PHILIP KERR

DAMA IZ ZAGREBA

S ENGLESKOGA PREVEO

Goran Čolakhodžić
 Ova je knjiga za Ivana Helda,
bez čijeg poticaja nikada ne bi nastala.
 I ako upitaš opet ima li ikakve pravde na svijetu, morat ćeš se
zadovoljiti odgovorom: zasad ne; kako god bilo, barem do ovog petka ne.
Alfred Döblin

U Jugoslaviju sam došla vidjeti što znači utjelovljena povijest.

Rebecca West

... stajalo je zapisano da mi je biti odan noćnoj mori koju izaberem.

Joseph Conrad
 Prolog

Francuska rivijera, 1956.

V ukovi se obično rađaju jarko plavih očiju. One onda postanu svjetlije
i postupno izblijede do boje koju imaju u odraslog vuka, a to je
najčešće žuta. Haskiji pak imaju plave oči pa zato ljudi misle da mora biti
i plavookih vukova, ali, strogo uzevši, takvih nema; naiđete li ikad na
vuka plavih očiju, onda to vrlo vjerojatno nije čistokrvan vuk, već
križanac. Dalia Dresner imala je najprodornije plave oči od svih žena koje
sam ikad vidio; ali dao bih se kladiti da je barem djelićem bila vučica.
Dresner je bila zvijezda njemačke kinematografije u tridesetim i
četrdesetim, u vrijeme kad sam ja s njom bio u nekoj vrsti veze, mada je
to kratko trajalo. Sad joj je gotovo četrdeset, ali čak je i u nemilosrdnom
tehnikoloru i dalje zapanjujuće lijepa, a naročito one njezine laserski
plave oči kojima sporo trepće i izgleda kao da bi jednim neopreznim
pogledom mogla sravniti šačicu zgrada. U mojem su srcu, bome, uspjele
propaliti rupu.
Kao ni bol rastanka, nikada se doista ne zaboravljaju lica voljenih
žena, naročito kad je to lice žene koju su novine nazivale njemačkom
Garbo. A da ni ne spomenem način na koji vode ljubav; nekako i to ima
običaj urezati se u pamćenje. Možda je to i u redu kad je sjećanje na
vođenje ljubavi pretežno sve što vam je preostalo.
»Nemoj stati«, znala je protisnuti u onih nekoliko prilika kad sam se
trudio zadovoljiti je u krevetu. Kao da sam uopće i namjeravao ikada
prestati; bio bih rado nastavio voditi ljubav s Dalijom do kraja svijeta i
vijeka.
 Gledao sam je opet u kinu Eden u mjestu La Ciotat, blizu
Marseillesa, za koje se govorilo da je najstarije, a možda i najmanje kino
na svijetu. U njemu su braća Lumière godine 1895. prikazala svoj prvi
film, a nalazi se odmah do obale mora, okrenuto k marini gdje se mnogo
skupih brodova i jahti sidri cijele godine, dok je tik iza ugla ofucani stan
u kojem živim otkako sam napustio Berlin. La Ciotat je staro ribarsko
selo kojem malo živosti udahnjuje jedno važno francusko mornaričko
brodogradilište – ako je uopće moguće upotrijebiti riječ važan u istoj
rečenici gdje i Francuska mornarica. Imaju lijepu plažu i nekoliko hotela,
a u jednom od njih radim.
Pripalio sam cigaretu i gledajući film pokušavao se prisjetiti svih
okolnosti koje su dovele do našeg prvog susreta. Kad li je to točno bilo?
1942.? 1943.? Iskreno, meni se nikad nije činilo da Dalia mnogo nalikuje
na Garbo. Za mene je ona bila najbliže Lauren Bacall. »Njemačka Garbo«
bila je ideja Josepha Goebbelsa. Povjerio mi je da je samotna Šveđanka
bila jedna od Hitlerovih najdražih glumica, a Camille jedan od Führeru
najdražih filmova. Malo mi je teško zamisliti da je Führer mogao imati
najdraži film, naročito jedan tako romantičan kao Camille, ali Goebbels
je rekao da bi se Führeru, kad god bi ga gledao, oči napunile suzama i da
bi još satima kasnije sav blistao. Uopće ne sumnjam da je za Goebbelsa
ponovno lansiranje Dalije kao odgovora njemačke kinematografije na
Gretu Garbo bio tek još jedan način da zadobije Hitlerovu naklonost, a
naravno, i Dalijinu naklonost; Goebbels se uvijek pokušavao uvući ovoj ili
onoj glumici. Nije da ga krivim što se pokušavao uvući Daliji Dresner.
Mnogi su muškarci činili isto.
Provela je velik dio svojeg života u Švicarskoj, ali rođena je u Puli, u
Istri, koja je, nakon 1918. i raspada Austro-Ugarske, dodijeljena Italiji;
no taj je poluotok uvijek prirodno bio dijelom Jugoslavije – svi su Dalijini
preci bili Hrvati – pa da bi izbjegla talijanizaciji i kulturnoj represiji
Mussolinijevih fašista, još je kao vrlo mlada s roditeljima otišla u Zagreb.
Pravo joj je ime bilo Sofija Branković.
Nakon što je rat završio, odlučila je napustiti svoj dom pored Züricha
i vratiti se u Zagreb ne bi li pronašla ostatak svoje obitelji – ako je itko
uopće i preostao. Godine 1947. uhitila ju je jugoslavenska vlada,
sumnjičeći je da je surađivala s nacistima tijekom rata, ali je Tito – za
kojeg se općenito držalo da je bio zaluđen njome – osobno intervenirao i
sredio da Dalia bude puštena iz pritvora. Vrativši se u Njemačku,
pokušala je napraviti comeback, ali okolnosti su to spriječile. Na njezinu
sreću, ponudili su joj posao u Italiji, tako da se pojavila u nekoliko dobro
primljenih filmova. Kad je Cecil B. DeMille 1949. razmišljao o podjeli
uloga za Samsona i Dalilu, razmatrao je Daliju Dresner prije nego što se
odlučio za, politički podobniju, Hedy Lamarr. Hedy je bila dobra – nema
dvojbe da je bila vrlo lijepa – ali čvrsto sam uvjeren da bi Dalia bila
uvjerljivija. Hedy je ulogu odigrala kao tridesetpetogodišnja školarka.
Dalia bi je bila odigrala kao spada. Kao zavodljiva žena s jednako puno
mozga koliko je na Samsonu bilo mišića. Oko 1955. već je opet radila u
njemačkom filmu: tada je odnijela kup Volpi za najbolju žensku ulogu na
Venecijanskom filmskom festivalu, za film zvan Đavolji general, gdje je
igrala uz bok s Curdom Jürgensom. No Englezi su bili ti koji su Daliji
dodijelili njezine najuspješnije uloge, a u prvom redu kompanija British
Lion Films, za koju je u dva filma glumila s Dirkom Bogardeom.
Sve sam ove podatke pokupio iz programa koji sam kupio u sićušnom
foajeu Edena prije početka projekcije, samo kako bih opet bio u toku s
pojedinostima iz Dalijina života. Iako je bio manje zanimljiv od moga – i
možda baš zato – također se činio mnogo zabavnijim.
 Film u kojem sam je gledao taj put bio je komedija s Rexom
Harrisonom naslovljena, na francuskom, Le mari constant. Bilo je
neobično slušati glas koji nije bio njezin i k tome je govorio francuski.
Dalijin je njemački uvijek bio presvučen slojevima meda i cigareta.
Možda je na engleskom film i valjao, ali nije valjao na francuskom, i ne
mislim da je to imalo ikakve veze s tim što je bio sinkroniziran ili što sam
ponovno je gledajući osjetio knedlu u grlu. Bio je to naprosto loš film i
moje su se oči malo-pomalo sklopile u toplom mraku Rivijere, pa mi se
učinilo kao da je opet ljeto 1942...
 1. poglavlje

P o buđenju iz dugog, ali nemirnog sna dočekao me crno-bijeli, no

uglavnom crni svijet; doduše, sa srebrnim porubom. Bio sam ukrao
nešto luminala iz ladanjske kuće generala Heydricha, smještene blizu
Praga, ne bih li lakše zaspao. Njemu on nije trebao, čisto zato što je bio
mrtav, a zasigurno ga ne bih bio niti ukrao da nije bilo tako. No do tableta
je bilo još teže doći nego do pića jer je, općenito, vladala nestašica; a meni
su trebali, jer sam kao časnik SD-a bio sada sudionikom cijelog tog užasa,
mnogo više nego što je to bio Heydrich. Bio je mrtav, pokopan mjesec
dana ranije s punim vojnim počastima, kao s režnjem češnjaka u ustima
i s kolcem u srcu. Sreća njegova što je izašao iz igre; posljednje misli, da
se osveti svojim češkim ubojicama, još su punile njegovu izduljenu
elgrekovsku glavu kao i smrznuto, sivo blato, i više nikome nije mogao
učiniti ništa nažao. Ali u svojim sam očajničkim pokušajima da gotovo po
svaku cijenu ostanem živ ja još uvijek mogao ranjavati i biti ranjavan, i
dokle god je svirao crni vergl smrti, činilo se da ću biti primoran plesati
na neveselu, zlokobnu melodiju koja se neumoljivo vrtjela na bubnju,
sličan kakvom kostimiranom majmunu s užasnutim cerekom na licu i s
limenom čašicom u ruci. To me nije činilo ni po čemu neobičnim; činilo
me Nijemcem.
Berlin je toga ljeta izgledao ukleto, kao da iza svakog stabla i iza
svakog ugla vrišti lubanja ili čuči neki alp1 razrogačenih očiju i
promjenjiva obličja. Ponekad bih se pri buđenju u svojem krevetu u stanu
na Fasanenstrasse, posve mokar od znoja, osjećao kao da mi je na prsima

1
Mitsko stvorenje iz njemačke predaje, mora, inkubus. [Ako nije drugačije naznačeno, sve su bilješke
u tekstu prevoditeljeve.]
sjedio demon, istiskujući iz mene dah, gnječeći me, pa bih u žurbi da
uhvatim zraka i uvjerim se da sam još živ često čuo samog sebe kako
ispuštam krik i grabim rukom prema ustajalom zraku koji sam izdahnuo
tijekom dana, kada sam i spavao. I obično bih pripalio cigaretu
gorljivošću nekoga kome treba duhanski dim ne bi li disao malko lakše i
ne bi li nadvladao sveprisutni okus masovnog ubijanja i ljudskog
propadanja koji mi se zadržavao u ustima kao da potječe od starog, trulog
zuba.
Ljetno sunce nije donijelo nikakvog veselja. Činilo se čak da ima
zloslutan učinak, razdraživalo je Berlince svojom jarom, jer za piće nije
bilo ničeg osim vode, i podsjećalo ih neprestance na to koliko gora vrućina
vjerojatno vlada tamo u suhim stepama Rusije i Ukrajine, gdje su naši
dečki bili bitku koja se već doimala prevelikim zalogajem za nas. Kasno
je poslijepodnevno sunce bacalo duge sjene na ulice pune loših stambenih
zgrada uokolo Alexanderplatza i podmetalo našim očima optičke varke,
tako da su fosfeni na mrežnicama – posljedice nemilosrdno blještavog
svjetla – postajali nalik na zelenkaste aure mrtvaca. Sjenama sam
pripadao i u sjenama sam se ugodno osjećao, kao stari pauk koji naprosto
želi da ga ostave na miru. Samo što za to nije bilo previše šanse. Oduvijek
je u Njemačkoj bilo dobro voditi računa o tome u čemu si dobar. Nekoć
sam bio dobar detektiv u Kripo2, ali ima tome neko vrijeme, bilo je to prije
nego što su kriminalci počeli nositi otmjene sive uniforme, a gotovo svi
koji su bili iza rešetaka bili su pak nevini. Biti policajac u Berlinu 1942.
pomalo je nalikovalo postavljanju mišolovki u kavezu punom tigrova.
Po Heydrichovoj naredbi radio sam u policijskom prezidiju na
Alexanderplatzu noćne smjene, što mi je sasvim odgovaralo. Nije bilo
nikakvog policijskog posla vrijednog spomena, ali imao sam male ili

2
Kripo, od Kriminalpolizei.
nikakve želje za druženjem sa svojim kolegama nacistima ili za njihovim
sirovim razgovorima. Komisija za ubojstva, što je još od nje preostalo – a
čija je zadaća bila da istražuje redovna ubojstva – pustila me da se sam
snalazim kao kakav zaboravljeni zatvorenik čije lice znači smrt za
svakoga tko je dovoljno glup da na njega baci pogled. Ni samom mi moje
lice nije bilo pretjerano drago. Za razliku od Hamburga i Bremena, kod
nas nije bilo nikakvih noćnih zračnih napada vrijednih spomena, zbog
čega je u gradu vladala grobna tišina, gradu potpuno drugačijem od
Berlina vajmarskih godina, kad je bio najbučniji i najuzbudljiviji grad na
čitavoj Zemlji. Sav taj neon, sav taj džez, a naročito sva ta sloboda kad
ništa nije bilo skrivano niti je itko morao skrivati što je i kakav je bio –
bilo je sad teško povjerovati da je ikad bilo tako. No vajmarski mi je
Berlin bolje odgovarao. Vajmarska Republika bila je najdemokratskija
među demokracijama pa ipak je, kao i sve velike demokracije, bila pomalo
izvan kontrole. Prije 1933. sve je bilo dopušteno, budući da je, kao što je
Sokrat shvatio na svoju štetu, istinska priroda demokracije da potiče
iskvarenost i eksces u svim oblicima. No iskvarenost i eksces Weimara
bili su ipak bolji od biblijskih sablazni koje su se sada počinjale u ime
Nirnberških zakona. Mislim da nisam znao pravo značenje pojma smrtni
grijeh sve dok nisam poživio u nacističkoj Njemačkoj.
Ponekad bih, zureći noću kroz prozor svojeg ureda, spazio, zagledan
u mene, sam svoj odraz – isti, ali drugačiji, kao još jedna loše definirana
verzija mene samog, mračniji alter ego, moj zli dvojnik ili možda vjesnik
moje smrti. Svako toliko začuo bih tog utvarnog, izblijedjelog dvojnika
kako mi prijezirno govori: »Reci mi, Gunthere, što ćeš točno morati
učiniti i čiju ćeš guzicu poljubiti ne bi li i danas živu izvukao tu svoju
bijednu glavu?«
Bilo je to dobro pitanje.
 Iz svojeg sam ureda, orlova gnijezda u istočnom ugaonom tornju
sjedišta policije, češće mogao čuti zvukove parnih lokomotiva koje su
ulazile u kolodvor na Alexanderplatzu i odlazile s njega. Mogao se, jedva,
nazrijeti i krov – ono što je od njega ostalo – stare ortodoksne sinagoge
na Kaiser-Strasse: mislim da je ondje bila još i prije Francusko-pruskog
rata i bila je jedna od najvećih sinagoga u Njemačkoj, s čak tisuću i
osamsto župljana. Odnosno, Židova. Sinagoga na Kaiser-Strasse bila je
na ruti kojom sam patrolirao kao mladi Schupo3 ranih dvadesetih.
Ponekad bih pročavrljao s nekima od momaka koji su pohađali Židovsku
mušku školu i koji su znali odlaziti do kolodvora kako bi promatrali
vlakove. Jednom me drugi uniformirani murjak vidio kako razgovaram
s njima i upitao me, »Kakve teme za razgovor s tim Židovima uopće
pronalaziš?« A ja sam odgovorio da su oni samo djeca i da sam razgovarao
s njima onako kako se razgovara s bilo kojim djetetom. Naravno, sve je
to bilo prije nego što sam saznao da i sam imam koju kap židovske krvi.
Pa ipak, možda to objašnjava zašto sam bio fin s njima. No, radije
vjerujem da to zapravo baš ništa ne objašnjava.
Bilo je prošlo već neko vrijeme otkako sam vidio makar i jednog
židovskog momčića na Kaiser-Strasse. Od početka lipnja deportirali su
berlinske Židove iz tranzitnoga logora u Grosse Hamburger Strasse na
odredišta negdje na Istoku, iako je s vremenom postajalo sve bolje
poznato da su ta odredišta bila daleko više konačna od tek pukih
maglovitih smjerova kompasa. Uglavnom su te deportacije obavljane
noću, kad nikoga nije bilo vani da im svjedoči, ali jednog jutra, oko pet
sati, dok sam istraživao sitnu krađu kod kolodvora Anhalter, vidio sam
kako su pedesetak starijih Židova ukrcavali u zatvorene vagone vlaka
nestrpljivog da krene. Nalikovali su na nešto što je Pieter Bruegel mogao

3
Schutzpolizist, »redovni« njemački gradski policajac.
naslikati u davno vrijeme kad je Europa bila mnogo barbarskiji kraj nego
što je sad – kad su kraljevi i carevi počinjali crne zločine usred bijela dana,
a ne u doba kad još nitko nije bio ustao iz kreveta da ih vidi. Vagoni nisu
djelovali tako strašno, ali u to sam vrijeme već imao prilično jasan pojam
o tome što će se tim Židovima dogoditi, a čini mi se da oni baš i nisu, jer
u suprotnom ne mogu zamisliti da bi se ikad bili uspeli u te vlakove.
Malo je nedostajalo da me otjera neki stari berlinski Schupo pa sam
mu pokazao značku i rekao mu da odjebe.
»Isprike, gospodine«, rekao je, dodirujući otmjeno svoj kožni čako.
»Nisam znao da ste iz RSHA.«
»Kamo će ovi?«, pitao sam.
»Nekamo u Češku. Theresienstadt, mislim da su tako rekli da se
zove. Dođe ti ih žao, zar ne? Ali pretpostavljam da je ovako bolje i za njih
i za nas, ustvari. Mislim, za nas Nijemce. Ondje ih čeka bolji život, živjet
će među svojima u novom gradu, je li?«
»U Theresienstadtu bogme neće«, odgovorio sam mu. »Netom sam
se vratio iz Češke.« I onda sam mu ispričao sve što sam o tom mjestu znao
i još ponešto, o onome što se događalo u Rusiji i Ukrajini. Izraz užasa na
čovjekovu rumenom licu gotovo da je vrijedio rizika u koji sam ušao
prenoseći mu neuljepšanu i neprobavljivu istinu.
»Vi ste neozbiljni«, rekao je.
»O, nikako. Činjenica je da ondje sistematično ubijamo tisuće ljudi,
u močvarama istočno od Poljske. Znam to. Vidio sam na svoje oči. A pod
‘mi’ mislim na nas, policiju. RSHA. Mi smo ti koji obavljamo
tamanjenje.«
Schupo na silu trepne i pogleda me kao da sam izgovorio nešto
nedokučivo. »Ne može to biti istina, to što ste sad rekli, gospodine. Mora
da se šalite.«
 »Ne šalim se. To što sam ti sad rekao vjerojatno je jedina istina koju
ćeš danas čuti. Raspitaj se malo, samo se potrudi biti diskretan. Ljudi ne
vole razgovarati o tome, iz očitih razloga. Mogao bi upasti u neprilike.
Obojica bismo mogli. Kažem ti, ti Židovi su u sporom vlaku za pakao. Kao
i mi.«
Odšetao sam sadistički se smiješeći sam za sebe; u nacističkoj
Njemačkoj istina je moćno oružje.
No upravo mi je jedan od tih ubojica iz RSHA omogućio da se
ogrijem uz vatru. Za jednog su Austrijanca, Ernsta Kaltenbrunnera,
glasine kazivale da ima postati novim šefom Glavnog ureda za sigurnost
Reicha – RSHA – ali iste su glasine tvrdile da mu to imenovanje Hitler
ne može potvrditi dok se čovjek dovoljno ne rastrijezni u sanatoriju u
Churu, u Švicarskoj. To je Kripo ostavilo u forenzički sposobnima, mada
skroz-naskroz ubilačkim rukama generala Arthura Nebea, koji je sve do
proteklog studenog bio zapovjednik SS-ove Operacijske skupine B u
Bjelorusiji. Skupinom B sada je zapovijedao netko drugi, ali ako su
šuškanja oko Alexanderplatza bila istinita – a imao sam čvrstog razloga
smatrati da vjerojatno jesu – Nebeovi su ljudi pobili više od četrdeset i
pet tisuća ljudi prije nego što je ovaj napokon zaradio svoju kartu za
povratak u Berlin.
Četrdeset i pet tisuća. Takav je broj bilo teško pojmiti kad je o
ubijanju riječ. Berlinska dvorana Sportpalast, gdje su nacisti držali neke
od svojih mitinga, imala je kapacitet od četrnaest tisuća gledalaca. Tri
cijela Sportpalasta puna ljudi koji su onamo došli kako bi vikali hura
govoru što ga je držao Goebbels. Tako je izgledalo četrdeset i pet tisuća
ljudi. Osim što, naravno, nitko od ubijenih nije vikao hura.
Pitao sam se što li je Nebe ispričao svojoj ženi Elisi i kćeri Giseli o
onome što je radio tamo daleko u močvarama kod baćuški. Gisela je sad
bila predivna mlada žena od šesnaest godina i ja sam znao da ju je Arthur
obožavao. Bila je i inteligentna. Je li ga ikad ispitivala o njegovoj službi
u SS-u? Ili je u lisičjim očima svojeg oca opazila nešto nedohvatljivo i
onda naprosto promijenila temu, kao što su ljudi običavali raditi kad bi
se u razgovoru došlo do Velikog rata. Nisam nikad poznavao nikoga kome
bi bilo ugodno o tome razgovarati, a bogme nije bilo ni meni. Jednako
kao što nije imalo nikakva smisla očekivati od nekoga tko nije bio u
rovovima da makar i zamisli kako je to bilo. Nije da se Arthur Nebe imao
bilo čega iz tog vremena sramiti; kao mlad poručnik u inženjerskom
bataljunu 17. Armije (1. zapadnopruske) na Istočnom frontu, dvaput je
nastradao od bojnog otrova i zaradio Željezni križ prve klase. Nebe nakon
toga nije nipošto bio pretjerano sklon Rusima, jasno, ali bilo je
nezamislivo da bi ikad priopćio svojoj obitelji da je proveo ljeto 1941.
tamaneći četrdeset i pet tisuća Židova. No Nebe je znao da ja znam i
nekako me unatoč tome bio u stanju i dalje pogledati u oči; pa iako nismo
o tome razgovarali, ono što me čudilo više od njega bilo je to što sam
mogao podnijeti njegovo društvo, kako-tako. Gledao sam na to ovako:
ako sam mogao raditi za Heydricha, mogao sam onda raditi za bilo koga.
Ne bih rekao da smo Nebe i ja ikad bili prijatelji. Korektno smo se slagali,
premda nikad nisam shvatio kako je netko tko se još 1938. rotio protiv
Hitlera mogao postati masovni ubojica naizgled toliko ravnodušno. Nebe
mi je to pokušao objasniti kad smo bili u Minsku. Rekao mi je da je morao
čuvati svoje vrijedno dupe dovoljno dugo da se njemu i njegovim
kompanjonima ukaže druga prilika da ubiju Hitlera; ja samo nikako
nisam mogao razumjeti kako je to opravdavalo ubojstvo četrdeset i pet
tisuća Židova. Nisam to razumio onda, kao ni sada.
Na Nebeov smo se prijedlog našli na nedjeljnom ručku u privatnoj
sobi u gostionici Moorlake, odmah jugozapadno od Pfauneninsela, na
Wannseeu. S onom privlačnom terasom i orkestrom, djelovala je više
bavarski nego pruski i ljeti je bila vrlo popularno odredište za Berlince.
To ljeto nije bilo iznimka. Dan je bio divan i nijedan od nas dvojice nije
nosio uniformu. Nebe je bio odjeven u trodijelno odijelo sa strukiranim
sakoom i s pumpericama, skrojeno od svijetlosivog tvida s pepita
uzorkom i s džepovima na gumbe i reverima rezanim u V. U svojim je
svijetlosivim dokoljenkama i lakiranim smeđim lohanim cipelama
izgledao kao da kani ustrijeliti nešto pernato, što bi svakako bila
dobrodošla promjena. Ja sam nosio svoje ljetno odijelo, koje je bilo isto
ono trodijelno, sitnoprugasto mornarsko odijelo koje sam nosio i zimi,
osim što zbog toplijeg vremena nisam obukao prsluk; izgledao sam
ušiljeno kao galebovo pero i nije me bilo briga.
Jeli smo jezersku pastrvu s krumpirom i jagode sa šlagom i slistili
dvije boce dobrog Mosela. Poslije ručka uzeli smo nekakav duguljasti
čamac ili kanu. S obzirom na moje opsežno mornaričko iskustvo, Nebe mi
je prepustio čast da veslam, dakako, mada je to jednako tako moglo biti
povezano s činjenicom da sam ja bio kapetan, a on general; i dok sam ja
prionuo uz vesla, on je pušio krupnu kubanku i zurio u neokaljano pruski
modro nebo kao da ga baš ništa na ovom svijetu nije tištalo. Možda i nije.
Savjest je bila luksuz koji si je malo koji časnik SS-a ili SD-a mogao
priuštiti. Četvrt Wannsee izgledala je kao impresionistička slika nekog
idiličnog krajolika na rijeci Seini na prijelomu stoljeća, i to od one vrste
koje izgledaju kao da su se osule pjegicama od sunca. Bilo je kanua s
autrigerima i bez njih, jedrilica i slupova, ali nikakvih brodova koji bi
iziskivali naftu: do nafte je bilo još teže doći nego do tableta i alkohola.
Bilo je, također, i mnogo mladih žena – što je bio jedan od razloga zašto
se Nebeu sviđalo to mjesto – ali ne i mladića; oni su svi nosili uniforme i
vjerojatno se borili za goli život negdje u nekom krateru od ruske
granate. Žene u dugim, uskim kanuima nosile su bijele jednodijelne
kostime i najkraće zamislive hlačice, što je bio napredak u odnosu na
nekadašnje korzete i jastučiće pod suknjama, jer im je grudi i stražnjice
činilo vidljivijima svima onima – poput mene – koje su te stvari zanimale;
bile su preplanule i energične, a ponekad i koketne; bile su, naposljetku,
samo ljudska bića i čeznule su za muškom pažnjom gotovo isto onoliko
koliko sam ja čeznuo da im je pružim. Neke od njih neko su vrijeme veslale
uz nas i pokušavale brbljati s nama sve dok nisu shvatile koliko smo stari;
ja sam bio u četrdesetima, a mislim da je Nebe imao gotovo pedeset. No
bila je među njima i jedna djevojka koja mi je zapela za oko. Prepoznao
sam je, nije živjela daleko od mene. Znao sam da se zove Kirsten i da je
nastavnica u Gimnaziji Fichte u Emser Strasse. Vidjevši je kako vesla,
odlučio sam da ću malo češće posjećivati Emser Strasse i, možda, nekom
sretnom slučajnošću, nju. Nakon što su se ona i njezine lakonoge
prijateljice otisnule držao sam na oku njihov čamac, za svaki slučaj; nikad
se ne zna kad bi lijepa djevojka mogla pasti u vodu i zatrebati spašavanje.
Još jedan razlog zašto se Nebeu dopadao Wannsee bilo je to što ste
mogli biti apsolutno sigurni da vam razgovore nitko neće prisluškivati.
Još od rujna trideset osme i propale Osterove urote, u kojoj je igrao važnu
ulogu, Nebe je osjećao da im je sumnjiv; ali sa mnom je uvijek razgovarao
vrlo otvoreno, makar i samo zato što je znao da sam ja još sumnjiviji od
njega. Bio sam najbolja vrsta prijatelja koju bi itko nalik Nebeu mogao
imati; prijatelj kojeg biste rado i bez oklijevanja predali Gestapu ako bi
to značilo da ćete sebi sačuvati glavu.
»Hvala na ručku«, rekao sam. »Već je podosta prošlo otkako sam
okusio nešto tako solidno kao onaj Mosel.«
»Kakvog bi smisla imalo biti šef Kripoa da ne mogu dobiti dodatne
kupone za jelo i piće?« odvratio je.
Kuponi su u Njemačkoj bili potrebni za sljedovanje hrane, a sustav
je bio sve više drakonski, naročito prema Židovima.
 »Inače, pazi, sve što smo jeli domaća je roba«, nadoda. »Pastrva iz
jezera, krumpir, jagode. Da se do svega toga ljeti u Berlinu ne može doći,
mi bismo se sasvim lijepo mogli odmah predati. Život ne bi imao smisla.«
Uzdahne i otpuhne oblačić dima iz cigare u nebo nad svojom srebrno-
sijedom glavom. »Znaš, ponekad dođem ovamo i sam iznajmim čamac,
isplovim i onda samo plutam po jezeru bez ijedne misli o tome kamo
idem.«
»Nema se kamo. Ne na ovom jezeru.«
»Kad to tako kažeš, Bernie, zvuči kao da je nešto loše u tome. Ali to
je sama priroda jezera. Ona su za gledanje i za užitak u njima, a ne za
nekakve praktične namjene na koje ti sad ciljaš.«
Slegnuo sam ramenima, podigao vesla iz vode i pogledao preko ruba
čamca u toplu vodu. »Kad god sam na jezeru, začas se počnem pitati čega
sve ima ispod površine. Kakvi nerazotkriveni zločini čuče skriveni u
dubini? Tko leži na dnu sa željeznim čizmama na nogama? Možda se dolje
od nacista skriva kakva židovska podmornica. Ili kakav ljevičar kojeg su
ondje pospremili Freikorps još u dvadesetima.«
Nebe se nasmije. »Uvijek detektiv. I još se pitaš zašto si i dalje
koristan našim gospodarima.«
»Jesmo li radi toga ovdje? Da mi laskaš uvjeravajući me da sam
nekome potreban?«
»Moguće.«
»Bojim se da su dani moje korisnosti odavno prošli, Arthure.«
»Kao i obično, podcjenjuješ se, Bernie. Znaš, ja na tebe uvijek gledam
pomalo kao na neki od onih narodnih auta koje dizajnira dr. Porsche.
Možda malo sirov, ali jeftin i vrlo efikasan. Napravljen da traje, također;
toliko, ustvari, da je gotovo neuništiv.«
 »E pa, mojem bi motoru sad pasalo malo zračnog hlađenja«, odvratio
sam, oslanjajući se na vesla. »Vruće je.«
Nebe pućne cigaru i pusti da mu se jedna ruka vuče po vodi. »Što ti
radiš, Bernie? Kad poželiš maknuti se od svega. Kad poželiš na sve
zaboraviti.«
»Treba malo vremena da se sve zaboravi, Arthure. Naročito u
Berlinu. Vjeruj mi, pokušavao sam. Imam užasan osjećaj da će mi biti
potreban čitav ostatak života da bih sve to zaboravio.«
Nebe kimne. »Nisi u pravu, znaš. Lako je zaboraviti ako ustraješ.«
»Kako ti uspijevaš?«
»Tako što imam vrlo određen pogled na svijet. To je pojam poznat
svim Nijemcima, uvjeren sam. Moj je otac bio učitelj i znao bi reći,
‘Pronađi ono u što vjeruješ, Arthure, i svoje mjesto u tome, i onda se toga
drži. Upotrijebi taj pogled na svijet da si prema njemu posložiš život, po
svaku cijenu’. I evo mog zaključka: život je pitanje slučaja. Tako ja
gledam na stvari. Da ja nisam bio, tamo u Minsku, zadužen za Grupu B,
bio bi netko drugi. Onaj gad Erich Naumann, vjerojatno. On je svinja
koja me naslijedila. Ali ponekad imam osjećaj kao da nikad nisam zaista
ondje bio. Barem ne moje pravo ja. Vrlo se slabo toga sjećam. Zapravo,
ne sjećam se.«
»Znaš, tamo 1919. pokušao sam dobiti posao u Siemensu, da
prodajem Osram žarulje. Čak sam htio postati vatrogasac. Ustvari, znaš
kako je u to vrijeme bilo. Bilo kakav posao činio se vrijednim krvave
borbe. Ali nije mi bilo suđeno. Nakon što sam otišao iz vojske, htjela me
samo Kripo. O tome ti pričam. Što to u životu čovjeka odvede jednim
putem, pa prodaje žarulje i gasi vatru, ili potpuno drugačijim putem, pa
postane državni krvnik?«
»Ti to tako nazivaš?«
 »Zašto ne? Nisam nosio kukuljicu, istina, ali posao je bio isti. Poanta
je da te stvari vrlo često imaju vrlo malo veze sa samim čovjekom. Nisam
završio u Minsku zato što sam loš čovjek, Bernie. Uvjeren sam da to nije
bilo zato. Slučajnost je, nesreća što sam uopće onamo dospio. Tako ja na
to gledam. Ja sam i dalje isti onaj čovjek koji sam oduvijek bio. Samo me
sudbina odvela u ruke policije umjesto u ruke berlinske vatrogasne
službe. Ista sudbina koja je ubila sve one Židove. Život nije ništa do li
nasumičan niz događaja. Nema nikakve logike ni u čemu što se događa,
Bernie. Ponekad mi se čini da je to tvoj glavni problem. Uporno tražiš
nekakav smisao u svemu, ali nema toga. Nikada nije niti bilo. Sve je to
čisto brkanje kategorija. A pokušavati ‘razriješiti’ stvari ne razrješava
ništa. Nakon svega što si vidio, sigurno ti je to i samom jasno.«
»Hvala ti na filozofskom seminaru. Mislim da mi počinje biti.«
»To možeš meni zahvaliti. Ovdje sam da ti učinim uslugu.«
»Ne izgledaš mi kao da nosiš pištolj, Arthure.«
»Ne, zbilja, jesam. Našao sam ti posao u Uredu za ratne zločine u
Bendlerblocku4, počinješ u rujnu.«
Nasmijao sam se. »Šališ se?«
»Da, prilično je smiješno, kad bolje pogledaš«, prizna Nebe. »Ja
pronalazim posao tebi, i to baš ondje. Ali mrtav sam ozbiljan, Bernie. Ovo
je tebi dobra prilika. Izvući ćeš se s Alexanderplatza i doći na mjesto gdje
će tvoje vještine propisno cijeniti. Još si uvijek SD-ovac, u vezi s tim ja
ne mogu poduzeti bogzna što. No prema sucu Goldscheu, kojem ćeš se
javiti, tvoja uniforma i detektivsko iskustvo otvorit će pokoja istražna
vrata koja ostaju zatvorena ljudima koji ondje trenutno rade. Većinom
odvjetnici Von ovaj i Von onaj, ljudi štirkanih ovratnika koji su ožiljke

4
Kompleks vladinih upravnih zgrada u Tiergartenu, Berlin, sagrađen 1914.
zaradili na mačevanju u sveučilišnim bratstvima, umjesto na bojištu. K
vragu, čak ćeš i bolje zarađivati.« Nasmijao se. »Pa, ne shvaćaš li?
Pokušavam ti iznova osvjetlati obraz, prijatelju. Barem pola obraza. Tko
zna, možda čak dobiješ dovoljno da si priuštiš novo odijelo.«
»Ti to ozbiljno, je li?«
»Naravno. Ne misliš valjda da bih trošio vrijeme izvodeći te na ručak
bez vraški dobra razloga. Poveo bih bio neku finu curicu, ili čak curicu
koja nije toliko fina, a ne drota poput tebe. Sad mi smiješ reći hvala.«
»Hvala.«
»E tako, sad kad sam ti napravio uslugu, volio bih da ti meni napraviš
nešto zauzvrat.«
»Zauzvrat? Možda si zaboravio naš prljavi vikend u Pragu, Arthure.
Ti si me tražio da istražim Heydrichovu smrt, nisi li? Prije manje od
mjesec dana. Nisu ti se svidjeli moji zaključci. Kad smo se susreli i
porazgovarali u Hotelu Esplanade, rekao si mi da zaboravim da smo ikad
vodili taj razgovor. Od te tvoje usluge nikad brk nisam omastio.«
»To je bila usluga nama obojici, Bernie. I tebi i meni.« Nebe si počne
češati ekceme na nadlanicama; bio je to znak da postaje nervozan. »Ovo
je druga stvar. Ovo je nešto što čak i ti možeš raditi a da ne izazivaš
nevolju.«
»Zbog čega se i pitam jesam li prava osoba za taj posao.«
Vratio je cigaru u usta i nastavio se češati, kao da bi bolje rješenje
problema mogao pronaći ispod kože. Čamac se polako okretao ukrug tako
da je pramac sada pokazivao u smjeru iz kojeg smo došli; bio sam navikao
na taj osjećaj. Čitav se moj život vrtio ukrug još od 1939.
»Je li ovo nešto osobno, Arthure? Ili je to ono što mi detektivi u šali
zovemo ‘poslom’?«
 »Reći ću ti ako začepiš to pivsko ždrijelo na časak. Ne znam. Kako si
s takvim ustima uspio toliko dugo ostati živ?«
»I ja se pitam.«
»Posao je u pitanju, u redu? Nešto za što ti, eto slučajno, imaš
jedinstvene kvalifikacije.«
»Znaš ti mene, imam jedinstvene kvalifikacije za svakakve poslove
za koje se čini da ih većina drugih ljudi ne bi dirala ni štapom.«
»Sjetit ćeš se Međunarodne komisije kriminalističkih policija«, reče.
»Nećeš mi valjda reći da još uvijek postoji?«
»Ja sam aktualni predsjednik«, odgovori Nebe osorno. »I izvališ li
sad onu šalu o vuku i čuvanju ovaca, ustrijelit ću te.«
»Samo sam malo iznenađen, to je sve.«
»Kao što možda znaš, Komisija je do 1940. imala sjedište u Beču, kad
je Heydrich odlučio da bi to sjedište trebalo premjestiti ovamo, u Berlin.«
Nebe pokaže na zapad, preko jezera i do mosta preko rijeke Havel
nešto malo južnije od Švedskog paviljona.
»Onamo, ustvari. S njim na čelu, dabome. Bio je to samo još jedan
neonom osvijetljeni izlog za Reinhard Heydrich Show, a ja sam se nadao
da ćemo smrt toga gada moći iskoristiti kao izgovor da raspustimo tu
IKPK, koja je nadživjela svaku korist koja je nekad možda iz nje
proizlazila. No Himmler ima drugačije mišljenje i želi da se konferencija
održi. Da, upravo tako – za tjedan-dva sprema se konferencija. Pozivnice
svim mogućim europskim šefovima policije razaslane su još i prije nego
što je Heydrich zaglavio. Tako da što je, tu je.«
»Ali rat je«, prigovorio sam. »Tko će, k vragu, doći, Arthure?«
»Iznenadio bi se. Francuska Sûretè, dakako. Oni obožavaju dobre
zakuske, kao i svaku priliku da razglase svoje stavove. Šveđani. Danci.
Španjolci. Talijani. Rumunji. Čak i Švicarci dolaze. I Gestapo, naravno.
Njih ne smijemo zaboraviti. Ustvari, dolaze praktički svi, osim Britanaca.
O, delegata ne nedostaje, budi uvjeren. Kvaka je u tome što je meni
povjerena zadaća da organiziram program govornika. Pa malo kopam za
raznim imenima.«
»O, ne. Ne misliš valjda – «
»Mislim. Za ovo će svi morati izaći na palubu, bojim se. Mislio sam
da bi mogao pripovijedati o onome kako si uhvatio Gormanna, davitelja.
Čak i izvan Njemačke to je slavan slučaj. Četrdeset minuta, ako uspiješ.«
»To nije kopanje, Arthure. To je rovanje u dubinu. Gormanna smo
riješili prije skoro petnaest godina. Daj, mora biti nekog drugog u onoj
tvojoj novoj policijskoj zgradi na Werdescher Marktu.«
»Naravno da ima. Komisionara Lüdtkea već sam povukao. I, prije
nego što njih predložiš, Kurta Daluegea i Bernharda Wernera također.
No i dalje nam, za konferenciju koja traje dva čitava dana, nedostaje još
par govornika.«
»A Otto Steinäusl? On je bio predsjednik IKPK, nije li?«
»Umro od tuberkuloze, u Beču, pretprošle godine.«
»Onaj drugi tip iz Praga. Heinz Pannwitz.«
»On je huligan, Bernie. Čisto sumnjam da bi bio u stanju govoriti i
pet minuta a da ne opsuje ili počne udarati o govornicu pendrekom.«
»Schellenberg.«
»Previše samozatajan. I pretjerano distanciran.«
»U redu, a što je s onim tipom koji je uhvatio Ogorzowa – ubojicu s
S-Bahna? To je bilo lani. Heuser, Georg. Njega bi morao pridobiti.«
»Heuser je načelnik Gestapa u Minsku«, odvrati Nebe. »Osim toga,
s obzirom na to da je Heuser uhvatio Ogorzowa, Lüdtke mu je užasno
zavidan. Zato će on još neko vrijeme ostati u Minsku. Ne, ti si taj, bojim
se.«
»Tvoj nadomjestak Lüdtke ne obožava baš ni mene. Toga si
svjestan.«
»E pa bogami će učiniti što mu ja kažem. Uostalom, tebi nitko nije
zavidan, Bernie. Ponajmanje Lüdtke. Nikome ne predstavljaš prijetnju.
Ne više. Tvoja karijera ukopala se u mjestu. Mogao si sada biti general,
kao ja, da si pametnije odigrao svoje karte.«
Slegnuo sam ramenima. »Vjeruj mi, samome sebi sam najgorče
razočaranje. Ali ja nisam govornik, Arthure. Jasno, u svoje sam vrijeme
odradio par konferencija za tisak, međutim, to nije bilo ni blizu ovome što
ti tražiš. Bit ću grozan. Za mene je pojam govorenja u javnosti
dovikivanje iz dna birtije da mi donesu pivo.«
Nebe se naceri i pokuša pućkanjem vratiti svoju kubanku u život;
malo se pomučio, ali ju je naposljetku uspio aktivirati. Vidio sam da
razmišlja o meni dok je na tome radio.
»Računam s tim da ćeš odraditi to sranjski«, rekao je. »Zapravo,
očekujem da će sve do zadnjega naši govornici biti užasni. Nekako se
nadam da će čitava ta IKPK konferencija biti toliko jebeno dosadna da
više nikad nećemo morati prirediti nijednu. Apsurdno je raspravljati o
međunarodnom kriminalu dok su nacisti zauzeti počinjenjem
međunarodnog zločina stoljeća.«
»Prvi put te čujem da to tako nazivaš, Arthure.«
»Kažem to tebi pa se ne računa.«
»A što ako kažem nešto nezgodno? Nešto zbog čega će ti biti
neugodno. Mislim, pomisli samo tko će sve biti tamo. Kad sam zadnji put
sreo Himmlera, zveknuo me u cjevanicu.«
 »Sjećam se toga.« Nebe se naceri. »Bilo je vrhunski.« Odmahne
glavom. »Ne, ne moraš se brinuti da ćeš se poskliznuti o kremu Njemačke.
Kad dogotoviš govor morat ćeš čitavi tekst predati Ministarstvu za
narodnu prosvjetu i propagandu. Oni će ga prevesti na čestiti, politički
korektni njemački. Državni tajnik Gutterer složio se baciti oko na sve
govore. SS-ovac je, uostalom, pa ne bi trebalo biti nesuglasica između
odjelā. U njegovom je interesu da svi zvuče dosadnije od njega.«
»Već se osjećam umireno. Isuse, kakva farsa. Hoće li i Chaplin
govoriti?«
Nebe odmahne glavom. »Znaš, jednog će te dana netko doista
upucati. I to će biti zbogom, Bernie Gunther.«
»Ništa ne kaže zbogom tako fino kao metak iz devet-milimetarskog
Walthera.«
U daljini, na ljeskavom rubu jezera, mogao sam jedva jedvice
razabrati nastavnicu Kirsten. Ona i njezine šesne prijateljice iskrcavale
su se na rtić ispred Švedskog paviljona. Dohvatio sam vesla i latio se opet
posla, samo što sam sada upirao leđima. Nebe me nije pitao, niti sam mu
ja rekao, ali volim lijepe djevojke. To je moj vrlo određeni pogled na svijet.
 2. poglavlje

J oš od doba Drugog Reicha, berlinski su arhitekti pokušavali nagnati

stanovnike ovoga grada da se osjećaju sitnima i nebitnima, a novo
krilo Ministarstva za narodnu prosvjetu i propagandu Reicha nije od te
težnje odstupalo. Smješteno na Wilhelmplatzu, nadomak Kancelarije
Reicha, jako je nalikovalo Ministarstvu zrakoplovstva na uglu Leipziger
Strasse. Promatrajući ih jednu do druge, nije bilo teško zamisliti da je
arhitekt, Albert Speer, uspio nekako pomiješati nacrte tih dviju sivih
kamenih građevina, toliko su jedna drugoj bile slične. Od veljače je Speer
bio ministar naoružanja i rata, a ja sam se nadao da će mu taj posao bolje
ići nego onaj bivanja Hitlerovim dvorskim arhitektom. Kažu da je Giotto
mogao nacrtati savršenu kružnicu iz jednog poteza rukom; Speer je
mogao povući savršeno ravnu crtu – barem uz pomoć ravnala – i ne
mnogo više od toga. Očito je bio dobar u crtanju ravnih linija. Ja sam
znao nacrtati prilično dobre slonove, ali to čovjeku baš i ne treba kad je
arhitekt. Osim ako je riječ o bijelim slonovima, dakako.
Pročitao sam u Volkischer Beobachteru da se nacistima baš i nije
mnogo dopao njemački modernizam – zgrade poput one tehničkog
sveučilišta u Weimaru i sindikalne zgrade u Bernauu. Smatrali su da je
modernizam nenjemački i kozmopolitski, što god im to značilo. Zapravo,
mislim da je to vjerojatno značilo da se nacisti nisu osjećali ugodno živeći
i radeći u uredima koje su dizajnirali Židovi i koji su pretežno bili od
stakla, jer što bi bilo da je izbila revolucija? Bilo bi mnogo lakše obraniti
kamenu zgradu kao što je bilo Ministarstvo narodne prosvjete i
propagande nego zgradu Bauhausa u Dessauu. Jedan je njemački
povjesničar umjetnosti – vjerojatno opet Židov – rekao da se Bog krije u
detaljima. Dragi su mi detalji, ali nacistima je vojnik pozicioniran na
visokom prozoru opremljen napunjenom strojnicom naizgled nudio više
utjehe no nešto tako hirovito i nepouzdano kao Božanstvo. Sa svakoga je
od malih, pravilno raspoređenih zidova ministarstva vojnik naoružan s
MP40 mogao imati čistu liniju paljbe preko čitavog Wilhelmplatza i
mogao je komotno održavati na rastojanju bilo kakvu zanesenu berlinsku
gomilu onoliko dugo koliko bi ga naš krasni novi ministar naoružanja i
rata uspijevao opskrbljivati municijom. Kako bilo, to bi bila borba koju
bih uživao gledati. Ništa nije ravno berlinskoj gomili kad se razigra.
Unutrašnjost ministarstva bila je malo manje rustikalna i više je
nalikovala uglađenom, modernom prekooceanskom brodu; sve je bilo u
orahovini, bež zidovima i debelim tapisonima. U predvorju veličine plesne
dvorane, pod ogromnim Hitlerovim portretom – bez kojega nijedno
njemačko ministarstvo nije nikako moglo obavljati svoj posao – stajala je
predimenzionirana vaza s kanelirama puna bijelih gardenija koje su
punile čitavu zgradu svojim mirisom i nedvojbeno trebale njime
prikrivati prevladavajući smrad sranja koji je neizbježna posljedica
narodne prosvjete u nacističkoj Njemačkoj, i koji bi u suprotnom vrijeđao
nos našeg veličanstvenog vođe.
»Dobro jutro, gospodo«, izgovorio sam skrećući udesno kroz teška
vrata i ulazeći u dio zgrade koji je, pretpostavljao sam, bio stara palača
Leopold.
Iza recepcijskog stola od pune hrastovine koji su mogli upotrijebiti
kao bunker na drugoj crti obrane protiv one gomile, dvojica nijemih
činovnika s mekim ovratnicima i još mekšim rukama promatrali su moje
sporo napredovanje preko njihova kata s dobro uvježbanim ravnodušnim
izrazima. No meni je to godilo: jedini užitak koji mi nošenje uniforme
časnika SD-a pruža jest svijest da bih, kad je ne bih nosio, možda morao
podnositi mnogo više poniženja u rukama birokrata kamenih lica koji
vode ovu zemlju. Ponekad čak imam priliku i sam udijeliti porciju
poniženja. To je vrlo sadistička, berlinska igra koje se, kanda, nikad ne
mogu nasititi.
Dvojica činovnika bili su sitne ribice i nisu izgledali naročito
zaposleno, ali unatoč tome prošli su kroz već usavršeni komični protokol
čija je svrha bila da me uvjeri u suprotno. Prošlo je bilo nekoliko minuta
dok jedan od muškaraca nije počeo pokazivati znakove da obraća na mene
ikakvu pažnju.
Pa još jedna minuta.
»Jeste li sada spremni?«, upitao sam.
»Heil Hitler«, odvratio je.
Ovlaš sam dodirnuo kapu jednim prstom i kimnuo. Paradoksalno,
kad nije bilo nikakvih interventnih postrojbi u blizini da ubiju boga u
vama, bilo je sasvim moguće ne salutirati Hitleru čak i na mjestu kao što
je ministarstvo Reicha.
»Heil Hitler«, izrekao sam, jer ipak treba paziti da se ne pruži previše
otpora odjednom. Bacio sam pogled prema oslikanom stropu i kimnuo,
odobravajući. »Prekrasno. Ovo je stara ceremonijalna palača, nije li?
Sigurno vam je fino ovdje raditi. Recite, je li prijestolna soba još ovdje?
Ona u kojoj je Kaiser uručivao visoka odličja i medalje? Nije da moj
Željezni križ spada u tu oblast. Dodijeljen mi je u rovovima i moj je
nadređeni časnik morao najprije pronaći točku na mom prsluku koja nije
bila prekrivena blatom i govnima da bi mi ga zakvačio na prsa.«
»Fascinantna priča, bez dvojbe«, rekao je viši od one dvojice. »Ali ovo
je još od 1919. Vladina zgrada za tisak.«
Nosio je cviker i podizao se na prste dok je govorio, kao policajac koji
na cesti nekome pokazuje put. Bio sam u kušnji da i ja njemu dam neke
upute. Bijeli karanfil koji je nosio u zapučku ljetnog, dvoredno kopčanog
crnog sakoa bio je prijazan dodatak, ali navošteni brk i rupčić u džepu
bazdjeli su na čistu Wilhelmstrasse. Usta su mu izgledala kao da mu je
netko tog jutra u kavu nalio octa; njegova bi žena, pod pretpostavkom da
ju je imao, zacijelo bila odabrala nešto smrtonosnije.
»Biste li mogli prijeći na stvar, molim vas? Jako smo zaposleni.«
Osjetio sam kako mi se smiješak na licu suši kao jučerašnje govno.
»Ne sumnjam. Jeste li vas dvojica likova došli u paketu sa zgradom, ili su
vas instalirali kad i telefon?«
»Kako vam možemo pomoći, kapetane?«, upitao je niži, koji nije bio
ništa manje ukočen od svojeg kolege i nalikovao je na nekoga tko je
izašao iz majčine utrobe već odjeven u prugaste hlače i gamaše.
»Policijski komesar Bernhard Gunther«, odgovorio sam. »Dolazim iz
Prezidija na Alexanderplatzu. Imam dogovoren sastanak s državnim
tajnikom Guttererom.«
Prvi je činovnik već stavljao kvačicu pored mojeg imena u svom
bloku i podizao slušalicu krem telefona k svojoj ružičastoj ušnoj školjci.
Ponovio je moje ime osobi na drugom kraju veze i zatim kimnuo.
»Pođite odmah gore k državnom tajniku u ured«, izrekao je
smještajući slušalicu natrag na držač.
»Hvala na pomoći.«
Pokazao je na stubište na kojem bi se bila mogla dostojno otpjevati
»Lullaby of Broadway«.
»Netko će vas ondje dočekati, na prvom odmorištu«, rekao je.
»Nadajmo se«, odvratio sam. »Bilo bi grozno da se moram vraćati
ovamo da me opet ignorirate.«
 Uspeo sam se stubama po dvije odjednom, što je bilo daleko
energičnije od ičega što su vidjeli u toj palači još otkako je Kaiser
Wilhelm II. podigao posljednjeg Plavog Maksa5, i zaustavio sam se na
golemom odmorištu. Nije bilo nikoga da me dočeka, ali bez dalekozora
kojim bih pogledao na drugu stranu kata, nisam mogao biti sasvim u to
siguran. Bacio sam pogled preko mramorne balustrade i odustao od
zamisli da fućkam onim dvjema krojačkim lutkama dolje. Umjesto toga,
pripalio sam zadnju cigaretu, a zadnjicu parkirao na pozlaćenu francusku
sofu koja je bila malo preniska, čak i za Francuze; no već nakon časak ili
dva ustao sam i otišao do visokih, otvorenih vrata koja su vodila u
prostoriju za koju sam pretpostavljao da je stara Plava galerija. Bilo je u
njoj freski i svijećnjaka i djelovala je kao savršeni izbor u slučaju da im
ikad zatreba suho pristanište za popravak podmornica. Freske kojima su
zidovi bili prekriveni uglavnom su prikazivale gole ljude koji se
prenemažu s lirama i lukovima, ili pak stoje na pijedestalima, čekajući da
im netko doda ručnik; svi su izgledali kao da se dosađuju i priželjkuju da
su vani na nudističkoj plaži i da uživaju u suncu na Strandbadu Wannsee,
umjesto da poziraju u nekom ministarstvu. I ja sam se osjećao jednako.
Vitka mlada dama u tamnoj uskoj suknji i bijeloj bluzi pojavila mi se
s boka.
»Samo se divim grafitima«, rekao sam.
»To su freske, točnije«, odvratila je tajnica.
»Ma nemoj?«, rekao sam, sliježući ramenima. »Zvuči talijanski.«
»Da. To znači ‘svježe’.«

5
njem. Blauer Max, neformalni naziv za njem. odlikovanje Pour le Mérite.
 »Ima smisla. Iskreno, osvježavajuće je vidjeti toliko golih ljudi na
istom zidu koji skaču jedni na druge, mada zbog toga soba djeluje pomalo
kao marokanska kupelj. Što ti misliš?«
»To je klasicistička umjetnost«, odvrati ona. »A vi ste zasigurno
kapetan Gunther.«
»Zar je toliko očito?«
»Piše ovdje.«
»Istina. Pretpostavljam da sam se trebao svući da sam se želio bolje
uklopiti.«
»Pođite za mnom«, reče ona bez i tračka osmijeha. »Državni tajnik
Gutterer vas očekuje.«
Okrenula se obavijena oblakom Mystikuma, a ja sam je slijedio na
nevidljivom povodcu. Gledao sam joj guzicu i pažljivo je procjenjivao dok
smo hodah. Bila je malo premršava za moj ukus, ali se sasvim lijepo
pomicala; pretpostavljam da ju je dobro izvježbala već samo hodajući
gore-dolje po toj zgradi. Takva golema zgrada za tako sitnog ministra
kao što je bio Joško Kripls.
»Vjerovala ih ne«, rekao sam, »ja uživam.«
Zastala je na trenutak, blago porumenjela i onda nastavila hodati.
Sad mi se već počinjala dopadati.
»Zbilja ne znam što želite reći, kapetane«, rekla je.
»Kako da ne. Ah ću te definitivno pokušati prosvijetliti budeš li
imala volje otići sa mnom na piće, nakon posla. To ljudi ovdje i rade, zar
ne? Prosvjetljuju jedni druge. Gle, u redu je. Maturirao sam. Znam što je
freska. Samo sam se pokušavao malo našaliti. A strašna crna značka na
mom rukavu ondje je tek tako. Zapravo sam vrlo prijazan tip. Možemo
otići do Adlona i popiti zajedno čašu šampanjca. Nekoć sam ondje radio
pa imam vezu kod barmena.«
Nije ništa rekla. Samo je nastavila hodati. To je upravo ono što žene
rade kad vam ne žele reći ne: ignoriraju vas i nadaju se da ćete otići sve
do trenutka u kojem se ispostavi da nećete i onda nađu neki izgovor da
vam kažu da. Hegel je sve krivo shvatio; što se tiče odnosa među
spolovima, nema tu ničeg kompliciranog – to je dječja igra. Zato i jesu
toliko zabavni. Klinci ne bi to radili da nije.
Crveneći se, provela me kroz nešto što je nalikovalo na knjižnicu
Herrenkluba i k nabitom, glatko izbrijanom muškarcu od kojih četrdeset
godina. Imao je bujnu poludugu sijedu kosu, prodorne smeđe oči i usta
nalik na luk koji nijedan običan smrtnik ne bi bio u stanju napeti u
osmijeh. Čvrsto sam odlučio da neću ni pokušavati. Velevažno držanje
bilo je posvema njegovo, ali kaljala ga je kolonjska voda Tarr, od Scherka,
stavio je toliko da su vibrirala stakla visokih prozora u sobi. Nosio je
vjenčani prsten na lijevoj ruci i hrpu drangulija na reverima svojeg SS-
ovskog odijela, da ne spominjem zlatnu značku stranke iznad džepa na
lijevoj strani prsa; no vrpca iznad džepa bila je od onih kakve se moglo
kupovati kao krumpire kod Holtera, gdje se uniforme i krojilo. Za tako
topao dan, ovratnik njegove blistavo bijele košulje djelovao je možda malo
previše stisnut da bi mu bilo ugodno, ali bio je savršeno ispeglan i naveo
me da povjerujem da bi mogao biti sretno oženjen. Biti dobro hranjen i
urednog rublja doista je sve što većina njemačkih muškaraca traži. Bar
za mene, to znam, jest. Prste je prepleo oko velikog zlatnog nalivpera, a
na listu papira pred njim bilo je crvene tinte; rukopis je bio uredniji nego
natipkani tekst, koji je pak bio moj. Nisam vidio toliko crvene tinte na
svojoj zadaći još otkako sam završio školu.
 Pokazao je na stolac ravno pred sobom; istovremeno je konzultirao
zlatan lovački sat koji mu je stajao na stolu kao da je već odlučio koliko
ću njegova vremena smjeti potratiti. Osmjehnuo se kao neko stvorenje
koje sam vidio u odjelu za gmazove Zoološkog vrta i naslonio se na naslon
svojeg stolca čekajući da se ja smjestim. Nije mi bilo ugodno, ali teško da
je nekoga tako važnog poput njega za to moglo biti briga. Fiksirao me
pogledom punim gotovo komičnog sažalijevanja i stresao glavom.
»Niste baš neki pisac, je li, kapetane Gunthere?«
»Odbor za Nobelovu nagradu neće mi se javiti u dogledno vrijeme,
ako to pitate. Ali Pearl Buck drži da imam potencijala za napredak.«
»Ma nemojte?«
»Ako je ona mogla dobiti, može bilo tko, zar ne?«
»Možda. Ako sam razumio generala Nebea, ovo će vam biti prvi put
da stojite na stražnjim nogama za govornicom i pred publikom.«
»Prvi i – nadam se – posljednji.« Kimnuo sam prema srebrnoj kutijici
na stolu ispred sebe. »Pored toga, obično najbolje govorim s cigaretom u
ustima.«
Odigao je poklopac kutije. »Poslužite se.«
Uzeo sam jednu, okačio je za donju usnu i hitro zapalio.
»Recite mi, koliko se delegata očekuje na toj konferenciji IKPK?«
Slegao sam ramenima i povukao dim iz cigarete. U zadnje sam
vrijeme po dvaput uvlačio cigaretu prije udisanja; tako sam osiguravao
da mi usrani duhan da jači šus nikotina kad mi dim dođe do pluća. Ali ovo
je bila dobra cigareta; dovoljno dobra da bi se u njoj uživalo; puno previše
dobra da bi je se potratilo brbljajući o nečem toliko trivijalnom kao to što
je njemu bilo na pameti.
 »Sudeći prema onome što mi je rekao general Nebe, bit će prisutni i
neki visoki Vladini dužnosnici«, rekao je.
»Ne bih znao, gospodine.«
»Nemojte me krivo shvatiti, ovo što ste napisali, to je sve strašno
zanimljivo, bez daljnjeg, a i vi ste bome zanimljiv tip, ali iz ovoga što ovdje
stoji, jasno je da imate još štošta naučiti o javnim govorima.«
»Do ovog sam ih trenutka radosno izbjegavao. Kao što izreka kaže,
teško je iz kamena istiještiti maslinovo ulje. Da je o meni ovisilo, Brut i
Kasije prošli bi nekažnjeno, a Prvi križarski rat nikad ne bi niti započeo.
Da ne spominjem Porciju iz Venecijanskog trgovca.«
»Što s njom?«
»Svojim govorničkim vještinama nikad ne bih uspio spasiti Antonija
od Shylocka. Ne, čak ni u Njemačkoj.«
»Budimo onda zahvalni što ne radite za ovo ministarstvo«, reče
Gutterer. »Shylock i njegovo pleme pomalo su nam specijalnost na ovom
odjelu.«
»To vjerujem.«
»I na vašem, također.«
Uvukao sam još dima; to je divna stvar kod cigarete – ponekad vas
spašava; sve što će vam izaći iz usta jest dim, a za to vas ne mogu uhapsiti;
barem ne zasad. To su važne slobode.
Gutterer je sakupio listove mukotrpno natipkanog papira na urednu
hrpu i gurnuo mi ih preko stola kao da su opasan soj bacila. Prokleti me
umalo i jesu ubili; bio sam grozan tipkač.
»Vaš sam govor ja prepravio, a pretipkala ga je moja tajnica«,
razjasnio je.
 »To je strašno lijepo od nje«, rekao sam. »Jeste li zbilja to učinili za
mene?«
Okrenuo sam se u stolcu i toplo se nasmiješio ženi koja me dovela k
Guttereru. Sjedeći iza sjajnocrnog pisaćeg stroja Continental Silente
velikog poput kupole tenka, dala je sve od sebe da me ignorira, ali tračak
rumenila koji joj je oblio obraz govorio mi je da je gubila bitku.
»Niste trebali.«
»To joj je posao«, odvrati Gutterer. »I naložio sam joj da to napravi.«
»Svejedno. Mnogo vam hvala, gospođice – ?«
»Ballack.«
»Gospođice Ballack. Lijepo.«
»Ako bismo mogli nastaviti, molim vas«, reče Gutterer. »Evo vam
vraćam original, da možete usporediti te dvije verzije i vidjeti gdje sam
popravio ili cenzurirao što ste napisali, kapetane. Na nekoliko ste si
mjesta dopustili postati malo sentimentalni u vezi s time kako je bilo u
staroj Vajmarskoj Republici. Da ne kažem lakomisleni.« Namrštio se. »Je
li Charlie Chaplin zbilja posjetio Prezidij policije na Alexanderplatzu?«
»Jest. Jest, bome. U ožujku 1931. Dobro to pamtim.«
»Ali zašto?«
»Morali biste to njega pitati. Mislim da je čak možda obavljao ono
što Amerikanci zovu research. Naposljetku, Komisija za ubojstva nekoć
je bila slavna. Jednako slavna kao i Scotland Yard.«
»Kako bilo, ne možete ga spomenuti.«
»Smijem li upitati zašto?« Ali znao sam vrlo dobro zašto: Chaplin je
netom bio snimio film pod nazivom Veliki diktator, igrajući u njemu
dvojnika Adolfa Hitlera koji je nosio ime našeg stvarnog ministra
kulture, Hinkela, a čiji je raskalašeni život u Hotelu Bogota bio
predmetom bujnih tračeva.
»Zato što ga ne možete spomenuti a da ne spomenete svog starog
šefa, bivšu glavu Kripoa. Židova, Bernarda Weissa. Oni su zajedno sjeli
na večeru, nisu li?«
»Ah, da. Bojim se da sam to smetnuo s uma. To da je Židov.«
Gutterer je na časak izgledao pogođeno. »Znate, zbunilo me to. Ova
je zemlja u četrnaest godina promijenila dvadeset vlada. Narod je izgubio
poštovanje prema svakom normalnom standardu javnog ćudoređa. Imali
smo inflaciju koja nam je uništila nacionalnu valutu. Komunizam je
predstavljao vrlo realnu opasnost. A ipak vi gotovo pa sugerirate da je
tada bilo bolje. Ne kažem da vi to kažete; naprosto da naizgled to
sugerirate.«
»Kao što ste i sami rekli, gospodine državni tajniče, tamo sam bio
sentimentalan. U ranim danima Vajmarske Republike moja je žena još
bila živa. Rekao bih da to objašnjava stvar, ako već ne i opravdava.«
»Da, objašnjava je. Međutim, ne možemo vam dopustiti čak niti da
natuknete ovako nešto figurama kao što su Himmler i Müller. Vrlo biste
se brzo našli u nevolji.«
»Uzdam se u vas da ćete me izbaviti od Gestapa, gospodine. I siguran
sam da će vaša verzija biti mnogo bolja od moje, gospodine državni
tajniče.«
»Da. Hoće. A u slučaju da iole posumnjate u to, podsjećam vas da sam
govorio na mnogo stranačkih skupova. Dapače, sam Adolf Hitler rekao
mi je da me smatra, nakon Goebbelsa, retorički najnadarenijim
Nijemcem.«
Ispustio sam tih zvižduk koji je uspio zazvučati kao da sam ostao bez
riječi, a u isti je mah bio drzak, što je moja specijalnost. »Impresivno. I
apsolutno sam siguran da vođa ne može biti u krivu – barem ne u ovom
slučaju. Kladio bih se da cijenite takav kompliment gotovo jednako
onoliko koliko i sve te medalje zajedno. Ja bih, na vašem mjestu.«
Kimnuo je i pokušao prodrijeti pogledom kroz nasmiješenu masku
na mojem licu kao da traži nekakav pokazatelj jesam li potpuno iskren.
Tratio je vrijeme. Hitler je možda i smatrao Gutterera jednim od
najnadarenijih govornika u Njemačkoj, ali ja sam bio veliki meštar
krivotvorenja iskrenosti. Naposljetku, radio sam to još od 1933.
»Pretpostavljam da biste voljeli čuti par savjeta za javni govor«,
rekao je, bez tračka srama na licu.
»Pa, kad ste već to spomenuli, da, bih. Ako ste raspoloženi dati mi
koji.«
»Odustanite odmah, prije nego napravite od sebe potpunu budalu.«
Gutterer je prasnuo u grohotan smijeh od kojeg je zasmrdjelo valjda
sve do Alexanderplatza.
Osmjehnuo sam se zauzvrat strpljivo. »Ne vjerujem da bi general
Nebe bio previše sretan da mu sad kažem da ne mogu održati taj govor,
gospodine. Konferencija je generalu vrlo važna. I Reichsführeru
Himmleru, dakako. Bilo bi mi od svega najmrskije da njega razočaram.«
»Da, shvaćam.«
Sala nije bila neka, zato se vjerojatno i nije baš nasmijao. Ali na
spomen Himmlerova imena Gutterer je počeo zvučati trunčicu bolje
raspoložen za suradnju.
»Znate što«, rekao je. »Hajdemo do kino-dvorane pa ćete mi ga
pročitati. Objasnit ću vam gdje griješite.« Potraži pogledom gospođicu
Ballack. »Je li dvorana trenutno slobodna, gospođice Ballack?«
 Sirota je gospođica Ballack dohvatila rokovnik sa svog stola,
pronašla odgovarajući datum i onda mu potvrdno kimnula. »Jest,
gospodine državni tajniče.«
»Izvrsno.« Gutterer odgurne stolac unatrag i ustane; bio je za glavu
niži od mene, ali je hodao kao da je metar viši. »Dođite s nama, gospođice
Ballack. Možete kapetanu igrati publiku.«
Koračali smo prema vratima golemog, pustog prostranstva koje je
nazivao svojim uredom.
»Je li to pametno?«, upitao sam. »Mislim, taj moj govor – ima ondje
nekih potankosti o ubojstvima koja je počinio Gormann koje bi dami
moglo biti ružno slušati.«
»To je vrlo galantno od vas, bez daljnjeg, ali malo je prekasno da sad
razmišljate o poštedi jadne gospođice Ballack, kapetane. Ona je
pretipkala vaš govor, nije li?«
»Jest, imate pravo.« U hodu sam pogledao Guttererovu tajnicu. »Žao
mi je što ste bili prisiljeni pročitati neke stvari odande, gospođice Ballack.
Ja sam u tom pogledu malo staromodan. I dalje smatram da je ubojstva
najbolje ostaviti ubojicama.«
»I policiji, naravno«, dodao je Gutterer ne okrećući se.
Pomislih, najbolje da ovu opasku zanemarim. Zamisliti policajca koji
je ubio više ljudi od bilo kojeg sumanutog ubojice na kojeg sam u karijeri
naišao bilo je teško koliko i prihvatiti činjenicu da će Ahilej, unatoč priči,
uspjeti prestići svaku kornjaču na svijetu.
»Ma, u redu je«, reče gospođica Ballack. »Ali te sirote djevojke...«
Zadržala je pogled na Guttereru taman onoliko dugo koliko je meni
trebalo da shvatim kako će svoju sljedeću primjedbu usmjeriti točno šefu
među lopatice. »Zanimljivo je da su ubojstva pomalo kao dobitci na
državnoj lutriji. Kao da se uvijek dogode pogrešnim ljudima.«
 »Shvaćam što mislite.«
»Gdje ćete uopće održati taj govor?«, upita Gutterer.
»U vili na Wannseeu koju SS drži kao gostinjac. Nedaleko od
IKPK.«
»Da, znam. Heydrich me pozvao na radni doručak koji je održao
ondje u siječnju. Ali iz nekog razloga nisam mogao biti prisutan. Zašto,
gospođice Ballack? Zaboravio sam.«
»To je bila konferencija koja se trebala održati još u prosincu,
gospodine«, odgovorila je. »U IKPK. Vi niste mogli doći zbog onog što se
dogodilo u Pearl Harbouru. A u rokovniku vam je već bilo nešto upisano
za datum u siječnju na koji su je premjestili.«
»Vidite kako se dobro brine za mene, kapetane.«
»Ja svašta vidim kad se na nešto usredotočim. To je moj križ.«
Prošli smo kroz hodnik do elegantno uređene kino-dvorane sa
sjedalima za dvjesto gledatelja. Na zidovima su bili mali svijećnjaci, pod
stropom štukature, bilo je mnogo visokih prozora sa svilenim zastorima i
prevladavao je jak miris svježe boje. Osim platna bio je tamo i Telefunken
radio velik kao bačva, dva zvučnika i toliko stanica na izbor da je popis
izgledao kao lista lager piva u pivnici.
»Zgodna soba«, rekao sam. »Malo previše zgodna za Mickeya
Mousea, rekao bih.«
»Ovdje ne prikazujemo filmove s Mickeyem Mouseom«, odvrati
Gutterer. »Iako će vam sigurno biti zanimljivo čuti da vođa obožava
Mickeya Mousea. Dapače, čini mi se da mi ne bi zamjerio da vam kažem
kako je dr. Goebbels jednom za Božić vođi poklonio osamnaest crtića s
Mickeyem Mouseom.«
»To je definitivno bolje od čarapa koje sam ja dobio.«
 Gutterer se ponosno ogleda po dvorani.
»Ali prostor je divan, kao što kažete. Što me podsjeća: savjet broj
jedan. Pokušajte se upoznati s prostorijom u kojoj ćete držati govor, tako
da se osjećate opušteno u njoj. To je trik koji sam naučio od vođe samog.«
»Je li?«
»Znate, da sam se ranije sjetio, mogli smo ovo snimiti«, reče
Gutterer, glupavo se hihoćući, »kao neku vrstu didaktičkog filma o tome
kakav govornik ne treba biti.«
Osmjehnuo sam se, povukao dug dim iz nove cigarete i otpuhnuo
prema njemu malo dima, iako bih radije da je bila riječ o vrelom tanetu
iz tenkovske strojnice.
»Hej, profesore... Znam da sam samo glupi murjak, ali mislim da
imam dobru ideju. Kako bi bilo da mi date ravnopravnu šansu da uspijem
prije nego što padnem na nos? Na kraju krajeva, i sami ste rekli, učitelj
mi je treći najbolji govornik u Njemačkoj.«
 3. poglavlje

D o Wannseea sam otišao S-Bahnom. RAF je bio izbacio par

simboličnih bombi pored stanice Halensee, pa je sad tamo bio čopor
željezničara koji su radili na popravku pruge ne bili osigurali da promet
u zapadnom dijelu Berlina glatko teče. Muškarci su se odmaknuli od
pruge dok je mali crveno-žuti vlak prolazio, a istovremeno je, njima na
pozdrav, dječačić iz mojeg vagona vrlo ozbiljno podigao desnicu u zrak.
Kad je jedan od radnika uzvratio na pozdrav, držeći se kao da salutira
samom Führeru, i u vlaku i kraj vlaka narod se rashihotao. Taj neki
berlinski subverzivni smisao za humor nikad nije bio daleko od toga da
prijeđe u domoljubni kič i izvještačene poze iz njemačke svakodnevice.
Naročito kad su se mogli ovako prikriti djetetom; naposljetku, ne
uzvratiti na salutiranje značilo bi manjak odanosti vođi, zar ne?
Bio je to isti put koji sam prešao i ono kad sam ručao s Arthurom
Nebeom kod Švedskog paviljona, osim što sam ovaj put bio u uniformi.
Ispred ranžirnog kolodvora Märklin bio je parkiran niz taksija krem boje,
ali ni jedan nije baš imao posla, jedini je promet bio onaj na dva kotača.
Ogroman stalak za parkiranje bicikala stajao je pored ulaza i izgledao
kao postaja za predah na Tour de Franceu. Nekoliko taksista i lokalni
cvjećar zurili su u čovjeka koji je stajao na ljestvama i bojio jedan od
prozora stanice nalik crkvenima. U Wannseeu, gdje se nikad ništa ne
događa, to je, pretpostavljam, bio spektakl svoje vrste. Možda su čekali
da ljosne s ljestava.
Prešao sam široki most preko rijeke Havel pa u Königstrasse i – ne
osvrćući se na ulicu Am Kleinen Wannsee na jugu, koja bi me odvela do
uredā IKPK na broju 16, prošetao sam uz sjeverozapadnu obalu najvećeg
među berlinskim jezerima, sve do Am Grossen Wannsee, pa pored
nekoliko yachting i jedriličarskih klubova i elegantnih vila, sve do adrese
SS-ovskoga gostinjca koju mi je Nebe dao: brojevi 56-58. U toliko
ekskluzivnoj ulici nije je bilo teško pronaći. Pred velikim je vratnicama
od kovanog željeza i stražarskom kućicom sa stijegom bilo parkirano SS-
ovsko oklopno vozilo, inače je sve bilo tiho i pristojno kao kod obitelji
umirovljenih pčela. Ako je uopće u blizini i mogao nastati kakav rusvaj,
njega definitivno ne bi podigli staromodni, reakcionarni susjedi. Na
Wannseeu je »rusvaj« ako vam se pokvari kosilica ili ako se sobarica ne
pojavi na vrijeme. Stacionirati oklopno vozilo u Am Grossen Wannsee
bilo je kao inzistirati na jamstvu da će vam Bečki dječaci pjevati božićne
pjesme.
U prostranom je engleskom parku stajala vila u starogrčkom stilu s
trideset ili četrdeset prozora. Nije bila najveća vila na jezeru, ali veće su
kuće imale više zidove i izbliza su ih viđali jedino direktori banaka i
milijunaši. Adresa mi se i bila učinila poznatom, a čim sam vidio vilu
shvatio sam zašto. Bio sam već ondje ranije. Kuća je prije pripadala
jednom mojem klijentu. Sredinom tridesetih, prije no što me Heydrich
potjerao natrag u Kripo, okušao sam se u privatnom istražiteljstvu i neko
sam vrijeme bio angažiran kod bogatog njemačkog industrijalca po
imenu Friedrich Minoux. Kao krupan dioničar u više važnih naftnih i
plinskih tvrtki, Minoux me unajmio da zaključim podugovor s
operativcem u Garmisch-Partenkirchenu – gdje je posjedovao još jednu,
podjednako velebnu kuću – da na oku drži njegovu znatno mlađu ženu,
Lilly, koja je sama odabrala živjeti ondje, navodno iz zdravstvenih
razloga. Možda je u povlaštenom zraku Wannseea plutalo i nešto štetno
po zdravlje. Bio joj je pretjerano izdašan, možda, ili joj se naprosto nije
sviđalo sve to plavo nebo i voda. Ja to nisam saznao, jer je nikad nisam
upoznao, pa je nisam mogao niti pitati, ali možda je bilo razumljivo što je
Minoux sumnjao u objašnjenja koje mu je ponudila kao razlog zašto ne
želi živjeti na Wannseeu. Tako sam, jednom na mjesec tijekom većeg
dijela 1935. godine, odlazio do njegove vile kako bih mu podnio izvještaj
o inače potpuno nevinom ponašanju njegove supruge. Njih su dvoje bili
najbolja vrsta klijenata koje si bilo koji detektiv može poželjeti: imali su
dovoljno novca da ga troše na saznavanje nečeg što naprosto nije istina,
pa je meni tih dvjesto maraka tjedno bila najlakše zarađena para u životu.
Ranije je Minoux bio oduševljeni pristaša Adolfa Hitlera; no to nije bilo
dovoljno da ga spasi od zatvora nakon što se saznalo da je na štetu
berlinske plinare pronevjerio najmanje 7,4 milijuna reichsmaraka.
Friedrich Minoux sada je gulio pet godina u ćuzi. Prema onome što sam
pročitao u novinama, kuća na Wannseeu prodana je radi naplate njegovih
branitelja, ali sve dosad nisam imao pojma da je kupac bio SS.
Čuvar na vratima graciozno me pozdravio i, provjerivši popis,
propustio me u fino ulickano dvorište. Obišao sam ga malo sve dok nisam
stigao pred pročelje kuće i onda otišao dolje do obale jezera, gdje sam
zapalio i porazmislio o sebi kakav sam bio onomad 1935., elegantno
odjeven, s vlastitim autom, zarađivao sam za pristojan život i nitko mi
nije naređivao što da radim. Nitko osim nacista, točnije. Tada sam se još
uvjeravao da ih mogu ignorirati. Bio sam u krivu, jasno, ali u krivu su bili
i mnogi ljudi pametniji od mene, uključujući Chamberlaina i Daladiera.
Nacisti su bili kao sifilis; ignorirati ih i nadati se da će se sve samo od sebe
popraviti nikad nije bilo realistično.
Popušivši cigaretu, ušao sam u jedan i pol kat visoko predvorje u
središtu kuće. Ondje je sve bilo isto, ali drugačije. Na jednom je kraju
kuće bila knjižnica, s erkerom i stolom punim primjeraka novina Das
Schwarze Korps, ali tih su dana čak i najfanatičniji nacisti izbjegavali
SS-ovsko glasilo jer je bilo puno obavijesti o pogibijama najmilijih sinova
– vojnika i časnika SS-a koji su pali »na Istoku« ili »u borbi protiv
boljševizma.« Na suprotnom se kraju kuće nalazio zimski vrt sa sobnom
fontanom izrađenom od zelenkastog mramora. Fontana je bila
isključena; moguće je da je zvuk nečeg tako čistog i bistrog kao berlinska
voda smetao tipovima koji su se ondje zadržavali. Između knjižnice i
fontane bilo je nekoliko salona i dnevnih boravaka, od kojih su dva bila
opremljena veličanstvenim otvorenim kaminima. Najbolje pokućstvo i
skupocjene goblen-tapiserije nestali su, ali još uvijek je bilo nekoliko
komada koje sam prepoznao, uključujući veliku srebrnu kutiju za
cigarete iz koje sam nagrabio šaku pljuga, da napunim svoju ispražnjenu
kutijicu.
U vili su odsjedala trojica visokih časnika SS-a iz Budimpešte,
Bratislave i Krakova i činilo se kao da sam stigao taman na vrijeme da
ulovim malo teletine i krumpira i šalicu kave prije nego što prestanu
posluživati ručak. Vrlo sam brzo požalio što sam udovoljio gladi, jer su
me ona trojica uvukla u razgovor. Rekao sam im da sam se nedavno vratio
iz Praga, a oni su objavili da je bivši šef berlinske policije, Kurt Daluege,
sada na položaju Protektora Češke i Moravske i da se, čitavih mjesec dana
nakon Heydrichove smrti, i dalje naporno traga za svima koji su bili
umiješani u atentat na njega. Već sam od ranije znao da su Lidice, selo
na koje je pala sumnja da skriva ubojice, sravnjene sa zemljom, a svi
seljani postrijeljani. Ali ta su mi tri časnika sad rekla da je, budući da
onaj prvi glupi čin odmazde očito nije bio dovoljan, još jedno selo, Ležáky,
porušeno – i to tek prije koji tjedan – a trideset i troje muškaraca i žena
koji su ondje živjeli također je masakrirano.
»Kažu da je Hitler naredio da se potamani deset tisuća nasumce
odabranih Čeha«, objasnio je pukovnik iz Krakova, porijeklom
Austrijanac, »ali da ga je general Frank odgovorio od toga, hvala Bogu.
Mislim, kakvog smisla ima takva odmazda ako si na taj način pucamo u
nogu? Češka je industrija sada previše važna Njemačkoj da tako
razbješnjujemo Čehiće. A takvim pokoljem jedino bismo to i postigli.
Tako da su se morali zadovoljiti Lidicama i Ležákyma. Koliko ja znam,
nema ničeg bitnog u Lidicama i Ležákyma.«
»Više nema«, nasmije se jedan od druge dvojice.
Ispričao sam se i otišao potražiti zahod.
Arthur Nebe bio mi je najavio da će se svi govori delegata IKPK
održati u središnjoj dvorani i sad sam pošao onamo vidjeti gdje ću
proživjeti svoju muku. Bilo mi je malo mučno od nervoze čim bih i
pomislio na to, iako je ta mučnina lako mogla imati veze i s nečim od
onoga što su mi netom bili rekli o Ležákyma; osim toga, znao sam da ono
što mene čeka nije bogzna što u usporedbi s kalvarijom kroz koju je
prolazio Friedrich Minoux. Pet godina u Brandenburgu ne prođe vam baš
brzo kao vikend u Adlonu kad ste kancelarijski tip čovjeka.
Jedan od časnika ponudio mi je da me odbaci natrag u Berlin svojim
Mercedesom, što sam odbio, iz hrpe razloga koji, nadam se, nisu bili očiti.
Rekao sam mu da se u botaničkom vrtu u Zehlendorfu daje koncert na
koji bih želio otići. Nisam bio željan iznova slušati šale o Ležákyma.
Otišao sam opet pješice do Königstrasse i krenuo natrag na kolodvor gdje
sam, pod osmerokutnim svodom predvorja, susreo čovjeka obučenog u
lederhozne kojeg nisam bio vidio sedam godina.
»Gospodine Gunthere, to ste vi?«
»Bome ja.«
Čovjek je bio pedesetih godina i imao svijetlu kosu; zavrnuti rukavi
njegove plave košulje bez ovratnika otkrivali su podlaktice debele kao
hidranti. Izgledao je poprilično žilavo, tako da mi je bilo drago vidjeti da
se smiješi.
 »Gantner«, reče muškarac. »Vozio sam Daimlera Herr Minouxa.«
»Da, sjećam vas se. Kakva slučajnost; evo baš se vraćam iz vile.«
»I mislio sam, s obzirom na to da ste SD-ovac, i tako to. Puno se vaših
sad ondje mota.«
Osjetio sam se nekako važno čuvši da su SD-ovci »moji.«
»Ma ne, i dalje sam običan policajac«, rekao sam, odlučan
distancirati se od one sorte SS-ovaca koja je sravnila Lidice i Ležáke.
»Pozvali su me natrag u službu trideset osme. A kad smo napali Rusiju
svima su nam obukli uniformu. Nismo se baš mogli mnogo opirati.«
Koliko sam se već puta slušao kako izgovaram ovu ispriku? Je li itko
u nju povjerovao? I je li to uopće bilo važno ikome osim mene? Čim prije
se uključim u nešto vrijedno truda, kao što je Ured za ratne zločine, tim
bolje.
»Uglavnom, sad im na Alexu radim noćne smjene, tako da nikome
ne smeta moj loš izbor kolonjske vode. Odakle vi ovdje uopće?«
»Živim ovdje u blizini, gospodine. U Königstrasse. Ustvari, ima
nekoliko nas koji smo prije radili za Herr Minouxa i koji smo sad tamo.
Na broju 58, da znate navratite li još koji put u ovaj kvart. Fina zgrada.
Vlasnik je mjesni trgovac ugljenom. Tip se zove Schulze, poznavao je
šefa.«
»Bilo mi je jako žao kad sam pročitao što se dogodilo Herr Minouxu.
Bio je dobar klijent. Kako podnosi noćenja s doručkom u društvu običnih
Hansova?«
»Pa čujte, završio je u Brandenburgu na malo duže vrijeme, sa
šezdeset i pet godina, tako da ne baš dobro. Krevet je malo tvrd, kao što
bi se dalo i pretpostaviti. Ali hrana? Mislim, svi smo mi na šturim
sljedovanjima, rat je, je li? Ali ono što oni tamo zovu hranom, ja to ne bih
ni psu dao. Zato se vozim u Brandenburg svakog jutra i nosim mu
doručak. Ne u Daimleru, naravno. Bojim se da je taj odavno ispario. Sad
vozim Horcha.«
»Je li to dopušteno, donositi doručak?«
»Ne da je dopušteno, nego to potiču. Olakšava državi teret hranjenja
zatvorenika. Ionako je praktički sve što dobije za jelo to što mu ja
dovezem. Par kuhanih jaja i malo kruha s pekmezom. Ustvari, upravo se
vraćam iz grada, išao sam po njegov najdraži pekmez kod nekog tko ga
posebno za njega kuha. Idem S-Bahnom da ne trošim benzin. Frau
Minoux još je u Garmischu, iako iznajmljuje i kuću u Dahlemu. A
Monika, kćerka gospodina Minouxa, živi u Hagenstrasse, u Grunewaldu.
Prenijet ću šefu vaše pozdrave, ako hoćete.«
»Dapače.«
»Inače, kojim poslom ste tamo u vili? Sudjelovat ćete u toj
konferenciji koja se planira?«
»Da, hoću. Nažalost. Moj šef, Arthur Nebe, šef Kripoa, želi da održim
govor o tome kako je biti detektiv u Berlinu.«
»To bi bar trebalo biti lako«, odvrati Gantner. »Budući da ste
detektiv.«
»Pretpostavljam. Naredio mi je da odem na Wannsee i ispričam hrpi
uvaženih stranih pandura kako sam sjajan detektiv bio. Bernie Gunther,
berlinski policajac koji je ukebao Gormanna, davitelja.«
Državni tajnik Gutterer o svemu je tome pretjerao, naravno, što mu
je, pretpostavljam, i bio posao. Bio sam poprilično sumnjičav da je ikad
ijedan detektiv bio tako sveznajući. kao što je moj govor sada tvrdio da
ja jesam. Ali ne morate biti Charlie Chan da biste skopčali da je taj moj
govorčić stajao u sjeni većine onoga što se dogodilo tijekom ljeta 1942.,
da i ne spominjem ljeto 1943.
 4. poglavlje

P red sjedištem Kripoa na Alexu stajao je golem ormar poštanskih

sandučića u koje smo primali poštu, kao u hotelu. Prva stvar koju
sam obavljao kad god bih došao na dužnost bila je provjera sandučića.
Uglavnom bih unutra pronalazio samo propagandu od nacističke stranke
ili nešto od Sindikata pruskih policajaca na koji nitko nije obraćao
pozornost – onu važniju korespondenciju, vezanu uz slučajeve, donosio bi
nam ravno na stol jedan od dvojice policajaca u odorama, dvojice
nevjerojatno mrkih starkelja koji su bili općepoznati pod nadimkom
Braća Grimm, iz očitih razloga6. Nipošto nam nije padalo na pamet
dopustiti da nam netko ostavi nešto vrijedno u sandučiću, ili bilo gdje
drugdje, ustvari – ne u krugu sjedišta policije. Nekoliko se starijih
murjaka poput mene još sjećalo berlinskih majstora lopova, Emila i
Ericha Kraussa, koji su uspjeli ukrasti svoje zaplijenjene alatke iz našeg,
policijskog muzeja kriminala. No nisu samo naši klijenti imali duge prste;
neki od policajaca koji su ondje radili imali su iste nagone. Tabakeru se
na dohvat ruke ostavljalo samo na vlastitu odgovornost, naročito ako ste
imali dovoljno sreće da vam je puna, a sitnice kao sapun i toaletni papir
po zahodima neprestano su nestajale. Jednom je čak netko ukrao sve
električne žarulje iz policijske kantine, što je za posljedicu imalo da smo
nekoliko dana bili prisiljeni jesti u mraku, iako nam je zbog toga, barem,
hrana imala bolji okus. (Naime, u Elsasser Strasse prije je radio električar
koji je davao po šest maraka za rabljene žarulje i nije donositeljima
postavljao pitanja.) Zamislite koliko sam onda zatečen ostao kad sam
jedne kasne večeri, otišavši do svog sandučića, otvorio nekakvu kuvertu i

6
njem. Grimm – gnjev.
u njoj pronašao pet novih sličica Albrechta Dürera; mislim da sam ih čak
i okrenuo naopako da provjerim jesu li na pozadini – gdje su obično
stajala – Brandenburška vrata. U sandučiću je bilo i pismo od odvjetnika,
ali trebalo je neko vrijeme da mi splasne oduševljenje činjenicom što, malo
za promjenu, imam sto maraka u džepu, pa sam pismo pogledao tek
kasnije.
U kutu kuverte bio je mali smeđi Hitler. Bilo je čudno kako je stajao
na poštanskim markama, ali ne i na novčanicama. Možda je to bila mjera
predostrožnosti – da njegov lik ne bi slučajno postao vezan uz kakvu
hiper-inflaciju. Ili je želio da narod vjeruje kako je on iznad stvari poput
novca, što je, kad se bolje pogleda, bio poprilično dobar razlog da mu se
ne vjeruje. Bilo tko tko misli da je predobar za naš novac nikad neće u
Njemačkoj imati uspjeha. Marka je nosila poštanski žig Berlina, a papir
na kojem je bilo napisano pismo bio je debeo poput uštirkane jastučnice.
Na vrhu lista bio je crtež Pravde s povezom na očima i s vagom u ruci, što
mi je gotovo izmamilo osmijeh na lice. Dugo je već bilo prošlo otkako je
Pravda u Njemačkoj prestala biti tako objektivna i nepristrana. Odnio
sam pismo – na kojem nije stajao datum – za svoj stol da ga pročitam pri
boljem svjetlu. I čim sam to učinio, stavio sam ga u džep prsluka i otišao
s Alexa. Prešao sam preko ceste i na kolodvoru potražio telefonsku
govornicu. Autor pisma napomenuo je kako sumnja da mu telefon
prisluškuju, i možda doista jesu, ali mene su više brinule telefonske linije
na Alexu, koje su nedvojbeno bile pod paskom još od onih dana kad je
Göring bio na čelu Pruske državne policije.
Premda je bilo već gotovo deset sati, nebo je i dalje bilo svijetlo i
kolodvor na Alexanderplatzu – prepun ljudi koji su se vraćali nakon
popodneva provedenog u plandovanju na plaži, lica crvenih od sunca,
raskuštrane kose, odjeće pune bijelog pijeska – vrvio je životom kao
golemo šuplje stablo napučeno rojem pčela. Srećom je kolodvor, zasad,
izmicao bombardiranjima i ostao meni najdraže mjesto na svijetu. Sav je
ljudski život bio tu u toj staklenoj Noinoj arki, punoj onog što sam u onom
starom Berlinu volio. Podigao sam slušalicu i birao broj.
»Herr Doktor Heckholz?«
»Pri aparatu.«
»Ja sam onaj s pet novčanica od po dvadeset maraka i jednim
gorućim pitanjem.«
»A pitanje glasi?«
»Što moram učiniti zauzvrat?«
»Dođite u moj ured sutra ujutro. Imam ponudu za vas. Moglo bi se
čak reći, vrlo privlačnu ponudu.«
»Bi li vam bilo problem natuknuti mi o čemu se radi? Možda samo
tratite vrijeme.«
»Mislim da je najbolje da vam ne natuknem. Imam osnovanu sumnju
da mi Gestapo prisluškuje telefon.«
»Ako netko i prisluškuje, Gestapo definitivno ne«, rekoh mu.
»Njemačkom telekomunikacijskom obavještajnom službom – FA-om –
upravlja Göringovo Ministarstvo zrakoplovstva, a Hermann je prilično
ljubomorno čuva. Kakve god informacije FA uhvati, rijetko kad ih dijele
i s kim iz RSHA. Tako dugo dok ne kažete štogod nepristojno o Hitleru
ili Göringu, po mojem stručnom mišljenju nemate se čega bojati.«
»Ako je tako, onda ste već zaradili onaj novac. Ali, molim vas,
svejedno dođite. Zapravo, zašto da ne dođete na doručak? Volite li
palačinke?«
Imao je austrijski naglasak; način na koji je izgovorio »palačinke«
bio je vrlo različit od onoga na koji bi to Nijemac izrekao i izgovor je bio
nešto sličniji mađarskom. Ali nisam mu imao namjeru to zamjeriti s
obzirom na njegove Albrechte u mojem džepu, a da i ne spominjem priliku
da dobijem svježe ispečene palačinke.
»Naravno, volim palačinke.«
»U koliko vam sati završava smjena?«
»Devet.«
»Onda vas očekujem u pola deset.«
Poklopio sam i vratio se preko ceste na Alex.
Noć je bila mirna. Trebao sam riješiti nešto hitne papirologije, ali
sad kad sam znao da ću uskoro u Ured za ratne zločine, nije mi se baš dalo
to raditi; to je osobina hitne papirologije: čim je dulje puštate da stoji,
tim manje hitna postaje. Tako sam naprosto sjedio u stolcu i čitao novine
i popušio par cigareta koje sam maznuo iz vile na Wannseeu. Jednom sam
otišao provjeriti jesu li kapci za zamračivanje na mjestu, tek toliko da
malo protegnem noge; onda sam započeo križaljku u Illustrierter
Beobachter. Uglavnom sam čekao da zazvoni telefon. Nije zazvonio. Kad
radite noćnu smjenu za Komisiju za ubojstva, zapravo i ne postojite, osim
ako se, naravno, ne dogodi ubojstvo. Nikoga nije briga kako izgledate ili
kakva mišljenja imate o ovome i onome. Sve što se traži jest da budete
ondje dok ne dođe vrijeme da se ide kući.
U devet sam se sati odjavio i otišao opet na kolodvor, gdje sam
uhvatio S-Bahn do Kolodvora Zoo i onda pješke nastavio nekoliko
blokova prema sjeveru, preko rijeke Knie u Bismarckstrasse. U tu
njegovu Bedeuten Strasse skretalo se iz Wallstrasse, iza Njemačke opere.
U solidno građenoj peterokatnici od opeke kratko je stubište vodilo do
lučnih vrata s velikim okruglim vitrajem iznad njih. Uspeo sam se uza
stepenice i ogledao se. Preko puta ceste stajao je postariji muškarac u
jeftinom sivom odijelu i čitao Beobachter. Taj nije bio gestapovac; pa
opet, nije baš niti doista čitao te novine. Nitko se ne naslanja na stup
javne rasvjete da bi čitao novine, naročito ne tako suhoparne i dosadne
kao što je Völkischer Beobachter, osim ako nekog ili nešto ne promatra.
Iznad kućnog broja na zidu bio je čitav mozaik od mjedenih pločica s
imenima njemačkih liječnika, njemačkih zubara, njemačkih arhitekata i
njemačkih odvjetnika. S obzirom na to da je u Berlinu jedva još ostao koji
Židov, a u tim plemenitim profesijama definitivno više ni jedan, arijevski
karakter tih imena teško da je više imalo smisla isticati. Sad smo svi bili
Arijevci, sviđalo nam se to ili ne.
 5. poglavlje

P ovukao sam mjedeni privjesak zvonca masivan kao uteg s mesareve

vage, čuo sam kako vrata škljocaju otvarajući se i uspeo se bijelim
mramornim stubištem na treći kat gdje sam, u dnu dobro ulaštenog
hodnika, zatekao otvorena vrata od brušenog stakla i sitnog čovjeka
guste brade koji je na njima stajao i pružao mi ruku. Široko se smiješio i
nešto na njemu podsjećalo me na vilinskoga kralja. Rukovali smo se.
Nosio je krojeno laneno odijelo krem boje i roževinom optočene naočale
koje su mu visjele oko vrata na zlatnom lančiću. U čekaonici iza njegovih
leđa bila je crvenokosa žena raskošna izgleda umotana u bež ljetnu
haljinu, a na glavi je imala slamnat šešir široka oboda koji bi joj bio u
stanju poslužiti i kao suncobran za plažu. Čitala je nekakav časopis i
pušila na kratak jantarni cigaršpic koji je s njezinom kosom dijelio istu
užarenu boju. Pored njezina stolca stajao je puni komplet putnih torba
Malle Courier s bridovima od kože i mesinga, pa pretpostavljam da se
spremala nekamo otputovati; izgledala je previše svježe za nekog tko je
stigao s puta. Muškarac je bio druželjubiv kao mače, ali crvenokosa je
ostala mirno sjediti u svojem kožnom naslonjaču i nitko mi je nije
predstavio niti me uopće pogledala. Kao da nije niti postojala. Možda je
bila neki drugi klijent drugog odvjetnika. Kako god bilo, držala je svoje
za sebe, što je njoj pristajalo mnogo bolje nego meni.
»Zovem se Gunther«, rekao sam.
Fleckholz je tiho skupio pete i naklonio se.
»Herr Gunthere«, pozdravio me, »lijepo je od vas što ste došli tako
brzo. Ja sam Heinrich Heckholz.«
 »Imao sam pet dobrih razloga da dođem, Herr Doktore. Ili stotinu,
ovisi kako se gleda.«
»A palačinke ste zaboravili? Hoćete li mi se pridružiti?«
»Još od ponoći samo o njima i razmišljam.«
Otputili smo se niz hodnik popločen bijelim pločama u kojem su
zidovi bili zakriveni pravnim knjigama i registratorima koji su svi nosili
isti onaj maleni crtež Pravde koji je stajao i na vrhu njegova papira za
pisma. Odveo me u malu kuhinju gdje je već čekala pripremljena smjesa,
odmah na sebe stavio čistu bijelu pregaču i primio se pečenja palačinki.
Ipak sam osjetio kako me premjerava krajičkom oka.
»Jeste li vi to netom završili smjenu?«
»Da. Došao sam ravno ovamo.«
»Iz nekog sam razloga mislio da ćete nositi uniformu«, rekao je.
»Samo na terenu«, odvratio sam, »ili u svečanim prilikama.«
»Ako je tako, onda se čudim što je uopće ikada imate vremena svući.
U Berlinu sad ima više svečanih prilika nego u carskom Rimu, rekao bih.
Nacisti mnogo drže do dobre parade.«
»To ste dobro primijetili.«
Zagrijao je nešto sirupa od višanja u bakrenoj džezvici i obilno njime
prelio gotove palačinke, pa smo ih na tanjurima od majsenskog porculana
odnijeli u sobu za sastanke. Ondje je bio okrugao bidermajer stolić s četiri
stolca u istom stilu; na zidu prekrivenom žutim tapetama stajao je portret
Hitlera, a na prozorskoj dasci velika cvjetna posuda s bijelim orhidejama.
Kroz druga se, otvorena vrata išlo u prostoriju s bijelim podom gdje je
stajao partnerov radni stol, velik ormar za arhiv i sef. Na radnom sam
stolu zamijetio vođinu brončanu glavu. Heckholz, naizgled, barem što se
tiče prikaza pred javnosti, nije htio ništa riskirati. Treća su vrata bila
pritvorena, i imao sam blag osjećaj da je iza njih još jedna soba, a da je u
njoj netko; netko s istim parfemom kao i crvenokosa iz čekaonice.
Heckholz mi je dodao ubrus i pojeli smo palačinke u tišini. Bile su
očekivano izvrsne.
»Ponudio bih vam odličan šnaps uz ovo, ali malo je još prerano, čak i
za mene.«
Kimnuo sam, ali dobro je što me nije nastavio nagovarati, jer nikad
nije prerano za čašicu šnapsa, naročito nakon što završite radni dan.
Vidio je da promatram sliku na zidu i slegao ramenima. »Dobro je za
posao«, rekao je. »Nije nužno dobro i za probavu.« Odmahne glavom. »Naš
vođa ima vrlo izgladnio pogled. Nema dvojbe da je to posljedica njegovih
dugogodišnjih muka u Beču, mom rodnom gradu. Jadan čovjek. Izgleda
gotovo kao da su mu zabranili da jede palačinke i poslali ga ranije u
krevet, ne čini li vam se?«
»Doista ne bih znao.«
»Pa ipak, njegova životna priča nadahnjuje. Toliko je daleko dospio,
a krenuo je ni od čega. Posjetio sam taj Branau am Inn gdje je rođen.
Potpuno je običan. Zbog toga je njegova priča još neobičnija, kad
pogledate. Iako, da budem s vama posve iskren, kao Austrijanac o tome
uopće ne volim razmišljati. Istina je da ćemo mi Austrijanci morati
ponijeti krivicu što smo na svijet donijeli Hitlera. Ali bojim se da ćete vi
Nijemci morati prihvatiti krivnju za to što ste mu dali apsolutnu moć.«
Šutio sam.
»Oh, ma dajte«, rekao je Heckholz, »nema potrebe da budete tako
sramežljivi, Herr Gunthere. Obojica znamo da niste ništa više nacist od
mene. Unatoč svemu što upućuje na suprotno, ja sam bio član Kršćansko-
socijalne stranke, ali nacist nikada. Nacistima sve leži u razmetanju, a
razmetanje odanošću vođi obično je dovoljno da odvrati svaku sumnju.
Kako drugačije objasniti činjenicu da toliko mnogo Austrijanaca i
Nijemaca koji mrze naciste dižu ruku na pozdrav Hitleru s toliko elana?«
»Ja obično nalazim da je sigurnije i takve, također, smatrati
nacistima.«
Heckholz se zasmijucka. »Da, rekao bih da jest. Što vjerojatno
objašnjava kako ste uspjeli tako dugo ostati živi. Sjetit ćete se Herr
Gantnera, koji je nekoć bio vozač Friedricha Minouxa – ispričao mi je da
ste mu, dok ste ono prije dosta godina radili za Herr Minouxa kao
privatni detektiv, rekli da ste ranije bili odani socijal-demokrat, sve do
časa kad su nacisti 1933. došli na vlast i kad ste morali otići iz policije.«
»Dakle on vam me je preporučio.«
»Jest, on. Samo što ste sad u SD-u.« Dr. Heckholz se nasmiješi.
»Kako je to moguće? Kako netko tko je bio glasač SPD-a završi kao
kapetan SD-a?«
»Ljudi se mijenjaju«, odgovorio sam. »Naročito u Njemačkoj. Naime,
ako znaju što je dobro za njih.«
»Neki ljudi. Ali ne i vi, čini mi se. Gantner mi je prepričao što ste mu
rekli. U Wannseeu. Rekao mi je da ste se praktički ispričali što nosite tu
odoru. Kao da je se sramite.«
»Ljudi spaze strašnu SD-ovu značku na mom rukavu i onda se
uznemire. To je moja loša navika, to je sve. Pokušavam ljudima ugoditi.«
»To je u Njemačkoj definitivno neuobičajeno.«
Heckholz je odnio tanjure, skinuo pregaču i zatim sjeo; bilo je očito
da ne vjeruje ni u jednu riječ koju sam izgovorio.
»Kako bilo, Herr Gantner je ono što ste mu rekli smatrao dovoljno
važnim da mi vas spomene, u nadi da ćete nam moći biti od pomoći.«
»Kakve pomoći?«
 »Oko problema koji je nastao nakon što se Herr Minouxu dogodilo
što mu se dogodilo.«
»Mislite na pronevjeru u plinari.«
»Pronevjera u plinari. Na to mislim, da.«
»Hvala vam na palačinkama«, rekao sam, ustajući. Hitnuo sam mu
onih pet Albrechta na stol. »Ali što god da mi želite prodati, nisam
zainteresiran.«
»Molim vas, nemojte tako brzo otići«, rekao je. »Niste saslušali moju
lijepu ponudu.«
»Sve mi se više čini da će se vaša lijepa ponuda pretvoriti u poprilično
gadnog žapca. A meni su poljupci presušili.«
»Bi li vam se svidjelo zaraditi deset tisuća reichsmaraka?«
»Sasvim lijepo bi mi se to svidjelo, samo kad bih poživio dovoljno
dugo da ih i potrošim. Ali to što sam tako dugo ostao živ mogu zahvaliti
tomu što sam naučio izbjegavati upravo ovakve razgovore s nepoznatima,
naročito kad se održavaju pored drugih, odškrinutih vrata. Želite li da još
malo ostanem i saslušam vas, Herr Doktore, onda izvolite zamoliti svoju
prijateljicu koja rabi parfem Arapske noći da izađe iz zaklona i pridruži
nam se.«
Heckholz se široko nasmiješi i ustane. »Mogao sam znati da će
slavnog detektiva s Alexa biti teško prevariti.«
»Ne, to je nevjerojatno lako učiniti. Samo mu pošaljete sto maraka u
omotnici.«
»Lilly draga, hoćeš li, molim te, doći k nama?«
Minutu kasnije crvenokosa stupi u sobu za sastanke. Bila je viša
nego što sam zamišljao, s krupnijim grudima, a dok nas je Heckholz
predstavljao jedno drugome moju je ruku držala kao da sam Lazar kojem
udjeljuje milostinju.
»Herr Gunthere, ovo je Frau Minoux.«
»To vam je loša navika, Frau Minoux. Tako prisluškivati za
vratima.«
»Htjela sam se uvjeriti kakav ste čovjek prije nego što se odlučim.«
»I, što ste zaključili?«
»Još uvijek nisam donijela odluku.«
»Niste jedini.«
»Uostalom, to je loša navika koju sam od vas pokupila, Herr
Gunthere. Vas je moj muž plaćao da me uhodite oko moje kuće u
Garmisch-Partenkirchenu, nije li? Kad je to ono bilo?«
Kimnuo sam. »Tisuću devetsto trideset i pete.«
»Tisuću devetsto trideset i pete.« Frau Minoux preokrene očima i
uzdahne. »Toliko se toga promijenilo odonda.«
»Pa, pretpostavljam da vam ništa nije pronašao«, Heckholz joj se
obrati, »inače teško da biste sad ovdje bili, zar ne? Udani i dalje za
Friedricha.«
»To ćete morati pitati Herr Gunthera«, reče Frau Minoux.
»Nisam ništa pronašao, ne. Ali strogo uzevši, Frau Minoux, ja vas
zapravo nikada i nisam uhodio oko kuće. Ako baš želite znati,
podugovorom sam taj poslić u Garmischu prenio na lokalnog detektiva –
Austrijanca zvanog Max Ahrweiler. On vam je virio kroz ključanicu, ne
ja.«
Frau Minoux sjedne, i kako je prebacila nogu preko noge, tako joj je
kimono-haljina koju je nosila skliznula s bedra i otkrila haltere boje
jorgovana; pristojno sam se okrenuo na drugu stranu ne bih li joj dao
trenutak da to popravi, ali kad sam opet pogledao, i dalje sam mogao
vidjeti halter. Pomislio sam, ako njoj ne smeta da to gledam, onda ne
smeta bome ni meni. Bio je to lijep halter. A otkriveni djelić glatkog,
kremasto bijelog bedra oko kojeg je bio stegnut bio je još bolji. Uvrtjela
je cigaretu u cigaršpic i pustila Heckholza da joj je pripali.
»Jesu li to Arapske noći?«, upitao je. »Parfem koji imaš, Lilly? Samo
me zanima.«
»Jesu«, odvratila je.
Heckholz je odložio upaljač i zagledao se u mene. »Svaka čast. Imate
dobar nos, Herr Gunthere.«
»Ne uzbuđujte se. Moj je nos jednako dobar za parfeme kao i za
nevolju. A u ovom trenutku osjećam da i jedno i drugo zaudarate na nju.«
No ipak sam sjeo. Nije da sam imao bogzna što raditi kod kuće osim
buljiti u zidove i spavati, a toga sam se već nasitio na radnom mjestu.
»Molim vas«, rekla je. »Vratite taj novac u džep i barem nas
saslušajte.«
Kimnuo sam i učinio što me zamolila.
»Najprije vam«, reče Heckholz, »moram objasniti da je moj glavni
ured u Austriji, gdje Frau Minoux i dalje najveći dio vremena prebiva.
Međutim, iznajmljuje i kuću ovdje u Berlin-Dahlemu. Ja zastupam i nju
i Herr Minouxa, koji, jasno, trenutno čuči u zatvoru Brandenburg.
Pretpostavljam da ste upoznati s osnovnim činjenicama vezanima uz
slučaj berlinske plinare.«
»On i još dvojica kompanjona pronevjerili su sedam i pol milijuna
tvrtkinih reichsmaraka i sad za to guli pet godina.« Slegao sam
ramenima. »Ali još i prije toga sudjelovao je u otimačini jedne tvrtke –
tvornice papira Okriftel – iz ruku neke frankfurtske židovske obitelji.«
 »Tu je tvrtku već bila arijanizirala frankfurtska trgovačka komora«,
rekla je Frau Minoux. »Friedrich nije učinio ništa doli kupio tvrtku koju
su vlasnici pod silom zakona morali prodati.«
»Možda. Ali ako mene pitate, vrebao je priliku. Toliko poznajem
Herr Friedricha Minouxa.«
Frau Minoux nije se niti lecnula. Očito je bila čvršća od svojeg muža.
Na minutu sam pustio svojoj mašti da se igra u njezinu donjem rublju;
možda nešto i nanjuše, ali ipak iznenađuje koliko često žene pogode što
smjeram; tehnika je to koju ponekad koristim kako bih im dao do znanja
da sam i dalje muškarac. No napokon je osvijestila činjenicu da joj se vidi
halter pa je povukla skut haljine preko bedra.
»Tko je u slučaju berlinske plinare kriv, a tko nije, to nije dvojbeno«,
reče Heckholz. »I možda bi vam bilo zanimljivo čuti da su trojica
osuđenika već vratila nekoliko milijuna reichsmaraka. Ne, ono što
zabrinjava naše Minouxe jest ono što se dogodilo kasnije. Poznajete li
možda berlinskog privatnog detektiva Arhtura Müllera?«
»Poznajem.«
»Recite mi štogod o njemu, ako biste bili ljubazni.«
»Učinkovit je. Malo mu fali mašte. Prije je bio policajac u prezidiju
ovdje u Charlottenburgu, ali je iz Bremena, čini mi se. Jednom ga je neki
SA-ovac ubo u vrat, tako da baš i ne obožava naciste. Kad na vas dignu
nož, obično tako i završi. Zašto pitate?«
»Herr Müller trenutno radi za plinaru u pokušaju da sazna ima li
Herr Minoux ikakvog skrivenog imetka, nadaju se da bi mogli iz njega
izvući još malo novca. I, što je ovdje važnije, iz Frau Minoux. S tim ciljem,
on i njegovi vlastiti operativci drže Frau Minoux i njezinu kćer Moniku
pod nadzorom ovdje u njihovoj berlinskoj kući i u kući Frau Minoux u
Garmischu. A vrlo je vjerojatno da je nadziru i u ovom uredu.«
 »Imate čovjeka koji vam špijunira ulazna vrata. Ali taj definitivno
nije Arthur Müller. Izgleda kao da je zanat izučio čitajući Emila i
detektive. Ja bih rekao da vas drži na oku dok Arthur nadoknađuje
manjak sna.«
»Pretpostavljali smo da bi i Gestapo mogao biti umiješan, sve dok
nam niste objasnili kako stoje stvari s prisluškivanjem telefona. E, dobro.
Činjenično je stanje da Frau Minoux i sama posjeduje vrijedne umjetnine
i namještaj, koji su se nalazili u bračnom domu u Wannseeu, ali koje je
bila primorana sakriti u jednom skladištu u Lichtenbergu, da joj i to ne
bi zaplijenile vlasti.«
»Nazirem već vaš problem.«
»Biste li rekli da je Herr Müller čestit?«
»Znam što je to ranije značilo. Biti čestit. Ali pojma nemam što to
znači danas. Barem ne u Njemačkoj.«
»Bi li ga se možda moglo potplatiti?«
»Moguće. Pretpostavljam da bi to ovisilo o iznosu. Kad bi bila riječ o
deset tisuća reichsmaraka odgovor bi vrlo vjerojatno bio da. Tko to ne bi
primio? No pitam se zašto tim novčanicama mašete meni ispred nosa,
umjesto njemu.«
»Jer on je samo polovica problema, Herr Gunthere. Jeste li čuli za
tvrtku pod nazivom Zaklada Nordhav7?«
»Ne.«
»Jeste li sigurni?«
»Ne motam se baš po Burzi. Nikad me nisu naročito zanimale
financijske stranice u novinama. I sve što me trenutno zanima jesu vitke
7
Zaklada Nordhav (Nordhav-Stiftung) bila je paravanska organizacija nacističke sigurnosne službe
SD, koju je 1939. godine osnovao Reinhard Heydrich kako bi za račun SS-a nabavljala nekretnine i
njima upravljala.
figure u kupaćim kostimima. Ili ne. Ovisno o tome koju stranu plaže
vole.«
Heckholz si pripali kratku cigaru i, smiješeći se, sasvim lagano uvuče
dim, kao da mu se viša sviđa njegov okus nego osjećaj koji izaziva.
»Nije to tvrtka pod registarskim brojem. To je takozvana
dobrotvorna zaklada koju je osnovao vaš stari šef Reinhard Heydrich još
1939., tobože kako bi podizao odmarališta i rekreacijske centre za
članove RSHA. A zapravo je riječ o vrlo moćnoj tvrtki koja sklapa sve
moguće vrste poslovnih ugovora u korist svoje uprave, koje je Heydrich
bio predsjednik. Nakon što su njega ubili, ostalo je pet upravitelja:
Walter Schellenberg, Werner Best, Herbert Mehlhorn, Karl Wilhelm
Albert i Kurt Pomme. Upravo je Zaklada Nordhav kupila vilu na
Wannseeu Herr Minouxa u studenom 1940. za 1,95 milijuna
reichsmaraka, dakle za mnogo manje nego što je vrijedila. Većinu je tog
novca Herr Minoux iskoristio da plati kazne, odštetu i pravne troškove.
Odonda je Zaklada Nordhav kupila još nekoliko nekretnina, uključujući
ljetnikovac samog Heydricha, u Fehmarnu, koristeći novac ukraden od
građanskih prava lišenih i pobijenih Židova. Imamo ozbiljnih razloga
vjerovati da ništa od sveg tog novca ne odlazi državi, već da u njemu
uživaju petorica preostalih upravitelja.«
»Drugim riječima«, uključi se Frau Minoux, »ti su ljudi krivi za isti
zločin za koji moj muž sada guli pet godina u zatvoru.«
»Smatramo da je vilu na Wannseeu Heydrich zamislio sebi kao svoj
novi berlinski dom«, objasni Heckholz. »Nije baš daleko od njegova
starog doma, u Augustastrasse, u četvrti Schlachtensee. Naravno, budući
da je on mrtav, od nje Zaklada ima malo koristi, osim da posluži kao
mjesto održavanja konferencije IKPK koja će se održati uskoro. Točnije,
prekosutra, zar ne?«
 Kimnuo sam. »Dobro ste obaviješteni.«
»Herr Gantner živi s Katrin, služavkom koja još uvijek radi u vili.«
»Da, čini mi se da mi ju je spomenuo.«
»Nakon što konferencija završi teško da će moći bogzna što učiniti s
tom kućom, s obzirom na stanje na berlinskom tržištu nekretnina.«
»Naš je cilj jednostavan«, reče Frau Minoux. »Pronaći dokaze da je
bilo tko od petorice upravitelja Zaklade Nordhav umiješan u malverzacije
i nepravilnosti. Kad ih budemo imali, pokušat ćemo vratiti kuću, i to za
samo djelić cijene koju smo za nju platili. No budu li upravitelji odbili
surađivati, nećemo imati drugog izbora nego da podnesemo sve što
budemo saznali državnom tajniku Wilhelmu Stuckartu pri Ministarstvu
unutarnjih poslova. A izjalovi li se to, onda ćemo priču ponuditi svjetskim
tiskovinama.«
»Tu vi stupate na scenu«, reče Heckholz. »Kao kapetan u SD-u imate
pristup vili i višim redovima SS-a, pa je moguće da ćete tako možda
načuti neke informacije vezane za prodaju vile i time za naš slučaj. Možda
bi vas se čak dalo nagovoriti da malo pretražite kuću dok ste u njoj.
Molimo vas barem toliko – da držite oči otvorene i uši naćuljene. Davali
bismo vam džeparac u gotovu; recimo, sto maraka tjedno. Međutim,
nudimo vam i bonus od deset tisuća reichsmaraka pronađete li štogod
značajno.«
»Nešto što će nam omogućiti da istjeramo pravdu«, doda ona.
Pripalio sam jednu od svojih cigareta i tužno se osmjehnuo. Gotovo
da sam ih sažalijevao što misle da još uvijek žive u svijetu u kojem su
ideali poput pravde još uopće mogući. Činilo mi se da je vjerojatno bilo
manje šanse da će taj uspjeti dovesti upravitelje Zaklade Nordhav pred
sud nego da će dobiti Nobela za mir i onda sav novac od nagrade donirati
Svjetskom židovskom kongresu.
 »Također, vaša pomoć u obrađivanju Arthura Müllera bila bi nam
vrlo dobrodošla«, doda Frau Minoux.
»Sad kad ste mi izložili što namjeravate čini mi se još manje
vjerojatnim da bih poživio da potrošim taj vaš bonus. Ti ljudi protiv kojih
se borite – opasni su. Albert je trenutni šef policije u Litzmannstadtu, u
Poljskoj. U Litzmannstadtu je geto s više od sto tisuća Židova. Imate li
ikakva pojma što se sve zbiva na tom mjestu?«
Kad sam ih vidio kako se pogledavaju i kako su im pogledi tupi,
poželio sam ih uhvatiti za glave i zveknuti ih jednu o drugu.
»I mislio sam da nemate. Ni Best ni Schellenberg nisu baš neko
cvijeće. Većina njihovih pajdaša jednako su opasni: Himmler, Gestapo-
Müller, Kaltenbrunner. Da i ne spominjem koliko su moćni. Možda
upravitelji te Zaklade Nordhav i imaju prste u nekakvoj muljaži, ali
znajte, imaju ih i svi ostali koji rade u RSHA. Svi osim mene, naime. Moj
je savjet da odustanete. Zaboravite taj plan napada na Nordhav. Previše
je opasan. Ne budete li pazili, završit ćete u bajbukani kod Herr Minouxa.
Ili nekako ružnije.«
Frau Minoux izvuče sićušan kvadratić pamuka koji se možda u šali
moglo nazvati rupčićem i potapka se s obje strane svojeg savršenog nosa.
»Molim vas, Herr Gunthere«, reče šmrcajući. »Naprosto nam morate
pomoći. Ne znam što da drugo radim. Kome da se obratim?«
Heckholz načas sjedne kraj nje i jednom je rukom zagrli u pokušaju
da je utješi. Bila je to dužnost koja meni samom ne bi bila teško pala.
»Barem mi recite da ćete dobro pripaziti dok ste na konferenciji«,
reče Frau Minoux. »Mojih bi vam stotinu maraka toliko truda trebalo
nadoknaditi. A možete to povećati na dvjesto, ako kasnije samo svratite
ovamo i ispričate dr. Heckholzu što god da čujete o prodaji vile. Bilo što.
Mene neće biti ovdje. Vraćam se u Austriju danas poslijepodne.«
 Suze su bile krive, pretpostavljam. Čim koja žena zaplače, u meni
nešto pukne i rastvori se, kao kad je zaplakala Matovilka, samo što su
njezine suze imale zadaću vratiti vid njezinu zgodnom kraljeviću, a ne
učiniti ga slijepim za sve opasnosti njuškanja po vili čiji je vlasnik SS.
Trebao sam se nasmijati i reći im da neka oboje idu k vragu i onda samo
odšetati. Umjesto toga, razmislio sam na časak o svemu, što je bila
pogreška; u takvim situacijama uvijek treba vjerovati prvom instinktu
koji vam se javi. Uostalom, zaključio sam da se i ne čini baš rizičnim malo
prošvrljati uokolo dok budem na Wannseeu, i to je bilo sve što sam
namjeravao učiniti. Osim toga, Frau Minoux je izgledala kao da si može
priuštiti da ostane bez još sto maraka. Pa što onda, dakle? Održat ću svoj
govor, popiti kavu, ukrasti par cigareta i onda otići, a ni Frau Minoux ni
dr. Fleckholz neće imati načina da znaju što sam radio.
»U redu. Pristajem.«
»Hvala vam«, rekla je.
Ustao sam i otišao do vrata.
»A Arthur Müller?«, upita Heckholz. »Privatni istražitelj? Što s
njim?«
»Hoćete da malo ohladi, je li tako?«
Oboje kimnu.
»Tek toliko da uspijem izvući svoju imovinu iz zemlje«, reče ona.
»Preko granice, u Švicarsku.«
»Ja ću se za to pobrinuti.« Slegnuo sam ramenima. »Ali dat ćete mi
deset posto provizije od bilo kojeg iznosa koji uspijem s njim dogovoriti.«
»To je pošteno«, reče Heckholz.
Nisam uspio suspregnuti smijeh.
»Što je tako smiješno?«, upita Heckholz.
 »To što poštenje nema s tim nikakve veze«, rekao sam. »To je riječ
za malu djecu. Kad će se više ljudi probuditi i shvatiti što se zbiva u
Njemačkoj? Ljudi poput vas. I još gore od toga, što se događa na Istoku.
U takozvanim močvarama. Na mjestima kao što je Litzmannstadt.
Vjerujte mi, poštenje nema apsolutne nikakve veze ni s čim. Ne više.«
 6. poglavlje

R ano ujutro prvog dana konferencije sjeo sam na S-Bahn za Wannsee

i prošetao do vile. Dan je opet bio topao, pa kad sam stigao na
odredište, bijela mi se košulja već lijepila za leđa i gotovo da sam poželio
imati vlastiti službeni Mercedes. Definitivno se činilo da sam ja jedini
časnik koji je do vile stigao bez takvog. Dobro ulašteni automobili
smjenjivali su se na kolnom prilazu, isporučujući putnike prepune sebe,
dok je iza kuće, na terasi koja je gledala na jezero, trideset ili četrdeset
časnika u službenim odijelima i mnoštvu cakum-pakum stranih uniformi
pušilo cigarete, razgovaralo i ispijalo šalice kave. Atmosfera je bila vrlo
klupska i teško bi se po njoj dalo pretpostaviti da bjesni rat.
Pred ulazom u grčkom stilu, cvjetne su gredice bile pune plavili
geranija. U zimskom je vrtu fontana iznova bila uključena, ali netko je
promišljeno uklonio sve primjerke Das Schwarze Korpsa iz knjižnice, s
obzirom na to da bi čak i letimičan pogled na njegove morbidne stranice
mogao kod bilo kojeg čitatelja izazvati sumnju dobiva li uistinu
Njemačka rat na Istoku, kako je dr. Goebbels uporno tvrdio da ga dobiva.
Izložen pod zavojitim stubištem u glavnoj dvorani stajao je brončani
odljev Heydrichove posmrtne maske, koja je izgledala začudno
dobrodušno. Tako zatvorenih očiju, glava mu je izgledala kao da je bila
izložak u starom panoptikumu u Lindenpassage, ili možda izvađena iz
košare koja stoji ispod giljotine u Brandenburgu pa prenesena u policijski
muzej u staklenu kutiju. Na štafelaju pored maske stajao je uvećani
faksimil poštanske marke od šezdeset pfeniga na kojoj je stajala
fotografija posmrtne maske i koju je okupacijska vlada namjeravala
koristiti u Češkoj i Moravskoj, što je bilo pomalo kao da netko vješa
portret Modrobradog u spavaonici ženske škole.
U masku i divovsku marku kritički je zurio vrlo visok čovjek uz
kojega je stajao mlađi časnik; po onoj lijani od gajtana na njegovu
ramenu zaključio sam da je pobočnik višeg muškarca. Popeo sam se malo
stubištem dok nisam stajao ravno iznad njih i, nejasno se nadajući da ću
čuti nešto zanimljivo o Zakladi Nordhav, počeo prisluškivati njihov
razgovor. Savjest mi je možda otupjela tih dana, ali sa sluhom mi je sve
bilo u najboljem redu. Pošalice koje su bacali bile su sve naučene iz SS-
ove knjige viceva koju – vjerujte mi – jedino SS smatra smiješnom.
»E pa ove marke bome neću lijepiti na jebene božićne čestitke«, rekao
je stariji časnik. Procijenio sam da ima blizu dva metra visine.
»Ne ako želite da čestitka stigne na vrijeme prije Božića«, odvrati
pobočnik.
»Nije da to ima ikakve veze, je li? U Češkoj smo Božić stavili van
zakona.«
Obojica su se muškaraca ružno nasmijala.
»Namjeravali su staviti sliku Lidica na marku od deset pfeniga«, reče
pobočnik, »sve dok im netko nije rekao da ustvari ništa nije ostalo da se
fotografira. Samo izgubljena cipela i hrpa praznih mjedenih čahura.«
»Da sam barem mogao biti ondje i vidjeti to«, reče stariji časnik.
»Samo da sam mu vidio izraz na tom kozjem licu. Čudno je izgledao taj
jadnik Heydrich. Ne čini li ti se? Izgleda kao pariški majstor za parfeme
dok udiše neki skupocjeni miris.«
»Smrt, vjerojatno. Taj miris koji mu puni dugu nosinu. Miris
njegove smrti, Bogu hvala.«
Stariji se časnik nasmije. »Dobra, Wernere«, reče. »Jako dobra.«
 »Mislite li da je on zbilja bio Židov, gospodine? Kao što se priča?«
»Ne, Himmler je pustio tu glasinu. Da odvuče pozornost sa svojeg
vrlo upitnog podrijetla.«
»Stvarno?«
»Zadrži to za sebe, Wernere, ali pravo mu je ime Heymann i napola
je Židov.«
»Kriste.«
»Heydrich je to znao. Imao je čitav dosje o obitelji Heymann. Taj
ljigavi gad. Ipak, kako uopće zamjeriti nekom tko pomisli da je Heydrich
bio Židov? Mislim, pogledaj taj jebeni nos. Kao da je ispao ravno iz Der
Stürmera.«
Nikad nisam volio Heydricha, ali sam ga se definitivno bojao. Bilo je
nemoguće ne biti u strahu od čovjeka kao što je bio Heydrich. I pitao sam
se bi li ta dvojica upućivali takve otvoreno kritične primjedbe na bivšeg
Protektora Češke da je general još bio među živima. Poprilično sam
sumnjao u to. Barem do trenutka u kojem se stariji časnik okrenuo, a ja
sam shvatio o kome je točno riječ. Vidio sam ga ranije samo na fotografiji,
ali bilo ga je teško zaboraviti: na njegovu grubom i neravnom licu bilo je
toliko ožiljaka da se činilo kao da ih je ostavio ledenjak koji se povukao iz
morene njegove odbojne osobnosti. Bio je to Ernst Kaltenbrunner, čovjek
za kojega se šuškalo da će postati sljedeći šef RSHA. Švicarska ga je
klinika uspjela otrijezniti prije nego što bi itko pretpostavio da je to
uopće moguće.
Otišao sam na gornji kat da malo pronjuškam uokolo. Ondje je bio
dugačak i uzak hodnik pun vrata, a na jednima od njih bilo je ispisano
STIFTUNG NORDHAV i EKSPORT G.M.B.H. PRIVAT. Taman sam
htio provjeriti može li se ući, kad je jedan vodnik SS-a izašao na ta vrata.
Bio je u pratnji visokog časnika koji je djelovao kao stranac i za kojega
sam, po kepiju koji je nosio pod rukom, pretpostavljao da je Francuz, sve
dok mu nisam vidio križiće na gumbima. Pomislio sam da bi mogao biti
Švicarac.
»Kao i ranije, posao ćemo obaviti preko Eksporta«, govorio je
vodnik. »To je tvrtka preko koje smo nabavili strojnice.«
»Sjećam se«, rekao je Švicarac.
Razgovor im je naglo zamro kad su me uočili.
»Mogu li vam pomoći?«, upita vodnik SS-ovac.
»Ne. Samo sam tražio neki tihi kutak da se malo saberem. Ja sam
jutros prvi govornik, na svoju nesreću.«
»Sretno vam«, odvrati i zaključa za sobom vrata.
Dvojica su muškaraca sišla niz stube i izašla van, na terasu, a ja sam
ih izdaleka pratio.
Pola kilometra istočnije i s druge strane jezera, na Strandbad
Wannsee stizale su stotine Berlinaca kako bi na toj najomiljenijoj
gradskoj pješčanoj plaži proveli dan. Rezervirali su pletene ležaljke ili
pak rasprostirali ručnike na tih osamdeset metara djevičanski bijelog
pijeska. Puhao je blag povjetarac od kojeg su treperile plave zastavice na
vrhu dvokatne promenade od klinkera i koji je zvuk razglasa na kojem su
već objavljivali da se izgubilo neko dijete nosio do nezainteresiranih ušiju
svih gostiju u vili: Francuza, Talijana, Danaca, Hrvata, Rumunja,
Šveđana i Švicaraca. Ono što se zbivalo na plaži doimalo se miljama
udaljeno od onog o čemu sam ja ovdje trebao govoriti.
»Nervozan?«, nasmiješi se Arthur Nebe i potapša me po ramenu.
»Jesam. Sve priželjkujem da sam ondje, na onoj plaži i da ćaskam s
nekom zgodnom djevojkom.«
 »Jesi li išta saznao o onoj učiteljici koju smo vidjeli kod Švedskog
paviljona? Kako se ono zvala?«
»Kirsten? Jesam. Nešto malo. Znam gdje radi. I, što je važnije, gdje
stanuje. U Krumme Strasse. Čak znam i da dvije večeri u tjednu odlazi
plivati u kvartovsku kupelj.«
»Kao i uvijek, tvoje romanse zvuče kao istrage ubojstva.« Nebe strese
glavom i osmjehne se. »Dopusti mi. Imaš komadić toaletnog papira na
bradi.« Pokupio mi ga je s lica i pustio da odleprša na pod.
»I pitao sam se zašto su me ljudi u S-Bahnu onako čudno gledali.
Mislili su <Nitko živ u ovom gradu nema toaletnog papira, zašto ga ovaj
ima?>«
»Treba ti konjak«, reče Nebe i odvede me natrag u vilu, pa nam
donese po piće. »Treba nam obojici. Malo je prerano, znam, čak i za mene.
Ali, da budem iskren, i ja sam pomalo nervozan. Bit će mi drago kad se
ovo završi i kad se primim opet pravog posla.«
Pitao sam se što je za čovjeka poput Arthura Nebea značio »pravi
posao.«
»Čudno je to, zar ne?«, rekao je. »Nakon svega što smo prošli u
Minsku, ludih baćuški koje su nas posvuda pokušavale ubiti, i na kraju
tek od nečeg ovakvog doista imam grč u želucu.«
Bacio sam pogled kroz prozor, vani je Reichsführer Himmler
razgovarao s državnim tajnikom Guttererom. Walter Schellenberg
razgovarao je s Kaltenbrunnerom i Gestapo-Müllerom.
»Nije nimalo čudno kad pogledaš listu uzvanika.«
Uzeo sam velik gutljaj žestice.
 »Opusti se«, ustrajao je Nebe. »Bude li ti govor usran naprosto ćemo
svu krivicu prebaciti na Lea Gutterera. Već je krajnje vrijeme da tog
užasnog tipa netko spusti stepenicu niže.«
»Mislio sam da ti i želiš da sjebem, Arthure.«
»Ma odakle ti ta pomisao?«
»Od tebe.«
»Šalio sam se, naravno. Gledaj, sve što ustvari želim jest ne biti više
nikad predsjednik IKPK. Nagodinu će sve ovo biti Kaltenbrunnerov
problem. Ne moj ni tvoj. Ti ćeš biti na sigurnom u Uredu za ratne zločine,
a ja ću, naprosto, biti na sigurnom – nadam se. U Švicarskoj, ako me
prihvate. Ili u Španjolskoj. Oduvijek sam želio otići u Španjolsku.
Admiral Canaris je obožava. I samo usput, ako si se slučajno pitao, i dalje
se šalim.«
»Smisao za humor. To je lijepo. Mislim da nam je to potrebno već i
samo kako bismo ujutro mogli ustati.«
Nebe iskapi konjak u jednom potezu i namršti se. »Kako bilo, bit ćeš
ti dobar. Potpuno sam uvjeren da ćeš biti najzanimljiviji govornik danas.«
Kimnuo sam i ogledao se. »Predivna kuća.«
»Dizajnirao ju je Hitlerov najdraži arhitekt. Paul Baumgarten.«
»Mislio sam da je Speer taj.«
»Mislio je i Speer, rekao bih. Ali čini se da se i oko toga prevario.«
»Tko je sad vlasnik?«
»Mi. SS. Iako, Bog zna zašto. Imamo već nekoliko zgrada ovdje.
Institut Havel. Školu za hortikulturu.«
»Otkad se to SS zanima za hortikulturu?«
»Mislim da služi kao dom za Židove«, reče Nebe. »Robijaše koji
uređuju vrtove u ovom kvartu.«
 »To mi zvuči skoro pa bezazleno. A Institut Havel?«
»Ondje je stožer za radiovezu preko kojeg se upravlja akcijama
špijunaže i sabotaže protiv Sovjetskog saveza.« Nebe slegne ramenima.
»Vjerojatno ima još tih kuća za koje čak ni ja ne znam. Iskreno, u državno
vlasništvo sad dospijeva toliko kuća da bi Ministarstvo unutarnjih
poslova moglo otvoriti vlastitu agenciju za prodaju i iznajmljivanje
nekretnina. Možda ću se baviti time umjesto da budem policajac.«
»Znači Zaklada Nordhav nije vlasnik ove kuće.«
»Što ti znaš o Zakladi Nordhav?«
»Ne mnogo. Na katu je ured s tim nazivom na vratima. Mimo toga,
ne mnogo. Zato i pitam.« Slegnuo sam ramenima.
»Kad je Nordhav u pitanju, najbolje ti je ne znati ništa. Poslušaj moj
savjet, Bernie. Drži se ubojstava. Mnogo je sigurnije.« Nebe se ogleda, jer
su delegati počeli jedan za drugim odlaziti u središnju dvoranu, gdje su
se govori imali održati. »Hajdemo. Da pregrmimo to.«
 7. poglavlje

I ronija činjenice da me na međunarodnoj konferenciji o kriminalu

publici predstavio čovjek koji je netom bio dovršio posao ubijanja
četrdeset i pet tisuća ljudi nije mi promakla, kao ni samom Nebeu. Arthur
Nebe, koji je bio bivši obavještajac, dok su takvi ljudi još postojali, nikad
nije bio neki detektiv. Malo se zarumenio oko ušiju dok je govorio, malo,
o Komisiji za ubojstva, gotovo kao da je priznavao da je počinjenje
ubojstava nešto za što je veći stručnjak. Mislim da nije bilo nikoga tko je
češće od Arthura Nebea gledao smrti u oči. Čak ni Himmler ni
Kaltenbrunner. I dalje sam pamtio nešto što mi je Nebe rekao u Minsku,
o tome kako se eksperimentira s dizanjem ljudi u zrak u potrazi za
efikasnijom i »humanijom« metodom masovnog ubijanja. Pitao sam se
što bi ti Šveđani i Švicarci koji su sjedili u publici rekli da su znali i za
jedan od zločina koje je Njemačka policija činila u Istočnoj Europi i
Rusiji, i to u trenutku dok smo mi držali govore. Bi li ih bilo briga? Možda
i ne. Nikad se nije moglo predvidjeti kakvo će tko imati mišljenje o
takozvanom židovskom pitanju.
Pošto je završio svoj uvod, dvoranom je zaklepetao uljudan pljesak,
a onda je na mene došao red. Goli je drveni pod škriputao kao stari kožni
kaput dok sam na nesigurnim nogama koračao do govornice, mada je to
mogao biti i zvuk mojih živaca dok su mi stezali mišiće oko srca i pluća.
Vidio sam u svoje vrijeme par gadnih ekipa, ali ova je bila
najgadnija. Ovdje su bila barem petorica ili šestorica koji su trebali samo
podići prst i ja bih i prije nego što završi jutarnja kava već stajao pred
streljačkim vodom. I Galileu je bilo lakše dok je pokušavao uvjeriti
Inkviziciju da biblijska algebra nema veze s vezom. Publika u Caféu
Dalles na Neue Schönhauser Strasse bacala bi stolce na pijanista kad bi
im postalo dosadno. A jednom sam gledao i kako tigar postaje pomalo
grub prema klaunu u Cirkusu Busch. E pa, to je bilo zabavno. No lica u
koja sam ja sad gledao natjerala bi i Jacka Dempseyja da se zamisli. Anita
Berber običavala je popišati se po mušterijama koje su joj bile
antipatične, a koliko god da sam priželjkivao povesti se za njezinim
primjerom, pomislio sam da je ipak najbolje da naprosto pročitam što je
pisalo na papirima koje sam rasprostro pred sobom po govornici, iako mi
je velik dio onog što sam izgovorio u govor dodao Leo Gutterer, i
zapinjalo mi je u grlu kao da me provalnik ponudio tabakerom, a ja iz nje
izvukao S-kuku.
»Heil Hitler. Gospodo, kriminalisti, uvaženi strani gosti, kolege, ako
je proteklih deset godina išta potvrdilo, onda je to činjenica da su se
mnoge muke koje su mučile njemačku policiju u vrijeme Vajmarske
Republike toliko ublažile da više niti ne postoje. Ulične tučnjave i
prijetnja komunističkog ustanka koje su obilježile vrijeme prije nego što
je izabrana nacional-socijalistička vlada sad su stvar prošlosti. Policija
raspolaže s više ljudstva, naša je oprema modernizirana, a posljedica toga
je da su službe državne sigurnosti sada znatno učinkovitije.«
»Od vremena kad su Njemačkom, a Berlinom pogotovo, praktički
vladale zločinačke bande i kad je zemlja bila unesrećena dugim nizom
neučinkovitih vlada, došli smo do dana kad imamo besklasnu državu,
državu u kojoj nam je brojnost političkih frakcija ranije osiguravala samo
stanje anarhije. Kad su nacional-socijalisti došli na vlast, šačica je
policajaca, uključujući i mene, ostala blago skeptična prema stranci i
njezinim namjerama; ali to je bilo onda. Stvari su sada posve drugačije.
Zdravo poštovanje prema zakonu i državnim institucijama sada su
prirođena odlika svakog pravog Nijemca.«
 Dok sam govorio, Himmler – koji je trenutak ranije bio skinuo
naočale da ulašti stakla uredno preklopljenim rupčićem – stavi u usta
pepermint i osmjehnu se. Nije ničime odavao da pamti naš prvi i jedini
susret, u dvorcu Wewelsburg u studenom 1938., kad me tresnuo nogom
u cjevanicu jer sam donio loše vijesti o jednom od njegovih kolega SS-
ovaca. Unatoč tome što sam nosio visoke čizme, to iskustvo ne bih rado
ponovio. U međuvremenu, Kaltenbrunner se mrštio i proučavao si nokte;
izgledao je kao netko tko već umire od čežnje za pićem. Pognuo sam glavu
i nevoljko nastavio.
»Moje je ime Bernhard Gunther i radim kao policajac ovdje u Berlinu
još od 1920. Više od petnaest godina bio sam član berlinske Komisije za
ubojstva, koja se sastoji od, kao što je general Nebe objasnio, skupine
detektiva potpomognute stručnjacima kao što su sudski medicinar i
fotograf. Kamen temeljac Komisije jesu komesari, od kojih su nekolicina
i odvjetnici. Svaki komesar ima pod sobom ekipu sastavljenu od otprilike
osam ljudi, koji obavljaju sav posao, jasno. Komisijom ravna komesar
Friedrich-Wilhelm Ludtke, kojeg mnogi od vas vjerojatno poznaju.
Svatko tko želi otkriti nešto više o berlinskoj policiji i posebno o njezinoj
slavnoj Komisiji za ubojstva, trebao bi možda pročitati knjigu pod
naslovom Zločin na kontinentu Ericha Liebermanna von Sonnenberga –
koji je bio direktor Kripoa sve do svoje smrti prošle godine – i vrhovnog
istražitelja Otta Trettina. Pišući o pričama koje su sadržane u toj knjizi,
George Dilnot, poznati engleski crnokroničar, izjavio je: Količina drame
i uzbuđenja u ovim pričama zadovoljit će i najveće apetite.«
(Ovo je bila laž, naravno: ustvari je Dilnot knjigu prezreo, smatrajući
je naivnom i punom klišeja. Mnogobrojne manjkavosti te knjige doduše
možda nisu nimalo iznenađivale, imajući u vidu da ju je cenzuriralo
Ministarstvo istine i propagande, pa su mnogi od zločina koje je Komisija
istražila, uključujući i slučaj Fritza Ulbricha, označeni kao pretjerano
senzacionalni za javnu konzumaciju. No Engleza Dilnota baš i nije bilo u
blizini da mi proturječi ili, točnije, da proturječi Guttereru.)
»Bojim se da vam ja ne mogu obećati previše dramatike i uzbuđenja.
Činjenica jest da bi Liebermann von Sonnenberg ili Otto Trettin gotovo
sigurno bolje odradili ovaj zadatak da govore pred vama; kao što bi ga
bolje odradili i komesar Ludtke ili pak inspektor Georg Heuser, koji je
nedavno na vrlo pametan način na prepad uhvatio Ogorzowa, ubojicu s
S-Bahna, ovdje, u Berlinu. Činjenica jest i da sam ja, čak i prema niskim
standardima ovoga grada, loš govornik. Ali oduvijek sam smatrao da sam
naš posao stvara kod čovjeka potrebu da govori izravno i neukrašeno, pa
ako mi budete oprostili manjak retoričke vještine, dat ću sve od sebe da
opišem jedan specifičan zločin u kojem su se, u vrijeme kad sam ja preuzeo
istragu, tragovi već bili ohladili i bio je općenito simptomatičan za
porazni manjak morala i poleta koji je pod bivšom vlasti tištao berlinsku
policiju.«
»Doista, te 1928., pet godina nakon događaja koje ću vam opisati,
slučaj je bio već gotovo zaboravljen, a kad mi ga je dodijelio komesar
berlinske policije, Ernst Engelbrecht, i to u Prezidiju policije na
Alexanderplatzu, učinio je to očekujući da ću i ja iz priče izaći praznih
ruku. Ustvari, taj je slučaj bio već gotovo pa postao sredstvo kojim se
bahate mlade detektive poput mene spuštalo čvrsto na zemlju i podsjećalo
gdje im je mjesto, što iskusniji policajci rado čine. A činjenicu što sam na
koncu ipak uhvatio počinitelja mogu zahvaliti čistoj sreći jednako koliko
i bilo kojoj mojoj forenzičkoj prosudbi. Sreću nikad ne bi trebalo
zanemarivati u kriminalističkim istragama. Većina detektiva oslanja se
na sreću više nego što bi voljeli da se zna – uključujući Engelbrechta, koji
je za mene bio pomalo heroj, a mentor svakako. Engelbrecht mi je jednom
prilikom rekao da dobar detektiv mora vjerovati u sreću; rekao je da ona
nudi jedino objašnjenje kako zločinci uspiju umaknuti pravdi.«
(U svojem sam govoru izostavio spomenuti da je Ernst Engelbrecht
bio prisiljen otići iz berlinske policije zbog nekih stvari koje je o SA-u
napisao u knjizi Slijedeći u stopu zločin, objavljenoj 1931.)
»Osim par šturih činjenica koje su se pojavile u novinama u to
vrijeme, sve pojedinosti ovog slučaja nisu nikad javno objavljene. Tako
su, nedugo nakon senzacionalnog slučaja Fritza Haarmanna, Vampira iz
Düsseldorfa, tadašnje vlasti smatrale da su detalji Gormannova slučaja
previše neugodni i odvratni da bi ih se ponudilo javnosti, iako bi neki
mogli legitimno ustvrditi da su njegova ubojstva bila neizbježna
posljedica neoprezno liberalne policijske politike, a koju je vodio čitav niz
beskorisnih vajmarskih vlada.«
»Fritz Gormann bio je zaposlen kao bankarski činovnik za banku
Dresdner u Behrenstrasse. Bio je tih, nenametljiv čovjek i živio je sa
suprugom, s kojom je bio u braku petnaest godina, i troje djece u
zapadnom dijelu Berlina. Njegovi su poslodavci o njemu imali visoko
mišljenje, u skladu s kojim su ga i plaćali, pa se činio kao čestit građanin
vrijedan poštovanja, a i redovito je odlazio na službe u obližnju luteransku
crkvu. Nikad nije kasnio na posao, nije pio, nije čak ni pušio. Ima
detektiva koje poznajem – uključujući mene samog – koji se ne bi bili u
stanju mjeriti s prividno visokim moralnim standardima Fritza
Gormanna.«
»Gormannov je stric bio kinematograf amater i kad je1920. umro,
ostavio je svojem nećaku opremu za snimanje i filmski studio u
Lichterfeldeu. Gormann nije imao pojma o snimanju filmova, ali je bio
dovoljno za to zainteresiran da pristupi večernjoj školi tog zanata i nije
dugo prošlo prije no što je i sam počeo snimati kratke nijeme filmove.
Naoštrivši zube snimanjem i uređivanjem bezazlenih filmića, Gormann je
tada pozornost usmjerio na svoj stvarni interes, a to je bilo snimanje
erotskih filmova. S tim je ciljem Gormann 1921. postavio oglas u
Berliner Morgenpostu, pozivajući kandidatkinje na čaj u Café
Palmenhaus u Hardenbergstrasse.«
»Prva mu je aplikantica bila Amalie Ziethen,
dvadesetpetogodišnjakinja, netom pristigla u Berlin iz Cottbusa; imala
je dobar posao u parfumeriji Treu & Nuglisch u Werderstrasse i smatrali
su je izvrsnom radnicom. No, kao i mnoge mlade žene njezinih godina,
gajila je ambicije da postane filmska glumica. Gormann je prema njoj
imao dobroćudan, gotovo očinski stav i objasnio joj je da studiji poput
UFA-Babelsberga neprekidno traže mlade cure, ali da bi, s obzirom na
tako jaku konkurenciju, ona trebala sama snimiti svoj probni film.
Pojasnio joj je da bi taj probni film morao pokušati odgovoriti na što je
više moguće pitanja, uključujući na to kako će na filmu izgledati gola, a
kako kad bude u ekstazi. Podmuklo je dodao da se upravo zato uvijek s
djevojkama nalazi u kavani, a ne u studiju, kako ne bi osjećale nikakav
pritisak i kako bi imale vremena o svemu dobro razmisliti. Amalie nije
baš osjetila potrebu dvaput razmisliti o onome što joj je Gormann
predložio. Čitav je svoj život željela biti u filmskom biznisu i već je bila
model za aktove za nekoliko revija, uključujući i naslovnicu časopisa za
kulturu golog tijela pod nazivom Die Schönheit.«
»Gormann i ona iz kavane su otišli Gormannovim automobilom i
odvezli se do Lichterfeldea, gdje je ona, nakon što je igrala u Gormannovu
pornografskom filmu, udavljena komadom električnog kabla. Tijelo je
potom odbačeno u šumi Grunewald, nedaleko na sjever od mjesta na
kojem se mi sad nalazimo. Da je to bilo sve što se dogodilo jadnoj Fräulein
Ziethen, to bi već dostajalo. Tek smo mnogo kasnije, nakon što smo
napokon uhitili Gormanna, otkrili, pregledavajući njegovu kolekciju
filmova, kroz kakvu su agoniju prošle Amalie i nekoliko drugih djevojaka
prije nego što im je Gormann oduzeo život. Recimo samo da je čovjek bio
Torquemada našeg doba.«
»Kao što je karakteristično za ubojice iz pohote, sa svakom je
djevojkom scenarij bio jezivo jednak; Gormann bi je snimao u svom
studiju u Lichterfeldeu sve dok ne bi došla do granice koju joj je vlastiti
osjećaj mjere dopuštao, a onda bi je drogirao i podložio stroju za
penetraciju pogonjenom pedalama koji je posebno za njega izrađen u
Dresdenu. Tim bi strojem djevojku mučio nekoliko sati, prije nego što bi
naposljetku općio s njom i tijekom snošaja napokon je udavio omčom od
električnoga kabla. Čak je razvio i ingeniozan satni mehanizam koji mu
je omogućio da postavi kameru na rotirajuću os i onda se i sam pojavi
pred objektivom, kako bi sam sebe snimio pri počinjenju ubojstva – taj je
mehanizam kasnije patentirao i prodao jednoj njemačkoj filmskoj
tvrtki.«
»Najmanje je devet djevojaka nestalo na ovaj način između 1921. i
1923., a njihova su beživotna tijela pronađena na lokacijama sve do
Treptowa i Falkenseea. Komisija za ubojstva znala je da sve mrtve
djevojke dijele jednu zajedničku stvar: sve su bile zadavljene električnim
kabelom, što je bio razlog zašto su u Prezidiju na Alexanderplatzu ta
ubojstva bila poznata kao električarska ubojstva.«
»Nekoliko dobrih detektiva – Tegtmeyer, Ernst Gennat, Nasse,
Trettin – pokušalo je razriješiti električarska ubojstva. Bez otkrivanja
previše pojedinosti javnosti, Komisija za ubojstva pokušala je iskoristiti
golemi interes iste za taj slučaj. U jednoj su dobro poznatoj prilici dvije
berlinske trgovine namještajem – Gebruder-Bauer iz Bellevuestrasse i J.
C. Pfaff iz Kurfürstendamma – donirale svaka po izlog, u kojima su
izlagani razni predmeti povezani s tim ubojstvima, u nadi da će ih možda
netko od prolaznika i mušterija prepoznati: odjeća, komad materijala za
zastore u koji je jedno od trupala bilo umotano, kabel kojim su djevojke
udavljene i fotografije mjesta na kojima su tijela pronađena. No ti su
izlošci privlačili goleme mase ljudi pred izloge trgovina i na kraju je
morala intervenirati i policija, nakon čega su vlasnici trgovina zatražili
da se predmeti uklone, budući da su im ometali rad i posao. Ni ostali apeli
za informacijama nisu bili ništa uspješniji. Čak su u pomoć pozvani i
detektivi iz engleskog Scotland Yarda i iz pariške Sûreté, ali sve uzalud.«
»U međuvremenu je taj određeni kalem kabela kojim su djevojke
zadavljene uspješno povezan s filmskim studijem UFA-Babelsberg; to,
kao i činjenica da su dvije od ubijenih prijateljicama rekle da se idu naći
s nekim Rudolfom Meinertom radi audicije za film, navelo je Komisiju za
ubojstva da se na neko vrijeme usredotoči na filmsku industriju.
Gormann se s nekima od svojih žrtava susretao pod tim imenom, svjestan
da postoji stvarna osoba zvana Rudolf Meinen:, koji je u UFA bio direktor
produkcije. Meinerta su detektivi doista i ispitali više puta. Kao,
uostalom, i druge producente i upravitelje u filmskom studiju UFA.
Nakon nekog vremena ispalo je da su svi koji su imali i najmanje veze s
njemačkom kinematografijom ispitani. Detektivi su čak vidjeli i
Gormannov oglas u novinama i razgovarali s njim; ali djelovao je kao
netko za koga nitko ne bi rekao da bi mogao biti sumnjiv za ubojstvo. Bio
je đakon u crkvi; u ratu je bio ranjen i zavrijedio Željezni križ; čak je
donirao novac dobrotvornoj zakladi pruske policije.«
»Gormann je i pokazao detektivima neke od filmova koje je snimio –
pristojne, audicijske filmove koji su bili milijun kilometara udaljeni od
vrste filmova kakve je on najradije snimao; k tome je detektivima dao
kontakte nekoliko djevojaka koje je tako snimao i koje su posvjedočile o
njegovoj ljubaznosti i velikodušnosti. Kontakte djevojaka koje nije
udavio, dakle. Ali ono što se nitko nije sjetio provjeriti bila je suradnja
Gormanna i filmskog studija; nije bilo nikakve suradnje. Što se studija
ticalo, Gormann je bio samo jedan u dugom nizu ponuđača koje su vrlo
često naprosto ignorirali.«
»A onda su se, 1923., taman u vrijeme kad su Gormanna počeli u
potpunosti odbacivati kao sumnjivca, ubojstva prekinula. U najmanju
ruku ona ubojstva koja su nosila jasan biljeg Gormannovih prstiju. Svaki
će vam detektiv reći da je najužasnija stvar u istrazi serije ubojstava iz
pohote mogućnost da ubojica prestane ubijati prije nego bude uhvaćen.
To je jedan od najstrašnijih zamislivih osjećaja – shvatiti da priželjkujete
da se dogodi još jedno ubojstvo, u nadi da će baš ono ponuditi onaj ključni
trag koji će dovesti do razrješenja cijelog slučaja. Upravo takvi moralni
paradoksi čine naš posao ponekad toliko teškim da donose detektivima
koji se bave ubojstvima čitave nizove besanih noći. Pod takvim su
okolnostima, poznato mi je, neki detektivi čak sebe krivili za smrt žrtve.
Kad je o paradoksima riječ, priželjkivati nečiju smrt u nadi da ćete time
spasiti život nekog drugog vjerojatno je najteža dilema na koju se može
naići osim u ratu. Ne vrijedi policajcu govoriti kako filozof Kant tvrdi da
ljudi, kako bi djelovali na moralno ispravan način, moraju djelovati iz
dužnosti. Ili – opet Kantovim riječima – da nisu posljedice čina ono što ih
odlikuje kao ispravne ili pogrešne, već motivi osobe koja čin izvršava.
Većina murjaka koje sam ja imao prilike upoznati ne bi čak mogli niti
ispravno napisati izraz ‘kategorički imperativ’. A svakog dana kad
odlazim na posao svjestan sam da ni ja nikako ne dosežem njegove
moralno apsolutne standarde.«
»No, vratimo se Fritzu Gormannu. Kad je slučaj električarskih
ubojstava 1928. godine stigao pred mene, ponio sam dosjee sa sobom kući
i proveo nekoliko noći u cijelosti ih prečitavajući. A onda sam ih pročitao
iznova. Znate, gotovo je uvijek slučaj da kad naposljetku nekog uhitite,
shvatite da su vam dokazi bili čitavo vrijeme pred nosom; a imajući to na
umu, najbolje što možete učiniti ponekad je da obavite detaljan pregled
sveg raspoloživog dokaznog materijala, u nadi da ćete vidjeti nešto što
vam je prvi put promaklo. Vidite, ohlađen slučaj nije ništa drugo doli
hrpa lažnih dokaza koji dovode u zabludu i koji su, s godinama, postali
prihvaćeni kao istiniti. Drugim riječima, treba početi strpljivim
propitkivanjem gotovo svega što već znate; pa čak i identiteta žrtava.«
»Mogli biste razumno pomisliti da bi pomiješati identitet ubijene
djevojke s nekim drugim bilo nemoguće. I bili biste u krivu. Ispalo je da
je jedna od devet ubijenih djevojaka bila netko drugi: djevojka za koju
smo je smatrali pojavila se, nakon što je godinu dana provela na stanu u
Hannoveru, živa i zdrava. U međuvremenu mene je osupnulo koliko je
rada uloženo u tu istragu i koliko su osoba detektivi Komisije za ubojstva
uspjeli ispitati. Pa ipak sam, do njegova zaključenja, poznavao slučaj
jednako dobro kao i svaki od detektiva koji su na njemu radili od početka
priče.«
»Prije nego što sam se pridružio Komisiji za ubojstva, bio sam
narednik u Odredu za suzbijanje ovisnosti i prostitucije. To je bio razlog
zašto sam mnoge svoje kontakte pronašao na mjestima koja se ne bi baš
mogla nazvati finima, uključujući lokal zvan Bar Hundegustav. Ranije
poznat pod imenom Podrum Borsig, bio je prava prčvarnica. Kod
Hundegustava imali su na raspolaganju privatne sobe gdje su prikazivali
ono što se nazivalo Minette-filmovima – filmove koji su eksplicitno
prikazivali gole djevojke. Ne samo da su takve pornografske filmove u
Vajmarskoj Republici tolerirali, nego su čak – nevjerojatno – aktivno
poticali njihovu konzumaciju, smatrajući da oni predstavljaju način
izražavanja potpune slobode karakteristične za moderno društvo –
slobode koja je prerasla kanda zastarjele pojmove kao što su moralnost i
općeprihvaćeni standardi ponašanja. To je samo jedan od razloga zašto je
Njemačkoj bila nužna nacistička revolucija.«
»Uglavnom, ja sam ondje bio policijskim poslom – zvuči kao dobra
izlika, zar ne? – i zbilo se da sam vidio jedan od tih filmova, a nešto mi se
kod cure koja je igrala u filmu učinilo poznatim. Negdje sam je već bio
vidio. No prošlo je nekoliko dana prije no što sam se sjetio provjeriti
dosjee električarskih ubojstava, a kad sam to napokon učinio, ispalo je da
je djevojka iz tog filma bila nitko drugi doli Amalie Ziethen, prva
djevojka koju je Gormann zadavio.«
»Vratio sam se u klub sa svojim komesarom da ispitam lopova
zvanog Gustav Psina, koji je bio vlasnik bara Hundegustav. Pregledali
smo film i ostali zapanjeni kad smo otkrili da je djevojčino ime netko
urezao u početni dio filmske trake koji omogućava lakše projiciranje s
kotača, a k tome i pravi datum djevojčine smrti. Gustav nam je rekao da
je za film platio u gotovu; čovjek koji mu ga je prodao nije mu, naravno,
rekao svoje ime, ali ga je ovaj dosta dobro opisao. Muškarac pristojna
izgleda s leptir-mašnom, štirkanim ovratnikom, šepav, možda i s
ozlijeđenom rukom, polucilindrom na glavi i Željeznim križem na reveru.
Zamolio sam prijatelja slikara da nacrta model tog čovjeka prema točnim
Gustavovim uputama. Zatim sam obilazio neke druge klubove, tražeći
čovjeka koji je tako izgledao, a koji im je možda prodao kakav Minette-
film. No uvijek uzalud.«
»Nesumnjivo je mnogima od vas poznata izreka Media vita in morte
sumus. Vjerujem da je svim detektivima koji se bave ubojstvima ona
ispisana na unutrašnjoj strani šešira. A taj isti sentiment čujan je i u
pjesmi velikog njemačkog pjesnika Rilkea, koji mi je drag, a koja kaže,
‘Velebna pred nama stoji smrt, Mi svi smo njeni, Čak i naš najbezbrižniji
smijeh pripada njoj, i usred veselja koje je život, Smrtne su suze
najbesmrtnije pjesme’.«8
Podigao sam pogled na vrijeme da vidim kako Heinrich »Gestapo«
Müller vadi notes i bilježi u njega nešto srebrnim perom. Je li bio – pitao
sam se – obožavatelj Rilkea, kao ja? Ili je za tu bilješku postojao neki
drugi, zloćudniji razlog? Je li si možda pisao podsjetnik da pošalje par
svojih siledžija u moj stan u Fasanenstrasse u sitne sate i uhiti me? To je
bilo ono kod Müllera; kao policajac, bio je gadan kao žičana četka: bilo je
teško zamisliti da bi za išta što će učiniti mogao imati ikakve razloge koji
ne bi bili zloćudni.
»S obzirom na to da detektivi Komisije za ubojstva žive sa smrću
jednako kao i svi ostali, možda je prirodno što počesto pomisle da ubojice
prestaju operirati samo ako ih se uhvati ili ako umru. Gotovo su svi
detektivi Komisije koji su sudjelovali u prvoj istrazi vjerovali u ono što su
željeli vjerovati: da se ubojica slomio od kajanja i počinio samoubojstvo.
No imajući u vidu činjenicu da je ubojica mogao biti i onaj muškarac u
polucilindru koji je Gustavu prodao Minette-film, sad se činilo
podjednako vjerojatnim da je to ranije objašnjenje nagle ubojičine tišine
nakon posljednjeg ubojstva – onog Lieschen Ulbrich – bilo pogrešno.
Zato sam se zapitao što bi još moglo objasniti daviteljevo odustajanje od
aktivnosti koju je, čini se, toliko volio? Je li se ubojici dogodilo nešto
drugo? Nešto što ga je spriječilo u daljnjem ubijanju? Ako već nije bio
mrtav, je li onda otišao iz Berlina? Vrativši se dugačkom popisu svjedoka
koji su ranije ispitani, primio sam se istraživanja eventualnih
dramatičnih životnih situacija koje su ti muškarci mogli doživjeti pet
godina ranije i koje su mogle djelovati kao šipka u žbicama karijere

8
Autorov prijevod Rilkeove pjesme Schlußstück. (op. a.)
ubojice iz pohote. Naposljetku sam sastavio popis mogućih sumnjivaca,
na čijem je vrhu stajalo ime Fritza Gormanna.«
»Gormannu je 1917. dodijeljen Željezni križ druge klase za njegovu
službu zapovjednika vlakovnog transporta u sklopu jedne regimente
poljske artiljerije. Šepao je, što je bila posljedica ozljede koju je zadobio
1916. Kao što sam već spomenuo, Gormann je bio osumnjičen sve dok ga
detektivi nisu prekrižili na temelju dojma da je bankarski pomoćnik, sada
već upravitelj u banci, previše blaga osoba da bi ikoga bio u stanju ubiti.
To su bile čiste gluposti, s obzirom na to da je Gormannova vojna
evidencija jasno pokazivala da je on svoje odlikovanje zaslužio za hrabrost
iskazanu pod neprijateljskom paljbom.«
»Daljnja je istraga pokazala da je na dan uoči četrdesetog rođendana
svoje supruge, u ljeto 1923., Fritz Gormann posjetio Braunovu
draguljarnicu na Alte Jakobstrasse br. 74. Trgovina je dotad već bila
dvaput opljačkana – u siječnju 1912., i opet u kolovozu 1919. Ono čega
Gormann nije bio svjestan kad je posjetio trgovinu da ženi kupi broš bilo
je da trgovinu upravo pljačkaju i treći put. Gormann je ušao u
draguljarnicu i zatekao Herr Brauna, vlasnika, mrtvog na podu, a iz
stražnje prostorije Gormannu se primicao muškarac s pištoljem u ruci i
zahtijevao da mu ovaj preda gotovinu koju je bio ponio sa sobom da plati
broš. Gormann je odbio i pljačkaš ga je ustrijelio, ali tek nakon što ga je
Gormann uspio udariti olovom ispunjenom palicom koju je Braun držao
za samoobranu. Pljačkaš je potom uhićen i pogubljen, a Gormann je
proveo šest mjeseci vidajući rane u bolnici Charité.«
»Posljedica ranjavanja, međutim, bila je ta da je Gormann izgubio
mogućnost korištenja desne ruke, što je, vjerujem da ćete se svi složiti, za
davitelja povelik problem. Tako je, shvativši da je njegova karijera
ubojice time okončana, Gormann prodao svoj studio u Lichterfeldeu i
vratio se bivanju uvaženim članom berlinskih bankarskih krugova. Čini
se nevjerojatno, ali naprosto je bilo tako.«
»Gormannova fotografija u liku heroja iz Alte Jakobstrasse u to je
vrijeme osvanula u novinama. Ja sam je pak odnio u bar Hundegustav,
gdje mi je Gustav osobno potvrdio da je čovjek koji mu je prodao
pornografski Minette-film doista bio Gormann. No je li on bio i ubojica?
Prodati nekome erotski film koji prikazuje i zbiljsko ubojstvo ružna je
stvar, ali to ne čini nužno prodavača ubojicom.«
»Idućeg dana otišao sam u Dresdner Banku na broju 35 na južnoj
strani Behrenstrasse i Friedrichstrasse da bolje promotrim svojeg
sumnjivca. Još mi uvijek nije sasvim sjeo onaj osjećaj da je on pravi, a taj
se loš dojam pojačao kad smo, uhitivši ga, pretražili njegovu kuću i
pronašli – ništa. Ni jednu rolu filma. Ni jedan komad električnog kabela.
I ni jedan komad štofa za zastore koji bi odgovarao komadu koji smo
imali. Ništa. I naravno da je Gormann sve poricao. Vrativši se natrag u
Prezidij na Alexanderplatzu, počeo sam se pomalo osjećati kao budala.
Ustvari, bilo mi je i gore od toga. Osjećao sam se dovoljno poraženo da
sam počeo razmišljati kako možda i nisam stvoren za detektiva, na kraju
krajeva. Čak ću vam otvoreno priznati da mi je malo nedostajalo pa da na
licu mjesta predam svoju značku.«
»To su mračni trenutci koji muče svakog detektiva. Sjene sjena, tako
ponekad gledam na njih, kad je stvari lako zamijeniti za nešto drugo. Kad
se zlo maskira u dobro i laži se doimaju kao istine. Ali ponekad nakon
sjena dolazi sunce.«
»Iskustvo nas uči strpljenju. Naučimo se oslanjati na rutine. Na
navike. Vjerovati u svoj vlastiti način rada zbog same činjenice da radimo
nekoliko stvari istovremeno. Često mi se čini da je bivanje detektivom
pomalo slično onom tornju za reguliranje prometa koji stoji nasred
Potsdamer Platza: ne samo da njegova svjetla moraju kontrolirati promet
koji nailazi iz pet različitih pravaca, nego još i pokazuje koliko je sati i,
za lošeg vremena, prometnom policajcu osigurava prijeko potrebni
zaklon.«
»U Gormannovoj četvrti, Schlachtenseeu, razgovarao sam s jednim
od njegovih susjeda i on mi je rekao da je nekoliko godina prije toga vidio
kako Gormann zakopava nešto u vrtu. E sad, u Schlachtenseeu to nije
bilo ništa neuobičajeno, barem ne čovjeku koji ima dvije zdrave ruke. No
jednoruk čovjek koji zakopava neki predmet u svom vrtu možda je malko
neobičnija pojava, čak i u Berlinu, samo deset godina nakon užasnog rata
koji je toliko mnogo ljudi ostavio sakatima. Drugim riječima, moglo bi se
razumno pretpostaviti da jednoruk čovjek koji zakopava neki predmet u
svom vrtu mora sakriti nešto važno. Zato smo nabavili sudski nalog,
prekopali vrt i otkrili u katransku ljepenku umotanu kutiju s nekoliko
desetaka rola filma.«
»Gormann je i dalje sve poricao; barem do trenutka kad smo otkrili
da se u jednom od kasnije snimljenih filmova sam pojavljuje u nekoliko
kadrova i uz taj smo dokaz naposljetku iz njega izvukli puno i detaljno
priznanje. Ispričao nam je sve – svaku grozomornu činjenicu. Objasnio
svoj modus operandi. Čak i svoj motiv: krivio je neku ženu što ga je
ohrabrivala da se 1914. dobrovoljno javi u vojsku, što ga je, kako je rekao,
doživotno osakatilo. A onaj je film baru Hundegustav prodao kako bi
mogao vidjeti jednu od svojih žrtava kad god to poželi. Ostatak filmova
namjeravao je uništiti. Tri mjeseca kasnije Gormannu je u zatvoru
Brandenburg odrubljena glava. I sam sam nazočio smaknuću, i nije mi
nikakvo zadovoljstvo reći vam da to nije bila lijepa smrt. Usput, ako vas
takve stvari zanimaju, možete vidjeti posmrtnu masku njegove
odrubljene glave u našem policijskom muzeju na Alexanderplatzu.«
 »Točan broj Gormannovih žrtava nije lako odrediti. Ni on sam nije
se mogao sjetiti koliko ih je pobio. Bio je uništio većinu svoje filmoteke
nakon što je prodao studio. Također, vajmarsko je desetljeće bilo vrijeme
kad su takva ubojstva iz pohote bila uobičajena, vrijeme kad su bizarna
serijska ubojstva redovito punila naslovnice njemačkih novina. Ti su
slučajevi njemačku javnost i opčinjavali i užasavali; taj je razdor u
moralnom tkanju zemlje naveo mnoge da zazovu nužnost ponovne
uspostave zakona i reda u obliku nacional-socijalističke vlade. Ubojstva
takvog tipa danas su mnogo manje uobičajena. Doista, može se otvoreno
reći da se vrlo rijetko uopće i događaju; Paul Ogorzow, ubojica iz S-
Bahna čiji su zločini lani zgražali građanstvo, nije čak bio ni Nijemac,
nego Poljak iz Mazurije.«
Bilo je tu još mnogo više o rasnoj inferiornosti Paula Ogorzowa kao
uzroku njegova nagnuća zločinu – simplističko, eugeničko objašnjenje
koje je dopisao državni tajnik i koje je bilo takvo da nisam imao nikakve
namjere tratiti na njega svoj glas; osim toga, Mazurija je bila dio Istočne
Pruske, a Ogorzow, koji je odgojen u njemačkom jeziku, nije bio ništa
više Slaven od mene. Odlučio sam radije završiti u malo osobnijem,
refleksivnijem tonu – s nečim što je, kao kolač-deblo iz slavnog Caféa
Buchwald, imalo slojeve značenja koji nisu bili neposredno vidljivi.
Govorio sam iz glave, improvizirajući, što bi zacijelo uznemirilo
Gutterera; pa opet, nitko, čak ni državni tajnik iz Propagande, ne bi me
prekidao sad, pred svim tim istaknutim stranim gostima.
»Gospodo, kao detektiv ne mogu tvrditi da sam baš mnogo naučio u
svojih dvadeset godina službe. Iskreno, što sam stariji, to mi se manje čini
da znam, i toga sam sve svjesniji.«
Na moje lagano iznenađenje, Himmler je počeo kimati glavom, iako
sam sa sigurnošću znao da mu nisu još ni četrdeset i dvije i da nije tip koji
će priznati da o bilo čemu nešto ne zna. Nebe mi je rekao da se u
Himmlerovoj aktovci uvijek nalazi primjerak hinduističkog stihovanog
svetog spisa zvanog Bhagavad Gita. Ja baš i ne čitam takve stvari i nisam
znao trebam li sad misliti da ga to činim mudracom; ali pretpostavljam
da je on to smatrao.
»Ali siguran sam u sljedeće: da su upravo nezačudni ljudi poput
Fritza Gormanna ti koji će počiniti najzačudnije zločine. U čaj će vam
otrov nasuti gospođe koje na klaviru sviraju neki Schubertov impromptu,
svoju će djecu ugušiti predane majke, svoje će mušterije silovati pa
zadaviti bankarski službenici i prodavači osiguranja, svoje će obitelji
sjekirom iskasapiti voditelji izviđačkog kluba. Lučki radnici,
kamiondžije, strojari, konobari, ljekarnici, učitelji. Ljudi u koje imamo
povjerenja. Tihi tipovi. Brižni očevi i muževi. Stupovi društva. Uvaženi
građani. To su vam moderni ubojice. Da mi netko da pet maraka za
svakog ubojicu koji je bio običan svatković koji ne bi ni mrava zgazio, bio
bih bogat čovjek.«
»Zlo ne prilazi odjeveno u večernju haljinu niti govori stranim
naglaskom. Nema ožiljak na licu ni zlokoban smiješak. Rijetko, ako
ikada, posjeduje dvorac s laboratorijem na tavanu, i nema spojene obrve
ni razmaknute zube. Činjenica jest da je lako prepoznati zlikovca čim ga
ugledate: jer izgleda upravo kao vi ili ja. Ubojice nikad nisu čudovišta,
rijetko su neljudi i prema mojem su iskustvu gotovo uvijek obični,
nezanimljivi, dosadni, banalni. Upravo je ljudski faktor ovdje bitan. Kao
što je i sam Adolf Hitler istaknuo, trebali bismo priznati da je Čovjek
jednako okrutan kao i Priroda sama. I zato je možda Čovjek koji stanuje
preko puta zvijer koje bismo se trebali dobro čuvati. Iz tog je razloga
možda upravo Čovjek koji stanuje preko puta najbolje opremljen da tu
zvijer uhvati. Vrlo običan čovjek, poput mene. Hvala vam i Heil Hitler.«
 Ljudi koji su sjedili u redu preda mnom počeli su pljeskati; vjerojatno
im je laknulo što će moći izaći iz te zagušljive, zadimljene sobe i popiti
kavu na terasi. Neki od drugih govornika čiji je red tek slijedio – Albert
Widmann, Paul Werner i Friedrich Panzinger – ošinuli su me pogledima
u kojima su se miješali zavist i prezir. Na prezir sam već bio naviknut,
dabome. Kao što me Nebe podsjetio, moja je karijera došla do mrtve
točke, trajno; bio sam sami zrak i nikome nisam predstavljao prijetnju;
ali njih su tek čekale muke po govoru, a i nije mnogo prošlo prije no što
mi je rečeno da sam uspio prilično visoko postaviti prečku. Dok sam
sjedao na svoje mjesto, Nebe je za govornicom ispuštao nekakve otegnute
zvukove divljenja i svima rekao kako sam skromno propustio spomenuti
policijsko odlikovanje koje sam dobio zato što sam uhvatio Gormanna i
koliko sam neprocjenjiv svima u Kripu na Werdescher Marktu. To je za
mene bilo nešto sasvim novo, budući da nikad nisam zakoračio preko
praga ulickane nove zgrade policije na Werdescher Marktu i, osim
Nebea, nisam poznavao praktički nikoga tko je ondje radio. Zvučalo je
kao teška hvala, ali mogao je jednako tako izgovarati onaj Ebertov
posmrtni govor na stepenicama Reichstaga. Opet, bilo je lijepo od njega
što si je dao truda; na kraju krajeva, bilo je nekih, poput Panzingera i
Widmanna, koji bi me bili rado vidjeli ukrcanog na vlak za
koncentracijski logor u Buchenwaldu.
 8. poglavlje

G eneral Schellenberg šalje vam svoje čestitke i pita biste li mu se

pridružili vani na terasi. Ondje je netko tko vas žarko želi upoznati.«
Skrivao sam se u stakleniku kraj mramorne fontane, uživajući u
tišini čik-pauze daleko od svih onih okićenih kokota vani; čovjek koji mi
se sada obratio bio je major, ali majorima Waltera Schellenberga obično
su bili suđeni grandiozniji uspjesi, tako da nisam sumnjao da će uskoro
zamijeniti one četiri bobice na okovratniku svoje sive uniforme nekom
zlatnom cvjetačom od odlikovanja. Bilo mu je tridesetak i – kako sam
kasnije saznao – bio je bivši odvjetnik negdje iz okolice Hannovera. Zvao
se Hans Wilhelm Eggen i on je bio onaj časnik kojeg sam vidio na prvom
katu kako izlazi iz ureda Zaklade Nordhav.
Zirnuo sam na cigaretu koja se dimila u mojoj ruci. Bila je marke
Manoli i još finija od onih koje sam ranije ukrao. Bez sumnje je netko
smatrao važnim da se na naše strane goste ostavi dobar utisak, a prema
mojem iskustvu, u ratno doba nema učinkovitijeg načina za to nego da se
osiguraju dobre cigare za gostinjske tabakere. Moja je džepna tabakera
ponovno bila puna. Stvari su išle nabolje. Znao sam da će mi se, tim
tempom, začas vratiti pušački kašalj. Povukao sam još jedan dim i ugasio
opušak o komad kristala koji je trebao predstavljati pepeljaru.
»Naravno, gospodine«, slagao sam. »Bilo bi mi drago.«
Dok sam slijedio vodnika Eggena na terasu vile molio sam se da me
ne upoznaju s nekim od, kako su ih u šali zvali, velike trojice: Himmlerom,
Kaltenbrunnerom ili Müllerom. Moji živci ne bi mogli podnijeti razgovor
s bilo kojim od njih, barem ne bez srebrnog raspela u džepu. Ali nisam se
trebao brinuti. Kad sam izašao, vidio sam da je Schellenberg s onim istim
švicarskim časnikom kojeg sam sreo kako izlazi s majorom Eggenom iz
ureda zaklade Nordhav. Schellenberga sam ranije već upoznao u Prinz
Albrechtstrasse dok je usko surađivao s Heydrichom. Izgledao je dobro,
bio je uglađen kao svileno rublje nekog engleskog batlera, a od
Heydrichove je propasti bio na čelu SD-ove Inozemne obavještajne
službe. Većina je bila uvjerena, kao i sam Schellenberg, da će on
naslijediti Heydricha kad je ovaj ubijen. Bio je dovoljno sposoban. Ali
prema govorkanjima u zahodima RSHA, Himmler je smatrao da je
Schellenberg prepametan za Heydrichov posao; i ako je Reichsführer
favorizirao Kaltenbrunnera, bilo je to samo zato što je na tom položaju
htio nekog koga će lakše kontrolirati, osobito s obzirom na to da je
vladala nestašica dobre žestice.
Švicarac je bio za glavu viši od oniskog Schellenberga, zgodan koliko
i samodopadan. Prema njegovu držanju učinilo mi se da je možda vlasnik
neke manje banke, ali kako se pokazalo, posjedovao je samo velik dvorac.
Općenito govoreći, tako nešto stvara oko čovjeka onu istu, pretjerano
privilegiranu, ne-može-mi-nitko-ništa auru. Njegove čizme doimale su
se kao da ih je ispolirao Carl Zeiss, a bedra njegovih jahaćih hlača bila su
toliko napuhana da bi mogao bez problema dobiti dopuštenje da uzleti s
Tempelhofa. Ruku je držao u svom sivom prsluku, kao da oponaša
Napoleona, no možda je držao dršku metle koja mu je služila umjesto
kralježnice. Ali mu je osmijeh bio dovoljno iskren; činilo mi se da mu je
drago što me vidi.
»Ovo je kapetan Paul Meyer-Schwertenbach«, rekao je
Schellenberg. »Iz švicarske vojne policije.«
Švicarac se ukočeno naklonio. »Kapetane Gunthere«, rekao je. »Čast
mi je, gospodine.«
 »Kapetan Meyer poznati je švicarski romanopisac«, objasnio je
Schellenberg. »Piše avanturističke i detektivske priče pod pseudonimom
Wolf Schwertenbach.«
»Nisam čitao mnogo detektivskih priča«, priznao sam. »Niti mnogo
bilo čega drugoga. Oči, znate. Nisu što su nekad bile. Ali sam nekoć
poznavao jednog švicarskog detektiva. Odnosno, razgovarao sam s njim
nekoliko puta na telefon. Tip se zvao Heinrich Rothmund.«
»Rothmund je sada na čelu Švicarske Federalne Policije«, rekao je
Meyer.
»Onda se pitam zašto nije ovdje«, rekao sam, pogledavajući uokolo.
»Trebao je doći«, rekao je Schellenberg. »Ali viza mu, nažalost, nije
stigla na vrijeme.«
»To objašnjava stvar«, rekao sam, mada to nije nimalo objašnjavalo
zašto je običan kapetan dobio vizu za posjet Njemačkoj prije detektiva
kalibra kakvog je bio Heinrich Rothmund. »Šteta. Bilo bi mi drago da
sam mogao s njim ponovno porazgovarati.«
»Moram priznati da sam vaš veliki obožavatelj«, rekao je Meyer.
»U današnje vrijeme to je veliko priznanje.«
»I kao autor detektivskih romana i kao kriminalist. Prije nego što
sam postao pisac bio sam odvjetnik. Svaki odvjetnik u Zürichu čitao je o
slavnom slučaju Gormann.«
»Kao što sam rekao, posrećilo mi se. Zapravo, skoro pa jest. Znate,
moguće je da sam trenutno ja ovdje jedini mulac koji nikad nije bio
odvjetnik.« Pogledao sam prema Schellenbergu. »Što kažete, generale?«
»Da, ja sam studirao pravo.«
»Vodniče Eggen?«
Eggen je kimnuo. »Kriv sam«, rekao je.
 »Uživao sam u vašem govoru«, rekao je Meyer. »Bilo bi mi zbilja
drago da popričamo u četiri oka dok sam još u Berlinu, kapetane
Gunthere. Možda biste udovoljili želji jednog entuzijastičnog amatera da
vam postavi par pitanja. Za potrebe istraživanja, shvaćate.«
»Pišete još jedan roman?«
»Uvijek pišem još jedan roman«, rekao je.
»To je dobro. U Njemačkoj će uvijek biti mjesta za još jedan roman
dok ih god palimo.«
Schellenberg se osmjehnuo. »Kapetan Gunther pravi je dragulj
Ureda za sigurnost Reicha – jako je loš nacist, zato je nama ostalima
ponekad pravi izvor zabave.«
»Uključujući i vas, generale?« Dugo sam sumnjao da je i Walter
Schellenberg, kao Arthur Nebe, mlak nacist i više od svega zainteresiran
za vlastitu dobit i napredak.
»Moguće. Ali sada je nebitno zabavljam li se. Bitan je kapetan
Meyer.«
»U pravu je«, reče mi Meyer. »Kao autor, nemam mnogo prilike
saznati kako pravom detektivu inspiracija poteče, a kako presuši.«
Smišljao sam i nekoliko pitanja koja bih ja mogao postaviti
kapetanu; pitanja o Zakladi Nordhav, možda, ili Eksportu GmbH.
»Ne znam mnogo o inspiraciji, kapetane Meyer. Ali bilo bi mi drago
da vam pomognem kako god mogu. Smješteni ste ovdje, u Vili Minoux?«
»Ne, u Hotelu Adlon.«
»Onda ste u dobrim rukama.«
»Zašto se ne biste ondje našli na piću?«, predložio je Schellenberg.
»Večeras? Siguran sam da možete izdvojiti malo vremena za kapetana,
Gunthere.«
 »Zapravo, imam ulaznice za Njemačku operu«, rekao je Meyer. »Daje
se Weberov Strijelac vilenjak. Ali možemo prije. Ili poslije.«
»Nema poslije u Njemačkoj operi«, rekao sam. »Postoji samo vječno
sada. Osim toga, opera je malo predaleko od Adlona a da biste komotno
stigli na početak izvedbe. Bilo bi možda bolje da se sastanemo u Grand
Hotelu na trgu Knie.«
»Gunther ima pravo«, složio se Schellenberg. »Grand bi vam više
odgovarao, Paule.«
»Hoćemo li onda u šest popodne?«, upitao je kapetan Meyer.
Kimnuo sam; drugi su muškarci polako kretali u vilu na sljedeće
predavanje, no prije toga me vodnik Eggen odveo na stranu.
»General želi da se posebno pobrinete za kapetana Meyera i
poručnika Leutharda.«
»I on je Švicarac?«
»Da. Onaj ondje.« Eggen je kimnuo prema mladom, visokom
muškarcu s mrkim, neveselim licem kojim bi se dobro uklopio u Gestapo.
»Idite do generalova ureda na Berkaerstrasse i posudite auto. Nazvat ću
ih, tako da će vas očekivati. Vratite se zatim ovamo. Onda otiđite do
hotela Grand na piće, pa u operu, i onda kamo god požele ići. Neka se
dobro provedu.«
»U Njemačkoj operi?«, nasmiješio sam se. »Nisam siguran je li to
uopće moguće.«
»Prije opere. Tijekom pauze. Poslije. Onda ih odvedite u Adlon.
Samo se pobrinite da ih razonodite, u redu?«
»Ne mislite li da puno tražite? Švicarci su. Osobito onaj mlađi. On
zbilja i izgleda švicarski. Lakše bih razonodio ručni sat nego njega.«
 »Možda. Ali vi ste sada kapetanu Meyeru glavno vrelo oduševljenja
i što god kapetan Meyer poželi, to će i dobiti. Jasno?«
Pružio mi je punu šaku novčanica i nešto kupona za hranu i piće.
»Kladio bih se da ste vi čovjek koji se pobrinuo da tabakere večeras
budu pune«, rekao sam.
»Molim?«
»Oprostit ćete mi na pitanju, gospodine, ali tko ste, dovraga, vi?
Nisam pod vašom komandom. Za koga vi točno radite? Inozemnu
obavještajnu službu? Zakladu Nordhav? Po tim lijepim noktima znam da
niste iz policije. General Nebe tražio me da danas budem ovdje. Siguran
sam da mu se ne bi svidjelo da odem odavde prije posljednjeg čina i
zbrišem u grad, kao što vi tražite. Nije pristojno da održim govor i onda
odem prije nego što moji kolege dođu na red za govornicom.«
»Radim za Ministarstvo gospodarskih poslova«, objasnio je. »Ako ja
to riješim sa Nebeom, hoćete li napraviti kako vas je general Schellenberg
tražio?«
»Pa, bilo bi mi žao eskivirati ovu konferenciju. Obično dobro
prikrivam da mi je dosadno. Ali ako se Nebe slaže, i ja se slažem. Iskreno,
dosta sam se sranja naslušao za danas. Znam, mogao bih ga odvesti do
par knjižara da vidimo možemo li naći njegove knjige. Knjižara Marga
Schoeller, možda. S obzirom na to da je pisac, pretpostavljam da bi mu se
tamo svidjelo.«
Marga Schoeller na Ku-dammu bila je jedina knjižara u Berlinu koja
je i dalje odbijala prodavati nacističku književnost.
»Ne zanima me kamo ćete ga odvesti, samo da se dobro provede.
Jasno?«
 Pola sata kasnije ponovno sam hodao niz Am Grosser Wannsee, samo
ovaj put poletnijeg koraka. Iskreno mi je bilo drago maknuti se od Vile
Minoux, makar to značilo da moram propustiti jaja u senfu i pečeni
buncek s pireom od graška za ručak, a osobito – još besplatnih cigareta.
Pomisao da bih ponovno mogao susresti Himmlera bila je nepodnošljiva;
moje cjevanice to ne bi mogle podnijeti. Osmijeh na mom licu trajao je
točno sto metara, dok nisam došao do Hortikulturne škole SS-a, gdje su
se tri pothranjena mladića na suncu mučila s grabljama i motikama.
Primaknuo sam se ulaznim vratima od kovanog željeza i promatrao kako
rade. I u tome sam dobar. Ali nikada nisam volio vrtlarenje, čak ni dok je
na balkonu veličine sarkofaga ispred moje dnevne sobe stajala dobro
izrađena žardinjera. Zelene prste imam samo kad ih umočim u Berliner
Weisse sa sirupom od lazarkinje – u taj šampanjac Sjevera. Trojica
mladića nisu podigla pogled čak ni da otaru čelo, a plavo je nebo nad
nama moglo, što se njih tiče, biti i sivo, toliko nisu bili raspoloženi da u
njega gledaju.
Nije mi se činilo da blizu ima nekoga u uniformi tko bi čuvao stražu
pa sam zazviždao jednom od mladića, a kada je vidio moju uniformu,
dotrčao je do vrata, strgnuo kapu s glave i onda se naklonio, kao da ga je
to naučio netko iz SS-a, i to vrhom čizme i bičem. Sad kad je bio bliže
vidio sam da je još dječak; imao je možda petnaest ili šesnaest godina.
»Židov?«
»Da, gospodine.«
»Iz Berlina?«
»Da, gospodine.«
»Što si bio, sinko? Mislim, prije nego što su ti dali da radiš za
domovinu tako ključne ratne poslove?«
»Učio sam za abituru«, rekao je.
 »Koja škola?«
»Židovska škola, u Kaiser-Strasse.«
»Znam je. Dobro sam je poznavao.« Nelagodno sam progutao slinu.
Izvukavši ruku iz džepa hlača, turnuo sam je kroz rešetke vrata od
kovanog željeza. »Brzo uzmi«, rekao sam. »Prije nego te tko vidi.«
Pogledao je u novčanice i cigarete koje sam ispustio u njegovu ruku,
zaprepašten, a onda ih brzo strpao u džep. Previše iznenađen da mi
zahvali, samo je stajao tamo s kapom u koščatoj ruci, nelagodno se
znojeći, očiju koje su bile upale kao poluprazna katakomba.
»Abitura ne vrijedi baš mnogo ovih dana ako završiš u toj uniformi.
Vjeruj mi na riječ, dečko. Barem stalno imaš miris tog lijepog cvijeća u
nosnicama. Ne kao ja. Ja cijeli dan moram mirisati govna. A ponekad ih
moram i jesti.«
 9. poglavlje

U hvatio sam S-Bahn u smjeru sjevera i kolodvora Grunewald pa

nastavio pješice na jugozapad, duž Fontanestrasse i onda u
Hohenzollerndamm. Šesti odjel RSHA bio je smješten u modernoj
četverokatnici u Berkaer Strasse koja je izgledala više kao stambena
zgrada nego kao sjedište Inozemne obavještajne službe; na ravnom je
krovu stajao samo jarbol za zastavu, a pred krivudavim pročeljem bilo je
parkirano nekoliko službenih auta; to je bilo sve što je davalo naslutiti da
je zgrada po nečemu drugačija od dremljivih stambenih zgrada od opeke
koje su je okruživale. Osim da se, eventualno, Inozemnom obavještajnom
službom SD-a upravljalo iz stražnje prostorije kakvog malog kazališta u
predgrađu, teško da bi išta moglo biti neupadljivije i skrovitije od tog
broja 22, koji je poprilično odudarao od velebnih, zastrašujućih zgrada
kakve su Schellenbergovi zlokobni šefovi više voljeli. Sam mi je pogled
na tu zgradu govorio štošta o Schellenbergu. Nijemac koji ne mari za
razbacivanje čovjek je koji mnogo toga skriva, a dok sam prilazio
skromnom, nečuvanom ulazu pitao sam se kako li je to Schellenberg uspio
izbjeći službu u jednoj od Heydrichovih najubojitijih operativnih skupina.
To je također bila pamet. Morao sam pred Walterom Schellenbergom
skinuti kapu; činilo se da je čovjek odradio mnogo bolji posao
pretvarajući se da je nacist nego što sam to uspio ja.
Kapetan SD-a po imenu Horst Janssen spustio se dolje na recepciju
da mi preda set ključeva za jedan od auta parkiranih vani.
»Lijepa vam je zgradica«, primijetio sam dok sam ga slijedio van.
»Bila je židovski starački dom«, rekao je bez trunke nelagode;
smetnuo sam bio s uma da se netom vratio iz Kijeva, gdje je vjerojatno
radio i gore stvari od izbacivanja staraca na ulicu – vidjelo mu se to u
plavim očima – stvari kojima smo se Schellenberg i ja tako vješto
izmaknuli. Međunarodna konferencija o kriminalu čovjeku izoštri
osjetila za takve gadosti.
»To objašnjava zašto je ovdje toliko mirno«, rekao sam.
»Da, sad kad su svi u lublinskom getu«, rekao je Janssen i hitnuo mi
ključeve. »Onaj ondje«, reče, pokazujući na Mercedes 170.
»Ima li benzina?«
»Naravno da imamo benzina. Zato i jesmo izvršili invaziju na
Kavkaz.«
»Ah, komedijašu. Kako je raditi za njega? Za Schellenberga.«
»U redu je.«
»Gdje živi? Ovdje negdje, pretpostavljam. U nekoj finoj, velikoj vili.
Kao ona Heydrichova kuća u Schlachtenseeu.«
»Nikako. Vrlo je skroman čovjek taj naš general. Slušaj, možeš li me
odbaciti do Westenda?«
»Naravno. Kamo točno?«
»Na vojni sud u Charlottenburgu«, odgovorio je. »Svjedok sam na
suđenju.«
»Da?«
»SS-ovcu optuženom za kukavičluk.«
»To ne bi trebalo dugo trajati.«
Ali Janssen nije bio razgovorljiv tip. Nije rekao ni riječi na putu do
suda i, osim da sam ga izravno pitao za Schellenberga i za Zakladu
Nordhav, mislim da više ništa ne bih izvukao iz njega.
Iskrcao sam Janssena pred sudom na Witzlebenstrasse, samo par
blokova južnije od Njemačke nacionalne opere, a onda proveo ostatak
jutra i veći dio popodneva samo se vozeći po Berlinu. Bilo je već prošlo
dosta vremena otkako sam imao prilike vozikati se gradom a da pritom
nema nikakvog određenog mjesta na koje bih morao stići – iako sam,
zapravo, i morao u to vrijeme biti na jednom određenom mjestu. Opet, to
je baš i najbolje vrijeme da se razgleda grad: onda kad biste morali raditi
nešto drugo. Trenutci ukradenog užitka unatoč jasnom rasporedu
obaveza bolji su od svega.
Oko pet odvezao sam se natrag do vile. U glavnoj su dvorani bili
zaokupljeni slušanjem nekog drugog govornika, koji je izvodio dug solo
o modernom policijskom službovanju, a ja sam iskoristio tu diverziju i
popeo se opet na kat ne bih li proučio ured Zaklade Nordhav. Vrata su,
naravno, i dalje bila zaključana, ali brz pogled kroz prozor otkrio mi je da
bih, izađem li na zavojiti balkon koji je zauzimao prostor iznad grčkog
ulaza, mogao dospjeti unutra kroz prozor na trećem katu. Nekoliko
minuta kasnije sjedio sam već za malim drvenim radnim stolom i
pretraživao po ladicama nastojeći pronaći nešto korisno i sočno u vezi s
prodajom Vile Minoux čime bih mogao nahraniti dr. Heckholza i njegovu
šarmantnu klijenticu, Frau Minoux.
Bilo je mnogo papira o IKPK, koje sam uglavnom ignorirao, osim
što sam iz njih iščitao da je Međunarodna komisija kriminalističkih
policija, IKPK9, sada bila aktivna komponenta Gestapa. I bilo je tu obilje
korespondencije između Eksporta GmbH – ispada da je vlasnik te tvrtke
bio major Eggen – i ciriške tvrtke zvane Švicarsko drvno udruženje, a na
nekim je dopisima stajao potpis Paula Meyera. Bilo je također i mnogo
papira o poslovnom ugovoru u kojem je posredovalo Ministarstvo
gospodarskih poslova, između državne tvrtke zvane Njemačka ratna
sredstva d.d. i Kompanije Luchsinger iz Züricha, a s ciljem da se Švicarce

9
Nakon 1956., IKPK je postala poznatija pod nazivom INTERPOL. (op. a.)
opskrbi s 275 poluautomatskih pušaka i dvjesto tisuća metaka. Ali nije
bilo ni traga dokumentima o prodaji Vile Minoux Stiftungu Nordhav.
Čak ni kakav pljesnivi vlasnički list.
Kad se sada toga sjetim, čini mi se nevjerojatnim da sam u rukama
imao toliko važnih informacija a da nisam niti pomišljao da nešto s njima
učinim, jer ništa od toga nije se ticalo vile. No to je bio nalog koji sam
dobio od Heckholza i Frau Minoux, na kraju krajeva. Kako sam mogao
znati da će se, mnogo kasnije, Švicarsko drvno udruženje pokazati
važnim? Naravno, takav vam je detektivski posao. Kad bih morao opet
održati onu glupu govoranciju, mogao bih u nju dodati da je bivanje
detektivom pomalo slično odnosu s predivnom ženom u koju ste
zaljubljeni: nikad ne znate što imate sve do trenutka kad je više nemate.
Sišao sam u prizemlje, ponudio se s još cigareta i jednim velikim
šnapsom iz boce na srebrnom poslužavniku u knjižnici – bio je od one
najbolje vrste, od probranog voća, u ovom slučaju od krušaka, i vjerojatno
austrijski kao što najfiniji šnaps uglavnom i jest, bilo je to kao da jedete
najukusniju krušku koju ste ikada okusili i onda shvaćate da je to
predivna, magična kruška čije se djelovanje širi daleko dalje od samih
usta i do svakog zakutka ljudskog tijela, nalik čaroliji neke dobre
čarobnice. Brzo sam si natočio još jednu čašicu i osjetio kako mi se licem
širi osmijeh kao kad se oblak odmiče sa sunca. Boca je bila previše dobra
da bih je ostavio da stoji na takvom mjestu. Ako je ikad nešto doista
trebalo spasiti od nacista, bila je to ta boca.
Posljednje je izlaganje za taj dan završilo i delegati su polako
otplutali iz glavne dvorane. Progutao sam šnaps i nakon kratkih
ispraznih razgovora poveo kapetana Meyera i njegova mrkog pratitelja
van, do auta.
 »Moram priznati da je sve krenulo nizbrdo nakon što ste vi otišli«,
izjavio je Meyer. »Zbilja je bilo vrlo dosadno.«
»Žao mi je.«
»Mogu vam otvoreno reći da sam se čitav dan veselio što ću vas opet
vidjeti.«
Bio sam radio na svom osmijehu i brzo ga uključio dok sam otvarao
vrata auta.
»Ali uvijek je lijepo opet vidjeti Berlin«, dodao je uljudno.
»A vi, poručniče – ?«
»Leuthard«, reče čovjek bezizražajno.
»Uživate li vi u Berlinu?«
»Ne«, odgovori. »Ni ranije mi se nikad nije sviđao. A sad mi se sviđa
još manje.«
Kapetan se Meyer nasmije. »Ueli uvijek kaže ono što i misli, u većini
slučajeva.«
»To u Berlinu nije preporučljivo.«
Odvezli smo se na sjever, ravno duž stare brze ceste AVUS pa onda
na istok, na Bismarckstrasse gdje sam, pred Grand Hotelom am Knie,
parkirao auto i pokazao Švicarcima da pođu za mnom unutra.
»Hoćemo li?«
Poručnik Leuthard kiselo je pogledao u visoko pročelje hotela s dva
jednaka zvonika i strmim holandskim zabatom, pripalio cigaretu i onda
pogledao na sat. Odlučio sam dobro upamtiti koliko su mu jake ruke i
ramena i pripaziti da mu se ničim ne zamjerim. Možda i jest bio Švicarac,
ali nije izgledao kao čovjek na čiju biste se neutralnost mogli osloniti.
»Je li ovaj hotel bolji od Adlona?«, upitao je.
»Ne. Po mom mišljenju nije.«
 »Zašto to kažete?«
»Prije rata radio sam u Adlonu«, rekao sam.
»Moj je otac hotelijer«, rekao je. »Razmišljao sam da se i ja ubacim
u taj posao. Kad završi rat.«
»S vašim diplomatskim vještinama, siguran sam da biste bili
uspješni.«
Leuthard se nekako strpljivo osmjehne.
»Ispričajte me«, rekao je, »ali naslušao sam se dovoljno tričarija za
danas. Idem u šetnju. Da protegnem noge. Vidimo se u foajeu opere za
sat vremena, Kapetane. Gospodine.« Zatim je namjestio kapu na glavu i
krenuo na istok prema Berliner Strasse i u smjeru parka Tiergarten.
»Oprostite na ovom«, reče Meyer. »Ueli je težak karakter, čak i u
najbolje dane. Pomalo usijana glava, iskreno. Ali ja mislim da je dobar
policajac.«
Sjeli smo vani ispred ulaza u hotel, pod širokom strehom koja je
natkrovljivala bar na otvorenom, i naručili pivo, za koje sam se osjetio
obvezanim unaprijed se ispričati.
»Vlada nestašica boljih piva«, rekao sam.
»Vjerujte mi, u Švicarskoj je situacija jednako loša. Mi smo zemlja
bez izlaza na more, kao što znate, i naš je opstanak potpuno ovisan o
dobroj volji Njemačke. A tu dobru volju nije lako sačuvati, s obzirom na
neke nedavne događaje.«
Slegao sam ramenima, neupoznat s tim nedavnim događajima na
koje je ciljao.
»Mislim na Mauricea Bavauda«, objasnio je Meyer. »Švicarskog
studenta teologije koji je 1938. pokušao upucati Hitlera. Lani je
pogubljen.«
 Slegao sam ramenima. »Što se mene tiče, ja vam ne bih zamjerio
zbog takve sitnice.«
Meyer se zasmijuckao. »Schellenberg je imao pravo. Izvrstan ste
detektiv, ali jako loš nacist. Čudim se kako ste tako dugo ostali na
životu.«
»Ovo je Berlin. Većina ljudi niti ne primijeti ako neko dijete na ulici
nazovete pogrdnim imenom. Ne mrzi nas samo poručnik Leuthard. I naši
nas gospodari mrze. Tako je još od Bismarckova doba. Prirođena nam je
karakteristika da se nama ne može vladati. Pomalo smo kao pariška
svjetina, samo što su nam žene ružnije.«
Nasmijao se. »Stvarno ste zabavan čovjek. Siguran sam da bi vas
moja žena Patrizia voljela upoznati. Dovede li vas put ikada u Švicarsku,
morate navratiti.«
Pružio mi je malu, krutu vizitku na kojoj je bilo više imena i adresa
nego u malteškog žmuklera.
»Dapače. Često sam u vašem kvartu. Zapravo, moji ciriški bankari
smatraju da bih se trebao onamo trajno preseliti. Ali meni se ovdje sviđa.
Imamo taj poznati berlinski zrak, na primjer. Nedostajao bi mi. Da i ne
spominjem sve naše teškom borbom osigurane slobode.«
»Šalu na stranu, međutim«, rekao je. »Ima jedan stari slučaj ubojstva
koji me već dugo opčinjava. Zbio se u mjesto zvanom Rapperswil. Neka
je žena pronađena mrtva u čamcu. Mjesni je detektiv moj prijatelj.
Siguran sam da bi mu vrlo dobro došao vaš uvid u stvar. Obojica bismo
ga voljeli čuti.«
»Jedini je uvid koji vam mogu ponuditi u ovom trenutku to da je
ugostiti međunarodnu kriminalističku konferenciju u Njemačkoj
jednako kao i da Vandali i Goti daju prijedloge kako se boriti s
oštećivanjem imovine tijekom provale u Rim. A definitivno bi bila šteta
da odlazim u Švicarsku samo kako bih vam to rekao.«
Pivo je stiglo i bilo je bolje no što sam očekivao. Ali vrlo skupo.
»Jeste li zbilja pisac?«, upitao sam.
»Naravno. Zašto pitate?«
»Nikad prije nisam upoznao pisca. Naročito nekog koji je u isti mah
i policajac.«
Meyer je slegnuo ramenima. »Ja sam više obavještajac«, razjasnio je.
»To objašnjava zašto poznajete Schellenberga. On je vrlo dobro
obaviješten. Možda i dovoljno da preživi rat. Vidjet ćemo.«
»Meni se on sviđa. I čini se da se i ja sviđam njemu.«
»Kako ste se vas dvojica upoznali?«
»U Bukureštu. Na Generalnoj skupštini IKPK 1938., kad je
predloženo da se središnjica IKPK premjesti iz Beča u Ženevu.
Schellenberg je bio za to srcem i dušom. Barem do trenutka kad mu je
vaš general Heydrich promijenio mišljenje.«
»Znao je biti vrlo uvjerljiv čovjek, kad je to želio.«
»Prema Schellenbergu, Heydrich je taj koji vas je vratio u Kripo, nije
li? Nakon pet godina hlađenja.«
»Da. Ali nije mi bilo tako hladno. Barem ja nisam smatrao da jest.«
»Schelli kaže da su se bila dogodila još neka ubojstva za koja je htio
da ih vi riješite. Ubojstva nekih židovskih djevojaka.«
»Mnogo je Židova pobijeno u ovom gradu.«
»Ali znate o kojima govorim. Te su stradale netom prije omražene
noći slomljenog stakla, zar ne?«
Kimnuo sam.
 »Biste li mi ispričali štogod o njima?«
»U redu.«
Iz džepa svog prsluka Meyer je izvukao notes i olovku. »Smeta li
vam?«
»Ne, samo dajte. Samo, radije pričekajte da ja umrem prije nego što
napišete nešto o tome. Ili, još bolje, pričekajte da još koji student teologije
naiđe s pištoljem u ruci.«
Razgovarali smo četrdesetak minuta, a onda sam ga otpratio niz
Bismarckstrasse do Njemačke opere, gdje je Leuthard već čekao pred
ulazom, izgledajući još više kao razbijač. Ne bi bilo iznenađujuće vidjeti
ga u nekoj operi – Wagner je pun razbijača s mačevima i krilcima na
kacigama – ali na operi, to je bilo nešto sasvim drugo. Imao je trave na
leđima uniforme, kao da je ležao u Tiergartenu. Dogegao se k meni s
nekom vrstom osmijeha na licu i s programom u ruci, ali podjednako bi
mi lako bilo povjerovati da u njoj nosi pištolj.
»Što si radio?«, upitao ga je Meyer.
»Ništa naročito«, rekao je Leuthard. »Ležao na suncu i malo
odrijemao.«
»Vidjet ćemo se opet u hotelu nakon predstave«, rekao sam. »Pa
možemo na večeru. Ili ću vas odvesti natrag u Adlon. Ili oboje, ako vam je
po volji.«
»Siguran sam da bismo i vama mogli nabaviti ulaznicu«, odvrati
Meyer.
»Jedino na čemu se operi ne može prigovoriti jest glazba; šteta je
samo što im treba toliko dugo da je odsviraju.«
»Što ćete vi onda?«
»Ne brinite za mene. Ne živim daleko odavde.«
 »Znate što? Volio bih vidjeti dom pravog berlinskog detektiva.«
»Ne, ne biste. Nema kemijskog pribora, nema ni perzijske papuče za
čuvanje duhana. Nema čak ni violine. Običnost mog stana užasnula bi
svakog pisca. Moglo bi se dogoditi da od razočaranja više nikad ne
napišete ni riječi. Osim toga, trenutno ne primam posjetitelje, jer čekamo
da mi iz knjižare Liebmann dostave novu knjigu utisaka.«
»Pa dobro onda. Alex? Volio bih razgledati slavni Alex.«
»Schellenberg će vam to srediti. A ja sad idem kući. Vidimo se u
deset.«
Vratio sam se pješice do Granda, ali nisam otišao kući. Nisam imao
nikakve namjere ići kući. Tik iza ugla bila je javna kupelj kamo je, dvije
večeri tjedno, Kirsten Handlöser – učiteljica koju sam upoznao veslajući
po Wannseeu – dolazila na plivanje. Barem mi je tako rekla. Sa ženama
se nikad ne zna. Što vam one govore i što vam ne govore nalik je na vrlo
dugačak most preko divlje bujice pune svakojakih vrsta riba.
Kupelj je bila u velikoj zgradi od crvene cigle s keramičkim
dupinima na zidovima. Unutra je lijepo izrađen stakleni krov natkriljivao
bazen dug trideset ili četrdeset metara, a iznad sata na sjevernom kraju
bazena bio je zgodan mural koji je prikazivao nekakvu jezersku idilu: par
čaplji promatrao je kako bradat muškarac u crvenoj togi pokušava
privući pažnju gole djevojke koja sjedi na travnatom humku. Izgledala je
kao da ima podvojeno mišljenje o onome – što god to bilo – što joj je
muškarac sugerirao, ali iz moje točke gledišta činilo se da je već prekasno
da se previše predomišlja o bilo čemu, osim možda o tome koji bus kući da
hvata.
Brzo sam prohodao oko bazena, ali Kirsten nije bila ondje, a ja
bogme nisam namjeravao plivati. Smočiti se iznutra bila je privlačnija
opcija. Prisjetio sam se kako se dr. Heckholz hvalisao svojim izvrsnim
šnapsom. Njegov ured nije bio toliko daleko, na Bedeuten Strasse, a i bilo
je još dovoljno rano da sam mogao računati da ću ondje još pronaći nekog
marljivog odvjetnika. K tome, imao sam vijesti za njega, naime to da sam
istragu o Zakladi Nordhav dotjerao do krajnje granice, iza koje još mogu
jedino zapasti u nevolje.
Otišao sam niz Wallstrasse i instinktivno pogledao jesu li svjetla u
Heckholzovu uredu upaljena. Nije da su trebala biti: bilo je još svijetlo; a
nije niti da bi inače bila; da je već bio mrak, na snazi bi bilo zamračenje;
no starih se navika teško riješiti. Pozvonio sam zatim i pričekao, a kad
sam vidio da se ništa ne događa, pozvonio sam na sva zvona u veži, što
rijetko upali, ali ovaj put jest.
Postojalo je dizalo, ali kao i prvi put ja sam se uspeo bijelim
mramornim stubištem do trećeg kata i prešao dobro ulaštenim hodnikom
sve do vrata od brušenog stakla, koja su, kao i prvi put, bila lagano
odškrinuta, samo što me dr. Heckholz sad nije čekao. Nije čekao nikoga.
Ne više. Ležao je na podu kao da prisluškuje ljude iz ureda ravno na katu
ispod. No nikoga i ništa ne bi bio u stanju čuti, jer bio je mrtav kao riba.
Nije mogao izgledati mrtvije čak ni da je ležao na dnu rova u Verdunu s
rupom od metka u glavi.
 10. poglavlje

R avno pod lubanjom mrtvog odvjetnika koja je izgledala kao veliko

razbijeno jaje bila je lokva krvi široka kao kotač bicikla. Ispod krvi
i kosti vidio se mozak i bilo mi je jasno da ga je netko nekoliko puta
snažno udario brončanom bistom Hitlera koja je prije stajala na
odvjetnikovu stolu, a sada je ležala odbačena na podu. Na Hitlerovu
ozbiljnom licu bilo je krvi, na vrhu vođine glave sitni pramenovi kose
doktora Heckholza. Skoro sam se nasmijao, kao da čujem sam sebe kako
objašnjavam murjacima u Prezidiju Berlin-Charlottenburg da je žrtvu
ubio Hitler. Umjesto toga, poslužio sam se šnapsom iz boce na srebrnom
poslužavniku kraj prozora. Moji otisci prstiju već su ionako bili posvuda
po kvaki i radnom stolu, pa mi se nije činilo važnim što će ih biti i na čaši.
Osim toga, ako se ne možete poslužiti pićem kad već gledate čovjeka
razmrskane glave, ne shvaćam koja bi mu uopće trebala biti svrha. I
Heckholz je bio u pravu; bila je to odlična rakija, ili barem jednako dobra
kao i ona koju sam pio u Vili Minoux. Natočio sam si još jednu. Toliko
rakije, a ovaj put toliko malo razloga za smijeh.
Ponovno sam, pozorno, pogledao tijelo. Bilo je toliko krvi... Uvijek
zaboravim koliko je ima u odraslom čovjeku, osobito u glavi. Nikad ne
zaboravljate prvi put kada na svoje oči vidite kako nekome pucaju u
glavu, osobito ako to činite vi. Ponekad se čini kao da postoji prirodni
izvor rijeke crvenila koja izlazi iz čovjeka; i postoji, naravno – zove se
život. I kad se otvori, teško ju je zaustaviti. Heckholzu je desna ruka bila
kraj lica, okružena krvlju i činilo se kao da je umočio prst u vlastitu krv
da bi nešto napisao – možda ime svojeg ubojice – ali štogod da je bilo,
nisam to mogao razabrati. Sagnuo sam se da dodirnem lokvu krvi i kao
u eksperimentu protrljao je među prstima; još je uvijek bila viskozna, kao
da jadni Heckholz nije bio dugo mrtav.
Uzeo sam rupčić iz prsnog džepića njegova odijela i obrisao ruke.
Lančić za ključeve ispao mu je iz džepa na hlačama kao tijelo zlatne zmije,
ali bez ključeva na završetku; oni su bili u sefu, širom otvorenom kao da
je Ali Baba netom izrekao »Sezame, otvori se!«, i odmah sam shvatio da
pljačka ovdje nije bila motiv za ubojstvo. Što god da je nedostajalo u sefu,
to nije bio novac, jer bilo je nekoliko svežnjeva novčanica na najvišoj
polici, istih kao one koje mi je poslao u Alex. Poslužio sam se s dvjesto
maraka koje su mi obećane i ostavio ostatak za momke kriminaliste iz
lokalnog prezidija. Bio je iza ugla, u Bismarckstrasse. Vjerojatno su ga
izgradili ondje za slučaj da bude problema s gomilom u Njemačkoj operi.
Obožavatelji opere i baleta bili su gadna banda, kao što bi i Nižinski
vjerojatno mogao posvjedočiti.
Nešto kasnije otišao sam i sjeo u sobu za sastanke gdje sam prije par
dana jeo one odlične palačinke. Morao sam o mnogo toga razmisliti.
Morao sam javiti policiji, naravno. Pitanje je bilo samo hoću li uplesti
Frau Minoux u čitavu stvar. Kad bih to učinio, moglo bi ispasti da sam
bio uključen u isplaćivanje Arthura Müllera, privatnog detektiva kojeg
je zaposlila plinara da je špijunira da vide sakriva li štogod od muževe
imovine, koju bi mogli potraživati. Kad bi se to dogodilo, Müller bi
završio u zatvoru, pa onda i ja; Frau Minoux također, ako bi itko od nas
ponudio kakav dokaz protiv nje. Nisam vidio razloga da išta od toga
učinim. Osim toga, činilo mi se da ona već ima dovoljno problema: muža
u hladnoj brandenburškoj buhari. Daleko najboljom opcijom činilo mi se
reći malo ili ništa: kad nacisti vode državu, to je uvijek najbolja opcija.
Otišao sam iza ugla do prezidijuma u Kaiser-Strasse – umanjene
verzije Alexa – a onda se vratio par sati kasnije sa dvojicom detektiva u
civilu, od kojih sam poznavao samo jednog. Komesar Friedrich Heimenz
bio je stariji muškarac s lulom i držanjem proračunatim kao da planira
sljedeći potez u partiji šaha samo kako bi prikrio činjenicu da pojma nema
o detektivskom poslu, a kamoli o istragama ubojstava. Prije no što je
prihvatio unapređenje u Charlottenburgu bio je inspektor pri postaji
Grunewald i posljednji sam ga put vidio kad smo zajedno istraživali
ubojstvo zračnog asa Ernsta Udeta. Skopčao sam da mu je unapređenje
bilo nagrada što se složio s izmišljotinom da je Udetova smrt bila
samoubojstvo, a ne ubojstvo. Bio je malen čovjek malih ruku i izgledao je
kao da je upravo završio s brisanjem tanjura. I odmah je dao na znanje da
očekuje da će se prikrpati uz mene, nadajući se da ću mu ja bijelom bojom
oličiti rub pločnika pa da se jadnik ne spotakne u mrklini svojeg uma.
»Pretpostavljam da ćete ovaj slučaj htjeti razriješiti sami, Herr
Kommissar.«
»Ja? Odakle vam ta ideja? Ovo je u vašoj nadležnosti, ne mojoj. Ja
čak niti nisam na dužnosti.«
»Svejedno, vi ste ovdje iskusniji.«
»Možda i jesam pronašao tijelo, ali i dalje nisam dobrodošao kod
kriminalista na Werderscher Marktu. Osim toga, ne bi bilo u redu. Ne
mogu reći da sam poznavao čovjeka, zapravo. Ali poslao mi je ovo pismo
s pozivom da dođem u njegov ured. Razgovarali smo na telefon. To je bilo
jučer, a sad eto me ovdje. Potencijalni sam svjedok.«
Predao sam nedatirano pismo i pet Albrechta koje sam uzeo iz
njegova sefa. Ipak, zadržao sam kuvertu s poštanskom markom.
»A tko zna«, dodao sam provocirajući. »Možda čak i osumnjičeni.«
Heimenz je pročitao pismo i kimnuo. »Je li vam rekao o čemu želi
razgovarati s vama?«
 »Rekao je da ima prijedlog za mene i da ću dobiti još par stotica ako
se pojavim.«
»To je sve?«
»To je sve.«
Heimenz je kimnuo i mahnuo novčanicama koje sam mu dao. »Morat
ću ovo malo zadržati«, rekao je. »Kao dokazni materijal.«
»Samo dajte.«
»Dobit ćete potvrdu, naravno.«
Počelo se mračiti. Drugi detektiv, jednako star narednik – svi mlađi
murjaci bili su u uniformama – odsutno je upalio svjetlo, u uzaludnoj nadi
da bi moglo rasvijetliti njihove prizemne pameti.
»Ne bih to radio na vašem mjestu«, rekao sam. »Skočit će vam RLB
za vrat.« RLB je bio Odred za protuzračnu obranu.
»Jasno«, rekao je i ugasio svjetlo.
Heimenz je pregledao tijelo s očitim gađenjem prije nego što je
izvukao svoj rupčić i pritisnuo ga na usta kao da će povratiti. Onda se
okrenuo i otvorio prozor. »Grozno«, prošaptao je. »Ne biste očekivali da
će biti toliko krvi.«
»Da«, rekao sam. »Čini mi se da je čak probila kroz podne daske.
Sutra ujutro strop ureda ispod nas izgledat će kao da je karo ili herc as.«
»Dolje je zubarska čekaonica«, rekao je narednik.
»Sad će ljudi imati o čemu razmišljati dok čekaju da im izvuku zube«,
rekao sam.
Heimenz nije spomenuo mogućnost da je Heckholz pokušavao
napisati nešto vlastitom krvlju, pa nisam niti ja. Postavio mi je još
nekoliko pitanja, a nakon nekog vremena pogledao sam na sat i rekao mu
da moram krenuti.
 »Bit ću u Alexu ako me trebate«, rekao sam. »Ponoćna smjena.«
Schupo je napravio kordon oko ulaza u zgradu u Bedeuten Strasse i
neki od susjeda izašli su iz svojih jazbina da vide oko čega se podigla takva
strka. Došlo mi je da im kažem, »To je najobičniji leš; ako znate gdje treba
tražiti, vidjet ćete da ih drugdje ima na desetke tisuća.«
Otišao sam ponovno do opere. Iznutra se čulo pljeskanje. Ljudi su
počeli izlaziti iz dvorane. Izgledali su zadovoljni što je opera gotova, a
najviše poručnik Leuthard. Držao se za križa i zijevao.
»Jeste li uživali?«, upitao sam.
»Ni najmanje«, rekao je. »Da budem baš iskren, ne mogu se sjetiti
kad mi je zadnji put bilo toliko dosadno.«
»Prespavao je cijeli treći čin«, rekao je Meyer.
»Kriste, treba mi alkohol«, rekao je Leuthard.
»I meni«, rekao sam. »Idemo. Igrom slučaja, znam najbolji bar u
Tiergartenu.«
Odvezao sam ih do mjesta na Novom jezeru gdje je bio kafić na
otvorenom i mnogo čamaca uz obalu.
»Bio sam već ovdje ranije«, rekao je pukovnik Leuthard. »Nisu imali
nikakvih pića. Čak ni na kupone.«
»Već sam se pobrinuo za to«, rekao sam i iz pretinca u kokpitu
izvukao bocu kruškovače i tri čaše.
Sjeli smo za stol, a ja sam napunio čaše. Meyer je podigao svoju,
zagledao se u amblem »SS« izbrušen na staklu i nacerio se.
»Ukrali ste ovo? Iz Vile Minoux?«
»Naravno da sam ukrao. Što me podsjeća na još jednu vrijednu crticu
za vašu bilježnicu, kapetane Meyer. Dobar detektiv mora uvijek govoriti
otvoreno, ali ne previše otvoreno. Za svoje vlastito dobro. I, također, ne
smije biti previše znatiželjan. Ima stvari koje je bolje ne znati. To
definitivno znam. I to možete uvrstiti u sljedeću knjigu.«
 11. poglavlje

T o je bio dobar savjet i u većini bih ga okolnosti i sam slijedio. Je li

mi bilo važno tko je ubio dr. Heckholza? Uživo sam ga vidio samo
jednom i bio sam siguran da nikad više neću vidjeti Frau Minoux. Ona je
bila na sigurnom u Beču i pretpostavljao sam da će, čim čuje da joj je
odvjetnik mrtav, odlučiti ostati neko vrijeme ondje, barem dok ne ocijeni
da je sigurno vratiti se i preseliti sve stvari iz skladišta u Lichtenbergu.
To bih ja učinio na njezinu mjestu. No činjenica je bila da mi je dr.
Heckholz postao drag. Kako da vam ne bude drag čovjek koji vam peče
palačinke? I ona mi je bila draga, ali na drugi način. Štoviše, primio sam
njihov novac i možda mi se činilo da mi sad, kad već imam auto na
raspolaganju, ne bi bio problem odvesti se do zatvora Brandenburg
opremljen namirnicama za doručak. Tako sam se u cik zore idućega jutra
odvezao u Königstrasse 58, u četvrti Wannsee, gdje mi je Herr Gantner,
vozač Herr Minouxa, rekao da sada živi, s Katrin, koja je u ono doba bila
sluškinja u vili. Sada sam već zaključio kako je unatoč škrtosti Minoux
morao ipak biti onaj pošteni tip poslodavca, kad je u svojim zaposlenicima
izazivao takve osjećaje odanosti; a to je samo pokazivalo da nijedan čovjek
nije skroz-naskroz loš.
To s jedne strane, a s druge pak ovo: ponekad morate nešto saznati
jer ste naprosto takvi sazdani, a ono što je stvarno važno jest što ćete s
tim kasnije učiniti. Ili što nećete učiniti. Ovisi o tome što ste, na kraju
krajeva, saznali. I ako to sad zvuči kao da želim imati i ovce i novce, reći
ću samo ovo: mi obični Nijemci navikli smo na to. Od 1933. smisao naših
života svodi se na želju za očuvanjem dviju nekompatibilnih stvari: mira
i njemačkog ponosa.
 Wannsee je na putu do Brandenburga i kako sam imao pošten auto
i bio jedini na brzoj cesti AVUS, nagazio sam na gas kao da će mi brzina
izbrisati nemir koji sam osjećao zbog toga što idem u posjet najvećem i
najsigurnijem zatvoru u Europi. Već sam dugo imao osjećaj da će mi
uskoro ondje biti osigurana noćenja i puni pansion.
Kuća trgovca ugljenom u Königstrasse bila je skromna mala vila
između apoteke i benzinske pumpe, s kapcima na prozorima i malim
drvenim balkonom. Na prilazu je bio parkiran Horch, a pas je ležao na
majušnom travnjaku u prednjem dijelu vrta. Pas me sumnjičavo
promatrao iskosa i potiho zarežao kad sam se približio ulaznim vratima.
Nisam krivio životinju. Da sam ja vidio tipa u maslinasto-sivoj SD-ovskoj
uniformi iole blizu svojih ulaznih vrata vjerojatno bih ga i ugrizao,
osobito u taj sat. Pokucao sam i čekao i u jednom trenutku vrata su se
otvorila, otkrivajući ženu od kojih trideset i pet godina ogrnutu kućnim
ogrtačem i s cijelim busenom plave kose na glavi. Malo je bila neuredna,
ali i ljupka. Zijevnula mi je u lice i počešala se; i dalje sam mogao osjetiti
miris seksa na njoj, koji mi je sasvim godio. Volim miris seksa ujutro.
»Ispričavam se što vas gnjavim ovako rano«, rekao sam. »Ali moram
razgovarati s Herr Gantnerom. Je li ovdje?«
»A vi ste Gunther«, rekla je.
Kimnuo sam.
»Onda bolje da uđete.«
Ušao sam u primaću sobu urednu kao ladica švicarskog bankara i
malo pričekao dok ona ode po Gantnera. Pas me slijedio unutra i otišao u
kuhinju da pije; barem je tako zvučalo. Ili to ili su imali vrlo glasnu zlatnu
ribicu. Zapalio sam cigaretu i ophodao sobu, što je trajalo ravno dvije
sekunde. Bio je ondje i ormar za posuđe koji je izgledao kao oltarna pala
katedrale, a pored njega je bila lijepo izrezbarena rustična stolica, koja je
bila više za gledanje nego za sjedenje. Na zidu je bio smješten velik
akvarel izbacivača koji se naslanja na lokalnu pivnicu. Bilo je teško
procijeniti da li čeka da uđe u pivnicu ili je već bio u njoj pa odmah izašao
– što je, s obzirom na manjak piva u Berlinu u zadnje vrijeme, bio čest
problem svih nas. Nakon kratkog vremena začuo sam korake na
stepenicama i onda je Gantner stao pred mene, odjeven samo u hlače i
navlačeći tregere. Mora da je bilo ranije ujutro nego što sam mislio.
»Što ima?« Protrljao je lice grubo poput kože morske mačke i
podjednako ružno i onda si pretražio usta svojim velikim žutim jezikom.
»Dr. Heckholz je mrtav«, rekao sam. »Ubijen. Otišao sam do njega
sinoć oko osam i pronašao ga na podu njegova ureda, smrskane glave.
Nije ubijen radi novca. Sef mu je bio otvoren i bilo je podosta gotovine
unutra. Pa sam pretpostavio da ima veze s njegovim poslom. Možda istim
onim poslom u sklopu kojeg su on i Frau Minoux tražili da vidim što
mogu pronaći o prodaji Vile Minoux Zakladi Nordhav. U tom slučaju, i
vi ste u opasnosti.« Zastao sam, iščekujući od njega neku vrstu reakcije.
»Uglavnom. Kako god.«
Uzdahnuo je. »Želite li kave, Herr Gunthere?«
»Ne, hvala. Mislio sam da bih se mogao odvesti do Brandenburga i
porazgovarati s Herr Minouxom. Da čujem neke stvari iz ovlaštenih usta,
da se tako izrazim. I da vas možda poštedim tog puta s kruhom i džemom
u košari.«
Pokazao je glavom cigaretu u mojoj ruci. »Imate li još koju takvu?«
Dao sam mu jednu iz tabakere i pripalio mu je. Pušio ju je s više
interesa nego što se činilo prigodnim u ovim okolnostima. Pa opet, možda
je samo tražio prave riječi.
»Dr. Heckholz bio je dobar čovjek«, rekao je Gantner.
 Pomalo razočaran takvom reakcijom, slegnuo sam ramenima. »Bio
mi je drag.«
»Znate li tko je to napravio?«
»Imam neke slutnje. Zaklada Nordhav je, siguran sam da znate,
tvrtka koja ima pet viših časnika SS-a u upravnom odboru. Tako da mi
se čini da ćemo među njima imati par osumnjičenika. Upozorio sam njega
i Frau Minoux da je možda bolje tu stvar ostaviti na miru. Jedino mi je
žao što sam bio u pravu. To mi se često događa ovih dana. Kako god, može
biti da će Herr Minoux pomoći rasvijetliti što se dogodilo dr. Heckholzu.
U svakom slučaju, netko mu mora javiti vijest i to bih baš ja trebao
učiniti, jer bih morao i o svojem položaju razmišljati.«
»Koji je to položaj?«
»Moglo bi zvučati kao da malo kasnim, imajući u vidu da je mlijeko
već proliveno, ali volio bih znati barem mrvicu više o tome zašto se to
dogodilo. Ukratko, htio bih bolje razumjeti u što ste me uvalili kako bih
se znao što bolje izvući.«
»Dobro, pošteno.«
»To se, usput, odnosi i na vas, Herr Gantnere. Što god mi možete
reći. Ako vidite opasnost, možete od nje i pobjeći, zar ne?«
»Nemam vam što puno reći. Ja sam samo vozač. Kad sam vas neki
dan sreo kod željezničke stanice mislio sam da ste pravi čovjek da im
pomognete. Kad ste već u SD-u i sve, znate šefa, i tako to. Uvijek ste mu
bili dragi, Herr Gunthere. Gledajte, ne znam detalje, osim imena tvrtke
koju ste spomenuli. Zaklada Nordhav. Plus činjenicu da Minoux provodi
vrijeme s običnim Hansovima za nešto što mnogi drugi također rade,
samo na još gori način, ako mene pitate.«
»Što, očekuješ od tih ljudi da će biti iskreni? Tako svijet danas
funkcionira, tupavče. Nacistički svijet koji smo si sami stvorili. Ako nisi
primijetio, dvoličnost curi iz svake tjelesne šupljine ovog Golema kojeg
zovemo državom. Probudi se.« Stresao sam glavom. »Još bolje, donesi mi
kruh i džem i onda idi natrag u krevet. Imaš dobru curu, sinko. Idi natrag
gore i uživaj u njoj. K vragu, i ja bih da mogu!«
Pet minuta kasnije vozio sam se već prema zapadu uz rijeku Havel,
s Minouxovim doručkom na suvozačevu sjedalu.
Turisti koji posjećuju Brandenburg mogu vidjeti tri značajne
građevine: crkvu Svete Katarine, staru gradsku vijećnicu sa slavnim
kipom Rolanda, nećaka Karla Velikog, koji je prema Baedekerovu vodiču
simbol slobode Grada. Ali ovih dana, jedini razlog zašto bi netko došao iz
Berlina u Brandenburg bilo je da posjeti jednog od četiri tisuće
zatvorenika u najzloglasnijem zatvoru u nacističkoj Njemačkoj. Toliko o
Rolandu. Zatvor je postojao u brandenburškoj četvrti Görden još od
1820., ali tek su 1931. podigli novu zgradu i ona je za par godina postala
ono što je danas: takozvana kuća discipline i gubilište, gdje dvoje na dan
idu pod giljotinu, koja je, kako se priča, smještena u staroj garaži, uz
podjednako zaposlena vješala. Nisam siguran kako se točno odlučuje
koga će skratiti, a tko će se klatiti. To bi mogao biti jedan od onih
zgodnih detalja koje bi vjerojatno bolje objasnili, pa vrlo vjerojatno i
objasne, pri Narodnom sudu u Elssholzstrasse, u Schönebergu. Govorka
se da predsjednik suda, Roland Freisler – bivši boljševik – iz petnih žila
izvikuje svaku presudu, da netko ne bi slučajno posumnjao u njegovu
odanost.
Brandenburg-Görden, ta Noina arka od sivog kamena, do vrha je
pun očajnih bića. Okružen je šumama i loše održavanim jezerima, pa ljeti
ima dovoljno komaraca da to zatvorenike još malo više muči. I kao da to
sve ne bi bilo dovoljno, par kilometara sjevernije nalazi se aerodrom gdje
njemački bombarderi i opskrbni avioni stalno uzlijeću i slijeću, cijelu
bogovetnu noć. Činilo se kao da je tu sâm Belzebub gospodar zraka.
Parkirao sam auto i otišao na čelo kolone posjetitelja. Uniforma je
bar u takvim situacijama bila korisna. Zatvorski me čuvar odveo do
sumorne sobe s lijepim pogledom na zatvorsko dvorište. Desetak minuta
kasnije uveli su Friedricha Minouxa. Bio je to onizak čovjek uska lica i s
brčićima, uvijek je izgledao vitko, no sada je izgledao ispijeno, i prva
pomisao kad sam ga vidio bila je da on, čak i da mu netko svaki dan donosi
doručak, neće uspjeti ostati na životu; kombinacija škrte prehrane i
teškog rada ubit će ga jednako brzo kao i giljotina.
»O, vi ste«, rekao je, kao da smo se dan ranije vidjeli. Prošlo je bilo
šest godina.
»Dobro izgledate, Herr Minoux.«
Minoux frkne. »Bojim se da bi čak i vještica koja dobro vidi držala
da je ovaj ovdje Ivica premršav da ga se pojede. Ali lijepo od vas da to
kažete. Međutim, ne bih se trebao žaliti. Ima nekih ovdje – « Zastao je i
na tren izgledao preplavljen osjećajima. »Pogubit će Siegfrieda Gohla
danas. Kristadelfijanac – odbio je služiti vojni rok zbog priziva savjesti.«
Stresao je glavom. »Takve stvari proživljavamo svakog dana.«
Minoux duboko uzdahne pa uzme cigaretu iz tabakere koju sam mu
gurnuo preko stola. Pripali je i s guštom povuče dim. Nisam mu htio reći
da sam cigaretu koju upravo puši ukrao iz njegove srebrne tabakere u
Vili Minoux.
»Donio sam vam doručak«, rekao sam, pružajući mu papirnatu
vrećicu koju su stražari već pretražili. »Kad sam već došao da vas
posjetim, odlučio sam poštedjeti Herr Gantnera današnjeg navraćanja.«
 »Hvala. Sačuvat ću ovo za kasnije, kad budem imao vremena da i
uživam. Nemate pojma koliko mogu rastegnuti doručak. Ponekad i do
večere.«
»Ali glavni razlog zašto sam vas danas posjetio jest da vam kažem da
je dr. Heckholz mrtav. Netko mu je ušao u ured sinoć i razbio mu glavu.«
»Žao mi je.«
»Ja sam ga pronašao, zapravo. Nadao sam se da ćete mi moći
objasniti što je on točno radio. Mislim, imam nekog maglovitog pojma,
ali sam pretpostavljao da mi možete reći više nego što već znam, a što
zapravo i nije mnogo. U ovim okolnostima, radije ne bih kontaktirao vašu
ženu. Policija ne zna da je upletena i mislim da je bolje da tako ostane.
Slažete se?«
Friedrich Minoux slegne ramenima. »Zašto to mene pitate?«
»Jesam li ja nešto propustio? Nekako sam stekao dojam da su ulagali
sve snage da vas izvuku odavde. U tom slučaju sve što mi kažete – «
»Ne znam što očekujete od mene. Ja bome nisam zaposlio Heckholza.
Kako bih? Nemam novca. Sve što sam imao pojele su takse i pravni računi
i ono što sam morao vratiti plinari.«
»Zbilja? On mi je rekao da ste ga zaposlili.«
»Onda mi je žao što vam moram reći da je lagao.«
»I vaša žena isto laže?«
»Nažalost, to ćete morati sami provjeriti. Iz kojeg ga god razloga
moja žena zaposlila, to je učinila u potpunosti bez mojeg znanja. Ali to
vam ne bi trebalo biti iznenađenje, barem ne vama, s obzirom na našu
povijest. Lilly i ja nikad nismo bili bliski, ako se sjećate. Ona je
samostalna žena, sa svojim novcem i vlastitim, sebičnim ciljem. Njoj je u
redu mutiti kašu dok živi u luksuzu tamo u Garmischu. Ali uopće nije
promislila kako će njezina djela utjecati na mene, dok sam u zatvoru.
Nimalo. Ja nisam niti odobrio da vas se uključi u ovu stvar. To je bilo
glupo koliko i nepromišljeno. Gledajte, žao mi je što ste se uzalud dovezli
ovamo iz Berlina, ali dopustite mi da vam nešto razjasnim, Herr
Gunthere. Nemam nikakvu namjeru osporavati presudu suda. Ili pak
sporiti se oko uvjeta prodaje Vile Minoux na Wannseeu Zakladi Nordhav.
Bio sam pravedno optužen za pronevjeru plinarina novca, a presuda je
mogla biti i puno teža. I dobio sam poprilično pristojnu cijenu za Vilu
Minoux. Jesam li bio apsolutno jasan?«
Pokušavao je zvučati opasno, ali su mu se ruke tresle i cigareta koju
je pušio sada je ležala zaboravljena u maloj pepeljari od metalne folije.
Nitko u zatvoru ne ostavlja cigaretu nedopušenu.
»Savršeno jasan, Herr Minoux.«
Ustao je i pokucao na vrata da pozove stražara.
»I molim vas. Ne želim biti nepristojan, ali volio bih da više ne
dolazite ovamo. Nikad. Vi samo zakuhavate stvari koje ne treba
zakuhavati, možete mi umanjiti šanse za priziv za uvjetnu kaznu.
Upravitelj je obvezan voditi bilješke o tome što govore moji posjetitelji,
čak i oni koje nisam pozvao.«
Pokupio sam tabakeru sa stola, spustio je u džep i kimnuo u nijemoj
suglasnosti. Bez riječi je zatim nestao u sivoj praznini i odjecima
Brandenburg-Gördena. Nisam se mogao naljutiti na njega. Bojao se, bilo
je vidno. Na takvom mjestu i ja bih se bojao.
 12. poglavlje

Z amjenik upravitelja zatvora zvao se Ernest Kracauer i bio je bivši

policajac iz Alexa. Bio je odvjetnik i onda Schupov komesar dvadeset
godina, i mada je bio tvrdokoran nacist, pratio ga je glas da je strog ali
pošten, ako je tako nešto moguće na njegovu položaju. Otišao sam mu u
ured da razgovaram s njim i čekao ondje sam da se vrati s jedne od svojih
brojnih dužnosti. Uza žuti zid postavili su mu radni stol s poklopcem, a
dva su radna stola spojena jedan uz drugi bila pod prozorom; ondje je
stajala tintarnica od hrastovine i mjedi koja je izgledala više kao neki
habsburški lijes; na zidu je visjela slika vilhelminske obitelji koja je
stajala kraj glazbenog paviljona u Tiergartenu; činilo mi se kao da
slušaju Pjesmu s jezera Krumme Lanke. Prašnjavi uredski prozor bio je
velik kao crkveni triptih, ali je sobi svejedno bila potrebna svjetiljka na
radnom stolu da rastjera sjene. Vani je nekoliko zatvorenika radilo na
velikoj povrtnoj gredici sa strašilom koje je i samo nalikovalo
zatvoreniku.
Kad se Kracauer vratio ljubazno sam ga pozdravio, ali nije ništa
rekao; umjesto toga skinuo je cviker, uzeo bocu s police u stolu s
poklopcem, natočio brendi u dvije čaše i tiho mi dodao jednu. Sako
njegova sivog odijela izgledao je više kao zavjesa koju se vješa ispred
mjesta zločina nego nešto što bi krojač sašio. Bio je pretio i vidno pod
pritiskom, ali ne kao stolica od mahagonija iza dvostrukog stola koja je
zaječala kad je sjeo na nju.
»Treba mi ovo«, rekao je i slistio brendi kao da je voćni sok.
»Vidim.«
 »Dio mojih dužnosti jest da prisustvujem pogubljenjima. Trenutno
imamo jedno na dan. Ponekad i više. Očekivalo bi se da ću se već
naviknuti. Ali mislim da se nitko na to ne može naviknuti.«
»Siegfried Gohl.«
»Živci su mi napeti kao žice na citri. Što je uopće dovraga
kristadelfijanac?«
»Braća u Kristu, pretpostavljam. Mislim da ne vjeruju u besmrtnost
duše.« Gucnuo sam brendi. Imao je okus bolji od mojeg doručka.
»Onda su u tome isti kao i nacisti.« Stresao je glavom. »Mislim, kad
bi nacisti vjerovali u besmrtnost duše – u raj i u pakao – onda – « Slegnuo
je ramenima.
»Ne bi mogli raditi to što rade«, ponudio sam mu riječi.
»Da.« Natočio si je još jednom kao da ga je mučila pomisao da će se
morati suočiti sa Stvoriteljem.
Pričali smo kratko o starim vremenima i uspio se malo osmjehnuti
kad mi je rekao da ga iz očitih razloga zatvorenici zovu »Poljak«, ali nije
me zavarao; bilo je jasno da mrzi svoj posao.
»Vidiš onaj telefon?«, pitao je, pokazujući na jedan od dva telefona
na svom stolu. »Spojen je direktno s uredom Franza Schlegelbergera.«
Schlegelberger je bio trenutni Reichsministar pravosuđa.
»Mislim da će uskoro u mirovinu. Otto Thierack treba postati novi
ministar. Nije da je Schlegelberger bio dugo na položaju. Uglavnom, taj
telefon treba zazvoniti ako se neka smrtna kazna promijeni u doživotni
zatvor. Ali sve ove godine što sam ja ovdje zazvonio je samo jednom, i to
je bio netko tko je mislio da je ovo Schwarzer Adler Hotel.« Nasmijao se.
»O Bože, da bar jest.«
»Nisi jedini ovdje koji to želi, čini mi se.«
 »Što mogu učiniti za tebe, Bernie?«
»Upravo sam posjetio jednog tvojeg zatvorenika. Friedricha
Minouxa.«
»Onaj koji je prevario plinaru. Znam. Trebao bih zapisati vaše ime u
popis ljudi koji su ga posjetili.« Otvorio je fascikl. »Ovaj popis, ovdje.«
»Minoux nije dobro.«
»Bolje je nego njegovi partneri. Max Kessler i Hans Tiemessen oboje
odslužuju petogodišnju kaznu u Luckauu i, koliko čujem, nije im lijepo.«
»Ima šezdeset i pet godina, Ernst. Nisam siguran bih li ja mogao
odslužiti pet godina ovdje.«
»Ne mogu ništa učiniti, Bernie. Ne mogu mu nikako olakšati vrijeme
ovdje. Mnogi ljudi vani paze da on ne dobije nikakav poseban tretman
zbog ženina bogatstva. Možda ću, kad malo splasne pozornost koju je
izazvao njegov slučaj, pogledati što mogu učiniti, ali do tad su mi ruke
vezane.«
»Hvala ti, Ernste.« Slegnuo sam ramenima. »Još jedna stvar. Kad
sam ga sad maloprije vidio, činio mi se nervozan. Čak prestrašen.«
»Prestrašen?«
»Zlostavlja li ga možda tko, što misliš?«
Kracauer je odmahnuo glavom. »Ima ovdje discipline. Da ga netko
zlostavlja, vjeruj mi da bih ja znao za to. Kazna za takvo što je blago
rečeno oštra.«
»A što je s pritiskom izvana? Je li ga tko posjećivao – osim njegova
vozača, Gantnera, onog koji mu donosi doručak svaki dan? Netko tko bi
mu mogao prijetiti, možda?«
»Je li ovo službeno?«
»Ne.«
 »Onda znaš da ti ne smijem reći. Ali znaš što? Neću zapisati tvoje
ime na ovaj karton. Što kažeš?«
»Hvala, Ernste. Cijenim to.« Nasmiješio sam se. »Kako su žena i
djeca?«
»Dobro. Dobro. Najstariji se upravo pridružio Luftwaffeu.«
»Sigurno si jako ponosan na njega.«
»Jesam. Čuj, bi li me ispričao na trenutak? Moram na zahod. Posluži
se još jednim pićem, ako želiš.« Neodređeno je mahnuo prema boci na
stolu. Stajala je pored i dalje otvorenog dosjea Friedricha Minouxa.
»Hvala«, rekao sam. »Mislim da i hoću.«
Pričekao sam da izađe iz sobe i natočio si još jedan brendi i
istovremeno se zagledao u Minouxov dosje, što mi je Kracauer, naravno,
i htio omogućiti da učinim. Nije bilo dovoljno vremena da napravim išta
više osim da pogledam popis posjetitelja. Prethodno jutro, Minoux je
imao dva posjetitelja: Gantnera, koji mu je donio doručak, i onda
kapetana Horsta Janssena iz RSHA.
Sjeo sam i zapalio cigaretu, a par minuta kasnije Ernst Kracauer se
vratio.
»Eto, moram dalje«, rekao je, trljajući ruke. »Nadam se da ti je posjet
bio zadovoljavajući?«
»Jest, Ernste. Hvala. I čuvaj se.«
S mnogo toga o čemu mi je valjalo promisliti, polako sam se odvezao
u Berlin i u urede RSHA-ove Inozemne obavještajne agencije na
Berkaerstrasse. Janssen, koji je sada već vjerojatno bio masovni ubojica,
radio je za Schellenberga, direktora Zaklade Nordhav. Je li upravo
Janssen Minouxu utjerao strah u kosti? Činilo se vrlo vjerojatnim. Ne
samo to, nego nisam li ja njega ostavio kod vojnog suda u
Charlottenburgu tog istog dana? I to je trebalo uzeti u obzir.
Witzlebenstrasse je na petnaest minuta hoda od Heckholzova ureda u
Bedeuten Strasse. Mogao je svjedočiti na onom suđenju i onda ubiti
Heckholza na putu kući. Baš uobičajen radni dan za Janssena. Svakako
mi je bio draži kao osumnjičenik za Heckholzovo ubojstvo od poručnika
Leutharda. Više mi se dopadalo da to bude Janssen jer mi se, unatoč tome
što je bio nikakav, sviđao Leuthard. Svatko tko je bio u stanju zaspati
tijekom opere za mene je bio čovjek na mjestu. Osim toga, ako ste upravo
hladnokrvno ubili čovjeka, nije lako zadrijemati, čak i u Njemačkoj operi.
To je govorilo u prilog njegovoj čistoj savjesti. S druge pak strane, bilo
je pretjerano lako zamisliti kapetana Janssena kako ubija dr. Heckholza
po Schellenbergovoj naredbi. I sam sam znao ponešto o obavljanju
prljavih poslova za druge. Naradio sam se takvih stvari za Heydricha i za
Nebea.
Odnio sam ključeve auta u ured i na stubištu naletio na Janssena.
»Završio si s vozikanjem one dvojice Švicaraca po Berlinu u mom
autu?«, pitao je.
»Završio.«
»Kamo si ih uopće odveo?«
»U Njemačku operu.«
»Operu? Fino.«
»Moglo je biti fino, ali se iza ugla, na Bedeuten Strasse, dogodilo
ubojstvo i policijske sirene pokvarile su nam glazbu. Barem mislim da je
bilo tako. Nikad nisam siguran s tom modernom glazbom. Razbili su
glavu nekom odvjetniku, olovnom cijevi. Zbilja se dogodilo. Nije radnja
opere.«
Nikad nisam bio neki veliki kartaš, ali mogu malo blefirati i mogu
prepoznati kad se netko, makar samo na časak, ugrize za jezik.
 »Ma nemoj?« Janssen se namrštio. »Samo, ja sam čuo da je ubojica
upotrijebio Hitlerovu bistu da čovjeku smrska glavu. Pomalo je smiješno,
kad razmisliš. Da te tako ubije Hitler. A žrtva čak nije ni bila Židov.«
»Kad to tako kažeš – da, urnebesno je.« Nasmiješio sam se.
»Hoćeš li ti biti voditelj istrage?«
»Ne. Kako ispada, napuštam Kripo i RSHA. Imam novi posao.
Pridružujem se Uredu za ratne zločine sljedeći tjedan.«
»Iznenađen sam. Nisam znao da takvo što postoji.«
»Misliš, ratni zločini? Ili ured kojih ih istražuje?«
»Oboje.«
»Imam osjećaj da će to na kraju biti važnije nego što ti misliš.«
Strpljivo sam se nasmiješio. »Kako bilo, hvala na autu.«
»Mogu li te povesti nekamo?«
»Ne, prošetat ću. U ovo doba dana obično mi zatreba malo zraka.
Osobito kada sam u uniformi.«
»Poprilično je toplo danas«, rekao je.
Prošetao sam natrag do stanice Grunewald. Rekao sam si tako da
sam u svom istraživanju očito dospio do krajnje granice, prelazak koje
vjerojatno bi mi osigurao sudbinu Friedricha Minouxa ili čak dr.
Heckholza, i osjećao sam nevjerojatno olakšanje što još uvijek mogu samo
pustiti sve i udaljiti se. Što je mene bilo briga tko profitira od Zaklade
Nordhav? Ili od Eksporta GmbH? To definitivno nije bila moja stvar. Ne
bih imao ništa protiv i sam okusiti malo stvarnog novca. I kako je ispalo,
bilo bi manje šanse da državni tajnik Wilhelm Stuckart iz Ministarstva
unutrašnjih poslova sasluša dokaze o njihovim malverzacijama nego što
sam tada mogao i zamisliti. Jer, kako sam kasnije otkrio, Stuckart je
ujedno bio i počasni general SS-a.
 Kao i u slučaju tolikih stvari koje su imale veze s nacistima, cijeli je
slučaj bilo bolje pustiti na miru. Život je prekratak i bez zabadanja nosa
u poslove ljudi poput Waltera Schellenberga i Wernera Besta. Uz malo
sreće, nitko uopće neće ni znati da sam ikad bio umiješan. Sve što je sad
bilo važno bilo je to da sam se uspio maknuti od Alexanderplatza i od
RSHA i da ću raditi za ljude kojima čast nije samo još jedna riječ na
ceremonijalnom remenu. Neće to biti baš kao Komisija za ubojstva – ona
iz vremena dok je Bernhard Weiss bio na čelu Kripoa; i iskreno mi se
činilo da nijedan slučaj koji će mi dati da ga riješim neće težiti gotovo
ništa na vagi Pravde, ali zasad će i to biti u redu.
 Interludij

Francuska Rivijera, 1956.

G ore, na platnu, Dalia je rastvorila svoje predivne crvene usne i otkrila

nisku savršenih zubi, nasmijala se i zagledala u kameru onim
krupnim plavim očima, i ja sam se opet zaljubio. Nakon više od deset
godina, bilo mi je kao da se nikada nismo niti rastali. Gotovo kao. Film je
okrutan. Tako je okrutan da ga je sigurno izumio, ili barem idejno
zamislio, neki Nijemac. Nietzsche, vjerojatno, s onim svojim idejama o
vječnom povratku; ne mogu zamisliti više ideju filmskiju od te jer, da
budem iskren, vrlo je vjerojatno da ću, iz očitih razloga, pogledati taj film
više no jednom. Zašto i ne? Gotovo da mogu osjetiti njezin miris.
No unatoč uvjerljivosti prizora, tantalovski, nisam je mogao
dodirnuti, niti ću je ikada moći dodirnuti, po svemu sudeći. Od same te
pomisli odjednom sam se osjetio tako slabo i bolesno kao da sam izgubio
svaku volju za životom. Nikad doista ne možete popuniti prazninu koja
ostaje iza žene koju ste voljeli. Ali je li se ona mene uopće sjećala? Je li
ikad bilo trenutaka u danu kada bi joj nešto prošlo kroz glavu da je
podsjeti na Gunthera i na sve što smo imali? Poprilično sam u to sumnjao,
kao što je u konačnim razmišljanjima o čitavoj situaciji ona sigurno
sumnjala u mene. Nije nikako mogla u potpunosti vjerovati da ću preuzeti
dio njezine krivnje. Vjerojatno to nije povjerovala sve dok nije shvatila da
je kod kuće doista na sigurnom. Iskreno, iznenadio sam se tada i sam i
bio sam sasvim pripreman da ću platiti glavom za ono što sam učinio;
možda je to, budući da nje nisam više imao, bilo ono što sam na svijetu
najviše i želio. Umrijeti. Nakon što sam se vratio iz Bjelorusije, umorio
sam se od tog preživljavanja po svaku cijenu. Obično, naravno, nisam
toliko plemenit, ali ljubav radi čovjeku smiješne stvari. Gledajući u nju
sada, na ekranu, licem u lice s Rexom Harrisonom, čovjekom koji je
utjelovljavao sve što sam kod Engleza prezirao – bio je samodopadan,
samozadovoljan, snob, jedva-jedvice heteroseksualan – zaključio sam da
sam bio svega obična mala fusnota u njezinoj notornijoj vezi s Josefom
Goebbelsom, koju je, da budem pošten prema njoj, Dalia uvijek
osporavala, ali koja ju je pratila vjerno poput psa. Pred jugoslavenskim
vlastima ona se nepokolebljivo držala priče da ona, iako joj se Hitlerov šef
propagande udvarao, nikada nije popustila, i kao dokaz tome priložila je
činjenicu da je posljednju godinu rata provela u Švicarskoj, umjesto da
prihvati filmske uloge koje joj je Goebbels nudio kao voditelj filmskih
studija UFA u Babelsbergu.
Jesam li vjerovao tim poricanjima? Bilo bi mi drago da mogu reći da
jesam. Čak sam i tada sumnjao, iako nipošto nisam mogao Daliju kriviti
za to što se taj prijapični doktor zanimao za nju. Barem ne posve. Žena
može samo birati koga će pokušati navesti da se zaljubi u nju, a ne tko će
se u nju doista i zaljubiti. I svakako nisam mogao kriviti Goebbelsa što je
bio zaluđen njome, jer u mnogočemu nije bio pretjerano drugačiji od
mene. Obojica smo ljupka lica rado pratili okom – ona vrlo lijepa i s oba
oka – a bilo je lako biti opsjednut ženom poput Dalije Dresner. Samo sat
vremena u njezinu društvu bilo je dovoljno da se zaljubite u nju. To zvuči
kao pretjerivanje, i vjerojatno za neke to i jest, ali ne i za mene. Zaljubio
sam se u nju gotovo istog trena kad sam je vidio, što vjerojatno nije uopće
iznenađujuće, jer je u tom trenutku bila gola u svojem vrtu na
Griebnitzseeu. Ali sada brzam. Priče imaju početak, trebale bi čak imati
i sredinu, ali nikad nisam siguran imaju li priče kao što je ova doista i
kraj; barem ga neće biti dok se god osjećam ovako zbog žene koju nisam
vidio, niti dodirnuo, niti govorio s njom već tisuću godina.
 13. poglavlje

P rošla je bila točno godina dana od kriminalističke konferencije u Vili

Minoux kad su me iznova pozvali u Ministarstvo istine i propagande.
Ovaj se put nisam morao sastati s državnim tajnikom Leom Guttererom,
već sa samim ministrom. Mahatmom Propagandhijem. Ustvari, već smo
se i ranije jednom ili dvaput bili sreli. Bio sam se nedavno vratio iz
Bjelorusije, gdje sam, na njegov osobni zahtjev, bio njegove oči i uši
tijekom istrage slučaja Katinske šume. Tijela četiri tisuće poljskih
časnika i dočasnika otkrivena su u masovnoj grobnici nedaleko od
Smolenska, a ja sam, kao časnik zaposlen pri njemačkom Uredu za ratne
zločine, pomagao odvijanju međunarodne istrage čiju je propagandnu
vrijednost Goebbels još uvijek marljivo eksploatirao, nadajući se da će
uspjeti nekako unijeti razdor između Sovjeta – koji su i pobili te Poljake
– i njihovih posramljenih britanskih i američkih saveznika. Bila je to
slabašna nada, ali sve u svemu, Goebbels je bio zadovoljan s onim dijelom
posla u kojem sam ja sudjelovao. Ja manje, mada je to za mene postajalo
nekom vrstom profesionalnog rizika. Nakon što sam tri godine, s
prekidima, radio za Heydricha, naučio sam se na osjećaj da me u dobre
svrhe iskorištavaju ljudi koji sami nisu dobri. Da sam bio malo
maštovitiji, možda sam mogao smisliti način kako da prestanem biti
uvijek raspoloživa radna snaga, ili čak da nestanem; na koncu konca, u
nacističkoj je Njemačkoj bilo mnogo ljudi koji su uspjeli nestati. Kvaka
je bila u tome da se otkrije način kako ne nestati trajno.
Bio sam već i ranije u Joškovu uredu, ali zaboravio sam koliko je bio
velik. Henry Morton Stanley dvaput bi razmislio bi li mu bilo pametno
pokretati ekspediciju da pronađe kupaonicu. I u tom golemom
prostranstvu debelog tapisona i gustih, mekanih tapecirunga bilo bi lako
potpuno previdjeti sitnoga ministra, koji je prebivao u malom kutku sofe
veličine omanje države, izgledajući kao neko zloćudno i s razlogom
napušteno dijete. Goebbels je nosio besprijekorno, ljetno, trodijelno
odijelo s reverima širokim poput helebardi Švicarske garde; bijela mu je
košulja bila blještavija od svitanja na planini Sapo, a umjesto kravate
nosio je askoticu s bisernom ukrasnom iglom. Zbog nje je izgledao kao
svodnik. A opet, možda mu je smetao čvor kravate, previše ga je
podsjećao na omču. Odložio je roman Knuta Hamsuna koji je čitao i ustao
je. Ministru je možda manjkalo stasa, ali ne i šarma i dobrih manira. Bio
je sav u osmjesima i komplimentima i zahvalama za dobro obavljen posao.
Čak mi je stisnuo ruku svojom, manjom i ponešto znojnijom od moje.
»Sjednite i raskomotite se.«
Sjeo sam na suprotni kraj sofe, ali čak ni da je na jednom od svilenih
jastučića ležala sklupčana gabonska ljutica, ne bih se u tom ogromnom
uredu mogao osjećati manje komotno.
»Opustite se. Poslužite se cigaretama. Kavom. Donijet ću vam nešto
za piće, ako želite.«
»Kava je u redu, hvala vam.«
Na malom je poslužavniku stajala srebrna džezva s dugom drškom i
par šalica od majsenskog porculana; natočio sam si kavu, ne dodajući
mlijeko, ali je nisam okusio. Mjehur me ionako već zezao i kava mi nije
trebala. Uzeo sam jednu cigaretu, ali sam je samo vrtio u prstima.
»Opuštanje« mi još nikad nije bilo tako stresno. No treba uzeti u obzir da
mi je domaćin bio čovjek koji se smatrao intimusom Adolfa Hitlera; i ne
samo to, već je bio i pametan čovjek; čovjek koji bi jato pingvina bio u
stanju nagovoriti da uđu u saunu.
 »Kad sam vam dodijelio posao u Katinu, znao sam da vam neće biti
ugodan.«
Činilo se da doktor ima dara za podcjenjivanje jednako kao i za
pretjerivanje. Svakog sam se jutra budio osjećajući još u nosnicama
smrad one četiri tisuće poljskih leševa.
»I, ako se sjećate, obećao sam da ću vam zauzvrat ponuditi priliku da
radite za mene privatno. Na nečemu što bi vam donijelo lijepu dobit i
prednosti. Zato sam vas zamolio da dođete danas k meni. Da vam pružim
upravo takvu šansu.«
»Hvala vam, Herr Doktore. I nemojte misliti da vam nisam zahvalan.
Samo, otkako sam se iz Smolenska vratio u Berlin, zbog svojih sam
dužnosti pri Uredu za ratne zločine vrlo zaposlen. Imam hrpetinu
papirologije koju moram riješiti i nekoliko hitnih istraga koje moram
poduzeti.«
To je bila istina; činilo se da su neki iznimno važni tajni planovi
nestali iz vojnog Odjela za strateško planiranje u Bendlerblocku pa me,
nevoljan uplitati u to Gestapo, moj šef, sudac Goldsche – koji si je bio
dobar sa svim vrhovnim aparatčicima – zamolio da ja vidim što je
posrijedi. No, Odjel je pogodila RAF-ova bomba i bilo je vrlo vjerojatno
da su ti planovi koji su »nestali« zapravo uništeni.
»Koješta. Siguran sam da vas se oni iz Bendlerblocka mogu odreći
na par dana radi mene. Razgovarat ću sa sucem Goldscheom i pitati ga
da mi vas posudi. Imat ćete sasvim dovoljno vremena nadoknaditi posao
oko papirologije kad meni napravite ovu uslugu. Posao o kojem govorim
imat će lijepih strana, ali je to i zadatak koji iziskuje neke vrlo specifične
vještine. Riječju, iziskuje da na njemu radi pravi detektiv. Ne, zapravo i
više od toga. Iziskuje da na njemu radi detektiv potvrđene reputacije.«
 Sad sam već počeo pogađati kojoj će od dvije osobe u sobi taj posao
zapravo donijeti veću dobit; a nije se činilo da ću ja biti taj sretnik.
»Dugo me već nitko nije tako opisao.«
»Zbilja? Ako me pamćenje služi, još su vas lani raznim gostima jedne
međunarodne kriminalističke konferencije predstavljali kao berlinsku
verziju Sherlocka Holmesa. Ili ste zaboravili onaj govor koji ste održali u
Vili Minoux? Onaj koji vam je državni tajnik Gutterer pomogao
napisati.«
»Da vam kažem po istini, to sam već zaboravio. Također sam tada
stekao dojam da će to biti posljednje mjesto gdje bi Guttererova
pretjerivanja što se mojih sposobnosti kao policajca tiče mogla biti
shvaćena ozbiljno.«
»Je li, boga vam?« Goebbels se grubo nasmijao. »E pa, prevarili ste
se. Sve preostale sumnje koje smo u vaše jedinstvene talente još
eventualno imali raspršile su se kad ste uspjeli tako dobro raspetljati ono
sranje u Katinu. Nisam se prevario što se vas tiče, Gunthere. Priznajem
da smo imali jedno-dva neslaganja otkako se poznajemo. Možda sam vas
čak i stavio u nezahvalan položaj. Ali vi ste majstor i u škripcu. A to je
ono u čemu sam ja sad.«
»Žao mi je što to čujem«, rekao sam s vrlo malo sućuti u glasu.
Premalo za čovjeka poput Mahatme, čije su uši bile tako fino ugođene.
Prstima je skinuo sićušan komadić konca s hlača i bacio ga na debeli
tepih, kao da sam taj komadić ja.
»O, znam da vi niste nacist. Pročitao sam vaš dosje kod Gestapa –
dosje koji je, usput budi rečeno, debeo kao kakav DeMilleov scenarij i
vjerojatno podjednako zabavan. Iskreno, da ste nacist, više bi držali do
vas u stožeru RSHA i onda mi ne biste bili ni od kakve jebene koristi.
Stvar je u tome da ovo mora biti neslužben aranžman, neproknjižen. Što
znači da nikako ne želim da gadovi poput Himmlera i Kaltenbrunnera
saznaju za cijelu stvar. Ovo je privatno. Jesam li jasan?«
»Potpuno jasan.«
»Svejedno, pokušat će saznati što izvodimo. Mogu oni sebi pričati
koliko god hoće da je u najboljem interesu zemlje da znaju za privatne
probleme svakog člana vlade. Ali nije tako. U njihovu je interesu da na
svakog bace ljagu, kako bi time ojačali svoj položaj u vođinim očima. Nije
da će ovo uključivati ikakvo kršenje zakona, da se razumijemo. Jedino što
bi oni lako mogli pomisliti da će ga uključivati. Insinuacije. Govorkanja.
Tračevi. Ucjena. To je u prirodi ljudi kao što su Müller ili Kaltenbrunner.
Nećete im baš biti u stanju reći da se gone k vragu, ali uvjeren sam da ste
tip koji zna biti veći lisac od takvih. Uz potpunu diskreciju. Radi koje sam
vam spreman i platiti, iz vlastitog džepa. Kako vam zvuči stotinu
reichsmaraka na dan?«
»Iskreno? Zvuči mi predobro a da bi bilo istinito. Što je vama i
navika, na kraju krajeva.«
Goebbels se namrštio kao da nije mogao odlučiti jesam li ja to bio
bezobrazan ili ne. »Što ste rekli?«
»Čuli ste me. Oprostit ćete mi, gospodine, ali u slučaju da zbilja
završim kao vaš uposlenik, onda ću morati biti izravan. Vjerujte mi, ako
taj posao doista iziskuje diskreciju koju kažete da iziskuje, onda i ne biste
željeli da budem drugačiji. Nikad još nisam imao klijenta koji bi od mene
izravno tražio da mu gorku istinu prelijem šećernim sirupom.«
»Da«, rekao je nesigurno. A onda je s više odlučnosti dodao, »Da, u
pravu ste. Nisam navikao da ljudi sa mnom budu izravni, to je sve. Istine
nam u naše vrijeme nekako nedostaje – bar kad se morate oslanjati na
njemačke državne službenike. Pa opet, čak su i Britanci postali stručnjaci
u iskrivljavanju činjenica. Njihovi izvještaji o noćnom zračnom napadu
na Dresden bili su vatromet laži i obmana. Zaključili biste iz njih da nije
bilo ni jedne jedine civilne žrtve, da su grad uspjeli bombardirati bez
ijednog poginulog civila. Ali to je druga priča. Hvala vam na lekciji iz
pragmatike. A kad već kažu da novac otvara mnoga vrata, možda bi bilo
najbolje da vam dam avans.«
Goebbels je zavukao ruku u jaknu i izvukao novčanik od meke kože,
iz kojega je zatim izbrojio pet novčanica od po stotinu maraka i stavio ih
na stol pred nama. Ostavio sam novac ondje, na trenutak. Namjeravao
sam ga uzeti, dakako, ali još sam morao voditi računa i o svom ponosu;
tim zadnjim tračkom osjećaja dostojanstva – što nije predstavljao više od
otkrhnutog djelića nekog normalnog ljudskog samopoštovanja – trebalo
je još, minutu prije kraja, oprezno rukovati.
»Zašto mi ne kažete u čemu je problem, pa ću ja vama reći što se
može učiniti.«
Goebbels slegne ramenima. »Kako hoćete.« Zastao je i onda pripalio
cigaretu. »Pretpostavljam da ste čuli za Daliju Dresner.«
Kimnuo sam potvrdno. Svi su Nijemci čuli za Daliju Dresner. A ako
i nisu, definitivno su čuli za Nesuđenu sveticu, jedan od senzacionalnijih
filmova u kojima je igrala glavnu ulogu. Dalia Dresner bila je jedna od
najvećih filmskih zvijezda UFA-Babelsberga.
»Želim da igra u Siebenkäsu, mojem idućem filmu za UFA. Bit će
zasnovan na klasiku Jeana Paula, romanu Bračni život, smrt i vjenčanje
Siebenkäsa, odvjetnika siromaškog. Jeste li ga pročitali?«
»Nisam, ne. Ali jasno mi je zašto vam se učinilo da morate izmijeniti
naslov.«
»Ona je idealna za vodeću ulogu, za Natalie. Ja to znam, ona to zna,
redatelj – Veit Harlan – također to zna. Problem je u tome što nije voljna.
Ili barem neće biti sve dok ne sazna nešto definitivno o svojem ocu, s
kojim je, izgleda, izgubila svaki kontakt. Mislim da su njih dvoje već dugo
razdvojeni, ali majka joj je umrla relativno nedavno pa je odlučila da mu
se želi opet javiti. Prilično tipična priča za naše vrijeme. Kako bilo, ona
inzistira na tome da joj je potreban detektiv kako bi ga pronašla. A
budući da je u pitanju Dalia Dresner, ne može to biti bilo koji detektiv.
Mora to biti onaj najbolji. I sve dok ne porazgovara s tim čovjekom i dok
on ne učini sve što ona želi da učini, očito je da će razmišljati o svemu,
samo ne o snimanju tog filma.«
»A vi ne želite da posao obavi Gestapo.«
»Točno.«
»Smijem li pitati zašto?«
»Doista ne vidim kako se to vas uopće tiče.«
»Onda može i ostati tako. Iskreno, što manje budem znao o vašim
osobnim stvarima, to ću se bolje osjećati. Ja ovaj posao od vas bome nisam
tražio. Nisam vas došao ovamo moliti za priliku da steknem dobit i
privilegije. Da me i jedno od toga dvoga zanimalo, onda, kao što ste mi
priznali, ne bih sjedio na ovoj sofi. No ne želim raditi za vas s povezom
preko jednog oka i s jednom rukom zavezanom na leđima. Ako želite da
budem veći lisac od ljudi kao što su Kaltenbrunner i Müller, onda me ne
možete tretirati kao svoju pudlicu, Herr Doktore. Lisci tako ne rade.«
»U pravu ste. A moram i u nekoga imati povjerenja. Nedavni su mi
događaji naškodili zdravlju, bio sam primoran otkazati odmor koji mi je
neodložno potreban. A cijela mi ova afera također ništa ne pomaže. Morao
bih se opet dovesti u formu, ali ne vidim nikakve prilike za to. Iskreno,
zbog svega sam poprilično potišten.«
Prekrižio je noge i onda nervozno rukama obujmio desno koljeno i
privukao ga k prsima, tako da sam imao dobar pogled na njegovo slavno
deformirano desno stopalo.
 »Imate li vi kakvu draganu, Herr Gunthere?«
»Ima jedna djevojka koju povremeno viđam.«
»Pričajte mi o njoj.«
»Zove se Kirsten Handlöser i nastavnica je u Gimnaziji Fichte u
Emser Strasse.«
»I jeste li zaljubljeni u nju?«
»Ne. Mislim da nisam. No u zadnje vrijeme postali smo prilično
bliski.«
»Ali bili ste u životu zaljubljeni, Herr Gunthere, zar ne?«
»O, jesam.«
»I kakvo mišljenje imate o zaljubljenosti?«
»Biti zaljubljen je kao biti na krstarenju, rekao bih. Nije tako loše
dok plovite mirnim morem. Ali kad stvari postanu gadnije, lako je početi
se osjećati užasno. U stvari je zapanjujuće koliko se to naglo može zbiti.«
Goebbels kimne. »Vrlo ste dobro to rekli. Većina policajaca koje sam
upoznao bili su tup alat, ali vidim da vi imate i tankoćutniju stranu. To
mi se dopada. Ustvari, ja jesam zaljubljen. To za mene nije neuobičajena
stvar. Volim žene. Oduvijek sam ih volio. I čini se da i one vole mene.
Oženjen sam, dakako, i imam djecu. Ponekad i zaboravim koliko ih je.
Ali, prije rata, bio sam s jednom glumicom. Ime joj je bilo Lída Baarová.
Vjerojatno ste i za nju čuli.«
Kimnuo sam i napokon pripalio cigaretu koju sam držao među
prstima. Nije to svakodnevna stvar, da vam Reichsministar propagande
otvori dušu i priča o svojem ljubavnom životu, pa sam htio imati punu
koncentraciju.
»Želio sam ostaviti svoju suprugu i živjeti s Lídom, ali vođa nije htio
za to ni čuti. Lída je Slavenka, shvaćate, a oni su rasno inferiorni. Kao i
Dalia Dresner.« Kimnuo je. »Za Dalijino dobro, pokušao sam se ne zbližiti
s njom previše. Himmleru i Kaltenbrunneru bilo bi neizmjerno drago da
mogu izvijestiti vođu da sam se opet spetljao sa Slavenkom i dovesti me
u nevolju. On bi sigurno pobjesnio. Vođa na sve što nije apsolutna
monogamija gleda vrlo prijeko. Tako da sam pokušao malo se
distancirati. Ali zaljubljen sam u nju. A prosta je činjenica i da me ona
neodoljivo podsjeća na Lídu.«
»Kad već to kažete, da, postoji neka sličnost.«
»Upravo tako. Čak sam je pokušao prodati kao njemačku Garbo
samo kako bi Hitler zaboravio na to. Na sličnost između nje i Baarove,
mislim. Samo kako bih izbjegao svaku eventualnu sumnju da je to razlog
zašto pomažem Dalijinoj karijeri.«
»I je li to razlog? Izgrađujete li joj zato zvjezdanu karijeru?«
»Možda, pomalo, da. Vidite, kad sam s Dalijom shvaćam da mi ne
treba nikakav drugi odmor. A trenutno, sve što želim jest usrećiti je.«
»Mogu razumjeti takve osjećaje.«
»Fino. Jer mora vam biti jasno da bih vrlo ružno gledao na sve što bi
izašlo na njezinu ili na moju sramotu.«
»Znam držati usta zatvorenima, ako na to ciljate, Herr Doktore.«
»Ciljam. Želim da mi ovaj slučaj riješite što je tiše moguće.«
»To je upravo način na koji sam ga i namjeravao riješiti.«
»Dobro onda. Što želim da učinite – sastanite se s njom, saznajte u
čemu je problem i vratite joj osmijeh na lice. Meni je taj osmijeh potreban.
A potreban je i filmu. Treba nam kako bismo mogli početi s produkcijom
prije kraja ljeta. Potpisao sam ugovor s Veitom Harlanom i Wernerom
Kraussom, studio će to koštati čitavo bogatstvo. I ne samo to, nego je i
ovo lijepo vrijeme savršeno za snimanje, samo što ne možemo snimiti ni
scene dok ona ne dobije što hoće.«
Stresao sam glavom. »Ima tu još nešto što mi prešućujete. Što me,
doista, ne iznenađuje.«
Goebbels se nasmije. »Moj Bože, kakav ste vi bezobraznik.«
»Pretpostavljam da mi i to piše u dosjeu. Pa zašto ste onda time tako
iznenađeni? Kao što ste i sami rekli, da sam dobar nacionalsocijalist, već
bih bio postigao nešto u RSHA i onda vam ništa ne bih vrijedio.«
Goebbels strpljivo kimne. Dotjerao sam razgovor s njim do krajnje
granice, i k tome još jedan koračić preko nje. To je jedina univerzalna
stvar koju znam kad su u pitanju moćnici i lovatori; kad vi imate nešto
što oni žele, spremni su podnijeti sve vaše riječi, samo da se osiguraju da
će to i dobiti.
»Imate pravo. Ali radije bih da vam to ona sama kaže. Pa, hoćete li
se, molim vas, naći s njom? Barem da čujete što vam ona ima reći?«
Pokupio sam njegov novac sa stola. Činilo se da je najmanje što
mogu učiniti za njega otići i vidjeti se s tom djevojkom. Kao što rekoh,
nesvakidašnja je stvar da vam Reichsministar propagande otvori srce i,
što je važnije, novčanik. A nesvakidašnja je stvar i dobiti priliku da
upoznate filmsku zvijezdu.
»U redu. Gdje ću je pronaći?«
»U Potsdamu. Na Griebnitzseeu, blizu filmskih studija. U Kaiser-
Strasse je kuća koju sam nedavno stekao. Moja će vam tajnica dati sve
podatke. Adresu, broj telefona, sve. Što ću joj reći, kad dolazite?«
Slegnuo sam ramenima i pogledao na svoj sat. »Danas popodne? Ne
znam. Ima li ondje koja stanica S-Bahna u blizini? Ne poznajem Potsdam
baš toliko dobro.«
 »Neu-Babelsberg«, reče Goebbels. »Mislim da je podaleko od stanice.
Ali mogli biste krenuti sad i stići onamo prije ručka, ako posudite moj
auto.«
»Može.«
Dobacio mi je svežnjić ključeva. »Jedna stvar, što se auta tiče«, dodao
je, kao da već žali što mi je dopustio da ga posudim. »Kompresor malo
cvili pri paljenju. I morate pustiti da se ulje zagrije prije nego što
pritisnete kvačilo.«
Otišao sam k vratima. »Povjeravam vam dvije meni najmilije stvari.
Svoj auto. I svoju zvijezdu. Nadam se da vam je to jasno.«
»Kristalno jasno, Herr Doktore. Kristalno jasno.«
 14. poglavlje

T rebao sam biti bolje raspoložen. Vozio sam jarkocrven Mercedes

Benz 540 Special Roadster, s aerodinamičnom šasijom i ukrasnom
rezervnom gumom straga. Krov je bio spušten, vjetar mi je prolazio kroz
kosu, stopalom sam do daske pritiskao gas. Volio sam voziti – naročito
AVUS-om – i bio bi red da sam se smiješio od uha do uha, ali sve dok mi
Goebbels nije u svom uredu postavio to pitanje, nisam bio osvijestio da
nisam zaljubljen u Kirsten, i da vjerojatno nikada neću ni biti. Zato sam
se pitao postupam li ispravno što uopće izlazim s njom. Čak ni auto
predivan poput ovog 540K nije mogao popuniti prazninu koju je taj
osjećaj izazivao u meni. Naposljetku, ljubav je rijetkost, a shvatiti da nije
zaljubljen čovjeku je gotovo jednako uznemirujuće kao i shvatiti da jest.
Počeo sam je redovito viđati vrativši se iz Smolenska, nakon što me
oštro ukorila u redu za kruh zbog odore koju sam nosio. Optužila me da
se proguravam, što nije bila istina. Kasnije istog dana susreo sam je u
kupelji u Schlacht-Strasse i tada mi se ispričala. Objasnila mi je da je bila
uzrujana jer su joj SD-ovci bili došli u školu i postavljali pitanja,
pokušavajući saznati zašto nijedno dijete iz njezine škole nije pristalo biti
evakuirano iz Berlina u KLV kampove, zbog bombardiranja. Rekla je
SD-ovcima da su ti kampovi širom Berlina na lošem glasu – da roditelji
nisu htjeli da im kćerkice iskorištavaju mladići iz Hitlerove mladeži koji
su također bili smješteni u tim kampovima. Kirsten je bila zabrinuta je li
rekla previše, i doista, vjerojatno jest, ali savjetovao sam je da se ne brine
i da, nađe li se u kakvoj nevolji, može računati da ću ja stati u njezinu
obranu, iako, da budem iskren, teško da bi joj to mnogo pomoglo.
 Bilo mi je jasno da ću, nakon što obavim taj posao – o čemu god bila
riječ – za Goebbelsa i Daliju Dresner, morati u miru porazgovarati s
Kirsten i priopćiti joj lošu vijest. Ta je vijest bila loša samo za mene,
naravno; ona je bila privlačna djevojka i neće joj biti nimalo teško pronaći
drugog muškarca, možda čak nekog tko će joj biti bliži po godinama, pod
uvjetom da, nakon što rat završi, još uopće bude takvih.
Sišao sam s AVUS-a i usporio da se provezem kroz Wannsee.
Nekoliko se ljudi osvrnulo i zabuljilo u crveni auto; sigurno su mislili da
sam Tazio Nuvolari. Ja sam barem to mislio.
Sve do trenutka kad je u njega stigao moj 540K, Potsdam je bio
miran grad od nekih osamdeset i pet tisuća stanovnika, tek tridesetak
kilometara jugozapadno od Berlina, mada je mogao sasvim lako biti
smješten i na rimskom Palatinu. Većina pruskih kraljeva ondje je imala
svoje ljetne rezidencije, što je pomalo kao reći da je Luj XIII. u Versaillesu
imao lovačku kolibu. S nekoliko prelijepih parkova i palača, ovjenčan
rijekom Havel i njezinim jezerima, Potsdam je sada dom nekima od
najbogatijih ljudi u Njemačkoj. Najbogatiji među njima, pak, vjerojatno
žive u predgrađu uz Griebnitzsee, u takozvanoj koloniji vila u Kaiser-
Strasse, gdje su kuće mrvicu manje od neke prosječne palače, ali mnogo
intimnije, što se ozbiljnim novcem danas može i kupiti. To, i k tome
dvadeset i pet soba, i trijemovi nalik na Partenon, i dovoljno velik komad
vrta da na njega može sletjeti cijela eskadrila Dorniera.
Ukrasni završeci kapije od kovanog željeza ispred kuće čiju su mi
adresu dali bili su izrađeni u obliku hrastovih stabala; bili su tako visoki
da je u vrtu s prednje strane kuće bilo čak hrastova manjih od njih. Nikad
nisam posjetio Alhambru, ali pretpostavljam da su neki njezini dijelovi –
možda gostinjac – nalikovali kući u koju sam sad gledao. Bila je
izgrađena od bež kamena, s detaljima od crvene cigle i s crkvenim
prozorima, imala je čak i tornjeve i kruništa, da ne spominjem auto
parkiran na šljunčanom kolnom prilazu koji je bio identični blizanac
onoga koji sam netom bio ostavio na ulici. Bio je to upravo onaj tip kuće
u kojoj biste i očekivali da ćete upoznati filmsku zvijezdu, no ohladila me
malena pravokutna mrlja na desnom dovratku što ju je za sobom ostavila
mezuza koja je ondje nekoć bila pričvršćena. Niste morali biti mjesni
rabin ili vidjeti da se u vrtu slavi bar micva da biste znali kako je ova kuća
nekoć pripadala nekoj židovskoj obitelji.
Zaokrenuo sam staromodnu ručicu srebrnog kućnog zvonca i začuo
ga kako glasno odzvanja u hodniku. Pričekao sam i opet je zaokrenuo, a
nakon što se i opet nije ništa dogodilo, virio sam neko vrijeme kroz okno
u vratima. Međutim, kako nisam vidio ništa osim vješalice za kapute i
klupu iznad koje je bilo zrcalo veličine projekcijskog platna, otišao sam u
stražnje dvorište, gdje se travnjak blago spuštao prema obali jezera.
Nekoliko je narančastih signalnih bova plutalo u plićaku kako bi
podsjetile eventualne neželjene goste da ukućani, za posjetitelje, nikad
nisu kod kuće. Ali nisam se zagledao u vodu, zagledao sam se u flisanu
zelenu tratinu i u ono što je bilo na njoj, jer sam ondje, protegnutu na
prostranoj lanenoj plahti, prvi put vidio Daliju Dresner od krvi i mesa;
mesa se vidjelo malo više nego što sam očekivao. Bila je gola kao bajuneta
nekog od Potsdamskih divova i podjednako opasna, kao što ću tek
saznati. Tiresija je barem imao toliko pristojnosti da prekrije oči kad je
ono slučajno vidio kako se Atena tušira. Ja nisam. Naposljetku su me
moje prirođene manire nagnale da pomislim – prošlo je bilo barem pet
minuta – da sam se trebao barem nekako najaviti ili se nakašljati.
»Kad me dr. Goebbels zamolio da se nađem s vama nisam imao pojma
da je imao ovako nešto u vidu.«
 Hitro je ustala i prekrila se plahtom, ali ne prije no što se uvjerila da
sam sve vidio.
»Oh«, samo je to izustila.
»Žao mi je«, rekao sam, premda mi nije bilo nimalo žao. »Zvonio sam,
ali nitko nije otvarao.«
»Dala sam sluškinji slobodan dan.«
»Ako se ne vrati, ja ću preuzeti dužnosti.«
»Vi ste Gunther, jasno. Detektiv. Josef je rekao da ćete navratiti.«
»Ja jesam Gunther.«
»Ovi iz studija nas tjeraju da se ovako izležavamo na suncu. Da
dobijemo boju. Ne bih baš rekla da je to dobro za moj ten, ali Josef
inzistira da je to ono što publika želi.«
»Ja se ne bunim.«
Stidljivo se osmjehnula.
»Možda da pričekam u kući.«
»U redu je. Ostanite ovdje. Ja idem staviti nešto na sebe. Začas ću se
vratiti.«
Ustala je i otišla u kuću. »Poslužite se limunadom«, rekla je, ne
osvrćući se.
Tek sam sad primijetio vrtne stolce i stol i vrč s limunadom koji je
na njemu stajao. Da je u vrtu bio ružičasti slon, vjerojatno ni njega ne bih
bio uočio. Raskopčao sam prsluk uniforme, sjeo, pripalio cigaretu i
okrenuo lice k toplom srpanjskom suncu. Licem mi se razvukao osmijeh,
iako zbilja nije bilo nekog razloga za to. Naposljetku, Daliju Dresner već
sam ranije vidio golu. Milijuni su je vidjeli golu. Taj je trenutak bio jedina
dobra scena u Nesuđenoj svetici, obrnutoj verziji Židova Süßa o ženi po
imenu Hipatija, grčkoj filozofkinji iz četvrtog stoljeća. Na kraju filma,
koji je također režirao Veit Harlan, Hipatiju, koju igra Dalia Dresner,
svuku do gola i nasmrt kamenuju aleksandrijski Židovi. Sve do tog
trenutka to je vrlo dosadan film, neke moje poznanice rekle su čak i da je
Hipatija to zaslužila – i da Dresner nije ulogu odigrala bogzna kako.
Drugi pak, manje kritični prema glumcima i glumi i pretežno muškarci,
među kojima i ja, uživali su u tom filmu kao takvom – bio je dobra izlika
da se pokaže kako se lijepa žena svlači. Goebbels je, uostalom, dobro
poznavao polovicu svoje publike. Osmijeh je zapeo na mojem licu; ali
umjesto da sam u umu premotavao niz kadrova gologa tijela Fräulein
Dresner, bolje bi bilo da sam se zapitao zašto se, ako je znala da ću je
posjetiti u kući u Kaiser-Strasse, za moj dolazak pripremila – na kraju
krajeva, na stolu, pored vrča s limunadom, stajale su dvije čaše – ležeći
gola kao od majke rođena na tratini u vrtu.
Nekoliko minuta kasnije vratila se noseći tamnoplavu cvjetastu
haljinu. Smeđe kaubojske čizme bile su ekscentrična, individualistička
nota. Nikad prije nisam vidio Njemicu u kaubojskim čizmama, a
ponajmanje na gole noge. Sviđale su mi se njezine noge. Bile su duge,
preplanule i mišićave i, što je bilo najbolje, rasle su joj iz guzice, a ona mi
se sasvim lijepo dopadala. Njezina je zlaćana plava kosa sad bila skupljena
u punđu. Na jakom joj je zapešću bio zlatan Rolex, a na prstenjaku safir
veličine kovanice od pet pfeniga. Nokti su joj bili lijepo manikirani i
lakirani ružičasto, kao savršeno oblikovane latice malih pelargonija.
Sjela je i zagledala se u mene najizravnijim pogledom koji mi je žena ikad
uputila; kad me gledala, bilo je to kao da sam licem u lice s mačkom plavih
očiju. Mačkom one sorte koja se poigrava s mišem sve dok on više tu igru
ne može ni minute izdržati – pa onda još malo.
 »Josef mi je rekao da ste slavan detektiv.« Glas joj je bio dubok i
blag, kao jastuk punjen paperjem. »Uvijek sam mislila da oni imaju
navoštene brkove i da puše lule.«
»O, pa ja pripalim i lulu ako dođem do duhana. Ali vi ste ti koji ste
ovdje slavni, Fräulein Dresner. Ne ja.«
»Ali vi jeste detektiv?«
Pokazao sam joj svoju značku – maleni mjedeni disk sličan podlošku
za čaše.
»Pričajte mi o sebi«, rekla je.
»One važne pojedinosti?«
»Naravno.«
Slegnuo sam ramenima. »Imam četrdeset i sedam godina. Previše
pušim. Previše pijem, kad imam priliku.«
»Bojim se da je sve što ovdje imam limunada.«
»Limunada je sasvim u redu, hvala.«
Natočila je u obje čaše i jednu dodala meni.
»Zašto previše pijete?«
»Nemam ženu i nemam djecu. Trenutno radim za vojsku, jer me
policija – prava policija – više ne želi. Vidite, u ovoj zemlji nema mjesta
za ljude koji žele znati istinu i o čemu. To jest, za ljude poput mene. Imam
samo jedno dobro odijelo, i par cipela u koje zimi moram nagurati novine
da me ne bi zeblo. Imam krevet s jednom slomljenom nogom. On je u
sićušnom stanu u Fasanenstrasse. Mrzim naciste i mrzim sebe, ali ne
uvijek tim redoslijedom. Eto, zato pijem.« Osmjehnuo sam se gorko.
»Odat ću vam tajnu, Fräulein. Ne znam zašto, ali hoću. U neke dane
poželim biti netko drugi.«
 Nasmiješila se i otkrila niz savršenih zubi. Sve je na toj ženi izgledalo
savršeno. Počinjao sam to cijeniti.
»S tim i sama imam ponešto iskustva. Tko? Tko biste željeli biti?«
»Nije zapravo bitno tko. Bitno je što.«
»Što, onda?«
»Mrtav.«
»To u Njemačkoj mora da je lako srediti.«
»Reklo bi se da je tako, zar ne? Ali vidite, postoje dvije vrste smrti.
Obična smrt i nacistička smrt. Najgora je nacistička smrt. Ja ne želim
umrijeti prije nego što smrt odnese i posljednjeg nacista.«
»Ne zvučite mi kao detektiv. Zvučite kao čovjek koji je izgubio svu
vjeru. Koji je prepun sumnje, sumnje u sve.«
»Zbog toga i jesam dobar detektiv. Zbog toga i zbog određenog
romantičnog šarma koji me možda krasi.«
»Onda ste romantik. Počinjete mi biti zanimljivi, Herr Gunthere.«
»Dabome. Ja sam tipičan heroj kojeg muči sentimentalna čežnja za
starim vremenima. Vremenima od prije gotovo jedanaest godina, da
budem precizan. Trebali biste me vidjeti kad šećem uz obalu mora. U
stanju sam postati vrlo osjetljiv za štošta. Zoru, oluju, cijenu ribe. Ali sam
se uglavnom specijalizirao za spašavanje dama u nevolji.«
»Sad me ismijavate.«
»Ne, što sam rekao, to sam i mislio. Naročito onaj dio o damama u
nevolji. Ministar Istine rekao mi je da ste u nevolji i da trebate moju
pomoć. Pa, eto me.«
»Ma je li? Što vam je još rekao o meni?«
»Da je zaljubljen u vas. Naravno, mogao je i lagati što se toga tiče.
Ne bi to bilo prvi put. Da je zaljubljen, to mislim. Istinu pretpostavljam
da uvijek govori, barem što se tih stvari tiče. A sad kad sam vas upoznao,
lako je shvatiti zašto se tako osjeća.«
»Je li vam rekao i da sam udana?«
»Tu je pojedinost izostavio. Pa opet, muškarci, kad su zaljubljeni,
često to izostave. Čini mi se da to pjesnici zovu pathetic fallacy10.«
»Govorite li iz vlastitog iskustva?«
»Da. Bio sam privatni detektiv nekih pet godina. Bavio sam se s
mnogo nestalih osoba, najviše muževa. Nestalih iz ovog ili onog razloga.«
»Onda mi zvučite kao upravo onaj koji meni može pomoći.«
»Kladio bih se da ste rekli istu tu stvar – Josefu.«
»Upozorio me da ste sirov tip.«
»Samo pored doktora.«
Nasmiješila se. »Znate, ne mislim da je on pravi doktor.«
»Ne bih se svukao pred njim, ako na to mislite. Ali jest, pravi je on
doktor. U najmanju ruku, ima doktorat Sveučilišta u Heidelbergu, iz
književnosti devetnaestog stoljeća. Pretpostavljam da je to razlog zašto
je bio nadglednik spaljivanja knjiga. Ništa vas ne može navesti da
zamrzite knjige kao sveučilišno obrazovanje.«
»Kakvo spaljivanje knjiga?«
Osmjehnuo sam se. »To je bilo prije vašeg vremena, pretpostavljam.
Odjednom se osjećam staro. Smijem li vas pitati koliko ste stari, Fräulein
Dresner?«
»Dvadeset i šest. I naravno da smijete.«

10
»Patetična laž/greška«, pojam iz književne kritike koji je uveo John Ruskin (1819. – 1900.), a
originalno se odnosi na tendenciju ljudi da, u povišeno emotivnim stanjima i situacijama, percipiraju
svoju okolinu izmijenjenom (npr. vrlo će depresivnom čovjeku oblaci izgledati tamnijima nego što
doista jesu).
 »E pa, to je zato što vam je dvadeset i šest. Za deset godina
promijenit ćete mišljenje. Uglavnom, 1933., kad ste vi, pretpostavljam,
imali šesnaest godina, dobri je doktor pomagao u organizaciji akcije
protiv protunjemačkog duha. Tako su to barem zvali. Spalili su čitavu
hrpetinu knjiga usred Berlina, na Opernplatzu. Knjiga koje su napisali
Židovi i manje-više svi koji su bili protivnici nacista, ali uglavnom knjige
svih onih koji su znali dobro pisati. Poput Heinricha Manna.«
Izgledala je užasnuto. »Nisam u to vrijeme živjela u Njemačkoj pa
nisam imala pojma o tome. Zbilja su to radili? Palili su knjige?«
»Dabome. I to ne zato što je bio kraj korizme ili zato što u
knjižnicama nije bilo mjesta, čak niti zbog neke oštre zime. Bio je svibanj.
Napravili su pravu predstavu. Osvijetlili čitavi grad. Morao sam navući
zastore te noći da lakše zaspim.«
Dalia je stresla glavom. »Pričate svakakva čuda. Pitam se kako Josef
uopće poznaje nekog kao što ste vi, Herr Gunthere.«
»I ja sam se to isto pitao.«
»Mislim, u toj odori izgledate kao nacist. Ali kažete jasno i glasno,
barem meni, da ne odobravate ono što čine.«
»Očito nisam bio dovoljno jasan i glasan. To je mnogo više od
neodobravanja. Ja ih mrzim.«
»Znate što, rekla bih da ste bili, samo što ja postanem kao jedan od
ona tri mudra majmuna kad čujem takve subverzivne izjave. Naposljetku,
tko je dobar građanin, dužan je nešto poduzeti oko toga, zar ne? Nazvati
Gestapo, ili nešto takvo.«
»Dajte, slobodno.«
»Ali onda mi ne biste mogli pomoći. I što bih ja onda? I dalje bih bila
u nevolji.«
 »Na vašem mjestu ja ne bih gajio veliku nadu, Fräulein Dresner. Još
ne. Uostalom, niste mi rekli u čemu se taj problem sastoji. Ja vam imam
običaj razočaravati ljude.«
»Možda je onda najbolje da vam sve ispričam.«
»Možda i jest, i onda ćemo znati mogu li vam ja pomoći.«
Pričekao sam trenutak, ali ona nije ništa rekla, kao da nije još bila
sasvim spremna govoriti. To se često događa. Uglavnom trebate samo
čekati, sve dok ne budu spremne pa se same otvore.
»Josef je rekao da je siguran da ćete moći«, rekla je nesigurno.
»Josef je ministar propagande. Ne ministar pragmatičnosti. Na
meni je da odlučim hoću li za vas metnuti glavu u torbu. Glava je moja,
naposljetku.«
»Ne tražim od vas da za mene stavite glavu u torbu.«
»Josef je tražio.«
»Ne shvaćam, kako.«
Ispričao sam joj sve o Kaltenbrunneru i Mülleru i koliko žarko oni
priželjkuju razotkriti neku aferu sitnoga doktora kako bi ga osramotili
pred vođom.
»Na to mislim kad govorim o stavljanju glave u torbu. Ti ljudi imaju
naviku igrati grubo.«
»Nisam učinila ništa zbog čega bi se i jedno od nas dvoje trebalo
osjećati osramoćeno«, ustrajala je.
»Mene se bome ne tiče jeste li.«
»Nisam spavala s njim, ako na to mislite«, rekla je s indignacijom, a
onda zadrhtala.
»Činjenica je da ga bije glas da je ženskar.«
 »A ja bih trebala biti svetica, nakon onog užasnog filma u kojem sam
igrala Hipatiju? Ali to ne znači da to jesam išta više no što je on ženskar,
kako vi kažete, ili vrag.«
Prešao sam preko toga.
»Čudim se što uopće možete i pomisliti tako nešto. On uopće nije moj
tip. I kao što sam rekla, udana sam.«
»A to obično sprječava da se išta takvog dogodi.«
Malo se opustila i opet osmjehnula. »Što, vi ne vjerujete da se može
biti i u sretnom braku?«
»Naravno da vjerujem. Jedino što povijest jasno pokazuje kako, s
vremena na vrijeme, ljudi odluče da žele biti u sretnom braku s nekim
drugim.«
»Kakav ste vi cinik«, nasmijala se. »To mi se sviđa.«
»Mislim da je to možda pravi razlog zašto se dopadam doktoru.«
»Možda i jest.«
»Samo što se čini da mu se više dopadate vi.«
»Ne možete mene kriviti za to.«
»Govoreći sad kao murjak, ne bih vas ni za što mogao okriviti. Čak
niti kad biste bili sami u zaključanoj sobi s mrtvacom na podu i oružjem
u zakrvavljenoj ruci.«
»Zašto to kažete?«
»Rekao sam vam. Romantik sam. Najgore vrste.«
»Težak slučaj?«
»Neizlječiv.«
 Dalia Dresner pripali cigaretu i prebaci nogu preko noge. Gledala
me gledajući istovremeno u njih, a onda se nasmiješila. »Čudan ste vi
čovjek.«
»Pretpostavljam da se mnogo muškaraca zbog vas osjeća čudno.«
»Oh, na to sam navikla. Ne, ono što želim reći jest da se uz vas gotovo
pa osjećam kao normalna osoba. To je meni rijetkost, Herr Gunthere. Kao
i za bilo koga tko je u filmskoj industriji. Nemam mnogo prijatelja. Kako
bih i imala? Pogledajte samo ovaj mauzolej od kućerine. I kralj Sijama
rekao bi da mu je mrvicu previše velebna. Kad me upoznaju, većina
običnih tipova zamukne i porumeni i saplete se o vlastite noge dok mi
pokušavaju pripaliti cigaretu ili mi dovući stolac. Ali vi ste druga priča.
Prvo, znate točno što reći kako biste zadržali moje zanimanje. A drugo,
znate me nasmijati. Bilo tko mi može otvoriti vrata ili mi dati dobar
kompliment. Ali vrlo je malo muškaraca koji znaju postići da se osjećam
ugodno u njihovu društvu. To mi se kod vas sviđa. Možda je to zato što
ste malo stariji od većine muškaraca koje poznajem.«
»Dobro. Nemojte to kvariti. Ja sam vam kao najobičniji Dietrich iz
Verone. Možda se sad osjećate dovoljno sigurno da mi ispričate što vas to
sprječava da ujutro odete na posao.«
»Da, mislim da sam sada spremna.«
 15. poglavlje

P ravo mi je ime Dragica Đurković i rođena sam u zemlji koja se

prilično romantično zvala Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. To
je bila kobasica od naziva, čak i za Srbe i Hrvate, pa smo se 1929. počeli
zvati Kraljevinom Jugoslavijom, što je sirotom kralju vjerojatno zvučalo
kao posmrtno zvono. Moj je otac bio bivši rimokatolički svećenik iz
maloga srpskoga grada zvanog Banja Luka. Nakon rata izgubio je vjeru
i napustio crkvu, oženivši se mojom majkom, koja je bila glumica,
hrvatska folksdojčerica. Školu sam pohađala u mjestu zvanom Novi Sad.
No on i moja majka nisu se dobro slagali i ona se vratila u svoj rodni
Zagreb, gdje sam ja nastavila školovanje, dok je moj otac, požalivši zbog
gubitka vjere i svoje odluke da ostavi crkvu, otišao u franjevački
samostan u rodnoj Banja Luci. Političke su frakcije u Jugoslaviji uvijek
bile najblaže rečeno suprotstavljene. Kralja Aleksandra ubio je u atentatu
u Marseillesu, tijekom službenog posjeta Francuskoj, neki Makedonac, u
listopadu 1934.
Kimnuo sam potvrdno. Sjećao sam se kino-žurnala tog atentata. Svi
su ga upamtili. Bilo je to vjerojatno prvi put da se išta slično tome moglo
vidjeti u njemačkom kinu. Kralja su ustrijelili u njegovoj kabriolet
limuzini, baš kao i nadvojvodu Ferdinanda. Što samo dokazuje sljedeće:
kada si kralj ili nadvojvoda, isplati se unajmiti auto s čvrstim krovom.
»Nakon atentata na kralja Aleksandra moja je majka zaključila da
je s Jugoslavijom svršeno i nedugo zatim zauvijek smo otišli iz te zemlje
i preselili se k njezinu bratu u Zürich, gdje sam upisala žensku gimnaziju.
Maturu sam položila s odličnim i osigurala si upis na Politehniku, na
studij matematike; za nju sam, mislim, doista talentirana. Oduvijek su
me prirodne znanosti i matematika zanimale više od ičeg drugog. U
nekom bih drugom životu rado bila izumiteljica. Možda još i stignem to
postati, ako se ljudi zasite gledanja mog lica na platnu. Međutim, majka
me uvijek nekako usmjeravala prema kazalištu, pa sam počela glumiti iz
čistog hobija, da bih onda shvatila da ljudi doista smatraju da mi ide.
Igrala sam Cordeliju u Kralju Learu u poznatom ciriškom Theater am
Neumarkt; a 1936. bila sam Lena u Büchnerovoj drami Leonce i Lena –
tada me, kako to kažu filmaši, otkrio Carl Froelich, koji je velika faca u
studiju UFA i po rangu je tik ispod Josefa. Carl mi je dogovorio probno
snimanje u Berlinu, nakon čega su mi ponudili ugovor na sedam godina.
Na njegov sam prijedlog promijenila ime u Dalia Dresner – jer to zvuči
njemačkije – i odslušala hrpu sati glume i držanja, i generalno su me
uzgajali da postanem zvijezda, iako me, iskreno, mnogo više zanimalo da
odem na tu Politehniku i završim studij. Ne znam je li vam to poznato, ali
Albert Einstein bio je student na ciriškoj Politehnici; a on je uvijek
nekako bio moj junak. Kako bilo, nema baš ničeg kompleksnog ni umno
zahtjevnog u glumi. To je samo posao. I pas bi ga mogao obavljati.
Ustvari, psi ga često i obavljaju. Jedna od najvećih zvijezda Hollywooda
nekoć je bio njemački ovčar po imenu Rin Tin Tin.«
»Dakako, moja je majka taj ugovor s UFA priželjkivala više nego ja,
tako da smo se obje 1937. doselile u Berlin. Moja je majka općenito uvijek
dobivala ono što je htjela. Uvijek je u mojem životu bila dominantna
figura, a tko ju je upoznao, bilo mu je lako shvatiti kako je uspjela mojeg
oca otjerati natrag u krilo svećenstva. I zato sam se vjerojatno i udala za
svog muža, Stefana. On je švicarski odvjetnik srpskog podrijetla, živi i
radi u Zürichu. Mnogo je stariji od mene, ali me mnogo voli i pomogao
mi je osloboditi se majčina stiska. Kad ne radim, onda živim tamo s njim.
No većinu sam vremena ovdje u Babelsbergu, gdje snimim tri ili četiri
bezlična filma godišnje.«
 Stresla je glavom. »Ako ću biti iskrena koliko ste vi, Herr Gunthere,
bili maločas, onda je reći da su bezlični preblago. Priznajmo, što god Veit
Harlan režira, neće proći bez kontroverza, u najmanju ruku. Jedva sam
izbjegla da me uzmu za ulogu Dorothee u Židovu Süßu. Srećom pa je
Harlan tu ulogu dodijelio svojoj ženi. Ali Nesuđena svetica ima i
antisemitsku stranu. Nisu Židovi kamenovali Hipatiju, već kršćani.
Barem tako piše u povijesnim knjigama, mada je sasvim moguće da su
mnogi od tih kršćana prije toga bili židovske vjere.«
Zastala je.
»Uglavnom, moja je majka nedavno umrla.«
»Žao mi je.«
»Neka vam ne bude. Bila je teška žena. Pa i unatoč tome, ipak mi je
nedostajala. I kako sam se odjednom, neovisno o činjenici da imam i
muža, osjetila usamljeno, shvatila sam da naprosto moram pokušati opet
stupiti u kontakt sa svojim ocem. Kad izgubite jednog roditelja, onaj koji
je još živ, koliko god vam dalek postao, počinje vam se činiti važnijim.
Dakako, otkako sam ja otišla iz Jugoslavije, politička se situacija gadno
pogoršala i, da skratim priču, moju su zemlju u travnju 1941. okupirale
njemačke, talijanske i mađarske snage. Nezavisna Država Hrvatska
uspostavljena je kao nacistička država kojom su vladale fašističke
paravojne postrojbe poznate kao ustaše. Njima se suprotstavljaju dva
tabora: jugoslavenski partizani pod vodstvom komunista i monarhisti,
četnici. Partizani predstavljaju vjerojatno najveću vojsku otpora u
okupiranom dijelu Zapadne Europe. I vjerojatno nije pretjerano reći da
je izvan područja Hrvatske, i izvan zona pod utjecajem Sila Osovine,
Jugoslavija sada u potpunom rasulu. Sve to vjerojatno objašnjava i
činjenicu zašto nisam uspjela kontaktirati oca. Poslala sam nekoliko
pisama, ni na jedno mi nije odgovorio. Sastala sam se i s ministrom
vanjskih poslova, Von Ribbentropom, da ga pitam može li mi kako
pomoći. Čak sam i – u tajnosti – otišla kardinalu Fringsu u Köln, da
pitam njega.«
»Zašto u tajnosti?«
»Jer se Josefu to ne bi svidjelo. Zapravo, razbjesnio bi se. On prezire
njemačko rimokatoličko svećenstvo. Ustvari, prezire svako svećenstvo.
No ni kardinal mi nije mogao pomoći. Iskreno, ja bih najradije otišla
sama u Jugoslaviju i potražila oca, ali Josef neće ni čuti za to. Kaže da je
to previše opasno.«
»Vjerojatno je u pravu, što se toga tiče«, rekao sam. »Prelijepih
filmskih zvijezda nemamo na bacanje.«
»Sve što on zapravo želi jest da što prije počnem snimati onaj njegov
glupi film.«
»Pretpostavljam, mada nekako ne mislim da je to baš sve što želi.«
»Da, možda i nije. Ali vjerujte mi, mogu ja s njim lako izaći na kraj.
Da vođa ikad čuje što Magda, Josefova žena, izvodi – za njezina
‘osvetnička ljubovanja’ – netko bi se gadno proveo.«
»Namjeravate li mu reći?«
»Ako budem primorana. Neizravno, u svakom slučaju. Nemam želje
postati još jedan od Josefovih brojnih trofeja.«
»Kad ovo čujem, gotovo da mi je drago što nisam oženjen.«
»Kad bih barem mogla sa sigurnošću znati da mi je otac živ. Kad bi
barem došao u priliku da pročita jedno od pisama koje sam mu slala.
Sigurna sam da bih onda osjetila da sam učinila sve što sam mogla. Ali
do tog trenutka, mučit će me samo te misli. Naprosto se ne mogu
usredotočiti na film toliko frivolan kao što je taj Siebenkäs. Pa mislim,
jeste li pročitali roman?«
 »Nisam«, odgovorio sam. »I nekako mi se čini da niti neću.«
Stresla je glavom kao da knjiga nije vrijedna čak ni njena prezira.
»Znam da je to velika molba – tražiti nekog da umjesto mene ode u
Jugoslaviju – ali kad bih znala da je poduzeto sve što je uopće moglo biti
poduzeto da ga se nađe, osjećala bih se neusporedivo bolje. Razumijete li?
Onda bih čak bila u stanju snimiti taj blesavi film.«
Kimnuo sam. »Da razjasnimo stvar, Fräulein Dresner. Vi želite da
budem vaš poštar. Da otputujem u Jugoslaviju i uručim, osobno, vašem
ocu pismo, ako ga uspijem pronaći.«
»Upravo tako, Herr Gunthere. Da ga podsjetite da ima kćer koja ga
želi opet vidjeti. Razmišljala sam, Josef bi mu mogao srediti vizu da dođe
u Njemačku, pa bih se mogla susresti s njim ovdje u Berlinu. To bi mi
mnogo značilo.«
»A ministar je spreman to učiniti? Osigurati meni da otputujem
onamo i da vaš otac poslije dođe ovamo?«
»Da.«
»Onaj samostan u Banja Luci, je li to posljednja adresa vašeg oca za
koju se zna?«
Kimnula je.
»Ispričajte mi malo više o tom gradu.«
»Banja Luka je u Bosni i Hercegovini, nekih dvjesto kilometara
južno od Zagreba. Poveliko mjesto u ustaškim rukama. Zato je za
Nijemce prilično sigurna, rekla bih. Vjerojatno biste donde mogli doći
autom u jednom danu, ovisno u kakvom su stanju ceste. Petrićevački
samostan Presvetog Trojstva drže franjevci. Ondje sam bila samo
jednom, kad sam bila sasvim mala. To je vjerojatno najveća zgrada u
Banja Luci pa ne vjerujem da ćete je promašiti.«
 »Kako se on zove?«
»Antun Đurković. Kad se pridružio redu, uzeo je ime Ladislav. Po
istoimenom svecu. Sad se naziva fra Ladislav. U kući imam neke njegove
fotografije, ako vam se da pogledati ih.«
»Naravno. Ali možda bi bilo dobro da ih uzmem sa sobom, kad ga već
idem tražiti.«
»Znači li to da pristajete? Otići ćete u Jugoslaviju?«
»Ne trčite pred rudo, Fräulein Dresner. Smatra se uobičajenom
praksom najprije promisliti prije nego što gurnete glavu lavu u usta, čak
i u cirkusu. A nije loše ni pregledati lava. Provjeriti jesu li ga nahranili.
Kakav mu je dah. Takve stvari.«
»Što točno hoćete reći?«
»Hoću reći da ću vjerojatno otići porazgovarati s nekim ljudima u
Inozemnoj obavještajnoj službi danas poslijepodne. S ljudima koji
poznaju tu zemlju i koji će mi moći reći kako dolje stvari stoje. A na mom
odjelu radi jedan sudac – sudac Dorfmüller – koji je radio na mnogim
slučajevima u Jugoslaviji. Pretpostavljam da će mi i on moći štogod
korisno reći. Nakon toga vratit ću se ovamo i reći vam što predlažem da
se učini. Kako vam to zvuči?«
»Zvuči mi u redu, ako mi dopustite da vam spremim i večeru. Odlična
sam kuharica, s obzirom na činjenicu da mi nikad ne dopuštaju da kuham.
Hoćemo li u osam sati?«
Porazmislio sam na minutu. Na putu do Ureda za ratne zločine na
Blumeshofu mogao sam svratiti do Berkaerstrasse i porazgovarati s bilo
kim iz Schellenbergove Inozemne obavještajne tko ima nekog pojma o
Jugoslaviji. Naravno, znao sam da ću morati vratiti Jošku njegov auto i
doći k njoj S-Bahnom, ali to je bilo u redu. Pa opet, možda bi se dalo i
nagovoriti Joška da mi dopusti da auto zadržim još noćas. K tome, prošla
su bila već stoljeća otkako mi je neka lijepa djevojka makar i kavu
skuhala.
»Nemojte prebrzo reći da«, rekla je. »Umislit ću da vam se doista
sviđam.«
»O, sviđate se vi meni. Upravo sam pokušavao zaključiti mogu li
obaviti to što moram obaviti – porazgovarati s pravim ljudima – i onda se
vratiti ovamo u čistoj košulji i s nekim korisnim novostima.«
»I, što ste zaključili?«
»Da moram ići. Ali vratit ću se u osam. Ako kuhate dobro kao što
kažete da kuhate, onda ne bih tu večeru ni za što propustio, zapravo kao
ni vaše rođendansko odijelo. Njega bih definitivno još koji put želio
vidjeti.«
 16. poglavlje

O krenuo sam 540K natrag u Berlin. Bilo je to kao da vozim blistav

novi Messerschmitt. I Joško je bio u pravu: kompresor jest cvilio kod
paljenja. Ali nakon što bi krenuo, auto je bio veličanstven. Vrhunska
makina.
U Šestom odjelu u Berkaerstrasse potražio sam nekog od
Schellenbergovih ljudi s kojim bih mogao porazgovarati o situaciji u
Jugoslaviji pa sam se zatekao na stubama, pozvan na kat pred maloga
generala glavom i bradom. Nije to bio velik ured kao ministrov. I pogled
kroz prozor bio je nedvojbeno predgradski. No bilo je lako shvatiti zašto
mu se više sviđalo biti ovdje nego negdje bliže Prinz Albertstrasse; čovjek
je ovdje, Bogu iza leđa, imao mira, nije ga gnjavio nikakav Himmler.
Ustao je i obišao svoj moderno dizajnirani pisaći stol. Bilo je nešto sijedih
u njegovoj uredno začešljanoj kosi. Izgledao je mršavije nego kad sam ga
posljednji put vidio – uniforma mu je bila barem za jedan broj prevelika
– i priznao mi je da pati od tegoba s jetrom i žuči.
»Ja pak u zadnje vrijeme samo dobivam na težini«, rekao sam. »Iako
mi ta težina, mislim, pritišće više savjest, a manje remen.«
Schellenbergu se dosjetka svidjela. Dobro sam započeo. »Bit će mi
sad drugi put ove godine da moram natrag u Holters da mi podese odijela
i uniforme«, rekao je. »Čak idem na tretmane kod Himmlerova masera.
Njemu naizgled jedinom uspijeva malo mi popraviti stanje. Ali čini se da
oko mog gubitka težine ne može poduzeti ništa.«
Za čovjeka Schellenbergova kova, ovo je bila prava ispovijed. U
odjelu prepunom ubojica, od kojih je bilo koji mogao priželjkivati njegovo
mjesto SD-ova šefa inozemnih obavještajnih operacija, to što mi je rekao
računalo se praktički kao priznanje slabosti i, da nisam znao da mu je
uredska zgrada ranije bila starački dom i da nisam ozbiljno sumnjao da
je bio upleten u ubojstvo dr. Heckholza ljeto ranije, možda bi mi se čak
smilio. Horstu Jansenu, čovjeku koji je, pretpostavljao sam, izvršio sami
čin, nije bilo ni traga, a kad sam Schellenberga pitao za njega, rekao je,
»Na sigurnom je, u Kijevu, zasad.«
»A što radi?«
Schellenberg je stresao glavom kao da ne želi o tome razgovarati i
protrljao plavi kamen na svojem zlatnom prstenu pečatnjaku kao da se
nadao da bi na taj način Jansen mogao zauvijek iščeznuti. A možda i neće
dugo proći dok se to ne ostvari: govorkalo se da Nijemcima ne ide u bitci
kod Kurska; izgubimo li na tom frontu, Kijev će zasigurno biti sljedeći.
»Pa koji to ratni zločin istražujete u Zagrebu?«, upitao je. »Mora da
u toj Hrvatskoj ne znate više koji bi od silnog izbora.«
Sasvim mi je dobro odgovaralo da Schellenberg misli kako u Zagreb
idem poslom za Ured za ratne zločine; pa opet, nisam mu baš želio
otvoreno lagati. Ipak sam još bio časnik SD-a, na kraju krajeva.
»Oprostite, gospodine, ali ne mogu vam reći o čemu se radi.«
»Poštujem to. Volim ljude koji znaju držati usta zatvorenima. Šteta
što nema više takvih kao što ste vi, Gunthere. Prije sam mislio da ste
Heydrichov čovjek. Ali sad znam da nije tako. On je bio majstor dedukcije
iz zatvorenih datosti pojedinog slučaja, mentalno rezerviran. Kao kakav
isusovac. Za njega je cilj uvijek opravdavao sredstvo. Pretpostavljam da
nikad niste imali baš nekog izbora hoćete li raditi za njega ili ne. Ali moj
je pristup drugačiji. Ne bih se nikad mogao pouzdati u čovjeka kojeg sam
prisilio da radi za mene.«
»Upamtit ću što ste rekli, generale.«
 »Neka, molim vas. Znate, dojmio me se vaš govor na lanjskoj
konferenciji IKPK. Čak sam nešto od onoga što ste rekli i zapisao. Ono
kako je biti detektiv pomalo kao biti prometni toranj koji stoji usred
Potsdamer Platza: ne samo da njegova svjetla moraju kontrolirati promet
iz pet različitih smjerova, već i pokazuje koliko je sati i, za lošeg vremena,
prometnom policajcu pruža prijeko potrebni zaklon. To je prilično dobra
analogija onog što ja radim u ovom uredu.«
»Jeste li bili na Potsdamer Platzu u zadnje vrijeme? Jedva da ima
ikakva prometa. Nitko si ne može priuštiti da naftu baca na vozikanje
Berlinom.«
Nitko osim Goebbelsa, činilo se.
»Zanimljivi ste, Gunthere. Da vam kažem, zanimljivi ste bili i
kapetanu Meyer-Schwertenbachu. Sjećate li ga se? Onaj Švicarac kojeg
ste upoznali na konferenciji. Rekao je da mu se čini da ste čovjek od
povjerenja. A tako mislim i ja. Sad mi je palo na pamet da biste mi mogli
obaviti nešto dok ste u Zagrebu.«
»Toga sam se i bojao.«
»Ma, samo sitnica. A niti ne morate ako ne želite. Možete smatrati
da ćete mi učiniti uslugu ako pristanete. Trebam samo nekoga tko bi mi
nešto dostavio – nekoga na koga ću se moći osloniti. Vjerujte mi, takvih
mi ovdje manjka, s obzirom na Kaltenbrunnerove uhode koje posvuda
gmižu. Da ne povjerujete koliki je taj čovjek paranoik. No prije nego što
vam kažem što bih htio da mi učinite, dajte da vam prvo kažem koju o
situaciji u Zagrebu, kad ste već radi toga i došli. Situacija je prokleto
očajna, a vjerojatno je da će postati i gora ako – što se čini izvjesnim –
jebeni Talijani kapituliraju još i prije Božića. Kao i obično, mi ćemo biti
ti koji ćemo čistiti za njima njihova sranja. Baš kao u Grčkoj. Ali mislim
da ćete zasad još moći bez straha onamo. Što se tiče odlaženja ikamo
drugamo, kao na primjer u Banja Luku, stvarno je nemoguće odavde reći
koliko biste sigurni bili na tom putu. Mogli biste za savjet pitati Velikog
muftiju jeruzalemskog, dakako – Hadž Amina al-Huseinija. On vam živi
ravno gore ovom ulicom, u vrlo lijepoj kućici u Goethestrasse koja Von
Ribbentropa stoji sedamdeset i pet tisuća reichsmaraka mjesečno.«
»Kakve on veze ima s Jugoslavijom?«
»Ima u Jugoslaviji mnogo muslimana. Himmler je Hadž Amina
učinio generalom pri SS-u, kako bi mogao organizirati stvaranje
bosanske muslimanske Waffen-SS divizije. Čitava ih je hrpa upravo na
obuci u Francuskoj i u Brandenburgu. A Goebbels mu je naložio i da održi
nekoliko radijski emitiranih govora u arapskim zemljama i pozove
muslimane da tamane Židove.«
»To se emitiralo iz Kuće radija? Na Masurenallee?«
»Ne, on ima vlastiti radioodašiljač kod kuće. Sve to zvuči sasvim
ludo, znam.«
»Ponekad se pitam gdje je granica tim ludostima prije nego što sve
skonča.«
»Dalje je nego dokle ćete vi, nadam se, moći obuhvatiti pogledom.
Ali što se Jugoslavije tiče, vjerojatno bi vam bilo bolje da zatražite
sveobuhvatan pregled situacije u toj zemlji od mog čovjeka koji je dolje,
tipa po imenu Koob. Sturmbannführer Emil Koob. On je više stručnjak
za bugarska pitanja, ustvari, ali je dobar za sve što se tiče Balkana. Htio
bih samo da mu odnesete par američkih dolara, to je sve. Trenutno
radimo na postavljanju radijskog komunikacijskog sustava u Zagrebu;
zvat će se I-Netz, moći će stupiti u vezu s Institutom na Wannseeu. U
slučaju da Balkan pregaze Saveznici, želimo da iza neprijateljskih linija
ostane par ljudi koji će moći nastaviti raditi svoj posao. Poslat ću Koobu
znak, da vas očekuje. Pronaći ćete ga u Hotelu Esplanade. To je jedino
pošteno prenoćište u Zagrebu; eto, to vam je vrijedan
inozemnoobavještajni podatak. Mislite li da mi možete to obaviti?«
»Bez problema. I hvala vam na savjetu što se hotela tiče.«
»Čujte, dođite da porazgovaramo kad se vratite u Berlin. Volio bih i
sam čuti vašu procjenu aktualne situacije u Hrvatskoj. Hoćete li?«
»Naravno, gospodine.«
Prije no što ću otići, Schellenberg mi je dao aktovku u kojoj se
nalazio paket pun novca, kako mi je dao na znanje. A onda sam se otputio
dalje.
U Bendlerblocku potražio sam Eugena Dorfmüllera, suca koji je,
poput mene, bio privremeno unovačeni službenik Ureda za ratne zločine.
Dorfmüller je imao popriličnog iskustva s istragama ratnih zločina na
teritoriju Jugoslavije. Bio je otprilike mojih godina i možda jednako
ciničan kao i ja.
»Obična potraga za nestalom osobom, to je to«, rekao sam mu.
»Budem li imao imalo sreće, skoknut ću onamo i vratiti se začas. Samo
bih volio da mi daš kakav savjet koliko duboko stavljam glavu u torbu
odlaskom onamo. Ne volim je stavljati u torbu ako baš ne moram. Zato
što mi se ona drži za vrat. Što mi je važno za kimanje.«
»Savjet? Moj ti je savjet sljedeći. Ideš li u Hrvatsku, pokušaj se držati
podalje od ustaša. Gadna banda. Okrutna.«
»Tražim jednog svećenika, tako da se nadam da se neću morati
previše petljati s njima.«
»Svećenika, ha? Njih ćeš u Hrvatskoj naći koliko hoćeš. Vrlo
katolička zemlja.« Stresao je glavom. »Ne znam mnogo o Banja Luci. Ali
sada su ondje uglavnom SS-ovci. Dobrovoljačka Waffen-SS divizija
zvana Prinz Eugen, kojom zapovijeda veleodlikovani rumunjski Nijemac,
general Arthur Phleps. On je malo prevelik gad, da budem iskren, čak i
za SS-ove pojmove. Bilo bi ti pametno da se i njega kloniš. Ali ne moram
ti o tome govoriti, jasno. Bio si u Smolensku, zar ne? Katinski masakr, je
li? Kriste, da naši istražuju ruska masovna ubojstva ondje – e pa to je
bome kao ono o sovi koja se ruga sjenici.«
»Bilo je bome apsurdno.«
»Ustvari, dobro je što ideš u Hrvatsku«, rekao je. »Htio bih da
potvrdiš odluku koju je Ured donio početkom godine, da se prestane
istraživati ratne zločine u Jugoslaviji.«
»Zašto smo prestali?«
»Zato što ih je toliko mnogo da su postali nebitni. Usput, jedna
zanimljiva sitnica koju sam otkrio eto neki dan. Svi papiri o ratnim
zločinima u Jugoslaviji koje je Ured čuvao nestali su. Sve izjave koje sam
dobio, sve moje bilješke o pojedinim slučajevima, sve moje primjedbe, sve.
Stotine stranica, sve nestalo. Kao da nikad nije ni bilo ondje. Pazi se. U
Jugoslaviji se ne mogu samo dokumenti izgubiti, Bernie. Mogu i ljudi.
Naročito takvi kao što si ti. Moj je savjet da, dok budeš dolje, ne spominješ
nikako da si trenutno pridružen Uredu za ratne zločine. Obavi taj posao
za Ministarstvo istine – što god to bilo – i nacrtaj se natrag ovdje što prije
budeš mogao, a onda zaboravi da si ikad i čuo ime Hrvatska.«
Posljednja mi je postaja bila Ministarstvo, da vratim Jošku
veličanstveni automobil, odnosno da ga zamolim da ga još jednu večer
zadržim. Sviđalo mi se opet imati auto. S njim se tako lako kretati po
gradu. Samo upalite motor i onda nanišanite kroz onaj ciljnik na vrhu
haube mjesto na koje želite stići.
U Ministarstvu istine jedna me od tajnica izvijestila da je Joško
otišao u svoj gradski dom, na uglu Hermann-Göring-Strasse. Od
Wilhelmplatza je donde trebalo tek par minuta vožnje, a bilo koji
Berlinac bio bi u stanju pronaći tu kući čak i s povezom preko očiju: stara
je zgrada, nekadašnja palača maršala Pruskog dvora, bila srušena, a
zamijenila ju je skupa nova kuća prema nacrtima Alberta Speera.
Razmišljao sam da se i ja javim Speeru pa da vidimo što može napraviti s
mojim stanom na Fasanenstrasse. Goebbelsu je Tiergarten kuću
okruživao, a i ispunjavao; nikad u životu nisam vidio toliko hrastovine po
zidovima. Batler lica kao u rastopljena slona odveo me u udobnu sobicu s
tapiserijom velikom kao bojno polje i pogledom na neki davno izgubljeni
Berlin; sama trava i, iznad drveća u daljini, zlatna Viktorija na vrhu
Stupa pobjede. Mnogi su govorili da je to jedina cura u Berlinu koju
Goebbels nije uspio zajahati.
Bio je na telefonu i loše raspoložen. Koliko sam uspio shvatiti, Hitler
je odlučio dodijeliti posthuman Viteški križ s hrastovim vijencem i
mačevima zapovjedniku japanske mornarice; jedini je problem bio što je
japanski car imao neke prigovore na ideju da japanskog časnika odlikuju
»barbari«, pri čemu je, pretpostavljam, imao na umu nas.
»Ali to je velika čast«, rekao je Goebbels. »Prvi put da se nekom
stranom vojnom časniku dodjeljuje to odlikovanje. Molim vas da uvjerite
Tōjōa i Njegovo carsko Veličanstvo da vođa samo želi izraziti svoje
poštovanje prema admiralu i da ni na koji način ne namjeravamo time
omalovažiti vaš Red krizanteme. Da. Shvaćam. Hvala vam.«
Goebbels spusti s treskom slušalicu i prostrijeli me pogledom.
»No? Što hoćete?«
»Mogu navratiti kasnije ako želite, Herr Doktore«, rekao sam.
Goebbels je stresao glavom. »Ne, ne. Recite mi svoje mišljenje.«
Pokazao mi je na stolac i sam sjeo.
Napokon se nasmiješio. »Prelijepa je, zar ne?«
 »Jest, pretpostavljam da jest«, rekao sam, zadirkujući ga
skepticizmom; a onda: »Zapanjujuće lijepa. Lijepa je na fantastičan,
nezemaljski način, kao iz snova.«
»Tako je. A njezino lice – jeste li primijetili kako cijelo sjaji? Kao da
je obasjano zasebnim key lightom.« Vidjevši moj zbunjeni izraz, Goebbels
je nadodao, »To je tehnički izraz majstora filmske rasvjete za scenski
reflektor koji osvjetljava samo jednu osobu. Obično glavnu zvijezdu
filma.«
»Jesam, primijetio sam.« U danim okolnostima smatrao sam da je
najbolje da ne kažem više ništa o tome koliko sam Daliju Dresner smatrao
privlačnom. Već sam ionako bio rekao previše. »Mogu poći u Jugoslaviju
čim hoćete, pod uvjetom da mogu odsjesti u Hotelu Esplanade«, rekao
sam. »Ali najprije bih želio skočiti u Brandenburg i porazgovarati s
nekim SS-vodom bosanskih muslimana o situaciji u njihovoj domovini.
Kad već putujem u Banja Luku, da znam da sam potpuno obaviješten o
stanju stvari dolje. A to je stanje, koliko sam dosad čuo, u najmanju ruku
nestabilno. Sudeći po onome što su mi rekli, zaslužujem svaki pfenig vaše
naknade, Herr Doktore.«
»Da, da, naravno. Pa, molim vas onda da učinite tako. A ja ću nazvati
nekog da vam sredi da otputujete u Zagreb već sljedećim raspoloživim
zrakoplovom.«
»Jedino je problem što do Brandenburga ima šezdeset kilometara pa
bi mi trebao auto da odem onamo i vratim se.«
»Naravno. I da, možete zadržati moj roadster do sutra. Samo mi ga
dovezite do deset. Planiram za sutra piknik na Schwanenwerderu.«
Ustao sam i krenuo na dugo povratno putovanje prema vratima
ureda.
 Kad sam bio na pola puta do izlaza, dodao je, »Ovo što ste mi sad
rekli o Fräulein Dresner – svidjelo mi se. Jako mi se svidjelo. Ona je, kao
što vi kažete, lijepa na fantastičan, nezemaljski način, kao iz snova. Ali
jedino takva može biti za nekog poput vas, Gunthere. Može vam biti samo
u snovima, Herr Gunthere. Samo i jedino u snovima. Jesmo li se
razumjeli?«
»Kao i uvijek, Herr Doktore, kristalno ste jasni.«
 17. poglavlje

N ije Nijemcima bilo neobično da im riječi dr. Goebbelsa odzvanjaju u

ušima dok se bave svojim svakodnevnim poslovima. Često je bio na
radiju, naravno, držao neki važan govor u Sportpalastu ili Kući radija.
Svi su se još s drhtanjem prisjećali njegova govora iz veljače, kad je
pozvao na »totalni rat«, što je nekako uspjelo djelovati još strašnije od
rata s kojim smo se već bili dobro upoznali. Uglavnom smo naučili ne
obraćati previše pažnje na ono što Joško govori. No govor koji je održao
dok sam odlazio iz njegove urbane vile bio je drugačiji; taj je govor bio
samo za mene. I trebao me uplašiti jednako onoliko kao i govor o totalnom
ratu.
Nakon što sam svratio u svoj stan da promijenim košulju i obučem
svoje najbolje večernje odijelo, uskočio sam natrag u auto, rekao iš nekim
klincima što su buljili u njega kao da je pao s druge planete i upalio motor.
A onda sam, smatrajući da će biti najbolje da Goebbels ne sazna da uopće
ne idem u Brandenburg, nego na večeru k ženi koju on voli, odlučio malo
skretati s puta dok se vozim onamo, u slučaju da me netko možda slijedi.
No uglavnom sam samo do daske pritisnuo gas kad sam ušao na ravni
AVUS, jer je 540K mogao prestići gotovo sve aute na toj cesti.
Stigao sam do kuće na Griebnitzseeu netom prije osam, ali auto sam
parkirao nekoliko ulica dalje, da netko ne bi uočio da su na kolnom prilazu
dva identična crvena roadstera. Bacio sam pogled uz i niz ulicu da vidim
ima li auta, ali bila je prazna; ako ju je Goebbels i dao nadzirati, čini se da
se to obavljalo kroz prozor jedne od ostalih golemih kuća u susjedstvu.
Bez značkica na reverima uniforme vjerovao sam da bi me bilo teže
prepoznati, ali svejedno sam nabio šešir preko očiju, za svaki slučaj. Kad
se svojski trudite preoteti ministru curu pametno je biti malo oprezniji
nego inače. Kupio sam bio buket cvijeća u Harryju Lehmannu u
Friedrichstrasse pa sam, držeći ga u drugoj ruci kao neki čeznutljivi
mladi prosac, opet potegnuo zvono. Ovaj put je, međutim, sluškinja
otvorila. Polako me premjerila pogledom od glave do pete kao da sam
nešto što je mačka u zubima donijela na prag, a onda se namrštila.
»Dakle vi ste taj«, rekla je. »Taj razlog zašto je moj slobodni dan
prekinut kako bi njezino kraljevsko veličanstvo moglo izigravati Arsènea
Avignona po kuhinji.«
»Tko je on?«, upitao sam, stupajući u predvorje.
»Ma ne znate ga. Francuski kuhar. Kuha u Ritzu. To je jedan skup
hotel, u slučaju da ni to ne znate. Što to držite? Nekakav jeftin kišobran?«
»Pour votre maîtresse11«, izgovorio sam.
»Mislila sam da su sva groblja zatvorena u ovo doba noći. Nekako su
sitne, nisu li?«
Dalia se pojavila iza leđa svoje sluškinje. Nosila je sjajnu mornarski
plavu večernju haljinu od tafta sa šal-kragnom i ukrasnim porubom,
skrojenu vrlo pripijeno duž kukova; na njima su mi se oči zadržale i dulje
od časak ili dva.
»Je li to za mene?«, upitala je. »Oh, Harry Lehmann. Kako lijepo. I
kako lijepo od vas.«
»Bio bih donio i lijepu sočnu kost da sam znao kakav vas oštar pas
čuva.«
Dalia je preuzela od mene cvijeće i predala ga sluškinji.
»Agnes, stavi ga u vodu, hoćeš li?«

11
franc. Za vašu gazdaricu.
 »Čini mi se da ste rekli da je zgodan«, reče Agnes ozlovoljeno. »I još
k tome da je časnik. Jeste li mu pogledali zube? Ovaj mi izgleda malo
prestar za onu govedinu koju ste skuhali, princezo.«
Uzeo sam Dalijinu ruku i poljubio joj je.
»Poslušajte moj savjet što se ovoga ovdje tiče, princezo«, reče Agnes.
»Ne recite hop prije nego skočite. Pod mirisnim cvijećem guje nisu očite.«
Agnes je otišla u jednom smjeru niz hodnik, Dalia i ja u drugom.
»Je li ona uvijek ovako prijazna?«
»Vjerovali ili ne, sviđate joj se.«
»Po čemu to znate?«
»Telepatija. Upozorila sam vas da sam pametna, nisam li? Da je samo
čujete kad se Joško pojavi na vratima. Rekli biste da razgovara s
ugljenarom.«
»Volio bih dobiti sjedalo u prvom redu kad se to sljedeći put dogodi.«
»Veitu Harlanu je rekla da bi trebao napisati scenarij za scenu
samoubojstva u kojoj bi igrao glavnu ulogu.«
U Harlanovim je filmovima bilo mnogo samoubojstava; njegova si je
žena, švedska glumica Kristina Söderbaum, uvijek oduzimala život u
njima, zbog čega se nesumnjivo zapitala pokušava li joj on to nešto
poručiti.
»Naslućujem sad napokon zašto je držite. Ne samo da reži, nego i
grize.«
»O, da. Ali ne tako jako kao ja.«
Salon je bio namješten bidermajer pokućstvom s rezbarijama u
obliku labudova, presvučenim bijelom kožom, zatim nekoliko elegantnih
stolića i visok ladičar, samo što se sav taj namještaj baš i nije previše
primjećivao zbog slika po zidovima. Bile su jarkih boja i prikazivale nešto
prepoznatljivo, a takva vrsta moderne umjetnosti meni se upravo i sviđa.
Rekla mi je da ih je naslikao njemački slikar Emil Nolde i da su visjele na
zidovima Joškove vile sve do trenutka kad ih je Hitler uočio.
»Rekao je Josefu da su degenerične i da ih se mora riješiti, pa su sad
ovdje. Meni se prilično sviđaju, a vama?«
»I meni, naročito nakon što ste mi ispričali tu pričicu. Zapravo, Emil
Nolde upravo mi je postao najdraži njemački slikar.«
Na polici kamina stajao je crn sat u obliku lire, a u sobi je još bio i
koncertni klavir boje mahagonija, na kojem se očito nije previše sviralo,
jer je na poklopcu bilo toliko Dalijinih fotografija koliko i krilatih konja
na tepihu. Na većini fotografija bila je u društvu nekog slavnog, kao
Emila Janningsa, Wernera Kraussa, Viktorije von Ballasko, ili Leni
Riefenstahl. Pokazala mi je na posudu s ledom i bocu Pol Rogera; uspio
sam je otvoriti a da nisam uplašio bijeloga kunića ljubimca koji je
skakutao uokolo.
»Ako nam je to večera, meni se čini malo nedovoljno pečen za moj
ukus.«
Napravila se kao da me grdi i onda me posjela kraj sebe na sofi, što
je meni fino odgovaralo. Bila je to prilično mala sofa.
»I, što ste danas saznali?«, upitala je.
»O Jugoslaviji? Samo to da me mnogo ljudi savjetuje da ne idem
onamo, Fräulein Dresner. I da se čuvam ako već idem. Mislio sam da
Njemačka može biti cijelom svijetu učiteljica kad je riječ o mržnji, ali čini
se da vaši zemljaci i sami znaju ponešto o tome. Sve dobro što sam saznao
svodi se samo na jedno, naziv najboljeg hotela u Zagrebu – Esplanade.
Gdje ću i odsjesti, čini mi se.«
»Znači, idete?«
 »Da, idem. Čim me Joško uspije ukrcati na neki avion.«
»Hvala vam«, rekla je tiho. »Toliko sam vam zahvalna, Herr
Gunthere. Ali molim vas, zovite me Dalia. A ako namjeravamo i dalje
sjediti na ovoj sofi, teško da bih vas mogla nastaviti zvati Herr Gunthere.
Poznavala sam u Zürichu mesara Herr Gunthera pa ako budemo
neoprezni moglo bi se dogoditi da vas zatražim kobasicu. A to ne bi
nikako valjalo.«
»Bernie«, rekao sam joj. »Zovi me Bernie.«
Razgovarali smo neko vrijeme – bila je to ona brza i elegantna
konverzacija koja prolazi pod razgovor, ali zapravo je tek dvoboj kratkim
mačevima u kojem muškarac i žena rade suptilne napade, pariraju i
uzvraćaju. Nema tu ožiljaka, a vitalne organe uvijek se ostavlja
nedirnutima. Tako smo proveli vrlo ugodnih sat vremena, nakon čega
smo prešli u blagovaonicu ništa manje elegantnu od salona. Strop je bio
dovoljno visok da s njega može visjeti luster veličine božićne jelke. Sare
u furniranom stolu bile su toliko savršene da su izgledale kao one mrlje
od tinte kojima se testira maštovitost ispitanika. Moja se mašta osjećala
sasvim dobro zahvaljujući parfemu koji je Dalia stavila, šuštanju njezinih
čarapa, krivulji njezina vrata i učestalosti njezinih blještavo bijelih
osmijeha. Više smo puta prignuli glave i cigarete k šibici u isti mah, a
jednom mi je dopustila da joj dodirnem plavu kosu, koja je bila meka kao
da je dječja. U međuvremenu je Agnes poslužila večeru za koju me Dalia
uvjeravala da ju je sama skuhala, mada mene zapravo nije bilo briga je li
to bila istina ili nije. Nisam došao radi dobra obroka – iako je bila prošla
barem godina dana otkako sam tako dobro jeo – ništa više nego što sam
došao kao obožavatelj njezinih filmova: jer nisam. Ne idem često u kino
ovih dana, jer ne volim da mi se govori da su Židovi poput štakora, da
velike narodne pjesme nisu nastale nego su pale s neba, i da je Fridrik
Veliki najbolji kralj kojeg je svijet ikad vidio. Osim toga, još je trebalo
probaviti i žurnale: sve one neumorno pozitivne vijesti o tome koliko
dobro našim trupama ide u Rusiji. Ne, ja sam bio ondje i jeo Dalijinu
hranu i pio njezin Pol Roger šampanjac zato što je Goebbels bio u pravu:
lice te žene-sirene bilo je trajno rasvijetljeno, ne nečim tako prostim kao
što je električna žarulja što ju je na pozornicu postavio vješt kamerman,
nego posebnom, vlastitom svjetlošću – suncem, mjesecom ili kojim god
nebeskim tijelom koje je u tom trenutku bilo na nebu. Svaki put kad bi
me pogledala u oči, učinak bi bio razoran, kao da mi je srce skamenila
neka prelijepa Meduza.
Dalia jedva da je išta i okusila: većinu je vremena samo pušila i
pijuckala šampanjac i promatrala mene kako se ponašam kao prase, što
mi nije bilo teško postići. No pretpostavljam da sam i dalje s njom vodio
razgovor, jer sjećam se da se mnogo smijala na neke moje šale. Neke su
od njih inače bile prilično jadne; to me trebalo opametiti, podsjetiti me da
se pazim bilo čega što bi od mene mogla poželjeti dobiti. Možda je željela
mene, na kraju krajeva; pa opet, ja nisam nikakav ulov, i kad sad o tome
porazmislim, čini mi se da je vjerojatno samo željela osigurati se da ću
dati sve od sebe da pronađem njezina oca u Jugoslaviji. Moglo bi se to
nazvati poticajem. Ali onom poticaju koji mi je pružila kad smo se vratili
u salon da popijemo kavu – pravu kavu – i brendi – pravi brendi – teško
bi bilo naći ravna.
»Pa, Bernie Gunthere, mislim da ću umrijeti ako me ubrzo ne
poljubiš. Sjediš tamo pitajući se bi li trebao, a ja sjedim ovdje i
priželjkujem to. Slušaj, što god da ti je Josef rekao, ja djelujem nezavisno,
nisam njegova imovina. Zahvaljujući njemu podosta je već prošlo otkako
me se ijedan muškarac usudio poljubiti. Mislim da si ti baš pravi da to
ispravi, nisi li?«
 Privukao sam se k njoj na bijeloj sofi i pritisnuo svoje usne o njezine,
a ona mi se predala. Nije mnogo prošlo a moje su usne počele žudjeti za
onim intimnijima i za neusporedivim slatkim i kiselim okusom onoga
drugog spola, koji samo muškarci poznaju.
»Sablažnjivi misterij«, dahnula je.
»Što to?«
»Seksualnost. Tako ju je Darwin nazivao. Sablažnjivi misterij. Sviđa
mi se to, a tebi? Nekako podrazumijeva da nemamo gotovo nikakvu
kontrolu nad onim što nam se događa.«
»To mi se sada bome i čini tako.«
Poljubila me opet, a onda mi je počela nježno grickati ušnu resicu,
dok sam se ja halapljivo unio u njezin namirisani vrat i prisjetio se da
ništa nije doista ravno dodiru puti koja je mlađa od vaše. To je kao netom
ubrano svježe voće u usporedbi s onim koje na polici već stoji malo duže,
kao ja.
»Često sam razmišljala«, rekla je, »kako bi trebalo odraditi ozbiljan
znanstvenički posao i istražiti tu matematiku kobne privlačnosti. Muški
i ženski gametofiti. Zrnce polena. Zametni mjehurić. Neodoljiva
privlačnost u smjeru sjemenog zametka. Altruistična žrtva stanice
polenove cjevčice kad prsne kako bi muške sjemene stanice izbacila u
zametni mjehurić.«
»Kladio bih se da to kažeš svakom bezveznjaku kojeg upoznaš.«
»To je tek čista organska kemija, jasno, a gdje ima kemije, ima i
matematike.«
»Nikad mi nije baš išla matematika. A ni kemija.«
»Oh, pa ne znam. Mislim da ti prilično dobro ide, Bernie. Ustvari,
mislim da ti svakom minutom ide sve bolje.«
 Ponovno sam je poljubio, zagrijan za zadatak koji mi je dodijelila –
a zašto ne? Bilo ju je tako lako ljubiti. Činjenica je da se to nikad ne
zaboravlja, kako ljubiti. Nakon nekog vremena odgurnula me nježno od
sebe i držeći me za ruku izvela me iz salona i odvela do zavojitog stubišta
od kovanog željeza. »Idemo?«
»Jesi li sigurna?«
»Ne«, odvratila je neukrašeno. »Ali zato je i uzbudljivo, zar ne? Ne
možeš nikad biti siguran. Doista biti čovjekom znači živjeti rizik, a ne
izvjesnost. Ja barem na to uvijek tako gledam.«
Položila je jedan dlan na lakirani drveni rukohvat i povela me polako
do prvog kata.
»Osim toga, već sam ti rekla, Bernie Gunthere – volim ti izgovarati
ime – pametna sam djevojka. Ne moraš se bojati da me iskorištavaš.«
»Možda je obratno«, uhvatio sam se kako odgovaram.
»Reci mi kad poželiš da ti pozovem taksi«, rekla je. »Nikako ne bih
voljela imati osjećaj da sam te natjerala da cijelu noć provedeš sa mnom
protiv svoje volje.«
Srce mi je malo poskočilo kad je to izrekla. No sad kad se to dogodilo,
nije se više moglo natrag. Na oko pola uspona stubištem pomislio sam na
Goebbelsa i na upozorenje koje mi je dao. Nije pomoglo. Život se činio
previše kratkim a da bih se previše brinuo o onome što će biti sutra; da
sam završio pred streljačkim vodom na nekom brežuljku u Murellenberge
– gdje su se izvršavale sve smrtne presude koje je donosio Ratni sud
Reicha – bilo bi vrijedno toga. Kad se Već mora umrijeti, onda ne škodi u
umu imati sliku žene kao što je bila Dalia Dresner.
Na vratima njezine spavaće sobe naletjeli smo na Agnes, koja nije
ništa rekla, pa me čak nije niti pogledala u oči, ali bilo je jasno da je ondje
pripremala sve za naš dolazak. Teški su zastori bili navučeni; iz radija je
dopirao tihi džez a svjetla su bila prigušena; na golemom su krevetu
pokrivači bili malko odgrnuti; na prekrivaču je ležao negliže; cvijeće koje
sam joj donio stajalo je u vazi pored toaletnog stolića; bio je tu i
poslužavnik s pićem na kojem je stajalo nekoliko dekantera i dvije čaše
za žesticu; tabakera pored kreveta stajala je otvorena; na jastučiću na
naslonjaču bile su odložene novine; a u kupaonici, u koju se ulazilo ravno
iz sobe, u kadi je već bila spremna voda za kupku. Postalo mi je jasno da
je sve to bilo već unaprijed isplanirano – no nije da sam naročito mario.
Ograničena je količina krvi u muškom tijelu – i definitivno je nema
dovoljno i za gornju i za donju glavu. A to je vjerojatno sasvim u redu, jer
ne znam kako bi ljudski rod inače mogao opstati. Samo sam se nadao da
me neće pojesti nakon što završimo, kao bogomoljka. Pa opet, i to mi se
činilo kao dobra smrt.
Dalia je podigla negliže s kreveta. Nije joj trebala moja pomoć, nije
baš bio težak. »Ponudi se pićem i cigaretama«, rekla je. »Opusti se. Neću
ja dugo.«
Nestala je u kupaonici. Natočio sam si piće, pripalio cigaretu, a onda
se zavalio u naslonjač da pogledam novine. Ne bih se osjećao napetije
nego što sam već bio pa da je i sam Goebbels sjedio na krevetu i gledao
me. Nisam čitao novine, jer previše su me zaokupljali zvukovi koje je
pravila dok je ulazila u kadu i bućkala se u njoj. Bili su svakako bolji od
bilo čega što sam mogao čuti na radiju. Onda sam primijetio da je na
toaletnom stoliću jedna fotografija poklopljena licem nadolje, a kako sam
ja tip koji svuda gura nos, ustao sam i podigao je. Nisam prepoznao
muškarca na slici, iako sam pogađao da je riječ o Dalijinu mužu, jer ona
i muškarac rezali su svadbenu tortu. Bio je stariji i s više sijedih od mene,
što me neizmjerno obradovalo. Tijekom cijelog onog razgovora o
Goebbelsu, nijednom se nije dotakla svojeg muža, a ja ga bome nisam
namjeravao sada spominjati. Vratio sam fotografiju onako kako je bila i
vratio se novinama. Vjerojatno je bilo najbolje da taj čovjek ne vidi ono
što se – iako sam ja jedva mogao u to povjerovati – imalo dogoditi.
Kad je izašla iz kupaonice, bila je odjevena u negliže. Barem mislim
da je bila. Iskreno, bio je tako tanak i proziran da je maglica koju sam
vidio oko njezina tijela mogla potjecati i od brendija. No nisam bio
zabrinut da bi me alkohol koji sam dotad popio mogao spriječiti da vodim
ljubav s njom. Goebbels i njezin muž – Stefan? – mogli su me komotno
zveknuti maljem po glavi i ja se ne bih niti osvrnuo. Ništa me sad nije
moglo zaustaviti.
»Sviđa ti se?«, pitala je, okrećući se oko sebe nekoliko puta kako bih
ja mogao uživati u pogledu na njezino gotovo pa nepostojeće odijelo i
divno oblikovano tijelo pod njim.
»Sviđa mi se i ti mi se sviđaš«, rekao sam. »Jako. Sviđa mi se svaka
djevojka koja zna što hoće. Ideš za tim i ništa te ne može spriječiti da to i
dobiješ. Imam divan osjećaj da si sve ovo planirala još od časa kad sam
ujutro otišao odavde.«
»O, pa znala sam da će se dogoditi čim sam te vidjela«, rekla je
činjenično. »Jutros kad si me uhvatio dok sam se sunčala gola znala sam,
da si me u tom trenu uzeo, bila bih ti dopustila da sa mnom radiš što god
poželiš. Ustvari, to sam i priželjkivala. Nije li se to vidjelo? Sigurna sam
da se vidjelo.«
»Znaš, u Bjelorusiji postoje te žene, vojnikinje ruske armije. One su
im snajperistice. Babuške s puškama, tako smo ih zvali. Sve su prvoklasni
strijelci. Da im samo staneš pred nišan, gotov si jer rijetko promaše.
Uvijek mrknu svog čovjeka, tako smo govorili. E pa na njih me podsjećaš.
Osjećam se kao da me upravo nešto pogodilo u glavu.«
 To je bila samo djelomična istina; kad bi ih njemačka vojska
uhvatila, te bi žene zvali droljama s puškama i vješali ih, ali pod danim
okolnostima, mislim da joj nije trebalo ponuditi toliko pojedinosti.
Nikome to nije trebalo.
Osmjehnula se. »Pretpostavljam da to odgovara na pitanje koje sam
ti htjela postaviti«, rekla je.
»Koje to?«
»Na koga imaš te velike, plave, tugaljive oči.«
»Želiš li čuti zašto su tugaljive? Zato što te godinama nisu vidjele.«
Sjela mi je u krilo i poljubila mi kapke.
»Uostalom«, dodao sam. »Moje oči sad i nisu baš tako tužne.
Naprotiv, baš sam razmišljao kako je ovo prvi put nakon vrlo duga
vremena da se osjećam kao da je život vrijedan sve te muke. I da sam
sposoban osmjehnuti se, a da pritom ne isijavam sarkazmom.«
»Drago mi je zbog toga«, rekla je.
»Bilo bi mi lako naučiti se na život ovdje, s tobom.«
»Odlično. Nadam se da ćeš opet navratiti. Usput, pripremila sam ti
kupku za slučaj da se poželiš bućkati. Želiš li da te operem?«
»U Berlinu imaju nekoliko pridjeva za djevojke kao što si ti.«
Namrštila se. »Je li? Na primjer?«
»Zadivljujuća. Nevjerojatna. Zapanjujuća.«
Nasmiješila se. »Postavila sam ti jednostavno pitanje, Bernie
Gunthere. Želiš li da te okupam?«
»Misliš li da mi treba pranje?«
»Nema ovo baš nikakve veze s potrebom«, mazno će ona. »Sad je
bitna samo želja. Ono što želiš da ti radim, ono zbog čega ćeš uživati.«
 Dalia mi je obuhvatila glavu svojim mirisnim rukama i počela je
prekrivati sićušnim poljupcima, malim poput njezinih ružičastih noktiju.
Kroz negliže mogao sam vidjeti i osjetiti svaki dio njezina zamamnog
tijela. Prešao sam joj rukom preko grudi i sve do stražnjice; sad kad sam
je napokon imao u ruci, djelovala je i savršenije nego što sam mislio da
jest. Mrvicu je pomakla i raširila bedra kako bih joj mogao malo ugađati
prstima.
»To je jedino važno kad si sa mnom, Bernie Gunthere.« Svaku riječ
koju bi izgovorila sada bi završavala poljupcem. »Dobit ćeš upravo sve
ono što si ikad poželio dobiti od žene. E pa, molim te. Pokušaj se opustiti
i utuviti u tu svoju prelijepu glavurdu da dok si ovdje, u ovoj sobi, moja
je zadaća da ti pružam užitak. Više užitka nego što si ikad sa ženama
iskusio.«
»Znaš što? Sve u svemu, stvarno bih se volio okupati.«
 18. poglavlje

K urirski zrakoplov Fieseier Fi-156 Storch počeo se spuštati kroz

topli zrak prema sletnoj pisti Borongaj, istočno od Zagreba.
Trosjedni Storch nosio je odgovarajuće ime; s tim je dugim nogama na
čijim su vrhovima bili kotači i širokim krilima avion zbilja nalikovao na
rodu, samo što ova nije nosila djecu, tek mene i mrzovoljnog SS
Polizeiführera, Austrijanca Augusta Meysznera. On se vraćao u
Jugoslaviju nakon jednotjednog dopusta u Berlinu, sada sa zadaćom da
preuzme zapovjedništvo nad protupartizanskom ofanzivom u Bosni i
moju je misiju – što god ona bila – držao malo ili nimalo važnom, a
tijekom leta jasno je dao do znanja da smijem s njim razgovarati samo u
slučaju da mi se izravno obrati. To mi je sasvim dobro odgovaralo, budući
da me sprečavalo da spomenem kako je u berlinskim policijskim
krugovima dobro poznata činjenica da Meyszner – notoran antisemit –
ima brata, Rudolfa, koji je eto slučajno oženjen pokćerkom (dobro
poznatom kao Židovkom) slavnog skladatelja i dirigenta Johanna
Straussa II.
Iz zraka, krajolik oko Zagreba izgledao je sastavljen uglavnom od
šuma, s prostranim poljima podijeljenima u duge, uske vrpce, kao da se
zemlju još obrađuje prema načelima feudalne poljoprivrede. To i nije bilo
tako daleko od istine. Dok se Storch primicao tlu, general Meyszner
smetnuo je s uma da me dotad pokušavao ignorirati i objasnio mi da je
većina Jugoslavena nalik »našim seljacima iz Švapske« i da »o
okrupnjavanju posjeda i rotaciji usjeva nemaju ništa više pojma nego o
jednadžbama s jednom nepoznanicom.« Nisam ništa odgovorio. Uhvatio
sam se za sjedalo pred sobom i zatvorio oči dok je nalet vjetra brijao preko
krila a avion se nesigurno klatio, što nije činilo dobro ni mojim živcima,
ni mojem donjem rublju. Onih nekoliko putovanja avionom koliko sam ih
u životu prošao navela su me da, htio – ne htio, osjetim nekakvo
poštovanje prema Heydrichu, koji je u posljednjim mjesecima svojega
života aktivno služio u Luftwaffe, najprije na stražnjem mitraljezu nekog
Dorniera, a kasnije kao vježbenik za pilota u lovcu, sve dok ga pad aviona
pa onda i Himmler nisu prisilili da se ostavi toga. Ja ne bih bio u stanju
služiti u našim zračnim snagama ništa više no što bih se u pivskoj bačvi
bio u stanju spustiti niz slapove Reichenbacha.
Sletjeli smo, a ja sam tako uzdahnuo od olakšanja da se čitavi prozor
do mene zamaglio. Minutu ili dvije kasnije nesigurno sam se iskobeljao
iz aviona, taman na vrijeme da vidim kako general nestaje u jedinom
prijevoznom sredstvu koje su, čini se, poslali – u Horchu koji su vozili
mjesni policajci, lako prepoznatljivi po srebrnim oznakama koje su im
visjele oko vrata kao pseće ogrlice. Pokupio sam svoju prtljagu i pješice
otišao do aerodromske zgrade gdje sam se, nakon gotovo pola sata
čekanja, uspio prikrpati u auto našeg odjednom brbljavog njemačkog
pilota, koji me odbacio do grada i poput turističkog vodiča objasnio mi
kako stvari stoje u suvremenoj Jugoslaviji.
Hotel Esplanade u Mihanovićevoj izgrađen je još u prošlom stoljeću
kao željeznički hotel na zagrebačko-bečkoj dionici Orient Expressa. U
njemu je bilo crnog i bijelog mramora koliko i u kakvom kamenolomu,
nekoliko secesijskih stropova, zatim plesna dvorana veličine cirkuskog
šatora, a i sva ta službena kurtoaznost činila se primjerenija Beču i bila
je apsurdno pretjerana za grad od jedva stotinu tisuća ljudi. Bilo je to kao
da vozač tramvaja nosi bijeli smoking. Kad bolje promislim, ta sorta
starosvjetske ukočenosti čini mi se neprimjerenom čak i za Beč. No ta je
austrougarska prošlost u Zagrebu vrlo sporo odumirala; doista, možda je
to i bilo ono za što su ustaše, u zabludi, mislili da se bore.
Pa ipak – prema riječima mojeg vozača – staro neprijateljstvo
između Hrvata i Srba nije se moglo tek tako objasniti konfliktom dvaju
propalih carstava. Ako su Hrvati mrzili svoje bliske srpske susjede, nije
to bilo posve zbog njihove osmanske prošlosti. Hrvati su možda i bili
antisemiti, ali Islam su tolerirali. Zašto bi inače bih izgradili džamiju na
jednom od glavnih zagrebačkih trgova?
Čim sam se prijavio u hotel, otišao sam pronaći Schellenbergova
lokalnog SD-ovca, Sturmbannführera Emila Kooba, ali nije ga bilo u
uredu, pa sam ostavio za njega poruku na recepciji hotela. Zatim sam
potražio mjesnog časnika za vezu, čiji je ured također bio u Esplanadi. U
Wehrmachtu je imao čin poručnika i kao i Meyszner bio je Austrijanac.
Ime mu je bilo Kurt Waldheim. Bio je vrlo vitak i visok, kukasta nosa,
pretpostavljao sam da je bio u srednjim dvadesetima, a podsjetio me
poprilično na Heydricha. Pokazao sam mu svoje pismo preporuke – koje
je, dabome, bilo besprijekorno – i izložio mu svoj zadatak.
»Trebam stupiti u kontakt s ovdašnjim SD-om i potom otputovati u
mjesto u Bosni pod imenom Banja Luka«, rekao sam. »Tražim ovog
čovjeka.« Pokazao sam mu fotografiju fra Ladislava koju mi je dala Dalia
Dresner. »Trag mu se gubi u petrićevačkom samostanu Presvetog
Trojstva, koji vode franjevci. Dr. Goebbels želi da mu prenesem važnu
poruku i, bude li on to htio, olakšam mu put u Berlin u skoroj budućnosti.
Bio bih vam zahvalan na svakoj pomoći ili savjetu koje biste mi mogli
ponuditi.«
»Nisam posve upoznat s tim dijelom zemlje, a da vam budem iskren
ovo mi je posljednji tjedan da služim kao časnik za vezu pri talijanskoj
Devetoj armiji ovdje u Jugoslaviji. Nakon kratkog dopusta otići ću u
Grčku da se priključim Vojnoj grupi Jug, kao časnik za vezu Jedanaeste
talijanske armije. Ali mogu vam reći da ceste odavde do Sarajeva nisu
jako loše, naročito sad, kad su temperature dvadeset i nešto, trideset
stupnjeva. Tu i tamo pokoji krater od bombardiranja, dakako. Zimi je
priča sasvim drugačija. Do Banja Luke vam ima gotovo dvjesto
kilometara. Rekao bih da možete donde stići u jednom danu. Partizani
većinom operiraju tek jugoistočno odande, po Zelengori. No prilično su
uporni i kreću se po tom kraju zastrašujućom brzinom, pa vam je najbolje
u svakom trenutku biti na oprezu. Barem dok ste u Bosni. Do SD-a
možete doći u Gestapovu stožeru u Ulici Petra Krešimira. Oni će vam
vjerojatno moći srediti nekakav prijevoz do dolje. Nekakav auto ili kola,
pretpostavljam. Do stožera vas mogu ja odvesti, ako želite. Malo je
predaleko odavde da idete pješice, po ovoj vrućini.«
»Hvala vam, poručniče, to bi mi mnogo značilo.«
Waldheim nije bio loš tip. U Jugoslaviji je bio od prethodnoga ljeta,
nakon što je ranjen na Istočnom frontu i oslobođen bojne službe; otada je
služio samo kao časnik za vezu kod Talijana, jer je govorio njihov jezik.
Ali nije našem glavnom savezniku predviđao svijetlu budućnost.
»I budala vidi da je, sad kad su Saveznici nadrli na Siciliju,
Mussoliniju odzvonilo. Mene bi iznenadilo da uspije zadržati vlast u
rukama do kraja ovog mjeseca. Barem ne bez njemačke pomoći.«
»Zato vas šalju, zar ne?«, rekao sam.
Waldheim se nesigurno iscerio dok smo prolazili pored nove gradske
džamije. S ta tri visoka minareta na kojima se još radilo, djelovala je kao
nešto što nikako ne biste očekivali pronaći u jednoj od najkatoličkijih
zemalja Europe. Waldheim mi je objasnio da bi džamija trebala biti
otvorena sljedećeg ljeta, pod uvjetom da se Ante Pavelić – vođa ustaškog
fašističkog pokreta – održi na vlasti toliko dugo. Džamija je sagrađena
na njegovu inicijativu.
»Recite, poručniče Waldheim, govorite li samo talijanski ili i jezik
koji se govori ovdje, koji god to bio? Hrvatski, pretpostavljam. Jer kad
stignem u Banja Luku, trebat će mi prevoditelj.«
»Govorim češki i nešto hrvatskog. Ali kako sam već rekao, uskoro
odlazim na dopust. A onda u Grčku, bojim se.«
»I kako ste također već rekli, od Zagreba da Banja Luke ima samo
dan vožnje. I jedan dan nazad. Što znači da bi vam ostalo još mnogo
vremena prije no što odete za Grčku. Osim toga, ako se ne varam,
talijanske Devete armije na ovom bojištu više nema. Jer svi su se vratili
u domovinu, boriti se protiv Saveznika. Ili, prije, predati se čim prije budu
mogli. I tko bi im to mogao zamjeriti?«
Waldheim se namrštio. »Veoma mi laska što pitate mene, ali moj
nadređeni, general Löhr, ne bi sad nikako mogao bez mene.«
Waldheim se zaustavio pred ogromnom modernom zgradom. Ulica,
obrubljena platanama koje su odbacivale koru, bila je zatvorena za sav
promet osim onoga za potrebe Gestapa. Niz maskirno obojenih njemačkih
automobila protezao se pred glavnim ulazom. Iza njih je bio simpatičan
parkić s ružičnjakom i brončanom skulpturom gole plesačice, što je bila
vrlo dobrodošla promjena nakon svih onih kipova zaboravljenih hrvatskih
kraljeva na konjima koji su gradom bili razasuti poput divovskih psećih
brabonjaka.
»Eto nas, gospodine. Stožer Gestapa.«
»Ja bih ga mogao pitati, ako želite. Generala Löhra. Da vam dopusti
da pođete sa mnom u Banja Luku. Naposljetku, ova je misija visoko na
listi prioriteta Ministarstva istine i propagande. Uvjeren sam da bi mi
vaš general želio osigurati sve što mi treba kako bi uspjela. Dr. Goebbels
nije tip čovjeka koji podnosi neuspjehe.«
Waldheim je izgledao kao da mu je vrlo neugodno i vjerojatno je
priželjkivao da me nikad nije niti vidio.
»Čujte«, rekao je, »kako bi bilo da vam nađem nekog drugog? Nekog
tko govori hrvatski mnogo bolje od mene.« »Je li to uopće moguće?«
»O, jest. Moj hrvatski uopće nije tako dobar.« Salutirao je.
»Prepustite to meni, gospodine. Pa ću vidjeti što se može učiniti.«
S osmijehom na licu promatrao sam kako se poručnik Waldheim
žurno odvozi; nema mnogo poslova koji nalikuju bivanju Božjim
predstavnikom na zemlji, ali doći u mjesto poput Zagreba s Joškovim
pismom u džepu uniforme bilo je vrlo blizu tome. Pisalo je:

Poštovani: Donositelju ovog pisma, kapetanu Bernhardu

Guntheru, policijskom komesaru pri RSHA u Berlinu, valja
pokazati svaku susretljivost i uslužnost. On je moj osobni
poslanik u Zagrebu i uvijek se prema njemu morate ophoditi
kao da je riječ o meni samom. Njegova je misija od najveće
važnosti za moje ministarstvo. Potpisuje dr. Josef Goebbels,
Ministar istine i propagande.

S takvim pismom u Jugoslaviji me čekao samo ludi provod. Ili sam

barem tako mislio.
Stožer Gestapa bio je prijazno prohladan nakon neumoljive žege
koja je vladala na cesti. Fotografije Hitlera, Himmlera i Ante Pavelića na
zidu predvorja teško da bi me bile iznenadile, baš kao ni golema karta
Jugoslavije, ali se u danim okolnostima portret Benita Mussolinija – onaj
na kojem je nosio crnu kacigu i izgledao pomalo kao kakav cirkusant koji
se sprema biti ispaljen iz topa, što, možda, i nije bilo tako daleko od istine
– već u tom društvu činio neuklopljenim.
Pa ipak mi je taj prizor dao nadu – nadu da će jednog skorog dana
mladi ljudi poput poručnika Kurta Waldheima najavljivati već
neizbježan pad Adolfa Hitlera.
 19. poglavlje

I dućeg jutra, nakon nemirne noći u kojoj su me mučili mnogobrojni

tramvaji koji su nalik praktički neprekinutoj svijetloplavoj rijeci tekli
pod prozorom moje zagušljive i vruće sobe na prvom katu, rano sam ustao
i ubrzo stao čekati pred hotelom, spreman napustiti Zagreb u kabrioletu
Mercedes 190 koji mi je Sturmbannführer Emil Koob rado posudio
nakon što sam mu predao svežnjić novca što mu ga je poslao
Schellenberg. Waldheim je također bio ondje, da me upozna s dvojicom
SS-ovaca koji su se bili nedavno vratili iz Njemačke i išli za Sarajevo pa
potom za Šavnik, da se pridruže svojoj diviziji. Banja Luka je gotovo pa
točno na pola puta između Zagreba i Sarajeva, a dvojici su časnika obećali
da će ih pred ustaškim stožerom u tom prastarom bosanskom gradu
čekati daljnji prijevoz. Nadao sam se ugodnijim suputnicima od SS-
ovaca, ali me Waldheim uvjeravao da su obojica mjesni dragovoljci –
hrvatski Nijemci koji su poznavali zemlju jednako dobro kao i njezin
jezik. Osim toga, dodao je, govorkalo se da su se partizani uspjeli probiti
iz jugoistočne Bosne i da napreduju prema dalmatinskoj obali upravo
preko područja kroz koje smo mi trebali putovati. Sve je to značilo da su
tri naoružana muškarca u autu definitivno bolja opcija od samo jednog.
Od dvojice časnika prvi je stigao narednik. Salutirao nam je nekako
ležerno i rekao da se zove Oehl. Lijeva mu je strana lica bila gadno
opečena, što je vjerojatno objašnjavalo Željezni križ II. klase koji je nosio
na uniformi i njegovu šutljivost; i ja bih bio šutljiv da mi polovica lica
nalikuje na rebrenice. Kosa mu je bila kratka i sijeda i bila izvrsno
usklađena s kratkim sijedim čekinjama na velikoj, izbočenoj bradi; uske
su mu, plave oči nalikovale više na puškarnice u zidovima neprobojna
dvorca. Gledajući u njega osjetio sam se kao da sam upravo sreo divovsku
gorilu u trenutku dok u ruci držim posljednju bananu na svijetu.
»Gdje je kapetan Geiger?«, reče Waldheim gledajući na sat.
»Šefa ćemo pokupiti na izlasku iz grada.«
»Gdje je on sad?«
»Ne želite znati.«
»U redu.«
Rukovao sam se s Waldheimom i poželio mu sreću u Grčkoj, dok je
narednik ubacivao svoju opremu u prtljažnik i pažljivo pod pazuhom
čuvajući taticu, popeo se na prednje sjedalo i pripalio cigaretu.
»Najbolje da vi vozite, gospodine«, rekao mi je. »Naletimo li na
probleme, možda ću morati malo prebrisati cestu ovim.«
Tatica je bio naziv za ruski Tokarev-PPS – Papaša, što je na ruskom
»tatica.« Oehlov je tatica imao magazin u obliku bubnja, a takvi drže
sedamdeset i jedan metak, za razliku od dvostruko manjih kutijastih
magazina.
Upalio sam auto i krenuo, slijedeći Oehlove upute.
»Je li to imalo vjerojatno?«, upitao sam ga.
»Rekao bih da će biti sve u redu barem dok ne prijeđemo Savu.
Nakon toga, svaki je jebeni vrag moguć. Prva proleterska brigada probila
se iz okruženja. A na istom su tom području i četnici. Proleterska brigada
su komunisti. Titovi ljudi. Četnici su monarhisti. Neki su prijateljski
raspoloženi. Neki nisu. Neki su četnici zapravo proleteri koji se
pretvaraju da su prijateljski raspoloženi četnici, samo kako bi vas lakše
ukokali. Jedina stvar po kojoj možete sigurno znati koji su jest kad počnu
pucati na vas.«
 Zvučao je lagano nervozno i umorno. Prepoznao sam taj ton; tako
čovjek govori nakon što ga netko već duže vrijeme pokušava ubiti.
»Jeste li mnogo vremena proveli dolje na bojištu?«
Ispustio je uzdah glasan gotovo koliko i motor auta i strpljivo se
osmjehnuo od uha do uha kao da nastoji suspregnuti poriv da mi nabije
ulašteni drveni kundak svog tatice u lice. Ta je kratka strojnica bila
jedina čista stvar na njemu.
»Nema ovdje bojišta«, odgovorio je. »Ubijaju nas kad mi to ne
očekujemo, a mi ubijamo njih kad to oni ne očekuju. Tako vam to ide s
partizanima. Samo ubijanje. I još malo ubijanja. Samo što njih ima više
nego nas. Dvadeset tisuća ljudi je u partizanima. Vjerojatno i više. Nama
koji moramo izvršavati sve to ubijanje definitivno se čini kao da ih je
više.«
Na njegov smo zahtjev stali pred zgradom nedaleko od nove džamije,
u Ulici Franje Račkog; na suprotnom su se kraju ulice nazirala dva
šiljasta zvonika zagrebačke katoličke katedrale. Ulaz u zgradu vrvio je
zaposlenim muškarcima u crnim odorama s kapama. Oehl je rekao da su
to ustaše i da će naša prtljaga biti sigurna ostavimo li je u autu dok odemo
po kapetana Geigera.
»Mi?«
»Možda ću trebati vašu pomoć da ga izvučem van.«
»Jeste li sigurni za naše stvari? Automat?«
»Nitko se, jebemu, ne bi usudio krasti iz njemačkog auta ravno
ispred ustaškog stožera«, odvratio je. »Zato smo ga i parkirali ovdje.
Jebaonica je na korak odavde.«
Zaobišli smo ugao i došli pred bež zgradu s dorskim ulazom i posebno
prostranim balkonom velikim poput oklopnih kola, na kojem je nekoliko
poluodjevenih djevojaka već uživalo u vrelom hrvatskom suncu. Uspeli
smo se na drugi kat i stupili u pravi mravinjak hodnika i soba. Vojnik
odjeven samo u hlače sjedio je za malim harmonijem i pokušavao svirati
»Bolle Lied« – staru berlinsku pjesmu o tipu po imenu Bolle, iz Pankowa,
koji ode na sajam, izgubi dijete, napije se, probode petoricu nožem, vrati
se kući slomljena nosa, poderane odjeće i s jednim okom manje i, nakon
što mu žena naravna glavu valjkom za tijesto, uguši se u vlastitoj
bljuvotini. Veseo je to glazbeni brojčić koji svaki Berlinac poznaje, ali za
Hrvatsku se činio začuđujuće primjerenim.
Slijedio sam Oehla kroz taj labirint soba gdje je vrvjelo od polugolih
djevojaka, a bilo je unutra svega nekoliko vojnika, sve dok na koncu
nismo pronašli visoka, mrtvacu slična muškarca koji je pušio cigaretu,
zavaljen u naslonjač. Bio je potpuno odjeven, u SS-ovsku uniformu, ali
bio je i očigledno pijan. Uz nogu mu je stajala boca nekakve mutne žeste
i sva njegova oprema, uključujući i još jednog, istog onakvog taticu.
Pogledao nas je kroz napola spuštene kapke i onda kimnuo.
»Jebo vas, naredniče, gdje ste bili dosad?«
»Ovo je kapetan Gunther«, predstavio me Oehl. »On će nas voziti u
Banja Luku.«
»Ma je li? Baš lijepo od njega.«
»Rekao sam vam sinoć. Onaj poručnik iz Esplanade sredio nam je da
s njim putujemo na jug. Iz Berlina je.«
»Bili smo u Berlinu prošli tjedan«, rekao je kapetan. »Ili pretprošli?
Išli smo samo zato što smo mislili da će biti puno komada. Pa svi su čuli
za berlinske ženske. Mislili smo da će biti noćnih klubova. Ali ništa od
toga. Prenoćili smo u nekoj dosadnoj SS-ovoj vili u kvartu zvanom
Wannsee. Je li vam to poznato?«
»Vila Minoux? Da, poznajem je.«
 »Bilo je užasno dosadno. Noćni je život bolji u Zagrebu nego u
Berlinu.«
»Sudeći po ovom ovdje, to je vjerojatno istina.«
Geiger se prijazno nasmiješio i pružio mi bocu, a ja sam je, ne želeći
loše započeti ono za što sam se nadao da će biti samo kratkotrajno
druženje s njim, prihvatio i potegnuo: bila je to rakija, mlijeko junaka, i
vjerujte mi, trebalo je biti junak da to pijete.
»Vidim da vam je ovo prvi put da ste u Hrvatskoj«, rekao je. »Po
tome kako pijete rakiju.«
»Prvi put.« Pomislivši da bi mi bilo bolje dati im na znanje da nisam
potpuni žutokljunac, nabacio sam nešto o tome kako sam se nedavno
vratio iz Smolenska.
»Smolenska, ha? Ovdje je bolje nego u Smolensku. Nema toliko
Wehrmachta da zabada nos, s onim njihovim osjećajem za čast i poštenje
i sva ta sranja.«
»Već mi se sviđa ovdje.«
»Vi mu ponesite stvari«, rekao je Oehl, »a ja ću ga podići na noge.«
Vratio sam Geigerovu bocu na mjesto, zabacio njegov ruksak na
leđa, a onda podigao taticu.
»Oprezno s tim«, rekao je Geiger. »Okidač je malo labav. Ne bi bilo
lijepo da nekoga upucate, je li? Barem ne prije nego što prijeđemo
bosansku granicu. Onda je jebeno svejedno koga ćete upucati.« Nasmijao
se kao da se šali, a ja sam tek kasnije toga dana otkrio da nije o šali bila
riječ.
Oehl je išao za mnom, usmjeravajući kapetana Geigera niz stepenice,
a on nam je nastavio dijeliti savjete vezane uz situaciju u Jugoslaviji.
 »Upamtite, važno je da vi njih upucate prije nego oni vas. Ili vam
naprave nešto još gore. Vjerujte mi, ne biste htjeli da vas zarobe ti
prvoproleterski gadovi. Osim ako vas ne zanima kakav okus vam ima
vlastiti kurac. Jer znate, vole ga ljudima odrezati, pa ih natjerati da ga
pojedu, prije no što iskrvare. Skupa s jajima, ako su darežljivi i
raspoloženi da vas nahrane.«
»Dobrog mesa posvuda vlada nestašica«, rekao sam.
Geiger se grohotom nasmijao, upravo kad smo izašli na ulicu. »Sviđa
mi se ovaj, naredniče. Gunther, rekli ste? E pa, kapetane Gunthere, niste
takva pička kao što se čini. Što vi mislite, naredniče?«
»Kako god vi kažete, šefe.«
»Ima li taj tip Tito i Drugu proletersku brigadu?«, pitao sam.
»Dobro pitanje«, odvratio je Geiger. »Ne znam. Ali čovjek se zamisli,
ha? Čak i kod tih jebenih proletera postoji nekakva klasna podjela. Marx
bi se stvarno razočarao.«
Nije još bilo ni devet sati, a bilo je već toliko vruće da mi se uniforma
lijepila za leđa, pa sam, kad smo stigli do auta i nakon što sam bacio
Geigerove stvari straga, skinuo sako. I Geiger je skinuo svoj, a ja sam
krajičkom oka uhvatio golem, debeo ožiljak na njegovim prsima, koji je
izgledao kao da mu je netko preko njih prešao oštricom noža. Njegove su
upale oči obješenih kapaka susrele moje dok sam gledao u ožiljak, i on se
samo blijedo nasmiješio, ne osjetivši očito potrebu da mi ponudi ikakvo
objašnjenje odakle mu. U svakom slučaju, bilo mi je jasno da ga nije
zadobio pomažući starim bakicama da prijeđu prometnu cestu. Visok je
bio, mršav, plavokos, markantan čak – u nekom je prošlom životu možda
bio glavni ljepotan u školi, ili glumac; no sada je izgledao tako razočarano
i iskvareno da me podsjećao najviše na nekakvog palog anđela. Odgurnuo
je Oehla od sebe, malo se zaklatio, obilno povratio u odvodni kanal uz
ulicu i zatim se uzverao na stražnje sjedalo auta, gdje je ispustio glasan
jauk i onda zatvorio oči.
»Onuda«, reče Oehl, pokazujući preko vjetrobranskog stakla.
»Prođite pored te jebene džamije i onda pored stožera Gestapa.«
Brzo smo ostavili grad za sobom. Sunce je jarko tuklo, tlo kao da se
skutrilo pod njegovom žestinom. Krov kabrioleta bio je sklopljen iza nas
i sličan mijehu harmonike, a mi smo se vozili na jugoistok od Zagreba,
prema Slavoniji. Zemlja je bila vrlo ravna i vrlo plodna zbog Panonskog
mora koje se ovdje protezalo prije otprilike pola milijuna godina. Čini se
da je to more postojalo nekih devet milijuna godina, što je vjerojatno
imalo nekakve veze s onim što se mi se narednih dana imalo dogoditi; ali
znao sam da, što se prije maknem odavde i vratim se u Berlin, to bolje. A
jedino o čemu sam razmišljao bilo je kako ću opet spavati s Dalijom
Dresner. Naročito sad, nakon što sam upoznao svoju dvojicu suputnika.
Svaki put kad bih ih pogledao, obuzeo bi me u vezi s čitavim tim
putovanjem nekakav loš osjećaj. Geigerov je narednik držao cijev svog
automata preko ruba vrata kao da je stražnji mitraljezac u Dornieru, a
izgledao je kao da jedva čeka priliku da ga upotrijebi. Nakon kojih pola
sata Geiger je otvorio oči i počeo paliti cigarete jednu za drugom, kao da
mu svježi zrak nadražuje pluća. Automat koji je držao na krilu mogao je
biti i aktovka, toliko je ležerno izgledao na njemu. Osmijeh na njegovu
licu nije bio osmijeh sreće. Nalikovao je više na Bolleov cerek opisan u
onoj berlinskoj pjesmi – jer, unatoč svim grozotama koje on čini drugima
i koje se događaju njemu, Bolle se ipak vraški dobro zabavlja.
 20. poglavlje

T vornice, garaže, dvorišta sa starim željezom i pilane pretopile su se

u kuće, poludovršene ili napola uništene, teško je bilo reći što točno
je posrijedi. Stoljetna sela bila su gotovo posve napuštena. Auto je
poskakivao po praznoj cesti. Davao sam sve od sebe da izbjegnem jame
na cesti, a tu i tamo čak i očite kratere od granata. Nakon nekog vremena
cesta se suzila i pokvarila, pa ubrzo više nismo mogli ići brže od trideset
na sat. Vozili smo se dalje, pokraj malih posjeda gdje su uz ograde bile
privezane koze, a muškarci orali polja ili kopali kanale. Ovdje i ondje
viđali smo putokaze sve izrešetane metcima, ali uglavnom smo gledali
samo u prašnu cestu kroz od Boga zaboravljenu zemlju. Ono malo ljudi
što smo ih vidjeli na nas su se malo ili nimalo obazirali. Moja je misija bila
iz svemira sasvim drugačijeg od onog u kojem su ti ljudi pokušavali sebi
osigurati nekakvu egzistenciju. Tu i tamo bi nam neka zaprežna kola,
nevjerojatno pretovarena sijenom, lubenicama ili žitom pružila
kratkotrajni dodir sa stvarnošću. Vukle su ih iscrpljene rage, a vozili ih
muškarci koji su samo podsjećali na ljudske likove; lica su im bila
istočkana kratkim čekinjama brade kao kolonijama mrava i bila su
gotovo bezizražajna, kao da su izdjeljana od hrastovih stabala koja su s
obje strane rubila cestu. Ti ljudi nisu tražili nikakvo opravdanje što su
ondje, nikakvu dogmu ili iskrivljenu ideologiju koja bi opravdala njihovo
slobodno postojanje na tom prostoru. Ovo ovdje bio je njihov dom; uvijek
je to bio i uvijek će ostati. Ljudi poput mene i Geigera i Oehla bili smo
samo u prolazu na putu prema osobnom paklu koji smo sami sebi stvorili.
Bilo mi je lijepo nailaziti na te vitke ljude stoičkog izgleda; njihova bi me
pojava uspijevala uvjeriti da pripadam svijetu u kojem stvari tako
neposredne i čestite kao što je uzgoj duhana i šećerne repe i stočarstvo
još postoje; ali taj osjećaj nikad ne bi dugo potrajao. S vremena na vrijeme
Geiger bi ispalio rafal iz svog tatice prema nekoj kravi u polju i natjerao
je da pobjegne poput zeca, a jednom je prilikom nisko nad našim glavama
preletio i jedan Focke-Wulf 190, derući nebesa bljeskom ulja i metala.
Svi smo uglavnom šutjeli, sve dok nismo našli na konjsku strvinu
izvaljenu pored izgorjele talijanske tankete. Po izgledu i smradu mrtve
životinje činilo se da su prošli već dani otkako je uginula; no moja su
dvojica pratitelja inzistirala da stvar prouče izbliza, s oružjem na gotovs,
dakako. Dok je Oehl otišao naprijed da izvidi nastavak ceste, Geiger je
pogledao sedlo na konju i izjavio da je pripadalo Srbinu.
»Po čemu to znate?«
»Samo je Srbin dovoljno glup da tako osedla konja. Osim toga, na
koži je urezano nešto na ćirilici.«
»Ne razumijem zašto toliko mrzite Srbe. Ne može to biti samo zato
što su bili u Osmanskom Carstvu, zašto bi inače ustaše izgradile onu
prokletu džamiju usred Zagreba? Pa vi čak i govorite istim jezikom.«
»Tko vam je to rekao?«
»Poručnik Waldheim.«
»Koji kurac on o tome zna?«, odvratio je Geiger. »Jezici su nam
slični. To da. Ali s bitnim razlikama. Srbi pišu ćirilicom, a Hrvati
latinicom. I srpski naprosto zvuči jebeno gluplje od hrvatskog.«
»Dobro, ali zašto se mrzite?«
»Povijest. Ona i jest glavni razlog zašto se ljudi mrze, nije li? Povijest
i rasa. Srbi su glupi i lijeni i zaslužuju da ih se baci na hrpu rasnog
otpada.«
»To baš i nije Hegel.«
 »Ako hoćete Hegela, onda se vratite u Berlin. Ovdje ima samo
ubijanja.«
»Vjerujte mi, hoću, čim budem mogao.«
»Pa eto vam onda, Srbi su ubojice i samo čekaju da vam zabiju nož u
leđa. Kako vam se to čini? Gledajte Stjepana Radića, Hrvata kojeg je u
narodnoj skupštini upucao srpski zastupnik – Puniša Račić – tamo 1928.
A još prije toga sredili su nadvojvodu Ferdinanda, naravno. Da nije bilo
jebenih Srba, moguće je da ne bi bilo ni Velikog rata. Malo porazmislite
o tome, Gunthere. Svi oni dobri momci koje ste tamo u Berlinu nekoć
poznavali mogli su danas biti živi samo da nije bilo jednoga glupog
Srbina po imenu Gavrilo Princip i njegove Crne ruke. Tako je i nikako
drugačije. Da možete sad svoje mrtve drugove pitati kakvo mišljenje
imaju o Srbima, ne bi vam dali lijep odgovor, dam ruku u vatru. Znate,
Srbi imaju naviku započinjati ratove i onda ih ne dovršavati. Uvijek se
nađu na pogrešnoj strani. U zadnjem su slučaju bili na ruskoj strani, a mi
Hrvati na vašoj. Hrvati su sličniji vama Nijemcima, a neki od nas i jesu
Nijemci, dabome. Srbi su sve sami seljaci ili boljševici. Da Srbinu
pokažete zahodsku školjku, on ne bi znao što će pa bi oprao ruke u njoj.
Mrzimo ih jer se uvijek drže Slovenaca neovisno o tome što je u interesu
države. Braća Slovenci ko i braća Srbi, tako mi Hrvati kažemo. Hoćete
još koji razlog zašto ih mrzimo? E pa evo samo jedan: prijetvorna su
gamad. Ne možeš Srbima vjerovati ništa više nego jebenim Židovima.
Možeš biti siguran da će te Srbin uvijek iznevjeriti.«
»Drago mi je što sam pitao.«
Namrštio se. »Koji kurac vi uopće radite ovdje, Gunthere? Kapetani
SD-a nikad ne izlaze ovako na teren. Barem ne bez specijalnog ubilačkog
odreda koji ih prati u stopu. Fritzevi i Fridolini poput vas inače radije
prepuštaju takve stvari SS dragovoljcima poput mene i narednika
Oehla.«
»Ubijanje s mojom misijom ovdje nema nikakve veze, kapetane
Geiger. Na posebnom sam zadatku, a šalje me ministar istine i
propagande. Negdje je u Banja Luci svećenik kojeg moram pronaći kako
bih mu predao pismo od dr. Goebbelsa.«
»Taj kilavi mali štakor. Kakvog posla on ima s jebenim svećenikom?
On mrzi svećenike. To svi znaju. Zato zadnji Papa i jest izdao encikliku
protiv nacista.«
»Nije mi rekao zašto je gladan – samo da mu donesem doručak.«
»A vi niste ni mrvicu znatiželjni zašto vas je poslao da mu pronađete
nekog tamo svećenika u Banja Luci?«
»Kad sam bio u Smolensku u službi SD-a naučio sam da je obično
najbolje ne propitkivati naređenja koja su mi dana.«
»Istina.«
Otišao sam natrag do auta i donio par fotografija fra Ladislava.
»Ne«, rekao je Geiger. »Ne poznajem ga. Meni svi svećenici izgledaju
isto. Ali reći ću vam jednu stvar. Ako je svećenik u Banja Luci, onda mu
je gadno. Nedavno su se ondje zbile vrlo krvave stvari. A kad to kažemo
u ovoj zemlji, onda to bome znači da je bilo opako, vjerujte.«
Nastavili smo vožnju kroz sela čudnih imena, koja nisu bila ništa više
od par razrušenih kuća. Pred nama je nebo bilo sivo kao mrtva skuša. S
obje smo strane ceste gledali polja visokog kukuruza s klipovima dužima
od pivskih čaša i gotovo jednako debelima, hrpe stajskog gnoja koji se još
pušio, stabla šljiva, lijeske otežale od plodova, pa zatim drveće i još
drveća. Jato čvoraka izvijalo se gore pa dolje nad našim glavama kao
obris neke biblijske pošasti. Stado krava tako je opušteno poleglo uz
rijeku da sam gotovo pa očekivao da će odnekuda izvući košaru za piknik.
Trio ponija stajao je u sjeni prastaroga hrasta. Bio je to bogat poljodjelski
kraj, pa ipak, činilo se kao da smo u prošlom stoljeću.
Ugledali smo prugu dima na obzoru i osjetili lagan zadah kordita u
zraku. Zatim smo začuli zvuk artiljerijske paljbe negdje ispred nas.
Usporio sam i zastao, pa smo na trenutak oslušnuli.
»Naši?«, pitao sam.
Geiger je pogledao Oehla, a on je kimnuo i rekao »Hotchkiss«, pa
pripalio cigaretu kao da je to sve što je trebalo reći.
Hotchkiss je bio tenk francuske proizvodnje i nakon 1940. domogli
smo se njih preko pet stotina.
Odvezli smo se dalje, do nekog malog sela blizu bosanske granice i
ondje, nasred igrališta ispražnjene škole, ugledali naposljetku taj
Hotchkiss. Zaustavili smo se da promotrimo kako dvočlana ustaška
posada ispaljuje 39-milimetarski top francuskoga tenka na napola
razrušenu zgradu na dalekom brežuljku. Nekoliko je ustaša spavalo u
polju do igrališta dok je tenk ispaljivao granate iznad njihovih glava, što
je cijeloj situaciji davalo neki luđački štih. Ostali su izgledali kao da se
klade u vještinu topnika za Hotchkissom. Svi su, izgleda, bili adolescenti.
Nijedan nije na nas obratio ni najmanju pozornost.
»Koga to gađaju?«, pitao sam. »Proletere? Četnike?«
Oehl je nešto rekao jednom od bradatih tenkista i čovjek je, široko
se cereći, rekao samo jednu hrvatsku riječ: Gađanje.
»Vježbaju«, rekao je Oehl.
Geiger mi je dodao dalekozor, i kad je tenk iznova opalio užasnuto
sam promatrao kako slabašna francuska granata otužno zviždi kroz zrak
i pogađa zgradu, rušeći dio crveno-žutog zida od opeke.
 »Pa to je crkva«, rekao sam, zgrožen.
Gore od toga bilo je što je u crkvi bilo ljudi; dva su leša ležala među
ruševinama. Jedan je od Hrvata oduševljeno zazviždao i zapljeskao, a
čovjek koji je sjedio do njega dodao mu je novčanicu, kao da je ovaj dobio
okladu.
»Kojeg đavla koriste crkvu kao metu?«
»Mora da je to srpska, pravoslavna crkva«, odvratio je Geiger.
»Katoličku definitivno ne bi gađali.«
»Ali crkva je crkva«, pobunio sam se.
Oehl se okrutno nasmijao. »Ne, u Jugoslaviji nije.«
»Zar im ne možemo narediti da prestanu?«
»To ne bi bilo pametno«, rekao je Geiger. »Vjerujte mi, ne biste im
željeli pokvariti zabavu. To što smo mi, eto, na njihovoj strani ne znači da
ne bi mogli postati opasni. Samo u Zagrebu i Sarajevu čin pravi neku vlas
razlike između vas i njih. Ovdje na slavonskoj crnici razlike nema. Stvari
poput Ženevske konvencije i ratnih pravila samo u Berlinu nešto znače.
Ovdje dolje ne znače kurca. Zlatno pravilo što se tiče ophođenja s
ustašama na terenu: ne isprječuj se između tih momaka i izvora njihove
zabave.«
Oehl je jednom od muškaraca koji su ležali u travi postavio neko
pitanje. Zatim nam se okrenuo i rekao, »Kaže da je na kraju ove ulice
nekakav hotel. Možda bismo ondje mogli dobiti kavu.«
Ostavivši ustaše da se zabavljaju, odvezli smo se još kratko niz ulicu
do Hotela Sunja, gdje mi je na dojam o tom lokalu ozbiljno utjecala
činjenica da je točno ispred hotela s jedine plinske svjetiljke u selu visjelo
truplo muškarca. Barem sam pomislio da mora biti riječ o muškarcu;
zapravo mu je na glavi bilo još više muha nego što ih se rojilo na onom
mrtvom konju. Geiger i Oehl na obješenika nisu obratili ni najmanju
pozornost, kao da nije nimalo neobično da ispred hotela netko visi; ušli su
unutra, a ja sam nakon minutu ili dvije krenuo za njima.
Bio je to mračan hotel. Jedan je od sitnih prozora još bio i prekriven
debelim daskama. Polako sam uspio razabrati nekoliko prašinom
prekrivenih stolova i stolica i neku vrstu šanka, o koji je Geiger pljeskao
dlanom i derao se da ga netko posluži. Na kraju se iz stražnje prostorije
promolio muškarac. Nosio je crn pusteni šešir s crvenim karanfilom na
obodu, prljavu bijelu košulju i crn prsluk. Crveni mi se karanfil učinio
grotesknim uresom za krčmara čija ulazna vrata resi obješen čovjek.
Geiger mu se obratio triput i svaki je put čovjek zatresao glavom
prije nego što je na koncu prozborio nešto što je Geigeru naizgled bilo
vrlo smiješno; i dalje se smijao kad se vratio do stola za kojim smo ga Oehl
i ja čekali, a onda je sjeo.
»Tri sam puta zamolio tog slovenskog gada kavu«, rekao je.
»Jednom na hrvatskom – kava. Onda na bosanskom – kahva, i treći put,
na srpskom – kafa. I svaki je put rekao ne, je l’? Kao što ste i vidjeli. Već
mi se činilo da mrzi Hrvate, ili da mrzi Nijemce. Možda to njegov jebeni
brat visi na onom stupu vani, je l’? E pa onda sam mu rekao, ‘U čemu je
problem, zašto, jebemu, nema kave? Lijepo sam te zamolio, nisam li,
pizdo?’ A on mi odgovori, ‘Imamo mi kave, to da, ali nemamo vode u kojoj
bismo je skuhali’.«
Geiger se opet počeo grohotom smijati, kao da je to bilo nešto
najsmješnije što je čuo u zadnje vrijeme; a sudeći po tome kako mu je
izgledalo lice, možda je i bilo. Nikad nisam upoznao nekoga manje
predvidljivog od njega. Njegov osmijeh kao da je jednako lako mogao
slutiti na nešto užasno kao i na nešto zabavno ili ugodno. Pripalio sam
cigaretu i šutio. Počeo sam shvaćati težinu cijene koju ću morati platiti
za onu jednu noć s Dalijom Dresner. Bila je to cijena koju Faust možda
plaća za noć provedenu s Helenom od Troje.
»Pitajte može li se što dobiti za piće, naredniče«, rekao je Geiger.
»Napravit ću nam malo svjetla u ovoj neandertalskoj pećini da vidimo što
pijemo.« A kad je Oehl nestao negdje u stražnjim prostorijama hotela,
Geiger je ustao, smrskao stolac na kojem je sjedio na komade i onda ih
ubacio u kamin zajedno s nešto zgužvanih starih novina. Pripalio je šibicu
i pokušao upaliti vatru, ali bezuspješno. I dalje se uporno trudio kad se
Oehl vratio s nešto kruha i sira i s tri visoke glinene boce.
»Šljivovica«, rekao je. »Domaća.«
»Nikad nećete uspjeti upaliti tu vatru«, rekao sam Geigeru. »Ne bez
sitnijeg triješća ili piljevine.«
Oehl je otvorio jednu bocu i kušao sadržaj, dahnuo kao da se opekao
i onda je pružio Geigeru. »Jebemu vraga. Ovo je prava stvar. U ovome
ima više alkohola nego što je bilo u mom djedu na dan kad je umro.«
»Koješta«, obrati mi se Geiger, »upalit ću ovo za sekundu«, i bez i
časka razmišljanja uzme golem gutljaj žestice i onda ispljune sve u
kamin, a u tom trenu čitavi zid i dio poda – ne samo šupljina kamina –
buknu u kugli plamena, kao da je vojni plamenobacač izbacio mlaz
gorućeg ulja i nafte u neprijateljski rov.
Odskočio sam u stranu, ali ne na vrijeme, jer osjetio sam kako mi se
smude obrve, što je Geigera jako zabavilo i razgalilo.
»Što to izvodiš, budalo?«, zaurlao sam. »Zapalit ćeš čitavu zgradu
ako ne pripaziš.«
»Rekao sam vam da ću upaliti vatru, nisam li?«
Oehl se nasmiješio i dodao mi svoju čuturicu. »Evo, kapetane«, rekao
je, »sjednite i popijte nešto. Dobro došli u Hrvatsku. Ovo vam je prava
rakija, a ne ona mutna kurvina pišaka koju smo ono ranije pili. Bit će
dobro da vas iznutra grije pravo piće kad prijeđemo Savu.«
Ispio sam čašicu da smirim živce i da se obuzdam od poriva da
razbijem Geigeru zube.
»Imate pravo, naredniče«, rekao je, smijući se i dalje. »Ova je prava.
Ima sigurno pedeset posto. Daj vojski dovoljno ovoga i čitav svijet će
pokoriti.«
»Ili ga samo spaliti«, rekao sam.
Geiger se namrštio. »Ista stvar.«
 21. poglavlje

R ijeka Sava bila je brža i veća no što sam očekivao, imala je barem
trideset metara širine i bila smeđa kao moj kožni remen. Most –
jedini na kilometrima dugom potezu rijeke koji nije još bio uništen – bio
je konzolnog tipa, od željeza, a na njemu su ustaše podigle veliki prijelaz
opremljen 20-milimetarskim protuavionskim topovima i njemačkim
polugusjeničarom. Od nekih od desetorice ili 3 ljudi koji su se izležavali
na suncu navrh pijeskom punjenih vreća koje su okruživale
protuavionske topove Geiger i Oehl uspjeli su saznati da skupina
partizana, bosanskih muslimana, operira duž ceste kroz Prijedor – što je
bio izravniji, južni put prema Banja Luci – pa su nam ozbiljno preporučili
da pođemo na istok, cestom prema Gradiški, prije nego što okrenemo na
jug.
»Bosanski muslimani, a partizani«, rekao sam kad smo, poslušavši
savjet ustaša, prešli most i onda se odvezli dalje od njega, na istok. »Ne bi
li oni trebali biti na našoj strani? Ako su muslimani.«
»Pretpostavili biste da će biti tako, zar ne?«, rekao je Geiger. »E, ali
nisu. Pomislili biste i da valjda mrze Židove, kao mi. Ali ne mrze. Ovdje
dolje ništa nije kako spada.«
»Ništa«, podcrta Oehl.
»Tako da, vidimo li i jednog jebenog muslimana odavde pa do Banja
Luke, prvo pucamo a onda postavljamo pitanja. Jasno?«
Bio bih u stanju žučno s njima raspravljati o tome, ali onda su obojica
otkočila svoje tatice i uperili ih svaki preko jednih vrata Mercedesa. Kad
ste daleko od kuće, naučite kad je najbolje da začepite. Pa ipak, Geiger
kao da je osjetio moju nelagodu i osjetio se dužnim ponuditi mi
objašnjenje.
»Prošlog smo tjedna narednik i ja bili u Berlin-Babelsbergu,
sudjelovali smo u obuci Handžar divizije. To je SS divizija sačinjena od
bosanskih muslimana koju bi trebao nadzirati Veliki jeruzalemski
muftija. Samo što je ne nadzire. Taj kreten ne bi bio u stanju nadzirati ni
vlastite vjetrove. Znate, mnogi od tih muslimanskih gadova uopće ne žele
biti u SS-u. A svoje domove u Bosni definitivno nisu željeli napustiti.
Polovica ih se prijavila dobrovoljno samo kako bi mogli založiti čizme i
uniformu koje sljeduju. Otišli su sad u Francusku, većina njih, na daljnju
obuku, ali po našem mišljenju ne treba se na njih oslanjati. Ni na jednog
od njih. Nisu im katolici nimalo dragi, a ustaše još manje. Ta džamija
koju ste spomenuli – ne znači to ništa. Poglavnik – jer tako Ante Pavelić
sebe naziva; slično je kao vaš Führer – podigao je tu džamiju samo radi
predstave, budimo iskreni. Kako bi pridobio za sebe muslimane i zato što
su Himmler i on smatrali da su oni čisti Arijevci i da mrze Židove. Ali
nisu, i ne mrze. Štoviše, u ustaškoj administraciji nema nijednog
muslimana, a bome nije ni vjerojatno da će ih biti. Brojne su ustaške
postrojbe već palile muslimanska sela, jer su neki muslimani stali uza
Srbe. Muslimani to znaju. Što je razlog zašto se mnogi od njih sad bore u
partizanima.«
»Ne vjeruj nikome tko ne nosi uniformu«, promumljao je Oehl, »to ja
kažem.«
Geiger potapša automat koji mu je počivao na koljenu. »Ali spremni
smo mi za njih ako zažele da ih pošaljemo ravno u raj. U to oni vjeruju,
znate, Gunthere. Poginu li u boju, u borbi za Alaha, otvaraju im se odmah
vrata Božanstva, Raj. Raj opskrbljen izvanrednim jelom i pilom i s po
sedamdeset i dvije družice.«
 »Nakon tog tjedna što smo ga proveli u Babelsbergu, rado ću
zadužiti svakoga koji poželi ulaznicu za gore«, rekao je Oehl. »Tako mi
svega.«
»Možda naš kapetan ne vjeruje u postojanje Raja«, rekao je Geiger.
»Je li, Gunthere? Vjerujete li u Raj?«
Zamislio sam se načas. Nisam mogao smisliti bolju definiciju Raja
od one koja je uključivala Daliju Dresner dok me kupa odjevena u negliže.
»O, da«, odgovorio sam. »Bio sam čak u njemu. Da vam budem
iskren, bio sam u njemu eto neku večer. Ali bila je ondje samo jedna
družica. Iskreno, jedna žena za družicu u Raju meni je sasvim dovoljna.
A i čini mi se prilično vjerojatnim da Bog, ako postoji, izgleda kao ona.
Barem u mojem Raju.«
»Blago vama«, rekao je Oehl. »Ja nisam nikad bio zaljubljen. A vi mi
zvučite kao da jeste.«
»Tipičan Nijemac«, frkne Geiger nosom. »Romantična budala,
školski primjer.«
»Trenutno mislim da sam više budala nego romantičan«, priznao
sam.
»To vam je od Bosne«, odvrati Oehl.
Geiger se nasmije. »Vidjet ćemo koliko ćete romantični biti nakon
što provedete ovdje tjedan dana. Od same ove zemlje svi postanu odbojni
i neosjetljivi. Pogledajte samo narednika Oehla. A prije je pisao poeziju.
Je li tako, naredniče?«
»Tako je. Jesam. Imao sam dara za to, tako su mi nastavnici
govorili.«
»Teško je u to povjerovati, znam«, reče Geiger. »A čini se da mu je
dar za ubijanje još i veći nego dar za stihoklepstvo.«
 Oehl se nasmiješi od uha do uha. Bilo je to prvi put da ga vidim kako
se smiješi, pa me iznenadilo koliko su mu pravilni i bijeli bili zubi. U
kombinaciji s tom njegovom sivom kosom ružičasta su usta i bijeli zubi
stvarali snažan vučji efekt.
Išli smo sad na istok, sa Savom slijeva i gustim šumama zdesna, a
budući da cesta nije bila drugo nego običan blatnjavi put, opet smo
usporili. Čovjek ne bi rekao da će cesta za vukojebinu biti tako ravna i
voditi kroz takvu nizinu. Pa opet, unatoč svemu što sam vidio, nisam
mogao biti u manje ciničnom raspoloženju. Pokušavao sam podsjećati
samog sebe da sa svakim prijeđenim kilometrom nisam bio sve dalje od
Berlina i Dalije, već sve bliže njezinu trajnom dobrom mišljenju o meni,
jer neće li biti zahvalna kad joj napokon pronađem oca i predam mu u
ruke pismo njegove davno izgubljene kćeri? Još i zahvalnija nego što je
bila večer prije no što sam otišao iz Berlina i sletio u Zagreb? Čak bi se
moglo reći da sam već tad bio malo zaljubljen u nju, jer što je drugo ljubav
ako ne neprestana zauzetost uma jedne osobe onom drugom osobom?
Bilo je vrlo tiho. Kao da smo plutali kroz gustu omaru, slični
vlakancu prašine u zraci jarkog sunca. Sve je bilo nepomično, ali nije to
bila nepomičnost koja ulijeva osjećaj mira. Bila je to nadnaravna
mirnoća, kao da šuma ili neka u njoj skrivena stvorenja gladno zirkaju
na Ivicu i Maricu. Sve što se čulo bio je zvuk motora automobila i
povremena psovka nekoga od nas u trenucima kad bi kotač upao u kakvu
grabu na cesti. Zato smo vjerojatno i završili s probušenom gumom.
Zaustavio sam se uz kraj, mada nije bilo nikakvog drugog prometa kojem
bismo mogli zasmetati.
»Sranje«, protisnuo sam gaseći motor i ogledavajući se. U zraku se
osjećao miris zapaljenog drva koji je naizgled bio naznaka prisustva ljudi
u blizini, ali kroz debeli zastor od drveća nikoga nismo mogli vidjeti. Nije
čak bilo ni daška vjetra da nas malo rashladi. Lišće je na granama iznad
naših glava bilo potpuno nepomično, kao da čitava okolina zadržava dah.
Čak su i ptice ušutjele.
»Bolje nam je da budemo što hitriji«, reče Geiger. »Ovo baš i nije
dobro mjesto za mijenjanje gume.«
»Mijenjati gumu nigdje nije dobro«, odvratio sam izlazeći iz auta.
Umjesto da mi pomognu da izvučem rezervnu gumu iz njezina
udobnog ležišta na poklopcu prtljažnika, druga su dvojica otišla
tridesetak koraka uz i niz cestu, svaki u jednom smjeru, pripalili cigarete
i, spustivši se u čučanj, čuvali oprezno stražu sa spremnim automatima,
prepuštajući meni posao zamjene gume. Nisu mi ništa morali govoriti.
Bilo je bolje da jedan od nas mijenja gumu, a druga dvojica pripaze.
Skinuo sam košulju i žurno se bacio na posao, nadajući se da će mi
zujanje pčela pomoći da ostanem miran kao što se činilo da su one mirne
dok skupljaju pelud. Ali srce mi je bubnjalo u grudima. Znao sam da su
moji suputnici u pravu. Ovo nije bilo mjesto za zaustavljanje. Među
drvećem uz cestu mogla se skrivati čitava divizija partizana. I doista kao
da sam osjećao pogled nevidljivih očiju na svom nezaštićenom potiljku.
Prošlo je bilo već neko vrijeme otkako sam zadnji put zamijenio
gumu, ali uspio sam sad to izvesti u roku dvostruko kraćem od
normalnog. Taman sam im htio doviknuti da sam gotov, kad sam shvatio
da ni Geigera ni Oehla nema i da sam ostao sam na toj tihoj cesti. Gdje
su nestali? Jesu li bili među drvećem? Dolje, kraj rijeke? Čekao sam ih
jedan dug trenutak, ne usuđujući se nikako vikati da ne bih slučajno
partizanima odao svoj položaj. No nakon nekog vremena dohvatio sam
pištolj i brzim se korakom spustio do obale rijeke da operem ruke i
napunim čuturicu vodom. Bio sam se gotovo već vratio do auta kad sam
začuo glasan rafal negdje ravno naprijed. Je li to značilo da smo
napadnuti – to nisam mogao znati, pa sam kleknuo iza auta i pričekao.
Prošla je čitava minuta i odlučio sam vratiti se u auto i upaliti ga za slučaj
da moramo odjuriti odande. Nakon još jedne minute ubacio sam auto u
prvu i polako odgmizao cestom do mjesta odakle mi se činilo da je
pucnjava doprla.
Geiger me spazio prije no što sam ja spazio njega. On i Oehl stajali
su na malom proplanku, zureći u nešto u grmlju.
»Sve je u redu«, reče. »Lažna uzbuna.«
Ugasio sam motor i izašao pogledati. Dva muška tijela ležala su
neuredno u grmu, kao izgubljeni komadi rublja koje se sušilo na suncu.
Široke crvene mrlje nasred njihovih prsa kao da su sa svakom sekundom
postajale sve veće. Nisu mogli biti stariji od šesnaest godina i obojica su
bili izvanredno lijepi, što kao da je još više pogoršavalo činjenicu da su
ubijeni nesretnim slučajem. Tek sam nakon nekog vremena zurenja
shvatio da su blizanci. Pored njihovih mrtvih tijela od žalosti je cvilio pas
i pokušavao lizanjem oživjeti jednog od blizanaca. Naizgled prastara
puška ležala je na tlu nekoliko metara dalje.
»Lažna uzbuna?«, rekao sam. »A ona puška?«
»Samo su bili u lovu, rekao bih. Da koknu nešto. Nisu muslimanski
partizani, to je sigurno.«
Zagledao sam se u blizance; ništa ih od njihove odjeće nije ni po čemu
razlikovalo od ljudi koje sam vidio kako rade na novim minaretima u
Zagrebu.
»Kako to znate?«
»Pas«, reče Oehl. »Nijedan musliman ne bi držao psa za ljubimca.«
»Sirote budale našle su se na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Vjerojatno su zaspali skrivajući se u grmu, čekajući nekog goluba, a onda
smo ih zadesili mi. Čuo sam nešto u grmlju, vidio pušku i zapucao. I to je
bilo to.«
»Šteta«, napomenu Oehl. »Zgodni momci. Blizanci, izgleda.«
Onda se, dok smo ih još gledali, jedan od blizanaca čudom pomaknuo
i istovremeno prostenjao, kao da je onom psu uspjelo izvesti neko
bogohulno čudo. No nije potrajalo. Neki je još tinjajući civilizirani dio
mene taman htio zaustiti da se momku još možda može pomoći, kad je
Geiger dokrajčio i njega i psa još jednim kratkim rafalom iz svog
automata.
»Čovječe, pa bio je samo klinac«, rekao sam mu.
»Hajde«, odvrati Geiger. »Nemamo vremena za glupe
sentimentalnosti. Bolje bi nam bilo da se pokrenemo prije no što pucnjava
nekog privuče da vidi što se zbilo. Uz malo sreće trebali bismo stići u
Banja Luku prije sumraka.«
 22. poglavlje

B udući da je bio smješten na uzvisini nekoliko kilometara sjeverno od

Banja Luke, franjevački samostan u Petrićevcu bio je lako uočljiv.
Spojen kao pupčanom vrpcom s impozantnom rimokatoličkom crkvom
čija su se dva usiljena zvonika visoko uzdizala nad okolni kraj nalik na
šešire dvojice prastarih čarobnjaka, sam je samostan – s krovom na četiri
vode i dva velika zabatna prozora – sličio više kakvoj elegantnoj
ladanjskoj vili nego srednjovjekovnom kloštru. Nekoliko je starih
automobila bilo parkirano na pošljunčanom kolnom prilazu, a općenito
odsustvo bilo kakvih znakova poljoprivrede pokazivalo je da je riječ o
redovnicima za koje kontemplacija ne uključuje zurenje u štihaču niti
vođenje brige o vinogradu. Ono nekoliko stabala služilo je samo kako bi
prikrilo malu cesticu koja je vodila do samostana, zbog čega sam napravio
nekoliko krugova oko kompleksa prije nego što sam uspio pronaći prilaz
do ulaza. Nitko – čak ni kokoš ili pas – nije izašao da nas dočeka. Možda
su se već bili dovoljno opametili da se klone razgovora s trojicom SS-
ovaca.
Pritisnuo sam trubu i iskoračio iz auta. Geiger je pripalio cigaretu i
zavalio se bolje u svom sjedalu ne bi li izložio svoje od razvrata uvelo lice
posljednjim zrakama sunca. Podigao sam pogled prema mnogobrojnim
prozorima samostana i nisam uspio opaziti ni jednu jedinu znatiželjnu
glavu. Zdanje se doimalo napuštenim. Pa ipak, u zraku se osjećao lagan
miris kuhinje.
»Možda su trapisti«, reče Geiger.
»Ovi su franjevci«, odvratim. »Ne cisterciti.«
»U čemu je razlika?«
 »Ne pitajte mene, ali razlike ima.«
»Kao između SS-a i SD-a, možda«, pokuša Oehl.
»E pa, što god da bili«, reče Geiger, »možda su dali zavjet šutnje.«
»Nadajmo se da nisu«, rekao sam. »Inače bismo mogli ovdje malo
duže ostati.« Pokupio sam fascikl s fotografijama fra Ladislava i krenuo
prema glavnim vratima.
»Ako sve drugo propadne«, reče Geiger krećući za mnom, »mogu
zapucati iz ovoga u zrak.«
Okrenuo sam se i vidio da i dalje nosi taticu.
»Za ime Boga, ostavite to u autu.«
»Vjerujte mi, kad treba prekinuti zavjet šutnje, ništa nije bolje od
jednog od ovih vražićaka.«
»Svejedno. Molim vas.«
Geiger strese glavom i preda taticu Oehlu, a onda se popne za mnom
kratkim nizom stuba od vapnenca do dvokrilnih drvenih vrata obojenih
u crno i s eliptičnim svjetlarnikom iznad njih. Na zidu pored vrata stajali
su velik željezni križ i slika usnula redovnika s lubanjom u rukama,
pretpostavio sam da Svetog Franje, s anđelčićem koji mu je iznad glave
svirao lutnju. Dvaput sam povukao veliki gajtan zvona, provirujući
istovremeno kroz svijetlozelena stakla pored vrata.
»Ovo baš i nije moja predodžba ukazanja«, reče Geiger promatrajući
sliku. »Nije baš često da zadrijemam držeći lubanju u ruci.«
»Mislim da bi poanta mogla biti u tome da ćemo jednog dana svi
zaspati i umrijeti. Kao onaj klinac kojeg ste danas ustrijelili kraj ceste.«
»Kad smo već ovdje zapalit ću svijeću za njegovu dušu, ako će vam
zato biti lakše.«
 »Možete. No njemu zbog toga sigurno neće biti lakše.« Opazivši da
se iza stakla nešto pomiče, dodao sam, »Recite im da želimo vidjeti
gvardijana.«
Vrata su se otvorila i otkrila nam mišićava muškarca odjevena u
smeđi habit, ćelave glave i s velikom sijedom bradom. Govoreći na tečnom
štokavskom – objasnio mi je da je to dijalekt hrvatskog, bosanskog,
srpskog i crnogorskog – Geiger mu je rekao da moramo hitno razgovarati
s gvardijanom.
Redovnik se uljudno naklonio i zamolio nas da pođemo za njim, pa
smo stupili u samostan. Bilo je to neugodno, šuplje zdanje u kojem je
svaki zvuk dugo odjekivao, vladali su polutama, skrivene oči, opipljive
tišine i kiseli miris od pečenja kruha. Prošli smo dijelom dugog, golog
hodnika – izgledao je više kao dio zatvora nego kao dio nekog mjesta u
kojem su ljudi sami odlučili živjeti – čiji su vlažni zidovi bili obojeni u
dvije institucijske boje, zelenu i krem-žutu, a u njima su bila uglavljena
vrata od nebojenog drveta bez ukrasa. Gole su žarulje visjele s jednako
golog stropa. Neki je redovnik meo nelakirane podne daske metlom od
šaša, a odnekud se čulo kako malo zvonce u satu otkucava puni sat. U
nekoj su se udaljenoj ćeliji zalupila vrata, ali dok smo Geiger i ja koračali
iza bradatog redovnika, naše su čizme proizvodile zacijelo najglasniji
zvuk u toj zgradi i zvučale su gotovo prostački. Prošli smo pored
otvorenih vrata gotovo nenamještenog refektorija gdje su četrdesetorica
ili pedesetorica muškaraca u tišini jeli varivo i kruh, a u nekoj je udaljenoj
sobi netko počeo glasno izgovarati monotonu molitvu na latinskom, koja
je ostavljala dojam praznovjerja više nego svetosti. Čitavo me se to mjesto
nije dojmilo kao povučeno skrovište za kontemplaciju, već više kao
predsoblje Čistilišta vrlo udaljenog od nebesa. Nisam želio ostati ondje.
Već od samog posjeta tom samostanu učinilo mi se kao da sam mrtav, ili
u limbu, ili nešto još gore.
Redovnik nam je pokazao vrata u jednostavno namještenu sobu u
kojoj je bilo nekoliko udobnih, ali izlizanih naslonjača, ponovno se
naklonio i zamolio nas da pričekamo dok on ode po gvardijana. Nije se
vratio. Geiger je sjeo i pripalio cigaretu. Ja sam kroz prljavo prozorsko
okno buljio u narednika Oehla, koji je, činilo se, otišao odrijemati na
zadnjem sjedalu Mercedesa. Nakon kraćeg vremena sjeo sam pored
Geigera i također pripalio. Kad si u nedoumici, puši; to je vojnička
mudrost.
Napokon se pojavio gvardijan. Bio je to krupan čovjek šezdesetih
godina – možda i stariji – duge sijede kose, mraznih obrva bujnih kao
krzneni šalovi, lica kao u psa krvosljednika i loptaste crne brade.
Prodornim nas je plavim očima promatrao opravdano sumnjičavo. SS
možda i jest podupirao hrvatsku fašističku državu – koja je pak
podupirala Rimokatoličku Crkvu – pa opet nitko tko je svoj život posvetio
služenju Kristu nije mogao doista vjerovati da je služiti Adolfu Hitleru
bolja alternativa.
Podigao je ruku, napravio znak križa nad našim glavama i rekao
»Bog blagoslovio sve prisutne.«
Uljudno sam ustao. Geiger je ostao pušiti zavaljen u naslonjač.
»Hvala vam što ste pristali susresti se s nama, gvardijane. Ja sam
kapetan Gunther. A ovo je kapetan Geiger.«
»Što naš skromni red može učiniti za vas, gospodo?«, upitao je na
besprijekornom njemačkom. Glas mu je bio odmjeren, tih i ispražnjen od
emocija, kao da strpljivo nešto govori djeci.
»Tražim svećenika koji je, vjerujem, član vašeg reda«, rekao sam.
»Redovnika po imenu fra Ladislav. Poznat je i kao Antun Đurković.
Imam za njega važno pismo koje mu, po naredbi nadređenih u Berlinu,
moram osobno predati u ruke. Cijeli smo današnji dan putovali iz
Zagreba samo kako bismo došli ovamo k vama.«
»Zagreba?« Izgovorio je ime tog grada kao da je Pariz ili London.
»Godinama već nisam bio u Zagrebu.«
»Isti je kao i uvijek«, reče Geiger.
»Zbilja? Ja sam čuo da sad ondje imaju džamiju. S minaretima. I
mujezinom koji poziva vjernike na molitvu.«
»Istina«, odvrati Geiger.
Gvardijan strese glavom.
»Mogu li vas zamoliti jednu cigaretu?«, upita on Geigera.
»Naravno«, reče Geiger.
Gvardijan veselo pripali cigaretu i sjedne.
»Ti pištolji koje nosite, gospodo«, reče on, očito istinski uživajući u
cigareti. »Pretpostavljam da su nabijeni.«
»Ne bi imalo puno smisla nositi ih da nisu«, reče Geiger.
Gvardijan je pošutio minutu ili dvije i onda rekao, »Cigarete i metci.
I jedni i drugi tako mali, a tako učinkoviti. Kad bismo barem više
vremena provodili koristeći one prve, a one druge manje, život bi bio
mnogo manje kompliciran, zar ne?«
»Možda bi bio manje opasan«, reče Geiger.
»Ali. Da odgovorim na vaše pitanje. Istina je da je ovdje neko vrijeme
boravio čovjek zvan fra Ladislav. I čini mi se da mu je laičko ime
Đurković. Srećom on više nije član našega reda i u ovom samostanu ne
živi već nekoliko godina. Čak i po mjerilima njegove nesretne zemlje,
njegovi su pogledi bili ekstremistički, najblaže rečeno. Većina nas u ovom
redu svoju katoličku vjeru ispovijeda pomoću raspela i molitvenika.
Moram reći, bojim se, da je Đurković smatrao da ju je nužno ispovijedati
metcima i bajunetama, zbog čega sam ga i zamolio da napusti ovaj
samostan i zbog čega sam naredio da sva pošta naslovljena na njega koja
stigne ovamo bude uništena. Zato je on, za nas, mrtav. U svakom slučaju,
njegov je svećenički život završio. Koliko ja znam pridružio se ustašama
nakon što je otišao od nas, a gdje se trenutno nalazi meni je nepoznato,
kao i čime se sad bavi. Rekao bih da bi vam najbolji sljedeći korak bio da
odete u ustaški stožer u Banja Luci. Njihovu zgradu lako ćete pronaći u
centru grada ako potražite srpsku pravoslavnu katedralu Svetog
Trojstva, koju trenutno ruši kažnjenički bataljun sačinjen od Židova,
Srba i Roma, i to golim rukama.«
»Ruše ju?«
»Dobro ste me čuli, kapetane. Rasa i religija u ovom su našem dijelu
svijeta mučne teme, blago rečeno. Nakon što je katedralu malo oštetio
neki njemački avion lovac, ustaška je vlast odlučila dovršiti posao i
naredila je da je se sruši, kompletno. A kao da to nije bilo dovoljno zla,
banjalučkog su episkopa, Platona Jovanovića, nekamo odvezli i
hladnokrvno ubili. Da, tako je kako vam kažem. U ovoj je zemlji, eto,
kršćanski svećenik postao mučenik zbog načina na koji je odabrao slaviti
Boga.«
»Na putu dovde iz Zagreba vidio sam kako neki ustaše iz topa gađaju
srpsku pravoslavnu crkvu«, rekao sam. »Zašto?«
Gvardijan raširi ruke kao da je to izvan dosega njegova
razumijevanja.
»Mi se u Petrićevcu nastojimo držati za sebe i nemati nikakve veze s
politikom. No ovdje u bivšoj Jugoslaviji određeni fanatični elementi
gledaju na Srpsku pravoslavnu Crkvu i njezine proruske sljedbenike s
neumoljivim neprijateljstvom. Nesumnjivo ih dijelom potiče činjenica da
su i ovaj naš samostan sredinom prošlog stoljeća razorili Srbi pod
vladavinom Osmanskog Carstva. Ja sam Hrvat, ali nisam jedan od onih
koji vjeruju u oko za oko. Kao što nas sam Sveti Franjo podsjeća, staze
do Gospodina su mnoge, a mi se molimo za sve one koji su tako okrutno
potlačeni, da budu izbavljeni iz svojih okova. Kad već ima ljudi koji će
svako Božje stvorenje lišiti zaklona suosjećanja i sažaljenja, znajte da ima
i ljudi koji će prema svojim bližnjima postupati upravo s tim osjećajima.«
»Na to kažem amen«, rekao sam.
»Drago mi je što je tako, kapetane Gunthere. Vi i vaša dvojica
prijatelja ostat ćete na večeri, nećete li?«
»Bilo bi nam vrlo drago«, odgovorio sam.
»A ako ste vozili sve od Zagreba, možda tražite i prenoćište.
Dobrodošli ste provesti noć pod našim skromnim krovom. Dužnost nam
je primiti vas, ako smo pravi redovnici. Jer Biblija nas podsjeća,
‘Gostoljubivost ne zaboravljajte, jer njom neki ne znajući pogostiše
anđele.’ Hebrejima, glava trinaesta, drugi redak.«
»Mogu vam jamčiti da smo mi daleko od anđela«, rekao sam mu.
»Samo Bog zna pravu istinu o svakom čovjeku, sinko«, odvrati
gvardijan.
Ostali smo u Petrićevcu na večeri, ali nismo ondje prenoćili. Unatoč
gvardijanovim civiliziranim riječima, nešto mi se na tom mjestu – i na
njemu samom – nije svidjelo. Čovjek je djelovao jednako opasno kao i
sjeverna strana Eigera. Imao je držanje Velikog inkvizitora – kao da je
umoran od svijeta – i unatoč svemu što je rekao, ne bi me bilo začudilo da
sam saznao da negdje skriva napravu za rastezanje ili za drobljenje
palčeva. Opet, ja općenito naprosto ne volim svećenike. Većina njih
fanatici su drugačijeg, manje opipljivog božanstva od Adolfa Hitlera, ali
su svejedno fanatici.
 Čim smo završili s jelom ukrcali smo se opet u Mercedes i krenuli
prema Banja Luci gdje smo, kao što nas je gvardijan uvjerio, brzo
pronašli zgradu ustaškog stožera koju smo tražili. Bila je to velika,
žućkasta, kockasta zgrada s nekim osmanskim elementima – bila je sva
puna korintskih stupova i lukova nad prozorima – koja je nalikovala na
kazalište ili na operu. Ustaška je zastava mlitavo visjela iznad glavnog
ulaza, oko kojeg su se motali muškarci u crnim uniformama i s još crnjim
brkovima. Na drugoj strani ceste postariji muškarci u papučama i s
mekim kapicama na glavi igrali su šah u malom parku koji je nalikovao
na bilo koji park na koji biste mogli naići u ljetnu večer u nekom
provincijalnom europskom gradiću. No nema svaki provincijalni gradić
kažnjenički bataljun sastavljen od njegovih vlastitih građana kojima je
zadatak uništiti katedralu. Ovaj je ovdje pakao na zemlji bio opkoljen
željeznim oblakom od bodljikave žice kako jadnici koji su ovdje, na
ostacima zidova katedrale, obavljali svoj ropski rad ne bi slučajno
pobjegli. Za taj dan, međutim, nisu još bili gotovi, pa su iza visokih
gomila krša u mene beznadno zurile upale oči tih hodajućih karijatida
kojima su se leđa povijala pod teretom žutih opeka. Nekako opčinjen tim
užasom, ostao sam ukopan na mjestu, pa sam, nemajući pojma zašto,
skinuo brzo kapu s glave, kao da je neki dio mene još odavao poštovanje
činjenici da je hrpa kamenja preda mnom na neki način još uvijek crkva.
Ili me to možda pogled na toliko ljudske patnje nagnao da tako učinim –
neko poštovanje prema ljudima kojima očito nije preostalo mnogo
vremena na ovom svijetu. No nisam uspio dugo ondje stajati i gledati što
se događa jednoj crkvi u ime druge na tom bijednom, od boga
zaboravljenom mjestu; ustaški me stražar, primičući mi se s puškom u
rukama, natjerao da se okrenem i odem za svojim poslom. Mene,
međutim, čovjekova nečovječnost prema drugim ljudima već dugo nije
nimalo iznenađivala, i sasvim je moguće da sam se okrenuo zato što sam
već otvrdnuo. Moram priznati da je sve što me tada zanimalo bilo da
pronađem fra Ladislava, predam mu kćerino pismo i onda zbrišem iz
Nezavisne Države Hrvatske čim prije budem mogao.
»Ja se na vašem mjestu ne bih previše sekirao zbog toga«, rekao mi
je Geiger dok me pratio u zgradu stožera. »Da ste ikad imali prilike
vidjeti što su oni činili nama u ovom ratu, ne biste ih sažalijevali ni
minutu.«
»Pretpostavljam da ste u pravu«, rekao sam. »No svejedno, meni ih
je žao. Čini mi se bome da bismo bez osjećaja sažaljenja bili samo
životinje.«
»Nikako ne razumijem zašto ste vi pristupili SD-u.«
»I meni je to misterij.«
U zgradi stožera, koja je bila krcata poliranim mramorom i
kristalnim lusterima, pokazao sam svoje dokumente namrgođenom
ustaškom obavještajnom časniku koji, međutim, nije bio dovoljno
obaviješten da bi znao sa mnom progovoriti i riječ njemačkog i koji je
izgledao kao da ga više zanima kopanje nosa i dovršavanje neke složene
črčkarije na komadu bugačice nego da mene sasluša. Dok sam promatrao
gordijskog čvora dostojnu kompleksnost tog crteža, pomislio sam kako
savršeno prikazuje nerazmrsive političke zavrzlame Jugoslavije.
Osiguravši prijevoz za sebe i Oehla i saznavši gdje se trenutno nalazi
kapetan SS divizije Prinz Eugen, Geiger mi je priskočio u pomoć i uspio
saznati da je čovjek nekoć znan kao fra Ladislav sada bolje poznat kao
pukovnik Dragan.
»Mislim da je to ime šala«, rekao je. »Pukovnik Dragan. Kao da je
drag. Jer ako je vjerovati onome što ovaj tip kaže, pukovnika se ovdje
boje kao vraga i poprilično je notoran. Trenutno ga se može naći u mjestu
pod imenom Jasenovac, stotinjak kilometara natrag istom cestom kojom
smo upravo došli. Ondje je ciglana.«
»Ciglana? O Bože, čovjek bi rekao da cigala imaju dovoljno ondje
vani.«
»To bome da.«
»Kako franjevački redovnik uspije postati ustaški pukovnik?«,
zapitam se naglas.
Geiger slegne ramenima. »U ovoj zemlji – na samo jedan način«,
reče. »Efikasnim smicanjem Srba.«
»Pitajte ga što još zna o tom pukovniku Draganu«, zamolio sam.
Geiger opet progovori, a ustaški časnik postupno je sve življe
odgovarao.
»Taj čovjek kojeg tražite, Gunthere, velik je junak«, reče Geiger,
dajući mi simultani prijevod. »Obožavan je, čak, i neka je vrsta živuće
legende u Bosni i Hercegovini. Neko je vrijeme bio bolestan, patio od
groznice – očito su močvare oko Jasenovca pune komaraca – i strahovalo
se da će umrijeti. Ali mnogo se dobrih katolika molilo Bogu i upalilo
mnogo svijeća, tako da se sad povratio k zdravlju i još je snažniji nego što
je bio, i strašniji je no ikad. Čak ga se i ustaše boje, i to s razlogom. Jer s
njim se ne da pregovarati. To kažu njegovi ljudi. Jednom kad nešto
odluči, nema više šanse da se predomisli. Njegov je um neprobojan – tako
ovaj kaže. Ali i da se o pukovniku Draganu ne može suditi kao o bilo
kojem običnom čovjeku. On je sve samo ne običan. Možda je to zato što je
prije bio zaređen, kao i velečasni Tomislav, koji je također s ustaškim
jedinicama u Jasenovcu. Moguće je da sam Bog daje pukovniku snagu da
radi to što radi. Da bude čovjek sposoban za takve strašne stvari. Možda
ga taj njegov poseban odnos s Bogom čini tako jakim. Tako odlučnim, i
da tako nadahnjuje svoje podređene. Sve ustaše koji žele da ova zemlja
bude slobodna od komunističke, židovske i muslimanske prijetnje i od
seljačkih idiotarija srpske pravoslavne crkve.«
»A ja sam mislio da nacisti drže monopol na teška sranja ove vrste.«
Geiger otvori svoju tabakeru i ponudi mi cigaretu. Zatim me uhvati
pod ruku i izvede pred zgradu na čik-pauzu. Ljetno se sunce sad spustilo
nisko iza oblaka i nebo nad Banja Lukom bilo je boje krvi. Kod srpske
pravoslavne katedrale radovi na rušenju za taj su dan bili gotovi, ali ne i
okrutnosti. Čuo sam kako neka žena plače. Zašto sam došao na to pakleno
mjesto?
»Znate, čini mi se da sam već čuo za tog tipa, pukovnika Dragana,
kad sam prvi put bio ovdje po dužnosti. Za oba ta čovjeka. Vašeg fra
Ladislava i tog oca Tomislava. Čuo sam o njima neke prilično jezive
stvari. Stvari koje su moguće samo ovdje u Jugoslaviji. Ova je zemlja
zbilja puna mržnje – gvardijan je imao pravo.«
»Što ste čuli, Geigere? Kakve to stvari?«
»Užasne. Nešto o dvojici redovnika koji rade za ustaše. Samo imena,
ustvari. Zvali su ih dva Pavelićeva svećenika smrti. Tako je. Svećenici
smrti. Čuo sam da su pobili hrpu ljudi. Ne samo u borbi. I to ne samo
partizana – koje i treba tamaniti – nego i žena i djece također.«
»Zato što su bili Srbi?«
»Zato što su bili Srbi. Gledajte, Gunthere, nije me briga što ćete vi.
Ali u ovoj zemlji vi ste riba na suhom. U Berlinu vjerojatno znate što
radite, ali ovdje, u toj vašoj uniformi, samo ste još jedna meta. Moj vam
je savjet da se klonite tog pukovnika Dragana i Jasenovca. Ostavite
ministrovo pismo ovdje kod tog tipa, vratite se u Zagreb i onda se
ukrcajte na prvi sljedeći avion za Njemačku.«
»Razmišljao sam i o tome. Nemojte misliti da nisam. Ali imam
osoban razlog da se pobrinem da to pismo dospije u njegove ruke.
Uostalom, ministar ne bi bio presretan da mu ispričam da sam se mogao
naći s tim tipom i onda propustio šansu. Mogao bi mi odbiti pokriti
troškove i što ću onda?«
»Bit ćete živi. Gledajte, ja se ne šalim. Taj je pukovnik pravi
monstrum. Činjenica je da čak ni SS-ovci ne odlaze u Jasenovac ako
ikako to mogu izbjeći. Na tom je mjestu nekad i bila ciglana, prije rata,
ali sad je to koncentracijski logor. Za Srbe. Mislim da je bilo i nešto
Židova u Jasenovcu, na početku rata, ali sad su već svi davno mrtvi.
Pobile su ih ustaše.«
Iskusivši Smolensk, pitao sam se koliko bi mi uopće gadan mogao
biti Jasenovac. Na kraju krajeva, na meni je bilo samo da dostavim to
pismo. Nema sumnje da bih to bio kadar učiniti, i to začas. Osim toga,
već sam i ranije bio susreo đavla; ustvari, bio sam prilično siguran da sam
nekoć za njega i radio. Heydrich je bio najbliže mojem pojmu kako đavao
doista izgleda. A nisam mogao ni zamisliti da bi hrvatski masovni ubojice
mogli biti išta gori od njemačkih masovnih ubojica, kao što su bili on ili
Arthur Nebe. Ali što ću reći Daliji Dresner? Da joj je otac čudovište? Nije
mi se činilo da bi joj bilo drago čuti tako nešto.
»Ne brinite za mene«, rekao sam. »Čvršći sam ja nego što izgledam.«
»Ne, vi izgledate dovoljno čvrsto. Nije u tome problem. Problem je u
tome što sam vam prozreo u dušu, Gunthere. Još u njoj ima tračak
ispravnosti. U tome je vaš jebeni problem. Što ono Nietzsche kaže?
Čovjeku se može učiniti da je kadar dugo gledati u bezdan a da ne upadne
u njega, ali ponekad se bezdan zagleda u njega. Ponekad ti bezdan ima
čudan utjecaj na osjećaj za ravnotežu. Poslušajte mene, znam ponešto o
tome.«
Slegnuo sam ramenima. »Svejedno, ja idem u Jasenovac. Uostalom,
kao što ste rekli, put natrag u Zagreb vodi onuda.«
 »Sviđate mi se, Gunthere«, reče Geiger. »Ne znam zašto, ali tako je.
Možda baš zbog tog tračka ispravnosti u vama. Zavidim vam na tome. Ja
sam u krvi do laktova. Ali vi... vi ste drugačiji. Nemam pojma kako ste
dosad izdržali u SD-u, ali jeste i tome se divim. E pa, ne dajete mi izbora,
idem i ja s vama u Jasenovac. Promislite. Vi ne govorite hrvatski. Ili jezik
bosanskih Srba, kako god. Osim toga, što ako naletite na kakve
proletere? Ili na neprijateljski raspoložene muslimanijake?«
Oehl je tako običavao nazivati muslimane.
»Rekao sam vam već. Ti gadovi bi vas rado natjerali da gutate
vlastiti kurac. Trebate mene i narednika da jašemo s vama, s puškama na
gotov’s. Osim toga, sad imamo i drugi auto. S vozačem. Tako da ćete se
moći osjećati još sigurnije nego dosad.«
Morao sam priznati da je mudro zborio.
»A što je s onim da se morate priključiti svojoj SS jedinici?«, upitao
sam.
Geiger slegne ramenima. »Ima za to vremena. K tome, sad kad smo
već u Banja Luci, znam mjesto gdje se dobro jede i gdje možemo
prespavati. Večeras vas ja častim. A ranom zorom odosmo.«
 23. poglavlje

D an je bio prelijep i topao i odlično smo napredovali natrag uskom

cestom u smjeru Jasenovca. Uspio sam sebe uvjeriti da ću, kad
onamo stignem, biti na pola puta do Zagreba, a time i do Njemačke, i to
kao da je trebalo učiniti da sve bude u najboljem redu. Čovjek može
podnijeti praktički bilo kakve prizore, samo pod uvjetom da zna da neće
dugo potrajati. Bazdeći na alkohol, Geiger je kljucao u suvozačevu
sjedalu, dok su nas Oehl i još jedan SS-ovac pratili u svom autu. Više smo
se puta mimoišli s ustaškim kamionima, ali vojnici u njima nisu na nas
obratili neku pozornost. Jednom ili dvaput čuli smo u daljini paljbu iz
lakog oružja, pa smo se iz predostrožnosti nakratko zaustavili i popušili
po cigaretu. No ako su to i bili komunisti, nismo ih vidjeli. Naš novi
suputnik, hrvatski SS časnik po imenu Schwörer, bio je dečkić ne mnogo
stariji od onog kojeg je Geiger ustrijelio prethodnoga dana. Kosa mu je
izgledala kao da je od finih zlatnih niti, a put mu je bila svijetla kao u
školarke. Nije mnogo govorio. Nije to bilo ni mjesto za razgovor.
Pokušavao je pratiti naš ritam u pušenju cigareta, ali to je završilo tako
što se izrigao uz cestu pozelenjevši od duhana, što je Geigeru bilo jako
zabavno. Krenuli smo dalje i nakon dva-tri sata usporili kako bismo prešli
preko drvenog mosta nedaleko od utoka Une u Savu. Pod lakom
izmaglicom koja je lelujala nad vodom kao da je dah nekog gadnog
podvodnog stvorenja, nešto mi je privuklo pažnju. Zaustavio sam
automobil i izašao da pogledam, a začuvši zujanje komarca brzo sam
pripalio cigaretu. Nikad mi se nije baš dopadalo da me nešto grize, pa
makar bila i ženka. Na djelić sekunde pomislio sam da je onaj predmet u
vodi neki plivač. No kao što mi je ubrzo postalo jasno, bili smo daleko od
Wannseea i rijeke Havel i bilo čega tako nevinog kao što je plivanje.
 »Što je?«, upita Geiger.
»Nisam siguran.«
Pokazao sam prema rijeci i pričekao da spora, blatno smeđa voda
doplavi taj predmet bliže k nama, ali već sam se pribojavao da znam o
čemu je riječ. Bilo je to tijelo žene, još uvijek odjeveno u haljinu s cvjetnim
uzorkom, i sad je plutalo točno ispod mosta na kojem smo stajali –
dovoljno blizu nama da opazimo da su joj ruke bile svezane na leđima, oči
iskopane, i da joj nedostaje velik komad glave. Nedugo za njom doplutalo
je i drugo tijelo, onda i treće, i opet je bila riječ o ženama, također
unakaženim. Schwörer je ravnodušno zurio u ta mrtva tijela i obuzeo me
jak osjećaj da je on, unatoč tom nevinom lišcu, bio već dobro upoznat s
takvim prizorima.
»Rijeka protječe ravno kroz Jasenovac prije nego što stigne ovamo«,
reče Geiger.
»Na putu u Had, moguće. To znači da mislite da su ondje ubijene. U
Jasenovcu.«
»Vjerojatno.«
»Sranje.«
»Nisam li vas upozorio da to mjesto nije za nas? Mislim da je u
Jasenovcu bio ured SS-a sve dok ga prije godinu dana nisu zatvorili,
nakon što su pobijeni posljednji Židovi. To je službeni razlog. Nema više
Židova – nema više njemačkog interesa. Što UNS-ovci rade Srbima – to
je njihova stvar. Ali prema onome što sam čuo, onih pet Nijemaca koji su
ondje ostali nisu to više mogli podnijeti i otišli su bez dopuštenja. Tako
da mora da je bilo gadno. Gadno kao što se iz ovoga vidi, pretpostavljam.«
»UNS-ovci?«
 »UNS je Ustaška nadzorna služba. Specijalna policija koja čuva te
logore. I to me sad podsjetilo na nešto, Gunthere: kad stignemo do te
ciglane, bilo bi mudro da obuzdate to svoje vrlo očito gađenje. Ne nestaju
u ovom dijelu svijeta samo Srbi, Židovi i Romi. Nestaju svi koji se UNS-
u, eto, nisu baš dopali. A ta bi se kategorija lako mogla proširiti i na vas
i na mene. Koliko se meni čini, ona petorica Nijemaca koji su ondje bili
stacionirani možda nisu uopće niti nestali, nego su ih ubili. Znate, ti
UNS-ovski gadovi ne ubijaju iz ideoloških pobuda kao narednik i ja, već
zato što im se to sviđa i jer uživaju u okrutnosti, tako da vam je bolje da
ih ne raspizdite tim svojim berlinskim sablažnjavanjem i finoćom. Ja još
možda i uživam u povremenom društvu civiliziranog čovjeka kao što ste
vi, ali njima nije do toga. Ovdje, na terenu, dobrota i razum naprosto ne
postoje. Ovdje postoji samo ono zvjersko, a zvijeri su nezasitne. Tamo u
Banja Luci onaj je časnik obavještajac rekao nešto o vašem zlom
prijatelju, pukovniku Draganu, što sam vam propustio prenijeti.
Nekoliko ga je puta naveo kao ‘Majstorović’, a jednom ga je čak nazvao
‘majstorom’, što je, kao što vam je sigurno jasno, učinio iz poštovanja. E
pa, možete zamisliti kakvim se djelima ovdje zarađuje poštovanje.
Bivanjem jebenim obrtnikom sigurno ne. Tako da vas molim, pokušajte
imati to na umu kad dostavljate to vaše prokleto pismo.«
Kimnuo sam ništa ne odgovarajući.
»Bila Srpkinja ili ne, ne vidim poantu u tome da ubiješ ženu, osim
ako je partizanska drolja i probala te koknuti«, reče Oehl. »Pa čak i u tom
slučaju, ne prije nego što se malo poigraš s njom.«
»Hoćete reći silujete je«, rekao sam.
»Nije to silovanje«, odvrati Oehl. »Nikad nisam pojebao takvu drolju
a da ona nije željela da je jebem. Kažem ja. Čak će te i komunjara
pokušati dobiti da je jebeš ako misli da će biti strijeljana. To nije
silovanje. One žele da ih jebeš. Ponekad žele da ih jebeš čak i kad znaju
da ćeš ih odmah zatim ubiti. Kao da žele umrijeti dok se još nešto živo
migolji u njima, ako me razumijete. Ali ove cure izgledaju kao da ih nitko
nikad nije niti dirnuo.«
Zaključujući kako pravne finese problema što znači voljni pristanak
vrlo vjerojatno ne bi bile ni približno dokučive čovjeku poput Oehla,
upalio sam cigaretu opuškom prethodne. »Logori«, rekao sam. »Rekli ste
logori, Geigere.«
»Ciglana kod Jasenovca samo je najveći od najmanje pet ili šest
koncentracijskih logora u ovom kraju. Moglo bi ih biti i više. Ovdje, u
ovim močvarama – tko zna? Čuo sam glasine da postoji i poseban logor
samo za Rome, gdje su uobičajene okrutnosti razradili do sotonske
razine.« Slegne ramenima. »Ali svašta se u ovoj zemlji čuje. Nisu sve
glasine istinite.«
»Ne čini mi se da bi ustaše imale čemu podučiti SS kad je o
okrutnosti riječ«, rekao sam. »Ne nakon svega onog što sam vidio u
Smolensku.«
»Ma nemojte? Koliko čujem, SS u Poljskoj sad ubija Židove
otrovnim plinom, iz humanosti.« Geiger se gorko nasmije. »U Jugoslaviji
nikoga ne ubijaju plinom. Kao što i sami vidite.«
Dok smo ondje stajali, barem je devet ili deset leševa proplutalo ispod
mosta, nalik naplavljenom drvu. Većini su bile smrskane glave ili
prerezana grla.
»Razbijaju im glave velikim maljevima«, reče Geiger. »Kao kad se
zabijaju klinovi za šator. Toliko o humanosti.«
Uzdahnuo sam, povukao dvostruko dug dim iz cigarete i stresao
glavom. »Valjda da uštede metke«, začuo sam se kako odgovaram.
 »Ne«, reče Geiger. »Mislim da UNS-ovci naprosto vole razbijati
srpske lubanje.«
»Zašto ih tako bacaju u rijeku?«, upitao sam, kao da doista očekujem
čuti odgovor koji će biti makar i najmanje racionalan. Činjenica je bila
da to zapravo i nije bilo pitanje, već opaska proizašla iz beskrajne tuge
koja me spopala i apsolutne uvjerenosti da mi ondje nije mjesto. Skinuo
sam kapu, bacio je u auto i protrljao si žestoko glavu dlanom kao da će
mi to pomoći da nešto od toga shvatim. Nije pomoglo.
»Lakše im je tako nego da ih pokapaju«, reče Schwören
»Pretpostavljam da očekuju da će ribe počistiti stvar. Tu su u pravu. U
ovoj rijeci ima bolena koji narastu do najmanje metra dužine. Malo sam
se bavio pecanjem pa znam. Jedan je moj prijatelj jednom prilikom
uhvatio u Savi bolena od dvanaest kila. Pazite što vam kažem, za mjesec
ili dva nitko pojma neće imati da su ta tijela bila ovdje.« To je bila prva
stvar koju je rekao nakon što smo otišli iz Banja Luke.
»Zašto nisi otišao u ustaše?«, pitao sam ga.
»Ja, gospodine? Ja nisam Hrvat. Ja sam Folksdojčer. I bogami se
ponosim time.«
Imajući u vidu ono što sam dotad vidio, nisam bio ponosan što sam
čovjek, a kamoli Nijemac, pa mu nisam na to ništa odgovorio.
Vratili smo se u aute i odvezli se dalje kroz gustu, mračnu šumu i
izbili na prostranu, močvarnu ravnicu, odakle smo prvi put nazreli logor,
a nedugo nakon toga zaustavili su nas na kontrolnoj točki, gdje smo
čuvarima morali objasniti kojim poslom dolazimo. U daljini, usporedno s
rijekom, željeznička se kompozicija kretala prema logoru. Čuvar podigne
slušalicu telefona, progovori nekoliko riječi, a onda nam mahne da
nastavimo dalje.
 »Imate sreće«, reče Geiger. »Čini se da je pukovnik Dragan ovdje.
Jučer ga nije bilo.« Nasmijao se. »Čini se da je bio u Zagrebu.«
»To mi i zvuči kao moj tipični peh«, odgovorim. »Jer ne bih ovo ni za
što na svijetu želio propustiti.«
Naposljetku smo stigli do glavnog ulaza onog što je bilo označeno
kao Logor III. Bilo je lako vidjeti zašto se ovo zove ciglana; čitav je krug
bio opasan golemim, savršeno izgrađenim zidom od cigle visine oko tri
metra, a opsega puste stotine metara. Bio je tu i luk iznad ulaza, također
od cigle, s velikim znakom i, na vrhu, ustaškim grbom na kojem je bilo
naslikano U i crveno-bijeli hrvatski grb. Pod lukom je visjela začuđujuće
kićeno izrađena svjetiljka od kovanog željeza. Ostavivši Oehla i
Schwörera u automobilima, Geiger i ja prišli smo ulazu. Hrvatski nas je
stražar otpratio kroz njega i tek sam tada spoznao punu veličinu logora
koji je bio razvučen preko golemog, potpuno zaravnjenog zemljišta.
Vlažni je, močvarni zrak bio pun trulog smrada smrti i paklenog zujanja
komaraca, a ja sam ga udahnuo pun gađenja. Kad i u samom zraku lebdi
ljudsko raspadanje, on se lijepi za dušnik. Usporedno s rijekom Savom
prema istoku je tekla jednotračna pruga gdje je ona crna parna
lokomotiva koju smo ranije vidjeli i dalje polagano i tegobno napredovala
prema kraju linije.
Pred nama su, na sjeverozapadu, stajale logorske zgrade, od kojih je
najviše u oči upadala jednokatna baraka dugačka pedeset ili šezdeset
metara; iza toga dizalo se nekoliko visokih dimnjaka i nadzornih
tornjeva. U daljini smo jedva mogli nazrijeti jezero gdje su stotine
zatvorenika i dalje radile na iskapanju gline za izradu cigli. Sve se činilo
nadnaravno mirnim, ali začas mi je u oči upao leš obješen o čavao zabijen
u telegrafski stup, a onda i propisna vješala s još dva obješena tijela. No
to nije bilo ništa prema prizoru koji nas je dočekao u malom, drvenom
ogradicom ograđenom vrtu pred vilom od opeke do koje su nas zatim
otpratili. Ondje gdje bi u Njemačkoj izložili koju biljku u posudi od
terakote, kamenjar ili čak niz keramičkih vrtnih patuljaka, bila je
praktički palisada od odsječenih ljudskih glava. Dok sam se uspinjao
stubama do ulaznih vrata, nabrojao sam ih najmanje petnaest. Stražar je
otišao po pukovnika dok smo mi, čekajući ga u vili, otkrili sve o jezivom
načinu na koji su do onih glava u vrtu došli. Uokrug gotovo obveznog
Mussolinijeva portreta na zidu uredno obloženom tapetama stajale su
uokvirene fotografije odrubljivanja glava – muškarci i žene, vjerojatno
Srbi, kojima su glave bile odsijecane noževima, sjekirama i, na jednoj
posebno mučnoj slici, dvoručnom pilom. To je već bilo dovoljno užasno,
ali najviše od svega uznemirila su me nasmijana lica velike skupine
ustaških vojnika koja je izvodila te zvjerske okrutnosti. Kraj tih su slika
Goyini Užasi rata izgledali kao komplet oslikanih tabletića. Sjeo sam na
dvosjed u kojem su cviljele opruge i nesretno se zagledao u vrhove svojih
čizama.
»Prisjetite se samo što sam vam rekao, molim vas«, reče Geiger.
»Morate začepiti usta ako planiramo odavde izaći živi. Ovo se nas jebeno
ne tiče. Nije naša stvar. Samo držite to na umu. Evo, dajte. Otpijte.«
Geiger mi pruži srebrnu plosku. Bila je puna rakije iz Hotela Sunja.
Zahvalno sam uzeo gutljaj i uživao u osjećaju kao da mi to piće spaljuje
sluznicu crijeva; bilo je to piće kakvo sam i zaslužio – piće iz devetog
kruga pakla – samo i progutati ga bilo je dovoljno da vas ostavi bez riječi
na par minuta, kao da vam je neki vražićak iz pakla izlio tekući plamen
niz grlo.
Čekali smo pola sata. Pokušavao sam ne gledati u fotografije na
zidu, ali nešto mi je oči neprestano odvlačilo opet onamo. Kakav je bio
osjećaj klečati pred čovjekom koji samo što vam nije odrezao glavu
nožem? Teško mi je bilo zamisliti sudbinu goru od te.
»No, gdje je taj gad?«, upitao sam.
»Čuvar je rekao da je s druge strane rijeke. U Donjoj Gradini. Mali
otočić zvan Mjesto uzdaha.« Slegnuo je ramenima. »Zvuči lijepo. Gotovo
opuštajuće, zapravo. No imam grozan osjećaj da uopće nije tako.«
Naposljetku smo začuli glasove i visok je, tamnokos čovjek odjeven
u dobro skrojenu sivu odoru s portepeom i u crnim čizmama ušao u
prostoriju.
»Ja sam pukovnik Dragan«, rekao je. »Ako sam dobro shvatio, htjeli
ste razgovarati sa mnom.«
Govorio je savršen njemački, s gotovo austrijskim naglaskom, kao i
većina lokalnih Nijemaca. Bilo je lako vidjeti od koga je Dalia naslijedila
ljepotu. Pukovnik Dragan nije na licu imao ni tračka osmijeha, ali bio je
zgodan poput filmske zvijezde. Na reverima njegove uniforme i na kapi
stajala su zlatna slova U, ali ja sam priželjkivao da mu je tim slovom U
žigosano i čelo. Nadao sam se da će nakon rata netko drugi o tome
porazmisliti i preuzeti na sebe zadatak da ga označi za izgon, a onda i za
smrt.
Geiger i ja ustali smo i predstavili se; on je, na koncu konca, ipak bio
pukovnik.
»Smijem li znati jeste li ranije bili poznati pod imenom fra Ladislav,
dok ste bili u petrićevačkom samostanu kraj Banja Luke, a prije toga kao
Antun Đurković?«
»Prošlo je već mnogo vremena otkako me itko tako oslovio«,
odgovori pukovnik. »Ali da. Ja sam taj.«
 »Ako je tako«, rekao sam, »imam za vas pismo koje vam šalje vaša
kći.« Otkopčao sam aktovku i predao mu Dalijino pismo.
Rukom ispisano ime i adresu na poleđini kuvertu pogledao je s
nekom nevjericom, kao da je pismo poslano s Venere. Čak ga je podigao
do nosa i sumnjičavo ga onjušio.
»Moja kći? Kažete da poznajete moju kćer Dragicu?«
»Poznajem. Siguran sam da će vam to njezino pismo odgovoriti na
sva pitanja koja vam sad padaju na um.«
»Kad sam je posljednji put vidio, bila je tek dijete«, rekao je. »Sad je
onda već mlada žena.«
»Jest«, odvratio sam. »Prelijepa mlada žena.«
»Ali kako to da, usred rata, Dragica na raspolaganju ima dva
potrčka iz SS-a? Toliko je važna? Je li sad možda Frau Hitler? Zadnje
što sam o njoj čuo jest da živi u Švicarskoj. U Zürichu, čini mi se. Ili sad
Švicarci više nisu neutralni? Je li onda vaš Hitler pokleknuo pred
iskušenjem da izvrši invaziju na tu smiješnu državu?«
»Ona je u Njemačkoj filmska zvijezda«, rekao sam mu. »Radi za
UFA-Babelsberg u Berlinu. Osim što je ministar istine i propagande, dr.
Goebbels je i direktor tog filmskog studija. Ja sam ovdje po njegovu
izravnom nalogu. Zadaća mi je pričekati da pročitate pismo i vidjeti
hoćete li poslati kakav odgovor.«
»Nisam pojma imao. Bila je uvijek prelijepa. Kao i njezina majka. Ali
filmska zvijezda, kažete?«
Kimnuo sam. Smatrao sam boljim ne spomenuti mu da mu je bivša
žena mrtva. Bolje da to pročita iz Dalijina pisma.
»Kad sam zadnji put bio u kinu, bio sam još klinac«, reče pukovnik.
»Sigurno jesam. Film je bio nijem.« Namrštio se. »Kako ste me pronašli?«
 »Vaš nas je stari gvardijan iz Petrićevca uputio. To vam je, izgleda,
posljednja poznata adresa.«
»Pater Marko? Ne mogu vjerovati da tog čovjeka već nije netko ubio.
Daleko previše priča a da bi mu to valjalo. Čak i unatoč tome što je
katolički svećenik. Bilo je drugih koji su imali manje sreće od njega.«
»Meni se poprilično svidio«, slagao sam.
»On nam je rekao kako da dođemo do ustaškog stožera u Banja
Luci«, objasni Geiger. »A ondje nam je rečeno da ste najvjerojatnije ovdje.
U Jasenovcu. Pravite cigle.«
»Oprostite, gospodo, dalek ste put prešli. Hoćete li nešto za ručak,
možda? Piva? Rakije? Kruha i kobasice?«
Taman sam ga htio odbiti kad je Geiger odgovorio. »To bi bilo vrlo
ljubazno od vas, pukovniče Dragane.«
Pukovnik je otišao narediti svojim ljudima da nam nešto donesu i,
vjerojatno, pročitati pismo. Sjeo sam opet na dvosjed. A kad su,
dvadesetak minuta kasnije, stigli hrana i piće, Geiger je gladno navalio.
Promatrao sam ga kako jede i osjećao nešto blisko prijeziru, ali nisam
ništa rekao. Nisam ni morao. Lice mi je valjda izgledalo kiselo kao pisma
Emila Zole.
»Nećete jesti?«, upita Geiger. Užasno se cerio jedući.
»Čudna li čuda, izgleda da sam negdje putem izgubio apetit.«
»Pravi vojnik nauči da ne vodi brigu o apetitu. Jede se kad ima
hrane, neovisno o tome jeste li gladni ili ne. Ali eto, ja sam k tome još i
gladan. I ništa me ne može spriječiti da se naklopam.« Usta punih kruha
i kobasice, ustao je i pregledao fotografije. »Čak ni one glave i ovaj zid
pun ustaških junačića. Nikad prije nisam vidio da se čovjeku pili glava.
Znate, ovako, drvarski. A vidio sam u ovom ratu par jezivih stvari. Čak
sam u jednoj ili dvije i sudjelovao. Ali ovako nešto nisam još vidio.«
Okrenuo se i zagledao kroz prozor.
»Zašto ne zamolite pukovnika Dragana da vam to demonstrira?«
»Pa znate, baš bih i mogao, Gunthere. Njemu to ne bi teško palo. Ne
čini mi se da ljudi koji su bili u onom vlaku imaju pametnijeg posla od
toga da meni osiguraju malo razonode. Na kraju krajeva, sigurno će
ionako svi pomrijeti.«
»Hoćete reći da oni vagoni prevoze ljude?«
Otišao sam do prozora i pogledao van. Kao što je Geiger rekao,
teretni su vagoni sad bili otvoreni i nekoliko je stotina ljudi silazilo
stepenicama iz vlaka. Tjerali su ih kao stado prema rijeci, do skele koja
je već čekala da ih preveze bliže njihovoj neizbježnoj sudbini.
»Srbi?«, izgovorio sam.
»Vjerojatno. Kao što sam vam rekao, svi su Židovi u ovom dijelu
svijeta već mrtvi. Ali ima još masa Srba za tamanjenje.«
Prema njegovu tonu bilo je teško odrediti odobrava li Geiger to što
se događa u Jasenovcu ili ne.
Podigao sam sa stola bocu rakije koju je ustaški stražar donio i
natočio si do vrha punu čašicu. Nije bila ni približno onoliko ljuta kao ona
iz Geigerove ploske, ali to mi nije baš bilo važno.
»Što prije zbrišemo s ovog od boga zaboravljenog mjesta, to bolje«,
rekao sam.
»Sklon sam se složiti s vama, Gunthere. Iako mi se zapravo čini da se
Bog možda i ne bi slagao. Ne zaboravlja Bog na nas, već mi ljudi
zaboravljamo na Boga. Njegova bi prisutnost ovdje bila vidljivija da su,
umjesto da podignu zatvor s visokim zidinama i onda u njemu muče
zarobljenike, izgradili veliku katedralu. Uzveličali slavu Boga i
dostojanstvo čovjeka. Baš kao što su drugi ljudi nalik ovima – možda
njihovi prapradjedovi – u Zagrebu od cigle izgradili divnu katedralu. U
ovom su slučaju, međutim, izgradili nešto što će obilježiti što čovjek jest
i na čemu jest. Posvjedočiti o postojanju onog što svi mi imamo u sebi –
sposobnosti za ubijanje i uništavanje. Vidite, na svaku Sikstinsku kapelu
dolazi stotinu mjesta poput ovoga, Gunthere. Pa dajte da vas pitam
sljedeće: je li i jedno od toga dvoga vrednije kao izraz ljudskog nastojanja
od onog drugog? Ne, naravno da nije. Osobno, ja smatram da Bog nikad
nije daleko, čak ni od ovog sramotnog užasa. Možda je to na kraju krajeva
ono što užas čini doista užasnim. Svijest da Bog sve to vidi, a ne čini
ništa.«

Nekoliko dana kasnije, s pismom pukovnika Dragana njegovoj kćeri

Daliji u džepu svoje odore i s odjecima Geigerova ciničnoga govora još u
ušima, našao sam se opet u Zagrebu, u Esplanadi. Budući da nisam imao
nikakvog pametnijeg posla dok sam čekao idući let kojim ću se, sav
zahvalan, vratiti u Berlin, postao sam njemački turist. Mogao sam,
doduše, ostati u svojoj sobi u Esplanadi i napiti se do besvijesti rakijom iz
ploske koju sam ponio sa sobom. Došlo mi je da to i učinim. I učinio bih,
da me nije bilo strah da se, počnem li piti, neću više znati zaustaviti. Među
tolikim ljudima opijenima okrutnošću, tko bi bio primijetio jednog
opijenog alkoholom? Ipak, izmolio sam od recepcionara plan grada i
krenuo u istraživanje.
Činilo se kao da je u Zagrebu na malom prostoru nagurano više
rimokatoličkih crkava nego što ih je bilo u vatikanskom telefonskom
imeniku. Jedna je od njih, Sveti Marko, imala bajkovit krov koji je
izgledao kao da je napravljen od tisuća bombona Haribo. Na fasadama
svake druge zgrade bili su Atlasi-karijatide, kao da grad puca pod
teretom vlastite povijesti. A i pucao je. Habsburgovci s jedne, a
Rimokatolička Crkva s druge strane uspjeli su u tom kraju smrviti svaku
nadu u sutrašnjicu, tako da je preostala samo prošlost, i za većinu ljudi
vrlo neizvjesna budućnost. Bilo je to mjesto na kojem biste očekivali da
ćete u telefonskom imeniku pronaći i ime dr. Frankensteina, samo što
zadnji put kad se skrofulozno građanstvo pobunilo to nije bilo zato da bi
spalilo dvorac nekog ludog znanstvenika već trgovine i domove nevinih
Srba. Većina je buljookih stanovnika izgledala kao da još uvijek drži
baklju i vile iza kuhinjskih vrata. Hodao sam neravnim ulicama
popločenim oblucima i obrubljenim kućama boje senfa, gore i dolje
vrtoglavim drvenim stubištima i pored strmih terasastih vrtova u kojima
su rasli gradski vinogradi, preko otvorenih trgova veličine ruskih stepa
na kojima su se nalazile zgrade državnih institucija, mnoge od njih neke
izblijedjele nijanse žute, boje stare šećerne glazure. Približavajući se
starim gradskim vratima, začuo sam dubok, zasigurno ljudski zvuk, a
kad sam skrenuo iza ugla našao sam se u nadsvođenom prolazu gdje je
stotinjak žena s orlovskim licima i neobrijanih muškaraca s izbočenim
trbusima stajalo i mumljalo svoje hvalospjeve pred svetištem Djevici
Mariji, ograđenim baroknom željeznom ogradom. Ali meni je to izgledalo
i zvučalo kao crna misa. Malo kasnije približila mi se skupina glasnih
mladića. Malo sam se zamislio kad sam shvatio da su svi odjeveni u crno.
Mislio sam da su to neki ustaški batinaši, sve dok im nisam uočio
ovratnike i shvatio da su svi svećenici; no onda sam se zapitao, »U čemu
je razlika?.« Nakon svega što sam vidio u Jasenovcu, katoličanstvo mi se
nije činilo vjerom koliko prokletstvom. Fašizam i nacizam bili su sami po
sebi gadni, ali ovaj mi se drevniji kult učinio gotovo jednako izopačenim.
Nastavio sam pješice do gradske katedrale i zatekao ondje druge
njemačke vojnike koji su se u njoj sklanjali pred žegom dana ili su možda,
poput mene, tražili malo duhovnosti. Ulazeći kroz vrata, jedan se vojnik
s poštovanjem prekrižio i kleknuo gledajući prema oltaru. Časna sestra
ušiljena lica strogo mu je naložila da iz poštovanja prema Bogu spusti
zavrnute rukave svoje košulje, a on ju je ponizno poslušao, kao da je Bog
zbilja mario za takve izraze vjernosti u zemlji u kojoj su, na manje od
stotinu kilometara udaljenosti odavde, njegovi svećenici kasapili žene i
djecu. Izgrdivši ga, časna se sestra povukla u kapelicu koja je bila pravi
mali Getsemanski vrt treperavih svjećica i primila se čišćenja Krista na
raspelu peruškom od dugačkih pera. On nije ni trepnuo okom.
Pretpostavljam da mu je to bila dobrodošla promjena nakon onog
rimskog koplja u slabinama. Pitao sam se što bi njih dvoje – Krist i časna
sestra – imali reći o onome što sam vidio u Jasenovcu. Unatoč svoj
njihovoj poganskoj okrutnosti, sumnjam da bi Rimljani bili u stanju
osmisliti išta krvožednije od prizora kojima sam svjedočio u onoj močvari.
A opet, možda su ustaše bili samo nastavak tradicije progona mnogo
starije nego što sam ja to mogao zamisliti.
Prije no što smo ostavili za sobom malarično ludilo Jasenovca,
pukovnik Dragan ponosno mi je pokazao svoju specijalnu rukavicu –
nešto kao kožnu rukavicu bez prstiju, čija je prava namjena bila da se
njome režu snopovi pšenice – sa zakrivljenom oštricom oštrom poput
britve ušivenom u dlan, kako bi mogao rezati vratove brže i efikasnije.
Tim je svojim srbosjekom, hvalio se sotona od pukovnika, uspio u jednom
danu prerezati više od tisuću i tristo srpskih grkljana.
Ali ja se više nisam mogao obuzdati i na to sam mu odgovorio: »Da
takva predivna žena kao što je Dragica može imati oca poput vas, to je
naprosto nemoguće povjerovati.«
Našto me Geiger odvukao natrag do auta pa smo se brzo odvezli
odande, prije no što je ludi hrvatski pukovnik mogao išta reći ili učiniti.
 Sad, dok sam sjedio u katedrali, otvorila su se vrata ispovjedaonice i
iz nje je izašao mlad časnik SS-a, a ja sam se zapitao što li je to mogao
ispovjediti. Ubojstvo možda? I bi li oprost ikad mogao biti udijeljen za
ono što smo mi Nijemci u toj zemlji pokrenuli? Rimokatolici su vjerojatno
smatrali da je i to moguće. Po tom su se uvjerenju oni u životu ravnali. Ja
sam pak u to ozbiljno sumnjao. Nešto kasnije odšetao sam do pravog
malog dragulja od parka, legao na travu i tupo buljio u blistavu travu,
razmišljajući kako mravi i pčele zaslužuju Božju milost više od mene. Zar
nisam ja bio Nijemac? I nismo li mi Nijemci postavili na vlast jeziva
čudovišta poput ustaša i pukovnika Dragana? A onda, možda je Geiger
na koncu konca imao pravo. Možda su svi ljudi snosili neku krivicu.
Belgijanci su u Kongu činili strahote, kao i Britanci u Indiji i Australiji.
Španjolci se baš nemaju čime ponositi kad pogledate kako su posilovali
čitavu Južnu Ameriku. Hoće li Armenci ikada oprostiti Turcima? A Rusi
– e pa, i njih je bilo teško izostaviti iz cijele te priče o zlu. Kolike su
milijune smrti Lenjin i Staljin naredili? Dokaze toga vidio sam u Katynu.
Jesu li Nijemci bili baš toliko različiti od svih ostalih? I hoće li isprika
ikad biti dovoljna? Samo je vrijeme moglo pokazati. Jednog će budućeg
dana mrtvi iz prošlosti progovoriti o onome što se zbiva ovdje i sada.
 24. poglavlje

G oebbels je pozorno slušao sve što sam mu govorio.

Bili smo samo nas dvojica, opet u njegovu golemom uredu u
ministarstvu. Imajući na umu tko je on bio, bilo je teško zamisliti da ću
ja govoriti, a on samo slušati, ali tako je ispalo. Majmun verglašu daje
upute. Pitao sam se je li mu itko ikad ispričao štogod o grozotama koje
su se činile u ime Njemačke. Dok sam naizgled govorio samo o onome što
se zbivalo u bivšoj Jugoslaviji, neizravno su se moje riječi odnosile i na
ono što se događalo na Istočnom frontu. Definitivno ne bih to mogao niti
želio spominjati na iole izravniji način, a Goebbels je bio previše
inteligentan da to ne bi shvatio. Ako je itko znao kad riječi znače više no
što naizgled znače, on je bio taj. S tim doktoratom s Heidelberga,
Goebbels je bio možda najinteligentniji nacist kojeg sam ikad upoznao;
zasigurno inteligentniji od Heydricha, a to je bome već nešto značilo.
Mislim da me pustio da tako pričam nekih deset ili petnaest minuta bez
prekidanja. Upravitelj filmskog studija dodijelio mi je glavnu sporednu
ulogu i sad je morao čuti i vidjeti što sam uspio napraviti. No naposljetku
se nagnuo prema naprijed u sofi i podigao jednu nježnu, ženstvenu ruku
u znak da će nešto reći:
»Nema uopće sumnje da se u ovom ratu događaju neke grozote, i to
dolazi s obje strane. Da to bude jasno. Sinoć je Hamburg pretrpio posebno
teško bombardiranje s iznimno ozbiljnim posljedicama na civilno
stanovništvo. Pet stotina britanskih aviona napalo je grad ne mareći za
vrstu ciljeva. Trenutno nitko još ne može procijeniti koliko je njemačkih
žena i djece poginulo. Ali ja ću vam reći da je riječ o stotinama, možda i
tisućama. I ne samo to, nego je sad gotovo dvjesto tisuća ljudi ostalo na
ulici, bez svojih domova, a ja ne znam kako ćemo riješiti taj problem.
Altona je posebno jako nastradala. To je prava katastrofa, kao što je i ono
što se upravo događa u Hrvatskoj također katastrofa. To priznajem. Ali
to glupo povijesno neprijateljstvo između Slavena nešto je potpuno
sporedno pravom ratu. Njemačkom ratu. Zato najprije moramo misliti na
ono što se događa ovdje, kod kuće. Ako naš narod izgubi volju da se
odupre, ne moram vam ni reći što će biti. Bit će to najgora kriza koju je
ova zemlja ikad iskusila. Rusi će našoj zemlji i našem narodu učiniti ono
što ustaše sad rade po Hrvatskoj. U to nema sumnje. Znam da to ne želite,
Gunthere. Nitko to ne želi.«
Dok je Goebbels nekako ptičje pomicao glavu, shvatio sam da me s
tom svojom crnom kosom i kukastim nosom podsjeća najviše na vranu
strvinarku.
»Slažem se s vama«, nastavi. »Taj tip, pukovnik Dragan, zvuči kao
apsolutan monstrum. Ubojita zvijer iz najdublje paklenske jame. Moram
priznati da nisam imao pojma da bi moglo ispasti tako. Na kraju krajeva,
ranije je bio svećenik. Obično ne očekujemo da će svećenici biti ubojice,
zar ne? Mada se Staljin, naravno, spremao otići u popove prije nego što
se preškolovao za pljačkaša banki. Ne, da sam znao da je moguće da se
ovako nešto dogodi, nikad vas ne bih ni poslao dolje. I vidim po vama da
ste se vrlo ružno proveli, Gunthere. Žao mi je zbog toga. Ali sad ste opet
kod kuće i goruće je pitanje – što ćemo reći sirotoj Daliji? Naposljetku,
moramo joj – vi joj morate – reći nešto. Ali što? Kao i većina glumica, ona
je osjetljiva. Temperamentna. Osjećajna. Uglavnom, to već znate. Usput,
vrlo je lijepo govorila o vama. Doista vrlo lijepo. Čini se da ste je se zbilja
dojmili. A tako se površno poznajete.«
Pripalio sam cigaretu i zapitao se koliko Goebbels zna o onome što
se dogodilo između njegove zvijezde i mene. Nisam ni na časak pomislio
da bi mu Dalia rekla da sam spavao s njom; ali on je bio pametan čovjek i
već i blaga njegova sumnja da je između mene i nje nečeg bilo za mene bi
bila katastrofalna. To što u ministarstvu nije bilo snagatora na
raspolaganju nije značilo da Goebbels ne može podignuti telefonsku
slušalicu, nazvati Prinz Albrechtstrasse i strpati me u neku Gestapovu
ćeliju u vremenu kraćem od onog koje mu je trebalo da odveže svoju
ortopedsku cipelu.
»Mislio sam da ste i željeli da budem dojmljiv, gospodine. Netko s
posebnim vještinama, rekli ste. Detektiv potvrđene reputacije, rekli ste.«
»Jesam li to rekao?«
»Niste tip čovjeka koji govori nejasno. Ili koji ne pamti što je rekao.
Mislim da smo obojica svjesni da ovom damom treba vrlo nježno rukovati.
Imao sam dojam da ste željeli da je uvjerim kako ja nisam tek neki
potrčko iz ministarstva koji je došao izgladiti stvari tako da je možete
pridobiti da nastavi snimati taj film. Da je uvjerim kako sam pravi
detektiv i da imam ozbiljnu šansu pronaći tog tipa. Što sam i učinio. I to
uz znatne poteškoće i uz nemalu opasnost za moju kožu, moram
nadodati.«
»Vrt je stvarno bio ukrašen ljudskim glavama?«
»Kao da su nacrte za njega pravili Saloma i Modrobradi. Od samog
stajanja ondje svrbio me vrat.«
»Ne čini mi se da bi ikako bilo moguće takva čovjeka pozvati ovamo,
u Berlin. To je poanta njegova pisma, čini se. Da želi doći i posjetiti je u
njezinom studiju.«
»Pročitali ste ga?«
»Dao sam da ga se prevede s hrvatskog. Jesam, pročitao sam ga.
Pukovnik Dragan kaže da joj želi doći u posjet što je prije moguće. Eh,
teško da možete čovjeka kriviti što želi vidjeti svoju davno izgubljenu
kćer, je li? Naročito kad je ona slavna filmska glumica.«
Namrštio sam se.
»Što je?«, upitao je.
»Taj čovjek je manijakalni ubojica. Bogami ne mislim da bi mene
obradovala vijest da mi je otac najodvratniji mogući ratni zločinac, koji
uživa u presijecanju stotina vratova u jednom danu. A kamoli da mi se
pojavi na pragu.«
»Ne«, reče Goebbels. »Ni mene ne bi obradovala. Još je tu i pitanje
publiciteta. Ako se pročuje da joj je otac masovni ubojica, to bi lako moglo
loše utjecati na njezinu glumačku karijeru, a o trenutnom imidžu da i ne
govorimo. Nijemci vole da su im glumačke dive vrle, čiste, besprijekorne.
Znam da ih ja volim takve. Ne žele da imaju Modrobradog u najvišoj kuli.
Sve to ide u prilog mojem razmišljanju da joj možda ne bismo ni trebali
dati njegovo pismo.«
»To je na vama. Srećom, ja tu odluku ne moram donijeti. O njegovu
pismu i o tome što joj reći.«
»No svejedno, budući da ćete se opet s njom vidjeti – to bi bilo
profesionalno od vas, ne bi li? To biste učinili da ste privatni detektiv?
Otišli i razgovarali s klijentom?«
»Da. Pretpostavljam da bih.«
»E pa, ako je tako, vaš bih doprinos bio vrlo dobrodošao. Dvije su
glave pametnije od jedne – moramo smisliti što ćemo i kako ćemo, za
njezino dobro. Kako ćemo joj reći to što ćemo joj reći, a da ne ugrozimo
još više moj film.«
»Dobro onda. Što kažete na ovo: otišao sam do samostana u Banja
Luci potražiti Antuna Đurkovića, poznatog i kao fra Ladislav. Dalia je
ranije onamo već slala neka pisma, no nije dobila odgovor. Pa kako bi bilo
da joj kažemo da odgovor nije dobila zato što je mrtav? Gvardijan, s kojim
sam razgovarao, ionako se tako izrazio. Nemam pojma kakav je bio kao
svećenik, ali fra Ladislav sada je pukovnik Dragan. A možda bi bilo
najobzirnije od nas da ona to nikad ne sazna.«
»Dakle, kapetane Gunthere, vaš je savjet da ženi slažemo, i to o
njezinu vlastitom ocu?« Goebbels se nasmije. »Ako ste kojim slučajem
zaboravili, ovo je Ministarstvo istine.«
Naravno da nisam bio zaboravio; u tom svojem bijelom ljetnom
odijelu Goebbels gotovo pa je izgledao kao netko u koga možete imati
povjerenja; no s obzirom na količinu laži koje je u tom uredu zakuhao,
nije mi se činilo da bi još jedna – i to jedna samilosna – mogla ikako
narušiti ravnotežu. Pa ipak, nisam mu to namjeravao reći. Sve u svemu,
nije baš mudro podsjećati vraga da je vrag, naročito kad se uzme u obzir
koliko smo se dotad dobro uspijevali složiti.
»I mislite da ste vi u stanju to reći Daliji a da ona ne nasluti da je
riječ o laži? Ne mogu svi lagati i provući se neopaženo. Kad jednom
slažete, morate se držati te laži. Morate nastaviti lagati, čak iako postoji
rizik da ćete ispasti glupi ili smiješni. Jednako tako, morat ćete lagati
ponovno kako biste održali onu prvu laž. Laži su poput zečeva. Jedna laž
rađa drugu. Kote se. Vjerujte mi, Gunthere, znam o čemu govorim. A ona
je bistra žena. Jeste li sigurni da je možete uvjeriti? Jeste li dovoljno
inventivni?«
»Smijem li vam nešto iskreno reći, gospodine?«
»Možete pokušati.«
»Bilo kako bilo, ja lažem kao mutav već deset godina.«
Goebbels se nasmije. »Shvaćam što želite reći. Otkako su nacisti došli
na vlast. To ste mislili, zar ne?«
 »Tako mi je bilo lakše ostati živ. Barem meni kao nekome tko je prije
bio socijal-demokrat. Ali opet, vi to nedvojbeno znate. Zato ste me i uzeli
za ovaj posao, na kraju krajeva. Zato što nisam nacist. Kao što ste rekli,
sve mi to stoji u dosjeu.«
Kimnuo je. »Znate, i dalje u svojoj stranci imamo previše filistara.
Moram reći, vas bih radije imao za kolegu nego neke od ostalih ljudi s
kojima se moram sastajati. Možda već jest malo kasno, istina, ali ja ću
vama osigurati članstvo u Nacionalsocijalističkoj stranci. Vjerujte mi, bit
će vam to korisno. I možete sve prepustiti meni. Ja sam i dalje berlinski
Gauleiter. Nećete morati raditi ništa. Samo potpisati papire.«
»Hvala vam, gospodine.«
Goebbels se ponovno nasmije. »Vaša me zahvalnost ostavlja bez
riječi. Sviđate mi se, Gunthere. Ne znam zašto, ali tako je.«
»I meni se sviđa ona, gospodine«, rekao sam, mijenjajući brzo temu.
»Jako mi se sviđa. Dovoljno da je poželim zaštititi od ovako nečeg. Jer
alternativa je da joj kažem istinu i da ona onda mora s tim saznanjem
živjeti ostatak svojih dana. Ne može se predvidjeti kakve bi to posljedice
moglo imati.«
Načas sam se zapitao kakvo će Goebbelsova djeca imati mišljenje o
zločinima svojeg oca kad, jednog dana, nacisti postanu povijest.
Goebbels kimne. »U pravu ste. Nitko ne bi trebao ići kroz život s
takvim križem na leđima. Lagati bi, u ovom slučaju, nesumnjivo bilo
obzirnije. A i moglo bi joj biti teško igrati glavnu ulogu u ovom filmu
bude li znala da joj je otac čudovište.« Zamislio se na trenutak. »Sad je u
Zürichu. S onom jebenom niškoristi od muža. Morat ćete skočiti onamo i
osobno s njom razgovarati.«
»Kakav je on?«
 »Dr. Obrenović? Bogat. Vrlo bogat. Star. U najmanju ruku – mnogo
stariji od nje. Potpuno odgovara slici koju biste mogli imati o tipičnom
švicarskom odvjetniku, osim činjenice da je u nekom podaljem srodstvu s
nekadašnjim srpskim kraljem.« Goebbels pucne prstima. »Poznato?«
»Poznato. Aleksandar Prvi. Onaj na kojega je u Marseilleu izvršen
atentat.«
»Ustvari ne, to je bio drugi Aleksandar. Jugoslavenski Aleksandar.
Ja govorim o srpskom Aleksandru. Ali, gle slučaja, i on je uspio da na
njega izvrše atentat, i to neki vojni časnici 1903. Kako dobro tom narodu
leže atentati, ha? Kao da su ispali iz Italije u doba Borgija.«
»Želite da odem u Zürich?«
»Pa, ja teško da bih to mogao. Čini mi se da bi mi Švicarska vlada
malo prigovarala. Osim toga, to bi vama mogao biti ugodan odmor,
nakon Zagreba. U Zürichu ima finih hotela. To je jedino što Švicarcima
dobro ide. Po svemu ostalom jednaka su prokleta smetnja kao i Srbi i
Hrvati. Da nema Švicaraca, mogli bismo bez ikakvih problema poslati
Mussoliniju i Kesselringu pomoć u ovoj krizi. Ovako, morat ćemo trupe
slati okolo-naokolo kroz Austriju i Francusku.«
»Nisam još nikad bio u Švicarskoj«, rekao sam. »Ali sigurno je bolja
od Hrvatske.«
»Razgovarat ću s Ministarstvom vanjskih poslova«, reče Goebbels.
»Da vam srede da možete odmah onamo. Ne, čekajte. Nitko me se od njih
nije dojmio naročito kompetentnim. Upoznao sam novog zamjenika
tajnika, neki dan – čovjek se zove Steengracht von Moyland. Još jedan
prokleti aristokrat. Apsolutan mediokritet. Ne, razgovarat ću s
Walterom Schellenbergom iz Inozemne obavještajne službe SD-a. Na
koncu, i vi ste SD-ov. On je pametan. Znat će koji je najbolji način da vas
ubacimo u Švicarsku. A vjerojatno će znati i koji je hotel najbolji. Moram
Schellenbergu priznati jedno, pravi je svjetski putnik, naročito ako se
uzme u obzir da smo u ratu.«
»Onda će mi sigurno biti udobno ondje«, rekao sam.
»Postoji samo jedan problem, koliko se meni čini.« Goebbels se
naceri. »Morat ćete se oženiti.«
Čuo sam se kako gutam slinu. »Oženiti? Mislim da ne shvaćam.«
»Oh, pa stvar je sasvim jednostavna. Jedini način na koji naše vlasti
mogu biti apsolutno sigurne da će se neki naš građanin vratiti iz zemlje
kao što je Švicarska jest da u Njemačkoj ima obitelj. A vi je nemate.
Barem ne još.«
»Ne mislim da će se to baš skoro promijeniti«, odvratio sam.
»Nemojte tako, Gunthere. Govorim vam iz vlastitog iskustva, ljubav
mile ženice jedna je od najljepših stvari u životu.«
»Možda to jest tako, ali trenutno nema žene koja je dovoljno mila da
me uzme.«
Goebbels ustane i gotovo pa iščezne iz vida šepesajući iza svojeg
radnog stola, gdje zatim počne okretati stranice nekog dosjea. »A što je
s onom ženom s kojom ste se viđali?« Izvuče jednu stranicu iz dosjea i
vrati se pred stol. »Učiteljica u Gimnaziji Fichte na Emser Strasse.
Kirsten Handlöser.«
»Što s njom?«
»Ne biste li se mogli oženiti njome? Neudana je.«
»Postoji samo mali problemčić, a to je da ona nije zaljubljena u mene.
Niti sam ja zaljubljen u nju. Iskreno govoreći, gospodine, ne želim se
ženiti.«
»Možda. Ali razmotrite i sljedeće. Nešto važnije. Barem za nju, je li.
A to je da biste joj time učinili uslugu.«
 »Kako to?«
»Pored činjenice da je njoj kao ženi domoljubna dužnost da se uda i
rodi djecu – kao i moja žena, Magda – također biste je tako izvukli iz
nevolje.«
Ukočio sam se. Što god da mi se spremalo, bilo je jasno da će to biti
nešto što mi se neće svidjeti. Počeo sam shvaćati da u stvarnom životu
Goebbels operira na onaj isti shizofreni način kao i u svojim govorima: u
jednom je času zavodljiv i uvjerljiv, u drugom već zastrašuje i prisiljava.
»Kakve nevolje?«, pitao sam.
Goebbels se nekako resko nasmije.
»U Njemačkoj postoji samo jedna vrsta nevolja, Gunthern: one
ozbiljne. Čini se da su prije tjedan ili dva u njezinu školu navratila dva
SD-ova službenika kako bi proveli neku vrstu ankete. Raspitivali su se
kako to da nijedna od djevojčica iz njezine škole nije odlučila pristati na
evakuaciju iz Berlina u KLV kamp. Da se sklone od bombardiranja.
KLV-ovi nisu baš ispali onoliko popularni koliko se možda razumski
moglo očekivati. Kako bilo, čini se da Fräulein Handlöser nije našla
nijednu lijepu riječ za dječake koji se nalaze u tim kampovima. Čak je
dala naslutiti da bi svaki pristojan roditelj po svaku cijenu izbjegao
poslati svoju djevojčicu u neki od tih kampova. Bojim se da će je opet
ispitati u vezi s čitavim tim njezinim stavom. Ima nekih koji bi njezine
riječi o Hitlerovoj mladeži mogli vidjeti kao antisocijalno ponašanje, koje
je kažnjivo po Dekretu o parazitima nacije iz 1939. Prema Dekretu o
ratnim prekršajima, to što je rekla moglo bi se čak računati kao
podrivanje ratnih napora nacije. Lako bi mogla završiti na šest mjeseci u
zatvoru Brandenburg, a da i ne spominjem da bi izgubila posao u školi.
Dakako, sigurno je da bi joj išlo u prilog da se neki SD-ovac i član
Stranke – pa makar i svjež član Stranke – njome oženi. Da, čak i kad
biste vi bili taj SD-ovac, Gunthere. Time biste pokazali svoju dobru vjeru.
Napose s obzirom na to da bih ja osobno poslao SD-u pismo i izrazio im
koliko povjerenja imam u vas i koliko sam voljan dati blagoslov tom
braku. Što bi bila referenca i za vas i za nju. I time bi bila uklonjena
mogućnost zatvorske kazne.«
»A što ako se ona ne želi udati? Što ako tih šest mjeseci u zatvoru
drži manjim od dva zla?«
»Jesam li doista rekao šest mjeseci? Moglo bi biti i gore od toga. U
ratu nam trenutno i ne ide tako dobro. Moglo bi se slučajno dogoditi da
neki sudac, poput Rolanda Freislera, odluči od njezina slučaja napraviti
primjer. U zadnje je vrijeme postao nekako strog. Čuli ste što se dogodilo
onim kretenskim studentima iz Münchena. I Maxu Sieversu.«
Kimnuo sam potvrdno.
»E pa, znači da je na vama da je uvjerite, nije li?«
Sljedeće sam svoje riječi pažljivo odabrao. »Ljubazno je od vas što se
zanimate za moje osobne stvari. No postoji jedan problem u toj priči,
koliko ja to mogu vidjeti. A to je možda i jedan od razloga zašto se nisam
već oženio. Morat ću riskirati da se i mene goni za antisocijalne izjave:
postoji ona glupost po imenu Škola za mladenke, koju su sve SS-ovske i
SD-ovske mlade dužne pohađati, kako se muškarci ne bi ženili
neprimjerenim ženama. Osim činjenice da su neprimjerene žene jedine
koje su mene ikada zanimale, tu je još i činjenica da žene u toj školi
moraju učiti brigu o djeci, šivanje, poslušnost u braku i, na kraju svega
toga izdaje se certifikat bez kojega se brak smatra ništavnim. Otprilike
je tako, uglavnom. Čini mi se da to sve skupa traje nekoliko mjeseci. Ne
vidim kako bih se uspio oženiti na vrijeme da stignem u Švicarsku onoliko
skoro koliko biste vi željeli.«
 Goebbels je prekrižio ruke na prsima i poprimio neki zamišljeni
izraz, onako kako je radio na žurnalima u kojima je držao govore.
»Da, sad sam se i ja toga sjetio. Još jedna od Himmlerovih ludih ideja
kad su u pitanju krv i brak. Kao i uvijek, zbog njega se izgradnja
vladarske rase čini kao skupljanje odgovarajućih znački u klubu skauta.
Razgovarat ću i o tome sa Schellenbergom. Siguran sam da možemo
nekako zaobići tu besmislicu.« Licem mu se razvuče cerek. »Osim toga,
Dalijin muž – dr. Obrenović – osjećat će se mnogo sigurnije ako bude znao
da je takav zgodan tip kao vi koji se nalazi s njegovom ženom sretno
oženjen. A i ja ću. Da. Napravit ću ja još od vas uzorna gospodina,
Gunthere. Ništa nije nemoguće kad se čovjek zainati.« Nasmije se. »Ništa
nije nemoguće. Pokušajte se sjetiti toga kad budete u Zürichu. Samo mi
dovedite Daliju sa sobom. Čak i ako je budete morali oteti.«
 25. poglavlje

S utradan sam sjeo na S-Bahn za Berlin West i otišao k Walteru

Schellenbergu. Sjedio je za svojim urednim radnim stolom, smiješeći
se sardonično, gladeći se naizmjence po glatko izbrijanom licu ili se
igrajući sjajnim Željeznim križem na džepu na prsima. Izgledao je kao
lukav školarac koji se na stražnja vrata ušuljao u SD-ovu zgradu u
Berkaerstrasse, navukao odbačenu uniformu i zaključio da mu, unatoč
tome što mu je vrlo očito nekoliko brojeva prevelika, nitko neće pokušati
osporiti generalsko odlikovanje na reveru. Definitivno ne u Njemačkoj,
gdje nikad nije bio neki hendikep izgledati fizički nepodobno za neki
visoki položaj. Goebbels je bio živi dokaz toga i nitko nije u vojnoj odori
izgledao smješnije od njega, osim možda Debelog Hermanna, premda je
to bilo više zbog njegovih paunski kićenih uniformi nego zbog čovjeka
samog. Schellenberg nije bio mnogo krupniji od Goebbelsa, ali kao što to
možda pristaje šefu inozemne obavještajne službe, bio je mnogo tiši od
Reichsministra i, k tome, dobra izgleda. Sad kad sam ga malko bolje
poznavao, naslućivao sam da je vjerojatno posve jednako ciničan kao i
Heydrich, osim što je u njegovu karakteru bilo nečeg – možda je to bilo
zbog francuskog odgoja, jer Schellenberg je veći dio mladosti proveo u
Luksemburgu – što bi se moglo nazvati pragmatičnošću.
Major Eggen također je bio ondje, jer njegovo je poznavanje
Švicarske bilo vrlo temeljito, i mora da je uključivalo i najbolje zlatarnice
u Zürichu i Ženevi, s obzirom na onaj fini zlatni Rolex na njegovu
zapešću. Premda krupniji od generala, Eggen je nekako nalikovao na
uspješna kirurga ili masera – nekog koji je, možda, vodio brigu i o
Himmleru i o Schellenbergu. Dvojica muškaraca uložila su simboličan
trud da ne uživaju u mojoj nesreći, ali nije im išlo. Ubrzo su se počeli
cerekati i zbijati šale na moj račun. Meni je to bilo podnošljivo; činilo se
da mi je suđeno da uvijek budem u neugodnim okruženjima.
»Čuo sam za ugovoreni brak«, govorio je Schellenberg, »čuo sam čak
i za fiktivni brak kad je to objema stranama zgodno. Ali ne čini mi se da
sam ikad čuo za brak kad je to objema stranama nezgodno. A ti, Hans?«
»Ne bih rekao, gospodine.«
»Nećete to više govoriti kad je vidite«, rekao sam, pokušavajući
popraviti situaciju koliko sam najbolje mogao. »Zapravo je prava
ljepotica. Možete pitati generala Nebea, on ju je upoznao. Osim toga, po
svoj prilici ona će me odbiti, i onda neću biti u mogućnosti otići u
Švicarsku i biti blesavi potrčko.«
»Ma dajte, nemojte tako«, reče Schellenberg. »Ispada da i ja imam
za vas jedan važan zadatak koji treba obaviti u Švicarskoj.«
»Znate, Gunthere, normalno je da čovjek povede mladu sa sobom na
medeni mjesec«, reče Eggen.
»Ali je mnogo jeftinije ako to ne učini«, doda Schellenberg. »I, u
ovom slučaju, vjerojatno je i preporučljivije da je ne povede. Osim toga,
već sam sve dogovorio. Nakon što sam ga osobno uvjerio da se u
Švicarskoj mora obaviti misija ključna za rad SD-a, Reichsführer je
pristao zanemariti rigorozne zahtjeve po pitanju SD-ovskoga bračnog
života. Tako da vam je dopušteno da otputujete u neutralnu državu. Čim
se oženite, trebate podići nov Mercedes u tvornici u Genshagenu i
dostaviti ga u dvorac Paula Meyer-Schwertenbacha, na švicarsko-
njemačkoj granici.«
»To je dar«, nadoda Eggen. »Mala zaslada jednog važnog izvoznog
ugovora.«
 »Robe Eksporta GmbH, pretpostavljam«, rekao sam, »Švicarskom
drvnom udruženju. Što god ono bilo.«
»A što vi znate o tim tvrtkama?« Eggenov je ton bio nekako tvrd i
oštar.
»Ne mnogo. Bit će da mi je kapetan Meyer spomenuo ta dva naziva
onako usput, prošlog ljeta. Sjećate se? Ono kad sam ga zabavljao nakon
konferencije IKPK?«
»Jasno«, reče Eggen. »Da, to je sigurno bilo tada.«
»Auto mu možete dostaviti nakon što se sastanete s tom glumicom u
Zürichu«, reče Schellenberg. »Reichsministrova filmska karijera mora
ipak biti na prvom mjestu. Siguran sam da vas dvojica kao i ja umirete
od želje da vidite ekranizaciju Siebenkäsa. No Meyer se, inače, raduje što
će vas opet vidjeti. I što će moći s vama još porazgovarati o vašem
detektivskom radu.«
»I ja se tome radujem. Nikako ne smijem zaboraviti ponijeti svoj
omiljeni šejker za koktele i svog malog bijelog psića. A da ne spominjem
Guntherovu slavnu monografiju o mrljama od piva na košuljama.
Smatraju me dosta važnim stručnjakom na tom području.«
»Chateau Wolfsberg je u Ermatingenu«, nastavi Eggen ne dajući ni
znaka da je registrirao moj pokušaj da budem duhovit. »To je otprilike
sat vremena vožnje na sjeveroistok od Züricha. Slatko mjestašce. Prilično
ugodno. U Zürichu ćete odsjesti u Hotelu Baur au Lac. Taj je najbolji u
gradu. Ondje bi vam trebalo biti sasvim udobno. Dobro, dakle: od
Genshagena ćete se odvesti do graničnog prijelaza Reuenthal, u kantonu
Aargau. Ondje će vas dočekati narednik Bleiker, detektiv Ciriške
gradske policije, koji će vam uručiti vizu i otpratiti vas preko granice. Bit
ćete u civilu, naravno. I molim vas, nemojte nositi pištolj. Čak ni malen
pištolj. Švicarci ne vole kad nosimo oružje. U Zürichu će vas u hotelu
dočekati inspektor Albert Weisendanger, koji će biti zadužen za vašu
sigurnost; njemu ćete se prvom javiti bude li ikakvih problema.«
»Da, ja bih se na vašem mjestu držao podalje od njemačke ambasade
u Zürichu«, reče Schellenberg. »Konzularno je osoblje ondje manje-više
potpuno beskorisno. A ostali su gestapovski siledžije koji, budući da
nemaju pametnijeg posla, zabadaju nosove onamo kamo ne bi trebali. No
ne bih se iznenadio da vas počnu pratiti u stopu. Oni i švicarska služba
sigurnosti.«
»Ja sam mislio da Meyer radi za švicarsku službu sigurnosti«, rekao
sam.
»Ne, on radi za švicarsku vojnu obavještajnu službu. Njegov šef, tip
po imenu Masson, voli ordinirati neovisno o službi sigurnosti. Ne vjeruje
im. Odnos sličan kao nas ovdje u Šestom odjelu i Abwehra.« Zastao je na
trenutak, a onda dodao uz smiješak. »Kao nas i Gestapa. I SS-a. I ljudi iz
stranačke kancelarije. Ne zaboravimo ni na Kaltenbrunnera. Njemu
definitivno ne vjerujemo.«
Eggen se nasmije. »Ovih dana nikome se ne može vjerovati.«
»Kakva slučajnost«, rekoh. »Istu sam stvar čuo i ja.«
»Ustvari«, reče Schellenberg, »čitava je Švicarska leglo intrige.
Špijunski raj. Švicarci možda i izgledaju sasvim bezopasno, ali ne bi ih
valjalo podcijeniti. Naročito ne njihove obavještajne službe. A ne
zaboravimo da, s obzirom na to da su neutralna zemlja, treba voditi
računa i o američkim, ruskim i britanskim tajnim službama. Svi su oni
vrlo efikasni. Naročito Amerikanci. Imaju novog šefa, zove se Allen
Dulles. On je šef ispostave OSS-a u Bernu, ali voli se muvati uokolo.
Akademski je tip, ali vrlo učinkovit. I vrlo je naklonjen luksuznim
hotelima kad nije u svom domu na Herrengasse.«
 »Jest, Švicarska je fascinantna«, reče Eggen. »Kao vrlo složen satni
mehanizam. Na površini, sve djeluje prilično jednostavno i lako
razumljivo. Tek kad pogledate u kućište, shvatite kako su stvari
komplicirane preko mjere svakog normalnog umnog kapaciteta. Imat
ćete na raspolaganju mnogo novca, naravno. Ministarstvo gospodarskih
poslova podijelit će vaše troškove s Ministarstvom istine. Tako da, molim
vas, Gunthere – želim vidjeti puno računa.«
»Vrhunski hoteli. Prelijepa glumica. Nov Mercedes. Novca koliko
hoćeš i sve to bez oružja. Bit ću iskren i reći vam – nakon Jugoslavije sve
to zvuči predivno.«
»Da, Jugoslavija«, reče Schellenberg. »Rekli ste da ćete mi ispričati
što se zbivalo dolje.«
No i prije no što sam uspio zaustiti, on je započeo s kazivanjem neke
anegdote koja je razotkrila njegovu gotovu naivnu ambiciju iz mladosti
– ne vjerujem da mu je moglo biti više od tridesetak godina.
»Prije tri godine«, rekao je, »nešto mi je puhnulo u glavu i pomislio
sam da bi to što nemam doktorat iz pravnih znanosti moglo zaustaviti
moju karijeru u SD-u. Kako bilo, razmišljao sam da dam doktorat na
sveučilištu ovdje, u Berlinu, i razmatrao sam za svoju disertaciju temu
organizacije vlasti u Jugoslaviji.«
»Srećom pa niste uzeli tu temu«, rekao sam. »Jer u Jugoslaviji vlasti
nema. Barem ne vlasti koju bi ma i koji njemački odvjetnik prepoznao
kao takvu.« Ispričao sam mu – davši mu nekoliko primjera – da mi se čini
da je ta zemlja u potpunom kaosu. »To vam je dolje sve jedno veliko
stratište. Podsjeća na Tridesetogodišnji rat.«
»Pa nije valjda da je baš tako mračno«, reče Eggen.
»Zapravo, ja bih rekao da je situacija mnogo više no mračna. A bome
ne znam s čim drugim da je usporedim s obzirom na to da hrvatski
svećenici režu vratove srpskoj djeci. Novorođenčad ubijaju na stotine. I
to iz čistog sporta.«
»Ali zašto«, upita Schellenberg. »Što je uzrok takvoj brutalnosti?«
»Ako mene pitate«, rekoh, »to je dijelom i naša krivica. Ugledali su
se u primjer koji smo im mi dali na Istoku. Ali povijesno i kulturno, krivi
su Rimokatolička Crkva i talijanski fašisti.«
Schellenberg, koji se nedavno bio vratio iz Italije, kamo je otišao
kako bi Himmlera izvijestio o sve lošijim izgledima Benita Mussolinija,
priznao je da se i njemu čini da u Italiji nešto ne sluti na dobro.
»Italija bi Njemačkoj trebala biti užasavajući primjer«, rekao je.
»Nakon dvadeset godina fašizma, zemlja koja je izrodila Michelangela,
Leonarda da Vincija i čitavu renesansu sada je u totalnom kolapsu. U
Veneciji čak ni gondole ne plove. Možete li to zamisliti? Pokušao sam za
svoju ženu pronaći graviranu glazbenu kutijicu i ništa. Švicarska izgleda
mnogo bogatije, vidjet ćete i sami. Petsto godina demokracije i
neutralnosti njima su dobro učinile. I za nas će, također. Ta zemlja možda
i nema nikakvih prirodnih resursa osim vode, ali uspijeva proizvesti
mnogo više od pukih satova s kukavicom. U Švicarskoj sve funkcionira.
Iste one stvari koje su prije funkcionirale u Njemačkoj, usput budi rečeno.
Vlakovi, ceste, banke. A u Švicarskoj nitko noću ne bdije brinući što će
biti kad se baćuške pojave na vratima. Brinu se da ćemo mi izvršiti
invaziju na njih, istina. Ali, među nama, ja mislim da je od vitalnog
značaja zadržati ih izvan ovog rata. Tako misli i Himmler. Zapravo, svi
osim Hitlera. On i dalje gaji nade da će ih uspjeti pridobiti na našu
stranu.«
Svi smo na trenutak zašutjeli nakon što je spomenuto vođino ime.
»Što ste na kraju odabrali, Herr Generale?«, upitao sam iz
pristojnosti, da prekinem tišinu. »Za temu doktorata.«
 »Ma, zaključio sam da mi je suvišno gnjaviti se time. Isprva sam
mislio da bih morao steći doktorat iz prava zato što ga ima polovica viših
časnika u SD-u. Ljudi poput Ohlendorfa, Josta, Pohla. Čak i neki iz
mojeg odjela, recimo Martin Sandberger. A onda smo napali Rusiju i više
tih časnika poslano je da zapovijedaju jedinicama SD-a kojima je zadatak
bio da ubijaju Židove po Ukrajini i Poljskoj. Pa sam se upitao, koja je
svrha da imaš doktorat iz prava ako, poput Sandbergera, na kraju
naprosto završiš kao ubojica petnaest tisuća Židova i komunista u
Estoniji? Koja je poanta doktorata iz pravnih znanosti ako on vodi k
tome?«
Eggen me pogleda. »Niste valjda i vi pravnik, Gunthere?«
»Nisam«, odgovorio sam. »Ja kod kuće već imam dobar par rukavica
da mi griju ruke zimi.«
Eggen se zbunjeno namršti.
»Hoću reći – nećete me uhvatiti kako guram ruke u tuđe džepove. To
je bila šala.«
Obojica su se osmjehnuli, ne djelujući pretjerano zabavljeno. Opet,
treba imati na umu da su obojica bili pravnici.
 26. poglavlje

S ljedećeg sam jutra ustao rano, ostavio svoju SD-ovsku odoru kod
kuće i otišao u nabavu.
Prije rata, Rochstrasse, ulica nekoliko blokova udaljena od
Alexanderplatza, bila je prepuna Židova. Još sam se sjećao onih nekoliko
pekarnica koje su ondje radile i predivnih mirisa babke, bejglova, i bjalija
koji su ispunjavali ulicu12. Kao mladi murjak u ophodnji često bih znao
navratiti u koju od tih trgovina po doručak, ili na brzu užinu i malo
ćaskanja; ti su pekari obožavali brbljati, a ponekad mi se čini da sam od
njih pokupio i smisao za humor. Što sad ne bih dao za svježe ispečen bjali
– za razliku od bejgla, kod njega je udubina bila ispunjena, i to zlatnožuto
ispirjanim lukom i tikvicama. U Rochstrasse je i dalje radila ranojutarnja
tržnica gdje se prodavalo voće i povrće, ali ja nisam tražio naranče, kao
što sad nisam tražio ni bjali. Nije, doduše, da bih ondje pronašao ijednu
naranču, taman da sam ih i tražio: tih se dana moglo dobiti jedino
korjenasto povrće, pa makar došli i u pet ujutro. Tražio sam nešto što je
ustvari bilo gotovo jednako tako teško dobiti kao i bjali ili naranču:
kvalitetan nakit.
Na Münzstrasse, na broju 11, stajala je šesterokatnica od opeke s
erkerima na uglu svakog kata. Prije samo godinu ili dvije u prizemlju je
radila židovska draguljarnica. Sada je, naravno, bila zatvorena a prozori
su bili zakucani daskama, ali na posljednjem je katu živio čovjek koji je,
to sam znao, pomagao nekim Židovima koji su u ilegali i dalje živjeli

12
Tri vrste istočnoeuropskih (poljskih i bjeloruskih) peciva karakterističnih za kuhinju Židova iz tih
krajeva: babka je slična našoj orehnjači, bejgl (jid. beygl) je pecivo u obliku koluta, a bjali (prema
poljskom gradu Białystoku) su vrlo slični bejglovima, ali za razliku od njih nisu najprije prokuhani i
nemaju u sredini rupu, već udubljenje.
negdje u Berlinu i od kojega se mogao kupiti pokoji komad prilično fina
nakita za dobru cijenu – a taj je novac mogao nekoj obitelji pomoći da
preživi. Taj čovjek sam nije bio Židov, već bivši komunist koji je neko
vrijeme proveo u Dachauu i ondje na težak način spoznao kako valja
mrziti naciste. Zato sam ga i poznavao, dakako. Zvao se Manfred Buch.
Nakon što smo razmijenili uobičajene uvodne pozdrave, ponudio sam
mu cigaretu, a on mi je pokazao maleni baršunasti okvir pun prstenja i
pustio me da sam odaberem.
»Jesi li je već zaprosio?«
»Nisam.«
»Onda, ako gospodična ne bude zainteresirana, vrati samo taj
schmuck13 meni. Bez komplikacija.«
»Hvala, Manny.«
»Za tebe, uvijek. Gledaj, što jest – jest, ja ovo sve mogu triput
prodati. Većina nakita koji možeš naći u šminkerskim dućanima poput
Margrafa loše je kvalitete i skup. Ovo što imaš pred sobom, to su zadnji
ostaci pravih stvari. Barem zasad. Većina je kvalitetne robe već prodana
ili se zadržava do nakon zime, kad se općenito predviđa da će se stvari još
gadno pogoršati.«
»Prema onom što ja čujem, to je dobro predviđanje.«
»I naravno da možeš biti siguran da će, što god da kupiš, novac
pomoći onima koji su stvarno potrebiti. A ne profiterima i gangsterima.
Ako se uopće između te dvije kategorije i naših vođa može opaziti neka
razlika.«
»Što mi o ovome možeš reći?«

13
njem. nakit
 »To je fina burma. Visokokvalitetno zlato. Osamnaest karata. Lijep,
debeo prsten. Voljet ćete do kraja života pokloniš li joj taj. A ako i ne
bude, uvijek je možeš napiti i kad zaspi, namazati joj malo sapunom prst
i ja ti jamčim da ćeš ga moći prodati za cifru dvostruku od one koju ja
tražim.«
»Unutra je nešto urezano. Hebrejskim slovima.«
»Mrzi li ona Židove?«
»Ne.«
»Onda gledaj na to kao na garanciju vrhunske kvalitete. Nijedna
Židovka ne bi stavila jeftin prsten na prst.«
»U redu, ali što znači natpis?«
Manfred uzme prsten, približi povećalo oku i pažljivo promotri
natpis.
»To je iz Jeremije. Kaže, ‘jer ja znam misli koje mislim za vas’.«
Činilo se prikladnim.
Dogovorio sam se s Kirsten da se navečer nađemo u Kempinskom na
Kurfürstendammu. Neobično, unatoč tome što je bio arijaniziran i što je
na meniju ostalo malo toga, i dalje je nekako uspijevao izgledati kao
pristojan restoran. Odlučio sam da ću je zaprositi ne spominjući ništa od
onoga što mi je Goebbels rekao; bila je dobra cura i činilo mi se da
zaslužuje misliti da je pitam iz sve samih lijepih razloga, a ne iz nastojanja
da je izvučem Gestapu iz šapa. Taman sam joj želio postaviti ključno
pitanje kad su nas valoviti tonovi sirena za zračni napad potjerali u
najbliže sklonište; i na tom sam mjestu napokon došao do točke prosidbe.
»Znam da nisam baš neka partija«, izgovarao sam dok su zidovi oko
nas vibrirali a prašina otpadala sa stropa i padala nam na kosu. »Ti bi
skoro sigurno mogla sebi naći nekog mlađeg. S boljom perspektivom. Ali
eto, ja sam iskren. Koliko se to već može biti ovih dana. I postoji neka
mogućnost da bih ti bio dobar muž. Jer te volim, Kirsten. Jako te volim.«
Ubacio sam taj dio o voljenju jer je to, u načelu, ono što djevojke žele
čuti kad ih muškarac zaprosi. Ali to nije bila istina, i oboje smo to znali.
Mnogo sam bolji lažljivac nego glumac.
»Pretpostavljam da tvoja prosidba ima neke veze s ovim«, rekla je.
Otvorila je svoju torbicu i pokazala mi svijetlosmeđu kuvertu koju je
primila upravo tog jutra. Na njoj nije bilo štambilja, samo poštanska
marka, i bilo je prilično očito da ga šalje Gestapo.
Izvukao sam pismo iz kuverte, uočio jednu adresu u Burgstrasse i
kimnuo. Znao sam tu adresu, naravno. Jedan dio stare berlinske burze. A
pismo je bilo službeni poziv da objasni svoje »antisocijalne« komentare
komesaru Hartmutu Zanderu. Sad me brinulo jedino to što je mogla
pomisliti da sam ja izveo čitavu tu operaciju kako bih je natjerao da se
uda za mene. Bio je to već viđen prljavi trik koji su mnogi Gestapovci
rado izvodili samo kako bi nekoj zgodnoj curi škicnuli donji veš.
»Jako lijepo od tebe, Bernie«, rekla je, »ali ne moraš to raditi. Ne
mogu ti to dopustiti.«
»Slušaj, moraš mi sad vjerovati, anđele – ja nisam imao pojma o tom
pismu. Ali sad kad sam ga vidio, evo ti mojeg mišljenja. U škripcu si. U
to nema sumnje. Išao bih s tobom, ali ne smijem. Nije dopušteno čak ni
odvjetnika dovesti na to ispitivanje. Ali udaš li se za mene, mislim da
mogu sve to riješiti. Zapravo, siguran sam da mogu. Nakon toga, ne
moramo se više nikad u životu vidjeti, ako ne želiš. Zaboravit ću na prsten
u džepu i bučnu večer koju sam isplanirao za dan vjenčanja. Nazvat ćemo
to pravim imenom – fiktivni brak, i to će biti to. Bit će to kao poslovni
dogovor. Naći ćemo se na kavi za godinu dana i dobro se nasmijati tome.
Možeš se diskretno razvesti od mene i sve će biti kao prije.«
 »Čemu to, Bernie?«
»Recimo samo da me moj manjak plemenitosti u posljednje vrijeme
pogurao na dno. Da, recimo to tako. Imam neodložnu potrebu učiniti
nekom drugom dobro. Posljednjih sam tjedana vidio malo previše loših
stvari, a osim toga naprosto je činjenica da mi se sviđaš, Kirsten, i da ne
želim da ti se dogodi išta ružno. Doista, eto, to je sve.«
»A moglo bi mi se dogoditi nešto ružno?«
»Ako je istina to što si mi rekla, onda bi mogli biti malo grublji s
tobom. Dobro, ne tako grubi. Samo verbalno grubi. A možda bi se čak
uspjela i izmigoljiti iz svega. Neki uspiju. Možda si tip koji zna uzvratiti
istom mjerom. Ništa ne smiješ priznati. To je najbolji način kad imaš
posla s Gestapovim istražiteljima. S druge strane, moguće je i da ćeš se
slomiti na komadiće, a u tom slučaju mogla bi završiti u zatvoru na neko
kraće vrijeme. Recimo na šest mjeseci. Inače to nije tako strašno. No u
posljednje vrijeme u ćuzi su stvari postale gadnije. Čak ni vani nema baš
hrane na bacanje, a u Brandenburgu je uvijek ima za nekoliko stotina
kalorija manje. Mršavici poput tebe to bi moglo malo teže pasti. A u
najboljem slučaju, mogla bi izgubiti posao. A teško je naći posao kad ga
jednom izgubiš zbog Gestapa. Moglo bi ti biti malo nezgodno pri traženju
novog.«
Kimnula je u tišini. »Prsten, Bernie. Mogu li ga vidjeti, molim te?«
»Naravno.« Napipao sam ga u džepu prsluka, uglancao ga o nogavicu
hlača i onda joj ga predao.
Promotrila ga je načas, nasmiješila se nekako simpatično i onda ga
polako nataknula na prstenjak lijeve ruke.
Sutradan smo već bili vjenčani, a Kirsten je tijekom obreda prsten
premjestila na desnu ruku, kao da misli ozbiljno – kao prava njemačka
supruga. Bila je to mala, ali važna gesta i nisam je propustio zamijetiti.
 27. poglavlje

S -Bahn vlak do Genshagena, na sat putovanja južno od Berlina, bio je

prepun radnika i tvorničkih upravitelja koji su se onamo vraćali iz
posjeta rodbini, kao i službenika Njemačkog radničkog fronta, SS-a i
Luftwaffea. Prisluškujući njihova opuštena ćaskanja, bilo je nemoguće
razlučiti ih jedne od drugih, što me navelo na razmišljanja o dugoj i
bliskoj vezi koja je cvala između nacista i Daimler-Benz AG-a. Jakob
Werlin, jedan od upravitelja te tvrtke, bio je osobni Hitlerov prijatelj i
prije puča 1923. i, prema Münchener Postu, upravo ga je Werlin dočekao
pred vratima nakon puštanja iz zatvora Landsberg 1924. godine i
odvezao ga u novom Mercedes-Benzu koji je potom Hitleru i poklonio.
Tako da je možda baš podrška Daimler-Benza Hitleru pomogla u
uvjeravanju nacističkih vlasti da ukinu poreze na njemačke automobile
ubrzo nakon što su sastavili vladu – lijep je to bio uzvrat za svu potporu
koju su im ovi pružili. No nije Daimler-Benz naciste opskrbljivao samo
autima. Bio je tu i golem broj avionskih motora za njemačke lovce i
bombardere; kompanija je bila ključna za ratno gospodarstvo zemlje.
Jednoga će dana, nadao sam se, neki pažljivi povjesničar istaknuti blisku
vezu između automobila Mercedes-Benz i omiljenoga njemačkog
diktatora, a Gospodin će naći načina da te gadove nagradi za njihov trud
u dovođenju nacista na vlast i zadržavanja istih na tom položaju.
Jedan me od upravitelja tvrtke, Max Wolf, dočekao na stanici i
odvezao me ravno do tvornice. Bio je čovjek u kasnim pedesetima – jedan
od onih vrlo ukočenih, brkatih pruskih luterana iz Schwiebusa u Poljskoj
– i čovjek kojem je kompanija Daimler-Benz bila sve u životu. Mala
zlatna značkica Stranke koja se ljeskala kao satrapov dijadem na reveru
njegova krojenog odijela nekako je dokazivala da ga je taj život zasad
mazio. Nije mogao djelovati zadovoljnije sobom taman da je bio i morž na
kraju uspješne sezone parenja.
»Direktor tvornice, Herr Karl Mueller, osobni je prijatelj generala
Schellenberga«, izvijestio me. »Herr Mueller mi je naložio da vam izađem
u susret na sve načine potrebne kako biste izvršili svoja naređenja,
kapetane.«
»To je strašno lijepo od njega, i od vas, Herr Wolfe.«
»Kao što vjerojatno znate, ovdje u Genshagenu uglavnom se rade
avionski motori«, objasnio mi je tijekom vožnje. »Automobil Mercedes-
Benz proizvodi se u Sindelfingenu, pored Stuttgarta. Auto generala
Schellenberga trenutno je ondje. Ja ću vam dati izvozne papire za to
vozilo i onda ću vam posuditi drugi auto kojim se možete odvesti dolje do
Sindelfingena, gdje ćete pokupiti novi i onda otići njime u Švicarsku.«
Malo sam se lecnuo; kad god netko upotrijebi riječ »vozilo«, to me
uvijek podsjeti na pompozne prometne policajce, na koje me – odjednom
sam shvatio – Wolf najviše i podsjećao.
Ušli smo u krug tvorničkog postrojenja veličine čestita gradića i
okružen najnovijim 88-milimetarskim protuavionskim topovima. Očito
su bili učinkoviti, jer nije se moglo vidjeti baš mnogo štete od
bombardiranja. Također sam zamijetio i nekoliko SS-ovki. Wolf je
opazio da ih gledam.
»S obzirom na to kakav je sastav radne snage, SS-ovi stražari
nažalost su nužni. Polovica od naših dvanaest tisuća radnika stranci su,
mnogi od njih robijaši – Židovi, uglavnom; zapravo sve su Židovke – iz
koncentracijskih logora Sachsenhausen i Ravensbrück, koji su tu u
blizini. Ali dobro ih hranimo i prilično su zadovoljni s uvjetima ovdje,
rekao bih.«
 »Pretpostavljam da baš zato čuvari nose bičeve«, rekao sam. »Da im
održe osmijehe na licima cijeli dan.«
»Ne toleriramo nikakvo maltretiranje robijaša«, odvrati Wolf bez
trunke srama. »Naši njemački radnici ne bi to podnosili. Možete si misliti
kakvi su to ljudi, uostalom. Većinom su biftek-nacisti – znate, smeđi
izvana a crveni u sredini. Naši Židovi marljivo rade i ni na koga od njih
nemam pritužbi. Iskreno, to su najbolji radnici koje samo možete
poželjeti. Istina, povremeno uhvatimo naše radnike, Nijemce, da
Židovima daju višak kruha i dijele s njima svoju kavu, ali to nije tako lako
spriječiti u tvornici ove veličine.«
»Ja bih rekao da je prilično lako. Mogli biste jednostavno Židovima
dati veće porcije za večeru.«
Wolf se nelagodno nasmiješi i strese glavom. »A, ne. Tu ja ne mogu
ništa reći. Službena politika tretmana robijaša propisuje se u Berlinu, za
to je zadužen Reichsministar Speer, a pridržavanje osigurava SS. Ja
samo radim što mi se kaže. Najviše što mogu učiniti jest da se pobrinem
da bude dovoljno prevoditelja kako bi proizvodna traka tekla učinkovito.
Imamo ovdje na radu Poljake, Ruse, Francuze, Mađare, Norvežane, Čehe
i Nizozemce – čak i par Engleza, čujem. Oni su najljeniji, znate, uz
Francuze. Najbolje vam radi ruska Židovka. Ona će raditi čitav dan i pola
noći samo ako joj tako kažete. Proizvodimo blizu četiri tisuće avionskih
motora godišnje samo u ovom postrojenju. Tako da očito dobro radimo.«
»Sigurno ste jako ponosni«, primijetio sam.
»O, jesmo. Jesmo. Ako želite, vrlo ste dobrodošli pridružiti nam se
na ručku u blagovaonici uprave. Vidjet ćete da nas ima svakakvih.
Inspektora rada, časnika poput vas – «
Čak sam i razmišljao o tome jednu milisekundu: bio sam gladan, što
jest – jest, ali nakon Jasenovca nisam mogao zamisliti ništa gore od
ručanja s ljudima poput Maxa Wolfa, naročito znajući da njemački
radnici židovskima krišom nose kruh. Hrana bi mi zapinjala u grlu.
»Ljubazno od vas, gospodine, ali bolje da ja što prije krenem dalje.
Čeka me duga vožnja.«
»To da«, rekao je.
Odvezao me ravno na mjesto gdje je bio parkiran moj auto. Bila je to
maskirno obojena 190-ica, identična onoj koju sam vozio u Hrvatskoj.
Predao mi je ključeve i dokumente. Pretpostavljam da me se želio što
prije riješiti. Ali sigurno ne više nego što sam se ja želio riješiti njega.
»Najbolje je da krenete cestom za München, jasno«, rekao je Wolf.
»Odande možete skrenuti na cestu premu Stuttgartu. Na karti izgleda
kao da je to duži put, ali naravno, nije. Zahvaljujući našem vođi, imamo
autobahnove – najbolje ceste na svijetu. U Mercedes-Benzu možete,
krećući iz Berlina, biti u Münchenu za manje od šest sati, pa onda u
Stuttgartu za još dva. Krenete li ravno prema Stuttgartu odavde, trebat
će vam najmanje jedanaest ili dvanaest sati. Vjerujte mi, iskušao sam oba
načina pa znam o čemu govorim.«
»Hvala. Cijenim dobar savjet.«
I cijenio sam. Dobro sam odmicao autobahnom. To samo pokazuje da
vas čak i najodurniji soj nacista-pisara s radnim vremenom od devet do
pet može ponekad usmjeriti na pravi put prema točno onom mjestu na
koje i želite stići.
Nakon hrvatskih cesta, ovo je bio čisti san. Gotovo da sam uživao u
putovanju. Na autobahnu je svako oglašavanje bilo zabranjeno, pa su te
ceste pružale ugodan predah od propagandnih plakata koji su u
gradovima bili kao pošast. Jedina mi je briga bila da, dok vozim velikom
brzinom po jednoličnoj i ravnoj cesti s maločim što bi mi odvuklo
pozornost, ne podlegnem cestovnoj hipnozi na koju je Fritz Todt – vodeći
njemački inženjer prije Speera i čovjek koji je najviše učinio za izgradnju
autobahna – davno upozoravao, iako je, iskreno, ograničenje brzine bilo
mnogo niže nego u starim danima; radi uštede goriva smjelo se voziti
samo do osamdeset na sat. S dvije trake između kojih je bio središnji pojas
zasađen hrastovima, autobahn je i dalje bio ravan kao pista; upravo zato
su, ovdje i ondje, dijelovi tog središnjeg pojasa bili pretvoreni u pomoćne
sletne staze, dok su avioni koji su ih povremeno koristili bili skriveni u
obližnjim šumama. Ostatak prometa uglavnom se sastojao od kamiona
koji su prevozili dijelove tenkova i motorne čamce, mada sam se jednom
prilikom provezao pored čitave podmornice, što me se dojmilo kao pomalo
nadrealno.
Prema Schellenbergovim uputama nisam nosio uniformu, i jer je sav
nevojni promet na autobahnovima bio dopušten samo u iznimnim
slučajevima, Ordnungspolizei me u nekoliko navrata zaustavljala da mi
provjeri papire, što je barem razbijalo monotoniju putovanja. Na oko pola
puta do Münchena stao sam na benzinskoj crpki izgrađenoj u alpskom
stilu, napunio sam rezervoar, popio kavu i protegnuo noge. No onda sam
se brzo vratio na cestu, jer nadao sam se stići do švicarske granice prije
mraka.
Negdje na tom putu prema jugu sjetio sam se svoje nove nevjeste i
našeg nekonzumiranog braka, mada se ova posljednja činjenica sada
činila manje važnom. Nakon vjenčanja, činilo mi se da bi u danim
okolnostima to bilo iskorištavanje jadne Kirsten, naročito s obzirom na
to da su te okolnosti uključivale i moju ozbiljnu namjeru da opet spavam
s damom iz Zagreba, bilo u svom hotelu u Zürichu, bilo u njezinu bračnom
domu u Küsnachtu. No uglavnom mi je naprosto bilo drago što sam
Kirsten uspio izvući iz ruku Gestapa. Goebbels mi je dao riječ da je SD
više neće gnjaviti, pa iako nisam baš bio sklon povjerovati mu, nisam
imao izbora. Jasno, kad ste satima sami u autu bit ćete mnogo vremena
zarobljeni unutar vlastite lubanje i nakon nekog vremena početi vidjeti
pismena na bijelom zidu kojih ondje možda uopće nema; pala mi je na um
luda pomisao da Goebbels možda zna da sam spavao s Dalijom i da je moj
prisilni brak s Kirsten njegov način da mi se osveti – i to dvostruko, u
slučaju da na kraju ipak odluči da neće održati obećanje.
Još jedna luda pomisao koja mi je pala na um bila je da me netko
slijedi cijelim putem od Genshagena. Samo što nije uopće bila luda. Uz
tako slab promet, nije lako nekoga nezamijećeno slijediti po autobahnu.
Još jedan Mercedes 190 u retrovizoru koji svoju brzinu prilagođava vašoj
već nekih šesto ili sedamsto kilometara teško je ne uočiti. Schellenberg
me upozorio da bi me Gestapo mogao slijediti u Švicarskoj. Rekao bih da
me nije mnogo iznenadilo što su me odlučili slijediti i u Njemačkoj.
Stigao sam u tvornicu u Sindelfingenu taman prije šest sati uvečer.
Moj je zamjenski auto – još jedna 190-ica, ali civilno obojena u crno –
čekao da ga pokupim pa sam uskoro krenuo dalje, mada s manje užitka
nego prije. Razrađivao sam, naravno, motor, ali to nije smjelo biti uzrok
tome da mi se novi auto učini težim i tromijim od njegova prethodnika.
Zato sam ubrzo nakon što sam krenuo iz Sindelfingena zaustavio auto i
otvorio prtljažnik kako bih se uvjerio da ne prevozim ništa ilegalno.
Nisam našao ništa, ali svejedno me to brinulo cijelim putem do utvrde
Reuenthai na južnoj strani Rajne, gdje su mi švicarski carinski službenici
temeljitije pretražili auto i, na moje veliko olakšanje, također nisu
pronašli ništa ilegalno.
Utvrda se nije uzalud tako zvala. Bilo je tu bunkera, prepreka za
tenkove, pješadijskih baraka i topničkih položaja, uključujući dva
brzometna 75-milimetarska protutenkovska topa. Videći sve to prvi put
u životu, shvatio sam koliko su Švicarci ozbiljno shvaćali zadatak obrane
svojih granica od bilo kojeg stranog agresora, točnije, od Njemačke.
Narednik Bleiker, detektiv iz ciriške policije, dočekao me ondje s
vizom i nešto švicarskog novca, koji sam kupio zlatnim reichsmarkama
koje mi je Eggen dao: Švicarci nisu voljeli primati naš papirnati novac i
– unatoč Hitlerovoj glavi na njima – preferirali su kovanice od stotinu
maraka. Zlato lijepo zvecka kad se novac broji, pretpostavljam. Švicarski
detektiv bio je u četrdesetim godinama, visok, tih čovjek s malim
brčićima. Nosio je smeđe flanelsko odijelo i smeđi pusteni šešir široka
oboda. Imao je čvrst stisak ruke i djelovao je kao sportski tip. Ali društven
nije bio. I s papigama sam vodio duže razgovore.
»Fina vam je ona utvrda, bome«, rekao sam kad smo napokon krenuli
dalje.
»Nemojte to meni govoriti«, odvrati. »Recite to svojim prijateljima
nacistima tamo u Njemačkoj.«
»Kad je sagrađena? Izgleda moderno.«
»Trideset i devete. Taman na vrijeme za početak rata. Inače tko zna
što bi se dogodilo.«
»Jest. I usput, samo da znate, sad kad sam u Švicarskoj, moram reći
da nemam nikakvih prijatelja nacista u Njemačkoj.«
»Iskreno se nadam da to ne znači da ćete ovdje zatražiti azil,
kapetane Gunthere. Jer ova je arka prekrcana. A ne bih nikako volio da
potratite vrijeme pokušavajući ostati ovdje i onda padnete u nevolje kad
vas pošaljemo kući k vašima.«
»Ne, ne. Netom sam se oženio. Tako da se moram vratiti. Ustvari,
inzistirali su na tome. Na stupanju u brak, je li. Čuli ste za ono kad se
budućem mladoženji prijeti puškom. Kod mene se prijetilo giljotinom.«
 »Čestitam.«
»Tako da se možete opustiti, naredniče. Naš vođa, Adolf Hitler, ne
voli kad njegovi građani pokazuju da se radije ne bi vratili kući.«
Narednik Bleiker puhne kroz nos. »Ja vam čak ne bih znao reći ni
ime našeg vođe. Niti išta o njemu.«
Nakon toga nije mnogo govorio, osim da mi s putničkog sjedala izda
upute, i tako je to išlo cijelim putem do Züricha. Bio sam mu zahvalan jer
su ceste bile većinom uske i zavojite.
Ušli smo u Hotel Baur au Lac kroz ulaz u Talstrasse već nakon
mraka. Bleiker je ostao da nadgleda moju prijavu u hotel, onda se vrlo
ozbiljno naklonio i rekao mi da će inspektor Weisendanger već rano
ujutro doći u hotel i naći se sa mnom na doručku.
Iscrpljen od duge vožnje, pojeo sam nešto za večeru i otišao u krevet.
Ali tek nakon što sam telefonirao dami iz Zagreba.
 28. poglavlje

U jutro sam ustao vrlo rano i otišao na kratku šetnju uz obalu

Ciriškog jezera. Promatrao sam kako iz trajekta u pristaništu
izlaze tihi, zaočaljeni ljudi u diskretnim odijelima i kreću na rad u
bankama i uredima. Nisam bio siguran zavidim li im baš na njihovim
jednolično mirnim životima, ali općenito je život u Švicarskoj imao neku
auru ugodne predvidljivosti. Voda je pod jezikom bila slatka, a zrak svjež,
mada mi je možda to bilo tako samo zato što su berlinski zrak i voda bili
uvijek puni prašine od bombi i neprestano mirisali na kordit. Ponekad bi,
nakon kakve teške noći koju bi nam priuštio RAF, slavni berlinski zrak
mirisao kao rudnik sumpora.
Ne bih rekao da sam bio oduševljen Zürichom, ali teško je izbjeći da
vam se svidi grad koji nije danonoćno bombardiran i gdje vas nitko neće
uhititi našalite li se na račun šefa države. Doduše, nije da je u Zürichu
bilo ikoga tko bi vam znao reći ime švicarskoga premijera, kao ni ikoga
tko bi znao ispričati vic. Uz vladavinu direktne demokracije, koncept
imanja vođe naprosto nije bio relevantan. Takvu zemlju ne možete ne
voljeti, naročito kad ste Nijemac. Također, bilo je nešto vrlo utješno u
tom gradu s toliko banaka, gdje su pivo i kobasice još uvijek imali okus
na pivo i kobasice, gdje je posljednja osoba koja je održala govor bila Jean
Calvin, gdje čak ni najzgodnije žene nisu dovoljno marile za svoj izgled a
da ne bi nosile naočale. Još jedan razlog da se osjetim utješenim bila je
činjenica da sam odsjeo u jednom od najboljih hotela u Europi. To je još
jedna stvar koja Švicarcima jako dobro ide: hoteli.
Moja je soba gledala na privlačan kanal koji se odvajao iz Limmata,
rijeke koja je tekla kroz Zürich i ulijevala se u jezero. Baur au Lac bio je
pomalo kao berlinski Adlon po tome što su i u njemu, činilo se, odsjele sve
slavne ličnosti, uključujući Richarda Wagnera, našeg Kaisera i u novije
vrijeme Thomasa Manna. Prema Hansu Eggenu, Barun von
Mannerheim, finski šef države, bio je sada tu i, sklopivši primirje sa
Sovjetskim Savezom nakon nekoliko godina ratovanja, trenutno je
pokušavao iskamčiti i neovisnost svoje zemlje od Njemačke, zbog čega je
Hitler naveliko bjesnio.
Unatoč ratu, ozračje je u hotelu ostalo i dalje elegantno. Šampanjac
se i dalje mogao dobiti na nedavno uređenoj krovnoj terasi.
Poslijepodnevna se užina s čajem posluživala u paviljonu, a večere s
plesom odvijale su se redovito. No hrana je bila očekivano oskudna.
Tratina ispred hotela, koja se protezala sve dolje do obale jezera, bila je
pretvorena u veliko polje krumpira. Te su krumpire štitili namotaji
bodljikave žice koji su prije služili za zaštitu samog hotela, iako nije bilo
jasno od koga, budući da je u luksuz zaljubljenu njemačku Visoku
komandu bilo nemoguće zamisliti kako s najboljim hotelom u Zürichu
postupa ikako drugačije nego s najvećim poštovanjem. Bilo je tu i
sklonište, za slučaj da švicarsku neutralnost odjednom prekine njemački
Luftwaffe.
Inspektor Weisendanger pridružio mi se u restoranu za doručkom.
Dao mi je svoju posjetnicu držeći je objema rukama, kao da mi predaje
ključeve grada, i odbio ju je – što je ispalo smiješno – pustiti sve dok se
nije uvjerio da sam pročitao što je na njoj otisnuto.
»Ovdje su moja adresa i broj telefona«, reče vrlo ozbiljno. »Na
raspolaganju sam vam koliko god dugo budete u Zürichu.«
Kao i Bleiker, njemački je govorio vrlo dobro – barem sa mnom – ali
kad bi se obraćao drugim Švicarcima koristio bi neki jodlerski dijalekt
njemačkog zvan alemanski koji bi mi i u najboljim okolnostima bilo teško
razumjeti, ali koji je, izgovaran kroz njegov sivocrni brk spojen sa
zaliscima i sličan pernatoj boi neke prijateljice noći, djelovao doista
nepronično.
»Shvaćam. Ovom se posjetnicom moram koristiti ako zapadnem u
nevolju, je li tako? Mogu pozvati taksi da me odveze na ovu adresu. Ili
pronaći telefon i nazvati ovaj broj. Ovo će mi biti zbilja korisno.«
»Ne znam kako je s policajcima tamo u Berlinu«, odvrati on, »ali
općenito je najbolje da pođete od pretpostavke da nijedan švicarski
policajac na kojeg ćete naići neće imati smisla za humor.«
»Hvala na savjetu, inspektore. Pokušat ću to imati na umu.«
»Molim vas. Moji nadređeni traže da se sastajem s vama u ovom
hotelu jednom dnevno, kako bih se uvjerio da se ponašate u skladu s
uvjetima pod kojima vam je dodijeljena viza. Ne dođete li na koji od tih
sastanaka, bit ćete podložni trenutnom uhićenju i deportaciji natrag u
Njemačku. Je li to jasno, kapetane Gunthere?«
»Znači li to da i sutra doručkujemo zajedno?«
»Bojim se da je tako. Hoćemo li u osam sati?«
»Mislim da bi mi devet bolje odgovaralo. Razmišljao sam da
pronađem kakav lijep bar i malo zaružim.«
»Neka, bolje u osam. Mi u Zürichu baš i ne volimo ružiti. A u policiji
smo ranoranioci.«
»Znači, Njemačka bi trebala gledati da invaziju izvrši nakon što se
navečer pogase svjetla.«
Weisendanger uzdahne. »Molim vas, pokušajte se sjetiti što sam vam
rekao o smislu za humor, kapetane. Njemački humor alemanske uši ne
čuju.«
 Završili smo doručak koji se sastojao od kuhanih jaja, kave i tosta,
nakon čega sam se sa zadovoljstvom pozdravio s njim i onda se odvezao
duž sjeverne obale Ciriškog jezera prema Küsnachtu i švicarskom domu
Dalije Dresner. Jedva sam čekao opet vidjeti Daliju, naročito s obzirom
na to da je njezin muž, dr. Obrenović, bio u Ženevi.
Četvrt sata kasnije, dvaput sam promašio diskretni ulaz u kuću u
Seestrasse, toliko je kućni broj na kamenom stupiću bio dobro prikriven.
Tek kad sam usmjerio Mercedes na pošljunčani prilaz koji je vodio kroz
udolinu omeđenu visokom živicom od šimšira pa sve do prednje strane
kuće gdje se dugačka i uredna tratina spuštala polako u iskričavi plavi
safir Ciriškoga jezera, shvatio sam doista koliko se Küsnacht krije od
pogleda kao kakva samotna ostriga. Budući da je pronicavo razumijevao
ljudsku psihologiju, psihijatar Carl Jung živio je i radio u Küsnachtu.
Nedvojbeno mu je bilo sasvim jasno da razmaženi stanovnici tog mjesta
imaju iste neuroze i fobije kao i svi ostali, samo što na raspolaganju imaju
mnogo više novca da istima ugađaju. No jedini je način da se zbilja
razumije Küsnacht bilo vidjeti ga s obale jezera. Taj je pogled otkrivao
da je pomalo sličan Wannseeu, samo s mnogo većim kućama i
prostranijim komadima privatnih obala. Čak su i kućice za čamce
izgledale kao elegantne vile. Na neke su od tih kućica bile dograđene
manje kuće, u kojima su vjerojatno stanovali oni koji su za te čamce bili
zaduženi. Većina domova u Wannseeu ne skriva svoje prave dimenzije.
Kuće u Seestrasse skrivale su sve osim brojeva na stupićima uz ulaz i
novina u poštanskom sandučiću. Grb je tog gradića bio sastavljen od
zlatna jastučića na baršunastocrvenoj podlozi, a nakon što sam ugledao
dom dr. Obrenovića, bilo je teško taj jastučić shvatiti drukčije nego kao
debelu vrećicu punu zlatnika. Kao i većini Nijemaca, mio mi je moj dom,
ali moj pojam doma i onaj Dalijina muža imali su sličnosti koliko i kanta
vode i Ciriško jezero.
 Pozvonio sam i pričekao da netko na to obrati pozornost; kako je
zvonce bilo glasno kao da je crkveno zvono, bilo je teško zamisliti da bi
ga itko bio u stanju ignorirati. Ostao sam iznenađen kad mi je vrata
otvorio dr. Obrenović, koji mi se predstavio s entuzijazmom starijeg
muškarca koji ima mnogo mlađu ženu, kao da mu je za duševni mir nužno
upoznati sve Dalijine prijatelje i poznanike. Ili mu nije bilo. Veliko
bogatstvo neće čovjeka obraniti od ljubomore, već samo od boli da sluša
kako o ponašanju njegove žene trača širi krug prijatelja. Muškarci poput
dr. Obrenovića nemaju širok krug prijatelja, samo uzak krug zaposlenika
u koje imaju povjerenja. Gotovo istog časa kad je na mene pao pogled
njegovih prodornih plavih očiju znao sam da je znao – ili barem sumnjao
– da je između Dalije i mene nečeg bilo, nečeg što nije smjestivo unutar
granica nekih normalnih konvencija profesionalnog odnosa detektiv-
klijent. Meni je to bio čudan osjećaj, kao da se opet susrećem sa svojim
ocem onog dana kad sam gotovo pao na abituri. No zbog toga se
definitivno nisam osjetio krivim, nije mi čak bilo ni nezgodno: osjetio sam
se nevjerojatno mladim – točnije, više od jednog desetljeća mlađim od tog
čovjeka koji je vjerojatno bio u srednjim šezdesetima – i možda
znatiželjnim saznati zašto se tako prelijepa žena kao Dalia udala za
takvog starkelju. Nije mogla biti stvar u novcu; kao mlada UFA-ova
starleta, Dalia je mnogo zarađivala; pa opet, nekim ženama mnogo nikad
nije dovoljno mnogo. O tome je napisan jedan francuski roman, čini mi
se.
Ušao sam u kuću, skinuo šešir i slijedio domaćina niz hodnik širok
poput Poljskoga koridora i prekriven s više slika starih majstora nego
podrum Hermanna Göringa.
»Moja se žena upravo presvlači«, rekao je uvodeći me u salon. »Začas
će sići.«
 »Shvaćam.«
»Dakle vi ste taj detektiv koji joj traži oca«, reče on tako da mi se
učinilo da mu je sama ta ideja gotovo pa smiješna.
»Tako je. Upravo sam se vratio iz Hrvatske.«
»Kako je bilo?«
»Još uvijek imam noćne more. Neprestano sanjam da sam opet
ondje.«
»Tako je gadno, ha?«
»I gore nego gadno. Užasno je. Kao horor film.«
»Je li vam rekla da sam ja Srbin? Da sam iz Sarajeva?«
»Možda je spomenula«, odvratim, nesiguran je li mi Dalia rekla
odakle je Obrenović, ili je to učinio Goebbels. »Doista se ne sjećam.«
»Dakako, ne živim ondje već veoma dugo. Još otkako su izvršili
atentat na kralja.«
Nije specificirao kojeg kralja, a ja bome nisam pitao. Koliko sam
uspio shvatiti, jugoslavenski su kraljevi bili pomalo kao taksiji; nije
moglo dugo potrajati prije no neki novi dospije na vrh kolone.
»Dokazuje li povijest Europe išta, onda je to činjenica da ništa nije
potrošnije od kraljeva«, rekao sam.
»Mislite?«
»Ne čini se da ih fali.«
Visok kao lajpciški spomenik Bitci narodā, Obrenović je imao gustu
sijedu kosu, naočale bez okvira, glas malo dubljeg tenora i uši velike
poput kotača bicikla. Hodao je kao starac, kao da su mu kukovi ukočeni
– onako kako sam ja hodao odmah po ustajanju ujutro, prije nego što bi
me dnevna aktivnost učinila savitljivijim.
»Vi očito ne znate tko sam ja.«
 »Ime vam je Obrenović. Osim činjenice da ste doktor nečega i
oženjeni Fräulein Dresner, nemam pojma tko ste.«
»Je li?«
Pomalo zapanjen veličinom i raskoši sobe, glupavo sam kimnuo.
Uvijek mi je neobično susresti ljude poput Obrenovića, koji naizgled
toliko toga posjeduju: dobar namještaj, fine slike, poznate bronce,
gravirane kutijice, blještave dekantere, ukrase, svijećnjake, sagove i
tepihe, psa ili dva i, s druge strane francuskih prozora, Rolls-Royce. Moja
situacija – to što nemam gotovo ništa – vjerojatno je najbliže bogatstvu
što ću ikad iskusiti, pa makar to bilo i bogatstvo onoga čovjeka iz
evanđelja koji je ozbiljno shvatio Isusov savjet i rasprodao sve što je
posjedovao, a novac dao sirotinji. Ono što sam ja, u svom životu, smatrao
savršenim nikad mi se prije nije učinilo toliko bijednim i – malo za
promjenu – to me učinilo bezobraznijim. No to je jednako tako moglo biti
i zbog razočaranja što sam sad znao da neću voditi ljubav s Dalijom –
barem ne još.
»Pa, kapetane Gunthere«, reče on, nalijevajući si kave iz srebrne
posude na malom poslužavniku. »Jeste li ga pronašli? Ne možemo više
izdržati čekanje da čujemo.«
Pričekao sam trenutak sve dok se nisam uvjerio da ja neću dobiti ni
kapi te kave, a onda sam rekao, »Jesam li pronašao – koga?«
Namrštio se i prinio k ustima šalicu s kavom. Čak i odande gdje sam
ja sjedio mirisala je bolje od kave u hotelu. Što je bilo jednako važno,
izgledala je vrelo, a ja je takvu volim.
»Dalijinog tatu, jasno. Fra Ladislava. Jeste li ga pronašli u Banja
Luci?«
»Ne, u Banja Luci ne.«
»U Zagrebu, možda?«
 »Ni ondje.«
»Tako«, reče on strpljivo. »Onda u Beogradu?«
»Nisam ni stigao otići do Beograda. Ni do Sarajeva. Ni na
dalmatinsku obalu. Što je šteta, jer vjerujem da je u ovo doba godine
ondje na plažama vrlo lijepo. Dobro bi mi došao godišnji odmor.«
»Baš mi i ne govorite mnogo.«
»Bome nisam niti namjeravao.«
»Moja mi žena nije rekla da ste tako nepristojni.«
»Najbolje da o tome raspravite s njom, a ne sa mnom.«
»Pretpostavljam da ne bih trebao biti tako iznenađen. Vi Nijemci
niste baš poznati po uglađenosti.«
»Biti članom vladarske rase ima neke nedostatke na društvenom
planu, to je istina. Ali možete mi vjerovati na riječ, dr. Obrenović, kad
vam kažem da sam u Njemačkoj potpuno jednako bezobrazan koliko i u
Švicarskoj. Dobivam od svojih nadređenih hrpu pritužbi na taj račun.
Mogao bih si njima obložiti zidove. Ali da ste vi meni iz Züricha došli u
Berlin, barem bih vam ponudio šalicu kave.«
»Poslužite se«, rekao je i odmaknuo se od poslužavnika.
Nisam se ni pomaknuo, samo sam okretao šešir u rukama.
»Ne namjeravate mi ništa reći, je li?«
»Napokon ste shvatili.«
»Smijem li vas pitati zašto?«
»Sve što ja imam reći tiče se samo mene i vaše supruge. Vi meni niste
ni počemu različiti od, recimo, švicarskog premijera.«
Smrknuo se. »Mislio sam da ste htjeli kave.«
 »Ne. Nisam to rekao, doktore. Popio sam već kavu u hotelu. Bilo mi
je više stalo do toga da me ponudite.«
»E pa, moram vam reći – nisam navikao da se sa mnom ovako
razgovara. Naročito ne u mojoj vlastitoj kući.«
Slegnuo sam ramenima. »Mogu pričekati u autu ako vam je tako
draže.«
»Da. Mislim da bi to bilo najbolje.«
 29. poglavlje

O dbauljao sam natrag do vrata i izašao, praćen psom. Nije me baš bilo
briga hoće li pobjeći iz kuće. Nije to bio moj pas. Pripalio sam
cigaretu i sjeo na blistavu haubu auta, ne mareći uopće hoću li oštetiti
novi lak. Nije to bio moj auto. Bilo je jutro, ali već je postalo toplo; bacio
sam prsluk na stražnje sjedalo Mercedesa, pored boce domaće rakije koju
sam donio iz Bosne kao poklon Daliji, i bacio par kamenčića u ukrasno
jezerce puno koi šarana. Nije to bilo moje jezerce. Čekao sam neko
vrijeme i kad su se velika vrata opet otvorila, bacio sam cigaretu u vrt.
Nije to bio moj vrt. Dalia mi je prišla i tiho stala ispred suvozačevih vrata.
Nije bila moja žena, ali sam definitivno priželjkivao da to bude umjesto
one koju sam već imao u Berlinu. Zlaćanu je kosu skupila u malu punđu
na potiljku i to je njezinu vratu ravnom Nefertitinu davalo nešto
kraljevsko, mada to je lako mogla biti i zasluga ogrlice od safira i
dijamanata koja se oko njega omatala. Nosila je mornarski plavu haljinu;
mogao bih reći, običnu mornarski plavu haljinu, samo što ništa što je
nosila dama iz Zagreba nije nikako moglo izgledati obično. Osmjehnula
se čemerno i jedva primjetno i onda položila ruku na kvaku automobila.
»Idemo nekamo?«, pitao sam.
»Ne«, rekla je. »Sad kad si već izbačen iz kuće, mislila sam da bismo
mogli malo sjesti u auto i popričati.«
Otvorio sam joj vrata i ona je ušla. Zaobišao sam auto do druge
strane.
»Pa udobno je ovako«, rekao sam zatvarajući za sobom vrata.
»Šuti i daj mi cigaretu.«
Pripalio sam joj i povukla je dug, gladan dim.
 »Oprosti na onome«, rekla je. »Nisam očekivala da će se Stefan
vratiti kući prije sutradan. Samo se pojavio usred noći.«
»Tako sam i mislio.«
»Što li si mu, zaboga, rekao?«
»Ne mnogo.«
»Kaže da si bio bezobrazan.«
»Samo zato što je i on bio bezobrazan prema meni.«
»To mi ne sliči na Stefana. Manire su mu obično besprijekorne.
Toliko svom mužu moram priznati.«
»Je li? Gledao sam ga kako si toči šalicu kave, a meni je nije ni
ponudio.«
»Ah, tako. U tome je dakle stvar. Moraš to razumjeti, Stefan je
aristokrat. Ne bi te bio u stanju poslužiti vlastitim rukama ništa više nego
što bi znao obrisati pod.«
»Pa, vrata mi je otvorio, nije li?«
»Pitala sam se tko ih je otvorio. Mislila sam da je Agnes, moja
sluškinja. Albertu sam dala slobodan dan. Jer si ti dolazio. Htjela sam da
budemo sami u kući. Ni o čemu drugom nisam razmišljala još otkako si
me sinoć nazvao.«
»Albert?«
»Batler.«
»Dakako. Ja obično u svom tavanskom stanu gdje je vječno propuh
sam otvorim vrata kad mi je batler zauzet laštenjem kositra ili
popravljanjem slavine.«
»Kad ti to pričaš, zvuči prilično romantično.«
»Moj život u Berlinu – to ti je čista La Bohème. Sa svim detaljima,
uključujući kašalj i promrzle ruke zimi.«
 »Svejedno, voljela bih da smo sada ondje, Bernie. Goli. U krevetu.«
»Moja soba u Baur au Lacu nije nešto. Ali svejedno je veća od mojeg
stana. Čak je i kupaonica veća od mojeg stana. Mogli bismo otići onamo,
ako želiš. Recepcionar će nas vrlo vjerojatno prijaviti švicarskoj policiji,
ali mislim da bih preživio taj skandal. Ustvari, mislim da bih poprilično
uživao u njemu, dapače.«
»Doći ću«, rekla je. »Ali to će morati biti danas popodne. Oko dva?«
»Ja ne mogu zamisliti ništa drugo što bih radije radio u Zürichu.«
»Samo ovaj put bih htjela da mi više no dvostruko dulje radiš ono što
si mi radio kad smo zadnji put bili u krevetu. Ili, mogao bi mi raditi nešto
što nikad prije nisi radio. Ni s jednom ženom. Znaš? Mogao bi mi raditi
nešto o čemu si samo sanjao, možda. Nešto iz tvojih najdivljijih snova.
Tako dugo dok si u stanju učiniti da se osjećam kao što se žena treba
osjećati kad muškarac s njom vodi ljubav.«
»Volio bih to. I dva sata zvuči u redu. Ali najprije ti moram nešto
reći, Dalijo. Nešto o tvom ocu.«
»O Bože, i mislila sam da neće biti dobrih vijesti kad mi je Stefan
rekao da mu nisi htio ništa niti zucnuti o tati.«
»Žao mi je što ti to moram reći, ali ja sam više-manje siguran da ti
je otac mrtav.«
Bilo bi mi mnogo više krivo zbog te debele laži da Dalijin otac nije
bio takav monstrum. No svejedno mi je bilo krivo.
»Oh. Znači tako. Otišao si onamo? Osobno? Do tog samostana u
Banja Luci?«
»Mm-hmm. Autom. Sve od Zagreba, a to je putovanje koje ne bih
nikome preporučio. Proveo sam nekoliko sati u samostanu, večerao sam s
redovnicima. Gvardijan mi je rekao da je tvoj otac još prije nekog
vremena napustio samostan i pridružio se ustašama. Bojim se da
gvardijan ima vrlo loše mišljenje o tvom ocu, Dalijo. Možda zato što je
napustio franjevački red, ali vjerojatnije zbog nekih stvari koje su ustaše
učinili. Kao i u svim građanskim ratovima, mislim da je bilo zvjerstava
na obje strane. Nakon toga otišao sam u ustaški stožer u Banja Luci i
ondje sam saznao da je fra Ladislav postao pukovnik Dragan i da je neka
vrsta mjesnog heroja; a onda – da je mrtav. Ubili su ga partizani u okršaju
na Zelengori. To su mi kasnije potvrdili i u Zagrebu. Situacija u
Hrvatskoj i Bosni sad je prilično ružna, zbog rata i svega. Na svoje sam
oči vidio nekoliko smrti. Ljudi s kojima sam putovao – dvojica lokalnih
SS-ovaca njemačkog podrijetla – bili su malo brzi na okidaču. Znaš ono,
tip čovjeka prvo pucaj, a onda postavljaj pitanja. To tamo je kaos, da ti
budem iskren, a izvlačenje točnih informacija rizično je. Ali siguran sam
koliko uopće mogu biti da je mrtav. I žao mi je zbog toga.«
»To ti je moralo biti užasno iskustvo, Bernie. Žao mi je. Ali sam ti i
zahvalna. Jako zahvalna. Zvuči mi kao opasan pothvat.«
Slegnuo sam ramenima. »Određena doza opasnosti dio je mog
posla.«
»Zna li Josef? Za mog oca?«
»Naravno. On me i poslao ovamo da ti kažem i odvedem te natrag u
Berlin. Ili da te bar pokušam nagovoriti da se pojaviš u studiju.«
»E pa, morala sam barem pokušati. Ili, bolje rečeno, netko je morao
pokušati za mene. To razumiješ, zar ne?«
»Naravno da razumijem. Vjeruj mi, ništa ne bi moglo biti
razumljivije od toga. S obzirom na to da ti majke više nema, savršeno je
razumno što si poželjela opet pronaći oca.«
 »Na kraju krajeva, ona se s njim razišla, a ne ja. Otac bi ti trebao
nešto značiti. Čak i ako ga nisi vidio sto godina.« Još je jednom žestoko
povukla dim. »Mislila sam da ću biti uznemirenija. Je li ti to malo čudno?«
»Ne, zapravo ne. Na koncu, sigurno si i sama sumnjala da je mrtav,
budući da nikad nisi dobila odgovor na pisma.«
»Da, rekla bih da je tako.«
»I čini mi se da nisi ništa izgubila. Sad barem znaš. Sigurna si. Možeš
sve to ostaviti za sobom i nastaviti dalje sa životom.«
»O tome bih morala razmišljati, da.«
»Što ćeš učiniti? Što se filma tiče, mislim.«
»Zapravo ne znam. Ako se vratim u Berlin, onda bih se možda mogla
viđati s tobom, naravno. To je pozitivna strana. Da budem posve iskrena
s tobom, Bernie, ti si jedini dobar razlog zbog kojeg bih se sad mogla
vratiti u Njemačku. S druge strane, činjenica je da baš i ne želim raditi
na tom glupom filmu s Veitom Harlanom. Ne vidim kako bi, dugoročno,
mojoj karijeri moglo iole koristiti da snimim film s notornim antisemitom
kao što je on. Već je dovoljno gadno to što sam igrala u Nesuđenoj svetici.
Naprosto znam da će mi biti već i više nego dovoljno teško živjeti s tim.
To je jedan problem, plus to što me Josef Goebbels želi za ljubavnicu.
Vjeruj mi, učinit će sve pa i najpokvarenije stvari samo kako bi našao
načina da to ostvari. On je iskvaren i beskrupulozan i nemaš pojma koliko
mi je već dosad teško bilo spriječiti tog malog Mefista da mi nekom
čarolijom ne skine donje rublje. To i jest jedan od razloga zašto sam došla
ovamo. Da mu pobjegnem.«
»Imam prilično jasan pojam o tome za što je sve sposoban. I mene je
samog poprilično pritisnuo, anđele.«
»Da, pretpostavljam da jest.«
 »Zapravo, ne znaš ni pola cijele priče.«
»Možda ne. Ali slušaj, moram ti nešto reći. Ne znam je li to sad važno
u čitavoj ovoj priči, ali ja sam se zaljubila u tebe, i to jako. Dok si ti bio u
Hrvatskoj mislila sam na tebe i dan i noć.«
»I ja na tebe.«
»I sad kad si se vratio nije ništa drugačije. Težak mi je zadatak držati
stalno osmijeh na licu.«
»Stefan ne zna za nas, zar ne?«
»Ne. Ali sumnjičavost prema svim muškarcima koje poznajem njemu
je osnovno stanje. Čak i kad nema apsolutno ničega.« Spustila je prozor i
bacila opušak na šljunak. »Da, dobro si čuo. Joj, nemoj izgledati tako
zaprepašteno, Bernie. Nisi mi baš prvi ljubavnik u životu. Gdje piše da se
žene moraju ponašati na jedan način, a muškarci na neki drugi? Sve je to
ista priča. Osim toga, ako je vjerovati Josefovu telegramu, ti si taj koji se
netom oženio. Kad si mi namjeravao to reći? Danas popodne u krevetu?
Ili si to naprosto smetnuo s uma?« Nasmijala se i uzela me za ruku.
»Nisam ni najmanje ljuta, dragi. Na kraju krajeva, ja sam zadnja koja bi
ti mogla držati prodike o moralu. Iako sam možda malo ljubomorna.
Istina je ono što sam ti rekla, da sam luda za tobom. U danim okolnostima
to se čini mnogo manje riskantno reći nego ‘Volim te’. Iako bi i to isto
bilo mrvicu istina.«
»Moje vjenčanje. Nije to bilo tako kako ti misliš.« Lagano me
izbacila iz takta iskrenost oba njena priznanja.
»Ja mislim da jest, znaš. Većina ljudi uglavnom se vjenča iz ista dva
razloga. Stefan se mnome oženio iz ljubavi. To je jedan razlog. No ja sam
se udala za Stefana jer je bogat i jer me to učinilo barunicom. To je drugi
razlog. On to zna. Prije no što smo se vjenčali rekla sam mu da bih
povremeno mogla imati ljubavnike i činilo se kao da je njemu to skroz u
redu. Barem na početku, je li. Uz iznimku dogovorenih brakova i
dinastičkih unija između dviju kraljevskih obitelji, to vjerojatno pokriva
sva objašnjenja za postojanje većine današnjih brakova. Ne slažeš li se s
tim?«
»Sumnjam da se čak i kralj Henrik VIII. ikad susreo s mojim
razlogom za ženidbu«, rekao sam joj i onda joj ispričao sve o Kirsten,
njezinim problemima s SD-om i kako me Goebbels ucijenio da se oženim
njome.
»To je nešto najromantičnije što sam ikad čula«, reče ona tugaljivo.
»Povlačim sve što sam rekla. Mislila sam da muškarci poput tebe postoje
samo u pričama u kojima se pojavljuju okrugli stolovi i blještavi oklopi.
Ti zbilja jesi svetac, znaš li to?«
»Ne, samo povremeno moram raditi svetačke stvari kako bih malo
doveo sve skupa u ravnotežu.«
Stisnula je dlan u šaku i stresla glavom. »Kriste, kakvo je taj čovjek
govno. Da znaš, zbilja ne vjerujem da ću se vratiti u Njemačku. Radi
njega i njegova glupog filma ne. Netko drugi tko radi za UFA može
preuzeti ulogu. Neka od onih lažnih plavuša iz zbora, koje uvijek ševi.«
»Nemoj tako. Činjenica je da sam i ja lud za tobom. A izgledi da ću
uspjeti opet ući u Švicarsku prije nego što se ovaj rat završi otprilike su
jednako nikakvi kao i izgledi da ću ga preživjeti neokrznut.«
»Sad je na meni red da ti prigovorim na izboru riječi.«
»Prije no što postane išta bolje, postat će mnogo gore. Rusi će se
pobrinuti da to tako bude.« Slegao sam ramenima. »Ali što je s tvojom
karijerom? Ti si filmska zvijezda. Zbilja si odustala od tog statusa?«
»Rekla sam ti već ranije. Doista nisam toliko zainteresirana za
glumu. Radije bih izučavala matematiku. Još uvijek bih mogla uzeti ono
mjesto na ciriškoj Politehnici. A i što misliš, što će se dogoditi svima
onima koji su bili dijelom njemačke filmske industrije kad se Rusi pojave
na vratima?«
»Tu imaš pravo.«
»Treba razmotriti i sljedeće. Ako se vratim, u što iskreno sumnjam,
Goebbels ne bi imao ni izbliza toliko razumijevanja za moje hirove kao
moj muž. Ako doista završim s Josefom ili ako on sazna da si ti bio
zapreka da ima odnos sa mnom, mogao bi ti jako zagorčati život, Bernie.«
Činilo se da je na sve mislila.
»Vrijedilo bi«, rekao sam joj.
»Ne, ljubavi«, odvratila je. »Ne znaš što govoriš. Ali čuj, možda ljubav
nađe načina. A mi još uvijek imamo Zürich i ovo poslijepodne. U tvojoj
sobi u Hotelu Baur Au Lac. Što bi moglo biti romantičnije od toga? Sad
kad si ovdje, molim te, Bernie, molim te i preklinjem, iskoristimo to
vrijeme najbolje što možemo.«
 30. poglavlje

V ozio sam polako iz Küsnachta osjećajući se i zaneseno i depresivno.

Zanesen sam bio pomišlju da me Dalia voli, a deprimiran shvaćajući
koliko će mi biti problematično susresti se s njom u Njemačkoj, ako ne i
nemoguće. Bila je u pravu, naravno. Teško da sam je ikako mogao kriviti.
Koja bi žena pri zdravoj pameti svojevoljno izvrgla sebe opasnosti da
postane Mefistova ljubavnica? No definitivno sam se pitao što li ću reći
Goebbelsu kad se opet zateknem u njegovu uredu. I bilo mi je jasno da
neće biti sretan kad sazna da se njegova omiljena glumica odbija vratiti
u Berlin. U ušima su mi još odzvanjale njegove riječi: da je dovedem
natrag po svaku cijenu. I sam Carl Jung namučio bi se uvjeravajući
Daliju da se predomisli.
U Zürich sam stigao razmišljajući kako ću vjerojatno morati poslati
Goebbelsu telegram i uputiti ga u ishod mojeg sastanka s Dalijom. Možda
bude u stanju smisliti nešto što će je dovabiti natrag na posao. Veća svota
novca, možda. Na to su, čini se, sve filmske glumice jako dobro reagirale.
Pričalo se da je Alexander Korda platio Marlene Dietrich 450.000 dolara
da igra glavnu ulogu u njegovu filmu Vitez bez oklopa. Dalia bi bez
sumnje mogla potraživati jednako koliko i Dietrich. U svakom slučaju
bila je mnogo ljepša. A i njezini su filmovi bili popularniji. Barem u
Njemačkoj.
I dalje sam o tome razmišljao kad sam se dovezao do Baurova
parkirališta, odmah zapadno od samog hotela, s druge strana kanala.
Izašao sam iz auta i taman sam zaključavao vrata kad je neki čovjek
stupio iz auta parkiranog pored mojeg i upitao me imam li vatre. Ništa
ne sluteći, posegnuo sam za upaljačem, a u idućem trenutku u trbuh mi
se zarinula cijev velikog automatskog Colta, dok me drugi čovjek stao
pretraživati da ne bih možda nosio skriveno oružje. Nisam se ni snašao a
već su mi naredili da sjednem na stražnje sjedalo svog Mercedesa, dok je
čovjek s pištoljem sjeo pored mene. Onaj koji me pretražio uzeo mi je
putovnicu i ključeve auta i sad je sjedio na vozačevu sjedalu. Trenutak-
dva kasnije već smo jurili s hotelskog parkirališta, a još jedan auto u
stopu nas je pratio.
Pretpostavljam da su me pratili cijelim putem od Küsnachta. Nije
bilo meni slično da ne uočim da mi je netko na repu, ali kraj toliko stvari
koje sam imao na umu naprosto ih nisam primijetio. Bila su četvorica –
dvojica u mom autu i dvojica u autu iza nas. Okrenuo sam se da ih bolje
pogledam, ali muškarac koji je sjedio kraj mene prijeteći me štrecnuo
Coltom po uhu i rekao mi da gledam naprijed.
»Tko ste vi?«, pitao sam. »Niste Gestapo. Ne s tim odijelima i tom
kolonjskom.«
Čovjek koji je držao pištolj nije odgovorio ništa. Sve što sam znao
bilo je da se vozimo na sjever. To sam lako zaključio po tome što je rijeka
bila zapadno i lijevo od nas. Pet minuta kasnije skrenuli smo u dosadnu,
mirnu četvrt punu visokih bijelih kuća s krovovima punim ukrasnih
zabata i onda se zaustavili na uglu višekatnice sa šiljatim tornjem navrh
krova. Jedan od muškaraca iz auta koji nas je pratio otvorio je garažna
vrata i uvezli smo se unutra. Zatim su me potjerali na kat i onda kroz
vrata gotovo nenamještenog ugaonog stana na najvišem katu – bila je to
tajna baza, pomislio sam, s lijepim pogledom ni na što naročito. Čovjek
koji je pušio lulu i nosio trodijelno odijelo sjedio je za stolom koji je
nalikovao na one u samostanskim blagovaonicama. Kosa mu je bila tanka
i sijeda i imao je debele sive brkove. Nosio je točkastu leptir-mašnu i
naočale sa žičanim okvirom. Nastavljao je nešto nalivperom zapisivati na
list papira dok su mene odveli do stolca na sredini prostorije. Sjeo sam i
čekao da saznam tko su ti ljudi. Zasad su me njihovi naglasci navodili na
zaključak da nisu ni Švicarci ni Nijemci i brzo sam pretpostavio da su ili
Englezi ili Amerikanci.
Napokon je čovjek za stolom progovorio tečnim njemačkim koji je
bio previše dobar za nekog Amerikanca.
»Kako ste danas, generale?«, upitao je.
»Hvala vam na pitanju, dobro sam, ali bojim se da ste uhvatili
pogrešnog čovjeka. Ja nisam general. Kad sam zadnji put provjerio svoju
platnu listu, pisalo je kapetan.«
Čovjek s lulom nije rekao ništa i samo je nastavio pisati.
»Ako si date truda da pogledate moju putovnicu, vidjet ćete da nisam
čovjek za kojeg me vjerojatno smatrate. Ime mi je Bernhard Gunther.«
»U našoj profesiji nitko doista nije onaj za kojeg se izdaje«, reče
čovjek s lulom. Govorio je mirnim glasom, kao profesor ili diplomat, kao
da nekom tupom studentu objašnjava neki filozofski pojam.
»U nacističkoj Njemačkoj ne biti onaj koji jeste redovni je način
života, i to za sve. Vjerujte mi na riječ.«
Dim lule bio je slatkast i stvarno je mirisao na pravi, nepatvoreni
duhan, što me navelo da pomislim kako mora biti Amerikanac. Englezi
su s duhanom stajali jednako loše kao i Nijemci.
»O, mislim da dobro znamo tko ste vi.«
»A ja vam ponavljam da ste pogriješili. Da pogodim, mislite da sam
ja general Walter Schellenberg? Naposljetku, vozim njegov auto. On me
zatražio da ga dovezem ovamo iz Mercedesove tvornice u Sindelfingenu.
A sad kad sam vas upoznao, počinjem razabirati i zašto. Pretpostavljam
da je očekivao da bi se ovako nešto moglo dogoditi. Da bi ga na ulici mogli
kidnapirati američki špijuni. To i jeste, niste li? Nijemci niste. Znam da
niste ni Švicarci. A ne možete biti ni Englezi. Ne s takvim odijelima.«
Pušač lule opet počne zapisivati. Nisam imao što izgubiti govoreći,
pa sam i govorio. Možda će me priča i izvući iz ove situacije.
»Gledajte, imam važan dogovor u hotelu u dva sata. S jednom
damom. Tako da ću vam reći sve što želite znati. Što nije mnogo. Zadržite
auto. Nije moj. Ali na taj sastanak radije ne bih zakasnio.«
»Ta dama, kako se zove?«
Šutio sam.
»Kažete li nam njezino ime, ostavit ćemo u vašem hotelu poruku da
vam je iskrsnulo nešto neodložno.«
»Pa da onda i nju zgrabite?«
»Zašto bismo to učinili kad imamo vas, generale?«
»Radije vam ne bih rekao njezino ime. Ljubavnici smo, u redu? Ali je
ona udana. Pretpostavljam da biste i to mogli saznati, ali radije ne bih
rekao kako se zove.«
»I, kako bi se vaša supruga Irena osjećala da to sazna?«
»Mislim da bi Ireni to bilo u redu, imajući u vidu da nisam njome
oženjen.«
»Bojim se da ćete ostati ovdje neko vrijeme«, reče čovjek. »Tako da
se možete početi navikavati. Nećete stići na sastanak s vašom
prijateljicom. Pomagat ćete nam da dođemo do odgovora na neka važna
pitanja, generale Schellenberg. A bilo bi loše za nas obojicu da ti vaši
odgovori ne odgovaraju istini.«
»Slušajte«, rekoh. »Znate ime žene generala Schellenberga. Moje
čestitke na tome. No očito znate vrlo malo ičeg drugog, jer da znate išta
pametno, znali biste i da on uopće nije sličan meni. On je nizak. Ja sam
visok. On je mlađi od mene. Trideset i tri su mu godine, mislim. Zgodniji
je, također, iako sam svjestan da se to čini nevjerojatnim. Govori tečno
francuski. Zato što je dugo živio u Luksemburgu. Ja jedva da znam i riječ
francuskog. I on je zmija – upravo zato ja sam sad ovdje umjesto njega.
Slušajte, postoji čovjek – Švicarac – koji može potvrditi to što vam
govorim. I on je obavještajac – kapetan po imenu Paul Meyer-
Schwertenbach. Radi za vojnu obavještajnu službu. Šef mu se zove
Masson. Meyer zna tko sam ja jer je upoznao pravog generala
Schellenberga. A upoznao je i mene, u Berlinu. Lani je došao na
međunarodnu kriminalističku konferenciju. Prilično sam ga dobro
upoznao. Živi u dvorcu u Ermatingenu, poznatom kao dvorac Wolfsberg.
Zašto mu ne telefonirate? Reći će vam kako Schellenberg izgleda i kako
ja izgledam i možemo čitavu ovu zabunu riješiti u roku od par minuta.
Nemam što skrivati. Nisam špija. I doista nisam u položaju da vam mnogo
i o čemu kažem. Bio sam komesar kriminalne policije u Berlinu i
donedavno sam radio za Ured za ratne zločine, u glavnom vojnom stožeru.
Ovamo me privatno poslao dr. Goebbels kao upravitelj UFA filmskih
studija u Babelsbergu. Ovdje u Zürichu živi jedna glumica... on želi da
igra glavnu ulogu u njegovu novom filmu. To vam je sve, gospodo. Žao
mi je što vas moram razočarati, ali ovaj put ščepali ste majmuna umjesto
verglaša.«
»Gdje se održala ta konferencija?«
»U Vili Minoux, u četvrti Wannsee. To je neka vrsta gostinjca koji
drži SS.«
»Tko je još bio ondje?«
Slegnuo sam ramenima. »Uobičajene zvjerke. Gestapo-Müller,
Kaltenbrunner, Himmler. General Nebe. I Schellenberg, dakako. On me
i upoznao s kapetanom Meyer-Schwertenbachom.«
 »Za običnog kapetana, krećete se u vrlo visokim krugovima.«
»Idem kamo mi kažu da idem.«
»Jeste li ikad prije bili u Švicarskoj?«
»Ne. Nikada.«
Lulaš se nasmiješi nekako bezlično, ne prenoseći time ni truna svojih
emocija, tako da mi je bilo nemoguće odrediti vjeruje li da je ono što sam
rekao istina, ili laž, ili smiješno, ili nevrijedno čak i njegova prijezira.
Ostala trojica muškaraca koji su bili u sobi bili su siledžije – gestapovski
tipovi s boljim frizurama i manje smradnim dahom.
»Recite mi, generale, kakve planove ima Njemačka za invaziju na
Švicarsku?«, upita on.
»Mene pitate? Zbilja nemam pojma. Mogli biste me jednako tako
pitati kad će Hitler baciti ručnik u ring i predati se. Ali sudeći prema ono
malo glasina što sam čuo, naš mili vođa i dalje misli da je invazija na
Švicarsku realna mogućnost. Samo što njemačko vodstvo za tim nema
apetita. Goebbels mi je to sam rekao. Činjenica je da svi u njemačkoj
vojsci žive u strahu od toga da će morati napasti ovu malu zemljicu, jer
švicarski vojnici uživaju reputaciju strijelaca kakvima nigdje nema
ravnih. K tome dodajte činjenicu da Alpe znače da ni Luftwaffe ne bi baš
bila u stanju bogzna kako podržati pokušaj da se ova zemlja pokori.
Naprosto se ne bi isplatilo.«
Čovjek s lulom proveo je nekoliko minuta zapisujući ovo. Bacio sam
pogled na svoj sat i vidio da je već podne.
»Mogu li dobiti cigaretu?«, pitao sam.
»Daj mu cigaretu«, reče lulaš, a jedan od njegovih ljudi bez
premišljanja skoči naprijed s otvorenom tabakerom. Uzeo sam jednu,
uočio naziv – Viceroy – na papiru i stavio je u usta. Pripalio mi ju je i opet
sjeo. Prema hitrini kojom je taj čovjek izvršavao naređeno zaključio sam
da čovjek s lulom nije tek običan špijun; možda je to bio američki meštar-
špijun glavom i bradom. U opis koji mi je dao Schellenberg nedvojbeno
se uklapao.
»Dakle, vi zbilja jeste Amerikanci«, rekoh. »OSS, pretpostavljam.«
Osmjehnuo sam se lulašu. »A možda ste čak i sam gospodin Allen Dulles,
onaj od bernskog OSS-a.«
Lulaš se nastavio zagonetno smiješiti.
»Znate, gospodine Dulles, Švicarci će se jako naljutiti na vas kad
saznaju što ste mi učinili. Oni svoju neutralnost doista vrlo ozbiljno
shvaćaju. To vaše postupanje sa mnom – njemačkim gostom koji
posjeduje vizu – moglo bi lako izazvati diplomatski incident. Na kraju
krajeva, netko iz švicarske policije ili obavještajnih služba sigurno vam je
rekao da sam u Zürichu. Kad ljudi u našoj ambasadi saznaju za ovo, baš i
neće to lijepo primiti. A saznat će, naravno, ako se ne vratim natrag u
Berlin.«
»Generale, ovo će biti brže gotovo ako se ograničimo na moja pitanja
i vaše odgovore. A kad mi ih ponudite i ja budem njima potpuno
zadovoljan, vi ćete odavde odšetati kao slobodan čovjek. Imate moju riječ.
Ni Abwehr, ni vaš šef, Heinrich Himmler, neće ništa doznati. On je čovjek
koji žari i pali u Šestom odjelu ovih dana, nije li? Mislim, otkako je
general Heydrich nastradao. Vi ste Himmlerov specijalni opunomoćenik
i odgovarate samo njemu.«
»Čujte, ja nisam čak ni član Nacističke stranke. Kako da vas uvjerim
da nisam general Schellenberg?«
»U redu. Hajdemo vidjeti možete li to. Ne poričete da vozite onaj
auto. Svi papiri u pretincu za rukavice potvrđuju da je Walter
Schellenberg vlasnik i izvoznik vozila. A uvoznik je tvrtka Švicarsko
drvno udruženje. Pa onda, rezervacija sobe u vašem hotelu. To je obavila
tvrtka pod nazivom Eksport GmbH, kćerinska firma određene Zaklade
Nordhav, u kojoj je Walter Schellenberg jedan od upravitelja i koje je
Reinhard Heydrich bio predsjedavajući. Ista je tvrtka platila i račun u
Baur au Lacu za nekog Hansa Eggena koji je u veljači ove godine posjetio
Zürich. Putovao je u Švicarsku u isto vrijeme kad i Walter Schellenberg,
koji je također iznajmio sobu u Bauru, ali nije doista ondje i noćio.
Dvojica su muškaraca granicu prešla automobilom kod utvrde
Reuenthal.«
»Ako je tako, onda će policija Kantona Zürich lako potvrditi da ja
nisam Schellenberg. Možete to pitati narednika Bleikera, ili policijskog
inspektora Weisendangera. Mislim da u novčaniku imam inspektorovu
posjetnicu, ako ste voljni pogledati.«
»Kao što sigurno znate, generale, tek je od vašeg prethodnog posjeta
pukovnik Müller iz švicarske službe sigurnosti – vaš pandan, da se tako
izrazim – inzistirao da vas ciriška policija drži na oku kad god budete u
Švicarskoj. On bi volio saznati čime se to vi ovdje bavite, jednako koliko
i ja. Što je vjerojatno razlog zašto sada koristite lažno ime. Osim činjenice
da ste vi i Eggen sastančili s Meyerom i Rogerom Massonom iz švicarske
vojne obavještajne službe, vrlo se malo zna o vašim aktivnostima u
Švicarskoj. Možda biste bili voljni iskoristiti ovu priliku da me malo
prosvijetlite? Što sad ovdje radite? I što ste radili onda? Mislim, vas ste
dvojica bili ovdje gotovo dva tjedna. O čemu ste raspravljali s Massonom
i Meyerom?«
»Zar ne bi bilo lakše da pitate njih?«
»Sumnjam da bi Švicarci htjeli podijeliti sa mnom ikakve
obavještajne informacije. Oni se prave da ne vide ono što mi radimo u
Švicarskoj jednako kao što daju sve od sebe ignorirati ono što vi Nijemci
izvodite. Priznajte: taj nadzor pod kojim vas drže teško da bi se mogao
nazvati sputavajućim, zar ne? Što mi možete reći o Švicarskom drvnom
udruženju?«
»Baš ništa.«
»Teško mi je u to povjerovati.«
Slegnuo sam ramenima.
»No, dajte, generale. Nema potrebe da budete tako sramežljivi. SDU
izrađuje drvene barake. Za pretpostaviti je da SS i njemačka vojska
imaju neku potrebu za drvenim barakama.«
»Ako vi tako kažete.«
»Samo što neke od tih baraka na kraju završe u koncentracijskim
logorima, je li?«
»Doista ne bih znao. Čujte, upravo sam se nečeg sjetio. Još nekog
tko bi mogao potvrditi tko sam. Heinrich Rothmund iz policijske sekcije
švicarskog Odjela za pravosuđe i policiju. Kad sam bio detektiv zaposlen
u berlinskoj kriminalnoj policiji, razgovarao sam nekoliko puta s
Rothmundom. O slučaju nestanka koji nikad nije razriješen. Ne bih baš
rekao da smo stari prijatelji, ali znat će točno o čemu smo tada
razgovarali.«
»Ali kao što ste i sami rekli, švicarska policija ružno gleda na svako
ometanje diplomatske zajednice u njihovoj zemlji. Teško da bih mogao
Herr Rothmunda zamoliti da dođe ovamo i identificira vas a da mu
istovremeno ne postane jasno da vas ovdje držimo protiv vaše volje. Bojim
se da bih se ubrzo nakon toga našao u situaciji da moram napustiti
Švicarsku, zauvijek. Što me podsjeća, generale – kad vam je, prema
rasporedu, sljedeći sastanak s inspektorom Weisendangerom?«
»Večeras. U šest.«
 »Obojica znamo da to nikako ne može biti istina. Prema uvjetima
vaše vize, on se s vama mora sastati samo jednom dnevno. Kako bi
osigurao da ne gurate prste gdje im nije mjesto. Budući da ste vas dvojica
jutros zajedno doručkovali, moram zaključiti da je vaš sljedeći sastanak
tek sutra. No bilo bi korisno znati u koje će to vrijeme biti. Imate li
dogovor da i sutra skupa doručkujete?«
»Da.«
»Dakle – imamo se vremena dotad bolje upoznati.«
Allen Dulles – jer smatrao sam da je on taj – pogleda na svoj ručni
sat i ustane.
»Vidjet ćemo se još poslijepodne, generale«, reče. »Imam dogovor za
ručak, ovdje u Zürichu. Dok mene nema za vas će se dobro brinuti. A to
biste vrijeme mogli iskoristiti da malo promislite o našem razgovoru.
Izostane li vaša suradnja, morat ću teška srca reći svojim suradnicima
ovdje da budu malo grublji s vama, kao što ću teška srca morati
njemačkim obavještajnim službama predati dokaze kakve smo razgovore
vodili. Bit ćete mi beskorisni ako vas bacim u vatru, generale. Mnogo bih
više volio kad bismo uspostavili pravi suradnički odnos u budućnosti.«
»Mislite – želite da špijuniram za vas.« Osmjehnuo sam se. »Pa zašto
niste rekli? Ne moram biti general Schellenberg kako bih to radio. Bernie
Gunther mogao bi biti potpuno jednako koristan u ulozi špijuna koliko i
on. Nisam ni približno toliko skup kao general. A osim toga, kao što
kažete, ponekad se doista i krećem u visokim krugovima. S obzirom na
to da nikad nisam bio nacist, iskrena mi je želja da rat završi što je prije
moguće. Je li vam to dovoljno izravno rečeno? Budući da je moju zemlju
preuzela gangsterska bagra, nemam razloga ne izručiti nju i –
prvenstveno – njih ljudima poput vas. Tako da, molim vas, obavezno
razgovarajmo o mogućnosti da postanem američki špijun. Gdje trebam
potpisati?«
Allen Dulles pregleda glavu svoje lule, pažljivo je ponovno pripali, i
onda se zagleda u mene dok su mu se oči polako sve više stiskale iza leća
naočala.
»Razgovarat ćemo opet, danas poslijepodne.«
Spremao se izaći iz prostorije kad mu jedan od njegovih OSS-ovaca
doda fotografiju, koju je onda nekoliko sekundi promatrao kroz oblake
dima iz lule.
»Oho, ovo je zanimljivo«, reče on. »Dok smo mi razgovarali, jedan od
naših marljivijih analitičara iskopao je ovu fotografiju. Možda biste je
željeli prokomentirati?«
Dulles mi doda sliku. Na papirnatoj trakici pričvršćenoj za dno
fotografije bio je natpis koji nisam niti morao čitati, jer sliku sam odmah
prepoznao. Pisalo je: Uslikano na praškoj predstavi cirkusa »Krone« u
listopadu 1941. za lokalne češke novine. Dvojica časnika u prvom planu
jesu generali Heydrich i Frank. Također su na slici i Heydrichova
supruga Lina, Frankova supruga Karola, Heydrichova tri pobočnika, za
koje vjerujemo da su Ploetz, Pomme i Kluckholn, i nepoznat muškarac,
za kojega se također smatra da je visoki časnik pri SD-u.
»To ste vi, niste li?«, reče Dulles. »Taj ‘nepoznati’ njemački časnik s
generalima Heydrichom i Frankom?«
»Da, to sam ja«, priznao sam. »Nema smisla da poričem. Ali nemam
pojma što vam to tako mnogo ova fotografija govori, Mister Dulles. Na
koncu konca, nijedan od nas nije u uniformi. A definitivno vam ne govori
da sam SS-Obersturmbannführer, što je, čini mi se, čin koji je Walter
Schellenberg u to vrijeme imao.«
 »Govori mi da ste poznavali Heydricha poprilično dobro ako ste išli
u jebeni cirkus s njim i njegovom ženom.«
 31. poglavlje

Z aključali su me u spavaću sobu. Na prozoru nije bilo rešetaka, ali

soba se nalazila u tornju – onome koji je izvana izgledao kao šiljak
crkvenoga zvonika – i do travnatog obronka bilo je barem petnaest
metara slobodnog pada. Ni Tri Toleda ne bi bila izvela taj skok bez
slavnih Erwingosa da ih uhvate. Ja bogami nisam namjeravao pokušati.
U sobi je bio stol s ladicom i stolac; otvorio sam ladicu i pronašao par
listova Prantl papira, koji bi mi bili od koristi da sam slučajno planirao
pobjeći kroz prozor na papirnatom avionu. Legao sam na iznenađujuće
čisti krevet, posegnuo za svojim cigaretama, a onda se sjetio da su mi ih
zaplijenili zajedno sa svime ostalime što sam imao osim ručnog sata.
Jedan sat pretvorio se u jedan i pol, a onda i jedan i tri četvrt, a moj je
duh još dublje tonuo dok sam zamišljao kako Dalia stiže u Baur au Lac i
shvaća, na svoje iznenađenje, da mene nema. Kako će se osjećati? Koliko
će dugo čekati prije no što zaključi da očito neću doći? Petnaest minuta?
Pola sata? Neko sam vrijeme zamišljao da sam s njom u krevetu i sve one
užitke koje ću sigurno propustiti, ali to nije pomoglo. Samo sam poželio
udariti šakom u vrata ili razbiti prozor.
U točno dva sata otišao sam do prozora koji se podizao, a ne
rastvarao i pokušao ga otvoriti, ali zbog boje na okvirima prozor se
zapečatio. Razmatrao sam mogućnost da razbijem staklo i zaderem se
upomoć, ali u sve vrijeme što sam ondje stajao nisam nikoga opazio na
ulici. Čak ni psa ili mačku. Zürich je u najmanju ruku bio miran. Ali ovaj
je kvart bio tih poput pokreta švicarskog sata. Također, pretpostavljao
sam da bi, ako bih počeo vikati, istog časa onaj Amerikanac koji je sjedio
s druge strane vrata – čuo sam mu stope na podu i osjećao miris cigareta
koje je pušio – upao unutra i izbio mi zube. Već su me u životu udarali i
nije mi predstavljalo problem da me udare opet, ali zaključio sam da će
mi biti potrebna sva prisebnost ako ikad namjeravam uvjeriti Dullesa da
nisam general Schellenberg.
Činilo se da imam za to vremena sve do jutra. A ako ga ne uspijem
uvjeriti, što će onda biti? Bi li me zbilja pustili? Ako je čitava poanta bila
da se od šefa SD-ove inozemne obavještajne službe napravi špijuna, kako
su ga namjeravali kompromitirati u dovoljnoj mjeri da se okrene protiv
svojih nedavnih gospodara, nacista? Ništa od onoga što mi je Allen Dulles
rekao nije me navodilo na zaključak da imaju bogzna koliko informacija
o pravom Schellenbergu. S obzirom na to da nisu znali kako doista
izgleda, sve je to djelovalo kao loše isplaniran odlazak na ribičiju. Barem
dok nisam razmotrio drugu, neugodniju mogućnost, a to je da me
namjeravaju ispitivati koliko god dugo mogu prije no što me likvidiraju
ili me nekako izvuku iz zemlje i odvedu u SAD na daljnje razgovore.
Izvući me iz zemlje koja nema izlaz na more – Švicarska je, na koncu
konca, bila opkoljena Njemačkom, fašističkom Italijom, Višijevskom
Francuskom i nacističkom Austrijom – činilo se zahtjevnim pothvatom,
čak i za Amerikance. Bila bi im bolja računica da me ubiju. Ako su
pretpostavljali da sam jedan od najvažnijih nacističkih generala, onda bi,
osim toga, bilo i savršeno logično da me ubiju. Unatoč svim Dullesovim
uglađenim uvjeravanjima, metak u potiljku bio je naizgled stvarna
sudbina koja me čekala. Ubiti generala koji ravna SD-ovom inozemnom
obavještajnom ne bi Saveznicima bilo ništa manje korisno nego atentat
na Heydricha, ili na feldmaršala Rommela, koji je – slavno i za dlaku –
izbjegao pokušaj britanskih komandosa da ga skrate za glavu u studenom
1941.
 U pola tri otišao sam do vrata i pažljivo osluhnuo. Činilo se da Amer
na drugoj strani čita novine. Učinilo mi se da sam čuo da je prdnuo, a
nekoliko sekundi kasnije bio sam siguran da jest.
»Ne bi škodilo da mi date jednu cigaretu«, rekao sam, povlačeći se na
sigurnu udaljenost od vrata. »S cigaretom čovjek nikad nije sam.«
»Žao mi je«, odgovori čovjek na njemačkom. »Sef je tako naredio –
nema cigareta da ne biste zapalili sobu. Kamo bi nas to onda dovelo?
Morali bismo izmišljati opravdanja pred ciriškim vatrogascima.«
»A šalicu kave?«, rekao sam. »Jeste li primili ikakvu naredbu koja
zabranjuje da zatvoreniku dajete hranu i piće?«
»Nisam. Iskreno, baš sam i pomislio da bih vam mogao donijeti kavu.
No htio sam se prije toga sjetiti kako na njemačkom reći ‘Bez trikova,
gade nacistički, ili ću te upucati u tu jebenu nogu’.«
»Mislim da ste to uspjeli sasvim jasno sročiti.«
»Kakvu kavu pijete?«
»Crnu. S puno šećera, ako ga imate. Ili sa saharinom.«
»U redu. Čekajte tamo.«
»Znate što, mislim da i hoću.«
Brzo sam se spustio na drveni pod i provirio ispod vrata točno na
vrijeme da ugledam par čvrstih, smeđih, lohanih cipela kako se glasno
udaljavaju i opušak cigarete koji je čovjek odbacio, a u kojem je još uvijek
bilo puno dobrog duhana – zapravo, još je uvijek gorio. Otišao sam brzo
do ladice, izvukao list onog papira i gurnuo ga ispod vrata pa ispod
opuška. Minutu kasnije sretno sam ležao na krevetu i pućkanjem u život
vraćao Amerovu Viceroy cigaretu. Nijedna cigareta nije mi u životu bolje
prijala od te. Činilo se to kao mala, dragocjena pobjeda – kratkotrajna,
ali time ništa manje zadovoljavajuća; a takve su pobjede, dabome, oličenje
užitka.
Nadao sam se da bi se Amer mogao vratiti s tom kavom na vrijeme
da još vidi tu cigaretu u kutku mojih usana. Ali popušio sam je do kraja,
sve dok nije od nje praktički ništa ostalo, razmišljajući koliko više volim
europske cigarete; a njega i dalje nije bilo. Kad sam začuo neko prigušeno
komešanje, spustio sam se opet na trbuh i provirio ispod vrata.
I sad sam ugledao lohane cipele, ali ovaj put su im vrhovi bili upereni
u strop, a dok sam pokušavao odgonetnuti zašto, začuo sam pucanj. A
onda još jedan. Švicarska policija? Nisam mogao zamisliti da bi me itko
drugi dolazio spasiti; pa opet, činilo se malo vjerojatnim da bi Švicarci
ispaljivali hitce na strance i tako riskirali svoju neutralnost. Ispaljeno je
još hitaca. Zatim sam pred svojim vratima čuo korake. Par sekundi
kasnije čuo se ključ u bravi i vrata su se širom otvorila otkrivajući
muškarca u sivom odijelu za kojeg je bilo vjerojatnije da je Nijemac nego
Švicarac ili Amerikanac. Kosa mu je bila žuta poput kukuruza, na obrazu
je imao malen schmiss14, a naglasak mu je bio očito njemački.
»Jeste li vi Hauptsturmführer Gunther?«, upita me on oštro.
»Jesam.«
»Pođite s nama. Brzo.«
Nisu morali ponavljati poziv. Izašao sam iz spavaće sobe u tornju i
slijedio čovjeka do ulaznih vrata stana, gdje sam zastao i ogledao se oko
sebe, pregledajući sobu u kojoj su me ranije bili ispitivali. Zrak je u stanu
bio težak od smrada baruta. Visio je vidljiv u zraku, kao poltergeist. Tri
su Amera krvarila na podu; jedan je od njih bio propucan kroz glavu i

14
Ožiljak zadobiven u mačevalačkom dvoboju. Imati schmiss bilo je u Njemačkoj od 19. stoljeća pa do
kraja Drugog svjetskog rata statusnim simbolom među akademski obrazovanim muškarcima.
gotovo sigurno mrtav; drugom je iz jedne nosnice izlazio krvav mjehurić
koji je kanda ukazivao da u njegovim plućima još ima daha. Drugi je
Nijemac držao automatski pištolj Mauser s onim drškom nalik na držak
metle i punio ga za slučaj da mora još koga upucati.
»Moja putovnica«, izustio sam. »Ključevi od auta.«
»Sve imamo«, reče mi moj spasitelj. »Hajdemo. Moramo se izgubiti
odavde prije nego što se pojavi policija. Pucnjavu čak ni Švicarci neće
ignorirati.«
Strčali smo se niza stube i van, gdje je crn Citroön bio parkiran kraj
pločnika. Drugi je čovjek – onaj kojega sam vidio s Mauserom – izvlačio
na rikverc moj Mercedes iz amerske garaže.
»Upadajte«, reče mi Lice S Ožiljkom, pokazujući prema Citroënu.
»On će za nama u vašem autu.«
Ovaj smo se put odvezli na zapad. Znam to jer smo prešli preko
rijeke, a onda opet krenuli na jug. Nekoliko sam se puta okrenuo i vidio
da nas Mercedes prati u stopu. Ovaj put mi nitko nije držao pištolj uz
glavu.
»Evo«, reče Lice S Ožiljkom i pruži mi cigaretu.
»Hvala«, rekoh. »I hvala što ste me spasili odande.«
Pripalio sam je; nakon onog Viceroya trebala mi je imati loš okus, ali
meni je bilo kao da pušim najbolji hašiš. Stresao sam glavom i nasmiješio
se. »Tko ste vi«, upitao sam. »Abwehr?«
Lice S Ožiljkom se nasmijao. »Ma Abwehr. To bi bilo kao da
krepanoj mački date zapovijed da slijedi psa. Gestapovci smo, naravno.«
»Nisam mislio da će mi ikad biti drago što vidim Gestapo. Samo ste
vas dvojica?«
 Kimnuo je. »Sreća vaša što vas se još od Genshagena dvadeset i četiri
sata prati. Naše ste zaduženje postali onog časa kad ste se prijavili u hotel
ovdje u Zürichu. Vidjeli smo kad su vas Ameri ščepali na hotelskom
parkiralištu jutros. Isprva smo pomislili da su to Tommyji, ali kad smo
vidjeli Dullesa i njegova vozača kako izlaze iz zgrade shvatili smo da su
Ameri. Osim toga, Tommyji ne bi imali petlje učiniti ovo s vama. Oni
poštuju tu Švicarsku neutralnost još više nego Talijani, a to je onda bome
velika stvar. Plan je bio da sačekamo pojačanje. Uglavnom, kad su Dulles
i njegov vozač izašli, i dalje nismo bili sigurni koliko ih je još ostalo
unutra. Tip koji nas prati u vašem autu proveo je posljednjih sat vremena
prisluškujući na vratima svakog stana u toj zgradi.«
»Mislili su da sam ja general Schellenberg«, rekao sam.
»Ne bez razloga, rekao bih. Na kraju krajeva, vozili ste njegov auto.
Srećković ste vi, Gunthere. Nakon što bi vas ispitali, sigurno bi vas ubili.
Amerikanci vole pucati u sve koje smatraju prijetnjom. Ali to tek nakon
što ih najprije dobro isprebijaju. Oni valjda misle da je Europa kao Divlji
Zapad. Lani su stajali iza ubojstva nekog višijevskog generala po imenu
Darlan.«
Nakon nekog smo se vremena počeli uspinjati zavojitom cestom i
uskoro sam pod nama i iza nas ugledao Ciriško jezero.
»Kamo idemo?«
»U jednu sigurnu kuću nekoliko kilometara od Züricha, u
Ringlikonu, blizu podnožja Uetliberga. Možete se vratiti u Baur kad se
uvjerimo da u ovoj priči sve štima. Kuća nije baš neka, ali tip koji je
vlasnik švicarski je Nijemac koji se bavi proizvodnjom mlijeka i posjeduje
je još od prije zadnjeg rata.«
Kuća u Ringlikonu bila je trokatnica s gredama u stilu ladanjske
kuće i stajala je pored polja punog smeđih švicarskih krava. Što drugo i
očekivati u jednom švicarskom polju? U šupi kraj kuće sam je stajao
krupan bik. Djelovao je mrzovoljno. Vjerojatno je bio željan druženja s
kravama. Bila je to želja koja je i meni bila dobro poznata. Parkirali smo
aute i ušli u kuću. Bilo je tu mnogo drvenog namještaja i slika koje su
izgledale kao da ondje stoje već stotinu godina. Švicarska zastava iznad
stražnjih vrata bila je zgodan detalj. No ono što sam gotovo odmah
primijetio bila je boca šnapsa na polici u kuhinji.
»Dobro bi mi došlo piće«, rekao sam.
»Dobra ideja«, reče Lice S Ožiljkom pa dohvati bocu i par čaša.
»Meni se ruke još uvijek tresu.«
»Zahvalan sam vam obojici«, rekao sam. »I našem domaćinu, tko god
on bio.«
»Trenutno ga nema. Dostavlja mlijeko nekim svojim mušterijama.
Ali upoznat ćete Gottloba možda kasnije. Dobar je nacist.«
»Jedva čekam.«
Gestapovac mi pruži ruku. »Walter Nölle«, reče.
Rukovali smo se, nazdravili jedan drugom šnapsom i neko se vrijeme,
barem, ponašali kao da smo prijatelji. Pola je sata prošlo dok ga nisam
upitao: »A gdje je onaj drugi tip? Onaj koji je vozio moj auto.«
»Edouard – bit će začas ovdje. Vjerojatno odašilje radijsku poruku.«
Bacio je pogled na svoj sat. »Obično se u ovo doba dana javljamo
komandi.« Natočio nam je još šnapsa. »E pa, što jeste rekli Amerima?«
»Ništa«, odgovorio sam. »Rekao sam im da je došlo do zabune tako
da bih teško mogao odgovarati na pitanja za koja su oni mislili da ih
postavljaju generalu Schellenbergu. Mislim da su namjeravali biti grublji
danas popodne. O čemu ne smijem razmišljati. Nema ništa gore nego da
vas ispituju o onome na što ne znate odgovore. Ali siguran sam da vi znate
štošta o tim stvarima.«
»Netko iz švicarske policije očito im je dojavio«, reče Nölle. »Za
auto.«
Kimnuo sam. »Tako se čini.«
»Je li vam general Schellenberg rekao zašto izvozi taj auto
Švicarskom drvnom udruženju?«
»On je general«, odvratio sam. »Nema naviku povjeravati se običnom
kapetanu.«
Nölle duboko uzdahne.
»Čujte, Gunthere«, reče, »morat ćemo podnijeti puni izvještaj našim
nadređenima u Bernu o ovome što smo danas napravili. Vi ste policajac.
Shvaćate kako stvari stoje. Naši šefovi neće biti nimalo sretni što smo
usred Züricha upucali tri Amerikanca. Švicarci će stvarno dići veliku
strku oko toga. A čak i bez ikakvih dokaza, Amerikanci će gotovo sigurno
uprijeti prstom na nas. Moram svojem šefu ponuditi opsežno objašnjenje
zašto smo učinili to što smo učinili – zašto smo vas izvukli – a nekako mi
se čini da ga puka činjenica što ste Nijemac i sunarodnjak neće
zadovoljiti. Tako da će sve što nam možete reći biti primljeno sa
zahvalnošću. Bilo što. Ali moramo onim gadovima u Berlinu reći nešto.«
Zastao je.
»Dobro, možda nam možete reći zašto vas je Goebbels poslao sve do
Švicarske samo kako biste se našli s Dalijom Dresner. Jebe li je? Je li u
tome stvar?«
»Žao mi je. Nemojte misliti da vam nisam zahvalan, ali o tome neću
ni pisnuti. Volio bih vam pomoći. Doista, bih. Koliko ja znam, ministar
želi da ona igra u njegovu novom filmu zvanom Siebenkäs, koji će se
snimati prema nekom sranjskom romanu istog tog naslova. On me poslao
ovamo kao upravitelj filmskih studija UFA u Babelsbergu. To je to.
Schellenberg mi je podmazao kotače da mogu na put. To je sve.«
»Goebbels vas je poslao tako daleko samo radi toga? Isuse, koji put.
Sigurno je jebe.«
»Znate o tome koliko i ja. Čujte, koliko ja mogu razlučiti, Švicarci
proizvode drvene barake za njemačku vojsku i za SS. Svrha auta je da
malo zasladi neki poslovni dogovor koji SS sklapa sa Švicarcima, to je
sve.«
»SS, kažete?«
»Da. Ali ne mislim da je to baš neka tajna.« Namrštio sam se. »Osim
ako...«
»Što?«
Na trenutak sam se sjetio logora u Jasenovcu.
»Palo mi je sad na pamet da su neke od tih baraka sigurno bile
korištene u izgradnji njemačkih koncentracijskih logora. Za potrebe SS-
a. Na mjestima kao što su Dachau i Buchenwald. Mislim, svakom je
razumnom čovjeku jasno da njemačka vojska, sad kad je u pokretu, spava
ili pod šatorima, ili u gradovima koje je zauzela, a potrebe za drvenim
barakama baš i nemaju. A za koncentracijske logore treba drvenih
baraka, zar ne? Samo mi je sinulo da bi Švicarcima moglo biti malko
neugodno ako za to sazna javnost. Što definitivno solidno objašnjava
ubojstvo dr. Heckholza prošle godine.«
Vidio sam pred svojim očima iznova prizor u njegovu odvjetničkom
uredu na Wallstrasse, u Berlin-Charlottenburgu: Heckholzovo je tijelo
ležalo na bijelom podu, a glava mu je bila okružena halom krvi jer mu je
netko smrskao lubanju Hitlerovom brončanom bistom. Nije nikakvo čudo
što nisam uspio propisno iščitati mjesto zločina – bio sam previše
zaokupljen zabavnom slučajnošću da ga je Hitler stajao glave. Nisam se
obazreo na činjenicu da je, umjesto da napiše ime ubojice vlastitom
krvlju, Heckholz iskoristio lokvu da na bijelom podu zadnjim snagama
nacrta križ – bijeli križ u crvenoj krvi.
»Pa naravno«, nastavio sam naglas. »On je u svojoj krvi pokušao
iscrtati švicarsku zastavu. Nisu ga ubili Schellenbergovi ljudi. Švicarci
su ga ubili. To nam je pokušao prenijeti. Onaj Meyer, ili vjerojatnije onaj
drugi tip koji je bio s njim – Leuthard – sigurno ga je taj ubio. Te su
večeri išli u Njemačku operu koja je tik iza ugla. Leuthard je tvrdio da je
prespavao cijeli treći čin Weberova Strijelca vilenjaka. Mora da ga je
upravo tada ubio. Da bi Heckholza spriječio da razotkrije što su Švicarci
smjerali sa Zakladom Nordhav; da se ovaj ne javi međunarodnom tisku.«
»Jako mi je drago zbog vas«, reče Nölle, »ali ništa od toga meni ne
pomaže. Ja moram saznati kojeg vi vraga ovdje radite. Je li Schellenberg
izdajnik? Namjerava li sklopiti tajnu pogodbu sa Saveznicima prema
osobnim Himmlerovim uputama? I petlja li se Goebbels s Dalijom
Dresner? Zasad mi kurca niste rekli. To vam ne valja, Gunthere. To vam
ništa ne valja.« Stresao je glavom. »Lijepo vas pitam. Molim vas. Recite
mi sve što znate. S obzirom na to da sam vam maloprije spasio život, to je
najmanje što možete učiniti.«
»Ne znam ja ništa o tome da nas Schellenberg izdaje Saveznicima.
To mi nema baš nikakvog smisla. Slušajte, nije li očito da to što su me
Ameri oteli i ispitivali me pod pretpostavkom da sam general
Schellenberg dokazuje da ni oni sami o tome ništa ne znaju? Ne, ta vam
teorija ne vrijedi. Švicarci posluju s SS-om. I, preciznije, sa Zakladom
Nordhav – tvrtkom koju vodi nekoliko probranih članova SS-a. To je
tajna za koju se isplati ubiti.«
 Jaki osjećaj olakšanja što sam umaknuo Amerima i sad ova spoznaja
da sam vrlo vjerojatno »razriješio« Heckholzovo ubojstvo možda su me
učinili slijepim na prijetnju koja mi je visjela ravno nad glavom; ali
konačni ishod cijele situacije morao je pričekati, jer na kuhinjska je vrata
ušao drugi gestapovac. Nije nosio sako. Rukavi su mu bili podvrnuti, na
licu i rukama imao je strojnog ulja i izgledao je kao da je nešto radio.
»Bolje dođite i pogledajte nešto, šefe«, rekao je.
 32. poglavlje

K roz kuhinjska smo vrata stupili u prostranu garažu gdje je moj auto
stajao parkiran iznad mehaničarske jame, a električna mu je
svjetiljka osvjetljavala podvozje. Vani je bio mrak, a kroz visok prozor
koji je gledao na dvorište dopirao je hladniji zrak pun noćnih leptira i
slatkastog mirisa kravlje balege. Znak iznad vrata upozoravao je Pazi
bik. Nekoliko je kokoši došvrljalo do garaže da vide što se dogodilo mojem
autu, a shvatio sam i zašto. Mercedes je izgledao kao da je u njemu
eksplodirala mala ručna bomba. Hauba i prtljažnik i sva vrata bili su
širom otvoreni. Rezervni kotač ležao je na podu posutom sijenom pored
boce rakije koju sam bio namjeravao dati Daliji kao poklon. S unutrašnjih
strana vrata bili su uklonjeni kožni paneli. Čak su i branici s donje strane
vrata bili rastvoreni. Sad mi je bilo potpuno jasno čime se drugi
gestapovac bavio dok sam ja razgovarao s Nölleom. »Što si pronašao,
Edouarde?«
»Zlato«, reče drugi čovjek. »Ovaj auto kao da je bio Cvilidretin.«
Posegnuo je ispod praga auta i izvukao zlatnu polugu. Pa još jednu.
Za par minuta osam je zlatnih poluga blistalo na podu garaže. Podigao
sam jednu. Bila je teška.
»Sigurno ima barem deset kila u njoj«, rekao sam i predao je Nölleu.
»Prije dvanaest«, rekao je, odvagujući je u ruci. »Po cijeni od trideset
i pet dolara za uncu, svaka od ovih poluga vjerojatno vrijedi – koliko?
Četrnaest tisuća dolara? Što je oko dvjesto pedeset tisuća reichsmaraka.«
»Dva milijuna u zlatu«, rekoh. »Nije ni čudo da mi se učinilo da se
autom teško upravlja. I zašto je pio toliko benzina. Pa ja sam prevezao
pola Reichsbanke preko Švicarske granice.«
 Nölle baci polugu na pod.
»I vi kažete da niste ništa znali o ovome?«, upita me.
»Naravno da nisam. Da sam znao, sad bih bio u bijegu i planirao novi
život u Meksiku. Ali ovo bome objašnjava zašto Schellenberg nije želio
osobno ovim autom u Švicarsku. Zašto da se izloži riziku, kad ja to mogu
učiniti umjesto njega? Pitanje je kome to zlato zapravo pripada. Je li to
Schellenbergova osobna zaliha? Zlato Zaklade Nordhav? To je ona tvrtka
koju sam vam spomenuo. Ili je to Himmlerovo zlato?«
»Izgubio sam nit«, reče Nölle.
»Pa, gledajte, ovo sad bila je vaša ideja, a ne moja«, rekao sam. »Ali,
čini mi se, ako ste vi i vaši šefovi u pravu i Himmler doista preko
Schellenberga pokušava ispipati mogućnost mira sa Saveznicima, onda
će to trebati podmazati. Kad je novac u igri, ova zemlja prestaje biti
neutralna. Švicarci ne vole naše papirnate novčanice. Nitko ih ne voli.
Mnogo im je draže zlato, što je sasvim razumno od njih. Druga je
mogućnost da je svrha tog zlata da se sam Reichsführer osigura za crne
dane. Ako nam u ratu krene nizbrdo, trebat će mu zaliha novca izvan
Njemačke, zar ne? Ja mislim da bi jedan čestit depozit zlata u nekoj od
švicarskih banaka bio u stanju Reichsführeru prištedjeti koju besanu
noć.«
»Vrstan ste govornik, Gunthere«, reče Nölle i posegne za nečim pod
svojim prslukom. »To vam i u dosjeu piše. Lako je shvatiti zašto vas je
Schellenberg odabrao za ovaj zadatak. Vi ste vjerojatno, ako itko, tip
čovjeka koji bi se mogao pričom izvući iz škripca. Ovo kako ste pokupili
što sam vam ja ranije rekao – ono o Himmlerovu ispipavanju primirja – i
tu lopticu sad opet dobacili meni, samo malo dorađenu. To vam je bilo
jako pametno. Nije li, Edouarde?«
 »Pametan je on gad, bome«, reče drugi muškarac. »Tipični Kripo-
vac. Veći je kriminalac od kriminalaca.«
Nije mi promaknuo kundak Mausera sličan dršku metle u Nölleovoj
ruci. Teško bi mi bilo ne uočiti ga s obzirom na to da je pištolj bio uperen
u mene. A negdje u Zürichu, u onom stanu, ležala su tri mrtva tijela koja
kao da su mi govorila da ga je sasvim spreman upotrijebiti.
»Sviđate mi se, Gunthere. Zbilja. Cisto je šteta što imamo naređenje
da vas likvidiramo.« Slegnuo je ramenima. »Ali tako je kako je. I to čim
saznamo kojeg vraga izvodite po Švicarskoj. E pa, čini se da sad znamo.
Ili, barem, sad imamo nešto za što se možemo uhvatiti. No zbilja ne mislim
da ću navesti makar i polovicu svih onih sranja koja ste izgovorili u kući.
Iskreno, ne bih se sad više ionako mogao niti sjetiti svega toga. Usudio
bih se reći da ste oko gotovo svega u pravu. Ali moj platni razred nije
dovoljno visok da bih se osjećao dužnim previše razmišljati.«
»O, pa ne znam baš. Prilično ste brzo izračunali sve ono oko cijene
zlata.«
»Prije rata radio sam u banci. Ali mislim da će najbolje biti da svojim
nadređenima kažem samo da ste krijumčarili zlato iz Njemačke i da se tu
zaustavim. Iskreno govoreći, išta više od toga vjerojatno bi mi samo
priskrbilo nevolje. Neka se generali brinu za generalska posla, ja neću.
Sad mogu napisati izvještaj i oprati od svega ovoga ruke.«
»I meni je taj osjećaj jako dobro poznat«, rekao sam. »Kriminal kao
da više nije toliko velika stvar kad ga posvuda toliko ima. Kad je potpuno
izvan kontrole. Nakon nekog vremena naprosto poželiš spustiti glavu i
provlačiti se pored svega bez komentara. Imate moje suosjećanje.«
»Drago mi je što imate takve poglede.«
»Dakako. I ja bih na vašem mjestu vjerojatno jednako postupio. Mi
smo iz istoga jata, Nölle. Obojica smo najobičniji murjaci koji samo
pokušavaju držati korak sa situacijom. Ja na to ovako gledam – ovdje ima
dovoljno zlata da nas trojica do kraja svojih života živimo prilično
luksuzno.«
»Zbilja biste to učinili? Ukrali zlato?«
»Zašto ne? I oni su ga nekome ukrali. Od Židova, vjerojatno. Što bi
nas trebalo spriječiti da ga i mi ukrademo za sebe? Dva milijuna u zlatu
podijeljeno na tri... To je sedamsto pedeset tisuća svakom od vas dvojice
i pola milijuna meni. Što kažete na to?«
Pogledao je drugog muškarca, koji je polako odmahnuo glavom.
»Žao nam je«, reče Nölle. »Ali ne možemo to učiniti. Nije da ne bismo
željeli. Ali mi nismo kao vi, Gunthere. Mi naprosto nemamo muda za to,
čini mi se. Osim toga, što ćemo s Gottlobom? Našim prijateljem,
farmerom. On je ono što bi se moglo nazvati tvrdokornim nacistom.
Nikad ne bi pristao na to što predlažete.«
»Znači zbilja ćete me upucati.«
Kimnuo je. »Bojim se da da. Mogao bih vas upucati i ovdje, ali radije
ne bih riskirao da susjedi čuju hitce. Ovdje se zvukovi nadaleko čuju.
Naročito noću. Osim toga, mislim da je ciriškim policajcima dosta
pucnjave za danas. Tako da ćemo se, mislim, radije provozati. Edouarde,
okreni auto. I ponesi bocu. Popit ćemo zajedno čašicu prije kraja,
Gunthere. Nemam nikakve želje zagorčati vam ovo išta više no što je
potrebno.«
»Vrlo obzirno od vas, bome.«
»Nemate pojma koliko. Gottlob bi vas vjerojatno bacio svinjama.«
Nakon što me Nölle natjerao da vratim zlato u Mercedes, sva smo
trojica ušli u crni Citroën i odvezli se iz Ringlikona zavojitom planinskom
cestom, preko neograđene željezničke pruge, pa do vrha Uetliberga koji
je, sa svojih gotovo devetsto metara, najviša točka u Zürichu. Od njihove
baze do vrha trebalo nam je oko deset minuta. Pod bilo kakvim drugim
okolnostima bilo bi mi drago što sam tu. Bio je tu hotel – Uto Kulm – i
tridesetmetarski toranj-vidikovac, kao da sami vrh planine i
mnogobrojne strme staze po njoj nisu Švicarcima bili dovoljni. Činilo se
gotovo svetogrđem na taj način pokušavati poboljšati djelo prirode, ali
takvi su, čini se, Švicarci.
Mrak i iznenadni jaki pljusak odvratili su ovdje uobičajene ljubavne
parove i sretne šetače i činilo se da vrh čeka samo nas. Izašli smo iz auta.
Pogledao sam uokolo. Na trenutak mi je pogled pao na nekakve užasne
skulpture jelena koji su više nalikovali na deve i zapitao sam se kako je
moguće da su Švicarci dopustili da se ovu prirodnu ljepotu nagrdi takvim
gadnim kičem. Što god Schellenberg govorio o Švicarcima, bili su
sposobni za najšokantnije otklone od dobrog ukusa.
Upirući u mene cijev pištolja, dva su me gestapovca natjerala da se
popnem na toranj. Nije mi se činilo da je to bilo zato da bismo uživali u
spektakularnoj noćnoj panorami grada niti u crvenim krovovima samog
hotela. Nikad baš nisam volio visine i ovo mi je već postajalo naporno.
»Baš je fino«, rekoh. »Trebalo mi je malo zraka.«
»Ovdje ga ima u izobilju«, odvrati Nölle. »Zraka koliko vam srce
želi.«
»Pretpostavljam da nismo ovdje kako bismo uživali u pogledu«,
rekao sam kad smo stigli na vrh tornja.
»U pravu ste«, reče Nölle i izvuče odnekud onu bocu rakije koju je
pronašao u mojem autu. »Ovo je kraj vašeg puta, Gunthere, pa budite
dobar momak i ispijte.«
 Nevoljko sam uzeo gutljaj. S obzirom na pištolj koji su mi turnuli
pred nos, teško da sam mogao išta drugo. Rakija je imala okus tekuće
lave i vjerojatno je bila jednako zapaljiva.
»Vi nećete piti?«, upitao sam.
»Ovaj put ne. Što je dobro, jer bit će više za vas. Hoću da sve to
popijete. Sve, je li jasno?«
Nevoljko sam uzeo još jedan gutljaj. »Shvaćam. Napit ću se i ovo će
biti nesretan slučaj. Je li tako? Kao što su nekoć komunisti znali upadati
u kanal Landwehr i utapati se. Uz malu pomoć Gestapa.«
»Tako nešto«, odvrati Nölle. »Ako ćemo pravo, ovo je jako popularno
mjesto za samoubojstva. Švicarci imaju jednu od najviših stopa
samoubojstava u Europi. Jeste li to znali? Dakako, to bi moglo imati veze
s tim da je potpomognuto samoubojstvo u ovoj zemlji legalno od 1941.«
»Fascinantno.«
»Tako da ovo što mi radimo – skoro pa bi se moglo reći da je legalno«,
reče on. »To što vam pomažemo da se ubijete. Znate, mjesnoj policiji bit
će mnogo draže skočite li odavde nego da vas nađu s metkom u glavi. To
jest, kad vas uspiju pronaći. Samo vi pijte. Tako. Možete mi vjerovati na
riječ, drveće je dolje prilično gusto. Napisat ćemo umjesto vas lijepo
oproštajno pismo i ostaviti ga sutra u vašem hotelu.«
»To ima stila. Usamljen Nijemac u inozemstvu. Daleko od doma
hvata ga depresija i on se oda piću. Možda je bio nekako upleten u smrt
onih Amerikanaca. To bi baš svezalo lijepu mašnicu oko cijele priče.«
»Tko sve razumije, sve prašta«, reče Nölle.
»Hajde, pijte«, reče Edouard. »Ne pijete. Znate, osjećat ćete se puno
bolje uz malo alkohola u sebi. Znam da ja hoću.«
 Prinio mi je bocu usnama i istočio mi malo rakije u usta. Progutao
sam plamenu tekućinu a onda dio bljucnuo preko ograde. No već sam se
počinjao osjećati pijano. Skliznuo sam na koljena, stišćući se u kutu uz
ogradu. Mauser su mi gurali ravno pod uho. Znao sam da ću, ispraznim
li cijelu bocu, ionako umrijeti i da me neće niti morati gurnuti s tornja.
»Nemojte povratiti«, reče Nölle. »To bi sve pokvarilo.«
Jedva osjetan dašak vjetra promrsio mi je kosu, ali to nije bilo ništa
prema učinku koji je visina imala na moje srce. Bacio sam pogled preko
metalne ograde. Kroz stakleni krov jarko osvijetljenog zimskog vrta
hotela vidio sam ljude kako uživaju u piću i cigaretama i čitaju novine, i
nemaju ni najmanjeg pojma što se meni sprema.
»Slušajte«, ispljunuo sam, »ako ćete me već ubiti, za ime Božje dajte
mi cigaru. Dajte barem da posljednji put zapalim uz piće. Nikad mi duhan
i alkohol nisu bili pretjerano dragi jedno bez drugoga.«
»Zašto ne. Svi ćemo pripaliti. A onda možete dovršiti tu rakiju. Prije
nego poletite, da se tako izrazim.«
Ustao sam, nespretno si zataknuo cigaretu u usta drhtavim rukama,
pripalio je, dodao njima kutiju, a onda uzeo najveći gutljaj one odurne
rakije koji sam mogao, samo što je ovaj put nisam progutao. Nijedan od
dvojice gestapovaca nije gledao u mojem smjeru. Pričekao sam taman
toliko da stave cigarete u usta i da se onda nagnu nad upaljač koji je sad
zaplamsao u Nölleovim rukama. A onda sam ispljunuo svu tu rakiju na
postojani plamen između njihovih dviju prignutih glava.
I samog me iznenadilo ono što je uslijedilo. Bio sam se naslušao priča
strave i užasa o tome što se događalo kad bi flammenwerfer krenuo u
akciju čišćenja nekog rova na Zapadnom frontu – jezivih anegdota o
ljudskim bakljama i plamtećim Francuzima – ali drago mi je što to nikad
nisam na svoje oči vidio. Nije to bilo oružje koje bih ikako mogao
upotrijebiti čiste savjesti. Jedna je stvar nekom stjerati metak u glavu,
ili čak bajunetu u trbuh, ali živog ga spaliti nešto je sasvim drugo. Čim
je rakija – za koju mi je Geiger rekao da ima više od četrdeset posto
alkohola – pala na plamen Edouardova upaljača, zapalila je obojici ruke,
ramena, prsluke, lica, glave i kosu; ustvari, zapalilo se sve na što je rakija
iz mojih pijanih usta pala, uključujući i ogradu. Ni bešćutni
flammenwerfer ne bi bio bolje odradio taj posao. Prodorni smrad oprljene
ljudske kose i nagorjela mesa ispunio je sjajni i plameni zrak zajedno s
njihovim kricima. Edouard se rukom uhvatio za goreću kosu i čitavo je se
klupko odvojilo kad je odmaknuo plamteći dlan. Nölle se izvijao na jednu
pa na drugu stranu jezivo usporenim pokretima, kao živa rimska svijeća.
Već je iduće sekunde alkohol izgorio i plamenovi su nestali. Na trenutak,
prestali su urlati. U najmanju ruku, zaslijepio sam ih.
Nisam mnogo oklijevao. Sagnuo sam se, uhvatio Nöllea oko
gležnjeva, podigao ga i prebacio ga preko ruba ograde kao vreću smeća s
broda na pučini. Edouard je pogodio što se dogodilo i slijepo je zamahao
rukama pred sobom. Uhvatio sam ga za zapešće, grubo mu izvinuo ruku
na leđa, nagnuo ga preko ograde i pokušao mu drugom rukom
poduhvatiti koljena. Ali kao tvrdoglava mazga on se ukopao stopalima i
ostao nepomičan sve dok ga nekoliko puta nisam udario u jaja i osjetio
kako lagano popušta. Malo je povratio, mislim, a onda sam ga uspio odići
s poda.
»Ne, nemojte, molim vas«, zaurlao je, ali bilo je prekasno. U idućem
je trenutku već padao u prazninu, kričeći poput ranjene lisice, i tek kad
je nestao ispod vrhova krošanja i udario o tlo, na vrhu brijega opet je
zavladala tišina.
Užasnut onime što sam učinio, a opet i presretan što sam još živ, sjeo
sam i potegnuo još jedan gutljaj rakije. Zatim sam povratio.
 33. poglavlje

Divlje se tresući kao da sam se upravo uhvatio za električnu žicu pod

naponom, odvezao sam se Citroënom niz planinu do skrovišta u
Ringlikonu. Moja noć još nije bila gotova. Na rubu polja stajala je limena
kanta za mlijeko. Svjetla su u skrovištu bila upaljena i muškarac –
pretpostavio sam, mljekar – kretao se između kuhinje i dvorišta. Bio je
visok, snažan, odjeven u crnu jaknu kratkih rukava s crvenim porubom,
bijelu košulju i crne kožne hlače. To je valjda bila najnovija moda u
Zürichu. Nisam mu htio nauditi – bilo mi je dosta nasilja za jednu večer
– ali mi je najviše bilo stalo do toga da dobijem natrag svoju putovnicu,
novčanik i auto, a bilo je jasno da se to neće moći ostvariti bez pištolja u
ruci. Tako sam sjedio u Citroënu nekoliko minuta pokušavajući se sabrati
i razmišljajući mogu li ga nekako pokušati prevariti, ali nisam uspio
smisliti ništa što bi imalo neke šanse da uspije. Tko je vodio gestapovsko
sklonište u Švicarskoj morao je biti osoba koju je teško prevariti, a
izdajica da i ne spominjem. Nölle ga je opisao kao tvrdokornog nacista i
nekoga tko bi me rado pretvorio u hranu za svinje. Mada zapravo nisam
nigdje vidio svinje, ta izjava mu je, što se mene ticalo, zapečatila sudbinu.
Znao sam da me neće pustiti da odem tek tako a da mi ne pruži otpor.
Prvo sam pomislio da mu se prikradem i udarim ga nečime po glavi. No
onda je nešto duboko zatulilo u švicarskoj noći i pitao sam se bih li mogao
u pomoć pozvati bika iz one šupe. Nisam znao mnogo o bikovima, osim da
su često opasni. Osobito ako iznad vrata staje stoji velik znak koji
upozorava na oprez. Takav su znak trebali objesiti i nad mojom glavom.
Zgađen time kako mi je dan završio i uskraćen za ugodno popodne sa
ženkom svoje vrste, bio sam bijesan i opasan.
 Izašao sam iz auta i vrlo oprezno iskušao kvaku na ulaznim vratima.
Nisu bila zaključana. U švicarskim selima ljudi ne zaključavaju vrata.
Vratio sam se do ulice i popeo preko ograde u polje da tim putem uđem u
dvorište. Bik je izbliza izgledao opakije nego što sam mislio. Imao je
podosta kratke rogove, ali nije zbog toga izgledao ništa manje
zastrašujuće. Očito je i seljak mislio isto, jer bik je na mesnatom
ružičastom nosu imao prsten s kratkim lancem koji je mu je išao duž
njuške sve do petlje na svakom od rogova. Bila je to posljednja stvar na
svijetu koju bih poželio slučajno uhvatiti rukom dok pokušavam u mraku
pustiti vodu u zahodu. Dok sam se još približavao njegovoj štali, bik se
udaljio, frknuo, zamahnuo repom, spustio k tlu svoju glavu veličine bale
sijena i počeo jednim kopitom mesti unatrag slamu na podu. Ubrzo je
shvatio da sam iza vrata siguran i, kao da mu je dosadilo, okrenuo se da
mi pokaže muda veća od grejpovima ispunjenih svilenih najlonki. Sve kao
da mi želi reći samo jednu stvar: bikovi su opasni. Pogledao sam uokolo
za nečime čime bih ga mogao razdražiti i ugledao vile. Učinile su mi se
idealnima. Podigao sam ih i bocnuo ga nekoliko puta tupim krajem. Kako
to nije djelovalo, kratko sam ga ubo oštrim krajem i on se uskoro okrenuo
i pogledao me. Ovaj je put prodorno riknuo i glavom zalupao u vrata, koja
su se počela tresti kao jeftin auto na loše nasutoj cesti. Stigao je čas da u
djelo sprovedem svoj improvizirani plan. Izvukao sam zasun na vratima,
rastvorivši ih par centimetara i onda potrčao. U žurbi da pobjegnem
poskliznuo sam se na opločenju od oblutaka i skoro pao, ali kad sam
napokon sigurno prešao ogradu i dohvatio se polja, ispeo sam se ponovno
na cestu i otišao pred kuću. Mogao sam sve jasno vidjeti. Bik je bio
slobodan u slabo osvijetljenom dvorištu. Stajao je ondje, glave prignute i
spreman da probode, frkćući od frustracije što me nije mogao vidjeti pred
sobom, podsjećajući pomalo na Volovsku fontanu plodnosti na
berlinskom Arnswalder Platzu kamo su jalovi dolazili tražeći čudo.
 Činilo se da farmer u međuvremenu nije primijetio ništa čudno. Da
se moj plan ostvari, trebao je izaći iz kuće u dvorište tako da ja mogu
utrčati u kuću i zakračunati kuhinjska vrata za njim. Podigao sam jednu
bocu mlijeka s ulaza i hitnuo je u dvorište, gdje je prsnula poput staklene
granate. Zatim još jednu. Čuo sam kako netko viče upitnom intonacijom
i kako se povlače teški zasuni kuhinjskih vrata. Otvorio sam prednja
vrata kuće, pričekao sekundu, pa utrčao u kuću taman na vrijeme da
vidim farmera kako iz dobro obasjane kuhinje odlazi u gotovo potpunu
tamu dvorišta. Odjurio sam u kuhinju i zalupio vrata iza njega. Farmer
se okrenuo i počeo udarati po vratima, još uvijek nesvjestan u kolikoj je
doista opasnosti.
»Koji je ovo vrag!?«, povikao je. »Otvori ta prokleta vrata. Jesi li to
ti, Edouarde? Hoćeš li me prestati zajebavati? Dan je bio dug, umoran
sam i ne da mi se trpjeti tvoje glupe šale. Jesi čuo? Otvori jebena vrata.«
Nisam vidio ono što se zatim odvilo. S jedne strane, bio sam
zaokupljen traženjem svoje putovnice, ključeva od auta i pištolja; s druge,
nije bilo prozora koji bi gledao na dvorište. Ali čuo sam manje-više sve.
»O, Isuse«, krikne farmer. »Za Krista Boga, otvori vrata! Kriste
Isuse!«
Nisam mogao ne čuti. Čuo sam svakakve grozote u svom životu –
buka rovova zauvijek će odzvanjati u meni – no ovi zvukovi bili su užasno
blizu onom najgorem što sam iskusio.
Čuo sam kad je bik glasno zarikao, a onda udaranje kopita po
opločenju od oblutaka. Farmer je ponovno kriknuo, a u idućem trenu
kuhinjska su se vrata zatresla kao da je u njih udario tenk. I onda opet.
Zatresla su se tako pet puta prije nego što je napokon prestalo i sve u
dvorištu utihnulo. Nisam želio niti zamišljati što se točno dogodilo s
druge strane vrata. Osjećao sam se kriv kao da sam ja izbo farmera
vilama. Ponovivši u sebi da bi me Gottlob sigurno upucao da je imao
priliku, nastavio sam tražiti svoje stvari i konačno ih pronašao u
kuhinjskoj ladici uz bateriju i Arminius – pištolj kalibra .22 koje je, kao
i bicikle, izrađivala tvrtka Hermann Weihrauch – uz kutiju metaka. Taj
je Arminius bio možda nešto malo ubojitiji od bicikala, ali ne mnogo.
Gurnuo sam pištolj za remen na hlačama i kutiju municije u džep, kad
sam spazio Walter P38 kako visi na ramenom opasaču na stražnjoj stani
ulaznih vrata. Provjerio sam Walter i s obzirom na to da je bio pun, vratio
sam Arminius u ladicu. Kalibri .32 uvijek bolje leže u ruci od .22. Osobito
kada vam treba argument u raspravi.
Osjećajući se hrabrije s poštenim oružjem u ruci, otišao sam do
kuhinjskih vrata, odškrinuo ih i osvijetlio baterijom dvorište u nadi da je
farmer još možda živ i da mu ponudim priliku za bijeg. Ali vidio sam da
je prekasno. Farmer zvan Gottlob ležao je sklupčan na oblucima kao da
je odlučio spavati na tlu. Bio je mrtav, naravno. Lice mu je izgledalo kao
da ga je razvalila kugla za rušenje zgrada. Bik je onda ugledao jarko
svjetlo i ponovno jurnuo. Brzo sam zatvorio vrata i zakračunao ih taman
na vrijeme, i dolje i gore, baš u trenu kad je zvijer udarila glavom o teško
drvo, koje je jedva izdržalo. Kroz daske deblje od mog dlana bik je
svejedno zvučao golem poput slona.
Otišao sam u garažu gdje smo ostavili Mercedes i zašarafio panele
natrag na vrata kao i oplatu ispod koje su bile skrivene zlatne šipke. U
garaži je bio i kanistar s benzinom pa sam njime 190-ici napunio
rezervoar. Onda sam se oprao nad sudoperom u garaži, popravio kravatu,
otresao odijelo i općenito se pokušao udesiti da izgledam kao netko kome
je mjesto u lijepom hotelu u Zürichu. Uz malo sreće mogao bih provesti
tihu i mirnu noć i onda se naći s inspektorom Weisendangerom prije
doručka kao da se ništa nije dogodilo. Na ovaj ili onaj način, zbog mene
su šestorica – tri Amerikanca i tri Nijemca – bili mrtvi. Ali ja ništa od
toga nisam tražio. Radije bih da sam poslijepodne proveo u krevetu s
Dalijom Dresner. Kao i svaki muškarac.
U Baur au Lacu, antikni putni sat postavljen na kaminu pokazivao
je da je prošlo deset sati. Sve je bilo u dlaku isto kao i kad sam dan ranije
otišao i bilo je teško u ovakvoj oazi jezerske mirnoće povjerovati da
organizacije kao što su OSS ili Gestapo uopće postoje ili da je svijet usred
rata. Ruski front, bombardiranje Hamburga i Berlina mogli su se sasvim
komotno događati i na nekom drugom planetu. Uredno obrijani
recepcionar nosio je leptir-mašnu i s njom dobro uparen crn jutarnji sako.
Imao je hladno, nepokolebljivo držanje čovjeka kojeg ništa ne može
iznenaditi. Moj povratak u elegantno, drvom obloženo predvorje hotela
dočekao je s ispravnim izrazom zadovoljstva na licu, što govori ponešto o
Švicarcima. Pretpostavljam da mu se nisam učinio kao tip gosta koji je,
eto, u jednoj noći vjerojatno zamjetno podigao švicarsku godišnju stopu
ubojstava. Kad sam zatražio ključ svoje sobe, pružio mi je poruku ispisanu
na skupocjenom, debelom hotelskom papiru. Ako je i mogao osjetiti
alkohol u mojem dahu i na odjeći, nije to ničim odao.
»Mogu li još što učiniti za vas večeras, Herr Gunthere?«
»Možete. Molim vas, tražite poslugu da mi donesu bocu piva i pečena
jaja, može? Ili kruh i sir, ili par kobasica i kisele krastavce. Ma, što god
da ima. I što je moguće prije, molim vas. Umirem od gladi.«
Pročitao sam, sjedeći sâm u sobi, nekoliko puta Dalijinu poruku prije
nego što mi je stigla večera. Onda sam se okupao u toploj vodi. Mislio sam
obaviti telefonski poziv, ali za švicarske je pojmove bilo prekasno pa sam
odlučio to obaviti ujutro, nakon doručka s Weisendangerom. Legao sam
u krevet uz slatke misli o Daliji. U svojoj poruci ispričala se za kašnjenje
– čini se da nije uspjela umaknuti mužu prije četiri popodne i da je nekako
pretpostavila da me zato i nije pronašla u hotelu – i predložila je da se
nađemo sutradan. Bilo je tu podosta ispisanih poljubaca na dnu papira i
stvaran poljubac otisnut ružem. Osjećao sam se kao da sam ponovno
petnaestogodišnjak. I to na dobar način. Što ste stariji, ta vam je ideja
sve privlačnija. A kad je vidim, bit će mi to i slađe nego što bi mi bilo, jer
preživio sam u međuvremenu i otmicu i pokušaj da me ubiju.
Možda je istina ono što Goethe kaže, da nam sudbina poklanja
ostvarenje naših želja, ali na vlastiti način, tako da nam nešto preko tih
ostvarenja i prenese. Čudno je to, ali često, obično kad padam u san,
osjećam da bih ja mogao biti Goethe. Moglo bi to biti zbog njegova
prezira prema crkvi i zakonu i naravno nacistima – sigurno bi prezirao
Hitlera; sigurno misli na naciste kad kaže da preziremo one koji imaju
jaku želju kažnjavati – ali jednom sam posjetio poznati Podrum Auerbach
u Leipzigu, gdje je pjesnik provodio većinu studentskih dana ispijajući
vino, i osjetio sam naklonost prema njemu kakvu nisam osjetio ni prema
kome drugome. A opet, možda je to bilo zbog svih onih slika Fausta kako
pije sa Mefistofelesom koje su ondje visjele po drvenim zidovima. I prema
ovom posljednjem često sam osjećao naklonost. Kako drugačije da
objasnim to što sam još uvijek živ? Moj je um ponovno iskočio iz
sadašnjice i na trenutak sam pio u dubinama srednjovjekovnog podruma;
onda sam se uspeo na vinsku bačvu veliku poput bika i odjahao na njoj
kroz vrata i na trg gdje se već odvijala zadnja scena iz filma Židov Süss,
a jadni Oppenheimer vrištao je da mu poštede život dok se kavez s
vješalima podizao na vrh tornja visoko iznad glava građanstva. Ostao
sam ondje, ukipljeno promatrajući, dok nas obojicu zaborav nije povukao
u svoje krilo od crnog baršuna. Bio je to vrlo njemački san.
 34. poglavlje

O bično rano ustajem. Osobito ljeti, kada sunce ustaje prije svih. Ali
tog jutra ni sunce ni ja nismo bili posve spremni za cirišku policiju
u pola šest ujutro. I Weisendanger je bio ondje, naravno; u tišini je stajao
sa strane dok sam se oblačio i dok su njegovi ljudi pretraživali moju sobu,
ne pronašavši na kraju ništa. Kad sam se prethodne večeri vraćao u Baur
pripazio sam dobro da sakrijem pištolj iza kotača ogromnog Deusenberga
koji je stajao prekriven ceradom na parkiralištu hotela, kako se ne bih
morao više sekirati oko njega.
»O čemu se radi, inspektore? Jesam li zakasnio na doručak? Ili je
jutarnje nebo osobito lijepo u ovu zoru?« »Začepite i obucite se. Saznat
ćete.«
»Zadnji put kad su me ovako probudili proveo sam vrlo neugodan
dan s Gestapom.«
»Rekao sam vam da mi u švicarskoj policiji volimo rano započinjati
dan.«
»Nisam se nadao da baš ovako rano. Nadam se da je tamo kamo me
vodite doručak bolji.«
Otišli smo u središte ciriške policije u Kasernenstrasse, nekih
petnaestak minuta hoda na sjeverozapad od hotela i na hrakomet od
glavnog kolodvora. Znam sve to jer sam morao sam pješačiti natrag do
Baura nakon što su završili s ispitivanjem o trojici Amera koje su pronašli
mrtve, ustrijeljene, u onom stanu na Huttenstrasse. Središte policije bila
je disproporcionalno velika građevina donekle nalik na dvorac, s velikim
središnjim satom i dva u bijelo obojena krila zgrade, s nečim što je
izgledalo kao golemo polje za vježbe iza nje.
 »Ovo je vraška zgradurina za zemlju u kojoj baš i nema mnogo
kriminala«, napomenuo sam dok smo se pentrali uz četiri niza stepenica.
»Možda zbog toga i nemamo mnogo kriminala«, rekao je
Weisendanger. »Jeste li ikad pomislili na to?«
Otišli smo u sobu na najvišem katu s tri poprečne šipke preko
prozora. Pretpostavljam da bi mogle spriječiti samoubojstvo nekog
debelog čovjeka izbacivanjem kroz prozor na ulicu – što je bila omiljena
Gestapova tehnika ispitivanja – ali jedva-jedvice. Iz sobe u kojoj su me
ispitivali mogao sam vidjeti preko rijeke zgradu koja je izgledala kao
vojarna sa stajama. Zapalio sam cigaretu i sjeo.
»Gdje ste bili jučer?«, upita Weisendanger.
»Nakon vrlo ugodna doručka s vama«, rekao sam, »proveo sam jutro
u Küsnachtu. U kući doktora Stefana Obrenovića. Vjerujem da biste i
njega to mogli pitati, da provjerite. Sigurno je upamtio moj posjet.
Nisam mu se baš svidio.«
»Pitam se zašto.«
»I ja sam se upravo istu stvar pitao. Nakon toga, provozao sam se
oko jezera. Što je bilo lijepo. Imate predivno jezero. Onda sam otišao do
zoološkog, gdje sam kasno ručao. Mogli ste me sve ovo pitati uz meko
kuhano jaje i šalicu kave.«
»Zoološki?«
»Da, nalazi se na obroncima Allmenda. I bolji je od Berlinskog
zoološkog, moram priznati. Povelik broj naših životinja je pojeden, znate.
To je vrlo kratkovidna politika za jadni zoološki vrt, rekao bih.«
»Kakve ste sve životinje ondje vidjeli?«
»Lavove i tigrove. Razne krznaše. Uobičajene.«
»Što ste zatim radili?«
 »Da vidimo. Popio sam kavu u Sprüngliju na Paradeplatzu. Ni jedan
put u Zürich nije potpun bez toga. Onda pivo u Kronenhalle. Možda dva
ili tri, jer zaspao sam u autu. Onda sam se vratio ovamo oko devet sati.«
»Recepcionar je rekao da je bilo više prema deset sati.«
»Zar je stvarno bilo tako kasno?«
»Niste bili nigdje blizu Huttenstrasse?«
»Ne, koliko znam. Što je u Huttenstrasse?«
»Trenutno tijela trojice mrtvih Amerikanaca.«
»I vi mislite da ja imam neke veze s tim?«
»Petsto godina imali smo demokraciju i mir u ovom gradu. Dan
nakon što se pojavite vi, imamo tri upucana u jednom danu. To je bome
vraška podudarnost, ne čini li vam se?«
»Biste li bili jednako uznemireni da je riječ o tri Nijemca?«
»Iskušajte me.«
»Nerado vam sad popujem, ali kad sam radio kao detektiv u Berlinu,
obično sam tražio nešto što tako zgodno zovemo dokazi prije nego što bih
priveo osumnjičenog na ispitivanje. Na taj način mogao bih ga uloviti u
lažima. Mogli biste to probati. Iznenadili biste se koliko je učinkovito u
ovakvoj situaciji.«
»Mislite da ste baš pametni, zar ne, Gunthere? Tipičan ste arogantni
Nijemac.«
»Kad sam zadnji put provjerio u zakonu, to nije bio zločin. Pa čak ni
u Švicarskoj.«
»Znate, da vas sada izbacim iz države imao bih pune ovlasti i prava
na to.«
»Da ste to doista mislili napraviti, već biste to napravili. Toliko je
bar jasno. Zašto sam onda ovdje? Sigurno ne radi pogleda. I sigurno ne
radi kave. Znam da Švicarci vole pecati, ali obično se udicu baca u vodu
ipak nešto dublju od dva-tri centimetra. A vi sada ovaj slučaj pokušavate
upecati u lokvi pišake i svjesni ste toga.«
»Već sam vas upozorio, Gunthere. Ciriški policajci nemaju smisla za
humor.«
»U redu, sad ste mi uspjeli prebaciti omču preko glave. Natipkajte
to priznanje i potpisat ću ga odmah.«
»U Švicarskoj još uvijek imamo smrtnu kaznu«, reče Weisendanger.
»Za određene zločine.«
»Zaboravite. Nisam ubio te Amere.«
Pogled mi je preletio prostorijom. Na zidu su bile zastava i karta
Švicarske, za svaki slučaj, da ne zaboravimo gdje smo. Mada mi se nije
činilo da bi to bilo moguće. Weisendanger je možda i govorio njemački,
ali i dalje nije izgovarao ništa razumno. Bio je sveudilj Švicarac. Osim
ako...
»Hoćete li da vam kažem što mislim da se dogodilo? Nemojte se
mnogo nadati, inspektore. Neću vam sada izložiti neku pametnu teoriju
odakle ti mrtvi Amerikanci. Ne znam ništa o tome. Ali bih se okladio u
dobru šaku švicarskih franaka da je ova jutarnja šarada zamisao nekog
političara. Nekoga tko baš ne razumije posao policajca, kao što smo vi i
ja. Jesam li u pravu?«
»Vladin kancelar za sigurnost zainteresiran je da lijepo produžite
dalje – barem što dalje od Züricha.«
»Tek sam stigao. Zašto bih otišao? Nisam prekršio nijedan zakon.
Niti ne planiram.«
»Čini mu se da biste mogli biti nepoželjan element.«
 »Vjerujte mi. Navikao sam na to kod kuće. Vidite, ja nisam nacist.
Samo tako izgledam.«
»Policijski komesar u stanju vam je zagorčati život.«
»To ne zvuči osobito demokratski. Zapravo, zvuči kao nešto što bi
nacist rekao.«
»Ali vi imate nekog posla u Ermatingenu, zar ne?«
»Imam.«
»U tom slučaju vam srdačno preporučam da odete onamo i obavite
ga, dok još možete.«
»Šteta. Taman mi se dopao ovaj grad.«
»Ne bih htio da mi išta dugujete. Kao, na primjer, život.«
»To zvuči kao prijetnja.«
»Ne slušate vi mene što govorim, Gunthere. Vidite, ja imam dojam
da vi kao magnet privlačite nevolju. I s obzirom na to da bih vas trebao
štititi dok ste u Zürichu, jednostavno ne želim biti onaj koji će gurati
ruku u žeravicu. Možda i niste imali nikakve veze s ta tri mrtva
Amerikanca. Možda. Ali možda će biti drugih koji će misliti drugačije.
Amerikanci, na primjer. Koji bi mogli napraviti istu glupu pogrešku koju
sam i ja napravio. Shvaćate li što vam želim reći? Ovo je miran grad. I
želimo da ostane takav.«
Pomislio sam na onog mrtvog čovjeka u selu Ringlikon. Barem bi
njegova nasilna smrt mogla izgledati kao nesreća. Ništa čudno u tome da
poljoprivrednika ubije njegov bik. To je dio opasnosti koje ta profesija
nosi. Ali dvojica muškaraca koji su pali s promatračnice na vrhu
Uetliberga – teško da bi se mogla prikriti činjenica da obojica imaju
opekline drugog stupnja na licu. I ako bi bili identificirani kao Nijemci –
možda čak i kao Gestapovci – onda bi netko mogao povući poveznicu s
mrtvim farmerom i švicarska bi policija počela vjerovati da im se u kući
odvija rat do istrebljenja između nas i Amera. Weisendanger je
vjerojatno bio u pravu. Ako me Ameri i ne bi pokušali koknuti, Švicarci
bi me skoro sigurno ponovno pokupili, i što bi onda bilo s mojom misijom?
Bilo je doista najbolje da odem u Ermatingen. Čak i ako je to značilo da
više neću spavati s Dalijom. Bila je to šteta, ali nije se moglo drugačije.
Osim ako njezin muž opet otputuje u Ženevu.
Čim sam se vratio u sobu u Bauru, nazvao sam njezinu kuću u
Küsnachtu. Javila se Agnes, sluškinja, i rekla mi da će me njezina
gazdarica nazvati za pet minuta. Dalia me nazvala dvadeset minuta
kasnije.
»Dragi, što se dogodilo jučer? U hotelu?«, pitala je. »Znam da sam
kasnila, ali sigurno si mogao i pogoditi zašto. Jesi li bio ljut na mene?«
»Ni najmanje. Morao sam izaći. Poslovno. Dosta je da kažem da sam
imao vrlo dug dan.«
»Zvuči loše.«
»Moglo bi se i tako reći. Čuj, vjerojatno nisi promijenila stav o
povratku u Njemačku?«
»Misliš, da igram u filmu? Ne. Nisam. Više nemam takvu želju biti
filmska zvijezda. Odlučila sam otići na Politehniku i studirati
matematiku. Osobito sam zainteresirana za teoriju skupova i hipotezu
kontinuuma. Čovjek po imenu Georg Cantor iznio je teoriju koju bih
voljela dokazati.«
»Naravno, pa znam za njega. Pjevač. Banjo Eyes.«
Dalia se nasmijala. »To je Eddie Cantor.«
»Znam. Ali nisam htio da misliš da sam potpuna neznalica.«
 »Nadam se da te moja odluka ne stavlja u nezgodnu poziciju kod
Josefa.«
»Koji Josef?« Zasmijuckao sam se malo, ispalo je da sam toliko blizak
s ministrom istine da se oslovljavamo prvim imenom. »Ne. Siguran sam
da će biti sve u redu.«
»Jesi li u redu, dušo? Zvučiš umorno. Jako mi nedostaješ.«
»U redu sam. I ti meni nedostaješ. Ne mogu vjerovati da si tako blizu,
a opet tako daleko. Svaki put kad vidim to jezero znam da ga i ti gledaš.
Zašto da jednostavno ne preplivam onamo i nađem se s tobom? Iz ovih
stopa. Sigurno mi ne bi trebalo više od par sati. Ali sad ozbiljno.
Vjerojatno nema šanse da tvoj muž danas poslovno otputuje. A ja moram
napustiti Zürich.«
»Već? O, ne. Šteta. Vraćaš se u Njemačku?«
»Moglo bi se i to dogoditi. Ali prvo moram nekamo drugamo. Prema
švicarsko-njemačkoj granici. Nisam siguran kad ću se vraćati ovim
putem, budem li se uopće i vraćao.«
»Stefan je i dalje ovdje i vrlo je sumnjičav, Bernie. Točnije,
sumnjičaviji nego inače. Uostalom, dobio si poruku. Što ćemo sada?
Mislim da ću umrijeti ako se uskoro ne vidimo.«
»Čuj, idem u dvorac u mjestu zvanom Ermatingen.«
»Ematingen? To nije daleko. Oko sat vremena autom. Možda bismo
se mogli naći tamo? Ali Rapperswil bi mi više odgovarao. Lako bih mogla
do Rapperswila i ima mnogo hotela ondje.«
»Javit ću ti se kad stignem u Wolfsberg. Možda se možemo naći u
Rapperswilu. Ne znam. Ali ne odustaj, anđele. Ne odustaj. Kao što si i
rekla. Ljubav će naći načina.«
 35. poglavlje

W olfsberg je zauzimao povišeni, na sjever okrenuti plato između

doline Thura i Unterseea Bodenskog jezera. Parkirao sam se uz
prostrani voćnjak krušaka i pješice nastavio do jedne od skupine zgrada
gdje sam, prizvanog krckanjem šljunka pod gumama mojeg auta,
zatekao Paula Meyer-Schwertenbacha kako mi korača ususret, višeg i
zgodnijeg nego što sam ga pamtio i toplo nasmiješenog. Nosio je
neformalnu odjeću južnonjemačkog gospodina: sivi lovački prsluk u
Trachten stilu sa zelenim porubom i zlatnim jelenima na vrhu revera,
odgovarajuće jahaće hlače i niske smeđe gležnjače. U ruci je držao čašu
bijelog vina. Pretpostavljam da je negdje u blizini bilo i slugu, ali, barem
trenutno, nisam vidio nikoga i Meyer mi se učinio tipom koji se pravi da
su on i njegova žena jednostavne duše koje mnogo više vole brinuti se
same za sebe. Brinuti se sami za sebe jer vam je tako draže ili pak jer ste
na to nuždom primorani vrlo su različite stvari, naročito kad imate na
raspolaganju batlera i sobaricu i kuharicu, a možda i par vrtlara, da vam
pomognu oko lakših poslića po kući.
»Uspjeli ste«, reče on i pruži mi čašu. »Jako mi je drago. Dobrodošli
u moj dom. Dobrodošli u Wolfsberg.«
»Hvala«, odgovorio sam i kušao vino, za koje se ispostavilo da je
izvrstan rizling. »Ovo je najljepše gostoprimstvo koje sam dosad doživio
u Švicarskoj.«
»Nismo vas očekivali prije sutradan«, reče.
»Morao sam malo promijeniti planove.«
»Dajte da vam pokažem posjed«, rekao je s opravdanim ponosom.
»Imate divnu kuću«, rekao sam, suvišno.
 »Temelji kuće na ovom mjestu potječu iz 1272.«
»To je lijepo. S obzirom na to kakva je ovo pozicija, čovjek se zapita
zašto su čekali sve dotad.«
»Drago mi je što tako mislite.«
Imanje se sastojalo od starijeg dvorca i novijeg dvorca – tu finu
razliku ja nisam bio u stanju uočiti, osim činjenice da je bila riječ o dvije
odvojene zgrade – slatke male kapelice, knjižnice, spremišta za kola,
crijepom natkrovljenog prilaza i, po svemu sudeći, policijskog prezidija
ili tamnice koja je mogla biti dom Čovjeku Sa Željeznom Maskom. Meyer
mi je rekao da je novi dvorac u derutnom stanju – što mi se učinilo
protivno zdravom razumu – i da ću biti smješten s njim, njegovom
suprugom Patrizijom i ostalim gostima u starom dvorcu. S ona tri kata i
pročeljem koje je gledalo na jug prema privlačnom vrtu u francuskom
stilu, stari je dvorac bio kompaktna četvrtasta zgrada s lukarnama i
piramidalnim mansardnim krovom, na čijem je vrhu bio zvonik koji je
završavao malom lukovičastom kupolom, sličnom trešnji na vrhu goleme
bijele torte – torte onog tipa kakav se susreće u bogataškim kućama. Bila
je to spektakularna kuća, ali što se mene tiče, pogled je bio ono što ju je
činilo posebno poželjnom, jer se odande vidjelo sve do njemačkog otoka
Reichenaua, dolje, usred Bodenskog jezera, na kojem je stajala slavna
opatija. Meyer mi je rekao da ima neki posebno jak dalekozor s tronošcem
kroz koji se može vidjeti kako njemački vojnici napajaju konje u jezeru.
Nisam u to ni na časak posumnjao. Iz dvorca Wolfsberg vjerojatno bi se
moglo vidjeti i kako u godini 1048. doručkuje opat Berno od Reichenaua.
Nisam, međutim, očekivao da ću s terase dvorca Wolfsberg vidjeti
generala Schellenberga. Odjeven u lagano ljetno odijelo, sjedio je na
tratini ispod terase sa ženom za koju sam pretpostavio da je Meyerova
supruga Patrizia, s dva psa i, na posljednjem mjestu ali ne i najmanje
važno, s majorom Eggenom. Meyer je prvi krenuo niz stepenice i poveo
me da ih pozdravim.
»Ovo je čovjek o kojem sam ti pričao, draga«, reče on svojoj ženi.
»Slavni berlinski detektiv. Bernie Gunther.«
»Pa da, naravno. Dobrodošli u Wolfsberg, Herr Gunthere.«
Uljudno je ustala i rukovala se sa mnom. Patrizia je bila
spektakularno lijepa žena koja me pomalo podsjetila na Hedy Lamarr.
Bila je visoka i vitka, opušteno se smijala i nosila je cvjetastu ljetnu
haljinu i bijele Persolove sunčane naočale, a pušila je kao Turčin. Bio bih
joj, sasvim opravdano, posvetio više pažnje da nisam tada spoznao da su
me Schellenberg i Eggen definitivno iskoristili da im prokrijumčarim
zlato preko švicarske granice – da sam ja na sebe preuzeo čitavi rizik
nemajući o tome nikakva pojma, dok su oni putovali u stopostotnoj
sigurnosti.
»Je li sve u redu, Gunthere?«, upita Schellenberg.
Odlučio sam zasad ničime još ne odati da znam za zlato, kao i da neću
Schellenbergu reći da me OSS zamijenio za njega, i to s kobnim
posljedicama. Dva su Nijemca ostala sjediti, u tišini se samozadovoljno
smiješeći i izgledajući kao da se obojica osjećaju vrlo pametno. No P38 u
futroli koju sam nosio pod sakoom čeznuo je da izađe na zrak.
»Jest, sve je u redu, gospodine«, odgovorio sam.
»Je li bilo kakvih problema s autom?«
»Nikakvih.«
»Fino. I, gdje je sada?«
Bio sam u iskušenju da mu kažem da sam ga ostavio u Zürichu. Ipak
sam sjeo, dopustio Patriziji da mi ponovno napuni čašu i nakon kratkog
počeka rekao, »Eno ga ispred ulaza.« Načas sam ga dražio mašući
ključevima a onda ih ispustio natrag u džep.
»Kako vam je bilo u Zürichu?«, upitala me ona.
»Svidio mi se. Naročito jezero. A i hotel je bio odličan.«
»Gdje ste odsjeli?«
»U Baur au Lacu.«
»Taj je najbolji«, odvrati ona.
»Ovdje je baš domaća atmosfera«, rekao sam. »Bome se nisam nadao
da ću vas obojicu ovdje sresti. Generale. Majore.«
»Bila je to trenutna odluka«, objasni Eggen. Mala graška znoja
otkotrljala mu se niz čelo na koščati korijen nosa. Dan je bio topao, ali ne
baš toliko topao i shvatio sam da je nervozan – zbog mene, možda.
»Mogao bih čitav dan sjediti ovdje i uživati u ovom pogledu«, rekoh
Patriziji.
»Mi to često i radimo«, odgovori ona. »Stol u Paulovoj radnoj sobi
namjerno je postavljen prema zidu kako ga pogled ne bi odvlačio od
pisanja. Taj mu je mali savjet dao Somerset Maugham kad smo, prije
rata, ljetovali na Rivijeri. Doduše, Paul nije nikad napravio nešto tako
radikalno kao Maugham: kad je on kupio Vilu Mauresque, dao je da mu
zazidaju prozor u radnoj sobi kako ga pogled ne bi ometao.«
»Napisati roman dovoljno je teško već i samo po sebi, bez otegotne
okolnosti da si cijeli dan primoran gledati kroz prozor«, odvrati Meyer.
»Ja imam isti problem u policijskoj središnjici na Alexanderplatzu,
u Berlinu«, rekao sam. »Često se uhvatim kako buljim kroz prozor.
Pitajući se što uopće radim ondje.«
»Veselim se čuti još mnogo više o tome«, reče Meyer.
 »O joj«, Patrizija će. »Već se preoblači u kožu pisca. Ako biste me
ispričali – idem provjeriti kako napreduje večera.«
»Ja ću s vama da vam pomognem«, reče Eggen.
Schellenberg je pričekao dok se nisu udaljili, a onda rekao, »Mislim
da sam vam rekao da ne nosite pištolj u Švicarsku.« Njegovu oštrom oku
nije promaklo da pod pazuhom nosim futrolu.
»Što, ovo?«, potapšao sam se po lijevoj strani prsa. »Nisam to donio
u Švicarsku. Nabavio sam ga ovdje. Suvenir s putovanja, moglo bi se
reći.«
»Riješite ga se, zaboga. Samo uznemiravate našu domaćicu.«
»Znate, baš i ne mislim da ću to učiniti, generale. Zasad još ne.
Previše se toga dogodilo otkako sam stigao u Švicarsku. Najbolje da
ostane gdje jest. Ušuškan u svoju futrolicu.«
»Uvjeravam vas«, reče Meyer. »Patrizia je navikla na oružje. Kao i
većina Švicaraca, imamo ga u kući podosta.«
»Prekasno je sad za to«, rekoh. »Nijemci su nam već za vratom.«
»Učinilo mi se da ste rekli da nije bilo nikakvih problema, Gunthere«,
reče Schellenberg.
»S autom ne. Auto je sasvim u redu. Pred dvorcem je. Što se pak
mene tiče, tu su stvari već malo zapinjale.«
Schellenberg je izgledao kao da mu je laknulo. »Na primjer?«
»Ništa što nisam bio u stanju sam riješiti.«
»To mi zvuči malo zlokobno.«
»Nije nimalo zlokobno.« Pripalio sam cigaretu. »Zbilja, nije. Vidite,
već se to i prije događalo. Meni, barem. Ispričat ću vam nekad, generale.
Kad budem malo staloženiji nego što trenutno jesam. Bit će i za vas bolje
tako. Sada samo želim uživati u ovom nezaboravnom vidiku, u ovoj čaši
izvrsnog vina i u ovoj cigareti. I razgovarati s kapetanom Meyerom,
naravno. Nisam vas vidio od srpnja prošle godine, kapetane. Moramo
poloviti svakakve zaostatke.« Osmjehnuo sam se sarkastično. »S
naglaskom na ‘lov’, možda.«
»Ma na što to mislite? I, molim vas, zovite me Paul.«
»Hvala, ali zasad ću se držati ‘kapetana’, ako može. A na što mislim?
E pa, riskirat ću da ispadnem bezobrazan, ali moram vam postaviti jedno
službeno pitanje. Policijsko pitanje, bojim se.«
»O čemu vi to, kvragu?«, upita Schellenberg.
»Kad sam vas zadnji put vidio, kapetane Meyer, u Njemačkoj operi
u Berlinu, tik iza ugla netko je ubijen. Tip po imenu Heckholz. Dr.
Heckholz. Netko mu je smrskao glavu kao orah, Hitlerovom bistom. U
tome je i nešto humora, ali ne i za dr. Heckholza. Umro je od toga, znate.
Nije on prva osoba koju je Hitler ubio, a definitivno ne i posljednja. Eto,
izvalio sam je. Šalu.«
»Nikome nije smiješno, Gunthere«, reče Schellenberg.
»Dajte da završim. Heckholz je bio odvjetnik obitelji Minoux, a oni
su bivši vlasnici vile na jezeru Wannsee. One gdje se održala konferencija
IKPK. Heckholz se spremao postaviti neka nezgodna pitanja u vezi sa
Zakladom Nordhav i kupovini vile i o tome kome je otišao sav novac od
te prodaje. Isprva sam mislio da je naš general ovdje bio taj koji je nekome
od svojih ljudi naredio da ušutkaju Heckholza. Na kraju krajeva, ipak je
on upravitelj Nordhava i, gle zgodnog slučaja, zapovijeda i vladinim
uredom koji je inače pun ubojica.«
»Doista, Gunthere, kažem ti da si ti najbezobrazniji tip kojeg sam
ikad upoznao«, reče Schellenberg.
»Ali onda sam – to je bilo tek jučer, da vam kažem po istini – shvatio
tko ga je doista ubio. Nije to bio general, ni itko od njegovih ljudi. A ne
vjerujem niti da ste vi, kapetane Meyer. Ne činite mi se kao taj tip
čovjeka. Ali mislim da vi znate tko je. Što nas opet dovodi do službenoga
pitanja, gospodine. Je li vaš kolega, poručnik Leuthard, ubio dr.
Heckholza?«
»E pa stvarno«, reče Schellenberg. »Ovo je prevršilo svaku mjeru.
Dođeš čovjeku u kuću kao gost i onda ga deset minuta kasnije praktički
u lice optužiš da je hladnokrvni ubojica. Bez riječi sam.«
»Ustvari, generale, čini mi se da ubojstvo nije uopće bilo
hladnokrvno. Mislim da ga je poručnik udario trenutačno i bez
razmišljanja. Prvim težim predmetom koji mu se našao nadohvat ruke.
Da je onamo otišao s namjerom da ga ubije, zacijelo bi bio ponio neko
efikasnije oružje od brončane biste Adolfa Hitlera. Što znači i da sam
siguran da naš kapetan nije izdao zapovijed da se Heckholza ubije. Ne, ja
bih rekao da je Leuthard daleko prekoračio granice svojih naređenja. Na
koncu konca, kapetane, vi ste mi i sami rekli da je Leuthard i u najbolje
dane bio težak karakter. Malo usijane glave, mislim da ste mi tako rekli.«
Schellenberg ustane. »Mislim da bi bilo vrijeme da se tornjaš,
Gunthere.«
»Što, Mercedesom?«, osmjehnuo sam se. »Onim u kojem sam upravo
stigao? Ne, generale. Ne bi vam se to svidjelo.«
»Sjedni, Schelli«, reče Meyer. »Sjedni, i daj budi tiho načas. Kapetan
Gunther apsolutno je u pravu. Poručnik Leuthard jest ubio dr.
Heckholza. I to točno onako kako je on to opisao.«
»Toliko je, barem, sad sigurno«, rekao sam.
»Leuthard je bio mnogo više od usijane glave«, reče Meyer. »Bio je
siledžija. Nisam pojma imao kakav je on čovjek kad me ono pratio u
Berlin. Vojska je inzistirala da ga povedem sa sobom, kao tjelohranitelja
u slučaju da me netko iz Gestapa odluči oteti na konferenciji. Bojali su se
da bih, ako bi me mučili, mogao odati neke državne tajne.«
»Biste li mi mogli reći što se točno dogodilo, gospodine?«
»O Bože, Gunthere«, zavapi Schellenberg, »zvučiš baš kao seoski
policajac.«
»Mislim da vam neću reći kako vi točno zvučite, generale. Jer to bi
me moglo dovesti u iskušenje da posegnem za pištoljem. A ovo je ipak
neutralna zemlja.«
»Ne, ne, Schelli, Gunther je u pravu. On je, osim toga, bio prvi koji
je vidio mjesto zločina. Heckholz je prijetio da će razotkriti poslovni
dogovor između Švicarskog drvnog udruženja i kćerinske tvrtke
Nordhava – Eksporta GmbH – u švicarskom tisku.«
»Mislite na dogovor za isporuku drvenih baraka SS-u i
Wehrmachtu?«
»Odakle znaš za to?«, upita Schellenberg.
»Upravo tako«, reče Meyer. »Dvije tisuće komada. Prvih pet stotina
otpremljeno je lani. Čitav posao donijet će mnogo novca poprilično
napregnutoj švicarskoj ekonomiji. Oko dvanaest milijuna švicarskih
franaka, da budem precizan. Nije da će to biti prvi put da naše zemlje
sklapaju posao. Još 1939. odjel majora Eggena otkupio je od nas veliku
količinu strojnica. Naravno, nisu svi Švicarci baš sretni što naša zemlja
posluje s vašom. Naročito kad je riječ o vojnoj opremi. Ali oni koji se
takvim poslovima protive ne znaju nam reći kako bi ova zemlja onda
trebala gospodarski opstati kao neutralna zemlja okružena Njemačkom i
njezinim saveznicama. Činjenica jest da moramo nastaviti nešto izvoziti
kako bismo preživjeli. Trebamo njemački novac i moramo poslovati s
Njemačkom upravo kako bismo mogli ostati neutralni. No to je vrlo
osjetljiva tema i da se netko o tome raspiše u švicarskim novinama – to
ne bi vrijedilo. Naprosto je tako. Schelli je mnogo pomogao da se takvi
ugovori sklope. On je velik zagovornik švicarske neutralnosti. Ustvari,
upravo je zato sada ovdje.«
»Govoriš mu znatno više nego što bi trebao znati«, reče Schellenberg.
»Zbilja nije toliko važan.«
»Prijeđite na Leuthardovu ulogu u cijeloj toj priči«, rekoh Meyeru.
»Ubrzo nakon što smo se prijavili u Adlon, primio sam poruku od
Heckholza u kojoj me molio da se sastanemo. Tako sam, dok smo vi i ja
ćaskali na suncu pred hotelom, poslao Leutharda u Heckholzov ured da
nam nešto ugovori. Nije ga bilo. Zato je navratio onamo opet tijekom
opere i taj ga je put pronašao. Sve što je trebao učiniti jest da nam
ugovori sastanak. Bogme nisam očekivao da će mu prosuti mozak. Bio
sam užasnut kad mi je rekao što se dogodilo. Čim sam se vratio u
Švicarsku, sredio sam da Leutharda izmjeste iz mog odjeljenja.«
»Kažete, dakle, da Heckholz nije ubijen kako bi se Švicarsku spasilo
od sramote koju bi joj donijelo to da se u javnosti sazna tko su krajnji
korisnici tih baraka«, rekao sam mu.
Meyer je izgledao zbunjeno. »Osim činjenice da će u tim barakama
spavati njemački vojnici«, odvrati on, »doista ne vidim kako bi itko
mogao puno prigovarati zbog prokletih daščara. Nije da sad vašoj zemlji
prodajemo strojnice. Zato smo to i učinili. Daščara je daščara. Mnogo je
manje emocija vezano uz njih nego uz strojnice, uvjeravam vas.«
»Sve je to u redu«, rekoh. »Pa ipak, pitam se što bi Švicarci rekli kad
bi saznali točnu svrhu koju je SS namijenio nekima od tih daščara.«
»Ne razumijem.«
»Šalju ih za koncentracijske logore. Za njih ste čuli,
pretpostavljam.«
 »Ne možeš to tvrditi, Gunthere«, reče Schellenberg. »Samo
nagađaš.«
»Dvije tisuće komada? Čini mi se da se sa priličnom sigurnošću može
reći da će nekolicina završiti u ovom ili onom KZ-u.«
»Začepi više, Gunthere«, reče Schellenberg, »već si se uvalio do
vrata.«
»Čudna li čuda, navikao sam na to.«
»Nemaš ni blagoga pojma što mi ovdje pokušavamo postići.«
»Dakako da nisu za vojnike, kapetane Meyer. Za židovske su
robijaše. Za Židove i za sve ostale koje Treći Reich smatra
Untermenschima i stoga potrošnom robom. Volio bih vam o tome više
ispričati, ali bojim se da ne znam mnogo o onome što se na tim mjestima
događa, premda mogu pretpostaviti što.«
»Shvaćam.« Meyer mrko pogleda Schellenberga. »Jesi li ti znao za
to, Schelli?«
»Ako i nije znao, nedvojbeno je i sam već sumnjao. A kad je čovjeku
inteligentnom i dobro povezanom sa svima, kakav je naš general, nešto
sumnjivo, onda možete biti sigurni da neće dugo odgađati da učini sve
što može kako bi saznao sve što se i da saznati. To i jest Schellijev posao,
na kraju krajeva. Saznati gdje su drugi sakrili istinu.«
»K vragu i sve, Gunthere, kako se usuđuješ uletjeti ovamo i tim
svojim čizmetinama broj 45 izgaziti sve što smo major Eggen i ja postigli
mjesecima uspješnog rada?«
»No povremeno čini sve kako ne bi saznao ono što sluti«, nastavio
sam. »Baš kao što je uspio uz mnogo opreza izbjeći sve one koljačke
poslove koje je većina njegovih nesretnih podređenih bila prisiljena
izvršavati. Jesam li u pravu, generale? Vaše su sitne bijele ruke sasvim
čiste, nisu li?«
Schellenberg je izgledao kao da bi se svakog trena mogao raspuknuti
od gnjeva. Kao što je slučaj kod mnogih malih ljudi, pokazalo se da zna
opako zalajati.
»I ti zbilja misliš da si nekako drugačiji?«, protisnuo je kroza zube.
»Ako i jesam uspio ne okaljati krvlju te svoje sitne bijele ruke, onda je to
samo zato što sam cijelo vrijeme čučao skrivajući se u istom zahodu gdje
i ti, Gunthere. Obojica smo se stisnuli u najdaljoj kabini i živimo ondje u
strahu da ćemo, da bismo preživjeli, morati kad-tad napraviti nešto što
će se činiti prevelikom cijenom za naš opstanak. Nije li tako? Pa što ti
onda, k vragu, daje za pravo da me osuđuješ? Misliš li da su kapetani išta
manje krivi od generala? Je li to to? Ili misliš da je moja duša zbog toga
tko sam i što sam već platila višu cijenu na onome svijetu? E pa varaš se.
To što sam došao dokle sam došao još s tom trunčicom samopoštovanja
koja mi je preostala, onda je to zato što mi mnogo bolje ide hodanje po
žici nego tebi. Jesi li se ikad nad time zamislio? A ti mi ne možeš pogledati
u dušu i spoznati me, kao što ni ja ne mogu tebe. Kako ja gledam na
stvari, moja je dužnost da spasim ovu zemlju i, posljedično, svoju zemlju
od potpunog uništenja. Daj da ti to objasnim vrlo jednostavno, na način
koji ćeš čak i ti razumjeti, Gunthere. Samo će pod uvjetom da Švicarska
ostane neutralna opstati neko mjesto na kojem će Njemačka moći voditi
mirovne pregovore sa Saveznicima. To je naprosto tako. Ovdje su
Amerikanci. Ovdje su Englezi. Ovdje su čak i Rusi. Sve što trebamo
učiniti jest pronaći neki tihi kutak s lijepim, okruglim stolom i onda sjesti
i razgovarati. Mjesece sam potrošio da uvjerim Reichsführera Himmlera
da je to za Njemačku jedini put prema naprijed. Razumiješ li? Naša je
dužnost okončati ovaj rat. A da bismo to učinili, nužna nam je ova
zemlja.«
»Baš lijep govor, generale. Kad ne bi bilo svih ostalih glupih generala
koji običnim jadnicima sjebavaju živote, možda bih pomislio da sam se
sasvim prevario oko vas. Generala poput onih kod Verduna i Arrasa i
Amiensa. Da i ne spominjem sve one nesposobne generale koji su u više
navrata pokušali ubiti Adolfa Hitlera i kiksali. Morat ćete mi oprostiti
što vas ipak neću poljubiti u obraz i uručiti vam Viteški križ s hrastovim
grančicama.«
Unatoč svemu što sam izgovorio, bilo mi je malo muka zbog pomisli
da sam možda unazadio važne pregovore koji su mogli u kratkom roku
okončati rat.
»Je li to istina, Schelli?«, upita Meyer. »Koriste li se te barake koje
izvozimo u Njemačku za židovske robijaše?«
»Vjerojatno, da. Ali o tome se ti ne bi trebao brinuti, Paule. Doista
sam mislio da je najbolje da to ne znaš, vodio sam se načelom blaženog
neznanja. Slušaj, sve što si rekao ostaje u temelju istina. Ako Švicarska
namjerava opstati kao neutralna zemlja, treba joj njemački novac da to i
plati. Slušaj me, Paule. Ovdje je u igri viši cilj. To uvijek moraš imati na
pameti. Imaj povjerenja u mene. To što smo isplanirali i dalje je moguće
postići.«
»Nakon ovoga što mi je kapetan Gunther upravo rekao, kako da ti i
dalje vjerujem?«, upita Meyer.
»Jer ti mogu dokazati da sam ti odani prijatelj«, ustrajao je
Schellenberg, »i prijatelj ove zemlje. Unutar Guntherova Mercedesa
skriveno je poprilično zlata. U znak Reichsführerove dobre vjere. I to još
nije sve. U ispušnoj je cijevi nešto što bi te trebalo jako omiliti generalu
Massonu – zapravo, svima u švicarskim obavještajnim službama. Nešto o
čemu čak ni Reichsführer Himmler ništa ne zna. Donio sam ti krunske
dragulje, da se tako izrazim, Paule. Ili, točnije, Gunther ih je donio. Onaj
auto kojim se upravo ovamo dovezao iz tvornice u Njemačkoj skriva u sebi
tajni plan koji je izradilo Vrhovno vojno zapovjedništvo na Hitlerov nalog
– plan za moguću invaziju na Švicarsku. Izdao sam svoju zemlju kako bih
je spasio. Učinio sam to, Gunthere. Možeš li ti za sebe reći isto?«
 36. poglavlje

M
put.
orao sam priznati da me Schellenberg matirao. Koliko sam god
mogao utvrditi, nisam nikad počinio izdaju. Ali za sve postoji prvi

»Za Njemačku i za vas, generale Schellenberg, javljam se

dobrovoljno«, rekao sam. »Kako mogu biti od pomoći?«
»Za početak, možete mi reći koji se vrag dogodio.« Nestrpljivo je
stresao svojom uredno začešljanom glavom. »Očito se nešto dogodilo. Vaš
stav. Taj pištolj. Vaše nejasne aluzije na auto. Recite mi, molim vas, da je
zlato još uvijek u njemu.«
»I dalje je ondje. Rekao sam vam. S autom je sve u redu.«
»Ali?«
Osjećajući se pomalo posramljenim što sam se u Schellenbergu toliko
duboko prevario, ispričao sam mu sve dok smo on, Meyer i ja hodali
natrag do auta.
»Ništa se tu ne može«, reče Schellenberg. »Njihova trojica poništit
će se s trojicom naših. Tako obično te diplomatske stvari funkcioniraju.
Uz malo sreće čitava će se strka brzo smiriti pa ćemo se moći primiti
zeznutoga posla pregovaranja o pregovorima. A planovi? Jesu li i oni još
uvijek unutra?«
»Gestapovci su pronašli zlato, ali drugo ništa. Zlato je sve unutra.
Cijela količina. Ne brinite.«
»I sigurni ste da nisu imali kad poslati poruku u Berlin i reći im što
su pronašli?«
»Poprilično sam siguran.«
 »Jer to bi bilo točno ono što Kaltenbrunneru treba pa da svrgne
Himmlera. A posljedično i mene. Ali zasigurno bi se zadovoljio i sa mnom
ako ne bi mogao riješiti Himmlera.«
»Ja nekako uopće ne mogu doživjeti Reichsführera u ulozi
mirotvorca«, rekao sam.
»Jeste li ikad čuli za američkog gangstera Arnolda Rothsteina?«,
upita me on.
»Nešto mi zvoni.«
»Godine 1919. Rothstein je uložio golemu okladu da će bejzbolska
ekipa Chicago White Sox, koja je bila apsolutni favorit, izgubiti svjetsko
prvenstvo. I tu je okladu dobio jer je neke od igrača potplatio da izgube.
Nekoliko godina kasnije, Rothstein je stavio ogromnu sumu novca na
voljenog trkaćeg konja zvanog Sporting Blood nakon što se pobrinuo da
drugi favorit bude u posljednji tren isključen iz utrke. Ono što želim reći
jest da u gospodinu Rothsteinu nije bilo ničeg sportskog. Kao i svaki
kockar na visoke uloge, mnogo mu je draže bilo igrati na sigurno.
Himmler nije ništa drugačiji. Samo što se, u ovom slučaju, on kladi na
oba konja. Ako Hitler pobijedi, Himmler pobjeđuje. Ako Hitler izgubi,
Himmler opet pobjeđuje.« Schellenberg slegne ramenima. »Naravno, ako
Hitler doista pobijedi onda će Reichsführer Himmler morati dokazati
svoju odanost vođi. Što znači da meni ode glava. Vidite li sad? Ja nisam
koristan samo kao izaslanik u čitavoj toj stvari, nego ću biti i dobar
žrtveni jarac ako stvari pođu po krivu. Ja. Eggen. Pa i vi, Gunthere, ako
nas ikad razotkriju.«
»Sve sam shvatio, gospodine.«
»Odvezite Mercedes u garažu«, doda Schellenberg.
Meyer nije u garaži imao jamu za pregled podvozja, ali je imao
garažnu rampu pa sam se, čim smo izvukli sve zlato ispod pragova vrata,
popeo Mercedesom na nju. Meyer je Schellenbergu dodao pilu za željezo
i on je počeo piliti jedan dio auspuha.
»Usput, kapetane Gunthere«, reče Meyer. »Nazovimo to
profesionalnom znatiželjom – prije nego što zaboravim, rekli ste da ste
tek jučer shvatili tko je ubio dr. Heckholza. Kako ste uspjeli doći do toga
da je Heckholza ubio Leuthard, a ne Schellijevi ljudi?«
Ispričao sam mu kako je Heckholz, umirući, od lokve vlastite krvi na
bijelom podu napravio švicarsku zastavu.
»To ste pametno razriješili«, prokomentirao je.
»Ne baš jer, znate, trebala mi je čitava godina dana da se toga sjetim.
Što baš i ne služi na čast mojim malim sivim stanicama. Ponekad glupana
tek nekoliko spretnih pogodaka dijeli od toga da ispadne pametan. Isto
vrijedi i u obrnutom smjeru, dakako. Ali eto, to mi je bio prvi grijeh, a
sada ovo. Mislim na to kako sam pretpostavio da je general upleten u ovo
samo iz svojeg osobnog interesa. Navikao sam na to, znate. Što jest – jest,
danas se u Njemačkoj svatko brine samo za svoju guzicu. Uključujući i
mene. To nam je postao nacionalni sport. Bilo kako bilo, moram biti
iskren, Paule, osjećam se jednako pametan kao da imam krumpir umjesto
mozga. Tako da, kad budete idući put pisali neku detektivsku priču,
pokušajte smisliti način kako da glavni junak ispadne budala. To će biti
mnogo realističnije.«
»Glup detektiv? To nikako ne bi funkcioniralo. Čitateljima se ne bi
svidjelo. Za publiku koja čita kriminalističku književnost, to bi bilo puno
previše realno. A i za pisce, također. Nitko ne želi realizam, Bernie.
Realizma se nasite kod kuće čitajući novine. Knjige čitaju kako bi načas
pobjegli od stvarnog života, a ne kako bi se podsjećali na njega. Vjerujte
mi na riječ, realizam vrlo loše prolazi u modernoj književnosti.«
 Nacerio sam se. »Pa, pretpostavljam da znate svoj posao. Ali i ja
znam svoj.«
»Mnogo čitate, Bernie?«
»Ponešto. U ovo vrijeme nema se što drugo raditi u Njemačkoj noću.
Pod uvjetom da ima struje.«
»Što najradije čitate?«
»Povijesne knjige, uglavnom. Ali ne tako rado kao što rado gledam
kako si general prlja ruke poslom.«
Nekoliko minuta kasnije Schellenbergu je uspjelo odvojiti komad
auspuha i izvući iz njega oprezno svinuti smotak papira dužine oko
jednog metra.
Odnijeli smo smotak u kuću. Na stolu u Meyerovoj radnoj sobi i pod
pogledima poprilično stroga obiteljskog portreta u flamanskom stilu
pokušali smo razvući planove, no uskoro smo ih premjestili na pod, gdje
je bilo lakše držati ih izravnatima i vidjeti što je što. S vremena na vrijeme
pogledavao sam po prostoriji koja nas je okruživala. Kućom su dominirali
stropovi od grubog drva, podovi od orahovine, gotički ormari, stare
tapiserije, kaljeve peći i skupe i fine slike. Zahvaljujući čitanju najnovije
knjige Bernarda Berensona o starim majstorima, znao sam da su skupe
jer su imale zlatne okvire koji su bili veći od slika samih. To se zove biti
stručnjak. No niste trebali biti stručnjak pa da bi vam bilo jasno da je u
kući od svega najljepša upravo Patrizia. Sasvim je moguće da je bila
Meyer-Schwertenbachova druga žena – u svakom slučaju, bila je
dovoljno mlada da to bude. E, to je bilo doista cinično s moje strane.
Premda nisam mogao ni zamisliti da je ondje bilo muškarca – uključujući
i mene samog – koji ne bi barem malo zavidio onim psima poklopljenih
ušiju koji su joj na portretu držali glave u krilu. Eggen i ona pronašli su
nas u radnoj sobi njezina muža i pažljivo slušali dok je Schellenberg
objašnjavao sve ono što je stajalo u njemačkim planovima za invaziju.
»Naručio sam da mi se ovi planovi ukradu iz Odjeljenja za
strategijsko planiranje u Bendlerblocku«, reče Schellenberg. »Dan nakon
što je zgradu pogodila RAF-ova bomba. Činilo mi se da tako nitko neće
primijetiti da nedostaju. Ili barem neko duže vrijeme neće.«
»Znači to ste bili vi, je li?«, rekoh. »Mudro od vas. Znate da su me
zadužili da istražim krađu nekih nacrta i planova. Da se ne upetlja
Gestapo.«
»Do kojeg ste zaključka došli?«
»Da su uništeni u požaru.«
Schellenberg kimne. »Fino.«
»Rečeno mi je da se ne sekiram previše, jer je ispalo da se kopije tih
planova čuvaju u Vučjem brlogu u Rastenburgu. Tako da sam zaključio
slučaj.«
»Ovom je planu kodno ime Operacija Božićno drvce«, objasnio je, »i
datiran je u listopadu 1940. Predao ga je na uvid i procjenu general
Ritter von Leeb iz Armijske grupe C kao odgovor na direktivu generala
Haldera iz Odjeljenja za ratne operacije Generalštaba. Njemačke snage –
plave strelice – napale bi iz okupirane Francuske sa zapada, iz Njemačke
sa sjevera i iz Austrije s istoka. Crne strelice predstavljaju talijanske
snage, koje bi napale s juga. Broj njemačkih divizija – dvadeset i jedna –
jasno pokazuje koliki se intenzitet otpora očekivao. Von Leeb je
procijenio da bi se našim trupama suprotstavilo čak četiristo i
sedamdeset tisuća Švicaraca. No stvarni je razlog zašto je plan stavljen
na stranu Hitlerova odluka da napadne Rusiju u proljeće sljedeće godine.
Možda čak i ranije, s obzirom na to da papirić prikvačen ovdje kaže da je
Božićno drvce otkazano još 11. studenog 1940.«
 »Dakle«, reče Meyer, »da nije bilo invazije na Rusiju, mi bismo sad
možda živjeli pod nacistima.«
»Invazija na Švicarsku i dalje se može dogoditi«, reče Schellenberg.
»Kao što pokazuje ovaj kasniji plan. Operacija Provincija na čekanju,
pripremljena u ljeto 1941., strateg pukovnik Adolf Heusinger, šef
Odjeljenja za ratne operacije Generalštaba. Upravo je Heusinger taj koji
je isplanirao Operaciju Barbarossa za invaziju na Sovjetski Savez.«
»Bogme je 1941. bio zaposlen«, prokomentirao sam. »Nije li?«
»Možete vidjeti u kojoj je mjeri Provincija na čekanju različita od
Božićnog drvca. Za početak, prelazit će se preko Rajne, i to u suton ili za
maglovita vremena. Hidroavioni će lako naoružane jedinice spuštati na
obale najvećih švicarskih jezera, uključujući Ciriško, Lucernsko i
Ženevsko. Zamisao je da te jedinice napadnu švicarsku pograničnu
obranu s leđa i tako utvrđenja učine beskorisnima. Himmler taj plan
naziva ‘Švicarskim projektom’ i donedavno je bio najvjerojatniji izbor u
slučaju da Hitler odluči da mu je potrebna neka brza pobjeda kako bi
povratio povjerenje njemačkog naroda u svog vođu. Himmler je čak već
imenovao čovjeka koji će biti poglavar nacističke policijske države kojom
bi Švicarska trebala postati: SS-ova general bojnika Gottloba Bergera.
On je oduvijek bio vrlo žestok nacist, sa svime što to podrazumijeva.«
»Taj je tip najobičnija svinja«, rekao sam. »Vodi središnji ured SS-a
u Berlinu.«
»Rekli ste ‘donedavno’«, primijeti Patrizia. »Znači li to da smo
napokon izvan opasnosti?«
»Žao mi je što moram reći da niste«, reče Schellenberg. »Nedavni
događaji u Italiji Švicarsku su učinili strateški važnijom nego ikad prije.
Budući da je pad Mussolinija i talijanskih fašista sad neizbježan,
odgovornost za obranu Italije pala je na pleća njemačke vojske. To znači
da su opskrbne linije prema Italiji sada od ključne važnosti. Što, pak,
znači da se i u trenutku dok mi ovdje razgovaramo u Berlinu kuju novi
planovi. Slučajno znam da je drugog SS-ova generala, Hermanna
Böhmea, koji je istovremeno i šef austrijske vojne obavještajne službe,
Himmler zadužio da smisli novi plan za invaziju do kraja ove godine, plan
koji bi bio pokrenut u ljeto 1944.«
»Isuse Kriste«, izletjelo mi je. »I taj tip želi ispipati mogućnost mira
sa Saveznicima?«
»Kao što sam već rekao, Himmler se voli osigurati.«
»Ali«, uključi se Patrizia, »ti si često znao reći, Schelli, da naše
postrojbe Wehrmacht visoko cijeni. Da bi ih švicarski vješti strijelci i naš
borbeni duh trebali odbiti od tih ideja.«
»To je istina, Patrizijo. Ipak, na nama je sad da ih još više od toga
odbijemo.«
»Težak je to zadatak kad radimo protiv ljudi kojima golema zadaća
invazije na Rusiju nije djelovala odbojno.«
»A to upravo i jest razlog, Gunthere, zašto sam ja sada ovdje, u
Wolfsbergu«, ustrajao je Schellenberg. »U svakom se ratu sukobljene
strane oslanjaju na špijune kako bi došle do informacija koje će otkriti
neprijateljeve prave namjere. No to nikad nije bilo dovoljno. Varka je
posve jednako važna. Bonaparte je bio majstor varki. Manevri s leđa, tako
je on to zvao. U bitci kod Lodija dio je svoje vojske poslao da prijeđu
rijeku Po i tako navedu austrijskoga zapovjednika de Beaulieua da
povjeruje da je to glavni napad; no ustvari je s većinom vojske preko
rijeke prešao više uzvodno, što mu je omogućilo da de Beaulieua napadne
s leđa i da ga porazi. Ja sam šef SD-ove inozemne obavještajne službe.
Moj je posao da saznam neprijateljeve prave namjere. Ali moj je posao i
da smišljam varke. Rusi imaju za to dobru riječ, koja mi se prilično sviđa.
Oni za to kažu maskirovka, a po mojem mišljenju nitko ne može biti bolji
izbor kad je riječ o smišljanju efikasne i uvjerljive maskirovke od pisca.
Naročito od pisca kriminalističkih romana. Od čovjeka kao što je Paul
Meyer-Schwertenbach, čija je maštovitost bez premca. On i ja zajedno
smo izradili plan koji ću odnijeti natrag u Njemačku i predstaviti ga
Vrhovnom zapovjedništvu. Bit će to čista fikcija, dakako. Ali, kao što je
to uvijek slučaj kod fikcije najbolje vrste, bit će u njemu snažan element
istine. Istine u koju će neki od njemačkih generala, kao i, svojedobno,
siroti Johann de Beaulieu, naprosto željeti povjerovati.«
 37. poglavlje

U elegantnoj nam je blagovaonici služavka konjskog lica poslužila

večeru koja se sastojala od hladnih fileta zečetine s kremastim
umakom od hrena te skuše i grgeča u umaku od papra, i to na servisu od
majsenskog porculana koji je bio iste boje kao i ubrusi i plavo-bijele
zavjese. Pravi rog obilja sazdan od krušaka, crvenog ribiza i šljiva
zauzimao je središnje mjesto između dva svijećnjaka. Srebrni su
podmetači sijevali a kristalne čaše lagano zvonile dok nam je Meyer točio
izvrstan Spätburgunder iz vjerojatno vrlo vrijednog dekantera prastara
izgleda. Patrizia je stalno sjedala i ustajala sa svojeg Zopfstil stolca od
mahagonija čiji je naslon bio gotovo jednako ravan kao i njezina leđa;
pomagala je služavki donijeti na stol porculanske posude pune povrtnog
priloga i ribe, zdjelice s rotkvicama i ukiseljenim povrćem, košarice s
kruhom i posude za umake. Sa slike na zidu našu je skromnu švicarsku
večeru promatrala dama s velom redovnice visokim kao cirkuski šator i
oblizivala usne videći toliko hrane. Vjerojatno je bila Njemica.
»Hans mi je baš rekao da ste se vjenčali netom prije dolaska u
Švicarsku«, rekla je Patrizia. »Da niste čak još ni na medeni mjesec
uspjeli otići.«
Prostrijelio sam Eggena najprezrivijim pogledom za koji sam bio
sposoban.
»Istina je, Frau Meyer.«
»Pa kakva je ona? Je li jako lijepa?«
»Zove se Kirsten i da, lijepa je. Mlađa je od mene. Otac joj ima malen
hotel u Dachauu. Odande i potječe. Ali radi u Berlinu kao učiteljica u
djevojačkoj školi.«
 »Je li to sve došlo naglo?«, upita ona.
»Prilično, da.«
»E pa, želim vam svu sreću svijeta.«
»Hvala vam, ali nećemo je baš trebati. Osim toga, mislim da će
generalu trebati dobar komad ovosvjetske sreće da uspije izvesti plan o
kojem nam je govorio. Volio bih čuti malo više o tome, ako smijem.«
Schellenberg kimne. »Da, mislim da ste toliko zaslužili.« On slegne
ramenima. »Poslovi koje je Zaklada Nordhav sklopila sa Švicarskim
drvnim udruženjem nisu smišljeni samo da bi Švicarskoj osigurali
nasušno potrebnu stranu valutu i da posluže kao dokaz moje dobre vjere
prema švicarskoj vojnoj obavještajnoj službi. Također im je namjena bila
da mene prikriju. Kako bih mogao raditi na Operaciji Noa s Paulom a da
pritom ne izazovem previše sumnji. Iako u vašem slučaju to prikrivanje
nije upalilo, Gunthere.«
Kimnuo sam potvrdno, ali tek sam tada počeo shvaćati složenost
Schellenbergove egzistencije i s kolikim je oprezom on bio prisiljen činiti
svaki korak. U usporedbi s tim, moj se život činio gotovo bezbrižnim, da
ne kažem i pomalo zgubidanskim. Dok se mali general predavao cilju da
osigura nastavak švicarske neutralnosti kako bi ondje napokon mogli
započeti mirovni pregovori između Saveznika i Osovine, ja sam se
zabavljao s lijepom glumicom. Činilo mi se da je najmanje što mogu
učiniti da mu odam poštovanje koje je i zaslužio.
»Da, gospodine. Žao mi je zbog toga. Sad mi je jasno.«
»Ja sutra odlazim za Berlin i potom za Rastenburg«, reče on. »S
obzirom na to da će Mussolini neizbježno izgubiti vlast, bojim se da ne
možemo više gubiti ni časa. Dok Paul bude u Bernu, da ondje prave
planove predstavi svojim šefovima u švicarskoj vojnoj obavještajnoj
službi, ja ću biti u Vučjem brlogu da svojima predam lažne. Lako moguće,
samom Hitleru. Što god da ljudi govorili o njemu, Hitler uvijek sluša
svoje generale. Čak i mene, moram priznati. A budući da sam toliko mlađi
od ostalih, dopuštena mi je određena sloboda da govorim otvoreno.«
»Je li Hitler čudovište?«, upita Patrizia. »Ljudi ga uvijek takvim
zamišljaju.«
»Da budem iskren s vama, Patrizijo, on je izniman čovjek«, odgovori
Schellenberg. »Da je umro 1940. bio bi najveći Nijemac koji je ikada
živio. Samo da je bio zainteresiraniji za diplomaciju, ona ga je mogla bolje
poslužiti i bili bismo u stanju posve izbjeći rat. To što je Ribbentrop bio
njemački ministar vanjskih poslova nije pomoglo. Taj je čovjek budala.
Nije da to mnogo smeta Hitleru, čovjeku koji, izgleda, kod bilo kojeg
problema preferira uvijek vojno rješenje. To morate imati na pameti kad
je riječ o Hitleru. On ono što želi najradije postiže nasiljem. Što znači da
razgovor s njim – kad mu dajem savjete – u meni unaprijed stvara
nervozu. Osjećam se onda pomalo kao onaj Franz Reichelt, tip koji je
skočio s Eiffelova tornja kako bi demonstrirao svoj novi izum: padobran.
Nije funkcionirao, na njegovu nesreću, i poginuo je. Još se sjećam kad
sam kao klinac vidio žurnal na kojem su pariški novinari ravnalom mjerili
dubinu jame koju je u tlu ostavilo njegovo tijelo.«
»Molim te, čuvaj se«, reče Patrizia dodirujući mu šaku. »Postao si
nam jako drag, Schelli. I ti, Hans. Nije li tako, Paule?«
Meyer kimne. »Svakako. Unatoč tome što mi je neprijatelj, također
mi je i jedan od najboljih prijatelja.«
»Hvala ti, Paule.«
»Prije no što se bacite s Eiffelova tornja, generale, volio bih čuti malo
više o tim lažnim planovima«, rekao sam.
»Dobra ideja«, reče Eggen. »Mislim da nam sada upravo treba
zdrava mjera berlinskog skepticizma.«
 »To mi zvuči kao da niste uvjereni da će plan upaliti, gospodine«,
rekoh. »Pa jeste li? Mislite li da će upaliti?«
»Ako je itko u stanju izvesti to tako da plan uspije, onda je to
Schelli«, reče Eggen. »Moje mi iskustvo govori da nitko nije bolji od
njega kad treba izvesti maskirovku.«
»Oh, pa ne znam baš«, reče Schellenberg. »Mislim da naš kapetan
Gunther prilično tvrdokorno skriva svoju pravu prirodu.«
»Nisam to htio čuti, gospodine«, rekao sam Eggenu. »Pitao sam
mislite li da će plan upaliti.«
»Onda da vam kažem sljedeće. Mislim da će Hitler i njegovi generali
povjerovati u istinitost tog plana, da. Mislim da su planovi za Operaciju
Noa prilično uvjerljivi. Paul i Schelli stvorili su, mogu reći, briljantan
scenarij koji će invaziju na ovu zemlju prikazati kao čistu ludost i
nerazumnost. Nevolja je u tome što trenutno upravo i vladaju ludost i
nerazumnost. Ludost i nerazumnost koje ovaj rat produljuju iz tjedna u
tjedan utjelovljene su u osobi našeg vođe, Adolfa Hitlera. Hitler ne živi u
stvarnom svijetu. On ima apsurdno povjerenje u njemačku vojsku. I dalje
vjeruje da je moguće postići nemoguće. To je pravi problem ovih planova.
Ne to da bi bili loši ili neadekvatni pa čak ni prenategnuti, već to što je
Hitler loš i neadekvatan. On bi mogao pomisliti da je uništenje ove zemlje
razumna cijena koju će ona morati platiti što se uopće usudila usprotiviti
njegovoj volji. Imam grozan osjećaj da slično razmišlja i o Njemačkoj, ako
se ona usudi iznevjeriti ga.«
»Svejedno«, rekoh. »Volio bih čuti više detalja o Operaciji Noa. Još
uvijek se pomalo sramim što nisam imao više vjere u vas, generale.«
»Vjera vam nikad nije bila jača strana, je li, Gunthere?«
 »Vjera je za ljude koji imaju neko uvjerenje. Ja nemam baš nikakvih
uvjerenja. Više ne. Na koncu konca, pogledajte kamo nas je slijepa vjera
dovela.«
Schellenberg i Meyer se pogledaju. »Hoćeš li mu reći?«, upita
Švicarac.
»Ti si ovdje pripovjedač, Paule«, odvrati Schellenberg. »Ti mu reci.«
»U redu. Pa, kao što je i sam Napoleon zamijetio – «
Schellenberg se široko osmjehne. »Paul je veliki stručnjak za
Bonapartea.«
»Rekao je da je priroda Švicarsku predodredila da postane savez
država i da je nijedan iole mudar čovjek ne bi pokušao pokoriti.«
»To se onda ne dotiče Hitlera«, reče Eggen. »On se ne ponaša kao
mudar čovjek još od ljeta 1940.«
»Mi smo oduvijek imali najveći postotak vojnika na svijetu, u
usporedbi s ukupnim brojem stanovnika – šesto tisuća vojnika na
stanovništvo od samo četiri milijuna ljudi. Sasvim je moguće da bismo
bili u stanju mobilizirati čitav naš narod u svrhu obrane zemlje. U ovoj
zemlji svi znaju pucati. Hitler zna, na svoju štetu, koliko je ruski narod
tvrdoglav u obrani svoje domovine. Mi Švicarci oduvijek smo znali da ne
bismo bili ništa manje tvrdoglavi. To je vidljivo iz načina na koji smo
postavili obranu ključnih planinskih prijevoja u ovoj zemlji: Sargansa na
istoku, Gottharda na jugu i Saint-Mauricea na zapadu. Svako od tih
područja ima niz golemih utvrđenja koja se protežu preko možda
najsurovijeg i najteže prohodnog planinskog terena u Europi. Napadača
bi dočekala teška artiljerijska paljba preko više kilometara širokog
brisanog prostora. Ukratko, ovo nije zemlja za Panzere. Niti su ti
obrambeni položaji posebno ranjivi na napade Luftwaffea. A ako sve to
ne bi bilo dovoljno, postoji i plan da dignemo u zrak te prijevoje i na taj
ih način neprijatelju učinimo beskorisnima. Drugim riječima, upravo ono
zbog čega bi na ovu zemlju vrijedilo izvršiti invaziju – i zbog čega je ona
najbolji put prema Italiji – postalo bi neupotrebljivo. Njemačka bi
pobjeda bila Pirova pobjeda epskih razmjera. I nakon što bi žrtvovala
mnoge tisuće vojnika da zauzme Švicarsku, njemačka bi se vojska našla
odsječena od izlaza prema moru i zaglavila bi kao kola u blatu. I to
doslovno u blatu. Vidite, sva zemlja preko koje pogled puca odavde pa do
Bodenskog jezera nekoć je bila močvara i da bi je se isušilo izgrađen je
sustav kanala. Ali tim istim kanalima može se sva ta voda vratiti natrag
u poplavnu ravnicu. Prije tri godine – na veliko nezadovoljstvo ovdašnjih
poljoprivrednika, uključujući i mene samog – to je, kao eksperiment,
švicarska vojska zbilja i isprobala. A bilo je vrlo uspješno. Postalo je jasno
da bi napadajuća njemačka vojska na taj način ubrzo ostala posve
nepokretna.«
»Schelli i ja naprosto smo odlučili te planove odvesti korak dalje.
Stvorili smo tako fiktivne, ali posve izvedive i uvjerljive planove – pod
kodnim imenom Operacija Noa – koji, ni više ni manje, predstavljaju
istinski scenarij za sudnji dan u Švicarskoj, temeljen na miniranju
najvećih švicarskih ledenjačkih jezera, uključujući Ženevsko, Ciriško,
jezera Neuchâtel, Maggiore, Lucernsko, Lugansko i Bodensko. Zamisao
se sastoji u tome da se uništenjem završnih morena svih tih ledenjačkih
jezera jedini bitni švicarski prirodni resurs – voda – pretvori u oružje koje
bi devastiralo cijelu zemlju, na način gotovo jednak onome kako je to
prije par mjeseci učinio RAF kad je bombardirao i tako probio vaše brane
Möhne i Edersee, prouzročivši katastrofalno plavljenje Rurske nizine.
Morene su svojevrsni čepovi u kadama, koji drže svu vodu u jezeru. Ima
preko pedeset jezera u Švicarskoj koja zauzimaju površinu veću od
jednog kilometra kvadratnog. Procijenili smo da, kad bi završna morena
samo najvećeg od tih jezera – Ženevskog – bila uništena, gotovo
devedeset kubičnih kilometara vode preplavilo bi okolno područje. Kad bi
morene deset najvećih jezera bile dignute u zrak u isto vrijeme kad i
planinski prijevoji, Švicarsku bismo pretvorili u novo prostrano more
usred Europe. Nijedna vojska ovoga svijeta ne bi se mogla nositi s nečim
takvih razmjera.«
»Štos je u tome«, nadoda Schellenberg, »da se Hitlera uvjeri da bi
Švicarci doista i proveli takav plan. Ne mislim da uopće imamo razloga
sumnjati vjeruju li generali u Berlinu u ozbiljnost švicarskih prijetnji da
će dignuti u zrak prijevoje, jer to je, uostalom, bio i razlog zašto je
Operacija Provincija na čekanju stavljena u ladicu. Ali s obzirom na to da
Mussolini ispada iz igre, meni se čini jasnim da će nam trebati nešto
drugo da ih još snažnije razuvjerimo – nešto još odlučnije sa švicarske
strane, što će ih uvjeriti da bi svako slijetanje njemačkih hidroaviona na
švicarska jezera bilo ravno samoubojstvu, ne samo za njih, nego i za
Švicarce. Tako ću, dakle, naprosto reći Hitleru i generalima da je moj
najodvažniji i najsnalažljiviji agent – kodnog nadimka Tschudi – koji je
namješten u Jedinici za ratnu tehniku švicarskog Generalštaba u Bernu
– ukrao ove planove iz ureda pukovnika Von Wattenwyla. Planove koji bi
ih mogli navesti da im se čitav vojni pohod u Rusiji u usporedbi s onim
što bi ih čekalo u Švicarskoj učini kao lagana šetnja Tiergartenom.«
»Sastavili smo i studiju procjene Operacije Noa«, reče Meyer, »i to
tako kao da ju je osobno napisao pukovnik Von Wattenwyl. Upoznao sam
čovjeka. Izdanak je jedne od najistaknutijih švicarskih obitelji; također
je i vrlo talentiran vojni taktičar. Imamo i memorandum od šefa
švicarskog Generalštaba, generala Henrija Guisana, koji tu operaciju
opisuje kao dio koncepta Nacionalne redute iliti gorske tvrđave, koji je
on u osnovnim crtama izložio 1940. u obraćanju Zboru švicarskih vojnih
časnika. Imamo čak i lažni izvještaj mornaričke grane vojske s Ciriškog
jezera koji tobože pokazuje da je izvršeno podvodno miniranje završne
morene jezera, kod Züricha, i izlaže plan za djelomičnu evakuaciju grada,
koji bi dakako bio potopljen. Izvještaj opisuje i učinke jednog ranijeg
puknuća morene na segmentu od Pfäffikona do Rapperswila koji se može
vidjeti u plitkom gornjem dijelu jezera – Oberseeu – i u donjem dijelu –
Unterseeu.«
»Svakako se duboko nadamo da smo se uspjeli svega sjetiti i na sve
misliti«, reče Schellenberg. »Ako nismo, onda imam osjećaj da im neće
trebati ravnalo da izmjere dubinu rupe u tlu koju ću napraviti u šumama
kod Rastenburga. Ona svinja od Ernsta Kaltenbrunnera iskopat će mi
raku sama.«
 38. poglavlje

S ljedećega su dana Schellenberg i Eggen krenuli natrag u Njemačku.

Meyer i ja odvezli smo ih do malog privatnog molića na kraju
prostranoga voćnjaka kruškovih stabala na Meyerovu posjedu. Motorni
čamac švicarske vojske čekao je da ih tiho preveze preko Bodenskog
jezera i na otok Reichenau, gdje je SS-ov automobil već čekao da odveze
generala na sletnu pistu u Konstanzu. Od Konstanza, Eggen je imao
putovati cestom do Stuttgarta i ondje uhvatiti vlak za Berlin, dok je
general letio ravno za Vučji brlog kod Rastenburga. Nisam
Schellenbergu mogao zavidjeti na njegovu putovanju. Na stranu sad moj
strah od letenja koji mi ona gadna oluja s grmljavinom na povratnom letu
iz Zagreba sigurno nije pomogla ublažiti – no zavarati Hitlera i sve
generale u njegovu štabu bio je zadatak koji bi svakog normalnog čovjeka
natjerao da stane i zamisli se. Zavarati Dalijina muža, Stefana
Obrenovića, činilo mi se kao pothvat kojem sam mnogo više dorastao.
Njega i – možda – ministra propagande, za kojeg sam, dakako, još uvijek
radio: inače bih se možda bio radije pridružio Eggenu na povratku u
Njemačku. Nakon one predstave na Uetlibergu, bio mi je pun kufer
Švicarske. Ali pitanje Dalijine sudbine i dalje nije bilo riješeno, jer, iako
se činilo da mi je dala konačan odgovor na pitanje hoće li se vratiti u
Njemačku, znao sam da sam joj to pitanje dužan opet postaviti, makar i
samo zbog činjenice tko moj klijent jest. Goebbels nije bio tip čovjeka koji
bi mi dopustio da Daliji tek povjerujem na riječ. Već sam gotovo pa
mogao čuti njegov poput stakla oštar sarkazam i vidjeti kako briše
mnome pod kao krpom, podrugujući mi se onim svojim vestfalskim
naglaskom što je nisam čak niti pokušao odgovoriti od takve odluke.
 »Kakvi su vam daljnji planovi, Bernie?«, upita me Meyer.
»Ne mogu se vratiti u Zürich, ne nakon onoga što mi je onaj glupi
drot iz centralne postaje rekao. Nisam baš sasvim siguran što da sad
radim. Sve ovisi o jednom telefonskom pozivu koji moram obaviti. Moram
obaviti i svoju, mnogo prizemniju misiju.«
»Dobrodošli ste se poslužiti našim telefonom. I ostati ovdje u
Wolfsbergu. Koliko god dugo želite.«
»Vjerujte mi, vi i vaša žena ne biste me željeli dugo trpjeti.«
»Schelli mi je vrlo povoljno govorio o vama sinoć, nakon što ste otišli
u krevet. Kaže da mu se čini da ste vi čovjek kakvog bi bilo dobro imati
uza se u škripcu.«
»Možda. No u zadnje vrijeme taj se škripac sve više steže.«
»Stvarno bih volio da ostanete pa da vas mogu priupitati još ponešto
o vašim starijim slučajevima. Znate? Za moju novu knjigu. Razmišljam o
priči o švicarskom policajcu s berlinskom vezom. Iz predratnog doba,
naravno.«
»Naravno. U to vrijeme, dok je još bilo pravog kriminala.« Blijedo
sam se osmjehnuo. Nekako me zamisao da pomažem Meyeru oko njegove
nove knjige privlačila mnogo manje nego mogućnost da opet vidim
Daliju. »I pravih detektiva, također.«
»Upravo tako.«
»Jako je to ljubazno od vas, Paule, ali ne mogu. Razmišljao sam da
bih trebao motorom otići do Rapperswila i poslati Goebbelsu telegram, a
onda pričekati daljnje upute. Stvarno ne smijem otići iz Švicarske dok se
to ne riješi. Čuo sam da je Rapperswil vrlo lijepo mjestašce. Ima i dvorac
i sve.«
 »O, jest. Jako je slikovit. Ali, znate, mogao bih vas ja onamo odvesti.
Slučajno ispada, u Rapperswilu se zbilo neko neriješeno ubojstvo. Mjesni
policijski inspektor moj je prijatelj. Možda se čak sjećate da sam vam to
spomenuo kad sam lani bio u Berlinu.«
Nisam se sjećao i dakako da nisam bio ni izbliza zainteresiran za
nekakvo staro ubojstvo, ali palo mi je na um da bi mi, kad već ionako idem
u Rapperswil, moglo biti od koristi uza se imati švicarskog policijskog
inspektora, naročito ako se namjeravam u tajnosti naći sa ženom
istaknutog lokalnog biznismena. Osim toga, budući da je OSS vjerojatno
i dalje bio uvjeren da sam ja Walter Schellenberg, ne bi škodilo da imam
policajca kraj sebe da mi pomogne ako me pokušaju opet oteti, ili učiniti
nešto još gore.
»Bit ću izravan, Paule. Dragi ste mi. Zahvalan sam vam na vašem
gostoprimstvu i ne bih vas želio ni na koji način kompromitirati. Ali dok
sam još ovdje, moram se vidjeti s jednom damom.«
»S tom glumicom za koju se zanima dr. Goebbels. On želi da se ona
vrati natrag na posao u UFA. Jasno, razumijem.«
»Ne, ne razumijete. Stvar je u tome da on nije jedini kojeg ona
zanima. Shvaćate što želim reći? Ona i ja – komplicirano je. Ona ima
muža. U Küsnachtu. Koji je na istom potezu uz obalu kao i Rapperswil,
nije li tako?«
Meyer kimne.
»Ona i ja, onako smo... planirali da bismo mogli pronaći neki zgodan
hotel. Samo za jedno poslijepodne.«
»Bernie, ja sam pisac kriminalističkih romana, a ne svećenik.«
»Iznenadilo bi vas što su sve svećenici u stanju raditi. Vjerujte mi,
mogli biste napisati vrašku knjigu samo o jednom od svećenika koje sam
upoznao u Hrvatskoj.«
 »Čujte, znam pravo mjesto za vas dvoje. U Rapperswilu. Pension du
Lac. Ja ću se prijaviti u Hotel Schwanen, odmah u susjedstvu, tako da
nijedno od vas neće biti ni u kakvoj opasnosti da se osramotite. Otići ćemo
onamo danas poslijepodne. Večerajte danas s inspektorom
Leuenbergerom. Popričajte malo o tom slučaju. Svoju prijateljicu možete
vidjeti sutra. A onda ćemo se odvesti natrag. Ima li ičeg jednostavnijeg
od toga?«
»Dajte da je prvo nazovem.«
 39. poglavlje

R apperswil je bio šarmantan gradić na sjevernoj obali Ciriškog jezera

koji je na neki način bio sličan švicarskom satu s kukavicom i bio
zasjenjen dvorcem koji kao da je ispao iz priča o Wilhelmu Tellu, sa
stražarskim tornjem, a vjerojatno i samostrelima na iznajmljivanje. Kako
god bilo, ne bi me začudilo da su Švicarci svoju zemlju odlučili braniti od
njemačke invazije čak i samostrelima.
Poslijepodne je bilo vrlo toplo i voda je izgledala prohladno i
zamamno kao golem džin-tonik. Sunce koje je sijevalo na mirnoj modroj
vodi ohrabrilo je jato vrabaca da se okupaju. Ni meni ne bi bilo teško palo
da sam mogao malo proplivati. Nasip duljine oko jednog kilometra s
ugrađenim pokretnim mostom povezivao je Rapperswil s Hurdenom na
južnoj obali jezera i razdvajao samo Ciriško jezero od Oberseea. Meyer mi
je objasnio da je taj prijelaz sagrađen na staroj moreni koja je pukla prije
mnogo stoljeća.
»Do tog trenutka«, dodao je, »Zürich vjerojatno uopće nije bio na
jezeru.«
Budući da sam metropolitanski tip čovjeka, obično mi se mjesta kao
što je Rapperswil čine malo previše pastoralnima za moj ukus, ali nakon
Zagreba i Züricha u njemu mi se sasvim svidjelo. Gradić mi se nastavio
sviđati čak i nakon što je s lipova stabla pala osa i ubola me u nos kad sam
je pokušao rukom maknuti s lica. Nakon svega što sam prošao u
Hrvatskoj, činilo se smiješno da bih mogao takvu sitnu ozljedu shvatiti
toliko ozbiljno, ali smo, budući da je Meyer inzistirao, svratili do obližnjeg
Hotela Schwanen da nam daju malo octa kojim ću namazati svoj sve
crveniji nos. Od toga me manje bolio, ali sam ostatak svojeg boravka u
Švicarskoj izgledao kao klaun Grock. Što li će Dalia sad o meni misliti –
to nisam znao. Morao sam biti spreman dopustiti joj da se malo nasmije
na moj račun. Opet, moglo je biti i gore; ta mi se osa mogla uspeti uz
nogavicu i napraviti štetu na nekom drugom mjestu. U velikom poretku
kozmosa – čak i kad planirate voditi ljubav s prelijepom ženom – crven
nos i nije tako strašna stvar.
Nakon što sam Goebbelsu poslao poruku iz mjesnog telegrafskog
ureda na Bahnhofplatzu i u njegovu brzom odgovoru primio nova
naređenja, pridružio sam se Meyeru kraj onog nebrušenog safira od
jezerske obale, gdje mi je ispričao ponešto o neriješenom ubojstvu. Ali dok
je on govorio, meni su misli na sekundu odlutale i zapitao sam se zašto se
čovjek poput Meyera uopće toliko zanima za ubojstva. Za mene je to bio
samo posao. Da sam imao sreću živjeti u predivnoj kući poput dvorca
Wolfsberg sa ženom ljupkom poput Patrizije, mislim da bih se bio ostavio
svega što ima veze s ubojstvima. Pravo se ubojstvo lijepi za đonove cipela,
zaudara u nosnicama i diže želudac. A meni je draži miris lipova cvata u
ljeto – osim ako u njemu ne vreba osa. Štoviše, ubio sam dovoljno ljudi u
životu da znam kako u tome nema baš ništa zabavno. I čega to onda ima
u misterioznim ubojstvima što ljude poput Meyera toliko fascinira?
Možda je na kraju krajeva to zato što se u književnim djelima uvijek dijeli
pravda. Što uvijek i jest bit književne fikcije, naravno, i što nema nikakve
veze sa stvarnim životom. Život nema lijepo zavezane mašnice na
krajevima. A čak i kad ima, često moraju proći godine da bi se vrpca
svezala; ona su famozna električarska ubojstva išla u prilog toj mojoj
teoriji. Ali koji je to lijepo zaokruženi kraj, koji bi još k tome bio i
pravedan, mogao zadovoljiti Ruse, Britance, Amerikance i Francuze? A
da i ne spominjem Židove, homoseksualce, Jehovine svjedoke, Cigane i
Srbe. Rado bih bio upoznao detektiva koji bi bio sposoban sabrati sve
njemačke osumnjičenike u nekoj knjižnici i onda im lijepo reći tko je kriv,
a tko nije. Mislio sam, za to će bez sumnje trebati više od jednog poglavlja
u knjizi. Možda će se za te potrebe one mašnice na krajevima morati
pretvoriti u omče na vješalima.
Meyerov glas prekinuo je napokon moje ruminacije. »Dakle, kao što
sam rekao, prije dvije-tri godine ronioci koje je unajmila jedna švicarska
građevinska tvrtka istražili su plitki gornji dio jezera, koji nazivamo
Obersee. To je dio jezera zdesna od Seedamma koji vidite odavde. Bila je
to rutinska sigurnosna provjera, no ono što su oni izveli dalo mi je
inspiraciju za Operaciju Noa. Uglavnom, na podvodnoj su zaravni
pronašli potopljen čamac i u njemu tijelo žene. Žene oko čijeg je vrata
bilo svezano sidro. U najdubljem je dijelu jezero duboko gotovo sto
pedeset metara, ali taj se brodić zaustavio na zaravni koja je na manje od
pedeset metara dubine. Da nije potonuo baš nad njom, vjerojatno ga
nikada ne bi niti pronašli. Grgeči su joj bili pojeli veći dio lica. Patolog je
rekao da je tijelo, po njegovom mišljenju, u vodi provelo najmanje godinu
dana. Do dana današnjeg ženu nitko nije uspio identificirati. No očito je
da je ubijena – jer, prema riječima mjesnog graditelja čamaca, čepovi za
ispust vode bili su otvoreni, a u daskama trupa čamca izbušeno je nekoliko
rupa, što je sve upućivalo na to da je brod potopljen namjerno. Na podu
kabine ostalo je čak i jedno svrdlo. Žena je umrla od frakture lubanje, kao
da ju je netko udario u glavu nekim predmetom, i posve je moguće da je
bila mrtva i prije no što je brod potopljen. Također, ime brodića uklonjeno
je i s krme i s pramca let-lampom. Na čitavom području nije prijavljen
nijedan nestanak ženske osobe. Niti ima ikakvih izvještaja o tome da je
neki čamac potonuo ili ukraden. E pa... takve se stvari u Rapperswilu
naprosto ne događaju.«
Pripalio sam cigaretu, bacio šibicu u jezero i gotovo istog časa to
požalio, jer je neka švicarska baka glasno coknula jezikom i prostrijelila
me zgađenim pogledom. Tek sam tada uočio koliko je voda čista.
Vjerojatno su se zato vrapci i kupali u njoj.
»Što vi mislite, Bernie?«
»O čemu?«
»O tom ubojstvu.«
»Priznajem, ne djeluje mi baš kao samoubojstvo«, rekao sam. »No
budući da nisam vidio ni čamac ni tijelo, nisam siguran da vam mogu
bogzna što reći. Zvuči kao savršeno ubojstvo. Upamtit ću ga dobro za
slučaj da ikad poželim ubiti svoju ženu.«
»Tijelo je odavno pokopano«, reče Meyer. »Ali čamac i dalje možemo
vidjeti, ako želite.«
Suspregnuo sam zijevanje. »U redu. Pogledat ću. Ali, prema mojim
iskustvima, kad je riječ o ovakvom skroz ohlađenom tragu, doista se za
malošto možete uhvatiti. To što sam ja uhvatio Gormanna bilo je više
zbog sreće nego zbog pameti. Nisam to, iz očitih razloga, mogao otvoreno
reći na konferenciji prošlog ljeta, ali tako je. Da sam nešto malo više o
tome rekao, moji šefovi iz RSHA ne bi bili nimalo oduševljeni. Oni se drže
ideja o njemačkoj efikasnosti i policijskom sveznalstvu kao pijani plota.
E pa to vam je čista fikcija.«
Odšetali smo puteljkom uz jezero do klimava suhog veza gdje je na
kliznim dvorišnim vratima, bojom, velikim slovima bilo ispisano
RAPPERSWIL, za slučaj da posjetitelji izgube pojam o tome gdje su.
Znak za iznajmljivanje bio je prislonjen uza zid i djelovao napola
zaboravljeno; gledajući po dvorištu, nisam baš uspio vidjeti čamac koji bi
bio u stanju putniku očuvati suhe noge. Sitan bradonja smeđ kao prženi
orah s lulom od vrijesova drveta u ustima pažljivo je dizalicom izvlačio
ulašten motorni čamac iz jezera u suhi vez. Na trupu čamca vidjela se
rupa. Većina je drugih plovila u vezu bila u sličnom derutnom stanju. Na
drugoj je strani tog dvorišta neki čovjek oksiacetilenskom bakljom
zavarivao jedno kormilo. Malen je psić spavao unutar velike kamionske
gume, a na radiju je svirala nekakva njemačka limena glazba. Bradonja
je, izgleda, prepoznao Meyera i ostavio se načas izvlačenja čamca kako bi
s njim popričao na onom čudnom njemačkom kojim govore ljudi oko
Ciriškog jezera. Odavno sam bio odustao od pokušaja da ga razumijem.
Slijedili smo čovjeka do jednog kutka dvorišta, oprezno se provlačeći
između čamaca, prikolica, kutija s alatom, namotaj a užeta, branika za
brodove i plutača, spremnika s uljem, drvenih dasaka i vanjskih motora.
Pokušavajući pućkanjem vratiti u život lulu, a možda i sebe, odgrnuo je
komad cerade i otkrio oko devet metara dugačak brodić, s oko dva metra
dugačkom prednjom palubom i s malom kabinom kod krme. Brodar nam
je donio nekakve ljestve pa smo se uspeli na njih i pogledali u oronulu
unutrašnjost barke, koja mi nije baš ništa govorila. Nije da sam očekivao
da će mi išta reći. Počinjalo mi je biti neugodno što Meyer na mene gleda
kao na nekakvog velikog detektiva, jednog od onih sveznajućih iz
popularne književnosti. Poželio sam mu reći da ti detektivi nisu ništa
stvarniji od bogova na koje nalikuju, da su možda i podjednako lažni s
obzirom na obožavanje koje, čini se, izazivaju.
»Ženu smo pronašli u fetusnom položaju na podu«, reče Meyer. »Što
je upućivalo na to da je ubijena i ondje položena prije nego što je nadošla
mrtvačka ukočenost. Čvor na užetu oko njezinog vrata bio je pomalo
neobičan. Nalikovao je malo čvoru kravate. A dama je imala na sebi
ružičastu haljinu s naramenicama, skupe cipele, svilene čarape i – što je
najzanimljivije od svega – zlatan prsten s dijamantom. I to kvalitetnim
dijamantom. Barem tri karata teškim i vrijednim hrpu novca. Mislim,
teško je zamisliti da bi itko u normalnim okolnostima ostavio taj prsten
na lešu. Zbog toga su se novine i zainteresirale za slučaj. Zbog veličine
dijamanta. Što je još bilo? Crveno-bijeli jastučići na sjedištima. Ništa
neobično. Švicarcima su drage crvena i bijela, boje državne zastave. To je
sve, mislim.«
»Ne razumijem«, rekao sam Meyeru. »U jezeru je pronađeno žensko
tijelo. Pa što? Zašto vas to zanima? Paule, mi smo u 1943. Ako želite
mrtva tijela, odvest ću vas u Ukrajinu i pokazati vam ih tisuće.«
»Ovo je Švicarska, Bernie. Ubojstva poput ovog ovdje se naprosto ne
događaju. U mirno doba kod nas je stopa ubojstava jedna od najnižih u
Europi. Većina ubojstava je unutar obitelji i u polovici tih slučajeva puca
se iz nekog vatrenog oružja. Manje od deset posto ubojstava ostaje
nerazjašnjeno. Ali prsten je bio ono što je raspirilo interes javnosti.
Mislim, dijamant od tri karata, to je veliko kao ptičje jaje. Morala je biti
netko i nešto ako je imala takav prsten, zar ne? To i mene zanima.
Jednoga dana želim napisati knjigu o ovom slučaju. Razmišljao sam da
bih je mogao nasloviti Dama u jezeru. Dobar naslov, ne čini li vam se?«
»Aha, da. Ali čujte, Paule, svatko je netko. Čak i kad taj netko nije
nitko. To si prvo morate reći kad pristupite Komisiji za ubojstva. Nije
važno je li riječ o starcu beskućniku, o desetogodišnjem djetetu, o
Waltheru Rathenauu, ili o kralju Jugoslavije. Svi zaslužuju istragu.
Barem jesu, prije no što je naša vlada počela biti glavni ubojica.«
To što sam rekao zvučalo je dobro, ali istina je bila da sam nakon
onoga što sam ranije iste godine vidio u Katinskoj šumi bio nesklon
smatrati smrt jedne žene na bilo koji način važnom. Smrt je odnijela
tolike otkako je počeo rat da se još jedno ubojstvo činilo posve nebitnim.
»Jasno, jasno. Samo sam mislio da bi vama možda nešto moglo pasti
na pamet, to je sve«, reče Meyer. »U svojem ste govoru lani rekli da
neriješeni slučajevi nisu ništa drugo do hrpa lažnih i u krivom smjeru
vodećih dokaza koji su, tijekom godina, postali prihvaćeni kao istiniti.
Drugim riječima, treba početi strpljivo preispitujući gotovo sve što
mislimo da znamo.«
Kimnuo sam. Nisam želio biti nepristojan prema Meyeru nakon što
me onako velikodušno ugostio i to me jedino sprječavalo da mu kažem da
prestane tratiti i moje i svoje vrijeme. Sudeći prema svemu što sam vidio,
taj je slučaj bio hladan kao rov kod Ypresa. I nije bila njegova krivica što
je uspio proživjeti rat a da nije vidio nijedan leš. Zavidio sam mu na tome,
baš kao što sam mu zavidio na njegovu krasnom dvorcu Wolfsberg i
njegovoj divnoj ženi. Osim toga, bolio me nos i sve o čemu sam zapravo
mogao razmišljati bilo je da još jednom vidim Daliju. Naročito sad, nakon
što sam primio Goebbelsov telegram. Barem ću mu nakon našeg randevua
u hotelu moći reći da sam se opet s njom našao. Možda bih je mogao
otpratiti do telegrafskog ureda u Rapperswilu i nagovoriti je da mu ona
pošalje telegram; tako bih se ja barem malo skinuo s udice.
Večera u Hotelu Schwanen s Meyerom i policijskim inspektorom
Leuenbergerom nije bila ništa zanimljivija od popodnevnog posjeta
rapperswilskom suhom vezu. Vrlo pedantno, švicarski je murjak ponio sa
sobom par fotografija u boji i pokazao nam ih za stolom, ali ja ih nisam
htio pogledati, jer ima i boljih tema za razgovor uz večeru od žene koju
su napola pojeli grgeči, naročito kad su oni i na meniju. Unatoč svemu
što sam tad saznao o njihovoj prehrani, dragi su mi grgeči. A rizling je
bio dobar i suh i malo sam ga previše popio, ili u najmanju ruku dovoljno
da postavim neka pitanja o dami iz jezera, a iz odgovora na njih saznao
sam samo da rapperswilska policija pojma nema što bi. Činilo se da se čak
i neki vrhunski detektiv iz Berna pojavio u mjestu i izjavio da je tim
slučajem sasvim zbunjen.
»Možda je to i zaslužila«, nabacio sam kad smo završili s vinom i
prešli na šnaps. »Možda nitko nije niti pisnuo zato što je ljudima bilo
drago da je žena skončala. Ima i toga, znate. Ne ubija se samo drage,
nevine ljude. Niti uvijek nevini ubijaju. Možda ju je netko zatukao jer je
to i zavrijedila. Jeste li razmotrili i taj motiv? Da je netko želio svijetu
učiniti uslugu?«
Inspektor Leuenberger se namršti. »Nisam to ni sekunde razmatrao,
ne. Nitko ne zaslužuje tako umrijeti. I vrlo je okrutno od vas što tako
govorite o ženi koju niste poznavali.«
Zamalo sam prasnuo u smijeh. »Okrutno? Pa da, pretpostavljam da
i jesam postao okrutan. Što zbilja i nije iznenađujuće. Učio sam od
majstora. Ali to što kažem i dalje stoji. Ako nitko nije prijavio nestanak
te dame, to može biti samo ako nikome nije nedostajala. A ako nikome
nije nedostajala, onda je moguće da je ljudima bilo drago što je više ne
moraju gledati. Čujte, dajte zaboravite na damu iz jezera, razmišljajte o
onom dijamantnom prstenu. Ni on nije nikome nedostajao, očito. To bi
vam nešto trebalo govoriti. Potrebno je mnogo mržnje da bi se nadvladalo
ljubav prema dobrim dijamantima, a posebno prema onima krupnima kao
ptičje jaje. Ili mnogo mržnje, ili mnogo novca. Iz svega što ste mi rekli,
shvatio sam da ste za ubojicom tragali među ljudima koji obično i ubijaju.
Prevarantima i gangsterima. Uobičajenim sumnjivcima. Ali to je posve
krivo. Želite nešto saznati? Mislim da vam već mogu dati savršen opis
osobe koja je ubila tu ženu. Zapravo, siguran sam da mogu. Vjerujte mi,
ubojicu je lako uočiti. Gotovo uvijek su to pristojni ljudi, inspektore. Bolje
tragajte za nekim tko se drži zakona.«
»U pravu je«, reče Meyer Leuenbergeru. »Gormann je radio u banci,
nije li, Bernie? Bio je uzoran građanin.«
Kimnuo sam i pripalio cigaretu.
»Tako da bismo možda trebali za sumnjivcem tragati drugdje.
Tragati za nekim uzornim čovjekom.«
 »Naravno da je riječ o nekom ‘uzornom’«, rekoh. »Ubojica vam u
miru živi ravno pred nosom čitavo ovo vrijeme, a vi to niste niti
registrirali. On je vaš prvi susjed. Vaš šef. Zubar. Liječnik. Mjesni
bankar. Tako se svi oni izvuku. Zato, kad policija napokon i odvuče
nekoga u lokalnu buharu, svi njegovi susjedi stanu u krugu na ulici i
govore, ‘Tko bi i pomislio da je stari taj-i-taj ubojica? Kad ga vidiš, rekao
bi da čovjek ni mrava ne bi zgazio’.«
Meyer je sada već sve bilježio, a ja sam se, budući dobro podmazan,
napokon zagrijao za ovu temu.
»Niste, možda, uspjeli identificirati tu damu. E pa možda biste onda
trebali pokušati s tim schmuckom – mislim, s prstenom s njezine ruke.
Jeste li ga pokazali trgovcima? Jeste li ikad objavili fotografiju prstena
u novinama?«
»Ne.«
»Pa kojeg vraga niste?«
Leuenberger se zarumeni. »Zato što nismo željeli imati posla s
hrpom ljudi na koje bismo samo potratili vrijeme jer bi tvrdili da je
njihov, a nije. Zato nismo.«
Opet sam se nasmijao. »Čitav se ovaj posao i sastoji u tome da tratite
vrijeme na ljude, inspektore. Za to nas i plaćaju. Da tratimo vrijeme.
Savršeno sam ozbiljan. To policijski posao uglavnom i jest. Traćenje
vremena. Kad god čujem nekog pandura da kaže, ‘Ne plaćaju me da na
to tratim vrijeme’, ja kažem, ‘To je upravo ono za što te i plaćaju’.
Inspektore, da sam na vašem mjestu ja bih taj prsten odnio k svakom
božjem draguljaru u ovom kantonu. A onda i u susjednom kantonu.
Devedeset i devet posto tog vašeg truda bit će uzaludno, dakako. Ali
sasvim je moguće da će onih jedan posto biti korisno. Pokušajte i
provjerite što vam govorim. Čini mi se da ste vi obavili samo polovicu ove
istrage. Većina pravog policijskog posla tek vas čeka. Tijelo i čamac
vjerojatno su najmanje važni elementi čitavog slučaja.«
»Možda biste trebali ponovno otvoriti slučaj«, reče Meyer.
»Možda«, odvrati Leuenberger. »Morao bih komesara tražiti
dopuštenje. Nisam siguran bi li se on složio. Ponovno otvaranje starih
slučajeva nije baš česta praksa u Švicarskoj. Ljudi ovdje vole miran, tih
život. Kako bih ponovno otvorio slučaj, trebao ih podnijeti neke nove
dokaze. A da bih do njih došao, morao bih pred svojim šefom opravdati
sredstva koja bi mi morao dodijeliti za rad. Što – trenutno – ne mogu. Ne
možemo se razbacivati novcem.«
Natočio sam si još jednu čašicu šnapsa i opet se nasmijao, uživajući
u tome što je inspektoru očito nelagodno. Ponekad vam je, kad dolazite
iz velikog grada, jedina zabava da ljude iz neke male sredine navedete da
se osjete još manjima.
»Ne krivim vas. I doista, inspektore. Pa što onda? U gotovo svakoj
zemlji osim u Švicarskoj ubojstva su prestala biti posebno šokantna
pojava. Vjerujte mi na riječ kad vam to kažem. Prema onome što čujem,
u Poljskoj su ubojstva sad način života. Osoba koja je ubila vašu damu iz
jezera šugavi je amater u usporedbi s nekima od ljudi za koje radim.«
»Tako je to u ratu, pretpostavljam«, reče on.
»Da«, odvratio sam. »Tako je u ratu.« Bilo je jasno da nema pojma o
čemu govorim, a ja mu nisam bio pretjerano sklon objašnjavati. Ionako
me već bilo sasvim dovoljno sram što sam Nijemac.
»Pa ipak«, reče Leuenberger, »govoriti što vi govorite, kapetane
Gunthere, i još na način kako vi to kažete, znači ne vjerovati ni u što. A
što je s kršćanstvom? Što je s ljubavi prema bližnjem? Što je s
opraštanjem neprijateljima?«
 »O, imam im najbolju namjeru oprostiti. Čim ih izudaram nogom
kao loptu i propucam im glavu.«
»Zvučite kao nihilist.«
»Ne, ja samo ne vjerujem da život ima previše smisla.«
»Da bi bio nihilist«, nastavi on, »pa – mislim da se čovjek mora
osjećati vrlo samotno da ne bi ni u što vjerovao, kao što vi, čini se, ne
vjerujete.«
»Ne smeta mi biti sam. Biti sam – to je rizik koji nosi naša profesija.
Ljudi naše struke moraju biti mnogo sami kako bi mogli ignorirati bučnu
ignoranciju i glupost svojih kolega i misliti svojom glavom. No nisam
tako lud za tim da budem usamljen. Postoji razlika između toga i samoće.
Kad sam usamljen, sažalijevam samog sebe, a to ne mogu podnijeti. Na
kraju počnem raditi stvari koje ne bih trebao raditi. Na primjer, previše
pijem. Kradem tuđe žene. Pokušavam pod svaku cijenu preživjeti. I
pokušavam pronaći barem mrvicu sreće u ovom životu. Znate, često si
mislim da sam, da nisam postao policajac, mogao biti doista dobar
čovjek.«
»No, dajte, Bernie, vi i jeste dobar čovjek«, reče Meyer. »Sad nas
samo pokušavate šokirati.«
»Je li? Pitam se; iako se pretežno pitam što radi dama s kojom ću se
sutra vidjeti. Dama kraj jezera. Možda mi, da ona ne izgleda toliko dobro
da me odmah navodi u kušnju, ne bi bilo tako teško odoljeti. S druge
strane, pretpostavljam da su žene upravo zato takve i stvorene. Da
izgledaju nekako drugačije, vjerojatno bi ljudski rod bio mnogo manje
uspješan u svom širenju.«
»Kao da je na repu svake rečenice koju izgovorite žalac, kapetane«,
primijeti inspektor.
 »Takva mi je priroda. Majka mi je bila škorpionka. Reći ću vam samo
još jednu stvar o ljudskoj prirodi i onda ću otići u krpe prije no što
popijem previše i izvalim nešto doista cinično. Dama s kojom se sutra
nalazim definitivno više neće imati visoko mišljenje o meni ako se meni
ne bude u stanju dignuti. Ona mnogo drži do dobrih manira. Opet, ako
popijem dovoljno ovoga, možda neće niti primijetiti da mi je nos crven.
Dakle, slušajte me. Ovo vam je pravi dragulj mudrosti za vašu sljedeću
knjigu, Paule. Dobri ljudi nikad nisu toliko dobri koliko vi vjerojatno
mislite da jesu, a zli ljudi nisu toliko zli. Ma ni upola toliko zli. Ovisno o
danu, svi smo mi dobri. Isto tako, ovisno o danu, svi možemo biti zli. Tako
je to kod mene bilo u životu. Tako je to u svačijem životu.«
 40. poglavlje

D alia se počela svlačiti iste sekunde kad je ušla kroz vrata sobe. Bilo
je to nekako kao da nije mogla biti posve sigurna da se inače neće
predomisliti, ili možda kako ja ne bih počeo opet govoriti o Goebbelsu i
ulozi u filmu koja ju je čekala kod kuće, u Berlinu. Kako god bilo, upalilo
joj je. Čim je odbacila svoj slamnati šešir Borsalino i plavi laneni prsluk i
počela otkopčavati bijelu pamučnu bluzu koju je nosila, osjetio sam se
dužnim odmah joj priskočiti u pomoć; njezini su prsti naprosto presporo
izvlačili dugmad iz kruto uštirkanih rupica. Već za minutu-dvije u
rukama sam odvagivao njezine gole grudi i nakon toga postalo mi je
nemoguće misliti o ičemu osim o njoj. Vrijeme je poslije te točke prolazilo
jako brzo, kao što to obično i biva u tim situacijama. Sve što sa svih strana
pritišću strast i žudnja, skrati se. Goethe je jednom prilikom sastavio
popis svega što valja činiti kako bi se usavršio osjećaj za lijepo koji je Bog
usadio u ljudsku dušu; a tom popisu, koji je uključivao malo glazbe,
čitanje malko poezije i gledanje neke lijepe slike svakoga dana života, ja
bih dodao samo divljenje golom tijelu predivne žene kao što je bila Dalia
Dresner, i to dobrih pola sata prije nego što s njom vodite ljubav. Ustvari,
čini mi se da bih to stavio na sam vrh popisa.
»Nemoj prestati«, prošaptala je kad je njezino vrlo vidljivo
zadovoljstvo samo dodatno potaklo moja usta i prste u onom čime su bili
zaokupljeni.
Nisam imao nikakve namjere prestati, čak niti kad sam, dugo nakon
nje, svršio i nastavio se zdjelicom tek grčevito gurati među njezina bedra,
nalik posljednjim otkucajima umirućega srca koje pokušava odložiti
neizbježni trenutak razdvajanja.
 Neko smo vrijeme ležali uopće se ne pomičući. Tad je napokon rekla,
»Lice ti izgleda kao semafor. Što ti je bilo s nosom?«
»Ubola me osa.«
Dalia je dala sve od sebe da suspregne hihot. »Boli te?«
»Sad kad si ti kraj mene, ne osjećam baš nikakvu bol.«
»Dobro onda. Mislila sam već da te netko udario.«
»A tko bi mi takvo što učinio?«
»Ja mogu zamisliti tko.«
»Tvoj muž, pretpostavljam. Pribojavao sam se da bi te mogao
spriječiti da dođeš.«
»S pravom si se brinuo. Malo je nedostajalo da niti ne dođem. Stefan
mi je oduzeo auto. A njegov je Rolls-Royce na popravku. Ili samo tako
kaže.«
»Kako si došla ovamo?«
»Motornim čamcem koji je privezan na molu ravno pred zgradom.«
»Toga se nikad ne bih sjetio.«
»Svi u Zürichu i okolici imaju negdje nekakav brodić. To je glavna
poanta života u ovom kraju. Obožavam čamce. Da ti pravo kažem, baš mi
je drago što sam danas morala čamcem. Na Seestrasse su nekakvi radovi
i čamac je zasigurno brži nego što bi bio auto. Trebalo mi je manje od pola
sata. Osim toga, jezero je divno u ovo doba godine. Po vodi se trenutno
klizi mnogo ljepše nego po cestama.«
Poljubila me razdragano u čelo, čvrsto me odgurnula natrag na
madrac i onda me ljubila po prsima i trbuhu prije no što me uzela u usta
da me »opere«, kako se izrazila. Nikad prije nisam toliko uživao u osjećaju
da mi je potrebno pranje.
»Nedostajao si mi«, rekla je nakon što je završila.
 »I ti si meni nedostajala, anđele.«
»Bila bih došla i sinoć, ali nisam se mogla izvući. Čovjek s
Politehnike došao mi je na večeru. Da popričamo o mojem studiju
matematike, jasno. Čini se da mogu početi u rujnu, pod uvjetom da
prođem na prijemnom ispitu. Mada već me, da provjeri jesam li dorasla
tome, pitao mogu li napamet zbrojiti sve brojeve od jedan do sto. Zapravo
je prilično jednostavno. Sve što trebaš jest zbrajati brojeve u parovima –
prvi i zadnji, drugi i predzadnji, i tako dalje, i brzo ćeš shvatiti da
naprosto trebaš zbrojiti pedeset puta po sto jedan, što je ukupno pet
tisuća pedeset.«
»Ne moraš mi objašnjavati. Mislim, to što ćeš ostati u Švicarskoj. Ne
matematiku. Od matematike me zaboli glava samo kad slušam o njoj.
Meni je vrhunac sposobnosti da znam da je dva plus dva pet.«
»Teško mi je što ti to moram reći, ali dva i dva su četiri.«
»Ne u Njemačkoj. Dva i dva su pet jednostavna je nacistička
aritmetika koju izlaže i tvoj prijatelj Josef. Što me podsjeća na nešto. U
naše vrijeme nitko ne dobiva i pamet i ljepotu. On definitivno nije. Pa u
kojem si ti redu stajala da si uspjela dobiti oboje?«
»Da su dva i dva pet nije zbroj, već zaziv da se dogodi čudo. Dragi
Bože, daj nam da bude tako. Pomalo podsjeća na tebe i na mene, ne čini
li ti se?« Nasmiješila se bez trunke prenemaganja i poljubila me u rame.
»Eto tako. Što si ti radio sinoć? Bez mene.«
»Sastao sam se s mjesnim inspektorom. Zove se Leuenberger. I s
čovjekom koji je vlasnik dvorca Wolfsberg – o njemu sam ti pričao.«
»Pisac kriminalističkih romana.«
»Da. Paul Meyer-Schwertenbach. On je inspektorov prijatelj.«
 »Bože dragi, zar se u Rapperswilu dogodio neki zločin? Držiš me u
napetosti.«
»Ne baš. Ne, večerali smo u Hotelu Schwanen, odmah tu blizu.«
»Mislim da mi se ovaj više sviđa. Zapravo, ne želim nikada ni otići iz
ove sobe. Ostat ćemo ovdje zauvijek, hoćemo li? I onda možeš voditi ljubav
sa mnom svaki dan.«
»I ja bih to volio.«
»O čemu ste razgovarali? Ti i tvoja dvojica prijatelja.«
»Mislim da Meyer želi da mu pomognem napisati knjigu o jednom
starom ubojstvu. Dama u jezeru, tako bi je nazvao. Prije par godina neka
je žena pronađena mrtva u barci koja je namjerno potopljena u Oberseeu
nedaleko odavde. Da budem iskren, baš mi je dosađivao s tim.«
»Namjerno? Kako oni mogu znati takvo što? Mislim, brodovi tonu,
zar ne? Događa se. Ja to barem znam, i sama sam ih potopila nekolicinu.«
»Znaju po tome što su daske trupa izgledale kao švicarski sir.
Ubojica je čak ostavio i svrdlo.«
»Ustvari, sjećam se tog slučaja«, reče ona. »Bio je u svim švicarskim
novinama, nije li?«
Kimnuo sam. »Kako bilo, policija razmišlja da ponovno otvori
slučaj.«
»Pronađeni su novi dokazi?«
»Ne.« Uzdahnuo sam.
»Čemu otužno lice?«
»Jer sam sinoć bio bezobrazan – dražio sam tog policajca cijelo
vrijeme. Ne mislim da je potpuni idiot, a pokušavao sam ga navesti da se
tako osjeća. Ne znam, možda sam previše popio. U zadnje vrijeme u
Berlinu baš i nemam često prilike. Da pijem, mislim. Uglavnom, sve je to
traćenje vremena, ako mene pitaš. Još uvijek ne znaju čak ni tko je bila.
Iako je imala na ruci krupan dijamant, koji je očito ključ svega. Možda i
ne znaju tko je, ali siguran sam, k vragu, da bi mogli identificirati tu
dranguliju s njezinog prsta.«
Dalia kimne. »Volim te«, reče. »Pretpostavljam da to znaš.«
»I ja volim tebe, anđele.«
»Možeš li, molim te, ostati ovdje, u Švicarskoj? Zauvijek?«
»Ja bih, ali ne čini mi se da bi se Švicarcima to svidjelo. Ustvari,
siguran sam da ne bi. A ima još jedna stvar. Ako se ne vratim, nacisti će
vjerojatno mojoj ženi gadno zagorčati život. To je jedini razlog zašto se
danas uopće itko vraća u Njemačku. Ako znaju da će netko morati patiti
ako se ne vrate.«
»Ah, da. Zaboravila sam na nju. Ženu kojom si se, rekao si, morao
vjenčati da je izvučeš Gestapu iz kandža. Kirsten, nije li? Jako sam na nju
ljubomorna.«
»Nema potrebe da budeš. Nisam zaljubljen u nju. Mogao bih gotovo
pa reći da je to bio brak iz koristi.«
»Nisam na to ljubomorna, ljubavi. Ljubomorna sam što nisi bio u
prilici da nešto toliko plemenito učiniš i za mene. Nitko nikad nije za
mene učinio nešto takvo. Netko bi te za to trebao proglasiti vitezom. Ili
ti dodijeliti orden. Željezni križ na lijepoj vrpci. Ili što god da već daju za
čine tako nesebične kao tvoj.«
»Ne bih rekao da je bio tako nesebičan kako ti, izgleda, misliš«, rekao
sam. »Da se nisam vjenčao s njom, Goebbels mi nikad ne bi dopustio da
odem u Švicarsku i vidim tebe.«
»Da, shvaćam što želiš reći.« Udarila me u ruku. »Sad si sve
pokvario.«
 »Kako?«
»Pa time što si mi to rekao. Mnogo mi se više sviđa zamišljati te kako
činiš plemenita djela.«
»Nisam baš neki što se bivanja plemenitim tiče«, priznao sam.
»Iskreno, nema neke potražnje za plemenitosti danas. Ne u Njemačkoj.«
»Što se mene tiče, ima. I doista mislim da se jako podcjenjuješ. Ja
mislim da si potpuno jednako plemenit kao i bilo koji od onih Teutonskih
vitezova-križara iz Srednjeg vijeka. Koji im je ono bio moto? Pomozi,
brani, liječi. To i tebe sažima, Gunthere. Imat ćeš opet tog posla kad se ja
vratim u Berlin.«
»Mislio sam da ti ostaješ ovdje, da naučiš kako biti Carl Friedrich
Gauss.«
»Oh, pretpostavljam da ćeš pomisliti da sam užasno hirovita, ali
imam jak osjećaj da će Stefan, ostanem li ovdje, postati još naporniji nego
što već jest. U zadnje je vrijeme postao mnogo posesivniji. Da ne kažem
bezobzirno ljubomoran. Što uopće nije u skladu s našim dogovorom.
Sigurna sam da je s njegovim prokletim autom apsolutno sve u redu.
Mislim da je samo tražio izliku da uzme moj kako danas ne bih mogla
nikamo otići. Činjenica je da sam počela razmišljati kako bi se i s
Goebbelsom moglo lakše. Na kraju krajeva, on je mnogo sitniji. I barem
ima koješta drugo o čemu mora misliti. Na primjer, kako da dobije rat
koji je nemoguće dobiti. Osim toga, nema sumnje da će se začas pojaviti
neka nova glumica. Neka koja će mu se svidjeti više od mene. Uz malo
sreće, čak bih mu mogla namjestiti neku. Ustvari, mislim da znam i
koju.«
»Ti to sve ozbiljno?«
Zamislila se načas. »Mislim da da.«
 »To su onda dobre vijesti. Već sam bio pomislio da ću te morati oteti
i odvesti te natrag u Njemačku u prtljažniku auta. Što Goebbels i želi da
učinim. Jučer mi je poslao telegram. Moram se poslužiti svakim
argumentom koji budem u stanju smisliti kako bih te uvjerio da se vratiš.
Uključujući i novac. Nudi ti dvostruko od onoga što ti je nudio dosad. I
to je više nego što je Zarah Leander dobila prošle godine za Veliku ljubav.
Koliko god to bilo. I u kojoj god valuti želiš, također.«
»Više od Zarah Leander«, reče Dalia. »To je zanimljivo. Da se mene
plaća više nego nju. Divu Trećeg Reicha. Čula sam priču da su Zarah
isplatili u švedskim krunama. Možda bi mene mogao isplatiti u
američkim dolarima. Čuj, možda bih čak mogla dio podijeliti s tobom.«
»A ako i to propadne, imam nalog da te prevrnem preko koljena i
ispljuskam te jako po goloj guzi dok ne pristaneš.«
»To si sad izmislio.«
»Ovo s pljuskanjem po guzi jesam. Ali ono o novcu ne. I ne samo to,
nego ćeš smjeti zadržati i kuću na Griebnitzseeu.« Slegnuo sam
ramenima. »Čak ni Faustu nije ponuđena takva kuća.«
»Pa on je vrag, nije li?«
»Ako sklopiš s njim ugovor, pripazi da imaš par anđela koji će
intervenirati u tvoju korist kad dođe po ugovorenu naknadu.«
»Tu ti stupaš na scenu, sigurna sam.«
»Moje su zemaljske moći slabašne u usporedbi s njegovima.«
Osmjehnula se. »Ne bih to rekla. Ne sudeći prema onome što se zbilo
u ovoj hotelskoj sobi.«
Rekavši to, popela se na mene kao Valkira koja uzjahuje Odinova
osmonogog konja i ponovno smo vodili ljubav. Trebao sam obraćati više
pozornosti na Mefistovu priču, naravno, ali moram u vlastitu obranu reći
da je teško biti bistre glave kad je djevojka koja izgara na vama gola
filmska zvijezda. Neće kakav god đavao raditi s vama u krevetu apsolutno
sve o čemu ste ikad maštali niti učiniti da se osjećate poput boga.
Kasnije me pitala hoću li je ja voziti natrag u Berlin.
»A što je s motornim čamcem vani?«, upitao sam.
»Nisam mislila odmah, dragi, mislila sam noćas. Tvojim autom. Ne,
čekaj, bolje rano ujutro. Recimo u šest. Stefan će još biti u krevetu. Agnes
mi može spakirati torbu s najnužnijim sitnicama i onda za par dana doći
vlakom u Berlin s ostatkom moje prtljage.«
»I ja se moram vratiti u Wolfsberg i pokupiti par stvari. Ali mogli
bismo tako kako kažeš, da.«
»Možda bismo čak mogli pronaći hotel negdje na pola puta. U
Münchenu. Bayerischer Hof. Ondje me znaju i neće postavljati previše
pitanja, samo ako uzmemo odvojene sobe. Bit će nam rajski, zar neće?
Moći ćemo cijelu noć provesti zajedno. Moći ću se probuditi u tvojem
naručju. Ne bi li i ti to volio?«
»Zbilja ovo želiš učiniti? Mogu zamisliti da uspijevaš održavati
Goebbelsa na odstojanju. Nekako. Iz očitih razloga, doktora noge ne nose
tako hitro kao tebe. Ako itko to može, ti si ta. Ali što je s onim da prezireš
čitavu tu glupu filmsku industriju? Što je s onim da ne želiš raditi s
antisemitom kao što je Veit Harlan? I što ćeš reći Stefanu?«
»Ako sam moćna kao i Zarah Leander, ljubavi, onda bome imam moć
i maknuti Veita Harlana iz cijele priče«, rekla je. »Natjerat ću Joška da
zaposli drugog redatelja. Nekoga manje kontroverznog. Rolfa Hansena,
možda. On je režirao Veliku ljubav. Može režirati i meni. Ustvari, baš mi
se čini da bi napravio dobar posao. Netko tko je sposoban izvesti da Zarah
Leander izgleda kao dama sigurno je dobar. Ta je žena div. Morali su za
taj film koristiti SS-ovce preobučene u žene, jer nisu mogli pronaći
dovoljno pjevačica u djevojačkim zborovima koje bi joj bile ravne visinom.
I ne šalim se.« Slegnula je ramenima. »Što se Stefana tiče, reći ću mu
naprosto da su mi ponudili predobar novac a da bih odbila. To će on
zasigurno razumjeti.«
»Onda dogovoreno. Pokupit ću te ujutro. U šest.«
Nekoliko sati kasnije spustili smo se do obale jezera, gdje su građani
Rapperswila šetuckali na kasnom popodnevnom suncu, ližući sladolede i
proučavajući vodu kao da su očekivali da će nešto iz nje izroniti: ženska
ruka s mačem, možda. U kafiću pred Hotelom Schwanen ljudi su pili kavu
i promatrali kako procesija pataka svečanim korakom silazi u vodu. Da
je na licu mjesta bio prisutan neki od one rjeđe vrste francuskih slikara –
onih koje više zanima svjetlost nego alkohol – postavio bi štafelaj i istog
se časa bacio na posao, a ja ga ne bih uopće krivio da mu je ispalo jedno
od onih pjegastih remek-djela od kojih, kad ih gledate, pomislite da vam
trebaju nove naočale. U crkvenom je zvoniku odzvanjalo krupno zvono i
sve je djelovalo kao da je, eto, tek još jedan običan ljetni dan. No ja se
nisam tako osjećao. Nijedan dan na koji vam prelijepa žena dopusti da joj
istražite golo tijelo ne može biti običan.
Dalia me povela kratkim putem od mjesta gdje su se zaposleno rojili
lokalni parni trajekti i otočki taksi-čamci do pontona u obliku slova L
gdje je bila privezana zbirka malih i agilnih čamaca, uključujući i
besprijekorno lakirani gliser od mahagonija s malom hrvatskom
zastavicom na krmi. Izgledao je kao plutajući sportski automobil. Dalia
me nježno i toplo poljubila, podigla malko rub suknje pa sam je pridržao
za ruku dok je ulazila u čamac.
»Možeš li me odvezati, dragi?«, rekla je uvlačeći odbojnike na čamac.
»Naravno.«
»Vidimo se sutra ujutro u šest«, rekla je.
 Kimnuo sam i teatralno si onjušio prste. Znala je da nisam oprao
ruke – želio sam mirisati na nju još dugo nakon što ode – i zarumenila se.
»Prestani s tim«, rekla je. »Sram me.«
»Sviđa mi se. Podsjeća me da si doista ljudsko biće, a ne netko tko se
na jedan dan spustio s Olimpa.«
»Nemoj sutra dolaziti na prilaz. Ostani na cesti, a ja ću te pronaći. U
redu?«
Ponovno sam kimnuo.
»Nećeš me iznevjeriti, je li tako, Gunthere? Ne volim baš filmove u
kojima djevojka ostane na suhom.«
»Pojavit ću se, dobro? Ne sumnjaj uopće u to. Teutonski vitezovi
nikada ne kasne. Naročito kad je u pitanju dama u nevolji.«
Dalia sjedne za kormilo presvučeno bijelom kožom, pripali cigaretu,
stavi sunčane naočale i smjesti udobno svoju dobro oblikovanu pozadinu
na jastučiću koji je bio usklađen s bojama zastave na krmi. Okrene ključ
na komandnoj ploči, veliki se motor čamca probudi uz kašalj, a voda
prokulja na dva identična kromirana ispusta koji su stajali s obje strane
imena glisera ispisanog zlatnom bojom: Gretchen. Uredno sam smotao u
kolutove mokru užad i spustio je na gumirani pod glisera. Do tog se
trenutka u nju zagledalo već nekoliko ljudi i moram priznati da Dalia nije
mogla izgledati zvjezdanije taman da je i hodala niz crveni tepih s
Emilom Janningsom pod rukom s jedne i Leni Riefenstahl s druge strane.
I da je to bilo sve, bio bih vjerojatno osjetio snažan nalet ponosa, imajući
u vidu što smo netom prije toga zajedno radili. Bio bih rekao, »Gunthere,
stari moj, da kažeš ovim ljudima ovdje što ste ti i ona maloprije radili u
onoj hotelskoj sobi, ne bi ti povjerovali.« I meni je u to bilo teško
povjerovati, baš kao što mi je bilo teško prihvatiti ono u što su me oči
upravo uvjeravale, a to je da je ona – ili netko njoj vrlo blizak – vrlo
vjerojatno ubila Meyer-Schwertenbachovu damu iz jezera. Nisam to
mislio samo zbog jastučnice s crveno-bijelim poljima koja se naizgled
potpuno podudarala s jastucima pronađenima u potopljenoj olupini, ili
zbog toga što sam znao da njezina viletina u Küsnachtu ima i vrlo zgodnu
kućicu za čamce iz koje se lako moglo krenuti u pothvat potapanja barke
u jezeru; nije to bilo ni zbog prstena s krupnim dijamantom koji sam sada
vidio i na Dalijinom prstenjaku, što me sjetilo činjenice da bi jedino netko
tko posjeduje prsten jednako vrijedan kao i onaj pronađen na ruci mrtve
žene – i vrlo vjerojatno na još nekoliko drugih – mogao sebi dopustiti da
ga ne uzme prije no što potopi brod; stvar nije čak bila ni u stručnosti s
kojom je Dalia upravljala svojim motornim čamcem dok se udaljavala od
pontona. Očito je mnogo znala o plovilima. Ne, stvar je bila u tome što je
počela igrati petparački igrokaz o tome kako se želi vratiti u Njemačku
gotovo istog časa kad sam joj rekao da inspektor Leuenberger planira
ponovno otvoriti slučaj Dama u jezeru. Bila je toliko nepokolebljiva oko
toga da ne želi opet raditi za Goebbelsa kad smo o tom prvi put
razgovarali; a sad se, eto, spremala da se vrati sa mnom u Berlin odmah
rano ujutro. Tek tako. Nije to imalo nikakva smisla, osim ako nije nekako
bila upletena u ono ubojstvo i sada bila željna zbrisati iz Švicarske prije
nego što inspektor Leuenberger pronađe nešto što će inkriminirati Daliju
i njezina muža.
Gledao sam za gliserom sve dok nije postao srebrnasta mrljica koja
je jurila preko mornarski plave vrpce horizonta. Oči su mi se možda i
suzile pred zasljepljujućim svjetlom sunca, no svejedno su mogle vidjeti
da me ona vjerojatno iskorištava. Nije da mi je to tako teško padalo.
Ponekad je u redu biti iskorištavan ako ste svjesni što se događa.
Prepustite se toku. Naročito kad ste muškarac, a iskorištavanje vrši
prelijepa žena. Eksploatacija može biti i mnogo gora od nečeg toliko
ljudskog. Barem sam se ja, bome, tako osjećao. Svi mi druge
iskorištavamo za nešto, ako smo doista spremni biti iskreni i priznati to.
Neka vrsta ugovora ili transakcije leži u temeljima većine međuljudskih
odnosa. Karl Marx o tome je sve znao. Napisao je pozamašnu knjigu na
tu temu. Naravno, onaj dio mene koji je još uvijek bio policajac želio se
vratiti u Hotel Schwanen, pronaći Paula Meyer-Schwertenbacha i
odvesti ga iza ugla do policijske stanice u Rapperswilu, gdje bih
inspektoru Leuenbergeru opisao jastučić na sjedalu Dalijina broda i
predložio mu da provede pretragu njezine kuće u Küsnachtu. U najmanju
ruku, ona i Stefan Obrenović bili su dužni ponuditi neka vrlo ozbiljna
objašnjenja. To je definitivno bilo ono što bih učinio u prijeratno vrijeme,
kad su se stvari poput ubojstva i bivanja policajcem, zakona i pravde
činile bitnima. Koliko smo naivni bili kad smo mislili da će takve stvari
biti uvijek važne. Možda jednoga dana opet hoće, no sad mi je onaj dio
mene koji je bio muškarac govorio nešto sasvim drugačije o tome kako
bih trebao postupiti sa svojim najnovijim otkrićem pa sam još dok je onaj
pradavni dio mene – drotovski dio – govorio, prinio sam prste k
nosnicama i udahnuo najdivniji, intimni miris Dalijina užitka, postavši
istog trena siguran da je nikad neću cinkati za ubojstvo koje su, činilo se,
ionako svi ostali u Švicarskoj zaboravili. Znao sam jednako sigurno kao
što je i Heinrich Steinweg bio siguran da umije napraviti dobar klavir da
ću je čekati u autu pred kućom u Küsnachtu u šest sati narednoga jutra.
Osim u slučaju da se u Wolfsbergu pojavi inspektor Weisendanger ili da
me pun kamion OSS-ovih agenata opet kidnapira, nije bilo proklete
šanse da se ne pojavim ondje.
 41. poglavlje

B ar »Kon Tiki« u podrumu hotela Bayerischer Hof trebao je izgledati

kao da se nalazi na nekom egzotičnom polinezijskom otoku, ali bio
je malo previše mračan a da bi ikog uvjerio da se nalazi na Južnom
Pacifiku, a ne u centru Münchena. Ne znam jesu li totemi i plemenske
maske poredani uza zidove i napuhnute ribe koje su visjele s bambusom
obloženog stropa bili pravi, ali kokteli su, barem, bili (unatoč tome što su
se sastojali uglavnom od šećera), naročito nakon što je Dalia izvukla bocu
ruma iz torbice od aligatorove kože kako bi ih učinila malo ljućima. Bila
je puna takvih malih iznenađenja. Svakako smo bili raspoloženi za par
pića nakon duge vožnje od Küsnachta, a onako s par njih u sebi vjerojatno
ne bismo bili primijetili ništa čak niti da je RAF došao u posjet dok smo
ondje sjedili, tim više što je bar u isto vrijeme služio i kao hotelsko
sklonište. No noć je, eto, bila mirna – što je za vrijeme punog mjeseca
rijetkost – pa smo odlučili prošetati se da se nadišemo malo minhenskoga
zraka i da se općenito malo otrijeznimo prije odlaska u krevet. Odmah
ispred hotela na Promenadestrasse – koji je bio najbolji u Münchenu –
skretalo se u ulicu u kojoj je Kurta Eisnera, prvog bavarskog premijera
nakon ukinuća monarhije, godine 1919. ubio neki antisemit. Bilo je to
prvo od mnogih sličnih, politički motiviranih ubojstava. I možda me
upravo kombinacija toga i onih nekoliko koktela s rumom ponukala da
povučem delikatnu temu ubojstva dok smo hodali oblucima popločanim
ulicama pa do notorne Hofbräuhaus. Nismo ušli u tu pivnicu u kojoj je
Hitler deklamirao program Nacističke stranke 1920., zbog čega su lokal
tretirali kao svetište okićeno nacističkim zastavama i s policajcem koji je
pazio na njih. Rum i razvodnjeno pivo koje su u njoj vjerojatno točili ne
idu zajedno ništa bolje od vesele limene glazbe i prošaptane optužbe za
ubojstvo. Samo smo postajali ispod nadsvođenog ulaza, provirili kroz
staklena vrata na časak da promotrimo neke tipove u lederhoznama i
ekscentričnim tirolskim šeširima i onda se povukli na sigurnu udaljenost.
»Znaš, možda me se to zbilja ne tiče i – da budem iskren – ne mogu
se natjerati da mi na ma i koji način bude za to stalo. Siguran sam da si
imala svoje razloge za ono što se dogodilo – i to dobre razloge – ali jučer,
kad smo bili u Rapperswilu, pala mi je na um čudna pomisao da si ti, ili
netko tebi blizak, ubila djevojku pronađenu na dnu Ciriškog jezera.«
»Što li te samo navelo da kažeš nešto takvo, Gunthere?« Izvadila je
cigaretu iz tabakere koju sam držao u džepu i pripalila je tako smireno
kao da glumi scenu u nekom filmu. »Iskreno, malo sam zaprepaštena što
si uopće izgovorio te riječi.«
»Pa bome ih ne bih rekao nikome iz švicarske policije, anđele. Zbog
toga se ne moraš brinuti. Policijski me rad u užem smislu odavno prestao
mnogo zanimati. I ovo sad spominjem samo zato što želim da imaš o meni
visoko mišljenje. Znam da ovo što govorim zvuči čudno, ali činjenica je
da tvoj sud o meni odjednom znači više nego što je to bilo slučaj jučer.
Zato pričekaj da završim i onda možeš reći što hoćeš.«
»Kad si mi rekla kako si napamet izračunala ono što te tvoj prijatelj
s Politehnike pitao prije koji dan, bio sam impresioniran. Kasnije sam
uzeo papir i olovku, sjeo i sam pokušao, i shvatio da je upravo onako kako
si rekla da jest – da svaki prvi i zadnji broj zbrojeni daju sto jedan, i da
takvih parova ima pedeset. Onda sam počeo razmišljati o tome kako
nisam dovoljno pametan za tebe. Nije da mi to naročito smeta. Upoznao
sam podosta žena koje su bile pametnije od mene. Obično mi se to i sviđa,
da se družim s pametnom ženom. To me drži budnim i napetim. I
prišteđuje mi trud da moram objašnjavati svaki svoj postupak. No shvatio
sam da mi je važno da razumiješ da sam i ja pametan na svoj, nerafiniran
način. Možda ne baš toliko pametan kao što si ti, anđele, ali svejedno
dovoljno da u toj svojoj tikvi pokopčam da imaš neke veze s damom iz
jezera. Nisam baš siguran mogu li objasniti kakve i da se sve to tako čisto
i jasno poklapa kao onaj tvoj način kojim dobivaš okruglih pet tisuća i
pedeset, ali sva pamet kojom raspolažem govori mi da si je poznavala i da
samo ti znaš reći kako je završila na dnu Ciriškog jezera u potrazi za
nečijim mačem viška.«
»Oprosti, ali morat ću te zamoliti da mi ispričaš kako si do toga
došao«, rekla je, i dalje izgledajući skeptično.
»Naravno. Evo, daj da ti pokažem.«
Uzeo sam njezinu malu, ali iznenađujuće čvrstu šaku, rastvorio je i
poput Ciganke koja čita iz dlana primio je za svaki prst, počevši od
maloga, nabrajajući joj tako razloge zašto mislim to što mislim. No
vrhovni je argument bio u njezinu kažiprstu. Njega sam podugo držao u
stisku, objašnjavajući joj kako je navlaka jastučića u potopljenom čamcu
imala uzorak crveno-bijelog hrvatskog grba i bila identična onoj iz
njezina motornog čamca – Gretchen – koju sam vidio pod njezinom
stražnjicom dan ranije i kako bi, da zbilja malo obrati pozornost na ono
što radi, čak i švicarska policija vjerojatno bila u stanju povezati jedno s
drugim.
»Crveno i bijelo«, rekla je. »To nije tako neobična kombinacija boja
u Švicarskoj, Gunthere. Proizvode čak i džepne nožiće koji su crveno-
bijeli. Kupit ću ti jedan za rođendan, ako se možeš sjetiti kad je.«
»U redu, to je istina. Crveno i bijelo. To mi je jasno. Ali jastučić u
Gretchen – kao i onaj u potopljenoj barci – naprijed je zaobljen a
odostraga ravan, s dvadeset i pet crveno-srebrnih polja. Izgledaju bijeli,
ali oni momci, heraldičari, vole reći da su srebrni. Trinaest crvenih i
dvanaest srebrnih. Prebrojio sam ih. Šahovska ploča – tako je zovu, zar
ne?«
»Šahovnica«, promrmljala je na hrvatskom. »Da.«
»Eto. Tako da nema dvojbe, anđele. To je s hrvatske zastave, bez
greške. Proveo sam dovoljno vremena u Zagrebu i u nekoliko paklenih
jama južno odande, gledajući u tu prokletu zastavu svaki dan, da mi
postane poznata kao vlastiti dlan i da poželim, iskreno, da je više nikad
neću vidjeti. Poput Pavlovljeva psa, mislim da nikad više neću biti u
stanju vidjeti hrvatsku zastavu a da mi prva asocijacija ne bude ubijanje.
Tako da, kad sam je vidio pod tvojom divnom guzom, anđele – guzom
koju sam netom prije tako nježno ljubio u Pension du Lac – e pa, zapela
mi je za oko.«
Nasmiješila se, jer vrata pivnice u tom su se trenu otvorila i začuli
smo kako muzikanti u Hofbräuhausu sviraju prve taktove pjesme Solang
der alte Peter, a to bi svakome izvuklo osmijeh na lice.
»Dobro, svaka čast«, rekla je. »Možemo se složiti da nisi tako tup
kako izgledaš. Pa što onda?«
Uhvatio sam je za ruku i poveo je dalje od pivnice niz tihu uličicu.
»Želiš li da se pravim blesav, moram ipak znati što se dogodilo. To je
sve. Vidiš, kad si detektiv i saznaš da je netko nekoga ubio, već te prva
stranica policijskog udžbenika opominje da moraš nešto poduzeti. To je
naprosto dobro, profesionalno ponašanje. Kao što rekoh, to je bilo onda,
prije. Ali ja se i dalje moram svako jutro gledati u lice pred ogledalom
dok se brijem. I ne bi vrijedilo da zbog ovog sad slučaja izgubim sve svoje
samopoštovanje. Nije da ga je mnogo ostalo, razumiješ, no možda ga ipak
još imam dovoljno da imam potrebu biti u stanju pogledati samom sebi u
oči. Bilo koji detektiv rekao bi ti istu stvar. Saznavanje stvari, otvaranje
slučajeva, razrješavanje zločina – čak i ako to nema više učinka od pukog
rješavanja križaljke u dnevnim novinama – to je detektivski posao,
anđele, čak i ako poslije odlučimo da ništa više u vezi s tim nećemo
poduzeti. To je sve što želim reći. To me golica i svrbi i moraš me počešati,
pa da prođe. Nakon toga možemo zaboraviti na cijelu stvar. Ali moram
znati, shvaćaš li?«
Uzdahnula je, povukla brz dim iz cigarete i onda me mrzovoljno
pogledala.
»Reci nešto«, rekao sam, hvatajući je za lakat. »Poznavala si je. Reci
mi što se dogodilo.«
»U redu«, pristala je, privlačeći lakat k sebi. »Ali nije to bilo ubojstvo,
Gunthere. Tu si se prevario. Kunem ti se, nisam je htjela ubiti. Bio je to
nesretan slučaj.«
»Tko je ona bila?«
»Je li to sad važno?«
»Rekao bih da jest.«
»Dobro. Bila je moja stara prijateljica. Živjela je u Zürichu. Jedne
mi je večeri došla u kuću u Küsnachtu, napila se kao majka i onda se
posvađala sa mnom. Možda sam i ja bila malo pijana, ne znam više.
Svađale smo se oko jednog muškarca. A oko čega bismo? Ona je nakanila
otići naći se s tim čovjekom, a ja sam joj govorila da to ne bi smjela.
Možda sam, zapravo, bila i malo grublja od toga. Uglavnom, svađa se
malo rasplamsala i nisam sigurna zašto, ali podigla je ruku na mene i
promašila udarac, a onda sam ja uzvratila. Ošamarila sam je, nadajući se
da će od toga doći k sebi. Nije došla. Zveknula sam je malo prejako i
pogodila je ravno u bradu, a ona je ljosnula dolje kao Schmeling u prvoj
rundi. Udarila je glavom o velikog psa od lijevanog željeza pored kamina
i to je bilo to. Umrla. Agnes je nekoć bila medicinska sestra pa joj je
opipala bilo, ali ništa. Tepih je bio pun krvi i bilo je jasno kao dan da je
mrtva. Jesi li ikad ubio najboljeg prijatelja? Ima to jako loših strana.
Dugo sam se vremena samo povlačila uokolo, plakala i pitala se što da
radim. Bilo mi je žao nje, ali još više mene same, rekla bih. Jer u to vrijeme
nisam još bila udana za Stefana – samo smo tako, živjeli u istoj kući.
Švicarci su me mogli deportirati u bilo kojem trenutku. Uglavnom, kad
se vratio kući on je sve preuzeo u svoje ruke. Stefan je i predložio da se
riješimo tijela. Jer da mojoj filmskoj karijeri, a ni njemu, ne bi koristilo
da se umiješa policija. Do tog sam se trenutka bila već malo primirila.
Tako smo je usred noći odnijeli dolje do pristaništa za čamce i izvezli se s
njom u tom starom brodiću koji je ondje bio usidren. Stefan je vozio taj,
dok sam ga ja slijedila u svojoj Gretchen. Otplovili smo malo dalje niz
obalu jezera i onda potopili tu barku. To je to. Prije nego što me to pitaš,
za Stefana sam se udala sljedećeg tjedna. Ona je ostala dolje u vodi gotovo
godinu dana prije no što su je pronašli, ali do tog ju je časa bilo već
praktički nemoguće identificirati, dakako. I tako sam računala da sam se
izvukla. Sve do jučer, Gunthere.« Odbacila je cigaretu i ljutito nagazila
cipelom. »Zašto si morao – « Uzdahnula je. »Biti tako prokleto
oštrouman? Mrzim što to znaš. Mogla bih te ubiti, Gunthere. Zbilja bih
to mogla.«
»Ovo je zgodno, tiho mjesto. Nema nikoga u blizini. Možda sada imaš
priliku.«
»Što? O čemu ti?«
Izvukao sam Walther iz futrole pod pazuhom, napeo ga da jedan
metak uđe u cijev, stavio joj ga u ruku i podigao je tako da mi je pištolj
bio uperen ravno u srce.
»Sama si rekla da još nikad nitko nije učinio ništa plemenito za tebe.
E pa eto, učinit ću ja. Žrtvovat ću se radi tvoje sreće. Upravo kao jedan
od onih Teutonskih vitezova koje si spomenula.«
 »Pazi se. Učinit ću to. Samo pazi.«
»Hajde samo«, rekao sam. »Slobodno. Držiš P38. On ispaljuje osam
komada devet-milimetarskog Luger streljiva. Ali na ovoj udaljenosti
jedan će ti biti i više nego dovoljan da u meni napraviš rupu pristojna
promjera.«
»Ne budi tako uvjeren da neću to i učiniti, ti majmunčino glupa.«
»To doista i jest poanta cijele ove predstave, ljubavi. Prije mjesec ili
dva bio bih ti rekao da ćeš mi time učiniti uslugu, ili tako nešto. Ali
otkako sam te upoznao, promijenio sam mišljenje.«
»Pijan si.«
»Ne toliko pijan da ne bih točno znao što radim. Sve što moraš učiniti
jest povući okidač, ispustiti pištolj i brzo se udaljiti. To je to. Razmisli o
tome. Kad mene ne bude, nitko u Njemačkoj više neće znati da si ti ubila
tu curu. Možeš dalje u život, biti filmska zvijezda i nemati ni jedne brige
na ovom svijetu. Nitko nikad neće u prelijepoj ženi kao što si ti prepoznati
revolveraša. Naročito ne u Münchenu. Prusi možda još i bi. Bavarci su po
tim pitanjima malo staromodni. Hajde, pucaj.«
»Prestani više, Gunthere.«
»Možeš to učiniti, ako želiš. Rekla si da bi me htjela ubiti. Vjeruj mi,
u mračnoj si noći, u tihoj uličici, s nabijenim pištoljem u ruci – nikad
nećeš imati bolju priliku nego sad.«
»Prekini«, rekla je. »Naravno da te ne želim ubiti, Gunthere. To sam
samo tako rekla. Zašto bih željela da umreš, idiote jedan? Rekla sam ti da
te volim, nisam li? E pa, volim te.«
Spustila je pištolj i okrenula lice prema zidu. Uzeo sam joj pištolj i
polako i nježno spustio otponac. Ostao je zakočen – cijelo je to vrijeme i
bio – ali ona to nije morala znati. To je dobra strana P38-ice – uvijek je
bio siguran pištolj. Dalo se u svakom trenu držati jedan metak u cijevi
bez straha da ćete si otkinuti uho ako slučajno opali. Vratio sam P38 u
futrolu, zagrlio je i poljubio je u obraz, sada mokar od suza.
»Tek sam sada u to siguran«, rekao sam joj tiho. »I to je doista jedino
što je važno, nije li?«
»Ti si lud«, rekla je. »Što da sam te upucala?«
»Ali nisi. A da jesi, odgovor na to pitanje ionako bi bio nevažan.
Činjenica je, zbilja mi je mrska pomisao da moram nastaviti živjeti bez
tebe. Učinila bi mi time uslugu, anđele.«
»Ne vjerujem ti«, rekla je.
Još jednom sam je poljubio. »Ma siguran sam da vjeruješ.«
»I što sad? S onom drugom stvari.«
»S damom u jezeru?«
Kimnula je.
»Ništa. Možda me nisi dobro čula. Danas ubojstvo nije zločin, zločin
je karta Europe puna njemačkih takozvanih protektorata i marionetskih
država iz kojih brojeve poginulih našem vođi prinose i objavljuju kao da
su rođendanski pokloni. Nema razloga zašto bi trebala razumjeti što time
mislim reći, ili zašto bi ti to itko trebao objasniti. Možda ću ti jednog dana
objasniti ja, ali zasad još ne. Tako da, zaboravi na sve to i reći ćemo ovako:
što god da se dogodilo, što god da si učinila, meni se živo fućka. Sve što
mi je važno jest današnji dan. I sutra će također biti važna jedino ta
današnjica. I dan nakon toga. Tvoja je tajna kod mene na sigurnom. I
kad god me budeš trebala da ti nekoga ili nešto odnesem i bacim u jezero,
anđele, tvoj sam čovjek.«
 42. poglavlje

to vam je s nosom, k vragu?«

Š»Malo sam ga preglasno ispuhao, mislim. Ili to, ili je u Berlinu mnogo
hladnije nego što sam mislio da će biti.«
Goebbels se osmjehne. »Doista ste je doveli natrag iz Švicarske?«
»Ostavio sam je da pije kavu u kući kod Griebnitzseea prije sat
vremena. Dobro je. Čita tekst svoje uloge. Čeka da u ponedjeljak počne
opet s poslom.«
»Ali nije mi jasno zašto me nije nazvala?«
»Ne znam, gospodine.«
»Možda bih trebao svratiti donde, s buketom cvijeća. Možda i s
komadom nakita. Pitam se imaju li što u Margrafu u Kanonierstrasse.«
»Mislim da je rekla da će se okupati. Duga je vožnja od Münchena,
gospodine. A dan je vruć. Možda vas namjerava nazvati kasnije, nakon
što se malo osvježi.«
»Da, pretpostavljam da ste u pravu. Gunthere, zadivljen sam.
Imajući u vidu bombardiranja i tu svinjariju oko njezina tate, pomislio
bih da se nikad više neće vratiti u Berlin. Kad smo zadnji put razgovarali
telefonom, gotovo pa mi je rekla da se gonim k vragu. Čak sam već počeo
tražiti drugu glumicu da mi je zamijeni. U filmu, mislim.« Nasmiješio se.
»Zbilja je sad ovdje? Na Griebnitzseeu?«
»Onog trenutka kad sam se uvjerio da je sigurno prošla kroz ulazna
vrata kuće, krenuo sam ravno ovamo da vas o tome izvijestim. Mogao sam
vam i telefonirati, ali mislio sam da bi bilo u redu da vam osobno to dođem
reći.«
 »Naprosto sam znao da će mi danas biti izvrstan dan«, reče Goebbels.
»Jučer, na putu ovamo s aerodroma Tempelhof, razmišljao sam kako li su
samo ljudska stvorenja glupa kad vode rat u vrijeme dok je priroda ovako
predivna. Teško je zamisliti da se išta takvog zbiva na dan ovako lijep kao
današnji, nije li? I sada još to, vaše fantastične vijesti. Doista, ne bih
mogao biti sretniji nego što jesam.«
Goebbels se široko osmjehne, prebaci poklopac srebrne kutije za
cigarete širom je otvarajući i malo poskoči na jastučiću na sofi. »Uzmite
cigaretu, kapetane. Napunite si tabakeru.«
Nasmiješio sam se neuvjereno, otkopčao džep na prsima svog sakoa
i izvukao iz njega tabakeru. Bio sam opet u uniformi. Civilno odijelo i
dalje mi je ležalo na podu Dalijine spavaće sobe u kući kod Griebnitzseea,
kamo ga je ona u žurbi bacila prije no što smo se uvukli u krevet.
Zaboravio sam ga kasnije objesiti na vješalicu i sad sam pomalo strahovao
da bi se odijelo moglo ondje zateći i ako se ministru Istine sprdne trknuti
onamo da svojoj najdražoj glumici poželi dobrodošlicu u Berlin. Mar za
urednost u kući nije bila Dalijina najjača strana i bez Agnes da o svemu
tome misli, nisam se previše uzdao da odijelo neće ležati na podu i kad
Goebbels onamo stupi. I ne samo moje odijelo, već i moje prljavo donje
rublje i futrola s P38-icom koju sam posudio od ringlikonskog farmera.
Pojavu pištolja još bih i bio u stanju objasniti, ali donje rublje ne.
U svojem je pak bijelom ljetnom odijelu Goebbels izgledao upravo
kao medicinski brat iz neke ludnice, što možda i nije bilo tako daleko od
istine. Vođenje rata – totalnog rata – bila je jedna od najslavnijih mantri
ovog Mahatme, a slušati njegove lirske izljeve o ludilu ratovanja bilo mi
je vrlo iznenađujuće. Kakvog bi on pojma uopće mogao imati o miru i o
prirodi?
 Iznenadilo me i to što se pristao sa mnom naći bez prethodnog
dogovora. Ministarstvo je bilo puno tajnica i stenografa koji su jurcali po
palači kao luđaci. Očito se zbivalo nešto vrlo ozbiljno, ali nitko koga sam
pitao nije bio nimalo naklonjen da mi odgovori što. Nekoliko sam
veličanstvenih časaka zamišljao da to čitava Vlada bježi iz Berlina, što se
po ulicama govorkalo još otkako su se pojačala RAF-ova bombardiranja.
Hamburg je opet bio pogođen, pričalo se da je u ruševinama. I nije bilo
nikakve dvojbe da su neke državne urede po Berlinu evakuirali. Ministar
unutarnjih poslova, Wilhelm Frick, navodno je čitav svoj odjel izmjestio
na selo. Svaki pravi Berlinac za kojega sam ja znao jedva je dočekao da
se maknu iz grada. Ali Goebbels definitivno nije izgledao kao netko tko
samo što nije zbrisao iz Hitlerove prijestolnice. U stvari, izgledao je tako
zadovoljan vijestima koje sam mu donio i tako opušten da je prebacio
nogu preko noge, izlažući mojem izravnom pogledu svoje deformirano
desno stopalo koje mi se zaklatilo pred licem, što ranije nikad nije učinio;
bio sam primijetio da je inače uvijek prebacivao lijevu nogu preko desne.
»Kako li ste to samo izveli?«, pitao me. »Morate mi sve ispričati jer
od Dalije sigurno neću izvući cijelu istinu. Od nje ću čuti samo neku
besmislice o tome kako nije htjela nikoga iznevjeriti. Mene, Veita
Harlana. Ostatak glumačke postave. Ta žena je majstor laganja. To vam
kažem kao netko tko ima nos za istinu. Što ste joj, pobogu, rekli?«
Uzeo sam cigaretu iz svoje sada ponovno pune tabakere, zavrtio je
među prstima, ispod nosa, kako bih se naužio slatkog mirisa dobrog
duhana koji je, za razliku od onog u većini njemačkih cigareta, ostajao u
papiru i nije prijetio da će mi se u džepu istresti iz njega – i pripalio je
stolnim upaljačem. »Novac, gospodine.« Ispuhnuo sam dim u smjeru
visokoga stropa i slegnuo ramenima. »Rekao sam joj za novac i za kuću
koju ste joj ponudili dati ako pristane snimiti film. Spomenuli ste to u
telegramu.«
»Znala je ona čitavo vrijeme da ima još novca u igri«, rekao je
odmahujući glavom. »Takve vam igre ti ljudi igraju, znate. Glumci. A
glumice su naročito beskrupulozne. Čekaju da vas uhvate među krakove
pincete i onda vas stisnu i izmuzu do posljednjeg novčića. Ali njoj barem
novac nikad nije bio problem. Ima bogatog muža. Kuće i novac nisi Daliji
važni. Ne, mora tu biti još nečeg, Gunthere. Nešto mi niste rekli. Vratila
se u Berlin radi još nečeg osim tog novca. Ali radi čega?«
Nije mi se činilo da bi želio čuti priču o dami iz jezera, a niti to da bi
njezin povratak u Berlin mogao imati mrvicu veze sa mnom, pa sam
uvukao dug dim iz cigarete, progutao ovog puta čitav udah dima i onda
mu rekao: »Rekao sam joj da bi za ovaj film mogla dobiti još više novca
nego što je dobila Zarah Leander kad je snimila Fatalnu ljubav.«
»Veliku ljubav«, Goebbels se namršti. »Film se zvao Velika ljubav.
Ali sad kad bolje pogledam, Fatalna ljubav zvuči mnogo modernije.
Američkije. Uglavnom, što sam htio reći: u mojem telegramu nije stajalo
baš ništa o Zari Leander. Sve što sam rekao bilo je da ću udvostručiti
prvotnu ponudu za Fräulein Dresner. Što je već samo po sebi bilo vraški
puno, mogu vam reći, Gunthere. Pojma nemate kakve megalomanske
pojmove ti ljudi imaju o tome kakve bi dnevnice trebale biti.«
»Ne, gospodine. Istina je da nije stajalo. Bojim se da sam bio toliko
slobodan pa ubacio to o Zari Leander, tek toliko da malo zasladim vašu
ponudu. I mogu vam reći da je Fräulein Dresner bila vrlo zadovoljna kad
sam joj dao do znanja da će zaraditi više od Leanderice. A naročito je bila
oduševljena kad sam joj natuknuo da će biti najbolje plaćena glumica u
njemačkoj kinematografiji. U povijesti njemačke kinematografije.
Rekao bih čak da bi se to mogli nazvati politikom. Za posljedicu, mislim
da sam vam sad možda stvorio problem sa Zarom Leander. Morat ćete
možda biti arbitar u borbi moći između njih dvije.«
»Briljantno«, reče Goebbels i glasno pljesne rukama. »Briljantno.
Zašto se, dovraga, ja nisam sjetio toga? Pa naravno. Sve su te glumice
bolesno ljubomorne jedna na drugu. Dalia mrzi Zaru, koja pak mrzi
Mariku Roekk. A sve one mrze Marlene. Kako ste to samo znali?«
»Nisam. Ali kad sam u školi imao fiziku, učili su nas nečemu što se
zove Coulombov zakon, koji kaže da se visoko-nabijene čestice čiji su
naboji istovrsni međusobno odbijaju. Ponekad silovito. Ista stvar često
vrijedi i za žene. Kad jedna žena privlači sve muškarce u prostoriji, onda
neke druge žene to vrlo lako može početi odbijati. Barem je u mojem
iskustvu tako. Ponekad mi se čini da žene više pozornosti pridaju drugim
ženama, nego muškarcima.«
»Nije li to upravo tako?«, reče Geobbels. »Ali nije to tako samo kod
žena, kažem vam. Glumci su potpuno isti. Heinz Rühmann ne može
podnijeti da bude u istoj sobi gdje i Ferdinand Marian. Doduše, nitko
drugi također ne može podnijeti boravak u istoj sobi s Ferdinandom
Marianom. Bivša mu je žena Židovka, znate. Imaju čak i kćer koja je onda
napola Židovka. A i druga žena, ona je u prvom braku bila sa Židovom.
Nevjerojatno, zar ne? Kad se uzme u obzir da on sam nije Židov, čovjek
bi pomislio da će malo bolje pripaziti na takve stvari, ne čini vam se? Pa
mislim, od svih ljudi barem on.«
Kimnuo sam neodređeno; Ferdinand Marian bio je glumac koji je
igrao Židova Süßa u istoimenom filmu.
»Ali i u Wilhelmstrasse stvar je potpuno ista. Svi se trgaju samo da
vođa na njih malo obrati pozornost. Ma, baš su kao i glumice neki od tih
ljudi, a Bormann i Speer najgori su od njih svih. Dobro ste ovo obavili,
Gunthere. Doista jako dobro. Ne mogu vam ni reći koliko sam
zadovoljan.«
»Hvala vam, gospodine.« Pogledavao sam već prema izlazu, pitajući
se kad ću napokon moći umaknuti tom doktorovu zadovoljstvu i ići kući,
u svoj stan. Budući da sam čitavo prijepodne vozio, bio sam umoran.
Naročito s obzirom na to da sam s Dalijom u krevetu proveo besanu noć.
U vođenju ljubavi, postajalo je jasno, bila je nezasitna.
»Vi, Gunthere, u tom Uredu za ratne zločine samo propadate. Trebali
biste prijeći ovamo i raditi za mene. Treba mi netko snalažljiv. Netko tko
je sposoban misliti svojom glavom. Pretpostavljam da vas je to i usporilo
u karijeri koju ste odabrali. Hoću reći, nekome tako svojeglavom poput
vas vrlo je teško slagati se s nadređenima. Ali meni ta svojeglavost može
biti korisna. I sad kad malo bolje razmislim, imam još jedan posao za vas.
Da, bojim se da nećete još moći otići k svojoj novoj ženici. Žao mi je zbog
toga, ali ovo je mnogo hitnije. Možete čak to promatrati i kao svoju
krivnju – predobro ste obavili prethodni zadatak. To je možda nepošteno
od mene. Ali, eto, nema druge. Da, ovo se mora što prije riješiti.«
Pogledao je na sat. »Što prije, to bolje.«
»Sad kad je Mussolini pao – da, bojim se, Gunthere, da je Duce dao
ostavku i da je Badoglio preuzeo Italiju. Zato sva ta strka. Tamo vani. Na
hodnicima vlasti, da se tako izrazim. Zato svi trčkaraju uokolo kao
obezglavljene kokoši. Čitava je situacija i dalje vrlo nejasna. Netom sam
se vratio iz vođina Glavnog stožera u Rastenburgu, gdje sam sate i sate
proveo u razgovorima s njim. Uglavnom, ovdje se sve komeša, i u Italiji
dabome, a i u Hrvatskoj. Hrvatski poglavnik, Ante Pavelić, već je ovdje
u Berlinu i traži od Ribbentropa jamstva. Nije da bi Ribbentrop baš ikoga
i u što bio kadar uvjeriti. Bojim se da je naš presvijetli ministar vanjskih
poslova diplomatski nepismen i da ne bi ni školarca uspio utješiti taman
da su mu džepovi puni lizalica.«
Duboko sam udahnuo prije no što ću ga vratiti na temu. Doista sve
što sam htio bilo je otići kući. »Pa u čemu vam onda ja mogu pomoći,
gospodine?«
»Ah, da. Pa, riječ je o našem zajedničkom problemu, shvaćate li?
Onom koji smo stvorili tek prije nekoliko dana upravo u ovom uredu, vi i
ja. Da. Otvoreno priznajem, krivnja pada i na mene. Ali u svoju obranu,
Gunthere, moram reći da je to bila vaša zamisao. Poglavnik je sa sobom
doveo neke svoje ljude. Šefa sigurnosti, Eugena Kvaternika; Lorkovića,
svojega ministra za vezu s Njemačkom; Perića, ministra vanjskih poslova,
i razne tjelesne čuvare i ustaške časnike. I sad dolazimo do onog pravog.
Čini se da je jedan od tih časnika ni manje ni više nego naš stari prijatelj
pukovnik Dragan. Da, čuli ste me. Dalijin otac. Fra – ?«
»Fra Ladislav. On, ovdje u Berlinu? Kriste, kako je do toga došlo?«
»Sve je to Ribbentropova krivnja. Sam se ishitrio i izdao svima iz
Poglavnikove delegacije vize, a da se nije konzultirao ni s kim iz ovog
ministarstva, pa čak ni iz Ministarstva unutarnjih poslova, vjerujem.
Kako bilo, on je sada ovdje i čini se više no vjerojatnim da će pokušati
stupiti u kontakt s Dalijom ako bude ikako mogao, ne mislite li da je
tako? Nazvao sam već osiguranje u filmskim studijima da se pobrinu da
ne bude propušten kroz vrata.«
»Neće on krenuti u studio«, rekao sam. »Neće biti potrebe. Njezina
adresa u Griebnitzseeu stajala je na pismu koje sam pukovniku dao kad
sam ga i upoznao, u Jasenovcu. Ne mogu nikako zamisliti da bi je izgubio.
Kad sam mu predao pismo, stavio ga je u džep na prsima, tik do srca.«
»To je nesretna okolnost.«
»Kuća nam mora biti prvo odredište.«
 »Vidim da shvaćate težinu problema. Znao sam da hoćete. Zato je
sad na vama da se pobrinete da je on nikad ne vidi. Naposljetku, on je,
kao, mrtav. Barem ste joj tako rekli, zar ne? Da vam je gvardijan
samostana u Banja Luci rekao da su ga u borbi ubili Srbi, ili tako nešto?
Ne bi uopće valjalo da se sada sretnu. Ne nakon što smo uložili toliko
truda da je vratimo u Berlin. Po svoj prilici, vratila bi se istog časa natrag
u Švicarsku. A mi na prvo polje školice.«
Kimnuo sam potvrdno. Već mi je u glavi odzvanjao Goebbelsov glas
dok obmanjuje Daliju, u slučaju da mu ikad dođe na vrata i zatraži od
njega objašnjenje:
»Shvaćam zašto si tako uzrujana oko toga, Dalijo. Ali ne smiješ mene
kriviti. I ne smiješ niti pomišljati da se vratiš u Švicarsku. Moraš znati
da je onaj gad Bernhard Gunther i tebi i meni slagao. I meni je rekao da
ti je otac umro. Pojma nemam zašto je to učinio. To je neoprostivo, slažem
se, ali ja nisam imao ništa s tim, moraš mi vjerovati.«
»Odvezite se brzo do kuće kod Griebnitzseea, za početak, i pobrinite
se, k vragu, da pukovnik Dragan ne prođe preko jebenog praga. Recite
Daliji da je varalica, recite joj da je plaćeni ubojica – recite joj koji god
kurac hoćete i upucajte ga ako treba, ali se po svaku cijenu pobrinite da
se njih dvoje nikad ne susretnu. Ako se to dogodi, znat će da smo joj
obojica lagali. I vi i ja. I nikakvo naknadno moljakanje neće to moći
popraviti, Gunthere. On joj jest otac, na kraju krajeva, pa makar bio i
psihopat.«
»Gdje je odsjelo hrvatsko poslanstvo?«
»Posvuda po gradu. Pavelić i Kvaternik su u Adlonu s par
tjelohranitelja. Perić je u ambasadi. Većina ustaških časnika spavaju u
Vili Minoux, kraj Wannseea. Ali nekolicina, uključujući i Dalijinog
taticu, smješteni su kod Velikog muftije u njegovoj vili u Goethestrasse.«
 »Isuse, pa to je već na pola puta do Babelsberga.«
»Nesumnjivo on i muftija uspoređuju bilješke o onoj SS-ovoj
regimenti bosanskih muslimana koju je Himmler osnovao na Hadž
Aminov nagovor kako bi i oni sudjelovali u tamanjenju Židova. Kako se
ono zovu?«
»Handschar divizija«, rekao sam.
»Ludost, ako mene pitate, ali kad je uopće zdravi razum Himmleru
išta značio? Pa? Pada li vam na pamet kakva bistra ideja? Što poduzeti u
vezi s ovim neopisivim sranjem koje smo uspjeli prouzročiti?«
»Mislim da bi najbolje bilo kad bih je uspio maknuti iz grada na par
dana. Sve dok hrvatsko poslanstvo ne ode iz Berlina.«
»To je odlična ideja. Ali ne u Švicarsku, ha? Jedva smo je odande
iščupali. Najbolje bi bilo negdje unutar Njemačke. Što vi predlažete?«
»Bolje da to ne bude bilo gdje u Berlinu. Dalia je previše slavna a da
bi prenoćila u bilo kojem berlinskom hotelu. Zašto je vi ne biste odveli u
Rastenburg?«
»Šalite se, zar ne?«
»Ispričavam se.« Zamislio sam se na trenutak. »Čujte, nemate li neko
skrovište? Neko mjesto na koje odlazite kad ne želite da vas itko
pronađe.«
»Ja sam oženjen, imam šestero djece. Sedmero ako računate i sina
moje žene, Haralda. Kakvim me vi to čovjekom smatrate, Gunthere?«
»Uvijek postoji opcija da je odvedem u svoj stan.«
»Ne, ne čini mi se da bi to bilo baš prikladno, znate?« Razmišljao je
kratko vrijeme. »Zapravo, znam jedno mjesto. Kućica koju posjedujem,
nedaleko od Potsdamske šume i gostionice Moorlake, malo na jugozapad
od Pfauneninsela. Mislim da biste je mogli onamo odvesti. Recite joj –
recite joj da nam je Ministarstvo zrakoplovstva proslijedilo neke dojave
da je moguće bombardiranje filmskih studija s ciljem uništenja
njemačkog morala.«
»Postoji li ondje telefon?«, upitao sam. »U toj kućici.«
»Da, naravno. Ili joj možete reći da je Židov koji je bio prijašnji
vlasnik te kuće na Griebnitzseeu pobjegao i da se smatra da je na putu
natrag u Berlin. I da bi mogao napasti bilo koga tko se zatekne u kući.
Da, to bi moglo upaliti. Događa se to, znate. Ne prihvaćaju svi Židovi
proces arijanizacije baš staloženo.«
»Onda ću je odvesti u tu vašu vikendicu. Možete me onamo nazvati
kad opasnost prođe.«
»Ili joj samo recite da su zaprijetili smrću meni i onima koji su mi
bliski. I to bi također upalilo, ne čini li vam se?«
Počinjao sam se pitati koliko su njih dvoje ustvari bili bliski. Imao
sam samo Dalijinu riječ da ona i Goebbels nisu ljubavnici. Ali te priče o
cvijeću i kupovanju nakita kod Margrafa počele su me uvjeravati u
suprotno.
»Dajte mi recite gdje je ta vikendica, gospodine. I dajte mi telefonski
broj.«
Rekao mi je adresu i pokazao mi je na karti koju je izvukao iz radnog
stola.
»Dobro poznajem taj dio grada«, rekao sam mu. »Jednom sam ondje
ručao s generalom Nebeom. Lijepo je ondje u ovo doba godine. Doista je
prekrasno na jezeru. I atmosfera je vrlo intimna, pretpostavljam. I vrlo
romantična, dakako.« Osmjehnuo sam se. »Odlazite li onamo često,
gospodine?«
 Goebbels me ošinuo ledenim pogledom, zbog čega sam se osjetio
mnogo opuštenije no dotad. Tako sam točno znao na čemu sam s njim.
»Pronaći ću vam ključ«, rekao je. »Telefonirajte mi čim stignete onamo.«
 43. poglavlje

N azvao sam kuću na Griebnitzseeu s privatnog telefona krem boje u

ministarstvu, ali nitko nije odgovorio. To me nije zabrinulo. Dalia
se vjerojatno kupala. Nikad nisam upoznao ženu koja je toliko dugo
ostajala u kupaonici. Da opere i osuši kosu ponekad bi joj trebalo i više od
sat vremena. U Bayerischer Hofu u Münchenu, gdje je uzela suitu veliku
otprilike kao Tiergarten, iskoristila je šest velikih ručnika u samo jednoj
večeri, što bi šokiralo one mnogobrojne Nijemce koji su uspijevali da im
jedan ručnik potraje čitav tjedan, ali mene se to nekako dojmilo
zabavnim. Većinu je dana Dalia uspijevala živjeti kao da je rat nešto što
se događa samo drugima. Divio sam joj se zbog toga. Koji bi bio smisao
pretvaranja da ste jednako bijedni kao i svi ostali ako već imate sve o
čemu bi se i u mirno doba moglo sanjati? Što se mene tiče, ja sam samo
želio biti pored nekog takvog što je duže moguće i uživati u toj bezbrižnoj
egzistenciji, pa makar i samo posredno kroz nju. Činilo mi se to vrlo
dobrodošlim predahom u crno-bijelom horor filmu mog života. Dakako,
mi smo oboje živjeli za trenutak, premda iz posve suprotnih razloga: Dalia
zato što nije mogla uvidjeti nijedan razlog zašto bi sebi uskratila bilo koji
zemaljski užitak koji poželi; ja pak zato što sam imao osjećaj da bi mi svi
zemaljski užici mogli biti uskraćeni u bilo kojem trenutku. U mojem
svijetu, glave se obično skidalo u zatvoru Brandenburg, ili u Jasenovcu.
Ali u njezinom, jedine glavice koje je trebalo rezati bile su one rascvalih
ruža.
Barem sam ja sebe u to uvjeravao.
Bio sam se uputio prema mramornom stubištu, kad sam spazio
projekcijsku dvoranu u kojoj mi je državni tajnik Leopold Gutterer
pročitao govor koji sam kasnije održao na konferenciji IKPK na
Wannseeu. Možda je to bilo i zbog mojeg klaunovskog crvenog nosa –
unatoč tome što sam bio zabrinut za Daliju, bio sam nakon onakvog
sastanka s Goebbelsom raspoložen napraviti nekakvu sitnu sabotažu.
Ušao sam u dvoranu, zatvorio za sobom vrata i otišao do velikog
Telefunken radija koji je stajao uza zid. Bio je toliko velik da biste mogli
pomisliti da je riječ o komandnoj ploči krstarice kojom biste mogli
otploviti niz Wilhelmstrasse sve do sjevera i Baltičkog mora. Kao i svi
radioaparati u Njemačkoj, i ovaj je iznad plastičnog valjka kojim se
upravljalo antenom imao mali znak upozorenja koji je podsjećao da je
slušanje zabranjenih radiostanica kazneno djelo kažnjivo smrću. Dok
radio još nije bio uključen, za svega nekoliko sekundi namjestio sam ga
na valove BBC-ja i podesio glasnoću na maksimum, a onda ga najzad
upalio i hitro izašao iz dvorane. Kao i većina radija – pa tako čak i ovaj,
koji je izgledao kao da ima deset ili dvanaest katoda – Telefunkenu je
trebala gotovo minuta da se zagrije, a dotad ću ja već biti na sigurnoj
udaljenosti od mjesta zločina. Nije to baš bio neki čin otpora, ali barem
me nasmijalo. Kad se o nacistima radi, ponekad je humor najbolje
raspoloživo oružje.
Izašao sam iz ministarstva i žurnim se korakom vratio do Mercedesa.
Znao sam da će mi nedostajati taj auto kad kucne čas da ga vratim
Schellenbergu. Nagazio sam na gas i odjurio cestom kroz Tiergarten, pa
pored Stupa pobjede sve do zapadnog dijela centra i onda skrenuo na jug
na brzu cestu AVUS. Budući da sam išao na Griebnitzsee, Goethestrasse
mi je bila usput pa je bilo logično da se najprije ondje zaustavim.
Zateknem li pukovnika Dragana, izmuljat ću ga da idemo u filmski
studio u Babelsbergu da vidi svoju davno izgubljenu kćer. Umjesto
onamo, odvest ću ga duboko u Potsdamsku šumu i onda ga samo iskrcati
ondje, napuštenog poput Snjeguljice, kilometrima daleko od civilizacije,
dok ću se ja vratiti do Kaiser-Strasse i odvesti Daliju u vikendicu kod
Pfauneninsela. Vjerojatno bismo se mogli ondje ugnijezditi na barem
tjedan dana, ili do trenutka kad mi Goebbels da znak da je zrak čist.
Goethestrasse je bila bogataški kvart, ulica popločena oblucima i
ispunjena prostranim automobilima i skupim kućama; činilo se bome da
je Velikom muftiji upala sjekira u med. Elegantna vila boje mandarine
na uglu sa Schillerstrasse nije bila jedna od najvećih ondje, ali u svakom
je slučaju mogla biti i najljepša među njima. Bila je to kuća u kakvoj bih
možda bio i sam odabrao živjeti da mi je netko poput Adolfa Hitlera bio
dobar prijatelj. Parkirao sam auto u sjeni visoke breze, ugasio motor i
izašao na oblucima prekriven pločnik. A sve to tu, toliko daleko od
Jeruzalema. Šest godina ranije – mislim da je to bilo u rujnu 1937. – SD-
ov me Odjel za židovska pitanja poslao u Palestinu i Egipat u društvo
dvojice SD-ovih dočasnika na izvidničku misiju. U Kairu sam
prisustvovao sastanku moje dvojice njemačkih suputnika s Velikim
muftijom u sobi Hotela Nacional. Muftijina mržnja prema Židovima nije
se mogla opisati doli kao patološka i sad sam se najiskrenije nadao da ću
moći izbjeći ponovni susret s tim ludim mulom. Nije, doduše, da sam
mislio da će me prepoznati. A nisam mislio niti da bi mi se sad kad živi u
Berlinu išta više svidio.
Mrkome Handscharu koji je čuvao kapiju dao sam lažno ime u
slučaju da me pukovnik ikad poslije pokuša pronaći. Nikako nisam
namjeravao smetnuti s uma njegovu strast za rezanjem grkljana i
odrubljivanjem glava. I dalje mi se u ružnim snovima ukazivao prizor
njegova vrta u Jasenovcu. Handschar je nosio sivo-maslinasti fes s
nacističkim orlom i SS-ovskom mrtvačkom glavom iznad čela. S vrha
fesa visjela je crna kićanka, kao gajtan za zvono na vratima pakla. Nije
djelovao naročito osmanlijski – prije svega, govorio je prilično dobro
njemački. I čak niti da je bio živi model u dvorani punoj slijepih crtača ne
bi se mogao više dosađivati nego ondje na svom stražarskom mjestu.
»Dobro jutro, gospodine«, rekao mi je uljudno kad sam se pojavio na
kapiji. »Kako vam mogu pomoći?«
»Htio bih vidjeti pukovnika Dragana«, odgovorio sam. »On je član
Poglavnikove delegacije iz Hrvatske. Koliko znam, gost je Velikog
muftije. Moram s njim razgovarati o jednoj hitnoj privatnoj stvari.«
»A tako.«
»Je li ovdje?«
»Ne znam. Ljudi ovamo dolaze i odlaze odavde cijelo vrijeme. Meni
nitko ništa ne govori. Ja sam samo pas čuvar.«
Vrata su mi i dalje bila zatvorena, a vrijeme je prolazilo. No nisam
baš imao želje izdati mu izravnu zapovijed. Izgledao je kao netko tko bi
mi mogao uzvratiti lavežom.
»Daleko si ti bome od kuće, zar ne, sinko? Iz Bosne si, je li? Svi ste vi
SS-ovci muslimani odande?«
Handschar sjetno kinine, kao da mu nedostaje njegov zavičaj.
»Putovao sam onamo prije par tjedana«, rekao sam. »U mjesto zvano
Banja Luka.«
»Bili ste u Banja Luci?« On je to pitanje izgovorio kao da sam rekao
da sam proveo ludo zabavan vikend u Parizu.
»Jesam.«
»E, da sam barem ja sad u Banja Luci«, rekao je. »Ja sam iz Omarske.
To je tamo u blizini.« Stresao je tužno glavom. »Nemam pojma zašto sam
ovdje. Ali jesam. Sljedeći tjedan moramo na neke vježbe u Francusku. Ali
ja zbilja ne želim na obuku u Francusku. Samo želim kući, gospodine.«
 »Vratit ćeš se kući a nećeš stići niti reći keks«, rekao sam mu. »I bit
ćeš pun priča. Da i ne spominjem taj par lijepih čizama koje ćeš moći
prodati.«
Nasmiješio se i otvorio mi vrata. »Spavaju ovdje neke ustaše«,
potvrdio mi je. »Ali mislim da su neki od njih izašli u grad. Najbolje da
pitate unutra.«
Prošao sam kratkom pošljunčanom stazom između uredno
potkresanih tratina, pored kružne fontane i uza stube do trijema s četiri
dorska stupa, gdje sam snažno zakucao na velika vrata od mahagonija i
onda se okrenuo da pogledam još jednom vrt. Desno od kuće bila je
javnosti otvorena stazica koja je vodila preko malog jezerca. U velikoj
bijeloj kući ravno preko puta nekoliko je tuceta prozora odsijevalo
glamurom koji je privlačio oko. Negdje iza drveća čuo sam kako trava
brzo raste i kako vjeverice glasno dišu i osjećao sam zujanje tišine na
bubnjićima toliko snažno kao da mi je netko netom opalio pljusku preko
uha. Okolna je priroda izgledala sasvim dostojanstveno i pošteno, ali me
vrijeđalo što fanatik poput muftije ima pravo živjeti u tako lijepom dijelu
Berlina kao što je Zehlendorf. Da ja živim preko puta takve zvijeri, svake
bih noći nabacio tulum s hrpom alkohola i polugolih djevojaka, samo da
mu dignem živac. Zapravo, razmišljajući o tome, nisam mogao naći
razloga zašto takav tulum ne bi i općenito bio dobra ideja.
Za razliku od čuvara na kapiji, čovjek koji mi je otvorio kućna vrata
bio je Arapin. Nosio je bijelu džalabiju i crveni fes. Lice mu je bilo puno
ožiljaka od kozica, a ispod do zemlje duge košulje virio je niz gadnih
smeđih noktiju na nožnim prstima, koji su izgledali kao da bi im mjesto
trebalo biti u insektariju berlinskog Zoološkog vrta. Iza njega mogao
sam nazrijeti prostranu okruglu dvoranu i stol prekriven mozaikom na
kojem je stajala glazirana perzijska vaza puna ljiljana. Na jednom je zidu
visjela velika crna zastava s nekakvim arapskim natpisom izvezenim
srebrno-bijelim koncem, koju je za SS možda dizajnirao Hugo Boss.
Opet, možda je to trebala biti slika jame pune zmija. S obzirom na to
kakva nam je suvremena umjetnost, pomalo je teško reći. Na drugom je
zidu stajao portret Adolfa Hitlera, što me natjeralo da se zamislim zašto
je mrzio Židove, ali ne i Arape. Naposljetku, neki su Židovi naprosto kao
Arapi kojima odjeću šiva malo bolji krojač.
»Tražim pukovnika Dragana«, objasnio sam. »On je ovdje smješten,
je li tako?«
»Da, ovdje je smješten«, reče vratar. »Ali izašao je, bojim se. Prije
dvadesetak minuta.«
»Je li rekao kamo će?«
»Meni nije rekao, gospodine.«
»Je li otišao pješice? Ili autom?«
»Posudio je bicikl, gospodine.«
»Bicikl?«
»I plan grada Berlina.«
»Kakav plan? Pharus ili Schaffmann?«
»Ne znam. Naprosto plan.«
»Pharus ide južnije«, rekao sam. »Razlika je.«
Vratar slegne ramenima. »Da prenesem pukovniku poruku da ste ga
tražili, gospodine – ?«
»Kapetan Geiger«, rekao sam. »Obojica smo služili u Hrvatskoj.«
Okrenuo sam se da pođem niza stube i onda se zaustavio. Iz neke sam
od stražnjih soba začuo muški glas koji pokušava pogoditi pravi ton i
nikako da ga pronađe. S druge strane, mogla je to biti i nekakva molitva.
 »Što znači to?«, pitao sam, pokazujući prstom preko vratareva
ramena na crnu zastavu na zidu. »Arapska slova na vašoj zastavi. Što
znače? Zanima me.«
Vratar se osvrne i pogleda je načas. »To je šehadet. Kaže, ‘Svjedočim
da nema boga osim Allaha, i svjedočim da je Muhamed Božji Poslanik.’«
Kimnuo sam. »I na koji se to način tumači kao ‘pobijmo sve Židove’?«
»Ne razumijem?«
»Dakako da razumijete. Što vaš narod ima protiv Židova? Mislim,
piše li vam to u vašoj svetoj knjizi, da ih mrzite? Onako kao u našoj?«
»Vašoj svetoj knjizi?«
»Hitlerovoj knjizi. Moja borba. Znate je?«
»Vi ste prvi Nijemac za kojeg ja znam koji je postavio to pitanje.«
Slegnuo sam ramenima. »Pa, ja sam eto tip čovjeka koji posvuda
zabada nos.«
»Znao sam to čim sam vas pogledao, gospodine.«
Dodirnuo sam si prstom nos i nacerio se. Više me nije bolio, ali
neprestano sam smetao s uma koliko sam komično i dalje zbog njega
izgledao. No nisam se komično osjećao. Ako sam prije bio zabrinut, sada
sam se brinuo još i više. Od Goethestrasse pa do mjesta pored
Griebnitzseea na kojem je stajala Dalijina kuća bilo je tek dvanaestak
kilometara. To je značilo dvadesetak minuta vožnje autom. Biciklom
nešto duže, ali vjerojatno ne mnogo duže. Berlin je vrlo ravan grad i
izvrstan je za bicikle. Možete prijeći potez od Brandenburških vrata pa
sve do Potsdama – što je udaljenost od gotovo trideset kilometara – a da
ne naiđete ni na jednu uzbrdicu.
Što jest – jest, pukovnik je već lako mogao sjediti u salonu
razgovarajući sa svojom kćerkom.
 »Da, u našem svetom Kuranu stoji da nam valja pobiti sve
nevjernike, uključujući i Židove.«
Kimnuo sam. »Samo sam to htio znati. Za ubuduće, znate.«
Odjurio sam do auta i upalio ga.
 44. poglavlje

D ok sam vozio, isprobavao sam u sebi različita objašnjenja koja bih

mogao ponuditi Daliji kao razloge zašto sam joj tako veličanstveno
slagao. »Samo sam slijedio zapovjedi« ne bi nikako valjalo, toliko je
barem bilo jasno. Bilo je također očito i to da je Goebbels u pravu: ako se
pukovnik već probio do Dalije, onda nikakvo dodatno moljakanje neće
moći promijeniti njezin stav, a taj će biti da sam je okrutno prevario.
Pokušaj da opravdam svoj postupak pozivanjem na štićenje njezina mira
i sreće naprosto ne bi moglo popraviti takvu situaciju. Možda bih kasnije
i dobio priliku da joj ponudim ispriku za svoje ponašanje, ali što sam se
više primicao kući na Griebnitzseeu, to mi je jasnije postajalo da bi, ako
je Dragan već ondje, najbolje što bih mogao učiniti bilo da se tiho
povučem i ostavim ih da se u miru iznova susretnu. Također mi je
postajalo sve jasnije i to da je, iako sam možda imao najbolje namjere,
odluka da joj lažem bila vrlo pogrešna. Dalia je bila odrasla, na kraju
krajeva, a ne dijete; valjalo joj je pružiti priliku da sama odluči o tome
kakvim će vlastitog oca smatrati čovjekom. Štititi odraslu ženu od istine
nije bilo nikakvo rješenje u svijetu kojim su već ionako vladale laži. To je
nevolja kad dišete isti zrak kao i ministar Istine; nakon nekog vremena
istina postaje samo još jedan uskršnji blagdan koji se može pomicati po
kalendaru kako vam god bolje odgovara. Gadio sam se sam sebi.
Parkirao sam auto na Kaiser-Strasse i pješice se približio velikoj, bež
kući. Nije bilo ni traga nekom biciklu koji bi bio naslonjen kraj ulaznih
vrata ili odložen u vrtu. Činilo se da sam uspio onamo stići prije
pukovnika Dragana. Prozor Dalijine spavaće sobe bio je otvoren i
mrežasti je zastor vijorio kroz prozor tornjića s kruništem kao da je ondje
dama u nevolji koja svojem vitezu signalizira rupčićem da dođe i spasi je.
Sve je izgledalo identično kao i nekoliko sati ranije, kad sam odande
otišao. Izdahnuo sam od olakšanja i pogledao niz ulicu da vidim približava
li se kakav biciklist, ali na vidiku nije bilo nikoga, čak ni vrtlara.
Obišao sam stražnju stranu kuće do vrata kuhinje, koja su rijetko
bila zaključana. Dalia ih je najradije ostavljala otvorenima kako bi kroz
kuću uvijek strujao svježi zrak. U tom dijelu Berlina stopa kriminala nije
bila neka i nisam joj mogao zamjeriti što je željela svježeg zraka. Bilo je
gotovo trideset stupnjeva i u dnu vrta vidio sam nekoliko čamaca koji su
polako plovili uz i niz osunčanu rijeku. Dan je bio savršen. Goebbels je i u
tome bio u pravu. Nebo je izgledalo toliko duboko i plavo a onih nekoliko
oblaka bili su tako divno oblikovani da sam napola očekivao da ću svakog
časa iznad glave spaziti rub pozlaćenog okvira slike. Umjesto toga, spazio
sam bicikl polegnut na tratini ispod zastora koji su stvarali listovi tužne
vrbe.
Brzo sam prišao kuhinjskim vratima i ušao. Bijeli su tanjuri i
tanjurići za šalice bili poslagani po drvenom cjedilu i nalikovali na kostur
neke fosilizirane životinje. Na kuhalu je stajao lonac za kavu. Bio je
hladan na dodir. Iz slavine je u sudoper smočnice za poslugu kapala
hladna voda. Polako sam se krenuo uspinjati uz drvene stube. Na nekoliko
sam sekundi začuo viku glasova u sobi ravno iznad mene, a onda zvuk
jednoga pucnja. Od tog su mi se pucnja zamalo odsjekle noge; a onda sam
ih začuo još sedam.
S pištoljem u ruci, preskočio sam ostatak stepenica koje su vodile iz
kuhinje i utrčao ravno u hodnik. Rogata časnička kapa sa slovom U oko
hrvatske zastave ležala je pored Dalijine neotvorene pošte na stolu. U
kući je snažno vonjalo na barut. Od tih je osam hitaca netko očito
poginuo. Ali tko? Uhvatio sam krajičkom oka svoj vlastiti odraz u
velikom zrcalu pored vješalica za kapute na kojima je, uz neke od njezinih
mnogih torbica, visio šešir koji je nosila u Münchenu. Izgledao sam
tjeskobno i zbunjeno. Gdje je ona? Je li živa?
»Dalijo!«, zavikao sam. »Ja sam, Gunther. Gdje si?«
Čuo sam kako nešto tvrdo pada na pod. Moglo je to biti oružje. Upao
sam u salon.
Crni je sat u obliku lire koji je stajao na kaminu glasno otkucavao,
kao da me želi podsjetiti da se vrijeme ne može vratiti i da se u onih deset
sekundi koliko je bilo potrebno da se ispali osam hitaca sve zauvijek
promijenilo. Ranije mi nisu smetale slike Emila Noldea, ali sad mi se
jedna od njih činila posebno zlokobnom: iscerene, drečavim bojama
obojene groteskne maske koje su podsjećale više na Halloween nego na
Afriku. I sad sam imao snažan dojam da se smiju meni. Gdje ti je bila
pamet? Kako si mogao biti takva budala? Gledaj kamo te tvoja
šlampavost dovela. Kako si uopće mogao očekivati da će se ova priča
dobro završiti?
Odjevena u jednostavnu, bijelu ljetnu haljinu koja je naglašavala
njezinu preplanulu put, Dalia je sjedila na klavirskom stolčiću okrenuta
leđima klaviru a licem bidermajerskoj sofi presvučenoj bijelom kožom,
onoj na kojem smo se prvi put poljubili. Pripaljivala je cigaretu
dugačkom šibicom za potpaljivanje kamina. P38-ica koju sam bio ostavio
u njezinoj spavaćoj sobi sada je ležala ispražnjena na podu, još uvijek se,
međutim, pušeći, na oko metar udaljenosti od mrtvog tijela pukovnika
Dragana. Njegova je svijetlosiva svečana uniforma bila prekrivena krvlju
iz brojnih prostrijelnih rana koje mu je Dalia zadala, premda bi već samo
ona na mjestu gdje mu je bilo desno oko bila sasvim sigurno dovoljna da
ga ubije. Čitava mu je očna jabučica visjela niz obraz kao nemarno
posluženo poširano jaje.
 Vidjela je da promatram sliku i tugaljivo se osmjehnula. »Nisam baš
sigurna je li Hitler bio u krivu kad je rekao Jošku da se riješi tih slika«,
rekla je. »Nije da su degenerične. Ne znam što bi to trebalo značiti u
kontekstu umjetnosti. Nego, te boje; kao da su dio ljudske duše. Čine se
kao da su toliko više od tek pukih boja. Shvaćaš li što mislim? Da nije bilo
te slike, ne znam bih li ga upucala. Znaš, podsjetila me tko je i što je on.
Znam da to čovjeku poput tebe baš i ne zvuči kao bogzna kakvo
objašnjenje. Tebi kao policajcu. Nije baš logično. To priznajem. Ali kad
sad opet pogledam tu sliku, tako se osjećam. Negdje sam na spektru boja
točno između nebesa i pakla.«
Njezin je pristup ljepoti umjetnosti bio mnogo uvjerljiviji od mojega.
»Oprosti mi što sam ti lagao«, rekao sam. »O tvom ocu. Kad sam ti
rekao da je mrtav samo sam te želio poštedjeti saznanja tko je i kakav je
bio. Zaštititi te od istine.«
»Sad je mrtav«, rekla je. »Barem se nadam da jest. Jer to mi je i bila
namjera. Ubiti zlog gada.«
Pretpostavljao sam da ga je ustrijelila jer je vjerovala upravo u ono
što sam joj i rekao, naime da joj je otac mrtav, i da je pretpostavila da je
čovjek koji joj je ušao u kuću varalica. Sigurno ju je prestrašio. Tako
nekako. Ne znam. Ljudi su već ubijali i za manje stvari. Kleknuo sam s
one strane tijela s koje je na tepihu bilo manje krvi i prislonio prste na
mrtvačev vrat, koji je na dodir još uvijek bio topao. Od vreline metala
kojim su mu sad bila načičkana prsa košulja ispod prsluka uniforme
lagano se pušila. Tamna arterijska krv brzo se širila pod njim i oko njega,
kao da je životinja izvaljena na podu klaonice,
»Mrtav je, bome«, rekao sam ustajući.
Morao sam priznati da je posao odlično obavila. Pukovnik Dragan
prerezao je, eto, i posljednje grlo i postavio posljednju glavu u svoj
kamenjar u Jasenovcu. Ako sam bio iole tužan zbog onoga što se u toj
sobi dogodilo, bilo je to samo zato što sam smatrao da se nitko ne bi smio
naći u položaju da ubije vlastitog oca, neovisno o tome koliko je užasan
bio. Tako nešto nikad se ne preboli. I kao da to nije bilo dovoljno, shvaćao
sam da je na meni sad grozna zadaća da ženi koju volim kažem
nepodnošljivu istinu: da je čovjek kojega je ustrijelila i ubila doista bio
njezin tata.
 45. poglavlje

ivot leti brzinom svjetlosti kad nad nekim mrtvim tijelom još visi
Žkoprena barutnog dima. U samo nekoliko sekundi, pištolj zauvijek
izmijeni vrijeme, kao i sve što slijedi nakon toga. Zašto sam ga ondje
ostavio? Ja sam bio za sve kriv. I nisam vidio apsolutno nikakva načina
da popravim stvar.
»Dobro«, rekla je. »I ne moraš se brinuti. On mi bome nije otac.«
»Ne razumiješ«, rekao sam joj. »Žao mi je. Slušaj, znam da sam ti
rekao da ti je otac mrtav, ali nije tako. Ili barem nije bio tada. Ovo je fra
Ladislav. Ovo je čovjek kojem sam predao tvoje pismo, u Jasenovcu.«
»Ma ti ne razumiješ«, odvrati ona. »Oh, ne sumnjam ja uopće da je
on taj koji kažeš da jest. Da je ovaj ovdje čovjek – Antun Đurković – bio
fra Ladislav, bolje poznat kao pukovnik Dragan. Ali uvjeravam te da on
nije bio moj otac. Znam to, jer znam i da je ovo čovjek koji je mog oca
ubio. Da ne spominjem i Bog zna kolike još u Jugoslaviji.« »Tisuće«,
promrmljao sam, i dalje ne shvaćajući.
»Dakle, upoznao si ga«, rekla je.
»Jesam. Kad sam bio u Hrvatskoj, posjetio sam koncentracijski
logor gdje su on i još jedan svećenik ubijali Srbe iz čistog zadovoljstva.
Rekao sam ti da je mrtav jer sam smatrao da je najbolje da ne saznaš
kakvo je on čudovište. Nitko ne bi smio biti primoran tako nešto saznati.«
»To je bilo lijepo od tebe. Ljepše nego što sam se ja ponijela prema
tebi, možda. Natoči mi piće, hoćeš li, Gunthere? Mislim da ću brendi.
Dužna sam ti, naposljetku, istinu.«
Natočio sam nam oboma piće i zatim sjeo na sofu, čekajući strpljivo
da gukne tu istinu. Istrusila je žesticu u jednom gutljaju, obrisala suzu iz
oka i zatim pripalila još jednu cigaretu. Uočio sam sićušnu mrljicu krvi
na porubu njezine haljine.
»Vjeruj mi, Gunthere, dugo sam, dugo željela ubiti ovog čovjeka.
Sanjala sam da ga ubijam. Mnogo puta i na mnogo načina. Ali sad kad je
mrtav, iznenađuje me što nisam ni približno onako sretna zbog toga kako
sam očekivala da ću biti. Zašto je to tako, što ti misliš?«
»Ubiti čovjeka paklena je stvar«, odgovorio sam. »Uvijek se čini kao
da metak prolazi kroz dva čovjeka: onoga koji je ustrijeljen i onoga koji
je pritisnuo okidač. Znam kako se sad osjećaš. Ali imaš li ikakvih sumnji
o ovome što si učinila, anđele, vjeruj mi da je ovog čovjeka neodložno
trebalo ustrijeliti, baš kao i bijesna psa ili ludu svinju. Ti ih još ne možeš
čuti, ali u raju zvoni deset tisuća zvona u čast njegove smrti, dok se
naricanja što je jedan od njih dobio što je na svaki način zaslužio čuju
samo u najmračnijim zakutcima pakla.«
»Meni je žao samo što sam to izvela tako brzo. Uvijek sam
priželjkivala da više pati za sve ono što je učinio. Mislim da je umro već
nakon prvog hica, ali nastavila sam pucati. Ne znam kako.«
»To ti je automatski pištolj. Čini se da ima vlastitu pamet, i to
nepogrešivu. Ponekad Bog ili Sotona naprosto preuzmu kontrolu nad
okidačem i ti tu ne možeš ništa. Koliko sam puta htio ispaliti samo jedan
metak i na kraju ispalio dva ili tri. To čini razliku između života i smrti.«
Gucnuo sam malo brendija i pustio je da sama odluči na koji način
da mi izloži svoje objašnjenje.
»Imaš li rupčić?«, pitala me.
Pružio sam joj ga. Ispuhala je nos i nervozno se smijući ispričala se
što je pritom napravila takvu buku. »Oprosti.«
»Pusti to. Samo polako, anđele.«
 »On nije bio moj otac.«
»To sam razumio. Iako ne znam kako nije.«
»Sinoć, u Münchenu, pitao si me jesam li ikako bila upletena u
ubojstvo dame iz jezera i ja sam ti rekla sve osim jedne stvari. Njezina
imena. Sjećaš li se kad smo sjedili u ovoj sobi i ja sam ti rekla da je moje
pravo ime Dragica Đurković? E pa, nije. Ime mi je Sofija Branković.
Dragica Đurković je dama iz jezera. Razumiješ li sad? Sve što sam ti rekla
o tome kako je u jezero dospjela istina je. Mislim na to da je bila riječ o
nesretnom slučaju. I bila je. Dragica i ja bile smo prijateljice. Dobre
prijateljice, neko vrijeme. Ali činjenica je da je Dragica Đurković bila kći
ovoga čovjeka.«
»Shvaćam.«
»Ne, ne shvaćaš. Ne još. Tamo 1930. mojeg je pravog oca, Vladimira
Brankovića, ubio čovjek kojeg vidiš opruženog na podu – Antun Dragan
Đurković. Moj je otac ubijen jer je bio istaknut srpski političar. Praktički
nitko osim moje majke nije znao tko je to učinio pa smo, bojeći se i za
vlastite živote, ona i ja pobjegle iz Hrvatske u Švicarsku, gdje sam postala
Dalia Dresner. Započele smo sasvim nov život i pokušavale smo ne
obraćati mnogo pozornosti na sve što se zbivalo kod kuće, u Jugoslaviji.
Što nam u Zürichu nije bilo teško. Švicarska neutralnost nije samo
političke prirode, već i karakterne. Nakon nekog vremena do nas je stigla
vijest da se Đurković pokajao za svoje nedjelo i postao franjevački
redovnik u Banja Luci, ali budući da je tijekom Velikog rata bio vojni
kapelan, moja je majka rekla da to njegovo kajanje neće trajati duže od
babljeg ljeta i da vuk mijenja samo dlaku. Bila je u pravu, dakako.«
»Nekih osam godina kasnije bila sam gošća na zabavi koju je u
Zürichu organizirao moj tada budući muž. Ondje sam upoznala
Đurkovićevu stvarnu kćer, Dragicu. Bile smo školske prijateljice još u
Zagrebu, ali neko se vrijeme nismo bile uopće prepoznavale niti
pozdravljale. Živjela je ondje pod prezimenom Stepinac i ispalo je da je u
Ženevu doselila s bakom kako bi se maknula od svojeg oca, kojeg je mrzila
jer joj je tukao majku i jer ju je pokušao silovati. Kako je moja glumačka
karijera bila u uzletu, donijela sam odluku da ću obnoviti prijateljstvo s
njom i pokušati joj pomoći. I imale smo doista mnogo toga zajedničkog;
sviđale su nam se iste knjige, ista glazba, isti filmovi, ukus u odijevanju
bio nam je podjednak – čak smo malo i fizički bile slične jedna drugoj. A
onda je umrla Dragičina baka i ona je počela piti kao smuk. Nekoliko sam
puta plaćala da je se smjesti u kliniku pa da se malo ohladi. Ali kad su
vijesti o aktivnostima njezina oca u ustašama počele stizati do Švicarske,
njezina se ovisnost samo pogoršala. Nije da je nisam razumjela. Napustio
je samostan i govorkalo se da je postao članom ubilačkog odreda koji je
tamanio tisuće Židova i Srba. Iz toga je proizašla i naša svađa. Dragica
je sredila sebi put natrag u Jugoslaviju, a noć prije polaska došla mi je u
Küsnacht i objasnila mi da se vraća kako bi ga pokušala uvjeriti da se
promijeni. Ne znam kako je to točno namjeravala postići, ali bilo kako
bilo, posvađale smo se oko toga i kako je bila pijana, pokušala me udariti,
ali sam ja u obrani udarila nju i ona je pala, udarila glavom i umrla. A
Stefan i ja njezino smo tijelo bacili u jezero.«
»Vrijeme je prolazilo i naposljetku je tijelo i pronađeno, naravno.
Stefan i ja zadržavali smo neko vrijeme dah i čekali, no uskoro je postalo
jasno da nitko nikad neće saznati tko je ona bila. Svi su u Zürichu mislili
da se Dragica vratila u Jugoslaviju, a s obzirom na ratno stanje, bilo je
nemoguće dokazati suprotno. Nitko nikad nije pomislio da je nestala. U
međuvremenu mi smo čuli još ponešto o zvjerstvima pukovnika Dragana
u Hrvatskoj i budući da smo – Stefan i ja – bili dobri Jugoslaveni, odlučili
smo poduzeti nešto oko toga. Stefan je Srbin i veliki domoljub, znaš, i
dugo je priželjkivao priliku da pomogne svojoj zemlji. Ali što se mene tiče,
smisao je uvijek bio samo u osveti. I ja sam Srpkinja, a nama želja za
osvetom ulazi u krv.«
»Plan je bio da iskoristim svoje novonastalo prijateljstvo s
Goebbelsom, koji je očito bio opsjednut mnome. Činilo se da nema toga
što on ne bi učinio za svoju najnoviju starletu. Jedva da je itko u Berlinu
znao da mi je pravo ime Sofija Branković. Njima je, očito, glavno bilo da
ne budem Židovka. Goebbels mi je povjerovao na riječ da nisam i sam mi
je ishodio Osnovnu potvrdu o arijevstvu. A onda sam ga pitala bi li mi
mogao pomoći da pronađem oca. I tu ti ulaziš u priču. Žao mi je zbog
toga. Nije mi žao što sam te upoznala, Bernie, nego što sam ti lagala.
Prema planu, ja sam se trebala pretvarati da sam Dragica. Bile smo
jednako stare. Obje Zagrepčanke. A Dragica je bila jednako ljepušna kao
i ja – i sama je lako mogla postati filmska zvijezda. Nakon što ti pronađeš
pukovnika, planirali smo, mi ćemo Goebbelsa nagovoriti da ga
Ministarstvo vanjskih poslova pozove u Berlin, u nadi da će imati priliku
ponovno se vidjeti i pomiriti se sa svojom davno izgubljenom kćeri
Dragicom. Tekst pisma upravo ga je u tome i ohrabrivao. I onda, kad se
pojavi u Berlinu, da se nađemo negdje na usamljenom, privatnom mjestu
– na mjestu na kojem bi bilo i logično da se odvije intiman susret nakon
godina razdvojenosti – i da ga ondje, dok mi razgovaramo, Stefan ubije.«
»Ali onda si se ti vratio iz Hrvatske i rekao nam da je pukovnik
Dragan ubijen. Detalji koje si nam ponudio činili su se poprilično
uvjerljivi. Iz Jugoslavije sada i ne dopire mnogo vijesti koje bi opovrgle
to što si rekao. Kako bilo, jasno je bilo da Dragan neće tako skoro doći u
Berlin ni na kakav obiteljski susret. Iskreno, laknulo mi je. Ako me
Dragičina smrt ičemu podučila, onda je to da nisam u stanju nositi takvo
što na savjesti. A sad još i ovo.«
 »Kad se oglasilo zvonce, pomislila sam da si ti, dakako. Ali bio je to
on. Minutu je samo stajao ondje i onda se rasplakao. Pustila sam mu da
me zagrli, što je bilo odurno. Čini se da je doista i mislio da sam ja
Dragica. Na koncu konca, ona je bila dijete kad ju je posljednji put vidio,
tako da doista nije mogao znati da ja nisam ona. No nisam imala vremena
razmišljati o tome. Znala sam da ako ga ne ubijem odmah, neću to nikada
učiniti. I ne samo to, nego mi se možda nikad više ne bi niti pružila bolja
prilika da to obavim. Sjetila sam se da si ostavio pištolj na naslonu stolca
u mojoj spavaćoj sobi. Zamolila sam ga da pričeka ovdje dolje i onda otišla
na kat po pištolj. Onog trena kad sam se vratila u salon, ugledala sam
onu sliku i počela pucati. Onda si se ti pojavio.«
»Tako znači. Dobro si obavila posao. Sudeći po lešu, svaki ga je
metak iz magazina pogodio. Da imam zlatnu ribicu, dao bih je tebi,
curice.«
Osjetio sam ogromno olakšanje što nisam sudjelovao u nečemu tako
užasnom kao što je – iz njegova kuta gledano – kćerino ubojstvo vlastitog
oca. Gotovo pa sam se opet osjetio finim i čestitim. I sad mi je bilo jasno
koja je prava staza k mojoj budućnosti. Možda bih napokon, za promjenu,
mogao učiniti nešto plemenito.
»Bi li me spriječio?«, upitala me.
»Vjerojatno ne bih. Čekala ga je takva sudbina, primicala mu se uz
fanfare i po crvenom tepihu.«
»O, joj«, uzdahnula je. »U Njemačkoj sijeku ljudima glave, zar ne?
Za ubojstvo.«
Nisam odgovorio. Na djelić sekunde sjetio sam se davitelja
Gormanna i užasnog trenutka kad su ga muškarci s crnim cilindrima na
glavama gurnuli, dok je vrištao i udarao nogama da se odupre, pod
padajuću oštricu giljotine. Ako baš ništa više osim toga, u svom bih životu
učinio još barem jednu stvar: spriječio da se to dogodi Daliji. Makar to i
značilo da ću morati svoj vlastiti vrat staviti pod oštricu. Što bi drugo
teutonski vitez i trebao, osim toga? Da sam imao mač, bio bih kleknuo
pred nju i dao joj zakletvu na odanost.
»Hoće li i moju glavu tako odsjeći, što misliš? Kao onoj sirotoj curi u
veljači? Sophie Scholl, nije li se tako zvala? Ne čini mi se nikako da će
Poglavnik biti sretan. Ili Hitler. Ili Ribbentrop. Ili Goebbels, kad smo već
kod toga. Smaknut će me za ovo, zar ne?«
»Ništa se tvojoj glavici neće dogoditi, čuješ li me? Neću dopustiti da
se išta takvog dogodi. Vjeruj mi, anđele. Bit će sve u redu. Ali ako želiš
sačuvati glavu na ramenima, moraš prije svega dobro paziti da ostane
hladna. To znači da moraš napraviti točno onako kako ti ja kažem. Bez
pogovora.«
Nasmiješila se. »Moj teutonski vitez priskače da me spasi.« Stresla
je glavom. »Pomogni, brani, liječi. Ali mislim da njemu liječenje više ne
može pomoći, zar ne?«
»Ne može, istina.«
A onda je briznula u plač. Sjeo sam pored nje na klavirski stolčić i
obgrlio je rukom oko struka.
»Ali ti i dalje mogu pomagati i braniti te, nije li tako?«
»Bojim se«, rekla je.
»Nema potrebe za tim. Sve će biti dobro. Obećavam.«
»Čak mi ni ti sad ne možeš pomoći, Bernie Gunthere.«
»O, mogu, samo ako me poslušaš. Kad mi je Goebbels rekao da je
Dragan u Berlinu, složili smo se da bih te trebao odvesti na neko sigurno
mjesto. Na mjesto za koje će samo on znati, a on će me onda nazvati
onamo kad opasnost prođe – kad sklonimo Dragana s puta. Zato sam i
došao ovamo. Da ti to kažem. Na to ću mjesto otići kad završimo ovaj
razgovor.«
»A ja ne idem s tobom?«
»Ne, anđele. Ovaj put ne možeš sa mnom. Želim da učiniš sljedeće:
da sjedneš u onaj lijepi veliki Mercedes i njime se odvezeš ravno kući, u
Švicarsku. Iz ovih stopa. Put znaš. Znaš i koliko dugo će ti donde trebati.
Možda deset ili dvanaest sati. Samo se ovaj put nećeš zaustavljati u
Münchenu. Vozit ćeš bez zaustavljanja sve dok ne prijeđeš sigurno
granicu. I nikada se nećeš vratiti. Nikada, čuješ li me? Ne dok su nacisti
na vlasti. Otići ćeš na cirišku Politehniku i studirati ondje matematiku,
baš kao što si i htjela. Ne brini za policajce u Zürichu. Čisto sumnjam da
će ponovno otvoriti slučaj dame iz jezera. A čak ako se to i dogodi, miruj,
nisu sposobni pronaći ni vlastite ruke u džepovima.«
»Što ćeš ti?«
»Ostat ću ovdje, u Berlinu, kao što sam rekao.«
»Zašto ne pođeš sa mnom?«
»Jer netko mora ostati u Berlinu i lagati našem ministarčiću Istine.
Moram ga nazvati iz njegove vikendice i reći mu da si ti ondje. Ne učinim
li tako, po svoj će prilici poslati nekoga ovamo da vidi u čemu je problem.
A to nam nije u interesu. Barem do sutra.«
»A što ako bude htio razgovarati sa mnom? Na telefon?«
»Reći ću mu da spavaš. Ne brini se, otkako sam počeo raditi za njega
postao sam prilično vješt lažljivac. Osim toga, Švicarci me ne bi opet
pustili u svoju zemlju. Ne nakon što sam se posljednji put onako ponašao.«
»Ne, Bernie, ne.«
»Moraš me poslušati, Dalijo. Porazgovaram li s Goebbelsom,
pretpostavljam da bih ga mogao zadržati da ništa ne poduzme negdje do
sutra ujutro. Dotad ćeš ti već biti lijepo kod kuće. Čim stigneš u
Küsnacht, nazovi, molim te, ovaj broj.« Pružio sam joj posjetnicu koju mi
je dao Goebbels i na čijoj je poleđini bio zapisan broj telefona u vikendici.
»Pusti da zazvoni dvaput i onda poklopi. To će mi biti znak da si na
sigurnom.« Razvukao sam usne u osmijeh. »Nakon toga ću moći
odahnuti.«
»A što je s nama?«
»S nama? Čuj, anđele, mislio sam da sam ti već ranije rekao. Ja sam
oženjen muškarac. Ili si to zaboravila? Vrijeme je da se vratim svojoj
ljubljenoj supruzi. Počet će se pitati gdje sam.«
Vidio sam joj u očima da je nisam uvjerio; i ja sam se sam mučio da
uvjerim sebe.
»Bernie, poslat će te u konclogor. Ili nešto još gore.«
»Bit ću ja dobro. Preživio sam već svašta. Slušaj, ja ću Goebbelsu
naprosto reći istinu. Da si upucala pukovnika i onda digla sidro. Reći ću
mu da pretpostavljam da će njemu biti upravo jednako drago kao i meni
ako ti zbog toga ne budeš imala nikakvih daljnjih problema. Neće biti
presretan, to je istina. I morat će pronaći nekog drugog za svoj glupi film.
Ali kad malo o tome porazmisli, uvidjet će da je za sve najbolje da se tebi
ne sudi za ovo. A za njega naročito. Posljednje što bi ministar Istine htio
jest da se sazna istina o ovome što se ovdje dogodilo. Kladim se da će se
pobrinuti da se čitava stvar što prije zataška. Pukovnik se sam ustrijelio,
osam puta. To se bome i slaže s mojim iskustvima s neočekivanim
smrtima nacista. Ovo je jasan slučaj samoubojstva.«
Nadao sam se da će sve to biti tako. Ali imao sam osjećaj da će se za
mene stvari još gadno pogoršati prije no što se iole poprave.
Zagrlila me. »Vodi me u krevet«, rekla je. »Vodi me u krevet još
jednom, zadnji put i reci mi da me voliš kao što ja tebe volim.«
 Uhvatio sam je za ruke i uspravio je.
»Nema vremena za to. Ne možemo sad. Moraš krenuti. I to odmah.
Nema sumnje da će netko uskoro primijetiti da pukovnika nema. Ne
možemo biti sigurni da tvoje pismo možda ne leži otvoreno baš na njegovu
noćnom ormariću. Ili je možda rekao nekome od ostalih ustaških časnika
kamo ide. Za kratko vrijeme netko će se pojaviti na vratima, ući i pronaći
ga mrtvog. Odnio bih ga do jezera i bacio ga u vodu, ali ondje dolje ima
toliko ljudi koji uživaju u suncu da bi me netko lako mogao vidjeti. A
kako god bilo, brzo bi isplutao. Osim toga, mislim da ti je jedno tijelo u
jezeru sasvim dosta za jedan život.«
Odvukao sam je iz salona do dna stubišta. »Spakiraj torbu«, rekao
sam joj. »I to brzo. I presvući tu haljinu. Ima krvi na njoj.«
Petnaest minuta kasnije otvarao sam garažna vrata, a Dalia je
krenula u svojem Mercedesu niz kolni prilaz pa do ulice. Nagnuo sam se
kroz prozor i kratko je poljubio.
»Hoću li te ikad opet vidjeti?«, upitala je plačnim glasom.
»Naravno da hoćeš.«
»Kada?«
»Ne znam. Žao mi je, anđele, nemam trenutno bolji odgovor od toga.
Barem ne odgovor kakav bi ti voljela čuti. Čuj, moraš krenuti. Prije nego
što počneš tim autom privlačiti pozornost. Uz malo sreće, ljudi će, kad ga
vide, pomisliti da to samo Faust izlijeće iz Auerbachovog podruma na
vinskoj bačvi.«
»Zbogom«, prošaptala je. »I hvala ti.«
 46. poglavlje

K ad sam stigao u vikendicu kod Pfauneninsela, telefonirao sam

Goebbelsu i rekao mu da je sve u redu. Zvučao je kao da mu je
laknulo. Zatim sam u jednom ormariću pronašao bocu Korna i kutiju
cigareta, skuhao si kavu i čekao. Trinaest sati kasnije telefon je dvaput
zazvonio. Želio sam podići slušalicu, naravno, ali nisam to učinio. Znao
sam da bi nam to oboma samo otežalo stvar. Onda sam opet nazvao
Goebbelsa. Nisam ga čuo da tako viče još od onog govora o totalnom ratu,
u Sportpalastu u veljači. Mislim da bi, da sam stajao pred njim, naredio
da me se strijelja.
Uhitili su me, jasno, i odveli me u policijsku postaju u Babelsbergu,
tik do Potsdama, ali nije me bilo briga, jer znao sam da je Dalia na
sigurnom, u Švicarskoj. Dva su me dana držali u ćeliji prije no što su me
odvezli u Hotel Linden. Nije to zbilja bio hotel. Stanovnici Potsdama zvali
su ga tako samo zato što se nalazio na Lindenstrasse. Ustvari je ta velika
krem-bijela zgrada s rubnicima od opeke oko prozora bila Gestapov
zatvor. Zaključali su me u ćeliju s više brava na vratima nego što ih ima
na bankovnom sefu i ostavili me samog, ali su mi davali i obroke i
cigarete. Imao sam štošta za čitanje. Židovi ćelije bili su prekriveni
žvrljotinama. Jedna mi se zadugo usjekla u pamćenje: »Živjela naša sveta
Njemačka.« E pa to je bilo već nešto plemenito, nešto što čovjeku ulije
nadu, za razliku od prljave male sekularističke tiranije koju je Hitler
nametnuo mojoj divnoj zemlji.
Pet dana nakon što je Dalia zauvijek napustila Njemačku, stigao mi
je posjetitelj. Malo me iznenadilo što je riječ bila o državnom tajniku
Guttereru iz Ministarstva istine. Otkako sam ga posljednji put vidio
nabacio je koji kilogram, ali bio je jednako osoran kao i prije; svejedno mi
je bilo drago što ga vidim. Nakon što sam gotovo tjedan dana proveo u
potpunoj samoći, bilo bi mi drago vidjeti bilo koga. Čak i čovjeka s crnim
cilindrom.
»Imate mnogo sreće što nećete više ovdje dugo čamiti«, rekao mi je.
»Sreća vaša što imate utjecajne prijatelje.«
Kimnuo sam. »To zvuči obećavajuće.«
»Čim sve bude sređeno, napustit ćete Berlin«, rekao je. »Možete
provesti par tjedana na otoku Rügenu sa svojom suprugom i onda ćete se
priključiti vojnoj obavještajnoj službi na liniji Panther-Wotan. To je
nebitna sekcija obrambene linije koja se proteže između jezera Peipus i
Baltičkog mora na Istočnom frontu. Bit ćete poručnik u 132. pješačkoj
diviziji, koja je dio Vojne grupe Sjever, a gdje će čovjeka tako
zanemarivih talenata cijeniti u mjeri koja se i priliči. Trenutno je ondje,
koliko znam, neugodno vruće. Rojevi komaraca. No nemojte se iznenaditi
kad na zimu postane vrlo hladno. A to će biti za svega par mjeseci. I
naravno, nemojte zaboraviti da stižu Rusi. Oni bi vam trebali zadavati
dovoljno posla sve vrijeme koliko još uspijete poživjeti.«
Kimnuo sam. »Svjež zrak, to mi dobro zvuči«, rekao sam. »I Rügen,
sa ženom. To će biti baš lijepo. Hvala vam. Svidjet će joj se to.«
Gutterer zastane. »Što? Nećete se našaliti, poručniče Gunthere?«
»Ne, ovaj put neću.«
»Razočarali ste me. Zbilja.«
»U zadnje vrijeme – nisam baš posve siguran zašto – nekako sam
izgubio smisao za humor, gospodine državni tajniče. Pretpostavljam da
mi je smještaj u Hotelu Linden teško pao, dakako. Nije ovo neko veselo
mjesto. Plus činjenica da sam upravo prizemljen uz glasan tresak i da sam
shvatio da više nisam bog. Moram priznati, odjednom se više ne osjećam
kao da sam obojen zlatnom bojom i živim na Olimpu.«
»I ja sam vam mogao reći da to nije tako, Gunthere.«
»Jedno kratko vrijeme, zbog nje sam se osjećao tako. Hodao sam
uspravno kao da sam najviši čovjek, udisao najčišći zrak i apsurdno
mnogo uživao biti u vlastitoj koži. Čak sam se, napokon, uspio pogledati
u oči pred zrcalom pri brijanju. Mislio sam, ako me ona može gledati s
užitkom, možda mogu i ja sebe. Ali sada ću se morati naviknuti na to da
sam opet običan. Ja sam sad, ukratko, baš kao i vi, Gutterere: neplemenit,
nečovjek, uskih pogleda, jalov, ružan i uma tupog kao nož za pisma.«
»Govorite apsolutne besmislice i svjesni ste toga, zar ne?«
»Da, usudio bih se reći da bi čovjek s takvim majstorskim verbalnim
vještinama kao što ih imate vi mogao to što sam sad izgovorio sročiti
bolje, gospodine državni tajniče. Ali oprostite mi što ću vam reći da nikad
ne biste bili u stanju osjetiti ma i jednu od tih stvari. Niti da poživite
tisuću godina. Vi nikad niste bili Teutonski vitez Svetog Rimskog
Carstva. Nikad se niste borili s trolom ili zmajem i porazili ga. Nikad se
niste žrtvovali za plemenit cilj. Nikad se niste nekoj ženi na čast svojeg
mača zavjetovali na odanost. A to je ono što je doista bitno u životu.«
Gutterer frkne nosom.
»Dajte da vam nešto kažem«, reče. »I to vam jamči Ministarstvo
istine. Ona će vas potpuno zaboraviti, Gunthere. Možda ne danas, možda
ne sutra, ali kako vrijeme bude prolazilo, mogu vam jamčiti da hoće. Vi u
svakom slučaju više nikad nećete od nje primiti ni glasa. Moje će se
ministarstvo vrlo dobro pobrinuti za to. Nijedno pismo koje budete slali
na adresu njezine kuće u Švicarskoj ili koje odande bude stiglo neće stići
na odredište. Telegrami neće biti odašiljani. Ništa. Pazite što vam kažem,
do Božića se neće više sjećati ni kako ste se zvali. Bit ćete za nju samo
sentimentalna mala avantura koju je imala jednog ljeta kad je glumila
Lilli Marlene vama, vojniku koji će nedugo potom poginuti. Bit će to
fusnota u životu minorne filmske glumice beznačajnog talenta. Mislite
na to kad budete čučali u hladnom lisičjem brlogu negdje uz Dnjepar i
čekali na smrt za koju nitko neće niti saznati. Mislite na nju, umotanu u
lisičje krzno i u rukama nekog drugog muškarca, njezina muža, možda,
ili neke druge budale, slične vama, koja će misliti da je nešto više od
njezine omiljene igračke.«
Gutterer ustane da krene.
»Oh, da, umalo sam zaboravio nešto važno.« Baci omotnicu službena
izgleda na stol koji je stajao između nas i ružno se isceri. »Ovo su vam
dvije karte za kino. Dar na rastanku od dr. Goebbelsa. Nesuđena svetica
s Dalijom Dresner u glavnoj ulozi igra u Kammerlichtspieleu kavane
Vaterland. Ministar je pomislio da bi vam možda bilo drago da je na taj
način vidite pa da znate da je nikad više nećete vidjeti uživo.«
»Lijepo od njega. Ali taj isti problem imamo obojica, zar ne?«
Dok je Gutterer izlazio iz moje ćelije, sjetio sam se grafita na zidu i
iz nekog meni nedokučivog razloga naglas sam ga izrekao.
»Živjela naša sveta Njemačka.«
Ne mislim da je razumio što je to značilo. Zapravo, prilično sam
siguran da nije.
 Epilog

N isam siguran bi li završetak moje priče ikad mogao zadovoljiti

pravoga pisca kao što je bio Paul Meyer-Schwertenbach. Nije došlo
ni do kakvog ponovnog uspostavljanja moralnog reda i poretka – barem
ja nisam ništa sličnog uočio; takvo što činilo se nemogućim dok su nacisti
još na vlasti. Da i ne spominjem da je u mojoj priči detektiv pomogao
ubojici da pobjegne. I to dvaput. To bi već samo po sebi bilo dovoljno loše,
ali u mojoj je priči murjak, k tome, bio toliko spora mozga da mu je
trebala pomoć ubojice da shvati što mu se dogodilo pred očima. A umalo
pa sam zaboravio činjenicu da je detektiv i sam ubio dvojicu. Trojicu, ako
računamo i smrt koju je prouzročio onaj bik. Ni to, bome, nije valjalo.
Detektivi bi morali rješavati ubojstva, a ne ih počinjavati. Sve u svemu,
mislim da je cijela stvar prilično nevrijedna detektivske priče. Ustvari,
jedino ubojstvo koje je pošteno razriješeno – ono dr. Heckholza, mada je
čak i tu bila riječ tek o dobrom pogotku – bilo je naprosto ignorirano kao
slučaj. Možda je to razlog zašto je kažnjen tek detektiv sam. Barem je
osjećaj bio takav. Ne znam kako drugačije opisati zlu sreću da upoznate
djevojku, doista se ozbiljno u nju zaljubite i onda nikad više u životu ne
bude dano da je vidite, osim na velikom ekranu, što je, kao što mi se čini
da sam ranije već rekao, samo po sebi vrlo suptilna vrsta kazne. Pomalo
nalikuje na sudbinu onog poluboga Tantala, kojem su hrana i voda bile
zauvijek postavljene tik izvan dohvata ruke.
U zadnje vrijeme mnogo čitam. Zimi se i nema baš što drugo raditi
na Azurnoj obali. Grčke i njemačke filozofe – obožavam njihove mudre
pizdarije, doista. Jer ne vidim poantu u čitanju knjiga koje je pisao netko
gluplji od mene, a to onda znači većinu suvremene beletristike, po mojem
skromnom mišljenju. Platon spominje nešto što se zove anamneza, a to je
kad nešto odavno zaboravljeno ispliva na površinu čovjekove svijesti. E
sad, ja priznajem da to zvuči samo kao neobično lijep izraz za prisjećanje,
ali zapravo je više od toga, jer kad je o prisjećanju riječ, nije nužnost da
je prethodno išta bilo zaboravljeno, a tu je fina razlika. To film čini. Izdiže
odavno zaboravljene stvari na površinu. I to baš onda kad najmanje
očekujete – i zato je moguće da izađete s projekcije prilično lošeg filma u
La Ciotatu a da vam niz lice teku suze. Goebbels je bio vrlo rafiniran
mučitelj u trenutku kad je Guttereru naložio da mi da one kino-ulaznice
u Hotelu Linden u Potsdamu. Otada sam izbjegavao gledati Dalijine
filmove; toliku bol nisam mogao podnositi. No nakon više od desetljeća
računao sam da sam tu priču već prebolio, tako da sam se pomalo šokirao
kad sam otkrio da sam i dalje u stanju plakati kao dijete kad je vidim na
platnu. Srećom, bila je matineja pa me nitko nije vidio. Nije da mislim da
ima išta loše u tome da netko plače uz film; ako vas film ne može
rasplakati, onda vas ništa neće moći. Kad sam gledao Slonića Dumba,
mislio sam da nikad neću moći prestati plakati.
Izašao sam iz Edena i odšetao niz obalu do bara u koji sam često
zalazio ljetos nakon posla u Hotelu Miramar. No sad je bilo zimsko doba
i hotel samo što nisu zatvorili, a ja sam se pitao kako ću preživjeti do
proljeća. Samo su vrlo ozbiljni jahtaši dolazili u La Ciotat i u studenom,
mada su neki od barova ostajali otvoreni cijelu godinu kako bi privukli
njihov novac. Možda se i isplatilo. Tko si može priuštiti jahtu, može si i
mnogo toga drugog priuštiti. Dok sam pijuckao kavu i šnaps,
dalekozorom posuđenim od gazde promatrao sam jahtu vrlo ozbiljna
izgleda kako pristaje u luku. Imate li vrlo specifičan smisao za humor
nalik na moj, bit ćete se u stanju dobro nasmijati dok promatrate kako
neki tip uspijeva ogrepsti svoju iznimno skupu igračku i onda se zbog
toga derati na nekog drugog, obično na svoju ženu. Ali u ovom su slučaju
dobro znali što rade. Bio je to drveni brod s jedrima kao u škune, dug
nekih trideset i pet metara i težak stotinu ili više tona, s francuskom
zastavom na krmi. Vlasnik i posada izašli su na obalu i prošli tik pored
mojeg stola praćeni oblakom cigaretnom dima, skupih parfema i zvuka
raznolikih naglasaka.
Na moje iznenađenje, jedan se od tih ljudi zaustavi i zagleda u mene.
Ja mu uzvratim pogled. Nikad ne zaboravljam lica i volio bih da sam ovo
zaboravio, ali imena mu se nisam uspijevao prisjetiti. On mi se obrati na
njemačkom.
»Gunther, je li tako?«
»Ja? Ne«, odvratim na njemačkom. »Moje je ime Wolf, Walter
Wolf.«
Čovjek se okrene k prijateljima. »Doći ću ja za vama«, reče i sjedne
do mene.
Nakon što su oni otišli, ponudi me cigaretom, što sam odbio, i mahne
gazdi kafića da dođe. »Što pijete, Herr Wolfe?«
»Šnaps«, rekoh.
»Dva šnapsa«, naruči on. »Zapravo, donesite cijelu bocu. I da bude
kvalitetan, ako takvog imate.« Pripali cigaretu i osmjehne se. »Kao da se
sjećam da ste i prije voljeli šnaps.«
»Vaše je pamćenje onda bolje od mojega, bojim se. Ali trenutno ste
mi još dužni predstavljanje, Herr – «
»Leuthard. Ueli Leuthard.«
Kimnuo sam.
Gazda se vrati s bocom dobrog Korna i dvije čaše pa ih spusti na stol.
»Posljednji put kad smo se ovako družili, bio je srpanj 1942.«
Leuthard nam napuni čaše. »U Tiergartenu. Sjećate li se sad? Bocu i čaše
bili ste ukrali iz Vile Minoux na Wannseeu. Impresionirao me taj vaš
pothvat. Ali tada sam još bio zelen.«
»Sad, kad malo bolje promislim, ponešto se i sjećam. To je bilo one
večeri kad ste jednom čovjeku smrskali lubanju Hitlerovom bistom, je li
tako? Dr. Heckholzu. Tako se zvao.«
»Znao sam da ćete se sjetiti.«
»Što vas je uopće navelo da ga ubijete?«
»Je li to sad zbilja važno?«
»Ne. Pretpostavljam da i nije.«
Leuthard se načas smrkne. »Vjerujte mi, ne ponosim se time što sam
ga ubio. Iskreno, to me muči još odonda. Ali moralo se učiniti. Imao sam
naredbu. Moj mi je general rekao da zauvijek ušutkam Heckholza pa sam
tako i učinio. Bio bih ga ustrijelio da sam mogao u Njemačku unijeti
pištolj, ali nisam, pa sam bio prisiljen improvizirati. A i čujte, bilo je ratno
vrijeme, na koncu konca. Čak i za Švicarsku. Možda nismo ušli u rat, ali
Njemačkoj nije manjkalo želje da nam upadne u zemlju. Tako da sam ga
morao ubiti. Bila bi velika sramota za švicarsku vlast da se naširoko
pročulo koliko smo doista poslova sklapali s Nijemcima i poglavito s SS-
om. Da ne kažem i diplomatski kompromitirajuće. Naša je neutralnost
plesala po žici.«
»Ja vam mogu reći da me uopće nije briga. Ne, zbilja. To nije moja
stvar. Bio je rat. To je uistinu sve što se može reći na tu temu.«
»Jeste li promijenili ime zato što ste bili u SS-u? Mislim, budimo
otvoreni, Gunthere. Kladio bih se da i vi imate svoju mračnu prošlost.«
»Ne, to nije bio razlog. Ali u pravu ste. Imam mračnu prošlost. I to
pozamašnu, zapravo. I iz godine u godinu, izgleda, prošlosti imam još
jednu mrvicu više nego što imam budućnosti.«
 »Čuo sam kako ste uspjeli shvatiti da sam ja ubio tog odvjetnika.
Paul Meyer mi je ispričao. To ste pametno dokučili.«
»Ne baš. Kako je on? Vaš prijatelj, Meyer?«
»I dalje piše knjige. Ali nismo mi nikad baš bili prijatelji. Poprilično
ga je raspizdilo to što sam te večeri napravio.«
»Meni je bio drag.«
»I vi ste njemu bili dragi. I vaš prijatelj – onaj tvrdokorni nacist,
general Schellenberg.«
»Taj je nacist pomogao spasiti vašu Švicarsku.«
»Zbilja?« Leuthard baš i nije izgledao pretjerano uvjereno, ali nisam
osjećao preveliku želju da branim Schellenberga. »Pročitao sam negdje
da je umro, nije li?«
»Tako je. Prije četiri godine.«
»Pa nije mu moglo biti mnogo više od četrdeset.«
»Četrdeset i dvije. Imao je problema s jetrom. Istih kakve imam i ja,
rekao bih. Onih koje zaradite kad neprestano tjerate jetru da prerađuje
vrlo velike količine alkohola.«
»Kad smo kod toga.« Leuthard podigne čašu. »Za koga pijemo?«
»Recimo, za prijatelje koji nisu kraj nas?«
»Za prijatelje koji nisu tu.«
Iskapili smo čaše, a Leuthard ih je ponovno napunio.
»Čime se vi bavite sada?«, upitao me.
»Radim u hotelu, tu blizu.«
»Je li dobar? Pitam vas to kao netko tko bi noćas radije spavao na
kopnu.«
 »Nije baš. Na vašu sreću, upravo su ga zatvorili zbog početka zime,
što nam obojici prišteđuje muku da vam dam preporuku koja ne bi bila
vjerodostojna.«
»Ono na pontonu je moja jahta.«
»Da, vidio sam kad ste pristajali. Lijepa, bome. Nisam vidio kako se
zove.«
»Zaca. Vrlo je zgodna, ali kreveti su malo pretvrdi. Morat ću ih dati
zamijeniti. Ili to, ili kupiti novu jahtu. Vi ste i prije radili u nekom hotelu,
niste li? U Hotelu Adlon, zar ne? U Berlinu?«
Kimnuo sam. »Jesam. Bio sam im kućni detektiv. Pokušao sam i sam
otvoriti hotel nakon rata, ali nije dobro ispalo.«
»Je li? Pa što se dogodilo?«
»Nalazio se na pogrešnom mjestu. Za hotel je smještaj uvijek važniji
nego što vi mislite da jest.«
»Težak je to posao. Naročito zimi. Ja barem znam, i sam vodim hotel.
Nije moj. Ali sudjelujem. Grand Hôtel du Saint-Jean-Cap-Ferrat. Možda
ste i čuli za njega.«
Osmjehnuo sam se. »Svi na Rivijeri čuli su za Grand Hôtel du Saint-
Jean-Cap-Ferrat. To je kao da pitate Nijemca je li čuo za Konrada
Adenauera.«
»Da znate, on je baš ljetos odsjeo kod nas.«
»Ništa manje ne bih niti očekivao od dobrog demokršćanina.«
»Što ste još čuli? O našem hotelu, mislim.«
»Da je najbolji na Azurnoj obali.«
»Ne biste jednako visoko rangirali i Pavillon Eden-Roc na Cap
d’Antibes? Ili neki drugi?«
 »Pavillon ima veći bazen, ali posluga kvari dojam, a i dekor je već
malo ofucan. I možda su malo i nefleksibilni kad je u pitanju plaćanje na
poček. Grand Hotel na Cap Martinu sad više ne posluje baš dobro;
govorka se da će se uskoro cijeli hotel zatvoriti i da će biti pretvoren u
stambenu zgradu. A ta govorkanja su istinita, usput budi rečeno. Budući
da je na samoj glavnoj cesti, u Carltonu u Cannesu previše je bučno, kao
i u Majesticu. I ne samo to, već ljudi s ceste mogu vidjeti ravno u sobe
koje imaju pogled na more kad gosti ostave francuske prozore otvorene,
što nije baš optimum privatnosti za malo slavnije goste. Negresco u Nici
ima najboljeg barmena na Rivijeri, ali novi im šef kuhinje ne valja. Čujem
da je pijanac. Hotel de Paris u Monaku pun je lopova i Amerikanaca –
lopovi uvijek idu kamo i Amerikanci, pa bolje da pripazite na novčanik –
i daleko preskup za ono što nudi. Nije nikakva slučajnost da je Alfred
Hitchcock odlučio smjestiti veći dio svojeg vrlo živopisnog filma u taj
hotel. Više je lopova zaposleno u njihovom restoranu nego u kasinu.
Pedeset franaka za omlet je pretjerivanje, čak i na Rivijeri. Ne, da je riječ
o mojem novcu i da ga uopće imam dovoljno, odsjeo bih doista u vašem
hotelu. Ali bih svejedno tražio da mi naplatite po zimskom režimu.«
Leuthard se osmjehne. »A ovdje? Gdje biste odsjeli ovdje?«
Slegnuo sam ramenima. »Kao što sam vam rekao, sezona je završena.
Ali ako ste doista željni spavati na suhom, onda bih odabrao Rose The, na
Wilsonovoj aveniji. Nije to baš najfiniji hotel, ali je čist i udoban za jednu
noć, trebao bi biti u redu. Imaju i dobar restoran, također. Bolji od većine.
Preporučam vam da probate trlju. I domaći roze Bandol. I da, samo da
vam kažem, ja bih na vašem mjestu ostavio nekog da čuva brod. Nekim
lokalcima narastu prsti u ovo doba godine kad im opcije za zaposlenje
presuše. Teško im je zamjeriti.«
»Svaka vam čast.«
 »Ma nije to ništa. Nakon dvadesetogodišnjeg iskustva rada kao
policajac u Berlinu, informacije vam se samo lijepe na ruke kao bijele
mucice na crne hlače. U dobra vremena bio sam sposoban reći može li se
nekom doušniku vjerovati. Ili je li čovjek naoružan i to samo na temelju
toga kako mu je zakopčan kaput. Sad vam mogu reći samo koja je taksi
tvrtka najpouzdanija. I je li neka cura željna ili nije.«
»Po čemu to znate? Baš me zanima.«
»Ovdje na Rivijeri? Ovdje su sve željne.«
»Nadam se da to ne uključuje i udane.«
»Udane naročito.«
Leuthard se nasmiješi. »Recite mi, Gunthere –«
»Wolfe, Waltere Wolfe.«
»Osim njemačkog, koje još jezike govorite?«
»Francuski. Španjolski. Ruski. Na engleskom radim.«
»Pa, na Rivijeri baš i nema neke potrebe za ruskim a, zahvaljujući
njihovoj socijalističkoj vladi, Englezi nemaju novca. Ali svejedno mi se
čini da bi mi dobro došao čovjek kao što ste vi. Čovjek s posebnim
vještinama.«
»Samo što nisam napunio šezdesetu. Moji su detektivski dani
završeni, Herr Leutharde. Ne bih više bio u stanju pronaći ni nestalo
dijete u telefonskoj govornici.«
»Trebam dobrog konsijerža, a ne detektiva. Nekoga tko zna jezike,
tko ima ovakve informacije. Dobar konsijerž mora biti pomalo kao
detektiv, ja mislim. Očekuje se da zna neke stvari. Kako riješiti ovo i ono.
Ponekad čak mora znati stvari koje ne bi trebao znati. I raditi stvari koje
drugi ne bi htjeli raditi. Udovoljavanje gostima može biti zeznut posao.
Naročito onima koji su puni para. Siguran sam da biste čak i da vas netko
probudi u pola noći znali kako postupati s gostom koji je malo previše
popio, ili koji je upravo ošamario ženu. Svojem sam zadnjem konsijeržu
morao dati otkaz. Zapravo, imamo ih trojicu. Ali Armand nam je bio
glavni.«
»Kakav je bio?«
»Iskreno, lijen. Više je bio zainteresiran da se kocka po Monaku. A
imao je i neku žensku.«
»Uvijek je neka ženska u igri.«
»A kod vas?«
»I kod mene je bila, da. Elisabeth. Vratila se u Berlin.«
»A što je bilo?«
»Ništa posebno. Recimo samo da su joj razgovori sa mnom prestali
biti onako poticajni kao što su bili na početku. Držati usta zatvorenima
nekoć mi je bila nužnost. Sada mi je to glavna karakteristika. Bilo joj je
dosadno, jadnoj ženi. I nikad nije uspjela naučiti francuski. Osjećala se
odsječeno od svih ovdje dolje, mislim. Tako da se vratila kući. Ja pak
volim čitati. Igrati šah – to je jedina igra koju igram. Ne, lažem. Igram i
backgammon, a naučio sam i bridž. Volim odlaziti u kino. Uglavnom,
držim se samo mirnih stvari, podalje od nevolje. Izbjegavam i policiju i
kriminalce, iako ovdje na Rivijeri to je često jedno te isto.«
»I vi ste to primijetili, znači.« Zavalio se u stolcu. »Znate, kažu da su
Švicarci najbolji hotelijeri, ali to je samo dijelom točno. Najbolji hotelijeri
su švicarski Nijemci. Mislim da je njemački dio taj koji nešto vrijedi.
Hoteli u Bernu i Zürichu mnogo su bolji od onih u Ženevi. Francuzi su
lijeni. Čak i u Švicarskoj. Zato sam se i riješio svojeg konsijerža. Adlon
je sada u potpunosti zatvoren. Ali dok je još radio, bio je vjerojatno
najbolji hotel u Europi. Možda bi mi malo te njemačke izvrsnosti dobro
došlo i u mom hotelu.«
 Osmjehnuo sam se.
»Mrtav sam ozbiljan.«
»Ne sumnjam da jeste. Vidio sam koliko ozbiljno baratate brončanim
bistama.«
»Plaća je dobra. Napojnice su izvrsne. A zgrada je divno radno
mjesto. Naravno, morat ćete nositi frak. Ali nakon one SS-ovske
uniforme, mogli biste se naučiti na bilo koji odjevni predmet, zar ne?«
Nasmiješio sam se strpljivo. »Baš.«
»Hajde, Gunthere. Što kažete? Doista biste mi pomogli u nevolji. Ja
se spremam na godišnji i zbilja mi treba čovjek koji će uzeti taj posao. I
bilo bi dobro da to bude što je prije moguće.«
»Ah, eto, ono što se svi nadamo da ćemo što rjeđe čuti. Da vas neki
tip traži da mu pomognete u nevolji. I to što je prije moguće.«
»A što ćete raditi u La Ciotatu dok ne dođe opet sezona? Ići u kino
svaki dan?«
»Ovaj tjedan možda bih baš i mogao.«
»Dajte. Pristanite.«
»Recite, sigurno vam u hotel dolazi masa filmskih zvijezda?«
»O, pa jasno. Charles Boyer je redoviti gost. Tako i Charlie Chaplin.
Diskrecija mi brani da navodim druga slavna imena. Dobro pazimo da
očuvamo privatnost naših gostiju.«
Slegnuo sam ramenima. »Pa dobro, zašto ne. Vi nećete biti prvi
ubojica za kojeg radim, Herr Leutharde. A možda ni zadnji.« Pomislio
sam na trenutak na damu iz Zagreba i nasmiješio se. »Jer, kako izgleda,
neki od najdivnijih ljudi na svijetu sposobni su za praktički bilo što.«
 Autorove bilješke i zahvale

Friedrich Minoux gotovo je već umirao od gladi kad su ga Saveznici

oslobodili iz zatvora Brandenburg-Görden u travnju 1945. Zdravlje mu
se više nije oporavilo i umro je u berlinskoj četvrti Lichterfelde 16.
listopada 1945. Pokopan je na groblju Alter Friedhof Wannsee, u
Lindenstrasse.
Walter Schellenberg svjedočio je protiv drugih nacista tijekom
suđenja u Nürnbergu. Godine 1949. osuđen je na šest godina zatvora,
gdje je napisao svoje memoare, naslovljene Labirint. Pušten je 1951.
nakon što su mu se pogoršali problemi s jetrom od kojih je patio. Preselio
se u Švicarsku, gdje se obratio Rogeru Massonu za pomoć. Direktor
švicarske obavještajne službe pokušao je pomoći svojem starom
prijatelju, ali u tome su ga spriječile švicarske vlasti. Primivši financijsku
pomoć ni manje ni više nego od Coco Chanel, Schellenberg je otišao u
Torino, gdje je umro 1952.
Hans Eggen izveo je nekoliko herojskih pothvata za Švicarsku
krajem rata, pomažući da se iz Njemačke izvuku brojni Švicarci. Roger
Masson, prvi čovjek švicarske vojne obavještajne službe, pozvao je
Eggena u Bern kako bi mu osobno zahvalio. Eggen nije posjedovao vizu
i švicarska ga je policija uhitila. Ostao je u švicarskom zatvoru do rujna
1945., a potom je deportiran iz zemlje. Roger Masson bio je prisiljen dati
ostavku na svoje mjesto u obavještajnoj službi zbog povezanosti sa
Schellenbergom i s njemačkim Glavnim uredom za sigurnost Reicha
(RSHA). Umirovljen je u pedeset i trećoj godini života.
Paul Meyer-Schwertenbach nastavio je pisati romane pod
pseudonimom Wolf Schwertenbach. Tijekom 1960-ih, Eggen je od njega
ucjenom pokušao izvući 250.000 švicarskih franaka. Meyer je umro
1966. Dvorac Wolfsberg prodan je 1970. švicarskoj UBS Banci, koja je
dvorac preuredila u ono što je i danas: konferencijski centar, mjesto gdje
se održavaju tečajevi za poslovnjake.
Zahvalan sam dr. Toniju Schönenbergeru, glavnom izvršnom
direktoru pri Wolfsbergu, i Rei Reichen, upraviteljici za kulturne
poslove, također pri Wolfsbergu, na pomoći koju su mi pružili u mojem
istraživanju, da i ne spominjem izvanredni ručak koji su mi priuštili u
samom dvorcu. Šećući oko nekadašnjeg doma kolege pisca, osjetio sam
veliku naklonost prema tom iznimnom patriotu i, po mojem mišljenju,
doista divnom čovjeku. Pokušao sam nabaviti primjerke njegovih
romana, ali nisam u tome uspio.
Švicarci doista jesu planirali dići u zrak glavne planinske prijevoje
kako bi svoju zemlju odsjekli od Hitlera, koji je čak još 1944. razmišljao
o tome da na Švicarsku izvrši invaziju.
Lik Dalije Dresner zasniva se na dvije UFA-ine zvijezde: to su Pola
Negri i Hedy Lamarr. Svatko tko sumnja da je jedna UFA-ina starleta
mogla biti i talentirana matematičarka trebao bi pročitati Lamarrinu
biografiju: sudjelovala je u pronalasku tehnologije koja je postala ključna
komponenta u svim suvremenim sustavima za bežični prijenos podataka.
U ono su vrijeme vlasti SAD-a Lamarrin izum smatrale toliko važnim za
nacionalnu sigurnost da su joj zabranile da objavljuje znanstvene
tekstove. Pokušala se učlaniti u Nacionalno vijeće izumitelja, ali joj je
rečeno da bi svoj zvjezdani status mogla pametnije upotrijebiti tako da
promiče kupnju vojnih obveznica.
Lik pukovnika Dragana / fra Ladislava zasniva se na dvije-tri
stvarne ustaške ličnosti. Petar Brzica bio je učenik Franjevačke
gimnazije u Hercegovini i čuvar u Jasenovcu; ondje je pobijedio u jednom
natjecanju, uspjevši otpraviti u smrt najveći broj žrtava u jednom danu
koristeći srbosjek, zakrivljenu oštricu srpa koja je opisana u knjizi.
Njegova je konačna sudbina nepoznata. Miroslav Filipović bio je
rimokatolički vojni kapelan franjevac i bio je redovnik u samostanu
opisanom u romanu. Bio je vrhunski sadist i poznat među zatvorenicima
logora kao »Đavo iz Jasenovca«; među hrvatskim je vojnicima bio poznat
kao »slavni.« Obješen je 1946. u odori franjevačkoga reda nakon što ga
je osudio jugoslavenski građanski sud u Beogradu. Premda je bio izbačen
iz franjevačkoga reda, nikad nije ekskomuniciran iz Crkve. Drugi je pak
franjevac, Zvonimir Brekalo, Filipoviću bio ortak u ubijanju; jednom su
prilikom ova dva katolička klerika pobila pedeset i dvoje male djece.
Između osamdeset i sto tisuća Židova, Srba i Roma brutalno je ubijeno u
Jasenovcu. Nije to bio koncentracijski, odnosno logor smrti u smislu u
kojem je to bio Auschwitz, već logor za ubojice, gdje su sadisti poput
navedena tri svećenika mogli do finesa razvijati svoju okrutnost.
Jasenovac je sada spomen područje otvoreno za javnost i s informativnim
centrom za posjetitelje. Od logora više nije ostalo ništa za vidjeti, osim
vlaka koji je te jadne ljude dovozio u smrt. Međutim, blizu granice
Hrvatske i Bosne i Hercegovine mjesto je na kojem se nalazio pod-logor
Stara Gradiška, gdje je pobijeno mnogo ljudi, a koji je za tiho
promišljanje mnogo pogodniji od Jasenovca. Nisam baš siguran bih li
želio stanovati u stambenoj zgradi koja stoji nedaleko odande.
U Hrvatskoj mi je strpljivo i hrabro pomagala Zdenka Ivkovčić, čije
vodičke i prevoditeljske sposobnosti ne mogu dovoljno nahvaliti. Mjesto
na kojem je stajala zagrebačka džamija i danas se može vidjeti; sad je
ondje jedan hrvatski kulturni centar. Možete posjetiti i samostan
Presvetog Trojstva u Petrićevcu, u Banja Luci, mada kad sam se ja ondje
pojavio, nitko nije izašao da me dočeka.
 Kurt Waldheim postao je glavni tajnik Ujedinjenih naroda.
Veliki muftija jeruzalemski bio je gadan tip. U veljači 1943., kad je
inicijativa Crvenog križa učinila mogućom evakuaciju pet tisuća
židovske djece u Palestinu, Hadž Amin al-Huseini savjetovao je
Himmlera da to nipošto ne odobri; umjesto toga, djeca su odvedena u
Auschwitz i ugušena plinom. Veliki je muftija imao čin SS-
Gruppenführera.
Što se tiče Handžar (Handschar) divizije – 13. planinske divizije
Waffen SS-a – želio bih spomenuti činjenicu da je većina tih mladića bila
iz siromašnih obitelji i bili su nevoljki »dobrovoljci«, pa mnogi od njih
nisu bili ni najmanje antisemitski raspoloženi. U rujnu 1943., u
Villefranche-de-Rouergueu u Francuskoj, skupina muslimanskih
časnika i dočasnika podigla je pobunu protiv svojih nadređenih,
njemačkih SS-ovaca; pobuna je ugušena i čak ih je 150 pritom ubijeno
ili kasnije pogubljeno. Na kraju je više od osam stotina Bošnjaka izbačeno
iz divizije i prebačeno u Njemačku, gdje su poslani na robiju.
Dvjestošezdesetpetorica njih odbili su raditi pa su poslani u
koncentracijski logor Neuengamme, gdje su mnogi i umrli. Ne mrze svi
muslimani Židove.
U ljeto 1942. u vili se doista i održala konferencija međunarodne
kriminološke komisije – samo nekoliko mjeseci nakon mnogo poznatije
konferencije kojom je predsjedao Heydrich i na kojoj se odlučivalo o
sudbini europskih Židova.
Tko želi posjetiti vilu, treba S-Bahnom otići do stanice Wannsee.
Još bolje, iznajmite bicikl i unesite ga na S-Bahn. Ja sam od vile bez
problema biciklom nastavio do kuće Velikog muftije na Goethestrasse, a
onda i do studija UFA-Babelsberg, gdje se i dalje snimaju izvrsni filmovi.
Kao i uvijek, u Berlinu sam odsjeo u vrhunskom Hotelu Adlon i želio bih
ovom prilikom zahvaliti predivnoj Sabini Held iz Kempinski Hotel
Groupa na svoj njezinoj ljubaznosti.
Također, moram zahvaliti Ivanu Heldu iz izdavačke kuće Penguin
Putnam što me aktivno poticao da napišem Damu iz Zagreba. Nakon
deset »Bernieja«, povremeno mi se učini da je ljudima možda već dosta
tog lika, ali Ivan je nepokolebljivo tvrdio da nije tako i aktivno me
uvjeravao da se opet primim pera. Njemu je upravo zato ova knjiga i
posvećena. Želio bih zahvaliti i svojim urednicama Marion Wood i Jane
Wood (nisu si ništa u rodu), svojem snalažljivom i uvijek prijateljski
raspoloženom PR-ovcu Michaelu Barsonu, svojim agentima Caradocu
Kingu, Robertu Bookmanu i Lindi Shaughnessy, kao i svom izvrsnom
odvjetniku u Münchenu, Martinu Diesbachu. Htio bih izraziti i
zahvalnost svojoj supruzi, spisateljici Jane Thynne, što mi je pomogla u
prikupljanju informacija.
Za one kojima to nešto znači, Bernie Gunther vratit će se 2016. u
Onoj strani tišine.

Philip Kerr, u Londonu, listopad 2014.