Karen M.

McManus

Najgori dan
u životu

S engleskog prevela Andrea Pongrac

PROFIL

1
 Autorica
Karen M. McManus
Izdavač
Profil knjiga
Za izdavača
Daniel Žderić
Urednica
Ivana Žderić
Lektura i korektura
Tanja Konforta
Grafičko oblikovanje
Antun Juraj Gracin

© Za tekst: Karen McManus LLC, 2021.

© Dizajn naslovnice: Penguin Books UK

Prvi put objavljeno u Sjedinjenim Američkim Državama na engleskom jeziku u

izdanju Delacorte Pressa, dijela Random House Children’s Group iz grupe Penguin
Random House LLC, New York, 2021.

© Za hrvatsko izdanje: Profil knjiga d. o. o., Zagreb, 2022.

Naslov originala
You’ll Be the Death of Me

ISBN 978-953-3I3-89S-4

CIP zapis dostupan je u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u

Zagrebu pod brojem 001130849.

1. izdanje
Tisak
Znanje

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez
prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

2
Za Zacharyja, Shalyn i Aidana

SKEN:
ROBERT

OBRADA:
PRAETORIOUS

3
 1.

IVY

Iako volim jasne upute, čini mi se da je pretjerala.

— Oprosti, na kojoj stranici? — Za kuhinjskim sam stolom i
prelistavam papire dok ona pilji u mene preko Skypea. U zaglavlju piše
Putovanje Sterling-Shepardovih povodom 20. godišnjice braka: Upute za
Ivy i Daniela. Ukupno jedanaest listova. Obostrano ispisanih. Ovo je prvi
put da su nas ostavili posve same — na četiri dana — a ona je, kao
obično, sve isplanirala do najmanjih detalja. Ali što zbog tih uputa, što
zbog čestih poziva preko Skypea i FaceTimea, uopće nemam osjećaj da
su otputovali.
— Na devetoj. — Kao obično, svoju je plavu kosu skupila u banana-
punđu i premda je u San Franciscu tek pet ujutro, a do leta kojim se
vraćaju čekaju ih još tri i pol sata, već je besprijekorno našminkana.
Moju majku ništa ne smije iznenaditi. — Odmah nakon dijela s
rasvjetom.
— Ah, rasvjeta... — ubacuje se Daniel sa suprotne strane stola
teatralno uzdahnuvši i pretrpavajući si zdjelicu pahuljicama Lucky
Charms. Iako mu je šesnaest, kad su pahuljice u pitanju, još uvijek je
dijete. — Mislio sam da se očekuje da je uključujemo samo kad nam
treba. Očito sam bio u zabludi. Gadnoj zabludi.
— Dobro osvijetljena kuća odvraća potencijalne provalnike. —
odgovara mu zaboravljajući da živimo u ulici u kojoj zakon krše samo
klinci vozikajući se na biciklu bez kacige.

4
 Ipak, ne kolutam očima jer znam da ne mogu pobijediti u svađi s
njom. Predaje primijenjenu statistiku na MIT-u i barata najnovijim
podatcima o ama baš svemu. Upravo zato i prelistavam dio koji se tiče
Svečanosti dodjele nagrade GGC-a — odnosno, popis svega što trebam
odraditi prije nego što je proglase građankom godine zbog vrijednog
doprinosa studiji o zlouporabi opioida u saveznoj državi
Massachussetts.
— Našla! — Na brzinu prelijećem stranicu provjeravajući je li mi što
promaknulo. — Jučer sam podigla haljinu s kemijskog — to je, znači,
riješeno.
— Za to sam ti htjela reći. — ubacuje se. — Trebali bismo sletjeti u
17:30. Svečanost počinje u 19 sati i teoretski imam dovoljno vremena
navratiti kući i presvući se. Međutim, upravo sam shvatila da ti nisam
rekla što trebaš učiniti ako budemo kasnili i direktno iz zračne luke
morali otići u Palaču Mackenzie.
— Hm. — Presrećem njezin prodorni pogled. — Pa ne bi li mi u tom
slučaju mogla poslati poruku?
— Hoću ako budem mogla, ali bi bilo najbolje da namjestiš
notifikacije za slučaj da u kabini ne bude Wi-Fi veze. Tijekom leta ovamo
uopće nismo imali signala. U svakom slučaju, ako ne sletimo do 18 sati,
dočekaj nas u zračnoj luci i ponesi haljinu. Trebat će mi i cipele i nakit.
Imaš kemijsku pri ruci? Reći ću ti što da pripremiš!
Kako Daniel uto opet nasipava pahuljice, hvata me već standardni
osjećaj ogorčenosti, ali ga uspijevam zatomiti i na brzinu zapisujem što
mi ona govori. Nikad mi nije bilo jasno zašto moram raditi dvostruko
više od njega. Doduše, u ovom konkretnom slučaju, sama sam kriva.
Prije nego što su otputovali, inzistirala sam da mene zaduži za svaki
korak u organizaciji priprema — ponajviše stoga što sam se bojala da
će, ne učinim li to, shvatiti da je užasno pogriješila zamolivši kćer da je
predstavi, a ne sina.
Naime, taj moj vunderkind od brata, koji je preskočio razred i
trenutačno me nadmašuje u svakom pogledu premda smo oboje
maturanti, bio bi posve logičan izbor.
U neku ruku čak mislim da se kaje što je odlučila baš meni povjeriti

5
tu zadaću, osobito nakon jučerašnjeg dana, kad sam doživjela tako
brutalan poraz na vlastitom terenu, u nečemu u čemu sam se zapravo
proslavila u školi.
Hvata me mučnina pa odlažem kemijsku i odmičem praznu zdjelicu.
Ali njoj nikad ništa ne može promaknuti. — Ivy, oprosti mi! Još nisi ni
doručkovala, zar ne?
— Nema veze. Nisam gladna.
— Svejedno moraš jesti. — navaljuje. — Pojedi barem tost. Ili nešto
voća!
Nimalo privlačan prijedlog. — Ne mogu.
— Nisi mi se valjda razboljela? — Zabrinuto se mršti.
Ne stižem odgovoriti jer se Daniel ubacuje nakašljavši se:
— Boney! — Ošinuvši ga pogledom, odmah provjeravam je li i ona
čula.
Naravno da jest.
— O, dušo... — kaže gledajući me sućutno i ogorčeno. — Nije valjda
da te još uvijek muče ti izbori?
— Ne. — odgovaram lažući.
Izbori. Jučerašnji debakl. Mene, Ivy Sterling-Shepard, predstavnicu
generacija i generacija učenika tri godine zaredom na izborima, u
četvrtom je pobijedio Brian “Boney” Mahoney, koji se kandidirao iz fore
i to s krilaticom: “Date li Boneyju glas, neće vam taknuti ni vlas!”
Okej, kužim. Rimuje se. Ali sad je on predstavnik završnih razreda
i, za razliku od mene, neće ni mrdnuti prstom, a ja sam imala svakojake
planove za poboljšanje položaja učenika u Gimnaziji Carlton. Već sam,
primjerice, počela surađivati s jednim lokalnim gospodarstvom kako bi
se uvele organske namirnice u ponudi salate u školskoj kantini. Počela
sam surađivati i sa stručnom službom škole oko uvođenja programa
posredovanja pri rješavanju prepirki među učenicima. Ne zaboravimo i
na suradnju s gradskom knjižnicom o dijeljenju fonda, a kako bi školska
knjižnica čitateljima uz tiskana izdanja nudila elektroničke i
audioknjige. Čak sam planirala za Gradsku bolnicu među maturantima

6
organizirati akciju dobrovoljnog davanja krvi. Unatoč tome što se
onesvijestim čim ugledam iglu.
Naposljetku se pokazalo da nikome uopće nije stalo ni do čega od
svega toga. I tako će danas, točno u deset sati, Воnеу održati govor
maturantima. Bude li imalo nalik našim predizbornim debatama,
sastojat će se uglavnom od viceva o prdenju popraćenih dugim i
konfuznim stankama.
Iako sam se trudila hrabro nositi s porazom, činjenica je da sam
povrijeđena. Rad za dobro učenika bio je moj fah. Jedino u čemu sam
nadmašivala Daniela. Okej, ne baš nadmašivala jer se on nikad nije
natjecao ni u čemu, ali svejedno. To je bila moja specijalnost.
Mama mi pogledom da je na znanje da slijedi malo grube ljubavi.
Jedini pogled moćniji od tog jest onaj kojim poručuje: Ne obraćaj mi se
tim tonom. — Dušo, jasno mi je da si razočarana, ali nastaviš li razbijati
glavu, još ćeš se razboljeti!
— Tko je bolestan? — Tatin glas dopire odnekud iz sobe. Izlazi iz
kupaonice ležerno odjeven za put i trljajući ručnikom prosijedu kosu. —
Nadam se da nisi ti, Samantha, jer nas čeka šestosatni let!
— Meni nije apsolutno ništa, Jamese. Razgovaram s...
Prilazi stolu za kojim sjedi. — Je li Daniel bolestan? Daniele, jesi li
pokupio što u klubu? Čuo sam da su preko vikenda imali trovanje
hranom.
— Da, ali ne jedem tamo. — Tata je bio jedan od izvođača radova na
ladanjskom klubu u susjednom gradiću pa mu je sredio da tamo radi i
premda je Daniel tek nosač, masno zarađuje na napojnicama. Čak i da
jest pokvario želudac školjkama, vjerojatno bi se svejedno odvukao na
posao kako bi, ako ništa drugo, novim modelima nastavio obogaćivati
postojeću zbirku skupocjenih tenisica.
Kao obično, na mene moji ukućani uvijek zaborave. Ne bi me
začudilo da sad još provjeri kako je naša jazavčarica Mila i tek se potom
raspita o mojem zdravlju. — Nitko nije bolestan. — govorim čim se
pomalja iznad mamina ramena. — Samo sam htjela upitati... bih li mogla
malo kasnije u školu? Recimo oko jedanaest.

7
 Iznenađeno podiže obrve. Cijelo srednjoškolsko obrazovanje nisam
izostala nijedan jedini sat. Nije da me bolest zaobilazi. Stvar je u tome da
sam uvijek morala svojski potegnuti kako ne bih ništa propustila tako
da ustvari živim u neprestanom strahu da ću zaostati s gradivom. Samo
sam jednom ciljano izostala i to davno, u šestom osnovne. Zbrisala sam
dok smo, kao škola, bili u posjetu Hortikulturanom društvu
Massachussettsa, i to s dvojicom iz razreda koje i nisam baš poznavala.
Sjedili smo nadomak izlaza i kad smo zamalo umrli od dosade na
predavanju, Cal O’Shea-Wallace počeo se mic po mic povlačiti prema
vratima. Jedini u razredu imao je dvojicu tata i uvijek sam potajno
čeznula biti njegova frendica zato što je bio zabavan, zato što je imao
dva prezimena povezana crticom poput mene i zato što su me njegove
jarko šarene košulje jednostavno hipnotizirale. Prvo je pogledao prema
meni, onda prema Mateu Wojciku, koji je sjedio uz mene, i mahnuo nam
da mu se pridružimo. Mateo i ja smo se pogledali i slegnuli ramenima —
Zašto ne? — I krenuli smo za njim.
Mislila sam da ćemo se koju minutu samo pokajnički motati
predvorjem, ali ulazna vrata bila su nam pod nosom. Mateo ih je otvorio
i čim smo izašli na jarko sunce, vani nas je dočekala povorka navijača
koji su slavili pobjedu Red Soxa. Umjesto da se vratimo unutra, stopili
smo se s njima i dva sata bez ikakva nadzora tumarali po Bostonu. Kad
smo se naposljetku vratili u Hortikulturalno društvo, shvatili smo da
nitko nije ni primijetio da smo markirali. Taj nas je dan — koji je Cal
prozvao “najboljim danom u životu” — toliko povezao da smo bili
uvjereni da će naše prijateljstvo potrajati dovijeka.
Potrajalo je do osmog razreda, što je praktički isto u dječjim
glavama.
— Zašto jedanaest? — Tatin me glas naglo vraća u stvarnost. Mama
se okreće prema njemu znakovito ga gledajući.
— Danas se pobjednik izbora obraća učenicima. — objašnjava
mama.
— Ahh. — Uzdahnuvši, on napokon kopča o čemu je riječ. — Ivy,
prava je šteta što je jučer završilo kako je završilo, — nastavlja sa
suosjećanjem — ali to ni na koji način ne umanjuje tvoje kvalitete ili

8
sposobnosti. Nije ni prvi ni zadnji put da se neki lakrdijaš nezasluženo
domogao ključne pozicije. Stoga, glavu gore!
— Tako je! — Mama kima toliko energično da jedan pramen samo
što joj nije izletio iz punđe. Za dlaku. Doduše, sumnjam da bi se usudio.
— Ne bi me začudilo da na kraju balade Brian još da ostavku. Nije baš u
njegovom stilu da se bori za druge, zar ne? Kad ga prođe interes, još ćeš
ga morati zamijeniti.
— Tako je. — tata to veselo potvrđuje, kao da uopće ne bi bilo
sramotno domoći se izgubljene pozicije čisteći za Boneyjem
Mahoneyjem. — I ne zaboravi, Ivy, da često naposljetku ispadne bolje
nego što očekujemo. Kladim se da uopće neće biti tako grozno. — Spušta
ruku na naslon stolca i, čekajući da se složim s njima, oboje mi se
smiješe, uokvireni na mojem laptopu kao na fotografiji. Savršen su par:
ona flegmatična i sklona analiziranju, on topao i euforičan, oboje
uvjereni da uvijek imaju pravo.
Najviše mi smeta što nikad u životu nisu podbacili ni u čemu.
Samantha Sterling i James Shepard nenadmašan su par još otkako su se
upoznali na studiju ekonomije na Columbijskom sveučilištu, a unatoč
tome što je on odustao već nakon šest mjeseci odlučivši se radije baviti
preprodajom nekretnina. Pokrenuo je posao ovdje, u Carltonu, svojem
rodnom gradiću u predgrađu Bostona, koji je postao popularna lokacija
čim je kupio dvije ruševne stare kuće građene u viktorijanskom stilu.
Danas, dvadeset godina poslije, jedan je od investitora koje nije pogodila
recesija i koji uvijek uspijeva kupiti nekretninu po niskoj, a prodati po
visokoj cijeni.
Poenta: nijedno od njih ne razumije kako je kad ti je potreban dan
odmora. Ili samo jutro.
Ali nemam snage za obračun s njihovim udruženim optimizam. —
Znam. — odgovaram uspjevši ne uzdahnuti. — Šalila sam se.
— Odlično! — Mama kima s odobravanjem. — A što si odabrala za
večeras?
— Haljinu koju mi je teta Helen poslala. — I polako mi se vraća volja
za životom. Teta Helen je njezina sestra. Bitno je starija i uskoro će
navršiti šezdeset, a ima izvrstan ukus — i na raspolaganju neograničene

9
resurse jer svake godine lijepo zaradi na stotinama tisuća svojih
ljubavnih romana. Zadnje što mi je poslala haljina je nekog belgijskog
dizajnera za kojeg uopće nisam čula; još nikad nisam posjedovala nešto
tako otmjeno. Večeras ću je prvi put odjenuti izvan kuće.
— A cipele?
Nemam savršeno rješenje, ali sad je gotovo. Možda će teta Helen
riješiti i taj problem kad rasproda sljedeći roman. — Crne s visokim
petama.
— Odlično! E sad, što se tiče večere, najbolje je da ne čekate na nas
jer dolazimo na knap. Možete odmrznuti gulaš s čilijem ili...
— Ja idem u Olive Garden s Trevorom. — ubacuje se Daniel. —
Nakon treninga.
— Siguran si da ćeš imati vremena? — Mama se mršti.
Insinuira da bi trebao promijeniti planove, ali on to ne shvaća. —
Naravno.
Očekujem da će ga pozvati na red, što bi vjerojatno i učinila da je
tata nije preduhitrio prstima zabubnjavši po stolu. — Završi razgovor,
Samantha! Još se moramo spakirati.
— Istina. — Znam da se mrzi pakirati na brzinu pa zaključujem da
smo gotovi. — Još samo nešto, Ivy... — dodaje. — Jesi li pripremila
govor?
— Da, naravno. — Utukla sam u to gotovo cijeli vikend. — Jučer sam
ti ga mejlala, sjećaš se?
— Ma znam i predivan je. Samo sam mislila... — Prvi znak
nesigurnosti, posve netipično za nju. — Ponijet ćeš isprintan primjerak
sa sobom, zar ne? Znam... znam da te ponekad spopadne panika pred
publikom.
Hvata me grč u želucu. — U ruksaku mi je.
— Daniele! — tata se ubacuje oštrim tonom. — Ivy, daj da ga vidim!
— Molim? Što sad? — Daniel protestira gledajući kako okrećem
laptop prema njemu, a ja se crvenim prisjećajući se pretrpljenog

10
poniženja. Znam što slijedi.
— Slušaj me, sine! — Iako ga više ne vidim, znam da želi ostaviti
strog dojam, ali koliko god se trudio, njegovo lice jednostavno ne može
utjerati strah u kosti. — Želim da mi obećaš da ni pod razno nećeš
petljati po sestrinim bilješkama!
— Tata, pa ne bih nikad... Isuse Bože. — Pokunjivši se, Daniel koluta
očima, a ja se moram suzdržati da ga ne pogodim zdjelicom. — Hoćete
li to napokon prestati spominjati? Samo sam se zafrkavao. Nisam mislio
da će pročitati prokleti tekst!
— To nije obećanje. — upozorava ga. — Ova je dodjela izuzetno
važna tvojoj majci. I sam dobro znaš koliko si onomad uzrujao sestru.
Ako ne prestanu, još ću se uistinu ispovraćati. — Tata, nema veze.
— uspijevam izustiti. — To je bila samo glupa neslana šala. Ne dira me
više.
— Ne bih rekao. — odgovara. I ima pravo.
Okrećem laptop prema sebi i nabacujem osmijeh. — Ali istina je.
Ozbiljno. Već sam zaboravila i oprostila.
Sudeći po njegovu sumnjičavom pogledu, zaključujem da ne
nasjeda. Posve opravdano. Naravno, u usporedbi s jučerašnjim
poniženjem, to što se dogodilo prošle godine stara je vijest. Ali nije istina
da me više ni u kojem pogledu i ni na koji način ne dira.
Najveći je paradoks što u pitanju nije bio osobito važan govor.
Trebala sam održati završnu riječ na proljetnom natjecanju za mlade
talente među trećašima. Iako sam znala da me ionako nitko neće slušati,
svejedno sam zapisala cijeli govor kako to obično činim jer me hvata
nervoza kad trebam izaći pred publiku, a nisam htjela nešto preskočiti.
Tek kad sam se popela na pozornicu i stala pred cijelu generaciju
trećaša, shvatila sam da mi je Daniel maznuo govor i zamijenio ga
stranicom teksta iz posljednjeg erotskog romana tete Helen s
tematikom vatrogasaca. Oganj iznutra. Od panike sam se jednostavno
oduzela i počela čitati. Naglas. Prvo je zavladao tajac. Svi su bili zbunjeni
pomislivši da i ja nastupam, a kad su shvatili da nisam natjecateljica,
dvoranom se prolomio gromoglasan smijeh. Naposljetku je neka

11
nastavnica izletjela na pozornicu i zaustavila me baš u trenutku kad sam
krenula opisivati glavnog junaka do najsočnijih pojedinosti.
I dalje mi nije jasno kako mi je to uspjelo, kako mi se mozak samo
tako zablokirao, a usta nastavila nekontrolirano mljeti. Ali upravo se to
dogodilo i došlo mi je da propadnem u zemlju od srama. Sigurna sam da
sam upravo tad cijeloj školi postala predmet ismijavanja.
Boney Mahoney je to naposljetku samo blagoslovio.
Tata još uvijek drži prodiku Danielu iako ga više ne može vidjeti. —
Vaša teta je izuzetno kreativna spisateljica! Bit će prava sreća ako ti
jednog dana u svojem poslu budeš makar upola tako uspješan!
— Znam. — Daniel mrmlja u bradu.
— Kad smo već kod toga, prije nego što smo otputovali, stigao je
ogledni primjerak Nepodnošljive vrućine. Bolje da večeras ne čujem ni
riječ iz tog romana ili ću...
— Tata, daj prestani, — ubacujem se. — Ništa neće krenuti po zlu.
Sve će biti savršeno. — Trudim se doimati samouvjereno dok me mama
zabrinuto gleda — njezine me oči podsjećaju na sve u čemu sam u
zadnje vrijeme podbacila. Moram se posložiti i jednom zauvijek ukloniti
sumnju iz njih. — Mama, nećeš čuti ništa što ne bi trebala. Obećavam ti!

12
 2.

MATEO

Svi koji pršte energijom imaju zajedničku crtu: nisu ni svjesni s

koliko se toga mogu nositi dok jednoga dana to više jednostavno nisu u
stanju.
Bio sam uvjeren da dosta pomažem po kući. U svakom slučaju, više
od svojih frendova. Ali otkako mama funkcionira na otprilike pola
uobičajenog kapaciteta, moram priznati da stari Mateo zapravo nije
radio pod milim Bogom ništa. Iako se trudim iskazati, najčešće i ne
razmišljam o tome što je sve potrebno učiniti dok ne postane prekasno.
Kao sad, primjerice, dok buljim u prazni hladnjak. Iako sam sinoć
proveo pet sati u trgovini, uopće mi nije sinulo da bih možda trebao i
kući ponijeti nešto hrane.
— O, ljubavi, žao mi je. Više praktički nemamo ničega. — stara
dovikuje iz dnevne sobe, gdje odrađuje svoje fizikalne vježbe. Cijelo je
prizemlje otvorenoga tipa, a i poprilično sam siguran da ima oči na
zatiljku. — Nisam stigla ovaj tjedan u nabavku.. Možeš li doručkovati u
školi?
Školska kantina u ponudi ima samo smeće, ali ako to kažem, ponijet
ću se u stilu “starog Matea”. — Nema frke! — Zatvaram hladnjak dok mi
želudac kruli.
— Drži! — Autumn sjedi za kuhinjskim stolom s rastvorenim
ruksakom pred sobom. Dobacuje mi energetsku pločicu. Skidam omot i
smjesta odgrizam polovicu.

13
 — Blažena bila. — mrmljam punim ustima.
— Sve za tebe, brodo!
Živi s nama već sedam godina, otkako su joj roditelji poginuli u
prometnoj kad joj je bilo jedanaest. Mama je tad već bila samohrani
roditelj — tata i ona su se netom razveli zgrozivši portorikansku
rodbinu s njezine strane, a ostavivši posve ravnodušnim poljsku
rodbinu s njegove — i Autumn joj je bila svojta, ne i krvni rod. Upravo
je zato mama trebala biti među zadnjim potencijalnim skrbnicima
istraumatiziranog siročića na pragu puberteta, posebice s obzirom na
svu silinu vjenčanih parova s tatine strane. Ali oduvijek je bila tip
odrasle osobe koja je u stanju riješiti svaki problem.
I za razliku od svih njih, željela se brinuti za Autumn. — Potrebni
smo joj, a i ona je nama potrebna. — rekla je dok sam se pjenio gledajući
kako moju bivšu sobu boji u vedru nijansu lavande. — Čovjek se mora
pobrinuti za svoje, zar ne?
Isprva mi se to nikako nije sviđalo. Autumn je tad često imala
ispade, što se moglo očekivati, ali je meni, desetogodišnjaku, znalo biti
užasno neugodno. Nikad se nije znalo što će biti okidač — ili na kojem
će se neživom predmetu iskaliti. Kad nas je stara prvi put odvela u
kupovinu, nesmotrena blagajnica joj je dobacila: “Imaš predivnu crvenu
kosu! Ti i brat uopće ne sličite jedno drugome.” I Autumn se samo
ukočila na to.
“On mi je bratić”, procijedila je kroza zube i bijesno je pogledala
zacakljenim očima. “Nemam brata. Nemam nikoga.” I zatim je zabila
šaku u stalak prestravivši jadnu ženu.
Ja sam smjesta počeo skupljati porazbacane čokoladice, a mama ju
je uhvatila za ramena i odvukla u stranu. “Možda sad ipak imaš i brata i
rođaka”, rekla joj je posve smirenim glasom kao da ova nije netom prije
toga napravila scenu. “Brodu!” dobacio sam vraćajući čokoladice na
posve pogrešna mjesta. Autumn se na to gotovo nasmijala, a spomenuti
se nadimak zadržao.
Dobacuje mi još jednu energetsku pločicu jer sam prethodnu
smazao u tri zalogaja. — Večeras si opet u trgovini?

14
 Odgrižem oveći komad. — Ne, Garrett’s. — Tamo mi je najdraže
raditi; obična je to birtija s osnovnim izborom cuge, a moj je posao
čišćenje stolova. — Ti? Konobariš?
— Klaonica. — Između ostaloga, radi i za Sorrento’s, tvrtku koja se
bavi brušenjem noževa, i obilazi restorane po cijelom Bostonu
u bijeloj krntiji od kombija koji s bočne strane ima sliku
divovskog noža. Otud tako dojmljiv nadimak.
— Kako ćeš tamo? — Imamo samo jedan auto i neprestano
žongliramo s prijevozom.
— Gabe će me pokupiti. Ako hoćeš, može i tebe odbaciti do škole.
— Teško. — I ne trudim se prikriti koliko mi se lik gadi. Zna da ga
ne mogu podnijeti. Prohodali su prošle godine, netom prije mature, i
mislio sam da neće izdržati ni tjedan dana. Ili sam se nadao tome.
Oduvijek mi je bio zadnja rupa na svirali, a postao je “bezrazložno
odbojan”, kako to ona kaže, kad sam čuo da se na mobitel javlja s
“Digame”. Još uvijek to čini. Neprestano.
“Pa što onda?” kaže mi svaki put kad prigovorim. “To je samo
pozdrav. Prestani tražiti povod da nekoga mrziš.”
Ja pak tvrdim da je to samo pozerska finta. Čak i ne govori
španjolski.
Njih si dvoje uopće ne pašu osim ako ih se ne percipira kao spoj
suprotnosti: njoj je previše stalo do svega, dok njega boli briga za sve.
Nekoć je bio glavni partijaner u školi, a u međuvremenu je uzeo “godinu
slobodno”. Ako se mene pita, to samo znači da se i dalje ponaša kao da
je u srednjoj, minus domaće zadaće. Iako nema posao, uspio si je
priuštiti novi Camaro koji ogavno turira na našem prilazu svaki put kad
dođe po nju.
Autumn križa ruke na prsima i naginje glavu u stranu. — Okej.
Slobodno propješači kilometar i pol iz čiste obijesti i tvrdoglavosti iako
ne moraš.
— I hoću. — gunđam progutavši ostatak čokoladice i bacajući omot
u smeće. Možda sam samo ljubomoran. U zadnje me vrijeme užasno
živciraju svi koji imaju više nego što im je potrebno, a da to još i ne

15
moraju zaraditi. Ja, primjerice, imam dva posla, a ona, koja je maturirala
prošloga proljeća, tri. I dalje nam to nije dovoljno. Ne otkako smo u
kratkom roku pretrpjeli dva pogubna udarca.
Okrećem se u trenutku kad stara ulazi u kuhinju. Hoda polako kako
ne bi šepala. Pogubni udarac #1: u lipnju joj je dijagnosticiran
osteoartritis, neko sranje od bolesti koja zahvaća zglobove, a ne bi
trebalo pogađati osobe njezine dobi. Iako neprestano odrađuje fizikalne
vježbe, mora uzimati protuupalne lijekove jer se u protivnom ne može
kretati bez bolova.
— Kako si, strina? — Autumn pita isforsirano vedrim tonom.
— Super. — odgovara mama još veselije. Autumn je to očito
pokupila od nje, prave majstorice glume. Stišćem zube i gledam u stranu
jer se ne mogu pretvarati poput njih. Nezamislivo mi je bolno gledati je
svaki dan kako se s mukom dovlači iz dnevne sobe u kuhinju, nju koja je
nekoć redovito vikendom trčala pet kilometara i igrala softbol.
Nije da očekujem da je život pošten. Naučio sam to prije sedam
godina kad se pijani vozač zabio u auto Autumninih roditelja i pokupio
bez ijedne ogrebotine. Ali svejedno je sranje.
Stara se uspijeva dočepati otoka i naslanja se na njega. — Jesi li
možda podigla lijek?
— Aha. Evo ga. — Autumn prekopava po ruksaku, vadi bijelu
kutijicu s etiketom ljekarne i predaje joj je. Pogledi nam se na trenutak
presreću i ona spušta glavu ponovo posežući rukom u ruksak. — Ovo ti
je ostatak.
— Ostatak? — Stara začuđeno gleda u debeo svežanj novčanica od
dvadeset dolara u Autumninoj ruci. Pilule koštaju pravo bogatstvo. —
Nisam očekivala da će išta ostati. Koliko?
— Četiristo osamdeset dolara. — Autumn odgovara i ne trepnuvši.
— Ali kako... — Staroj ništa nije jasno. — Platila si mojom karticom?
— Ne. Ovaj put je participacija bila samo dvadeset dolara. — Kako
još nije pokušala preuzeti novac, Autumn ustaje i odlaže ga pred nju.
Potom opet sjeda i, zgrabivši gumicu sa stola, počinje posve ležerno
skupljati kosu u rep. — Tip u ljekarni je rekao da je došlo do promjena

16
u registru lijekova.
— Do promjena? — stara ponavlja. Ja piljim u pod jer nema šanse
da je pogledam u oči.
— Da. Rekao je da je sad moguće dobiti generičku verziju. Ali ne
brini se. I dalje je to isti lijek.
Iako je Autumn dobra glumica, osjećam kako me zateže u ramenima
jer stara zna nanjušiti sranje kao nitko drugi. Iznenađeno trepnuvši,
zahvalno joj se smiješi, što samo govori koliko joj je teško zadnjih
nekoliko mjeseci.
— Dakle, već dugo nisam čula tako dobre vijesti. — Vadi jantarnu
bočicu iz vrećice i skinuvši čep, naviruje se u unutrašnjost kao da ne
može povjerovati da je u pitanju isti lijek. Očito mora dobiti njezino
odobrenje. Potom prilazi ormariću uz hladnjak, vadi čašu i puni je
vodom iz slavine.
Nas je dvoje gledamo poput jastreba čekajući da napokon proguta
pilulu. Već tjednima preskače doze pokušavajući razvući zadnju bočicu
što je dulje moguće, a samo zato što smo trenutačno u škripcu.
Što me dovodi do pogubnog udarca #2: nekoć je imala vlastiti
biznis. Vodila je legendarnu kuglanu Spare Me, instituciju svoje vrste u
Carltonu. Svi smo troje tamo radili i super se zabavljali, a onda se prije
šest mjeseci neki klinac poskliznuo na preulaštenoj stazi i pritom tako
gadno ozlijedio da su njegovi podigli tužbu. Kad se naposljetku slegla
prašina, stara je morala proglasiti bankrot pa je odlučila pod hitno
prodati kuglanu. Domogao je se James Shepard, glasoviti lokalni
građevinski poduzetnik, i to ni za kakve pare.
Znam da se ne bih trebao ljutiti. “Nije to ništa osobno; samo posao”,
neprestano mi ponavlja. “Drago mi je što ju je baš on kupio. Izgradit će
nešto kvalitetno.” Da, vjerojatno hoće. Pokazao joj je planove za
izgradnju zabavnog kompleksa s kuglanom, daleko pompoznijeg u
odnosu na Spare Me, ali ne i neprimjereno grandioznog za Carlton, i
zamolio da bude konzultantica kad radovi uđu u završnu fazu. Možda bi
se naposljetku mogla domoći i neke zgodne pozicije. Jednoga dana.
Ali problem je u sljedećem: Jamesova kći Ivy i ja smo nekoć bili

17
frendovi. Premda je otad prošlo dosta vremena, lagao bih da kažem da
mi nije bilo užasno čuti za te planove od njega, a ne od nje. Jer znam da
ona sve zna iz prve ruke. Čuje za takve stvari prije ikoga drugog. Mogla
me upozoriti, ali nije.
Ne znam zašto me to pogađa. Nije da bi to išta promijenilo među
nama. Više se ne družim s njom. Ipak, kad je njezin stari navratio sa
svojim ružičasto-zlaćanim laptopom i svojim nacrtima, i dok nam je,
tako prokleto ljubazan i šarmantan i obziran, tumačio kako će njegova
tvrtka iznova iz pepela izgraditi majčin san, meni se samo jedno motalo
glavom: Mogla si mi jebeno reći, Ivy.
— Zemlja Mateu! — Stara stoji preda mnom i pucketa mi prstima
pred nosom. Nisam ni primijetio da se pomaknula, što znači da sam
očito dulje vrijeme bio odsutan mislima. Sranje. To je zabrinjava —
naravno, već pilji u mene pokušavajući se naviriti u moj mozak. Ponekad
mi se čini da bi ga najradije iščupala iz moje lubanje. — Sigurno nećeš
sa mnom u Bronx? Teti Rose bi bilo jako drago da te vidi.
— Imam školu. — podsjećam je.
— Znam. — odgovara s uzdahom. — Ali nikad ne izostaješ, a mislim
da bi ti dobro došao jedan dan odmora. — Okreće se prema Autumn. —
Oboma. Jako puno radite.
Ima pravo. Bilo bi mrak uzeti slobodan dan — kad to ne bi
podrazumijevalo sedmosatnu vožnju u Christynu društvu. U pitanju je
njezina frendica s faksa, koja se ponudila da je odveze čim je stara
izrazila želju da posjeti tetu Rose na njezin devedeseti rođendan.
Stvarno sjajno od nje s obzirom na to da staroj više nije lako voziti duge
relacije. Ali Christy neprestano melje. Ne gasi se. I svaki se razgovor
naposljetku svede na stvari koje su njih dvije radile na faksu, a za koje
najradije ne bih znao dok sam živ.
— Da bar mogu. — Spremno lažem. — Ali u Garrett’su večeras
trebaju ispomoć.
— I gospodin Sorrento mene treba. — Autumn se odmah
nadovezuje. I njoj su Christyni monolozi jednako mrski. — Znaš kako je.
Noževi se neće izbrusiti sami od sebe! Ali nazvat ćemo tetu Rose i
čestitati joj rođendan!

18
 Poznat zvuk najednom nam probija bubnjiće. Stišćem zube,
otvaram vrata i izlazim na trijem. Naravno, crveni Camaro već čeka na
prilazu, a Gabe turira motor dok mu ruka visi kroz prozor s vozačke
strane. Pretvara se da me ne vidi. Toliko je spustio sjedalo da praktički
leži unutra, ali svejedno prepoznajem njegovu zalizanu kosu i metalik
sunčane naočale. Bi li mi bio manje mrzak da nije uvijek tako ljigav?
Nikad to nećemo saznati.
Dižem ruke i polako počinjem pljeskati kad se Autumn pojavljuje
uz mene zbunjeno gledajući sad prema meni pa prema autu. — Što ti je?
— Plješćem mu na motoru. — Dlanovi me već lagano peckaju. —
Čini mi se da mu je važno da ga ljudi zamijete.
— Ne ponašaj se kretenski. — govori gurnuvši me u ruku.
— On se ponaša kretenski. — Već napamet znam što ćemo reći.
— Ljubavi, hajdemo! — Gabe dovikuje mahnuvši joj. — Zakasnit ćeš
na posao!
Njezin mobitel uto zvoni i oboje bacamo pogled. — Tko je Charlie?
— pitam pokušavajući nadglasati novu rundu turiranja. — Netko tko će
zamijeniti Gabea? Reci “da”, molim te.
Očekujem da zakoluta očima, ali umjesto toga samo odbija poziv i
ubacuje mobitel u ruksak. — Nitko.
Prolaze me trnci. Poznat mi je taj njezin ton. Ne sluti na dobro. —
Jedan od njih?
Odrješito odmahuje glavom. — Što manje znaš, to bolje.
Znao sam. — Danas imaš dodatne dostave?
— Vjerojatno.
Stišćem zube. — Nemoj.
— Moram. — nevoljko odgovara.
— Ali koliko još dugo? — Već napamet znam kako će i ovo završiti.
— Koliko god bude potrebno.
Prebacuje ruksak preko ramena i gleda me u oči, a na čelu joj piše

19
što mi već tjednima ponavlja. Čovjek se mora pobrinuti za svoje, zar ne?
Ne želim kimnuti, ali kako ću joj, dovraga, odgovoriti?
Da. Istina.

20
 3.

CAL

— Narančasta je. — govorim Violi dok odlaže krafnu pred mene.

— Pa normalno. — Iako je zašla u četrdesete, zna zakolutati očima
poput najgore tinejdžerice. — Posuta mljevenim Cheetosima.
Oprezno nabadam jednu stranu krafne. Vrh jagodice poprima
jarkonarančastu boju. — Kažeš da ima dobar okus?
— Dušo, znaš koji je naš moto. — Spušta ruku na bok i naginje glavu
čekajući da ga izrecitiram.
— Što čudnije, to bolje. — poslušno odgovaram.
— Tako je! — Potapšavši me po ramenu, odlazi natrag prema
kuhinji. — Uživajte u svojem uštipku punjenom bavarskom kremom i
posutoj mljevenim Cheetosima!
S uzbuđenjem i strahom promatram narančastu kvrgu na tanjuriću.
Iako mi je Crave Doughnuts omiljeno mjesto za doručak u cijelom
Bostonu, već dugo nisam bio ovdje. Teško je pronaći nekoga tko bi bio
voljan kušati njihove osebujne krafne, a da to ne čini iz fore. Noemi, moja
bivša, ne konzumira gluten i pobornik je čiste prehrane pa je odbila
zakoračiti ovamo iako sam je preklinjao. Još je gore što je prekinula sa
mnom u restoranu Veggie Galaxy.
“Ne znam što se događa s tobom. Više uopće nisi svoj”, rekla je
prošli tjedan tamaneći salatu od kelja i sejtana. “Kao da su izvanzemaljci
oteli pravog Cala i za sobom ostavili tu praznu ljušturu.”

21
 “Opa. Malo okrutno”, promrmljao sam. Pogodile su me njezine riječi
iako sam znao da se nešto sprema. Okej, ne baš to, ali svakako nešto.
Nismo se vidjeli gotovo cijeli tjedan kad mi je iznebuha poslala poruku:
Sutra bismo mogli u Veggie Galaxy. Odmah me spopao loš predosjećaj.
Ne samo zato što mrzim kelj. “Malo sam odsutan, ništa drugo.”
“Meni se ne čini da si odsutan. Meni se čini...” Zamišljeno je zabacila
pletenice preko ramena i nafrnjila nos. Izgledala je preslatko i srce mi
se steglo jer mi se nekoć strašno sviđala. I dalje mi se sviđala osim... što
više nije bilo jednostavno. “Kao da si se prestao truditi. Kao da radiš što
misliš da bi trebao, ali ne od srca. Nisi iskren, Mislim, daj se pogledaj!”
Pokazala je prema mojem tanjuru. “Pojeo si gotovo cijeli tanjur kelja, a
nijednom se nisi potužio. Ti si uljez!”
“Nisam znao da je kritiziranje tvojeg izbora hrane preduvjet za
status dobrog dečka”, progunđao sam opet natrpavajući usta keljom.
Potom sam se počeo gušiti jer, tako mi Boga, samo zečevi mogu jesti
takva sranja. Za nekoliko minuta zatražila je račun i inzistirala da ga ona
podmiri, a ja sam opet bio samac. U neku ruku. Iskreno, mislim da je
nanjušila da sam već neko vrijeme zainteresiran za nekog drugog.
Svejedno mi nije iz osvete morala satrti samopoštovanje.
“Uzmi si malo vremena”, rekao je tata čuvši što se dogodilo. Jedan
od njih. Imam dvojicu tata — i biološku majku koju viđam nekoliko puta
godišnje. Bila im je frendica na faksu, a meni je postala surogatna majka
prije sedamnaest godina — ali obojicu ih zovem “tata”. Osobno,
smatram da time pojednostavljujem stvari — iako je nekima iz škole to
beskrajno komplicirano. Osobito Boneyju Mahoneyju, koji me u
osnovnoj svako malo pitao: “Ali kako znaju kojemu od njih se obraćaš?”
Lako. Oduvijek se služim gotovo neprimjetno drukčijim naglaskom
ovisno o kojemu je riječ, što je počelo posve spontano još dok sam bio
klinac tako da više nisam ni svjestan da to radim. Ali takvo što nije
moguće objasniti tipu poput Воnеуја, koji je virtuoz komuniciranja
koliko i obična cigla. Stoga sam mu rekao da ih oslovljavam imenom:
Wes i Henry. Naravno da to činim samo ako ih spominjem nekom
trećem.
U svakom slučaju, Wes je tata kojemu se obraćam kad su u pitanju
privatni problemi. “Život se ne svodi na ljubavne veze”, izjavio je nakon

22
što mi je Noemi dala nogu. Dekan je lokalnog fakulteta i siguran sam da
se boji da ću se prije domoći vjenčanog lista negoli diplome. “Usredotoči
se na prijatelje za promjenu!”
Kako da ne. To kaže čovjek koji uopće nije upoznao moje prijatelje,
a nije jer svoj krug prijatelja biram prema zgodi. Nitko među nama nije
se posve uklopio u školsku sredinu i zaboravljamo jedni na druge čim
nešto bolje izroni na vidiku, a onda se pokunjeno vraćamo kad to
propadne. Zadnji sam put prave prijatelje imao u osnovnoj. Wes, koji
zna daleko više o mojem društvenom životu nego što bi jedan
sedamnaestogodišnjak koji drži do sebe trebao dopustiti, tvrdi da je
tako jer još od osmog osnovne idem sa spoja na spoj, a ja tvrdim da je
upravo obrnuto. Naši razgovori podsjećaju na one rasprave što je bilo
prvo — kokoš ili jaje.
Ali barem moja nova cura voli isto što i ja: umjetnost, stripove i
kaloričan doručak bez ikakvih nutritivnih vrijednosti. Okej, možda
mrvicu pretjerujem nazivajući je curom. Lara i ja još nismo definirali
kako što je stvari među nama. Naš je odnos dosta složen. Ipak, ja sam se
očito dovoljno uživio jer sam prevalio četrdeset minuta u vrijeme
najveće prometne gužve samo kako bih s njom uživao u osebujnim
pekarskim proizvodima.
Barem se nadam da je tako.
Za deset minuta moja je krafna već lagano ustajala. Mobitel mi
zvrnda, a njezino se ime pojavljuje na zaslonu, popraćeno nizom tužnih
emotikona. Oprosti, ali ipak neću doći! Nešto mi je iskrsnulo.
Blokiram razočaranje jer jednostavno je tako s njom. Nešto uvijek
iskrsne. Sjedajući u auto, znao sam da postoji vjerojatnost da ću
naposljetku jesti sam. Privlačim tanjurić, odgrizam oveći komad krafne
punjene bavarskom kremom i posute naribanim Cheetosima i žvačem
ga zamislivši se. Slatko, slano, s izraženim primjesama topljenog sira.
Veličanstveno!
Ostatak rješavam u tri zalogaja, brišem ruke o ubrus i bacam pogled
prema zidnom satu. Vožnja u suprotnom smjeru, prema Carltonu,
potrajat će manje od pola sata, a još nije ni osam sati. Imam vremena za
još jednu stvar. Torba je na podu uz mene pa vadim laptop. Preglednik

23
je već otvoren na mojem starom profilu na WordPressu i nakon
nekoliko klikova na ekranu se pojavljuje moj prvi web-strip.
Najbolji dan u životu
Napisao i ilustrirao Calvin O’Shea-Wallace
Lari sam prije nekoliko tjedana pokazao sve svoje stripove i odmah
je ovaj proglasila najboljim, što me malo pogodilo jer mi je bilo dvanaest
kad sam ga nacrtao. Rekla je, međutim, da ima tu neku “sirovu energiju”
koje nedostaje mojim kasnijim uradcima. Mogla bi imati pravo. Započeo
sam ga crtati nakon onoga dana kad sam, u šestom osnovne, markirao s
Ivy Sterling-Shepard i Mateom Wojcikom i kad smo pola dana proveli
lutajući po Bostonu. Svaka scena zrači ushićenjem jer sam se upravo
tako i osjećao uspjevši u takvom nezamislivom pothvatu.
Usto, moram priznati da sam nas dosta dobro dočarao. Ivy s tom
neobičnom kombinacijom smeđih očiju i plave kose, prepoznatljivim
konjskim repićem koji se njiše na vjetru i uzbuđenim, ali istodobno
prestrašenim izrazom lica. Možda sam joj dao veće cice, ali je li to
čudno? Ipak mi je bilo dvanaest.
Matea, ruku na srce, nisam predočio baš realistično. Sebe sam
odlučio pretvoriti u glavnog junaka, njega u svojeg pomoćnika, što se ne
bi dogodilo da je zadržao taj smrknuti i zamišljeni izraz lica kojim je
slamao ženska srca već u šestom osnovne. Stoga je u web-verziji stripa
ispao niži od mene. I mršaviji. I imao je lagano prištavo lice. Ali je isto
tako provaljivao najbolje fore.
— Hej! Pa to si ti! — dobacuje Viola prestrašivši me i posežući preko
mojega ramena prema praznom tanjuriću. Stao sam na prizoru u
kojemu crvenokosi dvanaestogodišnjak u košulji s cvjetnim uzorkom,
odnosno moja malenkost, prolijeće gradskim parkom u centru Bostona.
— Tko je to nacrtao?
— Ja. — Prebacujem se na sljedeći prizor, gdje moja faca nije u
prvom planu. Tu se pojavljuju Ivy i Mateo. — Kad mi je bilo dvanaest.
— Opa, pa to je čudo! — Hvata se za dugačku ogrlicu s privjeskom
u obliku lubanje, koja joj visi napola majice na Ramonese. U mojim je
godinama bila bubnjarica u punk-rock-bendu i mislim da već tridesetak

24
godina njeguje isti stil. — Stvarno imaš talenta! Tko je ovo dvoje?
— Neki frendovi.
— Ne bih rekla da sam ih dosad vidjela.
— Ne zalaze ovamo.
Iako te riječi izgovaram vedrim tonom i slegnuvši ramenima,
pogađaju me poput Noemina govora o tome kako nisam iskren. Ivy i
Mateo bili su mi najbolji prijatelji, ali praktički ne razgovaramo još od
osmog razreda. Pretpostavljam da je normalno da čovjek izgubi kontakt
kad krene u srednju, a i nije da se naše prijateljstvo bombastično privelo
kraju. Nismo se posvadili niti si okrenuli leđa niti smo izgovorili što se
poslije više nije dalo povući.
Unatoč tome, ne mogu se osloboditi osjećaja da sam baš ja kriv što
je sve tako završilo.
— Hoćeš još jednu? U ponudi imamo novinu s lješnjacima i
slaninom! Mogla bi ti se svidjeti.
— Ne, hvala. Brišem odavde da još stignem u školu! — Zatvaram
laptop, vraćam ga u torbu i ostavljam novac na stolu — dovoljno za tri
krafne, a kako bih se iskupio što neću dočekati račun — i prebacujem
torbu preko ramena. — Vidimo se!
— Nadam se! — dovikuje za mnom dok se probijam između cure i
dečka, očitih hipsterovaca s istom frizurom i u majici s tiskom. — Falio
si nam!

U načelu ne vjerujem u sudbinu, ali ne bih rekao da je u pitanju

slučajnost kad se, izašavši iz auta, na školskom parkiralištu praktički
zabijam u Ivy Sterling-Shepard.
— Hej! — dobacuje, dok se njezin brat Daniel provlači pokraj mene
mrmljajući u znak pozdrava. Taj se mali pošteno izvukao od prvog
razreda — ponekad ga jedva mogu prepoznati dok kaska kroz školu u
opremi za lakros. Osim toga, nevjerojatno je uspješan u gro stvari, što
nije dobro jer se tako ne gradi karakter.
Ivy gleda za njim kao da joj se ista misao mota glavom, a onda se

25
okreće prema meni. — Opa! Nisam te vidjela sto godina!
— Znam. — Naslanjam se na auto. — Nisi li ti bila u Škotskoj ili gdje
već?
— Da, preko ljeta. Šest tjedana. Mama je bila gost predavač.
— Sigurno je bilo mrak. — Najvjerojatnije je to iskoristila kako bi se
maknula iz škole nakon prošlogodišnjeg debakla na onom natjecanju za
trećaše. Gledao sam je iz drugog reda, u društvu Noemi i njezinih
frendica, koje su se previjale od smijeha.
U redu, ni ja nisam bio nimalo bolji. Nisam se mogao obuzdati.
Poslije mi je bilo žao i bojao sam se da me zapazila. Hvata me sram pa
na brzinu nadodajem: — Kako bizarno! Baš sam razmišljao o tebi.
Između nas dvoje oduvijek je postojala samo prijateljska vibra pa
me ne brine mogućnost da će to pogrešno protumačiti. U stilu kvragu,
curo, već te dugo ne mogu izbiti iz glave. Ipak, iznenađen sam njezinom
reakcijom: — Ozbiljno? I ja! O tebi, naravno!
— Ma da?
— Da! Pokušavala sam se sjetiti kad sam zadnji put markirala. —
nastavlja pritišćući tipku na daljincu kako bi zaključala svoj crni Audi.
Sjećam ga se još iz osnovnjaka i pretpostavljam da je zapravo pripadao
njezinima. Svejedno. Lijep auto za maturanta.
— Bilo je to onoga dana kad smo zbrisali s predavanja!
— Baš sam i ja o tome razmišljao! — Na trenutak se čak urotnički
smiješimo jedno drugom. — Hej, čestitaj mami u moje ime!
Zbunjeno trepće. — Molim?
— Pa proglasit će je građankom godine, zar ne?
— Otkud znaš?
— Moj je tata bio u izbornom povjerenstvu. Wes. — nadodajem, što
mi je malo čudno. Dok smo bili frendovi, uvijek je znala na kojeg od njih
dvojice mislim pa nikad nisam morao specificirati.
— Ozbiljno? — Gleda s nevjericom. — Mama je bila stvarno
iznenađena. Uvijek kaže da su statističari neopjevani junaci. Uostalom,

26
ta se nagrada obično dodjeljuje za doprinos lokalnoj zajednici, a njezino
izvješće o opioidima... — Sliježe ramenima.
— Nije da je Carlton žarište ili nešto tog tipa.
— Ne bih se baš kladio. Wes kaže da tog sranja u posljednje vrijeme
ima u izobilju kod njega na kampusu. Čak je oformio posebnu radnu
skupinu koja će se pozabaviti tim problemom.
— Kako se kod nje odmah budi interes jer nema toga na svijetu što
joj je draže od radnih skupina, mijenjam temu da me još ne zaspe
kojekakvim prijedlozima. — Uglavnom, glasao je za nju. Obojica će doći
večeras.
— Moji će stići u zadnjem trenutku. Otputovali su u San Francisco
jer slave godišnjicu braka i morali su na brzinu promijeniti termin leta
kako bi se vratili na vrijeme.
Baš tipično za neumoljivo ambiciozne Sterling-Sheparde; moji bi
jednostavno u Kaliforniji snimili svoj govor. — Sjajno. — Znam da bismo
trebali nastaviti svatko svojim putem, ali nijedno od nas ne kreće i
lagano me hvata neugoda pa bacam pogled preko njezina ramena. I ne
mogu povjerovati svojim očima. Visok i tamnokos tip preskače ogradu
parkirališta. — Dakle, ljudi moji! Danas se baš sve posložilo. Stiže treći
član našeg zločinačkog trojca!
Okreće se u trenutku kad nas Mateo zamjećuje. Pozdravlja
kimnuvši bradom i nastavlja prema školi, na što ja počinjem luđački
mahati. Bio bi seronja da se sad ogluši. Iako bi radije gutao noževe nego
tratio vrijeme na čavrljanje, Mateo nije seronja pa kreće prema nama.
— Što ima? — pita zaustavljajući se uz branik Ivyna auta, a ona
počinje nervozno namatati rep oko prsta. I mene hvata čudan osjećaj.
Prizvao sam ga, a ne znam što mu reći. S Ivy je lako razgovarati, pod
uvjetom da izbjegavam opasne teme poput njezina debakla pred
trećašima ili kako ju je jučer Boney Mahoney porazio na izborima. Ali s
njim? Sve što sam zadnje uspio saznati o njemu jest da je njegova mama
morala zatvoriti kuglanu, što nikako nije idealni uvod.
— Upravo smo govorili o “najboljem danu u životu”. — započinjem
i odmah se osjećam poput kretena jer taj naziv nije bio kul ni kad nam

27
je bilo dvanaest. Ali ne gunđa, već se smiješi. Doduše, nekako umorno.
Tek sad vidim kakve podočnjake ima. Kao da tjedan dana nije sklopio
oka.
— To su bili dani. — komentira.
— Dala bih sve na svijetu da danas ne moram na nastavu. —
nadovezuje se Ivy. I dalje mota rep oko prsta ne odmičući pogled od
stražnjeg ulaza u školsku zgradu. Ne moram pitati zašto. Boneyjev
pobjednički govor bit će bolan za sve nas, ali osobito za nju.
Mateo rukom trlja lice. — I ja.
— Hajdemo onda. — provaljujem iz fore, ali nijedno se ne buni. Uto
i ja shvaćam da bih i ja najradije zbrisao. Čekaju me dva sata nastave s
Noemi, ispit iz povijesti za koji se nisam spremio, nema šanse da ću
vidjeti Laru i jedino uzbuđenje kojemu se mogu veseliti su burritosi za
ručak. — Ozbiljno, zašto ne? — nastavljam sve se više zagrijavajući za
vlastiti prijedlog. — Znate li koliko je sad lako markirati? Čak i ne
provjeravaju ako roditelj javi prije prvog zvona. Samo malo. — Vadim
mobitel iz džepa, prolijećem kontakte i odabirem broj. Slušam glavni
izbornik dok se napokon ne javi jednolični glas automatske sekretarice:
Ako javljate izostanak...
Ivy jezikom prelazi preko usnica. — Što radiš?
Pritišćem trojku na tipkovnici i prstom je upozoravam da bude tiho.
Slijedi kratak zvuk. — Dobro jutro! Ovdje Henry O’Shea-Wallace, zovem
u vezi sa svojim sinom Calom, u 8:50 u utorak, 21. rujna. — govorim
očevim tihim, ali odrješitim glasom. — Nažalost, Calvin danas ima
laganu vrućicu pa ćemo ga kao mjeru opreza ostaviti kod kuće. Zna što
treba odraditi za srijedu i ispunit će sve svoje obaveze.
Prekidam vezu, a Mateo se smiješi. — Zaboravio sam koji si
majstor!
— To nije ništa. — odgovaram znakovito pogledavši prema Ivy. Ako
ne želiš da to učinim, još me stigneš zaustaviti. Kako ne reagira, opet
biram broj škole i ovaj put uključujem zvučnik kako bi oboje mogli
slušati. Nakon kratkog zvuka progovaram srdačnim baritonom: —
Dobar dan! Ovdje James Shepard— Nažalost, Ivy neće danas doći u

28
školu — ne osjeća se dobro. Hvala vam i doviđenja! — Prekidam vezu, a
ona se naslanja na auto prekrivajući lice rukama.
— Ne mogu vjerovati da si to učinio! Mislila sam da blefiraš!
— Nisi. — spuštam joj.
Njezin smiješak potvrđuje da imam pravo, ali i dalje je nervozna. —
Ne znam je li to baš pametno... — kaže nabadajući vrhom cipele po tlu.
Iako se i dalje odijeva poput šminkerice koja pohađa neku skupu
privatnu školu, počela je kombinirati tamnije boje i danas nosi crni
džemper, sivu plisiranu mini-suknju i crne najlonke. Izgleda bolje nego
u osnovnjaku kad su joj se sviđale samo osnovne boje. — Vjerojatno
bismo se mogli izvući na neslanu šalu...
— A ja? — Mateo se ubacuje. Oboje se okrećemo. Naginje glavu
prema meni i upitno podiže obrve. — Jesi li toliko dobar da možeš
odglumiti moju staru?
— Ne otkako sam izašao iz puberteta. — Ponovo biram broj škole i
pružam mobitel Ivy.
Ona se šokirano povlači. — Molim? Ne. Ne mogu. — govori
razrogačivši oči.
— E pa, ja definitivno ne mogu! — Automatska sekretarica iznova
počinje recitirati. Nitko neće povjerovati da je Mateov tata nazvao kako
bi opravdao njegov izostanak. Taj lik nema nikakve veze s njegovim
školovanjem. — A ne može ni Mateo. Ili ti ili ništa!
Ivy baca pogled prema njemu. — Je l’ može?
— Zašto ne? — Sliježe ramenima. — Dobro bi mi došao slobodan
dan.
Ponovo slijedi kratki zvuk i ona naglo grabi moj mobitel. Da, dobar
dan... — započinje uzbuđenim glasom. — Ovdje Elena Wo... hm, Reyes.
— Mateo koluta očima jer je umalo zabrljala prezime. — Zovem zbog
svog sina. Mateo Wojcik. Bolestan je. Ima... anginu.
— Ivy, ne! — prekidam je potiho. — Mislim da je za to potrebna
liječnička ispričnica!
Hvata je panika. — Pardon, nije angina. Samo grlobolja. Testirat ću

29
ga na anginu, ali vjerojatno nije. Samo mjera opreza. Javit ću ako test
bude pozitivan, ali sam sigurna da neće biti pa se vjerojatno neću ni
javiti. U svakom slučaju, Mateo danas neće doći u školu. Doviđenja. —
Prekida vezu i vraća mi mobitel kao da je vruć krumpir.
Zgroženo gledam prema Mateu. Koja katastrofa! Tko god odsluša
poruku, nazvat će njegovu mamu i provjeriti što se događa, a to mu
nikako ne treba. Očekujem da će se ražestiti, ali baš suprotno, počinje se
smijati i najednom dolazi do potpune preobrazbe — smijući se od srca,
manje podsjeća na tipa koji me mimoilazi u hodniku kao da sam duh, a
više na mojeg starog frenda.
— Zaboravio sam da nisi u stanju lagati ni za sebe. — govori joj kroz
smijeh. — To je bilo preloše!
Ona zubima lagano hvata donju usnicu. — Možda da opet nazovem
i kažem da ti je bolje?
— Tako ćeš samo pogoršati stvari. U svakom slučaju, nisam se šalio
kad sam rekao da bi mi dobro došao slobodan dan. — Parkiralište se u
međuvremenu ispraznilo i iz unutrašnjosti zgrade odjekuje prvo zvono.
Zadnji je trenutak da odustanemo. Iako šutimo, nijedno od nas ne kreće
prema školi.
— Kamo ćemo uopće? — Ivy naposljetku pita na znak drugog zvona.
— U Boston, naravno. — odgovaram s osmijehom od uha do uha i
daljincem otključavam auto. — Ja vozim.

30
 4.

IVY

Za manje od petnaest minuta shvaćam da je to bila gadna pogreška.

Isprva osjećam samo olakšanje dok izlazimo s parkirališta. Misli su
mi vedre i sunčane poput tog svježeg rujanskog jutra: Slobodna sam! Ne
moram slušati Boneyjev govor! Ne moram trpjeti suosjećajne poglede
frendova i nastavnika! Nitko me neće podsjetiti da, premda više nisam
predstavnica generacije, imam njihovu muškost na raspolaganju kad god
to poželim! Cal pušta playlistu krcatu alternativnim popom koji oboje
volimo i opušteno razgovaramo o glazbi i filmovima i kamo bismo prvo
trebali navratiti.
Ubrzo ispucavamo uobičajene teme i bacam pogled u retrovizor
pitajući se hoće li se Mateo, koji sjedi odostraga, uključiti, ali čini se da
spava kao klada. Ili se možda pretvara: nekoć je govorio da mu je uvijek
mučno kad se vozi. O, Bože. Zar se već pokajao?
I uto iznenada kreću sumnje: što ako iz škole nazovu moje kako bi
provjerili izostanak? Ne znam koji su broj ostavili za kontakt. Još uvijek
imamo fiksni telefon koji je povezan s kabelskom, ali se nikad ne
služimo njime. Ako nazovu taj broj, ništa se neće dogoditi — tata ga je
iskopčao prije nekoliko godina kako bi se riješio telefonske prodaje —
ali ako nazovu jedno od njih na mobitel, onda sam naribala. Ukrcavaju
se tek oko jedanaest po našem vremenu i još uvijek ih stignu dobiti, a
znam da će u tom slučaju moji biti više nego razočarani.
Čak i da nitko ne nazove iz škole, neki bi nastavnik mogao
spomenuti moj izostanak Danielu. On ništa neće pokopčati, a da i

31
pokopča, budimo realni: neće htjeti muljati za mene. Uživa u mojim
mukama. Možda da mu pošaljem poruku i nekako ga podmitim da
zadrži jezik za zubima? Što mu mogu ponuditi? Tenisice? Da, kao da
imam nekoliko stotina dolara koje bih mogla samo tako utući u par onih
posebnih najkica za kojima trenutačno slini.
Da se javim nekome iz škole? Vadim mobitel. Najbolja frendica mi
je Emily. I već mi je poslala poruku. Gdje si? Jesi bolesna? Nijedna od nas
nije izostala s nastave otkako smo se počele družiti u prvom razredu,
stoga je ovo presedan i definitivno nešto o čemu bismo jedna drugu
obavijestile.
Srce mi počinje panično tući. Što je ono tata rekao jutros? Glavu
gore! Postupam posve suprotno od toga. Potajno se iskradam dajući
svima na znanje da me Воnеу dotukao.
Tako je vruće u autu! Nema zraka! Je li klima uopće uključena?
Buljim u ploču s instrumentima, u mobitel, u Cala, kroz prozor i onda se
okrećem prema Mateu. Oči su mu još uvijek zatvorene, ali mrmlja: —
Tri... dva... jedan...
Moj unutarnji monolog smjesta prestaje. — Ha? Mislila sam da
spavaš.
Otvara oči i presreće moj pogled. — Panika.
— Molim? — Ne razumijem o čemu govori.
— Ti. Paničariš zbog markiranja. Upravo kako sam i pretpostavio.
— Ne paničarim. — ljutito odgovaram. Ne znam živcira li me zato
što je glumio da spava dok smo Cal i ja razgovarali ili zato što je žmirećki
pogodio u kakvom sam stanju. — Nisam ništa rekla.
— Nisi ni trebala. — Zijeva i rukom prolazi kroz tamnu kosu. — Čuo
sam kako poskakuješ na sjedalu.
— Nisam poskakivala...
— Ljudi, dajte! — Cal se ubacuje dok se skidamo s autoceste
pokušavajući zvučati veselo. — Ozbiljno vam kažem. Bit će nam super!
I nećemo naribati. Netko bi već nazvao da im je sumnjivo.
Ne bih se u potpunosti složila, ali ne želim da me se opet optuži da

32
paničarim pa samo pitam: — Kamo idemo?
— Da navratimo prvo do tržnice Quincy? Tamo možemo i parkirati
i jesti i još koješta. I u blizini je akvarij pa možemo navratiti. Možda
vidjeti pingvine.
— Pingvine?
— Volim pingvine. — odgovara nekako sjetno i nesigurno. — Bar
sam ih prije volio. Vjerojatno ih još uvijek volim. Ne čini mi se da je to
nešto prolazno čak i ako se dogodi da čovjek dulje vrijeme ne vidi
nijednog pingvina.
Još sam uvijek okrenuta prema Mateu i zbunjeno se gledamo. —
Vjerojatno ne.
Njegov uzdah govori da to i nije htio čuti. — Vidjet ćemo.
Mateo prstima nemirno lupka po koljenu. — Radim u blizini
tržnice.
— Da? Gdje?
— Garrett’s. To je bar.
— Možeš raditi u birtiji iako ti je sedamnaest? — pitam.
— Ne smijem posluživati alkohol.
— Bome se imaš što napješačiti od Carltona. — komentira Cal.
Mateo sliježe ramenima. — Idem vlakom. A i tamo bolje zarađujem
nego igdje u Carltonu.
Promet postaje gušći kako se približavamo zgradi tržnice Faneuil i
dok se Cal koncentrira na cestu, ja poskrivećki proučavam Matea. Na
sebi ima sivu majicu s natpisom Spare Me, koji je već toliko izblijedio da
ne bih mogla pokopčati što piše da ga nisam neprestano viđala na jednoj
fasadi. Steže me u prsima i žao mi je što sam se tako otresla na njega. —
Kako su tvoji? Čime se Autumn bavi?
— Dosta radi.
Ne znam podrazumijeva li to faks i ne želim pitati za slučaj da je to
zabranjena tema. —Još uvijek je s... — Ne mogu se sjetiti kako se lik zvao
iako se njega samog jasno sjećam. Jedan od prošlogodišnjih maturanata

33
koji se s osobitim užitkom hvatao za međunožje svaki put kad bih ga
mimoišla u hodniku nakon onog mojeg sramotnog govora.
— Gabe Prescott? — Pravi grimasu kao da je ispljunuo zalogaj
pokvarene hrane. — Da. Nažalost.
— Koji čudan par. — dobacuje Cal. — Nisu li njega proglasili tipom
osobe koja bi se najvjerojatnije nekažnjeno izvukla s počinjenim
zločinom? — Škola je još prije mnogo godina prekinula tradiciju
uporabe superlativa u maturantskim godišnjacima poput, primjerice,
najzgodniji ili najveća nada proglasivši ih “nezdravim etiketiranjem” pa
sad maturanti imaju vlastiti ilegalni popis kategorija koje se mijenjaju
svake godine. Iskreno, malo se bojim koju ću titulu zaraditi u proljeće.
Toliko o nezdravom etiketiranju.
— Ne. — ispravlja ga Mateo. — Proglašenje tipom osobe koja bi
najvjerojatnije izgubila u reality showu.
Smijem se jer je to doista dovitljivo i najvjerojatnije točno. Ali vidim
po Mateovu izrazu lica da bi radije razgovarao o nečemu drugom. — A
kako ti je mama?
— Dobro. Ne baš najbolje. — šturo odgovara.
— Baš gadno što se kuglana morala zatvoriti. — komentira Cal. —
Moji misle da su DeWittovi pretjerali. Patrick čak ništa nije ni polomio,
zar ne?
— Iščašio je rame.
— Da, ali opet igra lakros. — ističe Cal kao da time stavlja točku na
“i”.
O, Bože. Trebala sam pretpostaviti da će to prije ili poslije iskrsnuti,
zadnja stvar o kojoj želim razgovarati. Ali ne stižem smisliti novu temu
jer me Mateo pita: — Kako napreduju radovi na onom zabavnom
kompleksu? Famoznom CEC-u? — Podrugljivo izgovara kraticu. — Tako
to zove tvoj tata, zar ne?
Nova tema. Nova tema. Ništa mi ne pada na pamet. — Valjda dobro.
— odgovaram ležernim tonom. — Ne slušam baš na dnevnoj bazi o
njegovim projektima tako da...

34
 — Ali kladim se da čuješ više od mene. — Naginje se prema naprijed
iako je vezan pojasom, a njegove tamne oči najednom gledaju ravno u
moje i ne mogu okrenuti glavu. Zaboravila sam koliko su prodorne, kao
da uranjaju u dubine duše kojih čovjek nije ni svjestan. U trinaestoj me
to baš uznemirivalo, a sad je još gore.
Da budemo načisto: Mateo je moja prva simpatija. Polovicu osmog
razreda očajnički sam slinila za njim iako sam se pretvarala da mi nije
stalo jer sam bila uvjerena da ne gaji iste osjećaje. A onda smo se jednoga
dana družili bez Cala i poljubili. Bio je to najuzbudljiviji trenutak u
mojemu životu koji više nikad nismo spomenuli. Pretpostavljam da se
pokajao i da je htio da budemo prijatelji, a ja sam se pokušala uvjeriti da
je to moguće, ali postalo je užasno teško pretvarati se da mi nije stalo i
naš se trio ubrzo zauvijek raspao.
I najednom mi je žao što sad ne sjedim s Emily na prvom satu, na
povijesti, bez obzira na to što Boneyjev govor slijedi odmah nakon toga.
Opet se počinjem meškoljiti i moram se prisiliti da mirujem. Samo što
nisam počela skakutati, a ne želim da zaključi da me je izbacio iz takta.
— Vjerojatno. Postoji li, hm, nešto konkretno što bi htio znati?
— Zapravo ne. — Opet se naslanja leđima i baca pogled kroz prozor.
Njegovo isklesano lice, napeto svega nekoliko sekundi ranije, sad djeluje
umorno. — To ionako ne bi ništa promijenilo.
— O, super! — dobacuje Cal. — U garaži ima mjesta. Tu ćemo se
parkirati! — Ne znam oglušuje li se o napetu atmosferu ili je odveć
fokusiran na vožnju da išta detektira. Okrećem se prema naprijed i
Mateo i ja šutimo dok Cal preuzima parkirnu kartu kod rampe. Zatim se
penjemo četirima razinama pronalazeći naposljetku slobodno mjesto
tek na krovu. — Možemo ostaviti stvari u prtljažniku ako želite. — kaže
gaseći motor i povlačeći ručnu.
Sad me već zaozbiljno hvata mučnina. Možda bih doista trebala
ležati u zamračenoj sobi jer mi je zlo. Na rubu sam da ga zamolim da me
vrati kući, ali gleda me s takvom nadom dok vadi ključ iz motora da
naposljetku odustajem. Ako sam već tu, onda mogu i popiti kavu prije
nego što ga nagovorim da skrati ovaj naš izlet. — Okej. — Vadim
štepanu torbicu iz ruksaka, u nju stavljam novčanik, mobitel i sunčane,
a onda naramenicu prebacujem preko glave i otvaram vrata.

35
 Praćeni nelagodnom tišinom, ostavljamo ruksake u prtljažniku i
napokon izlazimo iz garaže. Dio čari “najboljega dana u životu” bio je taj
da smo nabasali na golemu povorku navijača Red Soxa koji su slavili
pobjedu. Sad mi tek pada na pamet da bismo se vjerojatno okrenuli i
vratili da smo se morali sami nekako zabaviti.
I ne bismo postali prijatelji.
— Onda... hoćemo po kavu? — pitam. — Ima li Starbucks u blizini?
— Ne znam, ali... — Cal se osvrće. — Postoji jedan kafić kamo
ponekad navraćam s frendicom. Malo je udaljen od žiže zbivanja pa ako
vam ne smeta protegnuti noge...
— Može. — Krećem za njim i vadim mobitel. U hodu prolijećem
gomilu pristiglih poruka, ali mogu odahnuti jer nijedna nije od mojih
roditelja ni od škole. Još nisam sredila notifikacije za njihov let pa to
napokon činim i odmah saznajem da bi se trebali ukrcati u osam sati po
zapadnoameričkom vremenu, što znači za nešto manje od sat vremena.
Kratko u sebi zaželim da ne saznaju da sam markirala kako ništa ne
bi pokvarilo maminu večer! Trebala sam misliti na to prije nego što sam
pristala da Cal javi da sam bolesna, ali još nije prekasno. Zgrabit ću kavu,
zamoliti ga da me odbaci natrag u školu i reći dežurnom da mi je pozlilo,
ali da mi je sad bolje.
I odjednom mi je, začudo, uistinu bolje. Uvijek mi pomaže skovati
dobar plan. Duboko udišem i vraćam se na poruke. Emily: Heeeeej, gdje
si?
Emily: Bueller? Bueller?
Smiješim se kad zastajemo kod zebre. U zadnje je vrijeme drži
gledanje filmova iz osamdesetih.
Daniel: Emily me svako malo pita gdje si.
Daniel: Markiraš ili...?
Daniel: Tata i mama te poludjeti.
Prolaze me trnci i umalo odgovaram: Bolje ti je da šutiš, ali se na
vrijeme zaustavljam. Tek bi tad razvezao jezik! Vratit ću se u školu do
ručka i onda će začepiti gubicu. Nadam se.

36
 Spremam se ubaciti mobitel u torbicu kako bih se pridružila Calovu
i Mateovu razgovoru kad mi se na zaslonu pojavljuje nova poruka.
Emily: Воnеу isto nije u školi.
Emily: JESTE LI ZAJEDNO?
Emily: Šala! Znam da niste.
Emily: Je l’ da?
Zbunjeno zurim u mobitel. Sigurno je pogriješila jer samo što nije
održao svoj govor, što znači da je sigurno tamo negdje. Krećem joj
odgovarati kad me netko povlači za rukav. — Ivy! — Cal.
— Molim? — Podižem pogled i shvaćam da nemam pojma gdje smo.
Zgrade oko nas sličnije su industrijskim postrojenjima, što nije bio
slučaj prije svega nekoliko minuta.
— Red je golem. — Pokazuje prema kafiću sa suprotne strane ulice.
Ima pravo. Red se proteže izvan kafića na nogostup. — Hoćeš da prvo
navratimo na drugo mjesto?
Hoću kući, pomišljam, ali iz nekog razloga ne uspijevam to
izgovoriti. — Kamo? — pitam u istom trenutku kad Mateo kaže:
— Pingvini.
Oboje se okrećemo prema njemu. Pokazuje ulijevo od nas.
— Tamo je akvarij. Nisi li želio vidjeti pingvine?
— Ah, da, imaš pravo. — Cal odgovara, ali s manje žara. — Ne
moramo baš odmah tamo. — Svjetlo na semaforu se mijenja i
automatski krećemo preko ceste. Vodi nas sam Bog zna kamo.
— Samo sam htio... Prolazim minikrizu koja nema nikakve veze s
pingvinima.
— Nisam ni mislila. — odgovaram, a Mateo istovremeno provaljuje:
— Normalno. — Smijuljim se na to, ali kako Cal ne reagira, uspijevam se
uozbiljiti. — S čime onda? — pitam.
Poigrava se rubom plave košulje, koja je na kopčanje i ima decentne
zelene točkice — nimalo drečava poput onih s jarkim uzorkom koje je
nosio u osnovnjaku, ali svejedno zanimljivija od standardne robe

37
tipičnog gimnazijalca. Cal ima osebujan modni ukus, a nije ga naslijedio
ni od jednog tate. I Wes i Henry obožavaju džempere i kaki hlače u
neutralnim nijansama. — S vežama. — odgovara. — Znaš kako je. Ili
možda ne. Vas dvoje imate nekoga?
Zatečena sam pitanjem iako je to posve prirodna tema razgovora za
stare frendove. Na trenutak sam u iskušenju da im kažem za Angusa
MacFarlanda, s kojim sam hodala u Škotskoj preko ljeta. Ali čak ni meni
njegovo ime ne zvuči dovoljno uvjerljivo. — Trenutačno ne.
Mateo se ne nadovezuje. — A ti, Mateo? — pita ga. — Načuo sam da
si s Carmen Costom.
Hvata me neugoda. Ne želim slušati o njegovoj vezi s Carmen
Costom, koja je vjerojatno savršena koliko i sama Carmen Costa. Jučer
mi se čak obratila nakon proglašenja izbornih rezultata, dok me većina
izbjegavala kao da sam radioaktivna, i priznala da je glasala za mene.
— Ne više. — Mateo odgovori, a ja upitno podižem obrve.
— Otkad? — pita Cal.
— Od ljeta.
Čekam da nas uputi u pojedinosti, ali staje nasred nogostupa,
spušta ruke na bokove i počinje se osvrtati. Sa svakim korakom zgrade
su sve ruševnije i sve više unakažene grafitima. — Kamo točno idemo?
— Ha? — Cal trepće kao da mu uopće nije sinulo smisliti novo
odredište. — Ah, pa... mogli bismo... u blizini postoji simpa dućan s
likovnim priborom. Hoćemo tamo navratiti?
— Može što se mene tiče. Ivy?
— Okej. — Mogla bih nabrojiti toliko toga što bih radije radila negoli
gledala Cala kako bira između sedamnaest nijansi zelene olovke.
Doduše, pretpostavljam da se ovako ipak neću žderati što sam ga
ostavila na cjedilu.
Nastavljamo u tišini dok naposljetku moja potreba za
informacijama ne uspijeva nadjačati potrebu za ostavljanjem lažnog
dojma opuštenosti i nezainteresiranosti. — Onda, Mateo, što se
dogodilo s tobom i Carmen?

38
 Sliježe ramenima. — Ništa posebno. Ja sam dosta radio, a ona se
neprestano družila s frendicama pa se nismo ni viđali. Kad smo se nakon
kojih mjesec dana napokon našli, rekla mi je: “Ovo i nije neka veza.” Ja
sam rekao: “Pa i nije”, na što je ona rekla: “Možda bismo onda mogli i
prekinuti”, a ja sam samo rekao: “Okej.” — Njegovo lice ništa ne odaje i
ne znam glumi li ili je njihova veza doista bila tako ležerna.
Cal je isto sumnjičav. — Stvarno? To je bilo to? — Mateo kima
glavom. — Pa bar ti nije dala nogu u vegetarijanskom restoranu. —
zaključuje Cal s uzdahom.
Očekujem da će to elaborirati, ali ne dobiva priliku. — Govorim si
to svaki dan. — dobacuje Mateo mudro kimajući.
Tek kad se počinjem smijati, primjećujem da se Cal smrknuo.
— Čekaj, stvarno si dobio nogu u vegetarijanskom restoranu?
— Da. Nakon što mi je Noemi rekla da sam uljez koji ništa ne radi
od srca. — Suosjećajno uzdišem. — Ma nema veze. Nakon toga sam
upoznao nekog s kime imam daleko više zajedničkog. Službeno još ne
hodamo, ali... zadovoljan sam. — Djeluje nervozno. — Barem mislim.
— Misliš? — To mi zvuči kao uvod u razgovor kakve smo nekoć
redovito vodili: kad mu je potreban savjet, ali ne zna kako ga zatražiti.
Ali ne stižem ga navesti da se otvori jer mi pogled privlači mrlja
duginih boja sa suprotne strane ulice. Isprva pomišljam da mi se
privida; nema šanse da je to ta ista prokleta mustra koja me proganja u
snovima još od prošlotjedne debate. Fokusiram se na nju i prepoznajem
fohawk-frizuru plavih vrhova. Stajem kao ukopana i hvatam Cala za
ruku. Uopće nema sumnje.
Stanite! — Pokazujem prema liku sa suprotne strane ceste. —
Vidite li vi što ja vidim? — Mateo se zaustavlja i radoznalo gleda u tom
smjeru. — Što, dovraga, Boney Mahoney radi ovdje?

39
 MEDIJSKI CENTAR GIMNAZIJE CARLTON

Dvojica mladića sjede za zaobljenim metalnim stolom; na velikom

monitoru između njih piše DIREKT IZ ŠKOLE. S prednje strane stola visi
transparent koji prikazuje pumu, školsku maskotu. Jedan se mladić
naginje prema naprijed praktički pršteći od energije; visok je i ima dulju,
tamnu i kovrčavu kosu, lažno nedužan srneći pogled; drugi je pak plećat,
s kratkim dredovima i reklo bi se da je opušten kad ne bi petljao s
kemijskom u ruci.
MLADIĆ #1: Što ima, školo moja? Javljaju vam se Ishaan Mittal i...
(Baca pogled prema drugom mladiću.)
MLADIĆ #2 (odlažući kemijsku): Zack Abrams! Trebali smo
analizirati pobjednički govor novog predstavnika maturantskih
razreda, ali to nećemo učiniti jer...
ISHAAN (naginjući se prema naprijed i melodramatično spuštajući
oba dlana na stol): Jer se lik nije pojavio!
ZACK (sebi u bradu): Ishaane, nisam... Spremao sam se to reći.
ISHAAN (ne obraćajući pažnju na njega): Jutros je Воnеу Mahoney,
kontroverzni novoizabrani predstavnik ovogodišnje generacije
maturanata...
GLAS NASTAVNIKA (izvan kamere): Puno ime i prezime, dečki! I
dovoljno je da kažete “novoizabrani predstavnik ovogodišnje generacije
maturanata”.
ISHAAN: Jutros je Brian Mahoney, novoizabrani predstavnik
ovogodišnje generacije maturanata, napravio sprdnju od izborne
kampanje odlučivši otpiliti cijelu školu...
GLAS NASTAVNIKA: Bez osobnih komentara, molim! Što mislite o

40
tome da iznesete kratko izvješće o provedenim izborima i zatim
porazgovarate o reakcijama učenika na jutrošnje okupljanje?
ZACK: Pa ljudi su uglavnom bili sretni što nisu morali slušati
Воnеуја.
ISHAAN: Uz dužno poštovanje, profesore G., ti su izbori stara vijest.
Nikome nije potrebno ikakvo kratko izvješće. Goruće pitanje na koje
trenutačno nitko ne zna odgovor jest: Gdje je, dovraga, Воnеу? (Znakovit
pogled prema kameri.) Jučer se zakleo da će nas povesti u budućnost, a
danas...
ZACK: Najvjerojatnije je zaspao.
ISHAAN: Obećao je, doduše, da će nas ostaviti na miru ako ga
izaberemo. Možda samo nikom od nas nije sinulo da će to doista i učiniti.
PROFESOR G. (teatralno uzdahnuvši): Dajte, dečki! Znate pravila.
Bez prostačenja, bez nadimaka, bez nagađanja.
ZACK (potiho): Bez zafrkancije.
ISHAAN (potonuvši na stolcu): Zašto ja tratim svoj talent na ovo...?

41
 5.

MATEO

Ivy je isprva šokirana, a onda je spopada bijes. — Ne mogu

vjerovati! — Lik koji je možda Воnеу skreće iza ugla. Nisam ga stigao
dobro pogledati, ali je zato ona sigurna da je to baš on. — Upravo bi
trebao držati govor! — Razrogačuje oči. — O, dragi Bože! Je li odbio
funkciju? Jesam li ga onda naslijedila? — Odmah vadi mobitel i baca
pogled na zaslon. — Hajde, Emily! Prije pet minuta si šibala poruku za
porukom. Gdje si sad kad si mi najpotrebnija?
— Možda to čak i nije bio on. — ističem.
— Ma bio je. — mrmlja u bradu. — Nevjerojatno! Ako si izabran za
predstavnika, ne smiješ propustiti obraćanje maturantima. Dužan si
održati govor. Tako stoji u školskom pravilniku, odnosno stajalo bi da
sam ja bila izabrana i da je pravilnik izglasan!
— Ljutito gleda preko ceste, a onda kreće odlučnim i krupnim
koracima. — Hajdemo! Da vidimo kamo ide!
— Koga briga? — odgovaram, ali znam da je uzalud. Očito je nju
itekako briga.
Nadam se da će lik nestati s vidika kad skrenemo iza ugla, ali nisam
te sreće. Odmah ga uočavamo i shvaćam da ima pravo — to je uistinu
Воnеу. U jednoj ruci drži mobitel, a ruksak mu je prebačen preko
ramena. Nastavljamo još dvjema ulicama prateći ga u stopu kad se
najednom zaustavlja ispred neke zgrade s potkrovljem i jarkozelenim
ulaznim vratima. Petlja po nečemu uz njih, otvara ih i ulazi.

42
 — Stani! — Cal hvata Ivy za ruku sprječavajući je da pođe za njim.
— Ne možeš samo tako ući. Moraš znati šifru.
Zbunjeno ga gleda. — Molim? Otkud znaš?
— Znači... ova zgrada... — Prolazi rukom kroz kosu i gleda svukud,
samo ne u nas. — Sjećate se one osobe koju sam maloprije spomenuo, s
kojom se viđam u zadnje vrijeme? Ovdje je njezin atelje.
— Atelje? — pitam. — To je njezin atelje?
— Pa, zapravo nije. Njezin frend ga je unajmio i dopušta joj da tamo
povremeno radi. Zgrada je na prodaju i stanari su se trebali iseliti još
prošli mjesec, ali njih nekoliko je nastavilo koristiti prostor. — Ivyn
šokirani uzdah privlači njegovu pozornost.
— Čemu nevjerica? Ništa se ne događa. Sve je u redu.
— Nema šanse da je sve u redu. — odgovara mršteći se. — Ako je
moj tata kupio tu zgradu, definitivno će mu biti problem ako bivši
stanari tu skvotaju!
Ima pravo, ali postoji drugi, daleko veći problem. — Zar ta cura nije
više u srednjoj? — ubacujem se.
— Tehnički nije. — odgovara Cal.
— Znači, na faksu je? — Trudim se ne zvučati iznenađeno iako
jesam. Ni u ludilu ne bih pretpostavio da pada na starije cure. Ili da će
starija cura pasti na njega.
— Gle, zašto ne bismo.... — Ponovo se osvrće. — Ustvari, samo što
se ne pojavi. Uvijek dolazi ovamo utorkom u deset. To joj je, kao, neka
rutina. Navodno je osvjetljenje tad savršeno. I bit će mi stvarno
neugodno ako me zatekne ovdje!
— Zašto? — pita Ivy. — Zato što poznaje Воnеуја? — nadodaje
suosjećajno dubljim glasom i hvata ga za ruku. — U pitanju je ljubavni
trokut?
— Ne! — Otresa njezinu ruku. — Možemo li... nastaviti dalje? Otići
vidjeti pingvine. Trebali smo otamo i krenuti!
Ivy križa ruke. — Učinit ćemo to nakon što porazgovaram s

43
Boneyjem. Daj mi šifru!
— Ne... ne znam je. — odgovara gledajući preko njezina ramena.
Toliko je očito da laže da čak ni ja ne nasjedam.
— Daj mi šifru, a onda slobodno zbriši i sakrij se! U protivnom ću te
natjerati da stojiš nasred ulice dok ti se cura ne pojavi, a onda će ti biti,
kako si to rekao, stvarno neugodno!
Zacviljevši od muke, uspijeva se natjerati da izgovori tih nekoliko
brojki: — Pet, osam, tri, dva. — Ivy kreće prema zelenim vratima, a on
odmah trči u pokrajnju uličicu poput najobičnijeg bjegunca.
— Cal, dovraga! — Bacam pogled ulijevo i udesno, ali nigdje ni traga
toj njegovoj tajanstvenoj curi — i odlazim za njim. Da cijela situacija nije
bizarna, još bih se nasmijao na to kako se priljubio za ulazna vrata. —
Što se događa? Zašto ne želiš da te vidi?
Nervozno jezikom prelazi preko usnica. — Nije baš to u pitanju.
Više je stvar u tome da ne želim da tebe vidi.
— Mene? — Totalno sam se pogubio. — Zašto ne?
— Ili Ivy. Nisam joj trebao dati šifru. Ali spopala me panika!
— Ništa mi nije jasno. — Nimalo ugodna pomisao uto mi pada na
pamet. — Sranje, imaš pravo. Nisi joj trebao dati šifru. Uopće nije
pametno da sad razgovaraju! — Zna se da je Воnеу opušten lik, ali i da
lako plane. Već sam vidio kako zna puknuti na ljude, a čini mi se da je
ona samo čekala izliku kako bi se iskalila na njemu.
Jučer, nakon objave rezultata, ljutito je promarširala pokraj mene i
Carmen. “Zabrinjava me ta cura”, prokomentirala je Carmen kimnuvši
prema njoj. “Pod gadnim je stresom. Nadam se da će se uspjeti malo
ispuhati.”
Carmen i ja smo ostali prijatelji jer je naš prekid bio gotovo baš
onako nefrkovit kakvim sam ga prikazao. Ako se pritom zanemari to što
sam imao osjećaj da je očekivala da se pobunim kad je predložila prekid.
I htio sam, ali nisam to učinio jer, kako Autumn voli reći: Nisam sposoban
prihvatiti odbacivanje u bilo kojem obliku.
Ili kako god već. Nitko ne voli da ga se odbaci. To je činjenica.

44
 No uspijevam se fokusirati na trenutačni problem: Cal i ja
beskorisno čamimo u pokrajnjoj uličici dok su se Ivy i Воnеу vjerojatno
upustili u svađu epskih razmjera usred napuštene zgrade. — Bolje da
odemo po nju! — Krećem prema zgradi, ali kako se on ne miče s mjesta,
okrećem se, sad već na rubu očaja.
— Hajde! Ja ulazim, a Ivy je već unutra pa barem privremeno
zaboravi na to što te muči, može?
Okrećem se odlučivši ne čekati na njega i malo sam iznenađen kad
mi se pridružuje. Ali i drago mi je jer sam u međuvremenu zaboravio
šifru. U ulici i dalje nema nikoga niti se itko pojavljuje kad na tipkovnici
uz vrata bira 5-8-3-2.
Iako se ne čuje zujanje, povlači kvaku i vrata se otvaraju. Ulazimo u
predvorje, a unutra je, zahvaljujući stropnom prozoru, svjetlije nego što
sam pretpostavio. Zidovi su bijeli, pod drven i izgreben. Postoje dva
stubišta, jedno s njegove i jedno s moje strane, a toliko je tiho da čujem
vlastito disanje.
— Ivy! — zazivam je. — Gdje si?
Nekoliko sekundi oko nas odjekuje samo tišina. Potom odnekud
slijeva dopire njezin glas — toliko visok i kreštav da ga jedva mogu
prepoznati. — Gore!
— Jesi dobro? — Krećem lijevim stubištem. Cal me prati u stopu.
— Ne znam! — Napokon shvaćam što joj nije u redu s glasom.
Strah.
Brže se penjem preskačući po dvije stube odjednom. — Na kojem
si katu?
— Ne znam! — Srce mi tuče, što od iscrpljenosti, što od brige, i
stižući na treći kat, pripremam se za najcrnji scenarij. Vidim je kako stoji
na pragu neke prostorije. Sama, ali još uvijek u komadu.
Naslanjam se na zid kako bih došao do zraka. Nalazimo se u dugom
hodniku s brojnim vratima s jedne i druge strane, a sva su zatvorena
osim tih uz koje je ona. — Ivy, što se, dovraga, događa? — pitam dašćući.
Cal je zaostao dva kata niže. — Usrao sam se od straha! Gdje je Воnеу?

45
 — Mislim... — Pilji pred sebe grčevito se držeći za jednu stranu
okvira kao da joj je potreban oslonac. — Mislim da je unutra.
— Gdje? — Dolazim do nje i bacam pogled. Isprva registriram samo
velike prozore, ugradbene police i dugačak stol posut papirima,
olovkama i kistovima. Nekoliko je štafelaja nasumično razmješteno po
prostoriji, na nekima su napola dovršeni crteži. Definitivno atelje i
definitivno nedavno korišten iako bi zgrada trebala biti prazna.
I onda gledam u smjeru u kojemu ona gleda, prema jarko—
purpurnim tenisicama koje se pomaljaju iza velikog ormara na kotačiće.
Netko tamo leži. Nepomično i šutke.
Nigdje se ništa ne miče.
Nakašljavši se, zazivam ga: — Воnеу? — Nema odgovora; samo se
u daljini čuje prigušeno zavijanje policijskih sirena. Zar on nosi
purpurne tenisice? Ne znam; pokušavam se sjetiti kako je bio odjeven
kad smo ga spazili na ulici, ali ne sjećam se ničega osim majice duginih
boja i ruksaka. Nijedno ne vidim igdje u prostoriji. — Jesu li to njegove...
— pitam.
Nešto mi se najednom zabija u ruku. Okrećem se instinktivno
podižući šaku, spreman udariti, ali u pitanju je Cal koji se podigao na
nožne prste i pokušava se naviriti preko mene. Zateturavši unatrag, diže
ruke u znak predaje. — Što se događa?
— Netko je unutra. Netko tko... — Ne znam što reći. Napravim
nekoliko koraka i ulazim u prostoriju kako bi Cal vidio što smo nas dvoje
vidjeli, a onda se okrećem prema njoj. — Nisi prišla?
— Ne. — Napokon se pomiče s mjesta i prilazi mi stišćući ruke. —
Bojala sam se da... nisam znala je li još netko ovdje ili...
— Jesi li vidjela ikoga? — Sirene su sad glasnije.
Odmahuje glavom. Boja joj se počinje vraćati u obraze i isprsivši se,
odlučno kreće prema purpurnim tenisicama. — Ne znam zašto sam se
tako uplašila, samo sam...
Prigušeno uskliknuvši, naglo se zaustavlja i onda samo tako
strovaljuje na pod.

46
 Na trenutak sam toliko zatečen da i ne reagiram. — Ivy! — viknuvši,
polijećem prema njoj. Bacam se na koljena i privlačim k sebi njezino
nepomično tijelo. Jednom je rukom hvatam za vrat i dok mi srce luđački
tuče, okrećem njezino lice prema sebi kako bih provjerio diše li i ima li
puls. Sve je u redu. Ali oči su joj zatvorene i leži poput krpene lutke u
mojim rukama.
— Ivy! — opet je zazivam kao da će ovaj put odgovoriti. — Što se,
dovraga, dogodilo? — Gledam prema ormariću pitajući se je li se
onesvijestila od šoka, ugledavši truplo, ali i dalje ne vidim ništa osim
purpurnih tenisica.
Cal se spušta u čučanj uz nas i pokazuje prema nečemu. — Mislim
da se ono dogodilo.
Gledam u istom smjeru i najradije bih prasnuo u smijeh iako prizor
nije nimalo smiješan. Na metar i nešto od nas leži šprica, oštra i ubojita.
Moji se otkucaji vraćaju u normalu. — Izgleda da još ima ljudi koji se
onesvijeste kad vide iglu! — Primjećujem mobitel ispod obližnjeg
štafelaja. — Daj pokupi njezin mobitel, okej?
Ubacuje ga u džep i najednom me gleda problijedjevši u licu. —
Mateo, čuješ li ti to?
— Što? — Treba mi nekoliko sekundi da pokopčam da je zavijanje
sirena postalo zaglušujuće. Tule kao da su s nama u istoj prostoriji.
— Nešto nije u redu. Nešto se dogodilo. — Ziba se na vrhovima
prstiju praktički vibrirajući od panike izazvane naletom adrenalina.
Držim nepomičnu Ivy u rukama i povlačim se od potencijalnog
mrtvaca. — Puno toga sad jebeno nije u redu! — Ni sam ne mogu
povjerovati da to moram reći.
Oglušuje se i prilazi golemim prozorima bacajući pogled pred
zgradu. — Policija. — izvještava me. — Ispred su! Kako su znali da
trebaju doći? Je li ih Ivy nazvala?
— Mislim da nije. Rekla bi nam. Misliš da imaju šifru?
Obojica se uto trzamo na neočekivani lom stakla. On rukom
prekriva usta. — Mislim da im ne treba šifra! — Ponovo se čuje pucanje
stakla i onda prigušeni glasovi. — Samo što nisu tu!

47
 — Čekaj, što... — Bacam pogled prema njemu i onda prema šprici.
— Što se događa? Kvragu, što da radimo?
— Mislim da bismo trebali zbrisati. — odgovara prestravljeno
razrogačivši oči.
Ovaj se put smijem, prigušeno i grubo. — Super zamisao! Još ćemo
im i mahnuti dok se spuštamo stubama noseći onesviještenu curu i
ostavivši jadnog...
Ne mogu se natjerati da izgovorim Boneyjevo ime. Možda to čak i
nije on, pomišljam. Možda je to neki jadni umjetnik koji se predozirao i...
što točno? Bacio špricu prije nego što je kolabirao?
— Ostavivši tog jadnika ovdje. — dovršavam.
Jednom sam se prilikom već zatekao u društvu mrtvaca. Bio je to
moj pratetak Hector; meni je bilo devet, a njemu osamdeset četiri i bio
je toliko bolestan da smo otputovali u Bronx kako bismo se, prema
maminim riječima, “oprostili od njega”. Ležao je nepomično u krevetu,
zatvorenih očiju, a teta Rose ga je grčevito držala za ruku u kojoj mu je
bila krunica. I onda se iznenada umirio na drugačiji način. Primijetio
sam to iako sam stajao na suprotnom kraju. I stara isto. Uhvatila me za
rame i promrmljala: “Umro je spokojno.”
Ali to se ovdje nije dogodilo.
— Ne moramo se sresti s njima! Postoji stubište na kraju hodnika.
Vodi u prolaz sa stražnje strane zgrade i na posve drugu ulicu.
To mi se čini najboljim i najgorim mogućim prijedlogom. Mozak mi
ne radi kako treba i molim se Bogu da se Ivy probudi i uključi svoj. — U
redu, ali... ne bismo li im trebali reći što smo vidjeli?
— Kao što? Tenisice i špricu? I oni će to vidjeti. Ako je moguće još
pomoći tom nekom tko tamo leži... — Vraća se do ulaznih vrata i zastaje
na pragu. — Oni će to učiniti. — nadodaje potiho.
— Mi ne možemo. Mi ćemo se samo uvaliti u govna jer uopće ne
bismo trebali biti ovdje!
I rekavši to, nestaje.
Trenutak oklijevam pogledavši još jednom u Ivy pa prema

48
prokletim tenisicama, ali glasovi koji dopiru odozdo sve su glasniji i
hvata me sve veća panika. Što će se dogoditi ako ostanem? Iako nisam
ništa učinio, za razliku od Cala, ne mogu računati da će mi policija
vjerovati. Zateknu li me u ovoj poziciji — s onesviještenom djevojkom u
rukama i to u prostoriji u kojoj je netko umro — ne gine mi uhićenje ili
nešto još gore. Čak i ako ne dođe do toga, zadnje što mi je potrebno jest
da mi sad sjednu za vrat i da me počnu rešetati.
Ili moju obitelj.
Pogled mi se na trenutak zadržava na šprici koja je još uvijek na
podu i napokon donosim odluku. Ima pravo: samo sebi možemo
pomoći. Namjestivši Ivy u rukama, bacam se u trk prema stražnjem
stubištu trudeći se praviti što manju buku.

49
 6.

CAL

U ateljeu sam cijelim bićem čeznuo samo za jednim: da zbrišem.

Izlijećem na stražnja vrata u napuštenu ulicu, bez policije za petama i
bez ikoga na vidiku, i napokon mogu odahnuti.
Na kojih pet sekundi. Potom slijedi neminovno: Što sad? Mateo
izlijeće nakon mene noseći Ivy u rukama. Garaža je dobar kilometar
daleko, a Воnеу... Isuse.
Boney Mahoney možda leži mrtav tamo gore.
Poznajem ga još od vrtića i sjećam se kako je dobio taj apsurdni
nadimak. Bilo je to u drugom osnovne, kad je svatko u učionici imao
ormarić sa svojim imenom. Sami smo ih ispisali markerom na kolažu.
Jednoga se dana Kaitlyn Taylor spotaknula noseći čašu vode i pritom
zalila njegovo. Brian Mahoney. Marker se toliko razmazao da se moglo
pročitati samo prvo slovo imena i kraj prezimena. Svi su ga nakon toga
počeli zvati B. Оnеу, što se, normalno, pretvorilo u Boney, a taj se
nadimak zadržao.
Osim što me redovito ispitivao o tatama, najdulje sam razgovarao s
njim na rođendanskoj proslavi Кеnnуја Chua u penjačkoj dvorani u
petom razredu. To je jedini parti kojemu smo obojica prisustvovala jer
je Кеnnуја mama natjerala da pozove sve dečke iz razreda. Nas smo
dvojica stajala na jednoj od velikih strunjača čekajući na svoj red kad se
okrenuo i kao iz vedra neba upitao: “Š to misliš, zašto imaju dvorane u
kojima se može penjati po stijenama, ali ne i dvorane u kojima bi se
moglo penjati po stablima?”

50
 Ta mi ideja uopće nije sinula. “Možda zato što je teško uzgajati
stabla u zatvorenom”, rekao sam.
“Ali moguće ih je izraditi. Nije da su ovo prave stijene”, istaknuo je.
“Istina”, složio sam se. “Trebali bi graditi i takve dvorane.”
Uperio je prst prema meni i prijeteći me pogledao. “Ako ih ti počneš
graditi kad odrastemo i ako postaneš milijunaš, hoću polovicu zarade!”
To me nije iznenadilo; uvijek je htio okrenuti neke novce. U petom je
razredu bio najpoznatiji po tome da kupuje jeftine slatkiše i onda ih u
vrijeme ručka preprodaje po basnoslovnoj cijeni. Ja sam ih kupovao jer
su to, naravno, bili slatkiši.
Kad smo krenuli u srednju, pretvorio se u narkića i više me uopće
nije zanimao. Zbog njega sam praktički zaboravio na mladog i
poduzetnog Воnеуја, na dvorane sa stablima za penjanje i na preskupe
slatkiše. Peku me oči i trepćem kako se ne bih rasplakao.
Mateo se naslanja na fasadu držeći Ivy na prsima i gleda prema
meni kao da očekuje da sam smislio još nešto osim bijega. Nisam. Sva
odlučnost koja mi je poslužila gore u ateljeu sad isparava. Jedina odluka
koju sam u stanju donijeti jest hoću li se izbljuvati ili onesvijestiti. Obje
su opcije jednako privlačne, a moj želudac presuđuje. Grči se tjerajući
me da se sagnem i ispovraćam na tratinu.
— U redu. — kaže kad se uspravim i drhtavom rukom obrišem usta.
— Moramo se posložiti!
Poznata mi je ta odlučnost u njegovim očima jer sam je prvi put
vidio krajem našeg prijateljstva, kad se njegov stari pokupio
“pronašavši” svoj životni put kao prateći glazbenik u bendu koji je
izvodio obrade Grateful Deada. Tad je Mateo shvatio da je posve
beskorisnoj osobi dopuštao da upravlja njime cijeli život i da će ubuduće
jednostavno morati sam preuzimati odgovornost za... Uh, okej. Izgleda
da sam ja sad beskoristan poput njegova starog. To je posve očito i u
potpunosti se mirim s time. I napokon mogu odahnuti. Neko vrijeme
jednostavno ne želim biti vođa.
Odlučnim koracima kreće prema nogostupu noseći Ivy u rukama i
baca pogled niz praznu ulicu. Iznenada odnekud dopire tutnjanje, iz

51
takve blizine da nas hvata panika, i tek što smo se pogledali, kad se iza
ugla pojavljuje auto. Ali lik je na mobitelu i čak nas i ne registrira dok
šiba pokraj nas. Čim nestaje s vidika, Mateo nastavlja koračati i praktički
trči preko ceste ulijećući u prolaz između zgrada. Nervozno ga pratim i
u takvom sam šoku da ne postavljam ikakva pitanja dok se probija
vijugavim uskim prolazom.
Dobar je osjećaj biti u pokretu. Ako se usredotočim na stavljanje
noge pred nogu, ne moram razmišljati o tome što se upravo dogodilo.
Ne samo u zgradi već i u Larinu ateljeu. Na najbližem štafelaju nalazio
se njezin zadnji, napola dovršen crtež, kao da je još donedavna radila na
njemu. Što je i trebala činiti jer je utorak ujutro, jedini dan u tjednu kad
je slobodna, kad ima najbolju priliku za stvaranje, a neprestano ponavlja
da se ne može koncentrirati kod kuće.
Zašto se onda nije pojavila?
I zašto se Boney tamo zatekao? To je bio on, zar ne? Iako nijedno od
nas nije imalo muda provjeriti tko je vlasnik purpurnih tenisica, vidjeli
smo ga kako ulazi u zgradu.
I nismo ga vidjeli da izlazi.
Želudac mi opet vergla i fokusiram se na nogostup. Kako sam nekim
čudom uspio ostati priseban, pitam se hoćemo li možda naletjeti na
nekoga tko će upitati zašto Mateo tegli onesviještenu djevojku. Bio bi to
minimum odgovornog ponašanja odrasle osobe u radno jutro, ali
mimoilazimo samo jednu staru pijanduru koja se stisnula uz pročelje
zgrade.
Mateo skreće iza ugla i zaustavlja se pred velikim metalnim
vratima. — Ključevi su mi u desnom džepu. — kaže. — Daj ih izvadi!
— Kako... molim?
— Izvadi ključeve. — nestrpljivo ponavlja. — Ruke su mi očito
zauzete!
— Znam, ali... gdje smo?
— Garrett’s. Stražnji ulaz. Otvaraju tek u pet tako da unutra ne bi
trebalo biti nikoga.

52
 Prestajem postavljati pitanja i odmah izvlačim ključeve. — Veliki
okrugli. — navodi me. Pronašavši ga, drhtavim rukama ubacujem ga u
bravu. Glatko se okreće. U trenutku kad povlačim glomazna vrata,
ponovo do nas dopire zavijanje sirena i to me toliko prestravljuje da bi
mi cijeli svežanj ispao iz ruke da nije ostao visjeti u bravi. On ulazi s Ivy,
a ja ga slijedim zatvarajući vrata za sobom.
Unutra je mračno, bazdi po plijesni i svugdje su hrpe visoko
naslaganih kartonskih kutija i praznih bačvi. Postoje samo još jedna
vrata, koja vode do malog stubišta. Penjem se za njim i ulazim u
prostoriju kojom dominiraju šank na jednom kraju i dva bilijarska stola
na drugom. Kroz prozore koji prekrivaju cijelu jednu stranu birca
probija se tek slabašno žućkasto svjetlo. Stolovi uz njih imaju klupice s
ispranim crvenkastim jastučićima. Mateo spušta Ivy na njih.
Protresavši ruke, nekoliko puta okreće glavom i ramenima, a onda
joj brižno popravlja suknju koja se zadigla dok ju je nosio. Ona nešto
mrmlja, ali se i dalje ne budi.
— Je li... nije li već trebala doći k sebi? — Zadnji se put onesvijestila
preda mnom na tjelesnom u sedmom osnovne kad je netko pronašao
iskorištenu špricu na nogometnom igralištu i počeo vitlati njome. Iako
se više ne sjećam pojedinosti, zakleo bih se da se tad probudila za
nekoliko minuta.
— Ne znam. Bila je izbezumljena. — Naginje se nad nju i opipava joj
jednu stranu vrata. — Puls mi se čini normalnim. I disanje. Možda joj
samo treba još malo vremena.
— Znaš nju. Vjerojatno bi joj dobro došlo da se odmori. — Fora je
jadna, ali se uspijeva kratko nasmiješiti. U osnovnoj nikad nije spavala
dulje od pet sati. Kad sam odlazio u krevet, znao sam propustiti njezine
poruke, a kad bih se ujutro probudio, dočekala bi me lavina. Moram
priznati da mi fale te čudne i nasumične činjenice koje je iskopavala
odnekud dok su drugi spavali snom pravednika.
Jesi li znao da čovjek za sat vremena vožnje može stići u svemir?
POSTOJE RUŽIČASTI DUPINI (poveznica na YouTube)
Moraš Gilbertu nabaviti curu. U Švicarskoj je ilegalno posjedovati

53
samo jednog zamorca jer znaju biti usamljeni.
Imala je pravo. Bio je puno sretniji nakon što su moji pristali kupiti
još jednoga. Ali kad je George umro, Gilbert je postao toliko neutješan
da je i sam umro za tri dana — stoga, eto, ne znam je li to uopće bio
pametan potez.
Osvrćem se po zamračenoj prostoriji i nervozno zubima hvatam za
unutrašnjost obraza. Nikad još nisam bio u pravom bircu, što bih
istaknuo da su okolnosti drukčije. — Znači, ovdje radiš?
— Da. Vlasnik obično dolazi oko dva pa mislim da smo neko vrijeme
na sigurnom. — Prilazi šanku, provlači se iza njega, uzima dvije čaše i
puni ih vodom iz slavine u malom sudoperu. Potom mi da je jednu i sjeda
za stol nadomak Ivy. Sjedam nasuprot njemu i ispijam dug gutljaj. Voda
donekle uklanja ogavan okus u mojim ustima.
—Jesi dobro?
— Ne znam. — potiho odgovaram. — Ti?
— Isto. — Odmahuje glavom i u jednom gutljaju ispija polovicu
čaše. — Koja noćna mora.
— Da. — Rukom brišem usta. — Nisam baš računao da će tako
završiti kad sam predložio da ponovimo “najbolji dan u životu”.
— Trebali smo otići u jebeni akvarij.
Ne mogu se suzdržati: unatoč svemu što se upravo dogodilo,
smijem se, gotovo histerično, ali bolje i to nego da cmizdrim.
— Istina!
Potom se njegovo lice mijenja. Napetost je i dalje tu, ali mu pogled
postaje prodorniji, gotovo kao da se sprema naviriti u skrivene dubine
mojeg uma. Sjećam se da je i njegova majka tako gledala — što je
paradoksalno jer je uvijek mrzio taj njezin pogled.
Znam što slijedi.
— Tko je ta cura?
— Ha? — Pijem vodu pokušavajući dobiti na vremenu.
— Ta tvoja frendica koja tamo radi. — nadodaje oštrijim tonom.

54
Čaša mi je poluprazna i još uvijek gutam izbjegavajući njegov pogled. —
Je li to možda njezin atelje?
— Da. — provaljujem bez razmišljanja. Kvragu. Ne smije mi se sad
razvezati jezik! Moram se sabrati! I moram se čuti s njom. Vadim
mobitel. — Ali nije bila tamo.
— Samo zato što je nismo vidjeli, ne znači da nije bila tamo. —
odgovara, a ja bih rado da barem jednom u životu ne pribjegava logici.
— Rekao si da je tamo svakog utorka, zar ne?
— Najčešće. — Prsti mi prelijeću zaslon dok joj tipkam poruku. Jesi
u ateljeu?
— Zašto onda nije danas bila tamo?
— Ne znam. — Zurim u mobitel kao da ću tako ubrzati njezin
odgovor i srce mi uzbuđeno lupa kad sive točkice započinju svoj ples na
zaslonu.
Ne, danas nisam stigla.
Napokon mogu odahnuti. Silno mi je drago to čuti, — ali... Zašto ne?
Odlučila sam upisati tečaj keramike! Sive točkice opet skakuću i stiže
mi fotka glazirane zelene zdjele pokraj peći za keramiku.
Kamen mi pada sa srca, ali moja je sreća kratkoga vijeka i već za
nekoliko sekundi shvaćam da i dalje ne znam zašto je Воnеу... ili tko god
drugi bio u pitanju... bio tamo.
Ali ne mogu je to upitati preko poruka. Moramo razgovarati,
tipkam. Sad. Uživo. Kako mi ne odgovara odmah, nadodajem: Hitno je.
— Cal! — Podižem glavu — Dopisuješ se s njom? — Još uvijek nije
odustao od namjere da mi skenira mozak.
— Da. Kaže da nije bila tamo. — Znajući da time neću zaustaviti
navalu pitanja na koja još nemam odgovor, pokušavam se fokusirati na
nešto oko šanka. Pokazujem prema velikom televizoru na zidu slijeva.
— Hej, možemo li ga uključiti? Možda ćemo u vijestima čuti što se
dogodilo.
Očima mi da je na znanje da razgovor još nije gotov — i taj je pogled

55
naslijedio od majke — ali ustaje. — Da, valjda. Provjeri i na mobitelu. —
Prilazi šanku i iz drvenog ormarića otraga vadi daljinac. Toliko sam
nervozan da nisam u stanju navigirati mrežnom stranicom Boston.com
dok uključuje televizor. Lakše mi je čekati da saznam što se dogodilo
negoli to iskopavati.
Ne ekranu se pojavljuje lokalni sportski program prestrašivši nas
obojicu zaglušujućom bukom. Stišavši zvuk, počinje prebacivati dok
napokon ne nalijeće na tipa u košulji i kravati ispod kojega crvenim
slovima piše udarne vijesti. — Stoji ispred ateljea.
— Vraća se za stol ne odvajajući pogled od ekrana.
Srce mi panično tuče. Vidim zgradu iz koje smo pobjegli i cijeli
stravični događaj najednom poprima posve realne dimenzije. — Sranje.
Misliš da...
— Sšš! — Pojačava glasnoću.
— ... policija moli za bilo kakve informacije oko dojave koju su i oni
i producenti ove emisije, Hawkins uživo, zaprimili ubrzo nakon što je
tijelo neidentificiranog mladića pronađeno upravo u ovoj zgradi. —
izjavljuje reporter.
O, Bože. Tijelo.
Kao da me netko šakom udario u trbuh. Otkako smo otišli iz ateljea,
uvjeravam se da ne možemo znati čemu smo točno posvjedočili. Možda
se tip samo onesvijestio ili je možda spavao. Možda se i pretvarao.
Nijedna od tih mogućnosti nema baš smisla, ali sam ih se držao kao pijan
plota. — To onda znači... ako smo vidjeli... ako je to tijelo bilo... — Ali
steže me u grlu i ne uspijevam izgovoriti njegovo ime.
— Neidentificirano. — Mateo ističe, što mi nije nikakva utjeha.
Reporter gleda u kameru. — Prema spomenutom anonimnom
izvoru, mlada plavokosa žena spomenutom je mladiću nešto ubrizgala,
nakon čega je on klonuo. Nadzorne kamere u samoj zgradi, u kojoj
trenutačno nitko ne živi, nisu u funkciji. Policija stoga moli da se jave svi
koji raspolažu bilo kakvim informacijama o atraktivnoj plavuši u ranim
dvadesetima, koja je navodno ovdje viđena.
Dvije se stvari događaju odjednom. Mateo zaustavlja prijenos i

56
reporterovo se lice zamrzava na ekranu, a zdesna dopire prigušen
usklik. Okrećem se. Ivy se već uspravila u sjedeći položaj držeći ruku na
prsima. Kosa joj se izvukla iz repa i rasula po ramenu. Gleda u mene pa
u Matea pa onda u separe u kojemu leži otkako smo stigli.
— Što se događa? — pita.

57
 7.

IVY

Isprva uopće nemam pojma gdje smo to. Ne sjećam se ničega, osim
da sam se ujutro pokupila iz škole s njima dvojicom. Obojica pilje u mene
kao da mi je izrasla još jedna glava — što bi bilo opako jer mi već ova
koju imam nesnosno kljuca.
I onda se najednom s užasom prisjećam svega.
— O, Bože! — Skačem na noge dok me steže u grlu. — Što smo...
zašto smo... gdje smo? — Mahnito se osvrćem i napokon primjećujem
svjetleće reklame za pivo preko cijelog jednog zida. Ništa mi ne znače.
— Gdje smo?
— Sjedni da se opet ne onesvijestiš. Donijet ću ti vode. — govori
Mateo.
Želim reći da mi je dobro, ali odustajem jer mi se ljulja od
vrtoglavice. Naglo klonem na klupicu, a on odlazi prema šanku. Birc,
zaključujem kad podiže jednu stranu pulta. Nalazimo se u bircu. U
kojemu se on kreće s lakoćom jer mu je sve poznato.
— Garrett’s?
Cal, koji je cijelo vrijeme sjedio bez riječi, sad se smiješi. — Mozak
ti ipak radi! Super! Sjećaš se zašto si se onesvijestila?
— Zbog šprice. — Prolazi me jeza. — Vidjela sam je prije nego što
sam uspjela...
— Evo. — Mateo sjeda sučelice i odlaže čašu s vodom pred mene. —
Prvo popij malo. Uzmi minutu da dođeš k sebi.

58
 I činim to, dijelom kako bih utažila neopisivu žeđ, dijelom zato što
je ugodno znati da se netko brine za mene. Ali u glavi mi je već roj pitanja
i ne mogu dugo šutjeti. Kako su se obojica smrknula, odlučujem se za
ključno. — Što se dogodilo onom tipu?
— Zapravo ne znamo. — priznaje Cal razmijenivši pogled s Mateom,
koji uzima moju praznu čašu i još dvije sa susjednoga stola i vraća ih na
šank. — Nismo stigli provjeriti jer su se stvari malo zakomplicirale
nakon što si se onesvijestila. Ustvari više nego malo.
— Više nego malo? Kako to misliš?
Lupka prstima po stolu. — Prvo smo čuli sirene, a onda se policija
pojavila pred zgradom. Provalili su i kad su krenuli stubama, mi smo...
znaš. — Namješta ovratnik. — Zaključili smo da imaju situaciju pod
kontrolom pa smo... zbrisali.
Trepćem jer mi nije jasno. — Zbrisali ste. — ponavljam.
— Da. — Nervozno liže usnice. Blijed je poput krpe pa mu sad
pjegice na nosu i obrazima više dolaze do izražaja. — Na stražnja vrata.
Ne mogu si pomoći; opet sam na nogama i prešetavam se amo-tamo
lašteći svojim koracima izlizan drveni pod. — Niste razgovarali s
policijom?
— Ne.
— Samo malo, — nastavljam povišenim glasom — želiš reći da ste
pobjegli s mjesta zločina?
Opet jezikom prelazi preko usnica pa se okrećem prema Mateu, koji
se podlakticama naslanja na pult poput šankera koji je mrtav umoran,
ali spreman odslušati još jednu jadikovku. — Otkud vam uopće da bi to
bilo pametno? — napadam ih.
Mateo stišće zube. — Gle, sve se odvilo u hipu. Nismo znali zašto su
se pojavili. Morali smo na brzinu donijeti odluku, a kako ti nisi bila pri
svijesti, odlučili smo što smo odlučili. Žao mi je ako to ne odobravaš, ali
nismo se u tom trenutku mogli konzultirati s tobom.
Odustajem spazivši ljutnju u njegovim očima. Nisam fer. U
osnovnjaku, kad smo se nas troje znali prešetavati glavnim trgovačkim

59
centrom, samo bi za njim uvijek hodao zaštitar. Jednom su mu čak
prekopali ruksak. Stajao je ukipljeno i bez riječi dok je tip izvlačio
njegove izlizane bilježnice, kemijske, gomilu zapetljanih slušalica i
duksu i onda mu sve vratio bez isprike. Stoga mi je jasno — sa
zakašnjenjem, ali bolje ikad nego nikad — zašto se nije htio zadržati
tamo. Ali i dalje se nervozno prešetavam između šanka i stola za kojim
je Cal. — Okej, ali bar bismo trebali reći nekome da smo vidjeli Воnеуја
kako ulazi...
Zaustavljam se primjećujući da se Mateo ukočio na spomen njegova
imena. Svu moju nervozu odjednom zamjenjuje užasan strah. — Što?
— Taj tip kojeg smo vidjeli... — Guta slinu. — Tko god bio, mrtav je.
Imam osjećaj da mi tlo izmiče pod nogama. Naslanjam se na šank i
hvatam za rub i valjda ostajem na nogama samo zahvaljujući čistoj snazi
volje. — Bio je to Воnеу.
— Otkud znaš? — pita Mateo.
— Tenisice. — s mukom izgovaram. — To su njegove tenisice.
Nisam znala dok sam stajala ukipljeno na pragu, ali sjećam se kako
se penjao na pozornicu prošli tjedan kad smo imali debatu... i sad sam
sigurna da su to bile njegove tenisice. Sjećam se da sam zapazila nešto
purpurno na njegovim nogama i da me to užasno naživciralo.
Najsitničaviji dio mene — dio koji je znao da ću izgubiti izbore i to glatko
— zapitao se u tom trenutku: Zašto taj lik mora u svemu biti poseban?
I jučer i jutros bila sam bijesna na njega. Jedva sam čekala
obračunati se s njim ugledavši ga kako ulazi u tu zgradu. Dok sam ljutito
prelazila cestu, smislila sam što ću mu sve reći i nisu mi trebale ikakve
zabilješke. Spuštam glavu među ruke, naslanjam vruće čelo na hladni
šank i na nekoliko sekundi čak pronalazim utjehu u tami.
Ali osjetivši Mateovu ruku na laktu, podižem glavu. Ne smijem se
rasplakati; ako počnem, neću moći stati. I neki instinkt duboko u meni
potiskuje suze prisiljavajući me da ostanem sabrana.
— Ivy. — nježno mi govori, a ja zazirem kao da se izderao. Ne. Ne
želim da Mateo bude nježan prema meni. To će me samo slomiti.
— Otkud znaš... — Steže me ii grlu, glas mi podrhtava i moram

60
nekoliko puta progutati slinu kako bih zvučala normalno. — Otkud znaš
da je umro?
— Rekli su na... — Pokazuje rukom preko moje glave. Okrećem se.
Tek tad uočavam televizor u kutu i poznato lice na ekranu.
— O čemu Dale Hawkins izvještava?
Mateo se provlači ispod pulta i pridružuje se Calu za stolom.
— Tako se zove?
— Da. — Hodam za njim. — Moji ga poznaju. U neku ruku i ja.
Zajedno smo prisustvovali nekim dobrotvornim manifestacijama. —
Nekoć je bio novinar za jednu od bostonskih televizijskih mreža, ali je
zbog prijepora oko ugovora otišao na lokalnu kabelsku televiziju i
pokrenuo svoje vijesti — doduše, tata smatra da vrlo slobodno pristupa
reporterskom poslu. “Prije bih rekao da se bavi senzacionalističkom
informativnom zabavom”, obično kaže.
Ali možda i nije posve objektivan. Hawkins je ipak objavio nekoliko
neugodnih priloga o tatinu poslovanju zagovarajući stav da korporativni
glavešine gaze lokalna poduzeća. “Kod njega nema nijansiranja”, tata
tvrdi. “I svaki put se izvlači na jeftinu sentimentalnost. Koji licemjer.”
Naime, Hawkins također živi u Carltonu i nikako mu ne može oprostiti
što je srušio jednu staru prizemnicu kako bi izgradio svoju urbanu
viletinu.
Na ekranu me dočekuje dobro poznat prizor: već sam ga se
nagledala kako, izrazito zabrinuta lica, izvještava ispred neke ruševne
zgrade kad god je u pitanju bilo tatino poslovanje. Ali srce mi staje od
grafita iznad njegova desnog ramena i zelenih vrata iza njegovih leđa.
Stoji ispred zgrade iz koje smo netom pobjegli.
Hvata me panika i prije nego što Mateo objašnjava o čemu je riječ.
— Izvještava o tome što se dogodilo u ateljeu. — Uzima daljinac i uperi
ga prema televizoru. — Samo malo. Moram vratiti snimku. — Za
nekoliko sekundi Hawkins je opet živ, smrtno ozbiljna izraza lica, i
govori: — Nalazim se u napuštenoj industrijskoj zoni sjeverno od Palače
Faneuil, gdje se jutros dogodila zastrašujuća, ali i misteriozna tragedija.
Gledamo snimku bez riječi do dijela kad kaže: Policija moli da se jave

61
svi koji raspolažu bilo kakvim informacijama o atraktivnoj plavuši u
ranim dvadesetima, koja je navodno ovdje viđena. Mateo je tad
zaustavlja. — U tom si se trenutku probudila.
— U redu. — Na trenutak se pitam je li mi se učinilo da se zagledao
u moju kosu. — Pusti dalje.
Ali to je manje-više to. Hawkins još navodi brojeve na koje je
moguće stupiti u kontakt, a onda se odjavljuje na dobro poznat i
iritantan način zagledavši se teatralno u kameru. Nekoliko sekundi svi
troje šutimo dok Mateo naposljetku ne izgovara što nam se svima mota
glavom.
— Znači, plavuša.
Prebacujem rep preko ramena i provlačim ga kroz prste. Obojica
šute čekajući da nešto kažem. — Sigurno nije mislio... nije valjda govorio
o meni, zar ne?
Nijedan ne reagira. — Nisam u dvadesetima. — protestiram
pogledavši prvo prema uzrujanom Calu i onda prema naizgled
ravnodušnom Mateu. Ne sviđa mi se što ne mogu ništa iščitati iz njegova
lica; možda je pomislio da odgovaram opisu ili da je ono atraktivna malo
nategnuto. Ali znam da je to sad posve nevažno i da se moram sabrati.
Sliježe ramenima. — Ljudi često znaju pogrešno procijeniti godine.
— Da, ali... — Hawkinsove riječi motaju mi se glavom. — Čak i da
me netko vidio kako stojim na pragu ateljea, taj netko ne bi zaključio da
sam mu nešto ubrizgala. Nisam mu se stigla ni približiti. — Iako sa
značajnim zakašnjenjem, najednom sam itekako sretna što su me
izvukli otamo prije dolaska policije. Ne sjećam se ičega korisnog i da su
me zatekli tamo nakon takve dojave, nikome ne bi promaknuo grozni
paradoks da je baš mene policija preispitala u vezi sa slučajem umorstva
povezanog s narkoticima netom prije svečanosti na kojoj se mojoj majci
dodjeljuje nagrada za doprinos borbi protiv istih tih narkotika!
— Možda te taj netko vidio kako se penješ pa je pogrešno pokopčao.
— kaže Mateo.
— Misliš... postoji li šansa da si je Boney sam to učinio? Da se
predozirao? — Cal me gleda trljajući sljepoočnicu. — Mislim, baš smo

62
razgovarali o tome, kako droge ima svugdje, čak i u Carltonu.
— Ali nismo u Carltonu. — ističem. — Zašto bi otišao u Boston u
deset ujutro kako bi se nafiksao? Mogao je to učiniti i mnogo bliže kuće.
Okrećem se prema Mateu kako bih provjerila slaže li se, ali samo
pilji u pod. — Jesi li vidjela još koga u zgradi? — potiho pita.
Odmahujem glavom. — Ne.
— Ili možda načula nekoga?
Namjeravam i to poreći, ali zastajem zamislivši se. Uletjela sam kao
furija, odlučna da ga pronađem i da mu očitam bukvicu. Nisam imala
pojma gdje je, ali sam ga nekako odmah locirala. Kako mi je to pošlo za
rukom? Zašto sam skrenula ulijevo i popela se na treći kat? — Možda.
— Jače povlačim rep. — Čini mi se da sam načula... nešto. Neki zvuk koji
me odvukao gore. Nečije kretnje ili korake. — Postaje mi jasnije. — Kao
da je netko gore, tako je zvučalo. — Sad sam sigurnija u to.
— Dobro da nisi naletjela na tog nekog. — Mateo odgovara
smrknuvši se.
Prolaze me trnci. Bacam pogled prema Calu, ali on bulji u mobitel. I
tad mi nešto drugo postaje kristalno jasno, nešto što nam je cijelo
vrijeme bilo pod nosom. — Samo malo. — izgovaram to toliko naglo da
Cal podiže glavu. — Ta cura! Ta koja se služi ateljeom. Je li i ona
plavokosa? — Njegovo je lice opet blijedo, a ja bih se najradije opalila
po čelu što mi je to tek sad sinulo. — Plavokosa je, zar ne?
— Nije bila tamo. — odgovara.
— Je li plavokosa'? — ljutito ponavljam.
Još je bljeđi. Očito je njegova odanost sad na testu. — Ona... ja...
imam tvoj mobitel...
Iako je to više nego očit pokušaj promjene teme, zastajem.
— Molim?
Iz džepa iskopava iPhone najnovije generacije u robusnoj crnoj
maskici. — Ispao ti je kad si se onesvijestila, ali smo ga pronašli. Evo.
Oprezno preuzimam posve nepoznat predmet. — Nije moj.

63
 — Otvaram torbicu i vadim svoj mobitel u kariranoj, ružičasto-
zlaćanoj maskici. — Moj je tu, a ovaj...
— Sranje! — Mateo mi ga oduzima. — Taj je Boneyjev!
Cal guta slinu. — Ili pripada ubojici.
Nekoliko sekundi bez riječi piljimo u mobitel. — To je... dokaz. —
zaključujem oprezno. — Moramo ga vratiti.
Mateo se mršti. — Na mjesto zločina? Kako da to izvedemo?
— Mogli bismo ga... poslati poštom? I ostaviti poruku? —
predlažem.
Cal naglo ustaje odgurnuvši stolac uz škripu. — Moram na WC.
Mateo pokazuje preko svojeg ramena. — Nalijevo od televizora.
— Hvala. Odmah se vraćam.
Gledam kako odlazi i čuvši kako zatvara vrata za sobom, okrećem
se prema Mateu. — Dobro, što se događa s njim? — potiho pitam.
— Ne znam, ali nešto ne štima u vezi s tom curom. Odbija
razgovarati o njoj. Ne želi odgovoriti ni na najjednostavnija pitanja.
Još uvijek u ruci drži mobitel u crnoj maskici. Znam da bih ga trebala
nagovoriti da ga izručimo policiji ili barem iznijeti teoriju o tome što se
događa s Calom, ali ne mogu se natjerati ni na jedno. Previše sam
nervozna, zbunjena i umorna. Bacam pogled prema bocama iznad
šanka. — Jesam li ja jedina kojoj bi sada dobro došlo piće?
Smije se pokazujući jamice u obrazima, koje je inače moguće vidjeti
samo kad ga se uhvati na prepad. Kad mi je bilo trinaest i kad sam bila
najzaljubljenija u njega, živjela sam za to da izmamim takav osmijeh na
njegovu licu. — Ivy Sterling-Shepard pije u rano jutro? Ne poznajem te
takvu!
— Olakotne okolnosti. — Nisam sigurna uzima li me zaozbiljno —
odnosno, mislim li ja to zaozbiljno — ali prilazi šanku i provlači se ispod
pulta.
— Što ćeš? — Pokazuje prema bocama.
— Maker’s Mark.

64
 — Obožavateljica viskija? — Smiješi se. — Sve samo iznenađenje za
iznenađenjem.
— Nemoj mi puno natočiti. — U odnosu na školske standarde, ne
pijem često i nikako ne u društvu. Ali otkad smo Daniel i ja navršili
šesnaest, smijemo kušati što god mama i tata piju jer smatraju da ćemo
biti skloniji konzumirati alkohol ako nam ga u potpunosti zabrane. Ta je
strategija postigla uspjeh utoliko što Daniela alkohol uopće ne privlači,
a meni se ne sviđa ništa osim tog pitkog začinjenog viskija koji je tati
najdraže piće.
— Ne brini se. Dobit ćeš manje od minimuma. U protivnom će gazda
primijetiti.
Ne šali se. Vraća se s čašicom u kojoj jantarna tekućina jedva
prekriva dno. — Mislila sam da ćeš i ti malo popiti. — govorim kad mi je
pruža.
— Bolje ne. — Hvata me užasna krivnja jer je očito zabrinut da će
njegov šef primijetiti. Vjerojatno bih trebala vratiti čašicu, ali znam da
bije odbio uzeti i onda bi se to pretvorilo u dramu i...
I viskija više nema.
Toplina se širi mojim tijelom i prepuštam se osjećaju spokoja kao
za druženja s tatom u dnevnoj, kad on sjedi za svojim stolom, sav u
poslu, a ja sklupčana u naslonjaču, s knjigom u rukama — na sigurnom.
Najednom mi Boneyjevi roditelji izranjaju u mislima i tog spokoja više
nema; pomišljam kako im je ovaj dan započeo kao i svaki drugi.
Vjerojatno su otišli na posao kao i svi drugi roditelji, u žurbi i
zaokupljeni mislima, i ne sluteći kakve će ih vijesti dočekati za nekoliko
sati.
Najednom mi tako užasno kljuca u glavi da moram zažmiriti. Ne
smiješ, prekoravam se. Poslije ćeš se slomiti, kad se izvučemo iz ovoga.
Duboko udišem nekoliko puta. — Što ćemo sad?
— Ne znam. — Prekreće mobitel u ruci. — Imaš pravo. Moramo ga
dostaviti policiji. Ako je Boneyjev, možda postoji nešto u njegovim
porukama ili pozivima što bi moglo objasniti zašto se zatekao u toj
zgradi.

65
 — Vidi možeš li ga otključati. — predlažem. — Kladim se da ima
neku jednostavnu lozinku. Pokušaj s 1-2-3-4.
Utipkava brojke i odmahuje glavom. — Ništa.
— Pokušaj s njegovim imenom. — Ali baš se uto Cal vraća podvrćući
rukave, što obično čini kad se sprema reći nešto što neće biti dobro
prihvaćeno.
— Znači... — nakašljava se. — Moram nakratko otići.
— Otići? — Mateo i ja ponavljamo uglas. — Kamo? — Kako ne
odgovara, gubim živce. — Znaš, ne možeš se samo tako pokupiti! U
problemima smo!
— Nećeš mi ti govoriti što mogu, a što ne. — mrmlja poput
nadurenog četverogodišnjaka, što je također njegova standardna
reakcija kad god ga netko pokuša odgovoriti od nekakve gluposti.
— S njom se nalaziš? S tom plavušom koja ima pristup mjestu
zločina?
— Nisam rekao da je plavuša. — buni se.
— Nisi ni morao. — odgovaram ljutito frknuvši. —Je l’ poznaje
Воnеуја?
— Ona... gle, komplicirano je. Sve ću vam objasniti, ali prvo moram
razgovarati s njom. — Vadi mobitel iz džepa. — Nije daleko odavde pa
ću otići pješice, a onda ću se vratiti i smislit ćemo što dalje. Stanica
Haymarket je blizu, zar ne?
Kreće, a ja skačem na noge postavljajući se pred njega. — Šališ se!
— Nisam se još ni zahuktala, ali Mateo me već hvata za ruku.
— Nema veze, Ivy. Pusti ga.
— Molim? — Gledam ga šokirano razjapivši usta i Cal to iskorištava
kako bi me zaobišao.
— Svi smo pod stresom. Bit će samo još gore ako se počnemo
svađati. — Uzima moju praznu čašicu, vraća se do šanka i provlači ispod
pulta. Cal ide za njim i uto zamjećujem prolaz iza šanka, vrata koja vode
do malog stubišta. — Sigurno Cal ima dobar razlog za odlazak.

66
 — Tako je, imam. — Cal se provlači uz njega. — Vraćam se za najviše
sat vremena. Vjerojatno ranije. Hm, triput ću pokucati kako biste znali
da sam to ja.
— Samo se javi porukom. — Mateo odgovara brišući čašicu i
suzdržavši se da ne uzdahne.
— Može! — Cal kreće prema stubama i nestaje, nakon čega se čuju
škripa šarki i tresak vrata.
Stojim prekriženih ruku, bez riječi, osjećajući se posve
bespomoćno. Znam što reći, ali jednostavno nisam u stanju to izgovoriti.
Mateo je moj kriptonit, ali ne samo zato što sam bila zaljubljena u njega.
— Znači, čekat ćemo ovdje? — Ne uspijevam prikriti koliko sam kivna.
Pažljivo presavija krpu i odlaže je ispod pulta. — Naravno da ne.
Pratit ćemo ga.

67
 8.

MATEO

Laka je meta zbog svoje jarkocrvene kose. Sustižemo ga nekoliko

križanja nakon birca i putem mimoilazimo poznatu vikend-tržnicu s
poljoprivrednim proizvodima. Moja je stara u srcu gradsko dijete,
rođeno i odraslo u Bronxu, i dok sam bio malen, često me vodila u centar
Bostona. Najčešće smo išli samo nas dvoje, odnosno troje kad nam se
Autumn pridružila. Ali povremeno nam se znao i tata priključiti, a
dvaput godišnje i cijela mamina šira obitelj kad bi navratila u posjet.
Baka bi u tome uvijek vidjela priliku da je vrbuje. Redovito bi se u
nekom trenutku osvrnula i ponjušila zrak: “Simpatično, ali nije to pravi
grad. To ti sigurno fali, Elena.”
Mama je jedino dijete u obitelji Reyes koje je napustilo New York.
Prihvatila je softbolsku stipendiju za Boston College i nijednom to nije
požalila. Kad se udala, baka je uspjela smanjiti svoje zvocanje, ali nakon
razvoda, kad se stari pokupio, počela nas je sve češće i češće zvati.
Otkako je stara zatvorila kuglanu i saznala za osteoartritis —
prešutjevši joj u koliko je lošem stanju — čujemo se s njom praktički
svaki dan. “Daj da ti pomognemo”, uvijek je nagovara. “Vrati se kući!”
Mamin je odgovor uvijek isti. “Ja jesam kod kuće. Moja su se djeca
ovdje rodila.” Uvijek to kaže, to moja djeca, kao da između Autumn i
mene nema razlike. I moja baka to nikad ne poteže iako Autumn nije u
krvnom srodstvu s nama. I ona je smatra dijelom obitelji.
Premda se potajno čak slažem s njom — obiteljska bi podrška mene
i Autumn oslobodila pritiska, a nju još i tog luzera Gabea — nema

68
proklete šanse da se usprotivim staroj. Stoga kad god baka ili neka od
mojih teta ili neki ujak pokušaju stupiti u kontakt sa mnom, svima
kažem što im i ona kaže. Dobro smo.
“Kako vam ona ništarija uopće pomaže?” upitala me zadnji put kad
je nazvala.
“Plaća veću alimentaciju.” I to je točno. Ne treba znati da je to samo
pedeset dolara. Stari stalno ponavlja da traži posao negdje u blizini kako
bi se vratio u Carlton i bio nam od veće pomoći, ali nemam joj namjeru
to spominjati. Rekla bi da su to samo pusta obećanja, što i ja mislim.
“O, Mateo”, uzdahnula je prije nego što se razgovor zadnji put
priveo kraju. “Tvrdoglav si na nju! Otjerat ćeš me u grob!”
Hvala Bogu da nema pojma što se događa jer bi se u protivnom to
još moglo i obistiniti.
Ivy šuti, naizgled odlutavši u mislima, kad nam iznenada mobiteli
počinju zvrndati. Njezin je u torbici koju je prebacila preko ramena i dok
ga pokušava iskopati, ja svoj vadim iz džepa. Čeka me gomila poruka,
uglavnom od Carmen i Zacka:
Zack: Gdje si? Boney Mahoney je jebeno MRTAV.
Zack: Uboden u srce ili tako nešto.
Zack: NEZZ, ljudi svašta govore.
Sranje. Kako su uspjeli saznati? U vijestima ga nisu spomenuli, zar
ne? Osim ako u međuvremenu nije uslijedila još jedna reportaža.
Zack: Ja & Ishaan odrađujemo poseban prilog za vrijeme ručka.
Zack: Na svoju ruku. Nemoj nikome reći.
Zack i još jedan tip iz naše generacije su u sklopu fakultativnog
predmeta o medijskoj tehnologiji u proljeće prošle godine počeli
snimati izvještaje o događanjima u školi za YouTube. Proslavili su se i
nastavili s time. Kako prije svake objave trebaju materijal proći s
nastavnikom, znam da nema šanse da špekulacije o Boneyju dobiju
zeleno svjetlo.
Carmen: Hej, jesi dobro???

69
 Carmen: Odabrao si pogrešan dan za nedolazak. Ni Воnеуја nema i
svi govore da su ga ubili u Bostonu :(
Carmen: Ni Ivy nije u školi, što je čudna slučajnost.
Bacam pogled prema njoj. Šokirano bulji u svoj mobitel. — Dakle...
— započinje gotovo cijukom. — Emily kaže da su na vijestima objavili
da je u pitanju Воnеу i u školi je sad opći kaos! Ljudima je osobito
zanimljiva dojava o toj plavuši kao i činjenica da mene nema. Možeš li
vjerovati? Navodno se već govorka da sam... ja možda ubila Воnеуја zato
što me pobijedio!
— Nitko to ne govori. — bunim se kad mi se nova poruka pojavljuje
na zaslonu.
Carmen: Nećeš vjerovati što se o njoj govori po školi.
— Ah, stvarno? — Podigavši obrve, pokazuje prema mojem
mobitelu koji ne prestaje zvrndati. — Još ti nijedan frend to nije
spomenuo?
— Ne. — lažem spremajući mobitel u džep kako mi ga ne bi otela.
— Prestani čitati poruke! Još malo pa smo kod podzemne — tamo
ionako nema signala. Kad stignemo kamo nas Cal vodi, već će se pričati
o nečemu drugom. — Uopće ne vjerujem u to, ali znam da je neću moći
zaustaviti ako zabrije.
— Ne mogu! Što ako... ahhh. Dobro onda. — Podiže mobitel s vidnim
olakšanjem. — Moji su upravo poletjeli!
— Poletjeli? — Na vidiku se pomalja stanica Haymarket.
— Za vikend su otputovali u San Francisco kako bi proslavili
dvadesetu godišnjicu braka, a večeras će u Palači Mackenzie mamu
proglasiti građankom godine i ja bih je trebala najaviti. Stoga se ovo ne
smije razvući! — Odlučno ubacuje mobitel u torbicu. — Imam još šest
sati da to riješim prije nego što slete!
U vlaku zauzimamo pristojan položaj s kojeg možemo nadzirati
situaciju — nismo u istim kolima s Calom, ali dovoljno smo blizu i
vidimo ga kroz staklena vrata. Okrenut nam je leđima, zgrbljen, i djeluje
nekako utučeno pa me odmah hvata zaštitnički poriv. Dok smo se družili
kao djeca, bio je otvoren, prijateljski raspoložen i bezbrižan. Ne znam s

70
kime se nalazi, ali ako zbog nje izgleda kako izgleda, već mi nije draga.
S druge strane, možda ga i ne poznajem. Dosta toga što se nekoć
činilo očitim i jasnim vjerojatno nije bilo takvo.
Nas dvoje stojimo držeći se za rukohvat iznad svojih glava, ona
toliko grčevito da su joj zglobovi pobijelili. — Valjda ide u Cambridge.
— zaključuje kad prolazimo sjevernu postaju, a Cal ne silazi. Još su
ostale samo dvije na toj liniji: Science Park i Lechmere u Istočnom
Cambridgeu. — Nego... bismo li trebali razgovarati? — Vrpolji se.
— O čemu? — oprezno pitam. Zar mi čita misli? Moj mozak svako
malo zaglavi u prošlosti, ali to ne znači da i nju želim odvući tamo. Što
sam češće nasamo s njom, to sam sigurniji u to.
— Znaš... — potiho nastavlja. — O tome... što reći ljudima. O tome
gdje smo danas bili i... svemu ostalom.
Svemu ostalom. Naravno. Sve mi je jasnije što to podrazumijeva.
Moji frendovi, koji nemaju pojma gdje sam, očekuju da im uskoro
odgovorim. Što ću reći Autumn ako se javi? Ne tajimo ništa jedno pred
drugim pa ni kad su u pitanju stvari kojima se bavi, a za koje najradije
uopće ne bih znao. U posljednje vrijeme sva je u tome.
Glava mi puca od cijele zbrke. — Korak po korak, može? Prvo ćemo
vidjeti što se događa s Calom, a poslije ćemo se pozabaviti ostalim. —
Iskreno, čak nisam siguran koliko uopće želim znati što Cal smišlja, ali
za razliku od Boneyja, on je problem koji je moguće riješiti.
— Ali što kad bismo...
— Rekao sam poslije, Ivy. — prekidam je povišenim tonom jer već
lagano gubim živce. Više nismo u osmom razredu kad sam bio spreman
učiniti što god bi poželjela samo zato što bi me zamolila.
— U redu, u redu... — mrmlja odmičući se, a nekoliko putnika
pogledava prema nama. Nije zadovoljna, ali što sad.
Tandrkajući, vlak izlazi iz podzemnog tunela kod stanice Science
Park i gledam kroz prozor prema Prirodoslovnom muzeju koji se
pomalja na vidiku. Među omiljenim mi je odredištima školskih izleta.
Zadnji sam put bio tamo u sedmom osnovne s Calom i Ivy na
interaktivnoj izložbi. Na jednom štandu testirali su fiziološke reakcije

71
na fotografije različitih životinja, a širenje zjenica ili ubrzani srčani
ritam bili su dokaz da se osoba boji.
Ispostavilo se da se Ivy i ja bojimo uobičajeno groznih stvorova —
siktave zmije i krokodila razjapljenih ralja — dok je Cal navodno
pokazao strah gledajući zeca u cvjetnoj gredici. Ivy se nije mogla prestati
smijati. “Bojiš se kunića”, zadirkivala ga je.
“Nije istina! Taj test ne valja!”
“Ali bio je dobar na nama”, nadovezao sam se dok se ona previjala
od smijeha.
Potom se zamislila. “Dobro je da je ljudska rasa prerasla stadij
lovaca i skupljača, zar ne? Jer ti ne bi preživio ni dana u divljini. Bojiš se
potpuno pogrešnih stvari.” To je bilo tipično za nju, to kako bi u hodu
iznijela neko zapažanje za koje bi se naposljetku ispostavilo da na neki
čudesan način zapravo ima dublje značenje i godinama te još navodi na
razmišljanje. Stoga, kamo god se Cal uputio, praktički sam siguran da to
nikako ne sluti na dobro, a on toga nije ni svjestan.
Ne silazi na postaji Science Park i za minutu s razglasa odjekuje: —
Lechmere, zadnja postaja! — Ivy i ja se spremamo sići kad se vlak
zaustavlja uz zaglušujuću škripu kočnica. Vrata se otvaraju i iskrcavamo
se s ostalima na peron na otvorenom. Cal kreće za gomilom kroz rampu
prema ulici, a mi ga pratimo zadržavajući se na udaljenosti. Potom staje
na pješačkom čekajući da se uključi zeleno svjetlo. U tom trenutku nas
se dvoje nemamo gdje skriti i dovoljno je da okrene glavu i vidjet će nas.
Ali ne čini to. Ni kod zebre, ni na ulici pa ni kad nastavljamo nogostupom
za njim, a onda dolazi do niske ciglene zgrade obojene u plavo, na kojoj
stoji natpis Second Street Cafe.
— To je to. — Ivy potiho zaključuje vidjevši ga kako ulazi.
Kafić mi nije poznat, ali je dobra lokacija ako nekoga potajno
pratite. Prostran je iznutra, sav u industrijskom dizajnu s ogoljelim
cijevima u stropu i apstraktnim slikama na zidovima. Nešto što podsjeća
na blues svira u pozadini miješajući se sa žamorom. Cal zastaje osvrćući
se, a onda nastavlja prema stolu u kutu. Plavuša s bejzbolskom kapom
podiže ruku u znak pozdrava.

72
 — Znala sam da je plavokosa. — komentira Ivy kroza zube. — Znala
sam! — Ali njezinu ljutnju najednom zamjenjuje zbunjenost.
— Čekaj. Je li to...
Cura lagano naginje glavu i kako joj sad napokon vidim lice, od šoka
stajem. Prvo, poznajemo je. Drugo, cura je posve pogrešna dobna
kategorija. — Da.
Ivy staje uz mene. — Zašto se nalazi s njom? — zbunjeno pita.
— Ima li to ikakve veze sa školom? Ili misliš da poznaje njegovu
misterioznu curu? Ili možda... — Potom šokirano razjapljuje usta jer Cal
hvata ženu za ruke, isprepliće svoje prste s njezinima i ljubi ih, na što
ona smjesta povlači ruke, ali ne zato što je zgrožena tako neočekivanim
potezom. Njezino lice ne govori: Što to radiš? Kaže: Ne ovdje.
Što se, dovraga, događa?
Sjedam za prazan stol, Ivy sjeda uz mene. Napušta me nervoza koju
je probudila u meni na vlaku i fokusiram se na čudan par pred nama. —
Je li se to on upravo držao za ruke s našom profom iz likovnog? — pita.
Da, upravo je to učinio. Naša mlada i pomaknuta profa likovnog,
profesorica Jamison, počela je raditi prije dvije godine, odmah nakon
diplome, i već na samom početku ostavila dubok dojam. Većina naših
nastavnika zašla je u srednju ili visoku dob, a jedina profa koju se
smatralo imalo atraktivnom prije pojave profesorice Jamison bila je
profesorica Meija, nastavnica španjolskog kojoj je bar trideset, a izgleda
kao da glumi mamu u nekoj televizijskoj seriji. Hoću reći, dobro, ali ne
dobro u smislu odabrat ću njezin predmet iako ne moram.
Profesorica Jamison izgleda upravo tako i likovni je najednom
postao izuzetno popularan.
Nikad nisam razgovarao s njom. Bio sam nadomak toga u kolovozu
prošle godine kad me stari, navrativši u Carlton na pauzi od turneja,
odlučio odvesti u kupovinu prije početka nove školske godine. Nije mi
ništa trebalo niti sam i za čim čeznuo, ali sam mu odlučio udovoljiti i
uzeti račun kako bih poslije mogao sve vratiti. Tako smo se zatekli u
Targetu i on je gledao lava-lampe kao da krećem na faks pa trebam
urediti sobu u studentskom domu kad je profesorica Jamison prošla

73
pokraj nas. Provjeravala je nešto na mobitelu i nije nas ni registrirala,
ali je on zato registrirao nju.
“Osjećam iznenadnu potrebu za ručnicima”, provalio je slineći za
njom.
“Ne”, odbrusio sam. Tako izgleda oko šezdeset posto naših
razgovora: ja pokušavam spriječiti nešto sramotno i/ili ogavno, što
samo otežava činjenica da se on ponaša prema meni kao da sam mu
kompić otkako sam ga prerastao u petnaestoj.
“Zašto ne?” Već je okretao kolica u njezinu smjeru.
“Radi u školi”, ljutito sam odbrusio. “Autumn je kod nje na
likovnom.” Hvala Bogu da ga je to zaustavilo jer se profesorica Jamison
uto vratila u glavni prolaz i bila bi se zabila u nas. Pristojno se
nasmiješila mojem ocu, pogledala me kao da sam joj odnekud poznat —
preko ljeta sam dosta narastao — i nastavila svojim poslom.
Baš kad sam pomislio da sam se izvukao, stari je doviknuo za njom:
“Kad sam ja pohađao školu, profe nisu bile takve.” Okrenula se,
znakovito nas pogledala i onda, nasreću, nestala s vidika. Do dana
današnjeg ne znam je li se naljutila ili joj je bilo drago. Znam samo da
sam bio zgrožen i otad izbjegavam njezin predmet kao da je kužan.
Naravno, izuzetak sam. Polovica bira likovni u nadi da će se
sprijateljiti s njom i barem nekolicina — ponajviše sportaši — hvale se
da su učinili i više od toga. Ali njih je i inače nemoguće zaozbiljno uzeti,
stoga ne obraćam pozornost. Osim toga, zimus se profesorica Jamison
zaručila za profesora Kendalla, trenera koji vodi školsku lakros-ekipu i
koji je zlatni retriver u duši. Veseo, drag i svima omiljen. Prema tomu
kako se ponašaju kad su zajedno, rekao bih da su sretni.
Ali sad je tu Cal — baš on od svih prokletih ljudi — i naginje se
najviše što može preko stola i samo što je ne poljubi.
— Koje sranje. — Ivy zaključuje.
— Nego što. Što ona uopće radi ovdje? Ne bi li trebala biti u školi?
— Nema likovnog utorkom. Srezali su proračun, sjećaš se?
Uspijevam ne zakolutati očima. Tipično za nju. Misli da svakoga

74
zanimaju takve stvari. — Jesi ti na likovnom?
Odmahuje glavom. — Zadnji put sam u prvom birala fakultativne
predmete. Već mi je ovako dovoljno teško ići ukorak s... — Zaustavlja se
na vrijeme i nadodaje “nastavom”, ali sam poprilično siguran da je
namjeravala reći Danielom. Nakon što je postigao natprosječne
rezultate na nekakvom testu za nadarenu djecu, što se dogodilo dok smo
još bili frendovi, potpuno se posvetila školi. Kao da će snagom volje
uspjeti izjednačiti rezultat u tom nekom imaginarnom nadmetanju s
njim. — A ti?
— Ha? — Odlutao sam mislima i nemam pojma što pita.
—Jesi li kod nje na likovnom?
— Ne. — Kratko i jasno. Nema šanse da se uvučem u tu prapovijest.
— Ali Autumn je bila i sviđala joj se. Kaže da je djelovala poticajno na
nju.
Ivy križa ruke i ljutito gleda prema njihovu stolu. — Ah, itekako bih
se mogla složiti da djeluje poticajno. — komentira s gorčinom.
— Misliš da njegovi znaju za ovo?
— Šališ se! To bi ih dotuklo. Posebice Wesa!
— Zašto baš njega? — Učinilo mi se da je Henry puno stroži.
— Jer je dekan lokalnog fakulteta! Halo? — Maše mi rukom pred
licem. — Zar ne pratiš vijesti?
— Znaš da ne.
— Pa, nedavno su otpustili profesora koji je spavao sa studenticom.
Bila je to gadna afera i Wesa su nekoliko puta intervjuirali. Kad bi znao
da se njegov sin poskrivećki vucara s nastavnicom, ispao bi licemjeran.
Ili neinformiran roditelj koji se nedovoljno posvećuje svojem djetetu.
Nijedno od toga nije pozitivno za jednog dekana.
Iznenada mi postaje jasno zašto se Cal praktički sljubio s vratima u
onoj uličici. — I nije čudo da je friknuo jutros.
Zubima se hvata za usnicu. — Rekao je da nije bila u ateljeu, zar ne?
— Kimam. — Ali je isto tako rekao da obično radi tamo utorkom.

75
Plavokosa je i poznaje Boneyja. To su tri poveznice. Plus, četvrta je
bonus, a podrazumijeva... — pokazuje prema njima — sve to. Dobro je
da smo ga pratili. Očito ne može biti objektivan kad je ona u pitanju i
neće joj postaviti prava pitanja.
— Želiš da se približimo? Da pokušamo prisluškivati?
— Mogli bismo probati. Trebali bismo. Ali sam zapravo imala nešto
posve drugo na umu.

76
 KANAL NA YOUTUBEU “DIREKT IZ ŠKOLE”

Ishaan i Zack mašu prema mobitelu s naizgled vozačkog i suvozačkog

mjesta.
ZACK: Hej! Zack Abrams i Ishaan Mittal javljaju se uživo
iz (osvrću se) Ishaanova auta, koji bi, ruku na srce,
mogao biti i čišći!
ISHAAN: Ti si htio da snimamo odavde. Ja sam glasao za
pizzeriju Angelo’s!
ZACK: Tamo je previše bučno. U svakom slučaju, zbrisali
smo s ručka radi posebnog priloga o onome o čemu
danas bruji cijela škola: o šokantnoj smrti našeg kolege
maturanta Briana “Boneyja” Mahoneyja! Iako u
vijestima nisu još objavili pojedinosti, sve upućuje na to
da je Boney umro u napuštenoj zgradi u Bostonu!
ISHAAN: Nije samo umro. Bio je ubijen! Sredila ga je
neka plavuša!
ZACK (ljutito pogledavši prema Ishaanu): Malo trčiš pred
rudo! Taj dio još nije ni potvrđen. (Opet gleda u mobitel.)
Dakle, Boney je jučer pobijedio na izborima za
predstavnika maturantskih razreda i trebao im se
obratiti danas u deset sati. Svi smo bili u dvorani
čekajući na njega. (Dramatična stanka.) Ali nije se
pojavio.
ISHAAN (primičući se mobitelu): Znate tko se još nije
pojavio?
ZACK: Ne još...

77
ISHAAN (glasno): Tako je, jedna plavuša! Ona koju je
porazio na izborima!
ZACK: Kvragu, Ishaane, svaki me put pretekneš!
ISHAAN: Kad ti treba sto godina! Nego, nije li čudno da
Ivy Sterling-Shepard nije izostala nijednog jedinog sata
sve do danas, kad je tip koju je totalno zgazio na
izborima umro u nerazjašnjenim okolnostima? I nikome
se nije javila. Ni bratu ni najboljoj frendici...
ZACK: Mislim da ne bismo trebali ikoga navoditi. To su
očito samo puka nagađanja, ali...
ISHAAN: Ali ta cura ima problema. Ima toliko gadnih
problema da bi jednoga dana mogla puknuti i napraviti
koješta. I tebi je to jasno, zar ne?
ZACK (nakon sekunde): Pa, u svakom slučaju očito je.

78
 9.

CAL

Ne znam zašto sam je uhvatio za ruke s obzirom na sve. Vjerojatno

iz navike — iako je prošlo svega nekoliko tjedana otkako smo se počeli
viđati izvan škole — i očajničke potrebe za bar nekakvom utjehom.
Vidim da sam je time izbacio iz takta pa mi je sad još teže. —
Oprosti. — naginjem se prema njoj petljajući odbačenim omotom
slamke. S osmijehom ispija gutljaj ružičastog i ledenog pića.
— Nema veze. Ali na javnom smo mjestu, razumiješ?
Znam. I svjestan sam kako to izgleda — u potpunosti.
Nisam očekivao da ću se ikad spetljati sa starijom ili praktički
udanom ženom, a kamoli tek s nastavnicom. Nije da sam to planirao.
Iako sam zacopan u nju otkako sam krenuo na likovni prošle godine,
nisam ni sanjao da bi se iz toga moglo nešto izroditi. Posebice nakon što
se zaručila. Ali na početku četvrtog zamolio sam je za savjet oko
studijskih programa pa smo počeli sve češće razgovarati. Onda mi je
dala svoj broj za slučaj da imam ikakvih pitanja nakon nastave. Te sam
noći u svojoj sobi tri sata smišljao što joj natipkati dok naposljetku
nisam skupio hrabrost i poslao poruku.
Dopisivali smo se cijela dva sata i tako je svaki dan otad. Naše se
komunikacija s odabira fakulteta prebacila na umjetnost općenito pa na
pop-kulturu i onda na nade, snove i planove za budućnost. I više je
nisam mogao izbiti iz glave. Non-stop sam razmišljao o njoj, čak i kad
sam bio s Noemi, a mobitel sam nakrcao pjesmama o neuzvraćenoj

79
ljubavi. Jednu od njih slušao sam početkom ovog mjeseca kad me
nazvala prvi put.
“Halo?” jedva sam uspio izustiti koliko mi je srce tuklo. “Hej. Upravo
sam razmišljala o tvojem licu.”
“Molim?” Bio sam siguran da sam je pogrešno čuo.
“Tako je zanimljivo. Ima predivne linije. Rado bih te nacrtala
jednom prilikom.”
I tad sam prvi put završio u ateljeu. Kako zna tamo biti subotom i
nedjeljom navečer, svojima sam rekao da idem učiti s frendovima u
knjižnicu i zbrisao u Boston. Nikad u životu nisam bio uzbuđen kao toga
dana. Dok me crtala, sjedio sam uz nju na drvenoj klupici, a svaki je živac
u mojem tijelu treperio poput strune. Svako malo odložila bi notes i
olovku, dodirnula mi obraz ili bradu, nježno popravila moje držanje.
Ništa se drugo nije dogodilo ni tad pa ni otad, ali mislim da je to samo
pitanje vremena.
Nisam budala. Znam da je zaručena i da mi je nastavnica i da je
starija od mene. Ali samo sedam godina. Između ujaka Roba i ujne Lise
deset je godina razlike i nikome to nije problem. Da, upoznali su se kad
je njemu bilo trideset pet, a njoj četrdeset pet i jasno mi je da to nije isto
jer nisu radili zajedno, ali zar bih trebao samo tako dići ruke od
potencijalno srodne duše zbog komplikacija uzrokovanih društvenim
stavovima?
Moji se nikad ne bi složili. Kao što sam rekao, Wesu govorim
abnormalno mnogo toga — ali za ovo ne zna. Čak i da dođem u
iskušenje, znam da to ne bi bilo pametno nakon što je njegov fakultet
dao otkaz profesoru koji je spavao sa studenticom.
“Ali oboje su odrasle osobe”, rekao sam razmišljajući o Lari i svojem
osamnaestom rođendanu u proljeće.
“Nastavnici i učenici nisu u istoj poziciji moći”, istaknuo je. “Otud
takav stav fakulteta.” Potom je stisnuo usnice. “Čak i da nije tako, uvijek
bih u pitanje dovodio moć prosudbe i motive odrasle osobe koja se
upušta u vezu s tinejdžerom. Pogrešno je uvijek pogrešno.”
Znam da bi to i drugi rekli. I meni to pada na pamet kad god u

80
hodniku sretnem profesora Kendalla, koji me uvijek veselo pozdravi
premda se ne bavim sportom i premda me poznaje samo iz viđenja.
Pogrešno je uvijek pogrešno. Ali kad mi stigne njezina poruka, ispune me
toplina i sreća i moram se zapitati: Je li život doista tako crno-bijel?
Larino me nakašljavanje vraća u stvarnost. Namješta kapu preko
plave valovite kose. Sigurno već pola minute buljim u prazno poput
idiota. Često mi se to događa. — Zašto si htio da se nađemo? Zašto je
hitno i još važnije, zašto nisi u školi?
Uh. Mrzim kad razgovara sa mnom kao da sam samo učenik.
— Markirao sam s dvoje frendova. — odgovaram, na što oči samo
što joj ne ispadnu iz duplji. — Ne brini se! — odmah nadodajem. — Nisu
ovdje. Ostavio sam ih u Bostonu kako bih se mogao naći s tobom jer... —
Zastajem ne znajući kako započeti temu. Ponaša se posve normalno, kao
da nema pojma što se dogodilo Boneyju. Istina, to je tek nedavno
objavljeno u vijestima i ona danas ne radi. Međutim... umro je u njezinu
ateljeu! Započni s time, govorim si, ali ne mogu se natjerati. — Gdje si
bila jutros? — provaljujem.
Mršti se. Smeta joj što je to pitam. — Rekla sam ti. Na tečaju
keramike.
— Ali rekla si... sinoć, kad smo se dogovarali danas za doručak, rekla
si da ćeš poslije ići u atelje.
— Tako je. — Ispija gutljaj pića. — Onda se u zadnjem trenutku na
tečaju otvorilo još jedno slobodno mjesto pa sam se ubacila.
Čekam nekoliko sekundi pitajući se hoće li još što dodati. Hvata me
nelagodna vrućina pa još više zavrćem rukave. — Dakle, jutros sam
slučajno navratio u atelje i...
— Samo malo. — prekida me namrštivši se. — U atelje? Ne smiješ
to raditi. Žao mi je što sam te ostavila na cjedilu, ali ne možeš se samo
tako pojaviti tamo. Posebice ne s frendovima. Gdje ti je bila pamet?
— Nisam te tražio. — govorim u svoju obranu. Iako... možda
nesvjesno i jesam. Jesam li zato predložio da uzmemo kavu nadomak
ateljea ili da navratimo u dućan s likovnim priborom? Jer sam se nadao
da ću je na trenutak vidjeti? Ne želim razmišljati o tome. — Htio sam ti

81
reći da je i Boney Mahoney bio tamo.
Zbunjeno trepće. — Tko?
— Boney Mahoney. Brian zapravo. Brian Mahoney, iz škole.
Čudno se osjećam priznajući, makar samo sebi, da me spopala
ljubomora kad sam ga jutros vidio kako ulazi u zgradu. Nisam se mogao
otarasiti uvjerenja da je tamo zato što ga je pozvala da dođe. Воnеу nije
njezin tip, zaključio sam, ali mi je odmah sinulo da ni mene nitko ne bi
smatrao njezinim tipom.
Kako je sve potom otišlo kvragu, nisam stigao od toga napraviti
dramu.
— Ah, naravno. — I dalje je zbunjena. — Što u vezi s njim?
Duboko udišem. Ne mogu vjerovati da joj baš ja moram reći što se
dogodilo... — Mrtav je.
— O, Bože. Stvarno? — Zgranuta je i rukama se hvata za lice. —
Užas! Sto se dogodilo?
Gutam knedlu. Ne znam kako priopćiti ostatak pa to činim zbrda-
zdola. — Još se ne zna, ali prema tome što kažu na vijestima, ispada da
je ubijen. Ubrizgana mu je nekakva droga. U tvojem ateljeu.
— Ubijen? — šapuće problijedjevši. — U mojem... u zgradi?
— Ne samo u zgradi. Baš u tvojem ateljeu. — Promatram je
očekujući na njezinu licu vidjeti... što? Ni sam ne znam. — I netko je
dojavio da je vidio plavušu kako mu nešto ubrizgava.
Drhtavom rukom prekriva usta. — Je li ovo nekakva tvoja bolesna
fora?
Da sam u stanju ljutiti se na nju, sad bih se žestoko razljutio.
— Ne. — oštro odgovaram. — Nikad se ne bih tako šalio!
— Nisam mislila... samo sam... ne mogu... — Šokirano dodiruje
obraz, a onda naglo grabi torbu ispod stola, spušta je u krilo i počinje
kopati po njoj u potrazi za mobitelom. Odlaže je na klupicu uza se,
otključava mobitel i neko vrijeme samo čita. — O, dragi Bože, ovo je... ne
mogu vjerovati. — govori ponovo problijedjevši. — Imaš pravo. Brian

82
je... o, moj Bože. Bio si tamo? Što se dogodilo?
Iako se trudim objasniti sve u najkraćim crtama, naposljetku
moram nekoliko puta ponoviti što sam rekao kako bi pokopčala. Cijelo
vrijeme sjedi poput kipa i samo joj oči skaču s mene na zaslon mobitela
i opet na mene. Potom ga odlaže na stol i rukama opet prekriva lice.
Proučavam je nekoliko minuta ne bih li se uvjerio da glumata. Ništa
joj ne govori u prilog. Svjestan sam toga, ali ne mogu se sjetiti nijednog
jedinog razloga zašto bi Boneyju učinila nažao. — Onda... bila si cijelo
vrijeme na tom tečaju? — oprezno pitam. — Jer ta dojava u vezi s
plavušom...
Miče ruke s lica. — To nije imalo veze sa mnom. — prekida me
smrtno ozbiljna u licu. — Bila sam u centru za obrazovanje odraslih na
Aveniji Mass sve do... — gleda na sat — prije desetak minuta.
Slijeva se uto čuje tresak i oboje gotovo skačemo na noge. Okrećem
se. Konobar trči prema pultu u prednjem dijelu kafića rastjerujući ljude.
Ona se naslanja leđima, kao da joj je trebala upravo takva distrakcija da
odahne. — Tako im i treba kad samo slažu tanjure jedne na druge.
— Da. — potvrđujem iako me uopće ne dira što su se razbili.
— A taj tvoj prijatelj? Koji ti dopušta da se služiš ateljeom? Bi li on...
misliš li da bi mogao biti povezan s time što se dogodilo?
— On...? Ne. Nije u gradu i... — Najednom vidim strah u njezinim
očima. — Samo malo. Rekao si da si tamo bio s frendovima! — Kimam.
— S kime?
— Ivy Sterling-Shepard i Mateom Wojcikom.
— Molim? — Više je zbunjena negoli uzrujana. — S onim ljudima iz
stripa? Nisi li rekao da više ne razgovaraš s njima?
Nemam vremena pričati kako smo se našli na parkiralištu i odlučili
ponoviti “najbolji dan u životu”. — Ponekad razgovaram. — Ne dajem
precizan odgovor. — I njima se markiralo pa smo... markirali.
— Molim? — Na trenutak šuti. — Znaju li... nisi im rekao za mene,
zar ne?
— Ne! — Odmah primjećujem vidno olakšanje na njezinu licu.

83
 — O, hvala dragom Bogu. Hvala ti! — Hvata me za ruke. — Znam da
te nemam pravo to tražiti, ali... možeš li, molim te, nikome ništa ne
spominjati? Moram razgovarati s tim svojim frendom o svemu što se
dogodilo. U pitanju je vrlo delikatna stvar jer se uopće ne bismo trebali
služiti tom zgradom, a u postojećim okolnostima svakako nije zgodno
ni... što smo se ti i ja nedavno tamo družili.
— Okej. — pristajem s čudnom mješavinom olakšanja i razočaranja.
Dio mene nadao se da će se sjetiti rješenja koje ne bi podrazumijevalo
da nastavim lagati ljudima koje poznajem, dok drugi dio mene zna da
rješenja ustvari nema. — Samo... ne znam jesmo li ispravno postupili
pokupivši se otamo, znaš? Ja sam to predložio jer... — Jer sam te htio
zaštititi. Nije to bio jedini razlog — spopala me panika i bio sam zbunjen
i bojao sam se da će me uhititi — ali je svakako bio ključan.
Opet me hvata za ruke. — Mislim da nisi mogao ništa poduzeti kako
bi pomogao Brianu. I iskreno, da ste se zadržali, to bi policiju samo
odvelo u pogrešnom smjeru. Moraju se fokusirati na dokaze koje će
pronaći u ateljeu, a ne na ljude koji su se zatekli na pogrešnom mjestu u
pogrešno vrijeme.
Poput Воnеуја, pomišljam. I oči me najednom peku i trudim se ne
rascmizdriti.
— Oh, sve će biti u redu. Evo ti maramica! — Trepćem, ali i dalje
ništa ne vidim kad joj se glas iznenada mijenja. — Što, do vraga... Gdje
mi je torba?
Brišem oči gledajući prema stolu uza nas. — Nisi li je tamo odložila?
— Pogledom prelijećem praznu klupicu na kojoj sam je zadnji put vidio.
— Da nije pala? — Naginjem se i gledam ispod stola, ali ni na podu nema
ničega.
— O, dragi Bože. Zar ju je netko ukrao? — Zarumenjevši se, skače
na noge i panično se osvrće. — Oprostite, — obraća se starijoj ženi koja
dva stola dalje sjedi sama u društvu svojeg čaja — jeste li možda vidjeli
crvenu torbu? S naramenicama, otprilike ove veličine? — Razmiče ruke
na tridesetak centimetara.
— Nisam, žao mi je. Tek sam stigla.

84
 — Tko krade torbu usred kafića? — Spušta ruke na bokove i ljutito
se osvrće. — Ključevi su mi unutra! Kako ću se sad vratiti kući? — Potom
shvaća koliku pozornost privlači na sebe i duboko udahnuvši, nastavlja
smirenijim tonom. — U redu. Korak po korak. Prvo ću provjeriti s tipom
na blagajni da nije netko od konobara slučajno zaključio kako ju je netko
posijao.
Hvatam se za to objašnjenje kao za slamku spasa. — Vjerojatno se
to i dogodilo! — Hodam za njom dok se probija između stolova prema
blagajni. Iako je u redu šest mušterija, prilazi pultu i maše tipu koji
uzima narudžbe. Nekoliko je godina stariji od mene, ruke su mu
prekrivene minucioznim tetovažama i smiješi se presrećući njezin
pogled.
— Oprostite što smetam. — zadihano mu govori. — Ne želim
naručiti, već sam izgubila torbu pa me zanima je li je možda tko
pronašao i predao vama?
Očekujem da će on odmahnuti glavom, ali zastaje zadržavši ruku na
blagajni. — Kako izgleda?
— Crvena koža, smeđe naramenice? Prednji džep ima zlatnu kopču.
— Poznato. — Poseže ispod pulta i teatralno izvlači nestalu torbu, a
ona je preuzima uzdahnuvši s olakšanjem. — Neka je cura rekla da ju je
zabunom uzela.
— O, hvala Bogu! — Povlači zatvarač na prednjem džepu i prvo vadi
novčanik pa ključeve i zatim sve vraća unutra. — Sve je tu. Puno vam
hvala!
— Nema frke. — Tip se smiješi, sretan što je ispao heroj, iako
zapravo nije ništa učinio osim što se zatekao na pravom mjestu u pravo
vrijeme kako bi preuzeo što je netko pronašao.
— Fiju, pošteno sam se prepala! — Prebacuje torbu preko ramena i
spušta ruku na srce odvodeći me do prostora kod toaleta gdje je manja
gužva. — Cijelo ovo jutro je noćna mora! Užasno mi je što moram ići, ali
trebam riješiti neke stvari, a poslije ćemo vidjeti na čemu smo, može?
— Kako to misliš?
Ne stiže odgovoriti jer joj uto zvoni mobitel. Baca pogled i podiže

85
prst. — Samo malo, to je taj frend koji iznajmljuje atelje. Bolje da se
javim. Molim te, nemoj nikome ništa govoriti dok se opet ne vidimo,
može? Sve će biti u redu, obećavam ti! — Kimam i na brzinu me ljubi na
obraz, a onda se okreće prislonivši mobitel na uho. — Dominick? Ti si?
Jedva te čujem! Čekaj da se povučem nekamo gdje nije toliko bučno. —
Kreće prema izlazu i ja se pokunjeno naslanjam na zid. Ne znam osjećam
li se jednako loše kao prije razgovora ili još lošije.
Pogrešno je uvijek pogrešno.
I ne znam što mi je činiti. Da se vratim u birc? Jesu li Mateo i Ivy
uopće još tamo? Što ću im reći ako jesu? Polako odlazim prema vratima,
a zatim se teškim koracima vraćam prema postaji Lechmere krećući se
kao na autopilotu dok provjeravam pristigle poruke. Zadnja je Larina,
ona u kojoj pristaje naći se sa mnom; nijedna jedina osoba iz škole nije
se javila kako bi me obavijestila o Boneyju. Koga zavaravam? Moji
takozvani prijatelji vjerojatno nisu ni primijetili da me nema.
Ubacujem pokaz u aparat i prolazim rampu. Vlak već čeka
otvorenih vrata. Ulazim i bacam pogled kroz poluprazan vagon
odabirući mjesto uz jedan od prozora sprijeda. Sjedam na tvrdu
plastičnu sjedalicu i gledam kroz okno u suncem okupan jesenski dan
dok mi glavom odzvanjaju pitanja na koja nemam odgovor.
— Hej...
Netko me gurka o rame. Okrenuvši se, samo što ne padnem sa
stolca. Ivy! Ona i Mateo sjede iza mene i na trenutak sam toliko sretan
što vidim poznata lica da ih i ne pitam kako to da su u istom vlaku. Ali
Ivy mi zato odmah ubija osmijeh.
— Pratili smo te.

86
 10.

IVY

— Što ste učinili? — šokirano pita kad se vrata zatvore, a vlak naglo
krene. Posve se okrenuvši, sad gleda u mene, sad u Matea. — Kamo ste
me pratili?
— U kafić. Na tvoj... sastanak. — Čekam da odgovori, ali ništa. — S
profesoricom Jamison.
Gleda u pod. — Znači, špijunirali ste me.
S krivnjom gledam prema Mateu. Nije to sve što smo učinili. Ni
blizu. Ali sad nije pravi trenutak da to spomenemo. — Bili smo zabrinuti
za tebe.
— Nema frke. — odgovara spuštajući rukave. Očito još nije
pokopčao koliko se odaje tom gestom. — Trebao sam se naći s nekim,
ali se taj netko nije pojavio i onda sam naletio na profesoricu Jamison.
Na kraju smo dobili priliku razgovarati o projektu koji radim ovo
polugodište.
Nas dvoje ne vjerujemo svojim ušima. Moram priznati da nisam
očekivala da će sve tako glatko osporiti i na trenutak sam bez riječi. —
Daj, čovječe. — Mateo se ubacuje dok ja samo zabezeknuto trepćem. —
Sve smo vidjeli.
— Vidjeli ste kako razgovaram o školi. — Ne odustaje. Mateo se
bespomoćno okreće prema meni, kao da želi reći: Pa, dao sam sve od
sebe. Sad je na tebi red. — Očito ne razumiješ što ti govorimo. —
nadovezujem se. — Nije da smo vas zapazili kroz prozor. Sjećaš se one

87
ogromne paprati uz vaš stol? — Zbunjeno me gleda. Naravno da se ne
sjeća jer je bio posve okupiran njezinim očima. Ne bi primijetio ni da
sam im zastepala pod nosom. — Sjedili smo iza nje i čuli svaku vašu
riječ. Znamo da ste razgovarali o njezinom ateljeu i vidjeli smo vas kako
se držite za ruke. — To ga pogađa jer se očito nadao da smo se pojavili
nakon toga. — Ona je ta tajanstvena cura! Zato te molim da se prestaneš
pretvarati da si nas ostavio da paničarimo u bircu sat vremena nakon
što je poginuo frend iz škole, a kako bi ti porazgovarao s njom o projektu
na kojemu rađiš!
Crveni se. — U redu, oprosti. — mumlja. — Komplicirano je. Nitko
ne zna za nas dvoje jer...
Ne mogu se suzdržati. — Jer ne biste ni trebali biti u vezi! Ona ti je
nastavnica i prestara je za tebe!
— Nismo ništa učinili. — pokunjeno odgovara.
— Ona jest. — ističem. Iako ne znam sve pojedinosti, znam da je
prešla granicu.
Stišće zube. — Znao sam da nećete shvatiti!
Već živčana od svega, na to potpuno gubim strpljenje. — Misliš li da
bi njezin zaručnik shvatio?
Iako se trudim ne fokusirati previše na bratove izvannastavne
aktivnosti, što mi je glavna metoda očuvanja dostojanstva, ipak sam
tijekom godina dobro upoznala profesora Kendalla. Među omiljenim je
nastavnicima mojima i navraća na naš božićni domjenak otkako smo
Daniel i ja upisali srednju. Svake godine donosi isto — nezgrapno
ukrašene božične kolačiće — i uvijek se raspituje za novosti u radu
Vijeća učenika. Za razliku od većine odraslih, njemu pogled nikad ne
odluta kad počnem verglati.
Želim reći da ničime to nije zaslužio.
— Misliš da si u nekoj pravoj vezi, ali nisi. — nastavljam jer samo
šuti. — Ni blizu.
— Ah, je li? Ni blizu? — ponavlja gorko se nasmijavši. — A ti znaš
kako je to, zar ne? — Stišće usta i mene odmah hvata grč u želucu.
Poznat mi je taj njegov pogled; previše sam ga nagazila. Rijetko je kad

88
pakostan, ali kad Cala uhvati žuta minuta — bolje ga je izbjegavati.
Počinje polako pljeskati. — Ivy Sterling-Shepard, dame i gospodo!
Kraljica savjeta o vezama. Daj me podsjeti kad si ono zadnji put bila u
vezi? — Prolazi me jeza jer se okreće prema Mateu. — Je li to bilo u
osmom osnovne, kad si vrbovala Matea, koji to poslije više nijednom
nije spomenuo? Ne mogu ga kriviti. Vjerojatno nije htio dva mjeseca u
komadu slušati o tome do najsitnijih detalja, kao što sam ja slušao!
O, Bože. Ne mogu vjerovati da je to spomenuo.
Godine i godine poniženja napokon su došle na naplatu i lice mi
gori. Osjećam kako se Mateo ukočio, a Cal naprasito ustaje. — Nosite se
kvragu! — govori ošinuvši nas pogledom. — Sjest ću negdje drugdje i
sići kod Government Centera i otići kući, a vas dvoje se možete vratiti
vlakom što se mene tiče. I kažete li ikome za Laru... — Stišće usnice i
izbacuje bradu prema meni. — Reći ću im da ne znam što si učinila
Boneyju prije nego što smo se pojavili!
Zgroženo razjapivši usta, s nevjericom gledam kako se
demonstrativno povlači u stražnji dio vagona. Vlak ponovo ubrzava i on
polijeće naprijed, ali se uspijeva zadržati na nogama i napokon sjeda na
potpuno suprotni kraj. Mateo i ja ostajemo na mjestu, obavijeni tišinom
koja je toliko mučna kao što i izgleda.
Kako je to moja krivnja jer sam se okomila na Cala, na meni je i da
prva progovorim. — Hm, ta epizoda nema veze s ovim što se danas
dogodilo.
— Što je mislio time da to više nisam spomenuo?
Ne, ne, ne. Ne moramo to ponovo prolaziti niti to trebamo pokušati
ispraviti. — Mateo, u redu je. Ne brini se. Davno je to bilo. Čak više i ne
razmišljam o tome.
Laži, puste laži. Razmišljala sam o tome još dok smo se vozili ovamo,
kad je vlak bio krcat i kad smo stajali držeći se za rukohvat. Svako me
malo zanosilo pa sam dodirivala njegovu ruku, koja je sad daleko
mišićavija nego u osnovnoj, i sjetila sam se koliko sam cijelo to ljeto bila
uzbuđena. Nema sumnje da sad još bolje izgleda i cijelo mi je jutro čvrst
oslonac pomažući da se ne slomim. Bilo bi tako lako ponovo zapaliti
strasti da su okolnosti drukčije.

89
 Kradomice gledam prema njemu. — Da, ni ja. — odgovara mršteći
se i, uh, to bome boli. — Ali nije istina da to nisam spomenuo. Ostavio
sam ti poruku.
— Molim? — Zatečena sam.
— Kod tebe. I paketić Sugar Babiesa. — Smije se vidjevši koliko sam
zabezeknuta. — Nisi ih dobila?
— Ne. — Sugar Babies, dragi Bože!
Uspomene uto naviru i opet mi je trinaest, on me opet prati kući
nakon što smo navratili do dućana u centru. Cal tog dana nije s nama; ne
mogu se sjetiti je li imao posla ili ga nisam pozvala. Mateo je kupio
gomilu slatkiša i već ih tamani. “Skittles?” pita mašući otvorenom
vrećicom.
Pravim grimasu. “Znaš da ih mrzim.”
“Nemaš pojma što propuštaš. Daj šansu crvenima! Puno su bolji od
Sugar Daddiesa.”
“Sugar Babiesa”, ispravljam ga. Stalno se šalio na taj račun jer mu je
bilo smiješno da je jedini slatkiš koji mi se sviđa star stotinu godina i ima
tako perverzno ime.
“Ivy Sterling-Shepard!” Odmahuje glavom. Iz zafrkancije mi se
počeo obraćati punim imenom i prezimenom i svaki put kad bi to učinio,
prošli bi me trnci. Bilo je to kao da flerta sa mnom. “Zašto nikad ne želiš
kušati nešto novo?”
“Neprestano isprobavam nove stvari.” To je takva laž da najednom
oboje pucamo od smijeha.
“Hajde!” Nudi mi crveni bombončić. “Proširi horizonte!”
“Može.” Uzdahnuvši, uzimam ga s njegova dlana i ubacujem u usta,
a onda, napravivši facu, žvačem zrnatu i slatku teksturu lažnog voćnog
okusa. “Hvala, odvratan je”, konstatiram progutavši ga. “Sugar Babies i
ništa drugo!”
“Baš si čudna. Znaš da ih na cijelom svijetu jedino još ti jedeš?”
Skrećemo s glavne ceste na puteljak koji vodi u Bird Park, kuda prolazi
prečac do moje kuće. Kasno je subotnje poslijepodne i park nije ispunjen

90
vrevom kao inače, već prazan. “Vjerojatno samo za tebe imaju jednu
tvornicu.” Pojevši zadnji Skittle, zgužvanu vrećicu ubacuje u veću
plastičnu, u kojoj se nalazi ostatak plijena, a onda je prekopava u potrazi
za nečim drugim. “Jesi li možda za Red Hot?”
“Fuj. Ne!” Dolazimo do ljuljački na rubu igrališta i smještam se na
jednu od njih, na njezino gumeno sjedalu. Ona puno viša, tako smo je
Daniel i ja zvali kad smo bili mali. Bila je toliko viša u odnosu na druge
da klinci nisu mogla ni sanjati da se popnu na nju bez pomoći odrasle
osobe. I sad sam morala doskočiti pa se zanjihala. “Dovoljno novina za
danas”, odgovaram.
Odlaže vrećicu na tlo i postavlja se preda me hvatajući se za lance.
“Jesi sigurna?”
Na ljuljački sam praktički visoka koliko i on. Njegove su ruke iznad
mojih na lancima i koljena nam se dodiruju. Rumenim se gledajući u
njegove mračne i znatiželjne oči. To traje već tjednima; znamo posve
normalno razgovarati i onda se iznenada energija među nama mijenja u
nešto posve drugo. Nikad ne znam što mi je činiti s tim silnim
uzbuđenjem od kojeg sva titram.
Sad se to napokon mijenja. “Ne”, kažem naginjući se prema njemu i
ljubim ga. Jedna njegova ruka ispušta lanac i spušta se na moj zatiljak.
Privlači me k sebi. Miriše na deterdžent Tide i Skittlese s okusom višnje,
što mi uopće više nije mrsko.
Kakvi znaju biti prvi poljubac, naš je solidan. Poslije nam je oboma
neugodno i sram nas je, ali se i smješkamo. Bila sam sigurna da je to
početak nečega, ne i kraj, ali nikad to više nismo spomenuli.
Barem sam mislila da je tako.
— Sugar Babies? — Vlak tandrka ulazeći u postaju Haymarket i
staje, a vrata se otvaraju popraćena bučnim šištanjem. — Ostavio si ih
za mene? — Kima. — Nisam ih dobila. Gdje si ih odložio?
— Na trijem.
Naša kuća ima zatvoren trijem koji nikad ne zaključavamo, a vodi
do ulaznih vrata. Ako ih je doista ostavio tamo, jedina osoba koja ih je
mogla uzeti i ne reći mi jest... — Daniel. — ljutito zaključujem. — Kladim

91
se da ih je maznuo i bacio poruku. Koji seronja!
— Opa. — Odmahuje glavom. — Sad mi je sve jasnije jer ti baš i ne
izbjegavaš razgovore.
— Barem bih ti zahvalila! — Nakon što bih prvo neko vrijeme skakala
od sreće. Barem mislim. Uh, ovo je užasno. Cijela moja srednja mogla je
posve drukčije ispasti. — Pitala sam se zašto si se ponašao kao da se
ništa nije dogodilo.
— Mogla si i ti to spomenuti!
Ima pravo. Mogla sam da nisam bila na sto muka i sumnjala u sebe.
Te su godine moji napokon odlučili testirati Daniela zbog njegove
darovitosti. Iako sam znala za to, priopćili su nam rezultate posve
ravnodušnim tonom. Tek kad sam ih načula tijekom jednog od svojih
kasnovečernjih pohoda na hladnjak nekoliko tjedana poslije, shvatila
sam koliko mi je brat zapravo poseban.
Bila sam na pola stubišta kad je do mene dopro mamin glas: “Velika
je odgovornost navoditi tako pametno dijete.” Uslijedilo je šuškanje
papira. “Ponekad gledam te rezultate i pitam se od koga je to, pobogu,
naslijedio. Nismo ni mi za bacanje, ali Daniel je...”
“Čudesan”, nadovezao se tata s divljenjem. Kao da je iznenada
shvatio da magija postoji. Naravno da me odmah spopala užasna
ljubomora. Tek sam tad shvatila koliko bi mi bilo drago da je tako
govorio o meni.
“Očito mu trebaju veći izazovi u školi”, mama je nastavila. “I nije
čudo da ove godine izvodi gluposti. Jadničku je nenormalno dosadno, a
za osobe njegove inteligencije dosada je opasna stvar. Ali i dalje je dijete.
Ne bismo ga trebali preopteretiti ili ga izolirati od vršnjaka. I, naravno,
ne smijemo zaboraviti ni na Ivy.” Uto sam se smrznula praktički
prestavši disati. “Ne smije se osjećati manje vrijednom.”
Znam da joj to nije bila namjera, ali čim je to izgovorila, upravo sam
se tako i osjećala.
I to je potrajalo cijele godine. Znala sam što se skriva u pozadini
ležernosti s kojom su govorili o tome kako bi Daniel trebao preskočiti
osmi razred i krenuti u srednju sa mnom, ili kad su počele stizati

92
brošure o ljetnim školama na MIT-u. Daniel je bio čudesan, a ja manje
vrijedna. Stoga sam bila razočarana zaključivši da se Mateo pretvara da
se naš poljubac nije dogodio, ali nisam bila i iznenađena. Činilo mi se to
nekako neizbježnim.
Vlak tandrkajući nastavlja svoje putovanje dok on čeka na odgovor
koji mu ne mogu dati. — Što je pisalo u poruci? — pitam zauzvrat.
— Ha?
— Rekao si da si mi ostavio poruku sa slatkišima. Što je pisalo?
— Ah. Pitao sam hoćeš li da ti kupim one krupne na premijeri Rata
beskonačnosti.
Pozivao me na spoj! I to na tako nevjerojatno sladak način da bih se
najradije ubila, pogotovo zato što sam naposljetku od svih prokletih
ljudi na svijetu Rat beskonačnosti gledala baš s Danielom, svojim
čudesnim bratom i kradljivcem Sugar Babiesa i mojih snova!
— Bila bih pristala. — mrmljam potonuvši. Želim ga upitati zašto je
nakon toga digao ruke, ali mislim da znam. Iako u to vrijeme nije
prolazio krizu identiteta poput mene, sigurno mu je bilo užasno znati da
je otvorio dušu, a da zauzvrat nije dobio ništa. I nije čudo što smo ubrzo
nakon toga prestali razgovarati.
— Sljedeća postaja Government Center. — obznanjuje kondukter
vraćajući me u stvarnost. Zadnje dvije proletjele su kao u magli i
ponestaje nam vremena jer Cal ubrzo silazi. — O, ne. — Okrećem se u
njegovu smjeru. — Stvarno misliš da će se pokupiti?
— Izgleda. — Baš uto ustaje.
Bacam pogled prema gomili poruka na mobitelu. Srce mi se steže.
Emily: Ravnatelj Nelson kaže da će policija poslije navratiti u školu.
Znam točno što će im svi reći; u međuvremenu naša jedina veza sa
stvarnom osumnjičenom osobom — plavušom koja poznaje Воnеуја i
koja radi u ateljeu u kojemu je ubijen — samo što nije zbrisala. — Ako
se sada razdvojimo, naribali smo! — Ustajem.
Mateo, pristojan kakav jest, ne ističe da sam ja ta koja je u tom
slučaju naribala. Samo pomiče noge kako bih se mogla provući.

93
 Probijajući se prema Calu, pitam se što mi je činiti. Još sam uvijek
uzrujana zbog svega što je rekao. Možda nisam u stanju uvijek imati
visoke moralne standarde, posebice u zadnje vrijeme, ali definitivno u
ovom slučaju imam pravo moralizirati. Želim da mi se ispriča, ali budem
li inzistirala, otpilit će me. Istina je... doduše... da sam i ja mogla postupiti
obazrivije.
Možeš teoretski imati pravo, a i dalje pogrešno postupati, mama mi
je nekoć govorila kad bih se iživcirala što drugi u Vijeću ne pristaju na
moje prijedloge. Nitko ne voli kad ih se gazi. Redovito bih je otpilila jer
mi nije bilo jasno zašto okolišati ili tratiti vrijeme kad je više nego očito
što je potrebno poduzeti. Čak i kad me Boney pobijedio na izborima,
rekla sam si da nije problem u meni, već u drugima. I u njemu.
Da me nije toliko pogodilo što sam izgubila, bi li današnji dan tekao
u drukčijem smjeru? Bi li ozbiljnije shvatio izbore i ipak se pojavio u
školi?
Trepćem kako bih zaustavila suze, a onda Cala tapšam po ruci.
Okreće se, namršten i ljutit. Riječi izlijeću iz mene. — Nemoj se pokupiti,
može? Hajdemo samo nakratko stati na loptu. Nisam smjela reći što sam
rekla za tebe i... — Primjećujem da se ukočio i preskačem njezino ime.
— Nisam to smjela reći. I možda te nismo smjeli pratiti, ali bojali smo se
i bili smo zabrinuti i nismo znali što nam je drugo preostalo. Znam da je
to bilo podlo i...
Ne; ne mogu to učiniti. Ne mogu se natjerati na oprosti kad mi je
jedino žao što se izderao na mene. Stoga završavam obećanjem: — Neću
to ponoviti.
I dalje se mršti gledajući pod svoje noge, ali vidim da je odahnuo.
Možda su moje riječi ipak prodrle do njega dok je sjedio tu sam. Cal je
emotivac i romantik, ali i pametan. Sigurno je svjestan da to s
profesoricom Jamison nikako nije u redu. Možda mu je samo potreban
netko s kime bi mogao razgovarati.
— Da odemo nešto pojesti? — Nisam još ništa jela od sinoć. Ne
znam vrti li mi se od toga ili od proživljenog stresa, ali jedva stojim na
nogama. — Mislim da smo svi troje već gladni i umorni i nismo u stanju
sabrano razmišljati. Barem ja nisam.

94
 Još nekoliko sekundi pilji pod noge, a onda podiže glavu.
Prepoznajem kajanje u njegovim očima. Istinski mu je laknulo.
— Može. Sad kad si to spomenula, i meni se čini da mi je pao šećer.
— Smiješim se s olakšanjem, a on se crveni. — Nego, slušaj... u vezi s
tobom i Mateom... Ne znam zašto sam to potegnuo nakon toliko
vremena.
Očito ni njemu isprike nisu jača strana. — Nema veze. Barem smo
raščistili neke stvari. — Okrećem se prema Mateu koji je u
međuvremenu ustao pa se naslanja na sjedalo gledajući prema nama.
Dajem mu znak da dođe i kreće baš u trenutku kad vlak ulazi u postaju
Government Center. — Gdje ćemo jesti?
— Znam jedno mjesto. — Nesigurno se smiješi dok se vlak
zaustavlja uz škripu. — Samo mi nešto obećaj, može? Bez novih
iznenađenja.
— Apsolutno.
Već sam prekršila to obećanje, ali poslije ćemo o tome.

95
 11.

MATEO

Odvodi nas u neki čudan restoran s krafnama neuobičajenih okusa.

Već s vrata pogled nam privlači golemi displej, a sve do jedne izgledaju
kao da ih je ukrasilo malo dijete s nekontroliranim porivom za slatkim.
U pravilu ne volim krafne, kamoli tek ako su posute pahuljicama ili
kojekakvim mesnim prerađevinama ili čak ukrašene cijelom cjelcatom
kajenskom papričicom. Opčinjeno i zgroženo buljim upravo u tu krafnu
kad me Cal mimoilazi na putu prema blagajni.
— Neka ti ta ne bude prva! — Staje u red iza nekog starijeg lika.
Naočigled je živnuo čim smo stigli i premda je vrijeme ručka već prošlo,
dao bih sve na svijetu da se mogu dočepati prave hrane, ali izgleda da
ćemo ipak jesti samo krafne.
Još uvijek mi je neugodno gledati u Cala pa proučavam jelovnik kao
da u rukama još nisam imao tako zanimljivo štivo. On i Ivy blebeću o
ponudi, a meni se samo jedno mota glavom: Što se, do vraga, dogodilo
tamo?
Nikad ne bih pretpostavio da bi se mogao spetljati s nastavnicom,
kamoli tek s tom konkretnom nastavnicom. Ali jedno moram priznati —
profesorica Jamison djelovala je istinski šokirano kad joj je rekao što se
dogodilo Boneyju. No očito je dobra glumica ako je uspjela preveslati
cijelu školu i svojeg zaručnika i, stoga, tko zna o čemu je zapravo
razmišljala.
Tek sam, gledajući ih u kafiću, shvatio koliko je Cal ustvari usamljen.
Nema ni brata ni bratića poput Ivy i mene i cijeli dan nije spomenuo

96
nijednog frenda. Sve mi se više čini da se pretvorio u tipa koji je u stanju
učiniti što god mu se kaže i ne postavljati ikakva pitanja samo kako bi s
nekim ostvario kontakt.
I mislim da je profesorica Jamison toga svjesna.
— Što ćeš naručiti? — Ivy pita osvrćući se. Restoran je uređen
stripovski; stolovi su narančasti, pod sav u šarenim pločicama, a desetak
plastičnih krafni visi s golemog lustera koji izbija iz stropa. Zid uz nas u
potpunosti je staklen, s efektom kao u kući zrcala pa moja glava izgleda
kao da je rascopana popola, upravo kako se i osjećam. — Možda bih
probala ovu s okusom torte od borovnica. Čak bi mogla imati nekakvu
hranjivu vrijednost, a bez ikakvih bizarnih dodataka.
— Ne znam. — Pogled mi bježi kroz prozor. Previše je vizualnih
podražaja. To podrazumijeva i nju.
Naš razgovor u vlaku uzdrmao me gotovo koliko i Calova veza s
profesoricom Jamison. Moram promijeniti sliku koju sam izgradio o njoj
kako bih shvatio što se točno dogodilo kad smo bili u osnovnjaku jer se
to više ne podudara s onim u što sam vjerovao. Mislio sam što sam
rekao; nije da razbijam glavu oko tog poljupca. Više ne. Ali bila je prva
cura koju sam pozvao na spoj i povrijedilo me što se samo tako oglušila.
Iskreno, vjerojatno sam zato i bio manje strpljiv prema njoj nego što bih
bio da se nisam sjetio toga; i vjerojatno upravo zato, kako to Autumn
voli isticati, brišem na prvi znak da ću dobiti košaricu. Ne samo kad su
cure u pitanju već bilo tko i bilo što. Toliko dugo to već radim da se
nisam ni zapitao zašto ni kad je to počelo.
Ali sad znam; počelo je nesporazumom. I ne znam otkud krenuti.
Potisni to. Autumnin mi glas govori. Često se znamo zafrkavati na
tatin račun jer svaki put kad se dogodi nešto s čime se nije u stanju
nositi, on to — potisne. Toliko duboko da to više i ne postoji za njega.
Upravo je to jedan od brojnih razloga zašto ga se nikad i nije moglo
smatrati odraslom osobom. Tako mu, primjerice, uopće nije sinulo da bi
trebao preuzeti brigu o Autumn kad mu je brat poginuo ili da bi trebao
privremeno prestati ganjati svoju glazbu kad se stara razboljela.
Zapravo, to s potiskivanjem i nije zafrkancija, već čisto pristojan
savjet u postojećim okolnostima. — I ja bih je mogao probati. —

97
govorim joj.
—Ja častim. — dobacuje Cal. Bit će da nam je oprostio. — Ako želite,
mogli bismo...
— Pa koga ja to vidim? — dobacuje žena za blagajnom ozareno se
smiješeći. Sredovječna je, ima plave pramenove, majicu na Ramonse i
naočale mačkastog okvira. — Već si se vratio? Što li radiš ovdje usred
bijela dana?
Ivy nervozno gleda prema meni jer je prisnost među njima dvoma
više nego očita. — Hej, Viola. Navratio sam pojesti nešto na brzinu. Daj
mi, molim te, dvije s okusom torte od borovnice i jednu s bademima i
slaninom!
— Odmah! — Okreće se prema nizu krafni iza svojih leđa.
Ivy se naginje prema njemu. — Zašto si nas doveo na mjesto gdje te
poznaju? — Gleda ga s nevjericom i zamjerkom. — Još nismo ni smislili
što ćemo reći zašto markiramo. Možda ćeš na kraju morati svima slagati
da si zaista bio kod kuće i da ti je cijeli dan bilo loše!
— Viola je okej. — Iz džepa vadi bankovnu karticu. Ivy nije
zadovoljna odgovorom. — Ne brini se. Nikako ne voli policiju. Uopće ne
poštuje autoritete. Ne bi povjerovala koliko sanitarnih pravila krši ovaj
restoran.
— Ozbiljno? — Novi šok. — Zašto onda jedemo ovdje? — upita Ivy
jedva šapćući.
— Samo malo. — Cal plaća krafne i preuzima bijelu papirnatu
vrećicu, na što Viola mene i Ivy radoznalo odmjerava, kao da smo joj
poznati odnekud, ali se ne može sjetiti otkud.
— Navrati nam opet. — dobacuje Calu. — S frendovima!
— Hoću. — obećava zgrabivši svežanj ubrusa s pulta i krećući
prema vratima. Otvara ih, propušta Ivy i onda potiho kaže: — Ne zato
što nije čisto. Silno su kreativni s dodacima pa ispada da to ponekad i
nije hrana i onda gradske institucije polude.
— Ma želim li uopće znati? — komentiram izlazeći za njima.
— Vjerojatno ne. — Predaje nam krafne i po dva ubrusa. Pošteno

98
zagrizam u svoju i moram priznati da nadmašuje moja očekivanja;
vlažna je i krcata svježim borovnicama, a iznutra ima i limunastu kremu.
Toliko sam gladan da cijela nestaje prije nego što smo uopće došli do
zebre, što Ivy, koja jedva da je dvaput zagrizla u svoju, odmah
primjećuje.
— Hoćeš? Maše mi svojom pred nosom i osmijeh na njezinu licu
budi bolne uspomene. Bilo je ugodno držati je na ledu zbog toga što je
učinila i uvjeravati se da sam se zapravo izvukao jer je neopisivo
naporna, a usto ni pretjerano slatka. Ali to zadnje uopće nije točno, a ovo
prvo?
To jest, ali mi nikad i nije smetalo.
— Ne treba, sve pet. Poslije ću uzeti još nešto. — Šećer sigurno
odrađuje svoje jer se glavobolja koja me držala od ulaska u atelje
profesorice Jamison napokon povlači. Tapšam po lijevom džepu
traperica. — Ljudi, i dalje moramo nešto poduzeti u vezi s Boneyjevim
mobitelom.
— Ah, da. — Ivy se osvrće. — Atelje nije daleko odavde, zar ne? Da
nastavimo u tom smjeru pa ga jednostavno... ostavimo negdje u blizini?
I onda dojavimo? Možda s govornice? Govornice još uvijek postoje, zar
ne?
Cal je zabrinut. — Mislim da niје pametno da se vraćamo tamo.
— Ne unutra. — Ivy se ispravlja. — Blizu ateljea.
— I što onda? — Naposljetku mi je posve bistro u glavi i pomišljam
kako bih mogao... kući. Imam prijavljen izostanak s nastave i nema
razloga zašto bi tko posumnjao u mene. Boneyju više ne mogu pomoći.
Jedino još mogu smisliti kako da policiji predamo njegov mobitel. U tom
slučaju, njih će dvoje možda morati objasniti neke stvari, ali ne i ja.
I ne mogu riskirati da naletim na policiju.
— Zašto se ovdje okupilo toliko ljudi? — pita Cal. Trepćem vraćajući
se u sadašnjost. Ima pravo. Sve je veća gužva na nogostupu i u jednom
trenutku čak zaglavljujemo iza omanje skupine.
Ivy se napreže pokušavajući provjeriti što se zbiva. — Jesu li to
novinari?

99
 Jedini sam dovoljno visok pa bacam pogled i prepoznajem
reportera iz jutrošnjeg priloga. Čini mi se da intervjuira prolaznike jer
gura mikrofon u lice nekom tipu u bejzbolici na Patriotse. — To je onaj,
kako se zove... Dave...? Onaj reporter kojeg poznaješ.
— Dale Hawkins? — pita s panikom u očima. — O, ne. Gibam!
Tek što je to izgovorila, sve odjednom kreće nizbrdo. Ljudi pred
nama se razmiču, intervju s tipom u bejzbolici završava, a Hawkins se
okreće prema kameri i onda prema gomili. I uočava je.
Ona ne oklijeva ni sekunde. Naglo se okrenuvši, žustrim korakom
kreće u suprotnom smjeru dok joj rep veselo poskakuje.
— Hej! — Hawkins viče, Cal trči za njom svako se malo osvrćući za
sobom, a ja se stapam s gomilom. Hawkins poduzima nekoliko koraka u
Ivynu smjeru u pratnji kamermana, ali gužva je prevelika i ne uspijeva
daleko odmaknuti. Ivy i Cal skreću iza ugla dok se ja pokušavam skriti
ispod ulične svjetiljke vjerojatno ostavljajući apsurdniji dojam od Cala
jutros. Hawkins gleda za njima.
— Znam tu curu. — govori kamermanu. O, kvragu.
Ali se zato uopće ne obazire na mene. Za minutu ili dvije već
intervjuira neku staricu, a oko njega se opet skupila manja skupina
prolaznika. — U moje vrijeme takve se stvari nisu događale. — žena
glasno komentira.
Ponovo me hvata poriv da pođem kući, ovaj put još snažniji. Što li
je Ivy rekla jutros da imam? Upalu grla? Odlično, može proći. Vadim
mobitel i iskopavam zadnju Carmeninu poruku kako bih joj javio da sam
kod kuće cijeli dan jer sam bolestan. Ona mi je poveznica sa svima, tip
osobe koji poznaje ama baš svakoga; za pola sata moja će se verzija
proširiti školom. Ivy i Cal će shvatiti. Možda će i oni uspjeti smisliti kako
se izvući iz ove gnjavaže.
Usto, nije da smo nas troje ikakav tim. Više ne. Ništa ne dugujemo
jedno drugome.
Stiže mi Ivyna poruka. Vratili smo se tamo gdje smo uzeli krafne.
Ne stižem smisliti kako joj objasniti da povlačim crtu i odlazim kući
jer već stiže nova. Pokazat ću Calu što smo pronašli u kafiću. Nema šanse

100
da to dobro prođe, pomišljam namrštivši se, pogotovo kad nadodaje:
Moram ubrzati stvari za slučaj da me Hawkins prepoznao.
Na trenutak čak razmišljam reći joj da ju jest prepoznao, ali znam
da će poludjeti, a koja korist od toga? Tip je ionako već pronašao novu
žrtvu. Stoga tipkam: Gibam. I potom to brišem jer je i meni to čak odveć
odrješito.
Moram ići... Ne. Ni to nije nimalo bolje.
Gle, žao mi je, ali...
Uzdahnuvši, odustajem i vraćani mobitel u džep. Barem im to mogu
reći u lice.
Stižem do slastičarnice upravo u trenutku kad se sprema baciti na
stvar.
Sjede jedno uz drugo u separeu. Nikad mi nije bila jasna ta njihova
fora. Zašto sjediti uz nekoga kad vas je samo dvoje? Sjedam im nasuprot
kad počinje: — Znači, ovako... — Jedva je čujem iako nema nikoga osim
blagajnice koja nas je netom poslužila.
— Prvo želim reći da sam svjesna da je to bilo podlo i, tehnički
gledano, nelegalno. Ali mislim da bismo tomu trebali pristupiti otvorena
uma jer bismo se tako mogli domoći informacija koje bi mogle razjasniti
u što smo se točno uvalili.
— Ha? — Cal ništa ne kopča, a kako i bi? Ja je jedva pratim, a znam
što planira reći.
Iz torbice vadi malu crnu bilježnicu na čijim je prednjim koricama
zlatnim slovima utisnuto Dnevni planer. — Ovo smo uzeli iz torbe
profesorice Jamison u kafiću. — obznanjuje. — I mislim da bismo trebali
provjeriti što piše unutra.
— Molim? — Cal zbunjeno trepće kad rastvara rokovnik. — Samo
malo. Je li to... vi ste... vi ste joj maznuli torbu?
— Samo privremeno. — Gleda ga s oprezom. Prije bi se reklo da je
zbunjen negoli ljutit, što je poboljšanje u odnosu na reakciju u vlaku.
— Ali kako...? Primijetio bih vas!

101
 — Zgrabila sam je kad je Mateo srušio tanjure. Sjećaš se toga? Onda
sam je odnijela u kupaonicu, prekopala i pronašla ovo. — Prstom tapka
po stranici rastvorenog rokovnika. — Moj tata ima isti takav planer i
zapisuje apsolutno sve u njega. Stoga sam se zapitala zašto ne bismo
bacili pogled...
— Zašto ne bismo bacili pogled? — Cal s nevjericom ponavlja. —
Možda zato što je to krađa?
— Napomenula sam da je to ključna mana ovog plana. — podsjeća
ga.
— Kojeg plana? — odgovara povišenim tonom. — Koji je smisao
ovoga?
— Sšš! — odmah ga utišava. Viola podiže glavu i zaključuje da nam
treba malo privatnosti pa otvara vrata iza svojih leđa. Na trenutak
zamjećujem kuhinjske aparate, a onda ulazi i zatvara ih za sobom.
— Slušaj. — uključujem se jer postoji velika vjerojatnost da će Ivy
samo pogoršati stvari ako nastavi mljeti. — Imaš pravo. Bio je to
kretenski potez. — Iako je ne gledam dok to govorim, čujem kako
negoduje. — Ali što je, tu je. I ne možeš nas osuđivati što smo pomislili
da profesorica Jamison krije da je upućena u sve. I dalje je ključno da je
Boney umro u njezinu ateljeu.
— To nije njezin atelje. — protestira. — Njezin prijatelj ga
iznajmljuje. Tako i drugi rade. I postoje novi vlasnici, što znači... —
Podiže ruke jer Ivy pretjerano koluta očima. — Samo hoću reći da dosta
ljudi ima pristup tom prostoru i...
— Poznaje li itko od njih Воnеуја? — To ga napokon ušutkava.
Bacam pogled na planer u njezinim rukama. Sad kad je preda
mnom, moram priznati da sam radoznao. — Hajde! Bacit ćemo pogled,
ništa. više. Ako nema ničega, onda smo seronje.
— Svejedno ste seronje. — Cal ljutito mrmlja, ali ne pokušava nam
ga oduzeti niti se demonstrativno pokupiti. Kao da se više ne želi
natezati. Mislim da imam pravo. Užasno je usamljen. Da nije, ne bi se iz
petnih žila trudio obraniti profesoricu Jamison. Ivy i ja možda jesmo
seronje, ali trenutačno smo mu jedini frendovi.

102
 — Dakle. — Ivy otvara planer. — Krenut ću otpočetka.
Nemam dobar pogled, a kako Cal odbija gledati, nekoliko minuta
Ivy samo lista mrmljajući si u bradu. Očito ne pronalazi ništa zanimljivo
jer bi u protivnom već mahala nečime.
— Uzbudljivo štivo? — gotovo zlurado upita Cal.
— Rukopis joj je nečitak. — Ivy se tuži. — Kao da želi namjerno
otežati čitanje. — Uto nešto pravokutno izviruje na sljedećoj stranici. —
Hmm. — Izvlači to.
— Što je to? — pitam.
— Izgleda kao razglednica. — Okreće je prema meni. Na njoj je slika
zgrade obrasle u cvijeće. — Lijepo. — Okreće je prema sebi i Calu. —
Rekla bih impresionizam.
— Vrt u Bougivalu. — on objašnjava. — Berthe Morisot. Larina
omiljena slika.
Ivy podiže obrve dajući na znanje da joj nije pobjeglo što ju je
oslovio imenom, ali samo kaže: — Da vidimo piše li što unutra. — Otvara
je, nakašljava se i čita: — Toliko te volim, anđele moj. Učinimo to, D. —
Crveni se i baca pogled prema njemu. — Hm, to je...
Cal je blijed kao da mu je pozlilo. — Vjerojatno od profesora
Kendalla.
— On se zove Tom. — Ivy odgovara s kiselim osmijehom.
— Možda mu je to nadimak. Ili je razglednica stara. — on nastavlja.
— S faksa ili tako nešto. — Njegovo je lice... Bože. Iako ga uopće ne bi
trebala iznenaditi mogućnost da profesorica Jamison ima više od jednog
tipa sa strane, očito je zatečen i teško mi je to gledati.
— Možda. — Ali ni Ivy ne nasjeda na njegovo objašnjenje. Zatvara
razglednicu i vraća je u rokovnik. — Spremimo to za...
— Samo malo! — Nešto mi privlači pogled. Nešto umetnuto pri
samom kraju planera. Hvatam to i izvlačim. U pitanju je nekoliko listova,
dvaput presavijenih i zaklamanih pri vrhu. Rastvaram ih i naglas čitam:
— Popis učenika završnih razreda Gimnazije Carlton. Abecedni
redoslijed. Zack Abrams, Makayla Austin...

103
 — Daj da vidim! — Ivy mi otima popis i odmah ga prelijeće.
Šokirano uzdahnuvši već kod sljedeće stranice, obznanjuje: —
Boneyjevo je ime zaokruženo!
— Zaokruženo? — Obojica se naginjemo pa nam naizmjence
pokazuje stranicu. Bome je točno: Brian Mahoney je zaokruženo
jarkocrvenom tintom. — Čudno. — zaključuje Cal stišćući usta.
Potom prelazi na sljedeću stranicu. Još je jedno ime zaokruženo pri
dnu popisa, ali ne mogu ga pročitati jer mi je naopako. — Charlie St.
Clair. — zbunjeno izgovara. — Zašto bi njega zaokružila?
Zurim u papir. Charlieja ne srećem često u školi. Sportaš je i ima
starijeg brata koji često organizira partije. Usto, frend je onom luzeru
Gabeu. Izgleda kao surfer i uvijek nosi ogrlicu od školjkica iako se cijeli
život nije mrdnuo dalje od Carltona, koji je na kontinentu.
Mislio sam da je to sve što treba znati o Charlieju St. Clairu i ni sad
se ne bih zainteresirao da se njegovo ime nije pojavilo na Autumninu
mobitelu jutros dok smo na trijemu čekali da Gabe prestane s
turiranjem.
“Jedan od njih?” upitao sam je.
“Što manje znaš, to bolje”, odgovorila je.
Ne znam na što točno upućuje činjenica da najednom postoji
poveznica između Воnеуја, žene u čijem je ateljeu ubijen i nekoga
zvanog Charlie. Možda ništa.
Možda štošta.
— Charlieja zanima umjetnost? — Ivy pita Cala. Očito ništa ne
primjećuju na mojem licu jer se nijedno ne obazire na mene.
Odmahuje glavom. — Mislim da ne. Barem nije bio ni na jednom
satu sa mnom. Je li frend s Boneyjem?
— Ne. — Ivy to odlučno niječe. Dovoljno je dugo predsjedala
Vijećem da napamet zna društvene odnose u školi.
— Okej, onda to jest čudno. — Cal tapka po vrhu papira. — Na ovoj
je stranici zadnja Tessa Sutton. Popis se nastavlja?

104
 — Da. — Ivy okreće papir.
Tek je četvrtina te stranice ispisana i to posljednjim imenima po
abecednom redu. Smjesta uočavam da je još jedno zaokruženo crvenom,
ali opet ga ne mogu pročitati. Kako se njih dvoje zapanjeno gledaju,
zaključujem da ga prepoznaju.
— Tko je to? — pitam.
Ivy okreće papir prema meni. — Mateo Wojcik.

105
 12.

CAL

Sunce zalazi za oblak bacajući naš kutak u sjenu.

— Zašto bi zaokružila tvoje ime? — Ivy pita Matea gledajući ga u oči.
— Nemam pojma.
Čini mi se da je iskren, ali stvar je u tome da je kod njega to
nemoguće znati — za razliku od nje, zna lagati. Odnosno, znao je lagati
dok smo se družili. Gospođa Reyes jedna je od onih super involviranih
mama koje uvijek moraju znati sve, a on ju je konstantno blokirao.
Nismo nikad pretjerivali ni u čemu — izvodili smo standardne gluposti
kao i svi drugi klinci, gledali zabranjene filmove, prejedali se čipsom i
ostalim smećem — ali ona ga nikad nije uhvatila ni u čemu.
— Zaokružila je tebe, Charlieja i Воnеуја. — Ivy ističe.
— Da, vidio sam. — Sliježe ramenima. — Ne znam zašto.
Znam da bih trebao nešto reći, ali ne mogu se fokusirati.
I dalje sam fiksiran na razglednicu, koju je potpisao taj neki D. Nije
bila naslovljena na Laru, ali ne uspijevam se uvjeriti da nije njezina. Tko
god ju je poslao, očito je dobro poznaje jer zna koja joj je slika omiljena,
slika koja nije ni blizu toliko slavna da bi je se moglo samo tako pronaći
na razglednici poput, recimo, Monetovih Vodenih ljiljana. Trebalo bi se
pošteno namučiti. Ja bih to, primjerice, učinio da mi je uopće sinulo
poslati joj razglednicu.
Toliko te volim, anđele moj. Učinimo to. Dok jedna polutka mojeg

106
mozga smišlja razloge zašto te riječi ne znače ama baš ništa, druga
sumanuto analizira tko bi mogao biti taj izvjesni D. Nešto mi kopka
podsvijest, nešto mi šapuće da već znam odgovor i to me izluđuje jer ga
ne znam!
Bar mi se čini.
Bacam pogled na popis u Ivynim rukama; nijedno od zaokruženih
imena ne počinje slovom D. Ipak... Boney, Charlie i Mateo imaju, što bi
Lara vjerojatno nazvala, “zanimljivo lice”. Ljubomora koja me uhvatila
jutros ponovo se budi i zamišljam je kako crta Воnеуја u svojem ateljeu.
I možda Charlieja i... uh.
Samo ne Matea.
— O, dragi Bože. — Ivy potiho šapće zgroženo nas gledajući. — Što
ako je to njezin popis za odstrel?
— Molim? — Zaprepašteno trepćem, a onda se žestoko crvenim
shvativši da se njezin i moj mozak ne kreću u istom smjeru.
Naginje glavu prema Mateu uopće ne registrirajući moju
smetenost. — Zašto te navela? Što ima protiv tebe?
— Ništa. Rekao sam ti, nisam bio ni najednom njezinu satu.
— Sigurno je nešto u pitanju. — Ne odustaje. — Neka veza između
tebe, Charlieja i Воnеуја. Jeste li ti i Charlie frendovi? Ili poznanici ili...
bilo što?
— Ne. — Gledam sad jedno, sad drugo kao da je u pitanju ping-pong
meč i hvata me isti osjećaj kao i kod razglednice: da mi je nešto
promaknulo. — Možda taj popis ništa ne znači. — Mateo nastavlja. —
Možda je to nešto vezano uz školu i samo je slučajnost što je Boney
naveden.
Ivy se mršti. — Nije logično. Nije samo popis u pitanju, nego i
činjenica da je profesorica Jamison plavokosa i da se utorkom služi
ateljeom...
— Ali nije bila tamo. — prigovaram premda više nisam siguran koga
pokušavam uvjeriti u to: Ivy, Matea ili sebe? — Bila je na tečaju
keramike.

107
 — Na tečaju keramike. — Ivy ponavlja za mnom ravnodušnim
glasom.
— Da. Tako mi je rekla.
— Ah, rekla ti je? — Podrugljivo se smiješi. — Onda je sigurno bila.
Vjerovat ćemo joj na riječ jer je posve iskrena!
— Dokazala mi je. — Vadim mobitel i pokazujem joj fotku zelene
posude. — Poslala mi je to s tečaja kad smo stigli u Garrett’s!
— Pih. — Baca tek letimičan pogled. — Mogla je to unaprijed staviti
na mobitel. Ili iskopati s interneta.
— Zašto bi mi lagala oko nečega što se lako može provjeriti?
Ivy podiže obrve. — Pa jesi li provjerio?
— Ne ja. — odvraćam braneći se. — Otkad sam ja zadužen za
provjeru alibija?
Otvara usta, ali je prekida zvono mobitela. Zvuk dopire odnekud iz
separea. Nije moj mobitel u pitanju, a kako ne poseže prema torbici,
očito nije ni njezin. Oboje znatiželjno gledamo u Matea.
Problijedjevši, iz džepa izvlači mobitel u crnoj maskici... ohhh. Srce
mi panično tuče. Mobitel koji smo maznuli iz Larina ateljea zaključivši
da je Ivyn!
A koji je vjerojatno pripadao Boneyju.
— Javi se. — govori mu Ivy. Mateo ga oprezno drži, kao da se boji
da ne eksplodira. Oduzimam mu ga i Ivy se naslanja na mene kako bi
provjerila tko zove. Otima joj se prigušen usklik, a meni mobitel umalo
ispada iz ruke.
Charlie.
Povlačim prstom udesno preuzimajući poziv. — Halo? — Iako mi
uopće nije do glume, ta jednostavna riječ izlijeće iz mene na
prepoznatljiv razvučen Boneyjev način razgovora.
— Boney! — Piskutav i uspaničen glas probija mi bubnjić. —
Čovječe, koje sranje! Tko bi rekao da će mi biti drago čuti tvoj glas! Svi
me uvjeravaju da si mrtav. Što se, kvragu, dogodilo tamo? Je li se tip

108
uopće pojavio?
— Hm. — Nemam pojma što reći. Ne mogu pročitati što mi Ivy
govori ustima pa odmahujem rukom kako bih na brzinu nešto smislio.
— Hm, Charlie St. Clair?
Nekoliko sekundi čuje se tek isprekidano disanje. — Zašto me to
pitaš? — Charlie pita smirenijim glasom koji napokon prepoznajem. Čak
i kad šizi, zvuči poput kornjače iz Potrage za Nemom.
— Da, e pa, ovako što je stvari. Ja nisam Boney... — započinjem.
— Sranje! — Prigušen usklik i prekid veze.
— Charlie, čekaj! — Ali više ga nema. Odmičem mobitel od uha u
nadi da ću ga nekako opet dobiti, ali kako je veza pukla, zaslon se
zaključava. — Kvragu! — Očajnički i uzaludno prstom povlačeći udesno.
— Ništa!
— Daj da vidim. — kaže Ivy i predajem joj Boneyjev telefon. —
Mateo, pokušao si 1-2-3-4? — Kima. — Išta drugo?
— Ne.
— Možda njegovo ime. — mrmlja B-O-N-E-Y utipkavajući slova, ali
se mršti i odmahuje glavom. — Ništa. Što je Charlie rekao?
Prepričavam naš kratki razgovor od riječi do riječi, onoliko koliko
ga se sjećam. Ali siguran sam ujedno: upitao me je li se tip uopće pojavio.
Pokušavam to izgovoriti ravnodušnim tonom, kao da tu nema ničega,
iako moj mozak registrira tu novu informaciju.
Tip. Ne “ona”. Ne Lara.
Ne želim to istaknuti. Ako to učinim, još će pomisliti da sam čuo
samo što sam htio — ili još gore, da lažem. Ali već me hvata zamjetno
olakšanje na pomisao da Boney ipak nije navratio kako bi vidio Laru.
Možda mi je lagala oko koječega, ali ne i u vezi s time.
— Nisi li rekla da Boney i Charlie nisu frendovi? — pitam.
— I nisu. — potvrđuje. — Sigurna sam da nisu. Meni se čini da se taj
poziv ticao ponajviše onoga što se dogodilo jutros. Kao da je Charlie
znao da Boney namjerava otići u atelje kako bi se našao s nekim. Ali

109
izgleda da to nikom drugom nije spomenuo jer nikakve glasine o tome
ne kolaju školom. Osim toga, profesorica Jamison je obojicu zaokružila
na popisu pa... mislim da moramo porazgovarati s Charliejem. On jedini
može donekle razjasniti cijelu situaciju. S obzirom na to da treće ime s
popisa tvrdi da ne može. — Baca pogled prema Mateu. — Osim ako nisi
promijenio mišljenje. Jesi li se sjetio ičega što bi moglo biti od koristi?
— Nisam.
Ne vrši pritisak i to mi nije jasno jer je mene glatko izrešetala zbog
Lare. Znam da je bila zaljubljena u njega, ali sigurno to nije jedini razlog
zašto hoda po jajima.
Podiže svoj mobitel i gleda nas obojicu. — Ima li ijedan od vas
Charliejev broj?
— Ne. — Odgovaramo uglas.
i Hmm. Možda ga Daniel ima. Kreću se u istim krugovima i nekoć
su bili zajedno u istim ekipama prije nego što se Daniel bacio na lakros.
— Otključava mobitel i pravi grimasu. — O, Bože, koliko je poruka
poslao! Očito uživa u glasinama. — Oponašajući ga, dubljim glasom čita:
—Jesi li ubojica da/ne. Bih li trebao reći mami i tati da si ubojica da/da.
Jesi li zbrisala iz države? Baš je smiješan. Njemu je to sve samo dobra
zafrkancija.
— Stvarno misliš da je pametno da mu se sad javiš? — pita Mateo.
— Ne. — Prstom nabada po mobitelu. — Ali ne znam nikoga drugog
tko bi mogao imati Charliejev broj. Neću mu ništa reći.
Tek što je poslala poruku, mobitel joj zvoni. — Daniel te zove? —
Iznenađeno pitam. — Ne bi li trebao biti na nastavi? Zar nije ručak već
gotov?
— Da. Tamo je sigurno totalni kaos. — Na trenutak žmiri. — Nadam
se da neću požaliti. — Prihvaća poziv i prislanja mobitel na uho. — Hej.
Stišćem se uz nju i čujem ga kako je pita: — Što se jebeno događa s
tobom?
— Ne mogu sad o tome. — odgovara trljajući sljepoočnicu. — Imaš
možda broj Charlieja St. Claira?

110
 — Molim? — Iako ga jedva čujem, prepoznajem bijes i sarkazam u
njegovu glasu. — Samo malo! Odlučila si markirati isti dan kad je
Mahoney ubijen, odgovaraš opisu glavnog osumnjičenika, cijeli dan se
ne javljaš na moje poruke — i sad želiš broj mobitela Charlieja St. Claira?
— Da. Imaš ga?
— Zar si skrenula? Reci mi što se događa!
— Znači, nemaš broj?
— Možda ga imam, ali nemam ti ga namjeru dati bez objašnjenja. —
osorno je otpiljuje. Ona koluta očima poručujući ustima: Nema ga. — Taj
lik ionako samo donosi probleme. Kloni ga se!
— Otkud znaš?
— Znam.
Uto joj zvrnda mobitel. Odmiče ga od uha kako bi pročitala poruku
pa i ja bacam pogled.
Emily: Charlie St. Clair se upravo spakirao i POKUPIO. Samo tako.
Ovdje je totalno rasulo.
Emily: Nastavit ću te obavještavati o razvoju situacije, odgovorila mi
ili ne.
Emily: Javi se, molim te.
Zabrinuto uzdahnuvši, vraća mobitel na uho. Daniel je nastavio
govoriti dok smo čitali Emilyne poruke, ali nisam ga uspio popratiti. —
U redu, izgleda da nemamo o čemu više razgovarati. — Ivy ga prekida
usred rečenice. — Usput, bilo je kretenski od tebe što si maznuo moje
Sugar Babies onomad u osnovnoj. — On protestira. — Poštedi me. Sve
znam.
— Sugar Babies? — pitam kad prekida vezu.
— Mateo mi ih je ostavio. — objašnjava crveneći se. Bacam pogled
prema njemu. Djeluje posve zaokupljeno ponudom krafni. — Kod mene,
nakon što smo se... spetljali. Saznala sam to tek kad smo se vozili vlakom
nakon što si ti... rekao što si rekao.
— Ahh. — Gutam slinu. Kad sam imao onaj ispad bijesa, to želi reći.

111
Najradije se ne bih vraćao na to. — Znači, nema Charliejev broj? A
Charlie je zbrisao?
Mateo se mršti. — Zbrisao?
—Emily kaže da se pokupio iz škole. — Ivy objašnjava, opet
poslovičnim tonom. — Sigurno nakon što se Cal javio na Boneyjev
mobitel. — Zamišljeno zubima hvata nokat palca. — Tko zna je li otišao
kući. Možda bismo trebali porazgovarati s njim uživo. Živi u našem
kvartu, nekoliko ulica dalje.
— Što se mene tiče, može. — Lara se nije javila otkako sam otišao iz
kafića iako je imala dovoljno vremena da razmisli... kako je to rekla? Na
čemu smo.
Pa, izgleda da smo trenutačno na Charlieju St. Clairu. Da je htjela,
već bi mi se javila.
— Umirem od gladi. Prvo mi treba još hrane. — odgovara Mateo. —
Prave hrane. — nadodaje gledajući me kao da se boji da ću opet
preporučiti krafne, što sam se i spremao učiniti. — McDonald’s je preko
puta. Hoćete i vas dvoje nešto?
— Ne, hvala. — odgovara Ivy.
Želudac mi je tako zgrčen da mi uopće nije do jela. — Ni ja.
— Okej. Nađimo se vani. — Ustaje i uzima Boneyjev mobitel.
— Vjerojatno bismo ga trebali isključiti dok ne skužimo kako ga
dostaviti policiji. Možda ga prate.
Isuse, to mi uopće nije sinulo! Jedna briga i zabava više. — Mogli
bismo ga ostaviti Charlieju. — predlažem bacajući pogled prema Ivy
koja skuplja što je izvadila iz Larina rokovnika s odlučnošću nekoga tko
se odbija obračunati s još jednom stresnom informacijom.
— Mogli bismo. — odvraća Mateo i odlazi. Viola se uto vraća iz
kuhinje s krpom u ruci. Počinje brisati pult i svako malo zamišljeno
pogledava prema nama. Pitam se bih li trebao razgovarati s njom kao
inače, kad mi mobitel najednom zvoni. Prvi put u danu.
Wes. Naravno. Tko bi me drugi zvao?

112
 Na trenutak čak razmišljam pričekati da se uključi govorna pošta,
ali ako me zove u vrijeme nastave, onda ili zna da sam markirao ili je čuo
za Boneyja. Nijedno neću riješiti odgađajući poziv. Stoga se javljam. —
Hej, tata!
— Bok, Cale. — Zabrinutost u njegovu glasu odjekuje u mojem uhu
i odmah me steže u grlu. — Čuo sam za tvojeg kolegu. Užas. Tvoj otac i
ja smo shrvani. — Sigurno je obavijestio Неnгуја prije nego što me
nazvao jer nema šanse da bi Henry ikad sam od sebe to saznao. Uvijek
je izvan svih zbivanja i još uvijek se služi preklopnim mobitelom. — Jesi
dobro?
— Jesam. Ali malo u šoku.
— Užasna tragedija. Ne mogu ni zamisliti što njegovi jadni roditelji
prolaze. Kako su tvoji prijatelji?
— Ah, znaš. — Bacam pogled prema Ivy koja je prebacila torbu
preko ramena i sjedi na izlazu iz separea gledajući u mene. — Kako je
već moguće biti u takvim situacijama.
— Hoće li vam škola osigurati psihološku pomoć? Imate li s kim
razgovarati?
— Hm... — Još mu nisam otvoreno slagao da sam u školi, što mi se
čini važno. — Ne trebam razgovarati ni s kime, tata.
— Ali trebao bi. Čak i ako misliš da ne trebaš.
— Razgovarat ću s vama kad dođete kući.
— Mogao bih ranije doći danas. Imam sastanak s donatorima, ali ga
mogu odgoditi.
— Ne. — odgovaram praktički uskliknuvši, a onda nastavljam
smirenijim tonom. — Hvala ti, ali mislim da je najbolje ne prekidati
uobičajenu rutinu. Radije bih da razgovaramo navečer.
— Ali čeka nas ona svečanost... — podsjeća me.
O, Bože. Proglašavanje građanina godine, svečanost na kojoj će
Ivynoj mami biti dodijeljene najveće počasti. I sto posto neće se
pokrenuti rasprava o tome kako pola škole misli da je upravo njezina
kći ubila Boneyja Mahoneyja! — Može nakon toga.

113
 — Ako si siguran? — odgovara neodlučno. — Nije mi problem
otkazati sastanak.
— Siguran sam. Nađi se s donatorima. Domogni se tih para! — O,
Bože. Što mi je? Moram smjesta prekinuti! — Moram ići. Hvala ti što si
nazvao da provjeriš kako sam.
— Nema problema. Javi mi se ako ti što zatreba. Volim te!
— I ja tebe. — mrmljam u bradu. Osjećam se kretenski i nije mi
nimalo lakše ni kad presrećem Ivyn suosjećajni pogled.
— Tvoj je tata tako drag. — Ustaje.
— Znam. — Moj uzdah privlači Violin zabrinut pogled, ali je
pozdravljam bezbrižnim mahanjem. — Vidimo se, Viola!
Ne čini mi se da je nasjela. — Čuvajte se!
— Hoćemo! — Odgovaram i smjesta brišem van.
Nakon izlaska prestajemo razgovarati i pitam se kako prekinuti
neugodnu tišinu. Još uvijek me muči naša svađa u vlaku; ne samo sve
ružne stvari koje sam izgovorio nego i ono što joj nisam rekao. Dužan
sam drukčiju vrstu razgovora i premda mi je mučno već na samu tu
pomisao, znam da bi sad mogao biti pravi trenutak. — Dakle, slušaj! Što
se tiče onoga sto sam rekao u vlaku...
— Nema veze. — odmah odgovara. — Ne želim razgovarati o
tome.
Lice joj je napeto i ne shvaćam zašto me otpiljuje. — O čemu ne želiš
razgovarati? O tome što sam rekao ili o tebi i Mateu?
— Nema se što reći o meni i Mateu! — Crveni se, što zapravo govori
sve.
— Još uvijek ti se sviđa. — Kako sam mogao biti tako slijep?
Naravno da joj se sviđa; zato i razgovara s njim u rukavicama! — I... —
Cijeli mi se dan najednom prikazuje u posve drukčijem svjetlu. Otkako
smo stigli u Boston, već je na desetak različitih načina pokazao koliko je
brižan — ne samo kad ju je nosio u rukama iako je čak i to učinio.
Neprestano je uz nju i pruža joj podršku, gleda je sa zanimanjem i žarom
kao da je najpametnija na svijetu. Čak i kad je dozlaboga naporna. Wes

114
zna reći da Henry nije u stanju govoriti o svojim osjećajima, stoga je
potrebno pratiti kako ih izražava. I Mateo je takav. — I ti se njemu
sviđaš.
Očekujem da će se nasmiješiti, ali samo stišće usta. — Ne sviđam
mu se.
— Ne slažem se. Možda ovo nije ni vrijeme ni mjesto, ali...
— Nije samo to u pitanju. Ima i drugih stvari... — započinje, a onda
odustaje jer Mateo izlazi iz McDonald’sa noseći bijelu vrećicu. Međutim,
ne kreće prema nama, već ulazi u susjedni 7-Eleven.
— Što će još uzeti? — pita naslanjajući se na zid. — Koliko mu treba
hrane?
— Tipično za njega. Lik ima bezdan umjesto želuca. Ne znam zašto
sam mislio da će mu krafne biti dovoljne. — Ivy kima pa je lagano
tapšam po ruci. — Nego... koje druge stvari?
— Ha?
— S tobom i Mateom.
— Ah. — Na trenutak gleda pod svoje noge. — Ništa zapravo.
— Ne zvuči kao ništa. — Iznenada me hvata užasna znatiželja. Ivy
koju sam nekoć poznavao ne bi izbjegavala ovakav razgovor; analizirala
bi svaku pa i najmanju pojedinost dok je ne bih počeo preklinjati da
prestane. Ali vrata 7-Elevena se otvaraju i Mateo izlazi na nogostup. —
Poslije ćemo o tome...
— Ili ne... — mrmlja.
Prilazi nam s McDonald’sovom vrećicom u jednoj ruci i nečim malim
i žutim u drugoj. — Bolje ikad nego nikad. — kaže pružajući to Ivy.
U pitanju je vrećica Sugar Babiesa i ona se praktički rastapa od
sreće.

115
 KANAL NA YOUTUBEU “DIREKT IZ ŠKOLE”

Ishaan i Zack su ponovo u Ishaanovu autu.

ZACK: Hej! Zack Abrams i Ishaan Mittal javljaju vam se

drugi put zaredom jer više nitko i nije na nastavi!
ISHAAN: Bolje bi im bilo da nas puste kući.
ZACK: Tako je. Nego, ovaj put imamo posebnog gosta, a
to je... Emily, želiš li pozdraviti naše pratitelje?
('Tamnokosa djevojka ozbiljna izraza lica pojavljuje se sa
stražnjeg sjedišta.)
EMILY (bez emocija): Hej.
ISHAAN: Dakle, Emily Zhang je navodno najbolja
frendica Ivy Sterling-Shepard...
ZACK: Ne navodno. Stvarno joj je frendica!
ISHAAN: Znam. Htio sam reći da je Emily najbolja
frendica navodne osumnjičenice za umorstvo...
EMILY (naginjući se prema naprijed): U redu, došla sam
samo iz jednog jedinog razloga. Vas dvojica se ponašate
totalno neodgovorno. Ne možete je blatiti samo zato što
je nema i zato što se nije slagala s Boneyjem!
ISHAAN: Hej, činjenice su činjenice!
EMILY: Pa, ako ćemo o činjenicama, zašto onda ne
spomenete i sve ostale koji se danas nisu pojavili u školi.
Dakle, tko još nije došao?

116
(Ishaan se pomiče u stranu, a kamera prikazuje Zackovo
namršteno lice.)
ZACK: Kakve to ima veze? Osim ako između njih i
Воnеуја već nisu postojale nesuglasice?
EMILY: Zato što niste istražili kako treba! Ni u Ivynom
slučaju nisu postojale “nesuglasice” s Boneyjem. On ju je
samo pobijedio na izborima i ništa više. Svatko
normalan bi bio pogođen time. Vjerojatno je samo uzela
slobodan dan.
ZACK: Bi li rekla da je tipično od nje samo tako uzeti
slobodan dan?
EMILY: Ne, ne bih, ali...
ISHAAN (vraćajući se pred kameru): Dečki, upravo sam
provjerio statistiku.
Imamo impresivne brojke!
ZACK: Ha?
ISHAAN: Triput veći broj pregleda. Ne, ček... (Ponovo
nestaje, a onda se opet vraća.)
Četverostruko veći!
ZACK: Ozbiljno?
ISHAAN: Trendamo, stari! U redu, nije da baš trendamo,
ali upravo nas prati gotovo petsto ljudi!
EMILY (razrogačivši oči): O, Bože.

117
 13.

IVY

U glavi mi je kaos dok se vozimo natrag u Carlton. Praktična me Ivy

podsjeća da se moram pozabaviti daleko većim problemima od toga je
li Mateo kupio Sugar Babies iz fore ili nekih drugih pobuda, a
dvanaestogodišnja se Ivy uopće ne opterećuje time totalno se
pretvorivši u one emotikone sa srcima umjesto očiju. Moja ih savjest
obje nadglasava neumorno ponavljajući: Moraš mu reći.
Nije da već nisam razmišljala o tome i prije ovog katastrofalnog
dana. U grču sam otkako sam se vratila iz Škotske i shvatila kakav sam
domino-efekt pokrenula u lipnju prošle godine. Pokušala sam se iskupiti
na zaobilazan način i dok sam se još držala na distanci, dok je on još bio
netko koga nisam viđala godinama, mislila sam da će to biti dovoljno. Ali
sad znam da je to bio najobičniji kukavičluk — zgodna laž u koju sam se
uvjeravala samo kako ne bih morala poduzeti ono od čega mi je bilo
nezamislivo mučno.
Počinjem se meškoljiti od srama. Cijeli dan osuđujem Cala gotovo
bolesno uživajući u činjenici da je njegova veza s profesoricom Jamison
tako očito i nedvojbeno pogrešna. Sve do maloprije uopće nisam bila
svjesna da sam se, fokusirajući se na njezino neprimjereno ponašanje,
ustvari oglušivala o vlastito. Stoga ne mogu uživati u Sugar Babiesima.
Trudim se jer ne želim da pomisli kako sam nezahvalna, ali osjećam se
kao da žvačem žilavi karton. Njih dvojica tamane kisele bombone, a Cal
melje kao obično.
— Jeste se čuli sa svojima? — pita kad se skidamo s autoceste na

118
izlazu za Carlton. Upravo je prošlo 13:30 i praktički nema prometa.
— Moji su u avionu. — podsjećam ga. Ne nadodajem još četiri sata,
ali sam toga itekako svjesna. Nema veze. To je više nego dovoljno da
zaustavim širenje tračeva o meni po školi, posebice ako nam Charlie
kaže nešto što bi objasnilo vezu između profesorice Jamison i Воnеуја,
a na temelju čega će se policija baciti u potragu za njom. Na trenutak čak
fantaziram da je već to učinio i da će sljedeća vijest na stranici
Boston.com biti fotka nje u lisičinama.
Naravno da to i nije izgledno. Ali kad bi se dogodilo nešto takvo,
onda bi Boneyjeva smrt imala smisla, a nas troje ne bismo morali
nikome reći da smo se zatekli u ateljeu. Cijeli ovaj dan mogao bi —
nestati. Ja bih se mogla vratiti kući i napokon malo odrijemati, a onda i
odraditi sve za večeras: tuširanje, peglanje kose, šminkanje i kopčanje
sitnih gumba na kompliciranoj haljini belgijskoj dizajnera. Na tu me
pomisao hvata takvo olakšanje da opet uživam u slasnom okusu Sugar
Babiesa.
— Moja je stara u Bronxu. — Mateo nas izvještava. — Hvala Bogu.
Da radi, već bi bila upala u školu i provjerila gdje sam. Znaš kakva je.
Znam. Ima pravo. Vrlo je posesivna i brižna. Iako ju je prerastao još
u dvanaestoj, svejedno bih je u slučaju makljaže rado imala na svojoj
strani.
— Gdje sad radi? — pita Cal.
Okrećem se prema Mateu dok on odgovara. — Ima nekoliko
poslova, ali većinom je kod Jeffa Chalmersa. Znate onaj autosalon u
Springovoj? Vodi im administraciju.
— Sviđa joj se tamo? — opet Cal.
Sliježe ramenima. — Posao kao svaki drugi. Fizički nezahtjevan. Sad
joj treba nešto takvo. — Baca pogled kroz prozor, kao da je to to, a onda
nadodaje: — Ima osteoartritis pa se ne može lako kretati bez lijekova.
— Što ima? — Gotovo se gušim na zadnjem bombonu. Ne mogu
zamisliti da njegovu mamu, uvijek tako energičnu i vitalnu, usporava
ista bolest od koje boluje djed s mamine strane. — Otkad?
— Što je osteoartritis? — nadovezuje se Cal.

119
 — Upalna bolest zglobova. — Mateo nevoljko odgovara. — Trpi
velike bolove i koljena su joj ukočena. To obično pogađa ljude u
poodmakloj dobi pa njezin liječnik ne zna zastoje točno oboljela. Kaže
da bi to moglo biti povezano s nekom starom ozljedom od softbola ili
jednostavno nije imala sreće. Postoji lijek koji joj pomaže, ali ga... ne
uzima redovito. — Zastaje i sliježe ramenima kao da ne može vjerovati
da nam je to priznao. I ja sam zatečena. Rijetko kad se otvara, posebice
kad je u pitanju njegova obitelj. Oduvijek se izrazito zaštitnički odnosi
prema mami i Autumn pa tako i kad je njihova privatnost u pitanju.
Presreće moj pogled. — U lipnju prošle godine postavljena joj je
dijagnoza. Odmah nakon što je podignuta tužba protiv kuglane. To je
bilo usranih mjesec dana.
O, Bože. O, Bože. O, Bože. Najednom imam kamen umjesto želuca,
kamen koji me toliko pritišće iznutra da se bojim da će me zgnječiti. Da
me barem dokrajči!
Moraš mu reći.
Ne. Ne mogu mu sada reći!
— Uh, baš mi je žao. — Cal priznaje. — Mama ti je super. Baš je
grozno što se sad mora boriti s time.
— Ali... — Moram se natjerati da iščupam riječi iz grla. — Ali moj se
tata našao s njom u kolovozu i nije mi rekao... nije spomenuo...
Sjećam se te noći kad sam ga grozničavo čekala kod kuće kako bih
saznala kako je prošao sastanak s gospođom Reyes.
Silno mu se svidjela moja zamisao da je uključi u poslovanje novog
kompleksa i učinilo mu se da je i ona zagrizla. “U konačnici, mogla bi to
biti ugodna promjena u odnosu na vođenje malog biznisa”, rekao je.
“Sigurno nije dobro poslovala neko vrijeme jer je bila loše osigurana.
Djelovala je iscrpljeno.”
Pripisala sam to stresu kojemu je bila izložena zbog suđenja, što je
bilo gadno samo po sebi. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bi mogla imati
zdravstvenih problema. Svi ti poslovi koje je Mateo danas spomenuo u
hodu najednom poprimaju posve drukčiji smisao. Nije da želi putovati
u Boston kako bi radio u onom bircu; smatra da mora.

120
 — Izbjegava govoriti o tome. — Mateo objašnjava skrušeno i
umorno se smiješeći. — I cijelo je vrijeme sjedila kad je tvoj tata bio kod
nas. Nije mogao naslutiti da nešto nije u redu.
— Mateo, užasno mi je žao. — Glas mi drhti, a suze samo što ne
krenu, što ga zbunjuje.
— Nisi ti kriva što se razboljela.
— Ne, ali... — Steže me u grlu i nisam u stanju dovršiti rečenicu.
— Ubrzo će mi trebati upute. — ubacuje se Cal.
Trepćem brišući oči. — Molim?
— Kako da dođem do Charlieja. — Tek sad vidim da smo u samom
centru Carltona. Upravo smo mimoišli knjižnicu u kojoj sam kao klinka
provodila ljeta i dolazimo do dućana na uglu u kojemu je prije četiri
godine Mateo kupio gomilu slatkiša koje je pokušao podijeliti sa mnom.
— Idem istim putem kao prema tebi?
Glava mi je puna statičkih smetnji, bijelog šuma, i ne mogu se
sabrati pa sam zahvalna kad se zaustavljamo na crvenom. Osvrćem se,
dezorijentirana u posve poznatom okruženju, a onda se napokon budim.
— Ne baš. Mogao bi, ali bit će brže ako skreneš ulijevo iza nogometnog
igrališta. I onda udesno u Fulkersonovu.
Lupka prstima po upravljaču. — Što ćemo ako Charlie nije kod
kuće? Pada vam što na pamet?
Ne. Do prije pet minuta možda sam i imala nekoliko rezervnih
opcija, ali sad mi u glavi samo šumi. — Bit će kod kuće. — Vadim mobitel
čisto kako bih se nečim okupirala, a da pritom ne moram iz očaja udarati
glavom o konzolu. Emily mi je u međuvremenu poslala još jednu
poruku.
NAZOVI ME. NEMOJ ME IGNORIRATI!!!
Potom mi stiže i poveznica na YouTube. Na trenutak mi prst kreće
prema njoj, a onda ipak odustajem i spuštam mobitel u krilo. Znam da
je grozno što sam dopustila da prođe cijeli dan, a da se nisam javila
najboljoj frendici. Ali ne znam što joj reći, u tome je problem. Kako išta
objasniti? Već je dovoljno katastrofalan bio razgovor s Danielom. Prije

121
nego što sam se javila, dio mene nadao se da će u njegovu glasu
prepoznati zabrinutost. Taj dio mene sad se osjeća kretenski.
Ponekad se pitam kakav bismo imali odnos da je on stariji i da naš
odnos nije proizašao iz činjenice kako je, prema mojoj prosudbi,
uzurpirao moj zasluženi položaj u obitelji. Kad smo bili mali, bio je poput
moje sjene i svugdje me pratio u stopu, što mi uopće nije smetalo jer je
bio zabavan, domišljat i brižan na tako sladak i luckast način. Znao je
vikati “najbolja seka na svijetu” dok bismo se natezali, a bilo je to kao da
se borim sa štencem. Toliko je bio sitan i mršav. Prvo me fizički
prerastao, što je bilo posve u redu. I očekivano. Tek kad me počeo
nadmašivati u školi, naš se odnos iz korijena promijenio.
Da mu je osamnaest, a ne šesnaest, možda ne bih bila ljubomorna.
Možda bih se divila njegovim postignućima. Možda bi on bio ljubazan
prema meni i susretljiv umjesto što uživa u svakom mojem pogrešnom
koraku. I što mi tu i tamo podmeće nogu, čisto iz fore.
Primjećujem da Cal namjerava nastaviti ravno, a ne bi trebao.
Desno u Fulkerstonovu! — Skreće.
— Nisam zaboravio. — tvrdi.
— Okej, ali uspori. Moramo skrenuti ulijevo u Avery Hill... tu!
Ulazimo u aleju u kojoj živi Charlie. Slična je mojoj: iako su kuće
impozantne, ne upadaju u oči; između njih ima dosta prostora, a
krajobraz je zelen. Charliejeva je tamnocrvena, u kontrastu s bijelim i
sivim kućama njegovih susjeda. — Ta. — pokazujem kad se pomalja iza
zavoja i Cal naglo koči. Svejedno je prekasno pa je mimoilazimo.
— Okrenut ću se! — Ubrzo parkiramo sa suprotne strane. — Što
sad?
Na prilazu vidimo poznat crveni Jeep. — Kod kuće je. Ili mu je
barem auto tu. Možda da navratimo i... pokucamo?
— Sigurna si da je to pametno? — Cal pita zgroženo me gledajući.
— Što ako se Boneyjev ubojica već bacio u potragu za njim? Zvučao je
uspaničeno preko telefona.
— Onda mu je možda potrebna pomoć. — kaže Mateo
otkopčavajući pojas. — Vas dvoje ostanite ovdje, a ja ću porazgovarati s

122
njim.
— Ideš sam? — Zbunjeno se okrećem prema njemu, sva u panici. —
Ne smiješ! Može biti opasno.
— Bit ću oprezan. Brzo se vraćam. — Ne dobivam priliku natezati
se s njim jer se vrata već zatvaraju, a on žustrim korakom prelazi cestu.
Cal ga prati pogledom. — Jesi primijetila koliko je čudan? —
zamišljeno komentira.
— Kako to misliš?
— Primjerice, praktički ti nije odgovorio ni na jedno pitanje u vezi s
onim popisom imena, a sad se odjednom želi i odvojiti od nas? U čemu
je kvaka? — Stigavši do ulaznih vrata, naizmjence kuca i zvoni.
— Samo je hrabar.
— Nisi to rekla za mene kad sam se odvojio od vas dvoje. —
podsjeća me zakolutavši očima.
Kako nemam što reći na to, fokusiram se na Matea i ulazna vrata. —
Čini se da nema nikoga kod kuće. — Mateo okreće kvaku. Vrata se
otvaraju i on ulazi zatvarajući ih za sobom.
Cala odmah hvata panika. — Je li ga tko pustio unutra? — Naginje
se prema vjetrobranu. — Ili je..?
— Sam ušao. — dovršavam. — Mislim da jest. — Srce mi luđački
tuče. Ne znam zašto, ali već dugo mi nije bilo tako mučno — što puno
govori s obzirom na sve što smo danas doživjeli.
— Okej. — nastavlja Cal ne odvajajući pogled od kuće. — Bismo li
trebali čekati?
— Valjda. — Prestajemo razgovarati. Zurim u sat na konzoli, u
brojke koje se mijenjaju svake prijestupne, a on petlja s radijem
pojačavajući ga kad god naleti na pjesmu koja mu se sviđa, ali ga već za
nekoliko sekundi stišava i mijenja postaju.
Nakon pet minuta i odslušanih četrdesetak stvari postaje
neizdrživo. — Mislim da bismo trebali za njim!
On uzdiše, ali ne znam je li to od olakšanja ili nervoze. — Stvarno

123
voliš uhoditi ljude, je li? To ti je, kao, opsesija?
— Samo u određenim okolnostima. — Posežem za kvakom.
— Ideš?
— Naravno. — Gasi motor i preplavljuje me osjećaj zahvalnosti kad
zadaje ključni udarac. — Ne bih htio da pomisliš da nisam hrabar.
U ulici je tiho i mirno i čuje se tek sporadičan cvrkut ptica. Život u
toj četvrti mogu si priuštiti samo oni s oba zaposlena roditelja tako da
usred bijela dana nigdje nema nikoga. Jedini auto na vidiku upravo je
Charliejev Jeep.
— Samo sekundu! — Cal otvara prtljažnik i, na moje iznenađenje,
vadi bejzbolsku palicu. — Ponijet ću je za svaki slučaj. — Oprezno je drži
i više je nego očito da nikad u životu nije pokušao ni zamahnuti njome.
— Zašto je uopće imaš? — Pitam kad krećemo prema Charliejevoj
kući. Ne mogu ga zamisliti kako u slobodno vrijeme igra bejzbol.
— Rekvizit za novi web-strip na kojemu radim. O pauku koji
pronalazi palicu ostavljenu u polju i odlučuje pokrenuti vlastitu ligu.
— Znači, nešto kao Spider-Man, ali s bejzbolom?
— Ne. — uvrijeđeno odgovara. — Nema veze sa Spider-Manom.
Pauk nije radioaktivan ni superjunak i nigdje nema ljudi. Samo različite
vrste kukaca. Koji igraju bejzbol.
Zakoračujemo na savršeno gladak prilaz, što je ugodna promjena u
odnosu na popločene nogostupe po kojima se saplećem cijeli dan. —
Kako podižu palicu? — Upitno me gleda. — Kukci. Jer ako ne posjeduju
nevjerojatnu snagu, palica će ih zdrobiti.
— Pa, očito je u igri i element fantastike.
— Hmm. — Odmjeravam savršenu kuću koja se uzdiže pred nama,
obavijena velom sablasne tišine.
— Kako to misliš hmmm?
— Ne znam. Kad se sjetim što si stvarao do prije nekoliko godina,
zvuči mi nekako... — Spremala sam se reći prozaično, ali mimoilazimo
Charliejev Jeep i prozori su mu besprijekorno čisti pa uočavam svoj

124
odraz u njima — i bol na njegovu licu.
O, ne. Izbjegavajući razmišljati o tome što sam saznala od Matea o
njegovoj mami i o tome što nas čeka kad uđemo, zaboravila sam da je
moja iskrenost trenutačno posve nepotrebna.
— Izgleda da mi samo više pašu tvoji stari stripovi. — provaljujem
zbrda-zdola. — Vjerojatno sam pristrana.
— To je i Lara rekla. — mrmlja.
— Da me nisi uspoređivao s njom! — upozoravam ga kažiprstom.
— Pa, rekla je... — Ne dovršava rečenicu jer smo već pred ulaznim
vratima. — Samo malo. Razmislimo prvo! Je li provala ako samo tako
uđemo?
— Nije. Samo ulazimo.
— Svejedno. Misliš da je to pametno? Bez dozvole ući u nečiju kuću?
Bejzbolska palica samo što mu ne ispadne iz ruke pa je preuzimam.
— Moramo. — I otvaram vrata.

125
 14.

MATEO

Charlie sigurno ne umire od straha ako se nije potrudio ni zaključati

ulazna vrata.
Ulazim u prostrano i prazno predvorje zatvarajući ih za sobom. —
Charlie? Jesi tu? — zazivam. — Mateo Wojcik je! Trebam razgovarati s
tobom. — Potom mi kroz nadsvođeni prolaz pogled pada prema kuhinji
i stajem.
Svi ormarići zjape prazni, sve površine i pod zasuti su kutijicama,
vrećicama i polomljenim tanjurima. Oprezno i u grču zakoračim
nekoliko puta zaustavljajući se kod francuskog prozora koji vodi u
prostoriju sličnu dnevnoj. Tamo je totalni kaos: preokrenuti stolići,
razderani jastučići pobacani po podu, razbijene svjetiljke i vaze.
Ugradbene police na jednom kraju posve su prazne. Čak su i zavjese
strgnute s panoramskog prozora, a šipka nekom srećom još visi u
stranu.
Cijela je prostorija ispremetana. Ako je taj tko je to učinio još uvijek
tu, upravo sam mu obznanio svoju prisutnost.
Bilo bi pametno zbrisati natrag do auta. Ali ne mogu to učiniti jer
zaista, ali zaista moram saznati je li Charlie — čije je ime bilo
zaokruženo na popisu poput mojega i Boneyjeva i koji je netom nazvao
Воnеуја sav u panici — Charlie koji je ujedno jutros zvao Autumn.
Što manje znaš, to bolje, rekla je. Više ne može tako.
Vraćam se prema kuhinji naćulivši uši. Čuje se samo prigušeno

126
zujanje klima-uređaja. Izbliza shvaćam da je kuhinja u daleko lošijem
stanju nego što je izgledalo na prvu. Toliko je sranja svugdje po podu da
i ne želim ući, ali mi pogled privlače lagano odškrinuta vrata nasuprot
ostavi. Probijam se do njih i polako ih otvaram. Odozdo dopire
prigušeno šuškanje.
Sagom prekrivene stube vode u podrum. Nećkam se nekoliko
sekundi pitajući se koliko je pametno istražiti što se dolje događa i u
glavi odmah čujem Autumn kako mi jasno i glasno govori: Suludo, Mateo.
Ono, doslovno najgora moguća odluka.
E, pa prava se javlja!
Oprezno i potiho krećem stubama, a debeli sag prigušuje moje
stope. Sišavši, shvaćam da je i ta naizgled uređena podrumska prostorija
ispremetana poput prizemlja. Kako ovdje ipak ima manje pokućstva,
riječ je uglavnom o porušenim policama i porazbacanoj sportskoj
opremi. Zamjećujem ukupno četvera vrata, jednako razmaknuta; jedna
su otvorena i čini se da vode u praonicu, dok su ostala zatvorena. I tu je
sablasno tiho kao gore.
Kako mi se košarkaška lopta ispriječila na putu, lagano je
odguravam u stranu ne očekujući da će se uz prigušen tresak zabiti o
rub metalne police. Kvragu.
Ponovo se čuje prigušeno šuškanje. Ovaj put dopire iza zatvorenih
vrata. Hvata me panika i u potrazi za nečim što bi mi moglo poslužiti za
samoobranu, na brzinu pogledom pretražujem pod. Ne nudi mi se puno
toga izuzev...
— Aaaaaaaahhh!
Vrata se naglo otvaraju i nešto urličući kreće prema meni.
Odbljesak srebra jedino je što registriram prije nego što mi lubanja
eksplodira od oštra bola. Padam na koljena. Sljedeći udarac pogađa me
u rame, ali je slabiji od prvog. Vid mi je zamućen i nešto toplo ćurka mi
u oči. Naslijepo se bacam prema naprijed napipavajući nekakvu hladnu
šipku. Hvatam je i bolno zastenjavši, svom snagom povlačim k sebi i taj
koji je drži strovaljuje se na mene. Potom mu šipka ispada iz ruke i
tandrkajući udara o zid. Prepuštam se silovitom naletu adrenalina i
gotovo divljački likujući, pomišljam: Srušio sam ga i razoružao!

127
 Nekoliko smo sekundi zapetljani i dok se grabimo, šake lete na sve
strane, ali udarci nisu dovoljno jaki za prave ozljede. Iako se već
godinama nisam tukao, mislim da nisam izašao iz štosa — takve se
stvari jednostavno ne zaboravljaju. Izmičem se i okrećem sad u jednu,
sad u drugu stranu pokušavajući ga prikucati za pod, ali on se svaki put
uspijeva iskobeljati.
I dalje ništa ne vidim i u glavi mi pakleno lupa. Ali tek kad zabada
prst nadomak mog oka, hvata me nezamisliv bijes. Zgrabivši ga za
zapešće, savijam mu šaku unatrag i napokon klone uz bolni krik. U
sekundi sam na njemu i dok luđački trepćem pokušavajući razbistriti
pogled, jednom mu rukom pritišćem vrat, a drugom zamahujem
nadajući se zadati udarac koji će ga dokrajčiti.
— Stani! — vrišti ženski glas iza mojih leđa. — Mateo! Charlie!
Prestanite!
Charlie? Zaustavljam se i brišem oči. Ruka mi je crvena od krvi, ali
barem napokon vidim, a Charlie St. Clair svom me snagom odgurava sa
sebe. Otkotrljam se i okrenem glavu u smjeru iz kojeg je dopro glas. Ivy.
Stoji metar i pol dalje držeći u ruci bejzbolsku palicu. — Što, kvragu... —
Glas mi je promukao. Potom se opet okrećem prema Charlieju koji se,
cvileći, previja na podu i grčevito drži za zapešće. Na metar od njega leži
palica za golf i Ivy zakoračuje preko mene kako bi je uzela.
— Sranje, Charlie, oprosti... — govorim. — Pokušavao sam ti
pomoći!
— Stvarno to pokazuješ na jebeno čudan način. — stenje. — Slomio
si mi zglob!
— Oprosti. — ponavljam brišući krvavu ruku o majicu. — Ali bacio
si se na mene s tom palicom...
— Jer si mi provalio u kuću! — Zaboravljajući na zapešće, uspravlja
se i odmiče ogrlicu od školjkica kako bi izmasirao vrat prekriven
crvenim mrljama. I to je mojih ruku djelo. Da sam bio prisebniji dok sam
ga pokušavao prikucati za pod, bio bih pokopčao osjetivši ogrlicu pod
nadlakticom da je to on. — Mislio sam da si... — Pokazuje oko sebe. —
Mislio sam da si ti ovo napravio.

128
 — Vrata su bila otključana. I predstavio sam se. — bunim se. —
Glasno! Čim sam ušao!
— Ovdje ništa ne čujem zbog zvučne izolacije. Ali kakve ima veze
čak i da si se predstavio? Što, kvragu, uopće radiš ovdje? — Oči su mu
prazne i bez fokusa dok skaču s mene na Ivy i onda na Cala, koji se
pojavio iza nas. — I ti isto. I ti.
Ivy se spušta u čučanj i pregledava mu zglob. — Ne izgleda mi
natečeno, ali vjerojatno bi trebao staviti led. — I onda... ah! — Šokirana
je mojim licem. — Mateo, krvariš! Jako! — Pruža ruku, ali se izmičem
kako me ne bi dotaknula. Adrenalin se u međuvremenu povukao i sad
imam osjećaj da mi desna strana glave gori. — Moramo to očistiti!
— Moramo se pokupiti. — obznanjuje Cal nervozno. — Što ako se
lik koji je ovo napravio vrati?
Ne znam zašto, ali imam osjećaj da neće, da je taj netko tko se
namjerio na Charliejevu kuću, bila to samo jedna osoba ili više njih, već
nastavio dalje. Ne uspijevam se zapitati — ali kamo? — jer Ivy
zaključuje: — Imaš pravo. Hajdemo k meni!
Charlie se naslanja na zid. — Jeste vi, ljudi, stvarni? — pita dubokim
i usporenim glasom sumnjičavo nas gledajući. Onda pruža ruku prema
Ivy i mršteći se, lagano je nabada u nadlakticu. — Ha? Jeste li?
Zbunjeno ga gleda. — Mateo, jesi ga udario u glavu?
— Mislim da nisam. — Iskreno, ne sjećam se.
— Možeš li ga odvesti do auta? — pita Cala. — Čini mi se da je posve
dezorijentiran i da neće moći sam. Prestani! — Upozorava Charlieja da
je prestane bockati. — Mateo, možeš hodati?
Teturajući, osovljujem se na noge. — Naravno.
— O, Bože, uništio si sag. — odmah nadodaje prenuvši se od
tamnocrvenih mrlja koje ostaju za mnom na svijetlom sagu.
— Eh. — Charlie sliježe ramenima odmičući šiške s lica. — Trevor
Bronson se na istom tom mjestu prošli vikend ispovraćao tako da to nije
ništa.
— Fuj. — Ivy se naglo uspravlja s gađenjem gledajući prema dijelu

129
saga na kojemu je klečala. — Nisi to morao reći!
Unatoč svemu što se dogodilo, najradije bih se nasmijao jer to je
tako tipično za nju. Ali ne mogu jer će se vrlo skoro — vjerojatno čim se
Charlie i ja malo očistimo — njih dvoje početi pitati zašto je netko
ispremetao Charliejevu kuću. Htjet će, naravno, znati što je to taj netko
tražio.
Nažalost, mislim da već znam odgovor.

Ubrzo već sjedim na stolčiću u njezinoj kupaonici u prizemlju dok

ona prekopava po toaletnom ormariću. Otvara veliko pakiranje
Tylenola, vadi dvije tablete i čašu s umivaonika puni vodom. — Kako se
osjećaš?
— Dobro. — Uglavnom. Malo mi je rame osjetljivo tamo gdje me
odvalio golfskom palicom, ali zapravo me ništa osim glave i ne boli.
— Imaš sreće. Mogao si puno gore proći. — Predaje mi čašu i tablete
i čeka da ih progutam. — Zašto se nisi pokupio kad si vidio što se
dogodilo u Charliejevoj kući?
Pokušavam dobiti na vremenu ispijajući vodu, ali nemam prikladan
odgovor. — Zašto niste vi? — odgovaram protupitanjem.
— Jer si ušao posve sam.
Ponovo me steže u prsima, ponovo ta bol koju samo ona može
izazvati, i odjednom sam sav pogubljen. — Trebali ste čekati u autu. —
gunđam, na što križa ruke. Znam da bih se trebao ispričati ili joj barem
zahvaliti ili oboje. Da, definitivno oboje. Nažalost, uspijevam samo
izustiti: — Otkud ti bejzbolska palica?
Preuzima praznu čašu. — Cal ju je imao u prtljažniku.
— Pa si namjeravala njome... što? Opaliti nekoga?
— Djelovalo je na Charlieju, zar ne? Donekle. — Otvara vrata
ugradbenog ormara s uredno složenim ručnicima. Kupaonica izgleda
gotovo isto kao i onomad dok sam dolazio k njoj kao klinac, osim što više
nije obojena u plavu, već u krem boju. Vadi frotirsku krpicu i otvara
slavinu kako bi je namočila, a onda je presavija napola i okreće se prema

130
meni. — Očistit ću ti posjekotinu. Moglo bi te malo boljeti.
— Ne brini se. — Iz petnih se žila trudim ne trzati se kad počinje
tapkati po sljepoočnici. Kako joj se kosa djelomično izvukla iz repa, pada
joj preko očiju pa staje i, ljutito frknuvši, stavlja je za uho. Bit će da mi je
već bolje jer sam umalo i sam to učinio. — Hvala ti. — naposljetku
kažem.
— Nema na čemu. — Nastavlja čistiti ranu, a njezine zlaćano-smeđe
oči netremice gledaju u moju sljepoočnicu. — Očekivala sam da će biti
puno gore. Imaš samo posjekotinu koja uopće nije duboka. Već znatno
manje krvariš. — Odmiče se kako bi isprala krpicu pod mlazom, a onda
se opet naginje. Hladna tkanina i njezin lagani dodir donose vidno
olakšanje. — Znaš, ne moraš sve sam raditi.
— Molim? — Podižem pogled i treba mi sekunda da pokopčam o
čemu govori.
— Možeš zatražiti pomoć. To nije znak slabosti.
Sranje! Misli da sam se herojski ponio ušavši posve sam u tu kuću.
Uvjerena je da to nisam radio gonjen nagonom za opstankom. Želim biti
načisto s njom, ali isto tako želim biti takvim kakvim me smatra i to me
baš ubija. Želim biti kakvim sam se i sam nekoć doživljavao.
— Nije me brinulo da ću ispasti slabić. — polako odgovaram s
nelagodom se vrpoljeći. Trebao bih zbrisati i provjeriti kako je Charlieju.
Nisam ga smio ostaviti nasamo s Calom. Ali kako mi još uvijek nježno
briše lice, ne mogu se natjerati da ustanem. To je toliko ugodan osjećaj,
a ona usto ima neki lagani citrusni parfem koji sjajno miriše i želim
ostati začahuren ovdje što je dulje moguće i ne razmišljati o onome što
nas očekuje.
— Nadam se da nisi bio zabrinut za mene i Cala. Znamo se pobrinuti
za sebe. Uostalom, svi troje smo se uvalili u ovo... — Odmiče se korak
unatrag i kritički naginje glavu u stranu. — Već ti se stvara poštena
modrica, ali nadam se da ti neće trebati šivanje. Barem još preko noći
drži flaster. — Ponovo se okreće prema ormariću i vadi paketić. — Je li
Tylenol počeo djelovati?
— Da. — Ili me Charlie ipak nije udario tako snažno koliko mi se

131
učinilo. Ali već mi nedostaje njezin nježni dodir pa pitam: — Sigurno si
sve očistila?
—Jesam. Samo mi još jedno preostaje. — Ispravši i iscijedivši
krpicu, baca je u posudu za prljavo rublje, a onda otvara flaster i stavlja
mi ga na sljepoočnicu. — Eto! Sad si kao nov! Ne izvodi više ovakve
gluposti, može? — Dodiruje moj obraz i nagnuvši se, nježno me ljubi u
čelo.
Je li to signal? Ili mi se samo čini jer sam se nadao da će to učiniti.
— Čekaj. — Kosa joj opet pada preko lica i odmičem je kako bih je
pogledao u oči prije nego što se odmakne. — Mislim da još nisi gotova.
— Naravno da jesam. Dobro ti je. — odgovara, ali se ne povlači.
Usnice su joj razmaknute, trepavice titraju, obrazi se rumene. Uopće mi
nije jasno kako nitko iz škole ne kopča kakva je ljepotica. Već je izdaleka
slatka, ali ovako izbliza? Predivna! — Što ti još treba?
— Pa... — Stavljam joj kosu za uho i spuštam ruku na njezin zatiljak.
— Ti.
Drhti naginjući se prema meni i lagano svojim usnicama dodiruje
moje. To mi nije dovoljno; ni blizu. Moji prsti uranjaju u njezinu kosu i
još je više privlačim k sebi i ovaj put naš poljubac traje. Ako sam se i
pitao je li to pametno — a pitao sam se nebrojeno puta — dovoljan je
dodir njezinih usnica i više nemam dvojbi. Toliko mi je poznat i
uzbudljiv taj osjećaj! Kao da sam se vratio kući, otkud nisam ni smio otići
i gdje je daleko bolje nego što sam isprva mislio.
— Ljudi! — Naglo se odmiče, ali kako nije dovoljno brza, Cal upitno
podiže obrve navirujući se u kupaonicu. Međutim, očito ga zatečeni
prizor ne izbacuje iz takta. — Charlie mi je rekao što je taj netko tko mu
je ispremetao kuću tražio i mislim da imamo problem. Ne, da to drukčije
sročim — nadodaje preduhitrivši Ivynu neizbježnu korekciju. — Imamo
novi problem!
— Netko je došao? — pita ga sa strahom. — Policija?
— Ne. Nitko nije došao. — Naginje se na okvir vrata, a ona,
naočigled odahnuvši, vraća flastere u ormarić. — Osim tipa kojeg smo
dovukli ovamo. Drugim riječima, Charlie je pošteno naroljan. — Gleda

132
prema njoj, ne i prema meni, i najednom me hvata užasan strah.
Znao sam da ga nisam smio ostaviti nasamo s Charliejem!
— Što je pošteno? — Ivy pita odsutno. Zatvara ormarić i uočivši svoj
odraz u zrcalu na vratašcima, pokušava popraviti rep, a onda odustaje i
skida gumicu raspuštajući kosu preko ramena.
— Charlie je mrtav pijan. — Cal objašnjava mičući se s praga kako
bi mogla izaći. I ja ustajem, ali i dalje odbija gledati prema meni. — Bio
je izvan sebe zbog Воnеуја i onda se prestravio kad je otkrio
premetačinu u svojoj kući pa je posegnuo za tatinom i maminom
votkom kao rješenjem svih problema. — Nakašljava se. — Što je jače od
predoziranja oksikodonom koji je ukrao.
Sranje. Sranje. Sranje. To nikako ne sluti na dobro. Upravo sam se
toga i bojao kad je Charliejevo ime počelo izranjati na svakom koraku.
To je najgore moguće objašnjenje njegove povezanosti s Boneyjem.
Što manje znaš, to bolje.
— Šališ se! Onda i nije čudno što se ponaša kako se ponaša. —
zaključuje Ivy. Šutke čekam da shvati punu težinu toga što joj je
priopćio. Dovoljna je sekunda. — Čekaj, što je ukrao? — pita
razrogačivši oči. — Jesi li rekao oksikodon? Kao... opioid?
— Tako je. — Cal potvrđuje križajući ruke na prsima. — Rekao mi
je da je pronašao golemu zalihu oksija prošli mjesec na nekom partiju i
da su ga otad preprodavali. On i Boney. — Na njezin šokirani uzdah
naposljetku se okreće prema meni gledajući me smireno, ali s osudom u
očima. — Zajedno s tvojom sestričnom. Ali ti si to već znao, zar ne?

133
 15.

CAL

Ne mogu povjerovati što govorim sve dok se Mateo ne nasloni na

zid i klizne na pod, pa se rukom nervozno uhvati za bradu.
— Da. — s mukom priznaje. — Znao sam.
— Samo malo. Molim? — Ivyne su oči toliko razrogačene da me
podsjeća na likove iz animea. — Prodajete narkotike?
— Autumn. — ispravlja je. — Ali... ja je nisam spriječio u tome. Dok
su se njih dvoje natezali u kupaonici, ja sam, na rubu živaca, pokušavao
pokopčati o čemu Charlie blebeće i stoga sad jednostavno pucam. —
Znači, cijelo ovo vrijeme, dok smo mi pokušavali utvrditi što se dogodilo
Boneyju, ti si znao da je diler? Vidio si ga tamo kako leži i vidio si špricu
i zaključio si: Ah, vjerojatno to i nije važno pa neću spomenuti?
— Nisam znao da je i on upetljan. — poriče. — Autumn mi nije htjela
priznati s kim preprodaje oksi. Samo je ponavljala: Što manje znaš, to
bolje.
Najradije bih odbrusio: Kako prikladno, i moram se suzdržati jer ne
znam otkud mi taj poriv. Zato što mislim da laže ili zato što sam bijesan
na njega? Ili oboje? Ne želim nepromišljeno reagirati jer nemam
dovoljno informacija. —Jesi li znao za Charlieja? — Trudim se zvučati
smireno.
Oklijeva. — Ne baš, ali sam vidio njegovo ime jutros na
Automninom mobitelu. Sumnjivo se ponašala pa sam se zapitao nije li
on jedna od osoba s kojima preprodaje oksi. Nakon toga smo naletjeli

134
na Воnеуја pa na popis na kojemu su i on i Charlie bili zaokruženi — pa
i ja, što mi uopće nije imalo smisla. Zato sam odlučio razgovarati s njim.
Opasno sam ljutit. — Ali ne i s nama, je li? Iako smo te pitali u glavu
postoji li ikakva veza između vas dvojice!
— Opioidi. — dobacuje Ivy jedva čujnim glasom. — Ali to je... o,
Bože, nisam ti rekla, zar ne? — Mateo se zbunjeno mršti. — Zato će
mama dobiti nagradu večeras. Zato što je bila glavna za statistiku o
zlouporabi opioida za guvernerovo izvješće.
Čuvši to, još više tone. — Sranje, nisam... nisam imao pojma.
Križam ruke. — Bi li to išta promijenilo da si znao?
Ne odgovara, pa Ivy upita: — Zato si odlučio sam ući? — Bulji u
Matea. — Jer nisi htio da saznamo čime se Autumn bavi?
Najradije bih je priupitao koliko joj se hrabrim sada čini, ali
uspijevam zadržati jezik za zubima. Bio bi to nizak udarac i zapravo se
ljutim na njega, ne na nju.
Crveni se. — Da. Trebao sam to reći. Znam. Žao mi je. Nisam bio sav
svoj. — Gleda je skrušeno, praktički kao da moli za oprost, i još me više
ljuti to što mu je stalo do njezina mišljenja iako sam upravo ja proveo
deset minuta pokušavajući pronaći smisao u Charliejevu lupetanju.
— Jesi li bio sav svoj dok si preprodavao oksi? — okomljujem se na
njega.
— Nisam ga ja preprodavao. — osorno mi odgovara.
Inače bih se redovito povukao kad bi postao takav jer se uopće ne
znam prepucavati, ali uzimajući u obzir što se sve danas dogodilo,
napokon ja nisam taj koji se mora opravdavati. Sad je red na njemu i
zaslužio je sve što ga ide!
— Pa što onda? — nastavljam bez imalo suosjećanja. — Znao si. Da
si se potrudio uputiti nas u to što se događa, možda ne bismo uletjeli u
Charliejevo ispreturano leglo narkotika nemajući pojma... — I potom se
zaustavljam i sav bijes nestaje jer dolazim do užasne spoznaje. — Samo
malo... Charlie je rekao da ne drži oksi kod kuće, što znači da tko god je
napravio premetačinu, nije pronašao što je tražio. Ako se drže popisa,

135
vjerojatno su se bacili na tebe. Je li ti itko kod kuće?
— Ne. Sjećaš se da sam rekao da je Autumn na poslu i da je mama u
Bronxu? — Rukom prolazi kroz kosu. — Ali, da, moja kuća sad
vjerojatno izgleda poput Charliejeve. — utučeno dodaje. — Autumn
ništa tamo ne drži. Kaže da su prebacili oksi iz šupe gdje su ga pronašli
na neku drugu lokaciju, ali pretpostavljam da to nema veze. Tko god ovo
radi, ne postavlja pitanja, već samo... čini što god mu puhne. — Guta
slinu. — Autumn se stvarno spetljala s pogrešnim ljudima.
— Tako je. A ti si joj to dopustio. — Opet me hvata bijes sad kad
znam da su mu mama i sestrična na sigurnom. Barem trenutačno. —
Mateo, ovo s oksijem nije zafrkancija. — Iskreno, nisam pretjerano
upućen, ali otkako je Wes saznao da se po školi pojačano dila, praktički
svaku noć ostaje budan dokasna i čita o stopama ovisnosti i
predoziranja. Ponekad nas za doručkom izvještava o svemu što je
saznao i gotovo da i sad mogu čuti njegov zabrinuti glas. — Uništava
živote. Možeš li ti uopće pojmiti koliko je ovo ozbiljno?
Bljesak u njegovu pogledu da je mi na znanje da slijedi opak
odgovor. Zapravo i čeznem za time pa mu prilazim kako bi shvatio da se
ne namjeravam povući. Na trenutak se samo gledamo isprsivši se i
stišćući šake kao da ćemo se potući, što je apsurdno jer se ja ne znam
tući, a i da pokušam, prebio bi me kao ništa. Dovoljno je vidjeti kako je
Charlie završio. Teži je deset kila od mene i imao je palicu za golf, a samo
što nije izgubio glavu.
Ali toliko sam bijesan da me boli briga.
On, međutim, spušta glavu i trlja zatiljak kao da odustaje jer više
nema snage. Tamni podočnjaci koje sam jutros zapazio sad još više
dolaze do izražaja. — Da. — priznaje umornim glasom. — Znam.
Zbunjeno trepćem i doslovce se moram ugristi za jezik kako ne bih
nastavio sipati otrov. Nisam očekivao da će se složiti, što me potkopava
u namjeri da se obračunam s njegovim prkosom. Tko je taj lik preda
mnom? Ovaj Mateo koji mrzi samoga sebe potpuno mi je nepoznat.
Ivy pogledava sad prema meni, sad prema njemu. — Imam pitanje.
— potiho kaže, kao da se boji da će narušiti naše krhko primirje. — I
dalje ne mogu povezati Charlieja, Boneyja i Autumn. Otkud njih troje

136
zajedno?
— Znači... — Mateo započinje duboko uzdahnuvši — prije kojih
mjesec dana Autumn i onaj luzer Gabe su otišli na neki parti koji se
održavao u toj nekoj praznoj kući na izlazu iz Carltona. Proglasili su je
javnim dobrom ili nešto u tom stilu i čekala je na rušenje pa je bila
prazna. Uglavnom, Gabe se ponašao kretenski kao obično pa je Autumn
izašla van i dok se prešetavala oko kuće, načula je glasove iz šupe u
stražnjem dvorištu. Navodno je tamo zatekla dvojicu iz škole. Čudno su
se ponašali ugledavši je, što joj je bilo sumnjivo. Ispostavilo se da su
pronašli gomilu oksija skrivenog ispod podne daske i dogovarali su se
kako će ga prisvojiti i preprodati. Jedan od njih je rekao da bi se moglo
zaraditi osamdeset dolara po piluli. — Guta slinu. — I... odlučila im se
pridružiti.
To je manje-više što mi je i Charlie rekao, samo što je njegova
verzija bila daleko zbrkanija.
— Zašto? — Zato sam i došao po Matea; taj dio slagalice mi nije imao
smisla. Iako Charlie i Boney nisu bili frendovi, imali su zajedničke
frendove pa mogu zamisliti kako nalijeću jedan na drugoga na tom
partiju. I definitivno mogu zamisliti kako pijani posve slučajno pronalaze
gomilu skrivenog oksija i zaključuju da im je sjekira pala u med. Boney
je nekoć u svemu vidio priliku za zaradu, a Charlie je tip koji smatra da
pravila za njega jednostavno ne vrijede. Ali Autumn Wojcik? Oduvijek je
bila tiha i ozbiljna i sigurno je odradila sva četiri razreda bez ijedne
pedagoške mjere. Mogao sam je zamisliti kako se okreće i odlazi
puštajući ih da naribaju zbog vlastite gluposti, ali da im se pridruži? To
mi se nikako nije uklapalo. — Zašto im se pridružila?
Mateo stišće zube. Ne odgovara odmah. — Tvoja mama. — Ivy se
potiho nadovezuje.
On kima, lica izobličena od muke. — Onako je kako sam rekao — te
njezine pilule koštaju pravo bogatstvo, a od osiguranja ne dobivamo
praktički ništa otkako smo zatvorili kuglanu pa najčešće ne uzima
terapiju. Autumn je rekla da je dovoljno da proda šest pilula mjesečno i
može joj kupiti lijekove. Smatrala je da šest pilula nije puno. — Ivy i ja
se gledamo. — Pokušao sam je odgovoriti. — nastavlja gledajući pod
vlastite noge. — Kunem se da jesam. To me užasno muči. Ali me nije

137
poslušala. Čak ni kad sam rekao koliko bi joj stara zamjerila da to sazna
i da bi se to baš njoj moglo obiti o glavu i narušiti joj ugled. Moja je mama
Reyes, ne Wojcik. To nije isto, ali Autumn to ne shvaća. — Duboko udiše.
— Dosta toga ne kopča. Stvar je u tome da ju je nemoguće odgovoriti
kad si nešto utuvi u glavu. Vidi krajnji cilj i ne tangira je hoće li pritom
za sobom ostaviti kaos. Rekla je da je mogu spriječiti samo ako je
odcinkam, a to nisam mogao učiniti. — Spušta glavu. Nikad ga nisam
vidio tako utučenog. — Nema šanse da joj to ikad napravim. I nisam
očekivao... nisam očekivao da bi se moglo dogoditi nešto ovakvo.
Nekoliko sekundi svi troje šutimo pod dojmom svega što je izašlo
na vidjelo. Ivy je toliko shrvana da nije u stanju govoriti, a ja nemam
pojma što reći. Shvaćam njegovu situaciju u odnosu s Autumn; njemu je
obitelj sve na svijetu. Stoga i nije dolazilo u obzir da je cinka iako je očito
bila u krivu.
Pokušavam se zamisliti u njezinoj koži: da se Wes ili Henry razbole
i da im je potreban lijek koji si ne možemo priuštiti, što bih bio spreman
učiniti? Koliko bih daleko išao? Ali teško je povlačiti paralele; kao prvo,
drugi tata bio bi tu. Usto, obojica imaju sjajno osiguranje i ušteđevinu i
sve drugo što Henry spominje kad me pokušava uvjeriti da bih uz
umjetnost trebao završiti i ekonomiju. Treba ti sigurnost — svako malo
mi kaže.
Za razliku od nas, Autumn i Mateo to nemaju. Više ne.
— Razumijem. — naposljetku progovaram. Jadan je to odgovor,
znam, ali i znak pomirenja. Signal da ću sjašiti s njega. Nemam namjeru
reći da je Autumn ispravno postupila, ali ni on to ne pokušava. Smislila
je loše rješenje za gadnu situaciju u kojoj se nalaze i sve su strane na
gubitku.
— Nisi... Hoću reći, tvoja mama... — Ivy se nadovezuje i zaustavlja
uhvativši se zubima za usnicu i zagledavši u ulašten parket. — Svatko
griješi, zar ne? I nikad ne očekujemo da će posljedice biti katastrofalne.
U protivnom nikad ne bismo činili... što god... činimo. — Iako ne iznosi
pojedinosti, imam osjećaj da njezino objašnjenje nema veze s Mateom.
— Hej, Ivy! — Charlie iznenada dovikuje iz dnevne sobe. Praktički
sam zaboravio na njega. — Vidi! Govore o tebi na telki!

138
 16

CAL

— O, Bože! Što sad opet? — pita Ivy još više problijedjevši.

Kreće s Mateom prema sobi, a ja sam im za petama. Charlie je gdje
sam ga i ostavio — sklupčan u kutu kauča, oči na pola koplja, lice prazno
— samo što sad ima daljinac u ruci. Ne ekranu je Central New England
Cable, a Dale Hawkins stoji ispred... o, sranje.
Škole! Uz njega su Emily Zhang, Ishaan Mittal i Zack Abrams. — Što
njih troje rade tamo? — Znam da je Emily Ivyna najbolja frendica, ali
nikad je nisam vidio u društvu ove dvojice.
Ivy stišće usta. — Možeš premotati?
— Hm... — Pilji u daljinac kao da je to matematički problem koji
nema šanse riješiti pa ona grabi daljinac ljutito uzdahnuvši i vraća
reportažu na početak.
— Dobar dan! Nastavljamo s današnjim specijalnim izdanjem. —
Hawkins ležerno obznanjuje. — Nalazim se ispred Gimnazije Carlton
čije je učenike izuzetno potresla vijest da je njihov kolega,
sedamnaestogodišnji Brian Mahoney, jutros ubijen. Izvještavajući o tom
tragičnom događaju, primio sam poveznicu za video na YouTubeu
dvojice maturanata koji su ovdje sa mnom, a koji tvrde da jedna njihova
kolegica, koja nije bila u dobrim odnosima s Mahoneyjem, odgovara
opisu osobe za kojom se traga i navodno se danas nije pojavila na
nastavi.
— Ne. — Ivy je blijeda poput krpe. — Nema šanse.

139
 Kamera se okreće prema trojcu. Emily djeluje uzrujano, Ishaan kao
da pokušava pokopčati koja strana lica mu je fotogeničnija, a Zack je
nervozan.
— Zack, što pobogu... — Mateo mrmlja iza mojih leđa, i tada se
prisjećam da su njih dvojica zapravo u dobrim odnosima.
— Policija cijeli dan prima pozive i premda ne možemo provjeriti
svaku dojavu, — nastavlja Hawkins — ova je privukla moju pozornost
jer poznajem spomenutu mladu damu. Štoviše — a to je udarna vijest
— prije manje od sat vremena moja ju je ekipa uočila u Bostonu,
nedaleko od poprišta zločina. Međutim, zbrisala je prije nego što sam
dobio priliku za razgovor.
— O, neeee! — Ivy odvraća zastenjavši.
Emily se naginje prema naprijed i ubacuje. — Oprostite, ali mislim
da je važno istaknuti da spomenuti video na YouTubeu nije nikakva
dojava, već najobičniji trač!
Hawkins se ne obazire na nju i okreće mikrofon prema Ishaanu. —
Ishaane, ti si jedan od pokretača YouTube kanala “Direkt iz škole”. Kad
si prvi put posumnjao da bi Ivy Sterling-Shepard mogla biti upetljana u
smrt Briana Mahoneyja?
— O, dragi Bože. — Ivy zaustavlja snimku kao da će time odgoditi
neminovnu katastrofu. — Izgovorio je moje ime. Na televiziji. Gotovo je
sa mnom. — Mahnito se osvrće po sobi. — Ali sredit ću to. Moram to
srediti! — Baca daljinac na kauč, sjeda na stolac i rukama prekriva lice.
— Moram to srediti. — potiho ponavlja.
Mateo i ja se gledamo. — Koliko ljudi uopće gleda taj program? —
Nitko mi ne odgovara, što je i dobro jer nemam pojma, a Central New
England Cable mogao bi imati veliku gledanost. Mateo je hvata za rame
i naginje se mrmljajući joj nešto na uho, ali ne uspijevam čuti što. Ona ne
reagira.
— Kvragu, kako su se nabaljezgali. — dobacuje Charlie gotovo
suosjećajno. — Osim Emily. Ona je tvoja igračica, zar ne?
Ivy ne odgovara i hvata me grižnja savjesti. Na sto je muka. Cijeli
dan pokušava utvrditi što se dogodilo, a ja je ili ometam u tome ili se pak

140
toliko držim po strani da joj nisam ni od kakve pomoći. Stvar je u tome
da ne želim išta znati. Još uvijek nisam spreman za to. Ali ne mogu ni
samo stajati sa strane gledajući kako joj se život raspada.
— Charlie. — Okrećem se prema njemu. Dok su Ivy i Mateo bili u
kupaonici, toliko sam bio fokusiran na to da iz njega izvučem cijelu priču
o oksiju da ga nisam stigao ništa drugo ni upitati. — Kad sam se javio na
Boneyjev mobitel, rekao si: Je li se tip uopće pojavio? O kome si točno
govorio?
— O kupcu. — Spaja prste i, naslonivši se bradom na njih, mršti se
kao da se pokušava koncentrirati. — Neki je tip nazvao preko vikenda
kako bi dogovorio sastanak u Bostonu. Htio je naručio veću količinu. Svi
imamo jednokratne mobitele, a Boney je primio poziv. Tip je htio
dvadeset puta više od količine koju obično prodajemo. Boney je bio
oduševljen, ali je Autumn poludjela čuvši to.
— Pa, normalno, to je stvarno previše. — odgovara Mateo
problijedjevši.
— Ali Boney je ipak pristao? — pitam.
Super što naglašavaš očito, stari. Stvarno znaš ubrzati stvari!
— Obećao je Autumn da neće. — odgovara. — Ali sinoć mi je rekao
da se ponovo čuo s tipom i da se ipak odlučio naći s njim. Zamolio me da
joj ništa ne kažem jer bi nas samo... — podiže prste imitirajući
navodnike — stopirala. Rekao je da je ona sitna riba, a nas dvojica bismo
mogli pokrenuti lijep biznis.
— Lijep biznis? — uspaničeno pitam. — Što to znači?
Sliježe ramenima. — Ne znam. Nije htio o tome preko mobitela.
Rekao je da će mi sve objasniti kad uspostavi kontakt.
— Kontakt? — ponavljam. — S kime? S tim tipom koji je htio
naručiti veću količinu?
— Valjda? — Upitno podiže ruke.
— Znaš li zašto je otišao baš tamo? Je li on to predložio ili taj lik?
— Lik je to predložio. Dao mu je adresu i šifru za vrata.

141
 Lagano se njišem na petama. — Pretpostavljaš li tko bi to mogao
biti?
— Nemam pojma. — odgovara još više zalegavši na kauč. — Jutros
sam imao čudan predosjećaj, kao da bismo možda ipak trebali poslušati
Autumn. Ako ona kaže da je nešto loša zamisao, onda je to loša zamisao.
Pokušao sam je dobiti, upitati bismo li ga trebali spriječiti, ali nije mi se
javila ni na jedan mobitel, a ima dva. I tako sam naposljetku... odustao.
— Spušta glavu i šakom snažno udara o naslon. — Sranje! Nisam smio!
Slijedi tajac. Svatko od nas kaje se zbog nečega. Ja što sam jutros
odveo Matea i Ivy do ateljea, ali još više što nisam nagazio Laru da mi da
odgovore kad sam imao priliku i što sam naprečac zaključio da je
nedužna jer je sve vjerojatnije da uopće nije tako.
— Hej, Charlie... — Mateo napokon prekida tišinu vadeći mobitel i
nekoliko puta prstom prelazi preko zaslona. — Autumn mi se nije javila
cijeli dan. Tebi? — Zvuči zabrinuto. — Zna li uopće što se dogodilo
Boneyju?
— Mislim da ne. Nisam se čuo s njom. Znaš kako je kad vozi
klaonicu.
Ne stižem reagirati jer Ivy već podiže glavu. — Što? — Zapanjujuće
je fokusirana za nekoga tko je do maloprije praktički bio komatozan.
Mateo, kojemu je laknulo što napokon pokazuje znakove života, nježno
je hvata za rame. — Kakva klaonica? — Ivy pogledom prostreljuje
Charlieja. — Pa što vi to dilate?
— To je samo šala. — ubacuje se Mateo. — Nadimak za kombi. Radi
za tvrtku koja se bavi brušenjem noževa i vozi kombi koji sjedne strane
ima sliku noža... — Kako se prenula od šoka, on na trenutak žmiri. —
Znam da u ovim okolnostima to i nije smiješno.
— Isuse... — ona mrmlja i ustaje, a onda okreće ramenima kao da se
pokušava prebaciti u modus rješavanja problema.
— Jesi li čula o čemu smo razgovarali? — pitam zato što mi se čini
da je bila odsutna duhom.
—Jesam. — Tapša me po ruci. — Sva su ti pitanja bila na mjestu.
Osim što si nešto ciljano izostavio, ali znam da ti je teško govoriti o tome.

142
— Okreće se prema Charlieju. — Je li ti Boney ikad spomenuo
profesoricu Jamison?
— Onu iz likovnog? — Zbunjeno je gleda. — Ne. Zašto?
— Jer radi u ateljeu u kojemu je ubijen. Imala je popis imena na
kojemu ste ti, on i Mateo zaokruženi. — Očekuje reakciju, ali je on i dalje
zbunjeno gleda. — Znaš li možda zašto vas je zaokružila?
Sliježe ramenima. — Ti si pametna. Sigurno imaš neku teoriju.
I ona napokon dolazi k sebi. Upravo joj je to trebalo da živne, da je
nazovu pametnom. Charlie nije ni svjestan da je to njezin Red Bull. —
Kako nam je sad jasna veza između tebe i Воnеуја, taj njezin popis mora
imati veze s ukradenim oksijem. Samo što bi Autumn trebala biti na
njemu, a ne Mateo.
— Ali Autumn više nije učenica. — ističe Mateo. — Zato i ne može
biti na popisu. Možda je bilo važno samo prezime.
Ivy se lupka prstom po bradi. — Ima smisla.
Charlie prebacuje ruku preko leđnog naslona. Ponovo se smirio,
kao da su sve moždane stanice u kojima prebiva njegovo kajanje zbog
Boneyjeve smrti opet obamrle. — A možda je to samo pretpostavka. Da
trebaš odabrati nekog Wojcika za dilera, ne bi li odabrala njega? —
Rukom pokazuje prema Mateu. — Mrcinu. Frajera. Ne simpa curu.
— To... isto ima smisla. — Ivy se mora složiti koliko god joj bilo
teško priznati.
— Tako je. — Charlie se smiješi. — Znaš, stvarno ti dobro stoji kad
raspustiš kosu. — nadodaje lascivno je gledajući. — Daj je uvijek tako
nosi!
— Hvala... ti. — Ivy je zatečena.
— Nema na čemu. — Odmjerava je od glave do pete, a onda tapša
mjesto uza se na kauču. — Sjedni na minutu. Opusti se. Previše si napeta.
— Iskreno, — ljutito križa ruke na prsima — napeta sam koliko je
potrebno s obzirom na okolnosti!
Charlie škilji. — Je li čudno što si mi baš sad seksi? — pita

143
zamišljeno.
— Okej, slušajte. — prekida ih Mateo. Očito mu se ne sviđa smjer u
kojemu se kreće njihov razgovor. — U čemu je onda stvar? Je li
profesorica Jamison uključena u nekakav narkokartel? Surađuje s tipom
s kojim se Boney čuo? Prokljuvila je tko prodaje ukradeni oksi pa ga je
taj tip... pokušao otkupiti? Ili ga se opet domoći? Ili ponuditi Boneyju
suradnju. — Stišće zube. — Što god bilo u pitanju, Boney nije dobro
prošao.
— Ni taj tip. — nadovezujem se. — Da se domogao plijena,
Charliejeva kuća ne bi bila ispremetana.
— Tako je. — potvrđuje Mateo okrećući se prema Charlieju. —
Koliko ste pilula maznuli iz te šupe? Autumn mi nije htjela reći.
— Pa... dosta. — Charlie odgovara poigravajući se ogrlicom na
školjkice.
— Što znači dosta? — Mateo ne odustaje. — Nekoliko desetaka?
Stotina? Tisuća?
— Stotinjak. — Charlie priznaje, što je pravo olakšanje jer je moglo
biti daleko gore. Nažalost, ne staje na tome. — Bočica.
— Stotinu bočica? — Mateo počinje hodati gore-dolje. — Šališ se!
Koliko je to pilula po bočici?
Charlie prelazi rukom preko čela. — Stari, to je malo... žešća
računica.
Ubacujem se. — Recimo da ih je dvadesetak po bočici, ali vjerojatno
je više. To su minimalno dvije tisuće pilula i ako naplaćujete osamdeset
dolara po piluli, onda se svota kreće...
Ivy lomi ruke. — U stotinama tisuća dolara. — nadodaje panično
razrogačivši oči. — To je užasno velik gubitak novca.
— Znači da je ipak riječ o velikoj operaciji — zaključujem — koju
vode ljude koji su spremni pronaći te i ubiti ako ih raspizdiš. — Ne mogu
vjerovati da sam to izgovorio; u kojem je trenutku ovo postao moj život?
Smatrajući Charlieja krivim za sve, njemu se i obraćam, — Kako su
pokopčali da ste ih maznuli?

144
 — Ne znam, čovječe. — odgovara duboko udahnuvši. — Možda
zbog Lasice.
— Koga? — pita Mateo.
— Zbog Lasice.
— Aha. Okej. — Mateo nekoliko sekundi energično trlja
neozlijeđenu stranu lica, a onda se okreće prema njemu. — Nasjest ću
na foru. — govori vidno se trudeći ostati strpljiv. — Tko je Lasica?
— Čovječe, nitko to ne zna! — Charlie se uspravlja kao da mu se
iznenada vratila sva energija koju je potrošio pokušavajući mu iskopati
oči. — Ali znaš mojeg buraza Stefana? Kaže da prošle godine, dok je on
bio maturant, nitko tko je pokušao dilati sa strane nije dugo opstao. Ono,
dobavljač bi ga ostavio na cjedilu, kupci bi isparili, takve stvari. Stefan je
zaključio da očito netko obilazi partije i cinka ljude. Ili je u pitanju bio
cinkaroš ili netko tko je i sam diler pa ne želi konkurenciju. Stefan ga je
prozvao Lasicom. — Okreće se prema Mateu. — Znaš što? Tko god to
bio, vjerojatno si mu stao na žulj ako je tvoju sestričnu zamijenio s
tobom. Lasicu se ne provocira, čovječe! — I puca od smijeha kao da je
sve to samo zafrkancija, a ja bih ga najradije razvalio šakom.
Očito i Mateo. — Samo malo! Još od prošle godine znaš da netko
prati hoće li se u Carltonu pojaviti novi dileri i svejedno se upuštaš u to?
— Charlie se prestaje smijati. — Jesi li bar Boneyju i Autumn rekao za
Lasicu?
— Molim? Ne. Ma to je... slušaj, čovječe, to samo Stefan baljezga,
razumiješ? Uvijek izmišlja neka čudna sranja u stilu one serije Na putu
prema dolje. Mislim, halo, Lasica? To je samo zafrkancija. Uopće ga ne
uzimam zaozbiljno!
— Možda si trebao. — Mateo gubi strpljenje.
— U redu, ali... — Charliejeve oči jurcaju prostorijom dok smišlja na
koga svaliti krivnju. — Ali rekli ste da je profesorica Jamison sastavila
popis imena i to se ne uklapa jer ona ne ide na partije! Da ide, netko bi
je već prepoznao. Bila bi preloša kao Lasica. — Kima, naizgled
zadovoljan vlastitom logikom. — Zašto mislite da dila? Zato što
nastavnici nisu dovoljno plaćeni?

145
 — Pa i nisu. — ubacuje se Ivy. — Ali još nismo utvrdili koji bi bili
njezini motivi. Možda su financijske, a možda intimne prirode. Možda se
spetljala s pogrešnim tipom. — Gleda prema meni podigavši obrve i
ustima ponavlja riječi s razglednice: Toliko te volim, anđele moj.
— Što? Profesor Kendall? — Charlie se podrugljivo smije. — Moram
priznati da mi se on nikako ne uklapa. Lik ne želi dati ni Tylenol!
— Ne govorim o treneru. — nastavlja Ivy. — Mislimo da se viđa s
nekim iza njegovih leđa. S nekim čiji ime započinje slovom D. Možda je
to taj Boneyjev tajanstveni kupac kojemu je dala šifru za zgradu.
— Ili ju je on možda već imao. — odgovara Mateo okrećući se prema
meni. — Rekao si da i drugi imaju pristup. Znaš li možda tko? Netko na
D?
Otvaram usta kako bih to zanijekao — i onda ih zatvaram jer
sjećanje koje mi se smucalo po podsvijesti napokon izbija na površinu.
Otkako smo pronašli razglednicu, računam da je osoba čije ime počinje
slovom D učenik, netko poput Воnеуја, kojeg sam vidio kako ulazi u
njezin atelje ili poput Charlieja ili Matea, koji su bili zaokruženi na
popisu koji smo pronašli u njezinu rokovniku. Ili poput mene.
Upravo sam zato bio ljubomoran, a zbog ljubomore i slijep. Tek sad
shvaćam da me glatko otpilila u kafiću kako bi mogla preuzeti poziv.
— Da. — odgovaram. — Tip koji je iznajmljivao atelje i dopuštao joj
da se koristi njime zove se Dominick.

146
 17.

IVY

Ne mogu se čak ni ljutiti na Cala što mu je toliko trebalo da se sjeti

Dominicka. Nijedno od nas danas nije pri sebi i nema smisla tratiti
vrijeme na svađu. — Otkud znaš da se tako zove? — pitam.
— Lara ga je spomenula kad smo bili u kafiću. Javila se na njegov
poziv netom prije nego što sam izašao.
— Tko je Lara? — pita Charlie.
— Profesorica Jamison. — objašnjavam, a onda na mobitelu
otvaram Google i utipkavam: Dominick umjetnik Boston.
Charlie ga gleda sa sumnjom. — Zašto je zoveš Lara? I što si radio u
kafiću s njom? — Cal se crveni izmamljujući time osmijeh na Charliejevu
licu. — Čekaj, stari.., — komentira s nevjericom. — Zar si ti... zar ste ti i
profesorica Jamison... — Izvodi opscenu gestu.
— Nema veze s time. — Cal ljutito protestira.
— Naravno da nema. — Charlie se smije pružajući šaku. — Hajde,
stari! Svaka čast! Nisam očekivao da imaš tolika muda!
— Skuliraj se, stari. — ljutito ga prekidam. — Dosta s glupostima!
Cal nas oboje ignorira i moram mu tutnuti mobitel pod nos kako bi
vidio crno-bijelu fotku zgodnog tipa s naočalama s okvirom od
kornjačevine. — Dominick Payne. Lokalni suvremeni umjetnik, poznat
po slikanju panoramskih slika grada. Misliš da bi to mogao biti on?
— Ne znam. — Naginje se preko mojeg ramena dok na brzinu

147
prolazim druge fotke. — Nije da sam ga upoznao... samo malo! —
Zastajem na apstraktnoj slici gradskog pejzaža. — Mislim da u učionici
ima takvu potpisanu grafiku. — kaže trljajući se po zatiljku. — Rekla mi
je... Rekla mi je da je od prijatelja.
— Eto! — Iako je ovo najgora slagalica koju sam ikad u životu
pokušala složiti, i dalje je čisti užitak gledati kako svaki dio polako sjeda
na svoje mjesto. — Povezani su i oboje su umjetnici pa stoga postoji
velika šansa da je upravo on taj Dominick kojeg tražimo. Drugo je
pitanje je li i taj izvjesni D?
— I/ili diler. — nadovezuje se.
— Tako je. Mateo, što ti kažeš? — Kako ne odgovara, podižem glavu
i vidim da namršteno pilji u mobitel. — Mateo? Čuješ?
— Ha? — Djeluje još ispijenije negoli kad je saznao da je Autumn
ukrala pilule u vrijednosti od nekoliko stotina tisuća dolara. — Da, da.
Sori. Čujem vas, ali pokušavam stupiti u kontakt s Autumn. Ne odgovara
mi na poruku. Vjerojatno još nije ni pogledala mobitel i nema pojma što
se dogodilo. — Stišće zube. — A trebala bi znati. Morat ću je potražiti.
— Molim? Pa kako ćeš je pronaći ako se vozika naokolo?
— Nazvat ću Sorrento’s i tražiti da mi daju njezinu rutu. — Osvrće
se dok mu pogled ne pada na vrata koja vode u kuhinju. — Još uvijek
imate onaj kutak tamo? — Smiješi se. Kad god je prije navraćao k meni,
uvijek je jeo na klupici ispred erkera. Kimam. — Onda ću je otamo
nazvati kako vam ne bih smetao. Smijem uzeti čašu vode?
Gledamo se i moje srce treperi. Pokušavam se sabrati. Iako je
utjelovljenje cijelog ovog lošeg dana — natučenog lica, krvave majice,
raščupane kose — i dalje bih ga najradije zagrlila i zaboravila na sve.
Kad me poljubio, sve današnje grozote nestale su na nekoliko blaženih
sekundi i bila sam na sedmom nebu s najdražom osobom na svijetu.
Šokirala sam se čuvši za Autumn, ali ne onako kako je pretpostavio.
Uopće ga ne osuđujem; kako bih i mogla? Moji se osjećaji prema njemu
nisu promijenili. Niti će se to dogoditi.
Ali čak i da se izvučem iz ove gabule, ne mogu ništa poduzeti u vezi
s tim. Premda sad možda osjeća isto prema meni, to će se promijeniti

148
kad mu naposljetku prestanem lagati.
— Ivy? — Zaboravila sam odgovoriti; — Smijem popiti vode ili...?
— Molim? Ne. Hoću reći, da. Slobodno. Uzmi što god ti treba. —
Odlazi u kuhinju, a ja se okrećem prema Calu kao da se ništa nije
dogodilo. — U redu, gdje smo ono stali?
Charlie, nepozvan, uzima daljinac i okreće ga prema televiziji. —
Odgledajmo ovo do kraja!
Ne stižem reagirati jer Ishaan Mittal već nastavlja gdje je stao.
— Kod Ivy je problem to što je uvijek strašno napeta. — govori
mrtav ozbiljan. — I silno je htjela biti predstavnica maturanata. To joj je
bila najvažnija stvar na svijetu.
— Uopće me ne poznaješ. — mrmljam ljutito križajući ruke. Ipak,
ovaj je put manje ponižavajuće gledati kako govore o meni. Možda sam
se u međuvremenu naviknula na loše vijesti.
Hawkins primiče mikrofon i kima kao da je Ishaan ugledni
znanstvenik koji objašnjava djelotvornost nekog novog lijeka protiv
raka. Ishaan teatralno zastaje zagledavši se ravno u kameru. —
Jednostavno je pukla kad ju je Boney jučer pobijedio na izborima.
— Molim? Nisam pukla! — izderavam se gotovo nadglasavajući
Emily koja se također buni u tom trenutku.
— Što sam ti rekao? — kaže Charlie s odobravanjem. — Tvoj čovjek!
— Ne znam što se jutros dogodilo Boneyju. — Ishaan nastavlja
smrknuta lica. — Ali se pitam: da ga nije možda odlučila raznijeti?
— Raznijeti? — ponavlja Hawkins.
— Da, znate... — Ishaan podiže ruke iznad glave oponašajući
eksploziju, na što Emily, zažmirivši, ustima oblikuje: O, dragi Bože.
Čak ni Hawkins ne zna kako to protumačiti pa se Zack ubacuje u
kadar. — To je, naravno, samo jedna teorija.
— Ali zastrašujuća. — nadovezuje se Hawkins dolazeći k sebi. —
Hvala vam što ste gledali još jednu reportažu emisije Hawkins uživo!
Uto kreće naslovna tema i Charlie podiže daljinac. — Moramo to još

149
jednom odgledati! — Premotava snimku unatrag.
Ne obazirem se na njega jer je bilo dovoljno jednom je gledati kako
bih osvijestila nekoliko činjenica. Prvo, Hawkins je seronja, upravo kako
je to tata oduvijek tvrdio. Drugo, ne zaslužujem Emily. I treće, trebala
sam joj već odavno odgovoriti.
Bolje ikad nego nikad, pomišljam i vadim mobitel.
Oprosti što ti se nisam javila.
Kunem ti se da nisam ništa učinila Воnеуји.
Hvala ti što si tako dobra frendica.
Sve ću ti poslije objasniti.
Čim sve ovo sredim.
Kad sam se već njoj javila, tražim i Daniela među porukama. Otkako
sam ga zatražila Charliejev broj, bio je dosta produktivan: imam tri
propuštena poziva i niz poruka.
Nazovi me ili ću stvarno reći tati i mami.
Shvaćaš li ti da si bila NA VIJESTIMA???
To će tako sjebati ovo večeras!
I dalje idem na trening nakon škole. Onda u Olive Garden s Trevorom.
Boli tebe briga.
Isuse, Ivy. JAVI SE.
Probada me užasna krivnja — ne zbog njega, već zbog mame. Ima
apsolutno pravo da će zbog mene večeras sve poći po zlu i to je bila
najgora spoznaja do koje sam došla gledajući Hawkinsov prilog. Ali
nisam mu se dužna opravdavati; ništa mu ne dugujem. Što se mene tiče,
cijeli dan nije rekao ništa u moju obranu i neće se nikad založiti za mene
poput Emily. Jedino do čega mu je očito stalo jest da na vrijeme stigne u
Olive Garden.
— Što on, dovraga, radi?— Okrećem se, a Mateo mi je iza leđa i pilji
u Ishaana koji na ekranu pokazuje kako izgleda kad se nekoga raznese.
Cal oduzima Charlieju daljinac i gasi televizor. — Ma, ništa. —

150
odgovaram potiho uzdahnuvši. — Jesi li saznao Autumninu rutu?
— Ne jer mi tip nije htio ništa reći preko telefona. — Vidno je
uzrujan. — Moram se osobno pojaviti i predočiti dokument koji
dokazuje da smo u srodstvu. Tvrtka je u Roslindaleu... — Okreće se
prema Calu. — Možeš li me odbaciti tamo?
— Nas. — odmah ga ispravljam. Još sam manje spremna za rastanak
negoli prije sat vremena.
Cal odugovlači s odgovorom, što se Mateu ne sviđa. — Molim te. —
nadodaje ljutito ga pogledavši svojim tamnim očima. Ne znam što je
Calu. Da je na meni, ispunila bih mu svaku želju! — Moram se uvjeriti da
je dobro. I moram joj reći što se dogodilo. Opasno je da se vozika
naokolo nemajući pojma ni o čemu.
— Znam. Stvar je u tome da... — Cal rukama prolazi kroz kosu. —
Ne čini ti se da je to malo previše? Meni jest. Možda je ipak vrijeme da
odemo na policiju.
— Ne. — Mateo, Charlie i ja odgovaramo uglas, kratko i jasno.
Cal se odmiče zbunjeno trepćući. — Ali... riječ je o dilanju
narkoticima i...
— I želiš da nas pohapse? — Charlie pita zamahnuvši glavom kako
bi maknuo svjetloplave šiške s lica. Ne, hvala. Previše sam zgodan za
zatvor!
Prijezirno frknuvši, Mateo ga napada: — Koliko ti je? Sedamnaest?
I bogat si. Tebi se ništa neće dogoditi. Ali Autumn je punoljetna, što znači
da je odrasla osoba i stvarno bi mogla završiti u zatvoru!
— Ili ja. Ja sam ta koja je navodno odlučila raznijeti Воnеуја.
Charlie upitno gleda prema Calu. — O’Shea-Wallace. — izgovara
njegovo prezime ničim izazvan. — Tvoj je tata dekan, zar ne?
— Da. — Cal nevoljko potvrđuje. — Pa što?
— Stefan studira na tom faksu. — nastavlja Charlie. — Kaže da je
tvoj tata stvarno popularan.
— Istina. — potvrđuje Cal s ponosom.

151
 Charlie zijeva pružajući noge pred sebe. — Zna za tebe i profesoricu
Jamison?
Cal stišće zube. — Nema se što znati. Prijatelji smo.
— Misliš da bi se složio s tobom? Kad bi ga netko, hipotetski
govoreći, odlučio uputiti u to da ste se vas dvoje danas družili.
Cal trepće. — Ti... ti me to ucjenjuješ?
— Da. — Charlie posve ravnodušno kima. — Kako mi ide?
— Ne možeš... ja nisam... kuću su ti ispremetali. — Cal zamuckuje. —
Kako ćeš to objasniti svojima?
— Provale nisu rijetka pojava. Javit ću im i oni će nazvati policiju.
Dakle, zločin koji nema veze s Boneyjem.
— Osim što ima. — Cal procjeđuje kroza zube.
Razumijem njegovu frustriranost. U potpunosti. I ja se tako
osjećam. Svaki naš potez vodi u pogrešnom smjeru zadajući nam novi
bolni udarac. Ali i svako alternativno rješenje dolazi s novim nizom
problema, s kojima se trenutačno nisam spremna nositi. Nije ni on.
Oboje znamo što neizbježno slijedi i prije nego što Charlie izbacuje svoj
adut.
— Dekanov sin i profa likovnog. — Naginje se prema naprijed. — E,
to bi bio pakleno, dobar video za YouTube!
Problijedjevši, Cal se počinje osvrtati kao da traži izlaz u slučaju
nužde, a onda gleda u mene i Matea. Zamjera nam što ne pokušavamo
spriječiti tu ucjenu i premda znam da to nije okej, ne znam što učiniti. —
U redu. — naposljetku popušta teška srca. — Idemo u Sorrento’s.
— Odlično, a ja odoh k Stefanu. — Charlie ustaje. — Nemam se
namjeru vratiti kući pa da me još uhite ili ubiju ili što god već.
Uh, Cal će me još više mrziti zbog ovoga, ali... — Ne smiješ voziti. Još
uvijek si pijan. Mi ćemo te prebaciti.
— Može. — Charlie prihvaća prefrigano se smiješeći. — Trebala bi
sa mnom. Stefan večeras organizira parti. Svi će doći. — Primjećuje da
se Mateo smrknuo. — Vjerojatno i Lasica.

152
 — Nisi li rekao da taj lik ne postoji? — odgovaram izbjegavajući
odgovoriti na poziv i krećem prema vješalicama, otkud skidam jednu
Danielovu hudicu. Navlačim je preko topića sve do polovice suknje.
Potom prebacujem kapuljaču preko glave i guram kosu pod nju. Kako
sam zahvaljujući reportaži dospjela na zao glas, bit će pametno skriti
lice.
Čudan je osjećaj zateći Calovu Hondu ukoso parkiranu na prilazu.
Pitam se je li se koji susjed već provezao ulicom negodujući na njegovo
grozno parkiranje. Dok će takvo što u Carltonu, uvijek privući
pozornost, nikome neće ni sinuti da bi tinejdžer koji im živi pod nosom
mogao biti i diler.
— Ja i Ivy se vozimo odostraga. — dobacuje Charlie dok prilazimo
autu.
— Ne. — otpiljujem ga. U drukčijim okolnostima vjerojatno bi mi
laskalo da me slatki i popularni Charlie St. Clair, koji inače gleda kroz
mene, najednom primjećuje. Međutim, sad mi je to samo bolesno i
užasno me živcira. — Ja sjedim naprijed. — Iako znam da meni i Mateu
nije suđeno, drago mi je što ga strijelja pogledom.
Zauzimamo mjesta i Cal ubacuje ključ u motor. Svjetla konzole pale
se pokazujući da je 14:45. — Možete li vjerovati da škola završava tek
za deset minuta? — pita okrećući ključ.
— Ne. — Mateo i ja odgovaramo uglas.
— Gdje Stefan živi? — nadodaje uključujući navigaciju. Charlie
ispucava Stefanovu adresu i uređaj upozorava da smo udaljeni samo pet
minuta vožnje.
Cal pojačava radio koji svira toliko tiho da praktički ništa ne čujem.
Prije nego što smo odlučili potražiti Matea, zaustavio se na stanici koja
pušta stare hitove i sad na njoj svira sentimentalna stvar Afternoon
Delight. Auto ispunjava pop-pjesma lagano pornografskog refrena,
toliko apsurdno neprikladna u trenutačnim okolnostima da smo
nekoliko sekundi svi četvero nijemi od šoka, a onda se iznenada
počinjemo smijati i taj naš poluhisterični smijeh traje i traje pa
naposljetku moram dlanom prekriti usta kako se ne bi pretvorio u
jecaje.

153
 Samo to ne. Još ne.
— Nema pjesme s neprikladnijim naslovom za današnji dan. — Cal
provaljuje kroz smijeh.
— Skyrockets inflight, ljudi. — Charlie se nadovezuje cerekajući se,
na što Mateo reagira kiselo frknuvši nosom, Bacam pogled u retrovizor.
Lica mu je skamenjeno kao da nije ni sanjao da će se stjecajem okolnosti
morati družiti s Charliejem.
— Može usluga, ljudi? — pita Cal skrećući iza ugla. — Možemo li ne
razgovarati ni o kakvim strahotama dok ne dođemo do te tvrtke?
Možemo li se pretvarati da smo normalni ljudi koji slušaju staromodni
soft rock?
— Normalni ljudi to ne rade, ali dobro. — odgovara Mateo.

154
 18.

IVY

Odbacivši Charlieja, nastavljamo u tišini prema Roslindaleu. Dok

gledam kako se prizori strelovito izmjenjuju s vanjske strane, pada mi
na pamet da možda i nije bilo mudro predložiti da im se pridružim. Već
su prošla tri sata, a kad utvrdimo gdje se Autumn nalazi i kad je napokon
lociramo, bit će blizu pet; tad bih se već trebala početi pripremati za
večerašnju dodjelu.
Stara moja, ta ti je svečanost sad najmanji problem.
Odbacujem tu otrovnu pomisao svaki put kad se vrati jer očajnički
želim vjerovati da ću, usprkos svemu, ipak provesti predivnu večer s
mamom. Dat ću sve od sebe da se to i ostvari. Ionako sam pretjerala
računajući da će mi trebati sat i pol da se pripremim. Jednostavno neću
oprati kosu; mogla bih je samo skupiti. Mogla bih napraviti tu banana-
punđu poput nje, ali ne znam kako se to radi, što znači da ću morati
iskopati neki video na YouTubeu, za što nemam vremena, stoga...
U glavi mi se vrte različiti scenariji i nadodajem i oduzimam minute
kao da je sve što je danas krenulo u pogrešnom smjeru moguće
popraviti dobrim rasporedom. Cal skreće na parkiralište iza niske
ciglene zgrade. Na njemu zatječemo prljave i oštećene kombije sa slikom
noža. — U redu, sad mi je jasno zašto klaonica. — komentira navigirajući
do jedinog praznog mjesta između dvaju vozila. — Ali zar nikome nije
palo na pamet da je to prije brendiranje serijskog ubojice negoli usluge
održavanja kulinarskog pribora?
— U međuvremenu je preraslo u zafrkanciju i mislim da bi

155
mušterije sad bile razočarane da izgube svoje klaonice. — odgovara
Mateo otkopčavajući pojas. — Nadam se da smo brzo gotovi.
Ne želim da mi nestane. Znam da je to suludo, ali čini mi se da je
Calov auto sad jedino sigurno mjesto na cijeloj kugli zemaljskoj. Izvan
njega moramo se kretati u paru. — Idem s tobom. — govorim zatežući
kapuljaču.
— Okej.
Prolaze me trnci dok se probijamo između kombija jer se ne mogu
oteti dojmu da su savršeni za napad iz zasjede. Ali mi smo jedini na
parkiralištu i uspješno stižemo do ulaznih vrata s tendom. Čim ih otvara,
čuje se glasno zvonce. Odmiče se u stranu propuštajući me.
Ponovo namještam kapuljaču kad zatvara vrata za nama. Vodi me
kroz predvorje u uski hodnik. Na zidovima visi desetak uokvirenih
nagrada “Best ofBoston” i u prolazu registriram datume. Zadnja datira
otprije osam godina, što znači da Sorrento’s vjerojatno i ne posluje
najbolje.
— Samo malo! — Staje i osvrće se. — Ne sjećam se kuda se ide.
Samo sam jednom navratio.
Pratim njegov pogled kad se stariji muškarac naviruje kroz
otvorena vrata pri kraju hodnika toliko me prestrašivši da sam umalo
ciknula. — Hej!
— Hej, ja sam zvao u vezi s... — Mateo govori, ali tip podiže ruku.
— Usred posla sam i treba mi još samo pet minuta. Može? Onda sam
samo vaš!
Nestaje i ne stižem objasniti da ne možemo čekati pet minuta.
— Uh. — gunđam. — Hoćemo za njim?
Mateo kreće niz hodnik s rukama na bokovima. — Ne želim da
popizdi. Neka mu tih pet minuta. Ionako ti želim nešto pokazati. —
Iskopava mobitel iz džepa i otključava ga. — Dok smo se vozili,
proguglao sam Dominicka Рауnа. Vjerojatno si ga i ti već potražila.
— Hm, da. — odgovaram petljajući po rubu dukse. Ne želim priznati
da sam uglavnom pokušavala smisliti različite scenarije priprema za

156
večeras. — Odnosno, pokušala sam, ali mi signal nije bio dovoljno dobar.
—Jesi li naišla na članak iz Heralda o tome kako mu je galerija skoro
bankrotirala?
— Molim? Ne! — Pokazuje mi ga. Objavljen je prije godinu dana, a
govori o Dominicku Payneu i nekolicini drugih umjetnika, o tome kako
su otvorili ambicioznu i veliku galeriju u Newburyjevoj i gotovo odmah
upali u financijske probleme. Od zatvaranja ih je, kako Payne tvrdi u
članku, spasio “vanjski investitor”.
— Zgodan i anoniman izvor keša. — komentiram.
— Je l’ da? Tip je bio u financijskom škripcu i onda se iznenada
izvukao. Poput Autumn, samo veći igrač. Usto, tko bi nastavio koristiti
atelje koji se više ne iznajmljuje? — zaključuje smrknuvši se.
Ne podsjećam ga da sam to i sama rekla kad smo jutros ugledali
Воnеуја kako ulazi u zgradu. — Netko tko radi nešto što ne bi smio.
Netko tko želi da svi problemi snađu nove vlasnike.
— Poslat ću ovo Calu. — Tipka. — Mislim da mu postaje jasno da je
profesorica Jamison upetljana.
— Nadam se. — Zubima hvatam unutarnju stranu obraza. — Tečaj
keramike malo sutra! Ta anonimna dojava sigurno ima veze s njom. Ja
nisam ni primirisala Boneyju!
Zamišljeno se gladi po bradi. — Možda nisi ni morala.
Upitno naginjem glavu. — Ha?
— Rekla si da si nešto čula i da si ga tako locirala. Možda te ubojica
vidio i odlučio ti smjestiti. — Sliježe ramenima, a ja razjapljujem usta. —
Možda je to s anonimnom dojavom čisto sranje.
Baš uto netko dobacuje: — Ispričavam se što ste čekali!
Iznenađeno trepćem jer se tip koji nas je maloprije pozdravio
napokon pojavljuje u hodniku. Toliko sam se zadubila u razgovor da
sam posve zaboravila da čekamo na njega. Zdepast je, sijed i nosi crno
zaštitno odijelo na kojemu je sprijeda bijelim slovima izvezeno
Sorrento’s. — Vin Sorrento. Kako mogu pomoći? — Osmijeh
dobrodošlice pojavljuje se na njegovu vremešnom licu dok nam prilazi,

157
a onda se naglo uozbilji pri pogledu na Mateovo lice. — Dragi Bože!
Mladiću, što ti se dogodilo?
Mateo dodiruje flaster na sljepoočnici. — Ma ništa. Imao sam, hm,
prometnu. — kaže izazivajući time još veću zabrinutost. — Ali lakšu. —
odmah nadodaje.
— Baš mi je žao.
— Sve je u redu. Ja sam Mateo Wojcik. Čuli smo se ranije? A ovo je...
— Zaustavlja se prije nego što izgovara moje ime, a ja samo mašem
saginjući glavu. — Ovo je moja frendica. Rekli ste da moram osobno doći
ako želim saznati raspored vožnje svoje sestrične Autumn.
— Tako je. Možeš li mi pokazati neki dokument?
— Naravno. — Mateo poseže za novčanikom. — Hvala vam na
susretljivosti. Imamo hitnu obiteljsku situaciju, a Autumn se ne javlja na
mobitel.
— O, Bože. Je li to ta prometna?
— Ah, ne. — odgovara predajući mu vozačku. — Nešto drugo. Svi su
živi i zdravi. Samo moram razgovarati s njom.
— Naravno. — Tip preuzima vozačku i podiže je prema svjetlu. —
Tvoji su sigurno zabrinuti. Netko je nazvao odmah nakon tebe.
— Molim? — Mateo je u vidnom šoku.
— Muškarac. Isto je zvučao kao da mu je hitno. Nije se predstavio.
Ovo može proći, hvala.
Vraća mu vozačku, ali Mateo je toliko zatečen da je ne preuzima pa
se ja ubacujem dok mi srce panično tuče jer mi u glavi opet izranjaju
slike premetačine u Charliejevoj kući. Autumn se vozika naokolo, ne
javlja se na mobitel i uopće ne naslućuje što se sve dogodilo. — Možemo
li dobiti njezin raspored za danas? — pitam. — Je li vam se uopće javila?
— Dobio sam obavijest da je prije desetak minuta otišla od zadnje
mušterije. — odgovara brišući ruke o pregaču. — Moram se ulogirati u
sustav kako bih izvukao ostatak rute. — Rukom pokazuje prema
hodniku. — Računalo je u glavnom uredu. Hoćete li pričekati ovdje ili
ćete sa mnom? Skuhao sam kavu.

158
 Bacam pogled prema Mateu puštajući njemu da odluči, ali je i dalje
skamenjen. — Ovdje ćemo pričekati, hvala.
— U redu. Vraćam se za minutu. — Čim skreće iza ugla, hvatam
Matea za ruku.
— Vidiš, u redu je. Odrađuje sve kao inače.
— Nije u redu. — Prešetava se gore-dolje. — Netko je traži.
— Ne znaš to! Možda ju je taj netko trebao iz nekog jednostavnog
razloga. Možda je to bio... — Pokušavam smisliti neko objašnjenje. —
Tvoj tata.
— Daj, molim te. — odgovara prijezirno frknuvši i produžuje korak.
Potom stišće šaku i počinje udarati njome o dlan druge ruke. — Kao da
bi njemu odjednom bilo stalo.
— Pa, gospodin Sorrento tom tipu nije dao nikakve informacije, što
znači da neće pronaći Autumn. — Hvatam ga za ruku kako bi se smirio.
— Gle, znam da nemam pravo dijeliti ikakve savjete u ovim okolnostima,
ali... bit će ti samo teže ako se nastaviš ovako gristi. Vjeruj mi.
I uspijevam doprijeti do njega. — Ti najbolje znaš. — odgovara
nasmijavši se.
Uto se gospodin Sorrento pojavljuje na kraju hodnika mašući listom
papira i otpuštam njegovu ruku. — Vidiš? Ima njezinu rutu. Pronaći
ćemo je. Sve će biti u redu.
— O tom potom. — Odahnuvši, odmiče moju kapuljaču i ljubi me u
obraz. — Hvala ti što si me smirila. — Vrativši mi je preko glave, kreće
prema tipu.
— Nema frke. — Moram se suzdržati da ne dotaknem obraz.
S osmijehom baca pogled preko ramena. — Znaš što? Slatka si tako
inkognito!
I unatoč svemu, svaki atom mojega bića najednom titra od sreće. Ali
gledajući ga kako razgovara s gospodinom Sorrentom, postajem bolno
svjesna da moje riječi nemaju nikakvu težinu. Sve će biti u redu. Koliko
god želim da se ispostavi da je tako za Autumn, znam da za nas dvoje
nema šanse.

159
 Taj osjećaj radosti koji me cijelu ispunjava povlači se nenadano
kako se i pojavio, a zamjenjuju ga tri riječi koje neumoljivo uništavaju
jedinu vedru točku ovog katastrofalnog dana.
Moraš mu reći.

160
 KANAL NA YOUTUBEU “DIREKT IZ ŠKOLE"

Ishaan i Zack nalaze se na školskom parkiralištu.

ISHAAN (okrećući kameru prema mnoštvu iza svojih

leđa): Ishaan i Zack se javljaju uživo iz škole, a ovdje smo
kako bismo saznali što učenici misle o našem
sudjelovanju u emisiji Hawkins uživo vezano uz kobnu
svađu između Boneyja Mahoneyja i Ivy Sterling-
Shepard. Hej, Carmen! (Kamera se fokusira na slatku
brinetu u prolazu.) Imaš li kakav komentar?
CARMEN (zaustavljajući se): Da. Baš ste seronje.
ISHAAN: Hej! Boney je ubijen i samo pokušavamo utvr-
diti što se dogodilo!
CARMEN: A da onda pustite policiju da radi svoj posao?
(Dva se mladića pomaljaju iza njezina ramena, jedan u
sportskoj jakni, drugi ošišan na marinca.)
MARINAC: Ivy Sterling-Shepard, ljudi! Klasična priča o
dobroj curi koja se jednoga dana odala kriminalu!
SPORTSKA JAKNA: Sjećaš se kad je čitala onu porno-
grafiju? Dobra stara vremena!
ZACK: Gle, svi se možemo složiti da nam se nameću
ozbiljna pitanja, ali ovo je ipak skretanje s teme.
EMILY ZHANG (probija se kroz gomilu vičući): Samo
malo! Imam nove informacije! (Spušta ruke na bokove
stupajući pred kameru.)

161
EMILY: Kao prvo, čula sam se s Ivy. Kaže da nije imala
nikakve veze s time što se dogodilo Boneyju.
ISHAAN: Da, ali to je očekivano. Gdje je?
EMILY: Drugo, kako se vas dvojica niste potrudila
provjeriti ni osnovne stvari, ja sam to učinila umjesto
vas. Danas se ukupno dvanaest učenika nije pojavilo na
nastavi, a među njima i dvojica maturanata.
ISHAAN (sa zanimanjem): A to su?
EMILY: Mateo Wojcik i Cal O’Shea-Wallace!
CARMEN: O, daj, molim te! Nema šanse da je Mateo
upetljan u ovo!
ISHAAN: Koji Cal?
ZACK: Da, Mateo je ionako... bolestan ili što već.
EMILY: Otkud znate? Jeste li razgovarali s njim? (Zastaje
čekajući na Zackov odgovor, ali on šuti.) Ako je Ivy kriva
samo zato što je odsutna, onda bi i on trebao biti.
Posebice s obzirom na to da su nekoć bili frendovi.
CARMEN: Ma da?
ISHAAN: Hej, tko je taj Cal?
ZACK: U redu, hajdemo... samo malo! Je li to Daniel
Sterling-Shepard? (Kamera zumira plavokosog mladića
sa sportskom torbom prebačenom preko ramena.)
ISHAAN: Da, to je on! Ide na trening kao da se ništa nije
dogodilo. Očajnički se drži rutine ili ga boli ona stvar?
Hej, Danny, stari! Daniele! Ovamo! (Plavokosi se mladić
okreće.) Što kažeš na sve ovo s tvojom sestrom?
(Mladić izbacuje oba srednja prsta.)
ISHAAN: Moćna izjava!

162
 19.

MATEO

Nisam ni naslućivao koliko je Cal izvrstan vozač. Gotovo je 15:30 i

već se stvaraju čepovi na širem području Bostona, ali ih mi uspješno
izbjegavamo. Oglušujući se svako malo o navigaciju, vozi zaobilaznim
cestama prema Hyde Parku, gdje bi se Autumn trebala pojaviti za
petnaestak minuta. Sustav objavljuje novo predviđeno vrijeme dolaska
ponovo preračunavši našu putanju i očito je da ćemo ipak stići.
— Otkud znaš sve te ulice? — pita ga Ivy. Do pojedinosti mu je
prepričala naš razgovor u Sorrento’su, a on ju je saslušao bez svađe i ne
braneći više profesoricu Jamison. Praktički bez riječi.
— Cura s kojom sam bio prije Noemi profesionalno se bavila
mačevanjem. Razvozio sam je gdje god je trebalo.
— Mačevanjem? Zanimljivo. — komentira Ivy i, bum, on odmah
mijenja temu započinjući monolog o bivšoj. Ja se isključujem. Ne krivim
ga što se nekoliko minuta želi fokusirati na nešto drugo, ali ja tako ne
mogu. Neprestano se vraćam na ono što mi je gospodin Sorrento rekao:
Netko je nazvao odmah nakon tebe. Isto je zvučao kao da mu je hitno.
Ljut sam na Autumn otkad je počela dilati oksi. Bojao sam se da će
se uvaliti u frku, možda i mene i staru povući za sobom, ali mi nije sinulo
da bi pritom mogla i nastradati. Mobitel mi zuji u džepu. Nadam se da
mi je napokon odgovorila, ali stigla je mamina poruka. Odmah me hvata
panika — saznala je — a onda vidim da samo šalje fotku na kojoj je s
frendicom Christy i tetom Rose. Sjede na tetinu tvrdom kauču s cvjetnim
uzorkom, a oko jednog naslona za ruke zavezana je gomila srebrnih i

163
zlatnih balona. Sve tri blistaju od sreće, vesele su i nemaju blage veze što
se sve u međuvremenu dogodilo.
Ne zaboravi nazvati tetu Rose i čestitati joj rođendan!
Neću, odgovaram uzdahnuvši. Znat će ako ne održim obećanje, što
znači da ću u jednom trenutku, bez obzira na sve današnje grozote,
morati čestitati rođendan svojoj devedesetogodišnjoj teti vičući na sav
glas kako bih nadglasao proslavu u pozadini.
I... najednom mi nešto drugo pada na pamet.
—Još malo i tamo smo. — dobacuje Cal.
Mrštim se gledajući kroz prozor i spremam se prigovoriti jer smo
još uvijek okruženi stablima i nema šanse da smo nadomak tog nekog
sportskog bara usred samog središta Hyde Parka. Potom naglo
skrećemo u dvosmjernu ulicu i uočavam treptavi crveni znak za Uncle
Al’s Sports Pub ni četiristo metara daleko.
— Koji mađioničar! — Provjeravam koliko je sati na mobitelu i
vraćam ga u džep. 15:23, što znači da smo pretekli Autumn za dvije
minute. Gospodin Sorrento je rekao da vrijeme njezina dolaska može
varirati ovisno o prometu, ali na zadnju je lokaciju stigla u predviđenom
terminu.
— Odmah ćemo saznati je li već stigla. — dobacuje Cal skrećući na
parkiralište. — Nemoguće je ne uočiti kombi sa slikom noža.
Ima pravo. Nema ga. Parkiramo se na prazno mjesto i napokon gasi
motor. — Pričekat ćemo?
— Da. — odgovaram jer imamo još minutu. Ali Ivy odmahuje
glavom.
— Trebali bismo ući i upitati je li navratila. Tako ćemo saznati je li
već bila ovdje i možemo nastaviti do sljedeće lokacije.
— Pametno. — Još je uvijek prerušena, a golema kapuljača zaklanja
joj polovicu lica. — Ideš sa mnom?
— Može! — Otkopčava pojas.
Oboje se ponašamo kao da se ništa nije dogodilo. Ničime ne dajemo

164
na znanje da smo se prije sat vremena spetljali. Ako išta pozitivno
proizađe iz svega ovoga, onda će to svakako biti spoznaja da imam šansu
s njom, ali sad ne mogu potisnuti ostale brige i fokusirati se isključivo
na to.
Nisam poput svog starog.
Parkiralište je tik uz cestu i putem ne možemo razgovarati od
tutnjanja automobila. Ulazimo u bar, a unutra je gotovo jednako bučno:
televizor trešti u kutu kod ulaza, za šankom se nadvikuju. U zraku se
osjeća miris prženog ulja i ustajalog piva, a žena mamine dobi sjedi na
barskom stolcu uz sanduk s hrpom velikih jelovnika i zbunjeno nas
gleda dok prilazimo. Uncle Al’s je očito i restoran, ne samo bar, što znači
da smo mogli navratiti nešto pojesti, ali sumnjam da odgovaramo
profilu mušterija.
— Za dvoje? — oprezno nas pita.
— Ne. Tražim sestričnu. Radi za Sorrento’s i trebala je negdje u ovo
vrijeme biti u vašoj kuhinji i brusiti noževe.
— Hmm. — Pući usta. — Ne znam ništa o tome. Otići ću po šefa.
— Hvala. — Zalazi za šank. Ivy se okreće prema televizoru i
prijenosu treninga Red Soxa.
— Sportski barovi su mrak. — mrmlja u bradu. — Nema prijenosa
vijesti pa vjerojatno neću vidjeti svoje lice na ekranu dok smo tu. —
Lagano se mršti. — Stvarno misliš da je taj netko tko je ubio Воnеуја
ujedno dojavio za plavušu?
— Ne znam zašto bi se vjerovalo nekome tko se čak ne želi ni
predstaviti. — Naslanjam se na sanduk i prisjećam kako je Cal reagirao
kad smo jutros gledali prvu Hawkinsovu reportažu. — Osim toga, nije li
čudno što je taj netko nazvao policiju i Hawkinsovu redakciju? Čak ne
vodeću televizijsku kuću koja bi to kvalitetnije odradila. Upravo kao da
je htio da se što prije razglasi kako izgleda mogući osumnjičenik.
— Da. — Još uvijek pilji u televizor. — Imaš pravo. I uspio je u tome,
zar ne? Sad svi mene traže umjesto pravog ubojicu. Ne znam. — Vrhom
cipele grebe po podu. — Dio mene i dalje želi da se ta dojava tiče
profesorice Jamison. — Upitno podižem obrve pa još jače povlači

165
cipelom. — Ako se ispostavi da je to ona, onda snosi veću krivnju što
sam se u ovome našla od mene same.
— Nisi kriva ni za što. Uostalom, netko je Hawkinsu dostavio
poveznicu na Ishaanov i Zackov kanal na YouTubeu, sjećaš se? Možda je
to baš ona učinila.
Koluta očima. — Ma to je bio Ishaan!
Ulazna se vrata naglo otvaraju, a dvije crvenokose siluete pojavljuju
na pragu, obasjane odostraga jarkim suncem: Cal i Autumn. — Pronašao
sam je. — obznanjuje Cal zadihano.
Autumn me gleda s panikom. — Što ti je s licem? Zar si se...
Prekidam je usred rečenice zagrlivši je kao da je nisam vidio sto
godina. Kako inače obično samo prebacim ruku preko njezina ramena,
oboje smo zatečeni takvim nenadanim izljevom nježnosti. Ali napokon
mogu odahnuti i na nekoliko sekundi samo mi se jedna misao mota
glavom: Dobro je. Dobro je.
Samo da je dobro. Sve ostalo već će se nekako riješiti.
— Mateo, što se, kvragu... — Govori prigušeno, lica još priljubljena
za moje rame, ali prepoznajem zabrinutost u njezinu glasu. Ipak joj nije
stigao objasniti što se dogodilo. — Jesi okej?
Sad jesam. — Oslobađam je. — Ali moramo razgovarati.

166
 20.

MATEO

— Au! — Autumn vrisnuvši protresa šaku. — Do vraga! To boli!

— Onda prestani udarati. — govorim dok Ivy i Cal prestravljeno
bulje u nju. U stražnjem smo dijelu njezina kombija, okruženi kutijama
noževa i brusnih alatki jer je u toj zablindiranoj unutrašnjosti daleko
sigurnije negoli u Calovu autu.
Osim toga, ovdje ima privatnost i slobodno može puknuti.
— Ne mogu. — bjesni. — Jebeno sam uzrujana! — Kriknuvši uz
zadnju riječ, ponovo zabija šaku u pod i opet bolno stenje. — Boney. O,
Bože. Boney! — Upravo kako sam pretpostavio, cijeli dan nije ni
pogledala mobitel pa smo joj morali sve priopćiti. Blago rečeno, nije to
dobro podnijela.
— Koji jadnik. Koji idiot. O, dragi Bože. Mrzim ovo. Mrzim sebe.
Mrzim tebe. — Zadnje izgovara povišenim tonom i okrenuvši se, udara
me šakom u nadlakticu, toliko jako da znam da ću već sutra imati
podljev. — Mrzim te, seronjo! Zašto me nisi spriječio?
Ne odgovaram jer joj nije potreban odgovor, ali Ivy to pogađa: —
Ne možeš njega kriviti za...
— Znam, Ivy! — viče opet udarajući šakom o pod.
Daj, još ćeš stvarno nešto polomiti. Ili ruku ili kombi. Ivy i Cal se
osvrću kao da pokušavaju smisliti kako skriti noževe i zbrisati, ali ja
znam što se događa — Autumn se jedino tako zna obračunati s onim što
je muči. Nakon što se doselila k nama, mama je morala svako malo krpati

167
zid od knaufa u njezinoj sobi i to me izluđivalo dok napokon nisam
shvatio da joj jednostavno moram dopustiti da tako izbaci bijes iz sebe.
— Toliko sam bila oprezna! Baš sam pazila. — Ostaje bez glasa na
zadnjoj riječi i nekoliko puta samo duboko udiše. — Imam jednu jedinu
mušteriju. Tipa s kojim radim u Ziggy’s Dineru. Ima migrene i liječnik mu
odbija išta prepisati pa na svoju ruku uzima oksi. Mislila sam da će sve
biti u redu ako pripazim na njega kako ništa ne bi pošlo po zlu. — Ljutito
uzdahnuvši, ponovo udara šakom o pod kombija. — I rekla sam Boneyju
da ne ide u Boston jer su to prljava posla! I obećao je da neće!
— Da, e pa, očito ga je tip ipak nagovorio. Charlie kaže da je Boney
rekao da si ih stopirala.
— Ahhhh. — Napokon prestaje udarati i rukama prekriva lice. —
Predat ću se policiji. — potiho govori, ali čujem svaku riječ.
Hvata me panika. — Nećeš!
— Hoću! — Podiže glavu ljutito me gledajući. — Moraju znati u što
se Boney upetljao kako bi pronašli to govno koje ga je ubilo!
Sad ja nju strijeljam pogledom. — Strpat će te u zatvor ako se
predaš!
— Neka!
— Što će onda biti s mamom? — Na to ostaje bez riječi. — Slušaj,
već neko vrijeme je onako kako ti kažeš i mislim da se oboje možemo
složiti da to nije urodilo plodom, zar ne?
Mršti se. — Začepi.
— Znači, slažeš se. Vrijeme je da počnemo raditi kako ja kažem.
Učinit ćeš sljedeće... — Dok je divljala, dobro sam razmislio o svemu. —
Vratit ćeš kombi, Uberom ćeš se odvesti do postaje South i onda busom
otići u Bronx. Pošalji staroj poruku i reci da želiš iznenaditi tetu Rose za
rođendan.
— Da je hoću... — Zaprepašteno pilji u mene. — Ali proslava će već
završiti kad stignem. Teta Elena i Christy će krenuti kući...
— Reci joj da želiš prenoćiti kod tete Rose. Ni ti ni stara ne smijete
sad biti u Carltonu jer tko god je ubio Воnеуја, vjerojatno zna gdje

168
živimo.
Ne odustaje. — Ali što ako...
— I ne možeš navratiti kući da se spakiraš. — prekidam je. — Kupi
četkicu za zube u podzemnoj ili gdje god već. Pokušaj nagovoriti staru
da ostanete nekoliko dana kod tete Rose. Možda će policija dotad već
uhvatiti ubojicu.
— Neće ako nemaju ikakve tragove — buni se. — S obzirom na to
da ti tragove šalješ izvan grada!
— Moram. Netko te već tražio.
— Možda Gabe.
— Zašto se onda odbio predstaviti? Provjeri mobitel. Je li ti poslao
poruku i rekao da te pokušava pronaći?
Prolazi gomilu poruka koje je primila tijekom dana. — Nekoliko je
od njega... okej, ne precizira da je zvao Sorrento’s, ali to ne znači da nije.
Možda je samo zaboravio napomenuti.
— Prestani se svađati sa mnom! — Sad se već opasno pjenim. —
Ovo je ozbiljna stvar. Ako neki diler zna kako se zovemo, onda stara ne
smije biti kod kuće! — Udiše kao da skuplja snagu za nastavak svađe pa
se bacam na nju svim raspoloživim oružjem.
— Dužna si mi to! Dužna! Već ti tjednima tupim da prestaneš s tim
sranjem, ali me ne slušaš! Ako si nas već uvalila u ovo, onda barem
možeš mamu odvesti na sigurno!
To je napokon ušutkava. Grli ozlijeđenu i izgrebenu ruku
kradomice se osvrćući i znam da bi najradije zbrisala. Njezin duboki
uzdah dokazuje da nije uspjela smisliti kako. — U redu. Otići ću u Bronx.
A ti? Tvoje ime je na popisu. Ti si u najvećoj opasnosti! Pođi sa mnom. —
praktički me preklinje.
— Ne mogu. Moram ostati s njima. — Pokazujem na Ivy i Cala. —
Moramo... — I ne dovršavam rečenicu jer nemam pojma što to moramo
učiniti.
Ivy se nakašljava. — Nešto mi je sinulo. — Meškolji se. — Jedini trag
koji imamo, manje-više, zapravo je profesorica Jamison, zar ne? I možda

169
Dominick Payne. Ali ne znamo koliko su njih dvoje povezani. — Okreće
se prema Calu. — Što da navratimo do njezine učionice i potražimo onu
potpisanu grafiku? Mogli bismo njegov potpis usporediti s onim na
razglednici.
Cal se mršti. — Zašto?
— Jer ćemo tad znati jesu li više od kolega. — objašnjava. — Ako su
u vezi, onda samo još više ima razloga štititi ga — ili surađivati s njim.
Možda bismo i mi mogli anonimno dojaviti za njih dvoje.
— Ne znam. — nesigurno odgovara.
— Imaš pametniji prijedlog? — pita, a onda ipak mijenja mišljenje
ne dopuštajući mu da se izjasni. Charlie ga više ne može ucjenjivati pa
bi Cal vjerojatno rekao: Pođimo kući. — Gle, mislim da moramo nastaviti
istraživati. Moramo nastaviti postavljati pitanja i prikupljati
informacije. Što bi bilo da nismo navratili do Charlieja? Ne bismo ništa
saznali o Boneyju i dilanju!
— Bili bismo saznali da nam je Mateo rekao. — mrmlja.
— Još jednom: nisam znao za Воnеуја. — ubacujem se ošinuvši
Autumn pogledom. — Jer je netko odlučio tu informaciju zadržati za
sebe.
Ne može me pogledati u oči. — Kako ćete ući u školu? Kad se vratite
u Carlton, bit će već pet i sve će biti zaključano.
— Točno. — Ivyna odlučnost nakratko jenjava. — Tajming me
zabrinjava. Nadala sam se da ću u pet već raditi nešto drugo, ali... znate
što? Nema veze. Malo ćemo presložiti stvari. Samo ću odjenuti manje
kompliciranu haljinu. S manje gumba.
Ne kopčam o čemu govori. Bacam pogled na kombinaciju hudice i
suknje koju ima na sebi, što uopće ne izgleda komplicirano. — A to će ti
pomoći da otključaš školu jer...?
— Neće. — odgovara crveneći se. — Sori, posve druga tema.
Planirala sam se oko pet pripremiti za večeras, ali ako se tek tad
domognemo škole, mogla bih stići kući oko pola šest. I dalje ću imati
dovoljno vremena. — Isprsi se. — Sve bi se večeras još moglo odviti bez
greške, osobito kad bismo pronašli nešto što bi prebacilo fokus s mene

170
na profesoricu Jamison.
Cal i ja razmjenjujemo pogled. Znam što mu se mota glavom: Neka
joj bude ovaj put. Gledamo je kako iz torbice vadi svežanj ključeva i
izdvaja najveći. — Ovo će otključati zgradu. — objašnjava. — To je glavni
ključ. Trebao mi je za dobrotvornu dražbu prošli tjedan i nisam ga još
vratila.
— Ne zabrinjava te da bi mogla naletjeti na nekoga? — pita Autumn.
Prvi put otkako smo ušli u kombi, primjećujem osmijeh na njezinu licu.
— S obzirom na to da si bjegunka.
Dok smo razgovarah, Ivy je skinula kapuljaču, a sad je opet
prebacuje preko glave. — Spremna sam. Osim toga, manje-više su se svi
već trebali pokupiti.
— U redu, onda... ovako ćemo... — Lomeći ruke u krilu, Autumn
nastavlja smirenim i ozbiljnim glasom. — Znam da mislite da sam
govno.
— Ne. — Ivy protestira, na što Autumn samo odmahuje rukom.
— Nema veze. Zaslužila sam. Učinila sam nešto grozno. Nisam
očekivala da će biti posljedica i sad moram snositi odgovornost. — Na
rubu je suza. — Ali znajte da to nikad ne bih učinila da se nisam
osjećala... beznadno. I bespomoćno. Stvar je u tome da postoji samo
dvoje ljudi na ovom svijetu koje volim cijelim srcem i dušom. Ubila bih
za njih, umrla, učinila što god je potrebno. — Ponovo me udara u
nadlakticu, ovaj put nježnije. — Ovaj kreten je jedan od njih, druga je
strina Elena. To kako se raspala kad je ostala bez posla i zdravlja — to
mi je slomilo srce. Ali baš slomilo. Nisam očekivala da će mi išta više
nakon smrti mojih slomiti srce, ali eto... dogodilo se. — Ljutito briše
suze. — Ne govorim to kako bih se opravdala. Samo želim da shvatite.
— O, Bože, naravno. — odgovara Cal.
Ivy je gleda zacakljenih očiju. — Razumijem te.
— Stvarno? — Ton joj je gotovo optuživački i spremam se upitati na
što puca, ali nastavlja. — Odlično. Zato što morate shvatiti da se za ovo
mogu iskupiti samo tako da se pobrinem da nitko više ne nastrada.
Poslušat ću Matea jer sam mu, kako je rekao, dužna. Ali zato želim da mi

171
nešto obećate. Ne ti. — ističe pogledavši prema meni. — Tebi ne mogu
vjerovati u tom pitanju. Cal i Ivy. Ako dođe do toga da morate objasniti
što se dogodilo kako biste zaštitili sebe ili nekog drugog, ništa ne
prešućujte i slobodno recite za mene. — Izbacuje bradu i odrješito
nastavlja. — Da niste dopustili da vas Mateo odgovori! Priznajte sve što
znate i neka me uhite. Ne šalim se. Ne idem nikamo dok mi to ne
obećate!
Tišina u kombiju je zaglušujuća. Otvaram usta namjeravajući nešto
reći, ali nabija mi dlan pred lice. — Začepi, Mateo. Njima govorim.
Cal jezikom prelazi preko usana. — U redu. — napokon se javlja. —
Obećavam.
Ivy odsutno kima, a Autumn je hvata za rame i protresa. Nije gruba
kao sa mnom, ali dovoljno je gruba kako bi joj dala na znanje da se ne
šali. — Da te čujem! — zapovijeda joj. — Moraš to izgovoriti!
— Da. — Ivy uspijeva izustiti. Očito je preplašena i u drukčijim
okolnostima rekao bih Autumn da je pusti na miru, ali očajnički želim
da se stvari što prije pokrenu s mrtve točke.
— Izgovori to, Ivy. — ponavlja Autumn. — Hajde!
— Obećavam. — Ivy šapuće s knedlom u grlu. — I... i žao mi je zbog
svega što je zadesilo tvoju strinu. — Okreće se prema meni. — Tvoju
mamu.
— Koliko god to bilo grozno, ne opravdava moje postupke. —
Autumn me mimoilazi i otključava stražnja vrata kombija. — Bolje
krenite. Čuvajte se!
Imam osjećaj da bih joj trebao nešto reći — nešto mudro, što ima
težinu. Primjerice: Ne krivim te ni za što. Ili: Da se ne slažem s tobom u
neku ruku, već bih znao kako te zaustaviti. Ili možda: I ja bih za tebe umro.
Ali uspijevam tek sklepati: — Samo spriječi staru da se vrati!
— Hoću.
Nakon izlaska iz mračnog kombija na sunce dezorijentiran sam i
škiljim jer mi točkice plešu pred očima. — Gdje si parkirao?
— Ovuda. — Okrećem se u smjeru Calova glasa i ruka me hvata za

172
nadlakticu, sitnija i lakša od njegove. Trepćem i Ivyno lice, ispijeno i
napeto, izranja mi pred očima.
Moram ti nešto reći...

173
 21.

MATEO

Primjećujem da se uozbiljila, ali to nije ništa nova. Osim toga,

trenutačno sam manje-više imun na loše vijesti.
— Što je bilo? — Puštam da me odvede do Calova auta. Ulazimo i on
pokreće navigaciju iako mi nije jasno čemu to kad će nas opet
zaobilaznim cestama magično odvesti do škole.
— Ja... — Baca pogled prema Calu sjedajući sprijeda i okreće se
prema meni. — Mislim da bismo trebali razgovarati nasamo, ali to se
neće dogoditi tako skoro, a ja ne mogu... ne mogu više odgađati.
— Hm, ako je ova izjava ljubavi, baš mi je drago zbog vas. —
dobacuje Cal paleći auto. — Ali bit će mi i užasno neugodno.
Frknuvši na to, opominjem ga: — Gledaj cestu! Nitko te ništa nije
pitao. — Očekujem da se ona složi sa mnom, možda čak i nasmije, ali sva
je pokunjena. Hvata me nelagodan predosjećaj.
— Dobro. Aktivirat ću nevidljivost kako biste vas dvoje mogli solo
raspravljati o nečemu posve nevažnom. — Glumi da spušta štit preko
glave poput kakvog zaigranog balavca, što zapravo i jest. Cal je zakon,
ali bio bi još bolji da se s vremena na vrijeme skine s tih stripova.
— Znaš da nas i dalje čuješ bez obzira na to što si nevidljiv?
— Ne čujem vas! Nevidljiv sam! — Moram se nasmijati.
Ali ona samo šuti. — Izvoli... — kažem joj.
— Da. U redu. Dakle... — Okrenuta je prema meni, ali me ne gleda.

174
Gleda kroz prozor. Izlazimo na autocestu i drugi nas automobili počinju
pretjecati. — Ne znam otkud krenuti... Mislim da bih trebala početi s
prošlogodišnjim debaklom.
To je toliko neočekivano da isprva ne reagiram. Potom se moram
suzdržati da ne prasnem u smijeh. — Misliš na onaj svoj monolog o
napaljenim vatrogascima? — Znao sam o čemu je riječ čim sam ga čuo.
Svaki put kad bi stigao novi roman njezine tete, nama dvojici pročitala
bi sažetak s korica.
Primjećujem da se prenula jer očito još nije preboljela tu epizodu i
žao mi je — kako mi je bilo žao dok sam je gledao iz publike — jer znam
da me ne bi poslušala da joj kažem da si to jednostavno izbriše iz glave.
Da, Daniel joj je smjestio i osramotila se, ali ne kopča da se većina nije
htjela njoj smijati, već s njom. Iako ima smisao za humor, nije se uspjela
poslužiti njime kad joj je to bilo najpotrebnije. Da je uspjela prijeći preko
toga ili to doživjeti kao šalu, jučer bi premoćno pobijedila na izborima.
I mi danas ne bismo bili u problemima.
— Da. — Petlja rukama u krilu. — Pretpostavljam da ne trebam reći
koliko sam bila uzrujana i ponižena i... užasno bijesna na Daniela. Uvijek
je takav. Zvijezda u obitelji, a i dalje mi podmeće kad god mu se ukaže
prilika.
— Ivy, nije mi jasno kako ne vidiš da si i ti zvijezda.
Smatram to komplimentom pa sam iznenađen — i u neku ruku
zgrožen — kad počinje treptati kako se ne bi rasplakala. — Nemoj
plakati. — odmah nadodajem. — Nije tako strašno. — I već čujem mamu
kako mi govori što je govorila kad se Autumn tek doselila, a kad bi njezin
bijes redovito završavao suzama: Suze su zdrave. Više bi me brinulo da
ne plače.
Ali Autumn je plakala zato što je ostala bez roditelja. Ne zato što se
osramotila u školi.
— Nije to zbog tog nastupa. — objašnjava. — Više ne. Ovo ima veze
s... onim što sam poslije učinila. — Guta slinu. — Kad sam se pokušala
osvetiti Danielu.
— Osvetiti? Kao, baš baš?

175
 — Da. — priznaje. — Htjela sam da shvati kako je to kad se svi u
školi sprdaju s tobom. Nisam znala kako to izvesti, ali bila sam odlučna
nešto poduzeti.
Nasmijao bih se da nije sva pokisla jer mi je apsurdna pomisao da
ona, oličenje poštenja, pokušava smjestiti svojem idiotskom bratu.
Doduše, nije mi jasno kako je uopće zaključila da će uspjeti u tome.
Daniel je pun sebe i nimalo se ne opterećuje onim što drugi govore. — I
što si smislila?
— Pa u tome je problem. Čekala sam na pravu priliku koja nikako
da se dogodi i onda sam ga jednog dana... u lipnju prošle godine trebala
pokupiti s rođendanskog partija Patricka DeWitta. Onog koji je priredio
u kuglani.
Opet me hvata neugodan predosjećaj. Ne samo zato što je to naša
bivša kuglana, već zato što je to taj zloglasni parti. Parti zbog kojega je
sve propalo. — Da? — oprezno pitam.
— Da. — Crveni se. — Znači, poslao mi je poruku. Htio je da ga ranije
pokupim jer mu je bilo dosadno, ali kad sam stigla, već je promijenio
mišljenje. Dečki su se počeli snimati kako izvode gluposti i objavljivali
su to na Instagramu. On se sve više nabrijavao. Žmirećki je gađao
čunjeve ili okrenuvši im leđa ili skakućući na jednoj nozi. Rekao mi je da
mogu otići, ali sam zaključila da to nema smisla jer ću se ionako morati
vratiti za sat vremena. Stoga sam ostala sjediti i kako sam se dosađivala,
počela sam slagati što sam prije toga kupila za mamu i... tad mi je sinulo.
Ne želim znati. Svaki atom u tijelu govori mi da ne želim znati što
joj je sinulo. Stoga šutim, a ona nastavlja.
— Već se okupilo dosta navijača pa sam pomislila... dobio bi svoje
kad bi ispao totalni idiot pred svima njima. Kako sam mami kupila dječje
ulje u CFS-u, kad su u jednom trenutku dečki odlučili pauzirati i naručiti
pizzu, a baš prije nego što je bio red na njega... — Sad se doslovce trese,
gotovo kao da je netko uključio vibraciju sjedala. — Razlila sam malo
tog ulja po stazi kako bi pao na dupe dok se bude prenemagao. Samo
što...
— Ivy. Isuse Bože. — Cal se napokon ubacuje, što je dobro, jer ja
nisam u stanju išta izgovoriti. — Samo što nije on pao na dupe nego

176
Patrick DeWitt!
Tako je. Patrick DeWitt. Odletio je u stalak za kugle i iščašio rame.
Spomenuto je polovica lakrostima snimila i stavila na Instagram, što je
njegovima odlično sjelo kad su odlučili tužiti moju staru. Hvata me bijes,
silovito i naglo, i moram se svojski suzdržati da šakom ne razvalim
prozor.
Ona pak plače kao kišna godina. Tko je jebe! Suze možda i jesu
zdrave, ali ih nije zaslužila. Drugi su nadrapali — istinski nadrapali —
zbog nje. Ne ona. — Znači, želiš reći da si ti skrivila Patrickovu nezgodu?
— govorim tiho i sipajući otrov sa svakom izgovorenom riječi. — I
umjesto da to priznaš, dopustila si da moja majka završi na sudu zbog
tužbe za nemar.
— Nisam znala da je došlo do toga. — jeca. — Znala sam za Patricka,
ali svi su govorili da će biti dobro. Nisam znala da su njegovi podigli
tužbu. Otputovala sam s mamom u Škotsku kad se to dogodilo i bilo je
ljeto pa nitko više ništa nije ni spominjao. — I dalje se trese poput
prestravljena kunića. Boli me briga. Ne mogu je gledati koliko mi se gadi.
Ne mogu vjerovati da sam je nedavno poljubio! — I pokušala sam... kad
sam shvatila što se dogodilo... pokušala sam se iskupiti i zamolila sam
tatu da tvojoj mami da posao...
— Da joj da posao? Umjesto onog koji je izgubila? — Vičem
stvarajući preveliku buku za tako skučenu unutrašnjost. Sva sreća da ne
vozim jer da vozim, svi troje bismo poginuli. Izgubio bih kontrolu i zabio
se u najbližu prepreku, a njezine bi riječi ostale ovjekovječene u
eksploziji stakla, metala i zdrobljenih tijela. Toliko sam bijesan da mi se
čak sviđa ta pomisao. — Moja je mama stvorila tu kuglanu od temelja.
Bila je cijeli njezin život. Cijeli naš život. Sad Autumn i ja radimo pet
poslova, a ona jedva da je u stanju raditi. Cijeli si se dan ponašala kao da
to nema nikakve veze s tobom. Ah, baš mi je žao, uopće vam nije lako.
Grubim pokretima briše suze s obraza. — Nisam htjela... užasno mi
je zbog svega. Zato sam ti i rekla iako...
— Iako što? Iako si moju sestričnu pretvorila u dilericu?
Lice joj se izobličuje i moj pomahnitali um shvaća da je prešao
mjeru. Ali pred očima mi je mamino lice u trenutku kad su joj uručili

177
tužbu. “Previše ulaštena staza”, pročitala je i zanijemjela, pa samo
klonula na stolac. Koljena su je već počela boljeti, ali još nismo znali da
je u pitanju trajno stanje. “Stvar je u tome da... da imaju pravo. Bilo je
sklisko. Ali ne razumijem kako. Učinila sam što činim svaki dan. Ne znam
što se dogodilo.”
Nije se ljutila zbog tužbe premda je Patrickovo rame lijepo zacijelilo
i premda su se DeWittovi ponijeli kretenski napravivši dramu oko toga
i izjavljujući sranja u stilu: Važno je pokazati zube neodgovorno vođenom
poslovanju. Osjećala je krivnju. Kao da je zaslužila izgubiti sve.
Što se naposljetku i dogodilo. Stjerana u kut, Autumn je bila
primorana na najgoru moguću odluku. Ne mogu više ni disati kad
pomislim kakav je domino-efekt Ivy izazvala svojom nepromišljenošću.
Sad bi sve bilo posve drukčije da se nije odlučila upetljati i da je ostavila
to ulje u vrećici, gdje mu je i bilo mjesto!
Ulje za djecu. Isuse! Ima li apsurdnijeg načina da nekome zaribaš
cijeli život?
— Iskupit ću ti se!
— Ma da? A kako, molim te? Izgradit ćeš vremenski stroj i vratiti se
u prošlost kako bi spriječila svoje kretensko ja da napravi što je
napravilo? — Energično trljam čelo žaleći što si ne mogu iz glave
izbrisati sve što sam čuo. — Znaš što je najgore? Osim što si time
zapravo uništila moju mamu i što iz najobičnijeg kukavičluka nisi
priznala svoju krivnju. To što si bila tako prokleto sitničava. Znači, to je
bila ta tvoja sjajna zamisao? Tvoj briljantni plan da se osvetiš bratu? Do
čega uopće ne bi došlo da si uspjela barem jednom u životu izvući glavu
iz dupeta i u glupoj fori ne vidjeti smak svijeta!
U autu je najednom tajac. Nisam u stanju misliti na Cala, ali sićušni
dio mene koji je još razborit žali ga što je zarobljen s nama dvoma. S
druge strane, da nije njega, sad ne bismo ni bili tu. Tko ga jebe!
— Znam da me mrziš, ali ništa manje nego što ja mrzim samu sebe.
— Ivy tiho govori.
— Nemoguće! — Bijesan sam kao pas. — Još ti nije jasno? Gotov
sam s tobom! Jadna si i ne želim te ni vidjeti ni čuti do kraja života!

178
 Spušta glavu. — Ah, znam.
Više se nema što reći. Praktički se ne mogu ni sjetiti zašto se uopće
vozimo prema školi, ali čim stignemo, znam da odlazim. Neka se oboje
nose kvragu!
I nadam se da će ona gorjeti u paklu.

179
 22.

CAL

Da barem imam pravi štit nevidljivosti koji je i zvučno izoliran!

Nisam očekivao da će mi trebati jer šute otkako su se posvađali, ali ta
tišina tutnji u mojim ušima i gora je od deranja. Kad napokon skrećem
na školsko parkiralište, glava me već opasno boli.
Parkiralište je praktički prazno. Uz Ivyn auto ostala je još samo
nekolicina njih. Tek što sam parkirao, Mateo naprasito pita: — Možeš
otvoriti prtljažnik? — Izlazi, uzima svoj ruksak, zatvara prtljažnik i
naginje se na otvorena stražnja vrata. Sa strahom očekujem da će se
opet iskaliti na Ivy. — Vidimo se, Cale! — Zalupivši njima, kreće prema
stražnjem dijelu parkirališta.
— Sranje. — Gledam za njim. — Nisam očekivao da će se pokupiti.
Ivy tone. — Gadim mu se.
Istina, ali današnji dan ne smije završiti na tome. Previše je toga još
pod upitnikom. — Ostani tu. — dobacujem izlazeći. — Razgovarat ću s
njim!
Moram potrčati kako bih ga sustigao prije nego što preskoči
ogradu. — Mateo, stani! Stani! — zadihano dovikujem i hvatam ga za
ruku. — Nećeš s nama u školu?
Naglo se okreće. — S kojim ciljem? — pita trznuvši rukom. — Zašto
smo ono došli? Radi neke jebene slike? Koga briga! To je samo još jedna
od njezinih glupih ideja i već mi ih je pun kufer.
Nemam je namjeru braniti. Ni meni još nije jasno zašto je učinila što

180
je učinila, a njemu je sigurno užasno. — Gle, jasno mi je. Ne osuđujem te
što si popizdio. Ali kamo ćeš?
Sliježe ramenima. — Idem kući. Onda ću na posao.
— Ali ne možeš kući! — praktički vičem. — Poslao si Autumn u
Bronx zato što sad tamo nije sigurno. Što ako te netko dočeka?
— Ne brini se. Nisam više tvoj problem. Najgori dan u životu
službeno se priveo kraju.
Okreće se i opet ga hvatam za ruku, ali se naglo odmiče i znam da bi
ovaj put stvarno mogao puknuti do kraja. — Ali još se nismo dogovorili.
— nadodajem na brzinu. — Što ako te policija pita za Autumn? Ili...
— Ništa. Ništa im neću reći. — Križa ruke. — Ne mogu dokazati da
je išta učinila. Boney je mrtav. Charlie će šutjeti. Ja perem ruke i idem.
Što se mene tiče, cijeli sam dan proveo kod kuće jer sam bolestan i to je
to. Gotovo je. Ti se čuvaj, čuješ. — To zadnje izgovara manje bešćutnim
tonom.
Više ga i ne pokušavam zaustaviti. Preskače ogradu kao od šale, a
mene hvata zao predosjećaj dok gledam kako ulazi u šumu. Ne možemo
se pretvarati da se ništa nije dogodilo. Da je u stanju trezveno
razmišljati, znao bi da nije samo na njemu ili Charlieju hoće li policija
saznati za Autumn. I možda bi dvaput razmislio prije nego što je
rastrgao Ivy.
— Hej! — Njezin me glas vraća u stvarnost. Okrećem se. Prilazi
sporim korakom i gledajući u smjeru kuda je nestao. U ruci joj visi
ruksak koji je izvadila iz prtljažnika. — Što je rekao?
— Rekao je da diže ruke.
— Ah. — Svađa ju je toliko dotukla da nije u stanju ni istaknuti
koliko je to pogrešna odluka. — Moji bi trebali sletjeti u pola šest.
Vjerojatno ih već čeka milijun poruka iz škole i od frendova, a vjerojatno
i od policije, zato... moramo ovo riješiti dotad. — zaključuje uzdahnuvši.
— Ivy... — Oprezno započinjem. — Mislim da nećemo uspjeti. —
Ništa ne govori. — Uvalili smo se preko glave. Ovo smo mi, — jedan dlan
spuštam prema tlu dok drugi podižem visoko iznad glave — a ovo je
situacija u kojoj se nalazimo. Na entu. Jasno ti je, zar ne?

181
 Toliko dugo šuti da dolazim u napast ponoviti pitanje. — Da, jasno
mi je. — naposljetku potvrđuje. — Ali ću svejedno odraditi to radi čega
smo došli. Ti?
To radi čega smo došli. Što je to ono bilo? Mateove riječi odjekuju
mi u glavi: Radi neke jebene slike? Koga briga!
Već hoda prema školi zastajući putem kod svojeg auta kako bi
ubacila ruksak na suvozačko sjedalo. Potom nastavlja užurbanim
korakom i znam da je ne mogu zaustaviti. Čini mi se kao da je prošlo
tisuću godina otkad sam jutros bio spreman vjerovati Lari. Ali sve je više
poveznica između nje i Воnеуја. Upravo je ona okosnica cijele ove
katastrofe i premda još ne znam što je točno učinila, u jedno sam
siguran: nema šanse da sama vuče sve poteze.
Toliko te volim, anđele moj. Učinimo to, D.
Koga briga? Mene, čini se.
Trčim za Ivy i sustižem je kod stražnjeg ulaza. Iz torbice vadi
svežanj ključeva i velik mjedeni ubacuje u zahrđalu bravu. Okreće ga i
povlači kvaku, što je popraćeno glasnom škripom šarki. Dugačak i
mračan hodnik izranja pred nama.
— Gdje smo? — pitam ulazeći za njom.
— Kod dvorane. — Trebao sam odmah pretpostaviti jer se u zraku
osjeća jedak miris amonijaka, koji ne uspijeva u potpunosti zamaskirati
višegodišnje taloženje znoja. Novinski isječci o školskim prvenstvima
prekrivaju zidove i kad krećemo hodnikom, napokon shvaćam gdje se
nalazimo. I Larina je učionica ovdje dolje; štoviše, nadomak kabineta
profesora tjelesnog, što joj je vjerojatno i olakšalo da se spetlja s
trenerom.
Udaljeni smo troja vrata od nje kad do nas iznenada dopiru glasovi.
Stajemo na licu mjesta. — ... ali stvarno moraš poraditi na tehnici
izmicanja — netko govori.
— Da, znam. Tajming mi je bio loš.
— Kao i sve ostalo. — nadovezuje se treći glas.
— Ma, — javlja se prvi glas, ovaj put nešto srdačnijim tonom —

182
danas imaš većih briga. Ne očekujem savršenstvo. Ali ako nastaviš
vježbati kod kuće, zabavit ćeš se nečim dok čekaš da ti se sestra javi.
Ivy razrogačuje oči. Nisam se ni snašao, a već me hvata za ruku,
naglo otvara najbliža vrata i ugurava me u mračnu izbicu.
— Što se, dovraga... — provaljujem udarivši ramenom o zid i baš
kad shvaćam da smo u ormaru punom metli i vjedara, zatvara vrata i
najednom je oko nas mrkli mrak.
— To su Daniel i profesor Kendall. — potiho govori. — Njegov je
kabinet uz ovu prostoriju. I mislim da je Trevor s njima. Sigurno je
trening upravo završio.
— O, sranje... — zabrinuto mrmljam slušajući kako trener Kendall
tumači Danielu da mora štititi loptu u trku. Otkako sam se počeo družiti
s Larom, trudio sam se ne razmišljati o njemu; ili ako sam već morao,
onda samo kako bih se uvjerio da su njih dvoje loš par i da bi trebali
prekinuti. Ali slušajući ga kako razgovara s njima dvojicom, samo mi
jedno pada na pamet: da je dobar lik, spreman zadržati se nakon nastave
kako bi pružio podršku zabrinutom učeniku dok mu zaručnica iza leđa
nabija rogove. S više njih.
— Daniele, imaš li još uvijek one rezervne rukavice od zadnje
utakmice?
— Da, u prednjem džepu torbe.
— Uzet ću ih, okej? Možda će zatrebati Fitzu. — Čuje se smijeh, a
onda trener opet pita: — Što nosiš unutra? Kamenje? — Bože, takvu
glupu foru provalio bi i Wes. Od te spoznaje samo mi je još gore.
— Samo lopte.
— Lopte. — ponavlja Trevor smijuljeći se. — Ne i muda.
— U redu, dečki, idem. Odmorite se večeras, može?
— Nema frke, treneru!
Čuju se koraci pred vratima i onda je opet tiho. Daniel i Trevor se
navlače nekoliko minuta smijući se, ali ne razaznajem čemu, a onda i oni
odlaze i njihovi koraci glasno odjekuju dok trče praznim hodnikom.
Čekamo da sve utihne. Pa još malo. Naposljetku Ivy oprezno otvara

183
vrata i naviruje se u hodnik. — Nema nikoga. — šapće vadeći ključeve
iz torbice i čvrsto ih držeći u ruci kako joj ne bi zveckali u hodu.
— Sigurna si da ćeš moći otključati? — pitam kad prilazimo Larinoj
učionici. Vrata su zatvorena, unutra je mračno.
Nekoliko puta povlači kvaku, ali ne otvaraju se. — Sad ćemo saznati.
— Isti četvrtasti ključ kojim je otvorila stražnji ulaz glatko sjeda i u tu
bravu i kad ponovo okrene kvaku, vrata se otvaraju uz prigušenu škripu.
— Koje jadno osiguranje ako jedan ključ otvara sve!
— Pa, Gimnazija Carlton. — Ulazi, ja odmah za njom. — Ovdje se
ništa ne može dogoditi, zar ne?
Unutra je mračno. Pronalazi prekidač uz vrata i pali svjetlo. Koliko
god bilo čudno s obzirom na okolnosti, opuštam se nanjušivši poznatu
mješavinu mirisa boja i našiljenih olovaka. Sve je isto. Dugačak stol uz
stražnji zid zatrpan je priborom za likovni: debeli svežnjevi papira,
bočice s jarkim bojama, kutije ugljena i olovaka u boji, galvanizirani
čelični kanistri u kojima su kistovi.
I prije Larina dolaska u toj sam se učionici osjećao sretno — od svih
prostorija u školi samo sam ovdje oduvijek bio svoj na svome. Kad bolje
razmislim, vjerojatno sam se ovdje više osjećao kod kuće prije nego što
mi je postala nastavnica. Tad je ova učionica bila povezana samo s
umjetnošću; već po ulasku prsti bi mi krenuli prema ugljenu ili olovci,
vođeni željom da što prije na papir pretoče slike koje su mi se rojile u
glavi. Nije bilo očajničke žudnje da me se primijeti ni zbunjenosti ni
osjećaja krivnje kad bi se to naposljetku dogodilo. Strip koji sam nacrtao
u drugom razredu visi uokviren na zidu straga, a tamo je otkako ga je
moj tadašnji nastavnik likovnog, profesor Levy, poslao na natjecanje.
Osvojio sam prvo mjesto i cijeli mi je razred pljeskao kad ga je izvjesio.
“Čestitam ti”, rekao je profesor Levy. “Nadam se da se i ti ponosiš
sobom. Ne samo ja.” I jesam.
Prepuštam se naletu nostalgije, toliko snažnom da mi koljena
klecaju i moram se nasloniti na zid kako se ne bih skljokao. I postaje mi
jasno da jutros na parkiralištu nisam osjetio nostalgiju samo za
osnovnom, već i za ovim — ovom verzijom Cala prije Lare — jer tad sam

184
se zadnji put sam sebi sviđao.
Iako mi je Noemi mogla obazrivije priopćiti kako stoje stvari,
zapravo je imala pravo. Od mene je ostala tek ljuštura.
Moj mobitel uto zvoni prestravljujući i mene i Ivy i panično se
javljam samo kako bih ga ušutkao i dok ga prinosim uhu, registriram da
je to Wes. — Hej, tata!
— Cale? — Glas mu je napet i zabrinut. — Jesi li dobro?
— Naravno. — šapćem. — Zašto ne bih bio?
— Zbog onog podcasta o tebi. — ubacuje se još jedan poznat glas i
srce mi se odmah steže. O, Bože, konferencijski poziv! Ovo ne sluti na
dobro.
— To nije bio podcast, Henry. Podcasti su samo audiosnimke. —
Čvrsto žmirim, a Wes nastavlja. — Jedan od mojih studenata proslijedio
mi je video s YouTubea koji su snimila dvojica tvojih školskih kolega, a
u kojemu govore o umorstvu Воnеуја Mahoneyja. Iznijeli su vrlo
neugodna nagađanja o tvojoj bivšoj prijateljici Ivy, ali su... rekli da ni ti
danas nisi bio u školi?
Iznenada mi se Mateova strategija o tome da zaniječem sve i ne
doima tako lošim rješenjem. Ali apsolutno je nevažno što su Ishaan i
Zack rekli o meni na svojem kanalu na YouTubeu jer znam da to neće
upaliti kod njih dvojice. — Hm, da. Bilo mi je loše. Ni sad mi nije bolje.
— Pa zašto, pobogu... — Na zbunjenost i povrijeđenost u Wesovu
glasu najradije bih propao u zemlju. — Zašto mi nisi to rekao kad smo
se čuli danas?
— Nisam htio da se brineš. — Otvaram oči i još mi je gore, a osobito
grozno što sam prisiljen voditi taj razgovor u Larinoj učionici.
Henry se ubacuje. — Ne razumijem zašto smo saznali za tvoj
izostanak s nastave preko pod... pardon, preko snimke na internetu.
Nijedan od nas nije nazvao da ispriča tvoj izostanak. Kako to da nas nisu
nazvali iz škole?
Osjećam kako mi se na čelu skupljaju grašci znoja. — Možda su
zaboravili.

185
 Ivy me ljutito gleda; pravim previše buke. Znajući da me čeka još
gomila pitanja na koja neću moći odgovoriti, na brzinu razgovor
privodim kraju: — Moram povratiti! Javit ću se. — Prekidam vezu i
isključujem zvuk. — Sad sam naribao koliko i ti!
— Sumnjam. — Kruži po učionici osvrćući se. — Gdje je ta slika? —
Ne odgovaram jer se još nisam oporavio od šoka, ali je ona uočava na
zidu iza Larina stola. — Aha. — I prilazi joj.
Slika je apstraktni prikaz gradskog krajolika naslikan oštrim
potezima i živim bojama, a ja mrzim što mi se na neki način sviđa. Čak
sam je i pohvalio pred Larom iako je nisam proučio izbliza niti
registrirao slikarov potpis. Ali sad, na manje od metra, vidim da je
nažvrljan crnom bojom pri dnu i...
— Uopće ne sliče. — zaključuje.
Prinosi razglednicu. Ima pravo. Učinimo to napisano je zbijenim i
vitičastim rukopisom, dok je potpis Dominicka Рауnеа sav u izduženim,
ukošenim slovima. Slovo D na razglednici čak i ne sliči slovu D u
Dominickovu potpisu.
— Ha. Koji antiklimaks. — Prije bi se reklo da mi je laknulo negoli
da sam razočaran jer mi iznenada više uopće nije stalo do toga tko je taj
D. Nema veze. Mislim, očito ima veze s obzirom na to što ona pokušava
utvrditi, ali ne i za mene.
— Da. — Djeluje izgubljeno vraćajući razglednicu u torbicu i
shvaćam da je zapravo računala na to: nadala se otkriti nešto kako bi joj
to odvuklo pozornost od svađe s Mateom. — Mogli bismo još malo
prošvrljati. — Zalazi za Larin stol i otvara gornju ladicu, ali nije
pretjerano zagrijana.
Bacam pogled kroz prozor prema nebu. Sumrak je. Još malo pa
vrijeme večere i oni koji kasnije idu s posla ubrzo će uzrokovati nove
čepove u prometu — među njima i moji, koji su vjerojatno izvan sebe
nakon poziva. I ne naslućuju koliko će se sve pogoršati i moram smisliti
kako im to priopćiti. Ne samo što se danas dogodilo nego sve.
— Ivy, hajdemo, može? Na kavu ili nekamo? — predlažem. Ima još
toga što joj moram reći iako je sad vjerojatno prekasno i neće ništa

186
promijeniti na stvari. — Bilo bi dobro da ovdje negdje ostaviš Larin
planer. Neka pomisli da ga je zaboravila ponijeti. I bez njega već imaš
dovoljno problema.
— Ne. — Po tvrdoglavom izrazu njezina lica vidim da je odlučila
nastaviti prekopavati po Larinu stolu. — I dalje mi je opako sumnjiva.
Boney je umro u njezinom ateljeu. Netko je prevrnuo Charliejevu kuću,
a ona je imala popis na kojemu su njihova imena bila zaokružena i... —
Naglo povlači zadnju ladicu odozdo.
— Ova je zaključana. — kaže mršteći se.
— Slušaj... — Pokušavam smisliti što reći kako bih je izvukao
odavde, ali najednom se čuje glasno kucanje na poluotvorenim vratima
i zaprepašteno se odmičem kad se plavokosa glava naviruje gledajući u
nas s nevjericom i ljutnjom.
— Što vas dvoje radite ovdje? — Daniel.

187
 23.

IVY

— Što ti radiš ovdje? — odvraćam istom mjerom pokušavajući

dobiti na vremenu. — Čula sam te kako odlaziš.
— Čula si kako odlazim? — ponavlja Daniel. — Počela si me
špijunirati?
Pogrešan potez. — Ne, samo sam... čula tebe i Trevora u hodniku
kad sam ulazila i onda sam te... čula kako odlaziš.
— Vratio sam se jer trebam pišati — objašnjava na uobičajeno
elokventan način — pa sam ja tebe čuo. Prvi put nakon ne znam koliko
sati. — Nosi majicu s amblemom školskog lakros-tima i hlačice, kosa
oko čela mu je znojna, a preko ramena mu visi golema torba, zbog čega
je lagano nagnut u stranu. Spušta je na pod i naginje se na okvir vrata
sumnjičavo me odmjeravajući. — Zašto nosiš moju hudicu?
Zatežem vezicu kapuljače. — Ja, hm. Bilo mi je hladno.
— Bilo ti je hladno. — ponavlja, a onda odmahuje glavom kao da
pročišćava misli. — Zaboravi. Bolje mi reci gdje si, dovraga, bila cijeli
dan!
— Ah, znaš i sam. — Odlučna sam ne dati ikakav konkretan
odgovor, Cal se malo pomalo primiče zidu kao da se pokušava maknuti
s linije vatre. — Svugdje i nigdje.
Ogavno je to čuti i posve opravdano zaslužujem njegov bijes. — Je
li tebi uopće jasno da sam morao propustiti pola treninga jer me
ispitivala policija?

188
 O, Bože. Iznenada više ne osjećam noge i kako jedva stojim,
strovaljujem se na najbliži stolac. — Policija? Molim... ali zašto?
— Što misliš zašto? — ljutito odgovara. — Možda zato što te nema
cijeli dan i svi govore o tebi i nitko ne zna gdje si? Osim što si u nekom
trenutku pobjegla od televizijske ekipe u centru Bostona, to svi znaju!
Eto. Cijeli ovaj užasni dan samo što mi se ne obije o glavu, a nisam
ni blizu spremna obračunati se s posljedicama. — Znači, misle... stvarno
misle da sam ubila Воnеуја? — potiho pitam.
Grubo se smije. — Ne znaju što drugo misliti. Rado bi razgovarali s
tobom, ali ti si bila, znaš kako to već ide... — Prstima simulira navodnike.
— Svugdje i nigdje.
Ne mogu mu odvratiti sarkastičnom replikom. — Što su te pitali?
— Koješta. Gdje si, zašto nisi u školi, zašto si baš danas u Bostonu,
ljutiš li se na Воnеуја zbog rezultata izbora. Takve simpa stvari. I htjeli
su tvoj broj mobitela.
— Jesi li ga dao? — I odmah provjeravam imam li neodgovorenih
poziva. Ima ih nekoliko, ali ne stižem ih preslušati jer se na zaslonu
pojavljuje notifikacija. Zbog problema u zračnom prometu let 8802 kasni
u dolasku. Predviđa se novo vrijeme dolaska u 17:45. Bacam pogled
prema satu na zidu i prolaze me trnci: i s odgodom slijetanja to je za
manje od pola sata.
Još manje od pola sata i moji će sve saznati. Želudac mi se stišće i
moram priznati da se zapravo već satima zavaravam. Štoviše, cijeli dan.
Cal ima pravo. Ne možemo ništa srediti.
— Dao sam im neki broj.
Mrštim se. — Kako to misliš?
Sliježe ramenima. — Zamijenio sam nekoliko brojki.
Trepćem. Sigurno sam ga krivo čula. — Namjerno? — zbunjeno
pitam, na što koluta očima. — Što si im rekao za mene?
— Ništa.
— Kako to misliš “ništa”? — Sad sam već na rubu živaca. Možda i

189
zaslužujem takve nekonkretne odgovore nakon odgovora koje sam mu
i sama dala, ali to ne znači da mi ih je lako slušati.
— Tako kako kažem. Rekao sam im da smo razgovarali oko jedan
sat, da mi se činilo da si dobro i da se otad nisam čuo s tobom.
Da mi se činilo da si dobro. Prisjećam se našeg razgovora tijekom
kojega se uglavnom derao na mene odbijajući mi dati Charliejev broj. —
Jesi li im rekao da sam tražila Charliejev broj od tebe?
Odmahuje glavom. — Ne.
Ne kopčam. To mu je bila prilika da pokaže svijetu kakva sam
luzerica i nitko mu to ne bi zamjerio. Zašto to nije učinio?
— Zašto?
—Jer nisam znao što se događa. — odgovara ljutito uzdahnuvši. —
Cijeli me dan držiš u neizvjesnosti i nisam imao pojma hoću li reći nešto
što će te uvaliti u još veća sranja!
Piljim u njega jer mi apsolutno ništa više nije jasno. — Zašto... zašto
bi tebe bilo briga hoću li se uvaliti u još veća sranja? — Ne dajem mu
priliku da odgovori. — Mrziš me.
Te riječi izlaze iz najtužnijeg i najnesigurnijeg kutka — onog dijela
mene koji zna da moj odnos s njim nije isti otkako je postao čudesan, a
ja manje vrijedna. Nikad ih još nisam izgovorila; mislim da to čak nikad
nisam ni pomislila. I iznenada se užasavam onoga što će mi zauzvrat
reći.
Lice mu se izobličuje od šoka. — Stvarno to misliš?
— Ponizio si me pred trećašima...
— To je bila zafrkancija, Ivy! — prekida me. — Samo glupa fora,
čovječe! Očekivao sam da ćeš se za promjenu nasmijati kako smo se
znali smijati kad god bi nam teta Helen poslala neki svoj roman. Nisam
očekivao da ćeš to pročitati pred svima!
— Znaš da ne znam improvizirati. — bunim se.
— Ne znam ništa o tebi jer mi apsolutno ništa ne govoriš!
Gledamo se u oči. Vidim li ja to povrijeđenost na njegovu licu?

190
 Ali kako je to moguće ako sam ja strana koja cijelo vrijeme trpi?
Sjećam se kako se prenemagao pred frendovima onog kobnog dana u
kuglani, sjećam se zadovoljstva s kojim sam isplanirala svoju osvetu. I
uništila život gospođi Reyes. Nije moguće da sam to učinila zato što sam
cijelo vrijeme bila u krivu!
— Moji Sugar Babies! Uzeo si ih, kretenu, i nemoj mi se sad
pretvarati da se već godinama ne iživljavaš na meni!
— Opet to? — Rukom prelazi preko brade. — Možeš li, molim te,
objasniti o čemu je riječ? Kakvi Sugar Babies? Ne razumijem!
— Sugar Babies koje mi je Mateo ostavio na trijemu u osmom
razredu. — objašnjavam križajući ruke. I dalje me upitno gleda. —
Hajde, sigurno se sjećaš! Ostavio je i poruku u kojoj me poziva da
zajedno pogledamo Rat beskonačnosti. Zgrabio si ih prije nego što sam
uopće pročitala poruku i to je razlog zašto smo Mateo i ja zapravo
prestali biti prijatelji. Ili bilo što drugo.
Vidim da mu napokon postaje jasno i drago mi je. — Pustit ćeš me
da se sam branim? — pita okrećući se prema Calu.
Koji je blijed i gleda pod noge držeći ruke u džepovima. — Ha? —
Kako mu ne odgovara, okrećem se prema Danielu. — O čemu govoriš?
Kakve veze ima Cal s time?
Daniel čeka još nekoliko sekundi promatrajući ga, ali ovaj i dalje
šuti pa, ljutito frknuvši, nastavlja: — Tako znači? Okej. Dakle, Ivy, koliko
se ja sjećam, ovako je bilo. Došao, sam kući i zatekao Cala na trijemu s
paketićem Sugar Babiesa i papirićem. Pitao sam ga što smjera s time i
rekao je da te želi iznenaditi, ali kako nisi kod kuće, dat će ti to neki drugi
put. I zamolio me da ti ništa ne kažem.
— Molim? — Gotovo mi se manta od tog, posve novog raspleta
situacije. — Je li to istina?
Cal se stišće uza zid kao da se nada da će se stopiti s njim i završiti
u nekoj drugoj dimenziji, daleko od nas dvoje. Naposljetku, valjda
shvativši da se to neće dogoditi, rezignirano kima. — Da. Istina je.

191
 24.

MATEO

Kod kuće zatječem apsolutni kaos.

Iako sam bio svjestan što bi me moglo dočekati, nemoguće je mirne
duše prihvatiti da ti je netko oskvrnuo svetinju doma. Praktički i ne
prepoznajem sobe u kojima sam odrastao; gledam u njihovu
alternativnu verziju, sklepanu za neki postapokaliptični film.
Prestravljeno se osvrćem jer je sve uništeno. Ali podsjećam se da je
moglo biti i gore. U usporedbi s time kako je Boney prošao, ovo nije
ništa.
Zatvaram vrata i nepomično stojim nekoliko minuta samo
osluškujući. Tiho je i mirno, što znači da se počinitelj već odavno
pokupio. Pretpostavljam da smo došli na red prije ili poslije Charlieja.
Što je ono rekao? Provale nisu rijetka pojava. Možda, ali ne ovako: u
dvije kuće zaredom u istom gradu i to baš onoga dana kad je umro netko
tko je s nama pohađao školu. Ne mogu prijaviti provalu. Mogu tek kuću
dovesti u red prije nego što se mama i Autumn vrate.
Osvrćem se kako bih odlučio otkud krenuti, ali svugdje je takav
nered da gubim volju. Umjesto da priznam da je to ionako neizvediv
pothvat — za ime Božje, polovica je tanjura porazbijana — krećem
prema hladnjaku. Ostala je četvrtina boce s kolom i znam da je ishlapjela
jer još sinoć nije bilo mjehurića. Svejedno skidam čep, naginjem je i u
manje od deset sekundi ispijam do kraja. Nema nikakav okus, kako sam
i pretpostavio, ali barem ublažava suhoću bolnoga grla.

192
 Možda sam ipak pokupio grlobolju kako je Ivy javila jutros u školu.
Koji bi to bio paradoks!
Ali ne, neću sad o njoj. Brišem usta i ostavljam praznu bocu na
zatrpanom pultu, pa vadim mobitel i sjedam za kuhinjski stol. Autumn
je poslala poruku i sliku autobusne karte: Na putu za Bronx.
Odmah mi je lakše, ali ne koliko sam očekivao. Osjećam se
usamljeno i to me muči.
Prolazim nekoliko desetaka poruka. I stari mi se u međuvremenu
javio. Baš dok sam ganjao Autumn po Bostonu. Službeno je: 1. listopada
počinjem raditi u White & Westu. Vidimo se uskoro!
Smijem se s gorčinom. Stvarno je uspio; odustao je od turneja i
postao zamjenik poslovođe lokalnoga glazbenog dućana. Kako bih vam
više pomogao, rekao je priopćivši da se namjerava javiti na oglas. Nisam
se previše uzbuđivao vjerujući da, kao obično, samo mlati praznu slamu.
Izgleda da sam bio u krivu. Šteta što to nije učinio prije mjesec dana
kad je Autumn počela dilati. Najradije bih odgovorio: Malo prekasno, ali
stvarno nemam energije za sve što bi uslijedilo kad bih mu probušio taj
balončić sreće i neznanja u kojemu trenutačno lebdi.
Stara je zadnju poruku poslala odmah nakon njega. Gledam fotku
na kojoj je moja ozarena prateta, presretna što se stara potrudila doći
na njezinu rođendansku proslavu. Ne zaboravi nazvati tetu Rose i
čestitati joj rođendan! Barem to mogu učiniti ako već ne mogu poduzeti
ništa drugo kako bi današnji dan bio manje katastrofalan.
Teta Rose ima samo fiksni telefon i nemam pojma koji je njezin broj
pa prelistavam popis kontakata i prvo zovem baku. Trenutačno nisam u
stanju obratiti se staroj.
Javlja se na prvo zvono. — Mateo, mi amorl Nedostaješ nam danas!
Odmah me steže u grlu i moram progutati knedlu. — Hej, bako! Žao
mi je što nisam mogao doći, ali htio sam teti Rose čestitati rođendan.
— Ah, prije deset minuta je otišla gore malo protegnuti noge.
Iskreno, mislim da će otkrmiti do jutra. Potpuno je iscrpljena. Hoćeš li
razgovarati s majkom? Elena! — I odmah je poziva.

193
 — Bako, ne...
— Na telefonu je s Autumn. — nadodaje.
Odlično! Nadam se da će se dogovoriti oko noćenja. — Nema veze.
Moram na posao, ali pokušat ću poslije dobiti tetu Rose.
— Ne brini se. Reći ću joj da si zvao. Znam da puno radiš. — I opet
ta nota očaja i zabrinutosti u njezinu glasu. — Previše radiš. Rekla sam
to Eleni čim sam je ugledala. Svaki put kad se čujem s tobom, zvučiš
grozno umorno!
— Nisam umoran. — odgovaram iako mi je svaka stanica u tijelu na
rubu iznemoglosti. — Dobro sam.
— Oh, Mateo, nisi dobro, ali to nikad nećeš priznati, zar ne? —
Uzdahnuvši, izgovara što i svaki put kad se čujemo. — Otjerat ćeš me u
grob jednoga dana!
— Moram ići, bako. Ljubim te! — Prekidam vezu prije nego što me
njezina dobrohotnost ne dotuče do kraja.
Bacam pogled na sat na mikrovalnoj. Za sat vremena trebao bih biti
na poslu, ali to se očito neće dogoditi. Trebat će mi cijela noć da počistim
ovaj svinjac. Uostalom, ne mogu se pojaviti tamo kao i svakog utorka.
Pokušavam se zamisliti kako čistim stol za kojim sam jutros sjedio s
Calom ili da brišem separe kamo sam odložio Ivy nakon što se
onesvijestila... Ne. Ne mogu sad razmišljati i o njoj.
Ali svejedno to činim. I ne mogu prestati. Glavom mi se neprestano
mota sve što sam izgovorio u autu i neumoljivo me izjeda. Toliko sam
bio bijesan da sam je samo htio povrijediti. I majstorski sam to odradio.
— Zaslužila je. — izgovaram naglas testirajući kako to zvuči. Zvuči
ispravno. Jest ispravno. Postupila je nepromišljeno i sebično, što je staru
koštalo kuglane, a onda još nije imala petlje priznati što je skrivila iako
bi to možda promijenilo stvari.
— Zaslužila je. — ponavljam, ali ovaj put manje uvjerljivo. Nije me
osudila kad sam priznao da znam da Autumn dila. Da, djelomično zato
što se i sama osjećala krivom — jer je izazvala neželjene posljedice.
Svatko griješi, zar ne? I nikad ne očekujemo da će posljedice biti
katastrofalne. Krećem rukom prema ozlijeđenoj sljepoočnici kako bih je

194
izmasirao i napipavam flaster. U iskušenju sam da ga strgnem, ali nisam
toliko glup. Ne želim prokrvariti iz čiste obijesti. Baš kad pomišljam da
bih ipak trebao nazvati Garrett’s i javiti da neću doći, Autumn šalje novu
poruku. Ne idem u Bronx.
Molim? Zašto?
Počinjem tipkati, ali me preduhitri. Rekla sam strini. Morala sam.
Shvatila je da nešto ne štima i nagazila me. Znaš kakva je.
Steže me u grlu. Da, znam, ali daj, molim te, Autumn, samo si to
trebala odraditi, ništa drugo!
Nisam joj mogla lagati znajući da je Воnеу mrtav.
Ne, ne, ne! Nije to smjela učiniti! Tko zna što joj je rekla?
Odmah mi stiže i odgovor. Želi da odem na policiju.
I onda: Oprosti. Pokušala sam.
Ne želim išta više znati. Isključujem mobitel i bacam ga na stol da
se ne moram još javiti staroj kad nazove u panici. Srce mi luđački tuče.
Izlazim iz kuhinje i počinjem kružiti po ispreturanoj dnevnoj sobi.
Ljutnja, zabrinutost i osjećaj srama bore se za prevlast u meni i prvih
nekoliko krugova sram je taj koji dominira. Sad sve zna — kao i da sam
u stanju tajiti štošta pred njom.
Potom zabrinutost stupa na scenu i, sjetivši se Autumn, steže me u
prsima. Što ju je, pobogu, spopalo da se tako izlane? Boney je mrtav, a
Charlieju je samo sedamnaest i još će naposljetku samo ona odgovarati
za cijelo ovo sranje!
Ali ne mogu se izluđivati nagađanjima; moram nešto poduzeti!
Premda više nema smisla pokušati očistiti kuću, barem se mogu uvjeriti
u obim nastale štete. Penjem se na kat kako bih vidio u kakvom su stanju
naše sobe. Jednako je gadno kao u prizemlju iako se naši laptopi čine
netaknutima. Na pomisao da je netko prekopavao po mojim osobnim
stvarima — razbacujući ih kao da su bezvrijedne — najradije bih šakom
razvalio zid. Ne mogu podnijeti biti u svojoj sobi pa se vraćam u
Autumninu.
Iznad radnog stola imala je pano koji su strgnuli, gotovo kao da su

195
očekivali ispod njega pronaći zidni sef, i bacili na hrpu odjeće. Podižem
ga i odlažem na stol. Na njemu je kolaž fotki, sukus njezina života.
Života koji će se večeras iz korijena promijeniti. Najvjerojatnije će
je uhititi i poslužit će kao upozorenje drugim klincima u Carltonu i svi
će lupetati da je to i zaslužila. Uopće ih neće zanimati što ju je nagnalo
da se upusti u to.
Samo da je to zaslužila.
Najveća fotka prikazuje njezine starce, strica i strinu koje praktički
nisam poznavao, s njom, još bebom, između sebe. Na drugoj po veličini
smo mama i ja uz nju na maturalnoj proslavi u proljeće prošle godine.
Tu je i fotka na kojoj smo nas dvoje u obilasku bostonskog akvarija
onoga ljeta kad se doselila. Ukočeno poziramo uz izloške o najvećim i
najmanjim ribama na svijetu. Znam da je kitopsina najveća vrsta, ali
škiljim prema znaku uz nju kako bih se sjetio kako se zove najmanja.
Paedocypris progenetica, duga najviše centimetar.
To je Autumn, pomišljam gledajući u svoju dvanaestogodišnju
sestričnu. Tek sitna riba u svemu ovom. Neka daleko krupnija riba vuče
sve konce, netko tko dila takvim količinama oksija da si može priuštiti
pohraniti nekoliko tisuća pilula u napuštenoj šupi, netko tko posjeduje
potrebno znanje, resurse i hladnokrvnost da sredi Воnеуја. Kad bi ga
samo policija mogla pronaći! Kad bi se domogli kitopsine, Autumn bi
postala nevažna.
Upravo mi je zbog toga žao što sam se pokupio ostavivši Cala i Ivy
na cjedilu. Kakva god ona bila — a sam Bog zna da sam joj rekao što je
ide — činjenica je da ne odustaje samo tako i zna kako prokljuviti stvari.
Ako smatra da se negdje u učionici profesorice Jamison krije neki ključni
dokaz, onda je to najvjerojatnije točno.
Njezino mi lice baš uto iskače s panoa. Fotka je nastala u
osnovnoškolskoj dvorani okićenoj vrpcama, na jedinom plesu kojemu
sam prisustvovao u osnovnoj. Cijelu večer kretali smo se kao jedno: ja,
Autumn, Ivy, Cal i Daniel. Na fotki se držimo za ramena, nasmiješeni, svi
do reda s aparatićima za zube. Nasuprot njoj fotka je Autumn s
prošlogodišnjeg logorovanja u šumi. Njezino je lice priljubljeno za
Gabeovo dok se Stefan St. Claire cereka iznad njihovih ramena. Ispod

196
toga je fotka s vjenčanja mojih staraca i, tako mi svega, ona već izgleda
kao da zna da je pristala preuzeti brigu o odraslom djetetu.
Pogled mi se seli sjedne na drugu fotku dok moj mozak prolazi sve
što se danas dogodilo. Boneyjeva smrt. Hawkinsova reportaža. Krađa
planera. Pronalaženje popisa za odstrel. Spoznaja o Charliejevoj
upetljanosti. Razgovor s Autumn u kombiju. Svađa s Ivy. Nešto se
provlači kroz sve to — ne bih rekao da je u pitanju zajednička poveznica,
ali nešto svakako jest. Još uvijek mi je izvan dosega i mami me
spoznajom da bih mogao posložiti sve kockice samo kad bih se domogao
te jedne niti.
I protivno mojoj volji, uto mi u glavi izranja pitanje: Što bi Ivy
učinila? I poprilično sam siguran da znam.
Vadim mobitel. Ne svoj, koji sam kukavički ugasio i bacio na stol,
već Boneyjev. Možda njegovo ime, rekla je pokušavajući otkriti lozinku
dok smo bili u Crave Doughnuts. Utipkala je B-O-N-E-Y, što nije polučilo
uspjeh, pa ja utipkavam B-R-I-A-N.
— Čovječe... — govorim si u bradu gledajući kako se zaslon
otključava i hvata me uzbuđenje kad ulazim u Boneyjeve poruke;
posljednja je samo broj. 5832. Šifra za atelje. Nema imena uz broj s
kojega je poruka stigla. Pritišćem tipku za poziv i prinosim mobitel uhu
nastavljajući proučavati Autumnin pano dok zvoni.
Pogled mi pada na jednu fotku. Možda.
Uključuje se govorna pošta, a mobitel gotovo ispada iz ruke na
poznat glas. Nikakvo možda. Srce mi tuče kao ludo i više ne vidim ništa
osim fotke koja mi je privukla pozornost. Kako sam mogao biti tako
slijep? Ali barem sam se naposljetku ipak domogao one niti.
I napokon znam što mi je činiti.

197
 KANAL NA YOUTUBEU "DIREKT IZ ŠKOLE”

Ishaan i Zack nalaze se u nečijoj kući. Okruženi su učenicima. Svi u

rukama drže plastične čaše. Neki uzbuđeno razgovaraju, neki se doimaju
potresenima, neki se naguravaju pred kameru.

ISHAAN: Hej, ljudi! Ishaan i Zack nastavljaju

cjelodnevno izvještavanje o smrti Boneyja Mahoneyja.
Javljamo se uživo iz kuće Stefana St. Claira, gdje su se
okupili bivši i sadašnji učenici Gimnazije Carlton
povodom današnjih tragičnih vijesti.
ZACK (nervozno): Tehnički gledano, nismo bili pozvani.
ISHAAN: To je praktički komemoracija. Svatko je
pozvan. U svakom slučaju, pratitelji nas obasipaju
pitanjima pa smo odlučili odgovoriti na nekoliko njih.
(Gleda u nešto u svojoj ruci.) Prvo: Jen iz Carltona pita: Je
li ta cura Ivy doista osumnjičena ili je samo očevidac?
Sjajno pitanje, Jen! Zanemari li se činjenica da nemam
apsolutno nikakvo obrazovanje iz područja prava...
ZACK: Niti stručno znanje.
ISHAAN: Rekao bih da je vjerojatno oboje. Usto i
bjegunka. Ali onda opet, to možda i nisu termini kojima
bi se policija poslužila.
ZACK (potiho): Gdje je Emily sad kad nam je
najpotrebnija?
ISHAAN: Emily, citiram, više nikad u životu neće
razgovarati ni s jednim od nas dvojice. Sljedeće pitanje je

198
od Sully iz Dorchestera, koja kaže: Nemate li vi bogatuni
išta pametnije raditi u životu... U redu, to je više
komentar nego pitanje, Sully.
DJEVOJKA (zadihana, probija se pred kameru): Ljudi,
tata rođakinje moje najbolje frendice radi za tipa koji
poznaje tipa koji je kupio zgradu u kojoj je Boney ubijen
i rekla je da je rekao da je možda u pitanju droga).
ZACK: Pa, ono... da, tako je Boney i umro, zar ne? Od
droge.
DJEVOJKA: Ne samo zato. Navodno je pronađena droga
tamo gdje je umro. Kao, to je bilo doslovce leglo droge,
nešto tog tipa.
ISHAAN: Leglo droge. Sjajno! To će biti naslov ove
epizode!
(Mladić svjetloplave kose izranja u rubu kadra. Sliči
Charlieju St. Claim, osim što je viši i uredniji.)
PLAVOKOSI MLADIĆ (mršteći se): Što se događa ovdje?
ISHAAN: O, hej, Stefane! Super parti! Sjećaš se mene?
Ishaan Mittal, pohađali smo isti predmet, medijsku
kulturu...
STEFAN: Nisam te to pitao. Što se događa? (Još se više
mršti.) Nešto snimate?
ZACK: Da, za svoj kanal na YouTubeu. Izvještavamo o
Boneyjevoj smrti cijeli dan pa smo...
(Iznenada se ekran zacrnjuje. Čuju se glasovi kako se
bune, potom samo jedan posve jasno prije isključenja
zvuka.)
STEFAN: Jebeno se gubite odavde!

199
 25.

CAL

— Ti si uzeo Sugar Babies? — Ivy bleji u mene kao da sam izdajica.

— Zašto? Zašto si to učinio?
Da barem mogu razrjeđivačem izbrisati samodopadni osmijeh s
Danielova lica! Namjeravao sam joj reći — čak sam i pokušao kad smo
bili ispred Crave Doughnutsa — jer nisam htio da ovako sazna. —
Komplicirano je. — Zavrćem rukave dok mi pogled bježi prema
hodniku. — Hej, jeste čuli to? — Gotovo sam siguran da sam načuo
korake i hvatam se za to kao za slamku spasa. — Netko dolazi!
Daniel izviruje u hodnik bacajući pogled ulijevo i udesno.
— Ne. — Kratko i jasno.
— Prestani mijenjati temu — nadovezuje se Ivy sumnjičavo me
gledajući — i izvoli se izjasniti!
— Kladim se da će ovo biti više nego zanimljivo, — dobacuje Daniel
podižući torbu — ali ne da mi se slušati. Trevor i ja idemo u Olive Garden.
— Nisam ni sumnjala. — Ivy komentira uzdahnuvši, ali ne s
ljutnjom.
Upitno podiže obrve. — Dolaziš poslije kući ili...?
— Pa... da. — Polako ustaje. — Onda ću i sve objasniti.
— Trevor je uzeo auto od stare pa ti možeš uzeti naš. — Baca pogled
prema meni pa prema njoj i opet se samodopadno smiješi. — Ako te je
Cal dovezao, pretpostavljam da će ti sad trebati auto. — Izlazi u hodnik,

200
a ja mu pokazujem srednjaka.
— Dobro. — reče Ivy. Loša je vijest za mene da ga samo tako pušta
jer to znači da će svu pozornost koju mu je posvećivala do prije nekoliko
sekundi sad preusmjeriti na mene. — Počni. — zapovijeda križajući
ruke, ali ne stižem ništa izgovoriti jer već suosjećajno razrogačuje oči.
— O, moj Bože, da nisi bio zaljubljen u mene?
— Ne! Daj, molim te, Ivy. Samo zato što ste ti i Mateo nastavili gdje
ste stali i zato što je Charlie razvio neku čudnu fiksaciju s tobom, ne
znači da je cijeli svijet najednom zaljubljen u tebe. — Izgovaram to tako
samouvjereno da tek nakon što su te riječi izletjele iz mojih usta,
shvaćam da sam ispucao jedino opravdanje koje je bila spremna
prihvatiti.
Mrko me gleda. — Onda zašto?
Nije da sam taj dan navratio k njoj s namjerom da išta uzmem. Samo
sam se htio družiti jer se već dugo nismo vidjeli iako smo imali dosta
slobodnog vremena. Nisam se najavio porukom jer joj je trebalo po
nekoliko sati da mi odgovori, a nisam htio čekati. Slatkiše sam zapazio
čim sam se popeo na trijem, ali sam ih uzeo tek nakon što sam pokucao,
a nitko mi nije otvorio vrata. Tek tad sam vidio poruku, rastvorio je i
pročitao što joj je Mateo napisao.
Tad još nisam znao da su se poljubili. Rekla mi je to tek kad je
zaključila da ju je otpilio. Ali u stotinki mi je postalo jasno zašto sam se
počeo osjećati kao treći kotač.
— Jer nisam htio da se išta promijeni.
— Nisi htio da se išta promijeni. — ponavlja.
— Da. Dvije godine vas dvoje ste mi bili najbolji prijatelji i onda ste
najednom par? Već ste me prije toga počeli ignorirati. Ustvari, ti. —
naglašavam jer odmah protestira. — Tjednima si me isključivala. I baš
smo trebali poći zajedno u srednju i pomislio sam... pomislio sam da ću
ostati posve sam ako vas dvoje odete na spoj. Ili će doći do gadnog
prekida i onda ću morati zauzeti nečiju stranu. Znao sam da će se sve
promijeniti, a meni se sviđalo kako nam je bilo.
Naravno, paradoksalno je što smo se bez obzira na to raspali. Da

201
nisam bio uplašen i glup trinaestogodišnjak, možda bih to i primijetio.
Naivno sam vjerovao da ću, uništim li tu poruku i bacim li Sugar Babiese,
eliminirati privlačnost između njih dvoje. I dalje su bili poput magneta
kad bi bili zajedno — samo poput magneta koje sam preokrenuo. Sve
što ih je nekoć privlačilo sad ih je odbijalo jedno od drugoga, dok se
naposljetku nisu toliko udaljili da sam ostao sam u sredini.
Ovjesivši lice i tužno stisnuvši usta, počinje se poigravati rubom
dukse. — Sviđao mi se. Stvarno mi se sviđao.
— Znam. — i jesam i nisam bio svjestan toga. Tad još nisam shvaćao
kako je to kad ti se netko tako sviđa. Nijedna od mojih rijetkih simpatija
u osnovnoj nije mi uzvratila osjećaje. Tad još nije bilo Noemi, a kamoli
tek Lare. Mislio sam da sam uzrokovao tek valić na površini jezerca, koji
nitko neće primijetiti i koji će brzo ispariti iz sjećanja.
Isprika mi je na usnama, ali ona podiže obrve i šokirano se hvata
rukama za lice. — To je... nešto najsebičnije što sam doživjela u životu.
I uto gubim živce. Možda je u pitanju obrambeni mehanizam,
možda odbijam prihvatiti da sam zaista pogriješio, ali — s obzirom na
sve to što smo danas doživjeli, čovjek bi pomislio da će shvatiti koliko je
ta njezina izjava kontradiktorna. — Je li? Baš najsebičnije? Stvarno?
Oprosti, ali zaboravila si što se dogodilo u autu? Moram li te podsjetiti
da si baš ti uzrokovala propast kuglane?
— Sad nije riječ o tome. — ljutito odgovara.
— Svejedno. — odvraćam istom mjerom.
Podiže ruke kao da se sprema gurnuti me o zid. — Cijeli moj život
bio bi drukčiji da sam dobila tu poruku! Vjerojatno sad i ne bismo bili u
frci! Niti bi kuglana propala.
Ma da ne bi! — Nećeš na mene svaliti krivnju za to! — bijesnim. —
Za to si samo ti kriva!
— I Daniel... Bila sam grozna prema njemu...
— Ali ne zbog ovoga. — podsjećam je. — Čak nisi ni znala za Sugar
Babiese do danas poslijepodne. Bila si grozna prema njemu jer si
odlučila biti takva! — Ne zna što reći na to, a ja gorim u licu prisjećajući
se njegova samodopadnog osmijeha. — I stvarno si nasjela na njegovu

202
priču? Iznenada ti je najbolji frend, pazi na tebe, zadržava drotove samo
zato što je apsolutna dobričina? Daj, molim te!
Mršti se i podiže mobitel sad nabadajući prstom o zaslon, sad ga
prinoseći uhu. — Ali je istina. — kaže. — Nisu me zvali. Sigurno im je
dao pogrešan broj.
— Ako i jest, kladim se da je to ciljano učinio. — Zapazivši kako joj
iz torbice viri Larina razglednica, najednom me užasna pomisao pogađa
poput groma iz vedra neba. Lara bi rekla da ima zanimljivo lice. Iako nije
kod nje na likovnom, koliko ja znam, neprestano prolazi ovim hodnikom
zbog lakrosa. — Možda je on taj D! Možda nije navratio ovamo zato što
je čuo tvoj glas. Možda je došao jer je tražio nju!
— Molim? — Zbunjena je. Baca pogled prema razglednici. — A, ne.
Nema šanse!
— Zašto ne? — Ne mogu to više izbiti iz glave. — Sliči li njegovom
rukopisu?
— Ja... — Vadi razglednicu i otvara je, ali ne djeluje razuvjereno. —
Ne znam. Daniel ne piše. Šalje poruke ili tipka. Ali nema šanse... — Škilji.
— To samo govoriš kako bi mi odvukao pozornost!
— Nije istina— Cijeli dan tvrdiš da je Lara dio te sheme s dilanjem.
Smišljaš načine kako je uklopiti, ali si zato spremna oglušiti se o
činjenicu da je tvoj brat danas držao jezik za zubima, što je posve
netipično za njega? Da ne spomenem da se upravo pojavio u tenisicama
od tisuću dolara!
— Molim? — Uzmiče od šoka. — To su gluposti. Nije istina!
— Nego što! Vidio sam te najkice na reklami. Sigurno koštaju tisuću
dolara!
— Pa... ima posao. — zamuckuje.
— Konobari? — Kima. — Poput Matea. Jesi li njega ikad vidjela u
takvim tenisicama? — Ne odgovara. — Možda Daniel i nije taj D. Možda
je Lasica. Razmisli! Svačiji je frend, poziva ga se na partije, stvarno ne
želi da se policija upetlja...
— Prestani! — prekida me. — Užasan si!

203
 — Da, e pa, i ti si!
Nekoliko sekundi piljimo jedno u drugo bez riječi, a onda ona vraća
razglednicu duboko u torbicu i povlači zatvarač. — Ne želim više
razgovarati o tome. — zaključuje uvrijeđenim glasom. — Zapravo ne
želim više razgovarati s tobom.
— Nema problema. — Ne mogu vjerovati da mi je toliko bilo stalo
da mi bude frendica da sam bio u stanju sabotirati njezinu vezu s
Mateom, koji se pokupio poput kakva razmažena derišta čim mu stvari
više nisu išle u korist. Ma, savršen su par!
— Idem!
Sliježem ramenima glumeći da mi nije stalo. — Ovo nije zračna luka
Logan1. Ne moraš najavljivati svoj odlazak.
— Uhhh! — Naglo se okreće i odlazi ostavljajući me tamo. Drago mi
je što sam joj tako lijepo spustio.
Ali ubrzo prestajem likovati i hvata me potištenost. Osvrćem se. Što
sad? Matea nema. Nje nema. Ne preostaje mi nego vratiti se kući i
objasniti što se dogodilo, a ta me pomisao, najblaže rečeno, uopće ne
veseli. Zalazim u učionicu i pogled mi luta preko radnih postaja, zaliha
materijala, kreacija na zidu.
Do stola.
Pokušala je otvoriti prvu ladicu odozdo, ali nije uspjela. Zaključana
je, što i sam znam jer Lara tamo drži pumpicu za astmu. “Ne mogu si
priuštiti da nestane”, jednom mi je prilikom rekla prije nego što ju je
ubacila unutra i okrenula ključić.
Koji je potom skrila negdje ispod stola.
Prelazim prostoriju i sjedam za stol, odozdo opipavam gornju
plohu. Isprva pod prstima osjećam samo hladan metal, a onda —
nalijećem na neko ispupčenje. Povlačim to k sebi. U pitanju je
pravokutna kutijica čija je jedna stranica magnetna. Pritišćem poklopac
i ključić iskače na vidjelo.
Ubacujem ga u bravicu. Lako se okreće. Otvaram ladicu. Ali unutra
1 Zračna luka u Bostonu.

204
nema pumpice.
Pronalazim nekoliko desetaka plastičnih vrećica za zamrzavanje
napunjenih bočicama s pilulama. Iako znam što piše na naljepnici, za
svaki slučaj provjeravam.
Bojiš se potpuno pogrešnih stvari, Ivy mi je jednom davno rekla.
Rekao sam joj da su to gluposti, ali možda ipak ima pravo. Trebao bih
biti prestravljen — jer znam kakve su to vrećice, znam što predstavljaju,
znam do čega će dovesti — ali nije me strah.
Nekoliko sekundi samo piljim u njih pitajući se što učiniti. Potom
uzmem jednu, uguram je pod majicu i krenem prema vratima.

205
 26.

IVY

Sjedim u autu na praznom parkiralištu, ubacujem ključ u bravicu

motora, okrećem ga. Kao i već stotinu puta dosad. Nakon toga apsolutno
nemam pojma što učiniti. I ne pretjerujem.
Mobitel se glasa kratkim, zvukom. Bacam pogled. Zbog problema u
zračnom prometu let 8802 kasni u dolasku. Predviđa se novo vrijeme
dolaska u 18:00.
Naslanjam se čelom na upravljač zamišljajući paralelni svijet u
kojemu mi je najveća briga donijeti mamine stvari izravno na svečanost
iako je realnije da će cijela stvar biti otkazana kad me uhite na samom
ulasku.
Bih li trebala uzeti stvari u svoje ruke i nazvati ih? Hoće li se
situacija ikako poboljšati ako se čuju sa mnom odmah po slijetanju? Ili
bih trebala prvo provjeriti na onom kanalu na YouTubeu koliko su
glasine izmaknule kontroli otkako smo se pokupili od Charlieja? Ili bih
možda trebala nazvati Matea i na govornoj pošti ostaviti nesuvislu
ispriku jer nema šanse da mi se javi?
Cala neću nazvati. Neka se nosi!
A Daniel... Ne znam što uopće bih mislila o njemu.
Na Redditu postoji podforum Am I the Asshole?, u kojemu ljudi pišu
o sukobima koje su doživjeli u privatnom životu i traže da im drugi kažu
koja je strana u krivu. Ponekad je užasno to čitati, ponekad zabavno, ali
često su u pitanju ljudi koji su se zaista pogubili i ne znaju snose li

206
krivnju u određenoj situaciji ili ne. Provlačim zadnje četiri godine svojeg
odnosa s Danielom kroz taj filtar pitajući se nisu li svi njegovi postupci
prema meni, koji su mi se činili svjesno zlonamjernim, bili samo
reakcije. Ili Cal ima pravo pa je upravo manipulirao mnome?
U iskušenju sam prikloniti se toj ideji — koja mi je prihvatljiva i
dobro poznata — ali ni ja nisam najljubaznija osoba na svijetu. Na kraju
krajeva, ljudi u školi su iz čiste obijesti odlučili ne dati mi glas odlučivši
prije glasati za nekoga koga su smatrali budalom.
Boney. O, dragi Bože. Boney.
Cijeli sam se suzdržavala dan, ali više ne mogu. Grlim upravljač i
prepuštam se silovitim jecajima koji mi razdiru grlo. Da se barem mogu
vratiti u jučerašnje poslijepodne, kad su objavili rezultate, i da mu
barem mogu čestitati, što sam i trebala učiniti! Da nisam bila ogorčena,
predložila bih mu da se nađemo jutros i dogovorimo plan prijenosa
ovlasti i tad možda ne bi otišao u Boston! Prvi put u životu mogla sam
se poslužiti svojom zloglasnom tvrdoglavošću kako bih učinila dobro
djelo, a on bi sad večerao kod kuće sa svojima i ne bi ležao u mrtvačnici!
— Oprosti, Boney... — jedva izgovaram. — Tako mi je žao!
Praktički sam isplakala dušu kad mi mobitel javlja da je stigla nova
poruka. Brišem oči i nekoliko puta duboko udahnuvši, napokon bacam
pogled. Sto god ili tko god je ovo, pomišljam, postupit ću ispravno.
Daniel. Hej, pokvario nam se auto. Možeš nas pokupiti?
Gledam u zaslon čekajući da pošalje lokaciju. Blizu je; negdje na
izlazu iz Carltona.
Dlanom brišem obraze. Cal me stvarno uzrujao tim suludim
teorijama o njemu. Sve su to gluposti; nema šanse da se spetljao s
profesoricom Jamison ili da se uvukao u dilanje. Trebao bi biti vrhunski
manipulator kako bi mu to uspjelo, a ja prava budala da to ne primijetim.
Ali to s tenisicama jest neobično. Nisam imala pojma da toliko
koštaju.
Uh. Ne. Odmah se opominjem. Postupi ispravno, Ivy. Ne možeš sjediti
i smišljati teorije zavjere dok je njemu potrebna pomoć. Napokon mogu
nešto poduzeti i okončati tu neodlučnost zbog koje sam praktički

207
oduzeta otkako sam sjela u auto.
Stižem, javljam mu.

208
 27.

MATEO

Još se nije pošteno ni smračilo, a parti je već u punom jeku.

Parkiram ispred lijepe prizemnice blistavi Buick iz 1980., vlasništvo
gospođe Ferrare, moje postarije susjede. Napokon su se isplatile sve te
godine lopatanja snijega s njezina prilaza. Hitno mi je trebao auto i hvala
dragom Bogu da mi je izašla ususret jer bih se inače napješačio, a za to
nije bilo vremena.
Glazba dopire kroz otvorene prozore i u dvorištu sprijeda dočekuju
me poznata lica, sve bivši i sadašnji učenici Gimnazije Carlton. Druže se
u skupinama i dok neki djeluju snuždeno i ozbiljno, drugi se smiju kao
da je u pitanju samo još jedan tulum kod Stefana St. Claira. Sama kuća
manja je od gradnje tipične za Carlton i koliko sam čuo, Stefan navodno
ima nekoliko cimera, ali svejedno. Za brucoša na faksu čisto solidan
smještaj.
Krećem prema ulaznim vratima i nalijećem na dvije djevojke s
crnim vrpcama u kosi. Grle se dok ih treća fotka mobitelom.
— Ne zaboravi staviti hashtag RIP Воnеу. — kaže jedna.
Otvaram vrata i odmah mi bubnjiće probija glasno pulsiranje rap-
glazbe i pokušavam među okupljenima pronaći nekog poznatog. Charlie
podiže bocu u znak pozdrava i kreće prema meni. Još uvijek ima ogrlicu
od školjkica kojom sam ga umalo zadavio, ali ne i majicu poprskanu
krvlju.
— Došao si. — Gleda preko mojeg ramena. — Gdje su Ivy i Cal?

209
 — Nisu sa mnom. U kakvom ti je stanju kuća?
— Prazna je. Starci su totalno poludjeli. Otišli su u hotel i odlučili
instalirati posve novi sustav zaštite. Čak su spominjali rešetke na
prozorima. — Trlja oči, koje su sad nekoliko nijansi bistrije negoli kad
smo bili kod Ivy.
— Jesi se napokon otrijeznio?
— Da. Manje-više. — Grebe se po bradi. — Inače baš i ne pijem, ali
spopala me takva panika zbog Воnеуја i kad sam onda još vidio kako su
mi rasturili kuću... trebalo mi je nešto da se malo smirim, razumiješ? —
Ponovo podiže bocu, okreće je i pokazuje etiketu. Poland Spring. —
Večeras samo voda.
— Pametno. — Pomišljam da mu kažem kako se Autumn sprema
otići na policiju, ali ne uspijevam. — Ne mogu prestati razmišljati o
svemu što se dogodilo, o tome kako je Boney još jutros mislio da će sve
biti kao inače, a sad ga više nema. — Ispija dug gutljaj vode. — I meni se
tip mogao javiti. I tebi, zar ne? Da te zamijenio s Autumn.
Samo što ja ne bih otišao u Boston, pomišljam. Ili možda bih; da sam
primio ponudu za neki unosni posao, možda bih se ipak pojavio tamo
kako bih vidio u što se točno Autumn uvalila. Ali znam da ne misli na to.
Želi reći da je Boney izvukao deblji kraj i u tome se slažem s njim.
— Nije to zaslužio.
— Znam da je Cal htio nekom reći za dilanje i sve ostalo. — nastavlja
tiše i jedva ga čujem od glazbe. — Možda je to ispravna odluka. Ne znam.
— Češe se po bradi. — Rekao sam Stefanu što se događa i kaže da to ne
dolazi u obzir. Kaže da se samo trebam pritajiti i gledati svoja posla dok
se prašina ne slegne.
Ne čudi me da mu je to predložio. — Je li tu negdje?
— Vani. — Zabacuje glavom preko ramena. — Možeš kroz kuhinju
na terasu. — Tek što sam zakoračio, postavlja se pred mene. — Hej, čuj,
ima li što između tebe i Ivy?
Bože. Nemam vremena za to, a čak i da imam, ne znam što bih rekao.
— Poslije, Charlie, može? — Proguravam se uz njega.

210
 Boce pokrivaju svaki četvorni centimetar kuhinjskog pulta, a red za
pivo vijuga u blagovaonicu. — Nisam ga baš dobro poznavao. — govori
tip natačući pivo curi do sebe. — Ali moramo slaviti život, zar ne?
— Tako je. — ona turobno potvrđuje i prinosi svoju plastičnu čašu
njegovoj kako bi nazdravili. Rukav njezine košulje zadignut je je
razotkriva crnu vrpcu na zapešću. — Boney nas je poučio tome.
Klizna vrata vode na terasu. U daljini vidim borovinu i odraz stabala
u staklastoj površini jezerca. Znao sam da mi je ova četvrt odnekud
poznata. Stražnje dvorište gleda na novoizgrađeni teren za golf. Stara se
nasmijala vidjevši kako se lokalne nekretnine prodaju na internetu.
“Kaže da se kuća nalazi na obali”, prokomentirala je. “Valjda je to jezerce
jedino more kojeg se Carlton može dočepati!”
Stefan sjedi na rubu ograde okružen praktički polovicom školske
plesne skupine. Ne obazire se na mene dok prilazim jer mu to
jednostavno nije u krvi. Iako je maturirao prošle godine, i dalje se
smatra glavnom facom. Tip koji poznaje sve i svakoga, koji organizira
partije svaki dan u tjednu. Čak i na dan smrti bivšeg kolege.
Zamahnuvši glavom kako bi maknuo kosu s lica, upravo kako to čini
i njegov mlađi brat, smije se provali jedne od cura.
Probijam se između njih i tek kad sam toliko blizu da me više ne
može ignorirati, dobacuje: — Hej, stari. — Naginje glavu ispijajući
posljednji gutljaj piva. — Što ima?
— Jesi li vidio... — Ne dovršavam rečenicu jer baš uto zamjećujem
nekoga na samom kraju dvorišta, nadomak grmlja koje ga dijeli od
terena za golf. Nekoga tko naizgled obavlja malu nuždu. — Zaboravi.
— Baš mi je drago što smo porazgovarali! — dobacuje za mnom kad
naglo skrećem prema stubama koje vode s terase u dvorište.
I ne trudim se prikradati. Želim da vidi kako dolazim. Želim mu
vidjeti lice. Ali lagano krivuda i zamjećuje me tek negdje napola
travnjaka. I staje kao ukopan. — Ma koga ja to vidim? — dobacuje
nervozno se cerekajući. — Što ti, koji vrag, radiš ovdje?
— Hej, Gabe. — Prelazim tih nekoliko metara koji me još dijele od
dečka moje sestrične, najvećeg luzera na svijetu. — Ili se možda

211
odazivaš na “Lasice”? — Hvata ga panika. — Digame. — nadodajem.
Upravo me to dočekalo na govornoj pošti kad sam, zureći u pano s
fotkama, nazvao nepoznati broj s Boneyjeva mobitela.
I zamahujem rukom.

212
 28.

CAL

Samo sam jednom bio ovdje — prošli tjedan, kad sam je prebacio iz
škole jer joj je auto bio na popravku. “Hoćeš ući i vidjeti moje nove
ugljene štapiće?” upitala je koketno se nasmiješivši kad sam skrenuo na
prilaz. Pomislio sam da je to možda eufemizam za sljedeći korak u našoj
vezi, ali bio sam u krivu. Ipak smo samo crtali dok naposljetku nije
morala na spoj s profesorom Kendallom.
Nakon višetjednog iščekivanja drago mi je što me samo vukla za
nos. Zato mi je i lakše prihvatiti sve što se događa.
Auto joj nije parkiran na prilazu, ali kako znam da ima garažu, to ne
mora nužno značiti da nije kod kuće. Prilazim ulaznim vratima i prvo
lagano pritišćem zvonce, a onda sjedam na njega. — Ima li koga? —
vičem. — Lara! — Ne brinu me susjedi jer ih praktički i nema. —
Moramo razgovarati! — Kako mi ne odgovara, hvatam za kvaku i
okrećem. Prvo ulijevo pa udesno. Uzalud.
Vraćam se do ulaznih stuba. Kad sam je dovezao prošli tjedan,
požalila se da joj je brava na stražnjim vratima klimava. “Trebala bih je
popraviti, ali čemu? Ionako se uskoro selim.” Nisam htio razgovarati o
njezinoj selidbi ni o kući koju je navodno planirala kupiti s trenerom.
Odbijao sam vjerovati da će se udati za njega. Uzimajući u obzir da je
izbjegavala toliko toga tijekom našeg druženja, iskreno se nadam da to
podrazumijeva i sitne kućne popravke.
Trkom odlazim otraga, gdje je kuća okružena stablima kroz koja se
zalazi u šumu. Već se počelo smračivati, svježije je i cvrčci su napokon

213
došli na svoje. Ne čujem ništa osim njihova cvrčanja dok zaraslom
stazom idem prema stražnjim vratima. Posežem za izgrebenom kvakom
od mesinga i povlačim — prvo lagano, a onda energičnije jer osjećam da
brava klepeće. Tresem kvakom u svim mogućim smjerovima, vučem sve
jače i jače dok vrata naposljetku ne popuštaju.
Ulazim i zatvaram ih za sobom. Ovdje još nisam bio — rekao bih da
je u pitanju unutarnji trijem: osim jarkozelenog saga svugdje je samo
pokućstvo od pletera — ali znam da kuća nije velika. Postoji samo jedan
izlaz otamo i krećem uskim hodnikom. Ubrzo me dočekuju žuti zidovi
dnevne sobe. A tamo...
Larin je vrisak toliko prodoran da se, dreknuvši i sam, s rukama u
zraku, naglo povlačim do zida. — Oprosti! — vičem jer ne prestaje
kričati. — Nisam htio... samo sam... bilo je otvoreno! Oprosti!
— O, dragi Bože! — Napokon me prepoznaje. Sva je zajapurena u
licu i rukom se drži za prsa. — O, dragi Bože! Prestrašio si me! Bila sam
uvjerena da si... — Duboko udiše. — O, dragi Bože. Dobro je.
Spuštam ruke i srce mi usporava i tad primjećujem golemi kovčeg
uz nju. — Zar... ideš nekamo?
Baca pogled prema prtljazi kao da je zaboravila da je tamo i onda
prema meni. — Odlazim odavde.
Znam da me to ne bi trebalo iznenaditi s obzirom na sve što se
dogodilo, ali sam ipak iznenađen. Vadim vrećicu s oskijem koju sam
skrio ispod majice. — Zbog ovoga?
— Što je... — Pilji u vrećicu. — Otkud ti to? — Ljutita je.
— Iz tvoje ladice. One koju uvijek zaključavaš. Pronašao sam tamo
dvadesetak takvih vrećica.
Ne znam kakvu sam reakciju očekivao, ali definitivno ne i da se
nasmije s gorčinom. — Naravno. Naravno da jesi.
— Naravno? — Bijes se počinje poigravati mojim već
prenapregnutim živcima. — Jasno. Tako je. Baš kao što si ti, naravno,
stavila Воnеуја na svoj popis za odstrel pa je sad mrtav!
— Što sam napravila? — Zbunjeno se mršti. — O čemu ti to?

214
 — O popisu učenika na kojem je njegovo ime zaokruženo! Ivy ga je
pronašla u tvojem rokovniku, koji je, usput rečeno, maznula dok smo
nas dvoje bili u kafiću.
— Ivy je maznula... — Njezina je crvena torba na kauču i naglo je
povlači za naramenicu, a onda nekoliko sekundi prekopava po njoj. —
Koja podla mala kuja! — ljutito sikće ne pronašavši planer. — Drago mi
je da sam poslala one snimke s YouTubea u medije. Zaslužuje sva sranja
koja prolazi!
— Ti si poslala... znači, ti si... — Mrštim se jer mi nešto ne štima. —
Zašto si je uvalila u probleme ako nisi znala da ti je maznula rokovnik?
Čime ti se zamjerila?
— Ničim. Poslužila je za odvlačenje pozornosti. — Prebacuje torbu
preko, ramena. — Trebalo mi je vremena da sredim neke stvari kako
bih, recimo to tako, mogla krenuti ispočetka jer kad se pokupim odavde,
više se ne vraćam!
Vjerojatno bih je se trebao bojati jer sam se više nego očito
ispriječio tom planu koji je skovala, ali, začudo, ne osjećam nikakav
strah. Znam samo da bi mogla zbrisati ne dajući mi odgovore zbog kojih
sam i došao.
— Znači, ti si ubila Воnеуја? Ili si naručila njegovo ubojstvo? Što je
točno?
Opet se smije s gorčinom. — Znači, to si zaključio? Stvarno? A ja sam
vjerovala da me poznaješ. — Gledam je bez riječi. — Što god je tvoja
podla prijateljica pronašla u mojem rokovniku — to nije bilo moje. —
Pokazuje prema plastičnoj vrećici koja mi još uvijek visi u ruci. — Ni to
nije moje. Ali nasjeo si, zar ne? Zaključio si da su te vrećice sigurno moje.
Baš kako je i htio da zaključiš.
Tko? Dominick Payne? Odstupam korak unatrag željno iščekujući
njezinu reakciju. Iščekujući da će ostati zatečena kako smo sve
pokopčali. I doista jest, ali iz posve drugog razloga. — Dominick? — Tek
što je to izgovorila, njezina se usta s nevjericom razvlače u podrugljiv
osmijeh. — Misliš da je Dominick Payne nekakav narkobos? Ma otkud ti
to uopće... ne, nije.

215
 — Nije? — Nikako mi se ne sviđa što sam toliko nesiguran, ali ne
namjeravam samo tako odustati od njega. Dijelom zato što se savršeno
uklapa, a dijelom i zato što... ma tko je još, kvragu, preostao?
— Ne. — Kiselo se smiješi. — Znači, igrao si se detektiva, je li?
Razočarana sam. Očekivala sam više od tebe.
— Zašto? — Sad sam već opasno na rubu živaca.
Povlači zatvarač na torbi. — Jer ti je odgovor pod nosom. —
odgovara s prijezirom.

216
 29.

IVY

Šljunak škripi pod kotačima kad skrećem ulijevo na privatni posjed.

— Stigli ste na odredište. — obavještava me navigacija. Zbunjeno se
osvrćem. Zašto su došli ovamo? Ovdje nema ničega osim jedne jedine
kuće, koja jest osvijetljena, ali nema automobila na prilazu. Vidim samo
jedno vozilo, paralelno parkirano na bankini ispred mene, s uključenim
prednjim svjetlima. Oko nas je pustopoljina.
Hvata me neugodan predosjećaj i vadim mobitel kako bih mu
poslala poruku. Tu sam. Barem mislim.
Odmah odgovara i auto preda mnom bljeska svjetlima. Vidim te.
Što radite ovdje?
Trevor je morao ostaviti neke stvari za frenda, ali lik nije doma i sad
ne može upaliti auto. Mislimo da je akumulator u pitanju.
Hvata me nervoza. Donijet ću kleme.
Daj se prvo približi, može? Ja ću otvoriti haubu.
OK, odgovaram i bacivši mob na suvozačko, počinjem se primicati,
ali me duga svjetla zasljepljuju. Zaustavljam se na tridesetak
centimetara, ubacujem mjenjač u parkirni modus i ne gaseći motor,
izlazim.
— Je li dovoljno blizu? — dovikujem, ali nijedan od njih ne otvara
vrata. Čekam nekoliko sekundi tapkajući po šljunku. Pretpostavljam da
obojica umiru od smijeha zbog neke idiotarije i sva dugogodišnja ljutnja

217
koju sam stavila sa strane opet se vraća. Nije mi trebalo dugo. — Ne žuri.
Sama ću. — mrmljam u bradu krećući prema prtljažniku i moram se
vidno potruditi kako ne bih pukla od bijesa. Ja sam dobra osoba i činim
nešto dobro i korisno, govorim si dok otvaram prtljažnik i razmičem
deke i reciklažne kupovne vrećice. Ja sam dobra osoba i činim nešto
dobro i korisno.
Da nisam tako dobra, vjerojatno bi mi užasno zasmetalo što mi
nitko ne dolazi pomoći iskopati kabele. Ta dvojica lijenih nezahvalnika
zaslužuju malo više od negodovanja zbog ovog mojeg nesebičnog čina
vrijednog svake pohvale. — Pronašla sam ih! — dovikujem odmičući se
u stranu i mašući njima prema dugim svjetlima.
I vrata se napokon otvaraju. Ali ne sa suvozačke, već s vozačke
strane.
— Trevore? — Škiljim zaslijepljena farovima. Definitivno nije
Daniel; niti je njegove visine niti je dovoljno plećat. — Gdje je Daniel? —
Nema odgovora. Zatim shvaćam da u pitanju nije ni Trevor. Kad
napokon uspijevam razaznati lice, zbunjeno trepćem jer mi je itekako
poznato. — Hej, pa što...
Brzinom munje ruka mu polijeće prema kabelima i tako ih snažno
povlači k sebi da padam ničice. — Au! — Bježi mi bolan usklik. Oštri
kamenčići zabijaju mi se u dlanove i koljena. — Što se događa? —
Pokušavam ustati, ali me sprječava i napokon shvaćam da se ne bih
trebala ljutiti, već umirati od straha.
Otvaram usta spremajući se zavrištati, ali nabija mi dlan preko
polovice lica. Jedva mogu disati i kad me grubo osovljava na noge, hvata
me neopisiva panika.
— Oprosti zbog ovoga, Ivy. — na uho mi šapuće poznat glas. —
Stvarno mi je žao, ali nisam imao izbora.

218
 30.

MATEO

Gabe mi pokušava vratiti milo za drago, ali uzalud. Puno sam

krupniji od njega i puno gnjevniji.
Uspješno izbjegavam sve njegove uzaludne zamahe, bacam ga na
leđa i sjedam na njegova prsa, pa mu zakucavam ruke za tlo tako da se
naposljetku može tek bespomoćno koprcati poput preokrenute bube. —
Kako si znao? — pita dašćući.
Nisam znao, naravno, sve dok me njegov prepoznatljivi pozdrav
nije dočekao na govornoj pošti broja s kojega je Boneyju stigla šifra za
atelje. Netom prije toga, zapazivši njegovu fotku među Autumninim
kolažom, sjetio sam se što je Charlie rekao kad smo bili kod Ivy: Tko god
to bio, vjerojatno si mu stao na žulj ako je tvoju sestričnu zamijenio s
tobom. Lasicu se ne provocira, čovječe! Samo me jedna osoba toliko mrzi
— i samo jedna, pretpostavljam, toliko voli Autumn — a pritom se
pojavljuje na svakom partiju i može si priuštiti nabrijani auto iako nema
posao. I to je lik kojeg sam upravo zakucao za tlo.
— Imenovao si me. — režim. — Seronjo!
— Morao sam. — jedva uspijeva izustiti. — Morao sam... Znao je da
je troje ljudi uključeno i trebao sam... nisam mogao navesti nju!
— E pa, netko je svejedno krenuo u potragu za njom. Nazvali su
njezinog šefa i da je ja nisam prvi pronašao...
— Ja sam je tražio. — prekida me koprcajući se. — Htio sam se
uvjeriti da je dobro. Htio sam... Htio sam je izvući iz grada nakon što su

219
Воnеуја pronašli!
Sama pomisao da smo obojica imala isti cilj toliko je šokantna da
gotovo popuštam stisak. — Stvarno plemenito od tebe! Baš si dečko
godine! Ali zato si njega ostavio na cjedilu, je li? — Strijeljam ga
pogledom na trenutak čak fantazirajući o tome kako ću mu jednim
udarcem razvaliti facu. — Ti si ga poslao u onu zgradu. Jesi li ga i ubio?
— Ne! Bože, ne! Ja ne ubijam, čovječe! — Trza se lijevo-desno
pokušavajući se osloboditi. — Nisam znao da će doći do toga! Nisam...
gle, ne dobivam naloge za ubojstva, jasno? Na meni je samo da saznam
stvari i ponekad dogovorim sastanak. Ništa drugo!
— To je to, ha? Za koga radiš? — Kako ne odgovara, naglo ga
podižem i opet nabijam o tlo i to toliko snažno da mu zubi škrguću pri
udarcu. — Za koga radiš?
— Ne mogu ti reći. — odgovara stenjući. — Ubit će me!
—Ja ću te ubiti ako ne priznaš. — prijetim i toliko sam izvan sebe
da to doista mislim, ali primjećujem da me gleda previše samodopadno
za nekoga tko se nije u stanju ni pomaknuti.
— Nećeš!
Nekoliko sekundi samo buljimo jedan u drugoga. Naravno da ima
pravo, ali ne mora to znati. Uhvativši ga za majicu, ustajem i povlačim
ga za sobom, a onda vučem prema jezercu kao vreću krumpira.
— Što ti je? — Viče i njegova me pljuvačka pogađa posred lica dok
se previja i prevrće u pokušaju da mi se istrgne. — Upomoć! Upomoć!
Sretno! Toliko je bučno da ga nitko ne čuje, a i da čuje, nikoga ne bi
diralo što se dva tipa kolju. Nastavlja mlatarati rukama i nogama i čak
me slučajno uspijeva pogoditi, ali se ne obazirem. Došavši do jezerca,
praktički ga ubacujem u vodu i ulazim za njim. Hladna voda ulijeva mi
se u tenisice i namače mi traperice, a on pljucka jer mu ulazi u nos.
Pokušava se uspraviti, ali ga guram natrag.
— Ne želim da se ikad više približiš Autumn! — prijetim kroz
stisnute zube. — Stoga ću se pobrinuti da i bude tako!
— Blefiraš! — Više nema ni traga samodopadnosti u njegovim

220
očima. Prestravljen je i na rubu sam da odustanem. Ali ne činim to.
Uranjam mu glavu u vodu. Kad je mama natjerala Autumn i mene
da prije dvije godine prođemo tečaj za spasitelje, jedna od prvih stvari
koje smo naučili jest da u prosjeku većina može zadržati dah dvije
minute — ali kad se utapaju, ljudi često počnu paničariti za manje od
deset sekundi. Brojim do dvadeset, što je zastrašujuće dugo, dok se on
koprca boreći se za život poda mnom, i tek na dvadeset ga vadim.
Udiše zrak punim plućima nakašljavajući se i pljuckajući. Puštam da
diše nekoliko sekundi, a onda ga opet uranjam, ali tek toliko da mu voda
prekrije uši. — Zadnja šansa. — govorim kad počinje panično hripati. —
Sljedeći put te više ne vadim! Kome prenosiš informacije?
Nekoliko sekundi samo dašće. Spreman sam priznati poraz i pustiti
ga jer se ne mogu natjerati da ga opet uronim. — Dobro! — naposljetku
viče stenjući. — Dobro! — I duboko udahnuvši, kroz suze i jecaje
napokon priznaje: — Treneru Kendallu! Treneru Kendallu prenosim
informacije!

221
 31.

CAL

Zbunjeno piljim u Laru. — Stvarno ne kopčaš? — naposljetku pita

očajnički odmahujući glavom. — Pa svaka mu čast — sve vas je
preveslao! Ali kako i ne bi kad je vrhunski glumac.
Hvata kovčeg za ručku i naglo se okreće. Ja se napokon budim iz
stupora i postavljam se između nje i ulaznih vrata. Pokušava se
progurati, ali širim ruke prateći njezine kretnje. — Ne možeš otići dok
mi ne priznaš o kome je riječ! Ne dopuštam ti! Ljudi su u gadnoj frci!
— O, za ime Božje! — gunđa, a pogled joj bježi prema satu na okviru
kamina. Zna da je neću fizički obuzdati, ali u stanju sam ovako plesati i
satima ako treba. — To je Tom, budalo! — Spomenuto mi ime ništa ne
znači, što se očito vidi i na mojem licu. — Tom Kendall. Trener! Moj
zaručnik, sjećaš se?
Gledam je zanijemjevši od šoka pa se ona opet pokušava dočepati
vrata. — Ne, čekaj! — Ponovo je blokiram. — Trener Kendall dila? Ali
kako? Otkad?
— Meni je rekao prije šest mjeseci, ali navodno to traje već dvije
godine. Isprva je dilao samo na malo i služio se ukradenim receptima.
Onda je potražnja toliko porasla da je počeo uključivati sve više ljudi i
dopremati narkotike iz drugih saveznih država. Razvio je cijelu mrežu
dobavljača i preprodavača.
Previše je to informacija, posebice s obzirom na to da me već prva
rečenica dotukla. — Rekao ti je prije šest mjeseci? — Uopće ne poznajem

222
tu osobu koja stoji preda mnom. — I nisi ga prijavila?
— Zaručnik mi je. — odgovara kao da je to posve logično.
— I zato si to odlučila prihvatiti?
— Nemam vremena za ovo. — gunđa s nestrpljenjem. — Kako ti nije
jasno da mi je smjestio?
Razjapljujem usta jer mi to uopće nije sinulo. — On? Zašto?
Iako još uopće nije pokazala spremnost preuzeti ikakvu
odgovornost, svejedno se nadam da će reći kako je to učinio jer se
spremala otići na policiju. — Da moram nagađati... — nastavlja
napućivši usta. — Rekla bih da je moje indiskretno švrljanje napokon
došlo na naplatu.
— Tvoje indiskretno švrljanje? — ponavljam. — Hoćeš reći...
Namjeravam nadodati “sa mnom”, ali me prekida nestrpljivo
uzdahnuvši. — Povremeno sam se viđala s nekim i moguće je da je Tom
naletio na neke poruke na koje nije trebao naletjeti.
Gledam u njezinu prtljagu. — Znači, bježiš s tim... tipom? —
Suzdržavam se i ne spominjem slovo D jer mi se ne objašnjava otkud
znam za inicijal.
— Bože, ne! — odgovara nafrnjivši nos s gađenjem. — Nije to bilo
ništa ozbiljno. U konačnici bio je samo razonoda kao i svi drugi.
Samo razonoda kao i svi drugi. Da imam vremena, vjerojatno bih se
prepustio samosažaljenju, ali kojekakva pitanja već mi se roje u glavi. —
Kako ti je smjestio? Ubacio ti je onaj popis u rokovnik?
— Vjerojatno. — odgovara s uzdahom. — Ali saznala sam za to tek
od tebe. Bilo mi je čudno kad se prije nekoliko dana zanimao hoću li
danas u deset biti u ateljeu kao i svakog utorka. Baš u točno određeno
vrijeme. — Poigrava se zaručničkim prstenom i prvi put primjećujem da
je dijamant na njemu golem. — Stoga sam pomislila da me odlučio
špijunirati pa sam odustala iako sam planirala samo crtati tamo. I zaista
sam otišla na taj tečaj keramike. Čekala sam da mi se javi i da me opet
preispita kad ga je već tako prokleto zanimalo hoću li se pojaviti u
ateljeu. Ali nije. — Naginje glavu odmjeravajući me. — Za razliku od

223
tebe.
— Znači... — Prisjećam se jutrošnjeg razgovora u kafiću. — Stvarno
nisi znala za Воnеуја?
— Nisam pojma imala. Isprva nisam ništa mogla povezati. Nije mi
bilo jasno zašto je navratio u atelje ni zašto je ubijen. Čak sam se zapitala
nije li Tom možda mene htio ubiti pa je Brian samo bio kolateralna žrtva
jer se ja nisam pojavila. Ali onda sam se čula s Dominickom, koji je od
frenda novinara saznao da je policija u ateljeu pronašla narkotike. Dom
je bio sav izvan sebe. Pitao me zašto sam ih ostavila tamo, što, naravno,
nisam učinila. — Kiselo se smiješi. — Nakon toga nisam mogla iz glave
izbiti onu anonimnu dojavu o plavuši. Isprva sam mislila da se odnosi
na Ivy, ali je tajming bio nevjerojatan. Cijela se stvar doimala
namještenom. Poput kakve predstave. Pa sam se zapitala: da sam se
pojavila tamo kao svakog utorka — na što je i računao — koga bi policija
zatekla? Mene kako čučim nad tijelom učenika u prostoriji punoj oksija!
Sigurna sam da bi pronašli i moje otiske prstiju na oružju jer me prošli
tjedan zamolio da mu pomognem razvrstati šprice.
— Razvrstati šprice. — ponavljam s nevjericom. Kako može o
svemu tome govoriti tako ležerno? Kao da je vođenje narkobiznisa tek
neobičan hobi njezina zaručnika koji je posve slučajno otkrila i odlučila
podržati. — Zajedno to radite?
Mahnuvši rukom prema meni, nastavlja kao da nije čula. — I sad mi
ti kažeš da si u mojoj učionici pronašao vrećice s oksijem i — kako si
ono rekao? — popis za odstrel u mojem planeru. Nije li to velik broj
dokaza koji mi ne idu u prilog? Ne bih rekla da je u pitanju slučajnost. I
vjerojatno ih ima još, samo ih nismo otkrili.
— Znači, Boney... — Ne znam kako dovršiti rečenicu.
— Tom ga je ubio. — izgovara kao od šale. — Ili je naredio nekom
tko radi za njega da to odradi i onda cijeli dan ostao u školi kako bi imao
čiste ruke. Ne znam zašto baš Briana — sigurno ga je nekako naljutio...
— Ukrao mu je veću količinu oksija. — ubacujem se. — Prije mjesec
dana gaje pronašao u nekoj šupi i počeo preprodavati.
— Ahhh, tako znači. To ima smisla. — zaključuje posve

224
ravnodušnim tonom, kao da je Boney samo još jedna stavka na popisu
svega što joj je smjestio. — Poludio je kad je ostao bez toga, a kad je tri
tjedna poslije faks objavio rat dilerima na kampusu, to je bila točka na
“i”. Tvoj stari je poduzetan čovjek, zar ne? — Istina je, sasvim je sigurno
poduzetan, s ponosom zaključujem.
— Tomu nikako ne odgovara kad se podiže toliko prašine. Uvijek je
brižno pazio da nema nikakvih poveznica između njegova privatnog
života i biznisa kojim se bavi sa strane. Čak ima tipa kojemu je posao
pratiti zbivanja na tom planu, a samo kako bi Tom mogao stopirati sve
prije nego što krene službena istraga. Ali ovaj put sve se odvilo
munjevitom brzinom.
Isuse Kriste. Stefan je ipak imao pravo. Stvarno postoji Lasica!
Nemam vremena upitati tko je to; prebrzo govori, kao da sva panika
koja se nakupljala u njoj cijeli dan napokon izbija na površinu. —
Smještajući mi i Brianovo umorstvo i dilanje narkotika, ustvari je jednim
udarcem riješio sve svoje probleme!
Dijelovi slagalice prebrzo sjedaju na svoje mjesto. — To znači da je
Ivy bila samo... — pokušavam je pratiti.
— Na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, ali s pravom bojom
kose. Možda je Brianov ubojica čekao da se pojavim kako bi znao da ću
biti tamo kad nazove policiju pa ju je pobrkao sa mnom. Prozori u tom
ateljeu su užasno prljavi otkako su prestali održavati zgradu. — Ponovo
hvata ručku kovčega. — Eto, to je to. Nadam se da sam udovoljila tvojoj
znatiželji i sad brišem odavde prije nego što završim u zatvoru zbog
nečega što nisam učinila!
— Čekaj! — Opet se postavljam pred vrata. — Ne možeš se samo
tako pokupiti! Moraš otići na policiju — vjerovat će ti! Sigurno te puno
ljudi vidjelo jutros i znat će da nisi mogla ubiti Воnеуја i...
— Ne računam na policiju! Nema veze što imam alibi. Ne poznaješ
Toma. Možda nije uspio u svojoj namjeri, ali neće odustati. Uvijek ima
plan B i nemam namjeru zadržati se kako bih saznala o čemu je riječ. —
Otpušta kovčeg i pokušava me odgurnuti s puta.
Ne odstupam. — Ali policija će te pronaći! On će te pronaći!

225
 — Jedna od Tomovih prednosti svakako su sva ta zanimljiva
poznanstva koja je stekao baveći se dilanjem. — zlurado se smiješi. —
U pitanju su ljudi koji će ti, za određenu svotu, pomoći da nestaneš, a
barem para imam dovoljno. — Tapša torbu koja joj visi preko ramena.
— Čemu zgranutost? — Opet se smiješi. — Čak i da sve nije pošlo
kvragu, nikad ne bih opstala kao profesorica likovnog u provinciji.
Ovako je bolje za svakoga.
Toliko sam shrvan da više ne pružam nikakav otpor kad napokon
prolijeće kraj mene, otvara vrata i izlazi. Očekujem čuti tandrkanje
kotačića dok se spušta niza stube. Ali ništa. Čuje se tek tišina i onda
posve neočekivan zvuk: preplašeno i prigušeno cviljenje od kojega mi
srce počinje luđački tući. Ne zvuči poput nje, već...
Naginjem se kroz vrata i bacam pogled. Spustivši kovčeg, Lara
nepomično zuri u prizor pred sobom. Još uvijek u jakni s amblemom
školske lakros-ekipe, trener jednom rukom drži Ivy za vrat, dok joj
drugom prekriva usta. Prestravljena je i uočivši mene, još više
razrogačuje oči.
— O, sranje... — Lara mrmlja, toliko tiho da je vjerojatno jedino ja i
čujem. — To je sigurno plan B.

226
 32.

CAL

Kako ima pištolj i vitla njime bez ikakva ustezanja, za nekoliko

minuta završavamo u garaži. Lara prva sjeda nezgrapno se smještajući
ujedan kut kao da je došla na zabavu u djelomično namještenu kuću. Ja
padam poput kamena na tvrd cementni pod, a trener napokon miče
ruku s Ivynih usta i na silu je posjeda uz mene.
— Gdje je Daniel? — pita ga Ivy promuklim glasom. — Što ste mu
učinili?
— Ništa. — Spušta garažna vrata i, stisnuvši prekidač uz njih,
uključuje jedinu žarulju koja obasjava prostoriju prigušenom
žućkastom svjetlošću. S ramena zatim skida sportsku torbu i odlaže je
na pod. — Samo sam mu uzeo mobitel. — Spušta se u čučanj.
Ivy naočigled odahne iako se još uvijek trese. — Daniel? —
Pokušavam pokopčati o čemu se govori. — Znači, imala sam pravo?
Daniel je Lasica?
Trenerovo se lice izobličuje. Dragi Bože, kako sam uopće mogao
pomisliti da je dobričina? Lik izgleda poput serijskog ubojice! — Molim?
O čemu ti to? I zašto si uopće ovdje? — Ljutito me gleda.
— Hm. Bez veze sam došao. — Odmah zatvaram usta jer plastična
vrećica s pilulama samo što mi ne isklizne ispod majice i pokušavam to
spriječiti, ali prekasno. Pištoljem pokazuje prema meni i nevoljko
puštam da mi padne u krilo.
— Dobaci je! — naređuje. — Isuse Bože. — Prekreće je u ruci

227
mrmljajući. — Što si to naumila, Lara?
— Mogla bih i ja tebe to upitati. — ona odgovara zapanjujuće
staloženo s obzirom na okolnosti. — Čemu taj pištolj i... — Baca pogled
prema Ivy. — Čemu taoci?
— Kako ste mogli ubiti Boneyja? — Ivy se ubacuje drhtavim glasom.
— Bio vam je učenik. Vjerovao vam je! — Imam osjećaj da očekuje da se
složi s njom, kao da je još uvijek isti ljubazni trener kojeg je nekoć
poznavala. Netko s kime se može svaditi ili koga može urazumiti.
— Bio je kradljivac. — ističe s prijezirom. — Sitna riba koja se
pomamila za zaradom. Zato je jutros i došao u atelje. Moj mu je čovjek
obećao da će ga uvesti u posao ako vrati ukradeno. Ali seronja se usudio
pojaviti praznih ruku. — Nosnice mu se šire od bijesa. — Mislio je da sve
ima pod kontrolom.
Ivy i ja se zaprepašteno gledamo. Charlie nam to nije rekao, a nisam
imao dojam da išta pokušava skriti. Boney je to zacijelo učinio na svoju
ruku. Možda je računao da će ga poslije impresionirati svojom vještinom
pregovaranja. Nas dvojica bismo mogli pokrenuti lijep biznis.
— Zato ste ga dali ubiti? — Upitam ga, a grlo mi je suho.
— Ne. — Gleda me poput grabežljivca: usredotočeno, s ubojitom
namjerom, bez imalo emocija. — Ionako je trebao umrijeti. Trebalo mi
je truplo za policiju. — Okreće se prema Lari. — I da tebe pronađu uz
njega. Ali prvo sam se htio domoći svoje robe.
Isuse, mučno mi je! Otud, dakle, premetačina u Charliejevoj kući!
Pretpostavljam da je poludio saznavši da Boney nije ponio pilule. Tko
zna jesu li njegovi ljudi rasturili i Boneyjevu i Mateovu kuću. Ne
usuđujem se upitati jer sigurno vjeruje da nemamo pojma da su i Charlie
i Autumn upetljani.
— A što si namjeravao učiniti s tom svojom robom? — Lara ga opet
pita smirenim glasom. Takva je otkako nas je ugurao u garažu. — Ja sam
trebala završiti u zatvoru kao narkobosica, je li? Ne bi li ti to samo
zakompliciralo posao?
— Privremeno. Ali strpljiv sam ja čovjek i nije da će potražnja
nestati. — Podlo se smiješi. — Da si jutros navratila u atelje, svi bi dobili

228
što ih ide. Znaš, čak sam razmišljao i o obrnutom scenariju — da tebe
sredim, a njemu smjestim, ali zašto ti priuštiti svega nekoliko minuta
patnje kad te mogu doživotno strpati iza rešetaka?
Nju to naizgled uopće ne pogađa. — I što ćemo sad?
— Sada... — Prolazi rukom preko lica. — Otkako sam saznao da se
nisi pojavila u ateljeu, razbijam glavu, ali ništa nisam smislio. Lijepo si
mi doskočila. S druge strane, Ivy se iz nekog razloga pojavila tamo
umjesto tebe i otad joj se gubi svaki trag. Ne mogu ti više prišiti Brianovo
umorstvo. To je gotova stvar. Ali mogu ti smjestiti njezino.
— Molim? Ne! — Jedva uspijevam zastenjati. Lara baca pogled
prema meni.
— A što s njim? Kako ćeš objasniti njegovu prisutnost?
— Na njega nisam računao. — ljutito priznaje.
— Ali je tu. — podsjeća ga kao da se trudi biti od pomoći.
Ne mogu više ovako! Ne mogu sjediti ovdje s njima dvoma, poput
kakva pijuna u njihovoj bolesnoj igri. — Moji znaju da sam ovdje. —
govorim, što ona odbacuje s podsmijehom.
— Daj, molim te. Naravno da ne znaju. Tome, budimo realni! Što ti
je plan B?
Nervozno se meškolji. — Trebala si biti žrtveno janje i platiti za sva
sranja zbog kojih sam u zadnjih mjesec dana dobio čir. Za to što su mi
klinci maznuli robu i prodavali je poput jebenog slatkiša meni pod
nosom. Za to što su drotovi njuškali i raspitivali se. Za to što si mi lagala
i varala me, kučketino. — Bijesno stišće zube, ali ona samo šuti. — Kako
je taj plan propao, Ivy će sad preuzeti krivnju za Brianovo umorstvo, a
ti ćeš za njezino. Najvjerojatnije i Calovo. Ispostavit će se da su oboje
ustvari radili za tebe, što je... — tapša se po prsima — upravo mene
najviše zgrozilo i pogodilo.
— Aha. Naravno. — Rukom prolazi kroz kosu gledajući ga gotovo
koketno. Da, baš tako. Što se, dovraga, događa? — Ljubavi, gle, ne želim
ti pametovati, ali mislim da je to grozan plan. — nastavlja srdačno, na
što se mršti. — Znaš baratati brojkama, ali priznaj da nikad nisi znao s
ljudima! — Iako ne odgovara, primjećujem da se smekšao, što ona

229
smjesta okreće u svoju korist.
— Cijeli dan računaš na to da će biti predvidljivi i poslušati te, ali svi
su te dosad iznevjerili.
Posebice ti, pomišljam. Međutim, njezina čarolija ima učinka —
slušajući je, mic po mic spušta pištolj — stoga držim jezik za zubima.
Pomičem se na tlu, moja ruka dodiruje Ivynu, njezina dva prsta hvataju
se za moje. Iako joj se ruke tresu, njezin mi dodir ulijeva utjehu.
— Treba ti pomoć da se izvučeš iz ovoga. — nastavlja ponovo
popravljajući kosu. — Daj da ti pomognem. Koliko ja vidim, nude nam
se dvije mogućnosti!
Znatiželjno naginje glavu pištoljem joj dajući na znanje da nastavi.
— Da čujem...
— Prva je da oboje zbrišemo. — Baca pogled prema svojoj prtljazi.
— Znam da ti već imaš nove dokumente, a ja sam netom nabavila svoje...
— Netom? — ljutito je prekida. — Nema tu netom! Za to je sranje
potrebno vremena. Koliko dugo već planiraš zbrisati?
— Smatram da čovjek uvijek treba biti spreman. Baviš se opasnim
poslom. — lukavo mu odgovara, ali s dozom straha u očima koji ne mogu
skroz definirati — kao da zna da mora biti oprezna. I najednom shvaćam
da joj je zaista odgovaralo što je dilao sa strane jer si je zahvaljujući tome
osigurala posve novi život. — Gle, bojala sam se, ali volim te, Tommy!
Znaš da te volim. — Smiješi mu se kako se još jučer meni smiješila dok
me samo tako motala oko malog prsta. — Jasno mi je zašto se ljutiš.
Znam da sam zaribala, ali ni ti nisi posve nedužan. Uvjerena sam da
bismo sve mogli riješiti kad bismo se samo maknuli iz ovog
pretencioznog grada u kojemu neprestano živimo pod povećalom!
Uostalom, zaslužio si odmor, zar ne? Pošteno si se naradio. Dakle, to je
jedna mogućnost. Mogli bismo pronaći neku lijepu plažu i bezbrižno
uživati u životu!
On gleda prema Ivy pa prema meni i onda opet prema njoj. Izgleda
da zaista nasjeda na ta njezina sranja i koliko god nam to išlo na ruku,
ne mogu vjerovati. Tek mi sad postaje jasno koji sam kreten bio. —
Zanimljiv prijedlog. Doduše, tako bih nepovratno izgubio godine i

230
godine mukotrpnog rada. Što je druga mogućnost?
Ne mogu se suzdržati i zainteresirano se naginjem. Uopće mi ne
smeta pomisao da zbrišu, ali se ipak nadam da će mu sad predložiti
nešto još bolje — recimo da se preda. Znam da su to samo puste želje,
ali, s druge strane, tako ga lijepo povlači za nos. Jedino ga ona i može
nagovoriti.
— Smjesti nekom drugom. Recimo njima dvoma. — predlaže
pokazavši glavom prema nama.
Ne. Ne. Ne, ne, ne, ne, ne!
Svijet se najednom prekreće naglavačke i nije mi jasno kako ona
uspijeva nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. — Ova ovdje je navodno
pametna glavica, zar ne? — Izbacuje bradu prema Ivy. — Barem misli
da jest. Zapravo je samo podla i osvetoljubiva. Već je polovica grada
uvjerena da je ubila Briana i uopće im ne bi bilo čudno kad bi se
ispostavilo da je i dilerica, osobito ako to prikažemo u realnim okvirima.
Ne mora biti na čelu cijele operacije; u pitanju mogu biti ona, Cal i
nekoliko ukradenih notesa s receptima. — Glas joj je med i mlijeko iako
sipa čisti otrov. — Trebali bismo samo ostaviti nekoliko stvari u njezinoj
kući, oboje ih predozirati i zbrisati.
Do mene dopire Ivyn prigušen jecaj. — Naravno, to je u grubim
crtama. — Lara nadodaje koketno ga gledajući i namatajući pramen oko
prsta. — Zajedno bismo mogli razraditi sve pojedinosti. Ključno je da
bismo na taj način zadržali situaciju pod kontrolom. Nitko s kime
surađuješ ne bi bio upetljan. Nitko osim njih dvoje — pokazuje prema
nama dvoma — i ne zna da si upetljan ili da sam se ja služila ateljeom u
kojemu je Brian umro. Osim Dominicka koji neće ni zucnuti. Ima čvrst
alibi jer je u to vrijeme držao predavanje izvan Bostona. Uostalom, ne
želi ikakve probleme.
Mateo i Charlie znaju, pomišljam, ali uspijevam zadržati jezik za
zubima. Slagao sam joj da nisam nikome rekao da se služi ateljeom i
bolje je da i dalje živi u tom uvjerenju.
Imam osjećaj da trener Kendall šuti cijelu vječnost, a ja dušom i
tijelom pokušavam izmantrati da odabere bijeg. Znam da to ne jamči da
ćemo se Ivy i ja odavde izvući žive glave, ali je bolji od alternative.

231
 A onda se na njegovu licu pojavljuje osmijeh. Pravi pravcati osmijeh,
koji samo potvrđuje koliko je jadna i naivna ljiga. — Sviđa mi se ova
druga mogućnost.
Ivy me naglo povlači za prste. Okrećem se, a onda trza glavom
ulijevo, kao da mi pokazuje prema nečemu između nas. Bacam pogled,
ali ne primjećujem ništa osim naših isprepletenih ruku.
— Onda ne gubimo vrijeme. — zaključuje Lara. — Što imaš u toj
torbi?
— Sve što mi treba da započnem posao. — trener odgovara
uozbiljivši se.
Ivy me uto još snažnije povlači za ruku ponovo pokazujući na nešto.
Već blago ludim jer ne mogu pokopčati o čemu je riječ. Stišćući mi ruku,
još oštrije naginje glavu ulijevo i... napokon mi postaje jasno. Ulijevo.
Bacam pogled spuštajući prste na pod i u sekundi ga napipavam.
Pajser. Očito nisam ni shvatio da sam zakoračio preko njega. Ali zato njoj
nije promaknuo.
Trener Kendall i Lara još uvijek razgovaraju kad ga hvatam u ruku.
— ... pomoći da sve namjestiš. — ona mu govori.
— Nema šanse da ću ti dopustiti da uzmeš špricu punu fentanila,
Lara. — Trener je gleda sa sumnjom. — Ali možeš njega zavezati. —
Kima prema meni. — Izvadi ljepljivu traku iz džepa sa strane.
Stišćem pajser procjenjujući koliko sam daleko. Ako dobro
zamahnem, mogao bih pogoditi ruku u kojoj drži pištolj. Smjesta me
hvataju nedoumica i strah i žao mi je kao psu što mi je bejzbolska palica
koju vozikam u prtljažniku samo rekvizit. Bilo bi super da sam makar
jednom zamahnuo njome.
Trener je posve fokusiran na Laru, koja povlači zatvarač na jednoj
strani torbe, a pištolj je uperen prema podu. Ivy mi gnječi ruku i sve
oštrije zabija prste u moj dlan, gotovo kao da me bodri: Sad. Sad. Sad.
Ima pravo. Nemam što čekati.
Bacam se i svom snagom zamahujem prema njegovoj ruci. Lara
vrišti i izmiče se u trenutku udarca, a ja šokirano i ushićeno gledam kako

232
pištolj odlijeće prema zidu dok on urla od bola i bijesa. Jesam ga! Ne
mogu vjerovati! Sredio sam ga...
I najednom padam na leđa, a cijela desna strana glave mi gori.
Faktor iznenađenja bio je kratkoga vijeka.
Krajičkom oka vidim kako Lara puže prema pištolju, ali se Ivy baca
na nju i povlači je natrag. Nakon toga više ne razaznajem koja je koja jer
su se ispreplele, a plava kosa, ruke i noge lete na sve strane. Ivy ipak
uspijeva odgurnuti pištolj koji, odskakutavši, završava ispod zahrđale
kosilice. Nakon toga moju pozornost privlači trenerova šaka koja opet
leti prema meni. Da mogu govoriti, rekao bih mu da razmisli prije nego
što me prebije na mrtvo jer se to nikako ne uklapa u plan koji su
odabrali. Ali usta me ne slušaju, a njega se očito više ne može urazumiti.
Stoga se pokušavam izmigoljiti.
I ne uspijevam.
Iako moja lubanja eksplodira od neopisiva bola, ipak sam se uspio
toliko pomaknuti da mi ne zadaje udarac od kojeg bih se onesvijestio.
Rukom mahnito pokušavam iskopati bilo što što bi mi poslužilo i
napipavam grubu tkaninu. Unatoč nesnosnoj agoniji, u glavi sam još
uvijek dovoljno pribran i prepoznajem njegovu torbu. U njoj drži špricu
punu... nečega.
Bilo bi dobro dočepati je se.
Otimam se i previjam pod njim dok me njegove ruke stišću oko
vrata, ali, malo-pomalo, sve sam bliže torbi i najednom napipavam
metalni zatvarač. Povlačim ga i pri vrhu torbe nastaje malen otvor. Iako
već jedva dišem, još se više istežem i uvukavši ruku, grabim njome u
potrazi za nečim, bilo čime, ali iznenada pritisak na mojem vratu
popušta i zamjenjuje ga bolno zakretanje mojeg zapešća. Čupa mi ruku
iz torbe.
— Uzalud ti pokušaj! — Ovaj put više se ne mogu ni pomaknuti kad
zamahuje.
Presijeca me pakleni bol, pred očima mi izranjaju zvijezde. Jarko su
narančaste i trepere i plešu i kao u maglici pomišljam da su zadnje što
ću vidjeti kad mi vrat ponovo završava u škripcu.

233
 Nisam se naučio tući.
Ipak, stisnuvši šake, zamahujem prema njemu, ali imam osjećaj da
ih zabijam u zid — sebi nanoseći bol, njemu ne čineći ama baš ništa.
— Ne! — Ivyn vrisak dopire odnekud, tisućama kilometara daleko.
— Pusti ga! Pusti ga! — Užasan pritisak na vratu na trenutak slabi, a
onda postaje još neumoljiviji. Više nemam zraka u plućima i ruke mi
klonu uz bokove beskorisno se trzajući. Narančaste se zvijezde šire i
munjevito vrte blistajući poput dragulja, zasljepljujuće jarke i vatrene.
Potom i okružene treptavim plavim prstenovima.
Novi zvukovi odzvanjaju mi u ušima. Nije to ni Ivyno vrištanje ni
trenerovo stenjanje ni što god Lara, dovraga, govori, već zapovjedna
rečenica izgovorena glasno, oštro i službenim tonom, i premda
razaznajem tek pokoju riječ — “opkoljeni” je jedna od njih i posve mi je
prihvatljiva — grčevito se držim tih riječi i plavih svjetala i s to malo
preostale prisebnosti guram prste pod vrpcu oko vrata i ona lagano
popušta. Zrak mi ispunjava pluća. Pohlepno ga udišem i onda, iznenada,
tog nezamislivog pritiska više nema.
— Dolje! Dolje! Na tlo! Ruke iznad glave! — netko viče i svugdje oko
mene čuje se topot. Pokušavam poslušati misleći da to podrazumijeva i
mene, ali noge i ruke me više ne slušaju i padam na leđa poput uginula
kukca, nemoćan i bez daha. Netko u rukavicama hvata me za ruke.
— Dobro je. Samo polako. Sve je u redu. — govori mi nepoznat glas,
grub i autoritativan, ali ne i neljubazan. — Čuješ li me, mladiću? Tvoj je
napadač priveden i sad si na sigurnom.
— Ivy... — uspijevam izustiti pokušavajući razbistriti pogled.
Uzalud. Svjetla mi i dalje plešu pred očima i sad su samo plava.
— Prijateljica ti je na sigurnom. — potvrđuje taj isti glas i, odlučivši
mu povjerovati, napokon se prepuštam i gubim svijest.

Budim se vani, na tlu, čvrsto zamotan u deku. Među licima koja se

nadvijaju nada mnom prepoznajem Ivyno. — Kako? — pitam
promuklim glasom dopuštajući da me usprave. To je jedino što se
uspijeva probiti iz mojeg nadraženog grla. Suosjećajno me hvata za

234
ruku.
— Netko je poslao policiju.
— Tko?
— Ne znam. — Sliježe ramenima i deka joj spada. — Bio si bez
svijesti samo nekoliko minuta i nitko mi još ništa nije rekao.
Policajka koja me pridržava nije od pomoći. — Hajde se odmori. —
predlaže. — Hitna samo što nije stigla.
Ne želim hitnu. Manje-više sam dobro. Ignoriram je fokusirajući se
na Ivy. — Možda Daniel? Što kažeš? Misliš da se poslužio svojim
supermozgom i sve pokopčao?
— Ovaj put nije. — odgovara frknuvši s podsmijehom. — Upravo
sam se čula s Trevorom. Njih su dvojica bila u Olive Gardenu kad mi je
trener poslao poruku i nisu imali pojma što se događa. Daniel nije ni
primijetio da nema mobitel, a trener Kendall ga je bez problema
otključao jer dečki imaju istu lozinku kako bi za vrijeme utakmica mogli
jedni druge fotkati tuđim mobitelima.
Koluta očima. — Koje budale.
— Možda Lara? — Gadim se sam sebi što to pitam s takvom nadom.
Iako se Ivy pretvara da nije ništa primijetila, lice joj se izobličuje.
— Nije. — I ništa ne nadodaje.
Uto radioprijamnik zakvačen policajki o pojas počinje pucketati. —
Stigla je obitelj jednog od očevidaca. — netko javlja. Upitno gledam
prema Ivy, koja odmahuje glavom gutajući slinu. — Moji su krenuli
taksijem, ali su zaglavili u prometu. To su sigurno tvoji.
Ustajem što prije mogu, uz pomoć policajke, i željno se osvrćem.
Svaki policijski automobil ima uključena rotirajuća svjetla i toliko
obasjavaju ulicu da Larina napuštena četvrt sad izgleda poput filmskog
seta. Nigdje ne vidim svoje, ali već je dovoljno utješno znati da su tu
negdje. Oko nas je parkirano desetak patrolnih vozila, plus Ivyn auto i...
Iznenađeno trepćem zamjećujući uglatu limuzinu stotinjak metara
daleko. Ona sama nije mi poznata, ali osoba koja se naslanja na nju jest.
Iako sam predaleko i nisam posve siguran, zakleo bih se u sve na svijetu,

235
u sve što sam umalo izgubio, da je to Mateo.
— Je li to... — Ali ne stižem upitati Ivy jer me prekida prvo
Henryjevo panično zazivanje, a onda i Wesov radosni usklik. Nema veze.
Sve ostalo morat će pričekati.

236
 33.

IVY

— Ovo nema smisla... — tata mrmlja nabadajući jaja.

Mama toči sok od povrća. — Samo ih ignoriraj.
— Pa i radim to! — Boe, boe, boe. Daniel i ja sjedimo sučelice.
Dovoljno je da se pogledamo i on već izbacuje tri prsta pa dva pa jedan
pa...
— E sad je dosta! — zagrmivši, tata ustaje i ljutito odlazi u
predvorje, a nas se dvoje naginjemo prateći ga pogledom. Naprasno
otvara ulazna vrata. Vani ga dočekuje šest bljeskalica. Novinari koji se
motaju oko kombija televizijskih kuća parkiranih ispred naše kuće uto
se bude i dotrčavaju gurajući mikrofone prema njemu dok se naviruje
van. — Nemam više komentara! — viknuvši i zalupivši vratima, ljutito
se vraća u kuhinju.
— Neće se pokupiti ako nastaviš to raditi. — mama komentira
pijuckajući sok.
Uspijevam obuzdati osmijeh. Tata sve više i više ludi, baš kao ja.
Dok nisu počeli kampirati po cijele dane pred našom kućom, nisam ni
shvaćala koliko smo u tom pitanju slični. Samo što se on obično daleko
bolje nosi s time.
Prošlo je pet dana otkako je policija izvukla Cala i mene iz garaže
profesorice Jamison. Odnosno, Larine garaže. Nije li u redu da je čovjek
na “ti” s osobom s kojom je proživio otmicu? Trener Kendall je završio
u zatvoru, ali se zato ona izvukla. I brzo se snašla. Tek kad ju je jedan od

237
najboljih državnih odvjetnika pristao zastupati, razvezala je jezik i sad
surađuje s policijom pomažući da podignu tužbu protiv trenera. Tvrdi
da je sve što je izgovorila u garaži izgovorila s namjerom da ga razoruža.
Navodno ga se iz straha nije usuđivala ranije prijaviti, a lažni
identifikacijski dokument koji su pronašli u njezinoj torbi bio je
očajnički i zadnji pokušaj da pobjegne iz ralja tog hladnokrvnog ubojice.
Nasjela bih na tu priču da nisam bila prisutna dok je fantazirala o tome
kako će njih dvoje pobjeći nekamo u trope.
Također je izjavila da je Cal — jadni Cal, koji je zbog potresa mozga
dva dana bio hospitaliziran — pogrešno protumačio njezine riječi prije
trenerova dolaska.
Štoviše, da je sve pogrešno pokopčao.
Naravno da ne nasjedam ni na to. Znam točno koliko se grčevito
borila kako bi se dočepala pištolja i to nikako nije bilo kako bi, citiram,
mene spriječila da se ozlijedim. Niti ću ikad zaboraviti njezin pogled kad
me nazvala “podlom i osvetoljubivom”. Međutim, drugi — u svakom
slučaju, oni koji nemaju veze sa mnom — podijeljenog su mišljenja. Neki
joj vjeruju, dok neki smatraju da je njezina suradnja s policijom radi
utvrđivanja razmjera trenerovih zlodjela važnija od bilo čega što je tome
potencijalno prethodilo.
Svečano proglašenje građanina godine odgođeno je do daljnjega i
još uvijek mi je užasno žao zbog toga. Da ne spominjem da sam im
priznala što sam učinila prošle godine. Sva sreća, kako me u
međuvremenu oteo bratov trener, za kojeg se ispostavilo da je diler,
imala sam dosta prostora za manevriranje. Presretni su što nisam mrtva
pa nisu ni trepnuli čuvši da sam upravo ja dovela do propasti kuglane.
— Ispravit ćemo to. — tata mi je obećao i cijeli je tjedan u kontaktu
s gospođom Reyes, svojom osiguravajućom tvrtkom i odvjetničkim
timom. Samo sam jednom prisluškivala i tad sam ga čula kako se dere
na nekog svojeg odvjetnika. — Ne zanima me minimaliziranje vlastite
eksponiranosti! Stalo mi je do toga da sve bude pošteno! — I premda
sam se opet pokajala što sam ga dovela u tu situaciju, laknulo, mi je što
tako reagira i što zaista namjerava ispraviti što sam zaribala. Što je tip
osobe s kojom sam mogla puno ranije razgovarati o svemu da nisam bila
paralizirana od straha i brige.

238
 Autumn je isto potražila pravnu pomoć — ne zastupa je razvikani
odvjetnik poput Larina, već frendica Mateove mame, koja to radi
besplatno. Zove se Christy. Čovječe, koliko ta žena melje! Već je bila u
svim vijestima gorljivo se zalažući za rehabilitaciju umjesto zatvorske
kazne i lokalni političari koji su se oglasili s tim u vezi zasad se slažu s
njom. Veća se pozornost posvećuje razotkrivanju trenerove mreže
dobavljača i distributera negoli procesuiranju Autumn ili Charlieja.
Gabe Prescott je, međutim, drugi par rukava jer je surađivao s trenerom
Kendallom dulje od godinu dana. Stefan St. Clair je imao pravo; Gabeova
je zadaća bila špijunirati frendove i školske kolege, za što je bio masno
plaćen.
Čini mi se da je Autumn dobro, ali nisam sigurna jer sam s Mateom
razgovarala samo dvaput otkako se sve ovo dogodilo: jednom u policiji
kad smo svi došli dati izjavu i jednom kad sam ga nazvala kako bih mu
zahvalila što nas je spasio. Bojala sam se da se neće javiti.
— Nisam znao da ste u frci. Policija se odlučila za prepad. Zaključili
su da će treneru zadnje odredište biti kuća profesorice Jamison. I onda
su tamo vidjeli i njegov i tvoj auto i svjetlo u garaži i... to je bilo to. Nisu
oklijevali ni sekunde.
— U svakom slučaju, hvala. — ponavljam, ovaj put potonulo. Ne
čudi me što je osjetio potrebu da sve raščisti jer si nikad i nije volio
pripisivati tuđe zasluge. Svejedno, imala sam osjećaj da mi zapravo želi
reći: Nisam to učinio radi tebe. Posebice zato što se potrudio što prije
razgovor privesti kraju, a da me ne mora nepristojno otpiliti.
Pokušala sam se ne opterećivati time — važno je sagledati širu sliku,
Ivy — ali bezuspješno. Toliko sam silno željela da naš razgovor drukčije
završi da sam progutala ponos i sljedeći mu dan poslala poruku. Javi se
ako ikad budeš poželio razgovarati.
Hoću, odgovorio je. To je bilo prije tri dana.
Nadala sam se novom početku, ali možda s njim to ipak nije moguće.
— Hoćemo jednu rundu? — Daniel pita ustajući od stola i ubacujući
tanjur u perilicu.
I ja činim to isto za njim. — Može. — Od trenerova uhićenja prešlo

239
nam je u naviku preko mobitela igrati igre za više igrača. Ne znam koja
je njegova motivacija, ali ja u tome vidim samo opušteno druženje s
bratom dok ne prokljuvim kako izgraditi odnos u kojemu mu neću
predbacivati sve što radi.
Pritom pomaže što je zapanjujuće loš jer tako ne ugrožava moj
supernatjecateljski duh. Puževim koracima.
— Odlično. — mama ispija posljednji gutljaj soka. — Malo se
prikrijte dok se špalir vani ne povuče. Sigurna sam da će se pokupiti kad
se vaš otac uspije obuzdati dulje od deset minuta u komadu.
— To je čisto uznemiravanje. — on govori u bradu. — I taj kreten
Hawkins je sad zvijezda nad zvijezdama i uživa u svakoj sekundi slave
premda su se svi fokusirali na Ivy upravo zahvaljujući njegovom
neodgovornom izvještavanju i iznošenju pogrešnih optužbi!
— Ali ne samo zahvaljujući njegovom neodgovornom izvještavanju.
— ističe Daniel. — Ishaan i Zack su pripomogli. I još uvijek iz toga izvlače
korist kako god znaju i umiju. — Dečki sad imaju vlastiti kanal na
YouTubeu s plaćenim sponzorima i već tjedan dana analiziraju cijeli
slučaj. Vrhunac je bio kad je Emily pristala doći — za pozamašan iznos
— i kad je korigirala sve njihove pogrešne zaključke. Čak ih je natjerala
da joj se zbog toga ispričaju.
Taj je video postao poluviralan, što je ustvari mrak. Nije mi bilo ni
na kraj pameti da ću s užitkom gledati kako moja najbolja frendica
postaje zvijezda društvenih mreža.
— Oni su još klinci. — tata odgovara s uzdahom. — I ne kampiraju
pred našom kućom.
— Četvrti amandman, ljubavi. — mama ga podsjeća staloženim
glasom. — Imaš moju dozvolu da ih napadneš šmrkom čim zakorače na
travnjak. Posebice Hawkinsa.
Daniel i ja sjedamo svatko na jednu stranu kauča u dnevnoj i
prepuštam mu da odradi prvu rundu. Kad se njegovi bodovi pojavljuju
na ekranu, primjećujem da je dva puta promašio metu i jednom pogodio
u sredinu. — Strijele ti lete na sve strane. — govorim nišaneći. Mila, koja
je drijemala na osunčanom mjestu ispred kliznih staklenih vrata, budi

240
se zazveckavši privjescima oko vrata. Proteže se, baca pogled prema
nama zijevnuvši poput nilskog konja i onda opet tone u svoj pseći san.
— Pucam na sve ili ništa! — Podiže noge na kauč.
Spuštam mobitel. — Skini tenisice. — opominjem ga mahnuvši
rukom.
— Skini tenisice. — potiho gunđa poput kakva petogodišnjaka, ali
razigranog petogodišnjaka. Gledam kako razvezuje tenisice kad mi za
oko zapinje blistava Nikeova kvačica. Gotovo sam smetnula s uma Calov
komentar o tome da nosi tenisice od tisuću dolara.
— Kako si ih nabavio?
Naslanja se leđima i opet podiže noge. Ovaj put ima samo čarape.
— Molim?
— Kako si ih nabavio? Cal kaže da koštaju tisuću dolara. To je jedan
od razloga zašto je mislio da bi ti mogao biti Lasica.
Koluta očima. — Koja glupost.
— Okej, ali zar stvarno koštaju toliko?
Lagano se crveni. — Da, ako ih kupiš u maloprodaji.
— A ti nisi?
— Naravno da ne.
— Pa kako si ih onda nabavio?
Ne odgovara odmah. — Preko еВауа.
— Ah. — Pogađam devetku kad mi najednom postaje jasno. —
Samo malo! Hoćeš reći da su rabljene? Kupio si tenisice koje su bile na
tuđim nogama?
Ne mora odgovoriti jer njegov pogled sve govori. — Praktički su
nove novcate. — protestira kad glumim da me hvata mučnina. — Lik
koji mi ih je prodao nosio ih je samo jednom! S čarapama!
— Nema šanse da se uvjeriš u to, a čak i da je istina, odvratno!
— Pa bolje to nego da sam ih kupio u maloprodaji i postao Lasica!

241
 — Samo mrvicu bolje. — Pogodivši u sredinu mete, prepuštam mu
igru.
Ceri se, a ja odlažem mobitel na koljena čekajući da nastavi. To što
zajedno igramo igrice, koliko god bilo blesavo, zapravo je velika stvar.
Godinama to nismo radili. Bila sam iznenađena zatekavši ga u čekaonici
policijske postaje kad su me u utorak navečer moji napokon mogli
odvesti kući. Ali došao je — i vidjevši ga, rasplakala sam se kao kišna
godina. Dok me trener Kendall vucarao tih nekoliko minuta kod Lare,
umirala sam od straha pomislivši da ga je sredio.
Policija je potvrdila da je živ i zdrav, ali im nisam posve vjerovala
dok ga nisam ugledala na svoje oči u postaji. Zagrlio me i podigao kao da
sam palica za lakros i odmah sam se sjetila kako me nekoć grlila njegova
puno manja i mlađa verzija. Jednako neustrašivo. I još sam se više
rascmoljila.
Te smo noći prvi put nakon dugo vremena razgovarali, a da se
nismo posvadili. Rekla sam mu za kuglanu i ispričala se što sam ga
pokušavala povrijediti i što sam željela da se osramoti pred cijelom
školom. Dosta je dobro to podnio. Priznao mi je da je neprestano pod
velikim pritiskom i dogovorili smo se da ćemo pokušati biti manje
grozni jedno prema drugom. Iako je otad prošlo tek nekoliko dana,
mislim da nam dobro ide.
Sprema se za hitac namršteno se koncentrirajući kad se tata
pojavljuje na pragu. — Baš je lijepo vidjeti kako se družite. — Glas mu
podrhtava.
— Da ti nije palo na pamet. — Daniel ga upozorava i ne gledajući
prema njemu.
— Što to? — Sjeda između nas. — Primijetiti da su moja djeca, koju
volim najviše na svijetu, sretna i živa i zdrava? — Na rubu je suza i oči
su mu zacakljene.
Daniel s uzdahom spušta mobitel. — Opet? — Tata nas uto grli.
Da, opet. Otkako su se vratili iz San Francisca, raspekmezi se barem
jedanput dnevno i, iskreno, uopće mi to ne smeta. Postoje daleko, ali
daleko gore stvari od toga.

242
 — Toliko se ponosim vama. — govori kroza suze. — Bili ste silno
hrabri!
— Ja sam samo jeo krušne štapiće u Olive Gardenu. — podsjeća ga
Daniel prigušenim glasom, lica priljubljena za njegovu majicu. Nije
istina. Morao se suočiti sa svime što se saznalo o treneru i nije mu bilo
lako. Cijela mu je naša obitelj vjerovala, ali on najviše. Unatoč tome,
odbija preuzeti ikakve zasluge. — Ivy je sve sama odradila.
Tata me još snažnije grli i premda mi je sad već teško doći do zraka,
nemam se namjeru žaliti. I njega i njegovu tvrtku uvalila sam u gadne
probleme učinivši što sam učinila i još uvijek ne znamo kako će se to
srediti. Usto, policija me više puta prekorila, a njega i mamu upozorila
da ne bi morali spašavati Cala da smo odmah prijavili što smo otkrili u
ateljeu. Posve se opravdano mogu ljutiti na mene — i otkako su se
vratili, ne prođe ni dan da se ne naljute. Ali zato uvijek postoje i ovakvi
trenuci nježnosti koji sve to zaglade.
— Da si barem bila opreznija, Ivy. — govori. Mila se u
međuvremenu opet probudila i sad kaska gore-dolje ispred kauča kao
da bi se najradije uvukla između nas. — Ali to kako si sve uspjela
pokopčati i ostati prisebna... — začuđeno zastaje. — Čudesno!
Rekao je čudesno. I baš kako sam pretpostavljala, sjajan je to
osjećaj.

243
 34.

MATEO

Nisam znao koliko je naša kuća tijesna dok se nisam trebao skriti
pred maminim bijesom.
Nikad se u životu nije toliko razljutila niti se ikad toliko derala da
sva pocrveni u licu — barem ne na Autumn i mene — koliko nakon
povratka iz Вгоnха u utorak kasno navečer. Ali čak ni to nije bilo ono
najgore. Najviše me pogodilo njezino razočaranje i kako nas otad gleda.
Kao da više ne zna tko smo.
Ne čudi me. Ponekad ni ja ne znam tko smo.
Dva i pol tjedna nakon zloglasno najgoreg dana u životu i dalje se
pokušavamo vratiti u normalu. Iako je još neizvjesno što će biti s
Autumn, činjenica je da surađuje s policijom, a Christy je sjajno zastupa
pa smo nekako oprezno optimistični i nadamo se da će je dopasti uvjetni
otpust i rad za opće dobro. Uostalom, već je počela volontirati u
skloništu za liječene ovisnike.
Ustvari, oboje tamo volontiramo.
— I ti ćeš raditi što i ona. — stara je ljutito objavila i nisam se
usprotivio. Moglo je ispasti daleko gore; Charlieja su njegovi poslali u
vojnu školu u New Hampshireu.
Nas dvoje pak imamo obavezu tri popodneva tjedno provesti u
skloništu i ako je cilj tomu da se osjećamo usrano što smo bili dio cijele
te krize s opioidima — onda je željeni efekt postignut. Bio sam svjestan
da je to što su Autumn, Charlie i Boney prodavali oksi bogatim klincima

244
u Carltonu samo vrh sante leda. Ipak, posve je drugi par rukava uživo se
nositi s posljedicama, pogotovo stoga što je moj posao, između ostalog,
koordiniranje aktivnosti za klince koji žive u skloništu. Nakon što sam
igrao košarku s osmogodišnjakom koji mi je između slobodnih bacanja
ispričao za mamin treći recidiv, nema šanse da ikad više uzmem išta jače
od aspirina.
I Autumn i ja smo mrtvi umorni kad nam se smjena privede kraju u
petak poslijepodne i pravo je olakšanje vratiti se kući, gdje je tiho i
mirno. I danas se stara nalazi s Jamesom Shepardom, kao i svaki dan
ovaj tjedan, pa neće biti kod kuće kako bi nas strijeljala pogledima.
— Radiš večeras? — pita me Autumn skidajući tenisice i zavaljujući
se na kauč. Kuća opet izgleda kao prije; laknulo mi je kad smo počeli
čistiti jer se ispostavilo da je pokućstvo većinom ostalo netaknuto.
Morali smo zamijeniti samo nekoliko stvari i dosta posuđa, ali
osiguranje je to pokrilo. Stara je imala bolje osiguranje za kuću nego za
kuglanu.
Strovaljujem se na suprotni kraj kauča. Osjećam se prebijeno.
— Da, ali tek u sedam. — Ne moram reći gdje. I ona i ja imamo samo
jedan posao otkad smo saznali da ćemo dobiti odštetu za to što je Ivy
učinila u kuglani. Ja sam ostao raditi u Garrett’su premda je daleko, a ona
i dalje vozi klaonicu. Gospodin Sorrento je bio pun razumijevanja u vezi
s tim. — Ti?
— Ne. — Zijeva trljajući oči. — Slobodna sam večeras.
— Što ćeš raditi?
— Ah, imam velike planove. — odgovara s podsmijehom. — Netflix,
sladoled, izrezivanje Gabea iz svih fotki i spaljivanje njegove glave. Cijeli
ritual.
— Odlično! Javi se ako ti zatreba pomoć sa spaljivanjem. — Dala mu
je nogu čim je saznala da je treneru Kendallu rekao za mene. Kako je
muči što je i sama bila dio cijele te operacije, možda i ne bi prekinula s
njim kad je izašlo na vidjelo da je upravo on Lasica, ali zapečatio si je
sudbinu time što je treneru dao moje ime. Stoga je to što smo se
napokon riješili tog luzera zapravo svijetla točka u cijeloj toj katastrofi.

245
 — Kako ćeš doći do bara?
— Tata će me odbaciti. — odgovaram iako mi je muka od toga.
Održao je obećanje — barem jednom u životu — i vratio se u
Carlton, zaposlio pri White & West Music Emporiumu i uvalio meni u
život poput najboljeg frenda kojeg nisam tražio i kojeg sam već odavno
prerastao. Okrutno od mene, znam, ali teško je ne zamjerati na takvom
nenadanom zanimanju, sad posve besmislenom i nepotrebnom, a koje
je još prije nekoliko mjeseci moglo sve promijeniti.
Ali idem kamo god me želi prebaciti jer stara inzistira na tome, a
trenutačno joj se nemam namjeru suprotstaviti u vezi s bilo čime.
— Samo.... — Uto se otvaraju ulazna vrata. To je ona i prestajemo
razgovarati. Pokušavam odgonetnuti kako je raspoložena dok umorno
sjeda u naslonjač. Možda manje zlovoljna nego inače?
— Jeste li bili u skloništu? — Oboje kimamo poput lutaka. —
Odlično. — Masira koljeno, ali tek tako, ne i zato što je boli. Znatno joj je
lakše otkako redovito uzima lijekove. — Vrijeme je da nas troje malo
porazgovaramo.
Autumn i ja razmjenjujemo pogled. — Okej. — Na oprezu sam.
— Više se nego ljutim na vas dvoje. — kaže nasmiješivši se, ali
nekako ukočeno, i onda staje kao da ne zna što dalje reći.
— Primijetili smo. — Kažem, a Autumn me udara nogom da ušutim.
—Još uvijek se ljutim. To što ste učinili... dobro, rekla sam si da vam
više neću očitavati bukvicu. — zaključuje duboko uzdahnuvši. — Stvar
je u tome da... tijekom sastanaka sa Shepardom i razgovora o koracima
koje ćemo poduzeti sinulo mi je da sam zapravo loše utjecala na vas.
— Molim? — Zbunjeno se naginjem prema naprijed. — Bila si nam
uzor!
— I ja sam se tješila da je tako, ali dok ste odrastali, uglavnom sam
sve radila sama. Nikad nisam tražila pomoć kao da je to nekakva
sramota. Htjela sam da oboje budete snažni i samostalni i jeste — ali ste
pretjerali u tome. Kao i ja. — Meškolji se s neugodom. — Moram vam
nešto priznati i to mi uopće nije lako. Razmišljala sam o tome da

246
zatvorim kuglanu i prije nego što je došlo do tužbe. Bila sam na rubu
snaga jer sam je sama vodila i htjela sam pokušati nešto novo, a nisam
znala kako vam to priopćiti. Imala sam osjećaj da ću time samo priznati
poraz. Onda su DeWittovi podigli tužbu i — odlučila sam ne boriti se.
Istina, ni osiguranje nije bilo dostatno, ali sam se svejedno mogla izvući.
Odlučila sam se predati. I to sam vam trebala reći.
Sjedi u naslonjaču kao da čeka da nešto kažemo pa ja pokušavam
smisliti odgovor iako mi je teško pokopčati što govori. Autumn je
zbunjena poput mene i poigrava se pramenom tapkajući nogom po
podu. — Znači... htjela si da kuglana propadne? — naposljetku pitam.
— Vjerojatno to ne bih tako sročila tada, ali iz sadašnje perspektive,
mislim da jesam. — Smekšava se primjećujući da smo zatečeni. — Znam
da vam je ta kuglana bila sve na svijetu. Proveli ste tamo glavninu svojeg
djetinjstva. I ja sam se ponosila njome, činjenicom da sama vodim
obiteljski posao, ali me to izmoždilo. To pokušavam reći.
Autumn se mršti. — Što?
— Da mi je bilo draže doživjeti propast negoli priznati da mi je
potrebna pomoć. Što je problem, zar ne? Jer ste vas dvoje upravo tu
osobinu pokupili od mene. — Okreće se prema meni. — Nije uvijek loše
biti ponosan i tvrdoglav. Tako čovjek postiže što je zacrtao. Ali kad sam
se razboljela, sve se urušilo i nijedno od nas nije se znalo nositi s time.
Autumn se zubima hvata za usnicu. — Strina, nije tvoja krivnja što...
— I ne kažem da jest. — prekida je. — Samo želim reći da sam
svjesna da sam na vas dvoje preslikala neke oblike ponašanja i tome sad
mora doći kraj. — Naginje se prema naprijed. — James je rekao da imam
odvezane ruke u pitanju kompleksa Carlton Entertainment. —
obznanjuje vedrijim tonom. — To znači da postoji mogućnost da ga se
zatvori i da se iznova izgradi kuglana baš kakva je i bila. Ali ne želim to.
Sviđaju mi se njegovi planovi jer imaju smisla. I sviđa mi se cijela
njegova vizija pa sam mu se odlučila pridružiti kao generalna
direktorica za odjel zabave!
Uzbuđeno čeka što ćemo reći. — Znači, radit ćeš za Ivynog tatu? —
Ne znam zašto sam ga tako oslovio, a ne s James. Možda zato što ni nju
u zadnje vrijeme ne mogu izbiti iz glave.

247
 — Da. U pitanju je odličan posao sa sjajnim beneficijama. Napokon
ću stvarno doplaćivati samo dvadeset dolara za lijekove. — Gleda prema
Autumn koja se poigrava končićem na jastučiću ne usuđujući se podići
glavu. — Za promjenu će biti ugodno raditi kao dio tima. Upravo to mi
je sad najpotrebnije. Ali i vama jer nije vaša dužnost prehranjivati našu
obitelj. Žao mi je što sam uopće dopustila da to pomislite.
Svi troje šutimo nekoliko sekundi zamislivši se nad svime. Meni je
neke stvari teško pojmiti — da njoj kuglana nije bila kamen temeljac na
kojemu je naša obitelj stasala, već kamen spoticanja — ali mogu i
odahnuti jer se ta priča napokon privela kraju. Ako to prekrižim, moći
ću prekrižiti i neke druge stvari.
— Sve će biti u redu. Bolje nego što je bilo. — samouvjereno
izjavljuje. — Sigurna sam da će ishod suđenja biti povoljan za tebe,
Autumn. Znam da ne valja naprečac donositi zaključke, ali mislim da će
ti u korist ići što si se iskreno pokajala i predala policiji. Ja u
međuvremenu planiram iskoristiti dobivenu priliku i krenuti od nule i
znajte da sam presretna zbog toga. — Lukavo gleda prema meni. —
Stoga želim da prestanete prozivati druge za nesreću Patricka DeWitta
u kuglani. Nijedno od nas nije u poziciji da ikoga gađa kamenjem. Jasno?
Oboje to potvrđujemo nerazgovijetnim mumljanjem. — Odlično. —
Ustaje. — Sad ću malo protegnuti noge, a poslije ćemo zajedno
pripremiti večeru. — Odlazi na kat.
— Dakle... — progovara Autumn čuvši kako zatvara vrata svoje
sobe. — Žestoke promjene.
— Istina. — mrmljam masirajući sljepoočnicu. Na mjestu gdje me
Charlie udario palicom za golf sad je tek sitan ožiljak.
— Ali... ne zvuči loše, zar ne? — oprezno pita. — Stvarno djeluje
sretno.
— Da. Istina.
— Glavna direktorica CMC-a. Tko bi rekao? — komentira
ispreplićući resice na jastučiću.
— I čim zasjedne na funkciju, prvo će smjesta promijeniti ime tog
kompleksa. — nadovezujem se, na što se slatko smije.

248
 — Dakle... — nastavlja Autumn znakovito me gledajući. — Možda bi
sad napokon mogao odgovoriti određenoj osobi na poruku. Prestani
glumatati da ti nije stalo. Cijelo vrijeme si namrgođen i nadrndan.
— Uvijek sam takav. — protestiram, na što pravi facu. — Ali nije
stvar samo u tome što je učinila. Prestao sam se ljutiti na nju zbog toga
kad sam shvatio da je umalo umrla. — Čak i sad, dok to izgovaram,
prolaze me trnci. Trener Kendall je toga dana bio totalno izvan kontrole,
u stanju ubiti bilo koga tko bi mu se našao na putu. Da je to bila ona,
umrla bi znajući da je zadnje što sam joj rekao bilo: Jadna si i ne želim te
ni vidjeti ni čuti do kraja života!
— Zašto je onda ne nazoveš?
— Zbog svega što sam izgovorio u autu. — pokunjeno priznajem. —
Kako da to povučem?
— Pa ne moraš. Samo joj se ispričaj. Na njoj je hoće li to prihvatiti ili
ne, ali mislim da hoće. — Ne odgovaram. — Hmm.
— Prstom se lupka po bradi. — Nije li nedavno zbog... kako je to
strina rekla? Zbog ponosa i tvrdoglavosti nekoga u ovoj obitelji sve
otišlo kvragu? Ime mi je na vrhu jezika i mislim da je u pitanju nešto što
se netom dogodilo, ali...
— Začepi! — Gađam je jastučićem jer mi je uspjela izmamiti osmijeh
na lice.

Večeras imam osiguran prijevoz do birca i stoga dovoljno vremena,

da prije toga nešto učinim.
Kako zbog automobila Ivyne obitelji ne mogu parkirati na prilazu,
parkiram na ulici i dok prilazim kući, uočavam je kako sjedi uz prozor i
čita. Raspustila je kosu koja joj pada preko ramena. Charlie je imao
pravo; super joj stoji — i odmah me steže oko srca.
Udaljen sam svega nekoliko metara od trijema, ali zastajem na pola
kamene staze pitajući se što učiniti. Njezini su očito kod kuće. Međutim,
nisam spreman za razgovor s njima. Još uvijek ne znam što reći na to da
će mama biti odgovorna za vođenje zabavnog kompleksa, posebice zato
što već tako dugo mrzim cijeli taj projekt. Usto, u zadnje mi je vrijeme

249
Ivyn stari mrvicu prenaporan. Otkako su se vratili iz San Francisca,
dvaput sam naletio na njega i oba me puta zagrlio rekavši: — Junačino
moja! Što bismo mi bez tebe? — I nisam se ni snašao, a već mi je cmoljio
na ramenu. Znam da u tom nema nikakve zle namjere, ali najradije bih
to izbjegao prije razgovora s Ivy.
Kamena staza obrubljena je oblucima. Mogao bih pokušati pogoditi
njezin prozor i tako joj privući pozornost. Ali to bi baš bilo jadno, zar ne?
Osim toga, ako uzmem makar jedan kamenčić, narušit ću taj predivno
pravilan dizajn. Uostalom, mogao bih i razbiti prozor...
— Planiraš tako stajati cijeli dan?
Podižem pogled. Ivy se naginje kroz otvoren prozor. — Možda. —
Srce mi uzbuđeno kuca na vedrinu u njezinu glasu. Drago joj je što me
vidi! — Još uvijek razmišljam.
— Dobro onda. — Križa ruke. — Javi mi kad odlučiš što ćeš.
— Hoću. — Iz džepa vadim kutijicu koju sam kupio na putu ovamo.
— Donio sam ti nešto.
— Sugar Babies?
— Tako je.
I vidim da blista od sreće. — To ti je jedina finta, je l’ da? dobacuje s
osmijehom.
— Manje-više. — priznajem.
— Ali nije loša. Silazim!

250
 35.

CAL

Kontroverzna nastavnica Gimnazije Carlton o kojoj kolaju

zapanjujuće glasine dala je otkaz.
Subota je ujutro i prošlo je gotovo mjesec dana otkako me trener
Kendall pokušao ubiti u Larinoj garaži. Sjedim za kuhinjskim stolom
piljeći u zaglavlje članka na mrežnoj stranici Boston.com i pitam se hoću
li se ikad naviknuti na to da sam i sam predmet zapanjujućih glasina.
Mislio sam da je jasno kao dan što se dogodilo između nas dvoje.
Međutim, ona tvrdi da se naš “pretjerano blizak” odnos temeljio samo
na dopisivanju i viđanju izvan nastave. Predala je svoj mobitel
istražiteljima i tek kad sam ponovo prošao sve poruke koje smo
razmijenili, a kako bih znao što će ih dočekati, shvatio sam da je uvijek
bila na oprezu. Ispada da sam ja bio tek zacopani tinejdžer — što, ruku
na srce, i stoji — dok je ona bila brižna odrasla osoba koja u konačnici
uvijek zna povući crtu.
Ali moji mi vjeruju. U potpunosti. I bijesni su.
Wes sjedi nasuprot meni sa šalicom vruće kave, a njegov zamišljeni
pogled samo potvrđuje da pažljivo procjenjuje moju reakciju na članak.
— Postoje dvostruki kriteriji kad je žena predator. — naposljetku me
upozorava.
Smatra je predatoricom i premda sam ispočetka odbijao to
prihvatiti, sad mi je napokon jasno zašto je upravo taj izraz najbolje
opisuje. Ponajprije zbog načina na koji svako malo izokreće istinu kako

251
bi joj priča držala vodu: tvrdi da je samo očevidac, spremna na suradnju
i neizmjerno zahvalna što se napokon otarasila autoritarnog bivšeg
zaručnika i, odahnuvši, spremna je učiniti sve u svojoj moći kako bi se
iskupila za njegove zločine.
— Barem je dala otkaz. — ističem.
Jedno su vrijeme razmatrali podići tužbu protiv nje zbog pogubnog
utjecaja na maloljetnu osobu, nešto u tom stilu. Premda bi to bio posve
ispravan potez, pomisao da naš odnos još više dođe pod povećalo toliko
me zgrozila da su naposljetku odustali. Do daljnjega su se odlučili
fokusirati na to da joj se oduzme dozvola za rad u školi. Gimnazija ju je
u međuvremenu suspendirala zbog istrage, a ona sama nakon toga dala
je otkaz.
Ponovo čitam članak, ali u njemu nema ničega novog. Priznala je da
je imala još jednu vezu dok je bila zaručena s trenerom, ali odbija reći
kako se tip zove. S obzirom na to da nije uključen u istragu, policija ne
vrši pritisak i mislim da nikad nećemo ni saznati tko je famozni D.
Pokušavam se uvjeriti da mi i nije stalo.
— Znam da daje dragocjene informacije. — nastavlja Wes
namrgođena lica i rukama grleći šalicu. — Samo nisam očekivao da će
zbog toga biti toliko zaštićena.
Ne želim išta komentirati niti to želim više spominjati. Već smo
razglabali o tome do pojedinosti. Opetovano. I premda cijenim njegovu
podršku — obojica su bila super s obzirom na to koliko sam im lagao —
ponekad mi treba predah jer sam neprestano u vijestima. Izlazim iz
članka i ulazim u poruke otvarajući Ivynu od dva ujutro. — Znaš li da u
prosjeku šest mjeseci u životu čekamo da se na semaforu upali zeleno
svjetlo? — upitam Wesa.
S osmijehom prihvaća promjenu teme. — Je li to Ivy sa svojim
neobičnim životnim faktima?
— Da. — Ponovo mi svako malo šalje takve stvari, a ja uživam i
zauzvrat šaljem slike iz svojeg najnovijeg stripa. Najgori dan u životu
najmračniji je, najgnjevniji i najemocionalniji strip koji sam dosad
nacrtao. Ali je isto tako, barem kako ona kaže, najbolji.

252
 — Drago mi je što si obnovio stara prijateljstva. — dobacuje
ispijajući dugi gutljaj kave. — I što stječeš nova.
Nisam znao kako će se ljudi postaviti prema meni kad sam se vratio
u školu tjedan dana nakon što su me otpustili iz bolnice. Nisam znao
hoće li me smatrati junakom jer sam izvukao živu glavu iako me trener
pošteno prebio ili će me smatrati luzerom zbog Larina nijekanja da je
među nama bilo ičega. Ali čim sam krenuo hodnikom prema matičnoj
učionici, dvojica su počela iz petnih žila pjevati Hot for Teacher. Svi su
prasnuli u smijeh, a ja sam, crven kao rak, shvatio što me čeka do
mature. Tad me netko zagrlio rukom oko vrata.
— Da niste mojem frendu Calu radili ikakve probleme! — zatutnjao
je Ishaal povlačeći me za sobom u smjeru suprotnom od matične
učionice. Proslavio se u školi zahvaljujući svojim snimkama na
YouTubeu i čim je odlučio da sam mu frend — što je bilo mrvicu
paradoksalno s obzirom na to da mu je najgledanija bila upravo ona
epizoda u kojoj je priznao da nema pojma tko sam — ljudi su mi se
prestali smijati. Sad me svako malo poziva nekamo i premda rijetko kad
pristanem, moram priznati da mi uopće nije loše s njim — kad me ne
pokušava vrbovati kao gosta.
Uz to, lijepo je povremeno imati i druge za druženje. Ivy i Mateo su
obnovili svoju epsku romansu, za koju se ispostavilo da ipak nije
sasječena u korijenu i, premda mi je drago, ne želim se družiti samo s
njima.
— Nema na čemu. — rekao sam joj jučer u hodniku kad je
dolepršala do mene rastavši se s njim kod njegova ormarića.
— Ha? — sanjivo me pogledala.
— Da ste prohodali u osmom, prekinuli biste za mjesec dana. —
objašnjavam. — Time što sam umiješao svoje prste, zapravo sam vam
pomogao da ne prohodate dok niste došli u dob u kojoj se trajanje veze
ne mjeri u tjednima.
Nije se čak pokušala ni pobuniti, što samo pokazuje koliko se u
zadnje vrijeme smekšala.
Dok se nas dvoje opet družimo kao nekoć, s Mateom se trudim da

253
to ipak bude drukčije. Razmišljajući o tome kako sam ga sabotirao prije
nekoliko godina kad joj je ostavio Sugar Babiese i poruku, shvatio sam
da sam to učinio jer sam ga oduvijek smatrao prijetnjom. Nije mi bio
konkurencija u ljubavnom smislu, već kao prijatelj; bio sam uvjeren da
u tom našem trojcu Ivy i ja imamo najprisniji odnos i nisam želio saznati
da se varam. Stoga sam odlučio zaštititi to naše prijateljstvo umjesto da
mu dopustim da se proširi. Ali nakon svega što smo prošli s trenerom,
sad je više nego očito da smo Ivy i ja daleko bolji tim kad je Mateo s nama
jer unosi ravnotežu. Stoga sam razočaran njegovom zadnjom porukom.
Nisam našao nikoga s kime bih se zamijenio za smjenu pa ipak neću moći
na izložbu. Fakat mi je žao.
Nema frke, odgovaram s uzdahom. Sklonište je ionako na prvom
mjestu.
Kako Wes u zadnje vrijeme zamjećuje i najmanje promjene u
mojem raspoloženju, odmah spušta šalicu. — Što se dogodilo?
— Ništa posebno. Mateo ne može večeras na izložbu. Ivy ima
dogovor s Emily pa... izgleda da idem sam.
Još početkom rujna nabavio sam ulaznice za izložbu Yayoi Kusame
u Institutu za suvremenu umjetnost u južnom dijelu Bostona jer sam
očekivao da će Lara ići sa mnom. Kusamine su multimedijske instalacije
poznate kao zrcalne prostorije, spoj su rasvjete, zrcala i umjetnina, i
jamče jedinstven hipnotizirajući doživljaj. Već su fotke na internetu
probudile u meni kreativni žar i silno sam se veselio što ću uživo vidjeti
cijeli postav. Ali prolazi me volja znajući da sad neću imati s kime
podijeliti svoje doživljaje.
— Možeš li nabaviti još jednu ulaznicu za Emily?
— Nema šanse. Praktički su ih odmah rasprodali. A da pozoveš
nekog od svojih novih prijatelja?
— Hm... — Bacam pogled na zadnju Ishaanovu poruku. Ideš večeras
na Lindsayn parti? — Mislim da to nije njihov tip zabave.
— Ne znaš dok ne upitaš. — bodri me.
Ima pravo. Šaljem Ishaanu poveznicu na Institutovu stranicu o
Kusami. Ne mogu, idem na ovo. Imam još jednu ulaznicu, hoćeš sa mnom?

254
 Odgovara za sekundu. Izgleda bolesno.
Ostavljam mobitel na stolu jer me smjesta hvataju nemir i tjeskoba
koji me u zadnje vrijeme neprestano prate u stopu. Kad čujem takvo što,
odmah osjetim čežnju za Larom, a u te vode više ne bih zalazio. Premda
se moj krug poznanika i prijatelja proširio u pozitivnom smislu,
ponekad mi se čini da sam i dalje crna ovca.
Wes me zabrinuto gleda. — Mislim da ću napraviti palačinke s
čokoladnim mrvicama. — govorim s usiljenim osmijehom. — Može?
— Naravno! — Ustaje. — Ne zaboravi i na drugog oca, koji je trebao
ustati još prije pola sata. Idem po njega!
Odlazim do hladnjaka tek kad izlazi iz kuhinje. Nema smisla biti
pokunjen jer ću, eto, sam morati na izložbu. Uostalom, to i nije neka frka,
posebice kad se u obzir uzme sve što se dogodilo prije mjesec dana. Ali
mi visi nad glavom kao nešto što sam isplanirao s Larom i bilo bi lijepo
— na simboličan način — nekim drugim zamijeniti to otrovno sjećanje
na nju. S bilo kime drugim.
Vadim jaja i mlijeko na pult i krećem prema peći, a onda se vraćam
jer mi mobitel zvrndanjem da je na znanje da sam primio poruku. Opet
Ishaan.
Može. Kada?

255
 IZ — ISHAANOV I ZACKOV KANAL NA YOUTUBEU

Ishaan i Zack zavaljeni su na podstavljenom trosjedu u Ishaanovu

renoviranom podrumu i snimaju panoramski kako bi se vidjela i Emily
koja sjedi na rubu stolca slijeva. Ishaan ima otkačenu novu frizuru, dok
Zack nosi kožnatu jaknu kakve su sad u trendu.

ISHAAN: Emily, znaš što želimo znati.

EMILY: Odgovor je “ne”.
ZACK (petljajući po manšetama): Jesi li je uopće upitala?
EMILY: Ne moram. Nema šanse da Ivy ikad pristane na
intervju.
ISHAAN: Ne možeš li je nagovoriti? (Spaja ruke kao da
moli.) Daj, Emily! Bilo bi totalno mrak kad bi pristala!
EMILY: Vjerovao ili ne, boli je briga što ti ili itko drugi
misli da bi to bilo totalno mrak. Napokon su joj se stvari
u životu posložile i ne treba joj podsjetnik na najgori dan
u životu.
ZACK: Ali probili bismo sve rekorde gledanosti! (Spušta
pogled i ponovo povlači manšete jakne.) Ovi su rukavi
predugački, ali i... prekratki. Totalno čudno.
EMILY: Ne znam zašto očekujete da ću vam pomoći oko
Ivy, a niste u stanju nagovoriti ni vlastitog frenda da vam
bude gost!
ZACK (ne podižući pogled): Poznaješ li ti Matea?
EMILY (okrećući se prema Ishaanu): A Cal? Niste li vas
dvojica sad frendovi?

256
ISHAAN: Da, ali Cal ima kompliciranu vezu s ovom
emisijom.
EMILY: Je li to zato što je u njoj tek nedavno otkriveno
njegovo postojanje?
ZACK: Možda bismo mogli opet dobiti Charlieja.
(Odustaje od manšeta i podiže rukave.) Taj vojni kamp ili
škola morat će mu naposljetku dopustiti telefonske
pozive.
ISHAAN: Ne znam, stari. Tamo je gadno.
EMILY: Ili... svjesna sam da bi to mogao biti radikalni
potez, ali saslušajte me — ili biste mogli razgovarati o
nečemu što nema veze sa svime ovim!
ISHAAN (trepćući): Zašto?
EMILY: Možda zato što postoje i druge stvari na ovom
svijetu o kojima se također može govoriti? Prošlo je šest
tjedana otkako su uhitili trenera. Stvari se vraćaju u
normalu i ljudi nastavljaju sa svojim životom. Barem je
tako s Ivy.
ZACK: Još nas čeka suđenje. Osim toga, naša emisija bi
joj mogla poslužiti kao neka vrsta katarze. Ima veliku
podršku naših pratitelja.
ISHAAN: Totalno! Bila bi to proslava ljubavi, ali ne, ono,
na neki bolestan način, nego na totalno primjeren način,
s jasno postavljenim granicama.
EMILY: Nema šanse da nasjednem. Nema.
ISHAAN: Gle, nemoj mi prodavati sranja o tome da ljudi
nastavljaju sa svojim životom. Kad je u pitanju ovako
bolestan slučaj, svi bi se trebali zabrinuti ako se situacija
primiri.
EMILY (podižući obrve): Zašto?
ISHAAN: Jer je to samo zatišje prije oluje.

257
 36.

IVY

— Naposljetku, ako se takav eklatantni primjer predatorskog

ponašanja ne kazni na najstroži mogući način, nijedan učenik ili učenica
u Massachussettsu više se nikad neće osjećati sigurnima.
Naslanjam se na Matea, koji sjedi uz mene na krevetu, dok čitam
pismo Školskom odboru koje sam natipkala na svojem laptopu. — Što
kažeš?
Oko prsta namata pramen moje kose. — Mislim da to eklatantni
malo odvraća pozornost. Ali sve u svemu, sjajno sročeno.
— Misliš? Meni je to baš moćno. — Mrštim se gledajući u ekran. —
Da stavim očiti?
— A da uzmeš stanku? — Ljubi me u sljepoočnicu pa na obraz i onda
spušta usnice na moj vrat. — Radiš na tome otkako si došla.
Najradije bih mu se prepustila, ali se odupirem porivu. — Želim da
bude kako treba.
— Znam. — mrmlja ljubeći mi vrat. — Ali nije isključivo tvoja
odgovornost maknuti je iz obrazovnog sustava. To je nekome drugom u
opisu posla.
— Naravno, osim što taj netko ništa ne poduzima. — ljutito
odgovaram. Izluđuje me što žena koja me pokušala ubiti prije dva
mjeseca čak nije ni izgubila dozvolu za rad u školi. — Možda bih trebala
uključiti tetu Helen.

258
 Prestaje me ljubiti, a meni je odmah žao što imam takvu jezičinu. —
Tetu Helen? Autoricu ljubića? Zašto?
— Zamjenik ministra obrazovanja joj je prijatelj. — Zatvaram
laptop i odlažem ga na stolić uz njegov krevet.
Upitno me gleda. — Koje je to ministarstvo obrazovanja?
Massachussettsa?
— Ne, nego savezno. Teta Helen je studirala na Harvardu. Ima veze.
— Bacam se na leđa i gledam prema stropu. — Trudim se ne
opterećivati onim što ne mogu kontrolirati, ali me izluđuje što Lari sve
polazi za rukom!
— Karma će već odraditi svoje. — Spušta se uz mene.
— Ali za sto godina! Ova je u međuvremenu po cijelom gradu sakrila
pare i samo čeka da se situacija primiri. — Okrećem se na lakat i
podižem obrve. — I vjerojatno ima nekog mamlaza koji se vucara za
njom poput štenca i odrađuje njezine prljave poslove, a da toga nije ni
svjestan. Kladim se da bismo saznali koješta da je ti, Cal i ja uhodimo
samo polovicu dana!
Hvata ga panika. — Ne. — otpiljuje me.
— Zašto ne? To nam baš dobro ide!
— To nam užasno ide! Da se nas pitalo, policija bi uhitila Dominicka
Рауnеа.
— Okej, istina. — nevoljko popuštam. Nakon svih naših sumnji, ipak
se ispostavilo da je on samo nadobudni umjetnik koji je donosio loše
odluke u vezi s poslom, nekretninama i prijateljima.
— Ali otad smo puno toga saznali.
— Da, naučili smo kako ne zabadati nos u ono što nas se ne tiče.
— Privlači me toliko blizu da nam se gotovo dodirujemo nosovima.
— Slušaj me! Ne trebaš je raznijeti do kraja. — šapće ozbiljno me
gledajući svojim tamnim očima. — Ne vrijedi toga. Okej?
— Okej. — odvraćam šaptom kad svoje usnice spušta na moje.
Nekoliko minuta prepuštam se čistom užitku i glavom mi se više ne

259
motaju nikakve misli.
Sve dok moje uši napokon ne registriraju nečiji uporni glas.
— Mateo! — Gospođa Reyes! I koliko mogu prosuditi po tonu, rekla
bih da ga zaziva već treći put.
Uspravljam se popravljajući kosu i zabrinuto gledam prema
vratima. Žena jednostavno tako djeluje na mene! Iako mi je već šest puta
rekla da mi oprašta ono s kuglanom i da je daleko sretnija na novom
poslu, i dalje se osjećam krivom.
— Molim? — dovikuje Mateo. Njegove su ruke još uvijek na mojim
bokovima, spremne povući me k sebi čim riješi što je potrebno.
— Tata je stigao!
— Tata? — Odmiče ruke. — Zašto?
— Dolazim gore! — Sjajna je u tom pitanju jer uvijek najavljuje svoj
dolazak. Kad se pojavljuje na pragu, on je već naslonjen na zaglavlje
kreveta, prekrivač je zategnut, a ja sjedim na rubu stolca za njegovim
radnim stolom.
— Hej, Ivy! — ljubazno me pozdravlja.
— Hej, radili smo zadaću. — govorim iako je a) subota i b) nije me
ništa upitala.
Mateo se uspravlja spuštajući noge na pod. — Zašto je došao?
— Želi te izvesti na ručak.
Vidim da stišće zube. Iako se pokušava naviknuti da je sad češće
prisutan u njegovu životu, i dalje se zna uzrujati kad smatra da forsira
više nego što mu je spreman dati. — Reci mu da bi trebao povesti
Autumn. Ivy i ja imamo planove.
— Autumn je u skloništu. — U zadnje vrijeme volontira praktički
puno radno vrijeme i čak razmatra upisati socijalni rad otkako se čini
izglednim da će umjesto zatvorske kazne dobiti dulju uvjetnu. — I
sigurna sam da mu neće smetati ako vam se Ivy pridruži.
— Zašto bi Ivy trpjela? — mrzovoljno gunđa, a ja bih mu se najradije
bacila u krilo i ljubila ga dok se opet ne razvedri. Uvijek bih ga ljubila,

260
doduše. Kako god bio raspoložen.
— Ne smeta mi. — Istina je; sviđa mi se gospodin Wojcik. Drag je
iako se malo previše trudi i luckast je i ne osjećam nikakvu krivnju
prema njemu.
— Hvala ti, Ivy. — kaže gospođa Reyes s osmijehom, a onda se opet
obraća njemu. — Čini mi se da je to njemu važno, ljubavi, pa mislim da
bi trebao ići.
I to je to. Mateo joj ne može reći “ne” kao što ni ja ne mogu svojoj.
— U redu, neka ti bude. — pristaje s mukom uzdahnuvši. Spuštamo
se za njom u prizemlje, a njegov tata već čeka kod ulaznih vrata s
neizbježnim kačketom u ruci. Zgodan je, ali za razliku od Matea, ima
tamnu kestenjastu kosu, uredno podšišanu bradu i jarkozelene oči, oko
kojih se obično pojave bore kad mi se nasmiješi. Ovaj put vidim, da ga
hvata lagana panika kad me vidi, što još više dolazi do izražaja kad
Mateo obznanjuje: — I Ivy ide s nama.
— Ah. — Mota kapu u rukama. — Pa nisam... ah. To sve mijenja, hm.
Uh. Žao mi je, Ivy. Nisam znao da si tu. Dobar dan.
— I vama. — nesigurno odgovaram. Ništa mi nije jasno.
— Možda onda neki drugi put... — Zastaje, a onda, kao da skuplja
hrabrost, samo sliježe ramenima. — Ma znate što? Neka! Zašto ne? I
zašto odgađati? Može i u troje. Drago mi je što ćeš nam se pridružiti, Ivy!
— Okej. — I dalje ne kopčam. Mateo koluta očima vadeći naše
kapute iz ormara. Dok je njemu to čudno zamuckivanje samo njegovo
uobičajeno iritantno ponašanje, meni ipak nešto ne štima.
— Sljedeći put se najavi, okej, Darrene? — gospođa Reyes potiho
govori povukavši ga u stranu kad nas dvoje izlazimo.
Svježe je i sunčano jutro, kraj studenog, a zadnje jesensko lišće još
se grčevito drži za grane. Gotovo su dva mjeseca prošla otkako je Boney
ubijen i stvari su se... vratile u normalu? U svakom slučaju, bolje je nego
što je bilo prvih nekoliko dana. Toliko se ljudi pojavilo na Boneyjevu
pogrebu da su brojni morali stajati na pločniku. Oprostila sam se s njim
kod njegova groba, nasamo, ispričavši mu se posljednji put. U sebi.
Obećavši da nikad više neću biti sitničava prema nekome kako sam bila

261
prema njemu onoga dana kad je umro. Provjeravam Instagram čim sam
se smjestila odostraga u autu i zakopčala. Smiješim se fotki na kojoj se
Cal i Ishaan krevelje s nekim Marvelovim superjunakom na festivalu
stripa u Kongresnom centru Hynes. — Super mi je što su sad tako dobri
frendovi. — govorim okrećući mobitel prema Mateu kako bi ih vidio.
Neko sam vrijeme mislila da je Ishaan dobar prema Calu samo kako bi
ga dovukao u emisiju, ali ispostavilo se da imaju gomilu zajedničkih
interesa.
— Sljedeći put bi trebali navratiti u zoološki vidjeti pingvine. —
komentira Mateo.
Njegov tata brblja o sportovima cijelim putem do restorana, a
ispostavlja se da je u pitanju simpa mali talijanski restoran u samom
središtu Carltona. Moji ga obožavaju, a kako znam da je skup, opet me
hvata nervoza kad se parkiramo. — Ako je u pitanju posebna zgoda,
mogu... — započinjem, ali Mateo me na izlasku hvata za ruku.
— Nemoj me ostaviti, molim te. — šapće mi na uho.
A dobro onda.
— Zašto baš tu? — ležerno pita dok prilazimo ulaznim vratima. —
Obično ne zalaziš na ovakva mjesta.
— Istina. Istina. Pa... — Iako je vozio s kapom, sad je skida i ponovo
gnječi u rukama. — Mislim da si imala pravo, Ivy. Ovo jest posebna
zgoda. Znaš... upoznao sam nekoga.
O, Bože! Da me Mateo nije zamolio da ostanem, zbrisala bih iz tih
stopa. Ne mogu vjerovati da ću stjecajem okolnosti još upoznati novu
curu njegova tate! — Sjajno. — uspijevam izustiti. Mateo je skamenjen.
— Možda je pogrešno reći da sam je upoznao. — nastavlja njegov
tata mimoilazeći hostesu. Osim prigušene glazbe u pozadini ne čuju se
ni glasovi ni zveckanje jedaćeg pribora. Bila sam ovdje samo navečer; u
vrijeme ručka nije ni blizu tako krcato. — U pitanju je netko do koga mi
je stalo već dulje vrijeme. Ruku na srce, vratio sam se u Carlton jer sam
se, između ostalog, nadao da ćemo napokon biti zajedno. I posrećilo mi
se.
— Znao sam. — Mateo govori u bradu. Stišćem njegovu ruku jer sam

262
i ja razočarana. Tvrdio mi je da se njegov tata nije vratio samo kako bi
im bio od pomoći, a ja sam mu tupila da bude manje ciničan. Da se barem
nije ispostavilo da je imao pravo.
Gospodin Wojcik nastavlja blebetati probijajući se između praznih
stolova prekrivenih bijelim stolnjacima. — Već bih vas upoznao da se
situacija nije zakomplicirala. Iako se ništa značajno nije riješilo u
međuvremenu, izuzetno mi je stalo do nje i stoga... ah. — Glas mu se
smekšava. — Tu je!
Pratim njegov pogled i noge mi se najednom odsijecaju. Trepćem
nekoliko puta nadajući se da je u pitanju fatamorgana. Ali prizor se ne
mijenja; štoviše, shvativši da se ne mičemo s mjesta, ona ustaje od stola
i kreće prema nama.
— Nema jebene šanse. — Mateo provaljuje zaštitnički me grleći oko
ramena. — Zar si poludio?
Gospodin Wojcik iskoračuje pred nas panično gnječeći kapu u
rukama. — Gle, molim te da ovome pristupiš otvorena srca, ništa
drugo...
Ona uto staje uz njega, blistave plave kose, s ljubaznim osmijehom
na licu. — Mateo, sjedni, molim te! Silno sam ushićena što ću te bolje
upoznati! — Zatim se okreće prema meni. — Ivy, tako mi je drago što te
opet vidim!
Govori to kao da se nije navlačila sa mnom u pokušaju da se dočepa
pištolja kad smo zadnji put bile u istoj prostoriji. Kao da nije sipala laži
o Calu kad god joj se ukazala prilika. Razjapivši usta, zgroženo piljim u
nju i nisam u stanju smoći nijednu jedinu riječ, makar iz pristojnosti. —
Darrene, mogao si ih i bolje pripremiti. — kaže nasmijavši se.
Darren. Darren. O, dragi Bože. Njegov je tata taj zloglasni D!
— Oprosti, anđele! — Pogledavši je s apsolutnim obožavanjem,
ponovo se okreće prema Mateu. — Znam da će ti trebati vremena. Vi ste,
klinci, koješta pretrpjeli, ali i Lara je. Kako ste se svi izvukli, činilo mi se
prikladnim napokon priznati...
I onda još nešto kaže, ali ne čujem što jer Lara uto podiže lijevu ruku
kako bi zadjenula pramen za uho i ugledavši na njoj novi blistavi

263
dijamant, odjednom mi nepodnošljivo pišti u glavi.
Uopće joj nije stalo do njega! Znam da je tako jer nam je Cal rekao
što mu je rekla za tog nekog na slovo D — u konačnici bio je samo
razonoda kao i svi drugi. Ali kako sad mora surađivati s policijom i
izglancati imidž, postao joj je koristan. Nema boljeg PR-a od zaruka s
ocem jednog od klinaca uključenih u slučaj otkrivanja narkobiznisa u
Carltonu. Naposljetku, ako on povjeruje njezinoj priči, onda je sigurno
istinita!
Ispostavlja se da sam praktički imala pravo kad sam rekla Mateu da
se neki mamlaz najvjerojatnije vucara za njom poput štenca. Samo mi
nije bilo ni na kraj pameti da bi to mogao biti njegov otac.
Naglo se osvijestivši, hvatam ga za ruku i povlačim za sobom prema
izlazu. — Hajde! — Ne obazirem se na zapanjeni pogled konobara u
prolazu. — Idemo odavde!
— Kamo? — Glas mu je promukao i hrapav, kao da se netom
probudio iz noćne more i shvaća da je stvarnost još gora. — Nemamo
auto.
— Nema veze. — Itekako ima veze, ali to je samo logistički problem,
a sad je potrebno razmišljati izvan tih okvira. Dolazimo do vrata i
otvaram ih znajući da je svaka stanica u mojem tijelu više nego spremna
za ono što slijedi.
— Raznijet ćemo je do kraja. — objavljujem.

264
 ZAHVALE

Prvu verziju ovog romana predala sam urednici u siječnju 2020. i

dva mjeseca poslije počela sam je revidirati — bilo je to na samom
početku pandemije koja je u potpunosti promijenila naš svijet. Kao i
svaka druga djelatnost, i izdavaštvo se s mukom pokušavalo prilagoditi
novonastaloj situaciji. Stoga ovim putem zahvaljujem svima koji su
nastavili raditi na ovom romanu unatoč tom teškom razdoblju punom
prevrata.
Moje agentice, Rosemary Stimola i Allison Remcheck, ujedno moje
zvijezde vodilje, osobito su se iskazale tijekom te neizvjesne godine.
Hvala vam na mudrosti, podršci i nepokolebljivoj vjeri u moje pisanje!
Zahvaljujem i Alli Hellegers koja je odradila međunarodnu stranu priče,
Peteu Ryanu i Nicku Croceu na učinkovitoj organizaciji posla, Jasonu
Dravisu na stručnom znanju iz područja filma.
Također sam zahvalna svima u izdavačkoj kući Delacorte Press koji
su ovu knjigu brižno vodili od početka do kraja, posebice briljantnoj
urednici Kristi Marino koja u svakoj mojoj priči pronalazi skrivene
dubine, a potom i izdavačima Beverly Horowitz, Judith Haut i Barbari
Marcus. Hvala i Kathy Dunn, Lydiji Gregovic, Dominique Cimini, Kate
Keating, Elizabeth
Ward, Jules Kelly, Kelly McGauley, Jenn Inzetti, Adrienne
Weintraub, Feliciji Frazier, Becky Green, Enid Chaban, Kimberly Langus,
Kerry Milliron, Colleen Fellingham, Heather Lockwood Hughes, Alison
Impey, Rayu Shappellu, Kennethu Crosslandu, Marthi Rago, Tracy
Heydweiller, Lindi Palladino i Denise DeGennaro.
Kako su moje knjige, za razliku od mene, ipak imale priliku putovati
prošle godine, zahvaljujem Clementine Gaisman i Alice Natali u

265
književnoj agenciji Intercontinental, Bastianu Schluecku i Friederike
Belder u književnoj agenciji Schlueck, Charlotte Bodman u agenciji
Rights People što su ovom romanu pronašli dom širom svijeta. Osobito
zahvaljujem svim međunarodnim urednicima i izdavačima koji su
podržali moje knjige i približili ih čitateljima u više od četrdeset zemalja.
Hvala Erin Hahn i Kit Frick na dragocjenim povratnim informacijama o
rukopisu Najgorega dana u životu, kao i svim divnim prijateljima koji su
godinu dana održavali kontakt sa mnom, posebice Samiri Ahmed,
Stephanie Garber, Kathleen Glasgow, Lisi Gilley, Aaronu Promanu i
Neilu Cawleyju. U mojem srcu posebno mjesto zauzimaju moj sin Jack i
ostatak moje obitelji — silno sam zahvalna što smo prebrodili tu godinu
relativno dobroga zdravlja iako mi je nedostajalo druženje s vama.
Naposljetku, hvala svim čitateljima koji su se sprijateljili s mojim
romanima — vi ste razlog zašto ih i dalje pišem!

266
 O AUTORICI

Karen M. McManus završila je studij engleskog jezika pri College of

the Holy Cross i magistrirala na području novinarstva pri Northeastern
University. New York Times je njezine romane Lažljivac među nama,
Otkrij mi tajnu i Kobna igra uvrstio na svoj popis uspješnica. Njezina su
djela objavljena na više od četrdeset svjetskih jezika.

267