2

FINDING GOBI
A Little Dog With a Very Big Heart

MALENI PAS VELIKOGA SRCA

DION LEONARD
s CRAIGOM BORLASEOM

3
 Za moju suprugu Lucju.
Bez tvoje bezgranične podrške, predanosti i
ljubavi ovo nikad ne bi bilo moguće.

4
 PREDGOVOR

SNIMATELJSKA EKIPA SINOĆ JE ZAVRŠILA s poslom. Sutra dolazi netko iz

izdavačke kuće. U tijelu još osjećam jet lag i ostale posljedice četrdeset i jednoga
sata putovanja. Zato smo Lucja i ja odlučili da će ovo trčanje na koje upravo idemo,
prvo u ovoj godini, biti vrlo lagano. Osim toga, ovaj put ne razmišljamo samo o nama
dvoma. Moramo uzeti u obzir i Gobi.
Ne žurimo dok prolazimo pokraj puba, spustimo se pokraj palače Holyrood i
gledamo kako vedro plavo nebo zamjenjuje travom obraslo brdo koje dominira
edinburškim obzorom. Arthurovo prijestolje. Ni ne sjećam se koliko sam puta trčao
po njemu i dobro znam da može biti brutalno teško. Vjetar vam može puhati u
lice takvom snagom da vas gura natrag. Može vas pogoditi tuča koja kožu reže poput
noževa. Takvih dana uvijek žudim za pustinjom gdje se temperatura penje do 50
stupnjeva Celzijevih.
Ali danas nema ni vjetra ni tuče. Dok se penjemo, zrak ne može biti ugodniji,
kao da planina želi pokazati svu svoju ljepotu bez ijednoga oblačka.
Čim stupimo na travu, Gobi se preobrazi. Pas dovoljno malen da ga mogu nositi
pod jednom rukom pretvori se u goropadnoga lava i pojuri uzbrdo povlačeći
povodac.
„Čovječe!“ iznenađeno će Lucja. „Puna je energije!“
Prije nego što joj stignem odgovoriti, Gobi se okrene, isplažena jezika, sjajnih
očiju, ušiju prema naprijed, napuhanih prsa. Kao da je točno razumjela što je Lucja
rekla.
„Nije to još ništa“, kažem joj i malo ubrzam kako bih popustio napetost povoca.
„Takva je bila i u planinama.“
Nastavimo trčati uzbrdo, sve bliže vrhu brda. Premda sam je nazvao po pustinji,
sjetim se da sam Gobi prvi put vidio na hladnim, surovim padinama Tien Shana.
Prava je penjačica i svakim korakom kao da postaje sve življa. Uskoro maše repom

5
tako brzo da ga i ne vidiš, a cijelo joj tijelo poskakuje i pulsira od čistoga užitka.
Kad se ponovno okrene prema nama, zakleo bih se da joj na licu vidim osmijeh.
Hajde! kaže nam. Idemo!
Na vrhu uživam u poznatome prizoru. Ispod nas se prostire cijeli Edinburgh, a
dalje od njega most preko zaljeva Forth, brežuljci Lomonda i Staza zapadnoga
Visočja čija sam 154 kilometra pretrčao od prvoga do zadnjega. Odavde vidim i
North Berwick, udaljen punu duljinu maratona. Volim trčati plažom, čak i za onih
teških dana kad me vjetar silovito šiba i kad je svaki kilometar bitka za sebe.
Prošlo je više od četiri mjeseca otkad sam posljednji put bio ovdje. Naravno, sve
mi je poznato, ali ovaj je put nešto drukčije.
Gobi.
Odlučila je da je vrijeme za silazak i povukla me niz brdo. Ne stazom, nego ravno
dolje. Skačem preko busenja trave i kamenja veličine kovčega, a Lucja je kraj mene
i drži korak sa mnom. Gobi vješto preskače sve prepreke. Lucja i ja se pogledamo i
nasmijemo, uživajući u trenutku za kojim smo čeznuli, da budemo obitelj i
da napokon možemo trčati zajedno.
Trčanje obično nije tako zabavno. Zapravo, meni trčanje nikad nije zabavno.
Istina, donosi mi zadovoljstvo i osjećaj postignuća, ali nikada ga ne bih nazvao
zabavnim. Barem ne kao što je sad.
Gobi želi nastaviti trčati, pa je pustimo da nas vodi kamo želi, katkad natrag
uzbrdo, katkad opet prema dolje. Bez plana i definirane rute. I bez ikakvih briga.
Zahvalan sam na ovim trenucima bezbrižnosti. I ne samo na tome.
Poslije svega što se dogodilo posljednjih šest mjeseci, osjećam da mi je baš to
trebalo.
Morao sam se nositi sa stvarima koje nikad nisam očekivao, a sve to zbog ove
loptice smeđega krzna koja mi čupa ruku iz zgloba. Suočio sam se sa strahom kakav
nikad prije nisam doživio. Osjetio sam i očaj, onaj od kojega zrak oko vas postane
ustajao i beživotan. Suočio sam se sa smrću.
Ali to nije cijela priča. Ima još mnogo toga.
Prava je istina da me ovaj psić promijenio na način za koji mi se čini da ga tek
počinjem shvaćati. Možda nikad neću posve razumjeti sve što se dogodilo.
No nešto ipak znam: pronaći Gobi bila je jedna od najtežih stvari koje sam u
životu učinio.
Ali to što je ona pronašla mene - to je bila jedna od najboljih.

6
PRVI DIO

7
 1

PROŠAO SAM KROZ VRATA ZRAČNE LUKE I zakoračio u Kinu. Zastao sam
i pustio da mi kaos dobro izbatina sva osjetila. Tisuću brundajućih motora na
parkiralištu ispred mene potuklo se s tisućama glasova ljudi koji su oko mene vikali
u mobitele.
Znakovi su bili napisani kineskim pismom i, kako mi se činilo, arapskim. Nisam
govorio nijedan od tih jezika pa sam se pridružio natiskanoj skupini ljudi koji su,
pretpostavio sam, čekali taksi. Bio sam barem trideset centimetara viši od većine, ali
su se ponašali kao da sam nevidljiv.
Bio sam u Urumqiju, velikome gradu u pokrajini Xinjiang, daleko u gornjemu
lijevom kutu Kine. Nema grada na svijetu koji je udaljeniji od oceana od Urumqija,
a dok smo letjeli iz Pekinga, gledao sam kako se teren iz surovih planina s vrhovima
prekrivenima snijegom mijenja u golema prostranstva gole pustinje. Negdje
dolje organizatori utrke isplanirali su 250 kilometara dugu rutu koja će obuhvatiti te
zamrznute vrhove, vjetar koji stalno puše i pustu, beživotnu šikaru - pustinju Gobi.
Ja sam je namjeravao pretrčati, prevaljujući na dan gotovo maratonsku udaljenost, i
tako četiri dana, pa petoga dana gotovo dva maratona i jednosatni sprint na
posljednjoj 10-kilometarskoj etapi kojom utrka završava.
Takve utrke nazivaju „višeetapnim ultrama“ i teško je zamisliti okrutniji test
mentalne i tjelesne izdržljivosti. Ljudi poput mene istrest će nekoliko tisuća dolara
za priliku da se izlože potpunoj agoniji, pri čemu od napora izgubimo i do 10 posto
tjelesne težine. Ali isplati se. Imamo priliku trčati u najzabačenijim i najslikovitijim
dijelovima svijeta, uz sigurnosnu mrežu požrtvovne ekipe za podršku i vrhunski
obučene medicinske ekipe na koje se uvijek možemo osloniti. Katkad su ti izazovi
gotovo nepodnošljivi, ali uvijek vam promijene život i rijetko ćete doživjeti nešto
tako veličanstveno poput prelaska cilja na takvoj utrci.
No dogodi se i da stvari ne ispadnu baš dobro. Kao posljednji put kad sam
pokušao istrčati šest maratona u tjedan dana. U agoniji sam završio u sredini poretka.
Mislio sam da se nikad više neću natjecati. Ali uspio sam se oporaviti taman dovoljno
za još jedan pokušaj. Budem li trčao dobro na utrci u pustinji Gobi, možda još nije
vrijeme da objesim tenisice o klin. Na kraju krajeva, u tri godine otkad sam se počeo

8
ozbiljno baviti trčanjem, otkrio sam kako je veličanstveno dobro stajati na podiju.
Nije mi se sviđala pomisao na to da se nikad više ne natječem.
Ako stvari pođu po zlu, kao što se prije nekoliko godina na istoj utrci dogodilo
jednome trkaču, mogao bih čak i umrijeti.

Na internetu sam pročitao da bi vožnja od zračne luke do hotela trebala trajati

između dvadeset minuta i pola sata. Ali kako smo se bližili jednome satu, vozač je
postajao sve nemirniji. Bio je mrzovoljan od trenutka kad je shvatio da sam turist i
da govorim engleski i rekao mi je triput veću cijenu od očekivane. I tu nije bio kraj,
nego je postajalo samo gore.
Do trenutka kad smo se zaustavili ispred zgrade od crvene opeke, mahao je
rukama i pokušavao me izgurati iz taksija. Pogledao sam kroz prozor, pa natrag na
fotografiju niske rezolucije koju sam mu pokazao prije nego što smo krenuli. Ako
biste malo zaškiljili, mogli biste reći da nalikuje zgradi hotela, ali ipak je bilo očito
da me nije dovezao na pravo mjesto.
„Mislim da ti trebaju naočale, kompa!“ rekao sam mu, nadajući se da će ga malo
humora razvedriti. Nije upalilo.
Nevoljko je izvadio mobitel i počeo se derati na nekoga na drugome kraju veze.
Kad smo dvadeset minuta poslije napokon došli na odredište, kiptio je od bijesa,
mahao šakama i odjurio tako brzo da se iz guma zadimilo.
No, da budem iskren, nisam se previše zamarao. Premda vam ultra izmrcvari
tijelo, istodobno vam optereti i um, pa vrlo brzo naučite isključiti sve smetnje i blago
uznemirujuće stvari poput izgubljenoga nokta na nozi ili krvavih bradavica na
prsima. Stres bijesnoga taksiste nije bio ništa u usporedbi s time.

Idući je dan bio posve druga priča.

Morao sam se superbrzim vlakom odvesti nekoliko stotina kilometara od grada
do stožera utrke u velikome gradu Hamiju. Od trenutka kad sam došao na kolodvor
u Urumqiju, znao sam da će mi putovanje koje je slijedilo testirati granice strpljenja.
Nikada u životu nisam na željezničkome kolodvoru vidio takvo osiguranje.
Posvuda vojna vozila i pomične metalne barikade koje usmjeravaju pješake i promet
pokraj naoružanih čuvara. Netko mi je rekao da dođem dva sata prije polaska vlaka,
ali ugledavši more ljudi ispred sebe, nisam bio siguran hoće li i to biti dovoljno. Ako
me je vožnja taksijem prethodnoga dana išta naučila, znao sam da ne smijem
propustiti vlak, inače nema šanse da prevladam jezičnu barijeru i kupim novu kartu.
A da se toga dana ne pojavim na okupljanju za utrku, tko zna bih li uopće uspio
startati u utrci.

9
 No znao sam da od paničarenja nema nikakve koristi. Sam sam sebi rekao da
duboko udahnem i da se priberem te polako nastavio prema prvoj sigurnosnoj
provjeri. Kad sam je prošao i saznao gdje trebam podignuti kartu, shvatio sam da
sam u pogrešnom redu. Prebacio sam se u pravi, ali vremena više nije bilo mnogo.
Da je ovo utrka, pomislio sam, bio bih na začelju. A ja nikad ne trčim na začelju.
Kad sam se napokon domogao karte, imao sam manje od četrdeset minuta za
prolazak još jedne sigurnosne provjere gdje mi je prerevni policajac cijelu vječnost
detaljno proučavao putovnicu, a onda sam se progurao na čelo reda od pedeset ljudi
koji su čekali na čekiranje i stao otvorenih usta, dašćući i fanatično piljeći u znakove i
ekrane koje nisam mogao pročitati, pitajući se kojim vražjim putem krenuti da
pronađem svoj peron.
Nasreću, nisam bio baš posve nevidljiv jer me jedan Kinez naposljetku potapšao
po ramenu. Studirao je u Engleskoj i obratio mi se na engleskome.
„Treba li vam pomoć?“
Došlo mi je da ga zagrlim od sreće.

Baš sam sjeo na peron kad su se svi oko mene okrenuli prateći pogledima osoblje
vlaka koje je prolazilo pokraj nas. Prizor poput onih kakvi su se 1950-ih viđali u
zračnim lukama, vozači u besprijekornim odorama i bijelim rukavicama te
samouvjerena držanja, a stjuardese elegantne i dotjerane.
Krenuo sam za njima u vlak i iscrpljeno se strovalio na sjedalo. Prošlo je već
gotovo trideset šest sati otkad sam otišao iz Edinburgha i pokušao sam isprazniti
tijelo i um od napetosti koja se dosad nakupila. Pogledao sam kroz prozor u nadi da
će me nešto zainteresirati, ali vlak je satima vozio kroz bezlični krajolik nedovoljno
obrađen da ga nazovem poljoprivrednim, ali ni dovoljno prazan da bude pustinja.
Bio je samo obična zemlja i tako stotinama kilometara, kao da joj nema kraja.
Bio sam iscrpljen i nervozan. Baš kako se nisam želio osjećati na pragu najveće
utrke moje kratke trkačke karijere.
Dotada sam već sudjelovao u prestižnijim utrkama, primjerice na svjetski
poznatome Marathon des Sablesu u Maroku, za koji se svi slažu da je najteža utrka
na svijetu. Dvaput sam bio jedan od 1300 trkača koji su trčali preko Sahare, na
dnevnoj temperaturi od 51 stupnja i noćnoj od samo četiri stupnja. Drugi put sam čak
završio na poštovanja vrijednome trideset drugome mjestu. Ali otada je prošlo
petnaest mjeseci i mnogo se toga promijenilo.
Promjene sam počeo zapažati tijekom još jedne utrke na 250 kilometara u
pustinji Kalahari u Južnoafričkoj Republici. Dao sam sve od sebe - čak i previše - da
bih završio drugi u ukupnome poretku, što mi je bio „prvi plasman na postolje“ u

10
višeetapnoj utrci. No nisam pio dovoljno tekućine i mokraća mi je bila boje
kokakole. Kad sam se vratio kući, liječnik mi je rekao da su mi se bubrezi skupili od
manjka tekućine, da su zbog toliko trčanja izranjavani i da imam krvi u mokraći.
Nekoliko mjeseci poslije na jednoj sam utrci dobio srčane palpitacije. Najprije
sam osjetio luđačko lupanje srca, a onda dvostruki udarac mučnine i vrtoglavice.
Oba su problema ponovno buknula čim sam započeo Marathon des Sables.
Naravno da sam zanemario bol, stisnuo zube i nastavio trčati, završivši na kraju
među pedeset najboljih. No problem je bio u tome što sam se toliko preforsirao da bi
mi, kad sam se vratio kući, lijevu stražnju ložu stisnuo divlji i bolni grč svaki put kad
bih pokušao koraknuti, a kamoli potrčati.
Prvih sam se nekoliko mjeseci odmarao. Zatim sam sljedećih nekoliko stalno
posjećivao fizioterapeute koji su mi jedan za drugim govorili isto: moram isprobati
kombinaciju vježbi snage i kondicijskih vježbi koje mi predlažu. Sve sam ih probao.
I ništa mi nije pomoglo da ponovno počnem trčati.
Trebala mi je gotovo cijela godina da pronađem stručnoga fizioterapeuta i
trenera, koji su znali što se događa: problem je djelomice bio u tome što nisam
pravilno trčao. Prilično sam visok - dobrano viši od 180 centimetara - i premda su mi
dugi, ravnomjerni trkaći koraci bili laki i prirodni, nisam aktivirao sve mišiće koje
sam trebao, pa bih pri trčanju uvijek u nogama dobio oštre, bolne grčeve.
Utrka u Kini bila mi je prva prilika da u jakoj konkurenciji isprobam nove, brže
i kraće korake. Doista sam se osjećao odlično. Kod kuće sam mogao satima trčati
bez bolova, a uobičajeno pridržavanje dijete prije utrke išlo mi je bolje nego ikada.
Posljednja sam tri mjeseca izbjegavao alkohol i nezdravu hranu, jedući više-
manje samo piletinu i povrće. Čak sam se odrekao i kave nadajući se da ću tako
izbjeći srčane palpitacije.
Bude li se sve isplatilo i budem li u Kini trčao dobro kako sam mislio da mogu,
planirao sam se uhvatiti ukoštac s prestižnom utrkom koju su organizatori pripremali
kasnije te godine - preko slanih ravnica Atacame u Čileu. Pobijedim li na toj utrci,
bio bih u savršenoj formi da se dogodine vratim na Marathon des Sables i napokon se
dokažem.

Kad smo stigli u Harni, prvi sam sišao s vlaka i predvodio mnoštvo koje je
nahrupilo prema izlazu. Ovako je već bolje, pomislio sam.
A onda je čuvar na kontrolnoj točki stao na kraj mojemu veselju.
„Što raditi ovdje?“

11
 Vidio sam dug red taksija ispred izlaza kako pokraj praznoga pločnika čekaju
putnike iz vlaka. Pokušao sam mu objasniti da sam došao na utrku i da želim uhvatiti
taksi, ali znao sam da je uzaludno.
Zbunjeno je gledao mene, pa moju putovnicu, pa opet mene, a onda mi mahnuo
da krenem za njim u prikolicu koja je služila kao ured.
Objašnjavanje čemu služe paketići energetskih gelova i sušene hrane potrajalo
je pola sata, no čak ni poslije toga nisam bio uvjeren da mi je povjerovao. Prije bih
rekao da me pustio jer sam mu dosadio.
Kad sam napokon izišao iz kolodvorske zgrade i došao do pločnika, ondje nije
više bilo nikoga. I nijednog taksija.
Sjajno.
Stajao sam sam i čekao. Bio sam umoran i samo sam želio da ovo apsurdno
putovanje konačno završi.
Pola sata poslije preda mnom se zaustavio taksi. Ovaj sam put prije odlaska iz
Urumqija isprintao adresu hotela na kineskome i kad sam je pokazao vozačici,
zadovoljno sam zamijetio da je djelovala kao da ju je prepoznala. Smjestio sam se
na stražnje sjedalo, stisnuo koljena uz metalnu rešetku i zatvorio oči.
Ni stotinu metara dalje automobil se naglo zaustavio. Vozačica je u taksi primala
još jednoga putnika. Opusti se, Dione. Nije mi se činilo da bi prigovaranje imalo
ikakva smisla. Sve dok se nije okrenula prema meni i pokazala mi prema vratima,
dajući mi savršeno jasno do znanja da je drugi putnik bolja mušterija i da nisam
više poželjan u njezinu taksiju.
Odšetao sam natrag prema kolodvoru, proveo još dvadeset minuta prolazeći kroz
neizbježne sigurnosne provjere i opet stao na prazno stajalište taksija bez igdje ikoga.
Nakon nekog vremena pojavio se još jedan taksi. Vozač je bio veseo i ljubazan i
točno je znao kamo treba ići. Zapravo mi je djelovao tako sigurno u sebe da deset
minuta poslije kad smo se zaustavili ispred velike sive zgrade nisam ni provjerio
jesmo li u pravom hotelu. Samo sam mu dao novac, izvadio torbu i slušao
udaljavanje njegova automobila.
Tek kad sam ušao u zgradu shvatio sam da sam na pogrešnome mjestu. Bila je
to uredska zgrada, a ne hotel. Uredska zgrada u kojoj nitko nije govorio ni riječ
engleskoga.
Četrdeset sam minuta pokušavao komunicirati s uredskim radnicima, oni su
pokušavali komunicirati sa mnom, a ni telefonski pozivi nemam pojma kome nisu
nas odveli nikamo. A onda sam ugledao taksi koji je polako prolazio ispred zgrade,
zgrabio sam torbu, istrčao van i počeo preklinjati vozača da me odveze na
pravo odredište.

12
 Trideset minuta poslije stajao sam u jeftinome hotelu koji su organizatori utrke
bukirali i zureći u prazan krevet naglas izgovorio svoju svečanu zakletvu.
„Nikad se neću vratiti u Kinu.“

Nije bio problem u frustraciji zbog toga što nisam mogao normalno komunicirati,
pa čak ni u bolu u mišićima ni strašnome umoru. Cijeli sam se dan odupirao
snažnome nagonu da se brinem, ali stvari su samo jedna za drugom išle po zlu i
naposljetku me uhvatila nervoza. Nije bilo logično i nije imalo smisla. Uvjeravao
sam se da sam imao dovoljno vremena da iz Pekinga dođem do starta utrke
i zaključio da bih uspio nešto izvesti čak i da sam propustio onaj vlak. Osim toga,
znao sam da će svi bolovi koje sam posljednja dva dana osjećao nestati kad počnem
trčati.
Bez obzira na sve, kad sam stigao u hotel blizu stožera utrke, bio sam nervozniji
nego prije bilo koje utrke koju sam istrčao. Uzrok nervoze nije bilo naporno
putovanje ni iščekivanje tjelesnih izazova idućih dana. Uzrok je bilo nešto mnogo,
mnogo dublje od toga.
Zabrinutost da bi mi ovo mogla biti posljednja utrka i strah da možda nikada
neću pobijediti ni u jednoj - a pobjeđivanje je bilo ono što me od početka motiviralo
za natjecateljsko trčanje.
Utorak, 3. siječnja 1984. Dan poslije mojega devetog rođendana. Tada sam prvi
put shvatio kako se brzo život može promijeniti. Dan je bio prekrasan, natopljen
čudesnim australskim ljetnim sunčevim sjajem. Ujutro sam vozio bicikl preko
nekoliko rampi koje sam načinio dok su mama i tata čitali novine, a moja se
trogodišnja sestra igrala u dvorištu blizu bakina prizemnoga stana u drugome
dijelu kuće. Napokon sam uspio usavršiti salto na trampolinu, a poslije ručka tata i
ja krenuli smo van s palicama za kriket i nekoliko starih loptica. Tata se oporavljao
od upale pluća i toga je dana, prvi put u dugo vremena, odlučio zaigrati sa mnom na
otvorenome. Naučio me kako pravilno držati palicu da lopticu udarim tako jako i
visoko da poleti preko napola uvenule trave i preko ruba našega imanja.
Kad sam se kasno popodne napokon vratio u kuću, sve je mirisalo na maminu
hranu. Satima je na pari kuhala čokoladni puding i pripremila bolonjez tako bogat i
primamljiv da bih držao glavu iznad lonca i udisao njegov opojan miris sve dok mi
vrućina ne bi postala neizdrživa.
Bio je to savršen dan.
Kao tipičan devetogodišnjak, kad je došlo vrijeme za odlazak na spavanje tvrdio
sam da nisam umoran, ali brzo sam utonuo u san, registriravši samo da mama kao

13
svakoga utorka navečer odlazi na sat aerobika, a da tata gleda kriket na TV-u jako
stišanoga zvuka.
„Dione!“
Nisam se želio probuditi. Bilo je mračno i još sam bio napola zaglavljen u
neobičnome svijetu snova.
„Dione!“ ponovno sam začuo očev glas. U kući se nisu čuli nikakvi drugi
zvukovi, nisam čuo ni mamu ni televizor.
Nisam znao zašto bi me otac zvao, pa sam ponovno zaspao.
Ne mogu reći koliko mi je dugo poslije toga tata nastavio zazivati ime, ali u
nekome sam trenutku shvatio da moram ustati i vidjeti što želi od mene.
Ležao je na svojemu krevetu pokriven plahtom. Nije me pogledao kad sam ušao,
a ja nisam želio dublje ući u sobu. Čudno je disao, kao da je morao uložiti svu
raspoloživu snagu da udahne najmanju količinu zraka. Nešto mi je govorilo da je
jako bolestan.
„Odmah idi po baku, Dione.“
Potrčao sam u prizemlje i pokucao na bakina ulazna vrata.
„Bako, moraš doći“, rekao sam joj. „Tata te treba. Nije mu dobro.“
Odmah je izišla i krenuo sam za njom natrag na kat. Sjećam se da sam pomislio
kako je baka prije bila medicinska sestra i da će zato tati sigurno biti dobro. Svaki
put kad bismo se moja sestra Christie ili ja ozlijedili, baka bi nam uvijek previla rane
i pritom nas nasmijavala, prepričavajući nam svoje doživljaje iz vremena kad je
kao glavna sestra radila u bolnici za veterane. Bila je pravi borac, žilava žena za koju
sam mislio da ima moć izbrisati svaku bolest ili bol.
Čim je vidjela tatu, odmah je otišla nazvati hitnu pomoć. Ja sam ostao s njim dok
je ona bila na telefonu, ali čim se vratila, rekla mi je da iziđem iz sobe.
Christie je za to vrijeme spavala u susjednoj sobi. Stajao sam kraj kreveta i
gledao je, slušajući kako se tatino disanje pogoršava i kako mu se baka obraća
glasom drukčijim nego ikad prije. „Garry“, rekla je, malo glasnije nego inače. „Hitna
pomoć je na putu. Imaš napadaj astme. Budi miran, Garry. Ostani sa mnom.“
Buka je naposljetku probudila Christie i počela je plakati. „Tati nije dobro,
Christie“, rekao sam joj, trudeći se da zvučim snažno kao baka. „Ali dolaze ljudi koji
će mu pomoći.“
Potrčao sam niz hodnik prema vratima čim sam čuo da su se kola hitne pomoći
zaustavila ispred kuće. Gledao sam kako medicinski tehničari stubama na kat nose
nosila i aparat za disanje. Nekoliko minuta poslije bez riječi sam gledao kako mama
utrčava u kuću. Slušao sam zvuk njezinih jecaja iz spavaće sobe, no nisam znao što
to znači. Kad su malo poslije na kolicima iznijeli tatu iz sobe, nisam ga želio

14
pogledati. I dalje je jedva disao i glava mu se tresla. Čuo sam škripanje jednog
kotačića nosila po parketu.
Krenuo sam za svima van gdje je od uličnih svjetala, automobilskih farova i
rotirki noć izgledala kao da je dan. Dok su medicinski tehničari ukrcavali tatu u
stražnji dio kola hitne pomoći, rekao je mami da je voli. Ja sam stajao kraj bake,
osjećajući hladnu travu pod bosim stopalima. „Sve će biti u redu“, rekla je baka.
Nisam znao kome se obraća.
Christie, baka i ja ostali smo kod kuće, a mama je s tatom otišla kolima hitne
pomoći. Ne znam koliko smo dugo bili sami niti što smo točno radili. Ali sjećam se
da je bilo oko ponoći kad su se ulazna vrata napokon otvorila. Ušla je mama i s njom
neki liječnik. Nisu nam morali ništa reći. I baka i ja znali smo što se dogodilo.
Trenutak poslije mama, baka i ja smo plakali. A onda je počeo zvoniti telefon. Baka
se javljala tihim glasom, a nijedan poziv nije trajao duže od nekoliko minuta. Kad se
oglasilo zvono na vratima i kad su se pojavili prvi susjedi koji su čvrsto zagrlili
mamu, pobjegao sam u svoju sobu.
Na dan sprovoda gledao sam kako tatin lijes na kotačima guraju prema
mrtvačkim kolima. Istrgnuo sam se iz mamine ruke na ramenu i potrčao da ga
zaustavim. Bacio sam se na drveni sanduk i sav se priljubio uz njega, ali uzalud.
Ruke su mi bile prekratke da ih ovijem oko njega. Kad su mi jecaji postali tako jaki
da me zaboljelo u prsima, netko me napokon odvojio od lijesa.

15
 2

NEDUGO POSLIJE TATINE SMRTI MAMA SE PRESELILA u prizemlje gdje

se baka brinula za nju, Christie i mene. Kao da je mama ponovno postala dijete i kao
da zbog toga nije više mogla biti naša mama.
Bio sam samo devetogodišnji klinac, ali čak sam i ja vidio znakove da nešto nije
kako valja. Onoga dana kad sam ušao u njezinu sobu i našao je uplakanu, bilo mi je
kristalno jasno da se ne nosi dobro s gubitkom.
To je bilo nekoliko tjedana nakon tatine smrti. No trebalo mi je nekoliko mjeseci
da otkrijem da njezini problemi nisu uzrokovani samo tugom. Jedne smo večeri
mama i ja bili sami u kuhinji. Ona je čistila - to joj je bila najnovija opsesija - a ja
sam sjedio za stolom i čitao.
„Dione“, iznenada je rekla. „Garry nije bio tvoj otac.“
Ne sjećam se da sam počeo plakati ili da sam istrčao iz prostorije. Ne sjećam se
ni da sam vrištao ili vikao ili tražio da mi objasni što je upravo rekla. Ne sjećam se
što sam sljedeće rekao. Ne sjećam se ni kako sam se osjećao. Tamo gdje bi trebale
biti sve te uspomene samo je zjapeća praznina. Mogu samo zamisliti koliko mi je ta
vijest bila bolna kad sam iz svijesti izbrisao sve njezine tragove.
Ali ono što sasvim sigurno znam je da je rana koju je u meni ostavila tatina -
Garryjeva - smrt postala tako duboka da je promijenila sve u vezi sa mnom.
Mama čak i danas zaplače kad pričamo o Garryjevoj smrti. Često kaže da nam
je dvadesetminutna vožnja kolima hitne pomoći posve promijenila živote. Istodobno
ima i nema pravo: točno je da je bilo potrebno samo nekoliko minuta da nam životi
prijeđu u kaos, ali bilo je dovoljno samo pet riječi da se moje tugujuće srce
rasprsne na komadiće.

Čuvao sam tu tajnu kao zmija noge. Prvih godinu ili dvije otkad sam saznao
istinu o sebi, sramio sam se svoje prošlosti: nisam bio samo klinac bez oca, nego sam

16
bio i jedini koga sam znao a imao je samo jednoga roditelja. Rijeka gostiju koja nam
se poslije sprovoda slijevala u kuću odavno je presušila, a manjak novca prisilio je
mamu da krene u potragu za poslom. Kad bi bila kod kuće, satima bi čistila i slušala
pjesme Lionela Richieja koje su glasno odjekivale iz linije u besprijekorno čistoj
blagovaonici.
Imao sam dojam da svi moji prijatelji imaju savršene obitelji, a kako su svi išli u
crkvu, i ja sam nedjeljom počeo odlaziti u crkvu. Želio sam se osjećati kao da nečemu
pripadam, a sviđalo mi se i što mogu pojesti šaku kolačića posluženih poslije mise.
Misa mi nije teško padala - katkad bih se poslije nje čak osjećao bolje. Ali način na
koji su ljudi reagirali na mene kad bih se na kraju obreda motao oko stolića s
posluženom hranom jasno mi je davao do znanja da su me smatrali drukčijim. Čuo
sam njihova šaputanja iza leđa, a čim bih se okrenuo, dočekali bi me nelagodna tišina
i lažni osmijesi.
Istodobno je mama počela primati telefonske pozive. Ušuljao bih se u hodnik i
gledao je kako razgovara, lica okrenuta prema zidu i pogrbljenih ramena. Riječi su
joj bile odsječne, razgovori kratki, a kad bi završila, katkad bi se okrenula i vidjela
me kako je gledam, pa bi mi ispričala najnoviji trač o nama koji se proširio gradom.
Vrlo brzo sam se i sam susreo s ostracizmom. Jedne sam subote popodne otišao
prijatelju u posjet. Znao sam da je kod kuće jer mu je bicikl bio vani na travnjaku.
No njegova mi je mama rekla da se ne može igrati sa mnom.
„Ne možeš vidjeti Dana“, rekla mi je i zatvorila vrata s mrežicom za komarce.
„Zašto, gospođo Carruthers?“ pitao sam je.
„Zašto što loše utječeš na njega, Dione. Ne želimo da više dolaziš.“
Otišao sam od njih potpuno shrvan. Nisam pio, psovao, radio incidente u školi
niti upadao u nevolje s policijom. Okej, moglo bi se reći da sam možda bio pomalo
gramzljiv prema onim kolačićima u crkvi, ali osim toga uvijek sam bio pristojan i
ljubazan.
Bila je samo jedna stvar na koju je gospođa Carruthers mogla misliti.
U to vrijeme nisam znao kako to nazvati, ali sam vrlo brzo razvio snažnu
odbojnost prema osjećaju isključenosti. Kad mi je bilo četrnaest, dobro sam znao
gdje mi je mjesto u životu: s vanjske strane.

Kao i uvijek, sjedio sam sam, izdvojen od ostalih, dok je osoblje utrke
pozdravljalo trkače i držalo nam kratko izlaganje o sigurnosti. Utrku je organizirala
skupina s kojom nisam nikad trčao, ali bio sam na dovoljno takvih susreta da sam
znao što slijedi.

17
 Najveća opasnost za sve koji trče višeetapnu ultra utrku na pustinjskoj vrućini
točka je u kojoj toplinska iscrpljenost - standardna dehidracija, grčevi, vrtoglavica i
ubrzani puls - prijeđe u toplinski udar. Tada nastupaju drastičniji simptomi, među
njima smetenost, dezorijentiranost i napadaji. Sami nećete prepoznati znakove, pa
nećete znati što se događa. To je trenutak kad možete završiti sklupčani u jarku ili
donositi pogrešne odluke baš kad biste se trebali maknuti s vrućine, nadoknaditi sol
i tekućinu i drastično sniziti temperaturu tjelesne jezgre. Ne učinite li to, mogli biste
pasti u komu i umrijeti.
Organizatori utrke rekli su nam da će svakoga za koga posumnjaju da je blizu
toplinske iscrpljenosti odmah povući iz utrke. No prešutjeli su nam da je šest godina
prije toga natjecatelj u istoj utrci umro od toplotnoga udara.
Zatim je mikrofon došao do jedne Amerikanke koju sam prepoznao kao
osnivačicu utrke. „Ove godine među natjecateljima imamo odlične trkače,“ počela
je, „među kojima je i jedinstveni Tommy Chen.“ Slijedio je pljesak stotinu trkača
okupljenih u prostoriji koji su složno pogledali prema mladome Tajvancu. Bio je
u društvu osobne filmske ekipe koja je snimala taj trenutak. Zatim smo slušali kako
Tommy ide po pobjedu, kako za sobom već ima sjajne rezultate i tome slično.
Prije nego što sam krenuo na put, proučio sam trkače za koje sam mislio da su
glavni kandidati za pobjedu, tako da sam već znao da je Tommy jedan od najboljih.
Znao sam da je prava superzvijezda višeetapnih utrka i da će ga biti teško pobijediti.
Prije nego što sam otišao iz Škotske, pročitao sam e-mail organizatora s popisom
deset trkača od kojih očekuju dobar rezultat. Mene nisu spomenuli, premda sam u
prošlosti pobijedio neke od njih. Jedan dio mene i dalje je bio ozlojeđen zbog toga,
ali ne zbog povrijeđenoga ega. Nisu imali razloga očekivati velike stvari od
mene. Posljednji sam se put natjecao prije osam mjeseci na utrci dugoj 212
kilometara u Kambodži i osjećao sam se posve zaboravljeno. Zato im nisam zamjerio
što su me izostavili s popisa.
Zapravo sam najviše bio ozlojeđen samim sobom. Počeo sam trčati prije samo
tri godine, ali već sam nekoliko puta završio na postolju. Budući da sam se sportu
priključio tako kasno, znao sam da imam vrlo kratko razdoblje za dokazivanje, a
osam mjeseci potrošenih na oporavak činilo mi se kao gubitak
dragocjenoga vremena.

Prije sastanka obavljen je pregled opreme kako bi se provjerilo imamo li sve što
je potrebno za utrku. Premda sa sobom nosimo svu hranu, posteljinu i odjeću za svih
šest etapa sedmodnevne utrke, cilj je da ruksak bude što lakši. Za mene to znači da
ne nosim presvlaku, prostirku za spavanje, knjige ni pametni telefon da se zabavim
na kraju etape. Nosim samo vreću za spavanje, jedan komplet odjeće i najmanju

18
moguću količinu hrane s kojom mogu preživjeti. Svakoga dana unesem 2000
kalorija, premda znam da ću potrošiti gotovo 5000. Kući se vratim kao smrt na
dopustu, ali isplati se zbog lakšega ruksaka.
Kasnije toga dana ukrcali su nas u autobuse i odvezli na mjesto s kojega će utrka
početi, dva sata vožnje izvan Hamija. Malo sam pročavrljao s tipom pokraj sebe, ali
uglavnom sam šutio i trudio se isključiti buku trojice momaka iz Macaa iza mene
koji su se cijelim putem smijali i glasno pričali. Nekoliko sam se puta okrenuo i
napola im se nasmiješio, nadajući se da će shvatiti suptilan znak da zašute. No samo
bi mi odgovorili osmijesima i nastavili po starome. Kad smo stigli na cilj, već mi je
sve dozlogrdilo i nadao sam se da ću napokon naći malo mira i tišine da se počnem
mentalno pripremati za utrku.
Mještani su organizirali prekrasnu priredbu narodnoga plesa i jahanja,
uključujući i igru koja je izgledala kao polo, ali se igrala s mrtvom ovcom. Išuljao
sam se u potragu za šatorom u kojem ću spavati da zauzmem mjesto. Na većini
višeetapnih ultri trkači dobiju cimere u šatorima s kojima kampiraju tijekom trajanja
cijele utrke. Nikad ne znate s kime će vas spariti, ali barem se možete potruditi da ne
dobijete grozno mjesto za spavanje.
Stajao sam u starome vojnom šatoru i razmišljao gdje da se smjestim. Zbog
propuha ne volim biti blizu vrata, a na dnu šatora također često zna biti prilično
hladno. Odlučio sam riskirati i zauzeti mjesto u sredini, u nadi da me cimeri neće
buditi hrkanjem ili prevelikom galamom.
Taman sam ponovno provjeravao opremu kad su se pojavila prva tri cimera.
Djelovali su prilično pouzdano i nisu dizali preveliku graju birajući mjesta za
spavanje.
A onda mi je srce potonulo kad sam čuo smijeh, podignuo pogled i na ulazu u
šator ugledao trojicu momaka iz Macaa.

Premda je bilo ljeto, temperatura je bila zamjetno niža kad se sunce počelo
spuštati. Lokalni je gradonačelnik održao govor koji nisam razumio, ali je predstava
s mongolskim plesom i brzim jahanjem bila dovoljna da me na neko vrijeme
zaintrigira. Neki su trkači sjedili naokolo i jeli večernje obroke, ali ja sam lutao. Neko
sam se vrijeme zadržao gledajući filmsku ekipu Tommyja Chena, no ubrzo sam
počeo razmišljati o povratku u šator. Kad su natjecatelji jedni druge počeli ispitivati
u kakvim će tenisicama trčati, koliko su im teške torbe i jesu li ponijeli kakve dodatne
zalihe, znao sam da je vrijeme za odlazak. Nikad nije dobra ideja uplesti se u takve
razgovore dan prije početka utrke. Čim upoznate nekoga tko nešto radi drukčije od
vas, odmah počnete sumnjati u sebe.

19
 Pogledao sam na sat - pola sedam. Vrijeme za jelo. Premda mi je katkad teško
čekati večeru ako sam nervozan i ako je već pao mrak, uvijek pazim na to da večer
prije svake etape utrke jedem u točno određeno vrijeme. Nikako nije dobro jesti
prerano da vam tijelo potroši sve kalorije prije nego što počnete trčati.
Izvadio sam hranu, uvukao se u vreću za spavanje i pojeo je u tišini šatora.
Namjerno sam zaspao prije nego što se itko od mojih cimera vratio u šator.

20
 3

PRVOGA DANA OVAKVIH UTRKA NATJECATELJI uvijek ustanu prerano. Svi

su pomalo nervozni, pa je dva ili tri sata prije starta logor već prepun ljudi koji po
nekoliko puta pakiraju ruksake, jedu, razgovaraju i brinu se jesu li ispravno spakirali
stvari i jesu li u pravo vrijeme pojeli pravu količinu hrane za doručak.
Razumijem ih. I ja sam bio takav. Ali više nisam. Sad imam rutinu koja dokazano
pali.
Devedeset minuta prije starta - buđenje, odijevanje, odlazak na zahod.
Šezdeset minuta prije starta - grijanje u šatoru, visokokalorični doručak.
Petnaest minuta prije starta - pakiranje vreće za spavanje i madraca na
napuhivanje, odlazak iz šatora, dolazak na startnu crtu.
Međutim, nekome tko me gleda, posljednji bi sat moje rutine izgledao pomalo
čudno. Ne izlazim iz vreće za spavanje sve do trenutka kad je vrijeme za polazak,
čak i dok jedem konzervu All Day Breakfasta. Dok svi ostali vani skakuću pošto su
već pojeli svoje dehidrirane obroke, ja sam i dalje sklupčan u vreći, pletene
kape nabijene na glavu i grabim iz hladne konzerve s grahom, kobasicom, slaninom
i gljivama. Uvijek dobijem nekoliko zbunjenih pogleda jer nijedan normalan
višeetapni trkač ne nosi sa sobom konzerviranu hranu. Jednostavno je preteška. Ali
ja ponesem samo jednu konzervu koju pojedem malo prije starta utrke, a tih 450
kalorija itekako vrijede svih onih zbunjenih pogleda drugih sudionika koji se
pitaju kakav sam ja to amater.
Jelo mi je to ukusnije što znam da ću idućih šest dana jesti samo hladne,
rehidrirane obroke s okusom lososa ili tjestenine bolonjez, pokoju trakicu biltonga -
sušenoga i usoljenoga mesa iz južne Afrike - nekoliko oraha i desetke energetskih
gelova. Takva će mi hrana, naravno, dozlogrditi prije kraja tjedna, ali je lagana i ne
otežava mi torbu.

21
 Uživao sam u svakoj hladnoj žlici doručka. Nigdje nisam vidio ona tri momka iz
Macaa, ali mi nije promaknulo da ostali cimeri iz šatora - dva Britanca i jedan
Amerikanac - zure u mene kao da sam budala koja ne zna u što se upušta. Nitko mi
nije ništa rekao, a kad sam pojeo konzervu do kraja, ponovno sam legao i čvrsto se
skutrio u vreći. Pretpostavljam da su vjerojatno i dalje zurili u mene.
Petnaest minuta prije početka utrke izvukao sam se iz vreće za spavanje, spakirao
stvari u ruksak i krenuo prema startnoj crti. I ondje su svi piljili u mene. Uvijek to
čine prvoga dana kad me vide. Nosim usku majicu za trčanje jarkožute boje sa
sponzorskim logotipom. A kako sam visok i mršav, izgledam kao banana. Premda
sam siguran u svoje pripreme i trening prije utrke, kad ugledam startnu crtu uvijek
se počnem preispitivati. Trudim se to izbjeći, no uvijek pomislim da drugi trkači
izgledaju bolje od mene. Svi mi djeluju snažnije i u boljoj formi i izgledaju kao pravi
sportaši, a ja se iznenada ponovno osjećam poput amatera. Nema mi druge nego
stisnuti zube, sakriti se iza sunčanih naočala i reći samome sebi da je vrijeme da se
bacim na posao.
Vezanje vezica na tenisicama, kretanje sa starta i dopuštanje plućima i nogama
da trčeći kroz prirodu pronađu savršen ritam mnogim je trkačima prekrasan doživljaj.
Sloboda, mir i onaj trenutak kad se čini kao da je vrijeme stalo, a stres svakidašnjice
izblijedi i nestane - ništa im nije ljepše od toga.
Ja nisam jedan od takvih trkača. Moja supruga jest. Lucja trči jer voli trčati.
Sudjeluje u utrkama jer se voli družiti s ljudima i uživa u osjećaju zajedništva. Ja ne.
Ja ne volim trčati. Ne mogu reći čak ni da mi se sviđa. Ali volim utrke. Volim se
natjecati.
Trebalo mi je trideset sedam godina kako bih shvatio da je utrkivanje stvoreno
za mene. Većinu tinejdžerskih i dvadesetih godina igrao sam natjecateljski kriket i
hokej. Od prvoga sam dana volio dobro udarenu loptu, savršeno udareni cover i brzi
udarac koji lopticu smjesti u gornji desni kut gola. Oba me sporta mogu ispuniti
onom vrstom mira i sreće koju Lucja opisuje kad trči. Ali premda sam mogao
svladati tehničke vidove udaranja i bacanja, nisam se mogao nositi s dinamikom
igranja u timu. Dovoljno sam puta eksplodirao od bijesa na svoje suigrače kad bi
pogriješili da znam da sam više tip za solo sportove.
Neko sam vrijeme igrao golf i postao prilično dobar - dovoljno dobar da
pobjeđujem vikend igrače na golfskim igralištima po zapadnim predgrađima
Sydneyja, vraćajući se kući s dovoljno novca da Lucja i ja ostatak tjedna imamo za
hranu. Ali smetao mi je pritisak i potreba da se uklopim u sva ona silna pravila
ponašanja. Naposljetku sam ipak pretjerao s ispadima i slomio previše palica te
zaključio da ni golf nije za mene.

22
 S trčanjem sam sasvim slučajno ponovno otkrio svoj natjecateljski duh. U to smo
se vrijeme odselili iz Londona i živjeli smo u Manchesteru. Bila je Stara godina, a ja
sam slušao prijatelja s kriketa kako neumorno priča o polumaratonu na kojemu će
sudjelovati idućega proljeća. Dan je govorio da želi srušiti osobni rekord od 1 sata i
45 minuta. Zahvaljujući Lucji, o trčanju sam znao dovoljno da bih znao da je to dobro
vrijeme, ne baš genijalno, ali bolje od onoga što bi većina ljudi mogla istrčati. Dan
je usto bio u prilično dobroj formi, pa sam zaključio da je vjerojatno
opravdano siguran u to da će postati i brži.
Ali bio je nevjerojatno prepotentan pričajući o tome. Naposljetku sam spustio
pivo i progovorio.
„Siguran sam da bih te mogao pobijediti.“
Dan se nasmijao. Glazba je bila glasna i morao se nagnuti prema meni da provjeri
je li dobro čuo. „Što bi mogao?“
„Mogao bih te pobijediti. Bez problema.“
„Ti ne trčiš, Dione. Nema šanse.“
„Dane, toliko sam siguran da ću ti čak dati pet minuta prednosti.“
Razgovor se poslije toga poprilično užario. Svi su se smijali i vikali i uskoro je
pao dogovor. Ako ne pobijedim Dana za pet minuta, vodim njega, njegovu suprugu
i Lucju na večeru. A ako ga pobijedim, on plaća.
Lucja me pogledala onim pogledom koji kaže, Evo ga opet. Samo sam joj se
nasmiješio i podignuo ruke. Kako sam ja gledao na to, upravo sam nam osvojio
besplatan obrok u restoranu.

Utrka je bila potkraj ožujka i znao sam da me čeka golem posao. Trčao sam već
godinu ili dvije, ali nikad više od četiri ili pet kilometara u komadu jer mi je sve više
od toga bilo dosadno. Uvijek sam mrzio trčati kad je hladno ili mokro - a u
Manchesteru u siječnju i veljači nema dana da nije hladno i mokro. I tako je prošlo
nekoliko tjedana, a ja jedva da sam i počeo trenirati.
Dan je jedan od onih trkača koji kad se vrate s trčanja ne mogu odoljeti a da ne
objave ostvareno vrijeme na Twitteru. Nije prošlo dugo prije nego što je njegovo
preveliko samopouzdanje izišlo na vidjelo, a kad sam vidio na koje udaljenosti trči i
kojom brzinom, nije mi trebala dodatna motivacija da se dignem s kauča. Znao
sam da ću ga moći pobijediti budem li se natjerao da trčim više i brže od vremena
koje je Dan objavljivao na internetu.
Na dan utrke stao sam na startnu crtu pokraj Dana i Lucje. Dan je izgledao
spremno i raspoloženo. Lucja je uživala u uzbuđenju prije starta i u predstavi
najavljivača čiji je posao zagrijati gomilu i nabrijati sve na početak utrke. Ja sam se

23
osjećao kao autsajder među tisućama drugih trkača koji su svi imali, kako mi se
činilo, mnogo bolju sportsku opremu od mene.
„Znaš da volim jako skupa vina, Dione“, obratio mi se Dan. „Morat ćeš podignuti
još jedan kredit za današnju večeru.“
Nisam mu ništa odgovorio. Samo sam se nasmiješio.
„Ozbiljno, stari“, dodao je i izgledao je iskreno zabrinuto. „Jesi li spreman za
ovo? Već je jako vruće. Nemoj pretjerati.“
Bio sam nervozan. Usta su mi bila suha i davao sam sve od sebe da u pluća
udahnem što više zraka.
Oglasio se pucanj i krenuli smo. Dan je bio pokraj mene i već smo trčali prilično
brzo. Lucja je zaostala i nas smo dvojica nastavili zajedno. Djelovao mi je snažno i
smireno, kao da sve ima pod kontrolom. Nije mi bilo teško držati njegov ritam i bio
sam sretan što smo napokon u utrci.
Kad smo prošli oznaku za prva dva kilometra, sinulo mi je da ih imam samo još
devetnaest da steknem prednost od pet minuta u odnosu na Dana. Pa sam učinio
jedino što mi je palo na pamet. Odlučio sam dati sve od sebe, trčati najsnažnije i
najbrže što mogu. Vrlo su me brzo počela boljeti pluća, kao da u cijelome svijetu
nije bilo dovoljno zraka za mene. Htio sam samo malo usporiti da se oporavim, ali
sam se prisilio ostati na istoj brzini. Znao sam da ću se tih pet minuta domoći samo
ako se nastavim udaljavati od Dana.
Nisam se nijednom osvrnuo. Kao da sam znao da mi ne bi pomoglo. Kad bih ga
vidio blizu, vjerojatno bih se uspaničario, a ako bih vidio da je već dosta zaostao za
mnom, možda bih i ja usporio. Znao sam da ću utrku dobiti ili izgubiti u svojoj glavi.
Ostanem li usredotočen i nastavim li pritiskati, ništa me neće omesti.
Dan je imao pravo kad je rekao da je vruće. Nikad prije u Manchesteru nisam
doživio takvu vrućinu u to doba godine i cijelo je jutro buku okupljene gomile
prekidao zvuk sirena hitne pomoći koje su jurile u pomoć premorenim trkačima.
No za mene vrućina nije bila prijetnja. Bila mi je poput dobrodošla prijatelja.
Podsjetila me na djetinjstvo u Australiji kad bih ljeti satima igrao kriket ili vozio
bicikl na temperaturi višoj od 45 stupnjeva. Na utrci nije bilo ni približno tako vruće,
no ipak sam osjetio kako povećanjem vrućine i protjecanjem kilometara postajem
sve snažniji.
Odnosno, tako je bilo sve do sedamnaestog kilometra kad sam počeo osjećati da
usporavam. Noge su mi bile slabe i otupjele, kao da je netko iz njih izvadio polovicu
mišića. Ali nastavio sam trčati, davao sam sve od sebe i stalno sam se podsjećao da
je na kocki moj ponos.

24
 Ciljnu sam crtu prešao za 1:34, vrlo respektabilno vrijeme za prvi polumaraton
u životu i devet minuta brže od Danova staroga osobnog rekorda. Hoće li biti
dovoljno? Dan je krenuo prilično brzo i treniranjem se pripremio za rušenje staroga
rekorda. Umorno sam čučnuo kraj cilja dok su mi se pluća polako oporavljala, gledao
kako sat otkucava i nadao se da ga još neću ugledati.
Malo više od pet minuta poslije mene pojavila se Lucja. Dali smo si „pet“ i
nasmiješeni čekali još gotovo deset minuta dok napokon nismo ugledali Dana.
„Što se dogodilo?“ rekao mi je nekoliko trenutaka poslije kad je malo došao sebi.
„Samo si odjurio. Sigurno si trenirao više nego što si rekao.“
Nasmiješio sam mu se i potapšao ga po leđima. „Moraš se skinuti s Twittera,
stari.“

Startna crta izgledala je poput svake druge na bilo kojoj utrci na svijetu. Svatko
je radio svoje da ublaži nervozu. Stajao sam malo sa strane, u drugome ili trećemu
redu i pokušavao si odvratiti pozornost gledajući trkače oko sebe. Vidio sam
Tommyja Chena koji je izgledao usredotočeno i vraški dobro. U blizini je bila i
njegova snimateljska ekipa te mnoštvo fanova u okupljenoj gomili.
„Sretno, Tommy“, doviknuo mu je netko. „Razvali ih!“
„Da, hvala“, odvratio je premještajući jedno stopalo naprijed-natrag. Vidio sam
kako mu je osmijeh iščeznuo s lica. Bio je jednako nervozan kao i svi ostali. Možda
čak i više. Znao sam da je jedna od budućih zvijezda višeetapnih ultra utrka, ali je u
prvoj od pet utrka istih organizatora te godine završio na drugome mjestu. Svi su
očekivali da ovaj put pobijedi.
Morao sam se još koju minutu nečime zaokupiti, pa sam još jednom pregledao
opremu, provjerivši da su mi trake čvrsto stegnute preko prsa, da mi je hrana koja će
mi trebati tijekom etape u odgovarajućim džepovima i da mi jarkožuti nazuvci
pravilno prekrivaju tenisice. Znao sam da ćemo nedugo poslije starta trčati uz
pješčanu dinu i nisam želio četiri ili pet sati poslije toga provesti sa zrncima pijeska
koja mi iritiraju stopala, što bi moglo uzrokovati žuljeve i druge probleme sa
stopalima.
Napokon se oglasila startna truba i ono malo buke koja je dolazila od nekolicine
okupljenih gledatelja posve je nestalo iz mojega svijeta. Utrka je počela na širokoj
livadi, a kad smo krenuli, trkači su se po običaju brzo počeli slijevati u sredinu.
Mnogo je onih koji odmah prvoga dana žele zasjesti u vodstvo, a meni to ne smeta.
U tome je ljepota ovih utrka - premda se vrhunski sportaši natječu zajedno s
amaterima, nema dojma hijerarhije ili nekakva rangiranja. Želite li trčati na čelu i
možete održavati brzinu, samo dajte, nikakav problem.

25
 Pretpostavio sam da će start biti nezgodan jer će se, kao što obično bude, trkači
nagurati u jednu skupinu, pa sam se odmaknuo u stranu, daleko od svih. Nisam se
želio spotaknuti i ispasti iz linije, a ako pojurim dovoljno brzo, uspjet ću se probiti
ispred sporijih trkača prije nego što se staza suzi i spusti u stjenoviti kanjon.
Plan mi je upalio jer sam se već poslije prvih stotinu metara našao odmah iza
Tommyja. Prethodne noći nije bilo kiše, ali je kamenje bilo sklisko od jutarnje rose.
Osjećao sam se malo nesigurno, kao da bih mogao proklizati, pa sam trčao vrlo
odmjereno, baš kao i Tommy. Čini se da smo obojica znali što bi se dogodilo
kad bismo pogrešno zakoračili i uganuli gležanj - ne bismo imali izbora nego idućih
240 kilometara trpjeti strašan bol ili, još gore, odustati od utrke.
Čuo sam kako mi se netko približava s leđa i u sljedećem je trenutku jedan
Rumunj proletio pokraj mene. Skakao je po kamenju kao da su mini trampolini. Kad
je Tommy shvatio da je frajer točno iza njega, obojica su malo odmaknula od mene.
Samo mirno, govorio sam si. Nemaš razloga za brigu. Prije nego što sam otišao iz
Škotske, s trenerom sam načinio detaljan plan utrke, etapu po etapu. Proučili smo
moje prethodne utrke i zamijetili da sam često ponavljao istu pogrešku.
Obično bih krenuo sporo, a onda bih iz dana u dan nadoknađivao zaostatak,
posebice najdužega dana - kad se u jednoj etapi najčešće prevali osamdeset i više
kilometara - koji mi je postao jedna od jačih strana. Istina je, zapravo, da jednostavno
nisam jutarnji tip i čini se da mi prvo jutro uvijek nekako najteže padne. Nekoliko
se puta dogodilo da bih na kraju prvoga dana zaostajao dvadeset minuta za vodećima,
a to je do kraja utrke gotovo nemoguće nadoknaditi.
Čak mi i na treninzima treba neko vrijeme da se pokrenem i prvih se nekoliko
kilometara uvijek pitam želim li uopće nastaviti. Prvih se nekoliko minuta utrke
osjećam kao da bih radije radio bilo što drugo osim trčanja. Ali ako se natjeram da
nastavim, obično poslije budem dobro, a u drugoj polovici utrke doslovce letim.
Bio sam uvjeren da će sve biti u redu budem li i dalje na oku držao Tommyja i
onoga Rumunja. Budem li na kraju prve etape blizu, držeći dobru brzinu, ali ne
pretjerujući, stavit ću se u najbolji mogući položaj za ostatak tjedna.
Na polovici dana, taman kad se Rumunj počeo umarati i kad je toliko zaostao da
ga više nisam čuo, podignuo sam pogled i ispred sebe ugledao visoku pješčanu dinu.
Bila je strma i široka, visoka možda i stotinu metara. U Maroku sam vidio slične
dine, ali ova mi se činila nekako drukčija. Sa strane je pijesak izgledao tvrđe i
kompaktnije, ali staza kojom sam morao trčati uzbrdo bila je vrlo meka i nije nudila
gotovo nikakav otpor.
Ima jedan trik kako trčati uz pješčanu dinu, a ja sam ga naučio na teži način kad
sam prvi put sudjelovao u utrci Marathon des Sables. Nisam znao da korak mora biti
što kraći kako bih uhvatio brz ritam trčanja i izbjegao otvaranje pijeska pod nogama,

26
što jako usporava. Nisam znao ni da je dulji put katkad lakši od kraćega. Zbog toga
sam potonuo i na kraju prvoga dana došao tako kasno da sam ozbiljno razmišljao o
odustajanju od utrke.
Tommy je navalio na dinu, no već je poslije nekoliko koraka bilo očito da pijesak
pustinje Gobi nije poput onoga u Sahari. Ovdje je očito sinoć kišilo i pijesak je bio
tamniji i grudastiji. Popuštao je pod najmanjim pritiskom, raspadajući se poput
prhke gline, i na trenutke sam se morao poslužiti rukama za barem malo dodatnog
oslonca. Nismo trčali uz dinu, pentrali smo se po njoj.
Napokon na vrhu, bolje sam vidio dinu. Jedina opcija bila je trčati po uskome
hrptu koji se protezao više od kilometra i pol. Dina je s obje strane imala strme padine
i bio je dovoljan samo jedan pogrešan korak da se posklizneš i survaš do dna. A onda
bi ti trebala cijela vječnost da se ponovno popneš, na što bi izgubio
dragocjeno vrijeme i dragocjenu energiju.
Tommy je očito uživao. „Kakav pogled!“ povikao je. „Zar nije veličanstveno?“
Ništa mu nisam odgovorio. Bojim se visina i bio sam prestravljen od straha da
ću pasti. Oprezno sam krenuo dalje. Noga mi je nekoliko puta proklizala i zamahnuo
bih rukama u očajničkome pokušaju da održim ravnotežu. U tome me trenutku nije
bilo pretjerano briga koliko će mi Tommy pobjeći. Samo sam zurio u pijesak po
kojem sam gazio i nadao se da će izdržati.
Koliko god sam mrzio biti na vrhu dine, kad je došlo vrijeme za trčanje nizbrdo,
uživao sam u svakoj sekundi. Sjurio sam se niz nju kao manijak i kad sam došao do
dna, bio sam ispred Tommyja. Osjetio sam njegovo iznenađenje i čuo ga kako trči
neposredno iza mene.
Neko smo vrijeme trčali jedan uz drugoga dok nas Rumunj nije dostigao, a onda
smo se nas trojica izmjenjivala u vodstvu. Staza nas je vodila preko blatnih polja i
preko mostova, pa uz golemo umjetno jezero. Nepregledni pijesak i okrutna vrućina
pustinje Gobi bili su dva dana od nas i trčali smo kroz zabačena sela koja kao da su
bila iz drugog stoljeća. Trošne kuće šćućurene naokolo poput napuštenoga filmskog
seta. S vremena na vrijeme vidjeli bismo mještana kako bezizražajno zuri u nas.
Nikad nam nisu ništa rekli, ali nije se činilo ni da im smetamo. I da jesmo, mene to
ne bi smetalo. U toj sam fazi utrke doslovce letio, pun nade da mi utrka u pustinji
Gobi možda ipak neće biti posljednja u životu.

27
 4

RODIO SAM SE U SYDNEYJU, ALI SAM ODRASTAO u Warwicku, u

unutrašnjosti australskoga Queenslanda. Mjestu koje gotovo nitko koga upoznam
nije nikad posjetio, ali u kojem živi ona sorta ljudi koju svi poznaju. To je
poljoprivredni kraj, tradicionalnih vrijednosti i snažnoga naglaska na obitelji. Danas
se znatno promijenio i pretvorio se u živahan gradić, ali kad sam bio
tinejdžer, Warwick je bio ona vrsta mjesta koje se petkom navečer napuni ljudima.
Pubovi bi bili krcati muškaraca koji su se došli opustiti nakon napornoga radnoga
tjedna, a večer bi uvijek podrazumijevala previše piva, nekoliko tučnjava i odlazak
na benzinsku postaju - koju svaki pravi Australac zove servo - na mesnu pitu tvrdu
kao kamen jer je cijeli dan stajala u grijaču.
Bili su to dobri ljudi, ali u moje je vrijeme Warwick bio vrlo zatvoren grad,
nepovjerljiv prema strancima, u kojem su svi znali sve o svima. Znao sam da mu ne
pripadam.
Ljudi su loše reagirali na mene ne samo zbog skandaloznosti neobičnoga
djetinjstva i obiteljske situacije, nego i zbog toga kako sam se ponašao. I tko sam
postao. Pristojan, ljubazan klinjo s vremenom se pretvorio u čudnoga, napornoga
lajavca. Sa četrnaest sam godina bio razredni šaljivdžija koji je ljutio učitelje
svojim komentarima za nasmijavanje kolega, kojega su redovito izbacivali iz razreda
i koji bi onda šepureći se izišao iz škole i krenuo prema benzinskoj na
ranopopodnevnu pitu dok su ostali luzeri morali čekati kraj nastave.
A kad je školska godina završila i kad se sa svakime od nas ravnatelj pozdravio
pruživši nam ruku i nekoliko ljubaznih riječi o našoj budućnosti, meni je rekao samo:
„Vidimo se u zatvoru.“

Naravno da je postojao razlog za sve to, a to nije bila samo bol zbog gubitka oca
- ne jednom nego dvaput.

28
 Raspadao sam se jer mi se činilo da se i kod kuće sve raspada.
Mamu je gubitak muža jako pogodio. Njezin se otac, moj djed, iz Drugoga
svjetskog rata vratio traumatiziran i, poput mnogih muškaraca, okrenuo se alkoholu
da njime ublaži bol. Mamu je djetinjstvo naučilo da kad je roditeljima teško, dom
nije uvijek najbolje mjesto za tebe.
Kad je u ranim tridesetima ostala udovica s dvoje male djece, mama se s time
nosila jedino kako je znala. Povukla se iz svijeta. Sjećam se da bi katkad danima bila
zaključana u spavaćoj sobi. Ja bih tada sebi i sestri spremao jaja na tostu ili bismo
jeli špagete iz konzerve, katkad bismo otišli kod bake ili nekog od susjeda, a
nedjeljom smo odlazili u crkvu.
Koliko sam ja vidio, mama je prolazila kroz faze kad bi postala opsjednuta
čišćenjem kuće. Neumorno je čistila svaki kutak, a kad bi sama nešto skuhala, što je
bilo vrlo rijetko, poslije toga bi dva sata mahnito ribala kuhinju. Ni ja ni moja mlađa
sestra Christie nikad nismo mogli ništa učiniti kako treba. Bili smo djeca, pa
bismo katkad za sobom ostavili mrvice ili tragove prstiju na prozorima, ili bismo se
tuširali duže od tri minute, što ju je sve moglo posve izbaciti iz takta.
Oko kuće smo imali trećinu jutra sa stablima i cvjetnim gredicama. Mama i tata
voljeli su zajedno raditi na zemlji, ali poslije tatine smrti na mene je pao zadatak
održavanja dvorišta urednim. Ako ne bih obavio sve svoje obveze oko kuće, osjećao
bih da život nema smisla.
Mama bi mi najprije počela prigovarati, no ubrzo bi urlala na mene i vrištala.
„Beskoristan si“, rekla bi mi. I ja bih vrištao i urlao na nju, a onda bismo počeli
psovati jedno drugo. Mama se nikad ne bi ispričala. Ne bih ni ja. Ali oboje smo znali
reći stvari zbog kojih bismo poslije požalili.
Stalno smo se svađali, dan i noć, non-stop. Došao bih iz škole i imao bih osjećaj
da po kući moram hodati kao po jajima. Ako bih proizveo bilo kakvu buku ili joj na
bilo koji drugi način zasmetao, opet bi počela svađa.
Kad mi je bilo četrnaest godina, bilo joj je svega dosta. „Odlazi“, rekla mi je
jednoga dana vadeći sredstva za čišćenje iz kuhinjskog ormarića poslije još jedne
provale međusobnog vrijeđanja. „Previše se svađamo i ništa ne radiš kako valja. Seliš
se u prizemlje.“
Kuća je imala prizemlje i prvi kat, ali sve je važno bilo na prvome katu. Nitko
nije nikad odlazio u prizemlje. Ondje smo se Christie i ja igrali kao mali, ali poslije
se naša soba za igru pretvorila u odlagalište. Dolje je bio zahod, ali gotovo da nije
bilo prirodnoga svjetla, a velika je prostorija i dalje bila zatrpana građevinskim
materijalom. I što je mami bilo najvažnije, na dnu stubišta bila su vrata koja su se
mogla zaključati. Preselivši se u prizemlje, osjećao sam se kao u klopki, odvojen od
obiteljskoga života na prvome katu.

29
 Nisam se prepirao s njom. Dio mene želio se maknuti od nje.
Samo sam prebacio svoj madrac i odjeću i smjestio se u novi život - život u
kojem bi mama otvorila vrata kad bi bilo vrijeme da dođem gore nešto pojesti ili kad
bih morao ići u školu. Osim toga, kad bih bio kod kuće, nisam se micao iz prizemlja.
Ono što sam najviše mrzio nije bilo to što sam se osjećao kao zatvorenik. Najviše
sam mrzio tamu.
Nedugo poslije Garryjeve smrti počeo sam mjesečariti. Selidbom u prizemlje
mjesečarenje se dodatno pogoršalo i znao bih se probuditi u dijelu stana u koji su bile
nabacane razbijene pločice. Bio bi mrkli mrak, a ja bih bio tako prestravljen da ne
bih znao na koju se stranu okrenuti da upalim svjetlo. Sve je postalo zastrašujuće i
imao bih noćne more u kojima me Freddy Krueger1 čekao ispred moje sobe.
Većinu bih se večeri, nakon što bih začuo okretanje brave, bacio na krevet i jecao
u plišanoga Cookie Monstera kojega sam imao otkad sam bio klinac.

Obično ne nosim madrac sa sobom na utrku, ali bojao sam se da bi mi se u nekom

trenutku prelaska pustinje Gobi ozljeda noge mogla vratiti, pa sam ga ovaj put ipak
ponio. Na kraju prvoga dana sam ga napuhao i pokušao se odmoriti. Ponio sam i mali
iPad, ali nisam ga ni uključio. Bilo mi je dovoljno samo ležati na leđima i razmišljati
o prvome danu utrke. Bio sam zadovoljan trećim mjestom, posebice zato što je
između mene, Tommyja i Rumunja, za kojega sam poslije otkrio da se zove Julian,
bila samo minuta ili dvije.
Umjesto u vojnome šatoru, te smo večeri spavali u jurti i baš sam se veselio što
će u njoj biti ugodno toplo i kad se temperatura vani jako spusti. U međuvremenu
sam pretpostavio da će proći neko vrijeme prije nego što mi se cimeri vrate. Pojeo
sam malo biltonga i sklupčao se u vreći za spavanje.
Prošlo je oko jedan sat prije nego što su se pojavila moja prva dva cimera.
Drijemao sam kad sam postao svjestan njihovih glasova i čuo sam kad je jedan od
njih, Amerikanac koji se zvao Richard, rekao: „Čovječe! Dion se već vratio!“
Podignuo sam pogled, nasmiješio im se, rekao im „bok“ i čestitao im na završetku
prve etape.
Richard je zatim rekao da planira popričati s trojcem iz Macaa čim se pojave u
jurti. Ja sam prespavao cijelu prvu noć, a Richard mi je rekao da su oni dokasna ostali
budni preslagujući ruksake i da su danas rano ustali pričajući bez prestanka.
Nisam se previše brinuo, razmišljao sam o Lucji i o tome kako me upoznala s
trčanjem i s tim sam mislima ponovno utonuo u san.

1 Izmišljeni lik iz filma Strava u Ulici brijestova

30
 U trčanju sam se prvi put okušao još dok smo živjeli na Novome Zelandu. Lucja
je vodila eko-hotel, a ja sam radio za izvoznika vina. Dobro smo živjeli i dani kad
sam morao obilaziti terene za golf da bih nam zaradio za hranu bili su iza nas. Još
bolje, i moj i njezin posao dolazili su u paketu s mnoštvom pogodnosti, primjerice
besplatnim sanducima vina i obrocima u restoranima. Svaku bismo večer popili dvije
boce vina, a vikendima bismo jeli u restoranu. Ujutro bismo poveli našega
bernardinca Curtlyja (nazvanoga po legendarnome karipskom igraču kriketa
Curtlyju Ambroseu) u šetnju i usput svratili u zalogajnicu na pržene pogačice od
batata i kukuruza ili na pravi doručak od prženih jaja, slanine, kobasica, graha, gljiva,
rajčice i tosta. Katkad bismo na putu kući kupili pecivo, za ručkom otvorili bocu
nečega, a onda navečer otišli na večeru s tri slijeda i još vina. Na kraju bismo dana
još jednom prošetali Curtlyja i pojeli sladoled.
Ljudi su mi znali reći da sam krupan i to je bilo posve točno. Imao sam gotovo
110 kilograma, više nego ikada prije. Nisam se uopće bavio tjelovježbom, malo sam
pušio, pa malo ne pušio i toliko sam vremena provodio ležeći na kauču i gledajući
sportove na televiziji da sam na njemu ostavio ulegnuće. Imao sam dvadeset šest
godina i sam sam sebe ubijao hranom.
Do promjene je došlo kad je Lucja stekla nove prijatelje koji su se bavili trčanjem
i fitnesom. Ona se prva odlučila posvetiti zdravlju i počela je polako mršavjeti.
Objasnila mi je da želi dobro izgledati u kupaćem kostimu, a ja sam joj - kao tipičan
frajer iz mojega dijela svijeta - rekao da govori gluposti.
Ali nisam doista mislio to što sam joj govorio. Znao sam da je snažna, da je
odlučna i da će uspjeti u tome što je naumila.
Lucja se posvetila trčanju i s vremenom je počela sve brže odrađivati uobičajeni
krug od pet kilometara.
„Živiš nezdravo i nisi fit, Bubba“, rekla mi je, nazvavši me nadimkom koji mi se
sve manje sviđao. „Bolja sam od tebe.“
Dok mi je to govorila, ležao sam na kauču i gledao kriket. „Ne govori gluposti.
Bez problema bih te pobijedio. Trčiš tek šest tjedana.“
U svojoj sam glavi i dalje bio sportaš. Bio sam isti onaj klinac koji je mogao
cijeli dan igrati kriket ili trčati naokolo s prijateljima. Osim toga, imao sam nešto što
Lucja nije imala - ubojiti natjecateljski instinkt. Kao tinejdžer sam se toliko natjecao
i pobijedio u toliko utakmica da nisam uopće sumnjao da je mogu pobijediti u bilo
kojem izazovu koji mi ponudi.
Pronašao sam kratke hlače i tenisice, zakoračio preko usnuloga Curtlyja na stubi
ispred vrata i pridružio se Lucji na ulici ispred naše kuće.

31
 „Siguran si da si spreman, Bubba?“
Samo sam frknuo nosom. „Šališ se? Nema šanse da me možeš pobijediti.“
„Dobro. Idemo onda.“
Trčali smo istim ritmom - prvih petnaest metara. A onda je Lucja počela
odmicati. Mozak je zahtijevao od mene da je pratim, ali bilo je nemoguće. Nisam
imao snage. Poput staroga parnog valjka čija se vatra ugasila i koji je s vremenom
postajao sve sporiji.
Prevalio sam još tridesetak metara i stao. Cesta je ispred mene blago zaokretala
i penjala se uzbrdo. Pritiskala me težina poraza.
Stajao sam tako savijenih leđa, s rukama na koljenima, kašljući i hvatajući dah.
Podignuo sam glavu i vidio da je Lucja daleko ispred. Na trenutak se osvrnula prema
meni, a onda nastavila trčati uzbrdo.
Kiptio sam od bijesa. Kako je moguće da je bolja od mene? Okrenuo sam se i
vratio se kući. Svakim sljedećim korakom ljutnja se miješala s još nečime. S
panikom.
Kako Lucja bude postajala zdravija i mršavija, veći je rizik da ću je izgubiti.
Toga sam dana shvatio da neće prestati s trčanjem, da ovo nije samo privremena faza
ili prolazni hir. Bila je odlučna i znao sam da će nastaviti sve dok ne bude zadovoljna.
A kad se to dogodi, zašto bi ostala s debelim likom poput mene?

Ponovno sam se probudio, ali ovaj put od zvukova momaka iz Macaa koji su se
vraćali u šator. Bili su uzbuđeni zbog završene prve etape i počeli su vaditi stvari iz
ruksaka tražeći večernje obroke. A onda je Richard skinuo slušalice s ušiju i počeo s
njima razgovarati na, kako mi je zvučalo, savršenome mandarinskome.
Sudeći po njihovoj reakciji, razumjeli su svaku njegovu riječ i ozbiljno su ga
shvaćali. Izgledali su poput ukorenih školaraca, kao da ne znaju gdje bi gledali. Na
kraju je Richard pokazao prema meni. Svi su u tišini pogledali u mene, izvadili hranu
iz ruksaka pa tiho kliznuli iz šatora.
„Što si im rekao?“ pitao ga je Allen, jedan od Britanaca u šatoru.
„Rekao sam im da večeras moraju biti tihi i organiziraniji. Moraju organizirati
stvari prije večere, vratiti se i odmoriti. Ovaj je tip došao pobijediti.“
Svi su se okrenuli prema meni.
„Je li to točno?“ pitao me Allen. „Došao si pobijediti?“
„Pa, da“, odgovorio sam mu. „Nisam se došao zabavljati, ako ste na to mislili.“
Richard se nasmijao. „Stekli smo taj dojam. Nisi baš društven, je li tako?“
I ja sam se nasmijao. Sviđao mi se taj tip.

32
 „Da, djelomice zbog toga što mi je hladno, a djelomice zbog toga što jednostavno
tako odrađujem utrke.“ Zastao sam. „Ali hvala ti što si im to rekao.“

Bilo je pola sedam navečer kad sam se izvukao iz vreće za spavanje i izišao iz
jurte noseći sa sobom vrećicu nečega dehidriranoga što sam namjeravao večerati. Na
višeetapnoj ultra utrci sa sobom moramo nositi svu hranu, posteljinu i odjeću, ali
barem nam je voda osigurana. Pronašao sam vatru za kuhanje vode i pripremio obrok
s okusom čilija s mesom. Kao i obično, bio je prilično bljutav, ali sam se brzo
podsjetio da nisam ovdje da bih uživao. Obrok je sadržavao minimum kalorija koji
mi treba da nastavim trčati i morao sam ga cijeloga pojesti.
Svi su sjedili oko vatre ili čavrljali. Sviđala mi se ideja da se neko vrijeme i ja
smjestim blizu nje i uživam u toplini, ali sva su mjesta bila zauzeta, pa sam čučnuo
na neudoban kamen i počeo jesti. Skupivši i posljednje komadiće hrane iz kutova
vrećice, vratio sam se u jurtu. Za mnom je bio dobar dan - doista dobar dan - ali
moram se večeras dobro naspavati i sutra obaviti jednako dobar posao kako bih
zadržao treće mjesto. Prvi sam dan započeo kao netko nepoznat. No čini se da će me
odsad drugi trkači biti malo svjesniji. A to bi mi moglo otežati stvari.
Kad sam ustao, ugledao sam psa. Bio je možda tridesetak centimetara visok, boje
pijeska, velikih tamnih očiju, smiješnih brkova i brade. Hodao je između stolaca,
podizao se na stražnje noge i šarmirao ljude da mu daju komadiće hrane. A potaknuti
trkaće da se u ovako ranoj fazi utrke odreknu čak i najmanjega zalogaja
hrane sigurno nije bila mala stvar.
Lukav pas, pomislio sam. Nema šanse da bih ga ja nahranio.

33
DRUGI DIO

34
 5

U JURTI JE BILO TAKO VRUĆE DA SAM CIJELU noć jedva oka sklopio, ali
kad sam idućega jutra izišao, zadrhtao sam od hladnoće. Tlo je bilo vlažno, a Tien
Shan u daljini prekrivali su niski tamni oblaci koji će na nas sigurno istresti još kiše.
Nekoliko minuta prije starta utrke u osam sati zauzeo sam mjesto na startnoj crti
na čelu gomile. Ipak sam jučer završio treći i osjećao sam da pripadam u prvi red.
Trkači su bili mnogo manje nervozni nego jučer. Neke sam čak čuo da se smiju,
premda sam se trudio isključiti sve smetnje i usredotočiti se na izazov pred sobom.
Znao sam da nas u planini čekaju sati uspona za kojima slijedi vrlo opasno spuštanje.
Nalazili smo se na nadmorskoj visini od oko 2100 metara i pretpostavio sam da
neki trkači već sad imaju poteškoća s pomanjkanjem kisika. Danas će se sve dodatno
otežati jer ćemo se popeti iznad 2700 metara.
Iznenada mi je koncentraciju omeo zvuk još glasnijega smijeha i navijanja iza
mene.
„Gle, pas!“
„Baš je sladak!“
Spustio sam pogled i ugledao onoga psa od sinoć. Stajao je kraj mojih nogu,
zagledan u jarkožute nazuvke koji su mi pokrivali tenisice. Neko je vrijeme stajao
kao opčinjen, pritom stalno mašući repom. A onda je učinio nešto nevjerojatno
čudno. Podignuo je pogled, pa tamnim crnim očima prešao preko mojih nogu,
zatim preko torza u žutoj majici i naposljetku stao na mojemu licu. Pogledao me
ravno u oči i nisam mogao odvratiti pogled.
„Sladak si,“ tiho sam mu rekao, „ali moraš biti brz ne želiš li da te pregazi stotinu
trkača koji će krenuti za tobom.“

35
 Pogledao sam naokolo da vidim hoće li netko doći po psa i skloniti ga s puta
prije nego što trkači krenu. Nekoliko mi je drugih trkača uhvatilo pogled, nasmiješilo
se i kimnulo prema psu, ali nitko od lokalaca niti od osoblja utrke kao da nije
zamijetio što se zbiva.
„Zna li netko čiji je ovo pas?“ pitao sam, ali nitko nije reagirao. Svi su bili previše
usredotočeni na odbrojavanje posljednjih deset sekundi do starta utrke.
„Devet... osam... sedam...“
Spustio sam pogled. Pas mi je i dalje bio kraj stopala, samo što je sad prestao
zuriti u mene i njuškao mi je nazuvke.
„Bolje ti je da se skloniš, psiću, jer će te pregaziti.“
„Pet... četiri...“
„Hajde“, rekao sam mu, gurkajući ga da se pomakne. Uzalud. Zaigrano me
ugrizao za nazuvak, a onda odskočio i čučnuo prije nego što se opet bacio na mene,
ponjušio me i opet ga ugrizao.
Utrka je počela, a čim sam krenuo, pas je pošao za mnom. Plesao mi je oko
stopala kao da se u životu nije bolje zabavljao jer mu je igra s nazuvcima očito bila
zanimljivija sad kad su se micali.
Pomislio sam da bi to što mi je sad slatko moglo postati iritantno potraje li
predugo. Nisam se želio spotaknuti o psa i ozlijediti njega ili sebe. No istodobno sam
znao da slijedi duga dionica uske staze na kojoj će biti izrazito teško preteći mnogo
sporijih trkača, pa sam svakako želio zadržati mjesto uz vodećega trkača i držati
korak s njim.
Laknulo mi je kad sam četiristotinjak metara poslije pogledao dolje i vidio da
psa više nema. Vjerojatno se vratio vlasniku u logoru, pomislio sam.
Staza se suzila i ušli smo u ravnu šumovitu dionicu dugu nekoliko kilometara.
Bio sam drugi, nekoliko metara iza Kineza kojega prije toga nisam vidio. S vremena
na vrijeme bi mu promaknula oznaka - četvrtasti komad ružičastoga papira otprilike
veličine kutije za CD, na tankome metalnom šiljku zabijenom u tlo. Bilo ih je teško
promašiti, a u šumskoj je dionici po jedna bila postavljena svakih tri do šest metara.
„Hej!“ Nekoliko sam mu puta viknuo da je pogrešno skrenuo i otišao dublje u
šumu. Čekao bih ga da se vrati, pa opet nastavio iza njega. Pretpostavljam da sam ga
mogao pustiti kamo je već krenuo ili da sam mu mogao viknuti da ide pogrešno i
nastaviti trčati, ali višeetapni trkači ne rade tako. Ako ćemo nekoga pobijediti,
želimo da to bude zato što smo brži i jači, a ne zato što smo ih prevarili ili smo im
odbili pomoći kad smo mogli. Na kraju krajeva, svi izlažemo tijela velikim naporima
i svi katkad pogriješimo. Nikad ne znate kad će vama zatrebati nečija pomoć.

36
 Bližili smo se izlazu iz šume, kad se staza počela penjati na planinu. Držao sam
brzinu od šest minuta po milji, pazeći na to da su mi koraci kratki, a stopala brza.
Tijelo mi se sjećalo svih sati koje sam proveo s trenerom pokraj trake za trčanje, a
on mi je pljeskanjem određivao brz ritam trčanja. Njegovi su uzvici „jen-dva-tri-jen-
dva-tri“ isprva bili poput mučenja, ali poslije nekoliko treninga na kojima bih cijeli
sat tako trčao, tri minute trčanja pa jedna minuta stanke, noge su mi napokon shvatile
poruku. Želim li trčati brzo i izbjeći nepodnošljiv bol, nisam imao izbora nego naučiti
trčati kako mi je govorio.
Krajičkom oka zapazio sam neki pokret i prisilio sam se da na djelić sekunde
spustim pogled. Opet onaj pas. Ovaj put nije bio zainteresiran za moje nazuvke nego
je djelovao sretan jer može kasati uz mene.
Baš čudno, pomislio sam. Što radi ovdje?
Pojačao sam ritam i navalio na uzbrdicu ispred sebe. Zeng, Kinez koji je vodio
utrku, uspješan je ultratrkač i uspio se malo odvojiti od mene. Iza sebe nisam čuo
nikoga. Bili smo samo pas i ja, jedan uz drugoga, zajedno jureći uz serpentine.
Iznenada se na stazi ispriječio iskopani kanal širok samo jedan metar i bez
razmišljanja sam preskočio preko brze vode, ne gubeći ritam.
Osjetio sam da je pas ostao iza mene. Počeo je lajati, a onda je ispustio nekakav
čudan zvuk nalik na cviljenje. Nisam se okrenuo. Nikad to ne radim. Nastavio sam
misliti samo na utrku i trčati dalje. Ionako sam pretpostavljao da pas pripada nekome
iz okolice logora. Malecki je za danas obavio prilično dobru tjelovježbu, nažicao
je od nekoliko trkača visokokalorijsku hranu i sad mu je vrijeme da se vrati kući.

Bilo mi je petnaest godina kad sam rekao mami da se selim iz sumornoga

prizemlja i da ću živjeti s prijateljem. Jedva da je odgovorila na to. Imao sam dojam
da je uopće nije briga. Ionako sam već spavao kod prijatelja kad god sam mogao, a
kad bih i bio kod kuće, mama i ja stalno smo se svađali, razmjenjujući uvrede kao
boksači na vaganju prije meča, pa je moja vijest vjerojatno nije pretjerano
iznenadila. Zapravo bih prije rekao da joj je došla kao olakšanje.
Počeo sam živjeti s tipom koji se zvao Deon. „Dion i Deon?“ rekla je žena koja
je vodila hostel kad me Deon upoznao s njom. “Šalite se?“
„Ne“, odvratio joj je Deon. „Ne šalimo se.“
Otpuhnula je i okrenula se promumljavši: „Sad sam sve doživjela.“
Deon je bio godina stariji od mene, već je završio školu i šegrtovao je za zidara.
I on je imao problema kod kuće.
Iako smo sad obojica napokon bili slobodni od nevolja kod kuće, ne može se reći
da smo se previše veselili životu u hostelu. Zidovi su bili tanki poput papira, a svi

37
koji su ondje živjeli bili su mnogo stariji od nas i doslovce smo ih se bojali. U hostelu
je bilo mnogo beskućnika, putnika i pijanaca. Iz zajedničkih je prostorija uvijek
nestajala hrana i rijetko se dogodilo da bi cijela noć prošla bez izbijanja svađe koja
bi probudila cijeli hostel.
Još sam išao u školu kad sam na pola radnog vremena počeo točiti gorivo na
benzinskoj postaji. To mi je donosilo nešto novca, ali ne dovoljno, pa sam se svakoga
tjedna morao oslanjati na Deona da mi pomogne s manjkom.
Jedva sam uspijevao držati korak sa školskim obvezama, ali nitko od mojih
učitelja ničime nije pokazao da ga je briga gdje živim niti kako se snalazim sad kad
više ne živim kod kuće. Zapravo mislim da nitko nije ni znao da sam se preselio i
želio sam da ostane tako. Sramio sam vratiti se svaki dan u hostel i pokušavao sam
sakriti istinu od svojih razrednih kolega koji su se vraćali u svoje savršene obiteljske
domove pune ljubavi.
Deon je bio tip čijem šarmu nitko nije mogao odoljeti. Petkom ili subotom
navečer prošvercali bismo se u pub, popili nekoliko piva i pokušali razgovarati s
djevojkama. Pričanje bih uvijek prepustio Deonu, kao što bih mu prepustio i
plesanje. Tih dana australski momci iz gradova poput mojega nikad nisu plesali i bilo
je gotovo neizbježno da će Deon, kad napokon siđe s plesnog podija, dobiti
salvu uvreda i nekoliko udaraca šakom. No on bi im se samo nasmijao.
Jedne smo nedjelje popodne ležali u svojoj sobi na krevetima na kat i ljenčarili
kad smo u hodniku ispred začuli buku. Netko je zazivao Deonovo ime, urlajući da će
ga ubiti jer mu je spavao s djevojkom.
Obojica smo se zaledili od šoka. Zurio sam u Deona koji je, prvi put otkad sam
ga upoznao, izgledao doista zabrinuto za vlastiti život. U hostelu smo se obojica
ponašali kao da smo opaki frajeri, ali zapravo smo bili samo klinci - koji su u tom
trenutku bili prestravljeni da će im netko razbiti glave. Nasreću, frajeri nisu znali u
kojoj smo sobi, pa su hodali hodnikom gore-dolje i naposljetku otišli. To nas je
dovoljno šokiralo da smo odlučili čim prije odseliti se iz hostela.
Grand Hotel bio je klasu iznad hostela, ali se teško mogao nazvati hotelom. Bio
je jednostavno pub s nekoliko soba za iznajmljivanje na katu. Umjesto narkomana,
pijanaca i beskućnika, u Grandu su živjeli radnici sa željeznice ili iz mjesne tvornice
za pakiranje mesa. Jedan je bio bivši profesionalni igrač biljara koji je nekad davno
pobijedio državnoga prvaka, ali se poslije propio i protratio talent. Drugi je bio
putnik koji je ostao bez novca i odlučio ostati živjeti u Warwicku. Volio sam slušati
njegove priče. „Svako mjesto može biti dobro,“ rekao mi je jednom, „pod uvjetom
da prihvatiš ono što u njemu ne valja.“
U Grandu sam, međutim, bio mnogo sretniji nego u hostelu. Volio sam biti u
društvu ljudi koji su odabrali svoju sudbinu i bili sretni s njom, čak i ako je to značilo

38
da nemaju savršenu ženu, savršenu kuću i savršenu obitelj. Među njima sam se
osjećao slobodno i prvi put u mnogo godina pomislio sam da sve ono što mi je
mama govorila, sve ono zbog čega sam se osjećao bezvrijedno i neželjeno, kao
nevoljeni propalitet i razočaranje, možda i nije istina. Možda ću se ipak naučiti
nekako snaći.

Lajanje i cviljenje nastavilo se i kad sam odmaknuo šest ili sedam metara od
kanala. A onda je uslijedila tišina. Na trenutak sam se ponadao da pas nije upao u
vodu, ali nisam stigao ni promisliti o tome kad je kraj mene bljesnula poznata smeđa
mrlja. Pas se opet stvorio uz mene.
Stvarno ne znaš odustati, je li?
Ubrzo je staza postala još strmija, a temperatura sve niža. Od hladnoga su mi
zraka utrnuli i lice i prsti, no istodobno sam se i dalje znojio. Zbog više nadmorske
visine teško sam disao i osjetio sam blagu vrtoglavicu. Ako sam želio bez
zaustavljanja trčati do vrha planine, znao sam da ću morati uložiti još više napora.
Mrzim trčanje po planinama. Premda živim u Edinburghu gdje sam okružen
ljepotom Škotskoga visočja, trudim se izbjegavati trčanje na otvorenom i uz brda.
Posebice kad je mokro, hladno i vjetrovito. Ali dajte mi pustinju koja se peče na 45
stupnjeva i neće biti trkača sretnijega od mene.
Ljudi me često pitaju zašto toliko volim trčati po vrućini. Odgovor je
jednostavan: uvijek sam se osjećao najslobodnije kad trčim pod najjarkijim suncem.
Počelo je još dok sam bio dijete. Poslije Garryjeve smrti okrenuo sam se sportu,
nadajući se da ću u njemu pronaći utočište od problema kod kuće. Satima bih igrao
kriket ili hokej. Vrijeme kao da bi stalo kad bih bio vani, a što sam više trčao i što
sam se više tjerao, što sam teže disao i što mi je srce glasnije udaralo, tuga i bol u
meni stišali bi se.
Možda bi se moglo reći da je trčanje na vrućini bilo svojevrstan bijeg. Ono što
sigurno znam je da trčeći u pustinji Gobi nisam više trčao da bih pobjegao od
prošlosti. Trčao sam prema svojoj budućnosti. Trčao sam s nadom, a ne s tugom.

Brzina mi se smanjila i svaki je korak postao bitka za sebe. Posvuda je bilo

snijega i u jednom je trenutku staza tekla paralelno s ledenjakom. U drugim bi se
trenucima planina s jedne strane naglo strmoglavila. Pretpostavio sam da je pogled s
te visine vjerojatno spektakularan, ali bio sam zahvalan što su oblaci tako nisko da
je nemoguće vidjeti išta osim gustoga zida sive izmaglice. Iskustvo je bilo nadrealno
i nisam mogao dočekati da završi.

39
 Napokon sam ugledao kontrolnu točku i čuo uobičajene povike ohrabrenja
okupljene skupine ljudi. A kad su zapazili psa, počeli su klicati još glasnije.
„Opet onaj pas!“
Ja sam gotovo i zaboravio na psića kraj sebe. Sve vrijeme dok sam se s mukom
pentrao, pas je pratio moj ritam, skakućući uz mene kao da nema ništa prirodnije od
trčanja osamsto metara uzbrdo.
Na kontrolnoj točki dočekala su me uobičajena pitanja o tome kako se osjećam i
jesam li pio vodu. Na kontrolnim točkama trkači imaju priliku ponovno napuniti
boce s vodom, ali služe i tome da organizatori utrke provjere kako smo i možemo li
nastaviti.
No ovaj je put pas privukao mnogo više pozornosti od mene. Nekoliko ga je
volontera slikalo kako njuška po šatoru u kojem je bilo smješteno osoblje utrke. Čim
sam napunio boce, bio sam spreman za polazak i odmah sam krenuo, napola
očekujući da bi ovo mogao biti trenutak kad će me pas ostaviti zbog nekoga od koga
će imati više koristi.
Ali čim smo ja i moji žuti nazuvci opet potrčali, pas mi se pridružio.

Ako je uspon na vrh planine bio težak, onda je silazak niz nju bio jedinstvena
vrsta bola. Ruta me više od osam kilometara vodila stazom prekrivenom stijenama i
nestabilnim kamenjem. Na takvu terenu zglobovi strahovito pate, ali ja sam poput
svakoga trkača znao da moram trčati na punih sto posto, jer će me u suprotnome oni
iza mene sigurno uhvatiti.
Upravo se to i dogodilo. Osjećao sam se nekako tromo i nisam uspijevao ostvariti
maksimalnu brzinu spuštanja, pa je vrlo brzo kraj mene projurio Tommy, a ubrzo za
njim i Julian.
Ljutio sam se na sebe što sam na uspon potrošio previše snage. Načinio sam
početničku pogrešku, jednu od onih za koju sam ipak imao previše iskustva.
Prekorio sam samoga sebe. Od živciranja nema nikakve koristi, samo mi se može
dogoditi da zbog njega ponovno pogriješim. U prošlosti sam znao upasti u opsesivna
razmišljanja o učinjenoj pogreški. A onda bih iz kilometra u kilometar bio sve
frustriraniji i naposljetku bih posve izgubio zanimanje za utrku i odustao.
Pokušao sam se usredotočiti na pogled i tako si odvratiti pozornost. Silazeći niz
planinu u jednom mi se trenutku učinilo da pred sobom vidim golemo jezero, široko
i mračno pod sivim nebom. No kako sam mu se približavao, bilo mi je sve jasnije da
nije riječ o jezeru nego o golemome prostranstvu tamnoga pijeska i šljunka.
Staza je napokon postala ravnija i uhvatio sam ravnomjeran ritam od jedne milje
za šest i pol minuta, a onda sam samo proletio kroz posljednju kontrolnu točku a da

40
nisam ni dotočio vodu. Ispred sebe ugledao sam Tommyja, Zenga i Juliana i shvatio
da nisu povećali razmak koliko sam se bojao. Očito su se međusobno utrkivali i sad
kad je do kraja etape preostao još samo kilometar i pol, nije bilo šanse da ih uhvatim.
Ali nije mi previše smetalo. Osjećao sam se dobro što završavam sa solidnim
rezultatom i bez ikakva bola u nozi. Već sam čuo bubnjeve koji su pozdravljali
prolazak svakoga trkača preko ciljne crte i znao da s današnjim četvrtim mjestom
bez velikoga zaostatka imam priliku zadržati treće mjesto u ukupnome poretku.
Kao što se dogodilo na svim kontrolnim točkama toga dana, na cilju je pas bio u
središtu pozornosti. Ljudi su ga fotografirali i snimali, navijajući za maloga smeđeg
mješanca kad je prešao crtu.
Činilo se kao da se psu sviđa sva ta pozornost i zakleo bih se da je namjerno još
brže mahao repom da se umili okupljenoj gomili.
Tommy je stigao minutu ili dvije prije mene i pridružio se pljesku. „Što je s tim
psom, stari! Prati te cijeli dan!“
„Je li pio vode?“ pitao je netko od volontera.
„Nemam pojma“, odgovorio sam. „Možda se napio u nekome potoku usput.“
Bilo mi je malo krivo zbog toga. Nije mi se sviđala pomisao da je pas žedan ili
gladan.
Netko je pronašao kanticu i dao psu vode. Navalio je na nju, očito prežednio.
Odmaknuo sam se od njega kako bi se na miru napio vode, ali i da se malo
odvojim od gomile. Opet sam pomislio da će možda odlutati i pronaći nekoga drugog
koga će pratiti, ali nije. Čim je završio s pićem, podignuo je pogled, zapazio moje
žute nazuvke i doskakutao do mene slijedeći me kamo god bih krenuo.
U logoru je bilo vruće i bilo mi je drago što smo ostavili onu groznu planinsku
hladnoću za sobom. Odsad će se u utrci biti najvažnije nositi s vrućinom, a ne trpjeti
hladnoću. Od sutra smo u pustinji Gobi. Nisam mogao dočekati.
Čim sam sjeo u šator, pas se sklupčao kraj mene - i počeo sam razmišljati o
bacilima i bolestima. Kad trčite utrku od tjedan dana, od presudne je važnosti paziti
da ostanete što čistiji jer se, bez pristupa tušu ili umivaoniku, lako razboljeti od bilo
čega što dotaknete. Pas me gledao ravno u oči, baš kao jutros. Imao sam nekoliko
sati do obroka u pola sedam, pa sam izvadio paket orašastih plodova i biltonga. Pas
nije ni na trenutak odvratio pogled.
Stavljajući komad mesa u usta, iznenada mi je sinulo da cijeli dan nisam vidio
da je išta pojeo. Istrčao je gotovo cijeli maraton, ali bez obzira na to nije pokušao
izmoliti ili ukrasti hranu preda mnom.
„Evo ti“, rekao sam mu bacivši pola komada mesa na ceradu ispred njega jer mi
je instinkt govorio da je bolje izbjeći rizik hranjenja rukom. Pas ga je sažvakao,

41
progutao, nekoliko se puta okrenuo oko sebe i legao. Sekundu poslije već je hrkao,
pa se trznuo i zacvilio tonući u sve dublji san.

Probudio me zvuk odraslih muškaraca koji guguću poput školaraca.

„Ah, kako je sladak!“
„Je li to isti onaj pas od sinoć? Jeste li čuli da ga je cijeli dan pratila?“
Ona. Pas je trčao sa mnom cijeli dan, a meni ni u jednom trenutku nije palo na
pamet provjeriti kojega je spola.
Otvorio sam oči. Pas je zurio ravno u mene, gledajući me dublje u oči nego što
sam mislio da je moguće. Provjerio sam. Imali su pravo. Nije bio on. Bila je ona.
„Da“, rekao sam Richardu i ostalim momcima. „Nije se odvajala od mene cijeli
dan. Ima dobar motor.“
Nekoliko joj je momaka dalo hrane i ponovno je uzela sve što su joj dali, ali
nježno. Kao da zna da ima sreće što joj išta daju i da se mora dobro ponašati.
Rekao sam momcima da sam razmišljao odakle je došla i da pretpostavljam da
pripada vlasniku jurti u kojima smo sinoć spavali.
„Ne bih rekao“, odgovorio mi je Richard. „Čuo sam kad su neki trkači rekli da
im se pridružila jučer na dini.“
To je značilo da je u dva dana prevalila gotovo osamdeset kilometara. Nisam
mogao vjerovati.
A značilo je i da nije pripadala nekome iz jučerašnjeg logora niti nekome od
organizatora utrke.
„Znaš što sad moraš učiniti, je li tako?“ pitao me Richard.
„Što?“
„Moraš joj dati ime.“

42
 6

PRESTAO SAM TRČATI VEĆ POSLIJE JEDNOGA kilometra i opsovao svoju

glupost.
Posljednja dvadeset četiri sata donijela su nam sve moguće vremenske uvjete, od
snijega i kiše u planinama do suhe vrućine koja nas je dočekala kad smo se spustili
u logor. Jaki su vjetrovi cijelu noć mlatili po šatoru, a kad sam napokon ustao,
temperatura je bila niža nego prva dva jutra.
Hladnoća mi je smetala. Veselio sam se današnjemu danu jer sam očekivao da
će teren biti ravniji, a temperatura viša, ali na kraju se dogodilo da sam na startnoj
crti drhtao od hladnoće. Dok su se ostali trkači pripremali za start, ja sam skinuo
ruksak, počeo kopati po njemu i izvadio laganu jaknu, čime sam posve poremetio
uobičajenu praksu i pažljivu pripremu za start utrke.
A sad sam je opet skinuo. Nekoliko minuta poslije sunce se ipak pojavilo i
temperatura je počela rasti. Trebao sam biti sretan zbog toga, ali osjetio sam kako se
u opremi za kišno vrijeme počinjem pregrijavati. Ispred mene je bilo pet sati
napornoga trčanja, pa nisam imao izbora nego stati.
Zatvorio sam sve zatvarače i plastične kopče te ugurao jaknu natrag u ruksak kad
sam vidio da su Tommy, Julian i još dvojica protrčala pokraj mene i preuzela
vodstvo.
A onda mi se približila trkačica kojoj sam se nasmiješio.
„Bok, Gobi“, rekao sam obrativši joj se imenom koje sam joj večer prije
nadjenuo. „Predomislila si se?“
Noć je provela sklupčana uz mene, ali kad sam se ujutro pojavio na startnoj crti,
nestala je u gomili ostalih trkača. Bio sam previše zaokupljen vremenskim prilikama
da bih se zabrinjavao zbog nje. Osim toga, ako su me prethodna dvadeset četiri sata
išta naučila, onda je to da je ovaj pas prilično odlučan. Ako je imala druge planove
za danas, tko sam ja da ih pokušam omesti?

43
 Ali sad se stvorila kraj mene i gledala me kako zatvaram ruksak, a onda je
spustila pogled na moje nazuvke. Bila je spremna za pokret. Baš kao i ja.
Jako sam pritiskao da bih uhvatio vodeće i nije mi trebalo dugo da dođem do
njih. Znao sam da veliki dio današnje etape prolazi kroz teren s velikim kamenim
gromadama i sjetio se kako prvoga dana utrke Julian samo što nije letio po sličnome
terenu. Nije mi se sviđala pomisao da bi mi opet mogao pobjeći, pa sam se
probio ispred četvrtoga i trećega trkača, a onda sam pretekao i Juliana i Tommyja.
Uživao sam biti ponovno na čelu. Noge su mi bile snažne, a glava bistra. Svakom
sam minutom čuo kako se razmak između mene i ostalih trkača povećava. Mogao
sam trčati doista brzo, a svaki put kad bih osjetio umor, samo bih na trenutak spustio
pogled na Gobi. Ona nije znala ništa o tehnikama trčanja niti o strategiji utrke. Nije
znala čak ni koliko sam trebao trčati toga dana. Trčala je posve slobodno, trčala je
zato što je rođena za to.
Pratio sam ružičaste oznake staze sve do dionice s kamenim gromadama. Ravna
staza na kojoj sam bio skretala je udesno, ali oznake su nastavile ravno, između
stijena koje su izgledale veliko, nestabilno i kao da će između njih biti gotovo
nemoguće održavati bilo kakvu brzinu. Ali nije ih se moglo izbjeći i krenuo sam
prema njima osjetivši odmah kako mi se manje kamenje pomiče i klizi pod nogama.
Nadao sam se da neću uganuti gležanj i zavidio sam Gobi na njezinoj sposobnosti da
s nevjerojatnom lakoćom skakuće preko njih.
Znao sam da će u ovom dijelu utrke Julian biti brži od mene, a kad sam se počeo
približavati vrhu, čuo sam ga iza sebe. Međutim, kad sam se napokon domogao vrha,
umjesto da nastavim trčati i pokušam ga što duže ostaviti iza sebe, iznenada sam se
ukočio.
Odavde sam sve dobro vidio. Kontrolnu točku u daljini i prije nje malo selo kroz
koje ćemo trčati. Vidio sam kako se dionica s gromadama pred nama spušta još
tristotinjak metara, kako ružičaste oznake vraćaju rutu na ravnu stazu prema selu,
kontrolnoj točki i još dalje.
Sve sam to mogao vidjeti, ali nisam gledao ništa od toga.
Moj je pogled, kao i Julianov i pogledi još dvojice trkača koji su stali uz njega,
bio fiksiran na usamljenu figuru koja je trčala nadesno.
Tommy.
„Vau“, rekao je Julian. „Nije u redu.“
Tommy je preskočio cijelu dionicu s gromadama i tako uštedio na vremenu. Po
mojoj je procjeni bio deset minuta ispred nas.

44
 Sva smo četvorica bili bijesni, ali Tommy je bio predaleko da bi nas čuo čak i
kad bismo mu nešto viknuli. Zato smo krenuli svi zajedno, obnovljenoga žara i
odlučni da ga uhvatimo.

Trčeći kroz selo vidjeli smo Tommyja na kontrolnoj točki daleko naprijed, ali
kad smo i mi došli do nje, nestao je preko grebena nekoliko stotina metara dalje.
Odlučio sam načiniti stanku, samo toliko koliko je potrebno da podignem uzbunu
i obavijestim nekoga što se dogodilo. Članica organizacijskoga tima kojoj sam prvoj
pokušao objasniti pogledala me kao da sam idiot.
„Možete li to ponoviti, molim vas?“ rekla mi je.
„Tommy Chen preskočio je cijelu stjenovitu dionicu. Ne znam je li to učinio
namjerno ili ne, ali nije fer.“
„Poslije ćemo provjeriti“, odgovorila mi je, očito samo da me se riješi.
„Tommy je skratio put“, dobacio je Zeng koji je bio s nama i sve vidio. „Nije u
redu.“
I dalje je djelovala kao da je nije baš briga. Uskoro smo napustili kontrolnu točku
i krenuli za Tommyjem. Na svojoj je strani imao prednost od više od kilometra
teškoga terena, ali ja sam na svojoj imao gnjev. Pojačao sam brzinu na šest i pol
minuta po milji i davao sve od sebe da ga dostignem. Julian i ostali malo su zaostali,
ali nije mi smetalo. Imao sam misiju.
Put je bio vijugav i Tommyja sam dobro mogao vidjeti samo u nekoliko navrata.
U jednome je trenutku između nas bilo samo osamstotinjak metara, a on se baš tada
okrenuo, vidio me kako punom snagom trčim prema njemu, ponovno se okrenuo
naprijed i odsprintao što je brže mogao.
Nisam mogao vjerovati svojim očima.
Na ovakvim se utrkama poštuju određena pravila ponašanja. Shvatiš li da si
stekao nepoštenu prednost u odnosu na druge trkače, običaj je da zastaneš, pričekaš
dok te ne dostignu i dopustiš da se ponovno uspostavi odgovarajući redoslijed. I sam
sam u jednoj od prethodnih utrka počinio takvu pogrešku. To se lako dogodi kad
se boriš za vodstvo, ali bolje je riješiti stvar na stazi nego kad utrka završi.
Nastavio sam svom snagom trčati za njim, no ubrzo sam osjetio posljedice truda
da smanjim razmak među nama i činjenice da sam dopustio da se naljutim. Počeo
sam osjećati umor. Iza sebe sam čuo korake i Julian me pretekao. Bilo je sve toplije
i ruta nas je dovela na dugu, ravnu cestu koja se protezala kilometrima u daljinu.
Počeo sam se dosađivati, a onda sam postao i frustriran samim sobom.
Prethodna su me iskustva naučila da je takav osjećaj vrlo toksičan. Ali su me
naučila i kako se nositi s njime.

45
 Na mojoj prvoj ultrautrci - maratonu s krugom od deset kilometara dodanim na
kraju - malo prije tridesetoga kilometra počeo sam osjećati zamor. Kad sam došao
do oznake za njega, bio sam gotov. Nisam uživao u trčanju i dojadilo mi je da me
jedan za drugim prelaze muškarci i žene stariji od mene. Ionako sam trčao samo kako
bih Lucji pravio društvo, a premda sam bio nadomak tome da 42 kilometra istrčim s
respektabilnim rezultatom 3:30, u sebi sam već odustao. Sklonio sam se sa staze,
krenuo natrag prema našemu automobilu i ondje čekao Lucju.
Prošlo je nekoliko sati dok se nije pojavila.
Sjedeći u automobilu i gledajući ostatak trkača kako ulažu golem trud koji ja
nisam bio spreman uložiti, počeo sam se osjećati kao da sam iznevjerio samoga sebe.
Trkači su se prorijedili i jedini koji su još trčali bili su oni koji su izgledali kao
da im je ova utrka postignuće kakvo se ostvaruje jednom u životu. Lucja je bila brža,
snažnija i u boljoj formi od svih i počeo sam se pitati što se dogodilo. Naposljetku
sam izišao iz automobila i, tražeći je, hodao uz posljednji kilometar i pol staze.
Uskoro sam je ugledao kako polako trči uz frajera koji je očito imao vrlo ozbiljnu
ozljedu noge. Lucju je potkraj utrke počeo mučiti umor, ali uspjela je izgurati do
kraja.
Gledao sam je kako prelazi ciljnu crtu i nešto me stegnulo u grlu. Nikad nisam
zaboravio mentalnu snagu i suosjećanje koje je Lucja pokazala toga dana. Otada je
često pokušavam oponašati u utrkama i, kad dam sve od sebe, mogu posegnuti
duboko i izgurati svakakve bolove i nelagodu. Ali ima i dana kad glasovi koji mi
govore da odustanem viču glasnije od onih koji mi govore da nastavim. Takvi su
dani najteži.

Gledajući kako Julian nestaje u daljini i trudeći se ne razmišljati o tome koliko

je daleko Tommy odmaknuo, znao sam da mi nedostaje Lucja. No jedan brzi pogled
na Gobi bio je dovoljan da se ponovno usredotočim na trčanje i prestanem misliti na
ono što se dogodilo s Tommyjem. Gobi je i dalje bila uz mene, i dalje je skakutala
prateći moj ritam. I samo to što je bila kraj mene motiviralo me da poželim nastaviti.
Napokon je duga, ravna dionica završila i zamijenila ju je šikara. Na početku
etape zamijetio sam da bi ugledavši kakav potok ili lokvu, Gobi s vremena na vrijeme
otrčala sa staze da se napije. No još od dionice s kamenim gromadama nismo nigdje
vidjeli vodu i počeo sam razmišljati o tome ne bih li joj trebao dati malo svoje vode.
Nisam želio stati, ali sam se istodobno osjećao odgovornim za njezinu dobrobit. Nije
bila velika, a noge joj nisu bile mnogo dulje od mojih šaka. Sigurno joj nije bilo lako
toliko trčati.

46
 Zato sam, barem isprva, odahnuo od olakšanja kad sam ispred sebe ugledao
nekoliko potoka. Gobi je odmah otišla u tom smjeru i napila se iz jednoga, ali da je
mogla vidjeti ono što sam ja vidio, ne bi bila tako sretna.
Dalje od potoka ugledao sam Juliana, na drugoj strani rijeke široke najmanje
pedesetak metara. Sjetio sam se da su organizatori spominjali nekakvu rijeku dok
sam jutros na startu drhtao od hladnoće. Voda mi je bila otprilike do koljena i
pretpostavio sam da mogu pješice proći kroz nju.
Pogled na Juliana kao da me natjerao na pokret i bez oklijevanja sam zakoračio
u vodu, provjerivši da mi je ruksak čvrsto zavezan i da mi je visoko na leđima. Bila
je hladnija nego što sam očekivao, no nisam se bunio na priliku da se malo rashladim.
Vrlo je brzo postalo jasno da će mi voda sigurno doći do koljena, a možda i više.
Struja je bila iznenađujuće brza, a u kombinaciji sa skliskim kamenjem, nisam se
osjećao posve sigurno na nogama. Nije mi smetalo što ću utrku nastaviti u mokrim
tenisicama jer sam znao da će se brzo osušiti. No ako se poskliznem, padnem i
smočim ruksak, neće postati samo težak i neudoban, nego ću upropastiti većinu
hrane za ostatak tjedna. Jedan pogrešan korak, jedan mali pad i za mene bi utrka
mogla završiti.
Bio sam toliko zaokupljen razmišljanjem o tome kako prijeći rijeku da se nisam
ni sjetio Gobi. Vjerojatno sam pretpostavio da će pronaći način da se domogne druge
strane, kao što joj je uspjelo jučer s onim kanalom.
No ovaj put njezino lajanje i cviljenje nije prestalo. I svakim mojim korakom
postajalo je sve očajnije.
Već sam prevalio četvrtinu rijeke kad sam učinio nešto što mi ni u jednoj utrci
prije nije palo na pamet. Okrenuo sam se.
Bila je na obali, trčala je amo-tamo i gledala ravno u mene. Znao sam da je Julian
nekoliko minuta ispred mene, ali nisam mogao znati kad će se netko stvoriti iza
mene. Vratim li se po psa, hoću li izgubiti i mjesto u poretku, a ne samo dragocjene
minute?
Potrčao sam brzo natrag, smjestio Gobi pod lijevu ruku i vratio se u hladnu vodu.
Bilo je to prvi put da sam je podignuo i bila je neopisivo lakša nego što sam očekivao.
No ipak sam se s njom pod rukom mnogo teže probijao kroz vodu. Održavajući
ravnotežu samo desnom rukom, polako sam gazio prema drugoj obali.
Nekoliko sam se puta poskliznuo, jednom tako da sam pao na lijevu stranu,
smočivši Gobi i - pretpostavio sam - donji dio ruksaka. Ali Gobi se nije žalila, niti se
migoljila ili pokušala pobjeći. Ostala je mirna, ne ometajući me u mojemu zadatku
da je držim na sigurnome.

47
 Spustio sam je kad smo došli do otočića na sredini rijeke i šetuckala je po njemu
kao da je sve ovo samo jedna velika pustolovina. Provjerio sam da mi ruksak nije
ozbiljno mokar i pobrinuo se da mi bude što više na leđima, a onda sam pozvao Gobi.
Odmah je dotrčala, stavio sam je pod ruku i opet ušao u vodu.
Na drugoj se strani rijeke uspentrala uz nasip mnogo brže od mene, a kad sam se
napokon izvukao iz blata i trave, Gobi se već protresla i sad je zurila u mene, očito
spremna za nastavak utrke.
Makadamski put ispred nas ubrzo nas je doveo do još jednoga iskopanog kanala,
premda je ovaj bio zamjetno veći od prošloga koji je Gobi uspjela preskočiti. Ovaj
put nisam uopće stao, samo sam je bez oklijevanja podignuo i prenio je preko vode.
U jednom sam je trenutku držao točno ispred sebe tako da joj je lice bilo u ravnini
s mojim i kunem se da me pogledala pogledom punim ljubavi i zahvalnosti.
„Spremna si, je li tako, curo?“ rekao sam joj ne prestajući se smješkati, a onda
sam je spustio natrag na tlo i gledao je kako skakuće. „Idemo onda.“
Tek kad sam podignuo pogled, ugledao sam nekog starca na magarcu koji nas je
gledao posve bezizražajna lica.
Što li samo misli o meni? pomislio sam.

48
 7

ORGANIZATORI UTRKE VOLE ZAFRKAVATI trkače, pa se posljednja dionica

toga dana protezala kilometrima. Moj mi je GPS sat govorio da smo blizu kraja, ali
nigdje nisam vidio ni traga logoru. Vidio sam samo stazu koja nestaje u
daljini, uzdižući se i spuštajući preko niza grebena.
Dva ili tri kilometra poslije procijenio sam da sam u fazi utrke kad mi brzina
padne, a poslije, pošto sam pomogao Gobi prijeći preko rijeke, izgubio sam toliko
vremena da je Tommy, a možda čak i Julian, već stigao do kraja. Zato me prilično
iznenadilo kad sam s vrha jednoga grebena otprilike kilometar i pol pred sobom
ugledao obojicu. I obojica su djelovala nekako sporo. Čak mi se činilo da hodaju, a
ne da trče. Pomislio sam da je Tommy možda namjerno usporio kako bi ostalima
omogućio da ga dostignu i tako se iskupio za ono što se ranije dogodilo. A možda ga
je samo vrućina dotukla i nije mogao ići brže.
Kako bilo, pomislio sam da mi je to prilika smanjiti razmak među nama, ali želio
sam to učiniti tako da me ne zamijete. Nisam želio da shvate da sam im za petama i
da onda ubrzaju. Bio sam na izmaku snage. Kad se staza ponovno spustila između
dva grebena i tako me sakrila od njihovih pogleda, pojurio sam najbrže što sam
mogao. Došavši do vrha idućega grebena gdje su me opet mogli vidjeti, odmah sam
usporio. Gobi se pritom odlično zabavljala i tjerala me još brže na sprintovima.
Na prva dva grebena nisam vidio ni Tommyja ni Juliana, ali kad sam se popeo
na treći, razmak među nama se prepolovio. Sad sam bio siguran da hodaju i iduća
sam dva spusta između grebena pretrčao još brže.
Znao sam da sam im svakim sprintom sve bliže, a kad sam se popeo na peti
greben, pluća su mi gorjela i bio sam samo šezdesetak metara iza njih. Trenutak
poslije nestat će mi iz vidokruga na posljednji spust i vidio sam da je ciljna crta
nedaleko od njih.

49
 Imao sam vremena za jedan posljednji sprint prije nego što promijenim taktiku i
počnem trčati kradomice. Nipošto im nisam želio otkriti da ih lovim, pa sam se s
najbržega trčanja prebacio na najtiše.
Trčao sam samo na prstima i pazio da izbjegnem moguće labavo kamenje, pa se
šezdeset metara vrlo brzo pretvorilo u trideset. Zatim dvadeset pet. Pa petnaest.
Nisam mogao vjerovati da me nisu čuli i da se nisu okrenuli.
Kad je razmak među nama bio deset metara, a ciljna crta još trideset metara od
njih, zaključio sam da sam napokon dovoljno blizu da pojurim u najbrži sprint koji
sam bio u stanju istrčati. Približio sam im se još koji korak kad se Julian napokon
okrenuo i ugledao me, ali bez obzira na to što je Tommy odmah potrčao, bio sam
u prejakom zaletu da bi me uspjeli dostići.
U cilj sam ušao prvi, a Gobi odmah za mnom, kao druga. Zvuk bubnjeva nije
uspio nadglasati uzvike i klicanje male gomile okupljenih organizatora i volontera.
Znao sam da tih nekoliko sekundi prednosti u odnosu na Tommyja neće utjecati
na ishod sedmodnevne utrke, ali činilo mi se kao dobar odgovor na ono što se danas
dogodilo. Premda sam ga poštovao i premda sam poštovao sve što je kao trkač
postigao, želio sam mu dati do znanja da neću tek tako pustiti da sve bude po
njegovu. Želi li pobijediti, morat će se pošteno boriti sa mnom na stazi.
„To je bilo čudesno“, rekla mi je jedna organizatorica. „Odlično ti ide utrka.“
„Oh, baš vam hvala“, odgovorio sam. No nisam želio da mi itko hrani ego. Želio
sam vidjeti što će učiniti u vezi s Tommyjevom situacijom. „Mogu li poslije doći do
vas da porazgovaramo o tome kako je Tommy Chen skratio rutu prije prve kontrolne
točke? Sad nisam u najboljemu mentalnom stanju, ali morate znati što se dogodilo.“
Ljutnja mi je već bila popustila, ali ipak sam znao da moram dobro paziti što ću
reći. Tommy je ipak bio zvijezda utrke.

Naposljetku sam ispričao svoju verziju događaja i s Gobi sklupčanom pokraj

sebe čekao u šatoru dok je trajala istraga. Žena koja mi je postavljala pitanja
razgovarala je i s drugim trkačima, osobljem na kontrolnoj točki i s Tommyjem.
Rekao sam da bih poštenom smatrao korekciju od petnaest minuta, ali na kraju je
Tommyju na ostvareno vrijeme tog dana dodano samo pet minuta.
Bio sam pomalo razočaran i možda malo čak zabrinut kako će Tommy to
prihvatiti. Krenuo sam u potragu za njim i našao ga u njegovu šatoru. Bio je u
suzama.
„Tommy, imaš li minutu?“
„Nisam vidio oznake“, rekao je čim sam ušao u šator. To mi je bilo teško
povjerovati. Male ružičaste kvadrate teško je promašiti i svaki iskusni trkač koji

50
provede neko vrijeme na čelu družine brzo nauči važnost stalnoga promatranja rute
ispred sebe i neskretanja sa staze. Osim toga, u toj je fazi utrke bio iza mene, a moju
je jarkožutu majicu doista teško ne vidjeti.
„U redu“, rekao sam mu. „Ali ne želim da si išta zamjeramo u vezi s današnjim
danom. Sad je sve to iza nas. Nema zamjeranja, može?“
Kad me pogledao, lice mu je bilo odlučno, a suze su odavno presahnule. „Nisam
to namjerno učinio. Nisam vidio oznake.“
Nije se više imalo što reći, pa sam završio razgovor i otišao.
Vratio sam se u svoj šator gdje su me Richard i Mike pohvalili što sam stigao
prvi, ali zapravo su htjeli razgovarati o incidentu s Tommyjem. No meni nije bilo do
razgovora i samo sam želio cijelu stvar ostaviti iza sebe.
„Skidam ti kapu, Dione“, rekao mi je Richard. „Učinio si nešto jako lijepo.“
„Na što misliš?“
„Mi trkači sa začelja doista cijenimo što si se zauzeo za ovo. Za sve nas vrijede
ista pravila. Usto, učinio si pravu stvar time što si razgovarao s Tommyjem i zakopao
ratnu sjekiru.“
„Da, sutra ćemo vidjeti za što je Tommy doista sposoban“, odgovorio sam
„Možda sam se samo uvalio u nevolje.“

Te se noći ponovno nisam naspavao. U šatoru je bilo vruće, a u glavi mi je

previše brujalo. U jednome je trenutku Richard ustao i otišao na zahod, a kad se
vratio, Gobi je zarežala na njega. Sviđao mi se osjećaj da pazi na mene.
Idućega nas je dana čekala pustinjska dionica s kamenim, tvrdim tlom pod
okrutnim suncem. Večer prije već smo se složili da bi takav teren bio prevelik zalogaj
za Gobi, pa će do idućega logora putovati u automobilu nekog volontera. Rano sam
ustao i izišao iz šatora mnogo prije uobičajenih petnaest minuta pred start kako bih
saznao tko će je voziti i rekao im da paze na to da joj ne bude prevruće i da ima vode.
Kad je došao trenutak da se pozdravimo, zbog nje sam osjetio žalac zabrinutosti.
Očito se vezala za mene i pitao sam se hoće li joj biti u redu provesti cijeli dan s
hrpom stranaca. Hoću li je ponovno vidjeti ili će krenuti u neku novu pustolovinu?
Toga je dana utrka iziskivala velik napor od samoga starta, djelomice zbog
promjene terena. Prethodnoga smo dana imali kombinaciju vijugavih staza, rijeka i
kamenih gromada, tako da su trkači morali stalno biti na oprezu, no četvrti je dan bio
sastavljen od niza beskonačnih ravnica između kontrolnih točki skrivenih
ispod obzora i razdvojenih bezbrojnim kilometrima.

51
 Pod nogama nam je bilo kamenje kakvo je već povrijedilo stopala brojnih trkača,
ali umjesto po šikari ili prašnim stazama sad smo trčali po sabijenome šljunku koji
je prekrivao crni dio pustinje Gobi.
Cijeli sam dan trčao u vjetar koji mi je šibao lice, zaobilazio kamenje i potiskivao
frustraciju izazvanu stalnim zvukovima jedenja i pijenja koji mi je dolazio preko
ramena.
Tommy.
Gotovo se od početka dana smjestio točno iza mene. Ne tri metra iza mene ili
koji metar u stranu. Točno iza mene, trčeći tako da su mu noge savršeno
sinkronizirane s mojima. Namjestio je tijelo tako da je najbolje zaklonjen od vjetra i
samo klizio, poput biciklista na cesti ili ptice selice. Samo što je bilo i više nego očito
da me nikako ne planira ostaviti na miru niti na neko vrijeme preuzeti vodstvo.
Trčeći iza mene i prepuštajući mi snalaženje rutom te šibanje divljega vjetra u
lice, stalno je nešto trpao u sebe.
Orašaste plodove. Gelove. Vodu.
Proveo je cijeli dan pijući i jedući i ne uputivši mi niti jednu jedinu riječ. Čak i
kad nas je Zeng obojicu pretekao, Tommy se nije pomaknuo. Bio mi je poput sjene,
a ja nisam mogao učiniti baš ništa u vezi s time.
Počeo sam razmišljati o Tommyjevim motivima. Zašto se tako ponašao? Možda
me planirao usporiti? Možda je planirao iznenada jurnuti i ostaviti me za sobom?
Znao sam da sigurno želi izbrisati jučerašnji gubitak i pobijediti u današnjoj etapi, pa
zašto je onda stalno bio iza mene? A onda sam počeo razmišljati o Gobi. Nedostajalo
mi je njezino grickanje za nazuvke da me potakne da ubrzam.
No većinu dana držao sam se dovoljno dobro i nisam dopustio da me Tommyjevo
puhanje za vratom omete. Zapravo bih čak rekao da mi je dalo dodatan poticaj koji
mi je trebao da zanemarim vjetar u lice, preživim dosadu i održavam ravnomjernu,
solidnu brzinu.
Tako sam se barem osjećao sve dok se nismo približili posljednjoj kontrolnoj
točki. Znao sam da je od nje do cilja malo više od šest kilometara, ali sunce je sad
bilo visoko na nebu, a temperatura vjerojatno iznad 40 stupnjeva, pa sam počeo
osjećati vrtoglavicu.
Napokon u sjeni kontrolne točke, na trenutak sam se prepustio uživanju u
skloništu od vrućine i malo došao k sebi. No Tommy se uopće nije zaustavio.
Kimnuo je nekome iz tima i razmijenio s njim nekoliko riječi, pa samo produžio.
Mislim da nije čak ni na trenutak usporio ritam.
No ja sam odlučio ne žuriti i napunio sam obje boce vodom tako da sa sobom
imam cijelu litru i pol. Kad sam napokon krenuo, Tommy je bio gotovo dvjesto

52
metara ispred mene. Izgledao je snažno i samouvjereno. Bilo je očito da točno zna
što radi i vrlo sam brzo shvatio da ga nemam šanse uhvatiti.
Nedugo poslije toga dostigli su me Julian i Zeng i nisu gubili vrijeme iza mene.
Zajedno su projurili kraj mene i jurnuli za Tommyjem, a ja sam se osjećao kao da su
mi otpali kotači.
Nisam se mogao pokrenuti. Ma koliko pokušavao, ma koliko si govorio da ne
smijem usporiti, nisam mogao zanijekati osjećaj da su mi se noge pretvorile u beton.
Osjećao sam se drukčije nego dan prije kad su me u jednakoj mjeri pogodili i
dosada i umor. Sad je problem bio isključivo tjelesni. Tri sam sata trčao na
nepodnošljivoj žezi i ravno u vrući vjetar, jednostavno sam ostao bez snage.

Nije mi bilo prvi put.

Isto mi se već dogodilo 2013. Premda sam sa 110 kilograma smršavio na 80,
volio sam dobro pojesti i popiti. Zato sam birajući prvi maraton na kojem ću nastupiti
odabrao jedan koji se održavao u Francuskoj, u srcu vinske regije. Kraj oznake za
svaki kilometar nalazio se štand s osvježenjima na kojemu su bila ponuđena
lokalna vina i delikatese. A budući da je svrha maratona bila zezancija i dobra zabava
a ne rezultat, svi su se trkači morali odjenuti u životinje.
Ja sam došao odjeven u svinju.
Bilo je onih koji su preskočili pokoji štand, ali ne i ja. Do polovice utrke već sam
potamanio popriličnu količinu mesa, sireva i kamenica te popio pet-šest čaša vina.
Na dvije trećine utrke osjetio sam lagani bol zbog nadražene kože, a onda su me malo
poslije oznake za 32. kilometar počele boljeti noge i donji dio leđa.
Sunce je postajalo sve žešće i premda je Lucja skakutala naokolo kao boksačica
na kraju prve runde meča na izbacivanje, ja sam usporio. Osjetio sam mučninu, jedva
sam se uspijevao usredotočiti i vidjeti ispred sebe, a oštar, probadajući bol u leđima
počeo me ozbiljno zabrinjavati.
Toga sam dana utrku završio samo zahvaljujući Lucji, premda se posljednjih
kilometar ili dva gotovo i ne sjećam. Pomogla mi je da se vratim u hotel, natjerala
me da popijem mnogo vode i govorila mi da će sve biti u redu dok sam se tresao pod
dekama na krevetu.
Bilo je to samo nekoliko mjeseci prije naše prve 250-kilometarske višeetapne
ultre - događaja na kojemu ćemo prijeći dijelove negostoljubive, nemilosrdne
pustinje Kalahari u Južnoafričkoj Republici. Lucjini su treninzi išli po planu i oboje
smo znali da će je dobro otrčati. Ali ja? Koga sam ja zavaravao?
„Ne mogu je završiti, Lucja. Jednostavno nisam poput tebe.“ „Samo prespavaj,
Dione. Sutra ćemo brinuti o tome.“

53
 Tommy je bio predaleko preda mnom da bih ga vidio, a i Julian i Zeng su mi se
gotovo izgubili iz vida. Bio sam gotov. Ispraznio sam sve rezerve iz kojih bih mogao
potegnuti. Noge su mi bile poput dvaju stranaca, a u glavi su mi se rojile misli koje
nisam više uspijevao obuzdati.
Možda će mi ovo ipak biti posljednja utrka.
Možda je moje vrijeme doista prošlo.
Možda je dolazak ovamo bio velika pogreška.
Čuo sam bubnjeve dugo prije nego što sam ugledao ciljnu crtu. Kilometar prije
cilja pretekao me i četvrti trkač, ali nije me više bilo briga. Samo sam želio da ovaj
dan čim prije završi. Da sve završi. Mogao sam zamisliti Lucju kako mi govori da
prespavam, da se malo odmorim i nešto pojedem i da ću se osjećati bolje, ali drugi
mi je glas govorio da dignem ruke od svega.
Kad sam prošao posljednji zavoj i ugledao ciljnu crtu, na njoj sam vidio Gobi.
Sjedila je na stijeni u hladovini i promatrala obzor. Na trenutak se ukočila i nisam
bio siguran da me prepoznala.
A onda se pretvorila u jureću smeđu mrlju. Skočila je sa stijene i potrčala prema
meni, visoko uzdignuta repa i isplažena jezika. Ugledavši je takvu, prvi sam se puta
toga dana nasmiješio.
Bio je to najtopliji dan od početka utrke, a sunce opasno jarko. Logor je bio
smješten nedaleko stare farme ovaca i pokušao sam se odmoriti u jednome hambaru,
ali je zbog metalnih stranica u njemu bilo vruće kao u kotlu. Na kraju sam ipak otišao
u šator gdje je zrak bio ustajao, a temperatura gotovo 45 stupnjeva. Gobi se
sklupčala kraj mene, a ja sam nekoliko puta utonuo u san i budio se iz njega. Radovao
sam se prilici da se odmorim i oporavim, ali u ovim mi je trenucima provedenima u
šatoru najviše nedostajala Lucja.
Čak i prije nego što sam došao u Kinu, znao sam da će mi biti teško trčati bez
nje. Zbog poslovnih mi se obveza nije mogla pridružiti, no ovo je bila tek druga utrka
u kojoj nismo zajedno sudjelovali.
I premda još od onoga prvog maratona u Francuskoj - kad sam se ja odjenuo u
svinju, a ona u bumbara - nismo trčali jedno uz drugo, na mnogo sam se načina
oslanjao na nju, posebice na kraju svakoga dana. Ona bi uvijek otišla iz šatora i
družila se s drugim trkačima, a kad bih postao frustriran ili bi me nešto mučilo, Lucja
bi mi uvijek pomogla da me prođe. U nekoliko me utrka čak uspjela odgovoriti od
odustajanja. Trebala mi je, posebice kad bi iskrsnuli neočekivani problemi, kao što
se dogodilo s Tommyjem.

54
 Ali današnji me dan naučio još nešto. Nedostajala mi je Gobi. Odlično mi je
odvraćala pozornost s dosade sati i sati trčanja nepromjenjivim krajolikom. Način na
koji je trčala - odlučno, postojano, predano - i mene je nadahnjivao. Bila je pravi mali
borac koji se nije predavao. Nije dopuštala da je uspore ni glad ni žeđ ni umor.
Samo je trčala.
Bio je to gorko-sladak trenutak za mene, jer sam znao što slijedi sutra.
Peti je dan na rasporedu bila duga etapa. Gotovo osamdeset kilometara na još
višim temperaturama. Već sam dogovorio da se organizatori utrke ponovno pobrinu
za Gobi i znao sam da će biti u sigurnim rukama.
Duge su mi etape uvijek bile specijalnost, posebice kad je bilo jako vruće. Ali
poslije samo dva dana trčanja u Gobinu društvu, kao da se nešto promijenilo. Počeo
sam uživati trčati s njom i gledati te majušne nožice kako ne odustaju cijeli dan. Znao
sam da će mi opet nedostajati.
Te noći nisam mnogo spavao. Zrak je bio prevruć i previše nepomičan da bi mi
bilo koliko-toliko ugodno, a poslije četiri dana trčanja bez ijednoga tuširanja ili
promjene odjeće, koža mi je bila prekrivena debelim slojem osušenoga znoja i
prljavštine. Gobi se također nikako nije mogla smiriti. Nekoliko je puta ustala, izišla
iz šatora i zalajala na ovce. Nije mi smetalo, a ni drugi iz šatora nisu se bunili.
Pretpostavljam da smo svi bili previše zauzeti mentalnim pripremama za ono što je
slijedilo.

55
 8

PREMDA SAM ODRASTAO U AUSTRALIJI, IPAK moram trenirati za vrućinu.

Život u Edinburghu znači da temperatura katkad mjesecima ne prelazi 15 stupnjeva,
pa da nisam preuzeo stvar u svoje ruke, ne bih bio u stanju istrčati pustinjsku dionicu.
Rješenje je bilo prenamijeniti rezervnu spavaću sobu u stanu u malu toplinsku
komoru. Kupio sam dva industrijska grijača - kakve biste mogli vidjeti da isušuju
poplavljenu kuću - kao i dva manja prijenosna. Kupio sam teške rolete za prozor i
otkrio da će termometar, kad sam sam u prostoriji, dosegnuti samo 38 stupnjeva.
Nagovorim li Lucju da mi se pridruži, temperatura će se još malo povećati.
Boravak u komori prilično je brutalan. Nosim zimske tajice za trčanje, šešir i
rukavice, a nagib na traci za trčanje podesim na najveću moguću vrijednost. Vlaga
je golema, a čak i kad ne nosim ruksak natrpan sa šest ili sedam kilograma šećera ili
riže, ipak se u drugome i trećemu satu počnem jako mučiti.
Za utrku u pustinji Gobi odradio sam više takvih treninga nego za ijednu utrku
prije toga. S vremena na vrijeme došlo bi mi da malo promijenim stvari i trčim na
žestokoj, suhoj vrućini, pa bih platio stotinu dolara za jedan sat trčanja u toplinskoj
komori lokalnoga sveučilišta. Lucja mi je rekla da me još nikad nije vidjela tako
odlučnoga i usredotočenoga, a ja sam znao da mi nema druge, jednostavno sam
morao biti takav. Prije toga sam već dvaput trčao Marathon des Sables, gdje je
temperatura katkad prelazila 55 stupnjeva, ali u to vrijeme nisam osjećao prevelik
pritisak da moram ostvariti dobar rezultat. Znao sam da će u Gobiju biti drukčije.
Na postolju će završiti oni koji su se mogli nositi s vrućinom.

Peti je dan počeo jedan sat ranije, u sedam ujutro, i stojeći na startnoj liniji po
stoti sam put u glavi vrtio plan utrke. Namjeravao sam brzo proći cestovni dio na
početku, pustinjsku dionicu otrčati odmjereno, ali energično i na kraju se - ovisno o
temperaturi - baciti na glavu i pojuriti do kraja. Bio sam treći u ukupnome poretku,

56
ali je vodećega i četvrtoplasiranoga razdvajalo samo dvadeset minuta. Trebao mi je
dobar dan. Jednostavno si nisam mogao priuštiti da bilo što zabrljam.
Od početka dana trčao sam baš onako kako sam htio. Bio sam među vodećima,
s vremena na vrijeme bih preuzeo vodstvo, a onda bih se malo povukao da netko
drugi na neko vrijeme ponese teret vodstva. Bio sam posve usredotočen na korake i
u jednom su mi trenutku čak promaknule oznake. Nakratko sam poveo ostale trkače u
pogrešnome smjeru dok nas netko nije pozvao natrag. Vratili smo se, i dalje jedan
iza drugoga, na mjesto gdje nas je trkač čekao da ponovno preuzmemo vodstvo. Nije
bilo nikakve potrebe da netko pokuša steći nepoštenu prednost. Ruta kojom smo
trčali i vrućina bili su sami po sebi dovoljan izazov.
No teren nije bio ni od kakve pomoći. Prvih deset kilometara trčali smo kroz
guste busene limunske trave katkad prekinute kratkim dionicama neravnoga asfalta.
Poslije toga prešli smo na crni gobijski pijesak. Još je bilo rano, ali već sam imao
dojam da se temperatura popela iznad 38 stupnjeva. Bilo je jasno da će vrućina
postati nesnosna, pa sam si dopustio da malo smanjim brzinu. Dva su me trkača
pretekla, ali nije mi smetalo. Držao sam se svojega plana i pretpostavio sam da ću za
nekoliko sati, kad sunce stvarno upeče, pretjecati sve koji su se na ovoj srednjoj
dionici previše izmorili.
Pustio sam misli da odlutaju na Gobi, pitajući se što ona radi dok ja trčim.
Također sam se posebno potrudio obratiti pozornost na okolinu kojom smo trčali,
svjestan da je vjerojatno neću ponovno vidjeti i nadajući se da će me to zaokupiti
dovoljno da mi misli ne otkližu u dosadu. Čim smo zakoračili na crni pijesak, nestali
su svi znakovi ljudskoga života. Prethodnih smo dana trčali kroz zabačena sela
u kojima su nas znatiželjni mještani gledali iz sjena svojih prizemnica. U drugim nas
je prilikama ruta vodila uz presahnula riječna korita širine nogometnoga igrališta,
gdje su ljudi također stajali i zurili u nas, te preko nepreglednih ravnica gdje je tlo
bilo boje vatre. Ali prodirući sve dublje u pustinju Gobi, nigdje nisam vidio ni traga
ljudskoga života. Nitko nije mogao živjeti na tako negostoljubivu terenu.
Stigavši na četvrtu kontrolnu točku obavio sam svoju uobičajenu rutinu - napunio
sam boce vodom, uzeo tabletu soli i raspitao se kolika je temperatura.
„Sad je 46 stupnjeva“, odgovorio mi je medicinski tehničar. „Ali vrlo će brzo
dostići 50. Želite li jedan?“ Dodao mi je vrući Pepsi. Bio je to jedini put da su nam
organizatori za piće ponudili nešto osim obične vode. Premda sam osjećao kako mi
pali grlo, naiskap sam popio cijelu bocu.
„Hvala“, rekao sam mu. „Imate li otopine za rehidraciju?“ Cijeli sam dan gutao
solne tablete, ali čekalo me još pola utrke i želio sam biti siguran da ću ih imati
dovoljno. Uzeo je jednu moju bocu i smućkao mi napitak od soli i šećera.

57
 „Sigurno ste dobro?“ pitao me, promatrajući me malo pozornije dok mi je vraćao
bocu.
„Dobro sam. Samo sam oprezan.“
Prije odlaska provjerio sam i vremena trkača ispred sebe. Tommy, Zeng i Julian
također su bili među njima i samo petnaest minuta ispred mene. Iznenadio sam se što
nisu odmaknuli više, pa sam odlučio malo povećati brzinu. Na kraju krajeva, bio sam
dobro hidriran, upravo sam unio dodatnih 150 kalorija iz onoga Pepsija i postajalo je
sve toplije. Bio sam spreman napasti i znao sam da ću ih, ostane li mi snage,
vjerojatno uhvatiti do sljedeće kontrolne točke ili one poslije nje.
Juliana sam uhvatio na sljedećoj, petoj kontrolnoj točki. Nije izgledao baš
najbolje, ali ni kao da je na izmaku snage. No zainteresiralo me što su Tommy i Zeng
otišli samo nekoliko minuta prije nego što sam ja stigao. Brzo sam posegnuo u ruksak
i izvukao tajno oružje koje sam cijelu utrku čuvao u rezervi. Mali iPod.
Zakvačio sam ga za odjeću, stavio slušalice u uši i, vraćajući se na vrućinu,
pritisnuo play. Znao sam da će baterija potrajati samo nekoliko sati, zbog čega ga i
nisam nijednom uključio od početka utrke, čak ni za onih dugih poslijepodneva
provedenih u šatoru. Čuvao sam ga za trenutak kad će mi trebati poticaj, a ovo je
bila savršena prilika za to.
Slušao sam listu pjesama koju sam mjesecima prije utrke pažljivo sastavljao. Na
njoj su bile neke poznate pjesme i nekoliko motivacijskih brojeva za koje sam znao
da će mi natjerati noge na pokret. Ali pravo raketno gorivo bio je Johnny Cash. Kad
mi je njegov bariton ispunio uši stihovima o autsajderima i ljudima koje drugi
uvijek otpišu, odmah sam osjetio naviranje motivacije. Kao da je pjevao samo meni,
pozivajući me da se jače potrudim, da brže trčim i svima koji sumnjaju u mene
dokažem suprotno.

Kad sam na sedmoj kontrolnoj točki napokon ugledao Tommyja, izgledao je

doista grozno. Klonulo je sjedio na stolcu, a oko njega su stajala dva ili tri volontera
koji su ga očajnički pokušavali ohladiti, pljuskajući ga vodom i hladeći ga svojim
podlošcima za papire. Kad me pogledao, znao sam da ću ga pobijediti.
Okrenuo sam se da mu ne smetam, napunio boce i popio još jednu tabletu soli.
Zeng je upravo krenuo iz kontrolne točke, a ispred njega bio je tip kojega smo zvali
Brett, Novozelanđanin koji je očito imao sjajan dan, a bila je tu i američka trkačica
Jax. Znao sam da je mogu pobijediti u ovoj etapi, ali sam istodobno znao i da ne
moram. Nije me brinulo što bi Brett i Jax mogli završiti ispred mene jer su
u ukupnome poretku za mnom zaostajali nekoliko sati.

58
 Bilo mi je važno samo da prođem Zenga, koji je sad vjerojatno bio pet minuta
ispred mene i, ako mi to uspije, zadržat ću dvadeset minuta prednosti koje sam prije
današnjega dana pred njim imao u ukupnome vremenu. Posljednjega se dana trčala
etapa od samo deset kilometara, pa nije bilo šanse da me pobijedi u ukupnome
vremenu. Pobjednička medalja bit će moja. Morao sam istrčati još dvije kontrolne
točke, ukupno između 16 i 19 kilometara. Nastavim li dosadašnjim ritmom, sigurno
ću uspjeti.
Polijevao sam se vodom po glavi i slušao što liječnik govori Tommyju.
„Tommy, jako si vruć i voljeli bismo da kreneš s Dionom, a ne sam. Što kažeš?“
Namještao sam slušalice u uši i pretvarao se da ih ne slušam. Nisam ga želio
ostaviti na cjedilu, ali želio sam i pobijediti u ovoj utrci. Ako ne bude mogao držati
korak sa mnom, nisam ga imao namjeru nositi do cilja.
Provjerio sam naramenice ruksaka i pripremao se za polazak kad se Tommy
odgurnuo sa stolca i stao kraj mene.
„Sigurno si dobro, Tommy?“
„Aha“, odgovorio mi je, promuklim i malaksalim glasom. „Samo mi je teško.
Užasno je vruće.“
Krenuli smo. Onih nekoliko minuta koje sam proveo u sjeni kontrolne točke kao
da je netko povećao temperaturu za još koji stupanj. Kao da trčimo u pećnici s
ventilatorom, a sunce je tako peklo da sam imao osjećaj da mi se u kožu ruku zabijaju
iglice. Uživao sam. Premda sam razmišljao jesam li možda trebao ponovno nanijeti
kremu sa zaštitnim faktorom kojom sam se jutros namazao, ništa mi nije moglo
izbrisati osmijeh s lica.
Nije bilo ni trunke povjetarca niti sjene. Sve je bilo užareno - zrak, kamenje, čak
i plastični porub i metalni zatvarači na ruksaku. Postojala je samo vrućina i ništa osim
nje.
Ali znao sam da želim uhvatiti Zenga. Nisam znao koliko je jak ni muči li se na
jari, ali znao sam da se ja, s obzirom na uvjete, ne mogu osjećati bolje nego što se
osjećam. Ovo mi je bila prilika. Morao sam je zgrabiti.
Odmaknuli smo samo nekoliko stotina metara od kontrolne točke kad je Tommy
počeo posustajati. No bio je žilav trkač i nije bilo šanse da odustane od utrke.
Bili smo na ravnoj šljunčanoj dionici na kojoj su svakih petnaest metara bile
postavljene ružičaste oznake smjera. „Idemo, Tommy“, rekao sam mu potičući ga da
ubrza. „Idemo od jedne do druge oznake.“
Dotrčali smo do prve oznake, pa hodali do sljedeće i onda opet potrčali. Nastavili
smo tako osamstotinjak metara, a onda je stazu prekrio pijesak i otvorila se u još šire
prostranstvo. Na sve strane oko nas, dokle god je pogled sezao, bili su pješčani

59
kanjoni i šest metara visoki zidovi od sabijene prašine i zemlje. Izgledalo je poput
površine Marsa i, ako je to bilo moguće, zakleo bih se da je ovdje bilo još manje
zraka i još toplije.
Tommy više nije trčao uz mene. Znao sam da će kad-tad zaostati. To je to,
pomislio sam. Vrijeme je za pokret.
Protrčao sam pokraj četiri ili pet oznaka, osjećajući da mi je disanje ravnomjerno,
a brzina solidna. Dobro sam se osjećao što sam ponovno trčao slobodno i znao sam
da sam svakim korakom sve bliži tipu ispred sebe.
No sve to vrijeme kao da me nešto mučilo. Nisam mogao prestati razmišljati o
Tommyju. Je li dobro? Je li i dalje sa mnom? Može li izgurati sam u ovoj pustoši?
Iznenada sam usporio.
I onda stao.
Okrenuo sam se.
Tommy je teturao kao pijanac. Mahao je rukama, posve izvan ravnoteže.
Izgledao je kao da je usred potresa i kao da mu je svaki sljedeći korak borba s
nevidljivim silama. Gledao sam ga kao da ga snagom uma mogu natjerati da se
pribere i da potrči prema meni.
Hajde, Tommy. Nemoj me sad iznevjeriti.
No bilo je uzalud. Nekoliko sekundi poslije trčao sam devedeset metara natrag
prema mjestu na kojemu je ostao stajati, teturajući i njišući se lijevo-desno.
„Tommy, reci mi što se događa.“
„Previše je vruće.“ Izgovorio je to mumljajući i morao sam ga uhvatiti da ne
padne. Bilo je malo poslije jedan popodne i sunce je bilo točno iznad nas. Znao sam
da će postati još toplije i osvrnuo sam se oko nas tražeći kakvu sjenu, ali nigdje je
nije bilo ni milimetra, samo niz vjetrom šibanih stijena sa strane.
Pogledao sam na sat. Tek smo prevalili malo više od kilometra i pol dionice i
čekalo nas je još gotovo pet kilometara do iduće kontrolne točke. Palo mi je na pamet
da mu kažem da krene natrag prema prethodnoj kontrolnoj točki, ali sam nije mogao
nikamo. Odluka je bila na meni.
Da se vratim ili da nastavim? pitao sam se.
Tommy je pokušao dohvatiti boce s vodom. Jedna je bila posve prazna, a drugu
je strusio u nekoliko gutljaja. Pretpostavljao sam da smo s kontrolne točke krenuli
prije otprilike dvadeset ili trideset minuta i da je Tommy vjerojatno krenuo s punim
bocama. To je značilo da je u tako malo vremena popio dvije litre vode.
„Moram pišati“, rekao je i spustio hlače. Mokraća mu je bila poput melase.

60
 Stropoštao se na pijesak, i dalje posve izložen suncu. „Moram sjesti“, rekao je.
„Moram sjesti. Možeš li pričekati?“
„Ne možeš sjediti ovdje, Tommy. Moraš se skloniti u sjenu.“ Opet sam pogledao
iza sebe kao da provjeravam je li mi nešto možda promaknulo, ali nije bilo ničega
što bi ga zaštitilo od sunca. Ponadao sam se da ću možda vidjeti druge trkače, ali nije
bilo nikoga.
Zatim sam pogledao pred sebe. Činilo mi se kao da oko kilometra i pol u daljini
vidim nekakvu sjenu uz rub stjenovite formacije. Izgledala je kao da bi mogla biti
dovoljno velika da koliko-toliko zaštiti Tommyja od sunca i činila mi se kao naša
najbolja nada.
Trebalo nam je dobrih dvadeset minuta da dođemo do nje. Morao sam jednom
rukom vući Tommyja po pijesku, a drugom nositi njegov ruksak i povremeno mu
davati svoje vode. Trudio sam se poticati ga na razgovor, ali nije mi padalo na pamet
ništa što bih mu rekao osim: „Samo nastavi, stari. Još malo i tamo smo.“ Gotovo mi
i nije odgovarao.
Znao sam da je Tommyjevo stanje iznimno ozbiljno. Vrtjelo mu se, bio je
dezorijentiran i natopljen znojem. Očit slučaj toplinske iscrpljenosti i znao sam da
bi, ako ga uskoro ne uspijem rashladiti, mogao prijeći u toplotni udar. A ako dođe do
toga, mogao bi već za pola sata pasti u komu. Poslije toga trebala bi mu posebna
medicinska oprema da ga održi na životu.
Naposljetku sam ga uspio dovući do pješčenjačke stijene i smjestiti ga u malu
pravokutnu sjenu koju je stvarala. Otkopčao sam mu majicu nadajući se da ću ga
tako malo ohladiti. Šokirala me njegova blijeda koža. Već je izgledao polumrtav.
Tommy je napola pao na bok i još se malo pomokrio. Mokraća mu je sad bila još
tamnija nego prije.
Što da radim? Osjećao sam da me hvata panika, ali sam joj se svim silama
odupirao. Pretpostavljao sam da smo otprilike na polovici etape. Potrčao sam do vrha
maloga brežuljka da provjerim ima li kakvih znakova života, ali naokolo nije bilo
baš ničega i nikoga.
„Tommy, slušaj me“, rekao sam mu čučnuvši kraj njega. „Treba ti pomoć.
Nastavit ću do iduće kontrolne točke i poslati ih natrag autom do tebe, može?“
„Ne želim više trčati“, rekao mi je.
„Znam, stari. I ne moraš. Samo ostani ovdje i čekaj da dođu po tebe. Ne miči se.“
Ostavio sam mu ono vode što sam još imao, ugurao mu noge u sjenu i dao se u
trk.

61
 Glavom su mi promicali brojevi. Izračunao sam da sam upravo izgubio četrdeset
pet minuta. Odrekao sam se posljednje litre vode i čekalo me još gotovo pet
kilometara trčanja prije nego što se domognem nove vode. Bilo je 50 stupnjeva i
velika vjerojatno da će idući sat postati još toplije. Da nisam pogledao iza sebe,
Tommy bi možda još prije više od pola sata doživio toplotni udar. Da se nisam
osvrnuo, možda bi dosad već pao u komu.
Trčeći sam pogledom ispred sebe tražio oznake smjera, ali sam istodobno gledao
i u daljinu, nadajući se da ću ugledati neko vozilo ili nekoga tko bi mogao pomoći.
Ali i dalje nisam vidio ništa.
Poslije brojeva došla su pitanja. Zašto sam se uopće osvrnuo? Jesam li nešto
naslutio? Je li moguće da me nešto ili netko usmjeravao da pomognem Tommyju? I
je li odluka da nastavim trčati do iduće kontrolne točke bila dobra? Bi li Tommy prije
dobio pomoć da sam krenuo natrag?
Pokušao sam skratiti put kako bih uštedio na vremenu. Neko sam vrijeme izgubio
oznake iz vida i odmah počeo paničariti. Bio sam u vododerini i osjećao sam se kao
u klopki. Srce mi je udaralo kao ludo i prvi sam se put uplašio da sam možda strašno
pogriješio.
Prešao sam greben i vidio da sam na stazi. U daljini sam, oko kilometar i pol od
mene, vidio kontrolnu točku. Svjetlucala je poput fatamorgane i ma koliko sam se
trudio trčati što brže, kao da mi nije postajala ništa bliža.
Osamstotinjak metara dalje pojavilo se službeno vozilo utrke. Mahnuo sam im,
rekao im što se dogodilo s Tommyjem i gdje će ga naći.
„Morate što prije doći do njega“, rekao sam im. „U gadnim je problemima. A i
ja sam ostao bez vode. Imate li možda vode sa sobom?“
Ono malo vode što su imali ipak je bilo dovoljno da dođem do kontrolne točke,
a čim sam došao do nje, sjeo sam i ponovno ispričao što se dogodilo s Tommyjem.
Trudio sam se popiti što više vode i proanalizirao simptome koje sam imao. Ipak sam
trčao s premalo tekućine u sebi i s golemim pritiskom da moram čim prije
pronaći pomoć za Tommyja, što je značilo da sam se već previše iscrpio. Mislio sam
da ću povratiti. Ali barem sam bio svjestan simptoma. Drugim riječima, mogao sam
bistro razmišljati. Znači da još nisam patio od toplinske iscrpljenosti.
Pitao sam za Zenga i iznenadio se kad su mi rekli da je samo dvadeset minuta
ispred mene. Samo dvadeset minuta? To je značilo da je ukupan rezultat još
neodlučen. Zeng je poništio prednost koju sam do početka današnjeg dana imao u
odnosu na njega, ali i dalje sam imao šansu.
Dok sam trčao, bilo mi je teško ne razmišljati o smrti. Palo mi je na pamet jesmo
li možda blizu mjesta na kojem je 2010. trkač umro od toplotnoga udara. A

62
razmišljao sam i o Tommyju. Rastužilo me kad sam pomislio da bi mogao biti u
komi. Nadao sam se da nije. Nadao sam se da sam učinio dovoljno. Iznenada mi se
činilo posve blesavo što sam se neki dan onako naljutio na njega jer je stekao
pet minuta prednosti u odnosu na nas.

Otprilike osamsto metara poslije kontrolne točke u prsima sam počeo osjećati
nešto čudno. Kao da mi srce ne pumpa kako bi trebalo, kao da mi je oko pluća
zategnuta traka. Svaki put kad bih otpio gutljaj vode, imao sam dojam da je kipuća.
Postupno sam usporio. Nije mi bilo dobro. Samo koji trenutak poslije toliko sam
onemoćao da sam vukao noge i teturao kao da napola spavam.
Strašno sam se bojao samo jednoga fizičkog simptoma: srčanih palpitacija. Imao
sam ih dva ili tri puta prije toga. Imao bih osjećaj kao da će mi prsa eksplodirati, znoj
bi se cijedio s mene i imao bih dojam da će mi pozliti i da ću se onesvijestiti. Liječnici
su za to okrivili previše kave i poslije toga bih, pripremajući se za utrke, iz prehrane
posve izbacio kofein. Ali sjećanje na to iskustvo i dalje me mučilo i sad sam ovdje,
na jari pustinje Gobi, osjećao kako se simptomi vraćaju. A ako mi srce opet počne
šiziti, znao sam da ovaj put za to ne mogu okriviti kavu. Palpitacije mogu značiti
samo da se događa nešto vrlo ozbiljno.
Ispred sebe ugledao sam zaustavljeno službeno vozilo utrke. Znao sam da je tu
da pomogne onima u nevolji, a ja sam, teturajući prema njemu, nesumnjivo izgledao
kao odličan kandidat. Kad sam se približio dovoljno da mogu čuti zvuk motora, iz
vozila su iskočili volonteri.
„Dobro ste? Želite li vode?“
„Moram sjesti u auto“, rekao sam. „Ne osjećam se dobro.“
Nisam znao je li to po pravilima ili nije, ali nije me bilo briga. Morao sam se
odmah malo ohladiti.
Povukao sam stražnja vrata automobila i bacio se zajedno s ruksakom na stražnje
sjedalo. Klima je, naravno, radila punom parom i bilo je kao da sam ušao u hladnjak.
Prekrasno. Zatvorio sam oči i pustio hladan zrak da učini svoje.
Kad sam ih opet otvorio, morao sam nekoliko puta trepnuti i protrljati oči
provjeravajući jesam li dobro pročitao što piše na instrumentnoj ploči. „Stvarno je
55 stupnjeva?“ pitao sam.
„Aha“, odgovorio mi je tip za volanom. Ni on ni drugi volonter nisu rekli ništa
više od toga, ali vidio sam da me pozorno promatra u retrovizoru.
„Mogu li dobiti vode?“ pitao sam pokazujući na bocu sa zamrznutim cilindrom
leda. Bio sam uvjeren da će to biti nešto najbolje što ću u životu popiti.

63
 Izvadio sam gel iz torbice oko struka. Jedva sam kontrolirao ruke tako da mi je
nešto ljepljivoga gela završilo na bradi, prsima i sjedalima automobila. Odlučio sam
pričekati deset minuta koliko gelu obično treba da počne djelovati i onda nastaviti.
Ali kako su minute prolazile, osjećao sam se sve gore.
Bilo mi je gotovo nemoguće zadržati oči usredotočene na jednu stvar duže od
nekoliko sekundi i sve mi se više vrtjelo. Ona traka oko prsa kao da se svakim
udahom sve više stezala i osjećao sam kako mi pluća postaju sve teža.
„Hajde“, govorio sam samome sebi, dugo nakon što je gel trebao početi djelovati.
Pokušavao sam skupiti snagu da podignem ruksak i krenem. Pokušavao sam si
zapovjediti da iziđem iz automobila i nastavim trčati, ali ništa se nije dogodilo.
Hladni zrak nije djelovao kako sam se nadao, a sama pomisao na to da otvorim
vrata i iskoračim natrag na vrućinu doslovce mi je tjerala strah u kosti. Čak i kad bih
natjerao tijelo da me posluša i iskobeljao se iz automobila, pitanje je bih li stigao do
sljedeće kontrolne točke, a kamoli završio utrku.
To je bio trenutak u kojem su mi prsa eksplodirala. Srce mi je počelo tući i dahtao
sam, očajnički pokušavajući uvući zraka koliko god sam mogao.
Podignuo sam pogled i shvatio da me vozač gleda u retrovizoru. U očima sam
mu vidio strah. Strah i paniku.
To je potaknulo drugu eksploziju u meni. Samo što mi ovaj put nije počelo jurcati
srce nego um. Prvi put u životu osjetio sam istinski strah za svoj život. Prvi put u
životu zapitao sam se hoću li umrijeti.

64
 9

HAJDE! SAD, DIONE, SAD!

Bilo je uzalud. Bez obzira na to koliko sam čvrsto stiskao oči ili škrgutao zubima,
nisam se mogao natjerati da se pomaknem sa stražnjega sjedala automobila. Mogao
sam samo udisati hladan zrak i nadati se da će se nešto promijeniti.
Minute su prolazile. Uzeo sam još jedan gel. Istegnuo sam se kako bih ublažio
pritisak u prsima. Pokušao sam se sjetiti plana utrke. Ništa nije pomoglo.
Pitao sam se što se dogodilo s Tommyjem. Nadao sam se da je automobil došao
do njega na vrijeme i da su mu volonteri uspjeli pomoći. Bio sam uvjeren da je za
njega utrka završena.
Nekoliko sam minuta gledao iz automobila kad mi je iznenada sinulo da već jako
dugo nisam vidio nijednoga trkača. Razmišljao sam o razmaku koji sam morao
nadoknaditi.
„Kako je Zeng izgledao kad je prošao?“
„Ne baš sjajno. Jako se mučio i samo je hodao.“
Nisam trebao čuti ništa više. Protratio sam petnaest minuta u automobilu, što je
značilo da sad moram nadoknaditi trideset i pet minuta. Ako se Zeng i dalje mučio,
imam šanse. Možda sam mogao uspjeti. A kad bih uspio, bio bih prvi u ukupnome
poretku.
Izišao sam iz automobila malo uplašen, ali istodobno izgarajući od želje da
nadoknadim izgubljeno vrijeme. Odmah sam osjetio vrućinu i trebalo mi je neko
vrijeme da dođem do daha i steknem stabilnost na nogama. Ali naposljetku sam opet
trčao. Ne baš brzo, ali postojano.
No ta brzina nije dugo potrajala. Imao sam dovoljno energije za samo stotinjak
metara trčanja, a onda sam opet hodao. Ali barem mi srce više nije onako divljački
tuklo i mogao sam bistrije razmišljati. Do kraja staze trčao sam od jedne do druge

65
oznake, teturajući ravno naprijed, ne gledajući baš ništa osim ružičastih oznaka
ispred sebe i ne razmišljajući ni o čemu osim o stavljanju jedne noge pred drugu.
Naposljetku sam naišao na niz visokih, vjetrom zaobljenih litica. Popeo sam se
na pješčanu dinu koja je prolazila kroz sredinu i ispred sebe ugledao ciljnu crtu.
Kao i dan prije, Gobi me čekala u sjeni. Potrčala je prema meni i pridružila mi
se posljednjih šezdesetak metara, ali čim smo prešli ciljnu crtu, zadihano je potrčala
natrag u sjenu gdje se odmah srušila na tlo.
„Ima li vijesti o Tommyju?“ pitao sam jednog volontera.
Nasmiješio se i izvio obrve. „Nevjerojatno je što se dogodilo“, odgovorio mi je.
„Uspjeli su ga ohladiti i naposljetku je opet počeo hodati. Filippo je s njim i dobro
im ide.“
Znao sam Filippa Rossija, švicarskoga trkača koji je danas imao dobar dan. Kad
sam čuo da su Tommy i on zajedno, istodobno mi je laknulo i bilo iznimno drago
zbog toga.
Druga dva trkača koja su završila utrku - Brett i Zeng - očito su već odavno stigla,
a kad sam vidio da je razmak između Zenga i mene četrdeset minuta, znao sam da je
pobjeda njegova. Pred nama je bila samo jedna etapa, a budući da je duga samo
nekoliko kilometara, nisam imao šanse na tako maloj udaljenosti nadoknaditi toliki
razmak.
Kad je Tommy napokon prošao ciljem hodajući s Filippom, cijeli je logor
zabrujao od uzbuđenja. Do tada su već svi znali što se dogodilo, a Tommyjev
čudesan oporavak i njegova izvanredna izdržljivost dobili su obilje zasluženih
pohvala. Činilo mi se da nitko nije znao da sam mu ja prvi pomogao, ali nije mi
previše smetalo. Više mi je značio Tommyjev zagrljaj kad me ugledao. Plakao je, a i
mene su preplavile emocije. Nije bilo potrebe da bilo što kažemo.
Čekao sam u šatoru kao i svakoga poslijepodneva poslije utrke, spavajući i
budeći se nekoliko puta, a Gobi je ležala sklupčana uz mene. Nadao sam se da nitko
od ostalih trkača koji su još bili na stazi nije imao slične probleme kao Tommy i pitao
sam se kako su prošli Richard, Mike, Allen i dečki iz Macaa. Premda nismo
baš bajno počeli, dečki iz Macaa ipak su mi se s vremenom počeli sviđati. Svakome
je očito bilo stalo do druge dvojice i svaku su večer masirali jedan drugoga. Bili su
dobri momci i pomislio sam da će mi na neki način nedostajati.
Iznenada mi je sinulo da sam mogao pobijediti u utrci da nisam stao pomoći
Tommyju. No nije mi se činilo vrijednim toga, samo da bih završio na jednome
mjestu više na podiju, čak i kad bi to bila moja prva pobjeda u višeetapnoj utrci i
golem poticaj mojoj trkačkoj budućnosti. Stao sam pomoći Tommyju i to me koštalo,
ali na kraju mi je ipak bilo drago kako je sve ispalo. Pod uvjetom da na posljednjoj

66
etapi dugoj deset kilometara sve prođe u redu, drugo mjesto na podiju bilo mi je u
džepu. Nisam još bio spreman početi sa slavljem, ali sam ipak bio sretan. Dokazao
sam samome sebi da moja trkačka karijera još nije gotova.
Već je pao mrak kad su se napokon pojavili Richard, Mike i Allen. Proveli su
cijeli dan na suncu i posljedice su bile očite. Izgledali su poput živih mrtvaca,
teturajući naokolo po šatoru, lica u jednakoj mjeri crvenih od opeklina i blijedih od
iscrpljenosti. Ali utrka se bližila kraju i kad se u šatoru pojavio posljednji cimer,
raspoloženje je bilo posve drukčije. Svi su se opustili jer je svima laknulo što
smo blizu završetka utrke.

Probudio me zvuk rušenja šatora. Dečkima iz Macaa nije bilo ni traga, a Mike
nam je vikao da se dignemo. Zgrabio sam Gobi i ispuzao iz šatora. Niotkuda je
zapuhao snažan vjetar, noseći sa sobom i pijesak. Pekao nam je oči, ali smo se Gobi
i ja pridružili ostalima legavši na šator da ne bi odletio, a Richard je otišao po pomoć.
Noć su ispunili zvukovi radiouređaja, padanja šatora i dovikivanja na kineskome.
Pod svjetlima desetak naglavnih svjetiljki vidio sam volontere kako trče po logoru,
očajnički pokušavajući ponovno podignuti šatore.
No vjetar se pojačao i pretvorio u pravu pravcatu pješčanu oluju. Nije se vidjelo
ništa dalje od šezdesetak do stotinu metara, a čuli smo i da su posljednje trkače na
stazi zadržali na kontrolnim točkama te da ih vozilima vraćaju u logor.
Poslije jednoga sata čekanja da se netko pojavi i pomogne nam sa šatorom,
pozvao sam Gobi da krene za mnom i otišao u potragu za ženom koja se zvala Nurali.
Predstavili su nam je prvoga dana kad smo stigli u logor. Gledao sam je kako izvikuje
naredbe i postaje sve frustriranija svojim timom jer je vjetar postajao sve jači.
„Možete li poslati momke da podignu i naš šator, molim vas?“
„Da, ali prije toga moramo podignuti mnogo drugih.“
„Znam da morate,“ odvratio sam, „ali tražili smo pomoć prije jednoga sata i još
je nismo dobili.“
„To nije moj problem“, viknula mi je.
Znao sam da je pod golemim pritiskom i naravno da sam suosjećao s njom s
obzirom na to da se borila s vremenskim prilikama, ali ipak mi je zasmetala njezina
reakcija. Kao da je nije bilo uopće briga. „Ne,“ rekao sam, „svi smo platili tri tisuće
i sedamsto dolara da bismo bili ovdje. Zato to jest vaš problem.“
Promrmljala je nešto što nisam razumio, okrenula se i otišla.
Vjetar se pojačao, ljudi su trčali na sve strane i bilo je očito da ih hvata sve veća
panika. No ja nisam bio pretjerano zabrinut, možda zato što sličan vjetar puše na

67
Škotskom visočju gdje živim. Ni pijesak mi nije smetao. Bilo je dovoljno da
oponašam Gobi, čvrsto se šćućurim okrenuvši glavu od vjetra, i bilo mi je dobro.
Poslije ponoći čuli smo da će se pješčana oluja pojačati. Nitko nije spavao, a
poslije osamdeset kilometara iscrpljujućega trčanja svi smo se morali odmoriti i
oporaviti, pa su organizatori odlučili napustiti logor. Pridružili smo se ostalim
trkačima okupljenima uz jednu od brojnih velikih kamenih formacija gdje smo čekali
autobuse koji će nas odvesti iz logora. Dok smo tamo stajali, imao sam dojam da
strah postaje sve veći, a nije prošlo dugo prije nego što su nam se pijesak i prašina
uvukli u usta, uši i oči. No znao sam da je to samo još jedan od niza neugodnih
osjećaja koje valja prebroditi. Posljednja smo dvadeset četiri sata svi doživjeli mnogo
gore stvari, ali ono nepoznato uvijek nas više plaši od poznatoga.

U zoru nas je autobus odveo do niske zgrade na ulazu u nacionalni park, dvadeset
minuta od logora. Bio je to neobičan mali muzej čiji je postav uključivao fosile stare
milijune godina i diorame, a posjetitelje je vodio kroz bogatu i nasumičnu zbirku
prirodnih staništa. Naravno da se Gobi odmah udomaćila, posebice u dijelu
posvećenome kišnim šumama prepunome umjetnog drveća i biljaka. Morao sam se
nasmijati kad se pomokrila ispod jednoga umjetnog stabla.
U roku od nekoliko minuta već smo uništili muzej pretvorivši ga u izbjeglički
logor za stotinu jednoga znojnoga, smrdljivoga trkača - i jednoga psa nenavikloga na
zatvorene prostore. No osoblju muzeja kao da nije smetalo jer je trgovina na drugome
kraju muzeja rekordnom brzinom prodavala pića i hranu.
S obzirom na mukotrpnu prirodu prethodne duge etape, ovaj je dan i bio
predviđen za odmor, pa smo vrijeme provodili spavajući, jedući grickalice, pijući
sokove i ćaskajući jedni s drugima.
Ja se nisam povukao u vreću za spavanje niti se udaljio od ostalih. Ostao sam i
pričao s Richardom, Mikeom i Allenom.
„Što ćeš učiniti s maleckom?“ poslijepodne me upitao Mike pokazujući na Gobi.
Bilo je to dobro pitanje koje sam se i ja pitao dok sam trčao dugu etapu. Znao
sam da su dva dana koja sam trčao bez Gobi bila iznimno teška i da sam se na neki
način vezao za nju. Nisam je želio napustiti i ostaviti je ovdje prepuštenu samu sebi.
No to nije bila cijela priča. Gobi je odabrala mene. Nisam znao zašto, ali znao
sam da je tako. Osim mene u utrci je sudjelovalo još stotinu trkača, nekoliko desetaka
volontera i osoblja utrke, pa je mogla odabrati bilo koga od njih, ali od prvoga puta
kad sam je vidio i kad mi je počela grickati nazuvke, gotovo da se nije odvajala od
mene.

68
 Gobi je također bila žilav mali borac. Tijekom tri etape utrke istrčala je više od
110 kilometara, a da po cijeli dan nije ništa jela. Siguran sam i da bi, da je imala
priliku, istrčala mnogo više od toga. Očito se jako bojala vode, ali je ipak nastavila i
vjerovala mi da ću joj pomoći. Dala je sve od sebe kako bi držala korak sa mnom.
Kako da je poslije svega toga ostavim?
No na svaki razlog da pomognem Gobi koji mi je padao na pamet, dolazio je
jednako uvjerljiv argument za opciju da jednostavno odem i ostavim je. Nisam znao
ništa o tome koje bolesti možda nosi, pripada li možda nekome ili što bih uopće
mogao učiniti da joj pomognem. Ipak smo bili u Kini. Kad bih tražio volontere koji
će mi pomoći da pronađem dom za psa lutalicu nepoznatoga podrijetla, bio sam
siguran da ih se ne bi mnogo odazvalo. Ako su priče koje sam čuo doista bile istinite,
nije li postojala šansa da će je netko ubiti i pojesti?
Zato nisam učinio ništa da joj pronađem trajni dom u Kini. Nisam pitao nikoga
od brojnoga osoblja utrke kojima je Gobi bila draga, a tu temu nisam spomenuo ni u
razgovoru s cimerima iz šatora.
Nisam nikoga ništa pitao jer to nije bila opcija o kojoj sam želio razmišljati.
Imao sam bolji plan.
„Znaš što, Mike? Odlučio sam što ću učiniti. Pronaći ću način da je povedem sa
sobom kući.“
Prvi sam put naglas izgovorio te riječi, ali čim sam ih rekao, znao sam da je to
ono što moram učiniti. Nisam imao pojma niti je li tako što izvedivo, ali znao sam
da moram pokušati.
„Odlično“, rekao mi je Mike. „Ako želiš, i ja ću priložiti koju funtu da ti
pomognem.“
„Stvarno?“
„I ja“, ubacio se Richard.
Njihova me ponuda zapanjila i dirnula. Koliko sam ja vidio, Gobi je samo režala
na njih kad bi se navečer vratili u šator, držala ih budnima naganjajući ovce i žicala
ih hranu svaki put kad bi ih uhvatila u jelu. Ali pogriješio sam. Kao što je nadahnula
mene, Gobi je očito nadahnula i njih.
„Svaki pas koji je tako žilav,“ rekao je Richard, „zaslužuje sretan završetak.“

Kad smo se posljednjega dana utrke poredali na startu, pješčana oluja već je bila
za nama. Kao u svim višeetapnim ultra utrkama, posljednjega se dana gotovo uvijek
trči vrlo kratka dionica duga između deset i šesnaest kilometara. I kao što je bilo na
svim više-etapnim utrkama na kojima sam do tada sudjelovao, pomisao na to da su
samo sat ili dva od posljednje ciljne crte iz svih trkača izvlači najbolje. Dok su

69
prethodni dan šepali po muzeju poput živih mrtvaca, posljednjega su dana sa starta
krenuli kao da je riječ o običnome sprintu subotom ujutro u mjesnome parku.
Gobi je stajala kraj mene i kao da je znala da se događa nešto posebno. Dok smo
trčali, nije mi žvakala nazuvke. Samo je držala korak sa mnom i s vremena na vrijeme
prema meni podignula one velike tamne oči.
Bilo je hladno i padala je sitna kiša, a meni je bilo drago što se Gobi neće
pregrijati. Posljednja je etapa bila tako kratka da nije imala kontrolne točke, pa bih
svaka dva-tri kilometra stao i dao joj da se iz moje šake napije vode. Nikad nije
odbila, a ja sam se i dalje čudio koliko mi je u samo nekoliko dana naučila vjerovati.
U muzeju sam proveo neko vrijeme proučavajući ukupan poredak u utrci. Kao
što sam pretpostavljao, nisam imao šanse uhvatiti Zenga, a Tommyja je njegov blizak
susret sa smrću skupo koštao. Pretekao ga je Brett, Novozelanđanin koji je zgrabio
pobjedu u dugoj etapi. Ja sam bio dvadeset minuta ispred Bretta i ostanem
li posljednjega dana ispred njega, znao sam da mi je drugo mjesto u ukupnome
poretku zajamčeno.
Od početka posljednjega dana bilo je upravo tako, ali kad sam na polovici etape
stao na vrhu pješčanog brežuljka kako bih Gobi dao vode, vidio sam da mi se s leđa
približava Brett. Stao je kraj mene. Očito sam ga zbunjeno pogledao jer mi se
nasmiješio i slegnuo ramenima.
„Pa ne mogu protrčati kraj tebe dok joj daješ da se napije, zar ne:
I ja sam se njemu osmjehnuo. „Hvala ti“, rekao sam.
Vratio sam bocu u držač na naramenici ruksaka, kimnuo Brettu i nastavio trčati
kao da se ništa nije dogodilo.
Ostali smo u tom poretku do kraja posljednje etape. Završio sam je peti, Brett je
bio šesti, a Gobi između nas. Medalje su podijeljene i obavljeno je fotografiranje, a
ubrzo poslije toga slijedila je slavljenička gozba s pivom i tradicionalnim roštiljem,
kebabom i pogačama velikima poput pizza nadjevenim mesom i začinskim biljem
te različitom drugom slasnom hranom. Uživao sam u ukusnoj ovčetini i pustio Gobi
da mi s prstiju liže mast. Ljudi su se veselili, grlili i smiješili osmijesima koje vidite
samo kad znate da ste okruženi dobrim prijateljima, uživajući u trenutku koji nikada
nećete zaboraviti.
Utrku sam počeo kao i svaku prije toga, držeći se po strani, usredotočen na
trčanje i na ništa drugo. A završio sam je kao i svaku drugu, okružen prijateljima.
Ali utrka preko pustinje Gobi ipak je bila drukčija. Kad je bilo loše, bilo je baš
loše, a kad je bilo dobro, bilo je i više nego dobro. To mi je iskustvo promijenilo
život. Zato sam mislio da je jedino ispravno da zauzvrat ja učinim sve što mogu i
pomognem promijeniti Gobin život.

70
72
 10

GLEDAO SAM GOBI KROZ PROZOR AUTOBUSA. Bila je zauzeta jedenjem

komadića kebaba koji su ostali od roštilja. Nurali je organizirala ostatak volontera
koji su upravo ukrcali posljednje trkače u drugi autobus. Gobi je iznenada stala i
podignula pogled. Možda mi se samo učinilo, a možda je stvarno shvatila da nešto
nije u redu. Motor autobusa naglo je oživio. Gobi je, pomalo zapanjena, počela trčati
amo-tamo. Izgledala je kao onoga dana kad sam se vratio po nju da je prenesem
preko rijeke. Tražila je nešto. Ili nekoga. Tražila je mene. Rep joj je bio spušten, a
uši priljubljene uz glavu. Preplavio me gotovo neizdrživ nagon da podignem bolno
tijelo sa sjedala, iziđem iz autobusa, odem do nje i ponovno je podignem u naručje.
Ovo je suludo, pomislio sam. Osjećao sam se poput oca koji gleda svojega klinca
kako prvi dan škole nestaje kroz vrata.
Autobus se počeo udaljavati, a ja sam gledao kako Nurali poziva Gobi k sebi,
daje joj komadić mesa i mrsi joj kuštravi smeđi čuperak na vrhu glave koji je izgledao
poput ptičjega gnijezda.
Zavalio sam se na sjedalo i pokušao misliti na nešto drugo. Bilo što drugo.

Vožnja autobusom natrag u Hami nije mogla biti drukčija od putovanja u

suprotnome smjeru prije tjedan dana. Tada sam samo sjedio i razmijenio nekoliko
riječi sa susjedom na sjedalu do mojega. Sve me više smetala buka momaka iz Macaa
iza mene i nekoliko sam se puta okrenuo nadajući se da će shvatiti poruku.
Ali na ovoj bih vožnji do Hamija platio koliko treba da sam mogao sjediti blizu
tih momaka i slušati ih kako se smiju i blebeću. Objeručke bih prihvatio nešto što će
mi odvratiti misli. Nažalost, njih su trojica bila u drugome autobusu, pa sam u tišini
koja se spustila na moje suputnike, omamljene od utrke, roštilja i piva,
ostao prepušten samome sebi i svojim mislima.

73
 Zašto mi je ovo tako teško? Nisam imao pojma da ću se ovako osjećati. Čak i
znajući da ovo nije bilo zbogom. Za nekoliko ću sati ponovno vidjeti Gobi.
Plan nije mogao biti jednostavniji. Nurali, žena koja me nonšalantno otpilila
tijekom pješčane oluje, odvest će Gobi natrag u Hami gdje ćemo prisustvovati dodjeli
nagrada i gdje ću se s psom moći oprostiti kako valja. Poslije toga će Nurali odvesti
Gobi sa sobom kući u Urumqi, a ja ću odletjeti natrag u Edinburgh. Od kuće
ću obaviti sve što treba da Gobi dovedem u Veliku Britaniju kako bi započela novi
život s Lucjom, sa mnom i našom mačkom Larom.
Koliko će to potrajati? Nisam znao.
Koliko će koštati? Nisam imao pojma.
Hoće li se Nurali dobro brinuti za nju? Apsolutno. To je bilo jedino u što sam
bio posve siguran. Točno je da je Nurali bila malo osorna prema meni one noći kad
je oluja srušila logor, ali vidio sam je kako izdaje naredbe i obavlja poslove. Očito je
bila vrlo sposobna i znao sam da se bez nje utrka u pustinji Gobi ne bi uopće
održala. Bila je upravo tip osobe koji će mi trebati da obavi sve što je potrebno. Usto,
protekli sam je tjedan dovoljno puta vidio da daje Gobi hranu kako bih znao da je i
ona slaba na tog psića. Gobi će biti dobro s njom. Bio sam siguran u to - kao što sam
bio siguran da ću dovesti Gobi kući, čak i ako me to bude koštalo tisuću funti i trajalo
mjesec ili dva.
Okupite na jednome mjestu gomilu trkača koji se tjedan dana nisu tuširali, prali
ni presvlačili premda su znojni pretrčali pustinju, i možete biti sigurni da neće fino
mirisati. Smjestite ih sve u vrući autobus na dva sata i zrak će u njemu postati
nezamislivo smrdljiv i odvratan.
Čim smo stigli natrag u Hami, umirao sam od želje za tušem. Oprao sam se i
malo se odmorio, pretpostavljajući da ću Nurali i Gobi vidjeti poslije na večeri.
Kad sam napokon ušao u restoran, Gobi mi je već malo nedostajala, premda je
prošlo tek nekoliko sati otkad sam je vidio. Osim toga, dosad sam je uvijek viđao
samo vani na otvorenome ili u šatoru. Kako će se ponašati ovdje u gradu, s cestama
i prometom, restoranima i hotelima?
Shvatio sam da je mnogo toga što ne znam o njoj. Gdje je živjela prije nego što
se priključila utrci? Je li ikada prije bila u nekoj kući? Kako će reagirati na to da s
vremena na vrijeme bude zatvorena u kući? Koliko je stara? I možda najvažnije od
svega, voli li mačke?
U tjednu utrke dogodilo se more toga, ali mjeseci, a možda i godine Gobina
života prije utrke zauvijek će ostati misterij. Gledao sam je kako se igra kad je mislila
da je ne gledam i bio sam prilično siguran da je mlađa od jedne ili dvije godine. A
što joj se dogodilo prije nego što je ušla u moj život, nisam mogao znati. Ako ju je

74
netko zlostavljao, nije imala nikakve ožiljke i sasvim sigurno nije imala nikakvu
ozljedu koja bi je omela u tome da pretrči više od 120 kilometara. Zašto je onda
pobjegla? Možda se izgubila? Živi li negdje blizu pješčane dine na rubu pustinje
Gobi vlasnik koji trenutačno umire od brige za svojim psićem kojemu se izgubio
svaki trag?
Svi s kojima sam razgovarao mislili su da to nije nimalo izgledno. Gobi nije bila
jedini pas kojega sam vidio na stazi, a samo nekoliko sati provedenih u Urumqiju i
Hamiju bilo je dovoljno da vidim kako ulicama obaju gradova lutaju tisuće pasa. Psi
lutalice bili su posvuda i svi su mi Kinezi s kojima sam razgovarao rekli da je Gobi
najvjerojatnije jedna od njih.
U restoranu sam potražio Nurali i Gobi, ali nigdje ih nisam vidio. Nije bilo
nikoga iz njezina tima, samo organizatori utrke. Pronašao sam jednu od
organizatorica i pitao je za Nurali.
„Mislio sam da će doći večeras ovdje i dovesti Gobi sa sobom“, rekao sam joj.
Zbunjeno me pogledala. „Ne, Nurali nije planirala doći večeras ovamo. Ima još
previše posla na cilju utrke.“
„Hoće li uopće doći prije nego što sutra odemo?“
„Ne znam zašto bi dolazila.“
Utučeno sam otišao od nje.
Smetalo mi je što neću više vidjeti Gobi da se oprostim s njom kako treba. I
smetalo mi je što stvari nisu išle prema planu koji smo dogovorili. Možda se nešto
izgubilo u prijevodu? Možda je već nešto pošlo po zlu? Je li Gobi dobro?
No najviše mi je smetalo što sam bio svjestan da sam već postao nervozan. Dio
mene želio je da učinim ono što sam inače uvijek radio poslije utrke i da se na
nekoliko tjedana isključim od svega - od dijete, trčanja, tjeranja samoga sebe da ne
skidam pogled s jednoga jedinoga cilja pred sobom. Želio sam se opustiti i ne brinuti
o ničemu.
Ali to sad nije dolazilo u obzir. Brinuo sam se. Želio sam zaštititi Gobi i to nije
bio osjećaj koji sam mogao isključiti pritiskom na prekidač.
Cijelu sam večer više-manje proveo lutajući mislima, a ne usredotočen na
dodjelu nagrada, ali sam pozorno slušao kad se Brett popeo na pozornicu preuzeti
medalju za treće mjesto i održao kratak, ali dojmljiv govor. „Želio bih reći da skidam
kapu svima koji su žrtvovali svoju utrku kako bi pomogli drugima. To nam
pokazuje da na ovome svijetu ima sjajnih ljudi.“
Ni sam to ne bih bolje sročio. Ja sam bio u prilici učiniti nešto da pomognem
Tommyju, ali sasvim sigurno nisam bio jedini. Filippo se također zaustavio, a bilo je
još mnogo drugih koji su odlučili staviti nekoga drugoga na prvo mjesto, a sebe na

75
drugo. Primjerice, kako su momci iz Macaa brinuli jedan za drugoga ili kako su se
ljudi koji su na početku tjedna bili potpuni neznanci međusobno poticali i
ohrabrivali. Jedna od meni najdražih stvari na ovim utrkama je to što se tjerate do
krajnjih granica tjelesne izdržljivosti i istodobno sklapate neka od najdubljih
prijateljstava u životu.

Naravno, kad sam se prijavio na svoju prvu višeetapnu ultra utrku nisam znao
ništa od toga. Zapravo, nisam bio siguran ni da ću se pojaviti na startnoj crti, a kamoli
istrčati cijelu utrku.
Naše je ultramaratonsko putovanje započelo oko Božića 2012. Lucji je 23.
prosinca rođendan i nekoliko je mjeseci prije rođendana često pričala da bi htjela
napredovati dalje od maratona i istrčati nešto teže. Zato sam joj kupio knjigu Najteži
izazovi izdržljivosti na svijetu (The World’s Toughest Endurance Challenges).
Prelistao sam je prije nego što sam je zamotao u ukrasni papir i ostao
zapanjen natjecanjima poput Marathon des Sablesa, Yukon Arctic Ultre i
Yak Attacka u Nepalu, proglašene najvišom (i, pretpostavljao sam, najopasnijom)
biciklističkom utrkom na svijetu.
To je bilo prije nego što sam sudjelovao u polumaratonu na kojem sam ispustio
dušu kako bih od prijatelja dobio besplatan obrok, tako da sam bio sto posto uvjeren
da su sva natjecanja opisana u knjizi izvan mojih mogućnosti. No ipak sam mislio da
bi moglo biti zabavno maštati o tome da jednoga dana, za deset ili više godina,
sudjelujem na nekome od njih. A u blagdanskoj atmosferi, s otvorenom bocom
šampanjca kraj nas, bio sam prilično zadovoljan životom gledajući Lucju kako otvara
knjigu, pa sam joj rekao sljedeće sudbonosne riječi: „Otvori bilo koju stranicu i
zajedno ćemo odraditi ono što je na njoj.“
Zavalio sam se na kauč, uzeo piće i gledao kako joj se oči uzbuđeno šire kad je
vidjela naslovnicu knjige.
„Vau“, rekla je, okrećući knjigu u ruci. „Predivna je.“
Zatvorila je oči, nasumice otvorila knjigu i zagledala se u stranicu.
Tišina. Gledao sam je kako pogledom leti po stranici i upija svaki detalj.
„E pa, Dione, čini se da idemo na Kalahari Extreme Marathon.“
„Koji je to vrag?“ pitao sam je.
Ne podižući pogled nastavila je zuriti u stranicu i počela čitati okrutne činjenice:
„Na sjeverozapadu Južnoafričke Republike, blizu namibijske granice... trčite 250
kilometara... šest etapa u sedam dana... temperature koje premašuju 50 stupnjeva
Celzijevih... nosite svoju hranu... vodu ćete dobiti samo na kontrolnim točkama. .. i
trči se u pustinji.“

76
 Dobro sam razmislio prije nego što sam joj odgovorio. Ipak joj je bio rođendan
i nisam joj želio pokvariti dar.
„Nema šanse.“
„Molim?“ rekla je podignuvši pogled na mene. „Ja bih rekla da zvuči prilično
dobro.“
„Slušaj, Lucja, nema šanse da bismo to mogli izvesti. Što ako se jednome od nas
nešto dogodi? I što to znači da moramo sami nositi svoju hranu? Oni ti ništa ne daju?
Kako je to uopće moguće?“
Vratila je pogled na knjigu, prelistala nekoliko stranica, pa je gurnula prema meni
i otvorila svoj iPad. Zurio sam u knjigu, osjećajući kako mi utrobu puni strašan
osjećaj jeze.
„Na ovoj je stranici hrpa blogova posvećenih utrci prošlog ljeta“, rekla mi je
Lucja. „A ima i Facebook stranica... i obrazac za kontakt.“
Odmah sam je zaustavio. „Lucja, piše da je cijena po osobi dvije tisuće funti. A
to je bez avionskih karata.“
„I?“
„I mogli bismo jednostavno otići na odmor negdje gdje je sunčano. Zašto bismo
radili nešto tako glupo poput trčanja po pustinji?“ Lucja me ozbiljno pogledala. Istim
onim pogledom kao i kad sam na Novome Zelandu ležao na kauču i kad me izazvala
na trčanje. Znao sam da je ovo jedan od onih ključnih trenutaka naših života. “Rekao
si da idemo, Dione. I znači da idemo.“
Povukao sam se zaključivši da će, nastavim li govoriti „ne“, biti sve odlučnija.
Prestao sam pričati o tome pretpostavljajući da će poslije Božića posve zaboraviti na
to.
Prevario sam se. Lucja je poslije Božića bila još odlučnija, a budući da je do
utrke bilo samo deset mjeseci, smatrala je da se mora čim prije pokrenuti.
Kontaktirala je organizatore utrke, preuzela formular za prijavu i rekla mi da je
spremna.
Bila mi je to posljednja prilika da je zaustavim i u tu sam svrhu izložio najbolji
argument koji mi je pao na pamet.
„Kako ćeš izdržati bez tuširanja? I pranja kose? I uređivanja noktiju?“
„Baš me briga. Ne zamaram se time. Jedna etapa prolazi preko rijeke Oranje, pa
toga dana mogu oprati kosu.“
Isprobao sam drukčiju liniju napada. „Johannesburg ima jednu od najvećih stopa
ubojstava među svim glavnim gradovima svijeta. Želiš li doista sletjeti u takav grad
i poletjeti iz njega?“

77
 „Dione, ja idem. Ideš li sa mnom ili ne?“
Nakratko sam razmišljao.
„Moramo skinuti sve kile koje smo dobili za Božić.“
Samo je piljila u mene.
Kao da se ponavljala priča s Novoga Zelanda. Znao sam da je neću uspjeti
zaustaviti, a nisam ni želio. Uvijek sam volio Lucjinu hrabrost i njezin entuzijazam i
znao sam da mi je život postao neizmjerno bolji otkad sam je upoznao. Želio sam se
pobrinuti da tamo ne upadne ni u kakve nevolje, makar to značilo da ću učiniti
nešto posve suludo poput trčanja preko pustinje Kalahari.
„U redu“, rekao sam joj. „Idem.“

Nisam razgovarao s Lucjom još od one večeri kad sam prespavao u Urumqiju.
Neki su trkači platili pedeset dolara da bi za trajanja utrke mogli slati e-mailove i
objavljivati blogove, ali ja nisam. Nisam želio da me išta ometa, a znao sam da će
Lucja svaki dan posjećivati internetsku stranicu organizatora gdje će vidjeti moja
vremena i mjesto u poretku. Tako sam je tek u Hamiju, poslije dodjele
nagrada, napokon nazvao prvi put nakon više od tjedan dana.
Čak sam bio pomalo nervozan. Morao sam pronaći način da joj kažem da želim
dovesti kineskoga psa lutalicu da živi s nama. Nismo imali psa još od bernardinca
Curtlyja. Njegova nas je smrt oboje jako pogodila i prešutno smo se složili da nijedno
od nas ne želi ponovno prolaziti takvu bol.
Spremajući se da utipkam njezin broj, u glavi sam još jednom prevrtio
pripremljeni govor. „Zar nije odlično što sam završio drugi? I dogodilo se nešto
čudno. Jedan me psić stalno pratio i razmišljam o tome da je možda povedem kući
da živi s nama.“
Bude li Lucja na mojoj strani, znao sam da će se to doista i dogoditi. Ali ako se
ne složi, dovesti Gobi kući bit će mnogo teže nego što sam mislio.
Telefon je zazvonio i duboko sam udahnuo.
Lucja me preduhitrila prije nego što sam stigao reći bilo što osim „Bok“.
„Kako je Gobi?“
Njezino me pitanje šokiralo. „Znaš za Gobi?“
„Nego što! Mnogi su je trkači spomenuli u svojim blogovima, a završila je i u
nekoliko službenih obavijesti o utrci. Slatka je, zar ne?“
„Da, stvarno je. Htio sam razgovarati s tobom o nečemu...“
„Dovodiš je kući? Čim sam čula za nju, znala sam da ćeš htjeti to učiniti.“

78
 Budući da sam tjedan dana proveo daleko od gradova i svih oblika civilizacije,
zavrtjelo mi se u glavi od prijevoza sa željezničkoga kolodvora u Urumqiju do zračne
luke. Zaboravio sam koliko je grad napučen i koliko je nemoguće sporazumjeti se s
bilo kime. Čak su i jednostavne stvari poput čekiranja za troetapni let natrag kući
trajale triput duže nego što bi trebalo. Kamo god pošao, nailazio sam na gomile ljudi,
a svaki je službenik piljio u mene s jedva prikrivenom sumnjom.
Sjetio sam se zašto sam se zakleo da se nikad neću vratiti u Kinu.
Je li Gobi promijenila taj osjećaj? Možda. Na utrci u Kini ostvario sam rezultat
jednak mojemu prethodnom najboljem rezultatu - drugome mjestu na Kalahari
Augrabies Extreme Marathonu 2014. - i usto mi je u život ušla Gobi. Ali i dalje mi
je bilo teško zamisliti da se vratim u tu zemlju. U njoj je jednostavno preteško išta
obaviti bez znanja kineskoga.
Približavao sam se izlazu za let u Peking kad sam vidio da na ukrcavanje u avion
čekaju i svi organizatori utrke.
Znao sam da se šefica zainteresirala za Gobi i želio sam se pobrinuti da je ne
zaboravi kad se vrati s utrke. Zahvalio sam joj što je angažirala Nurali da se brine za
Gobi dok se ja od kuće ne pobrinem za njezin dolazak u Veliku Britaniju.
Dala mi je posjetnicu i rekla: „Bilo je fantastično vidjeti kako ste se Gobi i vi
povezali. Ako ikako možemo pomoći da vam se pridruži, učinit ćemo to.“

79
 11

LUCJA ME U EDINBURŠKOJ ZRAČNOJ LUCI dočekala s lošim vijestima. Dok

sam ja bio na letu, proučila je postupak dovođenja psa u Veliku Britaniju.
“Neće biti lako”, rekla je. “Pomislio bi da će najteže u cijeloj priči biti izvući
Gobi iz Kine, ali kako mi se čini, teško će je biti i dopremiti u Veliku Britaniju.
Administracija je složenija nego što možeš zamisliti.”
Između tuge što sam morao napustiti Gobi i jedva čekajući da ponovno vidim
Lucju, štošta mi je prolazilo kroz glavu. Zamišljao sam Gobi u karanteni,
astronomske veterinarske račune i kako sve skupa traje mjesecima.
Pokazalo se da sam više-manje pogodio.
Morat će provesti četiri mjeseci u karanteni, a to uopće neće biti jeftino. No
doista loša vijest bila je gdje će odslužiti tu kaznu.
“Heathrow”, rekla je Lucja. “To je jedina mogućnost.”
U kineskima ili američkima mjerilima, šesto pedeset kilometara koji razdvajaju
naš dom u Edinburghu od londonske glavne zračne luke i nije tako mnogo. Ali u
Velikoj Britaniji riječ je o epskome putovanju koje košta stotine dolara za benzin ili
letove, uz još mnogo više za hotele i taksije. Život u Londonu nije jeftin, čak ni za
pse.
Što smo se više time bavili, više smo otkrivali koliko je Lucja imala pravo o
troškovima i komplikacijama dovođenja psa u Veliku Britaniju, ali smo također
podcijenili koliko će biti teško izvesti Gobi iz Kine. U bitki koja će zemlja uspjeti
pobijediti u administrativnim zavrzlamama, izgledalo je da će pobjedu ipak odnijeti
Kina.
Kako bi napustila Kinu, Gobi mora obaviti test krvi, poslije čega mora pričekati
trideset dana prije nego što joj bude dopušteno da poleti iz Pekinga ili Šangaja.

80
Možda se čini jednostavnim, ali staviti je na avion u Urumqiju značilo je da najprije
mora na veterinarski pregled, a zatim je morala biti mikročipirana te dobiti
dozvolu od nekoga, negdje u kineskoj vlasti. E da, bilo je još nešto: na letu
od Urumqija do Pekinga ili Šangaja Gobi je morala pratiti osoba koja će je izvesti iz
zemlje.
“Ima li šanse da Nurali obavi sve to?” pitala se Lucja.
“Nisam je mogao nagovoriti ni da nam pomogne podignuti šator u pješčanoj
oluji. Nema šanse da bi učinila sve to.”
“Možemo li nekoga nagovoriti da je doveze automobilom do Pekinga?”
Nekoliko minuta guglanja i odgovor je bio jasan. Vožnja od trideset pet sati i
gotovo tri tisuće kilometara preko planina, pustinja i tko-zna-čega-još i nije baš bila
naročiti plan B.

Poslije tjedna dana primanja e-mail odbijenica tvrtki za prijevoz ljubimaca, na

obzoru se pojavio tračak nade. Žena koja se zvala Kiki Lucju je e-mailom obavijestila
da bi nam njezina tvrtka WorldCare Pet mogla pomoći, ali samo ako uspijemo
nagovoriti Nurali da obavi veterinarske testove koje je Kikina tvrtka zahtijevala.
Nadajući se najboljemu, nazvao sam Nurali i pitao je.
Na moje veliko iznenađenje i zahvalnost, Nurali je odmah odgovorila e-mailom.
Da, može odvesti Gobi veterinaru i, da, obavit će s Gobi sve testove koje je
zahtijevala Kikina tvrtka. Čak će olakšati stvari i unaprijed kupiti sanduk kako bi
Gobi mogla putovati u prtljažnome prostoru aviona.
Bio je to najbolji mogući ishod.
Ali Gobino preseljenje neće biti jeftino. Kiki je procijenila da će njezina doprema
u Veliku Britaniju koštati najmanje 6500 dolara, a izračunali smo da ćemo potrošiti
još oko 2000 dolara na karantenu te još mnogo više na putovanja do Londona i natrag
kako bismo je posjećivali.
Dovođenje Gobi u naš dom bit će itekako skupo, a mi smo morali dobro
promisliti kako ćemo namaknuti potreban novac. Djelomice sam htio da sve platimo
sami, ne zbog ponosa ili tako nečega, nego jednostavno zato što je dovođenje Gobi
kući bilo nešto što sam ja - a sada i Lucja - htio učiniti i zbog Gobi, a ne samo
zbog nas. Nismo dovodili Gobi u Edinburgh da pokažemo milosrđe ili nekakvu silnu
dobrotu. Dovodili smo je kući jer je, koliko god to neobično zvučalo, već bila dio
obitelji. A kad je u pitanju obitelj, troškovi se ne računaju.
I mada je sve to bila istina, htio sam biti realističan. Ako u bilo kojemu trenutku
nešto pođe po zlu, oboje smo znali da bi ukupni trošak lako mogao premašiti 10 000
dolara. Kad sam na kraju utrke rekao ljudima da želim Gobi povesti kući, Allen,

81
Richard i još priličan broj drugih trkača rekli su mi da će rado pomoći i dati
novčani prilog. U danima poslije dolaska kući primio sam nekoliko e-mailova
natjecatelja iz utrke koji su pitali kako mogu uplatiti novac u Gobin fond. Znao sam
da je Gobina hrabrost i odlučnost ganula mnogo ljudi, pa me nije čudilo da žele dati
nekoliko dolara da joj osiguraju dobar život.
I tako smo Lucja i ja sjeli za računalo i otvorili stranicu za skupljanje novca. No
kad je došao trenutak da upišemo ciljnu vrijednost, oboje smo zastali.
“Što misliš?” pitala me.
“Sto kažeš na ovo?” rekao sam i u obrazac utipkao 6200 dolara. “Vjerojatno ih
nikada nećemo dobiti, ali to je možda najrealističnija procjena troška da je dovedemo
do Velike Britanije.”
“A ako dobijemo samo nekoliko stotina dolara, i to će pomoći.”

Sljedeća dvadeset četiri sata mobitel mi je zacvrkutao nekoliko puta

obavještavajući me da je stiglo nekoliko donacija. Bio sam zahvalan za svaku od
njih. Bio sam zahvalan svojim kolegama trkačima, znajući da će čak i samo nekoliko
dolara tu i tamo olakšati zadatak pred nama. Međutim, više od novca sviđalo mi se
čitanje komentara koje su ljudi ostavljali. Veselilo ih je što mogu pomoći Gobi.
Nisam očekivao tako što.
Također nisam očekivao telefonski poziv koji je Lucja primila drugoga dana
nakon što smo otvorili stranicu za skupljanje novca. Tip se predstavio kao novinar,
rekao da je vidio našu stranicu i pitao može li razgovarati sa mnom. Objasnio je da
je Lucjin broj našao na njezinoj stranici na kojoj je predstavljena kao trenerica
trčanja. Bilo je pomalo čudno da nas neznanac može tako pronaći, ali kad je objasnio
zašto zove, zaintrigirao me pa sam mu dao priliku.
Želio je da mu dam intervju kako bi u svojim novinama, britanskome
nacionalnom tabloidu Daily Mirror, objavio ekskluzivnu priču o Gobi.
Novinari iz tiskovina poput njegove nisu uvijek na najboljemu glasu. Prije
nekoliko godina je Daily Mirror, uz još nekoliko novina, uhvaćen u skandalu s
hakiranjem telefona, zbog čega je povjerenje prema njemu još bilo na niskim
granama. Ali tip je zvučao dovoljno iskreno, pa sam mu odlučio reći “da” i vidjeti
što će se dogoditi. U najmanju ruku, moglo bi biti zabavno staviti članak na Facebook
i potaknuti još nekoliko ljudi da posegnu za lisnicom.
Prije nego što je razgovor završio, novinar me podsjetio da je riječ o ekskluzivi
te da brine kako bih mogao razgovarati s drugim novinarima i dati im priču prije
nego što je on ima priliku objaviti.

82
 “Stari”, rekao sam mu i nasmijao se, “Možeš s pričom raditi što god želiš, jer se
nitko drugi za nju neće zanimati.”
Intervju smo sljedećega dana obavili telefonom. Htio je znati sve o utrci i kako
sam naišao na Gobi, koliko je trčala sa mnom i kako sam se nadao dovesti je kući.
Odgovorio sam mu na sva pitanja i premda sam isprva bio pomalo nervozan,
naposljetku sam bio zadovoljan kako je intervju protekao.
Nisam znao trebam li biti zabrinut ili uzbuđen kad sam sljedećega jutra otišao
kupiti novine. Prelistavao sam ih i pitao se što ću pronaći.
Ono što nisam očekivao bila je cijela stranica s odličnim fotografijama utrke i
doista dobrim komentarom. Baš sam tako ocijenio ono što je bilo napisano pod
masno otisnutim naslovom: “Neću napustiti svojega ultramaratonskoga kompića.”
Sve što je novinar napisao bilo je točno, a čak je i citirao organizatoricu utrke koja
je rekla: “Gobi je uistinu postala maskota utrke - bila je utjelovljenje borbenoga duha
natjecatelja.” To mi se svidjelo.
Već su me spominjali u novinama, kad sam završio na šestome mjestu moje prve
ultre, i nekoliko puta na blogovima utrka te u nekolicini časopisa posvećenih trčanju,
ali ovo je bilo nešto posve drugo. Bilo je čudno, ali na dobar način, pa sam brzo na
stranicu za skupljanje novca, na Facebook i posvuda kamo sam se sjetio
stavio obavijesti o članku. Mislio sam da bi to moglo ohrabriti svakoga tko je već
donirao novac.

Stranicu za skupljanje novca provjerio sam prije nego što sam toga jutra otišao
po novine. Bila je na 1000 dolara, a novac je dalo šest ili sedam osoba. Jedan sat
otkad sam odložio novine i počeo pripremati treću jutarnju kavu, dogodilo se nešto
čudesno.
Mobitel mi je poludio.
Sve je počelo jednom obavijesti. Netko za koga nikad nisam čuo upravo je
donirao dvadeset pet dolara. Prošlo je nekoliko minuta kad je stigla sljedeća
obavijest, pa sam saznao da je također netko meni posve nepoznat donirao istu svotu.
Nakon još nekoliko minuta opet nova obavijest. Zatim još jedna. A onda je netko
donirao stotinu dolara.
Bio sam zapanjen, a pomalo i zbunjen. Je li se ovo stvarno događalo?
Još nekoliko pingova i nekoliko minuta kasnije provjerio sam na internetu nalazi
li se članak iz novina i na web stranicama Daily Mirrora. Naravno, bio je tamo, a u
nekoliko sati koliko je bio aktivan, podijelilo ga je i lajkalo nekoliko stotina ljudi.
Nisam mogao ni zamisliti da bi se moglo dogoditi tako što.

83
 Internetska inačica članka opisivala je priču kao “Dirljivu vezu između
ultramaratonca i psa lutalice kojega ne želi ostaviti.”2 Pročitavši te riječi, nešto se u
meni prelomilo. Od početka sam znao da mi je Gobi dotaknula srce i da je nisam
želio ostaviti, ali nisam upotrijebio riječi koje je napisao novinar. Njegov opis, uz
činjenicu da je moj susret s Gobi protumačio na isti način kao i ja, bio je
vrlo ohrabrujuć.
Možda zato toliko ljudi donira novac, pomislio sam. Možda i oni vide to što je
on vidio.
Dvadeset četiri sata poslije objave članka u novinama, na stranici za skupljanje
novca vidjelo se da je cilj od 6200 dolara dostignut. Ali nije se na tome zaustavio.
Ljudi su, svi neznanci za mene i Lucju, nastavili donirati, svi na neki način ganuti
pričom o malome psu koji je iz nepoznatog razloga odabrao mene i nije me napuštao.

Uz stalne obavijesti o donacijama, na mobitelu su mi se počeli pojavljivati i upiti

drugih novinara. Neki su do mene došli preko stranice za skupljanje novca, drugi
preko društvenih medija ili LinkedIna. Bilo ih je teško pratiti, ali htio sam se javiti
svakome od njih.
Prve su me kontaktirale britanske novine - još jedan tabloid, ali zatim i
srednjostrujaške novine. Mislio sam da će se pristup novinara mijenjati od tiskovine
do tiskovine, da će ih možda zanimati različiti vidovi priče. Ali kao da su svi htjeli
postavljati posve ista pitanja: Zašto ste trčali u Kini? Kako ste se susreli s Gobi?
Koliko je Gobi trčala uz vas? Kad ste je odlučili dovesti kući? Hoćete li ponovno
trčati s njom?
Kad sam prvi put čuo posljednje pitanje, zamislio sam se. Shvatio sam da u svoj
toj užurbanosti i planiranju nikad nisam razmišljao o tome kakav će nam život biti
kad Gobi napokon dođe kući u Edinburgh. Hoće li svaki dan očekivati šetnju od
četrdeset kilometara? Kako će se naviknuti na gradski život? A ako ikada
budem ponovno trčao s njom, hoće li se držati uza me kao što je činila prije ili će
poželjeti samostalno krenuti u taj čudan novi svijet sa svim njegovim
privlačnostima?
Bilo je mnogo toga što nisam znao o Gobinoj prošlosti, a bilo je i mnogo toga
što nisam znao o našoj zajedničkoj budućnosti. Pretpostavljam da je upravo zato
početak svake veze tako uzbudljiv - čak i one s čupavim psom lutalicom.
Poslije nekoliko intervjua s različitim novinama, nazvao me netko iz BBC-ja.
Phil Williams želio me kasnije te večeri intervjuirati u svojoj emisiji Radio 5 Live, a
2
Jonathan Brown, “Heartwarming Bond Between Ultra-Marathon Man and the Stray Dog He Refuses to
Leave Behind,” Mirror, 27. srpnja 2016., ažurirano 28. srpnja 2016., http://www.mirror.co.uk/news/real-life-
stories/ heartwarming-bond-between-ultra-marathon-850726l.

84
premda sam se dotad već pomalo umorio od razgovora s medijima, njega nisam htio
odbiti.
Intervju se pokazao najboljom stvari koju sam u tom trenutku mogao učiniti.
Producenti su audiosnimak mojega intervjua kombinirali s videom koji su dobili od
organizatora utrke. Kratak jednominutni video postao je popularniji nego što sam
mogao zamisliti. Nije prošlo dugo, a pregledan je 14 milijuna puta, postavši tako
drugi najgledaniji video na BBC-jevim stranicama.
Poslije toga stvari su se uistinu zahuktale.
Obavio sam intervjue za druge BBC-jeve emisije i postaje, a onda su počeli
nazivati ljudi s televizije. Razgovarao sam za druge britanske kanale, zatim one u
Njemačkoj, Rusiji i Australiji. Prešao sam na Skype i obavio intervjue za CNN,
ESPN (gdje je priča o Gobi bila jedna od deset najgledanijih toga dana), Fox News,
ABC, Washington Post, USA Today, Huffington Post, Reuters, New York Times i
podcaste, među njima i EricZane Show, koji je sa svoje strane priču podignuo na
posve novu razinu.
Sve se to vrijeme svota na stranici za skupljanje novca stalno povećavala. Ljudi
sa svih strana svijeta - iz Australije, Indije, Venezuele, Brazila, Tajlanda,
Južnoafričke Republike, Gane, Kambodže, čak i Sjeverne Koreje - davali su koliko
su mogli. Njihova me velikodušnost istodobno oduševljavala i postiđivala. Bio sam
u nekima od tih zemalja i znao sam kakvim je životima živjelo mnogo ljudi u njima.

U samo nekoliko dana za Lucju i mene sve se promijenilo. Prije toga nismo bili
sigurni trebamo li otvoriti stranicu za skupljanje novca ili ne i postali smo svjesni da
će dovođenje Gobi kući biti golem izazov. A onda su u samo dvadeset četiri sata
gotovo sve naše brige nestale. Zahvaljujući Kikinoj podršci i tolikim donacijama sad
smo bez sumnje znali da su najveće prepreke prebrođene: imali smo potrebno znanje
da je vratimo i financijska sredstva koja će to omogućiti. Kao da se sve naposljetku
posložilo.
Gotovo sve.
Nurali nije odgovarala ni na jedan od naših e-mailova.

85
 12

“LUCJA, JEDNOSTAVNO NE VIDIM KAKO BI SE to moglo dogoditi.”

Ležali smo u krevetu i čekali zvuk budilice, vodeći prvi razgovor u danu, ali
riječi su bile sablasno poznate. Isto sam već rekao mnogo puta u tjednu nakon izlaska
članka u Daily Mirroru. Premda se svota skupljena preko internetske stranice popela
na 20 000 dolara, od Nurali nije bilo ni glasa.
Svaki put kad bismo Lucja i ja tako razgovarali, pokušao bih joj što bolje
objasniti što sam znao o Nurali i Urumqiju. Rekao sam joj kako je grad bio luđački
užurban, s gomilom ljudi koju jurcaju na sve strane. “Nurali je radoholičarka, pa ne
mogu zamisliti da sjedi kod kuće sa sve četiri u zraku. Vjerojatno se istodobno bavi
stotinama drugih projekata, a nema šanse da bi uzela pauzu od njih samo da nama
pomogne. Briga o malome psu vjerojatno joj je pri dnu liste prioriteta.”
“Zato je moramo podsjetiti koliko je važno. Svakako je moramo uvjeriti da je
važno, zar ne?” rekla je Lucja.
Sjetio sam se noći kad je bjesnjela pješčana oluja. “Nurali je od onih ljudi koji ti
neće pomoći ako misle da ih gnjaviš. Ako je previše stisnemo, mislim da bi mogla
čak i usporiti samo da nam napakosti.”
Neko smo vrijeme samo sjedili i šutjeli.
“Misliš li da je vidjela sve ono na Facebooku?”
Nije bilo šanse. U Kini nema ni Facebooka ni Twittera, a na TV-u gotovo da i
nema zapadnjačkih kanala s vijestima, pa ne mogu zamisliti kako bi ova medijska
galama koju doživljavamo mogla doći do nje.
“Pa što da učinimo?”

86
 Soba je ponovno utonula u tišinu. U ovoj bi nam se točki razgovor uvijek
prekinuo. Kao da smo upali u slijepu ulicu. Nismo mogli učiniti baš ništa. Mogli smo
samo čekati.

Iako je Nurali šutjela, ostatak svijeta nije. Uz Kikine e-mailove kojima nam je
nudila svoju pomoć, na Facebook stranici bilo je sve više komentara kojima su ljudi
tražili nove informacije. S pravom su se pitali što se događa. Htjeli su znati kako
napreduje proces pripreme Gobi za putovanje i kad će stići kući. Htjeli su
fotografije, filmove i vijesti.
Nisam ih mogao okrivljivati. Da sam ja dao novac za nešto tako, jednako bih se
osjećao. Htio bih znati da je pas u dobrim rukama te da se vlasnici ponašaju savjesno
i odgovorno. Htio bih dokaze da sve ide naprijed. Htio bih znati da cijela stvar nije
bila samo izvlačenje novca.
Premda smo Lucja i ja očajnički htjeli ljudima ponuditi dokaze koje su tražili,
nismo to mogli učiniti. Jedino što smo mogli bilo je objavljivati neodređene poruke
o tome kako je sve pod kontrolom te da poduzimamo prve korake u nečemu što će
očito biti vrlo dugo putovanje. Racionirali smo vijesti i fotografije kao što smo
racionirali hranu na dugoj etapi utrke.
Prošlo je još nekoliko dana bez odgovora od Nurali. Znao sam da Kiki toliko
čekanje sve više frustrira, ali ona je sigurno dobro razumjela jedinstvenu prirodu
izazova pred nama. Ponudila se da će sama napisati e-mail Nurali, a mi smo to
objeručke prihvatili. Nadali smo se da će to što je Kiki Kineskinja premostiti sve
jezične i kulturološke probleme.
S druge strane, naši su pristaše postajali sve glasniji i bilo je sve više zahtjeva za
novim informacijama. Ne ponudimo li im uskoro kakve konkretne vijesti, počeo sam
se bojati da bi se divovska plima pozitivne podrške mogla povući od nas. Ili još gore,
ljudi bi se mogli okrenuti protiv nas. Zbog toga sam odlučio nazvati jednu od
organizatorica utrke.
“Ovo je sad preraslo u veliku stvar”, rekao sam joj. “Više nisam jedini komu je
stalo da Gobi dođe kući, u to se sad uključio cijeli svijet. Tisuće ljudi žele znati što
se točno zbiva. Oni koji su nam donirali novac su poput dioničara i žele odgovore.”
Saslušala me i rekla da shvaća. “Učinit ću sve da uspije”, rekla je.
Kad je razgovor završio, kao da mi je s leđa pao veliki teret. Ako se u sve uključe
i organizatori utrke, bit će sve u redu. Stajali su iza niza utrka koje su se održavale
na četiri kontinenta, pa će sigurno uspjeti u tome da se mali pas ponovno sretne sa
svojim vlasnikom.

87
 I doista, Kiki je za tjedan dana dobila e-mail od Nurali. Sve je bilo u redu, premda
se Nurali složila da je trebalo učiniti mnogo više nego što se isprva pretpostavljalo.
S Kiki se dogovorila da će se nastaviti brinuti o Gobi, ali da će Kiki poslati nekoga
u Urumqi kako bi se pobrinuo za sve što je potrebno učiniti da Gobi može
avionom odletjeti za Peking.
To je bila dobra vijest. Ali proces je trajao mnogo duže nego što smo se i Lucja
i ja nadali. Međutim, najvažnije je bilo da je Gobi dobro. Nurali se brinula o njoj, a
Kiki će uskoro poslati nekoga u Urumqi da ubrza proces povratka.
Nurali nam je čak e-mailom poslala nekoliko fotografija, pa smo našim
donatorima mogli ponuditi najnovije vijesti o napretku procesa. To ih je smirilo jer
im je odgovorilo na većinu pitanja. Nastavio se i interes medija za intervjuima, pa
sam prvi put razgovarao s novinarima iz časopisa i još nekoliko radiopostaja.
Prvi put otkako sam se i vratio kući z Kine, bio sam doista uvjeren da će sve biti
u redu.
Međutim, sljedećega me tjedna počela hvatati nervoza. Nurali je ponovno
ušutjela, što je bilo neopisivo frustrirajuće. Već su prošla dva tjedna otkako smo
otvorili stranicu za skupljanje novca, a Gobi nije bila ništa bliže medicinskoj skrbi i
testovima potrebnima za započinjanje procesa povratka kući.
Ponovno sam organizatorici utrke poslao e-mail da vidim može li nam pomoći,
ali umjesto da dobijem odgovor od nje, dobio sam ga od njezina ureda. Rekli su da
je u Americi, baš kao i Nurali. Napisali su mi da Gobi ima svu potrebnu skrb i da će
se Nurali za nekoliko dana vratiti u Kinu te da je sve u najboljemu redu. Proslijedili
su mi i poruku u kojoj je pisalo da će organizatorica o svemu razgovarati s Nurali
kad se sastanu.
Lucja i ja nismo znali što da mislimo. Bili smo pomalo ljuti jer će proći još tjedan
dana prije nego što će Kiki moći poslati nekoga do Nurali i pokrenuti stvari u
Urumqiju, ali ionako smo znali da neće sve ići glatko. A tko zna, možda će Nurali u
Americi uspjeti vidjeti nešto od publiciteta koji smo dobili, pa će postati
svjesnija pozornosti koju je Gobi privukla.

Nurali je održala obećanje. Kad se za nekoliko dana vratila u Kinu, e-mailom je

obećala Kiki da će se stvari početi brzo odvijati.
Odlično, pomislio sam kad mi je Kiki priopćila vijest. Još malo i gotovo.
Sljedećega sam dana Kiki napisao: Je li Nurali javila kad možeš nekoga poslati
u Urumqi?
Odmah mi je odgovorila.

88
 Dione, Nurali mi se nije javila. Kiki.

Čekao sam još jedan dan.

Ima li danas kakvih vijesti, Kiki?

Kiki se ponovno odmah javila.

Ne.

Ponovno sam poslao e-mail organizatorici: Zašto sve traje tako dugo? Nemojte
mi reći da se nešto dogodilo.
Idućega dana Kiki nije imala ništa za izvijestiti, a u moj dolazni sandučić nije
stigao ni odgovor organizatorice.
Prošao je još jedan dan, a od trenutka kad sam ustao iz kreveta, znao sam da
nešto nije u redu. Sjedio sam u krevetu, čekao zvuk budilice, napet kao da sam već
popio tri kave. Lucji nisam znao reći zašto imam tako loš osjećaj. “Postoji problem”,
rekao sam. “Jednostavno znam da je tako.”
Ustao sam i provjerio mobitel, znajući da je u Kini već kasno poslijepodne. Među
nekolicinom e-mailova novinara i hrpe obavijesti sa stranice za skupljanje novca,
isticala se jedna poruka:

Za: Dion Leonard

Od: **** ****
Datum: 15. kolovoza 2016.
Predmet: Gobi
Dione, moram vas nazvati.

Kad smo organizatorica utrke i ja razgovarali kasnije toga jutra, jednim dijelom
nisam uopće bio iznenađen onime što sam čuo. Rekla mi je da se tijekom Nuralina
boravka u Sjedinjenim Američkim Državama za Gobi brinuo njezin svekar. Gobi bi
katkad otišla na dan ili dva, ali bi se uvijek vratila po hranu. A onda je ponovno
otišla i više se nije vratila. Gobi sad već nije bilo nekoliko dana.
“Šalite se”, rekao sam. Pokušavao sam ostati miran i ne eksplodirati baražom
psovki. Bio sam bijesan kao ris. “Što rade da je pronađu?”

89
 “Nurali je angažirala ljude koji je traže. Pokušavaju sve što mogu da je pronađu.”
Sve što mogu? Ozbiljno sam sumnjao u to i bio sam jako uznemiren što je Gobi
mogla pobjeći. Imao sam toliko vremena razmišljati o Gobi, pa sam u glavi prevrtio
svaki mogući scenarij. Bio sam paranoičan. Verzija događaja koju su mi prenosili
organizatori utrke nije mi zvučala uvjerljivo. Nurali je toliko dugo šutjela, pa sam
sumnjao da je Gobi nestala mnogo prije, a to mi nisu rekli jer su mislili da će je
pronaći. Ako sam imao pravo, Gobi je nestala prije deset dana, a možda i više.
Po glavi su mi se motali najrazličitiji scenariji. Nijedan od njih nije bio dobar, a
ja sam se trudio ne razmišljati o njima. Nije bilo vrijeme za paniku. Morao sam
djelovati.
“Što možemo učiniti?” pitao sam, nemajući ni najmanjega pojma što bi se trebalo
sljedeće dogoditi.
“Nurali radi sve što može.”
Činilo mi se da to nije dovoljno.
Nazvao sam Lucju na posao i rekao da je Gobi nestala te da ozbiljno sumnjam je
li se Nurali za nju brinula kako smo se dogovorili. Zatim sam nazvao Kiki i ponovno
ispričao cijelu priču.
“Pusti da ja razgovaram s Nurali”, rekla je. Bio je to prvi prijedlog toga jutra za
koji mi se učinilo da ima smisla.
Kad me ponovno nazvala, Kiki mi je rekla da i ona sumnja u djelu priču.
Jednostavno nije imala smisla.
“U redu”, rekao sam, odgurnuvši svoje sumnje na trenutak u stranu. “Ali što
sada?”
“Moramo u potragu uključiti više ljudi.”
“Kako da to učinimo? Nurali je jedina osoba koju poznajem u Urumqiju.”
“Znam nekoga ovdje u Pekingu tko ima iskustva s pronalaženjem pasa. Vodi
pseće sklonište u Pekingu. Možda nam može pomoći.”
Nisam morao dugo čekati da me Kiki ponovno nazove. Razgovarala je s
prijateljem Chrisom Bardenom iz Little Adoption Shopa u Pekingu, i dok sam je
slušao kako mi prenosi njegov savjet, znao sam da je pravi čovjek za taj posao.
“Prvo što nam treba je plakat. Na njemu moraju biti nedavno snimljene
fotografije Gobi, njezin dobar opis i mjesto gdje se izgubila. Potrebno je navesti
telefonski broj za kontakt i, najvažnije od svega, nagradu.”
“Koliko?” pitao sam.
“Rekao je za početak pet tisuća juana.”

90
 U glavi sam preračunao koliko je to. Sedamsto dolara. Rado bih platio i deset
puta više kad bi bilo potrebno. Malo sam razmislio i odlučio se za nagradu od 1500
dolara.
“Poster moramo postaviti posvuda, i na mrežu. Imaš li WeChat?”
Nisam čuo za to, ali Kiki mi je objasnila da je riječ o hibridu WhatsAppa i
Twittera koji kineske vlasti nisu blokirale.
“Netko bi trebao otvoriti WeChat grupu kako bismo mogli početi širiti vijesti.
Sljedeće što nam treba su ljudi koji će dijeliti plakate po ulici. Chris kaže da se većina
pasa pronađe tri do pet kilometara od mjesta na kojemu su nestali. Moramo se
koncentrirati na to područje.”
Od pomisli na realizaciju toga plana i očekivanja da uspije zavrtjelo mi se u glavi.
Iz iskustva sam znao da je Gobi za dvadeset minuta lako mogla prevaliti tri do četiri
kilometra, pa je mogla biti sasvim izvan Chrisove granice. Ali čak i ako to
zanemarimo, nisam mogao zamisliti gdje bi Gobi mogla biti jer nisam znao u
kojem je dijelu grada Nurali živjela. Znao sam samo da je Urumqi gusto naseljen,
baš kao i svi azijski gradovi u kojima sam bio. U promjeru od pet do šest kilometara
moglo je živjeti na desetke - ako ne i stotine - tisuća stanovnika. Nurali mi je bila
jedina nada za širenje informacija na ulice, ali nisam znao može li to ona učiniti.
Nasreću, Kiki je najbolju vijest ostavila za kraj.
Rekla mi je da Chris pozna nekoga tko živi u Urumqiju, ženu koja se zove Lu
Xin. Kad je njoj nestao pas, Chris joj je pomogao u potrazi. Već ju je pitao, i rekla je
da će pomoći, premda nikad prije nije predvodila potragu za psom.
Od zahvalnosti sam duboko izdahnuo.
“To je nevjerojatno, Kiki. Mnogo ti hvala.” Iznenadila me ljubaznost ljudi koje
nikada nisam sreo, koji su uskočili u akciju istoga trenutka kad su čuli da mi je
potrebna pomoć. Nisam se molio još od dječačkih dana, ali sigurno sam u tome
trenutku izrekao nekoliko riječi zahvalnosti.
Vratio sam se čekanju novosti. U Škotskoj je bilo vrijeme ručka, ali je u Kini već
bio kraj radnoga dana. Znao sam da od Kiki neću ništa doznati do sljedećega jutra.

Prošla su već gotovo četiri tjedna otkad sam se vratio iz Kine i gotovo odmah
sam se vratio na posao, a intervjue i e-mailove odrađivao sam rano ujutro, kasno
navečer i vikendima. Nekoliko dana u tjednu radim od kuće, a druge sam dane u
uredu, na jugu Engleske. Onoga dana kad sam saznao da je Gobi nestala bio sam u
stanu, ali kako se poslijepodne vuklo vrlo sporo, poželio sam biti bilo gdje, samo ne
ondje. Teško mi je padalo biti sam kod kuće. Teže nego trčati po crnome pijesku
pustinje Gobi. Mislio sam samo na Gobi.

91
 Kad je Lucja na kraju radnog dana stigla kući, razgovarali smo o tome što da
učinimo. Oboje smo znali da moramo obavijestiti ljude o Gobinu nestanku, ali
pronaći najbolje riječi za to nije bilo nimalo lako. Znali smo jako malo, a nismo htjeli
da ljudi počnu nagađati.
Nekoliko neuspjelih pokušaja poslije, kasno te večeri naposljetku sam objavio
tekst za koji sam se nadao da će alarmirati ljude i pomoći da se Gobi sigurno vrati
kući:

Jučer smo primili telefonski poziv kojim su nas obavijestili da je Gobi

nestala u kineskome gradu Urumqiju te da je nema već nekoliko dana.
Vijest da se sada nalazi negdje na ulici posve nas je slomila i šokirala, a
naši planovi da je dovedemo u Veliku Britaniju otišli su u vjetar. Za mene
su to bila doslovce najgora 24 sata, a znam da moju bol i žalost dijelite
svi. Molim vas da shvatite da su se u Urumqiju dobro brinuli za Gobi te da
je riječ o nesretnome slučaju.
Danas je na kineskome WeChatu objavljena donja informacija s
nagradom za pronalaženje. Sklonište za životinje u Urumqiju ljubazno se
ponudilo da će organizirati skupinu koja će tražiti Gobi, a također
planiramo okupiti mještane koji će Gobi tražiti na ulicama i po gradskim
parkovima.
Ako itko ima kakvu informaciju o Gobi, molimo ga da nas što prije
kontaktira. Nadamo se i molimo se da ćemo je uskoro pronaći, a o
napretku potrage stalno ćemo vas izvještavati.
Također želimo istaknuti koliko smo zahvalni za novac i podršku koje
ste dali za Gobi. Potvrđujem da će akcija skupljanja novca trajati još 33
dana, a ako se Gobi dotada ne pronađe, novac na računu neće se dirati.
Dion

Za samo nekoliko minuta čuo sam kako me mobitel obavještava o pristiglim

porukama. Isprva su stizale sporo, a zatim sve brže, poput sporoga džogiranja koje
prelazi u puni sprint.
Neko vrijeme nisam podizao mobitel. Nisam htio pročitati što ljudi pišu. Ali ne
zato što nisam mario za njihove misli. Do njih mi je uistinu bilo stalo. Ali ja im nisam
mogao ponuditi nikakve nove vijesti, a usto nije bilo ničega što bih mogao učiniti.
Jedina mi je opcija bila čekati i nadati se. Nadati se da je s Gobi sve u redu.
Nadati se da će ta žena Lu Xin - za koju nikad nisam ni čuo do poziva toga jutra -
učiniti čudo i skupiti dovoljno veliki potražili tim koji će područje preplaviti

92
plakatima tako da netko tko je vidio Gobi i dovoljno ga je briga nazove i pokupi
nagradu.
Koga to zavaravam? Nije bilo šanse da uspijemo.
Dok je posljednja svjetlost ljetne večeri nestajala s neba, misli su mi postajale
sve mračnije. Sjetio sam se još nečega što mi je Kiki rekla tijekom posljednjega
razgovora toga dana. Rekla mi je da se Chris sastao s Lu Xin kad je nestao njezin
pas. On ju je savjetovao kako da ga traži.
Ali psa nikada nisu pronašli.

93
ČETVRTI DIO

94
 13

GOTOVO DA I NEMA ŽIVOGA AUSTRALCA KOJI nije čuo za ultramaratonca

Cliffa Younga. Tip je nadahnuće za sve, a ne samo za trkače na duge pruge. Cliffova
priča nudi nadu svakome tko se morao suočiti s nepremostivim izazovom za koji
drugi misle da ga je nemoguće svladati.
U srijedu 27. travnja 1983. godine Cliff Young pojavio se u trgovačkome centru
Westfield u zapadnome predgrađu Sydneyja, tražeći startnu crtu nevjerojatne utrke.
Ruta je vodila do drugoga trgovačkog centra Westfield u 874,8 kilometara
udaljenome Melbourneu.
Utrku se općenito smatralo najtežom svoje vrste, a među okupljenim
natjecateljima bili su i neki od najboljih trkača na svijetu, ljudi u naponu snage koji
su mjesecima trenirali kako bi im tjelesna kondicija u trenutku utrke bila na vrhuncu.
Cliff se isticao među šačicom trkača okupljenih za brutalnu utrku. Bila mu je
šezdeset jedna godina, nosio je kombinezon i radničke čizme, a onda je skinuo zubalo
jer mu se nije sviđalo kako je klepetalo dok bi trčao.
Dok je većina ljudi pretpostavljala da je gledatelj ili tip iz održavanja koji se
malo izgubio, Cliff je uzeo svoj broj i pridružio se ostalim trkačima.
“Kompa,” rekao mu je jedan novinar kad ga je vidio na startu, “misliš li da možeš
završiti utrku?”
“Da, mogu”, odgovorio mu je Cliff. “Vidite, odrastao sam na farmi na kojoj si
nismo mogli priuštiti konje ili traktore, a sve vrijeme mojega odrastanja kad bi došla
oluja morao bih izići i skupiti ovce. Imali smo dvije tisuće ovaca na osamsto hektara
zemljišta. Katkad bih te ovce naganjao dva ili tri dana. Trajalo je dugo, ali uvijek bih
ih uhvatio. Mislim da mogu istrčati ovu utrku.”
Utrka je počela i Cliff je odmah zaostao. Nije čak ni trčao kako treba; čudno se
gegao i kao da nije odvajao stopala od tla. Na kraju prvoga dana, kad su se svi trkači
odlučili zaustaviti i malo naspavati, Cliff je bio kilometrima iza njih.

95
 Profesionalci znaju kako se tempirati na utrci i svi su smislili isti plan po kojemu
su trčali osamnaest sati i zatim šest sati spavali. Tako se najbrži među njima mogao
nadati da će do cilja stići za oko sedam dana.
Cliff je radio po drukčijemu planu. Kad su sljedećega jutra nastavili utrku, ostali
su trkači bili šokirani kad su čuli da Cliff i dalje trči. Nije spavao i gegao se cijelu
noć.
Isto je učinio i druge i treće noći. Svakoga bi jutra stigla nova vijest da je Cliff
džogirao te noći i stalno smanjivao udaljenost koju su trkači upola mlađi od njega
pokušavali povećati tijekom dana.
Naposljetku ih je Cliff sve pretekao, a poslije pet dana, petnaest sati i četiri
minute prešao je ciljnu crtu. Rekord je srušio za gotovo dva puna dana i pobijedio
petoricu trkača koji su završili utrku.
Na Cliffovo iznenađenje, uručili su mu pobjednički ček na 10 000 dolara. Rekao
je da nije znao da postoji nagrada i tvrdio je da se nije natjecao zbog novca. Odbio
je za sebe uzeti i centa i odlučio je novac na jednake dijelove podijeliti preostaloj
petorici trkača koji su završili utrku.
Cliff je postao prava legenda. Nije se znalo što se ljudima više sviđa, snimci na
kojima gega po cesti u hlačama i običnoj majici ili oni na kojima u gumenim
čizmama ganja ovce po pašnjaku, s izrazom čiste odlučnosti na licu.
Bio sam klinac kad su australski mediji pratili Cliffovu priču. Bio je slavna
osoba, pravi osobenjak koji je učinio nešto čudesno što je zapazila cijela nacija. Tek
kad sam i sam postao trkač shvatio sam koliko je njegov pothvat nevjerojatan. I tek
kad je Gobi nestala, a ja sam se ponovno našao na letu za Kinu, sjetio sam se njegove
priče i u njoj našao nadahnuće.

Dan nakon što sam objavio vijest da je Gobi nestala, preplavile su nas poruke
ljudi sa svih strana svijeta. Neke su bile pozitivne i pune suosjećanja, molitvi i dobrih
želja. Neke su izražavale strah da će Gobi naposljetku završiti na nečijem tanjuru.
Bilo je to prvi put da sam pomislio na takvu mogućnost, ali nisam je smatrao
naročito vjerojatnom. Premda sam u Kini proveo samo deset dana, imao sam osjećaj
da su priče o Kinezima kao ljudima koji jedu pse vjerojatno netočne. Istina, vidio
sam mnogo pasa lutalica, ali tako je bilo i u Maroku, Indiji, pa čak i Španjolskoj.
Umjesto da budu okrutni, svi su Kinezi koje je zainteresirala Gobi prema njoj
postupali brižno i s ljubavlju, ni manje ni više od toga.
Premda sam bio zahvalan na dobrim željama i mogao sam se nositi s panikom
nekolicine onih koji su poslali poruku, postojala je i treća vrsta poruka na koje nisam
znao reagirati.

96
 Kako se, dovraga, to moglo dogoditi?! Doista????

Znao sam da će se dogoditi nešto takvo ... Kakvo užasno mjesto da se u

njemu izgubi pas. Zgrožen sam kako je cijela ta stvar izvedena.

Kako je, dođavola, pas uspio pobjeći????

Ti “skrbnici” su imali samo jedan zadatak, da čuvaju psa, a njezini su je

[navodni] staratelji izdali! ... Kako možeš izgubiti psa kojega bi navodno
trebao čuvati dok ga se ne USVOJI!

Osjećao sam se loše. Zapravo, osjećao sam se užasno. Toliko je ljudi dalo mnogo
novca - više od 20 000 dolara do trenutka kad je nestala - a Gobi više nema. Znao
sam da sam u očima javnosti samo ja odgovoran za nju. Prihvaćao sam to i znao sam
da se ne mogu riješiti krivnje.
Da sam drukčije postupio, Gobi ne bi nestala. Ali što sam mogao učiniti
drukčije? Kad sam završio utrku i ostavio Gobi s Nurali, pretpostavljao sam kako će
biti potrebno samo nekoliko tjedana da Gobi dođe u Veliku Britaniju i tu obavi
karantenu. Da sam znao koliko će je teško biti prevesti preko Kine i zatim izvan
zemlje, unajmio bih vozača i sam je poveo u Peking. Ali sve što sam u trenutku
završetka utrke znao bilo je da je Nurali - koja mi se činila najboljom osobom da to
obavi - spremna rado pomoći. To mi se tada činilo dovoljnim.
Bio sam u iskušenju da odgovorim na svaku poruku, ali stizale su brže nego
poslije objavljivanja članka u Daily Mirroru. Svakih bi se nekoliko minuta pojavio
novi komentar i znao sam da će biti najbolje ne reagirati i dati ljudima prostora da se
ispušu. Nije imalo svrhe uvući se u bilo kakvu raspravu.
Usto, bio je tu još jedan tip komentara koji mi je počeo privlačiti pozornost.

Pitam se nije li zbog publiciteta oko priče zapravo riječ o otmici.

Premda se jako uznemirim kad netko zabrlja, uglavnom sam vrlo povjerljiva
osoba. Nikad na Gobin bijeg ne bih pomišljao kao na nešto drugo osim nezgode. Ali
što sam više takvih poruka čitao, više sam si počeo postavljati pitanja.

97
 Nadam se da to nije bilo namjerno ili da netko stoji iza svega toga. Oprostite
mi na sumnjičavosti, ali ne razumijem kako se to moglo dogoditi! Priča o
Gobi razglašena je diljem svijeta, pa se nadam da netko (ne Dion) ne pokušava
otmicom zaraditi. Nije je bilo nekoliko dana, a nisu vas obavijestili?

Komentari su imali smisla. Tisuće je ljudi na svijetu pratilo priču, a svota koju
smo skupili za Gobi bila je svima vidljiva. Je li bilo teško zamisliti nekoga tko
njezinom otmicom pokušava zaraditi, nadajući se da ćemo platiti za Gobin siguran
povratak?

Trebao sam raditi, a i doista sam pokušavao dati sve od sebe da napišem
izvještaje koje sam trebao načiniti, ali bilo mi je jako teško. Vjerojatno sam veći dio
dana bio rastresen zbog takvih misli i pitanja. Osjećao sam se poput pera u oluji:
bespomoćan i prepušten na milost i nemilost sila mnogo jačih od sebe. Do trenutka
kad se Lucja vratila kući s posla, bio sam posve iscrpljen.
Čitala je komentare cijeli dan, i dok su mene na krivi kolosijek odveli komentari
koji su tražili nečiju krivnju, nju su pogodili oni koji su pokušali naći rješenje.

Možete li odletjeti tamo i potražiti je? Osjetit će vas i pronaći! Molimo vas
da skupljeni novac upotrijebite kako biste je sačuvali dok se s vama ne
vrati kući. Ovo je užasno.

Ona vas traži. To je srceparajuće. Molim se da je pronađete živu i zdravu.

Mislim da nitko ne bi imao ništa protiv toga da nešto od skupljenoga novca
upotrijebite kao nagradu za njezino pronalaženje. Znaju li to mediji kako bi
proširili priču?

Bio sam kod kuće šest tjedana i imao sam još otprilike toliko prije sljedeće 250-
kilometarske utrke u listopadu koja se održavala u čileanskoj pustinji Atacami. U
Kini nisam zadobio nikakvu ozljedu i s treningom sam mogao nastaviti gotovo
odmah čim sam se vratio. Bio sam uvjeren kako ću biti u najboljoj kondiciji potruditi
se i osvojiti Atacamu, posebice sada kad sam poznavao neke trkače koji će se tamo
natjecati, primjerice Tommyja i Juliana. A ako pobijedim u Atacami, ići ću na
Marathon des Sables 2017., spreman za plasman među prvih dvadeset. U povijesti te
utrke nijedan Australac nije završio na boljemu mjestu.
Iznenadni put u Kinu zbog potrage za izgubljenim psom nije se uklapao u moj
plan treniranja. Šest tjedana od Atacame trebao bih na traci u improviziranoj kućnoj

98
sauni pretrčati stotinu pedeset kilometara na tjedan. Umjesto toga nisam radio ništa.
Život mi je okupirala potraga za Gobi i sve je ostalo, pa i trening, palo u drugi plan.
Na stranu Atacama, bilo je i drugih razloga da se ne vraćam u Kinu. Proteklih
tjedana nisam baš bio najbolje usredotočen na radnome mjestu, a traženje još dopusta
bez ikakve najave mojim poslodavcima značilo bi maksimalno iskorištavanje
njihove dobre volje. Da sam bio na njihovu položaju, točno znam što bih
rekao nekome poput mene.
A ako i krenem, što bih, ruku na srce, mogao učiniti? Nisam znao ni govoriti ni
čitati kineski, baš kao ni inačicu arapskoga kojom su se služili u Urumqiju, a imao
sam i manje iskustva u traganju za psima od žene koja je vodila potragu. Pođem li,
uzalud ću trošiti i njihovo i svoje vrijeme.
Međutim, naposljetku mi nije trebalo mnogo vremena da se predomislim. Nije
to bilo zato što sam iznenada pronašao odgovore na sve svoje sumnje ili zato što sam
imao neki dubok osjećaj kako ću ako odem sigurno naći Gobi. Odlučio sam poći
zbog jedne jednostavne, uvjerljive činjenice koju sam s Lucjom podijelio
kasno druge noći nakon što sam saznao da je Gobi nestala: “Ako ne odem i nikad je
ne nađemo, mislim da jednostavno neću moći živjeti sam sa sobom.”

I tako sam se našao na izlazu edinburške zračne luke, spreman za putovanje

natrag u Urumqi koje će zahtijevati tri leta i više od trideset sati. Snimio sam svoj
ljetni itinerer i objavio ga na internetu. Mnogi su ljudi prethodnih dana bili iznimno
ljubazni i darežljivi, pa sam htio da znaju kako činim sve da pomognem.
Od telefonskoga poziva prošla su samo četiri dana, ali otputovao sam sa
spoznajom da ljudi koji su tako velikodušno dali novac kako bi mi pomogli u
povratku Gobi kući žele da se vratim u Kinu i pronađem je. Otvorili smo i drugu
stranicu za skupljanje novca, nazvanu U potrazi za Gobi (Finding Gobi), kako bi se
platilo moje putovanje i troškovi koje je već imao potražni tim - tiskanje plakata,
gorivo, vozači, osoblje i hrana. Kao i sa stranicom Vratimo Gobi kući, velikodušnost
je ljudi Lucju i mene ostavila bez teksta. Cilj od 6200 dolara probili smo već za dva
dana.
Krenuo sam i s blagoslovom svojega šefa. Kad sam mu počeo govoriti da je Gobi
nestala, nije čekao da dovršim. “Samo pođi”, rekao je. “Pronađi psa. Sredi sve. Uzmi
vremena koliko ti treba.”
No kad je riječ o Atacami, bio je to jedini problem za koji nisam uspio pronaći
rješenje. Znao sam da će povratak u Kinu značiti prekoračenje mogućega dopusta na
poslu, što je značilo da ću morati otkazati sudjelovanje u utrci u Čileu, ali sam
također znao da o tome nema smisla brinuti. Ako izgubim Atacamu, ali pronađem
Gobi, vrijedit će.

99
 Ukrcao sam se na avion i posljednji put provjerio Facebook. Došli su deseci
poruka, sve pune bodrenja, pozitivnih misli i dobre vjere. Mnogi su komentari
govorili isto: ti su ljudi molili za čudo.
Složio sam se s njima. Bilo nam je potrebno pravo čudo. Ništa manje od toga
neće biti dovoljno.

Negdje u besanoj maglici cjelonoćnoga leta prisjetio sam se priče o Cliffu

Youngu.
Poput mene, ni on nije imao pojma da će kad se 1983. gegajući pojavio na startu
uzrokovati takvu strku. Mislim da također nije ni pomislio da bi mogao pobijediti.
Ali znao je da može istrčati utrku. Iskustvo, samouvjerenost, a pomalo i neznanje s
čime se zapravo suočava pomogle su mu da stekne potrebno samopouzdanje.
Hoću li pronaći Gobi? Nisam to mogao znati. Hoću li moći učiniti ono što mi
ljudi savjetuju i potaknuti lokalne medije da poprate priču? Ni to nisam znao. Jesam
li imao ikakva iskustva u poduzimanju takva zadatka? Ni najmanjega.
Ali znao sam da imam borbeno srce. Znao sam da je zelja da pronađem Gobi
jaka poput svake druge želje koju sam u životu imao. Što god trebalo učiniti, znao
sam da se neću smiriti sve dok više ne budem imao gdje tražiti.

100
 14

DESET MINUTA POŠTO SMO SE ODVEZLI IZ zračne luke, naposljetku sam

shvatio što mi se ne sviđa u Urumqiju. Bio sam previše smeten da to zamijetim kad
sam se kroz grad vozio na utrku i dolazio s nje, ali dok sam u stražnjemu dijelu
automobila Lu Xin sjedio uz prevoditeljicu, slušao sam kako mi objašnjava zašto su
na svakoj uličnoj svjetiljci i mostu postavljene TV kamere. Naposljetku sam shvatio.
Urumqi je bio depresivan. Doimao se opasnim. Na neki me čudan način podsjetio na
život u warwičkom hostelu kad mi je bilo petnaest godina. Posvuda se osjećala
opasnost, a ja se ni na koji način nisam mogao obraniti.
Prevoditeljica mi je rekla da je Urumqi primjer kako se kineska država bori s
političkim i etničkim nemirima. Među domorodačkim Ujgurima, koji su sunitski
muslimani i smatraju se odvojenima od srednjostrujaške Kine, i Han Kinezima, koje
je kineska država poreznim olakšicama poticala da se dosele u to područje, postojala
je duga povijest sukoba.
Godine 2009. Ujguri i Hani izišli su na ulice i obračunali se željeznim cijevima
i mesarskim sjekiricama. Poginulo je preko stotinu ljudi, a više od dvije tisuće bilo
je ozlijeđeno.
“Vidite li ovo mjesto?” pitala me prevoditeljica koju sam nazvao Lil. Bila je
mještanka koja je na šangajskome sveučilištu studirala engleski. Kad je čula za Gobi,
odmah se pridružila potrazi i odmah smo se zbližili.
Na cesti je bila gužva, pa smo puževim korakom vozili pokraj otvorena terena
ograđenoga žilet-žicom koji su na ulazu čuvali vojnici naoružani automatskim
oružjem. Vojnici su pažljivo promatrali ljude u redu prema sigurnosnim skanerima.
Izgledalo mi je poput kakva vojnoga objekta.
“To je park”, rekla mi je Lil. “Jesi li već bio na nekoj željezničkoj postaji ovdje?”

101
 “O, da”, nasmiješio sam se. “Baš ih je zabavno proći. Dvije su razine sigurnosti
pri ulasku, zar ne?”
“Tri”, odgovorila je Lil. “Prije dvije godine ujgurski su separatisti izveli napad.
Upotrijebili su noževe i aktivirali bombe. Ubili su troje ljudi i ranili sedamdeset
devet. Nekoliko tjedana poslije na tržnici su ubili trideset jednu osobu i ranili
devedeset.”
Poslije nasilja 2009. kineske su vlasti postavile tisuće nadzornih TV kamera
visoke razlučivosti. A kad su se nemiri te napadi noževima i bombama nastavili
nekoliko godina poslije, instalirali su ih još više, ali i postavili skanere i kilometre
žilet-žice te preplavili ulice teško naoružanim vojnicima.
Lil mi je pokazala novu policijsku postaju koja se gradila na malome terenu, a
zatim identičnu u izgradnji malo dalje niz ulicu. “Ovaj ćemo mjesec dobiti novoga
sekretara Komunističke partije. Bio je glavni službenik u Tibetu, pa zna kako se
nositi s etničkim napetostima. Sve ove nove policijske postaje i sigurnosne
provjere možemo zahvaliti njemu.”
Mislim da Lil nije bila sarkastična, ali ne bih baš stavio ruku u vatru za to. Kad
je nastavila govoriti, dobio sam dojam da o Ujgurima ne misli najbolje.
“Kad je komunistička vojska prije šezdeset godina došla u pokrajinu Xinjiang,
predsjednik Mao zauvijek je prebacio vrijeme naprijed, jer je htio da sve pokrajine
budu u istoj vremenskoj zoni kao i Peking. Ali Ujguri su se suprotstavili, pa njihovi
restorani i džamije i dalje kasne dva sata. Kad se Han Kinezi ustanu i krenu na posao,
većina Ujgura još spava. Mi smo poput dviju obitelji koje žive pod istim krovom.”
Sve je to bilo vrlo zanimljivo, ali ja na letovima uopće nisam spavao i samo sam
razmišljao o tome kako jedva čekam doći u hotel i nekoliko sati dobro odspavati.
Lil je rekla da nema vremena za hotel.
“Lu Xin želi da se susretneš s timom. Poslijepodneva provode pretražujući ulice
oko mjesta gdje je Gobi nestala i dijele plakate. Poslije ćemo te odvesti u hotel.”
Otkad sam čuo za Gobin nestanak bio sam frustriran nedostatkom akcije, pa se
sada nisam smio žaliti.
“U redu”, rekao sam kad smo se na semaforu zaustavili kraj oklopnoga vozila s
dovoljno vatrene moći da sa zemljom sravni banku. “Idemo.”

Kad smo parkirali na početku ulice u stambenoj četvrti i kad sam naposljetku
vidio područje u kojem je nestala Gobi, srce mi je potonulo. S obje su se strane ulice
uzdizale stambene zgrade visoke osam ili deset katova. Po glavnoj ulici iza nas tekle
su rijeke automobila, a u blizini sam vidio šikaru koja kao da se širila sve do niza
udaljenih planina. Ne samo da je četvrt bila gusto naseljena i puna

102
opasnoga prometa, nego ako se Gobi odlučila uputiti na poznati teritorij i otići prema
planinama, mogla bi biti kilometrima daleko. Ali čak i ako je ostala u području
promjera deset do petnaest kilometara, kako je mislio Chris, morat ćemo pokucati na
tisuće vrata.
U automobilu nisam mnogo pričao s Lu Xin, ali dok sam gledao oko sebe, stala
je uz mene i nasmiješila se. Počela je govoriti, a ja sam pogledao u Lil da mi
pomogne.
“Priča kako joj je bilo kad je ona izgubila psa. Kaže da se osjećala kao što se ti
sad osjećaš. Također kaže da je Gobi tamo negdje. Ona to zna i kaže da ćemo je
zajedno pronaći.”
Zahvalio sam joj na ljubaznosti, premda nisam dijelio njezin optimizam. Grad je
bio veći nego što sam ga zapamtio, a samo je jedan pogled na četvrt u kojoj je živjela
Nurali bio dovoljan da vidim kako u njoj ima mnogo mjesta na kojima bi pas mogao
nestati. Ako je Gobi bila ozlijeđena i ako je pronašla sigurno sklonište, ili je
netko drži zatočenom, nikad je nećemo pronaći.
Dok su me vodile ulicom, Lu Xin i Lil udubile su se u razgovor. Slijedio sam ih
s ostatkom potražnoga tima: šačicom ljudi moje dobi, uglavnom žena, koji su držali
svežnjeve plakata i stalno mi se smiješili. Kimnuo bih im i nekoliko puta rekao ni
hao, ali to je bilo više-manje sve od našeg razgovora. No nije mi naročito
smetalo. Mogućnost da naposljetku mogu hodati ulicom i postaviti nekoliko plakata
- za promjenu učiniti nešto - nekako me oraspoložila.
Taman smo zašli za ugao kad sam vidio prvoga psa lutalicu tog dana. Bio je veći
od Gobi i sličniji labradoru nego terijeru, sa sisama koje su visjele nisko kao u
krmače.
“Gobi?” pitala je žena uz mene. Nosila je bijeli laboratorijski ogrtač i držala hrpu
plakata; nasmiješila mi se i žustro kimnula dok sam je gledao. “Gobi?” ponovila je
pitanje.
“Molim? O, ne. Ne Gobi”, rekao sam. Pokazao sam Gobinu sliku na plakatu.
“Gobi mala. Ne velika.”
Žena mi se ponovno nasmiješila i još gorljivije počela kimati. Osjetio sam kako
mi se posljednji tračak nade rasplinjava u zraku.
Ostatak poslijepodneva proveli smo hodajući, postavljajući plakate i
pokušavajući smiriti ženu u bijelome ogrtaču - za koju mi je Lil rekla da je liječnica
kineske medicine - kad god bismo vidjeli nekoga psa.
Hodajući iza Lu Xin i Lil - koje su izgledale posve razumno i normalno -
vjerojatno smo izgledali kao hrpa čudaka. Bio sam tu ja, jedini ne-Kinez kojega sam
vidio otkako sam izišao iz zračne luke, za glavu viši od ostalih, zabrinuta izgleda i

103
tužan. Uz mene je hodala Mae-Lin, osobito glamurozna žena (navodno frizerka) koja
je imala stav filmske zvijezde iz pedesetih godina dvadesetoga stoljeća, a pratila ju
je pudlica s plavo obojenim ušima i ljetnom suknjicom oko struka. Zatim je tu bila
žena koju sam nazvao “liječnica”, stalno nasmiješena, koja je trčeći nasumično po
uličicama i sa stražnje strane stambenih zgrada stalno vikala “Gobi? Gobi?” Kad bi
joj se približili psi lutalice, posegnula bi rukom u džep i dala im pseće poslastice.
Bilo je očito da svi u timu vole pse, a dok smo hodali i razgovarali s Lil, saznao
sam zašto.
“U Kini su psi lutalice velik problem”, rekla je, prevodeći riječi Lu Xin. “U
nekim ih gradovima skupljaju i ubijaju. Tako dolaze do psećega mesa. Ali to se ne
događa ovdje - barem ne javno. Većina Ujgura pse smatra nečistima i nema šanse da
bi ih držali kao ljubimce u kućama, a kamoli da bi ih jeli.
Zato psi lutaju ulicama. Katkad su opasni, pa ih ljudi ubijaju. To je ono što
pokušavamo promijeniti. Želimo se pobrinuti za lutalice, ali želimo i pokazati
ljudima da se ne trebaju bojati pasa i da bi se za njih trebali skrbiti.”
Bio sam siguran da je Nurali Ujgurica i nisam znao kako bih to stavio u kontekst
Lu Xininih riječi.
“Misliš li da se Nurali dobro brinula za Gobi?
Lu Xin je izgledala kao da joj je neugodno.
“Što je bilo?” pitao sam.
“Razgovarali smo s ljudima, pa mislimo da je Gobi nestala prije nego što Nurali
misli.”
“Koliko prije?”
Slegnula je ramenima. “Možda jedan tjedan. Možda deset dana.”
I ja sam od početka sumnjao na to, ali ipak me zaboljelo kad je to rekla. Ako je
Gobi doista nestala tako dugo, dosad je već mogla prevaliti golemu udaljenost.
Mogla je već biti jako daleko od grada. A ako je tako, nikad je neću pronaći.
Cijelo smo poslijepodne nailazili na pse lutalice, ali uvijek su bili sami.
Izbjegavali su glavne ulice i trčkarali po mirnijima. Kao da su se namjerno držali
.daleko od očiju.
Tek poslije nekoliko sati vidjeli smo prvi čopor pasa lutalica. Njuškali su po
golome terenu tridesetak metara od nas, a budući da sam bio umoran od hodanja i
htio sam se odvojiti i malo potrčati, svojim sam kolegama u potražnome timu rekao
da ću požuriti i provjeriti čopor.
Trčanje je bilo prava stvar.

104
 Kad sam došao do mjesta gdje se nalazio čopor pasa, već su se raštrkali. Zemlja
nije bila posve gola, a u jednome od kutova terena bila je napola dovršena građevina
od betonskih blokova. Umjesto da se okrenem i vratim do ostalih, odlučio sam malo
pronjuškati.

Vrijeme je u kolovozu bilo mnogo toplije nego na kraju lipnja, a sunce je

najžešće bilo baš poslijepodne. Vjerojatno zato naokolo nije bilo ljudi, a buka
prometa se stišala. Stajao sam u sjeni napola podignute zgrade i uživao u miru.
Nešto mi je privuklo pozornost. Bio je to poznati zvuk koji me vratio u prošlost,
u dan kad smo Lucja i ja išli po Curtleyja, našega bernardinca.
U potrazi za izvorom zvuka otišao sam do stražnje strane zgrade.
Uskoro sam ga našao.
Leglo s dva štenca stara možda četiri ili pet tjedana. Neko sam ih vrijeme
promatrao. Nigdje im nisam vidio majku, ali izgledali su dobro. Premda Urumqi
očito nije bio raj za ljubimce, gusta naseljenost značila je da pas ima mnogo
mogućnosti za pronalaženje hrane.
Krupnih očiju i nespretnih šapa, štenci nisu bili samo slatki, bili su prekrasni. Ali
kao i kod svih drugih sisavaca, ta bespomoćna, mazna faza će proći. Pitao sam se
koliko im je vremena preostalo prije nego što će se morati brinuti sami za sebe. Pitao
sam se hoće li oba preživjeti.
Dok sam im se približavao, čuo sam kako me drugi dozivaju. Očito su bili vrlo
uzbuđeni, a liječnica mi je pritrčala, uhvatila me za ruku i žurno me dovukla do Lil.
“Netko je vidio psa koji bi mogao biti Gobi. Moramo poći.”
Nisam znao što bih pomislio, no zrak je pucketao od uzbuđenja. Čak je i Lu Xin
izgledala kao da se nada uspjehu, a dok smo se vozili kilometar do mjesta viđenja,
čavrljanje u automobilu postajalo je sve življe.
Do trenutka kad smo stigli, i ja sam počeo vjerovati. No sad kad o tome
razmislim, vjerojatno bih povjerovao u bilo što; nisam pravo zaspao trideset šest sati
i nisam se mogao sjetiti kad sam posljednji put nešto pojeo.
Parkirali smo i Lil se obratio starac koji je u ruci imao jedan od naših plakata.
Neko su vrijeme razgovarali, starac je upro prst u fotografiju Gobi na plakatu i zatim
pokazao da ju je vidio malo dalje niz stazu koja se protezala sa stražnje strane
stambenoga bloka.
Otišli smo kamo nam je pokazao. Pokušao sam reći ljudima da je njihova navika
izvikivanja “Gobi! Gobi!” dok smo hodali besmislena jer je Gobi po tome imenu bila
poznata samo nekoliko dana. Bila je pametna, ali ne baš toliko pametna.

105
 Nitko me nije poslušao i povici “Go-bi! Goooo-bi!” svejedno su se nastavili.
Poslije pola sata lutanja bio sam sve umorniji. Nalet adrenalina koji sam iskusio kad
je tek stigla vijest o viđenju davno je prošao, a ja sam bio spreman dignuti ruke i otići
u hotel.
Bljesak smeđega krzna nekoliko desetaka metara pred nama sve nas je zamrznuo
na mjestu. Slijedio je trenutak kolektivne tišine. A onda je nastao kaos.
Brzo sam potrčao prema psu, ostavljajući povike ostalih daleko za sobom. Je li
to doista mogla biti Gobi? Boja je odgovarala, a izgledala je i jednako veliko. Ali to
nije mogla biti ona, zar ne? Sigurno nije moglo biti tako lako.
Kad sam stigao, psa više nije bilo. Nastavio sam tražiti, trčao sam po mreži
uličica i zemljanih staza koje su povezivale stambene zgrade.
“Gobi? Gobi! Dione! Dione!”
Vika je stizala meni iza leđa, negdje blizu glavne staze.
Potrčao sam natrag.
Tragači su bili stisnuti jedan uz drugoga i okupljeni oko jedne točke. Razmaknuli
su mi se da prođem i otkrili mi terijera smeđe dlake. Crne oči. Čupav rep. Sve je
odgovaralo. Ali to nije bila Gobi. Znao sam to s tri metra. Noge su bile predugačke,
rep prekratak i već sam pogledavši ga znao da nema ni traga Gobina duha. Njuškao je
okupljenima oko nogu kao da su debla stabala. Gobi bi podignula glavu i zarila oči
u svakoga čovjeka koji bi joj bio blizu.
Druge je trebalo uvjeravati, ali naposljetku su prihvatili istinu.
Potraga se morala nastaviti.

Napokon u hotelu, u minutama prije nego što će me svladati umor koji se cijeloga
dana samo gomilao, razmišljao sam o proteklome poslijepodnevu.
Članovi potražnoga tima bili su uistinu krasni ljudi - posvećeni i dovoljno
zaneseni da svoje vrijeme ponude bez ikakve novčane nagrade - ali o Gobi nisu imali
ni najmanjega pojma. U gradu prepunome pasa lutalica tražili su jednoga psa, a sve
što su imali da im u tome pomogne bio je kod kuće otisnuti plakat s dvije prilično loše
fotografije.
Nikad je nisu vidjeli uživo, nikad je nisu čuli kako laje ili promatrali kako joj rep
poskakuje kad trči. Koja je vjerojatnost da će je prepoznati u ovolikome gradu?
Pronaći Gobi bit će poput pronalaženja igle u plastu sijena - a možda i veći izazov
od toga. Bio sam idiot što sam uopće pomislio da ću ikad uspjeti u tome.

106
 15

MOGLI BISTE REĆI DA SAM OVISNIK. OSJEĆAJ koji imam tijekom utrke,
kad sam ispred svih, moćna je droga. Na nekim utrkama, primjerice Marathon des
Sablesu, ako ste na čelu pred vama će biti automobil, helikopteri će vas pratiti iz
zraka, a gomila dronova i filmskih ekipa vaš će trenutak slave snimati u visokoj
razlučivosti. To je sve zabavno, ali pravo uzbuđenje ne potječe od svih tih silnih
konjskih snaga i tehnologije. Mene najviše uzbuđuje spoznaja da iza mene trči cijelo
krdo od tisuću trkača - i svi su malo sporiji od mene.
Nekoliko sam dana tako trčao u Maroku po Sahari, a imao sam i dovoljno sreće
natjecati se na nekoliko drugih utrka. Svaki put kad sam među vodećima, bez obzira
na to lete li mi nad glavom helikopteri ili oko mene nema ničega osim pokislih
volontera koji se skrivaju od škotskoga vremena, danima poslije utrke i dalje
osjećam to uzbuđenje.
Zapravo, i ne moram biti u vodstvu da dobijem svoju dobitničku ovisničku dozu.
Također sam realist i znam da nikada neću pobijediti u utrci poput Marathon des
Sablesa. Prvih deset mjesta rezervirano je za najdarovitije dugoprugaše na planetu.
Ja sam samo hobistički trkač koji se tim sportom počeo baviti kasno u životu, poslije
deset godina ležanja na kauču i previše kila. Protiv profesionalnih atletičara koji trče
cijeli život nemam neke šanse.
To znači da svoje ciljeve moram vrlo pomno birati. Na natjecanju u kojemu
sudjeluju najbolji trkači na svijetu, pobjeda za mene znači biti među prvih dvadeset.
Osjećaj koji će me ispuniti završivši na tako visokome mjestu jednak je pobjedi u
utrci pustinjom Atacama.
Zahvalan sam što sam se u nekoliko godina trčanja dobro upoznao s vrhuncima
u svojemu sportu. Također su mi poznati i padovi, a ništa ne mrzim više od
nemogućnosti da se natječem. Osobito me ubijaju ozljede kad ne mogu trčati brzo

107
kao što mislim da bih trebao. Kad me prestižu trkači za koje znam da su sporiji od
mene, kao da mi je netko zabio nož u srce. Ali najgore je kad sam tako potišten da
se zaustavim i odustanem od utrke, kao što sam učinio na svojoj prvoj ultri.
Takva me iskustva ostave praznim i potištenim. Ljutim se na sebe i toliko sam
frustriran da bih najranije digao ruke od svega. U takvim trenucima nisam baš
najbolje društvo.
Tražeći Gobi po vrućim ljetnim ulicama Urumqija osjetio sam kako mi se bliži
krah. I znao sam da će biti velik.
Bio sam nabrijan od trenutka kad sam završio na drugome mjestu utrke
pustinjom Gobi. Djelomice zbog uspjeha u utrci, djelomice zbog kontinuiranog
uspjeha na treninzima, a mnogo sam morao zahvaliti i uzbuđenju zbog činjenice da
ću dovesti Gobi kući. Čim je nestala, prebacio sam se u petu brzinu - najprije
smišljajući kako je naći, zatim kako to priopćiti pomagačima, a naposljetku kako
doći u Urumqi i pridružiti se potrazi. Život mi je bio mahnit od trenutka kad sam
primio taj strašan poziv i otada nisam imao prilike stati.
Sve se promijenilo kad sam stigao u Urumqi. Kad sam se prvi put probudio u
hotelu, naposljetku me sustigla realnost situacije. Bio sam uvjeren da je sve
izgubljeno.
Znao sam da zbog ostatka potražnoga tima moram djelovati hrabro, pa kad me
Lu Xin brzo poslije doručka došla pokupiti, stavio sam sunčane naočale i navukao
najširi osmijeh praveći se da je sve u najboljemu redu.

Jutro smo proveli dijeleći plakate, sustavno obrađujući ulice i stavljajući plakat
na svaki parkirani automobil na koji bismo naišli. Kad bismo se vratili u ulicu sat ili
dva poslije, najčešće bi svi plakati bili uklonjeni i bačeni u kantu za smeće.
Nekoliko smo se puta porječkali s ljudima čiji je posao bio održavanje čistoće
ulica. Kad se to prvi put dogodilo, starac nije htio ni saslušati Lu Xinine pokušaje
objašnjenja. Drugi put je svađu započela liječnica. Porječkala se s još jednim starcem
koji je i srce i dušu uložio u vikanje. Iz usta mu je letjela slina dok je trgao nekoliko
plakata koje je skinuo s automobila. Liječnica mu se unijela u lice i vikala jednako
glasno. Govorili su tako brzo da nisam ni tražio Lil da mi prevodi, ali sam vidio da
liječnica nije namjeravala odustati.
Naposljetku je pobijedila. Starac me dobro odmjerio, nemoćno podignuo ruke i
povukao se. Liječnica svojom predstavom nije iznenadila samo mene nego i sve
druge, pa smo kad se ponovno okrenula svi sa strahopoštovanjem zurili u nju.

108
 Bio je to jedini dobar trenutak toga dana. Ostatak sam proveo nastojeći obuzdati
misli, što je bilo gotovo nemoguće. Svaki put kad bih pogledao u planine u daljini,
zabrinuo bih se da je Gobi možda krenula natrag na teren koji je poznavala.
Sredinom poslijepodneva ponovno smo se uzvrpoljili kad je stigla vijest o
mogućem pronalasku. Ovaj je put netko poslao fotografiju, a meni je bilo jasno da
pas uopće nije sličan Gobi. Bio sam za to da to odmah proglasimo promašajem, ali
ostatak tima želio je provjeriti. Poslije jučerašnjega neuspjeha iznenadilo me što se
tim osjeća tako pozitivno.
Pas, naravno, ni najmanje nije bio nalik na Gobi, pa sam se čim sam mogao vratio
u automobil. Vjerojatno sam izgledao kao da očajnički želim nastaviti, a na neki
način je i bilo tako. No zapravo sam želio samo malo odmora. Strahovito me
iscrpljivalo stalno se lažno smješkati.

Kad me Lu Xin vratila u hotel, bilo je kasno navečer. Uzduž kilometra za

kilometrom parkiranih automobila ostavili smo tisuće plakata. Prepirali smo se s
čistačima ulica, preklinjali vlasnike trgovina i vidjeli bezbroj vozača kako se vraćaju
do svojih automobila i bacaju plakate na tlo a da ih nisu ni pogledali. Nisam jeo od
doručka, još me mučio jet lag, a upravo su mi rekli da je hotelski restoran
već zatvoren.
Naručio sam obrok u sobu, popio piće iz minibara i pokušao nazvati Lucju. Nije
se javljala. Još sam malo čekao i popio još jedno piće. Zatim još jedno.
Kad me Lucja napokon nazvala, iz mene se poput vode koja istječe iz kade kad
poslije kupke izvučete čep izlila tuga. Minutu ili više nisam uopće mogao govoriti.
Samo sam plakao.
Kad sam naposljetku došao do daha i obrisao lice, Lucja mi je priopćila neke
novosti. Dopisivala se s Kiki otkad sam otišao iz Edinburgha i složile su se da, sad
kad sam u Urumqiju, moramo pridobiti lokalne medije da poprate priču. Veći je dio
dana utrošila na kontaktiranje medija, a poslije mnogo komunikacijskih
teškoća dogovorila je da će jedan reporter sutradan doći i intervjuirati me.
“To je samo lokalna TV emisija”, rekla je. “Nije mnogo, ali je početak. Možda
će potaknuti i druge, kao što je učinio članak u Daily Mirroru.”
“Nadam se”, uzvratio sam joj. Oboje smo znali da nisam vjerovao u to.
“Hej”, dodala je. “Netko je na Facebooku rekao da plakati ne bi smjeli biti samo
na kineskome, nego i na jeziku kojim Ujguri govore. Učinio si tako, zar ne?”
“Ne”, uzdahnuo sam i pogledao u sljedeće piće. “Lucja, cijela je stvar nemoguća.
Ako je Gobi ušla dublje u grad, promet je gust, a veliki čopori pasa lutalica vjerojatno
bi je rastrgali. Ako je otišla u planine, sad je možda stotinu kilometara daleko, pa čak

109
i kad bismo znali u kojemu je smjeru otišla, nema cesta da je slijedimo. Dosad smo
samo dijelili plakate, a sad smo upravo saznali da ih nitko od lokalnoga stanovništva
ne može pročitati. Završili smo i prije nego što smo počeli.”
Lucja me dovoljno dobro pozna da me nikad ne prekida u mojoj tiradi.
Progovorila je tek kad mi je ponestalo riječi. “Znaš što ću reći, je li tako?”
Znao sam. Ali svejedno sam htio da mi to kaže.
“Prespavaj. Ujutro će sve izgledati drukčije.”
Ovaj put Lucja nije imala pravo. Nisam se probudio optimističan, a ni u nastavku
potrage ujutro nismo imali nikakva uspjeha. Rutinski smo dijelili plakate, ulazili u
rasprave i borili se s depresivnim pogledom na one planine u daljini.
Međutim, postojala je jedna razlika: potražni je tim sad bio mnogo veći. Uz Lu
Xin, Lil, frizerku i liječnicu, timu se pridružilo još mnogo ljudi. U jednome je
trenutku u kasnijoj fazi potrage brojao pedeset ljudi, od kojih je dvadeset odlučilo
tražiti cijelu noć dok sam ja spavao. Bili su to iznimni ljudi i ne mogu im
dovoljno zahvaliti na tome što su učinili.

Davanje TV intervjua u hotelu bila je dobra zamisao. Podsjetio me na navalu

zanimanja do koje je došlo nakon pokretanja akcije za skupljanje novca. Intervjue
nisam davao od trenutka kad je Gobi nestala, uglavnom zato što nisam želio. Nije
bilo nikakvih novosti, pa mi se nije činilo da imaju smisla.
Lokalna TV postaja bila je nešto posve drugo. Reporter je želio znati zašto je
netko iz Škotske došao tako daleko u potragu za psom, a činilo mi se i da mu se jako
sviđa što su potragu vodili mještani.
Ne znam što je postaja točno učinila s pričom, ali znam da je upalilo. Sljedećega
su se dana potrazi pridružila dva nova volontera, a od kineskih TV postaja i novina
stiglo je više od deset zahtjeva za intervjuima. Kao što se dogodilo s člankom u Daily
Mirroru i BBC-jevim emisijama kod kuće, prvi je kineski TV intervju postao viralan
i potaknuo zanimanje sa svih strana zemlje. Jedna je TV postaja čak poslala ekipu
kako bi nas uživo dva sata pratila dok dijelimo plakate po ulicama.
No pozornost koju smo privukli nije bila samo pozitivna. Lu Xin je nazvala neka
žena koja je tvrdila da je imala viziju Gobi i da Gobi trči po zasniježenim planinama.
To sam odmah odbacio, ali vidio sam da je nekoliko tragača bilo zainteresirano.
Rekao sam im: “Kad je već tako dobra u tim vizijama, recite joj neka ima jednu
u kojoj će biti više pojedinosti. Moramo točno znati na kojoj se planini nalazi Gobi.”
Znao sam da nitko neće shvatiti šalu.

110
 Idući su dan stigli novi plakati, s porukom na kineskome i inačicom arapskoga
koju rabe Ujguri. Od ljudi smo dobili istu nezainteresiranu reakciju, ali barem je
zanimanje medija nastavilo rasti.
Ljudi su mi počeli prilaziti na ulici s molbom da se sa mnom fotografiraju. Ja
nisam govorio kineski, a oni nisu znali engleski pa nismo baš mogli komunicirati, ali
se činilo da su svi čuli za Gobi i htjeli su uzeti nekoliko plakata. Svaki put kad bi se
to dogodilo, podsjetio bih se da će, ako potraga uspije, za to biti zaslužan samo jedan
jedini plakat.
Uz kineske medije, ponovno su se zainteresirali i inozemni. Lucja je kod kuće
stalno visjela na telefonu, pa bih se poslije dana provedenoga u potrazi na ulicama
vratio u hotel i razgovarao s novinarima i producentima u Velikoj Britaniji i SAD-u.
To je značilo ostati budan dokasna i ne spavati koliko bih trebao, ali bilo je mnogo
bolje nego samo sjediti i osjećati se bespomoćno i potišteno.
Otkad sam stigao u Urumqi, pouzdao sam se u Lu Xin i njezin tim. Vlasti ili
druge organizacije nisu nam ponudile pomoć. Bilo je jasno da smo sami.

Tijekom godina mnogo mi je ljudi reklo - s obzirom na to kako sam teško

djetinjstvo imao - da su iznenađeni što nisam posve sjeban. Kažem im da je u mojemu
djetinjstvu bilo teških trenutaka, ali mi je također pomoglo da steknem alate potrebne
za preživljavanje. Proživljena bol i gubici na neki su me način očvrsnuli, a trčanje
mi je dalo priliku da to iskoristim na najbolji način. Bol, sumnje, strah. Otkrio sam
da ih pri trčanju mogu učinkovito blokirati. Kao da je u meni prekidač koji mogu
prebaciti kako poželim.
Tu sposobnost blokiranja iskorištavam i na poslu. Ne odustajem ni kad sve
izgleda izgubljeno i ne prihvaćam “ne” kao odgovor. Mentalna čvrstoća koju sam
stekao kao dječak pomogla mi je na mnogo načina. Zahvalan sam na njoj. Ali gubitak
Gobi za mene je ipak bio preveliki šok. Naučio me da nisam jak koliko sam mislio.
Poslije svega što je učinila da ostane uz mene, nisam je mogao tek tako
zaboraviti. Nisam mogao prebaciti prekidač i nastaviti. Nisam se prestao bojati
najgorega, sumnjati u uspjeh naše potrage niti pobjeći od strašne boli spoznaje da je
- dan po dan - sve više gubim.

111
 16

ČETVRTI DAN U URUMQIJU BIO JE GOTOVO jednak ostalima. Ustao sam u

šest sati i zajedno s ostatkom potražnog tima u zalogajnici od preuređenoga brodskog
kontejnera pojeo valjuške. Razgovarali smo o tome koliko je već vremena
prošlo otkad je Gobi nestala: službeno je nije bilo deset dana, ali nitko od volontera
nije u to vjerovao. Svi su mislili da je nema najmanje dvostruko duže.
Pridružila nam se nova djevojka, Malan, pa nas je toga jutra bilo deset. Malan
mi je rekla da me večer prije vidjela na TV-u i da ju je priča tako ganula da je nazvala
Lu Xin i pitala je može li nam se pridružiti i pomoći. Dokazala se od samoga početka,
predlažući da u obližnjemu ujgurskome dijelu grada stavljamo inačicu
našega plakata na ujgurskome.
Sve su kuće u toj četvrti bile prizemnice izgrađene od slabo učvršćenih opeka,
sa zahrđalim metalnim krovovima. Sve druge gradske ulice kroz koje smo prošli bile
su široke i čiste, s automobilima parkiranima na obje strane. Ova je ujgurska četvrt
imala uske, vijugave uličice, malo automobila i mnogo koza zatvorenih u prostorima
ne mnogo većima od hotelske kupaonice.
Pitao sam se je li Han Kinezima iz potražnoga tima ovo možda prvi posjet
ujgurskome dijelu grada. Ako je i bio, nisu to pokazivali. Usredotočili su se samo na
dijeljenje plakata u što više ruku.
Jedina se promjena u danu zbila poslijepodne kad me Lu Xin ostavila u hotelu
kako bih obavio još jedan intervju, a ona se odvezla u zračnu luku da pokupi
Richarda, mojega šatorskog cimera iz utrke po Gobiju. Živio je u Hong Kongu, a
posao ga je vodio po cijeloj Kini. Poslije utrke ostali smo u kontaktu i bio je
velikodušni donator fonda Dovedimo Gobi kući. Kad je saznao da će od mene u
Urumqiju biti udaljen samo kratak let, ponudio se da će doći i nekoliko nam dana
pomagati u potrazi.

112
 Bio sam uzbuđen što će mi doći prijatelj i pridružiti se potrazi, a dodatni bonus
bilo je to što je Richard dobro govorio mandarinski kineski. Također sam se veselio
što ću s njime moći trčati. Otkako sam došao u Urumqi vukao sam se ulicama
puževom brzinom poput ostatka tima. Katkad sam ih pokušao malo ubrzati, ali nije
išlo.
Čim je stigao iz zračne luke, Richard i ja otišli smo na trčanje u park blizu hotela.
Od prvoga su me dana privlačile planine, a u šikari koja je razdvajala grad od
brežuljaka vidio sam nekoliko sela. Htio sam da mi Richard pomogne proširiti
područje potrage kako bismo mještanima u okolici podijelili nešto plakata.
No Richard je imao druge planove. Tada to nisam znao, ali Lucja je već bila u
kontaktu s njim, pa ga je zamolila da se pobrine za mene jer je znala da sam pod
stresom i da ne jedem kako bih trebao.
Poslije trčanja našli smo se s timom. Lu Xin je izgledala zabrinuto, a Lil mi je
rekla da je razlog nekoliko poziva koje je primila. To nije bilo ništa novo. Što smo
više plakata podijelili, više nas je ljudi zvalo. Većinom je bila riječ o lažnim
alarmima, ali katkad su nazivali ljudi pitajući bismo li povisili nagradu ako dovedu
Gobi. Na njih nije valjalo trošiti vrijeme, pa mi ih poslije prve nekolicine Lu Xin više
i nije spominjala.
Ovi su pozivi bili drukčiji. Vidio sam da mi nešto prešućuje. Pritisnuo sam je da
mi kaže što se dogodilo.
“Samo netko loš”, rekla je. Ali nisam bio zadovoljan njezinim odgovorom.
“Reci mi. Želim znati.”
“Lu Xin popodne primila poziv. Rekli da će ubiti Gobi.”
Isprva nisam shvaćao, ali kad se vijest slegla, postalo mi je mučno. Ako je bila
šala, bila je doista gnjusna. A ako nije bila šala nego je onaj tko je to rekao to doista
i mislio, bio sam užasnut.
Do povratka u hotel malo sam se smirio, ali je intervju za BBC Radio kasnije te
večeri bio katastrofa. Zbog potrage sam se osjećao posve beznadno i potišteno, pa
premda sam znao da moram zvučati poletno i pozitivno te pojasniti slušateljima da
nije riječ o izgubljenu slučaju, nisam u tome uspio. Bio sam iscrpljen, zabrinut i nije
mi bilo jasno kako se uopće možemo nadati da ćemo pronaći Gobi. To nije bio moj
najbolji medijski trenutak.
Premda sam se osjećao bezvoljno, intervju sam želio obaviti zbog članka koji se
prije dva dana pojavio u Huffington Postu. Pod naslovom “Nestaloga psa maratonca
možda su ukrali kradljivci psećega mesa” članak je citirao izjavu nekoga iz
Međunarodnoga društva za zaštitu životinja tko je rekao kako je “vrlo zabrinjavajuće
što je Gobi nestala u Kini, gdje se svake godine zbog trgovine mesom ubije između

113
10 i 20 milijuna pasa”.3 Po svemu što mi je rekla Lu Xin, trgovina psima u regiji u
kojoj smo se nalazili nije bila uobičajena, osobito kad se uzme u obzir da je tu živjelo
mnogo muslimana Ujgura. Oni ne bi nikad pojeli psa, kojega su za ljudsku
prehranu smatrali jednako neprikladnim kao i svinju.
Članak ne samo da nije bio točan, nego je samo mogao odmoći. U potrazi je
sudjelovala mala skupina ljubitelja pasa, ali trebali su nam lokalni i nacionalni
kineski mediji da poprate priču i pomognu uvjeriti gradsko stanovništvo da mu bude
stalo do maloga psa. Chris i Kiki već su me savjetovali da budem pozitivan i da
tijekom intervjua nikad ne kažem ništa loše o državi, a ako vlasti budu smatrale da
zapadnjački mediji pokušavaju iskoristiti priču za prikazivanje Kineza kao barbara
koji jedu pse, znao sam da ću izgubiti svaku nadu da ću od njih ikada više dobiti
pomoć.
Istina je bila da je lokalni potražni tim sjajno obavljao svoj posao. Htio sam BBC-
ju i svim drugim pristašama kod kuće reći koliko smo podrške dobili od lokalne
zajednice i vlasti. Htio sam da svima bude kristalno jasno da su svi s kojima sam se
susreo bili uslužni, ljubazni i velikodušni. Od tima, kineskih medija i Kiki u Pekingu
nisam mogao tražiti više. Čak i da nikad ne pronađemo Gobi, njihova je podrška bila
upravo nevjerojatna.
To je ono što sam te večeri htio izjaviti na BBC-ju. Umjesto toga zvučao sam
kao da sam spreman okončati cijelu stvar.

Richard je situaciju spasio s nekoliko piva i dobrim obrokom. Razgovarali smo

o stvarima koje nisu imale nikakve veze s Gobi niti s potragom, a Richard mi je usput
priopćio da je bivši američki marinac. Nije mi htio reći ništa više od toga, premda je
kad se razgovor vratio na Gobi imao nekoliko zanimljivih teorija o tome što joj se
dogodilo.
“Ništa se u ovome ne slaže”, rekao je. “Čak i bez tih telefonskih poziva, sve mi
djeluje nelogično. Mislim da to nema ništa s time što je Nurali bila u SAD-u niti s
time da je njezin svekar slučajno pustio Gobi da pobjegne. Mislim da je u trenutku
kad je priča o Gobi postala viralna i kad je počelo skupljanje novca netko shvatio da
može zaraditi. O tome je riječ Dione, o novcu. To je iznuda. Sigurno će nazvati.”
Nisam baš bio siguran u to. Djelomice mu nisam vjerovao jer nisam mogao
zamisliti da bi se netko toliko namučio za samo nekoliko tisuća dolara. A djelomice
mu nisam vjerovao jer jednostavno nisam želio vjerovati u to. Nisam mogao

3Kathryn Snowdon, “Missing Marathon Dog Gobi May Have Been Snatched by Dog Meat Thieves, Humane
Society International Warns,” Huffington Post, 22. kolovoza 2016., http://www.huffingtonpost.co.uk/entry/
gobi-missing-marathon-dog-may-have-been-snatched-by-dog-meat-thieves-humane-society-international-
Warns_uk__57baf263e4b0f78b2b4ae988.

114
podnijeti pomisao da Richard možda ima pravo i da Gobino preživljavanje ovisi o
tome hoće li neki idiot misliti da od nas može iznuditi dovoljno novca da mu se to
isplati. A što ako se Gobin otmičar predomisli? Što ako u posljednji trenutak
odustane? Hoće li je oprezno vratiti Nurali ili će je smatrati samo još jednim propalim
poslovnim pothvatom i čim prije je se riješiti?
Mobitel je zazujao s porukom od Lu Xin.
Pogledaj fotografiju. Je li Gobi?
Nisam bio siguran. Slika je bila loše kakvoće, ali oči mi nisu izgledale kao
njezine. Usto, pas je na glavi imao duboki ožiljak koji Gobi tijekom utrke nije imala.
Odmah sam joj odgovorio da to nije Gobi, ali Richard nije bio tako siguran.
“Ne misliš li da bismo je trebali pogledati?” rekao je.
Bio sam umoran i pokušao sam ga odgovoriti. “Stari, takvih smo već imali
trideset i uvijek je isto. Trebat će nam sat i pol da dođemo tamo, pogledamo psa,
porazgovaramo s ljudima i zatim se vratimo. Već je kasno, a sutra se rano ustajemo.”
Richard je ponovno pogledao fotografiju. “Meni pomalo sliči na Gobi.”
Lu Xin je pola sata poslije poslala još jednu poruku. Bila je tu i bolja slika, a
netko je povećao oči i stavio ih pokraj fotografije Gobi na plakatu s nagradom.
Možda su ona i Richard ipak imali pravo.
Kad sam mu pružio telefon, Richard više nije sumnjao. “Moramo ići”, rekao je.
Odvezli smo se u ograđeno naselje i parkirali između sjajnoga Lexusa i dva
BMW-a. Priličan je broj automobila na parkingu na jednome od vanjskih osvrtnih
zrcala imao crvenu vrpcu dugu tridesetak centimetara - znak da su nedavno stigli iz
salona. Lijepo uređeni vrtovi i velike zgrade također su ukazivali na bogatstvo. Ovo
je bio dio Urumqija koji dosad nisam imao prilike vidjeti.
Hodajući za Lu Xin rekao sam Richardu da uzalud trošimo vrijeme. A kad su se
otvorila ulazna vrata kuće i otkrila sve osobe iz potražnoga tima, uz još deset ili više
ljudi koje nikada u životu nisam vidio, samo sam uzdahnuo. Svaka nada da ću odavde
brzo otići i vratiti se u krevet nestala je kao oblačić dima.
Budući da je u prostoriji vladala velika gužva, nisam mogao mnogo vidjeti, a i
buka je bila velika. Isprva uopće nisam mogao utvrditi gdje se nalazi taj Gobin
dvojnik, ali kad sam se progurao malo dublje, skupina se straga razmaknula i kroz
sobu je projurila pješčanosmeđa mrlja i počeli mi skakati oko koljena.
“To je ona!” povikao sam, podignuo je u ruke i na trenutak pomislio da sanjam.
Uskoro je počela uzbuđeno cviljeti i štektati, baš kao što je činila kad bismo se nakon
dana razdvojenosti na utrci ponovno sastali. “To je Gobi! To je ona!”
Sjeo sam na kauč i dobro je pogledao. Glava joj nije izgledala kao što sam se
sjećao. Na njoj je bio veliki ožiljak, rana debela poput mojega prsta koja se od

115
desnoga oka protezala iza lijevoga uha. Znao sam da ne zna svoje ime, ali kad smo
bili zajedno na utrci ili u logoru, trebao sam samo malo coknuti jezikom i ona bi
odmah došla. Stavio sam je na pod, otišao na drugi kraj sobe i coknuo.
Istoga se trenutka stvorila kraj mene. Bila je to doista ona. Nisam više sumnjao.
Nisam više ni najmanje sumnjao.
Prostorija je doslovce eksplodirala od galame. Ljudi su vikali i dozivali je, ali ja
sam je htio temeljito pregledati i uvjeriti se da je s njom sve u redu. Pronašao sam
kauč i ponovno je pogledao, gladeći je rukama gore-dolje po leđima i nogama kako
bih provjerio u kakvu je stanju. Očito ju je bolio desni kuk jer bi se trgnula kad bih
ga dodirnuo. Mogla je stajati i malo ga opteretiti, ali s tim kukom i ožiljkom na glavi
bilo mi je jasno da je sretna što je uopće živa. Što god da joj se dogodilo, bila je to
sigurno prava pustolovina.
Gobi se zakopala u moje krilo poput tek okoćenoga šteneta, a ostali su se okupili
oko nas i snimali nas. Razumio sam njihovo uzbuđenje i bio sam im zahvalan na
pomoći, ali bio je to trenutak u kojemu bih doista volio uživati nasamo. Odnosno,
nasamo s Gobi.
Liječnica je bila izvan sebe od uzbuđenja i htjela je selfi s Gobi. Podignula ju je
i vjerojatno joj dotaknula kuk jer je Gobi glasno zacviljela i iz ruku joj skočila natrag
u moje krilo. Poslije toga nikome nisam dopustio da se previše približi. Gobi je
trebalo malo zaštititi, čak i od ljudi koji su je voljeli.
Potrajalo je cijeli sat da se histerija smiri i otkrije cijela priča. Richard je prevodio
dok je gospodin Ma, vlasnik kuće, objašnjavao kako ju je pronašao.
Ranije te večeri sa sinom je bio u restoranu. Sin mu je pričao o djevojci koju je
vidio toga poslijepodneva - najnovijoj članici našega potražnog tima, Malan.
Stavljala je plakate na koje je dodavala rukom napisanu poruku, moleći ljude da ih
ne bacaju jer je tužno da je nestao pas, a čovjek je došao čak iz Velike Britanije da
ga pronađe. Sin gospodina Maa pomislio je da je to baš lijepo od nje.
Vraćajući se poslije večere iz restorana uz cestu su ugledali sklupčanoga psa.
Izgledao je gladno i umorno.
“To je taj pas, tata”, rekao je. “Siguran sam.” Tata ga je čekao dok se nije trčeći
vratio dvije ulice i pronašao nekoliko plakata.
Pozvali su Gobi, a ona ih je slijedila kratak put do kuće gdje su nazvali broj
naveden na plakatu i poslali fotografiju Lu Xin. Kad im je prenijela moju poruku da
mislim da nije riječ o Gobi, sin gospodina Maa skenirao je plakat, snimio bolju
fotografiju i naglasio sličnost u očima. Premda sam ja mislio da to nije Gobi, on je
bio siguran.

116
 “I što ćemo sada učiniti? Odvest ćemo je u hotel, ne?”
Richard je preveo moja pitanja. I on i Lu Xin odmahnuli su glavama.
“Neće ti dopustiti. Nijedan hotel u gradu ne pušta pse.”
“Stvarno?” Bio sam šokiran. “Ali poslije svega ovoga? Poslije svega što je
proživjela?”
“Imaju pravo”, rekao je Richard. “Možda možeš pokušati razgovarati s
hotelskim upraviteljem da vidiš možeš li ga nagovoriti, ali sumnjam. Stalno sam u
hotelima i nikad ni u jednome nisam vidio psa.”
Već je prošlo jedanaest navečer i bio sam previše umoran da raspravljam s njima
ili hotelskim upraviteljem.
“Trebali bismo zamoliti gospodina Maa da je večeras zadrži kod sebe”, rekla je
Lu Xin. “Tako ćeš imati vremena kupiti sve što joj treba, povodac i ogrlicu, hranu,
zdjelice i ležaj, pa sutra doći po nju.
Lu Xin je imala pravo. Toliko sam dugo razmišljao o tome da je Gobi izgubljena
da nisam osmislio plan za ono što će trebati učiniti kad je pronađemo. Nisam bio
pripremljen i loše sam se osjećao već od pomisli da ću ostaviti Gobi i vratiti se u
hotel. Ali drugi su imali pravo, jer bila je to jedina razumna opcija.
Pogledao sam Gobi koja je sklupčana spavala kraj mene na kauču. Trzala se i
hrkala baš kao one prve večeri kad je kraj mene spavala u šatoru.
“Žao mi je, curo”, rekao sam. “Moram još mnogo naučiti o tome kako da ti
budem tata, zar ne?”
Vraćajući se u hotel nazvao sam Lucju. “Dovraga, pronašli smo je!” rekao sam
istoga trenutka kad je podignula slušalicu. Oboje smo briznuli u plač i dugo nismo
rekli ni riječi.

117
PETI DIO

118
 17

HOTELSKI UPRAVITELJ BIO JE ČUDAN ČOVJEK. Proveo sam dosta vremena

vozeći se gradom i znao sam da je hotel jedan od najboljih u Urumqiju. Upravitelj
nam je dopustio da jednu od brojnih sala za sastanke upotrijebimo za
održavanje brojnih intervjua, a priča je stalno bila na nacionalnoj televiziji. Bio sam
uvjeren da će nam, ako ga lijepo zamolim, učiniti uslugu. Mislio sam da će nam po
potrebi progledati kroz prste i dopustiti da Gobi boravi u hotelu. Sigurno će shvatiti
kako bi prilika poput ove mogla koristiti njegovu poslu.
“Ne”, glasio je njegov odgovor.
Engleski je govorio bolje od većine ljudi koje sam susreo, ali pokušao sam
ponoviti molbu, ovaj put govoreći malo sporije.
“Može li pas ostati u mojoj sobi? Gobi je jako mala. Bila bi to dobra reklama za
vas.”
“Ne”, ponovio je. Savršeno je razumio što ga molim. “Nikad ne dopuštamo da u
hotelu borave psi.“ Zastao je na trenutak, pa progovorio tiše. “Ali mogu vam
pomoći.”
U sebi sam nekoliko puta uskliknuo od radosti. Čak i ako će me to koštati
nekoliko stotina dolara, znam da će vrijediti da Gobi bude na sigurnome.
“Pas bi mogao boraviti u jednoj od soba koje upotrebljavamo za obuku osoblja.”
Nije zvučalo idealno, ali nisam baš mogao birati. “Mogu li je vidjeti?”
“Naravno”, rekao je. “Ovuda, molim vas, gospodine Leonarde.” Umjesto da me
odvede dalje u hotel, poveo me kroz okretna ulazna vrata, pokraj zaštitara sa
standardnom pancirkom i kalašnjikovim, preko pretrpanoga parkirališta i prošao
kroz vrata koja kao da uopće nisu imale bravu i lamatala su na povjetarcu poput onih
na saloonima u vesternima.
Ali to još nije bio najgori dio. Soba je bila užasna.

119
 Zapravo i nije bila soba za obuku, nego svojevrsno odlagalište prepuno praznih
boca i polomljenoga namještaja. Činilo se da se vrata ne mogu zatvoriti. Upravitelj
je vidio kako ih promatram, pa ih je pokušao gurnuti ramenom, ali je pri dnu vrata
ostao otvor kroz koji se Gobi mogla lako provući.
“Ne mogu je držati ovdje”, rekao sam. “Pobjeći će.”
“Pa?” odgovorio je, okrenuo se i otišao natrag prema hotelu.
Kao što sam rekao, bio je čudan čovjek.

Richard i ja smo se već digli i na velikoj tržnici iza hotelskoga parkirališta kupili
nekoliko potrepština za Gobi. Izbor nije bio naročit, ali uspjeli smo nabaviti povodac
i ogrlicu, dvije zdjelice i nešto hrane. A hodajući smo istodobno radili na planu kako
da postupimo ako nas hotelski upravitelj odbije. A i izgledalo je da ćemo se morati
prikloniti planu B.
Ponovno kod gospodina Maa, Gobi je bila jednako uzbuđena što me vidi kao i
prošlu večer. Pao mi je kamen sa srca i zbog toga i zbog toga što se gospodin Ma
očito dobro brinuo o njoj. U kaosu prošle večeri nije mi promaknulo da je Richard
posumnjao da se događa nešto sumnjivo. Ali što sam više razgovarao s gospodinom
Maom i vidio da je običan čovjek koji se odijevao kao da ide u teretanu, ali zapravo
ništa ne radi, to sam mu više vjerovao. A kad sam saznao da je trgovac žadom, to je
za mene bilo to. Novac mu očito nije trebao. Bio sam siguran da neće ništa tražiti od
mene.
Rekao sam gospodinu Mau da mu nagradu želim uručiti na posebnoj večeri koju
smo sljedeće večeri htjeli održati za potražni tim. Pristao je doći, ali je ustrajao u
tome da ne želi novac za nagradu. Baš kad smo Richard, Lu Xin, Gobi i ja htjeli otići,
u kuću je ušao još jedan čovjek čiji mi se osmijeh učinio namještenim. Nisam ga prije
sreo, ali mi je izgledao poznato.
“Ja sam Nuralin suprug”, rekao je protresavši mi ruku zahvatom čvrstim poput
željeza. Znao sam da s ovim tipom nema šale.
Sjetio sam se gdje sam ga već vidio. Bio je jedan od vozača na utrci. Gobi je bila
na tlu, a on je kleknuo da je podigne.
“Da”, rekao je i pred sobom je okrenuo kao da je riječ o antiknoj vazi koju
namjerava kupiti. “Nema sumnje, to je Gobi.”
Vratio ju je meni. “Dali smo sve od sebe da je sačuvamo za vas, ali je pobjegla.
Pobrinite se da ima dobru ogradu kad je dovedete kući.”
Plan kako ćemo vratiti Gobi u hotel bio je vrlo jednostavan. Stavit ćemo je u
torbu i unijeti unutra. Problem je bio u tome što poput svih hotela i javnih zgrada u

120
Urumqiju sigurnost nije ovisila samo o zaštitaru s pancirkom i kalašnjikovim.
Trebalo je proći kroz rendgen i skaner za otkrivanje metala.
Na meni je bilo da se pravim ludim i odvratim pozornost. Imao sam otvorenu
torbu punu plakata i hrane koju sam ispustio na pod pokraj skanera. Uz mnogo buke
i isprika sagnuo sam se da je podignem s poda. U međuvremenu je Richard - noseći
Gobi u torbi od trapera koja je izgledala poput kaputa - prošao kroz detektor
metala, nadajući se da je skinuo sve što bi moglo aktivirati alarm.
Kad smo se našli u mojoj sobi, bilo je vrijeme da provjerim kako je Gobi. Ožiljak
na vrhu glave govorio je da je riječ o ozbiljnoj ozljedi, a ja sam se pitao nije li je
zadao drugi pas ili čovjek. Bila je povelika, ali ju je krasta dobro zatvorila, pa se
nisam previše brinuo.
Međutim, problem je bio Gobin kuk. Kad ju je liječnica sinoć nespretno
podignula, očito ju je zaboljelo, a ustuknula bi i kad bih je samo dotaknuo. No
problem je bio najočitiji kad bih je stavio na tlo da hoda. Jedva da je mogla stati na
tu nogu.
Ponovno sam se upitao što joj se dogodilo.
Tog sam jutra s Kiki razgovarao kako ćemo dalje. Znali smo da Nurali nije
započela nijedan zdravstveni postupak koji je Gobi trebala obaviti prije leta, pa je
najžurnije bilo odvesti je do veterinara. Poslije toga bit će samo pitanje vremena da
se pribave dokumenti i odobrenje za putovanje u Peking.
“Koliko će trajati?” pitao sam.
“Možda tjedan, možda mjesec.”
Osjećao sam kako mi se vraća jučerašnja potištenost. “Sigurna si da moramo
letjeti? Zašto ne bismo otišli automobilom?”
“Vožnja traje trideset sati, a nijedan ti hotel neće dopustiti da Gobi boravi s
tobom. Doista je želiš ostaviti u automobilu?”
Nisam to htio. Složili smo se da će automobil biti rezervni plan.
“Usto,” dodala je, “imam vezu u aviokompaniji koja mi je rekla da će Gobi moći
staviti na avion a da to nitko ne sazna.”

Ostatak dana radio sam ono što sam jedino mogao i brinuo se o Gobi. Nahranio
bih je kad je bila gladna, pustio da se hrva s mojim čarapama kad joj je bilo dosadno
i dizalom je prokrijumčario na podzemni parking kad bi morala obaviti nuždu. Bila
je pas za poželjeti; u sobi nije lajala i nije je smetalo vratiti se u torbu kad bih
je izvodio iz sobe.

121
 Na neki čudan način taj me doživljaj podsjetio na jedan događaj iz mojih
tinejdžerskih godina kad sam osjećao bliskost s mamom. Bio sam bolestan i morala
se brinuti za mene, pa je toksičnost među nama na neko vrijeme nestala.
Bolest se pojavila kad mi je bilo trinaest godina. Kod kuće sam ležao na tepihu i
čekao da počne najvažnija TV emisija u mojemu životu. Zgodna djevojka i naočit
dečko u popularnoj australskoj sapunici nazvanoj Susjedi trebali su se vjenčati. Svi
su pričali samo o tome - bilo je važnije od pobjede Cliffa Younga na utrci od
Sydneyja do Melbournea. Bio sam zaljubljen u zgodnu Charlene, pa sam na uvodne
taktove emisije zauzeo mjesto u prvome redu na tepihu. “Susjedi, svima su potrebni
dobri susjedi..
Baš kad su Scott i Charlene trebali reći, “Uzimam”, iznenada mi se zacrnilo pred
očita. To je sve čega se sjećam.
Probudio sam se u bolnici. Osjećao sam se užasno loše, kao da je sve u meni
izmiješano na najgori mogući način. Liječnici su govorili jezikom koji nisam
razumio, a nijedna mi se misao nije htjela zadržati u glavi. Bilo mi je užasno mučno.
Satima mi se činilo da ću eksplodirati dok naposljetku nisam zaspao i probudio se
dvanaest sati poslije.
Imao sam epileptički napadaj, a mama mi je morala objasniti što je epilepsija.
Napadaje sam imao još nekoliko puta, a za svakim je uslijedilo razdoblje od dana
ili dva kad bih se osjećao iznimno loše. Nisam mogao ići u školu, posjećivao sam
specijaliste i morao se suočiti s činjenicom da se taj iznenadni uljez u moj život može
vratiti u bilo kojemu trenutku i sa sobom donijeti pravi kaos.
A onda sam, manje od godinu dana poslije prvoga napadaja, shvatio da su od
posljednjega napadaja prošli već mjeseci. Posjeti liječniku postajali su sve rjeđi i
život mi se vratio u normalu.
Najsmješnije je bilo to što mi je epilepsija gotovo počela nedostajati. Ne njezini
napadaji, nego način na koji je vratila vrijeme u mojim odnosima s mamom. Svakim
bi napadajem malo omekšala i postala toplija. Ružne riječi su nestale, kuhala mi je
omiljena jela, čak me počela i maziti. Zbog načina na koji je izgubila Garryja,
sigurno joj je bilo teško vidjeti me usred epileptičkog napadaja, ali davala mi je samo
ljubav i brigu. Uživao sam u tim trenucima. Kao da sam napokon dobio svoju mamu
natrag. Nažalost, nije potrajalo.

Za Gobi sam se pokušao brinuti onako kako sam se sjećao da se mama brinula
za mene. Pokušao sam zaboraviti na stres prethodnih nekoliko tjedana i samo sam
uživao u vremenu provedenom s njom. Pomoglo je i to što smo oboje bili iscrpljeni,
pa smo veći dio dana proveli drijemajući.

122
 Sljedećega jutra morao sam se suočiti s problemom jer je Gobi svu potrebnu
hranu imala u sobi, ali sam joj za doručak htio dati nešto više od psećih keksa i
konzerviranoga mesa. Gobi je još spavala, pa sam se odlučio iskrasti iz sobe i otići u
prizemlje nešto prezalogajiti.
Vrata sam zatvorio što sam tiše mogao, na kvaku objesio znak “Ne smetaj” i
hodnikom tiho otišao do dizala. Gledajući kako se preda mnom zatvaraju vrata, pitao
sam se hoću li čuti pseći lavež.
Do sobe sam se vratio za manje od petnaest minuta. Izišao sam iz dizala, prošao
kraj kolica za posluživanje, krenuo iza ugla i odmah vidio da su vrata moje sobe
otvorena. Utrčao sam u nju. Gobi nije bilo ni traga ni glasa, nije bila pod krevetom,
u garderobi niti iza zavjesa.
“Gobi!” povikao sam, trudeći se ne zvučati previše uspaničeno.
Kroz glavu su mi prolazili mogući scenariji. Hotelski upravitelj naredio je da je
odvedu. Otrčao sam do vrata sobe i baš se spremao krenuti prema dizalima, kad sam
zamijetio da su vrata kupaonice zatvorena. Otvorio sam ih i ugledao Gobi kako sjedi
u kadi, glave znatiželjno nagnute ustranu. Gledala je sobaricu kako briše umivaonik.
Kratko me pogledala, kao da kaže: “Bok, tata, što ima?”
Sobarica nije izgledala previše zabrinuto, rekla mi je nekoliko riječi i nastavila
raditi. Učinio sam jedino čega sam se uspio sjetiti - izvukao sam lisnicu i pružio joj
novčanicu od sto juana, oko petnaest dolara. Pokretima sam joj pokazao da nikome
ne kaže za Gobi. Kimnula je, spremila novčanicu i nastavila čistiti.
Možda i nije bila iznenađena što u sobi vidi psa, a možda je mislila da za
napojnicu treba bolje očistiti kupaonicu. Nisam imao pojma što je mislila. Ostala je
dugo i počistila sve što joj je došlo pod ruke. Nisam htio izići iz sobe jer su vrata u
hodnik bila otvorena, pa sam ostao u kupaonici, držeći Gobi u krilu i sklanjajući se
svako malo sobarici s puta. Svaki put kad bi prešla na čišćenje drugoga dijela
prostorije, Gobi i ja morali smo pronaći novo mjesto za sjedenje.
“Hvala”, rekao bih svaki put kad bi se premjestila, nadajući se da će shvatiti
poruku. “Doviđenja. Možete ići.”
Nije shvatila što joj govorim. Umjesto toga samo bi kimnula i pokazala da sebe
i Gobi s ruba kade pomaknem na zahodsku školjku ili sa zahodske školjke u kut iza
vrata kako joj ne bismo smetali.
Gobi je sve to bilo vrlo zabavno. Veselo je sjedila i mahala repom, a pogled joj
je amo-tamo skakao s mene na sobaricu.
Ovo je sigurno najčudniji prizor ikad, pomislio sam.

123
 18

DEKU I JASTUKE S KREVETA UGURAO SAM POD vrata, nadajući se da se

tako u hodniku neće čuti ako Gobi zalaje. Osim u krajnjoj nuždi, nisam više htio
napuštati sobu.
Ostatak jutra proveo sam na mobitelu. Slao sam poruke Richardu, opisujući mu
incident sa sobaricom, i Lu Xin, moleći je da se raspita za druge mogućnosti
smještaja. Razgovarao sam s Paulom de Souzom, književnim agentom i filmskim
producentom iz Kalifornije. Priču je čuo od svoje kćeri i pomagao mi je da
dogovorim mogući ugovor za knjigu. Čudilo me koliko mi se nakladnika javilo, ali
Paulovoj mudrosti i poznavanju izdavačke industrije nije bilo premca. Između svega
toga Skypeom sam obavljao intervjue s američkim i britanskim medijima.
Intervjui su bili zabavni. Već od samoga crowdfunding poziva znao sam da ljudi
žele čuti moju priču jer je izgledalo da ide prema sretnome kraju. Prije nego što smo
pronašli Gobi, na svakome sam se intervjuu nastojao što bolje prilagoditi novim
pitanjima: Kako se izgubila? Gdje mislim da se nalazi? Bojim li se najgorega?
Nisam mogao biti optimističan jer nisam imao ništa lijepoga za priopćiti. Još važnije,
znao sam da je Gobin nestanak vrlo sumnjiv. Bio sam uvjeren da se dogodilo nešto
neobično, premda nisam znao tko ju je odveo. Ali ništa od toga nisam htio otkriti u
intervjuima. Nisam znao sve činjenice i bilo je prerano ikoga okriviti.
Sjedio sam u hotelskoj sobi s usnulom Gobi u krilu i razgovarao s novinarima
Wasbington Posta i CBS-a kad sam osjetio da je sve ponovno dobro. Mogao sam se
opustiti i nasmiješiti te im reći kako ću naposljetku moći Gobi uzvratiti ljubav i
odlučnost nudeći joj dom u Škotskoj.
Gobi se sredinom jutra probudila jer je morala van obaviti nuždu. Premda sam
znao da će se to kad-tad dogoditi, užasavao sam se trenutka kad ću morati otvoriti
vrata, proviriti u hodnik i provjeriti ima li koga.

124
 Nasreću, dok smo se spuštali u podrum u dizalu nije bilo nikoga osim nas. Gobi
je otrčala do istoga grmlja na izlazu iz parkinga, a ja sam je pustio na miru i gledao
oko sebe.
Nije se imalo što za vidjeti, osim dvojice muškaraca u tamnim odijelima koji su
izišli iz dizala i otišli do parkirane sive limuzine.
Zadovoljno sam zamijetio da si je Gobi dala truda i poslije nužde nogama
nabacala zemlju, ali kad je završila, vrata su se dizala otvorila i u podrum je izišao
još jedan muškarac. Zaštitar.
Koštalo me još petnaest dolara kako bih ga uvjerio da nas pusti. Pitao sam se
hoće li to biti dovoljno da on ili sobarica nikome ništa ne kažu.
Dva sata poslije saznao sam odgovor.
Istoga trenutka kad je čula kucanje na vratima, Gobi je počela lajati. Kroz
špijunku sam vidio dvojicu muškaraca. Jednoga sam odmah prepoznao - bio je to
Nuralin suprug.
Odugovlačio sam. Što da učinim? Nisam se mogao praviti da me nema - Gobi se
pobrinula za to - ali kako su me pronašli? Netko od hotelskih djelatnika morao im je
reći u kojoj sam sobi, ali kako su došli na moj kat? Dizalo se moglo pokrenuti samo
provlačenjem hotelske kartice. Ali to mi se činilo previše preuzetnim s njihove strane
i nije baš dobro djelovalo na moju paranoju.

125
126
127
128
129
130
131
132
133
 Poslao sam poruku Richardu: Odmah dođi u moju sobu.
“Zdravo”, rekao sam otvarajući vrata, pokušao se nasmiješiti i izgledati
opušteno. Nuralin suprug me ravnodušno promatrao, a njegov je prijatelj pokušavao
pokraj mene pogledati u sobu.
“Možemo li ući?” upitao je Nuralin suprug.
Bio sam iznenađen, ali znatiželjan, pa sam promrmljao “okej” i zakoračio
unatrag puštajući ih u sobu.
Zatvorio sam vrata za sobom, okrenuo se i ugledao ih kako stoje iznad Gobi i
promatraju je. Nisu je previše uznemirili, ali sumnjao sam da su došli samo zato da
je vide. Došli su je uzeti? Zašto su došli?
Baš sam krenuo prema Gobi kako bih je podignuo u naručje kad se na vratima
ponovno začulo kucanje. U hodniku je stajao Richard, otvorio sam mu vrata i
odahnuo.
“Bok, stari, što ti treba?”
“Hm, da, druže.” Bio sam užasan glumac. Ali nije me bilo briga. Richard je bio
bivši marinac, pa sam se s njim u sobi odmah osjećao sigurnije. Još je važnije što je
govorio kineski, pa mi je mogao pomoći da shvatim što se događa. “Zar nisi htio doći
po još plakata da ih poneseš kući kao suvenire?”
Richard je stajao kraj vrata dok sam ja podizao Gobi i čekao da Nuralin suprug
progovori. Na kineskome je ispalio cijelu tiradu i čekao da Richard prevede.
Nurali i njezin suprug vidjeli su napise u tisku o Gobi, pa su se pobojali da ću ih
okriviti za njezin bijeg.
“Sve što želim je odvesti Gobi kući. Ne zanima me otkrivanje okolnosti njezina
bijega i ne želim nikoga za to kriviti. Što se mene tiče, bila je to samo nezgoda, a sad
je sve u redu. Svima nam je u interesu da tako i ostane, zar ne?”
Nuralin suprug je kimnuo. Više se nije imalo što reći.
Iste večeri, pošto sam Gobi ponovno odveo u podrum na još jedno obavljanje
nužde od petnaest dolara, promatrao sam je kako polako pada u san, a zatim sam se
na vrhovima prstiju iskrao iz sobe i tiho zatvorio vrata za sobom. Ponovno sam na
kvaku objesio znak “Ne smetaj” i nadao se da ću je kad se za dva sata vratim naći u
sobi.
Bilo je vrijeme za odlazak u hotelski restoran na večeru koju sam dogovorio za
potražni tim. Znao sam da je mnogo toga na čemu mogu biti zahvalan i sljedećih sam
dva sata gotovo zaboravio na događaje toga dana.
Potražni tim radio je napornije nego što sam se nadao. Na nesnosnoj su vrućini
satima hodali kilometar za kilometrom i postavljali tisuće plakata. Trpjeli su da na
njih viču, ignoriraju ih i ismijavaju, a sve su to učinili za psa kojega nikad nisu vidjeli.

134
Njihova žrtva, ustrajnost i ljubav izmamili su mi suze na oči i bio sam počašćen
što mogu ustati, nazdraviti im i reći koliko sam im zahvalan.
Na večeri je bio i gospodin Ma, u društvu supruge i sina. Predao sam mu novčanu
nagradu i premda se isprva malo bunio i djelovao zbunjeno, nekoliko sam puta
inzistirao, pa je naposljetku primio nagradu od 1500 dolara.
Na pola večere shvatio sam da sam u Urumqiju gotovo tjedan dana te da sam u
Kini proveo deset dana za utrku, ali da se sad prvi put družim s Kinezima. Mnogi
Zapadnjaci smatraju da su Kinezi vrlo ozbiljan narod nesklon spontanom ponašanju.
Gledajući restoran prepun mojih kineskih prijatelja koji su se smijali, pjevali, snimali
selfije i glupirali se, nisam vidio nijednu osobu koja bi se uklapala u taj stereotip.
Najglasnije se smijala liječnica, Malan je bila u srcu zbivanja, a frizerka Mae-
Lin činila je sve u svojoj moći da zavede Richarda, no bezuspješno. Uhvatio sam Lil
i Lu Xin kako zure u njih, pa smo se počeli još jače smijati.
“Sjećam se kad sam prvi put čula za Gobi”, rekla mi je Lu Xin.
“Kad te nazvao Chris?” pitao sam.
“Ne. Tijekom utrke. Nema mnogo novinskih vijesti o psima, pa kad se neka
pojavi, uvijek je pratim. Odmah sam znala da je Gobi nešto posebno, ali nikad nisam
mislila da ću je sresti.”
“Učinila si mnogo više od toga da si je samo srela, Lu Xin”, odvratio sam joj.
“Bez tebe je ne bismo nikad pronašli. Ti si razlog zbog kojega svi večeras slavimo.”
Pocrvenjela je na kompliment, ali doista sam mislio to što sam joj rekao.
Podignula je pogled i pokazala na liječnicu, Mae-Lin i druge. “Prije Gobi
pokušavali smo se brinuti za pse lutalice, ali nitko nije obraćao pozornost na nas.
Borili smo se, ali nitko nas nije slušao i nismo imali nikakva utjecaja. Sad kad smo
pronašli Gobi, sve se promijenilo. Sad nas slušaju. Ti si nam pomogao da pokažemo
kako je dobro brinuti se za životinje.”
Nisam htio otići, ali kako je večer odmicala, sve sam više mislio na Gobi. Nadao
sam se da joj je dobro samoj u hotelskoj sobi. Naposljetku me briga svladala i vratio
sam se u hotel. Gobi je bila u redu, a ja sam obavio kratak intervju za londonski
Times prije nego što sam zakratko ponovno izišao kako bih se našao s Richardom
koji je odlazio rano ujutro.
Znao sam da će nam jako pomoći u potrazi, ali nisam znao koliko ću postati
ovisan o njemu. Ne samo da mi je pomogao da prebrodim najteže trenutke, nego je
osmislio plan da dovedem Gobi u hotel i pomagao mi kad sam pomislio da je oteta.
Po prirodi sam samotnjak - to je neizbježno za nekoga tko svaki tjedan mora
pretrčati stotinu pedeset kilometara ili više. Ironija je u tome što sam neka od svojih
najčvršćih prijateljstava izgradio s ljudima s kojima sam se natjecao na

135
ultramaratonima. Svaki dan utrke prolazimo kroz pakao, ali veze koje nastaju u
takvim okolnostima izvanredno su čvrste.
Kad sam stigao u Urumqi, mislio sam da će potraga biti poput još jednoga
ultramaratona. Mislio sam da ću u to trebati uložiti sve svoje snage i očekivao sam
da to i drugi učine. Ali u potrazi za Gobi i sam sam naučio vrijedne lekcije.
Naučio sam da rad u timu - a ne u skupini pojedinaca - nije tako nepodnošljiv
kao što sam mislio da će biti. Otkrio sam da tuđe jake strane nadoknađuju moje
slabosti. Nisam sam morao obaviti cijeli posao. Mogao sam se osloniti na druge i oni
su to mogli izdržati. Nisu me razočarali. A ni ja nisam razočarao njih.

136
 19

NAKON ŠTO JE GOBI PRONAĐENA, SVAKA RADIO-postaja i TV mreža s

kojom sam tijekom potrage razgovarao ponovno je htjela intervju. U danima
neposredno poslije Gobina povratka, osobno sam telefonom ili Skypeom dao pedeset
intervjua. Odgovaralo mi je što sam stalno zaokupljen. Obveze su mi skretale misli
sa straha koji je svakim satom postajao sve veći.
Nisu me zabrinuli samo posjet Nuralina supruga ili susret sa sobaricom. U
hotelskome baru poslije mojega intervjua za Times Richard mi je obrazlagao svoje
teorije urote, pa su mi cijelu tu noć misli bile ispunjene sumnjivim likovima koji
vrebaju iz sjena.
Richardova logika bila je vrlo uvjerljiva. Nije mislio da je Gobi uopće pobjegla,
barem ne onako kako je Nurali opisala. Kad je priča objavljena u svijetu, možda je
netko pomislio da bi mogao zaraditi na psu i zatim zgrabio priliku koja mu se
ukazala. Vjerojatno su je tako dugo držali jer se za nju stalno povećavalo zanimanje,
a s njim i prilika za bolju zaradu. Sve je promijenio moj dolazak u Urumqi. Iznenada
se za priču počeo zanimati lokalni tisak, zatim je i vlast počela pokazivati zanimanje,
a lokalni su se javni službenici počeli pridruživati skupini na WeChatu. Poslije toga
cijela je stvar postala mnogo riskantnija.
“Baš je zato Lu Xin primila mnogo poziva u kojima su joj govorili da je Gobi
već mrtva ili da će je ubiti ako se novčana nagrada ne poveća.”
“Čekaj malo”, rekao sam. “Kako to misliš ‘mnogo poziva’? Mislio sam da je bio
samo jedan takav telefonski poziv. I nitko mi nije rekao da traže više novca.”
“Da”, odvratio je Richard. “Bilo ih je na stotine. Samo nisu htjeli da se brineš.”

137
 Nisam znao što misliti. Jednim sam im dijelom bio zahvalan na uviđavnosti. Da
sam znao cijelu priču, ne bih mogao ništa učiniti da pomognem, a samo bih se još
više zabrinuo. Ali nije mi se sviđala pomisao da sam bio prevaren.
Pokušao sam posložiti sve dojmove, ali Richard još nije bio gotov.
“I nije ti čudno da je Gobi završila kod nekoga tko je poznavao Nurali?”
“Misliš da ju je uzela obitelj Ma?”
“Ne. Njima nije trebao novac i ne bi bili zainteresirani za psa. Ali prilična je
slučajnost da je Gobi ostavljena gdje su je mogli pronaći ljudi upoznati s pričom. A
u gradu okruženom planinama i otvorenim ravnicama, kako se Gobi odlučila sakriti
na cesti blizu najskuplje ograđene zajednice kilometrima naokolo? Još se
nije naviknula na život na visokoj nozi, zar ne?” Vjerojatnije da su je otmičari tamo
ostavili.

Između intervjua sljedećega jutra napisao sam Lu Xin SMS da mislim kako bi
bilo najbolje da Gobi i ja pronađemo drugi smještaj. Osim što sam se sam u sobi
osjećao vrlo ranjivo, činjenica da s Gobi nisam slobodno mogao izlaziti i ulaziti u
hotel značila je da je još nisam odveo do veterinara na pregled. Budući da joj je kuk
zadavao probleme, nije bilo pošteno da mora čekati. Kiki je još radila na prebacivanju
Gobi u Peking, a ja sam bio sve zabrinutiji zbog mogućnosti da je netko pokuša oteti
kako bi došao do veće novčane nagrade. Usto, svaki dan proveden u čekanju značio
je još jedan dan više do konačnoga povratka kući.
Upravo sam završio pisanje poruke Lu Xin kad se na vratima začulo kucanje.
Gobi je duboko spavala i nije se ni pomaknula, ali ja sam ipak na vrhovima prstiju
otišao do vrata. Srce mi je lupalo i zavrtjelo mi se od napetosti.
Kad sam pogledao kroz špijunku, napola sam očekivao da ću u hodniku ugledati
hotelskoga upravitelja ili, možda, sobaricu koja je zanemarila znak “Ne smetaj”.
Nadao sam se da nije Nuralin suprug.
Nije bio nitko od njih.
Pred vratima su stajala dvojica muškaraca u tamnim odijelima. Odmah sam ih
prepoznao. Bila su to ona dvojica koju sam jučer vidio u podzemnoj garaži.
Zakoračio sam natrag od vrata i čvrsto se naslonio na zid. Glavom mi je prošao
filmski prizor u kojem elegantno odjeveni ubojica kroz špijunku ustrijeli gosta koji
ni na što ne sumnja. Rekao sam si da sam smiješan i prisilio se da ponovno pogledam
kroz špijunku.
Još su bili tamo i bezizražajno zurili u vrata.
Vrata su bila zaključana i zatvorena zasunom, a i sigurnosni je lanac bio
postavljen, što mi je običaj kad god se nalazim u hotelskoj sobi. Pitao sam se trebam

138
li im otvoriti i vidjeti što žele. Možda ih je poslala vlast da provjere je li Gobi na
sigurnome. Ako je tako, razgovor s njima nije bio opasan. Ali što ako su je došli
uzeti, izbaciti nas iz hotela ili se osvetiti u ime onoga koji ju je oteo? Ako je išta od
toga bilo točno, otvaranje vrata bila je posljednja stvar koju bih trebao učiniti.
Donio sam odluku i odmaknuo se od vrata, ne odvajajući se od zida za slučaj da
su moje misli o ubojicama i hollywoodskim filmovima bile kakvo pretkazanje.
Sakrio sam se iza ugla sobe uz krevet i nadao se da će Gobi nastaviti spavati.
Na vratima se ponovno začulo kucanje.
Nije bilo glasno ni ljutito, ali zadržao sam dah i posve se ukočio. Što da učinim
ako provale u sobu? Hoću li se praviti da sam spavao i pokušati pronaći neki izgovor?
Ili ću iskoristiti element iznenađenja i probiti se kraj njih s Gobi pod rukom pa
pojuriti prema izlazu za nuždu?
Prolazile su sekunde. Nije bilo više kucanja, a muškarci nisu ni pokušali
provjeriti jesu li vrata otvorena. Pet minuta poslije prišuljao sam se vratima i
pogledao kroz špijunku, ali nisam vidio ništa osim praznoga hodnika. Pogledao sam
koliko sam mogao na sve strane provjeravajući jesu li se možda sagnuli kako ih ne
bih vidio, ali poslije deset minuta bio sam siguran da su otišli. Pažljivo sam maknuo
deku i jastuke koji su prekrivali donji rub vrata i odškrinuo ih. Ničega nije bilo lijevo,
ničega desno. Brzo sam zatvorio vrata, zaključao ih i ponovno stavio lanac.
Pronašao sam mobitel i Lu Xin poslao SMS: Molim te, makni nas odavde!
Doista se brinem da će netko pokušati oteti Gobi. Nisam spavao cijele noći i zaista
se bojim za našu sigurnost.

Htio sam ući u automobil i odmah krenuti u Peking, ali su Kiki, Chris i Lu Xin
smislili drugi plan. Kikina veza je rekla da može pomoći da Gobi dobije dopuštenje
za let i da je za to potrebno samo obaviti najobičniji veterinarski pregled. Kad to
obavimo, u Pekingu možemo biti za četiri-pet dana.
Lu Xin pronašla je stan koji sam mogao unajmiti i uvjerila me da nitko drugi ne
zna tko sam. Nisam više htio ništa riskirati. Sljedećega sam jutra uzeo Gobi i odnio
je u podzemnu garažu gdje sam je predao Lu Xin - jedinoj osobi u Urumqiju kojoj
sam sto posto vjerovao. Nervoznim sam pogledom prešao preko parkiranih
automobila tražeći sivu limuzinu s dvojicom muškaraca u tamnim odijelima. Nisam
je vidio, ali to me nije posebno umirilo.
Požurio sam do recepcije, odjavio se i platio račun.
Položaj stana bio je baš kakvim ga je opisala Lu Xin. Nisam nikad bio u tome
dijelu grada, ali mi se sviđalo što je na ulicama i u trgovinama bilo dovoljno ljudi da

139
se među njima Gobi i ja lako možemo izgubiti, a opet ih nije bilo toliko da nas
preplave svojim brojem.
Stan je bio čist i opremljen najnužnijim. Zahvalio sam Lu Xin, pozdravio se s
njom i zaključao vrata za njom, pa napokon odahnuo od olakšanja.
Nakon što je Gobi dobro onjušila stan, sjela je pred mene i pogledala me u oči,
kao što me pogledala ono drugo jutro utrke. Kao da mi je htjela reći da zna da je
nešto drukčije, ali da je sve u redu.
“Baš smo upali u pravu pustolovinu, Gobi, zar ne?”
Ponovno me pogledala, onjušila mi stopala, a zatim otrčala do kauča, skočila na
njega, okrenula se oko sebe tri-četiri puta i sklupčala u lopticu pješčanosmeđe dlake.

Gobi nije bila tako sretna kad sam je idućega dana odveo veterinaru. Kiki je
dogovorila da je pregleda jedan od najboljih liječnika u gradu i ja sam zbog toga bio
jako uzbuđen. Prvi put ćemo Gobi i ja učiniti prvi pravi korak prema povratku kući.
Gobi se nije slagala.
Od trenutka kad smo izišli iz Lu Xinina automobila i ušli u veterinarsku
ordinaciju, Gobi je stalno bila napeta. Najprije se sakrila iza mene, a zatim se, kad
smo ušli u ordinaciju, zalijepila za pod i odbila se pokrenuti.
Isprva mi je bilo smiješno, ali kad ju je veterinar podignuo i počeo s pregledom,
počeo sam se pitati je li možda osjetila nešto u vezi s ordinacijom - ili veterinarom -
što je meni promaknulo. Bio je grublji i bešćutniji od bilo kojega veterinara kojega
sam ikad vidio. Gurao ju je i vukao i nije pokazivao ni najmanji znak
naklonosti prema psima.
Rekao mi je da Gobi ima iščašen kuk i da je mora rendgenski snimiti kako bi
vidio koliko je loše stanje.
“Držite je”, rekao je dvojici pomoćnika dok je nad nju postavljao prenosivi
rendgenski uređaj. Pomoćnici su stali na oba kraja stola, uhvatili Gobi za prednje i
stražnje šape i rastegnuli je. Gobi je zacviljela, razrogačila oči i priljubila uši uz
glavu. Bila je prestravljena i očito ju je jako boljelo. Pokušao sam se pobuniti, ali me
veterinar ignorirao i nastavio je sa snimanjem.
Gobi se još tresla jedan sat poslije kad sam je odnio natrag u stan. Bio sam ljut
na veterinara, posebice kad mi je pokazao rendgenski snimak. Bilo je vrlo očito zašto
je šepala; dok joj je lijeva bedrena kost lijepo pristajala u kuk, desna je bila izvan
zgloba, kao da je bila svinuta velikom silom. Veterinar mi se nije udostojao reći što
je moglo uzrokovati ozljedu, ali je rekao da je Gobi potrebna operacija kako bi se
namjestio zglob. Nije mi palo na pamet pitati ga može li on to izvesti. Nema šanse
da će ikada više dodirnuti Gobi.

140
 Kratko odrijemavši, Gobi je ponovno bila na nogama i trčkarala je po stanu. Pitao
sam se - kao i stotinu puta prije - što joj se dogodilo dok mene nije bilo. Je li je udario
automobil ili su za njezinu ozljedu bile odgovorne ljudske ruke (ili noge)? Samo je
ona znala odgovor.
Njezin je strah nestao i sad je bila spremna za zabavu. Gledao sam je kako skače
čuvajući desnu nogu, kao što je činila otkad sam je našao, i stalno se čudio. Morala
je imati ozbiljne bolove, ali se uopće nije žalila niti je dopustila da joj to pokvari
zabavu.
Odlučio sam je nagraditi kratkom šetnjom po četvrti.
Bilo je prekrasno kasno poslijepodne i Gobi je pronašla neko lijepo grmlje za
njuškanje. Htio sam istražiti četvrt i vidjeti gdje bih poslije mogao večerati, pa sam
je podignuo i ponio prema trgovinama.
Prešao sam samo nekoliko metara kad su me zaustavile dvije
dvadesetneštogodišnjakinje.
“Gobi?” obratile su mi se pitanjem.
Odgovorio sam im potvrdno i pustio da nas sve zajedno snime. Gobi je poput
profesionalca gledala ravno u objektiv.
Nekoliko metara dalje još je netko zamolio za fotografiju. Nije me smetalo, a
ako to nije uznemiravalo Gobi, pustio sam da se ljudi s njom zabavljaju koliko su
htjeli. Bilo je odlično osjetiti da smo ponovno slobodni.
Ali onda sam u jednom trenutku, samo pet metara od stambenoga bloka,
pogledao preko ceste i vidio - sivu limuzinu. Trebao mi je trenutak da reagiram, ali
čim sam na prednjim sjedištima vidio siluete dvojice muškaraca u tamnim odijelima,
znao sam da su me ljudi iz hotela slijedili.
Okrenuo sam se natrag prema stanu. Pomislio sam da ih zavaram tako da prođem
kraj njega, ali nije imalo svrhe. Vjerojatno su me promatrali kad sam prije nekoliko
minuta izlazio iz zgrade. Vjerojatno su me promatrali cijeli dan. Možda su me i
slijedili kad sam otišao iz hotela.
Vozeći se dizalom na sedmi kat, stan mi se više nije činio sigurnim kao prije.
Bio sam pomalo sumnjičav kad se dizalo zaustavilo na petome katu i u njega je ušao
muškarac. A nisam mogao vjerovati ni ženi koja se na kraju hodnika mučila s
bravom. Jesu li svi uključeni u zavjeru? Ili samo umišljam?
Mobitel mi je zazvonio čim sam ušao u stan i poskočio sam na njegovu zvonjavu.
Bila je to Wendy, samostalna novinarka koja je živjela u Hong Kongu, ali mi je
trebalo nekoliko sekundi da shvatim o kome je riječ.
“Je li sve u redu?” pitala je. “Zvučiš čudno.”
Ispričao sam joj o muškarcima u automobilu i kako me sve počelo izluđivati.

141
 “Zato te i zovem”, rekla je Wendy. “Nije riječ samo o tim momcima u
automobilu. Sve prate i prilično velike zvjerke, Dione.”
“Kako to misliš?” pitao sam je.
“Baš tako kako sam rekla - moraš paziti što govoriš. Razgovarala sam s nekim
kolegama i čula da neki lokalni savjetnici vlasti prate priču i slušaju sve što kažeš.
Zasad su zadovoljni kako se stvari odvijaju, ali ako ćeš državu kritizirati na bilo koji
način, sve će prekinuti. Sve što kažeš o Kini mora biti pozitivno.”
“Razgovarala si s nekime o tome? Hoćeš reći da ti je netko to rekao? Ali kako je
to uopće moguće?”
“Ne brini o tome kako je to moguće, Dione. Htjela sam samo da shvatiš poruku.”
“Dakle, misliš da su ovi u odijelima državni službenici?”
“Pa, nisu tu da ukradu Gobi, ne misliš li tako?”
Razmislio sam o tome. Wendy je imala pravo. Da im je namjera bila oteti Gobi,
mogli su to učiniti u svako vrijeme, a i vjerojatno bi se bolje potrudili da ih ne
zamijetim.
“Ovdje su da bi me zaštitili?”
“Na neki način. Sve dok se ispravno ponašaš, bit će sve u redu. Samo više nemoj
razgovarati s CNN-om.”
“CNN-om? Kako uopće znaš za CNN?” Već sam obavio jedan intervju s tom
televizijskom mrežom i trebao sam dogovoriti drugi.
“Između CNN-a i države ima zle krvi. Samo se drži dalje od njih, okej?”
Razgovor je završio, a ja sam zaprepašten sjedio na podu. Osjećao sam se kao u
lošemu špijunskom filmu. Nisam znao trebam li se zabarikadirati, pročešljati stan u
potrazi za prislušnim uređajima ili spakirati Gobi u torbu i spustiti se niz požarne
stube. Wendy mi je sve izložila kao da nije neka velika stvar, ali ja se ipak
nisam mogao opustiti znajući da me pozorno promatraju.
Poslao sam poruku CNN-u i na najneodređeniji mogući način poručio da moram
odustati od intervjua. Zatim sam odbio svaki drugi zahtjev za inozemnim intervjuom
u dolaznom sandučiću, a Lu Xin sam rekao da više neću razgovarati ni s kineskim
medijima. Ako je postojala šansa da ću reći nešto krivo zbog čega bi me
mogli izbaciti iz zemlje - i vjerojatno izgubiti Gobi zauvijek - tu sam opasnost htio
posve ukloniti.
Pitao sam Wendy može li mi pomoći da utvrdim tko su momci u odijelima. Znao
sam da je to smiješno, ali želio sam znati. Ne zbog svoje sigurnosti, nego zbog
Gobine. Ako je postojala i najmanja šansa da će me prvim avionom otpremiti kući,
trebao sam je negdje ostaviti.

142
 Ostatak sam dana proveo u stanu. Sunce je zašlo, a soba se ispunila sjenama i
svjetlima ulične rasvjete, ali ja nisam upalio nijednu svjetiljku. Tako sam se osjećao
sigurnije.
Razmišljao sam o mogućim scenarijima od kojih me nijedan nije smirio. Provali
li netko u stan da otme Gobi, nisam imao pojma kako da pozovem policiju. A ako
me momci u odijelima odluče odvesti, neću imati izbora nego se predati i nadati se
da će Lu Xin dobro skrbiti za Gobi.
Bio sam bespomoćan. Premda je jedina stvar koja se promijenila u timu bila
Richardov odlazak, ponovno sam se osjećao prepušten sam sebi. Kao da je ponovno
sve na mojim plećima i to mi se, prvi put u životu, nije svidjelo. Teret je bio pretežak.

143
 20

U NEKOME SE TRENUTKU SVAKE UTRKE POČNEM pitati zašto trčim.

Nekad je to tijekom prvih kilometara kad sam hladan, umoran i jednostavno
mrzovoljan jer me netko u šatoru hrkanjem budio cijelu noć. Nekad mi misli odlutaju
do ciljne crte udaljene sedam ili osam sati. Nekad je to u trenutku kad moram popiti
vodu ili progutati još jednu tabletu soli.
Ali za svaki put kad se upitam je li utrkivanje vrijedno tolike neugodnosti, stresa
i straha, postoji i trenutak kad je odgovor “da”. Katkad je dovoljno samo pretrčati još
nekoliko kilometara i dopustiti da mi se tijelo prilagodi utrci. Nekad moram blokirati
misli koje mi ne pomažu. A nekad moram progutati tabletu soli. U svakoj je situaciji
rješenje mnogo jednostavnije od problema.
Večer prije nego što smo Gobi i ja naposljetku otišli iz Urumqija, pogledao sam
oko sebe i nasmiješio se. Iako prije dva dana nisam poznavao nikoga, bio sam
okružen prijateljima. Smijeh je tijekom večeri postajao sve glasniji i znao sam koliko
sam im zahvalan zbog jednostavna načina na koji se u pravome trenutku iskazalo
njihovo prijateljstvo.
Ta su se prijateljstva razvila poslije moje druge noći u stanu. Dobar dio jutra
proveo sam sjedeći s Gobi, nadajući se da se vrata neće treskom otvoriti i da kroz
njih neće ući netko tko želi zgrabiti jedno od nas. Naposljetku sam morao sići u
prizemlje kako bi Gobi obavila nuždu, pa smo izišli iz stana. Čekajući kraj njezina
omiljena grma blizu ulaza u zgradu, promatrao sam kako ljudi ulaze i izlaze iz
obližnjega restorana. Jedan je muškarac bio za roštiljem ispred restorana i iz njegova
su smjera stizali primamljivi mirisi. Bilo mi je već dosta instant rezanaca iz plastične
posude koje sam non-stop jeo pa sam odlučio odnijeti Gobi gore, smjestiti je na
sigurno i ponovno se spustiti na brzi obrok.

144
 Bila je to jedna od najboljih odluka koje sam ikada donio. Xianjiangski roštilj
kušao sam posljednjega dana utrke, ali ovaj je bio još bolji. Konobar je na ražnjićima
od trideset centimetara donio velike komade začinjene ovčetine. Polizao sam mast s
prstiju, zavalio se u stolcu i uzdahnuo.
Kad sam podignuo pogled, dvoje je ljudi s ulice zurilo u mene i smiješilo mi se
od uha do uha. Nasmiješio sam se i ja njima i mahnuo im, pa im gestama pokazao
koliko sam sit, a oni su se nasmijali. Bio je to zabavan trenutak, a uskoro su se vratili
i sa sobom doveli još desetak ljudi. Svi su bili moje dobi ili nešto mlađi. Predstavili
su mi se i rekli nešto o Gobi te me pozvali na piće i još hrane.
Poznavali su osoblje restorana i dok smo se pokušavali sporazumjeti na lošemu
engleskome i s pomoću mobitelskih aplikacija za prevođenje, hranili su me ljuto
začinjenom tjesteninom, u ruku mi stavili čašicu bistre tekućine i pozvali me da je
popijem zajedno s njima. Ne znam što je to bilo, ali kad sam je progutao, na
nekoliko sam sekunda ostao bez glasa. Slijedilo je mnogo više smijeha, a noć je
završila mojim spoticanjem preko praga na izlasku, s trbuhom prepunim odlične
hrane, malo previše žestice i smijehom mojih novih prijatelja koji mi je odzvanjao u
ušima.
Sljedeća mi je večer bila posljednja u Urumqiju. Kiki je činila čuda i uspjela je
dogovoriti da Gobi i ja sutradan poletimo za Peking. Čak je i doletjela u Urumqi kako
bi se pobrinula da sve prođe kako treba. Znala je koliko je to važno, ali poznavala je
i rizike koji su nam prijetili. Kad se Gobi smjestila za noć, a ja sam spakirao ono
malo stvari koje sam ponio, ponovno sam otišao u restoran nadajući se da ću tamo
pronaći svoje nove prijatelje.
Proveli smo još jednu vrlo ugodnu večer. Sve je počelo s dvije žestice i prije
nego što sam se snašao, stol je bio ispunjen ražnjićima i tjesteninom, a naposljetku
je stigla i nevjerojatna konstrukcija od lijevanoga željeza - slična okviru sjenila za
svjetiljke, ali sa šiljcima dugima dva i pol centimetra - prekrivena nevjerojatno
dobrom janjetinom. Smijali smo se stvarima kojih se uopće ne sjećam, razgovarali
ni o čemu, a kad je došlo vrijeme za plaćanje računa, rekli su mi da spremim novac.
“Piješ čaj?” pitao me jedan od momaka koji je natucao nekoliko riječi
engleskoga.
Više volim kavu, ali gotovo dva desetljeća života među Englezima naučila su me
da nikad ne odbijem čaj. Ne zato što sam ga zavolio, nego zato što sam znao da je
ponuda zapravo poziv na tulumarenje.
I tako sam rekao “da” i slijedio ih ulicom do uvučenih niskih drvenih ulaznih
vrata. Pretpostavljao sam da idemo u nečiju kuću, ali kad smo ušli, bilo je jasno da
to nije nečiji dom. Izgledalo je poput luksuzne draguljarnice, samo što su umjesto

145
polica s prstenjem i ogrlicama unutra bili ormarići sa staklenim vratima ispunjeni
metalnim posudama velikima poput pizze i četiri puta dubljima.
“Prodajem čaj!” rekao je moj novi prijatelj. Zatim me poveo do stola od
mahagonija koji se protezao gotovo cijelom duljinom prostorije i rekao: “Sjedni!”
Gledao sam ga kako se smješta nasuprot mene i pred sobom slaže nekoliko
glinenih čajnika i finih zdjelica, nož s drvenim drškom i nekoliko podložaka.
Prostorija se utišala dok su svi gledali kako elegantno barata svojim priborom, otvara
prvu metalnu posudu i zatim iz okrugle posude vadi grumen čaja. U zdjelice je ulio
vodu i počeo je miješati preciznošću i elegancijom čarobnjaka za kartaškim stolom.
A kad mi je poslije nekoliko minuta ulio šalicu svijetlojantarnoga čaja i pozvao me
da ga kušam, pomislio sam da nikad u životu nisam popio ništa tako dobro.
Slijedilo je još šalica čaja, sve pripremljene u gotovo posvemašnjoj tišini.
Doživljaj nije bio neugodan ili čudan, bio je poseban. Nikad nisam doživio tako što.
Postupno su ljudi za stolom ponovno počeli čavrljati i smijati se. Dodavali su mi
svoje mobitele i pokazivali filmiće na kojima su plesali u nekome stanu,
proslavljajući nečiji rođendan. Pokazivali su mi slike zezancije u parku i odijevanja
za neki važan noćni izlazak. Bili su zabavni, a biti s njima podsjetilo me na to kako
su se članovi potražnoga tima znali međusobno zabavljati. Nitko se nije pravio važan
i nitko nije pokušavao isključiti drugoga iz skupine.
Ozračje je bilo dijametralno suprotno onome što sam kao tinejdžer doživio u
Warwicku. Ne znam je li to bio čaj, društvo ili činjenica da sam poslije toliko
vremena s Gobi trebao načiniti veliki korak bliže kući, ali počeo sam se osjećati
nevjerojatno spokojno.
Naposljetku je došlo vrijeme da se pozdravimo. Grlili smo se ispred trgovine i ja
sam pješice otišao do stana, držeći u rukama dvije prekrasno aranžirane vrećice s
čajem. Vozeći se dizalom shvatio sam da su ponovno platili večeru u restoranu.
Nikad me nisu pitali da im pokažem Gobi, premda su im zaiskrile oči kad sam im
pokazao WeChat grupu i neke vijesti o njoj. Nisu od mene htjeli ništa. Nudili su mi
samo svoje prijateljstvo, ne tražeći ništa zauzvrat.
Bio sam nervozan pozdravljajući Gobi na aerodromskome šalteru za prtljagu, ali
mi je Kiki jasno dala do znanja da nema šanse da može sa mnom u kabinu. “Čuvaj
se dolje”, rekao sam joj kroz rešetke sanduka koji smo joj kupili. Gobi je uza se imala
jednu moju staru majicu i jastuk koji je bio čisti luksuz. Međutim, vidio sam da
zna da se zbiva nešto neobično.
Gotovo sve vrijeme trosatnoga leta proveo sam brinući se za Gobi. Jesam li se
mogao pouzdati da su je ukrcali na avion? Dosad je dovoljno toga otišlo po krivu da
me i sama takva pomisao činila nervoznim. A bilo je tu i iskustvo boravka u
prtljažnome prostoru. Znam da nije bila osjetljiva na hladnoću - njezina izvedba u

146
gorju Tien Shan dokazala je koliko je to malo stvorenje žilavo - ali koliko može
izdržati uza sve čudne zvukove? Posljednji je put bila zatočena kod Nurali, a odatle
je pobjegla. Nisam mogao zamisliti koliko bi joj stresno moglo biti iskustvo novoga
zatočenja.
Nadao sam se da će Gobi let pregrmjeti bez poteškoća i nervozno sam je čekao
kraj karusela za prtljagu. Kad su naposljetku dogurali sanduk na kolicima, osjećaj
olakšanja bio je mnogo veći nego što sam očekivao. Ali nije potrajao. Već na prvi
pogled vidio sam da je Gobi propatila na letu: progrizla je povodac i razbila bocu za
vodu, a izgledala je kao da je odradila deset rundi u boksačkome ringu. Očito je
putovanje provela skamenjena od straha, a kad sam je vidio u takvu stanju, nisam
mogao ni zamisliti kako će izdržati dugo putovanje do Velike Britanije.
Kiki nas je odvezla ravno u štenaru i usput mi objasnila plan. Nakon što Gobi
provede trideset dana u Kikinome centru, bit će joj dopušteno da odleti za Englesku,
gdje će iduća četiri mjeseca provesti u karanteni. Nije mi se sviđalo što će Gobi toliko
vremena provesti daleko od mene, ali to je bila daleko najbolja opcija. Ionako sam
imao poslovnih obveza kojima sam se morao posvetiti, a Kiki mi je obećala poslati
mnogo fotografija i videa naše curice, stalno me držeći u toku s najnovijim
zbivanjima. Kiki je očito voljela životinje i odmah se zbližila s Gobi. Osjećaji su bili
obostrani, pa sam znao da će onih mjesec dana koje će zajedno provesti razmijeniti
mnogo zagrljaja i poljubaca.
Usprkos svemu, rastanak s Gobi sljedećega jutra pao mi je teže nego što sam
mislio. Poslije svega što smo zajedno prošli, posebice u hotelu, znao sam da mi
potpuno vjeruje. U hotelu i stanu također bih je katkad ostavio, ali nikad više od sata
ili dva. A na povratku bi me uvijek dočekala golemim izljevom ljubavi i uzbuđenja.
Ali što će biti kad joj svane da se neću vratiti za nekoliko minuta? Što će se dogoditi
kad je naposljetku opet vidim za mjesec dana i zatim je ponovno moram ostaviti na
nepoznatu mjestu prepunom drugih životinja? Bojao sam se da će je to povrijediti
mnogo više od onoga što joj je iščašilo kuk i ostavilo joj ožiljak na glavi.

S novinarima i televizijskim producentima prestao sam razgovarati gotovo

odmah nakon što sam se vratio u hotelsku sobu, ali to nije značilo da sam prestao
razgovarati s drugim ljudima o tome kako bi priča o Gobi mogla pomoći u podizanju
svijesti o važnosti skrbi o napuštenim psima. Osim što nam je pomogao da
pronađemo odličnoga izdavača, Paul de Souza nas je također upoznao s
Jayem Kramerom, odvjetnikom koji je zastupao neke od najpoznatijih pisaca na
svijetu. Jay dobro zna što radi i pomogao nam je osmisliti nove načine širenja priče
o Gobi.

147
 Jay i ja smo razgovarali gotovo tjedan dana. Kad me kasnije te večeri nazvao,
pretpostavljao sam da me želi obavijestiti o posljednjim razgovorima sa svojim
partnerima. Umjesto toga imao je neke neočekivane - i neugodne - vijesti.
“Planirate li izraditi internetsku stranicu?”
“Ne”, rekao sam. Malo sam razmišljao o tome, ali nisam ništa poduzeo po tome
pitanju. “Zašto?”
“Netko je upravo registrirao najmanje dva imena domene povezana s Gobi.
Također su registrirali trgovački znak.
Bio sam zaprepašten kad mi je Jay rekao o kome je riječ i shvatio sam da
poznajem ljude odgovorne za to. Odmah mi je postalo mučno i zavrtjelo mi se u
glavi, baš kao što mi se dogodilo kad sam onoga dana pomogao Tommyju. Trudio
sam se probaviti novu informaciju, ali sve što sam uspio izgovoriti bilo je: “Zašto?”
“Tko god da je to učinio, pokušava zaraditi. Znaju da je Gobi pronađena i da
dolazi kući, pa će priča postati još veća.”
“Ali nitko se nikad nije brinuo za Gobi. Samo je moja “Zasad.”
Strah me preplavio i oblio me znoj kao da sam usred najgore noćne more. Mislio
sam da su sve opasnosti ostale nama u Urumqiju, ali je li Gobi i dalje bila u
opasnosti? Ako netko pokušava položiti pravo na Gobi na internetu, zar nema smisla
da pokuša doći i do stvarne Gobi? Kad bi se dočepao psa, mogao bi kontrolirati cijelu
priču.
Jesu li me zato slijedili muškarci u odijelima i sivoj limuzini? Uvijek sam mislio
da je riječ o ljudima iz vlasti, ali je li moguće da rade za nekoga posve drugoga?
Te mi misli nisu dale mira. Nisam ih mogao izbaciti iz glave ni dugo nakon što
sam završio razgovor s Jayem. Što sam im pridavao više pozornosti, strah je bio žešći
i bolniji.
Cijeli sam let kući proveo s tim mislima. Kroz glavu su mi prolazile slike Gobi
otete iz Kikine štenare. Teorije zavjere o tome što se moglo dogoditi bacale su tmurne
sjene. A golema želja da se pobrinem za Gobi doslovce me bacala u očaj.
Uza sve to, razmišljao sam i o poslu.
Nije me bilo na radnome mjestu već gotovo dva tjedna i bojao sam se da tjeram
svoje poslodavce na rub velikodušnosti. Svi su me uvijek podržavali i nitko me nije
tjerao da se vratim iz Urumqija, ali znao sam da moji kolege naporno rade odrađujući
moj dio posla. Nisam htio zlorabiti ili iskorištavati njihovu dobrotu.
Ali znao sam da ponovno moram donijeti odluku.
Mogao sam se držati plana i ostaviti Gobi na Kikinoj brizi idućih dvadeset devet
dana dok čekamo negativan nalaz krvnoga testa na bjesnoću. Mogao sam se vratiti
poslu, provoditi vrijeme s Lucjom i pričekati da Gobi avionom stigne u Veliku

148
Britaniju, gdje će zatim u psećoj karanteni provesti iduća četiri mjeseca. Po želji smo
je mogli posjećivati, ali se to ne preporučuje jer može zbuniti psa i
ostaviti traumatične posljedice. Bude li Gobi karantenu prolazila u Velikoj Britaniji,
morat će je pregrmjeti sama.
Druga je mogućnost bila da Gobi dvadeset devet dana pričeka nalaz krvnoga
testa na bjesnoću i zatim devedeset normalnih dana provede u Pekingu, umjesto četiri
mjeseca zatočena u britanskoj karanteni. S dobrim rezultatom testa i urednom
papirologijom na kraju razdoblja od devedeset dana mogla bi doletjeti u
Veliku Britaniju ne kročivši uopće šapom preko praga karantene.
Imao sam povjerenja u Kiki. Bila je sjajna već od prvih e-mailova koje smo
razmijenili. Ali je li fer na tako dugo vrijeme prebaciti na nju teret brige o psu kojega
netko - možda - planira oteti od nje? Jesam li mogao biti siguran da svaki posjetitelj
štenare ima poštene namjere? Jesam li od Kiki mogao tražiti da tako pozorno pazi
na Gobi i istodobno vodi svoj posao?
Osjećao sam se krivim što sam ostavio Gobi i ako joj se opet dogodi nešto slično
onome što se dogodilo nakon što sam joj prvi put rekao zbogom, sumnjam da bih
imao snage ponovno proći cijelu ovu stvar. Došao sam do granice za koju sam mislio
da je mogu podnijeti. Htio sam da svi problemi samo nestanu, da prijetnje prestanu,
a da se Lucja i ja vratimo poslu dovođenja Gobi kući.
Točno sam znao što moram učiniti. Poslije mnogo sati razmišljanja na
povratnome letu u Veliku Britaniju smislio sam plan - jedino rješenje koje je imalo
smisla.
Problem je bio u tome što nisam imao pojma kako da ga objasnim Lucji ili šefu.
Mislit će da sam posve prolupao.

149
ŠESTI DIO

150
 21

RASTANAK S LUCJOM BIO JE TEŽAK. BIO SAM kod kuće jedva tjedan dana
kad sam drugi put u manje od mjesec dana u posljednji trenutak kupio avionsku kartu
za dvanaesterosatni let natrag u Kinu. I prije sam često poslovno putovao, ali ovo je
bilo posve drukčije. Neće me biti četiri mjeseca.
Dobro sam promislio i sve je imalo savršenoga smisla. Morao sam se vratiti u
Peking i biti s Gobi dok ne stigne nalaz testa na bjesnoću. Poslije toga, mislio sam,
bilo bi najbolje da sljedeća tri mjeseca ostanem da budemo zajedno. Alternativa koja
je uključivala četiri mjeseca u karanteni kraj zračne luke Heathrow jednostavno
nije dolazila u obzir. Nisam je ponovno mogao ostaviti. Zatočeništvo od 120 dana
pretvorilo bi je u posve drugoga psa.
Poput Lucje, moji su šefovi također bili puni razumijevanja i podrške. Čim sam
se vratio iz Pekinga nazvao sam i rekao im da sam zabrinut za Gobi, iako sam je
naposljetku pronašao. Spomenuo sam da se iza kulisa odvijaju neke čudne stvari, pa
da se zato moram vratiti u Kinu kako bih cijelo razdoblje karantene proveo s
Gobi. Ponudio sam im ostavku, ali odbili su je. Užurbano su mi
odobrili šesteromjesečni plaćeni dopust, što mi je omogućilo da napustim Veliku
Britaniju i posve se posvetim Gobi, a kad se prašina slegne, i dalje ću imati posao.
Tijekom jedanaest godina koliko sam radio za njih, nisam čuo da bi itko dobio
plaćeni dopust za nešto slično i jednostavno nisam imao riječi za njihovu dobrotu.
Kažu da je za odgajanje djeteta potrebno cijelo selo. Mislim da je potrebna
gotovo polovica planeta da se spasi jedan mali pas. Barem se tako činilo kad je bila
riječ o Gobi. Toliko je mnogo ljudi pomoglo, od tisuća ljudi koji su podršku iskazali
doniranjem novca preko interneta do potražnoga tima koji je nekoliko besanih
noći proveo na ulicama Urumqija. Kolege s posla su me zamjenjivali, a šefovi su mi
velikodušno dali dug dopust. Kiki i njezin tim već su učinili mnogo više nego što
sam mogao tražiti, a Lucja - okružena vojskom brižnih prijatelja koji su nas sve

151
vrijeme bodrili - nikad nije posrnula u nepopustljivoj podrški mojoj ludoj misiji. Sve
što sam učinio, mogao sam učiniti samo uz pomoć tih ljudi.

Veselio sam se povratku u Peking i ponovnome susretu s Gobi. Znao sam da će

se Kiki odlično brinuti za nju, ali u podsvijesti sam i dalje znao da je sve moguće.
Bilo je trenutaka kad mi se činilo da je svaka druga poruka na Facebooku koju bih
primio još jedno upozorenje da ne vjerujem nikome i da ne puštam Gobi iz vida.
Kiki me dočekala u zračnoj luci. Ušao sam u stražnji dio njezina kombija gdje
su mi lice obasuli Gobini poljupci. Pentrala se po meni i mahala repom brzinom od
milijun kilometara na sat. Dočekala me kao one noći kad smo se ponovno našli u
domu obitelji Ma. Gobino veselje bilo je zarazno, pa je kombi uskoro bio pun suza i
smijeha.
Kad se naposljetku dovoljno smirila da mogu progovoriti, držao sam je pod
rukom i rekao: “Čini mi se da na ovome mjestu ti i ja počinjemo nov zajednički
život.” Zurila je u mene, ne odvajajući one svoje velike oči od mojih, baš kao tijekom
utrke. Glava mi je govorila da ne može razumjeti što joj govorim, ali srce je tvrdilo
drukčije. Taj je mali pas točno znao što mislim. A bio sam uvjeren da mi je na svoj
način govorila da je, što god nam sljedeća faza naše pustolovine donosila, ona bila
za.
Kiki nam je pronašla smještaj za prvu noć, ali sljedećega smo dana trebali
pronaći pravi dom za Gobi i mene. Budući da smo morali čekati četiri mjeseca da
ispuni stroge britanske uvjete, htio sam biti siguran da ćemo pronaći dom u kojem će
se osjećati ugodno i sigurno.
I tako smo, baš poput para diplomaca koji se doselio u novi grad, počeli tražiti
dom.
Prvi je pripadao još jednome vlasniku ljubimca, također Kikinom klijentu.
Privremeno je selio obitelj natrag u Meksiko i velikodušno nam je ponudio da tu
živimo besplatno dok smo u Pekingu.
Bila je to prekrasna kuća u ograđenome naselju. Skupi automobili vozili su
besprijekorno čistim ulicama i parkirali pred savršeno manikiranim travnjacima.
Vlasnik i njegova dva psa srdačno su nas dočekali, a ja sam zadovoljno vidio kako
je Gobi dotrčkarala i prijateljski ponjušila oba labradora pa za njima krenula
u dnevnu sobu.
“Dođite da vam pokažem ostatak kuće”, rekao je vlasnik zakoračivši preko niske
drvene ograde u dnu stuba.
Bez razmišljanja sam podignuo Gobi i prebacio je preko ograde.
“Oh”, oglasio se vlasnik. “Psi ne smiju na kat. Njih držimo dolje.”

152
 O, ne, pomislio sam. “U redu”, rekao sam i vratio Gobi na drugu stranu ograde.
Nisam ni koraknuo, a Gobi je već zacviljela. Dok sam došao do polovice stuba,
progurala se kroz ogradu i već je bila kraj mene. Podignuo sam je u naručje i slijedio
vlasnika u besprijekorno uređen salon koji kao da je bio pripremljen za Vogueovu
fotoseansu.
Gobi se napinjala da mi siđe iz naručja, sve vrijeme mahnito tresući repom.
“Mislim da ovo neće ići”, rekao sam. “Kuća vam je uistinu lijepa. Ali ako ostanem
ovdje, neće završiti dobro.”
Čovjek mi je uzvratio smiješkom. “Vjerojatno imate pravo.”
Samo su dva mjeseca prošla otkad sam prvi put sreo Gobi, pa iako smo zajedno
bili samo tijekom nekoliko dana utrke i tjedan dana u Urumqiju, veza među nama
bila je vrlo jaka. Sad kad smo se ponovno našli drugi put, nije me namjeravala
ispuštati iz vida.
Sljedeći stan koji smo pogledali bio je sve ono što prethodna kuća nije bila:
malen, pomalo otrcan i u njemu gotovo da i nije bilo pokućstva. Bio je savršen.
Posebno mi se sviđalo što je bio na jedanaestome katu. Premda nisam znao kako
je Gobi pobjegla iz Nuralina doma, ili je bila oteta, nisam ništa htio prepustiti slučaju.
Naposljetku, trebalo je samo nekoliko sekunda da Gobi prođe kroz ogradu koja je
sprečavala prolazak labradora. Ako i uspije izići kroz vrata stana, sigurno nije mogla
hakirati dizalo.
Kikini momci odveli su nas do lokalne inačice Walmarta 4 - WuMarta - pa smo
se u stan vratili sa svim potrepštinama za sljedeća četiri mjeseca: posteljinom,
tosterom, tavom i golemom vrećom pseće hrane.
Mislim da nikad neću zaboraviti trenutak kad sam se pozdravio s našim
pomagačima i za njima zatvorio vrata. Na trenutak sam pogledao Gobi, koja je, baš
kao i uvijek u takvim prilikama, zurila ravno u mene.
“To je to”, rekao sam. “Sad smo samo ti i ja.” Bio sam uzbuđen, ali pomalo i
uplašen. O Kini sam znao dovoljno da znam kako sam posve bespomoćan. Nisam
znao reći više od četiri riječi i nisam znao pročitati ni jedan jedini znak.
Ako je to uopće bilo moguće, Gobi me pogledala još prodornije.
Nagnula je glavu na jednu stranu, otrčkarala u sobu, skočila na kauč, sklupčala
se u loptu, dvaput glasno uzdahnula i zatvorila oči.
“Pošteno”, rekao sam i sjeo kraj nje. “Ako ti nisi nervozna, vjerojatno ne moram
biti ni ja.”

4
Najveći američki lanac robnih kuća

153
 Sljedećih sam dana mnogo bolje upoznao Gobi. Iz utrke i vremena koje smo
zajedno proveli u Urumqiju znao sam da voli spavati uz mene, naslanjajući se na
mene kao na jastuk, ali u Pekingu je privrženost i taktilnost podignula na posve novu
razinu.
Čim sam sljedećega jutra izišao iz tuša, lizala mi je stopala i listove kao da su
obloženi slaninom. Samo sam se nasmijao i pustio je da nastavi. Bila je to doista
velika promjena od načina na koji sam izbjegavao da me dodirne kad sam je prvi put
vidio u pustinji. I premda još nisam imao medicinskoga dokaza da nije zaražena
bjesnoćom, pronašla je put do mojega srca. Nisam joj mogao odoljeti.
Kad sam se do kraja osušio, otišli smo istražiti lokalno područje. U prizemlju
stambenoga bloka vidio sam nekoliko trgovina i veliki trgovački centar udaljen oko
kilometra. Bio je prekrasan ljetni dan bez vidljiva onečišćenja zraka, pa sam poželio
prošetati uz obližnji kanal i popiti pristojnu šalicu kave.
Šetnja je bila vrlo ugodna. Kava je, međutim, bila nemoguća misija.
Stao sam u red u prvome Starbucksu na koji sam naišao i čekao.
Dogegao sam do pulta i baš sam namjeravao naručiti kad je šankerica pogledala
Gobi u mojemu naručju i pokazala prema vratima.
“Nema pasa!”
“Oh, u redu”, rekao sam. “Uzet ću za van.”
“Ne. Odnesite psa van.” Mahala je rukama kao da pokušava otresti nešto gadno
što joj se zalijepilo za zapešća.
Izišao sam iz kafića i nastavio šetati. Nisam htio svezati Gobi i ostaviti je vani.
Na istu smo reakciju naišli i u sljedećemu kafiću, baš kao i u onome koji smo
zatim posjetili, gdje smo sjeli na stolce vani. Iz dlana sam Gobi davao malo vode,
kao što sam to radio tijekom utrke, kad je izišao neki momak i rekao nam da odemo.
“To je samo voda!” rekao sam već pomalo rasrđen.
“Ne!” povikao je. “Ne smije se. Odlazite.”
Kući smo se vraćali pomalo snuždeno. Na neki sam ograničeni način osjetio da
znam kakav je u Kini život za Gobi i bezbrojne druge pse lutalice. Uopće nije
zabavno kad vas smatraju izopćenikom. Neopisivo je bolno biti tako odbačen i
osuđen.
No ako je Gobi to smetalo, nije pokazivala. Zapravo je izgledala sretnije nego
ikada. Dok smo hodali, visoko je držala glavu, a oči su joj blistale. Na mnogo se
načina ni po čemu nije moglo reći da je prije samo nekoliko tjedana lutala gradskim
ulicama, a duboki ožiljak na glavi polako joj je zacjeljivao. Ali način na koji je
pažljivo držala stražnju desnu nogu da je ne preoptereti jasno je pokazivao
da moramo požuriti s operacijom.

154
 Ali prije toga sam se morao pozabaviti još jednom stvari. Stvari koja je bila
žurnija. Morao sam prijaviti vlasništvo nad Gobi. Kineski zakon nalaže da svaki
vlasnik psa mora na javnome mjestu uza se imati vlasnički list. Ako me uhvate bez
njega, čuo sam da bi Gobi mogla istoga trena biti odvedena.
Kiki mi je pomogla s papirologijom i kad je sve bilo odrađeno, a pseći vlasnički
list u mojoj lisnici, kao da mi je s leđa spao golem teret. Ne samo da je sad sve bilo
po zakonu, nego sam imao još jednu obrambenu liniju protiv bilo koga tko bi mogao
tvrditi da je Gobin pravi vlasnik.
Što sam više vremena provodio s Gobi, više sam toga saznavao o njoj. Što sam
više znao o njoj, sve me više zanimala i iznenađivala.
Svaki put kad bismo prošli pokraj komada smeća na pločniku, vukla bi za
povodac i odvukla me da potraži hranu. To mi je govorilo da joj ulični dani u
Urumqiju vjerojatno nisu bili jedino iskustvo brige za sebe i često bih je gledao kako
jede ostatke hrane iz omota za van pitajući se koliko tajni skriva njezin život.
Premda je bila odličan poznavatelj ulične hrane, već mi je u Urumqiju pokazala
da se lako može prilagoditi profinjenijemu načinu života. Vjerojatno nije svaki pas
prikladan za život u stanu, ali Gobi se tome lako prilagodila. Kao da nikad nije bila
sretnija nego kad se mogla sklupčati kraj mene, zureći duboko u moje oči dok smo
se družili na kauču. Kad bih bio s njom, nije lajala, nije napadala ono malo pokućstva
koje smo imali, a u onih samo nekoliko prilika kad nije uspjela izdržati dok ne bismo
izišli da obavi nuždu, vidio sam da se osjeća krivom.
Gobi je takvu nezgodu prvi put doživjela nedugo nakon useljenja u stan. Odlučio
sam da toga jutra kavu popijem u stanu i nisam dobro pročitao signale koje mi je
slala. Mislio sam da se vrti i njuška vrata jer je čula lavež iz susjednoga stana.
Tek kad je na minutu nestala u kupaonici i ponovno se vratila spuštene glave,
približavajući mi se bokom, sinulo mi je da nešto nije u redu. Ušiju priljubljenih uz
glavu i potonule glave, bila je slika i prilika srama.
Pogledao sam u kupaonicu i na podu pronašao malu lokvu pseće mokraće.
Jadnica. Duboko sam joj se ispričao i čim sam očistio pod odveo sam je do njezina
omiljenog zahoda u grmlju kraj ulaza.
Jedina stvar koju Gobi nije voljela bila je kad bih je samu ostavio u stanu.
Pokušavao sam izlaziti što manje, ali bilo je trenutaka kad jednostavno nisam imao
izbora. Kad bih morao u teretanu trčati na traci ili kad bi nam ponestalo hrane pa sam
morao u supermarket, u takvim je slučajevima morala ostati u stanu. Gotovo svaki
put kad bismo izišli zajedno, zamijetili bi nas jednom ili dvaput i zamolili
za fotografiju. Priča o Gobi postala je veliki hit u cijeloj Kini, a ostaviti je zavezanu
ispred supermarketa ili Starbucksa dok sam ja unutra bio je rizik koji nisam bio
spreman prihvatiti.

155
 Ali bilo mi je teško i kad bih je morao ostaviti u stanu. Pokušao bih se što brže
provući kroz vrata, nerijetko je blago gurajući kako me ne bi slijedila. Uvijek bih
dvaput provjerio jesu li vrata zaključana, a na odlasku bih je uvijek čuo da se glasa
istim onim zvukom kojim se glasala pri prelasku rijeke. To bolno cviljenje uvijek bi
me presjeklo.
I premda ju je uvijek bilo teško ostaviti, kad bih se vratio, poludjela bi od sreće,
baš kao one večeri kad smo se ponovno našli u domu obitelji Ma. Vrtjela bi se i trčala
te štektala potaknuta navalom adrenalina. Naposljetku bi se dovoljno smirila da je
mogu podignuti u naručje, a onda bi se na nju spustio spokoj, također slično kao
pri prelasku rijeke. I danas je tako; kad mi je Gobi u naručju, uvjeren sam da za nju
nema briga na cijelome svijetu.
Takvo povjerenje drugoga bića neobično je moćna stvar, posebice kad znate da
bi vas u svakome trenutku moglo napustiti. Ali Gobi nikad nije pokazala ni
najmanjega znaka da bi htjela biti bilo gdje osim kraj mene.
Svakoga bih se jutra probudio i pronašao je kako zuri u mene, s glavom tako
blizu mojoj da bih joj osjećao dah na obrazu. Većinu dana, ako se ne bih brzo poigrao
s njom, počela bi mi lizati lice. Bio je to znak pseće privrženosti koji mi se prvih
dana i nije naročito sviđao, pa bih se odmah ustao iz kreveta.
Brzo bismo sišli da može obaviti nuždu, ali uvijek je bilo i više nego očito da se
Gobi više od svega htjela čim prije vratiti u stan po još jednu dozu dobroga maženja.
Naći se s primateljske strane takve vrste ljubavi i odanosti bilo je nešto doista
posebno. Mogućnost da se brinem za nju, da joj posvetim pozornost i ljubav kakve
su joj bile potrebne, dotaknula je nešto duboko u mojemu srcu.
Ljubav. Odanost. Poštovanje. Privrženost. Kao da je sve to nestalo iz mojega
života kad sam navršio deset godina. Poslije toga je prošlo više od desetljeća prije
nego što sam upoznao Lucju i osjetio kako sve dobro ponovno počinje pritjecati u
moj život.
Ono što je Gobi donijela u moj život bila je prilika da se za nekoga mladoga i
ranjivoga brinem onako kako sam želio da se o meni brinu kad mi se život raspao.
Gobi me trebala. Iako i dalje nisam siguran da to mogu na izraziti na odgovarajući
način, znam da je njezino spašavanje u meni zaliječilo rane za koje nisam ni znao.

Ali nije sve bilo savršeno. Primjerice, TV program bio je užasan.

Očekivao sam da ću na raspolaganju imati barem osnovni komplet programa.
Možda malo BBC-ja ili nešto Fox Newsa s vremena na vrijeme. Ali ništa od toga.
Mogao sam gledati samo dva kanala: kineske vijesti na kojima se vrtio jednosatni
pregled jučerašnjih zbivanja i filmski kanal s povremenim hollywoodskim filmom s

156
kineskim titlovima. Nada mi je porasla kad sam otkrio taj drugi kanal, ali se pokazalo
da većina omiljenih zvijezda s B popisa ima strašno dug katalog filmova koji su
toliko loši da nikad nisu stigli na zapadnjačka platna. Prvih sam dana gledao
nekolicinu uistinu užasnih filmova. Naposljetku mi je dosadilo i prestao sam se
truditi. Ubijalo me što nisam imao što raditi.
Internet je također bio problem. Trebalo mi je više od tjedan dana da otkrijem
kako zaobići opsežne filtre koje kineska vlada stavlja na web, ali moje rješenje
gotovo i nije omogućivalo reprodukciju videosadržaja.
Gobi i ja pokušavali smo što više vremena provoditi vani. Dvokilometarska staza
uz kanal uvijek je bila dobra za šetnju, posebice kad bi građevinski radnici uzeli
stanku od posla. Ignorirali bi nas okupljeni oko uličnih trgovaca koji su od njih bez
ikakve sumnje odlično zarađivali. Gobi i ja ubrzo smo shvatili da najbolji štandovi
poslužuju jianbing - pekinški burrito, kako sam ga ja zvao. Zamislite tanku palačinku
s jajetom kuhanim u njoj, nadjevenu s mnogo zgnječenih, hrskavo isprženih
wontona5, s ukusnim začinima i čilijem. Gobi i ja jednostavno ih se nismo mogli
najesti.
Izbacili su nas iz gotovo svih kafića koje smo posjetili, ali smo, nasreću, ipak
pronašli jedan Starbucks koji nije imao ništa protiv kršenja pravila, pa su nam
dopustili da sjedimo vani. Najbolji od svih bio je mali neovisni kafić u kojem nam je
osoblje dopustilo da sjedimo unutra, a nije reagiralo ni kad sam Gobi stavio na klupu
i dao joj malo kolača.
Za grad u kojem psima nije dopušten ulazak u taksije i autobuse, a tek je nedavno
donio propis kojim je psima vodičima dopuštena vožnja podzemnom željeznicom,
bila je to velika pobjeda. Pobrinuli smo se da ih tijekom boravka često posjećujemo
i tako pokažemo zahvalnost.
Premda je bilo zabavno upoznavati naš nov zajednički život, jedna me stvar
stalno brinula - Gobin iščašeni kuk. Skrivala ga je najbolje što je mogla i naučila je
kako najbolje trčkarati a da ga previše ne optereti. Ali kad bih je krivo uhvatio ili bih
je pokušao nositi na svojoj lijevoj, a ne desnoj strani, tiho bi zacviljela od bola.
Usto joj ni ozljeda na glavi nije zacjeljivala dobro kako smo se Kiki i ja nadali.
Zato sam poslije tjedan dana u stanu Gobi priopćio lošu vijest.
“Danas za tebe i mene nema kafića, malena. Idemo veterinaru.”

5 Kineski nadjeveni valjušci

157
 22

NISAM MOGAO PODNIJETI BUKU. STAJAO SAM u hodniku i pokušavao ne

slušati zvukove koje je Gobi ispuštala od bola i straha. Njezino cviljenje i jaukanje
bili su najstrašniji zvukovi koje sam u životu čuo.
Negdje sam pročitao da, ne želite li da vas pas poveže s osjećajem jakoga bola i
straha, ne smijete s njim biti u istoj prostoriji kad mu daju injekciju. I bez tog savjeta
mislim da ne bih mogao biti uz nju.
Kad je anestetik napokon počeo djelovati i Gobi se stišala, izišla je jedna sestra
i pronašla me.
“Sve je u redu. Želite li ući?”
Zahvaljujući Kiki, Gobi će operirati u jednoj od najboljih veterinarskih klinika u
gradu. A zahvaljujući kineskim medijima, sve su sestre i liječnici već znali za Gobi.
To je (uz dobru riječ od Kiki) značilo da Gobi ima najiskusniji kirurški tim, a Kiki i
ja smo mogli oprati ruke, staviti plave ogrtače i pridružiti im se u operacijskoj sali.
Poslije nekoliko snimaka i opsežnih konzultacija, osoblje je jednoglasno
potvrdilo priču koju su mi rekli u Urumqiju - da je uzrok Gobina bola i neobičnoga
poskakivanja ozljeda desnoga kuka. Nije se moglo reći je li ju udario automobil ili
čovjek, ali je skićući se po Urumqiju zaradila ozljedu koja je izbacila kost iz zgloba.
Osoblje je preporučilo da sa na Gobi obavi osteotomija glave bedrene kosti: vrsta
operacije kuka pri kojoj se vrh bedrene kosti ukloni, ali se ne nadomjesti ničime,
nego se kost ostavi da sama zacijeli te da se novim tkivom oblikuje i zglob.
Deset su mi puta ponovili da je riječ o standardnome postupku s odličnim
rezultatima. Imao sam povjerenja u tim i znao sam da je Gobi u dobrim rukama. Ali
stojeći tamo i gledajući ih kako se pripremaju za početak operacije od jednoga sata,
bio sam posve izvan sebe.

158
 I ponovno su zvukovi bili ono što me slomilo, premda je ovaj put Gobi bila
previše omamljena da se oglasi. Ležala je s jezikom obješenim iz usta poput stare
čarape, postojano dišući u masku postavljenu preko njuške, a sestre su joj brijale
dlaku s desnoga kuka. Ono što me ovaj put smetalo bio je zvuk uređaja koji su
nadzirali brzinu kucanja srca i razinu kisika u krvi. Još od Garryjeve smrti nisam
mogao podnijeti njihov zvuk na TV-u. Podsjećaju me na noć kad sam iz sestrine sobe
slušao medicinske tehničare kako ga pokušavaju spasiti, a kad god čujem jednoliki
ritam zvučnih signala, uvijek si postavljam isto, jednostavno pitanje: Jesam li ga
mogao spasiti da sam prije ustao iz kreveta?
Liječnici su počeli razgovarati, a glasovi su im bili malo povišeni. Kiki je osjetila
moju zabrinutost jer me potapšala po ramenu i tiho progovorila. Rekla mi je da
pokušavaju utvrditi koliko joj točno lijeka dati kako bi spriječili srčani udar, a da ne
pretjeraju i izazovu ga.
“Nadam se da znaju što rade”, promrmljao sam. Želudac mi se stegnuo od muke.
Kad se sala napokon utišala i kad je operacija počela, rekao sam Kiki da moram
izići. “Dođi po mene čim bude gotovo”, rekao sam. “Ne mogu biti ovdje.”
Taj se sat činio dugim poput mjeseca, ali kad je naposljetku sve bilo gotovo,
pojavio se glavni kirurg i rekao mi da je operacija protekla dobro i da će se Gobi
uskoro probuditi. Sjedio sam kraj nje u sobi za oporavak i promatrao je kako se
postupno budi.
U jednome me trenutku pogledala i sve je bilo kao i svakoga jutra kad bi me
njezine velike oči netremice promatrale. Ali sekundu poslije svladao ju je bol i
piskutavo je zacviljela. Gledao sam je i slušao i bilo mi je posve jasno da je užasno
boli. Nisam mogao učiniti ništa čime bih joj pomogao.

Za manje od dana pokazao se Gobin pravi duh. Imala je bolove od operacije, a

ja sam znao da će trebati tjedni da joj kuk posve zacijeli, ali do trenutka kad smo se
vratili u stan, ponovno je bila ona stara, mahala je repom i lizala mi lice.
S druge strane, ja sam bio vrlo nemiran. Nisam znao muči li me to što sam vidio
Gobi kako pati ili sjećanje na Garryjevu smrt, ali sam idućih dana i tjedana i dalje
bio zabrinut za Gobinu sigurnost.
Već od samoga dolaska u Peking bio sam pomalo nervozan zbog velikog broja
ljudi koji su prepoznavali Gobi. Ali kako smo tijekom njezina oporavka sve više
vremena provodili u stanu, postajao sam i pomalo paranoičan. Ako bi mi se netko
pridružio dok bih u prizemlju čekao dizalo - posebice ako taj netko nije bio Kinez -
uvijek bih izišao na desetome ili na dvanaestome katu i zatim stubama otišao na
jedanaesti, stalno se osvrćući i provjeravajući slijedi li me netko. Znao sam da je to

159
glupo i da je netko doista htio oteti Gobi, trebalo bi mnogo više od mojih amaterskih
špijunskih vještina da nas sačuva. Ali instinkt sumnjičavosti prema strancima bio je
prejak da mu se suprotstavim.
Svemu nije pomagalo ni to što su ostali stanovi na našem katu također bili za
kratkoročno unajmljivanje. To je značilo stalan promet i promjenu ljudi. Prisjećajući
se posjeta momaka u odijelima u Urumqiju, sve sam stanare pomno promatrao.
“U redu je povremeno izići i voditi normalan život”, rekla mi je Kiki nakon što
sam s njom podijelio svoje strahove.
Normalan život? Nisam bio siguran da više znam što je to. Prije četiri mjeseca
radio sam šezdeset sati na tjedan, od kuće sam bio odsutan tri noći u tjednu, trenirao
sam u devet ili deset navečer dok su drugi gledali TV. Vrijeme mi je bilo ispunjeno
radom, treninzima i životom s Lucjom u našemu domu u Edinburghu. Sad sam bio na
dugome dopustu, živio sam tisuće kilometara od doma, jedva da sam trčao i
pokušavao zaštititi maloga psa koji se katkad činio najpoznatijim štencem na
cijelome svijetu. “Normalno” se više nije moglo primijeniti na moj život.
Također me stalno zabrinjavao broj zahtjeva za fotografiranjem pri svakom
izlasku. Većina je ljudi bila sjajna, i sviđalo mi se što Gobi usrećuje ljude, ali znao
sam da je za neke samo prilika da snime zgodnu fotografiju.
Problem s psima lutalicama u Kini djelomice ima veze s onima koji kupuju pse
s rodovnikom, dovode ih u svoje stanove i zatim se razljute kad im psi unerede stan
ili potrgaju pokućstvo. U zemlji u kojoj ima toliko bogatstva na pse se katkad gleda
kao na modne dodatke - privremene i za jednokratnu uporabu.
Gobi je zasluživala više od toga.

Poslije mjesec dana boravka u Pekingu trebao je stići nalaz testa na bjesnoću.
Tijekom svih dvadeset devet dana koje smo proveli čekajući, instinkt mi je
govorio da je Gobi zdrava. Znao sam da će test biti negativan i da ćemo moći prijeći
u sljedeću fazu čekanja devedeset dana na sljedeću rundu testova. Ali premda sam
vjerovao u to, nisam se mogao ne pitati. A što ako Gobi ipak ima bjesnoću? Što tada?
Ako je ne uspijemo dovesti u Veliku Britaniju, hoćemo li se preseliti u Kinu kako
bismo živjeli zajedno? Umjesto da dovedemo Gobi kući, hoćemo li morati svoj dom
dovesti Gobi?
Rezultat je bio očekivan. Gobi nije imala bjesnoću. Odahnuo sam, proslavio to s
Lucjom, i putem sve većega broja naših profila na društvenim mrežama podijelio
vijest s ostatkom svijeta. Reakcija mi je izmamila suze na oči.
Toliko se nepoznatih uključilo u priču o Gobi da me i danas začuđuje čitati o
načinima na koje je utjecala na njihove živote. Primjerice, jedna žena oboljela od

160
raka priopćila mi je da na Facebooku, Twitteru i Instagramu svaki dan prati što Gobi
i ja radimo. “S vama sam od samoga početka”, rekla mi je.
Sviđa mi se što priča nije samo o Gobi i meni i našem pokušaju da je dovedemo
kući. Bez obzira na to jesu li izgubili posao, pate od depresije ili imaju problema u
braku, ovaj je mali pas razveselio bezbroj ljudi.

Naposljetku je moje strahove ublažilo trčanje. Nedugo poslije Gobine operacije

jedna me osoba koju sam upoznao u Urumqiju pozvala da sudjelujem u jednodnevnoj
utrci koja se održava u različitim dijelovima pustinje Gobi. Organizatori su za utrku
u pokrajini Gansu, uz Xinjiang, skupili pedeset najboljih svjetskih trkača na stotinu
kilometara. To nije udaljenost koju obično trčim - barem ne kao jednodnevnu utrku
od starta do cilja - ali još sam bio u prilično dobroj kondiciji zbog treninga za utrku
u pustinji Atacama koju sam propustio.
Ali sad su mi organizatori utrke u Gansuu u zamjenu za sudjelovanje u
stokilometarskoj utrci i PR pomoć sastankom s novinarima ponudili besplatan
smještaj i karte za povratak kući u Edinburgh.
Dobio sam priličan broj zahtjeva za intervjue i snimanja, sve od novinara
zainteresiranih da čuju nastavak priče o Gobi i snime me u akciji. Pomisao da ću
dobiti kartu za povratak kako bih ponovno vidio Lucju bila je previše primamljiva
da bih je propustio.
Samo četiri dana prije utrke od organizatora utrke stigle su još bolje vijesti. Imali
su još nekoliko mjesta za natjecatelje i bili su voljni platiti putne troškove svim
elitnim trkačima koji se žele natjecati. Odmah sam nazvao Lucju. Bila je posve
suluda ideja doći u daleku Kinu i trčati na sto kilometara u tako kratkome roku,
posebice kad se zna da je prije samo šest tjedana završila petodnevnu utrku na
pet stotina kilometara po Nizozemskoj. Ali osim što je trkačka svjetske klase, koja
je na Marathon des Sablesu 2016. završila trinaesta među natjecateljicama, Lucja je
žilava žena koja voli pustolovine. Bez oklijevanja je pristala. Četrdeset osam sati
poslije bila je na avionu koji je letio na istok.
Pomalo sam bio zabrinut za Gobi. Ali Kiki je obećala da će se dobro brinuti za
nju, a ja sam imao povjerenja u nju. Usto, imao sam osjećaj da Gobi ne bi imala ništa
protiv nekoliko dana ozbiljnoga ugađanja u Kikinu bazenu za oporavak i salonu za
uljepšavanje.
Čim sam znao da Lucja sigurno dolazi, bacio sam se na posao. Trčanje je imalo
posebnu ulogu u našoj vezi, a utrka se poklapala s jedanaestom godišnjicom našega
vjenčanja. Nisam mogao smisliti ništa bolje da proslavimo koliko smo daleko
zajedno dogurali.

161
 Jedno od meni najdražih sjećanja na trčanje s Lucjom bilo je s prvoga Marathon
des Sablesa na kojem smo se oboje natjecali. Kao i na svim drugim ultrama s
nekoliko etapa, medalje za završetak utrke obično se dijele na kraju duge etape
(najčešće pretposljednje u utrci). Bio sam iznenađen koliko mi je dobro išlo i već
sam pri kraju duge etape znao da sam osigurao završno mjesto malo iza
stotinu najboljih. Za trkača početnika - koji je gotovo odustao prvoga dana - među
preostalih tisuću tristo trkača to i nije bio loš rezultat.
Prešao sam preko posljednjega hrpta koji je od pogleda skrivao ciljnu crtu i
ugledao gomilu koja je navijanjem pratila trkače do cilja. A tamo je, stotinjak metara
od cilja bila i Lucja. Toga je dana startala prije mene i nisam je očekivao vidjeti na
stazi. Ali bila je tamo i gledala u mojemu smjeru zaklanjajući oči dlanom od sunca.
“Otkud ti ovdje?” pitao sam je kad sam naposljetku došao do nje. “Mislio sam
da si završila još prije jednoga sata.”
“Mogla sam”, odgovorila mi je. “Ali htjela sam da zajedno prođemo kroz cilj, pa
sam te čekala.”
U cilj smo ušli s rukom u ruci. Mogla je završiti na mnogo boljemu mjestu, ali
je odlučila čekati mene.
O tome razmišljam na svim svojim utrkama.

Bilo je dobro ponovno se vratiti u pustinju, ponovno trčati bez prometa i

onečišćenja, a najviše od svega, ponovno vidjeti Lucju. Bili smo razdvojeni gotovo
šest tjedana i htio sam s njom provesti svaki trenutak koji sam mogao. I premda
mislim da sam se mogao plasirati prilično dobro, bio sam mnogo sretniji držati se
začelja i trčati zajedno s njom.
Staza nas je vodila dvaput po krugu od pedeset kilometara. Bio je vruć dan,
temperatura je bila iznad 40 stupnjeva, a kad smo završili prvi krug, vidjeli smo da
se u medicinskome šatoru već radi punom parom. Bilo je i onih koji su odlučili baciti
ručnik u ring i odustati. Utrku su počeli prebrzo, uložili su previše napora, mučili se
s uvjetima u okolini i nisu htjeli nastaviti drugi krug. I ja sam odustao na nizu trening
utrka, ali nikad zbog vrućine. Mene u auto vraćaju škotsko blato, vjetar i kiša.
Prvih smo pedeset kilometara pretrčali nešto sporije nego što smo planirali, ali
sam procijenio da imamo još oko osam sati da pretrčimo ostatak staze, a da nas ne
zahvati ograničenje od četrnaest sati.
Krenuvši u drugi krug, Lucja se počela predomišljati.
“Nastavi, Dione. Ja više ne mogu”, rekla mi je.

162
 Lucja i ja otrčali smo dovoljno utrka da znamo kad je vrijeme za odustajanje, a
kad za stiskanje zuba i nastavljanje. Dobro sam je pogledao. Bila je umorna, ali još
se borila. Nije bio trenutak za odustajanje.
“Možemo mi to”, odvratio sam joj. “Mene prati televizijska ekipa, a organizatori
su se uistinu dobro pobrinuli za nas; dugujemo im to. Pomoći ću ti da prebrodiš.
Samo se drži mene.”
Učinila je ono što tako dobro radi i prionula. Nastavili smo trčati od oznake do
oznake, brojeći prevaljene kilometre.
Međutim, stvari su se pokvarile kad je tridesetak kilometara prije cilja udarila
pješčana oluja. Vidljivost se smanjila na manje od trideset metara i postalo je teško
vidjeti oznake na stazi. Prisjetio sam se goleme pješčane oluje na kraju dugoga dana
kad je Tommy gotovo umro. Sad nije bilo Gobi da pazim na nju, ali morao
sam zaštititi Lucju. Kako oko nas nije bilo službenika utrke, počeo sam osmišljavati
plan za nuždu ako se pješčana oluja pogorša ili ako Lucja posustane.
Nije posustala, a oluja je naposljetku prestala, premda je vjetar još bio jak.
Otpuhao nam je kape, a oči su nam bile pune pijeska. Oko nas su letjeli komadi svega
i svačega. Nastavili smo, premda smo sporo napredovali među oznakama, a prema
sljedećoj smo krenuli samo ako bismo je vidjeli. Lucja je pokušala popiti gel kako
bi dobila malo energije, ali bi ga svaki put povratila.
Kad smo stigli do sljedeće kontrolne točke, bila je u groznome stanju, sve je bilo
otpuhano, a volonteri su izgledali kao da su bili u bitki. Nastavili smo, iako smo trčali
sporije nego ikad. Pomislio sam da je čudno što nas nitko ne pretječe, ali sve sam
snage uložio u poticanje Lucje da blokira bol i nastavi trčati.
Prošli smo kraj još jedne napola porušene kontrolne točke i nastavili, znajući da
je pred nama još gotovo trinaest kilometara staze.
Već je bilo mračno, a kad nam se približio automobil s uključenim dugim
svjetlima, zasjalo je djelo nebo. “Što radite”, pitao nas je vozač.
“Utrkujemo se”, odgovorio sam mu preumoran da pokušam biti duhovit.
“Ali mnogo je ljudi povučeno s utrke zbog pješčane oluje.”
“Nitko nam na kontrolnoj točki nije ništa rekao. Ostalo nam je još samo nekoliko
kilometara i nećemo sad odustati.”
“Kako hoćete”, rekao je i odvezao se.
Posljednjih nekoliko kilometara bili su najteži koje je Lucja ikad završila. Uz
suze, povike i bol, nepokolebljivo je nastavila do cilja.
Držao sam je za ruku dok smo prelazili ciljnu crtu.
“Sretna ti godišnjica”, rekao sam. “Ponosan sam na tebe.”

163
 Prije nego što je Lucja morala odletjeti kući i vratiti se na posao, jednu smo noć
u Pekingu mogli provesti zajedno. Kiki nas je dočekala u zračnoj luci, a Gobi je
ponovno bila pravi uragan uzbuđenja. No ovaj put nije lizala samo mene. Kao da je
odmah znala da je Lucja nešto posebno i počastila ju je punim tretmanom
dobrodošlice.
Gobi je svoju privrženost Lucji pokazivala cijele noći. Ja sam zaspao ubrzo
nakon dolaska u stan, ali Lucja nije uopće mogla zaspati jer je Gobi odlučila da je za
nju potrebna duža seansa vezivanja. Do trenutka kad sam se probudio, bile su
nerazdvojne.

Poslije utrke donio sam nekoliko važnih odluka.

Prvo, odlučio sam tijekom ostatka boravka u Pekingu odbiti sve intervjue. Neki
su me novinari kontaktirali tijekom utrke, govoreći mi da im je potrebna Gobina
fotografija i pitajući mogu li je posjetiti kod Kiki dok sam izvan grada. Neki su čak
izravno kontaktirali Kiki, koja ih je, naravno, odbila. Nije mi se to sviđalo jer sam
pokušavao sakriti mjesto na kojemu se nalazimo.
Sastanak s Lucjom naveo me da počnem razmišljati kako bi život mogao
izgledati kad se Gobi i ja naposljetku vratimo kući. Bio sam siguran da će zanimanje
medija potrajati tjedan ili dva, ali sam također znao da želim da se život čim prije
vrati u normalu - kako god ta normala izgledala. Zato sam odlučio da više neću
davati intervjue. Bilo je vrijeme da se Gobi i ja povučemo u ilegalu.
Druga odluka koju sam donio imala je veze s trčanjem. .
Stotinu kilometara pretrčao sam kao od šale. Pogledao sam vremena drugih
trkača koji su završili utrku i izračunao da sam mogao biti među prvih deset - što
uopće ne bi bio loš rezultat s obzirom da je elitna konkurencija uključivala i
maratonce iz Kenije s rezultatom 2:05. Dva tjedna poslije razgovarao sam s
organizatorima predstojeće ultre od 167 kilometara nazvane Mt. Gaoligong Ultra.
Kao uslugu za dobivanje pozivnice trebao sam odraditi nekoliko intervjua za
britanske trkačke časopise. Mogućnost putovanja u drugi dio Kine, u grad
Tengchong u pokrajini Yunnanu blizu Mijanmara, iznimno me privlačila. Nikad još
nisam trčao više od stotinu pedeset kilometara u komadu, pa se sigurno nisam
prijavio s idejom da bih mogao pobijediti.
Bila je to brutalna utrka planinama. Penjući se na nadmorsku visinu veću od
osam kilometara iz tijela sam morao iscijediti posljednji atom snage. U jednome sam
trenutku čak bio na rubu da odustanem od utrke. Kondicija mi nije bila dovoljno
dobra, ali kad sam poslije neprekinutih trideset dva sata ugledao ciljnu crtu, prisilio
sam se da završim. Dobio sam medalju - u obliku stiliziranoga ovčjega zvona za
sjećanje na lokalne pastire s krdima kraj kojih smo trčali po planinama - završivši na

164
pristojnome četrnaestome mjestu od pedeset sedam okorjelih trkača na vrlo duge
staze.

165
 23

JEDNOGA SMO SE DANA GOBI I JA TRESLI, pokušavajući se zaštititi od

zimskoga vjetra koji se uvlačio kroz pukotine starih prozora stana; sljedećega nismo
mogli spavati boreći se za zrak dok je sparina izvlačila život iz nas.
Petnaesti studenoga datum je kad se u cijeloj Kini uključuje grijanje. Bio je to
početak naših najtežih dana u Pekingu.
Neposredno nakon što je počela sezona grijanja, povećalo se onečišćenje zraka.
Poput svakoga tko živi u Pekingu, naučio sam se pratiti kakvoću zraka i u skladu s
time planirao bih dan. Ako je indeks onečišćenja bio ispod 100, Gobi bih izveo bez
ikakve brige. Iznad 200 odlazili smo u vrlo kratke šetnje. Iznad 400, čak je i kratka
šetnja od petnaest metara od ulaza u našu zgradu do mojega omiljenoga japanskog
restorana bila dovoljna da me oči počnu peći.
Čuo sam da je pri razinama između 100 i 200 boravak vani kao da ste popušili
kutiju cigareta na dan, dvije stotine su dvije kutije, tri stotine tri, a sva iznad kao da
ste popušili cijelu šteku cigareta.
Kad bi elektrane na ugljen izbacivale teški dim, nebo bi bilo tako puno otrovnih
čestica da se nitko nije usuđivao otvoriti prozore stana.
Izbjegavanjem onečišćenja imao sam osjećaj kao da smo si ograničili slobodu.
Nismo mogli ići u šetnje ili na kavu. Sve se zaustavilo. Osjećali smo se kao da smo
odsječeni od svijeta.
Promjena nije bila dobra za Gobi. Poslije samo nekoliko dana provedenih non-
stop u stanu, vidio sam da joj je teško. Prestala je jesti, jedva je i pila te je ležala po
stanu s najtužnijim izrazom lica koji sam ikada vidio. Jedino što sam mogao učiniti
da je pokrenem bilo je izvesti je ujutro u hodnik i bacati tenisku lopticu da je hvata i
vraća. Bila je to igra koju je mogla igrati satima da smo bili na kanalu, ali u stambenoj

166
zgradi, s rasvjetom koja se stalno gasila i bacala nas u tamu, mogla je izdržati samo
pola sata.
Uvjeren da su problem s hodnikom bili različiti mirisi koji dolaze ispod vrata
naših susjeda i ometaju je, jednoga sam dana odveo Gobi u podzemnu garažu ispod
zgrade. Znao sam da je danju uglavnom prazna, pa će tamo biti mnogo prostora da
trči i hvata lopticu, baš kako je navikla.
Čim su se vrata dizala otvorila u golemu garažu, Gobi se ukopala kao da je hrast
od stotinu godina i odbila se pomaknuti.
“Stvarno?” rekao sam. “Sigurno nećeš izići?”
Zurila je u tamu. Nije se htjela ni pomaknuti.

One noći kad sam se vratio sa sushija i Gobi se nije ustala da me pozdravi, znao
sam da smo u problemima.
Sljedeći ju je dan podrobno pregledao veterinar i dijagnosticirao joj kašalj
štenare. Terapija su bili lijekovi i tjedan dana mirovanja u stanu.
Lucja se trebala vratiti u Peking tek za Božić, a kako nije bilo ni medijskih
obveza koje sam morao obaviti, dani su se vukli nevjerojatno sporo jer uopće nismo
izlazili iz stana. Dvaput na dan izišli bismo u hodnik i igrali se teniskom lopticom, a
svake bih večeri čvrsto zažmirio kako bi mi u oči ušlo što manje onečišćenja i požurio
do japanskoga restorana. U stanu je bilo kao u pećnici, ali nisam se usudio otvoriti
prozore i pustiti da u njega uđe još onečišćenja. I tako sam se svakoga jutra budio
mamuran, bez obzira na to jesam li noć prije popio tri piva ili nijedno.
S vremena na vrijeme otišao bih u teretanu, ali mogao sam skinuti samo jedan
sat videa prije nego što bi mi internetski račun pukao. Bez ekrana koji mi odvraća
pozornost, ubrzo bih izgubio zanimanje.
Pokušao sam na kondiciji i jačini raditi u stanu, ali bilo je beznadno. Onečišćenje
je bilo posvuda. Premda sam redovito prao pod i brisao sve površine, svaki put kad
bih radio sklekove ruke bi mi bile prekrivene crnom čađom koja se provukla kroz
nevidljive pukotine na prozorima.
Baš kad sam počeo tonuti u potištenost, Gobi se oporavila. Kao da nije mogla
odabrati bolji trenutak. Probudio bih se i pronašao je kako zuri u mene, dobio bih
porciju uobičajenoga lizanja i tako mi dan nije mogao početi bolje. Kako bih mogao
biti deprimiran kad sam imao Gobi samo za sebe?
Gobino samopouzdanje raslo je iz dana u dan. Kad se oporavila od kašlja štenare,
vratila joj se ona stara osobnost. Čak i kad smo izlazili samo kako bi obavila nuždu,
hodala je uspravne glave, lakoga koraka i sjajnih očiju. Volio sam je vidjeti tako punu
samopouzdanja i sigurnu u sebe.

167
 Gobi me ponovno izvukla. Razmišljao sam o tome koliko je toga prošla od utrke
do ulica Urumqija, da bi naposljetku zauvijek našla dom kod ljudi koji će je voljeti i
skrbiti se za nju. Ako je mogla podnijeti sve to, mogao sam i ja.
Tih sam dugih dana imao mnogo vremena da razmišljam, ali je i bilo mnogo
stvari o kojima je trebalo razmisliti.
Razmišljao sam o dolasku kući i kako je, usprkos tome što se natječem pod
australskom zastavom i ne bih sportski zastupao nijednu zemlju osim Australije, moj
dom sada Velika Britanija. U njoj živim već petnaest godina i tu je procvjetalo toliko
toga dobroga u mojemu životu. Moje trčanje, moja karijera, moj brak - sve je počelo
u Velikoj Britaniji. Nisam mogao zamisliti nijedno mjesto kojem bi se s Gobi radije
vratio.
Razmišljao sam i o svojemu tati. Bio sam na početku dvadesetih kad me moj
pravi otac kontaktirao i ušao u moj život. No stvari su bile komplicirane i nije nam
bilo suđeno da izgradimo trajni odnos.
Premda nisam imao prilike povezati se s ocem kao što su to učinili mnogi moji
prijatelji, zahvalan sam mu na jednome. Rodio se u engleskome Birminghamu, ali
mu se obitelj dok je još bio dijete iselila u Australiju. Otac mi nije dao novac, niti mi
je bio podrška kad mi je ona najviše trebala. Ali kad sam kao odrastao čovjek
bio spreman započeti novi život tisuće kilometara daleko od doma, zbog očeve sam
nacionalnosti mogao dobiti britansku putovnicu.
Razmišljao sam i o svojoj mami. Otprilike u vrijeme kad mi se u životu ponovno
pojavio tata, mama se razboljela. Nazvala me dan prije nego što smo se Lucja i ja
upoznali. Iznenadio sam se kad sam joj čuo glas, s obzirom na to da smo prethodnih
godina razgovarali samo na Božić.
Kad mi je rekla da je ozbiljno bolesna, bio sam zaprepašten. Dok sam pratio tijek
njezine terapije i vidio kako se opasno bližila smrti, ponovno smo se zbližili. Htjela
je popraviti stvari i zavjetovali smo se to i učiniti. Ponovno smo izgradili nekakav
odnos. Išli smo sporim koracima, ali smo s vremenom barem postali prijatelji.
Čekajući u stanu, odbrojavajući dane do novoga susreta s Lucjom, razmišljao
sam i o tome zašto je susret s Gobi bio tako važan za mene. To nije bilo teško shvatiti.
Bila je riječ o održavanju obećanja.
Zavjetovao sam se da ću je vratiti, bez obzira na to što trebao učiniti. Pronaći je,
čuvati je i omogućiti njezin let kući značilo je da sam održao riječ. Poslije svih
uspona i padova, uspio sam je spasiti. Pružio sam joj sigurnost za kojom sam toliko
žudio kad mi se kao djetetu život raspao.
Onoga dana kad je Gobi stajala uz mene i s visine me mojih žutih nazuvaka
pogledala ravno u oči, bilo je nešto u njoj što nikad nisam vidio. Od samoga početka

168
imala je povjerenje u mene. Čak je i svoj život stavila u moje ruke. Kad ti to učini
potpuni stranac, čak i ako je riječ o četveronožnome lutalici, to je moćna,
iznimno moćna stvar.
Je li me Gobi spasila? Ne mislim da sam bio izgubljen, ali sigurno znam da me
promijenila. Postao sam mnogo strpljiviji i mogao sam raščistiti s demonima iz
prošlosti. Pridonijela je dobrim stvarima koje su počele mojim susretom s Lucjom,
što se nastavilo otkrićem trčanja. Možda više neću osjećati potrebu da utrke na
duge pruge trčim kako bih sredio probleme iz svoje prošlosti. Na mnogo sam načina
pronašavši Gobi pronašao i mnogo više sebe.
Kad je do Božića napokon bilo još samo nekoliko dana i stajao sam u zračnoj
luci gledajući Lucju kako prolazi kroz izlaz, nisam mogao a da ne zaplačem. Bilo je
to kao onoga dana kad me čekala na Marathonu des Sablesu: najdulji, najteži i
najzahtjevniji dio izazova bio je iza nas. Uspjeli smo. Uskoro ćemo krenuti kući.

169
 24

ZATVORIM LI OČI I DOVOLJNO SE KONCENTRIRAM, nekad se mogu

prisjetiti vremena kad su mi rekli da ću u životu završiti loše. Još vidim ravnatelja
osnovne škole kako mi pruža ruku, na licu mu je lažni smiješak i šapće mi kako ću
jednoga dana završiti u zatvoru.
I danas vidim more trenera, nastavnika i roditelja ljudi za koje sam mislio da su
mi prijatelji, a gledali su me s neodobravanjem ili razočaranjem i govorili da sam
protratio talente te nisam ništa do lošega utjecaja.
Sjećam se mame u najjadnijoj fazi i bespomoćnosti koju sam osjećao.
Dugo sam pokušavao blokirati ta sjećanja i u tome sam postao pravi majstor.
Morao sam, jer kad god bih spustio obrambene zidove i tim mračnim sjećanjima dao
prostora da se razmašu, istoga bih trenutka zažalio.
Kao kad sam prvi puta trčao ultramaraton. Bio sam živčan od samoga starta, ali
kako su kilometri promicali, a sati se vukli, počeo sam sumnjati u sebe.
Tko sam ja da stanem rame uz rame s ostalim trkačima koji znaju što rade?
Što sam samo mislio kad sam se za utrku na pedeset kilometara prijavio gotovo
bez treninga?
Jesam li bio budala kad sam pomislio da mogu uspjeti?
Kako su ti glasovi u meni postajali sve glasnije, stizali su i odgovori.
Ti si nitko i ništa.
Ništa ne vrijediš.
Nikad nećeš završiti.
Šest i pol kilometara prije cilja dokazao sam da su ti glasovi imali pravo. Odustao
sam.

170
 Bilo je to nekoliko tjedana prije mojega prvog višeetapnoga ultramaratona, 250
kilometara Kalaharija, utrke koju je Lucja prvu zamijetila u knjizi koju sam joj kupio
za prošli rođendan. U danima nakon što sam odustao na prvome ultramaratonu,
glasovi sumnje u meni bili su sve glasniji. Kad su me prijatelji pitali mislim li
doista da mogu trčati tako daleko, znajući da nisam uspio ni u mizernome maratonu
od pedeset kilometara, bio sam gotovo uvjeren da imaju pravo.
Tko sam ja da mislim da mogu?
Ja sam nitko i ništa.
Ja ništa ne vrijedim.
Nikad neću uspjeti.
Ali između odustajanja na pedesetokilometarskoj utrci i startu Kalaharija kao da
se nešto dogodilo. Volio bih da mogu reći da me nešto prosvijetlilo ili da sam odlično
trenirao, kao u meni najdražemu filmu, Rockyju.
Ali nije bilo ništa od toga.
Odlučio sam pokušati sve što mogu kako bih utišao glasove koji su mi govorili
da sam ništarija.
Kad god bih u sebi začuo taj otrovni šapat, odlučio sam sebi ispričati bolju priču.
Mogu ja to.
Nisam ništarija.
Svima ćeš dokazati da nemaju pravo.

Avion iz Pekinga trebao je poletjeti kasno na Staru godinu. Dan sam proveo
čisteći stan, šetajući Gobi i pozdravljajući se s momcima u japanskome restoranu
koji mi je gotovo svakoga dana servirao ljuti gulaš kimchi, sushi, salatu i prijateljstvo.
Čak su mi dali bocu tajnoga salatnog preljeva o kojemu sam postao ovisan.
Dok smo te večeri čekali Kiki da nas pokupi u stanu, Gobi je znala da se nešto
događa. Bila je napetija nego ikad prije i trčkarala je po praznome stanu. Kad smo
naposljetku posljednji put izišli iz zgrade, Gobi je prema Kikinu automobilu pojurila
kao metak.
Malo sam se smirio.
Sjedio sam u autu i promatrao kako kraj nas promiču ulične svjetiljke.
Razmišljao sam o ljudima i mjestima koji su nam postali tako važni tijekom
četveromjesečnoga boravka u Pekingu.
Prošli smo pokraj hotelske teretane u kojoj sam ustrajno pokušavao trenirati.
Razmišljao sam o trenucima kad bi se prekinula internetska veza i morao bih odustati
poslije samo jednoga sata na traci. Sve mi se to činilo frustrirajućim, ali ništa više od

171
toga. Dobar znak koliko se toga promijenilo u mojemu životu bilo je što me to i nije
previše kosnulo.
Bila je tu i Mala trgovina za posvajanje u kojoj je radio Chris, kojoj smo darovali
10 000 dolara od donacija preostalih u fondu Dovedite Gobi kući. Bez Chrisa i
njegovih dragocjenih savjeta Lu Xin o tome kako voditi potragu za Gobi, znam da je
nikad ne bismo pronašli. Bez Chrisa, tko zna gdje bi Gobi bila danas?
Razmišljao sam o svim drugim ljudima koje sam susreo u Pekingu, te o onima u
Urumqiju. Bilo je teško ostaviti toliko krasnih ljudi, posebice zato što mi je boravak
u Kini posve promijenio viđenje zemlje i njezinih ljudi.
Da budem posve iskren, kad sam došao u Kinu na utrku kroz Gobi, moja je
predodžba o Kinezima bila pomalo otrcana. Mislio sam da su zatvoreni i ozbiljni,
neuljudni i hladni. Na prvome putovanju iz Urumqija do starta utrke u ljudima sam
vidio ono što sam očekivao. Nije ni čudno da mi se nije naročito svidjelo.
Ali sve što se dogodilo s Gobi posve mi je promijenilo perspektivu. Sad znam da
su Kinezi krasan, iskren i gostoljubiv narod. Kad te puste u svoja srca i domove,
nevjerojatno su darežljivi i bez iznimke ljubazni. Jedna obitelj koju nikad nisam sreo
a pratila je priču, posudila mi je električni bicikl vrijedan tisuću dolara dok sam
boravio u gradu. Zauzvrat nisu ništa tražili, čak ni fotografiju s Gobi.
I ljudi u Urumqiju bili su takvi. Grad je možda premrežen TV kamerama i prepun
zaštitara pred javnim parkovima, ali ljudi su među najprijateljskijima,
najdarežljivijima i najdobrodušnijima koje sam ikada sreo. Drago mi je što sam se s
njima povezao i znam da neće proći dugo prije nego što se vratim.
A tu je i Kiki. Pristala nam je pomoći kad su svi drugi to odbili. Došla je u
Urumqi kako bi pomogla da Gobi sigurno otputuje, a četiri je mjeseca našega
boravka u Pekingu provela u stanju krajnje napetosti, osjećajući se ne samo
odgovornom za Gobinu dobrobit, nego i za moju. Zvao sam je i danju i noću i
postavljao joj svakojaka pitanja (Kako ću platiti za više struje? Gobi se ne osjeća
dobro, što da radim? Gdje mogu kupiti maske protiv onečišćenja?). Nikad nije bila
prezauzeta ili preumorna da pomogne i nije se nijednom požalila kad bih je zamolio
da se pobrine za Gobi nekoliko dana kad bih otišao iz grada. Čak mi je svakih par
sati slala snimke Gobi, pa sam uvijek znao što Kikino osoblje čini da bi joj ugodilo.
Kikini su ljudi i meni bili na raspolaganju. Njezini su nas vozači vozili posvuda,
donosili mi namirnice u stan, popunjavali papirologiju i brinuli se za milijun drugih
stvari. Učinili su mnogo više nego što bih od njih ikada mogao tražiti.

Zaustavili smo se u zračnoj luci, istovarili prtljagu i pustili da Gobi posljednji

put obavi nuždu prije nego što smo je zatvorili u nosiljku u kojoj će provesti većinu
puta.

172
 Britanski zakon zabranjuje pse u putničkoj kabini aviona pri dolasku i odlasku.
Poslije traume u prtljažnome prostoru na letu iz Urumqija, zavjetovao sam se da više
nikad neće tako putovati. To je značilo da će naše putovanje kući biti dugo i složeno:
desetosatni let do Pariza, petosatna vožnja do Amsterdama, dvanaestosatna
noćna vožnja trajektom do Newcastlea na sjeveru Engleske i zatim još dva i pol sata
vožnje kući u Edinburgh. Kad se dodaju i čekanja, sve će to trajati četrdeset jedan
sat.
Namjerno smo doplatili za poslovnu klasu kako bi Gobi bilo udobno i kako bi
mogla biti uz mene u kabini. Osjećao sam se prilično dobro dok sam prilazio šalteru
i odmah bio na redu. Predao sam putovnicu ženi na šalteru, vratio se korak unatrag i
pomislio na to koliko se život promijenio za Gobi. Prije šest mjeseci živjela je
na rubu pustinje Gobi, dovoljno očajna da kako bi preživjela otrči tri maratona uz
potpunoga neznanca. A sad će u poslovnoj klasi putovati u - od svih mjesta - chic
Pariz.
Iz sanjarenja me trgnula Kiki koja je sve glasnije razgovarala s Kineskinjom na
šalteru za čekiranje. Boraveći u Kini naučio sam da glasniji razgovor znači da se
kuha nešto loše. Zatvorio sam oči i slušao kako problem s kojim se suočila Kiki
postaje sve veći.
“Što se događa, Kiki?”
“Jesi li bukirao Gobi za let?”
Kao da je zrak oko mene iznenada ustajao.
“Nisam”, odgovorio sam. “Mislio sam da ćeš ti.”
Kiki je odmahnula glavom. “Lucja je to trebala učiniti.”
Kiki se ponovno okrenula službenici na šalteru i razgovor se nastavio. Nazvao
sam Lucju.
“Jesi li bukirala Gobi na let?”
“Ne”, rekla je. “To je Kiki trebala obaviti.”
Očito je bila riječ o najobičnijemu nesporazumu. Obje su bile tako zaposlene
organiziranjem na dvije strane svijeta da je jedna mala pojedinost ostala previđena.
A bio sam siguran da će je biti razmjerno lako ispraviti. Možda malo skupo, ali lako.
“Kiki”, rekao sam tapšajući je po ramenu. “Neka mi samo kažu koliko će koštati,
pa idemo dalje.”
Odmahnula je glavom. “Kaže da ne može. Nema načina da se Gobi stavi u
sustav. To je nemoguće.”
Zatvorio sam oči i pokušao preuzeti nadzor nad disanjem. Duboki udah, duboki
izdali. Smiri se, Dione. Smiri se.

173
 Došao je još jedan službenik i pridružio se razgovoru, povećavajući jačinu
konverzacije za još dvije razine. Kiki se posve razmahala i naizmjence pokazivala na
mene i na Gobi. Nisam mogao ništa učiniti, osim šutke paničariti.
Svi su dokumenti koje smo trebali za dovođenje Gobi u Veliku Britaniju bili
usklađeni s našim putovanjem. To je značilo da će, ako u Newcastle stignemo poslije
ponoći 2. siječnja, svi biti nevažeći, a Gobi će morati pregledati drugi veterinar. U
najboljemu slučaju to je značilo barem dva dodatna dana, a u najgoremu, možda i
cijeli tjedan.
Treći se službenik pridružio onima na šalteru i ozračje se odmah promijenilo.
Razgovor se stišao, a on je slušao što mu Kiki govori.
Poslije nekoliko šefovih riječi, Kiki se okrenula prema meni. “Gobi nije bukirana
na ovaj let”, rekla je. Znao sam što slijedi, da ćemo se morati bukirati za sljedeći, ali
to će nas koštati dodatnih...
“Pođi na onaj šalter tamo,” rekla je Kiki pokazujući na obližnji šalter Air
Francea, “plati dvjesto dolara i on kaže da će je ukrcati u avion.”
Bio sam zapanjen. “Na ovaj let?”
“Da.”
Nisam čekao. Platio sam pristojbu na drugome šalteru i vratio se po svoju
ukrcajnu kartu.
“Rekla sam im da je Gobi poznati pas”, rekla je Kiki i nasmiješila se dok sam ja
čekao nastavak. “Znaju priču i žele ti pomoći.”
Čim su mi u džepu bile putovnica i ukrcajna karta, na redu su bili nasmiješeni
selfiji osoblja šaltera za čekiranje s Gobi.

S Kiki sam se pozdravio kod šaltera za kontrolu putovnica, prošao sam

sigurnosnu provjeru i usput iz sebe izbacio tonu stresa.
“Pričekajte trenutak”, rekla mi je žena kad sam počeo navlačiti cipele. “Idete s
njim.”
Podignuo sam pogled i ugledao ozbiljnoga muškarca koji me gledao stojeći kraj
skanera. Zgrabio sam Gobi - još je bila u torbi - i prtljagu i slijedio ga kroz uzak
hodnik. Odveo me u oskudno namještenu prostoriju bez prozora u kojoj su bili samo
stol, dva stolca i velika kanta puna zaplijenjenih upaljača i boca s vodom.
Smiri se, Dione. Smiri se.
Tip je zurio u moju putovnicu i ukrcajnu kartu pa počeo tipkati na tipkovnici.
Minute su prolazile, a on još nije progovorio. Pitao sam se što sam to učinio ili rekao
što me moglo uvaliti u nevolju. Znao sam da nisam prekoračio rok za vizu, a prošli

174
su tjedni otkad sam dao posljednji intervju. Jesu li u pitanju bile pilule koje mi
je Lucja dala kako bi Gobi bila mirna tijekom leta?
Još tipkanja. Još grobne tišine. Zatim je iznenada progovorio. “Provjeriti psa.”
Srce mi je potonulo. Znao sam da je dvije stotine premalo za sređivanje stvari.
A znao sam i da je Kiki već otišla i premda sam imao fascikl pun veterinarskih papira,
uključujući dokaz da je Gobi propisno cijepljena i da je prošla devedesetodnevnu
procjenu potrebnu za ulazak u Veliku Britaniju, nije bilo šanse da to ikome objasnim.
Bez Kiki, bio sam na milosti i nemilosti kineske birokracije.
Tip je prestao tipkati, podignuo telefonsku slušalicu i nekoliko trenutaka nešto
govorio u nju.
“Čekajte malo”, rekao je spustivši slušalicu i ponovno se okrenuo tipkovnici.
Gobi je još bila u svojoj torbi koju sam grčevito držao na krilu. Kroz mrežicu
sam vidio da me gleda. Htio sam joj reći da će sve biti u redu, htio sam je izvaditi i
pomilovati kako bih je utješio - i sebe - ali nije vrijedilo rizika.
I tako sam čekao. Bila je to najduža minuta mojega života.
Naposljetku je zazvonio telefon. Napola sam slušao, nemajući pojma o čemu se
govorilo ili kakav će rezultat biti.
“Okej”, naposljetku je rekao. “Pas može letjeti. Idite.”
“Kamo?” pitao sam.
“Let.”
Požurio sam niz hodnik pokraj skanera i napokon stigao do terminala. Izlaz je
bio prazan, pa sam izvadio Gobi i dao joj da pije. Čuo sam kako neki Francuzi u
blizini odbrojavaju i počinju klicati. Provjerio sam sat. Bila je ponoć. Završila je
najčudesnija godina mojega života. Na pomolu je bila nova pustolovina.
“Slušaj me, Gobi”, rekao sam joj. “Čuješ li to? To znači da smo uspjeli! Došli
smo ovamo i sad ćemo krenuti. Bit će to dugo putovanje, ali vjeruj mi da će vrijediti.
Kad dođemo u Edinburgh, vidjet ćeš, život će biti čudesan.”
Air France se pobrinuo da sjedalo kraj mojega bude prazno, pa smo putovali u
stilu, premda je Gobi tijekom cijeloga leta morala biti u torbi. Pri uzlijetanju je bila
malo uznemirena, ali smirila se čim sam mogao torbu staviti u krilo.
Gledao sam položaj aviona na ekranu i pričekao dok nismo došli do pustinje
Gobi. Kad je zatreperio Urumqi, nasmiješio sam se i razmišljao o tome kako mi je
grad za koji prije godinu dana nisam ni čuo postao toliko važan.
Kabinska je rasvjeta bila prigušena i moji su suputnici postupno zaspali. Nagnuo
sam sjedalo u krevet i tiho izvadio Gobi iz torbe. Ponovno je postala malo nemirna,
ali čim mi se sklupčala u naručju, utonula je u dubok san.

175
 Zatvorio sam oči i prisjetio se kako je trčati za duga dana. Ponovno sam osjećao
toplinu, a zrak je bio tako vruć da mi je pržio pluća. Vidio sam Tommyja kako se
trudi ostati na nogama i prisjetio se očajničkoga traženja hlada. Iako sam bio slab,
povraćalo mi se i pitao sam se hoću li preživjeti, sjećam se da sam znao da ću
učiniti sve što mogu da Gobi i ja ostatak života provedemo zajedno.
Nisam mogao zadržati suze kad sam u pariškoj zračnoj luci Charles de Gaulle
ugledao Lucju. S druge strane, Gobi nije mogla zadržati četrnaest sati mokraće koju
je njezin mali mjehur nakupio. Sa sobom sam ponio jastučiće za štence i pokušao je
nagovoriti da obavi nuždu u avionu, ali odbila je. Tek se stojeći na sjajno uglačanome
podu usred terminala bila spremna olakšati.
Bio sam siguran da će ostatak puta kući biti puka formalnost, pa smo čak i ušli u
grad da Gobi pokažemo Eiffelov toranj i Slavoluk pobjede. Poslije toga najprije smo
otišli u Belgiju, zatim u Amsterdam i dom Lucjina ujaka, ujne i bratića.
Vidjevši njihovo oduševljenje kad su prvi put vidjeli Gobi podsjetilo me na to
kako su 2016. ljudi reagirali na priču o njoj. Godina je bila puna tužnih vijesti, od
smrti poznatih osoba do terorističkih napada. Dobar je dio svijeta bio podijeljen
politikom, ali sam pročitao mnogo komentara ljudi koji su osjećali da je Gobi bila
jedna od rijetkih lijepih vijesti koje su budile nadu u ljudsku narav. U
godini obilježenoj žalošću i strahom, priča o Gobi doista je bila poput tračka nade.

Poslije tuša i odmora, Lucja, Gobi i ja oprostili smo se s obitelji i otišli do

trajektne luke iza ugla. Lucja je tjednima pokušavala nagovoriti trajektnu tvrtku da
zanemari propis koji je vlasnicima pasa nalagao da svoje ljubimce ostave u vozilima
ili ih stave u brodsku štenaru. To nije bilo rješenje za Gobi i tvrtka se naposljetku
složila da je možemo ponijeti sa sobom u kabinu.
Mislio sam da će ukrcavanje biti jednostavno i da će sve biti u redu. Ništa ne
može poći po krivu, zar ne?
Pa, moglo je. I krenulo je po krivu. Zamalo.
U trenutku kad smo na šalteru za ukrcavanje predali Gobinu pseću putovnicu,
ozračje se promijenilo. Žena s druge strane pulta mahnito je listala stranice, a na licu
joj se vidjela posvemašnja zbunjenost.
“Trebate li pomoć?” pitala je Lucja na nizozemskome. “Što tražite?”
“Ne mogu to pročitati”, odgovorila je. “Sve je na kineskome. Ako ne mogu
pročitati, ne mogu vas pustiti na trajekt.”
Dozvala je nadređenoga pa su opet zajedno prelistali stranice.
“Ne možemo to pročitati”, rekao je šef. “Ne možete se ukrcati.”

176
 Lucja je provela tjedne informirajući se o različitim zahtjevima za prevoženje
psa preko granica i znala je pravila naizust. Mirno je pokazala službenicima koji
pečat odgovara kojem cijepljenju, ali nije bilo od koristi. Nisu se predomislili, a dok
to ne učine, Gobi je zaglavila u Nizozemskoj.
Tada sam se sjetio hrpe dokumenata koje mi je Kiki dala za britansku graničnu
kontrolu. Bile su to iste informacije, samo na engleskome. Sve sam ih predao i
promatrao kako ih pomno proučavaju te od njih naposljetku čuo obećavajuće
zvukove.
Naposljetku, samo nekoliko minuta prije polaska trajekta, dobili smo smiješak i
pečat u Gobinu pseću putovnicu. Bili smo spremni za polazak.
Sljedećega jutra pri iskrcavanju s trajekta Lucja i ja nervozno smo se pogledavali.
Hoće li nas zaustaviti britanska granična kontrola? Hoće li pronaći neku pogrešku u
dokumentima i poslati Gobi u London na dodatno razdoblje karantene? Približili smo
se šalteru držeći se za ruke i na naše iznenađenje službenik nas je propustio mahnuvši
rukom. Bez provjere. Bez gnjavaže. Bez zastoja. Gobi je bila u Velikoj Britaniji.

Vožnja na sjever u Škotsku bila je spora i laka, a dok smo prolazili kraj niskih
brežuljaka i širokih vriština, pustio sam da mi misli odlutaju. Razmišljao sam o
obećanju koje sam dao Gobi i šest mjeseci koliko je trajalo da ga ispunim.
Razmišljao sam o svima koji su nam donirali novac da pomognu, volonterima koji
su Gobi tražili danju i noću te o ljudima sa svih strana svijeta koji su nam slali
poruke podrške i molili za nas. Nisam samo ja bio zaslužan za uspjeh, bilo je to
zajedničko djelo dobrih ljudi punih ljubavi.
Te su mi misli izvukle suzu na oko. Svijet je još bio dobro mjesto.
Kad se dugo putovanje približilo kraju, prešli smo preko brijega i pred nama se
prostro čudesan pogled. Pred nama je ležao cijeli Edinburgh: Arthurovo prijestolje -
brdo koje se poput čuvara nadvija nad gradom - plaža na istoku, brežuljci Pentland
na zapadu. Bio je prekrasan dan, ne samo zbog vedra neba i čistoga zraka, pa čak ni
zato što mi je bio četrdeset drugi rođendan.
Bio je savršen zbog samo jednoga, jednostavnog razloga.
Bili smo zajedno.
Dovezli smo se u grad, motor automobila tiho je brujao, a srca su nam bila
ispunjena. Skrenuvši u našu ulicu, shvatio sam da nikad nisam razmišljao o tome
kako ću se osjećati kad uđem kroz ulazna vrata s tim čudesnim malim psom pod
mojom rukom.

177
 Nikad nisam o tome razmišljao jer nikad nisam mogao povjerovati da će uspjeti.
Sve prevare, sav strah, sve brige, sve me to dugo opterećivalo. Nikad si nisam
dopustio luksuz pomisli da ćemo naposljetku uspjeti.
Ali kad su se vrata otvorila i kad sam u kući ugledao dobre prijatelje i naše
voljene, kad sami čuo pucanje čepova šampanjca i klicanje ljudi koji su došli
proslaviti s nama, znao sam što osjećam.
Osjećao sam da počinje prekrasna nova pustolovina.
.
Sati i dani koji su uslijedili bili su užurbani na način koji me podsjetio na Urumqi.
TV ekipa doletjela je čak iz Australije da snimi naš povratak i da me intervjuira.
Nazivali su nas novinari sa svih strana svijeta - neke sam dobro poznavao, s drugima
nikad prije nisam prozborio ni riječi. Svi su htjeli znati kako je Gobi podnijela
putovanje i što joj je donio nov život.
Svima sam im rekao da se brzo prilagođava novom životu i da su se ona i mačka
Lara već udružile i zajednički preuzele vlasništvo nad kaučem u dnevnome boravku.
Rekao sam da je Gobi pravo nadahnuće jer se s putovanjem uhvatila u koštac baš kao
i sa svim izazovima na koje je naišla otkad smo se sreli. Rekao sam im da
sam ponosan na nju.
Ali bio je to samo djelić priče. Mnogo je riječi bilo potrebno da kažem sve što
sam htio reći o Gobi. A za podijeliti s drugima priču o tome kako je Gobi promijenila
mene trebat će još mnogo više vremena - osobito zato što sam bio svjestan da je novi
život tek počeo.
Samo je Gobi znala odgovore na brojna pitanja: Zašto je lutala Tien Shanom?
Zašto je odabrala baš mene? Što se dogodilo kad je nestala?
Ono što je bilo najvažnije tada, a najvažnije je i danas, bilo je ovo: od trenutka
kad sam Gobi rekao “da”, moj je život bio drukčiji. Gobi je sve promijenila. Dodala
je nešto svim dobrim stvarima i zacijelila neke loše.
Kuk joj je u međuvremenu zacijelio, a dlaka ponovno narasla tamo gdje su je
prije operacije obrijali. Više ne cvili od bola ako je netko slučajno dotakne na tome
mjestu. Kad hoda po mekome terenu, nekad malo podigne nogu. Veterinar u
Edinburghu kaže da je vjerojatno riječ o navici jer je opterećivanje tog kuka u
prošlosti bilo bolno. Kad Gobi i ja sad trčimo po brdima i stazama, korak joj je
savršen, a tempo joj je jednako teško pratiti kao što je bilo i u pustinji.

Prve noći kad smo napokon svi bili zajedno, Gobi i Lara su se smjestile u
podnožju kreveta, a ja sam ponovno čuo poznatu tišinu doma. Lucja mi se okrenula

178
i tiho pitala što želim raditi sljedeće jutro. Ništa nismo planirali i prvih nekoliko sati
dana bili su naši.
Znao sam točno što želim. Pogledao sam Gobi i onda ponovno Lucju.
“Idemo svi zajedno na trčanje.”

179
 Zahvale

KINA JE MOJEMU ŽIVOTU DONIJELA MNOGO dobroga i zahvalan sam što

sam tamo mogao provesti toliko vremena. U toj sam zemlji upoznao neke od
najvelikodušnijih, najbrižnijih i najljubaznijih ljudi koje sam se ikada nadao sresti.
Kiki Chen s nama je bila od samoga početka i ona je zaslužna za to što smo
uspjeli Gobi odvesti iz Kine. Chris Barden bio je pravi “šaptač psima” koji je okupio
naš potražni tim i odigrao presudnu ulogu u potrazi za Gobi. Lu Xin dužan sam
neizmjerno mnogo. Nikad nije prestala tražiti Gobi i pokazala mi je što znači prava
velikodušnost. Jiuyen (Lil) bila je više od tumača, a njezine su mi riječi pomagale
svaki dan u najtežim okolnostima. Duboko sam zahvalan svim volonterima koji su
danju i noću tražili psa kojega nikada nisu vidjeli, kako bi pomogli čovjeku kojega
nikada nisu sreli. Ne mogu im dovoljno zahvaliti, ali nadam se da znaju koliko su
važni u ovoj priči.
Obitelji Ma iznimno sam zahvalan što je pronašla Gobi. Podrška i vodstvo tvrtke
WorldCare Pet nisu imali premca, a osoblje WorldCare Peta u Pekinga iskazalo se
svojom ljubavlju, brigom i posvećenošću koje su sve vrijeme iskazivali Gobi.
Uvijek se nasmiješim kad se sjetim vremena provedenoga s momcima iz
restorana Lvbaihui Tribes Barbecue u Urumqiju. (Osobito kad se sjetim vatrene vode
koju su mi dali. Ganbei Maotai!)
Nedostaju mi moja pekinška braća iz Ebisu Sushija i ponosan sam što grad
Urumqi mogu nazvati svojim domom u Kini. Ne znam nijedan prijateljskiji, brižniji
i velikodušniji grad na svijetu.
Kineski mediji iskazali su potporu i posvećenost našoj priči, ali i mnogo ljubavi.

Kad je riječ o Velikoj Britaniji, ponovni susret s Gobi ne bi bio moguć bez Lise
Anderson koja se brinula o Lari i pobrinula se da naša kuća ostane dom. Jona, Kris,

180
Tony i Gill samo su nekolicina prekrasnih ljudi koji su sve vrijeme bili uz Lucju. A
Rossu Lawrieju mogu reći samo jedno: Pravo si čudo!

Mediji su bili iznimno važan dio ove priče. Jonathan Brown iz Daily Mirrora
prvi je objavio priču u tisku, Judy Tait prenijela ju je na radiopostaju BBC Radio 5
Live, a voditelj Phil Williams podržavao nas je od samoga početka. Vidjeli su je
onako kako ja nisam i bili su predvodnici u njezinu širenju.
Neprocjenjivu pomoć dobili smo i od kanala BBC UK and World Services,
Chrisa DuChateaua iz CNN-a, Amy Wang iz Washington Posta, Deborah Hastings
iz Inside Editiona, Olivera Thringa iz Timesa, Victora Ferreire iz Canadian Posta,
Nicka Farrowa i Stevea Pennellsa iz Channel 7 Australije, Pipa Tomsona iz ITV-ove
emisije Good Morning Britain i podcasta Eric Zane Shotu.
Brojnim sam drugim novinarima te radijskim i televizijskim voditeljima koji su
pratili priču zahvalan što su izvještavali o našemu putovanju.
Bezbroj je ljudi doniralo novac, slalo poruke ljubavi i podrške te svaki dan molilo
za nas. Oni nisu samo vjerovali u nas - oni su sve učinili mogućim.

Također želim zahvaliti Winstonu Chaou, Marku Webberu za tvit (australska

izdržljivost!) i dr. Chrisu Brownu za pomoć, znanje i vodstvo. Richardu Hensonu,
pravoj legendi, hvala što je došao čak u Urumqi da pomogne. Hvala Tommyju
Chenu, velikome suparniku i tajvanskome veleposlaniku, treneru Donnieju
Campbellu (“jen-dva-tri-jen-dva-tri”), tvrtki WAA Ultra Equipment te
tvrtki William Grant and Sons, najvelikodušnijim poslodavcima kakve biste samo
mogli poželjeti. Zahvaljujem i tvrtkama DFDS Seaways i Air China.

Naposljetku, zahvalan sam na Timu Dion i Gobi. Paul de Souza je zahvaljujući

kćeri Quinn sve ovo pretvorio u stvarnost. Jay Kramer ponudio je neprocjenjivu
podršku, savjete i iskustvo. Matt Baugher podržavao nas je i vjerovao u nas, a njemu
i ekipama u nakladničkim kućama W Publishing, Thomas Nelson i HarperCollins
neizmjerno smo zahvalni što su naporno radili da se ispoštuje kratak rok. Vizija,
vodstvo i strpljivost Craiga Borlasea u nastanku ove knjige bili su nevjerojatni.

181
 O autoru

DION LEONARD, četrdesetčetverogodišnji Australac, sa suprugom Lucjom živi u

škotskome Edinburghu. Dion ne samo da je završio neke od najtežih ultramaratona
po najnegostoljubivijim područjima svijeta - brutalnu utrku po marokanskoj Sahari,
dvaput 250-km Marathon des Sables i dvaput također 250-km utrku po južnoafričkoj
pustinji Kalahari - nego se u nekima od njih borio za vodeća mjesta.
Tijekom 250-kilometarske utrke po pustinji Gobi u Kini Dion se zaljubio u
kujicu lutalicu (poslije nazvanu Gobi) koja ga je cijeli tjedan pratila i zauvijek im
promijenila živote.

Scan i obrada: Knjige.Club Book

182