate. “Najbolje da prekinemo, za slučaj da vas pokušava dobiti,
ali nazovite me čim nešto saznate.”
Nije nazvala Sinclaira. Odmah bi znao da je razgovarala s Angelom, možda bi joj
naredio da joj se više ne javlja. Događalo se to ranije. Pričekat će dok ne nazove Irvingove
s bilo kakvim novostima.
Kate je nijemo sjedila u staklenoj sobici i slušala Terryja. Morao se ispuhati, znala je
ona to. Previše je toga držao u sebi i povremeno je morao otvoriti ventil. Iza njega je bio
loš tjedan, rekao je, a baš ona mu ga je “jebeno zagorčala”.
“To je i dalje sjajna priča, Terry”, rekla je, a on se nastavio pjeniti. “Znala sam da Emma
nije izmišljala”, rekla je Kate.
“Ne, izgleda da nije”, odgovorio je Terry. “Neka ide dovraga. Dobro, što smijemo
objaviti?”
“Samo da se trenutačno ponovo obavljaju DNK testiranja. Prije sutra ujutro neće nam
htjeti reći ništa o rezultatima. Ali ako napišemo da se testiranje ponavlja, upozorit ćemo
sve druge. Zašto ne pričekamo i prvi objavimo rezultat?” nagovarala ga je Kate.
“U redu”, rekao je mrzovoljno.
Joe ju je čekao za njezinim stolom. Gledao ih je kroz staklo, očajnički želeći da je tamo.
“Što je rekla Angela? Što je rekao Terry?” pitao je.
“Angeli je rečeno da Emmin DNK odgovara bebinom.”
“Ne! A što je s Angelinim DNK-om? Jesu li u laboratoriju pogriješili?”
“Sigurno. Jadna Angela se raspada. Ponavljaju test s njezinim uzorkom, a Andy
Sinclair će je nazvati čim dobije rezultat.”
“Dakle, to nije Alice”, rekao je Joe. “Kakva priča.”
“A kada sam ti dala one stare članke, mislio si da ćeš se dosađivati”, rekla mu je Kate.
“Pa...”
“Nikada nije dosadno”, rekla mu je.
“Je li to zlatno pravilo broj dva?” upitao je uz osmijeh.
“Samo ti zapiši. Ja ću sada nazvati Emmu”, odgovorila mu je Kate.
Odmah ju je preusmjerilo na govornu poštu, pa je ostavila poruku u kojoj je zamolila
Emmu da joj se što prije javi.
Mogla je samo čekati, ali Kate nije bila u stanju mirno sjediti.
“Idem do Emmine kuće”, rekla je Terryju. Joe je pokupio svoju bilježnicu i krenuo za
njom.
Kucali su i kucali, virili kroz prozore na prednjem dijelu, ali nije bilo znakova života.
Kate je neodlučno zastala pred ulazom.
“Nije tu”, rekao je Joe.
“Toliko sam shvatila, Joe”, obrecnula se na njega.
“Što ćemo sada?” pitao je. Sjeo joj je na volej.
“Kako bih ja to dovraga mogla znati?” povikala je na njega. “Prestani cendrati, Boga
ti.”
Okrenuo je glavu, kao da ga nije bilo briga. Kao Jake, onog jutra kada je krenuo na
aerodrom. Dopustila mu je da je poljubi i rekla: “Javit ćeš se ti kada ti nestane novca.”

Knjige.club 201
 Gringos&Laura

Steve ju je jako gurnuo ne bi li je ušutkao. “Samo se ti javljaj, Jakey”, rekao je, ali njihov
je sin već izišao.
“Zašto si santo morala to reći?” pitao ju je Steve.
“Maziš ga”, odgovorila mu je. “Treba mu doza stvarnosti, a ne povlađivanje.”
Ali Kate je iz auta Jakeu poslala poruku: “Vrati nam se zdrav. Volim te, Jake. Pusa. M.”
Nije joj odgovorio.
“Hej, vi tamo!” začuo se glas s ulice, odakle je prema njima žurila neka nametljiva žena.
“Tražite Simmondse?” pitala je.
“Hm, da, nadala sam se da ću zateći Emmu kod kuće”, rekla je Kate.
“Jutros je bila u podzemnoj s mojim mužem. Rekao mi je kada mi je javio da je stigao.
Usput, ja sam Lynda, Emmina prijateljica.”
“Drago mi je što smo se upoznale”, rekla je Kate, zamijetivši kako neke žene od svojih
muževa traže da im se jave kada nekamo stignu. “Je li spomenula kamo je krenula?”
“Ne, Derek mi je rekao da je bila uznemirena, jedva da je progovorila. Znate, na liniji
Metropolitan u to doba dana je strašna gužva. Čudno je krenuti baš tada, ako baš ne
moraš.”
Kate je izrazom lica pokazala da se slaže s njom.
“Možda je ovo neki od njezinih loših dana”, rekla je sumnjičava prijateljica Lynda.
“Ponekad zna biti stvarno čudna.”
“Da”, rekla je Kate, zahvalila joj na pomoći i povukla Joea prema autu.
“Kamo je Emma krenula?” rekao je Joe vezujući pojas. “Samo pitam, ne cendram”,
dodao je.
“Oprosti, Joe. I menije dan bio loš. Nemam pojma.”
Krenula je natrag prema redakciji i zapadnom Londonu i pustila Joea da priča o
svojim ambicijama i realityju koji je sinoć gledao.
Emma, gdje si? mislila je u sebi. Zaustavila je auto kada joj se oglasio mobitel. “Kladim
se da je ona”, rekla je Joeu.
Dobila je poruku od Jakea. “Sranje”, rekla je. Zadnje što joj je trebalo bilo je još nešto
od sina.
Jake je napisao: “I ja tebe volim, mama. Žao mi je što sam tako usran sin. Pusa. J.”
Pomislila je da će zaplakati, ali umjesto toga proslijedila je poruku Steveu. Odmah je
odgovorio:
Joe je strpljivo čekao da završi. “Nešto sam mislio. Što je s Emminom mamom?” rekao
je Joe. “Zašto ne odemo do nje? S njom još nismo razgovarali, je li tako? Mogla bi znati gdje
je Emma.” “Bravo, Joe”, rekla je. “Nađi mi adresu.”

Knjige.club 202
 Gringos&Laura

77.

Utorak, 1. svibnja 2012.

Kate

Promet je bio nemoguć, ali konačno se zaustavila ispred kuće u kojoj je živjela Jude.
Kate je još jednom probala nazvati Emmu dok je zaključavala auto, ali i dalje nije bilo
odgovora.
“Idemo”, rekla je.
Čim su pozvonili, začuo se zvuk otvaranja vrata - bez ikakvih pitanja - pa su se ona i
Joe zaputili uza stepenice.
U otvorenim je vratima stajala starija žena odjevena pomalo previše mladenački.
“Ah! Tko ste vi?” rekla je. “Mislila sam da bi mogla biti moja kći.”
“Žao mi je, gospođo Massingham”, rekla je Kate.
“Zapravo, nisam gospođa.”
“Dobro, dakle, ja sam Kate Waters. Novinarka Daily Posta. Ovog vikenda sam
razgovarala s vašom kćeri Emmom, o slučaju Alice Irving, i sada je moram opet vidjeti.”
“Emma je razgovarala s vama? Nikada nije pametno razgovarati s novinarima. Dok
sam bila odvjetnica, uvijek sam strankama govorila da izbjegavaju medije kao kugu. Bez
uvrede...”
Kate se neuvjerljivo nasmijala. “U nekim je slučajevima to dobar savjet,
pretpostavljam. Ali članci koje sam napisala o Alice doveli su do nekih važnih otkrića.”
“Hmm”, rekla je Jude Massingham. “Ali ne do istine. Klizi kroz prste, ta istina.”
“Događa se. Istraga je nekoliko puta zapinjala, policija to sama priznaje.”
“Stvarno? Ja to nisam nikad doživjela”, rekla je Jude uz kiseli osmijeh.
“Slušajte, ovog se jutra pojavilo nešto što bih željela reći Emmi, ali ne javlja se na
mobitel”, rekla je Kate pokušavajući navesti razgovor na čvršći teren.
“Nemani pojma gdje je ona”, rekla je Jude. “Nisam joj skrbnica. Što se to pojavilo?”
“Možemo li ući?” pitala je Kate. “Ovdje smo nekako na otvorenom. Ne želim da me
čuju vaši susjedi.”
“Dobro onda”, rekla je Jude. “Pazite na stepenicu.”
Sjeli su na blizu postavljene naslonjače. Nisu im ponuđena pića. “Dakle”, rekla je Jude.
“Što se dogodilo?”
“Ne znam je li vam Emma govorila o tome, ali policija je iznova testirala DNK.”
“Ne, mi zapravo trenutačno ne razgovaramo”, promrmljala je Jude.
“Pa, rezultati tih testova povezuju Emmu s bebom s gradilišta.” “Ne”, izletjelo je Jude
koja se uhvatila za glavu. “Ne može biti. Kako bi ona mogla roditi a da ja to ne znam?”
“Krila se od vas. I od vašeg dečka Willa Burnsidea.”
“Što vam je rekla o njemu?” tiho je rekla Jude, a napetost je u prostoriji rasla.

Knjige.club 203
 Gringos&Laura

“Potpuno isto što i vama.”

“Nisam joj vjerovala. Rekla sam joj grozne stvari. Rekla sam joj da je bolesna i
ljubomorna”, govorila je Jude, skoro kao za sebe.
“Ali govorila je istinu. Zar zaista niste ništa posumnjali?” Starija je žena odmahnula
glavom. “Ne, naravno da nisam. Mislite li da bih se pravila da ne vidim takvo što? Ne znate
vi kako je tada bilo. Voljela sam Willa. Obožavala ga. A teško je povjerovati da netko koga
volite može napraviti nešto tako odvratno. Biste li vi to povjerovali za nekoga koga volite,
gospođo Waters?”
Kate je zamislila Stevea kako priznaje i odmahnula glavom. “Vidite kako je to moralo
teško biti? I još uvijek je. Treba mi vremena da razmislim o svemu. I moram razgovarati s
Emmom.” Činilo se da priča sama sa sobom.
Kate se nagnula naprijed da postavi novo pitanje, ali Jude je odjednom izjavila: “Znala
sam da ono nije moglo biti dijete Irvingovih.”
“Kako ste znali?”
Jude je izgledala uznemireno. “Pa, ta je beba nestala deset godina prije nego što su
rekli da je tijelo zakopano. Cijela je policijska istraga bila šlampava, ako mene pitate.”
“Ali DNK se slaže s onim Angele Irving”, ubacio je Joe. “Što ćemo s tim?”
“Zajeb u laboratoriju”, rekla je Jude. “Dok sam radila, bilo je takvih slučajeva, pričali
su mi kolege koji su se bavili kriminalom. Epruveta se stavi na krivo mjesto, onečisti se
nekim drugim uzorkom, takve stvari. Ljudske su greške uvijek moguće.”
“Ali prilikom tog postupka stalno se rade provjere”, rekao je. “Čitao sam o tome.
Zanimljivo, stvarno..."
“Željela bili razgovarati s Emmom”, prekinula ga je Kate. “Malo me brine što je ne
mogu naći. Njezina prijateljica Lynda rekla mi je da je jutros bila u podzemnoj.”
“Stvarno? Baš čudno. Nikada ne ide u grad ako baš ne mora. Previše ljudi za njezin
ukus”, rekla je Jude i zamukla. “Možda da nazovemo njezinog muža”, ponudila je. “On je
sada na poslu. Imam njegov broj. Emma ga je zapisala u moj rokovnik, za slučaj neke hitne
potrebe."
Birala je broj polako, pazeći na svaki dodir, onda čekala. “Patile, Jude je. Pokušavam
doći do Emme. Znaš li gdje je ona danas? Dobro. Pa, nije. Vidjeh su je jutros u podzemnoj.
Dobro. Pa, ako ti se javi, reci joj da me nazove, možeš li? Da, također. Bok.” “On misli da je
kod kuće i radi. Zvučao je malo uznemireno kada sam spomenula podzemnu. Ona
trenutačno nije u najboljem stanju. Kao što vjerojatno znate”, rekla je Jude optužujućim i
drhtavim glasom.
Kada su Kate i Joe izišli, zazvonio je Katein mobitel.
“Andy Sinclair”, čulo se. “Pokušavam doći do Emme Simmonds. Izgleda da je nestala.
Znaš li ti možda gdje je?”

Knjige.club 204
 Gringos&Laura

78.

Utorak, 1. svibnja 2012.

Jude

Kada je kasno te večeri zazvonio telefon, Jude je zgrabila slušalicu. “Emma?” rekla je.
“Jude, Harry je”, začuo se glas. “Oprosti što smetam, ali brinem se zbog Emme.”
“Svi se brinemo zbog nje”, rekla je Jude. “Ovdje su bili i novinari, tražili su je.” Jude se
nije osjećala sigurno na nogama, ali prenaglo se spustila u sjedalicu, udarila lakat i
ispustila telefon. “Oprosti”, rekla je kada ga je opet uzela. “Jesi li se ti čula s njom?” “Ne,
nestala je. Paul me upravo nazvao i rekao mi da ne zna gdje je. Misli da je isključila
mobitel.”
Mračan pipak užasa pokrenuo se u Judeinu srcu.
“Moram znati što se događa, Jude”, bila je uporna Harry. “Paul mi ne želi reći.”
“Emma je bila na policiji, Harry. Rekla im je da je beba iz Ulice Howard njezina. Da ju
je Will silovao i da je ostala trudna”, rekla je Jude, jedva vjerujući u ono što govori.
“Will?” zavikala je Harry u telefon. “Will Burnside? Ti to ozbiljno?”
“Da. Ni ja ne mogu vjerovati”, dodala je Jude.
“O moj Bože”, rekla je Harry.
“Jesi li znala da je rodila, Harry?” pitala je Jude. “Vas dvije ste bile kao prst i nokat. Je
li ti išta rekla?”
“Ne, tek mnogo kasnije. A ja sam tada sve krivo shvatila. Pokušavala mi je reći, kazala
da je bila trudna, ali ja sam mislila da je pobacila. Nisam ništa pitala. Ne kao ona
novinarka.”
“Novinarka je danas bila ovdje, Harry. Želiš li joj se javiti? Imam njezin broj”, rekla je
Jude, koja je čeznula za tim da netko drugi preuzme kontrolu.
“Ne, ne želim”, naljutila se Harry. “Tko im daje pravo da se tako miješaju u tuđe živote?
Kakve su to vijesti? To je osobna tragedija, a ne priča koju treba svima dati. Emma se
sigurno raspala.”
Odjekivala je grozna tišina. Jude je slušala zvuk otvorene veze. “Harry?” konačno je
rekla. “Jesi li još tamo?”
“Da. Tu sam. Mogu li doći do tebe? Odmah?”
“Da”, rekla je Jude. “A ja ću zamoliti Kate Waters da i ona dođe. Ona je sada dio cijele
priče, čini se da joj Emma vjeruje, ma što ti mislila. Ona je bila ta kojoj je rekla...”
“Dobro”, rekla je Harry. “Daj mi pola sata.”
Jude je odmah nazvala Kate. Nije mogla misliti ni na što osim na Emmu. Što radi? Gdje
je? Što namjerava?

Knjige.club 205
 Gringos&Laura

Kate je stigla odmah nakon Harry i pozvonila na Judeino zvono. Kada je Jude otvorila
vrata, vidjela je da je novinarka još u pidžami, samo je navukla hlače i uzela kaput ne bi li
što prije došla.
A Harry je mahnito govorila u svoj mobitel.
“Emma je”, šapnula im je, i Jude je duboko udahnula da smiri strah od onoga što
slijedi. “Emma, ne miči se odatle. Dolazim po tebe. Obećaj mi da ćeš me čekati.”
Kada je prekinula, Harry se okrenula prema Kate i rekla: “Idemo u Ulicu Howard. Ona
je na gradilištu.”
“Kako je zvučala?” pitala je Kate.
“Što misliš?” odbrusila joj je Harry.
Tri žene sjele su u Harryn auto. London je bio gotovo prazan: inače zakrčene ulice
odjekivale su zvukom motora, svjetla se odbijala od površine asfalta oko njih; nisu
razgovarale dok nisu stigle pred gradilište.
“Želiš li da idem s tobom?” pitala je Kate.
“Zapravo ne, ali mislim da je bolje da dođeš. Možda mi zatreba pomoć”, rekla je Harry.
Zatekle su Emmu kako sjedi na prevrnutoj kanti, tamo gdje je nekad bio vrt, okružena
velikim grumenima gline, osvijetljena sigurnosnim svjetlima koja su reagirala na njezin
ulazak. Podigla je glavu kada ju je Harry pozvala, ali nije ustala.
“Pokušavala sam se sjetiti što se dogodilo. Pokušavala naći neki smisao”, rekla je.
“Mislila sam da se trebam vratiti tamo gdje je sve počelo. S bebom...”
“Pokušavala sam je nagovoriti da se makne”, začuo se ženski glas iz tame.
"Barbara?” rekla je Kate. A starica je izišla pod svjetlo.
“Vidjela sam reflektore... ne spavam dobro”, rekla je. “John mi je pričao da imaju
problema s klincima koji ulaze na gradilište, pa sam došla pogledati. I našla nju. Našla
Emmu.”
Jude je s nevjericom gledala staru prijateljicu. “Što ti radiš ovdje?” rekla je. Sve je bilo
kao u nekom čudnom snu.
“Preselila sam se opet u Ulicu Howard, Jude. Nakon što smo izgubile kontakt.”
Nakon što si pokušala zavesti Willa, odmah je pomislila Jude, onda se zaustavila. To je
bilo ono što je Will rekao. Ali stalno je lagao, nije li tako?
Harry je čučnula pored Emme i dodirnula joj ruku. “Hladna si, Emma”, rekla je.
“Trebamo te negdje zagrijati.”
“Živim odmah preko puta. Možemo kod mene”, rekla je Barbara, a Jude se ukočila.
Željela je odvesti Emmu svojoj kući, ali nije ona odlučivala.
Emma je dopustila da je odvedu u Barbarin stan i smjeste pored usnulog Shortyja na
kauč. Djelovala je oduzeto, oči joj se uopće nisu micale.
“Znaš li sve?” šapnula je Harry.
“Ne moramo sada o tome razgovarati, Emma”, odgovorila je Harry.
“Jednom sam ti pokušala reći. Onog dana kada si se pojavila u pubu.”
“Sjećam se. Nisam te baš slušala, je li tako? Brzala sam sa zaključcima. Tako mi je žao,
Emma. Ali zašto mi onda nisi rekla? Kada smo bile klinke?”
“Onda nisam mogla. Will je rekao da će me svi zamrziti.”
Dvije su se prijateljice zagrlile. Jude se mučila da ostane na svom mjestu. Ona bi
trebala tješiti svoje dijete, ali Emma nije pružila ruke prema njoj.

Knjige.club 206
 Gringos&Laura

Kada su se konačno odvojile i nastavile sjediti naslonjene jedna na drugu, Kate se

okrenula prema njima.
“Policija će uhititi Willa zbog onoga što je učinio”, rekla je pokušavajući govoriti
mirnim glasom. “Učinio tebi, Emma. Možda misli da je nakon toliko vremena nedodirljiv,
ali sada postoje dokazi - fotografski dokazi - a sigurna sam kako Soames neće oklijevati da
ga povuče za sobom. Upoznala sam ga. Odvratan je”, dodala je.
“Ima pravo”, rekla je Harry. “Nabit ćemo pokvarenjaku glavu na kolac.”
“I za ono što je tebi učinio, Barbara”, rekla je Emma. “Znam da je i tebi učinio isto.”
Jude je skrenula pogled s kćeri prema prijateljici.
“Kako znaš?” šapnula je Barbara. “Je li ti on rekao?”
“Ne, ali vidjela sam tvoju fotografiju u Willovom radnom stolu. Mislila sam da spavaš,
ali snimljena si dok si bila drogirana. Ja sam bila premlada da bih znala za što su ljudi sve
sposobni. Pitala sam Willa, a on mi je rekao da si mu je ti poslala jer si ga htjela za sebe.”
Barbara se zagrcnula.
“Idućeg me dana silovao. Da me ušutka”, rekla je Emma. “Sigurno je znao da ću se
stidjeti i šutjeti. Vjerovala sam mu kada je rekao da će me svi osuditi. Bila sam naivna.”
Jude je čvrsto zatvorila oči. Sve je bila laž. Njegova laž, njezina laž. Ona je tog čovjeka
dovela u njihov život. Ona je kriva. Sve joj je postajalo jasno.

Knjige.club 207
 Gringos&Laura

79.

Utorak, 1. svibnja 2012.

Kate

Emma je odmahnula glavom kada joj je Kate rekla da se treba javiti inspektoru
Sinclairu. Zbog rezultata testa.
“Znam kakav će biti rezultat. Ne trebam njega zvati”, rekla je. “Zakopala sam svoje
dijete, ispod vaze. Ne treba mi njegova potvrda za to.”
Umjesto nje nazvala ga je Kate i rekla mu da je s Emmom u Ulici Howard, onda mu
ispričala za drugu žrtvu Willa Burnsidea, Barbaru.
“Dolazim, Kate”, rekao je. Nije bila sigurna je li ljut što je stigla prije njega. Ali to nije
važno, zar ne? Sve dok je Emma na sigurnom.
Stigao je u pratnji narednice, žene tridesetih godina, pa su se svi nagurali u dnevni
boravak, a psa prebacili u kuhinju.
“Dakle”, rekao je inspektor Sinclair, “sve je postalo stvarno zamršeno, ali krenuo bih
od bebe. S njom je i počela moja istraga. U redu?”
Emma je kimnula glavom, a svi ostali odmaknuli su se dalje od istražiteljeva pogleda.
“Emma, mislim da vjerojatno već znate da je potvrđena veza između vas i bebe
nađene na gradilištu u Ulici Howard?”
“Kate mi je rekla da su stigli rezultati”, kazala je.
“O tome ću s tobom razgovarati kasnije”, rekao je Kate i podignutom rukom utišao
njezina objašnjenja. “Kasnije... čekamo potvrdu usporedbe DNK uzorka Angele Irving, ali
čini se da je prvi put došlo do neke greške”, rekao je. “Ujutro ću razgovarati s gospodinom
i gospođom Irving. Vas bih zamolio, Emma, da nikome ne govorite o svojim rezultatima
dok ne prikupimo sve podatke, tako da možemo dati potpunu izjavu.”
Pogledao je Kate kako bi naglasio svoje riječi.
“Ovo je vrlo osjetljiva stvar, posebno za Irvingove. Dugo su čekali da saznaju što se
dogodilo s njihovim djetetom, moramo biti pošteni prema njima”, dodao je.
Svuda po sobi glave su kimale s odobravanjem. “Dakle, razumjeli smo se?” pitao je.
“Naravno, to uključuje i tebe, Kate.”
“Naravno”, uvrijeđeno je promrmljala.
“Kasno je”, rekao je inspektor Sinclair. “Mislim da bismo se trebali vidjeti ujutro.
Možete li doći u policijsku postaju Woolwich, gospođo Simmonds? A vi, gospođice
Walker? Koliko sam shvatio, obje želite nešto izjaviti u vezi s profesorom Burnsideom.
Moramo sve napraviti po propisima, ništa na brzinu.”
Emma i Barbara rekle su da će doći, a Kate je izbjegavala njegov pogled.
“Mislim da bismo trebali izmijeniti par riječi, Kate”, rekao je. “Vani.”
Krenula je za njim i ostavila druge žene da se pozdravljaju.

Knjige.club 208
 Gringos&Laura

“Potpuno si prešla sve granice, Kate”, rekao je inspektor Sinclair čim su zakoračili na
pločnik. “Dovela si istragu u opasnost tim svojim kaubojskim ludostima. Nije bilo na tebi
da govoriš Emmi Simmonds o njezinim DNK rezultatima. To je moglo izazvati razne
neprilike.”
Kate je znala da je Emmi samo rekla kako su rezultati stigli, ali inspektora Sinclaira
isprike nisu zanimale. Trebala je ublažiti situaciju isprikom, ali još je bila uzbuđena od
svega što se te večeri dogodilo, uvrijeđena i spremna na svađu.
“Samo sam radila svoj posao, Andy. Ono za što sam plaćena. Slijedila sam tragove i
našla ljude koji bi mogli pomoći tvojoj istrazi.
I tebe dovela do njih. Moje novine napravile su sve što su mogle da se dođe do
spoznaje što se dogodilo Alice Irving. Nije moja greška što si ti dobio krive rezultate
testiranja...”
“Razgovarat ću s tvojim urednikom”, rekao je inspektor Sinclair, okrenuo se na peti i
nestao u noći, a njegova je narednica požurila za njim.
“Sranje”, glasno je rekla Kate. “Jedna dobra veza manje.”

Knjige.club 209
 Gringos&Laura

80.

Srijeda, 2. svibnja 2012.

Kate

Joe je predano radio kada je Kate stigla u redakciju idućeg jutra, buljio je u ekran s
takvom pažnjom da je nju odmah zaboljela glava. Bile je previše umorna i loše volje da ga
uopće pita čime se bavi. Sručila se na svoju sjedalicu i čekala nove nevolje.
Trebalo im je samo trideset sekunda da stignu.
Terry ju je pozvao k sebi. Sporim, ljutitim pokretom prsta. “Onda, zvijezdo moja
reporterska, na čemu smo?” rekao je izrazito sarkastično. “Je li priča gotova?”
“Pa...”, počela je Kate.
“Da ili ne?”
“Ne”, rekla je. “A mislim da će Simon dobiti pritužbu od policije. Moja me veza sinoć
dobro naribala, rečeno mi je da ne pišem ništa prije objave službene izjave. Mislim da je
naša ljubav pukla.” “Krasno”, rekao je Terry hvatajući zalet. “Dakle, nemamo ekskluzivu
koju sam obećao Simonu? A još mu stiže i policijska pritužba? Sjajno. Prokleto sjajno.”
Pomislila je reći da joj je žao, ali to nije bilo ono što je on želio čuti.
“Probat ću na drugi način”, rekla je i odvukla se natrag za svoj stol.
Joe je podigao glavu. “Da ti donesem kavu, Kate?” rekao je i ona ga je poželjela zagrliti.
“Da, dječače dragi. Jesam li ti rekla da ću te usvojiti? A kad si već krenuo, donesi i nešto
žestoko, ako imaju.”
Uključila je računalo da izgleda zaposleno i izvadila bilježnicu.
Pitam se što li će Simon reći, pomislila je, a u primozgu joj se pojavila misao na otkaz.
Podržat će me, sigurno?
Joe se vratio s kavom, ali bez pića. “Nestalo im je”, rekao je.
“Što to čitaš?” pitala ga je Kate kada se opet zadubio u svoj ekran.
“Nešto o DNK-u”, rekao je. “Stvarno zanimljivo. Jesi li znala da testiranjem
mitohondrija možeš naći svoje pretke? Pa, preko majčine linije sve do prabake. A ako se
napravi profil Y kromosoma, može i preko muške. Fascinantno."
“Fascinantno”, rekla je Kate. “Zar se ti ne bi trebao baviti našom pričom?”
“Ne, ne razumiješ. Svi naši bliski rođaci - roditelji, tetke, ujaci, braća, sestre, nećaci,
bake i djedovi - pokazivat će sličnost. Svi dijele iste DNK markere.”
“Dobro. Želiš reći da više osoba može biti povezano s bebinim DNK-om?”
“Da, mislim da je tako”, rekao je Joe. “Tako piše na Wikipediji.”
Nagnula se preko njegova ramena i sama pročitala članak.
“Dakle, nije riječ o dvjema bebama”, rekla je i nasmiješila se od uha do uha. “Već o
dvoje srodnika.”
Nazvala je broj mobitela Andyja Sinclaira, ali nije joj se javio. Još se duri, pomislila je.

Knjige.club 210
 Gringos&Laura

Zato se Bob Sparkes javio odmah. “O draga Kate. Bivša miljenica inspektora Sinclaira,
kako čujem.”
“Dobro čuješ. Je li te nazvao? Sinoć mu je puknuo film, ostavio me nasred ulice”, rekla
je.
“On se nije poslužio tim riječima, ali popela si mu se na vrh glave. A još moraju opet
ponavljati sve testove, jer su rezultati stalno isti. Pod velikim je pritiskom. Pusti ga malo
na miru, Kate.”
“Ako ga pustim na miru, neće riješiti slučaj, Bobe”, rekla je, a on se nasmijao.
“Ti baš nikad ne odustaješ? Kao terijer kada zagrize kost.”
“Zato sam dobra novinarka, Bobe. Dakle, Andy mi se ne želi javiti. A imam nešto za
njega. Da kažem prvo tebi?”
“Samo naprijed”, rekao je Sparkes.
Ispričala mu je što je Joe otkrio, ali nije spomenula Wikipediju kao izvor, i pričekala
da razmisli o tome.
“Znači da bi i Angela i Emma mogle biti u rodu s bebom?” “Koliko seja razumijem u
znanost, moglo bi biti tako...” “Odmah ću ga nazvati”, rekao je Sparkes i prekinuo prije
nego što ga je Kate stigla zamoliti da se nakon toga javi njoj.
Popila je gutljaj kave i vrtjela je po ustima, razmišljajući. Joe se naslonio na rub njezina
stola.
Kada je zazvonio telefon, naglo je progutala, zagrcnula se i pokazala Joeu da se javi.
“Halo, inspektore Sinclair, odmah ću vam dati Kate”, rekao je on i pružio joj slušalicu.
“Halo, Andy. Oprosti, zagrcnula sam se kavom. Slušaj, stvarno mi je žao zbog onog
sinoć. Bila sam pod stresom, vjerojatno sam pretjerala.”
Inspektor Sinclair pročistio je grlo. Njegov red. “Pa sad, i ja sam mogao biti blaži. Da
sve zaboravimo?”
“Da, najbolje je tako. Hvala što si me nazvao. Stvarno to cijenim.”
“Bob Sparkes upravo mi je prenio tvoju ideju”, rekao je inspektor Sinclair. “Samo sam
ti htio reći da naša ekipa već uspoređuje Emmin i Angelin DNK. Tako će saznati imaju li
zajedničke rođake. Uskoro ćemo s objema razgovarati i pokušati pronaći vezu. Zato te
molim da im se ne javljaš dok to ne obavimo.”
“Bože moj, Andy, Emma je Alice, zar ne?” rekla je Kate kojoj je to odjednom palo na
pamet.

Knjige.club 211
 Gringos&Laura

81.

Srijeda, 2. svibnja 2012.

Jude

Inspektor Sinclair bio je na putu za Pinner.

Emma je panično nazvala Jude. “Zvao je da provjeri jesam li kod kuće. Mislim da dolazi
po mene. Zatvorit će me. Samo sam ti to htjela reći.”
“Zašto bi te želio zatvoriti?” rekla je Jude. “Probaj se smiriti.” “Zakopala sam bebu,
nikome nisam rekla. Mogu pomisliti da sam je ubila”, jecala je Emma.
A Jude je pojurila niza stepenice potražiti taksi. Sada mora biti uz Emmu.

Stigla je odmah nakon istražitelja. Djelovao je iscrpljeno. Skoro isto koliko i Paul.
Emma je spakirala torbu i spremna čekala držeći muža za ruku.
“Drago mi je što ste i vi ovdje, gospođo Massingham”, rekao je inspektor Sinclair Jude.
“Zvao sam vas kući, ali nitko se ne javlja. Moram razgovarati i s vama i s Emmom.”
“Zašto?” rekla je Emma. “Jude nije znala za bebu.”
“Ne o vašoj bebi, Emma”, rekao je. “O Alice.”
Jude je odmah shvatila da je sve gotovo. Inspektorovo je lice bilo odlučno. Neće tu biti
okolišanja. Ni novih laži. Istina više neće moći biti i ovakva i onakva.
Ispričala je kako je izgubila Charliejevo dijete u petom mjesecu trudnoće. Pala je,
zapela preko kabela sušila za kosu u spavaćoj sobi dok je žurila na posao i srušila se licem
na pod. Nije bilo nikoga tko bi joj pomogao dok se držala za trbuh, užaren od bola, niti
pokupio krv, tako mnogo krvi. Uspjela je sjesti na zahod dok su joj valovi agonije tresli
tijelo. Isprala je sve što je izišlo iz nje, nije mogla ni pogledati što, jer nije željela priznati
da je s njezinom trudnoćom gotovo. Nazvala je posao s javnog telefona u hodniku
unajmljena stana i rekla da je bolesna.
“Mislila sam te večeri reći Charlieju, kada se javio telefonom”, rekla je. “Ali njegove su
prve riječi bile tako pune ljubavi, nazvao me svojim anđelom i raspitivao se o bebi. Pa sam
rekla da smo dobro, i tako počela lagati. Više nije bilo povratka.”
Emma je nije željela pogledati, ali inspektor nije skidao oči s nje.
“Nastavite, gospođo Massingham.”
“Odlučila sam da ću se praviti da sam pobacila kasnije. Nakon što obeća da ćemo se
vjenčati. Trebao se oženiti mnome, onda se ništa od ovoga ne bi dogodilo”, rekla je Jude,
ali inspektorovo je lice ostalo nepromijenjeno.
“Dodavala sam slojeve iz jednog starog jastuka ispod sve šire trudničke odjeće. Preko
telefona sam pričala Charlieju koliko me bole noge. Mislim da sam povjerovala da sam još
trudna.”
“A vaš dečko? Zar nije ništa posumnjao?” pitao je inspektor Sinclair.

Knjige.club 212
 Gringos&Laura

“On je bio glazbenik, uvijek negdje u Europi, na turneji s grupom. Kako se turneja
stalno produžavala, mjesecima me nije vidio.”
“Što ste govorili prijateljima i obitelji, gospođo Massingham?” pitao je Andy Sinclair.
“Roditelji su prestali pričati sa mnom kada sam im rekla da sam u drugom stanju.
Dijete bez braka bilo je više nego što su oni mogli podnijeti. Kako bi to objasnili
prijateljima u golf-klubu? Ali nastavila sam raditi - trebao mi je novac - a kada je došao
sedmi mjesec, uzela sam rodiljni dopust. Rekla sam da ga moram uzeti ranije jer imam
povišen krvni tlak, pa mi je rečeno da zbog djeteta držim podignute noge. Cure u uredu
bile su razočarane. Željele su mi prirediti zabavu...” Jude je bacila pogled na kćer. Što
sada misliš, Emma?
Rekla je inspektoru da je nazvala bolnicu i objasnila im da će biti u inozemstvu, neko
vrijeme provesti uz Charlieja. Tako je otkazala sve preglede.
Čekala je kod kuće i pokušavala smisliti što dalje. I dalje se dobro sjeća mučne panike
koja ju je obuzimala kako se približavao taj dan. Charlie je dolazio kući za dva tjedna,
očekivao je da će je zateći u visokoj trudnoći, pred samim porođajem. Shvatio bi čim bi
je zagrlio, zar ne? Budila se usred noći s najluđim idejama. Reći će mu da je to bio tumor,
nije mu htjela priznati. Bit će previše iznenađen da bi se raspitivao za pojedinosti. Hoće li?
Reći će da je dijete umrlo. Sve je to šuplje... napustit će je.
“Nisam mogla podnijeti pomisao na to da će me napustiti. Morala sam mu dati dijete.”
Otišla sam na stanicu Waterloo i uhvatila prvi vlak prema jugu. Bila sam izvan sebe,
nisam znala kamo idem - sve što mi je trebalo bilo je rodilište.”
Sjeća se kako je netko ustao da joj prepusti sjedalo, ona se osmjehnula i zahvalila,
prihvatila kao prava profesionalka.
“Izišla sam u Basingstokeu”, rekla je.
“Jeste li ikada prije bili tamo?” pitao je inspektor Sinclair.
“Nisam, morala sam pitati gdje je rodilište.” Jude je duboko udahnula i u mislima se
vratila pred bolnička vrata.
Ušla je u dizalo, izbjegavala pogledati u oči bilo koga od mnogih ljudi naguranih oko
nje. Držali su bukete cvijeća i darove umotane u prigodan papir, vodili malu djecu za ruku.
Svi su bih uzbuđeni i nasmijani. Nitko je nije primjećivao.
Ali shvatila je da je izabrala pogrešno vrijeme. Trebala je doći pred kraj vremena za
posjete, a ne na njegovu početku. Sada je tu previše svjedoka. Izišla je iz bolnice i sjedila u
obližnjem parku jedan sat, sve se više smrzavajući na slabom, zalazećem
proljetnom suncu.
Kada je opet ušla u dizalo, bila je sama u njemu. Vrata su se otvorila na katu za
novorođenčad, gdje je zatekla iste ljude kako odlaze, sada bez cvijeća i darova. Od uličnog
prodavača kupila je buket koji je stiskala na trbuhu.
Nakon što je izišla iz dizala, na trenutak je stajala sama. Onda je ugledala ženu kako
izlazi iz svoje sobe na polovici hodnika. Imala je pribor za pranje i ručnik u ruci. Krenula
je u suprotnom pravcu, nije ni vidjela Jude.
Jude je zastala i pravila se da nešto traži u svojoj torbi. Žena je možda nešto zaboravila.
Možda krene natrag. Ali nije. Ušla je u kupaonicu na kraju hodnika i zatvorila vrata za
sobom. Jude se na trenutak nije mogla pomaknuti, užasnuta onim što namjerava napraviti,
ali onda je začula dječji plač iz ženine sobe.

Knjige.club 213
 Gringos&Laura

Mogu ja to, rekla je samoj sebi i krenula, kao u snu, onda ušla u sobu. Beba je cendrala
u svojoj kolijevci. Krenula je ravno prema njoj, uzela je, već zamotanu, stavila je u svoju
veliku torbu. I otišla. Taj je put koristila stepenice. Nitko nije koristio stepenice.
Dok se vlakom vozila kući, žene su je ljubazno pitale: “Kada ćete roditi?”
“Ubrzo”, odgovorila je Jude i premjestila se pored vrata, gdje je bilo bučnije, za slučaj
da beba počne plakati. Ali dijete nije ni pisnulo.
Kada je ušla u svoju sobu, razmotala ju je, kao poklon, i sjela po prvi put pogledati
uspavano dijete. Djevojčicu.
“Zdravo, Emma”, rekla je.

Knjige.club 214
 Gringos&Laura

82.

Srijeda, 2. svibnja 2012.

Angela

Liječnik joj je dao neke tablete da ublaži šok, ali ona je skočila svaki put kada bi začula
zvuk automobilskog motora. Inspektor Sinclair nazvao je i rekao da stiže za dvadeset
minuta. Zvučao je mračno i umorno, nije ga željela ništa pitati. Nick se spustio s kata i
ushodao se po sobi.
“Angie, moramo se pripremiti na najgore”, rekao je. “Policija je pogriješila. Ne
možemo ništa napraviti da to promijenimo. Mislim da se dolazi ispričati, slažeš li se?”
“Pričekajmo, Nick”, rekla je. Opet joj je šumjelo u glavi. Mislila je na Alice.
Nick je otvorio vrata prije nego što je inspektor Sinclair stigao pokucati. “Uđite, Andy”,
rekao je.
Angela je stajala pored prozora i gledala policajčev auto. U njemu je bilo troje ljudi.
“Vaši kolege neće ući?” pitala je.
Oklijevao je. “Ne, za sada neće.” Istražitelj je pročistio grlo. “Angela, Nick”, rekao je.
“Imam novosti za vas. Iskreno, nisam siguran kako to reći.”
Znojio se, kapljice na njegovu čelu bljeskale su se pod svjetlom.
“Da ste pogriješili?” rekao je Nick. “Znali smo da je o tome riječ.”
“Pa, nije tako”, rekao je inspektor. “Stvar je u tome... Slušajte, pronašli smo Alice. Ali
ona nije beba s gradilišta.”
Angela je uzdahnula i ustala.
“Angie”, rekao je Nick drhtavim glasom i povukao je natrag pored sebe. “Recite nam,
Andy. Recite nam što ste otkrili.”
“Alice je živa”, rekao je inspektor Sinclair.
“Živa?!” istovremeno su viknuli Angela i Nick, a zvuk njihovih glasova odbio se od
stakala.
“Da.”
“Kako može biti živa?” rekla je Angela, mahnito se ogledavajući po sobi, tražeći svoje
dijete. “Gdje je?”
“Ovdje je”, rekao je inspektor Sinclair, glasom koji je podlegao emocijama. Nikada na
poslu nije zaplakao, čak ni kada je donosio najgore vijesti. Ali napetost je bila
nepodnošljiva.
“Gdje? Gdje?” kriknula je Angela.
“U autu”, rekao je.
Angela je pojurila kroz vrata prije no što su je stigli zaustaviti, otrčala do auta i
zaustavila se ispred njega, s rukama naslonjenima na prozor suvozača.
Pogled joj je uzvratila neka žena: tamnokosa kao Paddy, s bradom nalik Louiseinoj. I
ona je podignula ruke, naslonila ih na majčine s druge strane stakla.

Knjige.club 215
 Gringos&Laura

83.

Srijeda, 2. svibnja 2012.

Emma

Angela i ja nismo se mogle prestati gledati. I dok nam je inspektor Sinclair nešto
govorio, mi smo se gledale, upijale svaku pojedinost. Ona izgleda kao ja. Ja izgledam kao
ona.
Osjećam se kao da sam u nekom nadrealnom snu. Nisam prestala misliti na Jude kao
majku, ali osjećam da bih mogla voljeti i ovu nepoznatu ženu.
Inspektor Sinclair želio je malo pričekati prije nego što nas upozna. Brinulo ga je da
bi nam to moglo biti previše. “Osjetljivi ste, Emma”, rekao je nakon što su Jude odveli u
policijsku postaju. “Treba misliti na mnogošto. Zašto ne bismo pričekali jedan dan, da se
pripremite?”
Ali nisam ga pustila da krene bez mene. Bila sam užasnuta mišlju da bi me Angela
mogla odbaciti, ali morala sam je vidjeti. Biti sigurna. U autu sam stalno razmišljala o tome
kako sam uvijek tražila oca, a trebala sam tražiti majku. Paul je sjedio pored mene
na stražnjem sjedalu i držao me za ruku, ali nije bio u stanju govoriti.
A kada sam je vidjela kako juri kroz vrata i trči prema autu, znala sam da je to ona.
Željela sam je dodirnuti, uvjeriti se da je stvarna, i podignula sam ruke prema njezinima
na staklu.
Ali nisam sigurna što će se sada dogoditi. Euforija je splasnula, osjećam samo ugodno
zujanje u glavi, ali i ubode straha u želucu. Još se bojim. Bojim se kako će sve završiti.
Možda ću sve izgubiti. Jude će u zatvor zbog onoga što je napravila, a Angela... možda me
neće htjeti.
“Alice”, kaže ona, kao da mi čita misli. “Nikada nisam prestala misliti na tebe. Nikada.”
“Nije”, kaže Nick. Moj tata. On stalno odvraća pogled, kao da sam za njega previše. Ali
ne i Angela.
“Mislila sam da smo bile sigurne u bolnici”, kaže. “Ali nije bilo tako, kada sam se vratila
iz kupaonice, čim sam ušla u sobu, znala sam da sam sama. Tišina je bila tako neprirodna,
osjetila sam nesvjesticu i morala se uhvatiti za vrata. Sve je bilo pogrešno, ali nisam mogla
shvatiti zašto. Prišla sam tvojoj kolijevci i vidjela samo malo udubljenje na pamučnoj
plahti, tamo gdje si ležala. Stavila sam ruku u kolijevku... nisam mogla vjerovati da te
nema... i pretražila svaki kutak, kao da si se mogla nekamo sakriti, zadnji sam put osjetila
tvoju toplinu.”
Moja majka plače.
“Nisam se mogla sjetiti jesam li te pogledala prije no što sam izišla. Nisam te smjela
ostaviti samu.”
Pružam ruku i hvatam njezinu. Prvi se put dodirujemo. Ruka joj je meka i topla.
Stišćem je.
“Nisi ti kriva”, kažem.

Knjige.club 216
 Gringos&Laura

84.

Srijeda, 16. svibnja 2012.

Emma

Dva tjedna kasnije sjedim u čekaonici općinskog suda pored Micka i Kate. Mick je
stavio užasnu, zamrljanu kravatu za tu prigodu, a u džepu donio veliki mafin. “Jutros sam
se kasno probudio”, objasnio je.
“Ne brini se, bit ću spremna”, kažem Kate kada on konačno proguta zadnji zalogaj.
“Idem ga dočekati vani. Jedva mu čekam vidjeti lice.” Kate je u opakom crnom odijelu i
bijeloj košulji. Izgleda kao da radi u pogrebnom zavodu. Stalno ustaje i sjeda, razgovara s
inspektorom Sinclairom u kutu.
Njezina priča o meni i Angeli digla je veliku prašinu kada se pojavila. Morala ju je
pažljivo napisati, rekla mi je, izbjeći sve što bi moglo ukazati na Willa kao silovatelja i
zaobići ulogu Jude. Na jednome mjestu stoji: “Policija je uhitila jednu ženu (73) u
sklopu istrage.”
“Ne želim im dati nešto što im može koristiti na sudu”, rekla mi je . “Kasnije će biti
dovoljno vremena da se ispriča i taj dio.” Dan nakon što smo se Angela i ja prvi put vidjele,
Post je našem susretu posvetio prvu stranicu, uz još tri druge. Na fotografiji stojimo
zagrljene. To je bio naš prvi zagrljaj; a za njega skoro da je bio zaslužan Mick.
“Ma dajte”, rekao je dok smo nervozno stajale jedna pored druge, ne znajući što sa
sobom. “Čekale ste četrdeset dvije godine na to. Zagrlite je, Angela.”
Mick je snimao vjekovima, činilo se, ali kada se zaustavio, mi se nismo razdvojile.
Joe je zaplakao, Kate ga je zagrlila. Svi su se grlili.

Ali ovdje nije bilo te sreće. Ovdje su počeli moji jadi. Ovdje će i završiti. Po prvi ću put
vidjeti Willa nakon onog dana kod njega u kući. Nisam htjela doći, ali inspektor Sinclair
rekao je da će se Will žestoko braniti. Rekla bih kako sam znala da će biti tako. Toliko je
arogantan da ništa drugo ne bi bilo moguće. Kate mi je rekla da je čula kako krivi Soamesa
za sve. Soamesovo se lice vidi na fotografijama. On je već prije bio osuđivan.
Nisam smjela dopustiti da pomisli kako ću se povući. Pa sam došla. Pokazati mu da
sam još tu. Kao Banquov duh.
Dolazi samouvjerenim hodom.
“Došao sam dokazati svoju nevinost”, izjavljuje Will na stepenicama suda,
namještajući se pred Mickovom kamerom.
Dok ustajem i gledam svog napadača, osjećam svaki komadić svoje kože, kao da je
zapaljena. Zapanjen je, poza koju je zauzeo raspada se. Postaje samo preplašeni starac.
Jude nije ovdje. Nakon što su je uhitili, povukla se od mene, od svih. Kao da je ušla u
sebe u danima poslije priznanja, a odbija i jelo.
Barbara je uz nju dok je na uvjetnoj slobodi. Pazi je - nastavlja tamo gdje je stala prije
mnogo godina. Rekla sam Jude da je ne mrzim. Ali ne mislim tako. Pokušala sam shvatiti

Knjige.club 217
 Gringos&Laura

zašto me uzela iz bolnice, što ju je nagnalo na to. Pokušala sam se zamisliti u

njezinu očajničkom položaju. Ali mogu misliti samo na Angelino lice u trenutku kada je
shvatila da me nema. I na godine njezine muke.
Kada sam pitala Jude kako je mogla samu sebe trpjeti, znajući kroz što ti ljudi prolaze,
rekla je da se prisilila ne misliti na njih.
“Imah su drugu djecu”, rekla je, kao da je to neko opravdanje. Željela sam vikati na
nju, ali ne bi imalo smisla. Zaštićena je svojim samoobmanama. Svojim osjećajem za
pravdu. Kad god je nešto poželjela, to je i uzimala, bez obzira na posljedice, misleći da
ona to zaslužuje.
Sada mi je jasno zašto me onako lako izbacila iz kuće. Morala je dobiti Willa. Ja sam
bila kolateralna šteta.
Angela ne želi razgovarati o njoj. Ne želi joj izgovoriti ime. Kaže da se želi okrenuti
budućnosti, ne prošlosti.
Čujemo se svakog dana, sve smo bliže, i pitam se hoću li je ikada zvati mamom. Sada
još ne. Ona mene još zove Alice, onda se ispravi. A ja se sada osjećam kao dvije osobe.
Emma i Alice. Idućeg tjedna vidjet ću brata i sestru. Mislim da sam spremna, a Angela želi
da se upoznamo. Nisam sigurna što oni misle o tome. O meni. Sigurno ih je šokirala moja
iznenadna pojava i nije im lako. Ja sam oteto dijete koje je u njihovu obitelj donijelo toliko
jada. Angela kaže da su uzbuđeni mojom pojavom, želi da svi budu sretni. Ja moram ići
korak po korak.
Opet sjedam pored Kate i hvatam zrak nakon što Will ulazi u sud. Osjećam se poletno
i jadno nakon susreta s njim, još drhtim.
“Bila si sjajna”, kaže Kate. “Sada je sve gotovo.”
Pa, skoro.

Knjige.club 218
 Gringos&Laura

85.

Utorak, 26. ožujka 2013.

Emma

Nakon razgovora s policijom počela sam bebu zvati Katherine, jer ona je ipak osoba.
Dala sam joj ime po Kate. Bez nje, još bih bila u paklu.
I Paul je zove Katherine. Nakon što smo joj dali ime, možemo o njoj razgovarati i
nastaviti žaliti za njom. Nisam shvaćala koliko mi je nedostajala. Tako je kratko bila fizički
prisutna u mom životu - kao ja u Angelinu - ali ostala je dio mene, moje fantomsko dijete.
Morala sam čekati još jedan tjedan da bih saznala kako će postupiti policija. Nazvao
me osobno istražitelj Sinclair. Rekao mi je da ću biti službeno obaviještena, ali želio mi je
odmah reći kako nema nikakvih dokaza da sam ozlijedila svoje dijete, pa on neće
preporučiti nikakve daljnje korake. Rekao je da ne bi bilo u javnom interesu nakon
dvadeset sedam godina optužiti me zbog tehničkog propusta da prijavim dijete ili
obavijestim mrtvozornika. Pokušala sam mu zahvaliti, ali nisam mogla ništa izgovoriti, pa
je Paul uzeo slušalicu i to obavio umjesto mene.
Osjećala sam da će sve biti u redu, kao što je rekao Paul.
Ali nismo se mogli propisno oprostiti od Katherine prije kraja suđenja. Najprije onog
Judeina. Koje je završilo skoro prije nego što je i počelo. Priznala je krivnju, psihijatar je
zaključio da je bila svjesna svojih postupaka, i dobila je zatvorsku kaznu.
Pogledala me dok su je odvodili, ali više nije izgledala kao Jude. Izgledala je kao
ljuštura. Kimnula sam joj glavom da joj se javim.
Zamolila me da je ne posjećujem u zatvoru. Rekla je da bi nas to obje previše
uznemirilo. Pa joj umjesto toga pišem.
Onda Will. Užasna priča. Opet se uzimao DNK moje djevojčice kako bi se dokazalo da
joj je otac bio Will Burnside. Nisu je oštetili, rekli su mi iz policije kada sam ih pitala. Bili
su nježni prema njoj, kao i prema meni.
Kada sam konačno pozvana kao svjedok, u siječnju, noge su mi drhtale, ali željela sam
biti tamo. Željela sam svjedočiti. Willov je odvjetnik mene i Barbaru optužio da smo sve
izmislile, s lažnom je zabrinutošću iznio sve moje mentalne probleme i optužio nas da smo
kurve željne osvete. Mislim, nije se poslužio tim riječima, ali svima je bilo jasno što želi
reći.
“Ja sam nevin čovjek”, rekao je Will kada je došao red na njega i uključio svoju
karizmu, kao da je pritisnuo dugme na daljinskom upravljaču.
“Ne bi se reklo”, kazao je tužitelj. “Priznali ste da ste imali seksualne odnose s više
žena, uključujući svoje bivše studentice.”
Will se nije nimalo smeo.
“One su na to pristale”, obratio se poroti i skinuo naočale. “Ali žene se ponekad bacaju
na vas, a poslije se žale, ako im ne odgovorite na pismo ili ne želite nastaviti vezu.”

Knjige.club 219
 Gringos&Laura

“Ali neke su bile djevojke, profesore Burnside, a ne žene, nije li tako?” rekao je tužitelj.
“Gospođici Massingham bilo je četrnaest godina, zar ne?”
To nije mogao poreći. Katherine je ispričala svoju priču.
“Sve s kojima sam spavao to su željele”, rekao je i pokušao uhvatiti pogled porotnika.
“Molile su za to.”
“Nije lako moliti, profesore, kada ste drogirani”, rekao je tužitelj.
“Bila su to druga vremena. Seksa je bilo mnogo više. Eksperimentiralo se drogama”,
rekao je Will.
Ali morao je znati da vodi unaprijed izgubljenu bitku. Porota to nije znala, ali Alistair
Soames već je priznao sve i podrobno objasnio policiji kako su se služili Rohypnolom.
Prijatelj koji im ga je nabavljao davno je umro, rekao mi je inspektor Sinclair. Slučajno se
predozirao. Sve se vraća...
Kada je porota izišla, Willu je ukinuto pravo na jamčevinu, pa su ga odveli u zatvor u
podrumu suda da tamo čeka presudu. To je bio loš znak. Kada se vratio, glavni je porotnik
stalno iznova izgovarao riječi “Kriv je”, onda se nakon izricanja doživotne kazne spustila
tišina. Kada smo svi ustali kako bi sudac izišao, pogledao me još jednom. Pogledom u
kojem je bila čista mržnja.
Ja sam samo okrenula glavu. On mi više nije značio ništa.

Knjige.club 220
 Gringos&Laura

86.

Ponedjeljak, 1. travnja 2013.

Emma

Na sprovodu smo bile samo nas tri. Ja, Angela i Kate. Tako sam ja htjela. Paul i moj
tata Nick čekali su nas kod kuće.
Pogrebnik mi je pomogao izabrati mali lijes. Za moje dijete. Sićušni kovčeg ispleten
od vrbe s jednostavnom pločicom na kojoj je pisalo Katherine Massingham.
Odlučila sam da ću sve propisno obaviti, ali nisam mogla podnijeti pomisao da će je
opet spustiti u hladnu zemlju. Angela je predložila kremiranje, onda rasipanje pepela.
Svidjela mi se zamisao o vjetru koji je raznosi, pa smo razgovarale o tome da je
odnesemo do obale - u Dorset, mislile smo - nakon što sve bude gotovo.
Dok smo čekale svoj red u krematoriju, držale smo se za ruke. Prije nas bio je neki
veliki sprovod, uz mnogo cvijeća i pogrebnika s cilindrima u frakovima, kao na vjenčanju.
Nisam željela mrtvačka kola - moja malena izgubila bi se na njima - pa ju je pogrebnik
dovezao u automobilu i pažljivo mi je stavio u ruke. Skoro da i nije imala težine, odmah
sam se sjetila našeg vrta i plastične vrećice u svojoj ruci koju sam držala daleko od sebe,
kao da je otrovna. Bilo je to prije dvadeset osam godina. Tako davno, ali meni se činilo kao
da je bilo jučer.
Prvi je krenuo čovjek s cilindrom pod rukom, a mi smo ga slijedile u kapelicu, moja
majka i ja. Posljednji sam put držala svoje dijete u rukama.

Knjige.club 221
 Gringos&Laura

Zahvale

Hvala mom suprugu Garyju, djeci Tomu i Lucy i roditeljima, Davidu i Jeanne, na
njihovu ohrabrivanju i ljubavi; mojoj sestri, Jo Wright, i prijateljicama Rachel Bletchly i
Jane McGuin, koje su slušale, čitale i navijale za mene.
Hvala mojim stručnjacima: Colinu Suttonu za neizmjernu pomoć i duhovitost kod
policijskih stvari; doktoru Jamesu Walkeru, neovisnom forenzičnom ekspertu za DNK, i
mom bratu Jonathanu Thurlowu, koji je spriječio užasnu pogrešku.
Zahvaljujem svojoj agentici i mentorici Madeleine Milburn na smirenim savjetima i
povremenoj tako potrebnoj čaši pjenušca.
Posebna zahvala ide mojim sjajnim urednicima u Transworldu i Berkleyju. Pisanje
romana Dijete nije prošlo bez poteškoća, a Frankie Gray i Danielle Perez gurali su me
naprijed, brisali mi znoj i bih uz mene dok sam teško porađala svoje drugo dijete -
hoću reći roman.

Knjige.club 222