Naslov izvornika

Sara Blædel
Kvinden de meldte savnet
 Annegrethi,
sa svom ljubavlju što je imam u sebi
– tvoja kći.
 PROSLOV

G rane mu pucaju pod nogama dok se probija još dublje u žbunje. Spušta se
večer, pa je oko njega sve mračnije, a kiša sipi i slijeva mu se niz kožnatu
vjetrovku. Svjetlo je upaljeno u kuhinji i u nekoliko soba otraga u kući. Vidi je
kroz prozor, obasjana toplom svjetlošću stoji pokraj sudopera, a ruke joj
marljivo rade pod vodom koja teče iz slavine.
Dok se naginje naprijed, štiti ga vlažna siječanjska magla, pa ga nitko ne
vidi. Ima nešto čulno u pokretu kojim ta žena mokre ruke briše u pregaču –
polako, pomno, no ipak odlučno, a onda dugu kosu veže u punđu otraga na
glavi.
Prožima ga osjećaj tuge i gubitka.
U kuhinju ulazi njezina kći, stresa s ramena kožnatu jaknu i baca je na
stolac pokraj ovalnog kuhinjskog stola. Može joj biti petnaest ili šesnaest
godina, nagađa on. Primijetio ju je već prije, kad se vratila iz škole. Od ulice do
kuće koračala je u školskoj odori, s torbom preko ramena, a pogled je uprla u
tlo. Prava tiha, mrzovoljna maloljetnica, pomislio je sjedeći u automobilu, no
ipak je lijepa na nepristupačan, povučen način.
Žena još uvijek stoji pokraj sudopera, povremeno se okreće, razgovara s
kćeri i smije se nečemu što je djevojka rekla. Promatrač se, gledajući kroz
dalekozor, usredotočuje na njezino usko lice pa joj proučava ženstvene crte i
oči koje se namreškaju kad se smiješi, kao da sve to nastoji pohraniti duboko u
sjećanje. Želi zapamtiti baš svaku pojedinost. Djevojci preko ramena pada
naramenica otkrivajući njezinu izraženu ključnu kost i privlačnu oblinu ispod
vrata, a on razmiče grane i približava se nekoliko koraka. Majka se ponovno
smije i okreće se. Sad mu je okrenula leđa i samo je obris u prozoru.
Iako je vani, gotovo mu se čini da sudjeluje u onome što se odvija u
kuhinji, pa zamišlja mirise sa štednjaka i opušteni razgovor majke i kćeri o
svakodnevnim temama.
Izlazi iz žbunja i još se više približava. Pred njim je otvoreni prostor jer
kuća sa spojenim stanovima stoji iza glavne ceste i polupraznog parkirališta
puba. Prolaznika je malo jer ljudi ne izlaze zbog lošeg vremena. U okolnim
kućama upalili su svjetla, a povremeno se netko proveze uskom ulicom, ali svi
su usredotočeni na to da se sklone od kiše.
Polako prolazi automobil, a on se naglo povlači u žbunje dok mu srce
ubrzano tuče. Tiho psuje kada ga grana ogrebe po obrazu, a niz obraz mu poteče
topla krv. Automobilska svjetla za dlaku ga promaše, ali ipak ga ne otkrivaju.
Zatvara oči nakratko zadržavajući dah, a onda duboko izdahne. Samo polako!
Odjednom osjeća da mu je hladno, zapravo se smrzava unatoč toplom kaputu
i rukavicama, a hladnoća mu prodire duboko u tijelo. Najprije je čekao u
automobilu, a onda na kiši koja ga je potpuno promočila i kao da mu je
rashladila i samo biće. Trebao se sjetiti da navuče termočarape.
Nagonski se saginje kad u kuhinju ulazi ženin suprug noseći bocu vina.
Obraća se ženi i, očito razdraženim pokretom, pokazuje kćer, a onda joj prilazi
i naramenicu joj namješta na rame.
Iako ne može čuti ni riječi od onoga što govore, lako je pročitati djevojčin
odgovor. Lice joj se smračuje pa viče na oca, a onda se okrene na peti i odjuri.
Promatrač gotovo čuje kako je zalupila vrata.
Muž otvara gornji dio kuhinjskog ormara, uzima dvije čaše i odčepljuje
vino, dok žena još stoji pokraj sudopera lijevajući vruću vodu iz posude koju je
uzela sa štednjaka. Promatraču niz kralježnicu struje hladni trnci kad ona
odjednom podigne pogled i zuri kroz paru kao da ga je iznenada ugledala u
sutonu ili je nekako osjetila njegovu nazočnost. Para zamućuje prozor, a sivkasti
sloj na staklu ženinu pojavu pretvara u pomični obris, no brzo isparava, pa je
ponovno jasno vidi.
U kiši koja rominja podiže kundak puške na rame, usredotočuje se na ono
što gleda kroz dalekozor, a onda duboko udiše i povlači otponac. Metak joj se
zabija usred čela, malo iznad očiju.
Gleda kako se ponaša muškarac. Boca vina pada mu iz ruke, on se okreće
prema razbijenom kuhinjskom prozoru i ženi čija ga je krv poprskala, a onda
se žrtva ruši na pod.
Dok se poslije nekoliko sekundi provlači kroz žbunje, čuje da su se
zalupila vrata i krajičkom oka vidi da maloljetna kćer stoji na stubi pred ulazom.
Oboje se nakratko slede u sivoj magli kasnog popodneva. Primijetivši prozor,
djevojka vrišteći juri u kuću, a on trči kroza žbunje i brzim koracima odlazi do
automobila.
 1

U uredu Odjela za nestale osobe Louise Rick se zavalila u stolac i motrila

svojeg partnera koji je sjedio na podu i bavio se Charliejem. Policijski pas
u mirovini ležao je na boku i mirno dopuštao da mu Louisein kolega sa šapa
čisti snijeg i sol za posipanje ulica. Eik Nordstrøm istrljao ga je ručnikom,
podrezao mu je dlake između jastučića na šapama i namazao ih vazelinom.
Cijelo je vrijeme hvalio psa, pa je Louise naposljetku zakolutala očima i
odmahnula glavom.
Na Eikovu stolu ležala je knjiga o njegovanju pasa.
Vidi, vidi, pomislila je. Jedva je mogla povjerovati da malo snijega na
ulicama zahtijeva toliko njege. Dinine šape nikad nije čistila od soli za posipanje
ulica i nije ih mazala vazelinom. Ako je to itko radio, bio je to Jonas.
Naposljetku, upravo je njezin posinak Eiku posudio tu knjigu.
Dok je gledala kako crnokosi policajac pažljivo njeguje velikog njemačkog
ovčara, odjednom je shvatila da bi joj taj čovjek uvelike nedostajao kad bi se
odselio iz njezina stana.
Premjestio se i uhvatio Charliejevu zadnju šapu.
Prije šest mjeseci Louise se zabrinuto pitala kako će se sve odvijati kad se
njezina razmjerno nova ljubav, kolega Eik, useli k njoj i Jonasu dok su Louiseina
prijateljica Camilla, njezin muž Frederik i sin Markus boravili u Eikovu stanu i
studiju u Južnoj luci. No sve se odlično odvijalo. Zapravo, išlo je tako dobro da
joj se nimalo nije sviđala pomisao da će se Eik vratiti u svoj stan.
Eiku je palo na um da bi Camilla i Frederik mogli odsjesti kod njega.
Trebali su stan otkako im je izgorjela kuća u Roskildeu. Markus i Jonas otišli su
u internat pa iako je Eikov stan bio mali, gurali su se samo kad je vikendom bio
kod kuće.
Louise je sumnjala da su se Camilla i Frederik zapravo umorili od
kućerine s visokom drvenom oplatom i prekrasnom gipsanom žbukom na
stropovima, pa su se htjeli preseliti u grad iako su se morali uvelike
prilagođavati jer su sada živjeli na sto pedeset, a ne više na tri tisuće četvornih
metara kao prije. Kad je Frederik poslije požara izišao iz bolnice, odlučno je
izjavio da neće obnoviti svoj dom iz djetinjstva, a Louise je razumjela tu odluku.
Za to imanje vezano je odviše loše »karme« i mnogo čudnih, starih priča, pa je
bilo teško ondje živjeti i zaboraviti prošlost.
No sad su krenuli dalje. Upravo su dobili prostrani stan na vrhu zgrade
nekoliko stambenih četvrti udaljene od mjesta gdje su Camilla i Markus živjeli
prije nego što su sreli Frederika. No prošlih šest mjeseci brzo je prohujalo, pa
Louise i Eik nisu dospjeli potanko raspraviti što će učiniti kad njegov stan
ponovno bude slobodan.
»Pitam se kako će pas iz elitne gradske četvrti primiti preseljenje u Južnu
luku«, zadirkivala ga je.
»Da, vjerojatno nije navikao na takvo susjedstvo«, odgovori Eik ne
podižući pogled. »Znaš da Charlie voli njušiti otmjene dame na Allégadeu.
Osim toga, sve su njegove prijateljice u Frederiksberškim vrtovima.«
»Možda«, složi se Louise. Eik ustane i dobaci poslasticu svom psu koji je
sad bio besprijekorno čist. »Ali Frederik i Camilla su se jučer odselili. Da
vidim... Ako se dobro sjećam, dogovorili smo se da ćeš boraviti kod mene samo
dok ne pronađu drugi stan.«
Eik se nakratko doimao zatečenim, ali onda se nasmiješio. »Oh, nisam li
ti rekao da će Olle doći sa svojim karavanom kako bi prevezao moje stvari?«
Pogledao je velikog njemačkog ovčara. »A taj se pas doista mora naučiti kretati
u svakom okruženju.«
Rekao je to kao usput, pa je Louise spustila pogled i osjetila kako je
prožima nezadovoljstvo. Nije htjela da ode jer činilo joj se prirodno da živi s
Eikom, s njim se osjećala vrlo sigurno.
»Hej!« prišao joj je i poljubio je u vrat. »Nikamo neću otići. Samo moramo
odlučiti hoćemo li zadržati stan u Južnoj luci. Tko zna, možda će jednoga dana
zatrebati Jonasu ili bismo ga se jednostavno trebali riješiti No bit će bolje da ga
zadržimo.«
Nešto u njoj kao da se razvezalo. Okrenuo je njezin stolac prema sebi, a
ona je ustala i čvrsto ga zagrlila. Nakratko ga je izgubila, a onda ga je ponovno
dobila, pa se sad još čvršće pripila uz njega, a on joj je bluzu povukao nagore.
Udisala je njegov miris kože, cigareta, voska za kosu i nečega što nije mogla
odrediti, no taj miris bio je samo njegov. Provukla mu je ruke kroz podužu crnu
kosu i uzvratila mu poljubac.
Ni ona ni on nisu se smjesta snašli kad su se vrata iza njihovih leđa
otvorila, a na njima se pojavio Rønholt. Nelagodno je promrmljao ispriku, a
onda se povukao i zatvorio vrata. Triput je snažno pokucao, nakašljao se, a tek
je onda ponovno ušao. »Biste li bili ljubazni da dođete u moj ured?« Okrenuo
se da ode, a onda je dodao: »Prikladno odjeveni, molim.«
Ragner Rønholt već je više od dva desetljeća bio voditelj Odjela za nestale
osobe, a prije godinu dana prisvojio je Louise iz Odjela za umorstva. Polako se
približavao dobi za mirovinu. Nitko nije znao kad se namjerava povući, ali očito
se radovao trećoj životnoj dobi kad će moći putovati i upoznavati razne kulture,
a k tome će biciklom proputovati Europu. Louise je znala samo najopćenitije
podatke o njegovu privatnom životu. Nije bio oženjen iako je vrijeme provodio
između dviju stalnih prijateljica. Pytte je pozivao na koncerte u novoj
koncertnoj dvorani Danskog radija, a za vrijeme praznika vodio ju je na
putovanja u razne velike gradove, dok je Didder, njegova druga prijateljica,
uživala u kuhinji svog doma u Skodsborgu gdje je Rønholt igrao ulogu majstora
za sve. Živio je u velikom stanu u Østbanegade, ulici u otmjenom dijelu
Kopenhagena, a na prozorskim daskama uzgajao je orhideje.
Hans Suhr, voditelj Odjela za umorstva, jednom ga je nazvao vukom
samotnjakom i bon vivantom, osobom koja život kroji po mjeri svojih želja.
Glavni čovjek Odjela za nestale osobe nije provodio dane tako što bi ljudima
pravio ustupke, nego je radio što je htio i kad god mu se prohtjelo.
»Tako ne možete dalje. Toga ste oboje svjesni, je li?«
Louise i Eik sjedili su u šefovu uredu. Na zidu iza vrata visjele su tri
izglačane bijele košulje u plastičnim omotačima jer su stigle iz kemijske
čistionice u Vesterbrogadu, a ispod njih su ležale biciklističke cipele što ih je
Rønholt obuvao prije nego što se odvezao kući na svome novom biciklu.
Nimalo uobičajena oprema za čovjeka pred mirovinom, pomisli Louise iako ga
nikad nije vidjela da nosi dres poput natjecatelja na Tour de Franceu, a ni
biciklistički triko.
»Svi znaju da živite zajedno. Moramo se suočiti s činjenicom da će jedno
od vas morati zatražiti premještaj.«
Zavladala je tišina.
»Zasad samo dobro otvorimo oči i uši.« Uzeo je papir sa stola. »Primjerice,
otvoreno je mjesto u policijskoj postaji u Næstvedu.«
Gurnuo je papir prema njima. »Voljan sam saslušati prijedloge o tome
kako bismo još mogli riješiti taj problem. Tko bi od vas dvoje pokušao raditi
nešto novo?«
Ni sad nisu odgovorili. Louise je ustala, uzela papir i obećala da će naći
rješenje.
»Znaš, ima pravo«, prokomentirala je dok su se vraćali u ured. »Ne
možemo biti kolege na poslu ako namjeravamo i dalje zajedno živjeti, ali
Næstved? Nikako!«
»Znaš Rønholta, smirit će se«, Eik je zagrli oko ramena. »Zajedno dobro
radimo, a ako počnu ogovaranja, jednostavno ću otići u prijašnji ured.«
Podignula je ruku. »Ne, nismo drukčiji od bilo koga drugoga ovdje. Na
terenu ne možemo biti zajedno.«
»U redu, predajem se. Pronaći ćemo način.« Zatvorio je vrata ureda i
potapšao Charlieja. »Veseliš li se što ćemo večeras izići?«
Nasmiješila se. »Nick Cave je tvoj najdraži pjevač, ali već dugo nisam bila
na koncertu. Jedva čekam. Razgovarala sam s Camillom i Frederikom. Čekat će
nas ispred Vege pola sata prije početka koncerta kako bismo stigli popiti pivo.
Imaš li ulaznice?«
Eik je zurio u nju podignuvši obrvu. Shvatila je ukor jer doista se ophodila
previše majčinski. »Sve je po nadzorom«, odgovorio je i uključio računalo.
Na trenutak se smela. Još se nisu posve prilagodili jedno drugomu, a znala
je da će se povremeno događati manji potresi dok se oboje ne uklope u
zajednički život. Dosad je to za njih bila samo duga zabava. Godilo joj je da se
svakoga jutra budi uz njega, a noću s njim zaspi, no nekoliko puta samu je sebe
zatekla kako s poda podiže njegove crne traperice i polaže ih preko stolca, a sad
je naletjela na jedan od njegovih oštrih rubova. Razumijem, rekla je sama sebi i
usredotočila se na ponudu za novo mjesto.
»Ako se ne počnemo raspitivati o poslu, jedno od nas dvoje naposljetku
će raditi izvan grada,« primijetila je, »a kako sam posljednja došla ovamo,
pošteno je da ja odem.«
Eik je ustao i izvukao iz džepa uzicu za psa. »Vidjet ćemo.« Doimao se kao
da sve to još uvijek ne shvaća ozbiljno. »Otići ću po cigarete i prošetati psa.
Dođi, Charlie.«
Čula je kako zvižduće dok je odlazio niz hodnik. Najvjerojatnije je to neka
pjesma Nicka Cavea, pomislila je iako nije prepoznala pjesmu.
 2

Veljača 1996.

U prostoriji župnoga dvora glasovi su zamrli. Mladi ljudi mirno su sjedili i

slušali kako pastor objašnjava da je smrt prirodni dio života i da nas Bog
ne upozorava uvijek da nam se život približava svršetku. Njezin muž nemirne
je maloljetnike sjajno uspijevao navesti da ga slušaju, a Sofie nikad nije mogla
odrediti kako mu to polazi za rukom. Možda ih zanima ono o čemu govori, a
možda ga mladež poštuje kao uspješnog trenera rukometne momčadi u
sportskom klubu, pa mu se ne žele zamjeriti jer klub će prije turnira ući u višu
ligu.
Prije nego što se zaredio i preselio se u grad, Stig je bio pripadnik
podmlatka nacionalne momčadi, a kad je postao trener, ona je na igralištu
vodila kiosk s hranom i pićima. Nasmiješila se zbog tog sjećanja, a onda je sa
stola uzela olovku, podigla kosu u punđu i pričvrstila je olovkom. Na pladnju
je poredala maslac, tanke pločice čokolade i narezani sir, a košaru za kruh
napunila je svježe pečenim kruščićima.
»Dobro, evo svježega kruha ravno iz pećnice«, rekla je prekinuvši njihovo
proučavanje obreda potvrde. Stig se nasmiješio i pozvao je rukom. »Ima soka i
čaja. Papirnate šalice su u ormaru.«
U župnom dvoru uvijek su posluživali osvježenje. Sa Stigom je
razgovarala o tome bi li netko mogao pomisliti da su ta osvježenja vrsta mita,
ali na kraju su zaključili da posjetitelji moraju osjećati da su dobrodošli, a osim
toga, pripreme za potvrdu nisu se trebale doimati kao kazna. Mladi iz
popodnevne skupine dobili bi sendvič ili desert, a onima iz jutarnje poslužili bi
doručak.
Dok su jeli, Sofie je čula kako neka djevojka pita Stiga vjeruje li u zagrobni
život. Odgovorio je da nikako ne možemo spriječiti da se naš život završi. Ali
ne, nije nalazio utjehu u pomisli da na drugoj strani čeka novo postojanje, nego
u tome da kad dođe vrijeme i kad Bog nekoga pozove, ta osoba bude spremna
napustiti ovaj život, pa i onda kad se čini da je smrt nemilosrdna i nagla.
Vjerovao je da nas na drugoj strani čeka samo nebeski mir.
»Osim Boga nitko ne zna kad je kome došlo vrijeme«, izjavio je dok je
Sofie praznila košaru za kruh.
Oglasio se telefon u kuhinji, pa se Sofie nasmiješila Stigu, a onda je za
sobom zatvorila vrata i odgovorila na poziv.
»Vaša majka ne želi popiti proteinski napitak koji sam joj pripravila«, bez
uvoda se javila majčina kućna njegovateljica. »To uopće nije dobro. Još će više
oslabjeti, imat će poteškoća s disanjem i ponovno će završiti u bolnici. Morate
razgovarati s njom!«
»Odmah ću doći«, reče Sofie. Zatvorila je pećnicu i namočila kuhinjsku
krpu pa je njome prekrila kruščiće koji su se dizali.
Upravo je htjela iskopati čizme ispod planine učeničkih cipela kad je
primijetila da je kutija za pušku otvorena, a to ju je tako razljutilo da bi mogla
vikati! Rijetko se ljutila na Stiga, ali takav nemar bio mu je svojstven. Zaboravio
je zaključati lovačke puške, a kuća je puna mladeži!
»Hoćeš li se, molim te, dići i zaključati te svoje muškete?« doviknula je
kroz vrata, pa se nekoliko dječaka počelo cerekati. I prije je to činila, a njezini
pozivi uvijek su izazivali smijeh.

Od njezine majke nije mnogo ostalo. Prije manje od tjedan dana pustili su je iz
bolnice nakon što je preležala ozbiljnu upalu pluća. Broj bijelih krvnih zrnca
popeo joj se do neba, a zaraza se proširila na krv. Sad je uglavnom sjedila na sofi
s pokrivačem na nogama, a u krilu je držala debelu knjigu. Je li čitala ili joj je
takav položaj jednostavno ulijevao osjećaj dostojanstva? Sofie ju je jednom
zatekla kako sjedi i knjigu drži naopako.
Bilo joj je šezdeset sedam godina, ali nakon što su joj dijagnosticirali
multiplu sklerozu, sve je pošlo nizbrdo. Odjednom je postala starica, a oboljela
je i od artritisa u rukama, ramenima i leđima. Sofie je znala da je bol gora nego
što njezina majka priznaje jer nije mogla sakriti iscrpljenost. Nekoć poletna
žena posve je nestala. Još uvijek je čistila svoj mali stan nad cvjećarnicom, ali
bilo je to daleko od prijašnje bodrosti jer majka je nekoć održavala veliku kuću,
kosila ral travnjaka i oprala prozore prije nego što se odvezla u dućan bez ikakva
problema. No sad se činilo da je snaga jednostavno istekla iz nje.
»Ahhh, tako me ljuti što sam stara. Nisam dobra u tome«, često je
govorila. Majka se našla na onoj točki kad joj je dan bio uspješan ako je imala
snage ustati iz postelje, popiti šalicu kave i za to vrijeme pročitati novine.
Sofie ju je tješila govoreći da nema ništa loše u tome da posao počinjemo
promišljeno i sporo. »Ništa ne moraš učiniti po svaku cijenu. Posve je u redu
ako malo usporiš«, rekla je kad se njezina majka osjećala loše zbog svoje starosti
i nemoći.
Poljubila je majku u obraz. »Mama, moraš popiti proteinski napitak jer će
te ponovno poslati u bolnicu.«
Tijekom zadnje godine ublažio se pogled majčinih čelično plavih očiju.
»Oh, Sof, ne želim životariti. Moraš shvatiti da je moje vrijeme isteklo, a snaga
mi je ishlapjela.«
»Nemojmo sad o tome, mama.« Sofie ode u kuhinju po proteinski
napitak. »Ne želim te izgubiti.«
Sjela je pokraj majke na sofu. »Neću se maknuti prije nego što popiješ, a
onda ću otići u ljekarnu i podići ću ti lijek. Što trebaš iz dućana?«
Majka je položila ruku na njezinu. »Draga... sama si to rekla, nisi li se čula?
Više ne mogu otići niz ulicu.«
»To je samo privremeno. Nedavno si se vratila kući, a boravak u bolnici
iscrpljuje.«
»Ne, sad mi je takav cijeli život.« Majka je pustila da joj ruka padne. »To
više nisam ja.«
Sofie nije mogla zadržati suze. Mnogo puta su razgovarale o tome, ali
nikad tako ozbiljno, prisno.
Majka joj je jasno dala do znanja da želi pronaći izlaz ako izgubi volju za
životom. Razgovarale su o tome i prije smrti Sofijina oca. Zapravo se Sofie
bojala da će majka sebi oduzeti život ako otac ode s ovoga svijeta prije nje. No
majka nije tako postupila, a u to vrijeme nije čak ni govorila o tome iako joj je
muž očito neizmjerno nedostajao.
 Godinu poslije njegove smrti Sofie je pozvala majku da navečer zajedno
iziđu. Cijelu su večer provele razgovarajući o pravu da osoba izabere svoj put
ako odluči da više ne želi živjeti.
»Naravno, takvo što nikako ne smijemo olako shvaćati,« rekla je majka
kako bi umirila kćer i odagnala njezine strahove, »ali život te može dovesti
nekamo gdje ne želiš biti, a ako se to dogodi, hoću da mi se pruži mogućnost
odlaska. Ipak, obećajem ti da ću se držati sve dok budem mogla.«
Sad je Sofie pomilovala majčinu ruku, a onda je otišla u kupaonicu kako
bi se pribrala i zaustavila suze. Nakratko se oslonila o umivaonik, a onda je
ispuhala nos, duboko udahnula i vratila se u dnevnu sobu. »Ali to ne mora biti
sada«, rekla je kad je ponovno sjela. »Ne bi li htjela vidjeti proljeće?«
Majka je ponovno uhvati za ruku. »Snaga je istekla iz mene.«
»Znaš li uopće kakva je doza lijeka potrebna da sebi oduzmeš život?«
izlane Sofie. Stisnula je majčinu ruku. »Ne želim doći ovamo i naći te u lokvi
krvi, a ništa ne pokušavaj ni s plinskom pećnicom u kuhinji. To bi moglo
ugroziti sve stanare u zgradi.«
Nakratko su šutke sjedile.
»A što da ja radim dok ti budeš ležala ovdje i umirala?« nastavila je Sofie.
»Želiš li da sjedim s tobom ili da kod kuće koračam gore-dolje, svjesna onoga
što se događa? Ne znam hoću li to moći izdržati.«
Majka odmahne glavom. »Ne govorimo više o tome.« Uzela je proteinski
napitak koji je njezina kći stavila pred nju.
»Razumijem te i ne želim biti sebična«, reče Sofie malo poslije. Ponovno
je uhvatila majku za ruku. »Htjela bih te osloboditi, ali jako te volim, pa ne
mogu ni izraziti koliko ćeš mi nedostajati.«
»I ja tebe volim.« Majka spusti praznu papirnatu čašu.
 3

Jesiispredli vidio Eika?« upita Louise Olla Svenssona na kojega je naišla u hodniku
sobe za odmor. Proćelavi istražitelj s Eikom je dijelio ured prije nego
što je Rønholt Eika stavio k Louise i odredio da će biti partneri.
»Ne, nije došao na ručak. Vjerojatno negdje vani siše kancerogeni štapić«,
odgovori Olle i otpije gutljaj kave.
Louise odmahne glavom. »Prije više od dva sata otišao je kupiti cigarete i
prošetati Charlieja, a mislim da je čudno što se još nije vratio.«
Nije joj se svidio izraz na Olleovu licu. Razrogačio je smeđe oči i nekako
nije željela čuti ono što je imao za reći. Odjednom se upitala jesu li se Eik i on
doista dogovorili da će Olle danas odvesti njegove stvari iz njezina stana ili se
Eik samo šalio.
»Je li ondje ostalo još nešto kave?« upitala je glavom pokazavši njegovu
papirnatu čašu, a prije nego što je dospio odgovoriti, krenula je u sobu za
odmor.
Rønholt ima pravo, pomislila je vraćajući se u ured. Sve je to zapravo vrlo
neugodno. Nikome u Odjelu nije više mogla spomenuti ime svojeg partnera a
da se to ne doima dvosmislenim. No gdje je on, kvragu? Njezino pitanje ima li
karte nikako ga nije moglo tako uvrijediti da bi jednostavno otišao!
Razdraženo je otišla do prozora. Sve je to stvarno jadno. Da je bila riječ o
nekome drugom u Odjelu, pretpostavila bi da je otišao i zaboravio pozdraviti
ili da je iskrsnulo nešto hitno.
Ili možda ne bi?
Nagnula se kroz prozor i zagledala u psa kojega je netko vezao pred
dućanom. Jako je nalikovao na Charlieja. Dugo je čekala da Eik iziđe, no kad su
se vrata napokon otvorila, pojavila se starica koja je vukla kolica za kupovinu.
Onda je izišao vlasnik dućana pa je u snijeg pokraj zida postavio plastičnu
posudu s vodom. Potapšao je psa i nešto rekao pokazavši posudu.
Prokletstvo, to je doista Charlie! No nije bilo ni traga od Eika!
 Louise je u dvije minute pogasila sve uređaje u uredu, a onda je izišla
zalupivši vratima. Brzo je sišla niza stubište u okruglom predvorju i začas se
našla na trgu.
Dok mu je prilazila, njemački je ovčar mahao repom. Dugim koracima je
ušla u dućan, a kad je vidjela da nema kupaca, upitala je, »Gdje je Eik?«
Vlasnik izađe iza pulta i odmahne glavom. »Ne znam. Otišao je. Kupio je
cigarete, ali zaboravio je psa. Uveo sam ga unutra, ali počeo je režati svaki put
kad se pojavio kupac. Ipak, prošla su gotovo dva sata, a vani je hladno.«
Prenaglašeno je slegnuo ramenima gledajući je kao da se pomirio sa
sudbinom.
»Charlie je cijelo vrijeme bio vani, na ulici?« upitala je. »Što je Eik rekao
kad je odlazio? Nije ga mogao jednostavno zaboraviti.«
Njezin je sugovornik ponovno slegnuo ramenima. »Kupio je kutiju
cigareta, kao i uvijek, a i novi upaljač. Platio je, otišao i više ga nisam vidio!«
Nazvala je Eika na mobitel, ali nije odgovorio, a kad je nazvala svoj kućni
broj, uključila se govorna pošta. Nakratko je razmislila, a onda je nazvala
Rønholtov ured. Šefa nije htjela još više uvlačiti u svoj privatni život, ali
vjerojatno je Eika nekamo poslao, no zaboravio joj je to spomenuti.
»Nisam ga vidio ni čuo otkako ste otišli iz mog ureda«, odgovorio je, a
zvučao je kao da ima mnogo posla. »No već je veliki dečko i obično se zna
brinuti za sebe.«
Nije ga trebala nazvati. Bacila je mobitel u torbu i odvezala Charliejevu
uzicu. Tako se razbjesnila da je odlučila da će kući u Frederiksberg otići pješice.
Već je bilo dovoljno loše što je Eik odlutao i psa ostavio na hladnoći, ali još je
gore što se zbog njega ponijela posve idiotski.

Stan na šestom katu bio je prazan. Još se nije privikla na činjenicu da je Jonas u
internatu, a stan je bez njega bio vrlo tih. Pregledala je sve četiri sobe i vidjela
da nitko nije ulazio otkako su tog jutra otišli. Sišla je niza stube i pozvonila na
Melvinova vrata.
»Upravo smo se vratili iz Frederikberških vrtova«, izvijesti je njezin
susjed. Rado je prihvatio zadaću da pazi na Dinu sad kad je Jonas dolazio kući
samo za vikend. Louise je pomilovala svojega žutog labradora, a onda je upitala
Melvina je li vidio Eika.
»Ne, ali nikako ne mogu povjerovati da je zaboravio Charlieja.« Pozvao ju
je da sjedne na sofu, a onda joj je natočio šalicu kave. »Taj pas mu je sve na
svijetu, ili gotovo sve«, namignuo je gošći.
Odmahnula je glavom zureći u krvavocrvene cvjetove božićne zvijezde
koja je stajala na stoliću za kavu. Ne, nije bilo vjerojatno da je Eik zaboravio
Charlieja osim ako se na nju razbjesnio više nego što je pokazao, no svog
sedamdesetogodišnjeg susjeda nije htjela uvlačiti u njihove svađe.
Malo ju je utješila mekoća Melvinova kauča. U zastorima se zadržao miris
cigara koje je navečer pušio, a to je Louise podsjećalo na pokojnog djeda.
Melvin je postao dio obitelji nakon što se Jonas uselio k Louise, najprije
kao hranjenik, kad mu je bilo dvanaest godina. Za vrijeme rata koji je opustošio
bivšu Jugoslaviju ostao je siroče, pa su ga usvojili danski pastor i njegova žena
koji su ga doveli u k sebi i voljeli ga kao svoje vlastito dijete. U dobi od četiri
godine pomajka mu je umrla, a dječaka je s mnogo pažnje podizao poočim.
Osam godina poslije Jonasu je umro i voljeni otac, ubila ga je istočnoeuropska
mafija.
Prvih nekoliko godina Louise je Melvina površno poznavala kao susjeda
čiji se život nije križao s njezinim, no Jonas i Melvin smjesta su se sprijateljili, a
to se prijateljstvo produbilo kad su doznali da je Jonasov poočim vodio sprovod
Melvinove pokojne žene. Bračni je par živio u Australiji, a onda je Melvinova
žena oboljela. Tamošnji liječnici tako su zabrljali s lijekovima da je pretrpjela
oštećenje mozga i pala u komu. Prije trinaest godina Melvin ju je doveo kući u
Dansku, pa je posljednje godine života provela u domu udaljenom pet minuta
hoda od njegova stana. Umrla je prije četiri godine.
»Eik će se pojaviti«, reče Louise kad je popila kavu. »Ako ni zbog čega,
doći će zbog večerašnjega koncerta. Namjeravate li i vi nekamo izići?« upitala
je što je mogla opuštenije.
»Grete i ja otići ćemo na predavanje u muzeju Storm P. Počinje u šest i
trideset, a mislim da ćemo prije toga nešto pojesti.«
 Louise se nasmiješila. Isprva je Melvin govorio da mu je Grete Milling
prijateljica i umanjivao je značaj njihova odnosa, ali postupno je počeo
priznavati da je Greta postala dio njegova života. Svima je bilo drago da su se
pronašle te dvije postarije osobe.
»Trebala bih se vratiti u svoj stan«, zaključila je i odnijela šalicu u kuhinju.
»Moram se istuširati prije nego što se s ostalima sastanem kod Vege.«
U stvari, nikako joj se nije išlo na koncert. Izjedala ju je nelagoda. Eik nije
bio čovjek koji bi psa ostavio na ulici samo zato što je ljut. Nešto nije bilo u
redu. Koliko god se trudila, nije mogla odagnati zebnju. Baš naprotiv, nelagoda
se produbljivala dok se presvlačila i hranila pse, a onda je zatvorila vrata
dnevnog boravka da životinje ne bi skakale na sofu. Kad god je nazvala Eika,
javila bi se govorna pošta.
Biciklom se odvezla do Vege, a cijelim putem duž Enghaveveja prolazila
je cijelu lepezu sumnje, smetenosti, zebnje i straha. Nije shvaćala što se moglo
dogoditi. Njihov odnos nije bio takav da jedno drugom ne bi dopuštali da nešto
učine na svoju ruku, no prije su se uvijek međusobno izvješćivali. Da nije
pogledala kroz prozor, ne bi primijetila Charlieja, a vjerojatno bi sišla stubištem
pokraj suda za prekršaje pa bi prošla kroz taj izlaz, a pas bi još uvijek stajao na
snijegu.
Bila je sigurna da je nešto pošlo posve krivo. Štoviše, svake sekunde sve je
dublje sumnjala da nešto vraški ne valja.
 4

C amilla joj je izdaleka mahala, a Frederik, koji je šal navukao sve do nosa,
okrenuo se od uređaja na parkiralištu i prišao joj. Prije nego što je sreo
Camillu, živio je u Kaliforniji, pa nikad nije propuštao priliku primijetiti da mu
je temperatura ondje daleko više odgovarala.
»Imamo li vremena za pivo prije nego što uđemo?« upita Camilla, a onda
pogleda oko sebe. »Gdje je Eik?«
Frederik je otvorio vrata i pozvao ih u bar da se ugriju.
»Doći će«, odgovori Louise. »Kod njega su ulaznice.«
Camilla i ona sjele su za stol. »Kako se osjećaš sad kad si se vratila u
Morgenavisen?« upita Louise.
Frederik im je donio dva piva i Coca-Colu za sebe, a onda je sjeo i zagrlio
ženu oko ramena.
»Bilo bi mnogo bolje da nisam u uredništvu. Najvažniji posao mi je
ispravljati zareze i tiskarske pogreške u tuđim člancima«, nasmiješi se Camilla.
»Ipak, dobro je da sam se vratila, a Terkel Høyer izjavio je da sam mu
nedostajala.«
Prije nekoliko godina Camilla je u tim novinama bila izvjestiteljica koja je
pisala o kriminalu, ali napustila je taj posao. Louise nije dijelila njezino mišljenje
da je mjesto u uredništvu uistinu razlog za negodovanje, a Camilla je izjavila da
neki možda smatraju da je riječ o promaknuću, ali u glasu joj se uistinu osjećalo
razočaranje jer je htjela pisati i voljela je da joj se ime pojavljuje iznad novinskih
članaka.
Frederik se nasmije. »Zapravo se ja moram u najvećoj mjeri prilagođavati
sad kad mi se žena zaposlila. Kod kuće provodim više vremena od nje.«
Okrenuo se kad mu se oglasio mobitel. Louise i Camilla su slušale jer su
pomislile da se javlja Eik, ali Frederik je počeo govoriti engleski.
»Razgovara sa svojim agentom«, objasni Camilla. »HBO želi da Frederik
bude glavni pisac nove uspješne televizijske serije, pa ugovaraju uvjete.«
 »Hoće li se ponovno preseliti onamo?« upita Louise. »Tek ste uredili
stan.«
Njezina prijateljica odmahne glavom. »Može pisati i ovdje, a sa
suradnicima će razgovarati putem Skypea.«
Frederik se doimao mnogo opuštenijim otkad se povukao s mjesta
upravitelja obiteljske tvrtke Termolux i izjavio da je zauvijek odbacio ulogu
poslovnog čovjeka, pa će se odsad baviti isključivo pisanjem scenarija. Dok je
živio u Santa Barbari, pomogao je napisati scenarije za nekoliko značajnih
holivudskih filmova, ali taj posao je napustio kad se preselio u Dansku, što je
svakako bilo pogrešno jer je sada bilo jasno da ga je ta karijera uvelike privlačila
ako se moglo suditi prema sjaju u njegovim očima.
»Koncert će ubrzo početi«, reče Camilla i ispije pivo.
Louise je otišla do prozora i shvatila da se gomila prorijedila, ljudi su
počeli ulaziti u dvoranu. Eik nipošto ne bi propustio taj koncert jer je na
internetu među prvima kupio karte.

***

Dvadeset minuta nakon početka koncerta još su sjedili u baru. Frederik je

provjerio je li Eik ulaznice ostavio kod nekoga na ulazu, ali dobio je niječan
odgovor, a sve su ulaznice bile rasprodane.
»Gdje je, kvragu?« upita Camilla. »Jeste li se vas dvoje posvađali? Što se
događa?«
Louise uzdahne i klone u stolcu. »Nije se javio otkad je rekao da ide kupiti
cigarete i prošetati psa.« Objasnila je što se dogodilo.
»Dakle, ostavio je Charlieja ispred dućana«, reče Frederik. »To nikako nije
nalik na njega.« Predložio je da se zajedno odvezu u Južnu luku i vide je li ondje.
Louise je u automobilu osjetila da joj tijelom ponovno struji zebnja. Jedva
se uspijevala usredotočiti na ono što su Frederik i Camilla govorili na sjedalima
ispred nje.
Kad su se dovezli do stambene zgrade u Južnoj luci, Louise je, podignuvši
pogled, vidjela da je stan u mraku.
 »Još uvijek imamo ključ«, reče Frederik. »Popnimo se i pogledajmo.«
Hodnik je mirisao začuđujuće čisto iako stubište do četvrtog kata nije bilo
u dobrom stanju. Boja se gulila sa zidova i otkrivala različite preljeve stare
nekoliko desetljeća, a na svakom katu sa stropa su visjele gole žarulje, no
mješavina mirisa industrijskog sapuna, cigareta i pare od kuhanja nije bila
neugodna. Hodnik nije samo dobro mirisao, nego se i doimao čistim unatoč
oronulim zidovima.
»Čini se gore nego što doista jest«, primijeti Camilla i doda da je ovdje bilo
zabavno živjeti jer se gotovo svi susjedi međusobno poznaju. »Kao da su
utemeljili vlastitu malu zajednicu. Ljudi se drže zajedno i pomažu jedni
drugima, a takvih mjesta više nema mnogo.«
Louise je tu bila samo nekoliko puta, i to kad bi Eik došao po neke stvari,
a s njim je zalazila i u njegov najdraži Ulin bar, malo dalje niz ulicu.
Kad su došli do stana, Frederik je pokucao na vrata pa su počekali. Žarulja
na stropu u hodniku zujala je, a onda su čuli glasni škljocaj kad se svjetlo
automatski ugasilo. Camilla je otišla do velikog smeđeg dugmeta na zidu i
pritisnula ga, pa se svjetlo ponovno upalilo. Frederik je još jednom pokucao dok
je Louise stajala na pretposljednjoj stubi, s rukom na rukohvatu.
»Ući ćemo«, odlučila je i uzela ključ Frederiku iz ruke. Bučno je pokucala
i upravo je htjela staviti ključ u bravu kad su se otvorila vrata susjednog stana.
Mladić u iznošenoj trenirci s kapuljačom i s cigaretom u ruci upitao ih je što
žele. Onda je prepoznao Frederika i Camillu.
»Ah, vi ste! Jeste li nešto zaboravili?«
»Dobar dan, Sylvestre. Ne, nismo, ali ne možemo naći Eika«, odgovori
Camilla. »Jesi li ga vidio?« Ostala je na hodniku, a Frederik i Louise su ušli u
stan.
Nije im trebalo dugo da pregledaju Eikovu garsonijeru. U prostoriji koja
je služila kao kuhinja i dnevna soba bila je niša za postelju. Stan je imao mali
balkon i kupaonicu, ali nije bilo Eika.
»Mislim da nije ni dolazio ovamo«, zaključi Frederik. »Čini se da je sve
onako kako smo jučer ostavili.«
 Uza zid je stajao kožnati dvosjed, a pokraj dugog prozora bio je okrugli
stol s četiri stolca. Malo je što odavalo da ovdje netko živi, a stan je zasad uistinu
bio prazan.
Louise se posljednji put osvrnula, a onda su izišli i zaključali vrata. Susjed
se povukao u svoj stan, a Camilla ih je čekala na ulici.
»Pokušajmo kod Ulle«, rekla je uhvativši Louise ispod ruke. »Jeste li se vas
dvoje posvađali?«
Njezina prijateljica odmahne glavom. »Zapravo nismo. Jutros smo imali
razgovor s Rønholtom. Sad kad zajedno živimo, jedno od nas dvoje mora otići
iz Odjela. No tako je kako jest, a rekla sam da bih ja trebala naći drugo mjesto.
Nisam stekla dojam da se zbog toga zabrinuo.«

Unutrašnjost maloga puba bila je tako zadimljena da im se, kad su ušli, činilo
da su naletjeli na sivi zid. Louise je prepoznala nekoliko ljudi koji su stajali oko
stola za biljar. Ulla je stajala za barom, pred zidom s policama punim boca i
upravo je u dvije čaše nalijevala skandinavsko piće aquavit. Tiho je svirala
glazba, vjerojatno grupa Duran Duran, a najglasniji zvuk dolazio je od
biljarskih loptica koje su se sudarale. Nekoliko ljudi je razgovaralo. Sve je bilo
nalik nekom zatvorenom skupu gdje vladaju jednoličnost i navika, kao u drami
što su je predugo izvodili.
»Hoćete li vas dvije što popiti?« upita Frederik.
Louise odgovori da bi mogla podnijeti još jedno pivo.
Iza stola za biljar uza zid se pružao niz malih konzola za videoigre, a bio
je tu i džuboks sa starim hitovima čiji su naslovi bili ispisani na požutjelom
papiru iza pleksiglasa. Zidove i strop prekrivali su zalijepljeni zatvarači za boce
i katran od cigaretnog dima. Nekoliko stalnih posjetitelja zurilo je u njih.
»Ovdje je Eik visio prije nego što ste se sreli?« upita Camilla. Frederik joj
je predao pivo i otišao platiti.
Louise kimne. »Ulla i on dobri su prijatelji.« Bacila je pogled prema baru.
»Je li spavao s njom?« Camilla je motrila zdepastu, sredovječnu ženu
ugljen-crne obojene kose i obrva u obliku luka, koja je na sebi imala
tamnoplavu bluzu od atlasa.
Louise je ostavila da to pitanje visi u zraku jer zapravo nije znala odgovor.
Izbjegavala je kopati po onome što se možda događalo među njima osim
njihova prijateljstva, koje Eik ionako nikada nije skrivao.
Čekala je da vidi hoće li im Ulla prići, ali vlasnica bara se nije ni
pomaknula, nego je razgovarala s pijancem koji se umalo prevalio na leđa svaki
put kad je otpio.
Naposljetku je Louise otišla do nje. »Hej, Ulla! Jeste li vidjeli Eika?«
Žena ih je pogledala ničim ne pokazavši da poznaje pridošlicu iako je
Louise bila sigurna da ju je vlasnica bara prepoznala. Samo je odmahnula
glavom.
Louise je čekala, a poslije poduže šutnje nastavila je. »Pomalo sam
zabrinuta jer možda mu se nešto dogodilo. Od jutra ga nitko nije vidio. Imate
li pojma gdje bi mogao biti? Jeste li danas s njim razgovarali?«
»Nisam!« Ulla ponovno odmahne glavom.
Skupina za biljarskim stolom prestala je igrati, a čovjek koji je sam sjedio
za stolom pokraj vrata zurio je u Louise i Ullu i pritom ispijao pivo.
Louise se trudila suzbiti razdraženost što ju je vlasnica bara poticala u njoj.
»Biste li mi rekli jeste li ga vidjeli?«
Ulla je pogleda, a onda slegne ramenima i okrene se. Prema posjetiteljici
se odnosila s gotovo opipljivom zlovoljom. Vjerojatno je bila uvjerena da joj je
ta žena preotela Eika i odvela ga iz njezina puba.
Louise se vrati do stola. »Samo sam gubila vrijeme«, izvijestila je svoje
društvo. Upravo je htjela navući kaput kad im priđe Ulla. Crvenom krpom
počela je čistiti stol izbjegavajući pogledati Louise u oči.
»Moj vam je savjet da ga ostavite na miru. Ne vješajte se neprestano na
njega, nego mu dajte prostora. Ne voli da ga nadziru.«
»Bit će bolje da odemo«, primijeti Camilla kad se Ulla vratila na svoje
mjesto za barskim pultom.
Skupina za biljarskim stolom stajala je u tišini. Sve oči u pubu pratile su ih
dok su izlazili ne ispivši pivo.
 5

L ouisein bicikl još je bio kod Vege gdje ga je ostavila, ali umjesto da se onamo
vrati s Camillom i Frederikom, otišla je taksijem do centra grada.
Svjetla grada odražavala su se na vodi dok je taksi jurio prema
nedavno obnovljenim dokovima u Kalvebod Bryggeu, daleko od neuglednog
graditeljskog stila Južne luke. Umjesto pomalo turobnih zgrada ovdje su se
dizali beskrajni nizovi pročelja napravljenih od stakla i čelika, što je bila
dobrodošla opreka krovovima od pločica i bakra u starom gradu. Vozili su se
pokraj Kraljevskog kazališta i Nove luke do Kraljevskog novog trga što su ga u
zimskoj noći toplo osvjetljavali restorani i brojni barovi, a onda su prošli kroz
kopenhašku staru četvrt crvenih svjetiljki. Louise se čudila što se ljudi u vrlo
hladnoj siječanjskoj noći okupljaju oko golemog sidra i ondje piju pivo. Duž
Esplanade su se odvezli do postaje Østerport, a ondje je taksist usporio i pažljivo
motrio kućne brojeve.
Louise još nikad nije posjetila svog šefa. Kad je izišla iz taksija i pošla
prema zgradi u kojoj je stanovao, ustanovila je da Rønholt s prozora vjerojatno
vidi zgradu u Gefionsgade u kojoj je odrastao njezin otac.
Rønholt je vrata svog stana na četvrtom katu otvorio ležerno odjeven i s
papučama na nogama. »Sigurna sam da se nešto dogodilo«, dahne Louise.
»Poznate ga! Eik nikad ne bi ostavio Charlieja na ulici i jednostavno nestao i
nikako ne bi olako propustio koncert kojemu se mjesecima veselio. Moramo
pokrenuti potragu za njim.«
Ragner Rønholt ju je poveo u dnevnu sobu. Uzeo je čašu s vinom koja je
stajala pokraj otvorene knjige na stolu blizu zatvorenog, ostakljenog balkona.
Jedan prozor gledao je na tračnice iza Østerporta, a na danjem svjetlu njezin je
šef vjerojatno mogao vidjeti i pristanište Langelinje. Louise je znala da Rønholt
već vrlo dugo živi u tom iznajmljenom stanu, a za njega plaća malu najamninu.
»Eik je odrastao čovjek, a još nije prošlo dvanaest sati otkako ga nema«,
strpljivo je objasnio. »Jeste li svjesni kako bi izgledalo da Odjel za nestale osobe
tako brzo pokrene potragu za jednim od svojih vlastitih ljudi?«
 Ponudio joj je čašu vina, ali odmahnula je glavom, a onda je počela
tjeskobno koračati gore-dolje po sobi.
»Louise, molim vas, sjednite.« Pokazao je sofu pa su oboje sjeli. »Krasno
je da ste se vas dvoje našli iako mi je to, naravno, stvorilo probleme u Odjelu.
Eik je vrlo sposoban istražitelj, a i dobra je osoba. Poznajem ga već mnogo
godina.«
Louise je to znala, pa joj je postalo neugodno. Rønholt je očito bio uvjeren
da je došla zato što Eik i ona imaju problema. »To nema ništa s našim odnosom.
Ono što se dogodilo...«
»Ništa mu se nije dogodilo«, mirno i odmjereno je ustvrdio njezin
sugovornik. »Eik se može brinuti sam za sebe, ali moguće je da ne poznate neke
njegove strane. Možda vam je trebao reći ponešto o sebi, ali čini se da nije tako
postupio.«
Njome su prostrujali ledeni trnci i već je požalila što nije prihvatila čašu
vina. »Znam da Eik katkad ima problema pa mu je potrebna pomoć da se
pribere.« Okrenula se prema sugovorniku. »Poslali ste me po njega kad se tako
napio da nije mogao doći na posao. Ali danas je sve bilo u redu, uobičajeno. Bili
smo u vašem uredu, pa ste ga vidjeli!«
»To pijančevanje u koje se upušta često dolazi bez upozorenja.« Otpio je
vino, a činilo se da važe riječi. »Tu njegovu stranu teško je nadzirati, ali morat
ćete je prihvatiti ako želite biti dio života Eika Nordstrøma.«
»Dakle, mislite da se jutros otišao napiti? Zašto onda sa sobom nije poveo
Charlieja? Psa je lako mogao ostaviti i u postaji.« Odmahnula je glavom, ljuta
što njezin šef to ne shvaća.
»Upravo dolazim iz Južne luke«, nastavila je uvidjevši da je besmisleno
predbacivati Rønholtu. Morala ga je uvjeriti. »Nije bio u svom pubu, Ulinom
baru, a vlasnica ga nije vidjela, ili barem tako tvrdi. Doista mislim da griješite.«
Ne odgovorivši, ustao je i izišao u hodnik. Obuo je cipele i pozvao Louise
da dođe s njim. »Nešto morate vidjeti.« Otvorio je vrata koja su vodila otraga
na stubište pa je upalio svjetlo, a prije nego što je sišao, provjerio je ima li
ključeve.
 Stan je bio u klasičnoj, lijepoj zgradi nalik većini takvih zdanja u četvrti
Østerbro, ali zadnje stubište nije se uvelike razlikovalo od onoga u Louiseinoj
zgradi u Frederiksbergu. Tu su ljudi spremali prazne boce, stare cipele, vreće
krumpira i sve što su htjeli maknuti s puta, pa se mjestimično bilo teško kretati
među tim stvarima.
Louise je zastala kad se ugasilo svjetlo. U mraku je čula glasove i zvuk
televizije iz susjednog stana. Došavši do odmorišta, Rønholt je upalio svjetlo.
»Što to radimo?« upita Louise. Umalo je pala dok se provlačila kroz otpad
na uskom stubištu.
»Budite strpljivi«, odgovorio je pa su se nastavili spuštati.
Ključevi na privjesku zazveckali su kad se nagnuo da otključa podrumsku
bravu, a onda su ušli u dugi hodnik. Nalijevo je nekoliko velikih pokrivača
visjelo obješeno preko užeta za sušenje rublja u velikoj, za to predviđenoj
prostoriji koja je mirisala na sapun, omekšivač za odjeću i prašinu. Šef se
zaputio još jednim hodnikom. Što su više napredovali, osjećala je sve izrazitiji
zadah plijesni. Na zidovima oko njih nakupio se debeli sloj prašine. Nad
glavama su im pucketale vruće vodene cijevi, fluorescentno svjetlo zujalo je
metalnim zvukom, a prljavi pod škripao im je pod nogama. Louise se činilo da
su njih dvoje odasvud stiješnjeni, no glasovi su im ipak odjekivali kao da su u
beskrajnom nizu podzemnih prolaza.
»Dobro, što radimo ovdje?« ponovno je upitala kad je nestao iza ugla.
Svjetla su se po drugi put ugasila, pa je iz džepa izvadila iPhone i uključila
ugrađenu svjetiljku. »Halo!«
»Ovamo!« javio se njezin vodič.
Fluorescentna svjetla su nekoliko puta zatitrala i ponovno se ugasila, a kad
su se upalila, Louise je zaslijepio jarki, bijeli sjaj.
Na kraju hodnika zaokrenuli su iza ugla, a Rønholt se zaustavio pred
posljednjim, tamnosmeđim drvenim vratima u dugom nizu podrumskih ulaza.
Zrak je bio težak, vruć i suh, a negdje dublje u podrumu klopotala je velika peć.
Malo dalje Louise je zavirila u staru ložionicu gdje su škljocali ispusi.
Rønholt je pokucao na drvena vrata s kojih se ljuštila boja. »Eik!« povikao je.
»Jeste li tu?«
Louise mu je prišla, od nevjerice otvorivši usta. »Mislite li da se tu skriva?«
Ponovno je pokucao. »Hajde, iziđite«, pozvao je kao da ujutro budi dijete
koje mora poći u školu. Trenutak poslije otvorio je vrata i odmaknuo se ustranu
kako bi Louise mogla ući u prilično dugu, mračnu podrumsku sobu. Na pod je
netko položio malu gumenu ležaljku na kojoj su bili ručna svjetiljka i vreća za
spavanje, a pokraj nje je Louise vidjela punu pepeljaru i praznu čašu. Prostorija
se doimala poput smiješne inačice zatvora gdje bi otmičar zatočio žrtvu.
»Zaboga, što je to?«
»To je utočište vašeg dečka. Ovdje boravi kad osjeti potrebu da se odvoji
od svijeta. To traje već nekoliko godina.«
Louise je čučnula da pregleda opuške u pepeljari, ali doimali su se starima,
a vreću za spavanje prekrivali su prašina i žbuka koja je otpala sa stropa.
»Ima vlastiti ključ podruma, a kad dođe ovamo, donosim mu hranu i piće,
ali inače ga ostavljam na miru.«
»Dopuštate mu da ovdje boravi?« Louise to nije mogla povjerovati.
»Ne uznemiravam ga«, ispravio ju je. »Dogovorili smo se da se može
povući i sakriti se ovdje, u mom podrumu, ali ako tu provede više od tri ili četiri
dana, siđem i izvedem ga.«
»Ali zašto? Mislila sam da je upravo Ullin bar crna rupa u koju nestaje.«
Rønholt kimne i zatvori vrata jer Louise je vidjela sve što je trebala vidjeti.
»Obično je tako, ali ne sanjamo li svi o mjestu gdje nitko ne može doprijeti do
nas? Tako to radi Eik. Meni se to čini primitivnim, no za njega funkcionira.«
Odmahnula je glavom. »Ali što je s poslom?«
»Uvijek ima previše prekovremenih sati, pa na temelju toga uzima
slobodne dane.«
Louise to nikako nije mogla shvatiti, a najčudnije joj je bilo što šef u tome
pomaže Eiku.
Rønholt je otišao do prekidača za svjetlo, pa ga je nekoliko puta snažno
pritisnuo. »Eik je prošao kroz loše razdoblje nakon što mu je nestala djevojka.«
Pošli su natrag hodnikom. »Ne znam koliko vam je ta priča poznata.«
Louise je osjetila nelagodu u želucu, ali kimnula je. Znala je da su Eik i
njegova djevojka plovili Sredozemljem kad je ona odjednom nestala. Bez
zalaženja u pojedinosti ispričao joj je da su se posvađali pa se na kraju odlučio
vratiti u Kopenhagen. Za tragediju je čuo tek kad se vratio u Južnu luku. U moru
su pronašli trupla dvaju mladića s kojima su plovili, a jedan od njih bio je
vlasnik jedanaest metara dugog jedrenjaka. Utopili su se nedaleko od tog
plovila, ali nije bilo traga od Eikove djevojke, a njezine stvari nisu našli u kabini.
»Mislim da mu je bilo najteže što nije znao što se dogodilo,« nastavi
Rønholt, »a, naravno, krivio je sebe što nije bio ondje da se brine za nju.«
Za njima je zatvorio vrata podruma.
Dok su se penjali stubištem, Louise odjednom preplavi golemi val tuge.
Pomislila je da je počela upoznavati Eika, a on je možda cijelo to vrijeme bio
duboko nesretan. Snažno ju je pogodila činjenica da ga nije uspjela usrećiti i
učiniti da zaboravi na to, ako ga je doista tako proganjao gubitak te djevojke.
Bilo je to vrlo nalik na tugu što ju je i sama godinama nosila u sebi nakon onoga
što se dogodilo njezinom ljubavniku Klausu. Tu je bol sa samom sobom
razriješila tek prije godinu dana. Mnogo su toga dijelili i uspostavili su
zajednički život, ali među njima je bilo tajni, i to eksplozivnih i opasnih, a ona
ih je prekasno otkrila.
»Nedugo nakon što je Eik počeo raditi u Odjelu, zatražio je dopust da ode
na mjesto tragedije. Priznajem da sam mu to vrlo nevoljko dopustio. Bio je
osobno uključen u tekuću istragu koju je vodio njegov Odjel. Dakako, na tom
slučaju nije radio kao istražitelj, ali izvješćivali su ga o tome kao što izvješćuju
svaku osobu koja prijavi nečiji nestanak.«
Otključao je vrata svog stana. »Prilično sam se bojao da se emocionalno
neće moći boriti s tom situacijom, no to mu je bio veliki poticaj da još bolje radi,
pa nikad ne odustaje od istrage. Tijekom godina pronašli smo način da
ublažimo razdoblja u kojima se loše osjećao i morao je predahnuti. Držao sam
ga na oku, pa se dosad sve dobro odvijalo.«
Louise je stajala u hodniku spremajući se za odlazak. »U redu, ali čini se
da mu zasad nije potreban predah. Prošlo je mnogo vremena otkako je zadnji
put bio u vašoj podrumskoj prostoriji.«
Iznad Rønholtovih bijelih obrva pojavile su se bore. Doimao se kao da se
slaže s njom. »Zapravo, nije došao ovamo otkako je vas upoznao. Za mene je to
dobar znak. I da, doista se čini da ovaj put nije o tome riječ.«
»Nešto se dogodilo«, ustrajala je Louise. Bila je sigurna u to, a osjetila je
trnce kad je Rønholt kimnuo.
»Sve je to doista čudno«, priznao je. Njezin šef počeo je shvaćati da je stvar
ozbiljna. »Ni Ulla ga nije vidjela?«
»Nije razgovarala s njim, ili barem tako tvrdi.«
U tom trenutku, dok je ondje stajala s Rønholtom, sve su njezine dvojbe
iščeznule i sad je bila sigurna da se nije neopravdano zabrinula.
»Sutra ujutro pokrenut ćemo potragu za njim«, zaključio je njezin šef, a
onda ju je upitao je li se dovezla ovamo ili joj treba pozvati taksi.
»Znate što, radije bih se vratila pješice.« Bilo je vrlo kasno, ali očajnički je
željela udahnuti svježi zrak.
 6

P rije nego što je požurila niza stube da Dinu i Charlieja ostavi kod Melvina,
Louise je nekoliko puta nazvala Eikov mobitel, no svaki put se javila
govorna pošta uputivši je da ostavi poruku. Nazvala je i Rønholta da provjeri je
li tijekom noći što čuo, ali nije znao ništa više nego jučer.
»Prije nego što dođem na posao, otići ću do njegovih roditelja u
Hillerødu«, rekla je i objasnila da je njihovu adresu našla na internetu. »Jeste li
ih ikad upoznali?«
»Upoznao sam samo njegovu sestru, ali mislim da je Mie sad u Africi. Kad
dođem u postaju, sve ću pokrenuti, a vidjet ću mogu li ubrzati stvari tako što ću
provjeriti pozive na njegovu mobitelu.«

Kuća od crvenog kamena stajala je na kraju slijepe ulice u predgrađu Hillerøda.

Eik joj je rekao da je u dobi od sedamnaest godina otišao od kuće, a poslije toga
više nije imao mnogo veze s roditeljima, no nije znala je li se s njima rijetko
viđao zbog nekih problema ili se naprosto nije uklapao u malograđansku
učmalost.
Louise je njegove roditelje nazvala iz automobila ispričavši se što ih tako
rano uznemirava. Kad je rekla da radi u kopenhaškoj policiji, činilo se da se otac
malo povukao, ali stav mu se promijenio kad je čuo da je Louise kolegica
njihova sina i da dijele isti ured. Odjednom je bila vrlo dobrodošla. Eikov otac
rekao je da će oboje biti kod kuće do jedanaest sati, a onda njegova žena ima
zakazan sastanak s liječnikom.
Kuća je bila blizu ceste, a dok je prilazila, Louise je s druge strane vidjela
veliku livadu. Tipična kuća u stambenoj četvrti nalik onima iz pedesetih godina,
pomislila je. Na nekim travnjacima visjele su ljuljačke, dok su se drugi mogli
pohvaliti besprijekorno održavanim cvjetnim vrtovima. Ovdje borave
umirovljenici i obitelji s djecom, zaključi Louise. Tu se vjerojatno nitko uvelike
ne ističe. Činilo joj se čudnim da je slobodoumni Eik odrastao i igrao se u toj
naizgled potpuno ukalupljenoj zajednici u predgrađu. Pozvonila je na vrata.
 Eikov otac bio je visok čovjek širokih ramena i vrlo tamne kose. Imao je
visoke jagodične kosti kao i njegov sin, a ravnu kosu počešljao je unatrag, kao
što je činio Eik, samo što očeva kosa više nije bila bujna. Zbog te sličnosti Louise
se još šire nasmiješila kad se rukovala s njim i zahvalila mu što joj je dopustio
da dođe.
»Molim, uđite, uđite«, rukom ju je pozvao da pođe za njim u dnevnu sobu.
»Ne morate izuvati cipele. Upravo smo skuhali jutarnju kavu. Biste li je popili s
nama?«
Iz kuhinje je do njih dopro zabrinuti glas. »Nadam se da mu se ništa nije
dogodilo.« Na vratima se pojavila Eikova majka. Na desnoj ruci imala je udlagu,
ali ispružila je lijevu, a onda je Louiseinu ruku nakratko zadržala u svojoj
motreći posjetiteljicu.
»Niste li vi žena s kojom živi?« Pustila joj je ruku. »Ne javlja nam se često,
ali spomenuo vas je kad smo ga zadnji put vidjeli. Govorio je i o vašem
posinku.«
Louise je kimnula i rekla da se Jonas i Eik vrlo dobro slažu.
Dnevna soba bila je namještena posve drukčije nego što je očekivala
nakon što je vidjela pročelje kuće. Prevladavao je azijski stil s mnogo jastuka,
odgovarajućih uzoraka i zlatne boje, a bili su tu Budini kipići i crveni preljevi.
Pokraj sofe stajao je stolić za kavu, a posvuda je lebdio blagi, ugodni miris
zapaljenih štapića. Louise se posramila jer odviše je brzopleto prosudila tu
stambenu četvrt. Trebala je pretpostaviti da se Eikovi roditelji po svom
životnom stilu razlikuju od mnogih ljudi jer sinu su dali ime po omiljenom
pjevaču danske grupe iz šezdesetih godina nazvane Steppeulvene. Donijeli su
joj šalicu kave i pozvali je da sjedne u udobni naslonjač pokraj prozora. Pitala
se kad im je Eik rekao da živi s njom, nedavno ili prije nekog vremena?
Domaćin je počeo bez okolišanja: »Nadam se da nije upao u ozbiljne
neprilike. Svi smo svjesni da povremeno sebi mora dati oduška kad mu je teško
raditi.«
»Oh, Bente, bilo je to prije mnogo vremena, onda kad mu je nestala
djevojka!«
 »Ne znamo gdje je«, reče Louise prije nego što su počeli razgovarati o
bivšoj djevojci njihova sina.
»Pa, ponekad se nekamo izgubi,« reče otac, »a Henni ima pravo, sve je to
počelo poslije one tragedije.«
Na okviru prozora stajala je Eikova fotografija iz doba kad je bio školarac.
Nosio je nešto nalik na vojnu košulju, a pogled mu je djelovao pomalo pospano,
kao da se dosađuje jer su ga natjerali na fotografiranje.
»U vezi s Eikovim nestankom postoje neke posebne okolnosti, pa želimo
biti sigurni da mu se ništa nije dogodilo.« Louise je pažljivo birala riječi kako bi
njegovi roditelji sve to shvatili ozbiljno, ali nije ih htjela previše zabrinuti. »Zato
me najprije zanima jeste li razgovarali s njim jučer poslije podneva?«
Oboje su odmahnuli glavama.
»Jeste li znali da ima nekakve planove?«
»Nismo,« odvrati njegova majka, »ali obično nam ne povjerava takve
stvari.«
»No ovamo je došao razmjerno nedavno,« sjeti se Bent, »prije dva ili tri
mjeseca, je li?« Bacio je pogled na ženu koja je sjedila na sofi prekriživši noge.
»Da, otprilike, a svakako je to bilo prije tvog rođendana. Sa sobom je
donio bocu portugalskog vina.«
Louise nije znala da je posjetio roditelje dok su živjeli zajedno. Bila bi rado
pošla s njim. »Dakle, nemate pojma gdje bi se mogao kriti? Bi li njegova sestra
mogla nešto znati?«
Majka je objasnila da Eikova sestra putuje po Sierra Leoneu s prijateljicom
koja je radila u udruzi Spasite djecu. »Mie se još mjesec dana neće vratiti kući,
no moguće je da su razgovarali.« Obećala je da će pitati kćer.
»Mogli biste je i vi nazvati«, predloži otac.
»Mobitel joj ondje ne radi«, primijeti majka.
»Ne brinite. Pitajte je vi kad se javi. U redu je«, reče Louise.
»Usput, kako ste vas dvoje?« upita domaćica. »Mislim da živite u
Frederiksbergu?«
 Louise kimne. Umalo im je rekla da će biti dobrodošli ako svrate, ali
suzdržala se jer tu je odluku morao donijeti Eik. Zahvalila im je na razgovoru,
a kad je ustala, obećala je da će ih izvijestiti čim im se sin pojavi.
 7

Jučer je netko s njegova računa u banci Arbejdernes u Vesterbrogadu podigao

nešto manje od dvadeset jednu tisuću kruna«, obrati se Rønholt Louise kad
se pojavila na poslu malo poslije deset i trideset. Njezin šef sjedio je za svojim
stolom, a pred njim je bilo izvješće banke. »U tom ogranku još uvijek imaju
službenike, a ne samo automate.«
»To je ludo! Zašto bi podignuo toliku svotu?« trgne se Louise. Potapšala
se po obrazima da bi ih utoplila, ispuhala nos i odmotala šal, a kaput je prebacila
preko stolca pokraj svog stola. Danas je automobil ostavila u Frederiksbergu, a
na posao u postaju odvezla se biciklom kako ne bi platila parkiranje.
»Novac je netko podignuo u jedanaest i pedeset ujutro«, nastavi Rønholt.
Jedna od hvalevrijednih osobina Louiseina šefa bila je što se kao prvi čovjek u
postaji posve uključivao u slučaj ili slučajeve na kojima su radili. Naravno, do u
pojedinosti je poznavao potrage što ih je vodio njegov Odjel i zatražio je da ga
izvješćuju o svim pomacima, no odlučio se i osobno pridružiti Louiseinoj
potrazi za Eikom Nordstrømom.
»Dakle, netko mu je ukrao kreditnu karticu i prazni mu račun«, zaključila
je i sjela. »Jeste li je blokirali?«
Rønholt odmahne glavom. »Ne znamo je li ukradena. Možda je sam
podignuo novac.«
»Više od dvadeset tisuća kruna? Eik je samo otišao po cigarete!«
»Prije dva tjedna netko je s računa podignuo tisuću petsto kruna. Eik u
pravilu podiže velike svote. S druge strane, čini se da ne koristi debitnu karticu.«
Louise se na trenutak zagledala u Rønholta. Već na samom početku
zdušno se bacio u potragu, što je značilo da je zabrinut kao i ona, a ta ju je
činjenica još više uznemirila. »Hajdemo u banku.« Ustala je i uzela kaput.
»Želim vidjeti što je snimila njihova nadzorna kamera.«
Rønholt kimne i ustane. Provirivši u prijamni ured, svoju je tajnicu Hanne
zamolio da nazove Arbejdernes Landsbank i da njihovom šefu sigurnosti kaže
da pripremi nadzorne snimke.
»Što je s Eikovim mobitelom? Provjeravaju li pozive?«
»Da, ali još nisu ništa otkrili.«

»Eika Nordstrøma posluživala je Birgitte«, reče ravnatelj ogranka banke kad su

stigli. »Poznajemo velik broj naših korisnika i dakako da smo zabrinuti kad se
policija pojavi sa sudskim nalogom.« Odveo ih je u ured u stražnjem dijelu.
»Htjeli bismo razgovarati s vašom službenicom i pogledati što je
zabilježila vaša nadzorna kamera«, reče Rønholt ne objašnjavajući potanko
zašto su došli.
Ravnatelj ogranka zastane na otvorenim vratima pa rukom pozove ženu s
kratkom plavom kosom.
»Kad je jučer došao, bila sam za pultom«, reče Birgitte i upitno ih pogleda.
Zatvorili su vrata. »Podigao je veliku svotu«, ukaže Louise.
Njihova sugovornica kimne. »Da, ali to nije bilo neobično. Uvijek podiže
veće svote i troši ih kroz duže razdoblje. Još nekoliko naših korisnika ne voli se
služiti karticama kao ni on.«
Louise prije nije obraćala pozornost na Eikove hirove, no kad je službenica
spomenula tu njegovu naviku, shvatila je da ima pravo. Zapravo je nije začudila
činjenica da Eik izbjegava koristiti kartice jer nije volio slati ni poruke
mobitelom. Ako ste ga trebali, morali ste ga nazvati, a ako mu je bio potreban
novac, otišao bi u banku.
»Dakle, ne sumnjate da je netko zlorabio njegov račun?« upita Rønholt.
»Ne, imam ispis izvješća. Sve je podigao u našem ogranku.« Pružila im je
papir na kojemu je Louise najprije primijetila da stanje računa iznosi 1,3
milijuna kruna.
Birgitte je slijedila njezin pogled. »Nije mnogo trošio, a tijekom godina
postao je prilično imućan. Eik Nordstrøm je naš korisnik od 1989. godine, ali
nikad ga nisu zanimali naši prijedlozi o ulaganju.«
Louise se osjećala neugodno jer je bez dopuštenja zavirila u njegovo
novčano stanje. Nikada nisu razgovarali o novcu. Za to nije bilo razloga.
 »Kad je jučer došao ovamo, jeste li stekli dojam da je pod pritiskom?«
upita Rønholt. »Je li bio živčan ili se neobično ponašao?«
Birgitte je nakratko razmislila, a onda je odmahnula glavom kao da ne zna
zašto to njezin sugovornik pita. »Doista se činilo da mu se žuri. Kad nema
mnogo korisnika, obično malo popričamo, ali jučer je samo ušao i izišao.«
»Je li bio sam?« upita Louise. Ono što je čula jednostavno nije imalo
smisla. Posve se zbunila, a u njoj se probudio osjećaj zebnje. Što se, kvragu,
dogodilo?
Pomaknula se u stranu kad je ušao upravitelj ogranka i izvijestio ih da su
mu snimke nadzorne kamere poslali u računalo. Sjeo je za stol i otvorio
aplikaciju.
»Da, mislim da je došao sam«, odgovori Birgitte.
»Bilo je jedanaest sati i pedeset minuta?« upita upravitelj. Napravio je
mjesta pa su se ostali okupili oko njega.
»Počnite u petnaest do dvanaest«, reče Rønholt popravljajući naočale.
Louise se nagne naprijed. Bila je uvjerena da dobro pozna Eika, pa će na
snimci primijetiti je li pod pritiskom ili mu netko prijeti. Doduše, u zadnja
dvadeset četiri sata više nije bila sigurna da ga tako dobro poznaje, ali sad ga je
samo htjela vidjeti kako bi se uvjerila da je živ i da je sam podigao novac.
Kamera je snimala ulaz u banku i dvije blagajne, a Birgitte je sjedila u
desnoj. Korisnici su jedan po jedan prilazili pultu i obavljali ono radi čega su
došli. U pozadini je za stolom sjedila mlada žena, bušila rupe u ispravama i
stavljala ih u fascikle. U tim svakodnevnim poslovima nije bilo ničeg neobičnog,
čak ni kad se malo poslije pojavio Eik.
Louise je osjetila slabost kad ga je vidjela kako prilazi i uzima broj. Dok je
čekao, igrao se komadićem papira. Pomislila je da se doima nestrpljivim i
nesabranim, kao da je odsutan duhom, ali nije bio živčan i nije primijetila da je
pod pritiskom. Kad su pozvali njegov broj, iz zadnjega džepa izvadio je
novčanik i nagnuo se nad pult.
Sve je vrlo kratko trajalo. Blagajnica mu je dala novac pa je lisnicu stavio
u zadnji džep, a onda je rukom prošao kroz kosu i izišao. Nisu vidjeli nikakav
znak da je netko s njim, no Louise nije mogla ustanoviti čeka li ga netko vani.
Znala je samo da ju je zaboljelo kad ga je ugledala, pa se još više zbunila. Činilo
joj se da je vidjela posve uobičajeni posjet banci. Ništa u njegovu ponašanju nije
ukazivalo na to da se kani sakriti.
Bio je to posljednji trag što ga je Eik ostavio za sobom. Iz banke je izišao u
jedanaest sati i pedeset četiri minute.
Rønholt je upravitelju ogranka i blagajnici zahvalio na pomoći, a onda su
Louise i on izišli. Zakopčao je zimski kaput i navukao rukavice. »To nam nije
mnogo pomoglo. Za ime svijeta, što ga tjera da sve to radi?«
Louise je šutjela, a odjednom je osjetila da ju je sve to dotuklo.
Mrzila je činjenicu da je bila prisiljena zavirivati u Eikov osobni život.
Najprije Rønholtovo podrumsko skladište, a sad ovo! Nastojala je suzbiti
osjećaje i razumno razmišljati. Pozvao ju je na koncert Nicka Cavea, a onda se
odjednom predomislio pa je napustio Charlieja, nju i njihove prijatelje.
Umjesto toga, otišao je u banku i podigao pravo malo bogatstvo. Bilo je to
besmisleno! Morala je poći od početka i o svemu još jednom razmisliti.
»Trebate vi otići u Južnu luku i razgovarati s Ullom«, obratila se šefu. »Ako
nešto zna, meni ne želi reći.«
Zabio je ruke duboko u džepove debelog kaputa i zurio u do kad da
razmatra razne teorije, a onda je kimnuo. »Ne znam hoće li joj biti lakše
razgovarati sa mnom, ali imate pravo, vrijedi pokušati.«
Louise se činilo da oboje osjećaju kako ništa nema smisla. Eik se u banci
držao gotovo previše opušteno. Zabrinula se da ga nije tko oteo ili ga udario po
glavi i nekamo odvezao. Već je nazvala sve bolnice u Kopenhagenu jer pomislila
je da je možda pao ili da ga je udario automobil, ali odgovorili su joj da nemaju
nepoznatih žrtava prometnih nesreća.
Malo prije nego što je nestao, Eik je odlučio živjeti s njom. Jesu li joj
promakli neki znakovi? Bio je pun ljubavi, a njegovu želju osjetila je i onom
prilikom kad ih je šef zatekao kako se ljube. Naprosto nije mogla razumjeti zašto
je odjednom nestao jer bilo je to apsurdno. A k tome, Nick Cave...
Putem prema postaji Rønholt je nazvao kako bi Svendsena, upravitelja
garaže, izvijestio da će im biti potreban automobil, a kad su stigli, Svendsen ih
je već upisao i donio ključeve jednoga od neobilježenih policijskih vozila.
Odveo ih je dolje, na treću razinu, i pružio ključeve Rønholtu, ali Louise ih je
zgrabila i sjela za upravljač.

Pred Ullinim pubom bio je parkiran kamion s pivom, pa je Louise našla mjesto
malo dalje niz ulicu.
Putem su se dogovorili da će, ako od Ulle ništa ne doznaju, slučaj preuzeti
nekoliko drugih detektiva, a Louise će se povući. Bila je to njezina odluka jer
shvatila je da neće moći nastaviti. Osjećaji bi je svladali, pa više ne bi mogla
održati potrebni službeni odmak od toga slučaja. Eika nije bilo već više od
dvadeset četiri sata pa iako to nije bilo predugo za čovjeka od četrdeset dvije
godine, tjeskoba ju je preplavila i bojala se da će se slomiti.
»Vi preuzmite vodstvo«, obratila se Rønholtu i pošla za njim do vrata.
Čovjek širokih ramena, s tetovažama koje su mu dosezale do vrata, natraške je
izišao iz puba vukući kolica na dva kotača prepuna sanduka s praznim bocama
piva. »Možda bih trebala pričekati vani?«
Louise se vrlo rijetko povlačila iz neke situacije, ali nešto u Ullinu držanju
vrlo ju je ljutilo, a ionako se već teško svladavala.
»Ne, bit će bolje da uđete sa mnom«, odgovori Rønholt. »Četiri uha čuju
bolje nego dva.«
Vlasnica bara stajala je otraga, pokraj otvorenih vrata koja su vodila u
skladište. U pubu je bilo hladno i mračno. U zraku je lebdio otužni miris
prolivenog piva, ugašenih opušaka i dezodoransa za zahode, a na šanku su bile
naslagane pepeljare koje je trebalo oprati.
Ulla im je prišla i rukovala se s Rønholtom. »Došli ste radi Eika?«
Louise se nije začudila vidjevši da se njih dvoje poznaju, ali njezin joj šef
to nije spomenuo. Prišla je i stala pokraj njega.
»Naprosto ne razumijemo kamo je mogao otići«, počne Rønholt
prijateljskim glasom kako bi na početku razgovora stvorio povoljno ozračje, a
onda se okrene prema Louise. »Iz ureda je otišao jučer oko jedanaest sati, je li?«
 »Malo poslije jedanaest,« kimnula je, »ali kao što sam jučer navečer rekla,
ništa ne ukazuje da je to samo još jedan od njegovih nestanaka.«
Zanimalo ju je kako će Ulla primiti njihove riječi. Bilo je očito da se
vlasnica puba također zabrinula. Vjerojatno se i ona pokušala dokopati Eika
čim je Louise okrenula leđa. Govor njezina tijela bio je vrlo izrazit – prekrižila
je ruke i rastreseno trljala laktove.
»Nisam rekla da je riječ o jednom od njegovih nestanaka«, zaniječe Ulla
kao da se brani. Trznula je glavom, a kosa crna poput ugljena poletjela joj je
unatrag. Louise je primijetila da je njihova sugovornica prilično lijepa. Bila je
pomalo gruba i nabijena, ali ne i debela. Danas se doimala mlađom jer na sebi
je imala prilično široke vojne hlače i bijelu bluzu umjesto tamnoplave odjeće
kakvu je nosila prošli put za barom, a opći dojam poboljšavala je i činjenica da
se ovaj put nije pretjerano našminkala. »Samo sam rekla da je Eik čovjek koji
ne voli da ga nadziru.«
»Nismo došli u inspekciju«, izjavi Louise pokušavajući zadržati
pribranost. »Pokrenuli smo potragu za Eikom, a malo prije nego što je nestao,
iz banke je podigao veliku svotu. Dobro bi nam došla vaša suradnja.«
»Ozbiljno smo zabrinuti za njega«, umiješa se Rønholt. Rekao joj je da
traže bilo kakav trag koji bi pomogao objasniti njegovo ponašanje.
»Pretpostavljamo da je sam, ali ne znamo sigurno. Provjerili smo sva mjesta na
kojima bi mogao biti. Imate li vi kakvih ideja?«
Ulla provuče ruke kroz gustu kosu i nasloni se širokom zadnjicom na stol.
Činilo se da je tek sad počela shvaćati ozbiljnost situacije. »Obično svoje
predstave s nestancima uprizoruje ovdje«, glavom je pokazala prostoriju otraga.
»Barem kad se ne zakapa u onu tajnu prostoriju što je imate vas dvojica.«
Louise je pokušala sakriti zaprepaštenje kad je čula da vlasnica bara zna za
sobu u podrumu.
»Kvragu, ne znam gdje bi drugdje mogao biti«, nastavi Ulla podbočivši se.
»Nismo se baš često čuli nakon što se preselio u grad. Nekoliko puta tjedno
dolazio je ovamo i jeo.«
U grad! Louise se gotovo nasmiješila uvijenim riječima svoje sugovornice.
Je li Ulli bilo tako teško prihvatiti da Eik živi s kolegicom?
Kad mu se oglasio mobitel, Rønholt se ispričao i otišao na stranu ostavivši
dvije žene same. Louise je zabila ruke u džepove i htjela se udaljiti, no Ulla je
počela govoriti. »Doista mu se sviđate.« Lice joj je bilo bezizražajno, pa Louise
nije mogla odrediti je li vlasnica bara zadovoljna što se Eik skrasio ili naprosto
izražava činjenicu. »To je dobro za njega...«
»Kako, molim?« glasno upita Rønholt na engleskom. Pogledao je Louise,
a onda je ispod stola izvukao stolac i sjeo ponovno se mršteći. »Prokletstvo«,
prokomentirao je nakon što je spremio mobitel. »U Engleskoj je. Očito je vrlo
pijan, a završio je u zatvoru, i to u nekom malom gradu pokraj Bristola!«
»Bristola!« začuđeno će Ulla, a Louise upita:
»Što ondje, kvragu, radi?«
Lice njezina šefa zadobilo je ukočeni izraz. »To vam ne mogu reći, ali doći
će kući«, strogo je odgovorio. »Taj idiot očito je nabasao na englesku policijsku
istragu. Čak ih je pokušao uvjeriti da ga je poslao Odjel za nestale osobe. Na
njih je nastojao izvršiti pritisak da mu dopuste pristup žrtvinu dosjeu. Tvrdi da
tu ženu traže u vezi sa slučajem nestale osobe na kojemu radi.«
»Kakva žrtva?« upita Louise dok ju je vodio do vrata. »Što hoćete reći?
Nemam pojma da je radio na otvorenom slučaju u Bristolu.«
»Smjesta idite onamo i dovedite ga«, zapovijedi joj šef ne osvrćući se na
njezina pitanja. »Pođite kući i uzmite putovnicu, a ja ću reći Hanni da vam kupi
kartu za zrakoplov. Možete otići ravno u zračnu luku.«
»Ne, neću!« gotovo je povikala. »Jedno je što me šaljete da ga pokupim s
poda poslije pijanke, a nešto je posve drugo kad moram odletjeti u Englesku da
počistim nered koji je izazvao.«
Osjetila je da je motri Ulla, koja je stajala za barom, pa se uspravila. »U
redu, otići ću po njega, ali nazovite njegove roditelje i recite im da smo ga našli.«
 8

L et nije dugo trajao. Louise je iz taksija izišla na uskom parkiralištu s

ogradom od obojenih dasaka ispred policijske postaje u Nailseau. Nakratko
je promotrila žuto prizemno zdanje od cigle na kojemu je bila ploča s
uredovnim vremenom postaje. Grad se doimao napuštenim iako su u zgradama
koje su se nagurale iza policijskog zdanja gorjela svjetla.
Dok se vozila iz zrakoplovne luke u Bristolu, Louise je proživljavala cijelu
lepezu osjećaja. Činilo joj se da pipa u mraku, a olakšanje što ga je isprva osjetila
pretvorilo se ljutnju. Nije imala pojma što će reći kad uđe u policijsku postaju
ni što može ondje očekivati. Samo je htjela Eika dovesti kući.
Nadesno od ulaza dizale su se visoke hrpe šljunka jer su izvodili radove na
cesti. Da bi došla do ulaza u postaju, Louise je morala prijeći preko širokih
šperploča, a onda je ustanovila da su vrata zaključana. Pogledom je potražila
zvono, ali u zgradi se odjednom upalilo svjetlo i pojavio se visoki čovjek u odori
koji ju je pozvao da uđe.
»Ian Davies«, predstavio se pridržavši joj vrata. »Drago mi je što ste tako
brzo došli. Obično uhićenike ne držimo u zatvoru dulje od nekoliko sati.
Puštamo ih ili ih prebacimo u veću policijsku postaju, ali ovaj put smo morali
napraviti iznimku.«
Louise je ocijenila da njezinom sugovorniku može biti oko četrdeset pet
godina, a imao je crvenkastožutu kosu i zelene oči. Bio je mršav i žilav, pa je
pretpostavila da je jedan od onih ljudi koji su opsjednuti trčanjem i neprestano
vježbaju za sljedeći maraton. Dakako, i ona je trčala da bi ostala snažna i u
formi, ali maratoni i polumaratoni ušli su u modu, pa je svaki manji
rukovoditelj u privatnom sektoru smatrao da takvo što svakako mora unijeti u
opis svoje djelatnosti. I protiv volje se nasmiješila kad se sjetila da ju je Eik
jednom upitao zna li što je u trčanju najvažnije. Rekla je da misli da je najvažnije
disanje, ali on je odgovorio: »Ne, nego ono što o tome poslije napišeš na
Facebooku.«
Čovjeku svijetle kose pružila je ruku pa su se rukovali. Imao je naglasak
kao da pjevuši završetke riječi. »Zbog naravi slučaja u koji je uhapšenik
umiješan zadržali smo ga u pritvoru.«
Umiješan? Pokušala je prikriti smetenost. Koliko je razumjela, Eika su
strpali u ćeliju zato što se napio i pravio neprilike. Još uvijek nije imala pojma
radi čega se odjednom pojavio u jugozapadnoj Engleskoj.
Pošla je za policijskim službenikom pa su prošli pokraj staklene ćelije i
došli do širokih vrata koja su presijecala hodnik, a na njima su bili prozori s
rešetkama. U skučenu prostoru odjeknulo je škljocanje kojim su se ta dvostruka
vrata za njima zatvorila.
»Recite, zbog čega su uhitili mog kolegu?« upita Louise kad je s Davisom
ušla u malu prostoriju koja je vjerojatno služila za prijam uhićenika jer tu je bila
oprema za fotografiranje i uzimanje otisaka. Prostora je bilo malo, pa je morala
manevrirati da prođe pokraj fotoaparata na stalku i stolca koji je stajao uza zid.
Na radnoj površini pokraj sudopera stajali su jastučić za uzimanje otisaka i
bočica s plastičnim poklopcem puna tamnog praha. Iako okruženje baš nije bilo
dojmljivo, osjećala je da je neprikladno odjevena u majicu, traperice i tenisice.
Negdje otraga netko je otvorio vrata, a onda su u hodniku začuli korake.
Iza ugla hodnika pojavila se policijska službenica kose do ramena, a na sebi je
imala odoru. Ušavši, na radnu površinu položila je vrećicu iz pizzerije i
pozdravila Louise.
»Sheila Jones«, predstavila se. »Je li vam tko ponudio šalicu kave?«
Ovaj put je Louise pomalo povišenim glasom upitala zbog čega je uhićen
Eik Nordstrøm i zašto ga drže u Nailseau umjesto da slijede uobičajeni
postupak.
Policajka pogleda Daviesa, koji je nešto vadio iz torbe. »Spava li još
uvijek?« upitala je ne osvrćući se na Louiseino pitanje.
»Mogu li ga barem vidjeti?« Louise je prelazila pogledom s Daviesa na
Sheilu.
Policajka je uzela ključeve i pozvala Louise da pođe za njom, a onda je
otključala vrata prostorije koja je bila produžetak prijašnje sobe. Pod jarkim,
fluorescentnim svjetlom žuti zidovi zatvora doimali su se blijedima i
turobnima. Na jednoj strani hodnika bile su dvije ćelije s debelim tamnoplavim
željeznim vratima. Sheila je rukom pokazala Louise ćeliju na samom kraju, a
kad su došle do nje, povukla je zaklopac na špijunki pa je posjetiteljica pogledala
u ćeliju.
Eik se, posve odjeven, ispružio na ležaju, a gornji dio lica pokrivala mu je
kosa. Očito je bio posve omamljen. Jedna ruka visjela mu je sa strunjače.
Što se, kvragu, događa? pitala se Louise. Obuzeo ju je osjećaj tuge, ali ne
toliko zbog njegova otužnog stanja, nego zato što je uopće bio u engleskom
zatvoru, a ona nije imala pojma što se dogodilo.
»Moramo ga ispitati«, reče Sheila Jones. Dodala je da ga je rano jutros
upravo ona uhitila. »Vaš kolega se vrlo neugodno ponašao. Razbjesnio se što
smo ga priveli, ali nismo imali izbora. Odbio nam je reći što radi na mjestu
zločina i neprestano je ponavljao da mu ne možemo odbiti pristup kući. Tvrdio
je da ga je poslala danska policija i da je ovdje jer radi na slučaju nestale osobe
koji istražuje njegov Odjel.«
Nakratko je zastala kao da procjenjuje koliko toga bi trebala otkriti. »Bio
je tako pijan da je jedva stajao.«
»Govorio je da mu ne možete odbiti pristup kući?« upita Louise. »Kakvoj
to kući?«
Otraga u zatvorskom hodniku vidjela je još jedna teška vrata s rešetkama.
Pokraj izlaza bila je još jedna ćelija, a u udubini u zidu stajali su bicikli. Tu su
očito pohranjivali izgubljene predmete. Sheila Jones slijedila je Louisein pogled.
»Ovdje u Nailseau uglavnom se bavimo krađama po trgovinama,
vandalskim ispadima maloljetnika i ukradenim biciklima. Rijetki su ozbiljni
zločini poput onoga koji se dogodio ovoga vikenda.«
Louise nisu zanimali uobičajeni poslovi u policijskoj postaji u Nailseau.
Htjela je znati kad će pustiti Eika kako bi se mogli vratiti u Kopenhagen, a pitala
se kojega je vraga radio na mjestu zločina u Engleskoj.
»Zapravo, u dvadeset tri godine koliko ovdje živim dogodila su se samo
dva ubojstva«, reče Sheila ne odgovorivši na Louiseino pitanje. »Jednom je
duševno bolesna osoba ubila susjeda, a drugo ubojstvo odigralo se poslije svađe
u pubu. Počela je tučnjava, a jedan od sudionika je nezgodno pao. Nikad nismo
imali pravo ubojstvo kakvo se dogodilo ovog vikenda, pa je prirodno da smo
prihvatili pomoć iz Bristola.«
»Ubojstvo?« upita Louise. »Eik Nordstrøm je zaposlenik danskog Odjela
za nestale osobe. Ja sam mu nadređena i uvjeravam vas da nikad ne bi nasilno
ušao u kuću i poremetio mjesto zločina. Svakako je riječ o nesporazumu.«
Njezina sugovornica nije odgovorila, a nije ni trebala jer izraz na njezinu
licu jasno je pokazivao da nema nesporazuma. Louise je duboko udahnula,
njezina se snaga istopila. Ako je Eik provalio na mjesto zločina gdje se još vodila
istraga, onda je za to imao dobar razlog, ili je potpuno prolupao.
»Bit će najbolje da mi ispričate što se događalo prije nego što ste ga
uhitili«, rekla je sa svom odlučnošću što ju je još bila u stanju pokazati.
Sheila je zurila u nju kao da je tek sad shvatila da njezin kolega
posjetiteljici nije rekao gotovo ništa. »Pa, jučer ujutro stupili smo s njim u
kontakt jer se njegovo ime pojavilo u...«
»Počnimo od početka«, prekine je Louise i glavom pokaže vrata. »Zašto
ne bismo ušle i sjele? Voljela bih doznati nešto o tom slučaju, a i o tome zašto
vaš tužitelj misli da je moj kolega kriv.«
Na trenutak se premišljala bi li pozvala Rønholta, ali odlučila je da će
pričekati da čuje što se dogodilo.
Vratile su se u ured gdje su Louise ponudili komad pizze i šalicu instantne
kave. Tek sad se sjetila da od jučer nije ništa jela. Dok je trčala unaokolo
pokušavajući pronaći Eika, nije ni pomišljala na hranu, a kad su ga napokon
našla sve se počelo vrlo brzo odvijati. Hanne joj je rezervirala kartu za zrakoplov
EasyJeta koji će ubrzo poletjeti za Bristol, pa Louise nije imala vremena nešto
pojesti u zračnoj luci. Zahvalila je policajki i prihvatila masni komad pizze.
Davies je sjedio za stolom i vodio telefonski razgovor.
»Na putu su«, izvijestio je Sheilu kad im se malo poslije pridružio. »Naši
momci traže oružje kojim je počinjeno ubojstvo, ali još ga nisu našli.«
To je rekao Louise kao da je očekivao da ona sama posloži djeliće
informacija.
 Zbunjeno je pogledala policajku.
»Prošle subote popodne Sofie Parker ustrijeljena je u svom domu, malo
izvan Nailsea. Hitac je ispaljen iz vrta, ali ne znamo tko je ubojica ni kakvim se
oružjem koristio. Bristolska policija obavlja balistička ispitivanja, a krajem
tjedna očekujemo njihov nalaz. Gotovo sam sigurna da je ustrijeljena iz lovačke
puške.«
»Što s tim ima Eik Nordstrøm?« upita Louise. Nije prepoznala ime žrtve,
a nije se mogla sjetiti da je ijedna istraga što ju je Odjel vodio bila povezana s
ovim mjestom.
»Njegovo ime pojavilo se kad smo doznali da je ubijena žena Dankinja.
Našli smo njezin rodni list, a kako nismo znali koji je povod ubojstva, provjerili
smo njezino djevojačko ime. Prije dosta vremena za njom su proveli potragu, a
Eika Nordstrøma naveli su kao najbliži rod, ali nisu zapisali da je zaposlen u
Danskoj nacionalnoj policiji, a niti da je upravo on istraživao taj slučaj. S njim
smo stupili u doticaj isključivo zato što je imao osobni odnos s ubijenom.
Dakako, kad je jučer stigao, nismo mu mogli odobriti pristup mjestu zločina.«
Molećivo je pogledala Louise kao da kolegicu policijsku službenicu želi
uvjeriti da nisu pokušavali omesti danske policajce.
»Sinoć je ponovno pokušao provaliti u kuću,« umiješa se Davies, »a
napravio je cijelu strku jer je stajao na ulici i vikao. Mislio je da je u kući žrtvin
muž, pa je zahtijevao da otvori vrata, ali muž i kći ne borave u kući. Sve je
završilo tako da su se susjedi probudili i pozvali policiju.«
»Spomenuli ste da je žrtva imala dansko djevojačko ime«, reče Louise.
»Koliko joj je bilo godina?« Odjednom ju je obuzeo mučan osjećaj da zna kamo
sve to vodi.
»Sofie Bygmann bile su četrdeset četiri godine«, odgovori Davies. »Prije
gotovo osamnaest godina prijavili su da je nestala za vrijeme krstarenja po
Sredozemlju. Je li vam to poznato?«
Predao je fascikl Louise, koja je počela polako kimati. Eikova nestala
djevojka! Stegnulo ju je u želucu, pa je poželjela ustati i otići.
Dotaknula je fascikl ne otvorivši ga.
 »Četiri godine poslije Sofie Bygmann udala se za Nigela Parkera«, nastavi
Davies glavom pokazujući fascikl na stolu.
»Morate znati da je u Velikoj Britaniji lako nestati«, doda Sheila.
»Nemamo popis brojeva građana kakav imaju u mnogim europskim zemljama.
Pretpostavlja se da ovdje živi oko pola milijuna neubilježenih stranaca.
Službeno nitko nije znao da se ovdje naselila.«
Louise je samo napola slušala. Zamišljala je da je Eik primio poziv kad je
otišao kupiti cigarete, a zbog onoga što je čuo ostavio je sve drugo.
»Ne znamo što se događalo tijekom nekoliko godina«, nastavi Sheila.
»Zasad nije poznato gdje je boravila za to vrijeme. Njezin muž kaže da je u
Englesku došla šest mjeseci prije nego što su se sreli, a poslije toga su se preselili
ovamo. On je optičar. Vlasnik je centra za vid.«
»Što se dogodilo ono popodne kad su ustrijelili ženu?« Louise još nije
otvorila fascikl koji je ležao na stolu.
»Teško je reći«, odgovori njezina sugovornica. »Kći i muž nisu primijetili
ništa neobično. Svi su došli kući kao i uvijek. Muž je rekao da je njegova žena u
kuhinji kuhala večeru kad ju je ubio hitac kroz prozor.« Nakratko je zastala.
»Ne osjećaš se ugroženom dok stojiš u vlastitoj kuhinji i obavljaš svakodnevne
poslove.«
»Muž je upravo htio natočiti čašu vina,« primijeti Davies, »a prije nego što
se snašao, posvuda je bilo krvi. Žena mu je ležala na podu, ustrijeljena u glavu,
a kći je vrištala.«
»Prije toga se ništa nije dogodilo?« zanimalo je Louise.
Odmahnuli su glavama. »U obitelji kažu da je Sofie Parker povremeno
sama odlazila u London«, nastavi Davies. »Muž nam je dragovoljno dao taj
podatak, a rekao je i da sumnja da je ondje imala ljubavnika.« Policajac je
valovitu kosu začešljao unatrag, pa se vidjelo da pomalo ćelavi na
sljepoočicama, ali sad se doimao mlađim nego što je Louise procijenila kad ga
je vidjela. Kad je govorio, na licu su mu se pojavljivale dvije dječačke jamice.
»Ali nemamo tragova koji bi ukazivali na osumnjičenika.«
»Naravno, svjesni smo da bi mogla biti riječ o zalutalom metku«, umiješa
se Sheila. »Iza kuće su polja, pa je hitac mogao doći odande.«
»Ali to ubojstvo više je nalik pogubljenju.« Davies se nagne naprijed.
»Naša je pretpostavka da je ubojica pucao iz blizine, a u vrtu smo našli jasne
otiske koji bi mogli biti njegovi.«
»Isključili ste muža?« upita Louise.
»Da«, oboje su kimnuli. »Krv ga je cijeloga poprskala. Nema dvojbe da je
stajao pokraj nje kad je ustrijeljena.«
Nakratko je zavladala tišina. Davies je presavio kutiju u kojoj je bila pizza
i bacio je u smeće.
»Nemamo povod«, priznao je. »Nemamo nikakvih tragova osim metka
koji ju je ubio, otisaka nogu i nekoliko izjava osoba iz kruga njihovih prijatelja.
Još se nadamo da ćemo doznati s kim se to sastala u Londonu.«
»Ako se uopće sastajala s nekime«, primijeti Sheila. »Ne znamo što je
radila u Londonu. Zato nas zanima sve što možemo doznati o njezinoj prošlosti
u Danskoj i o tome što se dogodilo kad je nestala s broda u Italiji. Ti podaci
mogli bi nas dovesti do motiva za ubojstvo.«
»Ako sam dobro shvatio, ondašnju je potragu vodio vaš Odjel?« upita
Davies.
Louise kimne.
»Bilo bi nam od velike pomoći ako biste skupili podatke o svemu u vezi s
njom, a dakako, poduže ćemo razgovarati i s Eikom Nordstrømom kad za to
bude spreman.«
»Sigurni ste da je to uistinu žena čiji su nestanak prijavili prije osamnaest
godina, a nije osoba koja je jednostavno preuzela danski identitet?« upita
Louise.
Davies i njegova kolegica razmijenili su pogled.
»Zašto bi to učinila?« upita Sheila. »Dakako, od Eika Nordstrøma
možemo zatražiti da u mrtvačnici potvrdi da je riječ o njoj.« Ponovila je da će
ga svakako ispitati čim to bude moguće.
»Mogu li pogledati kuću?« zatraži Louise.
 »Ne biste li radije pričekali kako bi mogao poći i Nordstrøm?« predloži
Sheila.
Louise odmahne glavom. »Ne, večeras ćemo odletjeti u Kopenhagen i zato
pođimo u kuću. Za to vrijeme ga možete pokušati probuditi.«
 9

U brzo nakon što su se u napadnom, žuto-bijelom policijskom automobilu

odvezli od postaje u Nailseau, našli su se u prirodi. S obje strane ceste
pružalo se brdovito područje istočkano drvećem i ispresijecano kamenim
zidovima što su ih podigli između polja. Kuće su se tek povremeno pojavljivale
sve dok nisu došli do doma Parkerovih koji se nalazio među nekoliko zgrada.
U protekla dvadeset četiri sata Louise je osjećala sve izrazitiju tjeskobu i
zabrinutost, a sad su ti osjećaji prešli u bijes. Nije mogla pojmiti da se Eik tek
tako zaputio u Englesku, a njoj nije rekao baš ništa. Ako ni zbog čega drugoga,
morao je to učiniti zato što mu je bila šefica, a nestao je u pola radnoga dana.
Ali naravno, taj je udarac možda odviše osobno shvatila jer bilo joj je jasno da
je Eika posve svladalo zaprepaštenje koje ga je obuzelo kad ga je nazvala
engleska policija.
Davies je usporio kod puba na desnoj strani ceste. Skrenuo je na uski
odvojak koji je vodio do tri kratke ulice u obliku slova E, a u zadnjoj je parkirao
i isključio motor.
Louise je nakratko ostala sjediti gledajući gotovo jednake sive katnice od
cigle ispred kojih su bili travnjaci s vratima na ulicu. Pokraj kuća je stajalo
nekoliko velikih automobila, a sve su bile uredne i dobro su ih održavali, osim
jednoga travnjaka punog krša. Pomislila je da to nije susjedstvo za ljude sa
slabijim primanjima, a onda je izišla iz automobila.
Kuću Parkerovih okruživalo je visoko grmlje i drveće. Vrt je bio skriven
od pogleda, ali sama zgrada stajala je na maloj uzvisini, a iz nje se širio pogled
na polja iza nje. Prozor na ulicu prekrivala je šperploča. Davies je Louise
pridržao dvorišna vrata. Policijska traka priječila je ulaz u kuću, a znak je
zabranjivao ulazak. Traku su postavili i oko vrta s ulične strane, kao i malo dalje,
na suprotnom kraju, ali na vidiku nije bilo policijskih službenika. Iako je Davies
izvadio ključ prije nego što je otključao vrata, pozvonio je i čekao.
»Čistači će doći kasnije tijekom dana, ali mužu i kćeri dopustili smo da se
ponovno usele. Naši tehničari danas će završiti posao, ali ne znam žele li se njih
dvoje vratiti ovamo. Trenutno borave kod njegove majke u Bathu.«
Louise kimne i odmjeri ga pogledom. I on i Sheila prema njoj su se vrlo
uljudno ophodili. Da je Englez upao i pokušao uništiti mjesto zločina na
kojemu je radila, bila bi ga isto tako smjesta uhitila, ali nije bila sigurna da bi se
ponijela tako uslužno i da bi bila spremna na suradnju prije nego što bi
provjerila objašnjenje tog uljeza. Očito su u nju imali povjerenja i to je se
dojmilo.
»Halo!« poviče Davies kad je otvorio vrata, ali kao što su i očekivali, nitko
nije odgovorio. Podigao je novine i poštu koja se nagomilala pred vratima.
Nadesno je bila kuhinja koja je ujedno služila i kao blagovaonica. Isprali su krv,
ali ostale su policijske oznake kojima su obilježili krvave mrlje, a za njih će se
pobrinuti čistači. Ušli su. Kuhinja je bila dobro osvijetljena, a gornji kuhinjski
ormarići pružali su se duž zida počevši od vrata. Na suprotnom zidu bio je
pričvršćen stakleni ormarić u kojemu je vidjela porculan i vinske čaše. Štednjak
je stajao pokraj drugog zida, blizu ulaza. Davies pokaže rukom. »Kad je
ustrijeljena, stajala je pokraj sudopera.«
Sheila je imala pravo, pomisli Louise, osoba koja u svojoj kuhinji priprema
večeru nije na oprezu i posve je nezaštićena. Ne gleda kroz prozor i ne zna tko je
izvana motri.
»Prilično sam siguran da se skrivao ondje u žbunju,« pokaže Davies, »gdje
smo našli otiske. Ako se ovamo dovezao automobilom, mogao je parkirati gdje
i mi, ali nitko od susjeda nije primijetio nepoznato vozilo, pa je vjerojatnije da
je parkirao iza Battleaxa, puba pokraj kojega smo prošli na putu ovamo.
Restoran im je omiljen, gotovo svaku večer je pun, a na cesti pred njim često su
parkirani automobili, ali nema nadzornih kamera, pa mu zato nismo mogli ući
u trag.«
Na stolu u blagovaonici ležali su podmetači i paketić neotvorenih
papirnatih ubrusa. Preko jednog stolca bila je prebačena kratka, crna kožnata
jakna, a pokraj kalendara koji je stajao na hladnjaku bilo je nekoliko popisa za
kupovinu. Na policama na zidu između blagovaonice i dnevne sobe bio je niz
kuharica, a u zraku su osjećali metalni zadah i blagi miris klora.
»Mogu li posuditi njezinu fotografiju da je pokažem kolegi koji će
potvrditi tko je ona?« upita Louise pošavši za Daviesom u dnevnu sobu.
Primijetila je veliku sofu od bijeloga velura i televiziju s ravnim zaslonom, a
pokraj natkrivene terase stajao je još jedan stol. Oko njega su bili stolci s visokim
naslonima.
»Možda je fotografija u njezinu uredu«, reče Davies koji se zaputio prema
stubištu u predsoblju. »Vodila je poslovne knjige za svog muža.«
Louise se osvrnula oko sebe kako bi stekla još neke dojmove. Na zidovima
su visjele kopije Picassa i male, uokvirene litografije. Kuću su ukrasili u
opuštenom stilu koji nije bio naglašeno skandinavski, a ni engleski, nego više
neodređen, pomalo francuski i romantičnog ugođaja. Na ormaru za posuđe
stajao je svijećnjak s tri kraka, a na prozorskim daskama bile su tegle s biljkama.
Sve se doimalo ljupkim i neosobnim, nalik lažnom pročelju. No možda takva
ocjena nije poštena, pomislila je Louise. Dom se može doimati čistim i urednim
ako osoba koja se o njemu brine nema posao s punim radnim vremenom.
Za Daviesom se popela stubištem. Na odmorištu su bila četvora vrata, a
njezin pratitelj otvorio je ona koja su vodila u ured. Stol je zauzimao mjesto
gotovo duž cijelog zida. Louise je bacila pogled u spavaću sobu s dvostrukom
posteljom prekrivenom pokrivačem s uzorkom. Uza zid je stajao veliki ormar
za odjeću, a nasuprot njemu u kutu je bio niski ormarić s ladicama iznad kojega
je visjelo ogledalo s okvirom od tikovine. Louise je zavirila i u sljedeću
prostoriju, kupaonicu s kadom.
Na kraju odmorišta bila je kćerina soba. Kad je Louise otvorila vrata,
ugledala je prostoriju koju kao da je opustošila bomba. Kći se očito nije uvelike
razlikovala od ostalih maloljetnika. Na postelji, podu i komodi ležala je
porazbacana odjeća, crni odjevni predmeti s čavlićima, šalovi i cipele marke Dr.
Martens s debelim petama, dok su na zidove bili prilijepljeni plakati grupa za
koje Louise nikad nije čula.
Sve to podsjetilo ju je na Jonasa, pa se upitala je li njegova soba u internatu
neuredna poput ove. Vjerojatno jest, ako nemaju pravila koja bi to branila.
»Mislim da ovo možemo iskoristiti«, javi se Davies iz ureda, pa Louise za
sobom zatvori vrata maloljetničke špilje.
Držao je fotografiju Sofie Parker koja je na sklopivom stolcu sjedila na
travnjaku, a na sebi je imala bijelu ljetnu kratku bluzu. Kosu je ukosnicama
pričvrstila iza glave, a gledala je ravno u fotoaparat.
»Na poleđini piše: Ljeto, 2013.«, rekao je i pričekao.
Louise je nešto stegnulo u želucu, a iznenada je osjetila vrlo izrazitu
nesklonost prema toj ženi koja se smiješila. Sofie Parker bila je nekoliko godina
starija od nje, pa iako se na fotografiji doimala bezbrižnom i sretnom, izraz je
otkrivao ozbiljnost kakva se viđa na ženama koje su rano odrasle. Bila je lijepa
i u miru sama sa sobom, a nije bilo teško zaključiti da se nekoć dobro slagala s
Eikom.
»Da, poslužit će«, odgovorila je i vratila mu fotografiju. »Što ste još našli?«
Očito su pretražili ured. Sve su stavili na hrpu i sustavno provjerili. Osoba
koja bi ovdje radila nikad ne bi tako složila stvari.
Stojeći pokraj vrata, Davies pokaže košaru za otpatke blizu stola. »Ondje
su našli smeđi papir za umatanje. Bila je riječ o dva paketa koja je netko poslao
iz Meksika, a nosila su poštanski žig Cozumela. Sad ih pregledavamo ne bismo
li našli pošiljatelja. Muž ne zna ništa o tome, a možda je nešto kupila na
internetu.«
Ulazna vrata u prizemlju su se otvorila, a kad je muški glas pozvao, Davies
je vičući odgovorio da su gore i zaputio se niza stube. Louise je ostala na katu
motreći stol i hrpe što su ih naslagali engleski policajci. Na oglasnoj ploči vidjela
je fotografije kćeri iz doba dok je još bila djevojčica. Na jednoj fotografiji nije
joj moglo biti više od dvije godine, a naslanjala se na sklopiva dječja kolica pred
velikim jezerom iza kojega se dizala planina. Na drugoj fotografiji imala je
školsku naprtnjaču i krezubo se smiješila.
Louise je uzela fotografiju koju je pronašao Davies, ali nikako nije htjela
upravo ona biti osoba koja će je pokazati Eiku.
Kad je ušla u dnevnu sobu, imala je dojam da se našla u filmu koji se načas
zaustavio na zaslonu. Pokraj kuhinjskih vrata stajao je žrtvin muž, krupni
čovjek kratke plave kose. U ruci je držao poštu i tiho razgovarao s Daviesom
okrenuvši leđa kćeri koja je s mobitelom u ruci stajala pokraj stola u
blagovaonici, a doimala se ljutitom. Između oca i kćeri vladala je vrlo primjetna
napetost koja je jednostavno ispunila prostoriju iako nisu progovorili ni riječi.
Louise joj priđe. »Dobar dan«, pozdravila je i predstavila se. »Ja sam iz
kopenhaške policije. Kako ti je ime?«
»Steph.« Kad je djevojka podigla glavu, crna kosa pala joj je na oči. »Samo
onaj tamo me uporno zove Stephanie. Mrzim to ime.«
Bila je blijeda i govorila je otresito. Napadno je namazala oči, imala je
zeleno lakirane nokte, a u nosu joj je bio mali sjajni dragi kamen.
Davies pozove Louise pa se rukovala s udovcem, a onda mu je izrazila
sućut i objasnila da radi za danski Odjel za nestale osobe koji je istraživao
nestanak njegove žene.
»Činjenica da mi je žena nekoć nestala posve mi je nova«, rekao je kao da
nije uvjeren da je ono što je čuo istina. »Dakako, znao sam da je Dankinja, ali
rijetko je govorila o prošlosti, a ja sam poštovao njezinu odluku da sve što je
bilo ostavi za sobom.«
Doimao se poput čovjeka koji u zadnje vrijeme baš nije mnogo spavao.
Dok je govorio, okretao je široki vjenčani prsten koji je nosio na prstu lijeve
ruke.
»Ovo je upravo stiglo u pošti«, pokaže Davies. Pružio je Louise pismo iz
švicarske banke.
Ostala pošta sastojala se od nekoliko oglasa, lokalnih novina i poziva na
rođendansku zabavu, a Nigel Parker sve je to bacio na kuhinjski stol. »Ne
razumijem. Račun je na ime moje žene, ali vjerojatno je neka greška. Ne
poslujemo s bankom u Zürichu.«
Steph je ponovno zurila u mobitel kao da ne sluša, a njezin otac iz džepa
je izvadio naočale za čitanje zbunjeno premještajući pogled s Daviesa na Louise.
»Na računu je gotovo osamdeset osam tisuća eura.«
»Uplate su obavljane tijekom dugog razdoblja. Račun nije nov«, ukaže
Davies. »Mogu li ovo uzeti sa sobom?«
Steph je iznenada istrčala iz prostorije, a ubrzo zatim zalupila je vratima
svoje sobe na katu.
Parker se očito nije osvrtao na ponašanje svoje kćeri, a u znak odgovora
na Daviesovo pitanje kimnuo je. »Dakako,« rekao je hrapavim glasom, »ali
moja žena nikad nije spomenula da ima račun u inozemstvu.«
Objasnio je da otkad su se preselili ovamo, posluju s bankom Barcleys u
Bristolu. »Uvijek smo koristili istu banku.«
»Istražit ćemo to«, odgovori Davies.
Parker se doimao zbunjenim i na rubu suza. Ruke su mu drhtale dok je
sklapao naočale i objesio ih o izrez u obliku slova V svog džempera.
Davies izvuče stolac i ponudi mu da sjedne, a Louise pokretom pokaže da
će poći na kat kako bi porazgovarala s kćeri.
»Švicarske banke vrlo nerado daju pristup svojim računima,« primijeti
Davies dok se Louise penjala stubištem, »ali, dakako, smjesta ćemo pokrenuti
kotačiće stroja.«
Prije nego što je otvorila vrata djevojčine sobe, Louise je pokucala. Steph
je ležala na postelji, a lice je zabila u posteljinu. »Smijem li ući?«
»Mmmmm«, prigušeno promrmlja djevojka, ali okrenula se i sjela.
»Vjerojatno ti je teško što postavljaju sva ta pitanja.« Louise ukloni odjeću
prebačenu preko naslona stolca i sjedne.
»Prokletstvo, razumijem ako se mama viđala s nekim drugim«, ljuti to
izjavi Steph. »Onaj idiot dolje nikad se nije zanimao za nju. Uvijek je u dućanu.«
Zurila je ravno pred sebe, a lice joj je zadobilo izraz tuge i boli. Nogama je
odbacila čizme koje su ležale na postelji, a onda je sjela i naslonila se na zid.
Nakratko su šutjele, a onda je Louise upitala: »Znaš li što je tvoja majka
naručila iz Meksika?«
Ne pogledavši je djevojka odmahne glavom.
»Kupuje li često na internetu?«
Njezina sugovornica slegne ramenima. »Možda je to bilo nešto za očev
dućan. Ponekad stvari pošalju ovamo. Ne znam, nemam ništa s tim. Mama je
uvijek pregledavala poštu jer je vodila ured.«
Ponovno su zašutjele. Djevojčine oči bile su bezizražajne, a lice zatvoreno
poput šake.
 Louise je bila svjesna da bi je djevojka mogla potpuno isključiti, ali
odlučila je pucati naslijepo. »Jesu li se tvoji roditelji svađali?«
Steph odmahne glavom. »Svađamo se samo on i ja. Ne voli me, ali
svejedno mi je jer ni ja ne volim njega.« Pogledala je Louise. »Dakle, iz Danske
ste, kao mama.«
Louise kimne nasmiješivši se. »Jesi li bila ondje?«
»Nisam, ali mama je htjela da odemo onamo. To se više neće ostvariti.«
Počela je plakati, a onda je tako ljutito obrisala suze da su joj na licu ostali crni
tragovi šminke.
»Jesi li ikad pošla s majkom kad je odlazila u London?«
Djevojka je ponovno odmahnula glavom, a lice joj je zadobilo prkosni
izraz. »Odlazila je onamo kad je htjela pobjeći od njega. Uvijek je govorila da
mora ići onamo u kupovinu jer Nailsea je obična rupa. U Londonu je bio njezin
frizer. Govorila je da želi da joj kosa bude pristojna, ali kad je bila ondje, nikad
nije kupila ništa za sebe, nego samo odjeću za mene i sir stilton iz >Fortuma i
Masona<. Bilo bi joj mnogo draže da je živjela u Londonu, ali on to nije htio.«
Louise je odjednom poželjela zagrliti djevojku i povesti je sa sobom u
Kopenhagen.
Nije čula da se Davies popeo stubama, ali sad je stajao na vratima.
»Možemo krenuti.« Ušao je u sobu. »Razgovarao sam s tvojim ocem«, obratio
se djevojci, »pa je pristao da razgovaram s tobom kad se sutra vratiš iz škole.
Važno je da razmisliš o tome. Možda si ipak nešto vidjela. Posve je uobičajeno
da se poslije takvog zaprepaštenja isprva ne sjećaš nekih stvari, ali pojedinosti
se obično pojave nakon nekoliko dana.«
Steph se okrene prema prozoru. Louise je osjećala da će ispitivanje biti
teško. Davies nije shvaćao da je sve to morao dogovoriti s djevojkom, a ne s
ocem. Louise je procjenjivala bi li se umiješala, ali zaključila je da to ne bi trebala
učiniti. Djevojci je rekla da je nazove ako ikad poželi doći u Kopenhagen pa će
joj pokazati grad.
Posjetnicu je položila na stol i još se jednom nasmiješila, a onda je pošla
niza stube za Daviesom.
 10

K ad su se vratili u policijsku postaju u Nailseau, Eik je u rukama držao šalicu

kave. Louise je primijetila da je htio ustati kad je ušla, ali se predomislio.
Oči su mu bile crvene i staklaste. Kroz glavu su joj projurile mnoge misli, ali
nije ništa rekla, nego mu je samo stavila ruku na rame, a onda se nagnula preko
stola da prihvati šalicu kave koji joj je Sheila pružila.
»Kad si došla ovamo?« upitao ju je nakon što je sjela. Engleski policijski
službenici razgovarali su o izvatku iz računa što ga je banka poslala Sofie Parker.
Koliko je Louise razumjela, jednoga od policajaca koji su radili na tom slučaju
zadužili su da skupi podatke o računu u inozemstvu.
»Sad je oko tri sata, a u deset i trideset moramo poletjeti kući«, obrati se
Louise Eiku. O tome nije dopuštala nikakvu raspravu. »Upravo smo posjetili tu
kuću, a dok smo bili ondje, stigli su muž i kći.«
Sheila i Davies sjeli su sučelice Louise i Eiku. »Nordstrøm i ja već smo
prošli uvodni dio«, izjavi engleska policajka. »Dobila sam podatak pa sam
ustanovila da je točno ono što je policajka Rick rekla o Nordstrømovu
zanimanju.«
»No prije nego što nastavimo,« javi se Davies, »molim vas da pogledate
fotografiju ubijene kako bismo bili sigurni da je to doista ona Dankinja čiji su
nestanak prijavili.«
Louise se uspravila u stolcu i nastojala zatomiti osjećaje što su se komešali
u njoj. Izvadila je fotografiju i stavila je na stol pred Eika.
Licem mu je preletio gotovo neprimjetni izraz. Kimnuo je ne dotaknuvši
fotografiju, pa je time potvrdio da je doista riječ o Sofie Bygmann s kojom je
plovio Sredozemljem, ženi čiji je nestanak prijavio nakon što je iščeznula s
broda u luci nedaleko o i Rima.
Nakratko su svi šutjeli. Louise se zabrinula jer se Eik doimao vrlo ranjivim,
a nije mu mogla potpuno odrediti izraz dok je zurio u fotografiju. Nije to bila
tuga, ni zaprepaštenje zbog činjenice da se ta žena odjednom pojavila poslije
toliko godina jer da se rastužio i zaprepastio, uzeo bi fotografiju pa bi je pomno
proučavao držeći je u rukama, no izraz njegova lica ukazivao je na suzdržljivost
ili se možda zatvorio u sebe.
»Kad me je toga jutra probudila, svađali smo se na brodu«, počne Eik.
»Sofie je već bila pokupila svu svoju prljavu odjeću, pa je u luci htjela pronaći
praonicu rublja, ali ja sam htio otići u grad razgledati drevne ruševine, pa sam
je upitao zašto ne bismo sami na brzinu oprali odjeću kad god je zatrebamo.«
Zavalio se na tvrdome drvenom stolcu, a doimao se kao osoba kojoj su
prijeko potrebni kupelj i cigareta. »Odnosi su bili malo napeti. Osjećao sam se
razdraženo, pa sam otišao u grad da popijem šalicu kave, a ona dvojica su
spavali.«
»Tko su bila ta dvojica?« upita Davies. Sjedio je za računalom i bilježio
Eikovo objašnjenje koje je bilo više prozor u ono što se tada događalo nego pravi
iskaz svjedoka.
»Bila su to dva mlada tipa, Christopher i Mark, vlasnici broda. Zapravo,
vlasnik je bio Christopherov otac, ali toga ljeta odlučili su se otići na plovidbu.
Sreli smo ih na Korzici, gdje smo se jedne večeri dobro zabavili. Imali su nešto
trave, pa smo pušili, a onda su dopustili da pođemo s njima. Zaputili su se u
Italiju, a kanili su otići na Capri, gdje je netko imao kuću u kojoj su namjeravali
boraviti.«
»Ti su se ljudi utopili?« upita Louise, a Eik kimne.
»Je li itko ustanovio što se točno dogodilo?« upita policajka Jones. »U
izvješću o potrazi za Sofie Bygmann ne piše ništa o tome.«
Eik odmahne glavom. »Mnogo je teorija, a najluđa je ona da je riječ o
zločinu iz mržnje jer bili su homoseksualci. Kad su brod pronašli kako pluta
izvan luke, trupla su bila udaljena samo nekoliko metara. Policija je našla
dokaze da je netko pokušao ukrasti brod, ali paljenje je imalo neku vrstu zaštite
protiv lopova, pa ta osoba nije mogla pokrenuti motor i možda je zato odustala,
ili su Christopher i Mark iznenadili lopove pa je došlo do borbe. Možda su ih
uljezi napali dok su spavali. Nije isključeno da su ih pokrali i bacili ih preko
ograde. Policija nikad nije ustanovila što se dogodilo.«
 Malo je klonuo. »Kad sam čuo za taj događaj, uglavnom sam razmišljao o
tome da Sofieine stvari nisu bile na brodu, pa sam se bojao da je otišla sa
zločincima, dragovoljno ili silom. No možda se utopila i otplutala podalje od
druga dva trupla. Nikad nisam mogao shvatiti zašto su nestale njezine stvari.«
»Jeste li je posljednji put vidjeli kad ste toga jutra otišli s broda?« upita
Sheila.
Eik odmahne glavom. »Otišao sam u grad, popio kavu i primirio se, a
onda sam se upustio u razgovor s nekim klincima koji su sjedili na rubu
vodoskoka i svirali. Jedan od njih imao je gitaru, a činilo se da su ondje proveli
cijelu noć. Popušili smo nešto trave, a onda se pojavila Sofie, pa sam je pozvao
da nam se pridruži, ali još je tražila praonicu rublja jer je ona u luci bila
zatvorena. Imala je i popis za kupovinu.«
Louise je zaboljelo kad je čula da se Eik tako jasno sjeća onoga što se
dogodilo prije mnogo godina.
»Neprestano je govorila o svakodnevnim stvarima koje moramo učiniti, a
to me je još više razdražilo«, nastavio je. »Vrijeme je bilo izvrsno, vrlo dobro
smo se zabavljali, a ja sam još uvijek htio posjetiti one ruševine. Mark ih je vidio,
pa je rekao da se tako što jednostavno mora pogledati, a Sofie se dotad u tome
slagala sa mnom, no odjednom je zaključila da više nema vremena jer je htjela
oprati odjeću i otići u kupovinu.«
Nakratko je zastao kao da se pokušava primiriti. »Više je nisam htio
slušati, pa sam neko vrijeme ostao ondje, ali kad sam se poslije nekoliko sati
vratio u luku, brod je nestao, a s njim i moja naprtnjača i sva odjeća. Uza se sam
imao lisnicu i putovnicu, ali sve drugo je nestalo.«
Pogledao je policajku Jones. »Bio sam tako ljut da sam odlučio
autostopom otići u Rim. Napio sam se, a sutradan sam se vratio onamo jer sam
mislio da će doći po mene.«
Zurio je u stol, a Louise se uspravila na stolcu. Dok je govorio, nijednom
je nije pogledao.
»Ali nisu došli«, nastavio je. »Možda je i ona pokupila svoje stvari i
jednostavno otišla. Nemam pojma. Kad su pronašli brod, moja naprtnjača je
još uvijek bila ondje. Zato je policija i stupila u kontakt sa mnom.«
»Dakle, tada ste posljednji put vidjeli tu ženu?« upita Davies, koji je sjedio
za računalom.
Eik kimne. »Razmišljao sam o svakoj mogućnosti: da se utopila, da su je
oteli i prodali ili da je s osobom koja je pokušala ukrasti brod, ma tko to bio.
Pomišljao sam i na to da su je Mark i Christopher pokušali od nekoga zaštititi,
pa ih je taj ubio. U jednom trenutku pomislio sam da ću poludjeti od takvog
razmišljanja. A sad, poslije osamnaest godina, vaš je poziv stigao kao grom iz
vedra neba.«
Pogledao je policajku. »Rekli ste mi da je mrtva.« Prošao je rukom kroz
tamnu, sjajnu kosu. »Sve te godine proživjela je ovdje dok sam ja provodio
toliko vremena u razmišljanju o tome što se uistinu dogodilo.«
Zavladala je neugodna tišina. Louise se lomila između uloge Eikove šefice
i kolegice i straha da će ih taj događaj razdvojiti i da će ga izgubiti, pa je njome
prostrujala hladnoća. Djelomično ga je žalila, a djelomično se razljutila, ali na
određeni način joj je laknulo jer napokon je našao odgovor.
»Kad ste stigli ovamo u Nailsea?« upita Davies kojega se očito nije dojmila
nesretna ljubavna priča. »Pokušajte se što točnije sjetiti vremena.«
Eik se okrenuo prema njemu. »Sletio sam u dva i deset popodne, a iz
zračne luke odvezao sam se taksijem. Imam kartu za zrakoplov, možete je
pogledati.« Još je držao šalicu iako u njoj više nije bilo kave. »Možda su vaši
ljudi otišli na popodnevni čaj, ne znam, ali kad sam stigao, oko kuće nije bilo
nikoga. Nije bilo teško pronaći to zdanje jer posvuda su bile zapreke, a znao
sam u kojem mjestu je moram tražiti jer ste mi rekli kad ste me zvali.«
»Ali prije toga niste bili ondje?« upita Davies.
Eik odmahne glavom, a pogled mu se malo razbistrio. »Ne, prije toga
nisam. Ne znam što sam očekivao, ni čemu sam se nadao, ali htio sam s nekim
razgovarati, s članom njezine obitelji. Znao sam da je muž bio u kući kad je
ustrijeljena.«
»Kako znate da je ustrijeljena?« požuri se upitati Davies.
»Rekli su mi kad su me nazvali.« Sad je govorio sigurnijim glasom.
»Odlučio sam počekati. Otišao sam u pub i popio nekoliko piva. Pa, možda više
od nekoliko. Dakako, svi su ondje govorili o tom događaju. Činilo se da ljudi
znaju da je optičareva žena podrijetlom iz Skandinavije.«
Mogao si me nazvati, prokletstvo, pomisli Louise. Cijelo popodne i večer
proveo je besposleno čekajući dok je ona bila izvan sebe od brige.
»Pio sam pivo i slušao govorkanja. U jednom trenutku ponovno sam
otišao do kuće i pozvonio, ili sam možda zalupao na vrata.«
»Susjedi su to opisali kao lupanje po vratima i vikanje«, umiješa se Sheila.
Eik potvrdi glavom. »Vjerojatno imaju pravo. Htio sam ući. Želio sam
znati kakav je to život skrivala od mene.«
Čudno, pomisli Louise. Ne bi li radije htio doznati tko joj je metkom
prosvirao glavu?
Pogledala je na sat i ispričala se rekavši da će se ubrzo morati zaputiti u
zračnu luku.
»Kao što smo rekli,« obrati joj se Sheila Jones, »vrlo nas zanima kakvu je
prošlost Sofie Parker imala u Danskoj. Može li nam vaš Odjel u tome pomoći
ili se istraga odvijala negdje drugdje?«
»Ne, mi smo je vodili, pa je taj slučaj u našoj nadležnosti.« Louise joj pruži
svoju posjetnicu. »Želimo pomoći, ali dakako da najprije moram razgovarati sa
šefom. Ovdje su telefonski brojevi i adresa elektroničke pošte pa možete stupiti
u kontakt sa mnom.«
Šutke su se vozili desetak minuta, a onda je Louise eksplodirala. »Kakvu
si to jebenu, vražju glupost smislio? Jesi li uopće o nečemu razmišljao?« Mladi
policajac koji ih je vozio u zračnu luku nelagodno se promeškoljio za
upravljačem. »Jesi li poludio ili što ti je?«
»Žao mi je«, izjavio je i htio položiti ruku na njezinu, ali ona ju je bijesno
povukla.
»Bila sam kod tvojih roditelja. Rønholt i ja pretražili smo nebo i zemlju da
te pronađemo. Što se to s tobom dogodilo? Charlieja si ostavio na ulici!«
»Je li on dobro?«
»Da, ali to nije tvoja zasluga. Pukom srećom sam ga primijetila pred
dućanom, gdje je satima sjedio.«
Eik je sklopio ruke u krilu, a poslije kratke stanke upitao je: »Kako je bilo
kad ste posjetili onu kuću? Rekla si da si vidjela obitelj.«
»Došli su.« Louise je zurila u mračni krajolik, u uske zavojite ceste i visoko
drveće što su ga osvjetljavala automobilska svjetla.
»Kako se držala kći?«
Ne odgovorivši, slegnula je ramenima i naslonila glavu unatrag.
Činilo joj se da tišina među njima vrišti, a raspoloženje je bilo tako teško
da je pomislila da će je ta težina zdrobiti na sjedištu.
Pokušao je ponovno nakon što je zrakoplov poletio. »Muž nije ništa vidio
prije pucnja?«
»Mračilo se. Moguće je da je Stephanie letimično vidjela ubojicu, ali
policija nije ništa uspjela izvući kad su prvi put razgovarali s njom. Sad ponovno
pokušavaju.«
»Stephanie?« upitao je.
»To je kćerino ime, ali želi da je zovu Steph.«
»Što misliš o njoj?«
Louise je ponovno eksplodirala. »Jesi li me uopće htio nazvati?«
»Kako to misliš?«
»Bi li me uopće nazvao? Jesi li i na trenutak pomislio da sam izvan sebe
od brige?«
Šutio je.
»Eik, što se, dovraga, događa?«
»Žao mi je«, ponovio je.
Nije odgovorila, ali osjetila je snažan poriv da ga protrese, drži, tješi i
psuje, istodobno ga je poželjela ostaviti, a i ostati s njim.
»Koliko policija zna?« upitao je. »Je li se prije ubojstva nešto događalo? Je
li bilo neslaganja i prijetnji?«
»Prestani!«
 »Je li tko uznemiravao tu obitelj? Na temelju čega policija istražuje? Daj,
reci mi što se događa, radimo na slučaju.«
»Reći ću ti jasno i glasno«, zareži Louise okrenuvši se prema njemu. »Na
tom slučaju ne radimo mi, nego ja, jer ti nemaš udjela u tome, razumiješ li?«
Zaustio je da nešto kaže, ali samo je tiho sjedio. U zrakoplovu više nisu
razgovarali, a ni dok su se taksijem vozili u Frederiksberg.
Louise je još u sebi bjesnila. Nijednom nije čak ni pokušao objasniti, nego
je samo otužno ponavljao: »Žao mi je«, no nije marila za njegovu ispriku. Htjela
je znati kako je to mogao učiniti, kako je mogao tako ostaviti i nju i Charlieja.
Imala je pravo na više od mlake isprike, ali kad je zatražila objašnjenje, činilo se
da je i ne sluša.
»Razgovaraj sa mnom, kvragu!« viknula je nakon što je iz Melvinova stana
dovela Dinu i Charlieja, a susjeda je ujedno izvijestila da se Eik vratio kući. »Što
se događa? Ne znam hoćemo li još zajedno živjeti ili ćeš se odseliti! Što si
odlučio? I koji je to vrag s onom podrumskom prostorijom u Rønholtovoj
zgradi? Više te uopće ne poznajem!«
Očajno je raširio ruke. »Prošetat ću pse.«
Louise ga je htjela upitati namjerava li se vratiti sa šetnje ili da ga poslije
sat vremena ponovno počne tražiti, ali umjesto toga, počela je pakirati njegove
stvari.
U kupaonici je bacila u vrećicu njegov dezodorans, četkicu za zube i
pribor za brijanje, a s polica u spavaćoj sobi, što ih je zbog njega bila ispraznila,
uzela je njegovu odjeću i stavila je u plastične vreće. Dok je to radila, uvidjela je
da je nije najviše povrijedila činjenica što je Eik sve odbacio kako bi se bavio
sudbinom bivše djevojke. Takvo što je mogla razumjeti iako ju je trebao
izvijestiti o onome što se događa. I ona je prošla kroz slične nedaće. Uvijek se
mogu pojaviti sjene iz prošlosti s kojima se čovjek treba pozabaviti prije nego
što nastavi živjeti. Bilo joj je jasno i to da je mnogo godina proveo u
neizvjesnosti, pa je bilo prirodno što je osjetio da mora djelovati.
No nije mogla prihvatiti što je suzdržano šutio kad ga je pokušavala
razumjeti i pokazati mu da u njoj ima potporu. Umjesto da objasni, okrenuo se
od nje, i to bez riječi!

Nakon što je njegove stvari nagomilala u hodniku, stajala je na vratima

naslonivši čelo na zid jer ju je preplavila gotovo neizdrživa tuga.
Sve je išlo tako dobro, a onda se odjednom raspalo.
Kad je čula da su koraci zastali pred vratima, otvorila je i uzela mu iz ruke
Dininu uzicu. Glavom je pokazala njegove stvari izjavivši da bi za njih oboje
bilo bolje kad bi otišao spavati u svoj stan u Južnoj luci.
Turobno ju je pogledao i kimnuo u znak odgovora. »Vidimo se sutra«,
rekao je. Okrenuo se i pogledao je kroz stubišnu ogradu. »Bio sam sretan kad
sam čuo da si došla po mene.«
Nakratko je stajala i slušala mu korake na stubištu sve dok nije zavladala
tišina, a onda je zatvorila vrata i pošla nazvati Camillu kako bi joj rekla da je
našla Eika i da ga je izbacila. Morala se na miru rasplakati, ljutiti i tugovati.
 11

Veljača 1996.

U pravo to se nije smjelo dogoditi«, ustvrdila je Sofie kad joj se obiteljska

liječnica pridružila u bolničkoj čekaonici. Sjedila je ondje sa šalicom kave
u ruci dok su majku prali i bavili se njome.
Else Corneliussen zataknula je pramen svijetle kose iza ušiju i sjela do nje.
Djelatnica kućne njege nazvala je i javila da je Sofieinu majku našla mrtvu u
postelji. U dnevnoj sobi našla je oproštajno pismo što ga je bolesnica napisala
kćeri, a na malom noćnom stolu na tanjuriću je stajala čaša s vodom.
Njegovateljica je pokraj pisma vidjela praznu bočicu u kojoj su bile pilule, pa
nije bilo dvojbe o onome što se dogodilo i da je bolesnica htjela umrijeti.
No majka nije umrla. Možda ju je njegovateljica prerano našla ili su pilule
bile preslabe, a možda im je istekao rok trajanja. Sofie to nije znala, no ljutila se
na samu sebe što nije pomogla majci, nije provjerila je li uzela dovoljno pilula,
a sad je bez svijesti ležala u sobi.
»Žarko je željela umrijeti«, primijeti Sofie.
Liječnica kimne. »Što mislite o tome da je vaša majka sebi pokušala
oduzeti život?« Ustala je i zatvorila vrata koja su vodila na hodnik jer njime su
prolazile bolničarke iz večernje smjene, a onda je ponovno sjela.
»Prihvatila sam to«, odgovori Sofie. »O toj smo temi nekoliko puta
razgovarale. Bilo je teško, no onda sam shvatila da je onaj drugi put bolan i
bijedan, pa je na određeni način gori od pomisli da ću je izgubiti. Mislim da
osoba u takvim trenucima shvati da nekoga treba osloboditi, pa to učini iz
ljubavi i poštovanja. Barem ja tako gledam na to. Naravno, u početku mi je bilo
teško kad je govorila o tome, nisam je htjela izgubiti, željela sam da bude uz
mene, ali naposljetku sam shvatila da mislim samo na sebe, a ne na nju.«
Osjetivši nemir, Sofie ode do prozora koji je gledao na malo, zatvoreno
dvorište s povišenim gredicama i s pomno podrezanim žbunjem. U svjetlu koje
je dopiralo iz ureda na drugoj strani dvorišta žbunje je bilo nalik crnim
spojnicama za papir. »Znate kakvu je bol pretrpjela.« Okrenula se prema
liječnici. »Cijelo vrijeme bila je iscrpljena. Nije mogla nikamo jer teško je
hodala. Do toga nije trebalo doći i to je sve.«
Na trenutak je zastala. Kad je ranije toga dana svratila u majčin stan,
pokrivač je ležao na sofi kao da je bolesnica upravo ustala. Okrenula se prema
sugovornici. »Mislite li da se bojala kad je uzimala pilule?«
Doktorica Corneliussen odmahne glavom. »Mislim da je vaša majka
osjetila smirenje jer se oslobađala.«
Sofie kimne. »Uvijek sam se bojala dana kad će se to dogoditi. Jednom nije
odgovorila kad sam je nazvala, kao što ujutro obično činim. Sebi je produžavala
život samo radi mene jer znala je da bih bila vrlo nesretna da joj se što dogodi,
ali uspjela sam je uvjeriti da bih joj bila voljna dopustiti da ode. Sama je opisala
svoje stanje i vrlo se dobro izrazila: >To više nisam ja.<«
Liječnica potvrdi glavom kao da u potpunosti razumije što njezina
sugovornica želi reći. »Ako se vaša majka probudi, naći ćemo joj dom za
nemoćne osobe.« Još je bilo prerano reći hoće li se bolesnica osvijestiti. »Više se
neće vraćati u svoj stan, pa biste se trebali pripremiti za to.«
»To se ne može dogoditi, ne može! Ne želim da čami u nekom domu za
nemoćne gdje je svaki dan moraju hraniti. Bilo bi to suprotno svemu što je
htjela.«
Liječnica joj stisne ruku. »Sto posto se slažem s vama. I ja sam o tome
razgovarala s vašom majkom, i to čak nekoliko puta. Zapravo, očekivala sam da
me zamoli da joj pomognem da nabavi prave pilule. Želim da znate da bih joj
pomogla. Ali nisam mogla ponuditi da to učinim, nego me je ona morala
zamoliti.«
Sofie se okrene prema njoj. »Biste li joj pomogli?«
Njezina sugovornica ponovno kimne. »Znam njezine želje, a znam i to da
ne želi postupak koji bi joj produžio život niti da je održavaju umjetnim
sredstvima. No možda me nije htjela pitati zato što je znala da bi me dovela u
dvojbu zbog moje liječničke prisege.«
 »Trebali ste joj pomoći«, tiho će Sofie, ljuta na samu sebe. Zašto o tome
nisu razgovarale prije, kad bi obje mogle pomoći majci? »Možemo li to sad
učiniti kako ne bi morala kroz sve prolaziti ako se probudi?«
Liječnica se uozbiljila. »Mislim da svi imaju pravo na izbor kad više ne žele
živjeti.« Sklopila je ruke u krilu. »To jest, ako je riječ o bolesti i starosti, kad bol
prevladava, a volja za životom nestaje ili kad bolesnici počnu živjeti bez
dostojanstva. Ali da bih svoje uvjerenje zadržala u profesionalnim okvirima,
takvu želju mora izraziti bolesna osoba. S druge strane, rekla sam da sam o tome
razgovarala s vašom majkom...«
Naravno, pomisli Sofie. Nitko drugoj osobi ne može predložiti da umre.
»Hoćete li pomoći ako vas ja zamolim? Hoćete li joj pomoći da umre?«
Nakratko su se gledale, a onda liječnica kimne. »Ali ne pomažem vama,«
naglasila je, »nego vašoj majci.«
Sofie je osjetila da joj se u dubini bića razvezao neki čvor. Stisnula je
sugovornici ruku. »Kako?«
»O tome ne možemo razgovarati«, izjavi liječnica Corneliussen. Zurila je
sve dok Sofie nije shvatila poruku. »Ali vaša majka neće biti sama kad bude
odlazila.«
 12

M a hajde, zaboga!« Camilla Lind se nagne preko stola u prostoriji za

sastanke uredništva. »Vraški je dobra priča kad žena iz Danske nestane
na osamnaest godina i kad se u Engleskoj odjednom pojavi njezino truplo, jer
su je ubili, a policija ne zna ni za kakav povod ubojstvu.«
Nije se osvrtala na ljude koji su sjedili oko stola, nego je motrila samo
Terkela Høyera, ali glavni urednik nije se doimao kao da ga je uvjerila.
»Pričekajmo malo s tim«, odgovorio je. »Doista ne znaju koji je povod ubojstvu,
pa ni mi ne možemo reći ima li taj zločin veze s njezinom prošlošću ovdje, u
Danskoj.«
»Ne, ne možemo,« prizna Camilla, »ali nisi li znatiželjan? Ne želiš li
doznati tko je ona bila i što je radila tijekom svih tih godina dok su njezini
voljeni cijelo vrijeme mislili da se utopila?«
Napokon se probudio Ole Kvist, iskusni novinar Morgenavisena koji je
izvješćivao o zločinima. »Ja bih mogao odletjeti onamo da pokušam razgovarati
s mužem i kćeri.« Nedvojbeno mu je primamljivo izgledala mogućnost da
nekoliko dana provede u južnoj Engleskoj, i to besplatno.
Camilla uzdahne. »Znamo sve o tome, prokletstvo. Sve si to već ukrao iz
engleskih novina. Usredotoči se na ženu, a ne na cijeli slučaj jer ta priča je već
stara.«
Kad je ponovno počela raditi u novinama, najprije je primijetila da se u
onih nekoliko godina dok je nije bilo, ništa nije uvelike promijenilo. Htjela je
pisati o osobnim, ljudskim pričama, dok je Kvist namjeravao putovati na račun
novina. Samo je Jakob, koji je u to vrijeme bio pripravnik, pokazivao polet s
kakvim je i ona počela kad je bila novinarka u Roskildeu, no on je pisao o ratu
gangsterskih bandi, pa je imao posla preko glave.
»Policija je sinoć ponovno izvršila raciju u Christianiji«, počeo je kad je
na njega došao red za izvješće. »Našli su hašiš, gotovinu i zlatne poluge. Danas
će procijeniti vrijednost svega što su zaplijenili, a u kontaktu sam sa
zapovjednikom specijalne jedinice.«
Camilla se zavalila u stolcu i slušala kako Kvist s obnovljenim poletom
predlaže da odleti u Bristol i vidi što može pronaći. Odmahnula je glavom kad
mu je Høyer odgovorio da to sredi s urednikom rubrike međunarodnih vijesti
jer možda imaju dopisnika u Londonu, pa bi njega mogli poslati da istraži
budući da bi to bilo jeftinije.
»Let ne stoji više od petsto osamdeset pet kruna, a to je povratna karta«,
primijeti Kvist. »Jeftinije je od karte za vlak iz Londona.«
»Možda,« Høyer se nije potrudio podignuti pogled, »ali dopisnik ne bi
imao posebne putne troškove na račun rubrike o zločinima.«
Camilla je izišla čim je sastanak završio, a kad je Høyer naišao hodnikom,
već je stajala pred njegovim uredom. »Priča je vraški dobra za nedjeljno izdanje
jer govori o Dankinji«, počela je prije nego što je došao do vrata. »Trebali bismo
otići u Jylland, vidjeti odakle ta žena potječe, tko je i zašto je nestala. Trebali
bismo otkriti što se dogodilo. Jesi li znao da je prije nego što je nestala bila udana
za pastora?«
Høyer je sjeo i pokazao stolac s druge strane stola. »Više nemam osoblja
za rad na takvoj priči. To znaš iako si neko vrijeme bila odsutna. Neprestano se
borimo protiv vijesti na internetu. Uvijek moram donositi nešto posebno da
bih opravdao naše postojanje. Takva vrsta priče sa širokom podlogom guta
sredstva koja mi nedostaju.«
»Možda, ali izgubit ćemo na aktualnosti ako se odreknemo dobrih priča.«
»Zahtijevaju previše vremena.«
»Onda ću to ja učiniti, i to tijekom vikenda«, predložila je.
Høyer odmahne glavom, no slabo se nasmiješio. »Možeš, budeš li imala
na umu da ti ne mogu platiti putne troškove, obroke ni bilo što drugo.«
Ponovno se doimao kao osoba pod pritiskom.
»Sve ću troškove ja preuzeti.« Pomislila je da je ironično što joj sad, kad
više nije slobodna novinarka nego zaposlenica, zapravo ne mora platiti za
članke koje će mu predati.
Iz ureda je otišla s osjećajem da se prostituirala, ali jednostavno se nije
mogla okaniti te priče, a možda je pokazala takvu odlučnost zato što je htjela
zadovoljiti vlastitu znatiželju. S druge strane, vjerojatno nije samo nju zanimalo
da otkrije prošlost te žene, no nije rekla ništa o svom posebnom, upućenom
izvoru koji bi mogla iskoristiti ako se pokaže da je priča previše tanka.
Dok se vraćala u ured, osjetila je da njome struji nekadašnje, poznato
uzbuđenje. Izići će »na teren«, a zbog te priče tako se oduševila da je samu sebe
zatekla kako se smiješi iako je morala urediti dva Kvistova članka, a k tome i
odgovoriti na elektroničku poštu slobodnog novinara iz južnog Sjælanda koji
je ljutito prosvjedovao jer mu je promijenila naslov članka. Svoj tekst naslovio
je Dileri su zauzeli Lolland, no Camilla mu je razdraženo otpisala da su dileri
ondje bili i davno prije, pa neka smisli nešto bolje. Razljutio se i sad je morala
izgladiti stvar, ali novinarima Morgenavisena nitko se neće rugati zbog napisa
da se hašiš na otoku u danskom južnom moru prvi put pojavio tek 2014. godine.
 13

L ouise je ispraznila Eikov stol i pripremila ga za Ollea koji će joj pružiti

pomoć u istrazi. Fascikle s prošlim slučajevima naslagala je na police što su
se pružale duž zadnjega zida u uredu, a onda je smotala Charliejev pokrivač i
stavila ga u hodnik da ga Eik odnese u svoj prijašnji ured. Prije nego što je Olleu
mobitelom dospjela poručiti da je sve pripremila za njega, oglasio se telefon.
»Jeste li vidjeli što sam vam poslao?« uzbuđeno upita Davies.
Ispod stola je izvukla uredski stolac i sjela, a dok je zurila u računalo,
upitala je: »O čemu zapravo govorimo?«
»O bankovnom računu! Otkrili smo da su sve uplate u korist Sofie Parker
izvršili platiše iz Danske. To je očito ako pogledamo brojeve njihovih računa.
Još pokušavamo osigurati pristup švicarskom računu, a stupili smo u doticaj i s
Europolom.«
»Zanimljivo«, prokomentirala je Louise, a onda je upitala je li Ured
Europske unije za pravosudnu suradnju izdao međunarodni pismeni zahtjev
jer danski sudski nalog nije dovoljan kad neka zemlja Europske unije zatraži
podatke od inozemne banke.
»Obavili smo to«, odgovorio je. »Poslao sam vam ispravu na kojoj je popis
svih kretanja na računu. U privitku je elektroničke pošte, zajedno s
međunarodnim sudskim nalogom. Nadamo se da nam možete pomoći da
otkrijemo tko je izvršio uplate.«
Louise je otvorila privitak koji je sadržavao skeniranu kopiju računa iz
banke u Zürichu. Nagnula se naprijed jer je postala znatiželjna. »Svote su vrlo
različite«, primijetila je. Jedna uplata iznosila je dvadeset tisuća eura, a bila je
sedam puta veća od sljedeće. »Jeste li pitali muža za što su joj mogli plaćati?«
»Još uvijek odlučno tvrdi da o računu ne zna ništa. Kao što je rekao, žena
mu nije baš otvoreno govorila o svojoj prošlosti. Zna samo da je odrasla u
Jyllandu i da joj je oboje roditelja mrtvo. Otac je umro malo nakon njezine
potvrde, a majka prije kojih šest mjeseci. Rekao je da je njegova žena bila
jedinica, a moram priznati da je uvjerljivo tvrdio da nije održavala veze s
domovinom. Ne zna ništa o njezinu nestanku s broda blizu Rima.«
»Ali svakako je održavala vezu s nekim u Danskoj.« Louise je napravila
kopije svih isprava iz banke.
»Zaplijenili smo njezino računalo i mobitel, a naši tehničari upravo
pregledavaju računalo koje njezin muž rabi na poslu. Možda će ga moći nekako
povezati s bankom u Zürichu. Nažalost, proći će nekoliko dana prije nego što
nam tehničari jave ishod.«
Louise letimično pregleda uplate. »Svakako biste trebali istražiti što je na
njegovu računalu«, promrmljala je. Nije joj bilo jasno kako je engleska policija
propustila zaplijeniti tvrdi disk žrtvina muža i potanko pregledati prepisku i
mrežne stranice koje je posjećivao.
»Pregledavamo mu račune«, uvjeravao ju je Davies. »Tražimo bilo kakve
nepravilnosti. Možda je njegova žena podigla novac, poslala ga u Dansku i
uplatila ga na vlastiti račun.«
»Ne spada li Engleska među zemlje s najmanjim porezima? Ako su htjeli
izbjeći troškove, razumnije bi postupili da su iskoristili porezno utočište u
Engleskoj nego da su novac slali u Dansku, gdje su porezi visoki?«
»Ne mislimo da su porezi tako važni«, odgovori Davies. »Sumnjamo da je
potkradala račun svog muža jer je možda ponovno namjeravala nestati.«
Aha!, uzvikne Louise u sebi razmišljajući o toj zamisli.
»Još uvijek nam nedostaje povod za ubojstvo.«
»Te uplate nisu stigle iz samo jedne danske banke, nego ih je očito
uključeno nekoliko. Istražit ću to.«
»Dobro. Ako to nisu njezini računi, naravno da nas vrlo zanima tko je sve
uplaćivao«, reče Davies.
»Naravno da vas to zanima«, odgovori Louise nadajući da joj je u glasu
primijetio osmijeh. Dakako, bilo bi lijepo znati tko je uplaćivao novac. Osjetila
je zlobno zadovoljstvo pri pomisli da barem Eik nije svojoj nestaloj djevojci dao
sav taj novac. Da je uplaćivao u inozemstvu, bankovni službenici bi im to rekli.
»Javit ću vam se čim stupimo u doticaj s bankama«, završila je, a u tom
trenutku je ušao njezin kolega koji je pod pazuhom nosio fascikle u vezi s tim
slučajem, dok mu je u ruci bila šalica s kavom.
Nasmiješila se Olleu Svenssonu i poželjela mu dobrodošlicu u Ogranak za
posebne potrage, malu jedinicu u sklopu Odjela za nestale osobe. Pod
Louiseinim vodstvom Ogranak je istraživao slučajeve nestalih osoba kad je
postojala sumnja u ozbiljnije nezakonitosti.
»Nadam se da užurbano ne radiš na nekom drugom slučaju jer smo
upravo primili popis banaka s kojima moramo stupiti u kontakt.« Predala mu
je ispis.
»Tu sam da ti služim«, odgovori Olle, a dok je išao prema stolcu,
pregledavao je popis.
Eikov stolac!, pomisli Louise. Jutros nije vidjela svoga bivšeg dragoga, čak
nije ni znala je li došao na posao. Možda bi trebala prošetati pokraj Rønholtova
ureda? Kvragu, ne! Eik se mora naučiti brinuti sam o sebi!
»Kako bi bilo da sve to podijelimo?« predloži Olle. »Svatko bi dobio po
šest ispisa. Ja ću početi odozdo, a ti odozgo.«
»Odlično.«
»Pretpostavljam da ćemo poštom poslati sudski nalog, brojeve računa i
naš zahtjev, a onda ćemo čekati da nas banke nazovu? Obično traže potvrdu da
podatke doista daju policiji.«
»Za svaki slučaj ih nazovi kad pošalješ zahtjeve kako ne bismo dugo čekali.
Ne želimo da se to odugovlači zato što je netko na odmoru.«
Neki zaposlenici na Odjelu uvijek bi se izmotavali kad bi ih uhvatili da
slučaj na kojemu rade shvaćaju odviše olako. Odgovarali bi da čekaju nečiji
poziv, ali Louise u svom ogranku nije dopuštala takvo odugovlačenje.
»Naravno«, odgovori Olle glasom koji je odavao da nije jedan od tih
zabušanata.

»Račun je dio ostavštine Susanne Hjort Madsen«, izvijesti ih zaposlenik banke

Nordea.
Louise zapiše korisnički osobni identifikacijski broj (PIN). Rekli su joj da
će ostavštinu preuzeti muž Susanne Madsen čim poreznici završe s poslom.
»Koliko je novaca na računu?« upita Louise.
»Kad je zatvoren, svota je iznosila oko trideset osam tisuća kruna.«
»To znači da je osam tisuća značajna svota za neku uplatu«, primijetila je,
a onda je zamolila da joj pošalju izvod.
»Uplata je obavljena tjedan dana prije nego što je korisnica umrla,« reče
ženski glas preko telefona, »a muž je znao za to. Bio je to zajednički račun.
Prijenos je izvršen u našoj inozemnoj podružnici, ali na računu je bilo dovoljno
sredstava, pa nismo posumnjali da je ta djelatnost nezakonita.«
»Vjerojatno nije ni bilo ničega nezakonitog«, umiri je Louise. »Zanima
nas samo da otkrijemo kakav je bio odnos između preminule i osobe koja je
primila novac.«
Prekinula je vezu i provjerila matični broj građana. Ta je obitelj živjela u
Lyngeu. Udovcu je bilo šezdeset sedam godina, a bio je pet godina stariji od
svoje pokojne žene.
Nasuprot Louise Olle je također završio s telefoniranjem. »Riječ je o
ostavštini,« izvijestio je kad ga je kolegica upitno pogledala, »a ostala je iza
četrdesetogodišnje Christine Løvtoft. Umrla je prije nešto manje od deset
mjeseci. Nekoliko tjedana prije smrti sa svog računa je prenijela sto tisuća.
Doznao sam ime njezina muža. Imaju odvojene račune, a on nije imao pristup
njezinomu.«
Nakon što je proučila četiri imena na popisu, podignula je obrvu i
pogledala Ollea. »Ima li na tvom popisu ijedne osobe koja je još živa?«
Pogledao je papir i kimnuo. »Da, dvije. A kako je kod tebe?«
Odmahnuvši glavom, odgovorila je da još čeka podatke o posljednja dva
imena.
Zaposlenik banke Sparekassen Sjælland izvijestio ih je da račun pripada
Kurtu Melvangu, čovjeku u dobi od osamdeset osam godina koji živi u domu
za stare i nemoćne u Bispebjergu. »Čini se da računom upravlja neka druga
osoba«, reče zaposlenik. Louise je već upisala starčev matični broj pa je našla
adresu doma Rønnevanga, doma za stare i nemoćne.
 »Kod dva imena na popisu osoba koja je preživjela onu drugu sad je
također mrtva, ali umrli su u razmaku od gotovo godinu dana, a ovdje...« Olle
pokaže zaslon računala, »smrti su nastupile u razmaku od gotovo sedam
mjeseci.«
Netko je pokucao na vrata. Louise je vidjela da je to Eik tek kad je
zakoračio u sobu i primijetio da Olle sjedi na njegovu stolcu. Uslijedilo je
nekoliko neugodnih trenutaka, a onda je Olle pogledao Louise kao da od nje
očekuje mig kako da se ponaša. Čula je kako Charlie vani njuška svoj pokrivač.
»Sad si dolje, u Olleovu uredu«, objasni Louise pogledavši Eika. Nije se
doimao mamurnim ni iscrpljenim zbog nedostatka sna iako ga je iz stana
izbacila vrlo kasno. Zapravo, doimao se kao i obično iako je bio pomalo
suzdržana inačica sebe samoga. Brzo je kimnuo odgovorivši da je to u redu, a
onda je za sobom zatvorio vrata.
»Što se to događa?« upita Olle, no srećom se upravo u tom trenutku
oglasio Louisein telefon, a kad je završila razgovor, rekla je da je još jedan račun
zapravo dio ostavštine.
»Zašto ljudi koji prebacuju novac na taj račun umiru?« upitala je.
»Možda ta sredstva koriste za ukope«, nagađao je Olle, »ili za održavanje
grobova.«
Louise potvrdi kimanjem. »Troškovi vezani uz zatvaranje ostavština? Ali
zašto za takve stvari koriste švicarski račun? Moramo otkriti što to plaćaju.«
 14

P arkirali su na Tuborgveju, a onda su prilazom popločanim nejednakim

pločama otišli do doma za stare i nemoćne Rønnevang koji se smjestio u
dvokatnici od crvene cigle. Na lijevoj strani zgrade mjestimično je zaostao
snijeg, a tu je bilo i malo, sunčevim zrakama obasjano mjesto s klupama,
nekoliko stolova i grmljem.
Ušli su u predvorje popločeno talijanskim terazzo pločicama. Predvorje je
bilo svjetlo i prostrano, otvoreno sve do krovnih greda, pa su gornji katovi oko
kojih su vodili ograđeni prolazi bili izloženi pogledu, a vidjela su se i vrata svih
soba. Preko ograde su mjestimično visjele zelene biljke. Louise i Olle nakratko
su stajali i osvrtali se unaokolo, ali nije bilo nikoga. Louise je otišla do dizala i
pritisnula dugme.
Na katu je vladao pravi metež jer posluga se ustrčala. Pred vratima dizala
na kolica su slagali šalice za kavu i tanjure poslije ručka, a malo dalje u hodniku
pokraj sudopera je stajala mlada žena s maramom na glavi.
Tekućom vodom iz slavine ispirala je prljavo posuđe, a kad su joj prišli,
ljubazno ih je pogledala. »Dobar dan. Ja samo radim u kuhinji, ali doći će Lis.«
Glavom je pokazala ženu s kratkom, kovrčavom kosom koja je, žureći se,
zaokrenula iza ugla, a u ruci je nosila svežanj ključeva.
»Policija«, predstavi ih Louise iskoračivši. »Imate li malo vremena?«
Žena se doimala kao da će niječno odgovoriti, ali prestala je s poslom.
»Naravno. Kako vam mogu pomoći?«
»Htjeli bismo razgovarati s Kurtom Melvangom«, odgovori posjetiteljica.
»Znate li gdje ga možemo naći?«
»Za vrijeme jutarnje kave obično je u sobi s televizorom, ali mislim da ga
danas nisam ondje vidjela. Inače je u sobi broj šezdeset četiri, niz hodnik. O
čemu je riječ?«
»Žao mi je, ali to vam ne mogu reći«, odgovori Louise. Pojavila se još jedna
zaposlenica, koja je gurala kolica, a motrila ih je s neskrivenom znatiželjom.
 »Morate znati da Kurt pati od staračke demencije. Teško je s njim
razgovarati.«
»Tako je,« potvrdi druga zaposlenica, »ali povremeno je bistar i budan. Ja
sam zadužena za njegovu vezu s posjetiteljima. Da vidimo možemo li ga
pronaći. Pođite za mnom.«
Malo dalje niz hodnik nekoliko štićenika doma sjedilo je za stolom. Pili su
kavu, neki od njih su kartali, a drugi su drijemali. Na zidu je bio uključen veliki
televizor. »Je li netko vidio Kurta?« upita zaposlenica.
»Dolje je s Inger«, odgovori jedan od štićenika. »Ne žele s nama podijeliti
kolač.«
»Ah, evo ga, dolazi«, reče zaposlenica glavom pokazavši pognutog čovjeka
koji je pred sobom gurao hodalicu. »Kurte, možemo li s vama porazgovarati?«
Kad je čuo svoje ime, zastao je i pogledao ih, a očito se posve smeo. Louise
i Olle prišli su mu zajedno s njegovateljicom i diskretno stali iza nje.
»Moram stići u školu i zato mi se maknite s puta«, reče Kurt.
Njegovateljica ga je zgrabila trenutak prije nego što se zabio u nju. Osoblje se
bilo naviklo na takve situacije.
»Da, hajdemo«, rekla je. »Poći ćemo s vama.«
Louise i Olle pošli su za njima do obližnjih vrata. Žena je štićeniku rekla
da je svratilo dvoje policijskih službenika i da žele s njim razgovarati, a onda se
nakratko šalila s njim i upitala ga je li upao u kakve neprilike.
»Da, malo prokopajte, pa ćete sigurno naći neku nepriliku«, vedro je
odgovorio, a u ovo kratko vrijeme raspoloženje mu se potpuno promijenilo.
Onda je njegovateljica otišla, a Kurt Melvang se polako okrenuo i teško se
spustio na stolac. »Došli ste me strpati u buksu?« upitao je još se šaleći.
»Ovaj put ne«, odgovori Olle. »Došli smo s vama razgovarati o šezdeset
pet tisuća kruna što ste ih prebacili na račun u švicarskoj banci.«
»Eeeeeeh«, prijezirno će starac, a sad se doimao razdraženim.
»Nemojte nas pogrešno shvatiti«, brzo se umiješa Louise. »Nismo došli
zabadati nos u vaše osobne stvari, ali ubili su osobu koja je primila novac, pa bi
nas zato zanimalo što je...«
 Njihov sugovornik je s naporom ustao sa stolca, a prije nego što su se Olle
i Louise snašli, otkopčao je hlače i pustio da mu padnu oko gležnjeva.
Louise nije znala kako se ponašati, već je samo rekla: »Idem po
njegovateljicu«, a onda je hitro izišla.
»Nažalost, stanje mu se brzo pogoršava. Ove godine umrla mu je žena«,
rekla je njegovateljica kad je Kurtu navukla hlače i podsjetila ga da ima goste.
Louise uzdahne. Nakratko je razmišljala što da radi, a onda je
njegovateljicu upitala je li čula što o tome da je Kurt Melvang na inozemni
račun prebacio poveću svotu novca.
Bila je svjesna da nepravilno postupa, ali od Melvanga ništa neće doznati.
Njegovateljica se očito nije začudila što su joj postavili takvo pitanje, ali je zabila
ruke u džepove kao da joj je neugodno što gura nos u osobni život štićenika.
»Nismo to mogli prečuti jer dvoje njegove odrasle djece glasno su ga
grdili«, pomalo je bojažljivo odgovorila. »To se ponovilo nekoliko puta. Ne
znam o kakvoj je svoti riječ ni zašto je donirao novac, ali djeca se ljute što je
poklonio njihovo nasljedstvo.«
Malo se uspravila. »Ponekad takvi sukobi izbiju kad rođaci shvate da će
naslijediti manje nego što su se nadali. To je uvijek vrlo neugodno, ali nikad se
ne uplićemo u takve obiteljske probleme.«
»Donacije«, reče Louise kad su izišli iz doma i kad su se za njima zatvorila
klizna vrata. »To objašnjava velike razlike u svotama što ih uplaćuju.«
Olle uđe u automobil. »Za što doniraju?«
»To tek moramo otkriti. Imaš li adresu onoga čovjeka u Kongevejenu?«

Promet je bio rijedak dok su se šutke vozili duž Kongevejena. Louise je više
razmišljala o Eiku nego o novčanim darovima. Proželo ju je ogorčenje kad se
sjetila da je sve ostavio i otrčao čim ga je nazvala engleska policija.
Nije znala što misliti. Dakako, svatko bi smjesta djelovao kad bi se pojavilo
nešto novo u slučaju povezanom s voljenom osobom, ali u kojoj mjeri s nekim
možete ostati blisko povezani i poslije osamnaest godina? Sve joj se to činilo
besmisleno.
 »Nećemo ići sve do Birkerøda«, prekine je Olle u razmišljanju. »Kad
prođemo kroz Holte, poći ćemo cestom do Bistrupa.«
S njim je bilo lako surađivati. Sama sebi je morala priznati da mu je
brzopleto prisila etiketu nametljivca. Bio je iskusan policajac u Odjelu za nestale
osobe, ali povremeno bi je razljutilo njegovo razdragano zadirkivanje. Osim
toga, bez ikakva ustručavanja joj je udvarao još od prvoga dana kad je počela
raditi u Odjelu. Doimao se nasrtljivim, a tu su bile i karikature. Nacrtao je
karikature svih zaposlenika u Odjelu, a ona nekako nije mogla ozbiljno shvatiti
odrasla čovjeka koji je imao takvu strast iako je morala priznati da dobro crta.
»Broj četiri«, rekao je pokazavši kuću kad su na GPS-u vidjeli da je njihov
cilj udaljen stotinu metara nadesno. Louise je parkirala uz rub pločnika i
promotrila zdanje koje se dizalo malo dalje od ceste.
»Travnjak se vjerojatno spušta do jezera«, rekla je prije nego što je izišla.
»Život ovdje vjerojatno stoji cijelo bogatstvo«, primijeti Olle izvlačeći
svoje visoko, mršavo tijelo iz automobila. »Vjerojatno imaju hrpu novaca.«
»Koliko su uplatili?«
»Sto tisuća.« Kosu mu je raščupao vjetar, pa ju je zagladio unatrag.
Crna ulazna vrata otvorio je čovjek atletske građe, njegovane pune brade
i čekinjaste sijede kose koja je stajala uspravno poput četke.
»Erik Hald Sørensen«, predstavio se i rukovao se s Louise. Sjetila se
pojedinosti što ih je doznala o njemu: šezdesetjednogodišni udovac kojemu je
prije otprilike deset mjeseci umrla žena, Christine Løvtoft. Bila je mnogo mlađa
od muža, a račun s kojega je novac prenijet u Švicarsku glasio je na nju. »Uđite«,
pozvao ih je pomaknuvši se ustranu.
Louise je primijetila da pokojničin kaput još visi na klinu u predsoblju, a
njezine visoke, crne čizme stajale su pokraj niza muških cipela. Pošli su za njim
u dnevnu sobu u kojoj je Louise vidjela nekoliko praznih vaza, kao da je netko
u njih zaboravio staviti stručke cvijeća što su nekoć bili dio općega ozračja u
prostoriji. Brojne pojedinosti ukazivale su na ženski utjecaj. Na staklenom
stolu, pokraj velike sofe pokrivene suvremenim pokrivačem s uzorkom, stajao
je primjerak časopisa Eurožena. Sørensen im pokaže da sjednu na sofu.
 »Mogu li vam što ponuditi?« upitao je strpljivo stojeći pokraj njih.
Odmahnuli su glavama izjavivši da ga neće dugo zadržavati jer mu moraju
postaviti samo nekoliko pitanja.
Sjeo je u naslonjač sučelice njima. Na prozorskoj dasci stajala je
fotografija, a na njoj je njihov domaćin bio sa ženom Louiseine dobi, koja je
stajala iza njega i smiješila se položivši bradu na njegovo rame. Na drugoj
fotografiji njih dvoje su pjevali u velikom zboru, a svi su stajali vani, na
otvorenom. Louise je primijetila i uokvirene fotografije s odmora u norveškim
planinama. Na jednoj su se držali za ruke u vinogradu, a iza njih su se spuštali
obronci neke planine.
Sørensenovo lice odužilo se dok je slijedio njezin pogled. »Nedostaje mi
baš svakog dana«, izjavio je, no uspio se slabo nasmiješiti. »Prvu ženu ostavio
sam zbog Christine, a to nijednog trenutka nisam požalio iako moji sinovi sad
više ne žele imati posla sa mnom. Ne mogu mi oprostiti što sam izabrao ženu
samo malo stariju od njih, ali ljubav ne možete tek tako staviti pod nadzor, je
li?«
Olle odmahne glavom. »Ne, ne možete.«
»Sreli smo se u klinici.« Louise mu je po glasu osjetila da u sebi skriva
duboku tugu što je ne može ni s kim podijeliti. »Moja bivša žena je također
liječnica. Imali smo kliniku u Hareskovbyju, ali Vivian je otišla poslije rastave.
Kad smo poslije otkrili da Christine ima Huntingtonovu bolest, napustio sam
liječničku praksu. Želio sam ostati kod kuće i brinuti se o supruzi.«
Odjednom se široko nasmiješio.
»Žena vam je umrla prije deset mjeseci?« upita Olle pokušavajući udovca
skrenuti prema temi o kojoj su došli razgovarati.
»Točnije prije devet i pol mjeseci. Christine me je nagovorila da počnem
pjevati. Oduvijek sam volio pjevati, ali nikad se nisam posebno posvećivao
tome. Bio sam najstariji od trojice braće, pa su na mene vršili pritisak da završim
obrazovanje.«
Nakratko je zastao. »Christine nije bila takva. Smatrala je da bi čovjek
trebao raditi ono u čemu uživa, a i ona je voljela pjevati. Imao sam dojam da mi
želi pokazati da bih se morao otvoriti životu. Pridružili smo se velikom
Nordijskom zboru pa smo s njima bili na nekoliko turneja.«
Ovaj put se turobno nasmiješio. »Onda je došla njezina bolest.« Pogledao
je Ollea kao da želi da policajac shvati veličinu njegova gubitka.
»Huntingtonova bolest je vraški poremećaj. I njezina majka je bolovala od toga,
pa je Christine znala što može očekivati.«
Louise je pokušala uhvatiti pogled svog kolege. Morali su požuriti, ali Olle
se zavalio na sofi i puštao da udovac govori.
»Christine je bila vedra žena koja je voljela život. Voljela je toplinu i seks,
to joj je bilo prirodno, no sve je nestalo poslije dijagnoze. Više nije željela da je
tako dotičem. Nisam mario što ne možemo voditi ljubav jer pružala mi je toliko
drugih stvari, ali počela se gaditi svog tijela. Ta nasljedna bolest mozga uzrokuje
tikove i stezanje mišića koje je potpuno izvan nadzora, a k tome mijenja
bolesnikovu osobnost i ponašanje i vodi do demencije, pa i do potpune
nesposobnosti. Nema lijeka, a bolesnik umire u roku od petnaest godina.
Christine je smatrala da ju je tijelo izdalo. Rekla je da na sve gleda realno.
Vidjela je da je ta bolest polako paralizirala tijelo njezine majke, koja je polako
trunula u bolesničkim kolicima, sve dok više ništa nije mogla sama raditi.«
Podigao je pogled.
»Malo prije nego što je umrla vaša žena donirala je novac«, reče Louise.
Osjećala je duboku sućut zbog tragične sudbine njegove supruge, ali morali su
obaviti svoj posao. »Možete li nam reći što je to novčano potpomagala?«
Sørensena njezino pitanje očito nije začudilo. Pogledao je Ollea. »Kad ste
nazvali, spomenuli ste iznos koji je prebačen na inozemni račun.« Odmahnuo
je glavom. »Znam da je pomagala nekoliko dobrotvornih udruga, ali doista
nisam pomnije provjerio ostavštinu. Ni izvršitelj još nije završio s radom.
Christine je mnogo naslijedila od majke i sve je sama sredila. Predao sam to
našem odvjetniku, ali mogu ga upitati koliko je uplatila.«
»Nije potrebno«, reče Louise. »Znamo svotu, ali nas zanima za što je
donirala?«
»U tome vam ne mogu pomoći, ali rado ću provjeriti, pa ću vam se javiti.«
 Malo je klonuo na stolcu, ali sad se pribrao, a kad je ustao, udario se po
bedru. »U redu, sad bih trebao poći na šetnju sa Siggyjem jer inače će nešto
izgristi.«
Louise je pokraj vrata koja su vodila na terasu primijetila krevet za psa, a
kad su došli, čula je lavež. Upitala je o psu.
»U ostavi je. Poludi kad ljudi svrate. Zatvorio sam ga da ga ne morate
podnositi.« Tužno se nasmiješio i pošao za njima u predsoblje.
»Hvala što ste nam posvetili vrijeme«, reče Louise iako nisu doznali ništa
novo. »Nazovite nas ako doznate za što je bio taj novčani dar.«
»U redu, hajdemo na sljedeću adresu«, reče Olle dok je njegova kolegica
automobilom izlazila na široku cestu u četvrti vila. »Dolje je u Karlslundeu, ili
Greveu. Jesi li raspoložena za to?«
Imamo li izbora?, pomislila je dok je upisivao adresu u GPS.

Winnie Moesgaard uvela ih je u dnevnu sobu. Iz susjedne prostorije dopirala je

živahna klasična glazba, a posvuda su titrale svijeće.
U automobilu je Olle rekao Louise da su gospođi Moesgaard sedamdeset
tri godine. Gotovo bijelu kosu otmjeno je začešljala, a nosila je mekanu suknju,
pletenu vestu odgovarajuće boje i žutu bluzu od atlasa s uskim ovratnikom. Oči
su joj bile crvene. Glazbu je uključila za svog muža Wernera, koji je bio šest
godina stariji od nje, a ležao je na samrtnoj postelji, što je rekla kad su Louise i
Olle nazvali i pitali mogu li svratiti.
Prije nešto manje od dva tjedna taj je par prebacio više od dvadeset šest
tisuća kruna na Sofiein račun u Švicarskoj.
»Možete ga pozdraviti«, reče njihova domaćica. Okrenula se i odvela ih u
spavaću sobu.
»Stigla je policija«, rekla je.
Louise je osjetila sumorno ozračje. To nije bilo potrebno, pomislila je.
Pokraj podnožja kreveta bila su vrata na terasu s koje se pružao pogled na
široku, turobnu, zimsku obalu prekrivenu mrazom. Na njoj je lelujala
pješčarska milava, dugonoge ptice kljucale su po pijesku, ali u toploj spavaćoj
sobi vladala je tišina.
Na noćnom stoliću stajala je vaza sa žutim tulipanima, a pokraj prozora,
blizu vrata, sjedila je žena s knjigom u krilu. Kad su ušli, podignula je pogled.
Iako se doimala dvadeset godina mlađom od Winnie Moesgaard, mogla joj je
biti sestra, a možda joj je bila šogorica. Kratko je kimnula i nastavila čitati.
Smrtno bolesni čovjek je spavao. Teško je disao, ali osim toga, u prostoriji
je vladao mir. Louise je kimnula ženi, a onda se vratila kolegi koji je ostao u
predvorju. Nije htjela ostati i zuriti u umirućeg čovjeka kojega nikad prije nije
vidjela. Bilo je to jednostavno previše osobno.
Gospođa Moesgaard šapćući je izmijenila nekoliko riječi sa ženom koja je
sjedila na stolcu, a onda ih je ponovno odvela u dnevnu sobu.
»Nije mu više preostalo snage«, rekla je i nekoliko puta žmirnula smiješeći
se kao da se ispričava. »Odavno smo znali što će se dogoditi, no teško se zauvijek
oprostiti s osobom s kojom ste proveli najveći dio života. Sreli smo se kad mi je
bilo devetnaest godina.«
»Naravno«, odgovori Louise. Pripremila se za slušanje jer žena je očito
osjećala potrebu da govori. Sjela je i glavom pokazala Olleu da i on to učini.
»Ali zanima vas donacija«, reče gospođa Moesgaard, a sad je govorila
čvršćim glasom. Izvukla je stolac i sjela za stol na drugom kraju. »Ne znam što
bih učinila bez dnevne njegovateljice.«
Poslije kratke stanke iz spavaće sobe ponovno je dopirala tiha glazba.
»Bojim se smrti, za razliku od Vernera. Ne mogu biti sama sa smrću, ne
usuđujem se. Stidim se što sam takva, ali nikad nisam vidjela mrtvu osobu.«
S nelagodom ih je pogledala, a Olle se nasmiješio i odgovorio da se ne
treba stidjeti tog osjećaja. »Posve je prirodno što osjećate da je smrt teška.«
»Zato sam bila vrlo zahvalna kad mi je muž prije nekoliko mjeseci rekao
da je stupio u doticaj s njegovateljicom koju mu je preporučio bliski prijatelj.
Tom prijatelju žena je umrla od raka, a bio je vrlo zahvalan što je dobio stručnu
pomoć.«
»Kućnu njegovateljicu«, reče Louise shvativši tko je žena u spavaćoj sobi.
Nije znala da takvo što još postoji, mislila je da to zanimanje pripada prošlosti,
ali još uvijek nije razumjela kakve sve to ima veze sa Sofie Parker u Engleskoj.
»Dakle, novac koji je prebačen bio je namijenjen njegovateljici koja će doći i
sjediti uz samrtnu postelju vašega muža?«
»Možete i tako reći,« odgovori žena, »ali to nije u pravom smislu plaća za
usluge. Nikad nismo primili račun, nego smo sami procijenili koliko ćemo dati.
Platite koliko možete, ili barem svotu za koju držite da je razumna.«
»Bismo li mogli nakratko porazgovarati s njegovateljicom?« upita Louise.
»Tako ćemo imati nekoga s kim ćemo moći stupiti u doticaj u Službi za kućnu
njegu ako nam ustreba još podataka.«
»Naravno, ali u svemu tome nema ništa loše, je li?«
»Ne, nikako«, brzo je umiri Olle. »Jednostavno mora postojati mogućnost
da stupimo u kontakt s tom Službom. Nedostaju nam podaci u vezi sa slučajem
u kojemu pomažemo engleskoj policiji.«
»Razumijem«, reče gospođa Moesgaard, a onda ode po njegovateljicu koja
im se ubrzo pridružila u dnevnoj sobi. Ruke su joj bile mirne, lice iskreno, a
kretala se prirodno i gipko. Nije bila krhka, nego nekako nježna i prozračna, a
u njezinu društvu čovjek se ugodno osjećao.
»Ja sam Margit«, predstavila se. »Da, velika hvala«, odgovorila je kad ju je
gospođa Moesgaard upitala bi li voljela šalicu kave.
Ponovno se okrenula prema Louise. »Htjeli ste me nešto pitati?«
Policajka kimne. »Htjeli bismo znati jeste li vidjeli...« Sjetila se što je rekla
njegovateljica Kurta Melvanga. »Jeste li doživjeli da se nasljednici ponekad
uvrijede ili čak naljute zato što vaša Služba dobiva tako velike donacije? Ljudi
ponekad daruju i cijele ostavštine.«
»Ah, pa, doista ništa ne znam o tome. Dragovoljno radim u kućnoj
njegovateljskoj službi i nemam nikakve veze s financijama.«
»Svakako, razumijem«, reče Louise, a onda upita kako dugo obično ostaju
kad ih pozovu k samrtničkoj postelji. »Naravno, znam da je teško općenito
govoriti jer smrt ponekad brzo nastupa, a ponekad nije tako.«
»Imate pravo,« nasmiješi se Margit, »ali najčešće duže traje kad je umiruća
osoba sama, bez obitelji. Žele da dođemo rano, prije nego što se počnu osjećati
usamljeno i nesigurno. Kad su oko smrtno bolesne osobe rođaci, obično onima
koji ih njeguju dajemo prostora. Primjerice, zamjenjujemo ih noću.«
»Pretpostavljam da postoji neka satnica, kad dragovoljci rade u
smjenama?« upita Louise. »Ili ostajete uglavnom s jednom osobom?«
»Imamo satnicu dužnosti, ali u ovom kraju nemamo dovoljno osoblja, pa
to uvijek sami rješavamo. Doista je najbolje ako se umiruća osoba i rođaci ne
moraju baviti s mnogim pridošlicama, pa zato pokušavamo urediti da se s
pojedinom osobom bavi samo jedan dragovoljac ili najviše dvojica.«
Louise kimne. »Možemo li dobiti naziv, adresu i telefonski broj Službe za
kućnu njegu ako budemo htjeli nešto više doznati?«
»Zapravo nemamo ured, nego se izmjenjujemo u odgovaranju na
telefonske pozive. S nama možete uvijek stupiti u kontakt na taj način.«
Dala je Louise broj, a ispod njega je napisala svoje ime i adresu.

»Sumnjam na rođake«, izjavi Olle dok su se vraćali do automobila.

»Hoćeš reći da je ubojica netko od rođaka?«
»Neki od njih vjerojatno su uvelike razočarani što su njihovi najbliži cijelu
ostavštinu darovali nekoj udruzi. Nikad ne znaš kako će se ljudi ponašati u tim
okolnostima.«
Louise kimne. Njegova pretpostavka imala je smisla. Donacije su bile
znatne, a kućne njegovateljice radile su dragovoljno, pa je bilo razumno
pomisliti da netko zgrće lovu. Sudeći po izvatku računa iz švicarske banke,
možda je upravo tu u cijelu sliku ušla Sofie Parker, ali Louise nije mogla
dokučiti kako su nasljednici otkrili tko je Sofie.
»Kako bilo, to bi trebali istražiti Ian Davies i njegovi ljudi.« Bilo joj je
drago što engleskoj policiji mogu ukazati na povod za ubojstvo, i to nakon što
su istraživali samo jedan dan.
 15

L ouise je napokon uspjela uhvatiti Iana Daviesa na telefonu. »Mislim da smo

nešto otkrili. Elektroničkom poštom poslat ćemo vam popis imena i
podatke o osobama s kojima možete stupiti u kontakt.«
Najprije je pokušala nazvati policijsku postaju u Nailseau, ali Davies je
izišao, a nije bilo ni Sheile Jones koju je zatim nazvala. Sjedila je u sobi za odmor
Odjela za nestale osobe kad joj je Davies uzvratio poziv. Očekivala je da će biti
zadovoljan kad čuje što mu ima reći, ali odgovarao je začuđujuće odsječno.
»Poslat ćemo i sažetak nekih razgovora što smo ih vodili«, dodala je, a
razljutila se kad je u znak odgovora samo nerazumljivo promrmljao. »Jesam li
nazvala u nezgodno vrijeme? Da se javim poslije?«
»Ne, ne, oprostite! Riječ je o tome da je nestala Parkerova kći. Tražimo je
još od ranoga jutra.«
»Stephanie?« Louise ode do prozora i sjedne na dasku, a njome je
prostrujala zabrinutost. »Što se dogodilo?«
Imala je osjećaj da Davies nije sam. Negdje iza njega netko je zalupio
vratima.
»Jučer navečer, nakon što ste otišli, doveli smo je ovamo da s njom
porazgovaramo. Zapravo, ona je nazvala nas,« Ponovno se doimao smetenim.
»I što je bilo?«
»Rekla nam je da je vidjela čovjeka koji joj je ustrijelio majku. Sjetila se.
Kad smo prvi put razgovarali s njom, bila je posve potresena, što je razumljivo.«
Pokretom je pokazala Olleu da ostane kad je ušao sa šalicom kave u ruci.
»Stephanie je nestala«, izvijestila ga je i dodala da je kći vidjela ubojicu. Stavila
je mobitel na zvučnik i podignula ga.
»Može li ga identificirati?« upitala je. »Je li ga opisala?«
»Pristala je danas poslije škole doći ovamo u policijsku postaju da bismo
zajedno izradili opis i poslali ga, ali nije se pojavila. Odvezli smo se do kuće, ali
njezin otac je bio sam. Čini se da je netko pretražio majčin ured, a još uvijek ne
znamo je li što nestalo. Bojimo se da se krivac vratio i da je možda bio u kući.
Moguće je da je oteo Stephanie jer zna da ga ona može prepoznati.«
Na vratima je stajao Eik, ali odmaknuo se kad je vani na hodniku zastao
Rønholt. Louise im je razdraženo dala znak da šute.
»Sve naše snage je traže, ali nitko nije izvijestio da ju je vidio«, odjeknuo
je Daviesov glas kroz zvučnik.
Louise je osjetila da je Eik motri. Ljutilo ju je što on i Rønholt slušaju.
»Izvijestit ćeš me poslije«, prošapće Olle, pa ode kako bi joj dao mira, ali
druga dvojica nisu slijedila njegov primjer. Isključila je zvučnik na mobitelu i
stala pokraj prozora okrenuvši im leđa.
»Kao što sam rekla, istražili smo donacije«, počela je, a onda je
sugovornika izvijestila o Službi za kućnu njegu i o dragovoljcima koji su radili
taj posao. »Predlažemo da pobliže provjerite rođake onih umirućih ljudi koji su
iz svoje ostavštine darovali najveće svote. Moglo bi biti zanimljivo provjeriti i
svote što ih je netko povukao sa švicarskog računa da vidimo za što su ih
upotrijebili. Ali, naravno, najvažnije je da pronađete djevojku. Molim vas da mi
javite bude li ikakvih novosti.«
Završila je razgovor. Kad se okrenula da se vrati u ured, Eik je već bio
otišao, ali Ronholt ju je čekao.
»Pogledajte ovo«, rekao je i predao joj plavi list papira. Bila je to zamolba
za posao.
»U Slagelseu?«
»Da. Naravno, reći ću koju lijepu riječ za vas. Poznajem tamošnjega šefa
policije.«
Položila je papir pokraj aparata za kavu. »Nikamo ne idem. Ako netko
mora otići, onda je to Eik.« Rekavši to, izišla je iz prostorije.

Bilo je gotovo pola šest popodne kad je Louise, znojna od devedeset minutnog
napornog vježbanja u policijskoj teretani, u odjeći za vježbanje pošla u Odjel.
Zimi nije voljela trčati, ali ipak je to činila, no danas joj je bilo lakše vježbati na
spravama.
 Zakasnila je. Jonas će se uskoro vratiti kući iz internata. U osam sati u
gimnaziji u Frederiksbergu bio je uvodni sastanak, a prije toga su morali jesti.
Dok je išla u ured da uzme torbu, začula je cviljenje. Nakratko je zastala i
osluhnula, a onda je polako pošla niz hodnik do Olleova prijašnjega ureda.
Prošli su je trnci jer čula je da iza vrata cvili Charlie.
Otvorila je vrata i obratila se njemačkom ovčaru, a pas joj je prišao mašući
repom. Stol je bio prazan, zaslon računala crn, a preko stolca nije bio prebačen
Eikov kratki kaput. Otišao je iz ureda i ostavio psa!
Neko je vrijeme stajala i gledala ured, a onda je s kuke iza vrata uzela
Charliejevu uzicu i povela ga sa sobom.
Dok je prilazila automobilu, oglasio joj se mobitel. Bila je tako ljuta da je
umalo zanemarila poziv, ali onda se sjetila da bi je mogao nazvati Jonas, koji je
dosad već možda stigao kući. Iz džepa je izvadila mobitel, a kad je pogledala
broj, vidjela da ju je doista nazvao posinak.
»Halo!« Naglo je zastala jer nije prepoznala hrapavi ženski glas, a nije
poznavala ni ženu koja se predstavila kao Bente, a živjela je na drugom katu u
istoj zgradi kao i Louise.
»Vaš sin me je zamolio da vas nazovem«, objasni neznanka.
»Je li se nešto dogodilo?« promuklo je prošaptala Louise, svladao ju je
strah.
»Naš susjed Melvin srušio se u hodniku zgrade, a vaš sin ga je pronašao.
Daje mu umjetno disanje. Najbolje bi bilo da dođete kući.«
Louise je stigla do automobila i naslonila se na haubu. Osjećala se kao da
ju je netko udario u trbuh. Pred očima joj se pojavio prizor kako Melvin leži na
stubištu, a možda se srušio nakon što je s Dinom šetao Frederiksberškim
vrtovima, ili je možda pošao u kupovinu.
»Hitna pomoć je na putu.«
»Dolazim«, reče Louise i pokaže Charlieju da skoči na zadnje sjedalo.
 16

K ad je Camilla došla u Korsør, stupovi mosta preko Velikog Belta dizali su

se visoko nad maglovitim zimskim krajolikom. Našavši se na kosini koja
je vodila na most, pogledala je u retrovizor prije nego što se upustila u
pretjecanje kamiona, ali neki BMW joj se približavao tako brzo kao da je stajala
na mjestu, pa se vratila u svoju traku iako je htjela zaci u susjednu i što brže
projuriti preko mosta jer se bojala visina. Glasno je psovala dok joj je automobil
poskakivao na ispupčenjima pokraj svakog stupa, a kad je došla do Zapadnog
mosta, pogledala je nalijevo. Otok Sprogø i stari svjetionik na njemu doimali su
se sablasnima. Na posljednjem dijelu puta vozila je usporedo s vlakom IC4 pa
se odjednom našla na otoku Fynu.
Terkel Høyer je na kraju popustio i pristao da Camilla provjeri tu priču
pod uvjetom da na Jylland ode tijekom vikenda, ali uporno joj je odbijao
odobriti putne troškove, a ona se nije htjela svađati s njim. Dok se preko Fyna
vozila prema malom jyllandskom gradiću u kojemu se rodila Sofie Bygmann,
zatekla je samu sebe kako pjevuši, čak i kad joj je ispod guma kamiona s
prikolicom na vjetrobran poletio šljunak. Prošlo je mnogo vremena otkako se
zadnji put nekamo otputila da provjeri zanimljivu priču. Voljela je pisati takvu
vrstu tekstova iako su joj niz kralježnicu prostrujali hladni trnci kad je pomislila
na to da će se u gradiću pojaviti bez najave pa će pokušati nagovoriti ljude da se
otvore i pričaju.
GPS joj je pokazao da nakon petsto metara mora skrenuti desno, pa je
nakratko usporila. Nalijevo se dizala bijela crkva. Polagano je vozila i zamijetila
da je crkva tradicionalna i prilično velika, barem u odnosu na grad. Nakratko
je zastala na križanju kako bi se pribrala. Pitala se bi li pošla lijevo ili desno. Na
obje strane sve se doimalo pustim, a skrenula je desno tek kad je automobil iza
nje zatrubio.
Prošla je pokraj dućana s namirnicama koji je ujedno služio kao poštanski
ured, pekara i cvjećarnica, a onda i pokraj salona za uljepšavanje koji se smjestio
u lijepoj bijeloj zgradi od cigle i odjednom se našla izvan grada.
 Malo dalje je skrenula na pošljunčanu cestu, a s nje na autocestu i vratila
se do raskrižja. Ugledala je radionicu s biciklima u izlogu. I pročelje i bicikli
doimali su se kao da nije bilo nikakve promjene otkako je Sofie otišla, pa je
Camille uključila žmigavac i parkirala uz rub pločnika.

Mehaničar, nizak čovjek razbarušene sijede kose i brkova, nakratko je zastao na

vratima brišući ruke u uljem zaprljanu krpu koju je onda bacio i prišao pultu.
Predstavljajući se, Camilla je pomislila da nije baš oduševljen što vidi moguću
korisnicu.
»Novinarka sam Morgenavisena i željela bih porazgovarati s osobom koja
je poznavala Sofie Bygmann.« Pustila je da te riječi nakratko vise u zraku jer je
očekivala da će ih mehaničar nekako komentirati, ali nije odgovorio. »Riječ je
o propovjednikovoj ženi koja je nestala«, dodala je.
Napokon je nešto promrmljao, ali nije mogla odrediti je li odbio
razgovarati o tome ili je potvrdio da je poznavao tu ženu. Neko vrijeme su šutke
stajali.
»Jeste li je poznavali?« upita Camilla.
Mehaničar je gurnuo naočale na čelo i položio ruke na pult. »Njezini su
joj ovdje kupili prvi bicikl.«
Posjetiteljica se nasmiješila i kimnula da ga ohrabri.
»Vozila se amo-tamo po ulici i pjevala: >Svjetlo radi, svjetlo radi!<, ali to
je bilo prije trideset ili četrdeset godina.« Lagano je odmahnuo glavom.
»Čega se sjećate iz tog vremena?« nastavi Camilla.
»Mislim da je pohađala gimnaziju u Vejleu, ili je to bila poslovna škola, a
moj sin je pohađao tehničku, pa su se ujutro zajedno vozili. Imao je vozačku
dozvolu, pa bi često i nju poveo.«
Zastao je kao da zatomljuje to sjećanje.
»Voljela bih s njim razgovarati, ako smijem«, izjavila je.
Izraz lica mu se promijenio, a naposljetku je odgovorio. »To će biti teško.
Umro je mjesec dana prije dvadeset prvog rođendana.«
Camilla je spustila ruke. »Primite moju sućut.«
 Šutke ju je motrio, a onda se činilo da je prihvatio sućut. »Kći trgovca u
dućanu namirnica bila je Sofieina najbolja prijateljica. Henriette je nekoliko
godina mlađa, ali provodile su mnogo vremena zajedno.«
Pokazao je prema gradu i rekao da Henriette boravi u stanu iznad dućana.
Camilla se nasmiješila, a onda mu je zahvalila što joj je posvetio vremena.
Kad je upitala je li u redu da u članku upotrijebi njegovo ime, kimnuo je kao da
uopće ne mari za to.
Zvonce nad vratima zacilikalo je kad je otišla iz radionice. Kći trgovca
namirnicama nije bila kod kuće, pa je Camilla otišla u dućan i upitala za nju.
Isprva se činilo da je dućan prazan, ali nalijevo, pokraj spremišta za recikliranje
boca, neka žena je sjedila u maloj, otvorenoj prostoriji nalik na minijaturan
poštanski ured, a kad ju je Camilla upitala zna li gdje je trgovčeva kći,
odmahnula je glavom.
Namjeravala je otići kad su se otvorila vrata skladišta i pojavila se starija,
zdepasta žena koja je u dućan gurala kolica puna robe. Mrmljala je sebi u bradu
dok je pokušavala odgurati kolica preko male stube pazeći da s njih ništa ne
padne.
»Oprostite«, pozove Camilla. Žena ispred nje nije podignula pogled, ali
usnice su joj se pokretale.
»Oprostite«, ponovi posjetiteljica glasnije i napokon joj uspije privući
pozornost.
»Da?« odgovori žena kao da se navikla uslužno obraćati kupcima, pa nije
htjela biti otvoreno neuljudna, ali nikako nije bila srdačna.
»Novinarka sam«, reče Camilla. Nije imalo smisla da se predstavlja kao
urednica. »Pišem o propovjednikovoj ženi koja je nestala prije nekoliko godina.
Jeste li je poznavali?«
Njezina sugovornica je polako kimnula, kao da misli da bi najpametnije
bilo da šuti. »Išla sam u crkvu. Pa, još uvijek idem, ali stvari su se promijenile
otkad nema propovjednikove žene.«
»U kojem smislu su se promijenile?« zanimalo je Camillu.
»Kad ga je ostavila, iz crkve je nestala cjelokupna radost. Sve je drukčije.«
 »Što se u to vrijeme dogodilo?«
Žena odmahne glavom. »Teško je reći. Došlo je do strke s njezinom
majkom i zato, da, teško je reći što se uistinu dogodilo.«
»S njezinom majkom? Što je bilo s njom?«
Sugovornica je zurila u Camillu kao da se tek sad sjetila da je novinarka
upravo stigla ovamo, pa nije čula sva gradska govorkanja. »Ozbiljno se
razboljela. Više nije htjela živjeti, ali pilule što ih se dokopala nisu djelovale.
Učinile su više zla nego dobra, ako me razumijete.«
Camilla nije razumjela, barem ne posve, ali prije nego što je dospjela pitati,
žena je počela objašnjavati: »Ipak je umrla ubrzo poslije toga, i to u bolnici, a
onda je Sofie nestala. Danas biste rekli da je pala u depresiju. U to vrijeme nitko
je nije podržavao, a nismo ni znali da se loše osjeća. Mislim da ni njezin muž
nije razumio da mu žena uvelike žaluje iako je vjerojatno navikao na takve
stvari.«
Glasno je pročistila grlo. »Ali nedavno sam u novinama vidjela da se nije
ubila. Ljudi su uglavnom pomišljali na to.«
»Ne, nije«, potvrdi Camilla. »Živjela je u Engleskoj, ali ubili su je.«
Njezina sugovornica kimne i poravna bluzu: »Žao mi je propovjednika.
Ne zaslužuje da cijela ta stvar ponovno izbije na vidjelo.«

Kad se našla vani, Camilli se činilo da joj ledeni vjetar grize obraze. Kapci na
starim, trošnim kolima za prodaju hrenovki klepetali su, a autobus koji je vozio
u Vejle zalio joj je čizme vodom prije nego što se dospjela izmaknuti. Nakratko
je ondje zastala razmišljajući bi li smjesta posjetila pastora ili bi pričekala dok
ne porazgovara s više ljudi.
Oglasio joj se mobitel. Terkel Høyer, nagonski je pomislila. Zove da čuje
kako napredujem... Ili ne, vjerojatno misli da više nema sredstava niti da nekoga
nazove.
Javio se Frederik. Pozdravila ga je, ali čim mu je čula glas, bilo joj je jasno
da je muž ne zove samo zato da pita je li sigurno stigla u Jylland.
»Upravo sam primio elektroničku poštu. Ovoga tjedna morat ću otići u
Los Angeles. Žele da se upoznam s ostalim piscima i s producentom serije.«
»Sjajno«, prokomentira Camilla. »Sve je dobro počelo.«
»Uopće nije sjajno. Rekao sam im da želim boraviti u Danskoj dok radim
na tome i da bismo sve sastanke trebali održavati putem Skypea.«
»Ali ostali pisci žele te osobno upoznati.«
»Svakako,« odgovorio je, »i nemam ništa protiv da se odem upoznati s
njima, ali očito žele da ostanem ondje.«
»Mislim da je za sve vas bolje da počnete raditi zajedno, a to je bolje i za
tebe jer tako ćeš biti siguran da su shvatili tvoje zamisli o priči i razvoju likova.«
Uzdahnuvši, priznao je da Camilla ima pravo. »Ali najmanje što su mogli
učiniti bilo je da nam daju više vremena da sve osmislimo. Sad ćemo najprije
morati odsjesti u hotelu, a onda ćemo morati potražiti lijepi stan, ili možda
kuću na obali.« »Mi?«
»Da, a upravo ćeš ti morati potražiti mjesto gdje ćemo boraviti jer ja ću
neko vrijeme naporno raditi. Osim toga, važno je da pronađemo mjesto koje će
ti odgovarati.«
»Hej, dragi, ja ne idem u Los Angeles, a k tome, što će biti s Markusom?
Ne možemo ga jednostavno ostaviti ovdje u internatu. Što će biti s mojim
poslom?«
Nasmijala se, a onda je shvatila da njezin muž ozbiljno misli da bi se oboje
trebali preseliti, ali nisu se tako dogovorili! Ne može se seliti upravo sada kad je
počela uživati u poslu novinarke u Morgenavisenu, a osim toga, činilo joj se
posve nestvarno što s Frederikom razgovara o Los Angelesu dok stoji u
vjetrovitom mjestašcu na rubu jyllandskog »biblijskog pojasa«.
Kad je malo odmaknula niz pločnik, ugledala je ženu svoje dobi koja se
približavala gurajući dječja kolica. Stala je pred vežom koja je vodila u stan
iznad dućana pa je u džepu potražila ključeve, a onda je izvadila dječju putnu
nosiljku i pričvrstila kišni pokrivač dok je kolica spretno postavila uza zid.
»Moram ići, razgovarat ćemo kad se vratim kući«, Camilla se žurno obrati
mužu. Prekinula je vezu osjećajući da će teško riješiti taj iznenadni razvoj
događaja. Doista se nije htjela odvojiti od Frederika, no prošlo je vrijeme kad je
bogatome mužu izigravala kućanicu.
Utišala je mobitel i prišla ženi koja je otvarala vrata kućne veže. Vrećicu
sa stvarima što ih je kupila stavila je pod ruku, a držala je i dječju putnu nosiljku.
»Dopustite da vam pomognem«, ponudi Camilla. Pridržavši vrata,
predstavila se, a onda je ženu upitala je li njezino ime Henriette i može li s njom
porazgovarati.
»Morat ćete se popeti sa mnom«, odgovori žena.
Stubište je mirisalo po kolačima od cimeta i mokrim kaputima. Sofieina
stara prijateljica prva se počela penjati stubama nespretno prteći dječju
nosiljku, dok ju je Camilla slijedila s vrećicom. Kad su ušle u stan, novinarka je
stekla dojam da žena živi sama. Na hodniku nisu visjeli teški kaputi, a na polici
su stajale samo ženske cipele i čizme. K tome, na pločici pokraj vrata bilo je
samo njezino ime.
»Idite u dnevnu sobu«, reče Henriette koja je odmatala vuneni šal domaće
izrade, a niz leđa joj je pala duga, svijetla kosa. Obrazi su joj se zacrvenili, a u
njezinim plavim očima Camilla nije vidjela ni ljutnju ni odbijanje.
»Ako pristajete, htjela bih razgovarati o Sofie Bygmann. Pišem članak o
njoj.«
Henriette se doimala zbunjenom kad je gošća spomenula prezime.
»Ponovno je uzela djevojačko prezime«, objasni Camilla. »Jeste li je vidjeli
otkad je ostavila Stiga Tåsinga?«
Dijete je mirno spavalo u nosiljci. Henriette ga je položila na dvostruku
postelju u spavaćoj sobi, a onda je otišla u kuhinju, otkinula komad papirnatog
ručnika i ispuhala nos. »Ostavila ga?«
Vrativši se u dnevnu sobu, nakratko je promotrila Camillu. »Sofie nije
ostavila muža, nego ju je Stig izbacio jer su ona i liječnica pomogle njezinoj
majci da umre.« Posjetiteljici je rukom ponudila da sjedne na sofu. »Kad je Sofie
nestala, svi su se usredotočili na to da je pronađu. Nitko se nije pitao kako je
onaj šupak postupao prema njoj.«
»Kako to mislite, >pomogla je majci da umre<?«
»Majka joj je pokušala počiniti samoubojstvo, ali zabrljala je, pa je otad
samo ležala kao biljka. Ne znamo što se točno dogodilo, ali pričaju da su se
liječnica i Sofie složile da njezinoj majci pomognu da umre jer je bolesnica to
htjela. Vjerojatno su pojačale unos morfija, a pastor je smatrao da to nisu imale
pravo učiniti.«
Camilla se iznenadila uspravivši se. »Stekla sam dojam da su bili savršeni
par. Svi su je voljeli i rekli da se dobro slagala s pastorom. Nisam čula da je s
njom loše postupao. Je li bio nasilan?«
»Nasilan?« Njezina sugovornica se nasmiješi kao da je i sama ta pomisao
apsurdna. »Zapravo nije, nego je samo odbio pokopati njezinu majku zato što
je odlučila sebi oduzeti život, ili je to barem pokušala učiniti, a i zato što su joj
liječnica i Sofie pomogle da učini posljednji korak.«
»Mogu li pastori doista odbiti izvršiti obred?« Camillu je i to začudilo.
Znala je za nekoliko slučajeva kad su pastori odbili pokopati samoubojice, ali
pripadali su slobodnim crkvama koje, ako se dobro sjećala, nisu financirali
porezni obveznici, što je bio slučaj s glavnim religijskim institucijama.
Henriette slegne ramenima. »Svi u gradu znaju daje pastor svojevrsni
buntovnik u Crkvi. Ne želi vjenčati rastavljene ljude i ne želi imati ništa s
homoseksualcima, ali dobar je momak i svi ga vole. Bio je velika zvjerka u
mjesnom sportskom udruženju.«
»Je li sve to završilo na sudu?« Camilla je izvadila bilježnicu i zapisivala.
Njezina sugovornica odmahne glavom. »Nije otišlo tako daleko. Bila je to
velika sablazan samo ovdje, u gradu. Izbacio ju je i više se ništa nije dogodilo.«
»A što je s liječnicom?«
»Pastor nije mogao ništa dokazati, ali zagorčao joj je život, pa se morala
odseliti.«
Nakratko se začuo znak za uzbunu iz smjera dječje putne nosiljke, ali
Henriette je ostala nepomična, a zvuk je prestao.
»Sjećate li se imena te liječnice?«
Henriette je nakratko razmislila, a onda je odmahnula glavom. »Bilo je to
davno.«
Camilla polako kimne.
 »Mislim da Sofie nije mogla posve prihvatiti da joj majka neće biti
pokopana na crkvenom groblju unatoč tome što joj je kćer pastorova žena, no
njezin muž nije odbio pokopati sina onog mehaničara s biciklima, pijanog
vozača koji je nastradao u prometnoj nesreći, a pritom je ubio i pekareva sina.«
Ponovno je odmahnula glavom. »Ali nisam imala prilike ni razgovarati s
njom jer je naglo otišla.« Zurila je pred sebe s tužnim izrazom lica. »Sljedeće što
smo čuli bilo je da je nestala u Sredozemlju.«

Stig Tåsing očito se nije posebno iznenadio kad se Camilla pojavila u njegovoj
kući, a kad su ušli u kuhinju, shvatila je zašto je tako.
»Nazvao me Tove, trgovac u prodavaonici, i upozorio me da je došla
novinarka iz glavnog grada i da kopa po staroj priči o nestanku moje žene. Ali
nisam se zaprepastio«, dodao je sa smiješkom, »jer Sofie su očito pronašli.«
Kosa mu je bila smeđa poput kestenja, a Camilla je posumnjala da je boji.
Bio je visok i krupan, a zbog smeđih očiju i gustih trepavica izgledao je kao da
je porijeklom s juga Europe.
»Priznajem da sam se iznenadio kad sam u predvorju odjednom ugledao
policajce koji su mi rekli da je upravo Sofie Dankinja koju su ustrijelili u
Engleskoj.«
»Niste s njom stupili u kontakt otkako je nestala?« upita Camilla. Žena ga
je ostavila, ili ju je izbacio, prije osamnaest godina, pa se pitala kakva bi poslije
toliko vremena mogla biti prirodna reakcija.
Odmahnuo je glavom. »Idemo se smjestiti u dnevnu sobu.« Otvorio je
dvostruka vrata koja su vodila prema sobama visokih stropova.
Iako mu se lice smračilo, činilo se da je više znatiželjan nego ljut što se
posjetiteljica pojavila niotkuda. Pozvao ju je da sjedne i dodao da je upravo
skuhao čaj. »Biste li htjeli šalicu?«
Zahvalila mu je, a onda je pokušala procijeniti ozračje. Pokućstvo je bilo
pomalo teško, kao da potječe iz obiteljske baštine, a na svakom zidu visjele su
slike. Velik dio tih stvari vjerojatno je ostavio prijašnji pastor, ali možda je
sadašnji sve to sam izabrao jer je dobro pristajalo u velike sobe.
 »Mlijeka?«
Odmahnula je glavom pa joj je pružio veliku šalicu s cvjetićima koja se
doimala kao dio engleskog pribora za čaj.
»Nemam ništa protiv razgovora s vama, ali volio bih pročitati članak prije
nego što iziđe«, izjavio je i pričekao odgovor.
Camilla kimne. »Naravno.« Ophodio se neposredno i s njim je bilo lako
razgovarati. Sasvim ga je prirodno mogla zamisliti na igralištu s gradskim
dječacima, ali sebi ga je teže mogla predočiti kako stoji u propovjedaonici iznad
vjernika. Ipak, nije dvojila da je njegov puni, zvonki glas u crkvi vrlo dojmljiv.
Pomno ga je motrila dok je polako miješala čaj. Kako se Sofiein napušteni
muž osjećao kad su ga, nakon što je godinama živio u neizvjesnosti, izvijestili
da su njegovu nestalu ženu ubili u Engleskoj? Stig i Sofie nikad se nisu razveli,
no ipak se udala za drugog muškarca. Ostalo je vrlo mnogo pitanja. Camilla je
htjela napraviti neki poredak prema važnosti, ali jedno je pitanje bilo iznad svih
ostalih, pa joj je prvo izletjelo iz usta.
»Zašto ste odbili izvršiti obred prilikom ukopa njezine majke?« Vidjela je
da se na to pitanje tako trgnuo da to nije mogao sakriti.
Sklopio je ruke pa je nakratko sjedio trljajući palce, a onda je podignuo
pogled. Zamišljeno ju je, procjenjivački pogledao kao da razmišlja bi li govorio
o tome, a onda je polako kimnuo.
»Ne poričem da osuđujem samoubojstvo ili bih možda trebao reći,«
dodao je kao da je tek sad uspio zatomiti osjećaje što ih je ta tema u njemu
izazivala, »da odbijam prihvaćati takvu mogućnost. To je sebični čin, pa ga ne
mogu podržavati u svojoj crkvi.« Govorio je dubokim glasom kao da želi
naglasiti svoje uvjerenje.
Otpio je čaj i pogledao Camillu. »To nije prihvatljivo rješenje. Uistinu
vjerujem da Bog i samo On odlučuje kad ćemo umrijeti.«
Camilla se usredotočila na to da točno zapiše njegove riječi.
»Koliko sam razumjela, vaša punica je bila vrlo bolesna. Trpjela je
preveliku bol, pa više nije mogla izdržati. Ne bismo li u takvim okolnostima
trebali imati pravo odlučiti kad ćemo umrijeti?«
 »Kako znamo da je takva odluka uistinu ispravna? Kad su točno ljudi u
stanju prosuditi da su spremni umrijeti? Samoubojice svoju nesreću samo
prenose na preživjele.«
Nije govorio ljutito, vidjelo se da ne želi dalje raspravljati o tome, no stekla
je dojam da ga ta tema vrlo zanima. »Predložio sam da održimo obred u znak
sjećanja na njezinu majku, ali tu je zamisao glatko odbila. Željela je da se obred
održi pod okriljem Crkve, a to nisam mogao prihvatiti, kao što u svojoj crkvi
ne mogu različito postupati s određenim pojedincima.«
Ispio je čaj i pogledao na sat. »Ljudi su vam vjerojatno rekli da su službu
održali u crkvi u susjednom gradu?«
Camilla je odmahnula glavom. Među njima je zavladala nelagodna tišina,
a onda se nagnuo naprijed i nakratko položio glavu na ruke kao da mu je
potreban odmor. Prošao je rukama kroz kosu i uspravio se, a glava mu je malo
podrhtavala. »Svi su imali nešto za reći, svatko je imao svoje mišljenje. Mislili
su da znaju što se dogodilo jer poznavali su nas.«
»A što se uistinu dogodilo?« tiho upita njegova sugovornica. *
Ponovno je uslijedila tišina. Imala je osjećaj da će pastor ustati i završiti
razgovor, ali zavalio se u stolcu, prekrižio noge, sklopio ruke na trbuhu i
duboko uzdahnuo.
»Dogodilo se to da je poslije svađe moja žena odlučila da majčin pogrebni
obred održi u drugoj crkvi, kao što sam rekao. Na mene i moju teologiju
usmjerila je nekoliko optužbi, a to je završilo vrlo osobnim optuživanjem, kao
što obično završavaju sukobi prouzročeni dubokom tugom.«
Camilla kimne. Roditelji su joj još bili živi, ali još uvijek se bojala dana kad
će ih izgubiti iako je bila zrela, udata žena koja je imala vlastitog sina, Markusa.
Prije nekoliko godina umalo je izgubila oca nakon napada koji ga je gotovo
onesposobio.
»Sofie je bila vrlo bliska s majkom. Razgovarale su nekoliko puta na dan.
Taj gubitak je vrlo teško primila i nije razumno postupala.«
Nakratko je zastao. »Ne znam što se s njom dogodilo, ali nije bila nalik na
sebe. Ujutro, dva dana poslije sprovoda, spakirala je torbe, pa je u predvorju
čekala da siđem. Rekla je da me ostavlja, da jednostavno mora otići. Priznajem
da sam pomislio da ima pravo. Morala je preboljeti majčinu smrt, ali nisam
imao pojma da je više neću vidjeti. Mislio sam da kani iznajmiti ljetnikovac ili
posjetiti prijateljicu u Sjælandu.«
»Je li imala novca?« Camilla je primijetila novine na pastorovu stolu, a na
otvorenoj stranici bila je Sofieina fotografija iz doba kad je nestala. Mlada žena
se smiješila, a kosu je nemarno splela u punđu. »Je li imala sredstava za život?«
Pastor kimne. »Trebala je naslijediti mnogo novca kad se riješi majčina
ostavština. Otac joj je bio vrlo uspješan, imao je tvornicu koja je proizvodila
ventile za crpke što su ih koristili na velikim naftnim postrojenjima. Sve je
prodao kad je prešao šezdesetu i povukao se. Obitelj je bila vrlo bogata.«
Camilla jedva da je dodirnula čaj. Oglasilo se zvono na vratima, pa se
Tåsing ispričao i otišao otvoriti, a ubrzo se vratio s ozbiljnim, tužnim izrazom
lica. »Imam posjetiteljicu koju ću morati primiti.«
Camilla smjesta ustane i skupi svoje stvari. Načula je ulomke razgovora
što ga je pastor vodio. Žena je plakala i govorila o nesreći na poslu i padu...
»Umro je u kolima hitne pomoći«, rekla je. Novinarka se osjećala nelagodno
kad je skinula kaput s vješalice i pastoru zahvalila što joj je posvetio vrijeme, a
onda se on u kuhinji pridružio mladoj ženi koja je sjedila okrenuvši leđa
Camilli, a glavu je spustila u ruke.
»Nikad ne znamo kad će nas pohoditi smrt,« šapne pastor Camilli u uho,
»ali doći će dan kad Bog odluči da nam je vrijeme na Zemlji isteklo.«
Niz kralježnicu su joj prostrujali trnci, a vrata iza nje su se zatvorila.
 17

Veljača 1996.

U bila si vlastitu majku!« zagrmio je glas. »Otela si joj život, a sebe si učinila
gospodaricom života i smrti.«
Bijes što ga je izlijevao na nju bio je nalik vrućem oblaku što ga je
okruživao, a oči su mu gorjele od prijezira.
»Nisam je ubila, nego sam poštovala njezinu želju.« Podignula je koljena
do prsa.
Sofie je upravo ustala iz postelje pa je sjedila u kutu na sofi i držala šalicu
s vrućim čajem. Gotovo cijelu noć je plakala, a sad ju je obuzeo osjećaj teške
praznine. Bila je to ispravna odluka, ali gubitak i konačnost svega toga učinili
su je duboko nesretnom.
»Ne tražim da razumiješ«, odgovorila je. »Pa, zapravo tražim, da. Molim
te, možeš li me zagrliti?« Glas joj je bio slab. Osjećala se kao da stoji na rubu
duboke provalije, a tuga ju je potpuno lišila snage i volje da se brani. Samo je
htjela objasniti ono što je učinila, i to tako da njezin muž shvati ili barem da sve
to sagleda i s njezinog gledišta.
»Prijavit ću je policiji«, nastavio je. »Prijavit ću tu prokletu liječnicu koja
misli da se može igrati Boga.«
»Ne, nećeš!« pobuni se Sofie. »Ne uvlači je u to! Ako želiš nekoga prijaviti,
onda prijavi mene. Poštujem pravo osobe na izbor...«
»Takvo pravo nemaš ni ti, a ni mi. Nemamo se pravo igrati Boga ni s našim
ni s tuđim životima. Kako si mi to mogla učiniti, kako si mogla to učiniti
nama?.«
»Nije riječ o tebi«, razljutila se Sofie. Vrlo je naivno pomislila da će je muž
razumjeti. »Od svih ljudi upravo bi ti morao pokazati sućut. Vjerujem u
dostojanstvenu smrt i neću trpjeti da me osuđuješ!«
Na trenutak je pomislila da će je ubiti. Bijesno je prišao sofi, a tamne oči
gorjele su mu od bijesa. »O tome nećeš nikada nikome govoriti, čuješ li,
nikada!« rekao je ledenim glasom. »Neću prihvatiti da izražavaš mišljenje koje
se tako izrazito protivi svemu iza čega stojim i što propovijedam u crkvi. Isus je
za nas umro na križu. Je li to bila dostojanstvena ili nedostojanstvena smrt?«
Udario je koljenom o sofu, a lice je tako približio njezinomu, da su je po
obrazima poprskale kapljice sline.
Iako je je bila na rubu suza, prkosno ga je motrila.
»Ne mogu imati ženu koja se otvoreno protivi Božjoj volji«, nastavio je.
»Što ti je bilo i što si zamišljala?«
»Više ti nisam žena«, izjavila je bezizražajnim glasom. Osjećala je da je na
toj sofi zapravo u zamci i da mu ne odgovara kako bi trebala, pa ju je to ispunilo
prkosom, ljutnjom, tugom i očajanjem. Htjela ga je podsjetiti na kršćansko
milosrđe i razumijevanje, ali nije mogla jer snaga ju je izdala i obuzeo ju je
osjećaj da preko ruba provalije pada u dubinu.
I dalje je bjesnio na nju, ali nije ga slušala. Mislila je na majku i na onu
večer u stanu kad je bolesnica ispraznila bočicu s pilulama, a bila je posve sama!
Razmišljala je o pismu samoubojice što ga je majka ostavila. Bio je to
nedvojbeno njezin rukopis, no ipak drukčiji, drhtav, ne tako čvrst kao obično.

Mojoj voljenoj kćeri.

Više ne mogu dalje, pa te molim da razumiješ, prihvatiš i
oprostiš mi što se od tebe opraštam na taj (sebični) način.
Laku noć.

Kad je policija došla pregledati stan nakon što su joj majku odvezli u
bolnicu, policajac je htio ponijeti to pismo, ali Sofie se usprotivila, pa su uzeli
kopiju pisma, a njoj su ostavili izvornik.
»Moja si žena u dobru i u zlu,« izjavi pastor kao da odgriza riječi, »a složili
smo se da ćemo se voljeti i poštovati dok nas smrt ne rastavi.« Stajao je pokraj
prozora prkosno joj okrenuvši leđa.
 Zaustila je da kaže nešto o sposobnosti razumijevanja, no umjesto toga je
i ona navela riječi iz obreda vjenčanja. »Podnosite se međusobno i opraštajte
jedni drugima ako tko od vas nekome nešto zamjera. Opraštajte kao što je
Gospodin vama oprostio.«
Brzo se okrenuvši, uperio je u nju prst kao da je optužuje. »Ne navodi
Božje riječi poslije onoga što si učinila!«
Sofie je pokušala zatomiti jecaje, ali navrli su poput bujice jer prožimala
ju je bol zbog majčine smrti i na nju se svalio bijes njezina muža, pa se osjećala
posve sama, no najgore ju je pogodila nepravda – napadali su je zato što je
održala obećanje.
Ustala je. »Ne možeš odbiti voditi sprovod. Majka je u ovom gradu
proživjela cijeli život, tu je krštena i primila je potvrdu. Moji roditelji vjenčali
su se u našoj crkvi. Kakva si ti osoba?«
»To više nije tvoja crkva.«
Tako ju je hladno pogledao da je osjetila kako se u njoj urušava ljubav
prema njemu. »Ne možeš joj to učiniti«, prošaptala je, a ruke su joj odjednom
postale ledene.
»Ti to ne možeš meni učiniti.« Glas mu je zvučao potpuno bezizražajno, a
te je riječi mogao izgovoriti i neznanac. »Dok se ne opametiš, nećeš više stupiti
u moj župni dvor. Otići ćeš i više nećeš ni pokušati dovesti do toga da moji
vjernici posumnjaju u sve iza čega stojim.«
Izišao je iz prostorije, a kad se Sofie malo poslije pribrala i otišla u kuhinju,
vidjela je da ga nema u kući.
 18

E to, ta mi je osoba najbliža!« Melvin, koji je ležao u bolničkoj postelji, pokaže

Louise.
Te su je riječi duboko dirnule. Veći dio vikenda ona i Jonas proveli su u
bolnici sve dok se njezin posinak u nedjelju navečer nije morao vratiti u
internat. Osjetila je veliko olakšanje kad je njezin bivši dečko, Kim, ponudio da
će se brinuti za Dinu jer je čuo da je Melvin u bolnici. Upravo joj je taj bivši
dečko dao psa, a Jonas i on još uvijek su bili u kontaktu. Živio je u vrlo lijepoj,
drvenoj kući u predgrađu Holbæka, pa je predložio da mu Louise doveze Dinu
kad posinka bude vozila u internat u Odsherredu.
Sinoć su se po mraku dugo vozili do Holbæka, ali u automobilu je uživala
u Jonasovu društvu i u razgovoru s njim, a bilo joj je drago što će vidjeti bivšeg
dečka. Kad su stigli, već im je skuhao kavu. Dobro se osjećala dok je u toj
dnevnoj sobi s niskim stropom, što ju je tako dobro poznavala, sjedila i slušala
kako Kim s Jonasom razgovara o konjima, školi i o izletu na more gdje će se
izletnici voziti kajacima, a Louisein bivši pokušavao je nagovoriti Jonasa da se i
on pridruži.
»Ići ćemo u Švedsku, a neće nas biti samo nekoliko dana«, rekao je. Louise
se nasmiješila još dublje utonuvši u sofu kad je Jonas odgovorio da je do Uskrsa
još daleko i da tako rano još ne može razmišljati o odmoru. Što ako dobije neki
glazbeni angažman? Louisein bivši je kimnuo i upitao ga ima li već što u vidu.
Louise zapravo nije razumjela kako se to dogodilo, ali Jonas se proslavio
među ljubiteljima plesne glazbe. Počelo je kad je po svom ukusu preuredio
nekoliko pjesama i stavio ih na YouTube. To nije ostalo neprimijećeno jer u
kratko vrijeme njegove je spotove pogledao velik broj ljudi. Umjetničko ime
bilo mu je JoeH, a njegov prvi uspjeh pod naslovom Povratak u uobičajeno
nekoliko je tjedana ostao među sto najuspješnijih spotova disk-džokeja. Louise
je to doznala samo zato što je Camillin sin Markus tom viješću upravo
bombardirao Facebook. Jonas takvo što nikad ne bi sam spomenuo, ali prošle
godine pozvali su ga da nešto izvede u Kazalištu Apollo, i to nekoliko dana prije
festivala u Roskildeu. Tijekom cijelog tjedna Jonasa je bilo teško spustiti na
zemlju, a Louise to nije ni pokušala učiniti jer je bila veoma ponosna na tog
povučenog mladića koji je vrlo rano izgubio roditelje, a ipak se glazbeno tako
razmahao da je postao poznat i izvan zemlje. Internetski glazbeni časopis
nedavno ga je usporedio sa svjetski poznatim danskim disk-džokejem
Aviciijem, ali Jonas je Markusa prisilio da taj navod izbriše s Facebooka jer mu
se činilo da je to previše hvalisavo.
Dok je sjedila u Kimovoj udobnoj dnevnoj sobi, Louise je uspjela gotovo
zaboraviti da je ljuta na Eika. Prihvatila je kad je njezin bivši momak ponudio
da on odveze Jonasa u Odsherred jer se tako mogla vratiti u Kopenhagen.
Prišla je Melvinovu bolničkom krevetu i susjeda uhvatila za ruku.
U bolnici je uglavnom bio u nesvijesti, ali rano jutros počeo je dolaziti k
sebi.
Prije, dok još nitko nije shvatio da je Melvin doista u lošem stanju,
neurolog je Jonasu rekao da mladić može sam sebi čestitati jer da se on nije
ondje našao u pravi trenutak, Melvin Pehrson više ne bi bio živ.
Louise je imala osjećaj da će joj srce prepući od ponosa. Njezin sin je
nedavno navršio šesnaest godina, a već je spasio ljudski život, i to Melvinov.
Tako je zagrlila Jonasa da ga je gotovo zgnječila.
Pokraj podnožja Melvinove postelje stajala je bolničarka i provjeravala
njegov zdravstveni karton. »Želite li da u slučaju srčanog zastoja primijene
oživljavanje? Ponekad za vrijeme liječenja dolazi do zastoja, pa ćete vas dvoje
morati odlučiti.«
Louise nakratko nije mogla govoriti, nego je samo gledala Melvina. Lijeva
strana lica još mu je bila malo obješena od prijašnjeg udara. Odjednom se u
bijeloj bolničkoj postelji doimao sićušnim. A i star je, pomisli Louise. Bilo mu
je sedamdeset osam godina, a već je jasno rekao da se od srca nada da neće
postati prestar da se brine o sebi. Žarko je želio ostati živjeti u svom stanu i
nikako ne bi volio da ga otpreme u starački dom.
Melvin ju je uhvatio za ruku, a onda je pokušao okrenuti glavu, ali nije
uspio.
 »Zbog Louiseina sina znam kako odgovoriti na to pitanje«, počeo je
slabim, pomalo drhtavim glasom, no oči su mu se smiješile. »Da me on nije
pronašao, danas ne bih bio ovdje. Bio bih mrtav, ali sad znam da sam vrlo sretan
što sam još na ovom svijetu, pa želim da učinite sve što je moguće da me održite
na životu ako tiktakanje ponovno zapne. Mislio sam da sam sve učinio, ali još
se nisam spreman ispisati iz ovog života.«
Bolničarka je to zapisala ne podignuvši pogled, a onda je upitala: »Jeste li
na nešto alergični?«
Louise se morala odmaknuti. Na trenutak se pobojala da se s godinama
pretvorila u plačljivu staricu, ali onda se sjetila da je u zadnje vrijeme bila
izložena mnogim oblicima emocionalnog pritiska. Raspao joj se odnos s Eikom,
Melvin je završio u bolnici, a sve to nije imala vremena probaviti.
Netko je tiho pokucao na vrata. U sobu je oprezno provirila sjedokosa
žena koja je s ozbiljnim izražajem na blijedom licu pogledala postelju i smjesta
prepoznala bolesnika.
»Ah, tako mi svega!« Melvin se istinski iznenadio, a očito mu je bilo i malo
neugodno kad je žena prišla postelji. »Došla si?«
Gospođa Milling skine rukavice. »Dobro si nas prestrašio. Nemoj to više
raditi.«
Bolesnik se nasmiješi i kimne. »Ubuduće ču se pokušati suzdržati.« Greti
Milling očito nije bilo do šale ni brbljanja. Iako je neposredna opasnost prošla,
na licu su joj se još uvijek vidjeli tragovi zaprepaštenja i brige. Odmahnula je
glavom i pomilovala ga po obrazu.
»Hvala vam što ga posjećujete«, obratila se Louise otkapčajući dugi vuneni
kaput. Njih su dvije tog vikenda nekoliko puta razgovarale, a Louise je obećala
da će je nazvati čim se Melvin probudi. Postarija žena doimala se pomalo
zbunjenom i nesigurnom, pa je Louise do Melvinove postelje donijela stolac i
uzela njezin kaput.
»Sjednite,« rekla je, »a ja ću pokušati naći liječnika koji će nas moći uputiti
što nam je sad činiti.«
Kad je Camilla u ponedjeljak ujutro Terkelu Høyeru iznijela svoju zamisao za
članak koji bi govorio o švicarskoj klinici za samoubojstva, sve je prošlo bolje
nego što je očekivala.
Na plavom stolcu u retrostilu sjedila je sučelice šefu i pričala mu o onome
što se dogodilo u Jyllandu. »Pomoć pri samoubojstvu. Sofie je, zajedno s
obiteljskom liječnicom, svojoj majci pomogla da se ubije.«
Høyer se doimao kao da ga to zanima. »Jesi li razgovarala s tom
liječnicom?«
Camilla odmahne glavom. »Otišla je nakon što je Sofie nestala. Teško da
je mogla i dalje raditi u tom gradu poslije smrti pastorove punice. Nije ni
pokušao sakriti prijezir prema onome što je učinila.«
»Je li je prijavio policiji?« Høyer svoj stolac približi Camillinom. Još prije
mu je na stol položila hrpu ispisa u kojima su bili podaci o pomoći prilikom
samoubojstva, a prije nego što su se sastali, imao ih je vremena pregledati.
»Ne, nisu je optužili jer pastor ništa nije mogao dokazati, ali svakako joj je
otežao život u tom mjestu.«
Dok se vozila kući, Camilla je shvatila da je više od Sofieine priče zanima
dvojba koja prati pravo neke osobe da sama odluči kad će umrijeti. Prije
nekoliko godina njezin je otac bio žrtva okrutnog napada pa je pretrpio ozbiljno
oštećenje mozga. Uspješno se oporavio, ali da nije bilo tako, vjerojatno bi
završio u bolničkom krevetu gdje bi životario kao biljka, a koliko u takvu životu
može biti osobnog dostojanstva?
»Pitanje je li u redu nekome pomoći da umre vrlo je zanimljivo.« Obuzelo
ju je oduševljenje iako je bila uvjerena da je takav polet još prije nekoliko godina
ishlapio iz nje. »Moramo postaviti mnogo etičkih pitanja, a problematično je
jesmo li u stanju prosuditi kad je nekome vrijeme da ode. Razumijem i pastora.
Osoba koja počini samoubojstvo može prouzročiti velike patnje onima koji
ostaju. Nije dopušteno aktivno se umiješati u nečiju smrt, ali prokletstvo, svi
smo umiješani!«
Høyer nagne stolac unatrag i zamišljeno kimne. »Kad pomažemo teškim
bolesnicima za koje više nema izgleda, upuštamo se u odlučivanje hoće li netko
živjeti ili umrijeti. No ponekad je cilj produžiti život. Ako se djeca prerano rode,
umiješamo se u to.« Znao je dosta o toj temi jer njegovo se najmlađe dijete,
djevojčica Josefina, rodila dva mjeseca prerano, pa su liječnici uložili velike
napore da je održe na životu. »S druge strane, odabrali smo ograničiti pobačaje,
svidjelo se to nekome ili ne, a možemo isključiti i uređaje za umjetno održavanje
na životu.«
»Točno, već smo umiješani. Čini se da je u redu je što se igramo Boga kad
produžujemo život, ali kad netko pati i živi u boli, naše pravo da izigravamo
Svemogućega prestaje unatoč tome što svi znaju da se stanje te osobe neće
promijeniti. Svi nas osuđuju ako pomognemo takvom bolesniku ili barem
smatraju da su etička pitanja o toj temi preteška.«
Zavalila se u stolcu, a svijetlu, ravnu kosu zabacila je iza uha. »Sve je to
vrlo zanimljivo.«
»A kako se ti postavljaš prema tome? Koje je tvoje mišljenje?« upita je šef.
Nakratko je razmislila, a onda je odmahnula glavom. »Ne znam. Voljela
bih vjerovati da bih pomogla osobi koju volim, ali bojim se da bih bila odviše
sebična. Razmišljala bih o vlastitom gubitku, a ne znam ni jesam li dovoljno
hrabra.«
Slegnula je ramenima. »Nedavno se dogodilo da je žena, majka dvoje
djece, otišla u Švicarsku počiniti samoubojstvo. Njezina obitelj znala je za to i
svi su prihvatili njezinu odluku. Smrtna bolest polako bi joj uništila život.
Razumijem da nije htjela bolnu, nedostojanstvenu smrt i prema njoj osjećam
veliku sućut. Mogu zamisliti da neka osoba ne želi da njezini rođaci i voljeni
vide što sve mora proći.«
Nakratko su oboje sjedili i šutke gledali pred sebe.
»Ne možemo zabraniti ljudima da sebi oduzmu život«, zamišljeno će
Høyer, »jer ipak to čine unatoč Božjoj zabrani i osudama svećenika.
Samoubojstva se svakodnevno događaju.«
»Ali samoubojice ljude oko sebe, svoje voljene, često stavljaju u položaj da
moraju otkriti njihova trupla,« ukaže Camilla, »a sigurna sam da je to za mnoge
posebno strašno.« Razmišljala je o mnoštvu tema koje bi ih bilo zanimljivo
uključiti u članak. »Svakako, mnogi bi više voljeli samoubojstvo u mirnom,
dobro nadziranom okruženju, a ne u samoći, očaju i možda u osjećaju sramote.
Oni koji žele umrijeti htjeli bi da su, kad se to dogodi, uz njih njihovi voljeni.
Bilo bi to manje dramatično i bolno, možda je to čak i primjereno opraštanje s
voljenima, a osim toga, postoje i ljudi koji se ubijaju zato što su nesretni, a nisu
tjelesno bolesni. Očajnici koji osjećaju stid ili svojevrsni unutrašnji metež skaču
pod vlak, bacaju se s nebodera, vješaju se u parkovima...«
Høyer je prekine podignuvši ruku. »To je nešto drugo jer riječ je o
duševno bolesnim nesretnicima koji ne pate od smrtonosne bolesti. Bismo li i
tim ljudima trebali dopustiti da naruče samoubojstvo? Ako trpe nasilje ili su
imali nesretnu ljubavnu vezu... Gdje su uopće granice?« Podignuo je obrvu.
»Doista ne znam, ali mogla bih doznati tako da otputujem u Švicarsku i
porazgovaram s njima. Mislila sam da u Jylland odlazim kako bih istražila
prošlost Sofie Bygmann, ali eto kakvu sam priču pronašla. Ako Olea Kvista
želite poslati u Englesku da piše o ubojstvu, samo naprijed, a ja ću promijeniti
smjer pa ću se usredotočiti na mogući razlog Sofieina nestanka. Dakako, ne
mogu tvrditi da je liječnica pomagala majci da umre, ali pozabavit ću se općom
temom.«
Camilla je krenula iz ureda, no zaustavio ju je pitanjem: »Kamo pušu
politički vjetrovi kad je riječ o pomaganju u samoubojstvu?«
»O tome ne raspravljaju jer taj problem iste je vrste kao i eutanazija, ali
doznat ću kakvi su razlozi za i protiv. K tome, sramotno je da samo oni s
dovoljno sredstava za put u Švicarsku mogu počiniti samoubojstvo u mirnom
okruženju. Je li pomoć u samoubojstvu isključivo za bogate? To nikako nije
pravedno.« U glavi su joj se rojile zamisli za članak koji bi taj problem sagledao
s više gledišta.
»Dobro, što prije dogovori sastanak u klinici u Švicarskoj, a novine će ti
ovaj put platiti troškove«, složi se šef.
»Danas u pet sati sastat ću se s upraviteljem. Zrakoplov mi polijeće
nekoliko minuta poslije podneva.«
Prije nego što je za sobom zatvorila vrata, čula je kako Høyer govori:
»Trebao sam znati.«
 19

U Louiseinoj glavi oglasio se znak za uzbunu jer je u Daviesovu glasu osjetila

nešto neobično.
Upravo je uključila računalo i pristavila vodu za čaj. Charlie je bio u
Eikovu uredu, bilo je vrijeme da napokon preuzme brigu o psu kad se pojavi na
poslu. Ured mu je bio u posve istom stanju kao u petak popodne, pa je
njemačkom ovčaru napunila posudu s vodom i dala mu pseći kolačić da ga
žvače.
Do stola je dogurala stolac na kotačićima i sjela. Daviesov glas se doimao
suzdržanim i udaljenim. »Zovem vas da vas izvijestim da smo Eika Nordstrøma
jutros uhitili zbog ubojstva Sofie Parker.«
Nije se mogla suzdržati da nakratko ne prasne u smijeh. »Što to, zaboga,
govorite?« Rastreseno je kimnula Olleu, koji je upravo ušao i počeo skidati
debeli kaput.
»Jučer navečer Nordstrøm je provalio u obiteljsku kuću Parkerovih i
zatražio da vidi kćerinu sobu, a to je dovelo do gadnog sukoba s Nigelom
Parkerom, pa su nas pozvali.«
Louise bila previše zapanjena da bi bilo što odgovorila. Taj idiot je
ponovno otišao u Englesku, a nikome nije rekao ni riječi? Ta činjenica tako ju
je zaboljela da joj se naježila koža. Šest mjeseci su zajedno živjeli, no očito joj
nije dovoljno vjerovao da s njom podijeli svoje misli, a ona nikako nije mogla
znati što mu se, kvragu, događa u glavi.
»K tome, netko je ponovno pretražio ured gospođe Parker iako zasad ne
znamo je li nešto nestalo i što bi to bilo.«
Osjećala je da je Olle motri s druge strane stola. Pokušala se usredotočiti i
na trenutak odagnati ogorčenost. »Sama činjenica da je bio ondje nije dovoljna
da ga optužite za ubojstvo. Priznajem da nisam znala da se vratio u Englesku, a
potrudit ću se da vas više ne ometa u istrazi.«
»Iz vaših riječi shvatio sam da vam Europol nije poslao najnovije podatke.
Jučer navečer doznali smo da je Eik Nordstrøm bio u Zürichu u vrijeme kad je
Sofie Parker otvorila račun u švicarskoj banci. Prema podacima što nam ih je
dostavila danska banka, ondje je toga dana podizao novac. Zato je posve
vjerojatno da je znao za račun.«
Olle je sad prešao na njezinu stranu stola, pa je ustima oblikovao riječi:
Što se, kvragu, događa? Stisnula je usnice i zadržala dah dok joj se mozak trudio
obraditi ono što je upravo čula od Daviesa. Osjećala se bespomoćno, kao da je
slijepa za sve što bi još mogao znati engleski detektiv. Pokušala se smiriti. »Vrlo
je vjerojatno da je Eik bio u Švicarskoj u isto vrijeme kad i Sofie Parker. Zajedno
su putovali prije nego što su se ukrcali na brod s kojega je nestala, ali to mog
kolegu ne povezuje s računom koji je otvorila, a sigurno znam da na njegovom
bankovnom računu ništa ne pokazuje da je primio novac iz inozemstva.«
Smjesta je požalila što je to rekla jer Englezima je glupo odala da su ovdje
provjeravali Eikov bankovni račun! Engleski policajci nisu trebali doznati da su
Danci imali razloga pregledati Eikovo financijsko stanje. Bilo bi previše složeno
kad bi objašnjavala da su tražili Eika prije nego što se pojavio u zatvoru u
Nailseau, a takav podatak nikako mu ne bi išao u prilog.
»Još je zanimljivije«, nastavi Davies kao da je nije čuo, »da su naši
tehničari završili s pregledom računala ubijene. Upravo gledam ispise njezine
elektroničke pošte.«
Zastao je dovoljno dugo da Louise osjeti kako joj se tijelo počinje kočiti.
Prisilila se spustiti ramena i uspraviti se. Na stolu je zujao Olleov mobitel, ali
prigušeno, kao da ga je netko umotao u vatu. Louise je imala dojam da je
zarobljena u mjehuriću gdje se vrijeme zaustavilo, a ni zvuk nije mogao posve
doprijeti do nje.
»Čini se da joj je Nordstrom elektroničkom poštom poslao nekoliko
prijetećih poruka«, izvijesti je Davies.
Mjehurić oko nje se rasprsnuo. »A sad vi slušajte! Nije bio u doticaju sa
Sofie Bygmann otkako je nestala u Italiji!«
Napokon je naslutila pukotinu kroz koju se mogla provući. U mislima je
već rušila optužbe svog sugovornika iako je bila bijesna i na Eika i najradije bi
ga pustila da se sam vadi iz blata.
 »Ne, nije tako.« Trebalo joj je vremena da shvati što joj je Davies upravo
rekao. »Njih dvoje redovito su bili u doticaju putem elektroničke pošte.«
»Griješite.« Uspravila se u stolcu, a u njoj je nešto zadrhtalo. »Netko mu
je provalio u elektroničku poštu.«
Davies je nakratko šutio, a onda je upitao: »Shvaćate li sve to osobno?«
Zurila je u stol i pokušavala zamisliti razna objašnjenja onoga što se
dogodilo.
»Provjerili smo u oba smjera«, nastavio je njezin sugovornik. »Pregledali
smo njegovu elektroničku poštu u stožeru Nacionalne policije, a i onu na
osobnom računalu. Nedvojbeno je slao poruke ubijenoj.«
Louise je u glasu svog sugovornika primijetila da joj nešto taji. Nije joj htio
prenijeti sve pojedinosti. »A kad su se to dopisivali putem elektroničke pošte?«
Usredotočila se na to da ujednači disanje jer morala se smiriti i jasno
porazmisliti. Ipak, najviše bi voljela taj razgovor prebaciti na Rønholta i oprati
ruke od cijele zavrzlame.
»Posljednja poruka putem elektroničke pošte pojavila se malo više od
tjedan dana prije nego što je umrla Sofie Parker. Dosad smo dobili samo sažetak
tih tekstova, a kad ih u potpunosti prevedemo i pročitamo, sve ću vam ih
proslijediti.«
Nakon što su prekinuli vezu, Louise je zurila pred sebe pokušavajući se
sjetiti što su Eik i ona radili tjedan dana prije ubojstva Sofie Parker, ali ništa joj
nije padalo na pamet. To vrijeme bilo joj je mutno, a nije imala pojma kad je to
Eik poslao elektroničku poruku ženi za koju Louise nije znala ni da je još živa.
Ustala je i izišla iz ureda, a pritom nije mogla pogledati Olleu u oči.
»Louise...« pozvao je, ali već je izišla.

Odlučnim koracima ušla je u ured tajnice Hanne koja je upravo razgovarala

telefonom, ali Louise se nije osvrtala na nju, nego je smjesta nahrupila u
Rønholtovu prostoriju. Upravo je održavao sastanak s dvojicom prosijedih
ljudi koje je prepoznala jer su bili časnici Nacionalne policije, no nije se osvrtala
na njih, nego se obratila šefu:
 »Moram razgovarati s vama.«
Kad su njih dvoje izišli iz ureda, odvukla je Rønholta u sobu za odmor.
»Kvragu, što se događa?« upitao je. Nakratko se pobojala da će početi govoriti i
neće se moći zaustaviti, no odjednom su joj se misli pročistile. »Ponovno su
uhitili Eika.«
Rønholt je podigao obrvu, ali prije nego što je dospio bilo što reći,
nastavila je: »Upravo sam razgovarala s predstavnicima engleske policije.
Sumnjaju da je ubio Sofie Parker, a čini se da se mnogo toga posložilo protiv
njega.«
»Eik nikoga nije ubio«, odgovori on s takvom sigurnošću da je požalila što
Daviesov poziv nije prebacila u šefov ured.
»Možda, a možda zapravo ni o čemu nemamo pojma. Primjerice, nisam
znala da je duže vrijeme slao poruke Sofie Parker. Nisam imala pojma da su u
kontaktu, a niti da ima razloga slati joj prijeteće poruke. Zašto je to činio? Nije
mi bilo ni na kraj pameti da Eik zna da je njegova bivša živa.«
Osjećala se ošamućeno, u glavi su joj se rojile misli.
Rønholt je stajao pokraj prozora u kuhinjici pokraj sobe za odmor, a onda
se naslonio na pult. »No morat će ga pustiti kad čuju da ima alibi za onaj vikend
kad je ubijena. Bili ste zajedno, je li?«
Louise polako odmahne glavom dok je slagala sjećanja na te dane.
»Nismo. Posjetila sam roditelje u Hvalsøu, a kad sam se u nedjelju vratila kući,
nakon što sam Jonasa odvela u internat, ondje nisam zatekla Eika. Bilo je kasno,
pa sam spavala kad se vratio.«
Rønholt je zurio u pod.
»Optužili su ga za napad na njezina muža i za neovlašteni ulazak«,
nastavila je. »Možda je nešto uzeo iz ureda ubijene, ali to još nisu utvrdili. Što
se, kvragu, događa? Ima li još nešto, osim one jebene podrumske sobe, što mi
niste rekli?«
Odmahnuo je glavom. Još uvijek se doimao smirenim, ali lice mu je
zadobilo ozbiljan izraz. »Vrlo bih se iznenadio da je Eik doista bio u doticaju sa
svojom nestalom bivšom djevojkom. Čini mi se da se to nikako ne poklapa.«
 »Očito joj je prije samo dva tjedna poslao posljednju poruku
elektroničkom poštom.« Ponovno je grčevito razmišljala. Ponekad je Eik
navečer sjedio u dnevnoj sobi s laptopom u krilu i kad je ona već otišla u
postelju. Je li tada pisao poruke? Ili je to činio kasno noću, nakon što je otvorio
bocu crnog vina, a ona je bila umorna pa je u krevetu čitala knjigu? Možda nije
primijetila da joj je dragi povremeno odviše tih. Ništa nije znala, a sad joj se sve
to činilo besmisleno jer se sjetila brojnih poljubaca i vođenja ljubavi, a i
činjenice da su bili vrlo bliski za vrijeme tih šest mjeseci dok su zajedno živjeli.
Činilo se posve besmisleno da bi Eik pisao prijeteće poruke i da bi se u njegovu
životu događalo nešto tako značajno, a ona to ne bi primijetila.
»Nije to učinio«, ustvrdi Rønholt. Prišavši joj, položio joj je ruku na rame.
»Poznate Eika. Naravno da nije nikoga ubio, ali svakako se čini da se je uvalio
u gadne neprilike.«
»Sve to preuzmite vi«, rekla je jer više nije mogla suzbijati osjećaje.
»Charlie je u Eikovu uredu. Morat ćete se brinuti za njega. Ako mislite da bismo
nekoga morali izvijestiti da je uhićen, učinite to. Recite njegovim roditeljima i
Ulli, koja je u Južnoj luci, a ja se povlačim jer mi je dosta svega toga.« Nešto ju
je stegnulo u grlu.
Potvrdio je glavom, a na čelu mu se urezala duboka bora. Rukom je prošao
kroz gustu sivu bradu. »Bit će bolje da nazovem britansku policiju. Jesu li nam
poslali elektroničke poruke koje je Eik navodno napisao?«
Odmahnula je glavom i odgovorila da je Davies rekao da će ih poslati čim
ih prevedu i pročitaju. Ionako ih nije htjela pregledavati, barem zasad.
Oglasio joj se mobitel, a vidjela je da je zove posinak. Bila mu je zahvalna
što je prekinuo njezin razgovor sa šefom, pa je podignula mobitel. »Halo,
Jonase. Jesi li na pauzi?«
Gotovo ga nije razumjela. Plakao je i govorio tako brzo da je spajao riječi.
»Žao mi je«, jecao je. »Žao mi je, ali moraš doći ovamo.«
 20

T a prokleta stvar!, pomislila je Camilla i udarila po upravljaču jer ju je GPS

već drugi put doveo na pogrešni prilazni put. Činilo joj se da je let
zrakoplovom do Züricha brzo prošao, a i automobil je unajmila bez problema,
ali globalni položajni sustav zbunile su razne gradske razine i mostovi koji su se
križali, pa je sad vozila u pogrešnom smjeru.
Klinika za samoubojstva smjestila se izvan grada. Osoblje se nekoliko puta
selilo, a nedavno zato što je zgradu, nakon što su objavili adresu, vandalzirala
skupina ljudi koji su se protivili pomaganju pri samoubojstvu.
Kad je usporila da bi se pribrala, počeo joj je trubiti kamion s prikolicom
koji se našao tik iza nje. Morat će se vratiti u zrakoplovnu luku. Kamion je
grozničavo trubio, a onda se stvorio pokraj nje, pa je još više usporila i izišla na
drugi prilaz.
Nakon deset minuta napokon se kretala u pravom smjeru. Klinika je bila
udaljena manje od sat vožnje. Snijeg su očistili čak i s cesta izvan grada, pa se
crni asfalt pružao pred njom kao golema mreža što ju je pauk ispleo preko
bijelog krajolika. Krovove kuća i crkvene tornjeve prekrivao je debeli sloj
snijega, pa se grad doimao poput prevelike pozornice uređene za Božić, dok su
okolne planine bile nalik na goleme nasipe koji su štitili grad. Uživala je u
prizoru snijegom pokrivenih planinskih padina, a ceste su postale uže. S jedne
strane pružao se pogled na Zürich, a s druge su se povremeno dizala skladišta i
manje industrijske zgrade.
Za nju je tog ponedjeljka osvanulo loše jutro. Frederik je užurbano
pakirao stvari, a htio ju je iznenaditi ručkom u Nimbu prije nego što iz zračne
luke poleti u Los Angeles, no morala se žuriti jer već je rezervirala let u
Švicarsku, a u klinici je imala točno zakazan sastanak.
Pogledala je sat na upravljačkoj ploči Punta. Frederik je sad vjerojatno
ulazio u zrakoplov. Usporila je kad je prošla pokraj znaka koji je označavao
gradske granice, a tristo metara dalje već se našla izvan grada. Frederik ju je
upitao može li odgoditi let u Švicarsku dok on ne ode, ali objasnila mu je da ne
može promijeniti vrijeme sastanka s doktorom Sigmundtom, koji je samo toga
dana našao vremena da s njom porazgovara.
»Nakon dvjesto metara skreni lijevo«, nejasno je rekao glas globalnog
položajnog sustava.
Ušla je u industrijsku zonu i zašla među sumorne zgrade s prostranim,
praznim parkiralištima. Svi su već otišli kući. Upozorili su je da će možda
morati pričekati dok netko ne bude imao vremena s njom porazgovarati. To
popodne imali su pacijenta, a nisu mogli reći koliko će to trajati. Večeras će doći
još jedan pacijent, pa će se Camilla morati pomiriti s činjenicom da će moći
razgovarati najviše jedan sat.
U klinici su odredili da ljudi dobiju vremena koliko im treba, kako osoba
koja umire tako i članovi obitelji. I tog jutra imali su pacijenta, a ako se postupak
otegne, sljedeći će se odgoditi. Camilla je doznala da baš zato nije lako odrediti
satnicu. Kad pacijent umre, a članovi obitelji upute posljednje pozdrave,
pozovu policiju i liječnika kako bi dokazali da je riječ o »slobodnoj smrti« jer
taj naziv očito koriste umjesto »pomoć pri samoubojstvu«.
Kad se približila stambenoj četvrti, Camilla je ugledala hotel u kojemu će
čekati. Spomenuli su joj da je u blizini talijanski restoran ako čekajući ogladni,
ali sad nikako nije razmišljala o hrani.
Frederik se nije ljutio kad je odlazila. Da se barem naljutio, pomislila je
dok je ulazila u hotelsko parkiralište. Pokušao je sakriti razočaranje kad je
uvidio da prije njegova odlaska njih dvoje neće provesti neko vrijeme zajedno,
a ona je tu suzdržanost primila još gore nego da se razbjesnio. Neće ga biti
najmanje dva tjedna.
Možda je trebala pričekati, ali prilika joj se pružila upravo sad i ovdje. Sofie
Bygmann potaknula joj je znatiželju pa ju je htjela shvatiti. »Ili ne, >shvatiti<
nije dobra riječ«, promrmljala je dok je parkirala jer već je razumjela tu ženu.
Naravno, Sofie je nastojala pomoći majci, bila je to njezina želja, no Camilla je
htjela doznati i kakav postupak vode u klinici kad netko odluči umrijeti.
Osjećala je gorljivost, a već se vraški dugo nije tako odnosila prema
pisanju članka. Kad je prošle godine u Roskildeu radila kao slobodna
novinarka, uglavnom se usredotočila na teme zanimljive za stanovnike toga
kraja: na izložbe ponija, godišnjice, portrete poslovnih ljudi i na događaje u
gradu. Obično je tjedno u tisak davala samo nekoliko kratkih članaka, a kad se
dobro pogledala u ogledalo, bilo joj je posve jasno da to čini kako bi barem
unekoliko zadržala samopoštovanje. Nije htjela bogatomu mužu izigravati
kućanicu s punim radnim vremenom.
No sad se vratila svom pravom poslu, ali, nažalost, platila je cijenu jer s
mužem se morala naoko nemarno oprostiti. Ipak, preživjet će oni to. Bila je
sigurna da je Frederik također stajao pred zrcalom i sam sebe gledao u oči pa je
zaključio da za njegove težnje nije dovoljno da bude sin bogataša i da vodi očev
posao koji ionako nikad nije priželjkivao. Sad se vratio u posao s filmovima, a
zbog toga je zračio takvim zadovoljstvom kao da mu je oko glave aureola.
Naravno, smatrao je da bi i njegova žena morala zgrabiti priliku kad joj se
ukaže.
Ugasila je motor automobila, a onda je nakratko sjedila zureći u prazno.
Tu je sve bilo neobično pusto. Malo dalje niz cestu dizala se velika zgrada u
kojoj je netko upravo izabrao da napusti ovaj svijet, a obitelj je možda još uvijek
unutra. Camilla ih je zamišljala kako hodaju unaokolo i pakiraju se. Ili su možda
već otišli jer činilo se da je zgrada prazna. Ulazna vrata i prozor napola je
skrivala živica. Rekli su joj da će netko doći po nju kad doktor Sigmundt uhvati
malo vremena.
Počeo je padati snijeg, pa je potrčala do glavnog ulaza. Unutra su joj se
snježne pahuljice u kosi brzo otopile, a nekoliko kapljica poteklo joj je u
ovratnik. Predvorje je bilo prazno, a činilo se da je restoran zatvoren. Pomalo
se smeteno osvrtala oko sebe, a onda je stolu na recepciji prišla mlada djevojka
i upitala je može li pomoći.
»Bih li mogla dobiti šalicu kave?«
Djevojka kimne. »S mlijekom, capuccino ili espresso?«
»Običnu crnu kavu.« Kad je djevojka otvorila vrata i nestala, Camilla
izvadi kreditnu karticu. U tom trenutku oglasio joj se mobitel, a ženski glas
javio joj je da je sad mogu primiti u klinici ako je stigla.
»Začas ću doći«, odgovorila je, a onda je počekala pokraj vrata kroz koja
je djevojka izišla, a budući da se nakon pet minuta još nije vratila, Camilla iz
torbice izvadi nekoliko švicarskih franaka i položi ih na stol. Evo, ako se ikad
ponovno pojavi, pomislila je.

***

Nakratko je zastala pred natkrivenim vratima katnice, a onda je pozvonila. Brzo

je pogledala je li napunila mobitel jer bi ga mogla zatrebati za snimanje, a
uvjerila se da su joj pri ruci olovka i bilježnica iako je sve to provjerila još u
zrakoplovnoj luci. Živčana sam, zaključila je.
Dok se tijekom mnogih godina bavila novinarstvom, obavila je bezbrojne
razgovore diljem svijeta i u vrlo različitim okolnostima razgovarala je s ljudima
na svim mogućim položajima. Postavljala je pitanja osobama koje su nedavno
izgubile najmilije, a na Kosovu je razgovarala s dragovoljnim čistačem mina
koji je izgubio nogu. Zato se nije odjednom osjetila nedovoljno stručna da
postavlja pitanja ravnatelju klinike za samoubojstva, no bila je nervozna jer je
htjela to učiniti na najbolji način i članak napisati tako da čitatelji shvate one
koji su podržavali stav Sofie Bygmann. No obuzela ju je nelagoda koju je još
pojačavala činjenica da je tijekom proteklih nekoliko sati u toj zgradi netko
odlučio umrijeti. Okolnosti su pomalo jezive, pomislila je, ali je na određeni
način i lijepo što osobi koja sebi želi prekratiti patnje dopuštaju da to učini.
Izišla je iz natkrivenog prostora, pa su joj pahuljice padale na ramena i
kaput. Onda se okrenula i ponovno prišla vratima koja su se otvorila prije nego
što je dospjela pritisnuti zvonce, a na njima se pojavio visok čovjek širokih
ramena, s urednom tamnom, prosijedom kosom i otmjenim naočalama što ih
je podigao iznad čela.
»Camilla Lind, pretpostavljam«, obratio joj se. »Nadam se da ste udobno
letjeli iz Kopenhagena.«
Dan prije telefonski su razgovarali, a razgovor se čudno odvijao. Kad ga je
napokon uspjela dobiti, doktor Sigmundt isprva nije htio razgovarati, nego ju
je uputio da stupi u kontakt s predstavnicima klinike u Danskoj jer se u tako
kratkom roku ne može odlučiti na razgovor s novinarima. Dodao je da mu je
satnica posve ispunjena, a osim toga, ubrzo će otići iz zemlje na dugo putovanje,
pa će, drugim riječima, do kasnog proljeća biti nedostupan.
No Camilla se nije osvrtala na njegovo nećkanje. Govorila je o Sofie, koja
je prije nekoliko godina pomogla majci da umre, o stavu Sofieina muža i
raskidu koji je uslijedio poslije raspravljanja. U navaljivanju je pokazala istu
upornost kojom ju je liječnik odbijao.
»Sad je ta žena mrtva,« rekla je, »a ja bih vrlo voljela čitateljima pokazati
zašto je Sofie Bygmann otišla iz Danske. Isto tako bih htjela iskoristiti pozornost
koju je izazvalo njezino ubojstvo da se usredotočim na pomoć pri samoubojstvu
koja je u Danskoj nezakonita. Ovdje se vlasti tome protive iako sedamdeset
posto danskog stanovništva očito podržava eutanaziju.«
Uvelike ga se potrudila navesti da promijeni odluku, a ne bi znala odrediti
što je točno rekla da se predomislio, no na kraju ju je ubacio u svoju satnicu i
pozvao je da dođe već sljedeći dan.
»Imamo oko sat vremena«, rekao je nakon što su se rukovali. Djelovao je
opušteno i tako spokojno da je jednostavno zračio smirenošću. Pokucao je na
jedna vrata, a onda ih je otvorio i provirio unutra, ali nije uspjela razabrati što
je rekao. Pridržavši joj vrata, pozvao je da uđe.
»To se ovdje odvija«, objasnio je. Predstavio ju je starijem paru koji je
dragovoljno radio u klinici.
»Elin i Werner pozdravljaju one koji dođu i pomažu im da se smjeste.
Moglo bi se reći da su umirućima domaćin i domaćica.«
Žena je postavljala nove svijeće u posudice, dok je muškarac poravnavao
poplun, a onda je preko postelje s pokretnim naslonom raširio žuti pokrivač.
Camilla je razmišljala bi li izvadila bilježnicu, ali zaključila je da neće
morati ništa zapisati jer sjećat će se te prostorije koja se doimala kao dnevna
soba s posteljom, a bili su tu i stol, stolci, sofa i naslonjač s visokim naslonom.
Unaokolo su ležali porazbacani božićni ukrasi iako su već uvelike zašli u
siječanj. Bili su tu patuljci, sobovi, mala kolijevka i skupine anđela. Camilla se
sjetila da u ovom dijelu Europe božićne ukrase po tradiciji ne uklanjaju do
poslije Uskrsa, pa to nije bio znak da je osoblje nemarno. Primijetila je žute
zidove, slike, čitač diskova na ormariću, knjige i časopise.
 »Umirućima prepuštamo da odluče žele li leći u postelju ili sjediti na sofi
ili u naslonjaču«, reče doktor. »Njihovo stanje je vrlo različito. Neki više vole
sjediti, ali većina radije legne jer jednostavno utonu u san nakon što popiju
smrtonosnu dozu.«
Govorio je jednostavno, pa se mogao steći dojam da su na toj klinici strah
i zebnja posve nepoznati pojmovi. Camilla kimne i odgovori da može poći dalje.
»Sad cijelo vrijeme provodim sređujući papire, a svaka smrt sa sobom
donosi pravu planinu isprava,« govorio je liječnik, »no ovdje dolje umiruću
osobu pozdrave i smjeste je u sobu koju ste upravo vidjeli. Imamo još jednu,
gotovo istu prostoriju, pa ponekad koristimo i nju. Moj ured je gore.«
Niz hodnik su pošli prema stubištu. Pločice na podu bile su tamne, a
zidove su krasile slike s temom prirode u malim, tamnim okvirima. Ništa u
zgradi nije odavalo da je riječ o ustanovi za nemoćne osobe ili o privatnoj
bolnici, nego je Camilli bila nalik domu iz kojega se netko upravo odselio, ali
ništa nije ponio sa sobom.
Liječnikov ured bio je otraga, u gornjem dijelu kuće. Preko cijeloga zida
pružao se veliki prozor. Suncem obasjana soba bila je puna registratora i
časopisa, a posvuda su se dizale hrpe fascikala. Na stolu pokraj pisaćeg stroja
stajalo je staro IBM-ovo računalo kakvo Camilla već cijelu vječnost nije vidjela.
»Sjednite, molim«, rekao je liječnik i okrenuo se prema vratima jer je
upravo ušla Elin, koja je tu dragovoljno radila, a nosila je termos-bocu i dvije
šalice.
Kad je Camilla izvadila bilježnicu, doktor Sigmundt nagnuo se naprijed i
upitao što je bilo s Dankinjom koju su ubili. Doimao se zabrinutim. »Naravno,
ne znam je li Sofie Bygmann u Danskoj često ime, ali žena s tim imenom nekoć
je radila za nas. Iskreno se nadam da žrtva nije upravo ona.«
Camilla je spustila bilježnicu i zurila u njega. »Sofie Bygmann je radila
ovdje, u klinici?«
»Da, prije mnogo godina, malo nakon što smo je otvorili. Nenajavljena se
pojavila u mom uredu u Zürichu. Sjećam se da je bilo kasno popodne, dan prije
rođendana moje kćeri, a supruga je bila ljuta jer nisam mogao doći na proslavu.
Okupila se cijela obitelj, ali u klinici smo očekivali par iz Engleske, a budući da
smo tek počeli raditi, imali smo malo dragovoljaca, pa sam morao ostati ondje.
Sofie je ponudila da će pomoći, htjela je dragovoljno raditi, a nije mogla doći u
bolje vrijeme. Naravno, isprva nije mogla biti ondje sama, ali smjesta sam je
počeo obučavati. Osim praktičnih pojedinosti, netko se morao pobrinuti da se
smrtno bolesna osoba ne osjeća usamljeno ako joj ondje nije obitelj, a Sofie je u
tome bila vrlo uspješna.«
»Nisam imala pojma da je ovdje radila«, reče Camilla.
Liječnik je otvorio ladicu i izvukao sliku mlade Sofie. Kosu je savila u
punđu iz koje je virio vrh olovke kojom ju je učvrstila. Oči je zaštitila od sunca
i smiješila se u fotoaparat, a na ruci joj je ležalo djetešce.
»Je li to ona?« upitao je zamišljeno i kao da oklijeva.
Camilla je bila sigurna da je to Sofie, ali nakratko je zurila u sliku, a tek
onda je kimnula. Liječniku se lice izdužilo pa se okrenuo i gledao kroz prozor
kao da probavlja turobnu vijest.
»Prestala je ovdje raditi kad su djetetu bile dvije ili tri godine, ali nakon
što je otišla, ostali smo u vezi.« S lica mu je nestao čeznutljivi izraz. »U prosincu
mi je čak poslala božićnu čestitku.«
»Je li to dijete njezina kćer?« upita Camilla. Osjećala je da se miješa u tuđe
stvari, ali njezin sugovornik je kimnuo.
»Kad je došla, pokazalo se da je trudna«, odgovorio je uviđavno se i
očinski nasmiješivši. »Iznenadila se više od svih ostalih kad je shvatila zbog čega
se počela debljati. Iznad garaže u kući imamo stan za goste, pa se onamo uselila.
Moja žena brinula se za dijete dok je Sofie bila u klinici. Svi su je vrlo voljeli, a
obitelji umirućih bile su vrlo zadovoljne njome. Ponekad nam se ljudi vrate.
Primjerice, žena je bila s mužem kad je umirao, a poslije godinu dana i ona je
dobila smrtonosnu bolest, pa se izabrala vratiti. Bilo je dirljivo vidjeti da je vrlo
sretna što će Sofie sjediti s njom.«
»Zašto je Sofie onda otišla?«
Neko vrijeme je sjedio i gledao kroz prozor. Snijeg se pretvorio u
susnježicu.
 »Zapravo ne znam. Mislim da joj je došlo vrijeme da ode dalje. Od
roditelja je naslijedila poveću svotu, a na vrijeme što ga je ovdje provela gledala
je kao na neku vrstu dopusta. Vrlo smo zadovoljni što dragovoljci ne žale
vrijeme i snagu da nam pomognu. Nitko ovdje ne mora ostati određeno vrijeme
iako se, naravno, iznenada dogodi da ostanemo bez osoblja. Sofieina kći bila je
već dovoljno velika da može bez problema putovati.«
Camilla kimne. Na svoje mjesto pao je još jedan dio slagalice u vezi sa
Sofieinim nestankom. Tu je živjela u godinama koje su protekle između njezina
boravka u Rimu i u Engleskoj.
»U to vrijeme Elin i Werner već su radili na klinici. Naša udruga oslanja
se na brojne ljude jake osobnosti, kako na one koji paze da sve glatko teče tako
i na one koji se brinu za pojedinosti u upravi. Kao što sam rekao, svaka smrt
zahtijeva mnogo posla.«
»Možete li to malo opširnije objasniti?«
»Želite li da opišem cijeli postupak ili samo ono što se događa u klinici?«
Ponovno se doimao turobnim dok se meškoljio držeći Sofieinu fotografiju.
»Ako vam nije teško, opišite cijeli postupak. Voljela bih znati kako
odlučujete hoćete li nekoga primiti. Može li osoba koja je umorna od života
stupiti s vama u doticaj i ugovoriti sastanak?«
Uzdahnuo je, ali nije se činio razdraženim iako je vjerojatno bezbroj puta
odgovarao na to pitanje. »Postupak ne odobravamo svakome, daleko od toga.
Nismo ovdje da ubijamo ljude. Naš liječnik procjenjuje svaku pojedinu
prijavnicu. Naravno, nije dovoljno ako je netko naprosto umoran od života.
Moramo poštovati zakone svoje zemlje. Ovdje smo da pomažemo ljudima koji
imaju vrlo dobre razloge da odu s ovoga svijeta. Pružamo im dostojanstvenu
smrt.«
»Oni kojima odobravate usluge pate od teških bolova, ili imaju strašnu
smrtonosnu bolest koja im je oduzela dostojanstvo ili će se to ubrzo dogoditi,
je li tako?«
»Prije nego što im pomognemo, liječnik im mora dijagnosticirati
smrtonosnu bolest, a moramo biti sigurni da žele našu pomoć i da su posve pri
svijesti kad o tome odlučuju.« Uspravio se i stavio fotografiju u ladicu, a onda
je prema Camilli gurnuo tekst s objašnjenjima.
»Najprije se upišu,« nastavio je, »a to stoji oko petsto švicarskih franaka.
Moramo se uvjeriti da oni koji stupaju u doticaj s nama misle ozbiljno. Onda
moraju poslati prijavnicu zajedno s kopijom zdravstvenog kartona, rodnim
listom, dokazom o prebivalištu i valjanom putovnicom kako bismo bili sigurni
da je bolesnik doista osoba za koju se izdaje. Poslije toga uplaćuju četiri tisuće
švicarskih franaka, a tu im svotu vraćamo ako im ne odobrimo usluge.«
Camilla kimne sve zapisujući.
»Mi sređujemo sve formalnosti s vlastima ovdje u Švicarskoj, a oni koji se
prijavljuju ne bave se time. No upravni poslovi su skupi, a o nekim stvarima
moramo se brinuti i nakon što korisnik umre.«
Zamolila ga je da malo pričeka pa je izvadila mobitel jer je htjela sve
zabilježiti kako bi bila sigurna da u članku ništa neće ispustiti. »A što se događa
kad sve odobrite?«
»Prije nego što podnositelji zahtjeva dođu ovamo, zamolimo ih da napišu
dva osobna pisma. U jednomu govore o svom životu, prošlosti i o tome tko su
zapravo, a u drugomu opišu svoju bolest i navode kako napreduje. Kad
dobijemo ta pisma i liječničko odobrenje, bolesnici obavljaju posljednju uplatu
od devet tisuća švicarskih franaka, a onda ugovorimo kad će točno doći.«
»Dakle, kad dođete do te točke, sve je osmišljeno do najmanje
pojedinosti?«
Kimnuo je. »Ali ponekad to moramo promijeniti i pomaknuti na raniji
nadnevak ako se korisniku stanje pogorša.«
»Dolaze li na dan samoubojstva?« Camilla je jedva mogla zamisliti kako
umirući provode vrijeme do tog trenutka.
»Obično dolaze tri ili četiri dana unaprijed, ali neki čekaju do
pretposljednjeg dana. To je različito, a ovisi o korisnikovu stanju i željama.
Unaprijed znaju u koje vrijeme moraju doći. Ako bolesnik ili bolesnica dolaze
sami, možemo srediti da netko dođe po njih. Ponekad ih prati osoba za vezu,
koja je obično u sve uključena i poznaje postupak. Elin i Werner ih pozdrave i
smjeste, a onda u kuhinji čekaju da se obitelj, ako postoji, oprosti s umirućima.«
»Sređujete li putovanje i hotel?« Camilla je bila neugodna zamisao o
takvom »paket aranžmanu«, o jednosmjernoj karti za smrt. Odmor sa
samoubojstvom!
»Korisnik se pobrine za prijevoz i hotel na vlastiti trošak.«
Kad ju je upitao bi li htjela šalicu kave, odmahnula je glavom. Bilo je nešto
nadrealno u tome što ga je slušala kako objašnjava pojedinosti vezane uz
samoubojstvo, a znala je da će ubrzo stići »korisnik«. Ljudi su morali platiti više
od trinaest tisuća švicarskih franaka, a k tome su snosili troškove prijevoza i
hotelskog smještaja. U mislima je tu svotu pretvorila u danske krune i brzo
izračunala. Nisu svi sebi mogli priuštiti pomoć pri samoubojstvu.
»Kad stignu, dajemo im da potpišu isprave, a onda ih nekoliko puta
pitamo jesu li sigurni u svoju odluku. Postavljamo im i druga, vrlo jednostavna
pitanja, primjerice, znaju li svoje ime i nadnevak rođenja i jesu li svjesni gdje
su. Rođaci u sobi moraju dati svoja imena, adrese i telefonske brojeve, a onda
sve to prosljeđujemo policiji.«
Camilla se predomislila pa je sebi ipak natočila šalicu kave.
»Kad su spremni, uključimo videokameru, pa vlasti znaju da su bolesnici
odlučili umrijeti. Ako su ondje pripadnici obitelji, upravo se tada opraštaju s
bolesnom osobom. Ponekad svi ostanu do kraja, a nekad ostanu samo suprug
ili supruga. Ako bolesnici dođu sami, s njima sjedi Elin ako izraze želju za
društvom.«
»Kako se odvija sam postupak?«
»Smrtno bolesna osoba popije sedativ kako ne bi povratila smrtonosnu
dozu lijeka za spavanje što je uzmu petnaestak minuta poslije sedativa.«
»Sami uzimaju smrtonosno sredstvo?«
Kimnuo je. »To je bitno. Ako su u takvu stanju da ga ne mogu popiti,
koristimo cjevčicu. Samo moraju pritisnuti mekanu plastičnu vrećicu i
tekućinu unijeti u svoje tijelo. Ako su nepokretni, imamo posebnu napravu, pa
prekidač stavimo bolesnoj osobi u usta da zagrize dugme koje oslobađa lijek.«
Nagnuo se naprijed u stolcu, sklopio ruke na stolu i izravno pogledao
Camillu. »Ne ubijamo ljude, nego bolesnicima pomažemo da dostojanstveno
umru. Uglavnom izaberu da na odlasku slušaju glazbu. Imamo čitač CD-a, pa
mogu donijeti svoje diskove. Neki donose i cvijeće, ili ono što će im pomoći da
se osjećaju sigurnima, nešto lijepo, na što su navikli. Pripremaju se za to i raduju
se. Ovdje su zato što su donijeli odluku, a smrt je olakšanje u usporedbi s onom
drugom mogućnošću.«
»Koliko vremena prođe nakon što popiju lijek?«
»Za minutu utonu u san, a poslije toga je potrebno otprilike deset minuta,
ali postoje male razlike.«
»A onda zovete predstavnike vlasti?«
Odmahnuo je glavom. »Ne, najprije rođacima dajemo onoliko vremena
koliko žele, a tek kad odu iz klinike, pozovemo policiju i izvijestimo da se
dogodilo ono što zovemo > slobodna smrt< ili pomoć pri samoubojstvu. Kad
stignu policija i liječnik, prolazimo kroz zakonski postupak, a onda naš
pogrebnik dolazi da se pobrine za kremiranje i urnu, koju šalje kući.«
»Dakle, sve je to vaša briga?« Mislila je da prijevoz trupla mora urediti
obitelj.
Kimnuo je i nasmiješio se kao da joj čita misli. »To je jedna od onih stvari
što ih plaćaju naši korisnici.«
Odozdo su do njih doprli glasovi, pa doktor Sigmundt ustane i ispriča se
rekavši da više nema vremena, a Camilla mu srdačno zahvali što ju je primio
iako se tek najavila. Zamolio ju je da mu javi čim bude kakvih pomaka u istrazi
o Sofieinu ubojstvu, a onda su izišli na stubište.
»Vrlo mi je žao što čujem da je naša Sofie umrla«, rekao je. »Imao sam loš
predosjećaj kad ste me nazvali, no vrlo sam zabrinut za njezinu kćer jer ostala
je bez roditelja.«
»Dakle, nije održavala vezu s ocem djeteta?«
»Jednom sam je pitao, ali nije htjela govoriti o tome. Priznajem da sam
pomislio da vjerojatno i ne zna tko je otac jer nikad ga nije spominjala. Možda
je bila jedna od onih žena koje žarko žele dijete, ali ne mogu tako lako
zatrudnjeti.«
 Prošli su pokraj sobe u kojoj se sljedeći korisnik pripremao napustiti ovaj
svijet. Iza zatvorenih vrata tiho su mrmljali glasovi. Upravo kad su se Camilla i
liječnik htjeli pozdraviti, vrata su se otvorila i izišla je sredovječna žena odjevena
u vestu ispletenu od smeđe vune. Bila je blijeda, ali nije se doimala kao osoba
koja bi se svakog trenutka mogla slomiti. Kroz vrata je dopirala klasična glazba,
a Camilla je iz sobe čula slab smijeh. Žena se vratila iz kuhinje noseći bocu vina
i dvije čaše.
Na trenutak se činilo da im nešto želi objasniti, no doktor Sigmundt se
samo nasmiješio i odmaknuo se ustranu da je propusti. Vrata su neko vrijeme
bila otvorena, pa je Camilla vidjela da na postelji leži čovjek koji je lice okrenuo
prema vratima. Izraz mu ni po čemu nije odavao da se boji onoga što će se
dogoditi, nego je jednostavno čekao ženu. Pokraj postelje je stajala druga,
mlađa žena, a u naslonjaču je sjedio muškarac. U sobi su gorjele svijeće, a na
prozore su navukli zavjese.
Prostorija se doimala poput dnevne sobe u kojoj je bila bolesnička
postelja, a u ozračju ništa nije podsjećalo na bolničku sterilnost.
»Ljudi imaju vrlo različite pojmove o posljednjem opraštanju«, izjavi
liječnik. »Neki zajedno popiju čašu vina, dok drugi žele da sve što prije završi.
Povremeno to izgleda turobno i mučno, ali osoba koja umire uglavnom osjeća
olakšanje, a kraj nije tako tužan.«
Žena je za sobom zatvorila vrata, pa su Camilla i doktor Sigmundt
nakratko šutke stajali.
Kad se našla vani, na snijegu, mislila je na ljude koji se u onoj sobi
posljednji put opraštaju. Čovjek na postelji umrijet će, a za sat ili dva pripadnici
obitelji će otići. U predvorje će ući policija, liječnik i pogrebnik i sve će to
završiti, no ponovit će se sutra ili sljedećeg tjedna. Drugi ljudi oslobodit će se
patnje, a rođaci će sami otputovati kući.
Prešavši ulicu, otišla je do automobila. Nakratko je razmišljala bi li nešto
pojela u hotelu, ali onda je odlučila da će smjesta poći u zračnu luku. Već se
žarko željela vratiti kući.
 21

Jonasa su izbacili iz internata jer su ga zatekli kako s još jednim dječakom puši
iza gimnastičke dvorane!
Ne, Louise nije znala da njezin posinak puši. Da, poznata su joj školska
pravila protiv pušenja, odgovorila je zamjenici upravitelja koju je nazvala da je
upita kako dječaka mogu izbaciti zbog samo jednog prekršaja. Jonas nikad nije
dobio upozorenje pred ukor, nijednom nije zakasnio na doručak, nije propustio
nijedan školski sat, a nisu ga ni zapisali zato što nije imao domaću zadaću.
»Nismo nimalo popustljivi kad je riječ o pušenju, drogama i alkoholu«,
glasio je odgovor.
Louise se tako zaprepastila da je gotovo upitala jesu li njezinog posinka s
nekim zamijenili, ali onda se sjetila razgovora s Jonasom. Smjesta je priznao da
su ga uhvatili s kutijom cigareta koju je kupio na obližnjoj benzinskoj postaji.
Doimao se potresenim, ali pomislila je da mu je neugodno jer osjeća da ju je
razočarao.
»Poslat ćemo ga kući«, izjavi zamjenica upravitelja. »Gore, u svojoj sobi,
upravo pakira stvari.«
»Večeras ću doći po njega«, rekla je, ali nije imala pojma kakve će
posljedice to izbacivanje imati na ostatak njegove školske godine. Louise će
pokušati urediti da se Jonas vrati u svoj prijašnji razred.
»Smjesta mora otići iz škole, a vi biste trebali što prije doći ovamo«,
ustrajala je zamjenica.
»Nisam u mogućnosti to učiniti, a automobilom nikako ne mogu prevesti
sve njegove stvari. Ima i bicikl.«
»Onda ćete se po nešto od toga morati vratiti poslije. U tjednu koji dolazi
morat ćemo razmisliti o mnogim stvarima. Svi smo se uvelike zaprepastili zbog
takva ponašanja i mnogi su se uzrujali.«
»Čujte,« počela je Louise, »Jonas je u petak nekome spasio život. Nećete li
to uzeti u obzir? Umalo je izgubio osobu s kojom je vrlo blizak.«
 Objasnila je da je Jonas umjetnim disanjem oživio susjeda. »Tijekom
cijelog vikenda izgledao je potreseno, a možda je bio i u šoku. Svi vi znate da je
izgubio oba roditelja. Može se reći da sam ja kriva što je odjednom počeo pušiti.
Trebala sam ga ostaviti kod kuće dok se ne pomiri s onim što se dogodilo, ali
Jonas nije htio da mu upišu izostanke, pa je navaljivao da se vrati u školu. Ne
možete ga izbaciti. Ne biste li ga mogli kazniti samo ukorom?«
»Prema učenicima se moramo dosljedno odnositi«, odgovori zamjenica
upravitelja. »I druge smo poslali kući zbog pušenja, pa ne bi bilo lijepo da on
bude iznimka. Svi mi vrlo volimo Jonasa jer sjajan je dječak. Zato nas je vrlo
razočaralo da je tako što učinio.«
Louise je osjetila da njezina sugovornica pomalo popušta iako još nije bilo
naznaka da bi mogla promijeniti odluku.
»Danas popodne održat ćemo poseban sastanak s dvoje mentora naših
učenika, pa ćemo vidjeti što će se dogoditi. Moj najbolji savjet je da Jonas
smjesta napiše pismo upravitelju, da opiše događaj sa susjedom i da nam
pokuša uvjerljivo razložiti zašto bismo ga zadržali, ali ne mogu obećati da će to
pomoći. Takve odluke donosi upravitelj, a ne ja.«
Nakon što je prekinula vezu, Louise je opsovala. Razmišljala je bi li nazvala
bivšega dečka i zamolila ga da ode po Jonasa, ali odustala je jer je uvidjela da
njezin posinak i ona to moraju sami riješiti.

Kad je kod Holbæka skrenula s autoceste i zaputila se u Fårevejle, zaprepaštenje

je već izblijedilo. Sve se više ljutila, ali ne na Jonasa, nego na ukočena školska
načela. Naravno da imaju pravila i zabrane i to je u potpunosti poštovala, no
istodobno je dvojila da bi njezin posinak trebao ostati u toj školi, čak i kad bi
mu to dopustili. Jonas nikoga nije udario, ni prema kome se nije nasilnički
ponašao, ništa nije ukrao, a po njezinim mjerilima, sve su to bili mnogo
ozbiljniji prekršaji nego kad šesnaestogodišnjak popuši cigaretu zato što se zbog
nečega vrlo loše osjeća.
»Nikako«, rekla je glasno. Ta škola nije za njega! Ako učenik, koji se
obično pristojno ponaša, uredno piše zadaće i dobar je prema kolegama, ne
smije napraviti nijednu pogrešku unatoč tome što je pod znatnim pritiskom i
ako samo jednom pogriješi, kažnjavaju ga tako strogo da smjesta mora napustiti
školu – onda su vrijednosti te ustanove posve drukčije od njezinih! Da je Jonas
bio smutljivac i loš učenik koji se nasilno ponašao prema drugima, svakako bi
ga trebalo izbaciti, ali, kvragu, ni on ni ona neće puzati na koljenima i preklinjati
ih da ga ponovno prime. Smatrala je da je pogriješio samo u tome što cigaretu
nije otišao zapaliti na neko udaljenije mjesto.
Na posljednjem dijelu ceste zapela je iza crvene Toyote koja je usporila
dok su prilazili internatu. U tom automobilu vjerojatno su roditelji onog drugog
dječaka koji je prekršio zabranu pušenja, pomislila je.
Kad se zaustavila pokraj crvenoga vozila, vidjela je da njezin sin stoji na
školskom parkiralištu. Oko njega se okupilo nekoliko prijatelja da ga zagrle i
oproste se s njim. Louise se rastužila kad mu je vidjela izraz lica jer među
prijateljima se isticao time što je bio blijed kao krpa.
Pozdravila je oca onog drugog dječaka, no majka se nije osvrtala na nju.
Odlučnim koracima prišla je sinu i ne pogledavši Jonasa i druge dječake u
skupini, kao da je za sve kriv prijatelj s kojim je njezin sin pušio.
Jonas je zgrabio torbu i pošao prema pomajci prije nego što je stigla do
njega, a s druge strane joj je prišao čovjek s raščupanom, kovrčavom kosom.
Louise ga prije nije vidjela, a činilo se da je pridošlica na rubu suza. Uhvatio ju
je za ruku i rekao da je Jonasov nastavnik francuskog jezika i da mu je vrlo žao
zbog onoga što se dogodilo. Nikako nije mogao shvatiti zašto je Jonas takvo što
učinio. I on je govorio kao da je njezin posinak opljačkao banku ili nekoga
ozbiljno napao.
»Iskreno se nadam da će porazmisliti o svom ponašanju.«
Louise je pala u napast da mu oštro odgovori, no nije to učinila, nego ga
je šutke promotrila. Je li namjeravao ironično zadirkivati ispod tih kovrča? No
na licu mu je vidjela samo vrlo tužan izraz.
»Svakako će porazmisliti«, odgovorila je iako se žarko željela svađati i
zahtijevati da ljudi koji vode školu pokažu barem malo razuma i pravednosti.
»Jesmo li spremni?« upita Jonas koji je torbu već ubacio u automobil i
upravo je ulazio.
 »Jako mi je žao«, rekao je dok su se vozili prema autocesti. »Grozno se
osjećam zbog onoga što sam učinio.«
»Postupio si glupo,« odgovorila je, »ali ništa više od toga.«
Osjećala je da je motri, ali zurila je pred sebe i pazila na cestu. Neka mu
samo bude zao što je učinio takvu glupost!, pomislila je iako je smatrala da su u
školi pretjerano postupili.
»Kako je Melvin?« upitao je malo kasnije. »Jesi li ga posjetila?«
Kimnula je. »Pri svijesti je, a zahvaljujući tebi, čini se da srčani napad nije
prouzročio trajno oštećenje.«
»Dakle, oporavit će se?« Očito se vrlo zabrinuo.
»Da, čini se da hoće. Umoran je, ali mislim da mu je bolje. Ne bih se
začudila da ga ubrzo otpuste iz bolnice, ali teško će se popeti stubama do
četvrtog kata«, odgovorila je, a onda je upitala Jonasa gdje je naučio
primjenjivati prvu pomoć.
»U internatu.« Rekao je da su prije Božića imali tečaj prve pomoći koji je
trajao dva dana.
Ta je škola barem po nečemu dobra, pomislila je, ali nije se odljutila. Ipak,
možda je nepravedna jer Jonas je ondje bio vrlo sretan, a nastavnici su bili
revniji nego prošle godine u nižoj srednjoj školi. Možda bi se trebala smiriti.
»Nisam znala da pušiš«, rekla je iskoristivši ozračje otvorenosti koje je
među njima zavladalo.
»Zapalio sam samo nekoliko puta.« Spustio je pogled na ruke kao da
očekuje da će ga pomajka grditi ili će mu strogo reći da može zaboraviti vozačku
dozvolu, no umjesto toga je upitala:
»Hoćeš li da se odvezemo do bolnice i posjetimo Melvina?« Na autocesti
je prešla u vanjsku traku.
»Da, hvala.« Htio je znati je li joj se javio Eik.
Nakratko je razmišljala bi li mu rekla da je njezin kolega u zatvoru u
Engleskoj, ali zaključila je da bi ga ta vijest još više uznemirila, a već je imao i
previše toga na umu.
 Stisnula je zube. Nije znala hoće li ikad više vidjeti Eika, barem izvan posla.
Mnogo toga se ispriječilo između njih, ali još nije dublje razmislila što bi sve to
moglo značiti za njihovu vezu.
»Sjećaš li se na kojem je odjelu Melvin?« upitala je pokušavajući sakriti
neraspoloženje jer bilo joj je vrlo krivo što je Eik od nje sakrio važnu činjenicu
da je još živa njegova bivša djevojka koju su proglasili nestalom.
Jonas kimne i odgovori da još čuva papir s nazivom Melvinova odjela i
brojem sobe.
»Razmisli hoćeš li napisati pismo školskom ravnatelju«, rekla je kad ga je
jedan sat poslije iskrcala kod bolnice.

Poslije večere je očistila stol i upravo se kanila baciti na sofu kad ju je nazvala
Camilla. Louise je Jonasu dopustila da posjeti prijatelja iz prijašnje škole. Možda
bi zbog kršenja školskih pravila morao dobiti zabranu izlaska, ali kad se vratio
iz bolnice, doimao se kao da mu je uvelike laknulo što nije izgubio još jednu
blisku osobu, pa ga nije imala srca kazniti.
»Što radiš?« upita Camilla.
»Nedavni događaji oborili su me s nogu«, odgovori Louise.
»Kako bi bilo da popijemo pivo u Svejku?«
»Sada? Nikako, ta ponedjeljak je! Današnji mi je dan potpuna ludnica o
kojoj ne mogu ni razgovarati.«
»Doista mi je potrebno pivo«, izjavi Camilla. Objasnila je da se tek vratila
iz Züricha. »Znam što je Sofie Parker radila tijekom svih godina kad nitko nije
znao gdje je.«
»Nije me briga za Sofie Parker! Više ne želim čuti ni riječi o njoj.« Nije
bila sigurna je li planula zato što je Eik održavao vezu s bivšom djevojkom ili se
razljutila što je ponovno otišao u Englesku, a nije joj rekao što se, kvragu,
događa.
Odjednom je iz nje nahrupila bujica riječi kao kad netko okrene punu
kantu i izlije je. Rekla je Camilli da su Eika uhitili, a i da je Melvin u bolnici.
»K tome su Jonasa izbacili iz internata jer je pušio cigaretu«, dodala je.
 »Da, znam. Markus mi je poslao poruku mobitelom. Misli da je to vrlo
nepravedno.«
»Naravno da jest.« Louise je nešto stegnulo oko srca. »Ne znam zašto ne
uzimaju u obzir da je prošao mnoge nedaće.«
»Duboko sam uvjerena da će te zanimati što sam otkrila«, jednostavno će
Camilla. »Možda će ti to pomoći da središ misli.«
Njezina sugovornica uzdahne. »Da, mislim da bi mi ipak dobro došlo
pivo. Naći ćemo se ondje.«

»Gdje je Frederik?« upita Louise kad su se smjestile u kut držeći u rukama dvije
velike čaše češkoga piva s obilnom pjenom.
»Odletio je u Los Angeles na sastanak s producentom i ljudima iz studija
koji rade na televizijskoj seriji.«
Louise je pijuckala pivo. Najviše bi voljela da s prijateljicom može
jednostavno sjediti i razgovarati ni o čemu posebno, potpuno nevezano.
»Nevjerojatno je da nekoga izbace samo zbog jedne pogreške.« Upitala je kako
je Markusu u internatu, a njezina prijateljica kimne.
»Ondje ima djevojku koja je odjednom postala najvažnija stvar na svijetu.
Ne mogu ga odvući od nje. I ovoga je vikenda ostao ondje.«
Louise se nasmiješi jer joj je Jonas to spomenuo. Njegov prijatelj i
plavokosa Julija postali su nerazdvojni, a Louise je osjetila da to počinje živcirati
njezina posinka.
»Što se to, kvragu, događa s Eikom?« Camilla se nagne preko stola. »Ne
mogu ga optužiti za ubojstvo!«
Njezina sugovornica zurila je u pivo koje je okretala u rukama. »Zapravo
mislim da mogu, posebno ako vrlo uvjerljivo ne objasni zašto se dosad već
dvaput pojavio na mjestu zločina i zašto je žrtvi slao prijeteća pisma. Tamošnja
policija zna da je Eik bio sa Sofie malo prije nego što je nestala, pa nije čudo što
su ga stavili na vrh popisa sumnjivaca.«
»Kako joj je prijetio?«
Louise slegne ramenima. »Nemam pojma. Nisam znala da su njih dvoje
bili u kontaktu nakon što je nestala. Zapravo nisam ni pretpostavljala da mu je
bilo poznato da je živa.«
»Kad se to točno dogodilo?« Camilla nije ni dotaknula pivo. »Mislim, kad
je nestala?«
Louise u mislima odjednom iskrsne Eikova slika, pa se rastužila osjećajući
se kao da joj je cijelo tijelo otežalo. Odjednom se sjetila njegove tamne, poduže
kose, plavih očiju i izraženih jagodičnih kostiju. Vjerovala je da je pronašla svog
muškarca, a sad joj ga je oduzela mrtva žena.
»Časna riječ, Camilla, u ovom trenutku bilo bi mi vrlo teško govoriti o
tome. Grozno se osjećam.«
»U kojem to razdoblju nitko nije znao gdje je ta djevojka?« upita Camilla
kao da je nije čula.
»Od ljeta 1996. do proljeća 2000. godine, kad je srela Nigela Parkera.«
»To mogu razjasniti. U rujnu 1996. Sofie se pojavila u klinici za
samoubojstva u Zürichu odakle sam se upravo vratila. Ondje je dragovoljno
radila gotovo do kraja 1999. godine.«
»Zašto je otišla onamo?«
»Kratki odgovor glasio bi: zato da nauči kako ljudima oduzimati život.«
Louise nije razumjela, pa je pogledala sugovornicu.
»Kad sam posjetila njezinog prvog muža, koji je pastor u Jyllandu,«
odgovori Camilla »razgovarali smo o samoubojstvu njezine majke, ili točnije, o
pokušaju samoubojstva. Pokušala se ubiti, ali završila je u bolničkoj postelji, i
to kao biljka. Nije umrla sve dok joj u tome nije pomogla tamošnja liječnica.«
Louise je nepomično sjedila držeći hladnu, zamagljenu čašu.
»Sofie i njezin muž su se posvađali«, nastavi Camilla. »Na sprovodu
njezine majke odbio je izvršiti pogrebni obred jer je pokojnica pokušala
samoubojstvo, a na kraju su joj pomogli da umre. Pastor osuđuje samoubojstvo
i vjeruje da samo Bog može odlučiti kad nam je vrijeme da odemo, ali Sofie je
podržavala pravo na izbor. Mislim da ju je muž uvelike razočarao. Moram
priznati da me je razgovor s njim potaknuo da o mnogočemu razmislim. Sve je
to vraški zanimljivo, a ta dvojba je važna. Mogu shvatiti da se radu u klinici
posvetila nakon što se iz prve ruke srela s tim pitanjem, pa ju je upravo to
potaknulo da ostane u Švicarskoj.«
»Tko je liječnica koja je njezinoj majci pomogla da umre?«
»Pronašla sam njezino ime – Else Corneliussen, ali odselila se nedugo
nakon smrti Sofieine majke. Pokušala sam je pronaći, ali nitko ne zna kamo je
otišla, a to je ionako bilo davno. Čini mi se da ju je pastor otjerao. Možda je
zaprijetio da će je prijaviti zbog eutanazije ili pomaganja pri ubojstvu.«
Louise je zamišljeno prekrižila ruke.
»No ima još nešto«, nastavi Camilla. »Mislim da je Eik otac Sofieina
djeteta. Ako je tako, vraški dobro razumijem da je u Englesku otišao kako bi joj
pomogao jer je mnogo toga prošla. Djevojčica se rodila šest mjeseci nakon što
je Sofie počela raditi u švicarskoj klinici, a to je bilo u ožujku ili travnju 1997.
godine.«
Šutjele su, a u sebi su unatrag računale mjesece.
»Prokletstvo«, promrmlja Louise. Nakratko je zurila u prazno nastojeći se
pribrati. Eik ima kćer! Sad kad je razmišljala o tome, učinilo joj se da između
njih dvoje doista ima sličnosti jer oboje su imali tamnu kosu i slične oči, a
zajedničko im je bilo i drsko ophođenje. Kako sve to nije prije primijetila i zašto
joj taj idiot ništa nije rekao?
»Halo, ima li koga?« prene je Camilla iz razmišljanja.
Louise rastreseno kimne, a onda se ispriča i iziđe van kako bi nazvala
Rønholta.
»Nešto vam moram reći«, izjavio je prije nego što mu je dospjela objasniti
zašto ga je tako kasno nazvala. »Upravo sam pročitao prepisku između Eika i
Sofie. Njih dvoje su očito imali dijete. Pomislio sam da bih vam morao reći jer
ta činjenica baca drukčije svjetlo na njihovu vezu.«
»Znam za to, a sad ste mi i vi potvrdili, no ne razumijem zašto ništa nije
rekao.« Stresla se jer je vani bilo vrlo hladno. Dva mladića u debelim kaputima
izišla su popušiti cigaretu. Opušteno su je odmjerili, a onda su joj okrenuli leđa.
»Mislim da je tek nedavno doznao da je otac«, nastavi Rønholt. »Prije
četiri mjeseca Sofie mu je poslala elektroničku poštu i rekla da bi htjela da se
sastanu. Tek nakon dva tjedna odgovorio joj je da ga taj susret ne zanima jer
ona za njega ne postoji. To je sve što je napisao.«
»Nije pitao zašto se odjednom želi sastati s njim i gdje je provela sve te
godine?« Odmaknula se ustranu da bi propustila mladiće koji su ulazili. Kroz
prozor je vidjela da Camilla sjedi s mobitelom u rukama, upravo je nekome
pisala poruku.
»Nije«, kratko je odgovorio, a onda je dodao da Eik nije htio imati ništa s
njom. »Činjenica da je čekao dva tjedna pokazivala je da je o svemu dobro
promislio prije nego što joj je odgovorio, ali onda mu se ponovno javila, i to
dugom elektroničkom porukom. Nije ga krivila što nakon toliko godina ne želi
razgovarati s njom, ali izjavila je da ono što mu želi reći nema veze s njihovim
ljubavnim odnosom. Izvijestila ga je da ima kćer koja mora upoznati oca.«
Njezin se sugovornik nakašlje. »Eik to nije dobro primio. Poštedjet ću vas
pojedinosti poruke koju joj je poslao elektroničkom poštom. Recimo samo da
se pismo može iščitati kao okrutno i prijeteće. Sofie mu je poslala još jednu
dugu elektroničku poruku. Potanko ga je ispitivala o tome kako živi i što radi,
je li oženjen, ima li obitelj, a zanimao ju je i njegov stan i još mnogo toga, kao
da ga želi procijeniti prije nego što mu odobri da vidi kćer.«
»A Eik se zbog toga razbjesnio«, nagađala je Louise.
»Da, moglo bi se tako reći. Htio je znati gdje žive, ali Sofie mu nije
odgovorila, kao što ni mužu nije rekla da je pronašla oca svog djeteta. Nigel
Parker i ona očito su se složili da će on biti Stephaniein otac iako se dijete rodilo
prije nego što su se njih dvoje upoznali, ili je barem tako rekao engleskoj policiji.
Sofie je obećao da djevojci neće reći da joj nije biološki otac. U jednom trenutku
Sofie je odlučila da će kćer odvesti u Kopenhagen da upozna Eika koji, naravno,
nije htio čekati, nego je htio odmah vidjeti kćer.«
»Znamo li zašto je odjednom pomislila da je vrijeme da se njih dvoje
sretnu?« Louisein bijes je polako hlapio.
»Čini se da se djevojka i očuh nisu dobro slagali, pa je Sofie možda zato
pomislila da bi bilo dobro da njezina kći upozna biološkog oca. Nadala se da će
se njih dvoje bolje složiti.«
 »Dakle, Eik je radi kćeri sve ostavio i doletio u Englesku kad je čuo da su
Sofie ustrijelili«, pretpostavi Louise.
»Možda. Uputio sam zahtjev da s njim razgovaram telefonom, pa se
nadam da ćemo doznati nešto više, između ostaloga i o tome zašto je po drugi
put otišao.«
Camilla ju je kroz prozor znakovima upitala hoće li da joj donese kaput,
ali Louise je odmahnula glavom. Eika je zadnji put vidjela u sobi za odmor
Odjela za nestale osobe. Otkad ga je izbacila iz stana, doimao se rastresenim i
suzdržanim. Smatrala je da je smeten zbog njihova raskida, a zapravo je mislio
na svoju kćer u Engleskoj. Louise je sebi predbacivala da je bila sebična, no zašto
joj ništa nije rekao? Mogao joj je povjeriti u kakvom je položaju.
»Mislim da znam zašto je otišao u Englesku«, zaključila je. »Čuo je kad
sam razgovarala s Ianom Daviesom, koji mi je rekao da je Stephanie nestala i
da je policija traži jer je djevojka vidjela ubojicu, pa bi ga mogla prepoznati.
Bojali su se da je Stephanie u opasnosti, pa ju je otišao zaštititi, ali ne može to
učiniti ako sjedi iza rešetaka. Prokletstvo!«
Nakratko su mozgali o onome što su doznali.
»Morate otići onamo i ispraviti stvar«, potakne Louise šefa. »Postoje mali
izgledi da će vama više vjerovati nego njemu.«
»Najprije ću vidjeti mogu li razgovarati s njim pa ću čuti što ima reći. Ne
zaboravite da vjeruju da ga za ubojstvo sumnjiče zbog valjanog razloga i zato
baš nisu spremni surađivati.«
Louise je koračala gore-dolje po pločniku da se ugrije. »Ako to ubojstvo
kane prišiti Eiku, morat ćemo otkriti tko je doista ubio Sofie Parker.« Sklonila
se u natkriveni ulaz u bar jer je djelomično pružao zaklon od vjetra. »Engleskoj
policiji poslala sam popis ljudi koji su uplatili određene svote na švicarski račun,
ali ne znam jesu li to istražili.«
»Sumnjam, jer sad imaju Eika«, obeshrabreno je odgovorio.
Prije nego što su prekinuli vezu, uputio ju je da ponovno prouči taj slučaj.
Htio je da ona i Ollie sustavno pregledaju izjave svjedoka i otkriju tko je bio u
doticaju s njegovateljicama nemoćnih ljudi i Službom koja ih zapošljava, a on
će pokušati doprijeti do Eika.
»Naručila sam nam još jedno piće«, izjavi Camilla kad se promrzla Louise
vratila za stol.
»Stephanie je doista Eikova kći.« Louise se strese i stavi ruke među koljena
da ih ugrije. Piće je bilo tako hladno da su se niz čašu pred njom slijevale kapljice
i crtale pruge na staklu. »Prokletstvo! Daje barem nešto rekao!«
Ukratko je ispričala što joj je iznio Rønholt. »Kakva žena je bila ta Sofie?«
promrmljala je. »Da je Eik barem nikad nije sreo!«
»Ja je ne vidim u tom svjetlu«, tako joj je odlučno Camilla proturječila da
ju je Louise začuđeno pogledala. »Čini mi se da je bila snažna i hrabra žena.
Borila se za ono u što je vjerovala i zato je platila cijenu, pa upravo zbog toga
zaslužuje poštovanje. Nisi to u stanju objektivno sagledati jer previše si
uključena u cijelu stvar.«
»Možda, ali kćeri nije rekla tko joj je pravi otac. Vraški mi je teško tako
što poštovati!« odgovori Louise žešće nego što je namjeravala.
»Možda je imala svoje razloge«, ukaže njezina sugovornica. »Jasno mi je
da je željela započeti novi život poslije onoga što se dogodilo njezinoj majci.
Kad je raskinula s Eikom, nije znala da je trudna. Bi li je to trebalo spriječiti da
slijedi svoju zamisao?«
»Sakrila se i dopustila je da Eik počne dugu potragu za njom koja mu je
oduzela mnogo vremena. Godinama se nije pojavljivala!«
Na to Camilla nije imala odgovor. »Koliko vremena treba proći prije nego
što netko primi nasljedstvo?«
Njezina prijateljica slegne ramenima. »Mislim da to ovisi o pitanju koliko
je složena ostavština poslije nečije smrti. Ako postoje dionice, obveznice,
neplaćeni porez, ako su nasljednici nepoznati i tako dalje, onda sve duže traje,
ali moraju to riješiti unutar dvije godine.«
»Ako sam dobro razumjela pastora u Jyllandu, Sofie je od roditelja
naslijedila poveću svotu. Znaš li koliko?«
Louise odmahne glavom.
»Mislim da se cijelo vrijeme namjeravala sakriti«, pretpostavi Camilla.
»Prije nego što je otišla, vjerojatno je dobila predujam na nasljedstvo. Zamisli,
putovala je unaokolo i čekala preostalu ostavštinu.«
Louise ponovno slegne ramenima. »Ali zašto bi željela posve novi život?
Je li tako zamamno živjeti u engleskom gradiću i udati se za dosadnog optičara
koji se nije slagao s njezinom kćeri, a imala je dovoljno novaca da počne nešto
posve drugo?«
Camilla se zavali u stolcu i ispije pivo. Louise se oduvijek divila činjenici
da njezina prijateljica može ispiti golemu čašu piva istim otmjenim pokretima
kao da sjedi u elitnom njujorškom baru i pijucka martini.
Kroz prozor se zagledala u mrak u kojemu je svjetlucao mokri asfalt
Smallegadea. Počeo se nazirati smisao svega toga. Bilo je vrlo vjerojatno da je
Sofie počela putovati nakon što je ostavila pastora i da je uredila da joj
nasljedstvo prebace na švicarski bankovni račun jer već je bila odlučila da će
otići iz Danske. To se slagalo s činjenicom da je otvorila račun kad je srela Eika.
Louise je u podsjetnik u mobitelu zapisala da mora provjeriti gdje su i
kada isplatili nasljedstvo.
»Dakle, misliš da je dragovoljno radila na klinici kad je dobila novac?«
upitala je prijateljicu.
Camilla kimne. »A sljedećih nekoliko godina provela je u dobrovoljnom
radu za tu udrugu.«
»Ali zašto baš ondje?« Louise je otpila nekoliko gutljaja piva, i to nimalo
otmjeno.
»Mislim da joj je bilo uvelike stalo do toga«, ukaže njezina sugovornica.
»Osjećala je da je vrlo značajna tema. Nakon što je vidjela da je sve pošlo po zlu
kad joj se majka pokušala ubiti, počela je podržavati pravo da svaka osoba
odluči kad će umrijeti.«
Louise je zamišljeno kimnula. Možda s ubojstvom ima veze nešto što se
dogodilo u klinici za samoubojstva u Zürichu. Svakako bi trebali istražiti i tu
stranu ako žele pronaći pravog ubojicu.
O, Bože!, pomislila je kad joj je na um iznenada pala zamisao.
»Što je?« upita Camilla jer pomalo joj je išlo na živce što njezina prijateljica
šuti i doima se rastresenom.
No Louise je u mislima bila tako daleko da ju je jedva čula. Nakon što je
nestala s broda, Sofie se vratila u Zürich, djelomično zato što joj je ondje bio
novac, ali i da bi radila na klinici za samoubojstva gdje će naučiti kako će
pomagati osobama koje donesu takvu odluku, a upoznat će se i sa svim
potrebnim pojedinostima. Što ako su njegovateljice nemoćnih bile nešto više
od toga? Što ako su i ovdje, u Danskoj, pomagale ljudima da umru u udobnim
okolnostima, u vlastitim domovima, a svime je upravljala Sofie Parker iz svog
ureda u Engleskoj? Moraju ponovno stupiti u doticaj sa Službom za
njegovateljice nemoćnih osoba! Kad je ustala da plati, misli su joj se komešale.
 22

S ljedećeg jutra u pola osam Louise je vozila ulicom u stambenoj četvrti u

Hvidovreu u kojoj je u to doba u siječnju još vladao polumrak. Nekoliko
puta je kod kuće pokušala nazvati Službu za njegovateljice, no dobila je samo
govornu poštu. Prije nego što se zaputila u policijski stožer, odvezla se do
Margite Østergaard, žene koja joj je dala telefonski broj te Službe.
Polako je vozila ulicom i gledala kućne brojeve, a napokon je parkirala
ispred male, bijele prizemnice.
U kući je gorjelo svjetlo, ali ispred nje je bilo mračno. Izišla je iz
automobila, prekoračila prljavu hrpu snijega nagomilanu uz pločnik i prišla
zgradi.
Netko je prilaz očistio lopatom, a u dvorištu je s drveta visjelo nekoliko
ukrasnih kuglica. Pozvonila je gledajući vijenac ukrašen crvenim bobicama koji
je visio s tankog čavla na vratima.
Nekoliko trenutaka je počekala, a onda se nagnula i pogledala kroz
kuhinjski prozor. Vidjela je da je u prostoriji iza kuhinje netko uključio
televizor. Možda je to dnevna soba, pomislila je. Ponovno je pozvonila, a ovaj
put je duže držala prst na zvonu. Možda se Margit Østergaard tušira jer ni sad
nije bilo odgovora.
Još jednom je nazvala, ali i ovaj put joj je odgovorila govorna pošta. Sišla
je s povišenja pod prozorom i pošla uskom stazom napravljenom od pločica
koja se protezala uza zid, a vodila je oko kuće. Otraga je kroz jedan od tri
prozora vidjela da je televizor u dnevnoj sobi još uvijek uključen. Prišla je
prozoru, a onda je naglo odskočila.
Pokraj naslonjača bila je upaljena stajaća svjetiljka, a na stoliću za kavu
vidjela je pladanj s hranom. U sredini sobe potrbuške je ležala njegovateljica
nemoćnih osoba kojoj je netko metkom raznio zadnju stranu glave.
Sranje! Louise je samu sebe zatekla kako žali što s njom nisu Eik, ili čak
Olle. Laktom je gurnula kvaku na vratima na terasi. Zaključano! Tek sad je u
velikom prozoru primijetila rupu od metka oko koje je staklo popucalo u obliku
paukove mreže. »Niti« te mreže svjetlucale su, a u sredini je bila tamna, mrtva
rupa koja nije bila velika, no metak što je kroz nju prošao ženi je ipak posve
raznio zadnji dio glave.
Louise je srce ubrzano udaralo. Hitro se osvrnula oko sebe, a onda je
nazvala hitnu službu. Sad kao da se u njoj uključio automatski pilot jer
profesionalno je dala adresu i ime žrtve, a k tome je opisala ono što je vidjela i
znala: riječ je o sredovječnoj ženi koja živi sama, nema očitih znakova provale
ni borbe u dnevnoj sobi, a ubojica vjerojatno nije ušao u kuću. Opisala je rupu
od metka u prozoru i ranu koju je na žrtvi vidjela s mjesta na kojemu je stajala.
Kad je prekinula vezu, pogledala je oko sebe. Probudili su joj se svi osjeti,
a u svjetlu koje je dopiralo iz dnevne sobe dah joj se pretvarao u paru. Nebo je
postalo svjetlije iako se činilo da bi to mogao biti jedan od onih dana kad i nema
pravog danjega svjetla. Nebom su se vukli teški oblaci i sve zaogrtali u
tamnosivu izmaglicu. U noći je temperatura narasla i snijeg se počeo otapati pa
će, nažalost, biti teško pronaći jasne tragove, no možda će tehničari na nešto
naići kad dođu s opremom i počnu pomno pretraživati mali prilazni put i
gredice pod prozorom.
Požurivši do automobila, sjela je u njega i čekala. U glavi su joj se rojile
misli, sva pitanja što ih je htjela uputiti njegovateljici, no bilo je prekasno.
Utonula je u sjedalo automobila, a na glavu je navukla kapuljaču zimskog
kaputa. Poželjela je da je netko uz nju.

Očekivala je da će se sa svojom ekipom pojaviti upraviteljica Odjela za ubojstva

policije Zapadnog okruga, pa se veoma iznenadila kad joj je na prozor sa strane
automobila pokucao Thomas Toft. Trgnula se i brzo skinula kapuljaču.
Nekadašnjeg kolegu iz Odjela za ubojstva već tako dugo nije vidjela da se pitala
nisu li ga premjestili u glostrupsku policiju, a ona to nije ni znala.
»Jutro«, pozdravila ga je izišavši iz automobila. Upravo se htjela rukovati
s njim kad je primijetila da pokraj bijeloga Forda stoje njezin prijašnji suradnik
Lars Jørgensen i detektiv Michael Stig. »Kad sam zadnji put prolazila ovuda,
Hvidovre je bio u Zapadnom okrugu«, primijetila je.
 Toft kimne. »Kad je policijska hitna služba čula da je možda riječ o pušci,
stupili su u doticaj s nama. To je već treća pucnjava te vrste u tri mjeseca ne
računajući vatrene obračune bandi.«
Louise se trgne. »Što?«
Njezin nekadašnji kolega ponovno kimne. »Slučaj prvog ubojstva pripao
je nama, a kad je balističko vještačenje pokazalo da je ista puška korištena i u
drugom ubojstvu, dali su nam i taj slučaj.«
»Mislite da bi Margit Østergaard mogla biti treća žrtva?« Louise pogleda
kuću.
»To još ne možemo znati«, brzo odgovori Taft. »Još nismo ustanovili
motiv za prva dva ubojstva, a nismo čak uspjeli ni povezati te dvije žrtve. Zato
smo zatražili da nas pozovu u vezi sa svakim izvješćem što bismo ga mogli
povezati s ta dva ubojstva.«
Louise zamišljeno kimne. »Možda će vas zanimati pucnjava u Engleskoj.«
Pozdravila je Michaela Stiga koji im je prišao.
Bio je istražitelj u Odjelu za ubojstva kad je Louise ondje radila, a laktario
je kao da su mu laktovi oštri poput noževa, pa ju je upravo to potaknulo da
prihvati Rønholtovu ponudu da počne voditi malu jedinicu u Odjelu za nestale
osobe. Možda se, prihvativši taj posao, ponešto srozala na ljestvici, no to mjesto
postalo joj je vrlo privlačno kad je čula da su Stiga promaknuli. Da je ostala,
upravo bi joj on bio novi šef jer je onaj prijašnji, Willumsen, nedavno umro.
Dobro je da sam otišla, pomislila je kad ga je vidjela kako ondje stoji s vrlo
pomno vezanom kravatom, a zauzeo je bahati stav koji ju je neopisivo živcirao
dok su zajedno radili. Da je ostala, sve bi se vjerojatno još pogoršalo, jer čula je
da Hans Suhr odlazi u mirovinu, pa će se Stig još više popeti na ljestvici u Odjelu
za osobne zločine koji je još bio poznat kao Odjel za ubojstva. No uspjeh kao da
mu nije pristajao jer je smršavio i izgledao je pomalo nedotjerano. Čak i u
policijskim redovima čovjek može osjetiti da je na vrhu prilično usamljen.
»Što ste to govorili o Engleskoj?« upitao je ne osvrćući se na Tofta koji je
želio znati kako je Louise. »Tvrdite da je ubojstvo sredovječne žene u Hvidovreu
povezano s međunarodnim zločinima?«
 Louise se sa smiješkom uspravila jer mu nije kanila dopustiti da je izazove.
»Nisam to rekla, no kao što sam htjela naglasiti, mogla bi postojati veza. Žena
kojoj su raznijeli glavu u ovoj kući povezana je s Dankinjom koju je netko prije
nekoliko tjedana ustrijelio u Engleskoj. Ta dva ubojstva su međusobno slična.«
Šef Odjela za ubojstva udaljio se od vozila s tehničarima i prišao im.
»A ovaj slučaj nalik je ostalim dvama«, obrati se Toft Stigu dok je Louise
otišla pozdraviti Suhra, koji joj se nasmiješio.
»Što radite ovdje?« upitao je. »Jesu li vas premjestili k nama, a nitko me
nije izvijestio?«
»Upravo sam ja pozvala Odjel za ubojstva.« Objasnila je da se jučer sastala
s Margit Østergaard, a danas se odvezla k njoj ne bi li doznala još neke podatke.
»Bila je umiješana u slučaj na kojemu radim.«
Premjestili su se na pločnik kad se pokraj njih provezao forenzičar
patolog. Ulica je bila sve prometnija jer ljudi su išli na posao, djeca u školu, a
brojni znatiželjnici stajali su na pločniku s druge strane ili su gledali sa svojih
ulaznih vrata. Policajci u odorama prilaz su zapriječili trakom, dok su tehničari
radili u kući i u dvorištu. Nekoliko policajaca već je uzimalo iskaze svjedoka
kako od znatiželjnika koji su motrili tako i od stanovnika okolnih kuća.
»Na kakvom to slučaju radite?« upita Suhr kad su se udaljili od mnoštva.
Louise mu je ispričala o Sofie Parker, a premišljala se bi li mu iznijela
sumnju što ju je htjela potvrditi upravo ovdje, u Hvidovreu. »Obje žene bile su
povezane sa Službom za pomoć nemoćnim osobama, a umirući ljudi za koje su
se brinule donirali su novac na račun u Švicarskoj, i to potpuno dragovoljno.
Računom je upravljala Sofie Parker. Zato se zanimamo i za druge osobe koje su
bile uključene u tu Službu. Mislimo da bi motiv mogao imati netko od rođaka
jer mu se nije svidjelo što je iz obitelji otišao toliki novac.«
»Zanimljivo«, promrmlja Suhr. Louise se činilo da se uhvatio za slamku
koju mu je nudila jer bi, uz njezinu pomoć, napokon mogli povezati žrtve.
»Nema dvojbe da su obje žene imale veze s njegovateljskom Službom, ali
nije tako sigurno da su se osobno poznavale.« Ipak mu se odlučila povjeriti.
»Osim toga, sumnjam da njegovateljice nisu samo sjedile uz umiruće, nego su
imale ulogu u tome da se bolesnicima omogući da dostojanstveno umru u
svojim domovima. Naravno, samo sumnjam, jer još ništa nismo potvrdili. Još
jednom ćemo sve ispitati. Zato sam došla ovamo razgovarati s Margit.«
»Kako dugo vaš Odjel već radi na tom slučaju?«
»Od ubojstva Sofie Parker.«
»Ali zašto su stupili u doticaj s vama kad su otkrili da je ubijena žena
Dankinja?« Suhr se doimao smetenim.
Louise je počela objašnjavati o Eiku Nordstrømu koji je prijavio da je Sofie
nestala, a na Odjelu su još vodili taj slučaj koji nikad nisu zaključili. »Duga je to
priča.«
»Čini se da ste dobro napredovali u tom dijelu istrage. Bit će zanimljivo
vidjeti jesu li i prva ubojstva povezana s njegovateljskom Službom. Što biste
rekli kad bih vam ponudio da se pridružite našoj privremenoj momčadi koja
istražuje taj slučaj? Naravno, najprije bih trebao pitati Rønholta za dopuštenje.«
»Hvala, ali mislim da ću morati odbiti.« Motrila je Michaela Stiga koji je
stajao s druge strane ulice. »Zadovoljna sam u Odjelu za nestale osobe, a ionako
možemo pomagati jedni drugima.«
»Ako sumnjate da ovaj slučaj ima neke veze s ubojstvom u Engleskoj,
onda su se u dva mjeseca dogodila četiri ubojstva, a tko zna hoće li na tome
završiti. Moramo se organizirati da bismo to zaustavili.«
Louise je stisnula zube dok je u sebi vagala razloge koji su govorili u prilog,
a i protiv toga da se pridruži Suhrovoj momčadi. Kao prvo i najvažnije, našla bi
se usred istrage koja bi se vrlo vjerojatno pretvorila u lov na serijskog ubojicu.
Pomisao da će raditi s Toftom, Larsom Jørgensenom i Suhrom bila je privlačna,
ali – a to je za nju bio veliki »ali« – na čelu momčadi bio je Michael Stig. S njim
bi bilo posve nepodnošljivo raditi ako bi sad upala u sve to i ukrala mu dio
kolača, a k tome bi likovao ako bi se pokazalo da je puka podudarnost što su
Sofie Parker i Margit Østergaard povezane sa Službom za pomoć nemoćnim
osobama. Stig bi joj se rugao da je budala.
»Nazovite Rønholta«, rekla je.
Ta istraga bila je previše ozbiljna da bi dopustila da joj Michael Stig stoji
na putu, a uvidjela je i da joj se, ako prijeđe u novu ekipu, pruža prilika da se
povuče iz Eikova slučaja iako mu je već gotovo oprostila. Njegova je odluka bila
da se povuče od nje i to je morala poštovati.
»Nova ekipa sastat će se u mom uredu poslije ručka«, reče Suhr, a očito je
bio uvjeren da se Rønholt neće buniti što mu je ukrao istražiteljicu. Vjerojatno
i neće, pomislila je Louise otputivši se prema automobilu.

Kad je u svom nekadašnjem uredu sjela nasuprot Larsa Jørgensena i uključila

računalo, osjećala se kao da proživljava jedan od onih trenutaka kad nam se čini
da smo sve što vidimo oko sebe već jednom doživjeli. Na oglasnoj ploči njezina
prijašnjeg kolege bile su nove slike njegovih bolivijskih blizanaca koji su se od
dva mala, nestašna, zahtjevna klinca pretvorili u zdrave maloljetnike. Louise ih
već godinu dana nije vidjela, a činilo joj se da su dvaput viši nego prije.
Toft je sjedio na kraju stola, a iz džepa kockaste košulje virila mu je
elektronička cigareta. Bio je jedan od strastvenih pušača u stožeru, ali potpuna
zabrana pušenja natjerala je sve ovisnike da siđu na ulicu kad god požele
zapaliti.
»Kako će ti biti kad se preseliš u Teglholmen?« upita Louise. »Hoće li
ondje biti balkona ili prostorijica za pušenje?«
Pogledao ju je preko ruba naočala. »Kad si zadnji put čula da netko u obzir
uzima pušače kad pravi nacrte za nove urede?«
Nasmiješila se. »Baš mi te je žao jer ćeš još morati odlaziti i u pristanište.«
Nitko nije znao kako će im biti kad sjedište kopenhaške policije presele u
novu zgradu pokraj trgovačkog centra Fisketorvet, no uvelike su razgovarali o
tome. Odjel za osobne zločine spadao je u jedinice koje će se preseliti. Louise je
očekivala da će se njezini bivši kolege rastužiti što će otići iz dosadašnjeg
policijskog stožera, ali činilo se da se tome raduju. Razumjela ih je jer nitko ne
može poreći da staru povijesnu zgradu treba temeljito obnoviti.
Michael Stig je ušao noseći šalicu kave. Louise je ponudila da će mu
pronaći stolac, no odgovorio je da neće dugo ostati.
»Upravo smo htjeli provjeriti kako stojimo s onim prvim slučajevima«,
obrati se Toft novom šefu koji se naslonio na policu s knjigama blizu vrata.
Spustio je šalicu s kavom i sad se kemijskom olovkom lupkao po bedru.
Louise je počela tako što mu je ispričala sve što je znala o ubojstvu Sofie
Parker. »Netko ju je ustrijelio kroz kuhinjski prozor. Nema svjedoka osim kćeri,
koja je nestala. Ne znamo ni kakav je motiv ubojica imao.«
U glavnim crtama opisala mu je stanje u toj obitelji: kćer, muža i ženinu
prošlost u Danskoj.
»Koliko dugo su Sofie Parker vodili kao nestalu?« upita Toft.
»Otkad je iščeznula 1996. godine pa sve do nedavno.« Izvijestila ih je o
elektroničkoj pošti što ju je Eik primio i dodala da Sofie Parker s Danskom
povezuje samo račun u švicarskoj banci.
Dok je govorila, Michael Stig je kimao kao da je sve to već prije čuo. »A
otac djeteta je Danac kojega je policija uhitila«, izjavio je.
Louise se iznenadila. Nije gubio vrijeme da se o svemu obavijesti.
»Eik Nordstrøm je čovjek s kojim dijelite ured i stan«, nastavio je.
Pogledao je Tofta i Larsa Jørgensena. »Rekao sam Suhru da je loša zamisao da
istražiteljica Rick radi s nama na tom slučaju.«
U tom trenutku Louise ga je mrzila, ali trudila se zatomiti osjećaje i
zadržati smirenost. »Ne živimo zajedno, ali doista smo bili u vezi, no ne bavim
se njegovim slučajem.«
»Doista ne?« upita Stig.
»To istražuje engleska policija.« Ustala je da se s njim nađe oči u oči.
»Slučaj na mom stolu isti je onaj koji je Odjel za nestale osobe otvorio nakon
što je nestala Sofie Bygmann. Zatražili su da otkrijem što je radila od dana kad
je nestala s broda do trenutka kad se pojavila u Engleskoj. Upravo se tom
istragom bavim, a uistinu smo doznali gdje je bila.«
»Da čujemo«, pozvao ju je pokretom glave.
Louise je bila ogorčena što mora opravdavati svoje sudjelovanje u istrazi
jer zapravo ju je Suhr nagovorio da im se pridruži. »Otišla je u Švicarsku i ondje
je radila na klinici za samoubojstva.« Izvijestila ih je o Službi za pomoć
nemoćnim osobama i o donacijama kojima je, kako su vjerovali, upravljala
Sofie Parker.
»Uvjerena sam da je njegovateljska Služba zapravo udruga koja pruža
pomoć pri samoubojstvima«, rekla je. »O tome sam htjela razgovarati s Margit
Østergaard, ali očito sam došla prekasno. Motiv za ubojstva mogla bi biti
činjenica da je neka osoba osjetila da su je prevarili u vezi s nasljedstvom.
Pojedine donacije toj udruzi su znatne.«
»A navodno ju je vodila žena koju su ustrijelili u Engleskoj«, sumnjičavo
će Stig. Upitao je Louise što zna o ubojstvu u Nailseau.
»Sve je ovdje«, preko stola je gurnula fascikl.
Stig ga je otvorio i prelistao, a kad je došao do opisa oružja, neko vrijeme
je čitao, a onda je pogledao Louise. »Po ovome se čini da imamo krivca.«
Fasciklom je mahao po zraku kao lepezom. »Reći ću tehničarima da tu pušku
usporede s onima koje smo već ispitali. Bit će zanimljivo čuti kako će sve to
objasniti Eik Nordstrøm.«
Njegove riječi su je razdražile. »Kao svatko drugi, nedužan je dok mu ne
dokažu da je kriv!«
»Ali ne možemo ga ni isključiti.« Pokroviteljski ju je pogledao kao da
upravo njoj namjerava nešto dokazati.
Louise se ugrize za jezik, a Stig se uspravi i pogleda Larsa Jørgensena.
»Nazovite me kad pregledate sve što imamo i šaljite mi redovita izvješća.«
Louisein fascikl stavio je pod ruku i otišao.
Uhvatila je pogled koji je njezin bivši kolega dobacio Toftu. »Što?«
Jørgensen odmahne glavom. »Neće nam baš uštedjeti vrijeme ako mu
elektroničkom poštom budemo morali slati poruke o svemu što je netko rekao
nakon što je otišao. Za sve nas bi bilo lakše da jednostavno ostane i sluša.«
»Hoćeš reći da ćeš ovdje sjediti i slati mu poruke svaki put kad netko izusti
ono što bi on volio čuti, a i čuo bi da je bio ovdje?« upita Louise, koja to nije
mogla vjerovati.
Jørgensen pogleda Tofta koji slegne ramenima. »Što ćeš, tako je kako je.«

»Četrdesetpetogodišnja Helle Frederiksen živjela je u Tårnbyju«, izvijesti Toft,

koji je počeo pregledavati slučajeve ubojstva u Danskoj. »19. studenoga ubijena
je metkom u glavu. Ubojica je pucao kroz prozor dnevne sobe, a razdaljina je
iznosila manje od osam metara. Kao oružje upotrijebio je lovačku pušku, a
vjerojatno je stajao na ulici. Ni u živici ni na travnjaku nisu pronašli otiske
stopala, a u kući nije bilo nepoznatih otisaka prstiju. Njezin momak živi u Oslu,
a posjećivao ju je kad su oboje imali slobodne dane. Provjerili smo mu alibi i
ustanovili da je toga dana bio na poslu. Njezina sestra ima ključ kuće, pa su u
njoj, dakako, njezini otisci. U to vrijeme boravila je kod kuće s mužem i djecom
i radila je na računalu.«
»Imamo samo ono što su pronašli tehničari«, doda Jørgernsen. »Tu
njegovateljicu su svi voljeli. Po naravi je bila otvorena osoba, radila je u
tamošnjoj teretani, a dvaput tjedno trčala je s kolegama s posla. Zimi je
podučavala kuhanje u večernjoj školi.« Nemoćno je raširio ruke.
»Jesu li joj roditelji živi?« upita Louise sjetivši se Sofie.
Jørgensen kimne. »I oni žive u Tårnbyju, nedaleko od nje. Sestra također
živi blizu, u Kastrupu.«
»Činjenica da je bila zdravstvena pomoćnica savršeno se uklapa«,
primijeti Louise. »Možda je stupila u njegovateljsku Službu.«
»Njezinu sestru moramo pitati zna li što o tome«, reče Toft. »To ću ja
obaviti. Bio sam ondje nekoliko puta otkako se to dogodilo.«
»Tko je druga žrtva?« upita Louise.
»Niels Boe, tesar iz Lyngea. Živio je sam na poljoprivrednom dobru u
predgrađu. Ubijen je u dnevnoj sobi, i to metkom iz lovačke puške, a balističari
kažu da je isto oružje koristio i ubojica u Tårnbyju. Ubojstvo u Lyngeu dogodilo
se prije pet tjedana.«
Louise se iznenadila. »Ne sjećam se da je itko spomenuo da su ta dva
ubojstva na bilo koji način povezana.«
Toft odmahne glavom. »Ne, nitko to nije spomenuo. Kad smo čuli da je
oružje isto, nismo davali nikakve podatke o slučaju u Lyngeu. Ispitali smo
pripadnike obitelji i prijatelje, razgovarali smo s dvojicom radnika koje je žrtva
zaposlila i provjerili smo sve njegove poslovne veze. Ništa nije ukazivalo na
motiv ni na bilo kakvu povezanost s Helle Frederiksen, kao što ni nju ništa u
istrazi nije povezivalo s tesarom.«
»Ali ne vjerujemo da ih je neki ludi ubojica nasumce odabrao«, umiješa se
Jørgensen. »Zato smo se tako brzo pojavili kad smo jutros čuli za novo
ubojstvo.«
Louise je naslonila laktove na stol, a ruke je sklopila pod bradom. »Dvije
stvari: moramo potražiti neku vezu sa Službom za kućnu njegu starih i
nemoćnih i ako takvu vezu pronađemo, moramo vraški brzo odrediti tko je sve
povezan s tom Službom. Počinjem vjerovati da netko te osobe skida jednu po
jednu.«
Jørgensen kimne, ali Toft se nije doimao uvjerenim. »Još uvijek je moguće
da je puka podudarnost što su dvije ubijene žene, u Engleskoj i u Hvidovreu,
znale za tu Službu. Nismo sigurni ni da su se međusobno poznavale.«
»Točno.« Louise je htjela još nešto reći, ali u tom trenutku otvorila su se
vrata, a kroz njih je provirio Stig. »U Engleskoj su osumnjičeniku produljili
pritvor jer nema alibi za ubojstvo. Pronađite sve što možete o Eiku
Nordstrømu.«
Louise skoči. »Što, dovraga? On nije osoba koju tražimo.«
Na vratima se pojavio i Suhr.
»Šalite se!« Louise nije vjerovala ušima. »Upućujete nas da vrijeme i
sredstva trošimo tako da provjeravamo svog kolegu dok ubojica mirno šeće
unaokolo? Zaboga, Eik je u zatvoru u Bristolu, pa jutros nije mogao ubiti onu
ženu u Hvidovreu. Mućnite glavom!«
»To ima smisla!« složi se Jørgensen.
»Ali još uvijek ne znamo je li ubijena istim oružjem, a dok to ne doznamo,
zanemarit ćemo taj slučaj i usredotočit ćemo se na ono što nam je poznato.«
Stig je govorio tako brzo da je ostao bez daha. »Znamo da je lovačka puška koju
je ubojica koristio da ustrijeli Helle Frederiksen i Nielsa Boea upotrijebljena u
još jednom zločinu u vezi s kojim su uhitili Eika Nordstrøma. To je činjenica,
pa ćemo je istražiti.«
Louise pogleda Suhra ne osvrćući se na Stiga. »Za koliko vremena mogu
balističari završiti svoj posao ako ih dobro pritisnemo?«
Šef Odjela za ubojstva kimne. »Upravo rade na tome.«
Stig je lupkao prstima po vratnici jer očito je bio nestrpljiv da ode, a na
čelu su mu izbile kapljice znoja.
»Imate li trenutak vremena?« upita Louise Suhra kad je Stig otišao.
Kimnuo je pa je pošla za njim u hodnik. »Ako se tako nastavi, vratit ću se u
Odjel za nestale osobe da provjerim imaju li Helle Frederiksen i Niels Boe veze
sa Službom za pomoć nemoćnim osobama«, ljutito je izjavila. »Možda ovdje svi
misle da je to uzaludan posao, ali pokažite mi što još osim toga povezuje ta
ubojstva!«
Suhr podigne ruku. »Samo polako.«
»Posve je u redu da istražujete i druge mogućnosti,« nastavila je ne
osvrćući se na njegov prijekor, »ali odlazim ako ne budemo marljivo radili na
tome da pronađemo bilo kakvu vezu između žrtava i Službe za pomoć
nemoćnim osobama. Ako pronađemo tu vezu, mora nam biti najvažnije
ustanoviti kojim bi još ljudima ubojica mogao raznijeti glave u njihovim
dnevnim sobama.«
Molećivo ga je gledala. »Te ljude trebamo pronaći kako bismo spriječili da
se takvo što ponovi. Moramo zajedno raditi da ih što prije pronađemo, i to
svakoga tko je poslom povezan sa Službom za pomoć nemoćnima, a vidjet
ćemo i koliko je njegovateljica uključeno. Obavljaju li taj posao i pripadnici
drugih zanimanja, primjerice liječnici koji nabavljaju smrtonosne lijekove ili
pogrebnici? Moramo odrediti tko je sve u životnoj opasnosti.«
Suhr kimne, pa joj je usplahirenost napokon splasnula. »Ako se ne
možemo složiti, radit ćemo odvojeno«, izjavila je mirnijim glasom, »pa ćemo se
Olle i ja usredotočiti na to da razgovaramo sa svim rođacima ljudi koji su
donirali, a stupit ćemo u doticaj i sa Službom za pomoć nemoćnim osobama.«
Njezin sugovornik je ponovno kimnuo, a onda je malo pričekao kako bi
bio siguran da je završila. »Slažem se da moramo slijediti trag koji ste otkrili.«
»Naravno da je potrebno uzeti u obzir i druge motive,« brzo je dodala, »ali
već sam uključena u taj slučaj, pa ću se usredotočiti na ono što sam rekla, a na
vama je da odlučite hoće li to biti ovdje ili u mom prijašnjem Odjelu.«
Ponovno je kimnuo i zabio ruke u džepove. »Učinit ćemo to ovdje. U
ovom trenutku zadužio sam dvadeset ljudi da se bave ubojstvom u Hvidovreu.
Za tu ekipu zadužit ću Stiga iako već ima dosta toga na rasporedu, a vi,
Jørgensen i Toft slijedite svoj trag. Ne mogu odvojiti još ljudi za to, pa ćete biti
prepušteni sami sebi.«
»U redu.« Trojica su bolja od jedne osobe, pomislila je, a bilo joj je jasno
da ubojstvo Margit Østergaard zahtijeva rad svih ljudi koje Suhr uspije skupiti.
Sad njih troje mogu prionuti na posao i pronaći motiv!
Šef Odjela za ubojstva vrati se do ureda i pridrži joj vrata. »Vas troje
kopajte pa na temelju onoga što je Rick otkrila pokušajte pronaći poveznice
između žrtava«, obratio se njezinim kolegama. »Večeras u šest, a, naravno, i
sutra rano ujutro sastat ćemo se i sve razmotriti. Ubojicu moramo što prije
pronaći.«
Ponovno se okrenuo Louise. »Dvoje ljudi zadužit ću da rade s engleskom
policijom. Moramo biti u tijeku i s onim što ondje iskopaju.«
Kimnula je. Naravno, bila je svjesna da moraju surađivati s Englezima, ali
to ne smiju raditi s tvrdoglavom pristranošću kakva je bila svojstvena Michaelu
Stigu.
 23

L ouise je najprije nazvala Winnie Moesgaard u Karleslund. Vrlo je dugo

čekala da se netko javi, a kad je Winnie odgovorila, tu otmjenu, postariju
ženu gotovo je izdao glas.
»Moj muž je ovog vikenda preminuo«, rekla je. »Upravo je došao
pogrebnik.«
»Primite moju najdublju sućut«, odgovori Louise. »Veoma mi je žao što
vam smetam u tako tužnim trenucima, ali, nažalost, vrlo je važno.«
»O čemu je riječ?« upita njezina sugovornica tako tiho da ju je Louise
jedva čula.
»Prošli tjedan srela sam Margit Østergaard,« počela je istražiteljica tražeći
prave riječi, »ženu koja je sjedila uz postelju vašega muža.«
»Da.« Činilo se da starica oklijeva.
»Žao mi je što vam to moram javiti, ali jutros su je pronašli mrtvu, ubijena
je. Znam da se u ovom trenutku morate brinuti za mnogo toga, ali...«
Žena dahne.
»Netko ju je ustrijelio u njezinu domu između ponoći i sedam sati ujutro,
pa bih vrlo cijenila kad biste mi, ako možete, odgovorili na nekoliko pitanja«,
nastavi Louise.
Zavladala je tišina pa se nakratko pobojala da je gospođa Moesgaard
prekinula vezu, a onda je upitala: »Biste li više voljeli da dođem k vama, pa
bismo mogle sjesti i razgovarati?«
»Nebesa, ne! Ne razumijem kako se to moglo dogoditi. Vrlo sam tužna
zbog toga. Margit je bila ljubazna osoba i toplo se ophodila.«
»Nažalost, ne znamo mnogo, pa bih djelomično i zato htjela s vama
porazgovarati.« Zaključila je da nije pravo vrijeme da pita jesu li mužu njezine
sugovornice pomogli da umre, pa će biti najbolje da se drži onoga što je
najvažnije.
 »Kad ste vi i vaš muž koristili usluge Službe za pomoć nemoćnima u
njihovim domovima, jeste li susretali kakve druge njegovateljice osim Margit?«
Učinilo joj se da je gospođa Moesgaard rukom prekrila telefon, a onda je
ispuhala nos i pročistila grlo. »Margit mi se vrlo svidjela,« rekla je napokon, »pa
sam, kad je prvi put došla, nazvala Službu i zamolila da je neprestano šalju jer,
između ostaloga, omogućavaju vam i taj izbor. Naravno, ponekad ju je
zamjenjivala druga njegovateljica jer sve one rade taj posao i imaju obitelji.«
»Dakle, bilo je i drugih?«
»Da, jednom je noćnu dužnost preuzela druga njegovateljica, ali s njom
nisam mnogo razgovarala.«
»Sjećate li se njezinog imena?« Louise se pripremila da sve zapiše.
»Hmmm, samo trenutak.«
Louise je čula korake, a onda se njezina sugovornica vratila. »Ime joj je
Esther, ali nisam zapisala prezime.
»Znate li nešto o njoj, primjerice, gdje je živjela i radila kad nije bila kućna
njegovateljica?«
»Ne, ništa ne znam o njoj, ali i ona je bila vrlo ljubazna. Nismo mnogo
razgovarale, pa o njoj nisam toliko doznala kao o Margit. Mnogo mi je značilo
kad smo sjedile pokraj postelje moga muža i razgovarale o svemu i svačemu jer
onda sam manje mislila na druge stvari.«
»Naravno.« Louise je bilo žao te drage žene jer sad je ostala posve sama.
»No njezino ime mogu vam reći u Službi za njegovateljice«, ukaže
gospođa Moesgaard. »Oni ga svakako znaju.«
»Da, vjerojatno znaju. Imate li broj koji bih mogla nazvati?« upita Louise.
»Negdje ga imam...«
Nakon kratkog vremena starica se vratila pa je polako pročitala telefonski
broj.
»Velika vam hvala na pomoći.« Louise je osjećala da je napredovala kad je
vidjela da je to broj fiksne linije, a ne hitne službe.
Toft je također obavio telefonski razgovor pa je izvijestio da sestra Helle
Frederiksen ne zna broj Službe za kućnu njegu, ali znala je da je njezina sestra
ponekad radila u večernjim i noćnim smjenama.
»Ne vjeruje da je Helle zarađivala od toga, a nije je ni pitala radi li što
navečer.«
Louise je nazvala fiksni broj što joj ga je dala Winnie Moesgaard, ali nije
bilo odgovora. Provjerivši na računalu, vidjela je da broj nije naveden u
imeniku, pa je nazvala tehničare i zamolila ih da ga provjere u sustavu.
»Pogodak!« izvijesti Jørgensen čim je završio razgovor. »Tesarova kći kaže
da je poslije majčine smrti njezin otac jednom tjedno sjedio pokraj najtežih
bolesnika. Kći je smatrala da je to pomalo jezivo, pa ga je pitala bi li se
dobrovoljno javio da posjećuje osobe koje su stare, ali njezinom ocu očito je
bilo važno da sjedi pokraj umirućih.«
Pozorno ga je slušala. »Ali nije znala mnogo o tome jer je prije godinu
dana otišla od kuće, a zapravo mi se činilo da kći ne mari sjedi li njezin otac s
umirućima ili odlazi na nogometne utakmice. Bila je sretna što je djelatan i radi
s ljudima nakon što joj je umrla majka.«
Louise je na tjemenu osjetila trnce. »Isuse, netko te osobe ubija jednu za
drugom!«
»Ali koliko ih je?« upita Toft.
»Nemam pojma,« glasio je odgovor, »ali to moramo što prije doznati.«
Suhr je ušao i naslonio se na vrata pa je slušao, ali ništa nije govorio.
»Moramo se sto posto usredotočiti na to da pronađemo tko su ostali«,
primijeti Toft gledajući Louise.
Kimnula je. »Razgovarat ću s ljudima s kojima sam već prije stupila u
kontakt kako bih doznala imena, a nadam se i adrese, a vas dvojica pozabavite
se popisom rođaka onih koji darivali na račun u švicarskoj banci. Nemojmo
spominjati da sumnjamo da je netko njihovim smrtno bolesnim rođacima
pomagao da umru. Možda ti ljudi i ne znaju što se događa, a ne možemo
riskirati da zašute dok ih budemo ispitivali.«
Telefon pred njom oglasio se, a kad je odgovorila, javio se tehničar Nis.
Provjeravao je broj koji nije bio u telefonskom imeniku i našao je kome pripada.
»Margite Østergaard«, izjavio je i upravo joj je namjeravao dati adresu kad ga
je prekinula:
»Hvala, jutros sam bila ondje, pa znam gdje je to. Prokletstvo!«
Jørgensen ju je s očekivanjem pogledao, no odgovorila je: »Bio je to
privatni broj Margite Østergaard koji je zapisala gospođa Moesgaard.« Vratili
su se na sam početak istrage.
Prije nego što je dospjela još nešto reći, ustao je Toft. »Otići ću pretražiti
kuću. Ako postoji kakav popis ili bilo što s imenima, naći ću to. Jednostavno je
morala biti u vezi s osobama koje istražujemo.«
Louise mu se nasmiješila. Takvo što mu je posve svojstveno, pomislila je.
Bio je krajnje temeljit i vrlo tvrdoglav. Mogla se pouzdati da će upravo on
obaviti teški, dosadni dio posla.
Na suprotnom kraju stola Jørgensen je već zvao drugu osobu na popisu.
Louise je slušala kako objašnjava i traži imena kućnih njegovateljica za
nemoćne osobe koje su sjedile pokraj umirućih.
Nakratko je razmišljala o Eiku. Zamišljala ga je kako odlazi u Englesku da
pronađe kćer koju nikad nije vidio. Sad je ta kći nestala, a on se našao u zatvoru!
Netko mu je trebao reći da se čovjek koji je ustrijelio Sofie vratio u Dansku. Nije
mogla biti sigurna, ali vjerovala je da je Eik otišao u Englesku da nađe Steph jer
se bojao da bi je krivac mogao potražiti.
Mobitelom je Rønholtu poslala poruku da Eika izvijesti o ubojstvu u
Hvidovreu ako mu dopuste da s njim razgovara.
»Niels«, reče Jørgensen nakon što je završio telefonski razgovor. »Sin se
ne sjeća prezimena, ali smatrao je pomalo nedoličnim što muškarac sjedi uz
njegovu umiruću majku, no starica je otpravila sina, rekla mu je da se osjeća
sigurnom kad je pokraj nje Niels.«
»Svakako tih zdravstvenih djelatnika ima više od nekolicine koji su nam
zasad poznati«, zaključi Louise.
Njezin bivši kolega slegne ramenima. »Zapravo sam mislio da Služba za
pomoć nemoćnim ljudima u njihovim domovima pripada prošlosti, a nemam
pojma koliko bi moglo biti njegovateljica i njegovatelja. Kako ljudi uopće
doznaju za njih?«
»U sve to svakako je uključen liječnik jer negdje nabavljaju lijekove.
Primjerice, ako im je potreban morfij, ne mogu ga se tek tako domoći. I zbog
čega su tako sigurni da će, ako ih uhvate, moći dokazati da je riječ o
potpomognutom ubojstvu, a ne o ubojstvu?«
Sjetila se Else Corneliussen koja je Sofieinoj majci pomogla da umre.
Louise je Ollea zadužila da je pronađe, ali dosad nije imao uspjeha.
»Ako je istina da ljudima pomažu da umru, onda u najmanju ruku
riskiraju da ih optuže za eutanaziju, kao što si rekla«, primijeti Jørgensen. »Ne
razumijem kako se to usuđuju raditi. Umirući moraju kristalno jasno dati na
znanje da žele umrijeti jer inače je riječ o ubojstvu.«
Louise se sjetila Melvina. Da je završio kao biljka ili kao osoba koja samo
leži i motri život, a više nije njegov dio, bi li samu sebe mogla uvjeriti da mu
pomogne? »Vjerojatno to rade zato što vjeruju da je pogrešno što ljudi koji pate
od smrtonosne bolesti i trpe teške boli moraju otići iz zemlje i platiti cijelo
bogatstvo za potpomognuto samoubojstvo. Riječ je i o tome da dostojanstveno
umru. Sigurna sam da su svi oni iskusili neku nevolju zbog koje su voljni
prihvatiti taj rizik, baš kao i Sofie Parker.«
Jørgensen kimne jer očito se slagao s njom. Nazvao je sljedeću osobu na
popisu, a nakon kratkog razgovora upitao je: »Bi li se netko u obitelji mogao
sjetiti imena?«
Kad je završio, rekao je: »Očito nisu razgovarali o toj temi. Žena mi je
objasnila da je njezina teta željela da je njeguje njegovateljica za pomoć
nemoćnima kod kuće, pa su se ostali pripadnici obitelji držali podalje.«
»Prokletstvo!« Louise se bojala da je ubojica nekoliko koraka ispred njih.
»Moramo osobno razgovarati s ljudima umjesto da samo obavljamo telefonske
pozive. Zamolit ću Ollea da nam pomogne jer će predugo trajati dok
provjerimo sve s popisa.«
Nazvala je Ollea i objasnila mu zašto joj je potrebna njegova pomoć.
»Možeš li se vratiti u dom za stare i nemoćne i razgovarati s Kurtom
Melvangom?«
Nije oklijevao. »Svakako. Još uvijek ispred sebe na stolu imam sve što mi
je potrebno. To je onaj senilni starac koji je skinuo hlače, je li?«
»Upravo on. Ako se ne sjeća imena njegovateljice, ispitaj dvoje njegove
odrasle djece. Ljute se na Službu za pomoć nemoćnima jer misle da su im
opljačkali nasljedstvo. Pokušat ću dogovoriti sastanak s njim u Birkerødu.«
»Jesi li dobro?« upita Olle kad je htjela prekinuti vezu.
Činjenica da se odjednom zabrinuo potaknula ju je da zastane i da se
zavali u stolcu. »Pa, ne znam, valjda jesam.«
 24

C amilla nije htjela čekati da se Terkel Høyer vrati sa sastanka ili da odgovori
na poruku koju mu je poslala na mobitel, nego je sjela u automobil i
zaputila se u Jylland.
Kad je stigla na posao, jedva je imala vremena natočiti šalicu kave, a
upravo kad je u uredničkom uredu sjela i pripremila se da počne raditi na priči
o onome što se događalo u Švicarskoj, nazvao ju je pastor Stig Tåsing i upitao
bi li došla u njegov župni dvor.
»Ne bismo li mogli razgovarati telefonom?« upitala je jer se pobojala da
članak neće dospjeti napisati u zadanom roku. Morat će se marljivo prihvatiti
posla ako želi da se u sutrašnjim novinama pojavi napis o klinici za
samoubojstva.
»Ne, morate doći ovamo«, odgovorio je.
Upravo je bila na mostu preko Velikog Belta kad ju je nazvao glavni
urednik i upitao kamo je, kvragu, sad nestala.
»Morala sam otići«, odgovorila je, a onda je objasnila što se dogodilo.
»Nije mi htio reći zbog čega me je nazvao, ali pretpostavljam da mi je voljan
povjeriti više toga nego prije.«
»A pomoću kakvih si pretpostavki došla do takvog zaključka?« Činilo se
da Høyer baš nije imao povjerenja u njezinu prosudbu.
»Sama ću platiti cestarinu i gorivo«, izjavila je pretječući kamion s
prikolicom.
»Sad me više zanima da čujem kad ćeš napisati taj članak. Za sutrašnje
izdanje novina pripremio sam ti dvije stranice.«
»Dobit ćeš tu priču, ali iz pastora bismo mogli izvući nešto vraški vrijedno.
Članak o događajima u Švicarskoj prekosutra neće biti ništa manje zanimljiv.
Što je s tobom, Terkele, što se dogodilo s tvojim njuhom za dobru priču?«
»U redu,« promrmljao je, »valjda se moram priviknuti na činjenicu da si
se vratila.«
Već je izdaleka ugledala crkvu i lijepi, obijeljeni župni dvor s krovom od crvenih
pločica. Gole krošnje okolnog visokog drveća doimale su se kao mršave, koščate
ruke koje se pružaju prema nebu.
Na putu je dobila nekoliko poruka na mobitelu, pa je automobil zaustavila
uz rub ceste i pogledala. Frederik je pitao ima li vremena za razgovor na Skypeu.
Upravo mu je htjela odgovoriti da će morati duže počekati kad je shvatila da je
njezin muž vjerojatno već legao jer u Los Angelesu je noć.
Odjednom joj se stisnuo želudac, pa ga je nazvala umjesto da mu pošalje
poruku, i to zato da mu čuje glas.
Dok je čekala da se Frederik javi, gledala je smeđa polja. Snijeg se održao
na živici. Muž joj je tako nedostajao da je osjećala bol u prsima. Možda su je
pogodili svi ti razgovori o smrti, a i to što je zamišljala kako bi se osjećala kad
bi otputovala u Švicarsku i kad bi ondje osobu koju je najviše voljela poslala na
posljednje putovanje. Nije mogla skrenuti misli s onoga što je čula i vidjela na
klinici za samoubojstva. Čeznula je za tim da se priljubi uz Frederika i da ga
upita što on misli o svemu tome.
Javila se njegova govorna pošta. Ostavila je poruku da je u Jyllandu, da ga
voli i da joj uvelike nedostaje. Učinit će sve što bude u njezinoj moći da Markusa
nagovori da za vrijeme zimskih praznika odlete u Los Angeles – ako ga bude
ikako moguće odvojiti od njegove djevojke. Parkirala je pred župnim dvorom,
a još je razmišljala o tome da će morati pozvati Juliju da pođe s njom ako
Markus odbije. Kako bilo, tjedan dana će provesti s Frederikom!
Stig Tåsing je izišao iz zgrade odjeven u traperice i košulju, a
kestenjastosmeđu kosu začešljao je unatrag. Na nogama je još imao papuče kao
da zapravo nije ni počeo obavljati dnevne poslove.
Pozdravili su se. Držanje mu je bilo ozbiljno, a činilo se da nestrpljivo čeka
da Camilla uđe. Na putu ovamo pokušala je pogoditi što se to tako važno
dogodilo da ju je zamolio da se doveze, a sad ju je uhvatio za ruku i poveo je u
župni dvor kao da su urotnici.
»Rano ujutro probudilo me je zvono na vratima«, počeo je gotovo šapćući.
»Došla je Sofieina kći. Mislila je da sam joj otac. Doputovala je u Dansku da ga
pronađe.«
 Camilla se tako začudila da je otvorila usta. »Vražje prokletstvo!« opsovala
je zaboravivši da je s pastorom.
»Ima isti pogled kao i njezina majka, samo što su joj oči tamnije.«
Neočekivana gošća očito ga je vrlo potresla.
»Naravno, rekao sam da joj nisam otac, ali vrlo je uznemirena i čvrsto ga
je odlučila pronaći. Netko mora pomoći toj sirotoj djevojci, pa sam se sjetio
vas.«
Camilla kimne. »Dobro ste se sjetili.« Pošla je za njim unutra, a misli su
joj jurile kroz glavu. Koliko bi trebala reći toj djevojci? Nije bila sigurna da joj
je Eik otac, a osim toga, kako bi je mogla izvijestiti da je on u engleskom zatvoru
jer je optužen da joj je ubio majku?
Možda ne bi trebala ništa govoriti, nego bi bilo najbolje da nazove Louise.
Dok je u predvorju skidala čizme, zaključila je da nema ništa loše u tome da
čuje što će djevojka reći, a poslije toga može nazvati prijateljicu.
Pastor ju je proveo kroz kuću. Djevojka je sjedila na sofi u dnevnoj sobi, a
umotala se u pokrivač. Camilla je zastala na vratima i odmjerila je. Bilo joj je
gotovo smiješno kad je vidjela u kojoj je mjeri kći nalik Eiku, ili se to Camilli
samo činilo zato što je tražila sličnosti među njima. Prišla joj je i predstavila se.
Djevojka ju je iznenadila jer joj se obratila na danskom, a htjela je znati je li
Camilla poznavala njezinu majku.
»Ne, nisam, ali mislim da ti mogu pomoći da pronađeš oca.« Kimnula je
kad ju je pastor upitao bi li htjela šalicu čaja.
»Mama me je naučila danski«, objasni Stephanie kad je njihov domaćin
izišao iz sobe jer je očito primijetila da se Camilla začudila što djevojka poznaje
danski jezik. »Iako više nije imala veze s Danskom, bilo joj je važno da nas dvije
razgovaramo na tom jeziku.«
»Majka ti je bila mudra«, odvrati njezina sugovornica. Pažljivo je motrila
djevojčino blijedo lice i tamnu šminku oko očiju. Na površini se Eikova kćer
doimala kao očvrsnula djevojka. Ako se bojala ili ju je slomila majčina smrt,
svakako je to vješto skrivala.
»Ovdje sam da bih pronašla pravoga oca«, rekla je ne potrudivši se
objasniti zašto se odjednom pojavila u župnom dvoru u Jyllandu. »Pobjegla sam
zato što ne podnosim potpunog idiota za kojega se moja majka udala, a bila sam
svjesna da mi nikako ne bi pomogao da pronađem biološkog oca. Ne
razumijem zašto mi već davno prije nisu rekli.«
»A što?«
»Da mi je otac netko drugi!« Raširila je ruke. »Mogli su mi reći pa ne bih
morala ostati ondje i slušati ga kako cijelo vrijeme viče na mene. Majka mi je to
prvi put rekla prije mjesec dana.« Odmahnula je glavom, nagnula se naprijed i
stavila šake pod bradu, a onda je zurila ravno pred sebe.
Pastor se vratio noseći pladanj s čajnikom, keksima i kruščićima s
maslacem. Camilla se pitala drži li te slastice pri ruci ako se iznenada pojavi
osoba kojoj je potreban razgovor s duhovnikom. »Kako si me pronašla?« upitao
je.
»Pretražila sam majčin ured ne bih li našla neki trag koji bi me uputio gdje
da tražim u Danskoj.« Uspravila se. »Našla sam vaš vjenčani list i ovu adresu.«
»Sačuvala je to?« Pastoru su se zamaglile oči.
»Zato sam mislila da ste mi vi otac.«
»Kako si došla ovamo?« upita Camilla. »Jesi li zrakoplovom doletjela u
Kopenhagen?«
Djevojka je sugovornicu pogledala kao da misli da je to pitanje smiješno.
»Šesnaest mi je godina i posve sam u stanju kupiti kartu za zrakoplov. Poletjela
sam iz Bristola, a majka je u svom uredu imala mnogo novca. Zasad se mogu
brinuti o sebi.«
»Naravno da možeš«, brzo odgovori Camilla. Pitala se na koji bi način u
vrlo kratko vrijeme mogla steći povjerenje tvrdoglave maloljetnice.
»Hoćete li mi pomoći?« upita djevojka prije nego što je njezina
sugovornica dospjela osmisliti taktiku.
»Svakako.«
»Stephanie je objasnila da je njezina majka htjela da njih dvije posjete
Dansku kako bi kći upoznala oca,« umiješa se pastor, »no nisu to dospjele
učiniti, pa ga je sad ona sama došla potražiti.«
 »Steph«, ispravi ga djevojka. »Ime mi je Steph i naći ću ga.«
»Što sve znaš o ocu?« upita Camilla.
»Ništa.« Kroz njezinu masku probio se tračak ranjivosti koji ju je uvelike
pomladio. »Ne znam mu ime ni gdje da ga tražim, ali neprestano ću pokušavati,
sve dok ga ne sretnem. Neću se vratiti niti živjeti s Nigelom.«
»Je li ti učinio što nažao?« upita Camilla, koja se zabrinula jer djevojka je
prema očuhu osjećala krajnji prijezir.
Steph se nasmiješila pa odjednom ni mnoštvo tamnih sjena nije moglo
sakriti činjenicu da je vrlo lijepa. »Ne, nikad to ne bi učinio, nego mi samo...
strašno ide na živce. Neprestano me kritizira, kao da ništa ne mogu dobro
učiniti. Mama mi je obećala da će razgovarati s mojim pravim ocem i pitati ga
bih li mogla neko vrijeme živjeti s njim, barem dok ne odem od kuće. Mislim
da je i njoj išao na živce jer me je počela braniti.«
Je li se kad upitala osjeća li njezin biološki otac isto tako žarku zelju da se
sretne s njom?, pitala se Camilla. Smatrala je da djevojka vjerojatno nije ni
pomislila na to, ali onda je Steph nastavila: »Ako otac neće htjeti imati veze sa
mnom, mama je obećala da će mi pronaći internat.«
Pastor natoči čaj u tri šalice. »Molim, pojedite nešto.«
»Oženili ste moju majku. Zašto s njom niste ostali u vezi?« Steph je
odjednom postala nalik djetetu koje je otkrilo da je posve samo.
Ne odgovorivši, pastor spusti pladanj. Camilla nagonski sjedne pokraj
djevojke pa joj stavi ruku oko ramena i privuče je k sebi. Pitala se je li netko
uopće tješio Steph poslije majčine smrti. Nakon što je prošla kroz tako okrutno,
traumatično iskustvo trebala je zatražiti pomoć terapeuta. Camilla je imala
dojam da se djevojka morala sama boriti sa svim nedaćama, sad kad se majka
više nije mogla brinuti o njoj.
Pod rukom je osjećala da je Steph napeta. Nepravilno je disala, ali nije
odgurnula Camillu, a poslije kratkog vremena opustila se pokraj novinarke.
»Ne znam što da radim sad kad je majka mrtva«, izjavila je drhtavim glasom,
ali nije zaplakala.
»Možeš ostati kod mene u Kopenhagenu dok pokušavamo pronaći tvog
oca.« Camilla pomisli na prazne sobe u golemom stanu u Frederiksbergu. »Ali
hoću da razgovaraš s policijom. Možeš im pomoći tako da opišeš čovjeka koji
ti je ubio majku.«
Djevojka se doimala začuđenom, ali je kimnula, a lice joj je ponovno
zadobilo tvrdoglavi izraz. »Dogovoreno. Možete li mi jamčiti da me neće poslati
natrag u Englesku?«
»To ti ne mogu obećati, ali jamčim da poznam nekoga tko će se boriti za
tebe. Ta žena radi u kopenhaškoj policiji. Ime joj je Louise Rick i već ste se
upoznale.«
 25

R iječ je o osveti koju je potaknuo novčani gubitak, pomisli Louise dok je

parkirala pred kućom u Birkerødu. Erik Hald Sørensen bio je među osam
osoba koje je Louise kanila provjeriti. Dok se vozila, nazvao ju je Jørgensen i
upitao bi li imena na popisu mogli poredati prema veličini svote što su je ti ljudi
donirali pa bi na vrhu bile obitelji preminulih koji su najviše darovali. Louise
nije prihvatila taj prijedlog jer siromašnim obiteljima mala svota može značiti
više nego što bogatima znači mnogo veći iznos. Sad je bilo važno samo da
pronađu imena svih koji su imali veze sa Službom za kućnu njegu nemoćnih
osoba kako bi spriječili nova ubojstva. Suhr je nekoga drugoga zadužio da
naziva rođake umrlih i provjeri hoće li biti kod kuće kad stigne policija.
»Samo ću vam kratko zasmetati«, reče Louise kad ju je udovac pozvao da
uđe. Primijetila je da u predvorju više ne vise kaputi njegove žene, a nije bilo ni
visokih čizama.
»Ne smetate«, odgovorio je. Pozvao ju je da pođe za njim, a pritom se
doimao kao da mu je drago što ima društvo. Ponudio je da će skuhati kavu.
»Ne, hvala«, brzo je odgovorila iako mu nije mogla reći zašto se žuri.
Osvrnula se po dnevnoj sobi. I tu je ponešto bilo drukčije. Vidjela je veliku
kutiju, a osjetila je da je Sørensen gleda.
»Pakiram sve stvari koje su pripadale psu.« Nekoliko puta je brzo
žmirnuo. »Našao sam mu dobar dom u južnom Sjælandu. Ne mogu ga zadržati
jer u zadnje vrijeme slabo marim za bilo što, a to nije pravedno prema životinji.«
Ramena su mu se objesila, a doimao se izgubljenim dok je stajao u sredini
sobe i gledao veliki stol, janjeće krzno, četku za krzno, pincetu za vađenje
krpelja i debelu crnu uzicu. »Dobar je pas, ali mora redovito vježbati.«
Louise ga je pustila da govori. Izišao je iz sobe, a ubrzo se vratio noseći
otmjeni, teški vuneni kaput. »Marke je Max Mara. Prošle godine sam ga ženi
poklonio za Božić. Biste li ga vi nosili?« Pružio joj je kaput.
Louise se nasmiješi. »Nažalost, ne smijem prihvaćati darove.« Položila je
kaput preko naslona stolca. »Ovdje sam u vezi s istragom. Netko je ubijen rano
jutros u Hvidovreu, a ustanovili smo da je žrtva njegovateljica nemoćnih osoba.
Radila je za Službu koja je i vama pomogla kad vam je žena bila na samrti.
Upravo pokušavam naći sve dragovoljce koji su radili za Službu jer imamo
razloga vjerovati da su i njima ugroženi životi. Zato se nadam da mi možete reći
imena onih koji su vam pomogli.«
Hald Sørensen položi ruku na visoki naslon stolca i zagleda se kroz prozor.
Pročistio je grlo. »Žao mi je što moram reći da se ne sjećam mnogočega što se
u to vrijeme događalo. Christineini posljednji dani su mi mutni, ali nisam bio
baš sretan što je potkraj njezina života u našoj kući boravila neznanka.«
Nakratko je zastao, a onda je duboko udahnuo. »Želio sam sjediti pokraj svoje
žene, i to sam, ali njezina želja bila je da nekoga pozovem i, naravno, pristao
sam. Mislim da me je najviše od svega željela poštedjeti prizora njezina tjelesnog
propadanja, kako se izrazila.«
Gladio je punu bradu doimajući se tužnim.
»Dakle, niste vi uredili stvari s tom Službom?« upita Louise usmjeravajući
ga prema glavnoj temi razgovora.
Odmahnuo je glavom. »Za sve se pobrinula Christine, no, naravno,
pozvao sam ih kad me je zamolila.«
»Sjećate li se imena osobe koja je došla?«
»Nažalost, ne, ali bila je to starija žena, otprilike moje dobi.« Nasmiješio
se.
»Jeste li razgovarali s njom?«
Kimnuo je. »Ali nismo mnogo razgovarali. Prvi put je došla dan prije nego
što mi je žena umrla.«
»Naravno. Je li spomenula gdje živi i što radi kad nije njegovateljica
nemoćnih u njihovim domovima?«
Nadala se da će barem nešto doznati, naići na mali trag koji bi je mogao
odvesti do te žene. Njezina dob govorila je da još nisu čuli za nju. Mogla bi to
biti Esther, koja je jednu noć prosjedila s Wernerom Moesgaardom u
Karlslundeu. Još nisu doznali njezinu adresu.
 »Nije govorila o sebi«, rekao je. »Puštali smo glazbu za Christine, ali kad
sam bio u prostoriji, njegovateljica je uglavnom sjedila i čitala.«
»Je li imala automobil? Je li se sama dovezla ovamo?«
Odmahnuo je glavom. »Došla je vlakom, i to odnekuda iz Kopenhagena,
u to sam siguran jer slaže se s time da je koristila voznu kartu za pet zona.
Sjećam se da smo razgovarali o tome.«
Louise se oglasio mobitel, pa se ispričala i izvadila ga iz torbe. Suhr joj je
javljao da se žena iz Službe za njegu nemoćnih osoba pojavila u policijskom
stožeru. »Misli da joj je život u opasnosti, pa je zamolila da govori s nekim tko
istražuje ta ubojstva jer vjeruje da su povezana s radom njezine udruge.«
»Smjesta ću doći.«
Ponovno je osjetila da je domaćin motri. »Pojavila se svjedokinja, pa će
nam dati imena koja nam nedostaju«, objasnila je. »Hvala što ste mi posvetili
vrijeme i vrlo mi je žao što sam vam ponovno potaknula sva ta bolna sjećanja.«

Kad se Louise vratila, vidjela je da u uredu sa šalicom kave u rukama sjedi

mršava, visoka žena kasne srednje dobi. Imala je crvene podočnjake, a sučelice
joj je sjedio Toft.
Posjetiteljica je ustala i pružila ruku doimajući se pomalo nesigurnom.
»Else Corneliussen«, predstavila se iznenadivši Louise. Pridošlica je imala
gromki glas, što je bilo u opreci s Louiseinim dojmom da je riječ o krhkoj ženi.
Gledala je liječnicu koja je Sofieinoj majci pomogla da umre. Olle je nije
uspio pronaći, ali sad to više nije bilo važno budući da je došla sama.
Žena je ponovno sjela. Njezine tamne oči imale su umorni izraz, a ruke je
sklopila pred sobom na stolu, no činilo se da nestrpljivo čeka kako bi nešto
rekla.
»Grozno se osjećam što nisam došla prije, ne samo zato što uvelike
riskiram da i mene ustrijele nego sam mogla spriječiti da umre Margit.«
Ugrizla se za usnicu, a onda je nastavila. »Tek kad su u Engleskoj ubili
Sofie, počela sam sumnjati da među tim ubojstvima postoji veza.«
Louise je već skinula kaput i odložila torbu. Izvukla je stolac i zgrabila
termos-bocu što ju je Toft gurnuo prema njoj. Njezin kolega sjeo je za računalo,
pa je pretpostavila da želi da ona vodi razgovor.
»Jednostavno ne razumijem«, govorila je posjetiteljica pokušavajući
prikriti drhtanje u glasu. »To što se događa posve je izvan pameti, ali nakon što
sam jutros čula vijesti, više nimalo ne dvojim da postoji veza.« Prestrašeno je
podignula ruke.
»Možete li objasniti kako možete sigurno znati tko je ubijen?« javi se Toft.
»Nismo objavili ime žrtve u Hvidovreu.« Pogledao je Louise, koja odmahne
glavom.
»Nije bilo potrebno da joj čujem ime. Znam da su ubili Margit.«
Podignula je pogled. »Kad sam čula za ubojstvo, nazvala sam je, ali nije
odgovorila na poziv, a nije se javila ni kad sam nazvala broj hitne službe. Zato
sam do nje pokušala doprijeti putem mobitela koji koristimo samo za
međusobne razgovore, ali ni tu nije bilo odgovora iako inače nikad ne isključuje
taj mobitel jer je to njezin osobni hitni broj. Zato sam stupila u doticaj s kćeri
starijega čovjeka pokraj čije je postelje Margit danas trebala sjediti, i to od osam
ujutro, no kći mi je rekla da se njegovateljica danas nije pojavila. Zato sam
smjesta došla ovamo.«
»Želite li još malo kave?« upita Louise, a žena odmahne glavom. »Na koji
način ste vi povezani sa Službom za pomoć nemoćnima?«
Else Corneliussen zatvori oči i duboko udahne kao da skuplja snagu, ali
kad ih je otvorila, više se nije doimala živčanom ni nesigurnom, nego je bila
nalik ženi koja je duboko nesretna i uplašena.
»Po zanimanju sam liječnica. Zajedno sa Sofie Parker utemeljila sam
Službu za pomoć nemoćnim osobama u njihovim domovima. Umiješana sam
u pomaganje pri samoubojstvu. Molim vas, dopustite mi da sve od početka
objasnim pa se nadam da ćemo uspjeti zaustaviti to ludilo.«
Louise kimne i brzo pogleda Tofta. Objašnjenje koje će im pružiti liječnica
morat će ući u izvješće.
»Bila sam Anneliseina liječnica... Annelise je Sofieina majka koja je umrla
prije mnogo godina.« Upitala je Louise zna li što se u to vrijeme dogodilo.
 »Radije poslušajmo vašu inačicu«, predloži njezina sugovornica.
»Annelise je željela umrijeti. Na kraju joj se bol uvelike pojačala, a upravo
se vratila kući nakon dugog, iscrpljujućeg boravka u bolnici. Vrlo je oslabjela i
nekoliko puta sam očekivala da će me upitati mogu li joj pomoči da sebi
prekrati život. Pomogla bih joj, ali me je pretekla.« Podignula je pogled, a Louise
se učini da ju je prkosno pogledala kako bi istaknula da još uvijek misli isto.
»Annelise je ispraznila svoj ormarić s lijekovima, pa su je odvezli u
bolnicu, gdje su ustanovili da su joj ozbiljno oštećeni jetra i bubrezi, ali nije
umrla kao što se nadala da hoće. U bolnici sam Sofie ponudila pomoć kako bi
joj majka napokon našla mir. Znala sam da bolesnica to želi. Osim svoje prakse,
još i u bolnici odrađujem dvije smjene tjedno, pa sam poznavala osoblje i
navikla sam s njima raditi. Znala sam koje bolničarke dijele moje mišljenje o
pomoći osobama koje to žele, pa smo odlučile da ćemo u infuziju staviti veću
količinu morfija. Dvojim da bi se bilo tko iznenadio kad bi čuo o tome jer to je
milosrdan način da se pacijenti oslobode patnje i često se koristi.« Posljednju je
rečenicu s mnogo autoriteta, a očito se pripremila braniti svoje liječničke
odluke.
»Poslije je to Sofie prouzročilo velike neprilike s mužem jer se snažno
usprotivio našem razmišljanju. Nije se mogao pomiriti sa željom svoje supruge
da joj majka dostojanstveno umre i da se izbavi od svih tih boli. Naprotiv, mislio
je da je Sofie majku morala odgovoriti od toga, a onda me je ozbiljno optužio u
tamošnjem tisku jer je bio uvjeren da sam zlorabila ovlasti. Naravno, bilo je
njegovo pravo da tako razmišlja. Živimo u zemlji gdje se Vlada i većina članova
Danskoga vijeća za etička pitanja izrazito protive onome što podržava većina
Danaca. Potpomognuto samoubojstvo i eutanazija zabranjeni su, ali to ne znači
da se takvo što ne događa, samo ne otvoreno.«
Uzela je šalicu s kavom. »Unutar Službe za pomoć nemoćnim osobama
utemeljili smo krug dobro obrazovanih stručnjaka koji pomažu drugima da u
miru umru, i to kod kuće, u poznatom ozračju, bez rizika da će nešto poći krivo,
kao što se dogodilo sa Sofieinom majkom.«
»Tko je to mi?« upita Louise.
»Nakon svega što je prošla, Sofie je nakon majčine smrti odlučila da će
pomagati osobama koje se nađu u istom položaju, starima i smrtno bolesnima
kakva je bila i njezina majka, ljudima koji više ne žele živjeti jer im za to nije
preostalo snage, pa životare u boli potpuno ovisni o drugima. Kad je od roditelja
naslijedila veliku svotu novca, otišla je u Švicarsku naučiti sve što može, ne
samo praktične pojedinosti nego i načine pružanja podrške rođacima koji se
moraju suočiti s odlukom smrtno bolesne osobe. Bila je posve svjesna da se, kad
je riječ o potpomognutom samoubojstvu, javljaju ozbiljna etička pitanja.«
»Dakle, od početka ste sudjelovali u tome?« upita Toft iza zaslona svog
računala.
Liječnica kimne. »Ali nisam mogla nabavljati lijekove jer to bi vrlo lako
otkrili. Odlučili smo da će se o tome brinuti Sofie. U Engleskoj se nastanila zato
što ondje možete živjeti bez prijave boravka, koje je u Danskoj obvezno. Možete
reći da se sakrila.«
»Kako je došla do tolikih lijekova?« upita Louise.
»U Meksiku neke ljekarne prodaju lijekove koje obično ne možete tek tako
nabaviti. Bez recepta je skuplje i morate platiti u dolarima, ali lijekovi potječu
iz uglednih farmaceutskih tvrtki i kakvoća je na visini.«
»Ali takvo što je nezakonito«, primijeti Toft.
Else Corneliussen odmahne glavom. »Ondje možete ući s ulice i kupiti te
proizvode. Pred ljekarnama oglašavaju diazepam, Viagru, jake analgetike i
pilule za spavanje, pa sve to nije baš nezakonito.«
»Sofie je kupovala te lijekove i brinula se o tome da ih dopreme u
Englesku?« upita Louise koja se sjetila paketa iz Cozumela u Meksiku.
Liječnica potvrdi glavom. »Da, tijekom zadnjih godina svaka dva mjeseca
odlazila sam u London da se sretnem sa Sofie i da lijekove donesem u Dansku.«
»Dakle, sve je počelo samo s vama dvjema?«
»Uključile smo i bolničarku koja nam je pomogla one večeri kad je
preminula Sofieina majka, a pridružilo nam se i nekoliko drugih ljudi iako su
oni dosad već prestali raditi. Postupak nalaže da smrtno bolesne osobe moraju
biti u stanju same uzeti lijek, ali pomažemo im. Zato u Službi za njegu bolesnika
kod kuće zapošljavamo samo obrazovane njegovateljice, ali to nije uvjet.
Dakako, najvažnije je da cijene naše ciljeve i nude pomoć.«
»No smrtno bolesni ljudi vam plaćaju?« Louise nije ni pokušala ublažiti
oštrinu u glasu.
Njezina sugovornica odmahne glavom. »Ne plaćaju da im se dopusti da
umru. Nitko u udruzi za svoju djelatnost ne prima novac, nitko nije na dobitku.
Novac što ga smrtno bolesni ili njihovi rođaci daruju Službi za njegu kod kuće,
koristi se za kupnju lijekova i njihovu dopremu, za moje putne troškove kad
odlazim po lijekove i za naš prijevoz do prebivališta teških bolesnika i natrag.
Troškovi se odnose i na videosnimke samrtne postelje. Na tim snimkama
bolesnici izjavljuju da žele umrijeti. Prihodi se slijevaju na račun u Švicarskoj o
kojemu je brinula Sofie, a odatle se plaćaju i troškovi.«
»Koliko ljudi radi za vas?« upita Toft.
Crvene oči njihove sugovornice ovlažile su se. »Naša skupina pokriva
sjeverni Sjæland, glavni grad Kopenhagen i srednji Sjæland, a imamo sedam
zdravstvenih radnika, dva liječnika i jednog pogrebnika, ili smo ih barem imali,
prije nego što su počela ubojstva.«
Iz džepa tamnoplave veste izvadila je maramicu.
»Možemo li dobiti imena tih ljudi?« zatražio je Toft. Po izrazu njegova lica
Louise je zaključila da ga se nije ni najmanje dojmila posjetiteljičina odluka da
pomaže ljudima da umru.
Liječnica Corneliussen iz torbe izvadi list papira. »Anita Nielsen, Fleming
Sau, Lise Rasmunssen i Esther Larsen. Svi su oni već neko vrijeme s nama. Tu
je i Tone Frost, pogrebnik, novajlija u našoj skupini. Naposljetku smo tu Erik
Hald Sørensen i ja, iako nismo stalni članovi. Ovdje su imena, telefonski brojevi
i adrese.« Položila je list papira na stol. »Drugi telefonski broj ispod svakog
imena služi za hitne slučajeve. Već sam im na mobitelima ostavila poruke u
kojima sam javila da ćete vjerojatno s njima stupiti u kontakt.«
»Erik Hald Sørensen! Je li on iz Birkerøda?«
Else Corneliussen kimne. »Liječnik je, ali nije dugo s nama. Poznajete li
ga?«
»Upravo dolazim od njega,« odgovori Louise, »ali nije spomenuo da se
pridružio Službi za njegu bolesnika kod kuće.«
Liječnica položi ruke na stol. »Erik je u doticaj s nama stupio nedugo
nakon što nas je njegova žena zamolila da joj pomognemo da umre. Svi u našoj
skupini u određenom su trenutku sudjelovali u potpomognutom
samoubojstvu. Na taj način ljudi i doznaju za našu Službu, a poslije toga se često
javljaju kao dragovoljci. U svoju udrugu primamo samo zaposlenike u koje
imamo puno povjerenje.«
»Spominjem to zato što sam stekla dojam da se Hald Sørensen protivio
ženinoj odluci«, primijeti Louise jer se sjetila razgovora koji je s njim vodila.
»Kad ju je izgubio, bio je vrlo nesretan,« odgovori liječnica kimajući, »ali
poslije, kad nam je ponudio svoju pomoć, došao je do toga da poštuje njezinu
odluku iako nije odobravao što je izabrala da tako rano umre. Bilo mu je teško
prihvatiti činjenicu da nije željela ostati s njim što je duže moguće, ali to je
uobičajeno za ljude koji vrlo vole umiruće osobe.«
»Kako to mislite, >tako rano<?« upita Louise. »Imala sam dojam da ju je
bolest iscrpila.«
»Christine bi možda poživjela još godinu dana, a možda i dvije, ali stanje
bi joj se pogoršavalo, a sposobnosti bi joj opadale. Znala je što će se dogoditi jer
je vidjela kroz što joj je prolazila majka, pa nije htjela i ona tako završiti. Zato je
odlučila da je vrijeme da ode. Iako je Erik teško podnosio gubitak, ipak je
ponudio da će pomoći. Objasnio je da na taj način odaje počast sjećanju na
suprugu.«
Louise kimne jer joj se činilo da riječi njezine sugovornice imaju smisla.
»Zbunjuje me samo to što nije ništa rekao. Znao je da sam došla kako bih vas
sve pokušala naći i zaštititi«, primijetila je.
»Imamo mnogo članova, ne samo djelatne dragovoljce nego i druge, koji
nas novčano podržavaju. Svi oni pokušavaju pokazati da cijene ono što radimo,
ali dokle god je to protuzakonito, osjećaju se kao da su prisegnuli da će čuvati
neku tajnu. Ponekad se događa da umirući svoju odluku ne spomenu rođacima
jer unaprijed znaju će se njihova obitelj protiviti. Ovdje sjedim i tražim vašu
pomoć jer se bojim da su četiri osobe ubijene zato što su pripadale našoj
skupini, a još nekima prijeti opasnost da izgube život. Za tako što jednostavno
ne mogu snositi odgovornost.«
Toft je izišao kako bi pronašao Larsa Jørgensena koji će mu pomoći da
pred domove svih ljudi na popisu pošalje ophodnje u automobilima.
»Hoćete li ih sve dovesti ovamo?« smeteno upita liječnica.
»Da«, odgovori Louise. »Sa svima vama moramo razgovarati, ali sad nam
je najvažnije da vas izvedemo iz domova i da ustanovimo imate li svi obitelji ili
prijatelje kod kojih možete boraviti.«
Toft i Jørgensen su se vratili. »Dovest će ih«, izvijesti Toft. »Od svih njih
nismo mogli pronaći samo Erika Halda Sørensena. Nije se javljao ni na jedan
broj. Stupio sam u kontakt s policijom sjevernog Sjælanda, pa su na tu adresu
poslali ophodnju koja se našla u blizini.«
Oglasio mu se mobitel, pa je izišao na hodnik, a poslije kratkog vremena
se vratio. »Policijski automobil je ondje. Kuća je prazna, ali vrata na terasu su
otvorena.«
»Prokletstvo!« Louise ustane. »Hajdemo!«

»Žališ li ponekad što si otišla iz Odjela za ubojstva?« upita Jørgensen Louise dok
su brzali uz Kongevejen, cestu koja je vodila do Bikerøda. Zbog nečega u
njegovu glasu Louise se učini da njezin stari kolega »ispipava stanje«. Nisu se
viđali otkako je prešla u Odjel za nestale osobe, ali ponekad su zajedno ručali.
Nije se sjećala da je nagovještavao da će otići iz Odjela, nego je samo rekao da
mu je povremeno dosta šefa kakav je Michael Stig.
Odmahnula je glavom, a onda je prešla u desnu traku i žmigavcem dala
znak da će skrenuti kod ceste za Bistrup.
»Rønholt je sjajan šef, pa nisam ni trenutka požalila što sam prešla
onamo.« Nije spomenula da je nekoliko puta bila na mjestu zločina, ali se
morala povući jer više nije bila istražiteljica. Ponekad joj je nedostajala gužva
koja je vladala u Odjelu za ubojstva, no to je zadržala za sebe.
»Jesi li ti zadovoljan na tom poslu?« upitala je.
Prije nekoliko godina Jørgensen je ostao sam sa svojim bolivijskim
blizancima. Tadašnji šef Odjela Willumsen teško je prihvaćao da jedan od
njegovih muških istražitelja mora svakodnevno odlaziti po djecu. Neko vrijeme
tako je nesmiljeno proganjao Jørgensena da je istražitelj morao otići na
bolovanje. Willumsen je umro ubrzo poslije toga, a Michael Stig je napredovao.
»Vjerojatno nisi očekivala da ćeš to ikad čuti,« reče Jørgensen, gledajući
kroz prozor, »ali bez obzira na sve, više bih volio da mi šef bude Willumsen
nego Stig. Ne mogu ni zamisliti kako će biti kad krajem mjeseca dođe na
Suhrovo mjesto.«
Odmahnuo je glavom. »Stig je nedvojbeno bio dobar istražitelj iako je
svima išao na živce, ali nije uspješni vođa. Znaš već, tip je čovjeka koji uvijek
krivi druge kad nešto ne ide kako treba.«
To vrlo dobro znam, pomisli Louise. Nije joj bilo teško zamisliti kako Stig
teret posla prebacuje na druge.
»Čini se da neprestano zaostaje po koji korak, a pokušava se opravdati
tako što tvrdi da ga mi ne izvješćujemo. Ne razumijem kako se uvijek uspijeva
izvući.«
Louise je osjetila da je Jørgensenu teško govoriti o tome. Možda je osjećao
da nije dovoljno odan, ali nije imao razloga sumnjati u svoje dobre namjere. Od
samog početka znala je da Stig nije timski igrač. Okrenula je glavu kad joj je
Jørgensen pokazao jato gusaka koje su se njihale plutajući po jezercu pokraj
kojega su prolazili.
»Da, Michael Stig je upravo takav,« rekao je, »naoko je miran, ali u sebi se
bacaka kao lud nastojeći se održati na površini.«
Louise je skrenula u ulicu koja je vodila do kuće Erika Halda Sørensena.
Na uglu je primijetila da pokraj živice stoji policijski automobil, pa je ponovno
osjetila napetost i usredotočila se.
Kad je parkirala iza vozila policije iz sjevernog Sjælanda, vidjela je da
dvojica policajaca čekaju ispred obijeljene kuće. Prije nego što je s Jørgensenom
izišla iz automobila, dotaknula je pištolj u koricama što ga je nosila pod
pazuhom, a njezin kolega je nazvao Tofta i javio da su stigli pred kuću i da se
spremaju ući. Otišli su do crnih ulaznih vrata i pozdravili policijsku ophodnju,
muškarca i vrlo visoku ženu kratke, svijetle kose.
 »Jeste li bili u kući?« upita Louise.
»Rekli su nam samo da dođemo ovamo, pa smo čekali vas, ali obišli smo
zgradu i vidjeli da su zadnja vrata otvorena«, odgovori muškarac.
»Dobro«, odgovori Louise. »Nema znakova da je netko pucao kroz
prozore ili vrata?«
Policajka odmahne glavom. »Ne, a nema ni znakova provale.«
»Ostanite ovdje, a mi ćemo pogledati iza kuće.«
S druge strane ulice u njih je zurio par koji je šetao sa psom.
Louise je obišla jednu stranu kuće, a njezin kolega drugu. Nekoliko puta
je na prozore stavila svijene dlanove i provirila unutra, ali nikoga nije vidjela.
Preskočivši nisku kamenu ogradu, zaobišla je garažu i otišla u dvorište. Prije
nego što je došla do terase i do vrata prostorije za alat, pogledala je kroz dva
prozora, a jedan od njih pripadao je spavaćoj sobi. Na krevetu je ležala hrpa
Christineine odjeće – Sørensen je očito sređivao stvari svoje pokojne žene.
Jørgensen je prišao kolegici i odmahnuo glavom. »Čini mi se da je kuća
prazna.«
Izvadio je plastične rukavice i pružio ih Louise jer ona svoje više nije
posvuda nosila sa sobom.
Sjetila se da je oba puta kad je posjetila Sørensena u prostoriji za alat bila
zatvorena njegova životinja. »Dobro pripazi jer unutra bi mogao biti pas«,
upozorila je kolegu. Sirom je otvorila vrata i pregledala prostoriju za alat. Uza
zid je bila postavljena radna površina s dva sudopera, kao u praonici. Vidjela je
perilicu rublja i sušilicu, a na jednom kraju je stajala velika vreća puna pseće
hrane. Ostatak prostorije ispunile su police za skladištenje, a bila je tu i vješalica
za kapute. Pod njom su stajale papuče koje je Sørensen nosio ranije toga dana.
»Halo!« povikala je i prišla kuhinjskim vratima. Njome su prostrujali
trnci, a dok je ulazila, osjećala je da je Jørgensen tik iza nje.
Učinilo joj se da vrlo glasno diše jer je u kući inače vladala mrtva tišina.
»Uđimo«, prošaptala je, a u mislima joj se pojavila slika Margit
Østergaaard koja je okrvavljene glave ležala na podu dnevne sobe. Iako je
Louise bila prilično sigurna da je Sørensen otišao, ipak je bilo moguće da leži
negdje u zgradi.
No kuća je bila prazna. Sve se doimalo posve istim kao i prije nekoliko
sati. Pakirao je pseće stvari, ali nije završio.
»Dvije prostorije otraga su prazne«, izjavi Jørgensen koji se vratio u
dnevnu sobu.
Louise je pregledala kuhinju. Na stolu su stajali šalica za kavu i daska za
rezanje, kao da je vlasnik počeo pripremati ručak, ali su ga prekinuli.
»Prazna je i prostorija na suprotnom kraju od dnevne sobe«, nastavi
Jørgensen. Za kolegicom je pošao u malo predvorje u kojemu su na jednoj strani
vidjeli troja vrata, a vodila su u sobe koje su gledale na ulicu. Otvorivši prva,
ugledali su spavaću sobu u kojoj su bile hrpe odjeće i stvari koje su čekale da ih
netko razvrsta. U sljedećoj sobi ugledali su bolnički krevet, a pokraj njega je
stajao visoki stolić. Pod prozor je netko stavio sklopljena bolesnička kolica, a na
zid su bile prislonjene dvije štake.
»To je svakako bolesnička soba njegove žene«, primijeti Louise.
Na postelji nije bilo plahti, a u podnožju su ležali smotani poplun i jastuk.
Na noćnom stoliću pokraj budilice vidjeli su plavi paketić bombona Ga-Jol s
okusom gospina bilja. Pokraj uzglavlja pribadačama je bilo pričvršćeno
nekoliko fotografija. Na jednoj su bili Sørensen i njegova supruga, a na drugoj
neka žena, njezina majka, kako je Louise pretpostavila. Soba je djelovala
ispražnjeno i očišćeno, ali činilo se da je Sørensenu ponestalo snage ili volje da
iznese i te posljednje predmete.
Louise je htjela izići kad je u dnevnoj sobi začula korake. Pogledala je
Jørgensena koji je već stavio ruku na pištolj u koricama.
»To sam samo ja«, javio se ženski glas, a na vratima se pojavila visoka
policajka. »Automobil je još u garaži, a razgovarali smo i sa susjedima koji
stanuju preko ulice. Upravo su se vratili kući, pa nisu vidjeli što se ovdje
događalo.«
»Psa je valjda uzeo sa sobom«, zaključi Louise. Palo joj je na um da je
Sørensen možda pošao u šetnju sa psom i da je zaboravio zatvoriti vrata na
terasu. Osvrnula se po dnevnoj sobi, a onda se ponovno naježila kad je na dasci
prozora vidjela malu fotografiju u srebrnom okviru.
Na njoj je Sørensen stajao na vrhu brežuljka jednom rukom zagrlivši
suprugu koja se smiješila. Christine se oslanjala na štaku što ju je držala pod
desnim pazuhom. Lica su im preplanula od sunca, a vjetar im je mrsio kosu.
»Možda je, kad si ga došla posjetiti, shvatio da je i on u opasnosti«,
nagađao je Jørgensen.
Louise kimne i pažljivo gurne sliku u džep kaputa. »Kuću moramo držati
pod prismotrom, a ako se Sørensen za sat vremena ne vrati, trebali bismo izdati
tjeralicu. Svakako želim da bude pod našom zaštitom čim se pojavi.«
Kuća je gledala na veliko jezero koje je iščezavalo iza drveća i žbunja.
»Mogao bi se vratiti kroz alatnicu ili možda sa psom šeće na obali jezera, pa
pripazite na te mogućnosti«, upozori Jørgensen visoku policajku.
»Svakako ga izvijestite da mu nudimo policijsku zaštitu«, doda Louise.
»Spomenite mu da bi možda bilo najbolje da neko vrijeme boravi kod nekoga
u obitelji.« Potvrdno je kimnula kad joj je Jørgensen predložio da na njegovoj
posjetnici ispod njegovog telefonskog broja napiše i svoj kako bi kolege iz
sjevernog Sjælanda imali oba broja.

Dok su se vraćali u Kopenhagen, Louise se oglasio mobitel. Već je bilo blizu dva
sata, pa su se odlučili negdje zaustaviti i kupiti nekoliko sendviča.
»Sjedim ovdje s osobom koja bi željela razgovarati s tobom«, javi se
Camilla. »Jesi li u uredu?«
»Na putu sam. Bih li te mogla poslije nazvati?«
»Gdje se možemo sastati? Važno je.«
Louise je stekla dojam da se i njezina prijateljica nekamo vozi. »Gdje si?«
»Na autocesti, ali za pola sata ćemo stići u grad. Bi li bilo bolje da dođemo
k tebi?«
»Tko je s tobom? Imamo vraški mnogo posla«, razdraženo će Louise.
Camilla je uvijek htjela sve riješiti smjesta, istoga trenutka.
»Pokraj mene sjedi Stephanie Parker. Došla je u Dansku potražiti oca, pa
mislim da bi bilo jako dobro kad biste vas dvije porazgovarate. Koliko sam
razumjela, već ste se prije srele. Steph je vidjela čovjeka koji je ustrijelio njezinu
majku, pa će ti biti od pomoći.«
»Stephanie! Kvragu, što ona radi ovdje?« izleti Louise, a onda se sjetila da
je i djevojka može čuti. »Vidimo se za pola sata u policijskom stožeru«, rekla je
i prekinula vezu.
»Isuse, Stephanie Parker je u Danskoj«, izvijestila je Jørgensena. Tijelom
joj je strujao adrenalin, a još se i zabrinula.
»Kći Sofie Parker? Zašto je došla?«
Louise je pokušavala suzbiti sumnju koja ju je izjedala, ali sad ju je
ponovno preplavila. Naravno da Eik nije ustrijelio svoju bivšu djevojku, u to je
bila sigurna, ali što to zapravo zna Sofieina kćer?
»Eik je Stephin otac. Prije nekoliko dana nestala je iz kuće. Jonasove je
dobi, a nikad nije vidjela oca. Sve donedavno Eik nije ni znao da ima dijete.«
 26

T ek što su se vratili u Odjel za ubojstva, Suhr je zaustavio Louise i zamolio

je da dođe u njegov ured. Čelo mu se duboko naboralo i doimao se
umornim. Ostario je, pomisli Louise kad ju je pozvao da sjedne.
»Michael Stig je otišao kući.« Teško se spustio na stolac s visokim
naslonom. »Stvar je ozbiljna. Imao sam osjećaj da ga je pritisak nagrizao, ali kad
god sam ga pitao, uvjeravao me je da sve to može podnijeti. Ta ubojstva su nam
svima teško pala, a onda se dogodilo još jedno.«
Doimao se tužnim, kao da je on odgovoran što ga je šef istražitelja
iznevjerio. No uistinu je odgovoran, pomisli Louise jer je poslije Willumsenove
smrti upravo on preporučio Michela Stiega za nasljednika na tom položaju.
»Što se dogodilo?« upitala je.
»Danas popodne u mom smo se uredu pripremali za konferenciju za tisak.
Trebao je medije upoznati s ubojstvom u Hvidovreu, ali odjednom je ustao i
izišao iz ureda, a kad se nije vratio, otišao sam ga potražiti. Našao sam ga kako
sjedi za svojim stolom i zuri u prazno. Kad sam ušao, nije se ni pomaknuo, nego
je samo sjedio i škljocao kemijskom olovkom, kao i uvijek kad nekoga sluša, ali
u uredu nije bilo nikoga osim nas.«
»Poslali ste ga kući?« iznenađeno i pomalo potreseno upita Louise.
»Pozvao sam Jakobsena, savjetnika za stres, a on mu je dao bolovanje,
počevši od danas. Stig je ispao iz priče.«
Louise nije znala što bi odgovorila. Nikako nije očekivala da će se Stig
slomiti pod stresom. Nije sumnjala u dijagnozu savjetnika za stres u Odjelu za
ubojstva, a Stig je doista imao previše posla, ali njezin bivši kolega uvijek je
kritizirao ljudske slabosti, a sad ih je i sam pokazao.
»Možete li vi predvoditi istragu o ubojstvima njegovateljica nemoćnih dok
ne smirim šefove? Prirodno je da su zabrinuti jer Stig će doći na moje mjesto
kad odem, kao što ste nedvojbeno čuli. Kad je riječ o vođenju Odjela, već ste
ionako bili na čelu, pa ste osposobljeni«, dodao je prije nego što je stigla
prosvjedovati.
»U redu je, ako se Rønholt slaže«, odgovorila je pokušavajući u sebi naći
barem tračak radosti zbog promaknuća, ali ništa nije osjećala. Razmišljala je
samo o Eiku, no odbacila je te misli i zamolila Suhra da ostalima iz momčadi
kaže da će odsad izvješća podnositi njoj i da će se svi vidjeti poslije glavnoga
sastanka u šest sati.

Kad se vratila u ured, čekala ju je poruka. Jørgensen i Toft ispitivali su tri

bolničarke za kućnu njegu koje su doveli u postaju, a svi su bili u susjednom
uredu. Upravo je došao i pogrebnik, ali još uvijek nije bilo ni traga od
Sørensena. Policija sjevernog Sjælanda povukla je svoje službenike koji su
stražarili pred kućom, ali večeras će se ponovno onuda provesti. Još uvijek nisu
pronašli posljednju bolničarku, Anitu Nielsen, koja je živjela u kući u
Hedehuseneu. Else Corneliussen pristala je skenirati njezinu fotografiju i
poslati im je, a oni će onda izdati tjeralicu.
Louise je upravo sjela kad su je nazvali s ulaza i javili joj da ima
posjetiteljicu, pa je otišla onamo.
»Hej, Steph«, pozdravila je prilazeći crnokosoj djevojci koja je ruke
zavukla u rukave kožnate jakne, a oko vrata i donjeg dijela lica čvrsto je vezala
šal. »Drago mi je što te ponovno vidim. Je li ti hladno?«
Louise je osjećala da joj je istodobno vruće i hladno kad je vidjela da ondje
stoji Eikova kćer i premješta se s noge na nogu zbog ciče zime. Smjesta je
primijetila da je djevojka izrazito slična Eiku kakav je bio na fotografijama što
su ih imali njegovi roditelji, no istodobno se doimala kao očajna, nesigurna
djevojčica s tamnom šminkom koja ne nalazi ničiju podršku. Kad je otišla od
kuće, nije imala pojma koga traži. Što ako joj se Eik ne svidi kad se susretne s
njim, ako se razočara jer je očekivala nešto drugo? A što ako je Eik odbije?
Louise nije mogla podnijeti tu pomisao.
»Stephanie sam obećala da ću joj pomoći da pronađe oca«, reče Camilla.
»Steph! Ime mi je Steph, a ne Stephanie«, promrmlja djevojka ne podižući
pogled.
Louise kimne. Prije nego što je dospjela upitati kako su se Steph i Camilla
našle, prijateljica joj je objasnila da je djevojka došla u župni dvor u Jyllandu,
gdje su pohranjeni stari dokumenti njezine majke.
»Ta mlada dama je vrijedna divljenja«, obrati se Camilla Louise.
»Objasnila sam joj da smo nas dvije stare prijateljice.«
»Jesi li gladna, Steph?« upita Louise, koja je razmišljala bi li otišle u kavanu
ili bi posjetiteljicu pozvala u svoj ured, ali djevojka odmahne glavom. »Svakako
bismo engleskim policajcima morale javiti da si ovdje, na sigurnom«, primijeti
Louise kad su ušle u njezin ured. »Zabrinuli su se za tebe. Koliko sam razumjela,
vidjela si čovjeka koji ti je ustrijelio majku.«
»Jesam.« Steph sjedne na stolac koji joj je donijela Camilla.
»Vjerojatno slutiš da ću ti morati postaviti brojna pitanja. Jesi li se
pripremila?«
Djevojka kimne, a njezina sugovornica sjedne za stol.
»Htjela bih da pogledaš fotografiju kako bismo mogli raščistiti pitanje je
li to čovjek kojega si one večeri vidjela.«
»Dobro«, ponovno kimne Steph. Odjednom je postala nalik sitnoj,
izgubljenoj djevojčici s previše šminke, a taj dojam pojačavala je i odjeća u emo-
stilu: ljubičasta suknja, crne tajice s točkicama jarkozelene boje i rupama, velika
kožnata jakna s patentnim zatvaračem i čizme marke Dr. Mårtens. Luise je
nakratko zastala da se pribere, a onda je uzela Eikovu fotografiju, koja je
zapravo bila ispis s unutrašnje računalne mreže Odjela za nestale osobe.
»To nije on«, ustvrdi Sofieina kćer nakon što je bacila pogled na
fotografiju. »Uopće nije takav.«
Louise su se naježile dlake na zatiljku, a onda je njome prostrujao val
olakšanja. Pogledala je Camillu, koja se smiješila.
»Tko je on?« upita Steph jer je primijetila da su dvije žene izmijenile
poglede. Uzela je fotografiju i pomno je promotrila.
Louise duboko udahne. Zapravo joj je sve trebao reći Eik, ali sad više nije
imala izbora. »To je tvoj otac.« Steph je fotografiju bila položila na stol, a sad je
ispružila ruku da je ponovno uzme, ali je zastala, pa mu je samo promotrila lice.
Onda je fotografiju gurnula prema sugovornici.
 »Gdje je on?« Nije bilo moguće razabrati je li sretna ili se razočarala.
Louise se nagne naprijed i sklopi ruke na stolu, a Camilla ju je gledala i
čekala da njezina prijateljica nešto kaže. »U Engleskoj je.«
»Što ondje radi?« Djevojka se doimala začuđenom i pomalo razdraženom.
»Zapravo mislim da te je otišao pronaći nakon što je čuo da si nestala«,
odgovori Louise.
»Hoćete reći da moj otac zna da postojim? Zašto me nije potražio?«
»Za tebe je doznao tek prije kratkog vremena. Tvoja je majka s njim
stupila u kontakt jer je htjela da se vas dvoje sretnete.« Louise se odjednom
učinilo da je posrednica između Eika i djevojčine pokojne majke.
»Kako sve to znate?« upita Steph blažim glasom, a u tamnim očima
pojavio joj se tračak nade i ranjivosti. Očito je bila znatiželjna, ali i prkosna, pa
se našla u nedoumici kojemu bi se od ta dva osjećaja prepustila.
»Kako ste rekli da mu je ime?« upitala je gledajući Louise.
»Ime mu je Eik Nordstrøm i policajac je. Radi u Odjelu za nestale osobe.«
»Ima li još djece?«
Njezina sugovornica odmahne glavom. »Samo tebe.«
Netko je pokucao na vrata, a Louise se začudila kad je vidjela da je ušao
Rønholt.
»Oprostite«, ispriča se njezin šef kad je vidio da razgovaraju. Nakratko je
motrio Steph, a onda je rekao: »Samo sam vas htio izvijestiti da je Eik upravo
sletio u zračnu luku u Kastrupu. Jutros su ga oslobodili nakon što sam im poslao
dokaz da je u vrijeme ubojstva Sofie Parker bio ovdje, u Danskoj.«
»Oslobodili su ga?« Steph je pogledavala Louise i Camillu.
»Bio je u zatvoru u Bristolu jer su sumnjali da je ubio tvoju majku«,
objasni Louise.
»Svi ste mislili da mi je otac ubio majku?« s nevjericom upita djevojka.
»Mi nismo,« odgovori Louise, »ali engleska policija bila je uvjerena u to,
pa smo im morali dokazati da nije tako i tek onda su ga pustili.«
»Da nisam došla u Dansku, vjerojatno ga ne bi uhitili«, razdraženo će
Steph. »Mogla sam policiji reći da moj otac uopće nije nalik čovjeku koji je ubio
majku. Pravi ubojica je mnogo stariji«, dodala je tiho.
Louise kimne i odgovori da joj ne bi uhitili oca da je prije opisala krivca.
»No zapravo mislim da je engleskim policajcima bilo dosta Eika. Dok je tražio
tebe, uvelike ih je živcirao. Vjerujem da baš nisu bili sretni dok je čamio iza
rešetaka.« Nasmiješila se djevojci.
»Mislimo da je ubojstvo tvoje majke povezano s još trima ubojstvima koja
su se ovdje, u Danskoj, dogodila u zadnjih nekoliko mjeseci«, nastavila je. »Čini
se da su svi ti zločini počinjeni lovačkom puškom kakvom je netko ustrijelio
tvoju majku.«
»Znači li to da je njezin ubojica u Danskoj?« Izraz u Stephinim očima
promijenio se.
Louise je nakratko oklijevala, a onda je potvrdila glavom. »Vrlo
vjerojatno.« Pitala se bi li pozvala Jakobsena da razgovara s djevojkom. Gotovo
je neoprostivo da joj nisu ponudili savjetovanje za osobe koje prolaze kroz
krizu.
»Eika će iz zračne luke smjesta dovesti ovamo«, izvijesti ih Rønholt.
»Biste li ga, molim vas, poslali ravno k nama?« upita Louise. Steph se
odjednom utišala i doimala se živčanom jer ju je uznemirila činjenica da će se
ubrzo sresti s ocem.
Rønholt je kimnuo i još jednom pomno promotrio djevojku. Louise mu
je gotovo mogla pročitati misli, ali nije komentirao.
Dok je izlazio, gotovo se zaletio u Tofta, koji je držao fotografiju Erika
Halda Sørensena i njegove žene koju je Louise uzela iz njegove kuće.
»Napravio sam kopiju«, rekao je, a onda je izvornu fotografiju položio na
stol. »Dobio sam i fotografiju Anite Nielsen. Kakvoća nije na visini, ali je
upotrebljiva.«
Louise kimne. »Izdaj tjeralicu za njom i dostavi je svim policijskim
okruzima. Moramo ih pronaći i dovesti ih ovamo kako bismo ih zaštitili.«
»Sastavio sam ekipu«, izjavio je. »Stupamo u doticaj s obiteljima,
prijateljima i osobama koje su prije s njima radile da vidimo znaju li gdje bi ti
ljudi mogli biti. Vjerujem da se slažeš s mojim postupkom iako nam se zbog
toga smanjio broj dostupnog osoblja.«
»Naravno«, odgovori Louise. Trebat će joj malo vremena da se navikne na
šefovanje.
Steph je hodala amo-tamo po uredu, a dok je prolazila pokraj stola, sledila
se i uprla prstom u fotografiju na kojoj je bio Sørensen. »To je on!« Ustuknula
je kao da se opekla. »On je ubio moju majku! Prepoznajem mu bradu i kosu.«
Louise se zapanjila, a kad je vidjela da je djevojka naglo problijedila,
skljokala se u stolac i zagledala u fotografiju. »Jesi li sigurna?«
Stephino lice zadobilo je zatvoreni izraz, kao da je navikla da joj odrasli ne
vjeruju.
»Naravno da je on. Steph je to upravo ustvrdila«, javi se Camilla, koja je
dosad šutke sjedila u uglu. Ustala je i djevojci stavila ruku oko ramena.
Louise se pokušala nakratko posve isključiti kako bi se pribrala i u mislima
pokušala složiti cijelu priču.
»Zašto mi je ubio majku?« upita Steph. »Tko je on? Što se događa?« Počela
je plakati.
Louise su se u glavi komešali ulomci ispitivanja, njezini odlasci u Birkerød
i izjave svjedoka, ali napokon je sve to izbacila iz misli i usredotočila se na
djevojku koja je zurila u nju očajnim pogledom, a niz obraze su joj tekle suze.
»Ne znam što bih ti odgovorila. Nije da ti ne vjerujem kad tvrdiš da ti je taj
čovjek ubio majku, ali to je našu istragu okrenulo naglavce.«
Pogledala je Tofta, koji je još uvijek stajao na vratima. »Moramo upozoriti
Elsu Corneliussen i ostale, a nadzirat ćemo i kuću Anite Nielsen u
Hedehuseneu. Smjesta onamo pošaljite dva policijska automobila, a iz fascikla
izvadite sve što imamo o Sørensenu.«
Tu zadnju zapovijed izdala je Jørgensenu, koji se vratio u ured nakon što
je ispitao njegovateljice i sad je sjedio za računalom.
Camilla je ustala jer je osjetila da će doći do žestoke gužve. »Zašto ne
bismo otišle u drugi ured?« obratila se Steph, a onda je pogledala Louise. »Bit
ću s njom dok ne dođe Eik.«
 Djevojka se okrene Camilli. »Ne morate čekati. Htjela bih neko vrijeme
biti sama. Ako dođe taj Eik...moj otac, onda...«
»Jesi li sigurna?« upita Camilla, a Steph kimne i uzme posjetnicu koju joj
je novinarka pružila.
»Dobro, onda ću se vratiti u uredništvo«, reče Camilla Louise. »Terkel mi
čuva čak dvije novinske stranice, a još nisam napisala ni retka. Ali nazovi me
ako što zatrebaš.«
»Hoću.« Louise je na uhu držala mobitel, potpuno rastresena.
U ured uđe Suhr koji je u hodniku sreo Tofta. »Čujem da imate
osumnjičenika.«
Louise je prekinula vezu i kimnula. »Svi su otišli u potragu za Erikom
Haldom Sørensenom.« Odjednom je postala potpuno svjesna težine
odgovornosti koja je pala na nju kad su je postavili na čelo istražiteljske
momčadi, no istodobno je osjetila i navalu adrenalina.
»Jesi li izdao potjernicu?« upitala je Jørgensena, a onda je podigla telefon
i zapovjedila forenzičarima da odu u Sørensenovu kuću.
»Trebat će nam nalog za pretres osumnjičenikova doma«, uputila je Tofta
koji se smjesta zaputio u svoj ured.
Usred cijelog tog meteža na sebi je osjećala Stephin pogled. Djevojka je
pozorno motrila fotografiju Sørensena i njegove žene koja je ležala pred njom
na stolu, a lice joj je još bilo blijedo. »Hajdemo pronaći ured gdje ćeš moći
pričekati Eika«, reče Louise. Povela ju je u Stigov ured, nekoliko vrata dalje u
hodniku. »Sigurna sam da će Eik ubrzo doći.«
»U redu.« Steph je ponovno zadobila tvrdoglavi izraz, a Louise se osjećala
krivom što nije mogla čekati s njom, ali možda djevojka uistinu želi neko
vrijeme provesti sama, kao što je rekla Camilli.
»Treba li ti što?« Pokazala je prema kuhinji i gošći ponudila kavu, čaj ili
vodu. »Možda u hladnjaku ima čak i Coca-Cole.«
Steph odmahne glavom. »Neću ništa, hvala.«
»Bit ću u uredu, pa uđi ako me zatrebaš, ali ubrzo će doći Eik.« Nakratko
je zastala i promotrila Steph koja je sjedila na Stigovoj stolici s visokim
naslonom. »Jesi li dobro? Slažeš li se da ti i otac sastane te ovdje ili želiš da vaš
susret upriličimo negdje drugdje, možda večeras?«
Steph je sumnjičavo odmjeri. »Zašto?« Ispruživši ruku, sa stola je uzela
spajalicu i počela je izravnavati.
»Mislila sam da bi se možda s njim voljela vidjeti na nekom tišem mjestu.«
Crnokosa djevojka odmahne glavom. »U redu je, čekat ču ovdje.« Iz džepa
je izvadila mobitel.
 27

Prosinac 2013.

H tjela si sa mnom razgovarati?« upita Steph kad je ušla k majci nakon što
je u svojoj sobi nemarno odložila školsku torbu i vjetrovku.
Sofie kimne i pokaže sofu u dnevnoj sobi, a njezina kći baci pogled u
kuhinju kao da se želi uvjeriti da su same.
Za vrijeme doručka bezazlena primjedba o tome da Steph u školi ima
nešto slobodnog vremena između sati prerasla je u nadvikivanje između nje i
Nigela budući da je on smatrao da bi djevojka za to vrijeme morala ostati u školi
i pisati domaću zadaću umjesto da odlazi kući s prijateljicom i posvuda luta.
Sofie se činilo da se od ljutite vike tresu zidovi, pa je shvatila da tako više
ne mogu nastaviti. Stalne svađe nisu joj toliko smetale iako su je iscrpljivale, ali
počele su fizički utjecati na njezinu kćer. Sad joj se, kad god se u prostoriji našla
sama s Nigelom, na licu počeo pojavljivati oprezan, nesiguran izraz, a
istodobno je nepogrešivo pogađala ono što ga je najviše živciralo. Ne, tako više
ne možemo dalje!, priznala je Sofie sama sebi kad je Steph poslije svađe za
doručkom izjurila iz prostorije za sobom zalupivši vrata.
»Želiš li nešto?« upitala je kad je djevojka sjela. »Sendvič ili ćeš nešto
popiti?«
Njezina kći odmahne glavom i sjedne na sofu podvukavši noge pod sebe.
Dok je čekala, nemirno se igrala s trima trakama što su visjele s dugog, crnog
šala. Čvrsto ga je omotala oko vrata, pa je bio nalik krutoj, crnoj, lijepoj i
tajanstvenoj ogrlici. Njezine nesigurnosti je nestalo, a doimala se zadovoljnom
i znatiželjnom.
Kako početi? Sofie je u mislima prošla svaki mogući uvod u taj razgovor
koji više nisu mogle odlagati, a možda su trebale porazgovarati već davno prije.
U sebi je uvijek dvojila. Žalila je što kćeri nije prije otkrila činjenicu da joj
Nigel Parker nije biološki otac jer da je to učinila, kćeri bi lakše objasnila zašto
je upravo sada donijela važnu odluku. S druge strane, smatrala je da Steph ne
bi trebala znati ništa o tome dok ne bude starija, još odraslija nego što je sada,
dok ne zađe u dob kad će biti u stanju shvatiti.
Prišla je sofi, a onda je sjela i uhvatila kćer za ruku jer je odlučila da više
neće čekati. »Iz Danske sam otišla prije mnogo godina, malo nakon što je umrla
tvoja baka. Morala sam otići i za sobom ostaviti majčinu smrt. U tebi se nešto
dogodi kad ostaneš posve sama i više nemaš obitelji. Morala sam razmisliti kako
ću izići s tim na kraj.«
Nakratko je razmišljala bi li kćeri ispričala o Stigu i braku koji je napustila,
ali to je moglo čekati jer u ovom trenutku je bilo važnijih tema. »Željela sam
otići na nekoliko mjesta u Francuskoj, a sanjala sam i o tome da vidim
Amalfijsku obalu i Rim, ali prije nego što sam stigla tako daleko, na željezničkoj
postaji u Zürichu naletjela sam na nekog tipa. Putovali smo istim vlakom iz
Kopenhagena, ali zapravo sam ga primijetila tek kad smo izišli na peron. Nekoj
ženi s dvoje male djece pomagao je gurati dječja kolica uza stube jer se dizalo
pokvarilo.«
Steph se malo pogurila na sofi. Prestala se igrati trakama šala, a Sofie je
dopustila da je drži za ruku.
»Počeli smo razgovarati, a oboje smo morali naći jeftino mjesto za
stanovanje, pa smo odlučili ostati zajedno. Naposljetku smo iznajmili dvije sobe
u starom pansionu u kojemu nije bilo tople vode. Ali bilo je ušiju«, odjednom
se sjetila. Poljubili su se već te prve večeri, ali to nije rekla kćeri. »Bio je na
odmoru, pa je i on jednostavno putovao unaokolo, kamo god su ga noge nosile.
Odlučili smo da ćemo zajedno otići u Francusku.«
»Zaljubila si se u njega ili što?« Steph nije bila sigurna kamo majka smjera
s tom pričom.
»Nisam, ali prvi put sam putovala sama, a bilo je lijepo slijediti nekoga tko
je u tome imao iskustva.«
Nakratko je zastala prisjećajući se prošlosti. Nakon što je otvorila
bankovni račun, kroz Švicarsku su otišli do Francuske, gdje su ostali dva tjedna,
a onda su turističkim brodom otplovili na Korziku.
 »Jedne večeri u luci smo sreli dva tipa, Christophera i Marka. Na kraju
pristaništa već smo bili postavili vreće za spavanje jer smo željeli spavati
okruženi vodom, a oni su upravo doplovili iz smjera kopna. Nespretno su
vezivali svoje plovilo, pa smo im pomogli. Mom pratitelju bilo je svojstveno da
počne razgovarati s ljudima koje smo susretali. Nekoliko sljedećih dana lunjali
smo s njima. Bilo je zabavno, a kad su se spremali otići, upitali su nas hoćemo
li s njima. Išli su u Italiju, a kao što sam rekla, htjela sam vidjeti Rim.«
»Još uvijek nisi bila zaljubljena u njega?« Steph je povukla ruku, ali Sofie
to nije primijetila.
»Dotad već jesam.« Sklopila je ruke u krilu. Crnokosi čovjek iz
Kopenhagena oborio ju je s nogu. Uvelike se razlikovao od svega što je
poznavala u svom prijašnjem životu koji je htjela ostaviti za sobom.
»Pokušala sam se boriti protiv toga. Doista nisam htjela još jednom patiti
od slomljenog srca jer zapravo sam i bježala od tužnog iskustva. Ali imali smo
prekrasno ljeto...« Smela se jer se odjednom sjetila popodneva kad su sjedili na
kamenju pokraj mora i jeli sendviče. Sjetila se mirisa valova koji su zapljuskivali
stijene, ružmarina, vrućine – i njegova tijela.
»Poludjela si za njim«, primijeti Steph kao da utvrđuje činjenicu.
»Da, poludjela sam«, kimne Sofie.
»Zašto onda niste ostali zajedno? Čini se da je bio mnogo veća fora od
čangrizavog starog ljigavca kojega zovem ocem. Ali da ste ostali zajedno, ja sad
ne bih bila ovdje.« Nakrenula je glavu.
Sofie duboko udahne. »Da, bila bi, ipak bi bila ovdje jer upravo je taj
čovjek tvoj otac iako nisam znala da sam trudna kad smo se rastali.«
Nastala je duga, zaglušna tišina.
Sofie je kćer ponovno uhvatila za ruku pa ju je milovala po nadlanici sve
do noktiju obojanih crnim lakom. »Tek poslije tri mjeseca otkrila sam da sam
u drugom stanju, a dotle sam već bila daleko od njega.«
»Ali zašto ste raskinuli? Zašto si otišla sama?«
»Zato što sam morala nešto učiniti.« Sofie zastane. Čvrsto je odlučila da
će svojoj šesnaestogodišnjoj kćeri posve iskreno iznijeti što se u prošlosti
dogodilo, ali u neke teme ipak još nije htjela zalaziti. Primjerice, nije htjela
govoriti o vremenu koje je provela u Švicarskoj ni o tome da je radila na klinici
za samoubojstva.
»Još nisam bila spremna s nekim ući u dužu vezu«, izjavila je, a dalje nije
objašnjavala. »Kad sam otkrila da ću roditi dijete, tebe, on se već vratio u
Dansku. Bila je to ljetna romansa, a ja sam dobila i bonus.«
Kćeri je stisnula ruku.
»Zna li on uopće da postojim?« upita Steph.
»Nismo razgovarali otkad sam otišla s broda.«
»Otkad ste se razišli?«
»Bilo je vrijeme da pođem dalje. Poslije majčine smrti dobila sam
nasljedstvo, pa sam se morala vratiti u Švicarsku da se pobrinem za financije.«
Steph se doimala zaprepaštenom. »Dakle, radije si izabrala novac nego
čovjeka u kojega si bila zaljubljena?«
»Da, barem sam u to vrijeme tako postupila. Putovala sam da bih počela
novi život. U to vrijeme htjela sam se brinuti sama o sebi, to mi je bilo potrebno.
Nastojala sam biti neovisna, odrasla.«
»A kako je on komentirao tvoju odluku da jednostavno odeš?«
»Jednog jutra posvađali smo se na brodu. Upravo smo pristali u malom
ribarskom selu nedaleko od Rima. Kanila sam prati odjeću, ali on je htio
razgledavati, pa sam se razbjesnila jer mi nije htio pomoći. Već sam ionako
odlučila otići, a svađa mi je pružila još jedan poticaj za to. Na putu u selo naišla
sam na telefonsku kabinu, pa sam nazvala banku, kao što sam redovito činila,
jer sam htjela znati je li stigao moj novac. Doznala sam da je stigao.«
Sjetila se kako se u to doba osjećala dok je na uglu maloga trga vodila
telefonski razgovor. U blizini je bila mala, polumračna kavana, a na uskom rtu
kopna stajale su kabine, dok su ljudi u bijelim pregačama, glasno se dovikujući,
iz luke nosili zdrobljeni led što će ga staviti u kutije s ribama. U rano jutro
posvuda je bilo rose, a sunce još nije zavirilo u uske ulice koje su vijugale uz
planinski obronak.
»Hodala sam unaokolo i tražila ga jer sam se kanila pomiriti kako bih mu
na pristojan način rekla da moram otići. Ali kad sam ga napokon našla na trgu,
pušio je travu i svirao s nekoliko klinaca koje je sreo.«
Naslonio se na fontanu, a u krilu mu je bila gitara. Kad ju je ugledao,
mahnuo joj je da priđe, ostale je pozvao da joj naprave mjesta u krugu. Pokušala
ga je navesti da pođe s njom, rekla mu je da ustane jer želi s njim razgovarati,
ali samo je sjedio i povukao još jedan dim cigarete što su je dodavali jedan
drugomu, a ubrzo se činilo da je zaboravio da je ona uopće ondje. I dalje su
svirali, a kad je vidjela kako se sagnuo nad gitarom dok mu je duga kosa padala
preko očiju, odjednom je osjetila da bi joj bilo odviše teško opraštati se s njim.
»Otišla sam na brod i spakirala stvari. Grozno sam se osjećala, a još sam
bila ljuta jer sve je radio veoma svojevoljno.« Nasmiješila se ironičnoj činjenici
da se upravo zbog te neovisnosti zaljubila u njega. »Napisala sam mu poruku, a
onda sam otišla.«
»Dakle, niste se ni pozdravili?«
Sofie odmahne glavom.
Neko vrijeme su šutke sjedile, a onda Steph upita: »Kakav je bio?«
»Za mene je značio sve ono što nisam imala u životu koji sam ostavila za
sobom. Bio je otvorena uma, a širom se otvorio i prema životu. Postupao je
nerazborito, ali toplo se ophodio. Veoma si mu nalik«, nasmiješila se. »Bio je
krasan, slobodan, svoj vlastiti čovjek.«
Djevojci su se ovlažile oči. »Zašto si tako dugo čekala da mi to kažeš?«
»Mislila sam da bismo ga možda morale pokušati pronaći. Odnosi između
tebe i Nigela takvi su kakvi jesu, pa bi bilo dobro da upoznaš biološkog oca, a k
tome imaš pravo znati da ti Nigel nije roditelj iako se brinuo o tebi još kad si
bila vrlo mala.«
Steph je napravila grimasu, ali je šutjela.
Sofie je jasno osjetila da se mora kretati vrlo pažljivo, kao po jajima.
Dakako, Steph bi trebala znati tko joj je biološki otac. U svojoj kćeri prepoznala
je Eikove osobine jer i Steph je sve radila po svome, a Sofie nije mogla gledati
kako ta osobina blijedi pod pritiskom njezina ogorčenog muža.
»Ako želiš i ako misliš da je to dobra zamisao, pokušat ću ga pronaći.«
 »Možda bih mogla živjeti s njim?« izleti djevojci.
»Možeš ga barem posjećivati ako se odluči odgovoriti na naš poziv.«
»Dakle, Nigel mi nije baš ništa?« Preko ruku je posve navukla dugačke
rukave pulovera, a onda je pokrivenim dlanovima podbočila bradu.
Sofie odmahne glavom.
»Ima li moj pravi otac još djece?«
Sofie to nije znala, pa je slegnula ramenima. »Možda, jer četrdeset dvije su
mu godine. Ako je htio djecu, vjerojatno ih je već dobio.«
Na trenutak je pažljivo motrila kćer i njezin ozbiljni, mračni izraz, ali na
licu joj je isto tako vidjela znatiželju i iščekivanje. »Naravno, moramo se
pripremiti jer možda se neće odmah snaći kad otkrije da ima kćer.«
»Možda ti neće vjerovati kad mu kažeš.«
Sofie odmahne glavom. »Iako je prošlo mnogo vremena, mislim da neće
tako odgovoriti. Vjerujem da će biti sretan kad čuje tu vijest.«
Pokušala je govoriti uvjerljivo jer Eik Nordstrøm nije se baš obradovao
kad je s njim stupila u kontakt. Vjerojatno se doimala kao da navaljuje i nameće
se, ali morala je doznati nešto o njegovu životu prije nego što mu dovede kćer.
»Voljela bih ga upoznati«, tiho reče djevojka.
 28

im se zadihani, neobrijani Eik pojavio na vratima, upitao je: »Gdje je

Č Steph?« i osvrnuo se oko sebe.
»Dobro došao kući«, pomalo ga oštro pozdravi Louise, ali kad je ustala,
nešto ju je stisnulo u želucu. U kožnoj jakni i crnim trapericama doimao se
iscrpljenim i otrcanim, a kosa mu je visjela preko obrva, no sa smiješkom joj je
prišao, a onda joj je položio ruke na ramena i poljubio je u čelo.
»Sve to bilo je vraški teško iskušenje«, prokomentirao je.
Vrlo pozorno ju je motrio kao da pokušava prodrijeti u nju kako bi
procijenio kakvu im je štetu nanijelo zadnjih nekoliko dana.
»Sjedi ondje i čeka te«, odgovori Louise koja je na ramenima još uvijek
osjećala toplinu njegovih ruku.
Pošao je za njom niz hodnik. »Kako je? Kakva je?«
Prije nego što su došli do vrata, okrenula se prema njemu. »Opusti se.«
Prvi put otkako ga je poznavala doimao se živčanim. »Upravo je ukazala na
čovjeka koji je vjerojatno krivac. Slučajno ga je vidjela.«
Ispričala mu je o fotografiji koju su namjeravali poslati u svaki policijski
okrug. »Mislili smo da je on jedan od ljudi koje moramo zaštititi, ali Steph je
rekla da joj je upravo taj čovjek ubio majku. Vrlo se uzrujala kad je vidjela
fotografiju, pa ga pokušavamo naći, privesti i čuti što će odgovoriti kad dozna
da ga je svjedokinja prepoznala.«
Nakratko je zastala. »Lako je moguće da ima alibi, ali u najmanju ruku,
možemo ga isključiti s popisa sumnjivih.«
»Ako djevojka tako kaže, onda je on doista krivac!«
Louise kimne. »Ili barem imamo općeniti opis koji možemo upotrijebiti.«
»Steph ga ne bi tek tako optužila!«
»Još je nisi ni susreo«, ukaže Louise. Nasmiješila se kad su se zaustavili
pred uredom Michaela Stiga. »Ostavit ću vas nasamo.«
 Prišao joj je Toft koji je držao nalog za pretres. »Upravo smo se zaputili u
Birkerød da mu pretražimo kuću.«
»Razgovarat ćemo navečer«, Louise se žurno obrati Eiku. »Djevojka je vrlo
simpatična i sve će biti dobro. Dođi k me... u naš stan.« Ponovno se okrenula
Toftu.
»Hej, gdje je?« začula je uzvik.
Okrenuvši se, vidjela je da Eik stoji na vratima ureda. »Možda je otišla u
sobu za odmor«, pretpostavila je. »Rekla sam joj da ondje može dobiti hranu i
piće.«
Eik je ušao u ured, ali poslije nekoliko trenutaka vratio se u hodnik. »Dođi,
moraš nešto vidjeti«, pozvao ju je.
Pokazao je kopiju fotografije na kojoj su bili Sørensen i njegova žena, a
ležala je na stolu zajedno s porukom koju su poslali svim policijskim okruzima.
»Što je to, kvragu?«
Netko je fotografiju razderao po sredini, pa je na njoj ostao samo Erik
Hald Sørensen. Netko mu je crnim flomasterom na glavi nacrtao rogove, lice
mu je prekrivao crtež mete, a među oči mu se zabila strijela.
»U tom je čovjeku prepoznala ubojicu svoje majke.«
Eik se ukoči pa ispruži ruku da uzme fotografiju, ali predomislio se.
»Trebao sam zahtijevati da je upoznam istoga trenutka kad mi je Sofie rekla da
imam kćer.« Sjeo je za stol. »Trebao sam je prisiliti da mi dopusti da vidim tu
djevojku, ali uopće nisam bio spreman. Kad sam vidio elektroničku poštu,
najprije sam pomislio da me netko zajebava. Sve te godine nije se javila
nijednom riječi, a onda mi se iznenada stvorila u pošti u računalu.«
Louise je izvukla stolac i naslonila se na naslon.
»Ne znam možeš li zamisliti kako se ludo osjećaš kad ti kažu da imaš već
gotovo odraslu kćer.«
Louise se sjetila Jonasa, koji je bio mali kad je ušao u njezin život. Ni ona
nije znala da će ubrzo dobiti dijete, pa su je od pomisli na posinka preplavili
osjećaji. Kad se sjetila kako je Eik primio vijest da ima kćer, vlastitu krv i meso,
u njoj su posve izblijedili posljednji tragovi ljutnje na njega.
 »Sofie sam odgovorio da smjesta želim doći vidjeti Stephanie, ali
odgovorila je da je prerano. Izjavila je da to želi učiniti na najbolji način, pa sam
eksplodirao jer ona nikako nije bila osoba koja bi mogla govoriti o >najboljem
načinu< postupanja. Šesnaest godina mi je tajila da Stephanie uopće postoji.
Imao sam pravo vidjeti kćer.«
Dok je govorio, Louise su misli lutale. Što se dogodi kad osjetljiva
maloljetnica dozna da joj je otac posve druga osoba od one s kojom je dotad
živjela, a od nje je udaljen samo sat leta zrakoplovom? Ubrzo nakon toga vidjela
je kako joj netko ubija majku! Louise su bridjeli vršci prstiju, a živci su joj
uznemireno titrali.
Eik je još govorio, ali nije ga slušala. Njegova šesnaestogodišnja kći mogla
bi se pretvoriti u projektil koji sad negdje vani luta tražeći metu.
Otvoreno joj je govorio da se razbjesnio na bivšu djevojku koja mu je
uskratila sudjelovanje u kćerinu životu, ali ga je prekinula: »Pogledaj zahode, a
ja ću je potražiti u sobi za odmor.«
Izišavši iz ureda, najprije je provirila u kuhinjicu. Perilica suda piskutala
je pozivajući da je netko isprazni. Pregledala je sva mjesta kojih se mogla sjetiti,
a onda je otrčala u svoj privremeni ured gdje je zgrabila telefon pa je policajca,
koji je čuvao ulazna vrata, upitala je li njezina gošća izišla iz stožera.
»Ako jest, nije vratila propusnicu za goste«, glasio je odgovor.
»Prokletstvo, sjedite ondje da biste pazili na osobe koje ulaze i izlaze!«
odbrusila je jer se nije mogla svladati. Svakoga trenutka obuzimala ju je sve veća
zabrinutost.
Kad se vratila u Stigov ured, Eika je zatekla za računalom njezina kolege.
»Jesi li pregledao zahode?« upitala je razljutivši se što joj nije pomagao.
»Ondje je nema«, odgovorio je ne dižući pogled. »Ako Stephanie ima
pravo i ako joj je taj čovjek ubio majku, moramo ga pronaći prije nego što ona
dođe do njega.«
»Kako bi mogla znati gdje tražiti?« promrmlja Louise, više za sebe. Vrhove
prstiju pritisnula je na sljepoočnice pa ih je trljala malim kružnim pokretima
kao da će se tako bolje usredotočiti. »Ne zna gdje Sørensen stanuje.«
 Pokušala se sjetiti je li spomenula adresu kad je policijsku ophodnju
poslala u Birkerød. Prokletstvo, možda i jest...
Požurila je u svoj ured i na vratima naletjela na Jørgensena koji je upravo
stavljao mobitel u džep, a na sebi je imao kaput. »Jesu li policijska kola još uvijek
ondje?« upitala je.
»Upravo su se vratili. Ondje nema nikoga.«
»Steph je nestala, a mislimo da će pokušati naći ubojicu.«
Njezin kolega je začuđeno pogleda.
»Nije važno, objasnit ću ti poslije«, rekla je. »Prije nego što odeš, nazovi
policajce koji su ondje i reci im da pripaze neće li je vidjeti. Ako se Steph pojavi,
smjesta to moramo doznati. Javi im da je riječ o mladoj, možda
neuravnoteženoj djevojci.«

»Kod Sørensenove kuće u Birkerødu su dva policijska automobila«, izjavila je

kad se vratila u Stigov ured. »Ophodnji smo rekli da pripaze na Steph, pa će nas
izvijestiti ako se pojavi.«
Eik je ušutka podignuvši ruku. »Pokušaj razmišljati poput nje. Mi imamo
fascikle, pa možemo provjeravati ljude, ali Stephanie nema baš ništa. Što misliš
da je učinila kad su je gurnuli ovamo da čeka?«
»Eik, nemamo vremena...«
»Vidjela si što je učinila s fotografijom... Hajde! Uznemirena je i ljuta.«
»Pokušajmo mi ostati mirni«, reče Louise, svjesna da govori sama sebi kao
i kolegi, no nije se osvrtao na nju.
»Vjerojatno ima mobitel, a svakako je imala pristup ovom računalu s
kojega se neki idiot zaboravio odjaviti, pa je na Googleu provjerila ime s
tjeralice.«
Nešto u njegovu napetu glasu potaknulo je Louise da zaobiđe stolac i
pogleda mu preko ramena.
»Netko je upisao njegovo ime, a pogledaj ovo: kad tražiš, pokaže se
njegova fotografija.«
Na zaslonu su se pojavile fotografije Erika Halda Sørensena. U gornjemu
redu bilo je sedam fotografija. Dvoje ljudi nije prepoznala, dok je pet drugih već
vidjela na internetu, a na njima je bio umirovljeni liječnik. Pojavio se i u drugom
redu, a nekoliko puta bio je sa ženom jer su očito putovali sa zborom.
Fotografije su možda iz mjesnih novina, pomisli Louise.
Eik je pregledavao stavke na internetu koje je otvorila njegova kći. Prsti su
mu radili, a on se mrštio. »Pogledaj ovo.« Pomaknuo je sve na stranu. »Kad
tražim njegovo ime i adresu, ne pojavljuje se kuća u Birkerødu, nego vidimo da
boravi u Skovridergårdsveju, u Virumu.« Pogledao ju je.
»Mogla bi to biti klinika«, odgovori Louise. »Možda još ima tu adresu iako
se više ne bavi liječničkom praksom.« Onda se sjetila da je Sørensen spomenuo
da je klinika u Hareskovbyju.
Eik ju je prekinuo u razmišljanju. »Na adresi u Virumu prijavljena je i
neka Vivian Hald Sørensen.«
Vrijeme kao da se zaustavilo dok je Louise pokušavala shvatiti značenje
njegovih riječi, a poslije nekoliko trenutaka trgnula se i potrčala u svoj ured.
Upravo je zgrabila kaput kad se na vratima pojavio Eik. »Ondje stanuje njegova
bivša žena,« izvijestila ga je, »a on se skriva kod nje.«
»Stephanie ga je svakako otišla onamo potražiti«, složio se dok su zajedno
trčali hodnikom.
 29

O dvezao se gotovo do kraja slijepe ulice, a parkirao je s dva kotača na

pločniku, pred samom kućom. Nakratko je promotrio vrlo dojmljivu
zgradu, a onda je s prednjeg sjedala uzeo torbu, izišao i otvorio vrata u dvorište
koje mu je bilo dobro poznato.
Na prilaznom putu nije vidio nikoga, a cijelo prizemlje bilo je osvijetljeno.
Otišao je u zadnje dvorište, a kad je zastao, mokra trava zalijepila mu se za
cipele. Stao je uza zid kuće, iza golog grmlja jorgovana koje se pružalo do terase,
a onda je izvadio pušku i prebacio je preko ramena. Podigao je torbu i popeo se
stubama na terasu s koje se pružao pogled na šumu.
Zimi su stolce i stol s travnjaka pohranili u kući. U nekoliko lonaca rastao
je šimšir, a u kutu terase bila je prislonjena metla. Njegova bivša žena sjedila je
za stolom u blagovaonici, iza visokih prozora koji su gledali na terasu. Iako mu
je bila okrenuta licem, zadubila se u fascikle s mehanizmom za uvezivanje i
papire koje je raširila pred sobom.
Prislonio je pušku na rame i pogledao je preko nišana. Pažljivo je naciljao,
a kad se našla u sredini nišana, zatomio je osjećaje.
I ne osjetivši da su mu obrazi vlažni od tmurne, sive magle, spustio je
pušku i podigao torbu. Sišao je niza stube na terasi, zaobišao kuću, izvadio
ključeve i otključao garažu u kojoj je još stajao njegov automobil, ali inače je
bila prazna. Prišao je podrumskim vratima, ali zastao je kad je iznad sebe čuo
korake. Ubrzo poslije toga netko je pustio vodu u zahodu i vratio se u sobu. Čuo
je struganje stolca, a onda je zavladala tišina.
Popeo se podrumskim stubama, otvorio vrata predvorja i ušao u
blagovaonicu. Dok je stajao na vratima, svojoj bivšoj ženi iza leđa, namirisao je
njezin parfem koji je u prostoriji lebdio poput oblaka. Vidio je da je kosu
podrezala u paž frizuru. Motrio joj je vrat, krhke ruke i prsten na prstu.
Spustio je torbu i ponovno prislonio pušku na rame, a žena se odjednom
okrenula i šutke zurila u cijev.
 »Šššš«, upozorio ju je zakoračivši prema njoj.
»Jesi li posve poludio?« viknula je i napravila pokret kao da će ustati.
»Ostani sjediti. Učinit ćeš nešto za mene.«
»Ne, neću! Što, zaboga, radiš, kako si upao, i to s puškom? Što je to? Ako
smjesta ne odeš, zvat ću policiju.«
Odmahnuo je glavom. »Neću otići dok mi ne pomogneš.«
Nevoljko je ponovno sjela, a pogled joj je najprije odlutao do vrata na
terasu, a onda do kuhinjskih vrata.
»Neće dugo potrajati ako odmah počnemo«, izjavio je. »Neću te ozlijediti
ako pristaneš nešto učiniti za mene.«
»Što hoćeš?« Uspaničeno je stiskala tanke rukohvate stolca.
Spustio je pušku i otvorio zatvarač na torbi za teretanu. Osjećao je da ga
netremice motri dok je vadio malu videokameru, ali znao je da će učiniti što
traži od nje jer bilo joj je jasno da će njezin bivši muž održati riječ ako mu u
nečemu pomogne.
Nepomično je gledala kako rasklapa tronožac i na njega stavlja malu,
srebrnu kameru. Bit će to isti postupak kao kad je sjedio s umirućima. Svoje
priznanje objelodanit će isto onako kako su djelatnice Službe za njegu
nemoćnih bez njegova znanja snimile Christine, koja je izrazila želju da umre.
Vivian će morati slušati njegovu ispovijed jer važno je da shvati zašto ju je
morao ostaviti i zbog čega je sve to radio.
Tronožac i kameru odnio je u dnevnu sobu i postavio ih pred nisku
kožnatu sofu za dvije osobe kako bi mogao sjediti leđima okrenut prema
blagovaonici, a ispred njega će biti kamera.
»Dođi«, pozvao ju je. Stolac je iz blagovaonice dovukao do tronošca jer
njegova bivša žena i on morali su sjediti sučelice. Bez riječi je ustala i pošla za
njim.
»Morat ćeš samo pritisnuti crveno dugme da kamera počne snimati.
Nemoj me prekidati. Svjedočit ćeš mom životnom priznanju.«
Shvatila je, pa je kimnula, ali za svaki slučaj uzeo je pušku, a kad je sjeo,
položio ju je u krilo. Duboko je udahnuo i razmislio o svemu što je kanio reći.
Nije morao početi pripovijedati od samog početka, no pokušat će iznijeti sve
što je važno.
Kad se pripremio, dao joj je znak glavom. »Nikad nisam nikoga volio kao
Christine.« Glas mu je na trenutak zadrhtao, ali se pribrao i nastavio: »Nikad
nisam vjerovao u sve te priče o pronalaženju srodne duše, ali Christine je bila
upravo to, moja srodna duša!«
Njegova bivša žena se stresla i skrenula pogled, ali svjedočanstvo mu je
bilo važnije od toga da nju poštedi boli. »Ime mi je Erik Hald Sørensen.«
Rekao je svoj osobni identifikacijski broj kako ne bi bilo nikakve dvojbe
tko je on, a i da pokaže da je za vrijeme snimanja pri zdravom razumu.
»Što hoćeš? Zašto...« Vivian je prestrašeno raširila oči, a glas joj je drhtao,
no strogo ju je pogledao, pa je zašutjela.
»Kad sam prije gotovo pet godina sreo Christine, susret s njom
promijenio mi je život. Pronašao sam radost i golemu žudnju za životom kakvu
nikad prije nisam osjetio. Iako je Christine bila dvadeset godina mlađa od mene,
pokazalo se da je mudrija. Svoj život ispunila je onim što je voljela raditi, dok
sam ja svoj podredio onomu što se od mene očekivalo.«
Njegova bivša žena spustila je pogled, a doimala se kao da izbjegava
nevidljive udarce, ali sad nije bila riječ o njoj ni o nekom njihovom sređivanju
računa jer to su odavno riješili, a on je nastavio živjeti vlastitim životom. Sad
mu je bilo stalo samo do toga da ljudi shvate veličinu njegova gubitka.
»Još kao dijete volio sam pjevati, ali poslije sam prestao jer su svi oko mene
očekivali da vrijeme trošim na brojne druge stvari. Stekao sam obrazovanje,
oženio se i počeo raditi u klinici. Dobili smo djecu koja su odrasla, a ja sam
cijelo vrijeme radio, brinuo se o svemu za što sam bio odgovoran i zarađivao
novac.«
»Dosta!« Njegova bivša žena se razbjesnila, ali kad je ustala, zgrabio je
pušku.
»Sjedni.« Naciljao je u nju, pa je ponovno sjela. »Sve se sastojalo od posla
i odgovornosti. Dakako, bilo je i lijepih razdoblja,« kimnuo joj je, »ali nikad
ništa nisam radio samo za sebe, nego uvijek za nas, za obitelj i osobe koje sam
volio.«
Nakratko je zastao. »Christine su poslali k meni na kliniku jer je njezin
liječnik bio na odmoru.«
Ponovno je govorio gledajući ravno u kameru. »Teško je reći što se točno
dogodilo među nama jer je jednostavno bilo ondje, kao da smo odjednom
otkrili da smo u mnogočemu povezani. Počeli smo se viđati, a nakon dva
mjeseca rastao sam se od žene. Žalim zbog toga«, pogledao je Vivian. »Svjestan
sam da sam povrijedio tebe i djecu, a znaš da mi je veoma žao, no tome nije bilo
pomoći jer zavolio sam je od trenutka kad smo se sreli, a takvo što ne može
objasniti, pa čak ni razumjeti, osoba koja to nije iskusila.
Strašna je cijena kad odrasli sinovi odbijaju shvatiti tvoj izbor i kad ti
okrenu leđa. Smatrali su da sam ružno postupio što sam njihovu majku ostavio
radi žene malo starije od njih. To je razumljivo, ali platio sam cijenu, a ljubav
koju sam pronašao donijela mi je golemu radost. Preda mnom se otvorio život
kakav nisam znao ni da postoji.«
Nagnuvši se naprijed približio se kameri jer je smatrao da je ono što govori
važno. »Ne mislim na seks. Nije riječ o tome da je stariji čovjek pronašao mladu
manekenku kako bi dokazao da još nije spolno oslabio. Zbog te ljubavi osjećao
sam da sam ljudsko biće koje netko smatra vrijednim bezuvjetne ljubavi.«
Ponovno se zavalio unatrag. Činilo se da se njegova bivša žena povukla u
sebe jer više to nije htjela slušati.
»Onda je Christine oboljela. Pripremila me je za tu mogućnost jer bolest
je bila nasljedna, a njezina je majka od nje umrla u šezdeset šestoj godini. Nitko
ne zna koliko je vremena potrebno da oboljela osoba podlegne, ali Christine su
tu bolest dijagnosticirali u trideset osmoj godini. Mnogo smo razgovarali o
tome, a prema svom stanju odnosila se veoma realno. Život joj je dobio brojilo
koje je otkucavalo, kako se izrazila. U prvoj godini poslije dijagnoze
primjećivala je veoma malo znakova bolesti, ali onda su se počeli izrazitije
pojavljivati. Malo poslije četrdesetog rođendana već se teško penjala
stepenicama. Sve je brzo, prebrzo napredovalo.«
Ponovno se činilo da ga nešto guši, pa je samoga sebe podsjetio da ima
dosta vremena. Najvažnije je da sve što ima reći iznese na primjeren način.
Duboko je udahnuo. »Dotad sam već bio napustio liječničku praksu da bih se
brinuo za Christine. Novac smo trošili na to da zajedno radimo sve što smo
htjeli. Sanjali smo o tome da putujemo, da vidimo svijeta i o svemu onome o
čemu parovi sanjaju kad se zaljube. Pružale su nam se prilike, a razgovarali smo
i o tome da sve prodamo i pridružimo se Liječnicima bez granica, no tu zamisao
morali smo odbaciti kad je bolest udarila punom snagom. Ipak, pomalo smo
putovali, što je za mene bilo neprocjenjivo iskustvo jer s njom sam upoznao
nove krajeve, a dijelili smo dojmove i o mjestima koja sam već otprije volio.«
Osjećao je da ga njegova bivša žena motri. Sad je ponovno slušala jer je
pričao o onome što joj nije bilo poznato.
»Grčevi su joj se postupno pogoršali, a naposljetku više nije mogla
kontrolirati svoje tijelo. Šest mjeseci poslije našla se u invalidskim kolicima i
više nismo mogli putovati ili, bolje reći, ona to više nije htjela. Nije voljela da je
bilo što ograničava, no ja sam naše živote prilagodio novim prilikama. Ništa mi
nije bilo važno, osjećao sam zadovoljstvo kad sam ostajao kod kuće jer uživao
sam u tome da jednostavno iz dana u dan zajedno proživljavamo svoje
postojanje. Kupili smo kombi u kojem je otraga bilo mjesta za njezina kolica.
Ništa nije bilo previše teško, samo smo morali sve osmisliti. Mnogi ljudi ovise
o posebnim napravama jer im je to životna nužnost. Na to se morala priviknuti.
Nije bilo lako, no uspijevala je jer je željela uspjeti. A onda je izgubila glas.«
Vivian napravi pokret kao da će ponovno ustati. »Erik...«
»Tiho! Sjedni!« Smjesta je u nju ponovno uperio pušku. »Pusti me da
govorim!«
Odjednom je klonuo jer dok se toga prisjećao, svladali su ga osjećaji. Toga
dana na posjedu Helleby lovio je s Larsom i Meretom. Starom prijatelju iz
djetinjstva nije povjerio da je Christine bolesna, već je njezinu odsutnost
objasnio rekavši da mu žena ima gripu. Kad se vratio kući, ležala je u postelji, a
okrenula se prema zidu. Mogla je samo šaptati, no to je otkrio tek navečer
budući da isprva nije htjela govoriti. Nepomično je, šutke, ležala u svojoj čahuri.
Uvidio je da ju je bolest napokon slomila, pa je tako zaplakao da je morao izići
i prošetati sa psom pokraj jezera.
Pribrao se. »Za nju se sve uvelike pogoršalo otkako više nije mogla pjevati.
Postala je agresivna, ali to je prirodno, morala je proći kroz to stanje. Kod nekih
to ide brže, a kod drugih sporije. Mnogo puta sam to vidio. Nije se lako pomiriti
sa smrtonosnom bolešću. Bilo joj je tek četrdeset godina i još se nikako nije
pripremila za smrt, naravno da nije, a pokušao sam joj objasniti da njezin život
još nije završio, no bilo ju je teško uvjeriti.«
Nasmiješio se. »Svoje misli i osjećaje nije zadržavala u sebi, a mrzila je
pomisao na to da će biti prikovana za krevet i da će joj netko drugi morati brisati
guzicu, kako se izrazila. Nije htjela tako završiti jer je vidjela bolest svoje majke.
Nije mi smetalo što ne možemo voditi ljubav jer mi je davala cijelo svoje biće,
ali sad mi nije dopuštala ni da je dotaknem i pokažem joj da je volim. Osjećala
je da ju je tijelo iznevjerilo, izdalo. Za nju je to bilo strašno, a sve je to vrlo
tužno.«
Odjednom se prisjetio večeri koju je bio posve zaboravio. Toga
popodneva svratio je u prodavaonicu Daniela Letza u Østerbrou, gdje je kupio
dimljeni losos koji je veoma voljela. Sve je posložio na pladnju, upalio je svijeće,
otvorio bocu vina, a onda joj je pladanj odnio u postelju. Te večeri zajedno su
jeli, a sobu za goste ukrasili su stvarima kojima je htjela biti okružena. Predložio
je da njezinu bolesničku postelju premjeste u dnevnu sobu, ali odbila je. Više je
voljela da je odnese na sofu i da danju ondje leži, a navečer bi je vratio u postelju
jer osjećala je da bi joj dan trebao biti barem unekoliko raznolik. Te večeri
ispričao joj je o najstarijem od svoje mlađe braće koji je s nekom grupom svirao
plesnu glazbu nakon što su ga izbacili iz škole. Priče iz njegova djetinjstva
uglavnom su bile dosadne, ali rado ih je slušala, a on ih se volio prisjećati poslije
toliko godina.
»Ne znam kad je točno stupila u doticaj sa Službom za kućnu njegu teških
bolesnika«, nastavio je. »Nije mi to rekla jer je znala da se do kraja želim brinuti
o njoj unatoč svemu što bi ta moja odluka uključivala. Svjestan sam da je to
učinila da me poštedi. Smatrala je da će mi njezina bolest biti teret iako sam joj
neprestano ponavljao da na to gledam drukčije od nje, da cijelo vrijeme želim
biti uz nju i pomagati joj. Htio sam da kroz sve to prođemo zajedno, a i obučili
su me da se time bavim. No, dakako, bila je tu riječ i o njezinu dostojanstvu.
Mogla je vidjeti samo da joj se život raspada, pa sam odlučio da ću se povući
kad je zatražila pomoć izvana.«
Sad je došao za njega najgori dio. Iz unutrašnjeg džepa jakne izvadio je
pismo i razmotao ga. »Ovo pismo stiglo je mjesec dana poslije njezine smrti.
Christine ga je napisala mnogo prije nego što je popila smrtonosni lijek.
Vjerojatno je njegovateljicu zamolila da mi ga pošalje poslije njezine smrti da
bih, kad ga primim, sve unekoliko sagledao.«
Duboko je udahnuo. »U pismu objašnjava zašto je odlučila sebi oduzeti
život. Mogla je poživjeti još nekoliko godina, mogli smo još neko vrijeme
provesti zajedno, ali htjela je dostojanstveno otići s ovoga svijeta. Ovako se
izrazila: >Voljeni moj Erik, dobro znaš da si daleko najbolji dio mog života.
Svim srcem se nadam da ćeš jednoga dana razumjeti zašto sam se odlučila na
takav čin. Htjela sam biti u stanju izabrati kad ću umrijeti. Živjela sam veoma
ispunjenim životom, ali ne mogu dalje. Znam da želiš biti sa mnom do samoga
kraja, ali u tome te ne mogu slijediti. Vidjela sam što je ta bolest učinila mojoj
majci i poštovala sam njezinu želju da sebi prekrati patnju kad izgubi volju za
život, a sad sam i ja izabrala da ću isto tako postupiti. Moraš razumjeti da te
nisam htjela povrijediti...<«
Obrisao je oči. »Ostavit ću pismo ovdje pa ga svi možete do kraja
pročitati.« Pogledao je izravno u kameru. »Još uvijek snima?«
Njegova bivša žena nagne se naprijed, pogleda kameru i kimne.
»Tek kad sam pročitao pismo, shvatio sam da joj je neka udruga pomogla
da sebi skrati život. U to vrijeme nisam znao da je riječ o Službi za kućnu njegu
teških bolesnika jer da sam znao, prijavio bih ih i zaustavio njihovu djelatnost,
ali kao što sam rekao, otišla je s ovoga svijeta prije nego što sam doznao za to.
Bio sam ljut, ponajprije na nju jer me je ostavila, a onda i na njih, i to ne zato
što su joj pomogli. Bila je to njezina želja, pa sam je, naravno, morao poštovati
jer sam poštovao i nju samu, ali bilo je to daleko prerano. Mogla je živjeti još
nekoliko godina, a stanje joj se ne bi promijenilo. Upravo sam se zbog toga
uistinu razbjesnio. Oduzeli su mi je prije nego što je bilo potrebno.
Odlučio sam se pridružiti toj udruzi da vidim koliko je ljudi uključeno i
jesu li sve pomno osmislili. Kako sam poslije doznao, Christine im je darovala
više od sto tisuća kruna. Dakako, imala je pravo na to jer, kao što je napisala u
pismu, mnogo joj je značila činjenica da s njima može stupiti u doticaj kad osjeti
da je njezino vrijeme došlo, ali...«
Pogledao je Vivian. »Liječnik sam, pa sam joj i ja mogao dati preveliku
dozu lijeka i sjediti s njom držeći je za ruku. Mogli smo to učiniti sami, ne
uplićući druge u naše stvari.«
»Ali ti nikad ne bi tako što učinio, nikad je ne bi pustio«, tiho primijeti
njegova bivša žena.
Odmahnuo je glavom. »Ne, vjerojatno ne bih, a, dakako, Christine je to
znala jer je bila oštroumna i nikad me ne bi zamolila da joj na taj način
pomognem. Poznavala me je, pa joj je bilo jasno da bih zapao u strahovitu
dvojbu.«
Ponovno je pogledao izravno u kameru. »Nije se bilo teško pridružiti
Službi za kućnu njegu jer pomoć često nude pripadnici obitelji ili prijatelji onih
koji su koristili njihove usluge, a osim toga, znali su da sam liječnik. Isprva su
mi dopustili da gledam i da vidim kako pomažu ljudima da umru. Iskreno
govoreći, postupaju vrlo uredno. Sve snimaju na video, kao i ja sada, pa umiruća
osoba izrazi želju da sebi prekrati život kako bi se svi uvjerili da to čini
dragovoljno. Snimke su poslali Sofie Parker u Englesku, a ona ih je
pohranjivala. Tek nakon nekog vremena otkrio sam da poslove uprave vodi
žena u inozemstvu, ali nije bilo teško naći njezinu adresu.«
Gledao je u kameru kako ne bi pogledao bivšu suprugu. »Pobio sam ih.
Upravo sam ja odlučio zaustaviti te neznance koji su ljudima pomagali da
umru. Kako sebi prisvojiti pravo da neznance, ljude s kojima nemaju nikakve
veze, oduzmu onima koji ih vole?«
»Erik!« prekine ga bivša žena.
Iza svojih leđa začuo je zvuk, a krajičkom oka vidio je da Vivian netremice
zuri u točku iza njegovog lijevog ramena. Vidio je da mu prilazi neka sjena, pa
je zgrabio pušku, okrenuo se i opalio.
Vivian je vrisnula, a on je ponovno opalio. Smjesta je prepoznao šutljivu,
crnokosu djevojku, kćer s kojom se pogledao oči u oči nakon što joj je ubio
majku. Pojurila je na njega podignuvši šake. Trećim hicem ju je promašio, ali
uspio ju je oboriti kundakom puške, a onda je skočio i protrčao pokraj nje. Kroz
vrata je izjurio na terasu i jurnuo u šumu.
 30

JesiVirumu.
li provjerila pištolj?« upita Eik kad su kod Kongevejena zaokrenuli prema
Nije ju pogledao, a bilo je to prvo što je rekao otkad su otišli iz
postaje.
Louise kimne osjećajući težinu pištolja pod jaknom. Zapovjedila je da im
na raspolaganju bude još policajaca ako Sørensena nađu u kući njegove bivše
supruge. »Toplo se nadam da znaš da bih mogla upasti u ozbiljna govna zato
što sam te povela sa sobom«, obratila mu se.
»Zato te i volim, draga«, blago je odgovorio. »Osoba si koja riskira.«
»Zaveži!« prosiktala je, ali napetost je nestala, a to je bilo dobro. Louise se
cijelim putem bojala najgorega, no samu sebe je uvjeravala da školarka iz
Engleske u predgrađu kao što je Virum ne može na adresu, koju je samo jednom
pročitala, stići brže od policijskog automobila koji juri.
»Ondje je parkiran njegov automobil!« pokazala je tamnocrveni karavan.
Vozilo koje su njezini kolege iz sjevernog Sjælanda vidjeli u Sørensenovoj garaži
vjerojatno je pripadalo Christine.
Dok je usporavao, Eik je isključio sirenu i plava svjetla, a Louise je
ispružila ruku da putem policijskog radija pozove pojačanje.
»Čekaj«, zaustavi je Eik. »Pruži mi priliku da vidim je li djevojka unutra.«
»Vraga ću ti je pružiti. U kući je Sørensen.« Već je pozvala motorizirane
ophodnje.
Koraci su im škripali na šljunku dok su trčali po prilaznom putu. Louise
je pozvonila, a Eik je požurio niza stube s namjerom da zaobiđe kuću. Vrata je
smjesta otvorila blijeda plavokosa žena s frizurom nalik na paža, odjevena u
crnu dolčevitu i otmjene tamne hlače. To je svakako Vivian Hald Sørensen,
pomisli Louise.
Upravo joj je htjela pokazati policijsku značku, ali žena ju je zgrabila, a
onda je počela jecati čvrsto je držeći. »Otraga su, a on ima pušku«, promucala
je. »Pucao je u djevojku.«
 Kad su ušli u vlažnu, hladnu spavaću sobu, osjetili su propuh. Vrata terase
bila su odškrinuta, a Eik je stajao u širokim vratnicama između blagovaonice i
druge prostorije. Na podu je netko ostavio krvavi trag.
»Idite u kuhinju i ostanite ondje«, rekao je, ali Vivian Hald Sørensen sjela
je na pod i rukama obuhvatila koljena jer je bila u šoku.
»Što se dogodilo?« upita Louise. S pištoljem u ruci potrčala je ugasiti
svjetla u dnevnoj sobi i kuhinji.
Činilo se da Sørensenovu ženu ne čudi što znaju za djevojku. Pokazala je
tronožac koji se srušio u dnevnoj sobi. »Prisilio me je da snimim njegov iskaz.
Htio je da sve bude kao kad je snimala skupina koja je ubijala ljude. Ne znam
kako je djevojka ušla.«
»Gdje su sada?« Eik je došao do vrata terase. Između dviju soba na podu
je ležala otvorena torba za teretanu u kojoj su vidjeli streljivo za pušku, ali od
oružja nije bilo ni traga.
»Mislim da ju je pogodio«, tiho će žena koja je jecala. »Pucao je u nju, a
onda je pobjegao, a ona je otrčala za njim.«
Čuvši zvuk što ga je Eik ispustio dok je širom otvarao vrata terase i potrčao
prema šumi, Louise je zaboravila da mora čekati pojačanje, pa je pojurila za
njim. Stigla ga je prije nego što je došao do otvorenih vrata u stražnjem dvorištu,
a onda su potrčali stazom koja je vodila do ceste kroz šumu.
Siječanjski mrak među drvećem je postao još gušći, a cesta je bila mokra i
skliska zbog ostataka snijega koji se topio. Eik je zastao na mjestu gdje se cesta
račvala i osvrnuo se oko sebe. »Stephanie!« povikao je tako glasno da je njezino
ime odjeknulo među stablima. Sumom se vukla siva magla, pa je vidljivost bila
slaba.
Louise potrči prema guštiku. Primijetila je da je netko izgazio tamno,
promočeno lišće, a između golog bukova drveća vodila je uska staza. Čula je da
Eik zove kćer. Još je stajao na cesti dok se ona probijala stazicom do velike,
ovalne udoline promjera najmanje pedeset metara, kako je procijenila.
Osvrnuvši se, odmah je primijetila da se na drugoj strani udoline sklupčala
tamna pojava.
 »Eik!« kriknula je, a njegovo ime uzvikivala je i dok je trčala niz padinu.
Do pojave su stigli istodobno, ali Louise se odmaknula kad je Eik kleknuo
pokraj Steph i pažljivo joj uklonio kosu s lica.
Ležala je postrance, s ispruženim rukama, a noge je savila. Eik joj je vidio
samo profil, ali Louise se začudila izrazitoj sličnosti oca i kćeri.
Nakratko je nepomično sjedio i zurio u onesviještenu djevojku, a onda joj
je položio ruku na čelo i prešao joj prstom po obrazu tako nježnim pokretom
da su se Louise oči ispunile suzama.
Držeći joj dva prsta na vratu, opipao joj je bilo, a onda je pažljivo
pregledao krvavu ranu iznad desne sljepoočnice. Polako ju je okrenuo i
povukao crnu jaknu na stranu.
»Pogodio ju je«, primijetio je. »Rana je postrance, pod prsima.«
»Kvragu! Ostani ovdje i nazovi hitnu pomoć. Odnesi je iza onoga grmlja,
a ja ću potražiti Sørensena.«
Srce joj je snažno udaralo. Bjegunac je svakako negdje u blizini! Polako se
pomaknula naprijed štiteći Eika koji je kćer nosio iza grma. Prešla je samo
nekoliko metara, a onda je ugledala Sørensena. »Pozovi još jedna bolnička
kola!« povikala je. »Ovdje je, na tlu!« Čula je kako Eik naziva, a onda je potrčala.
Na cesti se pojavila Vivian Hald Sørensen. Ukočeno je prišla mužu i
kleknula pokraj njega. Činilo se da je u njoj prevagnula nepristrana stručnost
jer je uspjela nadvladati šok. »Krvari. Pogođen je u srce.«
Dobro odjeveni liječnik nepomično je ležao na tlu, zatvorenih očiju.
Košulju mu je natopila krv, a na metar od njega Louise je ugledala pušku.
Njegova bivša žena uhvatila ga je za ruku pa ju je milovala i nešto mu
govorila utješnim glasom.
»Ostanite s njim«, reče joj Louise. »Pozvala sam još jedna bolnička kola.«
Žena odmahne glavom i tiho odgovori: »Niste trebali. Nije želio još dugo
ostati na ovom svijetu. Sigurna sam da si je kanio oduzeti život nakon što izreče
priznanje i preuzme krivicu za ono što je učinio. To je njegov izbor. Već odlazi,
bilo mu slabo kuca. Dopustite mu da nađe mir.«
Louise je otrčala u kuću, a onda na ulicu, do policajaca koji su upravo
stigli. Ubrzo su šumu obasjala svjetla ručnih svjetiljki, a policajci su šutke i
učinkovito osiguravali to područje. Osoblje hitne pomoći probilo se kroz
guštik, a kad su stigli do udoline gdje je ležala Steph, Eik je ustao da im napravi
mjesta.
Louise se vratila do Vivian koja je bivšega muža još držala za ruku.
»Odustao je i napušta ovaj svijet«, izjavila je liječnikova bivša žena. »Kad
osoba više nema zašto živjeti, trebali bismo joj dopustiti da umre.«
 31

T e večeri Louise se jedva imala snage dovući do svog stana u Frederiksbergu.

Bila je gladna, a oči su joj suzile od iscrpljenosti.
Nekoliko puta su gledali snimku priznanja Erika Halda Sørensena. Toft je
Elsu Corneliussen priveo na još jedno ispitivanje pa joj je ispričao što se
dogodilo.
»Užasnuta sam, naprosto užasnuta«, rekla je tiho nakon što su joj ponudili
čašu vode. »Bio je omiljen, a posve se posvetio svom poslu. Svi su ga voljeli.«
Louise je bila sigurna da je Sørensen uspješno zavarao sve oko sebe. Else
Corneliussen nije rekla više ništa što bi ih uznemirilo.
Sørensen nikome nije pomogao pri samoubojstvu. Bio je nazočan, ali lijek
je dala Else Corneliussen. Prema njezinim riječima, sljedeći mjesec trebali su
početi dijeliti dužnosti.
Louise nije mogla iz misli odagnati Sørensenovu ispovijed, a unekoliko je
žalila što joj se nije pružila prilika da s njim porazgovara poslije onoga što je
čula. Ipak, za policijske potrebe je sve raščistio, no njegovo objašnjenje na nju
je ostavilo jak dojam.

Vrata Melvinova stana na četvrtom katu bila su odškrinuta. Na stubištu su

ležala dva ručna kovčega i vrećica za kupovinu, a iznutra je čula glasove.
Kad su Melvina otpustili iz bolnice, Grete Milling je ponudila da će se
useliti k njemu kako ne bi samovao. Kad ga je Louise prije nekoliko sati nazvala
i upitala ga je li mu drago što je ponovno kod kuće, odgovorio je da ne bi ni
pomislio da će ikad više biti tako sretan i da je veoma zahvalan što onom
prilikom nije umro na stubištu. »Sad mi se čini da ću se ujutro ponovno pokraj
nekoga buditi«, rekao je.
»Halo«, pozvala je Louise provirivši u stan da vidi je li ondje Jonas.
»Uđite!« začula je nečiji glas, a u hodniku se pojavila gospođa Milling.
Stavila je prugastu pregaču i zavrnula rukave. »Jonas i Melvin su u dnevnoj sobi,
a sačuvali smo vam i nešto hrane.« Louise je imala osjećaj da je obavija nešto
mekano i toplo.
»Još nismo unijeli sve stvari,« primijeti Grete, »ali mislim da ću ostatak
raspakiran tek sutra. Moramo i ovdje sve urediti.« U kuhinji je na pladanj stavila
nekoliko velikih sendviča, a onda ga je pružila Louise. »Jeste li za pivo?«
Gošća kimne. »Itekako!« Otvorila je ormarić i izvadila čašu.
Melvin je sjedio na sofi. Još je bio blijed i doimao se umornim, ali pozorno
je slušao dok mu je Jonas potanko prepričavao seriju koju je gledao na Netflixu.
Kad je Louise ušla, njezin posinak je ustao i zagrlio je.
»Vrlo je čudno da Eik ima kćer«, prokomentirao je. »Je li ona dobro?«
Louise nije imala vremena da mu sve potanko ispriča. Nakon što je Eik sa
Steph otišao u bolnicu, poslao joj je samo jednu poruku mobitelom S obzirom
na to da inače nikada nije slao poruke, očigledno se promijenio. Napisao je da
je djevojčino stanje još nestabilno.
»Ozbiljno je ranjena, ali on je s njom. Ne znam je li Steph pri svijesti«,
zabrinuto će Louise.
»Ali upoznat ćemo se s njom, je li?«
»Nadam se«, glasio je škrti odgovor.
»Siguran sam da će biti izvrstan tata.«
Louise je navalila na pečenu govedinu, a kad je prožvakala zalogaj, složila
se: »Da, svakako će biti.«
Pokazala je Melvina i nasmiješila se jer njihov je susjed zaspao sklopivši
ruke u krilu.

Kad se Louise sljedećeg jutra pojavila na redovitom dogovoru u Odjelu za

ubojstva, Suhr ju je odveo na stranu i pozvao je u svoj ured.
Šef Odjela zatvorio je vrata i izvukao joj stolac. »Jeste li čuli kako je mlada
dama?« Doimao se zabrinutim.
»Steph je još na intenzivnoj skrbi, ali jutros joj se stanje poboljšalo, pa će
je prebaciti na opći odjel.« Kasno sinoć djevojku su odvezli u dvoranu za
operacije jer su se bojali da su joj oštećeni unutrašnji organi. »Eik je s njom, a i
ja ću im se pridružiti poslije sastanka u postaji.«
Suhr se nagnuo naprijed i sklopio ruke na stolu, a lice mu je zadobilo
ozbiljan izraz. »Michael Stig se neće vratiti u Odjel za ubojstva. Jučer, nakon što
ste otišli, primili smo njegovu ostavku.«
Louise se nije mogla posve usredotočiti na šefove riječi jer u mislima je
bila u Nacionalnoj bolnici, s Eikom i Steph.
»Kad netko sanja o tome da postane šef odjela, ne uzima uvijek u obzir
pritiske što ih taj položaj povlači za sobom«, nastavi Suhr, a Louise se pokušala
usredotočiti jer se osjećala neugodno pod njegovim prodornim pogledom. »Stig
je svakako donio mudru odluku.«
Misli su joj ponovno odlutale, ovaj put do Vivian, koja je bila uz
Sørensona dok je umirao, a s njim je otišla i u kolima hitne pomoći.
»Ali njegova ostavka neće utjecati na moju odluku da se potkraj mjeseca
povučem, kako sam najavio. Imat ćemo premalo osoblja.«
Louise je pokušala proniknuti što skrivaju njegove riječi.
»Možda bi vas zanimao taj položaj?« upitao je, a lice mu je ponovno
postalo ozbiljno. »Iskreno govoreći, taj je posao povezan s velikim pritiskom...«
Motrio ju je čekajući odgovor.
»Oprostite, biste li to mogli ponoviti?« zamolila je.
Izraz očiju mu se ublažio, pa ju je pokroviteljski pogledao. »Htio bih vas
preporučiti za šeficu Odjela za ubojstva, a nadređeni me podržavaju. Moglo bi
to značiti da ćete morati pohađati dodatne tečajeve iz rukovođenja, a osobno
vam mogu reći samo to da je pritisak ponekad doista jak, ali nimalo ne dvojim
da možete svladati poteškoće i toplo se nadam da ćete pristati.«

Louise je poslije sastanka bila posve smetena. Spakirala je svoje stvari, a

Rønholtu je rekla da toga dana više neće doći na posao. Sišla je, a onda se
odvezla do Nacionalne bolnice.
Kad je Steph pošla tražiti Erika Halda Sørensena, u policijskom stožeru
ostavila je putnu torbu, pa ju je Louise sada ponijela. Toga jutra razmišljala je
bi li djevojci donijela nešto toaletnog pribora i džemper koji bi joj se svakako
svidio, ali odustala je jer Steph bi mogla pomisliti da se nameće, a Louise to
nikako nije htjela.
Umjesto toga je u bolničkoj prodavaonici poklona kupila stručak tulipana
i pecivo, a onda se popela dizalom.
Kad je posjetiteljica ušla u sobu, Steph je sjedila u postelji, a pred sobom
je držala pladanj s doručkom. Louise se trgnula vidjevši da se djevojka doima
posve drukčijom jer je bila odjevena u bolničku halju i uklonila je crnu šminku,
a upravo je pokušavala uvući slamčicu u mali tetrapak s voćnim sokom. Eik je
sa šalicom kave u ruci sjedio na plavom stolcu s rukohvatima, a noge je podigao
na željezni okvir bolničke postelje, no kad je Louise ušla, odložio je šalicu, a
onda joj je prišao i poljubio je. Osjetila je kako se opušta u njegovu zagrljaju.
»Ona ti je djevojka?« upita Steph.
Pustivši Louise, Eik se nasmiješi tom pitanju. »Da, a zapravo će mi biti i
žena, samo što to još ne zna!«
Louise je od čuđenja otvorila usta, a onda je zaustila kako bi prosvjedovala.
Čula je da se Steph smije, a Eik je već govorio o nečemu drugom, ali previše se
zaprepastila da bi ga razumjela. Srećom, iza nje su se otvorila vrata, a kroz njih
je provirio Rønholt i upitao je li prerano za posjete.
»Nije, uđite«, brzo će Louise. Uklonila mu se s puta jer soba je bila mala.
Rønholt nije znao što će s cvijećem koje je donio. Louise je bacila pogled
iza njega, a oči su joj se srele s Eikovima. Nasmiješio se izravno je motreći kao
da želi potvrditi da je maločas govorio ozbiljno.
»Veoma sam se radovao što ćemo se sresti«, čula je da govori Rønholt, a
onda je djevojci pružio ruku.
»I meni je drago što smo se upoznali«, odgovori Steph. »Otac mi je upravo
pričao o vama.«
Eik je prišao Louise i zagrlio je. »Mislim da možemo srediti dopust koji
ste tražili«, obrati mu se Rønholt koji se okrenuo prema njemu.
»Drago mi je što to čujem«, odgovori Eik. »Bit će to nalik porodiljskom
dopustu za oca«, nacerio se kćeri, »kako bismo mogli i dalje sanjati.«
»Dopust?« Louise ga zbunjeno pogleda. Nije li je upravo zaprosio, a sad
traži dopust? Nije to prije spomenuo.
»Steph želi putovati i vidjeti svijeta.« Objasnio je da se raspitao za
roditeljsko skrbništvo jer joj je majka mrtva. »Dakako, samo o Steph ovisi hoće
li me trpjeti«, dodao je.
»Steph kaže da hoće«, odgovori djevojka mažući maslac na kruščić.
»Dakle, želiš reći da ćete putovati tjedan ili dva?« upita Louise.
»Bliža procjena bila bi šest mjeseci,« odgovori Eik, »ali prije nego što
počnemo o tome razmišljati, ovu mladu damu moramo podići na noge.«
»S nama morate poći i vas dvoje, vi i vaš posinak. Zajedno bismo mogli
posjetiti razna mjesta, ili ste to već učinili?« upita Steph.
Odjednom se doimala plahom, kao da se pomalo stidi što su je snovi tako
ponijeli, i to pred ljudima koje je jedva poznavala.
»Ne, zapravo nismo«, prizna Louise. »S Jonasom nisam nikamo
putovala.« Nismo ni razgovarali o tome, pomislila je. »No, nažalost, ne mogu
samo tako otići na pola godine, a osim toga, Jonas se školuje.«
Nakratko je zastala i pogledala Rønholta. »Usput, upravo su mi predložili
da budem šefica Odjela za ubojstva.«
Rønholt joj se nasmiješi. »Pitao sam se hoćete li to spomenuti. Vjerujem
da razmišljate o toj ponudi. Sretan sam zbog vas, ali još više zbog njih.«
»Znali ste za to?« upita Louise.
Kimnuo je i objasnio da ga je jučer navečer nazvao Suhr. »Mislim da je
ispitivao teren. Naravno, odgovorio sam da nisam baš sretan što ćete otići jer je
naša specijalna jedinica vrlo dobro počela, ali s druge strane, takvo što je mnogo
bolje od ponuda za posao koje sam vam pokazivao.«
Louise kimne. Eik se doimao zaprepaštenim, a odjednom je osjetila da je
sve to previše za nju. Bila je omamljena, pa je morala izići iz sobe da se pribere.
Ispričala se, a onda se spustila dizalom kako bi potražila mjesto gdje će neko
vrijeme sjediti nasamo.
Što se nje tiče, Eik s kćeri može otići kamo želi jer ju nije uznemirila
pomisao na njihovo putovanje, nego činjenica da je posve prirodno, kao da tu
nema ničega složenoga, govorio o tome da će Jonas i ona postati dio njegova i
Stephina života.
Dok je išla prema kafiću u prizemlju, iza sebe je odjednom začula glas koji
je pitao: »Kamo si se uputila?« Camilla!, pomislila je. Okrenuvši se, vidjela je da
joj prijateljica brzo prilazi, a objema je rukama na prsima držala cvijeće,
časopise i vrećice s bombonima.
»Kako je ranjenica?« upita Camilla. »Nekoliko puta sam nazvala, ali nisu
mi htjeli reći iako sam objasnila da sam prijateljica obitelji.«
»Čini se da joj je dobro. S Eikom se već dogovara da će se useliti k njemu,
a Sofie je upravo to i htjela, je li? Dakako, moraju se dobro upoznati.«
»Da, pametno. Iznenada se moraju mnogočime baviti. Dobro se slažu?«
Louise kimne. »Zapravo se ponašaju kao da se već dugo poznaju. Sigurna
sam da će u svemu uspjeti.«
Malo je ustuknula kad ju je prijateljica u šali udarila po ramenu i
uzviknula: »Hej, prokletstvo, čestitam ti na poslu! Dobila sam tvoju poruku.
Prilika je odlična!«
Camilla je pošla za njom do ljudi koji su čekali na blagajni kafića.
»Da, odlična je«, odgovori Louise. »Morat ću se neko vrijeme navikavati.«
Prijateljici je rekla da Eik i njegova kći razmišljaju o tome da odu na dugo
putovanje. »Zaključili su da žele zajedno putovati i biti aktivni dok uče jedno o
drugome. Možda je to dobro, čak vrlo dobro, jer ću se moći usredotočiti na svoj
posao ako ga odlučim preuzeti.«
»Da, morat ćeš svima pokazati da nećeš pokleknuti pod pritiskom samo
zato što sjediš na šefovskom stolcu«, sa smiješkom ju je zadirkivala Camilla, a
Louise kimne.
»Da, otprilike tako. Morat ću biti dobra čelnica, jedna od onih s kojima
svi žele raditi.«
Pronašle su slobodan stol pokraj zida. Kad su sjele sučelice, Louise je
promotrila prijateljicu, a ono što je vidjela, neugodno ju je iznenadilo. Prije
nego što bi bilo kamo otišla, Camilla se obično pažljivo našminkala i uredila
kosu, no sad se doimala zapuštenom, kao da se upravo iskobeljala iz postelje.
Louise je bila tako zauzeta da to nije prije primijetila, pa se zabrinula. Ispružila
je ruku preko stola. »Što se s tobom događa?«
»Frederik se seli u Los Angeles,« izvijestila ju je prijateljica, »a ja ću ostati
ovdje«, dodala je prije nego što je njezina sugovornica dospjela bilo što upitati.
»O, ne! Dovraga!« Louise se osjećala kao da ju je netko udario u lice.
»Ne, u redu je!« Camilla je šalicu s kavom gurnula ustranu. »Frederik ima
pravo kad kaže da bih, ako se preselim, ondje mogla pisati sjajne članke, ali
podloga mi je ovdje, u Danskoj. Ne želim se seliti, barem ne zasad. Kad
Markusu završi internat, svake zime mogu odletjeti onamo i boraviti s
Frederikom, ali neću ondje stalno živjeti, kvragu, neću!«
»Rastajete li se vas dvoje?« Louise je odjednom poželjela otići kući i zavući
se u postelju. Osjetila je umor od svega što se dogodilo otkako ju je Suhr pozvao
u svoj ured. Radost, zabrinutost, dobro, loše! U ovom razdoblju život joj je bio
pun visokih vrhova i dubokih dolina, a to je za nju jednostavno bilo previše,
posebno dan nakon što su priveli kraju vrlo važan slučaj.
Ako prihvati posao, Suhr joj je još toga popodneva u svom uredu želio
prirediti mali prijam u krugu najbližih suradnika. Još nije bilo službene potvrde,
ali svi su smatrali da osoblje u Posebnom odjelu za zločine mora znati kako su
čelnici sve osmislili jer svi su bili svjesni da se Michael Stig neće vratiti. Mislila
je na Eika i Steph i na njihovu nakanu da putuju. Govorili su o tome da ih dugo
neće biti.
»Ne, ne rastajemo se, ne budi smiješna«, čula je kako odgovara Camilla.
»Zato nisam dobro spavala, a Frederik i ja cijelu noć smo razgovarali na Skypeu
kako bismo svoje nove živote postavili na pravi put. Jesi li znala da je zapravo
vrlo suvremeno da bračni parovi žive odvojeno?«
 EPILOG

N evjerojatno je da nas tako neumoljivo zezaju«, ljutio se Eik nakon što su

ih iskrcali pred malim hotelom u Tulumu. Iz džepa jakne iskopao je još
jednu cigaretu. Louise je u zračnoj luci zatražila da taksi bude dovoljno velik da
poveze njihovu cjelokupnu prtljagu, ali odgovorili su joj da je to trebala
unaprijed naručiti, a sad im je preostalo samo da uzmu dva taksija ili da se nađu
na začelju onih koji su čekali.
Zapalivši cigaretu, Eik je načas stajao udišući vrući zrak dok je Louise uz
smijeh pitala tko je predložio da im prva postaja bude Meksiko.
»Tvoj sin Jonas«, odgovori Eik. »Upravo je on htio vidjeti ruševine Maya,
a čula si da je vrlo uvjerljivo govorio.«
Kimnula je, imao je potpuno pravo. Jonasa je zanimala povijest, pa je
smjesta predložio Maye kad su sjeli da naprave popis onoga što bi htjeli vidjeti.
S naklonošću se sjetila Camille koja je sjela s njom prije nego što je Louise
prihvatila položaj šefice Odjela za ubojstva. »Jesi li posve sigurna da si ispravno
odlučila i da ćeš dopustiti da Eik i Steph putuju bez tebe i Jonasa?« upitala ju je
prijateljica. »Zašto ne biste pošli s njima?«
Dok je vjetar Louise mrsio kosu, nasmiješila se sjetivši se kako je za sobom
zatvorila vrata Suhrova ureda, a onda mu je postavila ultimatum. Naravno,
održat će svoju riječ, jer još uvijek je željela taj posao, ali samo ako se on složi
da na toj dužnosti ostane još šest mjeseci jer inače će, nažalost, Louise morati
niječno odgovoriti, a onda njezin šef riskira da ostane čak i duže raditi.
Policijski čelnici i on morat će tražiti drugog nasljednika ili nasljednicu, koji će
možda također postavljati zahtjeve. Promozgao je o tome, a onda je prihvatio
njezin uvjet.
Put su odgodili zbog Nigela Parkera. Nije imao ništa protiv da njegova
pokćerka ode živjeti kod svog biološkog oca. Zapravo, smatrao je to odličnom
zamisli. Prema sebi je bio posve iskren, pa je shvatio da se njih dvoje nikako ne
bi slagali sad kad Sofie više nije mogla posredovati, ali zainatio se kad ga je Eik
zamolio da spakira Stephine stvari i da ih pošalje u Dansku. Odgovorio je da
doista nema vremena za to jer više nema njegove supruge koja mu je pomagala
u centru za vid i u uredu. Osim toga, nije baš bio raspoložen pomoći Eiku nakon
što su se njih dvojica nekoliko puta ljuto sukobili.
Steph i Eik vratili su se u Nailsea da se spakiraju, a dok su bili ondje, Steph
je među stvarima svoje majke izabrala što je htjela. Sebi je dala oduška tek kad
su sve poslali u Dansku. Šok je prošao, pa je plakala jer joj je majka nedostajala.
Plakala je zbog ubojstva, zbog šoka, a i zbog toga što je izgubila jedinu osobu na
svijetu s kojom je ikad osjetila povezanost.
Eik se s kćeri preselio u stan u Južnoj luci, no iako su Louise i on živjeli
odvojeno, gotovo uvijek su zajedno jeli, ili ondje ili u Louiseinu stanu. Steph se
počela polako privikavati na novi život, a Eik joj je dopustio da sve sređuje u
vlastitom ritmu. Louise je uvidjela da nije tako uviđavan samo s kćeri, nego je
općenito osoba puna razumijevanja.
»Zašto ne bismo pronašli bar i popili pivo prije nego što se prijavimo u
hotel?« Eik je povukao Louise prema malom baru na plaži. Osjećala je da se
oznojila poslije leta zrakoplovom, a onda i gotovo dvosatne vožnje taksijem, pa
je žarko željela zaroniti u ocean, ali kimnula je kad ju je Eik upitao hoće li
naručiti dva pladnja nachosa.
Steph je skinula kožnatu jaknu i teške čizme marke Dr. Mårtens i
prepustila se meksičkom suncu. Rana od metka još je zarastala, ali nakon što su
ustanovili da joj unutrašnji organi nisu oštećeni, liječnike je najviše zabrinuo
potres mozga. Djevojka je primila jak udarac u sljepoočnicu, pa je u danima
koji su uslijedili poslije događaja u šumi patila od vrlo jakih glavobolja, a vid joj
se zamućivao. Čak su posumnjali i da joj je napukla lubanja. Srećom, stanje nije
bilo tako loše, no prije putovanja ipak se morala podvrći bolničkom pregledu.
Jonas je, zavrnuvši nogavice, stajao na rubu vode. Steph i on razgledavali
su stijene visoke nekoliko metara s kojih su dječaci skakali u more. Louise se
stisnuo želudac, ali ipak je legla na staru ležaljku koja se ljuštila. Zavalila se u
nju, a Eik joj je u ruku gurnuo pivo i privukao je k sebi.
Valovi su se razbijali o stijene što su stršale u more, bijela pjena visoko je
prskala, a Louise je u pivo gurnula krišku limuna koja se zaglavila u boci.
Duboko je udisala miris oceana, limete, Corone i Eika.
 ZAHVALE

I zgubljena žena je izmišljena priča i svaka sličnost sa stvarnim ljudima i

događajima samo je slučajna. Likovi i radnja plodovi su moje mašte iako su
nadahnuti stvarnim događajima koji su pobudili moju znatiželju i potaknuli me
na istraživanje. Željela bih posebno i od srca izraziti zahvalnost Rikke Kimie
Andersen i Kim Frank Hoffman koje su mi otvoreno ispričale svoja iskustva s
Dignitasom, klinikom za samoubojstva u Švicarskoj, gdje su se nedavno
oprostile od Jane Hoffman.
Toplo zahvaljujem Brianu i Conny Doktor koji su sa mnom uvijek
spremno dijelili liječničku stručnost i pomagali mi da u radnjama svojih knjiga
opišem razne bolesti i dijagnoze.
Zahvaljujem i tebi, Lisbeth Møller-Madsen, jer si vrlo nadarena urednica,
pa suradnja s tobom pruža veliko zadovoljstvo. Moram zahvaliti i Rasmusu
Funderu. Tvoja grafička rješenja na koricama uvijek dočaravaju ozračje za koje
se nadam da ču ga moći izraziti riječima, ali to mi nikad posve ne uspije.
Zahvaljujem svima u People's Press, izdavačkoj kući u kojoj objavljujem. Vrlo
sam sretna što radim s vama i što zajedno provodimo vrijeme.
Od neprocjenjive pomoći bila mi je Malene Kierkegaard Nielsen iz
Radionice za zaplete književnih djela. Hvala što si sa mnom živo raspravljala o
zapletu kriminalističkog romana.
Hvala i tebi, Lotte Thorsen, što si pročitala rukopis i pomogla mi mudrim
i oštroumnim primjedbama.
Uvelike zahvaljujem i tebi, Trino Busch, jer si sjajna! Bez tebe bih se
opteretila još brojnijim pitanjima. Hvala ti što od srca podržavaš i mene, a i
Louise Rick.
Zahvaljujem svojoj književnoj posrednici Victoriji Sanders, kao i
Benardette i Chrisu. Neprestano mi ulijevate polet i težnju da učinim još više.
Najdublje zahvaljujem svom sinu Adamu. Hvala ti na podršci, pomoći i
uvjerenju da će sve dobro završiti. Volim te najviše na svijetu!
– Sara Biædel
 BILJEŠKA O SPISATELJICI

S ara Blædel je zanimanje za priče i pisanje, a posebno za kriminalističke

romane, gajila još od mlade dobi, davno prije nego što je skandinavska
kriminalistička književnost na prepad osvojila svijet. Danas je u Danskoj
nazivaju »kraljicom krimića«, a u cijelom je svijetu vrlo omiljen niz njezinih
romana u kojima se pojavljuje lik policijske istražiteljice Louise Rick.
Kao kći poznatog danskog novinara i glumice, čija karijera uključuje uloge
u kazalištu, na radiju, televiziji i u filmovima, Sara je odrasla okružena
neprestanim protjecanjem književnika i izvođača od zanata koji su posjećivali
dom Blædelovih. Unatoč tome što se borila s disleksijom, knjige su Sari pružale
svijet u koji se mogla povući kad je njezina povučena narav tražila izlaz od
životne vreve i meteža.
Sara se okušala u raznim poslovima, od naukovanja u vođenju restorana
do grafičkog oblikovanja, a onda je utemeljila izdavačku tvrtku koju je nazvala
Sara B, u kojoj je objavljivala američku kriminalističku književnost.
Bavljenje izdavaštvom Saru je odvelo do novinarstva, pa je pokrivala
široku lepezu priča, od suđenja zločincima do premijere filma Ratovi zvijezda,
Epizoda I: Fantomska prijetnja. Upravo u to vrijeme, dok je skijala u Norveškoj,
Sara je počela oblikovati zamisli za prvi roman. Svoje likove Louise i Camillu
predstavila je 2004. godine u djelu Grønt Støv (Zelena prašina) koje je, kao
najbolji prvijenac, osvojilo nagradu Danske akademije za kriminalističku
književnost.
Danas Sara s obitelji živi sjeverno od Kopenhagena. Oduvijek je voljela
životinje, pa još uvijek uživa u jahanju, a kuću dijeli s mačkom i zlatnim
retriverom. Kad nije zaokupljena time da na papiru počinja okrutna ubojstva,
veleposlanica je Udruge Spasite djecu i članica žirija na festivalu dokumentarnih
filmova.