Knjige.

Club Books

Naslov izvornika
MISSING PIECES

TIM WEAVER

Prevela: Rajna Maršanić-Jovanović

2
Knjige.Club Books

Za Camillu

3
 Knjige.Club Books

PRVI DIO

4
Knjige.Club Books

Rebekah

5
 Knjige.Club Books

Posrtala je između polica.

Bilo je toliko mračno pa je jedva mogla koračati nogu pred nogu, ispruženih
ruku - što joj je pomoglo da osjeti put pred sobom - mokre kose, kliske kože
i odjeće pripijene uz tijelo. Kad je prešla pola puta prema dolje, zaustavila se i
osvrnula. Činilo se kao da pluta u nekom ogromnom crnom oceanu.
Prozor kroz koji je upuzala visio je u sjenama poput okvira slike, sa staklom
još nazubljenim duž jednog ruba dok je ostatak ležao razbijen dolje na podu.
Mogla je čuti kišu na krovu - u neumornom, mehaničkom ritmu - i vidjeti odsjaj
munje na nebu: kad god bi se to dogodilo, njeno bi okruženje nakratko oživjelo
dajući joj priliku da pokuša razaznati što je oko nje, Trebala joj je hrana i druga
odjeća. Ali još više od toga trebalo joj je ogledalo i pribor za šivanje jer krv joj
sada nije samo curila u oči, već joj je tekla skroz niz lice.
Vjetar je tresao temelje zgrade.
Bila je prestravljena, Bila je ozlijeđena. Još gore, bila je potpuno sama. Samo
odustani. Nešto joj zatreperi u grlu.
Padni na pod i odustani.
Zatvorila je oči odbacujući od sebe taj glas, čekala do sljedeće munje i krenula
ravno u stražnji dio prostorije. Teturala je u tami i prevrtala stvari, ali uskoro joj
je ruka zgrabila što je tražila.
Svjetiljku.
Uključi je.
Pred njom se pojavi bijeli sjaj i spazi koliko je to mjesto skučeno: izgledalo
je golemo u mrklom mraku, ali dijagonalno dužine samo desetak metara.
Zgrabi slatki prutić s najbliže police, raspara omot i užasno gladna zagrize
komadić. Budući da joj je sve više krvi curilo u oko, prebaci pažnju na drugu
stranu prostorije gdje su bile poslagane kutije s flasterima. Sve dok se nije našla
točno iznad njih, nije shvatila da tu stoji i kutija za prvu pomoć, poluskrivena na
stražnjoj strani police. U njoj je bilo sve što joj treba - škare, antiseptik, sterilna
gaza, zavoji. Ali nije bilo igle i konca.
Ponestajalo joj je snage - i tada joj nešto zaokupi pažnju pokraj pulta.
Pribor za ribolov.
Pod staklom je bila igla za mamac, a na pultu izbor ribolovnih uzica. Uzme
najtanju nit koju je mogla naći, zgrabi Zippo upaljač pored blagajne i vrati se kutiji
za prvu pomoć. U blizini je bilo ogledalo na okretnom stalku sa sunčanim
6
 Knjige.Club Books

naočalama. Strese sve naočale i prilagodi stalak tako da joj ogledalo bude u
ravnini očiju. Odmotavajući ribolovnu uzicu, zaveže je za iglu te škarama iz
pribora odreže petnaestak centimetara. Udahne i nagne se nad svoj odraz
naginjući glavu tako da može vidjeti ranu pored desnog oka. Na trenutak ju je
vidjela u vjetrobranu svog auta prije nekoliko sati - možda tri sata, možda četiri:
nije imala pojma koliko je sada sati - ali prljavština na staklu pomogla je prikriti
ozbiljnost ozljede.
Preplavi je još jedan val emocija.
»Zašto se to meni događa?«, reče lagano glasom jedva čujnim uz kišu.
Sterilizirala je kraj igle Zippo upaljačem pripremajući se na ono što slijedi, ali
onda joj se navlaže oči. Suze su se miješale s krvlju, ružičasti tragovi padali su niz
njene obraze poput obojenih puteva na mapi.
Mogla je šivati zatvorenih očiju pa je pomisao o šivanju vlastitog lica nije
shrvala.
To je bilo nešto puno gore.
»Molim te da ovdje bude još netko«, plakala je nerazumljivim riječima.
Podigne iglu uz lice drhtavim rukama. »Ne želim ovdje biti sama.«

7
 Knjige.Club Books

Prije

Čak i mrtvi mogu govoriti.

To je Rebekin otac stalno govorio na kraju. U to vrijeme nije na to obraćala
puno pažnje. Tijekom tih zadnjih par mjeseci, dok je bdjela pored njegova
kreveta, gledala je postupno propadanje tijela i uma starca koji je bio na rubu
halucinacija i govorio o stvarima koje nisu imale smisla. Gdje je nekoć
postojala snaga i boja, sad je koža njenog oca bila voštana i djelomično prozirna,
poput mreže blijedoplavih vena. Postao je sablasna suprotnost osobi koja je
odgojila njih troje.
U tim je trenucima Rebekah brzo pomislila kako je izgledao prije nego se
razbolio: njihov čuvar, ljepilo koje ih je držalo na okupu. Ponekad bi aludirao
na nagloga klinca kakav je bio kad je otišao za Vijetnam, ali Rebeki i njenoj braći
uvijek je bilo teško zamisliti ga takvim. Dok su odrastali, rijetko bi ga vidjeli da se
razljuti i jedina impulzivna stvar, koju je Henry Murphy ikad napravio, dogodila
se prije nego se itko od njih rodio: oženio je ženu koju je poznavao samo četiri
mjeseca.
U to je vrijeme bio stacioniran u RAF Lakenheathu, tamošnjoj zračnoj bazi
SAD-a, a Fionu Camberwell upoznao je u Cambridgeu udaljenom četrdeset
tri kilometra. Ona je imala dvadeset četiri godine i bila je seoska djevojka koja
nikada nije bila dalje od Peterborougha pa je bila potpuno osupnuta idejom da je
s Amerikancem iz New Yorka.
Godinu dana nakon vjenčanja rodio se Rebekin brat Johnny. Rebekah je stigla
manje od dvije godine kasnije i ubrzo nakon toga Henry je - nakon časnog otpusta
iz vojske - postao policajac u Cambridgeshire Constabularyu. Odmah se zaljubio
u taj posao, iako je bio samo bobi.
Ali kod kuće se stvari nisu dobro odvijale.
Rebekin otac rijetko je objašnjavao što se događalo tih zadnjih nekoliko
godina, ali rano ujutro na Boxing Day 1985. - kad su šljokice hvatale odsjaj drvca
i vilinska svjetla treperila na prozorima - Fiona ih je napustila ostavivši za sobom
samo zamagljenu crvenu kosu i blijedu kožu. U to vrijeme Johnnyu je bilo
pet godina, Rebeki tri, a njihovu mlađem bratu Mikeu tek osamnaest mjeseci.
Nikada više neće vidjeti svoju majku.

8
 Knjige.Club Books

Rebekah je gledala kako se očev lijes spušta u zemlju. Dan je bio taman,
gotovo jednobojan, nailazila je kiša, u zraku naboj. Nekoliko puta je pogledala
preko East Rivera i vidjela kako se sunce probija u daljini - ali izblijedjelo je
jednako brzo kako se i pojavilo, neispunjenog obećanja, i bili su tamo pušteni,
napušteni zureći u grobni mrak.
Pogledala je okolo u druge ožalošćene, u Johnnya pored sebe, u svećenika
koji je monotono čitao iz Biblije. Konačno joj pogled padne na parkiralište.
Nije bilo traga Jeepu. Ni traga Garethu.
Gdje je, dovraga?
Pored nje, Johnny se približio i osjetila je kako uzima njenu ruku držeći je u
svojoj. Na trenutak je bila iznenađena, nenaviknuta na takav iskaz prisnosti svoga
starijeg brata, ali kad ga je pogledala, namignuo joj je umirujuće kao da je mogao
vidjeti ravno u njenu glavu. »Doći će, Bek«, šapne tiho.
Rebekah zauzvrat stisne Johnnyevu ruku, nesigurna vjeruje li on u to što
govori ili pak jednostavno radi što je uvijek radio: štitio je pokušavajući da stvari
izgledaju bolje. To je činio još otkad ih je majka napustila, ali to je postalo
učestalije kada su saznali da im je otac pri kraju, kao da je Johnny podsvjesno
pokušavao ispuniti prostor koji je Henry napuštao: patrijarha i bedema.
Johnny malo jače stisne njenu ruku i, kad su sivo jutro i posljednja pomast
ponovno pali u fokus, Rebekah vidje zašto: Jeep Cherokee parkirao je pokraj njih.
Pogleda u Garetha tražeći ga iza vjetrobrana i kad su im se pogledi sreli - dok
je ljutnja kolala njenim žilama - pusti ga u nedoumici što misli o njegovu 1
kašnjenju.
Njen muž skrene pogled.

9
 Knjige.Club Books

Rebekah se iznenada probudi, na trenutak nesigurna gdje se nalazi. Ali potom

se sve razbistri: police s obje strane, razbijeni ostaci razbacani kraj njenih ruku i
nogu. Pribor za prvu pomoć. Igla za mamac.
Trgovina mješovitom robom.
Ustavši, pogleda u razbijeni prozor: pravokutnik svjetla boje maslaca probijao
se unutra i po prostoriji. Pokraj njega je na zidu bio sat. Zadnji put kad
je pogledala, bilo je 5 ujutro. Sad je bilo skoro deset.
Spavala je manje od pet sati.
Bol na njenom licu pogoršala se tijekom noći, nabijajući pored oka, žareći u
uhu, u nosu, na obrazu. Ribarska uzica, iako tanka, bila je prava agonija kad je
ulazila, a igla za mamac bila je još gora. Imala je antiseptik, ali ništa da ublaži bol
od šivanja.
Ništa da ublaži bol što je na ovom mjestu.
Sama.
Priđe razbijenom prozoru. Koristeći rub pulta, podigne se i izvuče kroz prozor
pokušavajući izbjeći staklo koje je još bilo pričvršćeno za okvir. Čula je kako se
nešto para i osjetila kako joj staklo povlači hlače, ali uspjela se provući a da nije
zaderala kožu. Prethodne noći poslužila se kontejnerom da se popne do prozora,
jutros ga je otkotrljao žestok udar vjetra i noge su joj se klatile dok je pokušavala
naći čvrst oslonac.
Pala je na poklopac kontejnera i potom na hrpu malčiranog lišća. Kad je
pogledala oko sebe, sve je izgledalo kao posljedica eksplozije: grane otrgnute od
stabala, otpad iz luke posvuda razbacan - krovni crepovi, daščane obloge i golema
jezera morske vode.
Na trenutak se, dok je stajala gledajući prema Atlantiku, osjetila tako
malenom i shrvanom glomaznošću svoje situacije.
Još je živa. Još diše.
Preživjela je.
Ali zarobljena je s dvjestotinjak kilometara oceana posvuda naokolo.
Ta ju je misao tištila i zbog nje se lagano spotaknula. I onda, kao da ju je to
pogodilo u živac, prevagnulo je nešto drugo - hitnije i još beznadnije.
Johnny.

10
 Knjige.Club Books

Bilo je to kad joj je pogled pao na bicikl. Ležao je bočno izvan trgovine,
otprilike gdje ga je prethodne noći i ostavila. Ako želi pronaći Johnnya, mora se
vratiti u šumu: tamo ga je zadnji put vidjela.
Tamo je i njen Jeep.
Podigne bicikl i počne pedalirati, a zašivena rana počela je boljeti i stiskala je
zube, a bol se širila niz cijelu desnu stranu glave. Uskoro je postalo toliko loše da
joj se vid zamutio. Pokušala je to ignorirati, teško pedalirajući van iz grada, gore
na cestu koja će je odvesti na južni obronak otoka. Što je duže vozila, postajalo
joj je hladnije: to je primirilo bol na njenu licu, ali je i sledilo njene prste, a potom
i svaki komadić otkrivene kože. Par kilometara, pa još par. Na sljedećem
kilometru, dok je hladnoća prodirala u nju poput noža, shvati da će joj trebati još
odjeće, i to uskoro.
Pred njom se slijeva pojavi benzinska pumpa.
Znala je da mora biti blizu šume jer je dan prije zapamtila da je benzinska
pumpa u blizini, a na suprotnoj strani kuće zarasle korovom i visokom travom.
Ponovo je pogledala benzinsku: straga je bila ogromna hrpa starih guma okružena
lančanom ogradom. Nije ju vidjela dan ranije, ali u toj hrpi bi mogla biti jedna
koja pristaje Jeepu.
Vratit će se kasnije.
Za sada je važan jedino Johnny.
Mora naći svog brata.

11
 Knjige.Club Books

Prije

Nakon pogreba - budući da je Rebekah tako očigledno izbjegavala Garetha na

bdjenju, da nije na kraju imao izbora nego otići - ona i Johnny odlučili su
provozati očev hrđom izjeden Plymouth Gran Fury preko mosta Verrazzano. Plan
je bio odvesti ga na Staten Island te napraviti krug natrag uime starih dana, način
da budu blizu svom ocu, nečemu što je volio jer je oduvijek volio Plymoutha. Ali
kad su stigli do Staten Islanda, odlučili su nastaviti.
Uputili su se niz Parkway do jednog starog motela pokraj Union Beacha
zvanog J. Bio im je poseban jer ih je svakog ljeta otac tamo vodio dok su bili
djeca, iako si je to jedva mogao priuštiti. Ali kad su Rebekah i Johnny napokon
tamo stigli, motel je bio zatvoren - i to ne samo tog dana.
U tom trenutku, dok su gledali napuštenu zgradu, a potom jedno u drugo, na
oči im navru suze. Znali su zašto: postojala je čudna rezonancija s tim
mjestom, podudarnost s ovim završetkom, kao da je život motela završio s onim
njihova oca.
Vrativši se u auto, Rebekah reče: »Tata je na kraju stalno ponavljao nešto
čudno«. Johnny je pogleda. »‘Čak i mrtvi mogu govoriti.’«
Ovaj put brat je pogleda kao da je skrenula.
»To mi je stalno govorio. Rekao je da je to naučio kao policajac.«
»O.K.«, odgovori Johnny iako je bilo očito da nije u to uvjeren. »To bih
mogao upotrijebiti u svojoj sljedećoj knjizi.«
»Mislim ozbiljno, Johnny«.
On kimne, kao da je shvatio da njegov komentar i nije prihvaćen. »Tata je bio
pri kraju, Bek, znaš to«.
»Pa?«
»Pa znaš kakav je bio. Puno je mumljao.«
»Stvarno misliš da sam krivo čula? Zašto bih to krivo čula?«
Johnny ne reče ništa i samo se ohrabrujuće nasmije, no odgovor je mogla
vidjeti na njegovu licu. Zato jer smo upravo izgubili tatu. Zato jer tugujemo i jer
smo povrijeđeni i jer smo umorni.
U tom trenutku, toga dana, ono što joj je Johnny rekao, imalo je smisla. Ali u
tjednima koji su uslijedili, počela je više misliti o onome što je otac ponavljao,

12
 Knjige.Club Books

u što je vjerovao, o pravilima kojih se pridržavao i tada su se vratila sjećanja na

Rebekinu majku, kao što je na kraju uvijek i bilo.
Zapravo, Rebekah nikad nije prestala misliti o njoj.
Ona je uvijek bila prisutna, njihova neznanka i izdajnica, žena koja nije
pokazala nikakvo zanimanje za svoju djecu, nikad se nimalo nije borila za njih,
čak ni kad je njihov otac - kad je Johnnyu bilo trinaest, Rebeki jedanaest i Mikeu
devet - odlučio preseliti ih u New York.
Nikada nije potražila Rebeku ni u godinama koje su slijedile, čak ni kad je
Rebekah donijela tešku odluku da ne ide u Sjedinjene Države s ostalima, nego da
ostane u Londonu i prihvati potpuno plaćenu sportsku stipendiju u prestižnoj
privatnoj školi. U tjednima prije negoli ju je napustio, Rebekin je otac sjedio za
kuhinjskim stolom i plakao do iznemoglosti svake noći iako je znao kakva je to
prilika za nju. Čak je i obećao Rebeki da će joj platiti let za SAD na kraju svakog
školskog semestra mada nije imao pojma kako će to moći platiti.
Ali Rebekina se majka nije uopće oglasila.
Do godine kada se Henry Murphy vratio u New York s Johnnyem i Mikeom,
i kada se Rebekah uputila u kampus u sjeverni London, njih četvero živjeli su u
onoj istoj kući iz koje je Fiona iznenada otišla, tako da je znala gdje ih može naći.
Imali su isti broj telefona. Henry je radio u istoj policijskoj postaji. Da se vratila
u bilo kojem trenutku u tih osam godina, lako bi ih našla.
»Je li mama danas nazvala, tata?«
Dugo vremena je Rebekah postavljala Henryu isto pitanje. On je uvijek
inzistirao da njih četvero jedu zajedno pa je to najčešće pitala za stolom, i kad god
je pitala, njena braća su zastala, kao i ona, s vilicama zaustavljenima iznad svojih
tanjura, očekujući očev odgovor.
Ali odgovor njihova oca uvijek je bio isti. »Ne, dušo. Nije.«
»Zašto?«
Henry bi tada dotaknuo Rebeku, i zatim sina koji mu je bio s druge strane, i
stavio svoje ruke na njihove ohrabrujući ih i smirujući. »Mislim da ako je
vaša majka namjeravala nazvati, to bi do sada već učinila. Ali to nije vaša krivica.
Ništa od ovoga nije vaša krivica. Vi ste najbolja djeca koju bi svaki roditelj
mogao poželjeti.«
»Je li mrtva?«
Mike.
Uvijek bi Mike postavio to pitanje kvareći osjećajnost očevih riječi. Bio je
najmlađi, pa je imao jednostavan izgovor za nedostatak takta, ali i manje se sjećao
Fione. Bio je beba kad je otišla, majka mu je bila samo drhtavo svjetlo u mraku.
»Ne znam, Mikey«, rekao bi njihov otac.
»Da je živa,«, pitala je Rebekah, »htjela bi nas vidjeti, zar ne?«
Ali njihov otac nikad ne bi odgovorio na to pitanje.

13
 Knjige.Club Books

Nakon šest godina odvojenosti od obitelji, viđajući ih samo tijekom praznika

kad bi joj Henry mogao platiti let, Rebekah je odlučila da je bila predugo odvojena
od oca i braće i prijavila se na američka sveučilišta. S osamnaest je završila svoje
A nivoe i kupila jednosmjernu kartu za New, York.
U to vrijeme njenoj majci nije bilo ni traga ni glasa.
Do tada je Rebekina odlučnost očvrsnula i uvjerila je sebe da je za to baš boli
dupe. Kad je stigla na JFK, njih trojica su je dočekali i odmah je znala da je -
iako joj je Amerika bila strana - donijela pravu odluku da napusti UK. Dom nije
neko mjesto.
Bila je gdje god je bila njena obitelj.
I tako je, tog prvog dana, dok ju je otac vozio natrag njihovoj kući u
Brooklynu, dok je Mike zbijao šale na račun naglaska iz visokog društva svoje
sestre, a Johnny strastveno govorio o romanu koji je htio napisati, rekla sebi da je
potpuno smirena.
Ali, kao i sve laži, u konačnici se i ova raspala.

14
 Knjige.Club Books

Naletjela je na kilometar i pol dugu stazu koja se odvajala od glavne ceste i

spuštala niz padinu prema Simmons Gullyu. Pri silasku ju je svaka izbočina
i litica naizgled probola kroz sjedalo, a vibracije se protezale uz njene ruke i na
njeno lice, no staza se konačno izravnala u blatnjavo, neravno parkiralište.
Tu je bio samo jedan auto: njen Jeep.
Bio je prekriven otpalim lišćem koje je posijala oluja, ali inače je bio onakav
kakav je i pustila. Prozor je još uvijek bio razbijen, guma još uvijek rasječena.
Iznenada prestrašena, pažljivo odloži bicikl: što ako je netko ovdje? Što ako
je čekaju da se vrati da dođe po Johnnya?
»Johnny?«, reče tiho, preplašeno. Pogleda zid od stabala koji ju je okruživao:
»Johnny?«, reče ponovno, malo glasnije, i potom pričeka na bilo kakvu reakciju iz
neposredne okoline: neki šum, neki znak kretanja.
Sve što se vratilo, bila je tišina.
Uputi se u šumu slijedeći put kojim su ona i Johnny prolazili prije manje od
dvadeset četiri sata. Blizu je negdje bio potok. Međutim, njegov je zvuk uskoro
utihnuo, stabla su bila gušća, korijenje se probijalo kroz tlo poput šaka i put je
prešao u zakrčeni neprohodni labirint, zatrpan lišćem i granama otpalima od oluje.
Ubrzo shvati da se više ne nalazi na ruti kojom je htjela ići i nesvjesno prokrči
novu. Bila je izgubljena.
Spopadne je panika.
Dok se povlačila, pokušavajući se vratiti na stazu koju su ona i Johnny dan
prije koristili - stazu koja je vodila na iskop - vikne:
»Johnny!«
Vikala je i zbog očaja je. bila neoprezna.
»Johnny, to sam ja. Johnny!«
Ako je netko bio tamo, čuli su je. Došli bi po nju. Ne bih smjela ovako
uzvikivati njegovo ime.
Ne bih smjela...
Nije uspjela završiti svoju misao.
Odjednom se spotakne ustranu o deblo. Naglo ju je zaustavilo. Zapuhana,
ruku ljigavih od mahovine, podigne pogled prema grani koja se pojavila
niotkuda i udarila ju u grlo.
Suze joj navru na oči.

15
 Knjige.Club Books

Obrisala ih je pokušavajući se sabrati, ali je umjesto toga pala na koljena

misleći na zadnji put kad je vidjela Johnnya: njegov obris ispred nje među
stablima dok su bježali spašavajući svoje živote.
Dozvolila si je da zaplače, da je obuzme, a potom se ponovno podigla na noge
i automatski kopala po džepovima tražeći svoj mobitel. Ali tamo nije bio. Jedino
što je mogla osjetiti, bili su ključevi Jeepa.
Njen mobitel odavno je nestao.
Bio je oduzet s razlogom: na otoku nije bilo telefonskih žica, nije bilo fizičkih
telefonskih linija, a postojao je samo jedan odašiljač za mobitele.
A odašiljač ne služi ničemu ako nemaš mobitel.
Nastavila se povlačiti u smjeru iz kojega je mislila da je došla, uprljana
blatom. Kosa joj je bila vlažna, koža hladna i pod sjenom stabala počela je
drhtati. Dozivala je Johnnya i ponovo je pronašla put natrag na stazu.
I zatim se opet zaustavi.
Što ako njen mobitel nije bio u potpunosti uzet s ovog mjesta, nego samo
bačen negdje u šumi?
Ako je bio dovoljno blizu, mogla bi upotrijebiti Bluetooth funkciju u Jeepu
da se spoji na njega i mogla bi nazvati 911 iz auta.
Pogodi je naboj adrenalina.
Počne juriti.

16
 Knjige.Club Books

Snažno otvori vozačka vrata i sjedne za volan. Suvozačko sjedalo bilo je

mokro od kiše i prekriveno razbacanim staklom od razbijenog prozora, komandna
ploča bila je mokra, pokazivači zamagljeni, a lišća posvuda.
Nije brinula ni o čemu od toga.
Utaknuvši ključeve u središnju konzolu, pritisne gumb za paljenje i začuje
kako Cherokee krčeći oživljava.
Touchscreen zaslon zatreperi - sat je pokazivao 14:12 h - i potom logo Jeepa
zasvijetli i nestane, a pojave se dva reda ikona.
Nagne se naprijed te pritisne Phone u donjem redu, ali već je znala da nešto
nije kako treba. Nije bilo loga Bluetootha na Phone ikoni, kao što je trebalo biti,
i kad pritisne sljedeći screen, osjeti da joj je cijelo tijelo potonulo: nikakav mobitel
nije bio priključen. Pokuša naći neki drugi znajući da bi se njezin automatski
spojio da je bio dovoljno blizu. Nakon deset sekundi pojavi se poruka potvrđujući
da ničega nema u dometu.
»Sranje!«
Udari dlanom po volanu, i još nekoliko puta, tako bijesno da slučajno pritisne
sirenu.
Zvuk trube bio je iznenađujuće glasan u tišini šume.
Polako se nagne naprijed pa joj glava skoro dotakne volan i zagleda se
beznadno u drveće.
»Zašto?«, promrmlja.
Bilo joj je toliko hladno da nije mogla osjetiti prste.
»Zašto se ovo meni događa?«
Vjetar blago uskomeša lišće u Jeepu.
Okrene se prema stražnjem sjedalu tražeći nešto - bilo što - što je možda
odbacila prethodnog dan a da je sada mogla obući da se zagrije.
Nije bilo ničega.
Samo dvije prazne dječje sjedalice.

17
 Knjige.Club Books

Prije

Kyra nije prestajala plakati.

»Ky, molim te.«
Kolona se nije pomaknula deset minuta. Rebeku je boljela glava iza očiju i
toga se jednostavno nije mogla otarasiti. I svaki put kad bi pomislila na svog
oca, osjećala se kao da će briznuti u plač. Još gore, ona i Gareth gotovo da nisu
razgovarali od sprovoda. Zapravo, sad kad je o tome razmišljala, jedva da su
razgovarali već mjesecima - sigurno nikakav razgovor od ikakve važnosti. Nisu
sjeli zajedno večerati. On je doručkovao na poslu. Odlazili su na spavanje
u različito vrijeme jer je ona ustajala po noći te bi već rano navečer bila iscrpljena.
U potpunosti je bila usredotočena na Kyru, a Gareth je bio usredotočen na...
Rebekah zastane.
Nije zapravo ni znala na što je Gareth bio usredotočen.
Zvuk njena telefona prene je iz misli. Trenutak potom počne zvoniti na
suvozačkom sjedalu i spoji se na zvučnike Cherokeea. Kao na mig, na displayu
središnje konzole bljesne GARETH. Iznenadilo ju je vidjeti njegovo ime. Nikada
nije zvao s posla.
Pritisne Answer. »Halo?«
»Bok, dušo.«
To je odmah rasrdi. Ovo je bilo prvi put da je pokušao s njom razgovarati u
dva tjedna, osim njegove prigušene isprike na bdjenju za njena oca, a ponašao se
kao da se ništa nije dogodilo.
Kad Rebekah ne odgovori, Gareth reče: »Jesi li dobro?«
S nevjericom zatrese glavom, pogleda upiljena u ploču, kao da je mogla
prenijeti svoju ljutnju. »Ti to mene zezaš? Što misliš, Garethe? Misliš li da
bih mogla biti ‘okay’?«
»Gledaj, Bek...« Pauza. »Rekao sam ti da mi je žao.«
»Ah, to je bila tvoja isprika, na bdjenju«
»Da. Hoću reći, ne. Hoću reći...«
Ušuti.
»Ne shvaćaš, zar ne, Garethe?«
»Rekao sam ti na bdjenju, zaglavio sam u prometnoj gužvi ...«

18
 Knjige.Club Books

»Boli me dupe. Okay? Boli me dupe zašto se to dogodilo, to se ipak dogodilo.

Nisi se propisno ispričao, jedva da smo razgovarali mjesecima, nismo
uopće razgovarali otkad je tata umro - i sad me zoveš ‘dušo’, kao da si muž
godine.«
»Žao mi je. Ono izvješće moralo se predati...«
»Izvješće? Ti to ozbiljno?«
»Bila je greška pokušati ga predati tog jutra. To mi je sad jasno. Ni u kom
slučaju nisam planirao propustiti sprovod. Htio sam biti tamo.«
»Ali nisi bio.«
»Znam«, reče. »Stvarno mi je žao.«
Zvučao je tako iskreno da ju je to oborilo s nogu. Osjećala se zbunjeno,
ošamućeno. U jedanaest godina što su zajedno, još se nikada nije tako lako
predao. »Zašto me zoveš ovako usred dana?«
»Stvarno mi je žao, Bek«, ponovi.
»Što se događa, Garethe?«
»Ništa se ne događa«, odgovori. »Uznemirena si. Pokopala si oca prije dva
tjedna i ja sam te iznevjerio. Žao mi je što tada nisam bilo blizu. Počinjem misliti
da su me zajebali na poslu, da ovo promaknuće nikad neće doći. Svi ti
prekovremeni sati koje sam odradio da bismo bolje živjeli, ali postigao sam
jedino to da sam te odguravao. Zaslužuješ više od toga.«
Rebekah nije znala što reći.
»Želim da počnemo sjediti i jesti zajedno«, reče Gareth. »Mislim da bi to
trebalo biti naše novo pravilo. Nakon što Kyra legne, skuhamo jelo i
razgovaramo.«
Rebekah se ponovo osjeti izigranom.
»Slažeš li se?«, upita je.
»Da«, reče još uvijek iznenađena. »Slažem se.«
Kyra se stišavala, a njene suze sada su zvučale kao odvojeni jecaji i kad je
Rebekah završila razgovor s Garethom i okrenula se da pogleda kćer, osjeti
poznati osjećaj neuspjeha: vidjela je da Kyrini jecaji još uvijek pulsiraju kroz
njeno tijelo poput jeke iako je spavala, vidjela je kako nova igračka koju drži
njeno dijete, ružičasta žirafa, sve više ispada iz njena stiska sa svakim jecajem,
sjeti se strašnog zvuka svog povišenog glasa i svoje ljutnje dok je vikala na Kyru.
Ne želi da je Kyra zapamti takvu.
Ne želi biti takva majka.

19
 Knjige.Club Books

Rebekah je zurila u ružičastu žirafu odbačenu između dva prazna

automobilska sjedala, ižvakana repa, a ostatak je bio istočkan komadićima hrane.
Progutala je svoju ganutost.
Nije htjela ponovno zaplakati.
Ali bilo je teško: dok je gledala sjedala i žirafu, shvatila je da je prošlo tek
dvadeset četiri sata otkada je vidjela svoje kćeri, a imala je osjećaj kao da su
prošli dani. Tjedni. Mislila je kako su tako daleko od nje, kako su morale biti
zbunjene i prestrašene kad nije došla kući. A najteži je dio bio što nije znala kako
doći do njih. Nije postojao način da stupi u kontakt s kućom. Nije imala telefon,
auto joj je bio beskoristan osim ako ne nađe novu gumu - i nitko nije znao gdje je
ni sto joj se dogodilo.
I gdje je, dovraga, Johnny?
Rebekah se izvuče iz Jeepa i krene natrag u šumu. Treba pronaći iskop. Uspije
li pronaći mjesto na kojemu su završili prethodnog dana, bit će bliže mjestu na
kojemu je zadnji put vidjela Johnnya. Ali što je više izvikivala njegovo ime i
suočavala se s apsolutnom tišinom drveća, to su sumnje još više iznova navirale.
Pokuša odbaciti mogućnost da joj se ne javlja jer ne može - ne može dopustiti
toj beznadnoj misli da ometa njenu potragu. Umjesto toga natjera se da nastavi
ubrzavajući svoj korak i pokušavajući se ugrijati kretanjem, brzinom, pukim
naporom i snagom volje. Provela je trideset minuta u Jeepu s upaljenim motorom
sjedeći ispred grijača koji su radili punom parom, ali sada joj je opet bilo hladno:
bio je zadnji dan listopada i na tlu još nije bilo mraza, ali osjećao se u zraku.
Stizala je zima i doimala se poput prijetnje. Bit će puno gore od ovoga ako ne
nađeš. put s ovog otoka.
Tada njenu pažnju zaokupi nešto drugo.
Ispred sebe ugleda čistinu.
Potrči, zapetljavajući se među drvećem, pokušavajući da se ne spotakne - i,
minutu kasnije, prijeđe iz šume na zemljani nagib.
Iskop.
Pronašla ga je.
Tlo se spuštalo sedam metara u nizu brazdi, poput stubišta. Nije bilo trave,
drveća, ničega osim zemlje, urezana tla, izrezbarena, počišćena, otkrivajući
oblike zakopane ispod površine. Komad tanke crvene trake okruživao je iskop i
podrhtavao na vjetru koji se pojačavao i stišavao. Posvuda je bio razbacan alat.

20
 Knjige.Club Books

»Johnny!«
Gledala je s jedne na drugu stranu. Iskop je bio potpuno okružen drvećem,
gustom šumom. Ponovo dozvavši Johnnyevo ime, išla je od vrha do
dna. »Johnny. Ja sam. Bek. Johnny!«
Krećući se iza drveća, nastavi istom stazom kojom su išli samo dvadeset četiri
sata ranije i potom, konačno, zastane na rubu obližnjega klanca. Ispod nje bilo je
izloženo korijenje stabala koje je stršilo sa strane.
Odmah ga prepozna.
Ispod njega, humak svježe iskopane zemlje.

21
 Knjige.Club Books

Krene dalje razmišljajući o svježe iskopanoj zemlji. Tamo dolje nije Johnny,
zakopan ispod tog blata, ali njene su misli još uvijek zastajale na toj slici.
Sumnjala je da će to ikada zaboraviti.
Ni sjećanja o tome što se tamo zbilo.
Nakon nekoliko minuta odjednom zastane: direktno ispred nje, pod debelim
svodom od krošnji i zaštićen starim čvornatim hrastom, besprijekoran otisak
čizme.
Odmah prepozna cik-cak na tom tragu.
Na trenutak si dopusti povjerovati kako bi mogao biti svjež. Ali onda ugleda
još Johnnyevih tragova koji su vodili prema onome pred kojim je zastala, i
od njega, te još par vlastitih uz njih i tada shvati koliko je ta nada besmislena. Svi
su bili od prethodnog dana.
Vrisne u drveće - bolno i bijesno - i potom, dok je tamo stajala hropćući i bez
daha, pogleda na svoj sat.
Ali ni njega nije bilo.
Gareth joj je kupio Maurice Lacroix za treću godišnjicu. Koštao ga je
mjesečne plaće, ali je zadnjih šest mjeseci proveo na dnu Rebekine kutije za
nakit. Otkad ga je prestala nositi, protok vremena pratila je na mobitelu, ali
prilično bi se često još uvijek uhvatila kako podiže rukav da pogleda na sat.
Nije imala pojma koliko je dugo bila ovdje. Sat? Dva? Samo je znala da joj je
opet hladno, u posjekotini na licu je nabijalo i mračilo se. Iznad nje nebo je ostalo
čisto, ali je bilo ružičasto-ljubičasto, a ne plavo.
Spušta se mrak.
Okrene se natrag prema iskopu - bez daha, nemoćno - i shvati kako je bila
glupa. Ostavila je baterijsku svjetiljku u trgovini mješovitom robom. Ako
uskoro ne pronađe izlaz iz ove šume - ako postane puno mračnije - potpuno će
izgubiti stazu.
Obuzme je strah, tvrd poput cementa.
Počne trčati, kližući se po blatu, ne želeći ostati ovdje tijekom noći. Stalno je
pogledavala preko ramena, a lupanje u ušima zvučalo joj je poput koraka, kao da
je netko slijedi. Kad je stigla do iskopa, nije se osjećala nimalo pobjednički jer je
znala da ima još toliko puno za prijeći i upravo su putevi nakon ovoga nestali u
oluji. Osjećala se gotovo histerično. Spotakne se, pa se iskoprca na noge dlanova
uprljanih zemljom. Tresne o tlo i sada ju je bolio svaki dio tijela. Kad bi krenula

22
 Knjige.Club Books

dalje, grane su je šamarale parajući joj kapuljaču, zarezujući joj obraze, vrat,
gornji dio šaka. Znoj joj se ledio niz cijelu kralješnicu, a još i gore bilo je na licu,
hladnom poput leda. Nakon nekog vremena je premaz, koji je stavila na
ranu, počeo otpadati uslijed vlage. Klepetao je dok je trčala, a gaza joj je ometala
pogled.
Otrgne ga i baci u šumu.
Nikad neću pronaći put natrag.
Nikad neću naći taj put...
Napokon dospije do parkirališta.
Stane dok ju je preplavljivalo olakšanje i gotovo se skljoka s rukama na
koljenima i hvatajući dah.
Pored nje se na vjetru Cherokee lagano ljuljao na svom ovjesu blago hropćući.
Vrati je zvuk: bila je šest kilometara od trgovine, jedinog mjesta na kojem
je mogla potražiti skrovište kad padne mrak. Nije imala pojma o ostatku otoka,
osim malo onoga što joj je Johnny rekao prethodnog dana. Možda ima boljih
mjesta za prenoćiti, ili pronaći odjeću ili hranu, ali je nemoguće pronaći to u
dogledno vrijeme bez svog auta.
Bicikl više neće biti dovoljan.
Mora popraviti gumu na Jeepu.

23
 Knjige.Club Books

Prije

Nova rutina Rebeke i Garetha trajala je tri mjeseca.

Radila je na zamjenama - pokušavajući posao prilagoditi Kyri, noćima kad je
Gareth bio kod kuće, ili je pak njena najbolja prijateljica Noella mogla čuvati bebu
- ali onda je na ortopedskim odjelima u dvjema bolnicama u kojima je radila
počelo nedostajati osoblja te se postupno našla u situaciji da odrađuje sve više
smjena. Istovremeno je Gareth počeo duže raditi pokušavajući se dočepati
promaknuća kojim ga je šef mamio. Tako da su, iako su prvih par tjedana
večerali za stolom, gledali zajedno filmove i zajedno išli na spavanje, te rutine
ubrzo postale sporadične.
Bilo je i drugih promjena, iako manjih.
Nakon što je rutina počela pucati, Gareth je naizgled postajao ljući. Jedne se
večeri, kad je propao jedan posao, vratio kući i bacio u zid čašu za vodu. Drugi
put je htio seks, ali Rebekah je došla iz smjene, a potom provela cijelu noć s
Kyrom i bila je mrtva umorna te je rekla ne.
»Ti si nevjerojatna«, reče zajedljivo i izjuri iz sobe. Sljedeći put kad su se
seksali, bio je čudan i drukčiji: tih, agresivan, sebičan.
Potom je, kad je ljutnja prestala, postao nekomunikativan i ne bi s njom
progovorio ni riječ kad bi došao kući i prije nego što bi nestao u krevet. Bilo je
noći kad bi na njemu namirisala viski ili cigarete, iako joj je rekao da je prestao
pušiti kad su se upoznali. I zatim je, nekoliko večeri kasnije, uhvatila dašak
parfema, nejasnog i teško odredivog, i tada je pomislila na poziv kad ju je nazvao
u auto i kad je prvi put predložio novu rutinu za večeru Zapamtila je da joj se to
učinilo tako neprirodnim, kako se prelako ispričao - za sprovod, za svoje
kašnjenje. Ali stvarno je osjećao krivicu zbog svog kašnjenja - ili se nešto drugo
događalo, neki drugi duh koji je istjerivao? Mrzeći sebe što to radi, sljedeće večeri
čekala je da on ode spavati pa se išuljala u prizemlje i pregledala njegov mobitel.
Nije na njemu mogla naći ništa.

Početkom lipnja - gotovo točno četiri mjeseca nakon pokopa njena oca -
počela je osjećati mučnine.
Otišla je u ljekarnu da kupi test iako nije trebala. Znala je što se događa i da
ne mora mokriti na štapić. Ali svejedno je napravila test i dobila plavi križ te je tog

24
 Knjige.Club Books

istog jutra - dok je vozila Kyru na igranje s jednom od majki s kojom je Rebekah
radila u bolnici - nazvala iz Jeepa svog liječnika i dogovorila pregled.
To je bilo kad je gotovo razbila auto.
Dovršavajući razgovor, skrenula je na trenutak pogled s ceste i tada je doletio
jedan SUV naizgled niotkuda, uletio ispred nje. Nagazila je na kočnicu.
Nešto ju je udarilo u stražnji dio noge.
»Kretenu!«, povikala je, ali taj je auto već bio izvan vidokruga. Vozač u
kolnom traku pored njenog tresao je glavom i empatično prevrtao očima. Slegnula
je ramenima prema njemu pa se sagnula da nađe što ju je lupilo u nogu.
Na njeno iznenađenje, bio je to mobitel.
Nije ga nikada prije vidjela.

25
 Knjige.Club Books

Rebekah stavi Jeep u rikverc i pusti da se polako kreće unatrag. Krenuo je, ali
trzajući se: svaki put kad je kotač napravio puni krug, cijela osovina se
naizgled spustila i vratila na mjesto. Ne znajući što da učini, jer nikad nije vozila
auto s probušenom gumom, stalno je dodirivala kočnicu nadajući se da će, što
se sporije bude kretala, imati više kontrole. Konačno ugleda izlaz: blatnjavu,
neravnu stazu koja se penjala izvan Simmons Gullya prema glavnoj cesti.
Pustila je da auto ide polako naprijed. U prvom dijelu to je uspijevalo: stigla
je do izlaza, auto se nastavio kretati, dodala je malo gasa pa - iako je teturao i
razrezana guma se okretala - nastavila se kretati. Bilo je dobro čak i kad se
pojavila uzbrdica: naizmjenično je dodavala gas i kočila pokušavajući da ni jedno
ni drugo ne stisne prenaglo, a spora vožnja neutralizirala je nepravilno kretanje
auta.
Na pola puta prema gore pogodila je rupu.
Odjednom se učinilo kao da je auto propao deset metara, zateturavši nezgodno
udesno, iako je udubljenje moglo biti samo djelić te dubine. Stisnula je kočnicu,
uznemirena. U redu je. U redu je. Pokušala se smiriti gledajući u retrovizor i
vidjevši udaljenost koju je uspjela prijeći, zatim kroz vjetrobran prema
glavnoj cesti. Mogla je vidjeti razliku između ove staze ispred i onog skretanja iza
sa sivog asfalta na smeđe blato.
U redu je. Nije daleko.
Lagano nogom pritisne gas.
Kotač se vrtio u rupi.
Stane i stisne kočnicu.
Hajde.
Pokuša ponovo i ostane na mjestu.
Hajde, molim te.
Stisne gas po treći put.
Kotač se okretao zvukom nalik kriku. Kad je pogledala na obje strane,
ugledala je liticu i postala svjesna da je staza oštro nagnuta prema drveću. Ako
zatetura, ako Jeep izađe iz rupe pod bilo kojim kutom, nagnula bi se prema šumi
i survala se petnaest metara.
Molim te. Ovo mora uspjeti.
»Ovo mora uspj...«

26
 Knjige.Club Books

Njen uzvik proguta buka motora. Prije negoli je shvatila, Jeep se već kretao
udarajući snažno o kolotečine, ali se kretao ravno.
Trideset sekundi kasnije stigne na vrh.
Čim je dospjela na asfalt, stisne kočnicu i zaustavi se. Srce joj je tuklo o rebra.
Glava ju je boljela. Oči su joj pogledavale u retrovizor, ranu na licu, svježu
i ružnu, dječje sjedalice straga, stražnji vjetrobran: ispred se protezala cesta, sivi
luk koji je slijedio južnu obalu prije negoli je skrenuo ulijevo.
U tom je smjeru bilo mračnije dok je dan odmicao od istoka prema zapadu a
oblaci se skupljali nad zemljom. Pogleda na sat u Jeepu.
Skoro pet.
Nagazi na gas i krene prema benzinskoj pumpi.

27
 Knjige.Club Books

Vozila je brže po praznoj cesti i bila manje zabrinuta zanošenjem auta dok je
niz odavno napuštenih zgrada promicao s obje njene strane.
Johnny joj je rekao da je otok zapušten još od uragana Gloria koji ga je
poharao 1985. Prije toga smatralo ga se njujorškom verzijom Martha’s Vineyarda,
kao udobni ljetni bijeg bogatima i slavnima iz toga grada, ali ono što je Rebekah
vidjela bio je samo krš i lom: otpali crepovi, razbijeni prozori, žljebovi su
se odvajali poput starih polomljenih kostiju.
Gloria mora da je donijela uništenje gotovo biblijskih razmjera.
Kad je stigla do benzinske, Rebekah parkira Cherokee sa strane pored mjesta
gdje je ugledala hrpu guma. Benzinska je bila malena: par crpki i zgrada s jednim
prozorom - ali sve su crpke bile isključene, a zgrada je djelovala uspavano. Sjeti
se još nečega što joj je brat rekao: nigdje izvan Main Streeta i područja luke nije
bilo električne mreže, tako da je sve ostalo bilo na generatorski pogon.
Parkira i ode do zgrade.
Unutra je mogla vidjeti praznu blagajnu, neke osnovne predmete za prodaju,
poput ulja za auto, ali ništa za jelo i piće, a pogotovo ništa što bi mogla obući.
Udalji se od prozora i napravi krug oko zgrade. Straga je našla zaključana vrata i
generator koji je bio osiguran u kavezu zatvorenom lokotom.
Rebekah se ponovno koncentrira na svoje trenutne potrebe i požuri natrag u
prednje dvorište srušivši se na bok pokraj puknute gume na džipu. Nekakav
serijski broj bio je na bočnom bridu gume. Sad se samo mora nadati da može naći
istu takvu.
Zapamtivši broj, krene prema brdu odbačenih crnih kolutova sa strane
benzinske. Počne ih pretraživati odmičući ih nakon što ih pregleda. Neke su gume
bile toliko stare i istrošene da na sebi nisu ni imale brojeve ili su oni izblijedjeli s
vremenom. Ostale su se spljoštile i ispraznile. Konačno pronađe jednu sa sličnim
nizom brojeva koja je izgledala prave veličine i otkotrlja je dalje od ostalih. Bio
je gotovo sumrak, sunce je nestalo i tijelo ju je boljelo. Bila je tako umorna, tako
natučena.
I onda se opet vrate sumnje.
Teži dio posla, zamjena gume, tek je slijedio. Znala je teoriju, jer ju je otac
tome naučio, još kad je položila vozački, ali on bi je nadgledao da ne
pogriješi. Godinama je otada stajala na rubovima automehaničarske radionice i
gledala mehaničara kako sve radi za nju.

28
 Knjige.Club Books

I tada se sjeti nečega što je njen tata znao govoriti.

To je rekao taj prvi put kad ju je gledao kako mijenja gumu, i to je stalno
ponavljao njima troje dok su odrastali.
»Ponosite se teškim radom«, tiho ponovi.
Otkotrlja gumu prema Jeepu.

29
 Knjige.Club Books

Prije

Ponosite se teškim radom.

Rebekin otac nije mislio samo na fizički rad, nego je mislio na stvari koje su
jednako teške, poput ispričati se, priznati da si u krivu, poštenje, ljubaznost
i odanost.
To zadnje mu je bilo naročito važno.
Nakon povratka u SAD, Henry je počeo raditi za NYPD u 68. policijskoj
postaji u sjeverozapadnom Brooklynu. Njegovo područje bilo je samo šest
kvadratnih kilometara, ali to je bio njegov dio grada, pun njegovih ljudi i tamo je
hodao s ponosom. Ponekad bi ih, kad su Rebekah i njena braća bili puno stariji, a
njegova smjena bi završila, njihov otac odveo u njihov omiljeni restoran na
Macdonald Avenue i Rebekah bi ga pitala zašto još uvijek hoda tim područjem u
svojim šezdesetima. Imao je puno prilika za napredovanje - čak je i položio
detektivski ispit - ali njegov odgovor njoj uvijek je bio isti.
»Ponosi se teškim radom, Bek.«
Težak rad donosio je odanost i poštovanje, nešto na što bi ih često podsjećao,
pogotovo s obzirom na to koliko je malo od toga prema njima iskazala njihova
majka. Nikada nije kritizirao Fionu, nikad ju nije spominjao u razgovorima, i
Rebekah mu se zbog toga divila - ali važnost njihove majke uvijek se
podrazumijevala. Čak i kad su bili mladi, toliko im je bilo jasno. A Rebekah i
Johnny su to znali više nego ikad kad je, trinaest mjeseci prije no što im otac umro,
Mike izgubio kontrolu nad svojom Teslom na Hutchinson River Parkwayu i
kad je njegov auto izletio s ceste tako naglo i brzo da je sletio na krov u umjetno
jezero trideset metara dalje.
Umro je prije negoli je prva pomoć uopće stigla blizu mjesta događaja.
Mikeova smrt nije prošla nezapaženo: bio je tvorac uspješne aplikacije na
društvenim mrežama i uvijek se pojavljivao u novinama i na televiziji, imao je
prekrasnu kuću u savršenom predgrađu White Plains i bio je bogat. Ljudi su ga
znali. Njihova majka, gdje god bila, nije mogla ne čuti za smrt svog
najmlađeg sina, ne samo zbog toga što se nesreća dogodila uvečer na njegov
trideset peti rođendan. No još uvijek se težak rad, o kojemu je govorio Rebekin
otac, nije odnosio na Fionu: ona im nije pokazala nimalo odanosti, ljubaznosti ni
poštenja, ona se nikada nije ispričala, a kad je Mike umro, nije čak ni nazvala.
Samo je poslala dopisnicu.

30
 Knjige.Club Books

»Jesi li joj rekao gdje živimo?«, reče Rebekah svom ocu kad se pojavila
dopisnica. »Jesi li još uvijek u kontaktu s njom, tata?«
»Ne«, reče njen otac.
»Kako je onda, dovraga, znala kamo poslati dopisnicu?«
»Ne znam, Bek«, reče Henry, izmoren i slomljen.
»Nije bilo teško otkriti«, reče Johnny Beki pokušavajući smiriti situaciju, kao
što je to uvijek činio. »Pregršt je detalja o Mikeovoj smrti online. U izvještajima
je rečeno da njegova obitelj živi u Dyker Heightsu.«
Njihova je majka poslala još jednu dopisnicu kad je umro Henry - gotovo
potpuno istu: posve bijelu s blijedoružičastom ružom - i oba puta je Johnny
milostivo rekao da su geste bolje od ničega. Ali Rebekah se s tim nije slagala. Ne
doći na pogreb bivšeg muža jedna je stvar, ali nedolazak na sinov pogreb potpuno
druga.
»Kakva je to majka koja ne pokopa vlastitog sina?«, stalno je govorila.
Johnny je samo slijegao ramenima. Od njih troje, on je uvijek bio više sklon
praštanju, više je vjerovao u iskupljenje.
Jednom je, pred kraj srednje škole, izlazio s djevojkom Julisom koju je
obožavao i koja ga je prevarila nakon što su hodali šest mjeseci. Rebekah i Mike
su mu govorili da joj da nogu, da je neoprostivo to što mu je napravila, ali Johnny
ju je uzeo natrag bez oklijevanja.
Rebekah je uvijek pamtila poziv bratu iz Londona nekoliko noći nakon toga.
Upravo se vratila s okupljanja kamiona jer je za dva dana imala utrku na
1500 metara na državnom školskom prvenstvu, a vremena su joj bila sporija nego
tjedan ranije. Vratila se u dvoranu, raspižđena, iscrpljena, i u telefonskom se
razgovoru s Johnnyem naljutila na njega i rekla mu da je Julisi dao slobodne ruke
da ponovo učini istu stvar.
Ali nikada nije zaboravila Johnnyev odgovor: »Nije istina, Bek. To uopće nije
istina. Samo joj pružam priliku da nešto ispravi.«
Rebekah nije mogla zamisliti ikakav povratak.
Pružam joj priliku da nešto ispravi.
Pomoglo je to što se Johnny najjasnije sjećao njihove majke od svih njih, ili
barem njene verzije. Ponekad bi, kad su bili mlađi, sami i da tata ne čuje, Johnny
pričao o njoj Rebeki i Mikeu, kakva je bila. U stvari, jedino što je Rebekah doista
znala o svojoj majci stiglo je preko Johnnya.
»Kako je izgledala?«
To je uvijek bilo Rebekino omiljeno pitanje, jer je bila premalena da se sjeća
ičega o Fioni osim pramena jesenske kose.
Johnny bi uvijek strpljivo odgovorio. »Bila je visoka«, rekao bi im, »oko
metar sedamdeset. Znate li koliko je to visoko?« Rebekah i Mike bi
odmahnuli glavama, a Johnny bi ustao i otišao do ormara u Rebekinoj sobi. »To

31
 Knjige.Club Books

je otprilike dovde«, rekao bi, uvijek na vrhovima prstiju dok nije dovoljno
narastao u pubertetu, a vrhovima prstiju bi označio točku na rubu. »I bila je vitka.
»Je li bila lijepa?«
»Jako. Tata ju je zvao ‘glamuroznom’. Imala je i vrlo blijedu kožu, ali ne kao
da je bolesna. Bila je kremasta, poput Angele.«
Angela je bila jedna od Rebekinih lutki.
Rebekah bi rekla: »Imala je crvenu kosu, zar ne?«, iako je znala da je odgovor
da. To je bila jedina stvar koju je stvarno znala o svojoj majci.
»Da«, odgovorio bi Johnny, »poput lišća ujesen.«
Uvijek pisac, Rebekah bi mislila kasnije kad su svi bili tinejdžeri. U toj fazi
razgovori o njihovoj majci nisu više bili tako česti - a i kad jesu, ton je bio
puno drugačiji.
»Odjebi je«, rekao bi Mike.
»Mike, ne govori to.«
»Zašto ne, Johne?«
Zvali su ga John samo kad su stvari bile ozbiljne.
»Ona je tvoja mama.«
»Ona nije moja mama, Johnny. Ona nije ni tvoja mama. Prestala je biti naša
mama kad nas je napustila. Ima ‘kosu kao lišće ujesen’ i ona je ‘glamurozna’
i kažeš da je znala posjesti nas u krug oko sebe i igrati s nama igre - za što? Kao,
deset minuta prije nego nas je iznogirala?«
»Ne znamo zašto je otišla.«
»Ne trebamo znati zašto, Johnny«, Mike je uzvratio. »Sve što trebamo znati
to je da nas je napustila. Ništa drugo nije važno.«
»To nije istina.«
»Ona se neće vratiti, Johnny. Zar to ne shvaćaš?«
I tada bi Johnny pogledao u Rebeku, a Rebekah bi pogledala natrag u svog
brata i - bar nakratko - Fiona bi ponovo bila zaboravljena.
Ali ne potpuno.
Nikad potpuno.

32
 Knjige.Club Books

Rebekine ruke skliznu s odvijača. »Sranje.«

Bila je na koljenima, pored kotača, pod krovom benzinske. Posao je bio toliko
težak, tako dosadan da je odlutala stvarima koje su je uvijek tješile kad joj je bilo
najteže - svojoj obitelji, svojim sjećanjima.
Svojim djevojčicama.
Moram stići kući.
Mislit će da sam ih napustila.
Ponovo dignuvši odvijač, poravna ga na mjesto, na zadnji vijak dok su joj
nasumična sjećanja njenih kćeri bljeskala pred očima. Poput videokazete, zastala
je u trenutku kad je prvi put svezala Kyrinu kosu u konjski rep točno na sredini
njene glave poput vodoskoka koji iskače iz svog izvora. Ky je osjetila da je
nešto novo i drugačije i počela je pipati rukom.
A onda je Rebekah bila ponovo na benzinskoj.
Vidjela je koliko se smračilo, čak i s upaljenim svjetlima Cherokeea. Nije
mogla vidjeti ništa dalje od prednjeg dvorišta.
Pokušala je ne dopustiti da je uznemiri ta misao, ali kad je - stisnutih zuba i
napetih mišića - poravnala odvijač za još jedan okretaj, shvatila je da joj
pogled bježi prema tami. Sjetila se da je bilo nekih starih zgrada direktno nasuprot
benzinskoj. Znala je da je ocean negdje na drugoj strani. Znala je da se grad nalazi
njoj zdesna, a njoj slijeva šuma, ali ništa od toga nije mogla vidjeti.
Nikad nisam vidjela ovako mračnu noć.
Trnci su joj je uspeli po leđima.
I zatim se nešto pomakne.
Rebekah isti čas stane. Ostavivši odvijač na mjestu, polako ustane i fiksira
pogledom mjesto otkuda je pokret stigao. Na trenutak jedini zvuk bio je od
vjetra, a ocean je bio zaklonjen negdje iza - ali tada, kad je to iščezlo, nešto je
novo ispunilo tu prazninu.
Je li to bio nekakav klik?
Što je moglo ovdje klikati?
Pogleda dolje u uništenu gumu, na zamjensku koja je čekala na tlu, na dizalicu
koja je odozdo podupirala auto. Nije mogla pomaknuti Cherokee i okrenuti ga
da farovima otkrije što je tamo. A možda to i ne želim, pomislila je, jer je sada
mogla ponovo čuti klikanje. Pravilnije, gotovo ujednačeno.

33
 Knjige.Club Books

»Zdravo?«, reče. »Zdravo? Je li netko tamo?«

Vjetar ponovo udari i ovaj put se jedna grana dokotrlja iz sjenki na rub svjetla.
Drugi nalet vjetra porine je na asfalt prema crpkama. Konačno se smirila
sedam metara od nje, iskrivljena i oštećena na mjestu s kojeg je bila istrgnuta sa
stabla.
Sve se ponovo smiri.
Je li bilo stvarno to što je čula?
Grana?
Gledala je u tamu pokušavajući vidjeti je li još nešto tamo, bilo kakav znak
pokreta, ali sada je bilo gotovo spokojno: zid noći omotao se oko cijele benzinske
- neisprekidan, neprobojan.
Samo završi s kotačem i makni se odavde.
Pogleda dolje u gumu.
I što onda?
Što je bila svrha svega toga? Što će se dogoditi čak i ako uspije promijeniti
kotač? Ne može se naprosto odvesti s otoka. Dvjestotinjak kilometara udaljena
je od kopna, u beskraju Atlantika.
Nema ljudi.
Nema brodica.
I nitko se neće vratiti sljedećih pet mjeseci.

34
 Knjige.Club Books

10

Drugi dan probudi je curenje. U kutu trgovine, gdje su sve čokoladice

ostavljane na policama, kiša je prodirala kroz rupu na krovu. Tijekom noći mora
da je plakala jer su se suze osušile na obrazima nalik tragovima mraza. Jedva bi
prošla minuta a da ne pomisli na svoje djevojčice, čak i kad bi gotovo zaspala.
Njena odsutnost će ih naljutiti i zbuniti. Pa iako nisu bile dovoljno velike da sve
to shvate, dio njih mogao bi pomisliti da ih je Rebekah namjerno napustila.
»Nisam, obećavam«, promrmlja. »Ne bih.«
Nikad.
Prvi dio noći provela je u Jeepu s upaljenim motorom i grijačima, no onda se
počne brinuti da će potrošiti sve gorivo u spremniku. Nije imala pojma je li išta
goriva ostalo na benzinskoj, a da bi to pokušala doznati, to znači pokrenuti
generator i vjerojatno provaliti u ured u prednjem dvorištu. Do svoje prve noći
ovdje, kada je tražila sklonište u trgovini, nikada nije nikamo provalila.
Bila je gotovo sigurna da je spašavanje u tijeku, gotovo sigurna da su do sada
Noella ili Gareth prijavili njen nestanak i da je bilo samo pitanje trenutka prije
nego što policija stigne na otok - a ipak je još uvijek u njoj tinjala sumnja dvije
noći kasnije. Znala je da bi joj mogao zatrebati plan B.
Ovako ili onako, mora se vratiti kući.
Mora se vratiti Kyri i Chloe.
Sada i ovdje to je značilo čistu odjeću. Značilo je hranu koja nije samo
čokoladice. Značilo je izvor vode jer je već popila četiri od preostalih osam
kantica sode koje su preostale u trgovini. Da bi se zagrijala, trebala joj je grijalica
i nekoliko deka. Od onoga čega se mogla sjetiti, Johnny je rekao da nema hotela
niti pansiona, ili barem ne takvih koji nisu bili odavno napušteni. Svi oni koji su
ostajali na otoku neko vrijeme, koristili su hostele izgrađene za ribare. Tamo bi
mogla naći madrac i deku.
Mora također stvoriti predodžbu i o zemljopisu otoka, tako da se može po
njemu snalaziti: u trgovini nije bilo mapa, ali uspije li naći neku, moglo bi
joj pomoći da shvati kamo je otišao Johnny i gdje bi mogla pronaći hranu. Mogla
je upotrijebiti GPS u Jeepu, ali na njemu su bile označene samo ceste. Treba joj
veći i detaljniji pregled. Približi se prozoru i pogleda u nebo: opet je padala kiša.
Mogla je čuti ocean iako je prozor bio previsoko da bi ga i vidjela.
Ostani smirena, reče sebi.
Ovo je samo privremeno.

35
 Knjige.Club Books

Prije

Nakon što je Rebekah u autu pronašla mobitel, zadržala ga je i nije ništa

učinila. Bio je kodiran pa mu nije mogla pristupiti i - kad Gareth nije bio kod kuće
- divlje se kolebala između vjerovanja da mora postojati jednostavno objašnjenje
za to da je mobitel nekog neznanca pao ispod prednjeg sjedala njihova auta, i toga
da je sigurna da joj muž laže. Ali svakim danom trudnoće postajala je pomalo sve
umornija i nakon četiri mjeseca još uvijek nije ništa poduzela u svezi s tim.
Kad joj je trbuh počeo rasti, počela si je govoriti da je bolje, zasad, da ne zna.
Nova beba će ionako njihove živote potpuno preokrenuti. Rebekah je samo htjela
da stvari budu normalne.
Ali neodgovorena pitanja nisu nikad normalna.
U konačnici je nešto moralo puknuti.

»Htjela bih smanjiti rad na zamjenama na godinu dana.«

Stajali su jedan nasuprot drugom u kuhinji, a stol je bio zatrpan hranom i
igračkama. Prošlo je deset i trideset navečer i na jednoj radnoj plohi Kyrin
je monitor slabo zapucketao.
Garethovo lice se zacrvenjelo. »Sereš?«
Gledala ga je, ništa ne govoreći, s rukom na trbuhu. Bilo je samo sedam
tjedana do termina za porođaj i sve ju je boljelo: leđa, noge, stopala.
»Ne dolazi u obzir«, reče Gareth. »To je ludost.«
»Zašto?«
»Zašto?«
Namrštio se i odmaknuo od nje, kao da Rebekah pripada vrsti koju nikada
prije nije vidio. Kravata mu je labavo visjela poput preokrenute omče, a jedan dio
košulje izvirio je iz remena na leđnom dijelu hlača. Prošlo je nekoliko tjedana
otkako su stajali tako blizu jedno drugome i po prvi put Rebekah je pomislila
koliko Gareth izgleda staro. Starost je bila u njegovim očima, u borama na licu i
u boji njegove kože sivoj, anemičnoj.
»Jer«, reče polako, pokroviteljski, »to si ne možemo priuštiti, Bek. Ako ti
odustaneš od posla, sav pritisak je na meni. To ti je jasno, zar ne? Već imam sto
milijuna problema za rješavati - ne treba mi još i novac.«
»Možemo si priuštiti«, reče smireno.

36
 Knjige.Club Books

»Nećeš zarađivati, Bek.«

»Nećemo plaćati vrtić. Osim toga, uštedjela sam nešto novca.«
Ponovo se namrštio. »Što?«
»Rad na zamjenama. Odvojila sam nešto novca sa strane.«
»I nisi mi to rekla?«
»Rekla sam ti«, reče, »ali očito nisi slušao«, i tada je počela slagati posuđe u
perilicu. »Imam novca da nas mogu pokriti na godinu dana pa nećeš biti ni
pod kakvim pritiskom. I nisam rekla da bih odustala od rada na zamjenama, samo
smanjila tako da mogu provoditi vrijeme s Kyrom i s bebom kad stigne.
Nakon godine dana, počet ću tražiti nešto trajno.«
»Samo tako.«
»Ne, ne samo tako, Garethe - ali život nije jednostavan, zar ne?« Pogledala je
u njega i vidjela da kima glavom. Ali nije se slagao s njom, već je kuhao.
»Ionako nema trajnih radnih mjesta u ortopediji - ne u New Yorku - čak i kad
bih ga htjela. Što ne želim. Ali vidjela sam poslove u Oklahoma Cityu i
Fort Worthu. Čak sam vidjela i radno mjesto ortopeda u Sjevernoj Dakoti.
Hoćemo li se svi tamo preseliti, Garethe? Bi li to bilo bolje?«
»Tako si pametna, nisi li?«
Ubacila je zadnju čašu u perilicu, zatvorila vrata i uspravila se. »Ne, nisam
pametna«, reče. »Ali htjela bih tome dati priliku. Htjela bih biti blizu
djevojčica što više mogu.«
Oči su mu bile uske, mračne, ogorčene.
»Neće biti jednostavno.«
Nasmijao se. »Sto posto si u pravu da neće. Dok sam ja zaokupljen riljanjem
za plaćanje računa, ti ćeš raditi jogu i kupovati u Pottery Bornu. To je savršeno za
tebe. Ti se odmaraš kod kuće, dok ja tamo r...«
»Da, jer podizanje djece je tako lako.«
»Nije teško koliko ići na posa...«
»Nije teško koliko ići na posao?« Osjetila je kako se napinje svaki mišić u
njenom tijelu. »Jesu li te riječi stvarno izašle iz tvojih usta? Okay, zašto da ja
onda ne počnem raditi na zamjenama puno radno vrijeme, a ti možeš podizati
djecu? Možeš im mijenjati povoje...«
»Pelene.«
»Kako god.«
»Živiš ovdje dvadeset godina, Bek.«
»Da. Pa što?«
»Pogledajte me. Ja sam Britanka. Molim te.«
Zurila je u njega. »Ja jesam Britanka, Garethe.«
»Ovdje ih ne zovemo ‘povoji’, i ti to znaš.«
37
 Knjige.Club Books

»U čemu je vražja razlika?«

»To je jebeno iritantno. To je razlika.«
Nije odgovorila. To je bilo beznačajno, znao je to, ali bio je ljut i pokušavao
ju je povrijediti na bilo koji mogući način. Kad su prohodali, rekao joj je da mu je
tata Talijan, a kad se šalila da je Gareth Russo najnetalijanskije ime koje je ikad
čula, rekao je da mu je mama iz Walesa. Stalno joj je govorio da voli
engleski izgovor i da obožava kako Rebekah, govori. Udahnuvši, Rebekah ga je
pogledala. »Podržavaš me - ili me ne podržavaš.«
Bijesno su se gledali i onda je on izjurio iz prostorije.
Rebekah je shvatila da je vjerojatno upravo to bio trenutak kad je fasada
konačno i nepopravljivo pukla jednom zauvijek. U tjednima pred njen porođaj
počeo je kasno dolaziti kući, besciljno lutao po kući i otišao gore u krevet a da joj
ne kaže ni riječ. Ponekad, nakon što je stigla Chloe, pogledao bi djevojčice u
prolazu, ali češće bi prošao pored njihovih vrata kao da prema njima nema
nikakve obaveze - ili kao da je zaboravio da su uopće u kući.
Ubrzo je ponovno zaudarao po viskiju, ili parfemu, i kad je Chloe bilo mjesec
dana, Rebekah je iskopala mobitel koji je našla u autu: sakrila ga je u staru
kutiju za nakit znajući da Gareth nikada ne bi pomislio pogledati unutra. I kad ga
je držala, zureći u zaslon za šifru, sjećanja su navirala: sjetila se njegove isprike i
kako se lagano predao baš kad ga se spremala napasti zbog očeva sprovoda, i
sjetila se kako je, duboko u sebi, razmišljala ispričava li se za kašnjenje na misu ili
za nešto drugo.
Tada je razumjela da postoji samo jedan način da to dozna zasigurno.
Morala je naći način da otključa mobitel.

38
 Knjige.Club Books

11

Popne se kroz prozor trgovine na kontejner.

Ruke su joj bile tako ranjave da je boljelo i podignuti ih. Dlanovi su joj još
uvijek smrdjeli po metalu zakorenom na odvijaču za kotače. Stezala je
toliko snažno i morala je utrošiti jako puno snage prethodne noći samo da skine
vijke s kotača, pa je jutros i samo otvaranje šake bilo prava agonija. A nije ni
dobro spavala - smrznuta, prestrašena - i stalno je razmišljala o zvuku klikanja
koji je čula na benzinskoj. To nije bila grana koja se kotrljala iz sjenki.
To je bilo nešto drugo.
Laknulo joj je što se razdanilo. Kad je noću bila u trgovini, barem je imala
baterijsku svjetiljku čiji joj je usamljeni sjaj donosio bar malo utjehe. Ali na
benzinskoj je crnilo bilo apsolutno. Zbog toga neće više noću izlaziti bez svjetla.
Pogledala je dolje prema luci iz koje su brodice otišle, sidrišta su bila prazna,
zatim na drugu stranu, iza trgovine, prema Main Streetu.
Ona je označavala središte jedinoga grada na otoku, iako ni izbliza to nije bio
grad, a Main Street je bio preglamurozan naziv za jednostruku nagnutu asfaltnu
traku s nizom uništenih zgrada. Pogled joj padne na znak poprskan hrđom i
postavljen na dnu nagiba, s imenom grada ispisanim izblijeđenim crnim slovima.
Helena.
Kad god bi ga vidjela, sjećanje bi zasjalo u pozadini Rebekine glave: išla je u
školu s djevojčicom koja se zvala Helena. Njih dvije su bile najbolje prijateljice
kroz cijelu osnovnu školu i provele su sate i sate u kući jedne od njih. Ali onda se
Helenin otac razbolio i ona nije bila u školi tjedan dana, pa mjesec dana, i sljedeća
stvar koju je itko čuo, bilo je da su se Helena i njena obitelj preselile u Yorkshire.
Nekoliko noći kasnije otac je našao Rebeku kako plače u sobi i kad ju je pitao što
joj je, rekla je: »Ja sam kriva što je Helena otišla.«
»Ne, nisi, draga«, odgovori joj. »Zašto bi to bila tvoja krivica?«
»Jer me uvijek napuste ljudi koji su mi dragi.«
Odlijepila je pogled od znaka, skočila s kontejnera i krenula putem prema
Main Streetu. U njenu zenitu, rekao je Johnny, postojale su prodavaonice
sladoleda i zalogajnice s ribom i plodovima mora, ali od svega toga sad je ostala
trgovina u kojoj je Rebekah spavala, i malo mjesto s ribolovnim priborom i
mamcima. Bilo je jedva veće od drvene kolibe.
Cijeli ovaj otok samo je uspomena.

39
 Knjige.Club Books

Tako je izgledalo: nakon što je protutnjao uragan Gloria, ništa nije bilo
popravljeno kako treba, samo popravljeno tek toliko ili je šteta bila u
potpunosti zanemarena. Otok je bio izoliran: trajektom tri sata južno od
Montauka, s krive strane stotine milja oceana. Najviše je to ipak bilo zbog toga
što se toliko povukao iz misli ljudi na kopnu, većina je njih zaboravila da on uopće
postoji. Nakon što bi završila sezona ribarenja, otok bi svake godine bio
zatvoren od studenog do ožujka, a i kad bi i bio otvoren, rijetko bi ga posjećivale
koćarice i nekolicina upornih akademika koji su dolazili proučavati morski život.
Zašto bi, dovraga, itko došao ovdje?, pitala se Rebekah kad je stigla do
Cherokeea.
Zašto je ona?
Sjedne za volan i zatvori vrata. Ja sam došla ovdje zbog Johnnya, pomisli.
Jer ga volim. Jer je moj brat.
Je moj brat.
Je.
Krene upaliti motor.
Još je živ, Bek.
Budući da je nastojala da u Jeepu ne kiši, pokrila je razbijeni suvozački prozor
jednom starom poderanom ceradom koju je pronašla na benzinskoj, ali u
trgovini je ispod pulta rola plastične folije koju je mislila koristiti umjesto cerade:
puno je lakša i može se vidjeti kroz nju. Krene napuštajući Helenu, i u tom se
trenutku u njenim očima stvore slike Kyre i Chloe - Kyre, stare dvije i pol godine,
kako trči za loptom u dvorištu, Chloe, stare osam mjeseci, crvenih obraza, kako
žvače Kyrinu staru žirafu - i sva je snaga, koju je Rebekah izvlačila iz ideje da je
traže, od planova koje je radila da preživi samo dok je ne spase, nestala. To je
mjesto zamijenio dubok osjećaj gubitka.
Chloe ju možda nije još potpuno primjećivala, ali Rebekah nije mogla
podnijeti razmišljanje kako njena odsutnost može utjecati na Kyru. One se nisu
razdvojile ni jednu jedinu noć u te dvije i pol godine.
Nemoj gubiti fokus.
Pogleda van na more, prema kopnu. To je bila neodređena siva crta na
horizontu, a to malo oblika što se naziralo, bilo je umotano u maglu.
Netko se vraća.
Stići ćeš kući.
Ponovo ćeš vidjeti svoje djevojčice.

40
 Knjige.Club Books

12

Hosteli, koje su koristili koćari za vrijeme sezone ribarenja, bile su dvije

dvokatnice na sjevernoj obali. Bili su međusobno udaljeni kilometrima kao da
nisu mogli podnijeti jedan drugoga, jedan je gledao na ocean, a drugi prema
središtu otoka gdje se nalazila najviša točka, Nuyahsha.
»Najviša točka« zvuči više nego što stvarno je: koliko je Rebekah mogla
razaznati, otok je zapravo ravan. Nekoliko izoliranih zgrada bilo je raštrkano
na strani Nuyahshae, ali ta najviša točka bila je više humak nego vrh, a gotovo
sve zgrade su bile ruševine.
Parkira Cherokee uz prvi hostel i izađe. Kiša je prešla u fino rominjanje, ali
svejedno je bilo hladno i kad je zamijenila toplinu auta sa surovošću tog
jutra, padne joj na pamet: Ako je već ovako hladno, a tek je studeni, kako će tek
biti u siječnju?
Potisne tu pomisao.
Neću biti ovdje u siječnju.
Iako su te riječi doprle do nje, nije bila sigurna da u njih vjeruje, a nadvila se
sumnja, titrave slike da je još ovdje kad padne snijeg, vjetrovi se uskomešaju
i zima zahvati. Ali, ponovo ih suzbije i umjesto njih usredotoči se na hostel.
Budući da je hodala od naprijed prema straga, i dah joj se zamagljivao pred
licem, mogla je s obje strane vidjeti vrata: ona stražnja pod lokotom, a ona ulazna
zaključana.
Vratila se sprijeda i zurila u jednostavnu ključanicu. Zadatak je izgledao
jednostavniji od obijanja lokota, ali znala je da neće biti tako. Vidjela je kako ljudi
jednostavno razvaljuju vrata u filmovima i na TV-u, ali to je uvijek bilo jedno od
onoga što je njen tata naročito mrzio i kad god bi neki glumac razvalio vrata
jednim udarcem, rekao bi: »Ne možeš samo tako doći i razvaliti zaključana vrata.
Ako su vrata vanjska, mogla bi biti ojačana, tako da ćeš jedino razvaliti svoj
gležanj. Moraš slušati zvuk koji stvaraju kad udariš. Ako čuješ pucanje drva, onda
je u redu. Ako je zvuk tup, onda imaš problem. Ako je tup udarac i vrata imaju
čelični okvir, ili su na njima vijci, imaš još veći problem.« Rebekah pogleda u
vrata.
Nisu imala vijke, ali su imala čelični okvir.
Tako su vjerojatno ojačana, no svejedno uzmakne korak, a potom usmjeri
svoju pažnju na mjesto tik ispod ključanice. Ja sam uvijek ciljao bravu ili
kvaku, rekao bi im otac. I pri udarcu samo đonom na vrata. To je važno, osim ako
ne želiš ići ha hitnu.. Đon, brava. Udahne i udari.
41
 Knjige.Club Books

Ništa se nije dogodilo.

Moraš lupiti vrata u smjeru u kojemu se otvaraju.
Pogleda vrata. Nema šanse da se otvaraju prema van, ne s čeličnim okvirom
u koji su ugrađena. Pripremi se i ponovo udari nogom.
Bol joj probode nogu.
»Sranje«, promrmlja trljajući list.
Pomisli da navali ramenom.
Ali onda se sjeti: »Nikada ne navaljuj ramenom. Nikad ne pokušavaj razvaliti
vrata bilo čime osim đonom. Poznavao sam jednog policajca koji je pokušao
bočnim dijelom tijela razvaliti vrata i nije mogao micati vratom četiri
tjedna. Postojao je razlog zašto smo koristili ovan. Njihov otac im je rekao da je
ovan osamnaest kila težak i sedamdeset pet centimetara duga naprava za
provaljivanje.
Rebekah se vrati u auto i uzme dizalicu.
Dograbi i odvijač.
Sad je trenutak da prebaci pažnju na stražnja vrata hostela. Ni dizalica ni
odvijač nisu bili idealni - pretpostavljala je da bi pajserom bilo najlakše obiti
lokot - ali mora se snaći.
U ovome nema umijeća, pomisli. To je samo brutalna sila.
Svom snagom zamahne dizalicom po lokotu. Na trenutak je zazvečao i zatim
se smirio, hladnokrvno.
Još čvršće uhvati dizalicu, prstima bijelima od napora, i zamahne po drugi
put. Ovaj put lokot zvekne i zaljulja se unutar prstena metalne pločice na koju je
bio pričvršćen, i onda se - poput metronoma koji usporava - ponovno umiri.
Rebekah pogleda u metalnu pločicu. Imala je šarku: nakon što se lokot
pomaknuo, polovica pločice koja je bila na vratima samo se savila uza zid.
Samo tako, pomisli ogorčeno.
Osim ako bi razbila prozor.
U suterenu su postojala tri prozora, potom hrđave metalne stube koje su vodile
gore prema izlazu u slučaju požara na prvom katu, gdje su bile još troje. Svi su
prozori imali tanke metalne šipke. Rebekah se pitala zašto - bili su kilometrima
udaljeni od svukuda, a čak i kad je hostel bio otvoren, jedva da je itko bio na otoku
- ali tada iz smjera oceana naiđe jak udar. Pogleda prema otvorenoj vodi dok se
val razbijao o obalu. Izgledalo je da je već oslabio, pa iako je vjetar bio posve
slab, raznosio je odbačeno smeće: mreže, uzice, šperploče, čaše od stiropora. U
jačoj oluji, to bi bio građevinski materijal, krovne ploče i komadi stijena, a staklo
bi unutrašnjost hostela štitilo učinkovito poput papira. Šipke su služile samo
da smanje štetu.
Rebekine se misli ponovo vrate na to kako bi ovdje moglo biti zimi. Što ako
naiđe još jedan uragan?

42
 Knjige.Club Books

Što ako još bude na otoku kad se to dogodi?

Uhvati dizalicu objema rukama i ponovo usredotoči svoju pažnju na lokot.
Hajde, možeš ti to.
Zamahne dizalicom po lokotu. Kad se nije slomio, učini to opet, opet i opet.
Zastane, ramena nadutih poput klipa, srce joj je udaralo ispod rebara, jedva
je disala, bilo joj je vruće. Gotovo da je zaboravila zašto je uopće pokušavala ući
u taj hostel. Neće ovdje spavati, jer kad stignu spasioci to će biti s kopna, a to znači
da mora biti u trgovini, blizu Helene. Mora vidjeti brodice kad stignu u luku. Pa
zašto je onda ovdje?
Trebaju mi zalihe. Treba mi odjeća. Trebaju mi deke. Ponovo čvršće stisne
dizalicu.
Moram otvoriti ova vrata.
Ponovo počne, a bol u rukama bila je gora no ikad. I protezala se po cijelim
rukama. Čeljust joj je bila tako stisnuta da su joj zubi škrgutali. Nastavila je, iako
sporije i slabijim udarcima, čak i kad joj je dizalica počela kliziti iz ruku, a vjetar
joj nosio kosu po licu.
Ali, baš kad se spremala odustati, sreća joj se nasmiješi.
Lokot napravi još jedan tihi zveket.
Ovaj put padne na tlo.

43
 Knjige.Club Books

Travis

»Bok dečki, ja sam Louise Mason.«

Uključenih slušalica i uz buku iz sobe za sastanke, prigušenom do tihog
bezizražajnog šuma, Frank Travis gledao je kako se ta žena smiješi kameri. Ekran
njegova mobitela bio je malen, ali njen se osmijeh nije izgubio: bio je širok, živ,
iskren i, kad se predstavila, zakopčala je svoj bojom poprskani bijeli kombinezon
i vezala kosu u rep. Kad je završila, nasmiješila se u kameru i rekla, »Ovo je moj
studio.«
Bilo joj je trideset pet godina, imala je malenu zvjezdastu tetovažu na potiljku
i jarko ružičastu kosu. Na vozačkoj dozvoli, koju je Travis izvukao iz sustava, bila
je crna ili tamnosmeđa, ali u međuvremenu od izdavanja dozvole do snimanja
ovog videa, ona ju je obojala. Nekako joj je ova boja kose pristajala. Zamišljao
je kako većina stvari u životu pristaje Louise.
Stajala u prostranom potkrovlju i, dok je govorila, gestikulirala je prema zidu
punom slika. Slike su većinom visjele na žicama koje su pak bile spojene sa
stropom, no nekoliko ih je bilo izloženo na golemim štafelajima. To je bila vrsta
umjetnosti koju Travis nije shvaćao, niti se pretvarao da shvaća, ali je čitao o
Louiseinu radu, njenoj karijeri, izložbama i instalacijama i znao je da to puno
ljudi razumije sasvim dobro: samo tri tjedna prije no što je nestala, prodala je
sliku nazvanu A Broad View from the Carpet za $458 000.
Travis je gledao kako Louise raspravlja o tom djelu koje se nalazilo u njenom
studiju i priča o novoj instalaciji koju je dizajnirala na MoMA PSI. Otvorenje je
bilo odgođeno za dva mjeseca nakon što je nestala,, ali na kraju je njena obitelj
rekla muzeju da bi Louise željela da se s tim ide dalje pa je Travis otputovao do
Long Island Citya da to vidi.
Bilo je apsolutno krcato, izvještaji o Louiseinu nestanku pridonijeli su
okupljanju gomile, a cijela je stvar postala poput grubog, jezovitog bdjenja.
Travis nije uživao u gužvama, a nije previše uživao ni u umjetnosti, ali bilo je
korisno razgovarati s njenim prijateljima i širom obitelji.
No to ga nije nikamo dovelo.
Skinuo je slušalice pa su se buka i guranje iz sobe za sastanke ponovo ubacili.
Na zidu pokraj njega bile su dvije Louiseine fotografije, jedna s ružičastom
kosom, i jedna malo starija, bljeđa slika zgužvanih rubova - na kojoj je njena kosa
sličnija svojoj prirodnoj boji. Ružičasta je postala dijelom njena brenda, ali
između javnih pojavljivanja, ili kad nije bila na YouTubeu, njena je obitelj
rekla da je bila sklonija tome da kosu oboji u smeđe ili crno.
44
 Knjige.Club Books

Bila je te boje i one noći kad je nestala.

Pokraj tih njenih fotografija bila je još jedna, na plakatu s nestalim osobama.
Gledao je u tu sliku te potom u informacije ispisane ispod. »Louise Mason. Opis:
žensko, bjelkinja, 35 godina, metar šezdeset pet, 65 kilograma, vitke građe,
crne/tamne smeđe kose, smeđih oči. Zadnji put viđena 23. 09. 2021.« Ispod toga
je bio Travisov direktni broj u Odjelu za nestale osobe. Sastavio je taj plakat
dva tjedna nakon što je Louise nestala, kad je potraga bila šutnuta iz 9. policijske
postaje. Do tada, i unatoč protestima njene obitelji, nadležni u East Villageu
kolebali su se između vjerovanja da je namjerno napustila grad ili da se radi o
reklamnom triku za njen novi šou. Travisu je trebao jedan razgovor s njenom
obitelji da sazna da ništa od toga nije istina. Bila je jedinica, bliska s roditeljima
i nije imalo jednostavno šanse da im se ikad pritaji tako dugo vremena a da ih
prethodno ne upozori.
Ono što je bilo teže reći, i to je zašto mu je, od svih slučajeva koje je imao
proteklih šest mjeseci, ovaj slučaj bilo najteže pretresti. Možda je to zbog
potpunog nedostatka pravih tragova. Ona je otišla na dobrotvornu priredbu
u hotel u East Villageu 23. 09. u 18h i Travis je imao samo jednu lošu sliku kasnije
te večeri, uzetu s nadzorne kamere u susjednoj sobi, kako razgovara - ili možda
ne razgovara - s neidentificiranim muškarcem u hotelskom baru. Gotovo u isto
vrijeme kad je kamera zabilježila tu sliku, njen mobitel je pingao odašiljač udaljen
cijeli blok od hotela. To je bilo u 21h.
U 21:10 njen mobitel je u potpunosti zamro.
Otišao je u taj hotel i razgovarao s ljudima koji su tamo radili ili su bili na
listi posjetitelja dobrotvorne priredbe i uzeo telefonske brojeve pojedinačno
svakog od njih. Nitko se nije sjećao da je vidio Louise kako odlazi te večeri. Vratio
se u hotel i zatražio više snimki s njihovih kamera, ali nisu pokrivale onoliko
koliko mu je bilo potrebno, a kamere koje su bile tamo, nisu snimile nikakve slike
Louise kako izlazi iz zgrade. Tako da je Travis stvarno imao samo njenu
izblijedjelu sliku u hotelskom baru te večeri, petnaest minuta prije nego što je
nestala. A čak i to je bilo daleko od sigurnog: nije čak bio niti sto posto siguran
da je to bila Louise. Te večeri je imala tamnu kosu, ne ružičastu, što je otežalo
posao. Osim toga, sve što je mogao vidjeti od nje bilo je čelo i obrve.
Ispis s mobitela, koji je izvukao za Louise, nije pokazivao pozive ni poruke s
brojeva koje nije imala upisane u adresaru, i jedini ljudi s kojima je bila u
kontaktu u satima prije nestanka, bili su prijatelji i rođaci koje je Travis
već posjetio, s kojima je razgovarao i prekrižio ih na popisu. Neko se vrijeme
činilo da je trag s najvećim potencijalom bio tip s kojim je Louise prohodala par
tjedana prije svog nestanka i koji je otišao na tu dobrotvornu priredbu s njom te
večeri, ali čak se i on odavno pokazao beskorisnim. Potvrdio je Travisu da ju je
otpratio na dobrotvornu priredbu, ali je morao otići kad je jedna njegova bliska
prijateljica odvedena na hitnu. Ispis mobitela i GPS podaci potvrdili su njegovu
priču, kao i video s kamera u bolnici, a i geolocirana poruka koju je poslao Louise

45
 Knjige.Club Books

da se ispriča, dokazala je da je bio još uvijek tamo u 21:31. Tada je već prošlo
dvadeset minuta otkad je Luoisein mobitel zamro.
Tako da možda, kad se sve to uzme u obzir, nije toliko iznenađujuće što Travis
nije mogao zaboraviti taj slučaj. Takve je potrage sve rjeđe provodio. Louise nije
bila neka odbjegla tinejdžerica. Nije bila dementna.
Bila je pravo pitanje bez odgovora.
Odgurnuo se od svog stola i, ukočenih zglobova i desnim koljenom koje je
škripalo, odgegao se u kuhinju. U kutu je bio aparat za kavu i, dok je čekao da
iscuri, provjerio je svoj telefon. Propustio je poziv dok je gledao video. Bio je od
njegove bivše žene Naomi. Poslala mu je i popratni tekst, a potom i zvučnu
poruku.
Travis se nije obazirao na tekst.
Nije odslušao ni zvučnu poruku.
Umjesto toga je zurio kroz najbliži prozor. Bio je to jako težak dan sredinom
prosinca, a na staklo je vjetar, koji je dolazio s East Rivera, raspršivao snijeg.
Hladnoća mu je razdirala kukove i koljena koji su bili razjebani nakon što su ga
godinama rušili na nogometnom terenu. I od operacije ramena morao je trpjeti
stalnu bol u ključnoj kosti.
»Što je, Trave?«
Travis podigne pogled i vidi kako prilazi Amy Houser. Ona je bila otmjeno
odjevena policajka u kasnim tridesetima s kojom je Travis bio u paru tijekom
prvih nekoliko godina u Odjelu za nestale osobe. Bila je dobar partner: tiha, puna
poštovanja, uvijek bi postavljala pitanja, uvijek je htjela učiti, jedne večeri su se
napili u baru pored ribarnice i tada je rekla Travisu sve o svom ocu kojega
nikada nije poznavala. On je tiho sjedio i slušao. On i Naomi odgojili su dvoje
djece, sina Marka i kćer Gabrielle i Travis je oboje volio svim srcem, tako da nije
trebalo biti psihijatar da se vidi između redaka: Houserica to nije nikada imala
i nekako je Travis postao surogat.
»Kako si, Ames?«, reče.
»Još si na aparatima sa splačinama, čak i na kraju?«
»Nije još gotovo.« Podigne prema njoj šalicu kave. »Pozdrav.«
Smijala se dok je on pio kavu, kad je mljackao usnama kao da joj govori da
je ukusna, a potom reče: »Kako se osjećaš zbog velikog dana?«
»Nisam puno razmišljao o tome«, slaže.
»Sigurno.« Nije mu vjerovala. »Slavit ćeš u velikom stilu?«
»Zar se odlazak u mirovinu slavi?«
»Znaš da da. Naročito kad ti je samo četrdeset pet.«
Nasmije se. »Matematika ti je sranje, Houserice.«
»Što - zar ti nije četrdeset pet?«

46
 Knjige.Club Books

»Promašila si samo petnaestak godina.«

»Ne izgledaš ni dan starije od šezdeset, Trave.« Namigne mu.
»Do tada«, reče, »još uvijek mi posao izlazi iz guzice.«
»Nešto posebno?«
»Ljudi i dalje nestaju. Što da kažem?«
Ali Houserica je znala da govori o Louise Mason. Razgovarali su o
njoj nekoliko tjedana nakon što je tek nestala, i ponovo kad su se sreli u
hodnicima One Police Plaze kad je Houserica unaprijeđena u Odjel za teške
zločine. Travisu je ostalo još samo tjedan dana u policiji i Louise Mason bio je
jedini dugoročni slučaj koji još nije bio riješen.
»Vidjela sam te kako gledaš u jednu od njenih umjetničkih slika neki dan«,
reče Houserica pokazujući prema njegovom radnom mjestu. »Neka apstraktna
stvar koju nisam shvatila.«
»Sve su to apstraktne stvari koje ne shvaćam, Ames.«
»Ta je bila drugačija. Zato ti nisam prišla i razgovarala s tobom. Bio si baš
u zoni, Frank, kao da vidiš nešto u njoj.«
Odmah je znao o kojoj slici govori. Zvala se »Sole« i bila je jedina Louiseina
slika koju je stvarno, iskreno razumio: silueta lika koji gleda s vrha brda, dok je
ostatak svijeta skupljen dolje u dolini, očito nesvjesni njega.
Možda je to bio odgovor.
Možda ju zato nije mogao pustiti.
Jer je naslikala njegovo umirovljenje.
»Taj slučaj je - što? - sad je star skoro tri mjeseca?«, upita Houser izvukavši
ga iz njegovih misli. »Postaješ hrđav pod stare dane, Trave?«
Nasmiješio joj se jer je znao da tako ne misli.
»Želiš li o tome razgovarati?«, Houserica brzo priupita.
»U redu je«, reče Travis progutavši još jedan gutljaj kave. »Nekako sam
izgorio razmišljajući o tome. Možda moram na neko vrijeme na to zaboraviti.«
Houserica ga je gledala.
Nasmiješio se. »Nešto ti je na umu, detektivko?«
»Naprosto ćeš je pustiti.«
Nije trebala reći ništa drugo.
Jer oboje su, duboko u sebi, znali istinu.
Travis nikada nije nikoga pustio.

U isto vrijeme kad se Frank Travis pozdravljao s Amy Houser i dok je hodao
natrag prema svom radnom stolu noseći mlaku šalicu kave iz automata, dva i pol
kilometra dalje Nick Tillman stajao je na vrhu stuba koje su vodile dolje na
podzemnu postaju 8. Streeta, s burnerom u ruci.
47
 Knjige.Club Books

Zvao je broj koji je znao napamet.

Slušao ga je kako zvoni, a oči su mu se stalno micale neprekidno gledajući
lica koja prepoznaje.
Jedan klik. »Halo?«
»Ja sam«, reče Tillman.
Pauza na liniji. Snijeg se vrtložio i promijenio smjer kad je vjetar pojačao.
Uzmaknuo je korak unatrag koristeći dovratak da se zaštiti od nevremena.
»Išta za prijaviti?«, upita ženski glas.
»Isto kao i prije.«
»Nema promjene?«
»Ništa.«
Još jedna duga pauza.
»Taj tip Travis, hoće li on biti problem?«
Tillman odmahne glavom. »On je gotov za tjedan dana.« Provjerio je s jedne
i druge strane ulice, potom ljude koji su se penjali uz stube podzemne, pazeći da
nitko ne može ćuti što će sljedeće reći: »Ali, ne brini se, u svakom slučaju,
apsolutno ću se potruditi da on zna gdje treba gledati.«
»Dobro«, reče žena jednostavno.
Prekine.

48
 Knjige.Club Books

Prije

Rebekah je uzela Garethov telefon i odnijela ga na jedno mjesto u Dyker

Heightsu kako bi ga dala otključati praveći se da je zaboravila šifru. Rekli su joj
da bi to mogli napraviti, ali da postoji prilična šansa da se potpuno resetira, a zbog
starosti modela sve bi se izbrisalo. »Jeste li sigurni da želite to riskirati?«,
upita tip.
»Da.«
»Jeste li sigurni?«
»Sto posto«, uvjeravala ga je Rebekah te odvela djevojčice u slastičarnicu na
13. Avenue, gdje je kupila frape za Kyru i, dok je Chloe spavala u kolicima,
slušala je kako brblja o knjizi koju je čitala u vrtiću.
Četrdeset pet minuta kasnije vratila se u dućan.
»Uspio sam sačuvati neke e-mailove«, reče tip, »ali, kako sam vas i upozorio,
puno ostalih podataka pobrisano je resetom. S ovim tipom mobitela ništa
nije sačuvano na Cloudu, jer nema tu opciju - ali postoji jedan trik kada e-mail
aplikacija ponekad zadrži nasumične poruke.«
Uzela je mobitel od njega. »Nasumične poruke?«
»Mješavinu. Imate e-mailove stare i do dvije godine, ali ima i onih koji su
stari samo dva tjedna. Pojedinačni lančani e-mailovi bit će isprekidani
zbog reseta, tako da možete imati e-mail koji ste poslali, ali ne i odgovore na
njega. Takve stvari. Kao što sam rekao, model je star i to znači da ima neke
čudne, ponekad nepredvidive funkcije.«
Nakon što je otkrila gdje je e-mail ikona, klonula je: samo jedanaest poruka
preživjelo je reset i nijedna, na prvi pogled, nije izgledala važna. Pogled joj je
prešao na adresu računa, whodges@pyremail.com, a potom na ime pored nje.
Willard Hodges.
Tko je to, dovraga?
Zahvalila je tipu i uputila se kući. Čim je prošla kroz vrata, ostavila je
djevojčice u dnevnom boravku s nekim igračkama, a potom se povukla u kuhinju
i počela pregledavati mobitel. Većina e-mailova su izgleda bile marketinške
poruke: loyalty programmes za trgovine odjećom u gradu za koje Rebekah nikad
nije čula, e-mail o ponudama za konferencije u Upstateu, drugi od tvrtke za
ulaznice o dostupnosti utakmica Giantsa potvrda o prijavi za pornostranicu.
Pogledala je prijavu za porno: to sigurno nije bilo nemoguće za Garetha, ali ostalo
49
 Knjige.Club Books

je djelovalo manje vjerojatno. Njegova je tvrtka plaćala ulaznice na stadionu

Giantsa, a išao je na brojne utakmice svake godine s klijentima, pa zašto bi se
onda trudio doći do vlastitih ulaznica? Nije niti pio vino, tako da je vinograd
izgledao kao otpisan, a trgovine odjećom su sve bile high end, a ne mjesta na
kojima obično kupuje. To nije značilo da to nije bio on - mogao je koristiti
pseudonim - ali Rebekina uvjerenost je počela slabjeti.
Spustila je mobitel i zgrabila svoj laptop upravo kad je Kyra ušla u kuhinju.
»Gladna, mamice.«
»Okay, draga, samo pričekaj trenutak, u redu?«
Kyra je počela vući Rebeku za nogu, stopalo, sve oko čega je mogla omotati
svoje ručice, a kad to nije uspjelo, jer je mamina pažnja još uvijek bila
usmjerena na Google pretragu za Willard Hodges, jednostavno je zurila u Rebeku.
Konačno je Rebekah uzvratila pogled. Kad bi pogledi mogli ubiti.
Nasmiješila se jer joj je taj trenutak pružio kratak predah od mobitela, od
tereta sumnje te je podigla Kyru u krilo i poljubila je u tjeme. Kroz kuhinjska vrata
provjerila je Chloe: bila je na svom prostiraču zureći u njen mobitel dok je micala
rukama i nogama. Kyra je počela lupati po tipkovnici laptopa svojim ručicama.
»Pričekaj, draga, pričekaj«, reče Rebekah i ponovo spusti Kyru. Na ekranu su
bili rezultati pretrage za Willard Hodges: najprije stranica Wikipedie o političaru
iz 1820-ih. Ostalo je bilo nebitno: stranice o precima, nekoliko Facebook stranica,
mrtvi blogovi.
Moram prestati prije nego poludim.
Naglo zaklopi laptop.

Ali nije mogla prestati.

Te je noći Gareth ponovo kasno stigao kući. Okrenula se prema njemu, ali
nije otvorila oči jer je na njemu osjećala viski i cigarete.
Za deset minuta je hrkao.
Ležala je tamo, odlučna da ne radi ono što si je govorila da bi trebala: nije
htjela više sumnje, više nepovjerenja. Samo je htjela zaboraviti da je ikada našla
taj mobitel.
Samo što nije mogla.
Konačno je sjela i odgrnula plahte. Gareth se nije pomaknuo. Ušla je u sobu
djevojčica, provjerila da obje spavaju i zatim otišla dolje. Njegova jakna,
novčanik, ključevi od kuće i radni mobitel bili su na stolu pored ulaznih vrata.
Podigla je mobitel, izvukla kabel za napajanje i počela ga pregledavati. To je već
jednom učinila, tjednima prije nego što je pronašla mobitel u autu, ali ovaj put je
više vremena provela pregledavajući njegove kontakte, nedavne pozive, e-
mail, internet i kameru. Nije bilo nikoga tko se zvao Willard Hodges u njegovom
adresaru, nije bilo e-mailova s računa na telefonu, nije bilo poruka s tog

50
 Knjige.Club Books

broja. Gareth je koristio Dropbox za posao, koji je provjerila, i potom je prošla

kroz njegov kalendar da vidi iskače li išta. Samo sastanci, jedan za drugim. Mogao
je koristiti imena ljudi s kojima je radio da prikrije nešto drugo: sastanak nevezan
za posao, sat u motelu, ženu, vanbračnu vezu.
Ili sam možda samo paranoična.
Mobitel koji je našla u autu mogao je pripadati nekome s kim je poslovao,
nekom njegovom prijatelju, ili nekom koga je povezao. Gareth bi vozio Cherokee
na utakmice Giantsa s klijentima jednom ili dvaput mjesečno. Često je govorio
kako je u oba smjera vozio ljude koji su živjeli duž rute, u Jersey Cityu i
Hobokenu. Što ako je mobitel u jednom trenutku nevino ispao iz džepa.
Što ako nije?
Starost mobitela najviše ju je mučila: ozbiljno je sumnjala da bi itko od tih
samodopadljivih seronja s kojima je Gareth radio mogao biti uhvaćen s tako
starim ili tako primitivnim mobitelom kakav je našla, ali to ujedno nije imalo
nikakva praktičnog smisla. Toliko njegova posla, toliko posla koji je radio s
klijentima i koji su oni radili s njim, ovisilo je o Cloudu.
Telefon koji je našla jedva je imao Internet. Poražena, krenula je natrag u
krevet.

51
 Knjige.Club Books

13

Rebekah je gledala u lokot na podu jedva se usudivši povjerovati da je uspjela

i zatim je okrenula zasun na vratima hostela.
Pred njom se pružao hodnik, prašnjav, poluosvjetljen kroz prozore zgrade.
Požuri unutra i zaustavi se pred prvim vratima. To je bila obična soba: dva
kreveta, dva ormara. Ali na krevetima su bile deke. Nikada ne bi pomislila da
bi pogled na nešto tako jednostavno mogao izazvati tako duboko olakšanje, ali si
je dopustila udahnuti na trenutak prije nego što je provjerila ormare. Bili su prazni.
Vrativši se u hodnik, otkrije da dvoja vrata vode u tijesne istovjetne kupaonice, a
jedna na kraju u jednostavnu kuhinju. U kutu je bio generator, ali je izgledalo da
je isključen tijekom zime: stajao je odmaknut od zida i dio stražnjeg dijela bio je
uklonjen. Da je radio, mogla ga je uključiti za toplu vodu i istuširati se u jednoj
od kupaonica, ali svako razočaranje koje je osjetila, uskoro je nestalo: kad je
provjerila ormariće, našla je vrećice čaja, kavu, nekoliko limenki pileće juhe, dva
reda limenki s juhom od školjaka, nešto juhe od govedine i ječma te paket piva.
Počela ih je skupljati osjećajući još jedan intenzivan napad ushićenja: ova su
otkrića bila tako malena, tako beznačajna, ali osjećala je kao da je našla zlatnu
žilu.
Nakon što je svu hranu ukrcala u Cherokee, vrati se po deke, a zatim
usredotoči pažnju na madrac. Izvuče jedan s najbližega kreveta i odvuče ga do
auta. Nakon što ga ukrca, druga joj misao padne na pamet: što je s Johnnyem?
I njemu bi trebao madrac.
Ovaj put zbog svega što je nakrcala u prtljažnik Jeepa, nije mogla ugurati i
Johnnyev. Gurala ga je što je jače mogla, crvena lica, ali stalno se presavijao
i odbijao prema njoj, konačno je zastala gledajući kako drugi madrac klizi van
preko stražnjih vrata na vlažnu travu.
Treba li joj madrac za Johnnya?
Hoću li ga stvarno naći živoga?
Odbaci tu misao prije negoli je uopće zaživjela, i opet počne pokušavati, ovaj
put spuštajući se pod madrac ramenom. Uspijevalo je. Klimao se na jednu i drugu
stranu te konačno skliznuo preko naslona za glavu na stražnje sjedalo. Zastane na
trenutak, povrativši dah, prije negoli se vrati unutra i krene stubama na prvi kat.
Sobe su bile gotovo iste kao i one u prizemlju, ali u jednoj od zadnjih primijeti
nešto drugačije. Papirnati klin, savijen napola i stavljen ispod noge na jednom od
kreveta.

52
 Knjige.Club Books

Nešto što je na njemu bilo tiskano, privuklo je njen pogled.

Sagne se i izvuče papir ispod okvira. Kad se krevet nagne prema njoj, sada
neravan, otklopi komad papira čija je izblijedjela površina bila prekrivena
višegodišnjom prašinom i prljavštinom. To je bio neki stari letak, tiskan za turiste
još u osamdesetima - a na poleđini je bila mapa.
Bila je to mapa otoka prije nego je uragan Gloria izmijenio njegovu cijelu
topografiju, ali bila je dovoljno dobra. Prikazivala je njegov tlocrt, neke rute po
njemu, plaže i dine, ušća i močvare i cijelu šumu gdje su ona i Johnny bili zadnji
put zajedno. Kad je napustila hostel s mikrovalnom pećnicom i čajnikom, po prvi
put u četrdeset osam sati osjećala se blago pozitivno. Još uvijek je morala
pregledati drugi hostel, ali počelo se smračivati i to je za sada moglo pričekati.
Današnji dan bio je dovoljno uspješan.
Odjednom osjeti da bi mogla opstati na otoku nekoliko dana, možda čak i
tjedan. Ako bi nekako uspjela da struja proradi u trgovini, ako bi mogla naći izvor
pitke vode, ako bi uspjela pokrenuti malo grijanja, da čajnik zakuha, mikrovalna
pećnica kuha, mogla bi preživjeti dok stigne pomoć.
Jer uskoro mora stići.
Noella je njena najbolja prijateljica. Gareth je čovjek s kojim je provela
dvanaest godina i majka je njegove djece. Oni bi do sada prijavili njen nestanak.
Pa, Noella bi sigurno prijavila.
Mislila je o Garethu, o njihovoj burnoj prošlosti, o mobitelu koji je našla u
Jeepu. Mislila je o tome kamo ju je ime Willard Hodges u konačnici dovelo.
I, dok je to mislila, zapitala se: Bi li bilo lakše za Garetha da nikad kući ne
stigne živa?

53
 Knjige.Club Books

Prije

Jutro nakon što je Rebekah provjerila Garethov poslovni mobitel i nije ništa
našla, otišla je posjetiti Noellu.
Tijekom odrastanja Noe je živjela u istom susjedstvu i neko je vrijeme u
srednjoj školi izlazila s Mikeom. Čak i kad su se razišli, još se motala oko kuće i
kad se Rebekah konačno preselila u New York, počele su provoditi više vremena
zajedno i brzo su se zbližile.
Danas joj je bila više kao sestra nego prijateljica.
»Zašto ga ne suočiš s tim?«, upita Noella.
Stajale su na prednjim stubama njene kuće koju je dijelila s dečkom, vozačem
dostavljačem UPS-a i zvao se Tommy. Noellin bivši muž bio je zao kreten i,
osim što se morala boriti s njim, morala se baviti i s cistama na oba jajnika, zbog
čega su pokušaji da stvori obitelj postali dugo, mučno putovanje, ocrtano
slomljenim srcem i, konačno, neuspjehom. Rebeki se oduvijek činilo okrutnim
što je Noella morala pretrpjeti takvu borbu: bila bi tako dobra mama, i bila je tako
dobra s Kyrom i Chloe. Svaka neuspjela trudnoća, kao i zatrovani i užasni odnosi
koje je iskusila, i to što nije mogla imati djece, nikad se nije vidjelo kad je bila
uz djevojčice. U tim trenucima, sve bi sjelo na mjesto poput komadića slagalica
koje sjedaju na svoje mjesto.
»Bek?«, pritisne je Noella. »Jednostavno ga pitaj o tome.«
»Želim istinu.«
»Točno.«
»Želim znati više prije nego se suočim s njim.«
Noella se namrštila, plave oči su se suzile, njena se oštra tamna kosa micala
na povjetarcu. »Bojiš li ga se?« Zastala je gledajući Rebeku. »Ne bojiš ga se,
zar ne?«
»Ne.«
»Rekla si da te nikada nije udario.«
»Nije.«
»Jer ako ga se bojiš, ići ću s ...«
»On me ne plaši, Noe.«
»Pa zašto si se mučila s tim sranjem izigravajući detektiva? Samo čekaj da
dođe kući pa mu kaži da si našla mobitel i neka objasni i izvuče se iz toga.

54
 Knjige.Club Books

Ako zastane čak i na sekundu, znat ćeš da je kriv. Vjeruj meni. Većina preljubnika
nisu dobri lažljivci.«
»Možda ne bi lagao.«
Noe slegne ramenima. »Kako ćeš znati ako ne pitaš?«
»Želim ga uloviti u laži.«
»Čemu?«
»Neću si uništiti brak zbog jedne slutnje, Noe.«
Napravila je grimasu. »Imaš taj mobitel devet mjeseci. Razmisli o tome.
Devet mjeseci. Vrijeme je da saznaš istinu - o njemu i o ženi s kojom se viđa.«
»Moram biti apsolutno sigurna.«
»Kako ćeš biti sigurna ako se nikad ne suočiš s njim? Činjenice ti zure u lice,
Bek. Gareth dobro izgleda. Samouvjeren je, šarmantan. Dolazi kasno kući, smrdi
po piću i parfemu. Tip te vara. Ti to znaš, ja to znam.«
»Ja ne znam. Ne zasigurno.«
Noella pogleda u Rebeku kao da je najnaivnija žena na planetu. »Bek, on
dolazi kući usred noći ...«
»Znam. Čula sam te.«
Noella ju je promatrala, očito nesigurna bi li trebala reći još nešto, pa potom
slegne ramenima i mahne prema djevojčicama na stražnjem sjedalu Cherokeea.
»Samo mi obećaj jedno«, reče usput dok se smiješila Kyri. »Ako te je
prevario, nemoj mu oprostiti.«
»Naravno da neću.«
»Da, i ja sam to isto rekla nekoliko puta. Uhvatiš čovjeka na djelu, bilo da su
to e-mailovi koje šalje ili s kurcem vani u nekom motelu, uvijek pukneš
kao vatromet. Misliš, Jebi ga. Misliš, Taj kučkin sin nikada vise neće prekoračiti
moj prag. Onda prođe neko vrijeme i otkriješ kako si usamljena kad si sama i on
se pojavi u tvojoj kući, plačući, moleći te da mu oprostiš, a onaj glasić u tvojoj
glavi odjedanput kaže: »Možda to stvarno misli. Možda se promijenio.« Svejedno
mu kažeš ne, ali već su se pojavile sumnje. A kada su djevojčice - uperila je
prstom prema Jeepu - budne u dva ujutro jer imaju prehladu ili vrućicu ili što god,
a ti se jedva držiš na nogama jer si tako prokleto umorna, kladim se da će ideja o
nečijoj potpori - osobito od nekoga tko pozna djecu, s kim se osjećaju ugodno -
biti dobrodošla. I, prije nego to osvijestiš, ponovo ga pustiš unutra, počneš
vjerovati da se promijenio i onda se on ponaša kao da se ništa nije dogodilo.
Ali stvar je u ovome: nešto se je dogodilo. A ako se dogodilo jednom, Bek,
dogodit će se ponovno.«
»Shvaćam, Noe. Stvarno.«
»Ne znaš koliko je teško.«
»Mogu pretpostaviti.«

55
 Knjige.Club Books

Ali Noella je već odmahivala glavom. »Ne govorim o tome da te neki kreten
vara.«
»O čemu onda govoriš?«
»Govorim o tome da preživiš sama.«

56
Knjige.Club Books

Raskid

57
 Knjige.Club Books

Prije

Rebekah je prvi put rekla tati da želi biti liječnica kad joj je bilo petnaest
godina. Rekao je da bi joj bilo bolje da krene njegovim stopama i da bude
policajka jer je - njegovim riječima - »čvrsta i voli postavljati pitanja«. Nakon što
je napustio vojsku, sve što je iskusio bilo je biti policajac pa nije bilo iznenađujuće
što je tako na to gledao, no Rebekah je često razmišljala je li sedam godina što ih
je provela razdvojena od oca, u drugoj zemlji, ujedno zamaglilo njegov pogled
na to za što je ona bila sposobna: nije smatrao da posjeduje izdržljivost da uspije
kao liječnica jer nije bio svjestan njena potencijala. Ili je možda razlog bio puno
jednostavniji: otac ju je volio - i nikako nije želio da se razočara kao Johnny.
Dokle je Rebeki sezalo sjećanje, Johnny je uvijek htio biti pisac i njegove su
sobe uvijek bile pretrpane starim knjigama u mekom uvezu. Volio je
znanstvenu fantastiku i horor-priče, ali njegova prava strast bila je povijest:
njegovi su junaci bili James Michener i Ken Follett, a njegov omiljeni roman
Stupovi Zemlje. Nakon srednje škole otišao je studirati engleski jezik na Brooklyn
College, nakon diplome vratio se kući i napisao veliki američki roman na verandi
u stražnjem dijelu kuće, 700 stranica epske priče čija se radnja odvijala 1624. kada
su Nizozemci prvi put pristali uz južni vrh današnjeg Manhattana. A nakon što ga
je napisao, nakon što je sebe zamišljao na listama bestselera, na turnejama po
zemlji, za stolom u knjižari kako potpisuje primjerak za primjerkom, počeo
je gomilati hrpu odbijenica visoku tridesetak centimetara. Za Johnnya je stvarnost
bila poražavajuća: osamnaest mjeseci nakon što ga je dovršio, pospremio
je roman u prašnjavu kutiju ispod svoga kreveta i počeo raditi za pultom trgovine
elektroničkom robom u Bay Ridgeu koja je godišnje zarađivala koliko je
Radio Shack zaradio za sat vremena. U to vrijeme Rebekah nije shvaćala kako
mora da se osjećao njen otac, ali je to spoznala kad je napokon postala majka:
želimo da nam djeca imaju najbolje poslove i savršen život - ali ne želimo vidjeti
njihov neuspjeh dok pokušavaju.
U konačnici, Rebekah ipak nije zakazala.
Godinu dana nakon što je upoznala Garetha u baru na Madison Avenue, bila
je primljena na NYU School of Medicine. Četiri godine kasnije započela je
specijalizaciju u New York Presbiterianu i tek pred njen prvi Božić kao
specijalizantice, Gareth ju je odveo u restoran s pogledom na Central Park i
zaprosio je.

58
 Knjige.Club Books

Tijekom njihovih petogodišnjih zaruka često su razgovarali o određivanju

datuma vjenčanja, ali oboje su bili toliko usredotočeni na svoje karijere da je
to bio razgovor koji bi potisnuli u pozadinu. A onda se, nakon što je Mike poginuo
u automobliskoj nesreći, nešto promijenilo: vjenčanje je postalo daleko
važnije, nešto određeno u doba velike nesigurnosti.
Vjenčali su se u crkvi u Dyker Heightsu. Rebekin otac se uvijek smatrao
irskim katolikom, što je bilo djelomično točno jer su se prezivali Murphy i
njegovi djed i baka došli su iz Donegala. Međutim, kod kuće se Henryevo
nasljeđe nikad nije puno slavilo, a njihova obitelj s majčine strane, prema onome
što je Johnny krišom čuo od oca kad je pričao na telefon jedne noći, bili su
Jehovini svjedoci iz Essexa.
No ipak je katolička ceremonija zadovoljila Garetha i njegovu obitelj, a
usrećila je i njena oca. Rebekah tada nije o tome puno razmišljala, no izgledalo je
tako očito kad se on uskoro razbolio. Možda je, na nekoj dubokoj razini, osjetio u
sebi bolest, poput jegulje koja se izvija u mreži, možda je odjedanput dobio jasnu
viziju svoje nadolazeće smrtnosti pa je povratak u crkvu bio prvi korak prema
nečemu što je slijedilo.
»Prošlo je toliko dugo otkad sam bio ovdje«, reče Rebeki kad su stigli autom.
»Nadam se da mi može oprostiti.«
Rebekah ga je pogledala ispod vela, nesigurna na koga misli. »O kome pričaš,
tata?«
Mogla je čuti paniku u svom glasu jer se pitala je li se njen otac počeo gubiti,
samo nekoliko trenutaka prije nego ju je odveo pred oltar na najvažniji dan
u njenom životu.
Ali onda je, kad nije odgovorio, slijedila njegov pogled prema prostoru iznad
glavnih vrata i vidjela na koga je mislio.
On s velikim O.
Kip Krista uzvraćao im je pogled.
»Ne brini se«, reče Rebekah i stisne očevu ruku pitajući se bi li to mogli biti
živci. Rekao joj je prethodnih dana da se nije brinuo za svoj govor, no možda je
to bila laž da ju zaštiti i poštedi zabrinutosti. »Nemaš za što tražiti oprost, tata.«
Palo joj je na pamet da zapravo nema pojma je li to istina ili nije. Nije znala
koliko je ljudi ubio u Vijetnamu. Nije znala koliko je ljudi upucao kao policajac.
Nije vjerovala da bi ikad u tome pronašao ikakvo zadovoljstvo, ali je znala da je
bilo puno toga što je Henry odabrao ne donijeti kući dok je odrastala. Rekao bi im
dovoljno o Vijetnamu, dovoljno o tome kako je biti policajac da ih zadovolji, ali
u njegovim je očima to što ih je majka napustila, uvijek bilo dovoljno s čim su se
morali suočiti. I to je isto tako bila priča za koju je Rebekah znala da joj otac ne
pridaje dovoljno važnosti - prava priča o vjenčanju njenih roditelja i zašto je njena
majka otišla. Često se pitala je li on bio razlog što ih je Fiona napustila, ali nikad

59
 Knjige.Club Books

za to nije našla nikakav dokaz. Njen je otac uvijek govorio da je Fionina odluka
došla niotkuda i konačno je. Rebeki postalo puno lakše za sve okriviti nju.
Na kraju je vjenčanje bilo savršeno. Na prijemu je njen otac održao topao,
zabavan govor koji se svima dopao. On nije puno govorio u javnosti, ali
Rebekah se sjećala da je mislila kako je u tome bio dobar, kako prirodan. Bio je
domišljat, topao, šale su mu bile pomalo predvidljive, ali izrečene s ljubavlju.
Pričao je o Fioni, ali samo usput, što je za Rebeku bilo u redu i kad su kasnije jeli,
Gareth joj se okrenuo, poljubio u obraz i rekao: »Tako sam sretan što sam dio
tvoje obitelji.«
Takve je stvari Gareth puno govorio, naročito na početku njihove veze. Dobro
se slagao s vlastitim roditeljima, iako je njegov otac mogao biti tvrd, ali
s Henryem se zbilja slagao. Nakon što je vjenčanje završilo, našli su Rebekina oca
kako spava u kutu, pijanog, iscrpljenog i Gareth je bio taj koji mu je pomogao
do auta.
Bilo je lako zaboraviti ta vremena.
Nakon što se Rebekin i Garethov brak urušio, bilo je lakše vjerovati da ti
trenuci među njima nisu nikad postojali. Ali jesu. Dugo je vremena njihov odnos
bio dobar, pun ljubavi, stabilnih temelja.
Ali onda se uvukla trulež.
I ubrzo je shvatila da Garetha uopće ne poznaje.

60
 Knjige.Club Books

14

Čim se vratila u trgovinu mješovitom robom, Rebekah je deset minuta provela

nespretno pokušavajući iznutra otvoriti glavna vrata da ne bi stalno morala ići
kroz prozor. Kad joj je to uspjelo, dovukla je madrace, deke, čajnik i mikrovalnu,
a zatim je primijetila nešto drugo: curenje na stropu je prestalo.
Dobro se osjećala: imala je krevet, imala je hranu posloženu na pultu, uspjela
je naći slavinu u stražnjem dijelu mjesta za ribolovni pribor i mamce, skrivenog
pod travom i - prije nego je sunce zašlo - napunila je kantu vodom.
Ali prije negoli je otišla spavati, adrenalin se stišao i ponovo se vratila
razmišljanju o djevojčicama. Budući da ju je to počelo preplavljivati, zamislila
je Johnnya i kovitlac se nastavio. Bio je kraj drugog dana kako je sama i njen treći
puni dan na tom otoku. Prošle su dvije noći otkad ju je netko vidio, osim
brata kojega nije mogla pronaći. Nitko nije dolazio da ju spasi. Da su bili na putu,
već bi bili ovdje.
U škripcu sam.
Ustane i ode do vrata, ocean je bio jedva vidljiv u tmini, sve ostalo bilo je
neprobojno mračno. Pomisli kako je tamo negdje ugledala tračak svjetla, koji
je opet nestao, i ostane točno na tom mjestu čitav sat vremena gledajući crnilo za
slučaj da se ponovo pojavi.
No nije.
Ali svejedno nije jednostavno napustiti ideju, nadu da bi neki brod mogao biti
u blizini, ili negdje u kanalu, u njenom vidokrugu, pa zgrabi svjetiljku i krene van.
Johnny joj je rekao da su Main Street i luka priključene na staru električnu mrežu,
izgrađenu još u sedamdesetima kad je otok još bio zamka za turiste, s prvotnom
namjerom da se proširi na ostala područja. Zbog toga nije bilo dizelskog
generatora u trgovini. Struja je dolazila odnekud drugdje. Samo je morala pronaći
sklopku.
Kad bi uspjela uključiti svjetla u trgovini, mogla bi ih pustiti tijekom noći,
kao signal. Zatim pomisli nešto drugo: na mapi je primijetila da postoji stari
svjetionik tamo na istočnoj obali. Je li na njemu mogla raditi lanterna? Ako nije,
bi li ju mogla pokrenuti?
Odbaci tu ideju.
Većina svjetionika danas se kontrolira daljinski i ako još radi, Rebekah bi to
vidjela. Otok je uglavnom ravan. Čim se smrači, ništa - čak ni Nuyahsha - ne bi
moglo zakloniti sjaj tako snažnog svjetla svjetioničke lanterne.

61
 Knjige.Club Books

Pomakne se udesno, prema luci, duž stražnjeg dijela trgovine. Nađe se iza
mjesta s ribolovnim priborom i mamcima i po prvi put se zapita ima li unutra
ikakvih ribičkih štapova. Nije o tome prije razmišljala jer nije imala pojma o
pecanju, ali ako, i kada, bi joj opet ponestajalo hrane, možda bi morala naučiti.
Da, jer pecati je tako lako, pomisli sumorno.
Za sada se nije trebala o tome brinuti pa se umjesto toga usredotoči na cestu
koja se spuštala odavde do luke, do ulaza na pristanište koji je bio zaključan
lokotom s druge strane. Rebekah je vjerovala da bi vjerojatno mogla prijeći preko
toga ako bi morala - granica između ostatka otoka i luke bila je jednostavna
lančana ograda - no tamo je bilo samo prazno parkiralište, dugačak mol i koliba
lučkog kapetana.
Vrati se natrag Main Streetom.
Sklopka za električnu mrežu morala je biti negdje blizu. Osvijetli svjetiljkom
desno i lijevo, ali nije baš djelovalo na otvorenom i počela je shvaćati koliko malo
okoline može razabrati.
Opet pomisli na benzinsku, na klikajući šum koji je čula i prisjetila se hladnog
prsta niz kralješnicu.
Ne želim više biti ovdje vani.
Požuri natrag u trgovinu.
Mrzim ovu tamu.

62
 Knjige.Club Books

15

Te je noći sanjala.
Ista joj se noćna mora ponavljala neko vrijeme, nije se sjećala kad je počela,
samo da je stigla i da nikad nije otišla. Ponekad bi skliznula u pozadinu i
ostala tamo neko vrijeme - ali bi se naposljetku uvijek vratila na svjetlo.
Počela bi s Rebekom u hodniku, na višim katovima neke stambene zgrade, s
nenametljivim žutomrkim tepihom pod njenim nogama, kremastom bojom
na zidovima. Vrata stana bila su otvorena. Uvijek su joj bila s lijeve strane, uvijek
blijedoplava i uvijek tek odškrinuta. Slabo svjetlo curilo je iznutra u hodnik i
vidjela je isti 127 na pola visine vrata, 7 djelomično nakrivljen. Većina ljudi ne bi
to primijetila, ali Rebekah je. Svaki put kad bi prišla, pogledala bi 7 i
pomislila: Sedam bi trebao biti sretan broj.
To je bio skup stan, otvoren, s ogromnim prozorima koji su gledali prema van
na nebodere Manhattana. S njene desne strane bio je polukat, do njega je vodilo
stakleno i čelično stubište, s crno-kromiranom kuhinjom ispod. S njene lijeve
strane bio je zid od staklenih cigli, s iskrivljenim oblikom kreveta iza.
Počela je svirati muzika.
Čim bi počela, sve se promijenilo. Stajala je na vratima i osjetila iznenadan
preplavljujući osjećaj straha, kao da je zalutala na mjesto na koje nije smjela.
Sada je to bila prava noćna mora: osjetila je da se bori za dah. Kad bi se pokušala
okrenuti, nije mogla. Stopala su joj utonula u tepih i odjednom nije imala cipele,
a vlakna su kandžarila njene prste na nogama, migoljeći se kao da je cijela stvar
živa, omatajući se oko njenih stopala i gležnjeva, prikovavši je za pod.
Mislim da bi trebala ostati.
Uvijek isti glas.
Ni muški ni ženski, samo tamo, iza nje.
Mislim da bi trebala ostati, Rebekah.
Nije se mogla okrenuti, nije mogla vidjeti tko joj govori, ali nije htjela ostati.
Tako očajnički nije htjela ostati. Ne ovdje, nikad.
Mislim da bi trebala ostati.
Molim te, pusti me.
Mislim da bi trebala ostati.
Molim te.
I onda je plakala.

63
 Knjige.Club Books

Molim te pusti...
Probudi se.
Bilo je jutro. Znojila se ispod deka i kad ih je zbacila sa sebe i zgužvala na
rubu madraca, gledala je naokolo po trgovini i pokušavala ne misliti na taj
san. Bila je to najgora verzija koju je imala već neko vrijeme: očajnija, lucidnija,
kao da je još mogla osjetiti njene ostatke na svojoj koži, čak i budna. Sad je
gotovo, rekla si je, ali ta joj misao nije donijela nikakvo olakšanje.
Rebekah je znala da će se, prije ili kasnije, vratiti.
Kao i sam otok, nije bilo spasa.

64
 Knjige.Club Books

Prije

Rebekah nije nekoliko dana ništa radila s mobitelom pokušavajući otkriti

kako da to izvede. Frustrirana, pokušala se sjetiti zašto je čekala devet mjeseci da
otključa taj mobitel i podsjetio ju je samo jedan pogled na njene kćeri, obje tako
malene, tako nevine, tako ovisne o njoj i Garethu. Nije htjela riskirati da uništi
svoj brak prije nego što Chloe uopće stigne na ovaj svijet.
Pa, je li bilo bolje živjeti s poticanjem?
Možda tada je, ali sada više ne. Sada nije mogla prestati misliti na mobitel,
nije se prestajala pitati pripada li Garethu i to što ne zna, razdiralo ju je. Ako bi ga
ostavila negdje da ga on pronađe samo da bi mogla procijeniti njegovu reakciju,
problem je bio u tome što bi on mogao sve poreći jer ionako nije bilo ničega što
bi ga s njim povezivalo. Nije bilo e-mailova, a sigurno niti poruka ni poziva. Čak
i ime povezano s tim bilo je mrtva točka.
Rebekah još uvijek nije imala pojma tko je Willard Hodges.
Isto je tako bilo moguće da to stvarno nije bio Garethov mobitel, ali znala je
da to svejedno mora saznati, iako je mrzila pomisao na to što bi im krivi odgovor
mogao učiniti. Vraćala joj se misao da, ako bi ispalo kako se bojala, Chloe pa i
čak i Kyra ne bi nikada znale kad su njih četvero zajedno živjeli. Portret razbijene
obitelji bio bi im normalan, takav kakav je, kakav je oduvijek bio.
Naposljetku, ipak ništa od toga nije bitno.
Početkom travnja, četiri dana nakon što je Noella rekla Rebeki da se mora
suočiti s Garethom oko mobitela, Rebekah je stigla kući nakon što je odvela
djevojčice u market na Prospect Parku i našla Garetha klonulog za kuhinjskim
stolom. Već je otvorio bocu burbona.
Rebekah se namrštila. »Što radiš ovdje?«
»Uzeo sam slobodno poslijepodne«, reče tiho.
Kyra je otrčala k svom ocu prije negoli je Rebekah mogla pitati zašto i on ju
je podigao na ruke i posjeo u krilo. Naslonio se na nju, pomirisao njenu kosu,
slušao dok je opisivala kako jede šećernu vunu, smiješio se kad je trebao i
postavljao joj pitanja. Konačno je pogledao Rebeku prvi put otkad su stigle kući:
u očima su mu bile suze. Pogodilo ju je kad ih je ugledala, poput udarca.
Ustuknula je udarivši o radnu plohu.
»Želiš li gledati TV, dušo?«, reče Kyri. Glas mu je bio slab u kuhinji. U
kolicima, postavljenima između njih, Chloe je čvrsto spavala. Gareth je otišao u

65
 Knjige.Club Books

dnevni boravak s Kyrom i postavio je ispred televizora. Kad se vratio u kuhinju,

brisao je svoje suze rubom rukava. Sjeo je na istu stolicu.
»Što se dešava, Garethe?«, upita riječima poput prašine u ustima. Znala je
točno što se događa.
Vidjela ga je da plače samo jednom otkako su zajedno. To je bilo treperenje,
kao promjena svjetla, u trenucima nakon što se rodila Kyra. Pripisala je to njegovu
odgoju, krvi u njegovim žilama: iako joj se uvijek sviđao njegov otac, bio je krut
prema Garethu, perfekcionist, beskompromisan.
»Žao mi je«, reče tiho.
»Žao, zbog čega?«
Progutao je, ništa nije rekao, samo je zurio u nju.
Nosila je torbu na svom lijevom ramenu, a remen je prolazio između njezinih
grudi. Džepovi su bili prepuni krema, duda za boce, pelena. Kad je pomislila na
riječ nappies, pomislila je na zadnji put kad su njih dvoje ovako razgovarali -
stojeći na gotovo istim mjestima u istoj prostoriji, četiri mjeseca ranije - kad joj je
Gareth rekao, sitničavo, da se zovu diapers u Sjedinjenim Državama. Zamijenila
je tako puno britanskih riječi za američke verzije otkad se preselila u Sjedinjene
Države, ali isto tako puno njih - poput Mummy - nikad ne bi napustila, čak ni kad
ju je Kyra zvala Mommy. Podigla je remen torbe preko glave, odložila ju i -
polako, kao da vadi stare kosti s mjesta ukopa - posegnula u džep svoga kaputa.
Cell, ne mobile.
To je bila jedna promjena koju je napravila. Stavila je telefon na stol između
njih.
»Je li to ono zbog čega ti je žao, Garethe?«

66
 Knjige.Club Books

16

Sat vremena nakon što je ustala, napokon je pronašla sklopku za električnu

mrežu: bila je u ograđenom prostoru, u udubini u nasipu, pola kilometra udaljena
od Main Streeta.
Nešto je s nje bilo uklonjeno.
Nekakva baterija.
Rebekah je razbila brave na sigurnosnoj ogradi i pokušala potegnuti i
pokrenuti sklopku - ali nije bilo nikakva šuma, ništa nije davalo znakove života.
Bez izvora struje nije mogla uključiti svjetla u trgovini. Nije mogla koristiti grijač
ako ga ikada pronađe. Još gore, uzalud je donijela čajnik i mikrovalnu iz hostela.
Spusti pogled na sebe, očajna, u istoj odjeći već četvrti dan i pomisli na svoje
djevojčice. Što li sada rade?
Tko ih čuva?
Uskoči u auto i krene natrag prema šumi nastojeći misliti na nešto. Hodala je
šumskim stazama cijelo popodne i koristeći mapu iz hostela da nađe
nova područja koja nije istražila. U jednom se trenutku prepala da će se izgubiti,
i onda se to na trenutak i dogodilo, ali je nakraju pronašla put natrag do
parkirališta. Ušla je u Jeep, umorna i prizemljena dok je sunce žarilo na nebu.
Noge su joj bile poput olova. Bila je izgladnjela. Glas joj je bio promukao od
stalnog dozivanja Johnnyeva imena.
I još uvijek ga nije pronašla.
Cijeli sljedeći dan provela je izvan trgovine promatrajući more.
Jedva da se pomaknula od izlaska do zalaska sunca.
Te je večeri, nakon što je jela iz jedne limenke, na stropu opet polako počelo
curiti i bila je sve uvjerenija da čuje slabo brektanje brodice. Skočivši na
noge, požurila je ponovo do prozora i zurila u crnilo prisiljavajući se da nešto vidi.
Što je više zurila, to se više prisjećala kako je prije dvije noći mislila da je
nazrijela neko svjetlo na oceanu. Je li to stvarno mogla biti neka brodica?
Ili mi se sada privida?
Večeras definitivno nije ništa mogla vidjeti i buka, koju je mislila da čuje,
nestajala je i postupno se gubila s vjetrom, zbog čega je bivala još nesigurnija da
je zapravo išta čula. Četrdeset minuta kasnije vrati se madracu i osjeti da će
zaplakati.
Ali onda opet začuje.

67
 Knjige.Club Books

Skoči na noge i ovaj put potrči do vrata. Otvori ih je i jurne u stražnji dio
trgovine, koji je gledao prema oceanu, te virne u mrak. Kad se brektanje brodice
nije ostvarilo, počne bijesno iznad sebe mahati svjetiljkom s jedne na drugu
stranu.
Ništa.
Nikakva zvuka, nikakva svjetla vani na moru.
Konačno je odustala osjećajući se smiješno i vrati se unutra. A onda, nakon
nekog vremena, pomisli da je opet čula brodicu i po drugi put požuri u stražnji dio
trgovine. I po drugi put na vodi nije bilo ni brodice ni svjetla.
Vrati se u krevet, pokuša spavati, sklopiti oči i isključiti ritam mora - ali onda
pomisli da ponovo čuje brodicu.
Otrči natrag van.
I dalje ništa.
I tako cijelu noć.

68
 Knjige.Club Books

Prije

Rebekah je gurnula mobitel dalje preko kuhinjskog stola dok nije bio točno
ispod Garethova nosa, ali na njegovu licu nije bilo reakcije.
Igrao se čašom burbona pred sobom. Tekućina se ljuljala prema rubu čaše, a
dio se prelio po njegovim prstima.
»Nisi trebala pronaći taj mobitel«, promrmlja tiho.
»Nemoj srat’. Kako si znao da sam ga pronašla?«
»Kyra mi je rekla da te je krišom čula kako razgovaraš s Noellom. Pitala me
je imam li tajni telefon za koji Mommy ne smije znati.«
Iz nekog razloga, Rebekah se nasmiješila. Brinula se o tome kako bi
suočavanje s Garethom moglo u budućnosti utjecati na djevojčice - ali, na kraju
je preko Kyre Gareth shvatio da je uhvaćen.
»Kad si ga pronašla?«, upita.
»Prije deset mjeseci.«
Namrštio se. »Zašto si ga držala tako dugo?«
»Što misliš zašto, Garethe?«
Zbog naših djevojčica.
Našeg braka. Našeg zajedničkog života.
»Žao mi je«, reče ponovo.
»Za što?«
Očima ju je preklinjao da ga ne tjera da to kaže. Rebekina glava je zujala. Bilo
joj je vruće, osjetila je bol u grudima i naviranje suza poput vala koji se postupno
razbija o obalu.
Ne plači.
»Nikad nisam htio...« Zastane.
»Nikad me nisi htio povrijediti? Malo je kasno za to, zar ne?«
»Bila je samo...«
Gareth zastane, ali te tri riječi bile su dovoljne da raskole Rebeku. Ona. Je li
Rebekah htjela saznati tko je ona bila?
Je li sada uopće važno?

69
 Knjige.Club Books

»Samo sam bio tako istrošen od posla. Dogodilo se bez mene...« Proguta, nije
sada bio u stanju pogledati u nju. »Naprosto se dogodilo. Stalno sam
mislio: Moraš ovome stati na kraj. Ovo mora prestati. Ali nisam mogao.«
Rebekah trepne. Ne plači.
Ne za njega.
Ne za ovo.
»Radili smo na tom projektu zajedno i...« Ponovno je problijedio.
Kakav kliše, pomisli. Radili ste zajedno na projektu. Samo se dogodilo.
Pokušao si prekinuti, ali nisi mogao. I sada, mjesecima kasnije, napokon imaš
muda da mi kažeš - ali samo zato jer sam pronašla tvoj mobitel. Samo zato jer si
znao da si otkucan.
Nije rekla ništa od toga, samo ga je gledala. Bilo je jasno da ga njena tišina
izjeda, pa ju je produžila uživajući u tjeskobi na njegovu licu, prikliještenom boli i
krivicom što je prisiljen izvlačiti se. Pogledala je dolje u Chloe, koja je čvrsto
spavala u kolicima, rođenu prije nekoliko tjedana i nesvjesnu svega.
Ovaj put Rebekah nije mogla progutati knedlu u grlu.
Sad je bilo očito zašto su na mobitelu postojali e-mailovi iz trgovina odjećom
gdje Gareth nije nikad kupovao - jer nije kupovao za sebe. Rebekah je naposljetku
guglala vinograd od kojeg je dobio poruku i otkrila da je to i hotel, što objašnjava
i to.
»Jeste li se vas dvoje lijepo proveli u Upstateu?«
Nije joj mogao pogledati u oči.
»Hotel je izgledao vrlo otmjeno«, reče vrteći nož. »Pokušala sam se sjetiti kad
si mene tamo odveo.«
Ali oboje su znali odgovor.
Nije.
Prije Chloe, govorila mu je o odlasku za vikend, njih dvoje i Kyra, negdje
daleko iz grada gdje nema prometa ni buke i gdje bi mogli na trenutak
zaboraviti na svoje poslove. Ali on je uvijek imao neki izgovor. Preumoran.
Previše posla. Preskupo.
»A i fan je Giantsa«, reče Rebekah zadnjim trzajem oštrice. »To je moralo
biti predivno za tebe. Mislim, ja nikad nisam razumjela američki nogomet, zar
ne?«
»Žao mi je, Bek«, reče sada jedva čujno.
»Zašto Willard Hodges?«
Slegnuo je ramenima.
»Otkud je to ime došlo?«
»Samo sam ga izmislio«, reče, ali nešto prijeđe preko njegova lica, a nije
mogla razaznati je li to kajanje ili je skrivao nešto drugo.

70
 Knjige.Club Books

Ovaj put nije imala snage da otkrije.

»Moraš otići«, reče Rebekah čelično prekaljenim glasom.
»Bek, čekaj.«
»Želim da odeš iz ove kuće.«
»Gledaj, Bek, moramo...«
»Želim da odeš iz ove kuće do večeras.«
»Bek, daj.«
»Ne želim vidjeti tvoje lice, Garethe«, reče pa duboko i bolno udahne. »Ne
mogu te više gledati.«

71
 Knjige.Club Books

17

Svjetlo upozorenja je zvižduknulo.

Rebekah se vraćala prema šumi da potraži Johnnya i bila je toliko opsjednuta
mislima na brata da je zaboravila nešto drugo.
Gorivo.
Pokazivač je već bio ispod oznake jedne četvrtine. Moglo bi joj biti dovoljno
za još jedan dan, možda dva na knap, ali ne bi uspjela dočekati sedmi ili osmi
dan a da ne tankira. To znači da nema izbora: mora naći način da pokrene crpke
na benzinskoj - a to je značilo razbiti još brava na još vrata.
Ta ju je činjenica teško pritiskala i, dok je vozila, borila se da ostane budna.
Nije uopće spavala tijekom noći jer je stalno čula zvuk brodice - ili je mislila da ga
čuje - i sad je bila umorna kao da nosi dodatno tijelo privezano na svojim leđima.
Čak i za kratke vožnje od trgovine do benzinske, osjetila je da ju zanosi, da oči
postaju teške, da tijelo tone. I konačno odluči stati jer joj se na trenutak glava
spustila.
Otpuže na stražnje sjedalo.
Gotovo istog trena zaspi.
Kad se probudila, bilo je rano popodne i sunčano je jutro zamijenila kiša.
Lagano je udarala po krovu i Rebekah je nakratko ležala slušajući i pitajući se
što sada rade Kyra i Chloe. Bio je četvrtak 4. studenog prema monitoru na
kontrolnoj ploči Jeepa. To znači da su trebale otići u vrtić ili ih je mogla zadržati
Noella ili je možda Gareth uzeo slobodan dan da ih čuva. Još od listopada
svakodnevno je vodila djevojčice u park da Kyra može razbacivati jesenje lišće.
Obožavala je njegov šuštavi zvuk. Možda bi Rebekah to radila s djevojčicama da
je sada kod kuće. Možda bi se ona i Kyra igrale u dnevnom boravku dok Chloe
poskakuje na koljenima.
Možda.
Pitala se što bi Gareth radio s djevojčicama navečer. Bi li se ponovo uselio u
brownstone kao da ga Rebekah nikad nije izbacila? Zamišljala ga je u njihovu
krevetu kako se igra s djevojčicama, nasmijava ih, kako njih troje već počinju
zaboravljati da je Rebekah ikad postojala. Znala je da je to apsurdno - nije bila s
njima samo šest noći - ali nije mogla prestati. Parada slika prolazila joj je pred
očima, isječci stvarnosti u kojoj su djevojčice odrasle: vidjela je Kyru na
promociji diplome samo s Garethom pokraj nje, njegova je kosa bila sijedo
prošarana, vidjela je Chloe kao desetogodišnjakinju kako igra nogomet u školi

72
 Knjige.Club Books

tražeći naokolo Rebeku i nalazeći uz teren samo Garetha, a i onda je zamislila

trenutak, jednako iracionalan, kad su je potpuno zaboravili, a spomen njenoga
imena izaziva samo blijede poglede.
U njenoj se glavi djevojčice uopće nisu sjećale svoje majke.
Baš kao što se ni Rebekah nije sjećala svoje.

73
 Knjige.Club Books

18

Na benzinskoj je ostavila auto pored jedne crpke i otišla u stražnji dio ureda.
Ponovo je sa sobom uzela dizalicu i opet navalila na bravu na vratima,
poboljšanom tehnikom nakon pokušaja u hostelu. Nakon nekoliko minuta brava
popusti i padne na komad korovom razbijenog asfalta.
Kad ju je podigla, pogleda nalijevo.
Iz tog je smjera dolazio klikajući zvuk. Napuštene nekretnine, izgrađene na
padini između benzinske i mora, izgledale su kao da su nekoć bile vikendice.
Prozori, koji nisu bili zatvoreni daskama, bili su mračni i zamrljani od soli, kao
oči s mrenama. U dvorištima je drveće raslo divlje i neukroćeno. Trava je bila
visoka. S određenoga gledišta kuće kao da su bile stari drveni brodovi koji tonu u
ocean zelenila, a izvana izbušene rupama što su mogli biti i priljepci. Je li nešto
klikalo na tim kućama? Pomaknuti oluci? Olabavljena daščana oplata? Uprla je
pogled: mogla bi pogledati unutra ako je stvarno htjela otkriti izvor zvuka, a
možda bi našla i zalihe hrane. Ali nije htjela, iako je to bilo teško objasniti. U to
je bilo upisano nešto o tom otoku, njegovu uništenju, poraznom osjećaju
usamljenosti. Bilo je kao da je za svako to prazno imanje lancima zavezana
tragedija, poput duha.
Ušla je u zgradu u prednjem dvorištu.
Bile su dvije prostorije.
Prva je gledala prema crpkama i tamo je bio klizni prozor, pult, blagajna i
neke metalne police slabo popunjene robom.
Ulje. Ulje za kočnice. Antifriz.
Ni hrane ili vode.
Rebekah je išla dalje unutra i na polici ispod pulta ugledala staru ručnu
napravu za kreditne kartice i hrpu kopija računa. Sličnu je našla i u trgovini
mješovitom robom. To je ovdje bilo savršeno logično: bez telefonskih linija, nije
bilo žičnog Interneta i izvan Helene signal za mobitel bio je slab. Digitalni
čitač kartica bio bi beskoristan.
Okrenula se i ušla u drugu prostoriju.
Bila je veća, ali jednako jednostavna, stol u jednom kutu, u drugom ogroman
ormar za knjige čije su police bile prepune priručnika i referentnih naslova
o svemu, od auta do aviona. Na Rebekino iznenađenje, ostatak te prostorije bio je
pretvoren u spavaću sobu-blagovaonicu-kuhinju: poderani madrac ležao je
na okviru za krevet, pokraj je bila kartonska kutija koja je glumila noćni ormarić,

74
 Knjige.Club Books

zatim lampa, stol za kampiranje na razvlačenje, stari televizor, DVD-player i hrpa

diskova. Iza svega toga bio je prenosivi ormar s patentnim zatvaračem sprijeda i
hrđavi vanjski gril koji je očito unesen tijekom zime.
Rebekah je zurila u krevet, u knjige, hrpu akcijskih filmova i pitala se zašto
bi netko odabrao ovako živjeti, u takvoj izolaciji, sedam mjeseci godišnje. Možda
to nije ista osoba koja se vraća, pomislila je, ali čak i ako se osoba koja opslužuje
benzinsku pumpu mijenja svake sezone, to je morao biti težak život. Mnogo dana,
čak i u lipnju i srpnju kad je na otok moglo stići nešto dnevnih izletnika koji su
dolazili promatrati kitove, ili između kolovoza i listopada kada su ribari dolazili
loviti losose, osoba koja opslužuje benzinsku vjerojatno neće vidjeti nikoga.
Kako su to podnosili? Zašto su to htjeli? Jesu li bježali od nečega kod kuće? Ili ih
je otok privlačio zbog nekog drugog razloga?
Je li ovo mjesto krilo neku tajnu?
Stajala je tamo neko vrijeme razmišljajući o vlastitim tajnama, svojoj kući -
zatim prebacila pažnju natrag na prenosivi ormar. Otvorila je patentni zatvarač.
Unutra je sva odjeća bila muška - par tamnih kombinezona, nekoliko starih
vunenih pulovera, dvije majice, hlače uprljane uljem. Poslužit će. Sad može oprati
svu odjeću koju je nosila šest dana i neće sjediti gola dok se suši. S vješalica je
uzela pulovere, majice i hlače i zatim prebacila pažnju na crveni prekidač na
bijeloj ploči s unutarnje strane vrata. Ispod je bio zaglavljen komad maskirne trake
s natpisom »GEN«.
Osjeti dašak uzbuđenja i pritisne.
Negdje u zidovima začuje se klik, zvuk poput starog motora koji se pali, a
svjetla zazuje i upale se. Pojuri u prostoriju ispred i pogleda crpke.
Pokazivači su trepnuli i resetirali se.
Radi.
Nešto stvarno radi.
Požuri van, otvori poklopac od rezervoara na Jeepu i zgrabi mlaznicu s crpke.
Na trenutak ju je držala tik pred Jeepom, uplašena da ipak neće uspjeti,
nervozna što uopće pokušava. Ali onda umetne mlaznicu i pritisne okidač.
Gorivo je zujalo pod njenim rukama.
Nasmiješi se, ugleda svoj odraz na pokazivaču crpke, ludo se osjećala što se
toliko veseli jednostavnom tankiranju goriva, ali i dalje se veselila. Od one prve
večeri bilo je tako malo takvih trenutaka. Kad je rezervoar napokon bio pun, vrati
se unutra da isključi generator - i na izlasku nešto joj zapne za oko. Skoro je to
propustila. Bilo je na polici, iznad razine očiju, zaklonjeno iza nekih spremnika s
uljem. Dovuče stolicu od ispod pulta, popne se na nju i pomakne ulje na jednu
stranu. Tamo je, skriveno, bilo nešto poput mobitela iz devedesetih.
Ali, ne.
Bio je to ručni radio.

75
 Knjige.Club Books

Prije

Prvih nekoliko mjeseci Gareth je živio s kovčegom u hotelu u Jerseyu. Zvao

bi Rebeku svake večeri, ili poslao poruku, ali kad god bi vidjela da zasvijetli
njegov broj, samo bi ga ignorirala.
Uzvratio je počevši dolaziti pred kuću.
Stajao bi tamo na prednjim stubama pritišćući zvonce dok nije bila prisiljena
otvoriti vrata, zabrinuta da buka ne probudi djevojčice.
»Moraš prestati s tim, Garethe«, reče jedne večeri, tri tjedna nakon što je
iselio. Njegov auto nespretno je bio parkiran uz rubnik, prednjom gumom skoro
na njemu i izgledao je kao da je upravo ispuzao iz kreveta.
»Molim te, Bek.« Oči su mu sjajile.
Molim te, primi me natrag.
Unatoč svemu, osjetila je tračak strepnje za njega. »Sam si izabrao, Garethe.«
Proguta svoju emociju. »Ovo je tvoja greška.«
»Znam«, reče, dotučen, poražen. »Znam.«
»Možeš vidjeti djevojčice kad god želiš, to sam ti rekla, ali samo kad me
prestaneš zvati po cijeli dan, svaki dan. Ne želim stalno podizati telefon i
nalaziti sto propuštenih poziva od tebe kako tražiš oprost. Ako želiš vidjeti
djevojčice, onda mi pošalji poruku ili me nazovi. Sada to mora ići tako. Pošalješ
poruku ili nazoveš i dogovorimo vrijeme. Je li to jasno?«
Kimnuo je.
Zatvorila je vrata i stajala tamo slušajući kako se koraci udaljavaju. Zatim je,
iako se borila s nagonom, počela nekontrolirano jecati.
Nova nagodba funkcionirala je nekoliko tjedana i kad god je dolazio kući
vidjeti djevojčice, pokušala ga je pustiti samoga s njima. Ali što je više vremena
provodio s njima i što se više puta vraćao kući, doimao se sve ljućim.
Nakon mjesec i pol dana, jedne sparne večeri sredinom svibnja, pojavio se
netom prije ponoći, bazdeći po alkoholu i posrćući po brownstoneu, i zahtijevao
da vidi djevojčice iako je ranije toga dana proveo s njima nekoliko sati.
Ovaj put je Rebeki bilo lakše vladati sobom. »Što dovraga radiš, Garethe?«
»Kako izgleda?«, mrmljao je spotičući se u hodniku, a rukom se držao za zid.
»Pijan si. Ne dolazi u obzir da ideš gore...«

76
 Knjige.Club Books

»One su moje djevojčice«, pljunuo je i krenuo prema stubištu. Dok je

Rebekah išla za njim, govoreći mu da se stiša, mislila je na sve one tjedne i
mjesece koji su prethodili njihovom razlazu kad bi Gareth stizao kući i ne bi mu
nikad palo na pamet pogledati svoje kćeri. Kad je stigla u njihovu sobu, osjećala
je ljutnju kao vrućinu na svojoj koži. A onda ga je gledala kako stoji pored kreveta
djevojčica, pada na koljena dok one spavaju, uzima njihove sitne ruke u svoje, i
nije se usudila ništa reći. Da to napravi, da viče i dere se na njega, da probudi
djevojčice i prepadne ih, to bi značilo uništiti svetost te sobe. Životinje na mobilu
lagano su se okretale iznad Chloeine glave. Vile su plesale po tapetama gdje je
spavala Kyra. Njena ružičasta žirafa već je bila na podu.
Stoga ga je pustila tamo i sišla u prizemlje, a kad je konačno izašao, bila je u
dnevnom boravku i čekala ga. Zastao je u hodniku zureći u nju, poput duha
koji opsjeda mjesto kojemu ne pripada. Zapitala se na što će ličiti nakon tri
mjeseca, ili šest. Hoće li postati još bljeđi odraz čovjeka koji je nekoć bio? Ili je
ovo za njega bila samo faza, samo stanica na putu koji će završiti s još više
ogorčenja?
»Hvala ti«, reče.
Stajali su tamo zureći jedno u drugo.
I zatim je otišao.
Ispalo je da su stvari postale bolje, a ne gore: Gareth je prestao piti i počeli su
upadati u rutinu, i početkom lipnja našao je stan samo četiri ulice udaljen od
njihove kuće. Rebekah se pripremila za vrijeme kad će se početi ljutiti na
dogovore, za gorčinu i oštre svađe, ali to se nikad nije dogodilo. Ako išta, to što je
našao stan i što mu je Rebekah dopuštala da izvede djevojčice kad god je nazvao
da se dogovori, izgledalo je da ga je poticalo. Pokupio bi Kyru i Chloe, uvijek bi
ih vratio na vrijeme i Rebekah se nije nikad morala svađati s njim oko financijske
potpore.
U pozadini je uvijek postojala neizgovorena tema rastave, napetost tko će to
prvi spomenuti ili ih približiti odvjetničkom uredu - ali nikad tamo nisu baš stigli.
I što su duže tako živjeli, u razdvojenom partnerstvu koje nije trebalo
funkcionirati, ali nekako je, to je više Rebekah dopuštala sebi da se usredotoči
na ostatak svog života. Povremeno bi izašla na piće s Noellom. Išla je par puta u
kino s Johnnyem. Viđala se s prijateljima na kavi dok je Gareth čuvao djecu,
i našla si je još posao na zamjeni. Do sredine rujna, šest mjeseci nakon njihova
razlaza, njoj i Garethu još uvijek je polazilo za rukom. Ma kako njihov raspored
bio čudan, Rebekah se osjećala kao da je dohvatila malo zadovoljstva.
Tada ju je nazvala njena prijateljica Kirsty Coehn.
I tada je Rebekah napravila veliku pogrešku.

77
 Knjige.Club Books

19

Uključila je ručni primopredajnik u prednjoj prostoriji benzinske. Molim te,

radi. Molim te, radi.
Radio je: ekran je postao narančast i riječi »FLOATING VHF« zatreperile su
nekoliko puta u sredini.
Imam radio.
»Imam radio«, ponovi naglas obuzeta uzbuđenjem.
Velika brojka 16 pojavi se na lijevoj strani ekrana, niz malih ikona na desnoj
i na dnu znak signala kakav bi imao i mobitel. Signal je imao 5 sivih crtica,
ali samo tri su bile ispunjene crno. Je li to značilo da ima prijem?
Je li VHF radio uopće tako funkcionirao?
Pogledala je tipke ispod ekrana. Strelica za gore i dolje. Ikona koja je izgledala
kao Reload Page na web-browseru. Polukrugovi s »CALL ENT SET UP« u
jednom i »MEM ESC« u drugom. Jedan s 16/9 unutra, i još tri ispod toga: »WX«,
»H-M-L« i »SCAN«. Nije imala pojma što većina tih kratica znači - ali znala
je što znači »SCAN«.
Pritisne ga.
Ekran nestane i Scanning... se pojavi. Rebekah je zurila u to ne mičući se ni
milimetra za slučaj da i najmanji pokret utječe na signal. Čekanje je bilo bolno, a
točke nakon Scanning su nestajale i vraćale se jedna za drugom. Hajde, pomislila
je, hajde, molim te, želeći da nađe nešto, bilo što - kanal koji je netko drugi
koristio, glas, osobu s kojom bi mogla razgovarati, najmanji znak drugog ljudskog
bića.
Ekran se vratio u prijašnje stanje.
»Što?« Zurila je u njega. »Što se dogodilo?«
Opet pritisne »SCAN«.
Ovaj put postavi radio na pult misleći da njena ruka nije dovoljno stabilna.
Nagne se preko njega gledajući kako se točke popunjavaju i nestaju, popunjavaju
i nestaju. Nastojala je ne cjenkati se s njim ovaj put, pokušavala je ne željeti da
nađe nešto, za slučaj da ga je prvi put urekla. Trenutak nakon te pomisli, shvati
ludost: da se s komadom plastike može cjenkati, da on može odlučiti igrati igrice
s njom.
Ekran se ponovo resetirao.
»Sranje.«

78
 Knjige.Club Books

Ikona signala se spustila s tri na dvije crtice - ali ako je radio kao mobitel, to
bi još uvijek trebalo biti dovoljno da se dobije signal, zasigurno.
Podigne ga i pogleda na vrh.
Postojao je brojčanik označen CHANNEL.
Okrene ga na jednu stranu i primijeti kako se broj na ekranu smanjuje na 1. U
drugom smjeru išao je do 26. Provjerivši da je glas sigurno uključen, počne
okretati sve kanale zaustavljajući se na svakome.
Šum.
Ponovila je, zastajući duže, ostajući na svakom kanalu barem minutu.
Tijekom gotovo pola sata jednostavno je išla od kanala do kanala, čekala, i
onda kad nije dobila ništa, nikakav glas, ponovo ih je okretala. Ovaj put, na pola
puta, na kanalu 16 čula je nešto drukčije: šum, isti kao na drugima - ali onda
naznaka glasa.
Riječi.
Nerazumljive, ali prisutne.
Skoro je ispustila radio kad ga je pograbila da odgovori. Približi ga uhu i
pritisne tipku sa strane: sada ponovo nije bilo ničega osim šuma. Nije dopustila
da je to obeshrabri: »Halo? Halo, ima li koga?«
Nakašljavši se, pokuša ponovo: »Molim vas. Moje ime je...«
Zastane.
Bi li trebala reći svoje ime? Nije znala tko je, dovraga, na drugom kraju. Što
ako je on?
Što ako je čovjek zelenih očiju?
Mislima se vratila u šumu, na humak svježe iskopane zemlje pod sjenom
izloženog korijenja. Sada je oklijevala, nesigurna da li da ponovno upotrijebi
radio.
Ali onda pomisli: Što ako je to stvarno spasilački brod?
Mora riskirati.
Mora znati.
»Zovem vas«, reče i ponovo zastane. Zovem? Je li to što bi oni rekli na ovim
stvarima? Odluči da je to nebitno. Zasad, samo mora proslijediti poruku da
je zarobljena. Bez imena, samo detalji. Mogla bi to otamo dokučiti. »Molim vas.
Ako me itko čuje, treba mi pomoć.«
Pusti tipku sa strane.
Čekala je. Ništa.
»Molim vas«, reče ponovno pritišćući zvučnik na usne, stišćući radio jače
nego što je držala išta u životu. »Ako ovo čujete, treba mi pomoć. Zatočena sam
ovdje. Ne mogu kući. Treba mi pomoć!«
I opet je čekala.

79
 Knjige.Club Books

Šum je režao, isti kao i prije.

A onda, još nešto.
Pokuša isključiti kišu na krovu predvorja, udaljenu lomljavu valova.
»...za...«
Jedna riječ.
Ponovo ga zgrabi. »Halo? Halo?«
Pusti tipku.
Šum.
Nije bilo drugih glasova. Nije bilo riječi.
»Halo?«, reče, što se Činilo kao po stoti put. »Ovo je SOS. Molim vas, netko,
pomozite mi! SOS! Ovo je SOS! Molim vas. SOS!«
Sve što se vraćalo, bila bi samo jeka.
Ali onda: »...zapadno...položaj...«
Je li glas rekao, neki položaj?
Ili njen položaj?
Pogleda radio, broj kanala. Je li se upravo izdala? Panika je zahvati u grudima.
To bi stvarno mogao biti on. Zelenooki. On je ovo mogao čekati. Mogao je
prisluškivati bilo što povezano sa mnom i Johnnyem.
Pogleda na signal: još uvijek je bio samo na dvije crtice.
Je li to mogao biti razlog zašto je njegov glas bio isprekidan?
Požuri van u dvorište držeći radio visoko ispred sebe. Napravi krug oko
zgrade pokušavajući poboljšati signal i, na svoje iznenađenje, otkrije nešto
potpuno suprotno: crni, blatom poprskani Ford. Explorer - star i na ciglama -
poluskriven korovom i grmljem. Popne se na kamionet držeći radio iznad glave.
Još uvijek dvije crtice.
»Molim vas«, reče pokušavajući govoriti jasno, polako, »ako me čujete, treba
mi pomoć. Ostala sam ovdje zarobljena. Molim vas dođite i pomozite mi.« I onda,
dok je vikala, ponavljala »SOS!«, dobije naznaku još jednog odgovora.
Riječi, jedva razumljive, ali tu.
»...zapadno...kopno...«
Land - or island?
Frustrirana, Rebekah pogleda naokolo.
U daljini je mogla vidjeti Nuyahshu.
Mora doći na viši teren.

80
 Knjige.Club Books

20

Rebekah je trčala što je brže mogla.

Nuyahsha je bila visoka tek koliko i deseterokatna zgrada, ali se doimala
višom jer je bila široka uzvisina od trave, stabala i blatnjavih staza.
Tijekom osmominutne vožnje od benzinske pumpe, više je puta pokušavala s
radiom - ali nije ulovila naznaku ničega. Dok se penjala, počela je osjećati
beznadnost svoje potrage za životom na drugom kraju radiovala, ali se nastavila
probijati, jedva dišući, vruća - gotovo grozničavo - sa svim slojevima koje je još
imala na sebi.
Blizu vrha, kad je staza postajala strmija, pluća su joj gorjela, preplavljivale
su je slike kad je trčala u školu i kad joj je ovakvo što bilo jednostavno. Činilo se
kao neki drugi život. Borila se da uopće prepozna tu djevojku.
Na vrhu je staza prolazila zadnjim serpentinama prije nego što se izravnala u
nekadašnje područje za piknik. Tu gore nije bilo drveća, samo nekoliko drvenih
klupa obojanih starim grafitima i išaranih imenima, srcima i porukama. Rebekah
je pogledala neke od datuma: sve su oznake bile napravljene prije 1985, neke čak
i u ranim šezdesetima. Činilo se da to naglašava koliko je duboko ovaj otok
propao: jednom je bio magnet za izletnike s Istočne obale; sad je bio samo duh
koji salijeće ocean.
Rebekah je stala gledajući u svim smjerovima.
Tlo pod njenim nogama bilo je izrađeno od cementnih ploča koje su se ljuljale
dok se po njima kretala. Imala je neometan pogled na ocean, punih tristo šezdeset
stupnjeva vidika s kojega je mogla vidjeti samo sivi Atlantik, i onda - samo
nejasnu siluetu - sivlji obris kopna na sjeveru. Bilo je udaljeno samo dvjestotinjak
kilometara. To je bila udaljenost koju bi prevalila vozeći se do Mikeove kuće i
natrag dok je živio u White Plainsu. No sada je, dok je zurila u morsko
prostranstvo, njegova površina bila potpuno čista od brodica, tih dvjestotinjak
kilometara izgledalo je tisućama godina daleko. Bilo je predaleko da bi razabrala
bilo koji orijentir u Montauku.
Baci pogled na radio.
Još uvijek dvije crtice.
Pritisnuvši tipku sa strane, opet ponovi iste riječi: »Treba mi pomoć. Molim
vas, je li itko tamo?« Zastane osluškujući.
Porazni, nemilosrdni šum.

81
 Knjige.Club Books

Gledala je u brojku 16 na ekranu. To je bila ona ista na koju je bio podešen

radio kad ga je uključila. Je li to značilo da je to najbolji kanal za
uspostavljanje kontakta? Je li to možda kanal za hitnoće?
Znala je za kanale za hitne slučajeve samo zato jer je o njima jednom čitala,
ili možda vidjela nešto na TV-u. Željela bih da si ovdje, tata. Ti bi znao kako
ova stvar radi. Oblaci su jurili iznad njene glave, vjetar je pojačao pa utihnuo, i
ponovo je počela mijenjati svih dvadeset šest kanala.
Nakon gotovo sat vremena, napokon je prestala.
Suze joj ispune oči dok je pokušavala pritiskati sve tipke, pokušavala okretati
jačinu zvuka gore i dolje, kao zadnji prkosan potez pun bijesa i frustracije.
»Jebi ga!«
Bacila je radio niz brdo, gledala ga kako se prevrće i smiruje. To je bilo glupo
napraviti, ali stajala je na mjestu i ispustila krik, a onda se odvukla dolje dok je
svjetlost postajala sve slabija, da bi ponovno pokupila radio.
Kad se konačno vratila u auto, nad otok se nadvila noć. Sjedila je s upaljenim
motorom, zureći u crnilo, a zatim se vratila na cestu kojom je i došla. Tek kad je
prošla benzinsku i oronule domove, pogodila ju je sva razorna težina svega što je
uspjela - ili nije uspjela - nakon punih šest dana na otoku, poput udarca u grlo:
imala je radio, ali ga nije znala koristiti, imala je krov nad glavom, ali nije imala
struju, imala je hrane, ali bi mogla ostati bez nje puno prije nego se otok ponovo
otvori, imala je rezervnu odjeću, ali je bila prevelika i ometala joj je kretanje.
Odjednom su čak i male pobjede izgledale kao neuspjesi.
Prošlo je skoro tjedan dana otkad je napustila kuću i nije bilo šanse da njen i
Johnnyev nestanak prođu nezapaženo. Johnnyev šef u trgovini, njegovi
kolege tamo, njegovi prijatelji ne bi uspjeli doći u kontakt s njim. A i Noella ili
Gareth bi ih sigurno prijavili kao nestale. Da se Rebekah ne vrati svojim
djevojčicama, bilo bi potpuno nezamislivo. Koji su razlog mogli imati ne prijaviti
njen nestanak?
Ali kad je sjelo to pitanje, sjelo je teško: nije mogla smisliti razlog zašto
Noella ne bi kontaktirala policiju, ali bilo je lakše zamisliti zašto to ne bi Gareth,
bilo je lakše zamisliti kako bi njemu moglo koristiti da Rebekah nikad ne dođe
kući. Iako im je dobro išlo nakon razlaza, s Rebekom izvan slike, djevojčice
bi bile potpuno njegove. Samo bi on imao skrbništvo. Ne bi se više morao
pojavljivati u broumstoneu u prethodno dogovoreno vrijeme. Ne bi se morao
pojaviti na sudu kad bi on i Rebekah konačno odlučili stvari učiniti službenima.
Ne bi bilo šanse da sudac napravi nešto nepredvidljivo u nagodbi, poput
ograničavanja Garethu pristupa djevojčicama.
Bilo bi tako jednostavno. No je li on bio stvarno u stanju tako razmišljati? Pa
čak ako i je, zašto Noella ne bi otišla na policiju? Budući da se to drugo pitanje
zadržalo u Rebekinim mislima, pojavio se kratak trenutak kad su se ona i Gareth
vratili u kuhinju i kad je Gareth priznao preljub i Rebekah je shvatila nešto o tom

82
 Knjige.Club Books

danu, i svim danima i tjednima nakon toga: nikad nije pitala za ime žene koju je
viđao. Nikad to nije htjela.
Što ako je to bila Noella?
Želudac joj se zgrčio.
Nije bila Noe. Nije moguće.
Pa iako je pokušala odbaciti tu ideju, nije se je mogla osloboditi. Jer sada je
jedino mogla razmišljati o nečemu što joj je Noe rekla u danima prije Garethova
priznanja: Gareth dobro izgleda. Samouvjeren je, šarmantan. Vrijeme je da
saznaš istinu - o njemu i o ženi koju viđa. I kad je ideja o Garethu i Noelli okoštala,
stvarnost Rebekine situacije pogodila je cilj.
Možda neće biti nikakvog spašavanja.

83
 Knjige.Club Books

Dom

Frank Travis se na kraju dana odvezao natrag u svoj dom u Queensu. Bila je
to uska kuća sa stubama od crvenih cigli koje su vodile do ulaznih vrata i s
daščanom oplatom u prizemlju. Kad god bi parkirao na prilazu i isključio motor,
mogao je vidjeti odjeke obitelji koja je nekoć tu živjela. Prošle su četiri godine
otkada je Mark dobio posao na Zapadnoj obali, dvije i pol godine otkako je Gaby
otišla na studij, i mnogo više otkad je Naomi rekla Travisu da više ne želi biti s
njim, ali su ostali svi podsjetnici na njih.
Unutra je kuhinja izgledala kao i uvijek: za sve vrijeme što je tu živio, jedva
da je išta promijenio, ne samo zato što su ormarići i radne plohe bili u redu, nego
zato što su u svima njima bile uspomene. Ogrebotina pored sudopera gdje Mark,
kao tinejdžer, nije koristio dasku za rezanje. Blaga udubina u zidu od gipsanih
ploča gdje su se djeca tukla. Sićušni tragovi kemijske olovke sve do vrha
okvira vrata gdje je Travis mjerio njihovu visinu svake godine dok, odjedanput,
nisu odrasli i otišli, jedan od mnogih razloga koje je Naomi navela za odlazak -
osim dvogodišnje afere - bio je Travisov potpuni nemar za poboljšanja u kući,
ili je bio nesposoban, jednostavno nikad nije izgledalo važno. Na kraju svake
smjene bio je mrtav umoran, mentalno i fizički, glava mu je bila ispunjena slikama
za koje bi dao bilo što da ih ne mora nositi, tako da ideja da upotrijebi tu energiju
za objesiti zavjese, jednostavno nije imala smisla. Svih godina kad je bio
policajac, nikad nije bio u stanju zaboraviti što je vidio na poslu. Pa kad bi došao
kući, jedino o čemu je brinuo, bilo je zagrliti svoju djecu.
Na katu se istuširao i presvukao, a onda - kad je vani ponovo počeo padati
snijeg - zgrabio svoj mobitel i poslao poruke Marku i Gaby. Mark je radio u L.A.-
u, nešto u vezi s videoigricama, što Travis nije razumio, a Gaby je bila na zadnjoj
godini studija drame na North westernu.
Nakon što je poslao poruke, otišao je do svoje govorne pošte i napokon
odslušao poruku koju mu je Naomi ranije ostavila. »Ja sam«, rekla je, recitirajući
naglasak Južne Karoline namjerno je bio pritajen. »Još uvijek mi duguješ novac
za Gabyin zadnji semestar. Pustila sam te malo na miru jer znam da financijski
loše stojiš...«, naglasila je tih zadnjih pet riječi točno onako kakve su bile:
poniženje, »... ali moje strpljenje ima svoje granice, Frank. Dužan si mi taj novac.
Ne tjeraj me da nazovem Nata Stramera.«
Nat Stramer je bio njen odvjetnik.
Ona je bila dio razloga zašto je Travis još uvijek detektiv iako je kročio u
pedeset devetu godinu života: prvotno je otišao u mirovinu s četrdeset pet, nakon

84
 Knjige.Club Books

dvadeset četiri godine u policiji, i uzeo je svoju mirovinu dok je radio drugi
posao u zaštitarstvu. Ali onda je zaštitarska tvrtka bankrotirala i Naomi je
zatražila razvod. Godinu nakon toga, zahvaljujući trudu Nata Stramera, Travisu
je naređeno da bivšoj ženi isplati polovinu svote koju je skupio njegov mirovinski
fond za vrijeme koje su bili u braku, i zato se vratio u NYPD -samo ne u Ubojstva
ovaj put, nego u Nestale osobe.
Mobitel mu je zazvrljio i iskočila je poruka od Gaby.

Bok, tata. Ovdje je sve u redu.

Želiš li razgovarati? x

Odmah ju je nazvao. »Bok, curo«, reče kad se javila. »Ne želim te prekidati
ako si usred nečega«, ali čim to reče, pomisli: Molim te ne radi sada ništa. Htio
je s njom razgovarati. Očajnički su mu nedostajala oba djeteta.
»Ne, u redu je tata. Što radiš?«
»Oh, ništa posebno«, reče s olakšanjem. »Samo se odmaram kod kuće. Ne
mogu dočekati da te vidim za Božić.«
»Ja također. Jesi li sam večeras?«
»Ne, neki prijatelji mi dolaze u posjet kasnije«, lagao jer je znao da bi, ako
joj kaže da je opet sam, bila zabrinuta, a htio je da ne misli ni na što osim na
zadnje mjesece svoje diplome.
No svejedno Gaby reče: »Zabrinuta sam za tebe što si sam u toj kući. Zašto
mi ne daš da te spojim na dating site? Bio bi pravi ulov.«
»To je slatko, draga.«
»Mislim ozbiljno. Samo želim da budeš sretan.«
Sedam riječi koje su ga osupnule.
Progutao je, odjedanput preplavljen njenim komentarom, njegovom
ljubaznošću.
Mislio je na sva ona vremena kad bi sjedio na trijemu u dvorištu i gledao
Gaby kako se igra s bratom, i trenutke kad su bili tinejdžeri, čak i kad su se
prepirali s njim, čak i kad su odjurili nakon tučnjave kad bi Travis pomislio:
Ne želim da više odrastaju. Ne želim da odu. Moja djeca i moj posao su sve što
imam. To je sve što sam ja.
Možda je to sve što ću ikada biti.

Žena je zurila u televiziju a da zapravo ne gleda što je na njoj. U rukama se

igrala fotografijom pomičući je između prstiju.
»Želiš li još vina?«
Axelov ju je glas probudio iz misli.

85
 Knjige.Club Books

»Ne«, odgovori, i dalje mičući fotografiju među prstima. Mogla je vidjeti

Axela kako ju pažljivije gleda, sliku koju je držala. »Dosta mi je«, rekla je. »Možeš
ići u krevet ako hoćeš.«
Axel je kimnuo, ali se nije pomaknuo.
»Jesi li sigurna da si dobro?«, upita. Ona ga odmjeri ovaj put i mora da je
vidio odgovor, jer čim ga je vidio, ponovo je kimnuo. »Vidimo se onda ujutro.«
Gledala ga je kako odlazi, gledala je kako se osvrće i gleda je s dna stuba,
zabrinutost na njegovu licu i potom se popeo u tminu. Slušala ga je kako se kreće
okolo iznad nje, škripu podnih ploča, i potom se njena pažnja vratila na
fotografiju koju je držala.
Snimljena na prednjim stubama kuće u južnom Brooklynu, možda prije deset
godina, bila je to slika obitelji.
Otac.
Njegova dva sina.
I njegova kći.

86
 Knjige.Club Books

Prije

Rebekah je prvi put srela Kirsty Cohen na Columbia Universityu gdje su obje
bile na istom kolegiju iz biologije. Bila je blještava crvenokosa koja je voljela
ići na ples i odmah su se sprijateljile. Imale su isti smisao za humor, što je bitno
olakšalo, ali bilo je i drugih sličnosti: Kirsty je isto bila iz obitelji s
dominacijom muškaraca, osim što je imala četiri starija brata, a dvojica su već bili
liječnici, jedan kardiolog na Johnu Hopkinsu. Ponekad, kad bi Kirstyina obitelj
došla u grad, Rebekah bi se osjećala zastrašeno i posramljeno razgovarati o svojoj
obitelji, iako ju je boljelo što se tako osjeća: tri desetljeća Kirstyini roditelji su
zajedno vodili ogromnu reklamnu agenciju u gradu i kad god bi pitali Rebeku o
njenim roditeljima, o njenoj braći, rekla bi im da joj je majka umrla dok je još bila
mlada, da je Mike prije nesreće bio uspješan u razvijanju aplikacija i da je Johnny
pisac povijesne fikcije. Samo jedan dio toga bio je točan i poslije bi ju grižnja
savjesti izjedala, ali djelovalo je manje razočaravajuće od istine.
Te dvije žene jedva da su se razdvajale do diplome kad je Rebekah odlučila
ostati u New Yorku da studira medicinu na NYU, a Kirsty se preselila u Baltimore
slijedeći put svog brata na Johnu Hopkinsu. Iako se to nekoć činilo nevjerojatnim,
konačno su prestale tako često razgovarati. Ali ne potpuno: tijekom godina ostale
su u vezi porukama i e-mailovima - ne tako često, ali dovoljno - i svako toliko,
kad god je Kirsty navraćala u grad da posjeti roditelje, one bi se sastale.
Zbog toga su se našle zajedno sredinom rujna: Kirsty je nazvala i rekla Rebeki
da će u isto vrijeme u gradu za vikend biti tri djevojke s kojima su bile
na Columbii i mislila je organizirati zajedničku turneju. »Barova u New Yorku«,
šalila se preko telefona.
»Malo mi treba ovih dana«, odgovori Rebekah.
Kirsty prasne u smijeh. »Nemoj srati, Murphy. Ti si Irkinja.« Uvijek bi ju
zvala Murphy, čak i kad se Rebekah udala za Garetha i promijenila
prezime. »Poslat ću ti detalje.«
Tako je Gareth, jedne vlažne subotnje večeri, došao čuvati djevojčice, a
Rebekah se odvezla Uberom u grad. Kirsty je rezervirala stol u lokalu s
burgerima na uglu 114. i Broadwaya, gdje su njih pet uvijek odlazile kad su bile
studentice, pa iako je bio boemski preuređen, i burgeri su sada bili duplo skuplji
nego 2002, još uvijek su radili frapee od maslaca od kikirikija, i te su žene sjedile
u istom separeu kraj prozora. Nakon što su pojele, uzele su drugi Uber na jug do
Renaissancea na Broadwayu jer je jedna od njih poznavala menadžera hotelskog

87
 Knjige.Club Books

bara i smatrala da bi im mogla priskrbiti rundu besplatnog pića. Nakon što ju je

gledala kako urnebesno očijuka pet minuta, na Rebekino iznenađenje je uspjela i
zgrabile su stol s nevjerojatnim pogledom na Times Square s njegovim šarenim
večernjim panoima.
Otišle su oko 23 sata, nakon još pet rundi, sve su bile pijane ili na dobrom
putu. Još na studiju, Rebekah je uvijek najbolje podnosila alkohol, i izgledalo joj
je da je još uvijek tako, pa kad je Kirsty došla s planom da idu u Zee Club u 45.
Streetu, Rebekah je predvodila, dovoljno ošamućena da misli kako će joj
otmjeni engleski naglasak pomoći uvjeriti izbacivače da ih puste da se uguraju
preko reda. Više je pomoglo što su njih pet bile privlačne pa su, kad su ušle,
kupile još pića i krenule na plesni podij.
Postupno, tijekom sljedećeg sata, dok je bas odzvanjao zgradom, Rebekah i
Kirsty su se razdvojile od ostalih žena i malo nakon toga Rebekah se razdvojila i
od Kirsty.
Ostatak je bio u magli.

Probudila se sa zastrašujućim mamurlukom, onim kad jako tuče u prednjem

dijelu glave, a osjećaš se kao da će ti oči stvarno iskočiti. U početku, dok se micala
u krevetu, nije ništa primjećivala osim teške glavobolje, suhoće u ustima, mučnine
kako lagano vrije u dnu grla. Ali kako je bivala sve svjesnija svoje okoline, ostale
stvari su se izoštravale; zvukovi koji nisu pripadali ulici u kojoj su ona i djevojčice
živjele, cvjetni miris plahti ispod nje, osjećaj na madracu, njegova tišina dok se
pomicala, dok bi njen zaškripao svaki put kad bi promijenila položaj.
Otvorila je oči.
Bila je u sobi koju nije prepoznala.
»Dobro jutro«, reče glas s njene lijeve strane.
Muškarac kojeg nije poznavala stajao je pored kreveta.

88
 Knjige.Club Books

21

Sat na zidu pokazivao je 1:30 ujutro.

Rebekah je bila potpuno budna, a glava joj je bila puna slika koje nije mogla
ne vidjeti. Gareth. Noella. Ideja da su zajedno. Užasna se misao zadržavala -
da Noe nikad nije imala djece, da se bojala godina neplodnosti, i da nije htjela da
se Rebekah vrati jer je htjela Kyru i Chloe za sebe - i u trenutku kad bi to silom
odagnala, to je zamijenilo nešto još gore: sjećanja kako ona i Johnny trče kroz
šumu spašavajući svoje živote. Mogla ga je čuti kako ju doziva kroz drveće.
Sjetila se zbunjenosti u tim trenucima. I onda ga je zamislila u minutama netom
prije toga, kad su još bili zajedno - prestravljeni, uplakani.
Kamo si otišao nakon toga, Johnny?
Izvana se čulo povremeno graktanje, lepet krila dok se more razbijalo o zidove
luke. Nekoć je obožavala ocean. Sjećala se kad bi njih četvero išli na godišnji izlet
na Union Beach, i mislila je kako joj je onda godio zvuk vode. Bio je oslobađajući,
savršena uspavanka.
Sad je to bio zvuk zatočeništva.
U dva je ustala, žedna. U dva i pol je ponovo ustala i otišla do prozora. Ništa
se nije vidjelo, samo tamni ovoj.
Ako je uopće spavala na ovome mjestu, onda je to bilo nemirno. Bilo je noći
kad je strah bio toliko velik da je bio poput utega, komada odjeće koji nije
mogla otkopčati. Trgnula bi se iz sna usred noći - puno noći, taj san od kojega
nije mogla pobjeći, sa stopalima sputanima vlaknima tepiha - i vidjela bi trgovinu
i ne bi je prepoznala. Nakratko bi joj panika ispunila grudi i napuhivala se poput
balona. Bilo bi joj teško disati. I onda bi se sjetila.
Na otoku sam.
Čekam spasioce koji neće doći.
Ustala je i otišla do vrata provjeravajući jesu li pričvršćena. Vani se nije vidio
Main Street i to joj je duboko godilo. Nije željela da se može vidjeti van jer, ma
kako poremećeno zvučalo, nije htjela da itko gleda unutra. Um se poigravao
varkama, naročito nakon zalaska sunca. Znala je da ovdje nema nikoga drugoga.
Ali zbog toga njen strah nije bio nimalo manje stvaran.
Vratila se u krevet, ležala s upaljenom svjetiljkom čiji sjaj je ocrtavao vodenu
mrlju V-oblika na cementnom podu. Zatvorila je oči zacrvenjenih kapaka
i pokušala misliti na nešto bolje, na Kyru i Chloe. To je bila njihova sedma večer

89
 Knjige.Club Books

bez nje, ali se pokušala zamisliti u njihovoj sobi slušajući ih kako spavaju, njihovo
slabo disanje.
Sad sam kući, zamišljala je kako im govori. Kod kuće sam.
I onda nešto začuje.
Otvori oči. Dok je vjetar pojačavao izvan trgovine, šum ponovo naiđe.
Dolazio je s mora. Nije ptica. Nisu valovi.
Motor.
Jurne prema prozoru, popne se na pult, gotovo je pala u svom očaju, a zatim
se sjeti što se dogodilo zadnji put kad je mislila da čuje brodicu. Ali trebao joj je
samo trenutak da shvati da je večeras drugačije.
Mogla je vidjeti koćaricu.
Sranje. Stvarno je.
Doista je stvarno.
Zgrabi hlače, uskoči u tenisice i otvori brave na vratima još dok je navlačila
kaput. Kad je stigla do auta, ponovo provjeri: još je tamo, još uvijek se
kreče otprilike sjeverno, pored šume na istoku otoka.
Upali motor Cherokeea, okrene ga i ubrza izvan Main Streeta, natrag prema
benzinskoj. Uhvati obrise broda daleko ispred sebe kako se klacka nasuprot crnilu
vode. Ali drveće je vrlo ubrzo postalo gušće s obje njene strane - i uskoro nije
uopće imala pogled na koćaricu.
Nastavi, prođe skretanje za Nuyahshu, pored benzinske, stopalom na podu.
Još uvijek nije mogla vidjeti brod i ubrzo shvati da je prošlo deset minuta a da ga
nijednom nije vidjela - ali nastojala je da je to ne porazi. Nastavi. Samo nastavi.
Konačno prijeđe otok koliko se moglo autom, a gustiš s tri kuće oštećene olujom
označavao je najistočniju točku.
Plaža se prostirala s obje njene strane, uglavljena između mora s jedne strane
i šume s druge. Stabla su bila raštrkana i kržljava, oštećena od vjetra tako jako da
su im grane izgledale kao da dopiru do tla.
Nigdje nije mogla vidjeti brod.
Ali mogla je vidjeti nešto drugo.
Svjetlo baklje, u šumi.

90
 Knjige.Club Books

Prije

Taj neznanac zakoračio je prema krevetu. »Dobro jutro«, reče ponovo.

Rebekah je zgrabila plahtu i povukla je k sebi prekrivši se od vrata naniže.
Muškarac je imao ručnik oko pasa i još je bio mokar od tuširanja. U jednoj je ruci
držao šalicu kave iz koje se pušilo. Stavio ju je na noćni ormarić, a zatim se
odmaknuo od nje očito prepoznavši njenu zbunjenost.
»Ne sjećam se jesmo li se sinoć uopće upoznavali«, reče, ali ne baš odvažno
i ne misleći da bezimenost smatra oblikom osvajanja, pričom s kojom bi se
šalio. »Zovem se Daniel.«
Pruži joj ruku.
Vidjela je da nema prsten, ali je svejedno oklijevala i kad je on shvatio da mu
neće uzvratiti, povukao je ruku, očito povrijeđen. Rebekah je ponovno
bacila pogled na sobu. »Što se, dovraga, dogodilo?«
Muškarac se namršti.
»Ne...« Glas joj odluta. »Ne sjećam se.«
»Sreli smo se sinoć u Zeeu.«
Osjećala je da bi mogla povratiti. Nikad ranije nije napravila nešto takvo.
Nikad nije imala usputnu vezu. Nije imala slučajni seks. Nije odlazila kući s
muškarcima nakon što ih je upoznala na noćnom provodu, a pogotovo ne kad ima
trideset devet godina i trebala bi znati bolje.
Osim što jesam.
Upravo sam to napravila.
Mičući se u krevetu, pomislila je na Garetha. Ovo je bilo prvi put da je izašla
nakon njihova razlaza. Nisu bili zajedno pa nije trebalo biti važno s kim je bila u
krevetu - osim što je bilo njoj. Postupno su našli ravnotežu i Rebekah je bila u
stanju kontrolirati uvjete. Garethovo zastranjivanje, mjeseci koje je proveo vodeći
drugu ženu u vinograde u Upstateu i u dućane sa skupom odjećom u gradu, uz
činjenicu da mu je Rebekah bila nepogrešivo vjerna, davalo joj je određenu razinu
moći. Nije ju često koristila, ali bila je uvijek prisutna. Cijelo je vrijeme govorila
Garethu Voljela sam te dok mi nisi slomio srce. Vjerovala sam ti. Nikad ne bi bila
primitivna i neumjerena kao ti.
A što sad?

91
 Knjige.Club Books

Nije ga prevarila, ali se tako osjećala. Probuditi se u krevetu nekog neznanca,

ne imati pojma kako se zove, tako se napiti da se niti ne sjeća tog čina: to
je izgledalo kao isto ono oružje koje je koristila protiv Garetha.
»Je si li dobro?«, upita čovjek.
Bio je stariji od nje, možda u srednjim pedesetima, zgodan i s četvrtastom
čeljusti, blagorječiv, fizički u kondiciji. Ponovo je provjerila njegov prstenjak,
ne radi prstena nego zbog znaka, dokaza da je oženjen čovjek koji skriva svoj
prsten. Ali nije bilo ničega. To je bio neznatni plus i on se doimao iskreno
iznenađenim njenom reakcijom na njega, što je bio još jedan plus: ako je bio
iznenađen, to znači da je očekivao od nje da se sjeća njega i njihove zajedničke
noći. Nekako nije izgledao kao tip muškarca koji bi iskoristio ženu koja je toliko
pijana da je praktički izgubila pamćenje.
Pokušala se usredotočiti na ono čega se sjećala.
Pojavili su se u klubu, plesali i onda se Rebekah postupno odvojila od Kirsty.
Zadnje čega se sjećala bilo je da traži svoju prijateljicu po plesnom podiju, po
zahodima, garderobi, a potom je pokušala nazvati Uber. No je li to bilo u klubu
ili izvan njega? A onda što?
»Obožavam tvoj engleski naglasak.«
Rebekah pogleda muškarca. Još uvijek je imao ručnik, ali sad je naizgled bio
toga svjestan: otvorio je ormar i zgrabio majicu. Kad ju je obukao, prošao
je rukom kroz svoju kosu pokazujući prema okviru slike. »Moj djed je došao iz
Portsmoutha«, reče i Rebekah je vidjela da je na zid objesio neku prastaru mapu
Hampshirea istočkanu imenima na staroengleskom. »Obožavam Britaniju.
Boravio sam tamo često.«
Samo je zurila u njega.
»Iz kojeg si dijela?«
»Gledaj, Daniele, dobro?« Zastane, proguta. »Ne sjećam se baš protekle noći
i probuditi se ovako... To nije nešto što ja radim. To nisam ja.«
Kimnuo je. »Shvaćam. Ni ja to nisam.«
Promatrala ga je pokušavajući naslutiti laž.
»Iskreno«, reče držeći podignutu ruku. »Ja nikada ne radim takve stvari,
vjeruj mi, pa sam i ja bio jednako iznenađen kad sam se probudio i tebe
našao ovdje.« Nasmiješio se, toplo. »Znam da to zvuči kao finta, ali nije. To je
istina.«
I dalje ga je gledala.
»Ne krivim te što si sumnjičava.«
»Jednostavno se ne...«, Rebekah zastane.
»Ne moraš objašnjavati.«
»Jednostavno je praznina, to je sve.«

92
 Knjige.Club Books

»Ako ćeš se bolje osjećati, i ja imam par praznina, iako se sjećam da smo u
jednom trenutku apsolutno trusili pića, pa će to biti zašto u glavi osjećam
plamen.« Pokaže na kavu koju je njoj donio, koja se još pušila na noćnom
ormariću. »Imam nešto tylenola ako ti treba.«
Pogledala je po sobi. Plahta je još uvijek bila čvrsto oko nje, ali čvor tjeskobe
u njenom želucu počeo se opuštati. »Cambridge«, reče.
»Pardon?«
»Cambridge. Rođena sam u Cambridgeu.«
Lice muškarca se ozari. »Oh, wow, obožavam Cambridge. Tako prekrasan
grad. Jedan je moj prijatelj tamo doktorirao. Išao sam ga tamo posjetiti puno puta.
No zvučiš kao da si u Sjedinjenim Državama već neko vrijeme?
»Dvadeset jednu godinu. Živim ovdje od osamnaeste.«
»Ah, to objašnjava zašto smo uspjeli zagaditi taj prekrasni naglasak.«
Ponovno joj se nasmiješi.
»Moj tata«, reče. »On je rođen u Brooklynu.« Dok je gledala u njega, njegovu
vlažnu majicu, ručnik oko pasa, počela se ponovo osjećati smeteno. »Vjerojatno
bih trebala krenuti. Osjećam se usrano, imam tonu stvari za obaviti i...« Pomislila
je na djevojčice. Krivnja joj je probola prsni koš. Je li uopće sinoć poslala Garethu
poruku da mu kaže da neće doći kući? »Gledaj, nisam smjela ovo napraviti. Ja...
Imam... Doma, imam...«
Muškarac podigne ruke.
»Razumijem«, reče jednostavno.
»Sigurna sam da si dobar tip...«
»Shvaćam, stvarno.«
»Hvala«, reče ona.
Izgledao je kao da shvaća da joj treba privatnosti pa ustane i izađe iz sobe
zatvorivši za sobom vrata.
Rebekah je odahnula.
Samo je htjela zaboraviti da se ovo ikad dogodilo.

Ali nije mogla.

Kad se vratila u brownstone, Gareth je čekao na prednjim stubama gledajući
Kyru kako se lopta. Kad je zagrlila djevojčice i kad su bili van dosega uha, rekao
joj je: »Zašto mi nisi poslala poruku? Bio sam zabrinut za tebe, Bek.«
»Odrasla sam, Garethe.«
»Znam, ali...«
Gledala je u njega i osjetila još jedan udarac žaljenja: stvarno je to mislio. Bio
je zabrinut zbog nje. Još uvijek ga je bilo briga što se s njom događa.
Definitivno mu nije mogla reći sada.

93
 Knjige.Club Books

»Prenoćila sam kod Kirsty i ja...« Čak se ne sjećam ni imena muškarca s kojim
sam spavala. »Malo smo se napile. Žao mi je.«
Njegov je pogled ostao na njoj. Je li mogao vidjeti da to nije sve?
»Mislim da se sada sjećam zašto ovo ne radim«, dodala je i zatvorila oči. Nije
htjela da ga mora pogledati. »Stvarno mi je žao. Jesu li djevojčice bile dobre?«
Kad ih je ponovno otvorila, on se smiješio, a pogled mu je bio fiksiran
dražesne na Kyru. »Bile su izvrsne. Bilo je fantastično provoditi vrijeme s njima.«
Nakon što je Gareth otišao, Rebekah je potpuno potisnula sve zaostale
osjećaje. Kad je Kirsty nazvala i pitala je što joj se dogodilo u klubu i kamo je
nestala, Rebekah je jednostavno rekla da se ne sjeća jer je barem u tome bio tračak
istine.
I onda bi sljedećih dana i tjedana, kad je bila sama u kući, kad je mislila kako
ju je Gareth prevario i kako ga je izbacila, osjećala kako u njoj krivnja gori,
poput fosfora. Ponekad bi je deaktivirala podsjećajući se da više nisu zajedno, da
je on taj koji bi trebao patiti, a ne ona.
Ipak je pretežno bila zabrinuta da bi njeni postupci mogli poremetiti ravnotežu
koju su njih dvoje pronašli.
Zamišljala je razgovor koji bi uslijedio kad bi išta priznala.
I najčešće bi zamišljala kako je Gareth pita tko je tip s kojim je spavala - i
kako bi Rebekah morala priznati da, do jutra kad se probudila u njegovu
krevetu, nije imala pojma.

94
 Knjige.Club Books

22

Svjetlost baklje u šumi.

Ugasi motor i - ostavivši vrata širom otvorena - počne trčati plažom. Dok su
joj cipele teško kloparale po pijesku, obris otoka počeo vijugati ulijevo,
ispred sebe razabra mol. Bio je malen, a njegov klimavi drveni okvir smješten
iznad površine vode - ali njenu pažnju nije privlačilo to.
Privuče je koćarica koja je tamo bila usidrena.
Ista ona koju je vidjela na moru.
Rebeku zahvati adrenalin i ubrza korak vičući u vjetar: »Hej! Pomozite mi!
Pomozite mi!« Nije bila sigurna može li je itko čuti, ali je još uvijek mogla vidjeti
svjetiljke, tanke bijele strijele koje mijenjaju smjer u gustoći šume. »Hej!«,
povikne opet mašući rukom. »Hej, ostala sa...«
Buka rikne kroz noć.
Rebekah istog časa prestane trčati, a promjena kretanja bila je tako nagla da
se spotaknula i pala na koljena u pijesak.
Pucanj.
U šumi je, između obrisa debala, mogla vidjeti odvojene svjetlosne šiljke koji
šaraju naprijed-natrag. Mogla je čuti i glasove.
Muškarci. Dvojica.
Rebekah se na trenutak nije pomaknula. Nije mogla sve da je i htjela. Obuzeo
ju je užas i paralizirao. Nije znala da li da ide naprijed ili da se vrati misleći na
istu stvar. Što ako je to on?
Čovjek zelenih očiju.
Ponovo se digne na noge osvrćući se u smjeru iz kojega je došla. Jeep se nije
mogao vidjeti - prikrivala ga je plaža u obliku polumjeseca i boja noći - pa čak i
kad se mjesec pojavljivao i nestajao s vidika, a plaža blistala između različitih
sivih nijansi, i dalje ga nije mogla vidjeti. Bila je bliže koćarici i molu negoli autu.
Da li da se vrati?
Ali što ako su to bili spasioci koje čeka?
Ponovo pomisli na pištolje. Zašto bi spasioci došli naoružani? Počne se
polako kretati naprijed, uplašena, ali morala je znati pa je slijedila smjer
svjetiljki. Kad je stigla do ruba linije stabala, vidjela je da se šuma naglo spušta
dolje u zaljev koji je bio petnaestak metara niže. Među spletom stabala bili su
muškarci, duboko unutra, iza vrha padine na suprotnoj strani zaljeva.

95
 Knjige.Club Books

Rebekah je ponovno oklijevala.

Definitivno nisu obalna straža: da jesu, zašto bi došli neoznačenom
koćaricom? Nisu ni ribari jer je sezona na losose završila u listopadu. Osim toga,
što su ribari mogli naći u šumi u 3 ujutro? I zašto bi pucali?
Strava je bujala pod njenim rebrima.
Jer je znala.
Duboko je u sebi znala točno tko je to - i dok je sporo napredovala niz kosinu
zaljeva, prema stazi u podnožju, odjednom začuje lagan šum koraka.
Sledila se.
Bilo je tako blizu.
Koračićem udesno nađe zaklon iza išaranog debla i pokuša pratiti izvor šuma.
Na trenutak nije mogla ništa vidjeti.
Ali onda je izronio.
Čovjek s naglavnom svjetiljkom.
Svjetlo je isprva otežavalo da mu se vidi lice, ali onda je izvadio mobitel i dok
je provjerio zaslon, meki plavkasti sjaj obasjao mu je crte lica - njegovu
čeljust, njegova usta i naposljetku njegove oči.
Rebeki srce zastane.
To je upravo onaj za koga je znala da će biti. Čovjek koji ju je pokušao ubiti.

96
 Knjige.Club Books

23

Zelenooki.
To je definitivno on.
Njegova je naglavna svjetiljka treperila kao srčani otkucaji i prigušivala se
svaki put kad bi osjetila udar koraka. Zurio je u svoj mobitel, a zaslon je
obasjavao svjetlost njegovih očiju, njegovu maslinastu kožu blijedim plavkastim
sjajem. U tjednu otkad ju je napao, pustio je da njegova čekinjava brada naraste
gušće, možda da prekrije posjekotine i modrice - ali prepoznala bi ga bilo gdje.
Slijedio je stazu na dnu zaljeva ne gledajući prema gore i prstima je micao po
zaslonu. Nije imao pojma da Rebekah gleda, samo desetak metara dalje, još uvijek
dišući, još uvijek živa. Mislio je da je njeno tijelo duboko u šumi, da se raspada,
da ga trgaju životinje. A svejedno se bojala. Toliko se bojala da su joj podrhtavale
kosti.
Stao je direktno ispod nje na padini.
Pogled mu je još uvijek bio uperen u mobitel, no sad je vibrirao u njegovoj
ruci, prigušenim zujanjem koje se razlijegalo kroz šumsku tišinu. Molim te,
nemoj odgovoriti ovdje. Molim te, idi. Molim te, samo otiđi.
Prisloni telefon na uho. »Da?«, reče gledajući oko sebe i okrenuvši se prema
njoj. »Ne, nisam čuo da zvoni. Ovo mjesto je potpuno mrtva zona.«
»Jesi li upravo pucao iz svog pištolja?«
Na trenutak je Rebekah mogla savršeno čuti pozivatelja.
»Da, ovdje ima tvorova.«
»Ti to ozbiljno?«
»Ne želim ići kući s bjesnoćom.«
»Mi ovdje čak ne bismo trebali ni biti, ti glupi kretenu!«
»Smiri se, nije sezona«, reče Zelenooki i zatim se malo pomakne - i, učinivši
to, svaki odgovor pozivatelja prigušilo je njegovo tijelo. »Ne«, reče, »rekao
sam ti, ona nije ovdje.« Kratka pauza. »Nije bio ovaj dio šume. Bilo je negdje
drugdje.«
Čovjek se ponovo okrene u smjeru Rebeke.
S obje strane drveta koje je koristila za skrivanje, tlo je oživjelo, lišće i grane
su zasjale. Trgnula se i zatvorila oči osluškujući ga, a um joj je stvarao slike
kako on grabi uz padinu prema njoj s pištoljem ispred sebe.
»Ne znam gdje je«, reče on.

97
 Knjige.Club Books

Odahnula je.
»Ne mogu reći noću.« Vidjela ga je kako ponovno mijenja smjer, osjetila kako
vjetar pojačava noseći razgovor prema njoj. »Ovo mjesto je kao labirint. Što
želiš da kažem?«
»Ne želim da išta kažeš«, ljutite je uzvratio pozivatelj, jasno kao da stoji ispred
njih oboje. »Sve što želim je da zapamtiš gdje si je zadnji put vidio.« Muškarac
zelenih očiju ponovno se okrenuo upijajući svoj okoliš. »Tijelo joj je trebalo
trunuti u nekoj jebenoj rupi.«
Ponovo se pokrenuo u smjeru suprotnom onome iz kojega je došao. Uskoro
je postalo nemoguće razabrati drugu stranu razgovora. Sve što je Rebekah mogla
čuti bio je čovjek zelenih očiju, njegov blagi latino naglasak, agresivnost u
njegovom glasu, prijetnju.
»Čak i ako je ne mogu naći, do trenutka kad se netko ovdje vrati ako itko ikad
dođe tako daleko njene će kosti po cijeloj šumi razbacati životinje.« Zaustavio se
i pažljivo gledao u raslinje. Nešto je vidio - ili je tako mislio. Pozivatelj je morao
shvatiti šutnju. »Nije ništa.« Počeo je opet hodati, bez žurbe, pažljivo. »Ako želiš
da ti kažem gdje je njen leš, morat ćemo se vratiti kad se razdani.«
Opet je stao, okrenuo se za pola kruga, pogleda uperena natrag na isto ono
mjesto u koje je zurio trenutak ranije. Rebekah je pratila smjer njegova pogleda:
tamo mora da je neka životinja. »Ne, ne kažem da smo izgubili vrijeme«, nastavio
je, još uvijek koncentriran na isto mjesto, a glas mu se stišao dok je pretraživao
drveće. »Ali ova šuma je veća nego što se sjećam i trenutno je mrkli mrak. Ako
se vratimo preko dana, bit će je lakše pronaći.« Ponovo je počeo hodati. »Ne
slažem se. Bit će u redu. Ovdje nitko neće doći do travnja.«
Sad je bio možda trideset metara udaljen od nje. Uskoro će biti predaleko da
Rebekah išta razabere - te se stoga ona pomakla naprijed, automatski,
pokušavajući prilagoditi svoj položaj da ga jasnije čuje.
Kad je podigla nogu i ponovo je spustila, ispod sebe je ugledala nagnutu
granu.
Tada je bilo prekasno da se vrati.
U tišini šume, grana kvrcne.

98
 Knjige.Club Books

Prije

Mjesec dana Rebekah se osjećala utrnulo. Kad bi navečer djevojčice otišle u

krevet i kad bi bila sama u kući, pokušala bi gledati TV ili čitati knjigu ili bi
si odvratila pažnju laptopom. Činila bi bilo što da zaustavi sjećanje na jedino
mjesto na koje se nikad nije htjela vratiti.
Neznančevu spavaću sobu.
Odvela je djevojčice u Prospect Park i pustila ih da se igraju u lišću kad bi
počelo opadati, a srela je i prijatelje s kojima je radila u bolnici i koji su isto
imali djecu. Ona i Gareth su čak i odveli djevojčice, učetvero, u kino - iako se to
pokazalo katastrofalnim jer je Chloe uglavnom plakala, a Rebekah i Gareth
su oboje izgubili živce, vikali na djevojčice, a potom su se okrenuli jedno na
drugo. Neprestana zaokupljenost nečim ipak je dala rezultata: nije tako često
mislila na svoju grešku i, kad su ona i Gareth ponovno uspostavili staloženost u
koju su ušli od razlaza, njen se život vratio u normalu.
U zadnjem tjednu listopada, kad je počeo jačati utjecaj jeseni, a noći postajale
sve duže, Rebekah je pozvala Noellu na večeru i - dok su sjedile za stolom u
kuhinji, pijući vino dok su kotleti cvrčali na grilu Rebekah je gotovo priznala.
Znala je da ju Noe neće osuđivati, da bi gotovo sigurno rekla da je to dobro za
Rebeku, da je važno izlaziti i zabaviti se, provesti vrijeme radeći stvari koje bi
slobodna odrasla osoba trebala raditi. Rekla bi: »Tvoje kćeri su najvažnija,
najveselija stvar koju si u životu napravila, Bek, ali kad dođe do mijenjanja pelena
i čišćenja bljuvotina, svakome zna dozlogrditi.« Ali zbog nečega u vezi s
tom noći, anonimnosti seksa u pijanstvu, Rebekah je jednostavno pocrvenjela od
srama.
»Jesi li dobro, draga?«
Podigne pogled. »O da, dobro sam.«
»Jesi li sigurna?«
Noe ju je pažljivo promatrala.
»Da, svakako«, reče Rebekah i ustane da provjeri kotlete. Kad je završila,
ponovo je pogledala u Noe. Još uvijek ju je promatrala kao da je osjetila da
se nešto zbiva. Rebekah je slegnula ramenima. »Valjda sam u zadnje vrijeme
puno razmišljala o tati. Hoću reći, uskoro će biti dvije godine.« Zastala je
jedva mogavši pogledati Noe u oči, jer to je bila laž, i to bezočna: jako joj je

99
 Knjige.Club Books

nedostajao tata, ali nije mislila na godišnjicu njegove smrti. »Ne mogu vjerovati
da je prošlo tako brzo.«
»Znam, draga«, reče Noella. »Godišnjice mogu biti teške. Ljudi misle da je
najgore kad netko umre - ali nije. Sjećam se kad je moja mama preminula,
isplakala bih se svaki put kad bi se približavao njen rođendan. Godinama sam
plakala i na Thanksgiving, samo zato jer mi je nedostajao njen pire od krumpira.
Rebekah se nasmiješila i tada joj je pogled pao na vrata: ušla je Kyra sa
svojom ružičastom žirafom u rukama.
»Ky, trebala bi spavati.«
»Nisam umorna, mamice.«
»Hajde, vrijeme je za spavanje.«
Ali Kyra je otišla k Noe i zagrlila je držeći se kao da joj o tome ovisi život jer
je čak i u dva i pol ujutro znala kako igrati igru odugovlačenja. »Zdravo,
teta Noe«, rekla je nevino, a Rebekah i Noe su prigušile cerek.
»Hej, dušo.«
Stisnula je Noe i Noe joj je uzvratila.
»Tvoja mamica je u pravu, Ky. Ne želiš biti umorna ujutro, zar ne?« Kyra je
još dublje zakopala svoju glavu u Noein trbuh.
»Hajde, gospođice, vrijeme je za krevet«, reče Rebekah i ispruži ruku.
Kyra je nevoljko prihvati.
Ostavila je Noe da pripazi na kotlete i odnijela Kyru na kat. Večernje je svjetlo
bacalo sjene životinja po stropu. U kolijevci na drugom kraju sobe čvrsto
je spavala Chloe. Rebekah je ušuškala Kyru, a kad je pitala Rebeku da ostane, ona
je legla kraj svoje kćeri i počela joj milovati kosu. Nije trebalo puno da se Kyra
stiša, disanje joj se promijenilo, ali Rebekah je ostala tamo neko vrijeme uživajući
što je tako blizu svojih djevojčica. Čula je Noe u kuhinji kako dovršava večeru na
kojoj je trebala biti gošća, ali Rebekah je znala da joj neće zamjeriti.
Naposljetku je Rebekah skliznula s madraca, poljubila Kyru, zatvorila vrata i
sišla. Dok je silazila, stala je kod fotografije postavljene na zidu na pola
puta prema dolje. Na njoj su bili ona, Johnny, Mike i njihov otac, snimljena na
večeri na MacDonald Avenue gdje su se svi obično nalazili, dva tjedna prije nego
je Mike umro. Gledajući njihova lica, osjetila je još jedan udar krivnje zbog laži
koju je ranije izrekla Noelli. Kad je to zadnji put stvarno provela trenutak
sjećajući se svog tate? Možda prije tjedan dana. Možda dva. Ali kad je zadnji put
mislila na Mikea? Prije mjesec dana? Dva? Duže od toga?
Moram zaboraviti na neznance, mislila je dok joj se pogled premjestio s tate
na Mikea i konačno stao na Johnnyu. Vrijeme je da se usredotočim na one koje
volim.

100
 Knjige.Club Books

24

Čim je grana kvrcnula, muškarac se okrenuo.

Uperio je pogled na mjesto udaljeno oko metar od nje. Sranje. Oh, sranje.
Instinktivno je krenula u zaklon prema stablu koje je ranije koristila, naslonila
se leđima, rukama uz deblo, sa srcem u grlu.
Odjednom su joj pluća bila poput olova.
Jedva je disala.
Zatvorila je oči pokušavajući ga čuti, ali on je bio na stazi, ne u raslinju kao
ona, a staza je bila uglavnom od trave i tvrdog blata.
Njega se ne bi čulo.
Trči.
Moraš trčati.
Pogledala je gore uz padinu, u smjeru iz kojega je sišla. Tamo je bila plaža.
Odande je imala pola kilometra brzog trka natrag do auta. Je li mogla to izvesti a
da je ne uhvate? Što bi se dogodilo čak ako i bi? Znali bi da je još živa. Znali bi
da je...
Kvrc.
Tijelo joj se ukočilo.
Šum je došao s druge strane stabla, s dna zaljeva. To je bio on. Gledao je gore
u njenom smjeru.
Jedva tri metra od nje.
»Što je?«
Bio je tako blizu, Rebekah je ponovo mogla čuti pozivatelja.
»Jesi li nešto našao?«
Svjetlo svjetiljke preplavilo je tlo tik do Rebekine desne strane. Nije se
micala. Gledala je krajičkom oka kako svjetlo pregledava s njene desne strane pa
straga stabla iza kojega se skrivala, pa lijevo. Pritom je vidjela da je stablo s te
strane puklo i da se dio srušio. Muškarčeva naglavna svjetiljka zastala je na
tom dijelu, kao da je pokušavao otkriti je li to stablo izazvalo taj zvuk - ili nešto
drugo.
»Jesi li tamo?«
»Da«, reče Zelenooki tiho.
»Što se događa?«

101
 Knjige.Club Books

Osjećalo se kao da njegova tišina traje satima i u Rebekinoj glavi su se

ponovno počele stvarati slike: kako on puzi uz padinu, kako ga ona nije niti
svjesna, kako neka ruka izlazi iz tame i hvata je za grlo.
»Ništa.«
Njegov je glas još uvijek bio jednako udaljen.
Još jednom je izdahnula.
»Nećemo se ovdje vratiti danju.«
»Zašto ne?«
»Zar nisi slušao ništa što sam rekao na putu ovamo? Cijelim tim područjem
patroliraju federalci. To je glavna kokainska ruta.«
»Pa?«
»Pa ako nas uhvate ovdje, to znači pitanja.«
»Možemo jednostavno lagati.«
»Ne, ne možemo jednostavno lagati. Nemamo čak ni dozvolu da ovdje
pristanemo - ni danju ni noću. Noću barem imamo mrak. Danju nemamo ništa.
Ne možemo lagati ako nas uhvate i nemamo dozvolu. I, u svakom slučaju, laži
znače još pitanja. Više pitanja znači više murjaka. Već sam se riješio jednog
problema za tog kretena. Ne treba mi da ova stvar eskalira u još jedan. Sranje,
zašto ju jednostavno nisi zakopao kao što sam ti rekao?«
»Bilo je komplicirano. Stvari su se krivo odvijale. Ponestalo mi je vremena.«
Muškarac je zvučao nemoćno, čak i Rebeki, a mora da je to i shvatio pa je pojačao:
»Ti ne znaš. Nisi bio tamo.«
»Ne, znam da nisam. U tome je problem.«
»Ona i njen brat...«
Rebekah se ukočila na spomen Johnnya, a ljutnja je nadjačavala njen strah.
Što si učinio mom bratu?
Jesi li ga ubio?
»Stvari su jednostavno krenule ukrivo«, konačno reče muškarac. »To je sve.«
»Nemoj srat’.«
»Ispravit ću to«, reče i poklopi.
Rebekah je ostala točno gdje je bila gledajući gore uz padinu. Ali onda ga je
čula, dalje niz stazu, kako se nakašljava dok hoda. Konačno je smogla
snage nagnuti se i pogledati: sad je bio toliko udaljen od nje da ga je tama cijeloga
progutala.
Ponovila je što je upravo čula.
Zašto ju nisi jednostavno zakopao kao što sam ti rekao?
Možda bi to učinio da nije bila na dnu zaljeva, još strmijem i manje
pristupačnom od ovoga. Možda bi to učinio da je imao vremena i da nije morao
paziti na Johnnya.

102
 Knjige.Club Books

Pokušala je ne misliti na ideju da joj je brat mrtav. Ta joj je istina salijetala

misli još otkako je zaostala i počela je potpuno prožimati nakon što je provela
tako puno vremena bezuspješno ga tražeći u šumi. No možda je još ipak bilo nade.
Može li činjenica što ga ne može pronaći značiti da je možda još živ? Je li i on
mogao pobjeći nakon što su se razdvojili? Nije našla leš niti grob među drvećem,
i muškarac je rekao na telefon da su stvari krenule ukrivo. Možda se Johnny
stvarno izvukao.
Stvarnost ju je prizvala natrag. Ako je još uvijek živ, zašto ga ne može naći?
Suma je bila gusta i široka možda tri-četiri kilometra u najširem dijelu, ali
ostatak otoka je bila uska, prazna ljuska: dvadeset pet četvornih kilometara
razrušenih zgrada. Nije bilo mjesta za skrivanje. A ako se izvukao s otoka, ako ga
zato nije ovdje mogla naći, zašto on nije digao uzbunu?
Zatvorila je oči.
Zaboravi na to i usredotoči se.
Pokušala je zamisliti tko je drugi muškarac - onaj pozivatelj.
Rekao je da murjaci patroliraju ovim područjem, a možda i jesu, ali do večeras
Rebekah nije vidjela ni čula brod tjedan dana, tako da su patrole, ako su postojale
na vodi, bile jako daleko. To ju je također preplašilo, jer to je značilo da spas nije
na putu. Iako je postojala sitna mrvica utjehe: muškarci su bili zabrinuti ako ih se
uoči na otoku, čak i usred noći. A ako su zabrinuti, to znači da ne žele ovdje dugo
ostati.
Laži znače više pitanja, rekao je pozivatelj. Više pitanja znači više murjaka.
Već sam se riješio jednog problema za tog kretena. Ne treba mi da ova stvar
eskalira u još jedan.
Ponovo je pogledala dolje u zaljev. Koji je to bio problem kojega su se riješili?
I tko je bio »kreten«?
Rebekah još uvijek nije imala pojma zašto je netko želi mrtvu, ali razumije
zašto bi odabrali ovo mjesto. Muškarac zelenih očiju nazvao je šumu labirintom i
bio je u pravu: bila je zbijena, gusta, lako se u njoj može izgubiti i strašno je teško
snalaziti se jednom kad se skrene sa staza. Bio je u pravu u još nečemu također: da
je bila ubijena, da je njen leš stvarno tu, dok bi ga itko našao - ako bi ga ikad našli
- vjerojatno bi se pretvorila u kosti. Prošlo bi najmanje pet mjeseci prije nego bi
se pronašao ikakav leš, vjerojatno i više kad se uzme u obzir koliko je malo ljudi
na otoku čak i u sezoni. To znači da bi insekti i životinje završili svoje
skrnavljenje puno prije no što bi ju itko pronašao.
Osim što ništa od toga nije važno jer nije mrtva.
Samo misle da je.
I od večeras je zbog toga u prednosti.

103
 Knjige.Club Books

Prije

Jutro nakon što je Noella bila kod nje na večeri, Johnny je došao rano k njoj,
neočekivano, crvenih obraza, držeći neki paketić. Rebekah ga je pustila unutra, i
ma pod kakvim stresom njen brat bio, zaboravio je na to čim je ugledao Kyru.
Ona je potrčala prema njemu raširenih ruku, a on ju je podigao i vrtio pjevajući
»American Pie«, kao i obično kad bi se sreli, osim što je riječi Bye Bye promijenio
u Ky Ky. Podignuo ju je na ruke i, dok se Kyra igrala s njegovom crvenom kosom,
prebacio je svoju pažnju na Chloe. Za nju je imao drugu pjesmu, ovaj put
izmišljenu jer je uvijek govorio kako se ne može sjetiti neke poznate pjesme s
riječima koje se rimuju s Chloe. No Chloe to nije smetalo, ona se samo
hihotala. Rebekah je posjela Kyru pred ksilofon u dnevnom boravku, stavila
Chloe u njenu njihaljku i onda odvela Johnnya u kuhinju.
»Oh, skoro sam zaboravio«, reče i uruči joj paketić.
Rebekah je gledala u paketić. »Zar mi je rođendan?«
»Jednostavno sam ga vidio i pomislio na tebe.«
Odvezala je vrpcu i podignula poklopac kutije. Unutra je bila mala snježna
kugla: ispod stakla je bio trkač preko dijela minijaturnog parka.
»Što je ovo?«, reče ona podižući je.
»Imala si takvu snježnu kuglu kad smo bili djeca, još u Engleskoj, ali se
razbila. Mislim da ju je Mike bacio s tvog stola kad se igrao. Kako god,
postoji jedna Njemica koja živi u mojoj zgradi i koja ih izrađuje - i vidio sam ovu
i pomislio na tebe. To bi trebao biti Central Park, tako da znaš.« Johnny je
slegnuo ramenima, kao da nije vrijedno spomena, ali Rebekah je već gutala suze.
Nije nikad zaboravila na snježnu kuglu koju je imala kao dijete. Imala je unutra
ženu crvene kose, a iza nje je bio Big Ben. Ponekad je pitala Boga da ju učini
dovoljno malenom da može ući u kuglu, dok je padao snijeg, da može pitati
crvenokosu ženu zašto je otišla.
»Prekrasno je, Johnny.«
»Znam da je otrcano.«
Rebekah spusti snježnu kuglu i zagrli svog brata. »Prekrasno je«, reče i u
glasu joj se čulo iznenađenje iako nije trebala biti iznenađena na ovu malu
ljubaznost. To je bio Johnny. Uvijek je bio takav.
»Auto mi nije htio upaliti jutros«, reče nakon što su završili. Obrazi mu nisu
više bili crveni, a vidjevši djevojčice - i Rebekinu reakciju na snježnu kuglu - to je

104
 Knjige.Club Books

naizgled umanjilo bilo kakvu zaostalu frustraciju. To je bila druga stvar koju je
uvijek voljela kod svog brata: rijetko se zadržavao na stvarima. Možda zato što je
pisac, sanjar, romantičar, uvijek uvjeren da će, ma što dođe sljedeće, biti bolje.
»Znaš li u čemu je problem?«, upita Rebekah.
Odmahnuo je glavom. »Ne.«
»Zar ga ne možeš jednostavno odvesti mehaničaru?«
»O, da«, reče, »svakako. Nije u tome stvar. Danas imam slobodan dan, tako
da je to u redu, a sutra na posao mogu jednostavno ići podzemnom. Ili preksutra.
Ne mogu se sjetiti kad mi je sljedeća smjena.«
Namrštila se, nesigurna kamo ovo vodi.
»Pa u čemu je onda problem? Je li u novcu?«
»Ne, ne. Nije to.« Napravio je grimasu. »Znam da je to vjerojatno potpuno
gubitak vremena, ali razmišljao sam da možda počnem pisati novi roman.
Ne mogu izbaciti tu ideju iz svoje glave.«
To nije bilo ono što je očekivala.
Iz nekog je razloga Rebekah pomislila na Kirsty, na njene roditelje, na sve
laži koje im je godinama govorila da je Johnny romanopisac. Uvijek bi
umanjivala njegov zamišljeni uspjeh govoreći kako su njegove knjige izvan tiska,
jer nikad nije htjela da postavljaju pitanja o tome gdje mogu naći njegova djela.
»To je sjajno, Johnny«, reče i osjeti ubod krivice. Je li to bilo sjajno za njega
jer je ponovo slijedio svoj san? Ili sjajno za nju jer, ako uspije nešto s romanom,
ne bi se više sramila zbog toga čime se on bavi?«
»Zbilja misliš da je dobro?«, upita.
Ali izgubila je nit razgovora i mogla je misliti samo na to kako se ružno
ponijela, kako je bila uznemirujuće plitka. Johnny joj je bio sve. Obožavala ga je.
»Bek?«, reče. »Ne misliš da griješim?«
»Ne, naravno da ne. To je tako sjajno, Johnny.« Njen ga je entuzijazam
naizgled nabrijao.
»Jesi li ikad čula za Crow Island?«, upita.
»Nejasno«, odgovori mu i napuni čajnik. »Hoće li se knjiga na tome bazirati?«
»Da«, odgovori izvukavši stolicu za stolom. »To je taj otok dvjestotinjak
kilometara jugoistočno od Long Islanda. Zapravo, tri sata trajektom od
Montauka.« Rebekah je uživala gledati ga, slušati strast u njegovu glasu. Osjetila
je naboj uzbuđenja prema njemu koji je bio potpuno nesebičan. To ju je odmah
oraspoložilo. »U biti se zove Cruys Island«, nastavi, »po istraživaču Matthijsu
Cruysu koji je tamo pristao 1694, ali kad su ga Britanci kupili od Nizozemaca,
nisu mogli izgovoriti ‘Cruys’ pa su ga umjesto toga nazvali »Crow« jer su tamo
postojale te ogromne kolonije riba vrana.« Vidio je njen izraz i zakolutao očima.
»Oprosti, to je jako dosadno. U svakom slučaju danas je to duh. Bilo je popularno
izletište neko vrijeme, ali onda ga je uragan sravnio sa zemljom u osamdesetima.
105
 Knjige.Club Books

Sad je otvoren samo od travnja do listopada i služi ribarstvu. Ima i nekoliko

akademika - znaš, biologa koji istražuju more i njima sličnih - jer ima kitova i
tuljana blizu sjeverne obale. Ali uglavnom su tamo ribari.«
Sada je Rebekah shvatila kamo ovo vodi. Akademici su predstavljali
potencijalne sugovornike u intervjuima za istraživački dio Johnnyeve knjige,
i ako je trebao stići na Crow Island da s njima razgovara, to ne bi mogao
pokvarenim autom.
»Da«, reče.
Johnny se namršti. »Da?«
»Da, možeš posuditi Jeep.«
Nasmije se. »Zar sam tako predvidljiv?«
»Da«, reče mu smiješeći se pa im počne pripremati čaj. »Je li to svrha snježne
kugle? Da me smekšaš?«
Pitala je to, ali je znala odgovor. Johnny nije tako razmišljao. Takvo je
razmišljanje zahtijevalo cinizam.
»Ne«, reče. »Kunem se da nije.«
»Znam. Naravno da možeš posuditi auto.«
»Hvala, Bek. Sjajna si.«
Ponovo ga zagrli. »Znam.«
»Imam dogovoren intervju ove subote s kustosom iz Museum of Natural
Historya i jednostavno mi treba auto na koji se mogu osloniti. Ne želim iznevjeriti
tog tipa. On je na otoku od travnja i proučava narod Niantic, i trebalo mi je gotovo
tri mjeseca e-mailova da ga navedem da mi se posveti. Želim da se radnja knjige
odvija na otoku one godine kad je Cruys pristao tamo, a taj tip je u biti vodeći
svjetski stručnjak za to razdoblje i to mjesto.
Ali onda se namrgodio.
»U čemu je problem?«, upita Rebekah.
»Samo se nadam da ne griješim.« Ritmično je lupkao po stolu. »Znaš, trčati
okolo i pokušavati se praviti da sam pravi pisac.«
»Ti jesi pravi pisac.«
»Bek, mislim da se ne računa ako nemaš izdanu knjigu i ako je jedina osoba
koja je stvarno pročitala tvoj propali pokušaj tvoja sestra.«
Razigrano ga je lupila po ramenu. »Razvedri se, hajde? Ja sam ta koja je
izbacila muža što znači da sam ja ta koja bi se trebala valjati u samosažaljenju, a
ne ti. Pa što ako još nemaš ugovor s izdavačem? Pa što ako to radiš na slobodan
dan od trgovine? Koga briga? Za nekoliko godina, kad ova knjiga stigne na police,
a New York Times se bude lomio da te intervjuira, bit će toga vrijedno. Zar ne?«
Pogledao je u nju.
»Zar ne?

106
 Knjige.Club Books

Johnny se nasmiješi. »Ti si svodnica, znaš li to?«

Te je večeri Rebekah propustila poziv od Kirsty.

Ili prije, odlučila je da se ne javi.
Samo je gledala kako mobitel zuji na noćnom ormariću dok konačno nije
utihnuo. Obično bi obožavala razgovarati s njom, ali postojao je stvarno
samo jedan razlog zašto bi se Kirsty htjela čuti s Rebekom telefonski tako skoro
nakon što su se zadnji put vidjele: htjela je razgovarati o onom noćnom
izlasku. Čula je nešto o muškarcu kojega je Rebekah srela u klubu. Htjela je
detalje, tračeve.
Rebekah isključi svoj mobitel.

107
 Knjige.Club Books

25

Nastavila se kretati.
Nije imala pojma koji je ovo dio šume.
Ispred nje je muškarac zelenih očiju gledao na obje strane i kretao se udesno.
Rebekah je ubrzala korak. On je utirao put među nakupinom osušenih hrastova, a
iza njega je Rebekah mogla vidjeti plažu i ocean, potom koćaricu na desnoj strani
kako se klati na molu.
Usporila je kad se smanjila udaljenost između njih dvoje i potom je postupno
postala svjesna nečega drugog.
Još jednog oblika u sjenama.
Sagnula se u nešto obližnje trave na plaži, a šum je bio zamaskiran lomljavom
Atlantika, pa je legla ravno na trbuh nadajući se da se neće vidjeti. Trava je bila
natopljena kapljicama mora, ali se nije pomakla. Umjesto toga je s bradom u
pijesku ponovo razabrala sjenu između sebe i plaže.
To je bio drugi muškarac.
Mogla je vidjeti njegovo tjeme, mogla je vidjeti da je obrijao kosu - ali nije
mogla odrediti u kom smjeru gleda.
»Išta?«, upita.
On je bio pozivatelj. Prepoznala je njegov glas.
Zelenooki odmahne glavom.
»Ako mi ikad ponovo onako poklopiš«, reče pozivatelj pomaknuvši se korak
naprijed i izronivši iz noći, »raščerečit ću te kao ribu. Ti si samo grunt, upamti
to.«
Rebekah se napela. Muškarac je imao njujorški naglasak i mogla je vidjeti da
je niži od Zelenookog, ali je bio širi - snažan i jake građe, poput hrvača. Nije ga
prepoznala, ali mogla je osjetiti kojem tipu muškarca pripada samo gledajući u
njega. Često je viđala takve tipove u sobama na hitnoj pomoći dok su čekali ispred
operacijske sale. Pravili bi se da su braća ili rođaci kako bi saznali hoće li pacijent
preživjeti. Ali nikad nisu bili rodbina. U najboljem slučaju bili su teklići ili špijuni
koje su poslali da otkriju je li netko umro. Češće bi bili razlog zbog kojega je
žrtva uopće završila na stolu. To su bili ljudi koji su ispalili metak ili zaboli nož
među rebra.
»Dakle došli smo skroz dovde nizašto?«, reče pozivatelj očito iživciran što
njegov partner ne odgovara. Okrenuo se ovaj put prema njemu, a lice mu je
bilo prepuno gnjeva. »Lima.«
108
 Knjige.Club Books

Lima.
Zelenooki, čovjek koji ju je pokušao ubiti, zove se Lima. Sada je bila sigurna
da ga nije poznavala i da ga nikad prije nije srela - pa zašto bi potpuni neznanac
htio da ona i Johnnya budu mrtvi?
»Ona je tamo negdje.«
»To si već rekao«, odgovori hladno pozivatelj.
Lima pogleda iza sebe, a njegova je naglavna svjetiljka pogodila mjesto oko
metar i pol s Rebekine lijeve strane. Srce joj je zastalo. Nije pomaknula ni mišić,
samo ga je gledala: mogla je vidjeti njegov pištolj i nož u koricama za pojasom.
Pitala se je li to nož koji je koristio da razreže stražnju gumu na Jeepu.
Čekaj. Jeep.
Nije više na iskopu. Parkiran je na kraju plaže, pola kilometra odavde. Što
ako ova dvojica odluče da ga potraže? Što će se dogoditi kada dođu do iskopa i
ne nađu ga tamo? Znali bi da je još živa.
Jebi ga.
Da li da se vrati po auto?
Ne, čekaj, smiri se.
Došli su brodom i pristali su ovdje, istočno od šume. Kako stvari stoje, jedva
su mogli naći put kroz drveće u mraku pa nisu namjeravali ići do iskopa. Da su
imali auto, možda bi bilo drukčije - mogli bi ići tamo glavnom cestom - ali pješice
je to bio dug put ako nisu znali točnu rutu kroz drveće, a već su rekli da si ne mogu
priuštiti dugo ostati.
»Znam da sam zajebao.« Limin glas je vrati natrag. Neočekivano je posrnuo.
»Znam da sam nas zajebao.«
Pozivatelj zastane. »Ako to popraviš, nitko to ne mora znati.«
»Kako da popravim?«
Pozivatelj se okrene, mjesečina osvijetli gornju polovicu njegova lica, očne
duplje bile su mu crne poput nafte. Promotrio je drveće kao da je osjetio da ga
gledaju.
»Haine? Kako da popravim?«
Hain.
Sad je imala oba njihova imena.
»Čekamo«, reče Hain.
Lima se namršti. »Čekamo? O čemu govoriš?«
»Ne možemo si priuštiti da nas ovdje uhvate: njuškamo okolo usred noći, bez
dozvole, van sezone. Izgleda sumnjivo jer je sumnjivo. To znači da se ne možemo
vratiti. Ako tebe i mene ovdje ulove, protiv nas će podići optužnicu i to će nas
staviti na radar.«
Rebekah pogleda njihov brod.

109
 Knjige.Club Books

Po prvi put pomisli: da li bi mogla kidnuti? Bi li mogla iskoristiti brod da

pobjegne? Bi li uopće znala njime upravljati? Postojala je staza, približno
paralelno s plažom, kojom je mogla stići do broda niže dolje.
»Pa što onda želiš napraviti?«, upita Lima.
Hain ne odgovori i u tišini Rebekah ponovo pogleda u brod. To bi bio
bezuman rizik.
A imaju i pištolje.
»Haine?«
»Ma gdje bio njen leš, neće otići nikamo odsada do proljeća. Ovdje s ovim
vjetrom postaje kao na Arktiku i ovako blizu oceana zrak je vlažan što znači da
će svejedno sve vrijeme trunuti. Čak i tada, čak i ako je životinje razbacaju, kao
što kažeš da bi mogle, čak i ako sve što ostane od nje do sljedeće godine
budu zemlja i kosti, ako netko dođe ovdje dolje a mi je se ne riješimo, dovoljno
će nje ostati da oteža stvari. Ne možemo je trajno pustiti vani na otvorenom. To
je previše dokaza.«
»Dakle, želiš čekati do sljedeće godine?«
»Prvog travnja sljedeće godine. Stići ovamo prve minute, prvoga dana.«
»Želiš čekati da se otok ponovno otvori?«
»Točno.« Hain kimne. »Za pet mjeseci će ovo mjesto ponovno biti otvoreno,
a to znači i da će voziti trajekt. Ako dođemo trajektom, ne moramo se brinuti o
federalcima da nas zaustave u kanalu i postavljaju pitanja na koja ne želimo
odgovarati. Ne moramo se brinuti o tome da se moramo identificirati. Na taj način
ne moramo se brinuti za traženje dozvole. Samo dođemo, nađemo je u šumi i
pokopamo što je ostalo od nje. Možemo dovesti i kamionet s prikolicom. Osim
toga, moramo se riješiti njenog auta jer nisi mislio da bi bilo dobro uzeti joj
ključeve prije nego si je ubio.«
»Kako sam trebao dovesti natrag dva auta, plus naš?«
»Nisi trebao. Trebao si dovesti natrag svoj auto i njen, ne svoj i onaj drugi.«
»U svemu što se dogodilo, jednostavno sam...«
»Zaboravio si joj uzeti ključeve. Zajebao si.« Napetost je opet rasla između
njih.
»Što god«, reče Hain. »Bit je u tome što je njen auto još uvijek tamo gdje ga
je ostavila. Kad se vratimo u travnju, treba primijeniti ista pravila što si
trebao napraviti kad si bio ovdje prošli tjedan: ako je preriskantno odvesti njen
Jeep natrag na kopno, spalit ćemo ga ovdje. Ako mislimo da ga možemo odvesti
na kopno a da ne privučemo ničiju pažnju - a to je bolja opcija - odvest ćemo ga
natrag u grad i zdrobiti kao limenku.« Zastao je gledajući natrag u šumu, u Limu, s
mrgodnom tminom na licu. »Napravit ćemo kao da ta kučka nije nikad ni
postojala.«

110
 Knjige.Club Books

Prije

Dan nakon što je Rebekah pristala posuditi Johnnyu svoj auto, nazvao je New
York Presbiterian, probudivši je iz dubokog sna u 6 ujutro, prije nego se ijedna
od djevojčica probudila. Pitali su bi li mogla doći i pokriti dnevnu smjenu: zbog
kombinacije godišnjih odmora i nezgodnih bolovanja nedostajali su im kirurzi
ortopedi.
Gareth je bio na poslovnom putu, a Noella je bila kod tate pa iako je Johnny
bio super s djevojčicama, nikad nije bio s objema cijeli dan. To je značilo da je,
ako Rebekah pristane, jedina stvarna mogućnost bio vrtić. Mrzila je puštati Kyru
i Chloe tako dugo, iako je osoblje bilo dobro s djevojčicama, ali nije se htjela
zamjeriti bolnici: sad je brinula sama o sebi, trebat će joj novac - a to je neizbježno
značilo preuzimanje više smjena.
Na kraju je dan ispao prilično rutinski.
Odradila je svoj staž u NYP-u pa je uvijek voljela ponovno dolaziti, čak iako
joj je to vraćalo sjećanja kako je stalno radila smjene od ponoći do
ponoći. Postojala su ograničenja prema kojima nije smjela raditi više od
osamdeset sati tjedno ili trideset sati u jednoj smjeni, ali je brzo naučila da pravila
ne znače puno i u stvarnosti. Bilo je tjedana kad je radila sto sati, a puno njenih
noći bilo je ispunjeno »rutinskim« poslom: monotonim zadacima poput zamjena
katetera, vađenja krvi i pratnje pacijenata na CT skenove i RTG. Sviđala joj se
bolnica i tamošnje osoblje, ali te joj godine nisu nedostajale.
Sat vremena prije nego što je trebala otići i pokupiti djevojčice, zamolili su je
da provjeri pacijenta sa sumnjom na slomljeni ručni zglob. Činilo se
jednostavnim, ali kad je stigla na odjel, ozljeda je bila kompliciranija nego što se
na prvi pogled činila, pa je kasno napustila bolnicu. Kad je stigla u vrtić, prošlo je
8 navečer i već su bili zatvoreni trideset minuta. Osoblje je bilo unezvjereno što
su morali ostati, djevojčice su bile umorne i uznemirene, no iako ih je pokušala
brzo nahraniti i otpraviti u krevet, ni Kyra ni Chloe nisu surađivale, pa je Rebekah
morala otrpjeti sat i pol dernjave.
Kad su konačno zaspale, bilo je gotovo deset.
Potpuno izmorena, Rebekah se išuljala iz njihove sobe i jednostavno se srušila
na stubi na pola stubišta. Trebalo joj je punih deset minuta da se uspravi, a kad je
uspjela, našla se kako zuri u sliku sebe, Johnnya, Mikea i njenog oca u njihovom
omiljenom lokalu.
Ovaj put je posegnula i skinula ju sa zida.
111
 Knjige.Club Books

Sjetila se laži koju je izrekla Noelli: da odnedavna puno misli na svog tatu. S
njega je pogled prebacila na Mikea i onda se tiho ispričala obojici što ih je
toliko dugo potisnula iz misli. Johnny i ona bili su im sa strane u istom separeu
koji su uvijek zauzimali zimi kad je bilo prehladno sjediti vani.
Kad god bi se sastali, razgovori bi često završili oko Mikea jer je imao daleko
najzanimljiviji život, a bio je i rođeni pripovjedač. Među njima je vladala tako
čudna mješavina naglasaka - Johnnyev srednjoatlantski, Rebekin razrijeđeni
engleski ispunjen bezbrojnim američkim izrazima - da ljudi često nisu vjerovali
da su u rodu, ali budući da je Mike uvijek zvučao kao rođeni Njujorčanin, njegove
su se priče nekako doimale egzotičnijima. Njihov otac bi mu često postavljao
pitanja poput: »Što se dogodilo s onom plavušom s kojom si izlazio?« - znajući
da će ispričati neku anegdotu - a Mike bi iskoristio priliku. Njegovo umanjivanje
svoje važnosti nadoknađivalo je svaku optužbu za arogantnost. Često bi se šalio
kako je loš u vezama, ili da je njegova najnovija aplikacija uspješna samo zato što
još nitko nije shvatio kakav je on prevarant.
Zadnji put kad su njih četvero izašli van, bilo je hladno, stabla ukrućena, para
se dizala kroz rešetke podzemne, kao da je sama zemlja disala. Johnny je doveo
njihova oca, kao što je uvijek činio tih zadnjih godina, a Rebekah je došla netom
iza, potpuno izmorena, ne samo zato što je odradila smjenu od osamnaest sati,
nego zato što je istovremeno bila s Kyrom u sedmom mjesecu trudnoće. Mike nije
stigao još trideset minuta, a do tada su ostali već naručili za njega i ispijali drugu
rundu pića - ili dijetalne kokakole u slučaju Rebeke. Čim je Mike zasjeo u njihov
separe do prozora, a nadzemne željezničke tračnice vani djelovale su poput utrobe
neke ogromne zvijeri, rekao je: »Da li se itko od vas sjeća one djevojke s
kojom sam izlazio? Alice?«
Svi su ga blijedo pogledali.
»To je bilo prije desetak, možda prije dvanaest godina.«
Rebekah pogleda Johnnya koji je slegnuo ramenima, i bilo je jasno da ona
nije jedina koja se ne sjeća Alice. Mike je djelovao šokirano, prošao rukom
kroz svoju gustu crnu kosu i okrenuo se k njihovu ocu. »A ti, tata? Sjećaš li se ti
Alice?«
Njihov otac nije odgovorio, ali je sa zanimanjem podigao usta. Uvijek je tako
izgledao prije nego bi Mike krenuo s jednom od svojih priča.
»Nitko je se ne sjeća?«, upita Mike.
Johnny se nasmiješi. »Mikey, budimo pošteni, zadnji službeni broj tvojih
bivših djevojaka bio je jedan milijun, šest tisu...«
»Ozbiljno mislim, Johnny.«
Svi su zurili u njega, začuđeni, a smiješak je nestao s lica njihova oca. Mike
je zurio u svoju bocu piva dok su niz nju klizile kondenzirane kapljice.

112
 Knjige.Club Books

»Koji je vrag s tobom?«, reče mu Rebeka, iživcirana iznenadnim ponašanjem,

svog brata, mrzovoljna od smjene, od toga što mora nositi dodatnih trinaest
kilograma.
»Koji vrag je sa mnom?« Dignuo je pogled s boce i oči su mu kratko zasjale
na tamnom svjetlu restorana. »Izlazio sam s njom šest mjeseci, a vi je se
ne sjećate. Kako to može biti u redu?«
»Zašto je Alice tako važna, sine?« Njihov otac reče tiho, a njegova tanka,
venama prošarana ruka pružala se preko stola k Mikeovoj.
»Ispričavam se«, reče Mike tiho.
»Za što se ispričavaš?«, odgovori njihov otac.
Rebekah je vidjela istu reakciju na Johnnyu i Mikeu koju je osjetila i u sebi:
sjećanje koje se budi, oblik koji se budi u mraku. Kad su bili djeca, njihov otac bi
im rekao kad su napravili nešto krivo. Digao bi ruke i uslijedila je duga i
razočaravajuća tišina, a kad bi mu se konačno vratili da se ispričaju, uvijek bi
postavio isto pitanje.
Za što se ispričavaš?
»Umrla je danas«, reče Mike gotovo šaptom.
»K vragu«, odgovori Johnny. »Žao mi je, prijatelju.«
Mike ga je pogledao. »Skočila je sa zgrade.«
»Sranje.« Rebekah je dahnula. »Tako mi je žao, Mike.«
»Nazvala me je kao iz vedra neba prije otprilike tjedan dana, a ja sam je se
jedva sjetio.« Mike je sada skinuo naljepnicu sa svoje boce. Počeo ju je
presavijati na stolu, praveći sve manje i manje kvadrate. »Mislim da je zvala
svakoga tko ju je ikada povrijedio«, reče, a glas mu je bio kao tihi šum. »Ja sam
je povrijedio, a jedva da je se i sjećam.«
»Nisi odgovoran za ono što je učinila«, reče Johnny.
»Možda jesam, Johne.«
»Ne, Mikey. Ne možeš ići kroz život razmišljajući hoće li svaka tvoja odluka
imati posljedica za nekoga deset godina kasnije.«
»Johnny je u pravu, sine«, reče njihov otac.
Ali to nije bio odgovor koji je Mike tražio - ili barem ne onaj koji bi ga utješio.
»Ne želim biti tip osobe koji jednostavno zaboravi na ljude koji joj prođu kroz
život«, reče, i u tom se trenutku Rebekah sjetila kako je mislila da nikada nije
vidjela svog brata tako obeshrabrena, tako opterećena nekim činom, izborom,
njegovom posljedicom. »Moram početi raditi više s trenucima koje dobijem. Ne
želim biti Osoba koja zaboravi što je važno.«

Kad je podigla mobitel sljedećeg jutra, Rebekah je još uvijek mislila o toj
večeri, o tome što im je Mike rekao, o tome što si je obećala nakon noćnog

113
 Knjige.Club Books

izlaska s Kirsty. Moram zaboraviti na neznance. Vrijeme je da se usredotočim na

one koje volim.
»Bek?«, reče Johnny kad je odgovorio na svoj mobitel. »Jesi li U redu?«
»Da, dobro sam. Samo sam puno mislila na tatu, i Mikea, i shvatila sam da se
ne mogu sjetiti kad smo zadnji put ti i ja proveli više od sat vremena
zajedno. Samo nas dvoje, hoću reći. Mislim da je to bilo na dan očeva pogreba
kad smo se odvezli na Union Beach. Sjećaš li se toga?«
»Naravno da se sjećam.«
»To je bilo skoro prije dvije godine.«
Mislila je o tome što je Mike rekao za večerom: Moram početi raditi više s
trenucima koje dobijem. Osim što nikada nije dobio pravu priliku. Dva tjedna
kasnije bio je mrtav. Ali Rebekah je još ovdje, a i Johnny.
»Zamolila sam Noe da čuva djevojčice u subotu«, reče mu.
Zbunjujuća pauza. »O čemu pričaš?«
»O tvom izletu na Crow Island za dva dana.« Rebekah zastane gledajući u
Chloe u njihaljci uz svoje noge, u Kyru kako se igra sa svojim kockama. »Zašto da
ne odemo zajedno?«

Te večeri, nakon što je spremila Chloe i provela petnaest minuta s Kyrom dok
se igrala s Johnnyevom snježnom kuglom, Kirsty je ponovo nazvala.
Dok je gledala kako joj mobitel sjaji na stolu u dnevnom boravku, Rebeku je
nervirala prijateljičina upornost. Nije htjela razgovarati o onom zajedničkom
noćnom izlasku.
Nije htjela razgovarati o tome što se dogodilo.
Rebeki to nije bio zabavan trač.
Nakon što je telefon prestao zvoniti, vidjela je da je ostavljena glasovna
poruka. Rebekah je razmišljala hoće li ju ignorirati ili izbrisati. Ali Kirstyini
pozivi ne bi nikad prestali stizati dok joj ne uzvrati poziv.
Odslušala je glasovnu poruku.
»Uh, bok, Murphy, ja sam. Ja, uh... nezgodno je, Samo sam...« Zastala je, a
poziv se ispunio samo tišinom. »Htjela sam s tobom razgovarati o nekome.«
A onda reče Rebeki o kome.

114
 Knjige.Club Books

Poziv

Dok je Travis kunjao pred televizorom, počeo je zujati njegov mobitel. Trebao
mu je trenutak da se sabere, iako je sve vrijeme bio svjestan televizora u pozadini,
tupog zvuka automobila na ulici, pasa kako laju, aviona kako idu na jug na JFK i
na LaGuardiu. Potražio je naočale - postala mu je navika nositi ih kad god bi
odgovarao na poziv, u slučaju da mora nešto zapisati - i zatim podigao svoj
mobitel.
Bila je to Amy Houser.
»Ames?« Provjerio je vrijeme. Bilo je 1 ujutro, »jesi li dobro?«
»Dobro sam, Trave.«
Bila je još uvijek u uredu: mogao je čuti telefone, glasove, zvukove iz sobe za
sastanke, i onda se sjetio da mu je ranije rekla da će ovaj tjedan raditi dokasno.
»Možda imam nešto za tebe«, reče ona.
Namrštio se. »Na što misliš?«
»Na onaj slučaj o kojemu si ranije pričao.«
»Louise Mason?«
»Da, umjetnica.« Houserica je zastala, a njemu je odzvanjalo njeno kretanje
i pucketanje linije. »Telefon za tvojim stolom nije prestajao zvoniti večeras - kao,
neprekidno. Postala sam stvarno živčana, kao i svi u mom timu - hoću reći, oboje
znamo da su večeri dovoljno loše i bez telefona koji rade kao da je devet ujutro -
pa sam naposljetku otišla preko i isključila tu prokletu stvar. Ali onda je opet
počeo zvoniti. Pa sam pomislila koji je to vrag?«
Slijedilo je nešto veliko.
Travis je to mogao osjetiti.
»Tko je zvao?«, upita.
»Muškarac. To je sve što znam. Bila sam izravna i pitala sam ga je li on taj
koji stalno zove. Rekao je da je. Rekla sam: »Ako želite razgovarati s nekim u
Odjelu za nestale osobe, morat ćete nazvati ponovno ujutro.« Ali nije
tražio razgovor. Samo je rekao: »Čuo sam da traži umjetnicu. Recite mu da
ponovno pregleda njenoga dečka.«
Travisa prožme strujni val.
»‘Mu’ si ti, čini se«, doda Houserica.
»Je li rekao još nešto?«
»Ne. Odmah zatim je poklopio.«

115
 Knjige.Club Books

Travis je zgrabio svoj notes.

»Zašto te nije htio nazvati u radno vrijeme?«, reče Houserica.
»Jer nije htio da ja odgovorim.«
Houserica je zastala. »To nema smisla.«
»Ima ako misli da bih mogao prepoznati njegov glas.«
Travis je prelistavao stranice svog notesa dok nije došao do dijela na početku
koji se odnosio na tipa kojega je Louise viđala prije nego što je nestala. Dečko.
Travis ga je prekrižio ranije jer je imao vrlo čvrst alibi: napustio ju je na
dobrotvornoj priredbi ranije i otišao na hitnu jer se razbolio prijatelj blizak
obitelji, kasnije te večeri poslao joj je poruku iz bolnice da se ispričava, ali do
tada je njen mobitel zamro. Ali što ako je taj dečko lagao?«
»Trave?«
»Puno ti hvala, Ames.«
»Naravno.«
Travis prekine, a zatim počne ponovo čitati bilješke koje je napravio nakon
što je saslušao dečka prvi put, još u listopadu.
Kad je završio, vrati se par stranica unatrag na njegove osobne detalje.
Njegov datum rođenja, broj socijalnog osiguranja, povijest zapošljavanja i
kriminalni dosje.
Samo što nije bilo dosjea.
Više-manje nije bilo ničega.
Johnny Murphy bio je čist kao suza.

116
Knjige.Club Books

Zatvor

117
 Knjige.Club Books

26

Rebekah jedva da je spavala cijeli tjedan.

Kad god bi sklopila oči, zidovi trgovine bi se zatvorili i bila bi opet na plaži.
Gledala bi u Haina i Limu kako govore o tome da će se vratiti 1. travnja da
nađu njen leš i pokopaju ga. Ali što će se dogoditi kad je ne budu mogli naći?
Provela je dane misleći o tome, prevrćući stvari u svojoj glavi, različite
reakcije koje bi mogli imati. Bila je budna toliko dugo da je počela gubiti fokus
i jasnoću, i u toj iscrpljenosti misli su joj postajale iracionalnije, naivnije i počela
je razmatrati mogućnosti poput one da njih dvojica zaborave ići na trajekt
tog prvog dana ili da uspiju doći, ali da se izgube u šumi.
Usred noći, prestrašena, zbunjena, sama, znala je duboko u sebi da takve
osnovne pogreške nisu bili u stanju napraviti, ali su se počele činiti mogućima,
čak i vjerojatnima. Ali onda, dvanaestoga dana, umotana u deke iz hostela,
Rebekah je sklopila oči kad je sunce zalazilo - nije više mogla ostati budna - i nije
se pomaknula do gotovo jedanaest ujutro sljedećeg dana.
Nakon toga je razmišljala jasnije.
Kad nakon pretrage šume ne nađu njen leš, Hain i Lima će se pitali zašto. Ako
vrati Cherokee na parkiralište u Simmons Gully, mogla bi dobiti malo na
vremenu, ali prije ili kasnije će shvatili da je živa. Lima je tog dana napravio
pogreške, to je i priznao Hainu, a to bi pomoglo potvrditi ideju da je preživjela.
Nakon toga sigurno bi se vratili u luku. Išli bi tamo i čekali. Gledali bi putnike
koji se ukrcavaju na trajekt za povratak na kraju dana., Gledali bi u svako lice
pojedinačno dok ne nađu ono po koje su došli.
Njeno.
Ali onda je pogodi nešto drugo. Počela je uzimati oblutke s plaže na Zapadnoj
obali, po jedan za svaki dan što je provela na otoku i skupljala ih je na hrpu ispred
trgovine, ne samo da je podsjećaju koliko dugo je izbivala od kuće, nego da joj
pomognu pratiti protok vremena. Zasad je imala petnaest oblutaka za petnaest
dana. Ali dok se Hain i Lima vrate, dok ne počne nova sezona, imat će ih 152.
Dan 15 do Dana 152.
Mora preživjeti još četiri i pol mjeseca.

Pogodila ju je depresija, i to snažno.

Jedva je izlazila van, preplašena da bi Hain i Lima nekako mogli doći natrag
i uhvatiti je kako luta naokolo. Kad je izlazila - tražeći hranu, grijalicu na kerozin

118
 Knjige.Club Books

da zagrije ledenu trgovinu - nikada nije išla daleko i stalno se osvrtala preko
ramena, paranoična, na rubu živaca, uplašena od svakog zvuka, zgrožena od
svake naznake kretanja. Tjedan dana kasnije, potpuno je prestala izlaziti. Popela
bi se na pult i samo bi zurila u more. Ponekad bi postala svjesna koliko je nečista,
smrada znoja na svojoj koži i odjeći, shvaćala je da je u vrtlogu. Ali najčešće ju
nije bilo briga: samo bi ostala tamo, u trgovini, zureći u prazno.
Kad god bi pomislila na djevojčice, slomila bi se. Nije čak imala ni njihovu
sliku da ih može gledati. Njenu torbicu, u kojoj je uvijek čuvala sliku njih
tri, snimljenu u marketu u Prospect Parku mjesec dana nakon što je rođena Chloe,
ukrao je Lima iz Cherokeea, a tada je već je imao i njen mobitel. Počela se
brinuti da ih počinje zaboravljati: njihove oči, njihove osmijehe.
Pokušala se sjetiti kako je bilo ležati pored Kyre, milovati joj kosu dok se
uspavljivala, i nije mogla. Nije bila sigurna je li Chloeina njihaljka bila žuta ili
crvena. Jedne je večeri ostala budna četiri sata pokušavajući se sjetiti jesu li na
njenom mobilu bili lavovi ili zebre. Postalo je tako nerazumno važno da ju je koža
počela svrbjeti. Postalo je tako loše da su joj nokti konačno razderali podlakticu.
Sljedeći se dan odvukla do auta da vidi je li u njemu ostavila flastere jer ih
nije mogla naći u trgovini. Nije se čak ni zamarala time da se obuče iako je zrak
bio poput leda: jednostavno je izašla u majici, donjem rublju i tenisicama.
Pretražila je Jeep i nije ih mogla naći.
Ali onda je primijetila nešto drugo.
Datum.
Kad je otvorila auto, pojavio se na središnjoj konzoli i bila je toliko
usredotočena na traženje flastera, sva u velikom strahu i potištena, da nije ni
primijetila. Ali sada je.
25. studeni.
Danas je Thanksgiving.
Do tog trenutka - dok joj se vlastiti odraz nije pojavio u vjetrobranu - nije
shvatila da je postala poput duha, kako ju je brzo to obuzelo. Ali uhvaćena
tamo, poluodjevena, zapetljane i neuredne kose, neopranih zuba, bila je tako
mršava, poput sjene, da nije prepoznala samu sebe. Kad je tek stigla na otok, još
je imala viška kilograma od svoje druge trudnoće, ali nakon skoro mjesec dana,
to je nestalo. Tijelo joj se stegnulo, koža joj se pripila uz kosti, a promijenila joj
se i nijansa. Prije je uvijek imala boju, zlatnosmeđu, poput prvih naznaka jeseni.
Sad je bila blijeda i mutna.
Rasplakala se nad svojim izgledom, nad datumom koji je zurio u nju.
Zamišljala je djevojčice kako jedu s Garethom, s Noellom, i nakon što je odagnala
tu sliku, još uvijek je ne želeći prihvatiti kao istinu, stalno je prelazila preko toga
što će Kyra govoriti da Rebekah nije tamo, što će Chloe misliti iako još premalena
da zna da joj je majka nestala, To je bujalo kao oluja, fizički ju vuklo na tlo dok

119
 Knjige.Club Books

se slike, koje je imala o svojim djevojčicama, ne bi rascjepkale i poremetile i

rastopile poput starog filma,
Tamo je, na koljenima, cviljela poput ranjene životinje.
Napokon je dotaknula dno.

120
 Knjige.Club Books

Prije

Trajekt za Crow Island kretao je u 8 ujutro. Put je trajao tri sata, a brod se
provlačio iz luke na sjevernoj strani Montauka, istočno oko Pointa, pa potom
jugoistočno preko Atlantika dvjestotinjak kilometara. Johnny je rekao Rebeki da
je otok na istoj geografskoj širini kao i Philadelphia, ali nakon nekog
vremena postalo je teško zamisliti da je na istoj paraleli bilo s čim jer su uskoro
bili okruženi samo oceanom.
Rebekah je sjedila u salonu za putnike i gledala kako kopno blijedi s pogleda
iza nje, a morska obala nestaje u moru. Bio je predzadnji dan sezone i trajekt je
bio gotovo prazan. Unutra su bila još samo dva muškarca, jedan obučen u
kombinezon a drugi u nepromočivi kaput, a onda i djevojka koja se dosađivala,
starija tinejdžerica, koja je posluživala na štandu s hranom. Vani je na palubi bio
tip koji je pušio cigaretu a kojega je Rebekah gledala kako vozi U-Haul kamion
na trajekt.
Johnny se vraćao s torbom za laptop na ramenu, s kavama u ruci, kolačićem
omotanim u plastiku među zubima.
»Eto nas«, reče pružajući Rebeki šalicu. Sjedne kraj nje. »Kako se osjećaš?«
Gledala je kako odmata kolačić. Nije bilo prvi put da je ostavila djevojčice,
ali je bilo prvi put da je toliko udaljena od njih.
»Dobro sam«, reče, iako je način kako ju je Johnny gledao davao do znanja
da je znao da je to laž. »Iskreno«, dodala je ne želeći upropastiti dan prije nego
uopće stignu tamo. On je bio tako uzbuđen zbog tog izleta kad ga je pokupila tog
jutra, da će ponovo pisati, zbog ideje o istraživanju i mogućnosti da intervjuira
uglednog stručnjaka.
»Hoće li Noe čuvati djevojčice cijeli dan?«, upita.
»Da, a onda će ih Gareth čuvati večeras.«
»Što si rekla kad ćeš se vratiti?«
»Ništa. Nazvat ću Noe kasnije, samo da provjerim kako ide, i onda ću joj reći.
Nismo zbilja imale vremena o tome jutros.«
Rebekah je namignula Johnnyu praveći se da joj rani polazak ne smeta, ali
bilo je stresno i uznemirujuće, a to je bio drugi razlog zašto se osjećala
pomalo iščašeno: da bi došla do Noe do 4.30 i potom do Johnnya do 4.50, morala
je probuditi svoje djevojčice iz mrtvog sna u 4 ujutro. Mrzile su to, bile su
umorne, razdražljive, cviljele su gotovo cijelim putem do Noe i Rebekah ih je

121
 Knjige.Club Books

morala pustiti u potocima suza da bi stigla do Johnnya: da je zakasnila po njega,

ne bi imali dovoljno vremena da stignu do Montauka preko Long Islanda i uhvate
trajekt u osam.
»Trajekt se vraća u Montauk u 8 navečer«, reče Johnny blago nudeći Rebeki
pola kolačića. »Trebala bi stići kući do deset i trideset. Otprilike.«
»Nema problema«, reče Rebekah. »Noe je sjajna s djevojčicama.«
Johnny je gutnuo svoju kavu još uvijek gledajući u nju. »Stvarno sam ti
zahvalan, Bek. Sve sranje koje si prošla ove godine s Garethom, tvoj posao,
djevojčice, sve to, a još uvijek možeš naći vremena za mene.«
Rebekah je ponovo pomislila na Mikea, na ono što je rekao one večeri u
lokalu. Moram početi bolje koristiti trenutke koje dobijem.
»Želim biti ovdje, Johnny.« Stavila je glavu na njegovo rame i njegov obraz
kraj svoje kose. »Znači ovo mjesto se sutra zatvara, zar ne?«
»Da, na Halloween.«
»Baš sliči tebi da čekaš zadnji trenutak, veliki brate.«
»Znaš mene«, odgovori joj. »Uvijek organiziran.«
»Uvijek.«
»Hoćete li se ti i djevojčice sutra maskirati?«
»O da«, odgovori. »Cijela grupa iz našeg susjedstva naći će se zajedno. Kyra
je vrlo uzbuđena. Chloe... rekla bih da joj je svejedno.« Nasmiješila se. I onda
je pomislila na nešto drugo: »Oh, skoro sam zaboravila. Kirsty me nazvala i
ostavila čudnu poruku.«
»Kirsty Cohen?« Johnny je zurio u nju.
»Rekla je da želi sa mnom razgovarati o nekome.« Namrštio se.
»I taj netko si ti. Imaš li pojma zašto?«
»Ne«, reče.
»Bi li to moglo biti zbog žene s kojom te spojila?«
»Louise?« Johnny skrene pogled s Rebeke van kroz jedan prozor. »Sumnjam.
Nisam se čuo s Louise tjednima.«
»Oh.« Rebekah mu pokuša vidjeti lice. »Žao mi je, Johne.«
Slegnuo je ramenima.
»Možda se Louise želi ponovo čuti s tobom.«
Još uvijek nije gledao u nju.
»Sumnjam«, reče tiho.

Rebeki je tek puno kasnije sinulo da, u toj jutarnjoj zbrci, nije uopće rekla
Noelli kamo su se točno ona i Johnny uputili. Telefonski, kad je to dogovorila s
Noe, Rebekah joj je rekla da ona i Johnny idu van na jedan dan, a zatim je brzo
prešla na vrijeme kad će joj ostaviti djevojčice, jer se to činilo važnijim. Nisu
122
 Knjige.Club Books

imale vremena nizašto drugo na mobitel jer se Noe žurila na zadatak na poslu.
Rebekah nije kontaktirala ni Garetha oko izleta, osim da mu objasni da ona i
Johnny odlaze na jedan dan i da će mu Noe navečer dovesti djecu. A tog jutra s
Noellom, u četiri i trideset, bilo je tako zamorno i djevojčice su bile toliko
uznemirene da i opet nije ni imala priliku govoriti o njihovim planovima.
»Idemo prvo na Long Island«, reče Rebekah Noe kad je izvlačila djevojčice
iz sjedalica u autu. Chloe je izbečila oči, a Kyra je stalno postavljala jedno te
isto pitanje: Kamo ideš, mamice? Kamo ideš, mamice? Kamo ideš... »Idem van s
ujakom Johnnyem, Ky. Molim te.«
Dodala je Chloe Noelli, a potom požurila okolo na drugu stranu auta
provjeravajući vrijeme na mobitelu, usplahirena, zabrinuta da ne propusti trajekt.
»Kad stignemo na Long Island«, reče dok je otkopčavala Kyrin pojas, »ići
ćemo...«
»Bek.«
»Ići ćemo na...«
»Bek«, reče Noe posegnuvši prema zadnjem sjedalu i stavivši svoju ruku na
Rebekinu. »Smiri se. Samo me nazovi kasnije, u redu?«
Rebekah je kimnula i nasmiješila se prijateljici, pogledala u Kyru, a u očima
njene kćeri bujale su suze. »Žao mi je, anđele moj«, reče svojoj kćeri, a zatim se
nagne i poljubi ju. »Mamica te jako voli.«
U minutama nakon toga, kad je sjela za volan Jeepa, mahnula je djevojčicama
s druge strane vjetrobrana.
Obje su ponovo zaplakale.
»Pokušat ću te nazvati iz Montauka«, reče Rebekah kroz otvoren prozor, ali
Noella joj je samo mahnula.
Nije ju čula od buke motora.
I onda, dok je izlazila s kolnog prilaza, kad je zadnji put pogledala djevojčice,
Rebekah se sjetila najgoreg dijela: Kyre.
Ne zbog njenih suza.
Nego zbog načina kako je posegnula za njom - kao da će Rebekah pasti u
neku duboku, mračnu rupu.

123
 Knjige.Club Books

27

Rebekah se odjednom probudila, a slika Kyre - s rukama ispruženima prema

njoj onog jutra kad je napustila Noellinu kuću - usjekla joj se u oči. Okrenula se
na bok. Sve ju je boljelo, ali ne od teškog posla, nego od toga što je radila tako
malo. Tjedni neaktivnosti su je skamenili, oduzeli joj udove. Stegnula je deke i
gledala neko vrijeme curenje sa stropa i kapanje u kantu na podu.
Slika Kyre ponovo joj je bljesnula u glavi.
Je li to bio zadnji put da je vidjela svoju kćer? Jedva vidljivo lice s druge
strane automobilskog prozora? Zašto, dovraga, nije rekla Noelli kamo točno
ide? Zašto Noe nije slušala kad je Rebekah rekla da idu u Montauk? Možda zato
što je slušala, ali se pravila da ne čuje. Možda zato što nije žena kao što ti misliš.
Ne. Rebekah stisne oči. Ne.
Silom je izvukla sliku Noelle za koju je, u svom srcu, znala da je prava. Njena
najbolja prijateljica. Njena sestra. Zatim je razmišljala o tome što je
Noella definitivno čula tog jutra, i o tome što su ona i Gareth stvarno mogli reći
policiji. Rebekah je jedino bila sigurna da je Noella čula »Long Island« - tako da
bi to rekla policiji, i to bi bilo odakle bi policija krenula.
Rebekino srce potone.
Long Island je bilo područje od 3800 četvornih kilometara koje je trebalo
pretražiti. To je tri puta više od New York Citya. I ne samo to, nego nestanke
treba prijaviti NYPD-u, ali na njima rade odjeli u okruzima Nassau i Suffolk koji
ovise o suradnji kakvu je Rebekah rijetko viđala kao liječnica. Rijetko je o
tome čula i od oca, i kad je pomislila na njega, njegov se glas pojavio kao jeka:
Policajci su najnesebičniji i najsebičniji ljudi koje znam. Slučaj na kojemu radiš
je sve za tebe. Svi drugi su potpuno nebitni. A čak i ako je postojao određeni oblik
suradnje među policijom, što su mogli napraviti? Mogli su pokušati slijediti
kamere na ulici. Možda su u Johnnyevoj kući mogli naći istraživanje za knjigu
koju je planirao, ili ime kustosa iz Museum of Natural Historya s kojim se trebao
sresti. Možda bi nakon toga mogli shvatiti da Long Island njima nije bio krajnje
odredište.
Ali to se činilo vrlo malo vjerojatnim.
Ako je policija doznala gdje su Rebekah i Johnny završili, zašto još nisu
stigli? I hoće li uopće neki umorni policajac stvarno posložiti putovanje auta
iz Brooklyna koristeći prometne kamere? Hoće li nastaviti slijediti još 210
neprekidnih kilometara autoputa? Je li bilo vjerojatnije da će dobiti pristup
Johnnyevoj kući i tamo sve premetnuti - ili da će izvještaj o nestalim ljudima biti
124
 Knjige.Club Books

napisan i ispunjen i zatim odložen u ormarić zajedno s tisućama ostalih? U svijetu

nestalih ljudi - prema onome što je Rebekah vidjela kao liječnica - dvoje odraslih,
bez crvenih zastavica zbog njihova mentalnog zdravlja ili kriminalnog dosjea,
ostali bi prepušteni ukoliko nema brzih tragova.
I mučili su je samo mobiteli.
Johnny i Rebekah su imali mobitele onog prvog dana, i prije nego su im
oduzeti, telefonirali su s njih, ili su pokušali. Te pozive bi pingao odašiljač na
otoku. Dakle, zar policajci nisu provjerili ispis s mobitela? Sigurno bi i umoran
policajac toliko napravio. Čim bi to napravili, primijetili bi aktivnost mobitela i
imali bi zadnji položaj Rebeke i Johnnya.
Ali ipak još nisu došli.
Misli joj je razbijala vrana svojim kreštanjem. Gledala ju je kako prolazi pored
prozora - crna mrlja - a srce joj je lupalo u grudima. Prošla su dva i pol tjedna
otkad su Hain i Lima došli na otok, a još uvijek je bila razdražljiva. Ali tako nije
moglo dalje.
Nešto se moralo promijeniti.
Morala je pokušati krenuti naprijed.
Morala je oprati odjeću, a to bi bilo previše nespretno i čudno u kanti u koju
je kapalo s krova. Morala je doći do mora i oprati je. Trebalo joj je i još
hrane. Ostalo joj je konzervi za još pet dana - tjedan, ako bi štedjela - a počistila
je prvi hostel. Mogla bi pokušati naći štap za pecanje, ali to je stvarno bilo samo
u krajnjoj nuždi. Trebali bi joj dani - tjedni - prije nego bi postala dovoljno
uspješna da uhvati količinu ribe koja joj je trebala da se nahrani, čak i duže prije
nego nauči najbolja mjesta za ulov najviše ribe. Prije nego dođe do toga, pokušat
će opustošiti drugi hostel i pronaći još konzervi, i također prijeći ostatak otoka:
još nije pretražila cijela područja na sjevernoj obali, zapadnu obalu - gdje je
svjetionik - i velika područja u središtu. Duboko u sebi nije očekivala da će puno
toga naći bilo gdje: čak i na staroj mapi izrađenoj u vrijeme kad je otoku dobro
išlo, bilo je relativno malo zanimljivih mjesta u tim dijelovima. Ali mora pokušati.
Skrivanje više nije moguće.
Mora se boriti.

125
 Knjige.Club Books

28

Uspentrala se preko vrata koja su odvajala područje luke od Main Streeta.

Bila su zatvorena lancem i lokotom s lučke strane pa, iako je bila naoružana
dizalicom, nije bilo načina da ih razvali bez penjanja preko ograde.
Prijeći na drugu stranu bilo je relativno jednostavno jer su lanci na vratima
pružali idealno uporište. Nakon što je opet stala na čvrsto tlo, pomoću
dizalice prihvatila se lokota. To je već treći put pokušavala razvaliti nešto slično
i svaki put je bila malo učinkovitija. Za par minuta lokot se otvorio.
Pored malog praznog parkirališta i neravne betonske rive, nije bilo ničega
osim drvene kolibe lučkoga kapetana. Htjela ju je pogledati, ali je prvo
odlutala niz navoz, prema vodi koja ga je zapljuskivala i počela skidati svoju
prljavu odjeću.
Bilo je totalno hladno, ali je skinula sve.
Kad je ostala u donjem rublju, automatski je zastala, iako spremna da
raskopča grudnjak, i okrenula se u smjeru iz kojega je došla. Bilo je bizarno ovako
se skidati na mjestu koje bi ljeti bilo tako javno. Kad joj je pogled prešao na
zabarikadirane zgrade na Main Streetu, vjetar je uskomešao drveće. Okretao
je stari vjetrokaz na jednom krovu. Ništa drugo nije se micalo.
Nitko ne gleda.
Pomislila je na Haina i Limu pa pogledala preko vode na zamućenu liniju
kopna na horizontu. Vjetar je opet pojačao, čak i hladniji nego prije, i počela
se tresti. Skinuvši rublje, uvukla se u odjeću koju je našla na benzinskoj. Bila je
stara i pljesniva. Vuna pulovera grebala joj je grudi, čak i preko majice, ali je to
otrpjela i obukla hlače zamrljane uljem.
Ponovo je obula tenisice, bez čarapa, ispravši nešto blata sa strane i s nožnih
prsta, a zatim je svaki komad odjeće namočila u vodu i ribala ga polovicom
sapuna koji je našla u hostelu i zatim iscijedila. Kada je završila, ruke su joj bile
sante leda. Pokupivši svoju mokru odjeću, odjurila je ravno do trgovine prije nego
se sjetila kolibe lučkoga kapetana.
Bila je zaključana ključem, a ne lokotom.
Zato je bilo nezgodnije ući.
Ako se uopće isplatilo pokušati ulaziti. Izvana su bile pričvršćene metalne
pločice - U SLUČAJU NUŽDE NAZOVI 911 i HITNA POMOĆ - što joj
je privremeno dalo malo nade, ali kad je stala na blok od troske pod jedinim
prozorom, nije vidjela ništa što bi opravdalo trud.

126
 Knjige.Club Books

Unutra je bilo skučeno, posvuda police, tegle pune čavala i vijaka, alata,
brodskih dijelova. Mogla je vidjeti pribor za prvu pomoć pričvršćen na zid,
ali osim toga nije bilo ničega. Prije Haina i Lime, prije nego je otkrila njihove
planove da se vrate, molila se za radio koji bi znala upotrijebiti, za razliku od
onoga koji je pronašla na benzinskoj. Ali sada se čudno dvoumila: što ako ga i
nađe i uspješno pošalje SOS, a njih dvojica prisluškuju? Znala je da nije izvedivo
da uz svaki radiokanal bude čovjek svaki sat svakoga dana sljedeća četiri mjeseca,
ali to nije spriječilo paniku koja ju je obuzela. Jer nije bilo iracionalno vjerovati
da bi mogli prisluškivati govorni promet za ovaj dio obale. Nije bilo iracionalno
vjerovati da bi je, u nekom trenutku, mogli čuti ako bi uspjela s nekim uspostaviti
kontakt.
Njihala se s noge na nogu, iznova tražeći trag nečega za komunikaciju. U tom
metežu oko korištenja radija, mislila je o alternativama za kontaktiranje vanjskog
svijeta, kao skupiti drva, otići do Nuyahshe i tamo zapaliti vatru. Ako bi je zapalila
nakon zalaska sunca, i održavala cijelu noć, trebala bi postojati lijepa vjerojatnost
da je netko negdje na kopnu primijeti.
Ali što ako Hain i Lima imaju ljude u Montauku?
Što ako je to tamo kamo se otočani povlače zimi, istočkani duž obale u svojim
kućama, odakle se uvijek vidi ovo mjesto?
Mislila je da je posve nevjerojatno da Hain i Lima ikome kažu što su ovdje
učinili - priznali bi ubojstvo - ali nije bilo nevjerojatno da nekoga podmite da
pazi na brodove koji idu prema Crow Islandu, ili na ljude koji se pojave i pokažu
zanimanje za otok. Ta bi dvojica mislili na policajce, možda obalnu stražu, ali
vatra bi vjerojatno potakla još više sumnje. Zašto bi se vatra odjednom pojavila
na otoku usred zime?
Jebi ga, - jednostavno opet upotrijebi radio, jer ti nemaš izbora osim ako ne
želiš biti ovdje do travnja. Ali onda je osjetila ono isto oklijevanje, paralizirajući
strah kao da se u njemu utapa. Htjela je živjeti. Htjela se vratiti djevojčicama i
trenutno je imala jednu veliku prednost: Hain i Lima su mislili da je mrtva.
Radio i vatru treba zaboraviti.
Mora pronaći neki drugi način.

127
 Knjige.Club Books

Prije

Otok se približavao. Rebekah je posegnula u svoj džep i izvadila mobitel. Nije

bilo crtica. Johnny ju je uvjeravao da će moći uhvatiti signal kad pristanu. Tada
će nazvati Noellu da vidi kako su djevojčice jer nije za to imala prilike u luci
Montauka: kasnili su na trajekt zbog prometa na autoputu i brod je krenuo samo
minutu nakon što su se ukrcali - i minutu nakon toga njen signal je nestao.
Nakratko je bilo oslobađajuće raditi nešto drugo osim mijenjati pelene i
spremati obroke. No uskoro je osjetila zbunjenost, zabrinutost što je tako daleko
od njih, i kad je na molu ispred ugledala oljušteni znak s natpisom HELENA,
počela je razmišljati je li napravila pravu stvar što je ponudila Johnnyu da ga
odveze skroz dovde. Što ako djevojčice još uvijek plaču, a Noella ih ne može
smiriti?
Ali trenutak kasnije vratio joj se signal i mobitel je zazujao na njenom dlanu.
To je bila poruka od Noelle. U privitku je bila slika nje i djevojčica na
Coney Islandu, a iza njihovih se ramena vidio Wonder Wheel.

Na plaži hladno! Ali ne prehladno za rano jutarnje sladolede. Yummy!

Sve je dobro. Ugodan dan i pozdravi J. I SMIRI SE. Noe x

Dok je brod usporavao, kroz prozore je mogla vidjeti muškarca kako stoji na
molu, nekoliko vozila na parkiralištu iza, i još jednog muškarca kako se kreće
uskom glavnom ulicom Helene. Još jednom pogledavši sliku Noelle, Kyre i
Chloe, Rebekah je spremila mobitel u džep.
»U redu, veliki brate«, reče. »Hajdemo naći tvoga kustosa.«
Osjećala se bolje, pozitivnije: nakon što Johnny odradi intervju, mogli bi
sjediti na plaži, ili - ako bi bila hrabra - veslati u hladnoj vodi oceana, mogli
bi kupiti sladoled u trgovini i udisati miris mora. Mogli su raditi što god su htjeli
nekoliko sati, biti spontani, olabaviti. I u tom je trenutku Rebekah prisegnula da će
upiti svaku minutu svoje avanture izvan grada - i izvan svoje rutine - uz brata
kojega voli.

Johnny joj je rekao da je kustos unajmio sobu u hostelu punom ribara na

sjevernoj strani otoka, ali da radi u šumi gdje istražuje plemena Niantic koja
su nekoć nastanjivala Crow Island.

128
 Knjige.Club Books

»Znaš li uopće kako taj tip izgleda?«, upita ga dok su izlazili iz Helene.
»Ne, ali rekao je da ga nazovemo kad budemo blizu.«
Kimnula je gledajući u pejzaž kroz vjetrobran.
»Kad si zadnji put bio ovdje?«
»Prije puno godina«, odgovori Johnny, »još u mojim kolumbovskim danima.«
Mislio je na Kristofora Kolumba: u njihovim ranim dvadesetima, Johnny,
Mike i nekoliko ljudi iz susjedstva počeli su istraživati napuštene zgrade.
Većina njih je to radila zbog izazova, ali Johnnyevo zanimanje je bilo praktičnije:
obožavao je povijest, uvijek tražeći inspiraciju, i imao je čudan osjećaj za prostor
u tihim, praznim hodnicima starih građevina. Konačno ga je to moralo dovesti do
napuštenih zgrada nakon što ih je poharala Gloria.
»Ovdje bi moglo biti stvarno lijepo«, reče Rebekah.
Johnny ne odgovori.
»Hoću reći, kladim se da je ovdje bilo lijepo prije uragana.«
Johnny je čitao svoje bilješke - pitanja koja je pripremio za kustosa, stvari
koje su mu trebale, kratak sažetak sadržaja njegove knjige. Rebekah se nije
uvrijedila što nije odgovorio. Mogla je vidjeti da je postao tjeskoban, da mu se na
licu pojavila zabrinutost. Na trenutak je izgledao staro, njegova crvena kosa bila
je prošarana sivim, bore oko očiju guste, kao da ih je neki kipar ugravirao čekićem
i dlijetom.
»Neće misliti da si prevarant«, reče ona.
Johnny je podigao pogled. »Što?«
»Znam da o tome razmišljaš. Da ga je briga jesi li objavio knjige, ne bi pristao
na sastanak s tobom, zar ne? Kad ponovo nije odgovorio, pogledala je u
njega. »Zar ne?«
»Samo ne želim da misli da gubi vrijeme.«
Rebekah se namršti. »Misliš li da te pušta da voziš skroz dovde da bi ti rekao
da nikad nećeš biti dobar kao Ken Follett?«
Johnny se nasmiješi. »Samo želim da ovo uspije.«
»Hoće.«
Kustos se zvao Karl Stelzik. Johnny ga je pokušao nazvati dok su išli glavnom
rutom oko otoka, kružnom cestom zvanom Loop, ali pozivi su stalno odlazili na
govornu poštu. Pustio je jednu poruku, pa još jednu, ali što su se više udaljavali
od Helene, to je signal za mobitel bio lošiji. Deset minuta kasnije našli su hostel
u kojem je Stelzik odsjeo, četvrtastu utilitarnu zgradu prekrivenu paučinastim
slojem morske soli.
Unutra nije bilo svjetla.
»Nadam se da ovo nije neki predznak«, promrmlja Johnny dok je izlazio iz
auta i odvukao se do ulaznih vrata.

129
 Knjige.Club Books

Pokušao ih je otvoriti. Kad se nisu pomakla, pritisnuo je parlafon i čekao

odgovor.
Rebekah je uključila radio dok je čekala. Okretala je dugme kružeći svim
postajama, ali nije bilo prijema. Kad ga je ponovo isključila, vratila se na sliku
Noelle, Kyre i Chloe na Coney Islandu, na tri osmijeha, na sladoled na Kyrinim
obrazima.
Neočekivano je osjetila još jedan napadaj panike. Pogled joj je skrenuo na
Kyrino lice, tragove Garetha na njemu, kovrče u njenoj kosi, i onda na Chloe,
njene iskrivljene crte lica dok je ležala u kolicima, omotanu skafanderom.
Prije nego što je uopće shvatila, bila je izvan Jeepa s mobitelom u rukama
kružeći oko auta, pokušavajući naći bolji signal. Čim se pojavio, nazvala je
Noellin broj.
»Ej, mamice«, odgovori Noella.
Prijem je bio loš, pucketav i udaljen.
»Ej, Noe, je li sve u redu?«
»Naravno. Zašto ne bi bilo?«
»Ja, uh... Ne znam, samo sam...« Rebekah proguta. Koji mi je vrag?
»Jesi li u redu, draga?«, upita Noe.
»Samo sam... samo sam htjela vidjeti kako vam je, to je sve.« Pokušala je
održati glas ravnomjernim i veselim. »Obožavam sliku koju si mi poslala. Hvala.«
»Što se događa, Bek?«
Noe je naslutila laž.
Rebekah je gledala prema hostelu, tamo gdje je čekao Johnny. Pogledi su im
se sreli i ispružio je ruke te furstrirano slijegao ramenima.
»Ne znam«, reče Rebekah, gotovo u sebi, i teško izdahne kao da danima
zadržava dah. »Samo sam imala taj glupi osjećaj.«
»Osjećaj?«
»Kao da te moram nazvati.«
»Pa, možeš se prestati brinuti«, reče Noe zvučeći poput naredbe. »Mi smo
dobro. Zar ne, dušo?« Kratka pauza. Na liniji se vjetar sve više pretvara u puhanje.
»Mamice?«
Rebekino je srce nabubrilo. »Ky?«
»Sladoled, mamice!«
Rebekah je prasnula u smijeh. Sve je u redu. Dobro su. Samo nekoliko sati i
onda ćeš opet biti kod kuće. »Znam da si jela sladoled, draga«, reče Kyri. »Kladim
se da je fino.«
Ovaj put nije bilo odgovora, samo zvuk mljackanja.
Rebekah se nasmiješi. »Moraš biti dobra teti Noe, u redu?«
»U redu.«
130
 Knjige.Club Books

»Mamica će te vidjeti sutra.«

»U redu, mamice.«
»Volim te, dušo. Poljubi sestru za mene.«
Noe se vratila na liniju. »Opusti se, Bek. Imam konce u rukama.«
»Znam da imaš. Oprosti.«
Johnny se vraćao pa se Rebekah pozdravila s Noellom i prekinula. Otvori
vrata auta još uvijek pogledavajući hostel. »Nema odgovora«, reče, »a još uvijek
se ne javlja na telefon.«
Rebekah je mogla vidjeti da je ljut.
Kad su bili djeca, Mike je bio usijana glava. Rebekah ga je uvijek zvala »Mike
the Psych«. On je bio taj koji je najviše uzvraćao i uzrujavao se ljutitim riječima.
Često zato što nije imao strpljenja, sposobnost da dopusti drugima da griješe.
Njemu je bilo puno jednostavnije naprosto nekome reći što treba znati, što treba
čuti ili što treba prihvatiti. Bilo je neke ironije u činjenici da su te njegove
karakterne mane na kraju bile razlog što je bio tako uspješan. Rebekah ga je
jako voljela, čak i kad su se svađali. Bio je sjajan, zabavan i iritantan, ali bio je
toliko različit od Johnnya da je ponekad bilo nemoguće zamisliti da su u
rodu. Johnny bi rijetko izgubio živce. Uvijek je slušao što mu imaš za reći.
Rebekah se nije mogla sjetiti da je rekao nešto loše za ikoga, čak ni za djecu u
školi koja bi ga ponekad napadala, ismijavajući njegov srednjoatlantski naglasak,
njegov osjećaj za odijevanje i činjenicu da je više volio slikati nego se baviti
sportom.
»Što želiš učiniti?«, upita ga Rebekah gledajući kako boja polako iščezava s
njegova lica, njegovu ljutnju i frustraciju.
»Pretpostavljam da je negdje zauzet«, reče Johnny.
Bio je i milostiv - i uvijek ljubazan. Nije da Mike nije bio, ali Johnnyeva
dobrota jednostavno je izvirala odnekud drugdje, s mjesta neiskvarena ljutnjom
i ispadima koje bi Mike ponekad izbacivao iz sebe.
»Pa što je onda sljedeće, veliki brate?«
Pogledao je u hostel, a zatim u nju.
»Sljedeće je plan B«, reče.

131
 Knjige.Club Books

29

Uputila se u šumu.
Prošlo je skoro četiri tjedna otkad je svojski tražila Johnnya i to joj se činilo
poput izdaje. No ipak dio nje nije htio nastaviti potragu. Bio je prosinac. Ušla je
u drugi mjesec. Bio je 34. dan i, unatoč svom trudu koji je uložila tražeći ga, nikad
nije našla naznaku da je živ.
Postojao je samo jedan put kamo je ovo vodilo.
Bilo je komplicirano, Lima je rekao Hainu one večeri na plaži. U tom se
trenutku Rebekah zanosila idejom da je komplicirano značilo da je Johnny
pobjegao, izvukao se i otišao s otoka. Sad je to djelovalo poput dječje nade,
jednostavne i bezazlene. Taj dan je bilo komplicirano jer Lima nije imao vremena
vratiti se i pokopati Rebekino tijelo, a ne zbog toga što se nešto dogodilo Johnnyu.
Oko Johnnya nije bilo ništa komplicirano.
Lima ga je ubio, a zatim pokopao.
Priznavši to tako iskreno, to ju je dokrajčilo. Pogledala je prema šumi. Sa
sobom je donijela mapu jer su na njoj bile označene neke stare staze. No gledajući
oko sebe, vidjela je istinu: ma kakve staze ovdje postojale, odavno su nevidljive.
Nikada ga neće pronaći.

Na mapi je križala dijelove otoka, jedan po jedan. Dovezla bi se do njih, izašla

iz auta, lutala okolo tražeći hranu, odjeću, stvari koje je mogla upotrijebiti - našla
je neke stare signalne baklje u napuštenoj kući na sjevernoj obali - i ako bi se
vratila bez ičega, prekrižila bi to mjesto i nastavila. To je bio naporan posao,
neumoljiv i neprestano se ponavljao, a to što je mapa bila stara preko trideset
godina, samo je odmagalo: većina je orijentira - poput stare pilane koju je našli
blizu svjetionika - bila ili napuštena ili potpuno izbrisana.
Naposljetku je stigla do drugog hostela.
Izvana je izgledao isto kao i onaj koji je počistila, samo je bio puno manji:
imao je jedan kat s četiri prozora na svakoj strani.
Ova se zgrada po još nečemu razlikovala. Oba ulaza, prednji i stražnji, bila su
zaključana ključem, a ne lokotom. Prozori su bili potpuno isti kao i u
onom drugom hostelu - s rešetkama i ojačanim staklom - ali ako je htjela ući, nije
se mogla osloniti na svoju strategiju razbijanja lokota dok ne pukne.
Napravi krug oko zgrade.

132
 Knjige.Club Books

Nijedna vrata nisu se činila osobito jakima - bila su oljuštena i iskrivljena,

vjerojatno od prskanja s oceana - pa je bila uvjerena da ih može otvoriti polugom.
Ali za to će joj trebati nešto poput pajsera.
Vrati se u Cherokee, zgrabi mapu i nacrta kvadrat na sjevernoj obali, otprilike
tamo gdje je bio hostel. Mora da je izgrađen neko vrijeme nakon uragana Gloria:
na mapi, gdje je sada stajala, postojao je plavosivi obris neke druge zgrade. Bila
je označena s »Museum«. Od nje je išla prema informacijskom kvadratiću u
kojemu je pisalo da se u muzeju nalazi dojmljiva kolekcija nianticskih i
ranoeuropskih predmeta, uključujući novčiće, noževe s koštanim drškama i
odjeću tog razdoblja.
Pored kvadrata koji je nacrtala na mapi, stavila je upitnik da je podsjeti da se
vrati.
Za sada nije imala ništa.
Ali njena će se sreća uskoro promijeniti.

133
 Knjige.Club Books

30

Svjetionik je stajao na uskom kraku zemlje zvanom Schooner Point. Prestao

je s radom puno prije no što je udario uragan, ali mora da su ga kasnije obilazili jer
su na mapi ispisana vremena i cijene. Rebekah je zamišljala da je nekoć morao
biti oličen jarkom bijelom bojom, da je bio gotovo luminiscentan, čak i danju, ali
sada mu se boja ljuštila poput stare kože, poput ozebla prsta, pocrnjela i trula. Dok
je prilazila, gotovo da je mogla osjetiti trulež na vjetru.
Parkira Cherokee na uskom komadu ispucalog asfalta i proviri u svjetionik
kroz plastičnu foliju na njegovu razbijenom prozoru.
Uzme svjetiljku iz prtljažnika i krene drvenim šetalištem iznad površine dina.
Sunce još nije zašlo i lebdjelo je iza oblaka, ali bila je zima i svjetlo je već
jenjavalo. Povuče patent na džemperu i prijeđe na stazu od crvenih cigli. Pod
tenisicama joj se klimalo i pomicalo, poput poda u zabavištu.
Na njeno iznenađenje, vrata su bila otvorena.
Dosad ništa nije bilo toliko jednostavno pa je na trenutak zastala. Kad je
konačno posegnula za vratima i povukla ih prema sebi, shvatila je da je napeta i
da se priprema za koje god iznenađenje slijedilo.
Ali iznenađenja nije bilo.
Netko ih je jednostavno zaboravio zaključati pred zimu.
Zakorači u stare stambene prostorije, u kojima nije bilo ničega korisnoga, a
zatim svojom svjetiljkom osvijetli nadesno gdje se stubište spiralno dizalo prema
gore. Negdje iznad nje zamahnula je svojim krilima neka ptica dok se sjaj
svjetiljke razmilio po bijelim zidovima.
Počne se penjati stubama sve do prostorije s lanternom.
Soba je bila šesterokutna i promjera trinaestak metara, iako se iznutra činila
manjom zbog ogromne svjetiljke. Prozori od poda do stropa omogućavali
su neometan pogled na otok, a prostranstvo Atlantskog oceana kotrljalo se na sve
strane. Dvjestotinjak kilometara sjeverozapadno, kopno je bilo kao mrlja u daljini.
Ali bilo je samo. U svim drugim smjerovima nije bilo ničega. Samo beskonačni
ocean i zakrivljenost Zemlje.
Tražila je bilo kakav znak života na vodi, kružeći oko lanterne, upijajući svaki
dio otoka: bio je drugačiji kad ga se gledalo s povišenog mjesta, prilika da potvrdi
što je već znala ili provjerila i da potencijalno vidi dijelove koje je možda
propustila.

134
 Knjige.Club Books

I tada ugleda skupinu malih zgrada s lijeve strane, sve s valovitim čeličnim
krovovima.
Bile su na suprotnoj obali od kopna, na kraju blatnjave staze koja je dolazila
s Loopa. Dok je vozila od hostela prema svjetioniku, nekako ih je uspjela
promašiti.
Ali nisu joj zgrade zapale za oko.
Nego nešto spremljeno odostraga.
Motorni čamac.

135
 Knjige.Club Books

Prije

Rebekah je slijedila Johnnyeve upute, no svejedno su skoro promašili ulaz u

Simmons Gully. Njegov plan B bio je otići na iskop na kojemu je radio
Karl Stelzik.
Cesta prema iskopu bila je puna rupa, posuta mrazom i gotovo u potpunosti
zaklonjena drvećem, ali na dnu se Rebekah okrenula autom pored blatom
uprljanog Chevy Traversea i odmah znala da su ga našli. Stražnja su sjedala bila
spuštena, a spremište je bilo puno alata i opreme. Na prednjem vjetrobranu bila je
naljepnica Museum of Natural History i imala je na sebi »STAFF«.
»Pa, plan B već izgleda bolje od plana A«, reče ona.
»Nadajmo se da je tako«, odgovori Johnny i, nakon što je Rebekah zaključala
auto, poveo ih je među drveće. Nosila je stare tenisice i starije traperice pa nije
bilo važno koliko je staza blatnjava, ali kako su išli dublje u šumu, vidjela je da je
većina blata ionako zamrznuta.
Prošlo je petnaest minuta, pa još deset, pa još deset, pa je Rebekah konačno
upitala: »Imaš li uopće pojma gdje je taj iskop?«
»Ne mislim da je jako daleko«, reče Johnny, ali nije zvučao uvjerljivo.
Trenutak kasnije, noga mu je upala u lokvu prekrivenu korijenjem drveća, a
voda mu je došla sve do gležnja.
»Oh, mora da se šališ«, promrmlja on zastavši s mokrom čizmom i hlačama.
»Jesi li dobro?«, upita Rebekah.
Brat joj je pocrvenio od razdraženosti.
»Ovo je frustrirajuće«, reče on ne pridajući previše pažnje, kao i obično.
Nagađala je da ga ne živcira samo mokra noga ni potraga za Stelzikom, već
osjeća krivicu što je prihvatio njen poziv da ga odveze skroz ovamo. Htjela ga je
poduprijeti, ali, iskreno, počela se ljutiti na sebe. Ovo nije sjedenje na plaži i
slušanje mora. Nisu započeli dan u čudnom kafiću s pogledom na ocean,
jedući fino pecivo dok u kutu plamti vatra. Znala je da bi na otoku bile samo
osnovne stvari, ali nije mislila ovako osnovne. I nije mislila da će pješačiti.
»Žao mi je zbog ovoga«, reče Johnny.
»Zašto ga ne pokušaš ponovo nazvati?«, upita Rebekah.
Pokaže joj svoj mobitel. »Nema signala.«
Rebekah provjeri svoj. Bilo je isto.

136
 Knjige.Club Books

»Mislim da bismo se morali vratiti«, reče potom.

Johnny ju je gledao.
»Ne znamo gdje, dovraga, idemo. Ne znamo gdje je, dovraga, taj tip. Samo
slijedimo blijedi put usred ničega.«
»Rekao je da je iskop ovdje dolje.«
Pogleda pored Johnnya prema mjestu gdje je put iščezavao. »Gdje dolje?
Vjerojatno smo već prešli dva kilometra. Skoro je kraj sezone i hostel u kojemu
je trebao biti, potpuno je mrtav. Kako znaš da je uopće još ovdje?«
»Ako je Stelzik već otišao«, reče Johnny, »zašto mu je auto tamo?«
Rebekah jednostavno slegne ramenima.
Johnny napravi korak prema njoj - i u tom trenutku mu čizma šljapne komično
pod nogama. Nasmiješi se. »Oh, daj, Bek. Zar hoćeš reći da se ne provodimo
savršeno?«
Nije mogla a da se i ona ne nasmiješi.
Ljuljao se naprijed-natrag na svojoj nozi, a mokri zvuk se ponavljao. »A da
se dogovorimo?«, reče joj blagim glasom koji je uvijek koristio kad su bili djeca
- kad ju je upozoravao da ne pili tatu kad bi on govorio o njihovoj majci. »Još
deset minuta i ako nije ondje, vratit ćemo se nat...«
Oko njih se začuje buka.
Pogledaju se.
»Koji je vrag to bio?«, reče Johnny.
Ali znao je točno koji je to zvuk.
Oboje su znali.
Netko je vrištao.

137
 Knjige.Club Books

31

Trebalo je deset minuta natrag do zgrada koje je vidjela sa svjetionika.

Dok je vozila, mislila je na motorni čamac koji je tamo ugledala i počela je
osjećati strah. Nije ju strašilo koristiti čamac - iako nije imala iskustva s čamcima
- nego misao o tome da ga izvede na Atlantski ocean. Prostranstvo oceana,
njegova žestina, njegova nepredvidljivost.
Kad je stigla do zgrada, mogla je vidjeti da su, osim jedne, sve olupine: ona
koja je još stajala, bila je preuređena u neku vrstu radionice, a iza dva
nezaključana ulaza bile su neke klupe i alati.
A onda čamac.
Izgledao je zastrašujuće ogroman izvan vode.
Bio je crven, a na boku je pisalo Chrysler Marine. Gornji je dio bio otkriven,
nije bilo pokrova, ni krova, samo poluprozor sprijeda gdje je bio volan. Budući da
joj se sudbina nasmiješila, već je bio postavljen na prikolicu.
Širom otvori ulazna vrata i unutra nađe i čamac na vesla: izgledalo je kao da
je napola oličen. Odvuče ga sa strane, uđe Cherokeeem u rikverc te pokuša
podignuti prikolicu i zakvačiti je na kuku straga. Prikolica je bila teška, ali nakon
nekoliko pokušaja - s napetim mišićima - uspjela ju je namjestiti. Provjeri vrijeme.
Gotovo četiri. Bilo je trideset minuta do zalaska sunca, i unutar sat vremena
neće više imati svjetla. Dok je gledala u čamac na stražnjem dijelu Jeepa, izbor
joj se činio jasnim.
Morat će čekati do jutra.

Sljedećeg dana je kišilo od zore do sumraka. Gledala je s prozora trgovine,

čekala da se vrijeme poboljša, ali kiša je neprestano padala.
Dan nakon toga još uvijek je bilo mokro, neumoljivo. Otišla je na vožnju
Cherokeeem, s pričvršćenim čamcem i prikolicom i opet je tražila hranu i
odjeću, ali nije našla ništa od toga.
Trećega dana sunce je konačno izašlo.
Ustala je rano i odvezla se nakratko do luke. Trebalo joj je nekoliko pokušaja
da poravna prikolicu s navozom i kad joj to uspije, počne polako voziti
Jeep unatrag, centimetar po centimetar, i konačno kotači prikolice uđu pod vodu,
a zatim je slijedio i čamac.

138
 Knjige.Club Books

Nije imala pojma koliko trupa treba biti u kontaktu s vodom pa stane kad je
netom prešlo polovicu, ugasi Jeep i otkvači čamac. Osjećala je kako se miče na
valjcima i kreće unatrag centimetar po centimetar, a zatim je počeo kliziti.
Brod udari u vodu.
Istoga trena počne plutati na vjetru, bez sidra. Rebekah požuri naprijed, prvo
smočivši obuću, pa hlače i pokuša zgrabiti bočne strane. Promašila je, skoro
izgubila ravnotežu i pala u vodu. Pri drugom pokušaju opet je promašila i kad je
konačno čvrsto uhvatila čamac, bila je petnaest metara od navoza, do pasa u
oceanu, a koža joj je ispod odjeće bila poput leda.
Uhvati se za plivačke ljestve, koje su bile pričvršćene, i popne se u kabinu. U
čamcu nije bilo zaklona pa se nije mogla skloniti od vjetra, ali je našla odjeljak s
vjetrovkom, dekom i još jednim priborom za prvu pomoć. Nakon što navuče
patent na vjetrovci i stavi deku oko ramena, vrati se na krmu. Pod njenim nogama
bila je cijev, nepričvršćena na jednom kraju, što je morao biti dovod goriva.
Klečeći na izvanbrodskom motoru, odvoji polugu i spusti motor u vodu, a zatim
na njega pričvrsti dovod goriva.
Spusti ručicu. Pokrene ga.
Ništa se nije dogodilo.
Pokušavala je više puta. Svaki put motor bi krkljao nekoliko trenutaka poput
starca koji hvata zrak, i zatim bi utihnuo. Nastavila je, ali je nakon nekog vremena
posve prestao raditi pa je pretpostavila da je presaugala motor - ili još gore, u
čamcu nije uopće bilo goriva.
Srušila se na klupu.
Pokušavajući jasno misliti, ponovo se spusti u ledenu vodu i jednim užetom -
istegnutim do pune dužine - zaveže čamac za klin pričvršćen sa strane navoza.
Zatim se vrati natrag u trgovinu mješovitom robom da se presvuče.
Još uvijek je nosila odjeću s benzinske, ali sada se vrati u svoju koja se osušila.
Nije imala drugu obuću pa je morala navući mokre tenisice.
Nakon toga se vratila čamcu.
Ali nešto se promijenilo.
Čamac je nestao.

139
 Knjige.Club Books

Prije

Rebekah i Johnny jurili su između drveća ispred sebe slijedeći zvuk vrištanja.
Uskoro su stigli na čistinu. Na suprotnoj strani, gdje je staza vodila među još
drveća, stajala je putna vreća, a iz nje je virio alat.
Arheološka oprema.
»Dr. Stelzik?«, dozivao je Johnny.
U šumi je vladao čudan tajac: pjev ptica je zamro, nije bilo povjetarca.
Rebekah se pogubila i osjećala dezorijentirano.
»Dr. Stelzik?«, ponovi Johnny.
Pogleda Rebeku. Bilo je očito da misle isto: jesu li čuli Stelzika kako vrišti?
Ušli su u sljedeći predio šume.
Bio je gust i stazu je bilo nespretno slijediti, ali minutu kasnije iznenada se
nađu na drugoj čistini, na vrhu strme padine.
Na dnu je bio muškarac.
Ležao je potrbuške, nepokretan.
»Dr. Stelzik!«, vikne Johnny.
Rebekah osjeti kako joj se mišići napinju i prođe ju jeza. Je li mrtav? Johnny
se, s oprezom na licu, spusti niz padinu na rubu iskopa.
»Johnny...«
Nije se zaustavio i usredotočio se na pomaganje muškarcu, ali dok je Rebekah
gledala okolo po iskopu, okruženom šumom, osjećala je da nešto nije u redu.
»Johnny«, reče ponovo - glasnije, žešće.
»Što?«
Nije znala kako to sebi objasniti. »Nešto ne valja«, reče i pogledom je
pregledavala labirint drveća koje ih je okruživalo dok su grane škripale na vjetru
poput trupa starog drvenog broda. Johnny se opet počeo kretati prelazeći
udaljenost između sebe i kustosa.
Saberi se, reče ona sebi - ali onda joj se pojave u glavi slike Kyre i Chloe.
Nisam smjela doći ovdje, nisam smjela...
»Bek!«, vikne Johnny.
Okrene tijelo muškarca. »Bek!«, zovne je. »Što čekaš?«

140
 Knjige.Club Books

Požuri dolje, srce joj je brzo lupalo, i odgurne Johnnya. Instinkt i obuka se
uključe kao da je pod blještavim bijelim svjetlima hitne pomoći, a ne kilometrima
od kuće usred udaljene šume.
»Misliš li da je to on?«, reče Johnnyu pokušavajući osluškivati zvukove
grgoljenja u slučaju da je u dišnim putevima muškarca bljuvotina ili
tekućina. »Misliš li da je to Stelzik?«
Johnny kimne pružajući nešto prema njoj.
»Ovo je bilo na tlu pored njega«, reče.
Novčanik s ATM karticama i računima. Rebekah izvuče nekoliko bankovnih
kartica - na njima je pisalo Dr. K. Stelzik - a potom joj pažnja prijeđe na
nešto drugo.
U njegovoj je kosi bilo krvi.
»Je li živ, Bek?«
Sagne se i osluhne puls.
»Živ je«, reče ona.
Johnny odahne. »Pa što je onda s njim?« Pregleda ga, pretražujući područja
otkrivene kože prije nego mu rukom namjesti odjeću tražeći znakove rana ili
još krvi.
Nije bilo ničeg drugog.
Samo posjekotina na njegovoj glavi.
Premjesti se naprijed na koljenima, nagne se tik iznad njegova lica i otvori
mu usta da ponovo provjeri dišne puteve. Disanje mu je bilo pravilno, mirno.
Nije bilo očitog zvuka tekućine. Nije imala opreme - nije bilo načina da mu
ispravno pregleda vitalne funkcije - ali izgledalo je da se ne muči i čim započne
standardni protokol za motorički podražaj, čvrsto pritisnuvši trapezni mišić,
Stelzik se trgne.
Zgrabi svoj mobitel i svjetiljkom provjeri zjenice: isti čas su se suzile i
jednako na obje strane. Kad je uklonila svjetlo, raširile su se. Još je toga mogla
napraviti, ali bez prave opreme dio protokola bilo je teško provesti, a iskustvo joj
je govorilo da te provjere neće biti potrebne.
»Mislim da će biti u redu«, reče.
Gotovo čim je izgovorila te riječi, Stelzik se počne buditi. Rebekah se
odmakne od njega, dajući mu prostora, i pogleda kako mu kapci na očima
trepere. Pomakne se, a onda otvori oči. Kad je ugleda, zastenje.
»Kako se osjećate, Dr. Stelzik?«
Ponovo zastenje, drhteći, a Rebekah pogleda okolo po iskopu. »Moramo mu
donijeti malo vode«, reče Johnnyu.
»Prošli smo pored potoka na putu ovamo«, odgovori i ode natrag duž brazde
iskopa do mjesta gdje su vidjeli staru kantu.

141
 Knjige.Club Books

»Kako se osjećate, Dr. Stelzik?«, ponovi Rebekah.

On se uspravi u sjedeći položaj.
»U redu«, reče nemoćno. Trljao je prstima desno oko, »Malo me boli glava.«
Pogleda prema iskopu, prema šumi iza pa natrag u Rebeku. »Žao mi je. Bojim se
da se ne sjećam...«
»Ja sam Rebekah«, reče. »Moj brat je Johnny Murphy. Trebali ste se naći na
mjestu u kojem ste smješteni, ali, pa...« Gestikulirala je na činjenicu da je ležao
na tlu. »Pretpostavljam da znamo zašto niste bili tamo.«
Uspio se nasmiješiti. »Mora da sam se onesvijestio«, reče.
»Sjećate li se zašto?«
Progutao je, a malo je teško disao.
»Dr. Stelzik?«
»Karl«, reče on. »Ne, zapravo ne.«
»Imate krvi u kosi.«
Prstima pipne posjekotinu na glavi.
»Izgleda kao da ste možda pali«, predloži Rebekah.
»Ako jesam, ne sjećam se.«
Pošteno ga pogleda. Bio je mlađi nego što je zamišljala - u kasnim tridesetima,
ranim četrdesetima - i, unatoč blatu na obrazima i neurednoj kosi, bio je atletske
građe i zgodan.
Trenutak kasnije Johnny se pojavi na vrhu iskopa s kantom u lijevoj ruci, a
tijelo mu se naginjalo na desnu stranu radi ravnoteže.
»Osjećate li se nešto bolje, Karl?«, upita Rebekah Stelzika.
»Malo«, reče iako nije zvučao uvjerljivo.
A onda: neka buka.
Dolazila je iz šume.
»Johnny«, reče Rebekah, »stani.«
Njen brat zastane na pola iskopa. »Zašto?«, odgovori zbunjen. »Bek, što se
događa?«
I onda nešto izroni iz trave.
Iskešenih žutih zuba.
Rebekah polako ustane ispružene ruke. To je bio pas, zlatni retriver: na
jednom njegovom uhu bilo je krvi, a tanki trag vodio je do njegove čeljusti.
»U redu je«, reče ona blago. »U redu je.«
Pas zareža.
»U redu je. Smiri se.« Pas se naizgled malo skupi na zvuk njena glasa, a
stražnje noge približi k tijelu u znak pokornosti. Rebekah pogleda prema

142
 Knjige.Club Books

Johnnyu, reče mu očima da se ne miče, i vrati pažnju na psa. »U redu je«, reče
ponovo. »Smiri se.«
Duga, prigušena tišina.
I onda je djelić sekunde kasnije pas napadne.

143
 Knjige.Club Books

32

Motorni čamac je nestao.

Kako je mogao samo tako nestati?
Ali onda ga ugleda. Djelomično ga je zaklanjao mol dok je plutao na oceanu
i za njim se vuklo uže poput zalutale niti, šezdeset pet metara dalje.
Počne skidati vanjske slojeve odjeće što je brže mogla, dok nije ostala u
donjem rublju i majici, odbacila mokre tenisice, ali dok je vjetar udarao o vodu, na
trenutak joj sine: na otoku je pet tjedana, prosinac je, temperatura je ispod nule i
nema pojma kakve su plime u ovom dijelu svijeta ni koliko je jaka struja.
A čak i da otpliva do čamca, što onda?
Atlantski ocean zna biti opasan - a nema ni garancije da će motor upaliti jer
nije znala ima li uopće u njemu goriva.
Još uvijek djelomično obučena, padne na bok na rubu vode, kože isprano
ružičaste od hladnoće, a suze joj ponovo zamagle oči.
Ali onda se sjeti čamca na vesla.
Navuče odjeću i odveze se Jeepom natrag u radionicu te izvuče čamac do
nagnute prikolice. Kad ga je konačno pričvrstila, ruke su joj bile pune žuljeva
od natezanja užeta i gornji dio tijela bio joj je sav u znoju. Stala je, boljeli su je
mišići i pogledala je van prema oceanu: nebo je bilo čisto a voda je izgledala
mirno. Vrativši se u luku, odvuče čamac na vesla od prikolice do navoza
pokušavajući se usredotočiti na to kako ući u čamac, a ne na strah od puta koji je
pred njom. Ljuljao se s jedne na drugu stranu kad je dospio u more, ponovo se
zaljuljao kad je ušla u njega, a jedno veslo skoro je ispalo iz rašlji prije nego ga
je Rebekah uspjela uhvatiti i privući k sebi. I onda konačno sjedne držeći vesla te
krene.
Plutajuće drvo tupo je udaralo o trup dok je veslala, snažno pritišćući vesla da
izbjegne motorni čamac koji je morala napustiti. Konačno je to bilo iza nje, drvo,
i luka, i jedina stvar ispred nje i oko nje bio je ocean. Na trenutak se osjećala
ushićeno.
Taj osjećaj nije dugo potrajao.
Što se više udaljavala, voda je postajala nemirnija i toliko je tresla čamac da
je izgledalo kao da joj se opire. Iako vjetra gotovo nije ni bilo, čamac se
jako ljuljao, naginjao s jedne na drugu stranu dok je nabujali Atlantik udarao o
trup.

144
 Knjige.Club Books

Povukla je jače, brže, naprežući svaki mišić. Voda je polako počela mijenjati
boju, od zelene preko plave do sive, pa je pogledala iza sebe, preko
ogromnog oceanskog prostranstva i nastojeći očajnički ugledati kopno, mali
podsjetnik da je tamo. Koliko bi daleko morala ići prije nego bi razabrala
Montauk?
Nakon nekog vremena, iako je još uvijek bilo hladno, ruke su joj počele kliziti
s vesala jer su joj dlanovi postali skliski od znoja. Nije imala kondicije, teško
je disala, mišići su je boljeli i bila je dovoljno daleko da se počela osjećati
ranjivom: zrnce prašine u usporedbi s golemim prostranstvom oceana.
Pogleda prema Heleni. Prevalila je oko kilometar, možda više, i - u daljini, na
drugoj strani otoka - počeli su se skupljati i vrtložiti oblaci. Rebekah je zurila u
njih. Sa sobom nije imala hrane i ništa od pića. Nije imala prsluk za spašavanje.
Tako je očajnički htjela pobjeći da nije ponijela ni osnovne potrepštine. Koga
vraga radim?
»Samo želim otići kući«, reče tiho.
Ocean je bio tih.
»Samo želim vidjeti svoje djevojčice.«
Izdahnula je te riječi kao da su joj zadnje. Pa iako je htjela zaplakati, ovaj ljut
nije osjetivši tu emociju kao loptu u grudima. Činilo se da dolazi iz
nekog dubokog, skrivenog dijela nje. Počelo je pulsirati tako jako da ju je boljelo
cijelo tijelo.
Pustila je da taj osjećaj dođe, u valovima, dok se konačno nije ponovo
kontrolirala. I onda se vrijeme počelo mijenjati. Vjetar je pojačao, a oblaci su
se ponovo promijenili i potamnjeli.
Ovo nije otok, pomisli.
Okrene čamac.
To je zatvor.

145
 Knjige.Club Books

Prije

Rebekah je zateturala unatrag kad je pas skočio naprijed, a potplati njenih

tenisica dotaknuli su rub zaštitne trake što ju je odmah izbacilo iz ravnoteže.
Rukama je posegnula unatrag da zaustavi svoj pad i vidjela je kako se Johnny
miče. »Bek!«, zovne je i kad je krenuo, kanta mu ispadne iz ruke na pod.
Ali pas nije napadao Rebeku.
Stelzik podigne ruku štiteći svoje lice, svoj vrat, dok je životinja skakala na
njega i čeljustima stiskala njegovo zapešće. Kriknuo je od boli, a buka se
orila među drvećem poput vala, bolnog i strašnog. Pokušao se otarasiti psa,
osloboditi svoju ruku od ugriza njegove čeljusti, ali životinja nije puštala. Pas se
šapama pokušao dočepati njegova tijela, a pandžama je derao po njegovoj majici.
Ali čim je Rebekah skočila na noge, pas je razjapljene čeljusti trenutak kasnije
otrčao prema drveću.
Stelzik se kotrljao na tlu, krv mu je tekla po ruci i stenjao je. Kad je Rebekah
kleknula pored njega provjeravajući njegove rane - vidjela je da su loše, ali ne tako
loše kakve su mogle biti - Johnny je tražio psa.
»Roxie«, promrmlja Stelzik prislonivši svoju krvavu ruku uz tijelo kao da je
u povezu. »To je bila Roxie. To je moj pas. Ne znam što je s njom.« Pokušao se
sabrati. »Dovodio sam je ovdje svaki dan sedam mjeseci, ali danas je
jednostavno... Apsolutno je poludjela...«
Rebekah je pogledala prema šumi.
Njih je ovdje privuklo vrištanje. Ali možda to uopće nije bio vrisak, nego je
Stelzik možda samo pokušao dozvati Roxie natrag.
Rebekah upita: »Je li cijepljena protiv bjesnoće?«
»Uredno je cijepljena.«
»Je li imala kakve ozljede zadnjih par dana?«
»Ne.«
»Nije se tukla s drugim životinjama?«
»Ne, ništa takvoga.«
»Znači nije bila bolesna otkad ste ovdje?«
»Ne, bila je dobro.«
Johnny je otišao po kantu na vrhu iskopa te ju je sada stavio pored Stelzika.
Počeo je vaditi vodu skupljenim šakama i njome isprao ruku. Tragovi zuba bili su
146
 Knjige.Club Books

vidljivi, poput crnih novčića, a ogrebotine su mu bile posvuda po prsima, vidljive

kao tanke crvene crte kroz rasparanu košulju.
»Mislim da sam se pokliznuo.«, reče Stelzik tiho.
»Pokliznuo?«
Pogledao je Rebeku. »Zato sam se onesvijestio. Roxie se počela divljački
ponašati, otišla je u šumu i pokušao sam je slijediti, ali sam se poskliznuo na ovom
blatu. Glava mi je natučena ovdje na vrhu.« Ponovo dotakne posjekotinu.
»Moramo vam poviti rane«, reče Rebekah,
»Nemam ništa takvoga ovdje.«
»U redu je. Imam neke osnovne potrepštine u svom autu.«
Proučavao ju je. »Zvučite kao da znate što radite.«
»Za osam godina i kroz specijalizaciju naučite kako previti ranu.«
»Vi ste liječnica?«
Ona kimne dok je s Johnnyem pomagala Stelziku da sjedne.
»Što mislite da nije u redu s Roxie?«, reče on,
»Ne znam«, prizna Rebekah, »ali bismo vjerojatno trebali doznati, a to znači
krenuti i uhvatiti je. Postoji li neka medicinska ustanova na otoku, Karl?«
»Ne. Samo ormar s nešto lijekova.«
Ali to bi vjerojatno bilo bolje od onoga što je imala u autu.
»Gdje je to?«, upita ga.
»U hostelu u kojem sam odsjeo.«
»Možete li stajati?«
Kimne. »Mislim da mogu.«
Pomogli su Stelziku da ustane i Johnny je koraknuo naprijed. »Nismo se
službeno upoznali, Dr. Stelzik. Ja sam John Murphy.«
»Pozdrav, Johne«, odgovori Stelzik i polako krene. »Samo mi je žao što ste
me vas dvoje morali naći u ovako strašnom stanju.« Pogledao je između
njih. »Ostavio sam svoj Chevy na parkiralištu. Pretpostavljam da i vi imate auto.
Možda biste mogli voziti moj, Johne, i nas dvojica bismo mogli razgovarati putem
do hostela.«
»Ne bih htio da osjećate bilo kakav pritisak...«
»U redu je«, reče Stelzik pokušavajući se nasmijati. »Zaista. To je najmanje
što vam dugujem za pomoć koju ste mi vi i vaša sestra pružili.« Smiješak je
nestao kad je ponovo pogledao drveće. »Što ćemo napraviti s Roxie?«
»Odvest ćemo vas do mog auta i pokrpati vam ruku«, reče Rebekah, »a onda
ćemo se Johnny i ja vratiti i pokušati je pronaći.«
»Hvala vam puno«, reče Stelzik i Rebekah se zauzvrat nasmiješila, ali se nije
htjela vratiti među drveće. Nije htjela ići tražiti psa koji bi mogao biti opasan.
Samo je htjela zaboraviti da se ovaj dan ikada dogodio.
147
 Knjige.Club Books

Svitanje

Ne mogavši zaspati nakon poziva Amy Houser, Travis je rano krenuo u ured.
Prvo se dočepao snimke razgovora, koji je Houserica obavila noć prije, i uredio
je da ga pošalju na njegovo radno mjesto.
»Recite mu da ponovo pregleda njenog dečka.«
Prije nego je Houserica uopće mogla odgovoriti, linija je prekinuta i snimka
je završila. Travis ju je odmah pustio ponovo: zvučalo mu je kao da je osoba koja
je nazvala možda pokušavala prilagoditi svoj glas - ili zamaskirati naglasak.
Riječi su mu bile umjetne, preizražajne.
Prema zapisniku poziv je stigao iz govornice u Greenpointu. Travis se vratio
za svoj radni stol i malo je nazivao okolo pokušavajući doznati koji je nivo
pokrivenosti kamerom u tom području Brooklyna. Odgovor je bio da nije visok -
sigurno ništa što bi mu moglo priskrbiti pristojnu sliku te osobe. To je zapravo
vjerojatno značilo jednu od dviju stvari.
Prvo, pozivatelj je pokušao skrenuti pažnju, izmijeniti tijek slučaja, jer je znao
što se dogodilo Louise Mason, i bojao se da bi ga Travis mogao prepoznati i
identificirati da je ispravno govorio.
Ili drugo, pozivatelj je bio usran od straha.
Travis je privukao svoju bilježnicu i prelistao do stranice gdje je zapisao svoj
prvotni razgovor s čovjekom s kojim je Louise izlazila.
Johnny Murphy.
Je li se pozivatelj bojao Murphya? Je li možda bio svjedok nečemu što je
Murphy učinio? Ako se pozivatelj bojao osvete, otkucavanje u 1 ujutro, kad nije
bilo Travisa da postavila pitanja, činilo se savršeno logičnim.
Travis je zgrabio svoju bilježnicu i slučaj Louise Mason te otišao u videoodjel
dva kata iznad. Dok je čekao kod lifta, opet je pregledao neke bilješke prisjećajući
se ponovo Johnnya Murphya - i onda su se vrata otvorila i odjednom se našao
licem u lice s načelnicom, Katherine McKenzie.
»Jutro«, reče ona.
Mora da je išla na najgornji kat.
»Jutro, šefe«, odgovori Travis i uđe u dizalo. Pritisne dugme za osmi kat i
ponovno pogleda McKenzieicu. Bila je u ranim pedesetima, visoka i mršava,
Travis je uvijek mislio da je privlačna, ali se nije puno smiješila pa je stoga
ponekad izgledala strogo.
»Rano počinjete?«, upita ga.
148
 Knjige.Club Books

»Samo pokušavam dovršiti neke zaostale stvari.«

»Znači bili ste ovdje cijelu noć?«
»Ne«, odgovori Travis smiješeći se i shvaćajući što je mislila da mu to znači.
»Ne, otplovljavam u duboku starost za nekoliko dana pa ‘zaostale stvari’ imaju
trajno značenje.« Podigne svoju bilježnicu. »Ostao mi je samo jedan naporan
slučaj koji mi ne da mira.«
Promatrala ga je na trenutak i polusmiješak je zatreperio u kutu njenih usana.
Travis je mislio kako joj pristaje. »Vi ste Travis, je li tako?«
Kimnuo je. »Da, gospođo.«
Nikad nije radio s njom direktno, ali je čuo da je pametna i da dobro pamti
imena. Ljudi govore i da je naporna. Neki detektivi su je, vrlo tiho i ispod glasa,
zvali »lezbača« jer nije bila udata, nije nikada viđena s partnerom na bilo kojoj
od NTPD-ovih funkcija i - u njihovim očima - to što je lezbijka, objašnjavalo je
zašto je bila naporna prema muškarcima. Travis nije imao pojma je li lezbijka ili
ne, ali bila je žena u pretežno muškom okruženju pa joj je nadimak bilo lako
predvidjeti. Što se njega tiče, Travis je više volio slušati ljude kojima vjeruje: Amy
Houser napredovala je u 40. policijskoj postaji kad je McKenzieica tamo već
bila načelnica, a ona je rekla Travisu da je McKenzieica ozbiljna i, ako naporno
radiš i činiš, prave stvari, nije ju briga tko si, otkuda si došao ili koja je tvoja
priča, i uvijek te podržava.
»Bilo mi je žao kad sam čula da nas napuštate, detektive Travis«, reče
McKenzieica trgnuvši ga iz njegovih misli.
Kad su im se pogledi sreli, mogao je vidjeti da to i misli, pa je mogao iščitati
između redaka što mu je stvarno rekla: odlazi u mirovinu ne zato što želi, nego
zato što postoji novo, mlađe vodstvo u vrhu NYPD-a i Travisa se smatra skupom
relikvijom. McKenzieica je rekla da se s tim ne slaže i da je ta odluka donesena
iznad njenog platnog razreda.
»Hvala vam na tome, šefe.«
Vrata su se otvorila na osmom katu.
»Sretan lov, detektive«, reče McKenzieica.
Travis krene niz hodnik u videoodjel, s mislima o svojoj mirovini i kako će
provoditi dane nakon toga. Nekoliko je puta razmišljao o tome da se preseli na
jug: nekoliko njegovih starih prijatelja iz NYPD-a preselili su u Caroline, ili bi
mogao ići još južnije na Floridu gdje nije poznavao nikoga, ali gdje zime nisu
nimalo nalik onima u New Yorku.
Ali nije poduzeo ništa po tom pitanju.
To je kod njega bila još jedna stvar koju je Naomi uvijek spominjala, još jedan
razlog koji je navela za odlazak: nije imao motivacije. Nije imao snage provesti
ideje u stvarnost ili isprobati nešto novo. Ti se bojiš, znala je vikati na njega. Bojiš
se raditi išta što nije ovo. Mislila je na njegov posao. Mislila je na New York. Ali
istina je bila da se nikad nije bojao. Kako bi mogao biti policajac - kako bi mogao
149
 Knjige.Club Books

gledati na ubojstvo, na strašne stvari koje jedno ljudsko biće može napraviti
drugom - da se lako prestraši? Ne, nije ga bilo strah: upravo je shvatio da se nije
htio preseliti u drugu državu i početi drugi život s Naomi. A nakon što ga
je napustila, nakon što su oba djeteta napustila gnijezdo, nije to htio napraviti niti
sam.
Došao je do videoodjela i zatvorio je, iako nije bilo nikoga u blizini, za sobom
vrata tako da ga ne uznemiruju. Zatim je dokotrljao stolicu ispred malog TV
ekrana u kutu, otvorio dosje i izvukao DVD koji je čuvao u koricama na početku.
Od trenutka kad su uvedene videokamere, pokušao je snimiti svaki prvi
intervju koji bi obavio. To nije bilo zakonski obvezno činiti i većina policajaca
nije se zamarala pritiskom na dugme Record prije prvog službenog intervjua, ali
- ako je osoba na to pristala - Travis je to radio. Iako su njegove bilješke bile
opsežne, na stranici nisi mogao vidjeti nečije ponašanje: kako reagiraju na nova
pitanja na koja se nisu mogli pripremiti, njihov govor tijela, njihov izraz lica. Neki
policajci su mu se smijali, i to ne uvijek iza njegovih leđa, čuo je kako govore da
je to zbog njegova pamćenja i da je bez videa zbunjen i da ne zna tko je tko u
njegovim slučajevima. Ali on je sve to ignorirao. U ovakvim trenucima, kad se
osjećaš kao da si nešto zeznuo, videi su bili neprocjenjivi. Nije bilo dvojbe.
Bili su savršeno očuvane vremenske kapsule.
Stavio je DVD u pretinac.
Nakon što je Louisein nestanak šutnut njemu, otišao je na teren i intervjuirao
svakoga tko je mogao biti u kontaktu s njom one večeri kad je nestala, i u danima
koji su tome prethodili. To je uključivalo Johnnya Murphya, njene roditelje,
prijatelje, ljude s kojima je išla na dobrotvornu priredbu i osoblje hotela - Royal
Union u East Villageu - gdje se događaj održao. Dobrotvorna priredba bila je
zadnje mjesto na kojemu je viđena i zadnja slika na kojoj je živa bila je ona na
koju je Travis potrošio tri mjeseca zureći u nju: Louise dok razgovara s
neidentificiranim muškarcem u hotelskom baru manje od dvadeset minuta prije
nego što je nestala.
Intervju na DVD-u održan je u Murphyevoj kući u Bay Ridgeu u 81. Streetu.
Rekao je Travisu da su tu nekretninu od oca naslijedili on i njegova sestra, ali da
mu sestra živi u Windsor Terraceu. To je sve ispalo točno. U stvari, sve je ispalo
točno. I to je bilo sve s tim momkom. Možda je sve bilo malo presavršeno.
Na ekranu se pojavila Murphyeva slika.
Samo je zuriti u prazno:
»U redu, gospodine Murphy«, čuo se Travis kako govori iza kamere, a
Murphy još uvijek nije gledao u njega. »Molim vas, ispričajte mi o Louise
Mason.«

150
 Knjige.Club Books

Prije

Vrativši se do Cherokeea, Rebekah je iskoristila ostatke preostale u priboru

za prvu pomoć koji je držala u prtljažniku. Ugrizi na Stelzikovoj ruci bili su
gadni, iako nisu bili tako duboki ni teški kao što su mogli biti, i bez odgovarajuće
opreme bilo je nemoguće provjeriti ima li tragova infekcije. Ma što se
dogodilo, potraga za Stelzikovim psom mora se otpisati: Rebekah nije smatrala
da Roxie ima bjesnoću, unatoč njenoj agresivnosti, ali u šumi je bilo tvorova,
šišmiša i rakuna, a svi imaju virus, tako da to nije mogla u potpunosti odbaciti.
Bilo je moguće da je Stelzik zaražen - a to ga je činilo bombom koja otkucava.
Trebat će mu injekcija i to brzo.
Cijelo vrijeme tijekom previjanja ruke, stalno je predlagao da ode potražiti
Roxie govoreći Rebeki da nije njena krivica što je pas pobjegao, no znala je da će
biti brže ako Johnny ode sam. Stelzik je još uvijek bio potresen pa su ga, kad je
otvorio svoj Chevy, upalio motor i uključio grijanje, pustili tamo da se ugrije i
krenuli natrag istom stazom.
»Nadam se da će ti dati vraški dobar intervju«, reče Rebekah.
»Misliš li da ima bjesnoću?«
Došli su na vrh iskopa, a trava na dnu još je uvijek crvena tamo gdje je Stelzik
krvario. »Mislim da nema«, odgovori.
»Pa što je onda s tim psom?«
Rebekah je gledala naokolo. »Možda je bila prestrašena.«
»Od čega?«
Kad su prošli pored iskopa i našli se opet u šumi, svjetlo se činilo gotovo
prigušeno, a danja svjetlost prolazila je kroz krošnje samo na nekoliko mjesta
probijajući se tankim svjetlosnim zrakama. To je okolišu davalo osjećaj
neistraženosti i Rebekah nije bila sigurna da joj se to sviđa.
»Čega se pas bojao?«, ponovo upita Johnny.
Pogledala je svog brata. Sada ju je gledao drugačije, lice mu je bilo u sjeni
drveća s izrazom koji nije uspjela objasniti.
»Ne znam, Johnny«, odgovori mu i onda je zahvati poriv da nazove Noellu:
morala je znati da su djevojčice dobro, kako god se to činilo nerazumnim. »Imaš li
bilo kakav signal?«
»Jedna crtica.«

151
 Knjige.Club Books

»To je više od mene«, reče i pogleda dalje od linije stabala u dubinu šume.
Budući da joj je Johnny pružio svoj mobitel, gledala je u unutrašnjost tražeći psa
dok je utipkavala Noellin broj.
»Ovdje Noella. Ostavite poruku.«
Govorna pošta.
Rebekah osjeti klonulost. Cijeli je ovaj izlet bio čisto sranje.
»Noe, ja, uh...« Stala je. »Nazovi me kada dobiješ ovo, u redu?« Rebekin
palac lebdio je iznad dugmeta End Call. Sve je u redu. Možeš sada prekinuti, Ali
nije. Rekla je: »Trebaš me nazvati na Johnnyev mobitel.« Čekala je kao da je neki
dio nje očekivao da Noella odgovori. »Samo želim...« Nakašljala se. »Čut
ćemo se kasnije.«
Prekinula je i ponovo tražila među drvećem.
Johnny je otišao ispred nje.
»Završimo s ovim«, reče mu.
Ali ovaj put njen brat nije odgovorio. Samo ju je vodio dublje u šumu.

152
 Knjige.Club Books

Korijenje

153
 Knjige.Club Books

Prije

Rebekah je mnogim ljudima spasila život, ali se uvijek sjećala Ramona.

Puno ime bilo mu je Ramon Alejandro Cortez. Tek je navršio devetnaest
godina, imao je tamnu kosu i bio je zgodan, a u Sjedinjenim Državama bio je
na nogometnoj stipendiji. Kad je osoblje bolnice prevrnute njegove džepove
nakon što je stigao na hitnu, našli su kostarikansku vozačku dozvolu i mobitel
pun slika njegove obitelji. Majke, oca, braće, sestara. Ramon je bio na većini od
njih, svijetlih očiju s osmijehom punim bijelih zuba. Rebekah nikad nije
htjela previše zaključivati prema slikama jer su uglavnom bile lažne - lažni
osmijesi, glumački nastupi, ljudi koji se zajedno neprirodno okupljaju na hrpu -
ali kod Ramona je bite nešto iskreno. Često je mislila da je to zato što su je njegovi
obiteljski portreti podsjećali na njene vlastite, na one njena oca, njene braće i nje.
Na njima je jednostavno postojala istina, legitimitet, nešto neobjašnjivo, to što -
čak i prije razlaza - Rebekah nije nikada uspjela naći na slikama s njom i
Garethom.
Ramon je bio izvučen iz slupanog auta na Long Island Expresswayu. Njegov
je francuski prijatelj, također u New Yorku na istoj stipendiji, vozio
prebrzo, naišao na komad leda i izgubio kontrolu nad Toyotom. Očevici su rekli
da se okrenuo tri puta i prevrnuo na krov kotrljajući se prema kamionu koji je
kočio - ali ne dovoljno brzo. Ramonov prijatelj bio je zgnječen pri udaru i trenutno
je preminuo, a Ramonova djevojka - koja je sjedila otraga bez pričvršćenog
pojasa - pretrpjela je teške ozljede glave. Dospjela je do hitnog trakta, ali je
preminula sat kasnije.
Ramon je stigao sa slomljenim kukom, slomljenim rebrima, probušenim
plućnim krilom i desnom nogom prerezanom ispod koljena. Rebekah je
provela svoju stipendiju u operacijskoj sali gledajući smotru strašnih traumatskih
ozljeda, i na Ramonovu tijelu nije bilo ništa što nije vidjela već sto puta. Brzi
automobili i premlada djeca koja njima upravljaju, bili su uzrok neprestano novih
izgubljenih udova, slomljenih kostiju i deformacije.
Ali nisu Ramonove ozljede bile to što joj je ostalo u sjećanju.
Probudio se po prvi put nekoliko dana nakon što je stigao u bolnicu, omotan
zavojima i priključen na aparate. Pogledao je sobu, kapilare u očima bile su mu
zadebljane, i pokušao je nešto reći. Dok je bio u nesvijesti, njegova majka i otac
došli su iz Kostarike i - pored njegova kreveta - počeli pričati na španjolskom,
majka zahvaljujući bogu što je budan, a otac stišćući Ramonovu ruku dok su mu

154
 Knjige.Club Books

se suze skupljale u očima. Kad je Ramon ponovo pokušao progovoriti, njegov

otac je svojom drugom rukom nježno dodirnuo ruku svoga sina ohrabrujući ga da
su oboje tamo.
Ali Ramon nije govorio njima.
Trepnuo je očima, a potom pronašao Rebeku, ženu u bijeloj kuti na rubu sobe,
koja je gledala obitelj Cortez i na grudima imala karton pacijenta.
»Noga?«, reče on.
Bilo je očito da je osjetio nešto čim se probudio: osjećaj gubitka, nedostatka.
I onda je sam uočio stvarnost, na pola kreveta, njegovi prsti na nogama,
njegov gležanj, njegova potkoljenica, njegov list, sve je ispod koljena - nestalo.
Postojali su načini kako je mogao ponovo postati pokretan, umjetni ud koji bi
mu omogućio prikriti istinu u hlačama ako bi tako htio. Još uvijek bi
mogao hodati, trčati i ići okolo, voziti, jedriti, penjati se. Čak bi mogao i ponovo
igrati nogomet. Mogao bi udarati loptu po vrtu sa svojom djecom.
No njegov fizički gubitak zapravo je bio najmanji dio onoga što mu se
dogodilo. To je ono što je Rebeka tog dana naučila, i što će još puno puta naučiti.
Zbog toga je zauvijek zapamtila Ramona, jer je to bilo prvi put da je vidjela da se
dogodilo pred njom, kao osobom, a ne kao riječi na stranici udžbenika iz
psihologije. Bio je drag mladić koji je, u danima što su uslijedili, razgovarao s
Rebekom i medicinskim sestrama, uvijek tiho, pristojno, na engleskom s jakim
naglaskom, zahvaljujući im što brinu o njemu i pitajući ih kako su.
Ali ma koje ambicije imao prije automobilske nesreće, o čemu god si je
dopustio sanjati, sada su bile samo krhotine: obožavatelji, novac, igranje
na velikim europskim stadionima koji su se uzdizali iz tla poput koloseuma.
Zapamtila je Ramona ne zato što je njegov mladi život sveden na ruševine,
nego zato što je, nakon što je pitao za svoju nogu, to bilo prvi put da je netko gleda
s izrazom koji je kasnije dobro upoznala. Onim koji je govorio: Mislite da ste mi
spasili život time što ste ovo učinili. Mislite da je ovo za mene bolje.
Trebali ste me pustiti da umrem.
Bilo bi mi bolje da sam mrtav.

155
 Knjige.Club Books

33

Dan nakon što je pokušala, ali neuspješno, pobjeći natrag na kopno pomoću
dva potpuno različita čamca, Rebekah se sjetila Ramona po prvi put nakon toliko
mjeseci, a naročito izraza na njegovu licu. Nije vidjela svoje kćeri pet tjedana.
Nikakva spasilačka ekipa nije došla, niti je bila na putu. Svaki pokušaj odlaska s
otoka - bilo da pozove pomoć radiom, zapali vatru ili pokuša veslati dvjestotinjak
kilometara - nosio je sa sobom ogroman rizik. Nosio je ne samo rizik neuspjeha,
nego i bilo kakvog kratkog uspjeha koji bi bio srezan u korijenu čim bi Hain i
Lima doznali da je živa. Bi li bilo lakše da se, poput Johnnya, nikada nije izvukla
iz šume?
Zamislila je Ramona, njegov izraz. Može li smrt biti išta gora od ovog
čistilišta?
Do sada bi svi, Kyra i Chloe, Noella, Gareth, svi prijatelji koji su čuli da su
Rebekah i Johnny napustili kuću 30. listopada i da se nikada nisu vratili,
pretpostavili da su nestali zauvijek. Svi bi ti ljudi, uključujući i njene kćeri -
možda pogotovo njene kćeri, s obzirom na godine - nastavili sa životom, možda
tako polako da je to jedva vidljivo, ali svaki dan koji Rebekah ne bi bila tamo, bio
bi još jedan dan na putu do oporavka. Oni idu dalje, a ona je zaglavila: bila je u
petom tjednu zatvorske kazne od dvadeset dva tjedna, već joj je nestalo hrane, a
čak i kad bi, nekim čudom, izdržala do zadnjeg dana ožujka, dvadeset četiri
sata kasnije dva bi se muškarca ukrcala na trajekt da se vrate po nju. Koliko bi
vremena prošlo prije nego bi shvatili da je još živa? I što onda? Bi li se tukla
s njima?
Ta je ideja bila smiješna. Nije znala ništa o tome kako nadmudriti ubojice;
čak nije znala ni pucati iz pištolja. Pa u čemu je onda bio smisao pokušati
to izdržati ako, nakon dvadeset dva tjedna, ona umre samo nekoliko sati nakon
što se otok ponovo otvori? Bilo bi bolje ne pružiti svojim ubojicama to
zadovoljstvo. Bilo bi bolje to okončati prije nego postane još gore.
Bilo bi bolje već sada biti mrtav.
Dva dana jedva da se pomaknula sa svog madraca. Stiglo ju je još jedno loše
razdoblje, kao da je svijet propao: jedva da je išta jela od ono malo hrane što joj je
preostalo, samo je spavala, a san koji se ponavljao, vratio se druge noći. Bio je
tako živopisan, bilo je kao da je otok prestao postojati: prošla je kroz hodnik i ušla
u stan gledajući u nakrivljenu sedmicu na vratima, i kad se tepih počeo micati pod
njenim nogama, kad su njegova vlakna počela puzati uz njene gležnjeve, mogla
je osjetiti sve, svaki fizički osjet, svaki dodir, svaki miris.

156
 Knjige.Club Books

Mislim da bi trebala ostati, Rebekah.

Kad se probudila, sva u znoju, srce joj je lupalo, to je bilo olakšanje, ali to
olakšanje nije trajalo dugo.
Zurila je u poluosvijetljenu trgovinu, u poluprazne police pune sranja koje joj
ne može pomoći ni preživjeti niti pobjeći pa joj je duh još više klonuo.
Ali ni u jednom trenutku nije ozbiljno pomislila da je u stanju to sve okončati.
Mislila je na načine kako bi to mogla učiniti - nožem preko zapešća, razbiti prozor
u prostoriji s lanternom u svjetioniku i skočiti van - ali nikada nije osjećala da ima
želudac za to počiniti. A negdje, tik ispod površine, bio je i razlog zašto: njene
kćeri.
Ako postoji šansa - koliko god se sada činila malenom - da bi ih mogla ponovo
vidjeti, držati ih, ići kući s njima, morala je nastaviti.

Dan kasnije naišla je oluja, udar grmljavine i kiše koji su izgledali kao smak
svijeta, a nakon toga je curenje s krova postalo tako jako da je otpao komad stropa
i uz tup zvuk srušio se na pod trgovine.
Temperatura, iako već ispod nule, pala je još niže. Moram naći neko drugo
mjesto, pomisli Rebekah.
Pogledala je na svoju mapu i vidjela nekoliko područja na sjevernoj obali -
stare staze koje nije istražila - i potom se obukla i odvezla Cherokeeem.
Morala je i tankirati gorivo.
Planirala je krenuti prema zapadu, oko Loopa, i početi na sjeverozapadnom
dijelu obale, ali je umjesto toga išla drugim putem da može proći pored benzinske.
Bila je to odluka koja se tada činila tako nebitnom.
Ali ta je odluka promijenila sve.

157
 Knjige.Club Books

34

Rebekah je gledala kako se brojke na crpki penju. Nije imala pojma koliko je
ostalo u rezervi, a iskreno, mrzila je da o tome mora razmišljati. Možda je
jedina stvar u kojoj je nalazila nešto zadovoljstva na otoku bila mogućnost da se
vozi okolo. To joj je pružalo neki smisao i nekakav osjećaj slobode. Već je gotovo
zaboravila kako izgleda prava sloboda - mogućnost da se ide nekamo, udobnost
apsolutne sigurnosti, prilika da se bude s ljudima koje se voli kada god se to
poželi - a automobil joj je to donekle omogućavao, i u tome je uživala.
Kad je napunila Cherokee, pogled joj je pao na Ford Explorer zaprljan
blatom, podignut na cigle, sa strane ureda u prednjem dvorištu. Našla ga je kad je
tu došla prvi put, polukamufliranog povijušama i travom, i svaki put kad bi se
vratila, pokušala je zamisliti kome je mogao pripadati. Bilo je dana kad se čak
mogla uhvatiti kako gradi cijele priče oko toga.
Budući da je blato bilo gusto poput boje na gumama - vjetrobran prašnjav, a
registracijska pločica nečitka od prljavštine - mislila je da je vlasnik živio negdje
gdje nema asfaltiranih cesta. Jednoga dana je obrisala komadić stakla na prozoru
s vozačke strane i pogledala unutra: zgnječene limenke gaziranog pića na podu,
paketići čipsa i omoti od sendviča. Na podu je bila i prazna torba, a na patentu
privjesak s fotografijom muškarca koji dobro izgleda u svojim četrdesetima sa
ženom otprilike iste dobi, negdje u planinama. Nije bilo traga djeci, ni na
privjesku ni drugdje, pa je Rebekah zaključila da ih vlasnik nije mogao imati. U
svojoj glavi ga je nazvala Steve jer je otprilike izgledao kao liječnik istoga imena
kojega je poznavala.
Kako si danas, Bek?
To je bila druga stvar koju je počela raditi.
Zamišljati razgovore s njim.
Jutro, Steve.
Radio je ispod haube, zavrnutih rukava, s bejzbolskom kapom New York
Metsa na glavi. Uvijek je nosio istu kapu pa ju je nosio i na slici na privjesku. Od
njihova zadnjeg razgovora narasla mu je brada i Rebekah je pomislila kako mu
dobro stoji. Bio je zgodan, kao na slici, ali ponekad - izvan mrtvila fotografije -
bilo je teško vidjeti koliko zapravo zgodan jer je mogao djelovati i žilavo, tjerao
te da se potrudiš za njegov osmijeh, a puno ljudi ne bi za to imalo strpljenja.
Ali Rebekah je imala.

158
 Knjige.Club Books

Već se do sada silno trudila oko Stevea, pa kad god bi se vratila na benzinsku,
on bi joj se odmah nasmiješio, i to ozbiljno, a kad su razgovarali, s njom je
bio otvoren i iskren jer je s vremenom zadobila njegovo povjerenje.
Vrana je zakreštala.
Ponekad bi se, kao sada, Rebekah uhvatila u tu maštariju. Postala je svjesna
koliko je smiješno da odrasla žena izgradi zamišljeni život s muškarcem kojega
nije nikada upoznala. A ponekad bi joj se omaklo pa bi preslikavala svaki
razrađeni detalj iz Steveova života jer je alternativa bila stajati na benzinskoj
okružena samo hrđom i korovom.
Mislila sam na nešto, reče.
Steve nije podigao pogled, samo je nastavio s onim što je radio. Mislila si,
ha?, odgovori zuba stisnutih u grimasu dok je nešto vadio iz motora. To nije baš
dobra ideja.
Rebekah se nasmiješi.
Mislila sam na onaj tvoj privjesak.
Sad je pogleda.
Kako to da nikada nisi imao djecu, Steve?
Zastane na trenutak, kao zamrznut u vremenu, a zatim se izvuče ispod haube.
Pa, reče odlažući ključ i duboko uzdahnuvši. Sad je na njegovu licu bila tuga, ali
Rebeki se činilo da ju je pokušavao potisnuti. Nije volio da ga obuzmu emocije:
zbog toga je uvijek rukom trljao lice da sakrije svoja usta i oči.
Ne moraš o tome razgovarati ako ne želiš.
Ne, nije to... Slegne ramenima. Samo pretpostavljam da je to, da je tužna
priča.
Rebekah kimne. I mislila je da je tako.
Ja i April - to je moja žena - dugo smo pokušavali. Bože, ali smo pokušavali.
Opet taj smiješak, ali ovaj put s naznakom boli. Oboje smo došli iz velikih obitelji,
a djeca - to je bilo sve što smo željeli. Hoću reći, počeli smo kad smo još i sami
bili djeca. Meni je bilo dvadeset tri, a April je imala dvadeset jednu, i nismo
nikada sumnjali da će se to dogoditi. Bili smo mladi, zdravi, stalno smo to radili
- jednostavno je izgledalo nemoguće da se to neće dogoditi. Ali prošla je godina,
zatim dvije. U trećoj godini smo konačno otišli k liječniku u vezi s tim. Ponovo je
protrljao usta i spustio vrh kape tako da mu oči ne budu izložene suncu. Jesi li
ikada čula za endometriozu?
Rebeki se okrenula utroba. Jesam.
To je April imala. Zbog toga je teško zatrudnjeti. Gotovo prokleto nemoguće
ako te baš gadno zahvati, a to je bio slučaj s April. Znala je imati užasne
mjesečnice. Boljelo bi kada bi se, znaš... seksali. Postojali su svi znakovi
upozorenja, ali nismo znali ništa o tome. Kao što sam rekao, bili smo samo glupa
djeca. Onda je svijet bio tako jednostavan. Seksaš se bez zaštite i zatrudniš. Devet

159
 Knjige.Club Books

mjeseci kasnije imaš djetešce u naručju, tu savršenu stvarčicu koja je sve što
si ikada želio u životu. Zastane, progutavši zastoj u svom glasu, pokušavajući se
praviti da nikada nije postojao. Rekli su da bismo mogli napraviti IVF. Ponovo
slegne ramenima. Rekli su da se to može prebroditi, ali otkuda nam sedamnaest
tisuća? Ja sam mehaničar, April učiteljica. Roditelji su nam puka sirotinja.
Nemamo ništa. Nemamo ušteđevinu. Kad smo se vjenčali, znali smo da
nikada nećemo biti bogati, ali nas nije bilo briga jer smo se voljeli. Na početku
misliš da je ljubav jedino važna. Hoću reći, April i ja, mi smo se voljeli beskrajno.
Nisi nikada vidjela ljubav poput naše, Bek. A naša djeca, voljeli bismo ih još više.
Tako puno. Ja bih bio tamo sa svojim dečkom u Little League i igrao se u vrtu sa
svojom djevojčicom, i uživao bih u svakom trenutku. Ali onda se cijeli život oko
tebe sruši i shvatiš nešto. »Ljubav pobjeđuje sve«, to je samo zaštitni znak. To je
Djed Mraz. To je nešto što ljudi kažu kad...«
Mlaznica je zvrcnula.
Rebekah se vratila na benzinsku. Blagi vjetar prošao je prednjim dvorištem
zaljuljavši napušteni Explorer na njegovu postolju i shvatila je da su joj u očima
suze. Osjećala se glupo, obrisala ih i na crpki očitala: 61.44 $.
Kako je vratila mlaznicu, razmišljala je što bi njen otac rekao da ovako krade
šezdeset dolara goriva. Postojale su dvije crpke i obje su radile, ali do sada je
koristila samo jednu krpajući se s onim što je ostalo u njoj najbolje kako je mogla.
Pretpostavljala je da bi njen otac razumio. On bi htio da ona preživi, da ima barem
slabašan osjećaj slobode koji joj je pružao auto. Više sam zabrinut što razgovaraš
s izmišljenim ljudima, dušo.
Pogled joj je polako prešao opet na Explorer i Steve je bio ponovo ispod
haube.
Žao mi je, Bek, reče. Malo sam pretjerao.
Nije ju htio pogledati.
Bilo ga je sram.
U redu je, Steve. Ne krivim tebe.
Postalo je loše, to je sve. Kad smo otkrili da ne možemo imati djecu, April i
ja, malo smo poludjeli. Malo smo se izgubili na trenutak. Naprimjer, bili smo
stvarno jebeno užasni prema ljudima koji su imali djecu. Bili smo još gori prema
onima za koje smo smatrali da ih ne zaslužuju. Ponekad... Zastane, konačno
pogledavši u nju, a njegova kapa i hauba Explorera skrivali su mu većinu lica u
sjeni. Ali Rebekah je mogla vidjeti dovoljno. Ono što je slijedilo bilo je loše.
Sranje, jedva ovo mogu priznati, ali ponekad smo promatrali te bebe, promatrali
smo mame i tate s kojima su bili sjedinjeni, i mislili smo: Mi bismo im mogli
pružiti bolji život. Mogli bismo ih sada uzeti i dati im sve što zaslužuju.
Pogled mu je zastao na njoj.
Što? Reče Rebeka.
Ništa.
160
 Knjige.Club Books

Ne, što? Reci mi. Molim te.

Nije ništa, reče Steve, samo glupa ideja. Ponovo je stao i podigao vrh svoje
kape tako da mu je Rebekah mogla vidjeti oči. U njima su bile suze. Samo sam
zabrinut za tebe, Bek, to je sve. Jer kako smo ja i April razmišljali - znaš, te lude
misli o krađi djeteta, o stvaranju novog života za njih daleko od roditelja koji ih
nisu zaslužili i koji nisu znali s njima - možda Noella tako misli o tvojim
djevojčicama.
Odmah se vratila u prednje dvorište.
»Ne«, reče tiho, pa ponovi glasnije. Zategnula je poklopac i provjerila je li
plastični pokrov još uvijek čvrst na suvozačkim vratima i prozoru, a zatim je
sjela za volan Jeepa. Oči su joj zalutale natrag na Ford Explorer. Bio je prazan.
Prašnjav. Zaboravljen. To je bila samo glupa fantazija. Steve nije bio stvaran.
Ništa od toga nije bilo stvarno.
Osim što si ti to učinila stvarnim.
On samo misli ono što ti osjećaš.
Ali nije stvarno vjerovala da je Noella pokušala oteti njenu djecu, zar ne?
Ponovo je mislila na Garetha, na njih oboje, o činjenici da nije bilo spašavanja,
niti nagovještaja o tome u pet tjedana, i onda su joj misli zapele za nešto drugo.
Sliku nje i Johnnya u šumi tog zadnjeg dana.
Što su pronašli dok su tražili Roxie.
I na zadnji poziv koji je uputila Noelli.

161
 Knjige.Club Books

Prije

Rebekah je dozivala Roxie, više nadajući se nego očekujući, a Johnny se

pridružio dok se gusta, neprobojna šuma skupljala oko njih. »Roxie!«, vikali su,
ali izgledalo je kao da im se glasovi odmah gube.
Nakon kilometra, tlo se počelo spuštati. Bilo je puno polomljenih, zakržljalih
stabala. Izgledala su poput istopljenih tijela.
»Od ovog se mjesta sva ježim«, reče Rebekah.
Što ih je Johnny vodio dublje u šumu, to se ona osjećala neugodnije: digle su
joj se dlake na rukama i mogla je čuti puls u svojim ušima. Kretali su se
u različitim smjerovima - ne previše udaljeni da se ne bi mogli vidjeti, ali dovoljno
udaljeni da pokriju veću površinu. Nakon pet do šest minuta, vratili su se jedno
drugome teško dišući.
»I, što želiš učiniti?«, upita Johnny.
»Meni je dosta. Samo želim ići kući.«
»Što sa Stelzikom?«
»Ići ćemo u hostel i vidjeti kakvih lijekova tamo ima, ali trebat će mu neki
testovi, možda injekcija, a to znači da će se morati vratiti trajektom.«
Johnny kimne. »U redu.«
Odjednom je njegov mobitel počeo zujati u džepu njegovih hlača. Vidno
iznenađen da postoji bilo kakav prijem tako duboko u šumi, podigne ga da i
Rebekah može vidjeti. »To je Noe.«
Rebekah osjeti val uzbuđenja, olakšanja.
»Noe?«, reče zgrabivši Johnnyu mobitel.
»Bok, Bek. Je si li u redu, draga?«
Linija je bila loša.
»Zvučala si uspaničeno u poruci.«
»Znam. Žao mi je.« Rebekah protrlja oko, a zatim pogleda u šumu, u stabla,
u smrznuto tlo. »Pričat ću ti o tome kad dođemo kući, ali, u biti, nije to bio
opušteni dnevni izlet kojemu sam se nadala. Trebali smo otići u toplice.« To je
zvučalo kao šala, ali nije bila. Mislila je na to kako se osjećala dok je čekala
Johnnya ispred Stelzikova hostela, u trenutku prije nego što su ona i Johnny došli
u šumu da potraže psa - bilo je kao da je, time što je tako daleko, spona kojom je
bila vezana za kćeri popustila.

162
 Knjige.Club Books

»Bek?«
»Mislim da sam danas shvatila da još nisam spremna biti ovako udaljena od
djevojčica. Znam da zvuči ludo. One su naporne. Ali to je istina. To nema veze s
tobom, Noe, obećavam. Imam povjerenja u tebe. Ja samo... ja...«
Rebekah se gubila. Ne mogu funkcionirati bez njih.
»Shvaćam, draga.«
No je li bilo nešto u Noeinu glasu? Tračak razočaranja? Je li ju Rebekah
uznemirila? Nije htjela povrijediti Noe. Bila je stijena.
»Djevojčicama je dobro sa mnom, Bek«, reče Noe.
»Znam da je.«
»Uvijek će im biti dobro sa mnom.«
Rebekah je pogledavala u Johnnya. On ju je samo gledao i čekao.
»Želiš li razgovarati s Kyrom?«, upita Noella.
Da, pomisli Rebekah istog časa. Da, očajnički želim razgovarati s njom. Ali
oklijevala je s odgovorom. Noe mora vjerovati da imam povjerenja u nju. Treba
to znati. »Ne, u redu je. Ne želim je uznemiravati.« I tada, dok je trpjela zbog
razočaranja što ne razgovara sa svojom kćeri, pala joj je na pamet misao. »Čekaj,
nikako da ti kažem gdje smo. Znaš, samo za slučaj...«
Samo za koji slučaj?
Ali Noella nije odgovorila.
»Noe?«
Nije bilo odgovora.
»Noe, jesi li tu?«
Sad je na liniji bila samo tišina.
»Noe, možeš li me čuti? Došli smo na mjesto koje se zove Crow Island. To je
na oko dvjesto kilometara od Montauka. Johnny je htio...«
Linija je zamrla.
Rebekah je gledala u mobitel, pa u Johnnya.
Je li Noella upravo njoj poklopila?
»Jesi li dobro?«, upita Johnny.
Ne, mora da je ovdje problem u prijemu.
»Da«, reče iako, dok mu je vraćala mobitel, čak ni sama sebi nije zvučala
uvjerljivo. Uzdahnula je. »Što god. Idemo. Samo želim ići kući da...«
Pas je zalajao.
»Hajde«, reče Johnny i potrči prema zvuku slijedeći ga još dublje u šumu.
Rebekah je pokušala držati korak. Ali nakon par minuta opet su zastali. Lajanje je
prestalo.
Nigdje nisu mogli vidjeti Roxie.

163
 Knjige.Club Books

»Ovo je tako glupo«, reče ona. »Nemamo pojma gdje je taj pas.«
Johnny nije rekao ništa i okrenut leđima gledao je u drveće. Slijedila je njegov
smjer gledanja i primijetila jarak s njihove lijeve strane, tri ili četiri metra niže,
a nagib mu je bio napola skriven od pogleda iza reda sivih, suhih stabala.
»U što gledaš«, upita ga. Nije mogla vidjeti ništa u jarku. »Jesi li vidio psa?«
»Ne«, reče Johnny.
Ponovo protrlja oko osjećajući se mrtva umorna.
Onda joj pogled privuče stražnja strana jarka, ovaj put na njegovom desnom
rubu: na toj strani je iz padine izlazilo zapetljano izloženo korijenje. Direktno
iznad njih su lisnate krošnje i grane bile mnogo rjeđe tako da je mraz padao na
šumsko tlo. Nije ga bilo puno, samo usamljeni krug.
Bijel, debeo poput prosutog brašna.
»Dakle, želiš li da idemo?«, reče Johnny.
»Da«, odgovori mu. »Da, idemo odavde.«
Ali nije se pomaknula.
Samo je nastavila gledati u onaj isti krug mraza.
Jer je sada mogla vidjeti nešto drugo.
Bilo je baš na rubu toga kruga, potpuno izvan mjesta, tako neskladno,
proturječno da joj je trebalo nekoliko trenutaka da to uopće racionalizira.
»Bek?«
Konačno je odvratila pogled i okrenula se prema svom bratu.
»Johne, mislim da bi tamo dolje mogao biti leš.«

164
 Knjige.Club Books

35

Za volanom Cherokeea, u tišini benzinske pumpe, Rebekah je mislila na ono

što su ona i Johnny pronašli u šumi, a potom na onaj zadnji telefonski razgovor
s Noellom. Pokušala je reći Noe gdje se nalaze - i stvarno joj je rekla gdje su - ali
Noe nije odgovorila. Do sada je Rebekah bila uvjerena da je to zato što se izgubio
signal.
Ali možda i nije.
Možda je Noella dobro čula. Možda je ona...
Klik klik klik.
Rebekah se sledila.
Prestala je misliti na Noellu i pogledala je kroz vjetrobran. Na suprotnoj strani
ceste u oronulim kućama bilo je tiho.
Ali ona je to čula. Sigurno je to čula.
Isti zvuk kao i prije.
Okrenula se, njena su vrata još uvijek bila otvorena, i iskrala se iz Jeepa
gledajući preko haube. Zvuk je došao iz smjera kuća, to je bila sigurna. Pažljivo
je slušala pokušavajući ignorirati tiho zujanje vjetra koji je dolazio s oceana.
Klik klik klik.
To je bio onaj isti zvuk koji je čula i prije, prije puno tjedana, osim što je tada
bio mrkli mrak i nije imala osjećaj za smjer.
Hodala je oko prednjeg dijela auta držeći pogled na kućama, a ruka joj je
pratila liniju haube kao da se dio nje pokušava držati sigurnosti. Ispod svojih prsta
osjećala je kako se skupljaju pijesak i prljavština. Ali ovdje nije bilo ničega. Ili
nikoga. Pa što je onda to čula?
Klik klik klik.
Živci su joj pucali pod kožom dok je to slušala po treći put.
Onda: kretanje.
Izvan kutka njena oka.
Okrenula se na vrijeme da vidi sjenu kako brzo nestaje iza kuće na kraju. Koji
je to vrag bio? Osjećala se kao da joj je srce u grlu.
Htjela se vratiti u auto i odvesti se daleko, ali znala je da to ne može napraviti.
Ne sada. Ako nije bila sama, morala je to znati.
Ali kako netko drugi može biti ovdje?

165
 Knjige.Club Books

Žureći okolo prema prtljažniku, zgrabila je čekić iz pribora za alat koji je

skupila dok se vozila po otoku, a onda - stisnuvši ga tako čvrsto da su joj prsti
pobijeljeli - prešla je cestu prema kućama.
»Halo?«, reče.
Vjetar joj je nosio glas. Prošla je kroz razbijenu ogradu u visoku travu ispred
jedne kuće.
»Halo?«
Gledala je duž uskog prolaza između dviju kuća, u njihova dvorišta. Oko nje
se povijala trava.
»Vidjela sam te, tako da možeš izaći.«
Zvučala je maleno, jadno.
Udahnuvši, kretala se polako duž prolaza probijajući put kroz zapetljano
korijenje i paučinu koja se slijepila s bokovima kuća.
Kad je stigla do dvorišta, stala je i pogledala prema moru trave, a svaka grana
svakog stabla bila je krcata jesenskim zlatom. Vrtni namještaj bio je u neredu:
stolovi prevrnuti, stolice razbijene, stari hrđavi kamini. U susjednom je dvorištu
bila poderana mreža za ležanje pričvršćena samo jednim krajem tako da je tamo
labavo visjela.
»Halo?«
Išla je dalje unutra, duž stražnjih trijemova, pored bijele ograde od kolaca koja
je jednom razdvajala dva imanja, ali je sada bila srušena, smlavljena u
jednoj oluji. Na mjestima joj je trava sezala sve do pasa, neprozirna i nemoguće
je bilo vidjeti kroz nju. Što je dalje išla, to joj je bilo teže procijeniti okoliš. Vjetar
je pojačavao povaljujući travu, lišće je pucketalo, labava vrata treskala su o
okvire, prozori su zveckali.
»Prestani se skrivati«, reče tiho Rebekah.
Sad je zvučala kao da preklinje.
Otišla je na jedan trijem, smjestila se na rubu i čekala. Nakon četrdeset minuta
nebo je izgubilo boju i naišli su kišni oblaci. Počela je raspoznavati vrijeme na
otoku onako kako se nije nikad zamarala u gradu - nikada nije morala - i mogla
je razaznati da je to početak još jedne oluje. Mogla je to osjetiti, kao struju u
zemlji.
Jesam li pogriješila?, pomislila je. Priviđaju li mi se stvari? Pričinjaju li mi
se zvukovi? Mislila je na svoj razgovor sa Steveom. Što ako sam počela gubiti
razum?
Pogledala je ponovo oko sebe, ali sada nije mogla čuti klikanje, ništa osim
vjetra, prigušene rike oceana i sporog plesa trave. Poražena, počela se
vraćati prema autu.
I tada je shvatila da uopće ne gubi razum.
Samo je vidjela duha.
166
 Knjige.Club Books

Prije

Rebekah se spustila u jarak.

»Ako je to leš, ne bismo li trebali zvati policiju?«, upita Johnny iza nje.
Pogledala je svog brata i u njemu je vidjela istu reakciju koju je i ona osjećala:
ježenje na koži, ubrzano udaranja srca iza prsnoga kosa.
Nije ju strašila predodžba mrtvog tijela - stalno je gledala leševe: gledala ih
je tijekom cijelog obrazovanja, na nosilima, u mrtvačnicama, u minutama
nakon što su pluća stala, srce zatajilo ili mozak umro. Nego to što je bilo ovdje,
na ovom zabitom mjestu, daleko od ičega.
Nastavila se kretati, fiksiranog pogleda, iako joj je nešto govorilo da se ne
približava. To je bio muškarac. Na vrh čela bila mu je krv, tamnocrvena uz rub
njegove prorijeđene kose i nasuprot jednoj obrvi. S udaljenosti na kojoj je bila,
Rebekah je imala ideju što je uzrokovalo izljev krvi, i dok se kretala stazom
od lišća, vidjela je da je u pravu.
Rana od metka.
»Ovo je sjebano«, reče Johnny s panikom u glasu kad je jasnije vidio leš.
Rijetko ga je čula da psuje. »Trebali bi pozvati policiju, Bek.«
»Znam.«
»Na primjer, sada.« Glas mu je podrhtavao.
»U redu, nazovi ih.«
Johnny uzme svoj mobitel i počne ga podizati iznad glave pokušavajući dobiti
crtice signala.
»K vragu«, promrmlja. »Moramo se vratiti na mjesto gdje te je nazvala Noe.«
Mrtav čovjek bio je obučen u kockastu majicu i zagasite hlače, crne radne
čizme i raskopčan kaput koji se ovijao oko njega obloživši ga uz padinu. Bio je
sive boje i iz njega je curila tekućina, a na koži su bili plikovi: započelo je
raspadanje, no još uvijek se činilo da je uglavnom unutarnje. Krvotok mu je
bio ispunjen ugljičnim dioksidom čija je toksičnost otrovala njegove stanice dok
su ih enzimi izjedali. Kako se Rebekah približavala, mogla ga je namirisati
i vidjeti da mu je jedno oko otvoreno i da je zamagljeno.
»Mrtav je već neko vrijeme«, reče ona. »Možda dan.«
Čula je kako ju Johnny vjerno prati, šuštanje lišća pod njegovim nogama, ali
još uvijek nije skidala pogled s čovjeka: izgledao je kao da je u šezdesetima, sijede

167
 Knjige.Club Books

kose i brade, a koža na ruci bila mu je pjegava i prošarana venama. Neke dijelove
tijela zaklanjalo je zmijoliko izloženo korijenja stabala koje je izbijalo na bočnim
stranama jarka, ali mogla je vidjeti dovoljno. Tri metra iznad njega bila je nekakva
prirodna platforma, duž visokog ruba jarka, i Rebekah je pretpostavljala da je
tamo stajao prije nego je završio gdje je sada.
Ovo je sve krivo.
Čim su joj pale na pamet te riječi, shvatila je koliko su bili glupi - upravo su
našli leš s metkom u čelu ali nije bila samo riječ o lešu. Isto se tako osjećala čak i
prije nego su napustili iskop.
»Bek?«
Pogledala je preko u Johnnya.
»Slušaš li što ti govorim?«, molio je idući prema njoj, a oči su mu
pregledavale šumu dok mu se pogled brzo kretao između stabala. »Moramo se
vratiti tamo gdje smo imali signal.«
»Daj mi dvije sekunde«, reče ona.
»Moramo zvati 911, Bek.«
Stala je nadohvat čovjeku. Noga koju do sada nije mogla vidjeti, bila je
uhvaćena spletom korijenja i uvrnuta pod nemogućim kutom. Bila je razbijena i
slomljena gležnja. I druga ruka mu je također bila slomljena, lakat zavrnut, a
zapešće svinuto ispod podlaktice. Mora da je teško pao, lupio o tlo još jače, a
jedino je bilo malo utješno to što je do tada već vjerojatno bio mrtav. Metak je još
uvijek bio negdje u lubanji: nije bilo izlazne rane.
Kad je zaobišla da provjeri s druge strane glave, vidjela je da mu je lubanja
djelomično zdrobljena, udubljena na vrhu, koža umrljana krvlju, rascijepana, što
je naizgled potvrđivalo pretpostavku da je pao već mrtav.
»Bek. Idemo, dovraga, od...«
Nešto je škljocnulo na vrhu jarka.
Brzo su se okrenuli gledajući gore prema platformi koju je Rebekah ranije
vidjela. Sada je, na isprekidanom rubu, netko zurio dolje u njih.
»Dr. Stelzik?«
Johnnyev glas bio je zbunjen, tjeskoban.
Ali, iznad njih, Karl Stelzik nije odgovarao.
Samo je nastavio zuriti u njih, izravnane kose, promijenjene odjeće otkad su
ga pustili kod Cherokeea. Kad je podigao desnu ruku, Rebekah je vidjela
krajeve zavoja, koje mu je zavila, kako izviruju ispod rukava njegove parke, a
točkice krvi bile su blizu mjesta ugriza. Pogledala je u muškarca koji je ležao
mrtav pored njih, pa natrag uz kosinu jarka do mjesta gdje je stajao Stelzik s
pištoljem u ruci.
Samo što, sada je shvatila, to nije bio Stelzik. Samo se pretvarao da je.
Pravi Karl Stelzik ležao je pokraj nje s metkom u glavi.
168
 Knjige.Club Books

36

Kad je Rebekah izronila između kuća, ponovo je začula zvuk.

Klik klik klik.
Ovaj put je dolazio odnekud drugdje.
Iz prednjeg dvorišta benzinske pumpe.
Podigavši čekić, izašla je iz visoke trave, koraknula preko urušene ograde koja
je nekoć označavala rubove travnjaka i vratila se na cestu ne skidajući pogled sa
zgrade. Ako je netko tamo, nema gdje izaći osim prema njoj.
Imala ga je u stupici.
»Znam da si tamo.«
Zvučala je uvjerenije nego što se osjećala.
Svi su prozori na zgradi bili zamagljeni morskom soli, što je otežavalo pogled
unutra, ali ako je netko bio unutra, to je značilo da su vrata trebala biti otvorena -
a, koliko je mogla vidjeti, još su bila zatvorena. To je značilo da su tamo gdje je
Explorer.
»Nema smisla skrivati se«, reče. »Možeš se slobodno...«
Kontura je izronila iza zgrade.
Iznenađena, Rebekah je zateturala i zastala.
Kontura je zastala, poluskrivena sjenama, ali očito je gledala prema njoj.
Pored uha je bila rana, a od ozljede je ta strana lica bila otečena i zatvorila je
lijevo oko. Ali s preostalim okom, našla je Rebeku i zurila u nju.
»Roxie?«
Pas se pomaknuo i njegove su pandže stvarale karakteristični klik klik klik
zvuk na uglačanoj betonskoj cesti, pa zatim ponovo zastao skrećući pogled
od Rebeke natrag prema kućama.
»Roxie? Sjećaš li me se?«
Djelovala je uznemireno, uplašena zbog Rebekine prisutnosti, i bilo je očito
da trpi bolove. No zasad je mirovala na rubu prednjeg dvorišta.
»U redu je«, reče Rebekah. »U redu je, djevojko.«
Počela je prilaziti prema Roxie, koračić po koračić, kao da hoda po visokoj
žici. Čim se pomaknula, Roxie se ukočila i Rebekah je stala ne želeći ju prestrašiti.
Na trenutak su bile nepomične, gledale jedna drugu, i zatim je Rebekah
zadrhtala na vjetru, a Roxie je naizgled učinila isto, dlaka joj se nakostriješila
i pomaknula kao da je val prošao kroz nju.
169
 Knjige.Club Books

»Jesi li stvarna?«, reče Rebekah.

Roxie trepne prema njoj.
»Otkuda si došla?« Gledala je na obje strane ceste. »Kako si preživjela tako
dugo?«
Roxie je ostala, slika životinje što je zabrinula Rebeku da bi mogla biti
opsjena, jasan i neporeciv znak ludila.
»Mislila sam da si mrtva.«
Pas se trgne i lagano zacvili.
»U redu je, djevojko«, reče Rebekah pružajući ruku prema njoj. »Sjećaš me
se, zar ne? Neću ti nauditi. Želim ti pomoći.« Primakla se još jedan korak. »Ja
sam liječnica, mogu...« Prestala je.
Ona je pas, Bek.
Odjednom se Roxie trgne.
Rebekah nije znala zašto, ali onda je spustila pogled na svoja stopala:
nerazborito je napravila veliki korak naprijed, približila se a da nije to ni shvatila.
»Čekaj«, reče, no taj je pokret uzrokovao još jedan trzaj u Roxienu tijelu.
»Čekaj«, ponovi Rebekah. »Čekaj, Roxie. Čekaj, djevojko, ne želim te...«
Roxie nato pobjegne.
»Ne!« Rebekah je vrištala za njom. »Ne, ne, ne!«
Požurila je za njom idući istim putem između kuća, a Roxie je nestala u travi
ispred nje.
»Roxie!«
Bila je u pravu ranije: približavala se oluja, nebo je bujalo oblacima, vjetar je
pojačavao. Razbijeno drvo kloparalo je na kućama. Trava se napuhavala i
skupljala. Sve se kretalo dok je očajnički gledala po stražnjim dvorištima - ali
nigdje nije mogla vidjeti psa.
Roxie je nestala.
»Molim te, djevojko«, promrmlja Rebekah izgubljeno. »Molim te, vrati se.«
Ali pas se nije ponovo pojavio.
I onda su, trenutak kasnije, stvari postale još gore.

170
 Knjige.Club Books

37

Između kuća, na pola puta do auta, kad je koraknula udesno da izbjegne

olabavljeni komad daščane oplate koja se tresla na vjetru, Rebekah je zapela
o nešto prednjim dijelom tenisice.
Stala je i spustila pogled.
Bilo je poluskriveno u travi.
Sagnula se i pokupila to. Bio je to prljavi novčanik, isprane kože, preklopni i
koji se rastvorio u njenim rukama i pojavio se vodoravni džepić, tri prazna mjesta
za kreditne kartice i prozorčić za sliku. Unutra su bile dvije dolarske novčanice i
vozačka dozvola koja je odavno istekla.
Bilo je i nekoliko vizitki, starih i naboranih.
Paul Connors.
Mechanic - East Hampton/Montauk.
U prozorčiću je bila slika mlade obitelji - muškarac koji je morao biti Paul
Connors, potom žena, u kasnim tridesetima, i dvoje anđeoske djece: dječak i
djevojčica, oboje bijele kose.
Svi su stajali ispred crnog Ford Explorera.
Steve.
Osjetila je drhtaj u svom grlu dok je vadila Connorsovu vozačku dozvolu.
Istekla prije tri godine i bila je ovdje zauvijek izgubljena. Bilo mu je trideset osam
godina. Visok metar i osamdeset pet, težak 95 kilograma i imao je plave oči, isto
kao i njegova djeca. Pisalo je da je veteran i donor organa.
Nije se borio da ima djecu.
Ime mu nije bilo Steve.
Duboko u sebi, Rebekah nije nikad vjerovala da je išta od toga istina, ali
izgovarajući ih, igrajući se s njima u svojoj glavi, bio je način kako da se usidri
u nekakvu normalnost. Steve je bio korak do abnormalnosti njenoga postojanja.
Bio je njen teret.
A sada je nestao. Baš kao i Roxie.
Baš kao i svi drugi u njenom životu.

Oči su joj pretraživale praznu cestu dok je prelazila Loop, natrag prema
benzinskoj, tiho priželjkujući da se Roxie ponovo pojavi. Kad to nije uspjelo,
ponovo je počela dozivati njeno ime.

171
 Knjige.Club Books

Bilo je beznadno.
Nakon nekog vremena počela je sumnjati u sebe. Je li stvarno vidjela Roxie?
Što znači ako nije? Je li mogla početi ludjeti? Je li to mogao biti početak
neke manije uzrokovane usamljenošću i tišinom?
Pogledala je Ford Explorer, ali tamo nije bilo odgovora, i stigavši do
Cherokeea, kojemu su vrata još uvijek bila otvorena, zurila je u svoj odraz na
vjetrobranu. Bilo je kao da gleda u lice nekog neznanca, oči su joj bile zamrljane
težinom toliko vremena provedenog u samoći, koža lica je bila tako blizu kostima,
izgledala je kao da se stišće.
»Gubiš se«, reče tiho.
Njen joj je odraz izustio i uzvratio te iste riječi što je naizgled razbilo čaroliju.
Kad se vratila u svoj auto i zatvorila vrata, a potom upalila motor, mislila je
na slavni citat o ludilu, o tome kako se ista stvar neprestano ponavlja i očekuje
drugačiji rezultat. Upravo je to činila dok je dozivala Roxie. Dvadeset minuta
je samo ponavljala to ime.
Stisnula je i zatvorila oči.
I onda sa stražnjeg sjedala: neki zvuk.
Trebao joj je trenutak da otkrije izvor. Rebekah pogleda dolje u prostor iza
suvozačkog sjedala.
Dva su oka - jedno otečeno i zatvoreno - gledala u nju.

172
 Knjige.Club Books

Intervju

»U redu, gospodine Murphy. Molim vas, recite mi o Louise Mason.«

Bio je 12. listopada i Travis je bio u kući Johnnya Murphya u 81. Streetu.
Murphy je kimnuo zauzvrat, ali kao da nije znao otkuda početi.
»Imate lijepu kuću«, reče Travis ogledajući se po dnevnom boravku. Nije bio
posve iskren: kuća je bila u redu, ništa posebno. Samo je pokušavao potaknuti
Murphya da se smiri i počne.
»Hvala«, odgovori Murphy pristojno podigavši pogled sa svoga krila.
»Živite li ovdje već dugo?«
»Da, ovdje smo svi odrasli.« Pogleda po sobi, pa se ponovo okrene prema
Travisu. »Moj otac je bio policajac, poput vas.«
»Stvarno?«
»Da. 68. policijska postaja na 65. Streetu.«
»Nisam to znao.«
Murphy kimne. Travis to upamti u slučaju da se pojavi nešto vrijedno
istraživanja, pa provjeri kameru da se uvjeri da je Murphy dobro kadriran. U kutu
je bio datum.
»U redu«, reče. »Jesmo li spremni?«
Murphy ponovo kimne.
»Gospodine Murphy, možete li potvrditi u kameru da pristajete na
snimanje?« Murphy potvrdno odgovori i reče Travisu da ga zove Johnny. »Hvala,
Johnny. U redu, krenimo na posao, može? Kako ste upoznali Louise Mason?«
»Preko zajedničke prijateljice.«
»Tko je ta prijateljica?«
»Njeno ime je Kirsty Cohen.« Murphy pogleda između Travisa i kamere, kao
da je na trenutak nesiguran kamo da gleda, a Travis se pitao je li to pomak zbog
neugodnosti, pokušaj da nešto prikrije. »Zapravo«, nastavi Murphy, »možda je
‘zajednička prijateljica’ malo nategnuto. Jedno je vrijeme često dolazila u kuću
jer su ona i moja sestra bile zajedno na studiju, studirale su medicinu. Tako
sam upoznao Kirsty. Ona se preselila u Baltimore nakon toga, na tamošnji
medicinski fakultet, a Bek je otišla na NYU, i kad god Kirsty dođe u grad, Bek i
ona se sastanu, a ponekad ona svrati u kuću.« Stao je, namršten, kao da je
zbunjen. »Ne znam, pretpostavljam da smo prijatelji, ali ona je definitivno više
Bekina prijateljica.«

173
 Knjige.Club Books

»Bek je vaša sestra?«

»Da, oprostite. Rebekah, s k i s h.«
»Znači Rebekah i Kirsty su vam namjestile Louise?«
»Više Kirsty. Ona je prilično društvena - ide na puno zabava, društvenih
događaja pa pozna puno ljudi, a tako je pretpostavljam upoznala i Louise. Bek je
rekla da su ona i Kirsty razgovarale krajem kolovoza i Kirsty je spomenula Beki
da ima prijateljicu koja se zove Louise i koju želi s nekim upoznati.«
»I Rebekah je predložila vas?«
Murphy kimne. »Ona je Kirsty dala moj broj. Pretpostavljam da je Bek mislila
da bismo mogli biti dobar par.«
»Zašto je tako mislila?«
»Louise je umjetnica. Ja sam pisac.« Ali onda Murphy zastane i lagano pogne
glavu. »Zapravo, htio bih postati pisac«, prizna. »Pretpostavljam da je to
poštenije.«
»Radite u trgovini elektronikom, zar ne?«
Kimne izgledajući razočarano što ga je Travis spustio natrag na zemlju.
»Jednostavno smo izgledali prilično slično. Bili smo u istim godinama. Kad je Bek
našla sliku Louise online, mislio sam da je jako lijepa, pa iako nisam poznavao
njena djela, uskoro sam doznao da je uspješna umjetnica. Zapravo sam bio
iznenađen da bi ona uopće pomislila izlaziti s nekim poput mene - ali, na kraju,
mislio sam da nemam što izgubiti.«
»Kad ste prvi put izašli?«
»Uh, u prvom tjednu rujna, mislim.«
»I kamo ste išli?«
»Ona je živjela samo osam kilometara odavde, u Park Slopeu, tako da smo
išli u talijanski restoran koji je predložila na Fifth Avenue. Bilo je lijepo. Dobro
smo se proveli.«
»Što se dogodilo nakon toga?«
Travis je promatrao dok se Murphy pokušavao sjetiti: držao se tiho, govorio
blago, djelovao nervozno - ovo zadnje zasad nije upalilo nikakve lampice jer je
Travis odavno prihvatio da, kad se čovjeka stavi pred kameru, to može uzrokovati
određenu napetost kod nekih ispitanika. Ali prednosti su nadmašivale nedostatke:
nervoza nije bila isto što i izbjegavanje, a za sada su Murphyevi odgovori
djelovali benigno.
Travis ponovi pitanje. »I što se dogodilo nakon toga?«
»Par puta smo si slali poruke i razgovarali telefonski«, reče Murphy - a
Travis se brzo pozove na ispise s mobitela koje je izvukao za Louise, slagalo se -
»a onda smo ponovo izašli sljedeći tjedan na još jedan objed.«
»A nakon toga?«

174
 Knjige.Club Books

»Izašli smo po treći put sljedećeg vikenda. Taj put smo išli na izložbu u
Guggenheim«, reče Murphy, »o zlatnom dobu Hollywooda. >Hollywood
Babylon<. Bilo je sjajno.«
»Dakle sve je išlo u redu?«
»S moje strane, išlo je super.«
»A s njene?«
Murphy slegne ramenima. »Nisam imao dojam da nije. Hoću reći, da je bila
potpuna katastrofa, ne bi me nikada pozvala na ono okupljanje.« Travis ponovo
provjeri svoje bilješke: izložba je bila u subotu, 18. rujna. Dobrotvorna priredba
- i njihov četvrti izlazak - bio je sljedećeg četvrtka, dvadeset trećega. Murphy
protrlja oči, na trenutak prikrivši lice, i to je bilo prvi put da Travis nije imao
jasan pogled na njegov izraz lica. »Pokupio sam je i odvezli smo se u hotel, a
onda sam dobio poziv na mobitel.«
»Od koga?«
»Od susjeda moje prijateljice«, reče. »Noelle.«
Travis upita njeno puno ime i detalje za kontakt, i tada - gledajući Murphy a
pažljivije - reče: »Što je htio njen susjed?«
»Rekao je da je Noella prevezena na hitnu.«
»Zašto?«
»Bolovi u trbuhu. Sumnjali su na slijepo crijevo.«
»Dakle, taj susjed je nazvao vas?«, upita Travis.
»Noellin dečko, Tommy, bio je odsutan. Susjed je prvo pokušao s Bek, ali ona
je kupala djevojčice i nije čula mobitel - stoga, da, zvao je mene.«
»I vi ste odlučili otići?«
»Rekao sam Louise da mi je stvarno žao, osigurao sam da sigurno dođe do
hotela - i onda sam se uputio natrag u Brooklyn. Noe je otišla na hitnu u
Langoneu.«
»Jeste li ponovo te večeri razgovarali s Louise?«
»Ne.«
»Samo ste poslali poruku?«
»Da«, reče Murphy. »Nakon što je liječnik rekao da će Noe biti u redu, izašao
sam i poslao Louise poruku da joj kažem da mi je žao što sam je tako žurno
napustio. Budući da nije uzvratila...« Problijedio je, a na licu mu se vidio ostatak
rečenice: Pretpostavljam da znamo zašto. »Pokušao sam joj ponovo poslati
poruku sljedećeg dana, i ponovo nisam dobio odgovor, a onda sam je nazvao i
pustio poruku na govornoj pošti. Kako se i dalje nije javljala, samo
sam... pretpostavio sam...« Slijeganje ramenima.
»Pretpostavili ste da vas više ne želi vidjeti?«

175
 Knjige.Club Books

»Da«, odgovori Murphy, pogled mu se vrati na krilo, a kamera je snimila vrh

njegove glave. Isprepleo je prste.
»Samo sam pretpostavio, da kad sam je odbacio do hotela i tako pustio, da
sam je jako naljutio.«
»U redu«, reče Travis i zastane promatrajući Murphya. Murphy se nije
micao, samo je zurio u prazno. To je bio: pogled koji je Travis vidio milijun puta
u sobama za intervjuiranje: prisjećao se nečega. Travis je samo morao doznati je
li nešto što je već priznao - ili nešto što je skrivao. »Imate li mi još nešto reći,
Johnny?«
Murphy podigne pogled, sada mu je bilo teže razaznati izraz lica, i odmahne
glavom. »Ne, mislim da ne«, reče blago.
Ali je li bilo još nešto?
»Jeste li sigurni?«
»Da«, reče Murphy.
Travis ga je pogledavao još trenutak, a zatim se nasmiješio. »Pa, u redu«,
reče, »mislim da smo onda ovdje gotovi.« Ali nije ustao sa svog stolca, samo je
ostao miran na trenutak praveći se da piše neke bilješke. To je bila prastara
taktika: produžiti tišinu, učiniti situaciju neugodnom kako bi osumnjičeni počeo
govoriti samo da ispuni tišinu, i - usplahiren, doveden u nezgodan položaj - rekao
nešto što nije planirao. Travis je bio apsolutno siguran da je Murphy -
introvertiran i skroman kao što se doimao - bio netko tko je mrzio nelagodu takve
situacije.
Ali bio je u krivu.
Murphy je samo tamo tiho sjedio, nije ništa govorio i zurio je u Travisa dok
konačno Travis nije imao druge nego proglasiti intervju završenim.

176
 Knjige.Club Books

Prije

»Što se, dovraga, događa?«, reče Rebekah, a glas ju je izdavao.

No. čovjek koji se pretvarao da je Karl Stelzik nije odgovorio: sišao je s
platforme od blata i korijenja na kosinu jarka ne skidajući pogled s Rebeke. To je
bilo prvi put da je shvatila koliko su zelene njegove oči i kako se čine
neprimjerene njegovu licu: poput sjajnih dragulja zakopanih duboko u blato.
Nastavio se približavati, oprezno, korak po korak, dok nije dospio na stazu.
Čim je to napravio, pogled mu se prebacio na mrtvo tijelo koje je Rebekah
otkrila među korijenjem drveća.
Naježene kože, ubrzanog srca, pogledala je u muškarčevo zapešće, u krv koja
se skupila od tragova ugriza, i zbrojila dva i dva: Roxie je napala lažnog Stelzika
na iskopu jer je on ubio pravoga - a pravi je bio njen vlasnik. Jedino što nije imalo
smisla, bilo je zašto su, kad su Rebekah i Johnny stigli, našli čovjeka vani kako se
smrzava jer to nije bila gluma.
Nije morala biti liječnik da to zna.
»Gledajte, nisam sigurna što mislite da smo učinili«, Johnny je počeo govoriti,
instinktivno se približavajući Rebeki, »ali mi smo samo turisti. Mi ne znamo ništa
o...« Zastao je pogledavajući mrtvo tijelo Karla Stelzika i Rebekah je pomislila da
je mogla vidjeti ostatak rečenice, neizgovoren, na njegovom licu: o ovome, o
nasilju, o ubojstvu. Ovo je tako daleko od našeg svijeta, to je drugi svemir. Dosad
je Johnny bio iznenađujuće miran, izvana smiren, ali sad je počeo nervozno
treptati.
»Ovo je greška«, reče Rebekah muškarcu s uzdignutom rukom.
»Potpuno si u pravu da je to greška«, odgovori joj.
Bio je iz New Yorka. Potisnuo je svoj naglasak kad su se prvi put sreli:
Rebekah je čak mislila da je čula malo istočnoeuropskog naglaska u skladu
sa Stelzikovim imenom. Ali ako je, to je bila gluma, dio laži.
Muškarac se približi korak bliže.
Sada su bili udaljeni možda tri metra. Rebekah nikada nije bila tako blizu
pištolja. Njena braća su povremeno išla na streljane dok su odrastali i učili kako
koristiti oružje. Njihov tata je mislio da je to korisno znati u Americi, a držati
pištolj u futroli njemu je bilo jednako normalno kao i zakopčati plavu uniformu i
staviti značku na svoja prsa.

177
 Knjige.Club Books

Ali Rebekah je bila u Engleskoj do svoje osamnaeste godine, u zemlji u kojoj

je bilo upucano i ubijeno šezdeset ljudi godišnje, a ne šezdeset ljudi dnevno, i nije
ju nimalo zanimalo to učiti kad je stigla u New York. Plašila se pištolja. Sad se
bojala još i više nego kad je bila mlađa jer je njihov učinak gledala u operacijskoj
sali: kako su razbijali kosti i probijali tkivo, kako su parali, probijali, uništavali.
»Nećemo nikome ništa reći.« Nervoza u Johnnyevu glasu vratila ju je u šumu.
»Što god mislili da smo mi ovdje napravili, nismo. Kunem se. Tako da, ako
nas samo pustite, mi ćemo otići odavde...«, kratko je pogledao Stelzika, groteskne
kutove njegovog tijela, »... i nećemo ništa reći.«
Čovjek je samo gledao u njih.
»Molim vas«, promrmlja Johnny. »Ovo je ludost.«
»Mora da ste pogriješili«, reče Rebekah pokušavajući poduprijeti Johnnya, a
riječi su joj izlazile jednako brzo kao i njemu. »Mora da ste nas pobrkali s
nekim drugim. Mi smo nitko. Mi nemamo pojma što se događa.«
Ovaj put je čovjek pokazao naznaku smiješka, kao da ga zabavlja to što vidi.
»Izgledate - kako to reći? Zbunjeno.« Rekao je zbunjeno s engleskim
naglaskom, očito oponašajući kako je govorila Rebekah.
»Ovo je suludo«, odgovori ona. »Ja vas čak ni ne poznajem.«
»Ne morate me poznavati, draga.«
Čovjek je pogledao između njih dvoje.
»Zabrljao sam.« Pokazivao je pištoljem otprilike u smjeru iskopa.
»Pokušavao sam naći tog jebenog psa otkad sam ukokao Stelzika i jutros sam ga
vidio među drvećem i otišao sam za njim i poskliznuo se kao neki starac.«
Pogledao ih je ponovo s Možete li vjerovati? izrazom na licu, kao da je pričao
o manjoj nezgodi. Strah je prožeo Rebeku i cijelo joj se tijelo treslo. Njega
nije bilo briga što im govori, nije ga bilo briga što je priznao, a ležeran način kojim
je govorio o ubijanju, o lovu, govorio joj je zašto: oni će ovdje umrijeti.
»Udario sam glavom u taj stari kamen koji je Stelzik iskopao i - bum -
onesvijestio sam se.« Protrljao je prstima lubanju na mjestu udarca. »U svakom
slučaju to je mogao biti problem jer je moglo značiti da nisam uspio obaviti ono
po što sam došao skroz ovamo do ovog glupog jebenog kamena. Hoću reći,
pogledaj ovu usranu rupu.« Mahnuo je pištoljem prema drveću. »Kakva to
vukojebina nema čak ni internet ni telefonske linije koje rade? Iznenađen sam da
imaju odašiljač za mobitel. K vragu, iznenađen sam da uopće imaju tekuću vodu.
Ma što god. Kad sam se probudio, a vi ste oboje bili tamo, znate li što sam
osjećao?« Mahao je glavom. »Samo olakšanje. Čisto olakšanje. Niste nikako
shvatili da ganjam vas jer ste vi došli k meni. Nisam morao trčati okolo
pokušavajući vas naći. Nisam morao provesti ni trenutka duže u ovoj septičkoj
jami nego što sam morao.«
Rebekah je skretala pogled na Stelzikovo tijelo.

178
 Knjige.Club Books

»Ne razumijem.« Glas joj se raspadao, riječi se gubile u grlu. »Što smo mi
napravili? Što je Stelzik napravio?«
»Stelzik? On je smetalo.«
Izraz lica mu se trenutno promijenio. Bilo je kao da se gasi svjetlo. Rebekah
je opet zapazila kako su mu oči zelene, ali ostatak lica neproziran kao
noć. Rebekah pogleda Johnnya, i vidjevši da je na rubu plača, i sama je odmah
počela plakati. »Molim vas«, molila je, »ne znam što misli...«
»Začepi«, prosikta čovjek. Uperi pištolj prema korijenju drveća. »Penjite se
gore, oboje. Završimo s ovim.«

179
 Knjige.Club Books

38

Tijekom sljedećih nekoliko dana Rebekah je povijala i liječila Roxieinu

ozljedu, oprala je, napravila joj ležaj, šetala s njom i vodila je na vožnje
Jeepom. Pažljivo je podijelila ono hrane što je ostalo na dvije hrpe, ali četvrtog
dana nakon što su se našle - Rebekin 45. dan - ostale su im samo dvije
konzerve juhe. Rebekah je znala da mora naći način kako ući u hostel u kojemu
je odsjeo Stelzik jer će u suprotnom obje umrijeti od gladi - ali dok su vani šetale
stazom nepristupačnoj za auto, planovi su joj se promijenili.
Odjednom je izgubila Roxie.
Tako je brzo nestala među grmljem da je otišla prije nego je Rebekah uopće
shvatila. »Što radiš?«, viknula je za psom.
Ali nikakav zvuk se nije vratio, nikakav lavež.
Rebekah je jurila za Roxie, ali je ubrzo dolutala do druge staze koja je vijugala
do čistine. Vjetar se podigao, stabla su stvarala tihi šapat, a kad je sve
ponovo utihnulo, nešto je začula.
Niz prigušenih pljuski.
Bilo je rano jutro i svjetlo je bilo prigušeno pa se vratila do Jeepa, zgrabila
svjetiljku i uputila natrag do mjesta gdje je vidjela da je Roxie otišla. Uskoro je
opet stigla na čistinu: trava je bila zbijena od hladnoće u obliku nalik vadičepu, a
s njene desne strane je vanjski sloj neke stijene bio naslonjen uz drveće poput
niza granitnih tornjeva. U sredini je bila pećina s tankim okomitim otvorom.
Rebekah je osvijetlila svjetiljkom u smjeru ulaza i približila se pokušavajući
je nagnuti tako da može vidjeti unutra.
»Roxie?«, reče nesigurno.
Svjetlo je treperilo na kamenu šireći se što se više približavala, ali unutrašnjost
je ostala mračna.
»Halo?«, reče, a glas je u njenim ušima zvučao glasno. »Rox? Jesi li unutra?«
Ništa.
»Rox? Jesi li to t...«
Izletjelo je iz mraka pogodivši je u prsa poput stisnute šake. Zateturavši
unatrag, izgubivši oslonac, Rebekah je pala na tvrdo tlo, a zamrznuta šumska trava
bila je poput betona uz njenu kralješnicu. Prije nego li je imala priliku shvatiti što
se dogodilo, nešto drugo je izašlo iz pećine, zatim još toga, jedno za drugim, sjene
nasuprot blagom svjetlu.
Šišmiši.
180
 Knjige.Club Books

Nastavili su dolaziti, najprije pojedinačno, a potom u grupama. Kružili su oko

čistine, a zvukove otoka zamijenila je lavina krila - i onda, poput zamaha plaštom,
svi su zaronili natrag u pećinu.
Rebekah je zurila u njen otvor.
»Rox?«, reče ponovo. »Roxie?«
A onda joj je pala na pamet misao, hladna poput ruke na njenom grlu: što ako
je Roxie ušla unutra, uznemirila šišmiše i onda ju je jedan ugrizao? Instinktivno
je Rebekah počela odmahivati glavom mrzeći i samu tu pomisao.
Ne bjesnoća.
Molim te, ne bjesnoća.
A onda se s njene lijeve strane ponovo pojavila Roxie.
Odlutala je na čistinu gledajući između Rebeke i pećine kao da ne zna čemu
sva ta strka, ili zašto je Rebekah na leđima usred komada smrznute trave. Rebekah
se jedva podigla na noge dok joj se Roxie gurala glavom uz nogu i počela se
smijati kad je vidjela s čime se pas vratio. »Ti si genijalka, djevojko, znaš li to?«
Roxie je u ustima imala mrtvog zeca.

Rebekah je bila toliko zaokupljena time što je Roxie našla - svježim izvorom
hrane - da nije primijetila da se nebo mijenja. U trenutku kad su stigle do
Cherokeea, nebo se otvorilo.
Sjedila je u autu s uključenim brisačima i razmišljala da ode do hostela - to je
bio prvobitni plan nakon šetnje - ali je odustala. Kad su oluje zahvaćale otok,
stizale su jake: izgledalo je kao da će ova biti više kiše nego vjetra, ali ako bi se
vjetar digao, onda bi stvari postale opasne. Prestala je brojiti - u šest tjedana što
je bila na Crow Islandu - koliko su puta ogromne stvari razbacivane naokolo
poput igračaka. Jedne večeri, dok je promatrala oluju s prozora trgovine, s obale
je podiglo neki drveni stol za piknik i odbacilo ga u jednu zgradu.
Kad je Roxie opet bila pokraj nje, Rebekah je izašla na Loop i uputila se prema
Heleni.
»Obično ne bih odobravala ubojstvo zeca, Rox«, reče Rebekah dok je kiša
padala po vjetrobranu, »ali očajnička vremena traže očajničke mjere.« Protrljala
je Roxien trbuh, ali je držala pogled na cesti: svaki trenutak koji su provele vani,
bilo je sve gore. Konačno brisači nisu mogli raditi dovoljno brzo.
Budući da nije mogla dobro vidjeti, Rebekah je odmah usporila i pogledala
van prema oceanu nadajući se da će tamo naći neko olakšanje, neko svjetlo na
nebu. Ali Atlantik je bio uskovitlani zid od magle, osim jedne crne točke, poput
uboda igle u magli.
Dodatno je usporila gledajući pažljivije u tu točku. Točka se povećavala.

181
 Knjige.Club Books

39

Kiša je bila toliko jaka da je na trenutak izgubila točku iz vida. A onda se

izdvojila iz debelog zastora kiše, veća nego prije.
To je helikopter.
Otvori vrata Cherokeea i reče Roxie da se ne miče. Pas je djelovao zbunjeno,
maknuo se sa suvozačkog mjesta na vozačevu stranu, ali je napravio kako mu je
rečeno. Rebekah zatvori vrata, uvjerivši se da Roxie ne može otrčati, a zatim
požuri okolo do prtljažnika. U njemu su bile stare baklje koje je našla u kući
na sjevernoj obali. Nikad nije nijednu ispalila, ali nije bilo vremena za pokuse.
Zgrabi jednu i otrča dalje uz Loop prema otvorenijem dijelu na cesti. Kiša je
cijelo vrijeme bila neumoljiva, odbijala se od asfalta, a izljevi za oluje bili su
zatrpani trulim lišćem. Kad je stigla na položaj, već sva pokisla, koncentrirala se
na baklju koju je držala u ruci: oba kraja su imala poklopac, jedan bijeli
drugi crveni, ali samo crveni kraj se oslobodio. Odvrne ga i pokuša razriješiti
ostatak: upaljač je bio ugrađen u signalnu raketu, abrazivni komadić koji je
djelovao poput brusnog papira, a još jedan sličan bio je ugrađen s vanjske strane
poklopca.
Helikopter je još uvijek bio izvan domašaja daleko nad morem - šezdesetak
kilometara, možda i više - pa nije htjela upaliti baklju prerano te počne
mahati rukama iznad glave, skačući gore-dolje na mjestu.
»Hey!«, vikala je u kišu iako je znala da joj ne mogu čuti glas. »Hej! Gledaj
ovamo!«
Helikopter nastavi prilaziti.
Čekala je.
Čekala.
A onda se odjednom počne naginjati.
»Ne!«, vikne. »Ne, čekaj!«
Još uvijek je bio barem pedeset kilometara od obale, ali sada si više nije mogla
priuštiti da čeka: počne snažno trljati crveni poklopac uz upaljač.
Nije se htjelo zapaliti.
»Sranje.«
Pokuša ponovo. Opet ništa.
»Hajde, hajde.«
Opet, opet, opet.

182
 Knjige.Club Books

»Hajde!«
Konačno se, uz šištanje, raketa zapali.
Podigne ruke iznad glave mašući njima naprijed-natrag, a crveni rep baklje
stvarao je prolazne linije u zraku. Na trenutak izgubi helikopter - ali onda
ga ugleda nasuprot granitnom nebu.
Tada osjeti kako gubi snagu.
Već se toliko okrenuo da više nije mogla vidjeti prednji dio, čak ni prozore.
Njegov cijeli omotač sad je bio samo uska mrlja nasuprot olujnom vrtlogu.
»Hej!«, vikne, a baklja je još šištala. »Čekajte! Čekajte!« Vrištala je tako
glasno da se skoro zagušila dok je mahala bakljom jače no ikada, a od napora su je
pekla ramena.
Ali helikopter je ponovo bio samo točka.
»Molim vas, vratite se«, promrmlja i konačno spusti ruke, a baklja joj sklizne
preko prsta na tlo. »Još sam živa.«

183
 Knjige.Club Books

Prije

»Miči se.« Čovjek zelenih očiju mahao je pištoljem. »Miči se«, ponovi kad
Rebekah i Johnny nisu reagirali - i polako su, nogama koje su jedva mogle priječi
ona tri metra između mjesta na kojem su bili i mjesta na kojem će ih čovjek ubiti,
počeli centimetar po centimetar ići naprijed. Johnny je išao prvi, još uvijek ispred
Rebeke, još uvijek je pokušavajući zaštititi.
»Ovo je greška«, ponovo reče Rebekah. »Mi vas čak niti ne poznajemo.«
»Ušuti i makni se tamo«, reče čovjek pokazujući pištoljem. Dospjeli su do
dna jarka gdje je kosina išla uzbrdo. Odande gdje su bili, Stelzikovo tijelo bilo
je gotovo u razini Rebekina pogleda.
»Je li riječ o novcu?«, upita Johnny pokušavajući zvučati smireno. »Jer ako
je riječ o novcu, možemo nešto organizirati. Kad se vratimo...«
»Ona se neće vratiti, Johne.«
Cijela šuma je naizgled zateturala, ali kad je Rebekah pogledala Johnnya, on
se namrštio hladnim izrazom lica. Bilo je kao da je zbunjen.
»Johnny? Što se događa?«
»Ne znam, Bek«, reče tiho.
Rebekah pogleda između svog brata i čovjeka s pištoljem. Je li joj Johnny
upravo slagao? »Što se događa?«, ponovi ona. »Johnny, što s...«
»Ne znam što se događa!«, reče on uz nalet frustracije.
Rebekah pokuša dosegnuti bratovu ruku, ali mu nije mogla uhvatiti prste.
Maknuo se za korak od nje i gledao opet u čovjeka.
»Molim vas«, reče, »molim vas. Pustite moju sestru. Ona je mama. Ima dvije
malene djevojčice. Ovo nije u redu.«
»Začepim, reče čovjek ponovo provjerivši svoj pištolj.
»Molim vas«, preklinjala je Rebekah.
»Ne moli, draga. Ne pristaje ti.«
»Ali zašto? Tko smo mi vama?«
I onda mu je pogled pucnuo prema njoj. »Ti si meni nitko. U tome je cijela
stvar. A sad se penji gore prema tom korijenju i završimo s tim.«
Vukli su se gore, a kosti su im bile teške. Sad su oboje plakali. Više od ičega
Rebeku je boljelo što nikad nije vidjela svog brata tako ranjivoga. Na pola puta na

184
 Knjige.Club Books

boku jarka, pokušala ga je po drugi put dohvatiti i ovaj put mu je uspjela uhvatiti
ruku.
Iz nekog razloga pomislila je na njihovu staru kuću na 81. Streetu u koju se
vratila nakon što je napustila London. Zamislila je sebe i Johnnya na prednjem
trijemu dok je sunce odsijevalo od prozora. Rebekah je vidjela i svog tatu, za
roštiljem, a odresci su cvrčali. Vidjela je Mikea kako se nečemu smije.
A vidjela je i Kyru i Chloe.
Djevojčice nisu nikada bile u kući u 81. Streetu. Nisu nikada srele Mikea, a
Chloe nije nikada upoznala Rebekina oca. Ta je kuća postojala prije njih,
prije nego je Rebekah nastavila sa svojim životom, prije nego je postala liječnica,
i supruga, a onda i bivša. Ali u svojoj je glavi mogla jasno vidjeti djevojčice,
Kyru s devet ili deset godina, a Chloe kako šeće okolo, njihove ozarene osmijehe.
»Nastavi dalje.«
Čovjekov glas trgne je iz njenih sjećanja. Sad su bili skoro kod korijenja
stabla: možda još samo pola metra.
Rebekah još jače stisne ruku svoga brata.
»Volim te, Johnny.«
»I ja tebe«, reče on tiho.
Nije se mogla sjetiti kad je bio zadnji put bliže tomu da kaže Volim te nego
tada. Možda zato što nije nikad bio. »Ovo je sve moja krivica, Bek«, reče. »Ovo je
sve moja krivica.« I tada je zagrli tako snažno da priguši zvuk njenih suza, sirov,
očajan i konačan. Kad ju je pustio, čula ga je kako je izdahnuo, osjetila je kako
mu se cijelo tijelo stegnulo, i onda su bili tamo.
Kod Stelzikova leša.
Okrenuli su se i pogledali niz kosinu, a ruke su im još bile isprepletene.
Čovjek im je sada bio puno bliže, udaljen pola metra.
»Dajte mi vaše mobitele«, reče. Johnny posegne u svoje hlače i izvadi svoj
mobitel bacivši ga prema čovjeku. Pustio je da sleti pod njegove noge i
potom skrene pažnju na Rebeku. »Imaš problema sa sluhom?«
Rebekah stavi ruku u svoj džep.
Nije mu htjela dati svoj mobitel: on je bio kao nit koja ju je vezala s vanjskim
svijetom, njenom obitelji, njenim djevojčicama. Ali čemu sad sve to?
Oboje će ih ovdje ubiti.
I po načinu kako ju je čovjek gledao, shvatila je još nešto.
Ona će umrijeti prva.

185
 Knjige.Club Books

40

Roxie je promatrala Rebeku sa suvozačkog sjedala očito osjetivši promjenu

raspoloženja, ali nesigurna kako da to popravi. Dok je kiša udarala po
krovu Jeepa, pas je pritisnuo svoju njušku na Rebekina prsa. Ona pogleda dolje
prema Roxie - u smeđi sjaj njena zdravog oka, na bijeli zavoj na drugom - i zagrli
je približivši je k sebi.
Roxie je malo zacviljela, a potom se smirila.
Kad su se vratile u trgovinu, Rebekah je uspjela vani zapaliti vatru, ispod
kosoga krova pomoću dijelova neke stare ograde i Zippo upaljača koji je
pronašla prve večeri. I te su večeri ona i Roxie pojele zeca.
Nakon gotovo sedam tjedana konzervi i čokoladica, imao je fantastičan okus,
iako je bio žilav i prepečen. Bilo je užasno oderati zeca, ne zato što se to Rebeki
gadilo, nego zato što joj je trebalo tako puno vremena - no isplatilo se. Ponovo je
rasporedila meso, pokušavajući ga nategnuti da potraje što je moguće više dana, i
uspjela ga je dopuniti s nešto polutrulih jabuka: našla je neki stari voćnjak
nedaleko svjetionika, pa iako su sva stable bila uglavnom ogoljela pred zimu, a
ono što je otpalo je istrunulo ili su pojeli crvi, bilo je dovoljno da napuni pola
kante. Rebekah ih je narezala nekoliko, izrezavši natučene dijelove, smeđe
usplođe i kukce koji su se nastanili na kori i u srčiki, i znala je da, kad bi bila kod
kuće, ovako bi loše jabuke odmah bacila u smeće. Ali ovdje su na otoku bile slatke
poput meda. Našla je nekakvu zdjelu za Roxie - u biti samo mrežom
prekrivenu kantu za pecanje - pa su jele u stražnjem dijelu trgovine, na pločniku
Main Streeta, obje omotane dekama.
»Danas je bio usran dan«, reče trljajući Roxien trbuh, još uvijek na rubu plača
što se helikopter okrenuo, »ali barem je hrana ukusnija.«
Roxie je bila previše zauzeta žvakanjem zeca da bi odgovorila.
Rebekah joj pogladi glavu i uši. »Znaš«, reče, »postoje dvije malene
djevojčice tamo u gradu koje bi te voljele upoznati jednoga dana.« Roxie je
pogleda, trepne, a onda Rebekah počne osjećati zapreku u toj izjavi.
Roxie je gurkala njušku u njenu nogu.
Bolesno oko još je uvijek bilo prekriveno gazom koju je stalno pokušavala
skinuti, ali oteklina se smanjivala, i još jedan dan pa će je Rebekah moći
skinuti. Imala je trn na donjem očnom kapku, a koža oko njega se upalila, ali je
zacjeljivala. Dok je nastavila milovati Roxie, Rebekah si je dopustila da se
vrati svojim kćerima, da ih drži u svojim mislima.

186
 Knjige.Club Books

»Voljela bi moje djevojčice, Rox«, reče rukom položenom na glavu psa.

»Kyra ima skoro tri godine i super je pametna. Znam da sam pristrana, ali to
je istina. Hoću reći, ona je majčina kći, što da kažem?« Namigne Roxie. »Chloe
je malena i slatka, ali će biti bučna. Dan prije no što sam ovdje došla, moglo joj
se vidjeti na licu da već razmišlja kako da se izvuče iz njihaljke. Bilo je kao da
zuri u dnevni boravak i kaže samoj sebi: ‘Mogu ovo prijeći. Samo me
gledaj.’« Roxiena dlaka djelovala je toplo pod njenim prstima, ugodno - nekako
umirujuće - ali ipak, tuga ju je pritiskala dok je zamišljala djevojčice. »Ti si razlog
što sam još uvijek ovdje, Rox, znaš li to?«
Roxie je pogleda.
»Imaš li uopće pojma?«
Trepne i pogledom potraži Rebekino lice.
»Ne znam hoću li ići kući živa nakon što se ovo završi«, reče prelazeći, rukom
ponovo po Roxienom trbuhu osjećajući kako se diže i spušta. »Ne znam ni hoću
li uopće preživjeti dok se ovo mjesto ponovo ne otvori. Hoću reći, moramo
preživjeti - što? - još tri i pol mjeseca.« Uzdahne, a ispred lica joj se stvori oblak.
»Gledaj kako je već hladno. Morat ćeš naći još vraški puno zečeva da ne umremo
od gladi.«
Nasmiješi se Roxie.
»Ali znam nešto s apsolutnom sigurnošću. Još uvijek postoji mogućnost da
dođem kući mojim djevojčicama živa - ali to nema veze sa mnom.«
Rebekah se spusti bliže psu zagrlivši ga.
Zauzvrat, Roxie pomakne svoju glavu na Rebekino bedro.
»To je sve zbog tebe.«

187
 Knjige.Club Books

Prije

Rebekah je bacila svoj mobitel prema čovjeku i zažmirila.

Prsti su joj bili isprepleteni s bratovima.
Čekala je pucanj, da zvuk propara kroz šumu, da je sila metka otrgne iz
Johnnyeva stiska.
Ali to se nije dogodilo.
Čula je Roxie prije nego ju je vidjela: kratko tapkanje s njene lijeve strane,
krckanje smrznute trave, a onda bolan uzvik čovjeka koji ih je došao ubiti.
Rebekah širom otvori oči.
Čovjek je pao na tlo. Čula je šuškanje njegova tijela dok se kotrljalo niz
kosinu, a za njim je išao pas, iskešenih zuba, jednom šapom zarinutom u njegovo
lice. Čim je čovjek pao na stazu, pas je opet navalio, grebao ga, bijesno,
nepopustljivo. Rebekah je pogledala u Johnnya, on u nju, i mogla je vidjeti da
misle na istu stvar. To je bilo to.
To je bila njihova prilika.
Trči.
Rebekah je zgrabila svoj mobitel s tla i jurili su u smjeru iz kojega su sišli u
jarak. Iza njih pas je režao, trava krckala, čovjek je nešto rekao - povik,
gotovo vrisak, nerazgovjetno - i onda se odjednom čuo pucanj.
Upravo je ubio Roxie.
Rebekah se nije mogla okrenuti. Samo je ubrzala krećući se uz bok jarka,
natrag prema glavnoj stazi koja će ih odvesti do iskopa. Uto se začuo još
jedan pucanj koji je pogodio stablo s njihove lijeve strane. Deblo se rasprsnulo
razbacujući koru u njene oči i kad se Johnny probio do glavne staze na vrhu,
Rebekah se spotaknula i pala na tlo metar iza njega. Počela je puzati na rukama i
koljenima, zatvorenih očiju, bolnih od prašine, a dlan je nabila na slomljene grane.
Osjetila je kako ju Johnny hvata pod ruku i vuče ostatak puta do glavne staze,
a zatim je zazvečao još jedan pucanj. Johnny ju je uhvatio po drugi put, i kad joj
se razbistrio pogled, vidjela ga je tik ispred sebe, u čučnju. Treći pucanj, četvrti.
Jedan je pogodio još jedno stablo, a drugi je nestao u šumi. Rebekah se ponovo
osvrnula preko svog ramena. Jedno oko još je uvijek bilo zatvoreno, drugo
zamagljeno, suzno, ali mogla je vidjeti dovoljno.
Čovjek je prilazio.

188
 Knjige.Club Books

Skočila je na noge i počela brzo trčati, slijedeći Johnnya duž staze. Oko joj je
još uvijek suzilo, ali se razbistrilo i sjetila se kako je trčala dok je bila dijete. Njeni
nastupi za njen okrug donijeli su joj stipendiju u privatnoj školi. Još jedan pucanj
je zazvečao. Ali više nije trčala da prođe ciljem.
Trčala je da spasi svoj život.
Još jedan pucanj. Još jedan.
Je li to sada bilo šest? Sedam?
Pokušala je misliti na to koliko u pištolju ima metaka, koliko bi ih bilo u tipu
pištolja koji taj čovjek ima, i koliko mu ih je preostalo. Ali samo trčanje joj je
oduzimalo svu koncentraciju i energiju, da stavlja nogu pred nogu, da gleda kuda
korača. Ispred nje Johnny je krčio put, ali stalno je pogledavao unatrag da vidi je
li Rebekah još uvijek s njim.
Još jedan hitac.
I onda drugi gotovo odmah.
Ovaj put Rebekah izgubi ravnotežu.
Trebao joj je trenutak da reagira, da shvati što se dogodilo. Onda je pogledala
dolje i vidjela rupu na vanjskom rubu kaputa. Metak je prošao ravno kroz njega,
nekoliko milimetara od njena kuka. Bijela podstava probila se kroz rupu, a crni
tragovi spržili su njen rub - i na trenutak dok je to gledala, skrenula je pogled s
obrisa staze. Noga joj je zapela o zalutali korijen stabla. Zateturala je i udarila u
stablo.
Crnilo.
Trajalo je par sekundi.
Kad se Rebekah ponovo pribrala, zbunjena, ugledala je čovjeka - udaljenog
petnaestak metara - kako gleda prema njoj. Letimice je bacila oko da vidi je
li Johnny blizu, ali on je nestao. Nije znao da je pala.
Tamo gdje je Johnny otišao, stabla su tvorila nešto nalik otvoru, staza je
postajala tamnija, a krošnje se preklapale. Ponovo je pogledala u čovjeka, sad je
bio još bliže, s podignutim pištoljem pred sobom, zatim u stazu. Kad se Johnny
vrati po nju - jer hoće, znala je da hoće - bit će glinena patka. Kako je staza
vijugala i završavala, neće ni vidjeti čovjeka dok ne bude prekasno.
Ne vraćaj se po mene, Johnny.
Molim te, ne vraćaj se.
Ali onda ga je čula kako ju doziva.
»Bek?«
Glas mu je bio razdražljiv i očajnički.
»Bek!«
Skočila je na noge.

189
 Knjige.Club Books

U istom tom trenutku čovjek ju je ugledao. Pucao je u drveće, a meci su šištali

pored nje i pogodili su svijetli, tanki hrast s njene desne strane.
Udaljavala se od staze, od Johnnya, dublje u šumu, gledajući preko ramena
da provjeri slijedi li je čovjek. Skrenuo je sa staze u šipražje, ritajući se i
probijajući kroz labirint povijuša i grmlja. Rebekah je ponovo čula Johnnya kako
ju doziva, sada s veće udaljenosti - a glas mu je bio poput povika iz druge sobe -
i onda se konačno zvuk promijenio: čula se samo Rebeka kako se spotiče, i njen
progonitelj bez daha iza nje.
Opet je pucao u nju.
Približio se, tiho šištanje u zraku s njene desne strane, ali onda je skrenula
lijevo, iskoristivši rupu u šikari, i pokušala promijeniti smjer. Odnekud -
tako daleko više nije ni bila sigurna čuje li išta - Johnny je opet dozvao njeno ime,
a onda je tlo postalo neravno. Drveće se zgušnjavalo oko nje, šumsko tlo
stvrdnjavalo, a gležanj joj je upao u rupu desetak centimetara dublju od ostatka
terena. Ozlijedila je cijelu jednu stranu tijela, od gležnja do kuka. Jedva se izvukla
kad je pala u drugu, manje duboku ali puno širu, i ovaj put gležanj joj je završio
u praznom prostoru.
Pala je.
Rukama je ublažila pad, ali svejedno ju je boljelo. Svaki komadić tijela ju je
bolio. Toliko je bila ustrašena i boljele su je kosti. Uspravila se, posrnula, udarila
u stablo, odbila se od njega, a zatim udarila u drugo.
Pala je po drugi put.
Ispod nje se tlo opet promijenilo: počelo se naginjati od nje i mogla je nešto
čuti. Mogla je to i namirisali: sol.
Približavala se obali.
Možda mogu tamo naći pomoć, pomislila je pentrajući se. Tamo bi moglo biti
ljudi ili ribarskih brodova. Pogledala je iza sebe da vidi gdje je čovjek, da
vidi koliko ju je sustigao i uzmaknula.
Gdje je?
Odzvonio je pucanj.
Metak je dospio tako blizu da je mogla osjetiti zrak kako se miče u prostoru
pored njene glave. Njena je trenutna reakcija bila da se zaštiti rukom, da
zaštiti oči, lubanju, iako je bilo prekasno, iako bi mišići i kost njene ruke poslužili
koliko i papir da je sljedećim pogodio metu. Pritom se zaljuljala, zamahom
ruke poremetila ravnotežu - i napravila veliki korak u još jednu rupu. Mobitel joj
je ispao iz džepa. Zajedno sa sitnišem.
I onda se počela kotrljati.
Ovaj put nije bilo ničega da je zaustavi.
Tlo ispod nje je nestalo: bila je na rubu još jednog jarka, ali ovaj je bio manji,
puno dublji, i prikriven gustišem. Padala je ravno kroz taj gustiš, a nešto ga je

190
 Knjige.Club Books

pokupila sa sobom dok se pokušala zaustaviti i snažno je udarala u strane jarka.

Jedan okretaj, još jedan, i još jedan, svaki je bio sve brži, i svakim okretajem tijelo
je udaralo tako jako o zamrznuto tlo što je u njoj odjekivalo poput eksplozija
granata. Na pola puta nabila je glavu na nešto oštro - neka granu, neki korijen, a
silna bol širila se licem i vratom - i onda je snažno sletjela u pokrov od trulog,
suhog lišća što je iz nje isisalo svaki dah. Lišće se oko nje uskomešalo. Prekrilo
joj tijelo poput čahure. I onda se smirila.
Zurila je u nebo.
Bilo je sivo, poput mrtve kože.
Je li to to?
Je li to kraj?
Pokušala je rukom dohvatiti lice, dohvatiti ranu koju je osjetila pored desnog
uha, ali osjećala je kao da je sve otkazalo. Ruke je nisu slušale. Prsa su joj bila
užarena. Ostajala je bez daha, a kad se pokušala nakašljati, zahriptala je. Trenutak
kasnije sve se zamrljalo. U očima joj je bila krv.
Ukratko, vid joj je pocrvenio.
I onda se, još jednom, sve zacrnjelo.

191
 Knjige.Club Books

Sati koji nedostaju

Travis je zaustavio DVD s intervjuom s Johnnyem Murphyem. Na njemu je

bilo nekoliko trenutaka kojima prvi put nije pridavao previše pažnje i kojima nije
pridavao previše važnosti kad je ponovo gledao snimku: pauze između riječi
ili nakon rečenica, Murphyevo spuštanje glave, preplitanje prsta, trzanje
pogledom između Travisa i kamere. Sve su to bile sitnice, možda beznačajne, ali
Travis je zapisao vrijeme kad su se odvijale da bi se kasnije mogao lakše na
njih vraćati. Nakon što je završio, vratio se ekranu, zamrznutoj slici Johnny a
Murphy a.
Pogledaj ponovo, rekao je pozivatelj.
Ali pogledati ponovo što?
Travis je opet otvorio svoju bilježnicu.
Pregledao je u kompjuteru prvi dan da vidi ima li Murphy dosje, bilo kakve
oznake u svojoj prošlosti, ali bio je čist - čak ni kazne za parkiranje. Njegov alibi
za tu večer potvrđivali su ispisi s mobitela i sigurnosne kamere: odbacio je Louise
na dobrotvornu priredbu u 18 sati, a GPS podaci pokazivali su da je išao prema
hitnoj na NYU Langone u Brooklynu, kao što je i rekao. Travis je pregledao
videotrake s kamera u bolnici da bude siguran, i Murphy se pojavio na filmu, na
ulazu: to je doista bilo u istom trenutku kad je Louise dobila poruku na
svoj mobitel od Murphya, minutu kasnije, kad se ispričao što ju je »napustio«. I
kasnije u listopadu - nakon intervjua s njim - to je Travisu bilo dovoljno da ga
odbaci kao sumnjivca.
Ali dva mjeseca kasnije, možda su postojale moguće praznine.
Video koji je Travis povukao o Murphyu na hitnoj pokrivao je samo vrlo
kratak vremenski period - 21:29 do 21:51 - kad ga se moglo vidjeti na ulazu.
Prije toga su informacije bile puno manje očite, zapravo se činilo da je
Murphyev mobitel potpuno isključen od vremena kad je stigao u bolnicu, u 19:01,
do trenutka kad se po prvi put pojavio na kameri u 21:29. Travis je zapazio tu
anomaliju ubrzo nakon intervjua i nazvao je Murphya zbog toga, a Murphy je
dao vjerodostojan razlog: bio je u bolnici, u okolini u kojoj bi pojedina područja
zgrade, i pojedina oprema, mogla biti osjetljiva na prisutnost mobitela i zbog toga
mu je bolničko osoblje predložilo da ga isključi.
Ali što ako je to bila laž?
Što ako ga je isključio jer nije htio da ga se prati - a to je bilo zato što su se
ta dva sata i dvadeset osam minuta, tijekom kojih je njegov mobitel bio isključen,

192
 Knjige.Club Books

podudarala s vremenom kada je netko zadnji put vidio Louise na dobrotvornoj

priredbi? Podudaralo se i s trenutkom letimične pojave Louise koju je Travis
našao na jednoj od kamera u Royal Union Hotelu: bila je u baru u 21:01. Deset
minuta kasnije zamro joj je mobitel. Oba ta trenutka podudarala su se s
kronologijom u kojoj se Murphy mogao vratiti na dobrotvornu priredbu. Ta dva
sata i dvadeset osam minuta dala bi mu više nego dovoljno vremena da se odveze
iz bolnice natrag do hotela, a potom se vrati do kreveta svoje prijateljice Noelle
da pošalje poruku isprike Louise. Pitanje je bilo zašto? Zašto to napraviti te
večeri kad mu je prijateljica bila bolesna? Zašto to uopće napraviti?
Travis još uvijek nije mogao odgovoriti ni na jedno od tih pitanja jer je
Murphy još uvijek izgledao kao praznina. Zato je sljedeći korak bio posve
razumljiv.
Morao je ponovo razgovarati s Johnnyem Murphyem.
Nick Tillman sjedio je u kutu jednog delikatesa u Sunnysideu pogledavajući
na sat. Na stolu ispred njega bila je bilježnica. Već je ispunio većinu stranica.
Više je volio papir nego mobitel jer se papira bilo lako riješiti. S mobitelima
nije tako. Oni se tope, razbiju, možeš ih baciti u rijeku ili ih zakopati u zemlju, ali
svejedno ostavljaju trag: jednu jedinu poruku ili najkraću internetsku pretragu, i
odjednom se nađeš negdje na nekom serveru, zauvijek. Mrzio je tu ideju.
Ispijajući ostatak naručene kave, krenuo je prema pultu da plati račun. Žena
za blagajnom pokušala je s njim čavrljati pa se prisilio prihvatiti - iz njegova
iskustva, bilo je lakše zapamtiti nekoga tko je bio nepristojan nego nekoga tko je
bio ugodan - a onda je izašao iz delikatesa i krenuo u snijeg.
Nekoliko ulica južnije nalazila se telefonska govornica.
Žena se javila nakon četiri zvona.
»Travis se vrti ukrug«, reče Tillman.
Nije odgovorila.
Odgovarajući na njenu tišinu, reče: »Je li se nešto dogodilo?«
»Pričekaj trenutak«, reče mu.
Još jedno čekanje.
»U redu«, reče konačno vrativši se na liniju. Tillman je mislio kako u pozadini
može čuti zatvaranje vrata. »Samo sam morala pričekati da Axel ode«, objasni.
»Ne želim da čuje ovo.«
Axel.
On će biti problem ako ne budu pažljivi - ali Tillman joj to nije rekao. Za sada
je, kao i uvijek, držao stvari za sebe.
»Nick, gledam u ove stvari koje si poslao«, reče ona. Zvuk listanja po
papirima. Udarac tastature. »Što je s Johnnyem?«
»Što s njim?«
»Je li stvarno u stanju to napraviti?«
193
 Knjige.Club Books

Tillman se osvrne na obje strane ulice. »Kad su u pitanju lijepe žene kao
Louise Mason«, reče, »muškarci su u stanju sve učiniti.«
Snježni naleti vjetra udarali su po vjetrobranu dok je Travis autoputom vozio
na jug. Sa svoje desne strane, negdje ispod čeličnih nosača autoputa, vidio je sjaj
svjetlosnih traka i njihov odsjaj na obližnjim zgradama, sirene koje vrište u
crescendu i ponovo nestaju dok se udaljavaju od njega.
Cijelim putem od ureda razmišljao je o Louise Mason pokušavajući posložiti
ono što je znao s onim na što je sumnjao. Njene su mu se slike pojavljivale u glavi,
fotografije koje su mu dali njeni roditelji, film o njoj koji je gledao a koji je snimio
njen otac na večeri jedne godišnjice. Louise je nazdravila svojim roditeljima, a
riječi su joj bile tople i dovitljive. To je Travisa privuklo još više k njoj. Ipak,
uglavnom kad je mislio na Louise, mislio je na strašnu grešku koju je možda
napravio što je odbacio čovjeka s kojim je izlazila.
Sišao je s autoputa na izlazu za 86. Street i krenuo prema Third Avenue. Tamo
je, stiješnjen između prodavaonioce namirnicama i manikir-salona, bio Bay
Ridge Electronics.
Mjesto gdje je radio Johnny Murphy.
Našao je mjesto za parkiranje ulicu dalje. Bilo je manje od tjedan dana do
Božića pa su svjetla i ukrasi posvuda treptali. Gotovo isto toliko vremena
preostalo je do Travisove mirovine: u 17h 23. prosinca izaći će na prednji ulaz
One Police Plaze, ravno preko puta do umirovljeničke proslave. I nakon što se to
obavi, otići će doma u prazninu svoje kuće i nikad se više neće vratiti u ured.
Svom radnom stolu. Svojim slučajevima.
Louise.
Ubrzao je korak, hodajući brže, a grad je bio okovan ledom.
Imam pet dana, mislio je. Imam pet dana da to riješim.
Kad je stigao do trgovine, zastao je i gledao kroz zaleđeno staklo. Na ulazu
je bio znak ZATVORENO, ali mogao je vidjeti nekoga kako se kreće unutra.
Travis je udario po vratima i ubrzo mu je prišao Azijat u svojim tridesetima.
»Ne otvaramo do deset«, prozbori.
Travis prisloni svoju značku uz staklo.
Lice na tipu se promijeni - iznenađenje, zatim zbunjenost, zatim zabrinutost:
zašto bi policija došla tako rano? Otključa vrata i otvori ih.
»Mogu li vam pomoći, policajče?«, upita.
»Detektiv. Tražim Johnny a Murphya.«
Tip se namršti.
»Nisam ga mogao dobiti na njegov mobitel ni kod kuće«, pritisne ga Travis.
Nasmiješi se tipu uvjeravajući ga da se nema zbog čega zabrinjavati.
»Johnny nije ovdje«, odgovori tip.

194
 Knjige.Club Books

»Nije došao na posao?«

»Ne.«
»Je li objasnio zašto?«
»Ne. Hoću reći, nije došao na posao sedam tjedana.«
Sad je bio red na Travisu da se namršti. »Sedam tjedana? O čemu pričate?«
»Mislio sam da bi vaši ljudi to znali.«
»Znali što?«
»On i njegova sestra«, reče tip. »Oni su nestali.«

195
Knjige.Club Books

Oluja

196
 Knjige.Club Books

Prije

Crnilo je postupno uzmicalo pred blijedo sivim svjetlom.

Kad bi joj se pomaknuli mišići na licu, djelovali su uškrobljeno i Rebekah je
shvatila da je to zato jer joj se krv zgrušala i osušila. Rana je bila iznad
čeljusti, pokraj uha, svaki udarac izazvao bi strašnu bol koja se širila preko nosa i
čela pa u vrat i ramena.
Pokušala je trepnuti.
Ni to nije išlo.
Mogla je namirisati krv, okusiti ju, ali najviše je bila u njenim očima. Kad ih
je pokušala otvoriti, nije mogla: krv je djelovala kao ljepilo povezujući
njene trepavice.
Konačno ih je uspjela silom otvoriti i kad je vidjela gdje se nalazi, sjetila se
pada, da je tlo popustilo pod njom i svog zadnjeg očajničkog pokušaja da se
za nešto uhvati dok se kotrljala. Sve je to bilo gotovo unutar nekoliko sekundi, ali
to je samo prikrivalo udaljenost koju je prešla. Ovaj jarak bio je dublji od onoga
u kojemu su našli Stelzika, strane su bile puno strmije, gotovo okomite. Da je sišla
pješice, morala bi to učiniti naginjući se unatrag i pridržavajući se rukom iza sebe
ili po svojoj stražnjici.
A zatim je pomislila na nešto drugo.
Zašto je još živa?
Gdje je čovjek koji ju je pokušao ubiti?
Rebekah se sledila dok ga je zamišljala, njegove zelene oči, kad se sjetila što
je učinio Stelziku, Roxie, kako je pokušao natjerati nju i Johnnya do mjesta
u korijenju drveća da ih ubije. I onda, kad joj je glavu ispunila slika njenog brata,
uspaničila se. Gdje je on? Je li čovjek otišao za njim?
Je li Johnny mrtav?
Na tu pomisao zadrhtalo joj je u grlu.
Polako je podigla ruku, mišići su joj bili ukrućeni, a zatim je pokušala
pomaknuti ostatak tijela. Bol na lijevoj strani, u lubanji, vratu, sve dolje do
sredine prsnog koša. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja uspjela je sjesti i
probala je pomaknuti noge naprijed i natrag. Tražila je uganuća i lomove. Nekim
čudom, jedina je ozljeda bila na njenom licu. Taknula je ranu prstima.
Izgledalo je loše.

197
 Knjige.Club Books

Koža je klepetala kao papir, i kad se ponovno pomaknula pokušavajući se

pridići na koljena, osjetila je trag svježe krvi kako izlazi iz posjekotine i slijeva se
niz jagodičnu kost. Ovdje vani, usred šume, i pogotovo zbog načina na koji je
pala, postojala je velika vjerojatnost da je rana prljava, puna krhotina. Morala ju
je očistiti i previti.
Oslonivši se na obližnje stablo, uspravila se. Kosti su zaškripale. Zastala je,
provjerila je li joj mobitel u hlačama. Sranje. Nema mobitela - ali još uvijek
su ključevi Cherokeea u njenom džepu.
Kad je počela gledati naokolo, u dno jarka, u šipražje i povijuše u gustoj šikari,
sjetila se zašto nije imala svoj mobitel: ispao joj je iz hlača kad je pala, sav njen
sitniš je također nestao. Mobitel je još uvijek negdje na vrhu padine.
Polako se uputila gore po rukama i koljenima.
Osjećala se kao da joj je sto godina i da je teška kao beton. Ruke su joj bile
prljave, prekrivene blatom i lišćem i komadićima leda. Obrisala je još krvi
svojim rukavom kad je stigla na vrh, još uvijek bez daha od uspinjanja i počela je
tražiti mobitel. Konačno je našla mjesto s kojega je pala niz padinu u jarak, tlo je
bilo poremećeno, njeni otisci vidljivi. U blizini je sitniš bio razbacan poput
dragulja.
Ali nije bilo mobitela.
Mora da ga je uzeo.
Gledala je okolo po šumi, odjednom zabrinuta da je sve ovo dio igre, da bi
onaj čovjek još uvijek mogao biti negdje blizu, promatrati, ali ga nije mogla
vidjeti. Pa zašto ju je onda ostavio živu?
Pokupivši svoj sitniš, ponovno je pretražila okolinu. Staza od koje se odvojila,
staza koju su ona i Johnny slijedili natrag do iskopa bila je jedva vidljiva kroz
drveće. Činila se tihom. Čitavo mjesto se činilo tihim: dok je bila u nesvijesti,
vjetar se posve smirio i vrijeme se promijenilo. Sada nije bilo plavog neba, samo
beskonačni sivi strop od oblaka. A bilo je čak i hladnije nego prije i zrak je bio
oštar. Iz očaja je opet počela tražiti mobitel, ne samo zato da bi mogla nazvati,
nego da bi mogla doznati koliko je sati.
Nije imala pojma koliko je dugo bila u nesvijesti. Minutu? Pet? Duže?
Moram naći Johnnya.
Vratila se natrag na stazu i pokušala ubrzati korak. Htjela je trčati, ali što ako
bi ju onaj čovjek čuo ili vidio? Pod svodom drveća, na dijelu gdje je zadnji put
vidjela Johnnya da nestaje, shvatila je koliko joj je hladno. I kaput i majica s
kapuljačom bili su mokri od tla, uprljani od lišća. Još uvijek je mogla osjetiti krv
i osušenu slinu na svom licu. Obrisala je svoj obraz rukavom razmrljavši krv
preko usana, i - nakratko - pomislila na to da zazove Johnnya. Međutim,
zaustavila se sjetivši se ponovno onog čovjeka. Ako je u blizini, odmah bi znao
da se izvukla iz jarka.
Krenula je natrag prema autu.
198
 Knjige.Club Books

Trebalo joj je dvadeset minuta da stigne do Cherokeea, a putem nije bilo traga
ni onom čovjeku ni Johnnyu. Gdje si, Johne? Molim te, nemoj biti mrtav.
Ne mogu se nositi s ovim sama.
Zatim je opazila da je Stelzikov Chevy nestao.
Je li ga onaj čovjek uzeo?
Ili Johnny?
Pogledala je oko sebe i pritom uhvatila svoj odraz u vjetrobranu. Koraknula
je bliže staklu. Krv je prekrila jednu stranu njena lica, a izljev krvi dolazio je iz
ozljede nalik rupi pored njena uha. Posjekotina je izgledala gore nego što se činilo
kad ju je dirala prstima - crnja, dublja - i kad je pokušala obrisati krv s obraza,
veći dio se već osušio i skrutio. Kad je upotrijebila malo sline, krv se samo raširila.
Cijelo je područje bilo poput eksplozije crvene boje.
Nagnuvši se bliže staklu, okrenula je glavu da može bolje pogledati ozljedu i
nešto joj je palo na pamet.
Misli su joj se vratile na trenutak prije nego se otkotrljala u jarak: jedan metak
joj je prošao tako blizu lica da je bilo kao da osjeća da se pomiče zrak. To je bilo
ono što ju je izbacilo iz ravnoteže i uzrokovalo pad.
Dok je padala u jarak, ozlijedila se.
Lupila je glavom o nešto.
A zatim je udarila o tlo i krvarila po licu i ležala je tamo - okrenuta tom
stranom glave - apsolutno i savršeno mirna.
Bila je mirna jer je bila u nesvijesti.
Ali ako je onaj čovjek došao do ruba jarka, ako je pogledao dolje i vidio ju
kako tamo leži - a pogotovo kad je vidio svu krv i oblik i izgled rane
pored Rebekina uha - izgledalo bi kao nešto sasvim drugo: kao pogodak. Istog bi
časa prebacio svoju pažnju na trčanje za Johnnyem jer bi vjerovao da je on
razlog što je Rebekah pala i što je završila u jarku.
Zato taj čovjeka nije bio tamo.
Zato je Rebekah još uvijek disala. On je mislio da ju je pogodio u glavu.

199
 Knjige.Club Books

41

Rebekah se, opskrbljena alatom, vratila u drugi hostel. Uspjela je pronaći

tesarki čekić i staro dlijeto koje će upotrijebiti kao poluge na vratima. Dan je bio
svijetao, sunce izašlo, ali u drugom tjednu prosinca temperatura je pala poput
kamena: dok je stajala izvan hostela, Roxie pored nje nestrpljivo dašćući, pred
sobom je mogla vidjeti svoj dah.
Drvo se rascijepilo dok je čekićem trzala naprijed-natrag i kandža se uglavila
u prostor između vrata i okvira. Mogla je osjetiti koliko su rubovi bili truli, vlažni
i mekani pa nije trebalo puno snage da razvali komadiće na rubovima vrata. Teži
dio posla bilo je područje oko brave: svojevremeno je bila popravljana.
Molim te, neka ovdje bude hrane.
Ponovno je jurnula na vrata dok se Roxie motala polukružno oko njenih nogu,
jednako očajnički želeći ući kao i Rebekah. Mogla je osjetiti kako se znoji,
kako joj je vruće pod odjećom, no vlaga koja se pojavi na izloženoj koži, istog se
trena osjetila kao led. Uskoro je skinula kaput, ali onda se upleo ledeni vjetar s
vode i više nije bila sigurna je li joj toplo ili hladno. Osjećala se grozničavo.
Roxie je počela grebati po vratima.
»Miči se s puta, Rox«, reče Rebekah frustrirana.
Nastavila je, ali vrata su nakon nekoliko minuta ostala netaknuta, i nije nimalo
napredovala s ključanicom.
»Kako ćemo, dovraga, ući?«
A onda joj je na pamet pala ideja.
Vrativši se do Cherokeea, a Roxie se vukla za njom, krenula je autom natraške
na travu ispred hostela, sve do vrata. Ponovno je izašla i otvorila vrata
prtljažnika te iz njega zgrabila komad užeta. Uspjela ga je progurati kroz sitnu
zavarenu petlju na pločici brave, a onda zavezala drugi kraj za kuku za šlepanje.
Roxie je bila na stražnjem sjedalu i očito je osjećala da će se nešto dogoditi,
a Rebekah je pokrenula auto i počela polako voziti naprijed. Trebalo joj je
par sekundi da osjeti otpor.
Kad se uže napelo, blago je dotaknula gas.
Trava je pod gumama bila mokra i na trenutak su se kotači okretali, ali auto
se nije pomaknuo. Održavala je isti pritisak dok je pogledavala u retrovizore da
vidi je li se išta promijenilo. Roxie nije znala kamo gledati: u Rebeku ili u stražnji
vjetrobran pa je okretala glavu sad naprijed sad natrag.
»Hajde«, reče tiho Rebekah.
200
 Knjige.Club Books

Kotači su se ponovo zavrtjeli.

»Hajde.«
Roxie zalaje.
»Hajde, ti glupi prokleti...«
Čula je zvižduk uz zvuk motora, a onda - sekundu kasnije - nešto je lupilo u
stražnji dio auta. Na trenutak nije znala je li joj plan uspio ili se kuka jednostavno
odlomila.
Izašla je.
Na tlu je ispod Cherokeea bila metalna pločica, ali i svježa, ružna ogrebotina
- urezana u branik - na mjestu gdje je pogodila pločica.
Rebeku nije bilo briga.
Požurila je do vrata. Vijci su labavo visjeli, više nisu bili pričvršćeni za
pločicu, a kvaka je bila razbijena na dva dijela. Odvalilo se i još drva.
Vrata su bila otvorena.
Rebekah je pustila Roxie da istražuje dok je ona požurila ravno u kuhinju.
Dok je prolazila kroz spavaće sobe, mogla je vidjeti da su bile potpuno iste kao i
one u drugom hostelu - obične i neukrašene, s dekama na krevetima.
U kuhinji je počela otvarati ormariće.
Osjetila je trenutni val olakšanja kad je tamo ugledala konzerve znajući - čak
i nakon letimičnog pogleda - da će sada imati dovoljno za još barem šest tjedana,
možda dva mjeseca, ako nastavi pažljivo raspodjeljivati obroke. Zgrabila je
raviole, tunu, usoljenu govedinu, još juhe od školjaka i puno graha, prženog i
pinta, čili, grah sa svinjetinom i s pilećim hrenovkama. Nikada ne bi jela ništa od
toga da je kod kuće - ali sada su konzerve značile preživljavanje.
Roxie je počela lajati. Zvučalo je kao da je negdje gore. »Rox?«, zovne. »Što
je?«
Još laveža.
Rebekah ode na prvi kat i nađe Roxie u zadnjoj sobi slijeva.
Zastane na vratima.
Roxie je kružila u sredini. Bila je uzbuđena, zbunjena, a bilo je očito zašto:
unutra je mogla nekoga nanjušiti.
Nekoga koga je voljela.
To je bila soba u kojoj je odsjeo Stelzik.
Rebekah čučne pokušavajući dohvatiti Roxie. »U redu je, Rox«, reče tiho, »u
redu je«, ali kad je izgovorila te riječi, srce joj je poskočilo od pomisli na ono što
je mogla naći u Stelzikovoj sobi.
Možda trag zašto je ubijen.
Možda razlog zašto su isto pokušali učiniti njoj.

201
 Knjige.Club Books

Prije

Rebekah je zurila u prozor Cherokeea, u sliku svoje ozljede na glavi, u ranu

koja je izgledala kao rupa od metka, a onda je primijetila nešto drugo, na
drugoj strani auta.
Prozora na suprotnoj strani nije bilo.
Bio je razbijen.
To joj je posve promaknulo, šok kad je ugledala svoj odraz, nadjačao je sve
ostalo, ali dok je žurila oko prednjeg dijela Jeepa, pogledala je kroz suvozački
prozor i našla staklo po cijelom sjedalu.
Nešto je i nedostajalo unutra.
Autokamera.
Bila je postavljena na vjetrobranu i nikad nije bila uključena, ali sve što je
sada ostalo od nje, bio je blijedi krug na staklu. Nije se mogla sjetiti kad ju
je zadnji put upotrijebila. Gareth ju je kupio nekoliko tjedana prije raskida rekavši
joj da je svi koriste, da bi u slučaju nezgode spriječila puno gnjavaže s njihovim
osiguranjem. Izrazio je to kao uvredu, kao komentar na njenu vožnju, ali u tim
zadnjim danima i tjednima nije imala energije da se s njim svađa oko svake
sitnice. Sada je bila ukradena i nije imala pojma zašto.
Zašto bi netko razbio prozor da je uzme?
Sjela je za volan i upalila Jeep. Čim je zatutnjao, pogledala je na sat na
središnjoj konzoli: 14:58. Izgubila je pojam o vremenu, nije čak ni znala kad
su ona i Johnny ušli u šumu, pa nije imala pojma ni koliko je bila iza Johnnya, i
je li uopće Johnny otišao. Pogledala je, kroz prašinu i blato poprskane po
vjetrobranu, u splet stabala i pitala se je li kriv potez pokušati otići po pomoć. Što
ako je Johnny još uvijek tamo negdje? Što ako je ozlijeđen? Što ako je mrtav?
Usredotočila se na ono što je važno: da ga pronađe. A može ga pronaći samo
uz nečiju pomoć. Šuma je bila prevelika da je sama pretraži, njene staze bilo
je preteško razumjeti. Trebalo joj je znanje lokalnih ljudi.
Stavila je Jeep u rikverc i krenula unatrag. Ali čim su se kotači počeli okretati,
znala je da nešto ne valja. Auto je bio neuravnotežen, kao da ga nešto pritišće na
lijevoj strani.
Ponovno je izašla i pogledala prema prtljažniku.
Stražnja je guma bila razrezana, toliko duboko da se posve ispuhala. U žurbi
nije to primijetila.
202
 Knjige.Club Books

Htjela je vrisnuti na stabla.

Otvorivši prtljažnik, počela je tražiti rezervnu gumu, iako je već bila sigurna
da je nema. Sjetila se da je načula od prodavača, kada su kupili auto, gdje govori
Garethu kako radi oprema za pumpanje guma - ali nije apsolutno ničemu služila
kad je oštećenje bilo sa strane. Naravno, sve što je našla, bila je oprema.
Zalupila je stražnjim vratima.
Što sada?
Nije imala ni mobitel ni vozilo, a bilo je barem kilometar i pol do Loopa. Ali
to joj je bio jedini izbor.
Staza je bila teško prohodna, puna pukotina i rupa, a na pola puta počelo je
kišiti. Nije trebalo puno vremena da se pukotine u blatu razdvoje i Rebekah
se sklizala, a vjetar je skupljao i raspršivao lišće sa stabala.
Kad je konačno stigla na vrh, oblaci su bili još gušći nego prije, međusobno
isprepleteni poput klupka vune. Vani je nad morem olovni zid kiše visio
poput kazališnog zastora - a onda je cijelo nebo na tren obasjala bjelina.
Stiže oluja.
Pogledala je na obje strane Loopa nadajući se da će ugledati kako prolazi neki
auto, neki kamion, neka osoba, bilo što. Cesta je bila prazna, osim treptavih oblika
zgrada koje su se približavale i udaljavale na kiši, i krhotina, možda od kamiona:
mogla je vidjeti komadiće drveta i plastične pričvršćivače posute po putu.
Najdirektniji put do Helene bio je s njene desne strane, ali zgrade koje je
mogla vidjeti bile su joj s lijeve strane pa se najprije morala uputiti tamo. Ako je
samo jedna bila nastanjena, to je značilo ljude, a ljudi su značili pomoć.
Kiša je šibala prema njoj poput iglica na licu. Već je bila mokra od penjanja
po stazi, ali sad je naišla i hladnoća: odjeća se priljubila uz nju, poput kože
koju nije mogla odbaciti, a kad se prva zgrada počela približavati, počela je
drhturiti.
Bila je ružna, oronula, sa sivim krovom i bez prozora sprijeda. Pokušala je
otvoriti vrata. Bila su zaključana. Počela je lupati po njima i - kada nije bilo
odgovora - okrenula se i otišla prema stražnjoj strani. Bilo je puno starudije,
groblje starih strojeva i oštećenih vozila. Bilo je očito da ovdje nitko nije živio
godinama.
Munja je ponovo bljesnula.
Sljedeća je zgrada bila udaljena par minuta, ali prije nego je tamo stigla,
vidjela je da je to slijepa ulica. Bila je zabarikadirana, a dio krova urušen. Sljedeća
je kuća bila isto takva. Jedina je razlika bila što je u prednjem dvorištu bila
pokretna kućica. Rebekah je zastala ispred prikolice i počela lupati po njenim
stijenkama. Vibrirale su od njenih udaraca.
»Halo?«, vikala je prema kiši. »Halo?«

203
 Knjige.Club Books

Pokušala je i s kućom, ali sve je bilo zaključano. Nije bilo nikoga kod kuće.
Nije bilo nigdje nikoga.
Mora doći do trajekta.
Tamo će biti pomoć.
Ponovno je krenula. Cijelo je vrijeme i dalje kišilo, a sada se počelo i
smračivati. To je značilo da je moralo proći 16 sati.
Dan prije, s Chloe u jednoj ruci, a s Kyrom uz noge, otvorila je vrata
brownstonea i sjetila se da je kroz stražnje prozore vidjela nebo, koje je počelo
dobivati boju. Sjetila se da je Kyra pitala može li gledati TV, a zatim zvuk teme
iz Dora the Explorera kako dolazi iz dnevnog boravka. Dora je počinjala u četiri
svakoga dana, što je Rebekah naučila kroz rutinu, kroz ponavljanje i bila je kao
čamac za spašavanje. To je bila tridesetminutna pauza na videovrpci koja se nikad
nije zaustavila. Za to bi kratko vrijeme svakoga dana njene djevojčice sjele i
gledale Dora, a Rebekah bi se s njima mazila. Nije morala ništa pripremiti, nije
morala spremati nikakvu hranu, nisu se izmigoljile od nje, nije ih tjerala ni ljubila.
Bile su samo njih tri.
Pokušala je misliti na druge stvari iz svog života, na sjećanja koja bi joj dala
poticaj, koja bi pokrenula njene mišiće i kosti kao da već nije pokisla, iscrpljena i
smrznuta, i na trenutak to joj je i uspijevalo: zamislila je Kyru kako se igra sa
svojim kockicama na podu dnevnog boravka, Chloe kako pruža ruku prema polici
s igračkama koja je bila iznad njene njihaljke.
Rebekah je razmišljala o Kyri, o strukturama koje je znala graditi od kocki, o
zvuku koji bi stvarale kad bi se toranj napokon srušio, kad su slike njenih
kćeri počele treperiti. I dok se oluja pojačala, a kiša ju je šibala, očaj ju je počeo
slamati.
Zašto se ovo meni događa?
Pokušala se smiriti i razmišljati o onome što joj je Johnny rekao ranije a da bi
se utješila: povratni trajekt neće krenuti do pet sati, tako da još uvijek ima
vremena. Ako ga propusti, bilo bi loše, ali ne i nenadoknadivo. Otok se ne zatvara
do sutra. Još uvijek bi onda stigla kući. A ako bi morala čekati do sutra, imala
bi vremena naći Johnnya.
Pogledala je van prema moru, kroz kišni zid. Nekoliko trenutaka kasnije cijeli
horizont je zasjao bijelim svjetlom. Oluja je još uvijek bila daleko, ali
se približavala, jedrila prema njoj, prema otoku, kao ratni brod.
Ali onda je nešto drugo polako padalo u fokus. Nije to bilo sjećanje, nego
nešto stvarno, ovdje - sada - tu ispred, blijedo i neprecizno.
Potrčala je.

204
 Knjige.Club Books

42

Stelzik je smjestio radni stol u jedan kut i njegov je laptop još uvijek bio na
njemu. U kutu je bila hrpa knjiga naslaganih do visine pasa i mapa s
bilješkama, izbušenima i pričvršćenima u registratoru. Rebekah je prvo otišla do
ormara: unutra su bili redovi konzervi za pse, a iznad Stelzikova odjeća. Stelzik,
pravi Stelzik, nije bio krupan čovjek pa je Rebekah pretpostavila da bi joj njegova
odjeća mogla pristojno stajati - sigurno bolje od one koju je našla na benzinskoj.
Roxie je cijelo vrijeme i dalje kružila.
Rebekah je pozvala psa k sebi dok se pokušavala fokusirati na Stelzikov radni
stol. Ali bilo joj je teško usredotočiti se: Roxie se nastavila kretati, stala bi samo
povremeno da onjuši krevet, madrac, razgrnute plahte i deke. »U redu je, Rox«,
reče Rebekah. »Razumijem.«
Nije dugo bila u sobi, ali Roxie je boravila u njoj skoro sedam mjeseci. Ovdje
je bila sa Stelzikom svaki dan. Sada je jednostavno nestao.
Ali ne i potpuno.
Još uvijek ga je mogla na svemu nanjušiti.
Roxie je napokon zastala. Rebekah je skinula zavoj s njena lica: oko joj je
ostalo malo ružičasto, iako je zacijeljelo, ali Roxie je puno treptala, kao da je
iritira. I u tom trenutku tijelo joj je klonulo, izgledala je tako ljudski.
Neutješna. Slomljena srca.
Rebekah je stavila ruku na nju: »Shvaćam«, reče ponovno. »Shvaćam više
nego što to uopće možeš znati.«
Počela je pregledavati Stelzikov stol.
U njemu je našla tri bilježnice. Jednu je već ispunio i bio je pri kraju s drugom,
no treća je bila prazna. Rebekah je prelistala prazne stranice.
U trgovini je koristila prazne kutije od žitarica za popise hrane i potrepština,
da prati što ima, što joj treba i koliko dugo će konzerve s hranom trajati.
Ali bilježnica bi bila bolja - i to bi joj omogućilo da radi nešto drugo.
Sve vrijeme što je provela na otoku, pokušavala je shvatiti zašto su ona i
Johnny bili meta. Zašto su Hain i Lima htjeli da budu mrtvi? Što su uopće mogli
učiniti? Rebekah je bila liječnica i majka. Johnny je bio neobjavljivani pisac i
pomoćnik voditelja u propaloj trgovini elektronike. Nije imalo smisla. Rebekah
je probdjela noći pokušavajući to posložiti u glavi, ali prečesto bi se to raspalo u
kaos. U tom kaosu njeni prijatelji i obitelj nisu je nikada prijavili kao nestalu, u

205
 Knjige.Club Books

njemu joj je Noella uzela djecu, u njemu je Gareth ronio krokodilske suze kad god
bi ga ljudi pitali gdje je Rebekah, a on bi im rekao da ne zna.
Nastavila je razmišljati i o Johnnyu tog zadnjeg dana, o sitnicama koje su joj
se utisnule u sjećanje. Poput one kad je njen brat molio Limu da ih poštedi nudeći
mu novac kad se vrate u grad, a tada mu je Lima odbrusio podignutim pištoljem i
rekao: Ona se neće vratiti, Johne. Ona, ne ti. Ne ti i tvoja sestra. Ne vas dvoje.
Samo Rebekah. Ona se neće vratiti. Je li to značilo da je Rebekah glavna meta?
A što s onim pogledom koji joj je Johnny uputio nakon toga - kao da je bio nekako
zbunjen?
Kao da je izdan.
Je li ona stvarno to vidjela na njegovu licu?
Ili je to bio samo trenutni strah?
Roxie se očešala o njene noge. Rebekah je provukla ruku kroz dlaku psa
prebacujući svoju pažnju natrag na praznu bilježnicu pokušavajući odbaciti
pomisao na Johnnya. Umjesto toga se usredotočila na ono što bi joj stranice iz
bilježnice omogućile da napravi: da sve zapiše, polako, detaljno i da pokuša izvući
iz toga smisao. I onda je ponovno pogledala Roxie, i na pamet joj je palo nešto
drugo.
Rebekah je trebala nekoliko puta voziti ovamo-onamo dok je dovukla deke
penjući se u Stelzikovu sobu, i potrepštine koje je skupila tijekom sedam tjedana.
Svakom minutom Roxie bi bila sve uzbuđenija i, u trenutku kad su završile, nije
znala što da radi nego da jurca s jednog kraja hodnika na drugi.
Rebekah je ostala u trgovini samo da promatra ocean, da čeka spasioce za
koje se nadala da će stići. Sada se činilo da od toga neće biti ništa. Bilo je moguće
da se vrati neki helikopter i, ako se to dogodi, imala bi prilično dobar pogled na
njega s prozora na prvom katu hostela. Ali bile su male šanse da brod - barem onaj
koji nije povezan s Hainom i Limom - prođe tako blizu obale da bi je mogli vidjeti
kako im maše. Došla je do zaključka da su ribarske staze dalje na pučini jer na
moru nije vidjela ništa sedam tjedana, što je značilo da se, u ovo doba godine,
koćarice ne približavaju dovoljno otoku da bi je primijetile kao osobu, a kamoli
da bi pokrenule neko spašavanje.
Štoviše, nakon što je Rebekah zaključala trgovinu najbolje što je mogla i
stavila dasku na prozor koji je razbila, napisala je SOS na drvu nekom bojom
koju je pronašla na benzinskoj. Kad je s tim završila, skupila je neko kamenje,
skršene opeke i zidarski otpad nabacan tik izvan grada, i odvezla to u luku. Dok
je Roxie strpljivo čekala, Rebekah je napisala niz poruka na praznom parkiralištu
- POMOZITE MI i SPASITE ME i NAPUŠTENA.
Vratila se u hostel kad se smračivalo.
Užetom iz auta osigurala je vrata iznutra, zavezala ga za metalnu ogradu na
jednom unutarnjem zidu, a onda prošla kroz kuhinju da još jednom provjeri
generator. Baš kao što je već provjerila, bilo je očito da je sve bilo isključeno kao

206
 Knjige.Club Books

i u onom drugom hostelu. Neko je vrijeme pokušavala prespojiti žice, za

svaki slučaj, ali nešto j(e bilo uklonjeno s prednje ploče, baterija ili izvor struje,
tako da je svakoj maštariji koju je imala o toplom tušu uskoro došao kraj.
Uputila se natrag gore u sobu.
Roxie se šćućurila u dnu Stelzikova kreveta potpuno ignorirajući ležaj koji joj
je napravila Rebekah. »Neću spavati na podu, ako misliš na to.« Nasmiješila se i
otišla za stol.
Na zidu iznad njega bio je kalendar: mogla ga je koristiti umjesto kamenčića
koje je koristila u trgovini za odbrojavanje dana.
Tu je bio i laptop.
Podigla je poklopac očekujući da bude beskoristan nakon mjeseci
nekorištenja - ali je, na njeno iznenađenje, proradio.
Još uvijek je ostalo devet posto baterije.
Zgrabivši deku, omotala ju je oko svojih ramena, sjela i touchpadom otvorila
neke mape. Srećom, Stelzik nije koristio šifru pa je imala pristup svemu,
ali uskoro je postalo očito da nije bilo ničega od nekog većeg značaja. Većina
dokumenata bile su skenirane stranice iz udžbenika, njegove bilješke ili radovi
koje je pisao.
Otvorila je njegov e-mail.
Nove poruke nisu stizale jer nije bilo internetske veze, a dok je pregledavala
sobu, nije vidjela telefonsku liniju ni ruter. To je vjerojatno značilo da je
Stelzik koristio svoj mobitel kao hotspot kad god je trebao poslati e-mail. Provela
je nekoliko minuta kopajući po njegovim stvarima da vidi može li naći njegov
mobitel, ali nije uspjela. Najvjerojatnije ga je uzeo Lima, kao što je uzeo i Rebekin
i Johnnyev.
Ponovo je pogledala u Inbox.
Ovaj puta joj je nešto upalo u oči.
Polako je počela skrolirati. Što je išla niže, to joj je bilo jasnije što nedostaje.
Provjerila je Trash, tek da bude sigurna - ali ni tamo nije bilo ničega.
Užas joj je gmizao u želucu.
Odmaknula se od zaslona kao da ga dio nje nije htio gledati i pritom su joj se
misli vratile na dan kad je Johnny došao u njenu kuću, kada je prvi put pitao da
posudi njen auto: Imam intervju dogovoren za ovu subotu, rekao joj je, s kustosom
iz Museum of Natural Historya. Trebalo mi je skoro tri mjeseca e-mailova da
ga nagovorim na intervju.
Osim što nije bilo e-mailova od Johnnya.
Niti jednog.
On i Stelzik nisu nikad bili u kontaktu.

207
 Knjige.Club Books

Prije

Helena. Rebekah je sada mogla vidjeti kako se nazire u daljini.

Požurivala je samu sebe, trčala brže, a pred njom prazan Loop poput ceste na
kraju svijeta.
Nastavi.
Zatutnjala je grmljavina. Pokušala je izbrojiti razmak između udara, pokušala
je izračunati koliko je oluja udaljena i koliko još ima vremena.
Nastavi.
I dalje si je to ponavljala spuštajući glavu pred kišom - a onda je vidjela da je
u mraku skrenula s ceste.
Stala je, iscrpljena: cesta je bila petnaestak metara od mjesta gdje se ona
nalazila, ali čak i tako malo odstupanje činilo se kao poraz.
Odvukla se natrag pazeći na žute crte, ali izgubila je ritam i nekontrolirano je
drhtala. Minutu kasnije, munja je zaparala oblake iznad nje - strašna, prekrasna.
Tada je uočila bicikl.
Bio je naslonjen na staru kolibu. Stražnji se kotač - podignut iznad tla -
okretao svaki put kad se podigao vjetar, a svaki je okretaj stvarao prigušenu
ciku. Rebekah je potrčala prema njemu gotovo izgubivši uporište u vodi koja se
izlijevala iz preopterećenih odvoda.
Zgrabivši bicikl, odpedalirala je natrag na cestu. Osjetila je da je jedna guma
mekana, kretanje bicikla malo neravno, ali nije ju bilo briga, samo je
nastavila pedalirati.
Kiša je prema njoj nailazila horizontalno i, kad je grmljavina eksplodirala
direktno iznad nje, pokolebala se i skoro izgubila kontrolu. Ali onda se
iznenada cesta počela spuštati. Na početku jedva primjetno, zatim je postajalo
strmije i mogla je jasno vidjeti grad: sive krovove, luku.
Adrenalin joj je skočio.
Skoro sam tamo, Johnny. Skoro sam u Heleni. Naći ću ovdje nekoga tko pozna
šumu i vratit ću se po tebe, obećavam. Molim te ne budi mrtav, Johne, molim te
ne budi mrtav, molim te ne budi m...«
Stisnula je kočnice.
Bicikl je zaškripao. Zvuk je bio tako glasan da ga je čula preko naleta vjetra i
pucketanja kiše po cesti poput strojnice.

208
 Knjige.Club Books

U Heleni nigdje nije bilo svjetla.

Ni auta, ni vozila.
Ničega u luci.
Prošlo je devedeset minuta, možda i više, otkad je stigla na Loop, devedeset
minuta provela je vani na kiši pa je očekivala da će propustiti trajekt za
natrag. Nije se iznenadila što ne vidi nikakav brod da ju čeka. Ali gdje su ljudi
koji ovdje rade? Zašto nema automobila na parkiralištu?
Zašto nema nikakva znaka života?
Nije to primijetila izdaleka, u tami, ali sad je: zgrade su već bile
zabarikadirane, daske postavljene na prozore i vrata.
To nije bila zaštita od oluje.
To je bila zaštita od zime.
»Ne, ne, ne«, promrmlja Rebekah u kišu.
Spustila je noge s bicikla i pustila da se otkotrlja od nje. Zakloparao je na tlu.
Ona je tada već potrčala, jurila niz Main Street, zgrade s obje strane su bile
zabarikadirane, a nestao je svaki trag ljudskog života.
Na dnu je ulaz u luku bio potpuno zatvoren, vrata povezana lancima.
S druge strane su joj se rugali lokoti.
»Ne!«, vrisne, a glas joj se trenutno izgubi u kiši. Ovo mora da je greška. To
mora da je varka. Ne može to tako. Ne može biti. Vrisne u noć, a titraj prođe
kroz njene grudi, tihi vapaj pobjegne joj iz grla poput jauka ozlijeđene životinje.
Svi su nestali.
Svi su već otišli.
Pogledala je natrag duž Main Streeta.
Johnny joj je rekao da je sutra zadnji dan sezone. Pričao je o tome na trajektu
tog jutra. Iako se činilo stoljećima ranije, točno je zapamtila što je
rekao: Halloween je zadnji dan. Ali sada je vidjela istinu: otok se nije zatvarao
sutra. Zatvorio se danas.
Što je značilo da je Johnny pogriješio.
Ili se dogodilo nešto puno gore.
Lagao je.

209
 Knjige.Club Books

43

Stelzikov laptop crknuo je nakon petnaest minuta.

Rebekah je zurila u crni zaslon, a cijela se soba zamračila dok se vani spuštala
noć. Posegnula je za svojom svjetiljkom, upalila je, a pogled joj se vratio na
računalo. Zašto nije bilo Johnnyevih e-mailova u Stelzikovom Inboxu? Je li ih
Stelzik pobrisao? Ako je, zašto nisu bili u Trashu? Rebekah je pogledala
Roxie, vidjela ju je kako zuri unatrag i promrmljala: »Brišu li ljudi e-mailove
nakon što ih stave u Trash?«
Možda neki brišu, možda je Stelzik pobrisao, ali to je izgledalo kao nešto
čudno i vrlo namjerno. Onoga dana kad ju je pitao da mu posudi auto, Johnny
je rekao Rebeki da je lovio Stelzika tri mjeseca. Jesu li Stelziku dodijali Johnnyevi
zahtjevi? Bi li to objasnilo zašto bi se toliko mučio da potpuno pobriše Johnnyeve
e-mailove na svom laptopu?
Ne, ni to nije imalo smisla.
Ako je bio toliko ljut, zašto bi uopće pristao na intervju?
Ponovno je pogledala u Roxie i njome se proširio duboki, prožimajući osjećaj
nelagode, poput uljne mrlje.
Je li joj Johnny zbilja lagao?
Zašto?
Sklopila je oči mrzeći tu pomisao, a u glavi joj se stvarala slika snježne kugle
koju joj je donio. Mogla je vidjeti Kyru kako ju naginje i pušta da se ponovo smiri,
opet i opet, noć prije nego što je Rebekah došla na otok. Još je mogla vidjeti svog
brata s kutijom za poklon u rukama, nekoliko dana prije toga, kad njoj ju je uručio.
Vidio sam to i pomislio na tebe, reče on.
Njene misli su se vratile još više unatrag kopajući kroz svoja najbolja sjećanja
na njega, pokušavajući se okupati u njihovoj sigurnosti, i jedno joj se
naročito usjeklo.
Kad je Rebeki bilo sedamnaest godina, na njenoj drugoj godini, Johnny je
doletio u London da ju posjeti. Uspio je prodati kratku priču od 5000 riječi nekom
književnom časopisu na Zapadnoj obali - prvi i zadnji put da je nekome prodao
išta od onoga što je napisao - i to mu je bilo plaćeno 400$. Kad je razgovarao s
Rebekom telefonski, ushićen idejom da će mu nešto biti objavljeno, rekao joj je
da će iskoristiti taj novac da nju posjeti. Rekla mu je da ne mora, da bi trebao
potrošiti novac na sebe - ali on je inzistirao. »Nedostaješ mi«, reče joj, i što su
više ona i Johnny razgovarali, to su postajali uzbuđeniji. Ona bi mu ponovno

210
 Knjige.Club Books

pokazala grad, sve stvari koje su se promijenile otkad se obitelj preselila u

Ameriku, a dok bi bila u školi, on bi obilazio sve književne znamenitosti - British
Library, Baker Street, Highgate Cemetery, kuće Keatsa, Dickensa i Samuela
Johnsona.
Sletio je jednog kišnog jutra, a Rebekah ga je srela u dolaznom terminalu na
Heathrowu, i oboma je bilo tako drago što je došao. Smijali su se u Tubeu,
pričali o stvarima koje su propustili u životu jedan drugoga. Ostavili su njegovu
torbu u jeftinom, turobnom B&B-u gdje se plaćalo, blizu mjesta gdje je Rebekah
živjela u školi, smijući se ženi na recepciji koja je zlobno djelovala,
preimenovavši mjesto u Bates Motel. Onda su otišli u grad i ravno u pubove,
Rebekah je bila puna adrenalina što je sa svojim bratom, a Johnny je bio malo
bunovan od jet laga. Rekao joj je da je tako dobro opet biti u Engleskoj, moći
dijeliti te trenutke s njom u zemlji u kojoj su odrasli. Rekao je točno ono što je
Rebekah od Johnnya očekivala: blage riječi, ozbiljne, pune ljubavi. Možda ih nije
uvijek pokazivao, možda nikad nije rekao volim te, ali nije morao: kao i njihov
tata, mogao je prenijeti što je osjećao načinom na koji te gledao, jednostavnim
činom što je sav novac koji je imao potrošio na let.
Ali onda se probudila iz sjećanja, i misli su joj se zamračile, i sjetila se zadnjeg
dana sezone. Sjetila se kako joj je rekao da se otok zatvara 31. listopada, a zapravo
se zatvorio dan ranije. Iako je bila zbunjena one večeri kad je stigla u Helenu po
kiši, propitujući motive svoga brata - čovjeka za kojega je mislila da ga poznaje
bolje od ikoga - to je konačno pripisala grešci, a ne prijevari. Pobrkati datume,
zaboraviti na detalje, to su oduvijek bile njegove odlike. Bio je sanjar. Misli su
mu lutale jer je bio kreativan. Vjerovala je svom bratu. On nije bio u stanju
prevariti, niti biti tako okrutan, naštetiti.
Ali onda joj se ono putovanje u London ponovo vratilo u misli.
Bilo je savršeno dva dana, njih dvoje bili su sretni koliko se Rebekah toga
mogla sjećati. Išli su u muzeje, jeli su fish and chips pored Temze, razgovarali
satima i još više se smijali. I onda su treće večeri izašli s Rebekinim
prijateljicama. Očajnički je željela da upoznaju njenog brata. Bila je tako ponosna
na njega.
To se pretvorilo u jednu od najgorih večeri u njenom životu.

211
 Knjige.Club Books

Stranac

»Nije izgledalo kao da se s Rebekom nešto događa?«

Travis se premjestio prema rubu kauča s olovkom iznad bilježnice. Nasuprot
njemu je Noella Sullivan odmahivala glavom i gledala u kameru koju je postavio:
»Iskreno, izgledala je dobro. Bila je malo pod stresom, pretpostavljam - znate,
ostavljajući djecu, morala je stići do Johna u određeno vrijeme - ali ništa što bi
me zabrinulo.«
Bili su u Noellinu dnevnom boravku, malom ali ugodnom, sa slikama irskih
krajolika na zidovima. Bilo je polica s nekoliko fotografija, na svima ona s obitelji
Murphy, osobito ona s djevojčicama Rebeke Murphy. Travis je pokazivao prema
slikama i rekao: »Vi ste očito bili primarna dadilja.«
To je rekao sa smiješkom, ali njena je reakcija bila neznatna i stoička. »Da«,
reče. »Volim te djevojčice. Sad je za njih važno da imaju neku stabilnost.«
Travis kimne pokušavajući shvatiti je u njenom odabiru odgovora bilo nečega
za protumačiti, a onda je uzeo gutljaj pića koje je zatražio. Lecnuo se. Noella mu
je napravila čaj od metvice. To je nešto na što ga je navukla Gabi, i što je često
propuštao popiti, ali četiri dana prije mirovine htio je to još jednom kušati.
»Zašto pijete nešto što ne volite?«
Pogledao je u Noellu koja je sada izgledala kao da se zabavlja. Nije ju prije
vidio da se smiješi: bila je ugodna, djelovala je zabrinuto za dobrobit svojih
prijatelja, ali bilo je očito da je postala debelokožac. Znao je da joj je trideset šest
godina, ali imala je sjedine, djelovala je starije, čvršće.
Pitao se što se dogodilo u njenom životu da je postala takva. Ponovo se
nasmiješio pa reče: »Moja kćer mi govori da moram piti manje kave.« Pogledao
je u svoje bilješke. »Znači, Rebekah nije nikada rekla kamo ona i Johnny idu?«
»Bila je u velikoj žurbi, sve što sam čula, bilo je Long Island.«
»Ako je bila u žurbi, to znači da su morali biti negdje u određeno vrijeme«,
reče Travis, ali to zapravo nije bilo pitanje, više izjava.
»Johnny je imao dogovoren intervju.«
»Je li rekao s kim?«
»Ne. Bek je samo rekla da je to za knjigu koju je pisao.« Noella zastane
razmišljajući sa zamišljenim izrazom lica. »Pretpostavljam da su morali otići
rano da se sastanu s onim koga je Johnny trebao intervjuirati.«
»I rekli ste da ste se čuli s njom kasnije?«

212
 Knjige.Club Books

»Da, nekoliko puta.«

»I tada nije ništa rekla?«
»O tome gdje je?« Noella odmahne glavom. »Ne. Kad to sada kažem, to zvuči
ludo, ali jednostavno to nikada nije bila tema. Bilo joj je teško što je tako udaljena
od djevojčica - najdalje što je bila od njih bile su bolnice u gradu, samo jednu
smjenu - i mislim da joj nikad nije palo na pamet da će se osjećati tako utučeno
zbog njih. Tako da smo se time bavile. A onda, bilo je puno problema sa
signalom.«
»Razgovori su se stalno prekidali?«
»Prekidali su se, ili jednostavno zamirali.«
Travis je bio tih dok je unosio još neke bilješke pokušavajući misliti na mjesta
na Long Islandu gdje bi signal mogao biti nepouzdan. Bilo je teško zamisliti da ih
je bilo puno: gotovo tri milijuna ljudi živjelo je u okruzima Suffolk i Nassau,
sedam i pol milijuna ako se računaju Brooklyn i Queens. Otok je bio velik. Bio je
naseljen i povezan. Kucnuo je olovkom o bilježnicu razmišljajući o tome da
su Johnny Murphy i njegova sestra tako rano krenuli. »Je li Rebekah spomenula
išta o brodu?«
Noella se namršti. »Brodu?«
»Možda trajektu?«
Odmahnula je glavom. »Ne, ništa takvo.«
Travis je stavio upitnik kraj riječi »trajekt«. Morat će to malo detaljnije
pogledati. Znao je da postoji na stotine otoka na Long Island Soundu, ali mnogi
nisu dostupni, a čak i oni koji su dostupni, do njih se može samo trajektom koji
isplovljava iz Connecticuta, ne iz Montauka. Osim toga, za sada, nije ni bilo
dokaza da su Mruphyevi išli brodom.
»Ne možete li samo provjeriti ispis s njena mobitela ili nešto?«
»Da«, odgovori. »Zatražio sam ih.«
»Onda možete vidjeti kamo su otišli.«
Kimnuo je. »Nadam se.«
Prisilio se na još čaja, a zatim promijenio taktiku. »Odvezli su vas na hitnu u
rujnu, je li tako?«
Namrštila se, iznenađena promjenom smjera.
»A Johnny je došao posjetiti vas u bolnicu te večeri?«
»Da, je. Bio je sjajan.«
Travis je prelistao unatrag svoju bilježnicu do događaja koji je zapisao,
uključujući i dva sata i dvadeset osam minuta tijekom kojih je Murphy imao
isključen mobitel. »Znate li je li Johnny bio tamo sve vrijeme?«, upita.
Ponovno se namrštila.
»Nije otišao nekamo drugamo?«

213
 Knjige.Club Books

»Ne«, reče ona. »Ne, koliko se ja sjećam.«

»Jeste li bili pri svijesti sve vrijeme što je on bio tamo?« Pokušala je
razmisliti. »Nisam sigurna«, reče konačno.
»Jesu li vas neki drugi prijatelji ili obitelj došli posjetiti te večeri?«
»Moj dečko je bio odsutan, a moj tata je teško bolestan i krhak, tako da je bio
samo Johnny«, reče, a čini se da se rastužila. Travis je ponovno pogledao
fotografije u dnevnom boravku: otac joj je bio jedina obitelj. Trljajući lice,
Noella reče: »Dali su mi anestetik.« Slegne ramenima. »Stoga pretpostavljam da
sam dio vremena što je Johnny bio tamo bila u nesvijesti. Zašto me to pitate?«
To je samo usput, to je sve.
»Usputno što je povezano s mojom apendektomijom?«
Travis se nasmiješi. Bila je pametna. »Samo pokušavam steći sliku kakva je
osoba.«
Noella ga pogleda, kao da mu još uvijek ne vjeruje, ali onda pokaže prema
fotografiji na zidu na kojoj je bila ona, u sredini, s Murphyem, njegovom sestrom
i s još dva muškarca - jednim mlađim i jednim starijim. Travis je znao tko su oni
jer je već proučio pozadinu cijele obitelji Murphy. Čak se raspitao i o smrti
mlađeg brata Mikea, ali u tome nije bilo ničeg sumnjivog, samo glupost: jedan
je mladi čovjek prebrzo vozio skupi auto.
»Želite znati kakva je osoba Johnny Murphy?« reče Noella, sada s malo
suzdržanosti u glasu, pogledom prikovanim na fotografiju nje s obitelji Murphy.
»Samo se raspitajte. Svi će vam reći isto. U osnovi najljubaznija, najblaža,
najdarežljivija osoba koju ste ikada u životu upoznali.«

Travis je došao kući i odgledao intervju s Noellom, a zatim je skuhao nešto

tjestenine jer je to bilo jednostavno, a bio je umoran. U 19:00 uključio je svoj
laptop i čekao na poziv putem Zooma. Stigao je u 19:15.
»Žao mi je što kasnim«, reče Kirsty Cohen.
Bila je žena obična izgleda u kasnim tridesetima, s kestenjastim šiškama i
blijedim tenom. Travis se sjećao kad ju je prvi put intervjuirao - u tjednima nakon
što je nestala Louise - da je također bila energična, susretljiva i da je puno
pričala. Očito je došla ravno s posla: oko vrata joj je još uvijek bila ID.
»Nema problema«, odgovori Travis i otvori praznu stranicu u svojoj
bilježnici. »Kakvo je vrijeme u Baltimoru?«
Postavio je to pitanje da ju smiri, ali Kirsty nije prestala pričati deset minuta
o snijegu koji je napadao u Marylandu. Naposljetku ju je Travis morao
prekinuti. »Nešto je iskrsnulo«, reče, »i htio sam s vama o tome razgovarati.«
»Oh. U redu. Ima li vijesti o Louise?«

214
 Knjige.Club Books

Zastao je pokušavajući dokučiti koliko da joj kaže. Odlučio je reći joj istinu.
»Ne znam jeste li ovo čuli, ali vaša prijateljica Rebekah Murphy i njen brat
Johnny oboje su nestali.«
Lice joj se prenerazilo. »Što?«
»Znači, niste znali?«
»Ne. Nisam imala pojma.«
»Nestali su prije sedam tjedana.«
»Što?«, reče ponovno, a ovaj put je stavila i ruku na usta. »Šalite se? To je
strašno. Što im se dogodilo?«
»Na njihovu slučaju radim samo jedan dan«, reče Travis, a oči mu odlutaju
na kalendar na zidu, i pomisli: Na njemu ću raditi još samo tri dana.
»Detektive Travis?«
Vratio se natrag u sobu. »Dakle, pretpostavljam da se niste čuli s Rebekom?«
»Ne. Ne, uopće. Pokušala sam je nazvati prije mjesec dana, možda više...«
Kirsty se počela gubiti. »Zapravo, to je moralo biti otprilike u vrijeme kad je
nestala ako kažete da je prošlo sedam tjedana. Pokušala sam je nazvati i nije se
javila, pa sam je zvala ponovo nekoliko puta. Htjela sam s njom razgovarati.«
»O čemu?«
»Pa, znate...«
Spoticala se preko svojih riječi.
Travis je čekao.
»Pa, znate, o Johnnyu.«
»Što s njim?«
Ovaj put se vidio bljesak krivice u njenim očima.
»Kirsty?«
»Postavljali ste mi pitanja o njemu, o tome što je Louise mislila o njemu kad
su se nalazili na spoju, i palo mi je na pamet poslije toga, pa, mora da mislite da...
znate, da je osumnjičen u svemu tome.
Travis ju je pustio da nastavi.
»Samo sam htjela o tome razgovarati s Bekom.«
»Zašto«
»Ne znam. Pretpostavljam da sam samo htjela...« Napravila je malu grimasu,
a zatim je veza na trenutak nestala, slika se tresla. »Nisam ga pokušavala ni na
što upozoriti, uvjeravam vas. Samo sam htjela...«
Travis i opet nije ništa rekao, samo je čekao.
»Htjela sam čuti što ona misli, to je sve. Hoću reći, ona ga pozna bolje nego
itko, a da je on možda upleten u takvo što kao što je nestanak Louise...« Ponovo
je zastala. »To se jednostavno činilo totalno ludim. Poznajem malo Johnnya, i
znala sam da bi ga Louise obožavala. Hoću reći, bila sam u pravu, jer mi je rekla
215
 Knjige.Club Books

nakon njihova prvog izlaska da je stvarno dobar momak. Znao je biti sramežljiv,
prilično introvertiran, ali je bio pravi džentlmen, prema meni, prema Louise,
prema svima. Rebekah ga je također uvijek izuzetno cijenila. Ali onda, ne znam,
samo sam... samo sam se stalno vraćala na...«
Nestala je.
Travis se primaknuo stolicom želeći čuti to što je ostalo neizgovoreno. Kad
nije ništa rekla, upitao ju je: »Što? Na što ste se stalno vraćali, Kirsty?«
»Ne znam«, reče ponovno. »Samo sam stalno razmišljala o jednoj stvari koju
mi je Bek rekla kad je bila stvarno pijana, još kad smo bile na studiju.«
Travis se nagnuo još bliže ekranu. »Koja je to stvar?«, reče.
»Bio je jedan incident, tamo u kasnim devedesetima.«
»Incident?«
»U Londonu.«
»Londonu?« Travis se namršti. »Londonu u Engleskoj?«
»Da«, reče Kirsty. »Bek je rekla da je Johnny bio malo...« Nestala je,
napravila grimasu.
Travis je čekao.
»Samo je rekla da se nešto te večeri dogodilo - a kad ga je pogledala, bilo je
kao da gleda u oči stranca.«

216
 Knjige.Club Books

Prije

Rebekah je izabrala taj pub jer je znala da će se Johnnyu - kao velikom

obožavatelju filmova - sviđati. Bio je na Holloway Roadu, manje od kilometar i
pol od njena stana, i bio je ugrađen sa strane prekrasne građevine povijesnog
značaja s art deco kinom Regal. Pub se nalazio u originalnom foajeu kina,
pridonosio je dekoru prekrasnom elegancijom prošlih vremena, sa svojim
stubištem od tvrdog drva, mramornim podovima i geometrijskim i od sunca
potamnjelim uzorcima. Na zidu iza bara bili su golemi posteri za Dvostruku
obmanu i Malteškog sokola, što je bio još jedan razlog zašto je Rebekah izabrala
to mjesto: Johnny je obožavao oba filma, i uvijek ih iznova gledao dok
je odrastao.
»Ajme«, reče on kad su ušli. »Ovo je tako cool.«
»I mislila sam da će ti se svidjeti«, odgovori Rebekah. Budući da su stigli rano
u pub, bilo je relativno tiho i mogli su odabrati najbolje mjesto: zakrivljeni separe
s metalnim stolom izgrađenim od kostura starog filmskog projektora.
»Ovo je sjajno«, reče Johnny dok su sjedali na mjesto. »Beskrajno ti hvala što
si me ovamo dovela, Bek. Obožavam ovo.«
Rebekine prijateljice počele su pristizati nakon pet, pa iako Johnny nije nikad
bio super u mnoštvu, naročito s ljudima koje nije poznavao, potrudio se zbog nje
koliko god je mogao. Bio je drag, zabavan, pustio je Rebeku da priča priče kad su
bili mladi, pristojan kad se razgovor prebacio na školu, na tamošnje učitelje, na
tračeve o drugim učenicima. U jednom trenutku, možda nakon četiri pića,
Rebekah se naslonila na njega i pitala ga je li u redu, a on je rekao da uživa. Znala
je da to nije u potpunosti točno: nekolicina njenih prijateljica bi ga ponekad uvukla
u razgovor, ali većini njih - poput same Rebeke - bilo je sedamnaest godina, imale
su samo lažni ID, pritom se junačile uz mladenačko uvjerenje da je njihova priča
najsmješnija i najvažnija, i da je jedina koju se isplati slušati.
Kako je noć odmicala, u pubu je bila sve veća gužva, a konačno se ispunio
navijačima Arsenala i Spursa. Derbi sjevernog Londona počinjao je u 20 sati u
Highburyu, pa iako su policajci u uniformama bili raspoređeni cijelim putem duž
Holloway Roada, prije svega da dvije grupe navijača drže razdvojenima, neki su
neprimjetno jurnuli u Regal i bili su u baru rame uz rame.
Četrdeset pet minuta prije početka utakmice, Rebekah je ponudila da naruči
još jednu rundu pića jer je Regal uvijek prestao tražiti iskaznice kad je gužva u
baru bila prevelika.
217
 Knjige.Club Books

Dok je čekala, tip u kasnim četrdesetima, u majici Spursa, leđima se sudario

s njom prolivši svoju čašu na svoje čizme. »Jebi ga«, promrmlja okrenuvši se,
ljutit, s bjesnim izrazom lica. Ali kad je vidio Rebeku, njegova ljutnja je isti čas
nestala. Gledao je od njenih prsa do njenog lica. »Jesi li u redu, draga?«
Ona je samo kimnula.
»Onda, hoćeš li se ispričati?«
»Za što?«
»Što misliš?« Pokazao je prema čaši, a pivo se bućkalo unutra. »Prolio sam
pola svog piva na svoje cipele jer si me lupila leđima.«
»Ti si lupio leđima mene.«
Iza njega je neki prijatelj pogledao preko svog ramena. »Što onda imamo
ovdje?«, upita prijatelj.
»Uobraženu kučku, kako stvari stoje«, reče čovjek i namigne Rebeki kao da
bi trebala olabaviti. »Samo se zezam. Jesi li vani s prijateljima?«
»Što to tebe briga?«
Čovjek je pogledao iza nje, oči su mu promotrile pub pokušavajući naći stol
za kojim je Rebekah sjedila. A onda ga je ugledao: nije bilo teško zato što je,
osim Johnnya, bio ispunjen sedamnaestogodišnjakinjama.
»Dovraga«, reče čovjek privukavši pažnju prijatelja i uperivši prstom u stol.
»Riješi se dečka pedera i napravit ćemo malo štete tamo, Woody.«
Rebekah je odmahnula glavom. »Odjebi, hoćeš li?«
»Što je to?«, reče čovjek nagnuvši se prema njoj.
»Rekla sam«, odgovori ona pogledavši ga s visoka iako je bio gotovo
dvostruko veći od nje, »zašto vas dvojica jednostavno ne odjebete na nogomet?«
Čovjek se ponovno zacerekao.
»Imaš prljavu jezičinu«, reče Woody - njegov prijatelj - ali čovjek ga je
ušutkao. On i Rebekah su još uvijek zurili jedno u drugo, a on se još uvijek
smiješio.
»Samo me pusti na miru«, reče ona.
»Žene s takvim jezikom dobre su samo kad im nečim ispuniš usta«, reče
čovjek gucnuvši svoje pivo. Dok je pio, nije skidao pogled s nje. »Jesi li dobra
na leđima, draga?«
Ovaj put je Rebekah odabrala ne odgovoriti nadajući se da će njena šutnja
olakšati situaciju. Pogledala je preko svog ramena i mogla je vidjeti da su svi
za stolom udubljeni u razgovor, nesvjesni što se događa. Ali onda je Johnny
pogledao po pubu tražeći Rebeku u gomili, i našao ju je.
»Mogao bih te naučiti ako želiš«, reče čovjek.
»Crkni«, promrmlja ona.

218
 Knjige.Club Books

»O, da«, plane gledajući u svog prijatelja, namjerno napravivši facu lažne
ekstaze. »Uuuu, prljavi razgovor. Obožavam to, draga.« Njih dvojica prasnu u
smijeh. »Kladim se da možeš i u guzu.«
Obojica su zacviljeli poput hijena.
Rebekah je pokušala privući pažnju konobara.
Molim te, dođi i posluži me.
»Ozbiljno, daj, uzimaš li u guzu, draga?«
Molim te.
Obojica su ponovno prasnuli u smijeh.
»Jesi li u redu, Bek?«
Rebekah se okrenula i našla Johnnya kako stoji pored njenog desnog ramena.
Gledao je u tu dvojicu, zatim u nju. Johnny nije bio borac, ali u tom bi trenutku
ona radije da je na njenoj strani nego da nije. Ugurao se u prostor između Rebeke
i one dvojice.
»Prekrij svoju guzicu, Woody«, reče čovjek.
Ponovo su se nasmijali, ali ugođaj se promijenio. »Izgleda da je queer
o’clock«, ubacio se Woody.
»Zašto se vas dvojica jednostavno ne smirite?«, upita Johnny.
»Halo, to je GI Joe.«
Pokušao je opet: »Samo prestanite, u redu?«
Čovjek se nagnuo skroz do Johnnya zastavši tako blizu njega da su im se
nosovi skoro dodirivali. »Prestat ću kad god jebeno poželim.« Gurnuo je Johnnya
u rame. Johnny je zateturao unatrag u Rebeku koja je zateturala u ljude pored nje.
Odmah je znala da je Johnny to mrzio, da ga je to prestrašilo, da je toliko duboko
u gabuli da se jedva savladavao - ali je učinio što je morao kao njen veliki brat.
Koraknuo je ponovno naprijed u njihov prostor.
»Mislim da se morate smiriti.«
»Ili što?«, zarežao je čovjek.
»Samo...«, Johnny je pogledao u Rebeku.
»Ili što? Hoćeš se tući sa mnom?«
Pljuvačka je poprskala Johnnyevo lice.
»Hoćeš se tući sa mnom?«
»Samo je pusti na miru«, ponovi Johnny krotko obrisavši pljuvačku sa svog
obraza. »Samo idi uživati u svojoj fudbalskoj utakmici i pusti je na miru.«
»Kaže se nogometnoj, ti jebeni tulumašu.«
»Što god. Samo je pusti na miru.«
»Ili što?«
»Bit će dosta.«

219
 Knjige.Club Books

»Dosta? Reći ću ti kad je dost...«

Johnny je zgrabio čovjeka za vrat stisnuvši svojim prstima njegovo grlo. To
se dogodilo tako brzo, pokret je bio tako brz i neočekivan, da na trenutak
Rebekah nije mogla shvatiti što se dešava. Nije se sjećala kad je zadnji put Johnny
uopće podigao glas - u dvadeset godina, bila je prilično sigurna da nije nikad
podigao šake. Kad su ga napadali u školi, gurali okolo, nikad nije uzvratio. Mike
bi mu rekao da mora, ali on nije. Ali sada je: naguravao je čovjeka na pod pa se
zaletio u obližnji stol, prevrtale su se stolice, razbijalo se staklo, u pozadini se
muzika stapala s uzvicima barskog osoblja.
Rebekah je pogledala dolje prema čovjeku, raširenom na podu, na licu mu je
bila mješavina šoka i ljutnje, pa iako je Johnny vidio kako izbacivači jure prema
njima, nije još završio: krenuo je na njegova prijatelja, Woodya, zgrabio ga za
kosu, za višak kože na vratu, i gurnuo mu glavu u bar. Woody je pao, poput
komada papira, kukom je udario o tvrdo drvo, a lice mu se razbilo o pult, istog
časa puknuo mu je nos, šiknula je krv.
Johnny se nagnuo nad čovjeka na podu. »Jebeno ću te ubiti.«
Ispljunuo je te riječi - nasilne, razorne - i od svih sjećanja koja su ostala Rebeki
na tu večer, dva lica su ostala najživlja, čak i godinama kasnije. Prvo Johnnyevo:
iza njegova pogleda bilo je raspadanje, bijes koji ne samo da nikad prije nije
vidjela, nego je vjerovala da on to jednostavno nije sposoban osjetiti. To ju je
toliko šokiralo da se satima kasnije uvjeravala da sigurno griješi, da je emocija
tog trenutka iskrivila njeno pamćenje.
A onda je bilo i drugo, ono čovjeka na podu: Rebekah je vidjela u njemu bijes,
nasilje koje je bio u stanju učiniti - ali čim je pokušao ustati, čim je vidio Johnnya,
to je nestalo.
Naježio se od Johnnya.
Čim su došli izbacivači, jedan zgrabivši Johnnyevu ruku, a drugi podigavši
čovjeka s poda, sve se promijenilo, poput loma koji se sam popravlja: Johnny
je pogledao Rebeku i rekao: »Žao mi je, Bek.« Opet je bio njen brat, uspaničen,
zabrinut, glas mu je bio tih. Ponavljao je to dok su ga odvodili, jedan izbacivač
je već bio na telefonu s policijom.
Ali Rebekah nije nikad zaboravila tu večer.
Ni stranca koji je bio njen brat.

220
 Knjige.Club Books

44

Benzinska pumpa bila je u mrklom mraku.

Osvijetlila je ured u prednjem dvorištu svjetlima Cherokeea, a zatim požurila
s Roxie otraga. Ušavši, Rebekah uključi generator i oslušne kad je proradio
i počeo zujati, i onda - kad su zasvijetlile žarulje iznad nje - ode prema prednjem
uredu.
Došla je opskrbljena Stelzikovim laptopom.
Baterija se ispraznila pa, kad ga je pokušala upaliti nakon što ga je priključila
na struju, nije bilo reakcije. Tapkajući nestrpljivo po stolu, osjetila je Roxie
kako prolazi pored njenih nogu, kako njuška po tlu ureda. Rebekah pogleda dolje
prema njoj, a onda joj pogled odluta natrag na traperice koje je nosila: vratila se
u svoju odjeću i po prvi put vidjela u kakvom je stanju. Krv. Blato. Mrlje od trave.
Rasparala je jedan džep prvoga dana ovdje pa je samo lamatao po njenom bedru.
Razmišljajući o tome, misli su joj se vratile skroz natrag na ono što joj je Johnny
rekao. Sutra je zadnji dan.
Nije više znala je li to bila greška ili laž.
Prebacila je pažnju na laptop i pokušala ga ponovo uključiti. Ovaj put je
uspjelo: crni zaslon postao je bijel i počeo se podizati.
Kad je to obavljeno, otišla je u Stelzikov e-mail. Kad je koristila laptop u
hostelu, njegov Inbox je već bio otvoren, vjerojatno jer je tako bio pušten zadnji
put kad je PC ostavljen na spavanju. Budući da je sada bila primorana restartati,
morala je čekati da se ponovo podigne.
Kad se uključio, klikne na kraticu za Stelzikov Gmail i počne ponovo
pretraživati poruke. Htjela se uvjeriti da je bila u pravu prvi put i da nije bilo e-
mailova između Johnnya i Stelzika.
Nije ih bilo.
Provjerila je Sent i Trash, a zatim je prošla kroz neke foldere označene bojom
što je napravio Stelzik i u koje je pohranio stvari poput važnih poruka, istraživanja
i skeninga.
I opet nije ništa našla.
Zatim je krenula na povijest pretraživanja.
Zadnja tri unosa odnosili su se na njegov e-mail, i bio je po jedan unos za
Inbox, Trash i Sent.
Rebekah pogleda datume i vrijeme.
Subota, 30. listopada.
221
 Knjige.Club Books

14:45 do 15:03.
Sine joj u sjećanju da je stigla u Cherokee nakon što su je ostavili mrtvu u
šumi, i da je na satu u autu vidjela 14:58. U to isto vrijeme dok je krvarila,
preplašena i zbunjena, dok se pitala gdje joj je brat, netko je došao ovdje, u
Stelzikovu sobu, i proveo osamnaest minuta na Stelzikovu e-mailu. Između 14:45
i 14:56 bili su u Inboxu; 14:56 do 15:00 u Sentu i preostale tri minute potrošene
su na provjeravanje Trasha. Jesu li Johnnyevi e-mailovi Stelziku bili pobrisani u
tih osamnaest minuta? Imalo je smisla: ako želiš pobrisati e-mailove, ideš prvo u
Inbox, onda provjeriš Sent, i onda provjeriš da ih nema ni u Trashu.
Ali tko je pobrisao e-mailove?
Lima? Hain?
Johnny?
Ako su to bili Lima i Hain, zašto nisu jednostavno uzeli cijeli laptop, ili barem
obrisali povijest pretraživanja? To bi značilo manje pitanja. Kako stvari stoje, još
uvijek je bilo moguće ući u trag što se toga dana događalo na PC-u.
Postojao je još jedan misterij.
Nije li Stelzik nekome nedostajao u New Yorku? Ni on se, kao ni Rebekah,
nije vratio kući zadnjeg dana sezone, pa zašto onda nitko tko ga poznaje - ili je
mogao biti s njim u kontaktu - nije podigao uzbunu zbog njega? Za razliku od
Rebekina slučaja, ljudi s kojima je radio, znali bi gdje je. Rekao bi im da ide na
Crow Island.
Ali onda je dokučila odgovor.
Promaknuo joj je prvi put, ali dok je sada ponovo gledala, vidjela je e-mail u
Sent kojemu nije pridavala pažnju. Poslan je u 14:57 h 30. listopada. Vrijeme
se podudaralo točno s onim što je Rebekah već otkrila u povijesti pretraživanja. I
k tome, to je značilo da, tko god da je koristio laptop, nije brisao samo e-mailove.
Koristili su ovaj account i da ih pišu.

222
 Knjige.Club Books

45

E-mail je poslan nekome tko se zove Gideon Burrows u Museum of Natural

History. Stelzik - ili tko god se pretvarao da je on - rekao je Burrowsu da
je odlučio produžiti svoj boravak na otoku još neko vrijeme tijekom zimskih
mjeseci jer je bio na pragu »velikog, vrlo uzbudljivog otkrića«.

Organizirao sam prijevoz natrag

do New Yorka kad budem gotov.
Bit ću u kontaktu.

Prije ili kasnije, kad se Stelzik ne pojavi, netko će početi postavljati pitanja o
tome što mu se dogodilo. Ali možda je to bio razlog zašto je laptop ostavljen. Ako
je još ovdje, nedirnute povijesti pretraživanja, zajedno sa Stelzikovom odjećom i
stvarima, djeluje puno manje sumnjivo. Leš mu je zakopan pored korijenja drveća
u šumi, ali ako ga nikada ne pronađu, nema dokaza da je ubijen s obzirom na
njegovu jasnu odluku da ostane sam na otoku tijekom zime, pa ako nestane, jedini
je logičan zaključak da je doživio nesreću. Mogla je na trenutak čuti svoga oca
kako recitira očite zaključke do kojih ljudi dolaze: Negdje se poskliznuo i
nokautirao. Pao je u ocean. Možda bi čak mogli pomisliti da se ubio.
Rebekah se zatekla kako kima glavom, kao da je njen otac s njom u sobi. Ma
što Burrows i ostalo osoblje u muzeju mislili da je razlog što se Stelzik nije vratio,
to je povezano s nečim drugim što je Hain rekao Limi one večeri kad ih je
Rebekah slijedila do plaže: Vratio si krivi automobil. On je htio Cherokeea, a ne
Stelzikov Chevya: da je Chevy ostao na mjestu, to bi išlo u prilog cijeloj ideji da
je Stelzik ostao, a onda neočekivano nestao u nekoj nesreći.
Rebekah je ponovo provjerila Inbox, njegov adresar, neke foldere u kojima su
bile fotografije, pokušavajući shvatiti zašto Stelzik ne bi nedostajao nikome
osim Gideonu Burrowsu. Ali onda je postajalo jasno: Stelzik nije bio oženjen i
nije imao djece. Obitelj ga nije tražila.
Naslonila se na stolicu, daleko od zaslona, uznemirena onime što je vidjela.
Je li Johnny stvarno mogao biti upleten u ovu prijevaru?
Rebekah odmahne glavom želeći se riješiti te misli. Ali nije mogla, ne sasvim.
Bilo je jednostavno previše istina: nikad nije vidjela brata nakon što je pala
u jarak, sva vremena na Stelzikovu laptopu savršeno su se poklapala s idejom da
je on došao ovdje kao i sjećanje na ono što je njen brat učinio one večeri
223
 Knjige.Club Books

u Londonu jasno je plamtjelo. Bilo je tu još nešto, nešto čemu je jedva pridavala
pažnju otkad se dogodilo: Kirstyn poziv Rebeki prije nego su ona i Johnny
otišli na otok. Rekla je da želi razgovarati o Johnnyu, a kad je Rebekah pitala
Johnnya o tome na trajektu na putu ovamo, rekao joj je da nema pojma što bi
Kirsty mogla htjeti. Ali je li i o tome lagao? Zašto bi Kirsty htjela razgovarati o
Johnnyu?
I onda, dok je ponovo pogledala u laptop, u foldere na Stelzikovu e-mailu,
sjetila se da nije provjerila Spam.
Otvori ga.
Tamo je bila jedna poruka koju nije vidjela.
Poslana Stelziku popodne 29. listopada, dan prije nego su Rebekah i Johnny
stigli na otok. Kad su našli Stelzika u šumi tog prvog dana, Rebekah je
nagađala, prema stanju njegovog leša, da je već bio mrtav dvadeset četiri sata -
tako da je bilo moguće da Stelzik i nije nikada pročitao ovu poruku. To bi sigurno
objasnilo zašto je još uvijek u Sparnu.
Ne zato što je bilo puno za pročitati.
E-mail je bio prazan.
Zbunjena, Rebekah je pogledom prešla s prozora za poruku gore do
pošiljatelja i njegove e-mail adrese.
Trebao joj je trenutak da prepozna to ime.
I onda joj se svijet srušio.

224
 Knjige.Club Books

Sumnje

Travis je doručkovao za svojim radnim stolom - njegov zadnji petak u policiji

- i proveo je tri sata na telefonu s Metropolitan Policeom u Londonu. Nakon što
su ga konačno stavili na čekanje, što se činilo kao po tisućiti put, dobio je nekoga
tko mu je ponudio pomoć. Unutar nekoliko sati u njegov je Inbox stigla kopija dva
desetljeća starog zapisnika o uhićenju.
Počeo je čitati.
Johnny Murphy nikad nije bio optužen pa zapisnik nije obilovao detaljima,
ali kad se sve zbroji, jednoga je tipa poslao u bolnicu, a drugome je rekao da će
ga »ubiti«. Kirsty Cohen rekla je Travisu da je Murphy bio poput stranca, prema
riječima njegove sestre, a ovaj zapisnik je to potvrdio. Murphy nije porekao da su
stvari izmakle kontroli i da je pretjerao - čak je i prihvatio krivicu za sve - ali je
rekao da su dvojica muškaraca bili »agresivni i nepristojni« prema Rebeki, i »da
je bilo jasno da se s njima nije mogla sama obračunati«. Iz nekog razloga, Travis
je pomislio na onaj trenutak - netom pred kraj videointervjua koji je obavio s
Murphyem - kada je iskušao stari trik s produžavanjem tišine. Travis je to učinio
da izazove nelagodu i neugodu jer je bio siguran da je Murphy tip osobe koja mrzi
takve stvari. Ali Murphy je samo tamo mirno sjedio i čekao na Trevisa. Pokušao
je izigrati Murphya.
Ali možda je Murphy izigrao njega.
Sumnje mu sada nisu dale mira. Zapisnik o uhićenju nije se mogao poreći,
nije se moglo poreći da je negdje u Murphyu čovjek koji je bio sposoban za
nasilje. Ako se to prihvati, mora se prihvatiti da je mogao oteti Louise Mason. Jer
to je bilo to što je: otmica. Prošla su tri mjeseca otkad je zadnji put viđena na
dobrotvornoj priredbi. Nigdje nije viđena. Bilo je nemoguće vjerovati da je to bila
odluka donijeta njenom slobodnom voljom.
Travis je ipak još u listopadu skinuo Murphya s liste sumnjivaca. Prema
njegovu ondašnjem instinktu, Murphy mu je govorio istinu. Svjedoci karaktera
onda - i svjedoci karaktera, poput Noelle Sullivan, sada - svi kazuju da je Murphy
dobar momak. Travis je razgovarao s bolnicom u koju je Noella odvezena i oni
su potvrdili da su poticali pacijente i njihove obitelji da isključe svoje mobitele u
pojedinim područjima zgrade, a to je upravo učinio i Murphy. To također
objašnjava dva sata koja su nedostajala. Još nešto je smetalo Travisu: zašto bi
napustio bolnicu da se vrati natrag do hotela? Geografski je to bilo jako naporno.
To nije značilo da se nije dogodilo - ali Travis je bio neodlučan.

225
 Knjige.Club Books

U primislima ga je još nešto mučilo: sav ovaj novi fokus na Johnnya Murphya
počeo je anonimnim pozivom na telefon na radnom mjestu, usred noći, koji nije
htio ostaviti svoje ime ni ostati na liniji. Ali budući da je Travis tako očajnički htio
pronaći nešto u tom slučaju, i budući da mu je nedostajalo vremena, pristao je na
to.
Sada nije znao tko mu govori istinu.
Nije znao tko laže.
A imao je još samo četiri dana da pronađe odgovor.

226
 Knjige.Club Books

46

Rebekah je zurila u ime pošiljatelja, u e-mail adresu osobe koja je kontaktirala

Karla Stelzika praznom porukom.
Willard Hodges.
To je bilo ime koje je Gareth koristio na mobitelu koji je pronašla u autu. Taj
isti e-mail koji je koristio za rezerviranje hotelske sobe na Upstateu i
kupovanje odjeće za drugu ženu u skupim dućanima.
Njegov pseudonim. Njegov tajni identitet.
Ime koje je koristio za svoju ljubavnu avanturu.
Zurila je u e-mail, a nije bila u stanju procesuirati što to znači, i suze su joj
navirale na oči. »Je li ti to ozbiljno meni sve ovo radiš?«, reče tiho.
Najprije Johnny. Sad i ovo.
»Je li vi svi stvarno meni ovo radite?«
Zajaukala je pitanje u tišinu benzinske pumpe, zatim je rukom prekrila oči i
zapala u tminu.
Ali sada je mogla vidjeti jedino Garetha.
Bio je to onaj dan u brownstoneu kad je stigla kući i našla ga samog za
kuhinjskim stolom s bocom burbona. Žao mi je, Bek, reče joj. A onda joj je rekao
da je Willard Hodges bilo samo ime koje je izmislio.
Nasumice.
Nevažno.
Ponovo je otvorila oči i pogledala u zaslon.
Samo što uopće nije bilo nevažno. Gareth je kontaktirao Karla Stelzika. Ali
zašto? Otkuda je uopće poznavao Stelzika?
Smirila se i pokušala nekako sabrati misli.
To je sigurno moralo biti preko Johnny a, iako nije bila sigurna kako. On i
Gareth nisu nikada bili bliski, čak ni u najboljim vremenima njene veze s
Garethom, a i to se pogoršalo nakon što je Gareth zakasnio na sprovod njihova
oca. Sigurno nisu bili u kontaktu od njihova raskida.
Koliko ti znaš.
Pokušala je osloboditi misli od sumnji. Jesu li Johnny i Gareth stvarno mogli
raditi skupa? Zašto bi itko od njih želio nauditi Rebeki?
I što s porukom?

227
 Knjige.Club Books

Bila je prazna.
Nije bilo poruke.
Što je onda bilo? Provjera da se vidi da li Stelzikov e-mail radi? Što je to
značilo - da je Stelzik također upleten? Onoga dana kad je Lima pokušao ubiti
nju i Johnnya, rekao je Rebeki da je Stelzik bio samo »smetalo«. To je značilo da
je Stelzik imao podređenu ulogu u svemu ovome, a ne središnju.
Ili možda i nije.
Ponovo je zurila u e-mail, a potom je zaklopila laptop. Nije znala što se
događa.
Ali će doznati.

228
 Knjige.Club Books

47

Sljedećih nekoliko dana, dok je Roxie ležala pored nje ili lutala praznim
hodnicima hostela, Rebekah je sve zapisala u bilježnicu koju je našla u
Stelzikovoj sobi. Potrošila je sate i sate tražeći direktnu vezu između Garetha i
Stelzika, ali samo je uspjela doći od Garetha do Stelzika preko Johnnya. Nije
mogla otkriti jesu li Stelzik i Johnny radili zajedno da ju namame na otok - i, ako
je tako, zašto? - ili jesu li Johnny i Gareth kovali zavjeru, a Stelzik je bio
svojevrsna naivčina. Ali to je izazivalo samo puno pitanja, s obzirom na odnos
između njenog brata i njenog bivšeg. Dakle, ako izostavi Johnnya, Gareth je bio
osoba u koju je trebala gledati i to je vratilo Rebeku na ideju koju je već imala: da
ju je Gareth htio maknuti s puta, a da je Noella mogla čak biti i razlog zbog kojega
je izmislio ime Willard Hodges.
No je li stvarno u to vjerovala?
Njen muž bio je u stanju zavaravati ju, to je bila istina, no je li stvarno
vjerovala da on želi da ona bude mrtva? Je li vjerovala da je Noella, njena najbolja
prijateljica, u biti njena sestra, mogla biti upletena u aferu s njenim mužem i u
zavjeru da se zauvijek riješe Rebeke? A što s Johnnyem? Nešto se održavalo u
njoj - sićušni treptaj svjetla: sigurnost da čovjek s kojim je odrasla, čak i čovjek
kojega je nakratko vidjela one večeri u Londonu, jednostavno nije sposoban
učiniti nešto tako podmuklo. A ako je to vjerovala o njemu, morala je to vjerovati
i o Noelli. Tako da je ostao samo Gareth.
Tada je uvidjela svoju grešku, uvidjela da je previdjela dvojicu u ovoj slagalici
koji su definitivno upleteni.
Haina i Limu.
Čim su se vratili u fokus, počela je nalaziti logičan put kroz neka pitanja,
osobito nepostojanje Johnnyevih e-mailova Stelziku. Iako ju tračak sumnje u
Johnnya nije napuštao, dvije večeri kasnije posvuda po sobi bili su papiri,
zalijepljeni za zidove, prednji dio ormara, čak i na vrata kad su bila zatvorena,
i mogla je jasno vidjeti: bilo je puno vjerojatnije da su Hain i Lima pobrisali
Stelzikove e-mailove s Johnnyem, a ne njen brat. Stelzik je bio mrtav barem jedan
dan kad su ga ona i Johnny našli. A sjetila se još nečega: kad je uperio pištolj
prema njima dvama, Lima je rekao: »Pokušavam pronaći tog prokletog psa otkad
sam uklonio Stelzika.« Ako je Rebekah u pravu da je Stelzikov leš bio star
dvadeset četiri sata, to je značilo da je Roxie bila na slobodi u šumi barem isto
toliko vremena, i da je Lima bio na otoku dan prije nego su Rebekah i Johnny
stigli. Mora da je došao prvo se riješiti Stelzika.

229
 Knjige.Club Books

Pogledala je u jednu stranicu iz bilježnice koju je postavila. Na njoj je bio

jedan upitnik, pitanje za koje je njen otac uvijek govorio da je početna točka
svakog slučaja na kojem je radio.
Zašto?
Prvo, došavši dan ranije, Lima je imao vremena srediti Stelzika, »smetalo«.
Da je Stelzik ostao živ i da su ga onda ispitali policajci koji su tražili Johnnya
i Rebeku, mogao bi pričati o činjenici da je bio u kontaktu s Johnnyem. Ali u tome
je bilo još toga: nakon što je provela sate i sate otvarajući i zatvarajući različite
fajlove i aplikacije, Rebekah je naišla na zabilješku aktivnosti na laptopu. Trebalo
joj je nešto vremena da je shvati - nije bila ama baš nikakav stručnjak - ali
je uskoro u tome počela uočavati obrazac: Stelzikova IP adresa se stalno
mijenjala.
Razlog ju je teško pogodio.
Pristupali su njegovom laptopu iz daljine.
Špijunirali su ga.
A ako su Hain i Lima pratili e-mailove između Johnnya i Stelzika, onda je
bilo jednako vjerojatno - u biti, sigurno - da su pratili sve Johnnyeve e-
mailove. Možda je još alarmantnije bilo ne samo da su znali da je Johnny pristao
doći na Crow Island sresti se sa Stelzikom 30. listopada, nego su znali da dolazi
i Rebekah. A činjenica da su to znali, značila je da su pažljivo motrili Rebeku kao
i njenog brata jer ona nije predložila pratiti Johnnya na otok dan i pol ranije. To je
bila odluka u zadnjem trenutku, a Hain i Lima su bili u stanju trenutno na nju
reagirati. Što je bilo još strašnije, Rebekah je pristala ići s Johnnyem
tijekom telefonskog razgovora, a ne e-mailom. To je značilo da Hain i Lima nisu
samo gledali u njen Inbox. Prisluškivali su i njene razgovore.
Na drugom komadu papira, koji je postavila na vrata ormara, napisala je riječi
savršena kombinacija i podcrtala ih. To su Rebekina odluka i Crow Island
na kraju ispali: Johnnyev intervju i njena ponuda da ga odveze tamo, doveli su ih
na otok koji ne samo da je bio gotovo nenastanjen, nego i više od sto
sedamdeset kilometara od kopna, i njime je dominirala šuma - to gusto, raštrkano
ukopno mjesto - gdje su mogli jednostavno nestati a da ih nitko ne primijeti.
A ipak je još uvijek ostalo jedno jedino pitanje: zašto?
Roxie je skočila na Rebekin krevet, uznemirivši slijed njenih misli, i njuškom
je našla svoj put ispod deka. Još od sredine prosinca bilo je izuzetno hladno pa ju
je Rebekah pustila da uđe i vratila svu svoju pažnju na zidove. Po prvi put njen
pogled nije pao na Zašto? nego na Stelzikov kalendar.
Gledala je dane koje je prekrižila, na to koji je danas dan, i sve ostalo se
raspalo. Odmah je prestala misliti o tome zašto bi itko promatrao nju i Johnnya, a
još manje pokušao ih ubiti. To je mjesto zamijenio snažan, nadmoćan i
paralizirajući osjećaj gubitka.
Božić.

230
 Knjige.Club Books

U svojoj je glavi vidjela slike djevojčica oko bora kako se kikoću od

uzbuđenja, sa svojim novim igračkama oko sebe - i raspala se pritom. Pregazile su
je brze, agresivne slike života u broumstoneu, i opet su navrle sve sumnje o
Garethu, o Noelli.
Sklupčala se, utonula u sebe. Plakala je, izgovarala naglas imena svojih
djevojčica, kao da će ih to približiti, kao da je opet kod kuće s njima, kao da se
ništa od ovoga nije dogodilo.
Kao da ju nitko nije pokušao ubiti.
I kao da nikada nije morala pitati zašto.

231
 Knjige.Club Books

Prije

»Zašto?« Odmahivala je glavom. »Zašto?«

Stajali su ispred ulaza u Rebekin internat, podzemni vlak tutnjao je po pustim
željezničkim lukovima dalje niz ulicu. U zraku je bio naboj koji nije imao veze s
kišom.
Bilo je to jutro nakon što je Johnny uhićen.
»Tako mi je žao, Bek«, reče joj pognute glave.
»I tebi i meni.«
»Znam da sam te osramotio.«
»Osramotio si sebe, Johne.«
Kimnuo je, pogledao u nju, i ništa nije rekao.
»Nisam čak ni znala da si u stanju napraviti takvo što. Jesi li to ti?«
Namrštio se. »Ne«, reče.
»Kako onda, dovraga, objašnjavaš to što se dogodilo?«
Pogledao ju je, zatim se okrenuo od nje kao da ne zna kako se izraziti. Vlak
je nestao s vidika.
»Sjećaš li se moje prve godine?«
Rebekah je zurila u njega. »Što?«
»Moje prve godine.« Zastao je i udahnuo. »Kad su me ona djeca u školi
napadala. Sjećaš li se da sam rekao tebi, Mikeu i tati o tome?«
»Kave to ima veze s ičim, Johne?«
»Osoba poput mene«, reče, »iskovana je u onim trenucima. Rekao sam vam
nešto o tome, ali ne sve. Većinu toga sam nastojao zaboraviti. Imao sam petnaest
godina s tim glupim naglaskom kojega se nikako nisam mogao otarasiti, ni
američkim, ni engleskim, ni jedan ni drugi. Zamrzio sam ga.«
Oči su mu zabljesnule. Bio je povrijeđen.
Zašto joj je to govorio?
»Bilo bi ti dobro da si bila u Americi u školi s Mikeom i sa mnom. Djeca bi
čula tvoj naglasak i mislila: Ona je Engleskinja, i to bi bio kraj priče. Možda bi te
čak i smatrali cool. Mikeu je uvijek bilo dobro jer je zvučao kao da je rođen u
New Yorku. Ali ja, isticao me moj naglasak. Djeca bi me optuživala da sam lažan,
da pokušavam navlačiti na engleski ili američki naglasak. Postalo je tako loše da

232
 Knjige.Club Books

danima nisam govorio. Zašutio sam i hodao okolo po školi u potpunoj tišini. Ali
i time sam se isticao. Stvari koje sam volio raditi - ne sport, niti matematiku ni
znanost, nego čitanje, pisanje, umjetnost - to me dodatno razlikovalo. Samo sam
se nastojao povući u pozadini u svemu što sam radio - od trenutka kad sam došao
u školu - i ništa mi od toga nije uspijevalo.
Pogledao ju je, suznih očiju.
»Johnny, ja...«
»Bilo je potpuno nemilosrdno«, reče, a riječi su mu zastajale u grlu. »Stjerali
bi me u kut u zahodima, gurali me kod ormarića, krali mi knjige i parali ih, ili ih
bacili u smeće, ili bacili stranice u zahod. Dok sam hodao kući, na mene bi bacali
smeće. Plesali bi okolo, oponašali naglasak, i nazivali me »kreten« i
»peder«. Postalo je tako loše da se nitko nije htio sa mnom družiti. Bio sam
zagađivač. Ako bi te ikad uhvatili sa mnom...« Gubio se. »Nisam baš htio o tome
pričati kod kuće. Samo sam htio biti u kući. Htio sam biti negdje na sigurnom.
Tako da sinoć u pubu... sve je to izašlo van. Puno puta sam htio to napraviti, tako
puno puta sam sanjao o tome. Uvijek sam se povlačio. Uvijek sam bio Johnny,
dijete koje sve prihvaća. Johnny, tih, ili umjetnički nastrojen, ili usamljen,
ili patetičan.« Pogledao ju je. »Ona dvojica šupaka, Bek, nisam htio više trpjeti.«
»Johnny...« Rebekah zastane. »Nisam...«
»Nisi znala jer ja nisam htio da znaš. Nisam htio da bilo tko od vas zna kako
mi je loše.«
»Zašto?«
»Osjećao sam se slab, pretpostavljam. Sam. Jedino sam se osjećao normalnim
kad sam bio s tobom, tatom i Mikeom, kad smo bili obitelj. Nisam vam htio reći
jer nisam htio da me drugačije tretirate. Normalnost me je održavala razumnim.
Pa iako to sad zvuči čudno, mislim da dio mene... Bio sam ljubomoran na tebe,
Bek.«
»Na mene?« Namrštila se. »Zašto?«
»Znaš li koja je razlika između tebe i mene?« Čekao je odgovor, ali ona nije
mogla ništa smisliti: nije imala pojma zašto bi on ikada bio ljubomoran na nju.
»Ti ne preživljavaš i ne blistaš od sreće ili neke uzaludne nade da će biti bolje, ili
da se povremeno neka velika ideja isplati, kao što ja činim - ti to uspijevaš
logikom. Dobiješ problem, razradiš ga, uspiješ i nastaviš dalje. Ti si jako slična
tati, malo je zastrašujuće. Mislim da je bio u pravu: bila bi dobar policajac.« Silom
se nasmiješi, a činilo se kao da ga to boli. »Dakle, želiš znati zašto sam
ljubomoran na tebe, Bek?«
Kiša je padala sve jače.
Grad je bio glasniji nego ikad.
Ali sve je naizgled nestalo.
»Zato jer ti znaš uzvratiti.«

233
 Knjige.Club Books

48

Zato jer ti znaš uzvratiti.

Upamtila je Johnnyeve riječi trenutak prije nego što je otišla spavati u
novogodišnjoj noći. Kad se sutradan probudila, nešto se u njoj promijenilo.
Promjena je bila suptilna, ali prisutna: odlučnost koju nije dugo vremena osjetila.
Moram biti spremna.

Siječanj je bio tako hladan da nije izlazila osim ako je Roxie morala obaviti
nuždu. Tjednima je bilo jedva iznad nule, skoro svaki dan mraz i
susnježica. Iskoristila je vrijeme u zatvorenom da sve posloži proširivši se na
hodnik na prvom katu pa je i tamo zalijepila na zid listove papira. Svaki komadić
se malo razlikovao po veličini, većina je bila istrgnuta iz Stelzikove bilježnice, a
u prizemlju je pronašla i neki karton u boji, i kad je to nestalo, počela je
koristiti stare stranice iz požutjelih novina i časopisa koji su tamo ostavljeni.
Karton je prvobitno koristila pokušavajući bojom označiti svoja razmišljanja, ali
taj sustav joj se brzo raspao: nije bilo dovoljno kartona i ni približno dovoljno
boja pa je samo pisala velikim slovima i najdebljom olovkom koju je mogla naći,
tako da je mogla sve jasno i precizno vidjeti čak i iz daljine.
U veljači se nebo razvedrilo, ali je još uvijek bilo ledeno, a hostel je bio poput
hladnjaka danju, a noću još i gore. Tada joj je konačno sinulo zašto su ljudi
napuštali otok tijekom zime: oštra zima, neumoljiv vjetar, oluje koje bi se pojavile
tri ili četiri puta tjedno i činilo se kao da će podići cijeli hostel zajedno s temeljima.
Bilo je okrutno i divlje. Ali vrijeme ju nije sprečavalo da radi.
Ako ništa drugo, to što je bila u zatvorenom puno joj je pomoglo.
Do kraja veljače je ispunila jednu stranu hodnika, cijelom dužinom, sa svim
onim što je trebalo napraviti prije prvog dana sezone. Većinu dana, nakon
izlaska radi opskrbe, nakon što je osigurala da imaju dovoljno hrane za još jedan
tjedan, njen fokus bi se promijenio: dovukla bi stolicu u hodnik, umotala se u deke
i bavila se pitanjem kako. Kako otići s otoka 1. travnja? Kako to napraviti a da ne
bude primijećena? Koliko daleko treba otići prije nego nazove policiju?
Ideja da ih nazove odmah - da nađe nekoga na trajektu tko sa sobom ima
mobitel - i ne pokušava s tim odugovlačiti, bila je iznimno privlačna. Stalno joj se
vraćala. I često se noću pitala je li joj uopće potreban mobitel. Nakon što se Hain
i Lima upute u šumu da pokušaju pronaći njen leš, mogla bi napraviti scenu u
Heleni, vikati i otići onome tko predstavlja vlasti na tom otoku. Iz načina na koji
su ta dvojica muškaraca razgovarali o tome kad se budu zajedno vratili na otok,
234
 Knjige.Club Books

bilo je očito da nisu htjeli da itko zna što smjeraju. A ipak se nije mogla otarasiti
sumnji.
Što ako ne rade sami?
Ideja da Hain i Lima imaju nekoga na otoku koga poznaju i s kim surađuju,
nije se htjela maknuti iz glave nakon što je tamo ušla. Ako postoji i
najmanja mogućnost da je to istina, to znači da je rizik potražiti pomoć.
Tako je, na kraju, odlučila držati se primarnog plana.
Otići s otoka.
Podići uzbunu na kopnu.
Osim što se, čak ni tada, čak ni kad joj se razbistrilo u glavi, još uvijek nije
mogla opustiti. Nije bilo samo to da se dvojica ubojica vraćaju po nju na otok.
Nije da ju je bilo toliko strah njihova povratka da je jedva mogla disati. Problem
je bio u tome što je postojao samo jedan način odlaska s otoka, i to trajektom.
Kad trajekt isplovi u pet sati poslijepodne, Rebekah će biti na njemu.
A nakon što ne uspiju pronaći njen leš u šumi, nakon što saznaju da nije mrtva,
na njemu će biti i Hain i Lima.

235
 Knjige.Club Books

49

Hodnik s papirima nije bio jedini Rebekin projekt. Počela je i ponovo trčati.
Koristila je hlače za džogiranje koje je sa sobom donio Stelzik, jednu njegovu
majicu i stari vuneni pulover koji je našla na benzinskoj pumpi.
Za početak je uspjela trčati dva i pol kilometra, što joj u mladosti ne bi bilo
niti zagrijavanje. Ali postupno je, kako su dani i tjedni prolazili, postajala sve
brža, trčala je duže, trčala je na opustošenim cestama prekrivenima mrazom jer je
znala da mora postati brža i jača.
Početkom ožujka skratila si je kosu sjedeći ispred ogledala u Stelzikovoj sobi
tupim škarama koje je pronašla u kuhinjskoj ladici. Nije bilo savršeno, ali bilo je
dovoljno dobro. To je olakšalo trčanje jer joj kosa više nije padala na lice kad bi
vjetar pojačao, a onda se pokrenula dalje: nedjeljom je optrčala cijeli Loop - svih
trideset sedam kilometara - jer je tako osjećala da nešto drži pod kontrolom,
snažno i svrhovito. Tri i pol sata ne bi mislila ni na što drugo. Dok je trčala, samo
se kretala naprijed - i samo s jednim jedinim ciljem u mislima.
Mora biti neslomljiva kad se otok otvori.
Ponekad je, kad bi se vratila u hostel, mogla čuti odjeke svog oca, kao da mu
je glas u vjetru, mogla je zamisliti sebe i Mikea u prednjem dvorištu njihove kuće
na 81. Streetu nakon što bi prestali trčati i vidjeli svog oca kako stoji na trijemu i
ponovo govori Mikeu neka se pravilno isteže.
»Ako se ne istegneš«, rekao bi, »uvjeravam te da ćeš ujutro hodati kao John
Wayne«, i onda bi se Mike ofrlje istegnuo, a sutradan bi, kao švicarski sat,
sišao na doručak i pravio se da je sve normalno, iako se jedva mogao kretati.
Ponovo je pojačala trčanje u ožujku, odlazila još dalje, koristila blaže vrijeme
i čokoladice iz trgovine za energiju. Znala je da se mora promijeniti i pripremiti
za ono što dolazi. I što je više trčala, to joj je više pomoglo da se koncentrira kad
se vraćala u hostel. Srce joj je lupalo u grudima, odjeća joj je bila natopljena
znojem, ponekad bi sjela i pogledala papire koje je polijepila po zidu hodnika -
neusklađene i međusobno preklopljene, posvuda sa selotejpom, s neurednim
rukopisom koji je samo ona mogla razumjeti - prije nego bi napravila bilo što
drugo, uključujući istezanje. »Oprosti tata«, reče tiho zanemarivši rutinu kako bi
mogla proučavati sve što je skupila.
Vrlo brzo, »zašto« je postalo najvažniji dio hodnika, područje u kojem je
provodila najviše vremena, i područje koje je nastavila nadopunjavati. A
unutar odjeljka »zašto« bilo je područje na koje se najviše usredotočila.

236
 Knjige.Club Books

Neznancu bi to izgledalo kao neuredan vodopad imena.

Rebeki je to bila lista osumnjičenih.

237
 Knjige.Club Books

50

Popis je započela u siječnju sa samo pet listova papira, a svi rukom istrgnuti
iz Stelzikove bilježnice. Rubovi su bili neravni i veličine pomalo različite, ali to
je nevažno. Klečala je u hodniku, postavljala listove papira u jedan red na podu
ispred sebe, i na svaki ispisivala jedno ime. Johnny. Gareth. Noella. Hain. Lima.
Ispod svakog, na novi list papira, ispisala je mogući motiv. Za Haina i Limu
to je bilo teško. Još uvijek nije imala pojma zašto su htjeli da bude mrtva, nije
znala tko su ni kako ni kada se mogla susresti s njima, pa se umjesto toga
usredotočila na ono što je znala: kako su izgledali i čega se sjećala da su
govorili one večeri kad su se vratili na otok. Ispod toga je postavila isto pitanje uz
njihova imena: Rade li sami - ili s drugim ljudima?
Preusmjerila je pažnju na druge ljude.
Napisavši Rade li s Hainom i s Limom? ispod sva tri imena, počeli su joj
padati na pamet mogući motivi za Johnnya, Garetha i Noellu. Klupko konca
pronašla je u trgovini mješovitom robom i počela rezati komade kuhinjskim
nožem, a zatim je vezala osumnjičene jednog za drugog, a konac je označavao
potvrđenu vezu. To je postalo lakše nakon što je dodala više imena na zid:
postojala je potvrđena veza između Garetha i Karla Stelzika zbog e-maila,
postojala je veza između Johnnya i Kirsty Cohen, koju je također dodala, ne samo
zato što je Johnny poznavao Kirsty, nego zato što ju je Kirsty zvala da razgovara
o Johnnyu dan prije nego su otišli na otok.
Tijekom sljedećih dana i tjedana dodavala je sve više imena na zidove:
liječnike s kojima je radila, druge majke koje je poznavala, prijatelje sa
studija, nekoliko ljudi s kojima se nije slagala tijekom godina. Čak je napisala i
Daniel na vrhu lista papira, i imena drugih muškaraca s kojima je spavala prije
Garetha pokušavajući se sjetiti postoji li još nešto o čemu se dalje isplatilo
razmišljati. Nije postojalo. Jedno od zadnjih imena na popisu bilo je ono njenog
oca, iako je već bio mrtav više od dvije godine pa je bilo teško zamisliti kako je
on mogao biti povezan bilo s čim od ovoga. Možda netko koga je uhitio. Možda
netko zbog osvete.
Iako je dio toga izgledao nategnuto, ispod svakog imena napisala je stvari koje
je radila s tom osobom, glavne događaje koji bi se mogli povezati s onim što joj
se dogodilo na otoku. Pokušala je naročito misliti na ono što su ona i Johnny oboje
napravili nešto udvoje s tom osobom. To se spetljalo opet s Garethom i Noellom,
možda i s Kirsty, ali Rebekah se nije baš mogla sjetiti nekih drugih zajedničkih
poznanstava. Ali ipak je bilo razumno pretpostaviti da je katalizator za to što je

238
 Knjige.Club Books

Lima htio da budu mrtvi, bio u nečemu što su Rebekah i njen brat napravili
zajedno.
Nakon tjedana uspoređivanja i proučavanja, stalno se vraćala na istih pet
imena. Prva tri bili su ljudi s kojima je bila najbliža: Gareth, zbog e-maila
Stelziku, i zbog afere koju je imao sa ženom za koju se Rebekah nikad nije htjela
raspitivati, Noella, jer je opisala Garetha kao zgodnog, samouvjerenog i
šarmantnog, i zbog onog čudnog zadnjeg telefonskog poziva u šumi kad je
utihnula na liniji prije nego se učinilo da je prekinula upravo nakon što joj je
Rebekah rekla da su na Crow Islandu. A onda je tu bio i Johnny. U svom srcu još
je uvijek vjerovala da njen brat nema veze s onime što se dešava, ali bilo je sitnih
pitanja na koja nije mogla odgovoriti niti ih poreći: kako je jednostavno nestao
nakon što je Rebekah pala u jarak, ili to što je pobrkao zadnji dan sezone, ili način
na koji je rekao Rebeki, dok su Čekali da ih upucaju, da je sve njegova greška.
Četvrto ime na zidu bio je još jedan razlog zašto još uvijek nije mogla
zanemariti svog brata: Kirsty Cohen. Jer su i ispod njena i Johnnyeva imena
izlazile niti konca koje su se spajale na vrhu novog lista papira gdje je pisalo još
jedno ime: Louise. Žena s kojom je Johnny izlazio, žena o kojoj su on i Rebekah
nakratko razgovarali na trajektu. Rebekah se sjetila kako Johnny nije bio voljan
pričati o Louise, iako je znala da za njega nije neobično da bude suzdržan kad se
radi o njegovu ljubavnom životu. Zapravo se to događalo puno puta i prije.
Izlascima nije pridavao puno važnosti dok nije izgledalo da to stvarno negdje
vodi.
On i Louise nisu išli nikamo.
Rebekah nije nikada upoznala Louise, nije ništa znala o njoj, čak ni njeno
prezime, ali je ipak iz nekog razloga odlučila da više ne želi vidjeti Johnnya,
a Kirsty je bila ta koja ih je svojevremeno spojila i zato su tamo ostali upitnici.
Ipak bi joj pogled češće odlazio na isti dio zida, na peto ime koje je dodala
puno kasnije nego ostala. Jedne je noći bila budna, nije se mogla ugrijati, a prolom
oblaka lupao je po prozorima hostela, kada je ponovo počela razmišljati o Zašto?.
I tada je shvatila da je nekoga izostavila.
Svoju majku.
Rebekah nije znala ništa o njoj, jedva da se uopće sjećala kako izgleda, ali to
je samo pridonosilo njenom osjećaju nelagode. Je li bilo vjerojatnije da sve
ovo potječe od onoga Što je napravio netko kao Johnny, kojem je Rebekah
vjerovala i poznavala ga cijeloga života, ili tip osobe koja bi jednostavno napustila
troje male djece? Dopisnice »Moja sućut« se ne računaju, mislila je Rebekah
sjećajući se omotnica koje su se pojavile u poštanskom sandučiću nakon što su
Mike i njen otac umrli.
Nije mogla zamisliti gdje se život njene majke, i ma što s njim napravila,
ispreplitao s njenim i Johnnyevim, a kamoli zašto bi ih netko zbog toga htio ubiti.
Ali od svih ljudi koje je stavila na zidove hostela, od svih imena koje je dodala -

239
 Knjige.Club Books

svih teorija koje je sastavila i pokušala povezati u smislenu raspravu - najmanje

je znala o svojoj majci.
Rebeki je Fiona Camberwell bila potpuna neznanka.

240
 Knjige.Club Books

Zimski solsticij
na pristaništu

Promatrala je Axela iz dnevnog boravka, sva svjetla bila su ugašena, a jedini

sjaj dolazio je iz televizora na kojemu su bile reprize starih serija. Ulazio je sam
u kuću, što je tiše mogao, zastao, kroz još otvorena vrata snijeg je ulepršao
unutra, i pogledao prema gore uz nagib stuba. Pokušavao je doznati je li ju
probudio i djelovao je ozbiljno zabrinut zbog toga.
Najčešće je bio takav.
»Hej«, reče ona.
Pogledao je prema njoj i postao svjestan da je televizor upaljen, da svjetlo
pleše duž hodnika prema njemu, bojeći zidove i podove, pa se okrenuo, a potplati
na njegovim cipelama cvičali su po parketu.
»Oh,« reče, »bok. Mislio sam da možda već spavaš.«
»Samo malo gledam televiziju.«
Približio se zastavši na vratima dnevnog boravka, a televizija je izbijelila
jednu stranu njegova lica pa je izgledalo kao da nosi pola maske.
»Jesi li imao dobar dan?«, upita ga.
»Dug.«
»Iako je kasno, mislila sam da možemo naručiti dostavu.«
»U redu.« Nasmiješi se. »To zvuči fino.«
»Ti izaberi.«
Ali on ju je odmjeravao: mogao je vidjeti da se nešto dogodilo.
»Jesi li u redu?«, upita je.
»Ja sam dobro.«
»Samo izgledaš malo...«
Pogledali su se i nije više rekao ništa jer je znao što s njom ne valja i nije
trebalo to ponavljati. Umjesto toga ušao je dalje u sobu, prebacio pogled na TV,
na reprizu Zakona u Los Angelesu koji se prikazivao u tišini. »Oh, obožavam ovu
epizodu«, reče sa sjajem u očima gledajući u nju kao da su usred razgovora o
nečemu potpuno drugom. Bilo je kao da nema nikakvih briga na ovom
svijetu. »Ovo je ona u kojoj se Rosalind okrene i samo zakorači u onaj prostor za
lift...«
Ona ga je promatrala.

241
 Knjige.Club Books

»Oh, to je to«, reče Axel ponovo se nasmiješivši samome sebi, približavajući

se TV-u. Grumenčići snijega su se sada već topili na podu od tvrdog drva. »Tu će
pasti.« Nasmijao se naslonivši se na rub kauča. »Eto nas.«
Na ekranu su se otvorila vrata lifta i jedan od likova - ne shvaćajući da lift
još nije stigao - zakorači u prazan prostor.
»Dovraga«, reče tiho. »Kakav kraj.«
Pogledao je u nju i opet se nasmiješio, ona je uzvratila smiješak, a kad mu se
pogled vratio na televiziju, ona ga je nastavila gledati preslagujući stvari u svojoj
glavi. Počela je razmišljati o vezama, o tome kako evoluiraju tijekom vremena - i
o tome kako ponekad, ma kako teško bilo, ne ostavljaju izbora.
Jednostavno moraš otići.

Rano sljedećeg jutra Tillman ju je čekao na klupi na kraju pristaništa 15.

Grad je bio okovan ledom, nebo metalno sivo i visjelo je poput stropa na rubu
rušenja. Uz vjetar koji je šibao s rijeke, i povremeni snijeg, to je bilo pametno
mjesto za sastanak: dok je silazila sa šetališta i kretala se izblijedjelim drvenim
gatom, nije srela nigdje nikoga. Nitko nije bio dovoljno hrabar - ili dovoljno
glup - da bude ovdje.
Nitko, osim njih.
Sjela je pored njega jače navukavši kaput oko sebe. Pored nje Tillman se nije
micao, samo je zurio u rijeku. Ovratnik kaputa bio mu je podignut i imao je šal
preko usta, ali koža mu je svejedno bila crvena i oči su mu suzile. Reče: »Tko god
je donio odluku da se ovdje sastanemo, očito je kreten.«
To je bila šala. Odluka je bila njegova.
Ostali su tako na trenutak jer su oboje znali zašto su ovdje i nitko nije htio
početi, ali onda se Tillman premjestio svoju težinu na klupi, okrenuo se prema
njoj i rekao: »Što želiš napraviti?«
»Želim se pokušati praviti da ne vodimo ovaj razgovor«, odgovori mu, a zatim
pogleda u njega krajičkom oka. Nasmiješi se, iako tužno, kratko.
»Možemo pričekati«, reče Tillman.
»Hoće li čekanje imalo pomoći?«
Tillman slegne ramenima. Njegova tišina bila je znak njegove darežljivosti.
Neće biti ništa bolje. Imali su problem i morat će se njime pozabaviti.
»Gledaj«, reče Tillman, »nakon današnjeg dana Travisu su kao policajcu
preostala tri dana. Prema onome što sam čuo, nije napredovao apsolutno ništa.
Cijeli slučaj je u banani i on je u tome do grla i bez izlaza. Nema
apsolutno nikakve šanse da će se to riješiti prije nego što on ode. Tako da možemo
čekati i vidjeti hoće li netko drugi preuzeti slučaj. To bi se moglo dogoditi, i ako
se dogodi, za sada možemo odugovlačiti i donijeti odluku kasnije.«
Tillman zastane dok je vjetar ponovo pojačao, hladniji i jači nego prije. Pritegne

242
 Knjige.Club Books

šal oko brade. »Ali, znaš...« Pogleda je. »Čak i ako se slučaj Louise Mason zavede
i zaboravi, još uvijek će biti negdje u ladici. Cijela ta stvar će nam još uvijek visjeti
za vratom.«
Gledala je kako avion izlazi iz oblaka, poput dupina koji roni ispod površine
oceana. Naginjao se prema njima krećući se prema Newarku. Na trenutak je
razmišljala o bijegu, o tome da sjedne na neki avion i zauvijek nestane. Zatim
reče: »Kakva je bila?«
»Tko, Louise?«
»Ne.« Odmahne glavom. »Rebekah.«
Tillman je promotri. »Ne znam.«
»Nikad je nisi upoznao?«
»Ne.«
»Čujem da je liječnica.« Mogla je vidjeti zabrinutost na Tillmanovom licu.
Bio je zabrinut da ona gubi koncentraciju. »Potrebno je puno da se postane
liječnik.«
»Treba puno da se postane puno toga.«
Ušutkao ju je, možda s pravom. Ovo je bio razgovor koji nije vodio ničemu
dobrom pa čak i ako ga ona ignorira i nastavi s pitanjima, završila bi kao jedina
žrtva. Izgledala bi pred njim slaba i neodlučna umjesto odlučna i okrutna.
Rebekah nije razlog zašto su ovdje.
Niti Louise.
Ovo je bilo o nekome potpuno drugom.
»Samo mu daj još malo vremena«, reče ona.

243
 Knjige.Club Books

51

Benzinska pumpa je 10. ožujka ostala bez goriva.

Rebekah nije očekivala da će ga biti dovoljno do njenog zadnjeg mjeseca na
otoku, ali svejedno je, kad je poluga na mlaznici kliknula da je prazna,
osjetila akutni osjećaj gubitka. Preostala su još dvadeset dva dana do dolaska
trajekta, a tijekom strašne noćne more njenog prisilnog boravka na otoku koja se
otegnula, samo su joj Jeep, trčanje i Roxie donosili kakvu takvu radost.
Imala je dovoljno u rezervoaru da odveze auto natrag do iskopa, pa su - dok
je Roxie sjedila i gledala sa stražnjeg sjedala osjećajući da je Rebekah uznemirena
- krenule na Loop Istok skrenuvši na stazu punu rupa koja ih je vodila u Simmons
Gully.
Na dnu je parkirala auto tamo gdje je bio zadnjeg dana sezone, ugasila motor
i neko vrijeme sjedila. Na suvozačkoj strani je plastična folija, zavezana za
vrata, iskočila na vjetru.
»Znam, Rox. Glupo je uzrujavati se zbog auta.« Rebekah stavi ruku na
Roxienu glavu. »Ali...« Tih nekoliko kratkih sati svakoga dana, koliko god to
smiješno zvučalo, biti u autu davalo je osjećaj kao da sam oslobođena. Imala sam
izbore.
Ma kako sitno bilo, imala sam nekakav život.
Izašla je van i počela trgati plastičnu foliju s prozora, a zatim je očistila Jeep
od ostataka, od stvari za koje je znala da nisu bile puštene unutra onoga dana kad
su ona i Johnny došli na otok.
Zatim su se ona i Roxie uputile pješice natrag u hostel.
Krećući se naokolo biciklom, Rebekah je počela popravljati Stvari koje je
razbila. Neke se nisu mogle popraviti - poput lokota koje je porazbijala - ali se
nekako snalazila. Htjela je da stvari izgledaju relativno normalno kad Hain i Lima
pristanu.
Riješila se SOS znaka koji je nacrtala na ploči u trgovini mješovitom robom i
pokupila sve poruke koje je od kamenja postavila u luci. Riješila se hrpe oblutaka
koje je koristila za brojanje dana prije nego se premjestila u hostel. Nije mogla
napraviti ništa s čamcima koje je pokušala prisvojiti: onaj s motorom je otplutao
oko kilometar i tamo je još uvijek stajao, čamac na vesla jedna je od oluja odbacila
natrag na obalu, a dio njegova trupa razbio se kad je udario u betonske zidove u
luci. Pokušala ga je odvući do navoza, ali bio je pretežak.

244
 Knjige.Club Books

Nakon toga je počela pripremati ruksak s osnovnim potrepštinama koje će joj

biti potrebne. U trgovini je bilo čokoladica i vrećica s čipsom kojima je još uvijek
preostalo nekoliko mjeseci prije isteka roka, i hrpu njih je ubacila u bočne džepove
torbe koju je Stelzik ostavio u svom ormaru.
Ispraznila je dvije boce Mountain Dewa u sudoper i napunila ih kišnicom koju
je skupila u jednoj ribarskoj kanti. Dodala je kutiju za prvu pomoć i nešto svježe
oprane odjeće. To je bila njena odjeća u kojoj je svojevremeno stigla na otok. Za
povratak je odlučila nositi Stelzikove hlače i pulover koji je našla na benzinskoj.
Za to su postojala dva razloga.
Lima je znao u čemu je bila obučena zadnjeg dana sezone - u majici s
kapuljačom, trapericama, tenisicama - ili, ako se nije točno sjećao, sjetio bi se kad
bi i je opet ugledao.
A odjeća bi mogla poslužiti za prerušavanje. To je bio djelomično i razlog
zašto si je Rebekah skratila kosu. Zbog toga se prisilila za tako naporno vježba, da
više trči, da koristi cigle i stare zidarske ostatke kao zamjenu za utege: morala je
izgledati veća i snažnija jer je htjela biti što neuočljivija.
Pokušat će proći kao muškarac.

245
 Knjige.Club Books

52

Ali postojala je jedna stvar koju nije mogla riješiti.

Roxie.
Koliko god ju je boljelo to priznati, čim Hain i Lima siđu s trajekta, pas će za
Rebeku predstavljati rizik. Lima je znao kako Roxie izgleda - ona ga je napala
i nije ju nakon toga nikad uspio pronaći. Pokušao ju je upucati, i nije uspio. Tražio
ju je, i nije uspio. Dok god je ne ugleda, najvjerojatnije neće na nju ni
misliti: samo će pretpostaviti da je Roxie mrtva, da nije mogla sama preživjeti
teške zimske mjesece.
Rebekah se kolebala danima, razmišljala o svim mogućim načinima kako bi
sa sobom mogla uzeti Roxie, kako bi je mogla pokušati sakriti, ali koliko god ju
je zavoljela, Roxie je bila životinja, a to je značilo da je nepredvidljiva.
Nepredvidljivost bi dovela do toga da bude uhvaćena.
To bi je ubilo.
I onda je noć prije nego se otok ponovo otvorio, kad su večeri bile svjetlije, a
zrak malo topliji, Rebekah pozvala Roxie u sobu nasuprot onoj u kojoj su bile. U
njoj je bio krevet pun deka, dvije velike zdjele hrenovki i kanta vode. »Ne mogu
ovo učiniti ujutro«, reče Rebekah tiho. U očima su joj bile suze.
Roxie je gledala u nju, u hranu.
»Ne mogu to podnijeti čak ni sada.« Pala je na koljena i ispružila ruke i Roxie
joj je prišla. »Volim te, Rox«, reče licem zarivenim u stražnji dio vrata psa. »Bez
tebe nikad ne bih dospjela ovako daleko.« Roxie okrene glavu i pokuša njuškom
dotaknuti Rebekinu čeljust. »Vratit ću se po tebe...«
Obećavam.
No postojao je razlog zašto nije mogla izgovoriti zadnju riječ naglas: nije
mogla obećati. Nije znala hoće li se uspjeti vratiti. Uz sve pripreme koje je obavila
za trenutak kad trajekt pristane, uz sve stvari koje je popravila, uz sve načine na
koje je pokušala prikriti činjenicu da je još živa, postojala je neizgovorena istina
s kojom se nikada nije uspjela suočiti: preživjela je pet mjeseci, skoro potpuno
sama, na otoku dvjestotinjak kilometara od svakuda - a već bi sljedećeg jutra sve
to moglo biti uzalud.
Sljedećeg jutra bi mogla biti mrtva.
Plačući, Rebekah ponovo ustane.
I zatim zaključa Roxie.

246
 Knjige.Club Books

Igra čekanja

Prije spavanja Travis je završio s čitanjem Mačke na vrućem limenom krovu.

Gaby mu je rekla na telefon prethodne večeri da to proučava ovaj semestar i da
joj je, u njihovoj produkciji, dodijeljena uloga Maggie. Zvučala je uzbuđeno pa
joj je rekao da je to super, iako nije imao pojma kakva je to uloga Maggie, niti
čak o čemu je predstava. U vrijeme ručka odšetao je par ulica do knjižare
na Broadwayu, kupio primjerak i uzeo knjigu, sendvič od govedine i gazirano piće
u sobu za odmor. Ispalo je da je Maggie jedna od dviju glavnih uloga pa je poslao
Gaby WhatsApp sa selfiem na kojemu on drži knjigu i napisao joj koliko je
ponosan na nju.
Pročitala je poruku desetak sekundi nakon što ju je poslao, ali nije
odgovorila. Travis je pretpostavio da je zauzeta, možda na probi, možda je
večeras vani u Chicagu dobro se zabavljajući prije nego dođe kući za Božić, tako
da joj nije poslao još jednu poruku. Nije htio dosađivati svojoj djeci, pogotovo
zato jer ih je tako rijetko viđao. Mark još uvijek nije odgovorio na poruku koju je
Travis poslao prije dva dana, iako je, kao i njegova sestra, pročitao poruku.
To nije bilo naročito neobično: uvijek je bio neovisniji nego Gaby, puno
lakomisleniji čak i kad je živio kod kuće pa je Travis pokušao to ne shvatiti
osobno.
Pa čak i ako je postojao gori izum od dviju plavih crtica na WhatsAppu, on
nije znao što je to.
Odložio je knjigu, maknuo svoje naočale za čitanje i promatrao snijeg kako
pada vani na ulici. Danas je bilo hladno, grad je mrznuo u hladnoći, rešetke
podzemne uzdisale, a ispusi se pušili. Travis je mrzio zime u New Yorku, iako ih
je proživio pedeset devet, i, kad je na to mislio, ponovo je pomislio na svoju
mirovinu, kako je imao prijatelje na jugu koji bi mu pomogli da se tamo smjesti
ako želi. Na trenutak je pomislio što bi Naomi mislila da napravi nešto tako
spontano. kad bi ju jednog daha nazvao iz Charlestona ili Myrtle Beacha i rekao
joj da ga je krivo procijenila. Ali onda je pogledao u noćni ormarić, u knjigu, u
svoj mobitel, svoje poruke još uvijek bez odgovora, i upitao se što bi bilo gore:
biti usamljen ovdje, ili biti usamljen tamo.
Skrenuo je svoju pažnju: pored njegovog telefona bio je dosje s blijedim
koricama koji je donio sa sobom kući. To je bio zapisnik o nestalim osobama.
Zapravo su bila dva.
Jedan za Johnnya Murphya. Jedan za njegovu sestru.

247
 Knjige.Club Books

Danas je bio 20. prosinca. Nestali su od 30. listopada. Sedam tjedana i dva
dana, a nije im bilo nikakva traga. Travis se nagne i podigne dosje otvorivši
prednju koricu.
Otišli su rano tog jutra i krenuli nekamo na Long Island gdje je Murphy imao
zakazan intervju za novu knjigu koju je planirao napisati. Njegova je sestra
odlučila ići s njim u zadnjem trenutku: Noella Sullivan je tada rekla policajcima
iz 68. policijske postaje da je Rebeki trebao odmor od toga što se cijelo vrijeme
bavi djecom i veselila se tome što će provesti vrijeme sa svojim bratom.
Travis nije znao da li da išta zaključi iz toga što je sestra odlučila otići s
Murphyem, pogotovo zato što je bilo u zadnji čas. Ponovo je prelistao stranice
dosjea znajući da odgovori vjerojatno nisu unutra: prvobitni zapisnik o nestalim
osobama bio je rutinski obavljen, a potraga koja slijedi nije nikada započela.
Službenik koji je zabilježio detalje napustio je službu dva dana nakon što je
zapisnik zabilježio u datoteku, pa je potraga istog časa pala u vodu. Ni Murphy
ni njegova sestra nisu davali signale za uzbunu - nisu bili ranjivi i nisu imali
psihičke probleme - tako da je to od početka smatrano niskim prioritetom, a s
vremenom je postajalo još manje važno.
Nisu poduzeti čak ni osnovni koraci.
Nijedan intervju nije obavljen prije nego što se upleo Travis, osim onog
prvobitnog s Noellom. Nisu izdani zahtjevi za ispisom mobitela i nije bilo
pokušaja da se kontaktira bilo koji policijski odjel na Long Islandu da se
vidi imaju li možda nešto. Travis je pokrenuo sve to, pa iako je već zastao pred
nekim preprekama, pogotovo na Long Islandu, barem je uspio suziti potragu. Čak
je dobio i nalog za pretres Murphy eve kuće u 81. Streetu gdje je našao referentne
knjige i bilješke o romanu koji je Murphy planirao pisati, iako nije našao direktnu
poveznicu s osobom koju je išao intervjuirati. Nije bilo laptopa tako da je Travis
pretpostavio da ga je Murphy ponio na izlet na Long Island, što je imalo smisla
ako je istraživao za knjigu. Našao je i jako malo toga u životu njegove sestre
Rebeke. Njen bivši muž omogućio je Travisu pristup u brownstone u Brooklynu
gdje su oboje živjeli prije njihova raskida i prošao je kroz njene e-mailove na
laptopu koji je ostavila za sobom. Nije ništa našao. Ako su Rebekah i njen brat
razgovarali o detaljima putovanja, to su učinili telefonski ili osobno.
To je bila slijepa ulica.
Ista priča je bila s laboratorijem.
Prije nego što je Travis došao kući, nazvali su ga. Napravio je briseve četkica
za zube za Murphya i njegovu sestru, ali njegov je kontakt u laboratoriju rekao
da bi moglo proći i dvanaest tjedana da se dovrše DNK profili za nestale osobe,
a vjerojatno i duže. To je značilo minimalno tri mjeseca prije nego bi se njihovi
profili mogli usporediti s ostalima u sustavu.
On nije imao tri mjeseca.
Od sutra nije imao čak ni tri dana.

248
 Knjige.Club Books

Stavio je dosje na krevet i razmišljao o brzim obilaznim putevima. Mogao bi

ponovo nazvati Met u Londonu i pitati imaju li otiske prsta u Murphyevu dosjeu
koji bi onda mogao usporediti s onima koje možda imaju u ovdašnjim lokalnim i
državnim bazama podataka. Ali znao je da je to više nego malo vjerojatno:
Murphy nije nikada optužen pa je to bio nedvojben razlog zašto u dosjeu ne bi
bilo otisaka prsta, a drugi razlog je taj što je Murphy bio u UK-u samo tjedan
dana - tjedan koji je proveo sa svojom sestrom - pošto se obitelj preselila u New
York te tako ne postoji mogućnost da su mu uzeli otiske nekad kasnije na
drugom sličnom putovanju, a zadnji razlog je bio što je bio uhićen prije više od
dva desetljeća, a policajac s kojim je razgovarao u Metu rekao je Travisu da su
detalji o Murphyevom napadu na muškarce u njihovu sustavu samo zato što
je čovjek kojeg je Murphy udario u pubu te večeri imao popis kazni koji je sezao
sve do 1995. Zbog toga je taj čovjek odlučio ne tužiti Johnnya - nije htio da
policija previše zagleda u njegov vlastiti život.
Travis je pokušao misliti i pritom je posegnuo na noćni ormarić za nečim
drugim što je tamo držao - mali crveni dnevnik omotan kožom.
Pripadao je Louise Mason.
Počeo je ponovo listati stranice, a ono što je bilo tamo napisano, bilo mu je
poznato kao i ono što piše u dosjeu. Pratio je linije Louiseine ruke, hirove u njima,
ponavljanja: ponovila je sve to na svom mobitelu, sve sastanke i društvena
događanja, ali njena je obitelj rekla Travisu da je vodila fizički dnevnik za slučaj
da ikada izgubi mobitel i jer je voljela pisati. Po tome je bila staromodna, rekla
mu je njena mama, u suzama, ne mogavši reći više od par rečenica bez plakanja,
i kad je obišao prostorije Louiseina studija, a potom i sobe i hodnike njena stana,
vidio je upravo to: stotine olovaka - jednako puno olovaka koliko i kistova -
uključujući starinske u kutijama. Uslikao ih je nekoliko i potražio online. Neke su
vrijedile tisuću dolara.
Telefon mu je pingao za e-mail.
Podigao ga je ne očekujući puno, ali onda je trenutno osjetio
naelektriziranost kad je vidio naslov: upozoren je da bi ispisi s mobitela za
Johnnya Murphya i njegovu sestru mogli potrajati tri do pet dana.
Trebalo im je trideset šest sati.
Nije čekao, niti ih pokušao prebaciti na svoj laptop gdje bi ih mogao bolje
vidjeti, samo ih je otvorio.
Bacivši površan pogled na stvarne pozive koji su bili obavljeni u dva tjedna
prije nestanaka, otišao je ravno na zadnju stranicu. To je bilo ono što je stvarno
htio.
Tamo su bili ispisani pingovi odašiljača za mobitel.
I to bi mu točno reklo kamo su Murphyevi otišli.

249
 Knjige.Club Books

53

Rebekin san koji se ponavljao počeo je izbijati iz tame u tjednu koji je

prethodio 1. travnju. Počeo je u kratkim intervalima, pojavio bi se i ponovo nestao
kad bi konačno zapala u san. Prepoznala je slike, ali nije osjećala nikakav užas.
Taj san je bio više nalik treptajima svjetla, nikad se nije u potpunosti uobličio, kao
da dio njega još uvijek raste i oblikuje se u sjenama.
Nije pomoglo to što joj je, kako se sve više približavao prvi dan sezone, bilo
sve teže zaspati. Legla bi u krevet navečer i ležala budna satima slušajući škripanje
i bujanje u hostelu, proganjale bi je slike neuspjeha, kako ne uspijeva stići do
trajekta, ili da uspijeva ali samo kako bi otkrila da je Hain i Lima tamo čekaju. A
kad bi zaspala, druge noćne more ispunile bi joj glavu, spaljeni i disfunkcionalni
protok iz kojega je teškom mukom pokušavala pobjeći: vidjela je Johnnya kako
izlazi iz šume posrćući, krvav i ranjen, i nikad nije bila dovoljno blizu da ga
dohvati, vidjela je Noellu i Garetha kako zajedno leže u krevetu, a plahte su
izokrenute oko njihovih tijela, i vidjela je svoju majku, malo više od mrlje bljeska
crvene kose, i uvijek je trčala, čak i kad bi je Rebeka zvala da se vrati. Jedne je
večeri Rebekah sanjala da je u kući u 81. Streetu, na mjestu na kojemu njena
majka nije nikada bila. Ušla je i našla ju za kuhinjskim stolom kako razgovara s
Johnnyem, i kad su ugledali Rebeku, prestali su razgovarati, i njihova je majka,
bez lica, jednostavno ustala i otišla.
Rebekah bi se probudila znojna i teško bi disala, i što su snovi duže trajali, to
bi se više počeli ponavljati, stapati jedan s drugim, a potom bi mutirali u
nešto drugo. I zadnjih nekoliko dana prije nego što se trajekt trebao vratiti,
Rebekah je konačno znala u sto mutiraju: nešto poznatije i strašnije.
Mislim da bi trebala ostati, Rebekah.
Ponovo je bila u visokoj građevini.
U stanu 127.
Nije mogla pobjeći.

Noćna mora stigla je i prethodne noći.

Istog je trenutka osjetila više straha nego u bilo kojoj prijašnjoj verziji tog sna.
Na trenutak Rebekah nije mogla razumjeti zašto. Bila je u istom hodniku kao i
uvijek gledajući u iste kremaste zidove i zagasite tepihe.
Ali onda je shvatila što je drugačije.

250
 Knjige.Club Books

Ovaj put Roxie je bila na kraju toga hodnika, napola skrivena u tami. Pas ju
je gledao i dok je Rebekah prilazila, da bi se približila otvorenim vratima stana,
Roxie je počela cviljeti. To je bio užasan zvuk, isti onaj zvuk koji je ispuštala kad
ju je Rebekah zaključala u sobu satima ranije, i sada je ovdje, na ovom mjestu,
bilo još i gore. Svaki je cvilež stegnuo Rebekino srce.
Tako mi je žao, Roxie, čula je sebe kako govori. Tako mi je žao.
Ali onda je Rebekah stigla do vrata stana. Bacila je pogled na 127 na njima,
na 7 koja je bila nakrivljena i pomislila je, kao i uvijek, da bi joj sedam trebao
biti sretan broj - i kad je kasnije ponovo potražila Roxie, ona je nestala. Hodnik u
stambenom bloku bio je prazan.
Roxie?
Muzika je počela svirati u stanu. Nije mogla reći koje vrste, to nikad nije
mogla reći, jednostavno je bila tamo, ali ovaj put činila se glasnijom, mračnijom
i puno bolnijom za njene uši. Kad je širom otvorila vrata i ušla, osjetila je niti
tepiha pod bosim nogama.
Počele su se migoljiti i micati.
Omotale su se oko njenih nogu, vezavši ju za pod, penjajući se uz njene
gležnjeve, polako preko listova do unutarnje strane bedara. A onda glas iza nje,
bez spolnog predznaka ali odvratan, počeo je ponavljati one iste riječi: Mislim da
bi trebala ostati. Osim što ovaj put to nisu bile samo riječi, bila je to prodorna
škripa.
Mislim da bi trebala ostati.
Ona tako očajnički nije htjela ostati.
Mislim da bi trebala ostati, Rebekah.
Molim te, pusti me.
Mislim da bi trebala ostati.
Molim te, pusti me da se probudim.
I onda se konačno probudila dahćući kao da se upravo popela s dna oceana.
Pogledala je po sobi očekujući da je to varka, druga noćna mora skrivena u prvoj.
Ali bila je budna, koža joj je bila skliska od znoja. Kad se pogledala u ogledalu,
mogla je vidjeti kako joj je prsluk posve mokar i na njenim obrazima vidjele su
se tanke crte suza.
Svjetlo je ulazilo kroz prozor.
Rebekah je pogledala preko hodnika na druga vrata, u sobu gdje je ostavila
Roxie. Htjela ju je dozvati, vidjeti je i staviti ruke oko nje, ali nije. Umjesto toga
udarila je nogama o pod, a koža joj je još uvijek bila naježena kao u snu. Na njenoj
desnoj ruci, na dlanu, bio je luk sitnih crvenih ureza: tako je jako stisnula šake da
je potekla krv.
Na trenutak je sklopila oči dišući.
Smiri se, gotovo je. Gotovo je.
251
 Knjige.Club Books

Provjerila je Stelzikov sat na noćnom ormariću pokraj sebe. Bilo je 8:56.

Navila je sat da zvoni u 9:00. Trajekt je trebao stići u jedanaest, a na probnim
vježbama prethodna dva dana trebalo joj je trideset minuta da biciklom stigne od
hostela do luke. To je značilo da je imala barem sat vremena da se
spremi, presvuče i provjeri ima li sve što joj treba.
Isključivši alarm, izašla je iz kreveta i počela se spremati, oprala se, obukla,
sigurna da joj je frizura onakva kako je uvježbala. Odabrala je bočni
razdjeljak oblikovan s nešto paste za kosu koju je Stelzik držao među svojim
stvarima. Znala je da ne djeluje pretjerano muškobanjasto, ali frizura je to malo
prikrila, i kad je navukla mušku odjeću, to je dodatno pomoglo prikriti obline.
Stala je pred ogledalo i zurila u sebe, sa strahom poput lopte u želucu. Toliko
je puta do sada zamišljala svoju smrt da nije bila sigurna boji li se više umiranja
na ovom otoku prije nego što se uopće približi trajektu, ili toga da će uspjeti
pobjeći, osjećaja prolaznosti smisla o uspjehu i slobodi da bi joj to onda oduzeli.
Postojao je još jedan čudni dio nje koji se bojao napustiti otok: to nije bio dom,
nikada ne bi niti bio, ali ipak je na kraju uspjela nešto od toga napraviti, pogotovo
nakon što je pronašla Roxie. Postojala je neka vrsta sigurnosti u rutini koju je
ovdje imala.
A onda je pomislila na svoje djevojčice, i ponovo je počela provjeravati svoju
kosu, svoju odjeću, svoj ruksak stavljajući predmete iz njega na krevet.
Tada je pogledala na kalendar.
Bio je pribijen na zid. Prije današnjeg dana tjednima je bio okružen listovima
papira, tragom koji je vodio van u hodnik, stazom koju je izgradila da bi shvatila
zašto i kako. Sve je to sada nestalo. Sve je skinula, svoju listu sumnjivaca, svoje
končane niti, svoje pokušaje da poveže sve što je znala, presavila je i stavila u
svoj ruksak.
Na zidu je ostao samo kalendar.
Bio je iz Museum of Natural Historya i pripadao je Stelziku, a svaki mjesec
je predstavljala neka životinja. Nije još okrenula stranicu na travanj, tako da je
još uvijek bio na ožujku, na prugastoj hijeni. Osim što joj ovaj put nije privukla
pažnju životinja.
Bili su to datumi ispod.
Nešto je bilo napisano pored 13. ožujka.
Nije to primijetila prije devetnaest dana, ne samo zato što su slova bila tako
sitna, nego zato što je bila toliko zadubljena u stvaranje svojih lista, u
lijepljenje svojih listova papira na zid, u pomicanje niti od područja do područja.
A kad je sada u to zurila, sledila se.
Ispod 13. ožujka bile su dvije riječi.
Pogledala je na sat i vidjela je da je 10:15. Trebala bi imati više nego dovoljno
vremena da stigne do trajekta ako sada krene. Trebala bi stići tamo puno
prije nego Hain i Lima stignu na otok. Ali napravila je grešku.
252
 Knjige.Club Books

Strašnu grešku.
Ponovo je pogledala te dvije riječi.
Počinje DST.
Daylight Saving Time. Ljetno računanje vremena. Zaboravila je na to 13.
ožujka. A to je značilo da sada nije 10:15.
Sad je 11:15.
Hain i Lima su već tamo.

253
 Knjige.Club Books

DRUGI DIO

254
 Knjige.Club Books

Otvorena
sezona

255
 Knjige.Club Books

54

Pred njom se Heleni prikradala morska magla.

Rebekah je prilazila sa sjevera idući nizom terenskih staza, umjesto lakšim i
ravnijim asfaltom na Loopu. Nije htjela riskirati da je vide Hain i Lima. Oni
su gotovo sigurno sad već u šumi, ali nije se htjela kockati.
Kad je prešla na otvorenu cestu uz granicu grada, postala je napetija. Mogla
je vidjeti dvoje ljudi na Main Streetu - ali nisu to bili muškarci koji su se vratili
pokopati nju. Jedan je pokazivao prema prednjem dijelu trgovine, prema vratima
koja je Rebekah razbila, a drugi je pokazivao prema luci. Pokušala ih je izbjeći,
svjesna da su je vidjeli, ali onda je jedan ponovo pogledao ustranu. Nije se činilo
da ga ona zanima - vjerojatno pretpostavljajući da je stigla trajektom - ali svako
lice koje je vidjela, svaki put kad bi netko pogledao u njenom smjeru i napravio
nešto tako jednostavno poput kontakta očima, činilo joj se ogromnim trenutkom.
Osjećala je kao da je oduvijek na otoku, zarobljena sama u ovoj zabiti, tiha,
nevidljiva, zaboravljena, neko sjećanje na ženu koja je jednoga dana stigla na
Long Island i nije se nikad vratila kući.
Duboko je udahnula pokušavajući se usredotočiti na jedinu stvar koja je bila
važna - stići kući - i pronašla je mjesto na travnatom nasipu zapadno od grada.
Uočila ga je prethodnih dana: pružalo joj je jasan, neometan pogled na Helenu,
ali je isto tako bilo dovoljno zaklona u koje se po potrebi mogla zavući.
Pogled joj je pao na kolibu lučkog kapetana.
Sjetila se da je prije puno mjeseci gledala kroz njen prozor u potrazi za
radiom, i nije mogla ući unutra. Ali sada je na njenom ulazu, uz širom otvorena
vrata, stajao čovjek zureći van u usidreni trajekt. Rebekah je pratila kamo gleda i
svrnula je pogled prema trajektu, čija rampa je bila otvorena, unutrašnjost bez
vozila, pa natrag prema lučkom kapetanu. Bio je u pedesetima, sijede brade,
trbuha ovješena na remen koji je pridržavao vrećaste traperice. Zatim joj pogled
privuče njegov remen. Nešto je na njemu bilo prikvačeno.
Osjetila je uzbuđenje u grudima.
Mobitel.
Pogledala je znakove na kolibi - U SLUČAJU NUŽDE ZOVI 911 i HITNA
POMOĆ - i znala je, čak i da nije imao mobitel za pojasom, da bi lučki
kapetan imao pristup VHF radiju. Imao bi više načina za kontaktiranje kopna, više
načina da zove policiju bez odugovlačenja.
Ne, drži se plana, reče sebi.

256
 Knjige.Club Books

Ne znaš kome možeš vjerovati.

Svrnula je pogled s lučkog kapetana i ponovo pogledala trajekt. Bio je
ispražnjen, putnici pješaci su - ako ih je i bilo - otišli, sva vozila, osim dva
kamioneta na parkiralištu u luci, već su bila negdje drugdje. Je li moguće da jedan
od kamioneta pripada Hainu i Limi? Nije ih nigdje vidjela, a sjetila se kako su
govorili da će sa sobom dovesti prikolicu kako bi mogli prevesti njen Cherokee
natrag na kopno bude li nužno. Činilo se puno vjerojatnijim da kamioneti
pripadaju dvojici muškaraca koji su razgovarali ispred trgovine mješovitom
robom.
Ili lučkom kapetanu.
Ponovo ga je pogledala. Posegnuo je u kolibu i izvadio šalicu kave.
Sad je provjeravao svoj telefon.
Ima signal.
Rebekah pogleda duž Main Streeta prema van gdje se spajao s Loopom. Tamo
nije bilo auta. Nigdje traga Hainu i Limi. Uspjela bi doći do lučkog kapetana,
do njegova telefona, za nekoliko sekundi. Bio je potreban samo jedan telefonski
poziv da se spasi iz ovoga.
Ne. Zažmirila je. Drži se plana.
Nekoliko minuta kasnije otvorila je ruksak i izvadila Stelzikov sat. 12:17.
Trajekt ne kreće do 17h. Hoće li stvarno čekati skoro pet sati kad postoji
upotrebljiv mobitel udaljen tek stotinjak metara? Ponovo je pogledala lučkog
kapetana. Mogla bi sada nazvati policajce na kopnu. Već ih je mogla nazvati - i
već su mogli biti na putu. Strah, hrabrost, neodlučnost: sve ju je pogodilo
odjednom.
Hain i Lima nisu ovdje.
Drži se plana.
Zauzeti su na drugom kraju otoka.
Ne. Prestani.
Nećeš ponovo dobiti ovu priliku.
Mogla bi zgrabiti telefon i nazvati.
Ne.
Ovo bi već sve moglo biti gotovo.
Ne. Preriskantno je.
Ovo bi moglo biti gotovo i mogla bi pričati sa svojim djevojčicama...
Tijelo joj se kretalo prije nego ga je mozak sustigao.
Skočila je na noge i poletjela ostavivši bicikl gdje je bio na travnatoj padini,
zatim se uputila dolje na Main Street i prošla kroz ulazna vrata u luku. Čim je to
napravila, lučki kapetan ju je ugledao. Žurila je, gotovo se spoticala. Što mu se
više približavala, to je izgledao zabrinutije.

257
 Knjige.Club Books

»Jeste li u redu, gospodine?«, upita on, ali dok se približavala, uhvatila ju je

panika: bila je prerušena u muškarca, ali čim progovori, glas će je odati. Nije
se pripremala za ovo. Nikad nije mislila da će morati razgovarati. Što sada
napraviti? Nabaciti naglasak? Spustiti glas za oktavu? Glupačo. Odjednom se
osjećala shrvanom zbog svoje gluposti, svoje impulzivnosti. Ti jebena glupačo.
Trebala si ostati gdje si bila.
»Gospodine? Jeste li u redu?«
Pogledala je u lučkog kapetana. Kad se zaustavila pred njim, bez zraka, suze
su joj navrle na oči. Razoružala ju je ta ljubaznost na njegovu licu, u osmijehu na
kutovima njegovih usta. Tako dugo nije vidjela traga ljubaznosti druge osobe da
se jedva uopće sjećala kako to izgleda.
»Ja, ovaj... Moje ime je...« Zastala je. Glas joj je zvučao upravo kao njen. Što
da učinim? Kako da govorim?
Lice lučkog kapetana se namršti i Rebekah shvati da je - unatoč njenoj odjeći,
unatoč kosi, unatoč svim satima što ih je uložila u prerušavanje - čim je
progovorila, znao da je žena.
»Uh...« Nije znao kako je osloviti. »Gospođice?«
»Moje ime je Rebekah«, reče.
To mu nije ništa značilo, to je mogla vidjeti. »Jeste li dobro, Rebekah?« upita.
»Ne«, odgovori. »Bila sam ovdje zarobljena.« Odloži svoju kavu nastranu.
»Što?«
»Bila sam zarobljena ovdje pet mjeseci.«
Izgledao je kao da nije siguran da li se ona šali ili ne. »Bili ste...« Pogledao je
van prema trajektu. »Bili ste na ovom otoku od Halloweena?«
Kimnula je, progutala.
Lučki kapetan izgledao je preneraženo. »St... Kako?« Dah joj je zastao. Oči
se zamaglile.
Reci mu.
Moraš mu reći.
»Netko me je pokušao ubiti.«

258
 Knjige.Club Books

55

Lučki kapetan joj reče da se zove Caleb. U kolibi su police bile krcate, ali
njenu je pažnju privukao ručni VHF radio. Bio je na stolu, očito donesen jutros jer
nije tamo bio tijekom zime. Narančasto dugme OPASNOST bilo je na vrhu.
»Moramo zvati policiju«, reče gledajući u nju, znatiželjan, možda čak i
oprezan, još uvijek pokušavajući shvatiti što mu je rekla. »Stvarno ste bili na
otoku cijelo ovo vrijeme?«
Namrštila se. »Zašto bih lagala?«
Podigne ruku. »Ne optužujem vas za laganje.«
»Znam, samo...« Rebekah udahne. »Žao mi je. Došla sam ovdje sa svojim
bratom i ne znam gdje je on.«
»Vas dvoje ste se razdvojili?«
»U šumi, kad su nas pokušali ubiti. Ne znam je li Johnny živ ili mrtav. Ne
znam je li u grobu tamo vani - ili se uspio vratiti kući.«
Ali pitanje, koje si je postavljala svakoga dana proteklih pet mjeseci, bilo je,
je li se uspio vratiti kući, je li još uvijek živ, zašto nije poslao pomoć?
»Tip koji me pokušao ubiti, on je upravo sada ovdje.«
»Na otoku?«
Rebekah kimne, ali nešto je bilo na Calebovom licu. Da li joj samo
udovoljava? Ne vjeruje joj? Treba li mu uopće vjerovati? Ponovo počne
paničariti, grudi su joj se stezale, grlo stisnulo, ali onda se prisili da se smiri, da
diše, da misli. Za sada se mora držati ovoga, da uspije. Odabrala je ne
pridržavajući se plana.
Caleb pogleda kroz prozor na prazno parkiralište i na ocean iza. »U redu, pa,
najvažnije je da ste sada sa mnom sigurni.« Rebekah nije bila sigurna je li to istina
ili nije, a ni Caleb nije djelovao potpuno uvjerljivo. Očito je pokušavao smisliti
što je najbolje učiniti. »Rekli ste da je čovjek koji vas je pokušao ubiti uzeo vaš
mobitel?«
Na spomen mobitela, opet je promijenila temu: »Mogu li upotrijebiti vaš
mobitel?«, upita. »Moram nazvati kući. Moram razgovarati sa svojim
djevojčicama.«
Caleb skine svoj mobitel s pojasa.
Kad je to učinio, Rebekah pomisli na Haina i Limu.

259
 Knjige.Club Books

Trajekt je pristao prije skoro sat i pol, a s obzirom na činjenicu - njima

nepoznatu - da nikada neće pronaći njen leš, činilo se vjerojatnim da će još uvijek
biti tamo negdje, negdje među drvećem.
Vjerojatno.
Ali ne i sigurno.
Pogleda kroz prozor, u maglu koja je visjela nad lukom, a potom dolje u svoje
krilo, u svoje ruke. Blato i prljavština - mrlje ovdašnjeg života tijekom pet
mjeseci, od snalaženja kako preživjeti bez pomoći - vidjeli su se njenim prstima,
okorjeli unatoč bezbrojnom pranju. Tanke posjekotine bile su posvuda, a
na njenim rukama i nogama modrice.
U glavi i vratu neprestano joj je lupalo, nekim danima gore nego inače, otkad
je pala u jarak. Popravila je posjekotinu, zašila je, premotala i uklonila šavove kad
je zacijeljela, ali još uvijek je bila tamo. I kad je vidjela mrlje, svaki podsjetnik na
ono što se dogodilo, počne je opet obuzimati sumnja. Ovaj čovjek me ne može
zaštititi.
Trebala sam se držati plana.
»Gospođice?«
Pogleda u Caleba.
Pružao joj je mobitel.
Uzela ga je od njega. »Hvala«, reče i kad pogledala dolje u zaslon, njene
sumnje nestanu: ime mreže je bilo u sredini, na vrhu četiri crtice.
Ovo je stvarno. To se stvarno događa.
Napokon može nazvati kući.
A onda netko pokuca na vrata kolibe.

260
 Knjige.Club Books

Novi život

Travisa probudi zvuk vjetra na prozorima. Neko vrijeme je tamo ležao,

besciljno na rubu sna, slušajući vrijeme, njegov ritam, šum susjedstva. Onda se
okrene i pogleda na sat.
Bilo je devet i dvadeset.
U prošlom životu već bi bio u uredu dva, možda tri sata. Rani počeci bili su
dio njegove rutine, rutine koja je sezala sve do njegovih prvih dana kao detektiva.
Što bi ranije počeo, to bi duže trajala tišina. Tišina mu je uvijek pomagala da se
koncentrira. Ponekad bi se toliko udubio u, istragu tih prvih nekoliko dnevnih sati,
i kad bi napokon podigao pogled, osjećao je kao da je prošlo trideset minuta, a
bilo bi popodne.
Ali više ne.
Pomakne se na rub kreveta zureći u sebe u ogledalu. U ramenu mu je
pulsiralo. Okrene ga osjećajući normalno bolno iskrenje u svojim kukovima, a
onda je zurio u šezdesetogodišnjaka u ogledalu. Oko njegova trbuha i lica polako
se nakupljao višak zadnjih nekoliko mjeseci, kosa i brada još su mu uvijek bili
pretežno crni, iako je što bi pustio da mu brada gušće izrasle, mogao vidjeti sve
više sijedih. Najveću razliku bilo je teže uočiti: bio je nekako manji, manje
impresivan, kao da je dio sebe ostavio iza sebe, ili potpuno izgubio. Da je bio s
druge strane stola u sobi za intervjuiranje, policajac kakav je bio Travis pogledao
bi u ovu verziju sebe i vidio čovjeka koji nosi tugu poput modrice na koži. Bilo je
kao da tuguje za nekim.
Ili nečim.
»Tata?«
Skrene svoj pogled s ogledala. Gaby se naslanjala na dovratak namrštena
lica i shvatio je da mora da je tamo stajala neko vrijeme proučavajući ga. »Jutro,
draga«, reče pokušavajući razbistriti svoj izraz.
»Jesi li dobro?«
»Dobro sam. Kako si ti?«
Gaby slegne ramenima.
Bila je obučena u jedan stari Travisov ogrtač, puno prevelik za nju i kosa joj
je bila vlažna. Bila je visoka dvadesetjednogodišnja plavuša koja je izgledala kao
njena majka, ali njen je osmijeh pripadao Travisu. Ponekad je bio nepogrešiv i
zbog toga je uvijek volio nasmijavati Gaby. Njen smijeh bi u potpunosti

261
 Knjige.Club Books

promijenio njeno lice i pomogao, izbrisati podsjetnike na Naomi, na nebrojene

načine na koje je Travisova bivša žena podjebavala njegov život nakon razvoda.
To je bila gorčina koju je pustio da se gnoji i buja, iako je davao sve od sebe
tijekom godina da to nikada ne artikulira pred Gaby i Markom. No, zadnjih deset
dana bilo je naročito važno da to kontrolira, da zatomi netrpeljivost koju je
osjećao prema Naomi i pokuša to zaboraviti, jer ako ne uspije, znao je da će to
biti kamen spoticanja između njega i njegove djece. Možda ne toliko kod Marka
koliko kod Gaby: njegov sin se već vratio u L.A. i bio je više građen nalik Naomi
- trezven, pragmatičan, ponekad malo dalek. Gaby je bila drugačija, više nalik
Travisu, puno više demonstrativna i temperamentna. Nije trebala slušati
kako Travis nabraja kako mu je sve Naomi zagorčavala život - koliko mu je uzela
novca i mirovine, koliko je bolio svaki zajedljiv komentar.
Ne tako brzo nakon što je Naomi umrla.
»Možda ću danas otići na groblje«, reče Gaby.
Travis kimne.
»Staviti nekoliko ljiljana na majčin grob.«
»Svakako, dušo. Obožavala je ljiljane. To zvuči dobro.«
Gaby ga je promatrala. »Ne želiš poći sa mnom?«
»Nije u tome stvar«, reče, iako to nije bilo potpuno iskreno. »Rado ću te tamo
odvesti, ali trebam se naći s Amy Houser na ručku u dvanaest.«
»S tvojom prijateljicom iz policije?« Osmijeh se trgne u kutu Gabyinih usta.
»Je li u vezi?«
Travis se nasmije. »Dovoljno sam star da joj budem tata, dijete. I, ne, ne znam
viđa li se s nekim. Ne pitam je o ljubavnom životu - to bi bilo jezivo. Ali čak i da
to nije tako, prilično sam siguran da Amy - ili ma koja druga ispod pedeset pet,
kad smo već kod toga - nije zainteresirana za starca koji provodi svoje dane
gledajući ESPN u dražesnom frotirastom ogrtaču.«
Gaby se nasmije.
Travis je uživao u tom zvuku.
»Samo želim da upoznaš nekoga«, reče.
To je postao poznati refren tijekom godina, i to jedan kojemu nikad nije
dopustio da ga nervira. Proizlazio je iz dobrote. Volio je svoju kćer i znao je da
ju najviše smeta pomisao što će ostatak života provesti sam. Iskren odgovor bio
bi da nekim ljudima nije suđeno da budu u množini, samo uvijek u jednini, ali
vratio se svom uobičajenom odgovoru: »Ja sam sretan, dušo. Stvarno se ne trebaš
brinuti za mene.«
Ali svaki put kad je to rekao, nikad nije bio siguran da li laže Gaby ili ne: nije
se osjećao nesretnim per se, samo malo izgubljenim. Nedostajao mu je posao i
očajnički je čeznuo za rutinom. Zbog toga se osjećao - i tako je izgledao sebi u
ogledalu - kao čovjek koji je u žalosti. Jer je i bio.

262
 Knjige.Club Books

Prošlo je točno tri mjeseca otkad je otišao u mirovinu. Zalio je za poslom koji
je izgubio.

263
 Knjige.Club Books

56

Rebekah je toliko bila obuzeta mobitelom koji joj je pružio Caleb da na

trenutak nije uopće registrirala kucanje na vratima - no kad je, Caleb je već
otvarao vrata. Skrenula je pogled s Caleba na prozor pa kroz staklo na čovjeka
koji je čekao ispred kolibe, a onda na fotografiju koju je pripremao.
»Kako si, čovječe?«
Na zvuk njegova glasa, vrijeme se usporilo.
To je bio on.
Oh, sranje, to je Lima.
»Dobro sam«, odgovori Caleb.
»Super. Prepoznaješ li ovu ženu?«
Rebekino srce zastane. Limina se ruka pojavi u kolibi s njenom fotografijom
pred njim. Bila je dovoljno blizu da vidi da je to slika s njene vozačke dozvole.
Pogleda u sliku pa u Caleba i sklizne sa stolice na koljena stisnuvši se pod stol
koliko god je mogla. Kad je shvatila koliko je to bio glup potez - sklupčala se i
postala laka meta - bilo je prekasno: Caleb je odgovarao.
»Ne«, reče. »Ne djeluje mi poznato. Tko je ona?«
Pogledala je Caleba. Nije uzvratio pogled - niti svojom glavom niti svojim
pogledom. Nije se niti pomaknuo.
Pokušava me zaštititi.
»Nitko se nije raspitivao za nju?«, odgovori Lima. »Nisi li već vidio njen
auto? Plavi Jeep Cherokee?«
Izbjegao je Calebovo pitanje, ali to nije bila jedina stvar koju je Rebekah
primijetila: zašto se raspitivao o Cherokeeu kad ga je već vidio parkiranog u
Simmons Gullyu?
»Ne«, reče Caleb jednostavno.
»Nisi je vidio?«
»Ne.«
Pauza.
Nešto se već promijenilo: bilo je kao da je zrak otežao. Lima zna da se nešto
događa, pomisli Rebekah. Grlo joj počne udarati kao da joj je kukac zarobljen
u dušniku.
I onda pogleda dolje u mobitel.
Nazovi 911.
264
 Knjige.Club Books

Pritisne 9 i začuje se tihi bip.

U kolibi je to bilo poput vriska. Rebekah isključi ton, ali dok je to radila,
spremna da utipka preostale brojeve, Lima opet progovori: »Jesi li siguran da
nitko nije došao pitati za nju ili njen auto?«
»Siguran sam«, odgovori Caleb.
Ponovo njen auto.
Zašto se raspituje o autu?
A onda trenutak kasnije pogodi. Sranje. Guma. Zadnjeg dana sezone Lima ju
je razrezao nožem - ali onda ju je Rebekah zamijenila. Zato Lima nije više bio u
šumi. Zato se vratio u Helenu tako brzo. Zato je bio ovdje: zato jer mu je trebao
jedan pogled na novu gumu na Jeepu da zna da se nešto dogodilo.
»Što si ti«, reče Caleb, »policajac?«
»Da, tako nešto.«
»Tako nešto? Što to znači?«
To je dosta, Calebe, pomisli ona. Ne tjeraj ga dalje. Samo ga pusti da ode.
Iznad sebe je kroz prozor slijeva mogla vidjeti visoku točku travnate padine na
kojoj je bila prije nego što je sišla ovamo.
Zašto nije, dovraga, tamo ostala?
Zašto se nije pridržavala plana?
Pritisne 1 na mobitelu.
»Dakle, jesi li policajac ili ne?« reče Caleb. Pokušavao je pomoći, pokušavao
je da Rebekah dobije neke odgovore - ali samo je uspijevao pogoršati situaciju.
Prestani mu postavljati pitanja.
Još jedan 1.
»Ako si policajac, gdje ti je značka?«
Prst joj je lebdio iznad Call. Nije mogla razgovarati s policijom a da je Lima
ne čuje.
Zurila je u 911 na zaslonu.
»Gdje mi je značka?«, ponovi Lima s vrata.
Rebekah je po prostoriji tražila oružje. Na policama između nje i Caleba bio
je ključ. Nije bio težak, ali napravio bi dovoljno štete ako dođe do toga.
Počne se vući na koljenima.
Na pola puta ponovo zastane. Niz polica bio je točno desno od Caleba. Izvan
Limina pogleda pomaknuo je ruku.
Ne, Calebe.
Ne, molim te, ne čini to.
Posegnuo je za čekićem.

265
 Knjige.Club Books

57

»Gdje je onda?«, ponovi Caleb. »Gdje ti je značka?«

Rebekah se dovoljno pomaknula da vidi dio Liminog profila. Kad ga je Caleb
pitao za značku, pogledao je iza njega na parkiralište. Trebao joj je trenutak da
shvati zašto: Provjerava da nitko ne gleda.
Ali, prije nego je to pomislila, već je bilo prekasno.
Za treptaj oka Caleb je zateturao na policu s koje je pokušao dograbiti čekić i
udario u udaljeniji zid. Lonci s čavlima rasuli su se po njemu, komadi
starih dijelova motora, mornarske kišne kabanice. Samo što je pao na pod, a Lima
je već bio u kolibi, nadvio se nad njega i zgrabio ga za vrat.
Druga ruka bila mu je u kaputu.
Uzima pištolj.
Rebekah se zaljulja naprijed skočivši na noge. Vidjela je iznenađenje na
Liminu licu kad ju je ugledao, užas, njegova brončana koža problijedila je na
pogled mrtve žene. Zatim mu pogled skrene na police pored nje: nije imao pojma
što s njih nedostaje, samo je znao da je ona nešto zgrabila. Pokušao se prilagoditi,
okrenuti se, izvući svoj pištolj. Ali Rebekah je bila brža.
Ključ ga je udario u bočnu stranu njegove glave.
Čuo se tupi pljus, poput sirovog mesa bačenog na dasku za rezanje, a zatim
Lima čudno zatetura udesno srušivši se na jednu policu. Sad je držao pištolj, ali
bio je ošamućen: tražio ju je, oči su mu bježale i nisu se uspjele fokusirati, a
rukama se nestabilno pokušavao osloniti na pod.
Rebekah izbije oružje iz njegovog stiska i prsti mu se razmaknu, a kad je
lupilo o zid, ruke mu popuste i padne na pod. Sletio je na rasute krovne čavle i
vrisnuo od boli kad su ga probili. Gotovo trenutno se pokušao ponovo podići na
koljena, ali bio je ošamućen. Nije se mogao koncentrirati. Rebekah ga
pritisne nogom o leđa i gurne dolje. Nije imala plan, nikakvu ideju što dalje i onda
se tek sjetila Caleba: još uvijek je bio klonuo uz police, nepomičan. U tom
mahnitanju mu je komad sa starog brodskog motora pao na glavu i sad mu je
lubanja krvarila. Bio je u nesvijesti.
Lima se ponovo pomakne.
Sranje.
Gledala je između njega i Caleba i parkirališta: s Main Street je u luku dolazio
crni kamionet Dodge Ram i vukao prikolicu na kojoj je bilo još jedno vozilo: njen
Cherokee.

266
 Knjige.Club Books

Pogled joj se sretne s pogledom vozača Rama.

Hain.
Rebekah zgrabi svoj ruksak i istrča iz kolibe. Iza sebe začuje Hainovo brzo
potezanje pištolja - no nije se osvrtala. Popne se uz betonski nagib, obranu
od mora izgrađenu da štiti grad tijekom oluja, i - trideset sekundi kasnije, kad je
stigla na Main Street - počne tražiti pomoć. Na njen užas, nije bilo nikoga.
Helena je bila pusta.
»U pomoć!«, vikala je očajnički. »U pomoć!«
Uputi se prema trgovini, gdje je mjesecima spavala, misleći na muškarce koje
je vidjela vani toga jutra. Pretpostavljala je da su oni vlasnici. Pretpostavljala je da
će otvoriti trgovinu prvog dana.
Ali bila je u krivu.
Trgovina je ostala zatvorena i nijednog muškarca nije bilo blizu. Otišla je
prema dnu Main Streeta gdje se nalazila trgovina mamcima i ribolovnim
priborom.
I to je bilo zatvoreno.
Uspaničena, pogledala je na ostatak grada, dva reda zabarikadiranih zgrada s
obiju strana. Ništa nije bilo otvoreno, nije bilo znakova života. Bili su samo Hain,
Lima, Caleb - i ona.
A onda ode iza trgovine mamcima i ribolovnim priborom i pogleda niz kosinu
prema parkiralištu u luci, udaljenu sedamdesetak metara.
Trajekt.
Dva muškarca bila su iza stakla na mostu.
»U pomoć!«, vikala je grčevito mašući rukama iznad glave. »Pomozite mi,
napadnuta sam!« Nisu gledali prema njoj. Nisu je mogli ni čuti s te udaljenosti.
»Pomozite mi! Molim vas pomozite m...«
Zastane, utihne.
Hain se pojavi pješice na dnu padine. Pogledi im se sretnu, lice mu je bilo
tamno poput noći. A onda nešto izgovori.
Nije ga mogla čuti.
Ali je razumjela.
Jebeno si mrtva.
Odjuri natrag otkud je došla, uz padinu Main Streeta dok je Hain potrčao
prema svom Ramu. Mogla je trčati, bila je u formi, mogla je trčati kilometrima bez
zaustavljanja - ali jednu stvar nije mogla.
Nije mogla pobjeći autu.
Iza sebe začuje paljenje njegova motora, čula je težinu guma Rama kad je
udario u lučki navoz. I onda joj padne na pamet ideja.
Očajnička, glupa ideja.

267
 Knjige.Club Books

Neprilika

Travis se istuširao i uputio u prizemlje.

Naomin pogreb prethodnoga dana bio je glavni razlog zašto je toliko kasnio
s ustajanjem: nakon što je odbacio Marka na let u 21h, on i Gaby otišli su se naći
s mnogo starih obiteljskih prijatelja u baru na Hillside Avenue, i previše su popili.
Alkohol se nije smiješao s teškim gubitkom i Gaby je briznula u plač kad je stigla
kući oplakujući smrt svoje majke. Već je prilično i neprestano cmizdrila protekla
dva mjeseca kada je, posve iznenada, Naomi dijagnosticirana smrtna bolest i
djeca su počela putovati amo i tamo na svaku novu dijagnozu svaki put kad su
liječnici rekli da Naomi neće još dugo živjeti, samo da bi se ona još jednom
oduprla.
Ona tri puta kad je Travis otišao vidjeti svoju bivšu ženu - jer je to bilo
pristojno učiniti u njenim zadnjim tjednima - rekla mu je da je bio usran muž,
uvijek iznova recitirala iste kritike, a on je tamo sjedio i pustio je da priča jer još
jedna svađa ne bi ničemu pridonijela. To je bio razlog, čak i da nije već dogovorio
sastanak s Amy Houser, zašto nije htio danas biti na Naominom grobu praveći se
fin na turobnom groblju na obodu Long Island Expresswaya.
Nakon tuširanja krenuo je dolje i sjeo nasuprot Gaby za kuhinjskim stolom.
Jeli su jaja i pili kavu te razgovarali o svemu što je Gaby padalo na pamet i u 10h
Mark je poslao poruku da je njegov let natrag u L.A. prethodne večeri prošao u
redu, da je već na poslu i da mu jako nedostaju. Travis je arhivirao poruku stavivši
je uz neke druge poruke koje je Mark poslao tijekom godina kad je rekao neke
neočekivane stvari ili je bio netipično izražajan. Travis je uvijek trebao ulagati
više truda s Markom nego s Gaby, ali za ovakve trenutke, iako malene, sve se
činilo vrijednim.
»Misliš li da ljudi dobiju što zaslužuju, tata?«
Travis podigne pogled sa svog mobitela.
»Hoću reći, imao si puno slučajeva tijekom godina, zar ne?« Gaby je
premještala jaje po tanjuru. »Ne znam, ovo s mamom i sve ostalo, to me natjeralo
da mislim o poslu koji si obavljao.«
Gledao ju je na trenutak čekajući da nastavi.
»Zacijelo su vam se postavljala teška pitanja o životu«, reče, malo je teže
oblikovala riječi nakon udarca prethodnog tjedna. Spustila je svoju vilicu. »Hoću
reći, kako ti sve to racionaliziraš?«
Travis slegne ramenima. »Mislim da se to ne radi.«

268
 Knjige.Club Books

»Nisi nikad pokušao?«

Pruži ruku preko stola i uzme ruku svoje kćeri nježno je stisnuvši. Najprije joj
je mislio uzvratiti izokola, odgovoriti joj a da je potpuno ne shrva dvadeset četiri
sata nakon što je pokopala majku. Ali nije joj htio lagati. Ne sada, ne danas. Stoga
joj je opet stisnuo ruku, pogledao je u oči i rekao: »Pristupio sam NYPD-u 1983.
i u trideset šest godina koje sam ukupno proveo kao policajac, vidio sam stvari
koje nisu imale smisla. Odlazio sam na ta mjesta, ta mjesta zločina, i viđao neke
stvari koje je jedno ljudsko biće bilo u stanju napraviti drugom, i trebao mi je
trenutak da pokušam razbistriti glavu. Jer bi inače bilo nemoguće razumjeti.
Hoću reći, sva pravila koja postavimo, ne samo na komadima papira, nego u
životu - zakoni koje ne zapisujemo i ne pravimo od njih strku, koje jednostavno
znamo - na tim mjestima zločina svi su bili prekršeni. Samo tamo stojiš i
razmišljaš: Kako smo uopće došli dovde? Za početak, uvijek je postojao mali dio
mene, glas u mojoj glavi, koji je rekao: »Ti nećeš ovo riješiti jer to ne možeš
razumjeti. Ovaj zločin je toliko odvratan, toliko nemjerljiv, neshvatljivo užasan, a
ti si previše običan.«
»Dakle, hoćeš reći da se ništa ne može racionalizirati?«
»Ne znam što točno govorim, dušo, ali ti mogu reći što sam naučio kao
policajac jer mislim da je prilično blizu onome što sam naučio o životu. Bilo je
nevjerojatno i užasavajuće. Iznenadilo me je i oduševilo, i onda mi je, u sljedećem
dahu, ne samo da izmaknuto tepih pod nogama, nego je urušilo cijeli pod.
Obožavao sam ga i mrzio. Učinio me da se osjećam kao milijunaš, a onda bi
me duboko povrijedio. Svih tih godina, gomila slučajeva je prošla preko mog
stola, i mislim da sam, sve u svemu, obavio prilično pristojan posao. Napravio
sam pogreške, ali sam napravio i neke dobre stvari. Griješio sam, ali
sam napravio i dobrih stvari. Ali reći ću ti, vraški je puno teže sjetiti se dobrih
stvari nego sjetiti se stvari koje su ti uzrokovale bol. Slučajevi koji su pobjegli i
koje nisam riješio, još uvijek bole.«
Nakon toga joj je rekao da je voli i znao je što je Gaby morala misliti: o
stvarima o kojima je razgovarao, stvarima poput toga da ga je to što je bio
policajac naučilo o životu, da je to sve bila alegorija na ono kako bi se
ona osjećala prema svojoj majci. Vjerojatno je mislila o onome što je rekao o
neriješenim slučajevima - kako su ga još uvijek izjedali, kako su nadvladavali bilo
kakav uspjeh u kojemu je mogao uživati - da je to samo analogija s tugom koju je
nosila. Smrt ljudi koje volimo boli više nego milijun zadivljujućih trenutaka.
Ali to nije bila neka alegorija.
To je bio doslovan opis onoga kako se osjećao: nezadovoljstvo neuspjehom,
kako je morao otići u mirovinu prije nego je to želio, i kako je napustio troje ljudi.
Louise Mason.
Johnnya Murphya.
Njegovu sestru Rebeku.

269
 Knjige.Club Books

Nestanak Murphyevih pao je u njegovo krilo u tom zadnjem tjednu, i sve na

što je naišao, bile su zapreke. Čak i njihovi pingovi na odašiljaču - njegova
najveća nada da se otkrije kamo su toga dana otišli - bile su slijepe ulice. Sjetio
se one večeri kada je dobio podatke, kako je bio silno uzbuđen, tako pun naboja
oko toga, a onda je prisilno sletio. Pingovi su trasirali put za oboje, od njihovih
kuća u Brooklynu, dalje preko Long Islanda do Montauka na njegovom vrhu, a
onda do malog izdanka zvanog Crow Island, dvjestotinjak kilometara od
obale. Travis je onda znao da je otok bio povezan sa zagonetnim istraživačkim
bilješkama koje je našao u stanu Johnnya Murphya. To je također potvrdilo nešto
o čemu je Travis puno razmišljao: njih dvoje otišli su na Long Island ukrcati se
na trajekt.
No kasnije tog dana, Johnny i njegova sestra su se vratili na trajekt i išli
natrag autoputom. Zatim, iz razloga koje Travis nije mogao shvatiti, krenuli su
na I-95 sjeverno do Connecticut a gdje su oba njihova telefona zamrla
izvan Stamforda, otprilike osamdeset kilometara od njihovih kuća. Zašto su otišli
u drugom smjeru? Što je bilo u Connecticutu? Izgledalo je da nemaju veze s tom
državom. Izdao je BOLO državnoj policiji za sestrin Cherokee, ali on nikada nije
viđen u blizini Stamforda, i oba se mobitela nisu ponovo vratila nakon što su se
ugasila.
Te večeri, tri dana prije nego je otišao u mirovinu, slučaj je prestao postojati.
Nije mogao shvatiti što se dogodilo njima dvoma. Nije mogao to utvrditi.
A nije mogao utjecati ni na Louise Mason.
Pokušavao je s njom tri mjeseca, a potrudio se još više nakon što je nestao
Johnny Murphy - znajući, u srcu, da su ta dva slučaja povezana, da jedan vodi k
drugome - ali je na kraju iznevjerio Louise. Nije ju mogao pronaći i, najgore od
svega, nikada nije uspio dati odgovor njenoj obitelji. Louise, Murphy, njegova
sestra - oni su samo postali troje ljudi koje je morao pustiti.
Barem do danas, možda.
Spremio se i krenuo na sastanak s Amy Houser.

270
 Knjige.Club Books

58

Očajnička, glupa ideja.

Bila je toliko riskantna, tako duboko nepromišljena da se Rebekah skoro
saplela kad je na nju pomislila, kao da se njene noge bore protiv slika koje se
formiraju u njenoj glavi.
Okrenuvši se, pokušavajući ignorirati razloge da to ne učini, držala se strane
na kojoj su bile zgrade na Main Streetu - zaklanjajući se od Haina na parkiralištu
- i vratila se na vrh padine koja je vodila u luku. Kod trgovine mamcima i
ribolovnim priborom je zastala i provirila iza njenoga ugla.
Kamionet je bio gotovo na njoj.
Povukla se unatrag, naslonila leđima uza zid i čekala. Kad je to napravila,
počela ju je gušiti sumnja, a uslijedio je gotovo histeričan strah: drhtala je,
u očima su joj bile suze, glava joj je bila u plamenu. Kad je čula da Ram dolazi,
zvrndanje njegove prikolice, shvatila je da je tako snažno pritiskala nokte u
cigle da se jedan slomio.
Kamionet zavrne oko ugla bez zaustavljanja i krene u smjeru u kojem se
kretala Rebekah. Odgurne se od zida i jurne točno iza prikolice tako da je Hain -
ako provjeri retrovizore - ne može vidjeti.
Morala se dobro potruditi da održi korak.
Stisnula je zube.
Srce je lupalo.
Na otoku je u prosjeku trčala najviše deset kilometara na sat - sad je morala
trčati puno brže samo da održi korak s kamionetom i prikolicom dok se
polako drndala uz Main Street prema vrhu nagiba.
Prstima je dosegnula i očešala čelični okvir prikolice. Hajde. Jednom kad Ram
dođe na ravninu, bit će gotovo. Pokuša ponovo, pokuša dohvatiti šipku, sada teško
dišući, a bilo joj je tuklo u ušima. Možeš ti to. Hajde, možeš ti to. Pokuša opet i
opet, njena bi ruka zgrabila šipku, a onda skliznula. Osjeti kako se sapliće, pomisli
da je gotovo.
I onda je zgrabi.
Skoro je izgubila uporište, trzaj vozila bio je toliko snažan - ali uspjela je
iskoristiti gibanje kamioneta da se podigne na noge. Pritisne oba đona uz stražnji
dio prikolice. Ruksak je lupi u leđa.
Penjući se preko stražnjeg okvira, zastane pokušavajući uspostaviti kontrolu
nad disanjem. S njene lijeve i desne strane bili su klizni vijci koji su pridržavali
271
 Knjige.Club Books

stražnji okvir prikolice. Otpusti jedan upravo kad Ram dospije na ravninu na vrhu
Main Streeta. Polako se približavajući drugome, zamahne svojim ruksakom
naprijed i posegne prema džepu na vrhu. U njemu su bili ključevi njenog auta.
Oslobodi drugi vijak na okviru.
Pao je na asfalt uz zveket, frcnule su iskre i istoga trena osjeti kako kamionet
koči: Hain je znao da se nešto događa. Mogao je to osjetiti.
Rebekah nije gubila ni trenutak: pomakne se lijevo od Jeepa, otvori vrata
koliko je mogla prije nego su udarila u stranicu prikolice, i sjedne za volan.
Pogleda u razbijeni suvozački prozor, staklo je još uvijek bilo rasuto na podu.
Vidjela je Kyrinu ružičastu žirafu i Roxienu dlaku na stražnjem sjedalu. A onda
zatvori vrata i upali motor.
Auto je upalio.
Pogleda u instrumente da vidi koliko je točno goriva ostalo u Jeepu. Ostalo je
manje od petine rezervoara. Nastojala je da ju to ne obeshrabri: Ako uspijem otići
iz grada, mogu naći ljude koje sam vidjela jutros. Samo mi treba dovoljno goriva
da kupim vrijeme i nađem pomoć.
Stavi auto u rikverc.
Zateturao je unatrag i gotovo istog časa pao na cestu. Udarac je bio tako jak
da Rebeka posrne naprijed i lupi glavom u vrh volana. Na trenutak je
bila ošamućena, mogla je osjetiti kako se auto zanosi bez kontrole.
Stisne kočnicu.
Ponovo tržne naprijed: gledala je kako se na prikolici pale zaustavna svjetla i
kako je sve naglo stalo. Onda se u njenom retrovizoru pojavi lik iza nje, na vrhu
rampe, kod trgovine mamcima i ribolovnim priborom.
Lima.
Okrene auto, što na cesti što na travi, za 180° te stisne gas. Cherokee se sjuri
niz ulicu, Lima se na trenutak nije pomaknuo - možda nije vjerovao to što vidi,
možda još uvijek nesiguran - i kad je shvatio što se dešava i posegnuo za svojim
pištoljem, Rebekah ga je skoro udarila.
Odskočio je da se makne s puta, kotrljajući se po asfaltu, a kad je ponovo bio
na nogama i kad je imao pred sobom pištolj, Rebekah je zakretala za
ugao. Uputila se izvan Helene drugim putem, u suprotnom smjeru od šume i
hostela, prema svjetioniku na zapadnoj obali.
Projurila je Jeepom pored ostataka starih kućanstava obavijenih maglom,
znajući da vozi prebrzo, znajući da je to glupo na ovim cestama. Ali nastavila je,
a noga joj je bila u ravnini s podom.
Što je vozila sjevernije, to se magla više razrjeđivala dok se naposljetku nije
razišla. Pojavilo se sunce, plavo nebo, mramorna plaža svom svojom dužinom s
njene lijeve strane, a zatim svjetionik. U njegovu su podnožju bile udubine stijena

272
 Knjige.Club Books

nepravilnih linija i mogla je vidjeti da su njegova vrata još uvijek otvorena i da

lamataju na vjetru.
Malo je usporila nagnuvši se naprijed i suzivši pogled. Mislila je da je vidjela
kretanje na vratima, u tamnoj unutrašnjosti svjetionika.
No, je li stvarno vidjela?
Ili se samo nadala?
Pogleda u retrovizor provjeravajući vidi li bilo kakvu naznaku Haina i Lime,
a zatim pažnju usmjeri na svjetionik. Bi li trebala otići i provjeriti? Bi li to trebala
ignorirati? Sada je bila zbunjena, nesigurna što napraviti.
Kad je došla do skretanja, odlučila je: skrene na poluotok na kojemu je bio
svjetionik, kamenčići su lupkali po donjem dijelu Cherokeea i pritisnula je sirenu.
Najprije kratko, ali što je išla dalje niz stazu, to je duže držala svoju ruku na sredini
volana.
Nema reakcije.
Nema znaka kretanja unutra.
Onda je nešto čula: vibraciju u daljini, šum skriven treskom oceana. Trebao
joj je trenutak da shvati što je to.
Počne okretati auto.
Okrećući se, nazirala je to u magli, kako se pojavljuje i ponovo nestaje, poput
duha. I onda je, konačno, iznjedrio iz magle.
Kamionet.
Riješili su se prikolice.
Dolazili su po nju, brže nego ikada.

273
 Knjige.Club Books

59

Nagazi na gas.
U svom retrovizoru gledala je kako se iza nje podiže prašina, vihor sivosmeđe
zemlje, i zatim se uputi natrag na Loop. S njene desne strane, dok je auto udarao
i teturao po razlomljenom tlu, izvan fokusa pojavi se Ram, zamrljani crni oblik -
ali mogla je reći da se sada kreću puno brže, mogla je Čuti riku motora nad
hučanjem mora.
Čim se vratila na Loop, skrene lijevo, dalje od njih, prema sjevernoj obali.
Nije čak ni kočila. Zanio se stražnji dio auta, preoštar i prebrz zaokret stjerao ju
je na drugu stranu ceste. Jedan dugi, užasni trenutak nije uspjela steći kontrolu,
motor je vibrirao kao da će eksplodirati, nosom okrenut prema travnatoj
padini koja se naglo spuštala prema rijetkoj nakupini stabala. Ako samo jedan
kotač prijeđe, cijelo vozilo ode za njim.
U zadnjem trenutku se spasila ispravivši smjer kretanja. Čim joj je to uspjelo,
opet stisne gas, Jeep je zamuckivao, poskočio, a onda počeo dobivati na brzini.
Izgubila je dragocjene sekunde, mogla je vidjeti kako joj se kamionet približava,
ali opet je imala kontrolu nad Cherokeeem.
Što je brže išla, to je više motor počeo otkucavati, kao da je nešto pokvareno
ispod haube, poput bombe koja odbrojava do eksplozije. Pokušala je to
ignorirati provjeravajući retrovizor. Ram joj se opet približio - bio je dovoljno
blizu da ih obojicu jasno vidi, njihova lica i izraze na njima - i nešto gore.
Lima se naginjao kroz suvozački prozor.
U njegovim je rukama bio pištolj.
Odjeknuo je pucanj presjekavši popodne poput rike mlažnjaka. Osjetila je
kako se Jeep ispod nje opire, na trenutak pomislivši da je pogođena guma, a
onda shvati da joj je u panici noga s gasa skliznula na kočnicu.
Pogleda ponovo, vidjela ga je kako se priprema za još jedan pucanj.
Učini nešto. Učini to sada.
Ispred nje cesta je počela skretati udesno zavijajući oko stare pilane, odavno
zatvorene, kod koje je jednom bila nakon što je pronašla mapu. Ispred pilane bila
je uska linija borova.
Još jedan pucanj. Treći.
Nešto se odbilo od karoserije, zvuk poput ting na čineli. Kad je pogledala
unatrag, Lima je još uvijek pred sobom imao oružje, a zglavak mu je bio

274
 Knjige.Club Books

položen na crni okvir retrovizora pokušavajući naciljati. Rebekah je znala da će,

ako pogodi gumu, istog časa izgubiti kontrolu nad vozilom.
Mogla bi udariti u borove s desne strane.
Mogla bi se prevrnuti.
Morala je zaustaviti Limu da pogodi. Morala je omesti potjeru. Njihov je auto
bio brži, noviji, snažniji. Cijelo vrijeme ju je sustizao. Noga joj je bila na
podu. Nije mogla ići brže.
I onda joj je pala na um jedna misao.
Možda ne moram.
Stane na kočnicu.
Nagazi na kočnicu tako jako da je sve u Cherokeeu poletjelo naprijed,
ružičasta žirafa je udarila o vjetrobran ispred nje. Sigurnosni pojas snažno ju je
pritisnuo posred grudi. Bol ju je cijelu probola.
Tišina.
A onda lom: kočnice su vrištale, gume cvičale, auto urlao pokušavajući u
zadnji tren promijeniti smjer. Bili su joj tako blizu da ju je bilo nemoguće izbjeći.
Ram je divljački skrenuo udesno udarivši u Jeep i smrskavši stražnje svjetlo.
Trzaj je prošao kroz auto i Cherokee je zateturao prema naprijed, ljuljajući se
i resetirajući.
Sa svoje desne strane je kroz razbijeni prozor gledala kako kamionet napušta
Loop, a onda se, trenutak kasnije, sudara sa stablom. Tri metra od ceste, u
sjeni pilane, stajao je nepomičan, hauba mu se lomila i prelamala poput papira.
Pritom su dva muškarca udarila naprijed, zračni jastuci erumpirali su u njihova
lica.
I, poput zaustavljenog videa, sve se umirilo.
Samo se para nastavila micati zviždeći ispod razbijene haube. Hainova je
glava, zatvorenih očiju, klonula na vrata. Rebekah nije znala je li živ ili mrtav, ali
je definitivno bio onesviješten. Pored njega je Lima još uvijek bio pri svijesti, ali
ošamućen. Provjerila je svoj retrovizor.
Bi li se trebala okrenuti?
Bi li se trebala vratiti u Helenu?
Morala je nazvati policiju prije nego muškarci dođu k sebi - a postojao je i lak
način da to učiniti. Mogla je vidjeti mobitel na mjestu za punjenje u sredini
konzole Rama. Još uvijek je bio na mjestu, unatoč udarcu: ako bi ga zgrabila,
imala bi svoju rutu za bijeg, mogla bi trenutno nazvati policiju.
Bez odgađanja, bez čekanja.
Ali mora ući u njihov auto da ga uzme.

275
 Knjige.Club Books

Splav za spašavanje

Travis je prepustio Gaby svoj auto da se može odvesti na groblje, a njega je

iskrcala na podzemnoj željeznici na 46. Streetu. Dok je vlak treštao kroz zemlju
na putu prema gradu, mislio je na razgovor koji je vodio s kćerkom tog jutra, i o
tome gdje je završio.
Sa slučajevima koje nije uspio dovršiti.
Posegnuo je u hlače i izvadio svoju staru bilježnicu, onu koju je koristio u
NYPD-u nakon što je počeo raditi u Odjelu za nestale osobe. Bila je ispunjena od
prve do zadnje stranice. Nakon što je završio razgovor s Gaby, otišao je gore u
spavaću sobu i kopao po brdu kutija za cipele, i bila je tamo, zakopana u jednoj,
uz ostale bilježnice koje je pokupovao i poispunjavao.
Bio je to tridesetšestogodišnji zapisnik uspjeha i neuspjeha, svjedočanstvo
njegova života kao policajca, zapisano crnom tintom. Prelistao ih je
nekoliko, prisjetivši se drugih slučajeva na kojima je radio i koje je zatvorio, a
onda ih je, svjestan da je postao rastrojen, spremio u ormar. Sve osim jedne.
Ove.
One u kojoj su bile njegove bilješke o Louise Mason.
I o Johnnyu i Rebeki Murphy.
I sada je, dok su ljudi ulazili i izlazili iz vlaka od postaje do postaje, Travis
jedva primjećivao išta drugo. Započelo je s Louise pa je za sada upravo tu ponovo
počeo. Znao je napamet toliko toga o njenom slučaju, detalji njenog nestanka su
bili istetovirani na njemu. Uglavnom je ono što se ipak najbolje zadržalo u
njegovoj glavi bilo to kako je Louise bila bliska sa svojim roditeljima, i koliko su
oni bili shrvani kad ih je, u I danima prije njegova umirovljenja, išao ponovo
posjetiti da im f kaže da još uvijek nije našao njihovu kćer. Često je noću, kad nije
mogao spavati, Travis gledao gore u tamu spavaće sobe i l zamišljao se u njihovoj
situaciji, i Gaby bi nestala, i osjećao bi sve što su Louiseini roditelji osjećali.
Osjećaj neuspjeha bio je ogroman.
Murphya i njegovu sestru nije poznavao tako dobro - ali što god im se
dogodilo, Travis je bio uvjeren da je to povezano s onim što se dogodilo Louise.
Još uvijek nije mogao dokazati da Murphy ne stoji iza svega toga - ali je, u dubini
duše, Travis znao da nije. Nije djelovalo ispravno. Murphy nije spadao u taj
profil, a njegova sestra ne bi nikada napustila svoju djecu.

276
 Knjige.Club Books

A onda su postojali i pingovi mobilnih odašiljača, kako su pratili trag sve do

Connecticuta, a taj razlog nikako nije razumio. I što je manje razumio, to ga je
više mučila frustracija.
Nakon što je prestao biti policajac, razmišljao je o tome da nekoga zamoli za
uslugu, nekog starog kolegu kojeg bi mogao nagovoriti da malo istražuje okolo
za njega, da ganja papirnate tragove i nerazjašnjene istražene informacije, ali i
Louise i Murphyevi bili su dugoročni nestanci. Mjesecima im nije bilo traga. Bilo
je stotine drugih slučajeva ispred njegovog, potvrđenih kriminalnih radnji,
ubojstava, silovanja, pljački, koji su bili jako visoko na listi. 1 možda, ako je bio
iskren prema sebi, postojao je još jedan, uvjerljiviji razlog zašto Travis nije
mogao predati baklju: nitko nije poznavao taj slučaj kao on - i nije nikome
vjerovao da na slučaju radi kao on.
Ali onda je nazvala Amy Houser.
Nazvala ga je u danima nakon što je Naomi preminula, djelomično da Travisu
i njegovoj djeci izrazi sućut. Ali to nije bio jedini razlog. Također je pitala Travisa
bi li ga zanimalo malo honorarnog rada: trebalo je ponovo pregledati neke
slučajeve da se vidi je li nešto promaknuto, a Travis je bio prva osoba na koju je
Houserica pomislila. Travis je odmah pristao: trebao mu je novac i htio je da mu
nešto odvuče pažnju.
Ali pristao je i iz još jednog razloga.
Amy Houser će biti njegova splav za spašavanje.

Travis je čekao Housericu na klupi na južnom dijelu Columbus Parka, pored

neke djece koja su se igrala na jungle gymu. Bilo je hladno, ali oni su se super
zabavljali, i dok ih je gledao, smiješeći se dok su skvičali od zadovoljstva, pitao
se hoće li ikada biti djed. Možda Gaby za par godina, ali ne i Mark: on je već dao
do znanja da ne želi djecu, a kad je to rekao Travisu, Travis je osjetio čudan ubod
krivnje, kao da je on razlog tome: greške koje je napravio kao otac, kad nije bio
kod kuće a trebao je biti, način kako je zanemarivao svoju djecu i ne znajući to.
Uvijek je mislio da je bio dobar otac, čak i uz zahtjeve svoga posla, ali
Markovo priznanje je ostalo u njemu, počelo se ukopavati, i nekoliko puta u
mirovini - kad se još jedan dan probudio sam sa sobom - pitao se je li njegova
samoća neka vrsta kazne.
»Jesi li dobro, Trav?«
Nije vidio da mu Houserica prilazi.
»Kako si, Ames?«
»Sasvim dobro.« Pogleda na sat. »Oprosti što kasnim. Bila sam na najdužem
i najdosadnijem sastanku na svijetu. Pusti mi da te počastim ručkom da se
iskupim.«
Travis ustane. »Ne moraš to napraviti.«

277
 Knjige.Club Books

»Moraš pomoći starijima kad god možeš«, reče namignuvši mu i, kad su se

uputili gore u Mulberry Street u Kineskoj četvrti, ona je provukla ruku u rukavici
ispod njegove ruke i počela mu prepričavati sve uredske tračeve. On je to
obožavao: zbog toga se ponovo osjeća normalno, ponovo povezan s nečim što
razumije.
Konačno, dok je snijeg nastavio padati, Houserica tiho reče: »Stvarno mi je
bilo žao kad sam čula za Naomi.«
Travis kimne. »Hvala, curo.«
»Kako se osjećaš u svemu tome?«
»Ne znam...« Slegne ramenima. »Konfliktno, pretpostavljam.«
Houserica samo kimne: Travis joj je govorio o svom braku.
Jeli su dim sum u restoranu na Mottu.
Tijekom ručka su puno razgovarali o policiji, o promjenama koje su
nadređeni gurali, a onda ga je Houserica iznenadila vijestima da je dobila
unapređenje, zamijenivši Odjel za teške zločine s Odjelom za hladne slučajeve.
»To je izvrsno, Ames.«
Ona se toplo nasmije Travisu. »Hvala, Frank.«
»Rasturit ćeš u tom odjelu, to znaš?«
Pogleda ga na trenutak, s očitim obožavanjem na svom licu - i to ne samo za
njegov rad kao policajca - i Travis je shvatio koliko mu nedostaje policija, ljudi s
kojima je radio, i naročito Amy Houser. Nedostaje mu da je svakodnevno susreće.
Osim jedne pijane večeri kad mu je govorila o ocu kojega nikada nije upoznala,
Houserica nikad nije bila baš pričljiva, ali Travis je dovoljno saznao
prethodnih godina: bila je razvedena, voljela je ići u teretanu, vodila je dječju
softball ekipu za Police Athletic League, i imala je gotovo enciklopedijsko znanje
o akcijskim filmovima iz osamdesetih. Dio njega uvijek je volio što ne zna sve
jer, kako je vrijeme prolazilo, nastavili su saznavati nove i zanimljive stvari jedno
o drugom.
»Trideset sedam i već poručnica«, reče Travis i zazviždi. »Vodit ćeš cijelo to
vražje mjesto dok kažeš keks.«
»Što da kažem? Učila sam od najboljih.«
Nastavili su jesti neko vrijeme, a onda ju je Travis pitao više o promaknuću.
»Je li to što si namijenila meni? Hladni slučajevi?«
»Da«, reče Houserica vadeći čačkalicom komad kozice. »To je otpisano
devedeset devet posto. Samo te moram odvesti natrag na Plazu radi uvođenja.
Ponovo će ti trebati pristup našem sustavu, očito, tako da nekoliko ljudi mora
biti sigurno da nisi potpuni šarlatan.«
Ponovo mu namigne, ali Travis to jedva primijeti: misli su mu zaglavile na
onome što je Houserica rekla o pristupu. To je ono što mu treba. To je ono kako
će ona biti njegova splav za spašavanje. Koliko god to opovrgavao, jer volio je

278
 Knjige.Club Books

Housericu, želio je raditi, i osjećao je krivicu što nosi skriveni motiv na ovaj ručak
s njom, pristup je bio glavni razlog zbog kojega je ovdje upravo sada: morao se
vratiti u sustav. Trebale su mu policijske datoteke.
Pomoću njih bi mogao pronaći Murphyeve.
Pomoću njih bi još uvijek mogao pronaći Louise Mason.

279
 Knjige.Club Books

60

Dok je Rebekah prilazila Ramu, izgledalo je da je muškarci nisu bili svjesni.

Hainova glava još je uvijek bila pognuta, s pogledom na stup upravljača
pomaknut prema njemu. Limi je ruka bila na razbijenoj kontrolnoj ploči i
pokušavao je okrenuti noge prema vratima. Mobitel je bio između njih u utoru za
punjenje na središnjoj točki središnje konzole. Da bi ga izvadila, mora se nagnuti
preko Haina. Što ako je zgrabi? Što ako Lima ima blizu svoj pištolj?
Stala je kao ukopana, a onda se natjerala ponovo pokrenuti. Još uvijek nije
izgledalo da su ju primijetili - ali je Lima svakim pokušajem da izađe iz vozila
bio sve jači. Malo kasnije promijenio je taktiku: naslonio se unatrag i objema
nogama udarao u suvozačka vrata.
Potrčala je prema stražnjem dijelu Rama, i tako se približi Hainovu
otvorenom prozoru sa stražnje strane vozila. Mogla ga je vidjeti u bočnom
retrovizoru još uvijek pognute glave. Izgledao je kao da se opet onesvijestio: oči
su mu bile zatvorene i krv je curila iz njegove obrijane glave, bez prestanka,
kap po kap, što je ostavljalo trag na bočnoj strani auta.
Bila je gotovo u ravnini s Hainovim ramenom kad je Lima otvorio svoja vrata.
Kad su se vratila prema njemu, zaustavio ih je svojom čizmom. Čim je
to napravio, kao da se nešto promijenilo: izgledalo je kao da je postao svjestan
gdje se nalazi i kako se ovdje našao. Počeo je gledati u štetu oko sebe, u Haina,
a onda van u Cherokeea.
Traži mene.
Rebekah padne na bok.
Ispod razine prozora nije ništa vidjela. Mogla je samo čuti: on se ponovo
micao u autu, vjerojatno se pokušavao izvući van. Pogleda na obje strane Loopa -
sad je samo htjela vidjeti još jedan auto - a onda prema pilani znajući da pomoć
neće doći otamo. Malo podalje nalazila se skupina zgrada, sivih s ove udaljenosti.
Bile su udaljene barem kilometar i pol. Bi li netko mogao biti u njima?
Lima je bio izvan auta, ispred drveća.
Ako misli dograbiti telefon, mora to učiniti sada.
Hodala je kao rak ostatak puta do Hainovog razbijenog prozora i zavirila
unutra. Jasno je vidjela Limin struk na drugoj strani kamioneta. Kretao se,
premještao s noge na nogu, kao da pokušava bolje vidjeti Cherokee i Rebeku. Kad
se pomaknuo udesno, mogla je čuti kako lagano povlači nogu. Ozlijedio ju je.
Okrene se ponovo provjerivši Haina. Bio je u istom položaju kao i ranije.

280
 Knjige.Club Books

Osim što su mu oči bile otvorene.

To joj oduzme dah i - budući da se ukipila - podigao je ruku iz krila i pokušao
je zgrabiti za vrat. Uspije odskočiti od njega udarivši glavom u vrh prozora, ali
izbjegne njegov zahvat, a onda ga dlanom pljusne u lice.
Od udarca joj zavibrira zglob.
»Haine?«
Lima se sagne gledajući kroz suvozačka vrata.
Pogled mu se sretne s Rebekinim.
»Ti, kučko jedna!«
Nije mogao zaobići prednju stranu auta bez provlačenja kroz splet borovih
stabala, pa počne hramati prema stražnjem dijelu vukući nogu.
Rebekah se brzo nagne unutra i pokuša zgrabiti mobitel.
On se ni ne pomakne.
Pokuša ponovo shvativši da postoji ista dugmad s obje strane utora u koji je
bio utaknut telefon. Pritisne dugme i ponovo dohvati mobitel.
I dalje je bio zaglavljen.
Provjeravajući Haina, vidjela je da se opet približava. Nagne se još više
unutra, srce je lupalo u grudima, i kad prstima dohvati telefon i izvuče ga iz utora,
počne se izvlačiti van. Hain je opet pokuša dohvatiti.
»Ne!«, vrisne. »Pusti me!«
»Nemoj pustiti toj kučki da ode!«, vikne Lima s njene desne strane. Bio je
negdje kod stražnjeg dijela auta. Mogla je čuti kako vuče svoju nogu.
Rebekah mlatne Haina slobodnom rukom pokušavajući ga lupiti po licu, grlu,
bilo gdje, i pritom se on trgne izbjegavajući njene pokušaje udaraca.
Čvršće je stisne.
»Ne!«, ponovo vrisne lupajući svojim laktom - i ovaj put ga pogodi u grlo.
Istog trena je pusti, tijelo mu se bočno zaokrene - ali s njim i njegove ruke
koje udare njenu ruku i mobitel joj ispadne. Gledala je kako pada na volan, odbija
se od ploče i ispada kroz otvorena suvozačka vrata.
Ne.
Ostane ležati vani među borovima.
Ne, ne, ne.
Izvuče se iz kamioneta, preko Hainova pogrbljenog tijela, i potraži Limu. Sad
joj je bio u vidokrugu, stisnutih zuba, na stražnjim vratima auta. S pištoljem u
ruci. Okrene se na peti i pogleda u Jeep. Bio je predaleko. Jedva bi prešla pola
udaljenosti do Cherokeea dok bi Lima potpuno zaobišao kamionet. Do tada bi
imala metak u leđima.
To znači da je preostao samo jedan izbor.
Trčati.
281
 Knjige.Club Books

61

Prijeđe s ceste na travu i onda među drveće, svjetlo se promijeni, vjetar utihne.
Iza nje je Lima ponovo vikao - i onda zasvira pucanj. Njegov zvuk je bio rušilački,
buka koja para zrak. Drugi pucanj, treći, četvrti. Nije ju mogao vidjeti i nije imao
pojma gdje se nalazi.
Paničario je.
Rebekah se prisjeti jedne slične situacije - ona i Johnny trčali su da spase život
prije pet mjeseci - a onda ponovo ubrza korak. Mogla je osjetiti kako joj se
elektriziraju vene, zrak na licu. Bila je opet u školi, između bijelih linija atletske
staze.
Upravo se tada borovi ponovo prorijede i pilana iznikne iz tla poput titana koji
probija zemlju. Jedva je stajala, s razbijenim prozorima i zahrđalim valovitim
metalom. Ispred je bilo prostrano, neravno, rupičavo tlo prekriveno visokom
travom - na mjestima visokom gotovo kao i Rebekah - i hrpama drvene građe
prekrivene mahovinom.
Prije nego je zaglibila u travu, pogleda lijevo od pilane, na blatnjavu stazu
kojom je vozila Jeepom kada je dolazila ovamo tražeći suho drvo preko
zime. Vozilom je to bio jedini put do ovog mjesta. Mogla bi biti i prečica do
sjevernog boka Loopa. Krene li njome, bila bi bliže zgradama koje je ranije
vidjela.
Netko bi mogao biti u njima.
Krene prema blatnjavoj stazi.
Molim te neka netko tamo bude.
Tada se pojavi.
Cherokee.
Spotakne se i zastane. Lima predvidi njen plan. Silazio je niz blatnjavu stazu
njenim vlastitim autom da joj presiječe put.
Sranje.
Rebekah pogleda okolo, preplašena, očajna. Zadnji put kad je bila ovdje, bila
je zima, temperatura ispod nule, i sve što hladnoća nije stegnula, otpuhali
bi ustranu nemilosrdni zapusi s Atlantika. Sad je u proljeće izgledalo potpuno
drugačije.
Vrati se u visoku travu.
Bila je jako visoka, grmlje jako gusto, zavlačilo joj je noge i ruke dok se
pokušavala sakriti. Što je dalje išla, to je bilo teže vidjeti kroz to i sve je više gubila
282
 Knjige.Club Books

osjećaj za orijentaciju. Bez snijega i mraza, travu ništa nije moglo zaustaviti: kad
se sve smirilo, jedva je mogla vidjeti blatnjavu stazu, Cherokee kako ubrzava po
njoj, a kad vjetar pojača, trava se ponašala kao bujica koja ju je podrivala,
zbunjujući je i hvatajući u stupicu.
Zastajkivala je.
Pokuša povratiti kontrolu: šum trave nadjačavao je ocean i lupanje
Cherokeea, i znala je da joj to može poslužiti da opet uspostavi osjećaj za smjer.
Ocean je bio iza nje, preko borova. Cherokee joj je bio slijeva, sjeverno. Pilana
ravno ispred nje i mogla je vidjeti rampu sa strane, staru i srušenu, gdje su se
nekad premještali trupci. To je bio ulaz. Kad bi mogla proći kroz pilanu, možda
bi izašla na drugom kraju i vratila se na Loop nešto niže, a da Lima to ne primijeti.
A onda, iznenada, padne.
Padne na tlo prije nego shvati što se dogodilo, udarac je bio tako snažan, poput
pesnice u središte grudi. Ostavši bez zraka, okrene se prateći svoje stope u blatu,
pokušavajući vidjeti o što se saplela. To je bio panj, polupokriven travom, udaljen
jedan metar.
Cijelo ju je tijelo paklenski boljelo.
Ozlijedila je rame, gležanj.
Digne se na sve četiri i iskoprca na noge, a bol joj prostruji kroz nogu. Iza
travnatog pokrova, koji je lelujao na vjetru, ugleda Jeep.
Bio je parkiran. Otvorenih vrata.
Nikoga unutra.
Već me traži.
Pokuša se sakriti, trava oko nje se micala. Mogla je čuti samo svoje bilo u
ušima, udarac bubnja koji je nadjačavao svaki drugi zvuk. Nije znala što učiniti
jer nije znala gdje je on. Ti trenuci među borovima, prolazni trenuci pobjede, ta
sloboda koju je osjetila kad je pobjegla iz auta slupanog o stablo - znajući da
je brža od njih - činili su se udaljeni milijunima kilometara.
»Rebekah?«
Sledi se.
To je bio on.
I bio je tik pored nje.

283
 Knjige.Club Books

Sastanci

Kada su se vratili u Police Plazu, Houserica je morala pribilježiti Travisa.

Čak se i tako neznatan čin činio čudnim, malo obeshrabrujućim: dolazio je u tu
zgradu jedanaest godina, otkad je ponovno pristupio NYPD-u kao dio Odjela za
nestale osobe, i nikad se nije morao zaustavljati na recepciji. Sad je bio još samo
jedan dio javnosti. Nešto honorarnog rada i nekoliko ulogiranja u baze podataka
nisu mogli to prikriti.
Liftom su otišli gore gdje se nalazio Odjel za hladne slučajeve. To je bio malen
tim i Travis je poznavao samo jednog člana. Houserica ga je upoznala, s ostalima.
Kad je završila, rekla je: »Vrijeme je da upoznaš načelnicu.«
Vratili su se do lifta.
»Zašto je načelnica na drugom katu?«, upita Travis.
»Bila je na sastancima cijelo jutro. Pristupila je tek prije mjesec dana, tako
da se mora što prije uhodati. Ona je iz Queensa, ali je bila poručnica preko u
Newarku.«
Houserica pritisne dugme za deseti kat.
»Žena kapetanica i sada žena poručnica«, reče Travis nakon što se vrata
zatvore. »To je napredak. Nije ni čudo da su se riješili dinosaura poput mene.«
»Nisu te se trebali riješiti i nisi dinosaur«, reče Houserica nježno ga gurnuvši
ramenom. »Više si nalik neandertalcu.«
Travis se smijao kad se vrata otvore. Krene dolje u ured na desnoj strani, sav
od stakla s metalnim sjenilima. Unutra su bile dvije žene otprilike istih godina:
jednu je prepoznao, drugu nije.
»Poznaš CoD?«
»Sreo sam ju jednom u liftu«, reče Travis gledajući kroz staklo u načelnicu
McKenzie. Bila je za svojim radnim stolom, nešto je pisala. Na stolici sa strane
bila je Houseričina kapetanica, razgovarala s McKenziecom, ali pogledom
već fiksiranim na Travisa. Čak i sa svog mjesta, Travis je mogao vidjeti vatrenu
boju njene crvene kose i koliko su joj bile plave oči: prelijepe( poput ljetnog neba,
ali se nisu slagale s ostatkom njena lica.
Djelovala je žestoko.
»Rekao si da si jednom sreo šeficu u liftu?« Houserica pokuca na vrata ureda,
a zatim komično izvije svoje obrve. »Travise, ti prepredeni psu.«
»Uđi, Amy«, reče McKenzieica prije nego je Travis mogao odgovoriti na šalu.

284
 Knjige.Club Books

Houserica i Travis uđu, a Houserica zatvori vrata za sobom. Predstavi

Travisa McKenzieica, a zatim kapetanici Walker.
Walker ne reče Travisu svoje ime.
»Izvolite«, reče McKenzieica, »sjednite.«
Travis zgrabi stolicu pored Houserice.
»Mislim da smo se već upoznali, Frank«, reče McKenzieica. Ponovo se sjeti
priča o njoj, o nadimku koji je imala među nekim muškim policajcima - Lezbača
- i naročito opaske da se nikada ne smije, ili možda fizički to nije u stanju
napraviti. »Nekoliko dana prije nego ste otišli u mirovinu.«
Travis kimne. »Sjećam se, šefice.«
»Bilo je rano ujutro.«
»Točno tako.«
»Jeste li uspjeli zatvoriti slučaj na kojem ste radili?«
Travis pogleda između McKenzieice i Walkerice i onda, vrlo kratko, u
Housericu. Sve su one znale odgovor jer su već prošle kroz njegov dosje, njegovu
povijest, slučajeve na kojima je radio i one koje nije uspio završiti. To je
značilo da su samo čekale pravi odgovor.
»Ne«, reče on. »Nažalost sam tog dana, kad sam napustio policiju, morao
otići roditeljima žene koju sam pokušavao pronaći i priznati da je nisam uspio
locirati.«
Ovo nije bilo vrijeme za preseravanje radi spašavanja ugleda. Ovo je bila
provjera.
McKenzieica samo kimne. »Kapetanice Walker.«
Walkerica se nagne naprijed u svom sjedalu. »Znam da ste ovdje bili dugo
vremena, Frank, ali cijenim to što ste ovako došli. Ja sam ovdje samo nekoliko
tjedana tako da se još uvijek pokušavam snaći, još uvijek upoznajem ljude. Ne
poznajem vas, osim onoga što sam pročitala na papiru, i bit ću potpuno iskrena,
u PD-u u Newarku, nisam bila oduševljena istragama s vanjskim suradnicima,
čak ni s bivšim policajcima s iskustvom poput vašega.« Njeno se lice jedva micalo
dok je govorila kao da joj je koža bila uštirkana i Travis je mislio da je mogao čuti
blagi naglasak. Ne njujorški, iako je Houserica rekla da je odavde, niti iz Jerseya
gdje je prije radila. Bio je to naglasak odnekle dalje - ali bio je tako blag da nije
mogao biti siguran odakle. Nastavi: »Sve u svemu, čujem da ste bili
izvanredan policajac, sviđa mi se vaša iskrenost, i poručnica Houser kaže da vam
vjeruje, tako da je za sada to dovoljno. Dobili smo federalni projekt da
preispitamo hladne slučajeve koji će najvjerojatnije biti razjašnjeni, što je očito
dobra vijest, ali također imamo dolje u ormarima preko dvanaest tisuća
neriješenih ubojstava koji datiraju sve do sredine osamdesetih, što nije
tako dobro. Trebamo vas da neke počnete zatvarati.«
»Da, gospođo.«

285
 Knjige.Club Books

Walkerica, kao i McKenzieica, samo kimne i onda McKenzieica prijeđe na

uvjete rada na koje je trebao pristati, uključujući i koliko će Travis biti plaćen.
Nije bilo puno, ali je Travisu bilo prihvatljivo. Novac nije bio pravi razlog zašto
je ovdje.
»U redu, hvala što ste došli, Frank«, reče McKenzieica završivši sastanak.
Ustane i stisne mu ruku, Walkerica njemu i Houserici otvori vrata, i prije nego je
shvatio njih su dvoje bili opet u liftu.
»Pa, čini se zabavnom«, reče Travis kad se vrata zatvore.
Houserica se nasmiješi. »Koja?«
»Walkerica.«
»Obje su ozbiljne žene.«
»Nemoj srat.«
»Ipak još uvijek imaš to nešto, Prav.«
On se namršti. »Što hoćeš reći?«
»Znaš ono što govore o McKenzieici? Pa, jednu od stvari koje govore o
McKenzieici da se fizički ne može nasmijati?« Houserica slegne ramenima. »Pa,
tebi se nasmiješila. Mislim da joj se sviđaš.«
Nasmije se. »Sranje.«
»Mislim ozbiljno. Bi li ikad izašao s policajkom na spoj?«
Vrata lifta se otvore.
»Deset godina je mlađa od mene.«
»Pa?«
»I načelnica je.«
»Pa?«
Pomislio je na McKenzieicu i sjeti se kako mu se onog jutra, tjedan dana prije
nego je otišao u mirovinu, nasmiješila u liftu, kako joj je to pristajalo, i kako je
dala do znanja da se ne slaže s tim što ga tjeraju. Bila je privlačna, pametna i
morao je, unatoč svojim protestima, priznati da je na njoj bilo nečeg što mu se
sviđalo.
»Svejedno sam mislio da je lezbijka.«
»To je pretpostavka.«
»Dakle, nije?«
»Ne znam«, reče Houserica. »Nitko nije bio dovoljno hrabar pitati.«
Vratili su se do ureda Odjela za hladne slučajeve. Houserica je odvela
Travisa do ormara s dosjeima i počela kopati po njima.
»Što je s Walkericom?«, upita Travis.
»Što - ona ti se više sviđa?«
»Ne, hoću reći, odakle je ona?«

286
 Knjige.Club Books

»Rekla ti je. Došla je iz Newark PD-a.«

»Ne, odakle je? Ima naglasak.«
»Oh.« Houserica izvuče neke dosjee iz ladica. »Ne znam. Mislim da je netko
rekao da se doselila iz Engleske još u osamdesetima.«

287
 Knjige.Club Books

62

»Rebekah?«
Lima je zvučao tako blizu pa mora da je bio skoro iznad nje. Polako je položila
ruku na blatnjavo tlo, smirivala se dok je vjetar kolao kroz borove, s mora, i
oplakivao visoku travu.
»Rebekah?«
Glas mu je zvučao kao da je ovaj put došao iza nje, ali kad se okrenula tamo
gdje je mislila da bi trebao biti, nije mogla ništa vidjeti.
»Ne mogu te pustiti kući, Rebekah.«
Sada je zvučalo kao da je ispred nje. Koji se vrag događa? Gledala je u svim
smjerovima shvativši da koristi vjetar kao prednost, njegovu sposobnost da nosi
zvukove i skriva njihov izvor. Počela se kretati naprijed, malo pomalo. Svaki put
kad bi povjetarac pojačao, krenula je dalje prema pilani, svaki put kad se smirio,
zastala je, stavila ruku na tlo i nije se usudila pomaknuti osim da promotri okolinu.
Gledala je ispred sebe, na drvenu stazu sa strane pilane, gledala je kako treperi
u vidokrugu i izvan njega svaki put kad bi se vjetar podigao. Bila je tridesetak
metara od nje. Da li da potrči prema njoj - ili da ostane na mjestu?
Užas se širio poput požara.
Pokušala je zaustaviti titranje u svojim rukama, pokušala se barem djelomično
sabrati i - kad je zastala, skoro na sve četiri - slučajno je pogledala ulijevo kroz
pukotinu u travi u obliku slova V.
Bio je to on.
Bio je udaljen od nje manje od deset metara.
Bio joj je okrenut leđima, njegov obris kao silueta nasuprot suncu koje je
bacalo svjetlo boje maslaca preko vrha pilane. Uz njegov bok, okrenut nadolje
i pritisnut uz nogu, bio je pištolj. Budući da se trava micala, počela ga je ponovo
skrivati.
Nije pomaknula ni mišić.
Samo je gledala pokušavajući ne proizvesti nikakav zvuk. Jedan korak njemu
zdesna, pa još jedan - i, još jedan, nestao je.
»Rebekah?«
Glas mu se gotovo gubio na vjetru.
»Znaš da te ne mogu pustiti da pobjegneš.«

288
 Knjige.Club Books

Počela se polako micati, podigavši ruke s tla - dlanovi su joj bili posve
zaglavljeni u blatu kao u brončanom kalupu - i pomicala se pomalo dalje od mjesta
gdje je bio njegov glas, dalje od pilane. Prvi dio prešla je na koljenima, jer je tako
bila bliže tlu, a onda je opet pala na bok.
Dok se premještala, uočila je da nešto leži u sjeni ogromnog komada drveta
veličine debla: komad zahrđalog metala. Izgledao je kao nekakav alat. Na kraju je
bilo nešto što izgleda kao kotač i oštra nazubljena oštrica uz donji dio. Nije znala
što je to i nije ju bilo previše briga: bilo je bitno samo da je oružje.
Prilazeći kroz travu, trgnula ga je.
Gdje si, seronjo?
Oko nje je trava naizgled treperila.
Hajde.
Nadvisila ju je dok je čučala na tlu.
Hajde, znam da si...
Zastane.
Nešto ne valja.
Vjetar od maloprije potpuno je utihnuo. A ako nema vjetra, nema načina da
se trava i dalje pomiče - a ipak se micala. Još uvijek se talasala iza nje, na njenom
ramenu.
Jer je netko dodiruje.
Zavrtjela se na peti odgurnuvši se rukom za sto osamdeset stupnjeva, ali već
je bilo prekasno: bio je točno iznad nje, sjena u travi.
Pucanj propara zrak.

289
 Knjige.Club Books

63

Rebekah posrne unatrag. Dotaknuvši tlo, očekivala je bol - mučnu agoniju

Limina metka koji prodire kroz nju - ali ne osjeti ništa. Pogledavši, svoje
grudi, svoj trbuh, nije bilo rane od metka.
Je li promašio?
S udaljenosti od samo metar i pol?
Pogleda gore, trava je oko nje bila poput zida. Lime nije bilo. Nije ga mogla
nigdje vidjeti. Stane na noge, još uvijek u čučnju za slučaj da je blizu.
Što se, dovraga, dogodilo?
Tada ugleda krv na travi.
Grimizne kapljice na nekim vlatima njoj slijeva. Ugleda i otiske stopala:
muške, velike, jedanaesticu ili dvanaesticu.
Izgledali su kao da idu unatrag.
Pogleda iza sebe, na mjesto na koje je pala, i ugleda zahrđali komad metala
koji je htjela upotrijebiti kao oružje. Podigne ga, čvrsto stegne i ponovo
pogleda prema travi ispred sebe, prema mjestu gdje je bila krv, poput neke
oznake.
Nešto se pomakne.
Vidjela je to krajičkom oka.
Okrene se na peti, u smjeru Cherokeea, a bilo joj je lupalo u ušima. Nikakva
znaka o Limi. Nikakva znaka o ikome.
Ponovo pogleda prema krvi.
Napravi još jedan korak. Pa drugi.
Krv je bila svježa, curila je u tankim crvenim viticama. Ispruži ruku, polako
razdvojivši travu, stišćući oružje jače nego ikad.
Čim to napravi, ugled ga.
Lima je ležao pored nekog trulog drva. Pao je čudno, unatrag ga je gurnuo
metak koji mu je prošao kroz lice. Rebekah napravi još jedan korak
naprijed, njegova je krv s trave prelazila na njenu ruku, ali jedva da to primijeti:
to je on bio na tlu, staklenog pogleda, iz rane od metka kapalo je poput melase
dva i pol centimetra iznad njegovog lijevog oka.
Zaprepaštena, pogleda natrag otkud je došla i odjednom ugleda oblik druge
osobe. Dok se kretao, sjeti se da nikako nije mogla odrediti Limin položaj, kako
je mislila da ju zavarava, nekako kruži oko nje.

290
 Knjige.Club Books

Ali sad je znala da nije bio samo Lima tamo vani.

Bio je i Hain.
Polako se kretala natraške, namjerno korak po korak, pokušavajući učiniti što
je moguće manje buke, stisnuvši oružje tako čvrsto da joj se urezalo u kožu.
Hain je dolazio prema njoj.
Sad ga je mogla vidjeti.
Podigne komad metala koji je držala. Mora ga srediti prije nego je jasno
ugleda. Mora napasti prije nego uopće dobije priliku povući okidač.
Hajde, kučkin sine.
A onda se jedna ruka probije kroz travu, ruka koja posegne prema njoj, njenom
licu, tijelu - i to uopće nije bio Hain.
To je bio čovjek kojega nikad ranije nije srela.
Imao je pištolj uz bok, cijevi okrenute nadolje i čim je valjano odmjeri, ukopa
se na mjestu i pruži joj ruku.
»U redu je, Rebekah«, reče gotovo šapćući.
Polako odloži pištolj na tlo.
»U redu je, obećavam. Nisam ovdje da te ozlijedim, curo.«

291
 Knjige.Club Books

Križanje

Te je večeri Travis, nakon što je oprao suđe od večere, a Gaby bila zauzeta
na FaceTimeu s prijateljicom iz Chicaga, sjeo za stol u dnevnom boravku s deset
hladnih slučajeva koje mu je dala Houserica. Svi su bili ubojstva.
S privremenim korisničkim ID-om koji je sredila Houserica, zgrabio je svoj
laptop i ulogirao se u NCIC te našao svih deset u sustavu. Najveći dio onoga što
je bilo u fizičkim dosjeima, uglavnom je bila slika onoga što je bilo u kompjuteru,
ali su nekim pojedinim digitalnim verzijama nedostajali fini detalji papirnatih
bilježaka koje je morao predati. To nije bilo neobično. Tijekom godina je
surađivao s mnogo policajaca koji su fizički dosje tretirali kao Bibliju, apsolutni
autoritet o slučaju, a NCIC verzija bila je birokratska obaveza. Travis je uvijek
nastojao dobro održavati oboje, ali nije bilo sumnje da je u papirnatim
zabilješkama bio otkucaj srca, jasnoća, koju kompjuter nikad nije mogao vjerno
prenijeti.
»Jesi li u redu, tata?« Gaby je bila na vratima iza njega.
»Da, dobro sam, dušo.«
»Što radiš?«
»Samo gledam neke stvari koje mi je danas dala Amy.« Pogledao je u
daljinski upravljač u njenoj ruci. »Gledaš li nešto?«
»The thing je u devet.«
»Oh, čovječe. Nesumnjivi književni klasik.«
»Nešto nije u redu s Blairom.«
Travis se nasmije. Dok su djeca još uvijek živjela kod kuće, posvetio je dio
svog života u kući samo njima troje i gledao horor filmove s Markom i Gaby.
Naomi nije nikad pokazala neko zanimanje za kino, i to je Travisu bilo u redu: kad
je ona bila vani, ili čak ponekad i kad nije, on bi se sklupčao na kauču, njegovi
sin i kći pored njega svaki sa svoje strane, i gledao bi filmove poput The Thing.
Čak i danas djeca pričaju o tome: nekoliko večeri prije Naominog sprovoda, njih
troje su pričali o romanima Stephena Kinga, i to bi se ubrzo pretvorilo u filmski
maraton: Misery, Vidovitost i Carrie, koji bi potrajao do 3 ujutro.
»Da pripremim kokice?«, upita Gaby.
»Oh, možeš se kladiti. Biti ću gotov za trenutak.«
Travis se vrati za svoj laptop zatvorivši NCIC-ovu stranicu za logiranje, i ode
na folder na desktopu označen s »Montauk«. Kreirao ga je sat vremena ranije
nakon što mu je Amy Houser ponovo pomogla. Prije tri ili četiri godine radila je
292
 Knjige.Club Books

na slučaju - silovanje i ubojstvo - s detektivom iz Suffolk County PD-a, ali on ga

se sjetio samo zato što ga je ona spomenula na prvom zajedničkom ručku, četiri
tjedna nakon njegova odlaska u mirovinu. Čim je počela govoriti o tome kako je
radila s policajcem na Long Islandu, Travis pomisli na Johnnya i Rebeku
Murphy. Stoga je, prije nego što je napustio Police Plazu, a nakon što mu je
Houserica uručila deset dosjea koje je sada imao rasprostrte pred sobom, zapita
bi li mogla pitati detektiva u SCPD-u za uslugu u njegovo ime.
»Zašto?«, upita Houserica.
»Treba mi neki video.«
Gledala ga je sumnjičavo.
»U redu je«, reče joj. »To neće utjecati na ono što radim za tebe.«
»Pa o kojem se slučaju radi?« Ali gotovo u trenutku kad je pitala, stigao joj
je odgovor. »Čekaj, da li još uvijek pokušavaš raditi na onoj stvari s onom
umjetnicom?«
»Vjerojatno neće nigdje voditi.«
»Ali bi moglo?«
Travis slegne ramenima. »Moglo bi.«
Na trenutak ga je gledala, a iza njega se odigravao sukob. »Moram te pitati,
Frank. Nećeš mi ovo zajebati, zar ne?«
»Ne«, reče. »Ne bih to nikada učinio.«
»Jer sam te upravo odvela gore k Walkerici, k McKenzieici, i jamčila za tebe.
Znaš da će me staviti u prometnu policiju ako se bilo što dogodi.«
»Neće. Imaš moju riječ.«
A to je i mislio, što je Houserici bilo dovoljno.
Travis se ponovo koncentrira na svoj laptop. U folderu označenom
»Montauk« bila su dva filea. Prvi je bio označen »30.10.21. ujutro« i kad Travis
dva puta klikne na njega, otvori se pogled na luku u Montauku: na parkiralište,
na prodavaonicu karata natkrivenu zelenom nadstrešnicom, na mol koji se
protezao van u vodu, i na brod na čijoj je strani pisalo CROW LINE.
Video je započinjao u 7 ujutro, sat vremena prije nego je trajekt isplovio za
Crow Island i parkiralište je uglavnom bilo prazno. Ubrzavši na 2x, a potom i na
4x, Travis je gledao sliku: mogao je vidjeti trajektnu rampu, njegova unutrašnjost
bila je dovoljno velika da prihvati između dvadeset i dvadeset pet vozila, ovisno o
njihovoj veličini, mogao je vidjeti članove posade kako se vrzmaju okolo, i mogao
je, na rubu kadra, jedva razaznati neke aute koji su čekali na ukrcaj.
U 7:30 prebaci na normalnu brzinu, dohvati svoju bilježnicu i prelista do
stranice, negdje straga, gdje je zapisao položaje odašiljača za mobitel za Johnnya
Murphya i njegovu sestru. Oni su trasirali cijeli put duž Express-waya do
Montauka, zatim van do Crow Islanda.
Na ekranu je trajekt počeo s ukrcavanjem.
293
 Knjige.Club Books

Na otok nije išlo mnogo vozila jer je 30. listopada bio zadnji dan sezone, što
je olakšalo da vidi ono koje je htio.
Cherokee Jeep.
Koristeći druge privremene podatke za logiranje koje mu je Houserica
pribavila kako bi mogao pristupiti podacima iz DMV-a, provjerio je registarski
broj da bude siguran da je Cherokee definitivno isti onaj koji je registriran
na Rebeku Murphy. Bio je. Njeni DMV podaci bili su pod udatim prezimenom
Russo, ali on je znao - iz razgovora s njenom prijateljicom Noellom - da se vratila
na djevojačko prezime nakon razlaza s mužem. Jeep je nestao u unutrašnjosti
trajekta, i onda, netom prije 8 ujutro, rampa je podignuta. Uskoro je trajekt
polako isplovljavao iz Montauka.
Video je završio.
Otvorio je drugi file, označen »30. 10. 21. popodne«. Vrijeme na videu
pokazivalo je 19:30. Nakon nekoliko minuta trajekt je polako izranjao iz tmine i
izgledao poput nekog čudovišta na površini mora. Netom prije 20h, započeo je
manevar pristajanja na mjesto na istom molu.
Travis uspori video.
Rampa se spustila otkrivajući sve aute i vozila koji su se vratili na kopno za
zimu. Gledao ih je kako izlaze, jedan član posade ih je navodio, i svakome koji se
pojavio Travis bi zabilježio registraciju. Više ih se vratilo nego što ih je otišlo:
zadnji trajekt sezone vratio je ljude koji su boravili na otoku.
Ali nije bilo Cherokee Jeepa.
To je bilo ono na što je razmišljajući proveo svoju mirovinu, slutnja mu se
polako oblikovala u pozadini mozga: Johnny Murphy i njegova sestra nisu se
nikad vratili. Zbog toga BOLO, koji je on postavio, nije nikad dobio rezultate u
Connecticutu. To je značilo, ako su stvarno otišli u Stamford, bilo je to drugim
autom - ali, vjerojatnije, nikada uopće nisu napustili otok.
Napustili su ga samo njihovi telefoni.
To je bila namještaljka, pokušaj skretanja policije s puta, i da se nekoga poput
Travisa natjera da gleda u potpuno krivom smjeru.
I dugo je vremena to upalilo.
Krv mu je živnula kad je minimizirao video i vratio se u svoj preglednik.
Vratio se u DMV podatke i unio registracije svih vozila koje je vidio da su se
iskrcali s trajekta 30. listopada. Svaki put kad je izvadio novu osobu, vratio se na
video i usporedio sliku s vozačke dozvole s vozačevim licem koliko je bilo vidljivo
na videu. To je bio spor posao.
Nakon nekoliko minuta Gaby je ušla iz dnevnog boravka s daljinskim
upravljačem u, ruci. »Hoćeš li doći gledati film, tata?«
»Definitivno. Samo mi daj još pet minuta, dušo, u redu?«

294
 Knjige.Club Books

Unutrašnjost nekih auta bila je jasnija nego ostalih, ali kod većine je mogao
nešto vidjeti, sigurno dovoljno da s priličnom preciznošću usporedi vozača s
njegovom DMV verzijom.
Ali bio je jedan koji se nije uklapao.
Bio je to bijeli Chevy Traverse. DMV je govorio da vozilo pripada Karlu
Stelziku, ali Stelzik je bio šezdesetogodišnjak sive kose, a muškarac na videu, koji
je vozio Stelzikov auto, bio je mlađi - kasnih tridesetih, crne kose, svijetlih očiju.
Travis prebaci na prozor s preglednikom.
Logiravši se u NYPD-ovu bazu podataka, pretraži za Stelzik da vidi ima li
ikakvih upozorenja uz njegovo ime - dosje, uhićenje, bilo što.
Umjesto toga nađe nešto drugo.
I Stelzik je nestao.

295
Knjige.Club Books

Tajna

296
 Knjige.Club Books

64

Rebekah je sjedila s Frankom Travisom u sjeni svjetionika i gledala kako se

približava policija odražavajući život udaljen osamdesetak kilometara. Bilo je pet
brodova, na jednom su bila dva patrolna auta i kola hitne pomoći kao i ono za što
je Travis rekao da je pokretni krim-laboratorij.
On je šutio pored nje kao da je svjestan da ne treba navaljivati. Nakon što je
upucao i ubio Limu kod pilane, odveo ju je od leša natrag prema Cherokeeu.
Ali kad je nazvao 911 sa svog mobitela, Rebekah se više nije mogla suzdržati:
počela je jecati. Iako je Travis bio usred razgovora, vratio se, otvorio vrata i
stavio ruku na njeno rame. A kad je završio razgovor, i policija je krenula, ostao
je na istom mjestu, nastavio šutjeti i pustio je da plače.
Naposljetku ga je pitala može li upotrijebiti njegov mobitel da nazove kući.
Doda joj ga i reče da je ostavlja samu te se vrati tamo gdje je ležao Limin leš, i
ona je tamo sjedila na trenutak samo zureći u telefon, ne vjerujući da je nitko neće
zaustaviti. Mogu pričati sa svojim djevojčicama. Ovo je sve što sam čekala.
Vjerovala je isto što i Caleb u kolibi, ali ta joj je prilika bila oduzeta. Ovaj put nije
bilo nikoga da joj stane na put. Samo je morala nazvati.
Samo što nije znala što će reći.
Kako je mogla objasniti petomjesečno izbivanje u životima dviju djevojčica
koje su bile premalene da razumiju? Za Kyru i Chloe to bi bilo crno-bijelo.
Jednoga ih je dana njihova majka napustila.
1 nije se vratila kući.
Samo čuti njihove glasove bit će zasad dosta.
Ali nije se mogla sjetiti Noelleina broja mobitela, ni Garethova, i kad je
pomislila na Garetha, stalno je mislila na e-mail koji je našla u Inboxu Karla
Stelzika. Pogledala je gore, u visoku travu, i vidjela Travisa kako gazi kroz nju.
Nije ga poznavala, ali bilo je u njemu nešto čemu je vjerovala, a to je značilo da
se nije trebala brinuti o tome što je ili nije Gareth učinio. Za sada ne. Travis će je
zaštititi od Garetha, od bilo koga drugoga tko bi je još uvijek htio ozlijediti,
jer zašto bi inače prevalio toliki put? Zašto raditi na njenom slučaju? Zašto
zaustaviti ljude koji su ju pokušali ubiti?
Ponovo je pogledala u mobitel i utipkala broj broumstonea. Palac joj je na
trenutak lebdio iznad Call i onda je nazvala.
Samo je zvonilo. Bez odgovora.

297
 Knjige.Club Books

Srce joj je brzo lupalo, prekinula je, pitala se što znači to što se nitko ne javlja,
paničareći da to znači nešto loše, a onda se smirila i nazvala informacije. Nije
znala napamet Noellein broj. Operator ju je prespojio i Rebekah je ponovo slušala
dugu zvonjavu dok se, ovaj put, nije javila sekretarica.
»Hej, ovo je Noella. Ostavite poruku i javit ću se.«
Na zvuk Noelleina glasa ponovo su joj navrle suze na oči, ali Rebekah prekine
prije znaka ne želeći da Noe sazna preko snimljene poruke - ili bilo tko drugi u
njenom životu - da je još živa. Kao zadnji pokušaj, ponovo nazove informacije i
zatraži da je spoje s reklamnom agencijom Mendelson za koju je radio Gareth.
Kad se javi operator, Rebekah upita za njega.
»Ne mogu vas spojiti, gospođo«, reče operator.
»Zašto ne?«
»Bojim se da pod tim imenom ovdje više nitko ne radi.«
Rebekah se namršti. »Što?«
»Gareth Russo je napustio posao krajem veljače.«
»Što? Kamo je otišao?«
»Nemam taj podatak, nažalost.«
Rebekah prekine poziv, zavrti joj se u glavi, u grlu se pojavi mučnina. Gareth
je promijenio posao? Ili je to značilo da je potpuno napustio New York? Je li
sa sobom odveo djevojčice? Pokušala se sjetiti imena mjesta na kojem je Noella
radila, pokušala se sjetiti bilo koga drugoga iz svog prijašnjeg života koga
bi mogla nazvati.
»Jesi li dobro, curo?«, upita Travis kad se vratio do auta.
»Ne mogu doći do nikoga.«
Nije htjela opet puknuti. Znala je da je sad puno snažnija, toliko različita od
osobe koja je svojevremeno ostala napuštena na ovom otoku. Ali sad je bila tako
blizu odlaska kući, da vidi svoje djevojčice - tako blizu da ova noćna mora
napokon završi - i osjećala je da joj cijelo tijelo drhti.
»U redu je«, uvjeravao ju je Travis.
»Samo želim s njima razgovarati.«
»Znam da želiš.«
»Ne mogu doći do svog bivšeg, niti do svoje najbolje prijateljice.«
»Ne brini se, mi ćemo doći do njih, u redu?«
»Rekli su da se Gareth preselio, i ne znam da li to znači...«
»Rebekah.« Kad je zastala, on se nasmiješi, reče joj neka diše. »U redu je«,
reče. »Ne moraš se više brinuti. Večeras ideš kući.«
Idem kući, samo bez svog brata.
»Znate li gdje je Johnny?«
»Ne«, reče Travis. »Još ne.«
298
 Knjige.Club Books

Izgledalo je kao da očajnički želi dodati još nešto, neku teoriju koja bi mogla
objasniti što se dogodilo Johnnyu, neki mali tračak nade - ali očito mu ništa nije
palo na pamet. Tijekom pet mjeseci Rebekah si je dopustila da okusi nešto te nade.
Čak si je dopustila i da zamisli bijeg - Johnnyev hrabar čin preživljavanja - kojim
se izvukao živ.
Osim što se uvijek činilo poput fantazije.
Nakon što je odlučila odustati od svojih sumnji o njemu - prihvatiti ono što je
znala u svom srcu da je istina o njenom bratu - shvatila je da nema šanse da bi je
Johnny ikada ostavio, čak i ako se bojao da je mrtva. Uvijek bi se vratio po nju.
Razlog zašto nije, bio je očigledan.

299
 Knjige.Club Books

65

Travis joj je rekao da bi trebali otići po njegov auto tamo gdje ga je ostavio -
na Loopu, sjeverno od pilane - i onda su se odvezli do svjetionika gdje je
rekao policiji da dođe. Uskoro se Dodge Ram pojavio u vidokrugu uz rub ceste, s
razbijenom haubom i smrskanim vjetrobranom.
Kad je Rebekah vidjela praznu vozačevu stranu, osjetila je iznenadni znak
uznemirenosti. »Što je s Hainom?«
Travis je pogleda. »Nestao je.«
»Nestao?«
»Kad sam ranije prošao pored kamioneta, već je bio nestao.«
Travis je bio u pravu: nije bilo Haina, samo dokaz njegova postojanja. Blijedi
trag krvi koji je vodio od vozačevih vrata preko ceste u smjeru svjetionika. Kad su
parkirali i izašli, Travis je pretražio zgradu, ali nije bilo nikakva znaka, našao je
samo još krvi pored svjetionika i prema rubu vode.
»Je li ovdje ikada bio usidren brod?«, pitao je Rebeku očito misleći da ga je
Hain mogao uzeti - ali Rebekah se nije mogla sjetiti. Prošla je pored svjetionika
toliko puno puta, no ili nikad nije vidjela neki brod ili ga se nikad nije sjetila
potražiti: brodovi su brzo postali podsjetnici na njen neuspjeh i simbol njena
straha.
Stajali su tamo neko vrijeme gledajući u smjeru u kojem se Hain mogao
pokušati uputiti i tražeći bilo kakav trag brazde broda ili trag talasanja - ali more je
bilo ogromno, i sivo, i potpuno nedirnuto.
»On bi još uvijek mogao biti na otoku«, reče Rebekah, užasnuta tom idejom.
»A ako je, oni će ga naći«, odgovori Travis pokazujući na vodu, na policijske
brodove koji su dolazili prema njima. »Ako je ozlijeđen, neće dospjeti daleko. A
ako se skriva, koristit će pse. Njegov je miris posvuda na kamionetu.«
Na spomen pasa, Rebekah pomisli na Roxie, kako ju je zaključala u sobi u
hostelu, kako je još uvijek tamo, i srce joj poskoči. Jedva uspjevši dovoljno
brzo izgovoriti riječi, rekla je Travisu za nju, gdje se nalazi i Travis ju je uvjeravao
da će se vratiti po nju kad stignu vlasti. »Moramo čekati i vidjeti što policija
prvo želi učiniti«, dodao je.
Šutjeli su neko vrijeme, njihova je tišina bila ugodna, i onda su polako počeli
pričati o otoku, o događajima koji su doveli do toga da Rebekah ostane na otoku,
o tome kako je sama preživjela tako dugo. Razgovarali su o onoj večeri kad su
Hain i Lima došli na obalu tražeći leš da ga pokopaju, a onda o Galebu i Rebekah

300
 Knjige.Club Books

se sjetila da ga je ostavila u kolibi ozlijeđenog. Travis je nazvao jednog policajca

s kojima je bio u kontaktu i rekao im je da pošalju bolničara ravno u Helenu i
ubrzo su zatim vidjeli jedan brod kako skreće prema luci.
»Kako sam ostala ovdje zaboravljena, Frank?«
Kimnuo je kao da je očekivao to pitanje. »Zvao sam okolo i ljudi ovdje u luci,
oni bi trebali zapisivati registarske brojeve koji stižu i napuštaju otok tako
da znaju tko je otišao i tko je još uvijek ostao. Hoću reći, to je najosnovnija stvar
kad si tako daleko od kopna u mjestu koje se zatvara na pet mjeseci godišnje.
Ali na temelju razgovora koje sam obavio, izgleda da se prestalo zapisivati prije
nekoliko godina. Velika većina ljudi koji ovdje dolaze su ribari, i oni svi
imaju svoj vlastiti prijevoz tako da su otočne vlasti postale aljkave.«
Rebeka spusti glavu.
»Žao mi je, curo.«
»Dakle, kako ste me vi pronašli?«, upita ga.
»Jeste li čuli za nekoga tko se zove Louise Mason?«
Mislima se vratila na hodnik u hostelu, na zid s papirima koje je postavila.
Nikada do sada nije čula za Louiseino prezime i ona nikad nije bila na Rebekinoj
listi sumnjivaca, ali končana nit je išla od Louise do imena koje je pripadalo.
Njenom bratu.
»Ona je bila žena s kojom je Johnny izlazio.«
»Točno. Ona je nestala još u rujnu.«
»I ona je nestala?«
Travis ponovo kimne. »Vaš je brat bio jedan od zadnjih ljudi koji ju je vidio
živu. Priznajem da sam neko vrijeme mislio da bi Johnny mogao s time
biti povezan. Dobio sam taj anonimni poziv koji je nekako sve okrenuo
naglavačke pa sam se vratio natrag i ponovo ga pregledao. Tada sam saznao da
ste on - i vi - nestali tridesetog listopada. Tri nestanka i dvoje ljudi za koje se ne
zna - Louise i vaš brat - bili su jasno i očito povezani.« Napravio je grimasu kao
da mu se ne sviđa što se mora sjetiti nekih teorija i odluka koje je napravio prije
ovog trenutka. »Počinjem se pitati je li moj anonimni pozivatelj mogao biti jedan
od dvojice muškaraca koji su danas došli tražiti vaš leš. Ne znam zašto, ali možda
su mislili da sam im se previše približio. Možda su morali prebaciti krivicu na
Johnnya da zaštite sebe.«
Travis joj onda počne pričati o pingovima mobitelskih odašiljača: »Nešto mi
nikad nije bilo jasno u vezi s njima - zašto Connecticut? Vas dvoje tamo
niste imali nikakve veze, koliko sam mogao vidjeti. Nisam dobio nikakvu
povratnicu o vašem Cherokeeu u Stamfordu ili bilo gdje blizu - čak sam provjerio
i s lokalnom policijom nakon što sam se umirovio, a tako je bilo i u veljači i
ožujku - pa sam počeo misliti da je to moglo biti samo još jedno skretanje. Znao
sam da sam u pravu kad sam se dočepao nekog videa sa sigurnosne kamere u luci
Montauk snimljenog tridesetog listopada: Lima je sišao s trajekta za
301
 Knjige.Club Books

volanom Stelzikovog Chevya. Odvezao je vaše mobitele u Connecticut da zavara

trag policajcima poput mene znajući da će ih zabilježiti odašiljači sve
dotamo. Prema ovome što vi govorite, izgleda da je Hain htio da on doveze vaš
auto, ali Lima vam je zaboravio uzeti ključeve prije nego vas je pokušao ubiti, pa
pretpostavljam da je mislio da je, ako se riješi Stelzikovog Cheviya, to sljedeća
najbolja stvar. Kako god bilo, plan je bio isti: pingati odašiljače i odvesti policiju
u slijepu ulicu u drugoj državi.«
Nasmiješi se, ali to je bilo tužno, gotovo kao isprika. »Gledao sam onaj video
iz Montauka prije tjedan dana i čekanje od tjedan dana da dođem ovamo izgledalo
mi je kao cijela godina. Ne mogu zamisliti kako je bilo vama. Da sam još uvijek
u policiji, mogao bih istog časa dobiti brodove da krenu ovamo s jedinicama i
doznaju što se dogodilo. Mislio sam o tome da uzbunim svoju prijateljicu - ona je
policajka u NYPD-u - ali, ne znam, bila je... Nije bilo...« Djelovao je zdvojno.
»Frank?«
»Oprosti. Nije ništa. Jednostavno ta moja prijateljica, ona mi je vjerovala za
nešto što nije povezano s ovim, jamčila za mene šefovima u New Yorku, napravila
mi uslugu kad se dokopala onog videa iz Montauka, pa je nisam htio uvlačiti u
ovo.« Ponovo je zastao, nešto je ostalo u njegovom izrazu što Rebekah nije mogla
protumačiti. Je li to bilo povezano s njegovom prijateljicom u NYPD-u? »Tako
su mi ruke bile vezane, zadnjih osam dana čekao sam ovaj trajekt nadajući se
odgovorima. I znate li što je bila prva stvar koju sam vidio kad sam se odvezao u
luku Montauk i parkirao na parkiralištu?
Rebekah odmahne glavom.
»Limu. Sjedio sam tamo na parkiralištu čekajući trajekt, i vidio sam te tipove
kako dolaze kamionetom i za sobom vuku prikolicu. I jedan od njih izađe da se
popiša, a kad se okrenuo, vidio sam mu lice, i to je bio isti onaj tip kojega sam
vidio na videu sa sigurnosne kamere, tip koji je vozio Stelzikov auto...«
»Pa ste ih slijedili?«
»Najbolje što sam mogao, a da me ne vide. Ako je jedan od njih obavio onaj
anonimni poziv o Johnnyu, onda sam mislio da postoji velika mogućnost da
znaju kako izgledam. Bio sam u novinama, još od mojih davnih početaka u odjelu,
i bilo je vjerojatno da su napravili svoju domaću zadaću. Znao sam da sam u redu
po pitanju svog auta, jer je bio unajmljen, ali nisam mogao riskirati da mi se
previše približe i vide mene. Zbog toga sam bio zadnji na trajektu, i zbog toga sam
cijelo vrijeme ostao u autu - nisam išao gore uopće tijekom cijele plovidbe. A
onda, kad smo stigli na otok, krenuli su na istok, tamo prema iskopu. Planirao sam
prvo ići do lučkog kapetana da vidim da li vas poznaje, ali to je bilo prije nego se
Lima pojavio u Montauku. Morao sam promijeniti plan. Pa sam ih čekao u
Simmons Gullyu, sakrio se iza te stare zgrade i kad su se ponovo pojavili
devedeset minuta kasnije, imali su vaš Cherokee na prikolici. Bilo mi je zlo kad
sam ga ugledao jer sam znao što to znači za vas, i za Johnnya. Postojao je samo
jedan razlog zašto bi se tako rješavali dokaza. I svađali su se. Vidio sam to, čak i
302
 Knjige.Club Books

otamo gdje sam ja bio. Naravno, sada znam da su tada počeli sumnjati da ste
uopće mrtvi.«
Zato se Lima vratio u kolibu.
Zato je Calebu pokazao njenu fotografiju.
»Hain je htio uzeti nešto goriva pa je pustio Limu na Main Streetu, zatim se
okrenuo i krenuo natrag. Zato je Lima bio sam. Nisam mogao slijediti Haina -
ceste su bile posve prazne i bilo me je lako uočiti - a u Heleni nije bilo drugog
mjesta na kojemu sam mogao samo sjediti u autu i gledati što rade a da me ne
vide. Nisam imao pojma da ste u toj kolibi, i bih li došao.«
»Znam da biste«, reče Rebekah.
Odmahne glavom kao da odluka još nije dozrela. »Nije bilo moguće da
napuste otok dok trajekt ne ode, pa sam znao da je vrijeme na mojoj strani. A
prije nego što sam došao na otok, razgovarao sam s tim kolegom Karla Stelzika
iz Museum of Natural Historya, tipom koji se zove Gideon Burrows, koji ga je
konačno prijavio kao nestalog, i Burrows je rekao da je Stelzik ostao u hostelu na
sjevernoj obali. Pa sam mislio da odem tamo, da vidim što mogu naći. Meni je
izgledalo vjerojatno da je Stelzik ovdje pokopan, ali iako sam to znao, iako sam
vidio vaš Cherokee na prikolici - vrlo očit znak da ste vi i vaš brat također mrtvi
- još uvijek nisam imao ništa o Louise.«
»Jeste li našli išta u hostelu?«
»Ne«, reče. »Nisam čak ni dospio tako daleko. Bio sam na Loopu, sjeverno
od pilane, kad sam čuo taj zaglušujući sudar. Tada sam se okrenuo za sto
osamdeset stupnjeva.«
Sudar je bio kad su Hain i Lima udarili u stablo.
»Evo«, reče Travis. Pružao joj je svoj mobitel s tračkom smiješka na svom
licu. Znao je gdje su joj misli: sada ju je pokušavao izvući iz rupe u kojoj je bila.
»Ona prijateljica u NYPD-u o kojoj sam vam govorio, poslao sam joj poruku
nakon što ste ranije pokušali nazvati svoje djevojčice i zamolio je da mi nađe neke
brojeve.«
Zurio je u telefon na trenutak, kao da neka neizgovorena poruka prolazi
između njega i telefona, a onda ga predao.
Rebekah uzme mobitel. Na ekranu je bila poruka od žene koju je Travis
upisao kao »Amy«. Njena je poruka imala dva broja mobitela.
Jedan za Garetha. Jedan za Noellu.
»Kladim se da postoje neke malene djevojčice koje zaista trebaju čuti svoju
mamu.«
Prsti su joj drhtali i Rebekah pritisne palcem na Garethov broj.
Kad zazvoni, pogledala je na sat: bilo je netom prije 16h tako da je vjerojatno
bilo prerano da Gareth bude kod kuće. Djevojčice bi još uvijek bile u vrtiću, a
on bi bio negdje drugdje. Ako su djevojčice uopće bile u vrtiću u isto vrijeme, ili

303
 Knjige.Club Books

išle u isti vrtić. Ako se Gareth uopće za početak vratio natrag u brownstone.
Možda je odlučio započeti ispočetka negdje drugdje. Što ako se stvarno preselio
u drugi grad? Što ako se preselio k ženi s kojom je spavao? Što ako su djevojčice
sada na nju gledale kao na majku, kao na trajan oslonac u njihovim životima, kao
na jedinu st...
»Halo?«
Glas na drugom kraju linije.

304
 Knjige.Club Books

66

Na trenutak, sve je stalo.

»Halo?«, ponovi glas.
»Gareth?«
Duga, mučna pauza.
»Bek? Bek, jesi li to ti?«
»Da«, reče Rebekah, ushićena, nesigurna, zbunjena time što osjeća. Telefon
je zvonio tako dugo da je bila sigurna da se on nikada neće javiti.
Sad kad se javio, nije znala što reći.
»Bek? Jesi li tu?«
»Da. Da, ovdje sam.«
»Gdje si, dovraga?« Glas ga je izdavao, oscilirao između ljutnje i olakšanja.
»Mislili smo da si mrtva. Nisi zvala, n...«
»Netko me pokušava ubiti.«
To ga navede da istog trena stane. »Što?«
»Netko me pokušava ubiti«, ponovi, ali riječi su se sada gubile, nestajale dok
se mučila zadržati suze. »Johnny i ja, došli smo na otok, i netko nas je
pokušao ubiti, i ne znam što se dogodilo Johnu, a ja sam ostala sama na ovom
mjestu. Nisam mogla doći kući k...«
Utihnula je brišući oči.
»Bek?«
»Ovdje sam sama već pet mjeseci.«
»Na otoku?«
»Da, uz obalu Montauka.«
»Sranje, Bek. Jesi li dobro?« Izgleda da je shvatio kako je to glupo pitanje
čim ga je postavio. »Hoću reći, jesi li ozlijeđena? Da li da zovem...«
»Dobro sam. Policija je ovdje.«
Pogleda u Travisa. Vozili su se oko kilometar i pol uz obalu prema Heleni
gdje je mol gmizao u ocean. To je bila najbliža točka prema svjetioniku do koje
su mogli doći policijski brodovi a da se ne nasukaju. Travis ostavi Rebeku u svom
unajmljenom autu i odšeta dolje da se sastane s policajcima.
»Sranje«, ponovi Gareth. »Bek, tako sam... Ne mogu vjerovati u ovo...«
»Znam«, reče mu.

305
 Knjige.Club Books

»Da li da dođem po tebe ili nešto?«

»Ne, u redu je. Bit ću uskoro kod kuće.« Šmrcnula je. Bit ću uskoro kod kuće.
Čak i sad je bilo teško povjerovati da je to istina, još teže dopustiti sebi da vjeruje u
to. »Nisam znala hoćeš li biti na poslu ili ne«, reče, a običnost te rečenice, njena
apsolutna banalnost i njena velika žudnja da može pitati nešto tako jednostavno i
svakodnevno, izazove još suza u njenim očima.
»Bek?«
»Oprosti«, reče.
»U redu je. Imam novi posao i sad radim popodne od kuće - znaš, otkad si
otišla, uh, otkad si nesta...« Zastane. Nije znao kako opisati to što mu je rekla. »Od
prošle godine. Od prošlog studenog. Djevojčice idu u vrtić ujutro i ja ih pokupim
i dovedem natrag ovdje, i one me stalno prekidaju u poslovnim razgovorima.« U
njegovom tonu bilo je humora, dubokog osjećaja ljubavi prema njihovim kćerima.
»U biti je ispalo prilično dobro«, dodao je, ali onda zastane kao da je shvatio kako
je to moglo zvučati bezosjećajno.
Rebekah pomisli na e-mail koji je Gareth poslao Stelziku, na njegovo mjesto
na listi sumnjivaca, na pitanja na koja je htjela odgovore - ali onda je sve to nestalo
u pozadini. »Mogu li razgovarati s djevojčicama?«
»Da«, reče Gareth. »Da, naravno.«
»Jesu li tu?«
»Da, ovdje su.«
Ali sada se u Garethovu glasu čulo oklijevanje.
»Da«, ponovi. »Da, samo mi daj trenutak.«
Čula ga je kako odlaže telefon i viče: »Kyra! Kyra, dođi ovamo, zlato!« I onda
začuje tihu škripu koraka, stare drvene podne obloge kako stenju, kako se Gareth
penje stubama i nakon toga tišina.
I u toj tišini, nešto je sigurno znala.
Rekao im je da sam mrtva.
Zato je pustio mobitel umjesto da ga uzme gore sa sobom. Otuda oklijevanje
u njegovu glasu, stvar koja ga je omela. Konačno, možda je nakon dva ili tri
mjeseca, bez traga o njoj i Johnnyu, bez znakova kamo su otišli i zašto se nisu
vratili kući, shvatio da mora reći Kyri - jer je Chloe još uvijek bila premalena -
istinu, ili neku verziju istine. Morao joj je reći zašto njena mama ne živi s njima,
zašto nije za doručkom rano ujutro - i zašto nije tamo da ih ušuška navečer.
Pa im je rekao da je mrtva.
Jer je to tako izgledalo.
»Halo?«
Glas joj je došao niotkuda.
»Ky?«

306
 Knjige.Club Books

Nema odgovora.
»Ky, jesi li to ti, baby?«
S druge strane, grobna tišina.
»Kyra? Kyra?«
Zašto ne odgovara?
Ona ne odgovara jer ne zna tko sam.
Ja sam strankinja.
Ne sjeća se moga glasa.
»Ky, u redu je, to sam ja. To je mama.«
Još duža, strašnija tišina.
»Ky«, Rebekah je plakala, »sjećaš se mame, zar ne?«
Opet nije bilo zvuka s druge strane, čak ni pucketanje daha njene kćeri na
liniji, i ovaj put se Rebekah potpuno raspala. Nagnula se na kontrolnu ploču i
sve ju je najednom pogodilo: suze snažne poput svake oluje koja je prohujala
otokom, napuštanje brutalno poput svakog dana koji je bila sama, bol stvarna
kao svaka posjekotina koju je zadobila na svojoj koži, svaka modrica, svako
uganuće. Krajičkom oka vidjela je Travisa kako zuri u nju s mola. Ali nije bilo
ničega što je on mogao učiniti.
Nije bilo ničega što je itko mogao učiniti.
»Je li te Bog poslao natrag?«
Sve je stalo po drugi put.
»Ky?«
Rebekah obriše svoje oči, svoj nos.
»Je li te Bog poslao natrag?«, ponovi Kyra, tankim glasom, suzdržano,
riječima popraćenima nesvojstvenom stidljivošću. Ali to je bila ona. To je bio glas
koji je Rebekah žudjela čuti svaki od 152 dana.
»Da, baby«, reče Rebekah. »Bog me poslao natrag.«
»Jer tata je rekao da si na Nebu.«
Proguta. »Znam da je.«
»Jesi li još na Nebu?«
Obriše oči. »Ne, dušo«, reče Rebekah nježno. »Ne, nisam više na Nebu. Na
putu sam natrag. Uskoro sam kod kuće.«

307
 Knjige.Club Books

67

Istražitelji su raščistili prostor u trgovini mješovitom robom i postavili stol,

nekoliko stolica i pribor za intervjuiranje. Krov je još uvijek prokišnjavao, a
kanta se, koju je Rebekah tamo ostavila da skuplja vodu, prelijevala. Otočani su
rekli policiji da vlasnik trgovine obično ne dolazi prije svibnja, ali Rebekah
je načula kako policajci s njim u jednom trenutku razgovaraju na telefon
objašnjavajući mu što rade. Kasnije je stigao neki ranosezonski ribar i
obavio tekuće popravke na stropu. Cijelo vrijeme je pogledavao u Rebeku.
Gledala je kroz vrata, s dekom oko ramena, s nešto vode na stolu pred sobom,
dok je - vani na ulici - Frank Travis razgovarao s jednim detektivom iz Suffolk
County PD-a. Prošlo je četiri sata otkad ju je našao pred pilanom, tri sata otkad je
završila razgovor s Kyrom i Garethom i dva sata otkad su policajci odlučili
preseliti je u Helenu da je intervjuiraju. Travis joj je rekao da su forenzički timovi
još uvijek kod svjetionika gdje rade na kamionetu pri užareno narančastom sjaju
zalaska sunca, timovi za potragu također su zauzeti pretraživanjem otoka za
tragovima Haina.
Zasad nisu našli ništa.
Detektivka s kojom je Travis razgovarao zvala se Bowners, i bila je mršava,
privlačna žena u kasnim četrdesetima. Pored nje Travis nije mogao izgledati puno
drukčije. Za početak, bio je više od deset godina stariji od nje, tijelo mu je
postajalo sve manje privlačno, kosa tek malo više crna nego siva, brada
tamna, osim na mjestima na kojima je najgušća - na bradi, duž vilice - gdje je
srebrnasta. Na pola razgovora s Bownersicom, izvuče bilježnicu i stavi naočale za
čitanje, ali čudno je što ga ništa od toga nije činilo da izgleda starije. Iz njega je
izvirala energija, vitalnost. Često je viđala istu stvar kod liječnika nakon odlaska u
mirovinu: na kraju je završilo tako da im je nedostajao posao, čak i njegove
najgore strane, i kad god bi se vratili - radi savjetovanja ili držanja predavanja -
bilo je kao da se nešto u njima upalilo. Odbacili bi mirovinu kao da su se
oslobodili zubaca klopke.
Travis i Bowners prekinuli su razgovor i nestali iz vidokruga. Nekoliko
minuta kasnije, Travis se vratio.
Netko je bio s njim.
»Roxie!«
Čim pas začuje Rebekin glas, počne natezati uzicu. Travis se nasmiješi
pokušavajući se snaći s Roxienom borbom da se oslobodi i Rebekah skoči od

308
 Knjige.Club Books

stola. Roxie skoči na nju tako uzbuđena da nije znala s kojim dijelom Rebeke
početi. Rebekah je zauzvrat jednostavno stisne, zatvori oči uživajući.
Tako su ostale dugo vremena.

Malo kasnije, uđe Bownersica.

»Hej, Rebekah«, reče i sjedne pored Travisa. »Već smo se srele. Znam da
želiš kući. Pet mjeseci sama na ovom mjestu...« Ne dovrši rečenicu. »Problem je
u tome što smo dvjestotinjak kilometara od kopna, na otoku s jednim odašiljačem
za mobitele, bez Interneta i bez policijske postaje. Dok se vratimo u
Montauk, izgubit ćemo vrijeme, a moguće i sjećanje. Želim obaviti taj prvi
intervju prije nego odemo. Je li to u redu?«
»Pretpostavljam«, reče Rebekah.
»Htjela bih ga i snimiti, pa samo idem dograbiti kameru«, reče Bownersica i
ponovo izađe u smjeru luke gdje je, Rebekah je znala, parkiran policijski kamion.
Dok je razmišljala o luci, pomisli ponovo na Caleba i upita Travisa kako mu je.
»Prerano je za reći, ali misle da će biti u redu.«
Ona kimne, pogled joj se vrati na prozor, i njih dvoje zašute. Ima još nešto za
pitati - samo nije sigurna želi li odgovor.
»Jesu li već našli Johnnya?«
Travis spoji usne. »Još ne. Žao mi je, Rebekah.«
Ali to nije bilo sve.
»Frank?«
Njegov je pogled bio na predmetu koji je Bownersica donijela sa sobom i
stavila između njih dvoje. Rebekah nije mogla razaznati što je to. Kad Travis
ponovo podigne pogled, izgledao je uznemireno.
»Našli su ovo«, reče i stavi predmet na stol između njih. Bila je to prozirna
plastična vrećica s oznakom: DOKAZ. Unutra je bio novčanik.
Rebekah ostane bez daha.
»To je Johnnyevo, pretpostavljam?«
Ona kimne. »Gdje ste ga našli?«
»U svjetioniku.«
»Svjetioniku? Zašto bi bio tamo?«
»Ne znamo još«, reče Travis.
»Ali njegov leš nije tamo?«
Leš.
Čak je i sada jedva mogla podnijeti tako opisivati Johnnya. Pokušala je misliti
na to kako joj je mogao promaknuti u svjetioniku i odgovor joj je ubrzo došao: jer
ga tamo nije tražila.
»Ne«, reče Travis tiho. »Nismo ga još našli. Žao mi je, curo.«
309
 Knjige.Club Books

Nakon toga su neko vrijeme šutjeli.

»Znaš«, reče Travis konačno, »nisam ti to rekao ranije, ali kad mi je bilo osam
godina, moji roditelji su me doveli ovdje.« Gledao je na Main Street, uronjen u
sjećanja. »Hoću reći, ja sam star čovjek, pa možeš zamisliti koliko davno je to
bilo.« Napravio je vedru grimasu. »Tamo u šezdesetima, Crow Island je bio hit-
odredište. I sjećam se, tijekom jednih ljetnih praznika, moj stari je iznenadio mene
i moju mamu. Odveo nas je skroz do Montauka svojim usranim AMC-om, s
hrđom po svim oblogama, s ovjesom poput tenkovskog, i rekao nam da ćemo se
ovdje ukrcati na trajekt. Ostali smo bez riječi. Na Crow Island su išli bogati ljudi.
Nemoj me krivo shvatiti, odsjeli smo u najjeftinijem, najusranijem hotelu na
otoku, jer je to jedino što si je moj tata mogao priuštiti, ali moja mama i ja? Nas
nije bilo briga. Mi smo bili sretni što uopće ljetujemo, i što ljetujemo na Crow
Islandu.«
»Mi smo bili takvi.«
»Da?«
»Jesam li ti rekla da je moj tata bio policajac?«
»Ne, ali znam da je bio. Kad sam lani razgovarao s Johnnyem, on je rekao da
je tvoj tata radio u 68. policijskoj postaji.«
Kratka pauza na spomen Johnnya.
»U svakom slučaju«, reče Rebekah, »plaća iscrpljenog policajca, s troje djece,
možeš sam izračunati. Ja sam živjela u Engleskoj do svoje osamnaeste i, kad bih
se vratila za ljetne praznike, znali smo ići na isto mjesto u Jerseyu, na Union
Beach. J, tako se zvala. To je bilo jedino ljetovanje koje je tata mogao priuštiti,
ali mi smo ga obožavali.«
Travis kimne. »Tvoj tata je preminuo prije nekoliko godina, zar ne?«
»Da.«
»A tvoj drugi brat?«
»Mike?« Rebekah se silom nasmiješi. »Da, i on je mrtav.«
I onda je pred njima ležala cijela, neuljepšana slika. Rebekin tata je bio mrtav.
Mike je bio mrtav. A sada je bio i Johnny.
Ona je bila sve što je ostalo od Murphyevih.
»Želiš čuti nešto neobično?«. upita Travis. Najednom je izgledao starije,
sivije, pogrbljenije. »Kad sam jutros ušao u Montauk, imao sam taj ludi, potpuno
neprikladni osjećaj nostalgije zbog povratka na otok. Unatoč svemu, užasu
duboko u želucu, glava mi je bila puna slika moje mame i mene kako
gradimo pješčane dvorce na plaži.«
Pojavio se još jedan treptaj na njegovu licu,
»Ali znaš, čim je trajekt isplovio, sve se promijenilo. Sve je jednostavno došlo
u fokus. Nije bilo samo to što sam prepoznao Limu i znao, u želucu, da on i Hain
nešto smjeraju. Nije bilo čak ni to što sam znao da ste ti, tvoj brat i Louise nekako

310
 Knjige.Club Books

povezani - iako to još uvijek ne mogu dokazati - i ako su slučajevi povezani,

vrijedi zaključiti da su ti isti muškarci upetljani u oba. Nije bilo to. Bilo je više to
što sam samo mislio kako ste ti i Johnny zakopani duboko negdje u nekoj rupi i
da će se ljudi koje slijedim ponovo izvući, kao što su se izvukli s Louise.
Usredotočio sam se na očekivanje neuspjeha jer sam bio siguran da ću
iznevjeriti tebe, kao što sam iznevjerio Louise.«
Pogleda Rebeku i nešto se pomakne u njegovim očima. Najprije je pomislila
da je to neka vrsta žalovanja za Louise, a možda je to i bilo. Možda je to bila neka
zaostala emocija, odjek njegovih psihičkih priprema za ono što je mislio da će
ovdje naći. Povijest kako se ponavlja.
Ali nije bilo to: »Jutros sam se odvezao do Montauka razmišljajući da te nikad
- ni na trenutak - neću naći živu. Ali tu si, jer si se za to vraški borila. Način na
koji si ovdje preživjela, bitka koju si vodila, to bi mogla biti najhrabrija stvar koju
sam vidio u svom životu.« Okrene se prema njoj, oči mu bijesnu. »Dakle ono što
želim reći je, znam da tražim puno - znam da tražim vraški puno, više nego što
bih trebao, znam da je sve što želiš da ti život ponovo bude normalan, da budeš
kod kuće sa svojim djevojčicama upravo sada - ali potrebno mi je da budeš hrabra
još neko vrijeme, Rebekah.«
Bownersica se vraćala.
»Ti si ključ, curo.«
»Ključ?«
Pogleda je. »Ne znam zašto su htjeli da budeš mrtva. Još uvijek nemam
nikakvu ideju o tome što se dogodilo s Louise. Ali ima jedna stvar koju znam.«
Nagne se malo bliže k njoj.
»Odgovor je negdje u tvojoj glavi.«

311
 Knjige.Club Books

Identiteti

Bila u taksiju, na putu kući, kad ju je Tillman nazvao na mobitel. Dan prije
dao joj je broj novog burnera koji je koristio, i otada ima taj broj zapisan u
memoriji pa je odmah znala da je to on. Znala je da ne bi zvao bez razloga.
Pritisne Answer. »Dva je ujutro.«
»Da, pa, moramo o nečemu razgovarati.«
»U dva ujutro?«
»Mogli bismo imati problem.«
»I to ne može čekati do jutra?«
»Radi se o Travisu.«
Dah ju je izdao. »Što s njim?«
»I radi se o Axelu, također.«
Pokuša ostati pribrana. »U redu.«
»Možda bolje da to obavimo oči u oči.«
To znači da je stvar velika i potencijalno zbrljana. Osjetila je kako se napinje,
a onda pokuša smisliti najbolje mjesto za sastanak. Nije htjela Tillmana u svojoj
kući. Pokušavala je izbjegavati da je vide s njim koliko god je to moguće,
pogotovo sada. Dobro se narintala da dobije novi posao. Zadnja stvar koja joj je
trebala bilo je postavljanje pitanja o njenom mišljenju kad je tek zasjela za taj
radni stol. Reče: »Mislila sam da je sve to sranje riješeno.«
»To je bio samo flaster, to je sve. Uvijek sam ti to govorio.« Tillman je bio na
rubu. Mogla je to čuti u njegovu glasu. »I sada otkrijem da se Travis vratio i da
radi na hladnim slučajevima. Imaš li uopće pojma koliko je to jebeno glupo?«
»Slučaj Louise Mason je mrtav.«
»A ja ti jamčim da to što se Travis vratio na hladne, to neće samo tako
potrajati.«
»Provjerila sam hladne slučajeve koje smo mu dali.«
»Ti jednostavno ne shvaćaš, zar ne? Travis nije neki šupak. On je pametan.
Zna što radi. A ti si mu jednostavno dala pristup sustavu.«
Osjetila je drhtaj panike.
»Govorila sam ti otpočetka. Ono što smo one večeri napravili s Axelom, to je
bilo samo da se zaustavi bujica. Prije ili kasnije to će nam se vratiti i ugristi nas
za guzicu. Axel je velik problem. On je oduvijek problem.«

312
 Knjige.Club Books

Ona zatvori oči. Znala je da će doći taj dan - sam Tillman ju je upozorio
zadnji put kad su se osobno sreli, na klupi na kraju pristaništa 15. Ali iako je tada
tražila odgodu, i Tillman je to poštovao, znala je da ovaj put ne može biti odgode.
To je neizbježno.
Kad ponovo otvori oči, nakratko uhvati svoj odraz u prozoru taksija, s
telefonom na uhu. Osim njene kose, izgledala je bezbojno, poput utvare, blijede,
izmučene duše, vezane za ništa.
Nijednu osobu. Bez doma.
Bez obitelji.
»Misliš da Travis zna za mene?«, upita ga.
»Ne.«
»Misliš da zna tko si ti? Tvoje detalje?«
»Ne, definitivno ne.«
»Kako možeš biti tako siguran?«
»Jer sam promijenio identitet nakon dobrotvorne priredbe.«
Pogleda u vozača taksija, odjednom svjesna da bi mogao načuti što ona
govori na telefon. Stiša glas i reče: »Nikad mi nisi to rekao. Promijenio si one
noći dobrotvorne priredbe? Zašto?«
»Što misliš zašto?«
To je bilo glupo pitanje.
Oboje su znali što se dogodilo te večeri.
»Ime ‘Nick Tillman’ bilo je osuđeno na propast istoga trenutka kad se
umiješao tvoj dragi Axel.« Prokleta tišina, pretrpana težinom prethodnih šest
mjeseci. »Axel je odgovoran. Axel je razlog što još uvijek trčimo okolo, već
mjesecima pokušavajući začepiti rupe u trupu ovog tonućeg broda. Axel je
problem.«
Gledala je ispred sebe, kroz vjetrobran taksija, u tminu tunela Holland.
Bio je poput usta koja će je progutati.
»Tillmane, znam da se to mora napraviti, ali ...«
»Hain«, stigao je odgovor. »Odsad nadalje, možeš me jednostavno zvati
Hain.«

313
 Knjige.Club Books

68

Tijekom sljedećih sat vremena Rebekah je rekla Bownersici sve. Kad je

završila, ulica je vani bila crna i tiha, trajekt je otišao. Primirila se i policijska
aktivnost. S mjesta gdje je bila, mogla je još uvijek vidjeti neke označene aute, ali
njihova svjetla bila su isključena.
»Žao mi je što ste morali proći kroz sve to«, reče Bownersica čeprkajući
vrhom svoje olovke po stranicama bloka. Unatoč kameri, bilježila je gotovo sve
što joj je Rebekah rekla. »Mislim to ozbiljno«, doda i digne pogled. »I sama imam
djecu. Mora da je to za vas bio pakao.«
Rebekah samo kimne. Bio je. Što se još moglo reći? »Je li Hain još uvijek na
otoku?«, upita.
»Ne«, odgovori Bownersica. »Mislimo da nije.«
Nešto se preokrenulo u Rebekinu želucu.
»Mislimo da je uzeo brod.« Bownersica podigne ruku, naizgled prepoznavši
reakciju. »U redu je, naći ćemo ga. Dotad ćemo osigurati da vi i vaša
obitelj budete zaštićeni. Razgovarala sam s detektivima u NYPD-u i oni su već
postavili djelatnike u vašu kuću.«
Policajci su bili postavljeni izvan kuće u kojoj su spavale njene djevojčice: to
bi bilo jedva vjerojatno prije svega ovoga, nešto što se dešava drugim ljudima.
Sada to nije ni bilo najgore od onoga kroz što je prošla.
»Imena ‘Lima’ i ‘Hain’ su«, nastavi Bownersica, »pseudonimi. »Haina«
nismo uspjeli locirati, iako izgleda da postoji neka povezanost s ukradenim
identitetom muškarca koji se zove Nick Tillman. Pravi Tillman je mrtav već deset
godina, tako da ga Hain - koje god mu je pravo ime - samo koristi. ‘Limu’ smo
sigurno identificirali: zvao se Lorenzo Selestino. Bio je rođen u Limi, u Peruu,
zbog čega je očito izabrao to određeno ime. Još uvijek istražujemo neke tragove,
ali on ima dosje - odslužio je pet godina za napad na Rikersu - tako da je naša
pretpostavka da će ‘Hain’ imati sličnu prošlost. Imat će dosje. Samo ga moramo
pronaći. Naravno, cijela ova stvar postavlja pitanje zašto su odabrali koristiti
pseudonime, čak i kad su bili sami - ili su mislili da jesu. Očit je odgovor da
minimiziraju rizik da ih se tada identificira.«
Bownersica baci pogled na svoje bilješke. »Jedna stvar mi nije jasna«, reče,
»i znam da je to mučilo i Franka. Zašto je Lima došao sam na otok da ubije vas i
vašeg brata? Nismo našli nikakav trag Hainu na kamerama u Montauku.«
Rebekah slegne ramenima. »Nemam pojma.«

314
 Knjige.Club Books

»Rekli ste da ste, kad su se obojica vratili na otok one večeri, imali osjećaj da
je Hain šef?«
»Tako se činilo, da.«
»Pa ako je on bio glavni, zašto sve prepustiti Limi?« Bownersica nije zapravo
pitala Rebeku. »Bilo bi vražje manje riskantno da je i Hain također došao. Sigurno
niste nikada sreli ni tog čovjeka?«
»Ne, nikad.«
»A također niste nikada upoznali Louise Mason. Je li to točno?«
»Ne osobno, ne.«
»Onda je sve što znate o Louise preko Johnnya?«
»I Kirsty Cohen.«
Bownersica mahne svojom olovkom prema Rebeki. »Točno. Vaša prijateljica
sa studija, Kirsty. Ona se igrala posrednika za Louise i Johnnya?«
»Da.«
»Ali Johnny je mislio da Louise nije zainteresirana?«
»Znam da joj je poslao nekoliko poruka nakon što ju je ostavio na
dobrotvornoj priredbi, možda ju je i nazvao, ali nije nikada dobio odgovor. Nije
puno pričao o tome.«
»O Louise? Je li to bilo neobično?«
»Nimalo. Johnny je držao stvari za sebe kad su u pitanju veze. Nije volio o
njima pričati dok nije bio siguran da je stvar stvarna, i da je žena iskreno
zainteresirana.« Rebekah je mislila na priznanje koje joj je brat izrekao večer
nakon onog incidenta u Londonu. »Johnny se uvijek bojao da će biti povrijeđen.
Ali mislim da mu se sviđala.«
Nastala je kratka, grobna tišina. Sviđala mu se, činilo se i da se on njoj sviđa,
i u nekom drugom životu mogli su završiti zajedno. Ali ne u ovom.
Travis se promeškolji u separeu. »U redu, evo što ja znam o večeri kad je
Louise nestala«, reče s bilježnicom ispred sebe. Svaki centimetar je bio ispunjen
škrabotinama na marginama, dijagramima, telefonskim brojevima. »Dvadeset
trećeg rujna prošle godine otišla je s tvojim bratom na dobrotvornu priredbu u
Royal Union Hotel u East Villageu. To je bilo za dječju dobrotvornu udrugu
One Life, Second Chance. Louise je bila jedna od pokroviteljica i ponudila je
naslikati nečiji portret kao dio aukcije koju su priredili. U svakom slučaju, Johnny
je dobio poziv iz bolnice, da tvoja prijateljica Noella ima apendicitis, baš u
trenutku kad su njih dvoje dolazili u hotel tako da je ostavio Louise na
dobrotvornoj priredbi - osiguravši da uredno stigne na događaj - a onda je otišao
natrag u Brooklyn. Ona je ušla unutra...« Travis zastane: treptaj, dugi uzdah. »Do
kraja večeri je nestala.«
»Nitko se ne sjeća da ju je vidio?«, upita Rebekah.

315
 Knjige.Club Books

»Puno ljudi se sjećalo da ju je vidjelo na tom događaju, ali nitko se nije sjećao
da ju je vidio kako odlazi. Najbolje što sam ikada dobio je mogući pogled na nju u
hotelskom baru.« Otišao je na zadnji dio svoje bilježnice gdje je bila vrećica
natrpana s još papira. Odvezavši vrpcu, sve je, izvadio. Većina papira bila
je presavijena, uključujući sjajni ispis, nejasan i taman: kadar s nadzorne kamere.
»To je hotelski bar«, reče gurnuvši to prema Rebeki. »Kamera je vani u hodniku,
što ne pomaže. Ali mislim da bi to mogla biti njena glava.« Pokaže prstom u
neizražajnu gornju polovicu lica, zasjenjenu ljudima i otvorenim vratima bara.
»Razgovara s nekim.«
Travisov prst se premjesti s Louise na drugo lice, još zasjenjenije na rubovima
kadra. To je bio muškarac, bijelac ili Latino, uhvaćen usred širokog
smiješka. Mogla je vidjeti nejasan profil njegova lica, ali osim toga bilo je
nemoguće biti siguran u bilo što drugo: kadar je bio zumiran, zamrljan.
»Znaš li tko je to?«, upita Rebekah.
»Mogao bi biti Hain.«
Rebekah se nagne bliže slici.
»Ili bi mogao biti Lima.« Travis izabere drugi list presavijenog papira, otvori
ga, i stavi pred nju. »Ovo su dvije najbolje snimke bara koje imamo u
vrijeme prije nego je Louise nestala«, reče i gurne preko ostaloga.
To je bila druga fotografija s iste kamere u istom dijelu hotela. Ova je
prikazivala veći dio foajea, bar je bio jedva vidljiv na lijevom rubu kadra. Kamera
mora da se okretala. Drugdje su se gosti muvali ili čekali u redu na recepciji ili su
navirali kroz vrata predvorja.
Fotografija je bila izbijeljena, rezolucija srednja, zrnasta.
Rebekim pogled skrene lijevo u kadru.
Trebao joj je trenutak da shvati što joj je privuklo pažnju, ali onda je ušlo u
fokus: grupa muškaraca upravo je bila na vratima bara - njih petorica, možda više
- splet ruku i nogu. Jedan je imao ruku na vratima držeći ih otvorenima, kao da se
sprema otići. Bilo je nemoguće vidjeti tko je on, jer osim rukava jakne, bio je iza
djelomično otvorenih vrata, a bilo je nemoguće razaznati i ostale muškarce,
pogotovo kao pojedince, jer su se njihovi smokinzi i tamna odijela stapali u jednu
homogenu mrlju ili su dijelovi njih bili odrezani kadrom. Sve što je Rebekah
mogla jasno vidjeti bila su dva lica: konobar u prednjem planu...
...i još netko.
Pogleda u Travisa. »Tko je to?«
Pokaže na muškarca u grupi. Zbog udaljenosti između njega i kamere,
njegove crte lica bile su zamrljane. Rebekah je mogla vidjeti da je bijelac, kosa
mu je bila crna ili jako tamnosmeđa, i bio je jedan od najviših muškaraca. Nosio
je sivo odijelo, bijelu košulju i crnu kravatu na dobrotvornoj priredbi. Oči su
mu bile samo mrlje, tamne točke zasjenjene barskom rasvjetom.

316
 Knjige.Club Books

Travis se nagne. »Nisam siguran. Nije bilo moguće dobiti konačnu predodžbu
o tome tko je u hotelu te večeri jer, iako sam imao sva imena s popisa
gostiju, hotelski bar je otvoren za javnost. Svatko je ovdje mogao ušetati s ulice.«
Malo nakrene svoju glavu pokušavajući dobiti bolji pogled na tog
muškarca. »Zašto? Misliš li da bi ga mogla poznavati?«
Bownersica prstom dovuče originalnu nadzornu fotografiju bara - za što je
Travis vjerovao da je Louise kako razgovara s malo više od jednog nosa, ustima
i širokim smiješkom - i okrene je tako da Rebekah može usporediti te dvije
fotografije, jednu pored druge. »Ne žuri se«, reče smireno.
Ali nije bila smirena, Rebekah je mogla vidjeti.
»Ne znam da li ja...« Rebekah zastane. »Ne mislim da ga poznajem.«
Ali onda ponovo pogleda u muškarčevo lice.
Ili poznajem?
Još više približi sliku.
Još je više zurila u njegovo lice.
I onda ju je zgromilo.

317
 Knjige.Club Books

Prije

Nakon što se obukla, Rebekah je izašla iz kupaonice vidjela ga kako namješta

krevet. Bio joj je okrenut leđima i naginjao se preko madraca, obučen u bijeli
prsluk i hlače sive trenirke. Najprije ju nije primijetio. Na trenutak je stajala na
vratima, nesigurna što da napravi. Gledala je okolo po njegovom stanu: bio je
lijep, udoban, na zidovima fotografije starog New Yorka, iz kuhinje od njih lijevo
dopirao je miris kave i slanine, a dnevni boravak je, kroz vrata ispred njih,
preplavilo ranojutarnje sunce. Iza kreveta je bio zid od crvene cigle s potpisanom
nogometnom majicom, ime HENRY napisano iznad broja 14, i bila je na zidu u
okviru.
»Voliš nogomet?«
Okrenuo se, iznenađen što tamo vidi Rebeku, a onda mu je pogled slijedio
njen na okvir. »Oh.« On se nasmiješio. »Da, veliki obožavatelj. Thierry je bio moj
junak.«
Kimnula je, nije znala što više reći.
Opet je pomislila kako je zgodan. Njoj je bilo trideset devet godina, a on je
bio barem petnaest godina stariji, njegova kosa i čekinje sivo prošarane, ali to
mu je pristajalo. Bio je u kondiciji, snažnog tijela. Pazio je na sebe.
»Slušaj«, reče, »stvarno mi je žao zbog...« Izgubio se. Zbog svega ovoga:
protekle noći toliko se napiti da se ničega ne sjećamo, čak ni imena jedan
drugome. »Možda bismo trebali ispočetka«, doda on smiješeći se ponovo,
pružajući joj ruku, očigledno se nadajući da će je prihvatiti. »Bok, ja sam Daniel.«
Oklijevala je na trenutak.
Ali onda je stavila svoju ruku u njegovu.
»Bok«, reče. »Ja sam Rebekah.«
Zurili su jedno u drugo, nisu bili u stanju smisliti ništa drugo da ispune
prazninu. A onda se on pospano nasmijao, ona također, i to je čini se
raščistilo zrak.
»Osjećam da bih trebao biti iskren s tobom«, reče, a u njoj je bujao užas.
»Imam nekog drugog u svom životu, a pretpostavljam i ti također?«
Ona se namršti. »Malo je složenije od toga.«
»U redu«, reče, a njoj je bilo drago što nije postavio sljedeće pitanje. Nije
htjela da mora objašnjavati. »Mislio sam što sam ranije rekao. Obično ne
radim ovakve stvari. To nisam ja. Ona i ja... ne znam... pretpostavljam da smo na
318
 Knjige.Club Books

čudnom mjestu trenutno, ali to nije nikakav izgovor. Nisam sinoć izašao tražeći
ovo, uvjeravam te. To ne bih nikada učinio.«
Iz nekog razloga, iako je jedva išta znala o njemu osim imena, vjerovala mu
je. Djelovao je tako iskreno, tako ozbiljno. Dobila je iznenadni poriv da mu kaže o
Garethu, o njihovom razlazu, jer na čudnom mjestu u tom trenutku bila je upravo
definicija i njihove veze: razišli su se, ona je još tugovala zbog njegove
nevjere, ali postigli su ravnotežu u kojoj nisu razgovarali o tome da budu ponovo
zajedno, ali se nisu više svađali i nisu tražili kako pokrenuti stvari.
Što je to bilo, ako ne čudno?
»Mislim da joj neću reći za ovo«, prizna Daniel namrgodivši se kao da ga je
priznanje nekako povrijedilo.
Ona nije znala što reći na to jer nije znala što je bolje: priznati to ili kriti.
Osjećala se udobnije s ovim drugim, kriti to, zakopati to, ali to bi bila
odluka isprepletena s naknadnim šokovima. Znala je koji je ona tip osobe, pa je
već znala da svaki put kad se počne nekako miriti s tim što se ovdje dogodilo -
ili najbliže tome koliko je moguće - pogodio bi je drhtaj. Jednostavno je bila tako
sazdana. Tako da je odmahnula glavom i rekla: »Ne, neću ni ja. Jednostavno
je previše...« Nije mogla smisliti ništa kako definirati svoju situaciju osim te
riječi: komplicirano. Bilo je tako prozaično - ali savršeno je to sumiralo.
Nasmiješio se, pokušao podignuti raspoloženje i među njih se uvukla
nespretna, neelegantna tišina. Samo su se gledali, nesigurni što da još kažu.
»Pa, mislim da je vrijeme da odem, Daniele«, reče Rebekah.
»Sjećaš li se filma Policajac s Beverly Hillsa?«
Namrštila se, izbačena iz ravnoteže promjenom smjera.
»Ne brini se«, reče podižući ruku, »postoji poanta u ovome. Želim reći da je
taj film bio velik kad sam bio u srednjoj školi u osamdesetima. Bio sam tinejdžer i
mislio sam da sam tako cool, a što je bilo još veća fora, ne samo da smo moji
prijatelji i ja mogli citirati sve najbolje replike Eddia Murphya, ja sam
stvarno imao isto prezime kao lik kojega je igrao.«
Ona još uvijek nije shvaćala. Pa što?
Vidio je njenu zbunjenost i odmahnuo je glavom ispričavajući se. »Oprosti.
Što sam upravo pokušao reći, vrlo neelegantno, to je da se zovem Daniel
Foley ako, kasnije, stvari postanu... manje komplicirane.«
Govorio je da mu se sviđa.
I htio ju je upoznati.
Pogledala ga je, kako je bio zgodan, kako je mogao biti uljudan i nespretan,
kako samozatajan i apologetski, i osjetila je trenutno zujanje.
U njemu je bilo i nešto što joj se sviđalo.

319
 Knjige.Club Books

Ali onda je odagnala cijelu tu ideju iz svoje glave. Njen život je već bio
zbrkan. Ovo bi samo pogoršalo stvari. Trebalo joj je da se stvari smire, a ne da
eskaliraju.
»U redu«, reče ona.
»U redu«, ponovi on, naizgled s olakšanjem što se ona nije smela i otrčala
prema vratima. Ponovo se nasmiješio: to je bio lijep smiješak. »Pa, sad znaš
gdje živim.«
Kimnula je.
»A znaš i moje ime.«
»Znam«, reče ona. »G. Daniel Foley.«
»Axel Foley«, odgovori on.
»Što?«
Tako se zvao lik Eddia Murphya u Policajcu s Beverly Hillsa«, reče, »pa su
me svi počeli tako zvati. Tako me zovu prijatelji.«
Rebekah samo ponovo kimne.
»Ja nisam Daniel za većinu ljudi«, reče on. »Ja sam Axel.«

320
 Knjige.Club Books

Stražnje sjedalo

Prije šest mjeseci

U podzemnoj garaži bilo je tiho.

To je bila vražja sreća.
Hain je izašao iz lifta i počeo tražiti Lexus. Brzo ga je našao, hauba mu je
bila duža nego autima s obje njegove strane, prednji kraj virio je nosom poput
životinje koja trči iz zaklona. Ponovo je provjerio oko sebe provjeravajući
da nitko drugi nije na ovoj razini, a onda požurio niz rampu. Dok je hodao, počeo
je prelaziti preko pozadinske priče koju je već smislio za čovjeka koji se zove
Stewart Laurence Hain. Njegovo vrijeme kao Nicka Tillmana je završeno. Taj ID
je dokrajčen. Dokrajčen je čim ga je Axel nazvao i rekao mu što se dogodilo.
Tillman je, koliko god oprezan, bio trag koji je u konačnici mogao dovesti do tog
trenutka. Hain to nije bio. Hain je bio nov novcat pseudonim koji je bio potpuno
slijepa ulica.
Prednje sjedalo Lexusa došlo je na vidjelo.
Axel je bio na vozačevoj strani, s rukama na volanu, košulje otkopčane na
vrhu i bez crne kravate. Pogledi su im se sreli kroz vjetrobran.
Pred Hainovim pogledom Axel se stisnuo.
Hain je ubrzao korak, pažnja mu se prebacila na ostatak garaže tražeći
znakove ljudi koji izlaze iz lifta, dolaze, telefoniraju, puše u kutovima. Zrak je još
uvijek bio čist. Kad mu se našao na vidiku, Axel je spustio prozor, ali Hain nije
čekao: naglo je otvorio vozačeva vrata. »Izađi van«, prosikće.
»Hvala sto si došao...«
»Izađi jebeno van.«
Axel je učinio točno što se od njega tražilo.
»Zakopčaj svoju košulju i stavi kravatu.«
Dok je Axel slijedio njegove upute, Hain je još jednom pogledao naokolo po
garaži. »Je li te itko vidio ovdje dolje?«
Axel odmahne glavom. »Ne.«
»Jesi li siguran?«
»Sto posto.«
Hain pogleda unutar Lexusa.
321
 Knjige.Club Books

»Što da napravim?«, upita Axel.

»Stišaj se.«
»Što da napravim?«, ponovi, ovaj put šaptom.
»Ti nećeš napraviti ništa.«
Axel se namršti. »Što želiš reći?«
Hain otrgne pogled s Lexusa, a onda se okrene prema Axelu licem punim
gnjeva. Htio je slomiti to govno napola, zadaviti ga, prebiti ga. Umjesto toga
udahne i reče: »Hoću reći, ti nećeš ništa napraviti. Ti ćeš ići gore i praviti se da se
ništa nije dogodilo.«
Zurili su jedan u drugog.
Hain se namršti. »Što? Je li ti to previše?«
»Ne, samo...«
»Samo što?«
»Ne znam što svima reći.«
Hain je dugo i oštro gledao Axela. »Sereš?«
»Ne, ja ...«
»Ti si najveća jebena lažovčina koju sam ikad sreo u životu. Ti stalno lažeš
ljudima. To si ti. Pa misli na ovo kao na samo još jedan komad guzice i siguran
sam da ćeš uspjeti smisliti nešto uvjerljivo.«
»U redu«, ponovo promrmlja Axel, omalovažen.
»Ljudi moraju vjerovati da je sve normalno. Moraš ići gore i biti Axel, ili
Daniel, ili kako god se jebeno večeras zoveš.«
»Znam«.
»Izgledaj normalno.«
Axel poravna svoju odjeću. Svoju kosu.
»Ako nisi uvjerljiv«, reče Hain, »zajebat ćeš nas obojicu.«
Axel ne odgovori.
Hain mu se približi. »Razumiješ li?«
Axel kimne.
Hain ga zgrabi za vrat. »Ne izgledaš kao da me slušaš.« Govorio je kroz zube
pijuckajući riječi u Axelovo lice. »Ja neću za ovo platiti, čuješ li me?«
Axel pokuša ponovo kimnuti, ali nije mogao pomaknuti glavu.
»Čuješ li me?«
»Čujem te«, prošišta.
Hain ga je držao na trenutak uz auto, zarivši svoje nokte u Axelovo grlo. I
onda je konačno popustio stisak i uzmaknuo.
Ponovo je pogledao unutar Lexusa.
Mrtve oči Louise Mason zurile su ukočenim pogledom.
322
Knjige.Club Books

Sloboda

323
 Knjige.Club Books

69

Kasno navečer u petak 1. travnja, šest mjeseci nakon nestanka Louise Mason
i dvanaest sati nakon što se Frank Travis ukrcao na trajekt za Crow Island te otkrio
da je Rebekah još uvijek živa, u Fort Washington Parku pronađeno je tijelo ispod
George Washington Bridgea. Žrtva - muškarac bijelac, u srednjim pedesetima -
naizgled je počinio samoubojstvo prešavši ogradu na rubu mosta, a potom
skočivši sa sedamdeset metara u smrt.
Ime muškarca je Daniel Foley.
Za njegove prijatelje, Axel.
Bio je neoženjen, njegovi su roditelji umrli kad je bio u dvadesetima, nije
imao braće ni sestara i izgledalo je da nije bio ni s kim u vezi u trenutku
svoje smrti. Ali Foley nije bio pustinjak. Zapravo je bilo suprotno. Unutar
nekoliko sati su detektivi u 33. policijskoj postaji mogli vrlo brzo stvoriti sliku
o tome tko je on, ne samo zahvaljujući Foleyevim kolegama u Retrigramu,
gigantu društvenih mreža, gdje je radio dva desetljeća u oglasnom i bio vrlo
omiljen član osoblja. Zvali su ga »ljubaznim« i »darežljivim«, sa »sjajnim
smislom za humor«, i unatoč prilično skromnim akademskim kvalifikacijama -
business degree sa Staten Island Collegea, koji je završio u svojim
srednjim dvadesetima nakon što je prvotno odustao od srednje škole - govorili su
da je vrlo često bio najpametniji tip u sobi. Gotovo općenito su ljudi koji su
poznavali Daniela »Axela« Foleya, od školskih prijatelja s kojima je ostao u
kontaktu do ljudi u Retrigramu, opisali da su ostali šokirani na vijest. Jedan je
rekao: »Ako bi me netko pitao da imenujem osobu koja bi manje vjerojatno
počinila samoubojstvo, ne bih se mogao sjetiti nijedne. Axel nije nikada bio napet,
nikada očajan, nije imao nisko samopouzdanje, nikad nije bio uplakan, nije mu
nedostajalo energije. Nije izgubio na težini, nikad nije govorio da ga muči
nesanica... Hoću reći, sve stvari koje znam o depresiji, on od njih nije bolovao.
Ne mogu smisliti ni jedan jedini razlog zašto bi skočio.«
No, skočio je.
Stoga su sljedećeg dana policajci u 33.-oj počeli istraživati ideju da je Foley
možda gurnut. Ako je to bilo ubojstvo, to bi moglo bolje objasniti zašto
bi napravio nešto naizgled toliko izvan svoga karaktera, tako drastično.
Ali nisu mogli naći nikakav dokaz da je itko slijedio Foleya do mjesta
samoubojstva.
Prometne kamere oko mosta pokazale su kako hoda zapadno na 178. Streetu
i hoda južnim krakom Haven Avenue, betonskom spiralom koja se uvija i penje
324
 Knjige.Club Books

na osmu razinu. Otuda je prešao većinu puta prema prvom visećem tornju. U
minutama nakon toga nijedan drugi pješak nije izašao istim putem kojim je ušao
Foley i nitko nije išao zapadno u New Jersey, tako da nitko nije bio s njim na
mostu u tom trenutku. Kad su detektivi prevrtjeli film od ostatka večeri, koristeći
tri kamere na tri različite točke, sve što su našli, bili su novi kutevi na istu stvar:
Daniel Foley kako skače u smrt.
To je sto posto bilo samoubojstvo.
Samo nisu razumjeli zašto je to učinio.
Ali onda je, dvadeset četiri sata nakon Foleyeve smrti, kasno 2. travnja,
policajka iz Suffolk County PD-a, koja se zove Bowners, promijenila smjer
slučaja kad se srela s detektivima u 33. policijskoj postaji i rekla im da bi mogla
imati nešto - ili, točnije, nekoga.
Ime joj je Rebekah.

325
 Knjige.Club Books

70

Kasnije je Travis rekao Rebeki sve o Danielu Foleyu, o potrazi za odgovorima

o njegovu samoubojstvu, a onda je nakratko te večeri - nakon što je identificirala
Foleya na slici iz hotela - Rebekah bila prepuštena vlastitim mislima.
Travis i Bownersica su izišli iz trgovine mješovitom robom, a ona je ostala s
Roxie milujući je, zbunjena, povrijeđena i posramljena što je morala
prepričati večer kad je spavala s Foleyem.
Čovjekom odgovornim što je Louise Mason nestala.
Možda s čovjekom odgovornim za sve ovo.
Tijekom vremena koje je provela na otoku, čak i kad je pribila ime Daniel na
hodnik hostela, nikad se nije ozbiljno pozabavila idejom da je sve ovo zbog njega,
djelomično zato što su se druge teorije - i drugi sumnjivci - činili vjerojatnijima.
Anoniman seks s neznancem izgledao je tako nisko na listi motiva da se želi da
netko bude mrtav, da ga je jedva primijetila, i još uvijek nije sasvim imalo smisla,
čak ni sada. To je bilo samo za jednu noć. U tome nije bilo misterija. Foley joj je
lagao da je u vezi, ali ljudi to stalno rade. Samo što je laž obično u tome da nisu u
vezi.
Vozeći se natrag u New York, Travis je pokušao pomoći joj povezati stvari,
ali to je bilo teško jer ni on sam još nije imao cjelovitu sliku, i što su se više
približavali kući, to je Rebekah bila uspaničenija.
Bila je očajnički umorna, bila je fizički i emocionalno utučena, ali uglavnom
je bila neočekivano prestrašena zbog susreta sa svojim djevojčicama. Jako je
smršavjela, imala je veliki novi ožiljak na svom licu i njena je kosa bila kraća
nego u bilo kojem trenutku otkad su se one rodile. Što ako je ne prepoznaju kad
uđe kroz vrata? Što ako budu htjele biti s Garethom, a ne s njom?
U trenutku kad su sišli s autoputa u Brooklynu, jedva je mogla jasno
razmišljati. Roxie se motala okolo na stražnjem sjedalu pritišćući svoju njušku na
staklo dok je pored promicao grad, nesigurna gdje se nalaze ili gdje će završiti.
Kao ni Rebekah, ni Travis neko vrijeme nije rekao ništa i onda je počeo pokušati
ju ohrabriti: »Bit će u redu, curo, obećavam.«
Stali su pred brownstoneom.
Vani je bio policajac u uniformi.
Rebekah je gledala u prozore dnevnog boravka, vidjela je kako se zastori
trzaju i onda je izašla Noella. Pogledi su im se sreli. Čim je Noe počela
uzbuđeno mahati, Rebekah je zaplakala. Travis je stavio svoju ruku na njenu i

326
 Knjige.Club Books

onda je Noe požurila s ulaznih vrata. Trenutak kasnije slijedio je Gareth s

polusnenom Chloe u naručju. I onda, konačno, oklijevajući i uz tatinu nogu kao
zaklon, pojavila se Kyra. Kroz staklo je Rebekah čula kako govori: »Gledaj, tata,
u autu je pas«, i pokazala na Roxie.
Policajac se maknuo ustranu kad je vidio što će se dogoditi kimajući Rebeki
dok je izlazila van. Rebekah je obrisala oči rukavom pulovera koji su joj
dali Bownersica i Suffolk County PD, a onda je Noe izašla iz grupe trčeći prema
njoj.
Skočila joj je u zagrljaj. »Nemoj to nikada ponoviti«, reče u stranu Rebekina
lica, a Rebekah je zauzvrat čvrsto zagrli. Kad se otrgla i ponovo pogledala u kuću,
Gareth i djevojčice sišli su niz stube, Chloe je sada spavala na tatinom ramenu.
Gareth se nasmiješio apologetički. »Oprosti. Pokušao sam je držati budnom.«
Nagnuo se i zagrlio je i pritom je Rebekah položila svoja usta na vrh Chloeine
glave, njen nos, njen obraz, udahnula je svoju kćer. Poljubila ju je - ponovo
i ponovo - i rukom nježno dotakla Chloeino lice. Koža njene kćeri bila je tako
mekana, a Rebekini su prsti sada bili tako izgrebani, tako natučeni i oštećeni, da se
pobojala da bi nekako mogla ozlijediti Chloe. Ali ona je nastavila čvrsto spavati.
»Bok, mamice.«
Rebekah pogleda dolje u Kyru. Gareth ju je nježno ohrabrio da istupi naprijed,
čak joj je možda i rekao što da kaže. Rebekah je pala na koljena na pločnik
da bude u istom nivou kao i Ky. Ona je toliko narasla u pet mjeseci.
»Bok, draga. Sjećaš li me se?«
Ona kimne jedanput.
»Nisi zaboravila svoju mamicu?«
»Što je to? Kyra upre prstićem na ožiljak na Rebekinu licu. »Jesi li se tukla?«
»Ne«, reče Rebekah. »Samo sam imala nezgodu.«
»Da li boli?«
»Više ne.«
Pogled njene kćeri skrene na auto.
»Je li to tvoj pas?«, upita.
»Ne. Samo pazim na nju.«
»Kako se zove?«
»Roxie.«
Kyra se počne cerekati. »To je smiješno ime.«
»Ona je smiješan pas.«
I onda se ponovo pogledaju i Rebekah reče Kyri: »Nikad nećeš znati koliko
si mi nedostajala.«
I podigne svoju kćer u naručje i nije ju puštala.

327
 Knjige.Club Books

71

Uzrok samoubojstva Daniela Foleya postao je očigledan kad ga je Rebekah

identificirala. Bownersica je ubrzo počela raditi na slučaju zajedno s
detektivima iz New Yorka i predala je dvije fotografije sa sigurnosne kamere iz
hotela u NYPD-ov laboratorij u Queensu. Koristeći softver za prepoznavanje lica,
tehničari su mogli dokazati da su čovjek kojega je identificirala Rebekah i čovjek
koji je razgovarao s Louise u baru jedna te ista osoba. Da budu sigurni,
tehničari su potom upotrijebili fotografiju Daniela Foleya, koju su osigurali
njegovi kolege u Retrigramu, da je usporede s čovjekom u hotelskom baru.
Poklapale su se.
Foley je bio osoba koja je razgovarala s Louise.
Rebekah je sve to doznala od Travisa kojemu je pak informacije dala
Bownersica. Zamolio je Rebeku da to zadrži za sebe jer je znao da Bownersica to
ne bi odobrila, ali bilo je očito da se Travis jednako muči sputan pitanjima bez
odgovora. To je bio jedan od razloga zašto se, trideset šest sati nakon povratka u
Brooklyn - njen drugi dan kod kuće - vratio da je ponovo vidi.
Roxie ga je pozdravila na vratima lajući na njega i dodirujući ga šapom i, dok
se on sagnuo i igrao s njom, Rebekah je po prvi put shvatila da će zadržati psa.
Sada nije bilo sumnje. Roxie je pripadala ovdje. Pobrinut će se za papirologiju
kad ovo završi.
Kad god to bude.
Ranije je, sjedeći uz prozor i gledajući kako se sunce diže, naglo shvatila da
jednostavno mora prihvati ti svoju slobodu kao istinitu. Sad se činilo očitim da se
zavaravala. Dok ne uhvate Haina, bila je ograničena na kuću.
Rebekah je posjela djevojčice u dnevni boravak uz nekoliko epizoda Dora the
Explorera, a onda su ona i Travis otišli u kuhinju.
»Ima li ikakvih vijesti o e-mailu koji je Gareth poslao Stelziku?«, upita tihim
glasom, iako je Gareth bio na poslu i ona je sumnjala da je bilo koja
djevojčica može čuti. Samo je morala znati.
»Pitao sam Bownersicu i ona kaže da je jedan od tehničara pratio trag do IP
adrese u Kaliforniji.
Rebekah se namršti. »Kaliforniji?«
»IP adresa pripada...«, on provjeri svoju bilježnicu, »...VPN-u.« Znaš li što je
to? Ja nisam do sinoć. To je Virtual Private Network. Dakle, to je zapravo zid
koji skriva tvoj pravi položaj i tvoju IP adresu.«

328
 Knjige.Club Books

»Znači ne znamo je li to bio Gareth ili ne?«

»Misliš li da je vjerojatno da bi on koristio VPN?«
Razmislila je o tome: to je bilo moguće, ali je to tražilo nivo opreza i
predostrožnosti koje nije pokazao kad mu je pao telefon u autu i pustio joj pristup
njegovim »Willard Hodges« e-mailovima.
To nije bio Gareth, to je bio netko drugi.
Osjetila je silno olakšanje da ona i djevojčice nisu nesigurne u kući s
Garethom, da ga je poznavala, da je njen bivši muž još uvijek bio isti čovjek
kojega je ostavila, u dobru i u zlu. Pogledala je u Travisa i, ne po prvi put, osjetila
da je privlači: to je bilo, čak i nakon kratkog vremena zajedno, kao da se
razumiju a da ne moraju ništa reći.
Travis također nije mislio da je Gareth poslao taj e-mail.
Ali još uvijek je postojalo pitanje zašto je uopće poruka poslana Stelziku.
»Ako pretpostavimo da su Hain i Lima imali pristup tvojim e-mailovima i
telefonskoj aktivnosti«, reče Travis, »mislim da je fer pretpostaviti da su imali
pristup i Garethovima uključujući e-mail adresu koju je koristio za svoju ljubavnu
vezu. Pretpostavljam, iako ćemo morati čekati na potvrdu toga, da su oni taj e-
mail poslali da zamute tragove. Na neki način je to pametno jer je to vrsta traga
koji izgleda velik, na koji ćeš potrošiti dane i tjedne pokušavajući ga razjasniti i,
dok shvatiš da je to slijepa ulica, daješ im vremena koje im je potrebno da
pokrpaju curenje drugdje. To je taktika koju je Hain ranije koristio. Sjećaš li se
kad sam ti rekao o onom anonimnom pozivu koji sam dobio, koji mi je rekao da
ponovo pogledam tvog brata?«
Rebekah reče da se sjeća, ali više ju je privlačilo nešto u Travisovu licu, neka
vrsta tuge koja je tamo sjela kad je spomenuo taj anonimni poziv. Lagano
je spustila glavu. »Jesi li u redu, Frank?«
»Da«, reče trljajući svoju bradu. »Samo imam pitanje na koje moram naći
odgovor, a ne znam da li stvarno želim odgovor.«
»Možemo o tome razgovarati ako želiš.«
»Hvala, curo«, odgovori i nasmiješi joj se. »Možda kasnije.«
Ona kimne ne želeći ga pritiskati, ali bilo je očito da je to povezano s
anonimnim pozivom. Konačno su se vratili na Bownersicu.
»Ona istražuje pretpostavku da je Foley ubio Louise one večeri dobrotvorne
priredbe«, reče joj nakon što im je pripremila svježu kavu, »ili barem kratko
nakon toga. Ne čini se vjerojatnim s obzirom na sve što o njemu znamo, da je to
bio namjeran čin s predumišljajem. Da je on takva vrsta ubojice, da je takav po
prirodi, sumnjam da bi otišla od njega živa onog jutra nakon što ste...« Travis
izgubi trag. Bilo je očito da zna koliko je Rebeki bolno prisjećati se toga što je
napravila s Foleyem. »U svakom slučaju, taj tip čovjeka, samac, privlačan,
uspješan, vrlo je vjerojatno da je bio s dosta žena, možda je čak vjerovao da mu ne
mogu odoljeti. To bi sigurno objasnilo Louise: ona je izlazila s Johnnyem i nije
329
 Knjige.Club Books

spavala okolo, ali bila je prijateljska, naočita i bila je lijepa. Možda je Foley krivo
iščitao signale, možda je htio nešto isforsirati što nije bilo tamo, možda joj se nije
sviđao, i onda...«
Rebekah je mogla upotpuniti ostalo.
Ali nešto nije imalo smisla. »Stvar je u tome«, reče Rebekah, »on me je
pokušao ubiti, ili barem je Lima pokušao, vjerojatno po uputama Haina i
Foleya. Možda Foley nije bio ubojica - ali me je htio da budem mrtva.«
Travis kimne.
»Dakle zašto sam ja morala umrijeti? Jer sam spavala s tipom?«
On prelista svoju bilježnicu. »Otkrili smo da je tvoja prijateljica Kirsty išla u
istu srednju školu kao i Foley. Oni nisu bili tamo u isto vrijeme jer je ona
bila petnaest godina mlađa od njega, nego zato što je on bio dio nekog programa
bivših učenika i provodio je tamo vrijeme radeći s učenicima. Ona ga je
prvotno upoznala preko toga, i onda mi je rečeno da su Kirsty i njen muž postali
važni pripadnici otmjenih krugova na Istočnoj obali i da se jednostavno dogodilo
da su se počeli kretati u istim krugovima kao i Foley..« On pogleda u Rebeku.
Ona je mogla vidjeti što je ostavio neizgovoreno.
To objašnjava kako to da si se seksala s njim.
»U neku ruku«, nastavi Travis, »Kirsty je na neki način u središtu svega toga,
iako nesvjesno. Ona je upoznala Louise kroz zakladu One Life, Second
Chance. Louise je bila pokroviteljica, a Kirsty je bila u upravi. Ona te je
poznavala sa studija, a Foleya je poznavala jer su se godinama kretali u istim
društvenim krugovima. I bilo je neizbježno da ona, Louise i Foley svi završe
zajedno na dobrotvornoj priredbi, pošto je Retrigram veliki donator zaklade.
Jedina osoba koja tamo nije bila te večeri bio je Johnny.«
Zastao i Rebekah je zamišljala da oboje u glavi vrte isti film: da Noella nije
zvala Johnnya iz bolnice, da Johnny nije napustio Louise na dobrotvornoj
priredbi i da onda Foley nije uspio doći do Louise kad je bila sama.
»U svakom slučaju«, nastavi Travis, »odvrti dvanaest dana od dobrotvorne
priredbe do subote jedanaestog rujna i Kirstyina dolaska u New York za vikend.
Ti i tvoje prijateljice sa studija izlazite i završite u klubu Zee. Rekla si da je Kirsty
predložila da idete tamo, i to je isto potvrdila Bownersica: poznaje vlasnika kluba
preko neke druge dobrotvorne stvari. Stoga ste ona i ti tamo bile, a razlog zašto je
Foley bio tamo je to što se Zee slučajno nalazi pored Retrigramovih ureda, tako
da njegovo osoblje tamo redovito boravi. Kirsty poznaje Foleya, upoznaje vas i
onda...« On je ponovo izgubi.
No to još uvijek ne daje odgovor na njeno prvotno pitanje. Zašto bi je Hain i
Lima pokušali ubiti samo zato jer je spavala s Danielom Foleyem?
Travis je već ponovo pričao: »Možda je Foley ponudio Louise da je odveze
kući, napao je i stvari su se otele kontroli, i...« Zastane. To je bio vrhunac
polugodišnje potrage. To su bili odgovori koje je uvijek tražio, a dio njega se pak
330
 Knjige.Club Books

nije htio s njima suočiti. »Ta teorija slaže se s konačnicom: šest mjeseci nakon
što je ubio Louise, isti dan kad saznaje da si još uvijek živa, krivnja, moguće
posljedice, sve to postane previše za Foleya, pa on krene na George
Washington Bridge i skoči.«
U dnevnom boravku Kyra je viknula neki broj na španjolskom.
»Da, ali ipak, zašto me je pokušao ubiti, Frank?«
Travis pogledao u svoju bilježnicu s bolnim izrazom. »Hain i Lima su te
pratili. Čitali tvoje e-mailove i prisluškivali telefonske razgovore. Izgleda kao da
je čitava stvar s nadzorom bila rezultat razgovora koji je Hain morao imati s
Foleyem nakon što je Louise umrla, možda ispitujući Foleya je li bilo drugih
žena u njegovoj prošlosti koje bi mu mogle prouzročiti probleme.«
»I on je spomenuo mene?«
»Točno.«
»Zašto bih mu ja stvarala probleme?«
Osjećala je kao da se ponavlja.
Travis mučno izdahne. »Na to sam dolazio«, reče. »Ne mislim da su bili
zabrinuti da će se Foley sam kompromitirati. Bili su zabrinuti kako će
Foleyeva djela - ubojstvo Louise, njegovo spavanje okolo, onda noć s tobom -
kompromitirati sljedeću osobu na ljestivici.«
Rebekah se namršti. »Sljedeću osobu na ljestvici?«
Travis kimne.
»Misliš na osobu iznad Foleya?«
»Točno«, reče. »Na osobu za koju Hain stvarno radi.«

331
 Knjige.Club Books

Poruka

Dva dana prije nego se ukrcao na trajekt za Crow Island, Travis se morao
vratiti na Police Plazu na sastanak s Amy Houser o hladnim slučajevima koje mu
je dala. Teško mu je bilo koncentrirati se na bilo što osim na Louise Mason i
Murphyeve otkad je pregledao nadzorni video iz luke Montauka, ali je u šest dana
pokušao napraviti neki napredak na Houseričinim slučajevima. Kad je stigao, ona
je već čekala u foajeu.
»Kako si, Trav?«
»Sve u redu, poručnice Houser«, reče iako to nije bila istina: osjećao se
uznemireno. Nije se pošteno naspavao gotovo tjedan dana i sati koji nedostaju
mogli su se vidjeti na njegovu licu.
»Izgledaš umorno«, reče Houserica. »Jesi li na ovome radio cijelu noć?«
»Znaš mene, Ames. Ništa polovično.«
Odvela ga je u sobu za sastanke gdje su prošli kroz dosjee, jedan po jedan.
Na kraju su odlučili da postoje dva s potencijalom za preispitivanje.
Nakon toga je Houserica odvela Travisa natrag u Odjel za hladne slučajeve.
Kapetanica Walker podigla je pogled kad su ušli. Bila je u malom uredu u
kutu, sjenila su bila podignuta tako da je mogla vidjeti čitav hodnik. Čim. je
ugledala Travisa, ustala je od stola i krenula prema njemu.
»Gospodine Travis«, reče.
Primijetio je to »gospodine«, a ne »detektive«, iako je to tehnički bilo
ispravno: njemu ne bi smetalo, ali to je izgovorila podcjenjivački.
»Kapetanice«, odgovori joj.
Walkerica je samo tamo stajala dok je Houserica počela pretraživati ladice
ormara s dosjeima izvlačeći nove mape za Travisa. Walkerica je u njemu izazivala
nelagodu, ali to ili nije znala ili ju nije bilo briga. Kad. ju je pogledao, pomislio
je da i ona izgleda napeto: njena kosa, upadljivo crvena, počela je bježati iz
punđe, koža joj je bila blijedožuta.
»Iz kojeg ste dijela Engleske?«, upita Travis.
Ona se namršti. Moguće je da nije bila sposobna za uljudan razgovor.
Vjerojatnije je da se pitala što će izgubiti ako mu kaže. Izgledala mu je kao tip
osobe koja nije htjela govoriti o detaljima iz osobnog života, što je bio dio
razloga zašto je Travis to napravio. Iz nekog razloga, ono »gospodin« mu je
smetalo, kao i to što je tamo stajala i gledala ga kao da nije dobrodošao i vrijedan
povjerenja i da ga se mora nadzirati.
332
 Knjige.Club Books

»Nisam«, reče konačno.

»Oh, mislio dam da je netko rekao da ste Engleskinja...«
»Pa, tko god vam je to rekao, bio je u krivu.«
Houserica zatvori jedan ormarić i donese još jednu hrpu dosjea.
Baš kad ih je stavila na svoj stol, Walkerica reče: »Pa, bilo je lijepo vidjeti
vas ponovo, gospodine Travis. Ja ću se vidjeti s Amy kasnije i pogledati što ste
nam donijeli.« Uokvirila je taj zadnji dio kao uvredu, krenula natrag u
ured, zatvorila vrata i spustila sjenila.
»Nisam znao da ljudi mogu održavati temperaturu tijela na apsolutnoj nuli«,
promrmlja Travis Houserici koja prasne u smijeh. Oboje su ponovo pogledali
prema uredu za slučaj da Walkerica gleda.
»Moram priznati«, reče Houserica, »da joj treba malo vremena da se
zagrije.«
»Ledenjacima također.«
Houserica kucne po dosjeima. »Imam ih još nekoliko za dodati na ovu hrpu«,
reče, »ali jedan je od detektiva dolje u Odjelu za teške zločine radio na oba
svojedobno pa sam ga zamolila da mi za jučer brzo pregleda papirologiju -
da osvježi pamćenje - da vidi sjeća li se i čega što nije dospjelo na papir. Mala je
šansa, ali nikad se ne zna. Ako pričekaš ovdje, otići ću po slučajeve.«
»Naravno.«
Houserica opet ode prema liftovima.
Dok ju je čekao, Travis privuče hrpu dosjea i počne prelistavati onaj na vrhu.
To je bilo ubojstvo iz ožujka 1999: taksist, upucah i ubijen u svom taksiju u 5
ujutro dok je čekao ispod vijadukta na Brighton Beach Avenue. No što je više
stranica okrenuo, to su mu više misli počele lutati i ubrzo je Travis mogao misliti
samo na trajekt za dva dana: što je vidio na sigurnosnim kamerama i što će
vjerojatno naći kad dođe na otok.
Što ako bude samo još pitanja?
Telefon na Houseričinom stolu počne zvoniti.
Bio je vanjski.
Pogleda u njega pretpostavljajući da će ga jedan od članova odjela podići.
Ali kad nitko na njega nije odgovorio, pogleda van i vidi da svi već razgovaraju.
On podigne. »Odjel za hladne slučajeve.«
»Je li Houserica tamo?«
Muški glas.
»Nije za radnim stolom ovaj trenutak. Mogu li preuzeti poruku?«
»Tko je to?«
»Uh, moje ime je Frank Travis.«

333
 Knjige.Club Books

Uslijedi duga pauza. Travis nije mogao uopće čuti ništa na liniji: nikakvu
pozadinsku buku, nikakve ljude, nikakav promet, ništa.
Onda čovjek ponovo progovori: »Travis?«
On se namršti. Ime mu je izrečeno na takav način koji je zvučao kao da bi ga
osoba koja je zvala mogla poznavati. Travis je pokušao razaznati je li negdje prije
čuo muškarčev glas. »Da, to sam ja«, reče. »Ja sam Travis. Tko je to?«
Linija se prekine.
Samo trenutak kasnije - dok je micao telefon od svog uha i zurio u njega -
naježi mu se skalp.
Travis ga je poznavao.
Čuo je već taj glas.
To je bio isti onaj čovjek koji je nazvao njegovu liniju prošlog prosinca,
zadnjih dana Travisove potrage za Louise Mason. To je bio Čovjek koji je ostavio
informaciju o tome da ponovo pogleda Johnnya Murphya. I kad je to
shvatio, Travis je shvatio još nešto: zajednički faktor koji je povezivao oba poziva.
Osoba koja je primila poruku u prosincu.
Osoba čiji je telefon sada zazvonio.
Amy Houser.

334
 Knjige.Club Books

72

»Još netko je upleten u ovo?«

Travis kimne, »Netko tko može izgubiti puno više.« Zastane, licem mu
prijeđe treptaj poput sjene koja se premješta. »Foleyev zločin mogao je
razotkriti tu osobu, kompromitirati ih - možda profesionalno - kao i ona noć koju
si ti provela s Foleyem. Znamo zašto bi to što je Foley ubio Louise bio problem
za tu osobu - ubojstvo je problem za svakoga tko može nešto izgubiti - samo
moramo otkriti zašto si i ti bila takva opasnost. Moramo otkriti jesu li i druge žene
s kojima je Foley spavao bile cilj na isti način kao i ti. Hoću reći, Foley nije bio
oženjen, nije imao djevojku za koju znamo, tako da ne bi trebalo biti važno s
kim je dijelio krevet. Ali bilo je. Bilo je toliko važno da te je Lima pokušao ubiti.
Tako da su tu u biti tri pitanja. Zašto je važno s kim je Daniel Foley spavao? Što
čini te žene opasnima za osobu za koju radi Hain? I tko je osoba za koju on radi?«
Ponovo je bilo nešto na Travisovu licu, neka vrsta zaostale boli protkane u
kraj tog zadnjeg pitanja, i ovaj put to je bilo toliko slično kao da gleda svog oca, u
izraz tuge koju je nosio u tjednima nakon što je Mike poginuo, da je Rebekah
mogla čitati Travisa kao knjigu. Lagano se nagnula preko stola, bliže njemu,
i rekla: »Frank, znaš li tko je ta osoba?«
Pogleda u nju i smiješak se trgne u kutu njegovih usana. »Policajci s kojima
sam radio u intervjuima su me zvali ‘Sfinga’ jer sam bio tako dobar u
nepokazivanju osjećaja. Pretpostavljam da više nisam.«
»Dakle ti znaš tko je ta osoba?«
»Imam sumnju.«
»Tko?«
Lice mu se nabralo u grimasu. »Bi li ti smetalo ako o tome za sada ne
govorim? Znam da je to duboko nezadovoljavajući odgovor, ali moram biti
siguran da sam u pravu prije nego se počnem nabacivati optužbama.« Pogleda
kroz vrata u dnevni boravak gledajući djevojčice. »Ako sam pak u pravu po tom
pitanju... pa, to će mi slomiti srce.«
Rebekah je pokušala shvatiti o kome bi Travis mogao govoriti. Nekome koga
poznaje? Nekome s kim je radio?
Je li to mogao biti policajac?
Naposljetku privuče svoju bilježnicu i, okrenuvši nekoliko stranica, počne
ponovo polako hvatati korak. »Na Foleyevoj Facebook stranici netko je

335
 Knjige.Club Books

u Bownersičinu timu pronašao fotografiju njega s nekim prijateljima u nekom

restoranu. Postoji neki tip u pozadini. Oni misle da bi to mogao biti Hain.«
Travis posegne u džep na svojoj košulji.
To je bio ispis slike. Foley je bio u prednjem planu, zajedno s pet muškaraca
i tri žene. Bilo je još lica iza njih, uključujući i jedno lagano zasjenjeno
tamom restorana.
Bio je zaokružen crvenom kemijskom.
»Nije jasno je li tamo s tom grupom«, reče Travis kucnuvši prstom po licu
čovjeka, »ili se samo slučajno našao u kadru, ali u svakom slučaju ne djeluje kao
da želi da ga se fotografira. To bi bio upravo način ponašanja koji bi očekivao od
čovjeka koji koristi pseudonim, čak i kad misli da je sam. Bownersičin tim
zove sve ljude na slici da vide može li itko od njih identificirati Haina.«
»On definitivno izgleda kao on«, reče tiho Rebekah sjetivši se čovjeka na
otoku, njegova lica, osjećaja njegovih ruku na njenu grlu.
»I ja to mislim«, reče Travis.
Jedina razlika je bila u tome što je, oba puta kad je vidjela Haina uživo, on
imao obrijanu glavu i bio je bez brade i brkova. Na slici s Foleyem, bio je
neobrijan i imao je gustu kosu.
»Čisto sumnjam da su se Foley i Hain poznavali«, reče Travis, »inače je ova
slika najnečuvenija slučajnost u povijesti policije. A ako pretpostavimo da je Hain
tip čovjeka kojega pozoveš da počisti nered, vjerojatno je da je pomogao Foleyu
da stvari nestanu nakon što je Louise ubijena. Što se tebe i Johnnya tiče, mislim
da je prilično sigurno sada pretpostaviti da ste bili primarni cilj. Odlučili su ciljati
Johnnya jednostavno zato što ste ti i on bili zajedno da otoku onoga dana, i možda
isto zato što je on bio oko Louise one večeri kad je ubijena, razgovarao s njom,
slao joj poruke. On je bio poveznica s njom. Grubo rečeno, to je bila neka vrsta
dva-za-jedan. Ako je Johnny bio negdje tako daleko kao što je Crow Island, a
pogotovo ako ste vas dvoje tamo bili zajedno, to je bila predobra prilika da bi se
propustila. Da niste otišli zajedno...« Zastao je.
Stvari bi možda drugačije završile.
»Hoćeš reći da sam ja ubila Johnnya.«
»To nije ono što sam rekao.«
»Da ja nisam otišla s njim ...«
»Ne«, reče Travis snažnije nego što je Rebekah očekivala. »Ništa od ovoga
nije tvoja greška. Kako si mogla znati?« On ju je gledao uvjeravajući se da se ona
neće slomiti, a onda, vrlo polako, nastavio gdje je stao. »Hain je tip čovjeka koji
voli planirati. Voli da stvari idu kao po loju. Ono što se dogodilo s Louise, bilo je
suprotno. A kad se stvari tako poremete, počinješ osjećati pritisak. Zato je požurio
s planom na Crow Islandu da te ubije. Zato je obavio onaj anonimni poziv o
Johnnyu. Vjerujem da je zato on poslao onaj e-mail s Garethova računa Stelziku.
Bez pritiska, vidiš kako su očajničke bile te ideje. S pritiskom, čak i pametni ljudi
336
 Knjige.Club Books

poput Haina zajebu. Koji god bili njegovi razlozi što nije bio tamo osobno kad te
je Lima pokušao ubiti, koji god bili razlozi što to nije učinio osobno, čim je Lima
zabrljao, Haina je uhvatila panika.« Pogled mu je pao na Facebook sliku.
»Nažalost, Lima nije imao poznate suradnike s imenom ‘Hain’. Možda ćemo
imati više sreće s ovim ljudima.«
Iz susjedne sobe Kyra je počela pjevati »I’m The Map« iz Dore, a zatim je
pokušala natjerati Roxie da nevoljko pleše s njom. Rebekah je gledala Travisa
dok je zurio u djevojčice. U njegovu izrazu na licu bila je distanca koju Rebekah
nikad prije nije uočila, kao da se prisjeća nečega iz prošlosti, nečega što se
oslobodilo kad je čuo Kyru. U tom trenutku Rebekah je shvatila da nikad nije
pitala Travisa ima li djecu, ali izgledalo je nemoguće da nema. Što je više gledala
u njega, to je više prepoznavala izraz koji je blistao na njegovu licu: bio je
zahvaćen sjećanjem, treptajem iz prošlosti kad su njegova vlastita djeca bila te
dobi.
»Jesi li dobro, Frank?«
On se trgne iz trenutka. »Dobro sam, curo.« Izgledalo je da razumije što je
potaknulo pitanje. »Jednostavno je lijepo slušati ih tamo, to je sve. Kako bilo,
možda bih ja tebi trebao postaviti to pitanje.«
Rebekah slegne ramenima. »Johnny je još uvijek mogao biti ovdje da sam ga
pustila da sam ode na taj otok.«
»Ne možeš tako razmišljati, Rebekah.«
»Znam da nije živ«, reče tiho i natjera se na smiješak, tužan, bolan. »Znam to.
Prihvatila sam to prije nekoliko mjeseci...«
Trepne, nije se htjela ponovo slomiti.
»Naći ćemo Johnnya«, reče Travis odgurnuvši svoju šalicu kave sa strane i
posegnuvši preko stola tako da su njegove ruke skoro dotaknule njene. »Na ovaj
ili onaj način, obećavam da ćemo donijeti tvog brata kući.«

337
 Knjige.Club Books

73

Nakon što su djevojčice otišle u krevet, Rebekah i Gareth zajedno su jeli. On

je živio u kući gotovo sve vrijeme dok je ona bila na otoku i sada nije imao
gdje otići - osim u hotel. Nije ponudio da se iseli, a ona nije to forsirala. Samo je
prebacio svoje stvari u slobodnu sobu.
Bio je dobar prema njoj otkad se vratila, promišljen, pažljiv, što je umnogome
olakšalo stvari. Nije znala je li to rezultat toga što je proveo toliko
vremena misleći da je mrtva, ili mu je novi posao i novo radno vrijeme dalo
drugačiju perspektivu na kućni i obiteljski život - ili je sve to bila neka gluma,
performans koji će s vremenom nestati. Rebekah se nadala da nije ovo potonje i
nije o tome htjela previše za sada razmišljati jer čak i ako je bilo, zgrabila je svaki
mali trenutak kako je nailazio - kratki trenuci poput zajedničkog jedenja
tjestenine.
Nije mu rekla puno toga što joj se dogodilo. Zapravo, nije čak ni spomenula
Foleyevo ime, a kamoli noć koju su proveli zajedno. Pokušala je priznati kad su
bili sami prethodne večeri - Gareth je djelovao obazrivije i htio je slušati - ali riječi
su joj zapele u grlu. Nakon toga se osjećala kao kukavica.
Ali onda kad je večera bila gotova i nakon što je Gareth oprao suđe, došao je
u dnevni boravak, gdje je Rebekah sjedila i čitala, i rekao: »Ima nešto o
čemu moram razgovarati s tobom.«
Sjeo je nasuprot njoj, a na licu mu je bio pogled koji ona nije mogla
odgonetnuti. Je li bio nervozan? »Što se dešava?«, upita odloživši knjigu.
»Ovo je stvarno teško.«
Gledala ga je.
»Moraš razumjeti, Bek, mislio sam da si mrtva. Mislio sam da se nikada nećeš
vratiti.« Spojio je svoje usne. »A prije toga, prije nego si otišla na otok, ti i ja, bili
smo razdvojeni, i tako je bilo mjesecima. I znam da je to bila moja krivica, znam
to, ali ja... ja jednostavno... ja...« Zurio je u njene noge. »Ne znam koja su tvoja
očekivanja.«
»Moja očekivanja?«
»Za nas dvoje.«
Namrštila se. Bolje ti je da to kažeš, Garethe.
Ali znala je što slijedi. A onda je shvatila da, kad ju je čuo kao grom iz vedra
neba po prvi put nakon pet mjeseci, kad mu je rekla da je još uvijek živa,

338
 Knjige.Club Books

oklijevanje koje je čula u njegovu glasu nije bilo u potpunosti samo zato jer je
rekao djevojčicama da je Rebekah mrtva.
Postojao je drugi razlog.
»Upoznao sam nekoga«, reče joj.

Prije nego su uopće imali priliku o tome razgovarati, Bownersica je stigla u

kuću.
Gareth je - više kao osoba koju je Rebekah poznavala prije raskida - vidio
priliku da izbjegne težak razgovor i ponudio im dati prostora gotovo istrčavši kroz
vrata. Bownersica mora da je pomislila da je to čin nesebičnosti jer se okrene
Rebeki i reče: »Zbilja nije morao otići zbog mene.« Ali Rebekah je pogleda i ne
reče ništa pa je bilo očito da je Bownersica vidjela ugarke nedovršenog posla.
»Predložila bih da ovo napravimo ujutro«, doda, »ali moram se večeras vratiti na
Long Island.«
»U redu je«, reče Rebekah prisilivši se na smiješak. »To što sam zaglavila u
kući me počinje ubijati, to je sve.« To nije bilo pravo objašnjenje za ono kako
je izgledala, ili nije bila neistina. Nije izašla iz kuće gotovo dva dana. Nije se
htjela udaljavati od djevojčica, ali to što je zarobljena unutra, osjećalo se
neprirodnim i opresivnim. Nekako neobično, bilo je trenutaka kad se osjećala gore
nego kad je bila na otoku jer onda je barem imala slobodu koju joj je pružao auto.
»Znam da je teško«, reče Bownersica.
Ne, ne znaš, pomisli Rebekah cinično, ali onda odagna neprijateljsko
raspoloženje. Bownersica nije kriva. Dok ne ulove Haina, ona ih samo pokušava
sve zaštititi. »Ima li novosti o Hainu?«, upita.
»Za sada ne.«
»Jeste li uopće doznali tko je on zapravo?«
»Ne, još ne - ali napredujemo.«
Njena ohrabrenja nisu više bila toliko uvjerljiva: Rebekah se vratila prije
gotovo četrdeset osam sati, ali nije se osjećala ništa sigurnije. Ako ništa
drugo, osjećala se manje opušteno nego ikad. Nije bilo važno što je imala
policajce pred svojom kućom, ili što se - zahvaljujući mutnim Facebook slikama
Haina - mreža možda stezala.
Hain još uvijek nije bio ulovljen.
Nije čak bio ni identificiran.
Otišle su u kuhinju i dok je Rebekah punila čajnik, Bownersica se čula s
policajcem u patroli na stražnjem trijemu. Već je napravila isto s onim ispred.
Ukupno je bilo šest policajaca koji su obavljali osamsatne smjene u parovima, a
sljedeća izmjena bila je za petnaest minuta kad je dolazio Rebeki omiljeni
Henriks, sjedokosi policajac u pedesetima. Imao je umirujuću narav, što joj je bilo
potrebno nakon povratka u grad. Policajci su imali ključ od podruma, koji je imao

339
 Knjige.Club Books

pristupna vrata na prednjem i stražnjem dijelu kuće, tako da bi, kad god bi se
pojavili, koristili ta vrata da prijeđu s jedne na drugu stranu brownstonea.
»Neću vam oduzeti puno vremena«, reče Bownersica i uđe natrag u kuhinju
zatvorivši vrata. »Ima samo par stvari koje moram provjeriti.«
Rebekah završi pripremanje čaja.
Bownersica nastavi: »Vidjela sam Franka danas popodne. Razgovarali smo o
slučaju, a onda i o cijelom nizu drugih stvari.«
»U redu.«
»Rekao mi je o toj noćnoj mori koju imate.«
Rebekah sjedne ne uspjevši sakriti iznenađenje s lica. Govorila je Franku o
tome na povratku iz Montauka, o čistom užasu koji je osjećala svaki put kad se
vratila. Opisala je sve, od žućkastosmeđih tepiha i kremastih zidova, do toga kako
se Roxie počela pojavljivati u snu mnogo kasnije. Govorila mu je o tome kako je
7 u 127 na vratima stana uvijek bio nakrivljen i kako je uvijek mislila, Sedam bi
trebao biti moj sretan broj. I konačno, govorila je o unutrašnjosti stana, kako bi
muzika počela svirati, a njena stopala bi utonula u tepih. Rekla je Travisu kako bi
bila zarobljena na mjestu, dok bi joj netko iza nje - neki glas, ni muški ni ženski -
govorio, Mislim da bi trebala ostati, Rebekah.
Zadrhtala je kad se sjetila.
»Zašto me pitate o snu?«
Bownersica otvori mapu koju je donijela sa sobom.
Unutra su bile neke fotografije. Počela ih je širiti po stolu i Rebeki je trebao
trenutak da shvati što je na fotografijama - i onda, kad je shvatila, bilo je kao da
ju je netko uhvatio za grlo.
»Jer ne mislim da je to san«, reče Bownersica.
Rebekah nije mogla disati.
Osjećala se paralizirano.
»Mislim da je to sjećanje.«

340
 Knjige.Club Books

74

Bownersica raširi slike: polukat s postavljenim uredom, crno-kromirana

kuhinja, dnevni boravak sa širokim pogledom na grad i onda spavaća soba -
krevet, noćni ormarići, ugradbena garderoba i kupaonica. Sitni detalji nisu nikad
dospjeli u njen san - njenu noćnu moru - ali znala je da je to isto mjesto, da
je Bownersica u pravu.
To je stan koji ju je proganjao.
»Gdje je to?«, upita Rebekah nemirna glasa.
»Pripada tvrtki, Retrigram«, reče Bownersica. Retrigram. Tvrtka za koju je
radio Daniel Foley. Rebekah proguta svoju mučninu.
»To je penthaus stan koji posjeduju na Columbus Circleu s pogledom na
Central Park. Isprazne ga za evente. Kad se ne koristi za to, osoblje ga može
bukirati na jednu noć po subvencioniranoj cijeni. Daniel Foley radio je za tu tvrtku
dugo vremena. Ono što možda ne znaš, on je tijekom tri godine, do prosinca lani,
posjedovao apartman na jedanaestom katu iste zgrade - vrata do ovoga. Ovo je
bio 127. Njegov je bio 118.« Ponovo zastane čekajući da Rebekah sve to shvati.
Već je shvatila.
»Jutro nakon što ste se vas dvoje seksali«, reče Bownersica, ne zaslađujući to
poput Franka Travisa, »vjerujemo da ste se probudili u njegovom pravom stanu.
Ali noć prije, nakon što ste napustili noćni klub, on vas je doveo na ovo mjesto.«
Pokaže prstom na fotografije sa 127.
Mislim da bi trebala ostati, Rebekah.
»Zašto bi to napravio?«, reče Rebekah. Podigne pogled s fotografija i, ovaj
put, uhvati Bownersicu kako ju drugačije gleda.
»Zašto je zamijenio apartmane usred noći?«, odgovori Bownersica, a njenu
neutralnost zamijeni nešto manje sigurnog držanja. »Za sada je to nagađanje,
ali mislimo da je to povezano s činjenicom da Retrigramov apartman ima privatni
lift. To znači da je mogao doći na zadnji kat a da vas nitko ne vidi zajedno.«
»Zašto bi ga bilo briga ako nas vide zajedno?«
Bownersica podigne prst. »Upravo dolazim na to.« Rebekin pogled vrati se
na fotografije apartmana 127. Njen san-sjećanje nije bio vjerodostojan: pogledi su
bili nevjerojatni, uređenje besprijekorno, zidovi dnevnog boravka i spavaće sobe
ukrašeni velikim slikama na ulju s Retrigramovim temama i izgledale su kao da
su Jacksona Pollocka.

341
 Knjige.Club Books

»Sranje«, reče tiho. »Sjećam se da sam bila pijana, ali...« Kako se dovraga ne
sjećam da me je premještao? »Moram vam reći još nešto«, reče Bownersica. Ton
njenog glasa je bio zastrašujući.
»Što?«, upita Rebekah, ali nije bila uopće sigurna da li sada želi odgovor.
Bownersičin pogled skrene na fotografije. »Radi se o noći koju ste proveli s
Foleyem.«
»Što s njom?«
»Rekli ste da se ne možete sjetiti ničega?«
»Bila sam pijana«, reče Rebekah, uznemirena, prestrašena.
»Toliko da doživite takvu prazninu?«
Zurila je u Bownersicu.
Trebao je trenutak da se implikacija slegne - i onda Rebekah osjeti kao da
propada kroz pod. »Ne«, promrmljala je. »Nije moguće. Ne. Ne.«
Oh, molim te Bože, ne.
Osjećala se kao da mora povraćati.
»Je li normalno izgubiti pojam o vremenu kad ste pijani?«
Ne, nikada. Nikada u svom životu.
Osim noći kad je srela Foleya.
»Hoćete reći da me je taj šupak drogirao?«
Cijela soba je nestajala.
»Ne možemo sada to definitivno dokazati«, reče Bownersica trudeći se da
zvuči utješno, »ali razgovarali smo s nekim Foleyevim prijateljima,
preko Facebook posta koji je napravio. Jedan je rekao da je jednom bio pijan i
počeo im govoriti da se dočepao nekih ‘žohara’.«
Jebo te.
Rohypnol.
»Sigurna sam da znate da su ilegalne u Sjedinjenim Državama, ali ne i u
Meksiku, što znači da cijelo vrijeme dolaze preko granice...« Bownersica ušuti.
Ništa od toga nije bilo važno. »Stvarno mi je žao. Nakon svega što ste p...«
»Dakle, silovao me?«
Tišina.
»To mi govorite, zar ne? To govno me je drogiralo i silovalo me.« Ta je riječ
bila tako abnormalna, tako zloćudna, bilo ju je teško čak i oblikovati.
»Ne možemo biti sigurni nakon toliko vremena...«
»Ali je, zar ne?«
Bownersica proguta, ali Rebekah je mogla shvatiti odgovor.
I sada su, konačno, imali razlog.

342
 Knjige.Club Books

Ne samo zato zašto je Foley zamijenio apartmane usred noći. To je vjerojatno

učinio jer nije htio da se ona sjeća što se dogodilo u 127. To je bilo osiguranje u
slučaju da joj se djelići informacija vrate. Ako Se probudi u njegovom stvarnom
krevetu, to bi bilo u apartmanu koji nimalo ne nalikuje onome u kojemu je bila
napadnuta, tako da se bilo koja sjećanja koja bi imala o napadu ne bi podudarala.
Zato se osjećao tako ugodno što je s njom bio iskren sljedećeg jutra, čak do te
mjere da joj kaže svoje pravo ime. Je li to značilo da mu se pomalo sviđala? Je li
zato izgledao tako ljubazan? Je li to bio njegov poremećeni način isprike njoj? Ili
je sve to bila gluma, dio njegove rutine, njegov MO? Nije znala, ali je uspjelo:
mislila je da je apartman 127 samo mjesto izmišljeno u njenoj glavi i ona je
napustila njegov apartman tako da joj se sviđao, unatoč svemu.
Ali to je bio samo dio objašnjenja.
Samo dio priče.
Jer sada su imali razlog zašto je Rebekah bila cilj, zašto su Hain i za koga god
je on radio htjeli da bude mrtva.
Daniel Foley nije samo spavao sa ženama.
On ih je silovao.

343
 Knjige.Club Books

Izvan kontrole

Sljedećeg jutra Travis je bio pozvan na sastanak u One Police Plazu na

Bownersičin zahtjev. Sastanak je započeo u 11:30 ujutro, a dva sata kasnije još
je uvijek trajao. Sjedio je u sobi za sastanke s ljudima koje je jedva poznavao
dok je Bownersica, na videozidu iz Suffolk County Police HQ-a, opisivala ono o
čemu su ona i Travis razgovarali dan ranije: o snu.
Čim su shvatili da je Rebekin san sjećanje, da Daniel Foley nije neki bezazleni
ženskaroš nego silovatelj, potencijalno višestruki, Travis je nabacio Bownersici
ideju da bi možda on trebao biti taj koji će reći Rebeki. Oni su uspostavili odnos,
Travis je osjećao kao da mu ona vjeruje i nije bilo arogantno predložiti da bi bilo
bolje da to dođe od njega. Ali Bownersica ga je odbila, možda razumljivo: on više
nije bio policajac. U najbolju ruku bio je konzultant, a u najgoru samo civil. Tako
da je Bownersica sinoć otišla u kuću i na povratku na Long Island nazvala je
Travisa i rekla mu kako je prošlo: »Ona je u šoku, što je i za očekivati. Ljuta je,
zbunjena.«
»Nazvat ću je.«
»Ne«, reče Bownersica. »Suzdrži se zasad. Važno je da ju ne pretrpamo.
Razgovarala sam s nekim u CVAP timu i ona će večeras nazvati Rebeku, a onda
ujutro otići u kuću.«
Crime Victim Assistance Program. To je bila prava stvar za učiniti, točan
protokol, i da je Travis još uvijek policajac, učinio bi točno to isto. Unatoč tome,
još uvijek je očajnički htio razgovarati s Rebekom. Nije mogao ništa od toga
poboljšati, ali je htio da ona zna da je on blizu.
»Jedna je od teorija koju trenutno ispitujemo«, reče Bownersica, a njen glas
ga vrati natrag u suhoparnost sobe za sastanke, »da Daniel Foley ili nije dao
Louise dovoljno Rohypnola one večeri kad ju je ubio - ili se ona vratila puno brže
nego što je on očekivao.«
Travis je gledao u lica koja su ga okruživala.
Neki su pisali bilješke, neki su samo zurili u Bownersičinu sliku na ekranu.
On se okrenuo u svojoj stolici i pogledao van na kat. Ni vani nije bilo nikoga koga
je poznavao. Svi koje je poznavao u toj zgradi bili su na katu niže, iako je - dok je
mislio na Amy Houser, na njegove sumnje o njoj - shvatio da to možda više nije
istina.
»Nakon toga«, reče Bownersica, »stvari su izmakle kontroli.«
Izmakle kontroli.

344
 Knjige.Club Books

Dvije riječi koje su tako nedostatne, tako krajnje neprimjerene u sumiranju

svega što se dogodilo Louise Mason te večeri kad je ubijena, one su bile
bezvrijedne kao i riječi uopće. A čak i ako su stvari izmakle kontroli na
dobrotvornoj priredbi, nisu izmakle kontroli one večeri kad je Foley silovao
Rebeku. Njegove radnje nisu bile slučajnost. One su izvedene lucidno, namjerno
i s predumišljajem.
Travis se isključio iz ostatka sastanka.
A onda je ponovo počeo razmišljati o Amy. Je li ona upetljana u sve ovo? Da
li je uopće poznaje? Može li joj vjerovati?
U 14:00 sastanak je završio. Travis se liftom spustio dolje u Odjel za hladne
slučajeve i, kad je izašao, skoro se sudario sa kapetanicom Walker.
»Gospodine Travis«, reče.
Opet gospodine, pomisli Travis.
»Kapetanice«, odgovori.
»Jeste li ovdje da vidite Amy?«
Travis prijeđe pogledom po katu i ugleda Housericu za njenim stolom,
nagnutu nad tipkovnicom. »Jesam«, reče koraknuvši pored Walkerice.
»Gledajte, uh, Erank, ispričavam se što sam se oglušila neki dan.« Travis
stane kad je ona ponovo zastala. Bilo je očito da joj isprike teško padaju. »Kad
ste pitali o mom naglasku.«
»Zaboravite.«
»Bila je to inicijacija stresa.«
»Stvarno«, reče joj: »Nije važno.«
Ona zahvalno kimne.
»Novi Zeland.«
Travis se namršti. »Oprostite?«
»Rođena sam na Novom Zelandu, a ne u Engleskoj, i preselila sam se ovdje
sa svojom obitelji kad mi je bilo osam godina. Neke riječi još uvijek promaknu,
pretpostavljam - iako ih ja sama više ne čujem.«
Još neko vrijeme su pristojno razgovarali, a onda Travis krene k Houserici
dok se Walkerica vratila u svoj ured.
»Kako si, Ames?«
Houserica se trgne na zvuk njegova glasa. »Trav.« Zatvori dosje na svom
stolu. »Imamo li danas sastanak?«
»Ne. Bio sam gore zbog one druge stvari.«
»Oh.« Kimne. »Točno. Ona žena na otoku.«
»Rebekah.«
Houserica opet kimne. »Rebekah. Točno.«
Na trenutak su se gledali.
345
 Knjige.Club Books

»Jesi li dobro?«, upita Travis.

»Dobro sam«, reče mu nasmiješivši se. »Oprosti. Samo si me uhvatio u lošem
trenutku. U glavi mi je milijun različitih stvari.« Ponovo pogleda na stol i Travis
se zapita je li provjeravala što je izostavila. Njegov pogled je slijedio njen,
pinging na različita mjesta papirologije. Ništa mu taj čas nije palo u oko - osim,
možda, dosje koji je zatvorila.
Ona pogleda na svoj sat. »Želiš li u šetnju?«
»Šetnju?« On se namršti. »Po uredu?«
Ona se nasmiješi. »Ne. Mislila sam da odemo na kavu.« On ponovo pogleda
na njen stol.
U dosje koji je zatvorila.
»Nisi previše zauzeta?«
Ona opet pogleda na svoj sat, zatim ustane uguravši dosje ispod jednog
drugog i oba stavi u gornju ladicu svog radnog stola.
»Ne«, reče. »Uvijek mogu naći vremena za tebe.«

346
 Knjige.Club Books

75

CVAP-ova odvjetnica se zvala Cassandra i sjedila je s Rebekom sat vremena

dok su se djeca igrala u susjednoj sobi. Kad god bi jedno zalutalo u sobu, razgovor
bi se prekinuo i dvije žene bi razgovarale s djevojčicama kao da je sve savršeno
normalno. Zatim bi se, nakon što se one vrate svojim igračkama, stvari ponovo
nastavile i Rebekah bi se morala vratiti na onu večer.
Nakon što je Cassandra otišla, osjećalo se kao da je dio Rebeke otrgnut.
Gledala je djevojčice kroz vrata dnevnog boravka, njihovo veselje, netaknutu
nevinost, i protrljala je svoje oči očekujući da će naći suze. Ali nije ih bilo. Nije
plakala otkad joj je Bownersica rekla istinu o onoj noći s Danielom Foleyem.
Samo je osjećala šupljinu kao da je u nju bila urezana provalija, prazninu koju
nikad neće moći popuniti.
Pogled joj padne na policu pored prozora.
Na kraju je bila snježna kugla.
Izvuče se iz stolice i ode prema njoj podigavši je te pogleda kroz staklo na
trkača koji je bio unutra. Par pahulja se uznemirilo. Mislila je na Johnnya, na dan
kad joj je to donio, još uvijek je mogla vidjeti njegovo lice kad ju je pružio. Sjetila
se kako joj je rekao da bi tračak sive ispod trkačevih nogu, i komadi zelenog s
obje strane, trebali predstavljati Central Park. Ali siva traka i staklena granica
natjerali su Rebeku da misli na nešto drugo.
Loop.
Na njenu zarobljenost na Crow Islandu.
Protrese kuglu i vrati je na policu, i dok je gledala kako trkač nestaje u maloj
bijeloj oluji, ponovo pomisli na svog brata.
Toliko mi nedostaješ, Johnny.
Molim te dođi kući k meni.

Frank Travis se nije pojavio u njenoj kući tog dana.

Od njenog povratka kući vrijeme je prolazilo sporo i bila je usamljena, iako
je imala djevojčice. Noella je svratila dva ili tri puta, ali i ona i Gareth su morali
ići na posao, a policajci su aktivno bili protiv posjeta bilo koga osim Rebekina
najbližega kruga, ili onoga što je od njega ostalo, kako bi se smanjio rizik za nju.
Stoga se počela veseliti vremenima kad bi Travis svratio, ne samo zbog
društva odraslih, nego zato što joj je doista bio drag. Posjedovao je mirnoću koja

347
 Knjige.Club Books

ju je podsjećala na njenog tatu i približio ju je sjećanju na njega. Kad je Travis bio

blizu, bilo je lako zaboraviti da je cijeli njen život izokrenut.
Pokušala ga je nazvati na njegov mobitel prije ručka, ali on je samo zvonio i
prebacivao na govornu poštu. Drugi put je pustila poruku, sredinom
popodneva: »Samo sam se pitala hoćeš li svratiti danas«, reče, zatim zastane,
nesigurna što još reći. Za ovo kratko vrijeme što ga je poznavala, bilo je neobično
za njega da se ne javi. Rekao joj je da ga može uvijek nazvati.
Nakon večere je pokušala ponovo, a kad je njen mobitel doista zazvonio, to je
bio Gareth koji joj je rekao da će zakasniti.
»U redu«, reče naprosto.
»Imam taj projekt koji moram ...«
»U redu je, Garethe.«
Nisu razgovarali od njegovog priznanja za kuhinjskim stolom prethodne noći,
pa je mogao pretpostaviti da se radi o tome, ali to nije bilo to. Ona ga nije nužno
krivila što je nastavio sa životom, čak je i mislila da je dio nje prihvatio da će se
to dogoditi prije nego što uopće napusti otok. Ali sada nije htjela ulaziti u realnost
svakodnevice. Izgledala je krajnje trivijalno. Nije još razgovarala s Garethom o
tome što joj je rekla Bownersica, ni o Danielu Foleyu, a te dvije stvari su je daleko
više pritiskale nego ono što je ostalo od njenog braka.
Noella je nazvala tridesetak minuta kasnije. »Bok, draga«, reče. »Tako mi je
žao što nisam danas zvala. Posao je bio potpuna jebena noćna mora - ali to
nije izgovor. No sutra imam slobodan dan pa ću svratiti odmah ujutro i ostat ću
cijeli dan, ti i ja ćemo razgovarati i pojesti cijelu ovu tortu.«
Rebekah se nasmiješi. »Kupila si mi tortu?«
»Ispekla sam ti tortu. Možda će imati okus kao govno.« Bila je samozatajna:
Noella je bila legendarna pekačica. »Samo obuci široku trenirku.«
U 10 sati navečer dremuckala je na kauču kad je njen mobitel razbio tišinu.
Sjela je, polusnena, i zgrabila telefon sa stola pokušavajući razbistriti svoju glavu
nadajući se da bi to mogao biti Travis. Ali to je bio Henriks, stariji policajac koji
je odrađivao noćnu smjenu i držao stražu ispred stražnjih vrata. Dao joj je do
znanja da su on i njegov partner Sanchez stigli.
Ustala je, odlutala do kuhinje i otvorila vrata prema dvorištu. Henriks je stajao
vani na stubama koje vode na trijem, s telefonom na uhu. Kad ju je ugledao,
prekinuo je, ubacio mobitel u torbicu za svojim pojasom i rekao: »Večer, mlada
damo. Kako ste?«
»Dobro sam.« Nasilu se nasmiješila. »Kako ste vi, Jimmy?«
Rekao joj je da su ga svi zvali »Jimmy« zbog njegova prezimena.
»Sve je u redu«, reče on. »Izgledate umorno.«
»I jesam.«
»Pa, zašto ne odete na spavanje?«

348
 Knjige.Club Books

Zahvali Henriksu i zatvori vrata.

Krenuvši gore, pogleda kroz rukohvat prema mjestu gdje su spavale
djevojčice. Osjećala se dobro što je blizu nečeg normalnog, nečeg savršenog i
nepokvarenog. Na zidovima pored nje bio je niz fotografija, među kojima su još,
uvijek bile i one nje i Garetha, ali puno više slika djevojčica. Tamo je bila i jedna
s njenim tatom, Johnny em, Mikeom i s njom u restoranu, a onda pojedinačne
slike Rebekina oca, njene braće, njenih prijatelja. Na vrhu lijevo bila je slika
iz Rebekinih studentskih dana, zamrljana, s predugom ekspozicijom, slika nje i
Kirsty. Bila je snimljena na večeri kao i one večeri kad je otišla kući s
Danielom Foleyem.
Na trenutak, dok je mislila na muškarca koji ju je silovao, sve što je mogla
čuti bilo je njeno isprekidano disanje - ali onda je polako naišao drugi zvuk.
Neupadljivo tiho zujanje.
Nikad ga prije nije čula u kući.

349
 Knjige.Club Books

76

Rebekah je sišla u prizemlje i pogledala van na ulicu kroz prozore dnevnog

boravka. Na rubniku je, u dnu stuba, bio parkiran NYPD-ov auto. Bio je isti kao i
onaj koji su Henriks i Sanchez dovezli prethodne večeri: imao je udubljenje na
prednjem blatobranu na vozačkoj strani. Sanchez je obično stražario ispred.
On nije bio zabavan kao Henriks, bio je mlađi, strpljiviji, ali bilo je jasno da je
ozbiljan u svom poslu. U dvije smjene koje je već odradio, Rebekah ga nije
vidjela čak ni kako uzima pauzu za odlazak na zahod.
Ali večeras Sancheza nije bilo nigdje.
Čim je to primijetila, primijetila je još nešto: vrata policijskog auta bila su
odškrinuta. Zašto bi ih pustili tako otvorenima? Čak i u susjedstvu s niskom
stopom kriminaliteta, to je naprosto bilo isto što i prizivanje nezgode. Još gore,
bilo je nemarno, a ni Henriks ni Sanchez nisu bili nemarni. Rebekah pogleda
prema kuhinji, gurne svoj mobitel u džep hlača. Šum koji je čula, suptilno zujanje,
pojačavao se.
»Što je to?«
Roxie uđe u dnevni boravak, ali Rebekah isti čas zgrabi njenu ogrlicu i izvuče
je ponovo van, u slobodnu sobu u prizemlju. »Samo ostani ovdje, u redu Rox?«,
šapne, zatvori vrata i ponovo pogleda po dnevnom boravku. Nešto se događa.
Mogla je to instinktivno osjetiti.
»Jimmy?«
Odšeta do ulaza u kuhinju.
Stražnja vrata također su bila odškrinuta.
Kroz pukotinu nije mogla vidjeti Henriksa ni Sancheza, samo tamu. Ali na
podu, tik uz vrata, bio je izvor šuma koji je čula.
NYPD-ov smartphone.
Okrenut prema gore, zaslon je treperio, poruke su stizale direktno od 911
operatora. Svaki put kad stigne upozorenje, tražeći policajce u tom području
da odgovore na hitan poziv, telefon bi zazujao na kuhinjskom podu i malo bi se
pomaknuo. Rebekah pogleda s telefona na trijem.
»Jimmy?«
Vani je bio mrkli mrak.
»Jimmy?«
Bila je dva metra od vrata, pored prekidača za svjetlo u dvorištu - prsti su već
posezali za njim - kad ju je nešto natjeralo da zastane.
350
 Knjige.Club Books

»Jimmy?«
Vani je sad mogla nazrijeti sivu boju u tami.
»Jimmy, jesi li to ti?«
Sjena.
Osoba.
Ispruži ruku i pritisne prekidač za svjetlo - i tada se sjena pomakne. Poveća
se, trenutno, i pojavi iz tame poput duha, trenutak prije nego svjetlo zasja
na trijemu.
Bila je u pravu: to je bila osoba.
Ali to nije bio ni Henriks niti Sanchez.
Koraknula je unatrag udarivši o rub pulta, spotaknula se o stol, noge su joj
bile slabe, tijelo joj je drhtalo. Stol se pomakne i prevrne jednu stolicu. Šalica
za kavu iz koje je ranije pita se zatrese i smiri.
A onda jauk pobjegne iz Rebekina grla.
Polako, Hain uđe u kuhinju.

351
 Knjige.Club Books

77

Rebekah pogleda s Haina na stražnja vrata.

Svjetlo je otkrilo više nego što je ikada htjela vidjeti. Henriks je ležao
potrbuške, s glavom u praznini između vrata i dovratnika, otvorenih očiju, s
ulaznom ranom na licu. Pored njega, pognut na stubama trijema, bio je Sanchez:
i njemu je Rebekah mogla vidjeti oči, krv koja je formirala lokvu ispod njega
poput rubinskog jezera.
Rebekah pomisli na policijski auto sprijeda, na njegova odškrinuta vrata. Je li
Sanchez sve pustio da dođe otraga? Je li čuo borbu? Pucanj?
Sve to više nije važno.
Obojica su bili mrtvi.
Hain je krenuo oko stola prema vratima koja su vodila iz kuhinje u dnevni
boravak. Znao je da, ako to blokira, ona ne može pobjeći. Mogla je pobjeći
u dvorište, ali bi morala proći kroz podrum da izađe van na ulicu, a on bi joj lako
presjekao put sprijeda. Rebekah je prethodne večeri rekla Bownersici da se počela
osjećati zarobljeno u kući.
Sad je i bila.
Četiri dana bez brijanja, dovoljno guste i tamne brade da suptilno promijeni
veličinu i izgled njegova lica, djelomično je pomoglo prekriti modricu boje šljive
na Hainovu lijevom obrazu. Posvuda je imao posjekotine - navučenom tamnom
kapicom pokušao ih je sakriti - a izgledalo je kao da hoda ukoso ulijevo jer mu je
desna noga bila ozlijeđena u sudaru. Na toj strani je u njegovoj ruci bio pištolj, a
na njegovu kraju bila je pričvršćena cijev. Rebekah nije znala puno o pištoljima,
ali znala je kakva je to cijev.
Prigušivač.
Zato nije čula nikakve pucnjeve.
Osjetila je kako joj se dižu dlake na vratu - i onda grubi treptaj u dnu njena
grla kad joj je pogled pao na ono što mu je bilo na jakni.
Plavo-zlatna značka. NYPD-ov detektivski štit.
»Ti si policajac?«
Hain ju samo pogleda.
Samo što Hain nije uopće bilo njegovo pravo ime: Bownersica i njen tim
tražili su ga na potpuno krivom mjestu. Tražili su prijestupnike, baze podataka
koćara za čovjeka koji odgovara njegovu opisu. Bownersica je rekla da je Lima
služio kaznu u Rikersu, i bilo je logično da Hain dolazi iz sličnog okruženja. Ali
352
 Knjige.Club Books

nije. On nije bio kriminalac - ili, barem, nije bio onaj kojega uhvate. On je bio
čovjek zadužen da ih traži.
Ostatak ju je preplavio poput bujice.
Zbog toga se stalno gubio u pozadini kad je trebalo snimiti fotografije. Zato
su jedine njegove fotografije bile tamne ili izvan fokusa, ili je bio na njihovim
rubovima, nemoguće za identificirati. Zato je koristio pseudonim, čak i kad je bio
sam. Jer sve dok je ostajao takav, ako ga itko bude tražio, kao što su ga oni
tražili zadnja četiri dana - pokušavajući ga uloviti koristeći zamrljane slike koje
je ostavljao za sobom - imao je savršenu krinku iza koje se krio.
Plavetnilo uniforme.
Zlato značke.
Rebekah pomisli na svoje djevojčice, koje su gore spavale nesvjesne svakog
Rebekinog dana zadnjih pet mjeseci, a onda ugleda nešto drugo krajičkom
svog oka. Još kretanja na trijemu. Još sivila u sjenama.
Krv joj se sledila.
Još jedno lice iskrsne iz tame, poput Haina minutu prije. Ovaj put je žena
stupila na dovratnik.
»Bok, Rebekah«, reče.

353
 Knjige.Club Books

Plan

Šetali su od Police Plaze prema Starbucksu na Pearl Streetu kad je Amy

Houser rekla Travisu da je zaboravila svoj mobitel.
»Srest ćemo se tamo«, reče i ne pričeka njegov odgovor. Travis je stao, gledao
je kako žuri natrag prema ružnoj smeđoj zgradi, a onda mu je pogled s Houserice
skrenuo na trinaest katova prozora. Nije mogao vidjeti ni kroz jedan - ali se pitao
gleda li netko iznutra prema van.
»U što si se uplela, Amy?«, reče tiho.

Nekoliko minuta kasnije je nazvala.

»On sad stiže«, reče.
»U redu«, odgovori Hain. »Jesi li sigurna da možeš to učiniti?«
Sada kod njega nije bilo, poštovanja. Još uvijek ju je poštovao, još uvijek joj
je bio dužan, ali više nije bio ulizica kojeg je mogla gurati okolo. Čisteći nered za
Axelom, postao je siguran: on je njoj bio potrebniji nego ona njemu.
»Mogu to obaviti«, reče mu.

Travis uđe u Starbucks i stane na kraj reda. Ispred njega je bilo petero ljudi
i mjesto je bilo krcato. Podigao je pogled prema jelovniku: Houserica bi željela
običnu bijelu s mlijekom od badema i, dok je mislio na to, dok je mislio na to
koliko dobro poznaje Amy, ili je tako mislio, koliko mu se oduvijek sviđala, bol ga
pogodi ispod rebara.
Nije htio da bude upletena u to.
Nije htio da bude prljava.

»Samo ga dovedi u podzemnu garažu«, reče Hain.

Linija se izgubila dok je govorio, vjetar je krčkao na njegovom kraju i mogla
je čuti promet. On je bio u pokretu krećući se prema njenom autu kao što je bilo
planirano. Prevrtjela je plan: ona mora nagovoriti Travisa da ode s njom, mora
ga uvjeriti da ima nešto što mu mora pokazati u prtljažniku. Morat će se pretvarati
da to ima veze s Louise Mason i Rebekom Murphy. Hoće li joj povjerovati, to je
bila potpuno druga stvar.
Bio je jako uzbuđen, to je mogla vidjeti.
»Jesi li tamo?«, reče Hain. »Jesi li čula što sam rekao?«
354
 Knjige.Club Books

Gotovo je zaboravila na njega.

»Naravno da sam čula«, reče pokušavajući ponovo uspostaviti neku vrstu
kontrole. »Ja ću napraviti svoj dio. Ti se potrudi da obaviš svoj.«
Prekine i pogleda u Travisa. Nije ju vidio kad je ušao. Bila je djelomično
skrivena na jednoj stolici, leđima okrenuta prema njemu, i gledala njegov odraz
u prozoru.
Prišla je i stala u red iza njega.
Još uvijek ju nije primijetio.
Pitala se o čemu je razmišljao.
Možda o Louise. Možda o Rebeki.
Možda o Amy Houser.

Travis nije znao da je ona tamo dok ga nije pozdravila.

Kad se okrenuo, već mu se nasmiješila. Danas je bilo toplo, ali dok se Travis
osjećao malo preplanulo nakon šetnje po suncu, ona je izgledala besprijekorno u
mornarska plavim hlačama od odijela i bijeloj bluzi. Njena je kosa, upadljiva
srebrnoplava, bila zavezana u konjski rep i otkrivala dijelove lica.
Ponovo je pogledao u taj smiješak.
Ljudi su uvijek govorili da se baš ne smije.
Ali uvijek se izgleda smiješila Travisu.
»Nisam vas vidio, načelnice«, reče Travis.
Načelnica Katherine McKenzie se ponovo nasmiješila. »Oh, mislim da možeš
zaboraviti na ‘načelnice’ kad smo u Starbucksu, Frank.«

355
 Knjige.Club Books

78

Ušla je dalje unutra gledajući okolo po kuhinji.

Bila je visoka, elegantna, obučena u crni kaput koji je padao sve do sredine
listova. Njena srebrnoplava kosa bila je kopčom pričvršćena od lica s malo make-
upa, a nokti su joj bili obojeni plavo. Jednim je otkucala tihi ritam o rub sudopera
dok je prolazila pored njega. Za kuhinjskim stolom je stala i izvukla stolicu, a
zatim je pokazala na sjedalo pored sebe.
Rebekah se nije micala.
»Nismo se nikad upoznale«, reče žena. »Ja sam Katherine McKenzie.« Dok
su se gledale, Rebekah ju je jedva prepoznala. Ali otkuda? »Zašto ne
sjedneš?«, reče McKenzie, ali ponovo Rebekah nije sjela.
Umjesto toga je pomislila je, Mogu li vrištati?
Da li bi susjedi čuli?
Jesu li uopće kod kuće?
»Imaš pogled na licu koji mi govori dvije stvari«, nastavi McKenzieica.
»Prvo, ne možeš me točno smjestiti. I drugo, razmišljaš o tome da napraviš
nešto glupo. Stoga, gledaj, ovako stoje stvari: sjedni i, dok god ne napraviš nešto
glupo, možemo pričati o tome gdje je Johnny.«
Rebekine oči se suze. Igra li se ona s njom?
»Ti znaš gdje je moj brat?«
Sa svog položaja na Rebekinoj desnoj strani, Hain je pritisnuo prekidač za
vanjska svjetla i vratio dvorište u tamu. Kad je to napravio, McKenzieica je
sjela, otkopčala svoj kaput otkrivši crnu haljinu s plavim rubom. »Iskreno? Ja ne
znam točno gdje je tvoj brat.« Kimnula je prema Hainu. »Ali on zna.«
»I što? On će me samo tamo odvesti?«
Nitko od njih ne odgovori.
Hain je neće nigdje odvesti.
On je došao ovdje da je ubije.
Rebekah pogleda bijesno na obje strane tražeći išta što bi mogla upotrijebiti
kao oružje. Ali čak i da je našla nešto, što je imala u svojoj kući da bi se
moglo nositi s pištoljem?
»Što se tiče prepoznavanja«, reče McKenzieica. »To je vjerojatno zato što si
me zacijelo vidjela u novinama ili na večernjim vijestima kako pričam o radu
policije.«

356
 Knjige.Club Books

I onda je Rebekah shvatila: McKenzieica je također policajac - ali puno viša

po rangu. Sjetila se da je vidjela njenu fotografiju. Kao da je nagađala tko je ona,
McKenzieica reče: »Ja sam načelnica.«
Oni su svi u ovome.
Sve razine.
»Zašto to radite?«, pita Rebekah.
Glas je izda.
»Ovo je lijepo mjesto«, odgovori McKenzieica gledajući okolo po kuhinji kao
da uopće nije primijetila pitanje.
»Ja i Axel - Daniel, kako si ga pretpostavljam poznavala bili smo cimeri u
stanu, još tamo u našim dvadesetima, koji je cijeli bio otprilike velik kao
ova kuhinja.«
Foley je bio partner ove žene.
Još jedan dio koji nedostaje, škljocnuo je na mjesto.
»Sjećam se da je prva stvar koju je Axel napravio bila to što si je kupio taj
veliki kožni naslonjač«, nastavi McKenzieica forsirajući osmijeh koji je
bio prazan i bezizražajan. »Mogao je biti takav sebičan kreten, ali voljela sam ga
i tada ili nisam primijetila ili sam svjesno ignorirala znakove upozorenja.«
Pogled joj se vrati na Rebeku.
Dva znaka upozorenja.
»Vjerovala ili ne«, reče, »Axel je imao stripovski osjećaj za timing.«
»Ne, nije. Tvoj dečko je bio silovatelj.«
»On nije bio moj dečko, draga«, odgovori McKenzieica. »Ti misliš da bih sve
ovo radila za tipa s kojim sam spavala? Da je tako jednostavno, samo bih ga
natjerala...«, mahne rukom prema Hainu, »...da povuče okidač na Axela one
večeri kad je Louise Mason umrla. Ne postoji nijedan dečko, nijedan muž vrijedan
ovoga.«
Rebekah se namršti. »Što ti je onda on bio?«
»Pusti me da ti prvo kažem o nekim ljudima s kojima radim. Oni misle da
sam lezbijka. Zovu me »lezbača« iza mojih leđa. Oni to rade iz dva razloga. Prvo,
to je obrambeni mehanizam među određenom kategorijom muških policajaca koji
ne mogu prihvatiti da žene nisu bosonoge i trudne kod kuće. Oni misle da će me
»lezbijka« povrijediti ili na neki način poniziti. Hoću reći, to je tip nekih kretena
s kojima imam posla na tom mjestu.«
Ponovo pogleda okolo po kuhinji i pogled joj padne na policu pored prozora.
Gledala je u Johnnyevu snježnu kuglu. Na trenutak, ma koliko ta ideja bila
apsurdna, činilo se kao da zna koliko je ona važna Rebeki.
»Drugi razlog zašto ljudi misle da sam lezbijka«, reče, »to je zato što ne znaju
ništa o mom privatnom životu. Vide me da zapošljavam žene i ne vide me

357
 Knjige.Club Books

s muškarcima. Razlog što zapošljavam žene je taj što im više vjerujem. A razlog
zašto ljudi ne znaju ništa o mom privatnom životu je zbog Axela.«
Skine pogled sa snježne kugle.
McKenzieina ramena se podignu dok je dugo i otegnuto udisala. »Bila si u
pravu po pitanju silovanja.
On je to definitivno bio. Ali to ga nije sprečavalo da ima tu gotovo komičnu
sposobnost da upropaštava stvari. Uzmi, na primjer, Louise Mason. Ja sam
unaprijeđena u načelnicu tek prije godinu dana, pa kad je ona umrla, na tom sam
radnom mjestu bila manje od pet mjeseci. Pet mjeseci, i dvadeset godina
nastojanja da tamo stignem jer sam se nažalost rodila s parom sisa. Kad je Louise
umrla, napokon sam oko sebe počela stvarati tim koji sam željela. Riješila sam se
svih seronja, ženomrzaca, rasista, govana koji potkopavaju odjel, poput raka, i
znaš što? Pojavila sam se na onoj dobrotvornoj priredbi prilično zadovoljna kako
se stvari odvijaju. A znaš li što je Axel radio u isto vrijeme dok sam ja dolazila na
zabavu? McKenzieica je lakiranom noktom napravila sitni urez na kuhinjskom
stolu. »Razbijao je glavu Louise Mason.« potvrdio.
Njene su riječi bile poput potresa.
To je bilo prvi put da je netko priznao istinu, prvi put da je netko, tko je
poznavao Daniela Foleya, to potvrdio.
Izgleda da je i McKenzieica to shvatila. »Možeš slobodno znati kako smo
došli do ovoga«, reče, a ostatak njene rečenice visio je između njih, neizgovoren
ali razumljiv: jer kad mi odemo, ti ćeš biti mrtva. »Tako da«, nastavi ona, »ne,
Axel nije bio moj dečko. Uvijek možeš zamijeniti muškarca s kojim se seksaš.«
Digla je pogled sa stola.
»Ali obitelj...« Uzdahnula je, »Ti i ja obje znamo da je to drugačije.«

358
 Knjige.Club Books

Obitelj

»Imaš li obitelj, Frank?«

Još su uvijek čekali u redu za kavu. Travis pogleda van kroz prozor pitajući
se gdje je Amy Houser morala otići, a onda vrati svoju pažnju na Katherine
McKenzie. Nasmiješi joj se, ponovo pomisli koliko je privlačna kad je učinila
isto, i reče: »Da. Imam dvoje djece. Sina i kćer. Mark živi u L.A.-u i radi nešto što
ja baš i ne razumijem s videoigricama. Gaby je na zadnjoj godini na Srednjem
zapadu.«
»Chicago?«
»Točno.«
»To je lijepo«, reče McKenzieica. »Viđaš li ih često?« On slegne ramenima.
»Ne onoliko koliko bih htio.«
»Ne pomaže to što rintaš za NYPD, čak i kad bi trebao biti u mirovini. Kako
ide ona stvar s Rebekom Murphy?«
»Dolazi na mjesto, smatram. Prilično je komplicirano.« McKenzieica kimne.
Red se još uvijek nije micao.
»Što je s tobom?«, reče Travis. »Imaš li djece?«
»Ne«, reče. »Propustila sam tu priliku.« Travis nije znao kako odgovoriti.
»Bilo bi lijepo«, doda kao da je pomislila da ga je dovela u neugodan položaj.
»Jednostavno nisam nikad našla pravog muškarca,..«
Pogled joj ostane na njemu, nakratko bljesnuvši na svjetlu s prozora, i Travis
osjeti trenutni naboj. Prošlo je toliko dugo otkad je neku ženu smatrao
privlačnom, a da i ona smatra njega privlačnim istom mjerom, te nije znao što da
napravi. A onda, iz nekog razloga, pomisli na Naomi, na sve stvari koje mu je
tijekom godina rekla, i tada ga gravitacija počne pritiskati: McKenzieica je
načelnica, vjerojatno je deset godina mlađa od njega, dobro izgledala i marljiva
je. On je star i bez smjera.
Zašto bi je uopće zanimao netko poput njega?
McKenzieica počne govoriti o tome kako je udana za posao, i kako to ponekad
možda žali, i onda Travis spomene Naomi i kako je bilo teško uspostaviti
ravnotežu. Konačno je na početku reda Travis ponudio McKenzieici platiti
piće, ali ona je odbila i rekla da je njegova crna kava najmanje što mu NYPD
duguje za sve što je napravio.
Dok su čekali za pultom, ponovo mu se nasmiješi i reče: »S tobom je lako
razgovarati, Frank, znaš li to?«
359
 Knjige.Club Books

»Ti to ozbiljno?«
Izgledala je iznenađena odgovorom. »Naravno. Nisi li čuo glasine? ‘Lezbača’
fizički nije u stanju otvoriti se.«
Travis napravi grimasu.
»Ne brini se«, reče ona. »Ime mi ne smeta.«
»Uopće?«
»Postoje druge stvari o kojima se treba brinuti.« Tragovi nečega prijeđu
preko njenog izraza na licu. Prije nego li Travis uspije otkriti što je to, ona reče:
»U svakom slučaju, ozbiljno mislim. S tobom je lako razgovarati.«
»Moja bivša žena se ne bi složila.«
»Pa, u krivu je.«
Izgledalo je kao da misli to što govori, da uživa u njegovu društvu, i dok je
ponovo mislio na Amy Houser, po prvi put u nekoliko dana njegova prva misao
nije bila o pozivu na koji se javio s Amyina stola, ni na svoje sumnje o svojoj
prijateljici. Umjesto toga pomisli na ono što mu je Amy rekla kad su izašli sa
sastanka s McKenzieicom: McKenzieici se Travis sviđao.
»Obitelj ponekad može biti teška.«
Travis se ponovo vrati. »Oprosti?«
»Samo sam razmišljala«, reče McKenzieica. Pogled joj je bio na prozorima
kafića, ali nije gledala u pločnik, na ulicu, na raskršće i semafore, mislila je na
nešto drugo. Bilo je gotovo kao da je spustila gard a da toga nije
svjesna. »Govoriš o svojoj bivšoj, o tome kako si tako daleko od svoje djece.
Obitelj je ponekad teška.«
Travis ju je proučavao. »Imaš li obitelj u blizini?«
Njihala je glavom s jedne strane na drugu, kao da odgovor nije bio
jednostavan. »Na neki način. Odrasla sam u usranoj kući na Staten Islandu.
Voljela sam svoju mamu, zaista jesam, ali ona je imala vlastite probleme -
psihičke probleme, pretpostavljam da se to tako kaže - a moj otac je uzalud trošio
kisik.« Trepnula je nekoliko puta i činilo se da je to razbilo čaroliju. »Baš si našla
kako uništiti raspoloženje, Katherine. Ovo sam htjela reći, Frank. Ti
privlačiš ljude samo zato što si tako prokleto dobar. Mora da si bio odličan u
intervjuima.«
»Imao sam dobrih trenutaka«, reče.
»Imala sam polubrata«, reče konačno, lice joj je ovaj put bilo drugačije, a
Travis ga baš i nije uspio odgonetnuti. »To je na što sam ciljala. On je bio produkt
jedne od mnogih ljubavnih avantura moga oca - a kad mu je majka umrla, došao
je živjeti s nama. Moj otac je odbio posvojiti ga, nismo ga nikad usvojili. Sustav
ga je nekako previdio. To se danas ne bi dogodilo - možda se nije trebalo dogoditi
ni u sedamdesetima, ali je.«
»Jeste li vas dvoje bliski?«

360
 Knjige.Club Books

»Bili smo«, reče. »Vrlo. Bio je dvije godine stariji od mene, a ja sam uvijek
željela brata. Ali, ne znam, bilo je... nešto u njemu.«
Travis se namršti. »U njemu?«
»Mogao je biti čudan. Upao je u neke probleme u školi. Moj tata je bio
prvorazredni šupak i njih dvojica bi kod kuće puknuti kao vatromet. Kad ti otac
kaže da te nikad nije želio, i stalno to ponavlja, to te obično zajebe. Tako da se
moj brat počeo neprimjereno ponašati. Počeo je još kao tinejdžer. Radio je neke
glupe stvari: vandalizam, sitne krađe...« Gledala je u Travisa kao da je nesigurna
da li da oblikuje u riječi ono što joj je bilo u glavi. »Znao je ponekad ozlijediti
stvari. Ljude. Životinje. Sjećam se da je jedne večeri moj otac izgubio živce kad
je otkrio da se susjedna mačka posrala u nas vrt i sljedećeg je dana ta mačka
imala slomljenu nogu.
Samo su zurili jedno u drugo.
»On je samo pokušavao udovoljiti mom ocu«, reče tiho, ali Travis je vidio
odjek na njenu licu, možda tračak sumnje, i pitao se je li to samo izgovor. Možda
njen brat nije ozlijedio tu mačku da udovolji ocu koji ga nije želio.
Možda je samo volio ozljeđivati stvari.
Upravo tada su njihove kave stavljene na kraj pulta i - poput svjetla koje se
upali - McKenzieica se nasmiješi. »Sranje, ne znam zašto ovo govorim.«
Osim što, iz nekog razloga, Travis nije bio siguran da je to istina.
To je bilo kao da ona zadržava dah: ona nikad nije mogla nikome reći o svom
bratu, iako je to uvijek htjela, njoj je on bio duh koji je trebalo istjerati. Ali sada
se Travis pitao zašto je odabrala ovaj trenutak da se ispuše. Zašto je, od svih ljudi,
to rekla njemu? Zašto bi spustila svoj gard pred tipom kojega jedva poznaje?
Izgradila je cijelu karijeru tako da nikad ne popušta. Čak i ako je, kako je rekla,
s Travisom bilo jednostavno razgovarati, još uvijek se činilo kao da nešto nije u
redu.
Pogleda u treću šalicu kave na pultu koja ih je čekala, označena imenom
»Amy«, i reče: »Čekaš li ovdje Amy Houser?«
»Trebao bih.«
McKenzieica. kimne. »Šteta. Htjela sam ti nešto pokazati.«
Pogodila ga je ta izjava.
»To je u mom autu«, reče i pogleda na svoj sat.
»Tvom autu?«
»Moglo bi biti relevantno za ono na čemu radiš.« Travis se namršti. »Što želiš
reći?«
»Radije ne bih o tome ovdje«, reče gledajući okolo.
Je li mislila na hladne slučajeve koje mu je dala Houserica?
Ili je mislila na Louise Mason?

361
 Knjige.Club Books

Ili na Rebeku, pomisli Travis pogledavši kroz prozor. Još uvijek nije bilo traga
Houserici.
»Imat će smisla kad dođemo tamo«, uvjeri ga McKenzieica.
Znatiželjan, Travis reče: »Naravno, u redu. Idemo pogledati.«

362
 Knjige.Club Books

79

»Axel je bio moj brat«, reče McKenzieica tiho. »Možda ne onako kako
priznaje zakon, ali na svaki način koji je bitan. Većinu vremena, dok sam
odrastala, on je bio sve što sam imala.« Pogled joj se vrati na snježnu kuglu. »Ali
Axel, bio je...« Zastane. »Bez kontrole.« Onda šmrcne, gotovo zadrhta, kao da
bježi od plimnog vala, i Rebekah se sjeti nečega: onoga jutra kad se probudila u
Foleyevom apartmanu, on nije zapravo rekao da je oženjen, rekao je: Osjećam
da moram biti iskren... Imam nekoga drugoga u svom životu. Mislim da joj neću
reći.
»Bio je u tom hotelskom baru i stavio je nešto u Louiseino piće. Izgledala je
kao da je mrtva pijana. Rekao joj je da će ju odvesti kući - iako vjerojatno nije bila
u stanju prepirati se - ali gdje ju je stvarno planirao odvesti je ono isto mjesto gdje
je odveo tebe: onaj Retrigramov apartman. Tim za publicitet je tamo vodio
rezervacijski sustav - i pogodi tko je u timu za publicitet preuzeo da bude prva
osoba za kontakt? Uloga koju je tamo imao trebala je asistentski
posao.« Naslonila se laktovima na stol. »Ali Axel je volio znati kad je apartman
slobodan.«
McKenzieica se gotovo nasmiješi, ali u tome nije bilo veselja. »Tijekom
godina je bio s puno žena, ali mislim, kako je stario, one su prestale očijukati
toliko s njim, a definitivno nisu htjele spavati s njim, i ta frustracija bi se u njemu
nakupljala, ljutila ga, i slabog čovjeka poput Axela učinila da se osjeća malim i
odbijenim. Bio je...« Izgledao je kao da bira pravi način kako to reći. »Bio je
ovisnik. Seks mu je možda bila najvažnija stvar od svega. Vidiš puno takvih
muškaraca: sve što imaju za pridonijeti diskursu je njihov kurac.« Opet sklopi
svoje ruke pritisnuvši nokte u svoje dlanove. »Razlika je bila u tome što Axel
nije bio ispravno spojen, pa kad su mu žene prestale svojevoljno davati, on to nije
jednostavno prihvatio - nabavio je neke tablete i promijenio taktiku. Na taj način
mu nitko nikad nije rekao ne. Mlađe, starije, tip djevojke - poput tebe - koja ne bi
spustila svoje gaćice neznancu, odvodio ih je u taj apartman. A sljedećeg jutra,
kad su se probudile, bez sjećanja na to što se dogodilo, on je bio tamo, gospodin
Fini Tip, gospodin Možeš Mi Vjerovati, gospodin Nije Li Ludo Da Smo Se Tako
Napili Da Se Ne Možemo Ničega Sjetiti. Naravno, nisam znala da je radio išta od
toga do večeri kad je ubio Louise. Tada je sve izašlo na vidjelo. Tada smo otkrili
da to nije bila samo jedna pogreška. Bilo ih je tako puno da se čak nije mogao ni
sjetiti njihovih imena...«

363
 Knjige.Club Books

Rebekah osjeti kako nešto pulsira u njenu grlu. Nije znala je li to ljutnja ili
strah ili mučnina ili sve to skupa. »I onda - što? Jednog dana je«, reče
glasom samo malo višim od drhtaja, »samo odlučio postati serijski silovatelj?«
»Ne«, reče McKenzieica. »Ta strana mog brata, ta tama je postojala u njemu
puno prije toga. Vidjela sam bljeskove, tu i tamo, godinama. Kao policajki,
stvari koje sam u njemu vidjela pobudile bi mi razne sumnje u glavi. Kao sestra,
nijekala sam ih i pravila se da ih ne vidim.« Rebekine misli su se vratile natrag
na nešto što je McKenzieica rekla ranije: Svjesno sam ignorirala znakove
upozorenja. »Pa, možda to nije potpuno točno. Pretpostavljam da se dio mene
uvijek brinuo da bi on nekako mogao sjebati moju karijeru. Zbog toga sam
podigla barijeru između nas otpočetka. On nikada nije znao pravi broj mog
mobitela, samo od burnera. Nije znao da je to burner, ali to me je izoliralo. Nisam
ga zvala, nisam mu slala e-mailove, pokušavala sam ograničiti da budem viđena
s njim na mjestima gdje bi me mogli prepoznati. Pustila sam ga da dođe u moju
kuću, ali samo noću. Rekla sam sebi da je u redu biti oprezan, da je to opravdano:
bila sam razumna želeći zaštititi svoju karijeru. Rekla sam sebi: »Axel ima
problema, i netko bi ih mogao iskoristiti protiv mene.« Ali to nije bio razlog zašto
sam to napravila, to vidim sada. Takvo ponašanje, to nisu bile obične mjere
opreza. To je bilo puno više. Znala sam za što je bio sposoban. Vidjela sam to dok
sam odrastala - tako da je dio mene oduvijek čekao da se to ponovi.«
I onda se Rebekina pažnja premjesti: Hain se približio korak bliže
McKenzieici, još uvijek nijem, ali nešto je bilo na njegovu licu. Je li to bila
poruka?
»Puno sam se puta pitala otada«, reče ostavljajući dojam da ne primjećuje,
»zašto jednostavno ne ševi te djevojke u uličicama, ili na mjestima gdje neće
zapamtiti njegovo lice, njegovo ime ni gdje živi. Na neki način, pretpostavljam da
to što se bude u njegovu apartmanu žene poput tebe manje paničare, manje
je vjerojatno da pričaju o tome što se dogodilo, ili da to prijave, jer priča
onesviještena od pijanstva ne bi imala smisla. Ali poznavajući Axela, znajući
kakav je kad mu ta ovisnost ne zuji u glavi, kako miran, čak i nježan je ponekad
mogao biti, mislim da je vjerojatno želio da tu bude nešto više. Mislim da se s
pojedinim ženama, poput tebe, nakon što je to obavio - nakon što bi zujanje u
njegovoj glavi prestalo - samo htio osjećati normalno. Mislim da si mu se stvarno
sviđala u tom trenutku. Mislim da je vidio nešto u tebi. Ali otišao je puno
predaleko. To je bio problem s Axelom.
Zato nismo imali izbora nego navaliti na tebe kao što jesmo. Ne samo da ti je
rekao svoje pravo ime, rekao ti je svoj nadimak, svoje porijeklo. Rekao ti je
svoje prezime.«
Mislim da si mu se stvarno sviđala, Rebekah.
Mislila je na svoj san, svoje sjećanje.
Mislim da bi trebala ostati, Rebekah.

364
 Knjige.Club Books

Cijela stvar je bila odbojna, ali Rebekah nije imala vremena to procesuirati:
Hain napravi još jedan korak naprijed - i ovaj put je vidjela poruku.
Govorio je: Prestani.
Ovo nije priznanje.
Osim što je za McKenzieicu možda to i bilo. Možda je to bila prilika da iskaže
sve što je potiskivala o svom bratu, prema svoj mržnji koju je osjećala
prema načinu na koji su njegove odluke skoro nju skrenule sa životnog puta i
karijere. Napokon, gdje bi drugdje mogla priznati to što je njen brat napravio - i
što je ona sama držala tajnom - osim u završnim trenucima života druge žene?
»Moramo ovo završiti i otići.«
Hain je progovorio po prvi put.
Rebekah ga pogleda, u njegov pištolj, i on uzvrati pogled - ali McKenzieica
se nije ni pomaknula. »Ti mi to ne možeš govoriti«, reče gotovo šaptom.
»Nemamo vremena za ta sranja.«
»Mislim«, odgovori McKenzieica polako, »s obzirom da tvoj velebni zajeb
još uvijek diše...«, pokaže na Rebeku, »... da imamo sve vrijeme koje ja kažem da
imamo.«
Hain ostane gdje je bio, tih.
»On je bio dolje u Miamiu«, reče McKenzieica kao da je znala na što Rebekah
misli: zašto se Hain jednostavno nije sam pobrinuo za nju umjesto da to prepusti
Limi? »Bio je dio zajedničkog tima tamo dolje, lovio nekog šupka iz Bronxa koji
je mislio da je Tony Montana. S tobom je sve bilo tako u zadnji čas. Prisluškivali
smo tvoje razgovore, čitali tvoje poruke, i onda odjedanput ti odlučiš ići na Crow
Island, i mi dobijemo svoju savršenu priliku da ti nestaneš. Samo što Hain nije
bio ovdje. Bio je udaljen dvije tisuće kilometara.« Ona slegne ramenima. »Tako
da je, nevoljko, konačno poslao tog drugog tipa, ‘Limu’ - svog bivšeg CI-a - i, pa,
pretpostavljam da znamo kako je to završilo.«
Lima nije bio samo kriminalac: bio je doušnik.
Hain je mahao glavom prema njoj.
Njemu se ništa od ovoga nije sviđalo.
»Stripovski smisao za timing«, reče McKenzieica, a njene su riječi bile odjek
onih koje je ranije izgovorila. U njoj se najedanput pojavila odsutnost.
»Doslovno sam razgovarala s povjerenikom na dobrotvornoj priredbi kad me je
Axel nazvao.«
Vratili su se na večer kad je ubijena Louise.
»‘Kathy, pomozi mi’«, reče McKenzieica, pogleda koji je zurio u daljinu,
izmijenjena glasa, imitirajući onaj svoga brata. Čak i oponašajući, efekt je bio
strašan. »‘Moraš mi pomoći. Učinio sam nešto strašno.’« Zastala je. Trenutak, i
onda pogleda u Rebeku. »On ju je odveo do svog auta, u podzemnoj garaži
ispod hotela, i ona se počela buditi. On je sjebao. Drugi tip tableta, ne dovoljno

365
 Knjige.Club Books

jakih. Još gore, počela se opirati pa ju je udario - i nakon toga je potpuno izgubio
kontrolu.«
»Katherine«, reče Hain, »prekini...«
»Nastavio ju je udarati dok joj lice nije bilo samo ljepilo.«
Užasna, razorna tišina.
Čak ni Hain nije govorio, nije se pomaknuo. I u tišini se ostatak onoga što se
dogodilo te večeri samo popunilo: Foley je nazvao svoju sestru, onda je
ona nazvala Haina.
»‘Haine’«, reče McKenzieica koristeći njegovo ime, ali govoreći Rebeki.
»Njemu se diže kosa na glavi. On ne želi da ti to znaš, i razumijem zašto. On je
obučen da sve internalizira, da se time bavi u tišini. Dugo vremena gledam kako
to radi. Znam što može napraviti. Znam na što se pripremio učiniti - i što mora
učiniti - za malo dodatnog novca. Vrlo je dobar u popravljanju stvari. Ja? Meni to
nije tako lako. Meni, ‘popravljanje stvari’ - to samo znači otkrivanje prljavštine o
protivnicima, ne ubijanje ili silovanje, ne pokopati tebe daleko na moru.«
Njeno lice se iskrivi.
»Iako, ne znam...« Pogleda preko svog ramena na sive oblike na stražnjem
trijemu. Treptaj na njenom licu, kao da je konačno spoznala što je
napravila. »Pretpostavljam da znam u što sam se upuštala. Ako si ambiciozan,
moraš biti spreman igrati prljavo. A ako napraviš jedan korak u sjene, kao što smo
mi napravili one prve večeri kad smo učinili da Louise nestane, moraš biti
spreman na cijeli put. Nema povlačenja. Tip odluka koje sam donijela te večeri -
koje sam donijela večeras došavši ovdje - ne donosiš ih ako se tvoja definicija
‘popravljanja stvari’ odnosi samo na širenje malo prljavštine.« Ponovo
kimne prema Hainu. »Rekao je da ne trebam doći, ali ja sam osjetila da moram.«
Rebekah pogleda u Haina. Bio je dva metra od nje, pištolj uz njegovu nogu,
njegov pogled duboko usađen u njen. Pomisli na djevojčice i onda na
Garetha. Kad bi trebao doći kući? Što ovo duže traje, to će duže Rebekah ostati
živa, ali što to bude duže trajalo, to je vjerojatnije da će se Gareth naći usred toga.
Još jedan nevini ubijen na putu Katherine McKenzie prema moći.
McKenzieica protrlja prstom svoje usne, kao da sve što je večeras rekla, sve
njene riječi, kao da su je oparile. »Sve sam imala isplanirano«, reče, »uvijek
sam imala. Načelnica je bio samo još jedan korak. Sljedeće sam trebala postati
prvi ikad ženski povjerenik u NYPD-u, a nakon toga? Mogla bih se natjecati za
gradonačelnicu. Vjerojatno bih mogla poljubiti par guzica u D.C.-u i dobiti
nominaciju za tajnicu Domovinske sigurnosti. Uvijek sam bila spremna napraviti
ono što, je trebalo da dođem tamo gdje sam željela. Bila sam spremna sudjelovati
u pišljivim sitnim igricama koje ti donesu utjecajni položaj. Mogu biti okrutna.
Ali ovo? Louise. Ti. Tvoj brat. Sve druge žene koje je Axel oskvrnuo i napustio,
o kojima čak niti ne znamo, koje čak ni ne znaju da su bile silovane: ovo nije igra.
Kad me Hain nazvao i rekao mi da si još živa, kad se konačno vratio u grad - u

366
 Knjige.Club Books

bijegu od iste organizacije za koju radi svaki dan - i rekao mi je da moramo

ušutkati i Franka Travisa...«
»Čekaj, što?«
»...jer zna puno previše o ovome...«
»Čekaj malo, čekaj malo...«
Pogledale su se.
»Hoćeš reći da je i Frank mrtav?«
Rebekah je osjećala da joj se steže grlo.
Nepomična, McKenzieica je samo pogleda kao da je žali zbog njene
naivnosti. »Naravno da je mrtav«, reče. »Zar si stvarno mislila da ga mogu
pustiti živoga?«

367
 Knjige.Club Books

Egzorcizam

»Stvarno mi je žao zbog onog ranije, Frank«, reče Katherine McKenzie dok
su silazili liftom u podzemnu garažu. »Ne znam zašto sam ti to rekla.«
Pogleda je. »Ne moraš se ispričavati.«
»Nisam nikad nikome govorila o svom bratu.«
Pogledi im se sretnu i ovaj put ju je bilo puno teže pročitati: bila je žena o
kojoj je slušao, s izrazom lica praznim poput zida.
»Pa«, reče, »drago mi je da osjećaš da sam vrijedan toga.«
Samo je kimnula.
Dok su se vrata lifta otvarala na donjem katu garaže, pokazala je prema svom
autu - tamnoplavom Mercedesu - i reče: »Imam neke dosjee u prtljažniku. Zbilja
mislim da bi mogli pomoći.«
»U redu«, odgovori joj.
Ali nešto sada nije valjalo.
On se tako uživio u ono što se događalo u kafiću, bio je tako fiksiran na ideju
kako izgleda da se on sviđa McKenzieici, na uzbuđenje koje je osjećao, da je sada
bio siguran da je previdio nešto veliko.
Njegov mobitel zazuji u njegovim hlačama.
Izvuče ga iz džepa. To je bila Amy Houser i pitala ga je gdje se nalazi. On
pogleda u kartonsku tacnu za pića koju je imao u ruci, sa svojom i Amyinom
kavom, onda u McKenzieicu koja ga je gledala, a onda pokuša razbistriti glavu.
Odgovori Houserici rekavši joj da će doći za pet minuta.
Dok su prilazili Mercedesu, McKenzieica svojim daljinskim otvori prtljažnik.
Otvorio se otkrivajući prazan prostor s dvije velike kutije.
»Evo ih«, reče McKenzieica.
Travisov mobitel ponovo zazuji.
Houserica po drugi put.

Mislim da bi Hain mogao biti policajac.

Travis osjeti kako se spotiče.

»Je li sve u redu, Frank?«

368
 Knjige.Club Books

On ponovo pogleda poruku i onda stane tri metra ispred Mercedesa, još uvijek
s mobitelom u jednoj ruci, a s pićem u drugoj, gledajući između McKenzieice i
dvije kartonske kutije - i u tom je trenutku znao da je bio u pravu.
Nešto ne valja.
Ali, tada je već bilo kasno.
»Ne miči se«, reče glas iza njega. Osjeti pištolj uperen u svoj potiljak. Nije
čuo ni vidio nikoga da prilazi.
Ali prepoznao je glas.
Čovjek koji je zvao sa savjetom o Johnnyu.
Tip koji je nazvao Houseričin telefon.
Travis ponovo pogleda u McKenzieicu i na trenutak pomisli da je vidio kako
je nešto zasjalo u njenim očima. Žaljenje, možda, ili kajanje. I onda shvati zašto
mu je rekla o svom bratu, zašto je pokušala istjerati tog duha.
Jer to nikada neće biti važno.
Travis neće nikada moći nikome reći.
»A sad, ulazi u taj jebeni prtljažnik«, reče Hain.

369
 Knjige.Club Books

80

»Frank je previše znao o Louise«, reče McKenzieica, »o tebi, o svim tim

slučajevima. Šteta. Zbilja mi se dopadao. Bio je pametan, ljubazan. U
kratko vrijeme koje sam provela s njim, bilo je lako vidjeti zašto je bio odličan
policajac: bio je simpatičan. Bio je netko kome si mogao vjerovati.« Stala je, a na
njenu licu bila je zapisana tuga koja je izgledala potpuno autentično.
»Razgovarajući danas s njim, shvatila sam da večeras moram doći ovdje.«
Na trenutak Rebekah nije razumjela, ali onda joj sine: McKenzieica je
priznala Franku o svom bratu i dijelu nje to se sviđalo.
Sad je ostatak priznavala Rebeki.
Osjeti vibraciju u grudima, nakupinu tuge zbog Franka i onda je McKenzieica
ponovo pričala: »Ja sam samo tamo sjedila, i slušala sam Haina kako mi
govori što treba učiniti, i nakon što sam upucala Franka...« Postupno se gubila, ali
te riječi su ostale. Ona je bila ta koja je to učinila. Ona ga je ubila. Rebekah se
osjećala kao da će joj pozliti. »Nakon što sam ga upucala«, reče McKenzieica,
nastavivši ponovo, sada tiše, »napokon me pogodilo. Pomislila sam, vidi što
sam postala.«
Hain zakorači naprijed. »Katherine.«
»Ne znam više što radim.«
Rebekah nije bila sigurna priča li sa sobom ili s Hainom.
Ali po prvi put, Rebekah je vidjela priliku. Hain korakne pored nje, bio je
zauzet, pusti da se izgubi iz njegova vidokruga. Pogledala je lijevo, u kuhinjski
nož koji je visio na magnetskoj traci na zidu. Bio je udaljen barem tri koraka, i to
je još uvijek bilo predaleko iako je Hain bio dekoncentriran. S njene desne strane
nije bilo ničega, samo prazna radna ploha. Osim što nije baš bilo tako.
U sredini je bila granitna ploča za sjeckanje.
»Postala sam sve protiv čega sam se oduvijek borila«, reče tiho McKenzieica.
Mrljica maskare pokaže se na rubu njena lica, poput crne vene. »Ja sam ubojica.«
Pištolj u Hainovoj ruci se pomakne.
Dok su zurili jedno u drugo, Rebekah korakne udesno, bliže granitnoj ploči.
»Katherine, slušaj me«, reče Hain približavajući se stolu. »Znam što se ovdje
događa. To je ista stvar koja se dogodila ranije s Travisom i ako nastaviš tako
pričati, sljedeći put kad olakšaš dušu bit će s nekim tko je zapravo bitan. Ljudi
misle da se samo jednom priznaje - ali ti ne. Ti nastavljaš to raditi - već si to
napravila dvaput u istom danu - jer se nakratko osjećaš bolje. To je poput droge.«

370
 Knjige.Club Books

Sad je bio udaljen od Rebeke barem za dužinu ruke. »Ali ovo mora biti zadnji put
da više o tome otvoriš usta, razumiješ li me? Jer ako nastaviš to raditi, sljedeći
put, uvjeravam te, to neće biti hrana za crve, kao Travis ili ova kučka - to će biti
policajac ili novinar.«
McKenzieica ne reče ništa.
»Ovo mora prestati.«
Nije govorio samo o McKenziečinom priznanju. Govorio je o tome da se
obavi ono što su ovdje došli napraviti: prerezati tetivu koja je povezivala
Rebeku, Louise i sve druge žrtve Daniela Foleya. Bilo je očito da je bio daleko od
onoga gdje je bila Katherine McKenzie. On je vidio smrt i on ju je uzrokovao.
I to ga je svega preuzelo.
Konačno McKenzieica promrmlja: »Imaš pravo.«
»U redu, dobro.«
»Moramo ovo dovršiti«, reče tiho.
»U redu«, odgovori on pogledavši Rebeku. »U redu, dob...«
On nije nikad dovršio svoju rečenicu.
Pucanj je prepolovio sobu - zvuk je bio tako glasan kao da se cijela kuća
pomaknula - i dok je Rebekah reagirala, Hain je već bio odbačen na radnu
plohu. Glava mu je trgnula unatrag, krv je poprskala Rebekino lice - i onda je pao
kao krpena lutka na kuhinjske ormariće. Kad je pogledala dolje na njega, u ušima
joj je još uvijek zvonilo, prstima se hvatao za ranu na prsima.
Užasnuta, potresena, Rebekah vrisne: »Koji kurac?«
Ali McKenzieica je bila na istom mjestu za stolom. Nije se ni pomaknula,
staklenih očiju.
U ruci joj je bio pištolj kratke cijevi.
»Mislim da je vrijeme da se nazove policiju«, reče ona.

371
 Knjige.Club Books

81

Rebekah se tresla, adrenalin je tutnjao u njenoj krvi.

»Nazovi policiju«, ponovi McKenzieica.
Dok je Rebekah zurila u nju, nesigurna je li to ozbiljno, Roxie počne lajati iz
druge sobe.
»Nazovi ih.«
Posegne u svoje hlače i izvadi svoj mobitel. Ne razumijem, mislila je. Zašto
bi ga McKenzieica upucala? Iako joj je, naravno, bilo jasno. McKenzieici je bilo
potrebno da dođe ovdje i prizna - jer je to bio jedini način da se oslobodi. Njene
su tajne - krivnja, žaljenje, sram - bile isti zatvor kao što je otok bio Rebeki.
»Moram mu pomoći«, reče Rebekah pokazavši na Haina.
McKenzieica odmahne glavom.
»Umrijet će ako ništa ne učinimo.«
»Samo nazovi policiju«, reče ponovo i najzad okrene pištolj prema Rebeki.
Sad je izgledao veći, strašniji. »Nazovi ih prije nego se predomislim.«
Rebekah nazove 911 i reče im da je u njenoj kući došlo do pucnjave. Dala im
je adresu, ali nije spomenula ime McKenzie.
Čim je prekinula, McKenzieica pomakne pištolj, oružje olabavi u njenoj ruci,
i uperi ga od njih. »Rekao mi je da je bolje ako dođe sam.«
Glas joj je bio lišen emocija. Nije gledala ni u Rebeku ni u Haina. Nije gledala
ni u što. Gledala je u budućnost: u trenutak kad će se pojaviti policija i kad će
njene ambicije i karijera završiti, i kad će sve za što je radila nestati.
Hainova prsa su se micala, ali počeo se gubiti.
»Pravo ime mu je Bobby«, reče. »Robert. Ali kad god je radio na ovakvim
stvarima, uvijek je koristio neki pseudonim. Stalno bi ih mijenjao.« Pogleda
u Haina. »Kad sam tek postala načelnica, bili smo u istoj postaji i napravila sam
mu uslugu, izvukla sam ga iz nevolje koja ga je mogla koštati značke, i nakon
toga je počeo za mene raditi stvari, popravljati stvari, iskopavati stvari. I što se
više motao oko mene, to je više primjećivao Axela, i to su se njih dvojica više
slagali. Nije da je bilo teško. Axel se slagao s većinom ljudi. Bio je lažljivac, a
lažljivci mogu biti šarmantni.« Nasmijala se ironiji te izjave, jer ona je bila
lažljivica, kao što je bio i Foley.
Nagne se naprijed.

372
 Knjige.Club Books

»Hain.« Nasmiješi se jer njoj je to bilo samo scensko ime. »Da, on je pomogao
sve to zataškati. Ali bilo je nekih stvari nad kojima nismo imali kontrolu.
Nismo imali pojma koliko je žena Axel napao, jer se on jedva sjećao. Možda ih je
bilo deset, možda petnaest. Nije znao. Nekih žena se blijedo sjećao, ali nismo ih
mogli pronaći samo prema imenu. Za većinu drugih, nismo čak imali ni ime.
Njemu su one bile samo figure koje su prošle kroz njegov život. Tako da je cijelo
vrijeme to bila giljotina nad našim glavama jer ako bi se te žene odjednom sjetile
Axela, bili bismo izloženi. U bilo kojem trenutku nekoj je od njih moglo
zabljesnuti sjećanje i - bum - to bi bio kraj. Kopale bi po njegovom životu, pa iako
sam se izolirala od njega, oni bi me tamo negdje našli, unatoč mom svekolikom
trudu.«
U daljini su se mogle čuti sirene.
»Ali ako bi Axel počinio samoubojstvo...« Slegne ramenima. »Mogu ti reći
iz iskustva, silovanje, serija silovanja, na tome ćemo naporno raditi. Policajci
će slijediti taj put sve dok ne ulovimo gada koji je to napravio. Ali samoubojstvo?
Nitko se time neće baviti neko duže vrijeme. Nitko ne prati tragove podataka. Ako
izgledaju nezanimljivo, napišemo zapisnik i onda zavežemo mašnu oko njega.«
I Rebekah je shvatila ostatak: ako bi neka od žena imala iznenadni bljesak
sjećanja - možda ime, možda fizički opis, ili neko blijedo sjećanje kako je
Foleyev apartman izgledao - bilo bi puno teže naći krivca ako je bio zakopan dva
metra pod zemljom.
»Hain je nagovorio Axela da ode na onaj most. Nije ga on gurnuo, ali ga je
natjerao da skoči. Rekao je Axelu da će, ako ne skoči, anonimno nazvati NYPD i
reći im o Louise. Namjestit će mu tebe i tvog brata. Reći će policajcima za druge
dvije za koje smo se pobrinuli.« Zastala je shvativši da taj dio nije nikad prije
spomenula. »Uspjeli smo naći dvije žene na osnovu detalja koje nam je dao.
Riješili smo ih se, stjerali ih i napravili da nestanu - poput Louise, kao što smo
mislili da je bilo i s tobom.
Zrak se zaledio.
Sad su bile još tri žene, plus Johnny i Travis.
To nije bilo ubojstvo, to je bio masakr.
»Naravno«, reče McKenzieica, »Axel nije imao pojma da nije postojala
apsolutno nikakva šansa da mi anonimno nazovemo policiju, jer to bi dovelo
pitanja pred naša vrata na koja nismo htjeli odgovarati. Ali dali smo mu izbor:
skoči ili truni ostatak života u zatvoru. Čovjek poput Axela, koji je išao okolo i
radio što god mu se prohtjelo, ne bi nikad izdržao u zatvoru.«
Više sirena, još bliže.
McKenzieica pogleda prema dnevnom boravku kao da očekuje da će vidjeti
policajce u kući. Ako je imalo posumnjala u svoju odluku, sad je bilo prekasno.
Podigne svoja ramena i duboko izdahne. Riječi su joj nailazile brzo, izlijetale
iz nje, iz očajničke potrebe da sve izbaci. Ali sada utihne. »Tajne«, reče. »One

373
 Knjige.Club Books

su poput onih bova koje vidiš u oceanu. Možeš ih sakriti, možeš ih odvući u rupu
u najdubljem i najtamnijem dijelu vode, ali naposljetku...« Na usne joj se
ucrtao izmučeni smiješak, utvara koja se pojavljivala i gubila iz pogleda.
»Konačno će silom izbiti na površinu. Na kraju, tajne isplivaju. Samo je pitanje
koliko im dugo treba da izrone.«
A Rebekah je došla do površine.
Ona je bila tajna koja se vratila.
»Morala sam doći ovdje«, reče tiho McKenzieica. »Ništa što sam željela u
životu nije vrijedno ovoga. Nisam spavala od noći kad je Axel ubio Louise. Nisam
sigurna da sam se pošteno naspavala sve vrijeme što je on bio u mom životu. Samo
sam znala da to ne mogu opet učiniti. Ne bih mogla zataškati još jednu laž. Kad
sam doznala da si još živa, znala sam da sam jednoj od vas morala pogledati u lice
i priznati što sam.«
Kad su sirene ušle u ulicu, McKenzieica posegne dolje u džep svog kaputa.
Rebekah je čula kako nešto zvecka, a onda McKenzieica položi ključeve svog
auta na stol. Pogleda u Haina, izraz na licu joj je bilo teško protumačiti prije nego
se vratila Rebeki. Gurnuvši ključeve auta prema njoj, McKenzieica reče: »Ovo
je za tebe. Parkiran je kod Walgreensa na Prospectu.«
To je bilo nekoliko ulica od njene kuće.
»Zašto mi ih daješ?«, odvrati Rebekah.
»Jer je Travis u prtljažniku.«
Rebekin želudac potone kao olupina.
»Imala sam tu fotografiju svih vas neko vrijeme«, reče. »Ti i tvoja braća, i
tvoj otac, vas četvero na prednjem trijemu one kuće u kojoj ste svi živjeli dolje
na 81. Streetu. Hain ju je iskopao odnekud. Ne znam odakle mu, ali mi je drago
da ju je našao. Znala sam često gledati u nju kad bih navečer došla kući, samo je
proučavala, vaša lica, i kako god čudno zvučalo, osjećala sam ljubomoru. Vidjela
sam kako ste svi bliski, kako ste iskovali nešto izvanredno čak i nakon što vas je
majka napustila, a ja to nikad nisam imala. Imala sam samo ovo.« Pogleda u
Haina, u pištolj, u krv na zidovima kuhinje, i onda gurne ključeve auta bliže
Rebeki. »Žao mi je što smo uzeli Johnnya. Ne mogu ti ga vratiti - ali mogu barem
ovoliko učiniti.«
Ne mogu ti ga vratiti.
»Gdje je moj brat?«
»Ne znam«, reče McKenzie. »To je istina. Ne znam što se dogodilo tog dana.
Ali Hain zna.« Njen pogled ponovo ode na Haina: pažljivo je slušao, lagano
stenjao. »Ali ipak znam nešto. Tvoj brat...«
Stala je, gotovo zadrhtala, kao da je i ona pogođena.
»On je pokopan u grobu na onom otoku.«
Te su riječi zgromile Rebeku.

374
 Knjige.Club Books

Ona si je govorila da je Johnny mrtav, to je nekako znala već pet mjeseci. Ali
čuti to, bilo je drugačije. Osjetila je kao da je dio nje iščupan.
Bila je kod kuće.
Bila je konačno na sigurnom.
Ali, bez Johnnya, nešto nje uvijek će ostati izgubljeno.

375
Knjige.Club Books

Oži1jak

376
 Knjige.Club Books

82

Tri dana kasnije policija je pronašla posmrtne ostatke Louise Mason u slanim
močvarama u Jamaica Bayu. Pored nje su bila dva druga leša: francuske
studentice na razmjeni imenom Mathilde Roux, dvadeset dvije godine, čiji su je
roditelji u Parizu prijavili kao nestalu sedam dana nakon što je Louise nestala,
i Carlu Lee, trideset tri godine, koja je radila u baru u Tribeci, a kao nestalu ju je
prijavio muž tri dana prije nego je Rebekah otišla na Crow Island. Kad su
istražitelji razgovarali s obitelji i prijateljima, nitko se nije sjećao da je ijedna od
tih žena govorila o čovjeku koji je odgovarao opisu Daniela Foleya, a kamoli o
ideji da su možda bile silovane. Kao i Rebekah, izgledalo je da te druge žene nisu
imale nikakvog sjećanja na noć koju su provele s Axelom - ali Hain ih je
svejedno ubio, samo da bude siguran.
Četiri dana nakon toga se tim za potragu vratio na Crow Island da otkopaju
Johnnya. Oba su dana što su bili tamo bila oblačna, nerazumno hladna za početak
travnja, a kad je tim stigao u Helenu, počela je susnježica.
Toga dana s njima je bio detektiv Robert Markowitz, koji nije sam pokopao
Johnnya, ali je znao gdje ga je Lorenzo »Lima« Selestino ostavio. Za Katherine
McKenzie, Markowitz je bio »Bobby«, a detektivskom odredu u 46. policijskoj
postaji u Bronxu - gdje je radio - bio je »Mark«. Do te večeri u njenoj kuhinji,
Rebekah ga je znala samo kao Haina.
On je još radio u 46. postaji, u Ubojstvima, do samoga kraja. Onoga dana kad
je nazvao telefon Amy Houser, a javio se Travis, bio je u ulozi detektiva: on nije
imao pojma da će Travis biti tamo. Zvao je liniju Amy Houser da je pita o
hladnom slučaju koji je mogao biti povezan s ubojstvom na kojemu je
radio. Mediji su špekulirali kako je korumpirani policajac poput Haina mogao biti
propušten, a pogotovo kako je mogao nestati na tri dana nakon što je
napustio otok. No to je bilo jednostavno: on nije nestao. U NYPD-u je bilo 36 000
policajaca i 19 000 civilnih zaposlenika. Dan nakon što se vratio u grad, uzeo
je jedan dan bolovanja da ode na hitnu da ga zakrpaju od automobilskog sudara.
Dan nakon toga, vratio se na posao u 46. postaju. Njegovi kolege komentirali
su njegove ozljede za koje je rekao da su posljedica automobilske nesreće, ali
nitko nije ništa posumnjao. On je samo radio što je uvijek radio.
Nestao je usred bijela dana.
I tako je Hain predvodio - u zatvorskom zelenom, u lisičinama, sa zavojima,
uz potporu dvojice policajaca, malo ošamućen od svih sedativa na kojima je bio -
natrag u šumu na otoku. Detektivka Bowners uvjeravala je Rebeku, prije nego je

377
 Knjige.Club Books

tim za potragu otišao za Montauk, da će pronaći Johnnya i dati Rebeki zaključenje

za kojim je čeznula. I tijekom popodneva prvoga dana, nazvala je da ispuni svoje
obećanje.
»Našli smo ga«, reče tiho.
Konačno, Johnny je bio na putu kući.

Katherine McKenzie bila je udarna vijest nekoliko tjedana. Mediji su je

raščerečili na komadiće, špekulirajući o svakom aspektu njene karijere, njenog
osobnog života, ludosti i aroganciji njenih budućih ambicija.
Rebekah je pročitala i odgledala nešto od toga, ali puno više je ignorirala.
Mnogo puta to je bilo zato što je sama odbijala zahtjeve za intervjue, nastupe
na TV-u, članke u časopisima, e-mailove izdavača koji su pitali da li želi napisati
knjigu o svojim iskustvima. Neprestano je bilo tako, ponavljanje pitanja,
potpuna odsutnost empatije, samo konstantna parada lica koja su je pokušavali
slomiti.
Tjednima su novinarski kamioni kampirali s obje strane ceste, smetali
susjedima, pritiskali Rebeku, ; novinari iz časopisa, web-siteova i TV kanala iz
cijele ; zemlje lovili su svakoga tko je zalutao u ulicu.
Cijelo je to vrijeme, dok je napuštala kuću da prošeće Roxie ili odvede
djevojčice u park, šutjela. Ako je postojala jedna stvar koju je naučila na otoku,
onda je to bilo kako to činiti.
Navečer, nakon što se Gareth odselio po drugi put i uselio sa svojom novom
djevojkom, ležala je budna ili bi prošla kroz sobu djevojčica i samo tiho sjedila
u kutu gledajući ih i mislila na Katherine McKenzie. I čak nakon što je sve izašlo
na vidjelo, svaki strašni :detalj bio u svim vijestima u svim gradovima
diljem zemlje, Rebekah bi još uvijek proživljavala čudan osjećaj razdiranja:
mrzila je McKenzieica zbog svega u što je bila upetljana, zbog svake laži, svake
tajne koju je pomogla sakriti, svake smrti, mrzila ju je zbog sve boli koju je
prouzročila obitelji Louise Mason, njenog suučesništva u ubojstvima Mathilde
Roux i Carle Lee, kako je dozvolila da otrgnu Johnnya, mrzila ju je zbog načina
kako su nebrojene žene bile žive žrtve Daniela Foleya, pa iako su mogle osjetiti
da nešto nije u redu, da je postojala sjena koje se nisu mogle otresti, one nikad
neće biti sigurne zašto.
A onda...
Iako je sve to bilo istina, Rebekah nije mogla negirati da je McKenzieica
imala savjest, tanku nit dobra koju je odbila prekinuti jer da nije, ona ne bi
sjedila za kuhinjskim stolom u Rebekinoj kući i iznijela svoje priznanje. Sva
ambicija na svijetu, svi prljavi trikovi koje je izvela, sve stvari koje je dozvolila
da se dogode dok je sve nadgledala, ili na koje je zažmirila, nisu mogle trajno
izbaciti iz ravnoteže njen osjećaj za ono što je ispravno. To je ostalo netaknuto,
iako joj je trebalo previše, vremena da nađe mjesto gdje se skrivalo.

378
 Knjige.Club Books

I, naravno, tu je bio Frank Travis.

Našli su ga u prtljažniku McKenziečina Mercedesa.

Bio je vezan i usta su mu bila začepljena ljepljivom trakom.
McKenzieica je rekla policiji kako su ona i Hain isplanirali taj dan: popodne
su se htjeli riješiti Travisa, navečer, točno u vrijeme promjene smjene
kod Rebekine kuće, kad bi oprez patrolnih policajaca popustio, pobrinuli bi se i
za nju.
Samo što je McKenzieica lagala Hainu.
Ona se probudila tog jutra i odlučila da to više ne može raditi. Njena priznanja,
duhovi koje je istjerivala, prvo s Travisom u Starbucksu, i kasnije s Rebekom u
njenoj kući, bila su posljedica toga. Završila je sa skrivanjem, s ubijanjem. Onda
je razgovarala s Hainom, rekla mu da on već ima previše krvi na svojim rukama i
da će se ona pobrinuti za Travisa, pa iako je rekla da je Hain bio sumnjičav - »jer
on je uvijek bio sumnjičav« - složio se. Naposljetku, McKenzieica je bila
policajka. Ona je provela kasniji dio svoje karijere za radnim stolom, ali je
odradila svoje, bila je detektivka.
Povukla svoje oružje tisuće puta.
Ubila na dužnosti dva puta.
Ona i Hain ubacili su Travisa u prtljažnik Mercedesa i onda je rekla da će
nazvati Haina kad to obavi i Hain će moći pokopati tijelo na istom mjestu gdje
je stavio Louise Mason, Mathilde Roux i Carlu Lee.
Nazvala ga je navečer oko 19:00 sati i rekla mu da je gotovo, da je Mercedes
parkiran kod Walgreensa udaljenog ulicu od Rebekina brownstonea. To je dobro
sjelo Hainu: jednom joj je rekao da je najgore mjesto za ostaviti auto s lešom
napuštena zabačena ulica. Tamo bi ga ljudi primijetili. Nitko na njega neće
obraćati pažnju ispred Walgreensa. Ispalo je još bolje kad mu je pokazala
prtljažnik: Travis je bio potrbuške, lice mu je bilo krvavo, ljepljiva traka preko
njegovih usta i oko njegovih zglavaka koji su bili zavezani iza njega. Ta je slika
bila dovoljna Hainu: rekao je da će u auto staviti i Rebekino tijelo nakon što je
ubiju i oboje ih odvesti u Jamaica Bay.
Ali sve je bilo inscenirano.
Travisovo lice bilo je krvavo jer ga je McKenzieica namjerno porezala i
razmazala krv okolo. Bio je potrbuške pa je bilo manje vjerojatno da Hain vidi da
diše. Odabrala je parkirno mjesto što je moguće dalje od bilo kakvih svjetala jer
je znala da Hain neće htjeti da prtljažnik bude dugo otvoren na javnom mjestu.
I zbog svega toga Rebekah se osjećala konfliktno.
Jer je Frank Travis još uvijek živ.
Jer je on sam sve to rekao Rebeki.
I jer su za to mogli zahvaliti Katherine McKenzie.

379
 Knjige.Club Books

83

Komemoracija za Louise Mason održana je na groblju St. John u blizini kuće

njenih roditelja u Rego Parku. Rebekah je ostavila djevojčice s Noellom, a ona i
Frank Travis, koji je nosio privlačan zavoj što se protezao od njegova čela do
tjemena, išli su zajedno. Sjedili su straga dok su Louisein ujak, njen bratić i njen
otac rječito govorili kroz suze o Louiseinu životu, njenoj umjetnosti, njenim
uspjesima i, najvažnije, o tome kakva je bila kao osoba. Nakon toga je
Rebekah otišla gore k Louiseinim roditeljima i predstavila se. Njih troje su je
dugo grlili. Možda bi, u nekom drugom životu, to bilo neobično, čin koji bi se
nekom od njih ili svima njima učinio neugodnim. Ali u tom trenutku nitko od njih
to nije dovodio u pitanje.
Dva dana kasnije, Rebekah je pokopala Johnnya.
Noella je ustala i pročitala za njega posmrtni govor koji je bio tako zabavan i
iskren da je Rebekah provela svih deset minuta njišući se između smijanja i
jecanja. Johnny je želio biti kremiran, a ne pokopan, tako da se ovaj put nije
trebalo boriti s kišom ni olujnim oblacima iznad East Rivera, kao što je bio slučaj
kad se Rebekah opraštala od Mikea i svog oca.
Bdjenje su održali u knjižari, nakon zatvaranja za taj dan, tri ulice od kuće na
81. Streetu gdje su svi odrasli. To je bilo mjesto koje je Johnny uvijek
volio, možda čak i mjesto na kojemu je bio najsretniji. Rebekah je čavrljala s
njegovim prijateljima koje nije vidjela godinama, daljnjim rođacima koji su došli
čak iz Bostona na pogreb, i nakratko je bilo lako zaboraviti bol u dnu svoga
želuca, ljutnju koju je osjećala, osjećaj boli i izdaje. Ali na kraju večeri, kad su
ostali samo ona, Noella i voditelj knjižare, Rebekah se okrenula Noe i rekla:
»Zašto ona nije bila ovdje?«
Noe se namršti. »Tko, draga?«
»Moja majka.«
Noe pogleda u voditelja knjižare i on se uputi straga da ih ostavi nasamo.
»Zaboravi je«, reče Noe stavivši svoju ruku na Rebekinu.
»Zašto nije došla?«
»Zato što nikad ne dolazi, Bek.«
»Ali zašto ne?«
»Zato jer nije poput tebe, draga. Što ti imaš osjećaj za svoje djevojčice, što si
ti sve bila spremna učiniti da im se vratiš, a ona to nije. Da je takva, pojavila bi se
kad je Mike umro. Kvragu, kao prvo i osnovno, ne bi vas napustila.« Noe stavi

380
 Knjige.Club Books

svoju ruku oko Rebekinih ramena. »Imaš dovoljno toga za razmišljanje i bez
da brineš o njoj. Ona vas je sve napustila. Vas troje ste bili samo djeca. Ti i Mike
ste bili samo bebe.« Zaključak je očit: kakvo čudovište bi to napravilo?
»Nije čak ni poslala prokletu dopisnicu.«
»Možda ne zna«, reče Noe.
Samo što je dan nakon pogreba dopisnica stigla. Rebekah ju je otvorila, a
Johnnyev poznati refren -»To je bolje nego ništa« - odjekivao je u njenoj glavi. Na
njoj je njena majka napisala: Ražalostile su me vijesti o Johnu. Ali bez imena. Bez
Mama. Bez Fiona.
Rebekah pogleda u kuvertu: na njoj britanske marke sprijeda, naljepnice za
zračnu poštu, ali bez povratne adrese.
Ponovo pomisli na Johnnya.
On je uvijek zadržao dopisnice kad su stigle.
Rebekah je svoju bacila u smeće.

381
 Knjige.Club Books

84

Nekoliko sati kasnije Frank Travis stigao je u njenu kuću. Rebekah je

pripremila sendviče i, dok su djevojčice trčale po stražnjem dvorištu, ona i Travis
sjeli su u stare pletene stolice u hladu trijema, a Roxie je ležala pod Rebekinim
nogama i žvakala staru papuču.
»Ovo vraća sjećanja«, reče Travis.
»Jesu li tvoja djeca bila ovako luda?«
On se nasmiješi. Kyra je trčala okolo kružeći, pjevala pjesmu koju je čula na
Disney Channelu, dok se Chloe tako glasno smijala da je konačno
izgubila ravnotežu i pala na leđa.
»Kako su?«, upita Travis.
Rebekah je gledala Kyru dok je točila sebi i sestri zamišljenu šalicu čaja.
»Dobro su«, reče. »Ali ponekad me pogledaju i to je kao...« Pogled joj se vrati na
djevojčice. »To je kao da me se ne sjećaju.«
»Daj im vremena, curo.«
Ona ga pogleda. »A onda je tu i ta stvar s Garethom. Ne znam što sam
očekivala da će se s nama dogoditi kad sam došla kući. Nisam očekivala da ćemo
ponovo biti zajedno, ali pretpostavljam da nisam očekivala da on nastavi sa
životom tako brzo.«
Travis je šutio na trenutak, šiljasto spojenih ruku ispred sebe. »Te stvari mogu
biti teške, Rebekah.«
»Mislim da je vrijeme da me počneš zvati Bek, Frank.«
»Bek.« On se ponovo nasmiješi igrajući se sa zavojem na svojoj glavi. »Kad
me moja žena napustila, bože, vrtložio sam se mjesecima. Bilo je ludo, jer
ja uopće nisam bio zadovoljan s njom. Nije mi se sviđala. Ali sve što te poremeti,
čak i ako je to neka sitnica - a ne mislim da je ta stvar s djevojčicama
sitnica, nimalo - doista se može poigrati tvojim razumom.« Travis zagrize komad
sendviča. »To je kao s Louise. Doveo sam je kući - ne onako kako sam želio,
ali doveo sam je kući - i još uvijek ležim budan noću. Još uvijek se osjećam kao
da sam je iznevjerio.«
»Nisi je iznevjerio, Frank.«
Travis nije ništa rekao, samo je uzeo drugi zalogaj svoga sendviča i oni su
zapali u ugodnu tišinu gledajući djevojčice. Nakon nekog vremena Travis
se okrene k Rebeki i reče: »One su možda sada malo zbunjene, ali doći će na
svoje. Djeca su nevjerojatna. Puno otpornija nego što mi to smatramo. Kad su

382
 Knjige.Club Books

u tim godinama, oni se prilagode i nastave. Nema ni mržnje ni žaljenja. Uskoro

će biti kao da nikad nisi otišla.«
Rebekah pogleda Travisa i trenutno osjeti privlačnost prema njemu: tako je
njen otac znao govoriti Johnnyu, Mikeu i njoj dok su odrastali - nježne, prodorne
riječi koje bi ih odvukle sa svakog ruba na koji bi odlutali. Otkrila je da poseže za
Travisovom rukom - pa iako je izgledao da je zatečen - s razumijevanjem je ubrzo
zauzvrat uzeo njenu.
»Hvala, Frank«, reče.
Držao je njenu ruku još jedan trenutak, a onda je vidjela kako se njegov izraz
mijenja, i znala je da se radi o stvarnom razlogu njegova posjeta. Iskreno, dio nje
se bojao pitati. Ako je ovaj posjet bio zbog Johnnya, znala je da će boljeti. Znala
je po tome kako ju je Travis gledao.
Odložio je polupojeden sendvič na svoj tanjur, dovršio svoju kokakolu i onda
pomaknuo svoju ruku u unutarnji džep svog sportskog kaputa. Kad ju je izvadio,
USB stick se nalazio između njegova palca i prsta. Travis ga odloži i gurne prema
njoj. Sa strane je pisalo, FAO: Frank Travis.
»Što je ovo?«, upita ga.
»Otkrili su što se dogodilo s Johnnyem onoga dana.«
Rebekah trepne.
»Bownersica i njen tim, u intervjuima s ‘Hainom’, uspjeli su steći grubu sliku
Što se dogodilo kad ste se ti i brat razdvojili.« On je napravio grimasu kao da mu
je teško uobličiti riječi. »Znaju zašto je Johnnyev novčanik bio u svjetioniku.«
»Zašto?«, upita Rebekah gotovo strahujući od odgovora.
»Izgleda da, kad si pokušavala pobjeći Limi, Johnny u početku nije shvatio
da nisi iza njega i onda kad se vratio natrag po tebe - kad te je dozivao - nije mogao
naći ni tebe ni Limu jer si već odvela Limu sa staze prema onom jarku.« U
otkucavanju između tih rečenica, slika tog dana bljesnula je pred
Rebekinim očima. Kad se spotaknula u jarak, udarila glavom i onesvijestila.
»Nakon toga«, nastavi Travis, »postoji praznina, ali policija izgleda misli da je
Johnny, kad te nije mogao naći, pokušao otrčati natrag na glavnu cestu, vjerojatno
da nekoga zaustavi. Uskoro zatim Lima je okončao s tobom, jer je mislio da si
mrtva, i vratio se na parkiralište s ključevima Stelzikova Chevya. Iskoristio ga je
da ulovi Johnnya.«
»Kako je onda Johnny stigao sve do svjetionika?«
Travis najprije nije odgovorio. Umjesto toga je izgledalo kao da skuplja
snagu, da se čeliči za završni napad. »Nije. Hain je rekao da je Lima uhvatio
tvog brata prije nego je Johnny uopće stigao na vrh one staze iz Simmons Gullya.
Hoću reći, staza je bila duga gotovo kilometar i pol...«
Nešto je zastalo u Travisovu glasu.

383
 Knjige.Club Books

»Prema Bownersici«, nastavi tiho, nagnuvši se naprijed u svojoj stolici, »dio

Loopa je bio privremeno zatvoren kad su s kamiona pala neka debla.« Rebekah se
sjetila večeri kad je došla tamo na vrh, usred oluje, prije nego što je krenula u
Helenu, i našla drvo i plastične držače po cesti. »To znači kad je Lima završio...«
Gotov...
Gotov s pokapanjem njenog brata.
»Nakon što je završio, nije mogao ići direktnim putem natrag u Helenu
južnom padinom jer je bila blokirana. Morao je ići okolo i proći pored
svjetionika. Tako je Johnnyev novčanik tamo završio. Izgleda, prema Hainu, kad
je Lima vozio od iskopa - nakon što je pokopao Johnnya - uočio je novčanik blizu
vrha staze. Tvom bratu je ispao kad je umro. Lima ga nije htio pustiti vani na
otvorenom jer je mislio da je preblizu tijela, pa je stao kod svjetionika i bacio ga
tamo.« Travis pruži ruku i ponovo je uzme za ruku. »Žao mi je, Bek. Ovo je
jednostavno...« Ali nije bilo riječi.
Drugom rukom posegne za USB stickom.
»S dvojicom policajaca koji su umrli u tvojoj kući«, reče on, »pronalaženjem
prvo Louiseina leša, a onda i drugih dviju žena, onda Johnnya, i onda mene, i svim
ostalim strašnim sranjem koje se događa nakon povratka s otoka, nekako ti ovo
nitko nije predao. Ostalo je propušteno. Znam da će te Bownersica kasnije nazvati
da ti se ispriča. Rekla je da su ti to htjeli pokazati još prije nekoliko dana.«
»Što je to?«
»Limi je promaknulo nešto u Johnnyevim džepovima.« Travis stane, pogleda
u Rebeku, i ona, dok je brisala suze, kimne dajući mu do znanja da je spremna
čuti. »Johnny ga je sakrio u podstavu kaputa.«
»Što je sakrio?«
»Sjećaš li se onog dana u šumi kad si se vratila i otkrila da je prozor na
Cherokeeu razbijen? Pokrila si ga plastičnom folijom na pet mjeseci.«
Rebekah kimne. »Sjećaš li se kako je autokamera nestala iz Cherokeea, i kako
nikad nije bilo jasno zašto bi je netko ukrao?«
Rebekah se namršti.
Travis gurne USB stick sve do nje.
»Ovo će objasniti sve.«

384
 Knjige.Club Books

85

Tjedan dana kasnije Rebekah je ostavila djevojčice kod Noelle tijekom jutra
i otišla u grad. U početku se osjećala prestrašeno, pomahnitalo: stajala je na
prednjem trijemu Noelline kuće ne mogavši se maknuti, ne mogavši skinuti
pogled s djevojčica. Iako joj je srce ubrzano kucalo, natjerala se da krene i ušla
u podzemnu, i postupno se, kako su minute prolazile, počela smirivati.
Za vrijeme što je bila na otoku, istekla joj je liječnička licenca, a kako unutar
tri mjeseca nije pokušala tražiti sljedeće produljenje od dvije godine, morala
je nazvati Office of Professions da im objasni što se dogodilo. Budući da je njen
slučaj bio neuobičajen, i jer im je bilo teško razumjeti što se zbilo, rekli su joj da
dođe u ured na Broadwayu.
Nakon što je ispunila neke formulare, odšetala je ulicu dalje do Bryant Parka,
sunce je pržilo iz vedra neba, i našla je stol u hladu sa stražnje strane
Public Librarya. Ponijela je svoj laptop, kao i USB stick koji joj je Frank Travis
dao tjedan dana ranije i - u patentom zatvorenoj vrećici torbe za laptop - još nešto:
dopisnicu koju je poslala njena majka.
Izvadila ju je iz smeća.
Nije baš imala predodžbu zašto. Još je uvijek osjećala zbunjenost i prezir
prema Fioni Camberwell kao i onoga dana kad je bacila njenu dopisnicu u
kantu za smeće, ali najzad se vratila u kuhinju, isprevrtala staru hranu, poderane
kutije, otpatke svog obiteljskog života, i izvadila je. Bila je zamrljana i zgužvana,
ali je preživjela.
Sad ju je ponovo otvorila i gledala u poruku.
Ražalostile su me vijesti o Johnu.
»Oprostite, mogu li se poslužiti ovom stolicom?«
Rebekah podigne pogled s dopisnice.
Čovjek u kasnim četrdesetima, visok, širok, dobrog izgleda s tamnom kosom,
stajao je kraj nje. Imao je torbu preko ramena i kavu u rukama.
»Naravno«, reče mu.
On joj se nasmiješi. »Hvala.«
Odvuče stolicu od njenog stola i stavi je pored sljedećega. Rebekine misli su
ponovo odlutale, natrag njenoj majci, USB sticku, ideji da se vraća na posao, misli
su joj letjele.
»Jeste li dobro?«, upita čovjek.

385
 Knjige.Club Books

Shvatila je da još uvijek zuri u njega. »Oh«, reče, »tako mi je žao. Odlutala
sam.«
Čovjek se ponovo nasmiješi. »Pa, to je olakšanje.« Spusti pogled na svoju
majicu, svoje hlače. »Pomislio sam da imam hrane na licu.«
»Ha, ne, u redu ste.«
»Rekli biste mi da imam hrane na licu, zar ne?«
»Ovisi o tome koliko bi zabavno to izgledalo.«
Čovjek se nasmiješi po treći put. Imao je dražestan smiješak.
»Vi ste Englez«, reče mu Rebekah.
»Jesam«, odgovori. »Zvučite kao da biste i vi mogli biti.«
»Ne već dugo vremena. Preselila sam ovdje kad mi je bilo osamnaest godina.«
»Ali još uvijek imate nešto naglaska.«
»Da«, reče, »iz nekog razloga je uvijek ostao sa mnom. Sviđa mi se.« Zastala
je, misleći na Johnnya, kako je on mrzio svoj srednjoatlantski naglasak.
Sjećanje ju je ražalostilo, pa ga je odagnala. »Jeste li ovdje na odmoru?«
»Na neki način«, reče čovjek. »Došao sam se naći s prijateljicom na nekoliko
dana. Ona živi u L.A.-u, i ovo se činilo kao na pola puta za oboje. Što je s vama?«
On pogleda na sat. »Imate li rani ručak?«
»Ne, još ne. Možda uskoro.«
Nije htio biti nametljiv, iako mora da je bio znatiželjan.
»Imala sam neku vrstu prekida u karijeri«, reče.
»U redu. I razmišljate o povratku?«
»Više iz potrebe nego želje.«
Bilo je samo kratko, ali dok su se gledali, bilo je kao da je nešto prošlo između
njih, neko razumijevanje kako nužnosti mogu biti teške.
»Što radite?«, upita čovjek.
»Ja sam liječnica. Ortopedska kirurginja.«
»Uh, izgledate puno premlado da biste bili tako kvalificirani.«
Ona se nasmije. »Ne toliko mlado koliko bih htjela.«
»Pretpostavljam da ste napravili prekid u karijeri da imate djecu?«
Ovaj put zastane prije nego što odgovori.
»Oprostite«, reče. »To je bilo pretjerano radoznalo.«
»Ne, u redu je. To je bila pak prilično točna pretpostavka.«
On kimne. »Molim vas, nemojte se zgroziti.«
»Što je s vama?« upita Rebekah proučavajući ga.
»Ja sam istražitelj.«
»Kao privatni istražitelj?«

386
 Knjige.Club Books

»U neku ruku. Tražim nestale osobe.«

Rebekah pogleda s čovjeka na majčinu dopisnicu, zgužvanu, potamnjelu, bez
adrese, bez poljupca, odjave, bilo kojeg traga tko je ona.
Nestala osoba koja me je donijela na ovaj svijet.
Ponovo obrati pažnju na muškarca. On ju je sad pobliže promatrao, ali ne tako
da bi je to zabrinulo ili joj izazvalo nelagodu. To je bilo više nalik uobičajenom
pogledu Franka Travisa: znatiželjan, ljudski.
Ona ispruži ruku. »Ja sam Rebekah Murphy.«
On uzme njenu ruku u svoju.
»Drago mi je što smo se upoznali, Rebekah. Ja sam David Raker.«

387
 Knjige.Club Books

86

Na USB sticku bio je samo jedan video.

Prošlo je sedam dana otkad joj ga je Travis predao, i Rebekah ga je gledala
stotine puta. Znala je svaki centimetar, svaku riječ, svaku mrlju, svaki slučajni
nagib i spoticanje. Nakon nekog vremena, gledati ga bilo je kao gledati cvijet
kako vene i raste istovremeno. Većinu toga jedva je mogla gledati, iako je to ipak
učinila, zato što je ostalo, puno veći dio, bilo dragocjeno.
Te večeri, nakon susreta s istražiteljem nestalih osoba i nakon razmjene
brojeva mobitela, srušila se na kauč - sunce je nestajalo s neba, djevojčice su bile u
krevetu - i otvorila je svoj laptop. Prozor s videom je već bio postavljen.
Dok se noć polako uvlačila u sobu, dugo vremena je samo zurila u zamrznutu
sliku na zaslonu misleći na nešto što joj je njen otac rekao u danima i
tjednima prije nego što je umro.
Čak i mrtvi mogu govoriti.
Na kraju, bio je u pravu.
Pritisne Play.
Johnnyeva slika se počela kretati. Na početku je uglavnom bio izvan kadra,
ali Rebekah je točno znala gdje je bio: na stazi koja vodi gore od parkirališta
u Simmons Gullyu prema Loopu. Bio je na pola puta, para od disanja bila je ispred
lica. To je bilo nekoliko minuta nakon što je Rebekah pala u jarak.
Nekoliko minuta nakon što je Lima mislio da ju je ubio.
Johnny je bio uplašen. Nije znao radi li ispravnu stvar što je ostavio Rebeku.
Vratio se natrag, nije ju mogao naći i mislio je da je sljedeća najbolja
stvar pokušati pronaći pomoć.
Ali sad je mogla vidjeti da je izgubio samopouzdanje.
Sad je osjećao kao da je napustio sestru.
Ipak je nastavio, trčeći, a video je bio uznemirujući i dezorijentiran. Onda je
ponovo usporio, izgledalo je da se sjetio da drži autokameru i stao je. Nakratko
ju je počeo okretati, pokušavajući naći nešto na njoj. Slika je bila preokrenuta, s
boka, okrenuta sad u jednu stranu sad u drugu: Travis je rekao Rebeki da
nitko nije siguran što je Johnny pokušavao napraviti. Ali ona je znala. Tijekom
vožnje prema Montauku Johnny je pitao za autokameru, a ona mu je rekla da ju
je postavio Gareth i da je rekao da autokamera reagira u hitnim slučajevima i da
odašilje SOS ako imaš prometnu nezgodu. To je Johnny tražio u tim
trenucima. Zato je razbio prozor Cherokeea da uzme autokameru. Mislio je da je

388
 Knjige.Club Books

na njoj dugme koje može pritisnuti. Mislio je, jer nije imao mobitel, da će kamera
pomoći da ih nađu.
Ali je vrlo brzo prestao tražiti.
Jer SOS nije tako funkcionirao.
Nije bilo dugmeta.
Ponovo je počeo trčati, a autokamera je još uvijek snimala prostor iza njega,
tlo, nakrivljeni kut prema drveću. Trčao je s njom u lijevoj ruci. U jednom
trenutku noge su mu se okrenule i gledao je iza sebe, a kad mu se tijelo zakrenulo,
usporio je i na trenutak se buka stišala.
U pozadini je bio zvuk automobilskog motora.
Lima.
Stizao je.
Johnny je opet počeo trčati, brže, a slika je bila pokretna mrlja.
Postalo je gotovo nemoguće išta jasno vidjeti - dok se, niotkuda, kamera nije
našla pred Johnnyevim licem, kao da se odjednom nečega dosjetio. Kut nije bio
savršen: kamera je bila na stražnjoj strani autokamere pa je zaslon bio okrenut od
njega. Nije zapravo uopće imao pojma je li on u kadru ili nije.
»Ne znam hoće li itko ovo ikada vidjeti«, reče pa, iako ga je Rebekah čula
kako izgovara te iste riječi nebrojeno puta, nešto se izvijalo u njoj dok je on
govorio. »Netko nas pokušava ubiti.« Glas mu se istrošio. Bio je užasnut - što je
napustio Rebeku, što joj se moglo dogoditi, što će se dogoditi njemu.
»Moja sestra... ne znam gdje mi je sestra. Mogla bi biti...«
Već mrtva.
Izgubio se, pogledao iza sebe.
Na trenutak, kad mu se lice vratilo na kameru, bio je bijel, strah je bio tako
krajnje paralizirajući da je izgledalo da ga je shrvao, nekako promijenio
njegovo lice. Ali onda je ponovo pogledao iza sebe, niz stazu, šuma je bila svuda
oko njega - blijeda, kruta, vjetar je pucketao u mikrofon kamere - i bilo je kao da
je shvatio da bi to mogla biti njegova zadnja prilika da nešto kaže.
»Bek«, reče jednostavno, oči su mu suzile od hladnoće, od njenog imena i što
mu je ono značilo. Vjetar je parao kroz stabla. Johnny je ponovo pogledao iza sebe
i sada se vidjela jasna mrlja na dnu staze.
To je bio Stelzikov Chevy.
Kad se Johnny okrenuo, na licu mu je opet bio užas - strašan, obuzimajući - i
rascijepio je Rebeku nadvoje.
Znao je da ne može pobjeći autu ni pištolju.
»Ako itko ovo ikad nađe, ako je moja sestra još živa, recite joj da je volim.«
Pogledao je iza sebe. Sada je pošteno plakao. Hladnoća s tim nije imala veze:
kad ga je Chevy sustizao, suze su mu tekle u uglove usta. »Nikad to nisam rekao
dovoljno. Možda to nisam nikada uopće rekao...«
389
 Knjige.Club Books

U očima mu zasvjetluca još više suza.

»Toliko te volim, Bek.«
»I ja volim tebe, Johnny«, reče Rebekah tiho.
I konačno se zaslon zacrnio.

U početku Rebekah nije mogla naći ništa dobro u tome što je prošla. Ništa
pozitivno. Ništa što bi mogla iskoristiti. Uglavnom je pokušavala ne misliti na
sve što joj se dogodilo, reducirajući to na ožiljak iz prošlosti. No kako je vrijeme
prolazilo, kako su joj sjećanja blijedjela, kako je njena bol pomalo splašnjavala,
u sponi tog ožiljka otkrila je jednu duboku i neporecivu istinu.
Sada znam tko sam.
Znam što radim.
Pa, kad god bi se vratile sumnje u sljedećim mjesecima i godinama, kad god
bi zaprijetila opasnost da joj ponestane hrabrosti, vratila bi se toj istini. Rekla
bi sebi tko je i što je postala.
A obećala je sebi da neće nikada zaboraviti.
Moje ime je Rebekah.
I preživljavam.

390
 Knjige.Club Books

Autorova bilješka

U svrhu priče pažljivo sam izmijenio neke radne postupke i organizacijsku

strukturu NYPD-a, Suffolk County Police Departmenta i američkog
medicinskog sustava. Također sam si dopustio neznatne slobode vezano za
autokamere, VHF radio i izgled Jeepa Cherokeea i Dodge Rama. Nadam se da je
sve to napravljeno dovoljno suptilno i pažljivo da prođe gotovo nezamjetno -
barem do sada.

391
 Knjige.Club Books

Zahvale

Nesumnjivo volim raditi na seriji o Davidu Rakeru i, dok pišem ove riječi,
već sam započeo raditi na sljedećoj. Ali nakon što sam završio Pusto mjesto,
svoj deseti roman o Rakeru u deset godina, razgovarao sam sa svojim urednicom
i agenticom i rekao im da, prije nego započnem raditi na 11, želim iskušati
nešto drugačije. U biti sam želio raditi na ideji s kojom se zanosim već neko
vrijeme - dijelom pričom o preživljavanju, dijelom misterijem o ženi koja je
bespomoćna i kilometrima od svoje djece, na putu bez povratka. Mislio sam da bi
to bio kreativan izazov, ne samo zato što nikad nisam napisao zaseban roman - i
naravno nadajući se kad to dovršim, da bih se vratio Rakeru s osjećajem svježine
i s još više uzbuđenja prema nestalim ljudima. (Očito u knjigama, ne u
stvarnom životu.)
I moja urednica Maxine Hitchcock i moja agentica Camilla Bolton nisu se
tome protivile... ili su se barem pretvarale. Maxi dugujem veliku zahvalnost što
mi je vjerovala i podupirala me, kao i na njenom briljantnom, elegantnom i
oštroumnom uređivačkom radu koji je nemjerljivo poboljšao knjigu. A Camilli
dugujem isto tako puno: njeno uvjerenje da mogu napisati ovaj roman nikad se
nije pokolebalo i puno puta mi je pomogla razbistriti i resetirati glavu. Agentice,
prijateljice, pokusna procjeniteljice - hvala ti.
Još jedno superveliko i velikim slovima HVALA ide mom fantastičnom timu
u Michael Joseph and Penguinu kojemu pripadaju (ali ne samo oni): Jon
Kennedy, Lee Motley, David Ettridge, Jennifer Porter, Katie Williams, Vicky
Photiou, Liz Smith, Olivia Thomas, Christina Ellicott, Deidre O’Connell, Rachel
Myers, Natasha Lanigan, Louise Blakemore, James Keyte, Laura Marlow i Hazel
Orme. Poseban dodatni usklik Rebecci Hilsdon za sav njen rad na redigiranju
i Beatrix McIntyre što je tako super obavila posao koji se može opisati samo kao
»kolosalna korektura«.
U Darley Andersonu veliki sam dužnik prema Mary Darby, Kristini Egan i
Georgii Fuller u Rightsu, Sheili David u Film and TV i Rosanni Bellingham i
Jade Kavanagh, koje sve za mene, iz dana u dan, rade tako izvanredan posao. Za
pomoć u održavanju mog duševnog zdravlja s kavama, ručkovima u pabovima,
porukama i Zoomovima, hvala mojim velikim dopisnim prijateljima Chrisu
Ewanu, Claire Douglas i Gilly Macmillan.
Hvala, kao uvijek, mojoj prelijepoj, briljantnoj obitelji: mami i tati, koje toliko
volim, mojoj sestri Lucy, Ryderovoj momčadi, Richu, Hanni i Samu, Linscottima

392
 Knjige.Club Books

- Boxie, Di, Delme, Kim, Declan, Nathan i Joshu; i mojoj prekrasnoj daljnjoj
obitelji, uključujući moje ujake Barrya i Johna, i #1 tetu, Jo.
Dvoje ljudi koji su se prijavili na doživotnu robiju života sa mnom: prvo,
mojoj kćeri, Erin, koju volim više nego išta na svijetu i koja me čini tako
ponosnim svaki dan, i onda mojoj ženi Sharle, koja me je izbavila iz toliko rupa
na ovoj knjizi, koja je rasplela i ponovo pospajala sve moje strašne vremenske
linije, i koja je strpljivo provela dva tjedna (i svaku večer) nad mojim korekturama
uvjeravajući me da će sve biti u redu. Ne bih mogao ovo napraviti bez nje.
Konačno, vama, mojim prekrasnim čitateljima.
Hvala što kupujete, posuđujete, razgovarate i preporučujete moje knjige, na
divnim e-mailovima i porukama na društvenim mrežama, i što prihvaćate moje
romane. Jednostavno, bez vaše podrške, ništa od ovoga ne bi bilo moguće.

393
 Knjige.Club Books

Tim Weaver rođen je 1977. U osamnaestoj godini napušta

školu i počinje raditi kao novinar u časopisu, gdje je napravio
uspješnu karijeru pišući o filmovima, televiziji, sportu, igricama i
tehnologiji. Oženjen je, ima kćer, živi u blizini Batha. Saznajte
više o Timu i njegovim knjigama na

www.timweaverbooks.com
www.twitter.com/TimWeaverBooks

394