MELANIE RAABE

ISTINA

Preveo s njemačkoga Dalibor Joler

Naslov izvornika Melanie Raabe Die Wahrheit

Copyright © 2016 by btb Verlag, Miinchen, a division of Verlagsgruppe Random House GmbH,
Miinchen, Germany.
Ne marim za istinu. Želim samo malo sreće.

F. SCOTT FITZGERALD
1

Svijet je crn. Sunce je iznad mene crno.

Stojim zabačene glave, očiju široko otvorenih. Pokušavam upiti ovaj trenutak, upamtiti
ga, ne dopustiti nikakve druge misli. Drveće tiho šumi, gotovo svečano. Ovo što se upravo
događa kao da se ne tiče jedino ptica u krošnjama. Pjevaju protiv mraka kao da im se radi o
životu. Sunce je crno, a ja tu stojim i kupam se u tom prizoru. Više nema topline. Nema svjetla.
Ovo nije prva pomrčina Sunca koju gledam. Sjećanje na prvu pomrčinu koju sam
doživjela izmami mi osmijeh na usne - unatoč svemu. Philipp je tada htio otići iz grada, u šumu.
Htio je saznati je li točna njegova pretpostavka da prilikom pomrčine Sunca ptice iznenada
prestanu pjevati. No, ja sam htjela ostati u gradu i zajedno s našim prijateljima uživati u
tom spektaklu. Svi mi zajedno, mladi, šašavi i veseli sa specijalnim naočalama na nosu.
Nagovorila sam ga. Nije bilo teško, u to vrijeme mogla sam Philippa nagovoriti na bilo što.
Pokušao je još jednom. Rekao je da je mnogo romantičnije biti sam i u šumi. Rekla sam: »Ne
budi kičast!«, a on se nasmijao. Dakle, ostali smo. U gradu, s prijateljima.
Neobično je što se više ne sjećam kako je izgledalo pomračeno Sunce. Sjećam se svega u
vezi s tim, čavrljanja naših prijatelja, glazbe koja je svirala na radiju. Sjećam se da je mirisalo na
palež jer je netko naložio roštilj pa na njemu zaboravio kobasice. Sjećam se kako me Philipp drži
za ruku. Sjećam se da smo u nekom trenutku skinuli naočale jer su nam smetale u
ljubljenju. Držali smo se za ruke i naprosto propustili taj trenutak. Po prvi put razgovarali smo o
budućnosti, što sam prije uvijek odbijala ne vjerujući da ona postoji: budućnost. No, čuli smo da
će iduća pomrčina Sunca na našoj geografskoj širini biti 2015. godine, a nakon toga tek 2081. To
je već nešto konkretno, u to sam mogla vjerovati. Dakle, izračunali smo da će pri sljedećoj
pomrčini Sunca Philippu biti gotovo četrdeset, a meni tobože tek trideset i sedam godina. Smijali
smo se toj suludoj pomisli da bismo jednom mogli biti tako stari. Uzajamno smo si obećali da
ćemo sljedeći put bolje paziti i da ćemo ga zajedno vidjeti - to crno Sunce, i to u šumi kako
bi Philipp mogao ono provjeriti. Ono s pticama.
Stojim na omanjoj prosjeci u šumi. Trideset i sedam mi je godina. Zurim u divovsko crno
Sunce, ono zuri u mene, a ja se pitam gleda li ga Philipp također. Može li se ono vidjeti odande
gdje je sada Philipp. Razmišljam o tome da će pri sljedećoj pomrčini Sunca našemu sinu
biti sedamdeset i dvije godine, a da mene više neće biti, ni Philippa neće biti. Ovo ovdje, ovaj
današnji dan - ovo nam je posljednja prilika. Dok tu stojim, a Mjesecu treba još samo nekoliko
milimetara da zastre Sunce, shvaćam da je Philipp bio u krivu. Pernati orkestar koji me okružuje
nije postao nimalo tiši. Pitam se bi li ovo Philippa razočaralo ili obradovalo. Govorim si da
to više nije važno. Philipp više nije ovdje, pomislim. Otišao je. Nestao. Pao preko ruba svijeta.
U tom trenu ptice prestanu pjevati.
2

Frizer ima lijepo lice markantnih jagodica i tanke, ženske ruke. Nećkala sam se ući u
salon. Nekoliko puta namjerno sam prošla pored salona prije nego što sam otvorila vrata.
Sada sjedim ovdje u frizerskoj stolici i osjećam se bespomoćno. Frizer mi svojim prstima
pijanista prolazi kroz kosu koja mi pada gotovo do struka, jednom, dvaput, triput, raširenih prstiju
ide od korijena do vrha kose. Dok ispušta glasove divljenja, pridruži mu se kolegica koja se
predstavi kao Katja i također mi popipa kosu. Njihovo mi je dodirivanje neugodno,
odveć intimno. Godinama mi je jedan jedini čovjek smio dirati kosu, a on ju je volio, naslanjao je
na nju glavu i njome si otirao suze. Pa ipak, puštam im da se zabavljaju i hinim da mi gode
njihovi komplimenti. Nakon nekog vremena ipak su prestali, a Katja se ponovno posvetila
ekstenzijama svoje klijentice.
»No, onda«, kaže frizer, ponovno mi zavukavši ruku u kosu. »Da odrežem vrhove?«
Progutam knedlu.
»Sve maknite«, odgovorim mu.
Frizer kojemu ne mogu zapamtiti pretenciozno ime zahihoće se, ali zašuti shvativši da se
ja ne smijem i da ovo nije šala. Zavučem ruku u torbicu - pripremljena sam - i nađem stranicu
koju sam istrgnula iz modnoga časopisa. Izvadim ju iz torbice, pružim frizeru pa kvrcnem prstom
na fotografiju u gornjem desnom kutu.
»Ovako«, kažem. A onda, kao da hrabrim sama sebe, ponovim: »Tako. Tako želim.«
Frizer mi iz ruke uzme stranicu časopisa, prvo se namršti, no onda mu nestane okomita
brazda koja mu je dijelila čelo na dvije polovice. Pogleda me, zatim još jednom baci pogled na
časopis i naposljetku kimne glavom.
»Dobro.«
Odahnem zadovoljna što ga ne moram uvjeravati. Zrela sam žena. Mrzim kada drugi
misle da bolje od mene znaju što je za mene dobro. Patrice, iznenada mi sine frizerovo ime, zove
se Patrice. Patrice je dovoljno profesionalan da moje odluke ne dovodi u pitanje. Na malenom
frizerskom stoliću priprema opremu: raznorazne škare i češljeve, četke, tekućine, sprejeve i sušilo
za kosu s različitim nastavcima. Na hrpu časopisa spustio je maleno ručno zrcalo kojim mi poslije
vjerojatno kani pokazati kako mi kosa izgleda na zatiljku. No, zrcalo sklizne s glatke podloge i
padne na pod. Patrice opsuje, podigne zrcalo, okrene ga i pogleda razbijeno staklo.
»Razbijena ogledala znače sedam godina nesreće«, kažem.
Frizer me užasnuto pogleda smeđim srnećim očima pa se živčano nasmije. Odmah
požalim zbog svog komentara koji je trebao zvučati duhovito, ali ga je sirotoga očito preplašio.
Zacijelo je lijepo još uvijek se bojati nesreće. To zapravo znači da se još nije dogodila. Mogla
bih porazbijati cijelu sobu s ogledalima, a da i ne trepnem.
Prije sedam godina na službenom putu u Južnu Ameriku muž mi je netragom nestao.
Otada držim pritisnutu tipku za pauziranje života i čekam muža. Sedam godina nadanja i strepnje
i osjećaja potpune izgubljenosti katkada toliko jake da bih najradije iz sjećanja izbrisala svaku
uspomenu na Philippa. Premda ni to ne bi koristilo. Osjećaj da mi on nedostaje već mi je prešao u
gene.
Sedam godina nesreće već je iza mene.
Patrice šutke donese novo zrcalo. Zatim stane oprezno kupiti najveće krhotine, a ostatak
mesti. Više ništa ne govorim nego ga puštam da radi. U sebi vodim svoju vlastitu bitku.
Zažmirim pa prstima nježno prolazim kroz kosu kao da dodirujem dragocjenu čipku. Oprezno.
Baš kao moja majka, prije mnogo, mnogo godina, baš kao nekoć Philipp - a otada nitko
više. Philipp koji se poigrava mojom kosom.
Sjećam se naše prve zajedničke noći, vrlo dramatične, oko nas voda, iznad nas zvijezde,
osjećam kako mi mokra kosa kao ogrtač pada oko golih ramena. Vidim Philippa, u kosi mu
kapljice vode. Tišina, samo naš dah, tama. Svijet je odjednom sasvim malen, sažimao se sve dok
nije preostalo mjesta još samo za nas dvoje. Čahura od tišine i zvijezda. I Philippova ruka u mojoj
kosi.
Izranjam iz sjećanja, vraćam se u zbilju, gledam se u zrcalu, ista kosa kao nekoć, ah neka
druga žena.
Frizer je pomeo sve krhotine, stoji iza mene. U ruci drži škare. Lijevom rukom uhvati mi
kosu i podigne. U ogledalu lovi moj pogled.
»Sigurno?« upita.
Progutam knedlu.
»Sigurno«, kažem.
Bez daljnjega oklijevanja prisloni škare.
Čujem vlastitu kosu kako vrišti. Zvuk je srebrnkast i lomljiv, kao dječje cmizdrenje,
šaputanje. Zažmirim.
Frizer radi i šuti. Brzo i efikasno. Uskoro nema više ničega što bi se u zanosu moglo
provući kroz prste.
Za svojom kosom pustim tri velike, nijeme suze koje kapnu na pod kao prvi zimski snijeg.
Zatim obrišem suze, platim, ustanem i izađem iz salona. Život ide dalje. Napokon.
3

U želucu osjećaj uzbuđenja kao na vlaku smrti, osjećaj koji čovjeka obuzme kada učini
nešto nepopravljivo - namjerno razbije neprocjenjiv predmet iz obiteljskoga naslijeđa, konačno
izrekne strašnu istinu, odreže stare pletenice - osjećaj me prati i dok ulazim u kuću. Ne znam to
bolje opisati, nisam vješta na riječima. Ali, oko želuca nešto se kovitla i toplo treperi kao domaća
rakija. Koraci mi odzvanjaju, odjekuju od zidova. Gradska vila koju mi je ostavio Philipp, ako
ćemo to tako reći, već je godinama moj dom, a ipak u njoj sama sebi djelujem nekako strano.
Hanzeatska hladnoća kojom je uređena kuća jednako mi ne pristaje kao ni vilinska kosa malene
djevojčice koju sam nosila cijeloga života. Možda bih se napokon trebala odseliti, pomislim.
Na mjesto koje mi bolje pristaje. Leu i meni.
Odagnam tu misao.
Jedno po jedno.
Uđem u kupaonicu, s ruku sperem grad, pogledam se u zrcalu koje visi iznad umivaonika.
Otkada tu tajnu nosim sa sobom, imam osjećaj da miju svatko koga sretnem odmah vidi na nosu -
ali to je samo privid. Barem mi nos izgleda kao i inače. Za probu se osmjehnem ženi kratke
smeđe kose koja više ne izgleda vilinski nego više dječački, a ona mi uzvrati osmijeh. Zašto da
ne?, pomislim gledajući svoju dječačku frizuru. Izađem iz kupaonice, vrećice iz trgovine
odnesem u kuhinju i upravo kada nakanim početi s pripremom večere, ona mi ponovno padne na
pamet. Plastična vrećica koju mi je dao frizer.
U hodniku odem do garderobnog ormara, uzmem torbicu, otvorim ju i izvadim vrećicu s
kosom. Dakako da nemam ideju što bih s njom učinila. Sasvim sigurno neću ju čuvati kao
sentimentalna budala. Kada jednom
počneš s time... Misao ostane visjeti u zraku. U ovoj kući ionako živi već dovoljno
duhova i nije im potrebna kosa za igru.
Bez daljnjega oklijevanja izađem iz kuće na stražnja vrata i odem do malene nadstrešnice
ispod koje stoje kante za smeće. Neobičan je osjećaj ulicom nositi vlastitu kosu, držati u ruci
nešto što je nekoć bilo dio mene.
Suspregnem svoju sentimentalnost, odvežem labavi čvor kojim je frizer zavezao vrećicu i
istresem kosu u kantu za biootpad. Na trenutak zažmirim kadli - evo je opet, Philippova ruka u
mojoj kosi u jamici između vrata i zatiljka. Grudi mi se odjednom stegnu, obrazi se zažare, na
trenutak ostanem bez daha, zatim odagnam misli koje sam vjerojatno ponijela s prosjeke u šumi.
Šumski duhovi. Nevoljko odlaze, mumljaju, hihoću se. Kada su otišli, mogu ponovno odahnuti.
Ponovno sam svoja. Stojim tu, iza svoje kuće, držeći u ruci poklopac kante za biootpad. Kosa mi
je odrezana i sada ovdje leži, između uveloga rezanog cvijeća, filtera za kavu, narančine kore,
ljuski krumpira i jaja. Odvratim pogled, spustim poklopac i vratim se u kuću.
Bojala sam se dana pomrčine Sunca. Toliko sam ga dugo čekala često se pitajući što ću
tada osjetiti. Plašili su me stari bolovi i stara pitanja koje će - u to sam bila uvjerena - ovaj dan
iznova izbaciti na površinu kao razornu poplavu. Sada je tu i samo što nije prošao, tek tako, kao i
mnogi dani prije njega. Nije me odnio sa sobom, još sam tu. Ne osjećam više ni bol ni
gorčinu. Otkako sam izašla iz frizerskog salona, prati me osjećaj da sam učinila nešto silno
uzbudljivo i zabranjeno. Poput tinejdžera nakon što je krišom popušio prvu cigaretu: blaga
mučnina u želucu, lagana vrtoglavica, ali osjećaj slobode.
Razvrstavam kupljenu robu, sve što je za susjedu Theis, stavljam u veliku papirnatu
vrećicu i odlažem sa strane. Poslije ću zamoliti Lea da susjedi odnese njezine stvari. Već dobrih
godinu dana idem u nabavku umjesto te stare gospođe koju noge više ne služe, a nema ni auto.
Inače s njom rado popričam iako je doista malo neobična. No, danas jednostavno nemam volje s
njom se upuštati u razgovor.
Imam posla. Moram sve pripremiti za večeru, a zatim otići po Lea kod Miriam. Svoju
najbolju prijateljicu voljela bih zateći samu prije negoli se Martin vrati kući. Nekomu moram
ispričati što sam učinila. Zapravo: što nisam učinila.
Dakle, požuri. Uzmem pile iz biouzgoja koje sam netom kupila i spustim ga na pult.
Samo što mi nije ispalo na pod. Primjećujem da sam živčana. Govorim samoj sebi da sve to nije
toliko važno. Samo mi nekoliko prijatelja dolazi na večeru. Ništa toliko važno. Ruku na srce.
Osim ako ti prijatelji godinama nisu dolazili u kuću.
Stvari se mijenjaju, kažem samoj sebi, pa uzimam bocu maslinova ulja, sol, papar,
svežanj svježe majčine dušice radi koje sam specijalno išla na tržnicu, nekoliko stručaka peršina,
režanj češnjaka, malenu konzervu sjemenki komorača i dva limuna, i sve posložim. Promatram
namirnice koje sam poredala po radnoj plohi kao kositrene vojnike. Gledam pile. Već ga odavno
nisam pripravljala. Leo ne voli piletinu, ni inače ne voli meso, u tome je isti otac, Philipp, koji je
još kao tinejdžer bio vegetarijanac i kojega sam u tome oponašala kada smo počeli živjeti
zajedno. Na trenutak me zapeče savjest, ali to brzo odagnam. Sada je svejedno. Imam goste.
Gosti nisu vegetarijanci, dakle bit će piletina, krumpir i salata.
Duboko udahnem, rukom zabacim za uho pramen kose kojega više nema, zatim
raspakirani pile. Izgleda neobično žalosno i na neki način smiješno, takvo bez glave, bez perja,
goluždravo. Isprva se moram prisiljavati da ga dotaknem, ali se ipak saberem. Rukama dotičem
mrtvu kožu. Ne osjećam ništa osim hladnoće, mrtvačke hladnoće. Život koji je nekoć kolao ovim
malenim, neobičnim tijelom odavno je iščeznuo, tko zna kamo. Osjećam se pomalo čudno što tu
stojim kaneći skuhati nešto što je svojedobno trčkaralo zobljući žito. Zatim odagnam te misli. To
su Philippove misli, a ne moje, nakon toliko godina u glavi su mi još uvijek Philippove misli.
Sada dosta s time, dosta.
Rukama uhvatim pile, isplahnem ga pod mlazom vode i obrišem kuhinjskim papirom.
Bacim pogled na recept koji sam našla u nekoj staroj kuharici i uvjerim se da sam u glavi sve
dobro posložila.
Natrgam nekoliko listova majčine dušice, zajedno s malo soli i puno maslinova ulja
stavim ih u mužar i počnem drobiti. Kada sam s time gotova, kuhinja već miriše po začinima.
Nauljim dlanove biljnim uljem pa stanem trljati kožu pileta. Neobično mi je to što radim - kao
kakva arhaična, okultna radnja: začini, ulja i mrtve životinje. Promatram samu sebe kako
obavljam te radnje, kao u nekom filmu.
Nauljila sam cijelo pile pa sada režem limun, tiskam režnjeve češnjaka, trgam listove
peršina. Sada moram nadijevati pile. Svojedobno, prije mnogo godina, kada je pečeno pile iz
pećnice bilo moje omiljeno jelo, sve sam to obavljala bez razmišljanja. Sada na trenutak
oklijevam, zatim se svladam. Limun, začine i češnjak stavljam u pile sve dok više ništa ne stane u
šupljinu. Pile je iznutra hladno, hladno i mrtvo, može mu biti svejedno što trpam limun u ono što
je od njega ostalo. Što je mrtvo, mrtvo je. Što je mrtvo, ne osjeća bol. Što je mrtvo, ne pati. Što je
mrtvo, neranjivo je.
Često sam se pitala je li Philipp mrtav, ali to nikada nisam mogla zamisliti. Katkada, za
veoma mračnih noći gotovo sam poželjela da je mrtav. Dakle, da znam, a ne da imam samo
nejasnu slutnju. Svršeno je.
Stavljam pile u zagrijanu pećnicu, počinjem guliti krumpire, a onda mi ipak padne na
pamet kako se to zove.
Taj vrlo specifični osjećaj koji me prožima.
4

Raspoloženje pred polazak.

Ljeto se vratilo. Na nebu iznad mene crne se čiope igraju na vjetru. Vrt ispred Miriamine
kuće donekle me podsjeća na vrt moje drage bake - šareno mnoštvo tulipana, dalija, ruža,
magnolija, forzicija. Na malenoj travnatoj površini leži plavi dječji bicikl. S olakšanjem
primjećujem da ispred kuće još nema Martin ova auta. Zaista sam došla dovoljno rano da bih
Miriam našla samu. Pozvonim. Ispod zvona stoji glinena pločica s nacrtanim ježom i nevještim
rukopisom prvašića napisano: mama, tata, Justus i Emily, Tek što sam skinula prst sa zvona,
Miriam se pojavi na vratima.
»Isuse!«, izleti joj spontano. »Pa kako to izgledaš?«
Ništa ne odgovorim jer sam i očekivala da će se iznenaditi, a možda čak i zaprepastiti.
Kosa je itekako važna.
Miriam se sabere pa kaže: »Oprosti. Nisam tako mislila. Izgledaš...« Oklijeva. »Izgledaš
sjajno. Drugačije. Nekako starije, a ipak mlađe. Ne znam kako bih to opisala, ali sviđa mi se.«
Osmjehnem joj se.
»Hvala.«
»Uđi«, kaže Miriam. »Dečki su gore.«
Prijeđem preko praga te lijepe, pomalo kaotične kuće koju veoma volim. Uvijek su negdje
razbacane igračke, uvijek negdje stoji vaza sa šarenim cvijećem iz vlastitog vrta. Do mene dopre
lagan miris jela, s gornjega kata čuje se tipična tutnjava koju u igri stvaraju dječaci puni energije.
»Dečki, ne divljajte!« vikne Miriam, ali ne dobije odgovor.
Zakoluta očima, a ja se nasmijem. Volim biti ovdje. Ovo je vrlo normalna kuća. Vrlo
normalna obitelj. Emily, Justusova šestomjesečna
sestra, zacijelo još mirno spava u krevetiću ne mareći za nestašluke svoga osmogodišnjeg
brata i njegova najboljeg prijatelja.
»Je li to Sarah?« začujem Martinov glas i ubrzo se iza ugla pojavi Miriamin muž noseći u
ruci bušilicu.
Brže-bolje progutam svoje razočaranje. No, možda je i bolje tako.
»Oho«, kaže Martin ugledavši me. »Seksi kratka kosa!«
Nasmijem se.
»Ah«, kaže Miriam glumeći da se ljuti. »Uvijek kada si želim odrezati samo vrhove, ti
digneš revoluciju, ali na Sarah je kratka kosa seksi?«
Martin se dobroćudno nasmije. Zatim se sjeti bušilice koju još uvijek drži u ruci.
»Ah, evo«, kaže. »Izvadio sam ti ju, kao što sam i obećao.«
Bušilicu podigne u zrak pa ju spusti pored ulaznih vrata da ju na odlasku ne bih
zaboravila.
»Odlično«, kažem. »Hvala.«
Martin mije uvijek spreman pomoći kada u kući treba nešto popraviti, ali radije to volim
obaviti sama. Volim u zidove zabijati čavle, bušiti rupe, volim tiple i vijke. Alat. Obaviš neku
radnju i dobiješ jasan, očekivan rezultat. Napraviš red. Staviš stvari pod kontrolu. Volim red.
Volim kontrolu.
»I?« upita Martin i dalje se smješkajući.
»Što, i?«
»Pa, ne kaže li se: kada se žena ošiša, u pitanju je muškarac? >Nova ljubav je kao novi
život<, nešto u tom smislu?«
»Martine!« uzrujano drekne Miriam.
Ona zna da sam od Philippova nestanka sama. Miriam misli da me mora zaštititi.
»U redu je«, odgovaram. »Martin je oduvijek bio znatiželjan kao svraka.«
Martin se smješka zadovoljan mojom reakcijom.
»Kako ide trening?« upita.
»Dobro.«
»Ti si sjajna«, kaže.
»Koješta.«
Pogledam Miriam brinući se da bi joj moglo zasmetati što me Martin obasipa tolikom
pažnjom, ali ne. Nju to raduje. Vjerojatno suosjeća sa mnom, još uvijek, nakon toliko godina.
Vjerojatno je Miriam utjecala na svoga muža da prema meni bude posebno pažljiv i malo mi
pomogne s majstorskim poslovima.
»Hoćeš li ostati na večeri?« upita Miriam.
»Ne, danas i sama imam goste«, kažem. »Samo sam svratila po Lea.«
»Ah, da, večera s kolegama«, odgovori Miriam.
Odmah me obuzme nervoza. Miriam to ne primjećuje.
S kata dopire prigušen dječji smijeh.
»Idem pogledati«, kaže Martin i krene stubama na kat.
Zviždučući melodiju »Nova je ljubav kao novi život«, još jednom mi namigne pa ode.
Miriam prevrne očima kao da ju muž živcira, ali ga zapravo voli upravo takvoga kakav
jest. Martin zafrkant. Ona zna kakav je. Nije pustolov, nije romantik, nije zavodnik. Ali je zato
zafrkant. Martin koji voli stajati uz roštilj i koji - premda gotovo u pedesetima - privatno rado
nosi majice svojih omiljenih rock-bendova, voli svoju djecu i voli pričati viceve kojima se sam
najviše smije, ali mu to nitko ne zamjera jer je vrlo drag. Jednostavno, to je Martin. Koji Miriam
nikada ne donese cvijeće i nikada ju ne iznenadi nečim romantičnim, zbog čega se ona katkada
požali. Ja na to pomislim: pa ne može svatko biti kao Philipp. A onda kažem: »Komu još treba
cvijeće iz cvjećarnice ako ima vlastiti vrt pun predivnoga cvijeća?«
Leo se pojavi na stubištu i prekine me u mislima.
»Bok, mama«, kaže, potrči prema meni, kratko se privije uza me ignorirajući činjenicu da
sam se ošišala, na ćelavo.
Zatim ugleda bušilicu pa mu ja više nisam zanimljiva.
»Cool«, prošapće, podigne ispred sebe bušilicu kao daje laserski pištolj, uperi u
zamišljenog neprijatelja i zapuca. »Phiu, phiu! Phiu, phiu!«
»No, onda«, kažem i poljubim prijateljicu. »Moramo poći.«
»Drži se!« kaže Miriam.
Osmjehnem joj se, uzmem Leu bušilicu.
»Martine, bok!« doviknem.
Martinova glava proviri preko ograde stubišta na katu.
»See you later, alligatorh, dovikne za mnom.
Ne vidim, ali znam da je Miriam zakolutala očima smješkajući se.
Iako nisam uspjela ispričati ništa što mi je bilo na duši, osjećam se rasterećeno dok,
vozeći Lea na stražnjem sjedalu auta, jurim kroz grad. Ali, vjerojatno to ionako ne bih mogla.
Neke je stvari vraški teško izgovoriti.
5

Gosti su došli zajedno, svi troje, moji kolege Claudia i Mirko te Werner, Claudijin muž.
Neobično je vidjeti ih ovdje, djeluju pomalo deplasirano, što i jesu jer im je mjesto u školi, a ne u
mojoj kući. Mirko je donio cvijeće, Claudia i Werner vino.
Osjećam da im je svima pomalo nelagodno, ne znam zašto, možda zbog velike, starinske
kuće koja ih sputava. Osjećaju li instinktivno duhove prošlosti koji ovdje žive sa mnom i mojim
sinom? Je li i njima neobično vidjeti me kod kuće umjesto u školi, kao što je meni neobično
promatrati ih ne kao kolege nego kao privatne osobe?
»O, kako je ovdje divno svježe«, kaže Claudia. »Vani je nepodnošljiva vrućina, zar ne?«
Muškarci se s njom slože, razgovor živne, ukočenost je prevladana. Dobivam
komplimente za novu frizuru koja kao da nikoga ne iznenađuje -osim ako to vješto ne skrivaju.
Od gostiju primim cvijeće i vino, zahvalim, usput uočim da se Mirko odlučio za crvene ruže, što
mi se čini neobično neprikladnim, ali to dakako ne prokomentiram nego ih povećem
u blagovaonicu, poslužim aperitiv i ispričam se da moram staviti cvijeće u vazu i pogledati jelo.
Leo je već večerao pa se sada igra u svojoj sobi. Sve je u najboljem redu.
Dok donosim jelo, gosti razgovaraju o posljednjoj epizodi »Mjesta zločina« ne bi li
napokon nekako prešli na razgovor o novim pripravnicima u školi. Sada shvaćam koliko su stari
zidovi ove kuće čeznuli da se iznova ispune životom. Prošlo je mnogo vremena otkako je nekoć
bilo ovako.
»Mislim da je takvo ponašanje neprihvatljivo«, govori Claudia. »Ta je žena stalno
bolesna, a kada i dođe u školu, loše je pripremljena. Nastava biologije svodi joj se na to da djeci
neprestano prikazuje stare epizode serije >Bilo jednom... ljudsko tijelo<.«
Ljutito otpuhne kroz nos.
»Zašto izostaje tako često?« upita Werner, koji očito nema pojma o komu je riječ, ali ipak
želi sudjelovati u razgovoru.
»Ah, prošle godine nije je bilo cijelo polugodište. Navodno zbog burn-out sindroma«,
kaže Claudia.
»Rekla si to kao da takvo što ne postoji«, dometne Mirko.
Claudia slegne ramenima.
»Naravno da postoji. Šalu na stranu: i ja osjećam da sam izgorjela na poslu, ali mi zbog
toga ne pada na pamet doma hladiti dupe. Ili pogledaj Sarah. Ako je nekomu teško, onda je njoj
teško! Samohrana je majka i usto joj se dogodilo to s mužem. Ali, Sarah ide raditi!«
Claudia me pogleda tražeći moje odobravanje. Ne kažem ništa.
»Što ti o tome misliš?« upita Claudia.
»Nisam sigurna«, kažem. »Mislim da premalo znam o Katharineinoj situaciji da bih
mogla suditi.«
Začuđujuće je to. Otkako se dogodilo »to s mojim mužem«, kako je Claudia to nazvala,
ljudi se sa mnom više ne svađaju. Više mi ne govore da nisam u pravu. Na sve samo kimaju
glavom. Kao da sam postala moralnom instancom samo zato što mi se dogodila nesreća i što sam
ju preživjela. Čak i svadljivice poput Claudije puste me da kažem što hoću. To je da
poludiš, ponekad.
»Ti si jednostavno predobra«, kaže Claudia. »Ne znam kako ti to uspijeva.«
Raspremivši stol i vrativši se s desertom, upadnem u rundu igre »Nešto od toga je laž«. Ta
igra trenutačno je popularna među učenicima naše škole. Očito i među profesorima.
 »Sad je na meni red«, kaže Claudia u tom trenutku. »Da vidimo. Prvo: skakala sam
padobranom. Drugo: u mladosti sam nakon jednoga koncerta završila u krevetu s
rock-zvijezdom. I treće: na lijevoj nozi imam šesti prst. Nešto od toga je laž!«
»Laž je ono s rokerom!« kažem.
»Nije«, odgovori Werner glumeći žalostan izraz lica. »To s rokerom je istina.«
Svi se nasmiju i dok Claudia skida štikle da bi nam pokazala sićušni šesti prst na lijevoj
nozi, primjećujem koliko uživam u ovoj večeri.
»Ovo je bilo prilično spektakularno«, kaže Mirko nakon što smo se svi koliko-toliko
umirili. »No, dobro, sad sam ja na redu.«
Na trenutak se zamisli pa me pogleda.
»Prvo«, kaže naposljetku i rukom prođe kroz plavu kosu, »tečno govorim japanski.
Drugo: kao tinejdžer nekoga sam spasio iz gorućeg auta. I treće: zaljubljen sam! Nešto od toga je
laž.«
Pogledom me okrzne po obrazu. Ne gledam ga.
Werner i Claudia glasno odobravaju što otvaram još jednu bocu vina.
»Hm«, kaže Werner. »Reci nešto na japanskom!«
»A što?«, pita Mirko.
»Bilo što«, ne odustaje Werner.
Mirko raširi ruke u znak predaje.
»Pogodili ste otprve«, odgovara.
»Znaš li da vječno moraš ostati neženja, ili Romeo?« dometne Claudia. »Inače ćeš slomiti
srce svim svojim maturanticama!«
Svima dotočim vina. Krajičkom oka vidim kako me s lijeve strane Mirko promatra
smješkajući se.
»Sarah, ti si na redu!« kaže Claudia, i upravo kada se hoću elegantno izvući, iza sebe
začujem glasić.
»Mama?«
Okrenem se i ugledam Lea, bosonoga i u pidžami.
»Što je, zlato?« kažem sasvim refleksno i odložim vino.
Moj sin krupnim očima promatra odrasle za stolom. Claudia i Werner gledaju ga
smješkajući mu se, no Mirko ustane i priđe Leu. Sagne se, pruži mu ruku obraćajući mu se s
»domaćine«, što je meni budalasto, ali samo dotle dok na Leovu licu ne ugledam osmijeh.
»Idi gore, doći ću odmah i staviti te u krevet«, kažem i gledam ga kako tapkajući odlazi.
Zatim se ispričam gostima obećavši da ću se brzo vratiti.
»Čuj, iskreno govoreći, htjeli smo ubrzo poći«, kaže Claudia. »Werner ujutro mora rano
na posao.«
»Oh«, kažem. »Dobro.«
Pogledam na sat i tek sada primijetim koliko je kasno. Vrijeme je doista proletjelo. Znači
da sam se dobro zabavila i da je ova večer bila uspješna.
»Bilo je divno«, kaže Werner.
»Da, zaista divno«, kaže Claudia. »Idući put dolazite k nama. Pripremit ću vam
boefbourgignon.«
Njih dvoje ustanu i poljube me u obraz. Mirko također ustane. Krenem ispred njih prema
ulaznim vratima, pozdravim se s kolegicom i njezinim mužem, zahvalim im što su došli i kažem
da ih je bilo lijepo ugostiti, shvatim da to uistinu mislim, gledam kako nestaju u mraku.
»Jaka žena!« čujem Wernera kako govori Claudiji vjerojatno misleći na mene. Mrzim taj
izraz. Jaka žena. Kao da žene to inače nisu. Jake.
 Okrenem se prema Mirku. Zahvalim mu na ugodnoj večeri i cvijeću. Mirko me gleda u
oči, nespretno me pogladi po ramenu kao da želi reći: »Uspjela si.«
Mirko je jedini od njih troje znao da sam danas prvi put nakon sedam godina primila
goste u kuću. Mirku takve stvari možeš reći.
Na trenutak šutimo.
»Već je bilo vrijeme«, kaže, a ja kimnem glavom.
Okrene se i ode, a ja gledam kako mu se obrisi gube u mraku.
6

Leo me očekuje. Iako je toplo, u krevetu sjedi pokriven koljena stisnutih uz bradu. Leo
voli priče. Svake večeri uvijek isto trgovanje: spavanje dolazi u obzir samo ako mu pročitam
priču. Kako njegovo, tako i moje. Pretvaram se da čitam Leu za ljubav, no taj večernji ritual
zapravo mi je najljepši dio dana. Bajke su mi potrebne jednako koliko i mome sinu. Nakon što
smo cijele prošle godine svladavali Grimmove bajke, sada smo stigli do Hansa Christiana
Andersena. Ne volim ga, njegove mračne, neobične priče koje funkcioniraju posve drugačije
negoli bajke braće Grimm u kojima se dobro i zlo mogu jasno razlikovati i u kojima nema
nijansi. Utješna je jasnoća Grimmovih bajki. Voljela bih još jednom čuti tužnu priču o guščarici,
pa i običnu Pepeljugu ili Trnoružicu, ali Leo je trenutačno opčinjen Andersenovom »Snježnom
kraljicom«. Prvo sam mislila da je Lea očarao zagonetni lik Snježne kraljice. No, onda sam
shvatila da ga zapravo fascinira začarano zrcalo s početka bajke.
Sjednem na rub kreveta, Leo ništa ne govori, samo me gleda. Mirnoćom i opuštenošću
katkada toliko nalikuje svome ocu da je to gotovo neizdrživo. S lica mu sklonim ljepljivi pramen
kose.
»Zar ti nije vruće, zlato? Hoćeš li tanju dekicu?«
Leo odmahne glavom. Pretpostavljam kako zamišlja da se nalazi u palači Snježne kraljice
koja je sva od snijega i leda, a ondje mu je dakako potrebna deka bez obzira na to što je sredina
ljeta.
»Što želiš da ti danas čitam?« upitam više reda radi.
»Snježnu kraljicu«, kaže Leo.
»Dobro.«
Otvorim knjigu i počnem čitati. Više pričam nego što čitam, u međuvremenu tekst znam
gotovo napamet. Pripovijedam kako je vrag
stvorio zrcalo koje sve lijepo što se u njemu zrcali smanjuje gotovo do nevidljivosti, a
istodobno sve loše čini još lošijim. Leo me gleda široko otvorenih očiju koje se, dok izgovaram
riječ »vrag«, još više šire.
»Ali«, nastavljam pripovijedati, »jednoga dana zrcalo se rasprsne i to izazove najveće zlo.
Naime, krhotine se razletješe na sve strane pa komu koja od njih upadne u oko, taj je sve vidio
naopako i imao je oči još samo za naopake stvari. Neke ljude krhotina čarobnoga ogledala pogodi
čak u srce pa se srca tih ljudi pretvoriše u komad leda.«
Gane me svaki put kada se na tom mjestu Leo spontano primi za srce i stane žustro
treptati kao da se želi uvjeriti da mu srce nije komad leda i da su mu oči još sasvim u redu.
»Mama?« prekine me.
Pogledam ga.
»Kako čovjek zna kada mu je srce komad leda?« upita.
U prvi tren ne znam što bih rekla.
Tako što više ništa ne osjećaš kao prije, pomislim. Tako što radost više nije zanos nego
još samo blag osmijeh. Tako što bijes više nije uzavreo nego još samo mlak. Tako što je sve
manje boja, tako što više ne znaš na što ljudi misle dok govore o sreći.
Spustim Leu ruku na prsa. Osjećam kako to maleno srce kuca tako brzo i živahno. Naviru
mi suze, ni sama ne znam zašto, ali ih uspijevam potisnuti prije nego što izbiju na površinu, gdje
bi ih Leo mogao primijetiti jer je to maleno, iskreno lice sasvim blizu mome i pozorno me gleda
prateći moje reakcije.
 »Komadi leda ne kucaju«, kažem pokušavajući se osmjehnuti.
Leo kimne glavom kao da ga je to uvjerilo. Zatim mi rukom dotakne prsa. Ne znam što mi
je, ali na trenutak me obuzme iracionalan strah da neće osjetiti kucanje srca, da me je pogodila
krhotina iz đavoljeg zrcala a da to nisam primijetila, i da u mojim grudima više nema srca nego je
još samo ledena gruda veličine šake. Leova ruka malo tapka po meni, zatim mu se lice razvedri.
Ne kaže ništa, povuče ruku i zadovoljno uroni u jastuk. Borim se s knedlom u grlu.
»Nastavi čitati, mama«, kaže naposljetku.
Ispunjavam mu želju pa zajedno sa Snježnom kraljicom putujemo kroz hladnu i
pogibeljnu zimsku noć. Srca nam tuku.
7

U moju prostranu a praznu kuću vratila se tišina. Leo je napokon zaspao. Oprezno i
nježno poljubim ga u čelo, ugasim svjetlo, izađem iz sobe i za sobom tiho zatvorim vrata.
Ležim u krevetu kadli nešto začujem.
Neobičan, neodređen zvuk.
Nekakav... štropot.
Netko je u kući.
Skočim na noge. Pokušavam napipati hlače koje sam maloprije skinula, tražim mobitel
dok ne shvatim da je na kuhinjskome stolu. Fiksni telefon stoji na punjaču - na drugom kraju
kuće. Kvragu.
Oprezno otvorim vrata spavaće sobe. Zastanem osluškujući. Stojim ukipljena, sva su mi
osjetila napeta. Ali, ne čujem ništa, samo vlastiti dah i poznatu škripu kuće svuda oko sebe. To
nije bilo ništa. Premorena sam. Načas zažmirim, duboko udahnem i izdahnem - i ponovno
začujem. Štropot. Sada jedva mogu udahnuti. To je samo vjetar, govorim si. Vjetar. Ili mačka.
Mačka koja se nekako ušuljala u kuću pa je nešto prevrnula.
Ništa strašno, pomislim. Ne vjerujem samoj sebi.
Znam da ovo vjerojatno ne bih trebala činiti, ali krenem prema zvuku. Ni sama ne znam
zašto, hodam polumračnim hodnikom. Ponovno zastanem nesigurna kamo krenuti. Ovaj put ne
moram dugo čekati da ponovno čujem zvuk. Koža na glavi bolno mi se stegne. Strah me je.
Zvuk dopire iz dnevne sobe. Nešto je ondje, tik iza vrata. Zaustavim dah. Stojim ravno ispred
vrata kao okamenjena, sada je sasvim tiho i više ništa ne čujem, čak ni vlastiti dah. Ne znam kako
to znam, ali znam da moram otvoriti vrata. I ne znam kako to znam, ali također znam da nemam
izbora.
Ponovno se začuje štropot, neodređen i jeziv. Ruka mi se spusti na kvaku a da joj to uopće
nisam zapovjedila. Moja ruka pritišće kvaku a da to uopće ne želim. Zvuk iza vrata utihne. Što
god da je iza vrata, čeka me. Pritisnem kvaku i trgnem vrata. Znam da ne smijem pogledati i da
će me ubiti ako vidim što je iza vrata, ali ruka me ne sluša nego širom otvori vrata. Oči su mi
razrogačene, vrata se otvaraju prema meni, štropot preko mene tutnji kao grom i spremam se za
trenutak koji dolazi - čujem se kako vrištim i napokon se probudim.
Na trenutak bez daha zurim u mrak. Nemoj sada još razmišljati o snu, govorim si. Samo
lijepo zaspi. Ali, ne uspijeva mi, nikada mi ne uspijeva, noću sam kudikamo podložnija turobnim
mislima. Ležim, a one se šuljaju. Mislim na pomrčinu Sunca, na onu prije mnogo godina i na ovu
današnju, mislim na znojnu ručicu svoga sina koja pipkajući traži moje srce kako bi se uvjerila da
se nije smrznulo i mislim na sva ona vrata, na sve pogibelji iza njih od kojih se ne mogu zaštititi,
a pogotovo ne njega. Mislim da je svijet opasno mjesto u kojemu ne mogu opstati sama.
Već dugo nisam sanjala štropot iza vrata i pitam se što je sada bio uzrok tomu da se noćna
mora iznenada vratila. Pogotovo što mislim da znam što je iza vrata. Prevrćem se u krevetu kao
da se noćne misli mogu naglim pokretom rastjerati kao gavranovi.
Upalim svjetlo. Onda kažem samoj sebi da mi treba sna pa ponovno ugasim svjetlo.
Žmirim i ne uspijevam obuzdati misli.
Prvo, pomislim: ja sam prevarantica.
Drugo: nekoga sam ubila.
Treće: imam tetovažu na skrovitom mjestu.
Nešto od toga je laž.
 Osluškujem svoju nutrinu uzalud tražeći onaj predivni osjećaj od jutros. Stari, zločesti san
otjerao ga je, a u meni se odjednom migolji nešto sasvim drugo, oklijevajući, ali nezaustavljivo,
poput životinjice šiljatih zuba koja prvi put nakon dugoga zimskog sna napušta sklonište: slutnja
nečega lošega.
 LJETO 2008.

Trenutak neposredno prije, pomislio je, trenutak u kojemu već znaš da će se to dogoditi,
ali se još nije dogodilo. Taj trenutak je sve.
Djelovalo je poput onih tečnih pokreta čiju prividnu lakoću balerine postignu tek nakon
mnogo godina vježbe - a istodobno je djelovalo savršeno spontano. Kao da slijede nekakav tajni
dogovor kojemu ne treba jezik, počeli su okretati glave - on svoju s plavom kosom na jednu,
ona svoju s tamnim kovrčama na drugu stranu. U tom trenutku usne im se spoje.
To joj je prvi poljubac u životu, odmah je uočio. Uzbuđenje koje je titralo među njima
moglo se opipati. Bilo je poput živoga bića.
On će se začuditi kako su joj usne meke, pomislio je Philipp promatrajući krajičkom oka
mladi zaljubljeni par koji je sjedio koso nasuprot njemu. Uvijek kada prvi put poljubiš ženu,
začudiš se kako su joj usne meke. Bez obzira na to koliko si žena do tada poljubio, svaki
put iznova se iznenadiš.
Njih dvoje bili su sami na svijetu, u toj zračnoj luci oko njih nije postojao prostor za
ukrcaj putnika ni mnoštvo ljudi koji su ih znatiželjno pogledavali, nije bilo terminala ni zračne
luke, nije bilo Hamburga, nije bilo države ni svijeta - samo njih dvoje, toplina, vlažnost, dah,
usne. Savršenstvo, bestežinsko stanje.
Dakako da su to samo biokemijski procesi, zapravo njih dvoje razmjenom sline samo
instinktivno provjerava kompatibilnost svojih gena, samo tomu služi ljubljenje, sve drugo je
ezoterija, dim i magla, pomisli Philipp i napokon odvrati pogled. Istoga časa zvukovi zračne luke
oko njega ponovno postanu glasni kao da ih je netko pojačao do daske. Čavrljanje, obavijesti
preko zvučnika, lupkanje potpetica, zvonjava mobitela i smijeh ponovno su mu nefiltrirani
dopirali do ušiju. Philipp ustane sa sjedala u čekaonici i napravi nekoliko koraka.
Danas je moj jedanaest tisuća osamsto sedamdeset i peti dan na Zemlji, pomisli. Probuditi
se jedanaest tisuća osam sedamdeseti pet puta. Otvoriti oči, uvijek s istim pitanjem u primozgu:
kakav će danas biti dan? Zatim proživjeti cijeli dan i ponovno ići spavati. Jedanaest tisuća
osamsto sedamdeset i pet puta ležati i sanjati.
Otkako je jedan njegov prijatelj iz mladosti umjesto rođendana proslavio svoj jedanaest
tisuća sto jedanaesti dan na Zemlji, Philipp je s vremena na vrijeme provjeravao izračun.
Promatrao je polijetanje i slijetanje zrakoplova i razmišljao gdje se nalazi. Oduvijek mu je
bilo važno podvući crtu.
Imao sam razmjerno sretno djetinjstvo, pomislio je. Tinejdžerske godine prebrodio sam
bez većih lomova. Sedam puta bio sam zaljubljen prije nego što sam upoznao sadašnju suprugu.
Studirao sam poslovnu ekonomiju. Pokopao sam oca. Oženio sam se i dobio sina. Vodim
veliko poduzeće i to radim uspješno.
Ispunjen život.
Ali, to još nije sve, pomislio je. Učinio sam još nešto.
Philipp rukom prođe kroz kosu iznenada poželjevši cigaretu premda već godinama ne
puši.
Kupi kutiju cigareta pa se pridruži nijemim likovima u pušačkom baru.
Rastanak sa Sarah nije mu izlazio iz glave.
Ni ovaj put nije joj rekao. Pio je kavu gledajući kako uz Sarinu pomoć dijete capka po
kuhinji na debeljuškastim nožicama koje su starijim gospođama znale izmamiti ciktaje
oduševljenja. Vidio je kako se dijete gotovo spotaknuto na rub saga bež boje, ali se uspravilo pa
nastavilo capkati. Philipp na trenutak pomisli kako je pravo čudo imati ženu i zdravo dijete i kako
bi trebao osjećati zahvalnost, ali kao većina sretnih osjećaja ni taj ne dolazi u svojoj punini.
To je kazna, pomislio je. Znao sam da ću na neki način biti kažnjen za ono što sam učinio,
a ovo je sada ta kazna.
Sarah se osvrne kao da je na Leđima osjetila njegov pogled pa se nasilu osmjehne.
Pitaj me, pomislio je. Pitaj me jesam li okej. Pitaj me kako sam, bilo što. Postavi mi neko
od onih glupih pitanja koja su me prije uvijek užasno živcirala.
No, Sarah je šutjela. I ovaj put. Bavila se djetetom i više ga nije gledala. U njezinoj dugoj,
raspuštenoj kosi još se nazirao trag gumice na mjestu gdje je preko noći stezala kosu. Volio bi ju
dotaknuti, njezinu kosu. Na stolu stoji šareno cvijeće, ranunkule, ako se ne vara, jedina šarena
točka u monokromno namještenoj prostoriji bež boje. Nikada prije nije mu upalo u oči da je cijela
kuća užasno bež. Kao da je nešto došlo i svim stvarima isisalo boju. Dugo vremena ništa nisu
mijenjali u uređenju kuće koje je njegova majka izvela sasvim po svome ukusu. Bio je to izraz
poštovanja prema Constanze koja se nakon selidbe u manji i svojoj dobi primjereniji stan često
sama pozivala na čaj kukajući i zbog najmanje promjene u »svojoj« kući. U nekom trenutku
jednostavno su odustali, smjestili su se u toj hanzeatskoj hladnoći, u otmjenosti bež boje koja je
pristajala Constanze, ali ne i njemu - a pogotovo ne njegovoj narodskoj ženi koja je voljela jarke
boje. Tapecirani namještaj bež boje, obilje staroga drveta, na zidovima uokvireni bakrorezi s
nautičkim motivima.
Prostorijama je davalo boju jedino cvijeće koje je Sarah svakoga tjedna donosila s tržnice.
Čudio se što ona još uvijek nalazi vremena za te detalje. Lijepe, besmislene aktivnosti.
Kupiti cvijeće. Obrezati ga i aranžirati u vazi. No, možda su upravo te brojne, sitne, prividno
besmislene aktivnosti držale Sarah da ne potone.
***
Prividno je sve bilo kao i uvijek, ali stvari se ipak više nisu podrazumijevale same po sebi,
nakon... nakon onoga. Više ništa nije znao. Nije znao kako svoju ženu pomilovati po kosi ili
poljubiti na odlasku, nije znao kako se igrati s jednogodišnjim djetetom, katkada čak više nije
znao ni kako udahnuti i izdahnuti. Pitao se kada su stvari počele izmicati kontroli. Doista tek one
kobne noći? Ili već prije?
Philipp se na rastanku borio sam sa sobom.
Treba li joj reći? Borio se sa sobom. Promatrao je kazaljke kuhinjskoga sata kako
obavljaju svoj posao dok naposljetku nije bilo prekasno za razgovor koji je morao obaviti.
Poljubio je Sarah u čelo i okrenuo se u namjeri da pođe.
Kada bi odlazio na duže putovanje, Sarah je oduvijek imala naviku otpratiti ga do vrata i
gledati za njim. Mnogo puta stajala je na vratima i mahala sve dok ne bi nestao iz vida. Ulazeći u
auto, na leđima je osjećao njezin pogled. Udaljavajući se, gledao je Sarah u retrovizoru kako se
sve više smanjuje. Isprva mu je to bilo simpatično, zatim mu je postao svejedno, u nekom
trenutku postalo mu je blesavo, a na koncu to više uopće nije primjećivao. No, toga dana radovao
se tom ritualu. To je značilo da ga još voli, a u međuvremenu je postao svjestan da se više ni to
ne podrazumijeva.
Prije toga kratkog poslovnog puta koji je će biti naporan bilo mu je na neki način drago
vidjeti što će se sada dogoditi. Ta malena, dražesna gesta koja je govorila: bez obzira što smo
jedno drugom skresali u brk, bez obzira koliko nam se Constanze ispriječila na putu, bez obzira
što se sve dogodilo: još uvijek funkcioniramo. Na tome sam zahvalan, pomislio je i obradovao se
shvativši da je još uvijek sposoban za takve osjećaje.
Prešao je preko praga i kao uvijek na leđima osjećao Sarin pogled. Ovaj put odlučio je
napraviti nešto što još nikada nije jer mu se to uvijek činilo pomalo blesavim. Odlučio je ući u
svoj Mercedes, upaliti motor kao inače, krenuti kao inače - a zatim spustiti prozor na vozačevim
vratima i mahnuti Sarah. Ona će to vidjeti i znati da ju još uvijek voli. I nasmiješit će mu se.
Neusiljeno. Kao nekada.
Philipp je sišao stubama ispred kuće, okrenuo se prema Sarah, osmjehnuo
- i vidio ju kako zatvara vrata ulazeći u kuću. Samo tako. Bez mahanja, bez Sarah. Bez
utjehe. Samo snježno bijela vrata s kućnim brojem 11 pored njih.
Spuštajući se stubama prema ulici, u zraku je već osjećao okus jeseni
- sićušne čestice prvoga mraza i truloga lišća - onako kako mačke navodno nanjuše
kada se nasmrt bolesnim osobama bliži smrtni čas. Dok se autom vozio prema zračnoj luci,
počelo je kišiti. Kiša je spajala nebo i zemlju sivim konopcima debelima kao šipke rešetke.
Philipp ugasi cigaretu od koje mu je u želucu bilo malo mučno pa ponovno sjedne u
čekaonicu, ovaj put što dalje od zaljubljenog para. Većinu sjedala presvučenih crnim skajem
zauzeli su poslovni ljudi, siva gospoda poput njega koja su tipkala na prijenosnim računalima ili
mobitelima. Tek tu i tamo među njima se šćućurio pokoji nezaobilazni turist kao kakva
šarena, egzotična ptica.
Maloprije, tražeći zrakoplovnu kartu, ustanovio je da mu je Sarah u torbu strpala jabuku.
Nije znao je li zbog toga radostan ili ljutit. Daje htio ponijeti jabuku, sam bi ju spremio. Ta
neobična mješavina pretjerane skrbi i hladnoće. Čemu to?
Gledao je ljude kako žure aerodromskom zgradom, svatko za svojom vlastitom,
neizvjesnom sudbinom. Kao počesto u zadnje vrijeme obuzela gaje misao daje slobodna volja
samo iluzija i da se on kroz život ne kreće slobodno nego kao na tračnicama koje ga bez ikakva
njegova utjecaja vode čas tu, čas tamo. Nije imao izbora hoće li krenuti ovim ili onim
putem, hoće li se odlučiti za ispravno ili pogrešno, za plemenitost ili podlost, ljubav ili mržnju.
Jedino što je mogao učiniti jest čvrsto se držati dok vlak ulazi u zavoj i povremeno gurnuti glavu
kroz prozor uživajući u strujanju zraka kada to dopusti dionica puta. Svi su se kretali
prema nezaustavljivome, odavno utvrđenom svršetku. On, Sarah, Leo, svatko.
0 tim stvarima nikada prije nije razmišljao, sve je započelo tek one proklete noći. No,
možda se samo zavaravao. Možda je sve počelo mnogo prije. Analizirao je tu situaciju kao već
mnogo puta proteklih mjeseci,
korak po korak, i kao uvijek osjetio je da ga je satrta silina zbivanja. Kao da gaje u punoj
brzini pregazio teretni vlak. Vlak koji nikako nije mogao zaustaviti. Nije se sjećao ni jednoga
trenutka u kojemu je mogao postupiti drugačije nego što jest. Kada se taj vlak pokrenuo? Kada su
one fatalne večeri krenuli na put? Ili još prije? Na ta pitanja nije nalazio odgovora.
Svejedno, mora to reći Sarah. Premda nije zaslužila.
Philipp uzme mobitel i nazove Sarin broj. Prekine poziv i spusti telefon. Takve se stvari
ne rješavaju preko telefona.
Reći će joj, dakako. Čim se vrati s puta.
Moj jedanaest tisuća osamsto sedamdeseti peti dan, pomislio je. Dan koji ću gotovo u
cijelosti provesti u avionu.
Sa svojega mjesta mogao je promatrati polijetanje i slijetanje zrakoplova. Naslonio se u
stolici i gledao kako zrakoplovi ubrzavaju pistom da bi na kraju svladali silu težu. Ljetna je kiša
stala, nebo se ukazalo u mješavini prljavog sivila i umrljanog plavetnila.
Mogao bih ostati, pomisli Philipp odjednom.
Tjednima je želio samo jedno: otići, jednostavno otići, nestati, no sada mu se učini gotovo
nepodnošljivom pomisao kako će uskoro ući u zrakoplov koji će ga svake sekunde sve više
udaljavati od svega njemu važnoga. Južna Amerika. Kog vraga traži u Južnoj Americi?
Mogao bih ostati, ponovno pomisli, ne ući u avion, ne pobjeći. Umjesto toga mogao bih
jednom učiniti pravu stvar.
 Pogledao je prema mjestima na kojima je sjedio zaljubljeni par kao da će ondje naći
odgovor. Ali, para više nije bilo.
Mogao bih otići kasnijim letom, pomisli Philipp. Ili uopće ne otići.
Jedanaest tisuća osamsto sedamdeset i pet, pomislio je.
Mnogo imam. Mnogo mogu izgubiti.
Što hoću?
Kakav će ovo biti dan?
Kada je počeo ukrcaj za Let, još nije bio donio odluku.
8

Lavovi su umorni. Lijeno leškare na ljetnom suncu, a trbusi im se polagano nadimaju u

ritmu disanja. Moj ih sin nekoliko minuta promatra, zatim me povuče za sobom prema merkatima
jer su kudikamo uzbudljiviji negoli dosadni lavovi. Merkati barem nešto rade.
Mrzim zoološke vrtove. Mrzim gledati zatočene životinje, no Leo je toliko dugo molio i
moljakao da sam naposljetku popustila. Leo je na praznicima, većina njegovih prijatelja otići će
na put s roditeljima pa je posjet zoološkom vrtu najmanje što za njega mogu učiniti. Osim
toga kretanje mi godi. Ne podnosim dosadu pa mi je korisno tijekom ljetnih praznika naći neku
zanimaciju. Nikada to ne kažem naglas da me ne bi smatrali čudakinjom, ali ne volim praznike.
Volim ritam koji moj posao daje danima, tjednima i mjesecima. Potreban mi je taj red, znanje da
nakon ustajanja idem trčati, zatim se tuširam, pripremam doručak, vodim Lea u školu, odlazim na
posao. Od ponedjeljka do petka držim tečajeve njemačkog i engleskog jezika, petkom još i tečaj
likovne umjetnosti. Nakon toga dolazim kući, s Leom pišem zadaće, pospremam, čistim, kuham.
Zatim, u ovisnosti o tome koji je dan u tjednu, pomažem u prihvatilištu za izbjeglice, nalazim se s
Miriam ili idem na sport.
Leo me nestrpljivo trgne za ruku i vrati u zbilju. Pogledom pratim njegovu ispruženu ruku
pa se smješkam bezglavom jurcanju merkata.
»Mama?« kaže Leo nakon što smo ih nekoliko minuta šutke promatrali natiskani zajedno
s ostalim posjetiteljima koji su sada, usred ljetnih praznika, preplavili zoološki vrt. »Kupiš mi
sladoled?«
»Naravno, mišiću.«
Osvrnem se i vidim: da bismo došli do kolica sa sladoledom, moramo proći oko nastambe
za slonove i kretati se u smjeru iz kojega dolaze djeca
ružičasto crveno i smeđe umrljanih usta. Red za sladoled kaotična je zbrka uzbuđene
djece i živčanih roditelja. Za divno čudo pronađem slobodnu klupu samo nekoliko metara od
kolica sa sladoledom. Dam Leu novac i sjednem na klupu dok on nervozno ali vidljivo ponosan
sam stane u red. Na trenutak zažmirim i uživam u toplim zrakama sunca na koži. Strahote
prošle noći već su veoma daleko, raspršile su se s prvim zrakama sunca novog dana.
Otvorim oči. Gledam ravno u slonove. Nalaze se u nekoj vrsti prašnjave rondele,
nekolicina ih stoji u skupinama kao žalosni pušači kojima uskoro završava pauza pa se moraju
vratiti unutra i nastaviti mrski im posao. S moje lijeve strane jedan jedini slon stoji ravno ispred
zida, vidim ga s boka. Klima glavom, trese ju, slijeva nadesno, bez prekida, kao kakvo
zanemareno, zapušteno dijete koje pati od hospitalizma. Kao da je zapao u beskonačnu negaciju
svoga stanja, kao da govori: nalazim se u afričkoj savani, a ne u ovom ovdje sićušnom,
prašnjavom prostoru, ne ovo nisam ja, ne, ne, ne, ne i ne. Jedva odvratim pogled od mučnog
prizora, pogledam Lea i vidim da napreduje u redu, ali još nije ni blizu. Uhvatim mu pogled,
osmjehne se, krezubo mjesto u ustima, rupica na bradi. Čak kada bih kao likovi iz
Leovih najdražih bajki umjesto srca imala ledenu grudu, ona bi se odmah istopila. Pozornost
ponovno usmjerim na životinje. Najstrašnija je zatočenost, pomislim, i zamišljam kako noću
dolazim i otvaram nastambe, kako životinje izlaze iz kaveza i rijeka životinja teče prema gradu i
preplavljuje ga. Zamišljam kako idućega jutra pavijani skaču po automobilima koji su zapeli u
prometnoj gužvi i stvaraju kaos, kako se leopardi bešumno veru na stabla gradskih parkova i
stisnutih očiju fiksiraju potpuno nesvjesne džogere i šetače. Porodice slonova rame uz rame
bazaju širokim šoping ulicama zrcaleći se u savršeno uglačanim izlozima, žirafe krupnih očiju i
dugih trepavica zaviruju kroz prozore nebodera, a zaprepašteni poslovni ljudi prolijevaju kavu po
bijeloj košulji.
»Mama, zvoni ti mobitel«, kaže Leo pored mene. Lecnem se jer uopće nisam primijetila
kada je sjeo pored mene s velikim mekim sladoledom u ruci. Predano liže sladoled odlučan da
dobije bitku protiv sunca koje mu ga nemilice topi.
Tapkajući rukom po torbici, napipam mobitel. Očekujem da ću ugledati Miriamin broj,
eventualno broj nekoga od jučerašnjih gostiju, možda Claudijin koja je kod mene zaboravila
svileni šal, ili Mirkov koji, pristojan kakav jest, još jednom želi zahvaliti na lijepoj večeri. No,
broj je nepoznat.
Odmah se uznemirim, na trenutak pomislim kako bih poziv mogla preusmjeriti na
automatsku sekretaricu, no tada se sjetim da je Leo sa mnom i da mu je dobro, dapače vrlo dobro
- s tim njegovim golemim ljepljivim sladoledom koji mu curi niz prste. A sve dok je Leo sa
mnom i bori se sa sladoledom, ne prijeti nikakva katastrofa. Javim se na telefon.
»Molim?«
»Moje je ime Wilhelm Hansen«, kaže zvonki glas koji zvuči službeno. »Jesam li dobio
Sarah Petersen?«
Namrštim se.
»Ja sam«, kažem prigušeno.
»Gospođo Petersen, ja sam djelatnik Ministarstva vanjskih poslova. Jako mi je drago što
sam vas uspio dobiti. Već smo vas pokušali naći kod kuće, a sada sam, nasreću, došao do vašeg
broja mobitela. Moramo vam priopćiti nešto važno, a nipošto ne bismo željeli da to saznate iz
novina.«
Usta su mi odjednom suha.
»Ne želite da to saznam iz novina?« upitam.
Znam što će reći. Može postojati samo jedan razlog zašto me zove zaposlenik
Ministarstva vanjskih poslova. To je poziv koji sam čekala dugih sedam godina. Znam to, a
istodobno ne mogu povjerovati. Vjerojatno sanjam. Sigurno sanjam i uskoro ću se odjednom naći
u hodniku tresući se od straha ispred zatvorenih vrata iza kojih se čuje potmuo štropot.
»Gospođo Petersen, sjedite li?« upita glas.
»Sjedim«, kažem.
Ponovno sam se sabrala. Sedam godina pripremala sam se za ovaj poziv. Spremna sam.
Wilhelm Hansen iz Ministarstva vanjskih poslova ne može mi priopćiti ništa na što ne bih bila
pripremljena. Ne može mi prezentirati nijedan scenarij, a da je gori od onoga koji sam zamišljala
u besanim noćima. Reći će to i onda konačno mogu početi ispočetka. Raspoloženje pred polazak.
Nije li to izraz?
Progutam slinu.
»Recite mi«, zamolim ga.
Slijedi kratka stanka, zatim Hansen počne pričati. Slušam šuteći. Završimo razgovor,
uključim blokadu tipki, vratim telefon u torbicu, zatvorim patentni zatvarač, spustim torbicu
pored sebe i u valovima počnem povraćati.
9

Sve mi bliješti u oči. Svijet izgleda drugačije nego prije. Netko ga je prekrio filtrom koji
sve mijenja. Nebo je modrije nego prije, kobaltno plavo. Lišće na drveću neonski je zeleno, sunce
je tako sjajno da me bode u oči - kroz sunčane naočale.
Sjećam se da je Philipp imao tu sposobnost: obojiti moj katkada bezbojni svijet, tmurne
kišne dane ili turobna raspoloženja papagajski šareno obojiti svojom životnom radošću, svojim
humorom i entuzijazmom. Bojio je moj život kao što dijete debelim pastelnim bojicama
oslikava slikovnicu.
Sjedim u vrtu ispod meni najdraže jabuke. Iako je zasigurno vruće, zebem. Drago mije što
ovdje nema nikoga. Moram biti sama. Na trenutak biti sama, moram mozgu dati priliku da shvati.
Sjedim ispod jabuke kao Buddha ispod budina drveta, kao da iščekujem prosvjetljenje. Jedna
rečenica kruži mi mozgom kao mantra.
Philipp je živ.
Živ je.
Šarena mačka šulja se uz ogradu, na trenutak zastane, podigne pogled pa me odluči
ignorirati, nestane u smjeru susjedova dvorišta. Pitam se gdje joj je blizanac. Te šarene mačke
nekoć su bile u paru, dva malena zaigrana stvorenja iz istog legla - do danas ne znam kojemu su
susjedu pripadale. Philipp ih je volio.
Sjedim nastojeći shvatiti. Odjednom mi osjećaj stane nadimati grudi, postane prevelik za
moje tijelo, za moj uski prsni koš, pucam, ne mogu to izdržati, ne mogu više ovdje sjediti pa
ustanem, vratim se u kuću, odem do telefona. Ne mogu to više zadržati za sebe, moram to s
nekim podijeliti, podijeliti ili se raspuknuti.
No, tek što sam uzela telefon u ruku, ne znam što bih dalje.
Koga da nazovem?
Prva mi je pomisao Miriam. Miriam mi je jedina prava prijateljica, njoj odem kada s
nekim moram razgovarati. Ali, Miriam ne poznaje Philippa, nikada ga nije srela, zbližile smo se
tek nakon njegova nestanka. Čini mi se pogrešnim da nju prvu upoznam s time.
Obitelj, pomislim. Prva bi morala saznati njegova obitelj. Ali, on više nema nikoga osim
Lea i mene. Philippov otac od kojega je naslijedio ogromni koncern odavno je pokojni,
Philippova majka ima Alzheimerovu bolest i već nekoliko godina živi u luksuznom domu za
njegu starih i nemoćnih, a moj muž nema braće i sestara. Što se toga tiče, slični smo. Ni ja nisam
imala obitelj - prije negoli sam upoznala Philippa i prije negoli se rodio Leo.
Prst mi još uvijek lebdi iznad telefonskih tipki. Oklijevam. Odjednom imam neodoljivu
potrebu da nazovem Johanna. Johann Kerber, stari prijatelj obitelji Petersen, čovjek u kojega se
Philipp ugleda i uvijek ga pita za savjet kada mu je potreban. A nakon onoga - nakon Philippova
nestanka - ja sam bila ta koja se mogla pouzdati u Johannovu mudrost i razboritost i njegov
očinski savjet. Brinuo se o svim financijskim i ekonomskim pitanjima koja su se trebala riješiti.
Philipp, koji je bio glavni dioničar koncerna vrijednoga milijarde, iznenada je nestao. Tada je
valjalo štošta riješiti. Ništa ga neće obradovati više negoli vijest o Philippovu povratku. Već sam
utipkala njegov broj kada me zapeče savjest pa se predomislim. Naravno da bi Philippova majka
trebala biti prva koje će saznati da joj je sin živ i da je na putu u domovinu. Bez obzira na
Alzheimera. Bilo bi pogrešno ne obavijestiti ju prvu. Dakle, prelistavam malenu crnu bilježnicu
sa zapisanim svim važnim brojevima koje redovito koristim, ali ih ne mogu upamtiti, pronađem
broj staračkoga doma u kojemu je smještena Constanze pa ga utipkam.
 Tek što je telefon zazvonio, javi se odlučan ženski glas.
»Dobar dan, moje je ime Sarah Petersen«, kažem. »Mogu li razgovarati sa svojom
svekrvom?«
»Ah, gospođo Petersen«, odgovori glas. »Žao mi je, ali vašoj svekrvi danas nije dobro i
sumnjam da biste mogli s njom telefonirati. No, ako hoćete, svratite. Svekrvu možete posjetiti
bilo kada, tu nema nikakvih zapreka.«
Istoga časa obuzme me grižnja savjesti. Već dugo nisam posjetila Constanze. Bila sam
odveć zaokupljena sobom i vlastitim problemima.
»Hvala lijepa«, odgovorim. »Svratit ću čim budem mogla.«
Spustim slušalicu pa odmah nazovem Johannov broj. Čujem signal zvonjave telefona,
jednom, dvaput, četiri puta, sedam puta, zatim odustanem. Nakon toga nazovem Johannov broj
mobitela koji također znam napamet - premještam se s noge na nogu dok čekam da se
uspostavi veza - no mobitel je isključen. Tiho opsujem. Ponovno uzmem u ruku bilježnicu i
potražim Johannov broj u uredu koji mi je dao za slučaj krajnje nužde i koji još nisam koristila.
Tek što sam utipkala broj, javi mi se ženski glas, jednako ljubazan koliko i poslovan.
»Dobar dan, moje je ime Sarah Petersen«, kažem. »Mogu li razgovarati s gospodinom
Kerberom?«
»Gospodin Kerber je na poslovnom putu u inozemstvu«, odgovori žena s druge strane
žice.
»Ah, da, naravno«, uzvratim istoga časa jer sam se sjetila. Namjeravao je na nekoliko
dana poslovno otputovati u Peking.
»Kada se vraća?« upitam.
»Gospodin Kerber vraća se u domovinu za tri dana. Želite li ostaviti poruku?«
»Ne, hvala«, kažem. »Znate li kako ondje mogu doći do njega?«
»Ne smijem davati privatni broj gospodina Kerbera. Možda da se ponovno javite kada...«
»U redu je«, prekinem ju. »Imam njegov broj mobitela. Pokušat ću ponovno kasnije.
Hvala.«
Poklopim slušalicu ne pričekavši odgovor. Odmah ponovno utipkam broj mobitela
besmisleno se nadajući da je u tih nekoliko minuta koliko je trajalo moje telefoniranje s njegovim
uredom Johann uključio mobitel.
»Hajde, hajde, hajde«, mrmljam dok se uspostavlja veza. No, tada mi nezainteresiran glas
priopći da korisnik nije dostupan pa prekinem vezu. U međuvremenu sva gorim od nervoze.
Obavezno moram razgovarati s Johannom. Ponovno opsujem pa se na trenutak zamislim, ali mi
nitko više ne pada na pamet koga bih mogla nazvati. Dakle, ipak ću nazvati Miriam. Ponovno
nestrpljivo čekam zvuk zvonjave, gotovo sam se pomirila s time da je zauzeto ili da se nitko neće
javiti - ali na kraju ipak začujem poznati glas.
»Martin Becker.«
»Martine! Bok! Ovdje Sarah!«
»Super-Sarah!«, uzvikne Martin.
To mu se sviđa. Kao da sam nekakva superjunakinja. Ovaj put to ignoriram.
»Mogu li razgovarati s Miriam?«
»Ne znam možeš li«, odgovori Martin, a preko telefona gotovo da mogu čuti njegovo
smijuljenje.
Za njegove šale inače imam mnogo strpljenja, ali ne i danas. S nekim moram razgovarati,
odmah.
»Je li ona tu ili nije?« upitam pokušavajući zvučati pribrano.
Martin primijeti da nisam raspoložena za šalu.
 »Ne, otišla je u kupovinu. Ja za to vrijeme pazim na klince. Je li kod tebe sve OK?«
»Sve je u najboljem redu«, odgovaram. »Samo sam joj htjela nešto ispričati, ali to mogu i
poslije.«
»Kako hoćeš«, odgovori Martin.
Pozdravim ga i spustim slušalicu. Jedva dišem. Posljednji put pokušam nazvati Johanna
na mobitel, no sada je zauzeto. Ponovno izađem u vrt.
Dan je još vreliji, nekoliko oblačića lijeno plovi nebom, a ja u njima prepoznajem
životinje koje sam danas vidjela u zoološkom vrtu, mladoga slonica, tigra, polarnog medvjeda.
Tek što sam zakoraknula na otvoreno, sunce me prži po glavi, u susjedstvu je sve zamrlo, svi su
se zabarikadirali u kućama kloneći se žege. U bazenima mojih susjeda nema dječje cike,
nema brenčanja kosilica za travu, nema djece u ljuljačkama obješenim na stabla trešnje. Jedino
čujem tiho zujanje pčela koje ne haj ući za vrućinu i ljetne praznike obavljaju svoj dnevni zadatak
leteći od cvijeta do cvijeta.
Ponovno me obuzme osjećaj da ću se raspuknuti, toliko mi je svega dosta. Želudac mi se
buni kao maloprije u zoološkom vrtu. Podbočivši se dlanovima na natkoljenice, nagnem se
naprijed, zažmirim, brojim udahe, nadražaj na povraćanje nestaje, ostaje tek lagana omaglica.
Negdje u prsnoj kosti neobičan je osjećaj, nešto se vrtloži u grudima, penje, sve više i više, zatim
nađe svoj put. Smijem se. Prvo se tiho hihoćem, zatim se grohotom smijem, tko zna koliko dugo.
Lecnem se kada s desne strane iznenada začujem glas iza ograde koja dijeli naše imanje
od imanja naše susjede, stare gospođe Theis. Gospođa Theis dobrano je zašla u osamdesete,
robusna je, neposredna i vrlo osebujna. Ne voli djecu - s iznimkom Lea - i kaže da je, otkako je
udovica, kudikamo sretnija. Nema ništa protiv svoga muža, ali neki su ljudi, kaže, stvoreni
za samoću, a ona je upravo takva. U kući uvijek ima hranu za mačke iako nema mačku - za slučaj
da joj navrati neka gladna lutalica. Iako ih ne voli, redovito peče kolače naprosto zato što joj je
lijepo kada u kući miriše na svježe pečene kolače. Veoma mi je draga.
»Lijepo je čuti kad se netko smije, smetati vam namjera mi nije«, kaže gospođa Theis.
»Dobar dan, gospođo Theis«, kažem. »Jeste li dobro?«
»Moram dobro biti«, odgovori i podigne uvis košaricu s malinama koje je očito netom
nabrala.
»Rad u vrtu kondiciju štiti!«
Preko ograde mi pruži košaru, uzmem malinu i stavim je u usta.
»Izvrsno«, kažem. »Već su slatke kao med! Hvala.«
»Molim vas lijepo, što je ovo sada?« upita gospođa Theis. »Uzet ćete samo jednu?
Svisnut ću od jada.«
Malo zastane kao da razmišlja.
»Cijela je košara za Lea i vas«, kaže naposljetku. »Da ih obožavate, prati vas glas!«
»Lijepo od vas«, odgovorim. »Najljepša vam hvala. Leo će biti oduševljen.«
Gospođa Theis odmahne rukom i vrati se svome poslu u vrtu. Neko ju vrijeme promatram
u tišini. Nismo u rodu, ali je ona Leu kao druga baka. A istodobno i meni. S ostalim susjedima
vrlo malo kontaktira. Otkako se prošle godine u nekom trenutku odlučila izražavati još samo u
rimama da bi mozak održavala u formi, u susjedstvu se još više učvrstila predodžba o njoj kao
bezazlenoj luđakinji.
»Muž mi se vraća«, izleti mi odjednom. »Philipp je živ. Našli su ga!«
Ne mogu više, nekomu to sada moram reći, zašto ne šašavoj gospođi Theis.
Gleda me mršteći se kao da se na trenutak pita je li dobro razumjela. Zatim se očito odluči
povjerovati svojim ušima.
»Ovo je da zineš od čuda!« reče napokon.
 A zatim, kao da je shvatila kako se nakon cijele neprekidno rimovane godine sada ne
može tek tako vratiti prozi, dometne: »Vjeruj mi, draga moja, to je sreća luda!«
»Maloprije sam saznala«, kažem. »Philipp je živ. Vraća se kući.«
Postajem svjesna da sam to prvi put izgovorila naglas i u meni se nešto pokrene. Počnem
jecati i više ne mogu prestati. Gospođa Theis nijemo me gleda, možda ne znajući što bi rekla, a
možda joj ne pada na pamet nikalcva rima.
Priberem se.
»Oprostite«, kažem. »Moram se vratiti u kuću. Imam mnogo posla. Hvala još jednom na
finim malinama.«
U kući je prohladno, još uvijek zebem. U kuhinji uzmem polovicu malina, pretresem ih u
manju zdjelu i stavim u hladnjak - za Lea. Zatim sjednem na pod kuhinje i ostatak malina stanem
trpati u usta, jednu za drugom.
10

Leo me gleda u čudu. Rečenica koju sam upravo izgovorila još odzvanja prostorijom.
Intenzivno sam razmišljala kako to reći Leu. Gdje mu to reći. I kojim riječima. »Tvoj otac« ili
»tata«? »Vraća se kući« ili »živ je«?
Pokušavala sam se sjetiti kako je to imati osam godina. Bez straha se verati na najviše
kestenove jer još nisi shvatio što je smrt, a što oduzetost. S užitkom klimati rasklimane mliječne
zube dok ne ispadnu - i pritom ne misliti ni o čemu. Iskapati sićušne grobove za mrtve ptičice
koje si našao u travi, praviti za njih malene nadgrobne spomenike pa na sprovodu naizmjence
glumiti ozbiljnost i sramežljivo se hihotati jer još nikada nisi doživio pravi sprovod. Neprestano
nekamo trčati jer nema smisla hodati od točke A do točke B ako možeš trčati.
»Tata se vraća kući«, ponovi sin kao da pokušava sa svih strana promotriti tu rečenicu i
otkriti što s njom učiniti.
Otac za njega nije ništa više od misaone konstrukcije, tek jedan od brojnih junaka iz priča
koje mama navečer priča sjedeći uz krevet. Poput junaka iz bajke, zatočenog negdje između crnih
slova na bijelim stranicama knjige.
Leo je sada zbunjen i to mu ne mogu zamjeriti. Voljela bih da imam više vremena. Više
vremena da mu na miru objasnim kako bi se polako mogao naviknuti na tu misao. Ali, nema
vremena, ni za njega ni za mene.
Philipp se vraća kući.
Ne jednoga dana nego sutra.
Leo me zagrli bez riječi. Neko vrijeme šutke sjedimo. Jadni Leo, za njega je sve to
zasigurno prevelik teret. Želim ga pitati što o svemu tome misli, kako se osjeća, no tada
primijetim da diše vrlo polako i mirno. U čudu shvatim da je zaspao.
11

Pred zrcalom stojim gola i pokušavam se promatrati sasvim neutralno.

Žena u zrcalu nije ni visoka ni niska. Vitka je, kratke kose koja joj daje dječački izgled pa
djeluje mlađe nego što jest. Koža joj je tamna, grudi sitne. Na lijevome boku ima malenu
tetovažu koja izgleda isprano. Leptirić. Pogled joj djeluje pomalo nesigurno.
Pokušavam otkriti što se na meni promijenilo posljednjih godina.
Jesam li još uvijek ona žena koje se Philipp sjeća?
Jesam li ostarjela?
Koliko sam ostarjela?
Na ta pitanja ne nalazim odgovora. I uopće - koja je korist od takvih razmišljanja?
Philipp mi je jednom zgodom rekao - nedugo prije nestanka - da zapravo ne vjeruje u
ljubav i da ona uopće ne može postojati. Nemam pojma kako smo došli na to. No, još se sjećam
da sam ga mrko pogledala.
»Kada mislimo da volimo drugu osobu, volimo li tada doista tu drugu osobu?« upitao je
Philipp. »Ili samo volimo osjećaj koji nam ta osoba daje?«
Zakolutala sam očima.
»Naravno da ljubav postoji«, rekla sam.
»Ali, ako ljubav postoji«, odgovorio je Philipp zadovoljno se smijuljeći kao da sam, kao
što je i očekivao, upala u zamku koju je odavno postavio, »kako bismo onda ikada mogli prestati
voljeti? Ako ne volimo samo taj osjećaj koji nam daje posve određena osoba, nego ako doista
volimo tu osobu... Kako bismo ju onda ikada mogli prestati voljeti?«
Tada nisam znala odgovor. Philipp se nasmijao i odmahnuo rukom kao da briše taj
misaoni eksperiment, no otada sam često razmišljala o tome.
Odvratim pogled od zrcala i počnem se oblačiti. Sredina je ljeta pa oblačim široku,
prozračnu haljinu i poluvisoke sandale. Ponovno bacim pogled na zrcalo. U bijeloj, ljetnoj haljini
pomalo sam nalik na mladenku, samo mi još nedostaje veo. Tako se i osjećam. Uzbuđena kao
mlada, plaha mladenka koja se pita što ju čeka na drugoj strani. Na pragu novoga života.
12

Gradom se polagano vozimo u nemilosrdno klimatiziranom terencu. Smrzavam se u

svojoj bijeloj ljetnoj haljini i tiho cvokoćem zubima. Gospodin Hansen iz Ministarstva vanjskih
poslova izgleda upravo onako kako sam ga zamišljala. Visok, vitak, elegantan, pedesetak mu je
godina, s malenim naočalama. Vozač je odjeven u tamno odijelo, ima kromirane sunčane naočale
i dok sjedi ispred nas, izgleda kao da je pobjegao iz nekog holivudskog filma.
Vozimo se u tišini. Tijekom jučerašnjega dana još jednom sam kratko telefonirala s
Hansenom ne saznavši gotovo ništa novo. Da, potvrdio je, Philipp je u Kolumbiji bio otet. Ne, još
ne znaju točno zašto nije bilo zahtjeva za otkupninom i primopredajom. Možda kontakt s
otmičarima nije uspio. Možda su se otmičari uplašili. Da, dakako, to se istražuje. Da,
južnoameričke kolege marljivo rade na tome. Da, netko će za to odgovarati. Da, Philipp je sada
na sigurnom. Da, njegovo je zdravstveno stanje zadovoljavajuće, ali je dakako i načeto. Psihički
također. Ali, ne, on se više ničega ne mora bojati. Da, to je ravno čudu.
Hansen me također unaprijed upozorio da će ondje sigurno biti mnoštvo novinara i
fotografa. Jadni Philipp, pomislim. Uvijek je vješto izbjegavao novinare, uvijek je mrzio
fotografiranje i odgovaranje na pitanja. Prijeme i novinske konferencije svoje tvrtke načelno je
prepuštao drugima. Ako je vjerovati mojoj svekrvi, još kao dijete nije se volio slikati. Uvijek
mi se sviđalo što Philipp nije htio biti osoba iz javnoga života i što nije bilo njegovih fotografija s
namještenim smiješkom na kojima se rukuje s političarima i ulagačima. Sviđalo mi se što je
pripadao samo meni, meni i svome poslu. Hoće li sada biti drugačije? Hoće li nas opsjedati,
razvlačiti, secirati?
Osjećam kako Leova ruka traži moju. Gleda kroz prozor. Samo nas dvoje. Gotovo da za
drugo i ne zna. Možda bih u tome trebala uživati još ovih nekoliko trenutaka.
Pred nama poput fatamorgane odjednom izroni hamburška zračna luka. Stigli smo.
13

Katkada mi svijet izgleda kao kulisa. Izlazimo na pistu, vrag će ga znati kako je Hansen
ishodio dopuštenje za to. Maleni privatni zrakoplov s Philippom i timom koji ga prati sletjet će
malo podalje redovitoga zračnog prometa velikih zrakoplovnih kompanija. Svi se znoje, a ja
zebem. Rukom si prođem kroz ošišanu kosu. Leo pored mene uzbuđeno skakuće, voli
zrakoplove. Usprkos napetosti to mi izmami osmijeh. Zahvalna sam što odavde mogu promatrati
slijetanje zrakoplova. Činjenicu da se pored nas na pisti smjestilo barem desetak predstavnika
tiska ignoriram što bolje mogu. To nije važno, to ništa nije važno.
U glavi još jednom ponavljam rečenice koje sam smislila. No, odjednom, ovdje i sada,
osjećam kao da nisu iskrene, zvuče lažno i ukočeno kao rečenice iz nekakvog monologa. Što da
mu uopće kažem? Sjetim se jutrošnjega razgovora s Leom i odučim poslušati svoj vlastiti savjet
i jednostavno reći ono što osjećam.
»Lijepo je što si opet tu«, pomislim.
Da. Dobro zvuči.
»Lijepo je što si opet tu.«
Tu rečenicu ponavljam u sebi kao mantru koja donosi sreću.
»Jeste li dobro?« upita Hansen, a ja kimnem glavom.
Ne znam zašto me posljednjih dana svi to stalno pitaju. Miriam, Martin, gospođa Theis,
čak i Leo. Muž mi je živ. Naravno da sam dobro!
Šutimo, stojimo, ne znamo što bismo rekli.
»Eno ga«, kaže Hansen pored mene pokazujući prema nebu.
Prateći njegov pogled, ugledam zrakoplov kako se približava.
Primim sina za ruku, zajedno promatramo zrakoplov.
»Lijepo je što si opet tu«, mislim dok se zrakoplov priprema za slijetanje.
Dotakne pistu, projuri pored nas i gotovo se sasvim zaustavi. Zatim ponovno polako,
nepodnošljivo polako, rula prema nama. Potom zauzme ispravnu poziciju za parkiranje i stoji.
Pokušavam kroz prozorčiće ugledati bilo što, to je dakako glupo. Ali, znam da je Philipp tamo
negdje, a to je sve što moram znati.
»Lijepo je što si opet tu«, pomislim. »Lijepo je što si opet tu.«
Stojimo, vrijeme se beskrajno odužilo, barem tako osjećam, ali čak ni Leo ne požuruje i
ne cendra nego samo napeto gleda.
Otvaraju se vrata zrakoplova. Beskrajno polako. Srce samo što mi ne stane, osjećam da
zube toliko stišćem da mi čeljust gotovo krčka, pokušavam razdvojiti redove zuba, ali ne
uspijevam. Evo ih. Ljudi. Philipp, gdje je Philipp? Iza uha zagladim nepostojeći pramen kose.
Zatim se na vratima vidi prvi pokret. Sva sam ukočena dok oko mene kreće ludilo.
Oluja bljeskalica i povika, gužva i naguravanje, fotoaparati su usmjereni i na mene, fotografi i
meni nešto dovikuju. Potpuno ih ignoriram držeći sina za ruku i pogleda usmjerenog prema
vratima zrakoplova, neću to sada propustiti, neću propustiti trenutak u kojemu se Philipp kroz ta
vrata vraća u moj život. Netremice zurim u vrata zrakoplova, a kada se na trenutak više ne
događa ništa i već pomislim da je sve bilo samo zabuna, da je nešto strašno pošlo po zlu, da
Philipp uopće nije u zrakoplovu, da je zrakoplov prazan, da nema pilota, nema posade, nema
putnika, let duhova - to se ipak dogodi. Skupina ljudi malo pomalo izlazi na vrata i stubama silazi
na pistu. Osjećam da mi srce brže tuče, sve brže i brže. Dolaze. Prvo visoka plavuša u crnom
kostimu, za njom tamnokos muškarac u trapericama i jakni, nakon njega muškarac u dobi od
šezdesetak godina u sivome odijelu, zatim žena teško odredive dobi, kratke snježnobijele kose,
potom stjuardesa pa još jedna, zatim muškarac i žena, oboje u pilotskim odorama. Moji živci ovo
još neće dugo izdržati. Gdje je Philipp? Pokušavam smireno disati dok malena skupina silazi na
pistu, govorim si da sam čekala sedam godina i da sada moram izdržati još nekoliko sekundi.
Gotovo da ne primjećujem sve glasnije povike fotografa i novinara. U meni, u oku oluje, mirno
je. Ignoriram ljude oko sebe, ignoriram skupinu koja nam se približava, pogled mi je usmjeren na
vrata kabine.
I tada se dogodilo. Prizor je toliko banalan, toliko svakodnevan da u prvom trenutku
uopće ne shvaćam što znači. Vrata kabine zatvaraju se. Stube se odvoze.
Mrštim se. Netko je zatvorio vrata kabine, ovo nema smisla, ovo nema smisla, taj
zrakoplov trebao je dovesti Philippa, ali Philipp još nije sišao, a netko je zatvorio vrata kabine,
netko je odvezao stube, i kako da sada Philipp izađe iz tog vražjeg zrakoplova? Zurim u
zatvorena vrata kabine. Nema Philippa. Nema Philippa. Nema Philippa.
Netko me primi za lakat, dodir jedva osjetim, ali se ipak lecnem. Malena skupina stigla je
do nas, nevoljko odvojim pogled od vrata kabine i usmjerim prema ljudima ispred sebe.
Gdje je Philipp?
Zašto nije u zrakoplovu?
Što je s njim?
Je li mu se što dogodilo?
Ništa mu se nije moglo dogoditi, to je nemoguće nakon svega što je bilo, nemoguće nakon
svega što je prošao.
Tamnokosi muškarac i visoka plavuša gotovo su stigli do nas. Netko mi nešto kaže, ali ne
razumijem, tek sada primjećujem koliko je oko nas bučno i kaotično.
»Evo ga«, ponavlja taj netko pored mene.
Ne shvaćam što hoće reći, pratim njegov pogled, zbunjena, unezvijerena. Povici fotografa
sve su glasniji, gospodine Petersen, gospodine Petersen! Još uvijek ne shvaćam jer gospodin
Petersen, to je Philipp, gospođa Petersen, to sam ja, djevojačko sam prezime izgubila prije
našega vjenčanja u igri kamen, škare, papir. Gospodine Petersen, gospodine
Petersen!, vape novinari. U tom trenutku nepoznati tamnokosi muškarac lijevo od mene
otpozdravi mahnuvši rukom u smjeru novinskih fotografa -zatim pozornost usmjeri na mene. Na
sebi osjećam težinu pogleda, a mogu tu samo stajati. Još uvijek ništa ne shvaćam. U glavi mi
bruji. Ovdje se događa nešto veoma pogrešno. Strašno pogrešno. Stojim uvukavši glavu u ramena
kao da se želim zaštititi od oluje koju samo ja osjećam. Onaj netko pored mene prekine moju
šutnju i kaže: »Gospodine Petersen. Moje je ime Wilhelm Hansen. U ime cijeloga tima želio bih
vam reći: dobro došli kući.«
Muškarac odgovori: »Hvala lijepa, gospodine Hansen.«
Samo to. Četiri riječi.
Glas mu je tih i hrapav. To je glas stranca.
Svijet je stao. Zakoni prostora i vremena više ne vrijede. Bestežinsko stanje. Gledam u tlo
i primjećujem da mi noge više ne dotiču zemlju, pružam nožne prste, tražim uporište, ali ga ne
nalazim. Bez oslonca sam. Grčevito se pokušavam za nešto uhvatiti, ali preda mnom sve lebdi.
Predmeti, ljudi. Prvo se nalazim tek nekoliko centimetara iznad tla, zatim odjednom metar, dva,
deset. Lamatam rukama i nogama, ali nema ničega što bih mogla dohvatiti, nema otpora, samo
praznina. Uzdižem se, sve više i više, do vrha krošnji, do vrha nebodera, polako i nezaustavljivo
dok se svijet ispod mene sve više smanjuje.
Zatim se gravitacija vrati i strmoglavim se. Svijet pojuri prema meni i ja tresnem na tlo.
Ponovno tu stojim, na pisti. Na objema nogama.
 Nepoznati muškarac stoji ispred mene. Gleda me pun očekivanja. Budući da ne
pokazujem namjeru reagirati, bez riječi mi priđe - pokreti su mu robotski i mehanički, uopće ne
djeluje kao čovjek, pomislim, djeluje kao automat! - i zagrli me. Prestrašeno zastenjem, hoću
ustuknuti, ali ne mogu se pomaknuti. Kao da sam oduzeta. Stranac me ne pušta.
Muškarcu koji stoji ispred mene piljim u lice, tražim znak prepoznavanja, ne nalazim
ništa. Ne zbog činjenice da je Philipp bio visok i snažan, dok je ovaj muškarac jedva nešto viši od
mene. Niti zbog brade koja prekriva obraze pa ne mogu reći ima li taj stranac jamice kakve je
imao Philipp. Čak ne ni zbog neobičnoga načina na koji se taj muškarac kreće.
Stvar je u tim očima bez imalo topline i mnogo tamnijima od očiju u koje sam se zaljubila
prije mnogo godina. Kosa mi se na zatiljku nakostriješi. Ma koliko ovaj stranac djelovao
iscrpljeno, iz njega zrači neka uznemirujuća energija.
OVO. NIJE. PHILIPP.
Zarobljena sam u noćnoj mori. Sve što se ovdje događa, toliko je neobično i groteskno da
mi mozak jednostavno ne uspijeva iza tih događaja naći smisao.
Tko je ovaj muškarac?
Zašto me čvrsto grli?
Zašto ga ljudi zovu »gospodin Petersen«?
Vrtim glavom kao uznemiren konj. Stranac me još uvijek čvrsto grli.
Vjeruju li oni zaista daje ovo Philipp?
Nemam više zraka.
Oni zaista vjeruju da je ovo Philipp.
Što se ovdje zbiva?
Ne shvaćam ovo, čemu to, zašto to čini, tko je taj čovjek, nikada ga u životu nisam
vidjela, zašto je ovdje, zašto se predstavlja kao Philipp, otkuda mu samo drskost tako me
dodirivati, i gdje, gdje je kvragu moj muž?
Stranac me još uvijek drži, kao da sam uhvaćena u škrip, srce mi tuče nevoljko i
nepravilno, nemam zraka, hvata me panika, odjednom se uplašim da će me stranac ugušiti.
Ovdje, samo tako, pred očima svih.
No, muškarac olabavi stisak, uspijevam udahnuti, na rubu vidnoga polja vidim svijetle
točkice koje se šire - prve glasnike skore nesvjestice. Ali ne, neću se sada onesvijestiti, moram
nešto reći, važno je, veoma je važno -no, mozak mi ne radi, ne mogu sabrati misli, izgubila sam
sposobnost govora. Omamljena odmahujem glavom trudeći se svim silama pokazati svoj protest,
ali ne nalazim riječi kojima bih iskazala sav užas i šok i sva pitanja u svojoj glavi, a mozak mi
izgovara prvo što mu padne na pamet.
»Lijepo je što si opet tu.«
Riječi, riječi imaju okus gorkih badem ovih jezgri.
Nepoznati muškarac zadovoljno se smješka, očito sam rekla upravo ono što je htio čuti.
Zatim čučne pored mene, a meni tek tada sine da još uvijek držim Lea, njegova topla i vlažna
ručica gori na mom većem i suhom dlanu. Leo se odvoji od mene puštajući da ga nepoznati
muškarac digne u zrak. Držeći moga sina u naručju, stranac se okrene prema
novinarima. Frekvencija bljeskalica fotoaparata naglo poraste. Kao u transu iz daljine čujem kako
nepoznati muškarac govori da mu je veoma drago što je ponovno kod kuće. Zahvaljuje svima na
zanimanju, ali se nada da će se poštovati privatnost njega i njegove obitelji koja im je potrebna za
povratak u normalu.
Osvrćem se. Je li ovo neka šala? Znam da ne može biti šala, nitko ne zbija tako okrutne
šale. Svejedno čekam rješenje zagonetke, svejedno se osvrćem oko sebe. Na leđima osjećam jezu,
od zatiljka do trtice.
Ljudi oko mene gledaju stranca i smješkaju se. Stranac me gleda.
Ne smješka se.
14

Tijelo mi je opet posve lako...

Očajnički se osvrćem oko sebe. Ovo ne može biti istina! Nije moguće da sam jedina koja
primjećuje da ovo nije Philipp! Ipak se zagledavam u lica oko sebe - u sve one predstavnike tiska,
sve službene osobe - i shvatim da sam ovdje jedina koja je Philippa poznavala osobno i koja zna
kako je izgledao. Čak ne postoje ni njegove službene fotografije, kvragu!
Noge mi otkazuju poslušnost. Zateturam i jedva se uspijem zaustaviti. Ne smijem ovdje
pasti na koljena. Ne pred svim tim fotoaparatima, svim tim ljudima, ne pred sinom, ne pred ovim
strancem.
»Je li sve u redu, gospođo Petersen?« zabrinuto me upita visoka plavuša koja je vjerojatno
doletjela istim zrakoplovom.
Mozak mi se trudi shvatiti situaciju u kojoj se nalazim, ali to nije lako. Stojim na pisti
zračne luke. Stojim u oku uragana. Oko mene je bučno. Fotografi galame, fotoaparati bljeskaju.
Ovo je trebao biti dan Philippova povratka.
Ali to se nije dogodilo. Philippa još uvijek nema. Ovaj čovjek koji u naručju drži moga
sina i očito se iscrpljeno ali zadovoljno smješka u objektive fotoaparata nije moj muž, ali je zato
fotografe raspametio prizor davno nestaloga oca koji ponovno susreće sina. Ovaj čovjek nije moj
muž, ali u naručju drži moga sina.
Naježim se po cijelome tijelu, sa sebe stresem ukočenost i ponovno funkcioniram.
Napravim korak prema strancu da bih uzela Lea koji je ionako odveć velik da bi ga itko držao na
rukama. Čemu to uopće? To je tako glupo, Leu je osam godina, no u tom trenutku stranac ga
spusti. Privučem Lea k sebi malo ga prejako trgnuvši, a on me začuđeno pogleda. Nitko osim
njega i mene nije to primijetio, svi pogledi uprti su u stranca, a mene izluđuje što ga svi ti ljudi
zovu Philipp. Još uvijek ne uspijevam sabrati
misli kada malena kolona koje smo dio, zaposlenici Ministarstva vanjskih poslova,
nekoliko redara, policajac, krene od piste prema aerodromskoj zgradi. Novinari se tiskaju iza nas,
nekoliko fotografa pretekne nas u trku da bi nas mogli sprijeda fotografirati dok ulazimo u
zgradu.
Stranac hoda ispred mene i razgovara sa ženom sijede kose koja je zajedno s njim izašla
iz zrakoplova. Na brzinu se osvrnem i vidim sve samo nepoznata lica. Gdje je Hansen? Moram
razgovarati s Hansenom!
Okruženi smo mnogobrojnim predstavnicima tiska, dezorijentirana sam i jedva
obuzdavam svoju klaustrofobiju, svim silama trudim se ne hiperventilirati te istodobno imati na
oku Lea koji se odvojio od mene. Između dvojice muškaraca koji hodaju iza mene otvori se
malena praznina i ugledam Hansenovo otmjeno, smireno lice. Pogledam prema Leu,
ljubazna plavuša koja mi se maloprije obratila u hodu se naginje prema njemu nešto mu govoreći,
ali onako kako se govori odrasloj osobi, a ne malenom djetetu. Leo joj ne odgovori, ali se
ponosno smješka, voli kada ga se tretira kao velikog dečka. Oko nas je prevelika graja pa ne
čujem o čemu njih dvoje razgovaraju, ali Leo je okej, to je dobro. Usporim hod kako bih se
pridružila Hansenu, probijam se prema njemu ne štedeći laktove. Muškarci između kojih se
probijam živčano me gledaju, ali ništa ne govore. Hansen me pogleda lagano uzdignutih obrva.
Toliko sam zadihana da jedva govorim.
»Ovo nije moj muž!« uspijem izustiti.
Hansen se namršti, a mene na trenutak ispuni djetinjasta pomisao da će sada sve biti u
redu i da će se on za to pobrinuti. Reći će kako je već i sam imao dvojbe te da će ispraviti svoju
pogrešku.
Hansen lagano odmahne glavom.
»Molim?« drekne ne bi li nadglasao graju fotografa.
Rukom pokrije uho pokazujući da me nije razumio.
Udahnem s namjerom da mu doviknem kako to nije moj muž i kako je sve ovo strašan
nesporazum, kadli gomila u kojoj se krećemo odjednom uspori i stane.
Hansen odvrati pogled od mene, ja također pogledam naprijed i vidim da smo stigli do
ulaza u zgradu zračne luke, ali ga je zapriječilo nekoliko fotografa. Hansen podigne kažiprst kao
da mi želi dati do znanja da se sada mora pobrinuti za to, ali da će mi se ponovno pridružiti.
»Čekajte!« dreknem i instinktivno posegnem za njegovom rukom, grčevito ga uhvatim.
On me pogleda toliko užasnuto da ga odmah pustim.
»Ovo nije Philipp!« kažem.
»Odmah ću se vratiti«, odgovori Hansen kao da sam rekla nešto posve banalno što i
poslije možemo raspraviti, zatim mi nestane iz vidokruga. Tiho opsujem, živčano se osvrnem,
vidim da Leo još uvijek razgovara s onom ljubaznom plavušom. Pogled mi luta uokolo - i
odjednom se sretne s pogledom stranca. Pilji u mene. Hvata me jeza.
Brzo se okrenem na drugu stranu. Vidim da na ulazu u zračnu luku Hansen razgovara s
fotografima, da ima uspjeha i da je ulaz slobodan. Nastavljamo hodati. Ponovno se probijam
prema njemu, sustignem ga i pored njega uđem u zgradu zračne luke.
»Gospođo Petersen«, kaže. »Je li s vama sve u redu?«
»Nije«, kažem. »Ništa nije u redu! Ovo nije moj muž.«
Hansen me pogleda svojim skupim naočalama i na trenutak imam osjećaj da je
suspregnuo uzdah.
»Razumijem da vam sve ovo nije jednostavno«, kaže. »Vaš muž mnogo je propatio. Žao
mi je što vas nisam mogao bolje pripremiti za ovaj susret.«
Zaprepaštena sam. On me ne razumije ili me ne želi razumjeti?
»Ne, ne shvaćate!« kažem nakon što sam se pribrala. »Ovo nije...«
»Molim vas, ispričajte me!« prekine me Hansen. »Kolegica me zove.«
Bježi li on od mene?
»Hej«, viknem za njim. »Hej, molim vas, saslušajte me!«
Ali, već je nestao. Osvrnem se i ustanovim da smo prošli cijelu dvoranu i gotovo stigli do
jednoga od izlaza.
»Kakav je osjećaj pod nogama ponovno osjetiti njemačko tlo?« dopre do mene fragment
razgovora.
Okrenem glavu u smjeru iz kojega dopire glas i vidim da je to ona žena sijede kose koja je
također bila u zrakoplovu, a sada razgovara sa strancem koji tvrdi da je Philipp.
Ne, pomislim, ne, ovo je pogrešno.
Netko me primi za lakat. Sada gledam u ljubazno lice plavuše koja je vrlo ljubazno
razgovarala s Leom.
»Što je pogrešno?« upita me.
Lice joj djeluje iskreno i zabrinuto. Mozak mi radi punom parom.
»Taj muškarac«, samo to uspijevam izustiti.
Ona se namršti.
»Koji muškarac?«
»Onaj muškarac«, kažem. »Onaj ondje muškarac. Ne poznajem ga.«
Žena me pogleda. Na licu joj se vidi suosjećanje dok nas gomila u kojoj se još uvijek
krećemo ponese kroz izlaz zgrade i izbaci na ulicu. Ona odvrati pogled pa stane kopati po svojoj
modernoj, hrđavo smeđoj torbici.
»Evo vam moja vizitka«, kaže i pruži mi posjetnicu koju mehanički uzmem i spremim.
»Ako nešto trebate, nazovite me, u redu? A sada se prvo dobro odmorite.«
»Zar ne shvaćate?« govorim, ne, urlam iako znam da bih trebala ostati smirena ako želim
da me shvati ozbiljno. Ali, toliko sam bijesna da bijes izbija iz mene. »Zar ne kopčate, kvragu?
Ovo nije moj muž! Ovo nije Philipp!«
Moje urlanje utopi se u sveopćoj graji jer su fotografi shvatili da ćemo ubrzo nestati pa ne
žele propustiti priliku za još jednu fotografiju. Ako je žena doista shvatila što sam rekla, očito ne
vidi potrebu da išta poduzme.
Bijes mi gotovo oduzima dah, ponovno sam na trenutak dezorijentirana, ponovno
pogledom instinktivno tražim sina, ne ugledam ga odmah pa me hvata panika, okrenem se,
pogledam u smjeru zračne luke dok me skupina ljudi oko mene nastavlja gurati naprijed, prema
pješačkoj stazi i dalje, dalje. Gdje je Leo? Gdje mi je sin?
Odjednom više ne vidim ni stranca. Tijekom nekoliko jezivih sekundi mislim da se
obistinila moja najgora noćna mora - došao je monstrum i oteo mi sina.
»Gdje mi je sin?« upitam nikoga konkretno, ne dobijem odgovor, ali onda između širokih
ramena dvojice muškaraca ispred sebe odjednom ugledam Leovu kosu. Proguram se do njega,
primim ga za ruku, u istom trenutku gotovo uganem nogu, posrnem, netko me uhvati za lakat,
opet me netko hvata za lakat, toliko je mnogo ljudi oko mene, sva sam smušena, gdje je onaj
stranac, ne bih voljela da odjednom osvane pored mene sa svojim zastrašujućim očima, ne želim
da još jednom dotakne moga sina. Gužva je sve veća, a onda odjednom u kosi osjetim ruku koja
mi blago ali odlučno gura glavu nadolje i isprva uopće ne shvaćam što to znači, branim
se, pokušavam maknuti tu ruku, ali tada muškarci ispred mene oslobode pogled i vidim da stojim
ravno ispred rubnika uz koji je parkiran auto. Netko nas očito pokušava smjestiti u taj auto, a ja to
dopuštam jer ionako samo želim otići odavde, samo još otići, buka je oko nas zaglušna, a
gužva nesnosna. Osjećam kako me Leo stišće za ruku, sve čvršće i čvršće, pomalo mu je dosta
svega, nije ni čudo jer će nas zgnječiti!
»Mama!« kaže Leo.
Ne čujem to nego mu čitam s usana.
»Sve je u redu, mišiću«, kažem i uspijem ga smjestiti na stražnje sjedalo auta prije nego
što me nevidljive ruke iza mene uguraju u auto. Tek što sam sjela, vrata se zalupe, a do mojih
ušiju dopire još samo prigušena graja fotografa. Odahnem i na trenutak zažmirim. Ni dvije
sekunde poslije auto se već kreće. Ukočim se kada iznova otvorim oči. Leo i ja u autu nismo
sami. Okrenem glavu.
Kraj mene sjedi stranac.
15

U zadnji čas uletim u kupaonicu, otklopim WC školjku i nagnem se. Želudac mi se

nekoliko puta zgrči, gušim se osjećajući kako mi suze naviru na oči. Povraćam u valovima, a
hladan znoj oblijeva mi čelo. Kao i uvijek kada povraćam, mislim da ću umrijeti, da to nikada
neće prestati, da ću nakon sadržaja želuca ispovraćati sve unutrašnje organe uključujući i dušu i
da ću ostati kao prazna ljuštura i na podnim se pločicama spljoštiti kao ispuhana gumena lutka.
Napokon je gotovo, teškom mukom uspravim se i pritisnem vodokotlić. Sva drhtim, ježim
se od hladnoće, mokra odjeća lijepi mi se za tijelo, jedva vidim, to je osjećaj trovanja.
Osvrćem se oko sebe, danje svjetlo blještavo obasjava kupaonicu, a ona me svojom
strogom bjelinom odjednom podsjeti na operacijsku dvoranu. Drhtureći, pokušavam sjesti na rub
kade, pritom okrznem tanku bočicu pjene za kupanje koja lupajući i zveckajući padne u kadu. Taj
zvuk učini mi se neprirodno visokim i glasnim, uši mi pucaju, zatim na lijevo uho oglušim i na
kraju čujem još samo visok piskutav ton. Gledam bočicu kako se kotrlja u kadi i napokon se
zaustavi. Pištanje je u uhu glasnije, u vidnom polju šire se svijetle mrlje i na trenutak više ništa
nema smisla. Unezvijereno gledam uokolo pokušavajući naći poveznicu između stvari koje
vidim. Bijelo, sve je bijelo i glatko. Bijele, hladne pločice. Glatka, bijela površina kade.
Bijeli umivaonik. Bijela orhideja, bijeli ručnici, bijele posude za tekući sapun, bijeli zastor na
kadi. Samo nekoliko točkica boje. Uska bočica koja leži u kadi i napunjena je tekućinom: boje
safira. Malene naočale za ronjenje s dihalicom, neonski zelene. Sićušna plastična figurica Dartha
Vadera, zagasito crna. Gumena patkica, ružičasta. I ja. Pogledam se od glave do pete. Gledam
osunčane noge koje mi vire ispod bijele haljine i nokte boje trešnje. Žmirkam. Ispod sebe
osjećam prohladnu, glatku površinu, osjećam kako se ježim i kako mi se kostriješe dlačice na
rukama, zurim u pločice ispred sebe.
Bjelina mi titra pred očima. Iz slavine kaplje voda, pljuć, pljuć, pljuć, zvuk je sve glasniji,
pljuć, pljuć, pljuć, pljuć, ali ne mogu ustati i zavrnuti slavinu, moram ovdje sjediti i čekati da
prođe zaglušenost, drhtavica, vrtoglavica. U nosu osjetim lagan miris mirisne svijeće koja stoji na
rubu kade, zaboravila sam što tako miriši. Vanilija? Limun? Ambra?
Lupanje srce smiruje se vrlo polagano.
U autu nisam progovorila ni riječi. Samo sam sjedila, zbunjena, nesposobna za ijednu
jasnu misao. Nesposobna naći rješenje problema.
Leo je primijetio da nešto nije u redu, privio se uza me, možda je samo bio premoren od
svega. Njegov otac. Svi ti nepoznati ljudi. Fotografi.
Nisam znala što učiniti. Kako postupiti? Što taj čovjek hoće od mene? Trebam li se još u
autu sukobiti s njime? Izbaciti ga? Napraviti scenu? Ali, kako bih to mogla učiniti pred Leom
kojemu sam uporno ponavljala kako dolazi tata koji je prošao naporno razdoblje i da prema
njemu moramo biti dragi i pažljivi. Bilo je pogrešno ništa ne poduzeti, ali je također
bilo pogrešno nešto reći pred Leom. Jednostavno nisam znala što učiniti.
Oh, pomislila sam, da.
Tako se čovjek osjeća u stanju šoka.
Silim se umiriti disanje. Udahni, izdahni, smireno. Neko vrijeme tako sjedim, zatim se
iznenada ponovno sjetim razgovora s gospodinom Hansenom. Pitala sam ga mogu li se s mužem
čuti putem Skypea ili telefonom prije njegova dolaska u Hamburg. Hansen je obećao da će
se pobrinuti za to i da će mi se javiti, što je i učinio. Zvučao je smeteno kada mi je morao
priopćiti kako moj muž ne želi sa mnom unaprijed razgovarati ili kontaktirati putem Skypea.
Osim toga, rekao je, Philipp ne želi da našega sina povećem u zračnu luku i bilo bi mu drago
kada bih dijete na nekoliko dana smjestila negdje drugdje. Možda kod prijatelja.
To odbijanje totalno me zbunilo. Nakon toliko godina Philipp nije htio sa mnom što prije
razgovarati? Ni vidjeti sina? To uopće nije u njegovu stilu. Kvragu, što to znači? S druge pak
strane, mislila sam s mučninom u želucu, u tih sedam godina štošta se moglo dogoditi. Nitko to
ne zna bolje nego ja. Što bi mogao biti uzrok tom odbijanju? Odlučila sam mu samo
polovično ispuniti molbu i Lea ipak povesti u zračnu luku, ali ga nakon toga ostaviti kod Miriam.
Nikada nisam podnosila da mi se zapovijeda.
Nisam mogla shvatiti zašto moj muž tako postupa, zašto ne pristaje sa mnom čak ni
telefonirati, nakon toliko godina, no sada mi je dakako jasno: taj stranac nipošto me nije htio
unaprijed upozoriti. Htio me iznenaditi u zračnoj luci. Htio me dovesti pred gotov čin.
U tome je sjajno uspio.
Toliko sam bijesna na samu sebe da bih iskočila iz kože. Kako je moguće da nikoga
nisam natjerala da me sasluša, odmah, na licu mjesta? Otkada si mali plahi miš, Sarah, ha? Saberi
se, pomislim. Možda se tvoj svijet razbio u tisuću velikih i malih komada, ali nitko ih neće
pokupiti umjesto tebe i sagraditi ti novi svijet. To je tvoj posao. Dakle, dosta cmizdrenja. Ustani.
Učini nešto!
Ustanem. Priđem umivaoniku. Isperem usta i umijem se hladnom vodom, obrišem se
ručnikom.
Dobro. A sada razmišljaj!
Razmišljam iako mi glava reagira vrlo tromo, iako mi zubi cvokoću. Danas je moj muž
trebao doći kući, moj najvoljeniji, no umjesto njega u zrakoplovu je bio stranac. Nisam ga uspjela
raskrinkati odmah u zračnoj luci, smjestili su ga pored mene u auto. Odvezli su nas kući. Sada
sam ovdje. Ponovno sam u stanju djelovati. Ponovno vladam sobom.
Moram nazvati policiju.
Odmah.
Nemam pojma kakve taj stranac ima namjere.
Što želi od mene?
Što bi uopće mogao htjeti?
Okrenem se, uhvatim kvaku - tada začujem korake.
Osjećam kako mi se srce od straha stisnulo i stvrdnulo.
Dok sam trčala u kuću držeći se rukom za usta i jedva susprežući povraćanje - pritom i ne
pogledavši prema strancu koji je ostao u autu -jesam li za sobom zalupila ulazna vrata?
Teško gutam.
Stranac je u kući.
16

Kroz kupaonski prozor otvoren na kip dopire cvrkut ptica, pogled mi odluta van. Gusto
zelenilo kestena blista na suncu čineći kontrast tamnome plavetnilu neba. Uskoro će kesteni iznad
glava šetača ispuštati plodove kao majušne bombe. Majke koje još vole raditi s djecom, izrađivat
će čovječuljke od kestenja prije nego što kćeri i sinove usmjere prema nogometnom treningu ili
igraćim konzolama - ja također. Gotovo da mi se ta idila želi narugati. Ali, što sam zapravo
očekivala? Da se vanjski svijet prestane vrtjeti samo zato što se urušio moj svijet? Odvratim
pogled.
Stranac i ja smo sami. Instinktivno posegnem za mobitelom koji uvijek držim u džepu
hlača - ali moja ljetna haljina nema džepova pa mi je mobitel vjerojatno u torbici koju sam
ispustila negdje u hodniku. Tiho opsujem. Ako želim telefonirati, pozvati pomoć, moram izaći
odavde. Moram doći do njega. Kvragu! Sjednem na zahodsku dasku i prekrijem lice rukama.
Voljela bih da nisam sama išla u zračnu luku, nego da sam nekoga imala uza se. Zašto, dovraga,
Johann baš sada mora biti u inozemstvu? Prođe nekoliko minuta, ispred kupaonskih je vrata tiho,
ali znam da je on tu. Rukom prođem kroz kosu, prsti mi se tresu. Ne mogu vječno ostati ovdje.
Ustani!, pomislim, i ustanem. Tiho izbrojim do tri.
Otvori vrata, pomislim.
Otvorim vrata kupaonice - a ravno ispred mene stoji nepoznati muškarac neobičnih,
tamnih očiju.
Smješka se.
Njegov smiješak izgleda kao otvoreni nož skakavac.
Postajem svjesna da sam u zamci. Ostaje mi samo da pobjegnem van. Bijes mi nadvlada
strah, učinim korak prema muškarcu, ovo je ipak moja kuća.
Spustio je glavu, držanjem tijela pokazuje kao da nešto vreba. Usprkos smiješku djeluje
napeto. Sako koji je imao na sebi u zračnoj luci i u autu u međuvremenu je skinuo i sada mu se
vide osunčane podlaktice. Strančeva kratka brada nije sasvim ravnomjerno izrasla pa
primjećujem kako mu ispod brade rade mišići čeljusti.
»Tko ste vi?« upitam.
»Tko ste vi?« odjekne stranac.
Živčano zurim u njega.
»Što hoćete od mene?« pitam.
»Što hoćete od mene?« ponovi stranac.
Na trenutak sam zbunjena. Savršeno imitira moju intonaciju.
»Što radite u mojoj kući?«
»Što radite u mojoj kući?« odjekne on.
»Van!« zaurlam.
»Van!« vikne stranac.
Uzrujano ustuknem jedan korak. Ovaj je lud!
»Tko ste vi dovraga?« upitam, gotovo šapćući.
Glumeći iznenađenost, stranac podigne obrve, prenaglašeno pantomimičnom kretnjom
uhvati se za prsa kao da hoće reći: »Tko, ja?« Otvori pa zatvori usta kao daje iznenađen, takoreći
šokiran, zatim teatralno odmahne glavom.
»Ali, ja sam Philipp, tvoj muž!« kaže naposljetku.
Kutovi njegovih usana podrhtavaju. Oči mu podrugljivo iskre. Situacija ga zabavlja.
Tijelo mi je posve obamrlo. Je li ovo san? Ne, ovo nije san, ovo je stvarnost.
»Koji je smisao ovoga?« upitam bez ikakve intonacije.
Na licu mu se pojavi cerek, ali ga pokuša prikriti.
»Nije li to očito?« upita. »Ja sam iz tajne službe. X puta operirao sam lice da bih mosao
oroči kao vaš muž. Nos. čelo. usne - sve ie novo. Ako se pažljivo zagledate, moći ćete vidjeti čak
i ožiljke. Philipp Petersen moj je novi identitet. Mogao bih vam doduše otkriti svoje pravo ime,
ali onda bih vas, dakako, morao ubiti.«
Naceri mi se u lice.
Zgađena, malo ustuknem.
Zatim mi se protiv moje volje desna ruka digne u zrak i strancu opalim pljusku.
»Gdje mi je muž?« čujem se kako vičem. »Gdje je Philipp, što ste mu učinili?«
Stranac se primi za obraz, iščeznuo je namješteni smiješak.
Munjevito me zgrabi za ruku, pokušavam se oteti, ali nemam izgleda. Privuče me k sebi i
unese mi se u lice.
»Ovo nemoj više ponoviti«, kaže, zatim me iznenada pusti, a ja bez snage zateturam
unatraške, gotovo pobijeđena, no on za mnom prosikće još nešto što me dovede do ruba ludila.
»Ja sam ipak Philipp, tvoj dragi muž.«
»Van iz moje kuće!« zaurlam i udarim ga u prsa od čega on zatetura.
»Nestanite odavde!«
Uhvatim ga za ruku i svom snagom stanem vući prema vratima, stenjem, oči mi se od
napora i mržnje pune suzama, on se opire, otima. Hvatajući zrak, zastanem. Ovo ne može biti
istina!
»Idite!« zaurlam. »Valjda ne mislite zaista da ćete u ovome uspjeti!«
Možda ga nisam u stanju izbaciti vlastitim rukama, ali ću ga otjerati iz kuće kud puklo da
puklo.
Šutke me gleda. Vrlo smireno i opušteno. Odjednom više ne djeluje luđački nego kao da
točno zna što radi. Bez riječi raširi ruke kao da hoće reći: već sam uspio.
Pomislim na zračnu luku. Na sve one ljude, novinske fotografije. Pomislim na sutrašnje
novine. Bit će objavljena fotografija na kojoj ovaj stranac na rukama drži moga sina. A ispod
fotografije pisat će Philippovo ime. Pomislim na sebe okruženu novinarima dok dopuštam da me
stranac grli, a ja izgovaram onu jednu jedinu fatalnu rečenicu: »Lijepo je što si opet tu.«
Kvragu. Kvragu. Kvragu.
Proguram se pored njega prema dnevnom boravku, prema telefonu, spremna da će mi
prepriječiti put i pokušati me zaustaviti, fizički me napasti - ali ništa se ne dogodi. Pored telefona
sam, uzimam ga u ruku, čujem da je prevarant došao za mnom.
»Na tvom mjestu ne bih to učinio«, kaže mirno.
Na trenutak pomislim da jednostavno pozovem 112, ali se sjetim što se događa poznatim
obiteljima kada nazovu policiju: novinari saznaju. Trebam diskretnije rješenje, ponajprije radi
Lea. Što da učinim, što da učinim?
Slušalicu pritišćem na uho tako jako da me boli, ali ne čujem ništa. Nema znaka slobodne
linije. Podignem pogled. Prevarant u ruci drži telefonsku žicu. Izvukao je prekidač.
Stojimo jedno nasuprot drugomu kao u dvoboju. Kroz prozor iza njegovih leđa vidim
travnjak susjedne kuće. Vidim četiri gavrana kako skakuću po travi. Sjećam se kako mi je baka
jednom prilikom pripovijedala da ne podnosi gavrane jer su to ptice smrti, a moja je majka
uzvratila da je to besmislica, ali da ni ona ne voli te beštije jer će otjerati malene ptice pjevice i
uskoro više neće biti ni sjenica ni crvendaća ni kobaca ni vrabaca, nego još samo gavrani i vrane.
Tada sam bila stara otprilike kao Leo sada i veoma sam voljela crvendaće i sjenice. Zimi sam ih
smjela hraniti. Nakon toga počela sam kamenjem gađati gavrane tjerajući ih sve dok mi majka
nije rekla da prestanem s time.
Gavrani promuklo grakću. Otkuda su se odjednom stvorili? Zbunjeno odvratim pogled.
Uhvati me panika kada stranac iznenada korakne prema meni, sami smo u mojoj
prostranoj kući, o ovom muškarcu ne znam ništa, ništa osim da je očito vrlo inteligentan i vrlo
drzak. Tražeći oružje kojim bih se mogla obraniti, pogled mi leti po dnevnoj sobi pa se zaustavi
na staklenoj stijeni iza koje se vidi moj vrt. Prozor je otvoren samo na kip, čujem zvuk kosilice
i dječji smijeh. Sve ovo djeluje toliko nadrealno, ovdje sam unutra s ovim tipom - a vani je
jednostavno lijep ljetni dan.
»Upozoravam vas«, kažem. »Ako mi se približite, vrištat ću iz petnih žila. Dok kažete
keks, susjedi će pozvati policiju.«
Glas mi drhti, ne znam je li to od bijesa ili od straha ili oboje. Lagala sam, vani je u
najboljem slučaju moja stara susjeda i nekoliko djece. Susjedi s moje lijeve strane otputovali su.
A kosilica gospođe Theis stvara buku.
»I ti bi to htjela?« upita i približi se za korak. »Policiju u kući?«
»Upozoravam vas«, ponovim više kako bih sebe ohrabrila negoli što vjerujem da time išta
mogu postići. Muškarac se zagleda u mene. Vrti glavom, dugo, neprestano, pomalo me podsjeća
na živčanoga slona u zoološkom vrtu koji - osim što je djelovao tužno - nije bio opasan.
Tražim izlaz iz situacije. Moram otići odavde, barem je to jasno.
Zakorakne prema meni. Ustuknem jedan korak. On ponovno zakorakne.
»Kada biste bili moj muž, ne biste se imali čega bojati ako nazovem«, kažem u očaju.
On se nasmije, zastane. Čini se da razmišlja.
Sekunde prolaze.
Pogledi nam se susretnu, u očima mu ponovno vidim da ga ovo zabavlja.
»Gledam u svoju kristalnu kuglu«, kaže stranac visokim, drhtavim glasom pa ispred sebe
u zraku napravi nekoliko pokreta rukom kao stara proročica koja cara. »Budućnost je mutna, vrlo
mutna«, kaže, »ali gle! Magla se razilazi! Da! Sada sve vidim! I kugla mi kaže da...« Zaškilji kao
da pokušava razabrati mutnu sliku. »Da!« vikne teatralno. »Kugla mi kaže da nećeš nazvati
policiju.«
Spusti ruke i lagano kimne glavom. U prvom trenutku ne razumijem. Polagano, vrlo
polagano kao da mu to nanosi bol, on čučne. Začuje se tihi škljocaj i ja shvatim daje ponovno
uključio telefon. Stranac se zatim uspravi svom svojom visinom i pogleda me. Mirno,
samouvjereno, gotovo podrugljivo. Izazivački. Kao da hoće reći: »Okej. Sada si ti na redu.«
U mojoj podsvijesti nešto se pokrene.
Stranac me gleda tamnim očima. Sekundu, dvije, čitavu vječnost.
»Tako sam i mislio«, kaže naposljetku.
STRANAC

Funkcionirati.
Učiniti što se mora učiniti.
Zgrčen sam kao šaka. Sve što ne koristi ovoj situaciji, zadržavam za
sebe.
U ovakvome stanju nitko i ništa protiv mene nema izgleda. Funkcioniram. Funkcioniram.
Uvijek.
17

Stranac je kao peckanje. Kao svrbež ispod gipsa, na mjestu koje nikako ne možeš
dosegnuti. Stojim nasred prostorije. On nasuprot meni. Ne gledamo se u oči, ali se i ne ispuštamo
iz vida.
Pogled mi se zaustavio na uokvirenom bakrorezu jedrenjaka koji je prije mnogo godina
Constanze darovala Philippu pa sada visi u dnevnoj sobi. Nikada ga nisam voljela i sada ga
vjerojatno prvi put intenzivno promatram. On mi je svojevrsno uporište u ovoj potpuno
nestvarnoj situaciji.
Kasno je poslijepodne. Prije toga živčano sam telefonirala, moja je zgranutost ovom
situacijom samo još porasla. U međuvremenu sam postala svjesna da neće biti nimalo lako
otarasiti se lažnoga Philippa. Pogotovo ne nakon što sam ga pred uključenim kamerama takoreći
sama priznala za svoga muža. Gospodin Bernardy, službenik kriznoga stožera s kojim sam jučer
kratko kontaktirala, jednostavno me odbio tvrdeći da je, dakako, Philippov identitet temeljito
provjeren. No, ako još imam dvojbi, rekao je, svakako se mogu idućega tjedna sastati s njim.
»Dvojbi«, rekao je doista, »dvojbi«. Kao da je riječ o nečemu posve bezazlenom, a ne o
životu i smrti.
Hansen je preko tajnice poručio da nije u uredu, a možda ga doista i nije bilo.
Stranac i ja sada stojimo ovdje i šutimo dok smišljam svoje iduće poteze. Naravno da ne
želim policiju u kući. Mi doduše nismo u pravom smislu
riječi poznati - ali smo bogati, a ne bih htjela da novine načuju nešto što će protumačiti
kao skandal pa nas u skladu s time secirati.
Poslijepodne je sredinom ljeta, a ja sam se naježila. Čvrsto stišćem zube da ne bih
cvokotala od hladnoće. Nekoliko spletenih sunčanih zraka lijeno se probija kroz prozorska stakla
i obasjava parket. Vidim sitne čestice prašine kako plešu na suncu kao vile na čistini. Radije ću
gledati njih nego ovoga stranca. Lice s tim čudnim, iritantnim očima na neobičan je način
lijepo. Tko zna što se zbiva iza njegova čela, tko zna čega su se sve nagledale te oči. Veoma sam
sretna što Leo nije kod kuće.
»Moram sjesti«, kaže muškarac i prene me iz razmišljanja.
Živčano ga gledam kako se dnevnom sobom polagano i oprezno kreće prema kauču.
Pritom me gleda kao da sam prestrašeno dijete koje ne želi još više uplašiti. Napokon sjedne na
kauč. To mi smeta jer na tom kauču znam ležati s Leom, gledati crtane ili dokumentarne filmove
o meteoritima i dinosaurima. Pored kauča stoji strančeva prtljaga. Tamnosmeđa kožna putna
torba srednje veličine u koju stane doista samo najnužnije.
Premda sam odlučila s njime više ne razgovarati, ne mogu se svladati.
»Što zapravo hoćete od mene? Recite već jednom«, iznenada provali iz mene. »Ha? Što
sve ovo znači? Je li vama to zabavno?«
Trepće.
»Meni u ovoj situaciji baš ništa nije zabavno, Sarah, to mi možeš vjerovati«, odgovori
napokon.
Izluđuje me kako izgovara moje ime. Kao da će nas činjenica što me dosljedno zove
imenom i na koji način zbližiti. Gadi mi se to. Osim toga, Philipp me gotovo nikada nije zvao
pravim imenom, ali stranac to ne može znati. Piljimo jedno u drugo. Ne znam zašto preda mnom
nastavlja ovu igru skrivača jer bi mu moralo biti savršeno jasno da mene ne može
prevariti. Možda se boji da bih ga mogla raskrinkati ako samo na trenutak prestane igrati tu
ulogu. Možda se plaši da ga tajno snimam? Ili da bi ga netko slučajno mogao čuti. Dok
pokušavam smisliti plan, ponovno nastupi šutnja. Strančev me pogled opterećuje.
Naposljetku ponovno ustane.
»No dobro«, kaže. »Želim ti dobru zabavu s tvojim telefonskim šalama.«
Uzme svoju torbu i nestane u smjeru kuhinje.
Stojim u tišini i osluškujem. Čujem udaljavanje koraka, zatim lupu vrata. Možda bih ga
trebala slijediti, ali tijelo me ne sluša, jednostavno sam sretna što nisam više s njim u istoj
prostoriji. Srce mi tuče, zatim mi se proširi suženi pogled. Stojim u dnevnoj sobi, žmirkam. Bež
kauč s jastukom bež boje iznad mrlje od kakaa na kojem navečer često sjedim s Leom. Ovdje
je naslonjač u kojemu čitam, pored njega netom procvjetalo narančino stablo zanosnoga mirisa,
ovdje je televizor, glazbena linija, Philippova polica s pločama, pored nje police s knjigama.
Ovdje je prozorska klupčica, uokvirene obiteljske fotografije, Leo, Philipp i ja. Uštipnem se jer
sam samoj sebi glupa što to radim, na ruci osjećam bol, doduše kao u stanju opijenosti, ali ju
osjećam baš kao i tlo pod nogama. Ovo ovdje je stvarno, ovo se uistinu događa, ovo nije jedna od
mojih noćnih mora, nisu vrata iza kojih čeka jeza, nije štropot, nikakva noćna utvara ne čuči na
mojim prsima i ne pije moj dah, neću se odmah probuditi, oznojena i skorenih očiju, ali olakšana.
Nitko me neće probuditi. Ovo je stvarno, sve je u mojim rukama.
Napokon mogu razmišljati a da stranac ne prati svaki moj pokret. Odmah se dosjetim
rješenja.
Od Bernardyja i Hansena ne mogu očekivati pomoć, to mi je sada jasno, no što je s onom
visokom plavušom koja mi je u zračnoj luci dala posjetnicu? Prekopam torbicu i nađem njezinu
vizitku. Na njoj je samo ime, Barbara
Petry, i telefonski broj, sve pisano ravnim, zagasito crnim slovima. Utipkam njezin broj i
zaustavim dah. Javi mi se nakon drugog zvona.
»Barbara Petry?«
»Dobar dan, ovdje Sarah Petersen.«
»Gospođo Petersen!«
Zvuči iznenađeno jer bih u ovo doba vjerojatno trebala biti u zanosu ponovnoga susreta s
mužem, a ne ju gnjaviti pozivima.
»Kako vam mogu pomoći?« doda.
Moram progutati, a grlo me boli koliko je suho.
»Hitno trebam vašu pomoć«, kažem. »Možete li nakratko svratiti?«
»Je li se što dogodilo?«
Kako da joj to kažem, a da me shvati ozbiljno?
»Znam da će zvučati suludo«, kažem. »Ali, čovjek za kojega vi i svi drugi misle da je
Philipp Petersen, nije Philipp Petersen. Ne znam tko je on, ali nije moj muž.«
Na trenutak zavlada tišina. Očekujem da me upita što se zbiva.
»Odmah ću krenuti«, kaže umjesto toga.
Dok joj zahvaljujem, osjetim kako mi na oči naviru suze olakšanja pa ih odagnam
trepćući.
»Nema problema«, kaže Petry. »Zato sam tu.«
Čuje se klik, zatim zvuk slobodne veze.
Sjednem na kauč i ponovno se zagledam u uokvireni jedrenjak. Gotovo mi se čini da
jedrenjak plovi na valovima. Na trenutak sklopim oči.
Misli mi odlutaju i sjetim se kako me Philipp zvao »gospođo Petersen« uvijek kada bih ga
nečim živcirala, kada bi mislio da sam opet odveć stroga ili ozbiljna. To bi me svaki put
razbjesnilo jer nisam voljela svoje prezime i nikada se nisam naviknula da nosim prezime
Philippovih, a ne više svojih roditelja. Kada smo odlučivali hoćemo li imati zajedničko nrezime.
nikako se nismo uspijevali dogovoriti. Uoči vjenčanja noćima smo se natezali, raspravljali uz
crno vino i pizzu iz dućana. Philipp je naposljetku predložio da odlučimo igrajući
kamen-škare-papir. To smo radili uvijek kada se ne bismo mogli dogovoriti. Odlučili smo da
ćemo tako učiniti i kada djeci budemo birali imena jer Philipp nije odustajao od imena Arthur za
dečka i Linda za djevojčicu, dok je meni draži bio Leo ili Amelie. U svakom slučaju kockali smo
se oko mojega djevojačkog prezimena i izgubila sam. Nikada nisam bila dobar gubitnik.
Sjećam se našega izleta na Sjeverno more. Bila sam tada u visokoj trudnoći. Sve je
mirisalo na kremu za sunčanje i more, sjedili smo na ručniku u pijesku i svađali se oko neke
besmislice. Naposljetku priznajući poraz, Philipp digne ruke u zrak i kaže: »Okej. Imaš pravo,
gospođo Petersen. Nemojmo se više svađati.«
»Vidiš?« rekla sam jer me tek tada razbjesnio. »To je također priča za sebe. To prezime.«
Philipp je uzdahnuo.
»Zar doista, Sarah? Opet ta stara tema? Ne mogu shvatiti da mi to još dandanas
predbacuješ? Kockali smo se i izgubila si. Moramo li uvijek iznova raspredati o tome?«
»Nekako si me prevario«, rekla sam.
»Okej, sad stvarno ispadaš smiješna. U toj igri ne možeš varati, upravo je u tome stvar.«
»Moš mislit!« rekla sam ironično. »Kako da ne.«
»Misliš li da bih učinio takvo što?« upitao je iskreno uzrujan.
»Znaš, naviknuo si se da uvijek dobiješ sve što poželiš. To vjerojatno čak i nije tvoja
krivnja.«
»Što time hoćeš reći?«
Nisam odgovorila.
Ali sam rekla samoj sebi da će se moj sin pošto-poto zvati Leo.
Najradije bih zauvijek ostala u sjećanju na dan proveden na Sjevernome moru, bez obzira
na svađu. No, moram se suočiti sa stvarnošću.
Možda ne bih trebala sjediti ovdje nego krenuti u potragu za muškarcem koji nije moj
muž, ali mi se vrzma po kući. Ne, pomislila sam. Ne srljaj. Nemam pojma što taj stranac hoće od
mene, ali sve to uskoro također više neće biti moj problem. Moram izdržati, još samo malo.
Još samo dok ne dođe Barbara Petry. Najbolje je da dotad ovdje samo sjedim i ne mičem se s
mjesta.
Ne znam koliko već dugo piljim u zid i čekam. Stranac se ne pojavljuje. Naposljetku
cijelim tijelom dršćem od nestrpljenja. Neću ovako dugo izdržati.
Kamo je nestao?
 STRANAC

Žena je pored mene.

Telefonira. Isprva čekam.
Dječak nije ovdje.
To je dobro.
U kuhinji sam.
Popijem čašu vode.
Iz hladnjaka uzimam namirnice.
Ne osjećam glad, ali ipak jedem.
Žvačem. Gutam. Funkcioniram.
Put je bio dug. No, sada sam tu. Mogu nešto učiniti. Istražiti okolnosti. Osjećam se
snažno.
Što god da ta žena učini, neću odustati od svoga plana.
18

Zatičem ga u kuhinji. Ondje gdje čitam novine i pijem kavu, gdje kuham pekmez, gdje
Leu mažem kruh s maslacem i navečer s njim sjedim za stolom, gdje slušam što je bilo u školi,
koja je učiteljica glupa te da je novi učenik u razredu vjerojatno ipak sasvim okej, tko se na
školskom dvorištu s kime potukao, tko u razredu već ima pametni telefon te koliko je na
nogometu zabio golova.
Uđem u prostoriju, a stranac me pogleda vrlo opušteno. Očito se istuširao i presvukao,
kosa mu se vlažno presijava, na sebi ima crne traperice i crnu majicu kratkih rukava. Naslonio se
u stolici spustivši noge na stol. Poznata mi je ta muška poza. Zauzeti prostor, pokazati
dominaciju. Pred sobom ima otvorenu bocu piva iz hladnjaka i jede šunku iz paketića. Zlo mi je
od mirisa mesa koje mi je donijela Miriam kada je nedavno ovdje bila na doručku. Tek što sam
mu prišla, već sam zaboravila što sam htjela reći.
»Sarah«, kaže stranac ljubazno. »Daj sjedni!«
Spusti noge pa preko stola prema meni gurne šunku, zatim ponovno prekriži ruke iza
glave.
»Gladna?«
Uopće mu ne bih trebala odgovoriti.
»Ne jedem meso«, ipak kažem. »Baš kao i moj muž.«
Stranac se nasmije.
»Vegetarijanka sa šunkom u frižideru«, kaže.
Prije nego što uspijem išta odgovoriti, na vratima se začuje zvono. Odahnem.
Stranac se trgne, oči mu se suze u dva proreza. S olakšanjem pođem prema ulaznim
vratima kako bih Barbaru Petry uvela u kuću. Na hodniku se gotovo spotaknem o svoju torbicu,
podignem ju i objesim u garderobni ormar, popravim na sebi odjeću pa otvorim vrata.
Barbara Petry izgleda besprijekorno - usprkos ljetnoj žezi koja vlada vani. Čini se da
pripada onom soju ljudi koji se nikada ne znoje.
»Gospođo Petry«, pozdravim ju. »Hvala vam što ste došli ovako brzo«, kažem joj i
pružim ruku. »Uđite.«
Dok ju vodim prema kuhinji, pokušavam sabrati misli. U međuvremenu sam saznala da je
Petry također član kriznoga stožera koji je radio na Philippovu pronalasku i koji mediji sada
hvale - iako Philippa i dalje nema. U međuvremenu mi je postalo jasno da ona zacijelo već duže
vrijeme poznaje lažnoga Philippa. Zajedno s njime izašla je iz zrakoplova, dakle pratila ga je na
letu, vjerojatno ga je upoznala nekoliko dana prije toga. Zacijelo je o Philippu pročitala na tisuće
informacija, proučila njegov životopis i tobožnjega Philippa naposljetku upoznala u vrlo
emocionalnoj situaciji, još uvijek vjerujući da je on žrtva otmice, da je mnogo propatio i da je
zasigurno u šoku. Silno me zanima kako će se njih dvoje pozdraviti.
»On je ovdje«, kažem ulazeći u kuhinju - i nervozno zastanem.
Za kuhinjskim stolom sjedi muškarac iscrpljen i umoran od dugoga puta. Djeluje slabo,
gotovo krhko dok potišteno sjedi i Barbari Petry upućuje umoran, ali srdačan osmijeh. Nestali su
pivo i šunka, u zraku se još jedva osjeća miris dimljenog mesa.
»Barbara«, kaže, a glas mu zvuči toliko umilno da mi se zamalo ponovno digne želudac.
Oprezno ustaje kao da trpi bolove. Dok se rukuje s Petry, oko očiju mu se vide bore od
smiješka. Ona mu se također osmjehne, očito posve opčinjena njegovom karizmom i toplinom.
Primjećujem da je Barbara Petry također odjevena u crno. Dvije crne prilike ispred mene, a ja u
svojoj bijeloj haljinici. Kao šahovske figure.
»Sjednite«, kažem trudeći se ponovno ovladati situacijom.
»Hvala«, kaže Barbara Petry, sjedne na kuhinjsku stolicu i preko naslona objesi elegantnu
crnu torbicu.
Pritom na trenutak strancu okrene leđa. Njegov ledeno hladan pogled okrzne me poput
projektila, ali čim se Petry okrenula prema njemu, on iznova namjesti svoju krinku ljubaznosti.
Sjedimo za kuhinjskim stolom. Barbara Petry na čelu stola, stranac i ja bočno, jedno
nasuprot drugomu. U kuhinji je toplo, sunčeve zrake prodiru kroz veliki prozor koji gleda na vrt.
Prizor koji se pruža kada na trenutak pogledam van djeluje poput mrtve prirode u ljetnoj idili. Ne,
pomislim, nije posve mrtvo kada doleti bumbar. Ali, barem više nema gavrana. Zatim natjeram
misli da se vrate u zbilju.
Svatko od nas ispred sebe ima šalicu filtar-kave i čašu vode. Kao da je ovo ugodno
druženje uz kavu. Zapravo bi sve trebalo biti vrlo jednostavno i brzo završiti: ovo nije moj muž.
Dakle, što on traži u mojoj kući? Ne trebam posrednicu, trebam nekoga tko će ovoga stranca
odvesti da ga više nikada ne vidim i da konačno mogu nastaviti živjeti svoj život.
Gledam stranca kako u šalicu kave ravnodušno nalijeva mlijeko, zatim stavi tri žličice
šećera pa sve dobro izmiješa. Sada srkuće tu kašu koja mora biti nepodnošljivo slatka. Petry nije
ni taknula kavu, nego samo pijucka vodu.
»Dakle, još jednom otpočetka«, kaže ona. »Kako vam točno mogu pomoći?«
Pogled joj se zaustavi na meni i odmah se osjećam kao da sjedim pred ispitnim
povjerenstvom. Lupanje srca, zažarene uši, strah da ne kažem nešto pogrešno iako sam napamet
naučila sve riječi, sve formule, sve godine.
Suzdržim se da ne uzdahnem jer sam joj već na telefonu rekla u čemu je problem. No, čini
se da mi nije spremna povjerovati. Pa ipak: došla je. Sigurno me shvatila ozbiljno. Dakle,
saberem se da nipošto ne bih djelovala nerazumno.
»Kao prvo, najljepša vam hvala što ste došli«, kažem. »Izvrsno je što vam je to uspjelo
tako brzo i bez komplikacija.«
Žena mi uputi osmijeh u kojemu nisu sudjelovale i njezine oči. Što joj se mota po glavi?
Oklijevam jer mi je jasno koliko je sada važno naći prave riječi. Na trenutak se zagledam u ruke
koje sam spustila na stol. Pogled mi okrzne vjenčani prsten. Još u autu primijetila sam da stranac
ne nosi prsten. Duboko udahnem.
»Jasno mi je da vam mora zvučati totalno suludo ono što ću vam reći. Isto tako jasno mi
je da me ne poznajete i da ne možete procijeniti koliko sam pouzdana. Ali, uvjeravam vas da ovaj
ovdje čovjek nije Philipp Petersen. Ovog čovjeka nikada u životu nisam vidjela. Istina je, sliči
Philippu, ali ne toliko da bih ih mogla zamijeniti. To će vam potvrditi svatko tko je
osobno poznavao Philippa.«
Stranac nepomično sjedi i šutke zuri u stol, tek povremeno zavrti glavom kao da ne može
shvatiti moju glupost. Barbara Petry zine, ali joj ne dopustim da uzme riječ. Mogu pretpostaviti
što hoće reći. Da su, naravno, provjerili identitet »moga muža«, ali da nije nikakvo čudo što je
ova situacija za mene prevelik teret. I da to nije neuobičajeno te da nije prvi put doživjela takvo
što. Ne želim ponovno slušati njezine činovničke ne-rečenice, a pogotovo se ne želim smiriti.
»Zacijelo vam ne moram reći da je moj suprug izrazito imućan. Sigurno možete zamisliti
da to naprosto privlači kriminalce. U tom slučaju vjerojatno se mogu nadati da ćete me shvatiti
ozbiljno kada vam kažem: ovo nije moj muž, ovo je prevarant!«
Na trenutak se učini da se Barbara Petry koleba.
»Zašto bih lagala?« upitam.
Stranac jedva čujno frkne kroz nos, ali dakako da Barbara Petry i ja to primijetimo.
 »Okej«, kaže Barbara Petry ne upuštajući se dalje u to. »Možete li svoje dvojbe
obrazložiti malo podrobnije?«
Krajičkom oka vidim da je stranac podignuo pogled s drvene ploče kuhinjskoga stola i
gleda ravno u mene.
»Nemam dvojbi«, kažem jedva se susprežući da ponovno ne dreknem. »Sigurna sam. Tu
se nema što obrazlagati! Ovo nije moj muž! Dakle, čemu sve ovo? Ovo nije nešto o čemu bismo
mogli raspravljati!«
Barbara Petry vršcima prstiju dotakne sljepoočnice kao da bi htjela masiranjem ukloniti
glavobolju. Zatim osvijesti tu nehotičnu gestu pa manikirane ruke ponovno spusti na stol.
Shvaćam da sam razočarala Petry. Ako mi je bila spremna povjerovati, vjerojatno se nadala
dokazima.
Lecnem se kada stranac odjednom uzme riječ.
»Maloprije si rekla da bi svatko tko me pozna odmah primijetio da ja nisam Philipp«, reče
šećući pogledom od mene do Petry i natrag. »Kako bi bilo kada bismo nekoga zamolili da to
učini? Nekoga tko me pozna. Bi li te to uvjerilo?«
Izluđuje me to što mi se obraća s ti glumeći da se poznajemo. Ne mogu više izdržati ovo
ludilo.
»Ništa, baš ništa ne bi me moglo uvjeriti da ste vi Philipp Petersen.«
Ne kažem to smireno nego kao da rigam vatru. Naravno da on sve zna o meni - da nemam
obitelji, da smo Leo i ja sami, gad. Ali, tek što sam to izgovorila, primjećujem da se moj položaj
sve više pogoršava. Stranac, lukav kakav jest, dao je prijedlog koji Barbari Petry zasigurno zvuči
konstruktivno - a ja sam ga odbila. Ako odbijam nekoga pozvati, vjerojatno će izgledati kako se
bojim da bi me netko mogao opovrgnuti.
»Ali, načelno sam za to«, kažem brže-bolje okrenuvši se prema Petry.
Pritom pokušavam ne gledati prevaranta.
»Kosa sod da unitarno - svatko će vam potvrditi da ovo niie moi muž.«
Na trenutak zavlada šutnja.
»Onda dobro«, kaže Petry naposljetku. »Koga predlažete?«
To je jednostavno. Osjetim u sebi izvjesno olakšanje. Kako mi to već prije nije palo na
pamet? Zašto sam bila tako blokirana? Philippov je otac pokojni, njegova majka Constanze ne
dolazi u obzir. Njegove prijašnje kolege i suradnike takoreći ne poznam, ali tu je - Johann!
Smiješak olakšanja ozari mi lice.
»Što kažeš na Johanna?« upita stranac.
Zbunjeno ga pogledam. On zna Johanna? Otkuda pozna Johanna, kako to da zna za
Johanna?
»Tko je Johann?« upita Barbara Petry.
»Johann Kerber stari je obiteljski prijatelj koji se brinuo o meni nakon što mi je umro
otac«, kaže prevarant. »A znam da Sarah također vjeruje Johannu. Barem je prije bilo tako.«
U sebi se raspadam na tisuću komada, ali ne dopuštam da se na meni išta primijeti.
»Johann je otputovao«, izustim naposljetku. »Na poslovnom je putu u Kini. Već sam više
puta pokušala stupiti s njim u kontakt kako bih mu rekla da je Philipp živ, ali ga nisam dobila.«
»Kada se vraća?« upita Petry.
»Za tri dana, kažu iz njegova ureda«, odgovaram. »Ali, toliko dugo ne mogu čekati!«
»Ne, naravno da ne«, kaže ona. »Ali, taj Johann sigurno nije jedina osoba koja bi mogla
potvrditi identitet vašega muža.«
»Ovo nije moj muž«, uporna sam.
Ni jezično ne želim uzmaknuti ni za milimetar, bez obzira na to koliko time živcirala
Barbaru Petry. To nije moj problem nego njezin.
»Hm«, kaže ona. »Sigurno postoji još netko tko bi mogao pomoći da...« na trenutak
oklijeva, »...da razjasnimo ovu stvar.«
Ponovno pomislim na Philippovu majku koja ni samu sebe ne bi prepoznala u zrcalu i
koja mu je jedini preostali rod - ako izuzmemo mene i Lea. Nitko mi ne pada na pamet. Nitko u
obitelji, nitko na poslu tko bi mu bio toliko blizak. Naravno da je imao bliske suradnike. Ali, hoće
li oni šutjeti pred novinarima? I kakvoga to uopće ima smisla? Ne bi li moja riječ trebala biti
dovoljna?
Kako ništa nisam odgovorila, Barbara Petry uzdahne. Kao da joj je žao što je došla
ovamo. U ustima mi se odjednom nakupi slana slina.
»Ispričajte me na trenutak«, kažem hrapavim glasom.
Barbara Petry i prevarant šute.
Iz prostorije izlazim uzdignute glave, ali čim sam im nestala iz vidokruga, potrčim. Za
sobom zalupim vrata kupaonice, danas već drugi put klečim ispred zahodske školjke i povraćam
u silovitim, bolnim valovima. Isperem usta pa se naslonjena na rub umivaonika zagledam u svoj
odraz u zrcalu. Oči su mi mračne od bijesa.
Sa mnom vam ovo neće proći, pomislim. Štošta sam već preživjela. Štošta. Sa mnom vam
ovo neće proći.
 STRANAC

Nije teško pridobiti ljude da te vole. Sjedim pogrbljeno. Zbog toga izgledam sitnije.
Manje opasno. To ističe moju tjelesnu iscrpljenost. Rukom prijeđem preko očiju kao da ih jedva
držim otvorene. Malo trepćem. Zatim podignem pogled i hrabro se osmjehnem.
Funkcionirati. Riješiti se Barbare Petry, zatim vidjeti što dalje.
»Što se ovdje događa?« upita tihim glasom.
»Mojoj ženi nije dobro«, kažem neodređeno. »Mislim da je današnji dan za nju bio
prenaporan. Samo joj treba malo mira.«
Petry se namršti.
»Čini se da vas ne iznenađuje ponašanje vaše žene«, kaže.
»Ne«, kažem i tiho uzdahnem. »Nažalost, to me nimalo ne iznenađuje.«
»Jeste li to već kada doživjeli?«
Kimnem glavom.
»Da«, slažem. »Već više puta, nažalost. Ali, ne brinite. Znam što mi je činiti.«
Izraz lica Barbare Petry ne može se protumačiti.
»Ne bih voljela da se naprežete«, kaže. »I vama treba mira.«
»Sa mnom je sve u redu«, kažem. »Molim vas, samo mi obećajte da o ovome nikome
nećete pričati. Bilo bi mi strašno neugodno, a pogotovo Sarah - čim se ponovno pribere.«
Barbara Petry neko vrijeme odolijeva mome molećivom pogledu -zatim joj se ublaži izraz
lica.
Suosjećanje. Dobro.
»Naravno«, kaže i osmjehne mi se. »Naravno.«
19

Pogled mi odjednom padne na kadu bijelu kao lotosov cvijet, a pred mojim unutarnjim
okom zaiskri prizor: Philipp i ja zajedno u kadi, na rubu kade za njega pivo, za mene jabučni sok.
Moj trudnički trbuh izviruje iz pjene za kupanje. Philipp, razgaljen. Sretan. Tamne oči, jamice na
obrazima, na trenutak ga jasno vidim ispred sebe kako otpija gutljaj piva dok mu se pjena za
kupanje slijeva niz prsa u milijardama sićušnih, šarenih svjetlucavih mjehurića i...
Kako se toga prije nisam sjetila?
Izađem iz kupaonice i potrčim prema kuhinji.
»Što vam je osim obitelji najviše nedostajalo?« čujem odande Petryn
glas.
»Šnicla i Rakija«, odgovara stranac, a Barbara Petry se smije.
Nisam ga ostavila s njom nasamo duže od pet minuta, a već ju je osvojio.
Ponašaju se kao da je ovo ugodno druženje uz kavu. Ponovno mi proradi žuč.
»Htjela bih mu postaviti nekoliko pitanja«, kažem došavši do njih.
Barbari Petry na čelu se pojavi okomita bora. Zatim upitno pogleda lažnoga Philippa. On
oklijeva.
»Možda to uopće nije loša ideja«, doda, a od njegove hinjene pomirljivosti još mi više
pozlije. »Možda će Sarah pomoći ako odgovorim na nekoliko pitanja«, dometne.
Rukom prijeđe preko lica.
»Užasno sam umoran«, kaže. »Sve one gnjavaže, dugačak let, jet lag...«
Nije dovršio rečenicu.
»Ne morate to učiniti«, govori mu Petry puna razumijevanja. »Posve je shvatljivo ako
biste se prvo htjeli odmoriti. Nakon svega što ste prošli.«
Ne može se ne čuti prigovor u njezinu glasu, vrlo dobro shvaćam da je upućen meni.
Moram je uvjeriti, ali ponovno postanem živčana. Ako stranac zna za Johanna, što još sve zna o
Philippu - i o meni?
»Nema problema«, kaže stranac. »Sve što može pomoći.«
»Onda dobro«, kaže Petry.
Pogleda me očekujući da progovorim. Otpijem dobar gutljaj kave, ali koliko god
pokušavala dobiti na vremenu, na brzinu neću uspjeti smisliti nikakvu strategiju. Stoga odlučim
početi postavljati pitanja pa kud puklo da puklo.
»Kada je Philippu rođendan?« upitam.
»Rođendan mi je 27. siječnja«, odgovori stranac kao iz puške. »Kao i Mozartu«, doda.
Likujući.
To je, dakako, bilo jednostavno. To bi svatko mogao saznati ako gugla. Samo se
zagrijavam.
»Kada Leo ima rođendan?« upitam.
Stranac se nasmiješi pa i na to pitanje odgovori suvereno.
»Ne ide mi u glavu da ću biti na njegovu sljedećem rođendanu«, dometne. »Svake godine
mislio sam na njega dok...«
»Kada smo se Philipp i ja vjenčali?« prekinem ga usred rečenice.
Neću dopustiti da govori o mojem sinu.
Muškarac me pogleda. Djeluje zbunjeno.
»Početkom ljeta«, kaže naposljetku.
 »Hoću datum«, kažem.
»O, Bože«, kaže.
Izgleda iskreno uplašeno. Pogledava između službenice i mene.
»O, Bože, ne znam više. Zapravo... znam, ali se ne mogu sjetiti. Ja...«
»Što sam nosila na vjenčanju?« nastavljam ispitivati i ne namjeravam odustati.
Počeo se gubiti, to je dobro.
»Gdje smo se vjenčali?«
»Ja...« kaže zamuckujući, živčano prođe rukom kroz kosu, pognute glave. »Kvragu,
naprosto sam užasno umoran.«
»Koju smo pjesmu puštali na vjenčanju?« upitam.
Stranac šuti.
High and Dry, Radiohead, pomislim. Elvisov imitator prvo je pjevao Love Me Tender, a
onda je s kasete puštena High and Dry. Zapahne me dašak sjećanja, srce mi se stisne, ali se
saberem, ne sada, ne sada.
Barbara Petry uzdahne. Čini se da postaje svjesna koliko je ovaj pokušaj besmislen.
»Mislim da je sada dosta«, kaže.
»Ne!« viknem.
Petry ustane i na njoj se vidi da joj se svega dosta.
»Gospođo Petersen, imam dojam da vas se ne može uvjeriti bez obzira na koliko pitanja
odgovorio vaš muž«, kaže.
»Ovo nije moj muž«, odgovorim i također ustanem.
I sama primjećujem koliko zvučim tvrdoglavo, ali što drugo da kažem?
»Pomozite mi«, zatražim od nje.
Petry me zamišljeno pogleda. Zatim jedva primjetno kimne.
»Gospodine Petersen«, obrati se naposljetku strancu koji je također ustao. »Predlažem da
za prvu ruku pođete sa mnom. Smjestit ćemo vas u neki hotel dok se sve ne riješi, a onda
možete...«
»Ne«, kaže stranac.
Petry iznenađeno podigne obrve.
»Ova kuća već generacijama pripada mojoj obitelji«, kaže lažni Philipp. »Danas sam
nakon sedam godina prvi put ponovno ušao u nju. Neću otići i spavati u hotelu.«
Barbara Petry na trenutak promisli pa kimne.
»Gospođo Petersen«, kaže okrenuvši se prema meni, a u glasu joj se čuje prizvuk isprike.
»Biste li ovu noć mogli provesti negdje drugdje?«
Blenem u nju. Ne shvaćajući. Je li sišla s uma? Kako može pomisliti da bih bila sprema
napustiti vlastitu kuću, a da stranac ostane ovdje?
»Ne«, kažem.
Žena se ponovno suzdrži da ne uzdahne.
»Kako sada stoje stvari, mislim da nije dobro da oboje ostanete ovdje«,
kaže.
»Onda ovog čovjeka povedite sa sobom!« kažem.
»Molim vas, budite razumni«, zausti Barbara Petry, ali ne znam govori li to meni ili
strancu ili oboma jer ju više uopće ne slušam.
Vrijeme je za mog džokera.
»Želim vidjeti madež«, kažem.
Petryna glava u hipu se okrene prema meni.
»Kakav madež?«
 »Moj muž na prsima ima izrazito uočljiv madež«, kažem.
Sad te imam u šaci.
Barbara Petry kao da je nesigurna što učiniti.
»Ne znam«, kaže okrenuta prema lažnome Philippu. »Biste li možda...«
»E, sad mi je već stvarno dosta«, obrecne se stranac na nju. »Neću se pred vama još i
skidati.«
Pogleda ju, a tamne mu oči sijevaju.
»Oprostite«, kaže Petry. »Nisam vas htjela uvrijediti. To mi se samo učinilo kao
jednostavan način da svojoj ženi dokažete da...«
»Danas sam prvi put nakon sedam godina stupio na njemačko tlo«, prekine ju stranac.
»Na nogama sam gotovo već četrdeset i osam sati. Umoran sam kao pas.«
Samo što ne urla, glava mu se zažarila.
»Nadam se da će mi dame ljubazno oprostiti ako ovoga časa nisam raspoložen za
striptiz.«
Barbara Petry problijedi. Po prvi put čini se da joj je neugodno. Na kraju promrmlja
nekakvu ispriku.
Kvragu.
Neko vrijeme svi šutimo.
Razmišljaj, Sarahl
»Otpratit ću vas do izlaza«, kaže stranac.
Barbara Petry djeluje nesigurno što sada učiniti.
Razmišljaj, Sarah, razmišljaj!
Vidim kako se Barbara Petry sprema otići, tada mi sine. Naravno! »Tražim DNK test«,
kažem.
Slavodobitno primjećujem kako prevarant zijeva u mene razjapljenih
usta.
»DNK testovi mogu se raditi samo dobrovoljno«, odgovori Barbara Petry.
Pogledam stranca. Uzvraća mi pogled, čitavu vječnost, dvije, tri. »Pristajem«, kaže.
 STRANAC

Philipp Petersen rodio se 27. siječnja 1976. u Hamburgu.

Sarah Petersen, rođena Wagner, došla je na svijet 4. travnja 1978. u Kolnu.
Leo Petersen, njihovo jedino dijete, rođen je 28. kolovoza 2006. Constanze, majka
Philippa Petersena, ima rođendan 18. svibnja. Otac Philippa Petersena, koji se također zvao
Philipp, rođen je 11. studenoga, a umro na Badnjak 2002.
Sarah Wagner i Philipp Petersen upoznali su se 2. kolovoza.
27. siječnja nije samo Mozartov rođendan nego i oslobođenje Auschwitza.
4. travnja 1968., dakle točno deset godina prije rođenja Sarah Petersen, u Memphisu je
ubijen Martin Luther King.
Leo Petersen ima rođendan istoga dana kada i Goethe.
Oduvijek sam bio dobar s datumima. Naravno da znam i datum vjenčanja, bilo je to 11.
travnja. Dakle, nije istina da sam to zaboravio.
Samo što pred Barbarom Petry nisam htio ostaviti dojam da sam podatke nabubao
napamet, to je sve.
20

Jedrenjak mi se ziba pred očima. Miče se naprijed-natrag u neprekidnoj kretnji, naprijed i

natrag na crno-bijelo crtkanim valovima. Hvata me mučnina kao da sam na pučini u orahovoj
ljusci, vrti mi se u glavi, odvraćam pogled. Svjetlost koja dopire izvana promijenila se, postala
toplija, manje blještava, podsjeća me na skori nadolazak večeri.
Ne mogu s tim muškarcem provesti noć pod istim krovom!
Sjedim u naslonjaču nogu skvrčenih uz tijelo i pokušavam se umiriti. Misli mi stalno
lutaju prema strancu koji se i dalje nalazi tu negdje u kući -i prema Barbari Petry.
Bila sam zabezeknuta kada je prevarant pristao na DNK test. Nisam imala pojma kako
reagirati. Zacijelo sam izgledala užasnuto, nisam više vladala izrazom svoga lica. Strančevo
nadmoćno cerekanje. Visoko uzdignute obrve Barbare Petry koja me promatrala s neskrivenim
nepovjerenjem. Situacija se u tren oka promijenila. Ako se činilo da Petry barem uzima u
obzir mogućnost da imam pravo, strančev pristanak na DNK test sve je promijenio. Uprskala
sam. Od bijesa bih tada najradije prevrnula kuhinjski stol, ali naravno da sam se sabrala. Jedva
sam uspjela nešto reći, ne znam više što. Mozak mi se jedino još bavio pitanjem: kako je moguće
da je pristao?
Kao da su se dogovorili, Barbara Petry i stranac krenuli su prema ulaznim vratima, a ja
sam reagirala presporo, tijelo mi je na trenutak otkazalo poslušnost pa mi je preostalo samo da
pohitam za njima, u vlastitoj kući. A onda sam čula kako joj govori. Stišavši glas u povjerljiv
šapat.
»Molim vas, Barbara, oprostite. Mojoj ženi zaista nije dobro. Mogu li se pouzdati da
nećete...«
A zatim Petry čiji je glas odjednom postao vrlo topao, kako da mene uopće nema: »Ništa
ne brinite, gospodine Petersen. Ako ne želite, od mene nitko ništa neće saznati.«
Znala sam: sada je on uspio.
Pridobio ju je.
On vrlo mirno, vrlo srdačno, vrlo tiho izgovori: »Hvala vam.«
Bila sam izvan sebe. Pomislila sam: kvragu, dobar je.
Nakon odlaska Barbare Petry ponovno sam pokušala izbaciti stranca iz kuće, no on je
jednostavno rekao »ne« i izašao iz sobe.
On je poput životinja koje prodru u tuđi ekosustav pa ga iznutra razaraju.
U svome krilu gledam knjigu koju sam nesvjesnom radnjom zapravo i ne gledajući
izvadila s jedne od polica. Prije sam rado sa sobom igrala tu igru: naslijepo bih izvukla knjigu, a
zatim uzbuđeno otvorila oči gledajući koju je knjigu slučaj htio da uzmem, da bih zatim mozgala
što mi svemir ili moja podsvijest tim izborom želi reći. Moj književni horoskop. Ako bih
dohvatila »On The Road« Jacka Kerouaca, to je značilo da bih vjerojatno opet trebala otputovati,
Goetheov »Faust« upućivao je na skoru važnu odluku, a »Fight Club« Chucka Palahniuka,
dakako, na svađu. Neke knjige davale su dvosmislene rezultate. »Lovac u žitu« na primjer ili
»Majstor i Margarita«, dok su mi neke druge uvijek odgovarale, poput Kunderine
»Nepodnošljive lakoće postojanja«. Moje police s knjigama u dnevnom boravku zauzimaju jedan
cijeli zid jer knjige i volim i trebam. Svi ti samostalni maleni svemiri zarobljeni u koricama
knjige u koje se uvijek rado zaputim obuzeta osjećajem da živim u pogrešnom svemiru. Ili kada
mi moj vlastiti svemir više nije dovoljan, ili mi izmiče iz ruku, ili mi nanosi bol i štetu.
U krilu mi leži »Zločin i kazna« Dostojevskoga. Otpuhnem kroz nos shvativši što sam
uzela pa ustanem i vratim knjigu, ispružim ruku da bih dosegnula jednu od gornjih polica. Ne
gledajući, prstom klizim preko hrbata knjiga pa napokon uhvatim i izvučem knjigu. Kafkin
»Proces«. Istegnem se pa dohvatim svezak odmah do njega, pogledam korice - Kafka: »Presuda«.
Vratim sve knjige na njihovo stalno mjesto. Moram prestati igrati ove igrice i suočiti se sa
stvarnošću.
Pogled mi padne na glasovir. Kada smo ovamo uselili, Philipp je često svirao. No, što je
više radio, to mu se više smanjivalo vrijeme provedeno za klavirom. Njegovi omiljeni bendovi na
gramofonskim pločama zamijenili su organski zvuk njegova klavira. Sjećam se kada mi je prvi
put nešto odsvirao, nešto lijepo, lagano, mislim da je to bio Mozart. Bilo ga je lijepo slušati. U
nekom trenutku Philipp se na klavirskoj stolici pomaknuo u stranu i po slobodnome mjestu
pljesnuo dlanom pozivajući me da mu se pridružim. Sjela sam pored njega, počeo mi je
objašnjavati instrument, a ja sam bila sretna jer je on sretan i radovala sam se njegovim jamicama
na obrazima koje bi se pojavile uvijek kada ga je nešto veselilo. Taj zadovoljni Philippov
smiješak. Naučio me odsvirati neku vrlo jednostavnu skladbu koju smo mogli svirati udvoje i
koja je zapravo zahtijevala samo to da u određenom trenutku pritisnem jednu jedinu tipku.
Hihotali smo se, nekoliko sam puta promašila i to nas je silno zabavljalo. Naravno da sam kao
dijete i sama nekoliko godina pohađala sate klavira te itekako znala kako se svira »magareći
valcer« - ali to nisam rekla Philippu. Njega je veoma veselilo nešto me naučiti. Philipp je volio
biti ekspert. Dakle, glumila sam pred njim da nešto ne mogu ili ne znam jer mu se sviđalo
pokazivati mi i objašnjavati stvari. Kako se mijenjaju gume na autu. Kako se koristi bušilicom.
Klasičnu glazbu, modernu umjetnost. S vremena na vrijeme pravila sam se da sam manja nego
što jesam jer sam voljela da je on velik. Glupo od mene, shvatit ću poslije.
Sine mi ideja i istog trena skočim. Klavir! Ljutita sam što se toga nisam sjetila dok je
Barbara Petry još bila ovdje. Klavir će ga raskrinkati! Kolika je
vjerojatnost da svira jednako dobro kao Philipp? S druge pak strane, sigurno bi odbio
odsvirati nešto kao što je odbio daljnju raspravu o činjenici da je Philipp imao madež.
Sve moje nade sada su usmjerene na DNK test. No, to će još potrajati. Petry će se
»pobrinuti za to«, rekla je prije nego što je konačno otišla te da se moram »strpjeti nekoliko
dana«. Vjerojatno bi bilo pametno za to vrijeme stranca jednostavno izbjegavati. No tada se pred
mojim unutarnjim okom pojavi slika. Stranac koji opušteno sjedi u mojoj kuhinji i pije pivo. U
tijelu odmah ponovno osjetim energiju. Neka ne misli da će se samo tako ovdje ugnijezditi.
U galopu, preskačući po dvije stube, stubištem jurnem na kat na kojemu je nestao stranac.
Popevši se, zastanem. Gdje je? Instinktivno krenem prema gostinskoj sobi. Uvijek se
osjećam pomalo nelagodno dok ulazim u gostinsku sobu da bih ju prozračila ili u njoj obrisala
prašinu. Neugodne su mi u vili te nekorištene prostorije neobična mirisa kao i sve što je lišeno
svrhe. Ako igdje obitavaju duhovi, onda je to ovdje. Gostinska je soba malena, prozor gleda na
vrt, u njoj nema mnogo više od kreveta, noćnoga ormarića, malenoga garderobnog ormara i
sićušnoga stolića za posluživanje - a ja ionako nikada nemam goste.
Naglo otvorim vrata očekujući da ću ga naći ovdje, ali se svejedno prepadnem ugledavši
ga pred sobom.
Taman uspijem vidjeti kako je stranac nešto spustio u svoju kožnu putnu torbu i jednim
potezom zatvorio patentni zatvarač. Torba je na krevetu.
»Što to tu imate?« upitam uznemireno.
»Što?«
»Što ste to stavili u torbu?«
»Ništa«, kaže stranac ne gledajući me.
»Oružje?« upitam.
 On otpuhne.
»Naravno da ne! Sarah, molim te!«
»Mogu li vidjeti?« upitam i pokušam dohvatiti torbu, ali mi stranac zapriječi prolaz.
»Što sad ovo znači?« upita.
»Ništa«, kažem. »Jako bi me umirilo kada bih mogla vidjeti što ste maloprije stavili u
torbu«, kažem.
»Jesi li zato došla?« upita. »Da bi kopala po mojoj torbi?«
»Ne«, kažem. »Došla sam pitati želite li mi nešto odsvirati na klaviru.«
Teško mi je ne zvučati pretjerano slavodobitno.
»Ne razumijem«, kaže stranac.
»Što se tu ima razumjeti?« upitam. »Philipp mi je uvijek rado i često svirao na klaviru. A
budući da ste vi, kao što tvrdite, Philipp, mislila sam da bi bilo lijepo kada biste mi nešto
odsvirali.«
Stranac problijedi. Zavlada muk. Tišina se širi, gotovo da pulsira između nas.
»Dakle?« upitam. »Što ćemo s klavirom?«
Stranac stoji kao monolit. Izluđuje me tobožnja nadmoć koju pokazuje; izluđuje me što se
od njega odbija sve što kažem; izluđuje me što, dovraga, još i misli da se može ugnijezditi u
mojoj gostinskoj sobi. Zakoraknem desno od njega u ponovnom pokušaju da se domognem
torbe i otvorim patentni zatvarač.
Ono što se tada dogodilo, bilo je munjevito, zbilo se u djeliću sekunde.
Stranac se u hipu stvori pored mene i istrgne mi torbu iz ruke. Torba padne na pod.
»Dalje od mojih stvari!« zagrmi toliko glasno da mi je zapištalo u uhu i toliko mi se
unijevši u lice da sam osjetila njegov vreli dah.
»Dalje od mojih stvari!« ponovno zagrmi, dohvati stolić za posluživanje od masivnoga
drveta koji je stajao nasred sobe te ga tresne o zid. Sletjevši na pod, drvo se rasprsne kao kost.
Stolić ostade ležati polomljenih nogu kao ranjena životinja. Tišina nakon treska i lomljave bila je
zaglušna.
Zurim u stranca. Teško diše. U pogledu ima nešto iskonsko, zjenice su se toliko raširile da
mu oči izgledaju posve crne. Nikada, još nikada u životu nisam vidjela ovakav bijes.
»Sada je najbolje da odeš«, kaže prekinuvši tišinu.
Sada je ponovno posve miran, što prijetnju u njegovu glasu čini još strašnijom.
Treba mi nekoliko sekundi da se oporavim od šoka. Samo trenutak prije ispada stranac je
bio hladan kao led i nepokolebljiv. Očito imam posla s posve neuračunljivom osobom.
Tražim nekakav oslonac, istežem vrat. Možda sam intimno potresena, ali neću dopustiti
da me terorizira u vlastitoj kući.
»Varate se ako mislite da me možete natjerati u bijeg«, zarežim na njega. »Ovo je moja
kuća.«
Stranac me fiksira pogledom i s izrazom lica koji ne mogu odrediti. Zatim nešto
promrmlja.
To zvuči kao »manija, labilna« - i još nešto što ne razumijem.
Mogu samo zuriti u njega. Sve više me plaši.
»Izgleda da zaista ne kužiš, ha?« kaže prijeteći.
Oči mu opasno sijevaju.
»Nemaš pojma što se događa.«
Zaista nemam pojma što hoće reći, ali mi je to u međuvremenu svejedno.
»Uštedite si trud pokušajem da me zaplašite«, ponovno zarežim. »Vi nemate pojma.
Nemate pojma na koga ste se namjerili!«
 »Histerična si«, kaže stranac zadovoljno. »Kad bi se samo mogla vidjeti! Ako nastaviš
ovako, još ćeš završiti na psihijatriji! Shvaćaš li?«
U meni je samo hladnoća, u ustima okus metala. Gledam ga ravno u oči.
»Ne prijeti mi«, kažem. »Točno znam što ti se mota po glavi. Vidiš sitnu, nježnu ženu.
Savršena žrtva. Ali, nemaš pojma na koga si se namjerio. Razgovaraš sa ženom koja nakon
nestanka muža šest mjeseci nije odspavala ni sat vremena, a ipak ni jedan dan nije izostala s
posla. Razgovaraš sa ženom koja je prošle godine odradila pet triatlona. Razgovaraš sa ženom
koja se u podzemnoj željeznici umiješa u tuču dok svi drugi samo gledaju. Razgovaraš sa ženom
koja bi si vlastitom rukom amputirala nogu radi svoga djeteta, a to nije metafora. To je žena na
koju si se namjerio. To sam ja. I reći ću ti još ovo: ne bojim te se. Proživjela sam i gore od
ovoga.«
Hladna sam kao vedra siječanjska noć na Labi.
»Ne znam tko te poslao«, kažem. »Ne znam zašto to činiš. No, vjeruj mi: požalit ćeš što si
došao.«
Stranac me netremice gleda i šuti.
»No onda«, kažem. »Što je s tim vražjim klavirom?«
Stranac ništa ne odgovori. Ne tržne ni jednim mišićem. Kao da govori, ne idem nikamo.
U svojoj nemoći izletim iz sobe, sjurim se niza stube, u dnevnoj sobi sjednem za klavir,
podignem poklopac te iz sve snage stanem udarati po klavijaturi. Zvuk je užasan i disonantan i
lijep, zvuči kao moj bijes, kao moj očaj i ja mlatim po klaviru sve dok ne ostanem bez daha, dok
mi u ušima ne bruji, dok mi ruke ne malaksaju, dok ne klonem.
Ustanem, a klavirske žice odjekuju još neko vrijeme. Dosta. Dovoljno je. Nađemo li se na
naslovnici, nije me briga. Ne želim više morati gledati ovog čovjeka.
»Ili ćete istog časa napustiti moju kuću«, povičem gore na kat. »Ili ću pozvati policiju.«
Ne pričekavši odgovor, vratim se u dnevnu sobu i iz stalka uzmem telefon kadli se stranac
stvori. Gotovo da sam se pomirila s time da će me napasti, istrgnuti mi telefon, no on zagonetna
izraza lica zastane na vratima.
»Samo daj«, kaže. »Učini to!«
Gleda me izazivački.
»Ali, ako sada nazoveš policiju, sve ćeš izgubiti. Ovu kuću, posao, dijete, svoj cijeli lijepi
život.«
Na trenutak se pokolebam.
Što on zna, što on misli da zna?
Zagledam mu se u lice. To traje čitavu vječnost. On izdrži moj pogled.
Ne.
Blefira.
Nazivam broj.
»No, možda to uopće nije bila tvoja krivnja«, kaže stranac. »A možda će ti policija čak i
povjerovati.«
Zurim u njega. U meni se nešto pokrene, nešto se oslobodi, ispliva na površinu, nešto zlo.
Stojim ispred vrata. Iza njih odjekuje štropot. U djeliću sekunde zacrni mi se pred očima i više
nema ničega, samo mrak, crnilo, noć, vrata, štropot, Philipp. I krv. Krv na mojim rukama.
Naglo otvorim oči, tijelo mije lagano, borim se s nesvjesticom, ostajem pri svijesti, taman
toliko.
Stoje to bilo?
Iz ždrijela mi se otme glas koji mi zvuči nepoznato.
Progutam.
Stranac me gleda.
Što hoće?
Primjećujem da u ruci držim telefon. Primjećujem kako spuštam telefon.
Polako.
Ostavljam ga sa strane.
Oprezno.
Stranac me još neko vrijeme gleda, zatim nestane.
 STRANAC

Sam sam. To je dobro. Punim baterije. Tražim smjer. Tumačim si da sam ovdje s dobrim
razlogom. Crpim snagu. Za policiju se ne moram brinuti. Žena je shvatila. Ako nastradam, povući
ću je za sobom u propast.
Ostala je ondje stajati, nije krenula za mnom. Iz torbe izvadim potreban pribor. Nečujno
otvorim vrata i odem u kupaonicu na kraju hodnika, uđem, zaključam se. Priđem umivaoniku,
promatram svoje lice u zrcalu.
»Philipp Petersen«, kažem i nasmijem se. Gotovo se uplašim toga zvuka jer se inače ne
smijem. Ili samo onda kada to služi nekoj svrsi: da nekoga umirim, da izrazim svoju suglasnost,
da iskažem socijalnu pripadnost, da smanjim napetost, i tome slično.
Sve posložim, protresem pjenu za brijanje. Zatim počnem skidati bradu koju sam puštao
posljednjih mjeseci. Završivši, pogledam lice koje se pojavilo ispod brade.
Vrativši se u sobu u koju sam uselio, razmišljam. Dosad mi je ta žena nametala moje
ponašanje. Sada je vrijeme za akciju umjesto samo za reakciju. U torbi mi je mobitel. Uključim
ga. Nazovem. Pustim da zvoni. Prekinem. Ponovno nazovem. Ništa. Potiskujem osjećaj
razočaranja. Funkcioniram. Isključim mobitel, vratim ga u torbu. Sjednem. Osvrćem se po sobi.
Gostinska soba. Svijetla. Skromna.
Zadnja informacija koju još čekam zapravo mi nije potrebna. Već odavno znam sve bitno.
Ovoj ženi krivnja se vidi na licu.
Ali, hoću biti siguran.
21

Osjećam se kao glavni lik iz Leovih omiljenih bajki. Osjećam se kao da živim u dvorcu
Snježne kraljice u kojemu je sve od leda. Zidovi, pokućstvo, sagovi na podu, slike na zidovima,
pa čak i ljudi. Tresem se od hladnoće. Skutrena ispod popluna drhturim iako je vani sredina ljeta,
pokušavam se utopliti. Sklapam oči. Želim se natjerati da zaspim. Noć je. Danas više ništa
neću postići ma koliko mi se ne sviđala ta misao. Što god da donio sutrašnji dan, moram ga
dočekati koliko-toliko odmorna.
Koliko mi je potreban san, primijetila sam tek maloprije kada sam se zamalo onesvijestila.
Nemam pojma što se događalo sa mnom, kakve su to slike odjednom bljesnule - nekakav
film, san?
Ne, pomislim. To je bilo nešto više od snoviđenja, i ti to znaš.
Bilo je kao da su se otvorila vrata.
Ali, još uvijek nisam spremna proći kroz njih.
Sada ionako imam drugih briga. Moram se sabrati. Naposljetku, ne snosim odgovornost
samo za sebe nego i za svoje dijete.
Doduše, osjećam se loše ako stranca makar na trenutak izgubim iz vida - ali ne mogu ga
danonoćno nadzirati, to sam, nažalost, morala prihvatiti. On ne može doprijeti do mene, vrata
spavaće sobe zaključala sam i pod kvaku nagurala stolicu. Zabarikadirala sam se, ništa mi se ne
može dogoditi, on ne može do mene. Barem se u to uvjeravam.
Tko zna što sada radi? Spava li? Planira? Telefonira? Nešto smišlja? Smije se? Guši se od
smijeha zbog neupućenosti Barbare Petry i bespomoćnosti Sarah Petersen? Što on zna? Koliko je
duboko kopao po mojoj i Philippovoj prošlosti? Što on zna, a ja ne znam? Koliko sam
dobro poznavala svoga muža? Koliko dobro poznajem samu sebe? I ponovno: zašto on to čini?
Zašto se predstavlja kao moj muž?
Previše sam uzrujana da bih mogla ostati u krevetu. Sve ovo jednostavno je apsurdno.
Mora postojati mogućnost da mu se dokaže prijevara. Sada. Ovdje. Ne tek za nekoliko dana ili
tjedana! Madež, pomislim ponovno. Ustanem, dohvatim mobitel, uključim funkciju kamere. Ne,
to je glupo. Sine mi druga ideja pa na mobitelu uključim diktafon. Isprva je stranac
djelovao posve kontrolirano, no otkako je imao onaj ispad, znam da je načet. Ako ga opet
isprovociram, možda ga mogu natjerati da izjavi nešto nepromišljeno? Maknem stolicu ispod
vrata. Otključavam, oprezno, bešumno. Hoću otvoriti vrata, ali oklijevam. Što ako on samo to i
čeka? Što ako me vreba?
U glavi izbrojim do tri, zatim naglo otvorim vrata. Gotovo očekujem da će stranac stajati
ravno ispred mene, no mračni je hodnik ispred moje sobe prazan. Odahnem, primijetim da sam
nehotice zaustavila dah. Čekam da mi se smiri disanje, da mi se oči priviknu na mrak, zatim
pogledam lijevo i desno niz hodnik, uvjerim se da sam doista sama pa krenem prema stubištu.
Odozdo dopire slabašna svjetlost.
Nečujno se spuštam stubama, velikim korakom prekoračim četvrtu stubu odozgo jer
škripi - poznajem ovu kuću kao svoj džep. Iz dnevne sobe dopire svjetlost. Kako sam uopće
mogla dopustiti da ovdje s njime provodim noć?
Dišem što tiše, na vršcima prstiju šuljam se prema dnevnoj sobi. Preplaši me nekakav
zvuk - tada shvatim da to krulji moj vlastiti želudac. Oprezno zavirim iza ugla. Na televizoru je
stišan zvuk. Prikazuje se program neke privatne televizije koju nikada ne gledam, upravo idu
reklame. Zgodna mlada obitelj s dvoje djece, sinom i kćeri, sin smeđokos kao otac, kći plavokosa
kao majka: jedu jogurt pa u velikom tamnom obiteljskom autu i s velikim, dobroćudnim
obiteljskim psom odlaze na izlet na selo.
Tri lijepe tinejdžerice razgovaraju o dečkima i pritom se umivaju losionom protiv
prišteva, kapljice pršte, tinejdžerice klepeću. Atraktivan par srednjih godina uživa u vizzi iz
zamrzivača i pritom se zaljubljeno gleda.
Kućanica se veseli čistome rublju, manekenka se raduje dugim, gustim trepavicama, a
sportaš kosi bez prhuti. Najradije bih legla na kauč i buljila u te jogurtske obitelji i njihove
normalne, sretne živote. Malena svjetiljka pored naslonjača u kojem inače čitam upaljena je, ali
naslonjač je prazan isto kao i kauč. Ugasim televizor.
Lecnem se začuvši pucketanje. U hipu se okrenem oko sebe i zurim u mrak blagovaonice
kroz koju sam netom prošla. No, ondje nema nikoga. Nikoga. Bio je to samo jedan od zvukova
koje ova kuća povremeno ispušta kako bi svojim stanovnicima poručila da je još živa. Gdje je
on? Što radi? Činjenica da ne znam gdje se stranac nalazi odjednom mi je nepodnošljiva. Dosta
je opreznoga šuljanja. Trčim kroz kuću i palim sva svjetla. Zatim se stubištem penjem na kat.
Otvaram vrata i ondje također palim svjetla. Spavaća soba, kupaonica, Leova soba - sve su
prazne.
Gdje je?
U Leovoj sobi zastanem. Pogled mi padne na okvir vrata i olovkom povučene crte s
podacima o njegovoj visini. Na krevetu leži Leova košulja, plava karirana. Nije se mogao odlučiti
što bi nosio - na prvom susretu s ocem. Nekoliko se puta presvlačio, a ja sam ga gledala kako u
kosu stavlja gel i u zrcalu provjerava izgled. Jedva sam pred njim skrivala ganuće.
»Moramo poći«, rekla sam naposljetku. »Jesi li spreman?«
Leo je kimnuo glavom. Zatim se zaustavio.
»Odmah se vraćam!«
Plavu kariranu košulju skinuo je preko glave i pritom pokvario teškom mukom geliranu
frizuru, zatim je plavu košulju bacio na krevet i dohvatio maslinasto zelenu. Gledala sam ga kako
ju zakopčava i suzdržavala se da mu pritom ne pomognem samo da bih ubrzala stvar. Bila sam
strpljiva koliko god sam mogla dok je Leo brižljivo gladio košulju.
»Hajde, idemo po tatu«, rekla sam.
Jedva sam to prevalila preko usta.
Sve mi se to sada čini tako davnim.
Odvratim pogled od Leove plave karirane košulje kada začujem telefon. Sjurim se niza
stube, uletim u sobu, podignem slušalicu. »Halo?«
Ništa.
Ne, nije ništa. Disanje.
»Halo«, ponovim i osjetim kako mi se puls ubrzava.
Zatim se veza prekine.
Mršteći se, spustim slušalicu i tek što sam se udaljila nekoliko metara, telefon ponovno
zazvoni. Javim se.
»Halo?« kažem.
Nema odgovora.
»Tko je to?«
U slušalici škljocne, potom se začuje signal slobodne veze.
Zbunjeno spustim slušalicu i odem u kuhinju. Na kuhinjski stol stavim kruh i maslac od
kikirikija, donesem tanjur i nož. Znam da jelo neće imati nikakav okus, kao sve što u posljednje
vrijeme stavim u usta, ali nešto moram pojesti. Uzmem krišku kruha i stavim ju na tanjur. Koliko
bolje mogu, ignoriram zvonjavu telefona koji se ponovno oglasio. Nožem namažem na kruh
maslac od kikirikija i zagrizem. Telefon zašuti. U ustima ne osjećam okus, samo konzistenciju.
Ljepilo za tapete na kartonskom papiru. Telefon ponovno zazvoni. Zlo mi je. Pokušavam
progutati kašu u ustima i jedva uspijevam. Telefon umukne, zatim iznova zazvoni. Kruh namazan
maslacem bacim u smeće. Na brzinu stavim tanjur i nož u perilicu i vratim se u spavaću
sobu. Isključim zvono na telefonu. Spustim se u krevet, čekam da prođe mučnina i razmišljam.
To bi mi moralo biti olakšanje, ali me samo još više uznemiruje: stranac je nestao.
22

Sve je puno paukova. Sve vrvi paukovima u ovoj hladnoj, staroj kući koja im na bezbroj
neslućenih mjesta pruža odlično utočište. Danas sam se već odavno sprijateljila s tim plahim
životinjicama koje povremeno vidim kako trčkaraju po podu. Prije je bilo drugačije. Kada bih
ugledala pauka, pozvala bih Philippa, on bi došao i uklonio ga. U tim je trenucima najvažnije
ne ispuštati ih iz vida jer su pauci brži nego što čovjek misli, a uvijek mi je bilo najgore kada bih
ga ugledala, na trenutak ne bih pazila, a on bi nekamo šmugnuo. Najgore je bilo ne znati gdje se
sada nalazi to čega se toliko bojim. Golemi pauk koji vrlo vidljivo stoji na zidu možda jest
odvratan, ali barem znaš da ti neće odjednom pretrčati preko golih nogu. S ovim je strancem
kao s paucima. Beskrajno sam živčana jer ne znam ni gdje je ni što planira. Čak više nema ni
njegove torbe.
U glavi mi je mnoštvo pitanja. Što hoće od mene? Što smjera? Zašto to čini? I - najvažnije
od svega: kako je uspio obmanuti vlasti? Kako toliko zna o Philippu? Iznova vratim misli na
pitanje kako je moguće da je stranac pristao na DNK test. Ne može sve to...
Obuzdam bijes i zbunjenost, prisiljavam se biti mirna i o tome razmišljati logički,
sagledati problem izvana.
Kao prvo: to ga - barem u očima Barbare Petry - stavlja u vrlo uvjerljivu poziciju.
Kao drugo: trebat će barem nekoliko dana dok ne stignu rezultati testa.
Kao treće: što god da stranac planirao, ovo nije mogao planirati kao pothvat na duge
staze. Ma koliko ovoga trenutka djelovao spretno, prije ili poslije netko će ga raskrinkati.
Najkasnije u trenutku kada se doista napravi DNK test.
Kao četvrto: ako mu nije važan DNK test koji će ga raskrinkati za nekoliko dana, znači da
mu je potrebno tek nekoliko dana da svoj plan provede u djelo.
Ali, kvragu, koji mu je plan? I kako se ja uklapam u to? I čemu ono teroriziranje
telefonom? Žele li me mrcvariti?
Sa mnom to neće ići.
Popnem se ljestvama i otvorim tavanski prozorčić. Zapahne me ustajali, vreli zrak koji su
zagrijali prethodni vrući ljetni dani. Kao da sam prešla nevidljivu granicu. Prašina me golica u
nosu, ne znam kada sam posljednji put bila na tavanu, izbjegavam taj prostor krcat
opredmećenom prošlošću. Ne zanima me prošlost, nisam od onih koji pišu dnevnike, koji snatre
nad desetljećima starim fotografijama ili sa skupim terapeutima analiziraju svoje prve godine
života. Nikada ih nisam razumjela. Moji stari dnevnici iz tinejdžerskih godina nestali su, sigurna
sam da se ne bih više pronašla u mislima osobe koja sam bila u to vrijeme. Kada gledam svoje
stare fotografije, vidim nekog duha, neko biće koje više ne postoji.
Nikada neću shvatiti ljude koji bježe u prošlost - bilo u povijesnu ili u privatnu. Zbunjuje
me nepromjenjivost prošlosti, a prema budućnosti gajim duboko nepovjerenje. Sadašnjost je sve
što imam, a ona je uvijek.
Tavan je krcat starim kartonskim kutijama za selidbu i starudijom koja mi svih ovih
godina nije trebala, ali ju još uvijek ne mogu odbaciti - najvećim dijelom zato što nije u vezi s
mojim vlastitim uspomenama nego s Philippovim. Predmeti koje je Philipp naslijedio nakon
očeve smrti. Daska za surfanje. Ostala sportska oprema. Akustična gitara. Stolni
nogomet. Kišem, šmrcam, nasumično otvorim kutiju. Stara Leova odjeća za bebe. Philippov stari
Nikon, onaj koji je ponio u bolnicu kada se rodio Leo. Fotoalbumi. Progutam knedlu i prisilim se
ponovno zatvoriti kutiju.
 Iz prve nađem škrinjicu u koju sam spremila Philippov pištolj. Na bravici s brojčanikom
namjestim Philippov datum rođenja i otvorim škrinjicu. Zurim u oružje, oklijevam, ne volim ga
uzeti u ruke. Sjećam se kako me Philipp svojedobno nagovarao da barem elementarno
naučim rukovati oružjem. Znam kako se drži pištolj, kako se puni i prazni. Pa ipak, oklijevam.
Nikada ne treba posezati za pištoljem ako to nije neizbježno.
Godinama ga nisam dotaknula, moja je odbojnost prema oružju tolika da na njega
reagiram gotovo tjelesno. Čovjek ne bi trebao moći ubijati na taj način, pomislim svaki put kada
ugledam pištolj, ni životinje, a pogotovo ne ljude. Ljudi se zapravo uopće ne bi trebali moći
uzajamno ubijati, ali ako si je netko to bezuvjetno utuvio u glavu, tada bi to barem trebalo biti
teško i iziskivati napor i odlučnost. Tko doista želi ubiti čovjeka, trebao bi ga pokušati zadaviti,
vlastitim rukama istisnuti mu život iz tijela, iz neposredne blizine, licem u lice, to je prljavo, to je
teško, takvo što ne može gotovo nitko, naša nesklonost ubijanju odveć je jaka, naše snage odveć
slabe. Ali, ako samo moraš saviti prst? Tako jednostavno? Tako zastrašujuće jednostavno.
Ponovno zaključam škrinjicu. Izađem s tavana. U rukama držim oružje. Osluškujem.
Dugo. Sve je mirno.
Vrativši se u spavaću sobu, otvorim sef u kojemu čuvam najnužniju zalihu gotova novca -
i maleni spremnik sa streljivom koji je Philipp prije mnogo godina tamo stavio i koji nikada
nisam dotaknula. Ponovno oklijevam. Zatim napunim pištolj, ponovno ga stavim u škrinjicu,
zaključam ju, izmiješam brojeve na brojčaniku, otvorim garderobni ormar i na najvišoj polici
zaguram škrinjicu sasvim odostraga i prekrijem s nekoliko majica. Koliko se osjećam bolje,
toliko se osjećam i lošije. Izujem sandale i legnem na krevet. Istoga časa osjetim kako me hvata
san, ne odupirem se, nego utonem u mrak.
Hodam duž hodnika. Goli zidovi. Oko mene tišina. Bojim se, strašno se bojim. Ne znam
čem se toliko boiim, ali rntovo sam luda od straha. Prestrašeno zastanem kada začujem taj zvuk.
Štropot. Iako mi ulijeva strah u kosti, ipak krenem prema njemu. Ondje su vrata. Zastanem na
određenoj udaljenosti. Osluškujem. Evo ga\ Ponovno se čuje. Dopire iza vrata. Krenem prema
njemu spremna na ono što me čeka iza vrata, pritisnem kvaku. Širom otvorim vrata i ugledam što
je iza njih, zbunjeno trepčem, i...
Budim se, otimam se vrtlogu, bježim, ponovno sam na plahtama natopljenima hladnim
znojem. Kada otvorim oči, u sobi je mrkli mrak. Srce mi treperi u grudima kao uplašena ptičica.
Žmirkam. Sigurno je mrkla noć jer kroz proreze u rebrenicama ne prodire ni tračak svjetlosti.
Uzdahnem, uspravim se i dok tapkam rukom tražeći mobitel da bih vidjela koliko je sati - u tom
trenutku sine mi kao bljesak. Kada sam zaspala, svjetlo je gorjelo! Svjetiljka na mome noćnom
ormariću bila je upaljena!
Netko je bio u mojoj sobi.
Dah mi je odjednom isprekidan, na trenutak sam obamrla od straha. Oslobodim se
okamenjenosti i stanem tapkati tražeći prekidač za svjetlo. Ruka zamahne u prazno. Obuzme me
strah da ću u mraku okrznuti nešto -okrznuti nekoga. Pokušavam se umiriti govoreći si da sam
zacijelo sama u polusnu ugasila svjetlo, a sada se toga ne mogu sjetiti. Koliko mi se puta u životu
dogodilo da sam zaspala pri svjetlu pa ga u polusnu ugasila? Sigurno stotine puta. S olakšanjem
sama sebi kimnem glavom. Zatim pronađem prekidač, pritisnem ga, svjetiljka zasvijetli i
prostoriju okupa toplom svjetlošću - a meni zastane dah.
23

Noćna mora u noćnoj mori.

Nisam osjetila njegovu nazočnost. Nisam u stanju odmah shvatiti sliku koja mi se pruža.
Moja spavaća soba. Svjetlost noćne svjetiljke pored moga kreveta. A u toj svjetlosti -
stranac. Zuri mi ravno u lice.
Soba se oko mene počinje vrtjeti, a srce mi tuče sve brže, brže i brže.
On je poput duha, ne čuje mu se dah, nema mirisa, ničega. Samo njegova tanka figura sva
u crnom. Blijeda koža, tamne oči. Stoji uz moj krevet i gleda me.
Stenjem. Instinktivno se povlačim što dalje od njega dok iza leđa ne osjetim uzglavlje.
Stranac zatrepće kako da sam ga prenula iz transa. Stisne oči. Tko zna koliko je dugo stajao u
mraku i gledao me. Kao sjena.
Isprva sam u šoku i ne mogu reagirati, zatim skočim na noge i domognem se vrata.
Stranac je iza mene. Vrti mi se u glavi, još nisam posve prisebna, još sam mamurna od sna.
Spotaknem se okrznuvši stolicu kojom sam tijekom noći zabarikadirala vrata, posrnem, bolno se
udarim u gležanj - a oštra bol konačno me probudi. Priberem se. U skoku izjurim kroz
vrata. Trčim. Bosonoga. Niz hodnik. Pod nogama osjećam hladnoću poda, osjećam stranca na
potiljku, njegove korake. Ubrzavam, letim niza stube, gotovo da padnem, ne padnem, držim se.
Tek sada, kada je već odavno prekasno, na pamet mi padne pištolj u spavaćoj sobi.
Zatim čujem stranca.
»Sarah«, vikne.
Samo to.
A onda još jednom.
»Sarah!«
Sve u meni opire se njegovu glasu.
Trčim kroz prizemlje, u mraku, prema ulaznim vratima, iza sebe čujem njegove korake,
ne usudim se osvrnuti, osjećam da je tik iza mene, brži od mene, ravno iza mene, sustići će me na
ulaznim vratima, pomislim, morat ću zastati da bih otvorila vrata koja se otvaraju prema unutra,
izgubit ću nekoliko sekundi, na ulaznim vratima, gotovo već vani, i tada će me uhvatiti. Trčim što
brže mogu, vidim ulazna vrata, gotovo da klizim prema njima, u totalnoj panici, naglo otvorim
vrata, želim izjuriti kroz njih kao kroz čarobni portal - ali sustigao me. Zgrabio me za struk,
povukao natrag, dalje od vrata, borim se protiv njegova stiska, dalje, što dalje, kroz vrata i onda
ću trčati, trčati noću ulicom, trčati i trčati i više se ne zaustavljati. Nisam uspjela. On zatvori
vrata. Držeći me za ramena, okrene me prema sebi, zatim sa mnom izvede neobičan okret pa se
nađe između mene i ulaznih vrata, ja nasuprot njemu. Ponovno se pokušam otrgnuti i začudim se
kada mi to uspije, trčim, očajna, uopće ne razmišljam, naglo skrenem iza televizora, oko
kauča, prema vrtu, uspjet ću, pomislim, ovaj ću put uspjeti.
Naglo otvorim stražnja vrata, trčim, za sobom ostavljam terasu, već sam na travnjaku,
Mjesec je gotovo pun i lije hladnu, blijedu svjetlost, pod nogama osjećam rosu, tako svježu,
kližem se na vlažnoj, visokoj travi, trčim, prema voćkama i pored njih, preda mnom izroni vrtna
kućica. Iza sebe ne čujem ništa, baš ništa, ni korake ni dah, osvrnem se i vidim da je na
samo nekoliko metara iza mene. Misli mi lete, što da učinim, što da sada učinim, u plućima čak
nemam ni dovoljno zraka da vičem, moram bježati, nastavljam trčati, kroz nijanse sivila noćnoga
vrta. Stanem na nešto sklisko, možda puža golaća ili nešto slično, nemam vremena za gađenje,
samo dalje, dalje. Kroz glavu mi proleti misao da se zabarikadiram u vrtnoj kućici, on mi je vrlo
blizu, vrlo blizu, jedina mi je šansa da uđem tamo, za sobom zalupim vrata i navučem zasun.
Borim se sa sobom, trenutak, dva, tri, ne mogu se odlučiti, ne, onda bih zaista bila u zamci.
Projurim pored kućice, trčim prema ogradi iza koje je prilazna cesta što vodi prema glavnoj
cesti. Znam da negdje postoji rupa u ogradi kroz koju se Leo katkada provuče iako sam ga već
stoput molila da to ne radi jer je već nekoliko puta tako poderao odjeću. Trčim prema mjestu na
kojemu pretpostavljam da je rupa, stranac trči za mnom, čučnem, pipam, panično, nađem ju,
zaista ju nađem, provučem se. Odjednom na lijevoj nozi osjetim oštru bol, zanemarim
ju, nastavim puzati, pridignem se, nastavim šepati, na cesti sam. Ulična svjetiljka baca blijedu
svjetlost. Bosih nogu jurim po asfaltu prema glavnoj cesti, na putu nigdje nikoga, ni žive duše,
mrkla noć, ali glavna cesta ne može biti pusta, jednostavno ne može biti. Opet ga čujem iza sebe,
našao je rupu u ogradi, slijedi me, još uvijek me slijedi, čemu se zapravo nada, što hoće od mene?
Jurim dalje, po asfaltu posutom oštrim kamenčićima, stopala su mi već izranjavana - domognem
se glavne ceste upravo u trenutku kada njome projuri auto. U panici mašem, vrtim se oko svoje
osi, vidim stranca kako trči prema meni. Izgleda nekako drugačije, podrezao je bradu, ali hladne,
tamne oči ostale su iste. Pogledam lijevo pa desno, na vidiku nema drugoga auta, samo tamni
kombi koji je maloprije projurio pored mene, a moje očajničko mahanje u najboljem slučaju
ispratio u retrovizoru. Okrenem se. Okrenem lice prema strancu koji mije prišao na samo
nekoliko metara. Spremna sam za borbu. U tom trenutku začujem zvuk.
Auto. Vozač kombija zakočio je i ubacio u rikverc. Auto mi se približava cvileći i brujeći.
Bez oklijevanja potrčim prema njemu. Auto se zaustavi ispred mene, u zatiljku osjećam stranca,
znoj mi se u potocima slijeva niz lice, nekoliko pramenova kose zalijepilo mi se za čelo, maknem
ih u stranu, vozač spusti staklo na suvozačevim vratima. To je Johannov stari, možda je na
početku šezdesetih. Snažan, tamnokos, guste brade. Dobroćudan, jak. Izgleda kao da radi u
trgovini građevinskim materijalom.
»Je li sve u redu?« upita.
»Molim vas«, kažem dašćući. »Pomozite mi. Ovaj me čovjek progoni...«
Ne uspijem dovršiti jer me stranac sustigao.
»Sarah, o Bože, što to radiš?«
Okrenem se. Vidim njegov zabrinut izraz lica koji je namjestio za vozača.
»Vi niste moj muž!« prosikćem.
To je sve što mi tog trenutka pada na pamet. Pokušavam otvoriti vrata automobila da bih
ušla, ali su zaključana.
»Pustite me unutra«, vičem. Glas mi je piskutav od panike.
»Pustite me unutra, kvragu!«
»Molim vas, oprostite«, kaže stranac okrenuvši se prema vozaču. »Mojoj ženi nije
dobro.«
Gubim samokontrolu. Tresem kvaku suvozačevih vrata.
»Pustite me unutra! Zar ne vidite što se događa?!«
Vozačev pogled šeće između mene i stranca. Postaje mi jasno kakav ostavljamo dojam. Ja
potpuno izbezumljena, stranac posve miran i sabran. Uredno odjeven i ponovno s onom
dobrohotnom maskom koju je stavio još za Barbaru Petry.
»Pa vas poznajem«, iznenada će vozač. »Vi ste ona žrtva otmice. Vidio sam vas na
televiziji.«
Svrne pogled na mene i zagleda mi se u lice.
»A i vas poznajem!«
Stranac se simpatično osmjehne vozaču - s pravom dozom iscrpljenosti koja bi se
očekivala od čovjeka koji se nakon duge Odiseje vratio kući.
 »Mojoj ženi nije dobro«, ponovi stranac.
Vozač oprezno kimne glavom i pogleda me.
»Ne vjerujte mu ni jednu jedinu riječ«, kažem. »Ovo nije moj muž.«
Vozač se na trenutak zagleda u mene. Zatim odvrati pogled. Prozorsko se staklo zatvori, a
on ubaci u prvu brzinu. Osjećam se silno nemoćno, ponestaju mi riječi.
»Ovo nije moj muž«, doviknem.
Vozač kombija da gas i ode. Sekundu gledam za njim, zatim se okrenem prema strancu.
Ponovno osjetim nagon za bježanjem. On to primijeti. Jedva uočljivo odmahne glavom.
»Pogledaj se«, kaže naposljetku. »Kamo bi?«
Na trenutak oklijeva, zatim se okrene i pođe natrag prema kući. Još jednom zastane
primijetivši da ga ne slijedim.
»Dođi«, kaže.
Stojim i zurim u njega.
Bježi, pomislim. Bježi odavde.
»Upozoravam te«, kaže stranac kao da mi čita misli.
Ponovno mi kao i prije njegove riječi prođu kroz glavu.
Sve ćeš izgubiti. Svoje dijete. Svoj cijeli lijepi život.
Progutam knedlu.
»Ne znam što vi mislite da znate o meni«, kažem. »Ali, varate se! Ja sam samo majka!
Učiteljica! Ne bih ni mravu naudila!«
Stranac se nasmije, ali bez trunke humora.
Ponovno napravi nekoliko koraka u smjeru kuće pa zastane primijetivši da ne idem za
njim.
»Dođi!« kaže.
Stojim kao ukopana, ne znam što učiniti.
»Da sam ti htio nauditi, noćas sam za to imao dovoljno prilike«, kaže. A zatim ponovi:
»Dođi!«
Kao da sam plašljiva mačka koju želi namamiti. U glavi mi bjesni oluja, ne mogu jasno
misliti. No, onda se polako, sasvim polagano od svih misli iskristalizira jedna jedina. Sve je
glasnija i glasnija dok mi ne ispuni cijelu glavu tako da u njoj više nema mjesta ni za što drugo -
nema smisla bježati.
Duboko udahnem i izdahnem pa krenem za strancem natrag u kuću.
 STRANAC

Estoy cansado. Umoran sam. Ne samo zato što tri dana nisam oka sklopio nego ponajprije
zato što sam stalno napet.
Nijedan organ ne troši toliko energije koliko mozak. Naporno je neprestano biti
stopostotno usredotočen i budan. Čovjeka iscrpljuje to što ne smije učiniti ni najmanju pogrešku.
Sve ovo mnogo je teže nego što sam očekivao.
Ona je teža.
Drugačije sam ju zamišljao.
Otvorim putnu torbu, iz malenoga pretinca skrivenoga s unutrašnje strane izvadim
mobitel i uključim ga. Grimm mi još nije uzvratio poziv. Obuzdavam nestrpljenje. Ništa što se
događa nije dobro ili loše. Događaji sami po sebi nemaju značenja. Mi im dajemo značenje.
Legnem na krevet i ispružim se.
Koliko mi često posljednjih dana misli odlutaju natrag kući. I koliko ih često - čim toga
postanem svjestan - prisiljavam da se smjesta vrate u stvarnost. Koncentracija mi ne smije
popustiti. Postoje stvari koje mogu učiniti i bez Grimmovih informacija.
Uspravim se, iz torbe uzmem knjigu pa prstima prelazim po pohabanim koricama. Sun
Tsu Umijeće ratovanja. Otvorim knjigu, čitam. »Najmudriji je onaj ratnik koji se nikada ne mora
boriti.«
***
Strpljenje. Disciplina. Funkcionirati. Činiti Na trenutak zažmirim.
Spreman sam.
Priđem prozoru i čekam svitanje.
24

Sviće, zora je. Sjedim u dnevnoj sobi, u naslonjaču za čitanje. Jednostavno više nisam
imala snage popeti se stubama do spavaće sobe. Još uvijek me peče u plućima. Na nozi imam
krvavu ogrebotinu, ondje gdje sam noćas zapela za ogradu. Stopala, koja sam u međuvremenu
uvukla u teniske, ranjena su. Odjednom mi u glavi zasvira melodija, vrag će ga znati odakle
je odjednom došla. Karma Police, Radiohead. Dakako da slušajući tu pjesmu mislim na Philippa.
I kako je sve počelo. Puštam da mi misli lutaju.
»Kada smo se Sarah i ja prvi put ugledali, to je bio grom iz vedra neba. To nije metafora.«
Tako je Philipp započinjao priču. Ne pričam ju tako dobro kao moj muž, ali svega se
sjećam. Bio je to najvreliji dan u godini, a Radiohead je imao koncert na otvorenom. Bila sam
ondje sama. U gradu nisam poznavala još nikoga tko bi sa mnom otišao na koncert, tek sam se
doselila na studij u Hamburg, bila sam malo usamljena i bilo mi je sasvim u redu što sam
malo usamljena. To je bio naj vreliji dan u godini, a ja sam se našla na rasprodanome koncertu na
otvorenom. Nepregledno mnoštvo ljudi. Tijela, posvuda oko mene znojna tijela, osjećaj kao da
sam upala u zmijsko leglo. Tolika masa ljudi. Toplina tijela, ljepljiva koža, majice mokre od
znoja. Bili smo kao hodočasnici koji ne mare za glad i vrućinu i sve svoje tjelesne potrebe jer
znaju da su na putu prema nečemu što će ih nahraniti mnogo bolje nego jelo i piće. Glazba je bila
naša religija, jedne cijele vrele večeri. Kada je bend izašao na pozornicu, dočekao ga je zvuk koji
kao da se oteo iz jednoga jedinoga nezamislivo suhog grla. Mnoštvo se uzbibalo. Ja u središtu. A
onda je zasvirala glazba. S njom su se upalila svjetla, bilo je kao da baciš pogled prema vratima
neba, tako predivno, tako blještavo svijetlo. Svjetla su treperila na mojoj mrežnici, glazba je
brujala, nisam ju slušala samo ušima, slušala sam ju želucem, jagodicama prstiju, dlačicama na
obrazima, svaka je stanica moga tijela vibrirala. Glazba je natapala moje isušeno korijenje,
zažmirila sam da čujem još bolje, ljudi su oko mene nestali, a mene više ništa nije boljelo,
ništa više nije bilo važno, pustila sam da me to proguta, da me ponese, opijenost pomanjkanjem
kisika i rock glazbom, savršena oluja. Svaki put kada bi bend zasvirao novu pjesmu, prolomilo bi
se klicanje, osvrtala sam se, u zjenicama ljudi oko mene zrcalila su se svjetla pozornice, suze
su tekle niz obraze, bilo je tako glasno i tako tiho, tako nepodnošljivo i tako neshvatljivo lijepo,
sunce je zašlo iza pozornice i sve obavilo svjetlošću koja nije bila s ovoga svijeta, glazba je bila
toliko glasna da su se zvučnici nadimali prema nama, te je noći odsvirano petnaest pjesama, te je
noći poteklo jedanaest litara suza, te se noći zaljubila osamsto pedeset i jedna osoba, toliko
mnogo energije, trava ispod naših nogu nikada više neće ponovno rasti, tisuće mušica izgorjelo je
na reflektorima pozornice, umrlo sretno. Zatim je pljusnula kiša. Kao ni iz čega, olujni oblaci
odjednom su se samo stvorili. Niotkuda. Od nekoliko kapi do proloma oblaka u samo
nekoliko sekundi. S kišom je došao vjetar, a vjetar je prešao u oluju. Munje su rasparale nebo na
lijevu i desnu stranu, na gore i dolje. Zaneseni pogledi i uplakani obrazi nestali su, odjednom su
posvuda bili rašireni laktovi, gurkanje i naguravanje. Munje su sijevale, grmljavina ih je slijedila
u kratkim razmacima, oluja je tresla čeličnu konstrukciju pozornice, bend je prestao svirati,
mnoštvo oko mene kretalo se prema izlazu vukući me nekoliko metara sa sobom, tada sam počela
posrtati, gotovo sam potonula, borila se da ostanem na površini, plivala u mnoštvu prema izlazu,
ponovno stala posrtati, dobila lakat ili koljeno u leda, zastenjala, gotovo pala, no onda me netko
zgrabio ispod ruke i pridignuo, prihvatila sam ruku koja mi se pružila, čvrsto se uhvatila i više ju
nisam puštala, ponovno sam imala oslonac. Podignula sam pogled tražeći lice koje pripada toj
ruci, ulovila sam letimičan pogled na visokome mladiću tamne kose, no oko mene je bilo toliko
tijesno i još uvijek su nas gurali prema izlazu, lice mi je bilo pripijeno uz leđa osobe ispred mene,
posvuda tijela, sa svih strana, nigdje mjesta ni da glavu okreneš. Zatim sam prošla kroz usko grlo
koje je bilo izlaz i ponovno sam došla do zraka. Trava je bila razmočena od kiše, haljina mi se
lijepila za tijelo, voda mi je natapala tjeme, ljudi su posvuda trčali, posvuda su sijevale munje i
praskali gromovi. Mogla sam samo stajati i gledati. Buka. Kaos. Gužva. Bljeskanje munja.
Promatrala sam sve to kao kakvu sliku po kojoj se može hodati. Našla sam se u oku oluje,
obavijena čahurom koja je odbijala grmljavinu. Ovdje kod mene bilo je tiho. Zatim sam na
podlaktici osjetila nečiju ruku, okrenula sam se i ugledala tamnokosog mladića, povukla sam ga
prema sebi, unutra u svoju čahuru, ovdje unutra bilo je tiho i napokon smo se mogli na miru
promatrati, neko smo se vrijeme gledali, oko nas je bilo mirno, posve tiho. Tamnokosi mladić
nasmiješio se i vidjela sam da ima jamice na obrazima, spustila sam pogled i čarolija je nestala,
rasprsnula se zaštitna čahura i vjetar nas je kišom šibao po licu, grmljavina je bila zaglušna, a
nepoznati mladić uhvatio me za ruku pa smo trčali držeći se za ruke dok su iznad nas sijevale
munje, a ljudi su i stotinu kilometara daleko odavde zastajali da bi u daljini promatrali sijevanje
munja iznad poljane za koncerte. Glazba i grmljavina, elektricitet i srca koja tuku. Tako nam se to
dogodilo. Takva je to bila noć.
Vraćam se u stvarnost s Philippovim licem još uvijek pred očima poput razlivene
fotografije nekakvoga duha. Sklapam umorne oči pokušavajući dozvati tu sliku, ali ne uspijevam.
Kroz prozore vidim kako se noćno nebo polako pretvara u jutarnje nebo.
Pomislim na Lea.
Zatim ponovno mislim na Philippa. Koji je kao dijete zacijelo izgledao isto kao Leo, ako
se može vjerovati Constanze. To govori katkada još i danas kada vidi Lea: »Isti moj Greun.
Pljunuti on.«
Često sam muža pitala zašto su ga kao dijete zvali Greun. Nikada mi to nije ispričao, nego
je pitanje uvijek otklanjao lepršavim »Ispričat ću ti drugi put«. Pretpostavljala sam da mu je ta
priča vjerojatno pomalo neugodna pa nisam po tome svrdlala. Ni sama ne volim nadimke. Nakon
nekog vremena počelo me izluđivati što je Philipp ustrajao na tome da me nikada ne
zove imenom nego u načelu uvijek samo »princezo«. Oduvijek sam mrzila taj nadimak.
Vjerojatno nikada neću saznati kako je moj muž zaradio svoj nadimak.
Sada ponovno mislim na Lea, koji nema neobičan nadimak i koji sada negdje spava u
Miriaminoj udobnoj kući. Pitam se je li tražio Miriam da mu pročita priču. Vjerojatno nije jer
priče nisu cool, a njegov najbolji prijatelj bolje da ne zna kako Leo još uvijek voli da mu čitam
priče. Mislim na jedan od naših razgovora navečer u krevetu, davno prije nego što smo doznali
da su pronašli Philippa. Leo je htio znati je li mu otac mrtav. I uopće što znači umrijeti. Naravno
da sam ga umirila najbolje što sam znala. Ne, otac nije mrtav, rekla sam mu. Jednoga će se dana
vratiti. A o umiranju se ne treba brinuti, za to je još premlad. Sjedila sam na rubu njegova kreveta
i pričala mu najveću i najneistinitiju bajku. Bajku o sigurnom i uređenom svijetu u kojem se
sunce uvijek ponovno rađa i u kojemu nakon zime uvijek dolazi proljeće. Lažem svome sinu jer
želim da se osjeća sigurno. Pritom se u svakom trenutku može dogoditi bilo što, pa čak i nešto
užasno. Navečer odlazeći u krevet, kako da znam da će još disati kada ga idući put obiđem?
Saznavši da čekam dijete, skamenila sam se od straha. Philipp se radovao, ja ne. Naravno
da sam svima govorila kako sam izvan sebe od sreće, ali to nije bila istina. Samo sam se bojala.
Ne toga da neću biti u stanju dobro se brinuti za dijete, ne to. Bojala sam se da će mi dijete
zamjeriti što sam ga, ništa ga ne pitajući, poslala u ovaj svijet. U svijet koji mu ne mogu objasniti
i koji je toliko pun rana i užasa, toliko neshvatljiv i neobjašnjiv. Bojala sam se jer nisam znala
odgovore na osnovna pitanja. Mnogo sam razmišljala o tome, tada. Neke buduće majke koje sam
upoznala na trudničkim tečajevima svojim su još nerođenim bebama puštale Mozartovu glazbu ili
ih hranile makrobiotičkom hranom. Ja nisam osoba koja si previše razbija glavu. Praktična sam
žena, volim red, jasnoću, volim odlučnost. No, tijekom trudnoće čitala sam filozofske tekstove.
Dakako, uzaludno. Što sam više razmišljala, što sam više čitala, to mi je postajalo jasnije da ne
postoje odgovori na velika pitanja. Odakle dolazim? Kamo idem? Zašto sam ja bolestan, a drugi
je zdrav? Zašto sam ja siromašan, a drugi je bogat? Zašto sam ja upravo ja? Što sve to skupa
znači? Nema odgovora na ta pitanja, to mi je sada jasno. Nebitno je zašto je to tako kako jest.
Važno je jedino što ćemo od toga napraviti. To je ono što ću reći sinu kada me upita, i to je
ono što danas sebi govorim, na izmaku ove košmarne noći. Stvar je u meni.
Stranac je u gostinskoj sobi. Nakon meni ponižavajućeg susreta s nepoznatim vozačem on
se bez riječi vratio u kuću. Zatim se okrenuo prema meni, rekao da ide u krevet te mi preporučio
da i ja malo odspavam. Nakon toga povukao se u sobu i iz nje otada više nije izašao. Ali, ne
spava. Čujem ga, iznad sebe. Njegove korake od kojih škripe podne daske. Šeće po
sobi, gore-dolje. Ni on ne može zaspati.
Što hoće od mene? Kako objasniti mržnju koja mu sijeva iz očiju dok me gleda? Dlanom
prijeđem preko lica. Jesu li mi misli još uvijek bistre?
Ne bi li se moglo raditi o nečemu drugome? U razgovoru s Barbarom Petry i sama sam
rekla ne upuštajući se dublje u to: Philipp je bio vrlo imućan čovjek. Dakako da takvo što privlači
prevarante.
Odjednom mi na pamet padne moj nedavni razgovor s Johannom. Ponovno je po tko zna
koji put htio sa mnom razgovarati o novcu - i ponovno sam ga odbila. Dovoljno zarađujem da s
Leom mogu dobro živjeti. Živim ne plaćajući stanarinu u ovoj ogromnoj, za nas dvoje zapravo
odveć velikoj kući s prekrasnim vrtom. Imam sve što trebam. Ne treba mi Philippova imovina. I
nipošto ne bih pristala da ga proglase mrtvim niti bih se i na koji način potrudila da mogu
raspolagati novcem svoga supruga.
»Htjela ti to ili ne«, rekao je Johann tada. »To je tvoj novac. Ti nisi samo Philippova
supruga nego i njegova nasljednica. Bilo to tebi ugodno ili ne: ti si vrlo, vrlo bogata žena.
Moramo zaštititi tebe i tvoj novac. Ako nećeš radi sebe, učini to barem radi Lea. Dopusti da se
tvoga muža proglasi mrtvim.«
Uvijek kada bismo došli na tu temu, pokušavala sam skrenuti razgovor u drugom smjeru,
ali Johann se nije dao.
»Ne znam zašto to tako tvrdoglavo odbijaš«, rekao je.
»S Philippovim novcem možeš činiti dobra djela. Ako želiš, možeš pomagati ljudima.«
»Philipp nije mrtav«, odgovarala sam svaki put. »Dakle, nisam njegova nasljednica.«
Philipp nije mrtav, rekla sam sebi i danas. Samo je nestao. Isprobavam tu misao kao sako
sašiven po mjeri koji dugo nisam nosila pa provjeravam pristaje li mi još uvijek. Sedam godina
vrtjela sam tu misao. Philipp nije mrtav. Philipp je živ. No, otkako je došao taj stranac koji hoda
uokolo predstavljajući se kao moj muž, odjednom više nisam u to toliko uvjerena.
Još mi je nešto upalo u oči, što je Johann rekao nakon što sam izjavila da me novac ne
zanima, da mi nikada nije bio važan i nikada mi neće biti važan. Tada se osmjehnuo svojim tihim
osmijehom i lagano nakrivio glavu.
»Sarah, molim te. To kažeš zato što ti ništa ne nedostaje. Ali, vjeruj mi. Kada zagusti,
tada je uvijek samo novac važan.«
Kimam zamišljeno.
Zapravo postoji samo jedan razlog zašto bi se netko predstavljao kao Philipp i ušuljao se
kod mene.
Ne znam kako je došao na tu ideju. Ne znam kako je to izveo, ali sada barem znam zašto.
Radi se o mome novcu, radi se o Philippovu novcu.
 Okej, idemo ispočetka.
Kao prvo: strancu je stalo do novca.
Kao drugo: morao je računati s time da ću ga svim sredstvima pokušati raskrinkati.
Kao treće: morao je izvršiti odgovarajuće pripreme.
Kao četvrto - smjela ali ipak vjerojatna teza: sigurno mu je netko pomagao. Iz toga
proizlazi: moram biti oprezna s kime razgovaram. A prije svega: ne smijem se ponašati onako
kako on od mene očekuje. Nema uplitanja policije. Nema uplitanja vlasti.
Odjednom mi sine zastrašujuća ideja. Ako je taj stranac pred zakonom službeno moj muž
- može li me strpati u ludnicu? A ako to može, kakve još ima ovlasti? Ako nastradam i padnem u
komu, može li se suglasiti da se isključe aparati za održavanje života? A što je s Leom? Grlo mi
se stegne.
Još jednom u mislima proživim susret s Barbarom Petry i s nepoznatim vozačem. Stranac
je mudar i do sada se mogao pouzdati u to da ću reagirati kao pomahnitala luđakinja. Možda je to
- ma ne - to je sasvim sigurno bilo proračunato!
Pokušavam srediti misli prije nego što se u njima ponovno zapetljam.
Ako je stranac računao s time da ću se ponašati kao luđakinja, znači da sam mu do sada
išla na ruku. Moj slom u zračnoj luci, moji manični pozivi gospodinu Bernardyju, gospodinu
Hansenu, Johannu. Razgovor s Barbarom Petry. I naposljetku - naježim se sada kada iz te
perspektive još jednom sagledam cijelu scenu - moj bijeg noću na cesti. Ja, posve
rastrojena, bosonoga, uznojena, psujem, tresem vrata na autu i urlam na vozača. Jesu li neki
susjedi svjedočili toj sceni? Trijezno shvaćam da sam se do sada ponašala vjerojatno točno onako
kako je stranac zacijelo želio. Postajem bolno svjesna da se ne mogu obratiti službenim tijelima i
da sam prepuštena samoj sebi. No, odlučna sam iz ove situacije izvući ono najbolje.
Postoji način, uvijek postoji način.
Možda je zaista vrlo jednostavno: možda me hoće ni manje ni više nego otjerati u ludilo -
ili me barem prikazati ludom. Mene bi tako eliminirao, a on bi se domogao Philippova novca.
Shvaćam koliko to zvuči suludo pa spontano odmahujem glavom. Takvo što nitko ne čini.
Tada se sjetim svih ludosti koje su ljudi činili za novac, koje čine za novac i koje će činiti za
novac - i odjednom se sve to više uopće ne čini tako nevjerojatnim.
Sklapam umorne oči, opuštam tijelo, tražim udobniji položaj, moram skupiti malo snage,
veoma sam umorna. Već sam se pomirila s time da neću moči zaspati, sasvim sigurno ne nakon
svih današnjih događaja, pomislim. No, tijelo mi postaje lagano, a svijest mi se topi kao tableta u
čaši vode.
Hodam duž hodnika. Goli zidovi. Oko mene tišina. Bojim se, strašno se bojim. Ne znam
čega se toliko bojim, ali gotovo sam luda od straha. Prestrašeno zastanem kada začujem taj zvuk.
Štropot. Iako mi ulijeva strah u kosti, ipak krenem prema njemu. Ondje su vrata. Zastanem na
određenoj udaljenosti. Osluškujem. Evo gal Ponovno se čuje. Dopire iza vrata. Krenem prema
njemu spremna na ono što me čeka iza vrata, pritisnem kvaku. Širom otvorim vrata i ugledam što
je iza njih, zbunjeno trepčem. Iza vrata nema prostorije.
Iza vrata je ulica u noči.
Skočim od straha i u hipu sam budna. Probudio me nekakav zvuk. Što je to bilo? Vrata?
Zaustavim dah. Pola noći čula sam ga, stranca. Njegove korake pod kojima su škripale podne
daske, u gostinskoj sobi. Šetao je po sobi, gore-dolje. Sada je posve tiho. Je li ipak zaspao? Ne.
Ponovno se nešto čuje. Koraci. Iz trbuha mi stiže signal za opasnost, puls mi se istog časa ubrza
i shvatim da nisu obični koraci potaknuli moj centar za strah nego određena vrsta koraka.
Oprezni, pipavi koraci. Netko se šulja. Naćulim uši. Nečujno se spustim u fotelju i sklopim oči.
Usporim dah, kao da sam zbog napora protekle noći ponovno zaspala. Dugo vremena ne događa
se ništa. Napeto slušam - ali ništa. Gubim osjećaj za vrijeme dok sjedim sklopljenih očiju
ne znajući čekam li dvije ili dvadeset minuta. Jesam li se zabunila? Ponovno nešto začujem, nešto
jedva čujno. On dolazi. Stranac se kreće zastrašujuće tiho, no četvrta stuba odozgo oda ga tiho
škripnuvši. Philippu se to ne bi dogodilo. Oprezno žmirkam kroz trepavice. Naporno mi je disati
mirno i ravnomjerno dok se taj čovjek lagano spušta niza stube, približavajući se polako i
neprestano. Blijeda svjetlost koja obasjava dnevnu sobu preobrazila ju je u kulisu crno-bijelog
filma. Svijet postoji još samo u nijansama sivoga. A usred svega, u blijedome sivilu stoji
nepoznat čovjek. Na udaljenosti od samo nekoliko metara. Stoji ondje, nasred sobe i gleda me.
Instinktivno hoću zadržati dah, ali se prisiljavam dalje disati, vrlo ravnomjerno, vrlo mirno, udah,
izdah. Ne usuđujem se izravno pogledati stranca, oči su mi otvorene tek toliko da mu vidim
stopala, nogavice, ništa više. Kada bih podignula glavu i pogledala ga u lice, odmah bi mu bilo
jasno da sam budna. Neko vrijeme nepomično stoji ispred mene. Čini mi se da to traje
cijelu vječnost. O čemu razmišlja? Nadam se da me neće fizički napasti jer mi na pamet padne
ono što je rekao prošle noći: da mi je htio nauditi, odavno je za to imao dovoljno prilike.
Prevarant i dalje ondje stoji. Zatim se okrene i izađe iz dnevne sobe jednako kao što je u nju i
ušao.
Tek čuvši zvuk vrata koja vode u vrt, shvatim da odlazi. Sada imam dvije mogućnosti.
Mogu potrčati na kat i pretražiti mu prtljagu nadajući se da ću pronaći nešto što će ga teretiti ili
barem meni pružiti informaciju što zapravo hoće od mene i odakle dolazi.
A mogu ga i pratiti. Slušam svoj instinkt. Izbrojim do trideset - zatim uzmem torbicu i
krenem za strancem.
 STRANAC

Hodam nepoznatim gradom. Kao robot na daljinsko upravljanje. Točno znam na kojem
uglu moram skrenuti lijevo, a na kojem križanju desno. Osjećam da mi je tijelo lako, to je očit
znak koliko se nesanice nakupilo posljednjih dana i mjeseci.
U drugim okolnostima već bih se odavno slomio. No, tijelo sluša volju. Začuđujuće je
koliko tijelo surađuje kada um slijedi neki elementaran cilj. Dokle god mozak govori »hodaj!«,
tijelo će hodati.
Hodam.
Rano jutro ugodno je svježe. Puste ulice. Kesteni. Uz rub ceste parkirani automobili.
Dječak od možda šesnaest godina na crnome biciklu, sa slušalicama na ušima. Žena srednjih
pedesetih od glave do pete odjevena u crveno, kratke, garave kose. Na povodcu vodi dalmatinera.
Dva policajca u tamnoplavim odorama. Beskućnik koji spava ispred ulaza u kuću. Pored njega
velik ružičasti plišani zec.
Gegam se s noge na nogu.
Sve primjećujem, ništa me ne dotiče.
»Umijeće ratovanja« navodi deset načela.
Najvažnije je: uđi u bitku.
Uspravim se, duboko udahnem. Dugo sam čekao ovaj trenutak. Godinama.
Sada je tu.
25

Kada sam se - ovaj put opreznije - provukla kroz vrtnu ogradu i izasla na cestu po kojoj
sam samo nekoliko sati prije trčala kao luđakinja, vidim ga kako zamiče za ugao. Oprezno ga
slijedim nemajući zapravo pojma o tome kako nekoga pratiti a da te ne primijeti. Dovoljno je da
se okrene i odmah bi me vidio. Ali, ne okreće se. Hoda. Opušteno, kao da ga navodi
ugrađeni kompas. Slijedim ga duž aleje, zatim glavnom ulicom. Usput primjećujem da sviće.
Pješačke su staze puste, još nisu izašli džogeri i vlasnici pasa koji će ih ubrzo ispuniti. No, cestom
već voze automobili.
U glavi mi prostruji misao na cestu iz moga sna. Ne sada, pomislim. Ne sada.
Bojim se da će on pozvati taksi i da ga više neću moći pratiti. Pored njega prođe taksi,
zatim još jedan, ali on ne mahne rukom. Hoda. Ni osobito odlučno kao netko s konkretnim ciljem
ni polagano i lagodno kao šetač. Jednostavno hoda. Jutarnji svijet po kojemu se krećemo crne je,
bijele i zelene boje. Bijele kuće, ograde od kovana željeza, zelena trava. Lipe. Kesteni. Tu i tamo
pokoja stara crvena bukva. Grmovi ruža. Orhideje i makete brodova u erkerima. Ukusno. Sve je u
ovom kraju ukusno. Dok hodam ispod lipa i na trenutak spustim pogled, brzo zakoraknem u
stranu da ne nagazim na bumbara koji leži na tlu - pa stanem na drugoga. Pogledom pretražim
pješačku stazu i ustanovim da je staza ispod stabala prekrivena tijelima uginulih bumbara. Prvo
vidim tri, zatim deset, naposljetku desetke tustih tjelešaca. Pogledam u krošnju stabala, ali,
dakako, ni ondje ne mogu naći objašnjenje. Znam da mora postojati nekakvo objašnjenje, ali te
mrtve, dlakave životinjice čine mi se lošim predznakom.
Pozornost ponovno obratim na stranca. Pazim da se razmak između nas ne poveća niti
bitno smanji. Kao da me na nevidljivoj uzici vuče za sobom. Gledam mu zatiliak nitaiući se tko
bi movao biti ovai muškarac. Osvijestim
činjenicu da je nekoć i on bio beba od tek nekoliko kila, nesvjestan i nevin, i da su ga na
koncu ovamo dovele milijarde manjih i većih odluka. Upravo ovamo, sada i ovdje. Kako je
apsurdno da postoji netko tko čini ovakve stvari. Kako li se samo dotepao ovamo? Kakav je bio
životni tijek koji ga je doveo ovamo?
Odjednom mi sine. Što ako ja nisam prva koja ovo mora proživljavati? Što ako je to već
jednom učinio? Možda taj stranac nema identiteta. Možda je upravo ovo njegov identitet: biti
prevarant, varalica. Možda to funkcionira baš zato što je toliko drsko. Možda je ovo njegov
poslovni model. A trik s Philippom samo je njegov sljedeći, veliki pothvat!
Uplašim se kada stranac odjednom zastane pa stanem i ja te se iz opreza sklonim iza
jednoga u nizu starih stabala uz aleju. Stare kuće, stara stabla, stari novac. Stranac stoji i očito
promatra nešto što odavde ne mogu razaznati. Što to radi? Ali, dok si još postavljam to pitanje,
on nastavi hodati. Nastavljam i ja mršteći se dok prolazim pored mjesta na kojemu je stranac bio
zastao. Tu je kanta za smeće. Sasvim obična crvena kanta za smeće s jednom od onih poruka u
stilu: »I ja volim hamburger«. Ili, u ovom slučaju: »Ovdje odbaci svoje brige.«
Inače ne primjećujem ništa neobično, nikakvu skrivenu poruku, ništa. Obuzme me
neugodan osjećaj da sam previdjela nešto bitno, ali nemam više vremena. Ubrzavam korake da
stranca ne izgubim iz vida. Kreće se u smjeru centra.
Sviće. Zvukovi grada postaju glasniji, bujaju. Sve veći broj ljudi kreće se ulicom što se
više udaljavamo od otmjene četvrti u kojoj živim i u kojoj se i nakon toliko godina još uvijek
osjećam vrlo strano. Prvi zaposlenici odlaze u jutarnju smjenu, posljednje noćobdije vraćaju se
kući. Jutarnje ptice zdušno pjevaju pozdravljajući osvit novoga dana.
 Bilo grada mijenja se što se više udaljavamo od kuće i što se sunce sve više penje. Ne
znam koliko dugo pješačimo, nisam ništa ponijela, ni ručni sat ni mobitel, samo nešto sitniša u
torbici i svežanj ključeva. Dugo već hodamo, a stranac ne pokazuje namjeru uzeti taksi ili barem
sići u podzemnu željeznicu. Hodamo - a grad se odjednom probudi. Poput diva koji se prene iza
sna diše hrapavo, a njegovim žilama teku ljudi, promet i užurbanost.
Stranac hoda sve dalje i dalje. U dio grada kamo gotovo nikada ne zalazim premda sam ga
nekoć silno voljela i premda uopće nije daleko od otmjene četvrti u kojoj živim.
Ovdje ništa nije decentno ni ukusno i sve je šareno. Hodamo pored prodavaonica CD-a i
vinskih barova, pored izloga knjižara i salona za tetovažu. Pored bistroa na čijim se terasama
upravo otvaraju reklamni suncobrani i pored prolaznika koji žureći na posao u hodu
rutinski mljackaju kroasane i iz papirnatih šalica srču kavu s mlijekom. Dok stranac kao
hipnotiziran hoda prema nekom meni nepoznatom cilju povremeno eskivirajući užurbane
muškarce s aktovkama ili odveć nehajne skejtere, prolazim pored kafića ispred kojega stoje ručno
sklepane klupe s metalnim pločicama. »Refugees Welcome« stoji na jednoj klupi, a na drugoj
»Empatija se ne nabavlja u App Storeu«. Strašno sam umorna, najradije bih sjela na jednu od tih
klupa i dugo, veoma dugo ne bih ustala. Ne znam kamo se stranac zaputio, u međuvremenu
sumnjam da uopće ima konkretan cilj i već pomišljam da se okrenem i vratim - kada on ponovno
zastane u nekoj živahnoj ulici. S druge strane ulice nalazi se velika crkva. Stranac podigne glavu i
pogleda prema crkvenom tornju.
Kada se na pješačkome semaforu upali zeleno, on prijeđe ulicu i uđe u crkvu. Namrštim
se. Što će on u crkvi? Dok razmišljam hoću li krenuti za njim, on već izađe iz crkve, osvrne se,
prijeđe još nekoliko stotina metara pa ponovno zastane. Također stanem, promatram ga kako stoji
i gleda kuće sa suprotne strane ulice dok oko njega teče bujica ljudi kao rijeka oko obala otoka.
Sada i ja gledam te kuće. Sasvim obične stambene zgrade, djelomično išaranih pročelja pred
kojima stoje bicikli. Vidim da stranac prelazi ulicu. Zaustavlja se ispred kuće točno preko puta.
Pogleda u mom smjeru, hitro se sklonim iza novinskoga kioska, taman na vrijeme. Stranac iz
džepa hlača izvuče papirić, razmota ga, čita, ponovno podigne pogled prema pročelju zgrade na
kojoj se vrlo uočljivo ističe broj 41, vrati papirić u džep. Neko vrijeme samo stoji. Zatim krene,
stubama se popne do ulaznih vrata i pozvoni. Vrata se ubrzo otvore. Ne mogu vidjeti tko ih je
otvorio i tko na njima stoji jer mi stranac zaklanja pogled. Nakon nekoliko sekundi prevarant uđe
u kuću i vrata se za njim zatvore.
Sve bih dala kada bih se - poput čarobnjaka iz bajki koje čitam Leu - sada mogla
pretvoriti u sićušnoga miša, šmugnuti u kuću i krišom prisluškivati razgovor. Voljela bih saznati s
kime stranac razgovara i o čemu. Dobro upamtim ulicu i kućni broj s namjerom da poslije
otkrijem tko tu živi.
Dugo čekam i već mislim kako se stranac više uopće neće pojaviti. No, u tom trenutku on
se pojavi na vratima. Pogleda lijevo pa desno ne primjećujući me u gužvi koja je nastala u
međuvremenu, zatim siđe niza stube i nastavi hodati. Brzo napravim nekoliko koraka u smjeru
kuće iz koje je izašao stranac, svakako želim vidjeti osobu s kojom je razgovarao.
To mi doista i uspije prije nego što se vrata ponovno zalupiše.
Muškarac je. Lecnem se vidjevši mu lice. Adrenalin mi šikne u krv.
Znam ga.
 STRANAC

Uhodi me otkako sam izašao iz kuće. Neprestano ju vidim krajičkom oka kako trčkara po
rubovima moga vidnog polja, osjećam ju na zatiljku. Nije lako pretvarati se da ju ne primjećujem.
U prvi mah htio sam se okrenuti prema njoj i sukobiti se. Ali, to bi bilo pogrešno. Za sada nema
razloga da ju svjesno provociram.
Pogotovo zato što bi činjenica da me uhodi mogla biti od koristi. Tako barem znam gdje
je i što radi. Dokle god me prati, ne može mi naštetiti.
Mislim na razgovor sa službenicom. Pitam se je li točna ona priča koju sam joj prodao. Je
li ova žena zaista duševno bolesna. Ne čini mi se da se ponaša normalno. S druge pak strane - što
ja znam o normalnosti? Na trenutak odagnam tu misao i vratim se svojoj misiji. Moram se
usredotočiti na ono što je preda mnom. Sada mi ništa ne bi smjelo odvraćati pozornost.
Jedno po jedno.
Nikakve impulsne radnje. Nikakva sućut. Poštovati načela, uvijek.
Uđi u bitku.
Povedi druge u bitku. Djeluj promišljeno. Drži se činjenica.
Budi spreman na najgore.
Djeluj brzo i nekomplicirano.
Poruši mostove za sobom.
Budi inovativan.
Budi kooperativan.
Ne dopusti da ti zaviruju u karte.
Gotovo sam ostvario svoj cilj. Točku po točku provjeravam svoj Gledam na sat. Šest je
sati. Dobro.
26

Sinapse mi škljocaju, trbuhom mi se širi tup, neugodan osjećaj. Tog čovjeka već sam
negdje vidjela. Poznam ga, ali nemam pojma odakle. Osjećam da je strahovito važno sjetiti se tko
je on - ali jednostavno ne mogu. To je bilo nježno, gotovo mladenačko lice premda je muškarcu
zasigurno četrdesetak godina. Traperice, polo majica, trbuščić. Pojava koja na prvi pogled
djeluje simpatično, ali istodobno ostavlja dojam prijetnje. Čudno.
Pored mene vijugaju biciklisti i prolaznici, u oči mi bliješti sunce koje se penje sve više,
no u mislima sam posve zaokupljena čovjekom koji je upravo ponovno nestao iza vrata. Na
trenutak pomislim da mu jednostavno pozvonim ne bih li saznala tko je on i što zna, no onda si
kažem da to mogu učiniti i poslije ako mi se učini pametnim. Radije odlučim i dalje
pratiti prevaranta, koji je već zašao iza ugla i nestao mi iz vida.
Stigavši do ugla ulice, na trenutak pomislim da sam ga izgubila. Tiho opsujem, požurim,
pogledom tražim lijevo i desno, dižem se na vrhove prstiju, okrećem se oko vlastite osi - nigdje
ga nema. Ali, upravo u trenutku kada već hoću odustati i krenuti natrag, preda mnom se raziđe
malena skupina ljudi i - ugledam ga. Gledam kako nestaje u postaji podzemne željeznice. Zar mu
se odjednom žuri? Je li me primijetio? Ubrzam korak pokušavajući procijeniti kojim će smjerom
krenuti. Gdje je? Je li krenuo prema peronu na lijevoj strani gdje stoje vlakovi za glavni
kolodvor? Ili je otišao nadesno kamo stižu vlakovi podzemne željeznice koji voze izvan grada? U
međuvremenu sve vrvi ljudima, nalazimo se usred vreve ljudi koji odlaze na posao.
Ponovno sam ga izgubila iz vida, odlučim krenuti prema središtu grada i pustim da me
struja ljudi ponese niza stube prema peronu. Nadam se da me
intuicija nije prevarila. Probijajući se kroz znojnu, uzbibanu gomilu tijela koja srčući kavu
i tipkajući po pametnim telefonima zakrčuje peron -zamalo se zabijem u stranca. Odjednom stoji
ravno ispred mene, doduše okrenut leđima. Naglo se zaustavim, zakoraknem u stranu, zamalo
se sudarim sa starijim gospodinom koji hoda iz suprotnoga smjera, izmaknem se ne skidajući
pogleda s prevaranta. Nekoliko metara koso iza njega zauzmem položaj. Ovdje je toliko krcato
ljudima da me vjerojatno ne bi vidio ni da se okrene. Ostavlja dojam osobe koja osjeća da ju
nitko ne prati. U toj gomili ljudi stoji savršeno miran, ne pije kavu, ne prčka po mobitelu, samo
stoji potiho se i zamišljeno smješkajući kao da sluša prekrasnu i samo njemu čujnu glazbu.
Njegov izraz lica uopće mi se ne sviđa. Djeluje izrazito zadovoljno - ne! - djeluje sretno. Kvragu.
Vlak ulazi u postaju. Čekam da stranac uđe u vlak, zatim potrčim prema stražnjim vratima
i također uđem. Ostanem na nogama da bih mogla brzo reagirati i stranca držati na oku. On
također stoji na nekoliko metara od mene okrenut leđima. Vrata se polako zatvaraju i već
očekujem da će on u posljednji čas iskočiti i slavodobitno me pogledati s perona dok bespomoćno
odlazim vlakom koji upravo kreće. Ali, to se ne dogodi. Vlak krene i poveze nas u mrak jureći s
nama kroz utrobu grada. Vozimo se, zaustavljamo, putnici izlaze, drugi ulaze, pozorno
promatram stranca, ne miče se. To se dogodi još dvaput, triput, četiri puta - zatim se
zaustavimo na glavnom kolodvoru. Ovaj put stranac izađe.
Gotovo sam promašila postaju, nisam zauzela dobar položaj pa sam se prekasno progurala
do vrata kada se vlak već počeo puniti novim putnicima koji su navirali prema meni. Probijam se
pored njih koristeći se laktovima, nemam vremena za pristojnost, izvučem se iz gužve i konačno
se domognem perona prije nego što se vrata ponovno zatvore i vlak nastavi vožnju. Živčano se
osvrćem. Kroz prozore visoko iznad moje glave dopire blistava sunčeva svjetlost. Već sada može
se osjetiti da gradu predstoji vruć dan. Stranac se pokretnim stepenicama vozi prema gore, a meni
na trenutak zastane dah kada pogledam uvis - iznad nas, na staklenoj stijeni glavnoga kolodvora,
ispisana predimenzioniranim plavim slovima šepuri se riječ koja mi je danas prvi put upala u oči:
PHILIPS. Samo ta reklama, ništa više - a ipak me pogled na nju prožme do srži. Odvratim pogled
od golemih slova i nastavim potjeru. Stranac nehajno hoda kolodvorskom dvoranom
pored redovitih putnika i prolaznika, pored lanaca restorana brze prehrane i coffee shopova, pored
beskućnika i učenika na organiziranom ljetovanju koji idu prema svome peronu, pored automata
za fotografiranje, pored cvjećarnice i kioska, pored parova koji se u suzama opraštaju ili slave
ponovni susret. Gotovo da ništa od toga ne vidim, netremice pratim zatiljak stranca koji
se predstavlja kao moj muž. Zaustavi se ispred automata za slatkiše i vidim kako u hlačama traži
sitniš. Zatim gleda različite šarene proizvode u izlogu automata. Pitam se je li taj automat mjesto
sastanka. Čeka li stranac nekoga.
Kažem si da je to glupost. Nitko neće doći, ovo nije špijunski film. Ali, dok o tome
razmišljam, zaista se pojavi netko i krene prema strancu. Muškarac, nizak, žilav, kratke, smeđe
kose, odjeven u tamne tenisice i dres nogometnoga kluba St. Pauli. Predaleko sam da bih čula o
čemu razgovaraju, ali mogu vidjeti kako im se miču usne. Na nekoliko sekundi zakloni ih
skupina tinejdžera koji galameći prolaze pored njih. Kada je pogled na njih ponovno slobodan,
žilavoga muškarca više nema - a ja tek uspijem primijetiti kako stranac naglašeno nehajno i kao
usput u džep hlača trpa nešto što ne mogu razaznati. Potom u automat ubacuje novac,
pritišće tipke, čeka da nešto ispadne, saginje se i to uzima iz otvora automata te kreće prema
izlazu. Pitam se što sam upravo vidjela. Je li stranac dobio nekakve informacije? Ili je to bila
nekakva razmjena?
Prevarant izađe iz kolodvora. Ponovno djeluje kao da samo šeće, kao da uopće nema
određen cilj, no u međuvremenu znam da to nije istina. On ništa ne čini bez valjana razloga.
Ovdje se upravo ostvaruje očito dobro smišljen plan kojemu samo mogu naslutiti cilj i pozadinu.
U mislima pred sobom ponovno ugledam lice muškarca u čiju je kuću stranac prije toga ušao i
razbijam si glavu pitanjem odakle ga poznam. Nikako se ne mogu sjetiti.
Dok oko njih oblijeću deseci osa, nekolicina turista sjedi na suncu ispred kolodvorske
zgrade pijuckajući kavu i hvatajući posljednje zrake sunca prije nego što će morati požuriti na
vlak. Tu i tamo stoje pušači na brzinu dovršavajući cigarete prije polaska idućega gradskog vlaka.
Jedini koji ne šire nervozu jesu beskućnici koji stoje u malenim skupinama, razgovaraju, puše i
na pola uha slušaju ćelavoga laičkog propovjednika vrata jakog kao u bika koji stoji pred njima i
citira Bibliju nametljivo im pričajući kako ga je Isus nekoć spasio. Stranac na trenutak zastane da
bi poslušao propovjednika, a ja već očekujem da će mu ponovno netko prići i neopazice mu nešto
tutnuti u ruku, no on pristupi beskućnicima. Ponovno ne čujem što govore, ali vidim da stranac iz
džepa vadi svežanj novčanica i dijeli ljudima. Ne vjerujem svojim očima. Što to pobogu radi - i
zašto? Jasno mi je da taj novac ne dijeli iz puke dobrote. Plaća li on te ljude? Za što? Tada
mi postane jasno: oni bi za njega mogli štošta učiniti. Neprimjetno nadzirati nekoga tko dolazi na
kolodvor. Promatrati, prikupljati informacije, izvještavati. Po potrebi i posvjedočiti.
Ne donosim konačan zaključak, moram nastaviti hodati jer je stranac prešao na drugu
stranu ulice - i nestao u kolodvorskoj četvrti spokojno jedući čokoladicu. Čelo mi se orosilo
znojem. Sada mi u torbici još zvoni i mobitel, iščeprkam ga psujući. Mirko. Baš sada. Ipak se
javim.
»Mirko, ne mogu sada«, čujem se kako govorim kao ploča koja preskače i prekinem vezu.
Mobitel ubrzo ponovno zazvoni.
Ovaj put odbijem poziv.
Kada podignem pogled, prevarant je iščeznuo u gomili.
27

Jurim autom po asfaltu. Još uvijek me muči pitanje tko je čovjek na kućnom broju 41 s
kojim je stranac razgovarao. Toliko intenzivno o tome razmišljam da me mozak boli, ali nema
pomaka. Odagnam tu misao. Sada moram otići po Lea. Moram se koncentrirati.
Osjećam da nisam prisebna, kao da vozim s uključenim autopilotom. Misli mi ponovno
odlutaju, ovaj put k Philippu. To je kao kovitlac, ne mogu se oduprijeti. Razmišljam o tome
kakav je bio osjećaj kada me Philipp držao u naručju, a tijelo mi još i danas reagira na to. Taj
topli, ugodni osjećaj počinje u trbuhu. Kad bi me Philipp držao u naručju, svaki put iznova sam
se čudila koliko moje tijelo savršeno pristaje uz njegovo. Obraz mi se savršeno uklapao u udolinu
između njegova ramena i vrata, privlačili smo se kao suprotni polovi magneta, toliko suprotni,
toliko različiti - a tako savršeno jedno za drugo.
Preteknem neki kabriolet, ponovno se prestrojim u desnu prometnu traku, pokušam
natjerati mozak da se vrati u orbitu, no on se opire, misli mi lete uokolo kao kugle u
staromodnom fliper-automatu i povremeno uspijevaju upaliti pokoju žaruljicu moga sjećanja.
Mislim na naše vjenčanje, na Las Vegas, na debeloga Elvisova imitatora, na svoj prsten iz
automata za žvakaće gume, na klicanje naših prijatelja i zgranutost Philippove majke kada smo se
iz SAD-a vratili vjenčani. Mislim na Leovo rođenje i kako Philipp nije zaplakao uzevši ga prvi
put u ruke, nego se smijao.
Mislim na naš prvi susret. Mladost. Nevrijeme. Ljetno nebo. Kudikamo se radije sjećam
našega prvog susreta negoli posljednjega. Ne sjećam se što je Philipp nosio na putu do zračne
luke, ne sjećam se je li me
na rastanku poljubio u čelo ili u usta. Sjećam se još samo banalnosti našega posljednjeg
razgovora.
»Nazovi kada stigneš.«
»Naravno.«
»Ne zaboravi se javiti i majci. Znaš kakva je.«
»Ne brini.«
Nakon toga je otišao. U kući je zazvonio telefon. Zapravo sam imala naviku mahati
Philippu sve dok ne nestane iz vidokruga. Ali, taj put nisam gledala za njim kao inače - jer se on
ionako nikada nije osvrnuo - nego sam ušla u kuću i zatvorila vrata. Čak više i ne znam tko je
tada zvao.
Da, kudikamo se radije sjećam našega prvog susreta negoli posljednjega.
Dok skrećem u ulicu u kojoj stanuju M&M - tako Leo zove Miriam i Martina - misli mi
se u trenu zaustave.
Skinem nogu s gasa, dam desni žmigavac i parkiram uz rub ceste. Naše vjenčanje u Las
Vegasu. Constanzina ljutnja što se njezin sin nije odlučio za vjenčanje u skladu sa svojim
statusom, kakvo je ona željela za njega. Pitam se što bi rekla moja majka na to. Mislim da bi joj
se svidjelo. Ali, nisam ju to mogla pitati. Činjenica da nisam imala obitelj koju bih mogla pozvati
na vjenčanje bila je razlog zbog kojega je Philipp tijekom našega odmora u Kaliforniji predložio
da svratimo u Las Vegas i to ondje obavimo. Bez obitelji, bez ikoga. Samo on, ja, matičar, debeli
Elvis, na licu mjesta unajmljeni svjedok i svjetleće reklame koje su se odražavale u
našim zjenicama.
Neukusno, konstatirala je Constanze. Savršeno neukusno. No, njezin protest stigao je
prekasno. Odmah nakon povratka iz SAD-a u Njemačkoj smo ozakonili svoj brak. Philipp je
ustrajao na tome da sve bude po propisu.
Neko vrijeme razmišljam o svojoj svekrvi. Je li ovo što mi se sada mota po glavi uistinu
dobra ideja? Da, odlučim i uzmem mobitel da bih nazvala Miriam i zamolila ju da još malo
pričuva Lea, još samo danas poslijepodne. Zatim okrenem auto i nastavim svojim putem.
Dom u kojemu boravi Philippova majka smješten je u jednoj od najljepših gradskih
četvrti. Park koji okružuje ustanovu i unatoč enormnoj vrućini još uvijek je svježe zelen, sasvim
je pust. Nema u njemu savjesne djece ili unuka koji ispod starih stabala šeću s boležljivim
rođacima, nema njegovatelja koji štićenike doma u invalidskim kolicima voze od točke A do
točke B. Vjerojatno je naprosto prevruće. Dugo nisam bila ovdje i sada se kajem -iako Constanze
i ja nikada nismo bile osobito bliske. To je tako bilo i prije vjenčanja. Za svoga sina željela je
nešto drugo negoli učiteljicu iz skromnih prilika. Možda neku od lijepih kćeri svojih imućnih
prijateljica. Jednu od onih žena koje znaju nositi bijelo a da se ne umrljaju. Koje
organiziraju dobrotvorne priredbe. Kojima dobro stoje biserne ogrlice i kostimi.
Kada sam se jučer neočekivano suočila s pitanjem tko bi mi mogao pomoći da raskrinkam
stranca, odmah sam pomislila na Johanna, a pomisao na svekrvu možda sam olako odbacila.
Nažalost, Constanze je posljednjih godina psihički dosta propala i tek kada više nije bila dovoljna
ni profesionalna pomoć u kući, uspjeli smo ju nagovoriti da se preseli u dom. No, ona još uvijek
ima trenutke lucidnosti. A u ovom trenutku imam samo nju.
Odlučno koračam prema ulazu u ustanovu. Otvaram vrata i ulazim u čekaonicu. Bjelina,
pastelne boje. Orhideje. Duboko udahnem zanemarujući oštar miris PVC-poda i dezinfekcijskih
sredstava. Želim li da moj plan uspije, moram nastupiti odlučno. Nikada ne pokazati nervozu. To
sam također naučila od Philippa.
Za divno čudo nije bilo natezanja s osobljem doma koje sam očekivala izjavivši da bih
svoju svekrvu rado odvela na kavu. Naprotiv: čestitali su mi.
Gospođa Kawatzki, ravnateljica doma, štrkljasta ženica dobroćudnih, svijetloplavih očiju
i kratke kose boje kane kaže mi da su me već očekivali. Njezina debela plavokosa kolegica koju
ne poznam ljubazno zakima glavom i ja shvatim. Već su saznali za Philippov povratak. Znači da
je sigurno već bilo u novinama. Nemam vremena zbog toga se osjećati nelagodno. Ako hoću da
mi plan uspije, moram se vratiti kući prije stranca.
»Već smo mislili da će vaš muž uskoro svratiti«, kaže Kawatzki. »Da nakon toliko godina
vidi majku. Naravno da je isto tako lijepo da umjesto njega vi dođete po nju. Tako možete svi
zajedno razgovarati u ugodnoj atmosferi.«
Kimnem glavom jedva obuzdavajući nestrpljenje.
»Još jučer smo sa starom gospođom Petersen pokušali razgovarati o njezinu sinu kada
smo čuli dobre vijesti, ali nije razumjela«, uključi se plavokosa kolegica. »No, kao što smo rekli,
danas joj je sasvim dobro pa joj to sami možete reći, to je još i ljepše.«
Ljubazno kimnem glavom. Uz velike napore uspijem se osmjehnuti. Obećam da ću
Constanze točno na vrijeme vratiti na večeru - i shvatim da njih dvije to uopće ne zanima.
Povratak izgubljenog sina, novinska izvješća: sve je točno kao prije sedam godina. Svatko želi
sudjelovati u toj drami. Teško gutam emocionalno se pripremajući na susret s
Philippovom majkom. Constanze predugo nisam vidjela da bih znala što u njezinu slučaju znači
»sasvim dobro«. Spontano zaustavim dah u trenutku kada gospođa Kawatzki pokuca na vrata
njezine sobe i ne pričekavši »uđite«, energično otvori vrata. Constanze sjedi u naslonjaču držeći u
rukama vez. Podigne pogled, ugleda me na vratima iza gospođe Kawatzki - oklijeva. Zatim
se razvedri.
»Sarah«, kaže. »Kakvo iznenađenje!«
Jurimo po asfaltu toliko vrelome da zrak iznad njega treperi pred očima. Trebalo mi je
nešto vremena da Constanze smjestim u auto. Inzistirala je da
Ni ja ne bih voljela da me netko gura u kolicima, a pogotovo ne netko koga baš i ne
volim.
Constanze šutke sjedi pored mene i promatra ljetno zeleni krajolik koji promiče pored nas
kao animirani crtež načinjen s mnogo ljubavi.
Pogledam ju iskosa. Kako je samo krhka. Prozirna koža, pergament, tanka, sijeda kosa.
Očerupana ptičica. Zamišljeno gleda kroz prozor dok joj na tankim usnicama titra osmijeh.
Uopće ne volim razmišljati o tome koliko se njezin svijet suzio posljednjih godina. Trebala sam
ju češće posjećivati. Odagnam tu misao i usredotočim se na vožnju. Sretna sam što je
Constanze vrlo šutljiva kao i uvijek.
Vjerojatno nije u redu to što radim, vjerojatno bih joj trebala reći što se zbiva. Ali, htjela
bih njezinu spontanu reakciju i htjela bih ju pred svjedocima. Obavezno se moram vratiti prije
stranca.
Jurim ulicom ne obazirući se na ograničenja brzine kao ni na Constanzine zajedljive
komentare o mojoj vožnji. Ideja koja mi je iznenada sinula, dala mi je poleta. Vozim uzduž aleje,
naglo zakočim ispred zebre, nestrpljivost me gotovo izjeda pa odlučim ne poći uobičajenim
putem nego prečacem kroz grad. Još je rano, ulice su napola prazne, tako bih mogla
uštedjeti nekoliko minuta. Moja inače solidna stambena četvrt postaje pomodna, shvaćam da sam
pogriješila, grad je već sada pun iako je vikend. Previše zebri, previše dječjih kolica, previše
automobila parkiranih uz rub ceste, previše crvenih semafora. Stojim na crvenom i nestrpljivo
promatram staricu s malenim, kudravim psom kako prelazi cestu. Tada mi nešto
privuče pozornost. Nekakav pokret. Muškarac. Hoda ulicom udaljavajući se od mene. Vidim ga
samo odostraga. Vidim mu leđa. Potiljak. Poznat mi je taj potiljak. Poznat mi je taj hod.
Prepoznala bih ga među tisućama drugih.
Srce mi štrecne. Vidim kako hoda ulicom, a zatim nestane u masi ljudi koji nadiru
pločnikom. Tada napokon reagiram. Ugasim motor, izvadim ključ,
nhrnrim \rra\a i7cn4<=>m i? cmtd OctaiHm na no mi<=>ctn 7di<=>rlnn co svekrvom
u njemu koja za mnom u čudu dovikuje »Sarah, što to radite?«. Ne obazirem se na bijesno
trubljenje iza sebe, više ništa nije važno, ništa, sprintam niz ulicu, za njim. Stigavši do mjesta na
kojemu sam ga izgubila iz vida, na trenutak zastanem. Pogledam lijevo pa desno, gdje je, kamo
je nestao? Potrčim bez mnogo razmišljanja, ravno, po osjećaju, nije mogao nestati, vidjela sam
ga, sigurno je tu negdje. Više ga ne vidim. Nije ispred mene, stojim na uglu ulice, sigurno je
skrenuo lijevo ili desno jer da je produžio ravno, vidjela bih ga. Dakle, lijevo ili desno, lijevo ili
desno, ne razmišljaj tako dugo, nemaš vremena, lijevo ili desno, sve ili ništa. Trgnem se, skrenem
nalijevo, trčim, gomile ljudi otežavaju mi napredovanje, zaobilazim ih, naglo skrećem, probijam
se, tiskam se i guram, ne ispričavam se, gdje li je, gdje je? Tada ga ugledam. Njegov potiljak,
njegovu bijelu majicu kratkih rukava, samo nekoliko metara ispred mene, proderem se. Iz
petnih žila.
»Philippe!«
Nekoliko ljudi oko mene iritirano se okrene prema meni, ne obazirem se na njih, probijam
se prema tom muškarcu, gotovo sam ga sustigla kada on lagano okrene lice i ugledam mu profil.
To nije on. To nije on. Trčala sam za pogrešnim. Stanem, slomljena. On nije ovdje, donijela sam
pogrešnu odluku, morala sam skrenuti desno, izgubila sam ga. Okrenem se i pojurim natrag u
suprotnom smjeru, protiv struje prolaznika. Ponovno stignem na ugao ulice pa ovaj put krenem u
drugom smjeru, tražim njegov potiljak, bijelu majicu, ali ga ne nalazim, ne nalazim ga. Nestao je.
Stanem. Sve oko mene odjednom mi se čini nevjerojatno užurbanim kao filmska vrpca
koju je netko umjetno ubrzao. Na trenutak zažmirim. Što sam to učinila? Constanze sam
mrtva-hladna ostavila u autu. Što ako je ne bude kada se vratim? Kvragu, na što sam tada uopće
mislila?
Na povratku u glavi vrtim najgore scenarije, no tada stignem do ulice iz koje sam došla i
moj je auto još uvijek ondje. Na pješačkom semaforu. Bijesni vozači zaobilaze ga slijeva i zdesna
kao što voda oplakuje stijenu.
Odahnem. Constanze je još uvijek tu. Gleda me napola bijesno, napola zbunjeno.
»Što se događa?« upita me.
Uđem u auto ne obazirući se na trubljenje.
»Ništa«, kažem. Usta su mi suha kao barut. Kažem samoj sebi da sam vrlo umorna.
Kažem samoj sebi da se moram usredotočiti na zadatak.
Stigavši kući, ponudim Constanze kauč u dnevnoj sobi, pomognem joj da sjedne,
donesem joj čašu obične vode pa odem u spavaću sobu telefonirati. Ne trudim se provjeriti je li se
stranac već vratio. On nema ključeve, barem ne koliko je meni poznato, dakle ne može biti u
kući. No, sigurna sam da će prije ili poslije ponovno osvanuti ovdje. Ako i dalje želi igrati svoju
ulogu Philippa Petersena, mora se vratiti. Ovaj put bit ću spremna za njega. Ovo skromno
iznenađenje koje imam za njega sigurno će mu se svidjeti.
Nazovem Miriam i pozovem ju na neobavezno druženje uz kavu. Oduševljena je
vjerojatno i zato što misli da će napokon upoznati Philippa pa sama odmah ponudi da Lea još
malo zadrži kod sebe jer se njih trojica sada baš lijepo igraju. Završivši razgovor s Miriam, odem
pogledati Constanze. Prelistava jednu od zbirki pjesama koje stoje na stoliću ispred kauča. Kada
uđem u sobu, ona podigne pogled.
»Sviđa mi se ovaj bakrorez«, govori pokazujući na uramljeno umjetničko djelo na
suprotnome zidu.
Ili je zaboravila da nam ga je sama darovala - ili je to opet njezin osebujni humor koji
nikada nisam razumjela. Constanze me pogleda, na njezinim čvrstim usnama zatitra slabašan
osmijeh, no oči joj djeluju sasvim pribrano. Dakle, ipak se šalila.
»Nije se mnogo promijenilo«, kaže osvrćući se po sobi.
Ubrzo će ustati i kažiprstom prijeći preko namještaja provjeravajući koliko je prašine u
dnevnoj sobi. U sebi uzdahnem. Već znam zašto sam ju posjećivala tako rijetko.
»Ono je nova polica«, kaže pokazujući prema zidu. »A moj tepih je nestao.«
Samo strpljivo, Sarah.
»Hm«, kaže Constanze. »Goli pod uvijek mi djeluje malo vulgarno, no ukusi su različiti.«
Priberem se da ne bih zakolutala očima i ne kažem ništa.
»Sarah? Slušate li me uopće?«
»Da«, kažem. »Naravno.«
Još uvijek mi nije predložila da prijeđemo na ti. Nakon toliko godina. Nakon vjenčanja i
nakon unuka. Više od toga o nama se zapravo i ne treba znati. Što li će tek reći Miriam kada to
primijeti.
Constanze me gleda mršteći se, zatim se ponovno posveti zbirci pjesama.
Zaključim da ju bez problema još nekoliko minuta mogu ostaviti nasamo pa tiho izađem
iz kuće da bih pozvonila kod susjede gospođe Theis.
Vrativši se u kuću, primijetim da na sebi još uvijek imam bijelu ljetnu haljinu koju sam
odjenula za Philippov povratak. Odjurim na kat, na brzinu se istuširam, obrišem, zaogrnem se
velikim ručnikom. Požurim u spavaću sobu, obučem traperice, čistu majicu i tenisice.
Zatim uzmem torbicu, izvadim mobitel, čak se i ne trudim izračunati koliko bi sati moglo
biti u Kini, nego odmah još jednom pokušam nazvati Johanna. Svejedno mi je hoću li ga
probuditi, važno mi je da ga dobijem. Već dugo nismo na miru razgovarali. Nisam od njega nego
iz novina saznala da mu je tvrtka u financijskim problemima. Je li to razlog zašto ga je tako
teško dobiti?
Svejedno. Trebam ga.
Opet se ne javlja. Živčana sam zbog toga pa odustanem.
U gostinskoj sobi slomljeni stolić stoji netaknut. Strančeva putna torba leži na podu. Hitro
otvorim patentni zatvarač i u torbi pretražim stvari. Odjeća, uglavnom odjeća. Usto brijaći aparat,
pjena za brijanje, dezodorans, knjiga »Umijeće ratovanja« Sun Tsua, mobitel, punjač. Začudim
se. Stranca do sada još nikada nisam vidjela s mobitelom. Je li to ono što je pod svaku cijenu htio
sakriti od mene? Pritisnem tipku na mobitelu, ali je ugašen. Tiho opsujem. Zatim uzmem knjigu u
ruku, nasumično ju otvorim i počnem čitati.
»Ako poznaš svoga neprijatelja i samoga sebe, ne trebaš se bojati ishoda stotinu bitaka.«
Nastavim listati, u knjizi ništa nije označeno, nema bilježaka, ne mogu otkriti baš ništa
posebno. Već ju hoću odložiti, kada mi nešto padne na pamet. Nevjerojatno, ali ipak. Otvorim
prvu stranicu i gotovo da ne mogu povjerovati. Rukopis. Plava kemijska. Vincentu. Od tate.
Svibanj, 2005.
***
Vincent.
U tom trenutku začujem Constanze kako viče. Na brzinu sve potrpam natrag u torbu.
Ubrzo sjedimo za kuhinjskim stolom na kojemu su čaj i kava, mlijeko, šećer i limun,
keksi i drugo pecivo. Gospođa Theis iz svoga je vrta donijela šarene dalije.
Constanze stoluje preko puta mene, s moje desne strane sjedi gospođa Theis, a preko puta
nje Miriam. Bila je dobra ideja pozvati Miriam i gospođu Theis. Ne samo zato da bi doživjele
susret prevaranta i Philippove majke, nego i zato što su moju kuhinju ispunile ugodnim
čavrljanjem koje mi malo umiruje napete živce. Gospođa Theis kao i uvijek priča o vrtu - dakako
u rimama - a mene čudi što je Constanze izjavu da je to dobro za mozak popratila tek suhoparnim
»To bih možda i ja trebala isprobati«.
Miriam kao i uvijek priča o svojoj djeci, a na moje iznenađenje Constanze druge dvije
žene zabavlja anegdotama iz Philippova djetinjstva. Trebala bih to slušali, ali mi je teško.
Tulum može početi.
 STRANAC

Ispod lonca za cvijeće našao sam rezervni ključ kuće i to mi štošta olakšava. Začudilo me
što je žena poput Sarah Petersen tako nemarna, ali neki ljudi naprosto misle da se uvijek mogu
izvući.
Otključam vrata i uđem. Zadovoljan sam današnjim razvojem događaja. Razgovor koji
sam vodio bio je neugodan, ali koristan. Pomaknuo sam se važan korak naprijed. Sada točno
znam što i kako dalje. Još jedino čekam Grimmov poziv. Posljednji dio slagalice. Treba imati
strpljenja. I ustrajnosti. Nadomak cilju ne učiniti pogrešku. Godilo mi je izaći iz kuće i
malo prošetati. Tijelo mije osvježeno, misli su mi sređene. Sada vidim jasnije nego prije. Za
sobom bučno zalupim vrata. Neka zna da sam došao. Čvrsta koraka prođem kroz predsoblje.
Nakratko me izbacila iz kolotečine. To je sada prošlo. Funkcionirat ću.
Nervozno zastanem kad začujem tihe glasove. Dok se još pitam telefonira li žena, ona
bane preda me. Vidjevši joj izgled lica, znam da moram biti na oprezu. Ključ brže-bolje spustim
u džep hlača. Vidjela je to, ali suprotno mome očekivanju nije rekla ništa. Što sada sprema?
Načelo broj jedan: uđi u borbu.
Pognem ramena, protrljam oči, namjestim svoju ljubaznu krinku bezazlenosti.
Načelo broj pet: budi spreman na najgore. To jesam.
Uvijek.
28

Pretpostavka da će stranac instinktivno za mnom poći u kuhinju pokazala se točnom. Sada

nemam vremena za ljutnju zbog činjenice što je našao rezervni ključ koji sam istini za volju loše
sakrila i nisam ga se sjetila na vrijeme. Time se mogu baviti poslije.
Kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, ponovno sjednem na stolicu dok Miriam i
gospođa Theis napeto gledaju prema vratima. Samo Constanze i dalje spokojno srče čaj.
Stranac uđe u sobu i zabezeknuto stane shvativši da nismo sami. Istoga časa prikrije svoju
začuđenost i ponovno namjesti izraz lica kojim je već jednom osvojio okupljene hamburške
novinare - mješavinu šarma, snage i iscrpljenosti. Osmjehne se gospođi Theis, osmjehne se
Miriam. Tada se Constanze u stolici okrene prema njemu. Pozorno ga promatram. Na trenutak je
zbunjen. Ne vlada izrazom lica. Možda zna ili naslućuje tko je ona jer nije teško zbrojiti dva i
dva, a pogotovo ne nekomu tko tako brzo misli kao ovaj stranac. On pogleda Constanze. Zatim se
sabere i ponovno namjesti svoju krinku. Prije negoli uspije išta reći, prije negoli stigne
smisliti taktiku, prije nego što se Miriam ili gospođa Theis uspiju ustati da bi se predstavile, ja ih
sve preteknem.
»Constanze?« kažem i ustanem. »Htjela sam vas iznenaditi. Došao je Philipp. Vaš sin.«
Constanze zuri u stranca. On ni na sekundu ne izdrži njezin pogled nego - uhvaćen na
djelu - svrne pogled u stranu.
»Constanze«, kažem. »Zar vam nije drago što ga vidite?«
Miriam se namršti. Zato što je primijetila da se Constanze obraćam s vi? Ili zato što se u
zraku osjeća napetost? Čini se da je i moja susjeda zaustavila dah. Constanze još uvijek ništa ne
govori.
Prevarant je još koji trenutak neodlučan, no onda kao da je donio odluku. Podigne ruke i
pođe prema Constanze kao da ju želi zagrliti. Constanze i dalje ukipljeno sjedi dok joj stranac
prilazi. Zatim se, drhteći, upre u stol i uspravi, što joj očito predstavlja velik napor. Ustukne
pred strancem. Zapevši za stol, prevrne vrč s mlijekom, a stolica na kojoj je maloprije sjedila
treskom padne u stranu. Tresak je nadnaravno bučan. Čujem kako netko prestrašeno uzdahne,
možda gospođa Theis, krajičkom oka vidim kako je Miriam skočila.
»Ovo nije moj sin«, kaže Constanze slabašnim glasom. »Ovo nije moj sin! Nikada u
životu nisam vidjela ovog čovjeka!«
Dašće kao da su joj te riječi oduzele svu snagu. Miriam reagira prva, obiđe oko stola i
priđe staroj gospođi, uhvati ju ispod ruke i stane ju smirivati, a mene pogleda mršteći se. Znam
što misli. Pita se kako sam Philippovoj majci mogla priuštiti ovakvo iznenađenje koje bi
vjerojatno emocionalno iscrpilo i manje krhku osobu.
Stranac je stao. Kao u usporenom filmu spušta ruke. U sebi likujem. Dobro je što su
Miriam i gospođa Theis ovo čule. Dobro je što su cijelo poslijepodne razgovarale s Constanze i
mogu posvjedočiti da je bila bistra i prisebna kada je to izjavila.
Miriam pomaže Constanze da ponovno sjedne, a ja strancu želim reći da samo uzrujava
Constanze i da bi bilo bolje da ode kako bih gospođi Theis i Miriam na miru mogla sve objasniti.
No, Constanze tada ponovno progovori.
»Moj sin je mrtav«, kaže. »Ubila ga je moja pohlepna, prepredena snaha. To znaju svi u
Hamburgu. Svi.«
Dašćući, pokušava doći do zraka.
Osjećam da sam blijeda kao kreč.
 Gospođa Theis i Miriam u nelagodi zure u pod.
»Moj sin«, nastavi Constanze pa se ogorčeno nasmije, a glas joj pritom zvuči preduboko
za tako krhko tijelo. »Vjerojatno leži na dnu Labe.«
Kao okamenjena gledam kako iz prevrnuta vrča mlijeko kaplje na podne daske. Držim se
za naslon stolice sileći se da netremice zurim u malenu, bijelu lokvu koja se stvara na kuhinjskom
podu. Sve više i više se širi - kap!, kap!, kap! Sve drugo zanemarim, samo promatram tu
glatku, bijelu površinu. Osjećam da su mi usta otvorena, ali ih ne mogu zatvoriti, tijelo više ne
prima zapovijedi od mozga. Kao da sam oduzeta. Nije samo meni tako, cijela soba kao da je
zamrznuta, bez kretnji, bez glasa, bez riječi. U zraku se osjeća jeza i miris vanilije.
Tada Miriam prekine neugodnu šutnju. Stane uvjeravati Constanze koja se malo-pomalo
umiri, a zatim upita za svoga muža koji je umro prije mnogo godina. Jedva se držim na nogama
pa se spustim na stolicu dok je kuhinja odjednom sva u pokretu. Gospođa Theis ustane s isprikom
da mora poći.
»Sada bih morala poći, kod kuće imam još posla.«
Nestala je za nekoliko sekundi. Nisam znala da je još uvijek toliko okretna.
Miriam se ponudi da će Constanze odvesti kući, no ja samo odmahnem rukom. Sama ću
se za to pobrinuti. Miriam mi uputi pogled koji ne mogu protumačiti, zatim šutke kimne glavom i
moju svekrvu povede iz kuće. Usput još stigne tobožnjemu Philippu dati do znanja da joj je
jako drago što ga je napokon upoznala i da će se idući put zacijelo sresti u ugodnijim
okolnostima.
Sada ne želim biti sama sa strancem, ali više uopće ne vladam situacijom.
»Što je ovo trebalo značiti?« obrecne se na mene zapriječivši mi prolaz.
Ne odgovorim.
»Hoćemo li možda razgovarati i o tvojoj majci?«
To me pogodilo. Spomenuo mi je majku. »Zbog ovoga ćeš požaliti«, šapne mi.
 STRANAC

Zadnjih godina naučio sam se snalaziti u ekstremnim situacijama. Neprestano sam bio
izložen vremenskim nepogodama, vlazi, hladnoći, zatim sparini i vrućini. A usto i sve one beštije.
Vjerojatno ću do kraja života uvijek prvo istresti cipele ili čizme prije nego što ih obujem, onako
kako su me naučili zatvorenici u logoru. Sjećam se kako sam jednoga jutra, sjedeći na svome
daščanom krevetu, uzeo čizme, istresao lijevu, istresao desnu - i s užasom ugledao veliku
tarantulu koja je ispala iz čizme. Sa svim tim znam se nositi.
Ovdje u Hamburgu nema opasnih životinja nego samo opasnih ljudi.
Otvorim hladnjak i izvadim šunku i sir. Jedem ih iz ambalaže. Ponovno razmišljam o
sceni koju je priredila žena. Zaključim da je naštetila samoj sebi. Kakvu je to imalo svrhu?
Nema veze, pomislim. Sve dok ne ode na policiju, ništa nije izgubljeno. A to neće učiniti.
U to sam siguran. Namirnice ponovno zamotam i vratim u hladnjak, natočim čašu vode i iskapim
ju.
Tada mi sine. U sekundi mi se sve razbistri. Kako sam to mogao zaboraviti? Upravo je to
ona vrsta propusta koja bi za mene mogla biti kobna.
Istoga časa latim se posla.
29

Sunce nemilice žeže. Za ovakvih dana djeca završavaju u bolnici sa sunčanicom, a

dementni starci umiru od dehidracije. Još nisam probavila onu scenu kada s Constanze pored sebe
u autu jurim po asfaltu koji titra od vreline. No, Constanze je odlično raspoložena, tiho pjevuši i
djeluje uistinu veselo. Čini se da baš kao nekoć živne čim negdje prospe svoj otrov.
Dam desni žmigavac, propustim biciklista i skrenem u glavnu ulicu. Ulica ispred mene
neobično je pusta. Svi koji mogu otišli su iz grada, na bazenu su ili barem unutra gdje je svježe.
Oprezno pogledam Constanze i vidim da žmiri i smješka se.
»Je li sve u redu?« upitam.
»Hvala, Monika«, kaže Constanze. »Dobro mi je.«
Nemam pojma tko je Monika, netko od zaposlenika doma u kojemu Constanze živi ili
netko otprije. Tek sada primjećujem koliko zapravo malo znam o majci svoga muža.
Izvan moje idilične četvrti promet teče vrlo sporo. Neko vrijeme Constanze i ja uporno
šutimo. Ne mogu to više izdržati pa upalim radio. Iz zvučnika zatrešti ljetni pop-rock pa
brže-bolje ugasim i odlučim trpjeti tišinu.
»Danas sam u snu vidjela svoga Greuna«, iznenada izusti Constanze. Srce mi odmah brže
zakuca.
»Nikada nije volio da ga tako zovem«, doda. »Dakle, Philipp. Danas sam u snu vidjela
svoga Philippa.«
Još uvijek žmiri kao da će se tako bolje sjetiti slika iz sna.
»Ma nemojte?« kažem oprezno.
»Da.«
Krenem pa se zaustavim na sljedećem crvenom semaforu. Kad već pomislim kako
Constanze više ništa neće reći, ona nastavi.
»Bili smo u nekakvoj kuhinji, sve mi se činilo vrlo poznato, a istodobno i sasvim
nepoznato: ljudi, mjesto - kao što to inače biva u snovima - bilo je neobično. Mislim da smo jeli
kolače i pili čaj, a meni je na pamet pala ona luda čajanka iz Alise u zemlji čudesa.«
»Zbog čega?« upitam i skrenem prema domu.
»Zato što su svi govorili u rimama«, odgovori.
Pomislim na gospođu Theis i na druženje uz kavu kod mene.
»Onda sam se odjednom stvorila na sasvim drugom mjestu, vjerojatno ponovno u svojoj
sobi. Ondje je bila moja snaha«, vrlo čujno proguta knedlu.
Ne usuđujem se ništa reći.
»Monika, je li vam poznato kada u snu odjednom, u sekundi, promijenite mjesto i istoga
časa nastavite sanjati negdje drugdje?«
Constanze otvori oči i pogleda me, samo što ne vidi mene nego Moniku.
»Da«, kažem. »Poznato mi je.«
»To se zove logika sna«, kaže Constanze. »Zar ne?«
Kimnem.
»Prečesto sanjam svoju sobu. Kada bih mogla zapovijedati snovima, nikada ne bih sanjala
tu sobu jer mi se to čini rastrošnim. Tko zna koliko mi je još preostalo snova. Kada bih mogla
birati snove, letjela bih helikopterom ili s mužem šetala na plaži ili se ponovno igrala sa sinom,
kao kada je bio mali.«
Ponovno zašuti.
 Vozim auto po gradu i ljutito škiljim jer nisam ponijela sunčane naočale. Sunce je nisko i
bliješti mi u oči, moram dobro paziti da ne previdim bicikliste. Pitam se kako bih mogla saznati
zašto je Constanze maloprije tvrdila da sam joj ubila sina. Nije moguće da to zaista misli.
»Često ste sanjali svoju snahu?« pitam oprezno.
Constanze otpuhne.
»A što ste sanjali?«
Ne odgovori mi.
»Constanze?«
Šutnja.
Rezignirano prijeđem preostale kilometre do doma, zatim otpratim Constanze u zgradu.
Tek što smo ušle u predvorje koje - nakon različitih pokušaja da se nježnim bojama i
cvijećem učini nešto ugodnijim - još više podsjeća na bolnicu, već nam ususret hita gospođa
Kawatzki. »Dvije gospođe Petersen«, kaže. »Vratile ste se.«
Rutinski posjedne Constanze u invalidska kolica. Svekrva na to pristane ne buneći se pa
nas Kawatzki otprati u Constanzinu sobu. Možda se nada nekakvim zanimljivostima o Philippu.
Raspričala se o nesnosnoj vrućini koja vlada vani, obavještava Constanze što ima za večeru dok
ju u kolicima gura prema liftu.
»Jeste li imali ugodno poslijepodne, gospođo Petersen?« upita naposljetku.
Njezina intonacija ide mi na živce, uvijek zvuči kao da razgovara s djecom. Na moje
zadovoljstvo Constanze joj ništa ne odgovori. Vrata lifta zatvore se i nastupi neugodna šutnja.
Gospođa Kawatzki i ja piljimo u osvijetljene tipke koje pokazuju na kojem se katu trenutačno
nalazimo, a Constanze zuri u prazno.
Nakon što sam ju smjestila u sobu i od nje se oprostila, odahnem. Još jedino želim otići
odavde. Van iz ove zgrade, dalje od ove žene koja mi je u braku uvijek samo podmetala klipove i
koja čak i danas, premda stara i bolesna, još uvijek ima velik razorni potencijal. Pred sobom
vidim lica Miriam i gospođe Theis, užasnute poglede nakon što je Constanze štrcnula svoj
otrov. Pružim ruku gospođi Kawatzki, zahvalim joj i okrenem se da ću poći.
»Sanjala sam nešto neobično«, iznenada će Constanze. »Sanjala sam svoju snahu.«
Skinem ruku s kvake i okrenem se.
Gospođa Kawatzki blago se osmjehuje kao da želi reći: tako je to s Alzheimerom. Treba
imati strpljenja.
»Što ste to lijepo sanjali u vezi sa svojom snahom?« upita.
Progutam knedlu, neugodno mi je što je Kawatzki ovdje, ali sam istodobno i znatiželjna.
»Sjećam se kada ju je moj sin prvi put doveo, malu mišicu«, kaže Constanze ne
odgovarajući izravno na pitanje.
Ponovno progutam. Dakle, tako me zove. Mišica.
»Studentica nastavničkog smjera, iz Rheinlanda, bez obitelji, bez imalo duha, bez ikakve
ambicije, skroz naskroz obična. Ali, nečega je bilo u njezinu pogledu...«
Zamisli se.
»Prefriganost, to je možda najbolji izraz«, kaže naposljetku. »Nikako nisam mogla
prokljuviti što je Philipp vidio u njoj.«
Gospođa Kawatzki s nelagodom gleda u pod, no sigurna sam da u ovome uživa.
Obiteljske tajne, nekakva sitna promjena.
»Na prvi pogled izgledala je prilično prostodušno, no mene ni jednoga trenutka nije
zavarala. Ja osjetim kada netko nešto skriva. Moja je majka uvijek govorila da sam to naslijedila
od oca koji je ipak bio sudac.«
Nakašlje se pa kao da se nečega prisjeća.
 »Vaš je otac bio sudac?« kaže Kawatzki, kojoj je sada vjerojatno ipak neugodno pa želi
promijeniti temu.
Ja ne kažem ništa.
Constanze kima glavom.
»U posljednje vrijeme često čujem majčin glas«, nastavi. »Sve što mi je govorila dok sam
bila dijete, sada mi ponovno pada na pamet. Neobično je to. U posljednje vrijeme općenito se
sjećam mnogih stvari. Same mi odnekud dolete, tko zna odakle. Kao mirisi i riječi iz moje
mladosti. Kava se kuhala u džezvi, mi djeca u proljeće smo skupljali velike hruštove jer
donose sreću, a susjedu koja je pomagala da malene bebe dođu na svijet zvali smo babica. Bila
sam sretno dijete. Majka mi je bila lijepa žena. A otac je bio fm gospodin, samo što...«
Zastala je, pogledam ju, čelo joj se namrštilo.
»Gdje sam ono stala?« to više kaže nego što pita.
»Mišica«, kažem. »Vaša snaha.«
Glas mi zvuči oštro.
Gospođa Kawatzki glasno se nakašlje, ali ništa ne učini. Čak ni diskretno ne izađe iz sobe.
Svejedno mi je.
»Ah, ona«, kaže Constanze. »Kada ju je prvi put doveo, tada sam ju dakako pogledala
malo bolje. Postavljala sam joj pitanja koja bi sigurno postavila svaka majka, no Philipp je tvrdio
da je to pravo pravcato saslušavanje.«
Teško gutam. Toga se susreta itekako dobro sjećam.
»Kada mi je Philipp rekao - to je bilo već kasnije, ne znam točno kada - da ju misli
oženiti, ostala sam zatečena. Bila sam užasnuta. Učinila sam ono što bi učinio moj muž da je bio
živ. Nekoga sam zadužila da prikupi informacije. Moj instinkt nije pogriješio. Mišica nije bila
sasvim čista u glavi. Sve sam prikupila i naposljetku Philippu predočila dokumente. Na
primjer, izviešće o njezinu boravku na nsihiiatriii.«
O, Bože.
»1 sve drugo.«
Ona za to zna.
»Tada je vidio koga namjerava oženiti. Zapravo: nije vidio. Uopće me nije slušao,
odgurnuo je dokumente sa stola govoreći da to ne želi slušati, da je on odrastao čovjek, da vjeruje
svojoj ženi i da se s time moram pomiriti. Čak nije htio sastaviti ni predbračni ugovor. Baš je bio
blesav. Nakon nekog vremena dobila sam razglednicu iz inozemstva. Sarah i Philipp Petersen.
To vjenčanje bilo je sramota. Nisu čak bili ni toliko pristojni da...«
Nije dovršila rečenicu.
»Jeste li danas popodne dovoljno pili? Na ovoj vrućini čovjek jako brzo dehidrira«,
uključi se Kawatzki.
»Maloprije ste rekli da vam je snaha ubila sina«, ubacim se. Jednostavno moram saznati
što to znači. Trudim se zadržati ton neobaveznog čavrljanja, ali Constanze ne odgovori, čini se da
ju više zanima njezino pletivo, pokuša ga dohvatiti sa stola, ne uspije pa joj ga gospođa Kawatzki
šutke doda.
»Možda da dođete drugi put«, kaže okrenuvši se prema meni, »vašoj svekrvi očito nije
dobro.«
Kimnem glavom.
»Svoga Philippa uvijek sam upozoravala da ne nasjeda na žene koje se samo žele domoći
njegova novca«, odjednom će Constanze. »A on je učinio upravo to. Baš je bio blesav.«
Iz glasa joj se cijedi gađenje.
Povrijeđena sam, osjećam da je gospođa Kawatzki zaustavila dah.
 »Otkuda znate da je vašoj snahi bilo stalo samo do novca?« upitam.
Glas mi drhti od bijesa.
»Pa, tako što sam ju iskušala«, kaže Constanze. »Ponudila sam joj novac da ostavi
Philippa.«
O čemu to ona?
»Mnogo novca«, kaže Constanze.
To nije istina.
»I kako je na to reagirala?« upitam.
»Nije joj bilo dovoljno«, kaže Constanze. »Htjela je još. Cjenkala se.«
Kao opijena odmahujem glavom. Prisiljavam se mirno disati.
»Constanze?«
Ona okrene glavu i pogleda me u oči.
»To je laž«, kažem. »To ste izmislili. Možda zato što ste sami imali užasan brak ni svome
sinu niste priuštili da bude sretan. Možda zato što niste znali bolje. Možda jednostavno zato što
ste loš čovjek.«
Constanze nekoliko puta trepne.
»O, Bože«, kaže naposljetku ljubazno. »Sve to sada ionako više nije važno.«
Ne znam što da odgovorim.
»Može sada čaj«, kaže Constanze.
Izađem iz sobe ne osvrnuvši se.
Njezine me riječi prate još dugo nakon što sam sjela u auto, a u retrovizoru dom postaje
sve manji i manji.
 STRANAC

Glavobolja mi je toliko jaka da gotovo ništa ne vidim. Jedva obuzdavam bijes. Pretražio
sam cijelu kuću, a nisam našao ništa. To me ždere. Grimm se još uvijek nije javio. Ali, ja sam
okej. Ubrzo ću ponovno vladati sobom.
Nova taktika. Šećem po kući, uza stube, niza stube, hodam od sobe do sobe. Svjesno
pokušavam ne tražiti skrovita mjesta nego sve promatrati kao naivni posjetitelj. Sve vidjeti prvi
put. Prolazeći pored dječakove sobe, zaustavim se. Na zidovima posteri Ratova zvijezda, na podu
napola završen dvorac od Lego kockica, knjiga bajki i na polici nekoliko izdanja »Mikijeva
zabavnika«. Pokušavam zamisliti život u koji sam ovdje provalio, ali mi ne uspijeva. S police
uzmem strip, spustim se na krevet pazeći da ne sjednem na plavu kariranu košulju. Listam
svezak, a da zapravo i ne gledam. Vratim ga na policu, izađem iz dječje sobe, ponovno otvaram
vrata po vrata. Sasvim normalna kuća s posve normalnim prostorijama.
Naposljetku završim u spavaćoj sobi. Krevet i garderobni ormar, noćni ormarići, komoda
za rublje. Ružičasta posteljina, tepih bež boje. Na noćnom ormariću noćna svjetiljka, krema za
ruke, paketić maramica, nekoliko čepića za uši, kutijica aspirina, knjiga, punjač za mobitel.
Okrenem knjigu, Dostojevski. Iz paketića istisnem tabletu i progutam ju na suho.
***
Otvorim garderobni ormar. Savršeno složen i uredan. S unutarnje strane vrata ormara
zalijepljen je prastari plakat koji najavljuje koncert Radioheada. Na trenutak se zagledam u plakat
mršteći se, uopće se ne uklapa u ostatak spavaće sobe.
Zatvorim ormar, otvorim ladicu s rubljem, na koju do sada nisam obraćao pozornost jer
mi se činila previše očitom kao skrovište. Malo prokopam po njoj i očekivano ne nađem ništa. Ni
stara pisma ni dnevnik, ništa slično. Na trenutak me zapeče savjest.
Da, čovjek bi mogao suosjećati sa ženom koja ovdje živi, smatrati ju posve normalnom
osobom, poštovati ju, možda joj se čak i diviti.
Ali, ona nije dobar čovjek. Ako je to nekada i bila, od toga nije ostalo više ništa. Ona nije
ljubazna, pomalo suzdržana učiteljica i majka kakvom se svima lažno prikazuje. To nikada ne
smijem smetnuti s uma. Vjerojatno sam još jedina živa osoba koja to zna.
Zatvorim ladicu s rubljem i izađem iz spavaće sobe neobavljena posla. Nastavit ću tražiti
negdje drugdje.
30

Sjedim s pogledom na Außenalster 1, trebam nekoliko minuta za sebe. Sunce mi tuče u

glavu, grije mi lice, gole podlaktice. Promatram šetače, djecu koja na travi igraju nogomet, čamce
na vodi, uživam u normalnosti. Sjedim ovdje već cijelu vječnost. Uskoro će se smrknuti. U
nekom trenutku morat ću poći kući, no još uvijek se ne osjećam spremnom.
Odjednom pomislim na dan kada je bila pomrčina Sunca.
Svijet je crn. Sunce je iznad mene crno.
Stojim zabačene glave, očiju široko otvorenih. Pokušavam upiti ovaj trenutak, upamtiti
ga, ne dopustiti nikakve druge misli. Sada moram biti savršeno prisutna. Prije mnogo godina
sama sam sebi dala obećanje i sada je došlo vrijeme da ga ispunim. Kimnem glavom kao da ću
sama sa sobom zapečatiti taj savez. Drveće tiho šumi, gotovo svečano. Ovo što se upravo događa
kao da se ne tiče jedino ptica u krošnjama. Pjevaju protiv mraka kao da im se radi o životu. Sunce
je crno, a ja tu stojim i kupam se u ovom prizoru. Više nema topline. Nema svjetla.
Ubrzo izađem iz šume. Vratim se u auto. Sjedam u njega unatoč nesnosnoj vrućini koja
vlada unutra. Iz torbice izvadim mobitel. Vidim da me zvao Mirko, pitat će se gdje sam. Mislim
na Mirka i na sebe i to mi se čini kao izdaja. Sjećam se kako sam ga prvi put vidjela, tog novog,
mladog, naočitog kolegu za kojim su Claudia i druge silno uzdisale. Mislim na naš prvi poljubac,
navečer, na mome kućnom pragu, nakon školske priredbe. Pogledam na mobitel. Nevoljko
otvorim SMS koji je stigao dok sam bila u šumi i definitivno se oprostila od ljubavi svoga života.
Mirko mi piše. Samo tri riječi. Zurim u njih.
Moramo živjeti, kažem samoj sebi. Donesem odluku.
Pozovem svoju najdražu kolegicu i njezina muža. Nazovem Mirka. Zamolim ga da i on
dođe. Kažem mu kako je vrijeme da konačno upozna mog sina. Vrijeme je da prestanu tajne.
Ponovno dišem punim plućima. Kupujem povrće. Limune. Začine, pile. Čistim. Kuham.
Otvaram prozor i izmećem duhove prošlosti, gledam za njima kako lepršajući odlaze. Prostirem
stol. Brinem se za Lea. Živa sam. Muž mi je mrtav, ali ja sam još tu. U kući su mi ljudi, gosti.
Mirko mi upućuje neskrivene poglede, ignoriram ih, ali u njima uživam. Pažljiva sam domaćica.
Smijem se. Život može biti takav.
Odlazim do kućnih vrata, ispraćam kolegicu i njezina muža, kažem da je bilo lijepo što su
došli, primjećujem da to zaista mislim, vidim kako nestaju u mraku. Zahvalim Mirku na ugodnoj
večeri i cvijeću. Mirko me pogleda u oči, nespretno me pogladi po ramenu kao da želi reći:
»Uspjela si.«
Mirko je jedini od njih troje znao da sam danas prvi put nakon sedam godina primila
goste u kuću. Mirku takve stvari možeš reći. On ne osuđuje.
»Drag mi je Leo«, kaže Mirko.
»Mislim da si i ti njemu drag«, kažem.
Smješka se. Osjeća da se sasvim približio svome cilju. Bio je strpljiv. To mu je sigurno
bilo teško. Na trenutak šutimo.
»Već je bilo vrijeme«, kaže. »Hoću reći, vrijeme je da se upoznaju dvojica muškaraca iz
tvoga života«, doda, a ja kimnem.
Poljubi me u čelo, okrene se, vidim kako njegovi obrisi nestaju u mraku.
Odvratim pogled i krenem natrag u kuću - koja je prvo bila Philippova kuća, zatim naša

1
Jezero u Hamburgu. (nap. prev.)
zajednička kuća, a sada je moja - da bih vidjela kako mi je sin. No, stvari krenu drugačije.
»Sarah.«
Mirkov slas. Iznenađeno se okrenem. Upitno podisnem obrve.
»Predomislio sam se«, kaže. »Htio bih noćas ostati ovdje.«
Zurim u njega.
»Bio sam vrlo strpljiv«, kaže.
To je istina.
Kolebam se.
Ne mogu to učiniti. Ne mogu ga primiti. Ne mogu s njime spavati u Philippovoj kući. U
Philippovu krevetu.
»Hajde«, kaže Mirko.
Progutam knedlu.
»Molim te, Sarah.«
Uzdahnem, meškoljim se. Popustim i uđemo u kuću. Dam Mirku znak da bude tiho.
Nipošto ne želim da ga Leo čuje.
Dok Leu čitam priču za laku noć na kojoj on još uvijek ustrajava svake večeri, mislim
kako je moj muž pokojni i kako me Mirko čeka u spavaćoj sobi.
Tako radimo nekoliko noći, osjećamo da je to na određeni način pogrešno, ali Mirko
inzistira, a ja sam sita toga da proturječim jer znam da konačno moram započeti nov život i silno
se trudim, trudim se na sve moguće načine. Mirko je umoran od skrivanja, htio bi da živimo
zajedno, htio bi da Leo zna za nas. I ja mislim da je to ispravno. Pripremam se za to. Strah me
Leove reakcije, on primjećuje da se sa mnom nešto događa jer odjednom pristajem na sve, mama
odjednom sve dopušta. Čak mu obećava i da će s njim ići u zoološki vrt iako to mrzi.
U noći prije posjeta zoološkom vrtu ležim budna.
Postavljam si stara pitanja. Usprkos svemu.
Samo su odgovori novi.
Philipp je mrtav. Philipp je umro. Philipp se više nikada neće vratiti.
Ustajem, usred noći. Oblačim se, nakon kraćega razmišljanja iz ladice s rubljem uzmem
čist pamučni rupčić. Izađem iz spavaće sobe, stubama se spustim u prizemlje - i izađem u vrt.
Osine me hladan zrak - unatoč ljetnoj toplini dana tijekom noći je malo zahladnjelo. Zrak miriše
čisto i svježe, ne čuje se nikakav zvuk. Osjećam se kao najusamljeniji čovjek u svemiru, a to je
dobro, za ovo moram biti sama.
Volim naš vrt. Prvih godina nakon Philippova nestanka pokušavala sam ga održavati
točno onakvim kakav je bio kada je Philipp zadnji put izašao iz kuće. Baš kao što sam htjela sve
očuvati upravo onako kako je Philipp to poznavao. No, posljednjih godina dopustila sam prirodi
da izmijeni vrt po vlastitu nahođenju. Tek bih povremeno pokosila travu oko stabala jabuka i
trešanja, a na različitim mjestima ostavila bih da raste divlje cvijeće kojemu je vjetar nanio sjeme.
Rezultat je bio začarano mjesto na kojem su se Leo i njegovi prijatelji voljeli igrati i na kojem
rado sjedim i promatram malene paukove kako između grana i grmlja ribiza razapinju sićušne
mreže.
Sada je u vrtu mir, osvjetljava ga samo svjetlo koje dopire kroz velike kuhinjske prozore.
Nema mjesečine, nema zvijezda. Stanem na travu, maknem se sa svjetla, zađem dublje u tu
malenu divljinu koju je posljednjih godina ovdje stvorila priroda. Oči mi se priviknu na mrak,
krenem prema vrtnoj kućici iza stabala jabuka, dođem do nje, otvorim vrata, malo tapkam po
mraku, zatim pronađem lopatu kojom sam prije prekopavala povrtne lijehe. Ponovno zatvorim
vrtnu kućicu i stanem gledati uokolo. Odlučim se za mjesto ispod jabuke.
Zabijem lopatu u zemlju, iskopam četvrtast komad trave pa ga spustim sa strane. Kopam
dublje, sipam zemlju sa strane sve dok ne nastane rupa koja mi se čini prikladnom. Zrak vedre
ljetne noći miješa se s reskim mirisom zemlje. Spustim lopatu. Zurim u iskopanu rupu.
Mislim na muža. Vidim ga ispred sebe, uz rijeku, na našemu mjestu, na obali Labe. Ondje
gdje smo se prvi put poljubili, ondje gdje smo se odlučili vjenčati. Mislim kakav je bio prije.
Kakvi smo bili prije te noći, mladi i bezbrižni i slobodni. Mislim na miris njegove kose, na crtu
gornje usnice, na jamice na obrazima. Mislim kakvom me je lakoćom mogao dignuti u zrak i da
to nakon njega više nitko nikada nije učinio. Mislim da je uvijek sve htio raspraviti i vječno
prigovarao zbog moje šutljivosti. Mislim na njegovu duhovitost. Mislim kako smo se lako znali
posvađati dok smo neko vrijeme stanovali zajedno. Svađali smo se oko najobičnijih tričarija. Zato
što je neprestano slušao Do You Love Me? Nicka Cavea, stoput na dan, a to me izluđivalo. Zato
što je uvijek sve ostavljao otvoreno, jednostavno zato što je bio previše lijen da bi ponovno
začepio bocu vode, staklenku marmelade, pastu za zube. Zato što sam račune plaćala uvijek
nakon prve opomene iako smo imali novca više nego dovoljno, zato što sam rezervni ključ kuće
uvijek ostavljala ispod velikoga lonca za cvijeće pred vratima jer sam vječno samoj sebi znala
zalupiti vrata i ostati vani.
»Kako samo možeš biti tako blesava?«, govorio je. »Ostavljati ključ ispod lonca za
cvijeće? Gdje mi to živimo? U nekoj od onih serija o divnom, sretnom svijetu? Misliš li da
živimo kod Waltonovih 2?«
»Ne sekiraj se«, rekla sam kratko. »Nikomu ne bi palo na pamet da ključ skrivamo na
tako očitom mjestu.«
Divne beznačajnosti. Svađe koje su prije ili poslije završavale smijehom ili seksom.
Barem prvih nekoliko godina.
Znam što sada moram učiniti, samo ne znam imam li snage. Zatim duboko udahnem i to
učinim. Odjednom znam: sedam je godina dovoljno. S prsta skinem vjenčani prsten. Moja se
koža tomu protivi, ne želi ga pustiti, no potegnem iz sve snage, strgnem ga preko nabora kože na
zglobu i napokon ga držim u ruci. Uzmem staromodni pamučni rupčić koji je nekoć
pripadao mojoj dragoj baki i zamotam prsten. Kleknem, polako, svečano, onako kako se ljudi
kreću na sprovodima. Oprezno, vrlo oprezno vjenčani prsten spustim u iskopanu rupu. Zatim se
ponovno uspravim. Imam osjećaj da bih trebala nešto reći, ali ne znam što. U mnogim samotnim,
besanim noćima rekla sam sve što je trebalo reći i osjetila sam sve što se moglo osjetiti.
Mislim kako ljubav nije stanje i nije osjećaj. Ljubav je organizam. Gladan i žedan. Živo
biće koje može rasti i skupljati se, razboljeti se i ozdraviti, zaspati i umrijeti.
Jedna jedina suza sklizne mi niz obraz i vrat da bi se utopila u ovratniku majice dok
uzimam lopatu i zatrpavam vjenčani prsten.
Zbogom, Philippe, kažem.
Spustim lopatu. Kratko još ondje stojim, moj goli prstenjak pulsira. Zatim se okrenem i
vratim u kuću.
Ubrzo nakon toga s Leom odlazim u zoološki vrt. Zajedno gledamo pospane lavove i
budne merkate. Očekivala sam da ću tugovati, no samo se osjećam rasterećeno. Raskrstila sam s
prošlošću. Novi početak. Nova stranica. Tako sam zahvalna. Plaho se smješkam. Odjednom
imam osjećaj da sve ponovno može biti u redu i da je nova sreća moguća.
Gledam sina i tražim prave riječi, no u tom trenutku zazvoni mi mobitel. Javim se, a neki
mi muškarac kaže da je Philipp živ i da se sutra vraća.
Dođe mi da se smijem i da plačem dok me istodobno obuzima želja da s tavana dohvatim
jedan od Philippovih starih golfskih štapova i porazbijam sav namještaj u kući.

2
The Waltons, američka TV serija sedamdesetih godina prošloga stoljeća. (nap. prev.)
 Ne znam što bih trebala osjećati, doslovno sam dotučena. Ne mogu jesti, ne mogu spavati,
motam se uokolo kao biljka povijuša. Pokušavam dozvati pomoć, nazivam svoju najbolju
prijateljicu, ali ju ne mogu dobiti, nazovem Johanna i ne dobijem ga, očajnički urlam u telefon,
ali na drugome kraju nema nikoga. Osjećam se prazno. Zobljem maline koje mi je
poklonila susjeda, zatim ih povratim, drečavo crvene lokvice na parketu. Pretvaram se u robota
koji uokolo trčkara, obavlja poslove, govori, ali je u unutrašnjosti posve šupalj. Razgovaram s
Leom. Nazovem Mirka i kažem mu da je s nama gotovo i da me više ne zove.
Ne osjećam ništa. Ako me Mirko nazove, odbit ću poziv. Preslagujem stvari u kući.
Pokušavam ih vratiti u stanje u kojemu su bile kada ih je Philipp posljednji put vidio. Iskopam
vjenčani prsten. U glavi mi je čudan osjećaj, tijelo mi je neobično lagano, cijeli svijet doima se
neobično pomaknutim, boje su drugačije, crveno više nije crveno zeleno više nije zeleno, ali ne
obraćam na to pozornost, nemam za to vremena jer sjedim u nekom autu kako bih otišla na
aerodrom po muža.
Uopće mi ne pada na pamet činiti bilo što drugo osim onoga što se od mene očekuje.
Sjećam se kakav je to bio osjećaj. Nakon sedam godina tuge: osjećaj novoga početka. I
Mirko. Ni Philipp, ni vatromet, ni bujica emocija. Ali, nova prilika za sreću.
Jadni Mirko. S nama je gotovo, to je barem jasno.
Bila sam spremna odreći ga se istoga časa kada su mi rekli da se vraća Philipp. Ne mogu
više biti s njim. Razumjet će to, prije ili poslije. Možda ću jednoga dana samoj sebi oprostiti što
sam posve uzaludno uništila sve što sam mukotrpno gradila. Što sam odbacila Mirka - radi
stranca.
Uzdahnuvši, ustanem s klupe na kojoj sam predahnula. Život mi je postao odveć
kompliciran. Ne znam kako dalje.
 STRANAC

Vjerojatno sam malo zadrijemao, unatoč svemu. Uspravim se sav mamuran. Proklinjem
samoga sebe. Nisam smio prileći. Zar posljednjih mjeseci i godina ništa nisam naučio?
Puls mi se smiruje. Sve je u redu. Situacija je pod kontrolom. Da se žena vratila,
primijetio bih. Nikada čvrsto ne spavam, na oprezu sam čak i kada nisam budan. Ipak moram
pogledati i uvjeriti se.
Pogled mi padne na uokvirene fotografije na zidu. Do sada sam ih svjesno izbjegavao
pažljivije pogledati jer ne znam čemu bi to koristilo. Sada im se približim. Većina slika prikazuje
ženu i sina. No, jedna fotografija pokazuje ju nasmijanu i sretnu u zagrljaju muža. Iz fotografije
se ne vidi kada je i gdje snimljena, no njih dvoje izgledaju vrlo mladi i vrlo sretni. Odvojim
pogled od ozarenoga osmijeha žene i pozornije se zagledam u Philippa Petersena. Na sebi ima
plavu polo majicu i samouvjeren osmijeh koji govori - moj je cijeli svijet. U meni se odmah javi
lagana odbojnost. I ja sam nekada bio takav. I ja sam svojedobno bio Philipp Petersen. Jedan od
onih koji sve dobiju na gotovo i ne slute koliko im je zapravo dobro.
Bez obzira na to koliko smo tjelesno vrlo slični, bilo je krajnje glupo što sam mislio da
makar i na trenutak mogu prevariti tu ženu. Njihova stara fotografija to mi je još jednom jasno
dala do znanja. Ja mogu izgledati kao Philipp Petersen. Mogu se kretati kako se on kretao, mogu
pokušati govoriti kako je on govorio. Ali, ono bitno u čovjeku ne može se oponašati. Duša se ne
može krivotvoriti.
Odvratim pogled. Ponovno bih rado prilegao. Samo mi se spava, no moram se
disciplinirati. A disciplina znači: učiniti što treba učiniti kada to treba učiniti. Pa makar to značilo
i bdjeti kada si mrtav umoran.
Dok ustajem, zglobovi na koljenima i laktovima suho škljocaju. Istegnem se, napravim
nekoliko kružnih pokreta ramenima ne mareći za bol. Zatim prođem kroz dnevnu sobu i što je
moguće tiše stubama krenem na kat. Nečujan sam, to sam naučio. Preskočim četvrtu stubu
odozgo. Brzo učim. Na trenutak se zaustavim ispred vrata koja vode u dormitorio - spavaću sobu.
Primjećujem da mi je još uvijek teško misliti na njemačkom jeziku. Moram to svladati.
Vrata su zatvorena. Prostorija iza njih prazna je, znam to prije nego što sam ih otvorio.
Laknulo mi je. Nazočnost te žene toliko mi je odbojna da sam sretan što ću još nekoliko minuta
provesti bez nje.
31

Constanzine zlobne riječi još uvijek mi odzvanjaju u glavi dok se autom zaustavljam u
Miriaminoj ulici. Povučem ručnu, kopam po torbici, izvadim mobitel i nazovem Johanna. U moje
nestrpljenje polako se uvlači zabrinutost. Johann je radoholičar koji uopće ne bi mogao živjeti
bez mobitela i koji je inače dostupan dvadeset i četiri sata na dan. Što ako mu se nešto dogodilo?
Veza se polako uspostavlja, metalni zveket označi zvuk slobodne linije, jednom, dvaput,
triput, četiri puta, pet puta, šest puta - nitko se ne javlja. Kvragu. Još dva dana i dvije noći dok se
Johann ne vrati u Njemačku i dok mi ne bude mogao pomoći.
Rezignirano spustim mobitel, izađem iz auta i prijeđem nekoliko metara do Miriamine
kuće. Danas i ne pogledam cvijeće kojemu se inače u miru divim, a koje se u potpunosti
rascvjetalo pa oko njega sada zuje pčele kao živčani sateliti. Barem sat vremena vozila sam se
gradom uzduž i poprijeko uzalud pokušavajući sabrati misli. Jasno mi je da Constanze boluje od
Alzheimera. No, ta suluda pomisao da sam joj ubila sina morala je odnekuda doći. Tko joj je
stavio tu bubu u uho?
I što je trebala značiti ona besmislica s novcem? Je li doista Philippu ispričala takvu laž?
Nikada mi nije spomenuo ništa slično. Doduše...
Štošta mi se mota po glavi. Što je stranac radio na glavnom kolodvoru? Što smjera? I tko
je dovraga onaj čovjek na kućnome broju 41 koji mi se čini strahovito poznatim? Moram naći
odgovore na ta pitanja, ali najprije moram vidjeti Lea i razmisliti gdje ću ga smjestiti idućih dana.
Ne mogu ga povesti kući. Da ga smjestim u neki hotel?
Ispravim ramena i pozvonim.
Kada Miriam otvori vrata i ugleda me, odmah me zagrli. Miriše na jelo i čist znoj.
»O, sirota moja«, kaže.
Njezin mi je zagrljaj neugodan, smeta mi što misli da trebam utjehu. Imam trideset i
sedam godina i jača sam od većine, ne trebam nikoga da me tješi.
»Jesi li okej?« pita.
»Naravno«, kažem.
»Jesi li sigurna? Znaš da sa mnom uvijek možeš razgovarati.«
»Hvala, Miriam.«
»Nema na čemu.«
Pođem za njom u kuhinju.
»Je li Constanze okej?« upita.
»Da, sve je u najboljem redu.«
»Vjerojatno joj se u jednom danu skupilo svega previše. A onda ponovni susret s
Philippom i...«
»Gdje je Leo?« prekinem ju.
»Gore«, odgovori Miriam i nasmiješi se. »Nevjerojatno je koliko su njih dvojica slični.
On je pljunuti tvoj muž.«
»Tko?« upitam rastreseno.
»Kako tko?« odgovara Miriam veselo. »Pa Leo.«
Živčano trepćem. Ne govorim ništa.
»Pitala sam se biste li ti i Philipp htjeli doći k nama na večeru«, kaže Miriam. »Bilo bi
nam jako drago. Dakako, samo ako to Philippu nije prenaporno.«
Ne kažem ništa, a Miriam nastavlja klepetati. Neobično, pomislim dok sjedim preko puta
nje, kao da se ništa nije dogodilo. U meni je sve drugačije - ali vani se ništa nije promijenilo,
prema vani sve je kao inače. Prvi put u životu nostaie mi iasno da su svi liudi koie znam sante
leda od koiih vidim samo sićušni, blještavo bijeli vrh ispod kojega je tamni stožac
zastrašujućih dimenzija.
»Divno je vidjeti vas zajedno«, kaže. »Izgledate kao par iz nekog holivudskog filma.«
Hihoće se. Kao da smo dvije tinejdžerice koje razgovaraju o dečkima.
»Pa ipak... Moram reći sasvim iskreno, Philippa sam poznavala samo s fotografija koje
vise kod tebe na zidovima. Da nisam znala tko je, danas poslijepodne sigurno ga ne bih
prepoznala.«
Otpijem gutljaj vode koju mi je poslužila.
»Koliko se čovjek samo može promijeniti«, kaže. »Mislim, nemoj me krivo shvatiti,
izgledate sjajno zajedno. Godine mu dobro stoje.«
Otpijem još jedan gutljaj.
»Znaš li čega sam se tada sjetila?« upita Miriam.
Ne kažem ništa.
»Promjena koja mu se dogodila podsjeća me na jednu umjetničku izložbu na kojoj sam
bila zajedno s Martinom. Na njoj su bile izložene fotografije američkih vojnika koji su se borili u
Zaljevskome ratu: po tri fotografije muškaraca, jedna snimljena prije rata, jedna tijekom rata i
jedna poslije. Ludo.«
Otpije gutljaj.
»Sjećam se kako sam s Martinom stajala ispred tih slika pokušavajući povezati mlada,
vedra lica koja su muškarci imali prije rata s licima na kojima je rat ostavio traga. Samo nekoliko
godina, a sasvim drugi ljudi.«
Miriam je vesela i živahna kao da je srela neku poznatu ličnost. Nemam snage ljutiti se
zbog toga.
»Philipp također izgleda tako«, zaključi. »Kao da dolazi iz rata.«
Ispijem čašu.
»To nije Philipp«, kažem.
»Ha?« odgovori Miriam. »Kako to misliš?«
U tom trenutku na vratima se pojavi Leo. Oči su mu stisnute i crvene.
»Neću kući«, dovikne mi, okrene se i nestane odakle je došao.
Miriam i ja pogledamo se, izađem iz kuhinje, popnem se stubama na kat i krenem za
sinom. Zateknem ga u gostinskoj kupaonici. Barem se nije zaključao. Htio je do dođem i s njim
razgovaram.
Leo sjedi na rubu tuš-kabine i sumnjičavo me gleda. Uđem u prostoriju i prekriženih nogu
sjednem ispred njega na akvamarin zelenu prostirku ispred kade. Kupaonica je tijesna, na
pločicama su zalijepljene naljepnice sa šarenim ribama. Kolebam se. Da ga doista smjestim u
hotel? To je glupo!
»Srce, preko praznika svaki se dan možeš igrati s prijateljima«, kažem. »Ali, ne možeš
ovdje ostati vječno. Miriam i Martin imaju bebu, ne možeš stalno s Justusom praviti nered!«
»Ne radi se o tome«, kaže Leo. »Osim toga, ne pravimo nered.«
Duri se. Frče nosom. Njegovo milo lice puno prkosa i sunčanih pjega.
Kada sam s njim bila trudna, počela sam učiti sve živo kako bih uvijek imala spremne
odgovore kada me jednom počne ispitivati i kako bi znao da je njegova mama pametna i da se u
nju može pouzdati. Nisam htjela uvijek biti ovisna o Googleu kada me nešto upita. Dakle, naučila
sam sve o tome kako funkcioniraju automobili i mobiteli, koliko ima planeta u našem
sunčevom sustavu, kako se odvija fotosinteza, kako izgleda lišće lipe, a kako lišće bukve. Što je
pasivno zaleđe i kako razlikovati zelenu pupavku od šampinjona. Ali, Leo takve stvari nikada ne
pita. Uvijek me pita nešto što ne znam. Pita o životu i smrti i o velikome Zašto.
Sada šuti. Nada se da ću nešto reći, ali ja čekam.
»Ne idem s tobom«, izusti napokon i ustane.
Instinktivno učinim isto. Ustanem.
»Zlato, zašto ne želiš kući?« upitam iako unaprijed znam odgovor.
Leo podigne pogled i zagleda se u mene kao da sam najtupavija osoba na planetu, ali i
dalje prkosno šuti.
»Stoje, Leo?«
»Neću kući«, kaže napokon. »Bo...« proguta knedlu. »Bojim se...«
Zamisli se kao da traži pravi izraz.
»Bojim se onog čovjeka.«
Ne kaže »moga oca«, ili »oca«, ili »tate«, ili »tatice« nego »onog čovjeka«.
Sekundu-dvije zurim u Lea, zatim ga zagrlim. Leo to zapravo ne voli, barem ne onda kada bi nas
netko mogao vidjeti jer to ne bi bilo cool. Ali, sada mi dopušta da ga stisnem. Grozničavo
razmišljam što reći. Situacija je vrlo zbrkana. Ne znam što bih Leu rekla o strancu. Znam samo
da je moj sin pored mene i da se čini kako je Constanze jedina koja je u stanju zaviriti iza
ljubazne fasade tog prevaranta. Leo nikada nije svjesno upoznao oca, stoga ne može ni znati da
taj stranac nije njegov otac. Ali, osjeća da s tim čovjekom nešto nije u redu. Ima osjetljive antene.
Isto kao i ja.
Uzdahnem i pustim Lea. Već sam odavno odbacila trenutačnu misao da s njime odem u
hotel dok se stvari ne riješe. Ništa se neće riješiti ako ja to ne učinim. Prepuštena sam samoj sebi.
Svoju kuću neću prepustiti strancu, ni u kom slučaju, nikada. Vara se ako špekulira da ću pobjeći
od njega.
Ako si suočen s nečim što te plaši i ne vidiš izlaza, učini korak naprijed. Većina čudovišta
jednako se boji tebe kao i ti njih. To sam naučila od svoje mudre bake.
»Dođi«, kažem Leu i pružim mu ruku. »Pitat ćemo M&M hoće li te ovdje zadržati još
malo.«
 STRANAC

Još se nije vratila. Pitam se što radi. Sigurno nešto smjera, ona uvijek nešto smjera. Je li
na kraju ipak otišla na policiju? Ne. Ne bi se usudila.
Ustanem, odjednom sam suviše nemiran da bih sjedio.
Još jednom u glavi vrtim događaje protekloga dana. Zatim ponovno iz torbe izvadim
mobitel i uključim ga. Ruke mi lagano zadrhte kada ugledam da me zvao Grimm. Provjerim
pretinac s porukama, ali nema ničega. Brže-bolje ga nazovem. Telefon mu zvoni, ali se ne javlja.
Dođe mi da telefon tresnem o zid. Ali, neću to učiniti. Kontrola impulsa. Funkcionirati.
Duboko udahnem, pritisnem tipku za ponovno biranje. Ponovno se čuje zvuk slobodne
veze. Puštam da dugo zvoni, ali se nitko ne javlja. Sarah se svakoga trenutka može vratiti. Stavim
mobitel u džep traperica i počnem razmišljati što dalje učiniti, kadli u prizemlju zazvoni fiksni
telefon. Strčim se niza stube. Na displeju umjesto broja piše samo: PRIVATNO.
Podignem slušalicu jer je sasvim moguće da me Grimm pokušava dobiti na fiksni telefon.
»Petersen?« javim se.
»Halo«, u slušalici se čuje ženski glas. »Ovdje Miriam.«
Ne odgovorim odmah pa nastane šutnja.
»Ja sam Sarina prijateljica«, nastavi ona. »Danas«, zastane. »Danas smo se nakratko
upoznali.«
Žena ljubazna izgleda, poluduge, pepeljasto plave kose i s okruglim naočalama.
»Da. Naravno«, kažem. »Bok, Miriam. Jako mije drago...«
»I meni!« kaže nervozno. »Lijepo je što ste se vratili, jako mi je drago zbog Sarah.«
Zanimljivo, pomislim. Sarah svojoj prijateljici još uvijek ništa nije rekla o tome da
muškarac u njezinoj kući nije njezin muž. Zaista zanimljivo.
»Da«, kažem.
Miriam ne odgovori ništa pa nastavljamo šutjeti.
»Sarah nije ovdje«, kažem naposljetku.
»Aha. Da«, odgovori Miriam. »Znam. Maloprije je bila ovdje, ali je otišla. Htjela sam
iskoristiti vrijeme dok se ne vrati kući. Htjela sam s vama popričati.«
To me istog časa razbudi.
»Hm«, započne Miriam. »Iskreno govoreći, sada sam već zabrinuta za Sarah«, kaže. »U
zadnje vrijeme malo je neobična.«
Suspregnem ciničan smijeh. Da, pomislim. To mogu zamisliti. Znam što slijedi.
»I znam da se i vi sami prvo morate snaći i tako to«, nastavi Miriam. »Ali...«
Ne dovrši rečenicu.
Ja samo čekam. Glavobolja me opet kljuca.
»Već sam nekoliko puta pokušala s njom razgovarati. Pitati ju je li u redu, ali svaki se put
povuče u sebe. A nakon onoga danas...«
»Ne brinite«, kažem automatski. »Ovi dani mojoj su ženi bili prenaporni. Svima nama.
Treba joj malo mira i bit će sve u redu.«
»Mogu li ikako pomoći?« upita Miriam.
Tako da me pustiš na miru, pomislim. Da me dovraga pustiš na miru. Ali, budući da me
Miriam toliko voli i pomalo sažalijeva, jasno mi je da ne može biti naodmet ako ostavim dojam
drage i brižne osobe.
»Budite dragi prema njoj ako vam ponovno svrati«, kažem. »I strpljivi. I nazovite me ako
se što dogodi. Okej?«
 »Okej«, kaže Miriam.
»A što je s Leom?« upitam pa kud puklo. »Je li ga Sarah odvela?«
»Leo će još malo ostati kod nas«, kaže Miriam, a ja odahnem. »Dobro.«
»Da«, odgovori Miriam. »Praznici su.«
Ponestaju mi riječi.
»Hvala što ste nazvali«, kažem.
»Da. U redu. Nema na čemu. I lijepo je što ste se vratili. Stvarno lijepo.« »Hvala«, kažem.
»Da«, kaže Miriam. Sada već djeluje zbunjeno. Možda joj je sinulo da nije osobito lijepo
najboljoj prijateljici iza leđa razgovarati s njezinim ponovno nađenim mužem. Ali, to nije moj
problem.
Tek što sam spustio slušalicu, osjetim kako mi vibrira mobitel. Brzo ga izvadim iz džepa
hlača.
»Ovdje Harald Grimm«, javi se dubok glas čim sam pritisnuo tipku »Prihvati poziv«.
32

Ljeto u Hamburgu, čiope se glasaju. Zabacim glavu, promatram zrakoplove koji paraju
nebo na različite dijelove i čudim se što se ono ne raspukne i zveketom ne padne na zemlju.
Constanzine riječi više mi ne izlaze iz glave. Lebde iznad mene kao kletva promrmljana u
mraku. Sjedim u autu. Napustila sam Miriamino susjedstvo, odvezla se nekoliko ulica dalje pa se
ponovno zaustavila. Samo što nisam stigla kući, uostalom Miriam ne stanuje daleko od mene, ali
još se ne želim vratiti kući, potreban mi je koji trenutak. Moram se malo sabrati.
Constanzine riječi precizno dozovem u pamćenje.
»Moj sin je mrtav«, ponovim tiho. »Ubila ga je moja pohlepna, prepredena snaha. To
znaju svi u Hamburgu. Svi.«
Iscrpljena sklopim oči, samo trenutak, samo trenutak mira. Svijest mi odmah otplovi, a
san dotrči krupnim koracima. Tišina. Mir. Samo na trenutak...
Ne. Ne smijem sada zaspati. Otvorim oči. S jezom se sjećam svojih snova u posljednje
vrijeme. Početak nije nov. Već odavno sanjam vrata. Uvijek jedno te isto. Stojim ispred
zatvorenih vrata iza kojih odjekuje sablastan štropot. Zurim u vrata. Zatim ih otvorim iako bih
zapravo htjela pobjeći. Na kraju se probudim u totalnoj panici. No, u posljednje vrijeme vidim što
je iza vrata. Ulica u noći. Crno se ljeska kao sirup od sladića. Philipp je sa mnom. Oči su mu
bezizražajne. Stojim na asfaltu i gledam u svoje ruke pune krvi.
Taj dio sna je nov. Moje krvave ruke su nove.
Pitam se što bi na to rekao terapeut kojemu sam na nagovor prijatelja otišla nakon
Philippova nestanka. Iako mi je taj krupni muškarac, kojemu bi po mome mišljenju mnogo bolje
pristajao rock-koncert nego ordinacija,
zapravo bio vrlo simpatičan, otišla sam na samo jedan termin. Ne volim govoriti o sebi.
Stvari radije rješavam sama sa sobom. Philipp mi je to često predbacivao. U ušima mi odzvanja
njegov glas, upravo sada. Kako samo napola u šali govori: »Moja lijepa šutljiva žena.«
Ponovno mi na pamet padne Constanze. Vjeruje li ona doista da sam ubila Philippa? Je li
to moguće? I ako vjeruje, ima li još ljudi koji tako misle? U mislima mi pred očima iskrsne lice
prevaranta koji je vjerojatno još uvijek u mojoj kući. Spustim glavu na naslon sjedala, a misli mi
jure u svim smjerovima kao mladi psi.
Radi se o novcu, govorim samoj sebi. Zaboravi sve drugo, zaboravi prijetnju, zaboravi
ukleti san i svoju vlastitu nečistu savjest. Ne dopusti mu da ti se uvuče u glavu, ne dopusti mu da
tobom manipulira. Radi se o novcu.
Varalica koji je sličan Philippu i kojega su izabrali možda samo zato što mu je sličan,
predstavi se kao silno bogati poduzetnik Philipp Petersen, isprazni sve njegove račune - i
ponovno nestane. Ponovno u glavi čujem Johannov glas: na kraju se uvijek radi o novcu.
Zar ne7.
Bio jednom jedan bogati kralj, pomislim, kojega su svi poštovali. No, njegova kraljica
bila je zavidna i zla. Otrovala je kralja čarobnim napitkom pa dobroga kralja otada više nitko
nikada nije vidio i nitko nije mogao sa sigurnošću reći što mu se dogodilo. Pa ipak, svi su slutili
da iza toga stoji kraljica, a kralj je imao mnogo prijatelja koji su ga željeli osvetiti. Jedino
nisu mogli dokazati da je upravo kraljica ubila kralja jer leš nikada nije pronađen. Stoga su
skovali plan. U cijeloj zemlji tražili su čovjeka koji je bio najsličniji nestalome kralju. Iz cijeloga
kraljevstva stizali su mladići da bi se pokazali, a nakon što su kraljevi prijatelji sedam dana samo
gledali lica mladića, napokon su odabrali jednoga koji je nalikovao nestalome kralju. Naučili
su ga govoriti kao kralja, odjenuli su mu halje koje ni u čemu nisu zaostajale za kraljevskima.
Kada zla kraljica ugleda svoga tobožnjeg muža - kojega je otrovala vlastitom rukom - ona izgubi
razum. »Ovo ne može biti! Ovo ne može biti! Ti si mrtav i pokopan!« poviče i prije nego što se
itko snašao, ona se u strahu s najvišega vrha dvorca sunovrati u smrt.
Otvorim oči i počnem treptati, sunce mi bliješti u oči. Što uopće radim ovdje? Nemam
vremena za ove gluposti! Da sam ga ubila vlastitom rukom, zar bih se sedam godina bavila
pitanjem što se dogodilo s Philippom? Pohvatam svoje misli kao lepršave krijesnice i upalim
motor.
 STRANAC

Nakon telefonskog razgovora odem u kupaonicu i dugo se tuširam. Zatim iz putne torbe
izvadim čistu odjeću i presvučem se. Odmah se osjećam bolje.
Zvonjava telefona prekine me u razmišljanju. Dok sam bio ispod tuša, telefon je zvonio
već nekoliko puta. Zvoni dugo, naposljetku zavlada tišina - a onda ponovno zazvoni. Ustanem,
izađem iz vrta, slijedim zvuk zvona, podignem slušalicu.
»Halo?«
Nitko ne odgovori.
»Halo?«
Netko se nakašlje. Zatim se začuje muški glas.
»Da, ovaj, halo. Oprostite. Ovdje Mirko. Bliicher. Ja sam Sarin kolega s posla.«
Šutim.
»Hm, ovaj. Tek nedavno sam čuo da ste se vratili«, nastavi čovjek koji je nazvao. »To je
sjajno. Nakon toliko vremena. Vidio sam vas na televiziji. Na aerodromu. Nevjerojatna priča.
Čestitam. Ili što se već kaže u ovakvoj situaciji.«
»Hvala.«
»Hm«, kaže čovjek.
Ja ne kažem ništa. Nikada nisam bio od onih koji osjećaju potrebu da tišinu ispune
klepetanjem.
»Mogu li razgovarati sa Sarah« upita čovjek naposljetku.
»Ne«, odgovorim. »Nije ovdje.«
»Oh, u redu. Hvala«, kaže čovjek koji je nazvao i spusti slušalicu.
Još neko vrijeme zurim u telefon, zatim izađem u vrt i sjednem ispod jabuke. Doduše, ne
smijem spavati, ali barem mogu malo predahnuti. Žena će se vratiti. Uostalom, ovo joj je dom i
neće mi ga tako lako prepustiti. Dovoljno poznajem ljude da bih to znao.
Sve sam zamišljao mnogo jednostavnije. Ali život nije takav. Svakakav je, ali nije
jednostavan. Osjećam kako mi misli žele odlutati natrag u logor, sjećam se svađa kojih je ondje
uvijek bilo - uvijek oko sitnica. Tko se smije prvi kupati, tko je drugima ostavio premalo hrane,
tko hrče ili tko previše govori ili tko se preglasno smije. Mene te stvari nisu dirale. Ali jedno
nisam podnosio: nedostatak privatnosti. Kada bi netko posegnuo za mojim stvarima, često bih
potpuno izgubio živce, tu se ništa ne da učiniti. Svatko je na nešto osjetljiv.
Mislim na svoga najboljeg prijatelja iz logora. I on je kod kuće imao ženu i dijete. Kao i
ja. Uzajamno smo si pomagali, tijekom godina postali smo kao braća. Štošta smo dijelili. Čitali
iste knjige. Raspravljali o istim temama. Volio sam toga tipa, bio je dobar čovjek. Neću prekršiti
obećanje koje sam mu dao.
Mozak mi, a da zapravo ništa nisam učinio, počinje verglati moju staru, tijekom godina
već ofucanu mantru. Izdržati. Funkcionirati. Izdržati. Funkcionirati. Izdržati. Funkcionirati.
Izdržati. Funkcionirati. Funkcionirati. Funkcionirati. Funkcionirati.
33

Čim sam ušla, osjetim da je ovdje. Njegova nazočnost zavladala je mojom kućom, to je
poput dubokoga tona koji više osjećaš trbuhom nego ušima i sav se naježiš.
Tiho zatvorim vrata i leđima se naslonim na njih, na trenutak zažmirim, pokušavam
razmišljati i prisjetiti se svega što znam. Njegov jutrošnji nestanak, njegov izlet u grad, činjenica
što toliko zna o Philippu, što ovdje u Hamburgu poznaje ljude s kojima se susreće, da ljudima
na glavnom kolodvoru daje novac i da je čak spreman podvrgnuti se DNK testu ne bi li dobio na
vremenu. DNK test. Misli mi odlutaju prema razgovoru s Barbarom Petry. On iznimno mnogo
zna o nama. Taj stranac sigurno je dobro poznavao Philippa. Imao ga je vremena proučiti. Jesu li
njih dvojica bili zajedno zatočeni kao taoci?
Razmišljam da još jednom razgovaram sa službenim tijelima, ali zapravo im nemam ništa
novo reći. Zacijelo se nikoga ne bi dojmilo što sam vidjela stranca kako hoda gradom i razgovara
s ljudima. Sjetim se razgovora s Barbarom Petry i njegova za mene vrlo lošeg ishoda.
Stranac je izrazito uvjerljiv. Da bi čovjek bio toliko uvjerljiv, mora sam sebi vjerovati.
Nije nimalo jednostavno trajno nositi krinku. Nije dovoljno samo pred drugima uvjerljivo iznositi
novu istinu koju si izmislio, nego ju moraš i sam sebi neprestano ponavljati. U mislima, uvijek
iznova. Tko želi biti uvjerljiv, ne samo da ne smije izgovoriti pogrešnu riječi nego ne smije ni
pomisliti pogrešnu misao. Uvijek sam sebi mora ponavljati: nevin sam. Nevin sam. Nevin sam.
Reci sam sebi osamnaest milijuna puta da si nevin i bit ćeš nevin. Pred svakim čovjekom, pred
svakim detektorom laži - i pred samim sobom. Reci sam sebi osamnaest milijuna puta da se zoveš
Philipp Petersen i da si oženjen gospođom koja se zove Sarah - i zvat ćeš se Philipp Petersen.
Funkcionirat ćeš.
S agresivnim pitanjima neću daleko stići. Moram pokušati na drugačiji način. Ako je
stranac doista poznavao Philippa, ako su doista bili zajedno zatočeni...
Odgurnem se od vrata i krenem ga tražiti. Nakon što sam pokušala u kuhinji, dnevnoj sobi
i blagovaonici te u svim spavaćim sobama, bacim pogled kroz vrata terase i spazim ga u vrtu.
Sjedi naslonjen na stablo, u hladu, ispruženih nogu. Presvukao se i sada je bos u trapericama i
bijeloj majici kratkih rukava.
Moram promijeniti taktiku, pomislim.
Primijetio me kako stojim na vratima i promatram ga. Još uvijek je toplo, toplo i sparno.
Stranac pogleda prema meni s izrazom očekivanja i popriličnom dozom nepovjerenja.
Priđem mu i sjednem kraj njega. U pogledu mu vidim iznenađenje. Neko vrijeme zajedno
šutimo. Uberem tratinčicu i vrtim ju među prstima. Glupa zamjenska radnja.
»Kada je Philipp nestao«, kažem napokon, »moj sin imao je ravno godinu dana.«
Stranac me ne gleda.
»Leo je bio naš treći pokušaj, naš zadnji pokušaj.«
Progutam knedlu.
»Prije toga imala sam dva spontana pobačaja.«
Promatram tratinčicu u ruci, zatim ju spustim.
»To ljudi tako lako izgovore, spontani pobačaj«, kažem. »Kao da je sitnica. Kao da je
štucaj. Spontana reakcija. Spontani pobačaj. Ništa strašno.«
Stranac me ne gleda.
»Nakon moga prvog spontanog pobačaja bili smo shrvani. Philipp možda još i više nego
ja. Rekli su nam da je najbolje da odmah ponovno pokušamo pa smo tako i učinili. Vrlo brzo
ponovno sam zatrudnjela i isprva je sve izgledalo naprosto divno. Zapravo, nije ni čudo jer sam
bila zdrava i mlada. Tek završila studij. Ja...«
Zašutim.
»Philipp je volio djecu, oduvijek ih je želio. Neki ljudi ne mogu biti sretni bez djece.
Philipp je bio takav. Nakon drugoga spontanog pobačaja uplašila sam se. Pokopali smo svoje
drugo dijete i pitala sam se kako da se u to upustimo i treći put. Znate, za mene je trojka čudan
broj. Na neki način uvijek imam osjećaj - ako ne uspije treći put, neće uspjeti nikada.«
Osjećam kako mi kaplja znoja klizi niz sljepoočnicu, niz obraz i vrat da bi se napokon
utopila u ovratniku moje majice.
»Bojala sam se da je to sada moj život. Ostajati trudna i proživljavati spontane pobačaje,
uvijek iznova, triput, pet puta, deset puta sve dok se ne iscrpimo, oboje. Jedne večeri zatekla sam
Philippa u dječjoj sobi koju smo zajedno uredili. Zurio je u praznu kolijevku. Kada sam ušla,
okrenuo se prema meni. Činilo se da mu je neugodno što sam ga zatekla tako. Te večeri rekla
sam mu da sam spremna pokušati još jednom, a on je rekao ne. Nisam vjerovala svojim ušima jer
sam znala koliko želi to dijete. Pitala sam ga zašto ne, što je bilo? Rekao je da je jedva podnio
naša zadnja dva neuspjela pokušaja i da je to za mene sigurno još mnogo gore. Ne želi da to još
jednom moram proći. Shvaćate li?« kažem. »Takav je muž bio Philipp.«
Ponovno progutam knedlu i oprezno pogledam stranca koji samo tupo zuri ispred sebe.
Nemoguće mu je išta pročitati na licu.
»Ali, ja sam inzistirala na trećem, i zadnjem pokušaju«, kažem.
Stranac šuti.
»Poznavali ste moga muža, zar ne?«
Šuti.
»Jeste li bili zajedno zatočeni? Odatle znate Philippa?«
Šutnja.
»Ako poznajete Philippa, onda znate da je dobar čovjek.«
Na strančevu licu nešto se tržne, jedva primjetno, duboko ispod površine. Nešto se u
njemu zbiva, možda neka nova misao ili napola zaboravljeno sjećanje koje izbija na površinu.
Vidim kako guta, jabučica mu poskakuje. Okrene se prema meni, pogleda me u oči. Teško mi je
izdržati njegov pogled, ali ne odvratim pogled u stranu.
»Ja sam Philipp Petersen«, kaže.
Ne trepnuvši.
»Rođen sam jednoga kišnog dana u Hamburgu. Otac mi se zove Philipp kao i ja, majka se
zove Constanze. Oženjen sam. Sin mi se zove Leo.«
Recitira to kao dosadnu pjesmicu.
Skočim i krenem prema kući. Nemam volje dalje slušati napamet naučene rečenice ovoga
opsjenara.
»Svi misle da smo sina nazvali prema Leonardu Cohenu«, nastavi stranac. »No, zapravo
se tako zove prema odavno pokojnome pradjedu moje žene.«
Zastanem u hodu.
»Vjenčali smo se u Las Vegasu«, kaže. »Htjela si tetovažu umjesto vjenčanoga prstenja,
ali sam te odgovorio od toga.«
Okrenem se.
»Voliš Radiohead jer te rastuži, i voliš Beatlese jer te razvesele.«
Zurim u njega.
»Džogirajući u šumi, jednom smo se pred krdom razjarenih divljih svinja spasili bijegom
na drvo.«
 Čučnem ispred njega.
»Jednom smo zajedno njegovali čiopu koja je ispala iz gnijezda.«
Pružim ruke.
»Jedno drugomu obećali smo da ćemo kod iduće pomrčine Sunca koja će se dogoditi za
našega života otići u šumu da bismo vidjeli hoće li ptice tada zašutjeti.«
Rukama ga primim za lice.
»Žao mi je što nisam bio tu, Sarah«, kaže. »Molim te, oprosti mi.« Licem se sasvim
približim njegovu licu. Osjećam kako mi se grlo steže, gutam.
»Molim...« kažem. »Molim vas, recite mi gdje mi je muž.«
Nastane stanka tijekom koje me stranac nijemo gleda. Beskrajno dugo
šuti.
»Jesi li uopće sigurna da ga želiš ponovno imati?« upita naposljetku. »Naravno!«
Progutam želučanu kiselinu koja mi se popela u jednjak.
»Voljela sam svoga muža«, kažem. »Više od svega.«
»Sarah, molim te«, kaže stranac i pogleda me hladnim, tamnim očima. »Oboje znamo da
to nije istina.«
Čemu sada ovo, kvragu?
»Molim vas«, ponovim. »Molim vas, prestanite. Ne mogu više.«
Na njegovu licu ponovno se nešto tržne i na trenutak iracionalno pomislim da će briznuti
u plač. On se umjesto toga nasmije, kratko i gorko. Odgurne moje ruke i ustane.
»Želiš znati gdje ti je muž?« upita.
Kimnem glavom još uvijek se glupo nadajući da se ovaj čovjek nekako može smekšati.
»Upravo stoji ispred tebe«, kaže i uputi mi dražestan smiješak koji mi prostruji cijelim
tijelom, okrene se i ode.
Skočim, bijesna kao ris, potrčim za njim, u kuću, sustignem ga u kuhinji.
»Imala sam Dravo«, kažem kada se okrenuo nrema meni.
Izgleda kao da će svakoga časa sa mnom izgubiti strpljenje.
»Poznavali ste Philippa. Kako biste inače toliko znali o njemu, o nama?«
On uzdahne kao da se u međuvremenu i on jednako umorio od ovoga cirkusa kao i ja.
Obiđem oko kuhinjskoga stola koji nas dijeli. Stojim ravno ispred njega. Pomislim kako
se moj obraz ne bi uklopio u udubinu na njegovu vratu kada bih mu prislonila glavu na prsa i ne
bi bilo onoga prisnog osjećaja.
»Niži ste od Philippa«, kažem. »Ne mnogo, tek nekoliko centimetara. Ali, ipak primjetno
niži.«
Pogledam ga u lice, ne vidim na njemu nikakva izraza, samo mu se oči krijese, hladno i
opasno.
»Oči su vam posve drugačije nego Philippove«, nastavim. »Dobro obavljate posao, to
vam se mora priznati. Vraški ste daleko došli. Ali, što mislite: koliko će još potrajati dok se ne
otkrijete?«
Ne kaže ništa. Ne pokazuje nikakvu reakciju.
Iznenadi ga, pomislim.
»Pretpostavimo da sam vam spremna povjerovati«, kažem.
On otpuhne kroz nos.
»Ali, zaista!« dodam. »Spremna sam. Od vas trebam samo jednu stvar.« Sad ga imam.
On upitno podigne obrve.
»Samo jednu stvar«, ponovim.
»Koju?«
 »Htjela bih vidjeti vaša prsa.«
»Moja prsa?«
Kimnem.
»Učinite tako. Sve što hoću jest baciti pogled na vaša prsa.«
Potegnem ga za majicu, on ustukne.
»A zašto ne?« upitam, a činjenica što uzmiče samo još više potakne moju ratobornost.
On ne odgovori vjerojatno se pitajući što namjeravam. Moram se svladati da mu se
slavodobitno ne nasmijem u lice. Izrazito markantan madež na Philippovim prsima - kako mi je
to tek sada palo na pamet?
»Što hoćeš s time?« upita stranac.
»Ali, Philippe«, kažem zajedljivo. »Sve što želim jest vidjeti maleni madež na tvojim
prsima. Ništa više.«
Podignem obrve puna očekivanja.
»No, dakle?«
»Ne«, kaže stranac.
»Ne?«, odjeknem podrugljivo. »Zamolim te samo tu sitnu uslugu - a ti me odbiješ?«
Stranac ne odgovori.
»To sam mogla i misliti«, kažem zločesto.
Okrenem se oko svoje osi i izađem iz kuhinje. Još jednom zastanem na vratima.
»Sada ću nazvati vašu dobru prijateljicu Barbaru Petry«, kažem. »Sada je konačno
vrijeme i za taj vražji DNK test.«
 STRANAC

Iscrpljuje me. Otkako se vratila, ne prestaje mi se obraćati. Jednostavno mi ne da mira.

Prati me u stopu, poteže me za odjeću. Što je previše, previše je. Ne znam kada sam zadnji put
spavao. Glavobolja je u međuvremenu toliko jaka da mi u očima neprestano sijevaju sitne munje.
Živci su mi se stanjili. Osjećam da polako pucaju.
Gledam tu ženu, njezino umorno lice. Osjećam njezin bijes. Na trenutak pomislim da će
me napasti, lice joj je izobličeno od mržnje. Odjednom osjetim nešto što me prestraši: radost. Ili
ne, nije radost. Tako se to ne zove iako je osjećaj sličan. Kako se to zove na njemačkom?
Ah, da. Zluradost, pakost. Osjećam slatki okus pakosti.
Znam da me to ne bi trebalo veseliti. Nisam ovdje da bih bio zloban. Ovdje sam da bih
učinio ono što treba učiniti. Na pravoj sam strani. To znam. No, u meni se nešto pokreće, nešto
duboko u meni. Dugo nisam znao što to jest. No, polako mi postaje jasno. To me zabavlja.
Zabavlja me vidjeti ju očajnu. Da, zaslužila je, pomislim. Da, sviđa mi se gledati njezin očaj.
Ne smijem dopustiti da me vode osjećaji. Pravilo broj tri: postupaj oprezno. Ali, nemam
više volje postupati oprezno. Biti strpljiv.
Htio bih ovo završiti.
Svom snagom pokušavam se umiriti. Bojim se. Samoga sebe.
Kada idući put izgubim kontrolu, nastradat će i nešto više nego samo stolić.
34

Uopće ne znam zašto sam toliko šokirana. S time sam morala računati - a ipak me ta
strančeva rečenica zatekla posve nespremnu. Osjećam da lelujam, moram se pridržati za okvir
vrata da ne izgubim ravnotežu.
»Recite to još jednom«, jedva izgovorim.
»Neće biti DNK testiranja«, ponovi.
Zatim se okrene kao da je stvar time riješena, priđe hladnjaku i otvori ga. Izvadi jogurt od
jagoda - Philipp je mrzio jogurt od jagoda - i ponovno zatvori hladnjak. Stranac iz perilice izvadi
čistu žlicu, otvori jogurt, sjedne za kuhinjski stol i počne jesti.
»Ah, da, zvao je Mirko!« kaže između dva zalogaja. »Najljepši pozdravi!«
Zatim nastavi jesti. Mrtav-hladan, kao da mene uopće nema.
Kipteći od bijesa, izletim iz kuhinje, stubištem se popnem u spavaću sobu, zaključam za
sobom vrata i bacim se na krevet. Voljela bih plakati, ali ne mogu, suviše sam umorna ili suviše
bijesna, ili jedno i drugo, a da bih plakala. Tada bijes potisne i jedno i drugo, ponovno sam na
nogama, otključam vrata, trgnem ih, ona tresnu u zid. Stubištem se sjurim u prizemlje, u smjeru
kuhinje, ondje zateknem stranca ispred kojega stoje dva pojedena jogurta od jagoda i koji je
upravo načeo i treći.
»Recite mi što se učinili mome mužu«, zahtijevam.
»Ja sam tvoj...« zausti, ali ga prekinem jer više ne mogu slušati njegovo trabunjanje.
»Onda mi pokaži madež na prsima!«
Odmahne glavom.
»Odgovorit ću ti na svako pitanje«, kaže.
Zvuči gotovo pomirljivo, ali oči mu podrugljivo bljeskaju.
»Dobro. Reci mi kako se zoveš«, zatražim.
»Philipp Petersen«, odgovori.
Dograbim šalicu za kavu koja stoji na kredencu i tresnem ju o zid. Ona se rasprsne u
tisuću komada i padne na pod.
»Kvragu!« zagrmim. »Reci mi što si učinio mome mužu! Je li mrtav? Je li se to dogodilo?
Je li moj muž mrtav? Jesi li ga ubio? Reci mi već jednom, seronjo!«
On mi to vidi na licu, a ja to primjećujem na njemu. Vidi mi na vrhu nosa da ću se
pretvoriti u nešto divlje, nekontrolirano, neobuzdano. Vidi i smješka se.
»Ali, Sarah, dušo«, kaže naglašavajući svaku riječ kao da želi uživati u svakom slovu. »Ja
sam tvoj muž!«
»Nisi!« zaurlam. »Nemaš ništa Philippovo, ti si njegova čista suprotnost!«
Derem se iz petnih žila da mi glas puca, a sljepoočnice pulsiraju. »Bilo bi mi draže znati
da mi je muž mrtav, nego biti zarobljena u ovoj strašnoj noćnoj mori sa sadističkim
prevarantom!«
Stranac me gleda posve smireno kao da želi reći: »Jesi li završila?«
Zatim ustane, uzme čašicu pojedenoga jogurta i baci je u smeće. Nakon toga spusti žlicu u
sudoper. Potom čučne, pokupi krhotine šalice koju sam razbila i baci ih u smeće. Završivši, bez
riječi izađe iz kuhinje.
Stojim ondje još nekoliko sekundi, zatim pojurim stubama, zaključam se u spavaćoj sobi,
bacim se na krevet i jastukom se pokrijem po glavi. Ali, ne mogu se smiriti, čak je i tišina glasna.
Ako me želi otjerati u ludilo, onda to dobro radi.
 Maknem jastuk, prevrnem se, zurim u strop u koji se neprestano zalijeće velika muha
proizvodeći neobičan zvuk pucketanja. Pitam se koliko je već ljudi prije mene ležalo upravo u
ovoj sobi i zurilo upravo u ovaj strop.
Na stropu uočim sitne pukotine koje prije nisam primjećivala. Točno iznad moje glave,
samo ondje. Ja sam svojim mislima stvorila te pukotine, pomislim. Odvratim pogled. Preda
mnom iskrsne slika Philippa, Lea i mene zajedno u ovom krevetu. Sklopim oči.
Dugo sam oklijevala kada je riječ o djeci. Philipp nije, Philipp mi je u našoj vezi vrlo rano
rekao koliko se raduje tomu da postane otac. Što se toga tiče, strancu nisam lagala. Sva skepsa
dolazila je od mene. Philipp je mislio da se bojim gubitka neovisnosti ili neuspjeha kao majka,
nešto u tom smislu, ali nije to bilo posrijedi. Ni moja briga da svoje dijete neću moći zaštititi
od svijeta - ili barem ne samo to. Nisam se bojala da ću ja biti loša majka, nego da će on biti loš
otac. Philipp je mrzio svoga oca, Petersen stariji bio je grozan. Hladni tiranin. Philipp mu ni na
koji način nije mogao udovoljiti, na kraju su ga strpali u internat. Philipp ocu nikada nije oprostio
što ga je poslao onamo i što ga kraj sebe nikada nije mogao imati duže od pet minuta. Ne
postanemo li na kraju svi poput svojih roditelja?
Dugo je trebalo dok s Philippom o tome nisam mogla progovoriti.
Kako ćeš reći mužu da misliš kako je on neprikladan otac? To je od mene bilo
nepravedno, danas to znam. No, onda sam tako mislila.
Vrlo dobro sjećam se toga razgovora, urezao mi se u pamćenje.
»Što ako postaneš kao tvoj otac, a da to i ne želiš?« upitala sam Philippa sva u strahu od
njegove reakcije. Nasmijao se. Nije me ismijao, ne. Jednostavno se nasmijao svojim tipičnim
optimističnim smijehom.
»I o tome sam već razmišljao«, rekao je naposljetku. »Tako se kaže, zar ne? Da žene prije
ili poslije postanu kao svoje majke, a muškarci kao svoji očevi.«
Do danas ne znam zašto mu je ta misao bila smiješna. Na koncu se uozbiljio.
»Obećavam ti da ću radije umrijeti nego postati kao moj otac.«
Pokušala sam mu čitati s lica.
»Imat ćeš strpljenja s našim djetetom?«
»Bit ću anđeo strpljivosti.«
»Voljet ćeš da ti je u blizini? I nikada ga nećeš nekamo poslati?«
Philipp me objema rukama primi za lice i zagleda mi se u oči.
»Kunem se da naše dijete nikada nikamo neću poslati. Prije će se nebo srušiti. Obećavam
ti.«
Obećao mi je i vjerovala sam mu. Moj muž mogao je imati svojih mana, ali u jedno sam
se mogla pouzdati: što bi obećao, to bi i ispunio.
Pomislim na Mirka prema kojemu sam bila vrlo okrutna.
Pomislim na Lea, koji je sada kod stranih ljudi, i to samo zato što mi je njegov tobožnji
otac poručio da ga nekamo pošaljem. A ja sam mu, glupača, ispunila želju. Već mi je tada sve
moralo biti jasno. Otpočetka sam trebala slušati svoju intuiciju, trebala sam zahtijevati Philippovu
fotografiju, telefonski razgovor, razgovor putem Skypea. Kvragu.
Ne mogu si objasniti u kakvoj je sve to vezi. Ali, otkrit ću. Svi putevi vode do Philippa.
Možda sam otpočetka pokušavala toj stvari pristupiti s pogrešne strane. Za nekoliko sati, kada
svane, stupit ću u vezu s policijom i Ministarstvom vanjskih poslova i pokušati što više saznati o
Philippovoj otmici. Do sada o tome još uvijek znam premalo. Mapa koju sam uspostavila zbog
toga otkriva mi malošto, što bi me moglo pomaknuti korak naprijed. Ipak ju dohvatim i spustim
na pisaći stol. Zatim uzmem laptop, upalim ga, otvorim datoteku u Wordu i počnem tipkati onih
nekoliko činjenica koje su mi poznate i koje su relativno nesporne:
 Philipp je 2008. godine otišao na poslovni put u Južnu Ameriku. Put je trebao trajati pet
dana.
Philipp je često imao posla u Kolumbiji.
To su bila rutinska putovanja.
Od Philippa sam se oprostila na kućnim vratima.
Obećao je da će se kao inače javljati svakoga dana.
Jedva dan nakon toga Philipp mi je poslao SMS da je sretno sletio i da je sve u redu.
Nakon toga više se nikada nije javio.
Kolega koji ga je pratio u Kolumbiju izjavio je da je Philipp sam otišao na sastanak s
potencijalnim ulagačem.
Nikada se nije pojavio u predvorju luksuznoga hotela u Bogoti u kojemu je imao
dogovoren sastanak.
Negdje na putu između hotela i njegova poslovnog partnera gubi mu se trag.
Nije postojalo ništa što bi upućivalo na otmicu iako to kod čovjeka bogatoga kao što je
Philipp nikada nije isključeno.
Ali, nikada nije postojalo pismo kojim se preuzima odgovornost za otmicu.
Nitko nikada nije tražio otkupninu.
Nikada nije postojala baš nikakva indicija. Ništa.
A onda, sedam godina poslije, gotovo na isti dan, javi se čovjek koji tvrdi da je on
Philipp. I meni serviraju tu - kada se trijezno sagleda - sasvim nevjerojatnu priču. Pričaju mi da je
Philipp otet u Kolumbiji i odveden u logor u džungli - kako što se, nažalost, u Kolumbiji još
uvijek često događa jer ondje gerila takvim otmicama pokušava zaraditi novac za
ostvarenje političkih ciljeva. Pretpostavlja da je prvi zahtjev za otkupninom na neki način propao,
a da otmičari nisu pokušali još jednom. Ne zna se točno zašto, to će se tek saznati, možda njihove
interne svađe, nešto u tom smislu. Unatoč tome zarobljenika nisu ubili, nego su jednostavno
čekali. Godinama. A onda se nakon sedam godina iznenada dogodilo oslobođenje nakon kojega
su ustanovili da je jedan od desetak talaca koji su bili zatočeni u logoru njemački poduzetnik
Philipp Petersen?
U prostoriji pogledom tražim svoju torbicu, nađem ju i otvorim, izvadim mobitel. Johann,
pomislim. Kvragu, konačno ga moram dobiti na telefon. On ima utjecaja, Johann mi može
pomoći da raskrinkam prevaranta i skinem ga s vrata. Nitko se neće usuditi njega proglasiti
ludim. Otključam telefon - i zaprepašteno pogledam displej. Trideset i osam
neodgovorenih poziva. Jedan je od Miriam, a trideset i sedam drugih sa skrivenog
broja. Namrštim se i upravo kada hoću provjeriti je li mi netko ostavio govornu poruku, mobitel
mi zazvoni u ruci. Zurim u njega. Usred noći. Gotovo nitko nema ovaj broj.
Javim se.
»Halo?« kažem.
Muk. Ali, osjećam da je netko s druge strane. Čekam. Mogu naslutiti njegov dah. Zatim
se veza prekine.
Ispustim mobitel na krevet kao da će me ugristi. Čemu sve ovo? Na trenutak zažmirim.
Zatim se prisilim ponovno uzeti mobitel u ruku i nazvati Johannov broj. Pustim da zvoni dok mi
srce snažno tuče u prsa trepereći od nade, ali ni ovaj put nemam sreće. Prekinem poziv. Nazovem
svoju govornu poštu - ništa. A kada se već bavim time, odmah provjerim i svoje e-mailove, što
sam do sada uredno izbjegavala. Otvorim pretinac pristigle pošte. Jedan newsletter, jedna
reklama, jedan mail moje ravnateljice s obavijestima o novoj školskoj godini - i Mirkov mail.
Pismo nema predmeta, nego prijekorno zuri u mene. Odjavim se. Zatim provjerim SMS-ove - i
nađem tri nepročitane Miriamine poruke.
 Puls mi odmah skoči, valjda se nije Leu što dogodilo, valjda se nije Leu što dogodilo.
Otvorim prvu poruku, poslana je u 20.30 sati.
Draga, ništa se nije dogodilo, ali molim te, nazovi me\ Miri.
Izbrišem tu poruku i otvorim iduću.
Sarah, ne mogu te dobiti, a sada malenu spremam u krevet. Htjela sam ti osobno reći.
Ima nešto sto bi trebala pogledati. Slijedi link. Pogledaj komentare. Ima ih posvuda. Među
mnogobrojnim člancima. Uvijek kada je riječ o Philippu. Ovo je sada samo primjer. Miri.
Ništa mi nije jasno, izbrišem i taj SMS pa otvorim zadnji. On sadrži samo link i dodatak:
Jako mi je žao. Nadam se da si okej. Možemo sutra o tome popričati. Sigurno se nešto može
učiniti. Miri.
XXX
Prvo hoću ostaviti telefon i sve zanemariti. Što god da je Miriam našla, moji su problemi
nesumnjivo veći. No, znatiželja je prevelika pa ipak slijedim poveznicu. Stresem se vidjevši
kamo ona vodi i ugledavši fotografiju koja se otvorila na malenom ekranu moga mobitela.
Stranac. Nasmiješen. S Leom na rukama. Ja pored njega, prazna izraza lica. To je bilo jučer, u
zračnoj luci. Ne, prekjučer.
»Poznati sugrađanin napokon se vratio kući«, stoji iznad fotografije. Prevrće mi se
želudac pa se poštedim čitanja članka. Kao što je Miriam tražila, skrolam nadolje sve dok ne
dođem do komentara. Pročitam ih nekoliko i isprva ne mogu otkriti ništa neobično. Zatim
ugledam. Zbunjeno trepćem. Udarac je došao posve neočekivano. Netko me na internetu sramoti.
Vrijeđa na najgori mogući način. Naziva me oportunističkom kurvom koja se za Philippa
Petersena udala zbog novca, brže-bolje mu uvalila dijete, a tijekom njegova izbivanja poševila se
s pola Hamburga.
Zgranuta sam. Koja redakcija dopušta da se piše takvo što? Je li stranac na to mislio kada
je rekao da ću izgubiti sve ne budem li šutjela? Je li ovo početak? Hoću li sada sve izgubiti?
Ako je točno što Miriam piše - a zašto bi lagala - tada se takvi komentari nalaze u svim
online izdanjima dnevnih novina i na svim forumima. Ispod svih članaka koji pišu o povratku
Philippa Petersena u domovinu. Ovo nije zloća zabludjelog pojedinca - ovo je kampanja.
Ovdje me netko pokušava oblatiti i uništiti moju vjerodostojnost.
Misli mi odlutaju prema muškarcu koji se negdje smuca po mojoj prostranoj kući. Samo
mirno, Sarah, kažem si u pola glasa. Sramoćenje na internetu. Je li to on učinio? Ima li to smisla?
Sjeti se poziva, onog disanja. To sasvim sigurno nije bio stranac, to nije mogao biti on. Međutim
- pozivi su počeli s njegovim pojavljivanjem. Ne mogu si to nikako objasniti.
Već danima očajnički pokušavam dobiti Johanna na telefon - posve uzaludno. Istodobno
me neprestano naziva onaj anonimni pozivatelj. To mora imati nekakve veze s ovim događajima!
Čemu to? Žele li me zaplašiti? Ili upravo suprotno? Želi li me netko upozoriti? Zašto onda
pozivatelj ne razgovara sa mnom? Boji li se da bih mu mogla prepoznati glas?
Ili njoj?
Ponovno mi kroz glavu prođu online komentari. S izvjesnom odgodom hvata me bijes.
Što ako Leo sazna za to? Susjedi? Moje kolege? Moji učenici?
Uzmem vazu koja stoji na noćnom ormariću i bacim je u zid, s osjećam zadovoljstva
gledam kako se razbija ne velike komade. Priđem garderobnom ormaru, na stopalu osjetim oštru
bol. Bacam sve što mi je na dohvat ruke, knjige, jastuke, ruževe za usne. Svjetiljka na noćnom
ormariću razbije se o zid. Urlajući iz sebe izbacujem bijes. Zatim sjednem na krevet, klupko
bijesa, glavobolje i zbunjenosti. Tada napokon poteknu suze.
 STRANAC

Sjedim na podu, ravno ispred vrata njezine spavaće sobe, i slušam ju kako plače.
Proizvodi duboke, teatralne jecaje. I oko sebe razbacuje stvari.
Uopće mi nije jasno plače li ta žena zbog manipulativnih razloga, u nadi da će me možda
tako smekšati, ili je zaista očajna. Moguće je jedno i drugo, ali dakako da se nadam ovom
drugom.
Ako je ovaj trenutak slabosti iskren, svakako bih ga morao iskoristiti.
Sada je dvostruko loše što me Grimm morao utješiti da za sada još nema informacija koje
bi mi mogle biti korisne.
Odjednom mi sine pomisao. Što ako si nešto učini? To ipak ne želim. Barem ne za sada.
Ustanem, stojim ispred vrata podignuvši ruku da pokucam. Oklijevam. Spustim ruku. Ne. Neka
se malo koprca u svome očaju. Neće se objesiti niti prerezati žile. Jednostavno, nije tip za to.
Isplakat će se. Zatim će sjesti, ispuhati nos, obrisati oči. Ljutit će se zbog svoje slabosti.
Govorit će si da je jaka i da može ovladati situacijom. I da je to najbolje što zna: što god da je
bilo - treba ponovno ustati. Dakle, ustat će. I zatim krenuti u akciju.
Stvari će kulminirati. Napokon.
Odmaknem se od vrata. Idem malo protegnuti noge. Udahnuti zraka.
Izađem na ulicu. Kesteni. Neki stariji muškarac izvodi svoga ovčara u šetnju, dvoje djece
vozi se na biciklima, ptice cvrkuću. Kakva idila.
Napravim nekoliko koraka. Nekada sam se osjećao snažnije. Ali, u biti sam dobro. Samo
mi treba sna.
Izdržati.
Trgnem se kada mi se obrati čovjek sa psom koji mi se u međuvremenu približio.
»Je li gospođa Petersen kod kuće?« upita.
»Molim?«
Na trenutak se iživciram jer nisam računao s pitanjima znatiželjnih susjeda.
»Gospođa Petersen«, ponovi. »Je li kod kuće. Upravo ste izašli iz njezine kuće, zar ne?«
»Da«, kažem. »Kod kuće je.«
Starac me sumnjičavo gleda ispod oka.
»Ja sam Lauterbach, stanujem nekoliko kuća dalje«, kaže.
To zvuči neprijateljski.
»A tko ste vi?«
»Ja sam Philipp Petersen«, odgovaram. »Sarin muž.«
Starac se nasmije.
»To bih ipak znao«, kaže. »Njega znam od malih nogu.«
Ostavi me i pođe za svojim psom, koji se već zaletio prema idućem stablu.
»Neki ljudi imaju čudan smisao za humor«, gunđa odlazeći.
Instinktivno pogledam uvis, prema prozoru ženine spavaće sobe. Ne vidim ju. Vratim se u
kuću.
Ponovno zauzmem mjesto ispred njezinih vrata.
35

U sobi je vruće iako je noć. Na čelu osjećam sitne graške znoja. Kap znoja skotrlja mi se
između grudi i završi u hlačama. Malo svježega zraka dobro će mi doći. Priđem prozoru i
otvorim ga očekujući da ću na licu osjetiti noćni povjetarac, no sve što me dočeka u noći jest
tišina, baršunasta tama i nekoliko neumornih šišmiša. Ni daška vjetra, ništa što bi mome
uzavrelom mozgu donijelo blagotvorno olakšanje. Najavili su nevrijeme, ali ga nije
bilo. Maknem se od prozora i ponovno sjednem. O mnogočemu bih morala razmisliti, ali uopće
ne znam odakle da počnem. Stranac mora otići, pomislim. Sve drugo manje je važno.
Ponovno nazovem Johanna. Zvoni jednom, dvaput, zatim se on javi. Toliko sam zbunjena
da u prvi mah uopće ne mogu reagirati. »Halo?« ponovi. »Sarah?«
»Johanne«, zaustim. »Već dugo te pokušavam dobiti!«
»Znam«, kaže. »Bio sam u inozemstvu.«
Glas mu zvuči hladno kao i uvijek. Zar još ništa ne zna?
»Jesi li čuo...?« počnem.
»Ne ide mi u glavu«, prekine me. »Našli su ga. Zaista su ga našli!«
O, Bože. Kako da mu kažem?
»Neprestano te pokušavam dobiti«, šapćem.
Johann me ne čuje.
»Kada sam to čuo, isprva uopće nisam mogao povjerovati.«
»To nije Philipp«, kažem.
Zavlada muk. Doslovce mogu čuti kako mu se mršti čelo, kako živčano trepće kao da
zbijam šale, a on čeka da viknem »prvi april«.
»Ne razumijem«, kaže Johann.
»Muškarac kojega su našli nije Philipp!« kažem.
Muk.
Progutam knedlu prisiljavajući se da ostanem mirna.
»Kako to misliš, nije Philipp?« upita.
Tražim prave riječi.
»Vidio sam vas na televiziji«, kaže Johann prekinuvši šutnju. »Ispred mene su novine s
vašom fotografijom.«
»Johanne, pogledaj bolje«, kažem. »Pogledaj tog čovjeka. Sjeti se dobro kako Philipp
izgleda. Sjeti se njegove visine, njegova stasa, njegova hoda. Oblika obrva. Jamica na obrazima.
Linije kose na čelu. Njegovih očiju. Prije svega njegovih očiju. A onda pogledaj tog čovjeka. Nije
moguće da zaista misliš da je to Philipp.«
Poludjet ću. Osjećam da sam zatočena u noćnoj mori.
Johann ponovno na trenutak zašuti.
»Vidi se samo iz profila«, kaže. »Ali...«
Prekine se usred rečenice.
»Shvaćam tvoju zbunjenost«, kažem. »Posljednjih dana često sam te pokušavala dobiti
upravo zato da te poštedim ovoga!«
Johann šuti.
»Naravno da vjeruješ da je to Philipp«, dodam mirnijim tonom.
Johann još uvijek ne kaže ništa.
»Kontekst. Stvar je u kontekstu.«
 Progutam knedlu. S lica maknem pramen kose.
»Čuo si da se Philipp vratio. Možda si plakao. U svakom slučaju nekontrolirano si se
smijao. Prsti su ti se tresli. Zahvaljivao si Bogu iako u njega baš i ne vjeruješ. Znam to. Znam to
jer sam se jednako tako osjećala.«
Johann još uvijek ne kaže ništa.
»A onda otvoriš novine i vidiš čovjeka u dobi u kojoj bi Philipp sada bio, čovjeka koji je
otprilike Philippove visine i stasa i koji mu je usto i vrlo sličan. Naravno da misliš da je to
Philipp.«
Šutnja.
»Kontekst«, dodam.
»Sarah, što znače ove gluposti? Ako to nije Philipp, tko bi to onda bio?« »Neki neznanac.
Varalica.«
»Je 1’ ti to ozbiljno?« upita. »Pobogu, što bi on htio od tebe?«
Ne znam što bih još rekla. Zijevam kao marioneta.
»Gdje je sada Philipp, odnosno taj muškarac?« upita Johann.
Gotovo uzdahnem od olakšanja.
»Ne znam točno, negdje dolje«, kažem.
»Kod tebe u kući?« upita Johann.
Ne kažem ništa. Besmisleno kimam glavom iako me ne može vidjeti. »Sarah, ne znam što
je s tobom, ali moraš se sabrati«, kaže Johann. »Sabrati se?«, viknem.
»Ako to nije Philipp«, kaže naglašeno se svladavajući. »Tko je to onda?«
»Ne znam«, kažem. »Vjeruj mi, to bih i ja voljela...«
»Ako to nije Philipp«, upadne mi Johann u riječ, »što taj čovjek usred noći radi u tvojoj
kući?«
»Pokušala sam ga...«
No, Johann me ponovno prekine i više ne mogu doći do riječi.
»Ako to nije Philipp, zašto to službena tijela nisu primijetila?« Nastojim ostati mirna, ali
po tijelu mi plaze čitave vojske mrava.
»Ne znam, ali to možemo zajedno saz...«
»Ako to nije Philipp«, nastavi Johann i samo što ne viče na mene, »zašto nisi pozvala
policiju?«
»Pa, htjela sam! Ali, rekao je da...«
»Ako taj čovjek nije Philipp«, Johann je sada ponovno hladan kao led, »zašto do vraga na
onoj fotografiji koju upravo gledam drži Lea na rukama?« Izbezumljena sam. Ovo ne ide onako
kako sam zamišljala.
»Pusti me dovraga da napokon završim rečenicu«, zagalamim natrag na njega. »Kada bi
me samo na trenutak saslušao, možda bi razumio! On je lukav! On...«
»Sada me, djevojčice, dobro poslušaj«, kaže Johann.
Više ne zvuči zbunjeno nego prijeteći i hladno; znala sam da može biti takav, ali ga još
nikada nisam doživjela takvoga.
»Ne znam što je s tobom i ne zanima me. Ne zanima me ševiš li se s drugim, jesi li se
previše uživjela u to da si besramno bogata udovica ili ti je naprosto prenaporno ponovno
prihvatiti muža nakon sedmogodišnjega zatočeništva i sada se iznimno brinuti za nekoga drugoga
osim za sebe samu. To me ne zanima. Ali, sada se izvoli sabrati, jesi li me čula?«
Poklopi slušalicu.
Hladno mi je. Ledeno hladno.
Primjećujem da sam po sobi uzrujano hodala gore-dolje. Sjednem na krevet.
 Što mu je?
Kvragu, misli na svoje dijete, rekao je Johann maloprije. Jesam li dobro
čula?
Prijete li mi implicitno da će mi oduzeti dijete? Ima li to također nekakve veze s online
kampanjom koja se vodi protiv mene?
Što se dovraga ovdje događa?
Nemam vremena ni doći do daha, a kamoli probaviti taj razgovor. Tek što sam spustila
slušalicu, mobitel ponovno zazvoni. Ponovno onaj skriveni broj.
Mobitel zvoni i zvoni. Zatim zašuti. Potom ponovno zazvoni. Odjednom mi je svega
previše. Strančeve okrutnosti, Leove zbunjenosti, Constanzine zločestoće, prijetnji, straha, laži,
mojih noćnih mora, krvi na mojim rukama, ove jezive noći, cijele ove proklete zbrke. Legnem na
krevet, sklupčam se i pustim suze da teku dok mobitel zvoni, i zvoni, i zvoni.
Zatim je odjednom posve tiho, mozak mi ponovno radi. Napokon jasno vidim.
Kao da mi je veo pao s očiju.
Johann.
Činjenica da ga odjednom više nisam mogla dobiti.
Financijski problemi njegove tvrtke.
Njegovi višestruki pokušaji da se preko mene domogne Philippove imovine. I da Philippa
dam proglasiti mrtvim - iako je za to još odveć prerano.
Johann.
To je otpočetka bio Johann.
Uz pomoć prevaranta i na način koji još uvijek ne razumijem pokušava prisvojiti
Philippove milijune. Stranac ga nije zavarao. Johann vrlo dobro zna da to nije Philipp. Kvragu,
stranac je čak sam predložio Johanna kada smo s Barbarom Petry razgovarali o tome da nađemo
nekoga tko pozna Philippa. Zašto bi to inače učinio ako ne zato što je dobro znao da je Johann na
njegovoj strani? To objašnjava i uznemirujuće pitanje odakle stranac raspolaže svim tim
saznanjima o Philippu i mojoj prošlosti i o našem zajedničkom životu. A da možda nisam
nepravedna prema Johannu? Želi li on tek pošto-poto vjerovati da se Philipp vratio? On se ipak
još nije osobno susreo sa strancem...
U razmišljanju me prekine tiho pucketanje ispred vrata. Nakašljem se i progutam knedlu u
grlu. U trenutku kada sam sigurna da mi glas neće zvučati ni uplašeno ni uplakano, viknem:
»Znam da ste tu.«
Ništa se ne dogodi. Već pomislim da sam se zabunila. No, onda vidim kako se na vratima
pomiče kvaka. Odmah nakon toga stranac stoji u mojoj spavaćoj sobi.
»Što hoćete?« upitam.
»Vidjeti kako si. Vidjeti jesi li dobro.«
Već sam sita njegovih igrica.
»Nitko nas ne može čuti«, kažem. »Možete prestati s tim glupostima.«
Stranac otvori usta pa ih ponovno zatvori. Rezignirano se smješka. Ulovim se kako na
njegovu licu tražim jamice. Odvratim pogled.
»Moga ste muža sigurno dobro poznavali«, kažem. »Kad vam je toliko pričao o nama.«
Stranac ne odgovori.
»Ili ste sve to saznali od nekoga drugoga?«
Stranac ne odgovori.
»Gdje mije muž?«
Čujem njegov dah. Čujem kucanje zidnog sata. Stranac uporno šuti.
»Sada vam dajem posljednju priliku da mi kažete ono što želim znati«, kažem. »Nakon
toga idem dolje, pozvat ću policiju i službeno podnijeti prijavu.«
Stranac se ne pomakne, možda misli da je i to samo blef.
»Nisam htjela skretati pozornost. Ponajprije za ljubav svoga sina kojemu sam rekla da mu
se tata vraća kući, a sada ne znam kako mu objasniti da čovjek kojega svi smatraju njegovim
ocem nije njegov otac. Ali, već sam odavno trebala pozvati policiju.«
Progutam suhoga grla.
»Što hoćete?« pitam.
Stranac šuti.
U sebi polako izbrojim do deset. Zatim skočim i krenem prema vratima. Trgnem se kada
me stranac uhvati za ruku. Povuče me natrag na krevet, čvrsto me zgrabi za oba ramena i unese
mi se u lice.
Na trenutak suludo pomislim da će me pokušati poljubiti. On si jezikom obliže usne. Oči
mu se stisnu, još više mi se unese u lice. Jedva mogu izdržati taj pogled, sasvim je blizu, tišina je.
»Da nisi pisnula!« kaže.
To je gotovo prošaptao. Lice mu je toliko blizu da na koži osjećam toplinu njegova daha.
»Ako ikome išta zucneš o ovome ovdje, gotova si.«
Još me neko vrijeme prodorno gleda, zatim mi pusti ramena i ustane.
»Jesi li razumjela?«
Trepćem.
»Jesi li razumjela?«
Ne kažem ništa. Njegove me prijetnje više ne plaše.
»Vi niste moj muž.«
»Ne. Nisam«, kaže. »Hvala Bogu što to nisam. Taj jadni glupan.«
S gađenjem izgovara te riječi.
»I što sad? Vjeruj mi, ionako znam o tebi više nego dovoljno, više nego što možeš
zamisliti. Ne iskušavaj me.«
Osjećam da sam zinula.
Krinka je napokon pala.
 STRANAC

To mi je jednostavno izletjelo. Pogriješio sam.

Zapravo sam - kako nije prestajala tuliti - samo htio biti siguran da si neće nešto učiniti.
Okrenem se na drugu stranu. Vratila mi se tupa glavobolja i sada pulsira. To je dobro,
pomislim, bol je dobra. Drži te budnim, pokazuje ti da si još živ. Kako je ono govorio jedan od
momaka u logoru? Bol je samo slabost koja napušta tijelo.
Pogled mi kroz prozor padne na vrt i kuće u susjedstvu. Ljetna noć u Hamburgu. Kroz
prozor otvoren na kip odnekuda dopire tihi žamor. Večer je ugodno topla, negdje vani ljudi se
druže uz roštilj, sjede na terasama i uživaju. Sve to čini mi se posve nadrealnim, u mome životu
ne događaju se ljetne zabave, nema piva s prijateljima nakon posla. Ondje odakle dolazim, nema
toga. Ja ne znam za normalnost. Barem se tako nečega ne mogu sjetiti. U mome životu postoji
samo ovo ovdje.
Što ako bih sada izašao i krenuo prema tim zvukovima, pomislim. Kada bih ovu ženu
samo ovdje ostavio da sjedi? Je li doista važno hoće li nazvati policiju ili ne? Je li uopće još išta
važno?
Rukom protrljam lice. Ne. Znam te misli, već su mi počesto dolazile. Nije ih loše imati.
Misli su impulsi koje se prenose s jedne sinapse na drugu. Misli nisu problem. One postaju
problem tek kada im čovjek popusti.
Priberem se. Ne mogu si dopustiti umor, ne mogu si dopustiti da mislim na bolove. Ovo
ovdje još uvijek nije gotovo, naprotiv. Napravio sam pogrešku. Dopustio sam da me ponesu
emocije. Ali, još ništa nije izgubljeno. Ponovno se okrenem prema ženi. Ovo je kao partija šaha,
ali takva u kojoj nikada nemam više od nekoliko sekundi da razmislim o idućem potezu. A ona
je sasvim nepredvidljiv igrač. Teško je reći mogu li ju zastrašiti moje daljnje prijetnje. Ali,
moram ju zaustaviti. Nipošto ne smije otići na policiju. A ne volim posezati za silom ako to nije
prijeko potrebno.
36

Užas, strah, olakšanje - sve su se emocije strahovito približile. Napokon je priznao. Barem
to. Malo je nedostajalo da izgubim razum. Napetost koje se rješavam toliko je velika da samo što
ponovno ne briznem u plač.
Stranac me ostavio u spavaćoj sobi, a u ušima mi još odzvanja tresak kojim se za sobom
zalupio vrata.
Usta su mi posve suha, vrti mi se u glavi, hitno moram nešto popiti. Pogledam kroz
prozor. Vani je mračno, sigurno je kasno, kasna večer, noć. Otvorim vrata i krenem hodnikom.
Upravo kada sam htjela zakoračiti na prvu stubu da bih sišla u kuhinju i uzela čašu vode, do uha
mi dopre strančev glas. Je li netko kod njega? Glas mu zvuči vrlo prigušeno, ne samo zato
što dopire izdaleka nego i zato što ga je spustio. Tiho na prstima spustim se stubištem. Zvukovi
dopiru iz dnevne sobe. Oprezno priđem pazeći da ne proizvedem nikakav zvuk. Vrata dnevne
sobe pritvorena su. Dok se približavam, na podu zaškripi daska, lecnem se i ukipim. Je li me čuo?
Zatim ponovno čujem strančev glas, nakon toga je tih. On telefonira! Osluškujem. Prvo ne čujem
ništa. Već se uplašim da me primijetio i prekinuo razgovor, ali ponovno mu začujem glas.
»Ne, to ne mislim.«
Stanka.
»Ne vjerujem da će otići na policiju.«
Stanka.
Progutam knedlu.
»To ne znam!«
Grlo mi se stegne.
»To zaista teško mogu procijeniti.«
Stanka.
»Ako ode na policiju, najviše će naštetiti samoj sebi...« Osjećam kako mi se na zatiljku
diže kosa, a cijelo mi se tijelo ježi. »Ne vjerujem da je to potrebno.«
Stanka.
»Neću...«
Tišina.
»Što vi mislite s kim razgovarate? Takvo što neću učiniti!« Stanka. »Zaboravite, takvo što
neću učiniti«, kaže.
Stanka.
»Nema nasilja, takav je bio dogovor!«
Stanka.
»S njom ću ozbiljno porazgovarati.«
Stanka.
»Isplati se pokušati, zar ne?«
Stanka.
»Obećajte mi da će se, ako uspijem, Sarah i njezin sin iz toga izvući živi i zdravi.«
Stanka.
»Obećavate li?«
Stanka.
»Okej. Okej. Hvala. Da. Bye bye.«
Čujem kako vraća slušalicu na postolje.
 Oblio me hladan znoj, ne toliko zbog sadržaja njegovih riječi koliko zbog njegove
intonacije. Zvuči drugačije nego kada razgovara sa mnom.
Stranac zvuči bijesno i iscrpljeno, također. Ali, jasno osjećam da postoji još nešto, a to me
iritira više od svega ostaloga.
Stranac se boji.
Najbrže i najtiše što mogu udaljim se od vrata. Stubama se odšuljam na kat, uđem u
spavaću sobu i zatvorim vrata. Sjednem na krevet. Moram razmisliti, ali ne stignem jer ponovno
čujem korake.
Stranac pokuca na vrata i uđe gotovo istodobno. Stoji ondje obješenih ramena ne
gledajući me. Dugo šuti kao da traži riječi. Zatim se okrene prema meni i pogleda me u lice.
»Okej, slušajte me«, kaže naposljetku. »Varate se ako mislite da sam vam neprijatelj.«
Ovo je toliko apsurdno da gotovo prasnem u smijeh.
»Maloprije ste mi ponovno prijetili«, kažem. »Ako mi niste neprijatelj, što ste onda?«
Ne odgovori.
»Vi ste varalica!« jedva izustim. »Uvukli ste se u moju kuću i prijetili mi«, ponovim. »Što
ste vi onda?«
»Ovu ulogu nisam sam izabrao.«
»Mislite li da će to popraviti stvar?« upitam ne očekujući odgovor.
Odlučim izvući asa iz rukava.
»Znam da surađujete s Johannom Kerberom«, kažem.
Odjednom privučeni svu njegovu pozornost. Njegove tamne oči pozorno me gledaju.
»Novac koji vam je obećao možete dobiti i od mene!«
U sobi na trenutak zavlada potpuna tišina.
Stranac umorno odmahne glavom.
»To nije tako jednostavno.«
Sjetim se intonacije razgovora koji sam maloprije prisluškivala i straha u strančevu glasu.
»Zašto ne?«
Ne odgovori.
»Rekli ste da niste sami odabrali tu ulogu. Spremna sam vam pomoći.« On se nasmije.
»Vi biste meni pomogli?«
»Želim da odete«, kažem. »Spremna vam sam za to platiti. Ne blefiram.«
»Ne radi se o tome.«
»O čemu se onda radi?« upitam.
On oklijeva. Meni živci titraju od napetosti.
»Mogu li vam dati savjet?« kaže naposljetku.
»Kakav?«
»Budite strpljivi«, kaže.
Tek sada primijetim da mi se prestao obraćati s ti.
»Ovaj užas uskoro će završiti«, doda.
»O čemu govorite?«
On sjedne.
»Još samo dva dana«, odgovori stranac ne gledajući me. »Dva dana i riješit ćete me se.
Dva dana i sve će se srediti. Za vas. I za vašeg sina. Ako budete mirni.«
Pogledam ga u lice - i suprotno zdravoj logici imam osjećaj da mi govori istinu.
»Želim znati što se dogodilo mome mužu«, kažem.
»Sve ćete saznati. Dajte mi dva dana.«
Ne shvaćam što se ovdje događa. Niti shvaćam zašto stranac odjednom surađuje, niti
zašto je toliko važan taj rok od dva dana. Zašto bih mu povjerovala? Želim mu vjerovati jer nada
svjetluca crveno i slatko i zavodljivo kao jabuka ljubavi. Ali, što ako dva dana budem mirovala -
a onda on odjednom netragom nestane zajedno sa saznanjima o Philippu?
»Vjerujte mi«, kaže. »Neću vam nauditi. I ja sam samo čovjek koji čini ono što je najbolje
za njegovu obitelj.«
Gledam ga iz profila, ponovno je odvratio pogled i ne mogu reći laže li mi.
»Što će se dogoditi za dva dana?« pitam.
Ne odgovori. Pomislim na čovjeka kojega sam vidjela u gradu.
»Je li Philipp živ?« upitam.
Stranac ne odgovori.
»Je li mi muž živ?«
Šutnja.
»Molim vas«, preklinjem. »Samo to.«
»Dva dana«, kaže stranac. »Samo dva dana. Dajte mi ta dva dana i tada ću vam dati
informacije koje hoćete.«
Okrene glavu i pogleda me.
»To vam obećavam«, kaže.
Pokušavam o tome razmisliti.
»Vjerujem vam«, kažem.
Nisam sigurna je li to točno. Neko vrijeme šutimo.
»Dva dana?« upitam.
Stranac kimne. Kratko razmislim pa donesem odluku.
»Ako moram provesti još dva dana pod istim krovom s čovjekom kojega i ne poznam i
koji se predstavlja kao moj muž, barem biste mi mogli reći kako se zovete.«
U sobi ponovno zavlada tišina, a jedino kucanje zidnoga sata odaje da se svijet i dalje
okreće. Već sam zaključila kako mi stranac neće odgovoriti kada se on ipak nakašlje.
»Vincent«, kaže tiho. »Zovem se Vincent.«
 STRANAC

U sobi vlada tišina. Ona zuri u svoja koljena.

Ovo je bilo ispravno, pomislim. Bilo je ispravno.
Pogledavši joj u lice i vidjevši na njemu iscrpljenost, postalo mi je jasno da je vrijeme za
promjenu taktike. Nada, pomislio sam. Ako ju sada nečim možeš namamiti, onda je to nada.
Odlučio sam iskušati nešto novo. Nema više provokacija. Umjesto toga: smirivanje.
Nakon telefonskoga razgovora s Grimmom jasno mi je da što prije moram dobiti na
vremenu. Ova žena sada se nipošto ne smije uspaničiti i pobjeći. U tom slučaju nikada više ne bih
došao do nje. Još dva dana. Ne može biti naodmet ako se situacija sada malo smiri.
Mislim na telefonski razgovor s Grimmom.
Bio sam ljutit kada sam primijetio koliko mi se tresu ruke dok sam mu postavljao
najvažnije pitanje.
»Je li to bila ona ili ne?«
»To vam ne mogu sa sigurnošću reći, ali...«
»Kada mogu računati s odgovorom?« prekinem ga. »S konačnim odgovorom?«
Grimm šuti.
»Dajte mi dva dana«, kaže naposljetku.
»Dva dana?« Kako da još dva dana održavam ovu situaciju? »Ne znam što bih vam drugo
rekao«, odgovori.
Zatim sam iznenada na vratima čuo ženu. Odmah mi je bilo jasno da bi bilo pogrešno
naglo prekinuti razgovor i uznemiriti ju. Odlučio sam iskoristiti priliku i malo improvizirati.
»Ne vjerujem da će otići na policiju«, rekao sam glasno i razgovijetno.
»Ne razumijem«, rekao je Grimm.
»To ne znam«, rekao sam.
Grimm je zbunjeno šutio.
»To zaista teško mogu procijeniti«, improvizirao sam.
»Što možete teško procijeniti?« upitao je Grimm.
»Ako ode na policiju, najviše će naštetiti samoj sebi...« rekao sam.
Bio sam poprilično siguran da žena još uvijek prisluškuje. »Razumijem«, rekao je Grimm
koji je napokon shvatio. »Sada ne možete razgovarati.«
»Ne vjerujem da je to potrebno...« rekao sam.
»No, dobro. Ionako smo sve razjasnili«, odvratio je Grimm.
»Ja neću...« rekao sam.
»Doviđenja«, odgovorio je Grimm.
»Što vi mislite s kim razgovarate? Takvo što neću učiniti!« rekao sam glasno.
Začuo se zvuk slobodne veze, sugovornik je spustio slušalicu. »Zaboravite, takvo što neću
učiniti«, rekao sam.
Zvuk slobodne veze.
»Nema nasilja, takav je bio dogovor!«
Glasu sam dodao prizvuk moralnoga ogorčenja, a imaginarnom sugovorniku ostavio malo
vremena.
»S njom ću ozbiljno porazgovarati.«
Stanka.
»Vrijedi pokušati, zar ne?«
Stanka.
 »Obećajte mi da će se, ako uspijem, Sarah i njezin sin iz toga izvući živi i zdravi.«
Pitao sam se nisam li možda malo pretjerao.
»Obećavate li?«
Stanka.
»Okej. Okej. Hvala. Da. Bye bye.«
Spustio sam slušalicu i pomislio na omiljene rečenice iz moje omiljene knjige koja mi
stoji gore u putnoj torbi: »Izgledi se množe ako čovjek iskoristi priliku.«
Ma koliko ova žena izgledala bezazleno, nemam za nju suosjećanja. Nisam toliko glup. U
stanju je do mile volje liti krokodilske suze. Znam da joj nikada ne smijem okrenuti leđa. Poznam
ju. Možda čak i bolje od samoga sebe.
Dva dana. Za dva dana znat ću sve. A ako se moje pretpostavke obistine, pomislim, jadna
li joj majka.
Ali, ne dopuštam da išta od mojih misli ispliva na površinu. Samo sjedim i gledam ženu
nadajući se da će to progutati. U suprotnome preostaje mi još samo zaoštravanje sukoba.
37

Dugo ga proučavam pogledom. Doista me uspio iznenaditi. Znači, Vincent. Ponovno mi

na pamet padne signatura u knjizi na koju sam naletjela pretražujući mu stvari.
Doduše, svejedno je zove li se Vincent ili ne. Činjenica je: očito je čvrsto odlučio natjerati
me da još dva dana držim jezik za zubima. Nije spreman razbiti mi glavu i ostaviti me da ležim
oblivena krvlju negdje gdje će me naći tek kada on već odavno nestane - ili možda nikada. Čudno
je što me ta misao nimalo ne umiruje. Mozak mi kruži oko jednog jedinog pitanja: što će se
dogoditi za dva dana?
»Dva dana«, kaže ponovno. »Okej?«
Ne odgovorim.
»Okej?«
Kimnem glavom.
»Dobro.«
Namrštim se kada dolje iznenada zazvoni telefon. Usprkos teroru telefonskih poziva
posljednjih dana odmah pomislim na Lea i da mu se nije što dogodilo, rane koje se moraju zašiti,
lomovi kostiju, svakakve nesreće. Skočim, ostavim stranca nasred sobe, nove informacije teško
su mi pale na želudac, pojurim prema telefonu, čujem da je stranac krenuo za mnom, dignem
slušalicu.
Halo?« kažem.
Čujem disanje.
»Halo?« ponovim.
Nakon toga više ništa.
»Tko je to?« pitam.
Čujem kako je u aparatu škljocnulo, taj netko prekinuo je vezu.
»Tko je to bio?« upita stranac, upita Vincent.
»Netko se zabunio?« kažem.
Telefon ponovno zazvoni. Ponovno nepoznat broj. Brzo dignem slušalicu.
»Halo?« kažem.
Ponovno disanje i ponovno prekid veze. Bijesno vratim slušalicu na postolje punjača. Igra
li to stranac sa mnom igrice?
Upitno me pogleda. Ja samo slegnem ramenima.
»Pokušajte malo odspavati«, kaže Vincent. »Sutra je novi dan.« Philipp je mrzio takve
banalnosti i uvijek mi se rugao kada bih upotrijebila koju od njih. Što se mora, nije teško. Tko se
tuče, taj se voli. Strpljen, spašen. Sutra je novi dan.
»Blijedi ste«, kaže prevarant. »Trebate li što? Čašu vode? Čaj?«
Jedva se suzdržavam da se ne nasmijem Vincentovoj - ili kako god se zvao - spremnosti
da mi skuha čaj. Ali, raduje me prilika da ga se riješim.
»Može čaj«, kažem, spustim se na kauč i gledam ga kako odlazi u kuhinju.
Otkako je ušao u moj život, razbijam si glavu pitanjem o njegovim nakanama. Na izmaku
sam snaga. Koliko noći nisam spavala? Tri? Četiri?
Trebala bih barem nešto jesti. Kada sam zadnji put jela nakon što sam jučer za posjeta
Barbare Petry povratila ostatke doručka? Je li to uopće bilo jučer? Ili prekjučer?
Svejedno, sve to nije presudno važno. Koncentriraj se. Važno je: hoćeš li pristati na
Vincentovu igru i pouzdati se da će za dva dana ovaj užas prestati? Ili ćeš nazvati policiju?
 Prva varijanta prilično je primamljiva, pomislim.
Odluči se, Sarah. Vjeruj mu ili zovi policiju. Ali, ako hoćeš nazvati policiju, onda to učini
sada.
Ustanem, sa stalka uzmem telefon, oklijevam. Zatim nazovem Miriamin broj. Nekoga s
ovim moram upoznati, s nekim moram razgovarati.
»Što to radiš?« upita stranac.
Nisam ga čula kada se vratio. On odmah nasluti o čemu je riječ i zaleti se prema meni
pokušavajući mi istrgnuti telefon iz ruke. Skočim u stranu, on me promaši, zanesem se, ali ne
padnem, pritom mi telefon isklizne iz ruke i bešumno sleti na tepih. Istodobno se sagnemo za
njim, no on je malo brži i uspije ga dograbiti.
»Čemu sada ovo, Sarah?« zagrmi.
Ovo je drugi put da ovako viče. Zvuči očajno, možda čak i mahnito.
»Što hoćeš ispričati policiji? Da tvoj muž ima idiotskoga dvojnika? Ili zločestoga
blizanca? Poslušaj samu sebe! Pogledaj se, potpuno si luda! Tko će ti povjerovati?«
Izvan sebe je od bijesa, sa svakom rečenicom poprska me slinom po licu, a ja nepomično
stojim i zurim u njega kao da iz neposredne blizine gledam vlažne, tople, crne ralje zvijeri koja
riče.
»Razmisli malo kako si se ponašala ovih dana! Je li tebi jasno da po susjedstvu jurcaš kao
luđakinja? Noću trčiš ulicom i vrištiš. Službenicima Ministarstva vanjskih poslova pričaš gluposti
o nekakvom prevarantu! A onda ioš imaš dovoljno drskosti da iednu staru i zbunjenu sosnođu
uvlačiš u te svoje ludosti. Potpuno si izvan kontrole! Možda bih ja trebao nazvati policiju! Kako
da znam da se prije ili poslije nećeš odšuljati u kuhinju i dohvatiti nekakav nož? Ha? Da, možda
bih ja trebao nazvati. I nekamo te smjestiti.«
***
Pred očima mi se na trenutak zacrni od bijesa. Napokon je to izgovorio, napokon je
priznao. O tome se radi. Sve ovo vrijeme radi se zapravo o tome. Nekamo bi me smjestili.
Ponovno posegnem za telefonom pokušavajući ga strancu oteti iz ruke. Natežemo se, uspijem
dohvatiti telefon, ali ga on čvrsto drži ne puštajući. Odustanem, popustim, zateturam unatraške.
»Zar zaista misliš da me se možeš riješiti?« reče stranac dašćući. »Da me možeš otjerati?
Ha?«
Ne odgovorim, kao da sam paralizirana.
»Luda si!« dobaci mi.
Na trenutak zastane, pokušava doći do zraka.
»Tko bi ti povjerovao, Sarah?« kaže naposljetku.
To je više konstatacija nego pitanje.
A zatim još jednom, podrugljivo.
»Tko bi ti povjerovao?«
Lice mu je zažareno od bijesa.
»I reći ću ti još nešto«, nastavi. »Neću nasjesti na tu tvoju predstavu. Platit ćeš za ono što
si učinila.«
Okrene se u namjeri da pođe, zabezeknuto gledam za njim - iznenada se zaustavi.
Ponovno se okrene prema meni, kao u usporenom filmu. Na licu mu se nešto promijenilo, bijes je
nestao, sada djeluje vrlo smireno, čelo mu više nije namršteno od gnjeva, usta mu više nisu
izobličena od mržnje, lice mu je poput glatke površine jezera tijekom bonace koja ne otkriva
kakve struje i dubine vrebaju ispod površine. Jedva izdržim njegov pogled koji kao da me
ispituje.
Dugo tako stoji.
 »Koja je najgora stvar koju si ikada učinila?« upita naposljetku.
Vrijeme je odjednom stalo.
Odjednom se nešto stvorilo. Nešto veliko, teško i mračno.
U mraku raspoznajem još samo sheme, obrise tornja koji se iznenada i niotkuda pojavio u
tami. Da, nešto se stvorilo.
Otvaraju se vrata iz mojih noćnih mora.
Reflektori u mraku.
Noćni leptir na vjetrobranskom staklu.
Krv.
Štropot.
Philipp i ja i štropot. Taj prokleti štropot.
Klonem na pod.
U glavi mi strančev glas odzvanja kao jeka.
Koja je najgora stvar koju si ikada učinila, najgora stvar koju si ikada učinila, najgora
stvar koju si ikada učinila, učinila, učinila, učinila?
Tada se sjetim.
38

Isprva su samo krhotine, nepovezane slike.

Stranac mi još neko vrijeme zuri u lice, zatim se bez riječi okrene i stubama ode na kat.
Čujem kako su se zalupila vrata. Svejedno mi je. Svejedno mi je. Odjednom znam da se moram
suočiti s prošlošću ako želim opstati u sadašnjosti.
Rukom protrljam oči pokušavajući usmjeriti pogled prema unutra, no sjećanja mi bježe,
neprestano bježe.
Tih, papirnat šum privuče mi pozornost. Ne vidim odmah odakle dopire, no tada ugledam
velikoga noćnog leptira kako lepršajući crnim krilima udara u zid. Sjećam se kako je jednom
zgodom Philipp ulovio noćnog leptira, zaklopio ga dlanovima, a zatim pustio da odleprša u
mrak. Sjećam se kako smo se jednom noću vozili dok su se kojekakve noćne životinjice - leptiri i
mušice i tko zna što sve ne - ružno pucketajući razbijale o vjetrobransko staklo. Sjećam se.
Prošlost i sadašnjost dotiču se, nježno kao mlad ljubavni par.
Ubrzo se krhotine spoje u cjelinu. Isprva neodlučno, gotovo nevoljko, kao da me sjećanje
želi nečega poštedjeti. No, onda se svi dijelovi uklope. Asfalt.
Mrak.
Mi.
Krv.
Osjećam kao da je skinuto prokletstvo. Snovi koji su me morili proteklih noći preskočili
su prepreku između sna i jave i sada me proganjaju i kada sam budna. Nemoguće ih je maknuti u
stranu, lijepe se za mene, obavijaju me kao leptirova čahura.
Zažmirim.
Ispred mene je ulica u noći.
Ulica se ljeska crno kao sirup od sladića.
Poznajem to mjesto. Nisam ovdje sama, Philipp je sa mnom.
Oko nas je tama. Šuma.
Šume me plaše, oduvijek. Njihova tišina. Podsjeća me na tišinu netom prije trenutka u
kojemu se dogodi nešto loše. Koliko su samo stare, pa i koliko neobične. Neprohodne. Ne mogu
zamisliti ništa jezivije negoli noću šetati šumom. Tko zna što se ondje krije. Što čovjeku
odjednom šušne na uho.
Pritišćem gas do daske, auto grabi kroz mrak. Snop prednjih svjetala osvjetljava rub
šume, gusto šipražje, stabla, povremeno par svjetlucavih očiju, tako mi se barem učini. Svaki put
kada se u mliječnome svjetlu farova pojavi zavoj, moram naglo kočiti da ne izletimo.
Philipp se buni protiv mog načina vožnje, ali ne marim za njega. Da nije pošto-poto htio
istjerati svoju volju, sada bismo bili kod kuće sa sinom, a ne u ovoj šumi čije neprijateljstvo
osjećam gotovo tjelesno.
Vraćamo se kući iz vikendice na jezeru koja je nekoć pripadala Philippovim roditeljima, a
sada pripada nama. Romantična večer. Samo nas dvoje. Ovo je prvi put od Leova rođenja da smo
ga preko noći ostavili samoga s dadiljom. Philippova ideja. Ne moja.
Večer nije protekla dobro. Kružili smo jedno oko drugog kao planeti koji se ne mogu
susresti. Philipp me jednom nespretno pokušao poljubiti, ali sam se okrenula na drugu stranu.
Rekao je da je prošlo više od sto dana kako se nismo poljubili, zapravo sto i pet. Obuzdala sam
prvotnu želju da se narugam njegovoj opsesiji neprestanoga brojenja dana pa sam umjesto
toga rekla da poljupci ništa ne znače i da su to obični biokemijski procesi. Čovjek instinktivno
provjerava partnerovu genetsku kompatibilnost, ništa više od toga. Philipp me nijemo pogledao,
nakon toga je otvorio drugu bocu vina.
Oboje smo već dosta popili kada nas je nazvala dadilja obavještavajući nas da Leo ima
temperaturu, da ne prestaje plakati, a da ona ne zna što učiniti.
Istog časa sjeli smo u auto.
Dakako da smo se svađali, kao i uvijek nakon moga prvog spontanog pobačaja kada mije
Philipp prigovorio da se nisam dovoljno čuvala i da sam kriva što je beba umrla. Sasvim je očito
da mu je to Constanze utuvila u glavu. Nikada neću zaboraviti trenutak kada mi je to sasuo u lice.
Kako oprostiti takvo što?
Kažem da nismo smjeli ostavili Lea samoga. Ja to ionako nisam htjela. Taj glupi čvenk,
naš date night, kako je Philipp to zvao. Nešto toliko blesavo. Kao da mi je ikada bilo zabavno u
toj malograđanskoj vikendici na jezeru u kojoj duhovi Philippovih ogorčenih roditelja noću lebde
nad našim krevetom, a danju cereći se gledaju kako se svađamo. Svuda oko nas šuma s tisuću
očiju.
Philipp kaže da sam ipak uvijek uživala u vremenu provedenom na jezeru, nekoć. A ja
kažem da to nije točno i da sam se tada možda pretvarala, ali da mi je ta kuća oduvijek bila
odbojna kao što mi je odbojna naša gradska vila, njezina prokleta hanzeatska hladnoća, hladnoća
koja mi ne izlazi iz kostiju, ta prokleta bež boja koja odasvud vrišti, taj užas bež boje, užas koji je
Constanze stvarala svih tih godina koliko je ondje živjela, a sada ja tu živim.
Philipp kaže da me više ne prepoznaje i da više nisam žena kojom se oženio. Na trenutak
se pogledam izvana kako vičem i psujem, kako dlanom udaram u volan, tako bijesno, tako
nesretno, i pomislim: ni samu sebe više ne prepoznajem. Ni tebe, ni sebe, a pogotovo ne nas
dvoje.
Neko vrijeme šutimo. Upalim radio. Philipp ga ugasi prije nego što sam stigla prepoznati
koja pjesma svira. Misli mi ponovno odlutaju prema Leu. Spontano smanjim brzinu. Naravno da
želim što prije stići k njemu, ali upravo zato trebala bih voziti opreznije. U autu je tiho. Miriše na
mokru zemlju, vjerojatno smo je na cipelama unijeli u auto. Dišem, smirujem se. Tiho je, čuje se
samo šum asfalta pod kotačima.
Bebe često imaju temperaturu, kaže Philipp nakon nekog vremena. Leu će sutra sigurno
biti sasvim dobro. Otpuhnem kroz nos. Kao da to i sama ne znam.
Kažem Philippu da nakon ovog šoka sutra ni u ludilu ne idem na rođendansku zabavu
njegove mame i da ionako prvo moramo vidjeti kako je Leu. Philipp odgovori da s time nije ni
računao i da ću ja uvijek naći načina da izbjegnem obiteljske obveze.
Više se ne sjećam što sam odgovorila, samo znam da je Philipp izgovorio fatalnu rečenicu
zbog koje su stvari izmaknule kontroli.
»Katkada mi se čini da je mama imala pravo.«
Sjećam se samo kako mi se rub ceste rasplinuo pred očima, a vidno mi se polje sužavalo
sve dok nisam vidjela samo ono što je bilo neposredno ispred mene. U glavi mi je eksplodirao
bijes. Pogledala sam Philippa, njegovo samouvjereno lice, nešto sam zaurlala, Philipp je zaurlao
na mene, zatim je viknuo »Gledaj naprijed, kvragu!«, začuo se čudan štropot, instinktivno sam
zakočila, naglo stala, auto se zatresao, zatim je odjednom bilo tiho, vrlo tiho.
Nešto sam pregazila, pomislila sam. Pogledala sam Philippa, koji me gledao očiju
razrogačenih od užasa.
»Je li to bila srna?« upitala sam.
»Ne znam. Nisam gledao cestu.«
S mukom progutam knedlu. Pogledam u retrovizor. Na vidim ništa. Izađem. Čujem da je
Philipp učinio isto. Obiđem oko auta i tada ugledam. U crvenom svjetlu stražnjih svjetala.
 Čovjek. Muškarac? Žena? Ne znam. Ali istog časa znam da je čovjek mrtav.
Izranjam iz sjećanja.
Hvatam zrak.
Izbezumljena.
Užas iz mojih noćnih mora, to sam ja.
Kako sam to mogla zaboraviti?
Kako sam to mogla zaboraviti?
Kakav sam ja to čovjek, kako sam takvo što mogla jednostavno posve izbrisati?
Koja je najgora stvar koju si ikada učinila7.
To.
Na podu kuhinje sklupčam se kao ranjena životinja koja se zadnjim snagama dovukla u
špilju.
Pregazila sam čovjeka.
Ubila sam čovjeka.
Štropot.
Šok.
Krv na mojim rukama.
Sjećam se.
39

Nemam pojma koliko dugo ležim ovdje.

Ne uspijevam ustati. Prevelika je težina sjećanja. Sve je odjednom opet tu, sve. Ne samo
ona noć nego i poslije. Krivnja, bol. Nekoliko tjedana nakon one noći u šumi koje doživljavam
kao umotane u vatu i koje mi se i sada čine neobično mutnima i u kojima samo jedan trenutak
ima oštre obrise.
Philipp i ja, u kuhinji, sjedimo jedno nasuprot drugome, Leo spava, Philipp pije vino, ja
plačem u svoju čašu.
Philipp kaže: »Bez prestanka tuliš, nemoj stalno tuliti.«
Ne kažem ništa. Šutimo i pijemo.
Zatim Philipp kaže: »Sjećaš li se noći prije našega vjenčanja?« Kimnem glavom.
»Pitala si me koja je najgora stvar koju sam ikada učinio. Htjela si znati za kakvoga se
čovjeka udaješ. Sjećaš li se?«
Kimnem glavom.
»Nisam imao odgovor«, kaže Philipp. »Sjećaš li se?«
Iskapi čašu.
»Danas bih ga imao«, kaže.
Još jedna suza kapne mi s brade u čašu bijelog vina.
Nakon toga ne pustim više ni jednu suzu.
***
Žena koja iz dana u dana odlazi u školu i tinejdžerima tumači englesku gramatiku i
njemačku prozu, koja džogira ulicama svoga kvarta, koja
pomaže u domu za izbjeglice i svojoj vremešnoj susjedi odlazi u kupovinu, samohrana
majka koja se tako dirljivo brine za sina i sve svoje obveze izvršava besprijekorno i to iako je u
životu imala itekako mnogo nesreće, ta žena je ubojica.
Leova majka je ubojica.
Osvrćem se po kuhinji i čini mi se kao da sve vidim prvi put, kao da sam odjednom u
stanju spoznati pravu bit svih stvari. Odjednom postane jasno da u ovoj kući sve ima dušu. Ova
kuća vidi, čuje i sve osjeća, kao spužva upija ljubav i bijes, svađu i pomirenje. Namrštim se. Je li
Leova kutijica za maslac oduvijek bila tako tamnoplava? Je li bosiljak na prozorskoj
klupčici uvijek mirisao tako intenzivno? Je li svjetlost kuhinjske svjetiljke oduvijek bila tako
jaka? Nije li razmak između hladnjaka i kuhinjskoga stola bio nešto veći? Ne mnogo, ali ipak
veći? Zatrepćem. Zažmirim pa otvorim oči, ali neobičan osjećaj i dalje je prisutan. Više mi se
ništa ne čini uobičajenim. Nešto se pomaknulo.
Pogled mi ponovno padne na noćnog leptira koji se sada smirio na bijelom zidu, kao
oživljeni Rorschachov test mrlja.
Mrlja od krvi, pomislim. Oblik mrlje od krvi.
Lecnem se začuvši korake.
Je li to u pitanju? Muči li me stranac zbog toga? Zbog one proklete
noći?
Kako bi on znao za to? Je li nas netko promatrao, Philippa i mene? Je li Philipp imao
pravo? Jesam li bila u krivu kada sam ga nazvala paranoičnim, smiješnim, šonjom?
Ni dvije sekunde nakon toga stranac ponovno stoji preda mnom. Gleda me odozgo, vidi
kako uplakana ležim na kuhinjskom podu, vrti glavom kao da ie upravo usledao nešto što sa
fascinira i istodobno mu se sadi.
»Samosažaljenje!« kaže naposljetku ironično. »Simpatično!«
Zatim se nasmije.
Uspravim se u sjedeći položaj, više od toga nisam u stanju.
»Znaš«, kaže, »s tobom ni najmanje ne suosjećam. Jedini koga zaista želim jest tvoj sin.«
Obrišem suze s lica.
»Koliko je Leu godina?« upita.
Pretvara se da razmišlja.
»Osam, zar ne? Točno. Osam. U toj dobi djeca već štošta shvaćaju. Što misliš koliko će
mu trebati da shvati kakav je čovjek njegova majka?«
Zuri u mene kao da od mene uistinu očekuje odgovor. Zatim slegne ramenima.
Smješka mi se. Ledeno hladno.
Potom se okrene od mene i vrlo opušteno natoči čašu vode.
Ima pravo, pomislim.
Jadni Leo. Ali, on to nikada ne smije saznati.
On ima samo mene i nikoga više.
Podignem pogled. Stranac stoji okrenut na drugu stranu, majica mu se malo pomaknula i
vidim oštar rub između osunčane kože na vratu i svjetlije kože ispod toga. Okreće mi leđa.
Sasvim je opušten. Zna da me ima u šaci. Znao je to od samoga početka.
Okrenem se i izađem iz prostorije, popnem se stubama, tijelo mi se kreće bez ikakva
utjecaja moje volje. U meni ima mjesta samo za jednu misao: Leo to nikada ne smije saznati.
Otvorim vrata spavaće sobe, priđem garderobnom ormaru, otvorim ga. Moram se propeti na prste
da bih dosegnula najvišu policu na kojoj sam sakrila škrinjicu. Razmičem majice, pipam rukom
lijevo, desno - osjećam samo tkaninu i drvena leđa ormara.
Pištolj više nije ovdje.
***
Oblije me strah poput vrućice. Na trenutak sklopim oči. Zatim sustavno s police vadim
hrpu po hrpu rublja. Gotovo se s olakšanjem nasmijem. Još uvijek je tu, škrinjica, naravno da je
tu, samo sam ju dobro sakrila, to je sve.
Otvorim ju i zagledam se u pištolj prisiljavajući se da ga uzmem u ruku. Učinim to.
Zataknem ga za pojas. Otvorim vrata sobe, izađem na hodnik i dam se u potragu za strancem.
Više nema straha, nema suza. Ozbiljnost.
Stojim pri dnu stubišta. Pištolj mi je zataknut za traperice. Preko čela mi curi kap znoja,
odjeća mi se lijepi uz tijelo, ali u kosti mi se uvukla hladnoća koje se nikako ne mogu riješiti
čime god se pokušavala ugrijati. Kroz otvoreni prozor na gornjem katu dopire kriještanje
posljednjih večernjih čiopa, a ja se sjećam da je taj zvuk u prijašnjem životu bio
glazbena podloga ljeta. Pištolj mi žulja trticu, hladan je, ali ga osjećam kao da je nešto živo.
Kreni.
Kuhinja. Tamnoplava kutijica za maslac na pultu, blještavo svjetlo svjetiljke, smanjeni
razmak između hladnjaka i kuhinjskog stola, miris bosiljka, stranac. Strančeva leđa.
»Ja u ovome više neću sudjelovati«, kažem glasno.
On se polako okrene prema meni i pogleda me. U ruci drži čašu vode, prinese ju ustima,
polagano otpija gledajući me u oči, zatim spusti čašu.
»Odlazite!« kažem.
On sjedne.
»Gdje je zapravo Leo?« upita.
U stanju sam samo piljiti u njega.
 »Kod Miriam, zar ne?« kaže.
»Ne miješajte moje dijete u ovo«, kažem, a glas mi puca.
»Ne brini se«, kaže stranac. »Kada bi se tebi nešto dogodilo - Leo sada ipak ima mene.«
Dođe mi da potegnem pištolj i ustrijelim ga. Ali, što će onda biti s Leom? Ako sada
poludim, što će biti s mojim djetetom? Ne smijem olako dopustiti da me isprovocira.
»Recite mi konačno što hoćete od mene!« dreknem iako me strah njegova odgovora.
Noć. Cesta... Ne. On to ne može znati, to je nemoguće. Riječ je o novcu ma koliko on to
nijekao.
Primjećujem da se kao utopljenik grčevito držim te mogućnosti.
Stranac prekriži ruke iza glave, a ja na lijevoj nadlaktici njegovih blijedih, žilavih ruku
ugledam diletantski izvedenu plavičastu teto važu koja mi sada prvi put zapne za oko.
»Ti vrlo dobro znaš što ja hoću«, kaže stranac. »Hoću istinu.«
U mislima vidim cestu u noći. Beživotno klupko.
Je li to moguće?
Kako bi on to znao?
»Ne znam na što mislite«, kažem.
Poricat ću do kraja. On mi je pokazao kako.
»Nas dvoje vrlo dobro znamo što si učinila.«
»Prestanite već jednom s tim glupostima!«, povičem. Još jednom očajnički pokušam. »Vi
hoćete novac! Je li tako? Čemu sva ova predstava ako sam vam ga dobrovoljno spremna dati?«
Stranac zuri u mene.
»Nema problema«, kažem. »Novac nije problem, to sam vam već rekla. Dobit ćete sve što
hoćete.«
Čujem njegov dah.
Čuiem kucanie zidnos sata.
Stranac šuti.
»Koliko tražite?«
Stranac šuti.
»Ne znam što smjerate ni na koji način želite prisvojiti imetak moga muža, ali to me i ne
zanima. Sve je ovo suvišno. Možete dobiti novac. Sve do čega mogu doći. Sve što imam.«
To je blef. Naravno da bih platila ako bi to značilo da ću se otarasiti ovoga čovjeka i
napokon moći nastaviti normalno živjeti, ali ne znam mogu li to. Nikada se doista nisam brinula
o Philippovoj imovini i nemam pojma kako je novac uložen, ne znam mogu li bez problema doći
do doista većih iznosa. I, naravno, mislim na Lea. Kako bih ga ikada mogla zaboraviti?
Reci da, pomislim. Molim te, reci da. Uzmi sav moj novac i pusti me na miru.
»Ti zaista ne shvaćaš, ha?« kaže stranac. »Ti još uvijek nemaš pojma tko sam.«
Sada zvuči gotovo sažaljivo, ali neću učiniti pogrešku i dopustiti mu da me ponovno
zavara. Pištolj mi pritišće leđa i odjednom me počinje plašiti kao da ne kontroliram ja pištolj nego
on mene. Šapće mi kako bi bilo jednostavno s pištoljem u ruci otjerati stranca. Vrlo jednostavno.
Odagnam mračne misli.
»Vi niste moj muž, toliko znam«, kažem koliko mogu mirnije.
»Ne«, kaže gotovo prijeteći. »Nisam tvoj muž.«
Oči su mu zagasito crne.
»Tko ste vi?«
»Ja sam tvoja prošlost«, kaže i ustane.
Pogne glavu, a ja osjetim kakva silina struji iz njega, svi su mu mišići napeti, čeljust mu
žvače u prazno. Gleda me u oči.
 »Koja je najgora stvar koju si ikada učinila?« upita.
U njegovim očima bukti bijes ili nešto drugo, nešto starije.
Više uopće nisam u stanju osjetiti strah. Nešto u meni začahurilo se i sve što se nakon
toga događa doživljavam kao u filmu.
Kuhinja, osvijetljena kao pozornica. Kuhinjsko pokućstvo kao rekviziti, zvukovi kao sa
snimke. Muškarac, kao glumac koji čeka svoju repliku.
»Što želite?« pitam dajući mu natuknicu za repliku. »Istinu.«
Ne, pomislim.
»Samo reci istinu.«
On to ne može znatil »Što si učinila?«
On to nikako ne može znatil »Sarah, što si učinila?«
Šutim.
»To si bila ti.«
Kako on to može znati?
»Ti si to učinila!«
Kako je ovo moguće?
»To si bila ti!«
Bili smo samil »To dobro znaš!«
Nel
»Reci!«
Nećul
»Reci istinu!«
Ne mogu.
»Ti si kriva!«
To nije istina.
»Reci! Jednom u životu reci istinu!«
»Ne znam što hoćete od mene!« viknem.
Provalija se otvorila. Pred očima mi se ne zacrni nego zabijeli, a onda... Sve se sruči na
mene, sve se pomiješa, telefonski poziv iz Ministarstva vanjskih poslova, moje noćne more,
zračna luka, nepoznati muškarac uz moj krevet, vozač kombija, okus bljuvotine u ustima,
Constanze koja me naziva ubojicom, moje krvave ruke, štropot, Leov glas: bojim se tog
muškarca; streljivo u mom ormaru za rublje, strančeve oči.
Više ništa ne vidim, više ništa ne čujem, zadnje što sam još u stanju osjećati jest panika,
čista panika. Ne znam gdje sam, otvorim oči, ali nema ničega, samo blještava bjelina, slijepa sam,
ali u ušima mi odzvanja strahovit štropot, ne samo da ga čujem nego ga cijelim tijelom i osjećam,
štropot, osjećam trzaj koji prođe kroz auto kada zakočim, osjećam adrenalin koji mi se širi
tijelom. Prošlost i sadašnjost miješaju se kao dvije otrovne kemikalije. Napravim korak unatrag
pa još jedan, spotaknem se na nešto i padnem na pod. Neka ruka, na mom ramenu, otrgnem joj
se, na trtici osjetim nešto tvrdo, ponovno vidim, razliveno, sasvim razliveno, obrisi kuhinje, lice
mi je mokro, primjećujem da plačem, dlanovima prekrivam lice, rastreseno brišem suze, ne
smijem dopustiti da mi sada popuste sve kočnice.
Stranac stoji preda mnom, uska, tamna prilika odozgo zuri u mene. Panika me guta kao
želatinasta masa, umirem, ovo je sigurno osjećaj umiranja. Stranac mi se sve više približava, u
nosu osjećam grobljanski miris ljiljana, posegnem za predmetom u hlačama, nekako stanem na
noge, u ruci držim pištolj, težak, hladan.
»Odlazi!« viknem dašćući.
Ali, mračna se prilika ne miče.
 »Nećeš me se riješiti«, kaže. »Nikada. Dok sam živ.«
Približava se.
Sve više.
U ustima osjećam okus krvi, zagrcnem se. Srce mi lupa, u ušima mi šumi, svijet je crven,
jarko crven, zaslijepljena sam, cijelo mi je tijelo obamrlo, strah mi nešto šapuće na uho, podižem
pištolj onako kako mi je Philipp pokazao, objema rukama. Naciljam i okinem. Dvaput.
Okinem dvaput.
Još u trenutku dok prstom drugi put potežem okidač, poželim poništiti svoju vlastitu
radnju. Odmah mi je jasno da sam učinila nešto ireverzibilno, da sam po drugi put u životu
učinila nešto nepopravljivo. Bijesna sam - pa na trenutak ne pratim cestu, samo na sekundu. U
panici sam - pa podlegnem porivu da podignem oružje, samo na sekundu. I dogodi se nešto što se
više ne može ispraviti.
Stranac zalamata rukama, prevali se na leđa i ostane nepomično ležati na ulaštenom podu
moje blistavo bijele kuhinje.
 STRANAC

Opalila je, mislim dok mi tijelo u padu udara u pod. Kvragu, stvarno je opalila. Ne mogu
vjerovati.
Znao sam da je opasna, mislim. A ipak sam ju podcijenio.
Kvragu, još jednom je opalila.
40

U prostoriji je potpuna tišina. Zurim u priliku koja leži ispod mojih nogu, instinktivno
ustuknem nekoliko koraka kao da se želim udaljiti ne samo od njega nego i od vlastitih
postupaka. Bedrima udarim u kuhinjski stol pa na njega spustim pištolj, polagano, kao u
usporenom filmu. Načas se zagledam u pištolj kao u kakvu ružnu, crnu životinju ispruženu na
stolu. Stojim i treba mi trenutak da shvatim što ovdje ne valja.
Ali, onda bi morao...
Odjednom mi se nakostriješi kosa na glavi.
To znači da...
Dvaput suho progutam, mozak mi radi užasno sporo.
Povukla sam okidač, jednom, dvaput, stranac je pao na leđa.
Ali, nisam osjetila trzaj pištolja.
A hici nisu proizveli nikakav zvuk.
Zurim u stranca koji izvijen leži na podu. Leži posve tiho. Odjednom primijetim kako mu
se nadima prsni koš i prije negoli mi mozak uspije obraditi sve informacije, do ušiju mi dopre
grohot.
Stranac se smije. Otvori oči, sjedne, ustane, pogleda me i previja se od smijeha. Smije se i
smije, beskonačno dugo, a ja ga zaprepašteno gledam.
»Naravno da sam ispraznio pištolj«, kaže.
Usta su mi razjapljena.
»Ali, zanimljivo«, doda potom. »Zanimljivo je da si mrtva-hladna opalila.«
Na trenutak zastane kao da mora još jednom proživjeti taj trenutak.
»Ne jednom nego dvaput.«
Ne znam što bih rekla.
U strančevu pogledu vidim prezir, njegov smiješak bez trunke šale nalik je na tankom
olovkom povučenu crtu.
»Znaš li kako se to zove?«
Kao opijena odmahujem glavom.
»Killer instinct«, kaže.
To zvuči gotovo kao priznanje.
»Takve se stvari ne mogu naučiti.«
Lice mi je sasvim obamrlo.
Primijetivši izraz moga lica, prezirno se nasmije.
»Ne znam sto vi mislite da znate o meni, ali varate se!« zakriješti piskutavim glasom, a
meni treba trenutak da shvatim kako imitira mene. »Ja sam samo majka\ Učiteljica! Ne bih ni
mravu naudilah
Pogled mu je mračan od gađenja. Istodobno djeluje posve smireno. Zanijemjela sam.
Izbezumljena sam.
Da, uspaničila sam se.
Ali, opalila sam. Opalila sam. Dvaput. Noge mi ponovno otkažu poslušnost i srušim se
unatraške, ostanem tako sjediti, na golom podu, u kostima više nemam snage.
»Killer instinct«, ponovi stranac. »Evo je napokon. To je prava Sarah Petersen. Čini ono
što treba učiniti...«
Progutam knedlu.
 »Bez obzira na gubitke.«
Pljune prema meni.
»Možda je tvoj muž bio šonjo«, kaže. »Ali, ti nisi.«
Gleda me odozgo.
»Ne«, kaže. »Ti nisi.«
Iz očiju mu je nestala sva ljudskost.
»Ti si sasvim drugoga soja.«
»Varate se«, zacvilim.
On odmahuje glavom, na licu mu se pojavi ciničan osmijeh. »Zaista, Sarah? Misliš li
ovako nastaviti?«
»Što hoćete čuti od mene?« vičem ili mislim da vičem, ali ono što izlazi iz mojih usta,
zvuči mlohavo i jadno.
»Ne paziš«, kaže. »Hoću istinu.«
»Kakvu istinu?«, pitam. »Istinu o čemu?«
»Istinu o Philippu i tebi«, kaže polako i naglašavajući kao da razgovara s prkosnim
djetetom.
»Istinu o onoj noći?« kažem.
Ona noć. O, Bože.
On ne odgovori.
»Gdje mi je muž? Što ste mu učinili?« pitam pokušavajući se uspraviti, ali noge me ne
slušaju. »Gdje je Philipp?«
»Znaš gdje je.«
»Ne znam!«
Stoje sada ovo?
»Znaš gdje je. Reci.«
Ne mogu više.
»Ne znam!« kažem jecajući.
»Znaš, reci.«
»Ne znam!!!« zaurlam.
»Reci! Gdje je Philipp? Znaš gdje je! Reci!«
Odjednom sve utihne.
Ništa.
Samo moje disanje.
Pucketanje podnih dasaka.
»Ubili ste ga!« prošapćem.
Tijelo mi postaje lako kao pero.
Stranac me gleda vrlo smireno.
»Ti si ga ubila«, kaže.
»Zašto mi ovo činite?« šapućem.
»Znaš zašto.«
»Zbog onoga onda«, zakriještim. »Zbog onoga što smo učinili.« Sagne se prema meni.
Želudac mi se buni.
»Koja je najgora stvar koju si ikada učinila?«
Pred očima mi sijevaju munje.
»Što si učinila?« pita.
Provalija zjapi.
»Što si učinila? Reci!«
Ne mogu.
»Reci istinu!« zagrmi na mene.
Otvaram usta...
Ne mogu.
Gubim svijest.
 STRANAC

Sada oprezno, vrlo oprezno.

Polako joj se približim, u prvi trenutak pomislim da samo glumi nesvjesticu. Ova žena
nije mimoza. Ova je žena maloprije pucala u mene iz neposredne blizine. In cold blood.
Ali, zaista je izgubila svijest. Pipam joj puls, ne miče se. Na brzinu razmislim što učiniti.
Niti smijem dopustiti da me ponovno napadne niti da se odavde izvuče.
Odem i otvorim vrata koja dijele kuhinju od vrta. Odmah me zapahne noćni zrak.
Vratim se u kuhinju. Još uvijek onesviještenu ženu uhvatim ispod pazuha i stanem vući
prema vrtu.
U trenutku kada sam s njom došao do terase, ona ispusti nekakav jecaj. Zvuči kao
uplašeno dijete pa gotovo počnem s njom suosjećati, ali brzo se saberem. Philipp Petersen
ispaštao je svoje grijehe. Nema razloga zašto bi se njegova žena izvukla nekažnjeno.
41

Osvijestivši se, na trenutak ne znam gdje sam i što se dogodilo. Oko mene je mračno i
ništa ne vidim. Prvo što primijetim jesu zvukovi, vrlo blizu, jezivi. Nekakvo kričanje, frktanje,
duboko i arhaično, tako djeca zamišljaju đavla. Pokušam otvoriti oči i jedva uspijem. Vidim
nešto, kretanje, pokušavam se usredotočiti na to. Frktanje prestane, sve utihne. Svijest mi se
sudara sa stvarnošću, a iskre frcaju kao kada metal udara u metal, zatim ponovno nestane, a ja
svim silama nastojim isplivati na površinu. Žmirkam, gledam. Strop se promijenio, više nije
svijetao nego taman i pomiče se - ne, besmislica. Ovo nije strop, netko je iznad mene razapeo
tamnu plahtu punu sićušnih rupica kroz koje prodire svjetlo i - besmislica. Ovo nije
nikakva plahta nego noćno nebo. Vani sam.
Ponovno se začuju zvukovi, divljiji, agresivniji, ali ne shvaćam odakle dolaze. Tiču li se
mene? Gdje sam? Zašto mije toliko zlo, zašto se sve okreće? Jesam li pijana? Jesam li bolesna?
Krećem se. Ono je Veliki medvjed, Philipp mi je jednom prilikom objasnio kako ga prepoznati.
Kamo idem i zašto? Žmirkam, oštar bol u ramenu posve me probudi iz nesvjestice i ja
shvatim. Ne hodam. Netko me drži ispod pazuha i vuče preko travnjaka. Jesam li ranjena? Je li
ovo bolničar? Kamo me nosi?
Tada se sjetim svega.
Stranac me vuče preko travnjaka. Odjeća mi je mokra od rose, čujem stranca kako dašće,
to je jedini zvuk koji se čuje. Stisnem oči i pokušam se pomaknuti, ali više ne vladam tijelom. Je
li me omamio? Ne. Osjećam tijelo, mogu se pomicati, samo sam na trenutak ostala bez svijesti.
Što je naumio? Kamo će sa mnom?
Vrtna kućica, prostruji mi misao. Nosi me u vrtnu kućicu, ondje će me zatvoriti. Tijelom
mi prostruji jeza, u trenutku me obuzme ledena hladnoća, moram napeti sve mišiće kako ne bih
nekontrolirano drhtala. Ponovno se čuju jezivi zvuci i shvatim da su to mačke koje se tuku u
nekom od obližnjih vrtova, ali zvuci zbog toga nisu ništa manje jezoviti. Stranac odjednom
stane. Vukao me preko cijele livade. Shvativši što smjera, suzdržim se da ne zajecam.
 STRANAC

Funkcioniram.
Uvijek se usredotočim samo na onaj zadatak koji je preda mnom.
Iznenadila me. Ponovno. Sada treba ponovno preuzeti kontrolu nad situacijom.
Načelo broj šest: djeluj brzo i nekomplicirano.
Mačke su se prestale derati. Ženino tijelo spustim na travu. Otvorim vrata vrtne kućice.
Na trenutak zavirim u mrak. Obično spremište. Bez prozora. Naziru se obrisi vrtnog alata, lopate,
grablje. Crijevo za polijevanje vrta namotano na kuku, kante za polijevanje, miriše na drvo i
zemlju za cvijeće. Na trenutak se naslonim na okvir vrata i hvatam zrak. Rukom prijeđem preko
metala zasuna. Osjećam kako mi se oči stisnu kada na drugome kraju vrta uz ogradu uočim
pokret. Gledam u smjeru iz kojega je došao zvuk, gotovo sam siguran da će iz mraka izroniti
nekakva prikaza, ali nema ničega. Možda životinja koja je nekamo šmugnula.
Okrenem se da bih podignuo Sarah i prenio je u kućicu. Pa da ju ondje zaključam.
Ukočim se.
Nema je.
Čeljust mi škljoca. Adrenalin. Suženo vidno polje. Samo je jedna misao: ulovi ju. Ulovi
ju. Ulovi ju.
Može biti samo ovdje u kući. Za nekoliko sekundi stvorim se u kući, gledam lijevo,
gledam desno.
»Sarah!« vičem.
Kuhinja - prazna. Ne nalazim je u hodniku ni u dnevnoj sobi. Osjetim propuh. Idem za
njim. Shvatim da su ulazna vrata otvorena. Pobjegla je. Kvragu.
Gledam ulicu ispred kuće. Ništa.
Bijesno zalupim vrata i okrenem se - tada me nešto pogodi svom silinom.
Bol mi eksplodira u očima, u grlu. Nemam zraka. Dezorijentiran sam. Uhvatim se za lice.
Pokušavam udahnuti zrak. Pokušavam otvoriti oči, ali prejako peku. Šakama stišćem očne
šupljine. Dašćući, klonem na pod. Padnem na koljena. Gušim se. Pljujem. Gornji dio tijela trese
se u grčevima. Što je to bilo?, pomislim. Gdje je? Što namjerava? Usprkos boli pokušavam se
usredotočiti. Ne vidim ju, ali ju čujem. Blizu je. Na trenutak pomislim da će iskoristiti priliku i
udariti me nogom. U glavu. U trbuh. Uopće se ne mogu braniti. Podignem ruke da bih zaštitio
glavu. Spremam se. Osluškujem. Čujem njezine korake. Udaljavaju se. Zatim tišina.
Potom ulazna vrata. Potom ništa više.
42

Mjesec je pun i krvavo crven, ulica je ispred mene pusta. Posvuda oko mene ljudi iako ih
ne vidim - iza zidova i prozora, ali jednako bih mogla biti i na Marsu. Posve sam sama. U glavi
mi zvekeće disonantna simfonija. Trčim i ne stajem, o bok mi udara torbica koju sam se još
pribrano sjetila pokupiti. Na nogama imam samo balerinke koje sam u paničnom strahu stigla
nazuti u hodniku. Ako te sada uhvati, ubit će te, govori glas u mojoj glavi. Ako te sada uhvati,
ubit će te, ako te sada uhvati, ubit će te. Glas je kreštav i paničan i vjerujem mu. Stigavši do kraja
ulice, šmugnem u ulaz neke kuće i osvrnem se. Nije me pratio, nije me mogao pratiti, kako i bi.
Još uvijek sam iznenađena. Djelovanje suzavca koji već mjesecima nosim u torbici bilo
je razorno. Vidim strančevo lice izobličeno od boli. Čujem njegovo dahtanje, vidim kako kašljući
i psujući pada na pod. I ja kašljem, oči me peku, i mene je okrznuo oblačić suzavca.
Ponovno me progone iste slike. Cesta u noći. Moj bijes. Philippovo lice. Štropot. Crno
klupko na asfaltu osvijetljeno crvenom bojom stražnjih svjetala.
Nas dvoje odlazimo odande.
Dok pokušavam koliko-toliko povratiti razum, odjednom se iza ugla stvori velik, crn
automobil i projuri pored mene. Poznat mi je taj auto. Vidim ga kako se zaustavlja ispred moje
kuće, otvaraju se vrata i izlazi neki muškarac. Kao da me ošinuo grom. Zvuk zalupljenih vrata
automobila odzvanja kroz noć, Johann - čovjek kojemu bih još donedavno povjerila vlastiti život
- prilazi vratima kuće ne gledajući ni lijevo ni desno, podiže ruku da bi pozvonio. Po svjetlosti
koja odjednom dopire iz kuće i osvjetljava mu lice vidim da su se vrata otvorila. Sa sigurne
udaljenosti promatram što se događa. Njih dvojica razmijene nekoliko rečenica koje ne
razumijem, zatim je ponovno tiho. Ne znam što sam očekivala. Možda sam se još uvijek nadala
da je Johann na mojoj strani.
Udovi su mi toliko teški kao da na rukama i nogama vučem olovne utege. Johannova
izdaja povrijedila me do srži. No, nešto drugo boli me još više od toga - onaj trenutak prije, u
kući, dok mi se prst neprestano steže oko okidača, dok gledam stranca kako lamatajući rukama
pada na leđa. U ušima mi odjekuje njegov smijeh, njegov glas. Killer instinct.
Osjećaj da povlačim okidač, da savladavam taj otpor, prvi put još nevoljko, drugi put
potpuno automatski.
Killer instinct.
To je prava Sarah.
Ponovno mu čujem glas.
Ti znaš zašto.
Njegove riječi.
Koja je najgora stvar koju si ikada učinila?
Reci istinul
Odavno sam iz pamćenja izbrisala sjećanje na onu fatalnu noć. Zaključala ju duboko u
sebi. Sada ju je jedno jedino pitanje izbacilo na površinu. Čujem strančev glas kao na
beskonačnoj traci. Koja je najgora stvar koju si ikada učinila7.
Nekoga ubila, pomislim. Nekoga sam ubila. To je najgora stvar koju sam ikada učinila.
To je najgora stvar koju je itko ikada učinio, najstrašnije što živ čovjek može učiniti.
Duboko udahnem i izdahnem, nadražaj na kašalj izazvan sprejem u međuvremenu je
nestao, još me samo peku oči.
Što ću sada? Kamo ću sada?
 Više se ne mogu vratiti u kuću.
Stojim nasred ulice i osjećam kako me krošnje drveća zaklanjaju od mjesečine. Krajičkom
oka primijetim kretanje. Lecnem se i naglo okrenem - ispred sebe ugledam lisicu koja je zastala u
hodu i zuri u mene na udaljenosti od jedva deset metara. Oči joj svijetle u mraku, mislim da
vidim njezino crvenkasto krzno iako je toliko mračno da svijet doživljavam još samo u sivim i
plavim nijansama. Lukavost u izrazu njezina lica. Lisica. Philippa bi ovo obradovalo jer je volio
životinje, ja im se ipak radije divim s udaljenosti. Oči su im jezovite, izgledaju kao da znaju nešto
što ja ne znam. Mačke, vukovi, lisice.
Životinja je posve mirna, kao da razmišlja. Glupost, pomislim, životinje ne razmišljaju
nego postupaju instinktivno. Pomalo kao ti, u zadnje vrijeme.
Stojim posve smireno.
Često sam znala pročitati da u velikim njemačkim gradovima ima mnogo lisica, ali
iznenadna pojava ove životinje dojmila me se kao kakva prikaza. Lisica iz Leovih omiljenih bajki
i basni. Lukava i mudra lisica i njezini trikovi - što mi želi reći? Možda je to zato što sam,
onesvijestivši se, udarila glavom, možda zato što danima gotovo ništa nisam jela i nisam spavala,
ali gotovo sam sigurna da će lisica otvoriti usta i nešto mi reći.
Neko vrijeme samo se gledamo, a zatim lisica odjuri.
 STRANAC

Nekoliko minuta ležao sam na daščanom podu u lokvi vlastitoga znoja, sline i bljuvotine i
mislio da ću sigurno umrijeti. Zatim, sasvim polagano, grčevi su popustili, napadaji kašlja postali
su podnošljiviji i ponovno sam mogao disati. Odvukao sam se pod tuš i tek kada sam stajao gol
pod tušem a voda mi ispirala slinu s lica, misli su mi se ponovno razbistrile.
U trenutku kada se na vratima oglasi zvono a starac stoji pred vratima, ja ponovno
funkcioniram.
Te žena nekoć mi je uzela sve. Nikada neću dopustiti da izbjegne svoju odgovornost.
43

Grad mi noću još nikada nije djelovao ovako neprijateljski. Mrak je mračniji, a svjetlo
uličnih svjetiljki bljeđe. Posvuda sjene koje me pokušavaju dotaknuti, posvuda rasklimano
kamenje u pločniku koje samo čeka da se spotaknem.
Misli mi se postupno smiruju. Moje suženo vidno polje malo se proširilo i primjećujem da
sam instinktivno otrčala da najbliže postaje podzemne željeznice. Što tražim ovdje? Digitalni
ekran pokazuje mi da za manje od pola sata polazi vlak prema centru grada. Sjednem i
pogledam pokretne stube kojima sam sišla i koje sada ponovno miruju. Sigurna sam da me
stranac nije slijedio. Nitko me nije slijedio. Ali, moram biti oprezna. Pogotovo sada, nakon svega
što znam o Johannu. Ako su moje pretpostavke točne, tada...
Naježim se po rukama kada u glavi začujem Johannov glas: »S Philippovim novcem
možeš činiti dobra djela. Ako želiš, možeš pomagati ljudima.«
Da, pomislim. A pod tim ljudima misliš na sebe, zar ne, Johanne? Na sebe i svoju tvrtku
koja je pred stečajem, kao što pišu novine. I koju pod svaku cijenu želiš spasiti jer ti je ona sve.
Jer je ona tebi ono što je Philipp bio meni.
Ali - ako se radi o novcu, čemu sve ono trabunjanje o istini?, upitam se odjednom.
Tada mi sine.
Odvraćanje pozornosti. Vrlo jednostavno. Mislila sam da stranac svojim aluzijama i
prijetnjama cilja na nešto, no sve je to bilo vrlo neodređeno. Ni riječi o pregaženom čovjeku, o
bijegu s mjesta nesreće, o meni za upravljačem. On ne zna ništa. Samo je podbadao. I
nasumično nabadao. Otkuda bi znao da imam što skrivati. Uostalom, nema li svatko
nešto? Nema li svatko zbog nečega grižnju savjesti? Samo što mu je kod mene upala
sjekira u med. Zar ne?
Zar ne?
Ona prokleta noć.
Ne misli sada na to, ne sada.
Nemoj se raspasti.
Johann i »Vincent« htjeli su mi odvraćati pozornost od onoga bitnoga. Sve dok ne ostvare
svoj naum. A ja, glupača, nasjela sam.
Johann je imao pravo. Naposljetku se uvijek radi o novcu. Barem kod ljudi njegova kova.
Tlo pod nogama njiše se kao da sam na brodu. Zatvorim oči, ali mi se od toga samo još više vrti u
glavi. Teško se uspijevam usredotočiti. Mislim mi lutaju.
U mislima ponovno ugledam lice čovjeka s kojim je stranac nedavno razgovarao i koje mi
se čini vrlo poznatim. Tko je on? Negdje sam ga već vidjela. Moram razgovarati s njim. Možda
ima odgovore za mene. Konačno imam nekakav cilj. Konačno nisam samo u bijegu.
Stanica podzemne željeznice prazna je i djeluje sablasno kao što sva mjesta s posebnom
funkcijom djeluju sablasno čim izgube tu funkciju. Supermarket noću, mračni hodnici.
Predavaonice, bazeni, zgrade sudova. Tko zna što se zbiva u tim prostorijama nakon što zadnji
ljudi odu i ugase se svjetla? Što se uopće događa kada ne gledamo?
Pogled mi padne na stubište pored pokretnih stepenica na koje je netko crvenim sprejem
ispisao poruku, na svaku stubu po jednu riječ.
Monsters
Don’t
Sleep
 Under
Your
Bed
They
Sleep
Inside
Your
Head
Tada začujem kako su se pokretne stepenice pokrenule i vidim kako se dio po dio
odmotava prema dolje. Možda bih trebala skočiti, možda bih se trebala sakriti, možda bih trebala
potrčati prema drugom izlazu. Nestati. Ali, preumorna sam, samo zurim u pokretne stepenice
koje se bučno okreću i nekoliko sekundi ne vidi se ništa. Tada izroni par cipela, zatim par
nogavica, potom gornji dio tijela u crnoj majici bez rukava, vrat, glava. Muškarac. Muškarac koji
ide na posao ili kamo god. Prerano za idući vlak, kao i ja. Pogleda me, zatim prođe i sjedne
podalje od mene, iz džepa hlača izvadi mobitel i počne tipkati. Odahnem.
Do dolaska vlaka ima još dosta vremena. Nemam što raditi, mogu samo čekati.
Promatram grafite na zidu preko puta. Pored predimenzioniranih srebrnih slova koja baš i nemaju
smisla lebdi stilizirana pčela ratoborna izraza lica s velikim, šiljatim žalcem. To me podsjeti na
nešto što sam nedavno pročitala, o bumbarima. Točno. O bumbarima i lipama. Sva rastresena iz
torbice izvadim mobitel, otključam ga i pokrenem tražilicu. Utipkam »mrtvi bumbari« i »lipe« i
brzo nađem što sam tražila.
Čitam da se sredinom ljeta pod lipama događa masovni pomor bumbara. Sve to nema
nikakve veze s otrovom, onečišćenjem okoliša i sličnim. Takoreći praznih spremnika energije
bumbari kreću u potragu za hranom, lipe im ne nude dovoljno hrane pa bumbari jednostavno
ugibaju od gladi. Istraživači katkada pronađu po tisuću uginulih bumbara po stablu.
U tom trenutku vlak ulazi u postaju. Čudim se što je već proletjelo pola sata. Da nisam
možda na trenutak zaspala? Ustanem, osjećam da mi je tijelo lepršavo. U međuvremenu,
muškarac koji me je poprilično uplašio i ja u postaji više nismo sami. Malena skupina noćobdija
ustaje sa sjedala i izlazi na peron, sedmero, ne, osmero ljudi. Nitko se ne obazire na mene, sve je
u redu. Vlak dojuri na peron, vrata se otvore, progutaju nas, zatvore se. Ljudi u mome odjeljku
vagona vade knjige ili mobitele, neki samo naslanjaju glave na staklo i žmire. Neonsko svjetlo
boji njihova rezignirana lica u žuto i sivo.
Zamišljam gdje moram izaći i presjesti. Trepćem pokušavajući odagnati umor, tijelo mi
žudi za odmorom, mozak čezne za tišinom i zaboravom. Lagano njihanje i trešnja vlaka tjera me
da zaspim. Ne, pomislim. Još ne.
Ustanem. Uhvatim se za ručku. Ostajem budna. Mislim na Johanna. Plače mi se, ali ne
plačem. Zurim kroz prljavi prozor vagona, postaje prolijeću pored nas. Zaustavljamo se na idućoj
postaji, drugi vlak stoji točno nasuprot nas, ponovno krećemo - i na trenutak, vrlo kratak i
nadrealan, učini mi se da sam kroz staklo vidjela Philippa.
Nemoguće.
Priviđenje.
Doista?
Da, doista.
Kako možeš biti tako sigurna?
Zato što bi Philipp morao izgledati starije, a muškarac kojega sam vidjela izgledao je
onako kako je Philipp izgledao prije. Prije sedam godina. Priviđenje, ništa drugo nego priviđenje.
Kao i onda, nakon nestanka. Kada je grad odjednom bio pun dvojnika moga muža, kada bih
gotovo svakodnevno potrčala za neznancem, zgrabila ga za rame - samo da bih se uvijek iznova
razočarala.
Izlazim iz podzemnoga svijeta, bježim od treperava neonskog svjetla. Baršunastu tamu
razbijaju rijetke ulične svjetiljke i nekoliko neonskih reklama. Osvrćem se, treba mi trenutak da
se orijentiram. Zatim ponovno znam kamo moram ići, pred sobom vidim stranca kako prelazi
ulicu, sjetim se kako sam ga na trenutak izgubila iz vida i kako se iznenada pojavio i pozvonio na
ulaznim vratima s kućnim brojem 41. Podignem pogled uzduž pročelja. Kasna je noć i
nepoznatim se ljudima sada ne zvoni, ali na to se ovoga trenutka zaista ne mogu obazirati. Pa
ipak, na trenutak zastanem. Možda bih se trebala bojati čovjeka koji ovdje živi - no strah sam
odavno prevladala. Stoga pozvonim. Prst dugo držim na zvoncu, tri sekunde, četiri, pet. Čekam.
Tiho je. Nitko ne dolazi. U kući se ne pali svjetlo. Pokušavam biti strpljiva. Pokušavam zamisliti
kako se netko prenuo u snu. Prvo mu mora doprijeti do svijesti da ga je probudilo zvono na
ulaznim vratima. Pokušavam zamisliti kako se bunovno uspravlja u krevetu. Postaje mu jasno da
je spavao gol, zbog vrućine, i da se takav ne može pojaviti na vratima. Tapkajući rukom, traži što
bi odjenuo. Nađe. U žurbi uskoči u hlače i...
Vrata se odjednom otvore. Lecnem se. Preda mnom stoji muškarac s kojim je razgovarao
stranac. Zaogrnut u kućni ogrtač, mrzovoljna izraza lica koji se, ugledavši me, pretvori u nešto
što se ne može lako definirati. Mislim da me pozna. Zna tko sam. Proguta knedlu. Kada
progovori, glas mu zvuči sneno.
»I mislio sam da ćete doći prije ili poslije«, kaže. »Ali, nisam očekivao da će to biti usred
noći.«
U tom trenutku sjetim se tko je.
 STRANAC

Lutam gradom čiji ritam, jezik i ljude ne razumijem. Cijelo me tijelo boli.
U potrazi bih trebao biti sistematičan. Ali, ne znam odakle početi. Stvari mi izmiču iz
ruku. Gotovo da sam ju imao, bio samo tako blizu - a onda mi je ipak još jednom pobjegla. Otada
postupam neplanski. Najgore je neplansko postupanje.
Prisilim se da stanem. Dosta srljanja kao muha bez glave. To neće pomoći da se popravi
stanje. Razmišljam. Brišem znoj s čela. Okrenem se. Hodam s noge na nogu. Vraćam se u kuću.
Tražim njezin broj mobitela. Ne nalazim ga. Tražim njezin adresar. Uzalud. Upalim
njezin laptop. Kladio bih se da se lozinka sastoji od dječakova imena, možda u kombinaciji s
njegovim datumom rođenja, ali pogriješio sam. Ponovno sam pogrešno procijenio ženu.
Odem u kuhinju. Gledam papiriće koji su magnetima pričvršćeni za hladnjak. Kopam po
ladicama, otvaram sve ormare. Ništa. Ne znam što dalje.
Gubim kontrolu. Zaprepašten sam koliko je tanka opna koja me dijeli od nasilnosti i
potpunog ludila. Ja koji bjesomučno otvaram ladice u ormarima. Urlam. Psujem. Udaram šakom
u zid. Moji napuknuti zglobovi. Krv na bijelo oličenom zidu. Usredotočujem se na bol. Onako
kako sam to činio u zarobljeništvu. Dugo sam bio zarobljen. U tome sam iskusan.
Šaka mi pulsira. Krvarim. Odlazim u dnevnu sobu. Sjedam na kauč. Mogu samo čekati.
Dakle, čekam. Dakle, čekam. Vratit će se ona.
Svaki se zločinac vraća na mjesto zločina. Pogotovo ako je mjesto zločina vlastita kuća.
44

Iscrpljeno gledam čovjeka koji mi je otvorio vrata. Otkako ga nisam vidjela, kosa mu je s
godinama postala sijeda i rijetka. Udebljao se, ali se nije promijenilo njegovo ljubazno, pomalo
gnjecavo lice dobroćudna pogleda zbog kojega njegov divovski stas djeluje manje prijeteći. U
hodniku iza njega vidim crveni dječji autić na pedale.
Postajem svjesna činjenice da šutke zurim u njega.
»Što ste maloprije rekli?« pitam.
Čovjek nervozno zastenje.
»Što hoćete?«
Trepćem.
»Jeste li došli da biste mi prigovarali?«
Zurim u njega i ne znam što da mislim.
»Jeste li vi uopće svjesni koliko je sati?« pita me. »Gluho doba noći!«
Ne trzam.
»Dođite drugi put.«
Pred nosom mi zalupi vrata.
Zbunjena sam. Svašta sam očekivala, ali ne ovo.
Pozvonim još jednom, neodlučno. Osjećam da mi Bernd Schroder ovaj put neće otvoriti
vrata. Unatoč tome čekam, uzaludno.
Što sve to treba značiti? Zašto se stranac jutros, ne, jučer ujutro ovdje sastao s Berndom
Schroderom, jednim od Philippovih bivših kolega? Sjećam se našega zadnjeg susreta. To je
sigurno bilo na ljetnom festivalu, onom glupom ljetnom festivalu, barem godinu dana prije
Philippova nestanka. Schroder je ondje bio sa ženom, bila je trudna, više joj se ne sjećam imena,
Bianca, Beate, Bettina? Sjećam se još samo toga da sam prvi put
nakon Leova rođenja pila alkohol, plesala, prvo s Philippovom asistenticom koja mi je
oduvijek bila simpatična, a onda sa svojim mužem. U mislima ugledam Philippovo lijepo, za
njegovu dob malo odveć dječačko lice, u nosu osjećam topao miris njegove kože. Philipp nije
volio plesati, ali je to ipak povremeno činio. Za mene.
Zbunjeno klonem na stubište ispred kuće. Razmišljam. Bernd Schroder je zbog nečega
bio važan. Zašto?
Još jednom o svemu dobro razmislim.
Philipp je 2008. godine otišao na poslovni put u Južnu Ameriku.
Put je trebao trajati pet dana.
Philipp je često imao posla u Kolumbiji.
To su bila rutinska putovanja.
Od Philippa sam se oprostila na kućnim vratima.
Obećao je da će se kao inače javljati svakoga dana.
Jedva dan nakon toga Philipp mi je poslao SMS da je sretno sletio i da je sve u redu.
Nakon toga više se nikada nije javio.
Jedan od kolega koji su ga pratili u Kolumbiju, onaj koji ga je zadnji vidio, izjavio je da je
Philipp sam otišao na sastanak s potencijalnim ulagačem.
Nikada se nije pojavio u predvorju luksuznoga hotela u Bogoti u kojemu je imao
dogovoren sastanak.
Negdje na putu između hotela i njegova poslovnog partnera gubi mu se trag.
 Od iznenađenja glasno uzdahnem kada mi to ponovno padne na pamet.
Kolega koji je zadnji vidio Philippa bio je Bernd Schroder.
Što to znači?
Mozak mi štrajka.
Ovo je previše. Ne znam koje zaključke izvuci iz svega toga, nisam tome dorasla.
Ustanem i počnem hodati. Pogledam u nebo, ne vidim ni zvijezde ni Mjesec, samo neprijateljsko
crnilo. Hodam ulicom, rukom kopam po torbici tražeći maramicu, ispušem nos, na trenutak ne
pazim pa prekasno ugledam čovjeka koji mi dolazi u susret, on se zabije u mene, ja promrmljam
ispriku, on prosikće »Pazi malo!« i ljutito me pogleda. Preko crvenoga prijeđem na drugu stranu
ulice, taksi mi trubi, prema meni idu dvije mlade djevojke, obje plavokose, obje u minicama.
Kada sam ih gotovo sustigla, njih dvije stanu se došaptavati i hihotati. Zaobiđem mrtvoga
goluba koji leži između rubnika i poklopca kanalizacije, lica ljudi koji mi dolaze u susret
nepristupačna su. Netko se ispovraćao na asfalt.
Hodam. Na mene nitko ne obraća pozornost, pročelja kuća ravnodušno me promatraju,
okolina mi se čini toliko neprijateljska kao da se nalazim u zoni smrti.
U tom trenutku zazvoni mi mobitel. Ne moram ga ni uzeti u ruku da bih znala kako je broj
skriven.
Borim se sa sobom. Hoću li se javiti? Naposljetku se prisilim.
»Bok, Mirko«, kažem.
Instinktivno.
Nisam to planirala, misao mi je sinula takoreći u trenutku.
Na vezi prvo vlada šutnja.
»Bok, Sarah«, začujem nakon nekog vremena.
 STRANAC

Šaka kojom sam udario u zid pulsira. U kupaonici sam u pretincu ispod ručnika našao
kutiju prve pomoći pa sam privremeno previo ruku.
Vratit će se ona, u to sam uvjeren. Shvatila je, pročitao sam joj to na licu. Vratit će se i to
ćemo završiti.
Lecnem se kada zazvoni fiksni telefon. Ušavši u dnevnu sobu, samo što ga ne iščupam iz
utičnice koliko me u međuvremenu živcira taj zvuk. Ali, obuzdam se.
»Petersen.«
»Ovdje Grimm.«
Progutam knedlu.
»Mobitel vam je bio ugašen«, kaže. »Zato...«
»Nema problema«, jedva izgovorim.
Glas mi odjednom zvuči promuklo. Ruke mi se ponovno tresu. Budući da me zove u ovo
vrijeme, sigurno je nešto važno.
»Pobrinuo sam se za ono što ste me zamolili«, kaže.
»Čekajte«, prekinem ga. »Prije nego što bilo što kažete: jeste li sigurni?« »Potpuno
siguran. Bilo je lakše nego što sam mislio.«
»Onda dobro«, kažem. »Recite.«
***
On govori, ja slušam. Skamenjen.
»U redu«, kažem nakon što je završio »Hvala što ste mi javili.« Nastane šutnja.
»Ima još nešto«, kaže Grimm.
A zatim izgovori nešto zbog čega mi se srušio cijeli svijet.
45

S ulice u kojoj je unatoč kasnim noćnim satima promet još uvijek gust kao da odjednom
dopire jača buka: vozačica kabrioleta legla je na trubu jer je VW kombi zapriječio prolaz
parkiravši se u drugoj traci. Pritišćući mobitel na uho, brzim koracima udaljavam se od glavne
ulice i skrećem u sporednu. Ovdje je, doduše, još uvijek živo, ali sada barem mogu razumjeti
Mirka.
»Oprosti, molim te«, kažem. »Možeš li ponoviti? Ovdje je vrlo bučno.«
Mirko opsuje.
»Rekao sam da zapravo nisam takav. I da čak nisam ni osobito ljubomoran. A sasvim
sigurno nisam osvetoljubiv tip«, kaže. »Ruku na srce, možeš to pitati bilo koga.«
»Znam«, kažem. »Znam to.«
Naslonim se na cigleni zid stambene zgrade s praonicom u suterenu ispred koje sam
zastala. Pored mene prolaze lijepi mladi ljudi odlazeći u popularne barove ili klubove koji me ne
zanimaju barem već deset godina. Gledam zaljubljeni par koji prolazi držeći se za ruke. Mijenjaju
stranu ulice prije negoli naiđu na prosjaka koji u polusnu sjedi ispred starog prljavog šešira
češkajući svoga kudravog psa.
»U džepu sam već imao prsten«, kažem Mirko, a meni postaje jasno.
Kvragu. To nisam znala.
»Posljednjih mjeseci stvari su se odlično razvijale. Čak bih rekao -savršeno«, kaže Mirko,
a meni tek sada dopre do svijesti da je toliko pijan da jedva može govoriti a da ne zapliće
jezikom.
»Dakako, pomislio sam na to. Ima sina iz prvog braka. Vjerojatno bi se ona uvijek pitala
što se dogodilo s njezinim mužem.«
Postane mi jasno da pod »ona« misli na mene.
»Ali, kada sam kao novi došao na školu i ugledao je prvi put - među nama je bilo nečega.
Odmah sam to osjetio. Odmah. Ta lijepa, mlada, samohrana majka koja svladava triatlone. Tako
snažna, tako ranjiva.«
Znam da bi mi u drugim okolnostima povrijeđeni ton u njegovu glasu parao srce.
»Žao mi je, Mirko«, kažem otupjelo.
A to je čak i točno. Žao mi je što trenutačno ne mogu ništa osjećati. Pogotovo ne za
Mirka. Odmah shvatim na što sam pritom mislila i užasnem se. Kakav sam ja to čovjek?
Pregazila sam čovjeka. Iskoristila sam Mirka da bih preboljela Philippa, a kada ga više nisam
trebala, odbacila sam ga. Samo tako. A Philipp...
Philippa sam...
Mirko odmah primijeti da sam u mislima nekamo odlutala.
»Jednostavno si odbijala moje pozive«, kaže. »Neprestano! To nikako ne mogu razumjeti.
Prekinuti kontakt, samo tako.«
Ne kažem ništa.
»Bez ikakva objašnjenja. A onda se samo prestaneš javljati na telefon kada zovem.«
Opsuje.
»Da ti se vraća muž, saznao sam iz usranih novina!« zagrmi. »Jebiga, to se ne radi!«
Šutim.
»Ni sam ne znam«, kaže Mirko. »Ne mogu sve to pokopčati.«
Nastane šutnja.
 »Jesi li još tu?« upita nakon nekog vremena.
»Da.«
Ne kažem ništa drugo. A što bih rekla?
»Jebi se«, kaže Mirko i spusti slušalicu.
Ne osjećam ništa, preumorna sam. No, zato je moja potreba da budem s Leom odjednom
neizdrživa. Iznenada ponovno imam nekakav cilj. Otići Miriam, što brže. Potrčim, ljudi koji mi
dolaze u susret čudno me gledaju. Još jedna luđakinja u ovom ludom gradu. Na idućem križanju
okrenem se nalijevo, protrčim pored skupine mladih ne obazirući se na njihova dobacivanja,
njihov testosteron i pivo iz limenke. Trčim i trčim i trčim.
Stignem pred njezina vrata. Iako je kasno navečer, Miriam je budna jer doji Emily.
Beskrajno sam sretna što ju vidim. Nije utjecajna i moćna kao Johann, ali je na mojoj strani, a to
je sada jedino važno.
Napokon ću joj se povjeriti, to sam trebala učiniti već mnogo prije.
»Draga«, kaže Miriam otvorivši mi vrata s malenom na rukama. »Jako mi je žao.«
Na trenutak ne razumijem što hoće reći, no onda shvatim. Ona misli da dolazim zbog
komentara na internetu, ali što me se to tiče? Hoću natrag svoj život, to je sve što me sada
zanima. Neumorno klepećući, stavi mi Emily u ruke pa ode pristaviti vodu za čaj. Priča kako su
jučer pekli roštilj i kako su djeca smjela pomagati Martinu i da su se toliko natrpala roštilja
i krumpir-salate da su im trbuščići bili kao lopte. Ne mogu doći do riječi. Beba razrogačenih očiju
proučava moje lice, a ja joj se spontano smješkam. Čini mi se kako je prošlo tek nekoliko mjeseci
otkako je Leo bio ovako malen. Obuzdam sentimentalnost. Sjednem za kuhinjski stol, Miriam od
mene uzme Emily i počne ju dojiti, a malena gladno siše. Oklijevam. Je li ovo zaista pravi
trenutak da joj to kažem? Usred noći dok doji bebu? S druge pak strane uopće se nije začudila što
sam joj banula na vrata.
»Moram ti nešto reći«, odjednom će Miriam.
Lice joj djeluje pokajnički, a mene u sekundi obuzme zabrinutost.
»Razgovarala sam s Philippom«, kaže.
Osjećam kako sam sva problijedjela.
»Oboje se jako brinemo zbog tebe«, doda Miriam.
»Molim?«
»Već si tjednima čudna.«
Pozlit će mi.
»Smijem li biti sasvim iskrena?«
Ne uspijevam više ispustiti ni glasa, a Miriam to očito protumači kao moje da.
»Silom prilika sjetila sam se što si mi pričala o majčinoj smrti«, kaže i nakašlje se. »O
njezinu samoubojstvu«, doda.
Ne mogu vjerovati.
»Pričala si mi da te je to tada strašno pogodilo i da si na neko vrijeme morala potražiti
pomoć.«
Nasamarila me moja najbolja prijateljica.
»A, hm. Možda je sadašnja situacija slična tome. Možda ponovno trebaš pomoć. Nije
sramota potražiti pomoć. Philipp misli...«
Sada je dosta. Skočim sa stolice, a Miriam užasnuto uzdahne. Emily odmah zadreči.
»Tračali ste me?« kažem.
Miriam zine pa zatvori usta. Ne čekajući njezin odgovor, izjurim iz prostorije.
»Sarah!« viče Miriam za mnom. »Čekaj! Kamo ćeš?«
Stubama trčim na prvi kat na kojemu su dječje sobe. Idem po Lea, pomislim. Moram se
što prije maknuti odavde.
Oprezno otvorim vrata Justusove sobe. Kreveti su prazni. Prvo se uplašim, no onda na
sredini sobe ugledam razapet velik šator. Na rubu sam suza. Kako je ovo idilično, pomislim, kako
mora biti lijepo spavati u tom šatoru. Čudno ie što se nonovno sietim bumbara i lina. Onrezno
otvorim natentni zatvarač i gurnem glavu kroz otvor. Vidim da Martin također leži u šatoru i da
se Justus privio uza nj. To mi para srce. Izgledaju posve isto, samo što je Justus manja i mlađa
verzija svoga oca. Promatram taj prizor, pogledom šećem brdovitim krajolikom načinjenim od
deka i vreća za spavanje tražeći Leovo lice, stopalo, ruku, bilo što. Tada - kao da me ošinuo
grom. Lea nema, nigdje.
Ponovno čujem strančev glas.
Sve ćeš izgubiti. Svoga sina. Svoj cijeli lijepi život.
***
U panici se sjurim u prizemlje, u podnožju stubišta čeka me Miriam. »Gdje je Leo?«,
vrištim se na nju.
Samo me gleda.
»Zar nije gore?« kaže odsutno.
Jurnem pored nje pa zastanem na samim vratima.
»Trebam tvoj auto«, kažem.
»Što ti je?«
»Ključeve auta!« zagalamim na nju.
Miriam djeluje kao da je paralizirana, ali mi ih da.
»Kamo ćeš?« viče za mnom dok joj malena dreči na rukama, plače i plače. U ušima mi
odzvanja njezina dreka dok sjedam u Miriamin auto i odlazim.
 STRANAC

Stojim na pragu s torbom preko ramena. Zurim u mrak. Pokušavam donijeti odluku.
Ja nisam loš čovjek, pomislim. Nisam loš čovjek.
Ponavljam to toliko dugo dok u to sam ne povjerujem.
»Ako poznaš svoga neprijatelja i samoga sebe, ne moraš se bojati ishoda stotinu bitaka.«
Ne piše li tako u »Umijeću ratovanja«?
Da sam to znao, postupio bih posve drugačije!
Možda sam Sarah procijenio posve pogrešno, ali sebe, sebe ipak poznam.
Zatvaram vrata.
Spuštam putnu torbu.
Ne mogu pobjeći.
46

Mjesec svijetli jarko narančastom bojom i doima se tako blizu kao da nije na nebu nego
da visi tik iznad susjedstva spreman da ga ubere prvi noćni šetač koji naiđe. Meni on izgleda kao
loš predznak. Gavrani. Mrtvi bumbari. I krvavi Mjesec.
Ulice su puste, ali ipak ne napredujem dovoljno brzo jer se moram prisiljavati da na
semaforu stanem na crveno umjesto da samo prošišam. Stalno sam svjesna mobitela u džepu
hlača i nadam se da će zazvoniti, da će me Miriam nazvati i reći mi da se Leo pojavio, daje
dobro, da se samo negdje sakrio, da nije shvaćao ozbiljnost situacije, da me htio kazniti - ili
nešto takvo. Ali, mobitel šuti.
Kao da se nalazim u tunelu, više uopće ne primjećujem što se događa s lijeve i desne
strane kolnika. Crte tame i svjetlosti, vozim. Stojim, ubacujem u brzinu, krećem, pritišćem gas do
daske, stojim, ponovno krećem, jurim kroz mrak. Zatim skrenem u našu ulicu.
Osjećaj da se sve urotilo protiv mene pojačao se, u međuvremenu je sveprisutan i toliko
gust da gotovo pomislim kako ga mogu iz zraka ubrati kao zrelu, otrovnu voćku. Lagana
glavobolja koju od maloprije osjećam pretvorila se u gotovo neizdrživ pritisak, kao da mi je
netko glavu stavio u škripac i pokušava mi oči istisnuti iz očnih šupljina. Ove bolove osjećam
kao svojevrsnu kaznu.
Zajedno s nespavanjem i činjenicom da sam u međuvremenu toliko živčana da gotovo
više ne mogu progutati ni zalogaj, bolovi su se pobrinuli da se sve oko mene čini neobično
nadrealnim kao da se stvarnost malo pomaknula, a ispod nje provirila njezina kopija koja je
doduše prilično vjerna, ali ne sasvim savršena, i u kojoj je sve pomalo drugačije, crnje, mračnije,
sumornije, nepoznatije, opasnije.
Ispred mene je ulica kojom sam trčala bježeći od stranca. Krećem se uzduž ograda koje
razdvajaju posjede oko vila, pronađem vlastitu ogradu, ponovno se provučem kroz rupu u njoj i
uspravim.
Kuća ispred mene prijeteći strši u tami. Sablasni dvorac. Samo u gostinskoj sobi gori
svjetlo.
Ovdje je.
Budan je.
Čeka li me?
Uđem u vrt ostavljajući vrtnu kućicu sa svoje lijeve strane, lecnem se kada nekakav zvuk
naruši tišinu, nekakvo pucketanje. Okrenem glavu i vidim kako nešto šmugne, možda mačka. Ili
lisica? Osjećam da sam se naježila, ali nastavljam hodati. Prema kući, prema vratima terase koja
su samo pritvorena. Nečujno otvorim vrata i uvučem se u kuću. Obrisi prostorija toliko su mi
dobro poznati da ne trebam svjetlo. Krećem se sa sigurnošću mjesečara. Osluškujem. Ništa se ne
čuje.
Pretpostavljam daje stranac u gostinskoj sobi. Pomislim na pištolj koji se vjerojatno još
negdje nalazi u kući. Pomislim na veliki komplet noževa u kuhinji. No, prošlo je vrijeme igrica.
Duboko udahnem, prođem kroz prizemlje, tiho se popnem stubištem, instinktivno preskočim
škripavu stubu, na vrhu stubišta zastanem, osluškujem. Pogledam niz hodnik koji vodi prema
gostinskoj sobi, ali ondje nema ničega, samo mrak. Odjednom mi se učini da čujem nekakav
štropot. Kosa mi se na glavi nakostriješi, a srce mi stane brže tući. Ne. To su samo moji živci.
Tišina. Krenem hodnikom prema gostinskoj sobi. Neposredno ispred vrata stanem - i pripremim
se. Zatim pritisnem kvaku, odgurnem vrata. Prostorija je u mraku, upalim svjetlo, zatrepćem.
Progutam knedlu. U djeliću sekunde shvatim da je soba prazna. Gdje je?
Instinktivno krenem prema kuhinji, ondje ću ga čekati, vratit će se, prije ili poslije. I ovdje
hoću upaliti svjetlo kadli se lecnem, zamrznem u pokretu. Stranac sjedi za kuhinjskim stolom.
Nepomično. U mraku. Gleda me. Pritisnem prekidač za svjetlo.
»Vratila si se«, kaže.
Ustane, priđe mi, stoji ravno ispred mene, tamne mu oči vlažno svjetlucaju.
Ustuknem korak samo da se odmaknem od njega.
»Gdje je Leo?« pitam. »Gdje mi je sin?«
»Sarah«, kaže. »Smiri se. Leo nije ovdje. Kod Miriam je.«
»Upravo dolazim od Miriam«, kažem.
To ga pokoleba.
»Da, ali«, kaže, zatim kao da mu više ništa ne pada na pamet.
Vidim kako na brzinu smišlja.
»Miriam je nazvala«, kaže. »Leo se pojavio.«
Sarkastično se nasmijem.
»Sarah, poslušaj me«, kaže. »Napravio sam strašne gluposti. Molim te, daj da o tome
razumno porazgovaramo.«
To me na trenutak iživcira. Ovaj je kao kameleon. Iza svake krinke krije se nova krinka.
»O čemu biste točno razgovarali?« kažem. »O ubojstvu moga muža ili otmici moga
sina?«
On odjednom djeluje kao riba na suhom.
»Odlazite«, kažem.
»Kamo?«
»Tamo kamo ste odveli Lea.«
»On nije ovdje, kunem se.«
»Gdje je onda?«
»Ne znam!«
»Je li kod Johanna?«
Namršti se.
»Johann?«
Nastojim sačuvati prisebnost.
»Dođi«, kaže. »Sjest ćemo i na miru popričati.«
Što da sada učinim?
»Sarah«, kaže. »Sarah, molim te, slušaj me. Leo nije kod mene. Kod Miriam je. Zašto bih
oteo Lea?«
»Kao sredstvo pritiska. Kao sredstvo pritiska na mene«, kažem.
»To nema nikakvoga smisla, Sarah«, kaže. »Razmisli. Kada bih Lea htio upotrijebiti kao
sredstvo pritiska - ne bih li onda tvrdio da je kod mene?« Ima pravo. Ima li pravo?
»Zašto bih vam išta vjerovala?« pitam.
»Zato što je to istina. Dječaku nikada ne bih naudio. Točno je ono što sam rekao. Miriam
je doista nazvala, malo prije nego što si došla. Našla je Lea. Leo je dobro.«
»Ubili ste mi muža«, kažem.
»Ne«, kaže. »Nisam.«
»Sami ste to rekli.«
»Jer sam te htio isprovocirati.«
»Baš zgodno!«
Sarkastično se nasmijem.
 »To je istina!«
»Isprovocirati zbog čega?«
Zausti da će nešto reći pa se zaustavi.
»Vidiš i sama da Leo nije ovdje«, kaže naposljetku. »Kod Miriam je!«
»U tom slučaju Miriam bi me nazvala!« kažem.
»Pa i jest«, kaže stranac. »Ali, odmah se uključila automatska sekretarica. Vjerojatno ti je
prazna baterija.«
Osjećam kako su mi se oči stisnule. U stražnjem džepu traperica napipam mobitel ne
ispuštajući stranca iz vida. Lijevom rukom izvadim mobitel i pogledam ekran.
»Sarah, žao mi je«, kaže stranac. »Zbog svega mi je strašno žao!«
On korakne prema meni, ja spontano ustuknem, on ponovno zakorakne, priđe mi, zagrli
me. Zastenjem, odgurnem ga od sebe, u hipu se stvorim kod kuhinjske radne plohe, više ne
razmišljam nego još samo djelujem, iz stalka potegnem nož, držim ga ispred sebe, ali...
Ne znam kako mu to uspijeva, kreće se neprirodno brzo, u tren oka nađe se preda mnom.
Zgrabi me za ruku pokušavajući mi oteti nož. Mobitel mi padne na pod, branim se svom snagom,
uspijem se osloboditi. Stranac zastenje pa odskoči unatrag. Ne oklijevam ni sekundu nego
zamahnem i porežem ga po prsima. On užasnuto jaukne i ustukne. Košulja mu je rasporena na
mjestu na kojemu ga je okrznuo nož. Krv lipće i natapa košulju. Trepćem. Također ustuknem
jedan korak. Stranac rukama pokrije ranu, ali prekasno.
Već sam vidjela.
Spoznaja me zgromila.
Svijet se srušio. Odjednom vidim da se ne sastoji od atoma, nego da je satkan od
bezbrojnih, već odavno poroznih niti. Imam osjećaj, ako sada potegnem jednu od tih niti, počet
ću parati cijeli svijet sve dok mi stvarnost ne bude ležala pod nogama kao odmotano klupko vune.
Odbacim nož.
Postoji još samo nešto što bih mogla učiniti, što moram učiniti. Skupim svu snagu i
hrabrost koja mi je preostala i ponovno priđem muškarcu.
On ne uzmiče, ne brani se.
Zgrabim ga za ostatke košulje i strgnem ju - i evo ga. Odmah ispod posjekotine koju sam
mu zadala. Evo ga.
Philippov madež.
47

Godinama sam to sanjala. Neprestano.

Noć je. Stojimo jedno nasuprot drugom. Svijet je pust, nema više nikoga osim nas. Adam
i Eva. Sve rijeke, sve planine i sva jezera, sve livade, i šume, i ulice, i polja, i voćnjaci, i cirkuski
šatori, i sva mora samo za nas. Ne usuđujem se pomaknuti, ne usuđujem se ništa reći jer se bojim
da će čarolija nestati, da će puknuti čahura koja nas obavija i koja svijet zadržava vani. Gotovo se
lecnem kada Philipp podigne ruku i nježno me, vrlo nježno pogladi po obrazu. Gotovo kao da se
želi uvjeriti jesam li i ja ona prava. Sklopim oči. Pokušavam shvatiti da stojim ovdje i da me
Philipp miluje po obrazu. Onako kako je činio stotinama puta. Otvorim oči. Čarolija nestane.
On povuče ruku, kao dijete koje se sjetilo da je opasno gurati ruku između šipki kaveza.
Zurim u Philippa, Philipp zuri u mene. Ustuknem, osjećam da odmahujem glavom, nešto
govorim, ne znam što. Pridržavam se za naslon kauča da ne padnem u ponor, rasplinula se
granica između sna i jave, nestalo je sve izvjesno, ništa više ne shvaćam, a istodobno mi je sve
jasno.
Instinktivno ponovno ustuknem. Još jedan korak, i još jedan. Iz grla mi se otme prigušen
krik, želim se okrenuti, želim pobjeći, ali gotovo se ne mogu pomaknuti koliko mi se jeza uvukla
u kosti.
»Sarah! Molim te, ostani!« kaže prevarant, kaže Vincent, kaže moj muž, kaže stranac,
kaže Philipp i uhvati me za ruku, a ja se otmem.
Pogled mi padne na mobitel na podu, sagnem se, podignem ga, zamjenska radnja,
primjećujem to i sama, no osjećam se nesposobnom za suočavanje sa situacijom. Manično
stanem tipkati po mobitelu, hoću ga otključati, ali displej se ne pali. Baterija je zaista prazna ili se
telefon oštetio kada mi je pao na parket.
»Sarah«, kaže Philipp.
Pogledam ga.
Njegov me pogled boli. Stranac. Ne podnosim ga. Odjednom mi na pamet padne ono
najvažnije. Ostavim ga ondje pa kao gonjena iznenadnom mišlju mehanički potrčim, kao da mi je
u leđima ključ, kao da sam navijena. Moram igrati na sigurno. Moram igrati na sigurno. Igrati na
sigurno. Leo. Sigurno.
Osjećajući njegov pogled na potiljku, ukočenih nogu izađem iz kuhinje, uđem u dnevnu
sobu, uzmem telefon, nazovem Miriam, zbunjeno trepćem kada čujem da je zauzeto. Prekinem
poziv, zurim u telefon u ruci, othrvam se potrebi da ju još jednom nazovem, želim držati
slobodnu liniju da bi me mogla nazvati. Brojim do deset, ali telefon ne zvoni. Opsujem,
nazovem Miriam. S olakšanjem odahnem kada dobijem zvuk slobodne linije. Zvoni jednom,
dvaput, triput, ali se nitko ne javlja.
Zatim netko podigne slušalicu i začujem Miriamin uplakan glas.
»Sarah, hvala Bogu!« kaže. »Strašno sam se brinula. Je li sve u redu?«
Ne kažem ništa, kao opijena sam.
»Zašto si onako odjurila, što je značilo ono s Leom?«
Leo.
»Je li kod tebe?« zakriještim.
»Što? Naravno da je kod mene. S njim je sve u redu. Ja sam se brinula za tebe\«
Na trenutak svijet kao da je stao.
»Reci to još jednom«, zahtijevam.
 »S Leom je sve u redu«, ponovi Miriam. »Dobro je. Ali, što je s tobom?«
»Miriam?« kažem. »Gdje je bio Leo?«
»Bio je samo u kupaonici!«
Bio je samo u kupaonici, pomislim otupjelo.
»Zar ti Philipp nije prenio? Maloprije sam razgovarala s njim. Sarah, jesi li dobro?« pita
Miriam. »Znaš da me uvijek možeš naći ako me trebaš.« »Hvala, Miriam«, kažem i spustim
slušalicu.
Okrenem se još sva omamljena - i evo ga. Jednostavno stoji na vratima. Philipp. Ne
muškarac iz mojih uspomena, ali moj muž. Sedam godina stariji, sedam godina drugačiji. Znam,
to je sigurno on, njegov je madež neosporan, a Philippa ipak još uvijek ne prepoznajem.
Philipp. Vidim nas, još smo djeca, ljeto je, stojimo u moru ljudi, a Radiohead nam svira
neku pjesmu; noć je i sjedimo uz Labu, Philipp je zavukao ruku u moju mokru kosu, a usne nam
se dotiču; stojimo na plaži uz Labu, Philipp pada na koljena, a ja se pretvaram da sam
iznenađena; debeli Elvisov imitator pjeva nam »Love Me Tender«; vidim Philippa, njegovo lice
dok mu govorim da sam ponovno trudna i da će ovaj put uspjeti, i vidim ga kako provjerava
svoju torbu za bolnicu, kamere i baterije dovoljne za cijelu filmsku ekipu, i vidim ga s Leom na
rukama; i vidim nas kako se svađamo, i vidim kako se mirimo i...
Ispred mene stoji stranac.
Ispred mene stoji moj muž.
Noć je.
Više nema prošlosti i nema budućnosti.
Samo mi.
U ovom trenutku.
Sada nešto moram reći, to mi je jasno, ali ne nalazim riječi, posvuda je krv i bol i krivnja,
tepih od uginulih bumbara.
»Nisam te prepoznala«, kažem kada mi se vratio govor, a glas mi zvuči staro i hrapavo.
Ne znam što bih drugo rekla.
Teško nalazim riječi.
»Zaboravila sam«, kažem.
»Znam«, kaže.
Gledamo se, ali se ne prepoznajemo.
Vrag je, pomislim, nekoć stvorio zrcalo od kojega se sve lijepo što čovjek u njemu ugleda
toliko stisne da gotovo iščezne, a istodobno sve loše što se u njemu zrcali postane još lošije. No,
jednoga dana zrcalo se razbije i to izazove najveću nesreću: sitne se krhotine uokolo razletješe, a
komu bi koja od njih upala u oko, taj je sve vidio naopako ili je imao oči još samo za
naopake stvari. Neke je krhotina čarobnoga zrcala pogodila u srce pa su se srca tih ljudi pretvorila
u ledenu grudu.
Mislim na likove iz »Snježne kraljice« koju Leo silno voli. Mislim na Kaya kojega je
krhotina zrcala pogodila u srce pa mu se srce pretvorilo u led, a jedna ga je pogodila u oko pa
više nije poznao svoju najdražu prijateljicu Gerdu. A Gerda tražeći Kaya obiđe pola svijeta. No,
kada ga napokon nađe, on je hladan kao led i više ju ne pozna.
Koliko sam puta pročitala Leu tu priču? Pedeset puta? Stotinu puta? Nekoć sam to često
priželjkivala, pomislim: život kao u bajci. No, pritom sam posve smetnula s uma koliko je većina
ljudi zapravo okrutna.
Još dugo tako stojimo i ja poželim da mogu prevladati distancu koja se stvorila među
nama, ali znam da je nemoguće da ikada više dođemo jedno do drugoga. Zato što se svaka
distanca mora prepoloviti da bi se prevladala, i zato što se polovica ponovno mora prepoloviti, i
iduća polovica, i sljedeća, i sljedeća, i stoga čovjek nikada ne može doći do onoga drugoga bez
obzira koliko to silno pokušavao.
 LJETO 2015

Sjedio je u zrakoplovu za Hamburg. Priprema za slijetanje. Zemlja je jurišala prema

njemu i na trenutak je imao dojam da zrakoplov neće sletjeti nego će se razbiti o tlo. Ta misao
nije ga plašila. Samo je nepomično sjedio i gledao kako kuće i drveće i sve pod njim što je
zajedno činilo svijet postaje sve veće.
Posljednji dani činili su mu se nestvarnima. Sve se odigralo vrlo brzo. Njegovo
oslobađanje, oproštaj s kolegama. Van odatle. Iz tog prljavog, vlažnog logora koji mu je postao
dom, u bolnicu, odande u limuzinu, odande u predvorje hotela, sve za manje od dvanaest sati.
Pokušavao je shvatiti. Pokušavao je osjetiti sreću, ali nije mogao. Stalno je trebalo o nečemu
razgovarati, stalno je netko nešto htio od njega. Tek sada u ovom zrakoplovu našao je trenutak
mira. Ljudi koji su ga pratili na letu zašutjeli su. Gledali su kroz prozor dok se zemlja približavala
ili su čitali novine. Vidio je svoj rodni grad kako juri prema njemu, svoj bivši život, svoje
bivše ljubavi. Sve se odigralo prebrzo, još je bio u logoru, još je bio sa svojim kolegama, još je
bio u prljavštini i vlazi. Nije znao što ga čeka. Ima li još svoj dom?
Misleći na dom, mislio je na sasvim određen dan, ni sam zapravo nije znao zašto.
Bila je subota sredinom ljeta, vrt je bio sav u cvatu, čiope su izvodile oproštajnu
predstavu. Sarah je predložila da u vrtu naprave piknik pa su sada sjedili u hladu stare trešnje
jedući jagode i sladoled od vanilije koji se brzo topio. S vremena na vrijeme prozujao bi pokoji
lijeni bumbar. Leo je ležao između njih na deki, zadovoljno čavrljao i piljio u svjetlost koja
je prodirala kroz krošnju drveta, a na njoj su slatke trešnje, koje Sarah još nije pobrala i darovala
ih susjedovoj djeci, svjetlucale kao sićušne ljubavne jabuke. S vremena na vrijeme otpuzao bi od
njih u travu u potrazi za pustolovinama, rukama bi hvatao leptire, gugutavo se smijao
travkama koje su ga golicale po golim rukama i nogama. Povremeno bi ustali i vratili ga na deku.
Sarah je kosu na zatiljku svezala u jednostavan čvor, bila je bosa u blijedo žutoj ljetnoj
haljini, lijevo stopalo bilo joj je natečeno. Prethodno je stala na pčelu, a Philipp joj je iz stopala
izvadio žalac i donio leda da ohladi ranu. Sjedila je prekriženih nogu držeći knjigu na koljenima i
čitala. Volio bi znati što čita, ali ju nije htio prekidati, bojao se da će taj trenutak otprhnuti kao
preplašena ptica ako učini pogrešan pokret. Leo je i dalje puzao u lovu na osobito debelog
bumbara koji bi kao rotirajući borbeni helikopter sletio iza grmlja ogrozda, zatim bi glasno zujeći
ponovno uzletio i nestao u plavetnilu neba. Philipp se čudio koliko je mališan već brz kada ga se
drži i da već može napraviti nekoliko nesigurnih koraka. Sarah je podignula pogled i spustila
knjigu, Philipp je vidio da čita Hemingwaya, vjerojatno za nastavu kojoj se uskoro vraća. Sustigla
je dijete u nekoliko koraka, podignula ga visoko iznad glave, a ono se smijalo. Philipp je
Sarah ubrao ivančicu. Uzela ju je dobrohotno se smješkajući, zatim ju je pojela, a on se smijao.
Poslije je Sarah otišla u kuću pripremiti večeru, a Philipp je još neko vrijeme sjedio u vrtu
i s grana jeo ogrozde kada je u travi ispred sebe začuo šuškanje. Ubrzo se ispred njega pojavi
malena, crvenkasto šarena mačka, zatim još jedna sa smeđim mrljama. Zastale su na određenoj
udaljenosti gledajući ga. Philipp se smješkao.
»Što je?« upita gledajući ih kako prema njemu pođu pa uzmaknu, ponovno zastanu, tiho
mjauknu pa se konačno ohrabre.
Činilo se da su mačke u rodu. Nisu imale ogrlice, jedna je imala mutno oko, a Philipp se
pitao jesu li možda lutalice.
»Drage mace«, iznenada začuje glasić koji je dopirao s ograde vrta.
Crvenokosa djevojčica s konjskim repom virila je kroz ogradu. Kratke hlačice i
nogometni dres.
»Jesu li tvoje?« upitaju.
Djevojčica odmahne glavom.
»Mace su vrlo plašljive«, reče djevojčica. »Jedna ima uništeno oko. Možda je netko bio
zločest prema njoj.«
Philipp ozbiljna izraza lica kimne glavom.
»Hoćemo li im dati imena?« upita.
»Ali ih mi ne znamo«, reče Philipp.
Nakon što su macama dali imena a djevojčica otišla, Philipp za ženom pođe u kuću.
Vrativši se u kuću i ušavši u kuhinju, Sarah odnekud skoči na njega pa mu pocrvenjelo čelo zaspe
kišom bolnih poljubaca. Smijući se, zajedno se spuste na pod.
To je bio njegov dom.
Postoji li to mjesto još uvijek?
Danas mi je četrnaest tisuća četiristo četrdeset i prvi dan na Zemlji, pomislim. Probuditi
se četrnaest tisuća četiristo četrdeset i jedan put. Otvoriti oči. Proživjeti cijeli dan i ponovno otići
na spavanje. Četrnaest tisuća četiristo četrdeset i jedan put tako ležati i sanjati.
Nije prestao brojiti. Često se pitao hoće li ikada ponovno biti slobodan. I ako hoće, kojega
dana svoga života. Trinaest tisućitoga? Dvadeset tisućitoga?
Gledao je kroz prozor pitajući se gdje se nalazi jer nije znao. Sve što je nekoć obilježavalo
njegov život, od čega se sastojao njegov identitet, sada je vrlo daleko. Djetinjstvo. Tinejdžerske
godine. Ljubav. Studij. Ženidba. Očinstvo. Posao. Posljednjih sedam godina proveo je u nekoj
vrsti predvorja pakla čekajući i preživljavajući.
***
Kada se u hotelu u Kolumbiji nakon dugo vremena prvi put pogledao u zrcalu, uplašio se
samoga sebe. Zurio je ne nalazeći ni najmanje sličnosti s nekadašnjim sobom. Ne, pomislio je
naposljetku, ovo više nisam ja. Ni najmanje. Ovakvoga me ne bi prepoznala ni vlastita majka.
Nestao je onaj bezbrižni klipan kakav je nekoć bio. Njegova vanjština samo je
odražavala nutrinu.
Sjećao se prvoga tuširanja na slobodi i kako je poslije toga stajao poredavši ispred sebe
britvicu i sav potreban pribor i promatrao svoje bradato lice. Nije se mogao natjerati da se obrije.
Toliko se dugo skrivao iza brade, gotovo sedam godina. Nije se mogao odvojiti od nje. Sigurno je
bolje još neko vrijeme biti na oprezu.
Jedan dio njega samo je žudio za mirom. Odbio je psihologa koji mu je ponudio razgovor.
Nikoga nije htio vidjeti, ni Sarah, ni sina. Ali, kako to reći? Nitko ga ne bi razumio. Kada je
odbio i ponudu da telefonom ili putem Skypea razgovara sa ženom te zamolio da joj poruče da
sina ne povede na aerodrom, gledali su ga kao daje sišao s uma. Zar je bilo tako teško razumjeti
da naprosto samo želi svoj mir? Da. Očito je to bilo vrlo teško razumjeti. Očito njegovo
ponašanje nije bilo normalno. Stoga je odlučio sve to izdržati. U međuvremenu za to je bio
sposoban. Izdržati i funkcionirati. Ne upuštati se u suvišne rasprave. Samo dok ne dođe
kući. Samo do tada.
Brada je ostala. A ostala je i želja da se povuče u svoju kuću, sam, dok ponovno ne bude
znao tko je i što želi učiniti s ostatkom života.
Sve je zamišljao drugačije. Ali, nije bilo kao na filmu gdje se žrtva otmice vraća kući, grli
obitelj, i sve je opet na svome mjestu. Nije bilo tako jednostavno.
Ono što je ponajviše trebao, bio je odgovor.
A možda i još nešto: osveta.
Sedam godina mučilo gaje pitanje je li netko koga je volio i komu je vjerovao naručio
njegovu otmicu.
Tri osobe bile su na njegovu popisu, i mnogo je vremena proveo mrzeći ih, te tri osobe. U
bezličnim, potraćenim danima, u probdjevenim, očajnim noćima. Ako je u zatvoru ičega imao na
pretek, to je bilo vrijeme. Zakleo se: ako ikada izađe iz ove rupetine Bogu iza leđa, oni će za
to platiti. Proklinjao ih je - u ovisnosti o tome kada je koga od njih smatrao krivcem, čas jednog,
čas drugog, čas sve troje.
Bio je tu njegov brižni prijatelj Johann Kerber. On je Philippa nagovorio na to putovanje
navodno zato što će mu goditi - da se malo makne od Sarah. Distance makes the heart grow
fonder, govorio mu je
Johann. Vidio ga je pred sobom kako brižno sudjeluje u tome. Kao da je ikada doista
mario za Philippove bračne probleme.
Bio je tu i Bernd Schroder. Bernd se zapravo također trebao nalaziti u autu koji je
Philippa vozio na sastanak - i iz kojega je otet. No, Bernd se u zadnji čas razbolio i nije mogao
izaći iz hotelske sobe. Barem je tako tvrdio. Bolesno ambiciozni Bernd Schroder - da bi zbog
najobičnije prehlade propustio tako važan sastanak? Tko bi u to povjerovao?
Hm. A na kraju tu je i Sarah. Je li njegova majka na koncu možda ipak imala pravo? Je li
Sarah samo priželjkivala njegov novac? Kajao se što s njom nikada nije razgovarao o onome na
stoje njegova majka neprestano aludirala - da ga je Sarah spremna ostaviti zbog novca. Oduvijek
joj je slijepo vjerovao. Nekoć.
S njom je, naravno, bilo i lijepih trenutaka, no oni su u njegovu sjećanju najvećim dijelom
izblijedjeli poput starih novinskih fotografija predugo ostavljenih na suncu. Sve čega se sjećao
tijekom zatočeništva bile su svađe, podlosti... istini za volju, obostrano. Ako ne prije, a onda
pretkraj među njima više nije bilo ljubavi. Samo krv i suze. Je li im doista samo ona jedna strašna
noć definitivno razorila ljubav? Ilije ta noć samo iznijela na svjetlo dana ono što je već odveć
dugo tinjalo ispod površine? Činjenicu da su suviše različiti da bi se doista voljeli i razumjeli.
Sjećao se koliko ju je samo preklinjao da razgovaraju i kako je izgovarao one glupe, očajne fraze
što ih inače izgovaraju samo u filmovima. I to žene.
»Molim te, razgovaraj sa mnom...«
»A što ti misliš?«
»Ne mogu više izdržati tvoju šutnju.«
»Ako si me ikada voljela, onda...«
Je li to zbog one strašne noći? Ili bi se brak ionako raspao? Je li njihov brak ikada bio
iskren? Neprekidno si je razbijao glavu istim pitanjima. Katkada bi jasno čuo Sarin glas iz dobrih
dana, katkada bi sve prekrio strog glas njegove majke. Iz godine u godinu sve se više
udaljavao od Sarah i svoga braka dok na koncu čak više nije bio u stanju zamisliti ženino lice.
Više ništa nije bilo izvjesno. Sve je bilo moguće.
Čuvari su mu to često govorili. »Ovdje ćeš istrunuti, bogatašu«, govorili su mu na lošem
engleskom. »Nitko neće platiti za tebe.« To je samo podjarivalo njegovu mržnju.
Tek nakon što je oslobođen, od službenih je tijela saznao da za njega nikada nije
zatražena otkupnina.
Sada sjedi u zrakoplovu koji će ubrzo sletjeti i nije ništa pametniji nego prije.
Njegova žena. Bilo mu je neobično tako zvati osobu koja je prvo bila predmet njegovih
čežnja, a potom predmet njegovih osvetničkih fantazija, pa makar ju tako zvao samo u mislima.
Bila mu je strana.
»Žena«. Tako ju je zvao kada bi govorio o njoj.
Ponovni susret nakon sedam godina. Od Barbare Petry koja ga je pratila na letu saznao je
da će žena doći u zračnu luku kako bi ga dočekala. Naravno.
 Predstavnici vlasti nisu mu još ništa podrobnije mogli reći o pozadini njegove otmice i
odvođenju u zatočeništvo. Harald Grimm koji mu se predstavio kao osoba za kontakt zamolio ga
ja za strpljenje. On i njegova ekipa kao i južnoameričke kolege žele na miru sve istražiti. On je
osoba koja će mu reći je li njegova vlastita žena naručila njegovu otmicu ili ne. Uskoro.
Nije mogao shvatiti da će se vratiti kući ne znajući tko mu je to učinio.
Je li to doista bila Sarah koja ga se htjela riješiti? Je li bila u stanju učiniti takvo što -
karakterno u stanju? Logistički?
Istina, štošta se dogodilo. Istina, Sarah je kao mlada djevojka nakon majčina
samoubojstva provela nekoliko tjedana na psihijatriji jer je bila izgubila doticaj sa stvarnošću.
No, to je bilo davno. Istina, možda je prije bila labilna, da, možda je katkada bila sklona
ekstremnom ponašanju. Ali - podlost? Je li Sarah zaista bila sposobna za podlost?
Philipp je primijetio da mu se misli kao i inače vrte u krug poput zlatnih ribica u
pretijesnom akvariju. Postoji samo jedna razlika u odnosu na zadnjih sedam godina.
Sada je slobodan. Može djelovati. Vidjet će ih. Johanna. Bernda. I nju. Ženu.
Još samo nekoliko minuta. Tada će joj pogledati u oči. Pogledat će joj u lice i sve će mu
biti jasno.
Odjednom mu na pamet padne njihovo vjenčanje.
Las Vegas, svjetlucava fatamorgana usred pustinje.
Sarah se zamalo uplašila i pokolebala prije samoga vjenčanja.
Pržili su se na suncu čekajući svoj red ispred malene, bijele kapele s golemim natpisom
»VVedding Chapel. America's Favorite Since 1940«. U tom trenutku ugledali su netom vjenčani
par kako izlazi iz kapelice i odlazi u ogromnom ružičastom Cadillacu.
Bio je odlično raspoložen i pun iščekivanja, zarazila ga je atmosfera tog neobičnog,
otkačenog, bučnog, kričavog grada. Za razliku od njega, Sarah je djelovala zamišljeno, bila je
mirnija nego inače.
»Jesi li dobro, princezo?« upitao je.
Sarah nije voljela daju tako zove, no sada nije reagirala.
»0 nečemu razmišljaš?«
Rukom je prošla kroz raspuštenu kosu koja joj je padala niz bijelu haljinu. Odmahnula je
glavom.
»Što ako postanemo kao i ostali bračni parovi?« upitala je naposljetku. »Što ako se nakon
nekog vremena budemo još samo svađali?«
Shvatio je da ona još uvijek misli na svađu otprije nekoliko dana -više se nije sjećao zbog
čega.
»Onda ćemo se jednostavno svađati«, odgovorio je.
Nasmiješio joj se, pogladio je po obrazu, prošao joj rukom kroz kosu. Pogledala ga je još
uvijek dvojeći.
»Nakon toga moramo se što prije nastaviti voljeti«, rekao je. »I to je
sve.«
No, činilo se da nije zadovoljna.
»Mi se volimo«, rekao je. »To je dovoljno.«
»Hm«, rekla je.
»Svi parovi koji stanu pred oltar vole se«, rekla je Sarah. »Pa ipak, na kraju nipošto svi ne
uspiju ostati zajedno.«
Na trenutak je zastala.
»Problem je u tome što, ako se svađamo onako kao prekjučer, ja potpuno zaboravim da te
volim i da ti mene voliš«, rekla je. »A tada se čak i nije radilo o bogzna čemu. Ako smo se u
stanju svađati već zbog takvih sitnica, što će tek biti kasnije? Kada budemo imali djecu ili
kada...«
Nije dovršila rečenicu.
»Kada sam onako bijesna kao prekjučer, tada mije sve svejedno i sve sam u stanju
učiniti«, zaključila je.
Gledao ju je šutke ne znajući što želi čuti od njega.
»To me plaši.«
»Što te plaši?«
»Kada smo takvi«, rekla je. »Kada se tako zaboravimo.«
»Nikada ti neću dopustiti da zaboraviš da te volim. To ti obećavam.«
Pogled joj se smračio.
»Ne obećavaj ništa što ne možeš ispuniti.«
U kapeli odjednom zasvira glazba. Vjenčanje prije njih bližilo se kraju.
»Okej, imam ideju«, rekao je brže-bolje. »Nešto ćemo dogovoriti. Neku rečenicu ili riječ.
Ako se ikada ponovno posvađamo onako gadno kao prekjučer, što apsolutno ne pretpostavljam, i
ako više nisi sigurna volim li te još uvijek, tada ćeš reći tu riječ.«
»Neku vrstu lozinke«, odgovorila je.
»Točno. I kada mi kažeš tu riječ, odmah ću se sjetiti ovog trenutka i svoga obećanja. I
odmah ćemo se prestati svađati i... dalje ćemo se voljeti.«
Sarah se nasmijala.
»Hm«, rekla je.
To je nedvojbeno bilo »hm« odobravanja.
»To bi morala biti neka riječ koju inače nikada ne izgovaramo«, rekla je. »Da se ne bi
potrošila.«
Na trenutak su se zamislili.
»Mamihlapinatapai«, rekao je naposljetku.
»Kako?«
»Mamihlapinatapai«, ponovio je.
»Na kojem je to jeziku?« upitala je.
»Nemam pojma. Ali, negdje sam to pročitao. To je jedna od najteže prevodivih riječi na
svijetu.«
»Ma nemoj mi reći!«
Sarah se nacerila. Često se znala narugati svome zaručniku koji se volio praviti pametan.
»A što to znači?«
»Ta riječ opisuje poglede koje razmjenjuje dvoje ljudi kada oboje žele da onaj drugi
inicira nešto što zajednički žele.«
»To je savršeno«, rekla je Sarah.
Osmjehnuo se.
»Marnih... kako?«
»Lapinatapai«, odgovorio je.
»To nikada u životu neću zapamtiti«, rekla je smijući se.
Tada su se otvorila vrata kapele, a Elvisov imitator kojega su angažirali da Sarah odvede
do oltara i tijekom obreda otpjeva »Love Me Tender«, pozvao ih je da uđu.
***
Kako smo se promijenili, pomislio je. U vremenu između našeg vjenčanja i našeg
zeznutog rastanka. Sve je vidio kao filmsku montažu. Upoznavanje. Prvi izlazak, na plaži uz
Labu. Prvi poljubac, prvu svađu. Zaruke - ponovno na plaži uz Labu, na »njihovu zajedničkom
mjestu« - vjenčanje, dijete. Razlaz.
Scena njihova rastanka proganjala gaje punih sedam godina. Je li to značilo da ga više ne
voli? Je li mu nanijela sve to zlo? Ili ju nepravedno optužuje? Voli li ga još? Bi li ga čekala?
Sedam godina nije bilo dovoljno da pronikne u taj misterij.
Moj četrnaest tisuća četiristo četrdeset i prvi dan na Zemlji, pomislio je. Dan kada se
vraćam kući, ako takvo što postoji.
Zatim se sve zbilo vrlo brzo. Slijetanje. Mnoštvo ljudi. Philipp se osjećao kao krtica koju
su istjerali na svjetlo dana.
Ali, funkcionirat će.
Ionako je pogledom tražio jednu jedinu osobu. Konačno je dobio priliku da to razjasni.
Pogledat će Sarah u oči i znati je li joj drago što ga vidi. Ili upravo suprotno. Znat će.
Istinu.
48

Philipp šutke sjedi sučelice meni. Za kuhinjskim stolom. Na udaljenosti manjoj od dužine
ruke, a ipak mi se čini beskrajno dalekim.
Otuđili smo se koliko se dvoje ljudi samo može otuđiti. Philipp u glavi ima cijeli,
beskrajni svemir i nikada ga ni približno neću moći razumjeti.
Na prozorskoj klupčici stoji naša stara fotografija. Na njoj izgledamo tako smiješno mladi
i sretni. On sada izgleda onako kako se ja osjećam: kao da će umrijeti od umora. Pogled mi luta
po kuhinji. Šareno cvijeće na stolu ispred mene klonulo je, a okrugla svjetiljka visi iznad njega
kao lijeni uštap.
Dugo tako sjedimo. Treba mi vremena da shvatim. Ovog nepoznatog čovjeka prvo moram
povezati s Philippom.
Osjećam se porozno i krhko kao prazna puževa kućica. Gledam Philippa. Nedostaju mi
riječi.
Mislim na vrijeme prije Philippova nestanka, na našu svađu na dan njegova puta, na
svađu dan prije toga, i dan prije toga, i dan prije toga. Više se ne sjećam otrcanih razloga i jedva
smišljenih argumenata. Više ništa nije bilo važno nego samo svađa kao takva, dokazati drugome
da imaš pravo, pobijediti ga i povrijediti.
Neko vrijeme svakodnevno sam plakala, što je Philippa izluđivalo. Pritom nije znao
plačem li zato što sam tužna ili bespomoćna, ili očajna, ili ga ucjenjujem. Tulila sam od bijesa.
Tulila sam jer me znao toliko razljutiti da katkada samu sebe više nisam poznala, bila sam toliko
bijesna da bih najradije nešto dograbila, nešto teško i tresnula ga po glavi.
Tek kada je iznenada nestao, shvatila sam da sam se bila u stanju toliko razbjesniti na
njega ne zato što ga više nisam voljela nego upravo zato što sam ga još voljela.
Iz dana u dan život mi se sastojao još samo od nade i strepnje i bezbrojnih pitanja: Gdje
si, Philippe? Zašto si nas napustio? Što ti se dogodilo? Jesi li još živ? Jesi li dobro? Misliš li još
na mene, na svoju ženu i svoga sina? Što se dogodilo? Jesu li te ubili? Oteli? Jesi li doživio
nesreću? Moždani udar? Izljev krvi u mozak? Jesi li negdje umro i nitko te nikada nije pronašao?
Jesi li izgubio pamćenje, onako kako volim zamišljati? Ili si pobjegao? Skrivaš li se? Jesi li
započeo nov život? Jesi li negdje vani? Jesi li sretan? Bih li mogla osjetiti ako si još živ? Jesam li
morala osjetiti ako si umro? Gdje si, Philippe? Gdje si? Hoćeš li se ikada vratiti?
Kako je moguće da nisi ostavio trag? Kako je moguće da čovjek ne ostavi traga? Jesi li to
učinio namjerno? Jesi li se negdje skrio? Imaš li preda mnom tajni? Jesi li bio muž kakav sam
mislila da jesi? Ili postoje stvari za koje ne znam? Stvari u tvojoj besramno bogatoj, dičnoj
obitelji, stvari u tvome obiteljskom koncernu o kojima i ne slutim? Jesi li imao neprijatelje? Jesi
li komu bio neprijatelj? Jesi li imao ljubavnicu? Je li postojao netko koga si volio više nego Lea i
mene? Jer, vjeruj mi, to bi bilo u redu, sasvim u redu. Samo to želim znati. Samo želim znati što
ti se dogodilo.
Što ti se dogodilo?
A sada?
Dugo vremena mislila sam da ni za čim ne žudim toliko koliko za Philippovim
povratkom, a sada mi na pamet pada ono što mi je baka uvijek govorila: budi oprezna sa željama.
Mogle bi ti se ostvariti.
Šutimo. Hladnjak zuji. Vani klikće noćna ptica. Podne daske pucketaju kao da ova stara,
mudra kuća u kojoj sjedimo želi umanjiti breme naše šutnje. Odvratim pogled od Philippova lica
i usredotočim se na drvo kuhinjskoga stola, na valovite crte u drvetu, rukom prelazim preko njih i
ne znam što bih mislila, što učinila, što rekla. Racionalno znam da je muškarac u zračnoj luci, u
autu, u mojoj kući, muškarac koji me pratio i kojega sam pratila, muškarac kojega sam udarila i
na kojega sam vikala, da je muškarac koji mi je prijetio i kojemu sam prijetila - Philipp. Znam to,
ali - ne mogu shvatiti.
Sve je toliko nevjerojatno, osjećam se kao lik u kazališnoj predstavi, kao da ću svakoga
trenutka propasti kroz karton i ustanoviti da je stol na koji se oslanjam, kuhinja, kuća, cijeli moj
svijet samo kulisa.
Podignem glavu i pogledi nam se sretnu. Na Philippovim usnama na trenutak zatitra
smiješak i on izgleda gotovo kao nekada. No, tada mu preko lica prijeđe sjena i odnese smiješak
pa Philipp ponovno izgleda kao onaj stranac koji je prekjučer - ili je to bilo prekprekjučer? -
izašao iz zrakoplova.
Bore na njegovu lijepom licu ovih su se dana još više produbile.
Odjednom mi na pamet padne rečenica Gerharta Hauptmanna koju sam nedavno pročitala
na satu njemačkoga: »Ne postoji ništa strašnije od otuđenosti ljudi koji se poznaju.«
Kada napokon ponovno uspijem progovoriti, glas mi zvuči hrapavo.
»Jednostavno nisam mogla«, kažem. »Jednostavno nisam u tebi mogla prepoznati svoga
muža.«
»Nisi me mogla prepoznati? Ili nisi htjela?« odvrati Philipp.
Ne odgovorim. To ne znam.
Ali se sjećam. Sedam godina bez njega. Sjećam se pomrčine Sunca, tajnih noći s Mirkom,
sjećam se kako smo se rastali. A onda se sjećam ovog neobičnog čovjeka tvrda pogleda kako
odjednom izlazi iz zrakoplova i na silu ulazi u moj teškom mukom iznova uređen život. Bilo je
kao nekada kada sam imala sedamnaest godina i kada sam majku našla obješenu u kuhinji. Boje
su se promijenile, hladnoća se uvukla u kosti, osjećaj kao da sam umotana u vatu.
»Nešto se u meni začahurilo«, prošapćem.
Borim se tražeći prave riječi.
»Bilo je previše«, kažem. »Jednostavno, bilo je previše.« Nešto se u meni začahurilo.
Ne mogu to bolje objasniti.
To je istina.
49

Philipp ima lijepo lice. Uvijek sam imala taj dojam. Tamnokos je, blijed, krupnih smeđih
očiju u kojima se, kada ga nešto obraduje, odražava gotovo dječja radost. Ali obrve, kada ih
podigne, postanu trokutaste. Poput Mephistovih u klasičnoj izvedbi Goetheova »Fausta«.
Philippove su usne tanke, no gornja ima lijep oblik u koji sam se zaljubila, prije mnogo godina.
Zagledam li se dobro, još uvijek sve prepoznajem. Kada znam što trebam tražiti.
Neobično je koliko svi izgledamo različito, pomislim. Više od sedam milijardi ljudi na
planetu, a svako je lice drugačije. I u stanju smo svako lice prepoznati kao jedinstveno.
Najčešće.
Philipp podigne pogled primijetivši da ga proučavam. Pogledam u stranu.
U glavi mi je mnoštvo pitanja, previše da bih se zadržala na samo jednom.
Philipp dugo ništa ne govori. U nekom trenutku više ne mogu izdržati šutnju.
»Sigurno si mislio da to radim namjerno«, kažem naposljetku. »Da se pravim da te ne
prepoznajem.«
Philipp kimne glavom.
»Da«, kaže. »Da, mislio sam da to radiš namjerno. Htio sam s tobom napokon razgovarati
o svemu. Bio sam izbezumljen kada si odbila razgovor. Nisam mogao vjerovati da si htjela
nastaviti na isti način s kojim smo svojedobno prestali, s podlostima i potiskivanjem. Bio sam
izvan sebe. Mislio sam da me sračunato odbijaš. Mislio sam da tako slijediš neki svoj cilj. Da bi
me se napokon riješila.«
»Zašto bih to učinila?«
On slegne ramenima.
»Nemam pojma, Sarah«, kaže. »Sedam godina dugo je vremena. Otkuda bih znao što se s
tobom događalo svih tih godina, o čemu razmišljaš, što želiš i što si spremna učiniti?«
»Kada si to shvatio?« upitam.
»Da me zaista ne prepoznaješ?«
Kimnem glavom.
»Ne znam točno. Vjerojatno kada si me uhodila po gradu«, kažem. »To mi je bilo
neobično. Tada sam naslutio.«
Zamisli se.
»I onda kada si ovamo dovela moju majku.«
Sjećanje me poput udarca pogodi u trbuh.
»Baš moju majku. Tada mi je postalo jasno.«
Rukom dotakne prsa na mjestu gdje ga je okrznuo nož, a ja pomislim na susret s
Barbarom Petry.
»Kada sam tražila da vidim madež«, kažem. »Zašto mi ga jednostavno nisi pokazao?«
Philipp primijeti svoj nehotični pokret pa spusti ruku.
»Mislio sam da je to samo još jedan tvoj pokušaj da me poniziš«, rekao je. »U tom
trenutku ne bih ni u ludilu pomislio da me zaista ne prepoznaješ.«
Neko vrijeme ponovno šutimo.
»Mislio sam da imaš grižnju savjesti i da me zato ne želiš prepoznati. Mislio sam da si to
bila ti«, kaže.
Obuzme me hladnoća.
»Da sam bila što7.« upitam, ali mi već postaje jasno.
 Philipp me pogleda u oči i ja konačno shvatim. Mržnja, bijes, zloba, okrutnosti -
odjednom sve ima smisla. Pa ipak ne mogu razumjeti. Kako je mogao pomisliti takvo što?
»Mislio si da imam veze s tvojom otmicom?« upitam gotovo nečujno.
On ne odgovori.
Mislim na vrijeme prije njegova nestanka, na svakodnevne svađe, na sve ružne riječi koje
smo izgovorili.
I na onu prokletu noć nakon koje više ništa nije bilo isto i u kojoj smo se definitivno
raspali, a koju sam tako dobro potisnula.
»To si mislio?« šapćem. »Sedam godina?«
Philipp odmahne glavom.
»Nisam znao što bih mislio.«
»A što sada misliš?«
On prilično glasno proguta knedlu.
»Da sam naprosto imao peh. Da sam se u krivo vrijeme našao na krivom mjestu.«
»Je li to sigurno?« upitam.
Philipp kimne glavom.
»Maloprije sam saznao.«
Tišina.
Dugotrajna.
»Ne razumijem zašto si učinio to što si učinio«, kažem naposljetku. »Ništa ne
razumijem.«
»Htio sam samo jedno. Istinu«, kaže Philipp. »I tada...«
Slegne ramenima.
»Tada si jednostavno... iskoristio moju zbunjenost«, umjesto njega dovršim rečenicu.
»Kako bi me isprovocirao. Kako bi me kaznio. Utjerao mi strah u kosti.«
On nevoljko kimne glavom pa ponovno nastupi tišina.
»Mislio sam da si to ti učinila«, ponovi. »Kada sam izašao iz aviona i prišao ti, odmah mi
je bilo jasno da ti nije drago što me vidiš. Naprotiv. Bila si užasnuta.«
Ne kažem ništa na to.
»A kada sam te počeo provocirati... Kada sam te pitao koja je najgora stvar koju si ikada
učinila. Kada sam ti rekao da bi napokon trebala reći istinu... Tada ti se na licu vidjela krivnja!«
Tek sada shvaćam.
»Ti si mislio na svoju otmicu«, kažem.
Philipp kimne.
»A ja sam mislila da govoriš o onoj noći. O nesreći. O bijegu s mjesta nesreće. O onom
čovjeku kojega sam ubila. Kojega smo ubili.«
Na oči mi navru suze.
Hladnjak zuji nekakvu melodiju.
»Što si radio u gradu?« upitam odjednom otirući suze.
»U gradu?«
»Da. Ono neobično bauljanje po Hamburgu.«
Philipp se naceri.
»Upravo to«, kaže. »Bauljanje po Hamburgu.«
»Hm«, kažem.
Neko vrijeme šutimo.
»I kako je bilo?« upitam.
»Što kako je bilo?«
 »Bauljanje rodnim gradom. Nakon toliko godina.«
Philipp se smješka.
»Sitnice su mi bile apsolutno najdraže«, kaže.
»U zarobljeništvu sam imao mnogo vremena za razmišljanje. U glavi sam odlazio u duge
šetnje rodnim gradom pokušavajući sve točno zamisliti, istinski i vjerno dozvati u sjećanje svaki
detalj.«
Na trenutak se čini da snatri.
»To mije često uspijevalo«, kaže. »Ali nedostajali su mi deseci i stotine, pa čak i tisuće
sitnih detalja. Koje su boje stolice koje ljeti stoje na uglu talijanskog restorana? Crne ili
tamnozelene? Koliko je stuba ispred ulaza u susjedovu kuću? Kakva stabla daju hlad našoj ulici?
Lipe, u to sam bio siguran. Lipe od kojih su vjetrobranska stakla automobila parkiranih ispod njih
ljeti sva ljepljiva. No, nema li između njih i nekoliko bukvi? Ili su one samo u ulici do naše? Koje
su boje kante za smeće? Sigurno sam milijun puta nešto ubacio u njih - a ipak se nisam mogao
sjetiti. Možda su narančaste, možda plave ili metalik sive boje, to nisam znao.«
Pogleda me.
»Jučer sam provjerio«, kaže. »Crvene su.«
Šutimo. Ispred kuće prolazi auto iz kojeg tutnje basovi, zatim je ponovno tiho.
»A onaj muškarac?« upitam napokon.
»Koji muškarac?«
»Onaj pokraj automata za slatkiše. Vidjela sam kako ti je nešto dao.«
»Nije bilo nikakvog muškarca.«
Istoga se časa uznemirim.
»Ah, čekaj. Čovjek u dresu St. Paulija? Pitao me mogu li mu usitniti deset eura.«
Kako jednostavno i kako banalno.
»Hm. A anonimni telefonski pozivi? Uvrede na internetu?«
»Što?«
Philipp se namršti.
»Uvrede na internetu?« ponovi.
Shvatim da sam učinila misaonu pogrešku.
Na pamet mi padne Mirko, njegovo nagovaranje, njegova nametljivost - mjesecima, i
shvatim da bi on mogao stajati iza svih onih poziva sa skrivenog broja, zlobnih SMS poruka, a
vjerojatno čak i užasnih online komentara. Nema zavjere protiv mene, nema kampanje. Samo
povrijeđen muškarac s kojim sam neko vrijeme dijelila postelju, a onda ga grubo otjerala iz svog
života. Shvaćam koliko sam zabrljala i koliko toga idućih tjedana i mjeseci treba objasniti,
spasiti, pokrpati - ali ovoga časa samo želim spavati.
»Nema veze«, kažem. »Nije važno.«
Odjednom osjećam kako sam strahovito umorna.
»Umorna sam kao pas«, kažem. »Idem leći.«
»Nešto ti moram reći«, odgovori Philipp brže-bolje.
Pogledam ga.
»Ne može li to pričekati do sutra?«
»Ne«, kaže. »Ne može.«
Suviše sam umorna da bih mogla proturječiti. Ustanem i krenem za njim, zastanem tek
kada shvatim da namjerava izaći iz kuće. »Ideš van? U ovo doba?«
Kimne glavom.
»Nužno je.«
Philippovi su podočnjaci toliko tamni da se gotovo presijavaju ljubičasto. Dok ja lelujam
jedva se držeći na nogama, on se još uvijek kreće kontrolirano i efikasno. Pomislim kako u sebi
ima nešto vojničko. Kao da je to uvježbavao.
Još je mračno, ali se već nazire osvit novoga dana. Philipp sjedne za upravljač mojega
auta, ja pored njega na suvozačevo mjesto. Philipp upali auto, ali mu se motor ugasi pri prvom
pokušaju kretanja. Tiho opsuje i iz drugog pokušaja uspije pa se sada polako vozimo niz ulicu.
Odmah mi postane jasno kamo idemo pa pomislim kako bih se najradije okrenula i vratila.
Zaustaviti se, nijemo sjediti u autu sve dok sunce ponovno ne izađe i ne rastjera sjene. Philipp me
pogleda sa strane vjerojatno sluteći moje misli, ali ništa ne govori.
Ulice su puste i već nakon pola sata na izlazu smo iz grada. Čuje se samo brujanje motora
i zvukovi automobila dok guta metar za metrom asfalta. Ulica se crno ljeska kao sirup od sladića.
Na putu sam ravno u središte svojih noćnih mora.
Dok Philipp usmjerava auto izvan Hamburga prema zabačenoj lokalnoj cesti, misli mi
lutaju.
50

Noć prije mnogo godina. Tvar od koje su načinjene moje noćne more.
Vraćamo se kući iz vikendice na jezeru. Leu se nešto dogodilo. Bez oklijevanja sjedamo u
auto. Dakako da se svađamo, a stvari izmiču kontroli.
U glavi mi eksplodira bijes, na trenutak ne pratim cestu nego gledam Philippa, njegovo
samouvjereno lice, nešto zaurlam, Philipp zaurla na mene, zatim vikne »Gledaj naprijed,
kvragu!«, tada se začuje neobičan štropot, instinktivno zakočim, naglo stanem, auto se zatrese.
Odjednom je tiho, vrlo tiho. Nešto sam pregazila, pomislim. Pogledam prema Philippu koji
me gleda očima razrogačenim od užasa.
»Je li to bila srna?« upitam.
»Ne znam. Nisam gledao cestu.«
Teško gutam. Gledam u retrovizor. Ne vidim ništa. Izađem iz auta. Čujem da je Philipp
učinio isto. Obiđem oko auta i tada ugledam. U crvenoj svjetlosti stražnjih svjetala. Muškarac.
Odmah mi je jasno da je mrtav.
»O, Bože«, kaže Philipp. »O Bože, o Bože, o Bože.«
A zatim: »Je li mrtav?«
Skupim svu svoju hrabrost i priđem muškarcu. Mogu mu samo nazrijeti lice, oči su mu
zatvorene. Odjeven je u tamnu odjeću, leži na boku. Gotovo računam s time da će pružiti ruku
prema meni čim mu se približim, ali ne miče se. Opipam mu puls, ali ne osjećam baš ništa. Ništa.
Tek kada svoju ruku povučem natrag, primjećujem da je puna krvi. Zurim u krv, zatim ju obrišem
o hlače. Čujem nekakav cvilež, pogledam Philippa, ali tek tada shvatim da sam ja ispustila taj
zvuk.
Odmahnem se nekoliko koraka od tamnoga klupka na cesti.
»Da«, kažem. »Mrtav je.«
Pregazila sam ga.
»Otkuda se samo stvorio?« pita Philipp.
Glas mu zvuči panično.
»Ne znam. Samo se stvorio.«
Pogledam lijevo i desno u šumu. Ondje je put pa zaključim da je zasigurno došao odande.
Zašto sam vozila tako brzo?
»Moramo pozvati hitnu«, kažem. Glas mi zvuči limeno, to i sama primjećujem.
Philipp izvadi mobitel.
»Jesi li sigurna?« upita. »Oboje smo popili.«
A čovjek je ionako mrtav, pomislim.
Oklijevam.
»Nazovi«, kažem naposljetku.
Philipp tipka po mobitelu, to kao da traje cijelu vječnost. Prinese ga uhu, spusti ga pa
ponovno tipka.
»Nema signala«, kaže naposljetku.
»Što?«
»Mrtav je. Mislim - signal.«
»Budalo! Zar misliš da je to smiješno?«
»Oprosti, nisam...«
»U redu«, kažem. »Idemo kući. Policiju i hitnu možemo obavijestiti i odande.«
 Sjedamo u auto, a ja dobro pazim da ne pogledam u retrovizor dok se udaljavamo s mjesta
nesreće. U glavi mi odzvanja: bijeg s mjesta nesreće. Nesreće sa smrtnom posljedicom. Pod
utjecajem alkohola. Bijeg s mjesta nesreće. Za sve to vrijeme na lokalnoj cesti ne sretnemo ni
jedan jedini auto. Tek kada se približavamo gradu, ulice su ponovno življe.
Dok smo stigli kući, Leu je već bolje. Lažna uzbuna. Uspavam ga. Zatim sjednem na
kauč. Zurim u telefon. Gledam usnuloga Lea. Gledam telefon. Ustanem noseći sinčića u naručju.
»Molim te, nemoj to učiniti«, kaže Philipp.
Okrenem se.
»On je mrtav. Tu više ništa ne možeš učiniti«, kaže.
Bez riječi izađem iz sobe i stavim Lea u krevetić. Iza leđa osjećam Philippa, koji je došao
za mnom. Osjećam njegovu ruku između lopatica. Najradije bih mu odgurnula ruku. Čemu ovo
sada? Treba li mi to biti nekakva utjeha? Da me nije dekoncentrirao, sve ovo uopće se ne bi...
»Ta prokleta vikendica«, kažem. »Tako glupa ideja. Otpočetka sam slutila da nije dobro
ostaviti Lea samoga!«
»Ma nemoj, sad ću ja još biti kriv?« odvrati Philipp. »Nisam te tjerao da se naroljaš kao
deva!«
»Još uvijek sam bila trjeznija nego ti«, dreknem. »Inače ne bih sjela za volan.«
»Ali si sjela za volan! Pa sam mislio da si u stanju voziti!«
»I bila sam u stanju voziti! Ali, nitko ne može pratiti cestu dok pored sebe ima nekoga tko
mu podlo predbacuje! Tipično za tebe da svu krivnju pokušavaš svaliti na mene. Kakav si ti
šonjo!«
I tako to ide. Leo plače, mi se svađamo. Do zore.
Ujutro nastavljamo. Philipp ponavlja ono što je rekao još u autu - kako je uvjeren da je
njegova majka imala pravo da ga ne volim i da ga nikada nisam voljela. Govorim mu da je posve
u pravu te ako sam ga ikada voljela, to je odavno prošlo i radije bih umrla nego da i dalje moram
gledati njegovu njušku. Vrijeđamo se na sve moguće načine, samo jedno ne činimo: ne zovemo
policiju.
Od te noći više ništa nije kao prije. Sve je oko mene živnulo urotivši mi se iza leđa da bi
mi zagorčalo život, da bi me kaznilo - mene koja sam do sada izbjegavala pravednu kaznu - da ni
na trenutak ne mogu zaboraviti što sam učinila i da otada boravim u neprijateljskom okruženju.
Ladice mi padaju na noge, ispred mene korijenje niče iz da pa se spotičem, kestenje
me odjednom zaspe po glavi.
U kupaonici se ispod tuša poskliznem na sićušnoj lokvi ulja za tuširanje i umalo padnem i
slomim vrat. Brijući noge, porežem se po listu da bih na kraju nožni palac nabila u rub tuš kabine
koja je odjednom nekoliko centimetara duža nego maloprije. Jedva živa izađem iz
kupaonice, sretnem Philippa, na rubu sam suza neprestano imajući pred očima beživotno klupko,
a Philipp me pogleda i upita što mi je. Ništa, kažem.
Nakon što smo se pomirili, kako rekosmo - Leu za ljubav - i nakon što nam je postalo
jasno da sada, tako dugo nakon noći u kojoj se dogodila nesreća, više ne možemo pozvati
policiju, da ju više nipošto ne možemo nazvati, izjavljujem Philippu da više nikada ne želim
razgovarati o toj noći. On se buni, neprestano želi o tome razgovarati tvrdeći kako je sve drugo
nezdravo i da mu je dosta moje nepopustljivosti, moje šutljivosti, katkada se pita je li oženio ženu
ili fikus.
»Ti si kao muško«, kaže napola u šali, ali neću mu učiniti uslugu da se tomu nasmijem.
Uporno ustrajem u tome da više ne progovorim ni riječ o toj prokletoj noći, i ukletoj šumi, i
odvratnom štropotu i lupi, a Philipp na kraju popusti. Šutim, a on šuti zajedno sa mnom.
Tjednima, sve do jedne večeri. Dok hranim Lea, Philipp uđe u kuhinju.
 »Znam da smo se dogovorili da o tome više nećemo govoriti, ali...« -započne i ne
pozdravivši.
Lecnem se. Ljutito ga pogledam.
Ustanem i s Leom na rukama izađem iz prostorije.
»Ne želim to slušati.«
»Stani!«
Ali, ne slušam ga. Neću, ne mogu, ne podnosim ga više.
On još dvaput pokuša, nemam pojma zašto. Zato što je nezdravo ne govoriti o tome, kaže.
Zato što me želi kinjiti, pretpostavljam. Što god da bilo, ne slušam.
Bijesan je. Meni je svejedno.
Obrađujem se kada ubrzo nakon toga ispriča kako će za nekih tjedan dana odletjeti u
Južnu Ameriku.
U hipu se vratim u sadašnjost. Philipp prvo uspori auto na brzinu ljudskoga hoda i zatim
zaustavi. Nalazimo se na pustoj lokalnoj cesti okruženoj šumom. Na vidiku nigdje nikoga, posve
smo sami. Okrenem glavu, a pored mene sjedi neki stranac. Adrenalin mi šikne u krv i u sekundi
mi postane jasno da sam učinila fatalnu pogrešku. Nitko ne zna da sam ovdje. Nitko me neće
pronaći, Nenaoružana sam. Nemam pištolj, nemam nož, nikakav me suzavac neće spasiti. Stranac
okrene glavu. Philipp me pogleda. Na licu mi čita strah.
»Je li ti dobro?«
Udahnem pa izdahnem. Trebat će mi još dosta vremena da muškarca koji mi je
posljednjih dana tjerao strah u kosti mogu povezati sa svojim mužem. To mi se čini tako
nevjerojatnim. To što sjedi pored mene. Samo tako. Potrajat će dok se ne naviknem na to da je
opet tu.
Osvrnem se.
Da, pomislim. To je bilo točno ovdje.
Zašto je tako okrutan da me doveo ovamo?
Hoće li me neprestano tjerati da ispaštam zbog toga?
Philipp izađe iz auta. Ja učinim isto. Odjek zalupljenih vrata auta odzvanja mi u glavi kao
hici iz pištolja. Želudac mi se grči, osvrćem se. Mjesečina blijedom svjetlošću obasjava rub šume,
ali razlivene oblike jedva da može oteti tami. Šuma šapuće. Philipp priđe šumi i već nakon
nekoliko metara proguta ga mrak. Požurim za njim.
Lecnem se kada pored mene nešto šušne pa zapucketa, glava mi se tržne udesno i gotovo
kriknem kada između dva stabla izrone dva velika sjajna oka koja me gledaju. Ukočim se isto kao
i srna koja ondje stoji na tankim nožicama i tužno me gleda prije negoli nestane u šipražju.
Šum drveća, kliktaji ćukova, šuškanje ptičica u šipražju - zloslutno, mračno, preblizu. U ušima mi
šumi krv bojeći noćnu šumu u crveno, čini mi se kao da mi drveće nešto šapuće, a ja se moram
suzdržavati da poput uplašena djeteta rukama ne poklopim uši. Gotovo se zabijem u Philippa koji
se odjednom stvorio preda mnom.
***
»To je bilo ovdje«, kaže. »Šumski put. Mislili smo da je zasigurno došao odavde, čovjek
kojega si pregazila. Sjećaš li se?«
Da, pomislim i kimnem. Sigurno je bilo tako.
»Zašto si me doveo ovamo?« pitam.
»Ovdje je sve počelo«, kaže Philipp. »Ovdje smo se izgubili.«
Ponovno kimnem, ali se u isti mah pitam je li to istina, Često sam se pitala kada su
započeli naši problemi. Nakon vjenčanja ili još prije? Kada smo se uselili u tu odveć preveliku i
odveć preskupu kuću koju nikada uistinu nisam zavoljela - ili još prije? S prvim spontanim
pobačajem? S drugim? S Constanzinim podbadanjima? S Leovim rođenjem? Tek dugo nakon
toga? Još mnogo prije? Ili doista ovdje? Ne znam.
»Philippe, što radimo ovdje?«
»Zadnjih godina bio sam vrlo usamljen«, kaže.
Ne gleda me.
»Katkada sam te proklinjao. Najčešće sam čeznuo za tobom. Za nama. Za onim kako je
bilo nekada. Katkada sam mislio da možemo povratiti ono što smo izgubili.«
Je li me zato doveo ovamo?
»Zavidim nam na onome prije.«
Misli li da možemo početi iznova?
»Ali, to nije tako jednostavno«, kaže. »To sada razumijem.«
»Je li to ono što si mi htio reći?« pitam.
Philipp odmahne glavom. Duboko udahne.
»Koliko se dobro sjećaš one noći?« upita.
Predobro, pomislim.
»Sjećaš li se kako se čovjek odjednom stvorio ispred nas?« upita.
»Ne«, jedva izustim. »Kako bih i mogla jer nisam gledala cestu. Jer smo se ponovno
svađali!«
Na rubu sam suza.
»Ni ja ga nisam vidio«, kaže Philipp.
I što s tim? Čemu sada ovo? Ne podnosim ovo mjesto, želim otići odavde.
»Ni ja ga nisam vidio. Mislili smo da ga nismo ugledali na vrijeme jer je došao s ovog
šumskog puta. Ali, to nije točno. Nije došao iz šume i istrčao na cestu. Nije nam ovom cestom
dolazio ususret. On je već ležao ovdje.«
Namrštim se.
»Što?«
»Kada smo ga pregazili, već je bio mrtav.«
Noge mi klecaju.
»Lažeš.«
Philipp odmahne glavom.
»Norman K. star 41 godinu bio je samac. Netom prije toga ostao je bez posla. One večeri
kada smo bili na vikendici, izašao je iz svoga stana i hodao ovom cestom po svemu sudeći s
nakanom da se ubije. Tada je na njega naletio auto i usmrtio ga. Vozač je pobjegao s mjesta
nesreće.«
»Da, ja!«
»Ne!« kaže Philipp. »Ne ti. Kažem ti, već je bio mrtav! Pregazila si mrtvog čovjeka!«
»Otkuda ti to?«
»Naišao sam na novinski članak u kojemu stoji da se policiji prijavio čovjek koji je
pobjegao s mjesta nesreće. Nisam se mogao pomiriti s činjenicom da one noći nismo pozvali
pomoć i suočili se sa situacijom. Moja je krivnja u tome jednako velika kao i tvoja. To mi je u
međuvremenu postalo jasno. To što smo jadnog čovjeka jednostavno ostavili na cesti. S time se
nisam pomirio. Kada sam shvatio da je zasigurno riječ o našoj žrtvi, nastavio sam istragu.
Ispostavilo se daje čovjek koji je pregazio Normana K. i ostavio ga na cesti, prošao ovdje dobrih
pola sata prije nas. Nekoliko dana poslije prijavio se policiji. Doduše, nije osuđen između
ostaloga i zato što su mnoge okolnosti upućivale na to da je Normana K. pregazilo
nekoliko automobila...«
*XX
 Informacije pršte po meni kao kamenje. Dugo ondje stojim nakon što je Philipp zašutio.
Kao da me je to dotuklo. Plačem.
»Zašto mi to nisi rekao?« upitam naposljetku.
Philipp uzdahne.
»Pokušavao sam.«
Bespomoćno odmahne rukom.
»Pokušao sam dva, tri puta, ali više nisi htjela ni čuti za onu noć, kako si ti to nazvala. Bio
sam bijesan. A onda više ne. Onda, mislio sam, živi još nekoliko dana u uvjerenju da si ubila
čovjeka. Htio sam te povrijediti. Nanijeti ti bol. Htio sam te kazniti. Htio sam sebe kazniti. Nije
bilo ispravno što smo odande samo otišli. Nije bilo ispravno što se nismo prijavili policiji.«
Zatvorim oči.
»Onda je uslijedilo moje putovanje u Južnu Ameriku«, nastavlja Philipp.
U šumi nešto krene.
»Htio sam ti to reći.«
Philipp obori pogled.
»Nakon povratka.«
Tijelo mi je otupjelo. Sjedimo u autu na putu kući. Philipp vozi, a ja kao omamljena zurim
u cestu.
Vozimo se. Šutimo. Ispred nas snop svjetlosti prednjih svjetala. Rub šume u nijansama
sivoga. Brujanje motora. Teške vjeđe. Svitanje. »Tko je Vincent?« upitam naposljetku.
»Prijatelj«, kaže Philipp. »Moj najbolji prijatelj u logoru.« Kimnem.
Vozimo se. Šutimo.
Pitam se je li Vincent mrtav, ali ne kažem ništa. Neka Vincent bude tema za neku drugu
noć.
»Zašto si pod svaku cijenu htio spriječiti da odem na policiju?« upitam. »Ionako bih se
samo osramotila!«
»Htio sam izbjeći pozornost. Ponajprije to. A što ako bi nakon toliko godina ipak prijavila
bijeg s mjesta nesreće? Možeš li zamisliti što bi se tada dogodilo?«
Razmišljam o tome.
»A onda dva dana? Čemu su služila ona dva dana?«
Sada ga pogledam.
»Rekli su mi da će za dva dana znati je li moja otmica vođena, usmjeravana i plaćena iz
Njemačke ili ne«, kaže.
Treba mi trenutak da shvatim.
»Nadao si se da ćeš za dva danas saznati jesam li to ja učinila«, kažem. Philipp kimne.
Na vrh mi je jezika pitanje, ali ga ne izgovorim. Ne želim znati što bi učinio ako bi saznao
da sam to bila ja. Da sam mu to ja učinila. »Zašto te majka zove Greun?« upitam umjesto toga.
Philipp uzdahne.
»To je duga priča. Ispričat ću ti ju drugom prilikom.«
»To kažeš svaki put.«
On se naceri.
»Mogu li i ja tebe nešto pitati?« kaže Philipp.
»Hm.«
»Kada smo sjedili u vrtu a ti pričala o svojim spontanim pobačajima i o tome kako ti se
muž savršeno ponio. Sjećaš li se?« Oklijevajući, kimnem glavom.
»To baš nije bilo tako. Volio bih da sam reagirao tako, ali nisam.« Ispred nas izroni grad.
»Zašto si to rekla?«
Hamburg se približava.
»Zato što se toga tako sjećaš?«
Na putu smo kući.
»Ili si željela da je to bilo tako?«
Nakon toliko godina, zajedno.
»Ili jedno i drugo?« Ne odgovorim.
Vozimo se, šutimo. Sviće.
 STRANAC

Spreman sam za pokret. Krećem se tiho, nipošto ne želim probuditi Sarah. Moram otići
odavde, moram biti sam. Još ne znam kamo ću. Utopiti se u ljudskome mnoštvu Tokija? Potražiti
osamu u kanadskim šumama? Na Tajlandu gledati u more. Rezervni ključ spustim na kuhinjski
stol za kojim smo Sarah i ja sjedili prošle noći, potražim nešto za pisanje, u ladici pronađem
bilježnicu i olovku. Sjednem i osvrnem se. Na trenutak zastanem ugledavši Leove dječje crteže
kako ponosno stoje na ormaru hladnjaka, brzo odvratim pogled. Toliko mnogo izgubljenog
vremena, a bez izgleda da se nadoknadi.
Počnem pisati.
Ubrzo stojim ispred ulaznih vrata s putnom torbom preko ramena, držim kvaku u ruci, ali
se ponovno predomislim, još jednom prođem kroz prizemlje i izađem na stražnji izlaz prema
vrtu. Našavši se u vrtu, hodam kroz visoku travu koju je Sarah pustila da izraste, sagnem se
prema grmu ribiza, uberem nekoliko sjajnih crvenih bobica, stavim ih u usta, iskrivim usta kada
me njihova kiselost pogodi u osjetilo okusa. Savršeno je mirno kao da svijet pripada samo meni.
Iz grada je nestala sva vrućina. Vjetar se vratio, Hamburg je ponovno Hamburg.
Neko vrijeme sjedim u travi, naježim se kada mi nekoliko mokrih travki okrzne gole ruke.
Ne marim za vlagu koja mi na trapericama ostavlja tamne mrlje, jednostavno uživam u tišini.
Najradije bih ostao ovdje sjediti, no moram dalje.
Vratiti se kući nakon dugogodišnje otmice zaista je nadnaravno iskustvo. Kao da si umro
samo da bi naposljetku ponovno ustao iz mrtvih i vidio da je svijet i bez tebe savršeno u stanju i
dalje se okretati. I da nikomu uistinu ne nedostaješ. Da se bez tebe itekako može, da si suvišan.
Uostalom, ne može biti istina da ju još uvijek volim. Osjećaj koji mi se javlja vjerojatno je
samo odjek. Poput mrlje koju sunce ostavi na mrežnici oka kada dugo zuriš u njega. Moram otići
odavde.
Upravo kada se spremam poći, obrati mi se susjeda. Razmijenimo nekoliko rijeci. S
čuđenjem ustanovim da ta vremešna dama još uvijek govori isključivo u rimama - čini se da je to
njezin dugoročni projekt. To me podsjeti na moje školske dane kada smo moj najbolji prijatelj
Eric i ja neko vrijeme to radili. Primjećujem koliko sam zahrđao. Gospođa Theis napokon se vrati
u kuću.
Hodam prema rupi u ogradi kroz koju sam se posljednjih dana već nekoliko puta
provlačio, kada osjetim da me netko promatra. Osvrnem se - ali nema nikoga. Nadam se da neću
ponovno sresti gospodina Lauterbacha koji mi se pri našem prvom susretu nakon toliko godina
nasmijao u lice kada sam mu rekao da se zovem Philipp Petersen.
Sagnem se, oprezno se provučem kroz rupu pa se uspravim. Pogledam niz ulicu. Poći ću
prema glavnoj ulici i pozvati taksi. Napravim nekoliko koraka duboko udišući miris starih lipa -
kada se ponovno javi - osjećaj da me netko promatra. Iznova stanem, osvrnem se, ovaj put
pažljivije. Isprva mislim da sam se ponovno zabunio - tada ju ugledam. Uočljivo šarenu mačku
koja iza mene sjedi uz rub ceste i promatra me. Instinktivno čučnem i pružim ruku. Mačka prvo
oklijeva, zatim krene, plaho hoda uz ogradu, ali mi ne prilazi. Još ju malo gledam, ali iz daljine
ne vidim je li slijepa na jedno oko i ima li crvenkaste mrlje kao Rakija - ili ima dva zdrava oka i
smeđe šare kao Šnicla.
Odvratim pogled i nastavim hodati, pozdravim crvenokosu djevojku koja mi dolazi u
susret vjerojatno se vraćajući s tuluma.
»Netko vas prati«, kaže žena koja je još djevojka, i nasmije se.
Prateći njezin pogled, ugledam mačku koja me slijedi.
 »Prije su uvijek bile u paru«, kaže mlada žena. »Mislim da su bile iz istoga legla, u
svakom slučaju bile su vrlo slične«, objašnjava. »Ali, prošle godine jednu je pregazio auto.«
Ne kažem ništa, samo zurim u nju jer mi je jasno da se poznajemo i da smo svojedobno
tim mačkama dali ime. No, mlada žena samo slegne ramenima i produži.
Čučnem uz rub ceste i čekam dok se mačka ne ohrabri približiti mi se.
»Hej, Rakijo«, kažem kada mi se napokon dovoljno približila da ju mogu pomilovati po
crvenkasto prošaranom krznu. »Žao mije zbog Šnicle.«
Mačka mi se mota oko nogu pa se preda mnom izvali na asfalt puštajući da ju mazim do
mile volje. Zatim ustane i ponovno se stane vrzmati oko nogu kao da pozdravlja starog prijatelja.
51

Probudim se, a nešto je drugačije. Treba mi trenutak da shvatim što je to: hladnoća koja
me pratila posljednjih dana iščeznula mi je iz kostiju. Boje su također drugačije kao da mi je
netko s očiju skinuo koprenu. Namrštim se začuvši glasove u vrtu koji mi dopru do uha kroz
prozor otvoren na kip.
»Dobro jutro«, kaže muški glas.
Stariji ženski glas odgovori nešto što ne razumijem sasvim. Osluškujem.
»Drago mi je što vas opet vidim«, kaže Philipp.
»Lijepo je što ste opet tu. Dakako, osobito vašoj ženi i djetetu.«
Philipp i gospođa Theis.
»Žao mi je, ali više vam ne znam ime«, čujem Philippa kako uzvraća. »Toliko sam
zaboravan da ne znam što ću s time«, odgovara nezgrapno rimujući.
Na trenutak zavlada tišina.
Baš bih voljela vidjeti zapanjeno lice gospođe Theis. Nije naviknula da joj netko
odgovara u rimama.
»Zovem se Theis«, kaže nakon što se pribrala. »Možete me zvati Margareta. A pamćenje -
neka vam ne smeta. Dobra vježba nikada naodmet nije bila. Ja vježbam s rimama jer imaju stila.«
»Ideja je dobra, priznati se mora«, uzvraća Philipp. »No, bezbroj je pitanja... za obična
stvora. Izvjesni gospodin Weber nekoć je tu živio. Od njegova hrkanja zid nam se iskrivio.«
Još jednom se osvrnem dok gospođa Theis Philippu objašnjava kako je ona kupila kuću
nakon smrti gospodina Webera prije nekoliko godina, a
Philipp joj odgovara još jednom šeprtljavom rimom. Na vlastito iznenađenje primijetim
da se smješkam.
Zatim ponovno utonem u san bez snova.
Naspavavši se i izašavši na hodnik, osjetim da sam sama u kući. Osluškujem tišinu,
njezine mnogobrojne glasove. Ono što se dogodilo posljednjih dana, većinom mi se čini kao san.
Vrijeme je za povratak u stvarnost.
Prvi put unatrag nekoliko tjedana oblačim tenisice za trčanje.
Krećem na trčanje. Sunce je još nisko. Vjetar mi pleše oko golih listova. Dok lagano trčim
pješačkom stazom, primjećujem da mi se na zatiljku više ne klati konjski rep. Duboko dišem. U
zraku se još osjeća miris lipa koji je stotinama bumbara bio koban. Ljeto je na vrhuncu, uskoro će
se javiti prvi vjesnici nadolazeće jeseni. Krećem prema perivoju, prolazim pored vila
u susjedstvu, nalazim svoj ritam, lijeva desna, lijeva desna. Doberman zalaje dok pored njega i
njegova vlasnika utrčavam u perivoj. Nastavljam trčati ostavljajući iza sebe njega i njegov lavež.
Odjednom je sve zeleno. Trčim sve brže i brže, preko livade, prema drveću, sprintam. Osjećam se
snažno. Uživam u lupanju srca, kao da osjećam kako mi krv teče u žilama - napokon ne mislim
više ni na što.
Iscrpljena i sva znojna nakon dobrih sat vremena vratim se kući i prvo odem u kuhinju
nešto popiti. Ušavši u prostoriju, na kuhinjskome stolu ugledam papirić. Natočim čašu vode,
otpijem nekoliko gutljaja, saberem se. Sjednem za stol Noge mi se tresu, ne znam je li to od
napora ili od uzbuđenja.
Kao dječak u dobi od kojih pet ili šest godina htio sam jesti samo zelene namirnice. Ništa
drugo. Majka me od toga nikako nije mogla odgovoriti, ni lijepim riječima, ni prijetnjama -
ničim. Nisam jeo ni krumpir ni meso, paradajz ni ribu, kobasicu ni mrkvu, banane ni čokoladu.
No, zato sam jeo sve što su druga djeca mrzila. Salatu i špinat. Prokulice. Glavno daje zeleno.
Zelene jabuke, zelene gumene bombone, zelje. Bombone od eukaliptusa. Dakako, to je
bila samo faza. Sve skupa trajalo je najviše nekoliko tjedana, maksimalno mjesec dana. Ali, zbog
toga tika u obitelji sam zaradio nadimak »Zeleni«. Ili - kako je moja majka odrasla na
sjevernonjemačkom dijalektu izgovarala: Greun. Ne volim taj nadimak jer me otac kao dijete
često toliko mlatio da sam imao zelene i plave fleke pa me taj nadimak zato više podsjeća na
batine nego na bezazleni hirpetogodišnjaka.
Ispijem čašu, okrenem list i nađem dodatak priči.
P. S. Zaista sam te prevario kada smo odlučivali o tvom prezimenu.
Nevoljko se moram osmjehnuti. Znam to, pomislim. I ja tebe kada smo odlučivali o
imenu našeg sina.
Pod tušem se ribam sve dok mi se sva koža ne pocrveni. Gledam kako voda odnosi moje
suze, svu prljavštinu i sav teret. Osjećam se lakše dok umotana u bijeli ručnik stojim pred
zrcalom i ručnikom trljam kosu.
Zatim izađem iz kuće.
Na tržnici kupim voće, povrće i velik stručak suncokreta, za Miriam. Ispričam joj se,
zahvalim joj i obećam da ćemo uskoro na miru o svemu popričati. Možda na doručku kod mene.
Gledam ju dok aranžira cvijeće u vazi od zelena stakla, poljubim ju. Prečujem gunđanje svoga
sina kojega zateknem s Justusom u kućici na drvetu. Iako ne želi još ići, povedem ga kući.
Nazovem Johanna i s njim o svemu razgovaram objašnjavajući mu što bolje mogu. Ispričam mu
se, on se ispriča meni, znam da nije shvatio ništa od onoga što sam mu rekla, ali za sada neka
ostane na tome.
Teška srca sjednem za računalo i potražim novinske članke o samoubojici koji je prije
mnogo godina na lokalnoj cesti istrčao pred automobil iz suprotnoga smjera. Pretražujem arhive
regionalnih novina. Ne nalazim ništa. Je li Philipp lagao da bi me poštedio? Grizem usnu.
Nazovem Barbaru Petry. Ne javlja se. To me ne čudi. Stidim se. Spustim slušalicu. Zatim
se saberem i ponovno ju nazovem, pričekam da se uključi automatska sekretarica pa joj ostavim
poruku. Nazovem starački dom i saznam da je Constanze dobro i da još uvijek mašta o čajanki na
kojoj je bila, a ujutro je doručak naručila u rimama.
Ponovno razgovaram s Mirkom. Priznaje da je on stajao ne samo iza anonimnih
telefonskih poziva nego i iza podlih komentara na internetu. Ispričavamo se jedno drugome.
Zbunjeni smo. Na telefonu šutimo. Govorimo da ćemo ostati prijatelji. Znamo da nećemo.
Ponovno sjedam za računalo. Pripremam prvi tjedan nastave nakon ljetnih praznika.
Kuham umak od rajčica.
Skinem vjenčani prsten, zamotam ga u bakin staromodni pamučni rubac i stavim ga u
komodu za rublje.
Još jednom potražim onaj članak. Pronađem stranicu lokalnih novina na koje sam
zaboravila. Moram se prijaviti da bih se koristila arhivom. Nestrpljivo otvaram račun, odabirem
korisničko ime: Radioheadfan1978; zaporka: karmapolice. Upisujem tražene pojmove, klikam.
Treba mi pet minuta da pronađem članak.
Philipp je govorio istinu.
52

Prije sedam godina moj muž netragom je nestao.

Zatim se iznenada na jedva tri dana vratio u moj život da bi opet nestao.
Prašina me zagolica u nosu pa kihnem. Na tavanu je vruće kao u paklu. Ovdje se nakupila
sva vrelina dana i zadržala do duboko u noć. Vremenska kapsula. Čelo mi se u trenu oznoji.
Otvaram različite kutije, uzalud. Odgurujem ih u stranu pa nastavljam tražiti.
Gdje je Philipp?
Nakon što smo se vratili s izleta, sreli smo se u kuhinji. Zbunjeno smo se gledali ne
znajući što reći. Dvoje stranaca. Nekako sam se nadala da će me Philipp zagrliti. Imala sam
osjećaj da i on to želi. Pitala sam se trebam li ja to učiniti - prići mu i zagrliti ga. Kako se zove
ono kada se oboje nadaju da će onaj drugi inicirati ono što oboje žele? Neko vrijeme samo smo
stajali, zatim je Philipp rekao da će prenoćiti u gostinskoj sobi, a ujutro otići. Treba svoj mir,
rekao je. A sigurno i ja. Nisam mu proturječila. Ponovno smo se pogledali.
Tada se povukao u sobu. Ujutro ga više nije bilo.
Evo je: kutija koju sam tražila. »Sentimentalno« piše na njoj velikim slovima. Otvorim ju.
Sasvim na vrhu nalaze se fotoalbumi. Fotografije s našega puta u Las Vegas, s našeg vjenčanja.
Slike prvih mjeseci s Leom. Čak i fotografije s roštiljanja koje je jedan naš prijatelj organizirao
kao našu prvu zajedničku zabavu uz roštilj. U ruci držim albume, zapravo bih ih htjela ponijeti
dolje i sjesti s njima na kauč.
No, neotvorene ih vratim u kutiju i zaklopim ju. Sadašnjost je sve što imam, i ona je
uvijek. Siđem s tavana, uđem u dnevnu sobu i sjednem na
kauč. Pogled mi padne na zbirku ploča. Ponovno ustanem, priđem polici, malo tražim pa
nađem ploču koju sam tražila, izvadim ju iz omota, stavim na gramofon koji je Philipp nabavio
netom prije svoga nestanka jer je, kako reče, zvuk kudikamo bolji nego na CD-u, a meni se to
činilo pomalo šašavim. Ponovno sjednem, glazba zasvira, Nick Cave and the Bad Seeds, Do You
Love Me?
Odjednom mi na pamet padne ona dugačka riječ na M koju sam tražila i u trenu mi
postane jasno da mi ju je stranac rekao u nadi da ću ga konačno prepoznati. U gostinskoj sobi. Ne
»manija, labilna...« nego -mamihlapinatapai.
Sjećam se što smo jedno drugom time htjeli reći, u krajnjoj nuždi: »Još te volim, voliš li
me još?«
Trpim osjećaj stezanja u grudima. Dišem.
Osvrćem se i razmišljam o svemu što smo Philipp i ja zajedno doživjeli u ovoj kući. Sve
sukobe koje smo ovdje imali. Mislim na sve uvrede, sve podlosti, svu ljubav, a Nick Cave pjeva
za mene. Misli mi bježe dok pjevač postavlja pitanje svih pitanja. U mislima vidim Philippovo
lice, a grlo mi se steže od čežnje.
Ustanem kao da ću sa sebe stresti taj osjećaj, priđem manjoj polici koja stoji sasvim lijevo
i na kojoj su moje najdraže knjige. Žmireći, izvadim jednu i pogledam.
Sve je rasvijetljeno Jonathana Šafrana Foera.
Sjetim se nečega što je jednom zgodnom rekla moja pametna baka: biti sretan, to je
odluka. Možda je, pomislim, s ljubavlju isto tako. Možda je ljubav odluka.
Kao prvo: prije mnogo godina na koncertu Radioheada kao da me pogodio grom.
Kao drugo: već sam istrčala tri triatlona.
Kao treće: Philippa sam definitivno preboljela. Nešto od toga je laž.
 Hodam ulicom ispod starih lipa. Njihovi snovi mirišu na zaljubljene bumbare i davno
minula ljeta. Sa svakim korakom osjećam se jače. Noć je. Jedni tonu u san, drugi se bude.
Pokušavam zamisliti da je na drugome kraju svijeta sada dan. To sam često zamišljala za mračnih
sati. Kada više nisam mogla. Negdje je upravo sada svijetlo. Negdje je uvijek svijetlo.
Znam što moram učiniti. Kamo moram poći. I ako tako treba biti, Philipp će također biti
ondje.
53

Noćni pogled na Labu koji se pruža odavde svih ovih godina gotovo se nije promijenio.
Trčala sam pa sada pokušavam doći do daha dok gledam u rijeku. Izgleda kao divovska,
egzotična zmija u mraku. Voda, crna kao nafta, tek tu i tamo prošarana s nekoliko razlivenih
žutih mrlja u kojima se zrcale svjetla na površini rijeke. Nitko osim mene nije ovdje. Stojim na
našem mjestu. To je bilo ovdje. Točno ovdje. Naš prvi službeni ljubavni sastanak. I zaruke,
godinama kasnije.
Mislim na naš prvi sastanak. Jedne noći prije mnogo godina. Mladi Mjesec. Ja koja sam
zbog toga žalila. Philipp koji je rekao: mladi Mjesec je super. Tako se zvijezde bolje vide. Noćni
piknik na plaži uz Labu i pijana Sarah koja je mislila kako je dobra ideja zaplivati u Labi. Philipp
koji je mislio kako je to glupo, ali ju nije mogao spriječiti.
»Ne idi preduboko. Zbog struja.«
»Samo ću malo smočiti noge!«
Sjećam se vira i svojih usporenih refleksa. Tek kada ispod nogu više nisam osjećala tlo,
kada sam potonula pa dašćući izronila, uhvatila me panika. Hladna voda u sekundi me otrijeznila,
no bilo je prekasno. Osjećala sam kako me vuče, a nisam htjela da me odvuče, htjela sam van,
van iz tog vrtloga, na sigurnu obalu, ali bilo je prekasno. Nisu to bili brzaci, ne. Samo spor,
strpljiv, fatalan vir koji me malo-pomalo udaljavao od života. Strah. Tišina.
Tada se on pojavio. Dozivajući me, prvo iz daljine. Živčano, uplašeno. Zatim se nekako tu
stvorio. Zgrabio me odostraga. Potegnuo i vukao. Mlatarao je rukama i dahtao. Zajedno smo se
borili, malo-pomalo, stenjući i hropćući. Bilo je hladno, veoma hladno, osjećala sam njegov dlan
na svojoj ruci, i bila samo silno umorna, nisam više mogla, lomila sam se između borbe i predaje,
ali sam znala da tada neću potonuti sama nego i on sa mnom, dakle donijela sam odluku i dala
sve od sebe - i u nekom trenutku osjetila tlo pod nogama. Vir me još uvijek vukao i trzao, ali mu
se nisam dala. Borila sam se protiv njega. Sve dok voda nije postala plitka, sve dok se nije
pretvorila u plažu na kojoj smo mogli klonuti. Disati. Odmarati se. Ležati.
Philippovo lice blijedo na mjesečini, njegove tamne oči i kosa. Njegove jamice na
obrazima. Philipp koji je volio nogomet i daskanje, čemu sam se divila, Philipp koji je volio stare
gangsterske filmove, čemu sam se divila, koji je bio vegetarijanac i osim Radioheada najradije
slušao Leonarda Cohena, Nicka Cavea i Toma Waitsa, čemu sam se također skroz divila.
»Ovo je bilo za dlaku«, rekao je zadihan kada je ponovno mogao govoriti.
»Da«, rekla sam. »Za dlaku.«
»Nije pametno ovdje plivati.«
»Nije«, priznala sam. »Nimalo.«
Gledali smo se u oči, a sa mnom se nešto događalo, ni sama nisam znala što. Trenutak se
proširio, odjednom je obuhvaćao sve, sve što se ikada dogodilo i sve što će se ikada dogoditi. Sve
sam vidjela sasvim jasno. Bilijune slučajeva, okolnosti i prilika koji su doveli do toga da
postojimo upravo takvi kakvi jesmo, da smo se našli, da smo ovdje, nas dvoje, upravo sada, u
ovom beskrajnom svemiru, od svih mjesta i svih vremena upravo ovdje, upravo sada, oboje.
Gledala sam nas odozgo, bili smo sićušni a istodobno ogromni, sve sam osjećala iznutra i znala
sam sve što je iza mene i znala sam sve što će se dogoditi, i znala sam da je sada sve upravo
onako kako treba biti, a na trenutak sam shvatila apsolutno sve, vidjela sam sve, razumjela sve, i
vidjela sam trilijune stanica od kojih se sastoji Philipp i koje se u mahnitome neumornom plesu
brinu da je Philipp upravo takav kakav jest i ni za dlaku drukčiji. Ludilo, pomislila sam.
Apsolutno savršenstvo i apsolutno ludilo.
Tada se Philippovo lice približilo mojemu. Usne su nam se srele. I više ništa nisam
mislila.
Naša prva noć, tako dramatična, voda oko nas a zvijezde iznad nas, moja mokra kosa oko
mojih golih ramena kao ogrtač. Nepoznati mladić, kapljice vode u njegovoj kosi, tišina, samo naš
dah, tama. Svijet je odjednom posve malen, toliko stisnut da je u njemu mjesta još samo za nas
dvoje. Čahura od tišine i zvijezda. I napokon, u nekom trenutku, vrlo nježno: nečija ruka u mojoj
kosi.
Lecnem se kada iza sebe začujem zvuk. Philipp, pomislim i okrenem se.
Ali, nema nikoga.
Vrativši se kući, zahvalim gospođi Theis što je pripazila na Lea. Nakon što ona ode,
krenem se spremati na spavanje. Upravo kada sam se uvukla u postelju, netko mi pokuca na
vrata.
Prestrašeno se pridignem u krevetu.
»Da?«
Isprva se ne dogodi ništa.
»Hej?«
Potom se vrata otvore nepodnošljivo sporo. Pred njima stoji Leo. »Vrapčiću!« kažem
iznenađeno. »Što je bilo, ne možeš spavati?« Kimne glavom.
»Dođi onda ovamo.«
Izbjegava pogled.
»Leo, što je? Hoćeš li spavati kod mene?«
Odmahuje glavom.
»Gdje je onaj čovjek?« upita. »Hoće li se vratiti?«
»Sutra ćemo nričati o tome«, kažem. »Vriiedi?«
Kimne.
»Hajde, stavit ću te u krevet.
***
Nakon što je usnuo, još ga neko vrijeme promatram kako spava. Zatim odem u gostinsku
sobu i legnem. Duboko udahnem.
Jastuk miriši na prošlost.
Zapeče me u grudima.
Izgubila sam svoju ljubav.
Možda postoje stvari koje su jače od ljubavi.
Strah. Bol.
Vrijeme.
Ali, imam prijatelje, pomislim. Imam ovo predivno dijete. Zdrava sam. Živa sam.
Slobodna sam. Slobodna od prošlosti, slobodna od svih tajni. Sve je rasvijetljeno.
A svijet čini ono što i uvijek.
I dalje se okreće.
 EPILOG

Voda se zavodljivo ljeska. Tek što sam izašla iz auta, čujem njezin zov. Plaža uz Labu.
Ponovno plaža uz Labu.
I mladi Mjesec.
Na trenutak zastanem.
Vjerojatno bih trebala prestati dolaziti ovamo, pomislim. Ne mogu svake večeri moliti
gospođu Theis da pazi na Lea i ne mogu iz dana u dan mrtva umorna dolaziti u školu jer noću
tumaram uz Labu.
Osim toga, ispadam smiješna.
A ipak ne mogu drugačije.
Gledam oko sebe. Sama sam. Kao i svake večeri. On neće doći. Bilo je glupo što sam
pretpostavila da će doći.
Danas je zadnji put, govorim si.
Zatim - suprotno uvriježenoj navici - krenem u suprotnom smjeru. Dalje od rijeke, prema
asfaltu, prema ljudima, ulicama. Hodam sve dalje, grad me uvlači u svoj sustav, instinktivno
hodam prema središtu grada, ulice su sve življe, idem uzduž i poprijeko pitajući se kako ću
ponovno naći svoj auto, ali to mi nije važno, hodam. Svaki korak pomaže mi sabrati misli i s
mene stresti težinu. Probijam se kroz tamu. Povremeno iz mraka ulice preda me banu »noćne
ptice« bauljajući pored mene, nekoliko vukova samotnjaka, nekoliko čvrsto zagrljenih parova,
pokoja neizbježna skupina galamdžija. A onda preda mnom u mraku iznenada zasja svjetlo.
Podignem pogled. Pivnica. Reklama za pivo pokazuje mi put. Sigurno sam već prošla
pored mnogih pivnica a da u meni nije prevladala želja da uđem. No, ova je drugačija, ni sama ne
znam zašto. Možda mi se sviđa zato što je tako prazna. Uđem.
Iza šanka stoji nježna žena moje dobi, blijeda lica, drečavo crvene kose. Osmjehne mi se,
kinine glavom, sjednem za šank, naručim pivo. Stavi ga preda me.
»Teška noć?«, upita.
Otpijem gutljaj.
»Bilo je i gorih«, kažem pa ponovno otpijem. »Ali da. Teška noć.« »Neki muškarac?«
Samo slegnem ramenima, pijem. Nemam volje za razgovor.
»Katkada se pitam«, kaže žena, »koliko bismo mogle biti izvrsne kada nas ljubav ne bi
neprestano ometala. Kada bismo svu energiju koju trošimo na nalaženje ili zadržavanje partnera
usmjerile u nešto drugo. U projekte ili umjetnost ili što ja znam.«
Malo bolje pogledam ženu za šankom. Mlađa je nego što mi se učinilo na prvi pogled.
Možda je studentica koja ovim poslom financira studij. Samo zbog hrapava glasa djeluje starije
nego što jest. Promatram tetovaže koje joj prekrivaju ruke. Volim tetovaže. Philipp ih je mrzio.
Njemu za ljubav nakon leptirića na lijevom boku više nisam napravila ni jednu tetovažu.
»Postoji li uopće takvo što?« kažem. »Nešto poput ljubavi?«
Žena me pogleda mršteći se.
Otpijem još jedan gutljaj piva uživajući u gorčini okusa.
»Kada mislimo da nekoga volimo... volimo li tada uistinu tu osobu? Ili tek osjećaj koji
nam ta osoba daje?«
Na trenutak se zamisli.
»Rekla bih i jedno i drago«, kaže naposljetku.
»Ali, kako bismo onda ikada mogli prestati voljeti? Ako ne volimo samo osjećaj koji nam
daje neka sasvim određena osoba, nego ako doista volimo tu osobu... Kako bismo ju ikada mogli
prestati voljeti - samo zato što je možda učinila nešto što nam se ne sviđa?«
Žena slegne ramenima i okrene se na drugu stranu. Vjerojatno svake noći vodi takve
razgovore i već ih je sita.
I ja sam ih sita.
Uzmem bocu i sjednem uz prozor. Kroz neoprana stakla pruža mi se pogled na ulicu u
noći.
Pitam se je li Philipp tu negdje vani. Pitam se je li istina da Philippa još volim. I postoji li
to - ljubav.
Pitam se kamo ona ode kada prestanemo voljeti. Ishlapi li u hladnoći svemira? Prodre li u
naše stanice i izmijeni naš genetski materijal?
Mislim na Philippa, a u želucu mi se javlja osjećaj mučnine kao na vlaku smrti. Oči mi se
napune suzama i pomislim: da, kvragu. Još uvijek i unatoč svemu.
Platim pivo i vratim se na plažu. Sjednem u pijesak i začudim se koliko je hladan. Imam
potrebu opustiti se i leći. Na trenutak gledati u zvijezde i ne misliti ni na što, malo odmoriti oči,
ovdje, uz rijeku. Jednostavno čekati, u mraku, u osvit zore, sve dok rijeka ne odnose sve moje
emocije, iza idućeg zavoja, dok svu moju bol ne odnese izvan dosega pogleda. Neko
vrijeme razmišljam o tome. Imam osjećaj da mi je tijelo neizmjerno teško. Ne mogu ponovno
ustati. Suviše sam umorna, ranjena, teška.
No, tada si kažem da još nije sve izgubljeno. Uskoro će svanuti sunce. Uvijek postoji
nešto što možeš učiniti. Život će se već nekako nastaviti. To je ono što najbolje znam: bez obzira
na ono što je bilo - ponovno ustati. Dakle, ustanem. S odjeće i s dlanova stresem pijesak i bol.
Odvratim pogled od rijeke, okrenem joj leđa. Tada ugledam Philippovo lice.
Gledamo se, bez riječi.
Mislim kako ljubav nije stanje i nije osjećaj. Ljubav je organizam. Gladan i žedan. Živo
biće koje može rasti i skupljati se, razboljeti se i ozdraviti, zaspati i umrijeti.
I ponovno oživjeti.
U tom trenu zapjevaju ptice.
 Zahvale

Kao i uvijek ponajprije bih zahvalila svojoj obitelji, osobito majci, ocu, bratu i svojoj,
pametnoj, prelijepoj baki Hilde.
Velika hvala svim divnim ljudima u btbu, napose Regini Kammerer koja mi je pomogla
da Istina ugleda svjetlo dana. Velika je sreća imati takvu urednicu!
Čudesnome triju Georg Simader, Caterina Kristen i Lisa Volpp također bih željela od srca
zahvaliti. (Grazie mille! Ta što bih ja bez vas?)
Tu su dakako i svi čitatelji, knjižari, organizatori i prijatelji književnosti koji su se
pobrinuli da i dalje mogu raditi ono što najviše volim. Hvala!
Osobito bih htjela zahvaliti svojim inspirativnim prijateljima. Napose Jornu. Također
Soniji, Franku, Alexu, Lukasu, Lauri, Mariji, Jornu, Heineru, Anne, Sashi.
I Radioheadu. Za soundtrack.