MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristo devedest peta

Naslov izvornika
Blood Lines
Copyright © Angela Marsons, 2017
Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2021.
Nakladnik
Mozaik knjiga
Direktor
Bojan Vidmar
Urednica programa
Hana Vunić
Urednik
Zoran Maljković
Grafička urednica
Marija Morić
Oblikovanje naslovnice
Ivan Živko
Ilustracija na naslovnici
© Shutterstock
Tisak
Denona, Zagreb, rujan 2021.
ISBN 978-953-14-3085-2 (meki uvez)
ISBN 978-953-14-3086-9 (tvrdi uvez)
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojevima 1109684 (meki uvez) i 1109685 (tvrdi uvez).

Sva prava pridržana. Nijedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni
djelomično, reproducirati. pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku,
mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog
dopuštenja.

2
 Angela Marsons

Krvne veze
S engleskoga preveo
IGOR RENDIĆ

SKEN:
ROBERT

OBRADA:
PRAETORIOUS

Mozaik knjiga

3
Ova je knjiga posvećena Beau Davidu Forrestu čiji je život
tragično prebrzo okončan. Ako je ikad među nama kročio
pravi anđeo, to je bio on. Njegov je duh uvijek s nama.

4
 PROLOG

Zatvor Drake Hali — danas

Doktorica Alexandra Thorne sjedila je za četvrtastim pisaćim

stolom koji je razdvajao dva kreveta za po jednu osobu.
Prisvojila je taj komad rabljenog namještaja, a Cassie s kojom je
dijelila ćeliju ionako je jedva čitala i pisala te stoga nije imala nikakve
koristi od stola.
Glupača je svojedobno bila odložila hrpu odjeće na desnu stranu
stola. Trebao je samo jedan Alexin pogled da hrpa naglo završi na kraju
kreveta.
Alex je osjetila kako se desna noga stolice klima dok ju je izvlačila
ispod sebe. Prokleti jeftini namještaj, inferioran koliko i ljudi oko nje.
Daje u svojem uredu u Hagleyju noge bi upravo izvlačila ispod
stola od mahagonija. Stražnjica bi joj milovala smeđi direktorski
naslonjač. Debeli i gusti sag pod stopalima. Oči bi odmarala na skupim
slikama, okružena luksuzom koji je s mukom stekla i s punim pravom
zaslužila.
Ali sve su joj to bili oduzeli.
Držala je u rukama kemijsku olovku koju je morala zadužiti i list
papira A4 koji je ostavljao dojam da će se raspasti bude li previše
pritisnula vrhom dok piše.
Ali zagledana u bijeli zid pred sobom mogla se uvjeriti da je u
nekom hostelu ili užasnom jeftinom hotelu. Ne da je nekad odsjela na

5
takvom mjestu, ali mogla je barem toliko napregnuti maštu. Zaostali
miris jeftinog parfema i vonja tijela samo je pridavala tom prividu.
Prekrižila je noge pod stolom. Nije joj se žurilo. Uživat će u pisanju
ovog pisma, a i u učinku koji će ono sigurno izazvati.
Toliko je ljudi mogla kriviti za smjer kojim joj je život pošao. No
krivila je samo jednu osobu. Osobu koju nije smetnula s uma još od
posljednjeg trenutka koji su zajedno provele.
Alex je jako smetalo što nitko nije vidio vrijednost njezinih
pokusa. Da je imala više vremena, mogla je znatno pridonijeti vođenju
brige o mentalnom zdravlju. Jedina joj je pogreška bila što je odabrala
loše subjekte koji su je neizbježno razočarali.
Tihi ju je glasić podsjetio da je baš glupo što je dopustila da je
opčinjenost određenom detektivkom omete u postizanju cilja.
Ali sad je kucnuo trenutak da se njih dvije ponovno povezu.
Protrnula je blago od ushićenja kad je prinijela kemijsku olovku
papiru i ispisala dvije riječi koje će sve promijeniti.
„Draga Kimmy...”

6
 PRVO POGLAVLJE

Kim Stone čula je korake iza sebe. Nije se okrenula. Ubrzala je

korak, uskladila ga s otkucajima srca. Nije mogla odrediti koliko joj je
blizu. Koraci su mu bili usklađeni s njezinima.
Zateturala je.
Zastao je.
Običan bi pješak nastavio hodati, mimoišao se s njom ili ubrzao
korak kako bi joj prišao i pomogao.
On nije učinio ništa od toga.
Uspravila se i nastavila. Koraci su krenuli za njom, ali sada su bili
bliže. Nije se usudila osvrnuti.
Brzo je pogledala oko sebe. U jedanaest i pol navečer nije baš puno
ljudi bilo u ovom trgovačkom centru kroz koji je odlučila ići prečicom.
Kako je zalazila sve dublje u centar, tako je zvuk rijetkog
nedjeljnog prometa bio sve udaljeniji. Ulična rasvjeta nije više
osvjetljavala prostor oko nje.
Njoj slijeva bio je niz malih trgovina, ne većih od garaže. Zdesna je
bila uličica između tvrtke za izradu čeličnih kopči i tvornice za preradu
hrane. Širina uličice nije bila više od metar i pol, ali vodila je natrag
prema glavnoj cesti.
Skrenula je u nju.
Koraci su se nastavili za njom.
Ubrzala je korak, usredotočena samo na svjetla na kraju prolaza.
Trk nije bio opcija. U visokim petama bila bi poput djeteta koje je tek
naučilo hodati.

7
 Koraci iza nje sad su bili brži.
Na pola puta niz uličicu ponovno je ubrzala korak. Krv joj je
bubnjala u ušima.
Koraci su se zaustavili. Ruka ju je zgrabila za kratku crnu kosu i
nabila je u zid.
— Ma koji...
Šaka u ustima prekinula ju je usred pitanja. Donja joj je usna
puknula.
Dlan joj je prekrio usta.
— Kuš, kujo ili ću te ubit'.
Kim je pokušala zatresti glavom, poručiti mu da neće vrištati, ali
nabio joj je zatiljak u zid. Izbočene su joj se cigle urezivale u kožu.
Pogledao je prvo desno pa lijevo pa zatim nju. Nasmiješio se.
— Ionako te nema ,ko čut‘.
Kim je nagađala da je malo niži od metar i osamdest, što mu je
davalo gotovo pet centimetara visine prednosti.
Pokušala ga je šutnuti, ali tijelom ju je pribio o zid. Erekcija mu je
napinjala hlače, pritiskala se o njezin trbuh.
Suzbila je mučninu i pokušala osloboditi ruke. Nasmijao se i samo
je još čvršće pritisnuo. Punom se težinom naslanjao na njezin torzo i
ruke su joj i noge stoga beskorisno lamatale.
Udarac u sljepoočnicu na trenutak joj je zamutio vid.
Stresla je glavom i pogledala lice za koje je znala da je u srednjim
dvadesetima. Izraz njegova lica bio je pobjedonosan, zabavljen.
— Čuj, dušo, samo ćemo se malo zabaviti.
— Molim te... nemoj...
—Joj, daj, sve ste vi kurve iste. Znaš da želiš.
Sagnuo se i polizao joj vrat. Smučilo joj se kad je osjetila njegov
jezik na koži. Trznula se, a on se nasmijao i ponovio, ovaj je put i

8
ugrizao za kožu ispod uha.
— O da, obožavaš, a, droljo?
Koprcala se pod njegovom masom, ali tijelom ju je držao
zarobljenom uza zid. Desnom je rukom posegnuo prema zaporku
hlača.
— Dušo, noćas je tvoja noć.
Upravo što je čekala čuti.
Nabila je glavom naprijed, udarivši ga ravno posred nosa. Krv je
štrcala, a ona je iskoristila trenutak i udarila ga koljenom u jaja pa ga
zgrabila za desno zapešće. Zavrtala je sve dok nešto nije puklo. Zaurlao
je od boli i srušio se na tlo. Slobodnom je rukom dirao malo nos, malo
međunožje.
S oba su im kraja uličice prilazili koraci. Bryant i Richards stigli su
prvi, Dawson i Barnes odmah za njima.
— Hvala na pomoći, momci — rekla je dok je Dawson hvatao
muškarca za noge.
— Šefice, okej ste? — pitao je Bryant.
Kimnula je i okrenula se prema Richardsu koji je nosio malu
liječničku torbu.
— Obrisi mi vrat, ovdje — rekla je. Za slučaj da se ovaj bude
izmotavao na sudu. Slinu joj je ostavio na vratu i sad je pripadala njoj.
Richards je izvadio pamučni štapić iz plastike i prešao njime preko
mjesta koje mu je pokazala. Zatim je obratio pozornost na njezinu
usnu. — Dajte, da vidim...
Okrenula se i obrisala krv rukavom.
Zatim se sagnula prema gnjidi odgovornoj za sedam silovanja u
protekla tri mjeseca. Nije bilo fizičkih dokaza na šest od sedam žrtava,
ali kod sedmog ga silovanja nije izvadio na vrijeme i ostavio im tako
uzorak DNK.
Ono što je njoj rekao o „njenoj noći” rekao je i svakoj od sedam
žrtava i čekala je to prije nego što povuče potez.

9
 Pogled mu je bio pun boli i mržnje. Uzvratila mu je smiješkom.
— Čini se da ovo stvarno jest moja noć, prijatelju! I trebali su ti reći
da izvlačenje baš i nije sigurna metoda.
Dawson i Richards prikrili su smijeh naglim napadajima kašlja.
Gležnjevi su mu bili sputani, a kad su mu pokušavali vezati
zapešća, vrisnuo je.
Nasmiješila se dok je odlazila. O da, odradila je svoje.

10
 DRUGO POGLAVLJE

Sva su četiri radna stola krim-odjela halesowenske postaje bili

prekriveni omotima hamburgera. Kim je pri povratku s uhićenja
svratila po hranu za van.
Dawson je jedini još jeo i to nekakav sladoled. Plastičnom je
žlicom grebao po kartonskoj kutijici pa napokon zadovoljno zaključio
da je prazna.
— Hvala, šefice — rekao je.
— Svi imaju najnovije bilješke? — pitala je i dobila u odgovor tri
kimanja. Svi su imali zapisane pojedinosti slučaja.
— Keve, ako si napokon gotov, ti si na redu za brisanje ploče.
— Čekajte, zašto on? — pitao je Bryant.
— Jer je u uličici prvi stigao do mene — rekla je dobacujući
Dawsonu smotuljak papirnatih ubrusa.
Iako je prošla ponoć, Kim je inzistirala da se svi vrate u postaju.
Nije bilo dobro otići ravno kući nakon ovakvog vrlo napetog zadatka.
Tijelima su im još kolali adrenalin i ushićenje. Morali biste proći kroz
razdoblje „spuštanja” kako biste se vratili u normalu.
Ovo im je služilo kao dekompresija.
Riješili su slučaj i sedam će silovanih žena ubuduće mirnije spavati
jer je silovatelj iza rešetaka.
Dawson je otrgnuo dva lista ubrusa i počeo brisati ploču. Bio je to
ritual koji su održavali na kraju svakog slučaja. Svako je brisanje bilo
znak da je još jedna gnjida uklonjena s ulica i Kim je uživala u toj
simbolici.
Sutra će svatko dovršiti svoju izjavu i nastavit će s obavijesnim

11
razgovorima; noćas će uživati u rezultatima svojeg rada.
Ustala je od pričuvnog stola i počela skupljati omote hrane. Bryant
je dojmljivo zijevnuo baš kad joj je mobitel zazvonio.
Ugledala je Woodyjevo ime na ekranu pa izašla iz prostorije krim-
odjela.
— Šefe? — rekla je u mobitel.
— Stone, rekao sam da me se obavijesti čim operacija završi.
— Upravo sam vas namjeravala zvati — rekla je, složivši grimasu.
— Martin Copson je upravo priveden i...
— No, znam to, Stone. Razgovarao sam već s narednikom iz
pritvora. Ne mogu cijelu noć čekati da me nazoveš.
Namrštila se. No, ako je već znao, zašto je sad gnjavi?
—Jack mi je također rekao da ti je lice šareno.
Zastenjala je. Prokleti Jack iz deska. Znala je što sad slijedi.
Pripremila se.
— Mislio sam da smo se dogovorili da će Stacey biti mamac, a ti i
ostali potpora?
— Zar smo se zaista dogovorili to, šefe? — pitala je nevino.
— Stone, ne pravi se glupa. Dobro znaš da jesmo. — Teško je
uzdahnuo. — Ona je policajka, također mlada žena. Moraš joj dopustiti
da radi svoj posao.
— Naravno, šefe—usprotivila se.—Ovo je bio samo nesporazum.
Zavladala je tišina na liniji i Kim se nije trudila prekinuti je.
Nastavila je šetati praznim i mračnim katom, šuteći. Ako je mislio
da će ona dopustiti da dvadesetrogodišnjakinja pokuša u zamku
namamiti opakog, brutalnog silovatelja, nije ju zapravo poznavao
koliko je mislio da je poznaje.
Nadala se izbjeći korijenje. Šef joj je u ovom trenutku bio na
godišnjem odmoru, ali nije mogao odoljeti posljednjoj provjeri prije
odlaska u posjet unuci nekoliko dana. Dok bi se vratio na posao, sve bi

12
već bilo zaboravljeno.
— Razgovarat ćemo kad se vratim.
Ili možda neće biti.
— Šefe, želite li da provjerim nešto dok vas nema? Zalijem vam
biljke? Pustim mačku van? — ponudila je velikodušno.
— O Stone, tebi bih zadnjoj povjerio da mi išta zalijevaš ili koga
hraniš. Hvala na ponudi, ali moja čistačica će se time baviti. I ne
zaboravi da, dok me nema, načelnika obavještavaš svaki dan.
— Da, šefe — rekla je, kolutajući očima.
— Stone, čuo sam kako kolutaš — rekao je pa zastao. — Imat ćete
oboje priliku hmmm... povezati se dok sam odsutan.
Kim je zaustila odvratiti, ali šef je već prekinuo poziv, zahihotavši
se na kraju.
Kim je uzdahnula i krenula natrag do krim-odjela pa zastala
nekoliko koraka od vrata.
— Stace, stvarno, trebala si vidjeti šeficu u petama. Ona je...
— Što, Keve?—pitala je Kim zakoračivši u dovratak. Naslonila se
na njega.
— Molim te... nastavi — poticala ga je.
Odmahnuo je glavom. — Ne, ne, gotov sam. Ne sjećam se ni što
sam htio reći.
Bryant, koji ju je mogao pročitati bolje od ikoga, suzbio je
smiješak.
Kim je prekrižila ruke. — Zaista? Bryante, dobaci Kevu cipele.
Bryant je posegnuo iza sebe i učinio što mu je rekla.
Kim je zabacila glavu unatrag. — Stacey je vizualan tip. Sigurna
sam da bi rado vidjela demonstraciju.
Pogledao je cipele pa nju pa cipele. — Ne želite valjda da ja...?
— Ti si prvi počeo — rekla je Kim.

13
 Ogledao se po odjelu tražeći potporu. Stacey je podigla obrvu,
Bryant se zavalio u stolici.
— Dovraga oboje — rekao je skidajući cipele i čarape.
Gurnuo je stopala dopola u štikle sve vrijeme pridržavajući se za
ormarić sa spisima.
— A... drek... — rekao je trudeći se zakoračiti bez pridržavanja.
Podsjetilo je to Kim na nekog tko prvi put u životu kliže na ledu i ne
želi pustiti ogradu.
— Pet funti ako dođeš do mene — rekao je Bryant vadeći
novčanicu iz džepa.
Dawson se nasmiješio. — Ej, za tvojih pet nosit ću ih cijeli dan.
Naglo je iskoračio pa napola teturao, a napola pao preko ureda. Kim je
to izgledalo poput lošeg filma o zombijima. Ruke je držao ispružene
kako bi održao ravnotežu ili ublažio pad.
Srušio se na Bryantov stol i pružio ruku.
— Pošteno — Bryant će pljesnuvši mu novčanicom o dlan. Dawson
ju je pogledao molećivo.
— Skini ih — rekla je Kim smiješeći se.
— Dovraga, a baš mi se počelo sviđati — rekla je Stacey. Dawson je
pružio Kim cipele. — Iskreno sad, šefice, svaka čast. Gurnula ih je pod
stol. — Okej, ekipo, vrijeme je za...
Telefon joj se oglasio sa stola. Namrštila se i javila.
— Stone — odvratila je kratko.
Dok je slušala glas s druge strane, bila je svjesna da se sve jače
mršti.
— Okej, može — rekla je i završila poziv.
Teško je uzdahnula.
— Okej, jedan od vas ipak ne ide doma. Vucite slamke, upravo su
nam javili da imamo truplo.

14
 TREĆE POGLAVLJE

Oko pola kilometra od mjesta zločina Bryant se navodio plavim

vatrometom koji je osvjetljavao noćno nebo. Tako lijepa najava za
takav užas koji slijedi, pomislila je Kim.
Nije bilo izvlačenja slamki u odjelu. Bryant je klince poslao doma i
sjeo s njom u automobil.
Promet je sad bio sporiji i Kim je zamišljala policajca u ophodnji
kako na raskrižju usmjerava vozila dalje od mjesta zločina.
Za svakog vozača koji bi bez pitanja produžio u pokazanom
smjeru našla bi se uvijek barem trojica koji zahtijevaju objašnjenja i
dvostruko više onih koji žele baciti pogled.
Područje znano kao Colley Gate nalazilo se na cesti A458 koja je
povezivala Halesowen i Stourbridge. Iako je promet noću bio rjeđi, ova
cesta nikad nije bila potpuno prazna. S glavne su skrenuli na sporedne
ceste koje vode prema zloglasnoj četvrti Tanhouseu.
Kim je dosad često intervenirala u Tanhouseu. Do osamdesetih je
godina dvadesetog stoljeća ta stambena četvrt postala leglo droge,
provala, vandalizma, krađe automobila i nasilja. Izvor su većinom bila
tri nebodera. Kipling House i Byron House bili su srušeni 1999., a
preostali neboder, Chaucer House, bio je obnovljen. Istog tjedna kad su
radovi završeni, neki je muškarac bio izboden.
Kim se sjećala trgovine alkoholom u jednom od nebodera. Stopa je
zločina bila tolika da je trgovac noću odbijao otvoriti vrata i posluživao
bi kupce isključivo kroz otvor u izlogu.
Stigli su do vanjskog perimetra ograđenog s tri policijska vozila,
dva policajca i oko pola tuceta čunjeva.
Spustila je prozor i pokazala im isprave i glavu. Policajac je

15
podigao jedan od čunjeva i mahnuo im da prođu.
— I evo nas opet — mrmljao je Bryant dok je gasio motor Astre
Estate. Zaobišla je Keatsov kombi i pogledala mjesto zločina baš kad je
počelo sipiti. Jesenski je dan bio vedar i još razmjerno topao u ove rane
jutarnje sate.
Automobil, godinu stara Vauxhall Cascada, bio je parkiran ispred
niza izloga uz glavnu cestu.
Od devet trgovina samo tri nisu bile zatvorene daskama: kineski
restoran, poštanski ured i praonica rublja.
Nasuprot tome, ali još unutar kordonom ograđenog područja, bio
je pub koji se, hvala Bogu, zatvorio prije nekoliko sati. Nije joj trebala
publika.
Dok je prilazila vozilu čula je poznati glas.
Pobogu, moj najdraži detektiv. Bryante, kako je?
Zgrabila je plave papuče koje joj je sitni patolog pružio i pogledala
ga.
— Bryante, nagrada čeka u zagrobnom životu one koji...
—Keatse, čekam — rekla je.
—Joj, inspektorice, niste više zabavni.
Nikad nisam niti bila, pomislila je dok je gutala stotinjak otrovnih
primjedbi koje su joj upravo padale na um.
Patolog je imao možda pedeset kilograma i to s mokrom odjećom i
tjeme mu je jedva dosezalo njezinu bradu. To je već bilo dovoljno da se
ona suzdrži.
— Žrtva je žena, kasne četrdesete ili rane pedesete, dobro
odjevena. Jedna ubodna rana: donji dio torza, lijevo.
Kimnula je i pošla zaobići automobil.
Mladi joj se muškarac s naočalama našao na putu. Odmah se sjetila
Harryja Pottera.
Zakoračila je ulijevo. On također.

16
 Zakoračila je udesno. On također.
Nakratko je razmišljala bi li ga podignula u zrak i bacila u dalj, ali
Keatsov ju je glas ponovno pronašao.
— Detektivko inspektorice Stone, da vam predstavim mojega
novog pomoćnika, Jonathana Bullocka.
Na trenutak je zamišljala užase koje je klinac morao doživjeti u
školi.
Vježbenik je gurnuo prstom naočale više uz nos pa zaškiljio kao da
ga je vlastiti prst iznenadio. Pružio je ruku i zaustio.
— Ne, ne, Jonathane — rekao je Keats, hitro zakoračivši naprijed.
— Najbolje je ne gledati je u oči ili izravno joj se obraćati. Kao i većina
divljih zvijeri, nepredvidiva je.
Kim ga je zaobišla kako bi došla do suvozačkih vrata.
Tehničari u bijelom okruživali su vozilo. Jedan je tražio otiske
prstiju na kvaki; jedan je fotografirao unutrašnjost.
Odmaknuli su se i kimnuli joj.
Smrad je bio prvo što je Kim osjetila. Obilne količine krvi ispuštale
su vonj metala koji je sad dopirao do nje. Bio je silan, ali draži joj od
onog mučno slatkog vonja već osušene krvi.
Okrenula je lice u stranu i duboko udahnula pa vratila pogled na
vozilo i počela s procjenom. Fotografije mjesta zločina poslije će joj
pomoći, ali prioritet joj je bio urezati ga u sjećanje. Osjeti joj nikad neće
biti tako oštri kao sada.
Ženina je kosa bila obojena u otmjenu nijansu kestena. Trag
sjedina na sljepoočnicama poručivao je da je bilo vrijeme za novo
bojenje. Lijepa je frizura završavala dva centimetra ispod ruba čeljusti.
Čelo je bilo glatko, s tek naznakom bora koje bi postale vidljivije tek
kad bi živahno govorila. Bore koje neće postati dublje, pomislila je Kim
tužno.
Na licu je još bilo nešto šminke koju je nanijela ujutro. Izblijedjela
je tijekom dana i sad se pod lijevim okom vidjela mrljicu maškare,
možda nastalu odsutnim trljanjem oka na kraju napornog i dugog

17
dana; tijekom vožnje kući, kad je izgled manje bitan.
Oči su joj bile širom otvorene, usne blago razmaknute. Laik bi
rekao da se doima iznenađenom, ali mrtvaci često tako izgledaju.
Jednom kad srce prestane kucati, mišići se opuste i zaborave koji je bio
zadnji izraz lica. Konačnost smrti odražavala se u očima i da su bile
zatvorene, žena bi se doimala smirenom — spokojnom.
Na svakoj je uski imala bisernu naušnicu.
Oko vrata je nosila jednostavni zlatni lančić s malim rubinom u
obliku srca.
Ružičasti kardigan od kašmira bio je uredno zataknut pod
ovratnik bijele košulje.
Kim je nastavila spuštati pogled. Zastala je i okrenula se.
— Keatse, je li tko dirao ovu ženu?
Patolog je stao pokraj nje.
— Samo ja i to kako bih ustanovio gdje je rana. Našao sam je u
ovakvom položaju.
Kimnula je i nastavila procjenu. Odgurnula je kardigan u stranu
kako bi vidjela ranu u cijelosti. Grimizna mrlja na bijeloj košulji i jedna
jedina poderotina u tkanini kao znak gdje je oštrica ušla.
Kim je spustila kardigan natrag na mjesto i nastavila.
Žena je bila odjevena u kvalitetne crne hlače. Na nogama je nosila
lijepe, ali funkcionalne cipele. Torbica marke Burberry bila je odložena
pod suvozačko sjedalo.
Izvukla ju je baš kad se Bryant pojavio pokraj nje.
Iako u njezinu timu nije bilo službenog sparivanja istražitelja, on i
ona najčešće bi radili zajedno. Njezinu se šefu sviđalo što je tako.
Bryant je bio tu kako bi ublažio štetu. Imao je manire, bio vičan
odnosima s ljudima. Dobro je to ispalo. Nije mu morala na glas reći
neka potraži osobu koja je pronašla žrtvu. Znao je. A tijekom razgovora
s osobom pokazat će potrebno suosjećanje i obzirnost. Ona se
automatski bila zaputila prema žrtvi; srećom za nju, mrtve se nije

18
moglo uvrijediti.
—Vlasnik kineskog restorana našao ju je kad je zatvarao, šefice—
rekao je. — Nije vidio kad je auto parkiran.
Kimnula je. — Okej, neka ti kaže sve pojedinosti o kupcima kojih
se može sjetiti.
Ogledala se oko sebe. — Zatim nađi vlasnike puba i napravi isto s
njima. Netko je morao vidjeti ili čuti nešto.
Okrenuo se, a Kim je nastavila pretraživati torbicu.
Iako ih ona sama nije nosila, činilo se da se u ovoj nalazi većina
općeg sadržaja. Bacila je pogled u automobil, prema stalku za mobitel.
Na njemu je još bio skupi pametni uređaj.
Kim je više osjetila nego čula kad je netko sad stao pokraj nje.
—No, Keatse, što znaš? — pitala je.
—Mogu sa sigurnošću reći da je mrtva.
Podigla je obrvu.
—Jeste li znali da je nekoć, dok je znanost bila u začecima, bilo
vrlo zanimljivih metoda provjere je li tko mrtav?
Kim je čekala.
— Uključujući potezanje jezika i bradavica, klistiranje duhanskim
dimom i umetanje vrelih žarača u razne tjelesne otvore.
— Loše za tebe ako čvrsto spavaš — komentirala je Kim.
— Bogu hvala na stetoskopu, kažem vam — promrmljao je Keats.
— Okej, a da mi sad kažeš nešto što trebam znati? — navaljivala je
Kim.
— Rekao bih da je oštrica bila duga od dvanaest do petnaest
centimetara. Jedna ubodna rana, gotovo trenutačna smrt.
Kim je to već i sama pretpostavila. Ženine ruke nisu bile krvave.
Nije bila posegnula prema rani.
Harry Potter prišao im je i prstom gurnuo naočale uz nos. —

19
Otmica vozila, inspektorice?
Keats je odmahnuo glavom i promrmljao: — Ajoj, rekao sam ti da
ne...
— Keatse, u redu je. Neka dečko kaže — rekla je.
Keats je govorio preko nje. —Jonathane, odlazi dok još možeš.
Ignorirao je šefa. — Samo kažem kako meni izgleda. Mislim, lijep
auto i...
— I još je ovdje — rekla je.
Keats je zastenjao i odšetao.
— Možda je tko omeo krimosa?
Bila je napeta i spremna za paljbu, ali suzdržala se i sjetila njegova
prezimena pa je zadržala jezik za zubima.
Kimnula je prema i dalje otvorenim suvozačkim vratima.
— Za početak, nemoj govoriti ,krimos‘. Također, baci pogled opet.
Učinio je to dok mu je Kim govorila.
— Sav je nakit na mjestu. Čak i Rolex na ruci. Mobitel joj je još tu,
novčanik u torbi. Vidiš li još što? — pitala je.
Odmahnuo je glavom.
—Nije vezana. Auto je parkiran ravno, ona je okrenuta blago
ulijevo. Vidiš li sad?
Usta su mu se jedva vidljivo otvorila, ali i dalje je vrtio glavom.
— Auto ima OnStar — rekla je, pokazujući na kontrolnu ploču s tri
gumba. Desni je bio crven i označen sa SOS. Da je bio aktiviran,
zapovjedni centar Vauxhalla u Lutonu znao bi to i policija bi već bila
obaviještena.
Napokon mu je u očima vidjela da je shvatio. — Znala je ubojicu?
Bila je zadovoljna što je naučio nešto i odlučila je sad ovo privesti
kraju.
— Slušaj, ako želiš biti detektiv, budi detektiv, usredotoči se na

20
svoj posao. Mi istražitelji ne volimo kad nam govore kako da radimo.
Kimnuo je, progutao knedlu i dotaknuo naočale, sve istodobno.
Bila je to lekcija koju je morao naučiti brzo i poučila ga je nasamo.
Neki drugi istražitelj ne bi tako postupio, nego bi ga ponizio i tako
natjerao da shvati. No ipak je bio crven u licu kad se okretao od nje,
prizor koji će ona zapamtiti.
— O, Jonathane...
Okrenuo se.
— Dobro radiš svoj posao, pomažeš nam da odradimo naš. —
Nasmiješila se. — Kužiš?
Nasmiješio joj se, kimnuo i odšetao.
Vratila se torbici. Izvadila je iz nje novčanik pun novčanica i
kovanica, zubarsku posjetnicu na kojoj je bio zapisan termin pregleda
sljedeći tjedan, čekovnu knjižicu i malu kozmetičku torbicu.
Izvadila je vozačku dozvolu iz novčanika.
— Okej, Deanna Brightman, da vidimo što ćemo saznati o tebi.

21
 ČETVRTO POGLAVLJE

Mržnja ga je preplavila čim ju je ugledao.

Stala je nogom na tlo i nagnula moćni motocikl desno. Lijevu je
nogu s lakoćom prebacila preko vozila dok je silazila, ali također je bilo
jasnih znakova umora na njezinu tijelu dok je gurala motocikl u garažu.
Nije ga bilo briga što je umorna.
Bio je tu kad je otišla u devet navečer i bio je i sad tu kad je
prednje svjetlo skrenulo u ovu ulicu skoro u dva ujutro.
I cijelo se to vrijeme njemu po glavi motalo samo jedno jedino
pitanje.
Skini kacigu, naložio je nijemo. Daj da ti vidim lice. Da vidim kakva
si hladna, sebična kuja.
Nikad je nije upoznao, ali znao je kakva je. Spasila je bila ljude od
vraga i vrag je sad živio u njegovoj glavi.
Samo jedno pitanje — samo ju je jednu stvar htio pitati—i onda će
osloboditi bijes sad izravno usmjeren u nju.
Ona je bila odgovorna za zlostavljanje u djetinjstvu koje ga je
oblikovalo.
Ona je bila odgovorna za to što je bio nemoćan osloboditi se.
Ona je bila odgovorna za prljavštinu u njegovoj duši.
Pitanje je napokon navrlo preko njegovih usana — ali šaptom: —
Zašto me nisi spasila?

22
 PETO POGLAVLJE

Kim je tiho otključala vrata, iako nije znala koga to točno ne želi
probuditi. Jedini živi stvor u kući nije mario što je prošlo dva ujutro i
već je bio na vratima, mahao repom.
—Hej mali, kako si mi?
Podigla je poštu s poda i slobodnom rukom protrljala Barneyjevu
meku crnu glavu. Prolazeći pokraj kauča dotaknula je mjesto na kojem
bi inače sjedila. Bilo je toplo od Barneyja.
Glasić u njezinoj glavi podsjetio ju je da je jedno od prvih pravila
koje je postavila nakon što je dovela Barneyja iz azila bilo „ne na kauč”.
Koliko se sjećala, pravila su se držali punih trideset i pet minuta.
„Nema hranjenja rukom” i „spavaš u svojem krevetu” također su
neslavno propala.
— Pokaži — rekla je dok je hodao uz nju.
Potrčao je u kuhinju i sjeo pred ormarić s poslasticama.
Barney je jako volio štapiće za čišćenje zuba. Izvadila je kutiju i
izbrojila ih. — Da, baš — rekla je i vratila kutiju na mjesto. Ujutro tog
dana bilo ih je sedam, a sad šest. Susjed Charlie posjetio bi Barneyja
kad bi ona bila na poslu i čuvao bi ga kad zbog posla ne bi mogla biti
kući dulje vrijeme. Otkako je ostao bez supruge s kojom je bio u braku
četrdeset i četiri godine, njih su si dvojica bili savršeno društvo. No
unatoč nježnim podsjetnicima da je Barney pretio, Charlie se i dalje
trudio razmaziti ga.
Otvorila je hladnjak i izvadila mrkvu.
Zaklela bi se da je pas slegnuo ramenima dok je nosio mrkvu do

23
uobičajenog mjesta na sagu na kojem žvače stvari.
Čula je kako povrće hrska pod njegovim zubima dok je punila
aparat za kavu vodom. Kapat će kroz mljevenu kavu dok njih dvoje
budu u noćnoj šetnji i kad se vrati dočekat će je savršena kava.
Srećom su prošli vlažni i ljepljivo topli ljetni dani i temperatura
kasnog rujna bila je oko petnaest stupnjeva. Savršeno.
Listala je poštu dok je Barney vodio bitku s mrkvom.
Račun za plin, izvadak bankovnog računa pa omotnica zbog koje
se namrštila.
Obična bijela omotnica s uredno ispisanim njezinim imenom i
adresom. Nije se mogla sjetiti kad je posljednji put primila rukom
ispisanu omotnicu.
Poštanski je žig bio iz Staffordshirea. Nije znala nikog iz
Staffordshirea.
Otvorila je omotnicu, znatiželjna. Istog je trena vidjela da je jedan
jedini list papira u njoj tanak i rukom ispisan. Opušten izraz lica ukočio
se čim je pročitala prve dvije riječi.
Ispustila je papir kao da gori. List je lepršao zrakom, završio na
pultu za doručkovanje.
Još je čvrsto gledala te prve dvije riječi pisma. Riječi koje je mogla
napisati samo jedna osoba.
Odmaknula se od pulta, počela šetkati.
Naglo se u mislima vratila u prošlu godinu i njezin prvi susret sa
sociopatskom doktoricom Alexandrom Thorne.
Kim bi rijetko kad posegnula za riječi „zlo” čak i tijekom posla. Bila
je to preopća riječ, prelako ju se pridijevalo ljudima koji učine nešto
loše, ali kad je riječ o Alex Thorne taj izraz nije bio dovoljan za opis
njezine odvratne naravi.
Srele su se tijekom istrage umorstva osuđenog silovatelja i Kim je
odmah bila na oprezu. Uvjeriti ikoga da pomisli išta loše o toj
prelijepoj, zagonetnoj i privlačnoj ženi bio je nemoguć zadatak čak i za

24
Kim. Morala je iskoristiti svaki gram odlučnosti kako bi razotkrila
Alexin oduran, poremećen eksperiment i pritom je zamalo izgubila
razum.
Bio je taj jedan trenutak tijekom bitke kad je Kim zamalo skliznula
u tamu: kad je Alex suočila Kim s najstrašnijim trenucima njezina
djetinjstva, kad je izložila pogledu njenu ranjivost. Bila je u iskušenju
pustiti uzde. Ali nekako je ipak zadržala kontrolu. Snaga volje i želje
razotkriti pun doseg zla koje živi u toj ženi bila je jedino što je Kim
spriječilo da se izgubi u bezdanu.
Većini bi ljudi susret s Alex bio samo još jedan slučaj i bilo bi
trenutaka kad bi se Kim pokušala uvjeriti u isto. Katkad bi i upalilo.
Posegnula je za papirom bez gledanja i zgužvala ga u kuglu, kao da
bije čitanje riječi moglo vratiti u onaj trenutak.
Bacila ga je prema košu za smeće. Odbio se od ruba i završio u
kutu.
Preživjela je jednu bitku s doktoricom Alexandrom Thorne.
Ni pod razno nije bila sigurna da bi joj to uspjelo još jedanput.
Iz misli ju je prenuo strašan vrisak.

25
 ŠESTO POGLAVLJE

Barney je stigao do ulaznih vrata prije nje. Lajao je dok ga je

gurala u stranu izlazeći van.
Kim je čula kako negdje slijeva dopire vrisak: — Odjebi od mene.
Potrčala je do kraja prilaza kako su se duž ulice počela paliti
svjetla u spavaćim sobama. Zavjese su se micale, ulazna vrata otvarala,
ali nitko nije ništa govorio.
Kim je pogledala u smjeru vriska i ugledala tamni obris naslonjen
na rasvjetni stup. Neka je sjena skrenula za ugao na kraju ceste, nestala
iz vidokruga.
Tiho je stenjanje dopiralo od obrisa dok je teturao naprijed.
—Jebi se — povikao je obris dok se rušio na koljena.
Kim je bila pokraj njega samo trenutak poslije, položila ženi dlan
na rame.
— Hej, jeste li...?
— Odjebi — vrisnula je otimajući se.
Pod svjetlom ulične svjetiljke Kim je vidjela da je riječ o starijoj
tinejdžerici plavo-zelene kose. Bila je jako našminkana, osobito oko
očiju, a jedno joj je oko već počelo naticati. Sutra će to biti prava
modrica.
— Je li ti uzeo torbicu? — pitala je Kim.
Djevojka ju je otrovno pogledala.
— Kujo, a da se makneš prije nego što te prebijem?
Kim ju je pobliže pogledala. Dva su joj zgloba na šaci bila
izgrebena i crvena. Na desnoj strani čeljusti sad joj se vidjela modrica.

26
 Kim je nakratko razmatrala da krene za tipom, ali znala je da je
već nestao.
—Je li te još gdje udario? — pitala je.
Djevojka je zarežala prema njoj. — Neću ti ponovno reći! Dobro
sam. Odjebi!
Kim je zakoračila unatrag, spremna učiniti baš to. Nije joj baš bilo
u naravi biti od pomoći drugima. Ali nešto joj je tad zapelo za oko.
— Krvariš — rekla je kad je djevojci niz vrat potekla savršeno
ravna crvena crta.
— Preživjet ću — rekla je ova, odsutno brišući rukom. — Ona
pizda neće ako ga ikad dohvatim.
— Možda je potrebno šivanje — rekla je Kim.
— Ženo, rekla sam ti...
Kim je podigla ruke. Neki ljudi jednostavno ne žele pomoć.
— Kako želiš — rekla je, okrenula se i otišla. Proteklih nekoliko
sati uhvatila je u zamku silovatelja i posjetila užasno, krvavo mjesto
zločina. Dan joj je već dio dovoljno dug.
Odmahnula je glavom zbog djevojčine narogušenosti. Zaputila se
natrag kući. Nije nimalo sumnjala da se cura zna pobrinuti sama za
sebe.
Nakon još dva koraka čula je mučan, tupi zvuk iza sebe.
Osvrnula se.
Djevojka je ležala na tlu.
Kim je zastenjala na glas, okrenula se i zaputila natrag.

27
 SEDMO POGLAVLJE

— Koji krasni...? — povikala je djevojka naglo se uspravivši u

sjedeći položaj.
— Smiri se — rekla je Kim položivši joj ruku na koščato rame.
Djevojka se stresla od dodira i pogledala je sumnjičavo.
— Ti si ona kuja koja nije htjela maknut’ se kad sam...
—Ja sam kuja koja te odnijela kući nakon što si se skljokala na
pod, opaka curo — odbrusila je Kim.
Djevojka ju je tužno pogledala.
— Kako se zoveš? — pitala je Kim.
— Gemma — ispalila je ova, spuštajući noge na pod.
— Nadrndana si, ha? — pitala je Kim dok je skupljala antiseptičke
rupčiće kojima je obrisala djevojci zglobove prstiju dok je bila u
nesvijesti.
— Stvarno se isplatilo toliko se pomlatiti zbog torbice? — pitala je
Kim.
Klinka je bila poprilično izubijana.
Gemma se ogledala oko sebe. — Lako je tebi reći.
— Pošteno — priznala je Kim iako je cura mogla i lošije proći.
Djevojka je posegnula rukom iza uha.
— Samo flaster — objasnila je Kim. — Ostavi ga do sutra.
Gemma je zakolutala očima. — Koji kurac? Ti si medicinska
sestra?
— Nisam i ne mislim da ti treba. Mislim da si se onesvijestila od

28
šoka, a ne od ozljede, ali ako te glava boli...
—Jebote, ženo! Daj pusti više!
Imala je poprilično odlučan stav za sitnu curu s tako malo mesa na
kostima.
Kim je sakrila smiješak. Bilo je u curi nečeg njoj vrlo poznatog.
Prema njezinu je iskustvu takav stav bio poput druge kože: njime
biste nešto držali podalje od sebe. I takvo što je uvijek postojalo s
razlogom.
Kim je vidjela da pogledom traži cipele.
— Na dnu kauča, a kaput ti visi pokraj vrata.
Gemma je u sekundi bila na nogama. Obula je prljave tenisice i
krenula prema vratima.
Kim se nije potrudila zaustaviti je. Reagirala je samo zato što se
našla na mjestu događaja. Ispunila je već dužnost kao građanin.
— Čuj, ako ga možeš identificirati, opisati nam ga...
— Nama? — rekla je okrenuvši se. Pogled joj je bio prepun
prijezira. —Jebote, ti si drot?
Kim je suzbila ozlojeđenost. — Policajka sam i...
— Ajd bok — rekla je, zgrabila kaput i krenula van.
Kimina se ozlojeđenost pretvorila u zabavljenost.
Voljela je opake klince.

29
 OSMO POGLAVLJE

14. prosinca 2007.

Dragi dnevniče,
E pa danas je napokon učinjeno. Ne mogu vjerovati koliko je
jednostavno bilo. Mjeseci maštanja o tom trenutku i na kraju bude lakše
nego što očekuješ.
Još ne mogu reći kad je točno maštarija postala plan. Jednostavno se
dogodilo. U početku samo misliš kako bi bilo super učiniti takvo što, a
onda shvatiš da razmišljaš kad bi to točno bilo.
Već cijeli dan čuvam tajnu. U trenutku sam snažno želio podijeliti je
s nekim, podijeliti ushit i iščekivanje. Ali nisam jer želim ovo samo za
sebe. Ovo je moje.
Ona je moja.
Do kraja dana sva su mi osjetila bila kao zapaljeni fitilj. Vatra mi je
klizila niz kožu. Nije bilo zaustavljanja. Tijelo i um žudjeli su mi za
zadovoljstvom iz snova.
I prvi je dio plana upalio.
Bilo je sjajno, ja također.
Znam da je uspjelo zbog osmijeha. Godinama uvježbavanog
osmijeha. Imam lijepo lice. Znam to. Ljudi zure, a ja se nasmiješim. I tome
služi taj uvježbani osmijeh. Osmijeh koji me proveo kroz život. Koji mi je
omogućio sve što poželim. Koji me izvukao iz frke. Kažu mi da je
čaroban.

30
 Osobno, draži mi je moj pravi osmijeh. Osmijeh koji mi prirodno leži
na licu. Onaj koji kaže da pobjeđujem. Moj omiljeni osmijeh.
Bilo je bolno jednostavno izvesti plan. Osmijeh je pratio ponudu da
je otpratim kući, a zatim spušten pa ponovno podignut pogled i pitanje u
mojim očima.
Oklijevala je.
Osmijeh mi je zadrhtao.
Kimnula je.
Uspjeh.
U jednom trenutku ovog putovanja postojao je trenutak izbora. Ne
izbora što to radim jer to nije nikad bilo upitno. Izbor skrenuti lijevo
prema njezinoj kući ili desno prema mojoj.
Ona je htjela lijevo. Ja nisam.
Nitko nije čuo kako vrišti.

31
 DEVETO POGLAVLJE

— Okej, ekipo, idemo na posao — rekla je Kim pridruživši se

svojem tim u prostorijama krim-odjela. — Stace, jesi li isprintala fotke
mjesta zločina?
Stacey je kimnula i ustala. Prišla je ploči i počela ih lijepiti na nju.
Prva je bila fotografija glave. Na drugoj se vidjela unutrašnjost
automobila.
Kim je pričekala da se Stacey vrati za stol prije nego što je počela.
— Žrtva je Deanna Brightman, četrdeset sedam godina, zamjenica
ravnatelja dječje skrbi u dudleyskom vijeću.
—Jedna ubodna rana, šefice? — pitao je Dawson ustavši, zagledan
u fotografije.
Kimnula je.
— Uredno — rekao je i sjeo.
I samo tako, istraga je počela. Na ploči su bili ime i fotografija. Ovoj
će ženi posvetiti pozornost sve dok ne saznaju tko ju je lišio života.
Fotografije na ploči omogućit će im usredotočenost. Malo bi koja žrtva
ostala samo ime.
— Nema obrambenih rana i nije bila vezana. — Okrenula se prema
Stacey. — Tijelo je blago...
— Znala je počinitelja? — pitao je Dawson.
Kim ga je pogledala. — Hvala... Stacey — rekla je.
— O, oprostite — rekao je, nacerivši se kolegici preko stola.
Kim je voljela izvlačiti informacije iz svojeg tima umjesto da ili
sama hrani njima sve vrijeme. Nadala se da će jednog dana svatko od

32
njih voditi vlastiti tim.
— Čini se — potvrdila je. — Nije bilo pokušaja da se ovo prikaže
kao razbojstvo.
Kim je nastavila zuriti u fotografiju još trenutak, baveći se
polovičnom misli.
— Gotovo bez emocija — naglo će Stacey.
Kimnula je. Pitala se hoće li tko od njih pomisliti što i ona.
Nije bilo bijesa. Nije bilo ljutnje. Nije bilo višestrukih uboda koji bi
poslali poruku. Nije bila riječ o mahnitoj ruci koja se nije mogla
zaustaviti.
Ovo se doimalo funkcionalnim.
— No, netko ju je htio mrtvu i mrtva je; rekao bih da je za nas to
dovoljno emocija — rekao je Dawson.
Kim mu nije mogla prigovoriti. Bilo je u ubojici dovoljno osjećaja
da zabije nož i ubije žrtvu. A opet, nešto joj je smetalo.
Ponovno se usredotočila. — Kev, obdukcija je u jedanaest, a onda
želim da svi gosti restorana i puba preko ceste dođu na obavijesni
razgovor.
— Ajoj, šefice... — rekao je Dawson. — Mislio sam, kad mačke
nema...
— Keve, jedina mačka za koju se ti trebaš brinuti je pred tobom—
rekla je, podignuvši obrvu. To što je Woody na godišnjem odmoru nije
značilo da mogu ofrlje pristupiti golemom zadatku skupljanja izjava
ljudi koji su bili u restoranu i u pubu.
Istina, razgovarati baš sa svakom osobom s obiju lokacija bilo je
nemoguće, ali ako budu ciljali sto posto, a postigli devedeset i pet, ona
će biti zadovoljna. Ciljati osamdeset posto i postići manje značilo bi
propustiti hrpu potencijalnih očevidaca.
A u ovom su trenutku ionako mogli malo što drugo učiniti. Sve što
su imali bila je respektabilna sredovječna žena s jednom ubodnom
ranom. Ljudi s kojima zaista trebaju razgovarati bit će njoj bliske

33
osobe.
— Šefice, vrijedi izdati priopćenje javnosti da tražimo očevice
umjesto da...? — pitao je Dawson.
— Ne — odvratila je.
— Ali dok je još svježe? — navaljivao je.
— Ne u ovom trenutku, Keve — strpljivo je odvratila.
Ovako rano izdati priopćenje potaknulo bi stotine, ako ne i tisuće
poziva kojima bi se morali odmah pozabaviti. Također bi značilo
otkriti pojedinosti slučaja koje ona još nije bila spremna dati u javnost.
Obitelj je saznala za smrt prije manje od osam sati.
— Stace, počni provjeravati ima li korisnih snimki nadzornih
kamera s tog područja. — Kim je znala da je to malo vjerojatno. Skupi
nadzorni sustavi bili su zamijenjeni lažnim kamerama zbog
vandalizma i krađe opreme. Jeftinije je bilo kupiti metalne rešetke. Ali
sve što im je trebalo jest jedan kadar te je stoga vrijedilo provjeriti
kamere.
— Može, šefice — rekla je Stacey.
Kim bi početak istrage usporedila s ružom. Skidali biste s nje latice
jednu po jednu sve dok ne dođete do samog srca.
I sad je bio trenutak skinuti prvu laticu.
— Bryante, uzmi kaput! Idemo u posjet obitelji.

34
 DESETO POGLAVLJE

Doktorica Alexandra Thorne strpljivo je čekala da njezina

odvjetnica dođe u centar za posjetitelje.
Uzela si je vremena analizirati svoje okružje i shvatila da ima i
lošijih mjesta na kojima bi mogla biti zatočena.
Zgrada Drake Hali nalazila se u Staffordshireu i pružala je smještaj
ženama koje su radile u tvornicama streljiva tijekom Drugoga
svjetskog rata. Tijekom šezdesetih postala je muški zatvor, a sredinom
sedamdesetih bila prenamijenjena u ženski. U ožujku 2009. zatvor je iz
poluotvorenog tipa postao zatvoreni. Nakon te promjene ostalo je u
zatvoru poprilično opušteno okružje, a i režim je ostao takav,
dopuštajući zatvorenicima kretanje unutar ogradom ograđenog
područja.
Zatvor je mogao primiti 345 zatvorenika smještenih u petnaest
kuća; većina je soba bila za jednu osobu, samo nekoliko za dvije. Alex je
bila zahvalna što je dobila sobu za dvije osobe. Njezin je plan ovisio o
tome.
Osoba se pojavila iza aparata za kavu i Alex se nasmiješila. Dobro
izgleda, pomislila je dok je koračao prema njoj. On je razlog za smijeh
imao puno više od nje.
Tijelo pedesettrogodišnjaka bilo je vitko i u dobroj formi. Ležerno
se zapitala bi li htio usporediti svoju teretanu s njezinom.
Unajmila je odvjetničku tvrtku Barrington i Hume i imala sreće što
je predstavlja sam gospodin Donald Barrington. Što se i moglo
očekivati, s obzirom na to koliko ga je plaćala.
Ustala je i rukovala se s njim, zadovoljna što je odjećom bila na
njegovoj razini. Njegovo odijelo iz Savile Rowa odgovaralo je njezinu

35
Chanelovu džemperu i Diorovim hlačama. U Drake Hallu zatvorenici su
mogli nositi vlastitu odjeću.
— Alexandra, kako ste? — pitao je, trseći se ne ostaviti dojam da
mu je neugodno.
Alex je spustila pogled. — Držim se, Donalde.
Malo suosjećanja nikad nije nikome naštetilo. Posegnula je preko
stola i blago mu dotaknula ruku. — Hvala što ste mi omogućili da
stupim u kontakt s Melvynom Trotterom. Jako je dobar.
Donald je kimnuo dok je odlagao svoju Aspreyjevu aktovku na
stol.
On je sam bio predložio Melvyna Trottera, privatnog istražitelja i
taj ju je stajao omanje bogatstvo, baš kao i ovaj muškarac pred njom,
ali za razliku od Donalda Melvyn je već počeo davati rezultate. Donald
je tek trebao dokazati svoju vrijednost, a to će se dogoditi samo ako
žalba na presudu urodi novom, onom „nije kriva”.
— Imamo datum za suđenje: devetnaesti studenog.
Alex je sakrila bijes koji je prostrujao njome. Još šest tjedana na
ovom prokletom mjestu zbog jedne jednostavne pogreške u prosudbi.
Nije joj bio problem nositi se sa zatvorom — mogla se ona nositi
bilo s čime — ali jednostavno to nije htjela. Nedostajala joj je njezina
viktorijanska trokatnica u Hagleyju. Nedostajao joj je njezin sportski
BMW. Nedostajali su joj dobra hrana i povremeni seks sa zgodnim
strancima.
— I koji je plan? — pitala je oštro, pitajući se ima li on na umu
ikakvu strategiju.
Što se nje ticalo, samo je jedna mogućnost bila prihvatljiva: nije
kriva, a zatim puštanje na slobodu i povratak starom životu. Zataknula
je plavi pramen iza uha. Bila je duža nego što joj je bilo drago, ali nije
bilo mogućnosti da pristane na šišanje u zatvoru.
— Alexandra, svi dajemo sve od sebe — rekao je, umirujući je.
— Donalde, nadam se da je tako. — Iako se nije doimalo da se baš
pretrgnuo. Niti se činilo da se sprema spomenuti strategiju.

36
 Razmišljala je koliko bi je stajale usluge krunskog odvjetnika. Već
je potrošila znatan dio ušteđevine, ali sve bi to lako vratila čim izađe na
slobodu.
Razmišljala je da proda svoj voljeni BMW Z4, ali samo bude li
nužno.
— Alexandra, mora vam biti jasno da ne možemo ni pod razno biti
sigurni u konačan rezultat ovoga.
Alex je to bilo jasno i nadala se da on ovim ne pokušava izvući još
novca iz nje. Sjaj njegovih dijamantnih gumbi na orukavlju bio je
zasljepljujući.
— Donalde, vi ste najbolji, zar ne?
Nasmiješio se u znak potvrde, pokazujući savršene, blistave zube.
— Pred nama je nekoliko izazova. Prvi je činjenica da će Ruth
Willis ponovno svjedočiti protiv vas. Ne mogu vam objasniti koliko to
šteti našoj obrani.
Ruth Willis bila je vrlo obećavajući subjekt eksperimenta koji je
bila planirala još otkako je stekla doktorat iz psihijatrije.
Oduvijek je bila zadivljena granicama savjesti, velikim dijelom
zato što je ona sama nije imala. Sociopati nisu sposobni osjećati
žaljenje ni za kim, što znači da mogu učiniti bilo što i neće im biti krivo.
Također znači da se ne mogu povezati s drugim živim bićima. U ranoj
je dobi naučila da njezini osjećaji ne funkcioniraju kao oni običnih
ljudi. Imala je pristup iskonskim emocijama, ali ne i onim ,višim‘. Nikad
neće osjetiti niti razumjeti ljubav u bilo kojem obliku i to joj uopće nije
smetalo.
S lakoćom bi mogla nekoj naivnoj budali zagorčati život, a da ni na
trenutak ne osjeti suosjećanje. Taj joj nedostatak nije ni na koji način
smetao u životu, ali ipak se divila ljudima kojima upravlja savjest.
Odabrala je bila razne pacijente za sudionike u svojem eksperimentu;
svi do jednog bih su blaženo nesvjesni.
Ruth Willis bila joj je prva. S devetnaest je bila žrtva brutalnog
silovanja i nekoliko je godina poslije ušla u Alexinu sferu utjecaja,
nakon pokušaja samoubojstva uzrokovanog saznanjem da je njezin

37
napadač pušten na slobodu.
Alex je mjesecima radila s njom, manipulirala njezinim emocijama
sve dok je naposljetku nije provela kroz vježbu vizualizacije koju je
Ruth izvela do najmanje pojedinosti, ubivši tako svojeg napadača.
Savršeno, jer Alex je upravo to i htjela od nje. Nije nimalo sumnjala
da će Ruth počiniti to djelo. Puno ju je više zanimalo kako će se Ruth
osjećati nakon toga, a glupu je kuju i dalje mučila krivnja. Nakon
strahota koje je počinio nad njom i trajnog traga koji je ostavio na
njezin život, njoj je i dalje bilo krivo što ga je ubila.
Složenost ljudskih emocija bila je za Alex neprestan uzrok
zbunjenosti i zabave.
Imala je već plan za Ruth.
— Što ako Ruth Willis ne bi svjedočila protiv mene? — pitala je
Alex.
Donald je uzdahnuo, suočen s preostalim izazovima. — Čak i bez
gospođe Willis tu je svjedočenje detektivke inspektorice.
— Malo vjerojatno — promrmljala je.
— Oprosti.
— Ništa.
Od samog je početka znala da je ni najbolji tim pravnika u državi
ne bi oslobodio optužbe za urotu za umorstvo. Čak bi i odvjetnici O. J.
Simpsona imali problema, zbog čega i jest sama vodila računa o sebi.
Imala je pravo što je sama skovala planove jer njezin je tim pravnika
bio odustao.
Ustala je, zahvalila Donaldu i napustila prostoriju.
Ako se njezin plan ostvari, a nadala se da hoće, Ruth joj više neće
biti problem, a inspektorica će završiti kao luđakinja u Grantleyju,
odmah do svoje majke. Ali ne prije nego što si Alex dopusti malo
lagane zabave na ženin račun.
Kad su se prvi put susrele, Alex je zaintrigirala tama kojom je
policajka zračila. Bila je to tmina koju je htjela istražiti, ogoliti.

38
 I uspjelo joj je.
Jednom je već gurnula detektivku inspektoricu Kimberly Stone do
ruba razuma i bila je uvjerena da to može ponoviti.
Ovaj će put znati točno koje gumbe treba pritisnuti i koliko
snažno. Neće je ponovno omesti to što je opčinjena njome.
Ovaj put neće pogriješiti.

39
 JEDANAESTO POGLAVLJE

Kuća je bila široka i podignuta iza visokog drvoreda koji ju je

odvajao od prometa na Mucklow Hillu i ceste koja je od Halesowena
vodila u Quinton.
Staza od bijelog šljunka pretakala se u prilaz od crvene cigle. Nije
bilo neuglednih mrlja od ulja koje bi narušile to savršenstvo. Potpuno
simetrične košare visjele su s obiju strana teških i tamnih vrata od
orahovine.
Bijeli je Range Rover bio na prvom parkirnom mjestu u garaži.
Pokraj njega je bio zeleni sportski automobil, a pred garažom se,
izložena kiši i suncu nalazila crvena Vauxhall Corsa koja je, sudeći
prema udubinama izgubila više od jedne bitke.
— Igraju li se skrivača pred tim autom? — pitao je Bryant dok je
parkirao Astru Estate pokraj Corse.
— Nije to njihov auto — rekla je Kim samouvjereno. Čak ni
obiteljski auto za svakodnevnu vožnju ne bi imao toliko ogrebotina.
— Što mislite? — pitao ju je Bryant.
Uvijek bi igrali tu igru pri posjetu bogataškim kućama.
— Između milijun i četvrt i milijun i pol — rekla je.
Bryant se složio kimanjem pa podigao alku u obliku lavlje glave i
dvaput zakucao njome po vratima.
Gotovo je istog trena vrata otvorila niska i punašna žena u
srednjim četrdesetima. Kosa joj je bila poput kacige sitnih kovrča,
sijeda na sljepoočnicama. Crvenilom obrubljene oči sjale su na
neuglednom licu.
Kim joj je pokazala značku dok ih je Bryant predstavljao. Žena je

40
zatim otvorila vrata kako bi ušli.
Golemi je hodnik s druge strane bio naglašen pretjerano velikim
kamenim pločicama, naizmjence smeđim i bež boje.
Bilo je tu toliko drugih vrata da je Kim pričekala upute.
— U salonu su — rekla je žena pokazavši niz hodnik.
— A vi ste? — pitao je Bryant gledajući prema dolje, u lice
tridesetak centimetara niže.
— Anna, domaćica na pola radnog vremena.
Kim se zaputila prema vratima koja joj je Anna pokazala dok je
ova odlazila nekamo u stražnji dio kuće. Činilo se da žena hoda tiho
kao da ne želi remetiti tugu koja se taložila.
Troje je ljudi bilo u prostoriji zamračenoj navučenim zavjesama.
— Gospodin Brightman? — pitala je Kim zakoračivši naprijed.
Kimnuo je i kanio ustati, ali Kim mu je pokazala neka ostane
sjediti.
Doimao se kao da bi se svakog trenutka mogao srušiti. Još je bio
potpuno blijed. Mogla je zamisliti kako mu je sva boja nestala s lica kad
je čuo vijesti, boja koja se i dalje nije vratila.
Sjela je nasuprot njemu i tek si tad dopustila pogledati ostatak
prostorije.
Žena pokraj muškarca toliko je nalikovala na pokojnicu da se Kim
morala zaustaviti da ne zine.
— Ja sam Sylvie, Deannina sestra — rekla je žena, uhvativši Kimin
pogled.
— Oprostite, ali sličite.
— U redu je — rekla je napola se smiješeći. — Ljudi bi uvijek tako
reagirali. Deanna je bila mlađa od mene. Samo godinu dana.
Kim nije mogla ne razmišljati o licu žene u automobilu. Usporedba
mrtvih mišića i usnule kože, staklastih očiju i opuštenih usta. Ova
gotovo identična replika posjedovala je živost koju njezina sestra više

41
nikad neće posjedovati.
Sylviena je kosa bila koju nijansu tamnija od Deannine kestenjaste,
a nos mrvicu širi.
— Moja kći, Rebecca — rekla je. Ime je bilo jedina stvar potrebna
da se zaokruži slika. Ženinu je ljepotu sasvim jasno naslijedilo dijete.
Duga crna kosa bila je raspuštena i blistava duž djevojčičinih leđa.
Zelene je oči istaknula crnim tušem.
Kad je čula svoje ime, podigla je glavu, namjestila smiješak pa
vratila pogled na mobitel.
Ako je bilo suza, to se dogodilo prije nego što je nanijela šminku
oko očiju.
— Gospodine Brightmane, primite sućut — rekla je.
Podigao je pogled i potvrdio joj da je čuo riječi koje mu ništa nisu
značile. Nagnuo se naprijed, sjedeći na sredini kauča. Nosio je
zgužvanu bijelu košulju i crne hlače. Nije očito pokušao odspavati ili
barem presvući odjeću koju je nosio dan prije.
— Znam da vam je teško, ali moramo vam postaviti nekoliko
pitanja — rekla je Kim.
— Naravno — prošaptao je.
— Već ste obaviješteni o okolnostima...
— Htjeli su ukrasti auto, je li tako? — prekinula ju je Sylvie.
Kim se namrštila pa odmahnula glavom. — Ne, nisu.
I gospodin Brightman i njegova nećakinja doimali su se
iznenađenima, ali Kim je zadržala pogled na suprugovu licu. Teške su
mu se tamne obrve spustile. — Nisu...?
— Ne. To nije bilo nasumično nasilje, gospodine Brightmane.
Zapravo, vjerujemo da je vaša supruga poznavala napadača.
Sylvie je dahnula od užasa i pomaknula se bliže gospodinu
Brightmanu. Rebecca je progutala knedlu pa polako vratila pogled na
mobitel, iako je Kim krajičkom oka vidjela da cura ne tipka po ekranu.

42
 Kim je nastavila. — Gospodine Brightmane, znate li je li vaša
supruga imala ikakvih problema s kime?
Na licu su mu se borili zbunjenost i užas.
Sylvie je izbacila bradu. — E, čekajte sad. Deanna...
Utihnula je kad je Anna ušla u prostoriju.
— Ovaj... Anna, obiteljska stvar — rekla je, kimajući prema
vratima.
Anna ju je ignorirala. — Želi li tko kave ili čaja?
Svi su odmahnuli glavom, a Mitchell Brightman pogledao je Sylvie
mrko zbog njezine bezobraštine dok je domaćica napuštala prostoriju.
— Gospodine Brightmane — rekla je Kim, gledajući samo njega. —
Želim da stvarno dobro razmislite o tome. Bilo što može nam pomoći,
čak i ako se čini da je sitnica.
— Iskreno mi ništa ne pada na pamet. Deanna nije upadala u
sukobe. Ne bi uznemirila...
— A skandal na poslu? — pitala je Rebecca gledajući ujaka.
Kim je osjetila da se narogušio zbog toga što je rekla. Nije je
pogledao.
Ali Kim jest.
— Kakav skandal? — pitao je Bryant.
— Ona curica koja je umrla u stambenom bloku? — rekla je,
nabravši savršeno počupane obrve.
— Hollytree? — pitala je Kim.
Rebecca je kimnula.
Kim je skrenula pogled natrag na Mitchella Brightmana.
—Je li ona imala neke veze s tim slučajem?
Kim je vidjela to u vijestima. Trudy Parsons bila je trogodišnje
dijete koje je većinu svojega kratkog života provela na popisu „djece
pod nadzorom” socijalne službe. Majka joj je pila i bila je spremna dati

43
Trudy na posvojenje kad se ne bi mogla skrbiti za nju. Ali, nažalost,
našla si je momka koji nije volio slušati djecu kako plaču.
U navali bijesa, dok je Shirley Parsons kupovala alkohol, ovaj je
toliko snažno šakom udario dijete u glavu da se Trudy više nikad nije
osvijestila.
Slučaj je prošlog tjedna došao na sud i izazvao gnjev javnosti uz
ocjenu da je socijalna služba kriva i odgovorna.
Mitchell Brightman je kimnuo. — Nije to bio njezin slučaj, ali
Deanna je vodila cijeli odjel.
Sylvie je odmahnula glavom. — Ne mislite valjda da bi netko
krivio Deannu za to što je onaj zli gad učinio?
Kim je slegnula ramenima. Trebalo je to uzeti u obzir. Koliko je
bila upletena u slučaj? Možda je poznavala nekog iz te obitelji? Pustila
ih da uđu u njezin automobil?
— Gospodine Brightmane, možete li mi reći zašto se Deanna vozila
okolo kasno sinoć?
I ponovno se Sylvie nagnula naprijed. — Bila je...
— Sylvie, molim te... — rekao je gospodin Brightman pa pogledao
Kim. — Deanna je sinoć otišla u talijanski restoran s nekim kolegama.
Organizirali su proslavu rođendana za neku od cura. Nazvala me oko
šest i rekla da nije baš raspoložena za zabavu. Rekao sam joj da će joj
učiniti dobro — dodao je. Kim mu je čula ironiju u glasu.
— Zašto? — pitala je Kim. — Zašto ste joj to rekli?
Zastao je, razmislio. — Ne znam, iskreno. To se tako kaže, znate?
Bila je tako tiha sve od suđenja. — Odmahnuo je glavom. —Jadna
djevojčica. Ali nikad se ne priča o svima koje spase.
Kim je to potpuno razumjela. I s policijom je bilo isto tako. Ljude
su zanimali samo oni koje policija ne uhvati.
— Kad se trebala vratiti kući?
— U jedanaest, možda jedanaest i pol — rekao je.
Kim nije bila sigurna da će išta više korisnog izvući iz gospodina

44
Brightmana dok je Sylvie u blizini. Činilo se da je ova odlučila
odgovoriti na većinu pitanja umjesto njega.
Ustala je. — Moj će vam kolega postaviti još nekoliko pitanja dok
ja idem po čašu vode, ako je to u redu?
Kimnula je prema Bryantu. On je znao što treba pitati.
Izašla je iz salona i pošla smjerom kojim je Anna otišla nakon što
ih je pustila u kuću. Prošla je pokraj saune lijevo i ostave desno pa se
zatekla u prostranoj kuhinji.
Bijeli su kuhinjski elementi bili jarke nijanse, sterilni. Ultra-
moderna kuhinja doimala se suprotstavljenom toplom ozračju kuće.
Kim je u vratima ormarića vidjela odraz svega. Iznad ploče pekača na
otoku u sredini nalazila se napa.
Domaćica je Kim bila okrenuta leđima kad je ova zakoračila u
kuhinju. Nije se pomicala, samo je gledala kroz prozor.
Kim se nakašljala.
Anna se okrenula i obrisala suzu s obraza.
— Oprostite — rekla je naglo. — Trebate li što?
Kim je napravila još jedan korak. — Samo čašu vode.
Anna je posegnula ujedan od ormarića, izvadila čašu. Napunila ju
je vodom iz slavine i pružila Kim.
— Hvala — rekla je Kim pa bacila pogled preko njezina ramena.
Sudoper je bio pun pjene, posuđe se sušilo na elementu od
nehrđajućeg čelika.
— Nije li ono perilica? — pitala je Kim, pogledavši lijevo.
Anna je kimnula. — Nikad ih ne upotrebljavam. Prvo s posuđa
treba maknuti ostatke, a ionako nisam još vidjela perilicu koja pere
dobro kao ja rukom.
Kim se morala složiti s njom. I ona ju je imala i također se nije
njome koristila iz istog razloga.
— Znači, vi ste za obitelj radili...?

45
 — Gotovo godinu dana.
— Svaki ste dan ovdje?
Anna je odmahnula glavom. — Tri jutra na tjedan.
Kim je zastala. — Gospodin Brigthman se čini dragim.
— l jest.
— Imaju li djece? — pitala je Kim, shvativši da nije vidjela ni jednu
fotografiju na kojoj nisu samo njih dvoje.
Anna je odmahnula glavom. — Bila bi sjajna majka. Bila je divna
teta Rebecci.
Kim je to iznenadilo. Djevojčica se nije baš doimala pogođenom.
—Jesu li puno vremena provele zajedno?
Anna se naglo okrenula prema njoj. — Inspektorice, kad ćete mi
postaviti pitanje zbog kojeg ste došli ovamo?
Kim se nasmiješila njezinoj izravnosti. Odlično, voljela je kad su
karte na stolu.
— Kakav je bio brak? — pitala je.
— Čvrst — odvratila je ova odmah. — Mogu vam reći da su se jako
voljeli.
— Nije bilo problema?
— Ne bih rekla da nije. Svaki brak ima uspone i padove, ali činilo
se da su nedavno prebrodili probleme, da im ide na bolje.
— A Sylvie?
— Što s njom? — pitala je Anna.
— Kakav im je bio odnos?
— Složen.
— Nastavite — poticala ju je Kim.
Činilo se da Anni nije ugodno. — Čudno je jer su bile tako bliske.
Otkako su kao tinejdžerice ostale bez obaju roditelja imale su samo
jedna drugu. A opet su bile i donekle suparnice. Činilo se da nijedna ne

46
želi da ova druga postigne nešto više; kad je Sylvie umro suprug
Deanna joj se praktički uselila. Organizirala je cijeli sprovod, sve.
Uznemirila se poprilično kad ju je Mitchell pitao kad se vraća kući.
Kim je pohranila te informacije.
— A Rebecca?
— Prema onom što sam vidjela, nije loše dijete. Nije baš da svraća
često, ali obično šuti kad je u blizini majke. Uočili ste da Sylvie upravlja
svakim razgovorom.
— Pokušava — ispravila ju je Kim.
Ženine su se usne blago trznule.
— No, hvala vam, Anna, pomogli ste mi i samo bih pitala...
— Evo vam moja adresa. I moj broj telefona, a ako vas zanima, bila
sam najednom eventu Sally Morgan u Wolverhampton Grandu u doba
umorstva. Čisto da vam uštedim vrijeme.
Kim je primila komad papira i spremila ga u džep. — Volim
učinkovitost — rekla je nasmiješena. — A nisam niti morala pitati.
— Gledam televiziju — ozbiljno će Anna.
Kim je htjela reći kako pravi policijski posao nema nikakve veze s
onim na televiziji, ali se predomislila. Takve su izjave izazivale samo
razočaranje.
Posjet je urodio plodom, pomislila je Kim. Anna je znala dosta o
obitelji i nijansama odnosa, a Kim to nije iznenadilo. Zato je i odlučila
razgovarati s njom. Kućne pomoćnice često bi postale nevidljive za oči
stanara velikih domova. Zbog čega bi puno toga saznale. A dobre ne bi
tračale.
— I inspektorice, ako vas još što zanima, samo pitajte. Reći ću vam
štogod vam može pomoći da ulovite gada. Deanna je bila divna žena.
Nije to zaslužila.
Kim se složila kimanjem pa zadržala u sebi ponudu za pomoć.
S obzirom na čudno ozračje u ovoj obitelji, činilo joj se da će joj i
trebati.

47
 DVANAESTO POGLAVLJE

Što misliš? — pitala je Bryanta dok su odlazili s imanja.

— Neobična dinamika, da budem iskren — odvratio je.
— Nego, gdje su bili sinoć?
— Suprug je bio doma, u radnoj sobi, radio do kasno. Trenutačno
je tužitelj na slučaju klinca iz Hollytreeja optuženog za oružanu pljačku
benzinske crpke. Glavni mu je svjedok postao samo „prilično siguran”
da je ovaj odgovoran.
— Krunski je tužitelj?
— Da, kuću nisu kupili od njegove plaće.
A i Deanna je bila državni službenik, prisjetila se Kim.
— Gdje su bile Sylvie i kći?
— Kod kuće, obje: Sylvie je gledala televiziju, a Rebecca bila u
svojoj sobi.
— Hmmm...
— To je sve zasad, šefice. Imate sreće ako ovih dana od klinca
dobijete i brundanje za večerom. A ako ustrajete da nema mobitela za
stolom, dođe kao da ste joj na Facebooku podijelili fotke iz djetinjstva.
Kim ga je pogledala s pitanjem u očima. Toliko je pojedinosti tu
podijelio.
Nasmiješio se. — Samo kažem.
Bryantova je kći Laura sad bila na sveučilištu Loughborough,
studirala nekoliko logija kojih se Kim nije mogla prisjetiti. Ali bila je
dobro dijete.

48
 — A domaćica?
— Sally Morgan u Wolverhamptonu.
Kimnuo je. — Moja je žena htjela ići na to, ali bilo je rasprodano.
Barem sam joj tako rekao — podsmjehnuo se.
— Šališ se?
Odmahnuo je glavom. — Sve što će dobiti od mene su tjedni
tečajevi plesa.
— Dovraga sve — rekla je.
— Iznenađeni ste što sam joj malo slagao?
— Ne, iznenađena sam što mi daješ ovakvo streljivo protiv sebe.
Razmišljao je jedan trenutak. — Imate pravo. No, što je sljedeće?
— pitao je, mijenjajući temu.
— Nazvat ću, ostale da vidim kako im ide s ljudima iz puba i
restorana. Ti nas vozi prema Deanninu uredu u Dudleyju.
Izvadila je mobitel pa zastala. — Bryante...
— Da, šefice?
Nastavila je zuriti u mobitel pa odmahnula glavom. — Nema veze.
Na trenutak je bila u iskušenju spomenuti mu pismo koje joj je
poslala Alex, ali predomislila se.
Reći mu značilo bi pridati pismu veću važnost nego što je
zaslužilo.
Izbrisala je to iz misli i posvetila se poslu i Deanni i razmišljanju
što se možda jučer dogodilo u talijanskom restoranu.

49
 TRINAESTO POGLAVLJE

Alex je promatrala mlade kako se zabavljaju. Melanie Jackson su

puštali na slobodu nakon odsluženih dvije i pol godine zbog
raspačavanja heroina. Alice Tromans je dobila dopuštenja pripremiti
slavljenički žele. Alice Tromans, u četvrtoj godini desetogodišnje kazne
za niz oružanih pljački, dopušteno je pripremiti žele.
Ma predivno.
Za razliku od tih jadnih stvorova, Alex nije namjeravala odslužiti
cijelu kaznu u ovoj paklenoj rupi. Dobro bi vladanje skratilo dvanaest
godina na sedam ili osam. Ali ni to nije prihvatljivo, razmišljala je
gledajući osobu ključnu za sljedeći dio njezina plana.
Stražari su se složili da je kuhinjica u kući premala i dopustili su
im proslavu održati u prostoriji za posjete. Nije bilo transparenata
preko rešetkama okovanih prozora koji su se protezali duž zida. S
prljavog stropa nisu visjeli baloni niti je bilo poslastica na fiksiranim
metalnim stolovima.
Iako je proslava bila namijenjena Melanie, Tanya Neale bila je u
središtu pozornosti kako su odmatali jadne darove i ciktali. Paketić
Haribo bombona, rabljena kopča za kosu, knjižica križaljki.
Kao da je osjetila njezinu pozornost, Tanya se okrenula i zagledala
ravno u Alex. Uzvratila joj je pogled, bez straha. Nije se bojala ničeg
među ovim zidovima.
— Kujo, u što buljiš? — zazvala je Tanya pjevno.
Sve su oči sad bile uprte u Alex. Nasmiješila se.
Tanya je pogledala svoju ekipu i ustala. Prišla je ležerno Alex,
prijeteći joj pogledom. Unatoč malom stasu, žena je bila čvrste,
mišićave građe i uživala poštovanje svih oko sebe.

50
 Alex je ostala naslonjena na aparat za hranu, ruku opušteno
prekriženih preko prsa. Tanya se zaustavila na korak od nje. Alex se
nadvijala nad njom gotovo dvanaest centimetara.
— Rek‘o, u što buljiš, kujo?
Alex je slegnula ramenima i šutjela, zagledana u ženinu masnu
plavu kosu. Tanki joj se ožiljak protezao od ruba desnog oka, niz obraz
do vrha usta.
Tetovaže domaće izrade, napravljene nalivperom i kemijskom
olovkom krasile su joj prste gotovo sve do zglobova punih ožiljaka. Na
desnoj je ruci bilo ispisano ,jebi‘, a na lijevoj ,se‘ praćeno uskličnikom.
Jer interpunkcija je važna, pomislila je Alex.
Tanya se primila za dojku, milujući je. — Malo bi ovog, a, kujo?
Alex nije baš znala zašto ova žena u tridesetima zvuči kao gangster
svaki put kad zine. Gotovo se nasmijala na glas, ali uspjela se zaustaviti
na vrijeme. Nije sad bio trenutak. Svi u prostoriji su utihnuli, u
očekivanju hoće li biti nevolje. Alex je osjetila napetost u zraku dok su
se žene okretale u stolicama, nadajući se zabavi koju bi pružila
tučnjava. Tučnjava koja bi trajala samo koju minutu, ali i zabavljala
nekoliko dana.
Zamor je utihnuo. Stražar ih je promatrao iz kuta prostorije.
Zabilježit će bilo kakav sukob između njih dviju, prenijeti ga
obavještajcima. Alex nije nimalo odgovaralo da išta između njih dviju
bude zabilježeno.
— Možda poslije, dušo — odvratila je Alex. — Morat ćemo
pričekati pa vidjeti.
Alex je zaobišla ženu, udaljila se od aparata.
Tanya je srećom odustala i vratila se proslavi. Sjela je i rekla nešto
zbog čega se cijela njezina grupa nasmijala. Nekoliko je žena bacilo
pogled u Alexinu smjeru. Žamor se nastavio. Trebat će im nešto drugo
kao tema razgovora za poslije.
Krajičkom oka spazila je da je Natalya Kozlov vidjela sve. Alex se
sad okrenula prema njoj. Natalyju ništa ne bi razveselilo više nego
vidjeti Alex pretučenu. Ne danas, Natalya, poručila joj je Alex

51
pogledom. Natalya ju je samo pogledala s mržnjom pa se okrenula.
Cassie, njezina cimerica, položila je dvije šalice kave na stol.
— Ja i dalje ne vjerujem da je ubila tri tipa — rekla je, gledajući
prema Tanyi.
Alex je kimnula, pijuckajući kavu. Ona je vjerovala, a i znala je
Zašto je to učinila. Privatni istražitelj kojeg joj je odvjetnik preporučio
složio joj je dosje o svim zatvorenicama u njezinu krilu. Znala je za što
svaka od njih služi kaznu, kakva im je obiteljska situacija i kako su se
zasad ponašale u zatvoru.
Nitko joj ovdje nije bio nikakav izazov. Za samo nekoliko minuta
analizirala je Cassie i počela se prema njoj odnositi kako treba.
Žena je bila vizualni introvert sklon slagati se s drugima. Tipična
osobnost tipa B, živjela je s niskom razinom stresa. Radila bi
postojanim tempom, bila kreativne naravi, sklona razmišljanju.
Bilo je tako lako pročitati Cassie. Svake bi noći plakala nad
fotografijom sebe i svojih dviju djevojčica. Majka bi joj svakog mjeseca
donosila novi blok za skiciranje i mjesečnik o umjetnosti.
Ponudila joj je prijateljstvo i tako odmah ostvarila vezu s njom.
Manipulatori uvijek dobro razumiju slabosti svoje mete. Cassiena je
slabost bila njezina pretjerana sentimentalnost, rezultat koje je bila
samoća, uzrok žudnje za posebnim prijateljem.
Alex je njezino povjerenje stekla tehnikom zvanom zrcaljenje.
Počelo bi usklađivanjem pokreta: češanjem nosa, križanjm nogu.
Poručivali biste tako podsvijesti druge osobe da ste slični i stekli biste
tako povjerenje.
Zatim je čavrljala s njom kako bi ustanovila koji je tip osobnosti.
Marketinški stručnjaci tom bi tehnikom ustanovili što motivira osobu.
Cassie je odmah pala u žutu kategoriju, a to su ljudi koje pokreće
žarenje. Zeleni su ljudi bili usredotočeni na pojedinosti. Plavima je bilo
važno blisko poznanstvo, a crveni su bili kompetitivni.
Alex je satima slušala Cassie kako priča o svojim curama i njihovu
savršenom zajedničkom životu. Nijedanput nije podsjetila Cassie na
činjenicu da je u zatvoru.

52
 Polako je od nje saznala pojedinosti o zatvorenicama koje joj
vanjski kontakti nisu mogli nabaviti. Ali išlo je sporo. Cassie bi katkad
svladala grižnja savjesti jer trača.
Alex se naposljetku počela povlačiti iz prijateljstva, ostavljajući
Cassie zbunjenu i žalosnu. Povremeno pozitivno potvrđivanje poticalo
je nepredvidivost koja je izazivala podsvjesnu žudnju za pozitivnom
pažnjom: Cassie ju je stoga počela ganjati, tražeći od nje pozitivnu
reakciju.
I dobila ju je.
Nakon čega joj je Cassie sve rekla.
Puno toga što je saznala pomoglo joj je doraditi metode napadai i
Tanya Neale nije bila iznimka. Znala je što ova voli, što ne voli te,
najvažnije, što joj je bitno.
Cassie ju je još gledala. — Znaš, tu sam već dvadeset i sedam
mjeseci i ni jedanput još nisam razgovarala s njom. Previše se bojim.
Naravno da se bojiš, pomislila je Alex. Cassie je bila nježna duša
koja je donijela neke loše životne odluke nakon što se navukla na
metamfetamine. Bila je također pokazni primjer za zatvorski sustav.
Vrijeme u njemu iskoristila je da se skine s droge i sudjelovala je u
svakom klubu i radnoj skupini za koju je mogla naći vremena. Sljedeći
je tjedan imala dogovoreno saslušanje za uvjetnu kaznu.
Cassie je petljala s prstima dok je gledala blesavu proslavu. —
Jedva čekam da o meni bude riječ. Samo još koji dan i bit ću opet s
njima.
Hmm, vjerojatno nećeš, pomislila je Alex dok je kimala u znak
slaganja. Na Cassienu žalost, bila je ključan dio sljedeće faze Alexina
velikog plana. No glupa beskičmenjakinja pojma nije imala.
Melanie Jackson bila je cimerica Tanye Neale i za samo koji dan
odlazi iz zatvora, što je značilo da će Tanya, najopakija zatvorenica,
imati ćeliju za sebe.
Alex je čvrsto stegnula šaku oko vrećica soli u džepu. Kucnuo je
čas da počne igru.

53
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

Kim je povela Bryanta u ured socijalne službe u Ulici St. James u

Dudleyju.
Zakoračili su u ozračje tuge i šoka.
Ured je bio otvorenog tlocrta, stolova razdijeljenih u odjeljke
pregradama do razine prsa koje su s unutarnje strane služile kao
plutene ploče.
Nekoliko se glava okrenulo u njihovu smjeru dok su hodali prema
ostakljenom uredu u gornjem lijevom kutu prostora. Kim je u prolazu
čula šmrcanje.
Na vratima je bila pločica s titulom i imenom Deanne Brightman.
Pozdravila ih je žena u tridesetima kratke riđe kose. — Lorna
Fisher, Deannina osobna pomoćnica — rekla je, pružajući ruku.
Kim se rukovala s njom i predstavila ih oboje.
Žena je pogledala svoj stol. — Zamolili su me da ga očistim —
rekla je, vrteći glavom. — Ali samo... — Pokušala je treptanjem otjerati
suze. — Molim vas, oprostite! I dalje procesiram što se dogodilo. —
Kimnula je prema staklu. — Svima nam je teško.
Kim je razumjela. Nisu to vijesti koje očekujete čuti kad dođete na
posao. Promjena rokova, povećani opseg posla, nenajavljeni sastanak
— to da. Umorstvo upraviteljice — baš i ne.
— Ne želim biti ovdje — rekla je iskreno.
Kim se na trenutak zapitala misli li pri tome na posao ili ured
mrtve upraviteljice — okružena njezinim osobnim stvarima. Kim je
vidjela uokvirenu fotografiju Deanne i Mitchella, lijepo odjevenih za
nekakvu svečanu prigodu. Bila je na stolu i antistresna loptica, slična

54
onoj kakvu je Woody imao, samo što je ova imala crtež lica emotikona.
Četvrtasti podložak za čašu s crtežom Shreka i Magarca nalazio se
desno od podloška za miša ukrašenog fotografijom merkata.
— Poslije će doći privremeni upravitelj — rekla je.
— Ne možete vi uskočiti? — pitala je Kim. Kao Deannina
pomoćnica, žena je vjerojatno znala više o poslu od ikoga drugog.
Lorna je odmahnula glavom. — Nije to moj posao, inspektorice.
Neki su rođeni za donošenje teških odluka, a drugi da im budu
potpora. Deanna je bila ono prvo, ja sam nedvojbeno ovo drugo.
— Razumijem vas — promrmljao je Bryant.
—Je li sama donosila odluke u slučaju Trudy Parsons? — blago će
Kim.
Lorna je progutala. — Vjerujte mi, svi još imamo noćne more o toj
maloj. — Zadrhtala je. — Nema veze na čijem je stolu bio slučaj.
Zakazali smo kao odjel — rekla je iskreno.
Kim si nije mogla pomoći, sviđala joj se ova žena. Cijenila je ljude
koji se ne trude izbjeći odgovornost ili koji ne prebacuju krivnju na
druge. Isto tako se Kim nije slagala s time da se pojedince kazni zbog
takvih tragedija. Bolje je od ikoga razumjela kako lako sustav zaboravi
neko dijete. Njezina je majka, iako mentalno nestabilna, vješto skrivala
i na krivi put navodila prezaposlene socijalne radnike, skrivajući tako
istinu od njih.
— A Deannina upletenost u slučaj?
— Neznatna. Naravno, održavamo sastanke i raspravlja se o
pojedinim slučajevima, procjenjuje ih se, ali Deanna je bila u središtu
pozornosti kad je slučaj dospio u novine. Nije izbjegavala odgovornost,
nije pokušala prebaciti krivnju na... — Utihnula je, gledajući malo
Bryanta, malo Kim.
— Čekajte. Ne mislite valjda da je Deannina smrt povezana s time?
Kim je zamijetila da joj je ta riječ na ,,s” zapela u grlu. Slegnula je
ramenima. — Moramo istražiti sve mogućnosti. Puno se ljudi bilo jako
ljutilo na vašu šeficu.

55
 — A valjda — rekla je ova sumnjičavo. — Mislim da smo svi
pretpostavili da je to samo bila otmica automobila koja je pošla po
krivu.
Kim se pitala je li cijeli svijet čuo što je Keatsov vježbenik Bullock
rekao sinoć. Svaka je osoba dosad pretpostavljala da je netko htio
Deannin automobil.
— I to ćemo istražiti — rekla je Kim. Nastavila je: — Možete li mi
reći što o Deanni?
Osoba se na poslu često ponašala drukčije nego kod kuće i Kim je
voljela imati zaokružen pogled na žrtvu.
Lorna se nasmiješila sa suzama u očima. Ovaj ih se put nije
potrudila otjerati treptanjem. — Vjerojatno ste ovo već čuli, ali bila je
divna osoba. Očekivala je da ljudi vrijedno rade, ali brzo bi uočila ako
netko pretjeruje s poslom. Naravno, svi smo prošli obuku. Stres od
posla česta je stvar u ovoj karijeri, ali ne treba vam obuka da naučite
prepoznati znakove. Samo je morala držati oči otvorene.
Pomagala bi i podupirala tim kad god je bilo potrebno, bilo da ih je
odvela na brzu kavu van iz ureda, organizirala noćni izlazak i druženje
ili poticala održavanje ravnoteže posla i života. Nisu to bile nužno
metode iz priručnika, ali razumjela je ljude i bavila se osobnošću
svakoga. Želim reći, nije bila menadžer usredotočen na gole brojeve.
Kim je stjecala sve jasniji dojam o ženi. Što je Lorna više govorila,
to se manje činilo da postoji motiv za umorstvo.
— Mislim, nije se htjela odreći ni starog mobitela, za slučaj da ljudi
žele stupiti u kontakt s njom — rekla je Lorna, tužno se smiješeći.
— Kakav stari mobitel? — pitala je Kim. Deannin je pametni
telefon bio u automobilu.
—Jedna jako stara Nokia s koje mreža nije mogla prebaciti broj
kad je kupila bolji mobitel. Koristila se njome kao socijalna radnica,
davala taj broj roditeljima i rođacima. Nije je se htjela riješiti. Brinula
se da će netko htjeti zatražiti pomoć, a broj će biti isključen. Prenijela
je mobitel na bonove i stalno ga držala uz sebe.
—Još bi je zvali na njega? — pitao je Bryant.

56
 — Katkad — rekla je Lorna, zamišljena. — Iako je prije dva dana
spomenula da ga je vjerojatno zametnula. Mislila je da joj je možda
ispao iz džepa u salonu.
Taj će dodatni mobitel morati odmah istražiti.
— Imate li broj? — pitala je Kim.
Lorna je odmahnula glavom. — Taj je broj već odavno bio izbrisan
iz sustava kad sam ja počela raditi za nju. Ja sam se koristila samo
njezinim novim brojem. Stari broj više nije davala ljudima.
Bryant je izvadio notes i počeo bilježiti nešto.
— Sinoć ste slavili? — pitala je Kim.
Lorna je kimnula.
— To se često događalo, ti noćni izlasci? — nastavila je Kim.
Lorna je razmišljala jedan trenutak. — Otprilike jedanput na
mjesec našli bismo razlog da odemo na večeru. Nečiji rođendan, netko
odlazi, netko je došao — rekla je ironično.
— A sinoć?
— O, Amandin rođendan. Četrdeseti.
—Je li se dogodilo što neobično?
Lorna se namrštila. — Mislite s Deannom?
Kimnula je, smatrajući pitanje očitim.
Lorna je polako odmahnula glavom.
— Baš ništa, inspektorice. Deanna nije bila ondje.
Kim se naslonila u stolici, pogledala Bryanta i znala da se on pita
isto što i ona.
Gdje je to Deanna Brightman bila, dovraga?

57
 PETNAESTO POGLAVLJE

— Pa gdje je, dovraga, bila? — pitao je Bryant što im je oboje bilo

na pameti kad su sjeli u automobil.
Kim se nije zamarala odgovorom. Morat će saznati.
Izvadila je mobitel i nazvala Stacey.
— Stace, probaj naći bilo što o drugom mobitelu. Čini se da je
Deanna imala Nokiju za stare kontakte.
— Može.
— I provjeri nabrzaka Sylvie Drummond, njenu kćer i domaćicu
Annu Mills. I na kraju, potraži je li se u vijestima u posljednje vrijeme
spominjao slučaj Trudy Parsons. Iako je djevojčica umrla prošle
godine, suđenje je možda potaknulo nešto, a Deanna je bila u središtu
pozornosti, većina je odgovornosti bila svaljena na nju.
— Može, šefice — potvrdila je Stacey.
— Ima li vijesti od Keva?
— Ne još. Pronašao je nekoliko očevidaca koji žive tik do puba. Ide
sad do Keatsa pa će se vratiti do puba kad završi ondje. — Stacey je
zastala. — Šefice, ljutit je.
Kim nije bila iznenađena. Bio je to velik zalogaj, pronaći svakog
tko je bio u pubu i kineskom restoranu. Zalogaj koji je dopao njega.
Čim je završila poziv, mobitel joj je zazvonio.
— Detektivko inspektorice — rekao je poznati glas.
— Keatse, ti to mene zoveš svojom voljom? — pitala je. — Ma
koliko ti nedostajala, Dawson će biti na obdukciji...
— Možda biste htjeli svratiti. Moram vam nešto pokazati.

58
 — Keatse, rado bih rekla da imam bolju ponudu, ali nemam pa
dolazimo.
Keatsov je poziv nešto značio, sigurno.
Nadala se da znači.

59
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

Ruth Willis većinu je dana provela u pokušaju bijega od tjeskobe

koja ju je probudila sat prije otvaranja ćelije u sedam i pol ujutro.
Pratila ju je u korak s bolnom Ruthinom željom da je razumije. Ako bi
shvatila što je uzrok, možda bi nestalo tog čvora u njezinoj utrobi.
Obično nije previše obraćala pozornost na raspoloženje drugih
zatvorenica u Eastwood Parku. Snažnije emocije pojavljivale bi se
tijekom godine u doba praznika, Božića, obiteljskih posjeta. Popuštale
bi kad bi ta doba prošla, praćene osjećajem olakšanja što je još jedna
„prigoda” došla i prošla. Strujalo bi zrakom poput nečeg nevidljivog.
Napetost i frustracija prelazile bi s osobe na osobu, što je bio recept za
nevolju.
U ovom se trenutku činilo da su mnoge zatvorenice nemirne,
nekakva je napeta energija vibrirala i izlazila iz njih, odbijala se od
zidova, stropa, podova. Ali Ruth nije bila nemirna.
Za razliku od ostalih zatvorenica ona nije na zidu držala kalendar i
brojila njime dane do oslobađanja. Nije svakim danom samu sebe
mučila zbog gubitka slobode.
Oduzela je nekom život i plaćala je sad za to.
Ruth je vodila računa da ne privlači pozornost na sebe još otkad je
prošle godine došla u zatvor. Morala je odslužiti pet godina i nadala se
da će proći bez incidenta. Pustiti će je iz zatvora tri tjedna prije njezina
dvadeset i sedmog rođendana.
Zahvalno je prihvatila odluku suda kad su joj smanjili kaznu nakon
što je otkriveno da je Alexandra Thorne manipulirala njome.
Kao i obično, pomisao na Alex izazvala je mješavinu emocija.
Mrzila je što je bila samo puki pijun u njezinoj igri. Mrzila je što je Alex

60
bila upravljala njezinom najmračnijom maštarijom o ubijanju svojeg
silovatelja. Prezirala je vlastitu slabost zbog koje je počinila ubojstvo,
oduzela mu život. Nije se mogla natjerati na žaljenje što je mrtav.
Zauvijek joj je promijenio život. Ali imao je majku kojoj je sad
nedostajao — koja ništa nikom nije skrivila.
Ponosila se što se suočila s potpuno zlom ženom u sudnici i
ispričala svoju loše učinila. Ispričala sve i prepustila poroti da odluči.
A opet, tako jadno, jednom je dijelu nje nedostajala povezanost
koju su osjećale.
Alex bi vas privukla k sebi. Ljepota i privlačnost kojima bi se
koristila na vama činili bi vam zadovoljstvo, ali vas i preplavili.
Ruth je počela učiti psihologiju i manipulaciju kako bi naučila više
o vlastitim slabostima i ranjivostima. Često bi vrtjela glavom u čudu
čitajući savršene primjere tucet tehnika kojima je Alex stekla kontrolu
nad njezinim umom. Ruth je vlastitu svijest uspoređivala s praznim
automobilom, pakiranim i spremnim za vožnju, a Alex je pokrenula
motor i učinila upravo to.
Ruth je sad znala da je jedno od prvih i najvažnijih taktičkih načela
nevidljive kontrole uma otkrivanje žrtve nad čijim ćete ciljem ostvariti
subliminalni utjecaj.
A toga je u Alexinu svijetu bilo napretek. Sve su njezine žrtve i
pacijenti htjeli isto: zacijeliti rane.
Njihov se odnos bio pretvorio u nešto nalik na bračno
zlostavljanje. Alex bi je zasipala hvalom i pažnjom kad bi učinila nešto
dobro pa joj ih zatim zanijekala kad bi Ruth zakazala.
Seanse su bile takve da bi joj Ruth stalno pokušavala udovoljiti. Ne
bi se uvijek slagala s onim što Alex kaže, ali kimala bi ipak, ne želeći
izgubiti ljubaznu Alex.
A opet, iako je znala koliko je ta žena bila zla, Ruth je i dalje
žudjela za povratkom tih starih dana.
Podsjećalo ju je to na onaj stari film The Matrix. Zašto je potpuno
neznanje problem ako ste blaženo sretni? Pa što ako zapravo ne jedem
odrezak? I dalje uživam u njemu. U sebi je zahvalila Bogu što je Alex u

61
Drake Hallu, a ne Eastwood Parku.
— Ruticaa — čula je glas s vrata.
Iznenađenost je zamijenilo zadovoljstvo kad je Ruth vidjela
Elenyju kako ulazi u njezinu ćeliju s knjigom u ruci.
Žena je bila dvije godine mlađa od nje, rodom iz nekog
ukrajinskoga gradića i služila je trogodišnju kaznu zbog sudjelovanja u
oružanoj pljački sa šest drugih članova svoje obitelji. Kao i ona, Elenya
je htjela odslužiti kaznu i izaći na slobodu neozlijeđena. Prije samo dva
tjedna priznala je Ruth da ne zna niti čitati niti pisati, a Ruth je pristala
naučiti je oboje. Elenya je odlično učila, a Ruth je iskreno uživala
poučavajući je.
— Uđi — rekla je Ruth i pomaknula se niz krevet.
Sjedile su leđima naslonjene na zid.
— Usamljena sam završila drugo poglavlje — rekla je Elenya.
— Sama — ispravila ju je Ruth nasmiješena.
Elenya se namrštila. — Da, to kažem.
Ruth joj je pokazala da otvori knjigu.
Baš joj je ovo trebalo za prevladavanje one neugode.

62
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Kim nikad ne bi smetali odlasci u mrtvačnicu. Ondje nije živio

nijedan njezin strah.
Ondje su bili samo hladni i tvrdi metali, nešto jednostavno.
Naravno, razumjela je čemu ustanova služi, ali i ona i patolog radili su
isto. Oboje su trebali odgovore od Deanne Brightman. On ih je tražio u
dijelovima njezina tijela, ona u dijelovima njezina života. Oboje su
tražili tragove.
Dawson je stajao pokraj metalnog sudopera najdalje od tijela što
je mogao dok je Keatsa isto vješto obilazio.
Iako je kimnuo u njezinu smjeru, Kim je bilo jasno da je pomalo
narogušen zato što je Keats zvao nju u vezi s kosom, a ne obavijestio
njega koji je detektiv zadužen za to da bude na obdukciji. Ali bila je
riječ o velikom napretku u slučaju te bi Kim sama bila i više nego
narogušena da je nije nazvao.
Razumjela je Dawsonovu glad za odgovornošću, za vođenjem
vlastite istrage. Razumjela je jer je i ona sama bila puna tog
entuzijazma za dokazivanjem. No također je vjerovala da će njezini
nadređeni znati kada bude došao taj trenutak za nju.
Tek je trebala vidjeti takvo povjerenje u Dawsonu.
—Gdje ti je šegrt? — pitala je Kim Keatsa, ogledavajući se po
prostoriji.
— Poslao sam ga po kavu — priznao je Keats.
— U kantinu? — pitao je Bryant.
— Ne, narednice, dalje. Puno dalje.
— Naporan je? — pitao je Bryant.

63
 —Jako je bistar, vrlo znatiželjan i iznimno pričljiv. Mojim tišinama
ne treba prekidanje.
— Razumijem te, Keatse — rekla je. — Neki od nas bolje rade
sami.
Bryant je pročistio grlo.
Kim se nasmiješila, ignorirala ga je. — Što imaš?
— Sadržaj želuca poslali smo na toksikologiju. Nije baš bilo puno,
tako da očito nije dulje vrijeme jela.
Kim je znala da proces razgradnje hrane u tekuću kašu traje
između dvadeset i dva sata i dva dana. Obično bi samo dva sata bila
dovoljna da hrana iz želuca dospije u tanko crijevo.
Srećom sadržaj želuca nije bio potreban za utvrđivanje vremena
smrti jer to su već prilično dobro odredili. Keats je ipak poslao sadržaj
na analizu, a uz to i tekućinu iz oka kako bi se ustanovilo je li žrtva
možda u satima prije smrti unijela u organizam nekakvu drogu.
No, kamo god da je bila otišla sinoć, to nije bilo po hranu.
— Nedavna seksualna aktivnost?
— Ništa očito — rekao je zakoračivši prema metalnom pladnju pri
dnu stola s kotačima.
— Mislio sam da biste ovo htjeli vidjeti.
Zaškiljlila je pa se namrštila.
— Pogledajte pobliže! Tu je.
Primila je vrećicu, podigla je prema svjetlu.
Ugledala je jednu jedinu vlas kose u njoj.
Dawson joj je napokon prišao i pogledao. Nije bila sigurna je li
čekao da ga ona nagovori kao da je ćudljivo dijete. Ako je tako, nije je
poznavao dobro koliko je već trebao.
— Ima folikul? — pitala je Keatsa puna nade.
Kimnuo je.

64
 Znači moći će dobiti puni profil DNK-a. U samoj vlasi kose nije bilo
jezgre DNK, ali često bi se vlasi upotrebljavale tijekom istraga koje
uključuju korištenje narkotika. Kosa je bila poput tajnog dnevnika i
pomrsila je planove mnogima koji su tvrdili da ne konzumiraju drogu.
— Gdje ste je našli?
— U njezinu kardiganu.
Kim je osjetila ushit u utrobi. Kosa nekog tko je uspio prići vraški
blizu ženi. Sad im je trebao još samo osumnjičenik.
—Još što? — pitala je Kim.
Odmahnuo je glavom.
— Sve je dosta uobičajeno. Jedna jedina ubodna rana čije ćete
točne mjere dobiti u izvještaju tijekom dana. — Zastao je pa ju
pogledao preko ruba naočala. — Inspektorice, rekao bih da je ovo
poprilično jednostavan slučaj za nekoga vašeg kalibra.
Kim ga je pogledala prije nego što se okrenula otići. Prema njezinu
iskustvu, nije postojalo takvo što.
— E, da, inspektorice! Na tijelu nema nijedne rane nastale
oklijevanjem.
Kim je zastala na vratima. Takve bi rane bile česte, a upućivale bi
na to da je ubojica skupljao hrabrost zadati smrtonosni udarac.
To joj je govorilo da ovaj ubojica uopće nije bio nervozan.

65
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

Alex je oprezno položila čašu vode na ormarić pokraj kreveta i

uzela dva paketića soli u zatvoreni dlan.
Svjetla su se ugasila.
Cassie je odložila roman Sophie Kinselle i okrenula se na leđa.
Nisu imale pravi prozor u vanjski svijet te je stoga ćelija bila u
potpunom mraku. No Alex je već napamet znala kako će se Cassie
kretati. U ovom trenutku leži na leđima i zuri u strop, pokušava
snagom volje natjerati oči da joj se sklope i privedu kraju ovaj dan.
— Znaš, Alex, što ti je nešto bliže, to ti se više čini da je vrijeme
stalo — promrmljala je.
— Točno znam o čemu govoriš — složila se Alex i poželjela da
glupa kravetina samo zaspi već jednom. Noćas je noć.
— Ono, znam da ću biti s njima za samo koji dan, ali svaki mi je sat
kao tjedan dana.
Alex se nasmiješila u mraku. Netko sa savješću možda bi osjećao
zrno krivnje zbog onog što slijedi, ali ne ona. Imala je sreće što se
rodila bez takvog tereta.
— Čudno je to, ali ovaj mi je zatvor zapravo bio potreban da si
promijenim život. Dvadeset pet mi je godina i imam još života pred
sobom. Skinula sam se s droge i sad mogu doma i napokon se brinuti
za djecu kako treba.
— Hmm—promrmljala je Alex. Naravno da možeš. Alex je nježno
trganjem otvorila oba paketića i sipala sol u vodu.
— Oprosti — rekla je Cassie. — Nisam se baš ponijela kako treba.
— U redu je — odvratila je Alex. — Drago mi je što imaš djece

66
kojoj se možeš vratiti. — Bacila je pogled u smjeru njezine jedne jedine
fotografije zalijepljene za zid. Nije joj trebalo svjetlo da se prisjeti
naočitog muškarca i dva plavokosa dječaka koji je gledaju s nje.
Savršeno je pamtila njihove crte lica.
— Nikad ne govoriš o njima, ha?
Ne, Alex nije govorila o suprugu i sinovima. Bilo je dovoljno što
fotografija sama po sebi odrađuje sav posao. Bila je to prekrasna
fotografija njezine obitelji koja je četiri godine prije poginula u
prometnoj nesreći. Taje priča bila užasno tužna; vraćali su se kući
nakon što su joj kupili golemi buket cvijeća za Majčin dan. Bilo je vrlo
poetski što je buket završio rasut preko mrtvih tijela njezinih sinova.
Bilo je vrlo emocionalno što je u suprugovu džepu bio privjesak
ugraviran s njihovim isprepletenim inicijalima.
Bilo bi sve to da je išta od toga bilo istina. Fotografija je zapravo
bila iz nekog kataloga, a ona sama nikad u životu nije bila u braku.
Fotografija ju je dobro služila u prošlom životu. Ukrašavala joj je radni
stol, suptilno okrenuta prema stolici u kojoj bi sjedili njezini pacijenti.
Obitelj bi davala dojam nježnosti, stabilnosti. Fotografija je bila vrlo
djelotvorna.
Alex je odmahnula glavom u mraku. — Previše me boli.
— Alex, tako mi je žao. Sigurno je užasno...
— Iskreno, u redu je — prekinula ju je Alex. Sažaljenje u njezinu
glasu činilo joj je zadovoljstvo, ali također ju je ljutilo. Htjela je da
glupača napokon zaspi.
Bila je još jedna fotografija, ova skrivena s unutarnje strane
plastičnih korica meko uvezane knjige. Fotografija koja njoj jest nešto
značila. Na njoj su bili mali djevojčica i dječak: blizanci. I bit će
katalizator koji će Kim vratiti u njezin život.
Odgurnula je tu slasnu pomisao od sebe. Imala je posla kojim se
trebala pozabaviti.
Alex je legla na bok, dajući tako do znanja da je razgovoru došao
kraj. Ležala je tako brojeći i stigla je do sedamsto prije nego što se
polagani ritam Cassiena disanja promijenio.

67
 Alex se zavukla pod pokrivač i izvadila iz skrovišta svoj alat: uteg
za papir ukraden iz knjižnice. Čvrsto ga je stegnula u šaci, osjetila
njegovu čvrstinu i težinu. Duboko je udahnula i brojila. Na tri se
udarila utegom po desnom oku. Bol ju je prostrijelila od sljepoočnice,
kroz čelo i nos. Zaškrgutala je zubima kako ne bi ispustila zvuk. Bol od
udarca je popustila, praćena naglim naricanjem tkiva oko oka. Za samo
koju minutu nastat će vidljiva modrica. Savršeno.
Zavukla je ruku pod pidžamu, položila dlan desno od pupka.
Uštipnula se palcem i kažiprstom, snažno. Ponavljala je to na još dva
druga mjesta sve dok nije zasuzila od boli. Čak je i u tami mogla u
mislima jasno vidjeti tri crvena mjesta na svojoj koži.
Polako je sjela i okrenula se kako bi prebacila noge preko ruba
kreveta. Posegnula je za čašom vode i naglo ispila pola. Učinak je bio
trenutan. Presavinula se i povratila na pod.
Cassie se probudila.
Alex je ponovila postupak.
— Alex, što se događa? Jesi li...
— Upomoć! — vrisnula je Alex. Mlatila je šakom po vratima. —
Molim vas, pomozite!
Cassie se uspravila u krevetu, naglo razbuđena. — Alex?
Alex je mlatila po vratima i vrištala.
— Upomoć, upomoć, skidajte je s mene!
Cassie je iskočila iz kreveta. Alex je čula kako se okliznula na
rigotinu.
— Ma koji vrag...?
— Upomoć...
Alex je osjećala zbunjenost kojom njezina cimerica zrači. Bila je
jedva budna, stajala je u rigotini, a luđakinja je vrištala upomoć. Nije
imala pojma što se događa.
Neće dugo trebati čekati objašnjenje, pomislila je Alex kad je
začula topot koraka niz hodnik.

68
 Vrata je naglo otvorila punašna stražarica crvena lica zvana
Beckett. Svjetla su se upalila.
— Isuse Kriste, što je bilo? — pitala je druga stražarica gledajući
Alexino natečeno oko.
Alex se odmaknula od Cassie, potpuno zbunjene u sredini ćelije.
— Napala me bez razloga. Spavala sam i probudila se i stajala mi je
pokraj kreveta. — Kao da šljiva na oku nije dovoljna, Alex je spustila
hlače pidžame. — Udarila me toliko snažno da sam povratila.
Stražarice su ih gledale.
Cassie je brzo vrtjela glavom. — Nisam, kunem se, kunem se da
nisam ništa napravila. Spavala sam i čula sam...
— Molim vas, morate me skloniti od nje! Užasno se bojim... rekla je
Alex obujmivši rukama svoje tijelo. — Poludjela je. Molim vas, samo
me maknite od nje!
Punašna ju je stražarica nježno dotaknula po podlaktici i povela
van iz ćelije. — Pođi sa mnom, vodim te doktoru.
Alex je dopustila da je povede niz hodnik. Dvadesetak koraka od
ćelije Alex je izvukla ruku iz stražaričina stiska.
—Stavili ste me u ćeliju s luđakinjom. Moj će skupi odvjetnik biti
oduševljen. A sad želim odmah razgovarati s upraviteljem zatvora.

69
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

Dawson je parkirao pokraj puba pa jedan trenutak samo sjedio u

automobilu. Šefica ih je poslala kući sat ranije, nakon brze razmjene
informacija. Pokušao je bio sakriti da mu još smeta Keatsovo otvoreno
potkopavanje njegova autoriteta, to jest njegov nedostatak tijekom
obdukcije.
Dawson je znao kako nikad nije patologu ničim pokazao da nema
povjerenja u njega, ali kao i većina drugih, patolog je radije
komunicirao izravno sa šeficom. To ne bi bilo problem ako želite
lagodan život, ali on ga nije htio.
Katkad bi se zapitao ima li šefica povjerenja u njega. Znao je da ju
povremeno iritira time što sve provjerava, ali da je zaista htjela da
prestane to raditi, rekla bi mu već. Bio je objektivno svjestan da je
naporan. Čuo bi si zanovijetanje u glasu kad bi neka odluka bila
donesena i često bi i samog sebe tad naljutio, ali katkad se jednostavno
nije slagao s nekim odlukama.
Stacey se uvijek doimala najboljom učenicom. Uvijek bi uspjela
iskopati grumen zlata koji bi slučaj pogurao naprijed. Poštovao je
njezine sposobnosti i bila mu je draga, ali također se katkad osjećao
kao onaj klinac kojeg uvijek zadnjeg biraju za nogometnu momčad.
Pokatkad je htio da ga šefica zapazi.
Zbog čega je sad bio tu pred pubom, nakon što je ostatak tima
otišao kući. Možda je noćas u pubu netko tko je bio i sinoć. Netko tko
većinu noći provodi u pubu.
Olabavio je kravatu iako je znao da to neće umanjiti dojam da je
murjak, da bi lagano mogao ušetati unutra u svojoj staroj odori za
ophodnju.

70
 — Ej, prijatelju, imaš li trenutak? — čuo je dok je prilazio vratima.
Okrenuo se i ugledao starijeg tinejdžera ili možda mladića u
dvadesetima, odjevenog u Adidasovu trenirku. Donja mu je polovica
lica bila prekrivena aknama. Dawsona je istog trena zaboljelo srce. I on
je nekoć imao isti problem. A i bio je debeo.
— Reci, prijatelju — rekao je.
— Imaš izjavu za Dudley Star?
Dawson ga je odmjerio. — Šališ se?
Ovaj se samouvjereno nasmiješio i pružio mu ruku. — Bubba
Jones, vježbenik crne kronike.
Dawson je ignorirao ponuđenu ruku. — Dovraga sve, prijatelju!
Čak i Frost ima više takta. — Namrštio se. — Gdje je Frost?
— Ganja članak u Manchesteru. Znaš je? — pitao je.
— O da — rekao je Dawson.
— Super je, zar ne? Pratim je na poslu već nekoliko tjedana, otkako
sam napustio faks.
Dawson nije bio baš siguran da bi mu „super” bila prva riječ na
pameti ako bi trebao opisati novinarku te stoga nije ništa rekao.
— Bubba ti je pravo ime? — pitao je namršteno.
Klinac je slegnuo ramenima, još se apsurdno smiješeći. —
Pseudonim, i mislim da će ga se zapamtiti.
Dawson je pomislio ponuditi mišljenje o tome pa se predomislio.
— Nego, hoćeš li malo razgovarati ili što?
— Što — odvratio je Dawson i pokušao ga zaobići.
—Ha?
Dawsonu se nije dalo objašnjavati. — Ne želim razgovarati; a sad
mi se miči s puta — zarežao je.
— Prijatelju, mogu ti pomoći. Razglasiti okolo, možda da se obratiš
javnosti...

71
 — Prijatelju, miči mi se s puta — rekao je Dawson odgurnuvši ga
blago u stranu. Zaista nije imao vremena za gluposti.
Zakoračio je u pub, našao se okružen živahnim žamorom. Nije bilo
sumnje što je tema razgovora.
Ako ovdje ima čega, on će to naći. Došlo je vrijeme da šefici pokaže
da ima krivo.

72
 DVADESETO POGLAVLJE

Kim se sa šalicom u ruci odšetala do garaže. Barney ju je pratio u

stopu.
Naslonila se na radnu površinu, zagledala u nered na podu. Neki bi
se ljudi u prohladnu jesensku večer opuštali sjedenjem na trijemu s
čašom vina dok gledaju cvijeće ili grane ili nešto. Neki bi osluškivali
pjev ptica u sumrak. Ona je odabrala stajati u garaži i gledati u
razbacane komade motocikla.
Misli o slučaju kovitlale su joj se glavom. Nešto u vezi sa smrću
Deanne Brightman nije joj imalo smisla. Nije joj to bila prva žrtva
ubijena jednim jedinim ubodom, a i svaki bi put istraga imala vrlo
jasan smjer: obiteljsko nasilje, raspačavanje droge, sukob bandi, čak i
razbojstvo ili tučnjava. Ali ovaj se slučaj nije bešavno uklapao ni u
jednu od tih kategorija i to joj je smetalo. Činilo se da ne postoji
nikakav motiv za umorstvo Deanne Brightman. Odmahnula je glavom
prisjetivši se kako je Kev komentirao da je žena unatoč tome ipak
mrtva. To je bilo neporecivo. Negdje je postojao razlog.
Uzdahnula je i zakoračila pokraj plahte na koju je bio položen
auspuh, kako ne bi bio u izravnom kontaktu s betonskim podom. Htjela
je kleknuti i izgubiti se u nimalo kompliciranom kromu, ali pogled joj
se stalno vraćao zidu koji je garažu odvajao od kuhinje i ladici u kojoj
je još bilo ono pismo. Zbog nekog njoj nepoznatog razloga nije ga
mogla baciti u smeće.
Dio nje nije mogao odoljeti znatiželji što to piše u pismu, ali njezin
susret s Alex bio je spremljen u kutiju, a kutija pohranjena u dubini
njezina uma. Povremeno bi iz kutije pobjeglo neko pitanje, navelo je da
se zapita koliko je zapravo bila blizu izgubiti zdrav razum. Pitanje koje
bi jednostavno otjerala.

73
 Otvaranje pisma bilo je više od samo toga. Otvorila je time ulazna
vrata. Alexandra Thorne bila je u zatvoru, služila kaznu zbog smrti koje
je izazvala i to je bilo sve što je Kim trebala znati.
Odlučna, zaputila se natrag u kuhinju i počela listati poštu koju je
pokupila pri ulasku u kuću.
Ništa neuobičajeno — sve dok nije došla do zadnjeg omota. Bila je
to obična smeđa omotnica s otipkanim njezinim imenom. Ali poštanski
je žig bio ono što je privuklo njezinu pozornost. Pismo je stiglo iz
Chestera.
Jedina njezina poveznica sa Chesterom nalazila se u ustanovi
Grantley Care, što je bilo ljupko ime za psihijatrijsku bolnicu u kojoj je
kuja od njezine majke bila zatvorena već dvadeset i osam godina.
Nikad joj prije nije pisala.
Blago je drhtavim prstima okrenula omotnicu. U majčinu dosjeu
bila je pisana uputa da se s Kim treba kontaktirati isključivo u jednom
jedinom slučaju — ako joj majka umre.
Očekivala je zapravo telefonski poziv. Očekivala je saznati to od
Lily — žene s kojom je komunicirala već gotovo dvadeset godina.
Zastala je na trenutak pa napokon otvorila omotnicu. Ra sklopila
je jedan jedini list papira i duboko udahnula prije čitanja.
Pokušala se pripremiti na ono što će pročitati. Tijelom joj je kolala
nekakva emocija za koju nije imala ime. Nije to bila bol u srcu, nije to
bio osjećaj gubitka, nisu to bili ni žaljenje ni tuga. Također nisu bili
olakšanje ili veselje. Bilo je to nešto intenzivno, puno iščekivanja.
Preletjela je pogledom tekst u potrazi za riječima kao što su smrt,
pogreb i sućut.
Namrštila se kad ih nije ugledala, ali zastala je na riječi „uvjetna
kazna” i „saslušanje”.
Okrenula je papir kao da očekuje vidjeti crtež klauna ili
objašnjenje te okrutne šale. Okrenula je papir opet. Smeđi logo
ustanove Grantley poručivao je da je riječ o legitimnoj obavijesti.
Osjećala je kako joj se glava pomiče, kao da bi fizičkim činom

74
nijekanja mogla izbrisati pismo iz stvarnosti.
Dovraga, kako ovo može biti, pomislila je i odmah posegnula za
mobitelom.
— Dovraga — zarežala je kad je shvatila da palac nije držala na
gumbu dovoljno dugo da otisak prsta bude registriran. Mora ovo
zaustaviti i to odmah sad. Toj se ženi ni u kojem slučaju ne smije
dopustiti da napusti ustanovu.
Kim je držala mobitel dok se šetkala prostorijom. Što se, dovraga,
promijenilo? Njezina majka nikad nije tražila da je puste iz Grantleyja.
Zapravo, imala bi nasilnu epizodu prije svakog saslušanja i tako si
osigurala nastavak boravka u ustanovi.
Kim nije znala da se njezina majka namjerno drži zatvorenom sve
dok joj ona sociopatkinja Alexandra Thorne nije to rekla.
—A sranje — rekla je kad se zaustavila, bacivši pogled prema
kuhinjskoj ladici.
Osjetila je kako joj se utroba grči kad se prisjetila pisma koje je
stiglo dan prije. Nije bilo izgleda da su ta dva upada u njezin život
slučajnost.
Dvaput je duboko udahnula pa ponovno položila palac na gumb.
Ovaj se put ekran zasvijetlio. Sjajno.
Okrenula je leđa ladici. Jedna zla kuja po jedna.
Pronašla je broj Grantley Carea i nazvala ih.
Bila je noćna smjena, ali i dalje će se netko javiti. Što se i dogodilo
kad je treći put zazvonilo.
— Kim Stone — rekla je. — U rodu s Patty Stone. — Nije mogla
izgovoriti riječ „kći”. —Je li Lily ondje?
— Žao mi je, Lily je sad rijetko kad u noćnoj smjeni. Mogu li vam ja
kako pomoći?
Kim je htjela posegnuti preko linije i zadaviti izvor tog savršeno
moduliranog i ugodnoga glasa. Nije ovo bio takav razgovor.
— Primila sam pismo — rekla je Kim, mašući papirom.

75
 Žena na drugoj strani linije oklijevala je trenutak, pa shvatila.
— Obavijest o saslušanju? Uvijek obavijestimo obitelj kad...
— Zna li ona? Mislim... zna li Patty za saslušanje? Nikad joj prije
nije bilo dopušteno.
— Znam — odvratila je ova sa smiješkom u glasu. — I mi smo bili
iznenađeni. Procjene liječnika i psihologa koje je odbor za uvjetne
kazne dobivao proteklih sedam godina bile su pozitivne. Općenito se
mentalno zdravlje vaše majke znatno popravilo tijekom boravka ovdje.
Samo su ti povremeni ispadi razlog...
— Znači nije bilo naglih nasilnih ispada? — pitala je Kim. Utroba bi
joj se uskomešala svakim odgovorom.
— Nikakvih — rekla je žena. — Vaša je majka savršen pacijent.
Lijepo se ponaša, ugodna je, pomaže. Pravo zadovoljstvo.
Kim je osjećala mučninu. Svijet se naginjao preko ruba i ona tu nije
mogla ništa.
Ta je žena zla do srži i ništa Kim nije moglo uvjeriti u suprotno.
Nije marila za procjene i promatranja. Samo je ona trpjela okrutnost i
zlostavljanje koje je njezina majka izvodila s takvom lakoćom. I samo je
ona cijeli život živjela s posljedicama majčinih postupaka.
—Trebali biste biti ponosni — rekao je veseli glas. — Svi znamo
da se ta promjena dogodila zbog vas.
—Molim? — pitala je Kim. Otkako je saznala gdje joj se majka
nalazi Kim nije napravila nikakve promjene. Jedanput na mjesec
nazvala bi ustanovu da provjeri je li joj majka još ondje i to je bio jedini
njezin kontakt sa životom te kuje ubojice.
—O da, sve to zbog vas. Promjene su se vidjele kad je počela
primati vaša pisma.
Kim nije čula sto ova dalje govori jer su joj i pismo i mobitel ispali
na pod.

76
 DVADESET I PRVO POGLAVLJE

15. prosinca 2007.

Dragi dnevniče,

moja ju je ruka danas dotaknula. Nije bilo pomoći.

Zadovoljstvo je bilo bolno koliko i sjajno. Prsti su mi dotaknuli njezin
zatiljak odvezujući vrpcu kojom su joj usta bila zatvorena preko noći.
Čula me sasvim jasno na početku: pusti zvuk i umrijet ćeš.
Poslušala me.
Kosa joj se omotala oko moje ruke, svilena i meka, mirisa jasmina.
Znam miris jasmina, mojoj je majci najdraži. Kosa je bila meka kao u
novorođenčeta. Ispunilo me divljenje dok su mi prsti klizili preko kose,
kad mi je nos ispunio njezin miris, osjet kose na mojem obrazu. Tako
sjajno.
Uzbuđenje je u meni raslo tijekom potezanja kose i ona je osjetno
oštro udahnula, tiho zastenjala od boli i odmah me pogledala s isprikom
u očima.
Ispustila je zvuk.
Ali ništa joj se nije dogodilo. Prvi i zadnji put.
Pila je sok iz čaše naslonjene na usta. Slasno joj je curio niz usne i
bradu. Odvratno i erotski, istodobno. Tijekom brisanja njezina je donja
usna pod mojim prstima bila baršunasto meka. Zadrhtala je od mojeg
dodira, ali ne od žudnje nego od straha. Odlično. Puno više volim kad se
boje.

77
 Palac i kažiprst su mi primili njenu usnu kao da želim istisnuti
prištić. Pritisak je rastao sve dok meko, podatno meso nije preplavila
boja, dok nije postalo grimizno pod mojim dodirom.
Koprcala se, trudila ne vrisnuti. Učila je kako se igra ova igra.
Dobro je to.
Slušala je moje meko šaptanje o potrazi. Čula je da joj roditelji više
ne misle da je negdje s nekim prijateljem. Da su zabrinuti, prestrašeni.
Da nije još dospjela u nacionalne novine. Na kraju krajeva, nestala je tek
prije jedan dan. Nije dovoljno bitna za takve novine. Fotku su joj objavili
na lokalnim vijestima i na naslovnici Dudley Stara. Nada joj je zasjala u
očima, ali i odmah je pobjegla. Glupačica. Nitko je neće naći. Nije imala
razloga za brigu. Toliko je zajedničkog vremena još bilo pred nama.
Usne su mi površno dotaknute meke dlačice njezine uške i prožela
me ekstaza.
Ali nije bilo dovoljno. Samo mi je pojačalo glad, potaknulo očajničku
želju za još. Želju dirati, stezati, mučiti, svaki djelić nje učiniti mojim. I
sutra će biti tako.
Jer moram.

78
 DVADESET I DRUGO POGLAVLJE

— Okej ekipo, što imamo?

— Sve duži popis gostiju puba koji se ničeg ne sjećaju — ironično
će Dawson. Nasmiješio se sam trenutak prekasno.
— Sve si ih ispitao? — pitala je Kim.
Slegnuo je ramenima. — Vjerojatno gotovo sve. Četvrti ili peti put
već dobivam ista imena.
— Ikakve sreće s kineskim restoranom? — pitala je.
— Puno teže, šefice.
Razumjela je to. Pub je bio mjesto na koje se ljudi dolaze družiti.
Pamtili biste ljude čisto zato što ih povežete s mjestom i često bi se
mogli prisjetiti gdje je tko sjedio, tko je igrao pikado, a tko biljar. Tko je
bio za aparatom za poker. Tko je previše popio, tko je tražio nevolju.
Ljudi se možda ne bi sjetili punog imena, ali mogli bi vam obično dati
prezime ili nadimak koji bi onda nekom drugom potaknuo sjećanje.
Naposljetku tako biste zatvorili mrežu.
S restoranom to nije bio slučaj. U njega ušećete, naručite, pokupite
narudžbu, odete. Malo tko bi uočio da je Elton John ondje u kutu svirao
klavir.
— Dobro obavljeno, Keve! Nastavi!
Trebala im je samo jedna osoba koja je te noći bila ondje, samo
jedna koja će se sjetiti lica ili nečega drugog.
— Stace, mobiteli?
— Da, očito je jučer bio vrlo ležeran dan na poslu jer su mi oba
operatera potvrdili da su ljudi bili ondje gdje su rekli da su bili. Ispise
poziva Anne i Sylvie dobit ću poslije tijekom dana, ali još čekam

79
dopuštenje Rebecce i Mitchella.
Kim se namrštila. Trebali su ih dobiti još jučer. Bryant je zatražio
da svi četvero obavijeste svoje operatere o pristanku, a kako Kim ne bi
morala tražiti sudske naloge.
Bryant je slegnuo ramenima, dajući do znanja da nema pojma
zašto Mitchell i Rebecca još nisu dali privolu.
— Okej, raspitat ćemo se. Stace, dok čekaš ispise, provjeri
financijsku situaciju Brightmanovih! Tu kuću sigurno nisu kupili
dvjema plaćama državnih službenika.
— Može, šefice!
— Okej, ekipo, nastavite tako — rekla je hodajući prema Akvariju.
Zakoračila je u svoj ured i zatvorila vrata za sobom. Izvadila je
mobitel i okrenula leđa znatiželjnim pogledima. Javili su se na drugo
zvono.
— Lilly... molim vas — rekla je Kim.
Prstima lijeve ruke već je kuckala po stolu.
— Kim, baš mi je drago — rekao je topao glas koji se već godinama
nije promijenio.
— Koji se vrag događa? — prasnula je Kim.
Njezina frustracija situacijom samo je rasla tijekom onih sati kad
nije mogla ništa osim šetkati se, sjediti, piti kavu i opet šetkati se. I sad
se opet šetkala.
Uvjerila se da će taj jedan poziv Lily, razgovor s njezinim jedinim
kontaktom u Grantleyju riješiti sav ovaj nered. Lily će joj potvrditi da je
pismo poslano pogreškom. Da je to samo administrativna pogreška. I
onda će ponovno moći disati.
— Kim, oprostite, morat ćete...
— Pismo. Obavijest o saslušanju. To je pogreška, je li tako?
Tišina na drugoj strani linije samo je pojačala tjeskobu u njezinoj
utrobi. Gdje je umirujući hihot, gdje su opuštene potvrde da je riječ o

80
pogreški koja se više nikad neće ponoviti.
Čekala je.
— Lily...?
— Kim, to nije pogreška.
Kim se srušila u stolicu zbog minijaturnog potresa koji je osjećala
pod stopalima.
—Ali kako... mislim... zašto...?
— Vaša su pisma imala velik utjecaj na vašu majku, Kim. Tako mi
je drago što ste napokon...
— Nisam — zarežala je Kim, trudeći se razumjeti.
— Što niste?
— Lily, nisam joj pisala. To nisu moja pisma.
Tišinu je sad ispunila zbunjenost.
— Ali pročitala sam ih. Spominjali ste oprost, druge prilike,
ponovni početak.
Mučnina ju je preplavila pri samoj pomisli. Prije će ljudi raditi vino
od vrbina grožđa nego što će ona izreći takve riječi.
— Nisam ja — ponovila je Kim.
— U svim je pismima bio potpis ,,s ljubavlju od tvoje kćeri”. Sigurni
ste da niste...
— Ne — ponovno će Kim.
— Nijedno? — sumnjičavo će Lily.
Čulo se da Lily pokušava probaviti te informacije.
— Ne — odbrusila je Kim.
— Ali tko...?
— Imam dobru pretpostavku — rekla je Kim pogledavši omotnicu
koju je donijela na posao.
Zavladala je tišina.

81
 — Lily? — Kim će, pitajući seje li ova još na liniji.
— Samo... ne znam što bih rekla.
Kim je čula sumnju u ženinu glasu. Odmahnula je glavom što ovu
ženu mora uvjeravati da nije napisala ta pisma.
— Lily, često smo razgovarale tijekom ovih godina. Jesam li makar
jedanput rekla išta o oprostu ili novom početku?
— Pa niste, ali mislila sam da ste možda došli u doba života kad...
— Nisam — oštro će Kim. Okej, rekla si je. Saslušanje nije
pogreška. Plan A je propao. Vrijeme je za plan B: spriječiti sve to.
— Lily, kako ste ovo dopustili? — optužila ju je. — Zašto se nisu
konzultirali s vama?
Tišina je upućivala na to da slijedi nešto što Kim neće htjeti čuti.
— Konzultirali su se sa mnom, Kim. I entuzijastično sam poduprla
da je se pusti.
Kim je pogledom tražila ruku koja ju je upravo pljusnula.
— Što ste učinili?
— Kim, spremna je. Ja sam joj glavna skrbnica već više od
dvadeset godina. Zaslužila je bolje nego provesti posljednje godine.
— Zaslužila je daju skuhaju živu zbog onog što je učinila, ali opet,
vi i ja imamo drukčije poglede na pravdu — rekla je Kim, jasno čuvši
ogorčenost u svojem glasu.
Lilyino ju je odobravanje iz nekog razloga zaboljelo. Iako se nikad
nisu srele uživo, Kim je na neki način Lily smatrala saveznicom koja
njezinu majku razumije baš kao ona. Mislila je da je Lily na njezinoj
strani.
— Zašto me, dovraga, niste obavijestili? — pitala je Kim.
— U dosjeu stoji da vas treba obavijestiti samo u slučaju smrti.
Posebno ste zatražili...
— Znam što sam tražila — kratko će Kim. — Ali valjda činjenica da
ćete predložiti da je puste iz ustanove zavređuje poziv?

82
 Kim nije mogla razabrati koja je od njih dviju nerazumna.
— Kim, ako biste mogli doći vidjeti...
— Moram ići — rekla je i prekinula poziv.
Razgovor je već trajao puno dulje nego njezin uobičajeni poziv
provjere je li ta zla kuja još iza rešetaka. Odmahnula je glavom. Majka
na slobodi nije bilo nešto s čime bi se njezin um mogao nositi. .
Odjednom se svijet činio drukčijim. Nije više bio mjesto koje
razumije. Oko nje se sad širila strana zemlja, potpuno drukčiji krajolik.
I znala je da je za sve to odgovorna samo jedna žena.
Posegnula je u naprtnjaču i izvadila omotnicu.
Okretala ju je u rukama, mrzeći inteligenciju žene koja je napisala
to pismo. Alex je znala da je Kim sad neće moći ignorirati.
Podignula je stopalo, stala na koš za smeće dok je otvarala
omotnicu.
Tapkala je stopalom po vrhu kante dok je vadila list papira iz
omotnice, napeta zbog kontakta sa ženom koja ju je gurnula tako blizu
ruba.
Duboko je udahnula i počela čitati. Misli su joj prekinule riječi,
crne na bijelom.

Najdraža Kimmy

Kuja je znala da je samo majka tako zove.

nadam se da ćete ovo pismo zateći dobrog zdravlja.

Laž.

83
 Nedostaješ mi i razočarala sam što me još nisi posjetila.
Osobito nakon našeg posljednjeg susreta pokraj kalala, kad smo
dugo razgovarale o tvojoj majci. Sigurna san da smo postigle
bile napredak i podigle našu vezu na novu razinu.

Sjećaš li se kad sam te zamalo bacila na koljena?

Znam koliko ti je važno majčino zdravlje i držala sam stoga

oko na joj jer si ti malo zaposlena.

Glupa si što si prestala obraćati pozornost.

Sigurna sam i kako si dosad već čula da se osjeća dovoljno

dobro za dolazak na slijedeće saslušanje o puštanju na uvjetnu
slobodu. Sigurna sam da je pomisao na tvoju majku kao slobodnu
ženu izazvala u tebi jake emocije.

Nadam se da će te ove vijesti razjebati.

Takvo mi je zadovoljstvo pružalo dopisivanje s tvojom

majkom. Ispunilo mi je dane iako znaš i sama da si ja uvijek
nađem neku razonodu.

I ja sam odgovorna za sve.

Unutar ovih zidova toliko je duša kojima bi koristila moja

stručnost.

84
 Sigurno nisi zaboravila što mogu učiniti.

Ali poznanstva i pisma ispunit će uvijek samo dio dana.

osobni posjeti najbližih prijatelja toliko bi mi puno značili.

Dođi me posjetiti ili će netko patiti.

Ako budeš uhvatila slobodan trenutak, tako bih rado s tobom

podijelila neke od misli tvoje majke, što prije to bolje.

I to odmah sad.

Kao i uvijek, s ljubavlju

Alex

Kim je tresnula pismom o stol i pokušala prebrojiti sve skrivene

poruke u njemu, no ona koja je najviše bola oči bila je ona koju je
pošiljateljica htjela takvom.
Ja znam što ti treba da je zadržiš zatvorenom.
Kim se osjećala stjeranom u kut.
Njezin je prethodni susret s Alex bio posljedica njezine istrage
umorstva poznatog silovatelja. Kim je jedina imala dojam da je žena
upletena u taj zločin i naposljetku se ispostavilo da je imala pravo.
Mjesecima manipulacije i vježbi vizualizacije natjerala je silovateljevu
žrtvu da ga ubode četiri puta.
Alex je usavršila svoje tehnike manipulacije u prihvatilištu za
bivše zatvorenike. Jednog je mladića prijatelj pretukao gotovo na smrt

85
nakon samo nekoliko sati provedenih s Alex, a drugi je pokušao ubiti
svoju bivšu i njezina novog supruga. No konačni i najodvratniji čin
uključivao je majku koja pati od postporođajne psihoze i njezino dijete.
Kim se stresla. Sjećala se živo upuhivanja zraka u beživotno dječje
tijelo.
A sve to u ime eksperimenta.
O da, Kim je jako dobro znala za što je sve Alexandra Thorne
sposobna i zaklela se bila da joj više nikad neće prići blizu. Opsovala je
i nogom lansirala kantu preko prostorije.

86
 DVADESET I TREĆE POGLAVLJE

Alex je sjedila na metalnoj stolici odmah desno od ulaza u ured

upravitelja zatvora. Jasno joj je sad bilo zašto se govori da je to kao da
čekate da vas ravnatelj prekori. Ali Alex se nije tako osjećala. Ona je
potaknula ovaj sastanak, ona će njime i upravljati.
U njezinu se dosjeu nalazio poveći odlomak o gospodinu Rogeru
Edwardsu. Karijera mu baš i nije napredovala. Čitati popis poslova koje
je dosad radio bilo je poput plesa: jedan korak naprijed, dva koraka
unatrag, puno koraka u stranu.
Iako se nije izravno srela s upraviteljem njezine su informacije
upućivale na to da je neučinkovit, da ga je zatvor Drake Hali zapao
nakon nekoliko propalih pokušaja postizanja promaknuća te da će tu
provesti sljedeće dvije godine do mirovine, vrteći palčevima.
Vrata su se otvorila. — Alexandra, uđite, molim!
Alex se narogušila prolazeći pokraj njega. Iako je bilo tek devet
ujutro, već se mogao osjetiti blagi vonj tijela.
Sjela je pred radni stol. Na njemu su bile dvije uokvirene
fotografije; jedna plavuše s kćeri ne baš blagoslovljene ljepotom; a
druga, dvostruko veća, prikazivala je njega samog s njemačkim
ovčarom. To je valjda govorilo sve što se trebalo reći.
S mukom se provukao iza stola i sjeo. Tkanina njegova mornarski
plavog sakoa napinjala mu se oko ramena. Pitala se pokušava li i svoju
trenutačnu odjeću rastegnuti do kraja karijere.
— Alexandra, žao mi je što vas sinoć nisam mogao primiti, ali bio
sam na cjelodnevnom sastanku s glavnim inspektoratom.
Alex je zastenjala u sebi. Nije bilo potrebe za objašnjenjem, ali
njegov ga je ego ipak natjerao. Nije bila impresionirana, bila je

87
ozlojeđena.
— Gospodine Edwardse, ne vjerujem da smo se ikako upoznali i
cijenila bih kad mi se ne biste obraćali osobnim imenom.
Alex ga je gledala u oči. Porumenio je, ali nije ništa rekao.
Odlično, bilo joj je drago što se razumiju.
Nije namjeravala dopustiti da se prema njoj odnose kao prema
ostalim jadnim kretenima unutar ovih zidova. On je možda velika riba
u ovoj bari, ali ona jede takve za doručak.
Raširio je ruke i neiskreno se nasmiješio. — No, možete li mi reći
što se točno dogodilo?
— Mogu. Divljački me napala jedna od vaših zatvorenica i duboko
sam potresena što sam uopće bila izložena teškoj opasnosti.
Za dodatni je dojam dotaknula natečeno oko.
— Da, vrlo neobično. — Pogledao je dosje na svojem stolu, tražio
ime. — Cassie Yates je uzoran zatvorenik. Razumijete valjda da nismo
mogli predvidjeti ovako brutalan napad?
Alex ga je sumnjičavo pogledala. — Nisam sigurna da će se moj
odvjetnik složiti s vama, gospodine Edwardse. Ako niste imali nikakvih
naznaka da bi se jedna od vaših štićenica mogla ponašati na takav
način, onda očito niste dovoljno duboko analizirali njezinu psihu jer
napad se očito dogodio.
Nije mogao proturječiti njezinu izrazu lica, ne kad ona sjedi pred
njim.
— No, da, razumijem, ali sigurni ste da je niste ničime...?
— Gospodine Edwardse, zaista — eksplodirala je Alex. — Stvarno
ćete pokušati krivnju za napad svaliti na mene?
Pocrvenio je još više i podigao ruke. — Ne, ne...
— Sasvim sigurno zvuči kao da pokušavate prebaciti krivnju na
mene, gospodine Edwardse, i to će biti vrlo jasno naznačeno u pismima
koja namjeravam poslati glavnom inspektoratu u vezi sa sigurnošću
ove ustanove.

88
 Kako se Alex zapitala tko je koga pozvao na sastanak, vidjela mu je
paniku u pogledu. Da, došao je trenutak da on shvati kako nema posla s
nekom glupačom kakvih je ovo mjesto bilo krcato. Pod njegovom je
paskom zatvor skočio sa sedmog na drugo mjesto ljestvice prema
broju napada zatvorenika na zatvorenika. Znala je jako dobro da mu
karijera ne bi preživjela još jedan skandal; bio je to nezaobilazni dio
njezina plana.
— Polako, gospođo Thorne, mislim da o ovom izgredu još treba
razgovarati.
— Nema se o čemu razgovarati. Niste me zaštitili od opasne
zločinke i ja ću se sad pobrinuti da se nikad više ne nađem u ranjivom
položaju.
Na licu mu se vidjelo da polako shvaća. Uzeo je olovku u ruku i
počeo je tresti.
— Ah, shvaćam, gospođo Thorne. Želite da vas smjestimo u ćeliju
za jednu osobu kako se ovo ne bi ponovilo?
Zabavljao ju je njegov samodopadni osmijeh. Zar zaista misli da je
nju tako lako pročitati?
Odmahnula je glavom. — Ne, gospodine Edwardse, uopće ne želim
to. — Prvi se put nasmiješila. — I Tanya Neale i ja imamo slobodan
krevet u ćeliji. Rado bih da je prebacite kod mene.
Osjetila je zadovoljstvo kad mu je ispala olovka na stol i kad je
zinuo. Čekala je punih trideset sekundi prije nego što je napokon
progovorio.
— Pobogu, što mislite tko ste vi da izdajete takve zahtjeve? Da vas
podsjetim, vi ste zatvorenica ovdje i...
— I nisam bila zaštićena — rekla je Alex nagnuvši se naprijed. —
Za što će i novine i glavni inspektorat čuti ako ne dobijem što želim. —
Nasmiješila se. — A dok budem pisala ta pisma, možda slučajno
spomenem izgred u kojem je službena pritužba bila zataškana nakon
što ste neprimjereno dotaknuli grudi jedne zatvorenice.
Alex se nagnula unatrag u stolici i prekrižila noge, uživajući u boji
koja mu je preplavila lice. Uspio je održati kontakt očima s njom.

89
 — Kako se usuđujete prijetiti mi...
— Gospodine Edvvardse, nije to prijetnja. Moji odvjetnici imaju
pisanu izjavu te zatvorenice i bit će im naloženo iskoristiti je.
O hvala ti, Cassie, pomislila je Alex. Sasvim je sigurno bila
višestruko korisna.
Kao utopljeniku, upravitelju su pred očima proletjeli cijeli život,
mirovina i mnoga objašnjavanja.
Uspravio se prije nego što je rekao: — Da vidim razumijem li: bili
ste žrtva brutalnog napada jedne od naših najmirnijih zatvorenica i sad
zahtijevate dijeliti ćeliju s najopasnijom ženom u cijelom zatvoru?
Alex je polako kimnula, uživajući u njegovoj zbunjenosti. To što je
mislio da može održati korak s njom već je samo po sebi bilo nagrada
za ozljede koje je pretrpjela.
— Da, gospodine Edvvardse, upravo to želim i cijenila bih jako da
mi to što brže omogućite.

90
 DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE

—Šefice, sve u redu? — pitao je Bryant.

— Zašto ne bi bilo? — pitala je.
— A, na pitanje odgovarate pitanjem — to mi sve govori. Obično
kažete ,Bryante, gledaj svoja posla‘.
— Bryante, gledaj svoja posla — rekla je.
—Da, em kasnite, em sam vam ja rekao što da kažete. O, i niste
prestali tapkati lijevim stopalom.
Istog je trena prestala tapkati.
—Je li princ okej? — pitao je, misleći na Barneyja i način na koji se
ona odnosila prema psu.
— Naravno, zašto pitaš?
—Jer posljednji put kad ste bili ovako zbunjeni morali ste ga voditi
veterinaru da mu stavi plombu.
— Vađenje zuba — objasnila je.
— Da, ali...
— Bryante, pričaj mi o slučaju — rekla je. Po glavi su joj se motale
misli o majci i Alex.
— Što mislite o novcu?
Kim je slegnula. — Možda je netko naslijedio obiteljsko bogatstvo
ili tako nešto; u svakom slučaju dobili su hrpu gotovine odnekud.
— E, ali nemaju djece pa možda imaju puno raspoloživog novca.
— Živjeli su u toj kući petnaest godina. Deanna je vjerojatno imala
veću plaću od Mitcliellovih četrdeset i dvije tisuće na godinu, ali ona je

91
bila promaknuta prije samo četiri godine, pa ako su kupili kuću...
— Zoopla kaže da su platili gotovo milijun za kuću — rekao je
Bryant.
— Kakva vražja Zoopla? — pitala je pa se predomislila. Nije htjela
znati. — Nemoguće da su im obje plaće bile dovoljne za takvu
hipoteku.
— Doduše, imala je vrlo odgovoran posao — rekao je Bryant.
— I dalje je bila državna službenica, a oboje znamo kako je to —
odvratila je Kim. Koliko je ona znala, plaća joj nije mogla biti veća od
sedamdeset tisuća na godinu, što još nije dovoljno za onu kuću.
— Što je s ispisima poziva? — pitao je Bryant. — Postoji li razlog
zašto je suprug kasnio s privolom?
— Rekla bih da je odsutan. Nema sumnje da ju je jako volio. Shrvan
je.
— Već smo ga isključili? — iznenađeno će Bryant.
— Nismo nikoga isključili. Tugu se može hiniti.
— A što sa...?
— Okej, dosta, Bryante! — prekinula ga je Kim. — Rekla sam
,govori mi o slučaju', ne ,drži novi brifing‘.
— Isuse, ovo je kao kad sam prije nekoliko godina vozio nadrkanu
tinejdžericu u školu. Tata, pričaj sa mnom! Tata, ne obraćaj mi se!
Zahihotala se unatoč sebi dok su se parkirali pred kućom
Brightmanovih.
Kini se nije iznenadila kad je vidjela Sylvienu sportsku Mazdu na
istome mjestu kao jučer.
Annina je Corsa također bila ondje, što je Kim navelo na pomisao.
— Ti razgovaraj s Mitchellom i Rebeccom, ja ću s Annom —
naložila je.
Bryant se doimao zbunjenim. Nije im trebalo ženino dopuštenje.
Dobili su ga već i provjerili njezin alibi. Mobitel joj je bio u kontaktu s

92
repetitorom samo tri kilometra od Wolverliampton Granda, te mu
stoga nije bilo jasno zašto šefica želi opet razgovarati s Annom.
Pogotovo jer je ono troje možda nešto skrivalo.

93
 DVADESET I PETO POGLAVLJE

Bryant je zakoračio u istu onu prostoriju u kojoj su jučer bili

razgovarali i, osim promjene odjeće, vrijeme kao da je stalo.
Zavjese su danas bile otvorene, pružajući pogled na stakleni zid
koji se protezao cijelom prostorijom. Kroz prozor se vidjelo središte
Halesowena i prekrasni brežuljci Clenta. Bryant bi drage volje s
vlastitog zida skinuo velik TV ekran ako bi svake večeri imao takav
pogled.
Mitchell Brightman bio je odjeven u svijetle traperice i majicu
otvorena vrata. Kratke crne dlake virile su kroz ovratnik. Bradu mu je
prekrivao tamni izrast i Bryant je nagađao da se nije mogao natjerati
na brijanje. Brzo tuširanje i presvlačenje vjerojatno su bili najviše na
što se u ovom trenutku mogao natjerati. Da je Bryant ostao bez
supruge, nije bio siguran da bi čak ni to mogao izvesti. Ne bi joj doduše
to nikad priznao.
Bryant je bio dovoljno samouvjeren da može priznati kako je
Mitchell Brightman vrlo privlačan muškarac u ranim pedesetima. Bilo
mu je zamislivo da žene svih dobi takvog muškarca smatraju
privlačnim, iako ništa nije upućivalo na to da je on sam tražio takvu
pozornost.
—Pomaže što ste ovako rano već ovdje — rekao je Bryant
ljubazno Sylvie i Rebecci. — Olakšava mi posao.
Rebecca je sjedila u istom naslonjaču kao jučer, nogu prebačenih
preko naslona za ruke. Nije ničim pokazala da ga je svjesna i nije
podigla pogled s mobitela.
— Ne, ne, prespavale smo ovdje — rekla je Sylvie. — Ima praznih
soba i odjenula sam nešto Deannino. Nosimo gotovo isti broj.

94
 Mitchell je pogledao Sylvie kao da je tek sad uočio što ima na sebi.
Tračak bijesa koji se na trenutak vidio na njegovu licu poručio je
Bryantu da ova sasvim sigurno nije bila zatražila dopuštenje.
Tuga je zatim ponovno preplavila Mitchellove oči kad je ugledao
svijetloplave hlače i bluzu cvjetnog uzorka koje je nosila.
Bryant si nije mogao pomoći, sve mu je to bilo malo neukusno. Da,
bile su sestre i činilo se vrlo bliske, ali ipak...
— Samo trebam provjeriti jeste li dali dopuštenje mobilnom
operateru kako bismo mogli...
— O, Bože, oprostite — Mitchell će vrteći glavom. — Isparilo mi je
iz glave čim ste otišli.
— U redu je, gospodine Brightmane — rekao je podigavši ruku
kako bi ga zaustavio jer doimao mu se iskrenim. Bilo je to sasvim
razumljivo.
—Ja sam dala dopuštenje — rekla je Sylvie igrajući se narukvicom
oko lijevog zapešća.
Bryant je kimnuo, ali se i zapitao nosi li i sestrin nakit.
— Rebecca? — pitao je Bryant zatim, a Slyvien je pogled pratio
njegov.
— Što je? — pitala je ne podignuvši pogled.
— Rebecca — odbrusila je Sylvie, a Bryant je bio zahvalan.
Ispadi njegove tinejdžerice ukupno su trajali jedan dan. Sjećao se
posebno histeričnog ponašanja jednog dana, kad je Lauri bilo
četrnaest. Vratila se iz škole i majke joj nije bilo doma, a na kuhinjskom
ju je stolu dočekala poruka. Sjećao se poruke od riječi do riječi dan-
danas.

Draga Laura,
s obzirom na to da sa mnom razgovaraš kao da sam ti sluga i
zaposlenik, odlučila sam da više ne želim ovaj posao i dajem otkaz.
Oprema za tjelesni odgoj ti je u kutu sobe, ondje gdje si je ostavila, krevet

95
ti je neuredan, a za večeru ćeš jesti štogod si odabereš iz hladnjaka.

Trebala su samo dva sata da je Laura nazove i ispriča joj se.

Ni on ni supruga nisu podnosili ružno ponašanje, pomislio je
Bryant dok su sve oči bile uprte u Rebeccu.
— Ne vidim zašto bih trebala...
—Rebecca, možemo mi nabaviti sudski nalog, ali jednostavnije je
ako daš pristanak — rekao je, glumeći više strpljenja nego što ga je
zaista imao.
—A okej — rekla je nonšalantno iako nije više mahala nogama.
Bryant je progutao riječi koje su mu bile na vrh jezika. Nije bila
njegova kći pa da je kori.
Ustao je. — To je sve zasad. Hvala vam.
Mitchell je ustao. — Ispratit ću vas van — rekao je.
— U redu je, znam kuda.
— Nije problem — ustrajao je Mitchell.
Bryant je slegnuo ramenima i okrenuo se prema hodniku, odakle
su se vidjela ulazna vrata.
Mitchell Brightman držao se dva koraka iza njega.
Bryant je otvorio vrata i zakoračio van.
— No, gospodine Brightmane, hvala vam na pomoći.
Mitchell Brightman zavukao je ruke duboko u džepove i počeo se
ljuljati na petama.
Bryant se pitao čemu ovo praćenje do vrata.
Mitchell Brightman tad je zaustio i postavio mu vrlo neobično
pitanje.

96
 DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE

— I, kako mu je? — pitala je Kim Annu kad su ušle u kuhinju.

— A kako biste i očekivali — odvratila je ova umorno. — Puno
gledanja kroz prozor. Šeće po kući, nada se da ga tuga neće pratiti.
Skriva se kad plače — rekla je spuštajući čaše u vodu punu pjene. —
Zašto muškarci to rade? — pitala je.
Kim je slegnula ramenima i zakoračila joj bliže. — Trebam vas
nešto pitati.
— Naravno — rekla je Anna, odloživši sapunicom prekrivenu
šalicu na sušilicu.
—Je li se Deanna viđala s nekim?
To joj se pitanje motalo po glavi otkako je saznala da Deanna nije
bila u talijanskom restoranu.
Anna je prestala prati posuđe.
— Zašto me pitate takvo što?
Jer nije bila ondje gdje je trebala biti, pomislila je Kim. A suprugu
lažete o vlastitim aktivnostima obično u samo jednom slučaju.
— Imam razloge — rekla je Kim.
Anna je nastavila prati, ali nije ništa rekla.
— Niste rekli ,ne‘.
— Inspektorice, ja sam domaćica na pola radnog vremena, nisam
sigurnosna kamera. Ne pratim svaki njihov pokret. Deanna je bila vrlo
draga i darežljiva i jako joj je bilo stalo do supruga.
Kim je opazila suze u njezinim očima.

97
 — Ali još niste rekli ,ne‘.
Tišina.
Kim je nastavila. — Nećete pogaziti uspomenu na nju ako nam
kažete nešto što bi nam pomoglo da uhvatimo ubojicu, osobito ako je
to netko koga je poznavala.
Anna se naglo okrenula prema njoj. — Ne mislite valjda...
— Kažem da moramo znati što je svatko koga je poznavala radio u
tom trenutku, ali za to moramo znati koga sve tražimo.
Anna je obrisala ruke kuhinjskom krpom.
— Ne znam ništa — rekla je i posegnula za ormarićem. Vrata su
bila teška i visjela su na šarkama.
— Prokletinja — zarežala je Anna. — Tjednima su ih postavljali i
još nije gotovo. Izvođač radova je baš zgodan tip, ali nepouzdan —
rekla je gledajući ravno u Kim.
— Kako se zove? — pitala je, igrajući njezinu igru. — Kako ga ne
bih unajmila.
—Jason Cross. Sigurna sam da ćete ga naći u imeniku.
— Hvala vam, Anna. Puno vam hvala.

98
 DVADESET I SEDMO POGLAVLJE

Kim je zatekla Bryanta naslonjenog na automobil.

— Dobio si? — pitala je, misleći na dopuštenja.
— I više od toga — odvratio je.
Podigla je ruku i izvadila mobitel. Stacey se javila na drugo zvono.
— Stace, nađi mi sve o montažeru kuhinjskih elemenata zvanom
Jason Cross čim stigneš.
Stacey je potvrdila zahtjev, a Kim je završila poziv.
Bryant se namrštio.
— Možda nam može reći gdje je bila one noći kad je ubijena —
važno će Kim.
— Viđala se s montažerom?
Kim je slegnula ramenima. — Saznat ćemo. — Kimnula je prema
kući. — Kosa u svakom slučaju ne pripada nikom od njih.
— Zanimljivo — rekao je. — Baš kao i ono što me Mitchell
Brightman pitao kad smo se maknuli od ostalih.
— A to je?
— Hoće li morati objasniti sve što nađemo na njegovu mobitelu.
Kimina je ruka zastala na kvaki i pogledala je prema kući.
— Bryante, u što smo se to upleli?
— Znam koliko i vi...
Utihnuo je kad joj je mobitel zazvonio.
Namrštila se kad je vidjela da je zove Keats. Nije bilo razloga.

99
 — Stone — javila se.
— Inspektorice, nadam se da niste zauzeti...
— O, visim s Bryantom, kao i obično. Znaš kako je.
— Kako sam i mislio. No, mogli biste do mene, ako imate minutu.
— Keatse, pozivaš me k sebi doma? — pitala je. Rijetko bi kad
imao kontakt s njom vlastitim izborom.
— Inspektorice, pozivam vas na mjesto zločina jer mislim da
trebate nešto vidjeti.

100
 DVADESET I OSMO POGLAVLJE

Alex je sjedila na krevetu i strpljivo čekala. Krevet nasuprot

njezinu bio je bez posteljine, a sva je Cassiena imovina bila maknuta iz
ćelije. Nije je bilo manje od dvadeset i četiri sata, a Alex se već jedva
sjećala kako izgleda. Nije imala pojma gdje je Cassie sad ili što će biti s
njom, ali najljepše je bilo što je nije bilo briga.
Marila je samo za to što joj plan polako rađa plodom.
Pogreške se sasvim sigurno mogu dogoditi kad pokušavate
ovakvo nešto, ali ključ uspjeha ležao je u dijeljenju na sitne faze. U
strpljenju.
Toliko je toga htjela učiniti otkad je u zatvoru, ali bila bi to ludost:
bili bi ti postupci vođeni ljutnjom i pružili bi joj sitno zadovoljstvo, ali
ne i korist. Stoga je sjedila na rukama i kovala plan. Koji se zasad
odlično tekao.
Iz hodnika se čula buka i u dovratku se pojavila Tanya: vukla je za
sobom vreću za smeće, a na licu joj se ocrtavala želja za ubojstvom.
Ajoj, čini se da se najopakija i najstrašnija zatvorenica naljutila
zbog njezina zahtjeva.
Baš šteta.
— Kujo, mrtva si! — zarežala je.
Alex je ostala sjediti naslonjena na zid, ali ipak je dopustila da joj
se na licu pojavi smiješak.
— Bok, Tanya. Dobro došla u novi dom.
—Jebeš to — rekla je Tanya, spustila vreću na pod i krenula prema
Alex. — Kujo, koji moj izvodiš?
Alex je na trenutak osjetila tjeskobu. Ova je žena bila sposobna

101
ubiti golim rukama. Natjerala se ostati smirenom.
— Odmakni se i reći ću ti — smireno je odvratila.
— Da se maknem? — vrisnula je Tanya, bijesna na sasvim novoj
razini. — Imaš sreće što te nisam odma‘ sad izbola, kurvetino! Maknut
ću se kad ja hoću, jebote...
— Tanya, smiri se — naglo će Alex, ne uživajući što se ova nadvija
nad njom. Do nosa joj je dopirala aroma mlijeka i žitarica.
Tanya je zarežala. — Droljo, nemoj ti meni smiri se! Niko meni ne
naređuje, jebote!
Alex je zaista htjela da se žena odmakne i pusti je da govori.
— Tanya, objema nam je u interesu da prestaneš privlačiti
pozornost.
Zadnje što je Alex htjela bilo je da stražari steknu dojam da će biti
problema između njih dviju. U tren oka Tanyu bi vratili u njezinu ćeliju.
Činilo se da joj je riječ „interes” privukla pozornost. Uspravila se.
— Brzo govori ili ću te odmah sad — rekla je.
Alex je znala da je stekla kontrolu i nasmijala se na glas. — O,
Tanya, daj mi barem stvarno priprijeti!
Bio je dan i stražara je bilo posvuda. Nije to bilo u Tanyinu stilu.
— Prva će ti se prilika pružiti tek noćas, kad zaključaju vrata, tako
da drži dah do tada.
Tanya ju je strijeljala pogledom. — Droljo, ti meni to govoriš kad
da te izbodem? — pitala je u nevjerici.
— Ako ćemo si već davati nadimke, radije bih bila kuja, a sve što
radim jest to da ti govorim kad će ti biti najbolja prilika izbosti me,
budeš li to još htjela, ali mislim da ne budeš.
— Kujo, o čemu ti? — pitala je.
Ne možeš ti to niti pojmiti, pomislila je Alex. Slegnula je ramenima.
— Što su ti rekli?
— Seljenje — promrmljala je odbojno.

102
 — E, pa onda si očito zapela ovdje — rekla je i pogledala prazan
krevet. — Raskomoti se!
Rubovi nogavica Tanyinih traperica vukli su se po podu kad je
zakoračila unatrag. Obična crna majica kratkih rukava bila je
rastegnuta preko bujnih grudi.
Alex se nije trznula kad se Tanya ponovno nagnula prema njoj, sad
nešto manje blizu. Žena je nabrala nos s gađenjem dok je zurila u
Alexino lice. — Ona žgolja ti je ovo napravila? — pitala je sarkastično.
— Ne, sama sam si ovo napravila — rekla je Alex gledajući je u oči.
— Kujo, šališ se! — Tanya će nesigurno.
— Tanya, ne, ne šalim se — ozbiljno će Alex.
Tanya je pogledom tražila potvrdu da se šali.
Alex ju je čvrsto gledala u oči.
— Ti si luda kuja—rekla je Tayna, bacivši svoju vreću na krevet.
Ne sumnjaj u to, pomislila je Alex.
— I nisi mi draga, jebem te!
Alex nije ništa rekla, samo je gledala kako nova cimerica nabija
svojim stvarima po stolu.
— Nećemo ostat' budne i razgovarati, jasno?
Alex nije htjela razgovarati. Malo je toga bilo što nije već znala o
Tanyi.
— A do sutra si mrtva — rekla je Tanya ne okrenuvši se.
Alex se nasmiješila gledajući u leđa žene koja joj je upravo
zaprijetila smrću.
Ne bih se složila.

103
 DVADESET I DEVETO POGLAVLJE

Kim je skrenula desno na cestu za rezervat Saltwells. Poznat kao

jedan od najvećih urbanih rezervata prirode u cijeloj zemlji, Saltwells
se protezao na više od 240 jutara.
U srcu rezervata nalazilo se četrdeset hektara šume Saltwells,
područje vrlo popularno za školske izlete. Još se sjećala područja
zapadno od Black Brooka koje su zvali plantaža gospe Dudley, u čast
istoimene plemkinje.
Zaputili su se prema šumi Birch koja se širila prema istoku.
Kim je parkirala stotinjak koraka od taverne Saltwells Inn čije su
nezadovoljne goste policajci upravo izvodili van. Neki su već bili kod
svojih automobila.
—Bryante — rekla je Kim.
— Idem, šefice — rekao je i izašao iz automobila.
Odvezla se unatrag i postavila nasred prilaza. Nitko neće otići dok
ne da izjavu o tome što je vidio.
Zaključala je vrata i doviknula kolegi. Bacila mu je ključeve u
prolazu, a on ih je uhvatio jednom rukom. Pomaknut će automobil
jednom kad sve potencijalne svjedoke budu zapisali i znali gdje je koji
bio i kada je to bilo.
Prišla je perimetru baš kako je još jedan policajac došao u pomoć
policajcima kod ulaza.
— Narkić u grmlju — čula je kako policajka kaže.
Kim je odmahnula glavom i prošla pokraj njih bez riječi.
Kako je zašla u šumu, tako je iz daljine začula glasove. Hodala je
preko navodno nekih od najljepših divljih zumbula u cijeloj zemlji, ali

104
koji u ovom trenutku baš i nisu cvali.
Ugledala je nečiji pokret, forenzičkog tehničara ili jetija. Kladila se
da je tehničar i krenula prema njemu.
— Dovraga sve — rekla je kad je stigla do unutarnjeg kordona.
Stabala oko kojih se moglo omotati policijsku vrpcu bilo je napretek.
Sagnula se pod jednu i našla u sjeni krošanja koje su zastrle jesensko
sunce što ju je dotad grijalo.
Prikupljanje forenzičkih dokaza na takvom mjestu zločina bilo je
noćna mora svakog tehničara. Sve je bilo izloženo vremenskim
uvjetima, životinjama, kukcima. Čak bi i lagani povjetarac mogao
uništiti nešto što je moglo pridonijeti rješenju zločina.
Znalo se da se na mjestu zločina ne može naći svaki dokaz, ali ipak
je bilo dobro da dečki barem dobiju priliku. Provest će tu dane, a
vjerojatno na kraju neće ništa pronaći.
Ogledala se oko sebe na trenutak. Bilo je službeno označenih
šetnica, ali i dobro utabanih staza i prečica jer ljudi bi često sami tražili
put kroz raslinje. Ustanoviti kojom od njih su žrtva i počinitelj došli i
otišli bit će gotovo nemoguće.
—Pozdrav, detektivko inspektorice — rekao je Jonathan Bullock
pokraj nje.
— Inspektorica je u redu — odvratila je.
— Hvala — rekao je kao da mu je dopustila da je zove imenom.
Kimnuo je prema mjestu na kojem je ležalo tijelo. — Znate što mislim?
— pitao je.
Podigla je obrvu.
— Baš ništa — odvratio je uz stidljiv smiješak.
Uzvratila mu je osmijeh. Voljela je ljude koji brzo uče.
— A, inspektorice, lijepo je opet vidjeti vas — rekao je Keats.
— Što imaš? — pitala je Kim, zakoračivši dublje u vrpcom
ograđeno područje.
— Bolje mišljenje od vašeg — odvratio je Keats.

105
 — Nije neka muka — rekla je Kim prilazeći tijelu.
Zagledala se u ono što je trebalo biti lijepo lice okruženo gustim
kovrčama. Kim je nagađala da je žrtva bila u kasnoj tinejdžerskoj dobi
ili ranim dvadesetima, ali lice je bilo puno ožiljaka od herpesa. Obrazi
su joj bili upali, oči dublje u šupljinama nego što su trebale biti. Lice je
odražavalo neku tugu koju Kim nije mogla shvatiti.
— Ovisnica? — pitala je tiho dok je tjerala muhu s njezina uha.
Keats je kimnuo. — Ima svježe ubode iglom između nožnih prstiju.
To je često bio znak dugotrajne ovisnosti o heroinu. Takvi bi
ovisnici često mijenjali mjesto na kojem se bodu zbog raznih razloga.
Katkad je to bilo zbog pucanja žila, a katkad kako bi sakrili da se još
bodu. Koji god razlog bio, bio je to vrlo bolan način unošenja droge u
tijelo.
— Inspektorice, jeste li svjesni što radite? — pitao je Keats
zbunjeno.
Pogledala ga je. — O čemu govoriš?
Čim je to izgovorila shvatila je da se upravo izložila cijeloj mogućoj
bujici viceva.
— Dirate žrtvu — rekao je, pogledavši njezinu ruku u plavoj
rukavici položenoj na ženino rame. Rekao je to tiše nego inače. —
Učinili ste to na svakom mjestu zločina. Samo kažem.
Kim nije bila svjesna toga. Osjećala je iskreno suosjećanje spram
ove klinke, ali činilo joj se da se neće baviti njezinim slučajem.
— Što mi želiš pokazati? — pitala je. — Ova cura nema veze s
mojom žrtvom. Nema nikakvih sličnosti...
Zastala je kad je on polako zadigao žrtvinu crnu majicu.
Žgoljavo tijelo izmučeno heroinom imalo je jednu jedinu ubodnu
ranu, gotovo jednaku onoj na tijelu Deanne Brightman.
Dvije žrtve ubijene ubodom unutar dva dana i to jednakih rana.
Pogledala je Keatsa.

106
 — Nema tragova oklijevanja, mjere su iste.
Kim je duboko udahnula. Tek je bio utorak, a već joj je trebalo još
samo jedno tijelo da dobije serijskog ubojicu.

107
 TRIDESETO POGLAVLJE

Kim je osjećala tugu zbog djevojčine smrti dok je izlazila iz šume.

Kao da je osjetilo njeno raspoloženje, jesensko je sunce nestalo iza
gustog sivog oblaka.
Baš kao kod Deanne Brightman, činilo se da nije bilo pokušaja
ometanja istrage. Žrtva je već bila identificirana i trebalo je nekoga
obavijestiti o smrti.
Zastala je kod vrpce. Policajci su joj se smiješili s pitanjem u očima
zašto je zastala.
Nije im uzvratila osmijehom i zagledala se u policajku.
— ,Narkićka u šumi' zove se Maxine Wakeman i dvadeset i dvije su
joj godine. Ima plavu kosu, smeđe oči i mali madež na ramenu. Ima
ubodnu ranu u abdomenu iz koje je iskrvarila. Ima ručno rađenu
narukvicu i nožne prste lakirane u ružičasto. — Kim je gledala ženu u
oči, uživala u sramu koji je sad vidjela u njima. — Mislila sam da trebaš
znati.
Kim joj nije pružila priliku da odvrati nego se okrenula i otišla.
Došla je do automobila baš kako ga je Bryant pomicao u stranu.
Bryant je provirio kroz prozor. — Znate li da je Saltwells dobio
ime prema slanim kupeljima koje su nekoć bile tu, tik do taverne? Čini
se da je slana voda tekla iz rudnika i ljudi su se dolazili kupati jer su
mislili da je ljekovita.
— Nisam to znala, ali sad vidim koliko je ključno za slučaj — suho
je odvratila.
— Nitko nije ništa vidio — rekao je Bryant dok je izlazio iz
automobila. — Ali imam izjave svakog od njih. — Okrenuo se prema
klupi. — Našla ju je ona žena s pudlicom. Još je potresena.

108
 Kim nije bila iznenađena.
— Policajka Perks ostat će s njom sve dok Dawson ne dođe.
Katkad je bilo lijepo što Bryant tako dobro poznaje. Imali su već
drugih tragova koje treba istražiti, ali ovog očevica i dalje treba
potanko, ali obzirno ispitati. I ona bi pozvala Dawsona.
— I, je li to naš tip ili nije? — pitao je Bryant.
— Teško je reći, ali rana je jednaka onoj Deanninoj. Ali žrtve se ne
poklapaju.
— Netko oponaša zločin? — Bryant će, naslonjen na vrata
automobila.
— Nismo novinarima spomenuli ranu — rekla je Kim — tako da je
oponašanje malo vjerojatno. Također Deannino je umorstvo završilo u
vijestima tek sinoć, a procijenjeno vrijeme smrti ove žrtve je sinoć oko
deset i pol. Nije to baš puno vremena za planiranje oponašanja
umorstva.
— Ali žrtve nemaju nikakve veze jedna s drugom? — rekao je
Bryant.
— Osim rane — rekla je Kim vadeći mobitel.
— Da, istina.
— Upravo sam vas namjeravala nazvati — rekla je Stacey kad se
javila.
— Reci.
— Imam vam adresu Jasona Crossa, ali ne mogu saznati gdje radi
danas.
— Daj mi telefonski broj ureda — rekla je Kim. Pročitala ga je
Bryantu koji ga je zatim utipkao u svoj mobitel.
— Hvala, Stace! A sad trebam adresu Maxine Wakeman.
— Tko je...?
— Vjerojatno druga žrtva — rekla je Kim.
— Šalite se?

109
 — Vidi što možeš naći — rekla je Kim i prekinula poziv.
— Daj mi mobitel — rekla je Bryantu.
— A što, uvrijedio vas je vaš?
Ignorirala ga je i nazvala broj koji joj je Stacey pročitala.
Javili su se kad je zazvonilo drugi put.
—Jayeva montaža kuhinja.
— Bok — rekla je Kim veselo. — Ovdje Amelia iz trgovine
vodoinstalaterskom opremom. Jason je tražio hitnu dostavu slavine
miješalice i pokušavam mu je dostaviti, ali mislim da imam krivi
poštanski broj, jer sam upravo na putu van iz općine.
Čula je oklijevanje s druge strane linije.
— Nema veze — rekla je Kim. — Idem natrag u ured pa ću čekati
da nas nazove ako ne možete...
— Samo trenutak. Na montaži je u Womboruneu — rekla je žena i
pročitala joj poštanski broj.
Kim joj je zahvalila i završila poziv baš kako se Dawson parkirao
pokraj njih.
Došao je trenutak saznati je li Deanna radila nešto što nije trebala.

110
 TRIDESET I PRVO POGLAVLJE

Alex je šetala knjižnicom, ali nije tražila knjigu nego lokaciju.

Otišla je natrag do dovratka i ponovno bacila pogled kroz njega.
Odmah su joj za oko zapele četiri stolice oko malog, četvrtastog
stola.
Sjela je na stolicu u kojoj je leđima bila okrenuta vratima. Bila je
sama u knjižnici. Ustanovu je vodila općina i bila je otvorena svaki dan,
nudeći klub čitatelja poezije, čitanje bajki za mame s malom djecom i
vjeronauk. Srećom za nju uskoro će se oglasiti zvono za večeru, što je
značilo da je horda zatvorenika već hodala prema kantini kao da je
obrok nešto u čemu treba uživati.
Iskrivila se i položila lice među dlanove, prstima stežući kosu.
Unutar samo nekoliko minuta čula je zvuk jeftinih cipela preko
ulaštenog poda. Nisu to bili brzi koraci niti baš usredotočeni, nego
obični, opušteni. Ophodnja.
Nagnula se naprijed i počela blago drhtati. Zarila je nokte u skalp.
Koraci su se zaustavili nekoliko metara iza nje.
—Alex, sve u redu?
Alex se nasmiješila kroz suze koje su joj polako ispunjavale oči.
Katie — savršeno.
Zarila je nokte još snažnije, ali nije ništa rekla.
— Alex, što je bilo?
Alex je blago odmahnula glavom i nastavila kopati noktima sve
dok joj suza nije kliznula niz oko.
— Alex, što je bilo? — ponovila je Katie dok je sjedala na stolicu do

111
nje.
— Ništa — zamuckivala je Alex podignuvši pogled.
Gledala je kako se Katien pogled ispunjava brigom. O, nema ništa
slađeg od iskorištavanja majčinske brige i navale hormona žene koja je
nedavno rodila.
— Ne bih rekla da je ništa — rekla je nježno je dotaknuvši po ruci.
Alex je dramatično duboko udahnula. — Moja sestra. Nedavno je
rodila djevojčicu, ali jučer me zvala, rekla je da žele zvati hitnu. Ima
osip i groznicu. A sad mi se ne javljaju.
— Ma sigurna sam da je sve u redu — umirujuće će Katie.
— Moja mala nećakinja — zajecala je, vrteći glavom. — Stalno je
zamišljam kako plače od boli. Ružičasto lišće zgrčeno od boli. Steže
šačice i plače...
— Daj, daj, nemoj razmišljati tako — rekla je Katie. — Sigurna sam
da će sve biti u redu.
— Katie, kako da ne razmišljam? — pitala je, vodeći računa da je
oslovi imenom. — Kako bi tebi bilo? — pitala je Alex. — Da ti moraš na
posao, a djetetu ti je loše i ne možeš nositi mobitel sa sobom pa ne znaš
što je s njim. E tako je meni.
Još je dublje zarila nokte.
— Možda je i mrtva — rekla je Alex, dopustivši da joj glas dosegne
ton gotovo histerije.
— Alex, smiri se! — Katie će ogledavajući se.
— Ali znaš kako je, zar ne? — pitala je Alex, učvrstivši tako da
imaju zajednički problem. Još samo malo i njezina je. — Jednom kad
dođeš među ove zidove pojma nemaš što se događa s tvojim djetetom...
— Lewis — dodala je ova ljubazno.
— E tako je i meni s Kristy. Ne znam ništa. Bilo što se može
dogoditi, a ja ne bih znala — rekla je, preklinjući.
—Ja bih znala — ozbiljno će Katie.

112
 — Naravno — odvratila je Alex kimajući, ironično se smiješeći. —
Tvoja bi dadilja zvala policiju i oni bi poslali obavijest...
— Ne — kucnula se po džepu. — Odmah bih saznala.
Naravno da bi, pomislila je Alex dok se miš približavao mački.
Nema te novopečene majke koja bi ostavila novorođenče nekom
na skrb a da nema izravan kontakt s njima i da ne zna što piše u
pravilniku.
Katie je očito mogla birati koja će pravila kršiti, a koja neće.
Savršeno.
Bilo je čvrstih pravila kao zabrana davanja svoje ključ-kartice
zatvoreniku. Zabrana krijumčarenja droge ili alkohola u zatvor. Svi su
znali da se ta pravila ne smiju kršiti. Ali unošenje mobitela dok ste na
dužnosti, no, to nije moglo izazvati pravu štetu, zar ne?
To je već bila druga vrsta pravila, nije li? I Katie je upravo tu
informaciju besplatno predala Alex.
Alex je dopustila da joj se na licu polako počne očitavati shvaćanje.
Kimnula je, poručujući „pa super za tebe”. Drhtavim je osmijehom dala
do znanja da će to ostati njihova tajna.
— Tako mi je drago što možeš biti u kontaktu. Žao mi je moje
sestre. Znaš, sama je. Nema supruga. Roditelji su nam davno umrli. —
Alex je prizvala još suza. — Imamo samo jedna drugu, a ja joj sad ne
mogu pomoći.
Alex je vidjela kako Katie baca pogled prema vratima. Nitko nije
prošao pokraj njih tijekom cijelog razgovora.
Zakucaj, rekla si je Alex.
— Sve bih dala da znam jesu li mi sestra i njezino jadno dijete
dobro.
Katie je posegnula u džep i izvadila stariji model iPhonea.
— Evo — šapnula je gurajući joj uređaj u ruku. — Brzo, odi iza one
police i obavi poziv. Imaš minutu.
— Sigurna...

113
 — Hajde — rekla je Katie stišćući joj ruku s mobitelom.
Alex je otišla onamo kamo joj je ova predložila dok je Katie
krenula prema vratima.
Nasmiješila se dok je utipkavala broj koji je zapamtila, a zatim
poslala poruku od samo dviju riječi, onih koje primatelj očekuje.
Primatelj koji je već znao što riječi „učini to” znače.

114
 TRIDESET I DRUGO POGLAVLJE

Poštanski broj koji su dobili na upit o lokaciji Jasona Crossa odveo

ih je do područja s dvanaest kuća; nakon toga uopće nije bilo teško
uočiti njegov poslovno dostavno vozilo najednom od prilaza.
—Nije ovo loše radno okružje — komentirao je Bryant i Kim se
morala složiti.
Kuća je, baš kao i ona Brightmanovih, bila velika i u otmjenoj
četvrti.
—Ima jako dobre klijente — Bryant će dok je parkirao točno iza
vozila.
—Očito jako dobro radi — odvratila je Kim dok je izlazila iz
automobila.
—Valjda — složio se Bryant.
Ulazna su vrata kuće bila širom otvorena, a stražnji dio do stavnog
vozila poravnan s njima kako bi se lakše unosio materijal. Ušetali su u
kuću.
Ovaj je hodnik bio još prostraniji od Brightmanova, a i bogatije
opremljen. Sve je bilo u zlatu. Ukrasni rukohvat ograde stuba bio je
okovan zlatom, a vaze u nišama ukrašene na isti način, baš kao i
impozantni stakleni stol. Čak su i okviri za fotografije obješeni po zidu
bili zlatni.
Kim se činilo da je ušetala u dotad neotkrivenu egipatsku
grobnicu.
Bryant je nabirao nos od svega toga. Kuća Brightmanovih bila je
ukusno namještena. Ovdje se to nije vidjelo.
Zvuk radioprograma privukao ih je stražnjem dijelu kuće. Došli su

115
do dovratka velike kuhinje u potpunom neredu. Svaki su dostupan
prostor i površina bili ispunjeni jarko bijelim ormarićima kakve su već
vidjeli. Štednjak sa šest plinskih plamenika nalazio se usred prostorije,
nalik na napušten otok.
Kim se spremala zazvati kad je ispod sudopera u kutu do nje
doprla tiha psovka.
—Jason Cross — rekla je Kim.
— Da, ja sam. Samo trenutak.
Nije bio iznenađen, što je značilo kako zna da dolaze.
Bryant je zakoračio bliže i shvatio da mu baš i neće biti lako prići
pa je odustao.
— Moj si — čuli su zatim, praćeno šumom iz sudopera.
Jason Cross pojavio se, nasmiješen.
Kim je odmah zapazila da je zgodan. Majica kratkih rukava bila mu
je kratka, ukrašena logom poduzeća. Hlače su mu također bile crne i
činilo se da imaju džepove posvuda. Bio je samo mrvicu niži od metar i
osamdeset, građen poput šljakera. Mišći nadlaktica napinjali su mu
kratke rukave.
Ljepotu njegova lica isticalo je svjetlo, jarko plave šarenice
doimale su se gotovo prozirnima gledaju li se s druge strane prostorije.
Kosa mu je bila tamnoplava, s malo svjetlijim vrhovima od ljetnog
sunca.
Ako je svaka osoba imala neku nesavršenost, Kim je zaključila da
se njegova skriva negdje pod odjećom.
— Imate miješalicu koju nisam naručio? — pitao je smiješeći se
kao da mu je to prirodni izraz lica. Kim je bilo sasvim jasno da bi taj
osmijeh mogao biti privlačan ljudima.
Pokazala mu je isprave.
— Pitali bismo vas nekoliko stvari o Deanni Brightman. Osmijeh je
blago nestao dok je iz stražnjeg džepa vadio krpu i brisao ruke.
— Naravno.

116
 Naslonio se na sudoper i prekrižio ruke na prsima.
— Nedavno ste radili u Deanninoj kući? — pitala je Kim.
— Da, povremeno sam radio ondje posljednjih nekoliko mjeseci.
Deanna nije htjela puno nereda odjednom pa sam kuhinju odrađivao u
fazama.
— Kao ovo? — pitala je Kim namjerno, kao da joj nešto u njegovu
odgovoru smeta.
Odmahnuo je glavom. — Ne. Gospođa Richmond je otišla u Keniju
na dvotjedni safari i želi da sve bude gotovo dok se vrati.
Aha, baš kako je i mislila. Nakrivila je glavu kao da se nešto pita. —
Oprostite, ali uočila sam da ste je oslovili s Deanna, a ne službeno kao
ovu klijenticu. Ima li neki poseban razlog za to?
Slegnuo je ramenima pa posegnuo za krpom kako bi ponovno
obrisao ruke. Činilo se da su već čiste.
— Neki klijenti vole prisniji pristup. A i dulje sam bio ondje.
— Zbližili ste se?
— Razgovarali smo — priznao je. — Bila je vrlo društvena žena.
A što se Deanne ticalo, mogla je i s lošijim ljudima provoditi dane,
pretpostavljala je Kim.
— O čemu? — navaljivala je.
I opet ruke prekrižene na prsima. Ponašanje Jasona Crossa počelo
je vrlo jasno poručivati neke stvari.
— Puno toga.
— Znači postali ste prijatelji, gospodine Cross?
Porumenio je. — Inspektorice, želite li me pitati Što? — rekao je,
pogledavši je u oči.
Nije oklijevala. Ovakve se prilike ne propuštaju. —Jeste li spavali s
Deannom Brightman.
— Nisam — brzo je odvratio. Pitanje ga nije zateklo. Nije se branio.
Nije bio ljutit jer je bila neprofesionalna. Izravno je porekao ono što je

117
već očekivao čuti od nje.
—Jeste li ikad bili u automobilu Deanne Brightman? — pitala je.
— Nisam, nikad — odvratio je odlučno vrteći glavom. — Ne bih
imao razloga. — I opet to „apsolutno”. Praćeno s „nikad”.
—Jeste li spremni dati nam uzorak DNK? — pitala je.
— Čim mi pokažete nalog, inspektorice! — odvratio je kratko.
Činilo se da se onaj prvotni osmijeh neće vratiti.
— Pomoglo bi nam da ga ne moramo tražiti — rekla je dok je
gledala kako ponovno poseže za krpom, shvaća što radi pa gura ruke u
dva od mnogih prednjih džepova hlača.
— Pomoglo bi i da nekom prišijete njezino umorstvo unutar
četrdeset i osam sati, ali to neću biti ja.
Kim je znala kako su gotovo nikakvi izgledi da dobije nalog na
osnovi ovog što trenutačno ima. Možda bi i uspjela da Woody nije na
godišnjem, ali bez njega nikako.
— Gospodine Cross, jeste li u braku?
Kimnuo je. — Sretnom — nepotrebno je dodao.
— Imate li djece?
— Da. Dječaka, sedmogodišnjaka.
Kimnula je. — Puno toga se može izgubiti.
Posegnuo je ponovno za krpom.
— Inspektorice, nemam ih namjeru izgubiti, stoga ako smo
gotovi...
— Gospodine Cross, gdje ste bili u nedjelju navečer?—pitala je.
— Doma, gledao sam televiziju.
— Supruga to može potvrditi?
— Bio sam sâm. Ona i Donnie bili su kod njezine majke.
— Hmmm... — Kim će.

118
 Odbacio je krpu u stranu. — Inspektorice, ne sviđa mi se smjer u
kojem ide ovaj razgovor i mislim da biste trebali otići.
— Znate li ženu imenom Maxine Wakeman?
Obrve su mu se nabrale i naumio je zavrtjeti glavom pa shvatio da
zapravo tako odgovara na pitanje.
— Molim vas, otiđite — ponovio je.
— Gospodine Cross, ja sam zasad gotova, ali molim vas, nemojte
otići predaleko. Imam dojam da ćemo još morati razgovarati.
— Ne idem nikamo — rekao je okrenuvši joj leđa.
Bryant je teško uzdahnuo kad su zakoračili na popodnevno sunce.
— Dovraga sve, šefice! Brzo je zahladilo ondje unutra. Možda ste
malo...
—Laže — rekla je kratko. — Nisam još sigurna koliko, ali kladim
se u tvoju mirovinu da je ona vlas kose u autu njegova.
— Šefice, baš mi i ne izgleda kao ubojica.
— A tko izgleda tako? — pitala je ozbiljno.

119
 TRIDESET I TREĆE POGLAVLJE

— S obzirom na to da ste ljepotana pitali u vezi s Maxine,

vjerojatno sve to računamo kao isti slučaj? — pitao je Bryant kad su
sjeli natrag u automobil.
Kim je razmišljala. Ovo joj je bilo prvi put. Svaki prethodni slučaj
višestrukog ubojstva na kojem je radila imao je nešto što povezuje sve
žrtve. U ovom trenutku jedina joj je poveznica bio način ubojstva.
Deanna Brightman bila je imućna sredovječna žena s vrlo
odgovornim poslom i obitelji koja je voli. Maxine Wakeman bila je
dvadesetdvogodišnja narkomanka poznata policiji zbog redovitih
krađa po trgovinama kojima je financirala svoju ovisnost.
— Bryante, iskreno, ne znam.
Pustila je da joj se to pitanje mota po podsvijesti dok je razmišljala
o Alex. To jest, dok se pomisao na nju ponavljala u njezinu umu nakon
što ju je cijeli dan vrebala iz prikrajka.
Sadržaj onog pisma još joj je stvarao zbrku u glavi. Pokušala je
pronaći kutiju u koju bi ga spremila, ali nije zasad upalilo. Ženin je
upad u Kimin život uzburkao previše emocija. Obično bi sve uspjela
držati uredno spakirano dok ne odluči razmišljati o tome, ali kad je o
Alex bila riječ, očito je postojala nekakva rupa kroz koju curi.
— O čemu razmišljate? — pitao ju je Bryant kako bi ispunio tišinu.
Nije odgovorila, a i odgovor mu se ionako ne bi svidio. Ono što je
znala da će morati poduzeti navelo bi ga da ispuni formulare za njezino
primanje u ludnicu. Ne, u ovom je trenutku za nju bilo bolje da Bryant
zna što manje.
Ostatak je vožnje protekao u ugodnoj tišini sve dok Bryant nije
zaustavio automobil pred jednom terasom na ulici prepunoj vozila.
— Siguran si da je ovo dobra adresa?

120
 Nije znala zašto ga to pita. Možda zato što su svi prethodni domovi
vezani za slučaj bili skupi.
Ulica Plant nalazila se iza knjižnice Cradley Heath na cesti Reddal
Hill. Na vrhu ulice bili su mali park i otvoreno polje kojim se većina
kućanstava koristila kao prečicom do obližnje osnovne škole.
— Tu smo — potvrdio je Bryant.
Vrata im je otvorila žena u srednjim četrdesetima. Kosa joj je bila
tamna i vidjelo se jasno da je nedavno obojena na sljepoočnicama.
Nosila je zelenu odoru pomoćnoga bolničkog osoblja.
— Gospođa Wakeman? — pitala je Kim.
Smiješak je bio otvoren, nesumnjičav. Veselo je kimnula. Kim je
mrzila što će joj upravo izbrisati osmijeh s lica.
— Tu smo u vezi s Maxine...
— Mojom kćeri? — pitala je.
Kimnula je, a žena je ustuknula.
— Uđite, molim vas!
Kim je zakoračila u malu prostoriju s dva naslonjača, plinskim
kaminom i ormarićem na kojem su bile posložene keramičke figurice.
Gospođa Wakeman povela ih je niz uzak prolaz prema stubama koje
vođe na kat.
Uskoro su se našli u maloj, ali lijepo namještenoj kuhinji na kraju
kuće. Kim je shvatila da nisu prešli više od trinaest koraka od ulaza.
— Kako je? — pitala je žena željno.
Kim je pogledala Bryanta s pitanjem u očima. Što je ova mislila, tko
su oni, dovraga?
Polako je izvadila isprave iz džepa i predstavila ih oboje.
Žena se doimala zbunjenom. — Oprostite, ja sam mislila da ste iz
klinike.
Kim nije znala zašto bi to pomislila, ali onda su joj se u glavi
oglasili alarmi.

121
 — Gospođo Wakeman, mogu li vas pitati kad ste posljednji put
vidjeli kćer?
— No, prošlo je već neko vrijeme, ali i dalje mi je kćer. No...
mislim... znate.
Kim nije imala pojma o čemu govori i počela je sumnjati u ženinu
sposobnost odgovaranja na pitanja.
— Gospođo Wakeman, mislim da biste trebali sjesti i reći nam kad
ste posljednji put vidjeli Maxine.
Žena je učinila što joj je rečeno, gledajući ih oboje. Još se doimala
opuštenom.
— Prošlo je nekoliko mjeseci otkako sam je vidjela. Često bi me
zvala, nekoliko puta mi je i pisala dok je bila u klinici, ali sad se već
dulje nismo čule. — I napokon su joj se na licu vidjeli zabrinutost i
sumnja. — Nije se valjda ponovno počela drogirati?
— Gospođo Wakeman, možete li mi reći zašto se toliko dugo niste
vidjeli s kćeri? — blago će Kim. Znala je da treba bolje razumjeti
situaciju prije nego što ovoj jadnoj ženi uništi život.
— No, kod susjeda je uvijek bolje, nije li? — odvratila je.
— Kakvog susjeda? — pitala je Kim, zbunjena zagonetkama u
kojima je ova žena očito govorila.
— Ma vidite, rekla sam joj istinu još prije puno godina. Čim je bila
dovoljno stara da razumije. Uopće je nije zanimalo. Nije je bilo briga.
Sve dok nije napunila šesnaest i onda je počela imati svakakvih
problema. Ali tad je već mislila da svijet postoji samo zbog nje. Imala je
odgovor na svako pitanje i svađale smo se kao pas i mačka — rekla je
kao da je to odgovor na sve što Kim zanima.
— Molim vas, nastavite — poticala ju je Kim, shvativši da je tako
najbolje. Dopustit će gospođi Wakeman još koji trenutak normalnog
života prije nego što joj se cijeli svijet sruši.
— Tad je već uzimala drogu povremeno. Mislim da to još nisu bile
teške droge, ali bilo je dovoljno da prestane biti Maxine koju sam
poznavala. No, što sam ju ja pokušavala držati podale od droge, ona se
više opirala i sve smo se više svađale. I onda je počela pokazivati

122
zanimanje za ono što sam joj bila rekla.
— A to je? — pitala je Kim strpljivo. Još je trebalo prenijeti još
užasne vijesti.
— Identitet njezine prave majke. Posvojili smo Maxine kad joj je
bilo sedam mjeseci.
— I Maxine je otišla k njoj? — pitala je Kim.
Gospođa Wakeman je kimnula. — Nije mi tad smetalo, uopće.
Mislila sam da će nam objema goditi odmor. Otac joj je umro kad joj je
bilo osam i od tada smo bile samo nas dvije. Trudile smo se preživjeti.
— I nadala sam se da će joj prava majka možda pomoći u vezi s
drogom. Da će je moći poslati u privatnu kliniku za odvikavanje,
izliječiti je jednom za svagda.
Kim nije komentirala naivnost te izjave. Kad bi barem bilo tako
jednostavno.
— Naravno, nisam ni na trenutak pomislila da će nestati ovoliko
dugo. Mislila sam da će se vratiti za nekoliko tjedana i da ćemo onda
krenuti ispočetka. — Nije se moglo prečuti tugu u njezinu glasu, a Kim
je utroba još više propala držeći u sebi vijesti koje joj je došla prenijeti.
Gospođa Wakeman je nastavila. — Nazvala sam njezinu biološku
majku nekoliko puta, ali dobila sam uvijek isti odgovor, obećanje da će
me uskoro nazvati.
— Znači poznajete njezinu biološku majku? — pitala je Kim
ravnim glasom.
Gospođa Wakeman je zakolutala očima. — O da, a vjerojatno je i vi
znate. Gotovo je svaki dan na televiziji.
Kim je bila zadovoljna što će moći stupiti u kontakt s Maxineinom
biološkom majkom, ali prije toga nije imala izbora, morala je ovoj ženi
slomiti srce.
Pogledala je Bryanta i vidjela u njegovim očima odraz vlastite
tuge.
Posegnula je za ženinom rukom. — Gospođo Wakeman, bojim se
da imamo jako loše vijesti...

123
 TRIDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Kim je stisnula jače papučicu gasa na svojoj Ninji i pojurila niz

srednji trak kako bi pretekla dva tankera i jednu kamp-kućicu. Vratila
se u spori trak stotinjak metara prije skretanja na izlaz s M6.
Vožnja joj je dijelom raščistila glavu nakon bujice tuge kojoj su ona
i Bryant svjedočili pred gospođom Wakeman, a koja je samu sebe
krivila za sve što se dogodilo. Iznenadilo ju je što nije bilo nimalo bijesa
prema biološkoj majci. To možda dođe poslije, pomislila je Kim.
Nije si mogla pomoći; bilo joj je žao što je Maxine Wakeman išla
tražiti nešto više od onog što je imala. Što uopće znači potvrda o
posvojenju? U idealnom svijetu značila bi da je veza između majke
posvojiteljice i kćeri neraskidiva. Ali nije to značila, nego je samo
gospođu Wakeman pretvorila u skrbnicu sve dok se ne pojavi neka
bolja prilika.
A biološka majka? Je li ona zaslužila drugu priliku s djetetom kojeg
se odrekla? Kim nije bila toliko glupa da pomisli da nije bilo
konkretnih razloga što je ova predala dijete državi na skrb. Dovraga,
rado bi da je i njezina majka učinila to — ali moralo je biti nekakve
konačnosti. Jednom kad je gotovo, gotovo je. Nema natrag.
Te su joj se misli motale po glavi otkako su se ona i Bryant odvezli
od kuće, još obavijeni ženinom tugom. Rekla je da su gotovi za danas;
sutra će se ujutro nastaviti baviti slučajem Maxine Wakeman.
Večernju su joj šetnju s Barnjyem prekidale druge misli. Kao da joj
je mozak bio podijeljen napola. Jedna je strana bila bistra poput ljetnog
dana, usredotočena i posvećena i odlučna složiti slagalicu, pronaći tko
je ubio Deannu Brightman, a zatim možda i Maxine Wakeman. Druga je
polovica bila siva i mračna i krcata mislima i osjećajima koje Kim nije
željela.

124
 I te su ju misli dovele ovamo, pomislila je kad se parkirala pred
zatvorom Drake Hali. Osjećala je kako ta odluka vrije u njoj još dok se
prije tog dana vozila s Bryantom, zbog čega mu i nije htjela reći o čemu
razmišlja. Vožnja do zatvora bila je prepuna trenutaka neodlučnosti;
svaki ju je izlaz s autoceste pozivao neka se vrati sigurnosti svojeg
doma, sigurnosti neznanja.
Vratiti se u arenu s Alex značilo je riskirati više nego što je bila
voljna izgubiti. Ali znala je da je Alex odgovorna za majčinu naglu
promjenu i sama pomisao da bi joj majka mogla biti na slobodi nije bila
podnošljiva.
Nije je zapravo iznenadilo koliko je možda trebalo kad joj se Alex
uz prasak vratila u život. Neki djelić nje uvijek je znao da će se
ponovno sresti s tom izopačenom ženom bez imalo emocija. Tijekom
posljednjeg susreta Kim je shvatila da je žena opsjednuta njome.
Saznala je sve što može o njoj. Bilo je to perverzno, ali Alex je
vjerojatno više od ikoga drugog znala o užasima i bolima koji su činili
Kimino djetinjstvo: istražila je svaki trenutak okrutnosti, zlostavljanja i
zanemarivanja i pokušala je sve to iskoristiti kako bi Kim natjerala u
ludilo.
Alex je rekla da osjeća nekakvu povezanost s njom, da ih Kimina
nevoljkost da se zbliži bilo s kim donekle povezuje. Ali Kim nije vidjela
nikakve sličnosti između sebe i te žene, nikakve izopačene
povezanosti. Baš nikakve.
Mogla se okrenuti i otići, ignorirati Alex i vjerovati sustavu,
vjerovati da će odbor za pomilovanje uvidjeti istinu i odbiti pustiti
njezinu majku na slobodu. Ali tu je i Lily, rekao je tihi glas u njezinoj
glavi. Žena koju je Kim smatrala saveznicom zapravo je bila zavarana i
nije sad mogla riskirati da će se isto dogoditi s odborom za
pomilovanje.
Što ako oni budu vidjeli samo dragu ženu u šezdesetima —
pokornu i punu klanja zbog onog što je učinila Mikeyju i njoj? Što ako
demonstracijom da je zdrava u glavi zasluži povratak na slobodu?
Povratak u Kimin svijet. Bi li mogla naučiti živjeti sa saznanjem da je ta
kuja slobodna?

125
 Ne, nije mogla riskirati. Ako je Alex mogla pomoći da joj majka
ostane zatvorena, nije imala izbora i morala je saznati o čemu je riječ. I
naravno, morat će nešto platiti.
Nadala se samo da će si moći priuštiti.

126
 TRIDESET I PETO POGLAVLJE

Alex je uživala u ushićenju koje joj je strujilo tijelom. Hodala je za

Katie do sobe za posjete, prikrivajući smiješak jer nije bilo prikladno
već ovako rano pokazati uspjeh.
Znala je da će se inspektorica pojaviti. Kim Stone nije imala puno
slabosti, ali majka joj je bila najveća i najlakše ju se dalo iskoristiti. Bilo
bi zabavnije da se ispostavilo većim izazovom dovesti je ovamo, ali igra
zapravo još nije počela.
Alex je zastala u dovratku i brzo procijenila osobu kod prozora.
Crne traperice čvrsto su joj obujmile, ali ne i stezale stražnjicu i noge.
Motorističke čizme povećavale su joj visinu za dva i pol centimetra.
Crna je kožna jakna pokrivala gornji dio njezina tijela.
Kim se okrenula kao da ju je osjetila i Alex je osjetila blagi trzaj u
utrobi kad su im se pogledi sreli prvi put od one nasilne borbe na obali
kanala. Alex joj se pomirljivo nasmiješila, ali osmijeh je naišao na čvrst
nečitljiv izraz Kimina lica. Dobro se sjećala tog izraza lica. Tako joj je
nedostajao.
Rijetko bi kad itko vidio emocije iza te maske, ali Alex je imala
sreće uhvatiti jedan ili dva pogleda. Nadala se ponoviti to.
Krenule su prema istom stolu u sredini prostorije.
— Kimmy, dobro izgledaš — iskreno će Alex. Kratka joj je crna
kosa bila gusta i sjajna. Koža joj je bila čista i zdrava, još s tragovima
ljetne potamnjelosti.
— Ne zovi me tako — zarežala je Kim, nagnuvši se naprijed u
stolici.
Alex se nagnula naprijed i nasmiješila. Jeftin potez, zvati je kako ju
je majka zvala, ali i dalje dobar potez.

127
 — Što, dovraga, izvodiš?
Alex je slegnula ramenima. — Malo čitam, malo kuham. Znaš,
ispunjavam si vrijeme.
— Znaš na što mislim — odbrusila je Kim, zataknuvši pramen kose
iza uha.
Alex je učinila isto.
— Zašto oponašaš svaki moj pokret? — pitala je Kim.
Joj, nedostajala si mi, pomislila je Alex. Malo tko je bio suparnik
njezinoj inteligenciji, ali Kim Stone je svakako pripadala toj skupini.
Zbog čega i jest bilo tako zabavno provesti vrijeme s njom. Zabavno, ali
prekratko.
Ali kao i sve ostalo u vezi s Kim Stone, svaka je akcija pružala
nekakvu informaciju. Da, koristila se zrcaljenjem kako bi uspostavila
odnos. Ljude odmah privuku poznate stvari kao recimo ritam disanja,
usklađeni način govora, držanje i govor tijela; bila je to tehnika koja
cilja na podsvijest.
Činjenica da je Kim tako brzo uvidjela što radi svjedočila je koliko
ona zapravo pozorno promatra svaki Alexin potez. Poručivala je da je
Kim oprezna i tjeskobna.
Alex se nasmiješila. — Oprosti! Mislila sam da si pristojna, da se
raspituješ za moje zdravlje prije nego što krenemo na posao.
— Baš me zaboli za to. Što radiš s... mojom majkom?
Teško je bilo ne zamijetiti da je Kim s mukom izgovorila te riječi.
O, da, odabrala je savršenu slabost. Ova žena uopće nije nastavila sa
životom u tom smislu.
— Kim, nedostajala si mi. Nakon sveg onog zbližavanja, povrijedilo
me kad me nisi došla posjetiti i...
— Alex, ne seri! Ne mogu to probaviti. Ne mogu niti zamisliti kako
ti je uspjelo, a i nije me briga. Zanima me što si joj pisala.
„Kako” uopće nije bilo teško. Povratna je adresa bio poštanski
sandučić, a pisma bi joj u zatvor donosio jedan od posjetitelja u koje je

128
imala povjerenja. Poštu se ionako jedva provjeravalo ovdje. Osoblje
zaduženo za to samo bi pogledom preletjelo pisma tražeći ključne
riječi pa ih propuštalo dalje. Bio je to još jedan zaostatak iz doba
zatvora otvorenog tipa. Malo se što ovdje promijenilo, osim službenog
nazivlja.
— Tako smo se dobro slagale kad smo se upoznale — rekla je Alex,
zaboravivši namjerno onaj trenutak kad ju je ova napala i istrgnula joj
čuperak kose s glave.
— Ako se dobro sjećam, imaš ogrebotinu na licu koja to ne bi
potvrdila — rekla je Kim. — Hajde, pokušaj me ponovno uvjeriti!
— Zabave radi? — pitala je Alex.
Kim je zakolutala očima. — Bliže istini, ali ne i istina jer to onda ne
bi uključivalo mene. Što si, dovraga, očekivala postići pišući joj
pretvarajući se da si ja?
— Htjela sam je utješiti. Nije se čula s tobom i osjetila sam
povezanost...
—Joj, Alex, pokušaj ponovno! — zijevnula je Kim.
— Kim, stalo mi je do tebe. Puno smo toga naučile jedna o drugoj
prošle godine. Mislim da je vrijeme da joj oprostiš.
Kim je odgurnula stolicu unatrag i ustala.
— Dosta mi je. Kako se usuđuješ...
— Kim, poznajem te bolje od ikoga i ti to dobro znaš. Zato i jesi
ovdje. Znaš da razumijem vašu dinamiku. Zaista bismo trebale jednom
porazgovarati o tome.
— Ma naravno. Uz kavu i kolače. A, čekaj, zaboravila sam: ti si
odvratni socipat u zatvoru zbog bezbroj smrti i tuđeg jada. Tako da,
radije ne bih. Drugi put.
— Mislim da bi barem trebala otići k njoj.
—Jebe se meni što ti misliš; a sad mi reci zašto si htjela da dođem.
Gdje su pisma koja ti je poslala?
— Na sigurnom — odvratila je Alex. — I dat ću ti ih... nakon što

129
odeš do nje.
Alex je uživala u užasu na Kiminu licu.
— Očito stručnjaci imaju krivo kad kažu da sociopatija nije
mentalna bolest jer očito je da si potpuno luda.
Alex je zanemarila uvredu. Ovo je bio poslovni dio sastanka.
— Kim, ozbiljna sam. Idi k njoj i predat ću ti pisma.
— Zadrži si ih — rekla je Kim, ustavši kako bi otišla.
— Ima nešto što želiš — dobacila joj je Alex.
Kim se okrenula. Alex je bilo drago vidjeti mržnju u tim tamnim
očima. Odlično.
—Ta žena nema ništa što ja želim.
Alex je ustala. — O, ima. Ima nešto što ćeš jako htjeti.
Kim ju je sumnjičavo pogledala. — Kako to znaš?
—Jer sam joj rekla kako da dođe do toga.
Kim ju je prezrivo pogledala. Istjecalo je to iz svake njezine pore.
— Alex, jebi se! — povikala je dok je ljutito napuštala prostoriju.
Alex se nasmijala na glas. Nekakva se toplina širila njezinim
tijelom. Bilo je to najbliže što će moći prići naklonošću prema nekom
bez suosjećanja. Kim Stone vratila joj se u život i bilo je dobro.
Kim ju je pustila natrag k sebi već pri prvom ponovnom susretu.
Da je uspjela održati hladan, smiren dojam s kojim je ušla u prostoriju
Alex bi se zabrinula. Ali bijes i mržnja koji su kipjeli ispod površine već
su izbili van.
Alex je sate bila provela planirajući ovu igru. Bit će poput partije
tenisa, sa servisima i povremenim asom za dobru mjeru.
Neće ponoviti stare pogreške. Neće podcijeniti njezinu snagu i
odlučnost, a sasvim sigurno ne njezinu inteligenciju.
Ali ovaj će put odnijeti pobjedu.
Inspektorica Kim Stone rijetko bi kad pogriješila, ali počinila je
bila veliku pogrešku. Nije poslušala kad joj je Alex rekla da nije gotovo.

130
 TRIDESET I ŠESTO POGLAVLJE

Dawson je gledao kako se i posljednji automobil udaljava od puba

Saltwells.
U ovom je trenutku parkiralište trebalo biti krcato automobilima
večernjih gostiju jer pub je bio najviše poznat po svojim obrocima
razumnih cijena. Večer je bila ugodna i odlazak na brzu večeru i hladno
pivo trebao je biti lagana odluka. Ali ne večeras. Pub će ostati zatvoren
sve dok forenzičari ne potvrde da su gotovi s poslom. Vlasnici su
primili te vijesti bez pogovora. Nitko ne bi bio oduševljen gubitkom
večernje zarade, ali Dawson je stekao dojam da je vlasnicima ionako
trebalo vremena da procesiraju sve što se dogodilo tog dana.
Rezervat nije bio baš mjesto koje se lako održava sterilnim, ali
policajaca je bilo na svakom od glavnih ulaza i staza.
Sjeo je na klupu i olabavio kravatu. Pogledao je na sat: skoro
sedam navečer. Skinuo je sat s ruke.
Poželio je da je policajcima u ophodnji prepustio skupljanje
informacija nakon što je završio razgovore s očevicima, baš kako mu je
šefica rekla. Ali nadao se da je netko ipak vidio nešto, a i nije da je
postizao išta razgovorima s gostima onog drugog puba i kineskog
restorana.
Bacio je tužan pogled na zatvorena vrata puba jer nekoliko bi mu
krigla piva sad baš dobro sjelo.
Iz nekog se razloga osjećao kao da ovu istragu promatra izvana.
Glas u njegovoj glavi tvrdio je da je dobio zadatak čisto da ga zaposle
nečime, ali također je znao da to nije istina. U timu je sad bilo kao i
prije. Stacey bi ostala doma, pazila na kuću. Mama i tata bili bi vani,
radili svašta zanimljivog, a njemu bi bilo rečeno neka si sam nađe
zabavu.

131
 Uzdahnuo je i odmahnuo glavom. Znao je da to nije zaista tako, ali
katkad bi baš imao dojam da jest.
Duboko u sebi znao je što želi i sva njegova ogorčenost i nemir bili
su posljedica te želje. Htio je donositi odluke. Htio je osjetiti ushit
nakon dobre odluke ili čak krivnju zbog loše. Nije imao problema s
preuzimanjem odgovornosti. Prihvatio bi odgovornost odmah, ako bi
to značilo kraj ovog što mu se već počelo činiti kao bezumna šljaka.
Katkad se ne bi slagao sa šeficom, ali uvijek je vjerovao njezinim
nagonima i iskustvu. Katkad bi pokušao prepirkom pokazati što misli
— ali rijetko kad bi išta postigao.
Uzdahnuo je pa ustao. Vrijeme je bilo da ode doma, otušira se i
popije koje hladno pivo u svojem vrtu. Sutra je novi dan.
Nešto je zašuštalo desno od njega. Smirio se i poslušao. Ništa.
Odmahnuo je glavom i zakoračio prema svojem automobilu. I ponovno
šuštanje, usporedo s njegovim koracima.
Odmahnuo je glavom i opsovao se. Usred bijela dana, usred
prirodnog rezervata. Iskustvo ga je podsjetilo na to da vjerojatno nije
jedino živo biće u blizini.
Još dva koraka. Čuo je oštar udah.
Zastao je. Nije baš bio siguran koji to kukac, glodavac ih manja
životinja psuju ispod glasa.
Napravio je što bi i šefica.
— Okej, sad možeš i izaći. Znam da si ondje — rekao je pun
samopouzdanja.
Najlošije što se moglo dogoditi bilo je da ispadne da čavrlja sa
životinjom.
Iz grmlja je izašao netko u kratkim hlačama, havajskoj košulji,
blesavo se cereći.
— Kog ćeš ti vraga ovdje? — pitao je Dawson ugledavši mladog
izvjestitelja. Nije namjeravao nikad izgovoriti ime „Bubba”.
Momak se sagnuo i žestoko počešao po crvenom tragu na listu,

132
tragu koji se svakom sekundom širio. Dawson je već vidio kako bijele
kvrge izbijaju na koži.
— Samo gledam što ima — odvratio je.
Dawson je prekrižio ruke. — Znaš da je ovom području zabranjen
pristup. Ovo je mjesto zločina.
Dawson ga je pogledao. Neki bi možda povjerovali da je mlad i
naivan. Dawson nije. Mali je sasvim jasno bio vježbenik, ali očito je bio i
pametni seronja koji dobro uči od svoje mentorice Tracy Frost.
— Kako si došao ovamo? — pitao je. Trebalo je prijaviti svaku
slabost perimetra i pojačati sigurnost.
— Ima prečica za koju mi je baka rekla, odmah kod Ulice Coppice
— rekao je, ponovno se češući.
Dawsona su zapravo privukli šareni motivi njegove košulje. Morao
je priznati da je potrebna određena hrabrost nositi takvu odjeću izvan
svoja četiri zida.
— No, vrijeme je da odeš kući — rekao je Dawson, okrenuvši se
prema zemljanoj stazi koja je vodila natrag do glavne ceste.
— Isti ubojica kao kod Brigthmanice? — pitao je.
Dawson je odmahnuo glavom, začuđen što je mali zapravo mislio
da će mu odgovoriti. Apsurdno.
—Prijatelju, daj...
— Ne razumijem zašto niste zatražili da se jave očevici — rekao je
klinac, ližući prste prije nego što se ponovno počešao.
Dawson je s mukom vodio ovaj razgovor s tipom koji izgleda kao
da se guši od blizine papiga. Posegnuo je i otrgnuo list s jednog od
stabala. — Trljaj ovo po opeklinama od koprive — rekao je.
Bubba je pogledao list. — To djeluje bilo s kojim listom?
— Upravo tako. Trljanjem iz lista izlazi sok, a to ti ublaži iritaciju
kože.
Mali se namrštio. — To vas uče na policijskoj akademiji?

133
 Dawsonu se oteo smiješak. — Ne, nego i ja imam baku.
— Okej, onda neslužbeno — rekao je mali pa zastao. — Kažu li
zaista ljudi „neslužbeno”?
Dawson je kimnuo.
— Zašto nije bilo javnog poziva očevicima u slučaju Brightmanice?
Auto je bio parkiran na glavnoj cesti, pred nizom trgovina.
—Postoje razlozi, no nijedan se ne tiče tebe — kruto će Dawson.
— Nadam se da su dobri razlozi — rekao je Bubba i slegnuo
ramenima.
— Zašto to kažeš?
Nakrivio je glavu prema šumi. — Jer ako je isti tip ubio i nju, onda
neće stati, zar ne?
— Nije to baš tako jednostavno — narogušeno će Dawson.
— Vjerojatno nije i imate pravo, ne tiče me se. Ali tiče se vas.
Dawson se nadao kako mu se na licu ne može pročitati da se
zapravo slaže s klincem. Ili da je i sam tvrdio isto šefici.
— Nego — Bubba će, bacivši zgužvani list na tlo. — Ovo je jedan
od onih načina kad novine mogu pomoći istrazi. Mi možemo doprijeti
do više ljudi jednim člankom nego vi s dvije godine traženja očevidaca
po puhovima.
— Da, no, hvala na savjetu — rekao je Dawson kad je Bubba
prošao pokraj njega.
— Nema na čemu, a evo još malo. Još koji dan i ljudi ce zaboraviti
gdje su bili u nedjelju navečer.
Bubba je slegnuo ramenima i zaputio se niz zemljani put. Dawson
je oklijevao pa duboko udahnuo.
— Hej, mali, čekaj! Uđi, povest ću te!

134
 TRIDESET I SEDMO POGLAVLJE

Kim jedva da je skinula kacigu kad je čula kako netko kuca na

vrata.
Odmahnula je glavom i nasmiješila se.
— Otvoreno je — zazvala je dok je skidala čizme. Barney je
ushićeno skakutao oko nje.
— Što si mi donio? — pitala je Bryanta kad je zakoračio u njezin
dnevni boravak.
— Ništa—odvratio je pružajući Barneyju sočnu zelenu jabuku. Kim
je uzdahnula dok je pas nosio jabuku do svojeg omiljenog mjesta na
sagu, okrenuo se tri puta na mjestu pa legao.
— Sjećam se kad si mi donosio hranu, kavu...
— Hej, odabrala si imati djecu — rekao je kimajući prema psu.
— I evo što se dogodi. Svi kupuju stvari za klince, nitko se ne sjeti
roditelja.
— No, ako ćeš ostati ovdje dovoljno dugo da me pitaš što ne valja,
a ja ti odgovorim da odbiješ, možeš otići natočiti kavu.
— Ima li smisla da išta pitam kad si već sama obavila naš
razgovor?
— Kako želiš — rekla je uspinjući se stubama.
Uvijek je morala skinuti radnu odjeću čim uđe u kuću. Bio je to
ritual, simbolično zbacivanje dana sa sebe. No, većine dana, priznala si
je. Nije joj se baš činilo da će se samo s pomoću traperica i majice
riješiti odlaska u Stafford.
Brzo se umila i to će joj dostajati dok se ne otušira prije spavanja.

135
 Kolegu i prijatelja zatekla je vani, zagledanog i začuđenog.
— Kupila si namještaj za trijem?
— Teško — rekla je. — Stol za bistro i dvije stolice. Da se moglo
kupiti stol i samo jednu stolicu, kupila bih — dodala je iskreno.
— Ali ovo je namještaj za vrt — rekao je spuštajući pića na stol.
Pogledala je stol i stolice, s gađenjem. — Dovraga sve, pa nisu mi
to rekli u trgovini — sarkastično je odvratila.
Njezin je vrt bio odraz njezina zanimanja za vanjski prostor u
njezinu vlasništvu: napola popločan, a napola pokriven travnjakom, s
velikom zelenom kutijom na dnu vrta; bivši su je vlasnici ostavili
ondje.
Bryant ju je dovoljno dobro poznavao da će je u vlastitoj kući
najčešće pronaći u garaži.
Ali tijekom ljeta zatekla je više puta Barneyja kako leži na pločama
odmah uz kuću i spokojno njuši zrak nekoliko minuta prije nego što
ode u kuću po nju. Zabrinulo ju je što nije na svježem zraku, ali nije
želio zadržati se dugo vani bez nje. Nije namjeravala to priznati
Bryantu; već ju je dovoljno zadirkivao u vezi s tim psom.
Bryant je sad sjeo i prekrižio gležnjeve. Barney se smjestio desno
od njega, njuškom mu gurkao ruku. Ovaj ju je odmah podigao i počeo
psa maziti po glavi.
Da, to je moj mali, pomislila je Kim. Odan je onom tko mu je
posljednji dao hranu.
— No, hoćeš li mi reći u čemu je problem?
— Vjerojatno ne — rekla je i sjela na drugu stolicu.
Nije se niti zamarala pitanjem kako je znao muči li je što. Mogla je
to biti bilo koja od stotinu sitnica koje nitko osim Bryanta ne bi nikad
uočio.
— Koristila sam se svojim uredom, je li to? — pitala je.
— Ne.

136
 — To što sam sve poslala doma?
— Dobar pokazatelj inače, ali ne, a i nije baš bilo rano: bilo je četiri
poslijepodne, a radili smo od sedam.
— No, što me onda odalo?
— Ovo — rekao je kimajući prema desnom stopalu kojim je
lupkala po lijevom gležnju. — Tvoj svjesni um ne tapka nogom, ali
podsvijest tapka.
Istog je trena prestala tapkati.
Bryant se nasmijao. — I evo ga: misliš da možeš kontrolirati nešto
za što i ne znaš da radiš. Za minutu ili dvije opet ćeš tapkati.
— Odbij! — rekla je.
— Uvijek se možeš praviti da nisam ovdje, razgovarati sama sa
sobom — rekao je.
— Zašto onda ne bih pričekala da odeš?
— Istina — rekao je, zagledan naprijed.
Tišina se spustila na njih dok je Bryant gladio Barneyja po glavi.
— Ne možeš mi pomoći — rekla je.
— Vjerojatno.
— Znači nema razloga nastaviti razgovor o tome — rekla je.
— Ne zaista.
— Za Boga miloga, prestani me ispitivati! Majka mi možda bude
puštena na uvjetnu, okej?
— A kvragu, Kim! — Ruka mu je zastala iznad Barneyjeve glave.
— A i dobila sam pismo od Alexandre Thorne.
Naglo se okrenuo prema njoj. — Šališ se?
Odmahnula je glavom.
— Isuse, sad sam iznenađen što si samo tapkala nogom. Okej, kreni
od početka i polako. Star sam i trebam vremena da procesiram sve ovo.

137
 Kim je duboko udahnula.
— Majka mi krajem tjedna ima saslušanje pred odborom za
uvjetne kazne. Jedini sam joj živi rod pa su me obavijestili o tome.
Namrštio se. — Ali toliko je već dugo ondje, sigurno...
— Bryante, nemoj niti pomisliti da je dovoljno — odbrusila je Kim.
Bila bi to izdaja previše.
— Nakon svega što je učinila, tri doživotne kazne ne bi bile
dovoljne. Htio sam reći da ovo sigurno nije prvi put da razmatraju
puštanje na uvjetnu.
Kim je odmahnula glavom. — Moja bi majka uvijek imala nekakvu
nasilnu epizodu baš prije saslušanja.
Pogledao ju je s pitanjem u očima. — Namjerno?
— Da. Vjerovao ili ne, Alex je ta koja je povezala datume i zaključila
da se ova namjerno drži zatvorenom kao nekakav dar meni jer zna da
to želim.
— Kako bi, dovraga, Alex to znala? — prasnuo je.
— Skužila je to kad je prošle godine otišla u Grantley.
— Sociopatkinja Alex posjetila je tvoju majku, paranoičnu
shizofreničarku u ustanovi za umobolne zločince?
— Bryante, daj prati!
Odmahnuo je glavom u nevjerici.
— Samo ovaj put nije bilo nasilne epizode i moja će majka ići na
saslušanje — objasnila je Kim.
Nadala se da će možda kad sve to izgovori na glas njezine misli
postići nekakav red u glavi. Ali zasad se to nije dogodilo.
— Zašto se predomislila? — pitao je Bryant.
Kim se nasmiješila. — Moja pisma. Čini se da joj je moj oprost
pružio posve novi pogled na život i novu priliku...
— Okej, stani! Pokušavam pratiti, ali... polako. Nećeš mi valjda reći
da je luda doktorica pisala i tvojoj majci?

138
 Slegnula je ramenima. — Okej, neću ti to reći, ali u osnovi, da.
— Sranje — rekao je i zavalio se unatrag.
Kim je ustala i otišla u kuhinju. Uzela je oba pisma iz ladice i
odnijela ih van. Pružila mu ih je. Bryant ih je primio i nastavio je
gledati.
— Ovo nije isti problem kao kad ti nedostaje dio za motor i trebat
će nekoliko mjeseci da stigne, je li tako? — pitao je.
— Ne baš — odvratila je, ponovno sjedajući.
Bryantove su ruke sad bile zauzete pismima pa se Barney
premjestio na njezinu stranu stola.
Pročitao je pismo iz Grantleyja pa ga odložio na stol, nijemo vrteći
glavom. Dok je čitao Alexino pismo zinuo je.
— Dovaga sve, Kim! — rekao je kad je završio čitati. — Iz svake se
rečenice iščitava prijetnja.
Uhvatio je njezin pogled i prisilio je da ga pogleda u oči.
— Kim, znaš da ne smiješ k njoj?
Kim nije ništa rekla. Ovo je sasvim očito bio razgovor za neki drugi
dan.
— Kim, dovraga sve, ti si već bila kod nje.
Ili možda nije bio. Katkad je poželjela daju ne poznaje toliko
dobro.
Spustio je glavu među ruke i opsovao.
— Brynate, morala sam. Morala sam znati što smjera.
— I znaš li sad? — pitao je agresivno. — Pokorila se tvojem
strašnom pogledu i sve ti rekla? — dodao je rezignirano.
— Pa... ne...
— Naravno da nije. Jer štogod da planira to traje već mjesecima
tako da ti i neće reći, ali sad si napravila najlošiju moguću stvar.
— Što to? — pitala je.

139
 — Omogućila si joj zabavu. Kakav god plan da je imala, teško bi ga
izvela bez tvojeg sudjelovanja.
— Ali htjela sam znati...
— Što? — pitao je mašući joj papirom. — Već si znala. Znala si da
komunicira s tvojom majkom praveći se da joj ti pišeš. Štogod slijedilo
ovisilo je o tome da zagrizeš mamac.
Kim je šutjela. Imao je pravo. Ovo je bila noćna mora u koju je ona
svojevoljno zakoračila.
Kad je naposljetku ponovno progovorio, glas mu je bio tih,
zamišljen. — Znaš, kad sam bio klinac, živjeli smo pokraj nogometnog
terena i ondje je bila jedna mala zgrada kao svlačionica za nogometaše.
Zvali smo je paviljon.
— Zidovi su bili puni grafita i uvreda. To je bilo godinama prije
nego što se Mark Zuckerberg rodio. Ljudi bi napisali ,,Paula je drolja” i
„Karen je kuja” ili nabrojili s koliko je dečki neka cura spavala. Na tom
paviljonu nije pisalo ništa lijepo, ali ipak bi svake noći svaka cura koju
znam otišla ondje pogledati. Čak i moja sestra.
—Jedne se noći vratila kući u suzama i pitao sam je zašto ide svake
noći onamo. Rekla je da jednostavno mora znati. E pa katkad je bolje
ne znati.
Kim ga je slušala i razumjela je što želi reći. — Ali kako da se onda
pripremim za ono što dolazi?
— Ne možeš se pripremiti jer ti ona nikad neće reći što želi.
— Želi da odem posjetiti majku — izvalila je Kim. Dovraga, neka
sad i on zna.
Bryant je odmahnuo glavom. — Kim, nemoj!
— Kaže da moja majka ima nešto što želim.
— Zar ne vidiš da manipulira tobom? Koristi se tvojom potrebom
da znaš, tjera te tako da učiniš štogod želi.
— Ali želim pisma koja joj je moja majka pisala — rekla je. —
Možda u njima piše nešto što će je zadržati u ustanovi.

140
 — Nikad ti neće dati nešto što možeš iskoristiti. Kakve bi koristi
imala od toga i što bi tvoja majka mogla imati, a da ti to želiš? Ako ti
nije trebalo posljednjih dvadeset i osam godina, sigurna si da ti baš sad
treba?
Kim je čula što kaže. Sve su joj te riječi doprle do ušiju. Ali do
mozga, to je već bila druga priča.
Bryant je dugo izdahnuo. Govorio je sad tiho i ozbiljno.
— Nisi valjda zaboravila koliko si blizu bila? Prošli te put zamalo
uništila.
— Naravno da nisam zaboravila, Bryante. Bila sam ondje. Ali ne
znači li to da sam sad bolje opremljena za to?
— I tu je problem. Imaš dojam da si opremljena i spremna.
Kim je znala što joj govori. Činjenica da se još nije suočila sa
svojim problemima i riješila ih značila je da je i dalje podložna Alexinoj
manipulaciji.
— A sad, dao sam ti hrpu nezatraženih savjeta koje ćeš odbiti
poslušati, tako da ti želim laku noć.
Kim ga je otpratila do vrata. Iskoračio je pa se okrenuo.
— Mogu li te ičim uvjeriti da ne odeš u posjet majci?
Kim je zurila u tlo.—Mislila sam da ćeš cijeniti što se suočavam s
nekim svojim demonima?
Bryant je zabio ruke u prednje džepove. — Ali ne suočavaš se, zar
ne? Tu odluku nisi ti donijela. Nisi odabrala suočiti se s mržnjom i
bijesom. Netko te tjera na to, što samo po sebi znači da nije vrijeme za
to.
Kim je prihvatila što je rekao. Rekao je istinu. Ali odluku je već
donijela.
Pričekao je odgovor na svoje izvorno pitanje.
Odmahnula je glavom. — Odgovor je „ne”.
Uzdahnuo je i odmahnuo joj rukom s kraja prilaza.

141
 Svaka je Bryantova riječ imala smisla. Svatko tko poznaje Alex
savjetovao bi Kim da se drži podalje od nje. Svatko tko poznaje Kim
ustrajao bi na tome.
I da, morala je priznati da ta žena poznaje svaku njezinu slabost.
Ali Kim je morala vjerovati da i ona poznaje Alexine.

142
 TRIDESET I OSMO POGLAVLJE

Povukao se i nestao u sjeni dok je gledao kako njezin kolega

odlazi. Što će on ovdje tako kasno?
Uskoro će dobiti odgovor na svoje pitanje.
Ovaje žena spašavala ljude od vraga koji mu je govorio u glavi.
Mogu te očistiti.
Mogu ti pomoći da zaboraviš.
Mogu te učiniti cijelim.
Mogu ti vratiti tvoj život.
Znao je da nikad neće pobjeći Alexandri Thorne. Možda je nekoć i
mogao. Možda bi imao priliku za bijeg da ga je kuja s druge strane
ceste pokušala spasiti.
Ali vrag ga je podigao i odbacio u stranu kad je to odgovaralo
Alexandri Thorne, a on je to i dopustio. Uvijek će mu dopustiti.
Oduvijek je to dopuštao: od trenutka kad ga je primila za ruku i
nasmiješila se njegovoj duši i obećala mu izbrisati bol.
Naravno, nikad nije to stvarno i namjeravala učiniti. On joj je od
početka bio samo igračka: eksperiment, nešto na čemu je testirala
koliko daleko može ići, koliko dobro može manipulirati ljudima.
Ali neko joj je vrijeme bio vjerovao.
Pretukao je bio čovjeka gotovo nasmrt i tek onda shvatio da to nije
njegov ujak; da nije više u onoj maloj spavaćoj sobi.
Čovjek ga je samo probudio u mraku kako bi ga spasio od noćnih
mora. Ali vražje su riječi bile toliko jake da je on vidio samo jedno lice.
Lice koje je već bio uništio.

143
 Tad je shvatio da nikad neće biti čist. Da nikad neće biti čitav. Da
nikad neće biti spašen.
Vrag je imao druge potencijalne žrtve i kuja preko ceste bila ih je
spasila.
Zašto, jebemu, onda nije spasila i njega?

144
 TRIDESET I DEVETO POGLAVLJE

Kim je uspjela otrgnuti pogled s neobičnog okruglog predmeta na

svojem stolu i zaputila se u glavnu prostoriju krim-odjela.
No i dalje je krajičkom oka mogla vidjeti predmet kad je sjela na
rub pomoćnog stola.
Tko joj ga je ostavio pred ulaznim vratima? Je li to nekakvo
izazivanje? Igra li se Alex s njom? Nitko joj nikad nije ostavio dar pred
vratima.
— Okej, ekipo — rekla je, okrenuvši se prema njima — kao što svi
znate, imamo potencijalno drugu žrtvu.
Kim je prišla ploči na kojoj je zapisala nove informacije čim je
došla, nekoliko minuta nakon šest. Očajnički je htjela spavati, ali u
limbu između sna i jave proganjale su je vizije Alex i njezine majke.
Nije našla put k snu pokraj njih i stoga je povela Barneyja u šetnju
malo nakon četiri ujutro.
— Zove se Maxine Wakeman i potvrđeno je da je narkomanka koja
je već bila na odvikavanju i to neuspješno — rekao je Bryant i vratio je
glasom natrag u postaju. Nije niti shvatila da je prestala govoriti.
— Dvadeset i dvije godine, posvojena — dodala je Kim. — Bryant i
ja razgovarali smo s njezinom posvojiteljicom, žena je nije vidjela već
neko vrijeme. Jutros ćemo razgovarati i s njezinom biološkom majkom.
— Lijepa četvrt — rekla je Stacey dok se na stolici kotrljala prema
Bryantu i pružala mu list papira s adresom.
— Maxineina je majka navodno osoba s televizije — rekla je Kim.
Ime joj nije bilo poznato. — Sudjeluje u jutarnjem programu kao
psihijatrica.
— Geraldine Hali? — pitao je Dawson.

145
 Kimnula je, iznenađena.
— Žena je gleda svaki dan. No, većinom. Kaže da stvarno zna što
govori.
— Hvala, Keve — rekla je Kim.
— Nema nikakvih sličnosti između žrtava — namršteno će Stacey.
Kim je odmahnula glavom. Kao da je već petnaest puta vodila ovaj
razgovor, iako ju je to još mučilo.
Jedan od najvažnijih dijelova istrage uvijek je bilo pronaći
poveznicu, zajedničku crtu koju dijele sve žrtve. Ono što povezuje
naizgled nasumično odabrane žrtve uvijek vodi do motiva. Ta
poveznica može biti neko područje, određeni dio tjelesnog izgleda,
životna dob, prihodi, radno mjesto — stotinu različitih stvari — ali
Kim još nije mogla pronaći makar jednu zajedničku stvar koja povezuje
Deannu Brightman i Maxine Wakeman.
— Stace, što imamo o Brightmanovima? — pitala je Kim.
— Imali ste pravo što se tiče financija — rekla je Stacey. — Prije
dvadeset ijednu godinu na kuću je stavljen polog od šest znamenki.
Godinu dana prije Deanna je u bolnicu otišla u sedmom mjesecu
trudnoće, a kad je izašla iz bolnice, više nije bila trudna.
— Tužba za liječnički nemar? — pitala je Kim.
Stacey je kimnula. — To i ja mislim. Još tražim...
— Ne. Dovoljno je — rekla je Kim. Bilo je to dovoljno pojedinosti.
Osobito ako bi nemar objasnio i zašto par nije imao vlastite djece. —
Nastavi potragu za onim starim Deanninim brojem mobitela.
Nitko ga nije imao: njezina je obitelj nabavila nove mobitele u tih
šest godina otkako joj je taj mobitel bio jedini koji je imala. Činjenica
da je to jedino što nedostaje iz automobila poručivala je Kim da
mobitel nešto znači.
—I želim da se usredotočiš na Jasona Crossa. Želim znati više o
njemu. Laže i počeo se jako povlačiti kad sam navaljivala.
Stacey je zabilježila.

146
 — Keve? — pitala je Kim.
— Ništa, šefice — rekao je. — Razgovarao sam jučer sa svima iz
Saltwellsa. Nitko nije bio u pubu noć prije nego što je Maxine
Wakeman ubijena. Također imam i poduži popis gostiju koji jesu bili
ondje te noći.
— I? — pitala je Kim, trudeći se razabrati kako je mladi detektiv
raspoložen.
— I pozabavit ću se nekima od njih, a imam i fotke Maxine, Deanne
i njezina automobila. Možda nekom budu poznate.
Kimnula je, slažući se.
— Okej, no, znamo da je Maxine Wakeman posvojena, tako da je
sad vrijeme saznati što njezina biološka majka ima reći.

147
 ČETRDESETO POGLAVLJE

Alex se probudila i pogledala krevet nasuprot svojem.

Tanya je sjedila leđima naslonjena na zid, prljavih tenisica preko
ruba kreveta. Kuckala je stopalom o stopalo, pljeskala češljem po dlanu
lijeve ruke dok ju je intenzivno promatrala.
—Jutro — rekla je Alex uz ugodan smiješak.
Netko bi možda bio probdio noć u strahu za vlastiti život dijeleći
ćeliju s najopasnijom ženom u zatvoru.
Tanya je zurila u Alex kao da ova nije ništa rekla.
—Dobro jutro, Tanya — ponovila je Alex.
—Znaš da ću te ozlijedit‘? — pitala ju je Tanya.
Alex se uspravila u krevetu. — Ne, nećeš — rekla je smireno.
Tanya ju je nagradila onim režanjem koje je Alex već bilo tako
dobro poznato.
—Samo ti čekaj...
—Što čekam, Tanya? — pitala je Alex. — Duboko sam spavala
sedam sati, ni metar od tebe. Da si me htjela ubiti, već bih bila mrtva —
rekla je gledajući češalj u Tanyinim rukama.
Alex je sate i sate provela odlučujući koje će metode i tehnike
isprobati na Tanyi jednom kad joj ova dođe u ćeliju.
Hipnoza razgovorom bila joj je najdraža tehnika manipulacije. Ona
je više voljela to zvati „hipnoza potajice”: u osnovi je to bilo umijeće
navođenja ljudi da se predomisle ili vide stvari kako vi želite a da
zapravo ne znaju da utječete na njih.
Sinoć je počela proces. Dok je Tanya spavala, ponavljala joj je da

148
neće ozlijediti Alex. Unatoč Tanyinoj želji da je ozlijedi, ipak je
odabrala da neće jer podsvijest je preuzela kontrolu. Svi izrazi i
terminologija kojima se Alex bila koristila aludirali su na nešto i Tanya
je sad htjela znati o čemu je riječ. Regularna hipnoza svodila se na
izravne sugestije, a hipnoza potajice na neizravne.
Bila je to razlika između „uzmi komad kolača” i „ovaj je kolač tako
ukusan”. Nabacili biste sugestiju kako bi osoba sama donijela odluku
uzeti komad kolača.
— Odabrala sam te iz više razloga, uključujući i tvoju inteligenciju.
Nisi glupa. Zanima te što smjeram. I trebalo bi.
— Kujo, što radiš? — pitala je Tanya sumnjičavo.
— O, Tanya, ne igram se, bez brige! — odvratila je Alex, češljajući
se. — Znam sve o tebi.
— Kurca ti znaš...
— Tanya, sve znam. Znam da ti je majka umrla kad ti je bilo
dvanaest. Znam da si se nogama i rukama upirala ostati s
desetogodišnjom sestrom, da si čak i ostala u sustavu iako nije bilo
izgleda da vas obje posvoje. Znam da si štitila Tinu od svega od čega si
mogla. A kad si bila dovoljno stara za to, napustila si sustav skrbi i
nastavila je štititi. Ali nisi je mogla zaštititi od svega, je li tako?
Prestala je češljem pljeskati po dlanu. Lijeva joj se šaka zatvorila
oko zubaca, zglobovi pobijelili.
— Tanya, koliko ju je muškaraca silovalo te noći?
Tanya je šutjela.
— Trojica, je li tako? I svu ste ih trojicu ubile, zar ne?
Tanya je i dalje zurila u nju, pogleda punog mržnje.
Alex je nakrivila glavu. — Koja od vas bi im odrezala penis prije
nego biste ih ubile?
Nije dobila odgovor, ali Alex ga nije niti trebala. Bilo joj je dovoljno
što su i Tanya i njezina sestra Tina bile jednako opake.
—Jeste li ikad saznale koji od njih je otac tvojeg nećaka Kaija?

149
 I eto bombe. Sam spomen tog imena sve je promijenio. Dvije Tanyi
najdragocjenije stvari u životu bile su sestra i nećak i sad su bili dio
razgovora. Nije više bila samo riječ o Tanyi.
Alex je čekala odgovor. Naboj u zraku sad se promijenio. Ako će
Tanya ikad nasrnuti na nju, to će biti sada.
Bijes zbog svega što su njih dvije doživjele plesao joj je u očima.
Rukom je još čvrsto stezala češalj.
Alex se nasmiješila.
— Tako da znam sve, Tanya, ali najvažnije je što znam su morali
razdvojiti tebe i sestru. Ah ti si još u kontaktu s njom.
I to je bio ključan dio njezina plana.

150
 ČETRDESET I PRVO POGLAVLJE

—Nego, čemu stolni ukras? — pitao je Bryant kad su skrenuli

prema Clent Hillsu.
Trebala je znati da će opaziti kaktus u njezinu uredu.
Drugi bi stol uredili tako da ih radno mjesto podsjeća više na dom.
Fotografije, ukrasi, plastične motivacijske poruke. Vidjela je već svašta
što nije baš razumjela. Kao da ljude treba podsjetiti tko su kako bi
preživjeli dan. Da ona na posao donese podsjetnike na svoj dom, bili bi
to križni odvijač, pseća igračka i... nije joj ništa više padalo na pamet. A
to joj nije smetalo.
— Našla sam ga pred vratima — objasnila je. Bilo je jednostavnije
ponijeti ga na posao umjesto da se vraća u kuću.
— Mislim, pristaje, ako me kužite. Malo ste...
— Bryante, da nisi dovršio tu misao — upozorila ga je pa shvatila.
— Od Gemme je — rekla je.
— Tko je, pobogu, Gemma?
Kim mu je ukratko prenijela sve što se dogodilo kad se vratila kući
s mjesta ubojstva Deanne Brightman.
— Kao muhe na med — rekao je usporivši kad su prišli adresi u
Ulici Middlefield u Hagleyju.
Nije joj baš bilo ugodno što se vratila na stari Alexin teren, niti je
mogla umaknuti tjeskobi zbog činjenice da su ženin dom i ordinacija
bili samo kilometar i pol od mjesta na kojem se Kim upravo nalazila.
Odgurnula je te misli i usredotočila se na kuću pred sobom. Bila je
to nedvojbeno najveća i najluksuznija kuća koju su dosad posjetili.
— I ponovno svraćamo kod ubogih stanovnika okruga Black

151
Country — rekao je Bryant.
Visoki je zid okruživao imanje, a ulazilo se kroz dvostruka vrata
omeđena ciglenim stupovima visokim dva metra.
Bryant je prišao ulaznim vratima i obratio se interkomu na zidu.
Obitelj je već znala za smrt Maxine Wakeman i odmah su otvorili.
Kuća je bila bijela i Kim je izbrojila jedanaest prozora na katu.
Lijevo od kuće bila je poveća garaža.
Zvono na vratima odzvanjalo je zdanjem.
Trebalo je gotovo minutu i pol da začuju kuckanje peta po
popločanom podu. Kim je nagađala da treba neko vrijeme da se dođe
do vrata s drugog kraja kuće.
Vrata su se naposljetku otvorila i pred njima se pojavila žena u
ranim šezdesetima koja se svim silama trudila ne izgledati tako. Usne
su joj bile napumpane, koža na licu kirurški zategnuta. Kim je
podsjetila na jesensko lišće koje je sinoć vidjela u šumi; pri kraju ali i
dalje poseže za posljednjim tracima sunca.
No godine su joj se jasno ocrtavale u koži vrata, naboranoj poput
prstenova nekog debla.
Ženino je lice bilo privlačno, ali s mrvicu previše šminke. Ruž je
bio malo previše crven. Mornarski plave hlače i bluza cvjetnog uzorka
pokrivale su sitno tijelo.
Tri su tanke zlatne narukvice zveckale na lijevom zapešću.
Kim je uočila njezino oholo držanje dok ih je Bryant predstavljao
ženi.
Ovo nije bila Maxineina majka, ali bila joj je netko i nešto.
Žena je pružila ruku. — Amelia Trent. Geraldineina majka.
Kim je čula da je spomenula kćer, ali ne i unuku.
Bryant joj je izrazio sućut dok su ulazili u predvorje.
Žena je jedva kimnula pa pokazala na pod.
— O, molim vas, pazite na tu pločicu ondje! Upravo smo je

152
zamijenili. Morali su nam je dostaviti iz Milana.
U predvorje je moglo stati cijelo Kimino prizemlje, a i još bi bilo
mjesta.
Stube su spiralno vodile na kat, do unutarnjeg balkona.
— Iz Marseillesa — rekla je vidjevši da Kim gleda luster.
— Gospođo Trent, možemo li razgovarati s vašom kćeri? — pitala
je Kim. Nisu došli na vođeni obilazak.
— Naravno — odvratila je ova hladno i krenula lijevo od stuba.
— Nisam znao da se psihiće s televizije ovako dobro plaća —
promrmljao je Bryant dok su prolazili kroz vrlo svečano namještenu
blagovaonicu pod staklenim stropom koji je naizgled označavao
središte kuće.
Kim je bilo jasno na što Bryant misli.
— Neeta, gdje si? — zazvala je Amalia. Nije bilo odgovora.
Okrenula se i zakolutala očima. — Nova je, još se izgubi u kući.
Amelia ih je povela u udobno namješten salon. Sag krem boje bio
je u kontrastu s čvrstim podom od orahovine. Dva kožna naslonjača
boje karamele bili su postavljeni pod pravim kutom prema
mramornom kaminu. Bila je to prostorija u koju biste se zavukli kad je
vani mračno i hladno.
Geraldine Hali stajala je pred prozorom, naslonjena na zid. Druga
je žena sjedila u naslonjaču bliže zidu, naslonjena na jastuke. Lijeva joj
je noga bila u gipsu od bedra do gležnja.
Geraldine Hali bila je mršavija nego što je izgledala u onoj emisiji
koju je Kim gledala sinoć. Puno mršavija.
Udovi su joj bili dugi i vretenasti, a lice privlačno no upalo i
naizgled krive veličine za tijelo.
Oči su joj bile crvene i držala je rupčić.
— Moja kći, Geraldine Hill — rekla je Amelia kao da predstavlja
govornika za svečanom večerom. — I njezina prijateljica Belinda
Hughes.

153
 Geraldine je prišla naslonjaču i položila dlan ženi na rame.
— Ovo je Belinda, moja partnerica.
Kim je kimnula, a žena joj se nasmiješila.
Amelijinim je licem na trenutak zaplesala ozlojeđenost pa se
sakrila smiješkom prihvaćanja.
— Uskoro supruga — dodala je Belinda, posežući prema ruci svoje
partnerice.
Kim nije mogla ne uočiti da se Amelijin pogled zadržao na toj ruci
na ramenu.
— Došle smo zbog Maxine — rekla je Kim i sjela.
Geraldineine su oči odmah još više pocrvenjele dok je micala ruku
ispod Belindine kako bi izvadila rupčić iz džepa. Sjela je na rub
naslonjača.
— Naravno da jeste — rekla je Amelia baš kako se u dovratku
pojavila žena u ranim dvadesetima. — Neeta, gdje si bila? — pitala je
ledenim glasom.
— U gostinskom krilu...
— Nema veze. Molim te, ponudi goste nečim za osvježenje.
Kim je podigla ruku kako bi odbila ponudu.
— Kavu — bijelu, dva šećera, molim vas — rekao je Bryant,
smiješeći se djevojci.
— I meni — rekla je Geraldine dok je Belinda vrtjela glavom.
— Ccc, zeleni čaj za moju kćer — ubacila se Amelia, desnom rukom
tjerajući mladu ženu iz prostorije.
Geraldine je zaustila pa zatvorila usta.
— Koliko ste dugo već bili u kontaktu s Maxine? — pitala je Kim.
— Četiri godine — odvratila je Geraldine. — Bilo joj je osamnaest,
bila je puna bijesa.
— I droga — ubacila se Amelia.

154
 Kim ju je ignorirala.
— I kako je to prošlo? — pitala je.
Geraldine se tužno smiješila. — Da budem iskrena, ne baš dobro.
Iznenadilo me kad mi je bila banula na vrata. Nisam bila baš ljubazna...
— Razumljivo — Amelia će namršteno. — Posvojenje bi trebalo
značiti...
— O, oprostite što prekidam — rekla je Belinda premjestivši nogu.
— Moram na zahod, a štake... Amelia, možete li...?
Amelia je ružno pogledala svoju buduću snahu pa zakoračila
naprijed i pružila joj ruku.
Belinda je znalački pogledala svoju partnericu pa odšepala, držeći
se za staričinu nadlakticu.
— Molim vas, nastavite! — rekla je Kim.
— Trebalo nam je — rekla je Geraldine — da se oporavimo od toga
prvog posjeta. — Zvučala je iskreno. — Ni ona ni ja nismo baš znale
kako se ponašati, ali ipak smo na kraju otkrile kako komunicirati. Da
budem iskrena, nismo razgovarale kao majka i kći jer Maxine je imala
majku. Ali jesmo se zbližile.
— Unatoč drogi? — pitala je Kim.
— Možda i zbog droge — odvratilaje Geraldine.
Kim je čekala da objasni.
— Vidite, ja sam u tinedjžerskoj dobi imala problema s alkoholom.
Razumijem ovisnost.
— Pokušali ste joj pomoći? — pitao je Bryant.
— Naravno. Možda nisam imala odnos s njom kakav bi imala jedna
majka, ali svakako sam imala majčinske nagone.
Kim si nije mogla pomoći; začudile bi je složenosti ljudskih
odnosa. Osobito veza između majke i kćeri. Geraldineina se veza s
vlastitom majkom doimala jednako složenom.
Njezin je odnos s majkom bio iznimka. Tu nije bilo ničeg

155
 —Je li vam se Maxine doimala uznemirenom? — pitala je Kim.
— Uvijek je bila takva. Bilo je samo pitanje do koje mjere. U nekim
je pogledima bila vrlo mlada za svoje godine.
—Je li ikad spominjala da ima problem s kime, rekla da se osjeća
ugroženom? — pitala je Kim.
Geraldine je nakratko razmislila prije nego što je odgovorila.
— Inspektorice, bila je narkomanka. Većinu je dana provodila
uvjerena da je svijet ima na zubu.
— Netko posebno? — navaljivala je Kim. — Netko tko joj je htio
nauditi? Neprijatelji?
Geraldine je odmahnula glavom. — Nije mi spominjala ništa
takvog. Ne znam je li spomenula nešto kod kuće.
— Majka je nije vidjela već neko vrijeme — ubacio se Bryant.
Geraldine se nije niti trznula na spomen druge osobe kao majke.
Kim se morala diviti ženinoj sposobnosti prihvaćanja činjenice da nije
zaslužila tu titulu.
Nije bila nimalo ogorčena što je druga žena preuzela tu ulogu.
— Nije bila kod mene, nažalost. Da jest, nagovarala bih je da joj se
javi. Znate, Maxine vam je to znala raditi; u početku nas je pokušavala
međusobno suprotstaviti, došla bi k meni kad bi imala probleme doma,
išla bi doma kad bi imala probleme ovdje.
— Koliko se puta pokušala skinuti s droge? — pitala je Kim.
Geraldine je obrisala suze. — Previše, ne znam više broj. Katkad bi
ostala u klinici samo dan ili dva. Katkad bi pokušala ostati nekoliko
tjedana, a jedanput ili dvaput je čak zamalo završila program.
— I nastavili ste se truditi s njom? — pitao je Bryant u nevjerici.
— Naravno. Treba samo jedanput upaliti.
Kim je taj pogled smatrala malo prejednostavnim. Neeta se
pojavila s pladnjem i spustila ga na drveni stolić za kavu.
Geraldine joj je zahvalila.

156
 — Kad ste je posljednji put vidjeli?
— Prije sedam tjedana — rekla je i spustila pogled.
Kim je odmah osjetila tugu kojom je žena zračila. Znala je koliko
tjedana, a vjerojatno i koliko dana i možda čak i sati.
— Posvađale smo se — prošaptala je Geraldine ne podižući pogled.
— U vezi s čim?
Geraldine je zadrhtala i boja joj je preplavila obraze.
— Molim vas, trebamo znati — blago će Kim.
Geraldine je posegnula za šalicom na pladnju. Ako je Bryant i
uočio da je uzela njegovu, nije to spomenuo.
— Maxine me pitala sramim li je se.
— I što ste rekli? — pitala je Kim suosjećajno.
Geraldine je odmahnula glavom. — Nikako. Ali htjela je znati zašto
još nije upoznala nikog od mojih prijatelja. Htjela je posjetiti me u
studiju.
Razumljivo, pomislila je Kim.
— Odbila sam je i posvađale smo se, jako. Mislila sam da si samo
obje dajemo oduška, ali onda se nismo tjednima čule.
— Zašto ste je odbili? — pitala je Kim.
— Teško je objasniti, inspektorice, ali nema nikakve veze sa
sramom.
— Naštetilo bi vašem ugledu? — pitala je Kim.
Geraldine se ironično nasmiješila. — Ne, to druge muči puno više
nego mene. Riječ je o zavaravanju. O objašnjavanju prijateljima i
kolegama zašto ste im rekli da nemate djece. Mislila sam da je nikad
više u životu neću vidjeti i tako sam i živjela. Bila je tu — rekla je
pokazujući na prsa — ali nisam niti sanjala da ću je ikad sresti. Dijete
sam imala u srcu, ali ne i u glavi. Odrekla sam se tog prava čim sam
potpisala papire i dala je na posvojenje.
Bilo je u ovoj ženi integriteta koji je Kim poštovala.

157
 Geraldine je progutala knedlu. — Drago mi je što smo se pomirile
prije... prije nego što...
— Vidjele ste se ponovno?
Geraldine je odmahnula glavom. — Ne. Nismo se vidjele, ali
naposljetku se javila kad sam je nazvala. Uspjela sam joj objasniti, reći
joj što sam odlučila. Vrijeme koje je odabrala...
— Kakva odluka? — pitala je Kim.
Geraldine je otpila gutljaj kave i vratila šalicu na pladanj kad su svi
čuli kako se Belinda nakašljava u hodniku.
— Da, inspektorice. Odlučila sam bila javno priznati da imam kćer.

158
 ČETRDESET I DRUGO POGLAVLJE

—Ovo je bilo zanimljivo — rekao je Bryant na putu do automobila.

— Geraldine je mlada za četrdeset i četiri, zar ne?
— Čudna je tu neka dinamika — složila se. — Ta žena jako voli
kontrolu.
— Hajde, šefice, niste toliko užasni — rekao je uz smiješak.
Podigla je obrvu.
Nastavio je: — Nije joj čak ni kavu dopustila pa je morala ukrasti
moju.
— Bryante, teško da je ukrala, a i odrasla je žena u vlastitom domu.
Mislim da u tom slučaju smije.
— Dajte, šefice! Obiteljski su odnosi malo složeniji od toga.
— A i psihijatrica je. Prilično sam sigurna da bi to već bilo uočeno
tijekom izobrazbe. Baš kao i koji je najbrži, najčišći, najučinkovitiji
način da se nekoga ubode.
— Ne mislite valjda...?
— Gle, i psihijatri su liječnici. Svi prođu istu medicinsku izobrazbu
prije nego što odluče što će specijalizirati.
— Ali majka joj je.
Kim je vezala pojas. — Majke ubijaju djecu.
Bryant je zaustio pa mudro zatvorio usta. Pogledao ju je.—Da, ali
teško da je...
— Da se nisi usudio reći da ti ne izgleda kao ubojica. Vidi Teda
Bundyja. Pola ga je zatvorskih stražara i policajaca obožavalo.

159
 Kimnuo je, priznajući da ima pravo.
— Majka je, pak, svoja priča...
Kim se slagala s tim. Bilo je sasvim jasno da pokušava umaknuti
starenju i to koristeći se kćerinim novcem.
I opet, to se nije nje ticalo. Izvadila je mobitel i nazvala Stacey.
— Šefice? — pitala je ova.
— Reci Dawsonu da nitko nije znao gdje je Maxine bila posljednjih
nekoliko tjedana života. Trebamo saznati gdje je bila i s kime. Nijedna
ni druga majka nisu je bile vidjele u tom razdoblju. — Oklijevala je. — I
vidi što možeš saznati o Geraldineinu ugovoru. Želim znati ima li kakvu
klauzulu vezanu za skandale.
— Može, šefice — rekla je Stacey prije nego što je Kim završila
poziv.
— Kamo ćemo? — pitao je Bryant dok su se drvena vrata zatvarala
za njima.
— Prema Wombourneu — rekla je.
Htjela je ponovno razgovarati s Jasonom Crossom. Lagao je u vezi
s nečim, toliko je znala. No ne još i u vezi s čim točno.
Njegov obrambeni stav bio je poziv na uzbunu.
Došao je trenutak saznati što će se dogoditi kad ga bude gurnula
preko ruba strpljenja.

160
 ČETRDESET I TREĆE POGLAVLJE

Alex je nijemo stajala u redu za večeru. U ponudi je bila mesna

pita, iako se bezukusni pire-krumpir i prekuhano mljeveno meso teško
moglo zvati pitom. Grašak je bio poput metaka, a umak gust i uljast.
Kao i obično, pojest će koliko treba da preživi.
Isprva je bila pokušala prevariti svoje okusne pupoljke
zamišljajući oštrige i jastoge kojima se bila redovito gostila. Zamišljala
je čak i slasne tortilje iz meksičkog restorana niz cestu od njezina
viktorijanskog doma u Hagleyju.
Nažalost, okusne joj se pupoljke nije dalo lako zavarati i stoga je
privremeno bila prisiljena odustati od uživanja u hrani.
S hranom na pladnju potražila je pogledom mjesto podalje od
drugih ljudi.
Kao i svaki put tijekom jela, nekoliko se glava okrenulo prema njoj.
Neke su žene bile samo znatiželjne. Nije bila kao drugi zatvorenici, što
su znali i ona i svi ostali.
Neke bi žene, pak, pokušale uhvatiti njezin pogled i dati joj očima
znak neka sjedne s njima.
Nije je to zanimalo.
Ljudi su bili skloni pripadanju skupinama jer im je bilo ugodnije
kao dijelu kolektiva. Pojedince su privlačili drugi pojedinci sličnih
interesa i razmišljanja, a kako bi stekli snagu u brojevima.
Ona nije bila takva.
Nije to bilo jedino prema čemu se razlikovala od ostalih. Bila je
nadmoćna i znala je to. Njezina je inteligencija bila veća od
kombinirane inteligencije svih klika zajedno.

161
 Naravno da su svi htjeli da ona postane dio baš njihova malog
kruga. Svakom bi društvu Alex bila vrijedan dodatak. Ali dok bi ona
mogla svašta učiniti za njih, oni za nju nisu mogli učiniti ništa.
Identificirala je bila ljude koji bi joj mogli biti korisni. Svi su ostali
biti nebitni, samo statisti u njezinu filmu, ljudi plaćeni da budu
anonimni dijelovi gomile.
Nakon što je identificirala tko joj može biti koristan dala si je truda
razumjeti njihove slabosti i iskoristiti njihove ranjivosti.
Naravno, zatvor joj jest donekle ograničio maštu, ali to je samo
značilo potrebu za višom razinom kreativnosti, iako joj se plan počeo
uobličavati u mislima još u trenutku kad su je u lisičinama odveli s
obale kanala.
I oduvijek je znala da će njezin plan uključivati inspektoricu Kim
Stone.
Alex je od njihova prvog susreta znala da su im budućnosti
isprepletene.
Vidjela je tamu i mržnju koji se kriju u detektivki. Vidjela je bijes
koji je vječno plamtio u dubinama njezina pogleda. Neprotumačivi
izraz lica koji nikome nije želio dobrodošlicu.
Njezina je oštroumnost bila poput svjetionika i Alex je uživala u
izazovu sukoba s njom. U nanošenju poraza detektivki.
Igrale su igru, napadale i plesale i naposljetku fizički nasrnule
jedna na drugu. I Kim možda jest pobijedila u toj prvoj bitki, ali rat je
bio tek u začecima.
Baš kako je Alex razumjela njezine prednosti, tako je i bila svjesna
njezinih nedostataka, slabosti kojih se Kim Stone neće nikada riješiti.
Njezina je bol bila toliko duboko ukorijenjena u prošlosti da se nalazila
u samoj njezinoj srži. Držala ju je zapravo na okupu.
Odbijala je suočiti se s tim problemima, zbog čega ih se nije mogla
riješiti, a što je Alex sasvim odgovaralo. Trebao joj je taj otrov u Kim:
morat će doći do njega, probiti branu i pustiti ga da poteče, da izjede
osobu koja detektivka jest.

162
 Alex je već toliko puta sanjala njihov prvi susret u kojem je Kim
nije nimalo razočarala. Alex si je sad dopustila iskren smiješak.
Imala je sad zdrav kilogram, dva više nego prije i to je bila jedina
razlika. Crna kosa bila joj je još kratka i neuredna, uokvirujući lice koje
je privlačnije nego što će vlasnica ikad znati. Žena je odbijala išta na
sebi mrvicu istaknuti šminkom, što ju je samo činilo još privlačnijom.
Čvrsta, četvrtasta čeljust mogla je biti maskulina, ali nije bila, samo je
pridavala intrigantnosti njezina zanimljivog lica.
Ponašanje joj se nije promijenilo, osim jedne bitne sitnice: bila je
na oprezu, zbog čega je Alex osjetila toplinu ondje gdje joj je srce
trebalo biti. Oprez je značio da Kim zna da se treba bojati nečega, da su
njezine ranjivosti izložene. Da je Kim bila samouvjerena u vlastitu
obranu, ne bi bila na oprezu.
Alex se stoti put zapitala koliko je onog dana na obali kanala bila
blizu uništavanja Kimina zdravog razuma.
I kao i svaka druga krasta, i ova bi prokrvarila ako se previše čačka
po njoj.
Alex je slasne misli o Kim zadržala u svojem omiljenom dijelu uma
kad je ugledala Tanyu na kraju reda za večeru.
Njezine su kompanjonke bile na uobičajenom mjestu, zauzimajući
cijeli stol na krajnjem lijevom kraju kantine. U sredini je bilo ostavljeno
slobodno mjesto za vođu.
Alex je sjela najviše desno što je mogla, okružena praznim
stolicama.
Kad Tanya dobije hranu, morat će odlučiti hoće li skrenuti lijevo ili
desno.
Alex je pogledala svoj tanjur. Nije trebala gledati što se događa.
Znala je da će Tanya skrenuti desno.
Uzela je zalogaj i njezina je cimerica baš tad sjela nasuprot njoj.
— Zašto mi se motaš oko sestre? — pitala je, izbacivši iz sebe ono
što ju je cijelog jutra mučilo.

163
 Nađi slabost, kontroliraj marionetu, pomislila je Alex! Ako će joj
plan uroditi plodom, mora se oslanjati na poznavanje ljudskog
ponašanja, iako jest tu i tamo voljela biti iznenađena.
Što da je Tanya odlučila skrenuti lijevo, sjesti sa svojim
prijateljicama? Alex bi bila prisiljena naći neki drugi način, bila bi
suočena s izazovom.
Nažalost i na sreću, na ovome mjestu nije bilo nikoga tko bi joj bio
izazov.
Jedna noć u Tanyinu društvu nije bila dovoljna da Alex usavrši bilo
koju od tehnika manipulacije njome. Znala je od početka da je tako.
Ako će ovaj pijun biti dio njezine partije, Alex će morati posegnuti za
izravnim prijetnjama.
— Želim da tvoja sestra učini nešto za mene — rekla je Alex.
Tanya je odmahnula glavom. — Kujo, sa mnom imaš posla! Nju
pusti na miru!
Alex je odmahnula glavom. — Ne mogu. Ti nisi na pravome
mjestu. Treba mi tvoja sestra.
— Ne, kujo, moja sestra neće radit‘ niš' ni za koga. Ona ti služi
kaznu, ne radi zbrku, pa ide na slobodu.
Naravno, pomislila je Alex. Služi svih dvadeset i tri godine kazne.
— Hoće — smireno će Alex. — Učinit će upravo što želim od nje i,
štoviše, ti ćeš joj prenijeti upute.
Nema boljeg od toga kad te navodi i potiče starija sestra koju voliš
i kojoj vjeruješ. Bio je to vrlo bitan dio plana.
Tanya je uzela pladanj u ruke i odgurnula stolicu unatrag.
— Kujo, ne slušaš ti mene! Sestra neće dizati frku, pa će izaći iz
zatvora i vratiti se sinu.
Alex se nasmiješila. — A gdje ti je nećak u ovom trenutku, Tanya?
Pitam se je li na sigurnom.
Tanyine su oči zasjale od bijesa kad je shvatila što joj Alex
poručuje.
— Hajde, Tanya — poticala ju je. — Nazovi i saznaj!

164
 ČETRDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Dok su prilazili, Kim je uočila da pred kućom u Wombourneu

nema službenog kombija.
Na njegovu je mjestu bio nov novcati Golf GTI. Personalizirana
tablica na kojoj je pisalo JAC 247 poručivala je da je riječ o osobnom
vozilu Jasona Crossa. Kim je unatoč sebi stekla dojam da on samom
sebi malo previše ugađa za sretnog obiteljskog čovjeka.
Ulazna su vrata ovaj put bila zatvorena, ali iz stražnjeg je dijela
kuće dopirao prigušeni zvuk radija.
Kim je skrenula za ugao kuće pa zastala pogledati kroz kuhinjski
prozor.
Kao da ju je osjetio, podigao je pogled s uputa koje je proučavao,
vidljivo nezadovoljan njezinom prisutnošću. Pogledao je vrata,
zakoračio prema njima.
Nisi ti dovoljno brz, pomislila je Kim dok je ulazila u nered koji se
doimao identičnim kao dan prije.
—Dobro jutro, gospodine Cross! — rekla je ugodnim glasom. —
Lijepo vas je ponovno vidjeti.
Strijeljao ju je pogledom. — Mislim da sam jučer jasno rekao što
mislim — rekao je vadeći mobitel.
— Gospodine Cross, slobodno nazovite odvjetnika. Iznimno ste
mirni za nekog tko nije ništa učinio i nema što skrivati. — Jučer smo
došli na običan razgovor i to je moglo tako i ostati. Ali vi ste bili vrlo
neprijateljski raspoloženi i čak ste nam se drznuli lagati. — Bacila je
pogled ulijevo. — A Bryant ne voli kad mu se vrijeđa inteligenciju. Od
toga postane samo još uporniji, ako me kužite.
— Nisam vam lagao — rekao je s mobitelom u rukama.

165
 — Lagali ste — samouvjereno je odvratila. — I to me zabrinjava.
— A u vezi s čim sam vam to lagao? — pitao je, odloživši mobitel
na neotvorenu kutiju.
— Gospodine Cross, spavali ste s Deannom. To meni nimalo ne
smeta, ali smeta mi razlog za laganje. — Zastala je. — Bryant se zapitao
što još skrivate, a kad on počne kopati...
— Okej, samo jedanput — rekao je nevoljko.
I bod za moj špurijus, pomislila je Kim sad kad je napokon priznao.
Nije ništa rekla, a on je pustio da se tišina rastegne kroz još
nekoliko sekundi.
— Kunem vam se. Samo jedanput — ponovio je.
Kim je još šutjela. Tišina je zahtijevala da netko nešto kaže, a ona
neće biti ta. Nije bilo moguće da ga nakon takvog priznanja ne prisili da
joj otkrije pojedinosti.
Teško je uzdahnuo. — Dogodilo se dok sam vadio stare elemente
iz kuhinje. Sudoper je curio i bio sam sav mokar od prljave vode i
otpada. Deanna je inzistirala da odem na kat i skinem odjeću sa sebe
dok mi ona traži nešto muževo što bih mogao odjenuti.
— Skidao sam se baš kad je ušla u sobu i samo smo se gledali. —
Odmahnuo je glavom. — I ne sjećam se kako se dogodilo, ali bio je taj
jedan trenutak i onda sljedeći i onda smo...
Kim je još šutjela. Htjela je sve čuti.
— Poslije smo oboje znali da je to bila pogreška. Nije htjela da joj
muž sazna. Više mi je puta rekla da ga voli. Ja sam se otuširao i dotad
mi je odjeća bila i oprana i suha. Nisam nakon toga više vidio Deannu.
Izbjegavala me sve dok nisam obavio posao, a onda je njezin muž
riješio plaćanje.
Kim se pitala uviđa li on koliko je to što je upravo rekao bilo
gnjusno. Mitchell Brightman dobio je zadatak platiti čovjeku koji mu je
spavao sa suprugom.
— Nisam ja uvjerena da je bilo samo jedanput — naposljetku će

166
Kim. — Znam da će se ispostaviti da je ono u autu vaša kosa.
Slegnuo je. — Nemam vam što reći. Valjda je bila na njezinoj odjeći
ili nečemu, ali kunem se da je bilo samo jedanput.
Gledala ga je dugo prije nego što se okrenula prema Bryantu.
— Zadovoljan?
Kolega je podigao obrvu. — Zasad — rekao je.
Olakšanje na licu Jasona Crossa navelo je Kim da se zapita hoće li
potrčati preko kuhinje i zagrliti Bryanta zbog tih dviju riječi.
— U redu, gospodine Cross, hvala vam na vremenu i nemojte ići
predaleko za slučaj da ponovno budemo trebali razgovarati s vama.
Nestalo je olakšanja s njegova lica.
Kim je izašla iz kuhinje, krenula prema automobilu.
— Znate da nam nije rekao cijelu istinu? — pitao je Bryant.
— Naravno da nije — uvrijeđeno će Kim. — Ali da smo navaljivali,
samo bismo završili s odvjetnikom koji nam ne bi dao ni blizu njemu
bez potvrde da je to njegov DNK.
— Isuse, šefice, ovo je baš bilo suptilno za vas nakon onog
razgovora s njim jučer.
Nije bilo ničeg suptilnog u njezinu pristupu Jasonu Crossu. Skrivao
je više nego što je dijelio s njima. Tijekom jučerašnjeg razgovora
obratila je bila pozornost na njegovo držanje i ponašanje. Istezanje
vrata ga je otkrivalo. Kad bi mu bilo neugodno blago bi podigao bradu
svakih nekoliko sekundi, kao da pokušava pročistiti grlo.
Da je priznao istinu, prestao bi istezati vrat jer ne bi više ništa
skrivao. Ali nije prestao. Svakih je nekoliko sekundi bio podizao bradu.
Ne, nije tu bilo ničeg suptilnog.
Bitno je sad sve uredno posložiti, razmišljala je Kim kad joj se
mobitel oglasio.
— Stace? —pitala je javivši se.
S druge je strane linije bilo oklijevanja koje joj je izazvalo

167
napetost.
— Stace? — ponovila je.
— Šefice, trebali biste natrag u postaju.
— Što je bilo? — pitala je pogledavši Bryanta. U glasu detektivke
pozornice bilo je primjese užasa koji joj se nije sviđao.
— Izašlo je popodnevno izdanje Dudley Stara. I mislim da vam se
neće nimalo svidjeti.
Kim je zaklopila oči, predosjećajući poveće sranje.
Sranje za koje je bila poprilično sigurna odakle potječe.

168
 ČETRDESET I PETO POGLAVLJE

Alex je stajala u dovratku kad je čula korake niz hodnik. Na prste

je brojila unatrag.
Tri, dva, jedan.
— Kujo, bolje reci gdje! — ljutito će Tanya dok je grabila Alex za
vrat i gurala je unatrag.
Alex je zastenjala kad je leđima udarila u ormar. Dovraga,
pomislila je kad su joj oči zasuzile. Mislila je da su prevladale ovo.
Bijes koji je prije vidjela u Tanyi nije bio ništa prema ovom gnjevu
koji je sad osjećala u ruci koja joj je stezala vrat.
— Pusti me ili će umrijeti — procijedila je Alex.
Ruka je popustila stisak, ali nije se maknula s njezina vrata.
— Ako joj samo dlaka s glave bude falila, kunem se da ću...
— Pusti me i razgovarat ćemo — rekla je Alex. — I reći ću ti gdje
je.
Ruka joj je pustila vrat.
— Tanya, smiri se — naložila joj je Alex trljajući vrat. — Neće joj
biti ništa dokle god ti budeš radila što ti kažem. A sad sjedni i
porazgovarajmo o ovom smireno.
Tanya je napravila dva koraka unatrag.
— Smiri se ti, luđakinjo jebena! Otela si mi nećaka i da se ja sad
smirim. Teta će mi podivljati.
—Je li već zvala policiju?
— Naravno da je zvala jebenu...

169
 — I rekla si joj da im kaže da ne trebaju intervenirati, baš kako
sam ti rekla?
Žena je oklijevala. — Da, ali bolje ti je da...
— Tanya, sjedni! — naložila joj je Alex dok je i sama sjedala. Nije
namjeravala razgovarati s njom dok stoje. Ako budu sjedile, Alex će
barem imati priliku vidjeti pokret ako ova bude odlučila ponovno
napasti.
Tanya je sjela.
— Nema razloga da ti se nećaku išta loše dogodi. Vodit će brigu o
njemu i vratiti ga doma za jedan sat. Tanya, ovo je samo demonstracija.
Želim da razumiješ za što sam sposobna.
— Poslat ćeš ga natrag doma?
Alex je oklijevala. Nije se bavila otimanjem djece. Ovo je samo bila
pokazivanje moći i potvrda da je ona ta koja ima moć.
Imala je dojam da je dokazala poentu i da se sad mogu pozabaviti
bitnim.
— Preko koga komuniciraš sa sestrom? — pitala je.
— Kujo, kažem ti, samo jedna dlaka nek‘ mu fali...
Zar se ova žena stvarno nije mogla kontrolirati? Alex nije bilo
jasno zašto Tanya još pokušava ostvariti prednost u ovoj situaciji.
— Gle, Tanya, moraš shvatiti da moja inteligencija osigurava da ću
dobiti sve što želim. Pokazala sam ti da čak i u zatvoru mogu
organizirati otmicu tvojeg nećaka. Što brže prihvatiš da ja kontroliram
ovu situaciju, to bolje i za tebe i za nećaka. Možda mu je danas lijepo,
ali sljedeći put...
— Moj rođak Jenson posjećuje i mene i sestru — rekla je ova tiho.
Super, pomislila je Alex. Žena joj se obraćala povjerljivo kako ih
stražari ne bi čuli.
— Moraš reći rođaku da te dođe posjetiti i onda on mora prenijeti
poruku tvojoj sestri. Poruka je ime — rekla je Alex.

170
— Ime čega? — pitala je Tanya.
Alex si je dopustila osmijeh.
— Ime osobe koju će tvoja sestra ubiti.

171
 ČETRDESET I ŠESTO POGLAVLJE

— Keve, koji kurac izvodiš? — vrištala je Kim na mladog detektiva.

Dawson je parkirao kad i ona i Bryant, nakon što je bila Stacey
naložila da ga nazove. Ova joj je zatim uzvratila poziv i pročitala joj
tekst od riječi do riječi.
Članak nije bio poziv očevicima da se jave policiji, iako je to stajalo
između redaka u tekstu u pokušajima da se Deanne i Maxine poveže s
raspačavanjima droge koja su pošla po krivu. Pisalo je da je lokacija na
kojoj je pronađen Deannin automobil poznato „leglo narkomana”.
Preko cijele su se stranice ponavljale pojedinosti Deannina umorstva,
praćene naslovima o prostituciji i zlouporabi droge. I tko je, dovraga,
taj neki Bubba?
Kad je Stacey završila s čitanjem, Kimje bila samo jako ljutita, ali
kad je ugledala Dawsona, počela je kiptjeti od byesa.
Bryant je krenuo na kat, a ona je Dawsona odvela do udaljenog
ruba parkirališta.
S rukama na bokovima čekala je odgovor.
— Pitao si da li da objavimo javni poziv očevicima i odgovorila sam
ti niječno. Sjećaš se, je li tako? Kad sam rekla ne? — bjesnila je.
Dawson je bio zauzet gledanjem u tlo i žvakanjem unutarnje
strane usne.
— Misliš li da će ijedna od ožalošćenih obitelji dobiti nešto korisno
nakon tog smeća od članka? Konotacije koje su im prilijepili ostat će...
— Trebao je to biti poziv očevicima — rekao je jadno.
— O pa to će svakako biti — bijesno je odvratila. — Imaš li ti

172
ikakvog pojma što će se sad dogoditi?
Prebacivao je težinu s noge na nogu. Kim je poželjela magareću
klupu u koju bi ga posjela ostatak mjeseca.
— Keve, kako ti se ovo, dovraga, dogodilo?
— Klinac — rekao je jadnim glasom. — Onaj novinar. Stalno je...
— Čekaj, čekaj, stvarno ćeš svaliti krivnju na nekog klinca koji ne
zna bolje? Ispod časti ti je to — rekla je s gađenjem. Sjebao je i
očekivala je sad da to prizna.
Odmahnuo je glavom i nastavio gledati svoje cipele. — Ne, šefice,
ja sam kriv.
— Ma nije me briga za njega. Ja nisam odgovorna za njegove
postupke, ali za tvoje jesam. Keve, pomozi mi! Što ti je bilo?
— Samo sam mislio da bi bilo dobro uputiti poziv javnosti, ako je
tko vidio...
— Poslije ćemo znati koliko je to dobro, ali ne govorim sad o tome.
Puno se puta već nismo slagali, ali uvijek si poštovao moje odluke.
Ruke je zabio duboko u džepove, šutnuo neki kamenčić.
Šutio je.
Duboko je udahnula i pokušala tako izbaciti iz sebe bijes. Bijes koji
se sad rastapao u lokvu razočaranja.
Tišina je vladala više od minutu i pol. Imali su problem koji je
valjalo riješiti.
— Okej, zovi me Kim — naložila mu je.
Naglo je podigao pogled.
— Evo! Nazovi me Kim i izbacimo sve van, tu i sad.
Odmahnuo je glavom. — Ne mogu vas...
— Da, možeš — ustrajala je. — Ovaj je razgovor toliko daleko od
stegovnih smjernica i profesionalnosti da si slobodno možemo dati
oduška. A sad, nazovi me imenom.

173
 Rekla je to kao da mu nudi da je udari šakom u trbuh.
Pogledao je u stranu. — Okej, Kim... — Namrštio se. — Ne mogu...
— Nastavi — poticala ga je. — Nisam ti sad šefica, tako da izbaci to
iz sebe. Udri!
Ophodno je vozilo skrenulo prema postaji. Policajci su bacili
pogled prema njima, znatiželjni.
— Ignoriraj ih i reci mi — rekla je.
— Nikad ne radiš sa mnom. Uvijek si s Bryantom — provalio je.
Vidjelo se da je iznenađen, kao da nije namjeravao izgovoriti baš te
riječi.
Kim je bila puno manje iznenađena. — Hajde!
— Podrazumijeva se. Ti si s Bryantom i to stalno pa vidiš kako
radi. Ima priliku zadiviti te. Stacey uvijek napravi neko čudo s
traženjem podataka, a ja samo šljakam...
— Zaista to misliš? — pitala je Kim. Odjednom se osjećala poput
majke optužene da jedno dijete voli više od drugoga.
— Kao da mi ne vjeruješ da ću donijeti pravu odluku, da mogu
voditi bilo koji dio istrage. Kao da me guraš s puta samo da ti ne
smetam.
Kim je odmahnula glavom u čudu.
— Reći ću ti istinu sad, ovu minutu, baš prije nego što ti ponovno
postanem šefica. Nije to zbog mene. Woody me voli uparivati s
Bryantom. On ima vještine koje ja nemam. Ljudi njega vole puno više
nego mene. On kontrolira štetu. Zbog njega Woddyju na stol dolazi
puno manje prigovora i žalbi zbog mojeg ponašanja, mojeg stava,
mojih postupaka. Ali nije to sve. Keve, to pomaže onom što
pokušavamo postići.
Obrve su mu se podigle. — Kako to?
— Ti imaš kvalitetu koju ne srećem često u drugima i podsjećaš
me na mene. Brzo analiziraš stvari, snalaziš se u hodu. Odmah znaš što
treba istraživati dalje, a od čega odustati. Zbog toga si neprocjenjiv na

174
terenu, u razgovorima s očevicima i potrazi za mogućim tragovima.
Riječ je o osjećaju, nečemu što ne možeš naučiti. Znaš li o čemu
govorim?
Dawson je polako kimao.
— Radiš sam zato što ti vjerujem... vjerovala sam ti...
Iskreno ju je pogledao. — Šefice, sjebao sam — rekao je.
Kimnula je i uzdahnula. — Da, Keve, stvarno jesi.

175
 ČETRDESET I SEDMO POGLAVLJE

Kim je znala da Dawson želi još nešto reći, ali odmahnula je

glavom dok su se vraćali parkiralištem. Nije sad bio trenutak za to. Sad
su se morali nositi s posljedicama onog što je učinio.
Otvorio je vrata ženi koja je izlazila iz zgrade. Kim ju je površno
pogledala pa se odmah bolje zagledala. Ramena su joj bila pognuta,
glava blijedoplave kose također.
— Idi ti gore — rekla je Dawsonu koji je bacio pogled na ženu pa
kimnuo.
— Kerry — zazvala je ženu trčeći za njom preko parkirališta. Kerry
Hinton okrenula se i Kim je uočila samo crvenilo oko njezinih očiju.
Upravo je tako izgledala i one noći kad su razgovarale.
Kerry je bila tridesetjednogodišnjakinja, supruga, majka i
učiteljica, ali i posljednja žrtva Martina Copsona.
Nije se nasmiješila, ali je kimnula.
— Kako ste? — pitala ju je Kim prije nego što se uspjela zaustaviti.
Postavili biste to pitanje nagonski, čak i kad biste znali odgovor.
Kerry je odmahnula glavom i Kim je razumjela.
— Prepoznavanje? — pitala ju je.
— Da — dahnula je Kerry.
Kim je već znala da su uhitili pravog; službeno prepoznavanje bilo
je samo nužno zlo.
— Sigurno vam je bilo teško...
— Teško je bilo kad je njegov penis bio u meni. Teško je bilo kad ga
nisam mogla spriječiti. Teško je bilo ostati svjesnom dok mi je glava

176
udarala o tlo.
Kim je progutala knedlu. Znala je sve to. Tri i pol sata je sjedila s
Kerry nakon što su joj obavili liječnički pregled.
— Teško je bilo svake noći znati da je negdje vani.
— Znam.
Kerry se namrštila. — Vi ste ga uhvatili?
Kimnula je.
Kerry ju je zgrabila za ruku. — Hvala vam. Znala sam da ćete to
biti vi. Sigurno je bilo...
— Kerry, uhvatili smo ga samo zbog onog što ste doživjeli —
iskreno će Kim. — Napad na vas pružio nam je uzorak njegova DNK—
a. Vi ste ga uhvatili, ne ja.
Kim nije namjeravala preuzeti zasluge suočena sa svime što je ova
žena proživjela tijekom napada, a i nakon njega, a pogotovo s obzirom
na sve što je još očekuje tijekom suđenja.
— Slaba je to utjeha za ono što ste proživjeli, ali zbog vas se to
nikad više nikome neće dogoditi.
Kerry je zaustila usprotiviti se, ali Kim je odmahnula glavom.
—Kerry, uhvatili smo ga jer ste vi bili hrabri — rekla je Kim
uzvraćajući joj stisak ruke. — A sad ga prepustite nama. Nastavite
živjeti. Najbolje što možete.
Kerry ju je još jedanput stisnula za ruku pa se okrenula i zaputila
natrag suprugu koji ju je čekao u automobilu.
Kim je čekala da vozilo nestane iz vidokruga. Dio nje želio je da je
mogla učiniti više. Željela je izbrisati sve što je Kerry proživjela. Vratiti
je u normalno stanje. Popraviti je. Ali nije mogla i morala je to
prihvatiti.
Zaputila se uza stube i prošla kroz prostoriju krim-odjela bez
riječi.
Nije je iznenadilo što crveno svjetlo na njezinu telefonu u uredu

177
uporno svijetli. A i pretpostavljala je tko je zove.
Zanemarila je telefon neko vrijeme. Neće on nikamo. Zatvorila je
vrata Akvarija za sobom pa sjela. Crveno je svjetlo prestalo titrati dvije
sekunde pa zatim nastavilo.
Okrenula je leđa u stolici krim-odjelu. Za ovaj će razgovor biti
bolje da ne gleda ravno u Dawsona.
Podigla je slušalicu. — Stone — javila se.
— Inspektorice, ovdje Martha. Na vezi imam načelnika Baldwina.
Naravno, pomislila je Kim dok je mrmljala da razumije. Zatvorila
je oči, spremna.
— Stone, koji se vrag događa ondje kod vas? — zagrmio joj je u
uho.
Odmaknula je slušalicu od uha.
— Gospodine, možete li...?
— Ne igrajte se! Nisam vam ja glavni inspektor Woodward.
Nedvojbeno niste, pomislila je otvorivši oči.
— Pretpostavljam da mislite na članak u Dudley Staru? — pitala je.
— Osim ako ondje kod vas nije bilo još neke piz... pogreške.
Kim se pitala otkad je to Halesowen „ondje kod vas”.
— Ne koliko ja znam — odvratila je, u iskušenju dodati „ali dajte
mi malo vremena.”
— Dobro znate da pozivi javnosti moraju slijediti protokol.
— Znam — rekla je.
— Znate da morate biti u kontaktu s uredom glasnogovornika,
provjeriti s njima što smijete, a što ne smijete spomenuti.
— Znam — ponovila je.
— Također znate....
— Znam, gospodine. Znam da je ovo velika pogreška — dovršila je

178
umjesto njega.
Njezino potpuno slaganje polako je umirivalo njegov bijes. Teško
je održati takvu razinu ljutnje kad vam se nitko ne opire.
— I, Stone, tko je odgovoran?
— Riječ je o mojem timu — odvratila je zahvalna što ne može
vidjeti Dawsonovo lice.
— A pojedinac u vašem timu? — navaljivao je.
— Moj tim, gospodine — ponovila je.
— Stone, želim ime!
— Onda uzmite moje, gospodine!
— Tvoj tim. U redu. Razumijem. — Zastao je trenutak pa zatim
nastavio, puno smirenije: — Onda mi objasnite kako se to dogodilo.
— Pogreška u komunikaciji, gospodine — rekla je.
— Stone, česte su te pogreške s vama — oštro će on.
Nije odvratila. Oluja je prošla.
— Odsad na dalje želim svakodnevno izvješće o napretku istrage,
točno u pet poslijepodne. Jasno?
Zakolutala je očima dok joj je vezivao ruke i noge iza leđa.
—Jasno? — ponovio je.
— Da, gospodine — odvratila je pa završila poziv.
Držala je i dalje slušalicu na uhu. Nije bilo sumnje da Dawson
promatra svaki njezin pokret i da će joj htjeti pročitati izraz lica čim se
ona okrene prema prostoriji.
Još nije bila još spremna da joj vidi lice. Još se na njemu vidjelo da
ju je privremeni šef, zapravo šef njezina šefa izgrdio.
Ali nije to bilo sve. Kao i Baldwinov, njezin je bijes također postao
razočaranje koje se također povuklo, ali koje je za sobom ostavilo
nešto nalik na povrijeđenost. Dio nje osobno je shvatio Dawsonov
postupak, smatrao ga izdajom i trebalo joj je neko vrijeme da to izbaci

179
iz glave. Ali to je bio njezin problem, ne njegov.
Duboko je udahnula i spustila slušalicu. Istog je trena ustala i ušla
u glavnu prostoriju odjela.
— Okej, što imamo? — pitala je zaustavivši se pokraj aparata za
kavu.
— Sedamnaestero ljudi koji su došli u postaju i sto i dvadeset i šest
poziva — žalosno će Dawson.
Kim je prekrižila ruke i brojila u glavi. Tri... dva... jedan...
— Daj mi nekoliko komada — rekao je Bryant.
Stacey je pružila ruku preko stola i pucnula prstima. — I meni.
Kim je naposljetku zakoračila naprijed. — Da, i ja ću nekoliko
komada.

180
 ČETRDESET I OSMO POGLAVLJE

Ruth se tiho nasmijala dok je Elenya drugi put čitala rečenicu.

—Ne, piše rabarbara, ne rarababa — objasnila joj je, izgovarajući
riječ kao Elenya.
— Ali to nema smisla — rekla je Elenya, zbog čega se Ruth još više
nasmijala. Elenya je ljutito bacila knjigu.
Ruth je pogledala sat na zidu. Sedam i pol. — Imamo još petnaest
minuta do zaključavanja. Možemo završiti stranicu.
Elenya je dramatično uzdahnula i posegnula za knjigom.
Osjećaj neugode još je nije napustio, ali druženje s Elenyjom ju je
zaokupilo. Svuda je bila tražila tragove, ali ništa nije našla.
Dok je Elenya čitala, Ruth se ogledavala po prostoriji.
— Princeza nije znala da žaba...
Nekoliko je skupina čavrljalo, neke su zatvorenice čitale nasamo ili
samo zurile u televizor bez zvuka. Dalinski je nestao prije nekoliko
tjedana, a stražari nisu htjeli nikome dopustiti da posegne u vis i ručno
pojača zvuk. Navodno je to rizik za osobnu sigurnost i zdravlje
zatvorenika.
— Nagnula se i poljubila žabu... fuj — rekla je Elenya.
Malo bi tko gledao televiziju kad bi se pružila prilika za druženje.
Većina je zatvorenica imala televizor u ćeliji koji bi mogle unajmiti za
malu tjednu svotu, a kako trošak ne bi plaćali porezni obveznici.
— Žaba je sročila...
— Skočila — ispravila ju je Ruth dok je gledala kako se skupina
žena okuplja oko niske Azijatkinje koja se doima preplašeno i leđima

181
se postavlja uza zid. Nitko je nije dotaknuo, ali Ruth je vidjela da je ova
skliznula uza zid na pod.
— Stražaru — zazvala je Manny. — Mala se onesvijestila. Manny je
bila jedna od najopakijih zatvorenica. Zvala se Amanda, ali više je
voljela da je zovu Manny. Bila je gotovo metar i osamdeset visoka te joj
se stoga nitko nije suprotstavljao. Vodila je kuhinju i to čvrstom
rukom.
Ruth nije više slušala što Elenya čita jer je jedan stražar trčao
prema djevojci koja je ležala na podu.
— Koja je ovo riječ? — pitala je Elenya, skrenuvši joj pozornost
natrag na sebe.
Ruth je pogledala što pokazuje prstom, ali tad ju je prenulo
šuštanje zraka.
Sjene su se pojavile lijevo, desno i iza njih. Ruth je istog trena
provjerila boli li je nešto pa shvatila da nije problem u njoj. Manny je
čvrsto zgrabila Elenyju za kosu.
— Vraćaj, kujo! — rekla je Manny zavrćući joj ruku.
— Nemam...
— Uzela si; sad vrati, jebem te, prije nego što te ozlijedim! —
Elenya ju je preklinjala pogledom. — Ali... ali... nisam... — Manny ju je
ponovno potegnula za kosu. Elenya je tiho zavapila. Ruth je pogledala
stražara koji je još provjeravao što je s djevojkom na podu.
Ruth je htjela ustati. Mogla bi pokušati privući pozornost stražara.
Čvrsta ju je ruka na ramenu vratila u stolicu.
— Dušo, ti nisi upletena u ovo, ali možeš biti! — prijeteće će
Manny.
Ruth je pogledala svoju prijateljicu. Suze su tekle iako je od boli
čvrsto zatvorila oči.
— Elenya — rekla je Ruth.
Elenya je odmahnula glavom. — Kunem se da nisam uzela...
Ruth joj je vjerovala. Elenya je mjesecima čekala mjesto u kuhinji.

182
Ne bi to ugrozila ovakvom glupošću.
— Linda te vidjela da si ubacila nešto u džep, tako da ne laži —
Manny će, ponovno je potegnuvši. — Samo vrati štogod bilo i pustit
ćemo te na miru.
Ruth je uočila da se ozračje promijenilo. U jednom su trenutku ona
i Elenya gledale svoja posla, smijale se na rubu svega, a sad su bile
glavne zvijezde događaja. Užas oko njih bio je opipljiv. Niste smjeli
zaboraviti gdje ste, ni na trenutak.
— Kunem se da nisam — plakala je Elenya. Trudila se zavrtjeti
glavom, ali Manny ju je čvrsto držala.
— Dame, je li tu sve u redu? — pitala je stražarica. Glas joj je bio
sve glasniji što je Ruth poručivalo da im prilazi, iako je nije mogla
vidjeti okružena Mannynim sirovinama. Najbliža žena pogledom je
tražila upute od Manny.
— Kujo, saznat ću ja! — prošaptala je Manny pa joj pustila kosu i
pljesnula je snažno po zatiljku.
— Sve je u redu — rekla je Manny ljubazno dok se zid žena
razmicao.
Stražarica je pogledala Elenyju, crvenih i suznih očiju. Elenya je
naglo kimnula. Stražarica ju je ponovno pogledala. Oklijevala je pa
kimnula.
Nekako se činilo da je pogrešno tvrditi da se ništa nije dogodilo.
Ali nije baš imala izbora.
Stražarica ih je još jedanput pogledala. Nije bila glupa. Znala je da
se nešto dogodilo, ali ako nitko nije htio ništa reći, ona nije mogla ništa
poduzeti.
Dok se stražarica udaljavala, Ruth se zapitala ima li možda neko
šesto čulo. Možda je ovo bio razlog njezine sve jače neugode ovog
tjedna. Možda je sad tjeskoba napusti.
Nadala se.

183
 ČETRDESET I DEVETO POGLAVLJE

Barney je pojeo večeru pa ju je pogledao. Većinom bi u ovo doba

noći ona bila u drugoj odjeći i na putu prema garaži, ali večeras nije
bila baš sigurna.
Obično bi joj slaganje motora opustilo mozak, udaljilo je od
trenutačne istrage. Slagalica dijelova motora zamijenila bi slagalicu
slučaja u svojoj glavi.
Još su je mučile dvije ključne stvari: nedostatak sličnosti između
žrtava i naizgled potpun izostanak emocija u oba napada.
Bila je već na mjestima zločina na kojima se gnjev ubojice mogao
osjetiti u zraku. Broj rana, razlike u dubinama uboda i dužinama
porezotina upućivali bi na sulud zločin. Bilo je i slučajeva u kojima su
rane zadane polako, metodično, precizno, sa željom da se produlji
užitak. Bilo je slučajeva u kojima bi bilo tragova u rani i oko genitalija.
Ali ovaj joj ubojica ništa nije dao. Po jedna ubodna rana za svaku žrtvu.
Ovaj joj ubojica ništa nije pokušavao poručiti svojim napadima.
Vratila se u mislima na Dawsona koji je u ovom trenutku
vjerojatno bio za stolom i kopao po raznim dojavama koje će ih
zatrpavati sve dok slučaju ne dođe kraj. S vremenom će ih dobivati sve
manje, ali prestat će tek kad budu nekog uhitili. A s obzirom na ono što
su znali o slučaju, Kim nije imala pojma kad će to biti.
Njezin prijašnji osjećaj prema kolegi otupio je, ali ne i nestao. Svi
su se bacili na pozivanje očevidaca kako bi mu pomogli, ali kad ih je
zamolio da ga puste da se sam bavi njima, Kim je glavom dala znak
Bryantu i Stacey. Nadala se da je naučio lekciju.
A tu je bila i Alex.
Ma koliko ona htjela, nije iz glave mogla izbaciti susret s Alex i

184
činjenicu da je žena imala neka posla s njezinom majkom. Brynatovo je
upozorenje i dalje bilo poput putokaza u njezinim mislima.
Još od sukoba na obali kanala Kim je samu sebe uvjerila da je Alex
ne poznaje dobro koliko misli. Onaj susret od dvadeset minuta već joj
je poljuljao to uvjerenje.
Nije je trebalo iznenaditi što se ta žena drznula glumiti da je Kim,
komunicirati s njezinom majkom. Njihov posljednji susret naučio ju je
da Alex nema granica. Tu su ženu zanimale isključivo vlastite želje i
potrebe. Zbog čega se postavljalo pitanje: što sad Alex želi od nje? Već
je jedanput pokušala slomiti Kim i nije uspjela. I što sad? I što to
njezina majka ima da bi Kim mogla htjeti?
— Dovraga! — na glas će Kim. Jer unatoč mnogobrojnim
Bryantovim upozorenjima, nije imala izbora i morala je saznati o čemu
je riječ.

185
 PEDESETO POGLAVLJE

Zakoračio je unatrag kad su se vrata garaže otvorila.

Izvela je motocikl van, isti onaj koji je prije samo sat uvela unutra.
Kaciga je visjela s ručke. Ovaj joj se put vidjelo lice. Na trenutak ga je
opčinio njezin izraz lica. Pokušao je skrenuti pogled, ali neuspješno.
Bilo je u njoj ljepote koju nije očekivao.
Zastala je i udahnula pa posegnula za kacigom.
Bila je neodlučna. Osjećao je da je nešto tjera naprijed, ali i da je
nešto drugo zadržava.
Ali bilo je još nečega. Nečeg što se protezalo od njega do nje.
Nije bilo vidljivo: nije to mogao čuti niti opipati niti namirisati, ali
bilo je tu.
Nije mogao odvojiti pogled s nje dok je prebacivala nogu preko
motocikla i pokrenula ga.
Odgurala ga je do kraja prilaza pa zastala.
Pogledala je u oba smjera i srce mu je zamalo stalo kad joj je
pogled prešao preko njega.
Na trenutak se bojao da će im se pogledi sresti.
Ali nisu. Gledala je nešto iza njega, kao da on ne postoji. A na neki
način i nije postojao. Na neki način nikad nije postojao.

Ujak mu je prvi put ušao u sobu kad mu je bilo pet godina. Bilo je

186
to njegovo najranije sjećanje. Sve prije toga izbrisala je ta užasna,
zbunjujuća noć. A sve nakon toga bilo je u njezinoj sjeni.
Djetinjstvo mu nije bilo kao ono druge djece. Nije bilo obilježeno
rođendanskim zabavama i praznicima, izgubljenim nogometnim
utakmicama te razočaravajućim božićnim darovima.
Kad mu je bilo pet, ujak mu je ušao u sobu i silovao ga. Godine koje
su slijedile bile su samo mutan obris.
Zlostavljanje je bilo jedino čega se jasno sjećao. Postalo je sve.
Djetinjstvo je bilo litanija prvih puta. Prvi put kad se dogodilo; prvi put
kad je plakao toliko jako da je povratio. Prvi put kad je razmišljao o
umiranju. Prvi put kad je shvatio da mu molitve neće biti uslišane. I
naposljetku, prvi put kad je shvatio da bi sam mogao okončati tu muku.
Dvanaesti mu je rođendan bio obilježen promjenom, trenutkom
kad je napokon znao što mora učiniti. Bio je to dan kad se pogledao u
zrcalu i shvatio da izvana više nije onaj skutreni mali dječak koji je bio
iznutra. Gotovo i nije shvatio da je narastao do metar i šezdeset i tijelo
mu je ojačalo.
Plan se tad počeo uobličavati, zapanjujuće jednostavan. Mogao bi
to zaustaviti. Imao je tu moć. Nije ga bilo briga za posljedice. Ništa ne bi
moglo biti strašnije od ovoga. Čuvao je to dragocjeno novo saznanje za
sebe sve do sljedećeg puta.
Puta kad je bio spreman.
Zgrabio je kuhinjski nož pod jastukom.
—Nećeš me ubosti — rugao mu se ujak uz podsmijeh.
I znao je da ujak ima pravo. Ispustio je nož pokraj kreveta koji mu
je sedam godina bio zatvor. Prvim ga je udarcem pogodio desno od
sljepoočnice, srušio ujaka na bok.
Nije htio da bude brzo kao nožem. Htio je osjetiti svaki udarac
rukom i nogom. Htio je osjetiti njegovu smrt pod prstima jer onda će
znati. Bit će siguran da je gotovo.
Poslije je sjeo u prizemlju i čekao. Roditelji su mu se iz kina vratili
ushićeni i rumenih obraza. Raspoloženje ih je naglo napustilo kad su ga

187
ugledali kako sjedi na kauču, sa sasušenom krvlju na rukama.
Sve im je objasnio. Bili su šokirani, zaprepašteni, a na kraju mu i
nisu vjerovali. Čak ih ni invazivne medicinske pretrage nisu uvjerile.
Tvrdili su da je „eksperimentirao” s dječacima u školi.
Nastavio je umirati iznutra dok su mu sudili kao odraslom i kad su
ga osudili na dvanaest godina u popravnom domu.
Samo je htio da zlostavljanje prestane, ali naravno, nije. Sve je
izgubio i još nije prestalo.
Sve dok nije bio poslan u Hardwick. Na jedino mjesto na kojem je
mogao spavati bez straha od strahota usred noći.
A onda je sreo doktoricu Thorne. Vraga u njegovoj glavi.

Naravno da ga detektivka inspektorica nije vidjela. On nije bio

osoba. Bio je samo skup svih užasa koji su ga zadesili kroz godine. Nije
u njemu bilo osobnosti, stvari koje voli ili ne voli. Bila je ondje samo
duboka mržnja spram svega.
Uključujući i Kim Stone.

188
 PEDESET I PRVO POGLAVLJE

Dawson je prekrižio još jedno ime s popisa. Još četiri i bit će,
gotov. Pristojno je od ostalih zatražio da odu još prije jednog sata. Bio
je zahvalan na pomoći, ali kako je vrijeme protjecalo i već je završila
smjena, tako mu je postalo neugodno što im se nameće. Bila je ovo
njegova pogreška i on bi morao riješiti stvar.
Nije bilo sumnje da će nove dojave i dalje stizati i da će biti korisne
koliko i sve ove koje je već provjerio i odbacio.
Pogled mu je odlutao prema Akvariju i ponovno je osjetio sram.
Znao je da načelnik naribao šeficu i da je ona odlučila da neće zauzvrat
izribati Dawsona. Poznajući šeficu, nije htjela otkriti tko je točno
zabrljao. Iskreno je htio da je rekla jer ga na bizaran način uopće nije
bilo briga što načelnik misli o njemu. Mišljenje izravno nadređene bilo
mu je puno važnije, a nije znao je li nepovratno zeznuo stvar.
Izvana se doimala kao i inače. Obavljala je pozive kao i svi ostali iz
tima, ali nešto je nedostajalo, nešto je puknulo. Nije ga često gledala
dok su radili. Kao da nije željela da joj nešto pročita na licu.
Činilo mu se da zna o čemu je riječ i bilo mu je muka.
Teško je uzdahnuo i posegnuo za telefonom baš kako je zazvonio.
— Dawson — javio se.
— Tu dolje je žena koja kaže da je pročitala članak iz Dudley Stara
na internetu. Želi razgovarati s vama — rekao je Jack iz deska.
Sjajno, još jedna, pomislio je. Noćas mu nema povratka kući.
— Dolazim za minutu — rekao je.
Otpio je gutljaj hladne kave i krenuo prema vratima. Dok se
spuštao stubama, zapitao se na koju će hrpu ovu žensku staviti jednom

189
kad obave razgovor.
Možda to bude hrpa „ajoj oprostite, na krivu sam noć mislila”. Ili
možda „ondje je bila mazda, audi, MR2”. Jedan je svjedok čak tvrdio da
je vidio Bentley.
Reći da je naučio lekciju bilo bi preblago. Dogodilo se baš što je
šefica bila rekla: poziv za očevicima izazvao je bujicu ljudi lošeg
pamćenja umjesto samo osoba za koje se znalo da su bile na tom
području u to doba.
Otvorio je ključem vrata do deska i kimnuo Jacku.
Žena je bila u srednjim pedesetima, guste i uredne sijede kose.
Nosila je tamnoplavu odoru i sive kroksice.
— Detektiv narednik Dawson. Kako vam mogu pomoći?
Pružila mu je ruku. — Gospođa Lawson. Medicinska sam sestra u
u privatnoj bolnici na Colman Hillu. Tu sam u vezi s izgredom u
nedjelju navečer.
Dawson se čvrsto rukovao s njom.
— Vidjeli ste automobil? — pitao je pun nade.
— Ne, nisam vidjela ništa u nedjelju navečer — objasnila je.
Istog je trena Dawson znao na koju hrpu ovaj razgovor ide.
— Ali nisam niti trebala — rekla je. — Čim sam pročitala članak,
znala sam o kojem je autu riječ.
— Kako? — pitao je mršteći se.
— To je moj auto iz snova. Imam baš taj model doma na ploči sa
životnim ciljevima. Gledam ga svaki dan prije odlaska na posao.
Dawson još nije znao kamo ovaj razgovor vodi.
— Znači znali ste da je Vauxhall...
— E, ali nije to samo Vauxhall, zar ne? — pitala je. — To je potpuno
nova Cascada Elite, kabriolet s grijanim prednjim sjedalima,
aluminijskim naplatcima i OnStar programom od tridesetak tisuća
funti.

190
 Dawson si nije mogao pomoći, nasmiješio se umorno.
— Rekla sam vam da je to moj auto iz snova — ponovila je. — I ne
vidi ih se baš često u Colley Gateu.
— Gospođo Lawson, što mi točno možete reći? — pitao je
pristojno.
— Mogu vam reći da ga je obično vozila privlačna žena u kasnim
četrdesetima ili ranim pedesetima, ali još važnije je što vam mogu
potvrditi da je bio parkiran ondje više puta.
Dawson je skrivao da je iznenađen. To mu nitko dosad nije
spomenuo. Njegova se noć u postaji nastavila protezati pred njim, ali u
ovom mu trenutku to nije bio problem.
Ove su nove informacije bile poput injekcije čistog adrenalina. Evo
žene koja se sjeća pojedinosti.
Nasmiješio se dok je otvarao vrata.
— Gospođo Lawson, pođite za mnom, molim vas!

191
 PEDESET I DRUGO POGLAVLJE

Zgrada nije bila onakva kakvu je Kim očekivala ili, da bude

iskrena, kakvoj se nadala.
Pošljunčani prilaz vodio je od glavne ceste, vijugajući kroz dva
drvoreda iskrivljenih hrastova, nakon čega je prelazio u savršeno
uređen travnjak. Područje namijenjeno kuglanju bilo je okruženo
klupicama. No prizor je uljepšala impozantna građevina od crvene
cigle iz sedamnaestog stoljeća, visokih i uskih prozora napravljenih od
manjih staklenih ploča.
Kuća Bradsley krilo je ustanove Grantley. Nalazila se šest
kilometara od središta Chestera i bila je dom za umno poremećene
zločince. Izvana nije bilo nikakvog znaka o ludilu unutra.
Na travnjaku su bile manje skupine ljudi, ali sama je zgrada bila
ono što je Kim oduzelo dah i tjeralo žuč u grlo.
Zaustavila se polako pred znakom za parkiralište za posjetitelje i
skinula kacigu.
Dugo je i pozorno promatrala ustanovu u kojoj je njezina majka
bila smještena proteklih dvadeset i osam godina. Iznutra ju je žario
osjećaj da je izdala uspomenu na brata.

Naglo se prisjetila dana kada su joj iz naručja istrgnuli Mikeyjevo

mrtvo tijelo.
Čvrsto ga je držala sve dok joj nisu nježno raširili prste. Iako je bio
mrtav već dva dana, dijete u njoj još se bilo nadalo da će ga odrasli

192
moći spasiti.
Vrištala je dok su ga odnosili. Iako njegovo tijelo više nije bilo
toplo od života nego samo od radijatora, osjećala se kao da je postala
nešto manje sad kad ga više nema. Sama je sebi vriskom probijala uši
dok ih je očajnički preklinjala neka ga ne odnose. Naposljetku su se
njezini izmučeni krici pretvorili u nekontrolirane jecaje dok je trpjela
taj konačni pozdrav.
U tom je trenutku htjela umrijeti. Htjela je da je iznesu s bratom
blizancem kako bi mogli biti zajedno zauvijek.
I zatim ju je progutala tama.
Trebala su dva tjedna u bolnici da joj se vrati zdravlje. Liječnicima
je posao otežavalo to što su pokušavali spasiti život koji nije htio biti
spašen.
Sjećala se da je bila toliko blizu Mikeyju da ga je gotovo mogla
dotaknuti. Njegovo ju je blijedo, prestrašeno lice gledalo iz daljine i
žudjela je dotaknuti ga, ponovno imati pokraj sebe tu nježnu, dragu
drugu polovicu sebe, punu ljubavi.
Ali bijes, užareni bijes koji je kolao njome nije joj dao mira. Poput
noćne more koja ne prestaje, odgurivao ju je od spokoja koji ju je
dozivao.
Bijes je oduvijek bilo ono što je drži živom.
Kad je vratila dovoljno snage, stranac kovrčave plave kose i
umorna osmijeha odveo ju je iz bolnice.
Nakon kratke vožnje završila je u Fairview Hallu na rubu
Tividalea.
Dječji je dom bio nov i ružan, funkcionalno betonsko zdanje
zabijeno u tlo. Sićušni prozori duboko uvučeni u pročelje zgrade
podsjećali su na dugmad jastuka za sjedenje.
Lijevo je bila kovačnica iz koje je danju i noću kuljao sivi dim.
Desno se nalazilo smrdljivo postrojenje za reciklažu.
Unutra nije bilo nimalo toplo, unatoč lipanjskom suncu.

193
 Jedan kratak razgovor i bila im je predana.
Bila je doma.
Vodili su je kroz hodnike slične onima kroz koje je prošla u bolnici
i ostavili je u sobi na drugom katu s prozorom previsokim da bi ga
mogla dosegnuti.
Dva su kreveta bila zauzeta, noćni ormarići prepuni fotografija,
lažnog nakita, notesa i naočala. Treći krevet i noćni ormarić bili su
prazni.
Žena je odložila torbu na krevet. Kim je znala da je u torbi odjeća.
Nije znala odakle je i nije bila njezina. Nije imala ništa svojega.
Odmaknula se od ruke koja ju je dotaknula po ramenu.
—Pustit ću te da se smjestiš — rekla je žena.
Kim je odmah znala da se nikad neće smjestiti. I nikad nije.

A sad je promatrala svoje spokojno okružje i ugledala znak na

kojem je pisalo „Jelenji park”. S mukom je progutala ironiju toga da je
ona završila u spartanski funkcionalnom Fairviewu, a njezina majka u
skrbi i spokoju Kuće Bardsley.
Spremala se ući kroz vrata na kojima je pisalo „Recepcija” kad je
začula glas iza sebe.
— Bok, mogu li vam pomoći?
Kim se nije morala okrenuti da zna kako joj se obraća Lily, žena s
kojom je proteklih šesnaest godina razgovarala telefonom.
Unatoč izdaji nije mogla suzbiti smiješak dok se okretala prema
poznatom glasu.
Žena je nosila šarenu široku bluzu, labavo rastegnutu preko
bujnog poprsja i crne hlače. Kosa joj je bila obojena u smeđe i kratka, a
nosila je naušnice s motivom sove.
Bila je to žena rođena za unuke, pomislila je Kim.
Bilo ju je tako lako zamisliti kako svake nedjelje kuha bogat ručak

194
za hordu dječice.
— Kim Stone — rekla je i pružila ruku.
Smiješak se polagano raširio ženinim licem. Ignorirala je pruženu
ruku i zakoračila naprijed, čvrsto i toplo zagrlivši Kim.
— Kim, tako mi je drago što ste došli — rekla je naposljetku,
zakoračivši unatrag. — Nakon svih ovih godina...
Kim je znala da je žena ne kori. Lilyju je već jako dugo molila da ih
posjeti, a Kim bi svaki put odlučno odbila.
Nije joj bilo drago što je sad ovdje samo zato što želi znati što to
njezina majka ima, a da bi ona mogla htjeti.
— Samo sam...
— Nema veze. Sad ste tu — rekla je Lily toplo.
I sad kad je bila tu, pojma nije imala kako će sve ovo završiti. Plan
joj se sastojao od dolaska, uzimanja toga nečeg i povratka kući.
Pojedinosti su bile vrlo mutne.
Kako dobiti nešto od žene čije je samo postojanje poput
neprestanog šutiranja u Kiminu utrobu?
Samo spoznaja da je u njezinoj blizini već joj je izazivala tupu bol u
čeljusti. Ali možda neće morati sama to učiniti. Možda Lily učini to
umjesto nje.
— Dođite, porazgovarat ćemo — rekla je Lily i zakoračila u zgradu.
Recepcija nije bila nimalo kao bolnička. Posvuda je bilo udobnih
naslonjača, a tu i tamo pokoji stolić. Ugodni akvareli lokalnog krajolika
prekrivali su zidove, a iz zvučnika ponad sigurnosne kamere dopirao je
ugodan zvuk frule.
Kim je usporila, zaustavila se i ogledala oko sebe. — Lijepo vam je
tu — tiho je rekla.
Lily je zastala pokraj nje i pratila njezin pogled niz hodnik. — Bilo
je lijepo prije puno godina. Znate priču?
Kim je odmahnula glavom.

195
 — Kuća Bardsley bila je dvjesto godina u vlasništvu istoimene
obitelji. Tijekom tog vremena tu se dogodilo sedam ubojstava, jedno
samoubojstvo i bačena je kletva da nijedna žena neće u kući preživjeti
četrdeseti rođendan.
— Sedma i posljednja generacija Bardsleyjevih tvrdila je da je
kletva glupost sve dok se gospođa Bardsley nije razboljela u trideset i
sedmoj godini. Godine 1887. preselili su se u jednu od ratarskih kućica
i darovali kuću mjesnom odboru, uvjereni da će tim dobročinstvom
zauvijek skinuti kletvu.
Kim nije vjerovala u kletve, ali i bez toga bila je to vraška povijest.
Lily je nastavila. — Sad se koristimo samo četvrtinom zgrade.
Dobivamo novca koliko i bilo koja druga državna ustanova i to prema
broju štićenika. Rastežemo taj novac koliko možemo, ali klauzula u
darovnici zabranjuje prodaju te time i onemogućuje mjesni odbor da
zarade na zgradi ili zemljištu. Gospodin Bardsley nije htio da neku
drugu obitelj zadesi ista sudbina kao njegovu.
Kim se nadala da joj se osjećaji jasno očitavaju na licu. Nije došla u
obilazak.
— Idemo popričati — rekla je Lily.
Kim je pošla za njom kroz napušteni hodnik pa zastala pred
zaključanim vratima.
Skrenule su zatim lijevo i našle se u malom uredu s jednim radnim
stolom stisnutim uza zid. Nije bilo ormarića sa spisima, ali duž
najdužeg zida protezale su se dvije police pune priručnika i
medicinskih časopisa. Preko stola je bio rasprostrt nekakav raspored
obilježen crvenim nalivperom.
— Mrzim administraciju — rekla je gurajući raspored u stranu.
Kim je sjela na stolicu lijevo od stola. Imala je dojam da je došla kod
liječnika.
— I, Kim, što vas dovodi ovamo? — pitala je Lily gledajući je.
Unatoč srdačnom pozdravu, Kim je bilo jasno da su Lilyn prioritet
pacijenti, njezini štićenici. Nakon što ju je godinama pokušavala
nagovoriti da dođe u posjet majci, naravno da je bila sumnjičava zbog

196
njezina iznenadnog dolaska.
— Pisma — rekla je Kim.
Lily se namrštila. — A, da, pokušavamo saznati što se dogodilo.
Sigurni ste da ih niste vi pisali?
Kim je podigla obrvu. Da, bila je sigurna.
— Nemamo više omotnice pa ne možemo pogledati poštanski žig,
a ni osoblje ni ja ne sjećamo se ničeg sumnjivog. Pretpostavljate li
možda tko je odgovoran?
— Ne — brzo će Kim.
Previše je sati u životu provela pokušavajući ljudima objasniti zlo
koje čuči u Alexandri Thorne. Ne bi se mogla ponovno suočiti s
nevjericom.
— Ono što me zbunjuje jest što su pisma sasvim očito pisana s
pozitivnom namjerom — rekla je, Lily.
O, pojma nemate koliko imate krivo, pomislila je Kim. Alex je znala
da je za Kimino osobno zdravlje ključno da joj majka ostane zatvorena,
iako je Kim sad znala da ova ustanova nije ni približno slična mjestu
koje je sve te godine zamišljala.
Dobro, možda nije baš zamišljala majku u vlažnoj, mračnoj i
smrdljivoj podrumskoj ćeliji, bez prozora i lancima prikovanu za zid,
gdje joj nekoliko puta na dan preko poda gurnu metalni pladanj s
hranom. Ali također nije zamišljala ni ovu vilu punu ljudi koji su
iskreno suosjećajni i brižni.
Kim je vidjela zaostatke sumnjičavosti u ženinim očima.
—Lily, ja joj nikad neću oprostiti ono što je učinila — tiho će Kim.
Zaustavila se iako je htjela pitati zašto ova misli da laže. — Bih li mogla
vidjeti pisma? — pitala je.
Lily je odmahnula glavom. — Ako ih niste napisali, onda nemaju
nikakve veze s vama. Privatno su vlasništvo vaše majke.
Kim se pitala kakva to povelja o ljudskim pravima shizofrenoj kuji
ubojici da je takvu moć.

197
 Lily se okrenula prema njoj. — Mislim da biste se iznenadili ako
biste je sreli. Jako se puno promijenila, a otkako je počela dobivati...
pisma, našla je i unutarnji mir.
—Ne želim da ima mir — prasnula je Kim. Mržnja i bijes ni u ovom
trenutku nisu bili nimalo slabiji nego nekoć, a razlog je bio
jednostavan: Mikey je i dalje bio mrtav.
—Kim, ne mislite to ozbiljno! — rekla je Lily tiho, očito se nadajući
da će i Kim spustiti glas.
Nije.
—Njezino me stanje uma uopće ne zanima. Briga me što osjeća,
što misli. Moja jedina želja za tu ženu je da ostane ovdje do smrti kako
ne bi nikad nikome više naudila.
—Ali ovo možda više nije mjesto za nju — tiho će Lily.
— Uvijek će ovo biti mjesto za nju. Uopće mi nije jasno kako
postoji makar mogućnost da ode — iskreno će Kim, još u nevjerici što
se cijeli svijet ne slaže s njom u vezi s tim. — Pročitali ste njezin dosje;
znate što je učinila.
Kim je vidjela suosjećanje u ženinu izrazu lica. — Naravno da
znam što je učinila, ali ne mogu dopustiti da to utječe na razinu skrbi
koju joj pružamo. Drugi su ljudi donijeli odluke o njezinu kažnjavanju i
poslali je ovamo. Nije na meni da prosuđujem je li sustav pravedan.
Moj je posao pokušati je rehabilitirati i pripremiti za povratak u...
— Ali napala je ljude ovdje — bijesno će Kim. — Kako možete reći
da je sposobna živjeti u društvu?
— Kim, smirite se! Mjesecima već nije nasilna; uzorna je
pacijentica.
Kim bi radije da ju je nazvala zatvorenicom.
Lily je nastavila: — Kim, mi zaista vjerujemo u rehabilitaciju.
Nećemo samo zaključati nekog i baciti ključ. Želimo im pomoći da im
bude bolje. Ako ne bude, onda je sedamdeset posto onog što smo
učinili bilo potpuni gubitak vremena. Možemo tako ili ih možemo
smaknuti odmah nakon suđenja.

198
 Kim je odabrala ne odvratiti jer taj joj prijedlog uopće nije smetao.
Lily se nagnula naprijed. — Možda da je posjetite, da sami vidite?
Kim nije ništa rekla.
Toliko je puta sanjala susret licem u lice s majkom, ali uvijek bi to
završilo s njezinim rukama oko ženina vrata i kako stišće sve dok ne
istisne i zadnji dah iz nje.
— Možete li barem pokušati? — pitala je Lily nakrivivši glavu.
Kim je odmahnula glavom. Mikey joj je bio sve. Ne bi prošao ni dan
a da ga ne zamišlja u svojem životu. Oprostiti ženi koja ga je ubila
umanjilo bi veličinu njegove patnje i smrti.
Lily je zaustila reći još nešto, ali Kimin ju je izraz lica natjerao da
šuti.
Položila je dlanove na koljena.
— Pokazat ću vam gdje je pa ćemo onda vidjeti što dalje. Ne
morate razgovarati s njom ako ne želite.
Kim je oklijevala pa kimnula.

Hodala je za Lily kroz hodnik i ulazna vrata umjesto natrag prema

pošljunčanom parkiralištu.
Skrenula je lijevo i zaputila se prednjom terasom prema uglu
zgrade.
Četiri su starije žene igrale mini-golf na zelenoj travi. Usputni
pogled otkrio je Kim da nijedna od njih nije njezina majka.
Pogledom je od Lily zatražila objašnjenje, ali tad je zvuk koji ju je
obuzeo i ledenom joj šakom stegnuo srce.
Smijeh je bio mekši nego što je pamtila, manje maničan od onog
koji joj je već dvadeset i osam godina odzvanjao u glavi. Ah sjećala ga

199
se i to dobro. Čula bi ga svaki put kad bije kuja nadmudrila i dočepala
se Mikeyja. Bio je to smijeh kojeg se naučila bojati. Smijeh koji je značio
da pobjeđuje.
—Vaša je majka...
—Znam koja je — Kim će bez ikakvih emocija u glasu.
Pogledom je pratila taj jezivi zvuk sve do sitne žene u svijetlo-
plavim pamučnim hlačama i majici kratkih rukava boje višnje.
Crna kosa, kakvu je ostavila Kim u naslijeđe, nije joj više visjela do
sredine lopatica. Bila je potpuno sijeda i završavala na dnu vrata.
Kim je osjetila žuč u grlu dok je gledala kako njezina majka
pobjedonosno poskakuje.
Žena pokraj nje tiho se nasmijala i Kim je shvatila da Lily i ona
vide dva potpuno različita prizora: Lily je htjela vidjeti sretnu i
opuštenu ženu, ali Kim je mrzila svaki trenutak. Svaki smijeh, svaki
osmijeh, svaki trenutak spokoja bili su uvreda njezinu pokojnom bratu.
Misli su joj se toliko brzo kovitlale u glavi da se pitala hoće li joj
otpasti s vrata, otkotrljati se u daljinu.
Natjerala se nastaviti gledati ženu koja je sad prišla najbližoj
kolegici i pokazala joj kako se točno udara lopticu. Stajala je pokraj nje,
namještala joj palicu u rukama.
Kim nije mogla pomiriti ovu osobu sa ženom koja je nju i njezina
brata blizanca usred vrelog ljeta lisičinama vezala za upaljeni radijator.
Ovo nije mogla biti žena koja je u piće ubacila vlastite lijekove kako bi
uspavala Kim i dočepala se njezina brata.
Lijekovi su je ošamutili, ali nije se onesvijestila. Ležala je
naslonjena na vrata kupaonice dok je majka tresla njezina brata
trudeći se izbaciti vraga iz njega.
Naposljetku je uspjela dopuzati uz porculansko postolje do
sudopera i umetnuti čep u odvod. Otvorila je obje slavine do kraja i
čekala da se voda počne preljevati preko ruba. Plakala je od frustracije
tih deset minuta koliko je gospodinu Randallu s donjeg kata trebalo da
dođe kucati jer mu voda curi kroz strop.

200
 Mikey je bio zateturao prema njoj kao da je pijan jer mozak mu se
još odbijao od lubanje. Te je noći otkrila da može ostati budna s
pomoću iglice.
Ležala je pokraj brata, s vrhom iglice uperenog prema svojoj ruci.
Ako bi joj se ruka počela opuštati, oštar bi je ubod razbudio. Bio je to
također dan kad je naučila da treba ujutro i navečer brojiti koliko je
sredstava za smirenje njezina majka uzela.
A sad je zurila u neku strankinju koja veselo igra golf.
Mogu li ja ovo? pitala se Kim. Bi li zaista mogla prići ovako blizu
toj ženi a da joj ne nanese tjelesne ozljede? Bi li mogla progutati
mržnju i gorčinu kako bi saznala što to njezina majka ima, a da joj
treba?
Nestvarni je prizor njezine majke kako igra golf i smije se s
prijateljicama na travnjaku ovog veličanstvenog imanja bio gotovo
neizdrživ. A opet, na trenutak je mogla vidjeti sve to Lilynim očima. Sve
je to Lily pružalo dojam da bi ova žena mogla voditi produktivan život
na slobodi. Ali Lily nije vidjela kakva je njezina majka bila prije. Nije
vidjela tamu u očima i mržnju na okrutnom licu i pljuvačku koja bi
štrcala iz usta kad bi Mikeya nazivala užasnim, okrutnim, strašnim
imenima.
Kim je uporno zurila u taj zatiljak, želeći da ova osjeti mržnju koja
gori u njoj.
Dah joj je zapeo u grlu kad se žena počela okretati. Osjetila je kako
joj srce tuče kad je ugledala tako joj poznato lice.
Pogled njezine majke zaustavio se na Lily. Podigla je ruku pa
zastala usred mahanja i golfska palica ispala joj je iz ruke.
Kim je vidjela daju je prepoznala, da je zaprepaštena.
Na trenutak su pogledima vodile istu onu bitku kao nekoć. Kim je
osjetila kako vrijeme juri unatrag dok su gledale jedna drugu u oči.
Majčin pogled omekšali su nada, nježnost, ljubav.
Majka je sa zadrškom zakoračila naprijed i Kim je tad sa
sigurnošću znala: štogod to majka imala, nije bilo vrijedno ovoga.
Licem prepunim gađenja okrenula se i otišla.

201
 PEDESET I TREĆE POGLAVLJE

Povratak iz Grantleyja bio je samo mutna mrlja i Kim je iznenadilo

kad je shvatila da je stigla u Halesowen.
Lice njene majke bilo je posvuda. I taj osmijeh, taj jebeni osmijeh.
Kako se usuđuje smiješiti. Kako se usuđuje biti uopće sposobna to
činiti.
U glavi je još mogla posegnuti za zadnjim sjećanjem na svoju
majku, kad joj je bilo šest godina.
Stajala je bila pred ulazom u stan u neboderu i pobjeda joj je sjajila
u očima dok ih je ostavljala vezane za radijator. Posljednje riječi koje
im je uputila bile su: — Ako moram ubiti tebe da ubijem njega, neka
bude tako.
Kako su se sati pretakali u dane onih je nekoliko krekera i pola
boce Coca-Cole polako nestalo i više nije imala što ponuditi Mikeyju.
Osjećala je kako ga život polako napušta i znala je što slijedi.
Posljednje su sate proveli tako što je Kim Mikeyju pričala sve što
će raditi jednom kad ih spasi. Pričala mu je o slasnoj pizzi i sladoledu
od jagode i luna parku gdje ih vožnje bacaju visoko prema nebu.
Čuvala je suze za trenutak kad on zaspi. Odbila je dijeliti s njim
svoj očaj. Tijekom četvrte noći, dok mu je milovala kosu, osjetila je
kako posljednji slabašni dah napušta njegovo tijelo.
Našli su je tek dva dana poslije.
Danas nije vidjela ženu koja ih je tog dana ostavila ondje. A opet,
jest. Um joj nije mogao pomiriti ta dva izraza lica. U njezinim je
mislima bilo mjesta samo za jednu sliku, još jedna bi bila previše. Ne bi
se mogla nositi s još jednom.
Prošla je pokraj postaje i namjeravala svratiti, ali sjetila se

202
Barneyja koji dosad već sigurno očekuje noćnu šetnju.
Skrenula je u Ulicu Whistler. Kratka je cesta bila omeđena sjedne
strane pustim terenom, a s druge nedavno sagrađenim trgovačkim
centrom. Mjesto nije bilo ograđeno i stoga je bilo poput magneta za
ilegalne aktivnosti u mračnim zakutcima.
Automobil pred njom je usporio i natjerao je da naglo zakoči. Iz
sjene je iskoračio netko i prišao suvozačkom prozoru. Kim je vidjela
zelenu kosu i shvatila.
Dvaput je potrubila. Automobil je nastavio, a lice pod zelenom
kosom gledalo ju je s mržnjom.
—Koji krasni...?—prasnula je žena kad se Kim zaustavila pokraj
nje. Nije nosila uobičajenu sugestivnu odjeću noćne dame, ali bila je na
pravome mjestu.
— Što radiš? — pitala je Kim.
— Čekam vozača, kujo! Koji kurac misliš da radim?
— Hvala na biljci — rekla je Kim, ignorirajući je.
Gemma ju je tužno pogledala.
— Kaktus, bodljikavo, dobra fora — rekla je Kim.
Gemma je slegnula ramenima. — Maznula sam ga.
Kim je nagađala da jest. — I dalje je lijepa gesta — rekla je.
— No, da. Imam ja manire, znaš.
Tu negdje ispod psovki, dramatičnog stava i krađe iz trgovina
skrivaju se manire, pomislila je Kim.
—Jesi li prijavila pokušaj pljačke? — pitala je Kim.
Frknula je nosom. — O da. Krim-odjel, MI5, CIA, svi se bave
slučajem.
Kim se nasmijala na glas, iznenadivši i sebe i nju. Osjetila se
mrvicu opuštenijom.
— Ali ozbiljno, što radiš? — ponovila je Kim.

203
 — Ozbiljno gledam ima li ovdje koji ljubazan muškarac koji bi
donirao nešto za moj fond za ručak.
— Nemaš posao? — pitala je Kim.
— Nova si ovdje? — odvratila je Kim.
— Ima...
— Kujo, neću se raspravljat'. Odjebi i pusti me da skupim novac za
hranu.
Kim je kopala po džepu i izvukla deset funti.
Gemma ju je sumnjičavo pogledala.
— Što moram napraviti?
— Ništa, osim maknuti se s ulice, barem noćas.
Izraz lica makar na trenutak joj se smekšao, a onda je ponovno
zauzela stav. Uzela je novčanicu i gurnula je u džep. — Okej, večeras
sam gotova.
Kim je posegnula prema kacigi. — A sutra oko sedam navečer na
mojem će tanjuru biti nešto potencijalno jestivo.
Gemma je zaustila.
— Dođi ili nemoj doći! — slegnula je Kim ramenima. — Znaš gdje
živim.
Stavila je kacigu na glavu i odvezla se.
Vozila je do kraja ulice pa skrenula lijevo. Prešla je stotinjak
metara pa ponovno skrenula lijevo. Nastavila je skretati lijevo sve dok
nije došla natrag na Whistler.
Usporila je. U tami se vidjelo nekoliko obrisa, ali kad je prišla bliže
telefonskoj govornici, odahnula je od olakšanja. Zelenokosa djevojka
nije bila ondje.

204
 PEDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

16. prosinca 2007.

Dragi dnevniče,

oči su joj blistale od straha kad su se vrata otvorila. Kosa joj nije
mirisala tako dobro kao jučer, ali ionako se ne želim ponavljati. Toliko je
drugih dijelova tijela koje je trebalo istražiti. Podsjeća me na računalnu
igru. Tko želi ostati na prvoj razini?
Toliko je toga na njoj sad različito od djevojke koja je bila u
ponedjeljak. Bila je našminkana kao velika cura i doimala se tako
samouvjerenom, a sad joj ta ista maškara curi niz obraze. Ružu koji je
kradomice nanijela nakon izlaska iz kuće sad više nema ni traga.
Mrlje pod pazusima sve su veće i boje tikovine na bijeloj pamučnoj
bluzi. Pitam se kako je to moguće? Znoj nije smeđi.
I iako nije napustila mjesto na koje je spremljena, postoji određena
vrsta prljavštine koju bijela tkanina bluze neodoljivo privlači.
I ta je bluza danas bila predmet moje pozornosti. Nije bilo moguće
otrgnuti pogled s njezinih punih grudi preko kojih se tkanina napinjala,
tako privlačno ih ocrtavala. Tkanina se rastezala dok je ona s mukom
disala pod mojim pogledom.
Zaobljenost tih grudi pod mojim prstima natjerala me da progutam
duboko. Kao da me struja stresla. Obuzela me želja vidjeti što je pod
bluzom. Hoće li grudnjak biti ružičast, čipkast, bijel, djevičanski, gladak?
Struja je prepustila mjesto gladi za više. Preklinjala me pogledom da joj
ne rastrgnem bluzu, ali nije pomoglo. Nije bila riječ o njoj nego o meni.

205
 Zatvori oči, naredih joj. U tom trenutku nije u meni bilo želje za
interakcijom. Ona nije bila osoba nego samo neživi predmet, tu isključivo
radi mojeg istraživanja.
Grudnjak je bio bijel, jarko bijel spram prljave bluze. Svjež, netaknut.
Tkanim je bila glatka, bez čipke ili beskorisnih ukrasnih vrpci. Grudi se
nisu napinjale preko rubova.
Slina mi je gotovo počela curiti iz usta.
Kad su mi prsti čvrsto stisnuli dojku, struja kao da je bila još jača.
Nije me se ticao jecaj koji joj je zamro u grlu.
Bilo je previše. Tijelo kao da mi je gorjelo od vatre koja kola žilama.
Ruka mi je zaronila pod grudnjak, osjetila podatnu kožu pod prstima,
bradavicu pod dlanom.
Ekstaza koja me obuzela brzo se povukla, poput omanje eksplozije
koja je za sobom ostavila trag gladi za onim dubljim zadovoljstvom, koja
se mogla utažiti na samo jedan način.
Palac i kažiprst pronašli su njezinu bradavicu i stisnuli.
Snažno.

206
 PEDESET I PETO POGLAVLJE

—Idemo, ekipo, malo entuzijazma — Kim će pljesnuvši dlanovima.

Cijeli se njezin tim jutros jedva dovukao u postaju. Osobito Bryant.
Svaki bi njihov slučaj bio drukčiji. Bavili su se ubojicama s
različitim motivima, različitim prioritetima i metodama, ali katkad bi
neka istraga je dnostavno stala. Katkad je bila potrebna drukčija
perspektiva.
Stajala je na početku prostorije krim-odjela. Ovaj će brifing biti
drukčiji.
Nema polaganog dijeljenja informacija, a i ustrajat će na aktivnom
razmišljanju.
— Okej, zamijenite mjesta. Stace, sjedni na Kevovu stolicu, Kev na
Bryantovu, Bryant na Stacynu.
Svi su je pogledali, ali zatim ustali i počeli se premještati.
Kad su ponovno sjeli, pogledali su jedni druge pa svoje okružje.
Stacey je sad vidjela stražnji dio vlastitog računala, Bryant je bio za
vrlo urednim stolom, a Dawson je zurio u ploču s fotografijama. Svi su
se ogledavali oko sebe kao da su na stranom planetu.
— Okej, da ponovimo! Jučer smo saznali da je Geraldine
namjeravala javno objaviti da joj je Maxine kći.
— Saznali smo i da je njezina mama opsjednuta kontroliranjem
njezina života i da joj jedva dopušta disati. Jason Cross zaista jest
spavao s Deannom Brightman. Kaže samo jedanput, ali nisam baš
sigurna. A sad imamo i ispis poziva za cijelu obitelj Brightman.
— Osim Deannina starog mobitela — ubacila se Stacey. — Ali ipak
sam uspjela nabaviti vražji broj.

207
 Kim se namrštila. Nije trebalo biti tako teško nabaviti ga.
Nastavila je: — Još čekamo potvrdu u vezi s uzorkom DNK-a kose,
a Kev je saznao da je Deannin auto već i prije bio parkiran na tome
mjestu.
— Barem tri puta — potvrdio je Dawson.
— No, s obzirom na sve što imamo i još važnije, što nemamo, što je
sljedeće?
Pogledala je svoj tim, a svi do jednog doimali su se kao da im nije
baš ugodno u novom okružju.
— Krenimo — rekla je.
— Trebamo usporediti ispise poziva, vidjeti pojavljuje li se neki
neobičan broj — rekla je Stacey.
— Da — odvratila je Kim.
Dawson se nagnuo naprijed. — Trebamo nastaviti pratiti
Maxineino kretanje u proteklih nekoliko tjedana. Upoznati se s
njezinim širim krugom znanaca i vidjeti ima li nekih preklapanja s
Deanninim.
Kim se slagala s tim. Sad je bio slobodan krenuti u tom smjeru jer
bilo s kojim novim svjedocima pozabavit će se kad se vrate u postaju.
Stacey je vrtjela Dawsonovu olovku među prstima. — Možda
bismo trebali vidjeti ima li još čega u vezi s Jasonom Crossom - malo
kopati.
— Ne zvuči loše, Stace — složila se Kim.
— Trebalo bi ponovno razgovarati s Geraldine, ali bez njezine
majke u blizini — rekao je Bryant.
— Svakako — rekla je.
— Raspitati se je li neka druga postaja imala sličan slučaj —
predložio je Dawson.
— Dobra ideja, Keve — rekla je Kim dok je Stacey krivila glavu.
— Hej, zašto većina ovih prijedloga mene optereti poslom?

208
 Kim se smiješila dok su Bryant i Dawson slijegali ramenima.
Ponovno je pogledala svoj tim. Svi su sad sjedili nagnuti naprijed:
budni, spremni i željni krenuti.
— Okej, čini se da svi znamo što radimo — rekla je Kim izlazeći
van za Bryantom.
Imala je dojam da će danas postići napredak u istrazi. Jer ako
danas to ne učine, pitala se hoće li ikad.

209
 PEDESET I ŠESTO POGLAVLJE

Alex je stajala naslonjena leđima na aparat s hranom i promatrala.

Tanya je razgovarala sa svojim rođakom, koji je pogledavao prema
Alex.
Isprva je odlučno vrtio glavom, ali Tanya ga je zgrabila za
podlakticu. Nastavio je odmahivati, ali sad s nešto manje žara, a
naposljetku i prestao. Sad je samo slušao.
Pogledi koje joj je upućivao bili su puni želje za ubijanjem. Nije se
niti trznula.
Nije imalo smisla da se Tanya pokuša držati moralno nadmoćnom.
Ni njoj ni njezinoj sestri umorstvo nije bilo nimalo strano. Ubile su tri
muškarca i odrezale svakom penis. U usporedbi s tim, ovo što se sad
tražilo od nje bila je šetnja parkom.
Kako je razgovor išao dalje, tako si je Alex dopustila osjećati
toplinu pobjede koja je polako bujala u njoj. Niti njezina veličanstvenog
plana povezivale su se ujedno.
U mislima joj se sad pojavila Kim. Nije si mogla pomoći, pitala se je
li već posjetila svoju majku. Bilo je samo pitanje vremena. A ako već
jest, je li imala hrabrosti zapravo i razgovarati s njom? Kako je
reagirala kad je nakon toliko godina ponovno vidjela majčino lice?
Koliko se već raspala iznutra zbog toga? Koliko su uspomene na
Mikeyja sad bile svježe, izvučene na površinu?
Je li razmišljala o njemu stalno? Budila se usred noći znojna,
vrišteći i plačući kao da ponovno proživljava muku onih dana?
Kako joj se mozak nosio s činjenicom da će za samo koji dan
njezina majka i mučiteljica vjerojatno izaći na slobodu?
Sva su joj se ta pitanja kovitlala u glavi dok je uživala u činjenici da

210
ponovno ima moć uništiti toj ženi zdrav razum.
Alex je uživala u tome što Kim zna da je ona ta koja je otkrila
Pattinu varku. Da je ona otkrila da se te nasilne epizode uvijek dogode
prije mogućnosti puštanja na slobodu. Da je ona saznala da je to jedini
dar koji je Patty mogla ponuditi svojoj kćeri.
Dar koji joj je Alex oduzela.
Praveći se da je Kim ponudila njezinoj majci oprost i potaknula je
da pokuša dobiti uvjetnu kaznu, uvjeravala je da u njoj više nema
mržnje.
Permutacije svih tih štetnih misli koje su se sad Kim motale po
glavi bile su tako slatke u Alexinoj mašti.
Ali mašta nije dostajala. Morala je ponovno vidjeti inspektoricu.
Podbosti je ponovno, ponovno stisnuti ondje gdje već boli.
— Što sad radiš, kujo zla?
Alex je iz sretnih misli prenuo glas Natalye Kozlov. Jadnica ju je
pratila poput psića.
Alex je nagnula glavu unatrag i nasmiješila se dugom, uskom licu
pred sobom. — Srce, ne budi ljubomorna samo zato što sam si našla
novu prijateljicu.
— Nemaš ti prijatelja — prošaptala je Natalya prišavši joj bliže. —
Uništavaš sve što dotakneš.
Alex ju je pogledala u oči pune mržnje dok je Natalya naslanjala
dlanove na zid, s obiju strana Alexine glave. Alexin je pogled privukao
višak kože koji je visio s dugih, krakatih ruku.
— Gledaj, dušo — podbadala ju je Alex — bilo je jako lijepo s
tobom, ali život ide dalje. Našla sam si nekog tko mi je draži od tebe. —
Nagnula se bliže Natalyji. — A i Tanya se tu i tamo opere.
Nabrala je nos od neugode pa se sagnula pod Natalyjinu ruku.
— Natalya, idi dalje sa životom. Gotovo je—rekla je okrenuvši joj
leđa.
— Hej, Alex! I ti i ja smo tu još jako dugo. Ubit ću te!

211
 — Dušo, stani u red! — rekla je Alex kad joj je u vidokrug ušla
stražarica Katie.
Natalya se povukla iz prostorije.
Neki ljudi jednostavno nisu znali kako pustiti stvar. Alex je bila
sama potražila Natalyju i sprijateljila se s njom, davala joj
komplimente i navela je zatim da učini točno što želi, a onda ju
odbacila. Jednostavna stvar.
Pozornost je sad vratila na Tanyu koja je bila ustala i odmaknula
se od stola. Hodala je u njezinu smjeru, lica punog boli, očaja i bijesa.
Alex je nakrivila glavu iščekujući riječi koje želi čuti.
— Riješeno je — rekla je ova prošavši pokraj nje.
Alex se nasmiješila samoj sebi. Naravno da je riješeno.
Nikad nije bilo dvojbe o tome.

212
 PEDESET I SEDMO POGLAVLJE

Stacey je posljednja dva e-maila poslala policiji Lancashirea i

Cheshirea. Prvo je kontaktirala sa zapadnom Mercijom i
Staffordshireaom pa nastavila s Derbyshireom, Gloucestershireom i
Warwickshireom. Poslije će proširiti potragu na sjever, jug i u dijelove
Walesa. Ako je ijedna od tamošnjih policijskih postaja imala sličan
slučaj, saznat će za njega.
A sad, dok je čekala odgovore, poredala je na ekranu tri niza ispisa
poziva: Deannine i one preživjelih članova njezine obitelji. Ukupno 28
dana poziva za svo četvero.
Netko je u dudleyjskom općinskom vijeću u ovom trenutku
pokušavao u arhivama pronaći broj drugog Deannina mobitela, ali
Stacey se nije nadala uspjehu jer je Deanna bila prenijela taj broj na
privatno korištenje.
Razgovarala je bila s Mitchellom Brightmanom koji joj je obećao
pregledati supruginu imovinu u potrazi za nekim starim računom za
mobitel. Očekivala je uskoro dobiti ispise poziva Maxine Wakeman i
njezine obitelji, ali zasad se morala usredotočiti na ove koje već ima.
Sylvien ispis imao je osam stranica. Mitchellov je imao dvanaest, a
Rebeccin impresivnih dvadeset i dvije.
Stacey je počela s Deanninih jedanaest stranica. Isključila je pozive
s posla te pozive Sylvie, Mitchella i nekoliko prijatelja.
Na popisu su sad preostala tri tajanstvena broja.
Stacey je odmah nazvala prvi od njih i dobila govorni uređaj tvrtke
za automobilsko osiguranje. Prekrižila je broj na popisu.
Drugi je poziv bio na broj automata za rezervaciju stolova u
jednom restoranu. Prekrižila je i taj broj.

213
 Treći broj, onaj koji je Deanna bila nazvala one noći kad je ubijena,
vodio je do generičke pozdravne poruke pretinca glasovne pošte.
Ponovno je nazvala i ponovno dobila glasovnu poštu.
Zapisala je taj broj na post-it i zalijepila ga na računalo. Htjela je
vidjeti hoće li se broj pojaviti na još nekom ispisu poziva.
Prešla je na Sylvien ispis i počela eliminacijom broja njezina
frizera, najbolje prijateljice, kćeri i lokalne dostave hrane. Nije baš
ostalo puno za analizu.
S Mitchellova je popisa odmah isključila radno mjesto, prijatelje,
teretanu i završila s nizom malo dužim od Sylviena. Isključila je zatim
brojeve zajedničkih prijatelja njega i Deanne i ostala su joj tako četiri
broja.
Stacey se uvijek osjećala u svojem elementu dok bi pretraživala
stranice i stranice podataka. Znala je da ljudi misle da ne voli sukobe,
da se boji biti na terenu, ali nije bilo tako. No teren je bio Dawsonova
strast, a ovo njezina.
U ovom se trenutku samo u ovim ispisima poziva nalazila gomila
podataka. Bilo koji od ovih telefonskih brojeva mogao je značiti nešto.
Bilo koja SMS poruka mogla je sadržavati trag. Bila je to igla u stogu
sijena, ali znala je da je negdje u njemu i da će ona tu iglu i pronaći.
Već je imala jedan broj zalijepljen na ekran računala. Broj koji se
nije uklapao među ostale. Možda je ništa, ali možda jest nešto. U ovom
je trenutku mogao biti i sve što im treba.
Svaki put kad bi počela ovakav zadatak, imala bi dojam da gleda u
zid od cigle, ali njezin bi se metodični um uvijek s problemom bavio
ciglu po ciglu. Dawson bi se opetovano zatrčavao u zid sve dok on ili
zid ne puknu. Bryant bi pokušao razgovorom natjerati zid da mu se
pokori, a šefica bi se vjerojatno pokušala popeti preko zida. No Stacey
bi ga rastavila na komade i uživala u svakom trenutku.
I opet pogledala broj zalijepljen na ekran. Bio je to jedini poziv koji
je Deanna primila u noći umorstva. Morao je nešto značiti. Davno je
već od šefice naučila da sve ima svoje značenje. Taj je broj iz nekog
razloga bio bitan.

214
 Vratila je pozornost na najnovije pozive na Mitchellovu ispisu. Od
onih četiriju brojeva dva je bio zvao u noći Deannina umorstva.
Jedan joj se broj činio poznatim.
Uzela je sad u ruke jedan drugi ispis i namrštila se.
Nešto se presijavalo u stogu i, po svemu sudeći, bila je to igla.

215
 PEDESET I OSMO POGLAVLJE

—Dovraga sve, pa nije da pokušavamo ubiti nekog — zastenjao je

Bryant.
— Netko možda i pokušava — rekla je Kim dok su pokazivali
isprave sedmi put za redom. BBC je puno godina proveo u studiju
Pebble Mili, ali 2004. preselili su se na novu lokaciju u kompleksu
Mailbox pokraj kanala, u središtu Birminghama.
Najavili su se bili telefonom, ali i dalje su morali skakati kroz
obruče.
— Brže bi bilo da smo došli u obilazak — gunđao je Bryant.
— U što? — pitala je Kim nakon što su ih ponovno zatražili da
pričekaju kod još jednih dvostrukih staklenih vrata.
—Možete si rezervirati obilazak, vidjeti što se događa iza scene na
nekim setovima i tako.
Kim je zanemarila taj beskorisni komadić informacije i počela
nestrpljivo tapkati nogom.
Emisija u kojoj je Geraldine gostovala bila je jednosatni magazin
koji se emitirao u isto vrijeme kad i onaj Jeremyja Kylea, dvaput na
tjedan. Nekoliko je godina magazin bio slabo gledan, ali u posljednje
mu je vrijeme gledanost rasla.
Pritrčala im je jedna mlada djevojka. Već im je tri puta bilo rečeno
da Geraldine treba biti na setu za manje od petnaest minuta.
Krenuli su za djevojkom i ušli u prostoriju bez prozora ne puno
veću od Akvarija. Ona je promrmljala nešto i zatim nestala.
Dvije su stolice bile postavljene pred velika zrcala okružena
svjetlima.

216
 Geraldine im se nasmiješila u zrcalu dok joj je mršav riđokosi
muškarac nečim prskao čelo.
— Uđite, uđite! — rekla je.
I Kim i Bryant su se držali zida, hodali prema praznoj stolici.
— Oprostite na smetnji — rekla je Kim kad je sjela pokraj
Geraldine.
— Nema problema — odvratila je ova. Oči su joj pocrvenjele; Kim
je na njezinu licu jasno pročitala da ju je njezina prisutnost podsjetila
na ono što se dogodilo; podsjetila da je njena kći Maxine mrtva. —
Samo recite kako vam mogu pomoći.
Kim je vidjela da se šminker mršti gledajući joj oči i odmah poseže
za nekom drugom četkicom.
— Nisam trebala doći danas, ali majka je mislila da će mi ovo
odvući misli.
Naravno, pomislila je Kim.
— A Belinda?
— Rekla mi je da sama odlučim što je dobro za mene.
— Pitala sam se jeste li se možda sjetili nečeg u vezi s Maxineinim
prijateljima. Je li ikad dovela nekog k vama, možda dečka?
Geraldine je odmahnula glavom.
Kim se puno više sviđala žena koju su jučer upoznali. Ova je imala
kosu nakovrčanu figarom i nalakiranu. Šminka na njezinu licu bila je
debela; Kim je bila uvjerena da to dobro izgleda pred kamerom, ali u
stvarnosti nije bilo tako. Jučer se doimala glamuroznom majkom koja
je naglo ostala bez djeteta. Danas je bila nekakva televizijska zvijezda:
ulaštena i umjetna.
— Nisam upoznala njezine prijatelje. Trebalo je neko vrijeme da
mi počne pričati o vezama, ali nije nikad imala vezu dulju od šest
mjeseci.
—Je li se povezala s nekim tijekom rehabilitacije?
Geraldine se sad nasmiješila, a šminker je coknuo jezikom i
posegnuo za novom četkicom.

217
 — Mislim da nije, inspektorice! Max ih je sve smatrala gubitnicima.
Bila je uvjerena da nije kao ti narkići i luđaci. Tako ih je zvala. Mislim
da ondje nije stekla prijatelje.
— Zašto ste je dali na posvojenje? — naglo je pitala Kim.
Ova je žena imala toliko ljubavi spram djeteta koje nije odgojila. Iz
svake njezine riječi i izraza lica osjećala se naklonost. Kim ne bi
smetalo da joj Geraldine sad kaže da gleda svoja posla, ali imala je
dojam da se to neće dogoditi.
— Bilo mi je dvadeset i šest i trebala sam diplomirati medicinu.
Čekale su me duge smjene i apsurdni rasporedi. Oca odavno nije bilo,
nisam imala nikoga.
— A vaša majka?
— Ona nije htjela ponovno proživjeti taj dio života. Ja sam već
odabrala karijeru koja se nije uklapala u veliki majčin plan — rekla je
Geraldine, ne ostavljajući upitnim je li i koliko ta žena htjela kontrolu
nad njom.
Okrenula se od zrcala i pogledala Kim u oči. — Ali inspektorice,
držim se odluke. Ponovila bih je da moram. Maxine je imala majku koja
ju je jako voljela.
Bilo je tu tuge, ali ne i žaljenja.
— Imala je dvije — rekla je Kim.
Geraldine se nasmiješila. — Hvala vam na tome; ali nadam se da
sam joj barem bila prijateljica.
Kim je cijenila koliko je ova žena odabrala biti otvorena i iskrena.
— A karijera? — pitala je Kim. — Je li vam karijera bila onakva
kakvom ste je zamišljali?
Geraldine se tužno nasmiješila. — Nije mi zamijenila dijete, ako
me to pitate. Nekoliko sam godina provela radeći za odjel mentalnog
zdravlja u Sandwellu, pa još nekoliko godina u privatnim institucijama.
Nekoliko sam puta savjetovala krunsko tužiteljstvo i onda me neki
BBC-jev producent vidio i učinilo mu se da imam „ono nešto” za
televiziju i tako sam završila ovdje.

218
 Kim se pitala je li to „nešto” bilo šifra za privlačnost i seksepil.
Geraldine je svakako imala oboje.
Mobitel joj je prekinuo tišinu koja se nadvila nad razgovor.
— No, hvala vam na vremenu — rekla je Kim javljajući se.
— Stace — rekla je dok je hodala prema vratima.
— Znate, ne mogu izbaciti naš posljednji razgovor iz glave — rekla
je Geraldine toliko tiho da se Kim zapitala kome se točno obraća.
Rekla je Stacey neka pričeka.
— Zašto? — pitala je, obrativši se ženinu odrazu u zrcalu.
— Nisam obratila punu pozornost na nju. To je posljednji put da
smo razgovarale, a ja sam je se htjela što prije riješiti. Bila sam
zbunjena, pod stresom, zabrinuta.
Šminker je napokon odustao kad je Geraldine spustila glavu i
zagledala se u krilo.
— Stalno si vrtim taj razgovor u glavi. Jesam li što propustila? Je li
mi dala nekakav znak? Jesam li mogla...?
— Geraldine, ne radite si to! — Kim je rekla iz dovratka. — Zvuči
kao da ste Maxine ponudili svaku moguću priliku. Sumnjam da ste
ikako mogli spriječiti ono što se dogodilo.
Geraldine je kimnula na te beznačajne riječi.
Kim je znala da tuga nosi jednu od najdestruktivnijih emocija:
žaljenje. Druge će se emocije s vremenom povući, ali žaljenje uvijek
reže poput noža.
Kim je zakoračila kroz vrata pa zastala i okrenula se natrag prema
Geraldine.
—Ako smijem pitati, što vas je toliko uzrujalo tad?
— O Bože! — tiho će Geraldine. — Belinda je baš doživjela nesreću
i liječnici nisu znali hoće li ikad ponovno hodati, a i upravo smo
obnovile kuhinju.

219
 PEDESET I DEVETO POGLAVLJE

—Reci, Stace! — Kim je rekla dok su ih vodili natrag van. Sa

zanimanjem je saslušala što joj kolegica ima reći. — Hvala ti, Stace!
Upravo sad idemo onamo.
— Natrag do Brigthmanovih — naložila je Bryantu dok su hodali
prema parkiralištu. Ondje je bilo nekoliko ljudi koji su joj imali štošta
izjaviti.
— Šefice, usporite malo! — rekao je Bryant.
Zastala je.
— Mislim u glavi. Ja još procesiram ono što smo upravo saznali.
Došli su do automobila i Kim je nestrpljivo potegnula kvaku pa
tek onda čula tihi zvuk otključavanja.
Još su neka pitanja pridonijela spoznaji da je Geraldine nove
kuhinjske elemente ugradio ni manje ni više nego Jason Cross. Da im
Brightmanovi nisu bili usput, zaputili bi se ravno do Crossa.
— Zanimljiva slučajnost da je isti montažer radio u oba doma. O,
da. Jedva je čekala vidjeti kako će Cross reagirati na njezina nova
pitanja. Možda Kim uspije čak ijednu rečenicu dovršiti prije nego što
ovaj počne zvati odvjetnika.
— Ženska baš i nema sreće u posljednje vrijeme, ha? — pitao je
Bryant.
Kim se nijemo složila. Geraldineina je posvojena kći bila ubijena,
majka joj je bila poput karikature ambiciozne žene i doimala se
suosjećajnom prema drugima koliko i kamen, a njezina dugogodišnja
partnerica doživjela je tešku nesreću.
A opet, bilo je neke tihe čvrstine u toj ženi koju je Kim morala

220
poštovati. Unatoč svemu što se dogodilo ostala je pri tome da je druga
žena bila bolja majka njezinu djetetu nego što bi ona ikad bila.
Kim je poželjela da je njezina majka bila takva. Možda bi Mikey tad
još bio živ. Možda bi bio oženjen i imao djecu...
— I, što ćete reći Brightmanovima kad dođemo?
Kim je zatvorila kutiju punu „što je moglo biti” i usredotočila se
ponovno na nedavna saznanja.
—Okej, evo što ćemo kad dođemo onamo...

221
 ŠEZDESETO POGLAVLJE

Vrata je otvorila Anna, iznenađena što ih vidi.

Zakoračila je u stranu kako bi ušli.
—Je li obitelj unutra? — pitala je Kim gledajući prema salonu. Već
je ustanovila da su svi potrebni za ovaj razgovor već prisutni.
— Gospodin Brightman je u vrtu. Sylvie i Rebecca su u salonu.
Ništa ne govoreći, Kim je izašla van, a Bryant je ušao u salon. Vrt nije
bilo velik kakvim ga je Kim zamišljala. Ili se možda samo proteklih
dana previše naviknula na domove imućnih ljudi. Žudjela je tiho za
razgovorom s nekim u neboderu.
Terasa na vrhu vrta pružala je isti pogled koji se pružao kroz
prozore salona, ali vrt je bio na kosini te se stoga samo tri koraka dalje
od terase cijeli pogled gubio.
Travnjak pred njom bio je kratak i uređen, s travom u dvjema
različitim nijansama. Stabla s voćkama protezala su se duž metar i
osamdeset visoke ograde koja je okruživala posjed.
Kim je zatekla Mitchella Brightmana na kamenom sjedalu pokraj
vrlo lijepo ukrašenog ribnjaka. Bio je okružen skupim kamenim
pločama, a na oba je kraja imao male fontane iz kojih je sporo tekla
voda i obnavljala kisik u ribnjaku.
Šarene su ribe sporo plivale kristalno bistrom vodom.
Bila je na tri koraka od njega, a on još nije čuo kako dolazi.
— Gospodine Brightmane?
Podigao je pogled i slabašno se nasmiješio. Voljela bih jednog dana
vidjeti njegov širok osmijeh.
— Deanni je ovo bilo omiljeno mjesto u vrtu — rekao je.

222
 Kim je sjela pokraj njega. Razumjela je i zašto je bilo tako. Na vrhu
je bio dobar pogled, ali ovdje ste imali privatnost. Deanna bi odavde
mogla gledati lijepu kuću ih breze i cvijeće.
Možda su njih dvoje običavali sjediti ovdje u suton, uz bocu vina
razgovarali o tome kakav im je bio dan. Nadala se da je bilo tako.
Bilo joj je žao što ga ometa i tjera da se ponovno suoči s užasom
sadašnjice.
— Gospodine Brightmane, trebam vas pitati nešto u vezi s ispisom
vaših poziva.
Je li joj se samo učinilo ili se zaista lagano ukočio? Činilo joj se da
je možda i znao da će ga to pitati.
— Vaša nećakinja Rebecca nazvala vas je oko devet navečer one
noći kad je Deanna ubijena.
Kimnuo je, ali nije je pogledao u oči.
— Nećakinja mi je; to nije neobično, zar ne?
Kim je tražila način na koji bi s taktom sročila sljedeće: — Nije
neobično, ali nemamo zabilježenih drugih poziva upućenih jedno
drugome, a i ako smijem dodati, ne činite mi se baš bliskima.
Sumnja je u njezinoj utrobi bujala svakim trenutkom.
— O, ona vam je tipična tinejdžerica. Zove samo kad joj nešto
treba — rekao je.
— Ali nije vas prije zvala? — navaljivala je obzirno.
Protrljao je čelo.
— Gospodine Brightmane, mogu li vas pitati zašto vas je nazvala u
nedjelju navečer?
Neko je vrijeme razmišljao.
— Htjela je da je pokupim nakon nekog koncerta ili takvo što.
Majka joj je bila vani s društvom, a prijatelj koji ju je trebao povesti nije
se pojavio.
Mrvicu previše pojedinosti. Prva je rečenica bila dovoljna i

223
dodatno objašnjenje nije pružilo njegovoj izjavi čvrstinu koju je on
mislio da daje.
— l jeste li? — pitala je.
—Jesam li što?
— Pokupili je nakon koncerta?
Odmahnuo je glavom. — Ne, već sam bio popio, a nikad ne vozim
kad pijem.
Puno je toga Kim prezirala, a osobito kad je netko drži za budalu.
Osobito kad ona pokušava pronaći ubojicu supruge toga nekog.
Ustala je. — Možete li ući sa mnom nakratko? Nešto vas sve želim
pitati.
Kim je vodila računa da do kuće hoda ispred gospodina
Brightmana. Ušao je u salon, a Bryant je Kim dao suptilan znak rukom.
Uočila je da Rebecca ovaj put nije na mobitelu. Donjim bi zubima
svako malo prelazila po gornjoj usni.
— Stvarno mi je žao zbog ovog — rekla je Kim skrećući pogled s
gospodina Brightmana na njegovu nećakinju. — Ali čini se da postoji
razlika između sadržaja razgovora koji ste vas dvoje vodili one noći
kad je Deanna umrla.
Sylviene su se oči raširile. Bilo je očito da nema pojma da su ovo
dvoje bili razgovarali.
— U vezi s koncertom — ponovio je Mitchell Brightman gledajući
u Rebeccu, potičući je da se složi s njim. Rebecca je bila dovoljno
pametna da shvati da je ona policiji već rekla nešto sasvim drugo i
odabrala je sad ne pogoršati stvar.
Pogledom je potražila majčinu pomoć, ali ova joj nije imala kako
pomoći. Nije znala da su njih dvoje razgovarali mobitelom niti da je
razgovor trajao devet i pol minuta, a također je čekala da sad
razmijene makar jednu riječ.
— Ljudi, ne možemo vam pomoći ako nam ne kažete istinu.
Mitchell Brightman je sjeo, ali nije ništa rekao.

224
 Rebecca ga je gledala, znatiželjna, puna nade, ali i boli.
Zurio je u sag pa odmahnuo glavom.
Sylvie je zakoračila naprijed. — On joj je otac — tiho je rekla.
Nije tu bilo nekih emocija. Čista činjenica.
Rebeccin pogled nije se maknuo s očeve glave. Čekala je... nešto.
— Samo jedanput smo — rekao je Mitchell Brightman.
Rebeccin je razočaran izraz lica jasno poručio da se nije to nadala
čuti.
Ustala je i istrčala iz prostorije.
Sylvie se doimala pogođenom dok je trčala za njom.
Bryant se nakašljao, a Mitchell Brightman je podigao pogled. Nije
bilo zlobe na njegovu licu, nego samo tuga i još tuge.
— Žao mi je što vam nisam rekao istinu — rekao je ravnini glasom.
— Toliko dugo to niječem da mi je postalo refleks.
A i ona je bila prisiljena zanijekati vas, pomislila je Kim kao da je
djevojci u naravi bilo da slaže.
— Pretpostavit ću da Deanna nije znala.
— Bože, ne! To bi je uništilo. Znate da ne bi mogla...
Kimnula je, a on je utihnuo.
Ustao je i prišao prozoru.
— Takav klišej, ali Deanna i ja nismo se baš slagali, a Sylvie je bila
tu. Žao mi je kako zvuči, ali istina je.
Činilo se da se sad kad je napokon izgovorio istinu više ne može
zaustaviti.
— Zamrzio sam što smo učinili čim je bilo gotovo, a mrzio sam i
Sylvie. Bilo je već dovoljno loše što sam izdao suprugu, ali i ona je
izdala sestru. Taj je jedan čin Deanni oduzeo dvoje ljudi koje je najviše
voljela, kojima je najviše vjerovala.
— Kad mi je Sylvie rekla da je trudna, preklinjao sam je da pobaci,

225
ali odbila je. No pristala je zatajiti Rebecci tko joj je otac.
— Ne mogu si pomoći. Svaki put kad je pogledam podsjeti me na to
kolik sam užasan gad bio prema ženi koju sam volio... volim.
Kim je morala poštovati njegovu iskrenost, ali suosjećanje je
čuvala za djevojku koja je pobjegla iz prostorije.
— A poziv? — pitala je Kim.
— I Sylvie i Rebecca su me tražile da Deanni kažem istinu, a ja sam
glatko odbio. — Odmaknuo se od prozora, stao iz kauča. — Rebecca je
zaprijetila da će ona reći Deanni ako joj ja ne kažem.
— Svađali ste se?
Kimnuo je. — Jako. Završilo je tek kad sam je prekinuo. Dao sam
joj jasno do znanja da nikad supruzi neću reći istinu i da je ne mogu
spriječiti želi li teti slomiti srce.
—Je li Rebecca prijetila vašoj supruzi?
Razmišljao je trenutak. — Ne. Rekla je neke ne baš lijepe stvari, ali
nije joj izravno prijetila.
Bila je to mogućnost koju je Kim morala istražiti.
Imala je dojam da se tu sad više ništa ne može dobiti, ali ipak je
osjetila potrebu reći nešto.
— Gospodine Briglitmane, cijenim što ste tako iskreni u vezi sa
svojim osjećajima prema Rebecci, ali trebali biste ovo imati na umu:
ništa od ovog nije njezina krivnja.
Dugo ju je gledao pa naposljetku kimnuo.
Zaputila se van iz salona i zatekla Annu u hodniku.
—Gdje je...?
— Sjedi na trijemu — odgovorila je Anna u hodu.
Kim se osjećala poput vjetrokaza po lošem vremenu: amo-tamo,
amo-tamo.
Rebecca je sjedila na stolici na trijemu, nogu podignutih na drugu
stolicu. Razmazana šminka bila je jasan znak da je plakala.

226
 — Gdje ti je mama? — pitala je Kim.
— Kuha čaj. Navodno pomaže.
Zagledala se niz vrt.
—Ja samo želim doma.
Kim je sjela pokraj nje i zagledala se u istom smjeru.
—Jesi li one noći prijetila Deanni preko mobitela? — pitala je Kim
jer je morala.
— Ne — rekla je Rebecca.
— Ali zabranila si joj reći da ti je Mitchell otac?
Uzdahnula je. — Da, rekla sam da hoću, ali ne bih nikad. Bit je bila
u tome da joj on kaže. A da je rekao da hoće, ja bih mu vjerojatno rekla
neka joj ne kaže. Nisam htjela povrijediti tetu. Bila je super žena. Jako
sam je voljela. Samo sam htjela... — Pogledala je tlo. — Ma ne znam što
sam htjela — rekla je tihim glasom.
Kirnju je razumjela. — Samo si htjela da te otac prizna, makar to
ostalo između vas dvoje.
Kimnula je i osvrnula se kako bi bila sigurna da su još same.
— Mama mi je rekla kad mi je bilo dvanaest i rado bih da nije. Bila
sam sretna kad nisam znala. Sad me to znanje samo boli. Prije nego što
sam saznala istinu, nisam ništa skrivala ni od koga. Ja sam bila ja.
Nisam bila plod nečije nevjere ili podsjetnik na prijevaru; nisam znala
da sam majčina maskota čovjeka koji joj nikad neće uzvratiti ljubav.
— To sam dobila kad mi je rekla. Postala sam prljava mala
obiteljska tajna, sudionik, a samo sam htjela biti dijete. Svi smo troje
lagali mojoj teti i iako ju ja ne bih nikad povrijedila, bilo je dana kad bih
se molila da ona sazna i da ne moram više lagati.
Kim je osjećala njezinu bol. I Sylvie i Mitchell svojih su nekoliko
trenutaka strasti pretvorili u tonu sranja istovarenu na ovu
dvanaestogodišnjakinju.
— Kako sam rekla unutra, ti nisi kriva za ovo. Daj si malo vremena,
može?

227
 Rebecca se drhtavo nasmiješila, a Kim je imala dojam da suze ipak
nisu daleko.
Kim bi rado rekla još, ali Sylvie je donijela čaj, a istovremeno joj je
mobitel zazvonio. Pozdravila se s njima i odšetala prema prednjem
dijelu kuće pa se tek onda javila.
— Stace?
— Šefice, trebali biste opet do Jasona Crossa i to hitno — ushićeno
će Stacey. — Već imamo njegov DNK. Prije jedanaest godina je uhićen i
osuđen za silovanje maloljetnice.
Kim je stala usred koraka. — Nastavi!
— Bilo mu je osamnaest, a djevojci petnaest. Rekao je da je lagala o
godinama, a ona je rekla da su bili u vezi. Roditelje nije bilo briga: kći
im je bila maloljetna, a on je trebao biti pametniji.
Kim je nastavila. Činilo se da joj noge pokušavaju ići ukorak s
mislima koje su joj jurile glavom.
— Hvala, Stace, krećemo — rekla je pa završila poziv baš kad se
Bryant pojavio pokraj nje.
Pružila je ruku tražeći od njega ključeve.
— Bryante, pomoli se! Jer sad ja vozim.

228
 ŠEZDESET I PRVO POGLAVLJE

Kim je pokušala suzbiti gnjev dok je jurila kroz dva žuta svjetla za
redom.
—Bryante, piše li meni na čelu da sam idiot? — pitala je ljutito. —
Zašto ljudi misle da nam mogu bezočno lagati i da će im to proći? Zašto
jednostavno ne kažu sve? Zašto ne prepuste nama da odredimo što je
bitno za slučaj?
Bryant je šutio.
- Zar nije mislio da ćemo ga istražiti, ono, obaviti naš posao? —
pitala je.
Bryant je i dalje šutio.
— No? — pitala je. Htjela je društvo za svoj bijes.
— Šefice, žao mi je, ali mislio sam da su sva ta pitanja bila
retorička.
Glasno je uzdahnula. Katkad bi je njegova opuštena narav ljutila.
Katkad je htjela da on eksplodira.
— U redu. Odgovori mi na ovo: zašto je mislio da ga nećemo
otkriti? Koliko glup...?
— Ovaj, ponovno to radite — prekinuo ju je. — Ali da vam
odgovorim na prvo pitanje: možda je smatrao da to što je bilo prije
puno godina nema veze s ovim danas. I da budem iskren...
— Silovanje — povikala je.
— Silovanje maloljetnice — objasnio je on.
— Bryante, dovraga! Ne zove se to seks s osobom ispod dobne
granice punoljetnosti koja je možda, a možda i nije pristala na odnos i

229
koja je možda izgledala starije nego što je zaista bila. Osuđen je za
silovanje.
— Ali znamo da je seks s Deannom bio sporazuman.
Kim je slegnula ramenima. — Imamo njegov opis tog događaja, ne
i njezin.
— Nikad nije prijavila nikakav napad — rekao je.
— O, da — sarkastično je odvratila. — Svi znamo da se svaki
seksualni napad odmah prijavi.
— Ovaj... šefice, znate da ja nisam neprijatelj?
— E pa prestani se ponašati kao da jesi — odbrusila je iako nije
bila ljutita na njega.
Ljudi na koje se bila ljutila nisu bili uopće povezani s ovim
slučajem. Ali iako nisu sad bili u automobilu s njom, i njezina majka i
Alex uspjele su posegnuti kroz rešetke i dosegnuti je.
Kim je zašutjela i usredotočila na to da ne pogazi nikoga na putu
do Crossa.
Skrenula je na potpuno slobodan prilaz. Kuća je sasvim očito bila
prazna.
— Dovraga — bjesnila je, udarivši dlanovima po upravljaču. —
Kako ćemo ga, dovraga, naći...?
— Smirite se! — naložio joj je Bryant. — Nazovite njegov ured i
pitajte ih gdje je.
— Ma ti su korisni koliko i...
— Pokušajte! — ustrajao je.
Kim je zarežala pa izvadila mobitel. Pronašla je na popisu poziva
broj koji je zvala prije tog tjedna. Javili su joj se na drugo zvono.
Kim je zakolutala očima dok je čekala da je žena s druge strane
prestane službeno pozdravljati.
— Trebam znati gdje je Jason Cross — rekla je Kim grubo.
Bryant se namrštio, zastenjao pa joj oteo mobitel iz ruke.

230
 Mrko ga je gledala dok se ispričavao preko telefona u njezino ime
pa pristojno od žene zatražio da im pomogne pronaći njezina šefa. Bilo
je očito da ona oklijeva jer je Bryant upit popratio spomenom koliko je
hitno da što prije razgovaraju s njim.
Završio je poziv.
— Katkad ruča kod jezera — rekao je Bryant pružajući joj mobitel
natrag.
— Informacija koju bih saznala da si me pustio da završim
razgovor — rekla je dok je okretala automobil na širokom prilazu.
Kim se smirila tijekom vožnje kroz Amblecote i pokraj trgovačkog
centra Merry Hill.
Dovraga i te dvije žene koje su joj u mislima kidale živce. Ma
koliko se trudila usredotočiti na slučaj, dio njezina uma stalno se
vraćao na njih dvije.
— Hvala — rekla je tiho dok je skretala prema jezeru Netherton.
— Za što? — iznenađeno će Bryant.
— Što znaš kad treba šutjeti — rekla je. — I što si mi uzeo mobitel
— dodala je dok su prolazili pokraj kabina za presvlačenje.
Nigdje nije bilo nikoga. Znala je da se na jezeru može skijati na
vodi, voziti čamcem i roniti, ali danas nije bilo nikakve aktivnosti.
— Šefice...? — rekao je Bryant dok su dvije činjenice postajale sve
očitije.
Nije bilo ni traga bijelom kombiju, a prema njima je trčao visok
muškarac s mobitelom pritisnutim na uho. U stopu ga je pratio njegov
buli terijer.
Oboje su iskočili iz automobila istodobno.
— Ondje — vrisnuo je muškarac bez daha, pokazujući prema vodi.
Spustio je mobitel i ponovno pokazao. — Ondje je. Bio je...
— Tko? — pitao je Bryant iako Kim nije trebala objašnjenje.
Zagledala se prema rampi koja je vodila u vodu. Vodu preko čije su

231
se površine širili krugovi, ali nije se vidjelo ništa u njoj.
— Tip u bijelom kombiju. Prvo je samo sjedio ondje, a onda...
— Prije koliko? — pitala je Kim zaputivši se prema rampi.
— Minutu, dvije... Nisam...
— Zovite hitnu — naložila mu je pa pogledala Bryanta u oči.
— Dovraga! — rekao je dok su trčali prema vodi. Prvo su skinuli
jakne, bacili ih iza sebe.
Jezero je zauzimalo šezdeset tisuća četvornih metara, a dubina je
dosezala i do petnaest metara.
Voda je zapljusnula oko njih kad su zajedno skočili u nju.
Kim je pet puta za redom brzo trepnula da bi joj se oči prilagodile
mutnoj zelenoj vodi koja se sad uskovitlala.
Kim je znala da vozilo neće biti daleko od kraja rampe, ali i da
može jako brzo potonuti: između trideset sekundi i dvije minute.
Zamahnula je rukama dvaput i dotaknula metal. Znala je da su to
stražnja vrata i prožela ju je duboka jeza.
Doplivala je do prednjeg dijela vozila, do razine prozora.
Jason Cross iznenađeno ju je gledao s vozačkog sjedala. Voda mu
je već bila do vrata. Pogledom je potražila kvaku, a potražio ju je i on.
Pritisnuo je staromodnu bravu na prozoru, zaključavši vrata baš
kad ih je ona htjela otvoriti.
Pogledala je kroz prozor, a Jason Cross joj je odmahnuo glavom.
Dovraga, nije im namjeravao olakšati.
Suzbijala je nagon da udahne. Odgurnula se do površine i ondje
iskašljala vodu iz pluća.
Zvijezde su joj bljeskale pred očima, a Bryantova je glava izvirila
kroz površinu nekoliko metara od nje.
Znala je da im ponestaje vremena. Jason Cross dosad je već bio
potpuno pod vodom.

232
 Računala je da imaju još samo nekoliko minuta prije nego što
njihovi napori postanu besmisleni.
Ali gad se zaključao u kombiju. Zatvorio se u vlastitom vozilu i
odbijao im pomoći da ga spase. Da barem nije zaključao prokleta vrata.
Misao ju je zaskočila tako brzo da je nije imala vremena podijeliti s
kolegom.
— Bryante, za mnom! — povikala je pa duboko udahnula i
zaronila. Dok je rukama mahala kako bi razmaknula mulj oko sebe,
pod prstima je osjetila haubu kombija.
Baš kako je i pretpostavljala, vozilo je bilo ispunjeno vodom, a oči
Jasona Crossa bile su sklopljene. Kosa mu je plutala oko lica dok je
voda i dalje tekla kroz kombi.
Dovraga! Čak i ako joj plan uspije, spasit će samo truplo.
Otplivala je do stražnjeg dijela kombija i pokušala otvoriti vrata,
moleći se da nisu zaključana. Obrtnici koji stalno otvaraju i zatvaraju
svoj kombi katkad ne zaključaju vrata za sobom.
I baš kako se nadala, kvaka joj se pomaknula pod pritiskom ruke
— ali vrata se nisu htjela otvoriti. Dovoljno se sjećala fizike iz osnovne
škole da zna da će se vrata moći otvoriti čim se vozilo ispuni vodom.
Bryant se pojavio pokraj nje. Pokazala je na kvaku i kimnula kako
bi mu prenijela da su vrata otključana.
Položio je dlan preko njezina i zajedno su sad potegnli, ali uzalud.
Plutali su u vodi i stoga nisu mogli uprijeti punom snagom. Kim se
stopalima uprla o stijenku kombija, savinutih koljena kao da se penje
po stijeni. Bryant je učinio isto.
Ponovno su uprli i vrata su se otvorila.
Kim je vidjela da je većina alata bila otpala s polica na stijenci i
završila na podu kombija. Odgurnula se od stražnjeg branika prema
prednjem dijelu kombija.
Nasloni za glave prednjih sjedala onemogućavali su joj da dođe do
nepomičnog Jasona Crossa.

233
 Posegnula je oko sjedala i napipala bravu kojom je zaključao vrata
njoj pred očima.
Podignula ju je u vis.
Prsti su joj skliznuli i gumb brave ostao je na mjestu. Ponovno je
pokušala, ovaj put žarivši nokte u gumu. Gumb je iskočio.
Pluća su joj pulsirala. Činilo joj se da već satima drži dah, ali
vjerojatno su prošle samo dvije minute.
Bryantova sjena već je čekala pred vratima, ali neće ih moći sam
otvoriti.
Stopalima se odgurnula od naslona za glave, natrag prema
stražnjim vratima kombija.
Plivala je oko kombija do Bryanta koji je već čekao, čvrsto držeći
kvaku. Namjestila se i dodala svoju težinu njegovoj.
Vrata su se naglo otvorila na prvi pokušaj.
Otvarala ih je do kraja dok je Bryant posezao i grabio rukama
nepomičnog Jasona Crossa.
Njezin je kolega zatim postavio Crossa iznad sebe i slobodnom
rukom i sebe i njega odgurnuo prema površini.
Znala je da je i Bryant iscrpljen koliko ona, ali i da mu um neće
dopustiti da se zamara takvim mislima.
Plivala je pokraj njih prema površini.
Zajedno su isplivali.
Zajedno su naglo udahnuli.
Bryant je držao ruku ispod Jason Crossove brade i spustio stražnji
dio njegove glave natrag u vodu te počeo plivati unatrag, prema rampi.
Bryant stoga nije mogao vidjeti što je Kim vidjela.
Zagledala se u lice Jasona Crossa i istog trenutka znala da gleda u
mrtvaca.

234
 ŠEZDESET I DRUGO POGLAVLJE

Kim je pomogla Bryantu izvući Jasona Crossa iz jezera na travnatu

obalu, nakon čega se njezin kolega srušio na leđa. Bilo je užasno
naporno vući kroz vodu i svoju i tuđu težinu. Disao je duboko i s
mukom, a oči su mu bile zatvorene dok mu se na licu jasno ocrtavala
bol.
— Bryante! — povikala je.
Otvorio je oči i vidio hitnost u njezinu pogledu.
Kimnuo je, poručivši joj da je sve u redu s njim.
— Prijatelju, hitna stiže! — rekao je muški glas iza Bryanta. Čulo se
sirene u daljini. Kimnula je mršavom muškarcu koji je sad svojeg psa
držao na povodcu.
Bila je zahvalna što je zvao hitnu jer ni ona ni Bryant trenutačno
nisu imali daha za to. A ne bi niti imala vremena čekati ih da dođu.
Muškarac pred njom bio je mrtav.
Nježno je gurnula Crossovu glavu unatrag, stavila jednu ruku pod
njegovu bradu, a drugu na čelo kako bi mu otvorila dišne putove. Brzo
si je potvrdila da ne diše pa ispreplela prste.
Pronašla je mjesto pokraj prsne kosti i naslonila na njega dno
desnog dlana. Počela je pritiskati do dubine od pet ili šest centimetara i
to po dvaput na sekundu.
Izbrojila je do trideset pa stala.
Stisnula mu je nos i duboko udahnula. Prinijela je lice njegovu,
spojila usne s njegovima i puhnula mu u usta sve dok mu se prsa nisu
nadigla.
Prema njezinoj procjeni bio je pod vodom između tri i četiri

235
minute. Znala je da vode bitku koju neće dobiti.
Ponovila je umjetno disanje pa ponovno ispreplela prste.
— Šefice, tratite...
Kim je prečula te riječi, pumpajući ponovno do trideset. Mišići su
joj se blago umrtvili poslije dvadeset i tri.
— Šefice, neće...
— Bryante, kuš! — zarežala je i duboko udahnula.
Sirene su se zaustavile pred zgradom sportskog kluba, ali nije
mogla prestati sve dok netko ne bude mogao preuzeti.
Sve je oko nje nestalo dok se usredotočavala na izvlačenje i
posljednjeg atoma snage kako bi nastavila pumpati.
Blokirala je bol koja joj je žarila bedra i ruke, snagom volje tjerala
se nastaviti.
Svako je pumpanje bilo kao da joj netko trga mišiće s kostiju.
Ramena samo što joj nisu kolabirala.
Bryant joj je prišao.
— Šefice... morate prestati...
— Da — povikala je kad je bujica vode pokuljala kroz usta Jasona
Crossa.
— Isuse Kriste! — prošaptao je Bryant dok je ovaj kašljao.
— Jebote! — rekao je čovjek s terijerom kako se vozilo hitne
zaustavljalo nedaleko od njih.
Oduševljenje je strujalo kroz Kim. Pod rukama i usnama bila je
osjetila kako se u njegovo tijelo uvlači smrt.
Svakom ga je sekundom sve više preuzimala, a Kim ga je sad
vratila među žive. U njegovu je tijelu ponovno bilo daha. Krv mu je
kolala žilama. Osjetila je kako odlazi, a sad se vratio.
Bolničari su je pažljivo poveli u stranu dok su preuzimali pacijenta
čije su oči bile širom otvorene, a lice mrtvački blijedo. To je bilo
normalno, jer boja će se vratiti.

236
 Tek kad Kim bude sjela, dopustit će si osjećaj iscrpljenosti koja ju
je sad pokušavala čvrsto obuzeti.
Bryant je sjeo pokraj nje. — Šefice, znate, katkad ste toliko vraški
odlučni da...
Kim nije čula što je imao reći jer je svijet odjednom prekrila tama i
srušila se na tlo.

237
 ŠEZDESET I TREĆE POGLAVLJE

Alex si je morala priznati da je blago ljutita. Nije to još preraslo u

punu ozlojeđenost, ali imalo je potencijala.
Plan joj je imao dvije razine. Jedna je tekla kao po špagi. Druga baš
i ne.
Očekivala je da će joj dosad inspektorica već doći u drugi posjet.
Alex je znala da Kim ima potrebu znati i da će je to tjerati da sazna što
to njezina majka zna. Sigurno je dosad već shvatila da njezina majka
zapravo nema ništa njoj potrebno, a to je Kim trebalo dovesti ravno do
Alex, po objašnjenje. Ali Kim se još nije pojavila.
I to je bio jedan od problema jer je imala dostojnog protivnika.
Povremeno biste se morali prilagoditi njemu. Kim je zbog prijašnjeg
iskustva s Alex bila svjesna njezinih taktika, za razliku od svih ovih
jadnika oko nje.
Budale nisu pojma imale koliko je već tehnika na njima iskušala.
Alex je znala da je ključ uspješne manipulacije u odabiru prave
tehnike za svaku žrtvu posebno.
Prenošenje stanja savršeno je upalilo na stražarici Katie. S
lakoćom je Alex na nju uspjela prenijeti svoje emocionalno stanje i
tako doprijeti do emotivnog dijela njezine psihe. U prijašnjem
razgovoru, Alex se koristila njezinim mobitelom i time u samo
nekoliko sekundi uništila njihov dotadašnji odnos stražara i
zatvorenika. Postale su tad samo dvije žene koje za stolom razgovaraju
o zdravlju nevine dječice.
Um je bio tako ranjiv dio tijela. Ljudi često pojma nisu imali koliko
se njima manipulira u svakodnevnom životu.
Obična bi osoba možda zadrhtala od straha pri pomisli na režim

238
kakav je na snazi u Sjevernoj Koreji, gdje se ljude sili da slušaju
domoljubne pjesme. Alex je poštovala iskrenost koja je ondje vladala.
Vladajuća je stranka jasno pokazivala svakome što treba misliti. Nije
bilo potrebe za skrivenim porukama osmišljenim tako da zaobiđu
svjesni dio uma i ukorijene se pod onaj nesvjesni dio.
Želja za kontrolom, uvjeravanjem i manipulacijom nije ništa manje
postojala u zapadnom svijetu, ali bila je podmuklija.
Marketinški su stručnjaci trošili milijune na analizu
paralingvistike, boje glasa, promjene modulacije, glasnoće govora.
Proučavali su govor tijela, voljne i nevoljne pokrete.
Srećom za Alex um je bio nevjerojatno podložan utjecajima i
kontroli.
Rano je tijekom psihijatrijske izobrazbe naučila da svatko ima
napola čvrsto postavljene vrijednosti i uvjerenja koje nosi još od
djetinjstva. Uvjeriti ljude da sebe preispituju postizalo se tehnikom
zvanom odmrzavanje: najbolje je djelovala na ljudima koji su pretrpjeli
gubitak ili koji su bili otpušteni ili izvan poznatog okružja. Bila je to
tehnika koja joj je dobro poslužila u zatvoru.
Svakog se moglo kontrolirati: trebalo je samo pronaći pravu
metodu za svaku osobu i situaciju.
Iako je bilo lakše ako bi se dotična osoba pojavila, pomislila je.
Neopisivo ju je privlačilo iskušati određene tehnike na Kim.
— Hej, Alex, sve okej? — pitala je Katie iz dovratka ćelije.
Toplo se smiješila, bistra pogleda. Kosa joj je bila čista i uredna.
Dobro je spavala. Nema veze.
Alex je pružila ruku. — Daj mi mobitel!
Lijepo je lice sad bilo zbunjeno.
— Rekla sam, daj mi mobitel! Treba mi.
Katie je zakoračila u prostoriju baš kad su dvije zatvorenice
prolazile pokraj nje. — Ne moram...
— Katie, ne jebi nego mi daj mobitel!

239
 Lice je sad poprimilo grublji izraz. — Mislim da bi trebala paziti
kako mi se obraćaš.
— A ja mislim da je bolje da mi daš mobitel svaki put kad ti kažem
— odvratila je Alex.
— Nema...
— Da, ima šanse — rekla je Alex, ustavši s kreveta. — Ili ću reći
upravitelju da si mi već dala da se njime koristim. Pa ćeš dobiti otkaz.
Katie je oklijevala, a Alex uživala u mržnji koja joj je sijevala iz
očiju kad je napokon shvatila koliko je zapravo izigrana.
— A kako ćeš onda prehranjivati svoje kopile? Otac mu nije
zainteresiran, a ti nemaš obitelj. Naknada za nezaposlene neće pokriti...
— Budi brza — rekla je Katie vadeći mobitel i pružajući joj ga.
— Hvala — pristojno će Alex.
Ovaj put Katie je nije ostavila nasamo dok razgovara.
Stajala je u dovratku i strijeljala je pogledom.
Alex nije bilo briga jer nije namjeravala ništa reći na glas.
Utipkala je broj koji je još davno bila zapamtila pa zatim napisala
poruku. Nasmiješila se dok ju je slala. Eto, to bi trebalo pomoći.
Nasmiješila se zatim Katie i vratili joj mobitel. — Eto, nije bilo
strašno, zar ne?
— Nećakinja ti uopće nije bolesna.
Alex je slegnula ramenima. — Koliko ja znam, nije. Ali hvala na
suosjećanju.
Sjela je natrag na krevet. Dan je protjecao sporo, a zabavni trenuci
bili su rijetki.
Odmjerila je Katie od glave do pete. — Iznenađena sam što si tako
brzo shvatila. Mislim, trudiš se odgajati dijete koje otac ne želi i
istodobno se ne drogirati više. To je sigurno velik izazov.
Katie je zaustila, ali Alex se previše zabavljala. Podij je sad bio
njezin i samo njezin.

240
 — Katie, ja sad imam moć i ironično je što si mi je ti ponudila na
pladnju čim si mi dala mobitel. Mogu ti reći štogod poželim, a ti ne
možeš ništa poduzeti. Kravetino glupa, dala si mi svoj posao.
Alex se smijala dok je ova zatvarala usta, crvenih obraza. —
Mislim, eto te, zapela si na ovom poslu. Vjerojatno si htjela biti
policajka, ali nije ti uspjelo. Nećeš postići više od ovog posla, a dobiješ
li otkaz zbog neprimjerenog ponašanja, vjerojatno nećeš više ni u
trgovini biti zaštitarka.
—Ali to je u redu jer doma imaš malo dijete zbog kojeg ti se svi ti
izgubljeni snovi čine vrijedni toga. Ali samo ste vas dvije pa ćeš onda
potratiti svu tu ljubav na dijete. S vremenom ćeš sina ugušiti potrebom
i pokušajima da iznudiš ljubav od njega. Naposljetku će odrasti i otići i
tebi će ostati samo ovaj usrani posao i lice koje je ostarjelo dok nisi
obraćala pozornost.
Alex je vidjela da joj donja usna blago drhti. Bilo je lijepo znati da
nije ispala iz forme.
Sumnja i bijes sukobljavali su se na Katienu licu.
Prkosno je izbacila bradu. — Alex, ovo je posljednji put. Gotovo je.
Alex se široko nasmiješila. Reklaje zatim, tiho, ali ubojito:
—Katie, trebala bi znati nešto o meni. Gotovo je kad ja kažem da je
gotovo.

241
 ŠEZDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Kim se osjećala zadovoljno zbog čiste odjeće koja joj je grijala kožu
na putu natrag u ured.
Topli joj je tuš vratio život u mišiće i omogućio joj da malo
zaboravi padanje u nesvijest na obali jezera.
Bila je u nesvijesti samo nekoliko trenutaka, ali i dovoljno dugo da
vidi paniku na licu svojeg kolege kad je ponovno otvorila oči —
trenutak prije nego što je od sebe odgurnula bolničara.
Bryant joj je često znao reći da pretjeruje, ali što znači
pretjerivanje kad je pred vama netko mrtav?
Nije se mogla oteti tračku ponosa koji je osjećala zbog činjenice da
je Jason Cross živ. A tupa bol u mišićima podsjećat će je na to ostatak
dana.
Bila je svjesna Bryantova pogleda kad je zakoračila natrag u krim-
odjel.
Obično ne bi držala večernje brifinge, ali danas je bio takav dan.
— Okej, sigurna sam da vam je Bryant već prenio da se Cross
danas pokušao ubiti.
— Priznanje krivnje? — pitao je Dawson.
Slegnula je ramenima. I ona se sama isto pitala pod tušem.
— Ili jer je znao kako ćemo otkriti da je silovao maloljetnicu? —
pitala je Stacey.
— Možda — rekla je Kim. — Kladim se da njegova supruga ne zna
to, a i prilično sam siguran da on ne želi da sazna.
— Nisam ga niti stigao pitati za onu drugu kuhinju — rekao je

242
Bryant.
— Molim? — naglo će Dawson. Mrzio je kad ne zna sve. Katkad bi
to užasno smetalo Kim, ali i ona je bila takva. Dobro će mu to poslužiti
poslije u karijeri.
— Geraldine je nedavno mijenjala elemente u kuhinji, ali nije se
mogla sjetiti koga je unajmila za to. Ali vanjski je opis odgovarao
Crossu.
— Mislite da je to zaista bio on? — pitao je Dawson.
— Slučajnost, zar ne — rekla je Kim. Mrzila je slučajnosti.
— Sutra bismo trebali dobiti rezultate analize DNK-a — rekla je
Stacey. — Mislim da će me blokirati i tražiti zabranu pristupa ako ih
nastavim zvati.
Kim je pogledala Dawsona. — Imamo li išta o Maxineinim
prijateljima i znancima?
— Ništa još, šefice! Čini se da se možda povremeno bavila
prostitucijom kako bi zaradila novac za drogu, tako da ne znam jesu li
ljudi s kojima sam razgovarao bili njezini prijatelji, klijenti, svodnici ili
što. A taj tip Flem je neki beskućnik i skitnica koji je malo tu, a malo u
Leedsu.
— Govori li se išta o njezinu odnosu s Geraldine?
Odmahnuo je glavom. — Nitko, čini se, ne zna ništa o tome.
Čini se da se Maxine držala za sebe.
— Išta drugo? — pitala je Kim.
—Još ne znam čiji je ovo broj — rekla je Stacey kimnuvši prema
ekranu svojeg računala. — Pozivatelj s tog broja je dvije minute
razgovarao s Deannom nekoliko sati prije njezine smrti, ali sad kad
zovem dobivam samo glasovnu poštu.
— Povezi se njezinim obitelji i kolegama, možda netko zna čiji je to
broj — predložila je Kim. — Ali sutra. Krećemo ujutro, svježi i
odmorni. — Pogledala je Bryanta. — Svi mi.
Kimnuo je i ustao. Uspio je iz garderobe postaje dobiti crne hlače i

243
majicu kratkih rukava.
S poda je podignuo torbu sa svojom mokrom odjećom i zaputio se
van iza dvoje kolega.
Kim je zakoračila u Akvarij i vidjela da joj mobitel crvenim
svjetlom da je obavijest da je dobila poruku.
Prešla je prstom preko ekrana i vidjela broj s kojeg je poruka
došla.
Nije joj bio poznat, ali kad je otvorila samu poruku nije bilo ni
tračka sumnje od koga stiže.
Riječi su joj sledile krv u žilama. Zgrabila je jaknu i istrčala van.

244
 ŠEZDESET I PETO POGLAVLJE

17. prosinca 2007.

Dragi dnevnice!

O, odakle da počnem?
Cijelu noć ležim razmišljajući što ću joj sljedeće učiniti, zamišljajući
sve moguće načine na koje je mogu mučiti, koji mi mogu pružiti
zadovoljstvo.
Ideje i fantazije bile su poput bljeskova slasnih boja u mojem umu
dok su se preda mnom nizale pojedinosti svake od njih. Bilo je užasno
teško suzdržati se cijeli dan.
Danas su je ponovno tražili, ovaj put uz moju pomoć.
Više od stotinu je ljudi došlo u potragu. Zadivilo me što ih se toliko
pojavilo na tako hladan, ružan dan. Neka je žena donijela čaja u
termosicama. Neka druga sendviče. Osjećalo se nekakvo bratstvo u
zraku, pojedinci s nekom svrhom, s nekim ciljem. Ljudi koji se mjesecima
nisu vidjeli sad bi se rukovali, grlili, šalili jedni s drugima, a zatim
utihnuli kad bi se sjetili gdje su. I zašto su tu.
Njezina majka, otac i brat bili su okruženi crnim odorama. Oči su im
bile crvene dok su se ogledavali, kao da se nadaju da će se ona čarobno
pojaviti pred njima. Kao da će trud svih ljudi koji su je došli tražiti biti
dovoljan da se ona materijalizira. U meni je gorjela želja reći im da se to
neće dogoditi.
Nadali su se da će je pronaći, ali i molili se da neće.
A onda sam u toj priči i ja. Ja točno znam gdje je ona. Svi su ti

245
policajci, članovi obitelji, dobrovoljci, voajeri bili tražili samo jedno — a
gdje je to ne zna nitko osim mene. Teško mi je bilo suzbiti osmijeh zbog
vlastite domišljatosti. Ne šalim se.
No prošlo je dvadeset minuta i nije mi više bilo zabavno, što me
navelo da odem.
Ushićenje zbog onog što slijedi pratilo me na putu kući. Toliko se
toga trebalo učiniti.
Činila se gotovo zadovoljnom što me vidi kad su se vrata otvorila.
Bilo je na njezinu licu olakšanja i straha i nade, a zatim straha. Od mene
nije dobila nikakav odgovor. Njezino me lice uopće više nije zanimalo. Za
mene ona nije bila osoba. Bila je stvar. Moja stvar.
Stvar s kojom mogu raditi štogod poželim.

246
 ŠEZDESET I ŠESTO POGLAVLJE

Kim je tapkala stopalom i čekala. Čula je muške glasove iz

prostorije slijeva. Jedan joj je glas bio poznat, a dopirao je kroz hodnik
prema ulaznim vratima.
— Bez brige, ja ću — doviknuo je.
Kim je dobro poznavala taj glas i nasmiješila se kad su se otvorila
vrata.
— Kim — rekao je zbunjeno.
— Davide — uzvratila je. Još je gledao u nju.
I ona u njega. — Ovaj... sad kad smo se pozdravili, mogu li ući?
— Naravno — rekao je, zakoračivši unatrag kako bi je propustio u
prostoriju.
Nije bilo baš potpuno strano što je ona u Hardwick Houseu.
Posjetila ga je već nekoliko puta nakon što su zajedno bili radili na
prethodnoj istrazi o Alex. U jednom je trenutku možda i bilo neke iskre
među njima, ali vrlo brzo je ugasnula nakon što su proveli sate
razgovarajući o svojoj ljubavi prema motociklima. Bilo je najbolje da
budu prijatelji. A i kako je Bryant već spomenuo - David Hardwick bio
je predobar za nju.
David je bio nadstojnik privatne ustanove koja je udomljavala
muškarce puštene iz zatvora i pokušavala ih reintegrirati u svijet koji
ih je ostavio za sobom. Prosječan boravak u ustanovi trajao bi oko šest
mjeseci.
Alexandra Thorne besplatno je bila ponudila svoje usluge
psihijatra, naizgled vođena željom za dobročinstvom. Istina je bila da
joj se to pokazalo savršenim mjestom za brušenje vještina
manipulacije. Sama je priznala da su joj stanari Hardwicka bili samo

247
mete za vježbanje.
Neki od njih su preživjeli njezine manipulacije, a neki nisu bili te
sreće.
Kim je hodala za Davidom kroz kuhinju. Pokazao je na aparat za
kavu i pogledao je.
Kimnula je.
Također su voljeli dobru kavu.
Kosa mu je bila još svjetlija nego prošli put. Shvatila je da je
svijetla zbog sunca i da se nisu vidjeli već šest mjeseci.
Zaustila je ispričati se, pa zatvorila usta. Nije bilo potrebe kad je o
njima dvoma bila riječ.
— No, što te dovodi...
— Davide, gdje je Shane? — pitala je Kim, ne mogavši se više
suzdržati.
Doimao se zatečenim. — Oprosti... zašto pitaš...?
Kim je izvadila mobitel i pokazala mu poruku. Pisalo je samo: Kako
je Shane?
David se odmaknuo od pulta. — To je od Alex?
Kimnula je. On je ovaj put puno bolje razumio njezinu moć. Kad
mu se Kim prvi put bila obratila, teško mu je bilo razumjeti zašto netko
kao Alex nema crvene rogove i šiljasti rep. Činjenica da je lijepa i
privlačna uvijek je Alex pomagala. Iako nije nikad uspjela zariti kandže
u Davida.
Isprva nije baš vjerovao u njezine motive i sposobnosti unatoč
tome što ga je pomalo čudilo da psihijatrica tako velikodušno troši
vrijeme na gomilu bivših kažnjenika.
— Koliko znam još je u zatvoru. Sjećaš se da...
— Naravno da se sjećam — rekla je Kim dok se David okretao
prema aparatu za kavu.
Alex je možda Shanea i najviše oštetila. Manipulirala je njime i

248
navela ga da učini neizrecive stvari pa ga okrutno poslala natrag u
zatvor nakon što joj je poslužio svrsi.
David ga je bio pokušao posjetiti u zatvoru, saznati što se
dogodilo, a da je Alex zbog toga prijavila mladića za napad, ali Shane je
odbio vidjeti se s njim i zatražio je da ga David više nikad ne posjeti.
David je dovoljno vremena proveo s takvim muškarcima da zna
kako nema smisla ganjati ljude koji ne žele njegovu pomoć.
—Jesi li je vidjela? — pitao je.
Kimnula je pa uzdahnula.
—Je li to pametno?
Nasmijala se. — Naravno da nije pametno, ali znaš kako ona radi.
— Pokazala je na mobitel. — Zna da ću htjeti znati što se dogodilo
Shaneu, još jednom od njezinih oštećenih duša.
David se nije okrenuo dok je govorio: — Kim, ti nisi odgovorna.
Eksperimentirala je na Shaneu puno prije nego što si joj ti zapela za
oko. Ja sam tu pogriješio, ne ti.
Rekao je što bi rekao svaki put, ali ona se i dalje smatrala
odgovornom. Da je barem mogla spriječiti Alex prije nego što je ova za
sobom ostavila trag krvi i uništenja.
— Okej, dosta sažalijevanja — rekla je Kim. — Jako je jadno kad
smo samo nas dvoje.
Kimnuo je u znak slaganja, ali znala je da se on, baš kao i ona, pita
zašto mu je trebalo toliko dugo da shvati kakva je Alex zapravo osoba i
da još tuguje za ljudima koje je ova uništila.
David je izvadio mobitel iz džepa. — Daj da nazovem Stephena —
rekao je, misleći na koordinatora socijalne službe koji bi slao puštene
zatvorenike u Hardvvick.
Dok je držao mobitel na uhu, Kim je osjetila da je netko u dovratku
iza nje. Nije se trebala okrenuti da zna tko je to. Nasmiješila se.
— Bok, Dougie! — rekla je nježno.
Dougie nije odgovarao kriterijima Hardwick Housea. Bio je u

249
ranim dvadesetima i autističan. Izbacili su ga iz kuće s dvanaest godina
i nekako je preživljavao hraneći se iz kanti i kontejnera za smeće sve
dok ga David nije pronašao iza zgrade. Kako bi David znao reći,
„Dougie ima sobu do kraja života”, a kako su David i njegov brat bili
vlasnici zaklade koja je vodila Hardwick, mogao je i dati takvu izjavu
bez ikakve zadrške.
Čula ga je kako u tenisicama ulazi u prostoriju. Ustala je i položila
mu dlan na obraz. Nije skinuo pogled sa stropa, ali blago se nasmiješio.
Dlanom je pronašao njezin obraz. Isprva mu je tako bila pokazivala da
ga se ne boji. Pokazala mu je tako da mu pokušava spasiti život ondje
na obali kanala i od tad su se tako pozdravljali.
—Kim, o... o... okej? — pitao je. Trepnuo bi na svako ,,o”.
—Dobro sam, Dougie! A i ti izgledaš dobro.
Kimnuo je i nastavio kimati dok se okretao i izlazio iz prostorije.
Kim je osjetila navalu naklonosti prema njemu. Mladić nikad neće
zaista znati koliko je bio ključan za njezine napore da smjesti
Alexandru Thorne iza rešetaka.
Pogledala je ponovno Davida koji je vrlo napeto slušao što mu
čovjek s druge strane linije govori. Mrštio se, što joj je izazvalo
tjeskobu. Razgovor je trajao već predugo da bi to bila samo čista
potvrda da je sve u redu.
— Hvala, prijatelju! — rekao je David i završio poziv.
Slegnuo je ramenima. — Provjerit će pa mi javiti.
— Dovraga! — rekla je Kim, sad već sumnjičava.
— Kim, zar je toliko loše ako su ga pustili iz zatvora? — pitao je
David. — Oboje znamo da će umrijeti u zatvoru.
— E, pa ovisi o tome zašto je pušten — odvratila je, izrekavši na
glas što su oboje mislili. — I o tome je li ona ponovno u kontaktu s
njim.

250
 ŠEZDESET I SEDMO POGLAVLJE

Kim je baš skinula čizme kad ju je prestrašilo kucanje na ulaznim

vratima. Čak je i Barney podigao glavu i pogledao je. Obično bi samo
Bryant pokucao, a ona je već imala šesto čulo što se tiče njegovih
dolazaka.
Otvorila je vrata i iznenadila ugledavši Gemmu.
Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati što se događa, a
Gemma je do tada već vidjela da je ova zbunjena.
— Zaboravili ste — rekla je snuždeno okrenuvši se kako bi otišla.
— Ne, ne, samo sam imala dug dan — rekla je Kim naposljetku se
sjetivši sinoćnjeg razgovora. U njezinoj je glavi sve to bilo prije puna
dva tjedna. — Upravo sam pošla raditi pizzu — rekla je dok je djevojka
koračala dalje.
Gemma je zastala.
— Ništa posebno — dodala je Kim, osjećajući se užasno jer je
zaboravila da joj je ponudila obrok.
— No, ne želim raditi jebene probleme — rekla je cura otrovno.
Kim se nasmiješila unatoč sebi/unatoč vlastitoj volji/nevoljko.
Joj, već je tako dobro poznavala ovu malu.
Također je znala da će joj obrok dobro doći. Nažalost dobar obrok
mala će morati potražiti drugdje, ali Kim se barem jednu noć mogla
pobrinuti da ne napravi nešto opasno kako bijela.
Barney je sjeo u dovratak kuhinje. Rep mu se napeo kao da će
zamahnuti, ali u očima mu se vidjelo da nije siguran.
— Okej je, mali — rekla je Kim dok je ulazila s Gemmom.

251
 Barney je oprezno prišao Gemmi, a ona je pružila ruku prema
njemu.
— Sjećam te se — rekla je, smiješeći mu se.
Barney je dopustio da ga pomiluje po glavi pa odšetao.
Kim je bila iznimka jer Barney je više volio muškarce. Kad god bi
ih Bryant posjetio, Barney mu ne bi dao mira.
— Da budem iskrena, nisam očekivala da ćeš doći — rekla je Kim
otvarajući hladnjak.
— Da ne serem, nisam ni ja mislila doći, ali oslobodilo mi se mjesto
u rasporedu.
Kim je poželjela da nije unaprijed znala što će ova reći. Nije možda
znala doslovno koje će riječi upotrijebiti, ali svakako je predvidjela i
stav i ton.
Spremala se odvratiti kad joj se mobitel oglasio iza nje. Odmah je
vidjela da je David zove.
— Moram se javiti — rekla je i posegnula za mobitelom.
—Jebeš ovo — rekla je Gemma pa ustala.
Kim je gurnula kutiju s pizzom preko pulta, a prema Gemmi. —
Koliko jako i koliko dugo? — pitala je, uključujući pećnicu.
—Jebete me? — pitala je Gemma.
—Ne?
— Ne znate kako se peče pizza?
Kim je slegnula ramenima. — Manje-više kao i sve ostalo: ubaciš
na srednju rešetku i izvadiš kad je smeđe ili neke druge boje — rekla
je, javljajući se na mobitel.
— Hej! — rekla je u pozdrav.
— Shane je na slobodi — rekao je David bez uvoda.
Kim je na trenutak zaklopila oči. Pretpostavljala je već. — Kako?
— pitala je.

252
 — Revizija slučaja, potaknuta novim informacijama.
— Kakve nove informacije? — pitala je, bacivši pogled prema
Gemmi koja se trudila ne slušati razgovor koji nije mogla ne čuti.
— Alex je priznala da je možda pretjerano reagirala na izgred u
njezinu uredu. Ukinuli su mu bili i uvjetnu upravo zbog svađe s njom.
Sad kad je povukla izjavu, a on je imao vrlo skupog odvjetnika...
— Da pogodim, Alexina? — pitala je.
— Tako je. Pustili su ga prije tri mjeseca.
— Sranje — rekla je Kim. Žena je vratila Shanea u zatvor pa ga
pustila ponovno van samo zato što je to odgovaralo njezinoj
poremećenoj igri. Alexina spremnost manipulirati tuđim životima nije
više trebala iznenaditi nikoga. A opet, jest.
Kim se okrenula prema prozoru. — Svjestan si da ga ponovno
kontrolira?
David je teško uzdahnuo pa potvrdio da se slaže.
— Pokušat ću saznati kamo je pušten — rekao je.
Kim je čula zabrinutost u njegovu glasu. Ni on ni ona nisu smatrali
da je Shane bio zaslužio zatvor, ali je li imalo bolja sudbina biti vezan
za Alex?
— Hvala, Davide! Javi mi! — rekla je i završila poziv.
Prvi joj je nagon bio sjesti na motor i voziti se ulicama, tražiti
Shanea. Iako se nikad nisu sreli, vidjela ga je na fotografijama u
novinama kad je bio vraćen u zatvor na Alexinu uputu. Da nije u
kuhinji imala klinku zelene kose i tužna pogleda, vjerojatno bi i otišla u
potragu.
Nije imala pojma što bi učinila jednom kad ga nađe, ali potraga se
činila dobrim prvim dijelom plana.
— Vi se ne šalite — rekla je Gemma namršteno. — Zaista ne znate
kuhati?
— Gle, nisam Nigella Lawson, ali mogu valjda vražju pizzu ispeći
— rekla je, braneći se.

253
 — No... — rekla je Gemma, čitajući poleđinu kutije.
Kim je ponovno otvorila hladnjak jer je shvatila da jedna pizza
neće biti dovoljna.
— A ovo? — pitala je i pokazala Gemmi vrećicu zaleđenih
hamburgera.
Gemma ju je gledala kao da je luda. — Imate pomfrit?
Kim je nastavila kopati. — Imam krumpira.
— Može — rekla je Gemma i gurnula pizzu prema njoj. — Pizzi
treba trideset i pet minuta na oznaci pet.
— Okej — rekla je Kim dok je otvarala kutiju i ubacivala pizzu na
gornju rešetku.
Ispraznila je zatim vrećicu zaleđenih krumpira na pladanj za
pečenje i stavila ga na srednju rešetku.
— Vi stvarno pojma nemate, a? — pitala je Gemma vrteći glavom.
— Kako ste, dovraga, dobili značku?
Kim je podigla ruke. — Što sad?
Gemma je ustala i došla do pećnice. Uzela je rukavicu i otvorila
vrata pećnice.
— Pečete pizzu gore, a krumpire dolje. Toplina ide u vis tako da će
se na gornjoj rešetki ispeći puno prije nego na srednjoj. — Odmahnula
je glavom zgražajući se. — Ozbiljno?
Kim je slegnula ramenima.
Gemma je zamijenila pladnjeve i zatvorila pećnicu.
— Sad se barem mogu ispeći u isto vrijeme. — Vratila se do stolice
i sumnjičavo pogledala Kim. — Sigurni ste da ste drot?
Kim se nasmiješila. —Jesam.
—Jeste li dobri? — pitala je Gemma sumnjičavo.
— Moj šef misli da jesam — odvratila je Kim. No, možda ne njezin
privremeni šef, ali Woody sasvim sigurno nije imao prigovora. Okej, ne
puno prigovora.

254
 — Hmm... jebeno šokantno.
— Način na koji rješavam slučajeve nema veze s tim kako pečem
pizzu — objasnila je Kim.
—Jebeno.
Kim je nakrivila glavu. — Moraš li se baš stalno koristiti tom
riječju?
Razmišljala je jedan trenutak pa kimnula. — Da.
—Jesi li riješila sve? — pitala je Kim.
— Riješila?
— Zbog krađe torbice.
Gemma je zakolutala očima. — A što se ima riješiti, jebemu?
Srećom pa su mi je... dionice i zlato ostali u Hermesovoj torbici doma.
Kim se nasmijala na glas. Oduvijek je cijenila sarkazam. Cijenila je i
što je cura izgovorila to kako se piše.
— Žedna? — pitala je Kim.
Gemmi su zasjale oči.
— Nemam alkohola doma. Mogu skuhati kavu ili čaj... imam negdje
čaja.
— Voda iz slavine — rekla je Gemma.
Kim je napunila čašu.
Gemma je kimnula prema pećnici. — Pogledat ćete?
Kim je pratila njezin pogled. — A što, imaju predstavu?
Gemma je uzdahnula i ponovno otišla do pećnice.
— Hvala što ste me zvali na večeru — promrmljala je Gemma dok
je otvarala pećnicu.
Izvadila je krumpire. — Imate špatulu?
Kim je slegnula ramenima. — Osim ako ne dolazi za motorom od
1600 kubika, pojma nemam.

255
 — Imate li barem noževe i vilice? — Gemma će u nevjerici.
— Negdje imam.
Gemma je otvarala ladice.
— E ovo tražim.
Pokazala joj je dug komad pribora sa širokim vrhom. Kim se činilo
da ga je dobila besplatno uz nešto. Sasvim sigurno se nije sjećala da je
ušla u trgovinu i kupila to.
Gemma je okretala krumpire pa zatresla pladanj za pečenje.
Posegnula je za soli i lagano njome posula krumpir pa ga vratila u
pećnicu.
— I kako misliš zaraditi za jelo? — pitala je Kim.
— Kako god treba — odvratila je Gemma iskreno.
Kim sad više nije znala koja joj je to rečenica bez psovanja.
— A tvoja mama...?
—Je malo zaposlena.
— Slažete se?
Gemma je razmislila pa kimnula. — Voli me i ja volim nju i otkad
sam naučila smanjiti očekivanja super se slažemo.
— Katkad...
— Dosadna tema. Možemo li o nečem drugom, poput zašto ste
spomenuli motor?
— Zanima te?
Gemma je odmahnula glavom, podsmjehnula se. — Ne baš. Ali
mijenjam temu.
Kim je cijenila što je iskrena. Kimnula je prema vratima garaže. —
No, baci pogled.
Pozvala je bila klinku kod sebe kako bi je nahranila, a ne
reformirala. Mala je imala svoj život.

256
 — A što je ondje? — pitala je Gemma gledajući iza Kim.
— Odi pa vidi!
Gemma je skočila sa stolice i zakoračila preko Barneyja pa stala u
dovratku.
— Zatvori jebena vrata... oprostite — rekla je dok je prekoračivala
rasute komade motora i zaustavila se pred Kawasaki Ninjom.
Kim se smiješila dok je Gemma nježno dirala lakiranu boju
spremnika goriva.
—Još je bolji pod svjetlom. A vi ste sad kul — rekla je Gemma
milujući kožno sjedalo.
— Ajme super, već sam se zabrinula.
Gemma se namrštila. — Oprezno, netko vam ga možda misli
maznuti.
—Ha?
— Bio je neki tip... preko ceste, kad sam došla. Samo je stajao i
gledao...
— Gledao je moju kuću? — pitala je Kim naglo.
Gemma je slegnula ramenima.
— Kako je izgledao?
— Visok, mršav, smeđa kosa — odvratila je Gemma.
— Gdje točno? — pitala je Kim.
— Iza rasvjetnog stupa.
— Čekaj tu! — rekla je zatim pa istrčala kroz kuću van. Pogledala
je prema rasvjetnom stupu. Sjedokosa je žena šetala dva bijela Westija,
ali nigdje nije bilo nikog drugog.
Kim je zastala na trenutak, pretražujući pogledom ulicu. Ništa nije
bilo neobično.
Srce joj je divlje tuklo iako joj trčanje uopće nije bilo naporno.
Smiri se, rekla si je dok joj se slabost u nogama pretvarala u

257
klecanje.
Naslonila se na zid ispred svojeg sjedala.
Glava joj je pokušavala preuzeti vodstvo i ustrajala je na tome da
taj tip nema nikakve veze s njom. Da je to možda bilo nešto sasvim
nevino.
Ali njezina se utroba nije slagala s tim. Utroba je rekla da je taj
stranac Shane i da ga je sasvim sigurno Alex poslala.

258
 ŠEZDESET I OSMO POGLAVLJE

Shaneu je iz nekog razloga pružalo utjehu to što je promatra. Bilo

je u tome nečeg neočekivano lijepog. Nije razmišljao o ljepoti njezina
lica bez šminke nego o ljepoti onkraj toga. Bilo je neke elegancije u
njenim pokretima, gotovo pjesničke. Činilo mu se da bi je cijeli život
mogao promatrati a da mu ne dosadi.
Bilo je i ranjivosti, onda kad bi mislila da je nitko ne vidi. Kad bi se
opustila, činila bi se zamišljenom. Uvijek se nešto motalo po toj glavi.
Gledajući je osjetio je i nešto što nikad prije nije. Nije to osjećao u
gaćama; nije mu uopće bila seksualno biće. Nitko za njega nije bio
seksualno biće.
Osjećao je to nešto u utrobi. Kao da je negdje u toj kugli tame
točkica svjetla.
Točkica koja bi nestala čim bi se odmaknuo od njezine kuće.
Nekoć davno možda bi uživao u tom osjećaju, ali ne više. Radost i
svjetlo, te je stvari odavno izgubio.
Bilo je to poput onoga divnoga mučenja kad približite prst
plamenu, onaj trenutak prije nego što ga njime ugasite.
Ne bi to potrajalo. Nije moglo potrajati. A i na kraju bi ga samo
razočarala.
Nitko ga nije mogao učiniti čistim.
Zakoračio je unatrag kad su se njezina prednja vrata otvorila.
Mlada je djevojka izašla van, skrenula desno i nestala iz vidokruga.
Ali ona je ostala u dovratku. Pogled joj je skrenuo desno pa lijevo i
zatim ravno prema njemu.
Dah mu je zapeo u grlu. Gledala je ravno u njega. Ali nije mogla

259
gledati. Stajao je na onome mjestu na kojem je ona sad stajala i znao je
da je siguran.
Ali njezino lice. Izraz lica. Mek, nježan, zabrinut. Blago se sad
namrštila i vidjelo se da se nešto pita.
Pogledala je ponovno lijevo i desno pa uzdahnula i vratila se u
kuću.
Vrata su se zatvorila za njom i Shaneu je pobjegao uzdah
olakšanja.
Zakleo bi se da ga je tražila pogledom.
Ali to više nije bilo bitno, pomislio je dok je vadio mobitel.
Nije bilo nove poruke.
To je značilo da je vrijeme za plan B.

260
 ŠEZDESET I DEVETO POGLAVLJE

Kim je shvatila da jedva čeka početi jutarnji sastanak.

Otkako je saznala sinoć da joj netko promatra kuću, nije htjela
ostati na mjestu. Bila je puna nekog nemira koji ju je gurao naprijed.
Utroba joj je poručivala da je tajanstveni muškarac kojeg je Gemma
spomenula zapravo Shane i da joj se neće svidjeti razlog zbog kojeg je
promatra.
Šetkala se između stolova dok je govorila.
— Stace, kreni! — rekla je.
— DNK Jasona Crossa poklapa se s uzorkom. Nedvojbeno je to
njegova kosa u autu Deanne Brightman.
Kim to nije iznenadilo. Pitala se je li njihova veza zapravo bila više
od samo jednog puta, kad mu se odjeća zaprljala.
Namjeravala je poslije svratiti do bolnice kako bi saznala
pojedinosti o njegovu pokušaju samoubojstva. Zvala je već prije i rekli
su joj da je živ i svjestan, ali ne i baš pričljiv.
— Nastavi zvati onaj broj — rekla je Kim gledajući u žuti
samoljepljivi papirić. — Tkogod da ju je zvao, možda je posljednja
osoba koja je razgovarala s Deannom prije smrti.
Stacey je kimnula. — Već sam poslala e-poštu mobilnim
operaterima.
— Bravo — rekla je Kim. Pogledala je Dawsona. — Keve?
— Ništa — rekao je. — Ali nastavit ću istraživati Maxine. Provjerit
ću lokalne hostele i prenoćišta — dodao je. — Iako Maxine nije
službeno bila beskućnica, morala je negdje jesti i spavati.
Kim se složila. — Dobra ideja, Keve!

261
 U mislima je prošla kroz sve što su jučer saznali i naglo se dosjetila
nečega.
— Stace, saznaj više o nesreći u kojoj je Geraldineina partnerica
bila ozlijeđena. Ta obitelj ima jako puno loše sreće u posljednje
vrijeme.
— Može, šefice! — rekla je Stacey.
Kim je bila zadovoljna što svi znaju što rade. — A mi idemo u
bolnicu, posjetiti...
— Ne idemo — rekao je Bryant.
Kim se naglo okrenula prema njemu.
— Da, idemo.
Bryant je odmahnuo glavom. — Osim ako ne želite prkositi
izravnoj Baldwinovoj naredbi. U e-poruci je jasno poručio da Jasonu
Crossu ne smijemo prići.
— Ma koji...? — Kim je stala iza Bryanta koji je sad podigao poruku
na vrh ekrana kako bi ga mogla pročitati.
Izvadila je mobitel i nazvala Lloyd House. Njegova pomoćnica
Martha obavijestila ju je da je Baldwin na sastancima cijelo jutro i da
ga se ne smije ometati.
O da, kladim se da je tako, pomislila je i završila poziv. Vidjet
ćemo mi još, rekla je u sebi.
Otvorila je e-mail na mobitelu i počela tipkati odgovor.
— Šefice, što radite? — pitao je Bryant. — Upute su jasne da
jasnije ne mogu biti.
Napola se nasmiješila pa nastavila tipkati. Pročitala je što je
napisala: Oprostite, nisam vidjela vašu poruku prije. Upravo sam na
bolničkom odjelu. Svratit ću do njega na samo minutu.
Poslala je poruku pa odbrojila unatrag od deset.
Na tri je mobitel zazvonio. Ušla je u Akvarij.
— Stone, ne ulazite u taj odjel! — rekao je Baldwin bez pozdrava.

262
 — Šefe, smijem li pitati zašto? Tu sam već i...
— Stone, ovo je izravna naredba! Jason Cross je preko svojeg
odvjetnika uložio žalbu protiv vas zbog policijskog nasilja. Ima tri
slomljena rebra.
Kim je zinula. — Spasila sam mu život, dovraga!
— Stone, to znamo! Nije uopće upitno da će žalba biti odbačena, ali
u ovom je trenutku taj komad papira zid između vas i Jasona Crossa.
Jasno?
Kim je odmahnula glavom u nevjerici, ali je i znala da bi je
ignoriranje te naredbe stajalo posla.
—Jasno, šefe — rekla je i završila poziv.
Odmahnula je glavom opet dok se prisjećala napora koje je
poduzela da mu spasi život. Još je osjećala napetost u ramenima.
Znala je da to nije ozbiljna tužba, ali poslužila je svrsi što se Jasona
Crossa ticalo. Trenutačno joj je bio izvan dosega.
Zakoračila je natrag u krim-odjel i zatekla ondje potpunu tišinu.
Dawson je glavu držao naslonjenu na ruke, Stacey je zurila u svoj
ekran, a Bryant se doimao kao da će povratiti.
— Što je? — pitala je gledajući ih.
— Upravo nam se javila staffordshirska policija. Još jedna žrtva —
rekla je Stacey ne gledajući je.
Pogledom je potražila Bryantovo objašnjenje.
Oči su mu bile pune tuge, a glas jedva čujan.
— Dijete.

263
 SEDAMDESETO POGLAVLJE

Kuća koju su tražili bila je u mjestu zvanom Bramshall, na rubu

Uttoxetera.
Vožnja na M6 prošla je u tišini. Kimina ozlojeđenost Jasonom
Crossom nestala je pred užasom za koji su saznali: sedmogodišnji
dječak zvan Tommy Howard koji je umro prije devet mjeseci.
Za Kim je slučaj skrenuo u vrlo mračne vode. Sve dosad žrtve su
bile odrasle žene: različite po gotovo svemu. Činjenica da imaju posla s
nekim tko može hladnokrvno ubiti dijete šokirala ju je koliko i
ispunjavala jezom.
Otkrila je bila već da umorstva Deanne Brightman i Maxine
Wakeman nisu bila uzrokovana emocijama, ali možda je ipak imala
krivo. Kako uopće zariješ oštricu u dijete?
—Jesmo li podcijenili ubojicu? — pitao je Bryant.
Glas mu se naglo kao uljez ušuljao u njezine samotne misli.
—Pojma nemam, Bryante, ali znam ovo: mi ga nikako ne
razumijemo.
Otkako je Stacey bila primila e-mail svi su bili kao pod mrtvačkim
pokrovom. Znala je da Stacey i Kevin također nose teret smrti mladog
Tommyja. I da će se taj teret zadržati sve dok ne pronađu odgovornu
osobu. Naložila je bila Stacey da pokuša stupiti u kontakt s detektivom
koji je vodio istragu. Ona i Bryant, pak, nisu gubili vrijeme i odmah su
se zaputili prema kud žrtvine obitelji.
— Šefice, nisam baš siguran gdje je ta kuća — rekao je Bryant dok
su drugi put prolazili pokraj kapelice. — Jedina zgrada ovdje...
— Kuća je kapelica — rekla je Kim, zagledavši se u broj desno od
vrata.

264
 Nisu niti pomislili odigrati svoju uobičajenu igru pogađanja cijene
kuće. Prešutnim dogovorom ovo je bio sastanak koji su htjeli što brže
obaviti.
Vrata im je otvorila privlačna žena u haljini cvjetnog uzorka i
kratkim ružičastim kardiganom. Postarije lice bilo je pokriveno tankim
slojem pudera. Oko vrata je nosila bisernu ogrlicu.
Kim joj je pokazala značku dok ih je Bryant predstavljao.
Ženin se izraz lica promijenio iz neutralnog u onaj pun nade.
—Jeste li našli odgovornog za Thomasovu...? — utihnula je kad je
Kim brzo odmahnula glavom. Nije joj htjela davati lažne nade.
Izraz lica ponovno je postao neutralan dok se micala u stranu.
— Molim vas, uđite — rekla je.
Kim je ušla i naglo osjetila koliko je zgrada ispunjena prazninom.
Namještaj je bio lijep i skup, oslikani prozori stručno održavani i
gotovo ste mogli ostati bez daha od dobrog ukusa. Ali tišina je bila
zaglušujuća.
— Prekrasna kuća — komentirao je Bryant.
— Mislite? — iznenađeno će Barbara Howard. — Ja je mrzim —
iskreno je rekla. — Prevelika je samo za mene — dodala je hodajući
kamenim hodnikom.
Kim ju je pratila, primijetivši da žena šepa što je vjerojatno
upućivalo na operirani kuk.
— Čistačica mi dolazi pet dana na tjedan, a vrtlar tri i oni kuću
održavaju bolje nego ja.
— Ali zašto ste ostali? — pitao je Bryant razgovorno.
— Uspomene, detektive. Puno je mojih uspomena ovdje. Ne želim
početi život iznova. Već sam to jednom učinila. Radije ću živjeti među
mrtvima sve dok ne dođe moje vrijeme.
Nije u njezinim riječima bilo samosažaljenja. Samo činjenice. Ova
je žena čekala smrt.

265
 — Thomas vam je bio unuk? — pitala je Kim kad su došli do
kuhinje koja bi bila prozračna i svijetla da pred prozorom nije rastao
brijest.
Gospođa Howard je sjela u stolicu okrenutu od stabla.
— Da, inspektorice! Preuzeli smo skrbništvo nad Thomasom
nakon što nam je kći umrla pri porođaju.
— A djetetov otac? — pitao je Bryant.
— Ubijen u Afganistanu tri mjeseca prije nego što mu se sin rodio.
Kim je kimnula u znak razumijevanja.
— A vaš suprug?
Gospođa Howard se nasmiješila. — Inspektorice, zašto ste došli?
— pitala je. — Oprostite mi na izravnosti, ali kad ste u mojim
godinama takt i diplomatičnost nisu bitni.
Kim joj je uzvratila smiješak. Cijenila je izravnost. To je bila i
njezina osobina. Rado bi, doduše, imala i gracioznost kakvu je
posjedovala gospođa Howard.
— Mi smo iz policije West Midlandsa i pregledavamo slučaj vašeg
unuka — odgovorila je Kim.
— Zašto? — pitala je ova kratko.
—Jer smatramo da možda može pružiti uvid u našu trenutačnu
istragu — odvratila je Kim.
— Vidim vam na licu da mi nećete reći više i poštujem to — rekla
je. — A kako sam već objasnila da ne volim tratiti vrijeme, nastavite s
ispitivanjem.
— Hvala — rekla je Kim. — Govorili ste o suprugu?
— Umro je četiri tjedna nakon što nam je unuk ubijen. Obožavao je
malog baš kao što je obožavao Jennifer.
— Smijem li pitati kako vam je suprug umro? — pitala je Kim.
Neke obitelji jednostavno nisu imale sreće.
— Srčani udar, inspektorice—rekla je bacivši pogled prema van.

266
 Kim se sve više divila ovoj stoičkoj ženi koja se u proteklih osam
godina suočila s više gubitka nego prosječna osoba, a koja nije tražila
ni trun suosjećanja od drugih.
— Naravno, voljela sam ga i ja. Bio mi je unuk, ali da budem
iskrena, bilo je u meni neke ogorčenosti odmah nakon što smo izgubili
Jennifer.
— Zaista? — pitala je Kim.
— O, da, inspektorice. Ovo je trebalo biti naše vrijeme. Moj je
suprug cijelog života naporno radio. Ja kao da sam većinu vlastitog
provela želeći da što prije dođe vrijeme za mirovinu kako bih napokon
imala supruga za sebe.
— Kad je Jennifer umrla, to nas je oboje zamalo ubilo, ali Thomas
nam je bio razlog za život. Pomogao nam je preboljeti gubitak našega
jedinog djeteta.
— Ali kad mi je srce napokon zacijelilo od gubitka Jennifer,
shvatila sam da čeznem za svojim suprugom. On, nažalost, nije dijelio
moju čežnju. Bio je umirovljen i svu je ljubav i pažnju posvećivao
Thomasu.
Kim je cijenila što je žena toliko otvorena.
— Razumijem da vam je sve ovo jako bolno, ali pitala bih vas o
danu kad je Thomas...
Gospođa Howard podigla je ruku i kimnula. Devet mjeseci je
prošlo, ali još nije mogla čuti neke riječi u istoj rečenici s njegovim
imenom.
— Bio je na školskom izletu u zoološki vrt u Uttoxeteru. U jednom
je trenutku bio ondje, a u sljedećem su našli njegovu naprtnjaču
stotinjak metara od mjesta za piknik. Bio je kaos. Zatvorili su zoološki
nakon što u prvoj potrazi nije pronađen. Nitko nije znao kako
pretražiti cijelo područje jer se nikad prije takvo što nije dogodilo.
Trebalo je trideset minuta da pozovu policiju i još četrdeset pet da ovi
organiziraju punu potragu. Posjetitelji, osoblje zoološkog i učitelji, svi
su već bili pretražili to područje.
Odmahnula je glavom. — Njegovo su tijelo našli nakon jednog

267
sata, u jarku koji je bio granica sa susjednom farmom.
Kim je prihvatila ženinu tišinu. Bio je to dan koji će joj se do kraja
života ponavljati u mislima.
— Vidjela sam ga, znate — rekla je naglo. Pogled joj je sad bio
uperen u zid pred njom. — Tijelo mu je bilo manje nego kad sam ga
pogubila pri odlasku, samo tri sata prije. Vidjela sam i ranu. Toliko krvi
iz samo jedne rane.
Naglo je pogledala Kim. — Znate li što pamtim od tog dana?
— Što? — Kim će promuklim glasom.
— Mrlju na njegovoj plavoj košulji. Razmjeri mrlje. Veličina mrlje
spram veličine košulje. Sve je u vezi s njim bilo tako malo. Sitno. Tijelo,
odjeća, stopala, ruke, šake. Sve je bilo sitno, osim te mrlje.
Kim je protrnula. Nije to bila uspomena koje ćete se s osmijehom
sjećati.
Kim se činilo da se bilo kakva poveznica između tih umorstava sve
teže može pronaći. Zbog razlika između žrtava stezala joj se utroba.
—Mislim, bio je dijete. Stoje on mogao ikome učiniti?
Kim je osjetila suosjećanje za ovu ženu koja je imala toliko bolnih i
neodgovorenih pitanja, a koja ih nije imala s kime podijeliti.
— Gospođo Howard, zar nemate drugih članova obitelji? — pitala
ju je.
Zavrtjela je glavom. — Imam samo suprugovu sestru, a ona živi u
vašem kraju. Nismo bliske.
Kim se namrštila. — Gospođo Howard, oprostite, ja sam
pretpostavljala da oduvijek živite ovdje — rekla je. U ženinu govoru
nije bilo ni truna naglaska.
— Nipošto, inspektorice! Izvorno smo iz Kidderminstera, preselili
smo se ovamo tek kad je moj suprug prošle godine otišao u mirovinu.
Zapravo, iznenađena sam što niste mog supruga sreli tijekom
obavljanja svojeg posla.
Kim se ponovno ogledala po veličanstveno namještenoj kući i

268
osjetila kako je nešto steže iznutra.
— A čim se vaš suprug bavio, gospođo Howard?
Žena se nasmiješila. — Mislila sam da znate, inspektorice. Bio je
sudac vrhovnog suda.

269
 SEDAMDESET I PRVO POGLAVLJE

Kim se polaganim korakom vraćala do automobila. Misli su joj se

rojile po glavi.
— Dovraga — povikala je pljesnuvši Bryanta po ruci.
— Šefice, koji vrag! — rekao je prestrašen.
Zastala je i okrenula se, shvativši naglo.
— Gospođa Howard pitala je što je to Tommy mogao učiniti
nekome. Odgovor je „ništa”. Nije mogao ništa učiniti. — Zavrtjela je
glavom ljutito. — Tražili smo poveznicu na krivome mjestu. Nisu žrtve
slične, Bryante, nego njihovi bližnji.
Namrštio se dok je razmišljao o tome što je rekla.
Nastavila je. — Evo ti Deanne, Maxine i malog Thomasa Howarda.
Nemaju ništa zajedničkog: jedan muškarac i dvije žene, nikakvih
sličnosti u dobi, spolu ili životu.
Osjetila je kako se uza sve gađenje stekla dojam da je nešto otkrila.
Napokon je nešto u vezi s ovim slučajem imalo smisla.
Sjela je u auto. — Članovi obitelji, to je poveznica.
Misli su joj se sve brže vrtjele u glavi. Izvadila je mobitel. Stacey joj
se odmah javila.
— Stace, pusti sve što radiš! Usredotoči se na obitelji žrtava!
Mitchell Brigtman je tužitelj; Geraldine je psihijatrica koja povremeno
svjedoči za krunsko tužiteljstvo; Harold Howard je bio sudac. Trebam
znati jesu li svi troje radili na istom slučaju.
Tišina je trenutak vladala linijom i Kim je mogla zamisliti svoju
kolegicu kako gleda u ploču.

270
 — Članovi obitelji — dahnula je Stacey.
— Neka ti Kev pomogne! — naložila je Kim. Ako sve te ljude
povezuje isti sudski slučaj, postojala je mogućnost da još nije gotovo.
Možda je još ljudi bilo u opasnosti.
Kim je završila poziv baš kako je Bryant skrenuo na ulicu
omeđenu drvoredima.
— Bryante, razmisli malo! Ima li boljeg načina natjerati
neprijatelja da pati ako smatraš da bi smrt bila prejednostavna?
Bryant se i dalje doimao neuvjerenim.
—Vidi, Geraldine! Dugogodišnja joj je partnerica sudjelovala u
automobilskoj nesreći. Belinda je njoj najbliža osoba i možda je bila
prvi odabir, ali od nesreće je stalno u kući. Naš ubojica nije mogao do
nje pa je stoga odabrao sljedeću najbolju žrtvu.
— Ubija ljude koji njegovim pravim žrtvama znače najviše u
životu. Želi da pate, osjete gubitak. Smrt je prejednostavna.
Bryant nije ništa rekao. Osjećala je njegovu sumnjičavost kroz
tišinu, ali znala je da ima pravo. To objašnjava zašto umorstva nisu
pokazivala tragove emocija. Ubojica nije bio ljutit na žrtve. Bio je ljutit
na njihovu obitelj. Ali također je isplanirao umorstvo djeteta i bio je
zapravo dovoljno bezosjećajan da to i učini. Ubio je nevino dijete koje
ništa nikom nije skrivilo, a samo kako bi nekom drugom naudio.
Saznanje da su sad na jasnom putu vratilo joj je živost, ali
istodobno joj je i bilo muka od toga.
Samo je jedno sad bilo između nje i potpune usredotočenosti.
Shane joj se javio u mislima. Morala je saznati je li on opasan ili
nije, a to se moglo saznati na samo jedan način.
Naglo je donijela odluku.
— Bryante, skreni lijevo!

271
 SEDAMDESET I DRUGO POGLAVLJE

Ruth se činilo da je tog jutra u teretani vladalo neobično ozračje.

Povremeno bi imala dojam da joj žene šapću iza leđa. Nitko nije gledao
ravno u nju. Zapravo, činile su suprotno. Kao da se svi trude ne gledati
u nju.
Odmahnula je glavom vlastitoj paranoji i sjetila se jedne izreke:
samo zato što si paranoičan, ne znači da ti stvarno ne rade o glavi.
Nasmiješila se toj misli i ustala počešljati se.
Ugledala je odraz sjene kako prolazi pokraj dovratka. Srce joj je
brže zakucalo. U zatvoru ne ignorirate sjene.
Zaustavila je ruku usred češljanja. U dovratku se pojavio netko.
Ruth se okrenula.
Žena u dovratku zurila je u nju s neobičnim pogledom u očima.
Ruth je osjetila kako joj srce sad nabija u prsima.
Znala je ovu ženu, vidjela ju je već u zatvoru. Znala je i da se ljudi
ne petljaju s njom.
— Hej, čujem da si ubila svojeg silovatelja.
Ruth je polako kimnula.
Žena je zakoračila u prostoriju, a Ruth protiv svoje volje
ustuknula.
— Da, ja isto — rekla je žena, zakoračivši opet. — Ja sam Tina i
drago mi je.

272
 SEDAMDESET I TREĆE POGLAVLJE

Bryant je parkirao odmah pokraj ulaznih vrata zatvora Drake Hali.

—Šefice, sigurni ste da je ovo dobra ideja? — pitao je. — Već imam
deja vu od tog pitanja — dodao je dok su izlazili iz automobila.
—Zašto sad? — pitala je Kim dok su je dva muškarca u odijelima
propuštali da prođe kroz vrata ustanove. Nije mu rekla da je Shane
pušten na slobodu niti da joj netko nadzire kuću. On bi inzistirao da
ona to prijavi.
—Zar je bitno? — pitao je Bryant umorno.
—Naravno — odbrusila je. — Kad je to Alexandra Thorne išta
učinila, a da nije bilo sračunato i podlo? U zatvoru je već godinu dana.
Zašto mi se sad javila?
—Dajte, šefice! Znate da se voli igrati s tuđim glavama.
—Znam kako ona funkcionira, ali zašto nije to učinila već
mjesecima prije? Mogla mi je bilo kad pisati, ali zašto je čekala ovoliko?
—Šefice, ako mislite da vam ja mogu dati odgovor na ikakvo
pitanje o tome kako radi mozak neke žene, bila to Alex Thorne ili vi,
varate se.
—Uspoređuješ je sa mnom? — pitala je pogledavši ga u hodu.
—Eto, u nevolji sam, a nisam niti odgovorio na pitanje — zavapio
je.
—Ona nešto smjera — rekla je Kim kad su došli do pulta.
Izvadila je isprave. — Trebam znati tko je sve posjećivao
Alexandru Thorne... molim vas — rekla je. Povremeno bi joj to „molim”
znalo pomoći pri istrazi.

273
 Muškarac za pultom bio je u ranim tridesetima, s malim ožiljkom
na gornjoj usni. Bio je muškarac kakav bi na High Streetu bio prosječan
prolaznik, ali na ovom mjestu bio je predmet maštarija barem pola
zatvorenica.
—Mogu li pitati...?
—Tiče se tekuće istrage. Žao mi je, ali ne mogu vam odati
pojedinosti.
Čula je kako Bryant naglo udiše i ignorirala ga.
Stražar se doimao sumnjičavim. — Nisam siguran da je to
dovoljno...
—Ako mi vi ne možete pomoći, dajte mi nekog tko može — rekla
je, birajući izravan pristup.
Zaustio je.
—Ne mičem se odavde dok to ne učinite — dodala je.
Samozadovoljno se smiješio dok je podizao slušalicu. — Provjerit
ću s upraviteljem, ali on će vam samo potvrditi što sam vam ja rekao.
Kimnula je. U redu. A kad to učini, zatražit će razgovor s njim.
Kim je gledala kako se stražar podiže i pokorno obraća osobi na
drugoj strani linije. — Oprostite na smetnji, ali tu je policajka koja želi
pristup podacima o posjetima jednoj zatvorenici.
Gledao ju je dok mu se smiješak polako širio licem.
—To sam joj i ja rekao...
Namrštio se dok je sugovornik govorio. — Riječ je o Alexandri
Thorne.
Jače se namrštio. — Ali upravo ste rekli...
Slušao je još i obrazi su mi se sad crvenjeli. — Razumijem. Hvala.
Nije se više doimao zadovoljnim i Kim se pitala što je to navelo
upravitelja da se predomisli i zaobiđe pravila jednom kad je saznao da
je riječ o Alexandri Thorne.
Stražar je tipkao na računalu lijevo od sebe. — Uz njezina

274
odvjetnika, posjetilo ju je još dvoje ljudi. Jedan muškarac i jedna žena.
Kim se nagnula naprijed dok je on vrtio podatke preko ekrana.
— Da, evo. Žena je bila tu samo dvaput.
— Ime? — pitala je Kim.
— Da, da. Zove se Sarah Lewis.
Kim nije skrivala iznenađenje. — Sigurni ste?
Pogledao ju je. — Da, tako piše.
Kim je Alexinu sestru srela samo jedanput, ali prema svemu što je
znala Alex je svoju mlađu sestru mučila cijeli život. Nije mogla
razumjeti zašto bije ova došla posjetiti u zatvoru.
Možda je sestra trebala vlastitim očima vidjeti da joj je sestra iza
rešetaka. Ali za to bi bio dovoljan jedan posjet, a ne dva. Kim je pustila
tu misao.
— A muškarac? — pitala je.
Pogledao je ekran. — O, da, evo ga. On se zove Michael Stone.
Kim je zurila u stražara punih pet sekundi. Koljena su joj
odjednom bila slaba.
Bryant je prišao bliže. — Šefice, idemo...
— Ne — rekla je, silom natjeravši tu riječ preko usana.
Koji je kurac ta kuja izvodila? Kim je uspjela suzbiti mučninu. Kako
se samo usudila tako iskoristiti Kimina mrtvog brata.
— Šefice, trenutak! — rekao je Bryant, zgrabio je za lakat i poveo u
stranu. — Ozbiljan sam, moramo ići! Uvlači vas.
Otrgnula mu se. — Znala je da ću pitati tko ju je posjetio. Zato je
iskoristila Mikeyjevo ime. Znala je...
— Znam — prosiktao je Bryant. — Zato i želim da odete. Predobro
vas poznaje i to je opasno za vas. — Žestoko ju je gledao. — Kim,
molim te, preklinjem, otiđi!
Prvi mu je put u životu tijekom radnog vremena pobjeglo takvo

275
obraćanje. Trgnulo ju je natrag u stvarnost.
Osjećala je koliko je žestoko uvjeren u to što govori i onaj razuman
dio nje znao je da ima pravo. Veliki su bili izgledi da neće preživjeti još
jednu bitku s Alex.
Sve što je dosad učinila već je nanijelo puno štete.
Znala je da Bryant ima pravo. Alex je bila prevelik zalogaj.
Zakoračila je prema vratima.
U nekom trenutku mora odustati.

276
 SEDAMDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Stacey se morala diviti šefičinu umu. Povezati zločine s rođacima

žrtava bio je zaključak do kojeg ona sama nikad ne bi došla. Znala je da
je šefica uvijek usredotočena na tekuću istragu, ma što god drugo joj se
motalo po glavi.
Kim nikad baš nije bila topla osoba, ali ovog je tjedna bila osobito
daleka. Tu i tamo bi joj trebalo sekundu ili dvije dulje da reagira.
Povremeno bi uočila da Bryant zabrinuto gleda šeficu i činilo joj se
da on nije svjestan svojeg izraza lica.
Ali to je bila Staceyina snaga. Kad se bavite podacima, naučite
obraćati pozornost na sitnice.
Šeficu je nešto ometalo i Stacey se pitala o čemu je riječ.
Da joj se makar na trenutak učinilo da bi šefica mogla s njom
podijeliti svoje demone Stacey bi joj ponudila pomoć, ali znala je da se
to neće dogoditi.
Mogla joj je pomoći na samo jedan način, tako da odradi svoj
posao.
Igrala je brojalicu s imenima rođaka žrtava i odabrala Harolda
Howarda.
Uguglala je njegovo ime i dobila sedam tisuća rezultata. Obratila je
pozornost samo na vijesti, što je rezultate upola smanjilo.
Prvih je nekoliko stranica bilo puno vijesti o njegovoj smrti. Na
šestoj stranici članci o smrti izmjenjivali su se s vijestima o umorstvu
njegova unuka.
Stacey je osjetila kako joj se čeljust steže dok je na brzinu čitala
članke. Odvratno je već bilo što je ubijeno neko dijete, ali učiniti to

277
kako biste se osvetili nekome, to je bilo i strašnije od gnjusnog.
Na sedamnaestoj stranici rezultata naslovi su već bili o njegovim
sudskim slučajevima. Bilo je očito da je imao neke sporne presude.
Čitala je o slučaju seksualnog napada, u kojem je dosudio bijedna
dva mjeseca zatvorske kazne jer je smatrao da sam zločin nije bio
iznenađujući s obzirom na žrtvine postupke. Devetnaestogodišnjakinja
je izašla u grad, popila malo i napravila pogrešku tako što je odlučila
sama šetati zadnjih pola kilometra do kuće. Četrnaestero je ljudi
svjedočilo da je bila glasna i opustila se u dva različita noćna kluba i
jednom indijskom restoranu. Nijedan od njih nije svjedočio njezinu
silovanju dva sata poslije.
Drugi je niz naslova bio o slučaju u kojem je dosudio tri mjeseca
kazne dvojici muškaraca koji su pretukli i nanijeli trajne ožiljke
jednom homoseksualcu, a zato što je sudac smatrao da je žrtva trebala
pretpostavljati da će odabrani stil života nositi određene posljedice.
U Stacey je sve ključalo, a slučajevi su se nizali.
Naslonila se unatrag i nastavila čitati.

278
 SEDAMDESET I PETO POGLAVLJE

Ruth je još drhtala iako je posjetiteljica otišla prije više od

petnaest minuta.
Nije bilo rečeno ništa neugodno. Razgovarale su o malo toga, što
je, shvatila je Ruth, uobičajeno u zatvoru.
Cijeli bi vam se svijet, vaše postojanje svelo na aktivnosti koje se
događaju unutar zatvorskih zidova.
Ako je neki stražar bolestan, to je tema razgovora. Kvar televizora
može ispuniti sate raspravama. Ako su mrkve za večeru bile tvrde, svi
će to saznati. A vijesti, prave vijesti, zabavljat će ih danima.
Tina nije rekla ništa krivo, ali sama je njezina prisutnost izazivala
napetost. Ljudi kao Tina ne bi razgovarali s njom. Ruth je znala da je
„siva”, da je nitko i ništa. Netko tko se stopi s pozadinom. Tina se, pak,
družila sa ženama koje su služile kazne slične njezinoj. Nije se petljala
sa „novima” ili ,,sivima“. Što je Ruth sasvim odgovaralo.
Netko je sad bio na vratima i srce joj je ponovno poskočilo.
Nasmiješila se zatim svojoj prijateljici i učenici.
—Čitamo? — pitala je Elenya pruživši joj knjigu.
Ruth je odmahnula glavom. — Ne sad, možda poslije,
Elenya je oklijevala pa kimnula i zakoračila naprijed.
Istina je bila da bi Ruth najradije sjedila na krevetu i slušala kako
joj prijateljica pokušava ovladati engleskim, ali Tina joj je rekla da će se
nekoliko njih sastati u knjižnici i da bi bilo dobro da i ona dođe.
Ruth je iz nekog razloga imala dojam da baš i nema izbora u vezi
sa sastankom.
Počešljala se, duboko udahnula i zaputila prema knjižnici.

279
 SEDAMDESET I ŠESTO POGLAVLJE

Kim je zastala na dva koraka od dvokrilnih vrata i smiješkom se

najbolje što je mogla ispričala Bryantu i okrenula se.
U prošlosti nije dovoljno obraćala pozornost na ono što su joj
nagoni govorili o Alex Thorne i ljudi su zato umrli.
Dopustila je da je to što drugi tu sociopatkinju smatraju
privlačnom i zagonetnom uvjeri da ima krivi dojam o njoj. Podredila se
njihovu nevjerovanju i to je nekoliko ljudi skupo platilo.
Neće dvaput ponoviti tu pogrešku.
—Kakva je zatvorenica? — pitala je Kim mladog muškarca za
stolom. — Je li vam ikad pravila probleme?
Odmahnuo je glavom. — Upravo suprotno. Tiha je, surađuje.
Pomogla nam je nekoliko puta, smirila neke zatvorenice.
Kim je osjećala kako joj srce tone sa svakom njegovom riječi. Opet
je širila svoj utjecaj. Kim je bila uvjerena da ovaj tip Alex smatra baš
super ženskom.
Prisjetila se iste takve situacije prije godinu dana, kad je samo
jedna jedina osoba o Alex mislila isto što i Kim. Mladi, dragi autistični
muškarac koji je prozreo njezine laži.
Morala je pokušati još jedanput. Za Dougieja.
Bila je svjesna da je Bryant pokraj nje. Ako će ona ostati ovdje,
ostat će i on.
— Nema neobična prijateljstva ili neočekivane veze?
Kim je znala da zatvori vode računa o takvim stvarima. Ako je Alex
nešto smjerala, Kim je znala da to neće izvući iz ovog stražara.

280
 — Ne, ništa — odvratio je.
Dovraga sve, možda je Bryant i imao pravo. Možda je zamišljala
sve to...
— Čak je i odbila prijaviti bivšu cimericu — rekao je vrteći glavom.
— Što ste rekli? — pitala je Kim. Osjetila su joj se sad poredala
poput planeta u konjunkciji, spremna upiti svaku riječ.
— Njezina je cimerica neku noć prolupala. Dobra cura, barem se
tako činilo, pa pukla — rekao je, vrteći prstom na mjestu sljepoočnice,
pokret koji je Kim mrzila. — Iz čista je mira pretukla doktoricu Thorne.
Ah, pomislila je Kim, to objašnjava ogrebotine.
Ali Alexin prijatelj za pultom pojma nije imao koliko joj je zapravo
upravo otkrio.
Prethodno mirna i uzorna zatvorenica odjednom je bez dobrog
razloga podivljala i počela mlatiti cimericu.
Ne, ne, ovo nije bila slučajnost. Kim se nadala da je ta cimerica
uvidjela tko i što je Alex i da joj je dala što zaslužuje, ali sumnjala je da
je o tome bila riječ.
Alex je bila majstorica varki. Oduvijek je znala o čemu je riječ i
drugi bi morali jako dobro paziti da je razotkriju.
— Koliko su dugo dijelile ćeliju? — pitala je Kim.
— Ne znam, nekoliko mjeseci — rekao je gledajući pult, dajući im
do znanja da ima posla.
— I niste se zapitali zašto je ova odjednom podivljala? Samo ste
prihvatili da jest?
— Gledajte, gospođo, imali smo jasne dokaze. Vlastitim sam očima
vidio.
Kim se nagnula naprijed. — Kao prvo, ja nisam gospođa. —
Shvatila je kako to zvuči pa odlučila nastaviti u istom tonu. — Ja sam
detektivka inspektorica, i kao drugo, što ste točno vidjeli? — pitala je
oštro.

281
 Počeo se podsmjehivati. — Ovo je službeno?
— Može postati — odvratila je Kim.
Bryant se nakašljao. Shvatila je što joj poručuje. Neprijateljskim
odnosom neće postići ništa, uključujući i ono što želi postići.
Nasmiješila se kako bi razbila napetost.
—Ja samo trebam malo pomoći. Samo još nekoliko pitanja i onda
vam više neću smetati.
Činio se donekle umirenim.
— Zbog čega je cimerica bila u zatvoru?
Slegnuo je ramenima. — Nije na meni da kažem, ali... trebala je van
za tjedan ili takvo što. Naravno, sad neće.
Kim je pogledala Bryanta, čiji joj je zbunjeni izraz lica poručio da
se počeo slagati s njom.
Zašto bi žena koja samo što nije puštena na slobodu podivljala?
Nije imalo smisla.
— Kako je objasnila? — pitala je Kim.
— Kune se da nije ništa učinila, ali bile su same u ćeliji, a ozljede se
nisu same napravile.
Sigurni ste? htjela je pitati Kim, prisjetivši se kako je Alex uspjela
vratiti Shanea u zatvor.
Vrištala je u mislima. Ovo je bilo previše slučajnosti. Jako se puno
toga dogodilo doktorici Thorne u samo nekoliko proteklih dana.
Što je ono tip rekao? Kako je Alex odlučila da je neće prijaviti. A to
nije bilo nimalo nalik na nju. To je značilo da je već postigla željeno.
Čini se da je još jedan naivni i nevini promatrač postao Alexina žrtva.
Hvatala ju je mučnina od te pomisli.
Hajde, razmisli, rekla si je. Razmišljaj kao Alex.
— No, što je onda tražila od vas?
— Gledajte, inspektorice, zaista moram...

282
 — Razumijem, ali ovo bi moglo biti jako važno.
— Zatražila je da joj dodijelimo baš određenu cimericu. —
Nasmiješio se. — Ima muda, to je sve što ću reći. Malo tko želi živjeti s
najopakijom ženom u ovom zatvoru.
Kim je osjećala kako joj se želudac okreće. Napokon je otkrivala
nešto bitno. Znala je to.
— Kako se zove? — pitala je Kim.
— Tanya Neale — odvratio je.
Bryant je izvadio mobitel i guglao to ime.
— Zašto je u zatvoru? — pitala je Kim.
Stražar je napućio usne. — Kao što rekoh već, neću razgovarati o...
— Ubila je trojicu muškaraca — odvratio je Bryant.
Vidjela je kako očima prelijeće preko teksta. Zatim je spustio tekst
pa podigao pogled prema njoj.
— Šefice, sranje! — rekao je i pružio joj mobitel.
Kim je preletjela pogledom članak. Pročitala je ime njezine sestre i
naziv zatvora u kojem služi kaznu.
Pogledala je Bryanta u oči i vidjela u njima odraz vlastitog straha.
Kimnula je. On se okrenuo i potrčao van iz zgrade.
Ona se okrenula prema stražaru.
— Želim vidjeti Alex Thorne i to odmah sad.
Nasmiješio se. — Bez uvrede, ali želi li ona vidjeti vas?
— O, poželjet će — rekla je Kim. — Samo joj recite da je došla
Kimmy.

283
 SEDAMDESET I SEDMO POGLAVLJE

Ruth se spuštala hodnikom do knjižnice.

U utrobi je osjećala tjeskobu koja joj nije dala razmišljati.
Oklijevala je jedan trenutak i ponovno zahvalila Alex na svojoj
neodlučnosti. Žena joj je uništila povjerenje u druge. U njezinoj je glavi
sad svatko imao skrivene motive. Alex joj je trebala pomoći, zaliječiti
je. Navoditi je kroz bol sve do druge strane. Ali nije to učinila. Samo ju
je iskoristila za svoje bolesne igre.
Prevladala je oklijevanje i nastavila hodati. Tina nije ničim
zaslužila nepovjerenje. Ljubazno joj se bila obratila.
Ruth se trudila ignorirati onaj glas u njoj koji se pitao zašto joj se
uopće i obratila.
Ali to je bio Alexin glas, a ne njezin i bilo joj ga je dosta. Ubrzala je
korak, nadajući se umaknuti Alex u svojoj glavi.
Neće promatrati svijet iz tako ogorčene perspektive, puna
nepovjerenja. Neće dopustiti da joj Alex oblikuje ostatak života.
Neće sumnjičiti svaku osobu koja joj se obrati, očekivati da ima
tajne planove i zle namjere.
Namjestila je osmijeh i ušla u knjižnicu.
Prvi je udarac dobila u zatiljak. Zateturala je naprijed, zbunjena.
Zar je nešto palo na nju?
A onda je pred sobom ugledala Tinu.
Znala je da udarac u glavu može utjecati na periferni vid. Nešto se
događalo lijevo i desno od nje, ali mogla je vidjeti samo ono ravno pred
sobom.

284
 Neka šaka ili stopalo nabili su joj se u desni bubreg. Od udarca je
zateturala naprijed. Svijet se usporio dok se ona polako rušila prema
naprijed, a opet se sve događalo tako brzo da nije stigla razmisliti.
Htjela je povikati da su pogriješili. Da imaju krivu osobu; ali
stopalo ju je dohvatilo po grlu dok se pokušavala sklupčati na boku.
Gušila se, pljuvala krv koja joj je ispunjavala usta.
Još jedan udarac, ovaj između lopatica.
Ruth se pitala kako da samo rukama zaštiti cijelo tijelo.
Pokušavala je shvatiti što je krivo učinila. Nikad se nije obratila
Tini, nikad joj se nije zamjerila. Morala je to biti neka pogreška.
Stopalom je dobila u trbuh. Rukama ga je pokušala pokriti dok je
osjećala mučninu.
Pokušala se okrenuti prema Tini; objasniti joj da nije ništa
napravila.
Gledala je u lice na kojem se nije vidjelo ni mržnje, ni bijesa.
Ruth je pokušala zaustiti baš kad je Tina zakoračila prema njoj.
— Š... zaš... zašto? — pijuckala je kroz bolno grlo.
— Prijatelju, nema to veze sa mnom — rekla je Tina.
Ruth se u glavi vrtjelo od boli i zbunjenosti. Žena koja ju je upravo
premlaćivala rekla joj je „prijatelju.”
Povikala je od boli kad joj se stopalo nabilo u križa. Bol joj je sad
žarila cijelim tijelom. Crnilo se spuštalo na nju. Dobrodošlo crnilo, ali i
dalje je htjela razumjeti.
Skupila je svu energiju koju je imala. — Tina... molim te...
Pružila je ruku.
Tina ju je šutnula. — Kujo, dobila sam upute! Ne tiče me se zašto,
ali moraš umrijeti.
Ruth je pokušala razumijeti te riječi kroz bol koja joj je razvaljivala
tijelo. Nije ničim uvrijedila Tinu? Ona ovo radi za nekoga drugog.

285
 I onda je shvatila kroz svu tu bol. Alex. Ovo je nekako bilo zbog
Alex.
Očaj joj je oduzeo ono malo preostale snage i volje za borbom. Nije
ih mogla odgovoriti od ovog jer se ovo nije ticalo njih.
Ruth je naglo postala svjesna da će umrijeti.
Nije ispustila zvuk dok su udarci pljuštali po njoj. Crnilo je bilo sve
bliže i pozdravljala ga je. Nije se više mogla boriti.
— Van! — čula je poznat glas.
Šake i stopala su se zaustavila.
— Što si rekla, kujo? — pitala je Tina oštro.
— Rekla sam van.
Iako je glas bio poznat, također je bio drukčiji.
Ponovno kretanje oko nje. Ruth se spremila za novi napad, ali ove
su odlazile. Napuštale su knjižnicu.
Preplavilo ju je olakšanje.
— U redu je — rekao je umirujući glas, sad još bliže.
Ruth je osjetila kako joj napetost napušta tijelo dok joj je nježni
dlan milovao obraz. Prestale su i bila je živa. Unatoč boli htjela je
zaplakati, nasmijati se.
— Ruthee, sve će biti u redu — rekla je Elenya prije nego što joj je
zarila oštricu u trbuh.

286
 SEDAMDESET I OSMO POGLAVLJE

Dok je Stacey čitala o četvrtoj spornoj presudi suca Harolda

Howarda, shvatila je da će joj krv možda i doslovno zapaliti žile.
Mobitel joj je zazvonio i iskoristila je tu priliku da ustane.
— Što je?- pitala je.
— Dovraga, Stace, tko ti se popišao na server? — pitao je Dawson.
Zakolultala je očima. Nikad nije propuštao zadirkivati je zbog toga
što često igra online igre. Katkad bi bilo smiješno, ali većinom ne bi.
— Dolaziš li? — grubo je pitala. Već je prošlo više od sata otkako
ga je nazvala i prenijela mu šefičine upute.
— Recimo — odvratio je.
Stacey se namrštila. Zvučao je kao dijete koje se sprema gurnuti
ruku u vatru da vidi kakav je to osjećaj iako zna da će boljeti.
— Keve...?
— Kako ide istraživanje Harolda Howarda? — pitao je slatko.
Protegnula je noge. — Harold Howard je seronja — rekla je.
Nasmijao se. — To sam ti i ja mogao reći. Prije mojeg prvog
svjedočenja na sudu otišao sam bio u Birmingham vidjeti kako to sve
izgleda. On je tad bio sudac i potpuni seronja.
— Hvala, Keve. Ali zašto ne razgovaramo uživo?
— Stace, šetaš odjelom?
— Recimo — rekla je, okrenuvši se kod aprata za kavu.
— Što je bilo?
— Možemo biti sigurni da nije bio predsjednik kluba obožavatelja

287
manjina — dodala je. — Ali kako mu je, dovraga, sve to prošlo? —
pitala je zatim, odmahujući glavom.
Okrenula se kod vrata odjela i krenula natrag. — Keve, ponavljam,
zašto još nisi došao?
— Stace, samo da objasnim nešto. Jason Cross uložio je prigovor na
šeficu, je li tako?
— Daaa — rekla je, nadajući se da zna što slijedi.
— Znači, ako bi slučajno neki drugi policajac bio u bolnici...
— I ne pomišljaj! — rekla je Stacey zaustavivši se. — Da je šefica
na trenutak pomislila da je to dobra ideja, sama bi to od tebe zatražila.
— Da, ali katkad...
— Ne, Keve, nikad nije dobro ići protiv šefičinih želja. Mislila bih
da ti to nabolje znaš nakon onog s novinama.
— Ali strogo govoreći, nije ništa rekla.
— Nije ti ni rekla da se ne bacaš pred auto, ali nećeš to učiniti.
— Nije to baš isto...
— Keve, ako si me zvao da bi pitao dopuštenje, razgovaraš s
krivom osobom, a ako tražiš poticaj, ponavljam. A ako si i dalje voljan
to učiniti nakon pizdarije koju si već doživio ovaj tjedan, onda ću te
poslati na liječenje.
—Joj... Stace, nisi uopće zabavna...
Stacey je odmahnula glavom i prekinula poziv.
Nije bila raspoložena poticati kolegu da radi gluposti.
Vrativši se za svoj stol razmišljala je o riječima kojima je Kev
počastio rasista i zatucanoga gada o kojem je čitala.
Prešla je na sljedeći slučaj na popisu pa razrogačila oči. Nije to bilo
toliko zbog uočljivog naslova koliko zbog imena u trećem retku teksta.

288
 SEDAMDESET I DEVETO POGLAVLJE

Kim je predana mladoj i vitkoj stražarici koja ju je povela do

prostorije za posjete. Pitala se je li stražarica imala dug dan. Elastična
vrpca kojom je vezala kosu u rep nije bila tako dobro namještena kao
na početku dana i nekoliko je pramenova pobjeglo. Na rukavu je imala
malu mrlju, a po hodu se vidjelo da je umorna.
Kim je s mukom namjestila nonšalatan izraz lica dok su prolazile
pokraj aparata s hranom i pićem.
Alex je već sjedila ondje, leđima okrenuta vratima. Na stolu pred
njom bile su dvije šalice kave. Držala se kao da baš i nije željna
sastanka, kao da bi mogla i bez toga prekida u dnevnim aktivnostima.
Sve je u vezi s tom ženom bilo ova ili ona vrsta igre. Kim se pitala
koliko iscrpljujuće mora biti kad vam um stalno, bez prestanka kuje
planove i urote, razrađuje scenarije i razmatra mogućnosti.
A kavu je kupila kao da su dvije stare prijateljice.
I to je ono što ljudima nikako nije bilo jasno u vezi s Alex. Vrag je
bio u pojedinostima. Morali biste ih primijetiti dok su još sitni, prije
nego prerastu u nešto veće.
Kim je nakratko pomislila na Bryanta koji je čekao vani. Znala je
kako dio njega smatra da ona preuveličava vrlo labavu poveznicu
između Alex i Ruth. I nadala se da ima pravo.
— Kim, kako si? — pitala ju je Alex kad je sjela. — Baš lijepo
iznenađenje.
— Ne, nije — suho će Kim.
Alex se nasmiješila, prihvativši to kao pohvalu i znak pobjede.
— Poslala si mi poruku. Gdje je Shane?

289
 Alex je pokušala hiniti iznenađenje, ali užitak joj je plesao u očima.
— Zašto bih ja znala gdje je?
— Znaš — rekla je Kim.
Alex je odmahnula glavom. — Pretpostavljam da si pogledala u
Hardwicku. Ne zna li tvoj prijatelj David gdje je Shane?
Kim se opsovala jer je učinila upravo što je Alex očekivala od nje.
Znala je da će Kim onamo prvo pogledati. Baš kao što je znala da će
Kim pokušati saznati gdje je on.
— A kako je moj prijatelj Dougie? Je li još koji put išao plivati?
—Jebena — zarežala je Kim pa se zaustavila. Dougie kako
bespomoćno lamaće rukama u vodi ustave kanala nije bio prizor koji
će joj ikad napustiti sjećanje.
Stražarica ih je promatrala iz dovratka.
— Dougie je dobro, Alex — rekla je Kim trudeći se glas održati
smirenim.
Alex se nagnula naprijed. — Reci, kome bi on zaista nedostajao da
ga nisi izvukla?
Kim je ignorirala pitanje jer ju je željela samo razljutiti.
Spominjanje Dougieja služilo je samo da Kim digne živce i mrzila je što
je Alex uspjela u tome.
— Želim da mi kažeš gdje je Shane — navaljivala je Kim.
Alex je zakolutala očima. — Nemam pojma, zaista, a i nije me
briga. Razočarao me. Kim, zašto si uvijek tako usredotočena na jadne i
odbačene ljude? Što je tebi Shane?
— Znači on nije tvoj posjetitelj naveden kao Michael Stone?
Alex se nasmijala na glas. — O, Kim! Tako je zabavno što si opet tu.
Toliko si mi nedostajala. A kad već razgovaramo, kako ti je majka?
— Šalje poljupce — sarkastično će Kim.
Alex se nasmijala. — O, znači bila si do nje?
Kim nije ništa rekla, ali nabila je ruke u prednje džepove.

290
 —Jesi, zar ne? — Alex će raširenih očiju. — Nakon svih ovih
godina posjetila si majku. O, tako sam sretna zbog tebe! Sigurno je bilo
zabavno napričati se nakon svih godina što si...
— Alex, začepi, jebote!
Kim je vidjela zabavljenost u ženinu pogledu. Mrzila je sve Alexine
izraze lica, ali ponajviše ovo glumatanje nevine školarke.
— Zašto si htjela da je odem posjetiti? — pitala je.
—Jer sam mislila da će to biti dobro za tebe — rekla je ova
prebrzo, navodeći time Kim da pretpostavi da je riječ o uvježbanom
odgovoru: što će reći, odgovoru koji nema veze s istinom.
Ali, dovraga, igrat će njezinu igru: imala je malo slobodnog
vremena.
— Zašto bi bilo dobro za mene?
— Ah, prema ovom zaključujem da zapravo nisi još razgovarala s
njom. Joj, Kim, baš sam razočarana.
Kim nije namjeravala gubiti san zbog toga. — Ali što to tebi znači?
— Ne znači ništa, ali stalo mi je do tebe. Mislim da si spremna za
sljedeći korak na svojem putu. Mislim da si spremna oprostiti joj.
Mislim da joj moraš oprostiti...
— Alex, ti pojma nemaš! — bijesno će Kim, shvativši da joj upravo
ide na ruku. Opet. Ponovno je grabežljivcu pokazala trbuh.
Iznenadilo ju je što Alex nije reagirala. — Jesi li se sastala s njom?
— pitala je.
Kimnula je odsutno, još se nijemo koreći zbog pogreške.
— O, Kim, pogriješila si! — Alex će nasmiješeno.—Razmišiljala si o
nečem desetom. Bila si smetena i ja sam vidjela upravo ono što ne želiš
da vidim.
Kim se pribrala. — Alex, prestani se praviti da znaš...
— Znam da ima mali dio tebe koji sumnja u snagu svojeg
uvjerenja. U očima ti vidim pitanje o tvojoj majci.

291
 Kim nije ništa rekla i svim se silama trudila zadržati neutralan
izraz lica.
— Vidjela si je, zar ne? Vidjela si ženu kakva je sada i ne možeš to
povezati sa ženom kakvu pamtiš. Ženu koja je potanko isplanirala
mučenje i ubojstvo tebe i Mikeyja.
Htjela je istrgnuti bratovo ime ovoj kuji iz usta, ali to bi Alex samo
pružilo streljivo kojim bi gađala Kim cijelu vječnost.
— Nije više ista, zar ne? Žena koju si vidjela smirena je, zadovoljna,
zdravog razuma, možda čak i draga. Kako ćeš pomiriti te dvije slike u
svojoj glavi?
— Alex, nemaš pojma kako ja...
— Kim, nikad nećeš moći to izbaciti iz glave. Ne možeš je izbrisati i
vratiti se onom njezinu izrazu lica koji pamtiš iz dana kad je ostavila
tebe i tvojeg blizanca da umrete.
Kim je pokušala ne dopustiti riječima da utječu na nju, ali
neuspješno.
— Sigurna sam da smo već vodile ovaj razgovor — rekla je.
Idemo dalje, pomislila je Kim. To je bio jedini način da izbjegne
otrovne strelice kojima ju je ova gađala.
Alex se nagnula unatrag i odmahnula glavom. — Ne, Kim, mislim
da nismo. Razgovarale smo dosta o Mikeyju i tvojoj krivnji što ga nisi
mogla spasiti. Razgovarale smo o tome kako mučiš samu sebe svake...
Kim se narogušila. — Nisi li upravo rekla da smo razgovarale o
tome?
Nije je trebalo podsjećati što osjeća u vezi s tim. Svakog se dana
hrvala s tim osjećajima.
Alex se tiho nasmijala. — Joj, Kim, jedva da smo zagreble površinu
što se tiče tvojih osjećaja prema Mikeyju i ti to znaš. Ti su osjećaji tvoja
motivacija za gotovo sve što radiš. To te tjera da obavljaš svoj posao.
Tjera te da pokušaš spasiti svakoga.
Kim je čvrsto stezala mobitel. Snagom volje pokušala ga je

292
natjerati da joj zavibrira u ruci. Bila je zaprepaštena.
— Želiš spasiti svakog koga sretneš od boli, očaja, samoće, gubitka,
od svega što si sama doživjela. Želiš spasiti svijet, Kim, zato što nisi
uspjela spasiti njega. Zaboravljaš da sam ja jedina osoba koja te zaista
poznaje.
Kimin je mobitel zavibrirao. Brzo je bacila pogled prema stražarici
u dovratku koja je Alexina leđa strijeljala pogledom.
Izvadila je mobitel da ga svi vide, otvorila poruku i počela čitati.
— Čini se važnim — nasmiješeno će Alex.
Kim je nastavila zuriti u mobitel i poruku kolege sa zatvorskog
parkirališta.
Nije pogledala Alex u oči, suočila se s njezinim samodopadnim,
pobjedonosnim pogledom.
Glas joj je bio dubok i tih i bez emocija. — Bit ćeš zadovoljna kad
čuješ da su je našli — rekla je Kim, napokon podigavši glavu.
Smiješak se polagano razlijevao Alexinim licem, a pobjeda zasjala
u očima. — Pojma nemam o čemu govoriš.
— Ali srećom nije mrtva. Stražar je stigao do nje na vrijeme.
Kim je sad za nagradu dobila Alexin zbunjen izraz lica. Alex je
htjela da Kim bude pred njom kad joj stignu vijesti da je Ruth ubijena.
Baš šteta.
— O, a i tvoj je pričuvni plan propao. Ni Tina ni ona strankinja nisu
uspjele.
Kim je uživala u bijesu koji je ispunio Alexine oči unatoč
pokušajima da ga sakrije.
Kim je ustala. Nije više imala razloga da bude ovdje.
— Alex, zaboravljaš da sam ja vjerojatno jedina osoba koja tebe
poznaje — rekla je dok je odlazila.
Pokušala je ne obazirati se na ono što joj je Alex rekla za stolom.
Osjećala je kako se ženin bijes valja prema njoj poput plimnog

293
vala. Alex je zakazala i njezin je gnjev sad tražio metu. Kim je znala da
mora van prije nego što metu i pogodi.
— Kim, znam zašto joj nećeš nikad oprostiti. Ne možeš. Jer ako
oprostiš majci, onda ćeš morati oprostiti i sebi A to se nikad neće
dogoditi.
Hodaj, rekla si je Kim trudeći se ne slušati otrovne riječi.
— Nije ona ta kojoj ne možeš oprostiti. Ti si. Ti si ga trebala spasiti.
Znaš da si ga trebala spasiti. Bila si snažnija od njega. Trebala si učiniti
više.
Kim je osjećala emocije u grlu. Morala je van. Silom se natjerala
hodati dalje.
— Imam fotku tebe i Mikeyja.
Kim je srce zastalo na trenutak. Ne postoji takva fotka.
— Zaboravila si, zar ne? — rekla je Alex.
Kim je čula kako joj snaga polako ispunjava glas.
— Postoji samo jedna jedina fotka vas dvoje. Jedna jedina školska
fotografija i ja ju imam.
Kim se naslonila na jedini stol u njezinoj blizini dok joj se vraćalo
mutno sjećanje. Dvosjed i velika plava pozadina.
Nije imala ništa od svojeg mrtvog brata; u srcu je nosila njegovu
sliku, ali katkad bi imala problema prisjetiti se kako mu je točno
izgledala brada ili je li imao pjegice na nosu.
— Kod mene je posljednji primjerak te fotografije. Drage ću ti je
volje dati.
Pomisao da bi ponovno mogla vidjeti bratovo lice bila je itekako
snažna.
— Ako se vratiš za stol.
Kim se nije okrenula. Nije mogla. Emocije su nasrtale na nju iz svih
smjerova.
Ponovno vidjeti Mikeyja bilo bi poput stotinu ispunjenih božičnih

294
želja, ali u ovom se oslabljenom stanju nije mogla vratiti u bitku.
Znala je da će fotografija biti uništena ako prođe kroz vrata. Da će
Mikeyjevo lice zauvijek nestati, ali alternativa je bila još strašnija.
Taje cijena jednostavno bila previsoka.
Suze su je pekle i osjećala je da je ponovno iznevjerila brata.
Skupila je snagu i nastavila hod prema vratima.
Čula je kako je ova doziva.
Ali trudila se ne osvrnuti se.

295
 OSAMDESETO POGLAVLJE

Alex se sporim korakom vraćala do ćelije. Sastanak je djelomice

bio uspješan, a djelomice potpuna katastrofa.
Kako je, dovraga, saznala za napad na Ruth i kako ga je uspjela
zaustaviti, jebemu?
Žena je trebala biti mrtva. To bi riješilo dio Alexina problema.
Morat će smisliti neki drugi plan, ali u ovom se trenutku htjela
usredotočiti na Kim.
Dosad su njihove interakcije bile pozitivne što se Alex ticalo.
Navela ju je da posjeti majku, što je izazvalo burne reakcije, a Kim je
sad znala i da fotografija postoji.
Alex je gotovo bilo žao žrtava Kimine trenutačne istrage. Nisu
imali izgleda da slučaj bude riješen. Sa svim tim mislima koje su se Kim
sad motale po glavi, mozak joj se sigurno već pretvarao u kašu.
Alex je znala da su Kimine najslabije točke njezina beskrajna
mržna prema majci i krivnja što nije uspjela spasiti Mikeyja. Igra s ta
dva specifična vatrometa dovest će do Černobila.
Misli će joj se zakopati duboko u um i zagnojiti se ondje. Odabrala
je. Mogla je dobiti fotku, ali bila je toliko oslabljena da je bila prisiljena
predati bitku. Pobjeda se tako za Alex pomiješala s razočaranjem.
— Ti si baš odvratna osoba, zar ne? — tiho će Katie pokraj nje.
— Oprosti, nisam te vidjela! Toliko si mi beznačajna da te jedva
vidim.
— Kakvo ti zadovoljstvo čini mučenje ljudi?
— Veće nego što bi mogla zamisliti — veselo će Alex.

296
 Došlo je vrijeme za malo razonode kako bi otjerala razočaranje.
— Pogledaj se! Nitko si i ništa. Nemaš snova, nemaš ambicija.
Napustit ćeš ovaj svijet kako si i došla na njega: u tišini. Nećeš ostaviti
nikakav trag. Najveće postignuće bit će ti dijete ili čak čopor djece. To
nije postignuće, to je samo okot.
— Spavat ćeš bilo s kojim muškarcem kojem budeš samo rubno
privlačna i zvat ćeš to ljubavlju. Bit ćeš im tako jadno zahvalna na
pažnji dok budeš tražila zamjenskog oca djeci.
— Nećeš se imati čime zaokupiti pa će ti mozak upiti svu
negativnost ovog posla, sve incidente i očaj i mržnju, nosit ćeš sve to
doma. Izjest će te, spavati s tobom sve dok se jednog jutra ne probudiš
stara, puna gorčine i razdirućeg žaljenja.
Alex se zaustavila pred vratima svoje ćelije.
Žena je bila blijeda i vidljivo drhtala.
— Zadovoljavajući odgovor?
Katie je duboko udahnula i uputila joj pogled pun mržnje.
— Hvala na upozorenju. Doktorice Thorne. Možda imate pravo, ali
sad barem znam na što obratiti pozornost.
Alex ju je gledala bez imalo osjećaja. Nadala se nečem više.
Katie se nasmiješila. — A sad, doktorice Thorne, stanite u stranu.
Dobila sam obavijest da u vašoj ćeliji možda ima zabranjenog
materijala. — Izvadila je rukavice od lateksa iz džepa. — Pa ću
pogledati.
Alex je zaustila usprotiviti se. Dovraga, ovo nisam očekivala.
Kako je stražarica hodala prema ormariću pokraj kreveta i knjizi,
znala je da ne može ništa poduzeti.
Ali tješila se mišlju da nije sve izgubljeno.
Alexina je šutnja već bila pokrenula plan B.

297
 OSAMDESET I PRVO POGLAVLJE

—Dovrga sve, šefice, kao da ste vidjeli duha — rekao je Bryant.

Kao i da jesam, pomislila je, naslonjena na haubu automobila.
Trebalo joj je malo vremena da udahne svježi zrak.
— Kako je Ruth? — pitala je napokon.
— Na putu za bolnicu. Loše. Pretučena je, ali moglo je biti i gore.
Tina Neale i njene prijateljice pošteno su je mlatile kad se pojavila ta
neka Ruskinja, njezina prijateljica koja je trebala dovršiti posao.
— Dva odvojena pokušaja ubojstva? — pitala je Kim.
Bryant je kimnuo i izdahnuo kroz usta. — Isuse, da ste me
poslušali kad sam tražio da odete, sad bi bila mrtva. Možda i dvaput —
rekao je.
— Bryante, ti si samo mislio na mene. Ne mogu te kriviti, a
vjerojatno i imaš pravo — priznala je.
— Dovraga, da sam znao...
— Vrijedilo je — rekla je i podigla ruku. — Ruth je živa, a ja nisam
ozlijeđena — dodala je uz slabašni smiješak.
— Sigurni ste?
Kim se trudila ušutkati glasove u glavi.
— Sigurna sam; a sad idemo natrag do postaje.
— Inspektorice... inspektorice... čekajte! — čula je Kim kako je
netko doziva dok je otvarala vrata automobila.
Stražarica je trčala prema njoj.
U ruci je imala omotnicu.

298
 Kim ju je čvrsto gledala. Nije moglo biti.
Bryant je zbunjeno gledao obje.
— Mislim... mislim da je o ovome govorila.
Kim se nije usudila pogledati omotnicu.
— Ali kako, mislim...?
— Pretraga ćelije — rekla je.
Kim je napokon pogledala omotnicu. Emocije su joj se stisnule u
grlu dok je posezala za njom.
U toj je omotnici bio njezin svijet.
Odmahnula je glavom kad ju je primila u ruku.
— Nemam vam kako zahvaliti. Ne znam što bih rekla.
— Molim vas, nemojte ništa reći. Smatrajte to mojom osvetom.
— Hvala vam — iskreno će Kim.
Žena se nasmiješila i okrenula.
Kim se u čudu zagledala u ono što je dobila, izgubila i ponovno
dobila unutar samo proteklih petnaest minuta. Dok je gledala
stražaricu kako odlazi, prisjetila se mržnje u njezinu pogledu tijekom
posjeta.
Možda joj je ipak mogla nečim zahvaliti. Prisjetila se upraviteljeva
entuzijazma da joj preda informacije o Alex. Je li se i on opekao?
— Čekajte! — zazvala je Kim i prišla joj brzo.
— Čime god da vas drži u šaci, zaustavite je! Oduzmite joj moć!
Idite šefu, recite mu istinu jer ako to ne učinite, njezini ste do kraja
života. Obećajem vam.
— Nije ništa — rekla je stražarica.
Kim ju je nježno dotaknula po ruci. — Mislim da to nije istina. Ona
će nastaviti iskorištavati to što ste učinili. Recite istinu i objasnite
okolnosti. Ako ste naučili nešto iz toga, šefovi će razumjeti.
Stražarica je odvagnula njezine riječi i vidjelo se da joj je zatim

299
laknulo.
Slabašno se nasmiješila. — Idem odmah sad.
Kim ju je gledala u oči još trenutak, a onda se žena okrenula i
otišla.
— Što je to bilo? — pitao je Bryant, sad pokraj nje.
Smiješak joj je kliznuo preko lica. — Božični dar, Bryante.
Zakašnjeli božični dar — rekla je, stežući omotnicu na prsima.
— E pa onda ga čvrsto držite, jer derat ćemo po gasu. Stacey želi da
se vratimo u postaju i to odmah.

300
 OSAMDESET I DRUGO POGLAVLJE

—Okej, Stace, što imaš? — pitala je Kim čim je stupila u prostoriju

krim-odjela.
Uočila je da nema Dawsona, pretpostavljajući da je na putu.
Vratili su se u rekordnom vremenu i činilo joj se da je Bryant
jedanput ili dvaput prekršio ograničenje brzine. Pitala se je li Woody
ikad pomislio da bi i ona mogla utjecati na Bryanta kad ih je upario.
Izvadila je dragocjenu omotnicu i položila je u ladicu stola. Nije
sad bio trenutak.
Njezina je puna pozornost bila potrebna drugdje.
— Šefice, imam tu jedan slučaj. Povezuje voljene osobe svih triju
naših žrtava. Možda je potpuna slučajnost, ali Harold Howard je bio
sudac, Mitchell Brightman tužitelj, a Geraldine Hali stručna svjedokinja
za optužbu.
— Gdje je Kev? — pitala je Kim. Radije bi da svi budu na okupu
tako da Stacey ne mora dvaput govoriti sve što zna. Ali nije mogla
čekati zauvijek.
Stacey je odmahnula glavom. — Nije se još vratio.
Zatražila je bila da se vrati u ured kako bi pomogao Stacey i to još
prije nekoliko sati. Činilo se da će ona i narednik morati ponovno
razgovarati.
— Koji slučaj? — pitala je Kim kad je sjela.
Stacey je progutala, a Kim se pokušala pripremiti za ono što slijedi.
— Luke Sweeny je bio četrnaestogodišnjak koji je u prosincu 2007.
tijekom povratka iz škole oteo svoju kolegicu iz razreda, Casey Rudd.
Ostatak njegove obitelji nije bio kod kuće, a on je sam bio pod vrlo

301
labavom skrbi tete koja je živjela dalje niz ulicu. Bilo mu je gotovo
petnaest, pa zato valjda — objasnila je Stacey.
Kim joj je glavom dala znak da nastavi.
— Držao ju je pet dana zarobljenom u šupi u vrtu, čak je i pomagao
u potrazi. Policajac u civilu je zapravo zapazio da se čudno ponaša
tijekom potrage i odlučio je malo kopati. Klinac je izgledao jako
samozadovoljno i stalno je zurio u njezine roditelje. Nije slušao upute i
onda je nestao nakon dvadestak minuta.
Bila je standardna procedura imati policajce u civilu među
dobrovoljcima, a kako bi vodili računa o mogućem čudnom ponašanju.
Kriminalci bi se katkad rado držali blizu aktivnosti kako bi si nahranili
ego i stekli dojam da su nešto postigli.
Stacey je nastavila. — Žrtva je pronađena nakon pet dana. —
Zastala je i zatvorila oči na trenutak pa nastavila. — Silovao ju je i
zlostavljao. Liječnici su joj na tijelu našli sto pedeset različitih ozljeda.
Kim je osjećala kako užas buja u njoj. Bryant je zurio u zid pred
sobom.
— U šupi je imao alata za mučenje napretek. Otpilio joj je mali prst,
zdrobio zapešće škripcem i objesio joj kliješta o vjeđu.
Kim je podigla ruku. Žuč joj se dizala do grla.
Stacey je shvatila što joj poručuje. — Ostale ozljede uključuju
štipanje, ugrize, modrice i rezove nožem. Bila je dehidrirana, na rubu
smrti.
— Sjećam se toga — rekao je Bryant, još ne gledajući u ekran
računala. — Nije dugo poživjela.
Stacey je kimnula. — Pet se tjedana u bolnici borila za život zbog
ozljeda i zbog infekcije od prljavog alata. Na društvenim su mrežama
saznali tko je i unatoč svemu primila je hrpe poruka mržnje, a da ne
govorim o odvratnim šalama. Slali su joj fotke alata i odrezanih prstiju.
Stacey je podigla pogled s ekrana i Kim je znala što slijedi.
— Počinila je samoubojstvo prije nego što je suđenje počelo.

302
 Kim je stresla glavom razmišljajući o koristi anonimnosti u
današnjem svijetu.
Osjetila je da steže šake protiv svoje volje. Još jedan izgubljen
nevin život.
Duboko je udahnula. Nažalost sada tu nisu mogli nikako pomoći.
— A Luke Sweeney?
Kim je računala nešto u glavi. Devet godina. Možda je već i pušten
na slobodu?
— Osuđen je na najmanje petnaest godina. Umro je od upale pluća
prije tri godine.
Kim se trudila naći u sebi trun sućuti. U mislima joj je još bila
tinejdžerica koju je ovaj danima tjelesno i duševno zlostavljao.
Stacey je nastavila. — Geraldine Hali svjedočila je da je bio zdrava
uma i da nije bilo olakotnih okolnosti. Nije ustanovila da je na ikoji
način psihički poremećen.
— Znači znamo da on nije naš ubojica — izrekao je Bryant očito.
Kim se namrštila. — A njegova obitelj? — pitala je.
i No, roditelji i drugo dvoje njihove djece - dečko i curica - bili
su istjerani iz grada. Saznali su se Lukeovi osobni podaci i obitelj je
postala meta bijesa i omraženosti za cijelu zajednicu. Klince su tukli u
školi, roditelje gađali jajima i zlostavljali ih na svakom koraku. Tijekom
prvih mjesec dana nakon Lukeova uhićenja bilo je sedamnaest poziva
policiji. Prijavili su sve od ubacivanja izmeta kroz otvor poštanskog
sandučića, dva razbijena prozora do bacanja pirotehnike niz dimnjak.
— Znači članovi obitelji su patili? — pitala je Kim.
Svi su zašutjeli trenutak, procesirajući sve te užasne događaje.
Kim je prva progovorila. — Imamo DNK Jasona Crossa s prvog
mjesta zločina i možemo ga povezati s obitelji žrtve drugog zločina.
Dovraga, stvarno trebamo razgovarati s njim.
Dawson je uletio u ured, zadihan i crven u licu.
— Ako govorite o Jasonu Crossu, nitko neće razgovarati s njim.

303
Šefice, oprostite što kasnim.
— Keve, lijepo što si svratio — grubo je dobacila. — A sad, u čemu
je, dovraga, problem s Jasonom Crossom?
— Svratio sam do bolnice kako bih porazgovarao s njim.
Bryant je opsovao ispod glasa.
— Koga vraga izvodiš? — bijesno će Kim. — Znaš da mu ne
smijemo prići.
Samo se Stacey nije doimala iznenađenom. Bila je previše zauzeta
mrštenjem na svoj ekran.
Dawson je kimnuo. — Da, znam, šefice, i žao mi je, i rado ću poslije
primiti jezikovu juhu. Ali tipa nema. Jutros je pušten na vlastiti zahtjev
i čak ni njegov odvjetnik ne zna gdje je.
— Dovraga! — rekla je Kim. — Glavni nam je osumnjičeni vani već
satima i tko zna tko mu je sljedeći na popisu.
— Mislite da će biti neki član obitelji? — pitao je Bryant.
— Bilo tko može biti — odvratila je Kim frustrirano. Imali su
poveznicu, ali nisu bili nimalo bliže identifikaciji ubojice.
— Sranje — rekla je Stacey.
Svi su je pogledali.
— Šefice, neće vam se svidjeti što sam upravo otkrila.
Kim se nije sviđao drhtavi glas njezine kolegice.
— Nastavila sam tražiti ključno osoblje iz onog slučaja, mislila sam
da možda nađem neku naznaku tko bi mogao biti sljedeći.
Stacey je zurila u ekran kao da još ne može vjerovati u ono što vidi.
— Stace, što je? — pitala je Kim.
— Rukovoditelj istrage, šefice. Lukea Sweeneyja uhitio je Woody.

304
 OSAMDESET I TREĆE POGLAVLJE

—Martha, briga me s kim je na sastanku — vikala je Kim. —

Moram odmah razgovarati s njim.
— Imam stroge upute da ne prekidam...
— Policajcu je život u opasnosti.
Shvatila je da se sad obraća pozivu na čekanje s glazbom.
Tri sekunde poslije čula je Baldwinov ozlojeđeni glas.
— Stone, koga vraga...?
— Šefe, imam razloga vjerovati da su ugroženi životi glavnog
inspektora Woodwarda ili njegove unuke. Moram znati gdje je.
Znala je da sad ima njegovu pozornost.
— Skrati! — rekao je užurbano.
i Radimo na slučaju u kojem su obitelji žrtava povezane. Ubojica
ubija ljude koje njegove prave žrtve najviše vole. Muči ih tako i ne želi
da umru. Želi da pate. Identificirali smo koji je sudski slučaj poveznica i
za sad već imamo tužitelja, stručnu svjedokinju i suca. Osuđenog je
uhitio Woo — glavni inspektor Woodward.
— Okej, Stone. Shvatio sam. Inspektor je u Walesu, u blizini
Welshpoola. Ondje ima kamper. Javit ću se lokalnoj policiji i poslati ih
da pogledaju je li sve u redu. Pretpostavljam da ste ga zvali na mobitel?
— Čini se da nema signala, šefe — rekla je bacivši pogled prema
Bryantu koji je još pokušavao dobiti Woodyja.
— Da, zato i voli ići onamo. Predlažem da i vi i vaš tim krenete.
Poslat ću ljude za vama, ali krenite odmah.
— Da, šefe — rekla je, zatečena. Bio je više od pomoći nego što je

305
očekivala. Nije nijedanput morala biti nepristojna.
— Okej, ekipo! — rekla je i zgrabila jaknu sa stolice. — Ako imate
planove za večeras, otkažite ih. Idemo u vožnju seoskim krajevima.
Svi su je pratili kroz vrata odjela i bilo joj je drago što su tu.
Nadala se samo da je uspješno prikrila svoj strah.
Prvi joj je put bilo drago što joj šalju pojačanje.
Jer u ovom trenutku pojma nije imala tko ili što ih ondje čeka.

306
 OSAMDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Baldwin je spustio slušalicu i nasmiješio se. Martha je sjedila

spremna, s olovkom i notesom.
— Šefe, da...?
— Ne, Martha, u redu je — rekao je i krenuo prema svojem uredu.
Glavni inspektor Woodward nikad nije znao kako kontrolirati tu
ženu, čak i nakon što joj je bio šef godinama. Baldwin je pak radio s
njom samo nekoliko dana i odmah shvatio što treba: samo joj reci što
želi čuti, udovolji joj.
— Šefe? — pitala ga je Martha.
— A da, nazovi lokalnu policiju i pitaj ih da odu pogledati, a onda
Stone pošalji adresu. — Osjetio je kako se smiješi. — Woodwardu
slijedi iznenađenje kad mu cijeli krim-odjel bane na vrata usred
godišnjeg odmora. Tako mu i treba. Trebao je naučiti bolje na uzdi
držati svoju kuju lutalicu.
Martha je uzela telefon u ruke i počela birati broj. — A potpora? —
pitala je.
Nasmijao se. — Na osnovi onog što je rekla ne bih joj poslao ni
vježbenike.
Martha ga je zbunjeno gledala.
— Ta nas žena svake godine stoji cijelo bogatstvo. Ne šaljem ja
nikakvu potporu zbog gluposti. Motiv nema nikakve izravne veze s
umorstvima, a ona sama nema pojma koga točno ganja. Bit će to samo
puno zbrke i buke ni zbog čega, a od ponedjeljka ujutro ona je ponovno
Woodwardov problem.
Činilo se da njegova pomoćnica nije baš uvjerena. — Ali rekli ste

307
joj...
— Martha. Tu nema ničega. Stone ima samo mutnu teoriju o tome
da ubojica ubija rođake svojih pravih žrtava. To je tako nategnuto da
puca pri pogledu.
Oklijevao je. Ne. Dobro je odlučio. Bio je zadovoljan uputama koje
je dao.
Vratio se u ured i zatvorio vrata za sobom. Još ga je čekala
priprema proračuna za sastanak o istom sljedećeg tjedna.
Sad kad je inspektorica čula sve što je htjela čuti, znao je da ga više
neće ometati.

308
 OSAMDESET I PETO POGLAVLJE

Alex je ležala na krevetu osjećajući gubitak.

Nije to bio dojam nastao zbog emocija, privrženosti ili ljubavi. Bio
je to gubitak kakav osjetite kad odlučite kupiti novi automobil jer se
sjećate kako ste se osjećali vozeći onaj stari.
Razočaralo ju je što je znala da nikad više neće vidjeti Kim Stone,
ali koliko god uživala u njihovu odnosu, sloboda joj je bila na prvome
mjestu.
Limune je pretvorila u limunadu tijekom proteklih nekoliko sati.
Pa što ako fotke više nema. Ionako će ova jedva imati priliku uživati u
njoj. I iako Ruth nije bila mrtva, a trebala je biti, vjerojatno je bila toliko
prestrašena da nema izgleda da će dati izjavu tijekom Alexina priziva.
Što je, računala je, valjda dovoljno dobro.
Jedina prepreka njezinoj slobodi sad je bila inspektorica, a taj je
problem uskoro trebao biti riješen.
Zar će plakati zbog gubitka najdraže prijateljice? Nasmiješila se i
počešala se kao da ima svrab.
Naravno da neće plakati. Bila je sociopat i suza je oduvijek imala
samo za sebe.

309
 OSAMDESET I ŠESTO POGLAVLJE

Vozilo koje je u ophodnju poslala policija Dyfed-Powysa došlo je

na lokaciju u 20:47.
Oba su policajca spustili prozore na svojoj strani i osluhnuli.
— Narednice, što mi to točno tražimo? — pitao je pozornik Jones.
Slegnuo je ramenima. — Bilo kakvu aktivnost oko kampera
dvadeset i sedam. Ne znam. Navodno netko možda traži nekoga.
— Super što je tiha noć, ha?
— Neće dugo biti.
Pozornik Jones je zagunđao. Bilo je petak navečer i odbrojavali su
do prvih intervencija u središtu grada. Gradići ovdje nisu bih nimalo
nalik na Cardiff ili Swansea, ali ako imaju pub ili klub, imaju i nevolje.
Nije to niti morala biti prava nevolja ili sukob neprijatelja ili tučnjava
zbog nečeg konkretnog. Na kraju večeri s puno alkohola i dva će se
najbolja prijatelja često potući do krvi.
— To su parni brojevi — rekao je Jones kad je narednik zaustavio
vozilo i ugasio motor.
Obojica su osluhnuli pa se pogledali.
— Obavili smo posao? — pitao je Jones.
Narednik Hunter otvorio je vrata. — A možemo i pogledati
kamper kad smo već ovdje.
Bilo je nekoliko stupova javne rasvjete, ali narednik je morao
uključiti svoju svjetiljku i micati njome lijevo-desno pred sobom.
Jones je uzdahnuo dok ga je pratio. Nije mu baš bio vrhunac večeri
kad bi ga se poslalo na nasumične izlete okolo. Da bude iskren, htio je

310
neku nevolju.
— Ovaj tražimo? — pitao je narednik Hunter.
Zakoračio je naprijed i pogledom potražio broj. Kimnuo je.
Narednik je osvijetlio kamper.
Unutra nije bilo svjetla. Prošetao je duž kampera i pogledao čega
ima iza.
Jones je otišao s druge strane pa se sagnuo pogledati pod vozilo.
Vidio je samo nekoliko složenih ležaljki i starih vaza s cvijećem.
— Ništa, narednice — rekao je.
— No, pokucat ćemo pa idemo.
Pozornik Jones se uspeo dvjema metalnim stubama i pokucao.
Zvuk se pronio kroz tišinu kampera. Jones je zakoračio unatrag,
diveći se beskorisnosti svega ovoga.
Pogledao je narednika, koji je nabrao nos i odmahnuo glavom.
— Dosta smo tratili vrijeme. Mislim da su se ovi iz West Midlandsa
zeznuli.
Izvadio je radiovezu i javio da nema što prijaviti.

311
 OSAMDESET I SEDMO POGLAVLJE

Glavni inspektor Woodward nije se mogao pomaknuti dok je ležao

na podu.
Vidio je kako svjetlo prelazi preko prozora. Došlo mu je bilo da
zaplače od olakšanja. Nije imao pojma kako je itko mogao znati što se
događa, ali bio je zahvalan što se netko pojavio.
Ponovno je potegnuo plastične lisičine koje se moglo kupiti u bilo
kojoj trgovini alatom. Bile su šarene, jeftine i opake, a također vrlo
čvrste.
Ona kojom su mu bili vezani gležnjevi također je bila omotana oko
noge štednjaka, a ruke su mu bile vezane iza leđa. Znao je da buka
odzvanja kamperom i pokušao je šutnuti bilo što nogom u nadi da će
ga ovi vani čuti. Bilo kakav zvuk mogao bi ih upozoriti da je netko
unutra.
Drugo je svjetlo sad zasjalo kroz mali prozor spavaće sobe u
stražnjem dijelu kampera. Lissyna soba. Pomisao na nju natjerala ga je
da se batrga poput poludjelog crva.
Mokra krpa ugurana u njegova usta sprečavala ga je da vikne.
Svjetlo se prigušilo.
Nemojte, vrisnuo je u sebi. Oteli su mi unuku. Molim vas, ne idite!
Nije još bio siguran što se točno dogodilo. Lissy je gledala crtiće na
televiziji, a on je čistio posuđe nakon večere. Samo je nakratko bio
izašao van baciti smeće.
A onda je bio vezan i začepljenih usta.
Napinjao se ponovno, zamišljajući sedmogodišnju Lissy u pidžami
na leptire. Jedino unuče koje će ikad imati. Bila mu je sve nakon sinove

312
smrti.
Oteli su je, a on je nije mogao zaštititi. Njegova je mala Lissy
naslijedila očevu strast i bakinu gracioznost. Svakog bi dana u njoj
vidio njih dvoje.
Zbližili su se još više u ove dvije godine otkako mu je supruga
umrla. Tog dana kad je Marion napokon izdahnula nakon pet godina
borbe s rakom, Lissy mu je sjela u krilo bez riječi, zagrlila ga oko vrata i
zagrlila ga najtoplije i najutješnije što je mogao poželjeti. Njegova je
velikodušna snaha uživala u toj posebnoj vezi njega i Lissy i aktivno ju
je poticala. Uz posao, ona je bila sve što mu je ostalo.
Koprcao se kako bi razbio lisičine dok je s mukom suzbijao te
osjećaje.
Tresao se od frustracije, bijesa i straha i onda je čuo kako vozilo
odlazi.
Kad je zvuk motora nestao, znao je da više nikad neće vidjeti
unuku.

313
 OSAMDESET I OSMO POGLAVLJE

Kim je osjećala kako joj frustracija raste zbog brzine vožnje. Imala
je dojam da se već satima voze.
Bryant je oprezno bio navigirao kroz mračne i vijugave seoske
ceste prema Bridgnorthu. Skrenuo je bio prema Much Wenlocku i
zapeo u prometu na obilaznici Shrewsburyja.
Stacey je pokušavala locirati Jasona Crossa, a Dawson je svakih
nekoliko minuta zvao Woodyjev mobitel.
Upravo je odlučivala kako najbolje izbaciti svoju frustraciju kad joj
se mobitel oglasio.
— Stone — javila se.
— Inspektorice, ovdje Martha. Imam adresu kampa. Spremni?
Kim je zazvala Stacey iza sebe i prenijela joj što joj je Martha
pročitala.
—Je li lokalna policija obaviještena? — pitala je Kim.
—Potvrdili su da nema ničega sumnjivog — odvratila je Martha.
Kim je odmahnula glavom. Koliko su se potrudili?
—Je li tim na putu? — pitala je.
— Obavila sam sve što mi je načelnik naredio — potvrdila je
Martha.
— Hvala vam, Martha — rekla je Kim.
Nastupila je stanka.
— Inspektorice, budite oprezni! — rekla je Martha pa završila
poziv.

314
 Kim se mrštila dok je vraćala mobitel u džep. Razgovor je imao ton
koji baš nije mogla odrediti. Odmahnula je glavom. Mašta joj je divljala.
— Brynate, gdje smo, dovraga, sve? — pitala je.
— Samo što nismo izašli s obilaznice Shrewsbury — rekao je.
— U kilometrima, Bryante?
— Šezdesetak kilometara.
— Zaustavi auto — rekla je, otkopčavajući pojas.
— Šefice, ozbiljno sad, nije pametno!
— Bryante, zaustavi ili ću ti sjesti u krilo!
— Šefice, držim se ograničenja brzine! Nije pametno...
— Bryante, zaustavi odmah sad ili se pravdaj Woodyu na sprovodu
unuke!

315
 OSAMDESET I DEVETO POGLAVLJE

Woody je vidio kako svjetlo prelazi preko prozorskog stakla.

Motor automobila ugasio se točno pred kamperom. Vrata su se
zalupila. Nije mogao razabrati koliko njih. Prva mu je pomisao bila da
su se prethodni posjetitelj vratili. Pokušao je brzo razmišljati dok je
napinjao ruke. Glava mu je bila samo koji centimetar od vrata. Ako bi
mogao udariti glavom po staklu vrata, možda bi ga ovi vani čuli.
Ponovno se pokušao osloboditi, ali plastične lisičine oko njegove
noge nisu htjele puknuti.
— Tu sam — povikao je kroz krpu koja je blokirala svaki slog.
Nije mario tko je to vani, dokle god mu mogu pomoći. Svakim je
trenutkom Lissy bila sve dalje.
Nikad si neće oprostiti ako joj se što dogodi.
Svjetlo je ponovno osvijetlilo prozor. Pokušao ga je pratiti
pogledom kako bi vidio kamo osoba ide. Drugo je svjetlo zasjalo s
druge strane kampera. Zrake su se križale u tami.
Nemojte ovaj put tako lako odustati, preklinjao je nijemo. Tu sam,
unuka mi je u opasnosti.
Čuo je glas.
Više od jednoga glasa.
Bilo je nečeg hitnog u njihovu tonu i to mu je dalo nadu. Ako su to
oni isti ljudi otprije, možda ovaj put znaju da nešto nije kako valja.
Trebao je samo da ga oslobode prokletih lisičina pa može sam otići u
potragu za unukom.
Ironično je bilo da je sad htio da to pred vratima bude baš jedna
određena osoba, ali nije vjerovao u čuda.
A onda je čuo njezin glas.

316
 DEVEDESETO POGLAVLJE

—Keve, jebe mi se kako ćeš me uvesti unutra, samo to napravi —

osorno će Kim.
Kamper je bio u potpunom mraku i tišini sve dok svi četvero nisu
zalupili vratima automobila. Svjetla su se sad palila u raznim
kamperima, ali ne i u ovom pred njima.
Dawson je nogom gurnuo vrata, ali nisu se predala. Bryant je stao
pokraj njega i zajedno su udarili, ali opet ništa.
Bryant je otrčao natrag do automobila i vratio se s pajserom.
Ugurao je vrh alata između vrata i okvira pa ih silom otvorio. Kim je
posvijetlila u mrak. Ugledala je klupicu i stol. Skrenula je zraku
svjetlosti.
— O, Isuse! — povikala je kad je ugledala šefove sputane ruke.
Zakoračila je u kamper i opipala lijevo. Okrenula je prekidač za svjetlo i
pala na koljena.
Njezin je tim ulazio u kamper za njom dok je ona čupala krpu iz
Woodyjevih usta.
— Stone, kako dovraga...
— Šefe, ima li je? — pitala je brzo.
Woody je kimnuo i tek je tad vidjela da mu krv curi iza lijevog uha.
— Stace, imaš signal?
—Jedva, šefice!
— Trebamo hitnu, odmah!
Dawson je izvadio nož iz kuhinjske ladice i počeo rezati plastične
lisičine.

317
 — Šefe, što se dogodilo? — pitala je Kim.
— Udarili me s leđa — rekao je, pokušavši ustati.
Naravno. Woody je bio dovoljno visok i krupan da bi napad
sprijeda bio veliki rizik.
— Ostanite gdje ste — rekla je položivši mu ruku na rame. — Šefe,
sa svim poštovanjem, ali ne možete nam pomoći.
— Stone, odmah mi skinite ove lisičine! Unuka mi je...
— Šefe, molim vas! Imate ozljedu glave. Već koliko dugo nema
Lissy?
— Dvadeset minuta, možda malo više.
Ogledala se oko sebe. Dok ne dođe pomoć, bit će tu samo njih
četvero.
Nije imala baš puno izbora.
— Stacey, ostani ovdje s glavnim inspektorom i javi potpori da
krene u potjeru. Javi i lokalcima. Možda mogu pomoći.
— Može, šefice!
Dawson je posegnuo za rolom kuhinjskih ubrusa kako je Bryant
pomagao glavnom inspektoru da ustane.
Ovaj se zaljuljao, ali Bryant ga je uspio zadržati na nogama i
pomoći mu da sjedne na kauč.
Kim je brzo razmišljala. Ubojica nije malog Tommyja odveo jako
daleko od mjesta na kojem ga je oteo.
— U redu, Bryante, želim da kucaš na sva vrata koja nađeš. Ako su
još tu, nema odlaska. Neka stanari naprave kordon oko ulaza i izlaza.
Znat će puno bolje od nas tko je ovdje stranac, a tko nije.
Pitala se imaju li ovdje nadzornih kamera, ali nije imala koga
poslati da provjeri. Trebalo joj je pojačanje.
— Stone, moram vam pomoći naći unuku.
— Šefe, molim vas, nemojte da vas vežem! — rekla je, samo napola
ozbiljno. — A sad, što je Lissy nosila?

318
 — Pidžamu na leptire i ružičaste papučice.
— Šefe, vi dobro znate ovaj kamp, molim vas razgovarajte s
pojačanjem kad dođu. Trebat će nam njihova pomoć u potrazi.
Okrenula se prema svojem kolegi. — Ali zasad smo samo ti i ja,
Keve.

319
 DEVEDESET I PRVO POGLAVLJE

Koliko je Kim uspjela razabrati kamp je bio podijeljen u dva dijela.

Gornja polovica, ona bliža glavnom ulazu, sastojala se od kampera
parkiranih u redove omeđene pošljunčanim cestama.
Jedna jedina asfaltirana cesta vodila je do donjeg dijela kampa.
— Odakle da počnemo, dovraga! — rekao je Dawson kad su došli
do rakrižja na asfaltnoj cesti.
Javna je rasvjeta ovdje bila puno slabija. Bilo je lampi, ali puno
udaljenijih jedna od druge.
Nije više bilo uređenih travnjaka i ravnomjerno raspoređenih
kampera. Okruživalo ih je sad golemo područje puno brvnara
razdvojenih gusto posađenim stablima. Činilo se da su u svim njima
ugašena svjetla, što je samo još više otežavalo stvar. Nije se više niti
čulo znatiželjno čavrljanje stanara kampa.
— Šefice, pogledajte lijevo!
Oči su joj se navikavale na mrak, ali Mjesec je virio kroz gustu
šumu na dnu ceste.
Vlasnik kampa spomenuo je bio jezero desno od šume.
Kim je vidjela da račvanje okolnim putovima vodi do istog mjesta
na rubu šume.
— Okej, Keve, ti ideš desno, ja lijevo i nađemo se negdje u šumi.
— Šefice, sigurnosti radi, ne bismo li se trebali držati zajedno?
—Već je dobio previše prednosti — rekla je Kim. — I ne zaboravi
posvijetliti do suprotne obale jezera. Sjećaš se što mala nosi?
Dawson je progutao i kimnuo. Nisu ni on ni ona htjeli razmišljati o

320
tome, ali jedno je dijete već bilo ubijeno i možda je sad bilo prekasno
za Lissy.
Okrenuli su se i zaputili svatko u svojem smjeru.
Svakim je korakom zalazila sve dublje u tamu. Obasjavala je
svjetiljkom lijevo i desno oko sebe. Cesta je vodila između brvnara s
obiju strana. Lijevo od Kim brvnare su bile dijelom uvučene u blago
nakošenu obalu. Desno su bile okružene stablima, okrenute vratima
prema jezeru.
Kim je zastala kad je nešto projurilo pokraj nje. Pratila je to
svjetlom i vidjela bijeli rep šumskog zeca kako nestaje među raslinjem.
Nastavila je prema šumi. Svaki joj je nagon poručivao da pobjegne,
ali ondje negdje bila je sedmogodišnja djevojčica, možda ranjena ili još
gore.
Posljednja brvnara na rubu šume imala je dvije lanterne koje su
bacale svjetlo na obližnja stabla. Kim je znala da jednom kad izađe na
čistinu, imat će samo vlastitu svjetiljku.
Okrenula se kad je u blizini zapucketalo suho granje.
Grana ju je pljusnula po licu, a ona ju je ljutito odgurnula.
Pratila je utabanu stazu kroz šumu, svjesna da s obiju strana staze
ima mjesta koja bi trebalo pretražiti.
Sova ju je upozoravala hukanjem negdje iz krošanja i Kim je
opsovala na glas.
Isuse, dajte joj West Midlandse bilo koji dan. Black Country nije
baš bio bogat prirodnim ljepotama, ah za Kim je to bila dobra stvar.
Ondje nije bilo ni približno ovako jezivo.
Kim je osjetila nešto meko pod nogama. Nakratko se pitala je li
upravo nagazila na zeca. Posvijetlila je po tlu, očekujući čupave uši i
rep.
Dahnula je kad je ugledala nešto puno gore.
Ugledala je krvavu ružičastu papučicu.

321
 DEVEDESET I DRUGO POGLAVLJE

Dawsonovo ju je svjetlo dosegnulo prije njega samog.

— Isuse, Šefice, jeste li dobro?
Vikala je njegovo ime najglasnije što je mogla.
Ako je ubojica još bio u blizini, nije mogao napustiti kamp. U ovom
je trenutku njoj na pameti bila samo Lissy.
— Tu je negdje — rekla je Kim čvrsto stežući papučicu.
— Tako bih rado da imamo psa tragača — rekao je Dawson. Kim se
složila s njim.
— Okej, želim nastaviti kroz šumu, polako. I dozivat ću je. Ti
svijetli lijevo, ja ću desno.
Napravili su dva koraka naprijed.
— Lissy — zazvala je Kim.
Zastali su, čekali odgovor. Ništa.
Tri koraka. Dawson je poskočio kad je nešto projurilo pokraj
njega.
— Smiri se! Zečevi — rekla je kao da je stručnjakinja.
— Lissy — viknula je opet.
Ništa.
Kim je osjećala mučninu u želucu. Svakim je trenutkom bila
uvjerenija da će Woodyju morati pokazati mrtvo tijelo njegove unuke.
— Šefice — rekao je Dawson.
— Znam — šapnula je. Oboje su gubili nadu.

322
 Napravili su još četiri koraka pa stali. Kim je vidjela da su
dvadesetak koraka od ruba šume.
— Lissy — zazvala je.
Ništa.
— Šefice, možda...
— Tiho — rekla je i zgrabila ga za ruku. Čula je nešto. Bilo je tiho i
slabašno, ali i dalje se čulo.
— Lissy — ponovno je zazvala.
Šapat je natjerao Kimino srce da brže zakuca.
— Lissy, tu smo — viknula je Kim. — Naći ćemo te.
Još jedan šapat, slijeva. Zakoračila je sa staze i svjetiljkom udarila
po trnju koje joj je greblo nogu.
Podigla je nogu visoko i nagazila po njemu.
— Lissy, srce, stižemo!
Nije bilo odgovora.
Kim je osjećala kako joj panika spušta u želudac. Ako dijete gubi
svijest, vjerojatno je teško ozlijeđeno.
— Dawsone, posvijetli opet ondje! — brzo će Kim.
Njegovo je svjetlo otkrilo pogledu nešto svijetlije od okolnog
raslinja.
— Lissy — rekla je Kim hodajući u tom smjeru.
Dawson je osvijetlio obris.
— O, Isuse! — viknula je Kim. Dlanom je pokrila usta dok je gledala
u prizor na tlu.

323
 DEVEDESET I TREĆE POGLAVLJE

Šefe, molim vas, sjednite! — Stacey je rekla s neugodom. U

zapovjednom lancu Woody je bio barem dvije razine iznad nje. Nije se
sjećala da je ijednom razgovarala s njim. A sad ga je pokušala smiriti.
— Detektivko, imate još jedan par ruku i očiju, mogu pomoći —
dodao je.
— Šefe, moraju vas pregledati bolničari — rekla je osorno.
— Sve je u redu sa mnom — rekao je, podsjećajući je na njezina
drugog šefa.
Njegovi koraci i boja nisu odgovarali njegovim riječima; dvaput je
već zateturao, a oči su mu bile podlivene krvlju.
— Šefe, samo želim reći da mi nije ugodno reći vam što da radite,
ali zamolili su vas da ostanete ovdje za svoje dobro... i Lissyno — rekla
je. Očekivala je bujicu bijesa i pokoju biranu riječ s „disciplinski odbor”
na kraju.
— Gdje je, dovraga, to pojačanje? — nestrpljivo se oglasio.
Stacey je izvadila mobitel. Možda ga može zadržati još koju minutu
tako što on bude obavještavao pojačanje o stanju akcije.
Čula je kako Bryant da je upute stanarima kampa pred vratima
kampera i odjednom poželjela da je on taj koji pazi na velikog šefa.
Nazvala je postaju. Predstavila se brzo i zatražila izvješće o stanju
akcije.
Čula je kuckanje po tipkovnici. Stanka. Ponovno kuckanje.
— Ovdje ne piše ništa o pojačanju.
Stacey se namrštila. Obično bi informacije dobila u samo nekoliko

324
sekundi. Ponovila je broj slučaja.
— Imam slučaj u sustavu — odvratio je operater kratko. — Vidim
točno gdje ste i što radite, ali nema naredbe za slanje pojačanja.
Stacey je progutala i shvatila da je Woody pozorno promatra.
— Što je? — pitao je prije nego što je završila poziv.
— Šefe, nema naredbe — rekla je.
Doimao se zbunjenim.
—Je li Stone zatražila pojačanje? — pitao je.
— Naravno — rekla je.
— Obratila se izravno Baldwinu? — pitao je, ljuljajući se ulijevo.
— Da, šefe — potvrdila je, vodeći možda i najčudniji razgovor u
svojem životu.
Shvatio je tad i pobjesnio. — Ako se Lissy išta dogodi, ubit ću ga
vlastitim rukama.
Natjerao se da ustane, a Stacey mu je prišla kako bi ga zadržala na
nogama.
Čula je kako je sirena hitne pomoći sve bliže. Još samo nekoliko
minuta i netko će joj pomoći da ga zadrži izvan opasnosti.
— Moram pomoći. Nitko ne traži Lissy.
Stacey je razumjela njegovu paniku i nagon da ode u potragu.
Šefica joj je bila u vrlo ranjivom položaju. Htjela ga je pustiti da ode, da
se pobrine da su svi dobro. Ali iako su šefica i Kev bili ondje vani, sami,
Stacey nije mogla zamisliti situaciju u kojoj bi glavni inspektor s
potresom mozga bio od ikakve pomoći njezinoj šefici.
Ali ponestajalo joj je opcija. — Šefe, vjerujete li joj? — pitala je
tiho.
Pogledom joj je odgovorio.
— Onda vas molim da sjednete.

325
 DEVEDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Prednjica pidžame bila je umrljana krvlju i Kim se prisjetila malog

Tommyja i onog što je njegova baka bila rekla. Krv se presijavala na
lišću.
Na lijepom malom licu nije bilo izraza pod kovrčavom crnom
kosom smotnom u dvije punđice na vrbu glave.
Dawson je kleknuo i pritisnuo joj dva prsta na vrat.
— Slab puls, ali živa je.
Kim se nagnula i nježno joj dotaknula obraz. — Lissy, u redu je! Tu
smo, sigurna si!
Nježno joj je zadignula gornji dio pidžame. Rana od noža palac
duga još je malo krvarila. Kim nije imala čime zaustaviti krvarenje, ali
ako nešto ne poduzme, dijete će umrijeti. Morala ju je odnijeti tih pola
kilometra do gornjeg dijela kampa što je brže moguće, sve vrijeme
pritiščući ranu i vodeći računa da Lissy bude toplo.
Skinula je jaknu i rasprostrla je na tlu. Nježno je premjestila dijete
na jaknu pa Lissy omotala rukave oko struka i to tako da čvor bude
preko rane, a da joj stražnji dio jakne grije leđa. Svojim će tijelom
obaviti ostatak posla.
Kad je namjestila jaknu, podigla je dijete u naručje. Bilo je to kao
da drži veliku krpenu lutku.
— Dawsone, za mnom! — rekla je.
— Prvo ću baciti pogled ovdje — rekao je. — Možda je nešto
ostavio za sobom.
Kim je razumjela. Moglo je biti ključnih tragova koji možda više
neće biti tu kada budu došli forenzičari. Dawson je bio profesionalac;

326
znao je da ne smije ugroziti integritet mjesta zločina.
Dawson je posvijetlio u smjeru ulaza u šumu. Njezina je svjetiljka
bila u džepu.
Kad je zakoračila na asfalt, ubrzala je korak. Nakon nekoliko
sekundi, potrčala je najbrže što je mogla.
— Okej je, dušo, sve će biti u redu! — rekla je Kim dok je duga
uzbrdica na vrhu počela skretati ulijevo.
Ponovno je ubrzala. Mišići na vrhu bedara žarili su je, ali nije
mogla usporiti. Molila se da trešnja neće pogoršati krvarenje, ali nije
imala vremena provjeriti je li tako. Izgubila bi dragocjene sekunde.
Svakim je trenutkom Lissy bila sve teža i teža.
— Samo što nismo stigli, dušo! — dahnula je Kim kad je vidjela
plava svjetla kako bljeskaju.
Uzbrdica je postajala sve strmija kako je prilazila vrhu. Nešto je
protrčalo ispred nje i zateturala je. Počela je padati prema naprijed, ali
ipak je uspjela ostati na nogama.
Kako je skrenula u zavoju ceste, povikala je od boli zbog grča u
rukama.
Bryant je još razgovarao sa stanarima kampa, ah također ju je prvi
ugledao.
— Bolničaru — vrisnuo je u kamper dok je trčao pokraj njega.
Postavio je ruke pod njezine.
— Šefice, pustite je! Držim je.
Kim je izvukla ruke ispod Lissy i čim je nestalo težine s njih,
osjetila je potrebu podići ih iznad glave. Noge su joj zaklecale, no
uspjela se zadržati na njima zgrabivši se za ogradu stuba kampera.
Dva su muškarca u zelenim odorama izjurili van iz kampera.
—Jedan ubod u abdomen: oko prst dužine. Puno je krvi izgubila —
uspjela im je reći.
Jedan od njih je kimnuo i krenuo prema Bryantu koji je nosio Lissy

327
prema vozilu hitne.
Čula ga je kako joj umirujuće šapće: dalo joj je to nadu da je Lissy
još živa.
Zakoračila je u kamper baš kako je Woody s mukom ustajao. Na
licu mu je bilo više emocija u toj jednoj sekundi nego što ih je vidjela u
protekle tri godine.
— Šefe, imamo je! — rekla je Kim.
Pratila je njegov pogled do krvave mrlje na svojoj majici.
—Živa je, jedva — iskreno je dodala.
Počeo je odmahivati glavom. — Stone...
—Šefe, hitna! — rekla je i pokazala prema van.
Govorila je što je manje morala sve dok nije normalno prodisala.
Stacey mu je pošla pomoći dok je hodao kamperom.
Pogledao ju je, ne ružno, ali sasvim jasno joj prenijevši poruku.
Stacey je kimnula i zakoračila unatrag.
Došao je do Kim na vratima. Zastao je, pogledao je u oči. Gledala ga
je trenutak pa se nasmiješila.
—Šefe, jasno mi je. Ovo ne mijenja ništa. Nisam vam ništa više
draga nego što sam bila jučer.
Zamalo se nasmiješio.
— Stone, tu imaš pravo! — rekao je i otrčao naći unuku.
Kim se srušila na stolicu pokraj Stacey.
— Molim te, reci mi da je netko javio pojačanju u potrazi?
— Nema, šefice — Stacey će brzo.
— Nema potrage? — pitala je Kim, zbunjena. Ubojica je još bio
ondje negdje vani.
— Nema pojačanja — objasnila je Stacey.
— Ma koji vrag?

328
 — Zvala sam dispečera — rekla je Stacey. — Nije bilo naloga.
Nema pojačanja.
Gad joj je lagao. Udovoljio joj je tek toliko da je skine s linije. Kim
je ustala i krenula prema vratima.
Ako je ubojica još u kampu, Dawson je ondje dolje, sam s njim.

329
 DEVEDESET I PETO POGLAVLJE

Dawson je uočio da je svjetlo njegove svjetiljke sve slabije. Obuka

mu je bila uključivala i osnove istraživanja mjesta zločina i te se korake
moralo slijediti u svakoj situaciji.
Prvi je korak bila zaštita samog mjesta. Još nije bilo nikoga, ali
jednom kad stigne pojačanje, postavit će policajce na oba ulaza u šumu.
Zatim će obaviti preliminarni pregled mjesta i odrediti gdje su mu
granice. Te bi granice često poslije sami forenzičari proširili.
Svjetlo ga je sprečavalo u učinkovitom obavljanju sljedećeg
koraka. Posvijetlio je mjesto na kojem je djevojčica bila krvarila i
fotografirao ga mobitelom. Temeljito pretraživanje mjesta zločina
prepustit će profesionalcima.
Nažalost za njega većina je protokola zahtijevala više od jedne
osobe. Pretrage u liniji provodile su se tako što bi skupina ljudi stala u
vrstu i polako hodala naprijed, gledajući pred sebe. Čak mu je i za
pretragu po kvadrantima trebala još barem jedna osoba. Jednom je
svjedočio pretrazi u kojoj su tehničari krenuli od središta mjesta
prema rubovima.
Bio je sam i odlučio se stoga za spiralu. Krenuo je od mjesta na
kojem je bilo krvi i polako se kretao u krugu oko njega, svakim
obilaskom sve dalje od krvi.
Znao je da tu negdje ima nečeg ubojičina. Samo je to sad trebalo
naći u raslinju; i morao je to pronaći sada. Tim koji je Baldwin poslao
neće imati forenzičare, oni će doći tek poslije.
Da, šefica je htjela da je prati do kampera, ali ovo je bio njegov
trenutak. I dalje se pokušavao izvući iz nevolje u koju se uvalio prošlog
tjedna. Jedini način za to bilo je da odradi svoj posao. I to bolje nego
prošli put.

330
 U idealnom bi svijetu sad pronašao dokaz koji bi mu upalio
lampicu u glavi i zbog kojeg bi on sam složio cijelu slagalicu. I koju bi
onda uredno predstavio šefici. Samo ga je trebao naći.
Svjetiljka je zatreperila pa se ugasila. U potpunoj tami šume
osjetio je kako mu nestaje zraka. Protresao je svjetiljku kako bi je
natjerao da proradi.
Dobio je krug svjetla širine lopte, točno pred svojim nogama.
Čuo je u glavi šeficu kao da je točno pokraj njega. Izlazi iz šume dok
još imaš svjetla. Sigurnost na prvome mjestu.
Znao je i da bi je trebao poslušati, ali ubojica je već odavno otišao,
a Dawson je imao grubu ideju o tome u kojem se smjeru nalazi ulaz u
šumu.
Pitao se je li ubojicu prestrašio zvuk policijskog vozila iz gornjeg
dijela kampa pa je pobjegao prije nego što je provjerio je li Lissy mrtva.
Vjerojatno je mislio da je taj jedan ubod bio dovoljan.
Svjetlo je ponovno zatreperilo.
— Dovraga! — zarežao je u mraku dok je ponovno tresao
svjetiljku.
Svjetlo se vratilo baš kako mu je netko svjetiljku izbio iz ruke.

331
 DEVEDESET I ŠESTO POGLAVLJE

Kim je otrčala od kampera, tjerajući tijelo da je sluša. Trk uzbrdo

sa sedmogodišnjom djevojčicom u naručju otkrila je mišiće za koje nije
niti znala da postoje.
Pokušala je zanemariti bijes koji je osjećala spram svojeg šefa.
Woody nikad ne bi učinio nešto tako podlo. On bi joj odmah od početka
govorio da nema ništa od njezina zahtjeva i pustio je da se nosi s tim.
Ne bi joj se to svidjelo, ali barem bi mogla donositi odluke bez krivih
pretpostavki.
Ostavila bi Stacey da se bavi stanarima kampa i glavnim
inspektorom i povela Bryanta u potragu i u tom slučaju Dawson ne bi
sad bio sam ondje dolje.
Jason Cross možda je već bio dolje, kod njega. Utroba joj je
reagirala baš kao što već jednom jest, kad je povezala Jasona Crossa sa
zločinima. Protivilo se to dokazima, ali ipak je imala taj osjećaj i nije ga
mogla zanemariti.
Ubrzala je što je više razmišljala o Dawsonu samom u šumi.
Ali je li zaista krivac bio Jason Cross? Bilo je to malo previše
prikladno, previše uredno, a i kakva je bila njegova poveznica s obitelji
Howard?
A pozivi? Tko je, dovraga, zvao Deannu u noći umorstva i zašto je
ubojica uzeo Deannin stari mobitel, ali nije uzeo Maxinein? I tko je,
dovraga, bio spreman i voljan ubiti nevino dijete?
A opet, nije mogla objasniti kako je Crossova kosa dospjela u
Deannin automobil.
I naglo se zatim zavjesa u njezinu umu počela podizati. Gotovo je
stala usred trčanja kad su joj misli počele juriti, a komadići slagalice

332
sjedati na mjesto.
— A sranje — rekla je u mraku.
Pojurila je najbrže što je mogla.
Jer znala je o kome je riječ.

333
 DEVEDESET I SEDMO POGLAVLJE

Dawson je osjetio mučninu i peckanje u grlu. Udarac mu je izbio

zrak kad je to nešto naglo nasrnulo na njega i gurnulo ga unatrag.
Sijevajuća bol podsjetila ga je da se sudario s nečim i da ga je to nešto
na trenutak izbacilo iz stroja. Nije znao koliko dugo, ali znao je da su
mu ruke sad vezane iza leđa.
I da mu netko namješta gležnjeve jedan uz drugi. Nagon ga je
natjerao da snažno šutne.
— Trebao si otići dok si još mogao.
Čuo je riječi baš kako ga je nešto udarilo po desnom gležnju.
Zastenjao je od boli. Glas mu nije bio poznat.
Obris je posvijetlio u vis i sad se vidjelo lice Dawsonu poznato s
ploče u uredu.
—Anna—rekao je, smjestivši je u glavi u kuću Brightmannovih.
Na trenutak je bio zapanjen. Pogled mu je stotinu puta prešao
njezinim licem, a nijedanput nije pomislio na ovo. Ali sad su se misli
počele rojiti.
— Radila si za sve obitelji — rekao je u mraku. — Tako si im prišla
blizu.
— One si noći ti zvala Deannu i rekla si joj nešto... — Utihnuo je
dok se sjećanje borilo probiti na površinu njegova zamućenog uma.
Mobitel. — Zvala si Deannu s njezina mobitela. Ukrala si njezin stari
mobitel i nazvala je s njega, rekla joj da si ga pronašla. Sastala se s
tobom i odbacila te do Colley Gatea. Odbacila te onamo i onda...
— Deanna je bila vrlo darežljiva žena — rekla je ova.
Trepnuo je u tami kao da bi to moglo rastjerati maglu u njegovoj

334
glavi.
— Bila ti je draga — zapanjeno je rekao. — Tebi je iskreno bilo
žao...
— Naravno da jest — rekla je, udarivši ga svjetiljkom po lijevom
gležnju.
Bol mu je sijevnula nogom.
— Nisam čudovište — rekla je. — Deanna je bila draga i žao mi je
što je mrtva, ali morala sam.
Dawson je pomislio na jedno mrtvo dijete i na moguće drugo.
O da, bila je čudovište.
— Zašto rođaci? — pitao je, trudeći se zadržati je u razgovoru.
Pojačanje je moralo već biti u blizini.
—Jer oni najviše pate. Žrtve su mrtve; njih više ne boli. Ništa ne
boli kao gubitak onog koga najviše voliš, a ti si sam prisiljen nastaviti
život. Nema bijega za tebe. Patiš. Zaista patiš.
— Luke Sweeney bio ti je sin — rekao je.
— Nas su krivili za to što je učinio. Nekako smo mi bili odgovorni.
Nismo ga dobro odgojili. Ili smo možda trebali znati što će učiniti. Ili ga
nekako spriječiti.
— Djecu su nam druga djeca mlatila i zlostavljala. Svaku su nam
noć kuću gađali ciglama. Bacali nam govna kroz otvor poštanskog
sandučića. Sve što ti padne na um, pa još i gore. Životi su nam bili
pakao.
— Umro je u zatvoru — rekao je Dawson.
Nije odgovorila, ali udarila ga je po gležnjevima.
Dawson je znao da mora nastaviti razgovarati s njom. Pojačanje je
bilo sve bliže, posvuda je sad već bilo policije. Nije imala kamo pobjeći.
U međuvremenu on samo mora preživjeti.
— Nije niti trebao biti u zatvoru — otrovno je rekla. — Bilo je očito
da je bolestan. Mitchell Brightman prikazao ga je kao čudovište, a ona

335
je cura u izjavi uveličala sve što joj je moj mali napravio.
Stacey ga je tijekom vožnje obavijestila o svemu što je saznala,
opisala mu djevojčine ozljede i nije mogao vjerovati u to što čuje, ali
nije reagirao. Činjenica da je slučaj bio ovisio o žrtvinoj izjavi, a ne
svjedočenju nije naizgled utjecala na ovu ženu. Nije uopće bilo bitno
što se cura ubila. Ali Dawson nije smio pokazati bijes. Morao ju je
držati usredotočenom.
— Geraldine. Svjedočila je, rekla je da je Luke mentalno sposoban
za suđenje. Prvo si joj pokušala ubiti partnericu, zar ne? Nju Geraldine
voli najviše na svijetu, ali nisi uspjela i nisi mogla ponovno pokušati.
— Pa sam joj ubila kćer — pobjedonosno je odvratila. — Njezino
dijete. Neće se oporaviti nikad, baš kao što neću ni ja. Glupa je kuja
svjedočila da je moj mali sposoban za suđenje i onaj ga je odvratni
sudac strpao u zatvor.
— Ali ubila si dijete — rekao je Dawson.
Bilo je jasno da se ona sad kreće oko njega u mraku. Čuo je
pucketanje grančica blizu svojeg lijevog uha.
— Nije to bilo baš neko drago dijete — rekla je bez emocija. — Ali
Howard ga je obožavao. Namjeravala sam mu ubiti ženu, ali onda sam
vidjela kako gleda maloga. Promjena plana, ništa više.
Dawson je napeto slušao. Poželio je čuti nekakvo kretanje u
daljini.
Hodala je oko njega u tami.
Pucketanje lišća i grančica lijevo od njegove glave; dva koraka -
pucketanje desno. Šest koraka - pucketanje lijevo.
Pomislio je da ova pokušava smisliti što će s njim. Morao joj je
zadržati pozornost. Znao je da je naoružana nožem. Nije mogao ništa
rukama, ali možda bi mogao nešto učiniti s nogama.
—Jasona Crossa upoznala si kod Geraldine, zar ne? I preporučila si
ga Deanni Brightman? Imala si savršenu priliku smjestiti mu za
Deanninu smrt kad si saznala da je spavao s njom. Odjeća mu je bila u
perilici i sušilici. Tako si došla do vlasi kose, podmetnula je u auto.

336
 Okretao je stopalo kako bi saznao koliko manevarskog prostora
ima iako su mu noge vezane. Nije bilo otpora. Sjetio se tad da je
zamahnuo nogom kad je došao k svijesti. Očito ga zbog toga nije
uspjela svezati kako spada.
Nasmijala se tiho. — Detektive, to je bilo samo malo zavođenje na
krivi trag.
Dawson je shvatio što mora učiniti da bi preživio.
Mora brojiti korake.
— A detektiv Woodward, što s...
— Gledala sam kako mi gad odvodi sina.
Pucketanje lijevo.
— To je bilo lako — rekla je.
Dva koraka.
Pucketanje desno.
— Uživala sam ubijajući to dijete — rekla je.
Tri koraka.
Progutao je i šok i užas zbog tih riječi, usredotočio se na brojenje.
— Nije mrtva — rekao je.
Stanka. Na pola je puta. U ravnini njegovih nogu.
— O čemu ti to?
Podigao je noge, koljenima si gotovo dotaknuo bradu.
Pa šutnuo.
Bol mu je parala gležnjeve dok je potplatima udarao o njezine
listove i njezin je krik od šoka i boli zaglušio njegov dok se rušila na
leđa.
Zvijezde su mu bljeskale pred očima, ali znao je da mora iskoristiti
trenutak.
Trgnuo se i uspravio u sjedeći položaj, zagurao vezane ruke pod

337
stražnjicu. Jauknuo je glasno dok je gurao ruke prema gležnjevima, ali
sad su bile naprijed i mogao je pipati po tlu, tražiti je.
Dotaknuo je cipelu. Pala je ravno natraške, na leđa.
Znao je da neće moći ustati dovoljno brzo da iskoristi tih nekoliko
sekundi prednosti koje je sad imao nad njom. Mogao je samo jedno, ali
ako je još imala nož u ruci, najebat će.
Bacio se naprijed i sručio ravno na nju.
Čuo se zvuk kad joj je izbio zrak. Rukom se okrenuo na bok,
prebacio većinu težine svojeg tijela preko nje.
— Miči... se — povikala je.
Dawson je znao da je težinom tijela drži na tlu i ujedno joj
onesposobljava ruke. U mislima se pregledao i ustanovio da ne osjeća
novu bol.
Znao je da više nije u opasnosti od noža.
Pljuckala je ispod njega.
Samo mu jedna stvar nije bila jasna, ključan razlog zašto su je
odmah na početku istrage odbacili kao osumnjičenika. — Tvoj mobitel,
tvoj alibi, sve je bilo čisto...
— Poslala si ga je, Dawsone! — rekla je njegova šefica u mraku.
Trepnuo je kad je ručna svjetiljka zasjala poput reflektora.
Njegova je šefica stupila naprijed.
— Poslala si ga je poštom kako bi repetitor kod Wolverhamptona
uhvatio signal. Deanninim je starim mobitelom nazvala Deannin novi,
a njezin je vlastiti došao poštom sljedećeg jutra, kad smo mi ispitivali
nju i obitelj.
Šefica je zakoračila bliže glavi žene na tlu.
— Katkad je riječ baš o jednostavnim stvarima — rekla je,
zakoračivši opet. Bila je sad najbliže što je mogla biti, ali ipak nije stala.
Vrhom čizme udarila je ženu u glavu.
— Ajoj, oprosti! To ti je za djecu.

338
 Žena je zavapila i počela se koprcati.
— Dawsone, sve u redu? — pitala je Kim sagnuvši se i ponudivši
mu ruku.
— Da, što ste čekali? — pitao je, ustajući uz njezinu pomoć.
Namiješila se. — Pa morate se i vi ostali malo zabaviti katkad.
Jauknuo je kad je stao punom težinom na bolnu nogu. Zateturao je,
ali šefica ga je zgrabila oko struka i uspravila ga.
Bio je potpuno svjestan ironije te jednostavne geste.
Nasmiješio se, a i ona.
Stajali su tako i gledali ženu na tlu.
Šefica je prva progovorila.
— Okej, dignimo je! — Zastala je pa ga pogledala. — Možeš voditi
obavijesni razgovor?
Osjetio je kako mu se smiješak polako širi licem zbog povjerenja
koje je očito ponovno imala u njega nakon svega što je učinio.
— O da, šefice, potpuno.

339
 DEVEDESET I OSMO POGLAVLJE

Kim je skrenula na prilaz u deset do dva ujutro.

Njezino se umorno tijelo htjelo samo malo maziti s najboljim
dlakavim prijateljem.
Nije je iznenadilo što su sva svjetla kod Charlieja ugašena. Sutra
ujutro otići će po Barneyja.
Morat će se zadovoljiti vrelim tušem i krevetom.
Okrenula je ključ u bravi, otvorila vrata.
Uznemirilo ju je malo što ne čuje mahanje repom i šape po
laminatu, ali također još nešto. Nešto je u njezinu domu bilo krivo,
neusklađeno.
Izoštrila je osjetila i osluhnula. Nije se ništa čulo.
Svjetlo ulične rasvjete i činjenica da napamet zna vlastiti dom
omogućili su joj da s lakoćom prođe dnevnim boravkom.
Kuhinja je bila u potpunom mraku.
Upalila je svjetlo i zaustavila se kao ukopana.
Shane je stajao s druge strane pulta za doručkovanje.
Pred njim je stajala zaprepaštena Gemma. Držao joj je kuhinjski
nož pod vratom.
Prostorija se blago ljuljala pred njom dok joj je mozak pokušavao
razabrati je li ovo noćna mora ili stvarnost. Duboko je progutala dok je
gledala izmučenog mladića u oči.
Pokušala je unijeti što više snage i smirenosti u glas, ali nije se
usudila krenuti prema njemu.

340
 — Shane, spusti nož!
Uzvratio joj je pogled i odmahnuo glavom.
— Ne mogu —rekao je.
Kimnula je. Nije ni na trenutak prekidala kontakt očima. Nije
mogla stoga ničim utješiti prestrašenu djevojku jer, ako skrene pogled,
njemu će trebati samo sekunda.
— Možeš — rekla je.
— Ne razumijete — rekao je Shane, pogledavši u tjeme Gemmine
glave.
Pričekala je da ponovno podigne pogled prema njoj.
— Da, Shane, možeš — rekla je čvrsto.
Trepnuo je i onda mu je u očima vidjela da je shvatio.
Alex je imala plan. Isti plan kao i prošli put. Bile su samo dvije
prepreke na njezinu putu do slobode: Ruth i Kim. Dvije je osobe
poslala da ubiju Ruth. I ponovno je pokušala slomiti Kim.
Ali također je imala pričuvni plan. Gemmu.
Alex se zeznula kad je spomenula Kiminu sklonost jadnicima. A
tko bi joj se drugi mogao tako uspješno ubaciti u život kao netko tako
nalik na nju samu?
— Shane, obećajem ti da ću razumjeti — meko je rekla.
— Laganim je pokretom okrenuo Gemmu od sebe i gurnuo je na
pod.
Djevojka je otklizila preko poda, udarila u kuhinjski ormarić. Čula
ju je kako tiho jeca, ali nije je pogledala. Nije je bilo briga. Djevojka ju je
došla ubiti.
Gledala je Shanea.
— Nikad me neće pustiti — rekao je on slomljenim glasom. Kim se
zaustavila iako mu je htjela prići.
Njegova se bol zabijala ravno u njezino srce.

341
 — Shane, znam kako se osjećaš zbog nje, ali znam nekog tko ti
može...
— Nitko je ne može poraziti. Njoj ne znači ništa uništiti nekom
život.
Kim nije htjela razgovarati o Alex jer je znala da se slaže s njim.
Htjela je razgovarati o njemu.
— Shane, ona te više ne kontrolira. Sad znaš što je ona i možeš se
boriti protiv nje.
— Vjerovao sam joj, znate! U Hardwicku. Vjerovao sam da me
može očistiti. Vjerovao sam da se mogu osjećati normalno. Vjerovao
sam da će zaustaviti noćne more i da će mi izbrisati njegovo lice iz
glave. Ali još sam prljav. On je još tu.
Kim je čitavim svojim bićem htjela zagrliti ovu izmučenu dušu i
zaštititi ga zauvijek.
— Shane, mogu...
— U žilama mi je, kao blato. Teče mi kroz organe. Mislio sam da će
prestati kad ga ubijem, ah samo je gore. Nisam mogao učiniti ništa
gore, ali i dalje nije bilo dovoljno jer sam mogao to samo jedanput.
Kliznula mu je suza iz oka. — Ne mogu pobjeći ni od njega ni od
nje.
Kim ga je htjela utješiti, ublažiti mu bol. Osjećala ju je u vlastitom
grlu.
— Shane, molim te! Daj da...
— Oboje znamo da ima samo jedan način da budem slobodan —
rekao je i podigao nož.
Prizor pred njom usporio se dok si je on zabijao nož u prsa.
Skočila je oko pulta i bacila se na pod. Nožem je promašio srce, ali
krv je liptala.
— Zovi hitnu — zarežala je na Gemmu.
Gemma je ustala, teturavo i izvadila mobitel.

342
 Kim je sjela na pod i pritisnula krpu na ranu. Ako izvadi nož, ubit
će ga na mjestu.
Sbane se naslonio na nju.
— Molim vas... nemojte... — rekao je.
Kim se gušila od emocija.
Pritiskala je ranu. Nije mogla ništa drugo.
Rukuje položio na njezinu.
— Kim... molim te...
Njeno ime s njegovih usana slomilo joj je srce. Znala je što želi.
Znala je što mu treba, ali nije znala ima li snage za to.
— Dolaze — rekla je Gemma.
— Super. A sad van! — povikala je Kim.
Gemma je oklijevala.
— Marš van! — vrisnula je Kim i nije gledala kako ova ide prema
vratima.
Pogledala je Shaneovo lice u svojem krilu.
Preklinjao ju je pogledom. — Moram... slobodan... pusti me...
Kim se zagledala u njegove oči i vidjela u njima istinu. Polako je
popustila pritisak na ranu.
Suze su joj mutile vid dok mu je micala pramen kose iz očiju.
Vidjela je kako mu se spokoj polako razlijeva licem dok mu je milovala
čelo i sljepoočnicu.
— Ti... je jedina... znaš — šapnuo je.
Kimnula je.
— Prenesi... poruku... od mene? — pitao je.
— Naravno — s mukom je rekla dok su joj suze kapale po njegovu
licu.
Gledao ju je ravno u oči. — Na trenutak... sam čist... sad... sretan...

343
 Kimnula je. — Reći ću joj, Shane! Ali ti si uvijek bio čist. Dok je to
izgovorila, on je već bio mrtav.
Urlala je i jecala kao da joj netko trga srce na komade, ali i dalje
mu je milovala glavu, ne mičući se s poda. I tad je hitna napokon došla.

344
 DEVEDESET I DEVETO POGLAVLJE

Kim je zakoračila u prostoriju za posjete zatvora, znala je,

posljednji put.
Prošla je bila pokraj mlade stražarice u hodniku. Ova joj se
nasmiješila i kimnula i to joj je reklo sve što je trebala znati.
Uzela je dvije kave iz aparata i sjela za stol za kojim je neki dan
sjedila s Alex.
Čim je sjela, zabila je ruke u džepove hlača. Ma koliko ih puta
oprala, još je vidjela Shaneovu krv na njima. Nije spavala.
Plakala je i čistila i plakala. Oplakivala je mladića koji je toliko
patio i čije će je posljednje riječi pratiti do kraja života.
I to je poruka koju je sad došla prenijeti.
Uspjela je na trenutak sastati se s upraviteljem zatvora prije
dolaska u prostoriju za posjete. Alexina bivša cimerica Cassie ipak će
biti puštena na planirani datum i već će sljedećeg tjedna biti ponovno
sa svojom obitelji. Kim je gospodinu Edwardsu prepričala kako je Alex
ozlijedila samu sebe kako bi poslala Shanea natrag u zatvor. Zapanjeno
ju je slušao, ali jest slušao i povjerovao joj je.
Nije trebalo puno kopati da se sazna da je Cassiena bivša cimerica
bila Gemma i da je ona ta koja je posjetila Alex, noseći plavu vlasulju i
potpisavši se kao Sarah Lewis, Alexina sestra. Kim je imala pravo da
Sarah nikad ne bi posjetila Alex u zatvoru, a odvjetnik Barrington
priznao je da je on taj koji je pisma Kimine majke donosio u zatvor,
pokupivši ih iz poštanskog sandučića.
O Tanyinoj i Tininoj sudbini tek su trebali odlučiti jer su uprave
zatvora, policija i vrhovno tužiteljstvo morali odrediti za što će ih
točno optužiti i koje će mjere poduzeti.

345
 Alex je također bila ucjenjivala Natalyju — Elenyjinu majku.
Otkrila je bila da Natalya ima još jednu kćer koja je također bila
upletena u oružanu pljačku, ali koja nije još uhvaćena. Stekla je bila
Natalyjino povjerenje i saznala gdje se ta druga kći skriva pa zaprijetila
da će otkriti policiji ako Elenya ne učini što Alex želi.
Natalya je morala birati hoće li žrtovati kćer koja je već u zatvoru
kako bi joj druga ostala na slobodi. I stoga je Elenyji naložila da ubije
Ruth.
Ruth je bila izvan životne opasnosti, ali ostat će u bolnici još neko
vrijeme sve dok joj ne pronađu siguran smještaj. Dva pokušaja
ubojstva značili su da se neće vratiti u Eastwood Park.
— Kim, nisam te očekivala — rekla je Alex dok je sjedala.
— Da, sigurna sam da nisi — nasmiješeno će Kim. — Ali planovi se
mijenjaju, zar ne?
Vidjela je da je Alex uočila kavu, ali je i odlučila ignorirati.
Pogledala je Kim, nakrivila glavu. — Malo si mi bila blijeda neki
dan. Sve u redu?
Kim se smiješila. — Da, neka viroza. Ali rješavam je se.
— Drago mi je čuti. Što te dovodi ovamo?
— Alex, Shane je mrtav. Oslobodio se od tebe. Ne možeš ga više
povrijediti. — Nije očekivala ikakve emocije od nje, ali ipak je ugledala
trun ozlojeđenosti, što ju je usrećilo. — Ali htio je da ti prenesem
poruku. Htio je da znaš da mi je umro na rukama i da se osjećao čistim.
Tih je nekoliko trenutaka bio sretan. Htio je da to znaš.
Kim je potisnula emocije u grlu, navrle zbog sjećanja.
Sve to nije imalo učinka na Alexin izraz lica. Kim je pretpostavljala
da ova ima u glavi mjesta samo za sebe i da se sad samo pita gdje je sve
pošlo po krivu.
Kim je nastavila. — Tvoja marioneta Gemma trebala je provesti
rezervni plan i ubiti me, ali Shane mi je spasio život.
Kim je vidjela da je ova zbunjena. Nije joj to ni u jednom trenutku

346
palo na pamet.
— Ali ti ga nisi niti poznavala — rekla je Alex.
— Da, ali on je znao mene. Promatrao me, Alex! I to je ono što
nikad ne smiješ pustiti u plan. Emocije. Ti ih nemaš pa ne možeš niti
zamisliti kako one utječu na ljudske postupke. Znao je da me Gemma
treba ubiti i nije to mogao dopustiti.
Alex nije ništa rekla. Pogled joj je bio pun mržnje.
— I bit će ti drago čuti da je Ruth izvan životne opasnosti i da je
pokrenuta istraga. Naravno, imat će punu pomoć od mene — objasnila
je Kim.
— Kim, kako ti je majka? Nije li joj danas saslušanje?
Kim se na glas nasmijala očajničkom pokušaju potkopavanja njene
smirenosti.
— Zaista ne vidim kakve to veze ima s tobom. Alex, ne tiče te se. Ali
hvala ti na daru. — Kim se široko nasmiješila. — Pružit će mi toliko
više nego što si planirala.
Alex se činila na rubu detonacije.
— A sad kad sam ti predala Shaneovu poruku, nažalost moram ići
— rekla je Kim. Zagledala se čvrsto u oči žene čiji je proračunati mozak
još pokušavao naći neko rješenje situacije.
Kim je odmahnula glavom. — Sve u svemu, cijeli ovaj tjedan bio ti
je niz epskih promašaja.
— Kim, znaš da ne možeš samo otići. Imamo vezu.
—Joj, Alex, ta je veza samo u tvojoj glavi; ja sam ti već rekla da će
te ta opsjednutost mnome stajati svega. Da me nisi htjela uplesti u sve
ovo u ovom trenutku, veliki su izgledi da bi ti barem jedan od planova
za Ruth uspio, ali nisi me mogla pustiti na miru, zar ne?
— Kim, ne pravi se da ne postoji veza — samouvjereno će Alex. —
Katkad me se sjetiš.
— Da, Alex! Sjetim te se, ali nisam opsjednuta tobom — rekla je
Kim ustajući. — A ti najbolje od svih znaš što radim sa stvarima koje ne

347
volim. Spremim ih u kutiju.
Alex se nasmiješila. — Ali ja ipak imam kutiju.
Kim je palac približila kažiprstu. — Jako malu kutiju, Alex!
— Ne možeš se praviti da ne postojim. Uvijek će biti nečeg...
— Da, Alex i to nešto su zatvorski zidovi.
Nasmiješila joj se posljednji put i zakoračila iza nje. Naglo se sjetila
nečega. Sjetila se Alex i njezina ponašanja kad joj se bilo činilo da će
pobijediti Kim.
Bilo je vrijeme da joj uzvrati.
Nagnula se i poljubila Alex u lijevi obraz.
— Zbogom, Alex! Ovaj put zauvijek.

348
 STOTO POGLAVLJE

Kim bi rado ostala i čavrljala s Alexandrom Thorne, ali imala je

posla.
Stigla je baš na vrijeme, ušetavši u Grantley dvije minute prije
nego što je saslušanje trebalo početi.
— Mislila sam da nećete doći — rekla je Lily držeći na prsima
debelu mapu s dokumentima.
— Ne bih to nikako propustila — iskreno će Kim.
Hodala je za Lily niz hodnik sve do prostorije za sastanke na
samom kraju.
Ondje su za okruglim stolom već sjedili jedna žena i dva muškarca.
Pred svakim od njih bila je zasebna hrpa papirologije.
Kim je znala da su ovi odbori za puštanje na uvjetnu slobodu
nezavisni i da im je svrha procijeniti rizik za svaki slučaj zasebno.
Primarni im je cilj bio ustanoviti kakva je mogućnost da zatvorenik
ponovi zločin. Također će voditi računa o ponašanju njezine majke.
Lily je sjela za stol i pokazala Kim da sjedne do nje.
Ona je umjesto toga sjela na jednu jedinu stolicu u kutu, podalje od
svih ostalih.
Zagurala je ruke u džepove i napipala omotnicu koju je dobila i
odmah se osjetila smirenijom. Nije je još otvorila, ali sjećanje na taj dan
i sve implikacije sad su joj ponovno bile žive u mislima.
Lily je predstavila Kim odboru pa obavila kratak telefonski poziv
nasred stola.
Dvije minute poslije vrata su se otvorila i ušetala je kroz njih žena
koju je Kim vidjela neki dan.

349
 Njezina se majka ogledala po prostoriji i naposljetku je ugledala.
— Kim... — šapnula je.
Kim je nastavila zuriti ravno naprijed.
Kad je žena sjela, Kim je mogla vidjeti njezin profil i ugledati
napokon neku sličnost s njenom majkom.
Obavili su formalnosti zbog zapisnika pa se mlada žena iz odbora
nagnula naprijed.
— No, Patty, možeš li nam za početak reći zašto misliš da si
spremna za puštanje na slobodu?
Njezina je majka duboko udahnula. — Mislim da je to što sam
ovdje provela toliko dugo vremena bila dobra stvar. Bilo je dovoljno
vremena da mi postane bolje.
— Znači, misliš da si izliječena? — pitala je žena.
Patty se nasmiješila. — O ne, naravno da ne. Uvijek ću imati
shizofreniju, ali uz prave lijekove i pomoć mislim da je sad imam pod
kontrolom.
Dovraga, dobra je, pomislila je Kim, pozorno je motreći.
Ruke je držala u krilu, pristojna. Lice joj je bilo opušteno i
dostojanstveno, glas smiren i gledala bi sugovornika u oči.
— A što misliš o događajima zbog kojih si završila u zatvoru? —
pitao je krupni muškarac lijevo.
Kim je htjela vrisnuti zbog takta koji je imao prema njoj. Reci to,
htjela ga je napasti. Pitaju je što misli o tome što je ubila vlastito dijete.
Zaustavila se kad se namjeravala nagnuti naprijed. Htjela je čuti
što će reći.
Njezina je majka duboko progutala. — Dugo sam razmišljala o
tome.
I ja, kujo!
— I ne mogu vratiti vrijeme i spriječiti to.
Reci to, kujo! Reci da si ubila vlastito dijete.

350
 — Morat ću živjeti s Michaelovom smrti do kraja života.
Ženo, istrgnut ću ti njegovo ime iz usta! I zvale smo ga Mikey.
— Nikad si neću oprostiti njegovu smrt.
Ni ja.
— Ali sad potpuno razumijem posljedice svojih postupaka i iako
sam tad bila mentalno neuravnotežena, preuzimam odgovornost za
smrt svojeg sina.
Tako je, jebem te!
Kim je zapanjeno gledala kako je ovi ispituju tim blagim tonom i
slušala sve te mučne, uvježbane odgovore.
Svi su za stolom nasjeli. Svi su gledali tu ljubaznu, lijepo odjevenu,
smirenu i odmjerenu ženu i vjerovali su u snagu i ispravnost sustava.
Kim je osjećala riječi u grlu. Nije znala koliko će se još dugo moći
suzdržati pred ovim cirkusom.
Svi su se nijemo tapšali po leđima zbog uspješne rehabilitacije.
Ženska članica odobra nagnula se naprijed, nasmiješila.
— Lily misli da su ti dobri izgledi da se prilagodiš životu na
slobodi. Smatra...
— Sjećaš li se fotoaparata? — pitala je Kim, upavši joj u riječ.
Svi su je sad gledali, ali Kim je vidjela samo majku.
Kim je znala da nije na njoj red. Ali odlučila je da jest.
Njena se majka polako okrenula prema njoj.
— Oprosti, Kimberly, ali ne sjećam se...
— Fotić, majko! Veliki instamatik s jakom bljeskalicom. Ukrala si
ga, a i film.
Lice pred njom počelo se zatvarati u sebe.
— Sjećaš li se koliko se Mikey bojao kad su ga htjeli fotografirati u
školi?
Njezina je majka šutjela.

351
 —Ja se sjećam, majko! Bojao se jer bi ga ti svezala za krevet i
slikala mu oči izbliza sve dok je jedva vidio išta oko sebe. Fleš bi
bljeskao tucet puta u minuti jer si ti bila uvjerena da će ti fotka
dokazati da ti je sin zapravo vrag.
Kim ju je strijeljala pogledom. Bile su same.
— A kad ga nisi vidjela, pljuskala bi ga, zar ne, majko? Pljuskala bi
ga jer skriva vraga u sebi. Bilo je svejedno što on napravi, zar ne?
Svi u prostoriji čekali su njezin odgovor. Iznijela im je događaje.
Prepričala povijest obitelji. Znah su što je Patty učinila, za sobu u kojoj
je dječak vrištao dok ga je majka držala prikovanog za krevet i tražila
vraga u njemu.
Htjeli su dokaze da je njena majka naučila nešto iz svojeg iskustva.
Da joj je žao, ali još važnije, kako joj je jasno da je imala krivo i da se
nikad više tako nešto neće ponoviti.
I to je ono što je Kim čekala.
— Nisi ga htjela pustiti na miru, je li tako? — pitala ju je majka dok
joj se lice pretakalo u ono koje je Kim poznavala.
— Ne bi mi vjerovala kad bih ti rekla istinu.
— Koju istinu, majko? — pitala je Kim.
— Da ti je brat jebeni vrag. Vidjela sam to u njemu, stalno. Izazivao
me, smijao mi se. Vidjela sam to, jasno kao dan — povikala je, gnjevna
izraza lica. — Rekla sam ti da mora umrijeti, a ti mi se nisi htjela
maknuti s puta. Držala si ga se stalno, a ja sam jedina znala istinu. Bio
je opsjednut — vikala je, ali samo na Kim. — I nisam imala izbora.
Morao je umrijeti.
Kim je uzdahnula i osjetila da se sad na prostoriju spušta i
neugoda.
Ustala je. — Ti nikad nećeš biti sposobna izaći na slobodu. Nikad
nećeš razumjeti da si ubila vlastito dijete i nikad ti neće biti žao zbog
toga.
Kim je prišla majci i spustila se u razinu njezina lica.

352
 — I zbog toga ćeš gorjeti u paklu.
Uspravila se i nije pogledala nikog dok je odlazila. Učinila je svoje.
Njezina majka danas neće na slobodu.
Predahnula je vani dok su se za stolom unutra svađali. Nije bilo
pobjede u njezinu srcu, ni barem zadovoljstva što je postigla željeno.
Ali osjećala se osvećenom: opravdanom zbog svojeg svojedobno
izdvojenog mišljenja o ženinoj sposobnosti funkcioniranja u vanjskom
svijetu. Ako je majka i nakon svih ovih godina i dalje vjerovala da je u
njezinu šestogodišnjem sinu bio vrag, onda je Kim bila uvjerena da
neće biti puštena na slobodu.
Dok je polako hodala niz hodnik, osjećala je kako se emocije
opuštaju u njoj. Nikad neće pustiti bijes koji osjeća prema svojoj majci.
Nikad joj neće oprostiti, ali ipak će sad znati da se suočila s njom — i
preživjela.
Izašla je iz zgrade na svježi zrak slađi nego ikad i ugledala
automobil koji je odmah prepoznala.
Nasmijala se na glas, osjećajući kako joj napetost napušta tijelo.
— Stvarno? — pitala je Bryanta naslonjenog na svoju Astru.
— Bio sam u prolazu i vidio da ti je motor parkiran...
— Bryante, zaista? — pitala je odmahujući glavom. Zgrada je bila
pet kilometara od najbliže ceste, gotovo sto kilometara od njegova
doma.
— No? — pitao je.
— Mislim da će službeno rješenje biti „potrebno je daljnje
liječenje".
Nasmiješio se pa namrštio. — Bi li ti život bio išta jednostavniji
kad bi samo umrla?
Kim je odmahnula glavom. — Ne želim da umre — rekla je kratko.
— Dovraga sve, Kim, to nisam očekivao. Pa mrziš...
— Ne zbog nje — objasnila je Kim. — Što se mene tiče, neka gori u

353
paklu. Ali što ako postoji zagrobni život, Bryante? Ne vjerujem u njega,
ali što ako imam krivo?
— To se baš i nije još dogodilo — rekao je nasmiješen.
— Ali što ako imam krivo i Mikey je ondje i ona dođe onamo prije
mene. Ne mogu podnijeti tu misao.
Braynt je šutio. Nije imao odgovor, a nije ga imala ni ona.
— Je li sve u redu u postaji? — pitala je. Woody joj nije dopustio
da vodi obavijesne razgovore nakon traume koju je doživjela sa
Shaneom.
Znala je da je Lissy dobro reagirala na operaciju i da je pri svijesti.
Djevojčica će se izvući. Woody se nije maknuo od njezina ležaja i Kim je
sumnjala da će se to dogoditi sve dok Lissy ne bude puštena iz bolnice.
Nije još znala što Woody misli poduzeti u vezi s Baldwinom, ali
znala je da će poduzeti nešto. Znala je i da će mu biti potpora u tome.
— Pomogao sam Dawsonu pri ispitivanju, baš kako si rekla —
rekao je.
— Hvala ti. Treba mu malo više slobode. Zaslužio ju je.
— Zapravo je bio jako dobar — rekao je Bryant. — Mislim da je
nakon razgovora s njom u šumi znao točno što pitati. Nakon dvadeset
minuta sve je rekla. — Nasmijao se tiho. — Na očaj svojeg odvjetnika.
— Zašto sad? — pitala je Kim. Prošlo je devet godina od svega.
— Čekala je i vrebala — odvratio je Bryant. — Anna je htjela biti
sigurna da će ubiti osobu najbližu meti njezine mržnje. Nije htjela
samo nekog bliskog Mitchellu, Geraldine, Haroldu ili Woodyju. Htjela je
najbližu osobu za svakog, a za to treba strpljenja.
— Išta o Jasonu Crossu? — pitala je.
— Sakrio se kod majke u Norwichu. Plakao joj je na ramenu pa se
vratio kući i rekao supruzi istinu i sad privremeno ne žive skupa.
Kim nije imala suosjećanja za njega. Nije joj bio ni drag ni mrzak,
ali plaćao je nepoštenje. Sasvim u redu, što se nje ticalo.

354
 — Sve su obitelji obaviještene? — pitala je.
Bryant je kimnuo. — Barbara Howard potvrdila je da je Anna
radila za njih samo tri mjeseca dok su živjeli u Midlandsima. Otišla je
nakon što su se preselili u Uttoxeter. Anna je znala kamo se sele i
pratila je jednog dana Tommyja do škole, zapričala se s jednom od
majki druge djece i saznala da idu na izlet. Dijete ju je poznavalo pa je
drage volje otišlo s njom kad ga je namamila.
Kim se stresla. — Kako je Barbara?
— Zadovoljna što smo našli ubojicu, ali i laknulo joj je što joj
suprug nije živ da sazna da je to bilo zbog njega i njegova posla. Ne bi
to podnio, rekla je.
Kim je razumjela.
—Imao sam sličan razgovor s Geraldine koja sljedeći tjedan ima
poseban prilog o ovisnosti o drogama. Javno će priznati kćer tijekom
emisije i dati ostavku.
—Nisam iznenađena — rekla je Kim. To je bio posao koji je
njezina majka željela da radi.
—A i u kontaktu je s Maxineinom posvojiteljicom i zajedno će ići
na sprovod.
Kim je to iz nekog razloga navelo da se nasmiješi.
—Ali ostavio sam najbolje za kraj, šefice! Mitchell Brightman
danas vodi kćer na kavu.
—Ma daj — iznenađeno će Kim.
—Da — odvratio je Bryant nasmiješeno.
Kim je veselo šakom udarila zrak.
—Nitko od njih nije mogao vjerovati da je Anna iza svega. Sjajno je
glumila pristojnu zaposlenicu.
—Izopačena žena — rekla je Kim, pitajući se ponovno kako joj je
Anna uspjela promaknuti ispod radara. Pa zatim naglo shvatila. Ženina
je tuga bila iskrena. Nije bila ni bijesna ni ogorčena na ljude koje je
ubila. Iskreno je tugovala za Deannom.

355
 —A njezina prava obitelj? — pitala je Kim. Anna je nekoć imala
supruga i drugo dvoje djece.
—Emigrirali su na Novi Zeland bez nje, prije šest godina. Nije
htjela otići. Bilo joj je važnije tražiti osvetu nego živjeti život.
— Dovraga! — rekla je Kim.
— Kim, nemoj niti pomisliti da ti bude na trenutak žao te žene —
rekao je Bryant. — Nije imala ni trun krivnje što je ubila jedno dijete i
pokušala ubiti drugo.
Imao je pravo. Neće više misliti na nju. Ali nijemo će se zato
pomoliti za njezine žrtve.
— Okej si? — pitao ju je ozbiljno. Bilo je to dugih nekoliko dana.
Kimnula je, iskrena.
— Znaš da ću ti uvijek pomoći htjela ti to ili ne.
— O da, znam — suho je odvratila.
— Jer tome prijatelji služe — rekao je.
Gurnula je dva prsta u usta i glumila da povraća.
Nasmijao se i okrenuo prema vratima automobila.
Prebacila je nogu preko motocikla i posegnula za kacigom.
Da, bilo je to nekoliko dugih dana i kao i obično, Bryant je bio tu u
svakom trenutku. Čak je i ovdje nudio čvrstu ruku prijateljstva, ako joj
je potrebna.
Osjetila je navalu zahvalnosti Što joj je ovaj čovjek dio života, iako
je znala da nikad neće naći riječi kojima bi to izrazila.
— Ej, Bryante! — povikala je, smiješeći se. Omotnica joj je još bila
u džepu. — Nađemo se u gradu. Trebaš mi pomoći odabrati okvir.
Jer tome prijatelji služe.

SVRŠETAK

356
 ANGELINO PISMO

Za početak, hvala svima što ste odabrali pročitati ovaj roman.

Nadam se da ste uživali u petom nastavku Kimina putovanja i povratku
njezine nemeze, Alexandre Thorne.
Ako jeste uživali, bila bih vam zauvijek zahvalna na recenziji. Rado
bih čula što mislite, a i drugim čitateljima može pomoći ako zbog vas
otkriju moje knjige. A možda ih možete preporučiti prijateljima i
obitelji...
Nakon pisanja Izopačenih igara znala sam da priča između Kim i
Alex nije gotova i htjela sam pokazati kakvu moć istinski sociopat
može imati čak i u zatvoru. Čak je i tako Alex uspjela utjecati na živote
ljudi oko nje i širiti svoj otrov te ponovno utjecati na Kim Stone.
Također sam htjela potanko istražiti Kiminu vezu s njezinom majkom i
ponuditi vam tako bolji uvid u ženu kakva je Kim danas.
Kako su mi se likovi i niti radnje počeli otkrivati, tako je ovo
postala priča koju nisam htjela završiti.
Nadam se da ćete se pridružiti Kim Stone i meni i na sljedećem
putovanju, kamo god nas odvelo.
Ako je tako, rado bih da mi se javite — putem Facebooka ili
Goodreadsa, Twittera ili moje internetske stranice.
A ako želite redovite obavijesti o tome što sam novo objavila,
prijavite se na donju adresu.
Hvala vam puno na potpori, iznimno je cijenim.
Angela Marsons

www.bookouture.com/angela-marsons
www.angelamarsons-books.com
angelamarsonsauthor@WriteAngie

357