M. W.

CRAVEN

LUTKAR
Prevela s Engleskog
Morana Mazor

Zagreb, 2021.

1
 SKEN:
ROBERT

OBRADA I IDEJNO RJEŠENJE NASLOVNICE:

PRAETORIOUS

Naslov izvornika
M. W. Craven
The Puppet Show
Copyright © M. W. Craven, 2018
Copyright © za hrvatsko izdanje Morana-Mazor i Znanje d.o.o. 2021.
Sva prava pridržana. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati
ili javno reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja
nakladnika.

2
Ova je knjiga posvećena mojoj supruzi Joanne i mojoj
pokojnoj mami Susan Avison Craven. Bez njih dviju,
ovo djelo ne bi postojalo.

3
 KAMENI KRUG DREVNO je, spokojno mjesto. Svaki njegov
uzdignuti kamen tihi je stražar. Nepomičan promatrač. Njihov granit
blista od jutarnje rose. Odolijevali su tisućama i više zima i premda
istrošeni i šibani vremenom, nikada se nisu pokorili stoljećima,
godišnjim dobima ili čovjeku.
Nasred kruga, okružen blijedim sjenama, stoji starac. Lice mu je
prepuno bora, gotovo je posve ćelav, samo mu nekoliko tankih, sijedih
vlasi okružuje pjegavu kožu tjemena. Mršav je poput leša, a suhonjavo
mu tijelo potresaju drhtaji. Glava mu je pognuta, ramena pogrbljena.
Nag je i uskoro će umrijeti.
Čvrstom žicom privezan je za željezni stup. Usijeca mu se u kožu.
On za to ne haje: njegov ga je mučitelj već izmrcvario.
U šoku je i misli da više nije sposoban osjetiti bol.
Nije u pravu.
»Pogledaj me.« Mučiteljev glas je bezizražajan.
Starac je namazan želatinoznom smjesom koja vonja po benzinu.
Podigne glavu i pogleda ispred sebe u osobu s kapuljačom.
Njegov mučitelj drži Zippo upaljač.
I tada ga obuzme strah. Iskonski strah od vatre. Zna što će se
dogoditi i zna da to ne može spriječiti. Disanje mu postane plitko i
isprekidano.
Zippo mu je podignut do očiju. Starac vidi njegovu jednostavnu
ljepotu. Savršene linije, preciznost izvedbe. Dizajn koji se nije mijenjao
već gotovo stoljeće. Uz trzaj, poklopac se otvori. Pokret palca i kotačić
zagrebe po kremenu. Pregršt iskrica i pojavi se plamen.
Njegov mučitelj spusti Zippo i povlači plamen prema dolje.
Sredstvo za pospješivanje izgaranja bukne. Vatra se željno rasplamsa i
krene mu niz ruku.
Istog trena osjeti bol, kao da mu se krv pretvorila u kiselinu. Oči
mu se šire od užasa dok mu se svi mišići stežu. Ruke mu se stišću u
šake. Pokuša vrisnuti, ali vrisak zamre kad naiđe na prepreku u grlu.
Bespomoćan je i nijem dok grglja vlastitu krv.

4
 Tijelo mu krčka i cvrči poput mesa u pećnici. Krv, mast i voda
kotrljaju mu se niz ruku i cijede s prstiju.
Za crni mu se pred očima. Bol nestaje. Disanje mu više nije
ubrzano.
Starac izdahne. Ne zna da će njegove vlastite masnoće održavati
vatru još dugo nakon što sredstvo za pospješivanje izgori. Ne vidi kako
plamen pali i izobličuje ono što mu je urezano na prsima.
Ali to se ipak dogodi.

5
 PRVO POGLAVLJE

Tjedan dana poslije

TILLY BRADSHAW SUOČILA se s problemom. Nije voljela

probleme. Teško je podnosila neodređenost i zbog toga su je problemi
činili tjeskobnom.
Osvrnula se uokolo da provjeri je li tu još netko s kime bi mogla
podijeliti svoja otkrića, ali ured Odjela za teške zločine bio je prazan.
Pogledala je na sat na zapešću i vidjela da se bliži ponoć. Ponovno je
odradila šesnaest sati bez prekida. Poslala je poruku majci i ispričala
se zato što je nije nazvala.
Opet se okrenula prema zaslonu. Premda je znala da nije riječ o
pogrešci, pri pojavi rezultata poput ovih očekivalo bi se da ih je tri puta
provjerila. Ponovno je pokrenula program.
Nakon što je pripremila voćni čaj, bacila je oko na pokazivač
napretka da vidi koliko još mora čekati. Petnaest minuta. Bradshaw je
otvorila prijenosno računalo, uključila slušalice i ukucala »BAK«1,
internetsku kraticu kojom je objavila da je ponovno za računalom. U
samo nekoliko sekundi bila je posve udubljena u Dragonlore,
fantazijsku igru u kojoj sudjeluje veći broj igrača.
U pozadini, na službenom računalu Odjela, program je obrađivao
podatke koje je unijela. Bradshaw ga nije provjerila niti jednom.
Ona nije radila greške.

1 BAK {back to keyboard), engl. ponovno za tipkovnicom, op. p.

6
 PETNAEST MINUTA KASNIJE sa zaslona je nestao logo Državne
kriminalističke službe i pojavili su se rezultati identični prijašnjima.
Ukucala je obavijest da napušta računalo i odjavila se iz igre.
Postojale su dvije mogućnosti. Ili su rezultati bili točni ili je došlo
do matematički nevjerojatne slučajnosti. Kada je prvi put ugledala
rezultate, izračunala je kolika je vjerojatnost da se to slučajno dogodilo
i dobila vrijednost od nekoliko milijuna. U slučaju da netko od nje
zatraži objašnjenje, matematički je problem provjerila u programu koji
je sama napisala. Rezultat koji se pojavio bio je unutar granica koje je
postavila kao dozvoljeno odstupanje. Nije se nasmijala kada je shvatila
da je sve izračunala brže od svog računala koje je koristilo program
koji je upravo ona osmislila.
Bradshaw nije bila sigurna što sljedeće učiniti. Njezina šefica,
detektivka inspektorica Stephanie Flynn, obično je prema njoj bila
ljubazna, ali prošlo je tek tjedan dana od njihovog malog razgovora o
tome u kojim je situacijama prihvatljivo nazvati šeficu kući. To je
smjela učiniti kada je bila riječ o nečem važnom. Ali... inspektorica
Flynn je odlučivala o tome je li nešto važno, pa kako je onda ona to
mogla znati, a da je ne pita? Sve je to bilo vrlo zbunjujuće.
Bradshaw je poželjela da je riječ o matematičkom problemu.
Matematika je bila nešto što je razumjela. Inspektoricu Flynn nije
razumjela. Grickala je usnu, a onda donijela odluku.
Još je jednom pregledala ono što je otkrila pa uvježbavala što će
reći.
Njezino otkriće ticalo se najnovijeg zločinca kojim se Odjel bavio -
čovjeka kojega su mediji nazivali »Žrtvovatelj«. Tko god on bio - po
prvotnim su pretpostavkama zaključili da je riječ o muškoj osobi -
činilo se da nije ljubitelj muškaraca u dobi od šezdeset i sedamdeset
godina. Zapravo, bili su mu toliko mrski da ih je ubijao paljenjem.
Upravo su podaci o njegovoj posljednjoj, trećoj žrtvi bili ono čime
se Bradshaw bavila. Odjel za teške zločine u slučaj se uključio nakon
druge žrtve. Osim utvrđivanja je li riječ o serijskom ubojici ili
serijskom silovatelju, njihov je posao bio i pružanje analitičke podrške
bilo kojoj policijskoj jedinici koja provodi istragu o složenom ili

7
naizgled nemotiviranom ubojstvu. Žrtvovatelj se, zasigurno, uklapao u
sve navedeno.
S obzirom na to da je vatra uništila tijela do mjere da više nisu ni
nalikovala tijelima, obdukcija nije bila jedino što je poduzeo viši
istražitelj u Cumbriji. Zatražio je i pomoć Odjela. Nakon završetka
obdukcije Odjel se pobrinuo da se tijelo pregleda i pomoću uređaja za
višeslojnu kompjuteriziranu tomografiju. MSCT je sofisticirana
medicinska dijagnostička tehnika. Korištenjem rendgenskog zračenja i
kontrastnog sredstva uređaj prikazuje trodimenzionalnu sliku tijela.
Postupak je namijenjen živima, ali je jednako učinkovit i na mrtvima.
Odjel nije imao sredstava za vlastiti uređaj - kao niti jedna
policijska služba - bilo je dogovoreno da ga povremeno mogu koristiti,
u slučajevima kada je situacija to zahtijevala. Žrtvovatelj nije ostavljao
nikakve tragove na mjestima zločina ili otmice te je stoga viši istražitelj
bio voljan pokušati bilo što samo kako bi se istraga pomaknula s mrtve
točke.
Bradshaw je duboko udahnula i utipkala broj inspektorice Flynn.
Nakon petog zvona javio se pospan glas: »Halo?«
Pogledala je na sat da se uvjeri da je prošla ponoć, a zatim je rekla:
»Dobro jutro, inspektorice Flynn. Kako ste?« Osim što joj je tijekom
prošlotjednog razgovora objasnila u kojim je situacijama smije nazvati
izvan radnog vremena, inspektorica Flynn potaknula ju je i da bude
ljubaznija prema kolegama.
»Tilly,« progunđala je Flynn, »što želiš?«
»Želim s vama razgovarati o slučaju, inspektorice Flynn.«
Flynn je uzdahnula. »Možeš li me samo zvati Stephanie, Tilly? Hi
Steph? Ili voditeljice? Zapravo, i nismo tako daleko od Londona, pa bih
pristala i na šefice?«
»Naravno, inspektorice Stephanie Flynn.«
»Ne... Mislim, možeš li samo prestati s... Ma, nema veze.«
Bradshaw je pričekala da Flynn završi prije nego što je rekla:
»Mogu li vam, molim vas, reći što sam otkrila?«

8
 Flynn je zastenjala. »Koliko je sati?«
»Sati je trinaest minuta poslije ponoći.«
»Hajde onda. Što je to tako hitno, a da nije moglo čekati do jutra?«
Flynn ju je saslušala, postavila nekoliko pitanja pa prekinula poziv.
Bradshaw se zavalila u stolicu i osmjehnula. Bila je u pravu kad ju je
nazvala. Tako je rekla inspektorica Flynn.

FLYNN JE STIGLA u roku od pola sata. Plava joj je kosa bila

zamršena. Bila je nenašminkana. Ni Bradshaw nije imala šminke, ali
ona je ni inače nije koristila. Šminkanje je smatrala blesavim.
Bradshaw je pritisnula nekoliko tipki i na zaslonu se pojavio niz
slika poprečnih presjeka. »Sve su to dijelovi torza«, rekla je.
Zatim je počela objašnjavati rad MSCT uređaja. »Njime se mogu
uočiti rane i lomovi koji su možda promakli tijekom obdukcije.
Posebno je koristan kad je riječ o žrtvi koja je bila izložena jakoj vatri.«
Flynn je sve to jako dobro znala, ali ju je ipak pustila da završi.
Bradshaw je informacije iznosila svojim ritmom i od požurivanja ne bi
bilo koristi.
»Poprečni presjeci baš nam i ne otkrivaju mnogo, inspektorice
Flynn, ali pogledajte ovo.« Bradshaw je sad na ekranu pokazivala
cjelovitu sliku, ovoga puta gledanu odozgo.
»Koji je ovo...?« pitala je Flynn zureći u ekran.
»Rane«, odgovorila je Bradshaw. »I to brojne.«
»Dakle, na obdukciji su propustili gomilu nasumičnih
posjekotina?«
Bradshaw je odmahnula glavom. »I ja sam to pomislila.« Pritisnula
je dugme pa su sad proučavale trodimenzionalni prikaz rana na
žrtvinim prsima. Program je obrađivao ono što je isprva djelovalo kao
nasumične posjekotine. Na kraju se sve složilo.
Zurile su u konačnu sliku. Bilo je jasno da ovdje baš ništa nije bilo
nasumično.

9
 »Što ćemo sad učiniti, inspektorice Flynn?«
Flynn je nekoliko trenutaka sjedila u tišini, a zatim je upitala: »Jesi
li nazvala mamu i objasnila joj zašto još nisi kod kuće?«
»Poslala sam joj SMS poruku.«
»Onda joj pošalji još jednu. Reci joj da se noćas nećeš vratiti.«
Bradshaw je počela tipkati po zaslonu mobitela. »Što da navedem
kao razlog?«
»Reci joj da upravo i direktora dižemo iz kreveta.«

10
 DRUGO POGLAVLJE

WASHINGTON POE UŽIVAO je u danu popravljajući suhozid. Bila

je to jedna od novih vještina koje je usvojio otkad se vratio u Cumbriju.
Posao od kojeg su boljela leđa, ali zbog toga je nagrada koju su činili
pita i krigla piva na kraju dana bivala još slađa. Ukrcao je alat i nešto
preostalog kamenja u prikolicu quada, zviždukom pozvao Edgara, svog
springer španijela, a zatim počeo voziti natrag prema svom malom
imanju. Danas je radio na nešto udaljenijem graničnom zidu pa je bio
više od kilometar i pol od kuće, zdanja od neobrađenog kamena
nazvana Herdwick Croft. Za povratak će mu trebati petnaestak minuta.
Proljetno je sunce bilo nisko, a trava i vrijesak svjetlucali su od
večernje rose. Ptice su cvrkutom obilježavale teritorij ili pozivale na
udvaranje dok se zrakom širio miris ranog cvijeća. Poe je tijekom
vožnje disao punim plućima.
Na ovo bi se mogao naviknuti.
U planu mu je bilo samo brzinsko tuširanje pa šetnja do hotela, ali
što se više primicao kući, sve ga je više privlačila pomisao na dugo
izležavanje u kadi s dobrom knjigom.
Savladao je posljednju uzvisinu i zaustavio se. Netko je sjedio za
njegovim vrtnim stolom.
Otvorio je platnenu torbu koju je uvijek nosio sa sobom i izvadio
dalekozor. Usmjerio ga je prema usamljenoj figuri. Nije mogao biti
siguran, ali činilo se da je riječ o ženskoj osobi. Podesio je uvećanje i
mrzovoljno se nasmiješio kad je prepoznao siluetu s dugom, plavom
kosom.
Znači... napokon su ga pronašli.

11
 Vratio je dalekozor u torbu i krenuo nizbrdo ususret svojoj bivšoj
narednici.

»DUGO SE NISMO vidjeli, Steph«, rekao je Poe. »Što te dovodi

ovako daleko na sjever?« Edgar, ta dlakava izdajica, veselo je skakutao
oko nje kao oko starog prijatelja.
»Poe,« odvratila je, »dobra ti je brada.«
Podigao je ruku i počešao čeljust. Zanemario je naviku
svakodnevnog brijanja. »Znaš da baš nikad nisam bio ljubitelj
čavrljanja, Steph.«
Flynn je kimnula. »Ovo je mjesto teško pronaći.« Na sebi je imala
odijelo s hlačama, tamnoplavo s tankim prugicama, a sudeći prema
njezinom vitkom i gipkom izgledu, vjerojatno je i dalje redovito
odlazila na treninge borilačkih vještina. Zračila je samopouzdanjem
nekoga tko drži stvari pod kontrolom. Pokraj fascikla, na stolu ispred
nje, nalazile su se, uredno preklopljene, naočale za čitanje. Izgleda da je
radila prije njegova dolaska.
»Očito nedovoljno teško«, odgovorio je. Nije se smiješio. »Kako ti
mogu pomoći, narednice Flynn?«
»Sad sam inspektorica premda to ne čini ama baš nikakvu
razliku.«
Poe je začuđeno podignuo obrve. »Moje bivše radno mjesto?«
Kimnula je.
»Čudi me što ti je Talbot dozvolio da ga preuzmeš«, rekao je Poe.
Talbot je bio direktor dok je Poe bio inspektor u Odjelu. Bio je sitničav
čovjek koji je za ono što se dogodilo krivio Flynn, isto koliko i Poea.
Možda čak i više - Poe je otišao, ona nije.
»Sada je direktor Edward van Zyl. Talbot nije preživio previranja.«
»Dobar čovjek, sviđa mi se«, promrmljao je Poe. Kada je van Zyl
bio u Specijalnom odjelu Sjeverozapad, blisko su surađivali na slučaju
borbe protiv terorizma. Ekstremisti odgovorni za bombaške napade do
kojih je došlo 21. srpnja uvježbavali su se na području Lake Districta, a

12
cumbrijski policajci bili su odgovorni za prikupljanje obavještajnih
podataka i njihovo profiliranje. Upravo je van Zyl uputio Poea da se
prijavi za mjesto u Odjelu. »A što je s Hansonom?«
»I dalje je zamjenik direktora.«
»Šteta«, odvratio je Poe. Hanson je bio vrlo iskusan u uredskoj
politici pa se Poe nije iznenadio kada je saznao da se nekako uspio
izvući iz svega. Uobičajeno je da u slučajevima kada viši dužnosnik
mora odstupiti s mjesta zbog teških grešaka u prosudbi na njegovo
mjesto dolazi sljedeća osoba u hijerahijskom nizu. Izostanak
Hansonova promaknuća značio je da se ipak nije u potpunosti izvukao.
Poe se još uvijek sjećao kako se Hanson podsmjehivao kad ga je
skinuo s dužnosti. Otada nije bio u kontaktu ni sa kim iz Državne
kriminalističke službe. Nije ostavio novu adresu, raskinuo je ugovor s
mobilnim operaterom i, koliko je znao, nije bio ni u kakvoj bazi
podataka u Cumbriji.
To što si je Flynn dala truda da ga pronađe, značilo je da je odluka
o njegovom zaposlenju napokon donesena. S obzirom na to da je
Hanson i dalje na položaju, Poe je čisto sumnjao da su vijesti dobre.
Ako je Flynn bila ovdje kako bi mu priopćila da više ne radi za Službu,
onda je to u redu. No ako je ovdje da mu kaže kako je Hanson napokon
pronašao način da ga optuži za kazneno djelo, jednostavno će se
morati nositi s time.
Nije bilo smisla kriviti glasnika. Ionako je sumnjao da je Flynn
željela biti ovdje. »Jesi li za kavu? Ja ću je popiti.« Nije čekao odgovor,
već je nestao u kući. Zatvorio je vrata za sobom.
Pet minuta kasnije vratio se s kavom. Napunio je dvije šalice. »Još
uvijek piješ crnu, bez ičega?«
Kimnula je i otpila gutljaj. Osmjehnula se i podignula šalicu u znak
zahvale.
»Kako si me našla?« Izraz lica bio mu je ozbiljan. Privatnost mu je
postajala sve važnija.
»Van Zyl je znao da ćeš se vratiti u Cumbriju i otprilike je znao
gdje živiš. Neki od radnika iz kamenoloma rekli su mi da netko živi u

13
staroj pastirskoj kući, usred ničega. Viđali su te kako ovo mjesto
dovodiš u red.« Pogledala je uokolo kao da se to uopće ne primjećuje.
Kamena kuća Herdwick Croft izgledala je kao da je iznikla iz
zemlje. Zidovi su joj bili od neobrađenog kamena - prevelikog da bi ga
jedna osoba uopće mogla podići i postaviti na mjesto - i besprijekorno
su se stapali s drevnom vrištinom na kojoj su se nalazili. Bila je
nezgrapna, ružna i činilo se kao da je zaleđena u vremenu već dvije
stotine godina. Poe ju je obožavao.
Oglasila se Flynn: »Provela sam ovdje nekoliko sati čekajući...«
»Što želiš?«
Flynn je posegnula u aktovku i izvadila podeblji fascikl. Nije ga
otvorila. »Pretpostavljam da si čuo za Žrtvovatelja?«
Poe je naglo podigao glavu. To nije bilo ono što je očekivao da će
reći.
A naravno da je čuo za Žrtvovatelja. Čak i usred izoliranog
područja Shap Fellsa Žrtvovatelj je bio velika vijest. Svoje je žrtve
ubijao paljenjem u kamenim krugovima kojih diljem Cumbrije ima u
izobilju. Tri žrtve dosad, ako nije postojala još neka za koju on ne zna.
Premda su mediji štošta nagađali, mogle su se prepoznati i činjenice
ako ste ih znali izdvojiti od senzacionalizma.
Okrug je imao svog prvog serijskog ubojicu.
Čak i ako je Odjel bio pozvan da pomogne Cumbrijskoj policiji, on
je udaljen s dužnosti - pod internom je istragom, a istražuje ga i IPCG2.
Premda je Poe znao da je vrijedan dodatak svakom slučaju, isto je tako
bio svjestan i da nije nezamjenjiv. Odjel je nastavio i bez njega.
Pa što onda Flynn zapravo radi ovdje?
»Van Zyl je ukinuo tvoju suspenziju. Želi da radiš na slučaju. Bit
ćeš moj detektiv narednik.«
Iako Poeovo lice nije baš ništa odavalo, um mu je radio brže od
računala. Ništa nije imalo smisla. Flynn je bila nova inspektorica, a

2
Independent Police Complaint Commission, neovisna služba koja se bavi pritužbama protiv policije, op. p.

14
posljednje što bi željela je da bude nadređena bivšem inspektoru koji bi
samim svojim prisustvom ugrožavao njezin autoritet. Također, jako ga
je dugo poznavala i znala je njegov odnos prema autoritetima. Zašto bi
željela sudjelovati u tome?
Zato što joj je tako bilo naređeno.
Poe je primijetio da nije spomenula istragu koju provodi IPCC, po
čemu se dalo naslutiti da je to još uvijek u tijeku. Ustao je i pokupio
šalice. »Ne zanima me«, rekao je.
Djelovala je iznenađena njegovim odgovorom. Nije znao zašto.
Kriminalistička služba ga se riješila.
»Zar ne želiš vidjeti što je u fasciklu?« upitala je.
»Nije me briga«, odgovorio je. Odjel mu više nije nedostajao.
Premda mu je trebalo dugo vremena da se privikne na mirniji životni
ritam na cumbrijskim vrištinama, nije ga se želio odreći. Ako Flynn nije
došla da ga otpusti ili uhiti, onda ga nije zanimalo baš ništa što bi imala
za reći. Hvatanje serijskih ubojica više nije bio dio njegova života.
»U redu«, rekla je. Ustala je. Bila je visoka i oči su im bile u istoj
ravnini. »Onda mi samo moraš potpisati dva lista papira.« Iz aktovke je
izvukla puno tanji fascikl i predala mu ga.
»Što je ovo?«
»Čuo si kad sam rekla da ti je van Zyl ukinuo suspenziju, zar ne?« .
Kimajući, čitao je spis.
Ah.
»I razumiješ da je sada, kada si ponovno djelatni policijski
službenik, odbijanje dolaska na posao prekršaj zbog kojeg se dobiva
otkaz? Ali kako bismo izbjegli čitavu proceduru, rečeno mi je da mogu
odmah prihvatiti tvoju ostavku. Bila sam toliko slobodna pa sam
zamolila Odjel za ljudske resurse da sastavi ovaj dokument.«
Poe je proučavao dokument koji se sastojao od samo jednog
papira. Ako na dno stavi svoj potpis, više nije policijski službenik.
Premda je već neko vrijeme i očekivao tako nešto, shvatio je da mu
napuštanje policije nije lako kao što je mislio da će biti. Ako stvarno

15
potpiše, to bi bilo ono što bi podvuklo crtu pod posljednjih osamnaest
mjeseci. Mogao bi početi živjeti.
Ali više nikada ne bi nosio policijsku značku.
Nakratko je pogledao Edgara. Španijel je uživao u posljednjim
zrakama sunca. Veći dio okolne zemlje bio je njegov. Je li doista
spreman sve to napustiti?
Poe je uzeo njezinu kemijsku i nažvrljao svoje ime na dnu. Predao
joj je papir kako bi ga mogla provjeriti i uvjeriti se da nije jednostavno
napisao »odjebi«. Sad kad joj je propao blef, nije više izgledala onako
sigurna u to što će sljedeće učiniti. Nije išlo kako je planirala. Poe je
odnio u kuću šalice i posudu za kavu. Već za trenutak ponovno je bio
vani. Flynn se nije ni pomaknula.
»Što je, Steph?«
»Što to radiš, Poe? Volio si biti policajac, što se promijenilo?«
Ignorirao ju je. Odluka je bila donesena i sada je samo želio da ona
ode. »Gdje je drugi spis?«
»Molim?«
»Rekla si da imaš dva papira koja moram potpisati. Potpisao sam
da dajem ostavku, dakle, ako nemaš dva primjerka, postoji još nešto.«
Ponašanje joj je ponovno postalo poslovno. Otvorila je fascikl i
izvadila drugi dokument. Bio je nešto deblji od prvog, a na vrhu se
nalazio službeni pečat Državne kriminalističke službe.
Počela je s uvježbanim govorom. Istim onim koji je i Poe običavao
koristiti. »Washingtone Poe, molim te da pročitaš ovaj dokument i
zatim ga potpišeš na dnu kako bi potvrdio da ti je uručen.« Pružila mu
je debeli svežanj papira.
Poe je pogledom prešao preko prvog lista.
Bilo je to Osmanovo upozorenje.
Oh, sranje...

16
 TREĆE POGLAVLJE

KAD POLICIJA RASPOLAŽE saznanjima da jc netko u velikoj,

izravnoj opasnosti, ima zakonsku obvezu upozoriti žrtvu. Osmanovo
upozorenje službeni je postupak obavljanja te dužnosti. Potencijalne
žrtve mogu razmotriti žele li prihvatiti zaštitne mjere koje im predlaže
policija ili, ako ih to ne zadovoljava, mogu same odlučiti o načinu na
koji će se zaštititi.
Poe je letimično čitao tekst prve stranice, ali bio je prepun
birokratskih sranja. Nije bilo navedeno od koga mu prijeti opasnost. »O
čemu je ovdje riječ, Steph?«
»Na to ti mogu odgovoriti jedino ako si još uvijek aktivan policijski
službenik, Poe.« Pružila mu je ostavku koju je upravo potpisao. Nije ju
uzeo.
»Poe, pogledaj me.«
Uputila mu je dugačak pogled, a u njezinim očima nije vidio ništa
osim iskrenosti.
»Vjeruj mi. Moraš vidjeti što je u ovom dosjeu. Ako ti se ne svidi,
Hansonu možeš poslati svoju ostavku i naknadno, e-poštom.« Ponovno
mu je pružila papir s potpisanom ostavkom.
Poe je kimnuo i poderao ga.
»Dobro«, rekla je.
Gurnula mu je preko stola nekoliko sjajnih fotografija. Prikazivale
su mjesto zločina.
»Je li ti ovo poznato?«
Poe je pogledao slike. Prikazivale su mrtvo tijelo. Pocrnjelo,
pougljenjeno, gotovo neprepoznadjivo kao ljudsko biće. Smežurano i

17
smanjeno kao i bilo što drugo što je većim dijelom sačinjeno od
tekućine, nakon izlaganja ekstremnim temperaturama. Leš je izgledao
kao da je istog sastava i težine kao i ugljen koji je Poe svakog jutra
čistio iz peći na drva. Skoro da je kroz sliku mogao i osjetiti preostalu
toplinu.
»Znaš li koja je ovo bila po redu?« upitala je Flynn.
Poe nije odgovorio. Listao je snop fotografija u potrazi za nečim
prepoznatljivim. Posljednja je slika prikazivala cjelokupno mjesto
zločina. Prepoznao je kameni krug. »Ovo je Long Meg i njezine kćeri.
Ovo...«, pokazao je na prvu sliku, »mora biti Michael James, torijevski
vijećnik. On je bio treća žrtva.«
»Tako je. Postavljen u sredinu kamenog kruga, premazan
sredstvom za pospješivanje izgaranja pa zapaljen. Više od devedeset
posto tijela zahvaćeno mu je opeklinama. Što još znaš?«
»Samo ono što sam pročitao. Pretpostavljam da je policiju
iznenadila lokacija, nije na onako zabačenom području kao druge
dvije.«
»Ni približno onoliko koliko ih je iznenadilo kako je vješto uspio
izbjeći baš svaki oblik nadzora koji su postavili.«
Poe je kimnuo. Žrtvovatelj je za svako ubojstvo odabirao drugi
kameni krug. Zbog toga su novinari i osmislili taj nadimak. Na
engleskom jeziku riječ »žrtvovanje« ima i dublje značenje, u smislu
»žrtvovati paljenjem«, i samo su se zato novinari toga brzo uhvatili.
Poe bi očekivao da policija nadzire sve kamene krugove. No, s druge
strane, možda i ne... U Cumbriji ih je zaista mnogo. Ako se tome
pridodaju i grobni humci, hengeovi3 i menhiri, dobije se oko petsto
lokacija koje bi trebalo čuvati. Čak i kada bi koristili minimalni broj
ljudi, trebali bi sastaviti tim od gotovo dvije tisuće policajaca. Cumbria
je i ovako imala jedva tisuću patrolnih policajaca. Nisu imali izbora
nego odabrati nekolicinu potencijalnih lokacija i tamo rasporediti
svoje ograničene resurse.
Vratio joj je fotografije. Sve je to bilo zaista zastrašujuće, ali nije

3
Zemljane konstrukcije sastavljene od nasipa i jarka koje često omeđuju kamene krugove ili druge megalitske spomenike, op. p.

18
objašnjavalo zašto je Flynn odlučila doputovati ovako daleko na sjever.
»Još mi uvijek nije jasno, kakve to veze ima sa mnom?«
Oglušila se na njegovo pitanje. »Odjel je pozvan nakon
Žrtvovateljeve druge žrtve. Viši istražitelj zatražio je izradu profila.«
Tako se nešto moglo i očekivati. Izrada profila bila je specijalnost
Odjela.
»Što smo i učinili«, nastavila je. »Nismo dobili ništa iskoristivo,
samo uobičajene podatke o rasponu godina, etničkoj pripadnosti,
takve stvari.«
Poe je znao da profiliranje zločinaca može značajno pridonijeti
slučaju, ali samo kao sastavni dio višeslojne istrage. No sumnjao je da
ovaj razgovor vode zbog profila.
»Jesi li čuo za višeslojnu kompjuteriziranu tomografiju?«
»Jesam«, slagao je.
»To je kad uređaj fotografira cijelo tijelo u tankim presjecima, a ne
kao cjelinu. Vrlo skup postupak, ali ponekad se tako otkrivaju povrede
nastale prije i poslije, smrti koje je uobičajena, forenzička obdukcija
propustila.«
Poe je bio tip čovjeka kojega je puno više zanimalo »što nešto
može napraviti« nego »na koji način nešto radi«. Ako je Flynn rekla da
je tako nešto moguće, onda je moguće.
»Na obdukciji se ništa nije vidjelo, ali je MSCT pronašao ovo.«
Izvadila je novi snop fotografija i stavila ih na stol ispred njega.
Bile su to digitalne slike nečega što se doimalo poput nasumičnih
posjekotina.
»Ovo su povrede s treće žrtve?« upitao je.
Kimnula je. »Na području torza. Sve što počinitelj učini osmišljeno
je da poluči maksimalan učinak.«
Žrtvovatelj je bio sadist. Poeu nije trebao detaljno izrađen profil
da bi to shvatio. Proučavao je svaku stranicu koju bi Flynn okrenula.
Bilo ih je skoro dvadeset, ali tek se, ugledavši posljednju, umalo

19
zagrcnuo.
Bila je to združena slika pojedinačnih dijelova. Digitalna
fotografija na kojoj su sve nasumične posjekotine činile ono što se
zapravo trebalo vidjeti. Poeu su se usta osušila. »Što je ovo?« jedva je
kreštavo izgovorio.
Flynn je slegnula ramenima. »Nadali smo se da bi ti to mogao
nama reći.«
Zurili su u posljednju fotografiju.
Žrtvovatelj je na žrtvina prsa urezao dvije riječi.
»Washington Poe.«

20
 ČETVRTO POGLAVLJE

POE SE SVOM težinom sručio na stolicu. Problijedio je. Vena na

sljepoočnici počela mu je pulsirati.
Zurio je u digitalizirani prikaz svog imena. I nije tu bilo samo
njegovo ime - iznad imena bio je urezan i broj pet.
To nije dobro... To uopće nije dobro.
»Željeli bismo znati zašto je imao potrebu urezati tvoje ime na
žrtvina prsa.«
»A to nije nešto što je učinio i prije? Nije nešto što se zatajilo
medijima?«
»Ne. Naknadno smo i prvu i drugu žrtvu pregledali pomoću MSCT-
a i obje su bez ikakvih natpisa.«
»Što je s brojem pet?« Postojalo je samo jedno moguće rješenje i
znao je da se Flynn s tim slaže. Upravo je zbog toga i izdala Osmanovo
upozorenje.
»Pretpostavljamo da si predviđen za petu žrtvu.«
Podignuo je posljednju fotografiju. Nakon grubog i nespretnog
pokušaja urezivanja broja pet Žrtvovatelj je odustao od zakrivljenih
linija. Potezi kojima su bila urezana slova bili su ravni.
Premda su gledali samo digitalnu sliku, Poe je primijetio da su
ozljede previše grube za skalpel. Kladio bi se da su načinjene
višenamjenskim Stanley nožem ili nečim sličnim. Činjenica da su slova
otkrivena MSCT uređajem značila je dvije stvari: urezana su prije smrti
(da nisu, vidjeli bi ih već na obdukciji) i jako su duboka (vatra bi
uništila pliće rezove). Posljednje žrtvine minute morale su biti paklene.
»Zašto ja?« oglasio se Poe. Tijekom čitave je karijere stvarao
neprijatelje, ali nikada nije radio na slučaju koji bi uključivao nekoga
ovako poremećenog.

21
 Flynn je slegnula ramenima. »Kao što možeš i pretpostaviti, nisi
prvi koji se to zapitao.«
»Nisam lagao kada sam rekao da znam samo ono što je pisalo u
novinama.«
»Poznato nam je da nisi bio u službenom kontaktu ni s jednom od
žrtava dok si radio kao policajac u Cumbriji. Pretpostavljam da nisi
imao ni neslužbenih kontakata s njima?«
»Koliko ja znam, nisam.« Pokazao je u smjeru kuće i okolnog
zemljišta. »Ovo mi oduzima većinu vremena ovih dana.«
»To smo i pretpostavili. Ne mislimo da su žrtve poveznica;
mislimo da je poveznica sam ubojica.«
»Misliš da poznajem Žrtvovatelja?«
»Mislimo da on poznaje tebe, ili barem zna za tebe. Sumnjamo da
ti poznaješ njega.«
Poe je znao da je ovo samo prvi od mnogih razgovora i da je, želio
on to ili ne, sada i sam uključen. U kojem točno svojstvu, još je uvijek
bilo pitanje bez odgovora.
»Prvi dojmovi?« željela je znati Flynn.
Ponovno je promotrio tragove posjekotina. Ne računajući
neuredno izveden broj pet, izbrojao ih je četrdeset i dvije. Četrdeset i
dva pojedinačna pokazatelja agonije. »Osim da je žrtva žarko željela da
se zovem Bob, ništa.«
»Potreban si mi na poslu«, rekla je. Pogledom je prešla preko
zabačenih ledina koje je sada nazivao domom. »Želim da se vratiš
među ljude.«
Ustao je, nestala su sva prijašnja razmišljanja o ostavci. Samo je
jedno bilo važno: negdje je vani bio Žrtvovatelj i birao žrtvu broj četiri.
Ako se ikada ponovno želio osjećati opušteno, mora ga pronaći prije
nego što stigne do broja pet.
»Čijim automobilom idemo?« upitao ju je.

22
 PETO POGLAVLJE

ČIM SU NAPUSTILI područje Cumbrije, krajolik je postao ravan, a

autocesta M6 prostirala se ispred njih poput piste. Proljeće se u svojoj
veličanstvenosti malo previše zaigralo i podsjećalo na ljeto pa se Poe
zatekao kako uključuje klimatizacijski uređaj u Flynninu automobilu.
Znoj mu se skupljao u donjem dijelu leđa. Što zapravo baš i nije imalo
veze s vrućinom.
Zavlada je nelagodna tišina. Dok je Poe otišao ostaviti Edgara kod
najbližeg susjeda, Flynn je svoje uštogljeno poslovno odijelo zamijenila
ležernijom odjećom - trapericama i puloverom. No usprkos
opuštenijem izdanju, neprestano je prstima prolazila kroz dugu kosu
dok je zurila u cestu.
»Čestitam ti na promaknuću«, rekao je Poe.
Okrenula se prema njemu. »Nisam željela tvoj posao. To valjda
znaš?«
»Znam. I, ako to uopće išta znači, mislim da ćeš biti odlična
inspektorica.«
Nije bio zajedljiv. Opustila se i odvratila: »Hvala ti. Premda nisam
baš zamišljala da ću na položaj inspektora doći nauštrb tvoje
suspenzije.«
»Nisu imali izbora.«
»Možda nisu imali izbora kad su te udaljili s dužnosti,« rekla je
Flynn, »ali svakom se mogla potkrasti takva greška.«
»Nije ni važno«, odvratio je. »Oboje znamo da postoji točno
određena razvojna linija od te greške do onoga što se dogodilo, Steph.«

23
 ONO ŠTO JE Flynn spominjala, odnosilo se na njihov posljednji
slučaj. Njegov posljednji slučaj. Neki je luđak na području Thames
Valleya oteo i ubio dvije žene, a četrnaestogodišnja djevojčica Muriel
Bristow je nestala. Odjel je od početka bio uključen u slučaj. Bili su
izrađeni i profili počinitelja i analiza obrazaca zločina, no upravo ih je
geografski profil doveo do prvoosumnjičenog: Peytona Williamsa,
pomoćnika parlamentarnog zastupnika. Sve se uklapalo. Već je bio
prijavljivan zbog uhođenja, svaki se put nalazio na području otmice
žrtava i iza sebe imao niz propalih veza.
Poe ga je želio uhititi i ispitati, ali njegov šef, direktor Obavještajne
službe Talbot, nije na to pristao. Bili su raspisani opći izbori i nalazili
su se u predizbornom razdoblju poznatijem pod nazivom purdah -
uhićenje pomoćnika parlamentarnog zastupnika bez dokaza, moglo bi
se smatrati utjecanjem na izbore. Barem u Talbotovim očima. »Idi i
pronađi čvrst dokaz«, bilo mu je rečeno. Talbot je rekao Poeu da će on
u međuvremenu kontaktirati tog parlamentarnog zastupnika.
Obavijestiti ga da je član njegovog osoblja pod istragom. Poe ga je
preklinjao da to ne čini.
Talbot ga je ignorirao. Parlamentarni zastupnik otpustio je svog
pomoćnika.
I rekao mu zašto.
Poe je bio bijesan. Peyton Williams sad se neće ni približiti Muriel
Bristow. Ne uz svu tu pažnju. Ako je i bila živa, neće još dugo. Umrijet
će od dehidracije.
Nikada nije bio tip policajca koji bi neugodne dužnosti predao
nekom drugom. Sam je otišao do kuće obitelji Bristow. Prije nego što je
krenuo, isprintao je Sažetak slučaja koji se daje na uvid obitelji,
dobrano pročišćen prikaz onoga što se događalo u istrazi. Nakon što je
obitelji rekao ono što mu je bilo dozvoljeno, predao im je Sažetak da ga
mogu naknadno, u miru pregledati.
I kasnije toga dana sve je otišlo kvragu.
Poe je počinio grešku. Užasnu grešku. Dok je printao Sažetak,
posve je slučajno isprintao i ažurirani pregled slučaja za svoje vlastite
bilješke. To nije bilo pročišćeno. Taj je sažetak sadržavao sve njegove

24
sumnje i frustracije.
Krivi izvještaj završio je u krivom fasciklu... Obitelj Bristow u ruke
je dobila sve o Peytonu Williamsu...
Tek su kasnije, nakon što je otac Muriel Bristow oteo i mučio
Williamsa i dugo nakon što je on napokon odao lokaciju na kojoj je
držao Muriel pa je djevojka sretno vraćena obitelji, počela pitanja o
tome kako je Bristow uopće saznao za Peytona Williamsa.
Greška je ubrzo otkrivena i usprkos tome što je Poe čitavo vrijeme
bio u pravu i usprkos činjenici da je nevina djevojčica vraćena u okrilje
obitelji, dobio je trenutnu suspenziju. Nekoliko tjedana kasnije Peyton
Williams preminuo je od zadobivenih rana.
Sve otada, pa dok se Flynn nije pojavila u Herdwick Croftu, Poe
nije vidio nikoga iz Državne kriminalističke službe.

»NESTAO SI, a da se nisi ni sa kim pozdravio«, rekla je Flynn.

Osjetio je ubod krivnje. Nakon što je udaljen s dužnosti, Poe je
ignorirao sve poruke u kojima su mu kolege pružali podršku. On je
snosio odgovornost za mučenje jednog čovjeka. Morat će se naučiti
živjeti s tim. Vratio se kući, u Cumbriju. Udaljio se od dobronamjernih
kolega. Sakrio od svijeta. Bio je sam, a jedino su mu društvo pravile
turobne misli.
Flynn je nastavila: »Među nama, van Zyl mi je rekao da će IPCC
istragu ubrzo zaključiti kao >neutemeljenu<. Ne mogu sa sigurnošću
dokazati da si baš ti stavio krivi izvještaj u Sažetak za obitelj.«
Poeu to što je čuo nije pružalo baš nikakvu utjehu. Možda se počeo
navikavati na svoj isposnički život? Otvorio je dosje o slučaju i počeo
čitati sve što je Odjel za teške zločine prikupio o Žrtvovatelju.

25
 ŠESTO POGLAVLJE

PREMDA JE BILA riječ o trostrukom umorstvu i popriličnoj

količini dokumentacije, Poe se nagledao dosta dosjea da bi znao
prepoznati ono što je važno. Krenuo je ravno na izvornu izjavu višeg
istražitelja u kojoj je opisano prvo mjesto zločina.
Upravo su te izjave često bile najkorisnije budući da su sadržavale
prve dojmove. Kasnija izvješća bila su odmjerenija i promišljenija.
Viši istražitelj na slučaju bio je načelnik po imenu Ian Gamble.
Obično bi se nečim ovako velikim bavio tim za izvanredne situacije, ali
tada su bili usred druge istrage tako da je Gamble - koji je ujedno bio i
načelnik Odjela - slučaj dodijelio sebi. S obzirom na medijsku
pozornost usmjerenu na Cumbriju, to se činilo pametnim potezom.
Kada ga je Poe upoznao, Gamble je bio inspektor. Prilično dobar
murjak koji je vodio stroge, premda nemaštovite, istrage. Upravo je on
na prvom poprištu, uz očiti vonj benzina, osjetio i miris kemikalije.
Njegove su se sumnje pokazale i te kako utemeljenima. Žrtrvovatelj je
koristio kućni pripravak koji pospješuje gorenje. Nije ni čudo da su se
tijela pretvorila u ugljen.
»Zastrašujuće, zar ne?« oglasila se Flynn. »Ispada da je dovoljno
dodavati komadiće stiropora u benzin sve dok se ne prestane otapati.
Štreberi s Forenzike kažu da je rezultat bijela, želatinozna smjesa koja
gori takvom snagom da otapa masnoću. Kad se to dogodi, tijelo samo
sebi postaje gorivo i izgara sve dok ne nestane i mesa i kostiju.«
»Bože dragi«, prošaputao je Poe. Prije nego što se pridružio
policiji, Poe je tri godine služio u Škotskoj pješačkoj pukovniji,
takozvanoj Crnoj straži, gdje su tijekom vježbi koristili i granate s
bijelim fosforom. Pretpostavljao je da je ovdje riječ o nečemu sa
sličnim učinkom - jednom kad se nađe na tebi, više se ne može ukloniti.

26
Ono najbolje čemu se možeš nadati jest da ti što prije otpadne meso, u
protivnom, samo će nastaviti gorjeti.
Prva je žrtva ubijena prije četiri mjeseca. Graham Russell svoju je
novinarsku karijeru započeo prije četrdeset godina u lokalnom
cumbrijskom časopisu, ali je vrlo brzo napredovao i našao se u Fleet
Streetu4. Tamo je napredovao do urednika nacionalnog tabloida koji se
našao pod teškim kritikama u vrijeme istrage Leveson 5. On osobno nije
bio ni u što upleten, ali se ipak odlučio za vrlo izdašnu mirovinu i
vratio u Cumbriju. Žrtvovatelj ga je oteo s njegovog malog seoskog
imanja. Nije bilo tragova borbe, nešto kasnije pronađen je usred
kamenog kruga Casderigg u blizini Keswicka. Uz to što je spaljen do
pougljenjenih ostataka, bio je i mučen.
Poe se namrštio čitajući prvotne pravce istrage koje je tim slijedio.
»Prilično ograničeno?« pitao je Flynn. Neiskusni istražitelji ponekad su
primjećivali stvari kojih zapravo i nije bilo, a premda Gamble baš i nije
bio početnik, već duže vrijeme nije vodio istragu ubojstva.
»I nama se tako čini iako oni to, naravno, negiraju«, odgovorila je.
»No viši istražitelj Gamble činio se prilično uvjerenim da je prvo
ubojstvo počinjeno iz osvete zbog istrage Leveson.«
Tek su se mjesec dana kasnije, kad je otkriveno tijelo Joea Lowella,
TIE istrage (Tragovi, Ispitivanja, Eliminacije) prestale fokusirati na
žrtve prisluškivanja telefona. Lowell nije nikada bio uključen u
novinarske poslove; potjecao je iz zemljoposjedničke obitelji koja je
već sedam generacija obrađivala zemlju u južnoj Cumbriji. Lowelli su
danas - kao i oduvijek - bili uzorni i omiljeni članovi zajednice. Joe je
otet iz Lowell Halla, obiteljskog doma. Usprkos činjenici da je s njim
živio sin, nitko nije prijavio njegov nestanak. Tijelo mu je pronađeno u
sredini kamenog kruga Swinside, blizu Broughton-in-Furnessa u
južnoj Cumbriji.
Nakon toga istraga je postala još ozbiljnija. Sva razmatranja
istrage Leveson pala su u zaborav do te mjere da je dosje izmijenjen, a

4 Poznata londonska ulica u kojoj su do polovice 20. st. gotovo sve važnije engleske novine imale svoja

uredništva, op. p.
5 Pravosudna javna istraga o kulturi, praksi i etici britanskog tiska nakon skandala telefonskog

prisluškivanja 2011./2012. godine. Ime je dobila po sucu lordu Levesonu, op. p.

27
fokus preusmjeren na ono što se od početka naziralo - istragu serijskih
ubojstava.
Poe je po spisima tražio dio o kamenim krugovima. Činilo se da je
ubojica na neki način povezan s njima, pa je Gamble vjerojatno skupio
što je mogao više informacija.
U čitavom Ujedinjenom Kraljevstvu upravo se u Cumbriji nalazi
najveći broj kamenih krugova, menhira, hengeova, monolita i grobnih
humaka. Svi su bili jedinstveni i potjecali su iz različitih vremenskih
razdoblja - od neolitika do brončanog doba. Neki su bili ovalnog, a neki
kružnog oblika, neko je kamenje bilo od ružičastog granita, a neko od
škriljevca. Manji je broj imao i unutrašnji krug od manjeg kamenja.
Većina nije. Gamble je doveo znanstvenike da timu objasne
pretpostavke o namjeni krugova, ali to je bilo totalno beskorisno.
Teorije su se kretale u rasponu od pogrebnih obreda i trgovačkih ruta
do bliske povezanosti s mjesečevim mijenama i poravnavanjima
nebeskih tijela.
Jedino u čemu se činilo da se akademska zajednica slaže bilo je to
da se u svojoj cjelokupnoj povijesti kameni krugovi nisu nikada
koristili za ritualno žrtvovanje.
Uostalom, pomislio je Poe, povijest sutrašnjice ispisuje se danas...

28
 SEDMO POGLAVLJE

POE JE ČITAO o trećem umorstvu - Michaela Jamesa, vijećnika

južnog Lakelanda koji je izdahnuo prije dva tjedna s Poeovim imenom
urezanim na prsima - kad je naišao na spis zbog kojeg se glasno
nasmijao. Riječ je bila o izvješću koje je napisao jedan od nižih
istražitelja na slučaju i jedini čovjek kojemu je moglo proći da navede
da je vonj na poprištu imao »mijazmatičko svojstvo«.
Bio je to jedan od onih šaljivih ljudi, ali ujedno je bio i među
najinteligentnijim osobama koje je Poe ikada susreo, tip čovjeka koji je
igru Connect Four dobivao u tri poteza. Zvao se Kylian Reid, a bio je i
jedini pravi prijatelj kojeg je Poe imao u Cumbriji. Upoznali su se još u
ranoj tinejdžerskoj dobi i još otad su bili bliski. Osjećao se pomalo
krivim što mu se nije javio otkad se vratio; bio je toliko obuzet svojim
problemima da mu nije ni palo na pamet. No on i Reid toliko su se dugo
poznavali i previše toga zajedno prošli da bi se ikad mogli doista
otuđiti. Poe je posudio mobitel od Flynn i otvorio aplikaciju Rječnik.
Ukucao je pojam »mijazmatičko«. Pojam je označavao odbojna
isparavanja do kojih dolazi uslijed raspadanja organskih tvari. Zapitao
se koliko je ljudi prije njega bilo prisiljeno učiniti isto. Tako tipično za
Reida. Spustiti kajlu nadređenima tako da se osjećaju glupima. Nije ni
čudo da je još uvijek samo narednik.
Stvari su počele izgledati bolje ako će ponovno zajedno raditi. Poe
je uzeo ostatak dosjea i nastavio čitati.
Nakon pronalaska druge žrtve i pozivanja Odjela, u izvješćima se
počelo pojavljivati i Flynnino ime. S drugom je žrtvom započela i
medijska utrka oko naziva ubojice. Na kraju su - kao i uvijek u ovakvim
slučajevima - pobijedili senzacionalistički časopisi sa »Žrtvovateljem«.
Završio je prvo čitanje i odložio dosje na stražnje sjedalo. Zatvorio
je oči i razgibao vrat. Uskoro će ponovno čitati dosje, svaki dokument.

29
Pohraniti ga u pamćenje. Prvi je put bilo samo da dobije sliku o onome
s čime ima posla. Odjel su rijetko pozivali odmah na početku tako da je
vještina pregledavanja dosjea, kao da je riječ o starim slučajevima, bila
važna. Oni nisu samo tražili dokaze, tražili su i greške koje je
istražiteljski čin počinio.
Flynn je primijetila da je završio s čitanjem i upitala: »Što misliš?«
Poe je znao da je podvrgnut testiranju. Nije ga bilo godinu dana -
ona i van Zyl morali su biti sigurni da je još uvijek na visini zadatka.
»Kameni krugovi i žrtvovanja vjerojatno ne vode nikamo. Ubojici
nešto znače, ali nećemo otkriti što dok ga ne uhvatimo. On ima ideju o
onome što želi, ali rado unosi promjene ako stvarnost ne dosegne ono
što je zamislio.«
»Kako to misliš?«
»Prvu je žrtvu mučio, ostale nije. Iz nekog razloga, mučenje za
njega nije imalo učinak kojemu se nadao. Pa je s tim prestao.«
»Michael James na prsima je imao urezano tvoje ime. Meni to
izgleda kao mučenje.«
»Nije, to je napravio s razlogom, samo ga još ne znamo. Bol koju je
pritom uzrokovao bila je sporedna. Bol Grahama Rusella bila je
namjerna.«
Flynn je kimnula kako bi nastavio.
»Svi su muškarci približno iste dobi i svi su imućni. Niste pronašli
ništa što bi upućivalo na to da su se međusobno poznavali.«
»Misliš da ih bira nasumično?«
Poe to nije mislio, ali još nije bio spreman reći zašto. Trebalo mu je
više podataka. »On želi da mi to mislimo.«
Kimnula je, ali nije ništa rekla.
»I nije bio prijavljen nestanak niti jednog od njih?« pitao je Poe.
»Ne. Činilo se da svi imaju opravdane razloge za odsutnost od
kuće. Tek smo nakon što su ubijeni otkrili koliko se Žrtvovatelj
potrudio da njihov nestanak ne bude prijavljen.«

30
 »Kako?« Poe je znao da sve piše u dosjeu, ali ponekad je bolje čuti
nečiju interpretaciju činjenica.
»I putovnica i automobil Grahama Russella bili su upisani u
sustavu za ukrcaj na trajekt, a obitelj je e-poštom bila obaviještena da
je na odmoru u Francuskoj. Joe Lowell svojoj je obitelji slao SMS
poruke iz Norfolka u kojima im je pisao da je s prijateljima u lovu na
riđe jarebice sve do kraja sezone. Michael James živio je sam pa nitko
odmah ne bi ni primijetio da je nestao premda je u njegovom računalu
bilo navedeno da je planirao ekskluzivnu whisky-turneju po škotskim
otocima.«
»Znači, ne može se sa sigurnošću znati kada je itko od njih bio
otet?«
»Zapravo ne.«
Razmislio je o tome što bi to značilo i zaključio da je to samo
potvrda onoga što je već znao. Žrtvovatelj je izuzetno organiziran.
Rekao je to i Flynn.
»Kako to misliš? Za sobom ostavlja vrlo neuredna mjesta zločina.«
Poe je odmahnuo glavom. Još ga je uvijek testirala. »On na mjestu
zločina ima sve pod kontrolom. Nema improvizacije. Sve što mu je
potrebno, donosi sa sobom. Nema fizičkih dokaza niti na mjestima
otmica niti na mjestima zločina, što je zapanjujuće kad se uzme u obzir
da je prijenos tragova neizbježan, a tehnike njihovog pronalaženja
nikad bolje. Pretpostavljam da je u vrijeme treće žrtve već bilo podosta
nadzora nad kamenim krugovima?«
»Na većini. Onaj kod Long Meg tek je sad uklonjen.«
»Znači, svjestan je i nadzora«, rekao je Poe.
»Još nešto?«
»Jesam li prošao?«
Flynn se osmjehnula. »Još nešto?«
»Da. Nešto nedostaje u izvješćima. Kontrolni podatak, nešto što
viši istražitelj nije rekao medijima. O čemu je riječ?«

31
 »Kako si znao?«
»Žrtvovatelj možda nije sadist, ali ponaša se sadistički. Nema
šanse da ostavi tijela neoskvrnjena.«
Flynn je prstom pokazala u smjeru svoje aktovke na stražnjem
sjedalu. »Unutra je još jedan fascikl.«
Protegnuo se i izvadio ga. Na njemu je bila oznaka »Tajno«, a
netko je dopisao: »Ne smije se davati na uvid bez dopuštenja višeg
istražitelja Gamblea«. Poe ga nije otvorio.
»Jesi li čuo za >sezonu rezanja<, Poe?«
Odmahnuo je glavom. Nije.
»Naziv je prvotno osmislio Nacionalni zdravstveni sustav. Odnosi
se na doba godine - obično ljetne praznike - kad su djevojčice, neke čak
i sa samo dva mjeseca starosti, odvodili iz Velike Britanije pod izlikom
posjeta rodbini u inozemstvu. Zapravo su ih vodili da ih podvrgnu
sakaćenju ženskih spolnih organa. Ostajale bi na dugim ljetnim
praznicima kako bi im rane mogle zarasti prije povratka.«
Poe nije znao mnogo o ženskom obrezivanju, užasnom običaju
uklanjanja vanjskih dijelova genitalija mladih djevojaka u svrhu
onemogućavanja seksualnog užitka. Vjerovalo se da će na taj način
djevojke ostati vjerne i čedne. U stvarnosti, žrtve su čitav život patile
od bolova i zdravstvenih problema. U nekim su se kulturama rane i
dan-danas zašivale trnjem.
Poeu je sinulo zašto mu Flynn to govori. »On kastrira žrtve?«
»Ne konkretno. Odreže penis i testise. Uredno i bez anestezije.«
»Uzima trofeje«, odvratio je Poe. Visoki postotak serijskih ubojica
zadržavao je dijelove svojih žrtava.
»Zapravo, to nije ono što radi. Otvori fascikl.«
Poe je učinio što mu je rečeno i gotovo povratio ručak. Prva je
slika objašnjavala zašto se krikovi žrtava nisu čuli.
Bila su im začepljena usta.
Fotografija je u krupnom planu prikazivala usta Grahama Russella

32
- koja su bila ispunjena njegovim vlastitim genitalijama. Sljedećih je
nekoliko fotografija prikazivalo penis, testise i skrotum - sve je još
uvijek bilo spojeno - nakon što su bili izvađeni iz usta. Genitalije su bile
pocrnjele na dijelu izloženom vatri, dok je ostatak bio začuđujuće
ružičast i neoštećen. Poe je prelistao i preostale slike i vidio da su više-
manje istog sadržaja.
A on bi trebao biti peta žrtva? Kao da ulozi već sada nisu bili
dovoljno visoki. Prekrižio je noge.
»Uhvatit ćemo ga prije nego što ti se uspije i približiti, Poe.«

33
 OSMO POGLAVLJE

DUBOKO U SRCU Hampshirea, na prostoru nekadašnjeg

Policijskog koledža Bramshill, nalazi se Foxley Hall. Premda se na
Koledžu više ne održavaju predavanja, Foxley Hali još je uvijek bio
središte Odjela za teške zločine.
Za jedinicu koja je nastojala izbjegavati pozornost i svoj posao
obavljati u sjeni, sama je zgrada bila poprilično osebujna. Širinom je
nadmašivala visinu, imala je strmi krov koji je gotovo dodirivao tlo, pa
se činilo kao da Odjel radi u napuštenom zdanju Pizza Huta.
Flynn je noć provela kod kuće. Poe se prijavio u hotel.
Spavao je na mahove. Njegove su se noćne more vratile. Dok je bio
u aktivnoj službi, mrtvi su uvijek ostajali uz Poea. Uznemiravali su mu
snove i ometali mu mir. Povratak u Hampshire ponovno je otvorio
stare rane. Usprkos onome što je učinio, Peyton Williams nije zaslužio
umrijeti. Tijekom prvih saslušanja Poeu su pokazali fotografije ozljeda
koje je gospodin Bristow zadao Williamsu. Zubi izvađeni kliještima,
lomovi na svim prstima, ubodne rane na slezeni koje bi ga svakako
koštale života. Moralo je proći punih šest mjeseci prije nego što je Poe
uspio prespavati noć u komadu.
I sad su se noćne more vratile. Možda nikada i nisu otišle...

BILO JE OSAM sati ujutro i Poe je morao doći u Foxley Hall uz

pratnju, kao da je običan posjetitelj. Djevojka za prijamnim pultom,
koja je izgledala kao da se dosađuje, izraz lica promijenila je u
ulizivački kad je ugledala šeficu. Predala je Flynn pristiglu poštu i
nepristojno pogledala Poea.
»A ti si?« pitao je Poe uzvraćajući joj pogled. Možda na sebi i ima

34
traperice te izgleda prije kao gorštak nego kao policajac, ali ona će
upravo saznati da Odjel ponovno ima narednika.
Djevojka nije djelovala kao da će mu odgovoriti, osim ako joj ne
bude rečeno da mora. To je bio problem u područjima s visokom
stopom zaposlenosti: više nitko svoj posao nije ozbiljno shvaćao.
Zarađivalo se tek nešto više od džeparca.
»Na tvom bih mu mjestu odgovorila, Diane«, rekla je Flynn dok je
pregledavala omotnice koje su joj upravo bile predane. »Ovo je
narednik Poe i vjeruj mi kad ti kažem da on neće podnositi tvoja
sranja.«
Umjesto odgovora, Diane se podsmjehnula i rekla: »Zamjenik
direktora Hanson čeka vas u svom uredu.«
»Čeka, ha?« uzdahnula je Flynn. »Bolje mu se sklanjaj s puta, Poe.
Još te uvijek krivi zbog toga što nije zasjeo na mjesto direktora.«
Hanson nikada nije priznavao krivicu za svoje propuste.
Za izostanak njegova promaknuća morao je ili netko biti kriv ili je
to bio dio šire zavjere protiv njega. Činjenica da je podržao Talbota u
slučaju Paytona Williamsa nije bila ni jedno ni drugo. »Drage volje«,
odvratio je Poe.
Flynn se okrenula prema Diane. »Idi i donesi naredniku Poeu
šalicu kave. Ako to napraviš, bit će ti prijatelj do kraja života.«
Poe i Diane su se pogledali. Oboje je u to sumnjalo, ali Poe ovako
rano nije bio raspoložen za svađu. Flynn je otišla kod Hansona, a Diane
je povela Poea kroz otvoreni uredski prostor do čajne kuhinje. Dok mu
je pripremala kavu, Poe je pogledom prelazio uredom koji je nekada
vodio.
Stvari su se promijenile. Kad je on bio inspektor, razmještaj radnih
stolova ovisio je o tome gdje su ljudi određenog dana željeli sjediti pa
se, zbog takve uredske politike, izgled ureda neprestano mijenjao.
Premda je znao da to užasno nervira Flynn, nije ništa poduzimao. Ako
je željela uvesti reda, mogla se pozvati na svoj čin narednice.
No sada je, s promaknućem, odlučila upotrijebiti autoritet
voditelja. Analitičari, od kojih je neke poznavao, ali većinu nije, sjedili

35
su oko uređenog središnjeg dijela. Taj je dio imao ulogu sredine kotača
dok su se uredski odjeljci i specijalizirane pregrade širili poput žbica.
Nije to baš bio monoton prostor s jednakim skučenim radnim
odjeljcima, ali nije bio ni daleko od toga. Gotovo da i nije bilo buke, tek
zvukovi prigušenih telefonskih razgovora, tipkovnica i listanja papira.
Usprkos ranom satu, nitko nije doručkovao za radnim stolom. I to je
bilo nešto što je užasno smetalo Flynn: ljudi dođu na posao, a onda
pola sata provedu u pripremanju zobene kaše.
Posao se u Odjelu sada možda i odvijao na profesionalan i
učinkovit način, ali Poeu je to bilo privlačno koliko i glasovna pošta
mobitela. Znao je da će, ako bude prisiljen tu provoditi vrijeme, riječ
>jebemu< koristiti poput zareza.
Barem je njegova velika karta Ujedinjenog Kraljevstva još uvijek
bila na mjestu. Poe je došetao do nje i gledao je. Dominirala je zidom.
Označivači u raznim bojama nalazili su se posvuda po njoj poput
pokazatelja vremenskih uvjeta, a ukazivali su na mjesta zločina koja su
im privukla pažnju. Ako su označivači bili iste boje, to je značilo da
postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na to da bi zločini mogli biti
povezani. Analitičari su neprestano pratili medije i policijska izvješća o
zločinima u potrazi za obrascima i nepravilnostima. Zapravo je dio
onoga što je Odjel radio bilo i često podizanje lažnih uzbuna - uočili bi
obrazac koji se ponavlja i obavijestili nadležnu policiju da je možda
riječ o serijskom silovatelju ili serijskom ubojici. U većini slučajeva bili
su u krivu.
Ponekad su bili u pravu.
Na području Cumbrije nalazila su se tri crvena označivača -
Žrtvovatelj je bio vrijedan.
Prostorom je odjeknuo žamor jer su ljudi počeli shvaćati tko je
osoba koja je došla sa šeficom. Poe je čuo kako se šapuće njegovo ime.
Nije se na to obazirao. Mrzio je biti u središtu pozornosti, ali znao je da
je cause celebre. Ne samo zbog toga što je njegovo ime urezano na prsa
čovjeka koji leži u mrtvačnici u Carlisleu nego i zbog načina na koji je
vodio jedinicu dok je bio šef.
A tu je i način na koji je otišao, ne smije to zaboraviti.

36
 Tišinu je prekinulo prigušeno svađanje. Dopiralo je iz njegova
nekadašnjeg ureda koji je sad zapravo bio Flyrniin ured. Poe je odšetao
onamo.
Premda većina svađe nije bila razumljiva, Poe je povremeno
razabrao svoje ime. Otvorio je vrata i tiho ušao u ured.
Hanson se naginjao nad Flynnin stol. Čvrsto stegnutim šakama
upirao se o drvenu površinu.
»Rekao sam ti, Flynn, nije me briga što kaže direktor, nisi ga
trebala vratiti na posao.«
Flynn je sve to vrlo mirno primala. »Točnije, vratio ga je direktor
van Zyl, a ne ja.«
Hanson se uspravio. »Razočarala si me, Flynn.«
Poe se nakašljao.
Hanson se okrenuo. »Poe«, rekao je. »Nisam znao da ćete se i vi
vratiti s inspektoricom Flynn.«
»Dobro jutro, gospodine«, rekao je Poe.
Hanson je zanemario njegovu ispruženu ruku.
Poe je znao da bi mu to što ga zamjenik direktora prezire trebalo
nešto značiti, ali otkrio je da je puno lakše uopće se time ne zamarati.
Kad ne mariš za svoj posao, ljudi koji su ti nadređeni vrlo brzo shvate
da baš i nemaju previše moći.
»Samo se ti smiješi, Poe. Van Zyl je pogriješio što te vratio na
posao. Ponovno ćeš sjebati stvar, a on će završiti kao i prošli direktor.«
Okrenuo se prema Flynn. »A kad njega više ne bude, ovdje će doći do
velikih promjena, inspektorice Flynn.«
Bez ijedne dodatne riječi napustio je ured. Obožavatelj znakovitih
gesti nije mogao odoljeti, a da za sobom ne tresne vratima.

FLYNN JE DOGOVORILA sastanak s Odjelom za ljudske resurse -

što se Poe prije i službeno vrati na dužnost, to će se prije oboje moći
vratiti u Cumbriju. Viši kadrovski službenik bio je na putu prema

37
zgradi Odjela. Sjeli su za mali stol za sastanke i čekali.
Poe je to vrijeme iskoristio da vidi što je Flynn učinila s njegovim
nekadašnjim uredom. Prije nego što se ušuljao unutra, na vratima je
primijetio izrazito sjajnu, mjedenu ploču s Flynninim imenom. Poe je u
svoje vrijeme na tom mjestu imao papir formata A4 na kojemu su
flomasterom bili napisani njegovi podaci. Plavim slovima, ako ga
pamćenje ne vara.
Kaos u kojem je običavao raditi bio je zamijenjen ozračjem reda i
mira. Blackstone policijski priručnici bili su poredani na polici. Na
samom se kraju nalazio njezin često upotrebljavan primjerak
Priručnika za više istražitelje. Poe je svojevremeno imao džepno
izdanje knjige - kao i svi istražitelji - ali odbacio ga je nakon što ga je
jednom pročitao. Bio je koristan, ali bezličan. Vodio je više istražitelje
kroz logičke i temeljite istrage. Problem je bio u tome što su na kraju
svi na isti način istraživali slučajeve i premda se Poe slagao da moraju
postojati standardi istrage, priručnik nije pomagao u hvatanju
neuobičajenih ubojica.
Prešao je pogledom po ostatku ureda. Sve je bilo vrlo službeno.
Nije bilo vidljivo baš ništa osobno.
Dok je on radio u Odjelu, njegov stol uvijek je bio zatrpan. Flynnin
stol bio je, predvidljivo, uredan. Računalo i notes otvoren na čistu
stranicu. Šalica s logotipom Državne kriminalističke službe bila je puna
običnih i kemijskih olovaka.
Zazvonio joj je telefon. Pritisnula je tipku zvučnika i javila se.
Diana ju je obavijestila: »Stigao je Ashley Barrett iz Ljudskih resursa.«
»Hvala,« odgovorila je Flynn, »Nека uđe.«
Barrett se pojavio sav nasmiješen, u odijelu i kravati, noseći
smeđu kožnu torbu za spise. Bio je visok, mršav čovjek. Sjeo je za stol
za sastanke.
»Oprosti što ću biti kratka, Ash,« rekla je Flynn, »ali možemo li ovo
brzo obaviti? Mi se moramo što prije vratiti u Cumbriju.«
Kimnuo je, nakratko pogledao Poea i izvadio nekoliko
dokumenata iz torbe. Položio ih je na stol ispred njega. Lagano se

38
nakašljao prije nego što je krenuo s pripremljenim govorom. Zvučalo je
kao da govori na autopilotu. »Kao što znate, naredniče Poe, suspenzija
se smatra nepristranim činom i organizacija odlučuje o njezinu
trajanju. Jučer je direktor Obavještajne službe Edward van Zyl odlučio
da, usprkos nastavku IPCC istrage, završetak interne istrage znači da
se vaša suspenzija može ukinuti.« Barrett je nešto tražio po svojim
materijalima. Pružajući Poeu jedan list papira, rekao je: »Ovo je pisana
potvrda. Možete li se, molim vas, potpisati na dnu?«
Poe je to učinio. Već se dugo nije morao koristiti svojim »radnim«
potpisom - nemarnom žvrljotinom koju se ne bi usudio staviti na ček.
Osjećao se čudno, ali na ugodan način. Vratio je papir gurnuvši ga
preko stola.
Zazvonio je telefon i Flynn je ustala kako bi se javila. Dok je ona
tiho razgovarala, Barrett je ispitivao Poea želi li nešto od podrške
djelatnicima kao što je savjetovanje ili tečaj za obnovu znanja
računalnog programa. Poe je na sve odgovorio niječno, kao što su
oboje znali da će učiniti.
Nakon što je zgotovio još jednu stavku velikog Pravilnika Odjela za
ljudske resurse, Barrett je prešao na konkretne i dobre stvari. Iz torbe
za spise izvadio je niz predmeta koje je Poe smatrao alatima svog
zanata. Dao je Poeu službeni mobitel - kodirani BlackBerry. Barrett mu
je objasnio da su u uređaj već upisani neki od kontakata koji bi mu
mogli zatrebati i da je s njima usklađen i njegov online planer. Što je
značilo da svatko s ovlaštenim pristupom njegovom internetskom
dnevniku može unositi sastanke. Poe je zapamtio da to mora
onesposobiti čim sazna kako. BlackBerry je imao pristup internetu,
moći će surfati, primati zaštićene e-poruke i SMS poruke. Može čak i
obavljati telefonske pozive.
»BlackBerry ima instaliranu sigurnosnu aplikaciju koja je već
uključena«, rekao je Barrett.
Poe ga je blijedo pogledao.
»Znači da se uređaj može locirati putem interneta.«
»Nadzirete me?«

39
 »Žao mi je, ali zamjenik direktora Hanson ustrajao je na tome.«
Poe je spustio BlackBerry u džep. I to će kasnije onemogućiti.
Barrett mu je dao i mali crni kožnati novčanik u kojem su bile
Poeova značka i iskaznica Državne kriminalističke službe.
Poe ga je ležerno otvorio, provjerio je li sve ispravno pa ga stavio u
unutarnji džep. Ponovno se osjećao cjelovitim.
Bilo je vrijeme za povratak na posao.
Bacio je oko prema Flynn. Mrštila se dok je slušala nekoga, tko god
to bio, s druge strane linije.
»S obzirom na to da vas nije bilo, narednica Flynn privremeno je
promaknuta na mjesto inspektorice u Odjelu za teške zločine«, rekao je
Barrett. »Direktor van Zyl jasno je naglasio da će to i dalje ostati na
snazi. Uvjeti povlačenja vaše suspenzije uključuju da se vraćate na
posao na niže mjesto narednika. Što bi značilo da će vam inspektorica
Flynn biti nadređena.«
»Nema problema«, odvratio je Poe.
Flynn je spustila slušalicu i okrenula se prema Poeu. Lice joj je
posivjelo. »Imamo još jedno.«

40
 DEVETO POGLAVLJE

»GDJE«?
»Šetač je naišao na njega negdje u blizini grada po imenu
Cockermouth. Je li ti poznato?«
Poe je kimnuo. Bio je to mali sajmišni grad u zapadnoj Cumbriji.
Iznenadilo ga je što je Žrtvovatelj već promijenio svoj način djelovanja.
»Sigurna si?«
Flynn je potvrdila, a onda upitala zašto.
»U Cockermouthu nema kamenih krugova. Barem koliko ja znam.«
Provjerila je bilješke. »Cockermouth. Tako je rekao viši istražitelj.«
Poe je ustao. »Onda krenimo.« Postajalo je sve ozbiljnije. Ako je
upravo pronađena četvrta žrtva, onda je on sljedeći na tekućoj vrpci.
Oglasio se Barrett: »Trebao bih vas povesti u ponovni obilazak
prije nego što započnete s...« Povukao se pred pogledima koje su mu
oboje uputili. »No u ovim okolnostima pretpostavljam da to može
pričekati.«
»Dobar čovjek«, rekao je Poe. »Želio bih s nama povesti
analitičara. Nekoga tko može raditi pomalo od svega, znam otprilike
gdje bih počeo i bit će potrebno kopati po puno podataka. Tko je
najbolji koga imamo?«
Flynn je oklijevala i malo se zarumenila. »Jonathan Pierce.«
»Znači, on je najbolji?«
»Pa, službeno je najbolja Tilly Bradshaw. Daleko je najsposobnija
od svih ostalih. Upravo je ona pronašla tvoje ime u hrpi svih onih
medicinskih podataka.«

41
Poeu se učinilo da mu je ime poznato. »U čemu je onda problem?«
»Ona je jedna od naših posebnih ljudi. Odbija napustiti ured.«
Poe se nasmijao. »Vama treba, inspektorice Flynn, narednik...«

42
 DESETO POGLAVLJE

POE JE BRZIM korakom ušao u otvoreni prostor ureda i povikom

pozvao Tilly Bradshaw. Ustala je sitna, mršava žena. Izgledala je
sramežljivo i knjiški, poput osobe koja će život provesti unutar svoje
male, uredske pregrade. Nadureno, ponovno je sjela kada je vidjela tko
ju je pozvao.
Okrenuo se prema Barrettu: »Možeš li nakratko ostati ovdje, Ash?
Možda ću zatrebati pomoć.«
Poe je oduvijek volio biti narednik. Gledano unatrag, nije trebao ni
prihvatiti privremeno mjesto inspektora. Uz to je došlo i puno više
voditeljskih odgovornosti, što mu baš i nije odgovaralo. Bio je dobar
narednik, i kada sad vidi kako stoje stvari, očito je da je baš narednik
ono što Odjelu predugo nedostaje...
»Gospođice Bradshaw, u moj ured, odmah.«
Bradshaw je sva zgurena krenula prema narednikovom uredu.
Kako je to u posljednje vrijeme bio Flynnin ured, bio je zastrašujuće
uredan. Poe je sjeo za radni stol.
Bradshaw nije zatvorila vrata za sobom i to je bilo u redu. Svima
će dobro doći da obrate pažnju na nov način rada. Pokazao joj je na
stolicu s druge strane stola pa je sjela na sam njezin rub.
Poe ju je proučavao - devedeset posto naredničkog posla sastojalo
se od upravljanja osobljem. Nije bila našminkana, a iza naočala
zlaćanih okvira, nalik onima Наггуја Pottera, nalazile su se sive,
kratkovidne oči. Bila je blijeda poput ribljeg trbuha. Na prednjoj strani
njezine šarene majice bio je logotip ženske verzije filma Istjerivači
duhova. Nosila je kaki platnene hlače s velikim bočnim džepovima. Ako
se ne vara, to su cargo hlače. Prsti su joj bili dugački i lijepog oblika.
Nokti posve izgriženi. Usprkos prijašnjem iskazivanju prkosa, izgledala

43
je uplašeno.
»Znaš li tko sam ja?«
Kimnula je. »Vaše je ime Washington Poe. Imate trideset i osam
godina, rođeni ste u Kendalu, Cumbria. Iz Cumbrijske policije došli ste
u Odjel za teške zločine i smatra se da je pogreška koju ste vi počinili
dovela do mučenja i smrti osumnjičenoga. Istražuje Vas IPCC. Udaljeni
ste s dužnosti.«
Poe je zurio u nju. Njegov unutarnji radar, koji ga upozori na
ismijavanje, nije se oglasio - ona je bila posve ozbiljna. Ovo je bio njezin
način izražavanja. »Krivo. Od prije...«, rekao je pogledavajući na ručni
sat, »... pet minuta ja sam narednik Washington Poe. I odsad pa nadalje,
kad ti kažem da nešto učiniš, ti ćeš to i učiniti. Je li ti to jasno?«
»Inspektorica Stephanie Flynn kaže da moram raditi samo ono što
mi ona naloži.«
»Ma, je li?«
»Jest, naredniče Washington Poe.«
»Dovoljno je Poe.«
»Jest, Poe.«
»Želio sam reći da bi me trebala oslovljavati s nared... Zapravo...
Možeš me zvati kako želiš«, rekao je Poe shvativši da nema snage za
besmislene rasprave oko formalnosti i oslovljavanja. »A zašto ti je
inspektorica Flynn to rekla?«
»Ljudi se ponekad zezaju sa mnom. Kažu mi da učinim nešto što
ne bih trebala«, odgovorila je podižući naočale koje su joj kliznule niz
nos i namještajući zalutali, kovrčavi pramen smeđe kose iza uha.
Odjednom je osjetio nešto kao natruhu razumijevanja. »Dobro. Ali
ja sam tvoj novi narednik, dakle moraš učiniti ono što kažem da
učiniš«, rekao je.
Zurila je u njega.
Naposljetku, Poe je izustio: »Pričekaj ovdje.«
Ušao je u Flynnin ured. Razgovarala je s Barrettom. »Ovo je bilo

44
brzo«, rekla je.
Poe se mogao zakleti da se suzdržava da se ne nasmije.
»Možeš li skoknuti do mog ureda i reći gospođici Bradshaw da
mora napraviti i ono što joj ja naložim?«
»Naravno.« Slijedila gaje do njegova ureda.
»Tilly, ovo je Washingtom Poe i on je naš novi narednik.«
»Želi da ga se zove Poe«, odgovorila je.
Flynn je pogledala Poea koji je slegnuo ramenima u stilu: A što se
može?
»Dakle, sad moraš raditi i ono što ti on kaže. Dobro?«
Bradshaw je kimnula.
»Ali nitko drugi, Tilly«, dodala je Flynn prije nego što ih je ostavila
same.
»Sad kad smo to riješili, Tilly, želio bih da odeš kući, spakiraš kofer
i da se nađeš sa mnom i inspektoricom Flynn ovdje, za sat vremena«,
rekao je Poe. »Idemo nekoliko dana na izlet.«
»Ne mogu«, rekla je odmah.
Poe je uzdahnuo. »Pričekaj ovdje.«
Već za minutu vratio se s primjerkom standardnog Ugovora o
radu Državne kriminalističke službe. Gurnuo ga je preko stola.
»Pokaži mi gdje to piše jer jedino što ja vidim je članak u kojem je
navedeno: >Moguće je da će u određenim slučajevima od Vas biti
zatraženo da radite izvan uredovnog vremena i izvan uredskog
prostora.<«
Bradshaw nije pogledala što joj pokazuje.
Poe je nastavio: »Ja ne vidim da igdje piše da je Tilly Bradshaw
izuzeta od ovoga.«
Bradshaw je zatvorila oči i rekla: »Odjeljak treći, članak dva,
stavak sedmi navodi da se diskrecijske povlastice - u mom slučaju
obavljanje posla isključivo u uredskom prostoru - mogu smatrati

45
obvezujućim uvjetom zaposlenja ako su utvrđene i poštuju se tijekom
određenog vremenskog razdoblja. Pravnom definicijom rečeno,
>običaji i prakse<.« Otvorila je oči i pogledala ga.
Poe je maglovito znao da postoji pravilo Ljudskih resursa koje
glasi da ako netko nešto radi kroz duže vremensko razdoblje, to se
može smatrati dijelom posla određene osobe, čak i u slučaju da je to
posve u suprotnosti s njezinim ugovorom o radu. Koliko god to glupo
zvučalo, ljudi su u sudskim sporovima dobivali novce na temelju tog
pravila.
Otvorenih je usta buljio u nju. »Znaš napamet Priručnik za
zapošljavanje?«
Bradshaw se namrštila. »Pročitala sam ga kad sam potpisivala.«
»Kad je to bilo?«
»Prije jedanaest mjeseci i četrnaest dana.«
Poe je ponovno ustao. »Molim te, pričekaj.«
Vratio se do Flynnina ureda.
»Jonathan Pierce rado će napustiti ured na nekoliko dana«, rekla
je.
Nije se on tako lako predavao. »Je li ona sva svoja?«
»Ona je posve dobro«, odvratila je. »Odrastala je pod staklenim
zvonom i ponekad je meta pošalica. Sve shvaća poprilično doslovno i
sklona je povjerovati svemu što joj je rečeno. Pazim na nju, koliko god
mogu. Kad naučiš kako s njom postupati, bit će ti najvažnije sredstvo
od svega što ovdje imaš.«
»Ali nije spremna za teren?«
»Ima kvocijent inteligencije blizu dvjesto, no vjerojatno ne zna
ispeći jaje...«
»Ash, postoji li kakav pravni razlog koji me sprječava da je
povedem?« želio je znati Poe.
»Ako bi se pozvala na >običaje i prakse<, osporili bismo i ona bi
izgubila.«

46
 Poe ga je samo pogledao. Očekivao je jednostavan odgovor da ili
ne.
»Ne«, dodao je. »U Zakonu o zapošljavanju ne postoji ništa što bi
joj pružalo bilo kakvu zaštitu.«
»Onda je to riješeno,« odvratio je, »a u ovo doba prošle godine niti
ja nisam znao ispeći jaje.«
Poe se vratio u svoj ured i sjeo za stol. Spojio je prste u oblik
piramide i nagnuo se prema naprijed kako bi se suočio s Bradshaw.
Pokušat će s njom ono što je Flynn dan prije pokušala s njim, nadajući
se da Bradshaw nije raspoložena za blefiranje. »Imaš dvije opcije. Prva
je da odeš kući i spakiraš se za cumbrijsko proljeće ili druga - odmah
prihvaćam tvoju ostavku.«
Bradshaw je izgledala još uznemirenije nego prije.
Nešto mi promiče, razmišljao je Poe. »O čemu je riječ, Tilly? Zašto
ne možeš napustiti ured?«
Naposljetku je ustala, očiju prepunih suza. Izjurila je iz ureda, a da
se nije ni osvrnula.
Poe ju je promatrao dok je išla prema radnom stolu. Došla je do
svog odjeljka i srušila se na stolicu. Stavila je slušalice i počela tipkati.
Otišao je do nje. Možda nije shvatila koliko je situacija hitna.
»Gospođice Bradshaw, inspektorica Flynn mi je rekla da ste nam
vi najbolja osoba koju imamo. Potrebni ste mi u Cumbriji. Ovdje za
stolom mi niste od koristi.«
»Halo,« odvratila je, »pa što mislite da radim?«
Mladić arogantnog izgleda bezobrazno se nasmijao. Poe mu je
uputio ubojit pogled. Pročitao je što je Bradshaw upisala u tražilicu:
Što spakirati za cumbrijsko proljeće?
»Ma vi se šalite?« rekao je.
Podigla je pogled prema njemu. Bilo je jasno da se ne šali.
U prostoru u kojem je radila nije bilo osobnih predmeta. Flynn je
nakon njegova odlaska počistila ured, ali svi su ostali uspjeli unijeti

47
dašak osobnosti u svoje odjeljke. Šalice s natpisima poput Najbolji tata
na svijetu, fotografije partnera ili djece u jeftinim okvirima, kalendar
bizarnih aktivnosti. Sve oko Bradshaw bilo je prazno.
»Jesi li se nedavno smjestila za ovaj stol, Tilly?«
Činila se zbunjenom. »Ne. Ovdje sam skoro dvanaest mjeseci,
Poe.«
»Pa gdje su ti onda sve stvari?«
»Koje stvari?«
»Znaš već, tvoja šalica, plišana igračka, posebna kemijska«,
odgovorio je. »Bolje rečeno, gdje su sva tvoja sranja?«
»Oh,« odvratila je, »nekada sam donosila stvari, ali ljudi su ih iz
šale uzimali. Nikad mi ništa nije vraćeno.«
Poea je stegnulo oko srca. »Čuj, samo se spakiraj kao da odlaziš na
nekoliko dana: odjeću u koju se možeš presvući, nešto higijenskih
potrepština, takve stvari. Moraš također ponijeti i svu opremu koja ti je
potrebna za hvatanje serijskog ubojice«, rekao je. »I požuri. Dogodilo
se i četvrto ubojstvo.«
»Vi ne shvaćate u kakvim sam ja sad problemima«, promrmljala je.

SAT VREMENA KASNIJE Poe je shvatio.

Bradshaw je otišla kako bi se spakirala - Flynn je morala odobriti
taksi jer Bradshaw nije imala automobil, a obično ju je majka dovozila
na posao i dolazila po nju - kad mu je prišla Diane, djevojka s
prijamnog pulta. Smješkala se i Poe je već znao da je to loš znak.
»Telefonski poziv za vas«, obavijestila ga je. »Spojit ću u vaš ured.«
»Narednik Poe«, rekao je kada je podigao slušalicu. Činilo mu se
neobičnim ponovno imati čin ispred imena. »Kako vam mogu
pomoći?«.
»Halo, naredniče Poe, ovdje Matildina majka.«
Nastupila je stanka koju je Poe ispunio riječima: »Oprostite, ali

48
jeste li sigurni da ste nazvali pravi broj? Ne poznajem nijednu
Matildu.«
»Vi je znate kao Tilly. Tilly Bradshaw«, objasnila je. »Kći me
upravo nazvala i rekla da ide doma spakirati kofer, ali da ne može naći
šator. Želi da odem s posla i kupim joj ga. Rekla je da joj treba i hrana u
konzervama i otvarač za konzerve. Želi da sve to donesem u ured.
Užasno ste je uznemirili, naredniče Poe.«
»Šator... Hrana u konzervama... Ispričavam se, gospođo Bradshaw,
ali ja stvarno nemam pojma o čemu ona govori. Odsjest će u hotelu kao
i ostatak tima. Mislio sam da se to podrazumijeva.«
»Pa, to u svakom slučaju ima više smisla. Ali zašto ona uopće ide
gore, u Cumbriju? Zvuči kao užasno mjesto.«
»Hej, ja sam iz Cumbrije!« pobunio se.
»Oh, oprostite. Ali zaista djeluje strahovito sumorno.«
Poe samo što joj nije odgovorio: »To je zato što i jest jebeno
sumorno«, ali se ipak predomislio. Rekao je samo: »To je Cumbria, nije
Bagdad, gospođo Bradshaw. Ide kako bi pomogla oko istrage
ubojstva.«
»Neće biti opasno?«
»Neće, osim ako Žrtvovatelj ne odluči spaliti čitav hotel.«
»A je li to izgledno?«
»Ne, samo sam se šalio«, odvratio je Poe. Sad barem zna od koga je
Bradshaw naslijedila vještinu ophođenja s ljudima. »Bit će potpuno
sigurna. Ide samo radi analitičke podrške, sumnjam da će uopće
napuštati hotel.«
Izgleda da ju je to smekšalo.
»Dobro, dozvolit ću«, rekla je, »pod jednim uvjetom.«
Poe se suzdržao od sarkastičnog odgovora. Pomislio je na
Bradshaw koja se brine jer misli da joj mama neće dozvoliti da ide na
put. Nije ona namjerno bila tako čudna. »Recite.«
»Mora se svake večeri javiti doma.«

49
 S obzirom na okolnosti, to i nije zvučalo nerazumno.
»Dogovoreno«, rekao je.
»A sad, postoji nekoliko stvari koje morate znati u vezi s Matildom,
naredniče Poe.«
»Slušam.«
»Dakle, kao prvo, morate shvatiti da je ona divna djevojka i sjajna
kći. Zaista, bolju nisam mogla ni poželjeti.« .
»Ali...«
»Ali vodila je iznimno zaštićen život. U dobi kada se trebala igrati
vani, ona je već bila na fakultetu. Prvu diplomu na Oxfordu dobila je
kad je imala šesnaest godina.«
Poe je zadivljeno zazviždao.
»Nastavila je dalje pa je završila magisterij i dva doktorata: jedan
iz informatike, a ostali iz matematike ili tako nečega. Sve je to previše
za mene. Pretpostavili smo da će život provesti na Oxfordu, baviti se
raznim istraživanjima za koja će dobivati potpore. Ljudi su je zasipali
novcem nudeći joj takve stvari.«
»Pa kako je onda...?«
»Pa kako je onda završila na poslu u Državnoj kriminalističkoj
službi? I sama se to često pitam, naredniče Poe, ali pretpostavljam da
ima veze s upornošću, koju je naslijedila od oca. Jedne se večeri vratila
s fakulteta i samo rekla da se prijavila za posao. Nije nam željela reći za
koji posao jer je znala da bismo je spriječili.«
»A zašto biste to učinili?«
»Upoznali ste je, naredniče Poe. Matilda ima izuzetan um. Onakav
kakav se pojavi jednom u generaciji, prema riječima jednog od njezinih
profesora koji je došao k nama kad joj je bilo trinaest godina. S druge
strane, pak, ona nikada prije nije živjela u stvarnom svijetu i nije imala
prilike razviti svakodnevne, životne vještine koje su vama i meni nešto
najnormalnije. Mislim da se uvijek sve vrtjelo samo oko razvijanja
njezinih umnih sposobnosti. U društvenim se situacijama jako teško
snalazi i zbog toga je u prošlosti već imala raznih problema.«

50
 Postajalo mu je sve jasnije. Možda je Flynn bila u pravu, možda
Bradshaw nije prava osoba za ovaj zadatak. Upravo se spremao reći
gospođi Bradshaw da ne brine, da će joj kći poslijepodne doći kući kad
se Bradshaw pojavila u prostoriji. Još je uvijek izgledala uplašeno, ali
sada je tu bilo još nešto. Isijavala je uznemirenim uzbuđenjem. Sad kad
je znala da ide, činilo se da jedva čeka krenuti. Otišla je do svog stola i
počela pakirati opremu.
»Ja ću paziti na nju, gospođo Bradshaw, imate moju riječ«, rekao je
Poe i spustio slušalicu.
Poe je krenuo prema njoj kako bi joj pomogao kad je čovjek, koji
se prije smijao, odlučio zabaviti cijelo osoblje. Nije primijetio da Poe
stoji iza njega. Ustao je i rekao: »Pogledajte ovo, Mala Debilna
Gospođica ide na izlet.«
Nekoliko se ljudi zahihotalo. Većina je vidjela Poea i shvatila da će
ovo vrlo loše završiti.
Uzbuđenje u Tillynim očima se ugasilo. Obraze joj je oblilo
rumenilo, a pogled je spustila prema podu. Poe je nakratko pogledao
njezino radno mjesto bez ijedne osobne stvarčice i svemu je postalo
jasno.
Ona je žrtva mobinga.
Prije nego što se itko snašao, napravio je tri duga koraka i
Nasmijanog Tipa izvukao iz radnog stolca. Zgrabio ga je za ovratnik
sakoa, poveo kroz uredski prostor i tresnuo mu glavom o zid.
»Ime!« zaurlao je Poe.
Tišina.
»IME!«
»Jon-Jon-Jonathan«, zamuckivao je čovjek užasnutog izraza lica.
»Ashley Barret! Inspektorice Flyyn! Dođite, molim vas!«
Flynn je izjurila iz ureda. U stopu ju je pratio voditelj Ljudskih
resursa.
»Molim te, ponovi još jednom što si rekao, da čuje inspektorica

51
Flynn.«
Jonathanove oči bjesomučno su vrludale na sve strane dok je
pokušavao smisliti kako pronaći izlaz iz situacije. Poe ga je čeličnim
stiskom držao oko vrata. Ne puštajući ga, Poe se okrenuo i obratio
svima u prostoriji. »Većina vas još me nije upoznala. Ja sam narednik
Washington Poe i svima mora odmah biti jasno da neću tolerirati
zlostavljače.«
To je bilo točno. I neće. Odrastao je uz neobično ime, bez majke, s
ocem koji je bio totalni čudak. Sve to zajedno sačinjavalo je toksično
trojstvo zbog kojeg je bio magnet za zlostavljače tijekom školovanja.
Nije mu dugo trebalo da shvati da će preživjeti jedino ako postoje
posljedice za one koji se namjere na njega. Zlostavljači su naučili da
Poe uzvraća udarac, da se ne povlači i da neće prestati udarati. Započni
tučnjavu s Poeorn i budi spreman nastaviti sve dok netko ne ostane
bez svijesti. Nije prošlo mnogo, a njega su zaobilazili u širokom luku.
»Dakle, pogledajte dobro vašeg prijatelja Jonathana«, nastavio je,
»zato što je ovo posljednji put da je kročio nogom u ovaj ured.«
Svi su netremice buljili u njega otvorenih usta.
»Misli li netko da sam nepravedan?«
To očito nitko nije mislio. A ako i jesu, bili su dovoljno pametni da
ništa ne kažu.
»Jesu li svi čuli kako je Jonathan nazvao jednu od svojih kolegica?«
Očito su čuli, baš svi.
Poe je uperio prstom u nekoga. »Ti, kako se zoveš?«
»Jen.«
»Što je Jonathan rekao, Jen?«
»Nazvao je Tilly debilnom, gospodine.«
»Radim kako bih zaradio za život, Jen. Ne zovi me >gospodine<.«
Poe se okrenuo prema Flynn i Barrettu. »Je li vam ovo dovoljno?«
Flynn se okrenula prema Barrettu i rekla: »Meni jest. Ash?«

52
 Barrett je malo zastao. »Bilo bi bolje da narednik Poe nije
nasrnuo...«
»Držao je olovku,« ubacio se Poe, »pa sam pomislio da će je
upotrijebiti kao oružje.«
»Onda je sve u redu«, potvrdio je Barrett. »Jonathane Pierce,
službeno vas udaljujem s dužnosti zbog krajnje neprimjerenog
ponašanja, mobinga i upotrebe uvredljivog rječnika. Molim vas da mi
predate vaše službene iskaznice. Provest će se disciplinski postupak
nakon kojeg ćete zasigurno biti i službeno otpušteni iz Državne
kriminalističke službe.«
»Ali-ali-ali svi je tako zovu«, rekao je Jonathan.
Poe je gotovo mogao čuti kako svi u prostoriji zadržavaju dah.
Jonathan je upravo počinio smrtni grijeh: cinkanje kolega kako bi
spasio vlastitu kožu.
Oglasio se Poe: »Je li se još netko ponašao krajnje neprimjereno?«
Svi su bili nepomični. Neki su izgledali kao krivci, ali činilo se da
nitko ne namjerava priznati svoje grijehe.
»Nije? Izgleda da si samo ti kriv, Jonathane«, rekao je Poe. Nagnuo
se prema njemu i prošaptao: »Ako čujem da si se na bilo koji način
pokušao osvetiti mojoj prijateljici Tilly, pronaći ću te i polomiti ti
jebene prste. Je li ti to jasno? Kimni ako si shvatio.«
Jonathan je kimnuo.
»Dobro«, zaključio je Poe. »A sad odjebi.« Ispustio je Jonathana iz
stiska, a ovaj se stropoštao na pod.
Okrenuvši se prema Bradshaw, Poe je rekao: »Ne treba ti šator,
Tilly. Odsjest ćeš u hotelu s inspektoricom Flynn. Jesi li spakirala sve
drugo?«
Nekako je uspjela kimnuti.
»A što onda čekaš? Idemo u lov na serijskog ubojicu!«

53
 JEDANAESTO POGLAVLJE

POE JE PRETPOSTAVLJAO da će se njih troje izmjenjivati za

volanom. Nakon što je Bradshaw objavila: »Moram na WC«, zaustavili
su se na nekoj benzinskoj postaji u Cheshireu, ali kad joj je Poe dobacio
ključeve i rekao da će ona voziti posljednji dio puta, rekla mu je da
nema vozačku dozvolu.
Razmislio je na trenutak. »Pa kog vraga onda čitavo vrijeme sjediš
na mjestu suvozača? Oni koji ne voze sjede na stražnjem sjedalu.«
Prekrižila je ruke na prsima. »Ja uvijek sjedim na suvozačkom
mjestu. Statistički, to je najsigurnije mjesto u vozilu.«
Flynn je prekinula svađu prije nego što je i započela tako što je
ušla u automobil i sjela na stražnje sjedalo. »Ja ionako više volim sjediti
straga, Poe«, objasnila je.
Bradshaw je nastavila s lekcijama o sigurnosti u vozilu dok je Poe
ponovno kretao prema autocesti M6. Prestao ju je slušati i prije nego
što se uključio u promet.
Nikada nije susreo nikoga poput nje. Činilo se da ne razumije čak
niti temeljna pravila ponašanja. Između njezinog mozga i njezinih usta
nisu postojale zadrške tako da bi izlanula sve što bi joj palo na pamet.
Vrlo je malo, ako uopće, shvaćala neverbalnu komunikaciju: ili bi
odbijala pogledati nekoga u oči ili bi pogled zadržala predugo. Ako bi
se oglušio kada bi izgovorila njegovo ime, jednostavno bi ga ponavljala
sve dok joj ne bi odgovorio.
Nakon nekog vremena utonuli su u tišinu.
Poe je pogledao u retrovizor. Flynn je zaspala. »Možeš li mi
napraviti uslugu, Tilly?« Posegnuo je u džep i prema njoj pružio svoj
BlackBerry. »U tom su uređaju neki e-dnevnik i nešto kao aplikacija za

54
praćenje. Možeš li to isključiti?«
»Mogu, Poe.«
Nije se ni pomaknula kako bi uzela mobitel.
»Hoćeš li ih isključiti?«
Oklijevala je. »Očekuje li se to od mene?«
»Da«, lagao je.
Kimnula je i počela prčkati po njegovom telefonu.
»Ali ako inspektorica Flynn pita, nemoj joj reći«, dodao je.

»SVIĐA TI SE raditi u Odjelu, Tilly?« upitao ju je pet minuta nakon

što mu je vratila BlackBerry.
»Oh, jao, da«, odgovorila je, a lice joj se razvedrilo. »Fantastično je.
Nije da baš svugdje imaš prilike prilagoditi teorijsku matematiku za
primjenu u stvarnom životu.«
»Baš tako«, rekao je Poe suzdržavši se i od najmanjeg osmijeha.
Bilo je to prvi put da se ona iskreno smiješila. A tada bi joj se lice posve
promijenilo.
Nakon razgovora o poslu u Odjelu popričali su o vremenu koje je
provela na Oxfordu. Bio je to jednostrani razgovor jer Poe nije imao
pojma o čemu ona govori. Tema matematike za njega je završila kad su
brojeve zamijenila slova. No bilo je jasno da je Flynn imala pravo.
Bradshaw je bila sredstvo. Dubinski je poznavala i shvaćala sve
discipline profiliranja kojima su se koristili, no njezina najveća
vrijednost bila je osmišljavanje prilagođenih rješenja, kada i gdje bi to
bilo potrebno. Flynn mu je rekla da je njezinim programom otkriveno
da posjekotine, složene na pravi način, tvore njegovo ime. Zahvalio joj
je. Vjerojatno mu je spasila život.
Zacrvenila se.
»Zašto se zoveš Washington, Poe?« upitala je minutu kasnije.
Sramežljivo se nasmijala kada je shvatila što je rekla. Preoblikovala je
pitanje. »Poe, zašto ti je ime Washington?«

55
 »Ne znam. Pitaj me nešto drugo«, odgovorio je Poe.
»Zašto te nitko ne voli?« pitala je.
Poe ju je pogledao. Nije ga željela uvrijediti. Izgleda da
jednostavno nije shvaćala koncept neobveznog čavrljanja: ako bi te
nešto pitala, to je bilo zato što je željela znati odgovor.
»Vau, kod tebe stvarno vrijedi ona >što na umu, to na drumu<, zar
ne?«
»Oprosti, Poe«, promrmljala je. »Inspektorica Stephanie Flynn
kaže da moram poraditi na ophođenju s ljudima.«
»U redu je, Tilly. Iskrenost je, zapravo, iznenađujuće ugodna«,
rekao je ne skrećući pogled s ceste dok je pretjecao kamion. »I nisam
znao da sam baš tako omražen.«
»O, da. Čula sam kad su zamjenik direktora Obavještajne službe
Justin Hanson i inspektorica Stephanie Flynn razgovarali o tebi.«
»Zamjenik direktora Hanson krivi mene zato što nije promaknut«,
objasnio je.
»A zbog čega, Poe?«
»Puno ljudi nije željelo da se bavim istragom Peytona Williamsa,
Tilly. Bio je pomoćnik parlamentarnog zastupnika pa su zamjenik
direktora Hanson, kao i još neki viši rukovoditelji, strahovali od
izbijanja skandala. Da su me slušali od početka, Peyton Williams ne bi
bio mrtav.«
»Oh,« rekla je, »ne marim previše za zamjenika direktora Justina
Hansona. Mislim da je zao.«
»To si pogodila«, odvratio je Poe. »Uostalom, jutros ih nisi niti
mogla čuti. Čak ni ja nisam čuo što govore, a bio sam bliže uredu
inspektorice Flynn nego ti.«
»Ne jutros«, rekla je. »Bila sam u sali za sastanke B sa zamjenikom
direktora Justinom Hansonom, inspektoricom Stephanie Flynn i
direktorom Edwardom van Zylom kad sam im pokazivala podatke
MSCT-a. Mislim da su nakon nekog vremena zaboravili da sam tamo.«

56
 Poe nije ništa rekao. Ponovno je pogledao u retrovizor. Flynn se
probudila. Oči su joj bile crvenkaste i nadražene. U automobilu se
nikada ne možeš naspavati kao u krevetu.
Bradshaw se okrenula prema stražnjem sjedalu i rekla: »Vama
Poe uopće nije drag, je li tako, inspektorice Flynn?«
»Ne pričaj gluposti, Tilly!« viknula je. Ipak, djelovala je zabrinuto.
»Naravno da mi je narednik Poe drag.«
»Oh,« nastavila je Tilly, »kažem to jer ste, kad je direktor Edward
van Zyl rekao da je Poe potreban Odjelu jer >savršeno razumije
serijske ubojice<, vi rekli: >Ali savršeno ne razumije kako se ne
ponašati kao seronja<. Pa sam mislila da je to zato što vam nije drag?«
Poe se tako jako nasmijao da mu je vruća kava šiknula kroz nos.
»Tilly! « povikala je Flynn, sva užasnuta.
»Što?«
»Ne smiješ ponavljati privatne razgovore.«
»Oh.«
»To nije bilo lijepo reći. Ni za jedno od nas«, rekla je Flynn.
Bradshawina donja usnica počela je podrhtavati. Poe je uskočio.
»Sve je u redu, Tilly. Ne moraju me svi voljeti, to je precijenjeno.«
Osmjehnula se. »Onda dobro, jer ni mene nitko ne voli.«
Pogledao ju je da vidi je li se našalila. Nije.
Bradshaw se okrenula i stala gledati kroz prozor. Razgovor je bio
završen.
Poe je u retrovizoru pogledao Flynn. Lice joj je bilo zajapureno od
nelagode. Namignuo joj je kako bi joj dao do znanja da joj ništa ne
zamjera. Mathilda Bradshaw postajala mu je sve draža.

OSTATAK PUTOVANJA PROTEKAO je bez uzbuđenja. Nešto nakon

sedam sati navečer stigli su u Shap Wells Hotel.
Flynn i Bradshaw su se prijavljivale dok je Poe uzimao svoju

57
poštu. Premda ovo nije bila njegova prava adresa, ne bi bilo u redu
očekivati od poštara da se probija preko vriština do Herdwick Crofta
pa su mu u hotelu dozvoljavali da mu se pošta dostavlja na recepciju.
Nije je bilo puno. To je bila jedna od prednosti povučenog života:
ne dobivaš hrpetinu neželjene pošte.
Flynn mu se pridružila na recepciji.
»Gotovo?«
»Aha«, uzdahnula je. »Tilly je željela sobu u blizini požarnog izlaza
pa je trebalo organizirati nekoliko premještanja, ali izgleda da je sad
zadovoljna. Rekla sam joj da si uzme nešto za pojesti i rano otiđe u
krevet.«
»Hajdemo onda vidjeti žrtvu broj četiri.«

LONG MEG I njezine kćeri (mjesto trećeg ubojstva) i Casderigg

(mjesto prvog ubojstva) bila su dva vizualno najupečatljivija
prethistorijska spomenika u zemlji. Bili su to svjetski poznati kameni
krugovi. U Cumbriji je bilo i bezbroj drugih kamenih krugova iz
neolitika, od kojih su neki bili tako mali da ih se moglo uočiti jedino iz
zraka.
Poe nije znao ni za jedan u blizini Cockermoutha. Pretpostavljao je
da su ili policija ili Žrtvovatelj pogriješili i vidjeli kameni krug tamo
gdje ga zapravo nije bilo. Na mnogim cumbrijskim brežuljcima bilo je
stijena koje su izbijale iz zemlje ili prirodnih, kamenih formacija, ali
kad biste stajali u središtu nečeg takvog, ne bi vam trebalo puno mašte
da zamislite kako su to namjenski postavile drevne civilizacije
kamenog doba prije nekoliko tisuća godina.
Poe nije bio u pravu.
U blizini Cockermoutha postojao je kameni krug.

POE JE VOZIO cestama koje su postajale sve uže i uže. Skrenuo je

desno kod Dubwatha, seoceta na rubu jezera Bassenthwaite i samo pet
minuta kasnije odbljesci plavih svjetala vodili su ih prema mjestu koje

58
traže.
Poe je parkirao na kraju dugačkog niza policijskih vozila.
Uniformirani policajac stajao je na prilazu držeći podložak za pisanje.
Zatražio je da mu pokažu isprave i zabavljeno pogledao Poea dok
je upisivao njegovo ime.
»Zar je tamo kameni krug?« pitao je Poe.
Policajac je kimnuo. »Elva Plain. Navodno ima neke veze s
trgovinom neolitskim sjekirama. Kad si zadužen za čuvanje kordona
usred ničega, ne preostaje ti drugo nego guglati po mobitelu.
»Ovo je vanjski kordon?« provjerio je Poe.
»Aha«, odgovorio je. »Unutarnji kordon je tamo gore.« Pokazao je
prema prilično strmom, vjetrovitom brežuljku. Poe još nikoga nije
mogao vidjeti, ali je čuo glasove.
Dok su se penjali, susreli su još jednog uniformiranog policajca
koji se spuštao i koji im je rekao da su blizu. Nastavili su hodati sve dok
ga nisu ugledali.
Krug se nalazio na ravnom dijelu južnog obronka Elve Hill. Sa svih
ga je strana obasjavala umjetna rasvjeta. Petnaest sivih stijena tvorio je
krug promjera od oko trideset i pet metara. Najviša je imala manje od
metar visine; neke su bile jedva vidljive.
Sve je prštalo od aktivnosti.
Od glave do pete u zaštitnim odjelima, forenzičari su se vrzmali
uokolo u organiziranom kaosu. Neki su radili klečeći na tlu, dok su se
ostali okupljali unutar i izvan šatora za dokaze koji je bio podignut u
sredini kruga.
Unutarnji kordon bio je postavljen tako da se kameni krug u
cijelosti nalazio unutar plavo-bijele policijske trake. Poe i Flynn
predstavili su se još jednom policajcu s podloškom za pisanje.
»Šef će ubrzo izići«, rekao je uniformirani policajac. »Ne smijem
vas pustiti unutra bez njegove dozvole.«
Poe je kimnuo. Održavanje discipline na poprištu zločina obično je

59
ukazivalo na dobrog višeg istražitelja. Ian Gamble možda nije bio
previše maštovit za rješavanje nemogućih slučajeva, ali davao je sve od
sebe. Uostalom, zašto ne? Devedeset i devet posto ubojstava rješavalo
se temeljitim i metodičkim istragama.
Flynn se okrenula prema njemu. »Imamo li ikakve koristi od
ulaska unutra? Ionako ćemo dobiti slike čim budu gotove.«
»Ja ću nabrzinu pogledati ako nemaš ništa protiv. Želio bih steći
neki dojam o njemu.«
Kimnula je.
Jedan od muškaraca u bijelom odijelu podigao je pogled i ugledao
ih. Prekinuo je razgovor koji je vodio i krenuo prema njima. Skinuo je
masku s lica čim je izišao iz kordona. Bio je to Ian Gamble, viši
istražitelj. Ispružio je ruku i rukovao se s Poeom.
»Drago mi je što te opet vidim, Poe«, rekao je. »Imaš li ikakvog
pojma o tome zašto se tvoje ime našlo na prsima posljednje žrtve?«
Poe je odmahnuo glavom. Nema ljubaznosti, nema čavrljanja.
Samo posao.
»Nema veze, možemo se kasnije pozabaviti s tim«, odvratio je
Gamble. »Želiš pogledati?«
»Samo da steknem prve dojmove.«
»To je u redu«, rekao je, a zatim se okrenuo prema čovjeku koji je
stajao u blizini kutije sa zaštitnom opremom. »Boyle!« viknuo je.
»Donesi naredniku Poeu odijelo.«
Začuvši Poeovo ime, još je jedan čovjek u zaštitnoj odjeći s lica
skinuo masku.
Bio je to Kylian Reid.
Glasom koji je odjeknuo čitavom uzvisinom Reid je rekao: »Kolege
su ga krivo shvatili, direktori ignorirali, a svi drugi uzimali zdravo za
gotovo - dame i gospodo, predstavljam vam velikog Washingtona
Poea.«
Poe se zarumenio.

60
 Njegov se prijatelj zaletio prema njemu, u hipu preskočio ogradu
kordona tako da se Gamble trznuo pa stezao Poeovu ispruženu ruku
sve dok ga nije zaboljela.
»Sad mi je sve jasno,« rekao je Reid s podsmijehom na licu, »tebe
se može vidjeti samo kad dođe do hitne situacije. Tako znači, Poe?
Samo kad su sranja.«
Poe je slegnuo ramenima i samo ga pozdravio: »Kylian«. Kasnije će
biti vremena za razgovor.
Reid se okrenuo prema Flynn i upitao je: »Onda, otkud vi znate
ovog čudaka bez prijatelja?«
Poe ga je predstavio. »Inspektorice Flynn, ovo je moj prijatelj
Kylian Reid. Bio je narednik u Odjelu za krizne situacije.
»Još je uvijek narednik u Odjelu za krizne situacije«, rekao je.
»Pretpostavljam da ste svi odsjeli u Shap Wellsu? Uzet ću tamo sobu
jedne večeri pa ćemo svi na piće.«
»Bit će to najbolja večer ikada«, rekla je Flynn hladno.
Poe je zaključio da druženje može pričekati. »Onda, što ima
unutra?« Pitanje je uputio Gambleu. Reid možda i jest jedini prijatelj
kojeg ima u policiji, ali ovo je i dalje Gambleovo mjesto zločina.
»Znaš pravilo devetke?«
Poe je kimnuo. Bio je to medicinski način na koji se procjenjivalo
koliki je postotak površine tijela zahvaćen opeklinama. Glava i ruke
vrijedili su 9 posto svaki, dok su noge, prednji i stražnji dio torza
vrijedili 18 posto svaki. To se zbrajalo do 99 posto. Preostalih 1 posto
bile su genitalije.
Gamble je rekao: »Pa, naš dečko postaje sve bolji. Prvoj su žrtvi,
premda je bila jako mučena, opekline prekrivale samo noge i leđa. Na
prsima ih nije bilo mnogo, a ruke nisu bile ni dirnute. Na drugoj je žrtvi
bilo više opeklina, dok je treća dostigla vrijednost od oko devedeset
posto.«
»A ova?«
»Dođi i vidi sam.«

61
 Dok je Poe navlačio zaštitno odijelo koje je Boyle donio, Gamble je
zamijenio novim ono koje je imao na sebi kako bi se izbjegla
potencijalna kontaminacija. Flynn se nije zamarala - treću je žrtvu
vidjela in situ - pa je ostala s Reidom. Poe je potpisao ulazak u
unutarnji kordon te je slijedio Gamblea pažljivo koračajući isključivo
po oznakama koje su postavili forenzičari kako se ne bi dogodilo da
netko stane na ključan dokaz.
Prvo ga je ošinuo vonj. Gotovo pet metara od šatora forenzike
smrad je postao nepodnošljiv.
Poe je znao za priču da ljudi koji gore imaju miris svinjetine.
Zapravo, nemaju. Možda je to slučaj samo s ljudskim mesom, ali ljudi
koji izgore nasmrt nisu obrađeni na način na koji se to radi sa zaklanim
životinjama. Nije im ispuštena krv niti su im uklonjeni unutarnji
organi. Probavni trakt pun krvi i fekalija ostaje u tijelu.
Sve što gori ima sebi svojstven, neugodan vonj.
Krv je bogata željezom i Poe je mogao razabrati blagu, metalnu
notu. To je još bilo najugodnije. Mišići gore drugačije od tjelesnih
masnoća, unutarnji organi gore drugačije od krvi, a smrad crijeva koja
gore ne može se ni sa čim usporediti. Zadah sačinjen od svega toga bio
je težak, sladunjav i prezasićen. Uza sve to, osjećao, se i prepoznatljiv
miris benzina.
Vonj se Poeu uvukao duboko u nos i grlo. Njegov će miris i okus
osjećati danima. Zagrcnuo se i skoro povratio, ali uspio se suzdržati.
Gamble mu je podignuo krilo šatora. Ušao je unutra. Patolog se još
uvijek bavio tijelom.
Ležalo je na boku, izvijeno u neprirodan položaj. Očne su se
jabučice rasprsnule pa sasušile, a usta su bila otvorena kao da je žrtva
umrla vrišteći. Poe je znao da vrućina plamena može svašta učiniti s
tijelima preminulih i da je lako moguće da su se usta otvorila nakon
smrti. Od šaka su ostali samo batrljci i, premda će to zasigurno kasnije
biti službeno potvrđeno, Poe je bio siguran da žrtvi nedostaje onaj »1
posto«. Tijelo je bojom i teksturom podsjećalo na grubu, crnu kožu.
Izgledalo je kao da je bilo umočeno u lavu pa stavljeno u peć da se suši.
Izuzev tabana. Oni su i dalje bili zapanjujuće ružičasti.

62
 Patolog je podigao pogled i promrmljao nešto u znak pozdrava.
Poe je upitao: »Mislite li da je koristio isto sredstvo za
pospješivanje?«
»Definitivno«, rekao je. Bio je to stariji čovjek, mršav. Zaštitno
odijelo na njemu se napuhivalo poput balona na vrući zrak. Pokazao je
prema žrtvinu bedru. »Vidite onu napuklinu? Na Sveučilištu West
Florida nekoliko su godina to istraživali i dokazali da se vanjska
površina kože prva sprži i oguli. Debljem sloju kože potrebno je pet
minuta da se stegne i pukne, a budući da običan benzin gori samo oko
minutu, moralo je biti upotrijebljeno i dodatno gorivo.«
Poe nije želio znati zašto su na Sveučilištu West Florida uopće
provodili takva istraživanja. Još je manje želio znati kako su to radili.
No činjenica jest da su tamo pogubili popriličan broj osuđenika na
smrt...
»A ako pogledate ovdje...«, govorio je patolog i pokazivao na bedra,
guzove i struk, »... sva se mast otopila. Ljudska masnoća je dobro
gorivo, ali treba joj nešto što bi imalo ulogu fitilja. Žrtva je bila gola,
stoga znamo da to nije bila odjeća. Znat ću više kad ga stavim na stol,
ali pretpostavljam da je ubojica, svaki put kad bi vatra počela slabjeti,
dodavao još pospješivača.«
»Koliko dugo?«
»Dok nije umro?«
Poe je odmahnuo glavom. »Da se tijelo svede na ovo.«
»Pet do sedam sati, po slobodnoj procjeni. Mišići su se smanjili i
stegnuli, što je uzrokovalo položaj u kojem se tijelo nalazi, a za to treba
vremena.«
»A tabani?«
»Čitavo je vrijeme stajao. Tlo ih je zaštitilo.« Okrenuo se i nastavio
s onim što je radio.
Oglasio je Gamble: »Ne možeš je vidjeti, ali ispod tijela se nalazi
mala rupa. Bio je postavljen u uspravan položaj. U početku nije
namještao žrtve, to je jedna od stvari koje je počeo raditi kasnije.«

63
 »Mora da je šipka bila metalna«, rekao je Poe. »Drvena bi se
srušila nakon petnaest minuta.«
Gamble nije ništa komentirao i Poe je znao da je to već i sam
shvatio.
»Nego, mislim da znam zašto je ovaj izgorio više od ostalih«,
nastavio je Poe. »Pretpostavljam da ste ovdje čitav dan?«
Gamble je kimnuo. »Od deset ujutro.«
»Onda vjerojatno ne znate da se ništa od ovoga ne vidi s ceste.
Jedva se vide i svjetla na mjestu zločina. Kameni je krug skriven od
pogleda sve dok se gotovo ne nađeš na njemu, a ovom se cestom
uglavnom koriste ljudi koji idu na golfske terene ili se otamo vraćaju.
Većina ljudi koji napuštaju prostore kluba kreće se u suprotnom
pravcu, vraćaju se u Cockermouth.«
»I zato je imao više vremena«, potvrdio je Gamble.
Poe je kimnuo. »Još ako je čekao da se posluže i posljednje runde u
klupskom baru, nije bilo baš nikakve šanse da ga netko vidi.«
»To nam je korisna informacija.«
Poe nije bilo siguran kako. Već su znali da je Žrtvovatelj jako
pažljiv.
»Imaš li kakvih ranih zaključaka?«
»Samo da neću nikada prihvatiti poziv na roštilj Sveučilišta West
Florida.«
Gamble je kimnuo, ali se nije nasmijao.
Napustili su šator i unutarnji kordon te se ponovno pridružili
Flynn i Reidu. Poeu je bilo drago što je mogao skinuti zaštitno odijelo
koje ga je sputavalo.
»U medije nismo pustili ništa o povezanosti narednika Poea sa
slučajem, inspektorice Flynn«, rekao je Gamble. »Dogovorio sam se sa
zamjenikom načelnika da to možemo koristiti kao dodatni kontrolni
podatak u slučaju da netko nazove i preuzme odgovornost za ubojstva.
Taj je podatak strogo povjerljiv, pa ga nemojte navoditi ni u kakvoj

64
dokumentaciji.«
»Posve razumljivo«, odvratila je Flynn kimajući. »Mislim i da
bismo se mi trebali držati izvan službene istrage, gospodine. Potpuno
udaljiti Poea. Zasad možemo raditi iz hotela.«
Gamble je kimnuo. Poe je imao dojam da mu je laknuo jer je to
Flynn prva predložila.
»A budući da se narednik Reid očito dobro slaže s narednikom
Poeom, on nam može služiti kao veza. Dodijelit ću ga vama, zasad.
Pobrinut će se da imate sve što vam je potrebno«, rekao je. »Može li se
Odjel, uz analitičku podršku, pozabaviti i imenom? Pokušati otkriti
kako se Poe u sve to uklapa? Na kraju svakog dana razmjenjivat ćemo
podatke, čak i ako ne bude nikakvih pomaka. Kako vam to zvuči?«
»Odlično«, odgovorila je.
Nakon još jedne runde rukovanja Poe i Flynn krenuli su natrag
prema automobilu.
Čim su se udaljili dovoljno da ih nitko ne čuje, Flynn se okrenula
prema Poeu. »Što je ono bilo?«
»Misliš, ono s vezom?«
»Da, to«, zvučala je ljutito. »Zar mi ne vjeruju?«
Poe je slegnuo ramenima. »Nije da ne vjeruju tebi, Steph. Ne
vjeruju meni.«

65
 DVANAESTO POGLAVLJE

SHAP WELLS BIO je hotel bogate prošlosti. Izoliran gotovo koliko i

Herdwick Croft, do njega se moglo doći samo kilometar i pol dugom
vožnjom po iznimno uskoj cestici. Za vrijeme Drugog svjetskog rata
njegova zabačena lokacija dobro je poslužila Saveznicima: oduzet je
grofu od Lonsdalea i pretvoren u Zarobljenički logor broj petnaest.
Primao je do dvjesto zarobljenika, uglavnom njemačkih časnika, a
jedno je vrijeme upravitelj zatvora bio njemački princ u rodu s
kraljicom Mary.
U blizini se nalazila glavna željeznička pruga na pravcu sjever-jug
zbog čega je zatvor morao biti dobro čuvan jer su vlakovi olakšavali
bijeg zatvorenika. Oko hotela su bile podignute dvije ograde od
bodljikave žice, a s tornjeva su stražari svaki kutak pokrivali snažnim
reflektorima. Betonski temelji stražarskih tornjeva još su uvijek bili
vidljivi - ako ste znali gdje gledati. Poe je to znao, dobro je poznavao
hotel. Uvijek je ovdje parkirao automobil, koristio je besplatan Wi-Fi
kad mu je trebao internet i barem je dva puta tjedno jeo u hotelskom
restoranu.
Sljedećeg je jutra, prije nego što je krenuo prema hotelu, Poe
ostavio Edgara kod Thomasa Humea, farmera koji mu je godinu dana
ranije prodao Herdwick Croft i okolno zemljište. Sprijateljili su se i
povremeno jedan drugome činili manje usluge. Poe je dozvoljavao
Humeu da dovodi ovce na ispašu na njegovu zemlju i ponekad mu
pomagao pri izgradnji suhozida - najčešće onda kada je Hume trebao
dodatni par ruku, a ne pomoć oko same izvedbe - a Hume je čuvao
Edgara kad je Poe morao negdje ići.
Premda bi do hotela obično išao pješice, a bila je to udaljenost od
oko tri kilometra, toga se jutra Poe odlučio za quad. Pokupio je svoju
poštu od recepcionarke, djevojke s Novog Zelanda koja mu se uvijek

66
široko osmjehivali, a zatim otišao pronaći Flynn i Bradshaw.
Upravo su završavale s doručkom i Poe je popio kavu. Flynn je
opet bila u poslovnom odijelu, ovoga puta crnom. Bradshaw je na sebi
imala iste cargo hlače i iste tenisice, ali drugu majicu. Na ovoj su bile
izblijedjela slika Nevjerojatnog Hulka i rečenica Nemoj me ljutiti.
Iznenadio se što je Flynn to dozvolila. No, s druge strane, i nije -
umjetnost rukovođenja svodila se upravo na izbjegavanje nepotrebnih
sukoba.
Pet minuta kasnije pridružio im se Kylian Reid. Flynn se zlovoljno
namrštila, ali je prihvatila njegovu ispruženu ruku. Izvijestio ih je o
razvoju događaja s četvrtom žrtvom. Još je uvijek nisu identificirali, ali
je tijelo uklonjeno s poprišta i priprema se za obdukciju. Gamble je
želio znati hoće li ga Odjel pregledati i pomoću MSCT-a. Flynn je
potvrdila da hoće.
Flynn je s hotelom dogovorila korištenje male dvorane za
sastanke tijekom njihovog sudjelovanja u istrazi. Poeu je bilo drago što
će raditi odvojeno od glavne istrage. Nikada baš nije bio omiljen među
cumbrijskim policajcima: zbog njegove su ga sklonosti da
nadređenima bez zadrške kaže ono što ih ide u najboljem slučaju
tolerirali, a znao je da je vijest o njegovoj suspenziji iz Državne
kriminalističke službe razveselila mnoge njegove bivše kolege. Za to
nije mario, ali nije želio da im i dalje prisutno neprijateljstvo otežava
posao koji rade.
Nalazili su se u Vrtnoj dvorani u prizemlju. Usprkos starosti i
velebnosti, dvorana je bila moderna i dobro opremljena. Prostorija
koju je Flynn odabrala bila je veća nego što im je trebalo. Zbog toga su
je mogli organizirati u nekoliko odvojenih dijelova. Prvih pola sata
proveli su postavljajući opremu za Bradshaw i premještajući stolove
tako da dobiju dio za sastanke i dovoljno prostora za kretanje uokolo.
Na zidove nisu smjeli ništa pričvrstiti ni pribadačama ni ljepljivom
trakom pa je Flynn zatražila nekoliko dodatnih ploča i stalaka za
pisanje.
Operativne sobe bile su glavna središta velikih istraga i Poe je
osjetio kako ga prožima poznat ushit; bilo je nečeg uzbuđujućeg u
postavljanju nove sobe. Ubrzo će sve biti prepuno tragova i pitanja,

67
stvari koje znaju i stvari koje bi željeli saznati.

OVA ĆE ISTRAGA biti drugačija od onih u kojima je Poe ranije

sudjelovao. U službenoj operativnoj sobi u Carletonu Gamble bi imao
omanju vojsku ljudi: voditelje ureda, voditelje projekata, ljude
zadužene za iščitavanje dokumentacije, za indeksiranje, policajce
zadužene za dokaze, koordinatore ispitivanja od vrata do vrata,
policajce zadužene za podatke koji idu u javnost i one koji organiziraju
dokumentaciju.
U Shap Wellsu bilo je samo njih četvero. Vrlo olakšavajuće.
Kad je Bradshaw spojila računala, bili su spremni.
Započela je Flynn. »Predlažem da se prvo pozabavimo pitanjem
zašto je Poeovo ime bilo urezano na prsa Michaela Jamesa. Ima li netko
nešto protiv?«
Poe je sačekao da vidi hoće li tko progovoriti. Nitko nije.
Podigao je ruku. »Samo usputna misao.«
Svi su pogledali u njega.
»Mislim da bismo, barem zasad, trebali pretpostaviti da je ovdje
riječ o skretanju pažnje. Nisam poznavao nijednu od žrtava, a znam da
viši istražitelj Gamble pregledava sve moje stare slučajeve i provjerava
odgovara li netko od ljudi koje sam poslao u zatvor profilu serijskog
ubojice. Što bismo još mogli uzeti u obzir?«
Oglasila se Flynn: »Pretpostavljam da razmišljaš o alternativnom
pravcu istrage, je li tako?«
Poe je kimnuo. »Postoji puno važnije pitanje na koje još nismo
dobili odgovor.«
»A to je?« upitao je Reid.
»Zašto je razmak između prve i druge žrtve bio tako dugačak, dok
su razmaci između druge, treće i četvrte bili puno kraći?«
Flynn je izgledala pomalo zlovoljno, a znao je i zašto. Iskustvo je
pokazivalo - što su podržavale i statistike - da serijski ubojice počinju

68
polako, a onda ubrzavaju.
Nije joj dao vremena da mu se počne obraćati s visine, već je
nastavio: »Znam da bi mi sad održala lekciju o serijskim ubojicama i
kako je njihova želja za ubijanjem zadovoljena nakon prvog ubojstva,
ali trajanje tog zadovoljstva s vremenom postaje sve kraće. Jesam li u
pravu?«
Flynn je kimnula.
»A žrtve se međusobno nisu poznavale, je li tako?«
Ovoga je puta odgovorio Reid: »U istrazi nije pronađeno ništa što
bi ih povezivalo. Naravno, ovo se ne odnosi na četvrtu žrtvu jer osoba
još nije identificirana.«
»Što zapravo želiš reći, Poe?« pitala je Flynn.
»Zapravo želim reći, Steph, to da razmišljaš kao netko tko ne
poznaje Cumbriju. To možda i jest treći najveći okrug u Engleskoj, ali je
vrlo slabo naseljen.«
»Što bi značilo...?«
»Da statistički postoji vrlo mala vjerojatnost da se ti ljudi
međusobno nisu poznavali.«
Flynn i Reid zurili su u njega. Bradshaw - kojoj je riječ >statistički<
bila poput pucnja iz startnog pištolja - počela je tipkati.
»Ja sam odavde, kao i Kylian, i možemo vam potvrditi da se ovdje
čini kao da svatko svakoga zna.«
»Malo je nategnuto«, rekla je Flynn.
»Jest,« složio se Poe, »ali ako uzmeš u obzir da su sve žrtve bile
iste dobne skupine i istog društvenog statusa, šanse da se ne poznaju
postaju još manje. Ovo nije Knightsbridge. Dijelovi Cumbrije imaju
manji BDP nego Češka. Pa što misliš, koliko ovdje imamo milijunaša?«
Jedini zvuk koji se čuo bio je onaj Bradshawine tipkovnice.
»Ali sigurni smo da se nisu poznavali,« nije odustajala Flynn,
»osim ako ne želiš reći da nam je nešto promaklo.«

69
 Poe je slegnuo ramenima. »Možda, ali to me opet vraća na ono što
sam prvo spomenuo. Zašto je bio toliki razmak između prve i ostalih
žrtava?«
Napravio je stanku.
»Što ako su se ti ljudi međusobno poznavali, ali su se potrudili da
se to ne sazna? I što ako bi ti ljudi znali da se netko namjerio baš na
njih? Da postoji obrazac koji samo oni prepoznaju. Kad je ubijen
Graham Russell, to možda i nije bilo čudno. Nadzirao je hakiranje
telefona žrtava ubojica i pedofila po cijeloj zemlji - lista osoba koje su
mu željele zlo sigurno je bila jako dugačka. I što god sad pisalo u
dosjeu, znamo da je to bila Gambleova prvotna linija istrage. Ako sam u
pravu, posve je moguće da su ostali zaključili da je Grahama sustigla
prošlost. No kada je na isti način ubijena i druga žrtva, čak bi i
najoptimističniji među njima shvatili što se događa. Žrtvovatelj više
nije imao razloga usporavati. Zapravo, ako ubija po popisu, sad bi mu
čak bilo bolje da ubrza.«
Flynn se upitno namrštila: »Ali ako su znali da netko cilja baš njih,
zašto se nisu obratili policiji?«
»Nisu mogli«, ubacio se Reid. »Ako je Poe u pravu, onda te ljude
povezuje nešto o čemu nisu smjeli pričati.«
»A s obzirom na to koliko su svi bogati, najvjerojatnije je riječ o
nečemu protuzakonitom«, dodao je Poe.
»Ali nismo sigurni ni kada su uopće bili oteti«, rekla je Flynn.
»Postoji mogućnost da su svi bili oteti i prije nego što je itko ubijen.«
Niti jedna teorija nije savršena, pomislio je Poe.
»Tri zarez šest posto«, rekla je Bradshaw i podigla pogled s
računala.
Upitno su je pogledali.
»Pomoću programa, koji sam upravo napisala, izračunala sam da
izgledi da se tri čovjeka istog društvenog statusa, u okrugu koji ima
sedamdeset i tri zarez četiri čovjeka po kvadratnom kilometru,
međusobno ne poznaju iznose tri zarez šest posto. Postoje još neki
parametri po kojima izgledi mogu pasti na dva posto ili se dići na tri

70
zarez devet, ali izračun je pouzdan.«
Reid ju je zabezeknuto promatrao. »Ti si napisala program?«
pogledao je na ručni sat, »u manje od pet minuta?«
Bradshaw je kimnula. »Nije bilo teško, naredniče Reid. Samo sam
prilagodila program koji sam već imala.«
Poe je ustao. »Znači, to je riješeno. Tilly i matematiku ne dovodimo
u pitanje.«
Bradshaw je dobacila Poeu sramežljiv, zahvalan pogled.
»Hajdemo onda na posao«, rekla je Flynn.

DVANAEST SATI KASNIJE svi su bili prilično loše raspoloženi.

Nisu pronašli ni najmanju naznaku koja bi ukazivala da su se
muškarci međusobno poznavali. Nisu bili u istim golfskim klubovima,
nisu sjedili u odborima istih dobrotvornih organizacija, a onih nekoliko
puta kada su jeli u istim restoranima, bili su tamo u različita vremena.
Bradshaw je uspjela doći do podataka s njihovih bodovnih kartica
supermarketa, što je samo dovelo do otkrića da nisu ni kupovali u
istim trgovinama. Reid je nazvao Gamblea koji je obećao da će
ponovno obaviti razgovore sa susjedima i prijateljima u slučaju da im
je nešto promaklo, ali Poeova teorija nije djelovala obećavajuće.
Posao im je dodatno otežavala i činjenica da im soba nije bila
funkcionalna. Zbog neprestanih ometanja na zid nisu mogli staviti
ništa povjerljivo niti nikakve fotografije. Konobari su dostavljali čaj i
kavu, organizator javnih događanja provjeravao je imaju li sve što im
je potrebno, a čak su u tri navrata gosti hotela ušetali u dvoranu
misleći da je to dvorana za jelo. Jedan je tupan upao čak dva puta.
Na kraju dana morali su pak sve skidati i sklanjati kao da nije riječ
o čuvanoj prostoriji.
Premda je ovo bio tek prvi put da su sjeli i pozabavili se sa svim
raspoloživim materijalom, osjećaj potištenosti bio je gotovo opipljiv.
Začulo se kucanje na vratima i pojavila se glava organizatora
javnih događanja: »Znam da ste rekli da ne želite da vas se uznemirava,

71
ali samo sam želio provjeriti hoćete li da vam se ovdje donese jelovnik
za večeru? Dvorana će se ubrzo zatvoriti.«
»Mogu li nešto predložiti?« upitao je Poe nakon što je ovaj otišao.
»Zašto sutra ne bismo radili u mojoj kući? Prizemlje je posve otvoren
prostor, veličine otprilike ove prostorije. Nemam nikakvih problema
oko pričvršćivanja stvari na zidove, a i sigurnije je nego ovdje. Uz to, i
tako bih većinu vremena provodio tamo.«
»Nisam baš sigurna, Poe«, rekla je Flynn. »Ti bi trebao biti sljedeća
žrtva, sjećaš se?«
»Onda još bolje da ne moram svaki dan ići do hotela i nazad. Ako
bi me itko pokušao oteti, učinio bi to kad sam sâm na vrištini.«
Nastupila je kratka tišina dok je Flynn razmišljala o predloženom.
»Tilly?« upitala je. »Hoćeš li imati signala tamo gore?«
»Ako ga ne bude, spojit ću putem mobitela bilo koji uređaj na
kojem će nam trebati pristup internetu.«
»Kako ćemo doći do tamo?« pitala je Flynn Poea. »Nisam imala
ništa protiv pentranja jednom, ali ne mislim to raditi svaki dan.«
»Ostavit ću tebi i Tilly svoj quad. Sve što vam treba od opreme
možete staviti u prikolicu.«
»A što je sa mnom?« pitao je Reid.
»S tobom? Ti možeš i hodati«, odvratio je Poe.
Reid se podsmjehnuo.
Svi su gledali u Flynn i čekali konačnu odluku. »Pa, svakako vrijedi
probati. Ovo danas bilo je strašno.«

72
 TRINAESTO POGLAVLJE

POE JE OTIŠAO po Edgara, a zatim je vratio quad do hotela. Šetnja

po brežuljcima do Herdwick Crofta bila je okrepljujuća. Sunce na
zalazu sve je obojilo bogatom grimiznom bojom. Edgar je odjurio u lov
na zečeve, ali brzo je doskakutao natrag. Poe je čisto sumnjao da bi
uopće znao što napraviti sa zecom kad bi ga i uhvatio.
Pripremio si je jednostavnu večeru: sendvič sa sirom i
krastavcima, vrećicu čipsa i šalicu jakog čaja. Dan možda i nije bio
naročito uspješan, ali Poe je bio siguran da je u pravu: Žrtvovatelj svoje
žrtve nije birao samo na temelju dobi i bogatstva. Ponovno je o svemu
dobro razmislio. Nadao se da je u pravu. Ako nije, onda imaju posla sa
serijskim ubojicom koji je organiziran, poznaje forenziku, tehnički je
potkovan i voli kastrirati i paliti ljude.
A on bi trebao biti sljedeći.
Premda bi Edgar počeo zavijati kao vuk ako bi se netko tijekom
noći približio kući, Poe je, prvi put otkad je ovdje živio, zaključao vrata
i zatvorio kapke na prozorima. Začudo, dobro je spavao. Bez ijedne
noćne more.

ČIM SE PROBUDIO, Poe je primijetio da ih čeka još jedan predivan

proljetni dan. Skuhao je jaje, prošetao Edgara i čekao da stigne tim.
Reid je išao prečicom od strane ceste i stigao prvi. Samo nekoliko
trenutaka kasnije quadom su došle Flynn i Bradshaw.
Bradshaw je oduševljeno vrisnula kad je ugledala Edgara.
»Niste mi rekli da imate psa, Poe!« rekla je razdragano. Tijekom
sljedećih deset minuta, dok su Bradshaw i Edgar postajali najbolji
prijatelji, posao je bio zaboravljen. Španijel, koji je i inače obožavao biti

73
u središtu pažnje, prihvatio je Bradshaw izuzetno brzo i ubrzo je čitavu
izlizao i prekrio dlakama. Bradshaw je cičala od smijeha i obavila mu
ruke oko vrata kao da se boji da će joj pobjeći. Poe je donio Tilly
nekoliko poslastica za Edgara i nakon što mu ih je dala, njihovo je
prijateljstvo bilo zacementirano.
»Pazi, Tilly, ako ti pokaže svoj ruž za usne, ne diraj ga«, rekao je
Reid namigujući Poeu.
Bradshaw je ukopala lice u španijelov vrat. »Nemaš ti nikakav ruž,
zar ne, Edgare? Kako je luckast ovaj narednik Reid. On sigurno misli na
tvoj penis.«
Nakon što su se nasmijali Reidovu zapanjenom izrazu lica, Flynn
ih je pozvala na red. »Kasnije se možeš igrati s Edgarom, Tilly. Moramo
se baciti na posao.«
Poe je otvorio sve prozore pa su zrake proljetnog sunca ispunile
prostoriju. Prizemlje Herdwick Crofta bilo je pravokutnog oblika, bez
ikakvih kičastih niša i zakutaka. Dva prozora na prednjoj strani,
nijedan na stražnjoj i jedna vrata. Poe im je objasnio da su prije mnogo
godina, tijekom jakih zima, pastiri živjeli na katu, dok su ovce boravile
u prizemlju gdje su oni sad. Na taj su se način sklanjale od hladnoće i
ujedno grijale kuću. Zidovi su iznutra izgledali isto kao i izvana:
neožbukani, grubo postavljeni komadi kamena. Stropne grede bile su
stare i čvrste te pocrnjele uslijed stoljeća izloženosti dimu. Peć na drva
dominirala je prostorijom. Cjepanice su bile spremne, ali peć još nije
bila upaljena. Usprkos toplom danu, Poe će je kasnije upaliti; na taj si je
način grijao vodu.
Poe je na sredinu stola stavio vrč s kavom i krenuli su s poslom.
Budući da je bila riječ o njegovom pravcu istrage, Flynn mu je dozvolila
da započne.
»Ljudi; vraćamo se na osnove. Želim da pretpostavimo da su se ovi
muškarci ipak na neki način poznavali. Moguće je da su to željeli
sakriti, ali to je ono što mi istražitelji radimo, istražujemo stvari.«
Bradshaw je podignula ruku u zrak.
Poe je pričekao, ali ništa nije rekla. Zbunjeno ju je pogledao, ali

74
onda se sjetio da se njezin život sve do prije godinu dana odvijao
isključivo unutar učionica i fakultetskih dvorana. »Tilly, ne moraš
dizati ruku. Što je?«
»Ja nisam istražitelj, Poe. Ja sam djelatnica Državne
kriminalističke službe, ali nisam ovlaštena izvršiti uhićenje poput vas,
narednika Reida i inspektorice Stephanie Flynn.«
»Ovaj... Hvala ti što si nam to razjasnila, Tilly. Dobro je znati.«
Bradshaw je kimnula.
Sljedećih nekoliko sati udubili su se u živote - i smrti - Grahama
Russela, Joea Lowella i Michaela Jamesa. Oko podne je Reid primio
telefonski poziv.
»Imamo ime četvrte žrtve. Clement Owens. Šezdeset i sedam
godina. Umirovljeni odvjetnik. Radio je u privatnom sektoru i zastupao
bankarsku industriju. Osim što je i on bio bogat, nema očitih poveznica
s ostalima. Ubrzo ćemo imati više podataka.«
Flynn je rekla da je vrijeme za stanku. Svi su već bili gladni, a ona
je donijela sendviče. Poe je predložio da jedu vani.

PREMDA JE POE uživao u oporoj ljepoti cumbrijske zime, u Shapu

je živio već više od godinu dana i smatrao je da ima pravo reći da je
njegovo omiljeno godišnje doba proljeće. Izuzev sveprisutnih ovaca,
zima je uklanjala sve tragove života s vriština. Ostajala su samo jutra i
jutra opore, bezbojne zemlje sve dokle pogled seže. Proljeće se činilo
poput uskrsnuća. Dani su bili duži, iz sve toplije zemlje izbijale su
mladice uspavanih biljaka, a vrijesak je cvao. Posvuda su naglo
oživljavali egzotični snopovi lišajeva i mahovina. Divlji, ledeni vjetrovi
postajali su topli povjetarci bogati mirisima. Ptice su se gnijezdile,
životinje razmnožavale i zrak je ponovno prožimao sveobuhvatni
optimizam. Bilo je to doba godine zbog kojeg biste počeli cijeniti
ljepotu i sporiji ritam života u ruralnoj Cumbriji.
Kada se Flynn udaljila kako bi obavila telefonski poziv, a
Bradshaw naganjala Edgara po čitavom Shap Fellu, Poe se okrenuo
prema Reidu i rekao: »Drago mi je što te opet vidim, Kyliane. Koliko je

75
već prošlo?«
»Pet godina«, promrmljao je Reid, usta punih šunke i jaja.
»Pet godina? Nemoguće. Zadnji put sam te vidio...«
»Na sprovodu moje majke«, rekao je optužujuće.
Poe se naglo zacrvenio. Reidova majka preminula je od bolesti
motornog neurona od koje je godinama bolovala. Bio je u pravu, Poe ga
je zadnji put vidio na sahrani.
»Žao mi je, stari«, rekao je, ali Reid je na njegovu ispriku samo
odmahnuo rukom. »Kako ti se drži tata?« pitao je Poe.
»Znaš njega, Poe. Otišao je u mirovinu samo zato što mu je mama
rekla da mora. Još uvijek pomalo radi za konjušnicu u Lancashireu.
Nisam čak siguran ni je li mu to plaćeno, radi da si ispuni vrijeme. Ako
nije tamo, onda drijema ispred kamina ili čita svoje knjige o konjskim
trkama.«
Reidov tata bio je vrlo cijenjeni veterinar, specijaliziran za trkaće
konje. Kao dječak, Poe je obožavao posjećivati veterinarsku ambulantu
Georgea Reida. Uvijek je bilo životinja s kojima bi se mogao zabavljati.
»A kako je tvoj tata?« upitao je Reid, smiješeći se. »Je li još uvijek
bitnik?«
Poe se nasmijao. Nije to bilo daleko od istine. Njegov je otac živio
da bi putovao i rijetko se vraćao u Englesku. Jedino razdoblje kada je
duže živio na jednom mjestu bilo je kada je podizao Poea. Njegova
majka, koja nije mogla podnijeti normalan život, napustila ih je obojicu
dok on još nije ni prohodao. Njegov je otac na neko vrijeme žrtvovao
svoj nomadski duh i sam ga odgajao. Čim se Poe pridružio Crnoj Straži,
ponovno je otputovao. Ostali su u kontaktu putem e-pošte, ali se nisu
vidjeli gotovo tri godine. Koliko je Poe znao, otac mu je bio negdje u
Brazilu. Što je tamo radio, nije imao pojma. Mogao je biti negdje
duboko u prašumi, a mogao se i kandidirati za mjesto u vladi, to se
zaista nije moglo znati. Jako ga je volio, ali otac nikada nije bio ono što
biste nazvali tradicionalnim roditeljem.
Poeova majka umrla je nekoliko tjedana nakon njegove
suspenzije, pregazio ju je vozač koji je pobjegao s mjesta nesreće.

76
Saznao je to tek kada je primio očevu e-poruku, pet tjedana nakon što
je bila kremirana. Rastužila ga je njezina smrt, kao što bi ga rastužila i
smrt bilo koga drugoga, ali nije dugo žalio. Ona je odavno odlučila da
su joj vlastite potrebe važnije od njegovih.
»Viđaš se s nekim?« pitao je Reid.
Poe je odmahnuo glavom. Oduvijek mu je bilo teško ulaziti u veze.
Kad je živio dolje u Hampshireu, bilo je nekoliko žena, ali ništa što bi
trajalo više od nekoliko tjedana. Psihijatri bi mu možda rekli da je
razlog tome njegov duboko ukorijenjen strah od napuštanja, ali Poe bi
im rekao da nemaju pravo: on nije strahovao od napuštanja - on za
drugo nije ni znao...
»Ti?« upitao je.
»Ništa stalno.«
»Eto, baš smo pravi romantičari!« smijao se Poe.
Flynn se vratila nakon obavljenog razgovora. »Upravo sam se čula
s direktorom van Zylom«, rekla je. »Želi da ostanemo ovdje koliko god
bude potrebno. Obavijestila sam ga o našoj novoj liniji istrage i slaže se
da na tome vrijedi poraditi.«
Sjela je, natočila si kavu i uzela sendvič. Djelovala je umorno, a Poe
je znao da je to zbog istrage. Ništa u vezi sa slučajem nije imalo smisla,
pogotovo njegova povezanost, a od Odjela su se očekivali odgovori, ne
nova pitanja.
Sunce je sjalo i pogled je bio zapanjujuć kao i uvijek. Neravno
zemljište, brežuljci bez stabala i stijene koje izviruju iz da mogli su se
vidjeti miljama uokolo. Edgar je pokušavao od Flynn izmoliti koricu
njezina sendviča, ali za razliku od Bradshaw koja mu je, doslovno, dala
svoj čitav ručak, inspektorica, izgleda, nije padala na njegove
promišljene tužne, pseće poglede. Kad je shvatio da je gotovo s
poslasticama, Edgar je negdje odlunjao i nije prošlo mnogo kada se
začulo kreštanje. Jedna se šljuka panično vinula u zrak. Edgar se vratio,
sav ponosan na sebe.
»Edgare, ostavi ptice na miru!« viknuo je Poe prije nego što pas
krene u potragu za gnijezdom koje оvе ptice svijaju na tlu, među

77
vegetacijom. Zaista mu nije trebalo da se španijel pojavi i donese
Bradshaw poklon u obliku ptičjeg podmlatka. Edgar je nevoljko ušao u
kuću.
Flynn je otresala mrvice sa sakoa. Bila je u odijelu koje je na sebi
imala i prvoga dana kada se pojavila kod njega, onom prugastom.
Bradshaw je nosila uobičajene cargo hlače i majicu kratkih rukava.
Reid je bio besprijekorno odjeven: oduvijek je bio kicoš i nikada se nije
ležerno oblačio. Čak i kad bi se neobvezno družili, Reid bi na sebi imao
odijelo i Poe je naslućivao da mu prijatelj pomalo zamjera i smatra
sramotnim to što se on sam uopće ne trudi oko odijevanja. Poe je bio u
odjeći koju je nosio i jučer, što ga je podsjetilo - u džepu mu je još
uvijek bila neotvorena pošta.
Izvukao je snop omotnica i pregledavao ih. Bilo je tu pismo od
dobavljača plina u kojemu ga je obavještavao o promjeni vremena
isporuke i jedno od dobavljača pumpi za vodu u kojemu je pisalo da
mu je isteklo jamstvo. Ako je želi obnoviti, to će ga koštati šest funti
mjesečno. Poe nije želio.
Posljednja je omotnica bila obična, smećkasta. Na prednjoj je
strani bilo otisnuto njegovo ime, a poštanska marka bila je lokalna.
Umetnuo je nož ispod preklopnog dijela i otvorio je. Istresao je sadržaj.
Bila je to razglednica. Najobičnija slika šalice kave. Pjena na kavi
bila je stilizirana, što je očito napravio netko s previše slobodnog
vremena. Latte art, tako se to zvalo, ako se ne vara. Nešto što se radilo
u Londonu, ne u Cumbriji.
Okrenuo ju je. Mora da je glasno uzdahnuo jer su se Flynn, Reid i
Bradshaw okrenuli prema njemu.
»Što je bilo, Poe?« pitala je Flynn.
Okrenuo je razglednicu tako da svi mogu vidjeli što je pisalo na
poleđini.
Jedan simbol, dvije riječi.

78
79
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

»KOJI VRAG...?« PROMUCALA je Flynn. Ponovno je skrenula pogled

na Poea. »što je ovo?«
Poe nije micao oči s razglednice. »Nemam pojma«, uspio je
izgovoriti.
Bilo je očito da pojma nema niti itko drugi. Jedini zvuk koji se čuo
bio je Edgarovo glodanje kosti koju je negdje pronašao. Nitko nije želio
znati odakle ju je dovukao.
»I kog’ vraga znači taj obrnuti upitnik?« dodala je Flynn. Spremila
je razglednicu i omotnicu u prozirnu vrećicu za čuvanje dokaza dok je
Reid zvao Gamblea kako bi ga izvijestio. Ovaj je rekao da će poslati
nekoga po dokaze radi forenzičkog pregleda premda nitko u to nije
polagao previše nade. Žrtvovatelj nije radio greške niti na kaotičnim
mjestima zločina - teško da će mu se nešto potkrasti kad nije u žurbi.
Bradshaw je obje strane razglednice skenirala kroz vrećicu tako
da imaju i elektronički primjerak. Zurila je u tablet skoro deset minuta
povremeno dodirujući ekran i razdvajajući prste kako bi nešto
zumirala. Počela se mrštiti i mrmljati sebi u bradu.
»Što je, Tilly?« upitala ju je Flynn.
»Moram ući u kuću«, odgovorila je. Ustala je bez ijedne riječi
objašnjenja. Dok su je dostigli, imala je otvoreno prijenosno računalo.
Tražila je nešto. Okrenula se prema Poeu i rekla: »Imate li bijelu plahtu
koju možemo objesiti na zid, Poe?«
Imao je, i to, srećom, čistu. Reid mu je pomogao da je postave dok
je Bradshaw namještala projektor koji je donijela sa sobom.
Kad su završili, Bradshaw je bila spremna. Usmjerila je projektor
prema plahti na zidu. Otvorila je tražilicu Google i utipkala >Ironičnik<.

80
Ništa se nije događalo pa se ispričala zbog spore internetske veze.
Pojavila se slika. Prikazivala je isti simbol - obrnuti upitnik: ‫؟‬
Ispod je bila definicija:

Ironičnik, ponekad pod nazivom snark ili znak ironije,

slabo je poznata notacija koja se koristi da bi se
naznačilo da rečenicu treba shvatiti retorički,
ironično ili kao sarkazam. Može se koristiti i da bi se
naznačilo da rečenica ima još jednu razinu značenja.

»TILLY«, OGLASILA SE Flynn, »što nam ovim želiš...«

»Pustite je da kaže, šefice«, rekao je Poe. »Mislim da shvaćam.«
Bradshaw ga je zahvalno pogledala. »Hvala vam, Poe. Ono što
želim reći, inspektorice Stephanie Flynn, jest, da ako napravim ovo,«
nešto je radila oko projektora sve dok slika nije bila izvan fokusa,
»kako onda izgleda ironičnik?«
Poe je zaškiljio premda je već znao. Pogledao je Flynn da provjeri
je li i njoj jasno.
»Izgleda kao broj pet«, rekla je.
Bradshaw je ushićeno kimnula. »Pretpostavili smo da je ubojica u
prsa Michaela Jamesa urezao broj pet, ali što ako je samo došlo do
apophenije, što znači...«
»Znamo što znači apophenia, Tilly«, rekla je Flynn.
»... Pogreška percepcije, pronalaženje obrazaca ili značenja u
slučajnim i nejasnim stvarima«, ipak je završila Bradshaw. »Što ako
smo vidjeli broj pet jer smo navikli tražiti brojeve? Moj program radi
na temelju vjerojatnosti, ne bi prepoznao ironičnik, pa bi jednostavno
pokazao nešto najbliže tome.«
»Broj pet«, rekao je Poe.
»Da, Poe«, odgovorila je. »Broj pet bio bi najsličniji među

81
referentnim točkama programa. Slovo >S< bilo bi najbliže nakon toga.«
»Možemo li ponovno provjeriti rane na tijelu?« želio je znati Poe.
»Da, Poe. Još uvijek imam podatke na prijenosnom računalu.«
Pritisnula je nekoliko tipki na prijenosnom računalu i na zidu se
pojavila trodimenzionalna slika njegovog imena. Bila je to najjasnija
slika imena; sva su slova bila preuzeta s različitih fotografija kako bi se
osigurao najbolji prikaz svakog pojedinog slova
»Možeš li izdvojiti simbol?« pitao je Poe. U glavi je već odbacio
broj pet.
Bradshaw je još malo tipkala. Postojalo je pedeset slika simbola,
svaka slikana na različitoj dubini. Postavila ih je jednu za drugom
počevši od onih najplićih. Zbog oštećenja uzrokovanog izgorenim
tkivom, na nekoliko prvih slika simbol je zaista izgledao kao broj pet.
Kako su slike prikazivale sve dublje slojeve, to su posjekotine postajale
jasnije vidljive. Na posljednjih se nekoliko nije moglo vidjeti gotovo
ništa, osim ponekog okrznuća prsne kosti. Vratila se nekoliko slika
unatrag.
»Evo ga,« rekao je Reid, »tu se vidi.«
Bradshaw je zaustavila sliku. Ono za što su prije mislili da je donji
dio broja pet zapravo je bila odvojena, premda manja rana. Žrtvovatelj
je dodao samo jednu posjekotinu ispod zakrivljenog dijela ironičnika
koja je trebala predstavljati točku. Vjerojatno je zarezao pa zakrenuo
kako bi dobio dubinu i oblik. Kad je meso popucalo zbog vatre, rana na
dnu linijom najmanjeg otpora spojila se s donjim dijelom ironičnika.
Dok su gornje snimke MSCT-a izgledale poput broja pet, one niže to
sigurno nisu. To možda i nije bilo najbolje objašnjenje, ali Poe je
pretpostavljao da je Žrtvovatelj, dok je pokušavao u prsa žrtve koja se
vrpolji i vrišti urezati elegantan, opskurni simbol, jednostavno učinio
najbolje što je mogao.
I s obzirom na to da je to svima promaknulo, odlučio je poslati
razglednicu.
Ako su bili u pravu - a Poe je vjerovao da jesu - onda nije bio
predviđen za petu žrtvu. To je bila dobra vijest. Loša je vijest bila da

82
Žrtvovatelj zna gdje on živi.
Rekao je: »Dakle, šefice, ne znam za vas, ali ja se ipak ne bih kladio
da ono nije bio broj pet, svoj bih novac stavio na ironizator.«
»Ironičnik«, ispravila ga je Bradshaw.
»Slažem se«, rekla je Flynn. »Previše je očito, a da bi bila
slučajnost.«
Poe je osjetio kako ga prožima uzbuđenje. Bradshaw je rekla da se
ironičnik, između ostalog, koristi i da bi se ukazalo da rečenica ili
poglavlje imaju i dublje značenje od onog očitog. Uzeo je vrećicu s
dokazima. »Jesmo li svi suglasni da je ovo poslao zato što nismo
shvatili prvu poruku?«
Flynn je zastala. »Nemamo što drugo misliti.«
»I sigurno nije bilo ničega na prve dvije žrtve?« pitao je.
»Nije«, odgovorio je Reid. »Naknadno smo ih provjerili.«
»A Odjel je pozvan nakon druge žrtve, ali poslije obdukcije?«
Flynn je kimnula.
»Znači, mogli bismo zaključiti da ti je, ako imaš poruku za Odjel,
bolje upotrijebiti tijelo treće žrtve nego prve.«
»Zvuči logično, ne mogu se tome usprotiviti«, rekla je Flynn. »Što
bismo sad trebah učiniti?«
»Mislim da bismo trebali ponovno pogledati prsa Michaela
Jamesa«, odvratio je Poe. »Sve slike, ne samo one najjasnije. Ali ovoga
ćemo puta zaroniti ispod površine i kreativno razmišljati.«
Bradshawina ruka poletjela je u zrak.
»Figurativno rečeno >zaroniti ispod površine<«, mirno je rekao
Poe. Njezina se ruka spustila.
Bradshaw je na ekran ponovno podigla trodimenzionalni prikaz
Poeova imena i svi su ga pažljivo promatrali. Reid je upitao: »Je li to
jedina koju imamo, Tilly?«
Kao i prije, pokazala im je niz slika. Posljednja je bila slika prilično

83
dubokog sloja i prikazivala je dijelove posjekotina kojima su urezana
slova u imenu Washington Poe. Ove su posjekotine bile toliko duboke
da su zahvatile i rebra. Većina ostalih nije bila tako duboka. Nijedna
druga slika nije im ponudila ništa novo, pa su se vratili na prvu.
Pet minuta nitko nije govorio ništa, samo su promatrali ono što je
bilo prikazano na Poeovu zidu. Tilly je otvorila onoliko prozora koliko
ih je moglo stati na plahtu i ispunila ih različitim slikama.
»Onda?« pitala je Flynn.
Poe se tako jako zagledao da mu se počelo mutiti pred očima. Kao i
u slučaju ironičnika, najviši su slojevi bili najviše izobličeni vatrom.
Rubovi posjekotina nisu bili onako oštri kao na slikama koje su
prikazivale slojeve dublje u tijelu.
Bradshaw je postavila nove slike. Ove su bile drugačije od onih
koje su prije gledali. Vatra se nije uspjela probiti tako duboko pa su
rane koje im je Bradshaw pokazivala bile oštrije. Uže i preciznije.
Poe se nagnuo prema naprijed, zaškiljio gledajući jednu od slika i
rekao: »Čini li se to samo meni ili ova slova izgledaju drugačije?«
Bradshaw je prva odgovorila. »Imate pravo, Poe! Nagib slova nije
ujednačen. Kao ni razmak.« Najednom joj se u ruci pojavio laserski
pokazivač koji je uperila u plahtu. »Izučavala sam forenziku rukopisa i
mislim da su drugo, treće i četvrto slovo u Washington i prvo slovo u
Poe napisani lijevom rukom. Razlika u razmaku između slova također
može ukazivati na to da su ova slova napisana prije nego što su dodana
slova pisana desnom rukom.«
Poe je rekao: »Steph? Ovo je tvoja istraga. Što ti misliš?«
Ustala je i prišla improviziranom platnu. Prstom je pratila linije
četiriju slova. Okrenula se i rekla: »Mislim da ste oboje u pravu. Mislim
da su ova četiri slova različita i slažem se da imaju neko značenje.
Nažalost, ipak nam nisu ni od kakve pomoći.«

84
 PETNAESTO POGLAVLJE

POE JE OSJETIO kako mu opada entuzijazam. Čekao je Flynnino

objašnjenje.
»To je anagram«, rekla je.
Poe nikada nije bio dobar u igrama s riječima, bolje mu je išlo
kreativno od analitičkog razmišljanja. Reid je bio još gori od njega, što
je zapravo bilo čudno za nekog s tako bogatim vokabularom. Bradshaw
bi anagrame vjerojatno mogla rješavati istovremeno sa zahtjevnim
jednadžbama.
Ali čak se i Poe mogao okušati u zagonetci od četiri slova.
Flynn mu nije dala vremena za razmišljanje. »To je Shap«, rekla je.
»Zato su slova bila drugačija, da bi bio siguran da ćemo doći do ovog
Washingtona Poea.«
Poeu se istog trena povratio entuzijazam - znao je nešto što Flynn
nije. On i Reid izmijenili su poglede. Upitao ju je: »Jesi li se ikada
guglala, Steph?«
Malo se zarumenila i rekla da nije.
Naravno da jesi, pomislio je. Svi to rade.
Poe se vodio onim >boli me briga što ljudi misle<, a čak je i on
proguglao sebe. U vrijeme kada je Peyton Williams umro i kad je netko
- gotovo sigurno zamjenik direktora Hanson - dojavio njegovo ime
novinarima, koji su ga potom nazivali osvetnikom, držao se podalje od
interneta. Što zapravo i nije bilo teško: tada je već bio suspendiran i
živio u Herdwick Croftu gdje surfanje po netu u doba dokolice više nije
bilo moguće. No znatiželja čuda radi. Jedne je večeri bio u baru u Shap
Wellsu i, koristeći prednosti besplatnog interneta, utipkao svoje ime u
Google. Prvi je put to učinio.

85
 Rezultati su bili zapanjujući. Otrovni napadi na njega bili su
bizarni. Peyton Williams oteo je i ubio dvije žene i umalo ubio treću, a
opet, u očima nekih ljudi, Poe je bio negativac. Sjećao se dobrih starih
vremena kada se nije blagonaklono gledalo na one koji su smjelo
iznosili svoja mišljenja o stvarima o kojima nisu znali baš ništa.
Činjenice više nisu bile važne. Izgleda da su populizam i širenje lažnih
vijesti pretvorili pola nacije u nerazumne trolove.
Međutim... Još je nešto saznao u toj Google pretrazi - postoji još
samo jedna osoba koja se zove isto kao i on - američki političar iz
Georgije koji je preminuo 1876.
Bio je siguran da moraju postojati i druge osobe s istim imenom,
ali je sumnjao da je Gambleu potrebno njegovo ime i adresa da bi
shvatio kojeg točno Washingtona Poea Žrtvovatelj ima na umu. Već je
mogao zamisliti istražitelje u Cumbriji - s nekima od njih je godinama
radio - kako govore: »Oh, taj Washington Poe. Sad kad je spomenuo
Shap, znam točno na koga misli.«
Objasnio im je da je vrlo malo vjerojatno da se radi o nekom
drugom Washingtonu Poeu, ali Flynn nije djelovala uvjereno.
»To bi bila prevelika slučajnost«, rekla je. »A Žrtvovatelj ne mora
nužno znati da se na internetu može pronaći samo jedna osoba koja se
tako zove.«
Poe je slegnuo ramenima. »Mislim da bi vrijedilo provjeriti. Ako je
u poruci sakrio riječ >Shap< samo kako bi bio siguran da ćete doći do
mene, onda je sve jasno, ali ništa nas ne košta malo se time
pozabaviti.« Pričekao je da ona donese ispravnu odluku. Nije
iznevjerila.
Kimnula je i obratila se Reidu: »Mislim da bi ovo mogao biti
zadatak za našeg časnika za vezu. Možeš li ući u bazu podataka
Cumbrijske policije? Pogledati je li se u posljednje vrijeme ovdje
dogodilo štogod neobičnog?«
»Kao naprimjer?«
»OŠBUO«, ubacio se Poe. »Znat ćeš kad vidiš.«
»Ono Što Bode U Oči«, rekao je Reid. »Dobro, otići ću do postaje u

86
Kendalu i provjeriti SLEUTH.«
SLEUTH je bio obavještajni sustav Cumbrijske policije. Ako ima
ikakvih podataka, bez obzira na to je li riječ o kriminalnom djelu ili ne,
bit će zabilježeno u sustavu. Reid je rekao i da će nazvati Gamblea kako
bi ga izvijestio o tijeku istrage.
Nakon što je otišao, Poe se obratio Bradshaw. »Dok njega nema,
Tilly, možeš li i ti provjeriti postoji li nešto što bi mogla iskopati?«
»Mogu li se vratiti u hotel, Poe? Tamo je jača internetska veza.«
»Odbacit ću te, osim ako... Osim ako ne želiš da ti pokažem kako se
vozi quad?«
Bradshaw je, sva uzbuđena, pogledala Flynn. »Smijem li,
inspektorice Stephanie Flynn? Molim vas. Molim vas.«
»Smije li?« Flynn je upitala Poea.
»Ima smisla«, odgovorio je. »Ne znamo koliko ćemo dugo biti
ovdje gore i svi bismo trebali biti mobilni.«
»Samo naprijed, Tilly«, rekla je Flynn. Pogledala je Poea, pa zatim
dodala: »Samo nemoj reći majci.«
Poe joj je dvadesetak minuta pokazivao kako voziti quad. Izuzev
računalnih igara, Bradshaw nije imala nikakvog vozačkog iskustva, ali
nije bilo teško i brzo je sve shvatila. Pokazao joj je kako ga pali i gasi,
kako isključiti kočnicu i ubaciti u brzinu. Ubrzanje se dodavalo
pokretom desne ručice, a sve ostalo, objasnio joj je, svodi se na to da
pazi da negdje ne zaglavi. Bradshaw se čitavo vrijeme veselo smijala.
Nakon pet minuta vožnje pod nadzorom bila je dovoljno vješta da
se sama odveze.
Gledali su je kako odlazi kao da im je kći koja kreće na fakultet.
»I pazi na cesti!« viknuo je Poe. Na cesti će biti samo kad bude
prelazila preko autoceste A6; službeno, za to bi trebala imati vozačku
dozvolu. Nakratko je pogledao Flynn nadajući se da joj to nije sinulo.
Bradshaw je mahnula ne osvrćući se.
Sad kad je pola tima bilo odsutno, Poe i Flynn nisu imali što raditi

87
osim čekati ih da se vrate s izvješćima pa su otišli u šetnju s Edgarom.
Bila je sredina poslijepodneva i osjećali su da su napokon postigli
napredak. Vrijeme je bilo jednako kao i dan prije, ali činilo se kao da je
vedrije. Zapanjujuće je kako raspoloženje utječe na osjetila.
Flynn ga je ispitivala o Herdwick Croftu i kako je došlo do toga da
tu živi.
»Zapravo sam imao sreće«, rekao joj je. »Čim sam prodao stan,
želio sam nešto kupiti, ali trebalo mi je nešto jeftino jer sam
pretpostavljao da ću dobiti otkaz. Čekao sam u redu u općini u Kendalu
da provjerim zadovoljavam li uvjete za stambenu potporu i slučajno
sam stajao iza jednog farmera. Bjesnio je na jadnu ženu za prijamnim
pultom. Smirio sam ga i odveo na pivo. Rekao mi je da posjeduje velik
dio zemlje na Shap Fellsu - to je područje na kojem smo sad - i da je
neki revni činovnik u općinskom poreznom odjelu odlučio da
Herdwick Croft podliježe plaćanju poreza, zato što je to bila koliba
pastira. Nije bilo važno što je to bilo prije dvjesto godina. I najednom
mu je samo poštom stigao račun.«
Flynn se okrenula da pogleda kuću u daljini. »Ali to je poprilično
malo zdanje. Zašto nije jednostavno platio?«
»Možda jest malo, ali je u blizini Kendala, što znači da je u višem
platnom razredu. Nije je smio čak ni srušiti zato što spada u zaštićene
građevine kategorije II.«
»Pa si ti ponudio da je kupiš?«
»Tog sam poslijepodneva sklopio posao. Platio sam mu gotovinom
za kuću i zemlju. Dvadeset jutara puste i zabačene vrištine. Još sam
nekoliko tisuća potrošio na kvalitetan generator, unajmio sam tvrtku
da mi iskopaju bunar i unutra stavio pumpu. Druga je ekipa sredila
septičku jamu koja se navodno prazni svake dvije godine. Jedini su mi
izdatci gorivo za generator, plin i troškovi automobila. Sve skupa
ispadne manje od dvjesto funti mjesečno.«
»A sad si ponovno u stvarnom svijetu.«
»A sad sam ponovno u stvarnom svijetu. Ali možda i ne zadugo,
IPCC istraga i dalje je u tijeku.«

88
 Flynn nije rekla ništa. Nisu postojala jamstva kojima ga je mogla
ohrabriti i bio joj je zahvalan što nije pokušala uljepšati situaciju.
Prije tjedan dana objeručke bi prihvatio otkaz. Bilo bi to ono što bi
zaključilo taj dio njegova života, ali sad, sa značkom u džepu, više nije
bio toliko siguran da je spreman napustiti policiju. Skoro ga je
deprimiralo koliko se lako vratio u ulogu policajca. Ipak, u jedno je bio
siguran: Herdwick Croft njegov je dom. Nikada se neće odseliti; previše
je volio zemlju i osamu. Što god mu budućnost donijela, zabačena
pastirska kuća ostat će njezin dio.
Flynnin mobitel je zazvonio. Obavila je razgovor, a zatim rekla:
»Zvala je Tilly. Nije ništa našla.«
Prokletstvo.
Ako Bradshaw nije mogla ništa pronaći, malo je vjerojatno da će to
uspjeti Reidu.

VRATILI SU SE u Herdwick Croft. Stigli su istovremeno kad i

Bradshaw. Quad je naglo zakočio, a ona je skočila s njega široko se
osmjehujući. Bila je gotovo bez daha od uzbuđenja i Poe je prvo
pomislio da je ipak nešto pronašla, no onda je shvatio da je samo
ushićena zbog vožnje. Odskakutala je do Edgara i kriomice mu dobacila
komad mesa koji je vjerojatno iskamčila iz hotelske kuhinje. Izvela je
to lukavošću petogodišnjeg djeteta. Zatim je nevinim izrazom lica
pogledala Poea.
Sat vremena kasnije pojavio se Reid. Morat ću nabaviti još jedan
quad, pomislio je Poe. Reid je tog dana pješice prešao već puno
kilometara.
»Onda?« pitala je Flynn.
»Ništa očito. Sumnjivih smrti nije bilo godinama niti je u sustavu
bilo ičega dovoljno neobičnog da bi se moglo povezati sa
Žrtvovateljem.«
Poe je osjetio da slijedi >ali<.
»Ali«, rekao je Reid, »i nerado ovo uopće spominjem, dok sam

89
odlazio iz ureda, još sam jednom sve upitao pada li im išta na pamet.«
»I?« želio je znati Poe.
»I netko tko živi u Shapu podsjetio me da je tamo pronađen
Tollundski čovjek.«
Poe je bio zbunjen. Njegovo poznavanje povijesti bilo je daleko od
savršenog, ali čak je i on znao da je mumificirano tijelo Tollundskog
čovjeka, staro dvije i pol tisuće godina, pronađeno u Danskoj, a ne u
Cumbriji. Bila je to jedna od onih čudnih činjenica koje su mu ostale u
sjećanju još od školskih dana. To i činjenica da je predilica Jenny6 imala
neke veze s industrijskom revolucijom.
»Naravno, ne onaj Tollundski čovjek«, objasnio je Reid. »Ali prije
dvanaest mjeseci nepoznata muška osoba pronađena je ovdje,
zakopana u skladištu soli. Premda ga je sol posve isušila i svela na
ljušturu, bio je savršeno očuvan. Policajci koji su radili na slučaju dali
su mu nadimak koji se zadržao. Totalno sjebana priča od početka do
kraja. Tip koji je vozio bager podignuo ga je u žlici i uspaničio se kad je
drugi radnik vidio kako iz soli viri ruka. Tip je ispustio čitav teret na
kolegu koji je tog trena umro od srčanog udara.«
Poe za to nije čuo, no i zašto bi? Posljednjih godinu i pol živio je
praktički poput pustinjaka. »Tko je to bio?«
»Nikada nije identificiran. Nije bilo vidljivih ozljeda i patolog je
pretpostavio da je imao neki napadaj i umro prirodnom smrću.
Prevladala je teorija da je kolabirao dok je pokušavao ukrasti sol za
svoj prilaz - što se događalo dok su ovi iz općine, skladištili sol na
otvorenom - i ostao na mjestu mrtav ili se smrznuo. Snijeg je prekrio
tijelo pa ga radnici nisu primijetili kad su dolazili natovariti kamione.«
»Ali sigurno bi se zaglavio u kamionu za prosipanje soli?«
»Ne nužno. Pronađen je u skladištu soli Hardendale, onom
blesavog izgleda kod izlaza 39 i autoceste M6.«
Poeu je to skladište bilo dobro poznato - nalazilo se prilično blizu
Herdwick Crofta. Imalo je oblik kupole i kada se tek pojavilo, pomislio
6
Eng. Spinningjenny je predenje s više vretena i jedno od ključnih pomaka u industrijalizaciji tekstilne
proizvodnje tijekom rane industr. rev., op. p.

90
je da je riječ o nekom objektu protuzračne obrane. Sjećao se kako se
razočarao kada je saznao da ima puno običniju namjenu.
Reid je nastavio, »Uglavnom, Engleske autoceste imaju ugovor s
Općinom da skladište mora uvijek biti puno. Kad su zatvorena manja
skladišta, većina soli prebačena je u Hardendale. Tollundski je čovjek
možda krao sol iz nekog od manjih, vanjskih skladišta kad je preminuo
pa su ga jednostavno prevezli u Hardendale u nekom od općinskih
kamiona kad su premještali sol. Da nam ova zima nije bila izrazito jaka,
razina soli u skladištu vjerojatno se ne bi toliko smanjila da se uopće
dođe do tijela.«
»A sigurno je da se radilo o prirodnoj smrti?« željela je znati Flynn.
»To je ono što je rekao patolog.«
»Što je s čovjekom koji je ondje umro?«
»Navodno je bilo pitanje vremena kad će doživjeti srčani udar.
Glupan koji je upravljao bagerom dao je ostavku prije nego što su mu
dospjeli uručiti otkaz, ali nikad nije bilo naznaka da se radilo o
zločinu.«
»Kako to da tijelo nikada nije bilo identificirano? Čovjek je sigurno
nekome nedostajao.«
»Nije imao nikakve isprave sa sobom, a zbog utjecaja soli patolog
nije mogao odrediti koliko je dugo mrtav«, odgovorio je Reid. Izvadio
je notes iz unutarnjeg džepa. »U službenom je izvješću navedeno da je
u trenutku smrti vjerojatno bio u ranim četrdesetima, ali to je moglo
biti prije mnogo godina.«
»A zapisi o nestalim osobama tada nisu bili ni blizu tako temeljiti
kao što su danas«, rekao je Poe.
»Tako je.«
Bradshaw je, malo za promjenu, nešto tipkala po računalu.
Premda se činilo da je Tollundski čovjek nevažan, gotovo ju je osobno
povrijedilo da ju je njezin voljeni internet iznevjerio.
Poe je začuo kako je printer zazujao kad ga je pokrenula. Uzela je
papire i svakom dala po jedan. Bio je to članak iz Westmorland Gazette

91
s naslovom: Čovjek preminuo nakon pronalaska neidentificiranog tijela
u skladištu soli Hardendale. U članku je zapravo bio naveden sažetak
onoga što je bilo poznato novinarima.
Čitali su u tišini.
Poe je došao do izvješća patologa. Pisalo je da je, prema stanju
isušenosti tijela, neidentificirani čovjek morao biti zakopan u soli
najmanje tri godine. A sudeći prema odjeći koju je imao na sebi, nije
mogao biti više od trideset. Sako u kojem je pronađen počeo se
proizvoditi sredinom osamdesetih.
No Poe se nije mirio s tako neodređenim vremenom smrti. Ne u
okolnostima u kojima su se nalazili i uz ono što se događalo. Ne i kad
se u obzir uzme još jedan faktor.
»To je on,« rekao je, »na njega nam Žrtvovatelj ukazuje.«
Njegova izjava naišla je na tišinu.
»Nastavi«, ponukala ga je Flynn.
»Sako koji je imao na sebi«, objasnio je Poe, »nije bio skupocjen.
Zasigurno nije od onih koje bi čovjek godinama nosio.«
Flynn je kimnula.
»Po tome vidimo da je vjerojatnije da je mrtav trideset godina
nego samo tri. Slažete se?«
I ponovno, Flynn je kimnula. »Možda. I što s tim?«
»Da, Poe, podijeli svoja zapažanja s ostatkom razreda«, rekao je
Reid.
»Reći ću ti zašto je to važno, šefice«, odgovorio je Poe. »Ako bi
takozvani Tollundski čovjek danas bio živ, bio bi u istoj dobnoj skupini
kao i ostale Žrtvovateljeve žrtve...«

92
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

»NEE! NE PADAM na to, Poe«, rekao je Reid, »to je samo

slučajnost.« Pogledao je ostale tražeći podršku. »Što bi drugo bilo nego
slučajnost?«
»Slažem se s narednikom Reidom«, rekla je Flynn. »Ne vidim
kakve bi to imalo veze, Poe. Čak i da si u pravu u vezi s vremenom, što
bi uključivalo čitav niz pretpostavki, nemoj smetnuti s uma da je
čovjek umro prirodnom smrću.«
Poe je malokad vjerovao u slučajnosti i nije bio spreman olako
popustiti. U pitanju je bio Shap, oko tisuću i dvjesto stanovnika. U
Shapu se nikada ništa nije događalo. Ironičnik se morao odnositi na
Tollundskog čovjeka. Ako ništa drugo, ovo bi trebalo detaljnije istražiti.
Neodgovorena pitanja i neobjašnjive pojedinosti mučili su ga više nego
što bi trebali.
»Imaš pravo,« popustio je, »ali budući da nemamo ništa drugo,
možemo se malo pozabaviti ovime. Vidjeti kamo će nas odvesti... Može
li tako?«
Flynn je kimnula, ali Poe je vidio da još uvijek nije uvjerena.
»Istražit ćemo, ali ne želim da zbog toga zanemarimo sve ostalo.«
»Što trebate od mene?« pitao je Reid ustajući i protežući se. »Mogu
iskopati dosje, sigurno je negdje u bazi podataka.«
»Otiđi quadom do svog automobila, Kyliane«, rekao je Poe.
Nakon što je Reid ponovno otišao, Bradshaw je otvorila svoje
prijenosno računalo, ali nije počela tipkati. »Molim vas, mogu li
provjeriti bazu Ureda za nestale osobe, Poe?«
»Sranje, na to sam zaboravio«, odgovorio je. »Tilly, samo daj.«
Kad je 2013. osnovana Državna kriminalistička služba, u njezinom

93
se sklopu, između ostalog, našao i Ured za nestale osobe Ujedinjenog
Kraljevstva u kojem su se objedinjavali podaci istraga o svim nestalim
osobama, kao i o istragama neidentificiranih tijela. Tollundski čovjek
morao je biti ondje uveden.
»Koliko ti je vremena potrebno, Tilly?« S obzirom na to da se svaki
mjesec upisivalo petnaestak neidentificiranih tijela i da je ih je u bazi
uvijek bilo više od tisuću, pronalazak čovjeka iz soli mogao bi potrajati.
Svakom je tijelu bio dodijeljen registarski broj, a osnovni podaci koji bi
mogli pomoći pri identifikaciji bili su javno dostupni.
»Našla sam ga, Poe«, odgovorila je. »Slučaj pod brojem 16-004528.
Isprintat ću vam.« Pisač je izbacio dokument na dva lista papira.
Bradshaw ih je dodala Poeu.
Nije bilo fotografija, mnogi od navedenih slučajeva nisu imali slike.
Velik broj žrtava samoubojstava pod kotačima vlakova neće nikada biti
identificirana; njihova su tijela bila neprepoznatljiva, a još je više bilo
utopljenika koji su predugo bili izloženi prirodnim uvjetima nakon što
bi ih more izbacilo na plažu. Ponekad bi pozvali crtača da pokuša
skicirati kako je žrtva mogla izgledati za života, ali Tollundski je čovjek
bio isušen, mumificiran, okamenjen ili koji je već točan naziv za nekoga
tko je godinama bio pohranjen u soli, stoga Poe nije vjerovao da bi
imalo smisla priložiti njegovu sliku ili pokušati nagađati kako je
izgledao prije nego što mu je i posljednja kap vlage izvučena iz tijela.
Većinu onoga što je bilo sadržano u dokumentu Poe je već znao iz
novinskih članaka. Na stranici bi obično bili navedeni podaci kao što su
približna starosna dob, visina, građa tijela i moguće vrijeme smrti. Na
papiru koji je držao u ruci kod svake od spomenutih stavaka pisalo je
samo »nepoznato«. Boja kose bila je navedena kao smeđa. Pisalo je i
što je imao na sebi, ali ništa od odjeće nije bilo upadljivo. Zasigurno
nije bilo ničega zbog čega bi netko skočio i viknuo: »Pa to je sigurno
stari Jim! On je uvijek nosio cilindar i zeleni plašt!«
Nisu bili navedeni nikakvi osobni predmeti.
Bradshaw se ulogirala u bazu podataka i izvukla ono što nije bilo
dostupno javnosti, ali ni to nije puno pomoglo. Bila je tu fotografija
Državne kriminalističke službe - prikazivala je samo dio skladišta, ali

94
to je izgledalo više poput rekvizita za horor-film nego ljudsko tijelo.
Poe nije očekivao da će ga uspjeti prepoznati.
»U nekom ćemo trenutku morati vidjeti tijelo«, rekao je Poe.
Flynn je pogledala u njega.
Poe je slegnuo ramenima. »Možda nećemo imati izbora. Ako je ovo
povezano, onda to vjerojatno nije bila nesreća. Morat ćemo ga
pregledati pomoću jednog od onih vaših uređaja. Otkriti što se zapravo
dogodilo.«
»Misliš na MSCT?«
»Upravo na to.«
»Imaš li uopće pojma koliko je to skupo?« pitala je Flynn.
Poe je znao da bi trebao znati. Ne tako davno, on je vodio jedinicu
koja ih je unajmljivala. Odmahnuo je glavom.
»Moramo zakazati termin u bolnici. A po zakonu, oni ne smiju
odgađati žive pacijente zbog mrtvaca. Savjetnik, radiolog i svi ostali
medicinski djelatnici plaćaju se prekovremeno. Za noćni rad.«
Poe se nije zabrinjavao zbog troškova. Ako bude potrebno, platit
će ih sam.
»To ispadne oko dvadeset tisuća...« rekla je.
Možda ipak neće...
»A ja ne mislim sav novac iz proračuna namijenjen dijagnostici
spiskati na hir.«
»Teško da je to hir«, promucao je Poe. »To mora biti povezano.«
Flynn je zapravo imala pravo - i sam je sebi zvučao prilično očajno.
»Zar nisi ti onaj koji je uvijek tupio kako moramo znati razliku
između činjenica, mišljenja i pretpostavki«, planula je. »Ovo je
pretpostavka, Poe, samo to. A ja ne mogu trošiti novac na
pretpostavke.«
Došlo mu je da kaže Nikad nemoj moje riječi citirati meni, ali je
zadržao jezik za zubima. Znao je da u posao inspektora spada i

95
povremeno obuzdavanje ushita članova tima, ali godine u kojima bi
Tollundski čovjek bio danas bile su nešto što nije mogao tek tako
zanemariti.
»Mi bismo trebali raditi ono što je ispravno, a ne ono što je lako«,
rekao je.
»Što si to upravo rekao?« zarežala je.
Poe je znao da postoje situacije u kojima je povlačenje najbolji
potez. Znao je i da je ponekad još bolje začepiti usta.
Još su se uvijek poprijeko gledali kad se vratio Reid. Odmah - je
primijetio napetost koja je vladala. »Što se događa?«
»Ništa!« prosiktala je Flynn.
»Samo mali nesporazum«, rekao je Poe.
Reid je bio nevjerojatan, njemu nikada u životu nije bilo neugodno.
Izvadio je dosje iz ruksaka i stavio ga na stol. »Nisam ga stigao
pročitati.«
Flynn se nije ni pomaknula kako bi uzela dosje.
Poe ga je uzeo i pročitao sažetak. Bile su tu i fotografije tijela in
situ, kasnije će ih proučiti. Posljednjih nekoliko stranica sadržavalo je
kronološke zapise radnji koje su se poduzimale. Šef odjela u Kendalu
stavio je slučaj ad octa. Posljednja stavka bila je upisana prije manje od
mjesec dana.
»Sranje.«
Usprkos ljutnji Flynn je upitala: »Što je?«
Poe ju je ignorirao i obratio se Reidu. »Mislio sam da se, prema
protokolu Cumbrijske policije, neidentificirana tijela čuvaju godinu
dana prije nego što ih sahrane.«
»Bilo je tako. Samo što se promijenilo. Čuvaju se osamnaest
mjeseci ako će biti kremirana, a devet ako idu pod zemlju.«
Poe je pogledao Flynn.
»Nema jebene šanse!« planula je.

96
 »Jedino tako možemo biti sigurni«, uzvratio je Poe.
»Sigurni u što, glupane? Čak i kad bih se odlučila pozdraviti s
karijerom, mrtvozornik je smrt proglasio prirodnom, a njihov jebeni
ured odobrava ekshumaciju! Što? Misliš da možemo samo ušetati tamo
i reći im da su pogriješili zato što bi Tollundski čovjek sada bio čovjek
srednje dobi? Oni se bave činjenicama, Poe, a ne luđačkim teorijama
zavjere.«
»Treba nam takva teorija«, nije odustajao Poe.
»Ne treba nam, jebemu!« urlala je. »I nećemo to tražiti, prema
tome, istog si trena izbij to iz glave. Neću osramotiti Kriminalističku
službu tražeći ekshumaciju koju nam gotovo sigurno neće odobriti niti
nam je uopće potrebna. I dosta o tome.«
Poe je svoju frustraciju iskazao šutnjom. Imala je pravo: ako
načelnik odjela Gamble ne zaključi da su slučajevi povezani i sam
podnese nalog - a prema načinu na koji on vodi istrage nije bilo baš
nikakve naznake da bi se uopće pozabavio tom idejom - iskapanje im
nikada neće biti odobreno. Nalozi za forenzičke ekshumacije rijetko su
se podnosili jer se od policije i patologa očekivalo da svoj posao od
početka odrade kako spada.
Međutim, znao je da veza mora postojati. Njegovo se ime nije
slučajno pojavilo na prsima Michaela Jamesa. Netko mu je tragove
davao na kapaljku i još nije bio spreman odustati od posljednjeg kojeg
je dobio. Zasad će popustiti, ali kad se istraga nađe u slijepoj ulici,
pokušat će ponovno. S vremenom će se i ona urazumiti.
Vratio se dosjeu i ponovno pročitao sažetak. Neki se klinac, kojem
je tata sredio posao u općini, uspaničio kad su otkrili tijelo u žlici
bagera i umjesto da spusti teret, istovario ga je na glavu kolege,
gospodina Dereka Bailiffa. Bailiff je uslijed stresa doživio srčani udar i
preminuo na licu mjesta.
»Onda bih želio da mi se dozvoli razgovarati sa svjedokom«, rekao
je Poe.
»S kojim svjedokom?« upitala je Flynn.
»Francisom Sharplesom. Čovjekom koji je slučajno ubio kolegu

97
kad su pronašli tijelo. Ako već ne mogu pregledati leš, dozvoli mi
barem da razgovaram s nekim tko ga je vidio. Možda postoji nešto što
se tada činilo nevažnim, ali više nije.« Poe je pokušavao izvući nešto u
svoju korist: »Hajde, Steph, šefovanje se sastoji i od toga da znaš kada
pristati na kompromis.«
»Dobro,« rekla je naposljetku, »ali idem s tobom.«

98
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

BRADSHAW JE SVA sretna ostala raditi u Herdwick Croftu tako da

Poe nije morao ostaviti Edgara kod susjeda. Obećala je da mu neće
davati previše poslastica. Poe je nekolicinu ostavio vani, ali je ostatak
sakrio. Edgar je žicanje podigao na razinu umjetnosti, a Bradshaw se
već pokazala kao netko kime je lako manipulirati.
Reid je poslao Poeu SMS poruku sa Sharplesovom adresom. Nakon
nesreće u skladištu soli Hardendale napustio je roditeljsku kuću i
odselio se u stan u Carlisleu. Nitko nije znao kako zarađuje za život.
S obzirom na to da je Poe, za razliku od Flynn, znao kuda idu, uzeli
su njegov automobil. Ubrzo su se vozili po A6. Nekoliko kilometara
kasnije došli su do skretanja za autocestu M6, ali umjesto da se uključi
u traku prema sjeveru, Poe je prešao preko nadvožnjaka i zaustavio se
pokraj velikih vrata od kovanog željeza. Ugasio je motor i rekao: »Ovo
je skladište soli Hardendale. Ovdje je pronađen takozvani Tollundski
čovjek.«
Izišli su iz automobila i otišli do skladišta. Nalazilo se u
neposrednoj blizini autoceste. Izvana je kupolasto zdanje izgledalo
poput planetarija ili moderne koncertne dvorane. Deseci tisuća vozača
svaki su dan prolazili pokraj zgrade pitajući se čemu služi. Metalna
vrata bila su zaključana, pa je Poe pretpostavljao da se tijekom toplijih
mjeseci skladište i ne otvara često, ali malo skretanje s puta poslužilo
je svrsi. Trebalo im je manje od deset minuta da stignu, što je
naglašavalo - barem prema njegovom mišljenju - moguću vezu između
njega i tijela.
»A tamo iza«, rekao je pokazujući u smjeru iz kojeg su došli,
»mjesto je gdje ja živim. Manje od dvanaest kilometara zračne linije.«
Flynn to nije gledala na taj način. »Ništa to ne znači, Poe. Kao što je

99
rekao narednik Reid, čovjek gotovo sigurno nije umro u ovom
skladištu.«
Poe nije ništa rekao.

ČETRDESET MINUTA KASNIJE Poe je parkirao ispred stana

Francisa Sharplesa. Bio je to jedan od stanova koji su se nalazili u sad
obnovljenoj i prenamijenjenoj georgijanskoj obiteljskoj kući u
bogatom Stanwixu, području prepunom trgovina delikatesama i
pubova bez izbacivača.
»Na sjevernoj strani rijeke,« komentirao je Poe, »jako otmjeno.«
»Je li?« pitala je Flynn.
»Za Carlise, jest. Grad nije bogat poput gradova i sela u okruzima
doline Eden ili Nacionalnog parka, ali četvrti su uglavnom prilično
dobre.«
Zaklonila je oči rukom i iskrivila vrat kako bi promotrila kuću.
»Što misliš, čime se Sharpies bavi?«
»Sam Bog zna. Diplomirao je filozofiju - pa pretpostavljam da je na
socijali.«
Nasmijala se i pritisnula tipku portafona na kojoj se nalazilo
prezime »Sharpies«. Poe je primijetio da je kemijskom dodano diplfil.
Javio se slabašan glasić: »Da?«
Izmijenili su poglede. Flynn je zakolutala očima.
Nagnula se prema naprijed i razgovijetno rekla: »Državna
kriminalistička služba, gospodine Sharpies. Željeli bismo porazgovarati
s vama, molim vas.«
Nastupila je poduža stanka. Kao i uvijek nakon što bi se
predstavili. Možda nisu imali status FBI-a, američkog pandana, ali i
njihov je naziv bio dovoljan da se ljudi uplašeno tržnu. Vrata su
naposljetku kliknula i otvorila se.
Sharplesov se stan nalazio na najvišem katu, a on ih je čekao na
vratima. Bio je visok, žilav čovjek. Nije zatražio da mu pokažu službene

100
iskaznice, no ipak su to učinili. Okrenuo se, a da ih nije ni okrznuo
pogledom. Slijedili su ga unutra.
Kuća je možda i bila georgijanska, ali sva je unutrašnjost odisala
dvadeset i prvim stoljećem. Velika dnevna soba imala je hrastov pod
poliran do visokog sjaja. Na bijelo obojenim zidovima visjele su
moderne slike. Ispod panoramskih prozora nalazio se masivan pisaći
stol na kojem je stajalo Apple prijenosno računalo. Na polici za knjige
mogao se vidjeti niz kultnih naslova: Tolstojev Rat i mir, Dostojevskijev
Zločin i kazna, Beowulf u izdanju na staroengleskom, a hrbati svih
naslova bili su potpuno ravni, pa je Poe odmah shvatio da knjige služe
samo za pokazivanje.
Pružio im je ruku: »Prijatelji me zovu Frankie.«
Sad je na Poeu bio red da zakoluta očima. Pobrinuo se da i
Sharpies to vidi.
Nakon što je promotrio i ostatak prostorije, Poe je upitao: »Mogu li
znati što ste radili kad smo vam pozvonili?«
»Radio sam«, odgovorio je.
Poe u to baš i nije bio uvjeren. Prijenosno računalo bilo je u stanju
mirovanja, a primijetio je da je Blue-ray uređaj uključen. Pakiranje
Blue-ray diska Transformers bilo je otvoreno, a na stoliću ispred
golemog televizora stajala je šalica s kavom. Poe nije čekao poziv - sjeo
je na tamnosmeđi kožni kauč.
Sharpies mu je uputio nešto poput prijekornog pogleda. Bio je
čovjek čudnovatog izgleda. Rijetka, pomalo kovrčava brada nalik
stidnim dlakama prekrivala mu je čeljust, a na mjestu brkova kao da je
imao trepavice. Adamova jabučica bila mu je velika i izražena, kao da je
progutao trokut. Prorijeđenu kosu zavezao je u konjski rep. Na sebi je
imao kratke hlače, majicu i kožne sandale. Crna tetovaža nazirala mu
se na kosti iza uha.
Kako je pak prvorazredni seronja poput ovoga ikada radio za
općinski cestovni odjel? Ništa što je Poe vidio na njemu nije se uklapalo
u osobu koja je za život zarađivala fizičkim radom.
Flynn je objasnila zbog čega su došli i Sharpies se vidno ukočio.

101
Očito su mu sjećanja još svježa. Kada ga je Flynn upitala zna li nešto što
bi im moglo pomoći, dotaknuo je uho. Poe je pobliže pogledao i shvatio
da zapravo prelazi prstima po tetovaži. Nastavio ju je dodirivati dok je
pričao kako se sve odvijalo u skladištu soli Hardendale.
Priznao je da je prosuo teret umjesto da spusti žlicu bagera. Derek
Bailiff bio mu je prijatelj i mentor. Totalno ga je uništilo saznanje da je
odgovoran za njegovu smrt. I ne, ne može se sjetiti ničega korisnog u
vezi s tijelom što već nije rekao policiji. Od tijela nije vidio baš mnogo.
Samo ruku koja je u početku virila iz soli, a čak i kad je, greškom,
prosuo teret na BailifFa, većina je tijela i dalje ostala zakopana. Nije bio
prisutan kad su odvozili tijelo. Dao je otkaz i prije nego što su ga
otpustili.
Bilo je očito da je ovu priču ispričao već mnogo puta. Nije uopće
zastajkivao kako bi se prisjetio pojedinosti. Zvučalo je kao uvježban
govor i Poe se nije mogao oteti dojmu da Sharpies nešto prešućuje.
Znao je da svjedoci to često rade, pokušavaju se prikazati u najboljem
mogućem svjetlu, a hvalisavci poput Sharplesa tome teže još i više.
Morao ga je nekako skrenuti s naučenog govora. »Kakva vam je to
tetovaža, gospodine Sharpies?« Poe bi radije jeo sushi s benzinske
postaje nego nekoga zvao »Frankie«.
Sharpies se okrenuo kako bi je mogli vidjeti. Flynn se nagnula
prema naprijed: »Izgleda poput kruga.«
»To je Uroboros. Zmija koja jede svoj vlastiti rep. Simbolizira
cikličnost života. To znači...«
»Znam što znači«, ubacio se Poe.
»Napravio sam je nakon nesreće. Kao vlastiti podsjetnik na
krhkost života.«
»Kada bih barem znao koja je moja životna filozofija«, promrmljao
je Poe. Morao ga je nekako udaljiti od hvalospjeva Francisu Sharplesu.
Morao ga je pritisnuti, navesti da govori bez razmišljanja. »Nemojte mi
prodavati ta sranja o osobnom podsjetniku. Stavili ste to iza uha kako
bi vas ljudi pitali o tome. Obožavate pričati o onome što se dogodilo.
Vjerojatno je to nešto najuzbudljivije što vam se ikada dogodilo.«

102
 »Ne!«
Nemoj mu dozvoliti da se smiri, neka ostane napet.
»Što radite, gospodine Sharpies?«
»Rekao sam vam, radio sam.«
»Ne, što radite inače? Što ste po zanimanju?«
»Ja sam pisac. Pišem na temu filozofije koja postaje sve važnija u
svijetu koji postaje sve dostupniji.«
»Jeste li štogod objavili?«
»Još ne. Ali primio sam nekoliko vrlo obećavajućih odgovora na
prijedloge koje sam poslao.«
»Mogu li ih vidjeti?«
»Vidjeti što?«
»Pisma od izdavača i agenata.«
»Očito je da se nimalo ne razumijete u izdavaštvo, naredniče Poe.
Ovih se dana sve dogovara usmeno.«
»Aha. Pričate pizdarije«, rekao je Poe. Prije nego što se Sharpies
dospio pobuniti ili Flynn intervenirati, upitao je: »Što nam
prešućujete?«
Sharpies je problijedio i pogledao u Flynn. Probadala ga je
pogledom.
»N-n-ništa«, zamuckivao je.
»Koliko dugo živite ovdje?«
»Oko tri mjeseca«, odgovorio je.
»A prije toga?«
»Živio sam u kući, s roditeljima.«
»Onda, što nam prešućujete?« ponovio je Poe. »Znate da ćemo
saznati.«
Sharpies je nepomično stajao. Poe je naslutio da je nastupio

103
trenutak mrkve i batine, ali bez batine kojom bi ga udario i bez mrkve
kojom bi ga mamio nije imao razloga baš im ništa reći. Ipak, tip je pravi
preobrazovani seronja; Poe je procijenio da bi ga za pola sata
vjerojatno slomio. Nažalost, isto je pomislio i Sharpies. Ustao je i rekao:
»Žao mi je što vam nisam mogao pomoći, ali sad zaista moram
nastaviti s radom.«
Poe je ostao sjediti, no Flynn mu je zahvalila i čekala da njezin
kolega učini isto.
»Mogao sam ga natjerati da progovori«, rekao je dok su hodali niz
ulicu.
»Lako moguće. Stvar je u tome što on nije osumnjičen. Samo zato
što ti pseudointelektualci idu na živce, ne znači i da nešto skrivaju od
tebe.«
Poe joj nije mogao odgovoriti. Bila je u pravu - Sharpies ga je
užasno nervirao.
»Hajde,« rekla je, »dosta za danas.«
Poe bi se ponudio daje odvede u indijski restoran u Carlisleu, ali
samo je želio doći kući. Imao je mnogo toga o čemu je želio razmisliti.
Znao je da su zapeli. Žrtvovatelj je bio previše pametan i predobro
organiziran da bi ga se ulovilo strogim pridržavanjem priručnika za
istragu ubojstava. No priručnik za istragu ubojstava i predvidljive
istrage bili su jedino što su Gamble i Flynn trenutačno imali na
raspolaganju.
Morao je to nekako promijeniti.

104
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

POE JE STIGAO u Herdwick Croft i zatekao Bradshaw još uvijek

zadubljenu u računalo. Edgar je ležao sklupčan pored njezinih nogu i
hrkao poput debelog čovjeka. Nije pronašla više ništa o Tollundskom
čovjeku. Bio je siguran da bi ona vrlo rado nastavila s radom, ali
ustrajao je da je odveze natrag u hotel. Dobro bi mu došlo društvo, ali
morao je razmišljati.
Kada se vratio, zviždukom je pozvao Edgara i krenuo u dugu
šetnju - znao je da će tako najbolje razbistriti misli.
Hodao je žustrim korakom sve dok se nije počeo znojiti, a onda je
usporio i uhvatio tempo kojim bi mogao nastaviti satima. Zaključio je
da ima još oko dva sata dnevnog svjetla. Na stjenovitom je povišenju
pronašao nešto ravniji kamen i sjeo. Izvadio je iz džepa mesnu pitu i
prelomio je na dva jednaka dijela. Zagrizao je jedan, drugi je dao
Edgaru. Nestao je u djeliću sekunde.
Nalazio se u području koje je dobro poznavao. Njegova zona za
razmišljanje, tako ga je nazivao. Bio je to dio vrištine na kojem se
susreću dva granična zida. Izgradila su ih dva različita majstora, oštra
suprotnost stilova bila je očita premda su oba bila podjednako
impresivna i lijepa.
Zurio je u zid nasuprot kojemu je sjedio i pustio da mu se misli
fokusiraju na njega. Suhozidi - napravljeni bez ikakvog vezivnog
sredstva - u osnovi su bili trodimenzionalne slagalice velikih razmjera.
Dva zida i manje kamenje koje popunjava prazninu u sredini. Poe je
razmišljao koliko podsjećaju na dva načina istraživanja složenih
ubojstava.
Na jednoj su strani Gamble i Flynn, koji metodički grade slučaj,
kamen po kamen. Pažljivo i promišljeno. A na drugoj su strani policajci
poput njega i Reida. Oni s više instinkta, koji ubacuju kamenje u
praznine i okreću ga sve dok se ne uklopi. Iskušavaju različite zamisli. I

105
premda je Poe znao da bi se njegova strana zida raspala bez one koju
grade Flynn i Gamble, znao je i da se bez njegove strane određeni
slučajevi ne bi nikada riješili.
Postojala je tu još jedna sličnost koju bi trebalo spomenuti prije
nego što bi Poe morao priznati da je previše razvukao analogiju, a to je
»vezivno kamenje«, koje prolazi kroz oba zida i drži ih zajedno. Upravo
je vezivni kamen bio ono što je Poe tražio - komadić dokaza koji bi
spojio obje strane istrage.
Bio je uvjeren da je jedan takav kamen tijelo u skladištu soli. Mora
pronaći način da ga vidi ili mu mora biti dozvoljeno da Sharplesa ispita
onako kako spada.
Ako ništa od toga ne uspije, trag koji ukazuje na Shap završit će u
slijepoj ulici. Ostat će bez opcija.
Osim ako...
Zamisao mu je prvi put sinula u automobilu, dok se s Flynn vraćao
iz Carlislea. Onako ljutitom zbog lažljivog svjedoka i šefičinog čudnog
ponašanja, činilo mu se da je to logičan potez. Sada, u prohladnom
predvečerju, izgledalo je da je pametnije napraviti bilo što osim toga.
Znao je da neki ljudi misle da njegova ustrajnost da slijedi dokaze
gdje god ga odveli proizlazi iz njegovog uvjerenja da je moralno
nadmoćan, da ima poziv otkriti najčišću verziju istine, onu koja je
drugim, slabijim policajcima nedostižna. Istina je bila puno
jednostavnija: kada je mislio da je u pravu, njime bi ovladao
samodestruktivni dio njegove osobnosti. A to je često dozvoljavalo
njegovoj lošoj strani da nadglasa onu dobru. I u tren oka ona dobra
više ne bi ni imala pravo glasa...
Lice mu je postalo poput kamena. Ako on to ne učini, tko će?
Ponekad netko mora istupiti. Uprljati ruke kako drugi ne bi morali.
Posegnuo je rukom u džep, uvjerio se da ima signal na mobitelu i
birao broj. Reid se javio nakon trećeg zvona.
»Kyliane, moraš mi napraviti uslugu i to ne smiješ nikom
spomenuti.«

106
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

POE SE VRATIO u Herdwick Croft. Uzeo je još jednu pitu, ponovno

je podijelio s Edgarom, a zatim sjeo i čekao. Nije trebalo dugo. Pola sata
kasnije nazvao ga je Reid. Imao je ono što je Poe zatražio, a on mu je
objasnio zašto mu to treba. Zapisao je bilješku, zahvalio mu i prekinuo
poziv.
Nije ugasio BlackBerry, već je u imeniku potražio van Zylov broj. U
glavi je prošao kroz nekoliko scenarija i odlučio je jednostavno reći
istinu.
Van Zyl javio se nakon prvog zvona i Poe mu je rekao što želi.
Direktor nije gubio vrijeme na amatersku dramatiku - bio je dovitljiv
čovjek i, još uvijek, odličan murjak. Postavio je Poeu nekoliko dodatnih
pitanja na koja je odgovorio najiskrenije što je mogao.
Kad je završio, van Zyl je zašutio. Nakon nekoliko trenutaka
direktor je upitao: »Poe, jesi li siguran?«
»Nisam, gospodine.«
Van Zyl je progunđao: »Ali siguran si onoliko koliko možeš biti?«
Koliko je bio siguran? Je li riječ o utemeljenoj pretpostavci ili je to
samo posljednji, očajnički potez čovjeka koji je ostao bez opcija?
Ponovno je u glavi prošao kroz sve što je znao.
»Poe«, zagrmio je van Zyl.
»Gospodine,« naposljetku je rekao, »siguran sam onoliko koliko
mogu biti.«
»I nema drugog načina ?«
»Mislim da ne, gospodine.«
»Dobro«, uzdahnuo je. »Reci mi što znaš.«

107
 »To je formular na dvanaest stranica, gospodine«, odvratio je Poe.
»Ispunit ću ga i poslati vam ga e-poštom.«
»Sad si doma, zar ne?«
»Jesam, gospodine.«
»Dok dođeš do onog svog hotela kako bi se spojio na internetsku
mrežu, izgubit ćeš dobrih pola sata«, rekao je van Zyl. »Pretpostavljam
da bi želio da se ovo što prije realizira?«
Premda je razgovor vodio telefonski, Poe je kimnuo. »Da,
gospodine.«
»Onda ću ja ispuniti formular. Ionako ti treba moj potpis, a ako
želiš da se ovo ubrza, dobro će mi doći tih, pola sata da određene ljude
izvučem iz kreveta.«
»Što želite da ja učinim, gospodine?«
»Predlažem ti da malo odspavaš, Poe. Nazvat ću te ako mi budu
potrebne dodatne informacije. U svakom slučaju, faks će ti biti poslan u
hotel.«
Tek nakon što je prekinuo razgovor, Poe je shvatio da van Zyl nije
niti jednom spomenuo Flynn.
Poeu je to bilo drago. Nije morao lagati.
I premda će sve skupa biti prilično škakljivo, ako mu sve bude
pošlo za rukom, mogao bi se izvući, a da nitko drugi ne sazna za ovo.

DVA SATA KASNIJE Poe još ništa nije saznao. Odlučio je otići u
hotel i čekati. Osjećao je nervozu u želucu i uopće se nije mogao
usredotočiti na stranice romana koji je čitao. Spavanje nije dolazilo u
obzir.
Nije očekivao da će faks stići tako brzo, ali mogao je provjeriti
je li Bradshaw još uvijek budna. Ako jest, možda bi bila voljna
iskopati nešto zanimljivo o Sharplesu. Nije on još završio s tom
budalom.
Navukao je kaput i obratio se Edgaru: »Želiš prošetati i posjetiti

108
Tilly?«
Spanijel je počeo mahati repom. Očito je želio.

POE JE OBAVIJESTIO recepcionarku da očekuje faks. Zamolio ju

je da nazove Bradshaw u sobu. Nije odgovarala. Pogledao je na
hotelski sat. Bilo je deset sati pa je pretpostavio da spava s
podignutom slušalicom; samo zato što on pati od nesanice, ne znači
da ni drugi ne spavaju.
Upravo je namjeravao provjeriti može li užicati kavu kada je do
recepcije dotrčao Darren, jedan od hotelskih barmena.
»Gdje je dežurni voditelj?« upitao je.
»Zauzet je s gostima u Starom kupalištu«, odgovorila je
recepcionarka. »Zašto?«
Staro Kupalište bilo je upravo ono što je i sam naziv govorio -
kupalište. Odvojeno zdanje ispred hotela koje su u novije vrijeme
koristili gosti koji su željeli više privatnosti.
Darren je djelovao uznemireno.
»Što se događa?« pitala je recepcionarka.
»Imamo problema u baru.«
Poe više nije radio za lokalnu policiju, ali je i dalje u duši bio
murjak.
»Pokaži mi«, rekao je tonom koji je isključivao svaki daljnji
razgovor. Slijedio je barmena do prostora glavnog bara, koji je bio
staromodan, pomalo trošan, podsjećao na radnički klub i privlačio
najraznovrsniju klijentelu. Kada bi Poe svratio na piće u hotel,
obično bi odlazio u manji bar, lijevo od recepcije. Glavni je bar
koristio samo kad mu je trebala besplatna internetska mreža.
»Zamolio sam ih da je ostave na miru, gospodine,« rekao je
Darren, »ali samo su mi rekli odjebi.«
Poe je pogledao što mu Darren pokazuje. Disanje mu se
ubrzalo. Osjetio je instinktivnu napetost. A Bradshaw se tek počela

109
malo opuštati...
Sjedila je pokraj prozora i pokušavala igrati igru na
prijenosnom računalu: Poe je primijetio slušalice koje bi stavila kad
bi komunicirala s drugim igračima. Okružila su je tri muškarca.
Nosili su pločice s imenima. Mrzio je ljude koji su dolazili na
konferencije. Čim bi se našli daleko od kuće, počeli bi se ponašati
kao da društvena pravila više ne vrijede, a ova su tri bezveznjaka
očito čitav dan pila.
Dok ih je Poe promatrao, jedan je od njih podignuo Bradshaw
slušalice s glave i šapnuo joj nešto u uho.
»Prestanite!« rekla je i brzo zgrabila slušalice. Razrogačenih je
očiju zurila u računalo. Čovjek koji joj je maknuo slušalice ponovno
je to učinio. Bradshaw ih je opet uzela natrag. Sva su se trojica
smijala.
Drugi joj je muškarac na usta pritisnuo bocu piva i pokušavao
je nagovoriti da popije gutljaj. Odmahnula je glavom i tekućina joj
se prolila po majici. Muškarci su se opet nasmijali.
»Da zovem policiju, gospodine Poe?«
»Ja ću to riješiti, Darrene.«
Prišao im je. Jedan ga je muškarac primijetio. Šapnuo je nešto
ostalima pa su se i oni okrenuli. Sva su trojica izgledala kao da su
uhvaćeni dok na sebi imaju mamine gaćice. Bradshaw je djelovala
sitno i krhko, ipak... Bilo je tu i odlučnosti. Nije plakala i nije vikala
tražeći pomoć. Suočila se s njima.
»Što ima, dečki?« oglasio se Poe. Glas mu je bio miran, ali
namjera posve jasna. Kad ga je Bradshaw ugledala, lice joj je
preplavilo olakšanje i Poe je znao da će taj njezin izraz zauvijek
pamtiti.
Čovjek koji je pokušavao uzeti Bradshawine slušalice je rekao:
»Samo se malo zabavljamo s ovdje prisutnom gospođicom
Mišicom.« Imao je južnjački naglasak i poprilično je frfljao.
Poe ga je ignorirao. »Sve u redu, Tilly?«

110
 Kimnula je. Lice joj je bilo bljeđe no inače, ali dobro se držala.
Ima muda, to joj mora priznati. Poznavao je murjake koji bi ih
dosad već izgubili.
»Tilly? Kako to da ova vreća govana zna tvoje ime, a nisi ga
željela reći svom frendu Karlu?« pitao je pijanac. »Pa to izgleda kao
da ti se ne sviđam. Ne sviđa mi se kad se ne sviđam ljudima.«
Isuse...
»Tilly, možeš li otići do bara i tamo me pričekati? Pridružit ću ti
se za sekundu«, rekao je Poe.
Bradshaw je pokušala ustati, ali je čovjek, koji se nazivao Karl,
spustio ruku na njezino rame i gurnuo je natrag na stolicu. »Nikuda
ti ne ideš, dušice.«
Poeova napetost pripremala se za napad. Pucketala je
zglobovima prstiju i razgibavala ramena... Znao je da bi mogao
smiriti situaciju samim pokazivanjem službene iskaznice
Kriminalističke službe. Znao je također i da to neće učiniti - neke se
lekcije moraju naučiti fizički. »Sve je u redu, Tilly«, rekao je. »Ovi
ljudi samo što nisu otišli.«
»Zar stvarno?« pitao je Karl. Ustao je da istakne svoju visinu i
masu. Nacerio se kada je primijetio kako ga Poe odmjerava.
»Zašto ti jednostavno ne odjebeš, frende?« rekao je. »Ja ne
odlazim odavde dok ne saznam pljuje li ili guta ta frigidna kuja.«
Uhvatio je praznu bocu za suženi dio i podigao je. Prijetnja je bila
očita.
Poe se okrenuo kako bi ga gledao u lice, ali obraćao se svi i ma
trojici: »Odložite ono što pijete. Odmah otiđite. Nikada se više
nemojte vraćati.« Glas mu je zvučao poput režanja.
Čovjek koji je bio donekle trijezan - Poe je vidio da mu na
pločici piše >Voditelj tima< - obratio se ostalima: »Hajde, idemo.«
Poe je shvatio je ovom tipu jasno da su u neprilici premda njegovi
pijani kolege to nisu primjećivali.
»Sjedaj dolje!« prosiktao je Karl. »Nikuda mi ne idemo. Održat
ću lekciju ovom majmunu sa sjevera.«

111
 Poe se ljubazno nasmiješio.
»Slušaj, pizdo, bljuje mi se od tebe. Odjebi!«
Poe je i dalje šutio. Smiješeći se.
Karlovo su čelo prekrile graške znoja.
»Ovo ti je zadnja šansa«, rekao je Karl. »Samo se udalji.«.
Zadnja šansa? A koji je vrag bio s prvom šansom?
»Brojim do pet«, progovorio je Poe. »Toliko imate vremena.«
»Karl!« viknuo je jedan od njegovih prijatelja. »Idemo!«
Karl je prešao granicu iza koje nema povratka. »I što će se
dogoditi na pet ?«
»Jedan«, rekao je Poe.
»Usr’o sam se«, podrugivao se.
»Znam,« odvratio je Poe, »dva.«
Ljudi poput Karla rijetko su imali plan B.
Poe je nastavio: »Tri... Četiri...«
Karl se namrštio. Poe ga je stjerao u kut. Doći će do tučnjave.
Dobro.
Poe možda nije odavao dojam visokog i jakog muškarca, ali
skoro je deset godina bio policajac u Cumbriji. Barske tučnjave
odrađivao je bez problema i znao je što učiniti kad mu netko prijeti
razbijenom bocom. Tijelo mu se pokrenulo i prije uma. Poe je
zgrabio Karlovu ruku. Karl je čvršće stegnuo bocu.
Velika greška.
Poe ga nije želio razoružati. Želio je da drži oružje. Podignuo je
Karlovu ruku i tresnuo njome po stolu.
Boca se razbila.
Krhotine stakla razletjele su se preko stola. Osim Bradshaw,
koja je podigla svoje računalo, nitko se nije pomaknuo. Nekoliko

112
ljudi koji su sjedili u baru pogledali su prema njima. Ponovno su se
posvetili svojim pićima kad im je Poe uzvratio pogled.
Poe je nastavio stiskati Karlovu ruku. Ovaj je počeo
podrhtavati. Na licu na kojem se do maloprije mogao vidjeti bijesan
izraz potaknut pivom, sad je bila očita bolna agonija. Problijedio je.
Počeo je cviljeti.
Razbijanje boce da bi poslužila kao oružje nije onako kao što to
izgleda na filmu. Kada se bocom tresne o stol, u stvarnosti od nje ne
ostane lijepo, očuvano grlo koje se može čvrsto uhvatiti i niz oštrih
krhotina kojima se nekoga može ubosti. Kao što je Karl upravo
saznao, boca je lomljiva i nepredvidiva. Kad se razbije, nemaš
kontrolu nad tim koliko će se razbiti. Karl, koji je držao smrtonosno
oružje, u ruci je sad stezao pregršt krhotina oštrih poput britve. Krv
mu je nadirala između prstiju.
Poe je stisnuo.
Karl je vrisnuo.
Poe je znao da postoji rizik od trajnog oštećenja ruke, ali nije
mario. S ljudima poput Karla nećeš se tući u beskonačnost.
Takva vrsta ljudi mora shvatiti da će im se višestruko vratiti -
odgovorom zbog kojeg će promijeniti način razmišljanja.
Poe je sad Karlovu ruku povukao prema dolje. Karl je pao na
koljena kao pogođen metkom. Ponovno je vrisnuo. Slobodnom
rukom Poe je izvadio značku i podignuo je da je svi vide.
»Dobra večer, gospodo«, rekao je. »Ja sam narednik
Washington Poe, a gospođa koju ste upravo zlostavljali moja je
prijateljica. Oboje radimo za Državnu kriminalističku službu. E sad,
slažemo li se da ste sva trojica dobrano zasrali?«
Onaj najtrezniji je kimnuo.
Poe se nagnuo prema naprijed kako bi pročitao što mu piše na
pločici. »Računalni inženjering MWC? Nikad čuo za vas...«
»Mi smo tvrtka koja se...«
»Ne zanima me nastavak, glupane,« ubacio se Poe, »ali ako Karl

113
želi ikada više koristiti ruku, mora odmah u bolnicu. Odmah, ne
sutra ujutro kad se svi otrijeznite.«
Tišinu je remetilo Karlovo šmrcanje.
»Sad, molim, istog trena odjebite iz hotela.«
Vodeći Karla za ozlijeđenu ruku, poveo ih je kroz prostor bara
do recepcije. Trijezan muškarac okrenuo se prema stepenicama
koje vode na kat. »A gdje ćeš, dovraga, ti?« pitao je Poe.
»Idem po svoj kofer.«
»Nećeš, sinko«, odvratio je Poe. »Rekao sam da odjebete, što
znači sad, a ne onda kad to vama paše.«
»Ali naše stvari... Gore imam računala...« Povukao se pred
Poeovim pogledom.
Poe se obratio recepcionarki. »Zoe, možeš li ovoj gospodi
pozvati taksi? Reci vozaču da se ne treba zamarati i dolaziti sve do
hotela, ove tri budale dočekat će ga na A6. Mislim da će im svježi
zrak dobro doći.«
Okrenuo se prema trojici muškaraca. »Taksi će vas odvesti u
bolnicu. Da sam na vašem mjestu, ja bih odmah krenuo, do glavne
ceste imate barem kilometar i pol.«
Poe je ispustio Karlovu tuku pa su isteturali na parkiralište.
»Prije nego što odete, koliko imate novaca?«
»Pljačkate nas ?« pitao je onaj trijezan.
Poe je odgovorio: »Karlova krv posvuda je po tepihu u baru. Ja
mislim da čišćenje ne bi trebao platiti hotel. A što ti misliš?«

BRADSHAW JE I dalje bila u baru. Kada se Poe vratio, bila je

potresena, ali nasmijana. Milovala je Edgara koji je za vrijeme čitave
one strke bio tih i miran. Naručio im je piće. Barmen mu nije želio
naplatiti.
»Dobro si, Tilly?« pitao je. »Zao mi je što si to morala vidjeti.«

114
 »Zašto me stalno spašavate, Poe? Ovo je već drugi put.«
Poe se nasmijao. Bradshaw nije, Ona je bila posve ozbiljna.
»Ne bih ja to tako nazvao«, odgovorio je. »Uostalom, ne
podnosim zlostavljače.«
»Oh«, rekla je. Izgledala je pomalo utučeno.
»Ma daj, Tilly, možda nismo dobro počeli, ali ti si mi prijateljica.
To ti je valjda jasno?«
Nije odgovarala i Poe je na trenutak pomislio da je nešto krivo
rekao. Jedna suza klizila joj je niz lice.
»Tilly...«
»Nisam još nikada imala prijatelja«, odvratila je.
Nije znao što bi rekao pa je naposljetku izustio samo: »Pa, sad
imaš.«
»Hvala vam, Poe.«
»Uglavnom,« započeo je, »sad je na tebi red da spasiš mene.«
»Hoću.« Tada se zbunjeno namrštila: »Pljuje ili guta što Poe?
Na što je mislio onaj čovjek?«
Spasila ga je recepcionarka, ušla je u bar sa snopom papira u
ruci. Upitno je podigao obrve, a ona je kimnula.
Stigao mu je faks. Pročitao je prvu stranicu.
Iz nekog razloga početak je bio zakazan za pet i osamnaest, ali
pripremni poslovi počet će već za nekoliko sati. On za to vrijeme
nije trebao biti prisutan, ali želio je.
»Morat ću otići, Tilly.« Ustao je, više mu nije bilo ni na kraj
pameti da ju je želio zamoliti da podrobnije provjeri Fiancisa
Sharplesa. »Bit ćeš u redu?«
»Hoću, Poe.«
Zastao je. »I nemoj se brinuti zbog onih budala, Tilly. Da se nisu
namjerili na tebe, namjerili bi se na nekog drugog. Gledaj to na ovaj
način: ti si član Kriminalističke službe. Zamisli kako bi bilo nekome

115
tko nije. Gledaj na to na način da je čaša napola puna.«
Bradshaw je skinula naočale i obrisala ih posebnom tkaninom
koju je držala u torbi. Kad ih je vratila na lice, zataknula je pramen
kose iza uha i rekla: »Čaša nije napola puna, Poe. Niti je napola
prazna.«
»A što je onda?«
Podsmjehnula se: »Dvostruko je veća nego što bi trebala biti.«
Bit će ona dobro.

116
 DVADESETO POGLAVLJE

PARKSIDE JE BILO jedno od dvaju groblja koja su spadala pod

okrug Kendal. Poe je ovdje već dolazio na sahrane pa mu nisu bile
potrebne upute kako ga pronaći. Groblje je bilo golemo, pružalo se s
obje strane avenije Parkside i bilo je podijeljeno prema nazivima i
vjerama.
Trebala mu je parcela K. Bila je najudaljenija od kapelice i
parkirališta. A zašto i ne bi bila? Nitko je nikada neće posjećivati.
Potraga za grobnim mjestom bila je teža nego što je pretpostavljao
da će biti. Oblaci koji su se spustili nad grad čitavo su groblje obavijali
tamom, no i dalje je bilo prilično toplo. U mraku se uopće nije mogao
orijentirati i sam je sebe proklinjao jer se nije sjetio ponijeti baterijsku
svjetiljku koja radi. Imao je jednu u automobilu, ali bila je tek nešto
više od nosača potrošenih baterija. Svjetlo s BlackBerryja jedva da je
imalo pomagalo u tami.
Nakon pola sata posrtanja, spoticanja o korijenje stabala i
zaplitanja u paukove mreže napokon je pronašao parcelu K. Neki su se
dijelovi groblja nalazili u lagano pošumljenom području, аli parcela K
bila je na jednom od otvorenijih prostora.
Počeo je čitati natpise na nadgrobnim spomenicima. Bio je to
stariji dio groblja i većina grobova bila je jednostavna: kamene ploče
šibane vremenom i jedva vidljivi natpisi. Imena, datumi i jednostavne
oproštajne poruke. Pokoji vojnički čin. Neki su bili čisti, a neki
prošarani mrljama zelenila. Nekolicina ih je bila posve prekrivena
mahovinom. Neki od najstarijih naginjali su se jedni prema drugima
poput starih prijatelja. Zadrhtao je... Kako neko mjesto može biti tako
puno, a istovremeno i tako prazno?
Naposljetku ga je pronašao. Nalazio se na samom rubu parcele K,

117
na malenom dijelu koji prije nije primijetio, a koji se nalazio iza velikog
mauzoleja. Taj mu je dio ranije promakao zato što nijedan grob nije
imao nadgrobni spomenik.
Područje su djelomično natkrivala stabla javora. Spustio je pogled
i ugledao sedam drvenih ploča u urednom nizu. Poe je znao da je ovo
ono što je tražio.
Logika je nalagala - a u ovom je dijelu parcele K logika vjerojatno
imala važnu ulogu - da krene od kraja niza. Osjećao je miris svježe
iskopane zemlje i kada je usmjerio svjetlo na ploču na krajnjoj desnoj
strani, pronašao je ono zbog čega je došao.
Na ploči je jednostavno pisalo »Nepoznata muška osoba«. Datum
ukopa bio je naveden manjim natpisom, zajedno s
osmeroznamenkastim referentnim brojem koji je odgovarao broju koji
mu je dao Reid. Brojem koji se sad nalazio na faksu koji mu je poslao
van Zyl.
Poe je zakoračio unazad i promotrio okolno područje. Nije znao
što točno traži i nije vidio ništa što bi bilo neuobičajeno Upravo je to
bio jedan od razloga zbog kojih je želio ovdje doći prije nego što se
pojavi općinska konjica - želio je pogledati područje dok još nije
raskopano i izgaženo. Vidjeti je li netko nešto dirao. Činilo se da nije,
bilo je jasno da je grob Tollundskog čovjeka noviji, ali nije bio svježe
kopan.
Ako će nešto i pronaći, to će biti ispod zemlje.
Sjeo je i pripremio se na čekanje. Pogledao je na sat. Neće dugo
čekati.

SLUŽBENICA ZA ZAŠTITU okoliša zvala se Freya Ackley Imala je

grivu crvene kose i govorila s naglaskom Newcasdea. Činilo se da joj je
laknulo kada је vidjela da je netko već stigao. »Narednik Poe?«
Poe joj je pokazao značku. »Morate li nešto obaviti prije nego što
započne cirkus?«
Kimnula je. »Trebala bih imati pet dana za obavljanje svih
provjera. Prije dva sata probudio me direktor Zaštite okoliša Vijeća

118
južnog Lakelanda i rekao mi da Ministarstvo pravosuđa ima posao koji
ne može čekati.«
Nije kukala, bila je nervozna. Poeu je bilo jasno da će joj ovo biti
prva ekshumacija koju nadgleda. Izvadila je debeli fascikl iz ruksaka i
potražila sažetak.
»Moram pronaći grob«, rekla je.
»Eno ga tamo,« pokazao joj je Poe, »onaj novi na kraju.«
Ackley je izvadila dokument iz unutarnjeg pretinca fascikla. Isti je
takav imao i Poe. Otišla je do groba i uperila svjetiljku u drvenu ploču.
Nakon što je tri puta provjerila, pozvala je Poea da joj se pridruži.
»Potvrđujem da je ovo grob naveden na nalogu za ekshumaciju.«
»Slažem se«, rekao je Poe.
»A vi možete potvrditi razlog ekshumacije?«
Poe je čitao s faksa koji je držao u ruci: »U svrhu pomoći
otvorenoj, važnoj istrazi.«
»Razlog žurnosti?«
Bio je isti onaj koji je već pročitao. Poe ga je ponovio. Zurila je u
njega, ali Poe nije ništa objašnjavao.
Ackley se vratila svom obrascu. »U slučaju tijela Nepoznate muške
osobe nema obitelji od koje bi se trebala tražiti suglasnost, a ja
potvrđujem da ovaj dio groblja ne spada ni pod posvećeno tlo, niti se
vodi kao ratno groblje. Potvrđujem također da se tijelo može iskopati
bez ometanja posmrtnih ostataka u drugim grobovima i uz suglasnost
nadležnih službi uprave groblja.«
»Znači, sad je sve spremno, možemo početi?«
»Da, naredniče Poe. Moji će ljudi ubrzo stići. Počet ćemo u pet sati
i osamnaest minuta.«
Poe ju je upitno pogledao; već je prije na nalogu za ekshumaciju
primijetio čudno vrijeme početka.
»To je službeno vrijeme izlaska sunca. Ako iskapanje obavimo po

119
danu, ne treba nam specijalna rasvjeta, što znači da mi Sigurnost i
zdravlje na radu ne treba ovjeriti generator, rasvjetna tijela i kabele.
Time se smanjuje papirologija i broj ljudi koji moraju biti prisutni.«
Zaposlenica općine koja ne voli birokraciju? Poeu se sviđala Freya
Ackley.

120
 DVADESET I PRVO POGLAVLJE

U ČETIRI I trideset stigli su pogrebnici. Njih trojica. Bili su spremni

za zadatak koji ih je čekao. Uklonili su cvjetne aranžmane s okolnih
grobova i namjestili plave, plastične pregrade kako bi osigurali
privatnost. Nakon što su završili s pripremama, ponovno su nestali da
bi se vratili sa zaštitnom odjećom za sve prisutne. Nikoga više nisu
očekivali, a temeljita obdukcija već je bila obavljena tako da Poeu nije
bilo potrebno - niti bi to želio - prisustvo forenzičara. Sve je ovo bilo da
se utaži njegova znatiželja. Ako primijeti išta neobično, sve će
zaustaviti i pozvati Flynn.
S obzirom na to da je nalog za ekshumaciju dozvoljavao samo
pregled posmrtnih ostataka na licu mjesta, dvojica pogrebnika otišla
su po novi lijes Tollundskog čovjeka, golemi kovčeg poznatiji pod
nazivom »oklop«. Bio je napravljen od drveta i s unutrašnje strane
premazan katranom. Imao je pocinčane rubove i bio obložen
nepropusnom plastičnom folijom. Svi ostaci Tollundskog čovjeka, lijes
i sve ostalo što se pronađe u grobu bit će smješteno u »oklop«,
zapečaćeno i ponovno zakopano u istu raku.
Ackley je bila zadužena za provjeru i odobravanje »oklopa« -
zadatak koji bi inače bio obavljen unutar onih pet dana koje bi imala na
raspolaganju. Provjerila je novu pločicu s imenom na gornjem dijelu
kako bi bila sigurna da odgovara imenu na grobu i na nalogu za
ekshumaciju. Zamolila je Poea da i on provjeri. Što je i učinio. Imena su
se podudarala.
Bili su spremni. Još su samo trebali pričekati da svane. Ackley je to
vrijeme iskoristila da svima prisutnima iznese kratke upute, što je
također spadalo u njezina zaduženja. Kao službenica za zaštitu okoliša
imala je zadatak osigurati da se čitav postupak provede uz dužno
poštovanje prema pokojniku. I, što je još važnije, bila je odgovorna za

121
zaštitu zdravlja svih prisutnih tijekom postupka. Uputila je Poea i
pogrebnike u opasnosti od zaraza koje mogu biti izazvane doticajem s
posmrtnim ostacima i zemljom koja okružuje okolne grobove.
Creutzfeld-Jakobova bolest, tetanus, čak i vodene kozice bili su zarazni
i nakon ukopa. Ackley je sve čitala iz unaprijed pripremljenih bilješki, a
Poe je na to obraćao onoliko pažnje koliko i na sigurnosne upute prije
polijetanja zrakoplova. Tollundski je čovjek bio zakopan u soli
nekoliko desetaka godina, naknadno je bio pregledan i izvršena je
obdukcija. Nije tu postojao baš nikakav rizik za zdravlje. Čisto je
sumnjao da je uopće bio pod zemljom dovoljno dugo da se počne
raspadati.
Poe je bacio pogled na sat. I službeno je nastupilo jutro: bilo je pet
i osamnaest. Zatvorio je oči i pokušao se smiriti. Pokušavao je ne
zamišljati naslove sutrašnjih novina, primjerice, Bivši murjak spao na
skrnavljenje grobova.
Upravo se u tom trenutku netko nagnuo prema njemu i zarežao:
»Kakva to sranja izvodiš, Poe?«

POE JE BRZO otvorio oči. Flynn je zurila u njega. Još je nikada nije
vidio tako bijesnu.
Zaustio je da nešto kaže, ali ga je prekinula.
»Kako se usuđuješ!«
»Steph, slušaj...«
»Nemoj, Poe,« odbrusila mu je, »samo jebeno nemoj.«
Poe ipak jest. »Sinoć sam razgovarao s van Zylom. Dao je dozvolu i
natjerao sve da ubrzaju postupak«, rekao je. »Žao mi je, ali tu smo gdje
jesmo.«
»Išao si mimo mene?« glas joj je bio tih.
Poe je slegnuo ramenima. »Ne bih to baš tako nazvao.«
»A kako bi ti to nazvao?«
Poe nije imao odgovor niti se namjeravao skrivati iza otrcanih

122
fraza. Bio bi izvan sebe od bijesa da je situacija bila obrnuta, ali
Žrtvovatelj nije urezao njezino ime na nečija prsa. Nije imao taj luksuz
da se povinuje proceduralnim sitnicama. »Sa mnom se ubojica
poigrava, Steph. Ne s tobom, ne s Gambleom. A ti dobro znaš tko sam
ja, zašto me van Zyl uopće želio na slučaju - idem tamo gdje me vode
dokazi. A doveli su me ovdje.«
»Odjebi, Poe«, zarežala je. »To je crno-bijelo gledanje na stvari i
ispod je tvoje razine. Nije ovo tako jednostavno. Postoji ispravan i
pogrešan način na koji se stvari obavljaju, a ovo je apsolutno pogrešan.
Što će reći načelnik Gamble kad sazna da je Državna kriminalistička
služba ekshumirala tijelo tijekom njegove istrage, a da mu ništa nije
rečeno? Poludjet će!«
»Okrivi mene«, odvratio je Poe.
»Da okrivim... A nego koga drugog, jebote?«
Pošteno. Dogodilo se isto što i u slučaju Peytona Williamsa - čak i
kad ima pravo, nije u pravu. Pružio joj je faksiram primjerak naloga za
ekshumaciju.
»I van Zyl je smatrao da je u redu isključiti me iz moje vlastite
istrage?« Činilo se da se malo smekšala. Vjerojatno je shvatila da će se
tijelo izvaditi iz zemlje sviđalo se to njoj ili ne. Profesionalna znatiželja
umanjivala je ogorčenje.
»Iskreno, Steph, mislim da toga nije ni bio svjestan. Mislim da je
pretpostavio da izvršavam tvoje upute.« Poe to uopće nije mislio. Van
Zyl bio je inteligentan i pragmatičan čovjek ako nije spomenuo Flynn,
to je bilo zato što je nije želio spomenuti. Nije želio čuti kako Poe laže.
Gotovo je sigurno shvatio da Poe ovo radi na vlastitu ruku i vjerojatno
je bio sretan da nije samo otišao do groba i osobno ga iskopao. Ipak,
nije želio previše narušiti zapovjedni lanac, tu bi već bilo posljedica.
Morat će stati na Flynninu stranu kad se tijelo ponovno nađe pod
zemljom. »Pretpostavljam da te van Zyl nazvao?«
Kimnula je. »Istog trena. Rekao mi je da je nalog na recepciji.
Možeš zamisliti koliko sam bila iznenađena.«
Mogao je. Skoro se nasmijao, ali se suzdržao. Sad nije bilo vrijeme

123
za pomirenje. Flynn je još neko vrijeme morala ostati ljuta na njega.
Rekla je: »Čuj, Poe, kad sve ovo završi, lako je moguće da se ti
ponovno vratiš na mjesto šefa. I ako se to dogodi, u redu je, bit će mi
drago opet biti tvoja narednica. Ali dok se to ne dogodi, možeš li se,
molim te, za ime Boga, prema meni odnositi s poštovanjem s kakvim
sam se ja odnosila prema tebi?«
Je li to bilo ono što je zapravo mislila o njemu? Da ju je zaobišao
zato što je ne poštuje? Da se nije mogao pomiriti s tim da mu šefuje
netko tko mu je bio podređen? Nadao se da, nije tako zato što to nije
moglo biti dalje od istine. Flynn je bila užasna narednica, ali postajala
je izvrsna inspektorica. Imala je potencijala postati najbolji šef kojeg je
ikad imao. Imala je svako pravo biti ljuta.
Sve joj je to i rekao i bio je sretan kad se zarumenila. »Za sve sam
ovo ja kriv, Steph. Kad Gamble sazna, sve ću priznati. Reći mu da ti s
ovim nisi imala ništa.«
»Jebi se, Poe«, uzdahnula je. »U ovom smo sranju zajedno.«
Pogledala je na sat. »Hajdemo. Vrijeme je.«

ZEMLJA JE BILA mekana i vlažna i činilo se da pogrebnici rade bez

imalo napora. Pomoću lopata s dugim drškama izbacivali su zemlju
brzim, učinkovitim pokretima. Poe nije imao pojma koliko bi duboka
raka trebala biti. Sjetio se da se kaže »dva metra pod zemljom«, ali nije
znao je li to od vrha ili dna lijesa ili je to samo fraza koja zapravo nema
veze sa suvremenim propisima ukopa. Nakon deset minuta kopanja
odbacili su lopate, a jedan se od njih spustio u raku i rukama uklanjao
ostatke blata. Ubrzo je došao do lijesa. Trake koju su služile za
spuštanje lijesa bile su prljave i mokre, ali još uvijek u dobrom stanju -
nisu bile dugo pod zemljom - pa ih je čovjek podignuo i dodao
kolegama. Nije bilo potrebno postavljati nove kad su ove in situ bile
savršeno iskoristive.
»Podignut ćemo ga i staviti direktno u oklop, naredniče Poe«,
rekla je Ackley. »Možete skinuti poklopac i ondje pogledati ostatke.
Nakon što završite, malo ćemo proširiti raku i sve opet zakopati.«

124
 Čovjek koji je očistio lijes i pronašao trake uhvatio je kolegu za
ruku i uspinjao se iz groba. Iznenada, jedna mu se traka zapetljala oko
noge, zbog čega se poskliznuo i udario o rub lijesa.
Poklopac se pomaknuo.
To je bilo čudno. Poklopci na lijesovima nisu samo lagano
nataknuti poput poklopaca na pakiranjima grickalica, zar ne? Ne bi li
trebali biti dobro pričvršćeni?
»Poklopac. Labav je«, rekao je Poe.
Svi su zavirili u grob.
Zapuhnuo ih je neugodan, sladunjav vonj truljenja.
Flynn je s gađenjem namreškala nos. »Što je to?« Izvadila je
maramicu iz torbe i njome prekrila nosa i usta.
Nešto nije bilo u redu sa smradom koji su osjetili.
»Ne znam, ali to ne dopire od nekoga tko je bio trideset godina
zakopan u soli«, odvratio je Poe. Vonjalo je previše... Organski.
Čovjek u grobu sagnuo se kako bi uklonio poklopac s lijesa.
»Stani!« povikao je Poe. Čučnuo je i uhvatio čovjeka za ruku.
Povukao ga je gore. Obratio se trojici pogrebnika. »Molim vas da svi
odložite lopate i skinete zaštitnu odjeću.« Okrenuo se službenici za
zaštitu okoliša: »I vi, Freya. Ovo više nije mjesto ekshumacije, ovo je
mjesto zločina.«

125
 DVADESET I DRUGO POGLAVLJE

TIJELO U LIJESU nije bila isušena ljuštura nepoznate muške osobe

kao što su očekivali - bila je to još jedna Žrtvovateljeva žrtva. Sudeći
prema vonju, nije bila riječ o novom zločinu. Tijelo je bilo jako
izgoreno, baš poput onoga koje je Poe vidio u kamenom krugu kod
Cockermoutha, ali dok je ono tijelo vonjalo odvratno, ali svježe, ovo je
smrdjelo odvratno i trulo.
»Ovo je peta žrtva«, rekao je Poe, »ili barem peta koju smo našli.«
Činilo se da Flynn ne može odvratiti pogled od pocrnjelog tijela u
lijesu.
»Pretpostavljam da mi sad vjeruješ kad kažem da su slučajevi
povezani?«
»Koji se vrag događa, Poe? I gdje je, dovraga, Tollundski čovjek?«
Poe nije imao pojma.
Međutim, Flynn je bila posve u pravu - pronalazak nove žrtve bio
je slučajan i njima od malog značaja. Ovo je bio posao za Gamblea i
glavnu istragu. Poe je bio siguran da Žrtvovatelj nije zamijenio tijela
samo kako bi izveo psinu, glavni mu je cilj bio zaustaviti Poea da ne
sazna identitet Tollundskog čovjeka.
Pa zašto ga je onda uopće ovdje doveo... ?
Osim ako... Osim ako uopće nije očekivao da će tako brzo dobiti
pristup lijesu. Uspio je uz pomoć van Zyla, a ne uobičajenim
birokratskim kanalima i tako je nalog za ekshumaciju dobio za
nekoliko sati umjesto za nekoliko tjedana. Njegov neposluh spram
Flynn možda im je osigurao prednost koju nisu trebali dobiti.
Što bi značilo da ima potencijalni put prema istini. Sad samo treba
pronaći način kako ga prijeći.

126
 SAT VREMENA KASNIJE na groblje je stigao cumbrijski tim. Prvi su
došli Gamble i Reid, oboje u odijelima i s kravatama. Slijedili su ih
forenzičari i ekipa za pregled mjesta zločina. Nije prošlo mnogo, a
cjelokupan sastav ljudstva zaduženog za istragu ubojstva narušio je
spokoj parcele K.
Forenzičari su ubrzo postavili šator iznad groba. Unutarnji kordon
postavljen je oko nekoliko nadgrobnih spomenika, a vanjski oko
parcele K.
Kada je Gamble shvatio što se dogodilo, lice mu se zajapurilo od
bijesa. Flynn mu se suprotstavila. Pokazala mu je nalog za
ekshumaciju. To mu nije popravilo raspoloženje. Zgrabio je nalog i
odmarširao do Poea. »Koji je ovo vrag?«
Poe je pogledao prvu stranicu. Tu su bili potpisi mrtvozornika
Ministarstva pravosuđa i načelnika Službe za upravljanje grobljima
okruga južnog Lakelanda. Kao razlog ekshumacije bilo je navedeno:
Hitan pregled sadržaja lijesa. Bilo je tu još podataka, ali poanta je bila
da je Državna kriminalistička služba imala razloga vjerovati da se u
lijesu nalazi dokaz ključan za uhićenje serijskog ubojice. U potpisu je
stajalo: Edward van Zyl, direktor Obavještajne službe.
»To je nalog za ekshumaciju, gospodine.«
»Znam kakav je to jebeni nalog, Poe!« planuo je. »Zašto na ovome
nije ime inspektorice Flynn? Zašto si ti naveden kao >podnositelj
zahtjeva<?
Prišla im je Flynn.
»Možda ja mogu objasniti, gospodine«, obratila mu se »Kao što
sam već rekla, lane, razglednica koju je Poe jučer primio navela nas je
na pomisao da se u ovom grobu nalazi ključan dokaz za vašu istragu.
Pokušala sam vas nazvati, ali nisam imala signala. Znala sam da biste
željeli da se čim prije pozabavimo time pa sam se obratila svom
direktoru kako bih ishodila žurnu dozvolu. Srećom, uspio je preskočiti
nekoliko prepreka i tako nam uštedio nekoliko dana.«
Gamble je znao da laže, ali je znao i da je nadmudren. »Vi prokleti

127
ljudi...« Nakon što je na trenutak ostao pri svom, rekao je: »Želim da se
čitavo izvješće do podneva unese u HOLMES, inspektorice Flynn.«
Okrenuo se prema Poeu i izjavio: »I želim da se njega udalji iz moje
istrage!«
Kada je odmaknuo dovoljno da ih ne može čuti, Flynn se okrenula
prema njemu: »Žao mi je, Poe.«
»Što ?« uzviknuo je. »On nije ovlašten...«
»Nalog direktora. Upravo sam razgovarala s van Zylom. Radio si
meni iza leda i radio si iza Gambleovih leđa. Ne smije si dozvoliti svađu
s Cumbrijom, a ne postoji pristojan način na koji bi mogao ustrajati da
te zadrže na slučaju.«
Zazvonio mu je mobitel. Bio je to direktor van Zyl.
Ako je Poe i pomislio da ga zove kako bi mu, reda radi, pametovao
oko zapovjednog lanca, prevario se. »Jučer sam razgovarao s Ljudskim
resursima, naredniče Poe«, rekao je van Zyl umjesto uvoda, »i čini se
da si nakupio više od dvanaest mjeseci dopusta zato što nisi nikoga
kontaktirao za vrijeme suspenzije i što je još važnije, nitko nije
kontaktirao tebe. E, sad, ako želiš, to ti može biti plaćeno, ali ako želiš
ovoga trena usmeno zatražiti korištenje dopusta, ne bih imao ništa
protiv toga. Siguran sam da se ni inspektorica Flynn ne bi protivila.«
Poe je jedva uspio izustiti: »Hmm... Što?«
»Želiš li slobodne dane, Poe?« pitao je van Zyl polako izgovarajući
rečenicu. »Možeš ili koristiti dopust ili se već danas vratiti u
Hampshire.«
»Hmm... Onda, da?«
»Dobro. Znači to je riješeno. Odmah ti stupa na snagu dopust od
mjesec dana.«
»Zašto, gospodine?« upitao je Poe.
Ali više ga nije bilo na liniji.
Poe je zurio u mobitel koji je držao u ruci. Flynn je došetala do
njega. Gamble joj je bio za petama.

128
 »Zašto je on još uvijek ovdje?« planuo je.
»Narednik Poe je premješten sa slučaja, gospodine«, rekla je
Flynn. »Ali ako sam dobro shvatila, prvo će iskoristiti nešto slobodnih
dana. Je li tako, Poe?«
Kimnuo je. Gamble je zadovoljno zagunđao prije nego što se
teškim korakom udaljio. Flynn i direktor pronašli su zaobilazno
rješenje koje je omogućavalo Gambleu da sačuva obraz, ali i da Poe
ostane u Cumbriji. Željeli su da radi na slučaju, ali odsad će to biti
neslužbeno.
Baš onako kako je i sam više volio.
Znao je što mora učiniti. Pretražujući listu kontakata, došao je do
najnovijeg unosa i pritisnuo tipku za uspostavu poziva. Kad se uzme u
obzir da je još uvijek bilo vrlo rano, slušalica se brzo podignula. Glas s
druge strane nije uopće zvučao pospano.
»Što kažeš na malo naprednog terenskog rada, Tilly?«

129
 DVADESET I TREĆE POGLAVLJE

POE JE OSTAVIO Edgara kod susjeda, a zatim pokupio Bradshaw

ispred hotela. Nije morao čak ni gasiti automobil. Bradshaw - zvijezda
u usponu - shvatila je da dolazi nakon cjelonoćnog posla i nekako
uspjela dobaviti rolice s jajima i termosicu kave. Poe je pojeo rolice, a
zatim pijuckao vrući napitak sve dok se nije dovoljno ohladio da ga
može iskapiti do kraja.
Do autoceste A6 vozili su se manje od pola sata. Već oko osam
ujutro bili su u Stanwixu. Poe je parkirao i ubrzo su se uspinjali
stubištem georgijanskog zdanja. Poe je pokazao na ono dipifiL
dopisano pokraj imena Francisa Sharplesa i upitao: »Znaš što to znači,
Tilly?«
»Diplomirani filozof, Poe.«
Poe je odmahnuo glavom. »Znači da je seronja.« Pritisnuo je
dugme portafona i nije pomaknuo prst dok se nije začuo pospani glas.
»Da?«
»Vidiš?« Rekao je Poe. Nakon što je rekao Sharplesu tko je pred
vratima i nakon što se oglušio na njegove prosvjede o ugnjetavanju
građanskih sloboda, ušli su u zgradu.
Kao i prije, čekao ih je na vratima stana. Ili je spavao u kratkih
hlačama ili se uspio odjenuti dok su se uspinjali stubama. Za razliku od
prošlog puta, kada s lica nije skidao podrugljiv izraz, sada se trudio
prikriti nervozan osmijeh.
Ovoga puta Poe nije morao biti ljubazan. Neće otići dok mu
Sharpies sve ne kaže.
»Podatak koji prešućujete sada je dio istrage ubojstva.«
»Ja ne prešućujem...«

130
 »Dosta!« planuo je Poe. »Petnaest godina radim ovaj posao i
nikada nisam vidio lošijeg lažljivca.«
»Kako se usuđujete!«
»Briga mе.« Poe nije mogao dokučiti je li Sharpies šokiran
promjenom tona kojim mu se obraćao ili činjenicom da mu netko ne
vjeruje. »Možete koliko god hoćete glumiti da ste ljuti, Frankie, ali
uhitit ću vas zbog pomaganja zločincu i ometanja provođenja pravde.«
Prije nego što se Sharpies uspio usprotiviti, dodao je: »Također, budući
da ste u ovoj fazi istrage jedina osoba povezana sa slučajem, a za koju
znamo da laže, službeno vam dajem na znanje da vas se odsad sumnjiči
za pet ubojstava. U najboljem slučaju bit ćete optuženi za zločinačko
udruživanje.«
Sve što je izgovorio bilo je totalno sranje, ali Poe se oslanjao na to
da zakone poznaje bolje od Sharplesa. »Oblačite se, idete sa mnom.«
Sharpies se sad tresao. Oči su mu bile pune suza. Poe je gledao po
sobi. Sinoć je radio na svojoj knjizi. Ili je barem želio ostaviti dojam da
je radio na knjizi. Uredna hrpa papira nalazila se pokraj prijenosnog
računala. Bio je to njegov rukopis - postavljen tako da ga svi koji dođu
mogu uočiti, primijetio je Poe - i činilo se da ima oko sedamdeset
stranica. Podignuo je stranicu s naslovom Rastuća važnost filozofije u
svijetu koji se smanjuje.
»Lijepo računalo, gospodine Sharpies«, rekla je Bradshaw
pogledavajući njegovo bijelo Apple prijenosno računalo. »Ovaj je
model među najboljima na tržištu.«
Dok su njih dvoje razgovarali o računalima, Poe je promatrao
skupo uređenje skupog stana u skupom dijelu grada. Još je prošli put
želio pitati Sharplesa kako si diplomirani filozof, koji još ništa nije
objavio, može priuštiti ovako nešto.
»Kako ste sve ovo platili, gospodine Sharpies?«
Spustio je pogled prema tlu.
»U roku par sati mogu ovdje dovesti financijske forenzičare,
gospodine Sharpies. Sve će vam pregledati i pod tim stvarno mislim
sve. Bilo bi puno bolje da mi sad kažete.«

131
 Sharpies je nešto promrmljao, ali tako tiho da ga Poe nije čuo.
Međutim, Bradshaw jest: »Rekao je da je uzeo nešto s tijela.«
Poe je kimnuo. »A što bi to bilo?«
»Ručni sat«, kreštavim je glasom rekao.
Poe nije bio fashion guru, ali čak je i on znao da su neki satovi
nevjerojatno skupi. »Godište i model?«
»Breiding 765 iz 1962. Mora da je puknuo remen kad sam
slučajno ispustio tijelo na Dereka. Nisam razmišljao, samo sam ga
stavio u džep. Da bude na sigurnom.«
»Da bude na sigurnom.«
»Da.«
»I onda, što? Zaboravili ste da ga imate?«
»Tako je. Kad sam ga kasnije pronašao, bilo me strah da bi i
policija mogla pomisliti da sam ga ukrao.«
»Ma zamisli«, odvratio je Poe. »Onda, gdje je?«
Nije mu odgovorio. Poe je pretpostavio da ga je prodao. Sharpies
je nastavio zuriti u pod.
»Pitao sam...«
»Nije više kod mene!«
»Želim serijski broj i fotografije«, rekao je Poe. Okrenuo se prema
Bradshaw. To je ono što radiš kad želiš da se nešto provjeri na
internetu. Već je tipkala po mobitelu.
»Vrijednost?« upitao ju je Poe.
»Model Breidinga iz 1962. koštao bi oko deset tisuća funti, Poe«,
odgovorila je. Izgledalo je kao da uživa u svom prvom izlasku na teren.
U nekom će joj trenutku Poe morati objasniti da ovo nije bilo službeno.
Pustiti je da sama odluči želi li nastaviti ili ne. Ali ne još.
Poe se okrenuo prema Sharplesu i pitao ga: »Kome ste ga
prodali?«

132
 »Želim nagodbu.«
Poe je prezrivo frknuo. Čak se i Bradshaw zahihotala.
»Gledate previše sranja na televiziji, gospodine Sharpies«, rekao
je. »Nismo u Americi. Neće biti nagodbi. Ono čega bi moglo biti su
olakotne okolnosti. To je kada sudac, uza sve ono loše, u obzir uzme i
nešto što ste možda dobro učinili. A u vašem će slučaju olakotne
okolnosti postojati samo ako se ja domognem tog jebenog sata. Sad mi
recite kome ste ga prodali.«
»Ne mogu«, prošaputao je. »Prodao sam ga preko interneta, na
specijaliziranoj stranici, anonimnom kolekcionaru iz Sjedinjenih
Država.«
»Tilly?«
»Molim vas, možete li mi se maknuti s puta, gospodine Sharpies?«
pitala je gurajući se pokraj Sharplesa pa upalila njegovo računalo.
»Lozinku, molim.«
Rekao joj je.
Dok je Bradshaw pretraživala računalo, Poe je upitao: »Koliko ste
dobili za njega?«
»Sigurno ne deset tisuća funti!« odvratio je. Činilo se da je ljutit jer
nije postigao bolju cijenu. »Dobio sam pet tisuća dolara, što ispadne
nešto više od tri tisuće funti«. Nervozno je pogledavao Bradshaw. »Što
ona radi?«
Poe je rekao: »Ono što većina ljudi ne shvaća, gospodine Sharpies,
jest to da vi možete koliko god hoćete brisati podatke s vašeg računala,
ali baš sve se može povratiti. Tilly će otkriti sve što ste pisali o
Breitlingu. Koliko još, Tilly?«
»Našla sam, Poe«, odgovorila je. »Imate li pisač, gospodine
Sharpies?«
Otvorio je ormarić i pritisnuo dugme. Zasvijedila je zelena lampica
i pisač je počeo zujati i klepetati paleći se. »Bežičan je«, rekao je.
Bradshaw je preokrenula očima i odvratila: »Ma nemoj?«

133
 Ispisala je nekoliko dokumenata. I bez da ih je pogledala, predala
ih je Poeu.
Preletio ih je pogledom. Bili su u boji i prvih je nekoliko stranica
bilo dobro - zasigurno dovoljno za osuditi Sharplesa - ali tek je na
posljednje dvije postignut pravi zgoditak.
Kupac je želio vidjeti što točno kupuje i Sharpies mu je rado
udovoljio. Bilo je tu šest fotografija u boji, po tri na svakoj stranici.
Zbog pete se fotografije Poe zadovoljno nasmiješio.
Prikazivala je stražnju stranu kućišta sata.
I tamo je, jasno kao dan, bio njegov jedinstveni serijski broj.

134
 DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE

OTIŠLI SU OD Sharplesa, ali su mu rekli da ne ide nikamo. Po

njega će doći uniformirani policajci. I hoće, ali sigurno ne još neko
vrijeme i ne dok Poe ne pronađe prvotnog vlasnika sata.
Poe je rekao Bradshaw da bi se trebala vratiti u Shap s obzirom
na to da je on, službeno, na dopustu. Međutim, žarko je željela
sudjelovati u daljnjoj istrazi Breidinga. Poe je popustio. Odlučili su
otići na doručak u Sainsbury's cafe. Poe je odabrao klasičan engleski
doručak. Bradshaw se odlučila za isto, samo u vegetarijanskoj
varijanti. Oboje su pili čaj.
Dok mu je hrskava slanina pucketala pod jezikom, a njezin
slankasti okus poput bombe eksplodirao u ustima, raspravljali su na
koji bi način bilo najbolje pronaći vlasnika sata. Bradshaw je željela
da Poe ode ravno u Breiding - pretpostavljala je da tvrtka mora imati
centralnu bazu podataka - ali on baš i nije bio sklon tome. Oni su
velika tvrtka, imaju klijente po čitavom svijetu, od kojih su neki
izuzetno bogati. Breiding neće odavati poslovne tajne i prekršiti
načelo povjerljivosti samo zato što je to od njih zatražio neki seronja
iz Državne kriminalističke službe. Umjesto toga, namjeravao se
obrušiti na lokalne trgovce luksuznom robom i prestrašiti ih kako bi
mu dali ono što želi. Nije ih bilo mnogo i ako je Tollundski čovjek bio
iz Cumbrije, lako je moguće da je sat kupio u nekoj od prodavaonica u
okrugu.
Dok je skupljao ostatke žumanjka komadom prženog kruha,
Bradshaw ga je upitala zašto je baš sad odlučio otići na dopust.
»Samo mi je potrebno malo vremena, Tilly.«
»Jeste li sigurni da to nije zbog mene, Poe?«
» Što... Ne, naravno da nije. Zašto bi bilo zbog tebe?«

135
 »Dojadim ljudima.«
»Pa, ako je tako, onda su oni idioti«, rekao je. »Ne, pravi je razlog
taj što me je sinoć načelnik Gamble zamolio da napustim njegovu
istragu.«
»Je li me zato inspektorica Stephanie Flynn nazvala da mi kaže da
vam pomognem ako me pitate?«
»Nisam znao da je to učinila.«
»Rekla je da vam ne smijem reći.«
»Ali?«
»Prijatelji si nikada ne bi smjeli lagati, Poe.«
Zamišljeno je kimnuo. »Hajde, pojedi svoju zelenjavu. Ubrzo će se
otvoriti trgovine.«
Dok su razgovarali, Bradshaw je iskoristila prednosti besplatnog
spajanja na internet. Pokušavala im je olakšati potragu pronalaskom
trgovaca nakitom i satovima koji su već dugo bili u poslu. Sastavila je
popis, a zatim prebacila na vijesti. Bilo je devet sati i počele su se
prikazivati glavne dnevne novosti. Bradshaw je u čudu zinula zureći u
ekran. »Ne... Ne... Ovo uopće nije dobro«, zavapila je.
»Što nije dobro?« odsutno je pitao Poe dok je nožem pokušavao
uhvatiti lukavo zrno zapečenog graha koje je klizilo po tanjuru.
»Pogledajte ovo, Poe!« Okrenula je tablet kako bi oboje mogli
gledati. Pojačala je i pokrenula snimku.
Usred gomile kamera i prevelikih mikrofona, u urednom i čistom
odijelu, kao da upravo nije tri sata proveo na groblju u Kendalu,
stajao je Gamble. Voditelj je intervju najavio riječima: »Rečeno je iz
policije da postoji mogućnost da je tijelo koje je rano jutros
pronađeno u grobu u Kenđalu još jedna žrtva serijskog ubojice
poznatog pod nazivom Žrtvovatelj. Idemo sad užive u Cumbriju gdje
će načelnik Odjela lan Gamble dati kratku izjavu.«
Gamble je čekao svoj znak i počeo govoriti čim je voditelj završio.
»Nakon iznimnog rada Cumbrijske policije istražiteljski tim zatražio
je nalog za ekshumaciju groba na groblju Parkside u Kendalu. Postoji

136
osnovana sumnja da je netko otvarao lijes u kojem se trebalo nalaziti
neidentificirano tijelo pronađeno prošle godine u skladištu soli
Hardendale. Kao što je i bilo očekivano, tijelo prvotno stavljeno u lijes
je nestalo. Umjesto njega, pronađeno je tijelo zasad neidentificirane
muške osobe za koju vjerujemo da je žrtva Žrtvovatelja.«
Gambleova je izjava bila jezgrovita, dobro napisana, nije u njoj
bilo niti trunke laži i bila je totalno sranje. Državna kriminalistička
služba ne bi mu se ni usudila proturječiti jer ne bi riskirali da na
vidjelo iziđu njihovi vlastiti propusti. Poe se pobrinuo da ih imaju.
»Šupak«, rekao je Poe. »Hajde, krenimo.«

PREMDA JE ZNAO da je sat mogao biti kupljen bilo gdje, Poe je

planirao potragu započeti u Carliseu budući da su već bili ovdje. Ako
bude imao sreće, kupovina je obavljena prije nego što se
popularizirala kupnja preko interneta, još dok su ljudi skupocjene
stvari odlazili kupovati osobno.
Bilo mu je drago da može isključiti jeftinije trgovine i svoje snage
usmjeriti na manje, luksuzne prodajne lance i obiteljske
prodavaonice. Postojala je samo šačica manjih radnji koje su
prodavale satove - premda će, kako bi sve pokrili, provjeriti i one koje
ih ne prodaju u slučaju da su ih nekad prodavali - no usprkos svemu,
ubrzo im je postalo prilično teško.
Bradshaw je u svim radnjama, osim u jednoj, s lakoćom uspjela
dobiti pristup podacima o prodajama, ali u toj se jednoj, rečeno im je,
nisu nikada prodavali satovi marke Breitiing, ni novi ni rabljeni.
Serijski broj BR-Q506Q8 nije se nalazio ni u jednoj računalnoj
bazi podataka koju su pregledali, a budući da je tek mali broj
prodavaonica podatke s papira prebacio u elektronički oblik morali
su pretraživati i stare registratore, što je bilo sporo i naporno.
Vlasnik jedne radnje smijao se kada je na stol ispred njih stavio
deset registratora od kojih je svaki bio deblji od telefonskog imenika.
Poe je zastenjao, dok Bradshaw baš i nije djelovala zabrinuto. Njezin
je analitički mozak uživao u radnjama kao što je uspoređivanje

137
podataka s različitih popisa.
Međutim, napor nije jamčio uspjeh. Nakon što je završila sa
sedmim i posljednjim registratorom prodavaonice koja je možda
prodavala Breitlinge prije nekoliko godina, Poe je odlučio da je
vrijeme za stanku. Bilo je vrijeme ručka, a on je ogladnio od vrzmanja
oko nje, a da sam pritom nije radio ništa.
Prvo su se uputili do automobila i kupili još jednu parkirnu kartu,
a zatim otišli u nerazvikanu, starinsku kavanu koju je nedavno otkrio
u Carlisleu. Coffee Genius nalazila se u ulici Saint Cuthberta, u blizini
srednjovjekovnih zapadnih zidina. Bio je tu visoki šank, niz
kromiranih uređaja koji su izgledali vrlo skupo i mnoštvo domaćih
kolača i pogačica. Sami su pržili svoju kavu i bio je to raj za kavopije
snobove. Mirisi koji su se širili kavanom za Poea su bili opijajući:
svježe mljevena kava, oštar miris espressa, slatka topla karamela i
čokolada, dašak cimeta... Voda mu je krenula na usta čim je zakoračio
unutra.
Sve je bilo puno ljudi koji su došli na ručak, ali pronašli su mjesto
pokraj prozora. Poe je naručio polagano pripremljenu peruansku
crnu kavu i sendvič dana - s isjeckanom svinjetinom i
karameliziranim lukom. Bradshaw je naručila toplu čokoladu, a zatim
ga upitala je li joj dozvoljena i ponuda dana - juha i sendvič.
»Uzmi što god želiš, Tilly. Ja častim.«
Kimnula je sva razdragana i izrekla narudžbu. Poput ptičica koje
skakuću s grane na granu, njezine su oči gledale na sve strane, upijale
sva nova iskustva. Njezina je majka rekla Poeu da je živjela vrlo
zaštićenim životom prije nego što se pridružila Odjelu, no dosad nije
pojma imao koliko je zapravo taj život bio zaštićen. Dok su čekali da
im stignu hrana i piće, Bradshaw ga je pitala što misli o jutrašnjoj
potrazi.
»Pucanj u prazno«, odvratio je Poe. Nije više bio siguran u ono
što su radili. Činilo mu se kao protraćeno jutro.
»Nije tako, Poe«, rekla je. »Samo će trebati vremena. Ako je
podatak negdje tamo, ja ću ga pronaći.« Rekavši to, zamolila je od
barmena lozinku za spajanje na internet i izvadila tablet. U samo

138
nekoliko sekundi posve je utonula u nešto. Poe je znao da od nje više
neće čuti ni riječ sve dok ne dođe hrana.
Barmen im je donio pića i na stol stavio mali kuhinjski mjerač
vremena u obliku trostrukog pješčanog sata. Pijesak na Poeovoj
desnoj strani mjerio je vrijeme potrebno za jaku kavu pa ga je
promatrao kako polako curi. Bilo je to umirujuće iskustvo i mogao je
osjetiti kako mu se misli opuštaju. Mora si nabaviti takvu spravicu.
Kada je pijesak iscurio, natočio si je kavu.
Deset minuta kasnije, stigli su i sendviči. Bradshaw je
fotografirala svoj objed i poslala sliku mami. »Voli znati što radim«,
objasnila je.
Poe, već naučen na njezine ekscentričnosti, svoja je razmišljanja
zadržao za sebe. Složila je salvetu na način koji joj je odgovarao i
odgrizla komadić sendviča. »Ovo je baš lijepo, zar ne, Poe? Obično
ručam sama.«
Kada su završili s jelom, naručili su još toplih napitaka.
Jedna od stvari koje je volio kod Coffee Geniusa bilo je to što bi
osoblje uvijek rado zastalo i popričalo s gostima. Dok je Bradshaw
radila, Poe je s barmenom raspravljao o prednostima kupovine sirove
lave i prženja kod kuće.
»Čime se vi to bavite?«
Poe mu je rekao, ali bez previše detalja. »Pokušavamo pronaći
vlasnika jednog starog ručnog sata.«
Barmen je sjeo pored njega i Poe mu je podrobnije objasnio
izostavljajući povezanost s ubojstvom.
»Sve je to pomalo nalik traženju igle u plastu sijena, zar ne?«
rekao je barmen.
»Meni kažeš...«
Barmen se nasmijao.
»A još se nismo ni pozabavili radnjama koje više ne postoje.
Nema šanse da ih pronađemo na internetu.«

139
 Barmen se nagnuo prema njemu. »Jedan čovjek i njegova žena
nekoliko puta tjedno dolaze ovamo. Sad je u mirovini, ali siguran sam
da se bavio nakitom i satovima. Znam to zato što sam se nedavno
zaručio, a on me savjetovao oko izbora zlatara koji me neće oderati.«
»Znaš li kako se zove?«
»Charles. Mislim da se žena zove Jackie.« Osvrnuo se preko
ramena. »Šefica je došla, ona bi mogla znati. Idem je pitati.«
Nakon dvije minute vratio se s komadićem papira. »Charles
Nolan. Šefica kaže da dolaze gotovo svake subote i srijede. Misli da
obavljaju kupnju u Marks & Spenceru. Ako želiš, možeš mi ostaviti ime
i broj telefona pa ću mu prenijeti poruku.«
Poe je odbio prijedlog. Nije imao vremena čekati. Ispričao se i
izišao obaviti poziv.
Kylian Reid javio se odmah.
»Alo, alo! Ovdje Burk i Hare7!« rekao je Reid umjesto pozdrava.
»Haha, odjebi«, odvratio je Poe. »Tebe nisam ni spomenuo, zar
ne? I vidio sam Gamblea jutros kako se hvalisao s tim na TV-u. Zna da
sam mu učinio uslugu.«
»Kao da je to važno. I dalje je bijesan k’o ris.«
»Treba mi još jedna usluga«, rekao je Poe.
»Ok...« odgovorio je Reid. »Zar ti ne bi trebao biti na dopustu?«
Bio je oprezan. Kada bi Gamble saznao da mu je Reid dostavio
podatke za nalog za ekshumaciju, to bi ga moglo koštati posla.
»I jesam. Ovo je samo nešto čime se i dalje bavim. Ništa što bi
moglo pobuditi sumnju.«
»Trebat će mi više od toga, stari.«
Poe je oklijevao oko toga koliko mu smije reći. Reid jest njegov
prijatelj, ali je i vraški, dobar policajac. Ako bi smatrao da
istražiteljski tim ima sredstava za brži pristup podacima, izbacio bi ga
iz igre bez oklijevanja.

7 Škotski ubojice i pljačkaši grobova iz 19. st. Leševe su prodavali za seciranja iz anatomije, op. p.

140
 »Bolje je da ne znaš, Kyliane.«
»Seronjo«, odvratio je. »Hoću reći da mi moraš reći više od samo
>treba mi još jedna usluga<, moram znati o kakvoj je jebenoj usluzi
riječ.«

141
 DVADESET I PETO POGLAVLJE

U ROKU OD sat vremena Reid je elektroničkom poštom Poeu

poslao popis svih C. Nolana, Charlieja Nolana i Charlesa Nolana koji su
registrirani kao porezni obveznici u Cumbriji. Bilo ih je četrnaest.
Proslijedio je listu Bradshaw te ju upitao kako bi je mogla smanjiti.
To je bilo lako.
Kada se izuzmu veliki uslužni trgovački centri uz autoceste, u
Cumbriji su bile samo četiri trgovine Marks & Spencer. Rekao je
Bradshaw da s liste skine sve koji žive u zapadnoj Cumbriji ili Edenu;
oni svoje uobičajene kupnje obavljaju u trgovinama u Workingtonu ili
Penrithu. Iz istog je razloga mogla ukloniti i one koji žive prije izlaza
39 na autocesti M6: stanovnici donje polovice okruga kupovali su u
Kendalu.
Tako je ostalo područje Carlislea i lista se svela na četiri imena.
Jedan je živio u centru grada i Poe ga je odmah zanemario -
umirovljeni zlatari prije će živjeti u jednom od tisuću pitoresknih
seoceta diljem Cumbrije nego usred prljavoga grada.
Jedan je živio u Bramptonu, a ostala dvojica živjela su u selima:
jedan u Warwick Bridgeu i drugi u Cumwhintonu. Vodeći se time da
bi čovjek kojeg traže mogao biti bilo tko od njih, Poe je odlučio
započeti od najbližega pa prema najudaljenijem. C. Nolan iz Warwick
Bridgea bit će prvi; bilo je to lijepo malo selo odmah izvan Carlislea.
Zatim će ići do drugog C. Nolana u Cumwhintonu pa se vratiti do
Charlesa Nolana u Bramptonu.
Već su pri prvom pokušaju imali sreće, premda, kao što je Poe
rekao Bradshaw, kad se popis svede na samo četiri čovjeka, koliko to
uopće ima veze sa srećom?
Čovjek koji je otvorio vrata bio je uglađen i ljubazan, u ranim

142
šezdesetima. Nosio je pohabanu vestu, naočale s debelim staklima i
široko se osmjehivao. Nakon što su ustvrdili da su oni Nolanovi koji
dva puta tjedno dolaze u Caffee Genious, supruga je pristavila čajnik i
ustrajala da ostanu na kolačima.
»Washington, a? Pravo diplomatsko ime. Mogu točno zamisliti
kako se spominje u nekim iznimno važnim diplomatskim spisima.
Jedno od onih imena koja zaustavljaju objave ratova. Iza vašeg se
imena sigurno krije neka zanimljiva priča, zar ne?«
Svi su jebeni onomastičari...
»Vi to ne znate, je li tako, Poe?« rekla je Bradshaw i tako ga,
posve nesvjesno, spasila.
Poe joj se osmjehnuo i odmahnuo glavom. »Tako je, Tilly. Ne
znam.«
»Ah«, odvratio je Nolan. »Pa kako vam onda mogu pomoći?«
»Pokušavamo ući u trag jednom ručnom satu.«
»Znači, ništa od visoke diplomacije?«
»Definitivno ne. Moj bi vam šef vrlo rado rekao da mi diplomacija
baš i nije najjača strana«, rekao je Poe pa odgrizao komad odličnog
kolača. Objasnio je Nolanu problem kojim se bave.
»Pretpostavljam da je taj sat ukraden?«
»Na neki način«, odgovorio je Poe.
»A Državna kriminalistička služba uključuje se u slučajeve krađe,
je li?« pitao je s vragolastim sjajem u očima.
Poe nije ništa rekao.
»Oprostite. Naravno, pomoći ću ako mogu. Imao sam tri radnje i
volim misliti da su bile među boljima.«
»Što se dogodilo?«
Pokazao je ruku. »Artritis, nažalost. Prokletstvo draguljara. To i
sve slabiji vid doveli su do toga da ne mogu držati ni vidjeti ništa
manje od novčića od jednog penija. Prodao sam posao. Nema više

143
nijedne radnje. Na mjestu jedne nalazi se Coffee Genius, zato i idemo
tamo.« Uzdahnuo je: »Ipak, s prodajom sam dobro prošao pa se ne
bih smio žaliti. Nego, pričajte mi sada o tom satu s kojim trebate
pomoć.«
Bradshaw mu je dala fotografije pokazujući serijski broj
Breidinga.
»Ovo je sat kojem pokušavamo ući u trag«, rekao je Poe. »Jesu li
vam potrebni model i godina?«
»Ako ih imate«, odvratio je Nolan, »iako, serijski brojevi
Breidinga su jedinstveni unutar čitavog asortimana. Drugim riječima,
ne postoje dva različita modela s istim serijskim brojem. No model bi
možda mogao potaknuti nečije pamćenje.«
Poe je odahnuo. Bilo je lijepo napokon razgovarati s nekim tko
razumije ono o čemu on govori.
Nolan je rekao: »Obavit ću par poziva i vidjeti što mogu saznati.
Još sam uvijek u kontaktu s nekoliko ljudi iz branše pa ću vas možda
moći uputiti na nekoga tko bi mogao pomoći.«
»Bili bismo vam jako zahvalni«, odvratio je Poe. Napisao je svoje
ime i broj na isti komad papira na kojemu je bio naveden serijski broj
i ustao kako bi se rukovao s Nolanom.
»Javit ću vam se, naredniče Poe«, rekao je Nolan.
Njegova ih je žena ispratila do vrata. »To će ga barem zabaviti
tijekom poslijepodneva. Pomalo je izgubljen otkad je u mirovini.«
»Što sad?« upitala je Bradshaw kad su se ponovno našli u
njegovom automobilu.
»Sad čekamo«, odgovorio je Poe.

NISU MORALI DUGO čekati. Nolan ih je nazvao već za dva sata.

»Mislim da imam nešto za vas, naredniče Poe«, rekao je.
Nolan je započeo tako što je nazivao ljude koji su imali radnje
nalik njegovima, draguljarnice i maloprodajne lance. Većina ih nije

144
prodavala luksuzne satove jer bi trebalo uložiti mnogo novaca u
nešto što se možda i neće prodati, a ono što su prodavali uglavnom je
bila unaprijed naručena roba. Sami su izrađivali nakit koji su
prodavali i ništa ih drugo nije previše ni zanimalo.
»Premda je i to umjetnost koja izumire«, uzdahnuo je. »Ovih se
dana sve dizajnira računalno i zatim izrezuje programiranim laserom.
Rezultati su besprijekorni pa je to valjda napredak. No, da se mene
pita, tako dobiven proizvod gotovo da i nema duše.«
Poe ga je želio ubrzati, ali je znao da je bolje da ne govori ništa.
»Uglavnom, moj se prijatelj sjeća zastupnika novih i antiknih
satova koji je običavao posjećivati radnje i ostavljati reklamne letke
za klijente. Zastupao je sve veće proizvođače ručnih satova. Radnja bi
posredovala u prodaji i dobila postotak. Na taj su se način mogli
nazivati službenim dobavljačima, a nisu bili obvezni ništa kupovati.«
Ima smisla, razmišljao je Poe. Tako su se izbjegavale i pljačke u
kojima bi počinitelji razbijali izloge privučeni satovima od trideset
tisuća funti.
»Zastupnik se zvao Alastair Ferguson i sad je u mirovini.«
»I?«
»I upravo sam se čuo s njim. Na putu je prema ovamo. Dolazi iz
Edinburgha tako da će to potrajati još koji sat. Ako se vi i gospođica
Bradshaw vratite, možemo popiti čaj dok ga čekamo.«
»A on nešto zna, zar ne?«
»Pa, nema podatke o serijskom broju koji bi vam mogao dati, ali
misli da zna o kojem je satu riječ.«
»Kako to?«
»Zato što je, čim sam spomenuo Breitling, rekao da već dvadeset i
šest godina očekuje ovaj poziv...«

145
 DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE

U GOVORU ALASTAIRA Fergusona osjećao se jak škotski naglasak.

Bio je nizak i besprijekorno odjeven u trodijelno odijelo, očito
pripadnik generacije koja još uvijek vjeruje u pristojno odijevanje za
sastanke. Popio je gutljaj viskija kojim ga je ponudio Nolan, a zatim se
udobnije smjestio kako bi im ispričao ono što zna.
Pretpostavljao je da je sat koji nastoje pronaći prodan u trgovini
koja više ne radi. Imali su dvije radnje, obje u Keswicku. U jednoj se
prodavao jefitiniji nakit i bižuterija za turiste, dok je druga bila
tradicionalnija zlatarnica s nakitom i satovima.
Vlasnika su zamolili da nabavi Breiding za klijenta koji je
raspolagao pozamašnim budžetom. Alastair Ferguson stigao je iz
Edinburgha na sastanak i sa sobom donio sef pun satova nadajući se
ostvarenju bogate provizije.
»Sjećate li se tko je bio kupac?« upitao ga je Poe.
Ferguson je kimnuo. »Biskup od Carlislea.«
Zavladala je šutnja. Ovo će se još »ispolitizirati«, pomislio je Poe.
Ferguson je dodao: »Premda sat nije bio za njega. I sve je to bilo
vrlo čisto. Platio je crkvenim čekom i pobrinuo se da dobije ovjereni
račun.«
»Znate li kome je bio namijenjen?«
Ferguson je iz džepa izvadio novinski isječak, požutio od starosti,
ali inače u dobrom stanju. Dao ga je Poeu. Isječak je bio izrezan iz
novina News & Star. Bio je to manje važan članak, prije svega napisan
da popuni prazninu između važnih vijesti. Samo nekoliko redaka na
osmoj stranici. Vjerojatno zanimljiv samo onima koji su se spominjali.
Na vrhu se nalazio datum, novine su bile stare dvadeset i šest godina.

146
 Poe ga je pročitao, a zatim slikao mobitelom. Predao ga je
Bradshaw. Ona je učinila nešto s tabletom i skenirala ga. Poe je
pogledao sliku koja se pojavila na zaslonu. Bila je savršeno jasna.

Na svečanosti održanoj u dvorcu Rose biskup

od Carlislea uručio je ručni sat velečasnom
Quentinu Carmichaelu, đakonu Derwentshirea,
u znak zahvale za njegovu iznimnu posveće-
nost dobrotvornom radu.

QUENTIN CARMICHAEL - poznat po održavanju dobrotvornih

krstarenja po Derwentwateru, jezeru u blizini Keswicka - imao je
četrdeset i pet godina i blistavu crkvenu karijera pred sobom.
Poe je nakratko pogledao Bradshaw pitajući se je li primijetila
važnost njegovih godina. I ona se trudila uhvatiti njegov pogled - bilo je
očito da je shvatila. Prije dvadeset i šest godina Quentin Carmichael
imao je četrdeset i pet. Time se savršeno uklapao u Žrtvovateljevu
ciljanu dobnu skupinu.
Poeove sumnje su se potvrdile.
Ako je u čitavu priču bio uključen i Carmichael, to bi značilo da je
Poe imao pravo: Žrtvovatelj svoje žrtve nije birao nasumično. Ciljao ih
je. Ako otkriju zašto, bit će korak bliže saznanju tko je počinitelj.
Poe se okrenuo prema Fergusonu i rekao: »Kada sam ranije
razgovarao s Charlesom, rekao mi je da ste očekivali ovaj poziv?«
Ferguson je kimnuo. Iz džepa je izvadio još jedan novinski isječak.
Poe ga je pročitao.
Bio je to još jedan članak o Carmichaelu. Ovaj baš i nije bio laskav.

Osramoćeni crkveni dostojanstvenik Quentin

Carmichael pobjegao iz države. Sumnja se na
pronevjeru.

147
 ČLANAK JE BIO prepun uobičajenih novinarskih usranih fraza kao
što su »navodno« i »prema dobro upućenim izvorima«, ali srž optužbi
bila je jasna: Carmichael je pobjegao iz zemlje zato što je trebao biti
raskrinkan zbog pronevjere. Premda slabi, postojali su potkrepljujući
dokazi o njegovom bijegu od pravde: putovnica i čekovna knjižica koje
su nestale. U članku više nije bilo ničega naročito važnog pa je Poe
zapamtio da se mora pokušati domoći policijskog spisa.
»Dakle, očekivali ste da će vas policija posjetiti zato što je
gospodin Carmichael bio optužen za pronevjeru?« pitao je Poe.
»Pa, ne baš.«
Poe je čekao.
»Ove sam isječke sačuvao jer mi je nešto u vezi s njime bilo
sumnjivo. Želio je stupiti u kontakt sa mnom nedugo nakon što je
dobio sat, a kada dođe do toga, onda je to najčešće zato što mi ljudi žele
zahvaliti ili, još bolje, zato što su kolekcionari i žele proširiti svoje
kolekcije.«
»Ali Carmichael vas nije tražio zbog toga?«
»Nije, gospodine. Jedino što je Quentina Carmichaela zanimalo bila
je vrijednost sata. Poprilično se naljutio kada sam mu priopćio da mu
to ne mogu reći. Predložio mi je čak i da ga otkupim od njega za dvije
trećine onoga što je platio biskup. S obzirom na to da satove nabavljam
i prodajem isključivo po narudžbi, odbio sam ga. Rekao sam mu da ću
mu rado biti posrednik, ali samo je izjurio.«
»Znači, vama je ovo s pronevjerom imalo smisla?«
»O, da. Tog je tipa zanimala samo lova.«
Nazirao se financijski motiviran trag. Sad ga je samo trebao polako
i obazrivo pratiti. »Možete li me svi ispričati na trenutak?« Ustao je i
otišao do tihog kutka prostranog dnevnog boravka. Pojavila se
gospođa Nolan noseći čaj i još jedan kolač. Ako ne bude pazio, nabacit
će nekoliko kilograma tijekom ove istrage.
Nazvao je Reida.
»Burke, čime se sad baviš?«

148
 Poe mu je rekao što su otkrili, a Reid ga je pitao kako mu može
pomoći.
»Moram saznati sve što je moguće o istrazi Carmichaelove
pronevjere. To je bilo prije dvadeset i pet ili šest godina«, šaputao je
Poe u mobitel. Nije želio da Nolan i Ferguson saznaju da nema
ovlaštenja zatražiti podatke službenim kanalima.
»Crkva? Zar već nisi dovoljno u nevolji?«
»Molim te, Kyliane.«
»To će se teško izvesti, a da niko ne primijeti, Poe. U svim našim
sustavima ostaju tragovi, to ti je poznato.«
»Onda reci Gambleu. I tako sam upravo namjeravao javiti
inspektorici Flynn.«
»Stvarno?«
»Apsolutno«, lagao je Poe.
»Ako je tako, brzo ću ti se javiti«, rekao je Reid prije nego što je
prekinuo poziv.
Poe se vratio na svoje mjesto i ispio posljednji gutljaj čaja.
Postavio je Fergusonu još nekoliko pitanja, ali bilo je jasno da je već
saznao sve što je nekadašnji prodavatelj satova znao. Nakon što su
zahvalili gospođi Nolan na gostoprimstvu, ispričali su se i otišli.
Tijekom kratke šetnje do automobila nazvao je Flynn i poprilično
mu je laknulo kad je dobio govornu pošta. Ostavio joj je poruku s
kratkom obavijesti o novostima pa isključio mobitel. Ono što
namjerava morat će učiniti na teži način i nije želio da ga itko u tome
prekida.
Nisu još ni izišli iz Warwick Bridgea kad je zazvonio Bradshawin
mobitel. Tiho se javila pa namrštila. »Za vas je, Poe«, rekla je.
Poe je zaustavio vozilo na autobusnoj stanici i uzeo njezin mobitel.
»Poe«, javio se.
»Poe, ovdje načelnik odjela Gamble. Kog’ vraga misliš da izvodiš?
Ti bi trebao biti na dopustu.«

149
 U nekim je slučajevima najbolje sve negirati. Ovo je bio jedan od
takvih slučajeva. »Ne znam o čemu govorite, gospodine.«
Gamble je nešto ljutito progunđao. »Narednik Reid mi je rekao da
misliš da si otkrio identitet Tollundskog čovjeka?«
»Quentin Carmichael, gospodine. Nestao je prije otprilike dvadeset
i pet godina.«
»I ti misliš da je to povezano sa Žrtvovateljem?«
»Točno, gospodine.«
»Kako?«
Poe nije imao pojma i to je rekao. Činilo se da je Gamble
nezadovoljan jer mu nije mogao reći više. Upitao je: »A kako si došao
do njegova imena?«
»Poslao sam Flynn čitavo izvješće u e-poruci, gospodine. Mislim da
bi bilo najbolje da ga dobijete od nje.«
Gamble ili nije shvatio ili ga nije bilo briga da ga je Poe upravo
otpilio. Rekao je: »Želim da ovo bude apsolutno jasno: ne smiješ se
približiti niti jednom crkvenom dostojanstveniku. Razumiješ li, Poe?
Moj će tim ići odgovarajućim kanalima i dogovoriti sva potrebna
ispitivanja ako to zaista bude potrebno.«
Poe nije ništa rekao.
»Čuješ li me, Poe? Da se nisi ni približio Crkvi!«
»Oprostite, gospodine, gubim vas.« Pritisnuo je tipku za prekid
poziva i vratio uređaj Bradshaw. Odmah je počela prčkati po njemu.
»S mobitelom je sve u redu, Tilly. Samo sam morao prekinuti
razgovor. Ponekad je potrebno malo se izvući.«
»Oh«, odvratila je. »Što je on rekao, Poe?«
»Ništa.«
»Onda, što ćemo sad raditi?«
Poe se namrštio razmišljajući. Uvijek je mislio da je na dobrom
putu ako ga netko pokušava odvratiti od onoga što radi, ali... Nije želio

150
istovremeno uvaliti i Bradshaw. Koliko god ona bila dražesno
čudnjikava, pred sobom je imala važnu karijeru. Rekao joj je da će
sljedeći dio odraditi sam.
Odbila je.
Zurio je u nju pokušavajući dokučiti želi li ona zaista pomoći ili ga
samo slijepo prati zbog nekog novootkrivenog, krivo usmjerenog
osjećaja odanosti. Jedino što je vidio bila je odlučnost. Uzdahnuo je kad
je pomislio, zašto ne? Bio je na dopustu, što ima loše u tome da svoju
novu prijateljicu povede u razgledavanje Lake Districta? A ako se
slučajno nađu u Keswicku, u blizini rezidencije biskupa od Carlislea, pa
što onda...?

151
 DVADESET I SEDMO POGLVLJE

U RAZDOBLJU IZMEĐU 1230. i 2009. godine službena rezidencija

biskupa od Carlislea bio je dvorac Rose u blizini sela Dalston. Prostran
i raskošan, kulturološki važan dio nacionalne baštine, dugo je smatran
jednim od dragulja crkvene imovine. Međutim, sadašnji se biskup
odlučio iseliti smatrajući da nije primjereno živjeti u takvoj raskoši dok
ostali, uključujući i župne svećenike, žive u siromaštvu.
Cijela je ta priča dospjela na naslovnice tako da je Poe to znao i bez
istraživanja. Bradshaw je brzom internetskom pretragom pronašla
biskupovu novu adresu. Uselio se u »Biskupovu kuću« u Keswicku. Poe
nije znao gdje se točno nalazi, ali je prepoznao ime ulice.
Premda od jučer nije spavao, postizao je napredak, a nijedan pravi
istražitelj ne spava kad se slučaj ovako zahukta. Vozili su se
dvadesetak minuta kad je zazvonio Bradshawin mobitel. Ovog puta
zvala je Flynn kako bi ih upozorila da se ne približavaju Crkvi.
»Reci joj da vozim i da nemam slušalice«, rekao je kada je Flynn
zatražila da razgovara s njim. »I da ću je nazvati kad budem imao
signala jer upravo idemo u Nacionalni park na sladoled, a tamo je, zbog
planina, pokrivenost mreže prilično slaba.«
Poe je i ovako mogao čuti Flynn kako psuje. A dobro, to se ne može
izbjeći. Uostalom, ne bi ga niti trebala zvati, on je na dopustu. No zbog
toga je imao i problem - Bradshaw je sudjelovala u svemu što je činio.
Što se njega ticalo, mogao je biti nesmotren - nije mario za neizbježne
posljedice - ali u okršaju velikih zvjerki obično nastradaju oni najmanji.
Međutim, nije bilo javnog prijevoza na koji bi je mogao smjestiti, a baš i
nije želio izgubiti dva sata na skretanje u Shap. Odlučio se za
kompromis: povest će je u Keswick, ali ostaviti u jednom od boljih
pubova dok ne završi s uništavanjem onoga što mu je još ostalo od
karijere.

152
 To joj je i rekao.
Odbila je, prekrižila ruke na grudima i potpuno ga ignorirala sve
dok nije popustio. Pokušao joj je objasniti moguće: posljedice, ali je
ostala nepokolebljiva.
Onda dobro.
Bradshaw možda nije bila najvještija što se tiče snalaženja u
svakodnevici, ali bila je odrasla osoba koja je smjela donositi
katastrofalne odluke, baš kao i svi drugi. Također, koliko god to čudno
zvučalo, njih su dvoje jako dobro radili zajedno. Doduše, tako to obično
i bude s neprilagođenima.
Zazvonio joj je mobitel.
»Opet inspektorica Flynn«, rekla je pogledavajući zaslon.
»Javi se. Ne želiš upasti u nevolju.«
Stišala je zvuk i vratila mobitel u džep. »Nemam signala.« :
Poe se trgnuo. Što sam to stvorio?

BISKUP MOŽDA JEST malo smanjio razinu raskoši napuštanjem

dvorca Rose, ali daleko od toga da se pridružio sirotinji. Zdanje
nemaštovitog imena »Biskupova kuća« nalazilo se u ulici Ambleside u
središtu Keswicka. Bila je to povišena i impozantna, trostrana
jednokatnica s pročeljem od škriljevca, jedna od onih karakterističnih
za Lake District. Ispred nje se nalazio hektar zemlje uređen kao veliki
vrt kojemu je ipak trebalo još nekoliko godina da se uklopi u okoliš.
Poe nije vidio prilaz niti mjesto predviđeno za parkiranje, pa se
upustio u igru na sreću traženja parkirališta na ulicama Keswicka.
Naposljetku je pronašao upravo oslobođeno parkirno mjesto u
blizini ulice Blencathra. Na vidljivo mjesto ispod vjetrobranskog stakla
stavio je svoju staru parkirnu karticu, zajedno s komadom papira na
kojem je bilo nažvrljano »policijska istraga«. Ako je djelatnik za
kontrolu naplate parkiranja noviji u poslu, možda mu i prođe.
On i Bradshaw uputili su se natrag prema ulici Ambleside, a onda
krenuli duž dugačke, pošljunčane staze koja je vodila do biskupove

153
kuće. Na vratima je bilo zvonce i veliki, crni zvekir. Poe je pritisnuo
zvono.
Nisu se unaprijed najavili tako da Poe nije imao pojma hoće li
netko biti kod kuće. Nije znao mnogo o crkvenoj hijerarhiji, ali je znao
da je položaj biskupa prilično značajan. Pretpostavljao je da to iziskuje
nemali broj poslovnih putovanja.
Kada bi netko zakucao na Poeova vrata, a on ne bi otvorio u roku
od deset sekundi, značilo bi da je ili vani ili mrtav. No ispred ove je
kuće bio spreman pričekati tri minute prije odustajanja. Nakon što je
prošla minuta, pomislio je da će možda više sreće imati s masivnim
zvekirom. Podignuo ga je i spustio upadljivo postolje, što je prodorno
odjeknulo.
Poe i Bradshaw zapanjeno su se pogledali: ovaj bi zvuk probudio i
mrtve. Nakon nekoliko sekundi velika su se vrata otvorila.
Debeljuškasti čovjek pogledavao je u njih žmirkajući na niskom,
poslijepodnevnom suncu. Bio je u dobi od oko šezdeset godina, a na
sebi je imao otrcanu vestu. Oko vrata su mu visjele naočale na kožnatoj
vrpci. Znatiželjno im se osmjehivao. Bradshaw je tijekom vožnje
pronašla noviju, biskupovu sliku i Poe je znao da pred njim stoji biskup
Nicholas Oldwater.
»Vi ste sigurno narednik Poe«, rekao je. »Upozorili su me da biste
se mogli pojaviti,« malo se namrštio, »doduše, rečeno mi je da ćete biti
sami.«
Prije nego što ju je Poe uspio zaustaviti, Bradshaw je iskoračila i
predstavila se: »Mathilda Bradshaw, Vaša Svetosti.«
Poe je ustuknuo, ali Oldwater se nasmijao i rekao: »Nicholas je
sasvim dovoljno, Matilda. Slobodno uđite. O čemu god da je riječ, zvuči
zanimljivo, nikada nisam imao toliko doticaja s policijom. Sam načelnik
dva puta me nazvao, a neka Stephanie Finn iz Državne kriminalističke
službe zvala je prije manje od petnaest minuta.«
»Inspektorica Stephanie Flynn, Nicholase. Ona je naša šefica u
Odjelu. Punim nazivom, Odjel za teške zločine«, objasnila je Bradshaw.
»Mi spadamo pod Državnu kriminalističku službu, zar ne, Poe?«

154
 Poe je kimnuo. »Tako je, Tilly.«
»Uglavnom, oni se svi jako protive našem razgovoru«, rekao je
Oldwater. »O čemu bi uopće ovdje mogla biti riječ?«
Proveo ih je kroz dvije prostorije i jedan dugačak hodnik dok nisu
stigli u njegovu radnu sobu. Radio je prije nego što su ga prekinuli.
Stolna lampica bila je upaljena, a nekoliko knjiga otvoreno.
Sjeo je za stol i pokazao prema stolicama raštrkanima po sobi.
»Gospođa Oldwater je u Londonu, a domaćica ima slobodan dan. No
mogao bih vam barem pripremiti kavu ako želite?«
U uobičajenim bi okolnostima Poe odbio napitak, ali želio je
zadržati neformalno ozračje. »Ja bih rado kavu ako nije problem.
Tilly?«
»Imate li voćnog čaja, Nicholase?«
»Mislim da gospođa Oldwater povremeno voli popiti šalicu čaja od
sladića. Hoće Ii to biti u redu?«
Bradshaw je odmahnula glavom: »Ne, hvala Vam, Nicholase, od
sladića dobijem proljev.«
Majko mila...
Biskup se nasmijao. »Imate pravo, mlada damo. Naravno, ja u
svojim godinama baš i nemam takvih problema.«
»Točno, Nicholase. Stariji ljudi često pate od zatvora.«
Poe je zaprepašteno zurio u nju.
»Što je?« upitala je kad je vidjela njegov izraz lica. »To je istina.
Trideset posto ljudi starije životne dobi imaju manje od tri pražnjenja
crijeva tjedno.«
Poe je spustio glavu među dlanove. Okrenuo se prema biskupu i
rekao: »Znate, ponekad zaista nije lako natjerati Tilly da kaže ono što
misli, Nicholase.«
Srećom, Oldwateru je to bilo urnebesno i smijao se na sav glas.
Rekao je: »Odlično. Mogu li vam onda umjesto čaja donijeti toplu
vodu?«

155
 Tilly je odgovorila: »Da, molim vas, Nicholase.«
Otišao je po pića. Poe ga je čuo kako se smije udaljavajući se
hodnikom. Okrenuo se prema Bradshaw, podignuo palčeve i
odobravajući kimnuo. »Jako dobro«, rekao je.
»Što to, Poe?«
»Ma nema veze.«
Biskup se vratio nakon pet minuta. Nosio je pun pladanj: kavu,
toplu vodu i tanjur s keksima. Poe se poslužio jednim. Ah, keksi Rich
Tea, savršeni za trenutke kad poželiš keks, ali se ne možeš odlučiti
želiš li slatki ili aromatizirani. Stavio ga je uz rub svog tanjurića i
posvetio se izvrsnoj kavi.
Poe se osvrnuo uokolo. Na sve su strane bile knjige i rukopisi, po
izgledu prilično rijetki i dragocjeni. Prolijevanje šalice kave u ovoj bi
sobi moglo prouzročiti nenadoknadivu štetu. Bila je to grozna pomisao
za Poea koji je u tom trenu držao šalicu kave. Oldwater je primijetio
kamo gleda.
»Održat ću kratak govor u Domu lordova o ulozi koju bi Crkva
trebala imati u izbjegličkoj krizi. Pripremam se podsjećajući se nekih
presedana. Da vidimo hoću li uspjeti posramiti Vladu i nagnati ih da
učine nešto što nije popularno, ali je ispravno - za razliku od
popularnog, ali pogrešnog.«
»U tom ću vam slučaju pokušati sve objasniti u najkraćim crtama,
Nicholase«, rekao je Poe. »Došli smo zbog Quentina Carmichaela.«
»Što ste otkrili?«
Pitanje nije postavio obrambenim tonom, a Poe je znao da ne bi
bilo dobro da se biskup osjeti ugroženo i postane ofenzivan. Ako ovo
pametno odigra, u biskupu bi mogao dobiti saveznika. Poe je prvotno
planirao ograničiti otkrivanje podataka, ali ponekad je najbolje
poslušati instinkte...
»Ispričat ću vam priču o nestalom ručnom satu, Nicholase. Ako je
moguće, zamolio bih vas da me saslušate do kraja.«
Oldwater se nasmiješio: »Čini se da mi večer neće biti dosadna kao

156
što sam očekivao.«

NAKON ŠTO JE Poe završio s pričom - uz Bradshaw koja se

ubacivala kada se radilo o tehničkim stvarima - Oldwater se nagnuo
prema naprijed i spojio prste u piramidu. Postavio je nekoliko
pronicljivih pitanja te je Poe stekao dojam da je sve u potpunosti
razumio, čak i da mu je nešto od onoga što je rečeno razjasnilo neka
dugo neodgovorena pitanja.
»Znate da je prethodnik mog prethodnika poklonio sat
Carmichaelu? Nekoliko dobrotvornih udruga s kojima je surađivao
skupilo je novac. Crkva ne bi na tako nešto potrošila novac.«
Poe je kimnuo.
»A znate da ni policijska ni crkvena istraga nisu pronašle nikakav
dokaz da je pronevjerio novac?«
Poeova radna pretpostavka bila je da je Crkva sve tako dobro
zataškala da policija nije uspjela baš ništa pronaći. Ako su katolici
mogli prikriti zlostavljanje djece, Engleska bi crkva zasigurno mogla
prikriti malo potkradanja.
»Aha,« rekao je Oldwater, »vi mislite da smo se pobrinuli da nam
se ne naruši ugled?«
»Pomislio sam nešto slično.«
Oldwater je iz ladičara za spise izvadio tanak Fascikl. Otvorio ga je
i pokazao Poeu. »Crkvena imovina, naredniče Poe.«
Bilo je to financijsko izvješće ispisano na sjajnom papiru. Iznos
naveden na dnu bio je zapanjujući. Riječ je bila o milijardama, ne
milijunima. Nije imao pojma da je Crkva tako dobrostojeća.
»Pitate se zašto sam vam to pokazao?«
Poe samo što nije rekao da je to učinio zato da bi mu pokazao
koliko je moćna organizacija kojoj pripada, ali zaustavio se. Oldwater
nije izgledao ljutito. Možda nije bila stvar u tome.
»Nisam to učinio zato da bih vam pokazao koliko smo moćni, ako

157
ste na to pomislili.«
Koji je ovo vrag? Čovjek kao da mi čita misli...?
»To mi nije bilo niti na kraju pameti.«
»Ne, pokazao sam vam da vidite koliko smo dobri. Za nas rade
neki od najboljih računovođa u zemlji. Ne plaćamo mnogo našem
svećenstvu tako da se povremeno dogodi da pokoji dođe u iskušenje
skrenuti s puta. Stoga, kad vam kažem da je istraga bila prava istraga, a
ne zataškavanje, to možete smatrati činjenicom, u to možete biti
sigurni. Crkva ljubomorno čuva svoja ulaganja.«
Poe je ponovno pogledao u izvješće. Istina je, pomislio je. Činilo se
da oni najbogatiji točno znaju gdje im je svaki novčić, što se nikako ne
bi moglo reći za ljude poput njega. »Onda dobro, recite mi što znate.
Recite mi zašto su mediji smatrali da se bavio pronevjerom crkvenog
novca?«
Oldwater je izgledao kao da se trudi posložiti misli koje mu
prolaze glavom.
»Jeste li zaista policajac, naredniče Poe?«
»Jesam, zašto?«
»Zato što se čini da niste pročitali vlastite spise.«
»Mi smo Državna kriminalistička agencija, Nicholase. Ne
surađujemo uvijek baš najbolje s ostalima. Trenutačno imamo nekih...
problema u komunikaciji.«
Oldwater je kimnuo. Poe je pretpostavljao da je pronicljivi biskup
shvatio da je u igri puno više od onoga što mu je rečeno, no usprkos
tome djelovao je kao da zaista želi pomoći.
»Naredniče Poe, kada je Carmichael nestao, na svom je
bankovnom računu imao više od pola milijuna funti, a to nije bio novac
koji je pronevjerio od nas. Do današnjeg dana nitko ne zna odakle mu
taj novac.«
Poe se nagnuo prema naprijed. »Recite mi sve«, potaknuo je
biskupa.

158
 DVADESET I OSMO POGLAVLJE

»QUENTIN CARMICHAEL BIO je istaknuti član Crkve«, rekao je

Oldwater. »Bio je ambiciozan, a to ne mora uvijek biti loše.« Iz druge je
prostorije donio debeli fascikl, vjerojatno dosje zaposlenika. Pročitao
ga je da osvježi pamćenje i zatim izložio sažetak.
»Bio je đakon?«
Oldwater je kimnuo. »Držao je dekanat u Derwentshireu. Što
pokriva i veći dio Allerdalea. Jako bogat dio okruga.«
»A što je s dobrotvornim radom za koji je dobio sat?«
»Sve legalno i provjereno. Potvrđeno je tijekom istrage da niti
jedan iznos od sredstava koja je prikupio nije nikada prošao preko
računa kojima je on imao pristup. Običavao je odabrati neku dobru
namjenu, postaviti se kao pokrovitelj, ali tehnikalije ostaviti drugima.
Poe se zamislio. »Je li možda primao mito od dobrotvornih
udruga? U smislu: >Dajte mi nešto love, a ja ću vam osigurati deset
puta veći iznos?<«
»Policijska istraga uzela je i to u obzir. Radilo se o uglednim
dobrotvornim udrugama koje su imale besprijekorne račune, bez
ijedne mrlje u poslovanju. Udruge nisu bile upitne.«
»Bankovni računi mogu se lažirati«, rekao je Poe.
»Mogu, da. Ali sve su detaljno pregledali vrlo ozbiljni plavci. Želite
li mi reći da je više od dvadeset dobrotvornih udruga učinilo baš sve
što je potrebno kako bi zavarali tim financijskih forenzičara?«
»Ne, to zaista ne djeluje izvedivo.«
»No s obzirom na to da je on bio istaknuta ličnost i da je novac bio
otkriven ubrzo nakon njegova nestanka, mediji su zbrojili dva i dva i

159
objavili klišej.«
»Što se dogodilo s novcem?« upitao je Poe. Ako je novac bio motiv,
onda bi ga praćenje novca moglo dovesti ili do ubojice ili barem do
Carmichaelove veze s ostalim žrtvama.
»Znate li što sam rekao da su tvrdila njegova djeca?« pitao je
Oldwater.
»Da je osjetio poziv da se bavi misionarskim radom u Africi?«
»Tako je.«
»Povjerovali ste u to?« želio je znati Poe.
»Nisam onda, a ne vjerujem ni sad«, odgovorio je Oldwater.
»Zar nisu rekli da je umro od malarije ili tako nečega?«
»Od denga groznice. Za što nikada nije bilo dokaza.«
»Ali sud je odobrio pristup njegovim sredstvima?«
»Točno.« Uzdahnuo je Oldwater. »Slušajte, morate to promatrati
sa gledišta njegove djece. Otac im je nestao, a u banci je mnogo novca.
Policijska istraga nije mogla dokazati da je novac stečen nezakonito i
tada se, po zakonu, primjenjuje postupak nepostojeće oporuke.
Njegova je žena već prije preminula, dakle novac bi pripao djeci čim se
njega proglasi mrtvim.«
»I zato su to lažirali?«
»Teško je reći. Izvješća daju naslutiti da djeci u školi nije bilo lako
kad su se mediji obrušili na njih. Možda i nije začuđujuće da su izmislili
priču koja objašnjava njegov nestanak. Ne znam jesu li već tad
unaprijed razmišljali kako dobiti pristup novcu.«
»Mislite da su sakrili njegovu putovnicu i čekovnu knjižicu?«
»Možda jesu. A jednom kad su slagali, nisu imali izbora nego se
držati priče.«
Bilo bi prilično neobično da je troje djece uspjelo očuvati laž
tijekom policijskog ispitivanja. Izglednije bi bilo da je jedno dijete sve
osmislio i zatim tu laž ispričalo ostaloj djeci.

160
 »Pročitao sam sve njihove izjave«, nastavio je Oldwater, »i svi su
jako pazili da ne kažu da je otišao iz zemlje. Umjesto toga, govorili su
da misle da je otišao iz zemlje.«
»A reći policiji što misliš nije zločin«, dovršio je Poe. »Nego, što je
bilo s denga groznicom? Barem se to moglo provjeriti?«
»Mnogi kršćanski misionari odlaze u Afriku i mnogi se nikad ne
vrate. Ratovi, zločin i bolesti tri su glavna razloga«, objasnio je
Oldwater. »No ako su djeca sve izmišljala, bili su vrlo pametni.«
»Kako to mislite?«
»Znate li što je denga groznica, naredniče Poe?«
Odmahnuo je glavom.
»Dakle, morate znati samo dvije stvari. To je užasan način
umiranja i vrlo je zarazna. U to su vrijeme u Africi svi koji bi podlegli
toj bolesti bili odmah kremirani.«
»Znači...«
»Znači, jedino što im je trebalo bila je potvrda o smrti
neidentificiranog bijelca odgovarajućih godina i mogli su započeti
postupak da ga se proglasi mrtvim. Točni podaci o preminulim
osobama u Africi, osobito u ratom zahvaćenim područjima, gotovo da i
ne postoje.«
Poe nije ništa rekao.
»I nemojte zaboraviti da se on tada već godinama vodio kao
nestala osoba. Podnijeli su zahtjev sudu bez konkretnih dokaza,
utemeljen samo na indicijama i 2007. godine dobili su smrtovnicu.
Imanje je tada pripalo njima i mogli su s njime raditi što god žele.«
»I što? Samo su ga protratili?«
»Oh, ne, ništa takvog.«
»Nego što?«
Činilo se kao da Oldwater donosi neku odluku. »Ne izgledate mi
kao čovjek koji lako odustaje, naredniče Poe.«

161
 »Nije mi to u prirodi, Nicholase«, priznao je Poe.
»Dobro«, rekao je Oldwater.
»Zašto?«
»Ovo je vaš sretan tjedan«, značajno se nasmiješio. »Možete li
nabaviti odijelo?«

162
 DVADESET I DEVETO POGLAVLJE

DO TRENUTKA KAD je Poe ostavio Bradshaw u Shap Wellsu,

Cumbria je počela pokazivati svoje pravo lice. Vrijeme se promijenilo i
vjetar, koji je propuhivao s istoka, prijetio je da će dobiti orkansku
snagu. Edgar je režao prema nebu koje je postajalo sve tamnije, ali
tijekom dugačke šetnje brzo je počeo veselo mahati repom.
Kad se vjetar počeo probijati kroz Poeov tanak kaput, zaključio je
da je bolje da krene natrag; ne postoji loše vrijeme, samo loš odabir
odjeće. Dok je svoj naum sprovodio u djelo, začuo je zvuk dolazne
poruke. Poslala ju je Flynn: Na putu sam k tebi, Poe. Moramo
razgovarati.
Nije bilo teško pogoditi razlog Flynnina dolaska, pa se Poe
zabavljao mišlju ima li dovoljno vremena iskopati obrambeni jarak oko
Herdwick Crofta kako mu se ne bi mogla približiti. Dok je stigao do
kuće, svjetlo je već bilo upaljeno. Pokucao je premda je to bio njegov
dom.
Flynn je bila bijesna. »Gdje si, dovraga, bio?«
Poe je prošao pokraj nje i otvorio ventil na plinskoj boci. Nakon
što je upalio peć i stavio vodu da zavrije, okrenuo se prema njoj i
rekao: »Kakvo je to pitanje? Siguran sam da nije riječ samo o tome da
mi govoriš što smijem, a što ne smijem raditi dok sam na dopustu.«
Nije se dala zbuniti, kao što je i pretpostavio da neće. »Prestani s
tim sranjima, Poe. Bez ikakvih si ovlasti otišao kod svjedoka.«
»O kome govoriš?« upitao je Poe prije nego što se stigao zaustaviti.
Srećom, izgjieda da je Flynn pomislila da je samo želi zbuniti.
»Znaš ti dobro o kome govorim. Francis Sharpies nazvao je
postaju u Carlisleu i pitao kada ga dolaze uhititi.«

163
 Sranje... Potpuno je zaboravio na Sharplesa. Suzdržavao se da se
zločesto ne nasmiješi.
»Nije smiješno, Poe! Gledaju u posve krivom smjeru.«
»Gledaju u pravom smjeru.«
»Ne, Poe, ne gledaju. Imaju nemoguć posao, a svjetski im mediji
preispituju svaki korak. Gamble si ne može dozvoliti da netko tek tako
razgovara sa svjedocima.«
»Ali, van Zyl...«
»Van. Zyl želi da si ovdje kako bi mogao pomoći oko strategije,
Poe. Kako bi smislio stvari kojih se nitko drugi nije sjetio«, odgovorila
je. »Sigurno ne želi da istražuješ na svoju ruku. Načelnik Cumbrijske
policije držao ga je na telefonu sat vremena.«
»Žao mi je«, odvratio je. »Imaš pravo, nema isprike. Trebao sam
obavijestiti nekoga.«
Činilo se da je to ublažilo situaciju. »Reci mi što si otkrio. Poruka o
satu koju si mi ostavio na govornoj pošti baš i nije bila jasna.«
Poe joj je ispričao sve o svom danu, ipak, zaboravio je spomenuti
naknadni posjet biskupu: nema šanse da bi mogla zanemariti njegovo
oglušivanje o izravnu zapovijed, ne nakon što ju je zaobišao kako bi
došao do naloga za ekshumaciju. Bradshaw bi joj to kasnije mogla reći
- nije joj rekao da to zadrži za sebe - iako se nadao da neće. Uostalom,
on je na dopustu, a Biskupova kuća nalazi se na turističkoj ruti.
Usprkos silnoj ljutnji, Flynn je djelovala zadivljeno.
Oglasilo se kuhalo za vodu pa su napravili stanku. Dok mu se kava
hladila, zakračunao je kapke i provjerio je li vani sve dobro
pričvršćeno. Nije se brinuo za Herdwick Croft, na istom je mjestu
stajao već stoljećima - izgleda da su nekadašnji graditelji dobro znali
svoj posao - a sve su njegove preinake bile ili unutra ili ukopane u
zemlju. Podigao je pogled i ugledao jednu od sveprisutnih ovaca.
Stoički je preživala tvrdu travu s vrištine i nije izgledala nimalo
uznemirena nadolazećom olujom. A zašto bi se i uznemirila? Njezina je
vrsta bila izuzetno otporna. Bilo je poznato da mogu preživjeti
tjednima u snježnim mećavama hraneći se samo svojom vunom, stoga

164
im malo vjetra sigurno neće zasmetati.
Edgar je izišao vidjeti čime se on bavi, ali se brzo vratio unutra kad
mu je vjetar skoro odnio uši. Poe je privezao i posljednji predmet,
rezervnu bocu plina i napokon je bio gotov. Vratio se u kuću i zatvorio
vrata.
Flynn je pijuckala svoje piće i pogledavala ploču na zidu na kojoj je
sve bilo isto kao i kad je ona zadnji put bila ovdje.
»Vani lagano popuhuje«, rekao je, skidajući kaput.
Ispila je kavu do kraja i odložila šalicu u mali sudoper. »Onda, što
ti je sljedeće u planu?«
»Sigurno želiš znati?«
»Ne. Ali ipak mi reci.«
»Tilly i ja idemo na dobrotvornu zabavu s biskupom od Carlislea.«
Flynn je ukopala lice u dlanove i zastenjala.

165
 TRIDESETO POGLAVLJE

NAKON ŠTO JE odvezao Flyirn natrag u Shap Fells, Poe je isprobao

svoje staro poslovno odijelo. Bilo je istrošeno, izlizano toliko da se
sjajilo i nekoliko brojeva preveliko. Nije znao koliko je kilograma
izgubio od povratka u Cumbriju, ali odijelo koje mu je nekada bilo
toliko usko da mu je ostavljalo tragove po tijelu, sada je visjelo na
njemu kao na vješalici. Izgledao je kao one »prije i poslije« reklame za
čudotvornu dijetu. Razlog tome nesumnjivo je bio težak fizički rad
kojim je održavao Herdwick Croft tijekom protekle godine.
Očito mu je trebalo novo odijelo. Srećom, dobrotvorna zabava bila
je tek sljedeće večeri. Imao je čitav dan vremena da si nešto kupi.
Nazvao je Bradshaw da provjeri ima li ona prikladnu haljinu.
Rekla mu je da nema.
»Naći ćemo nešto u Kendalu«, odvratio je Poe. »Pokupim te u
deset?«
»Da, molim vas, Poe. Možemo li opet ručati vani?«
»Hmm... Naravno.«
»Dobro.«
»Razgovarala si s inspektoricom Flynn?« pitao je Poe.
»Nisam još. Kasnije ćemo zajedno popiti čaj.«
»Pa, zapamti, ako te nešto pita, nemoj lagati.«
»Neću«, obećala je.

POE JE ODLIČNO spavao usprkos vremenskim prilikama - koje su

se u neko doba noći promijenile od »laganog popuhivanja« do »vjetra

166
koji nosi sve pred sobom«. Kada se probudio, činilo se kao da je oluja
bila samo plod njegove mašte.
Otvorio je prozorske kapke kako bi pustio zrak u kuću. Izišlo je
sunce i nebo je bilo jasne, plave boje. Zrak je bio topao poput svježe
ispečenog kruha.
Obukao je neku staru odjeću i izišao provjeriti ima li štete.
Zadovoljno je kimnuo. Kuća je preživjela bez ogrebotine. Ovca od sinoć
još je uvijek bila tamo. Jedva da se i udostojila podignuti pogled s trave
koju je pasla.
Uzeo je dosje koji je sastavljao i još jednom pročitao sinoćnje
bilješke da provjeri hoće li možda, odmoran nakon prospavane noći,
primijetiti nešto novo. To se nije dogodilo, stoga se odlučio pobrinuti
da se dobro najede za doručak. Obično bi on i Edgar prošetali do Shap
Wellsa i tamo jeli, ali nije želio naletjeti na Flynn. Sinoć su se rastali u
dobrim odnosima i nije želio da se to promijeni.
Pripremio si je domaće krvavice, dva svježa pačja jaja i tost s
maslacem.
Sat vremena kasnije bio je ispred Shap "Wellsa i čekao Bradshaw.

RASTALI SU SE kako bi obavili kupnju i dogovorili da će se naći na

ručku. Poe je kupio odijelo u prvoj trgovini u koju je ušao. Razmišljao
je bi li kupio nešto posebno za tu svečanu priliku, ali nova opsesija
skromnim životom ponukala ga je da izabere jednostavno odijelo
perivo u perilici rublja.
Nekako je morao ubiti još sat vremena do dogovora s Bradshaw
pa je svratio do policijske postaje u Kendalu da posjeti Reida.
Nije ga bilo, a policajac za prijamnim pultom jasno mu je dao do
znanja da nije dobrodošao samo radi čavrljanja s nekadašnjim
kolegama. »Odjebi, Poe«, teško da se moglo krivši shvatiti. Umjesto
toga prošetao je gradom. Dan je bio lijep, a on je, na kraju krajeva, bio
na dopustu.
Tijekom ručka Bradshaw mu je pokazala što je kupila Haljina je
bila sva u crvenim, zlatnim i zelenim tonovima. Kad ju je pobliže

167
pogledao, shvatio je da su to zapravo naslovnice stripova. Dobro će joj
pristajati.
»Jako lijepo, Tilly. Jako šareno«, rekao je. Posegnuo je u svoju
vrećicu i dobacio joj majicu kratkih rukava. »Evo, nešto sam ti kupio.«
Rastvorila ju je i oduševljeno se zahihotala kada je ugledala natpis
»Štreberi su zakon«. No hihotanje je ubrzo prestalo i Poe je pomislio da
je zeznuo stvar.
»Oprosti«, nježno je rekao. »Mislio sam da će ti se svidjeti.«
»Prekrasna mi je, Poe!« ushićeno je odvratila. Složila je majicu i
pobrinula se da je spremi na sigurno, na dno vrećice. Haljina na
akcijske junake nalazila se na vrhu. Poe je vidio kako ga Spider-Man
gleda.
Večeras će biti zabavno...

168
 TRIDESET I PRVO POGLAVLJE

POE NIKADA NIJE bio u Kazalištu pored jezera. Bila je to

suvremena zgrada i premda je pomalo nalikovala poslovnom prostoru
lokalnih vlasti, korištenjem lakelandskog kamena uspjela je sačuvati
određenu dozu šarma. Okruženje u kojemu je bila smještena
nadoknađivalo je nemaštovitost zgrade. Nalazila se na rubu Keswicka,
u blizini obala Derwentwatera i u podnožju Zapadnih vriština. Poe je
oduvijek smatrao da su vrištine oko Kewswicka, Grasmerea i
Amblesidea pomalo presavršene, gotovo kao da ih je netko foto šopom
ubacio u pozadinu. Više su mu se sviđale surovije vrištine, one
smještene zapadnije i južnije. Turisti koje je viđao oko Shapa bili su ili
ozbiljno izgubljeni ili ozbiljno nadobudni.
Ipak, bio je to vrlo lijepo okruženje.
Pripadnici cumbrijske elite - ili barem oni koji su se takvima
smatrali - u čoporima su se spuštah prema Kazalištu. Polovica
muškaraca bila je klasično elegantna s leptir-mašnama, dok je druga
polovica bliještala u paradi modernih odijela. Bila su plava, zelena, čak
i ljubičasta. Jedan je muškarac na glavi imao fes.
Ekipa kvaziumjetnika, pomislio je Poe, uvijek se trude biti drugačiji,
a uvijek izgledaju isto.
Usprkos eklektičnom odjevnom ukusu gomile, on i Bradshaw
isticali su se kao da su neprestano pod svjetlima reflektora. Poe je znao
da nije bio dovoljno otmjeno odjeven. Njegovo je odijelo izgledalo
jeftino - zato što je i bilo jeftino. Čak je i čovjek na ulazu, koji je
provjeravao pozivnice, na sebi imao nešto elegantnije od njega.
Ma nek' se jebu. On je bio u lovu na serijskog ubojicu, nije ovdje
došao stjecati prijatelje.
Bradshaw je nešto bolje prolazila. Zbog svoje haljine s

169
naslovnicama stripova djelovala je pomalo ekscentrično. I budući da se
potrudila oko frizure - kosa joj je nije bila svezana u strogi konjski rep,
već joj je nježno padala na ramena - a one nezaobilazne Harry Potter
naočale zamijenila je kontaktnim lećama, privlačila je zadivljene
poglede pojedinih muškaraca. Ona to uopće nije primjećivala.
Poeov se pogled fokusirao na figuru u daljini. »Pazi«, upozorio je
Bradshaw, »biskup je stigao.«

KADA JE NICHOLAS Oldwater rekao da je ovo Poeov sretan tjedan,

mislio je na svečanu večeru na kojoj će se prikupljati novac za
siromašnu djecu starog okruga Westmorland. Domaćini dobrotvorne
večere bila su djeca Quentina Carmichaela.
Tako je odgovorio na Poeovo pitanje što su učinili s novcem:
osnovali su zakladu Carmichael.
»Svako je dijete 2007. godine uzelo po sto tisuća funti, dok je
ostatak novca bio stavljen u neprofitnu zakladu«, rekao je.
»Velikodušno su postupili«, odao im je priznanje Poe.
»Baš i nisu. U 2007. godini sve više od tristo tisuća funti
podlijegalo je porezu na nasljedstvo od četrdeset posto. Time što je
svatko od njih uzeo po sto tisuća, a ostatak su stavili u svoju zakladu
posve su izbjegli plaćanje poreza.«
»I pretpostavljam da su svi u upravnom odboru. Vjerojatno i
direktori.«
»Što uključuje i jako lijepe plaće«, dovršio je Oldwater. »No mislim
da im se ne može zamjeriti. Otac ih je ostavio u prilično nezgodnoj
situaciji. Samo su štitili ono što je njihovo, najbolje što su mogli. A
zaklada uistinu čini i nešto dobro.«

VELEČASNI BISKUP OD Carlislea imao je slobodnu večer budući da

nije bio u crkvenom ruhu. Na sebi je imao staromodno odijelo, ali je i
dalje izgledao dvadeset puta elegantnije od Poea.
Oldwater im je namignuo kad ih je ugledao, a ako je i bio

170
razočaran onime što su odjenuli, nije to pokazao. Prišao im je i rekao:
»Pravi bivši pripadnik Crne straže, uvijek točan.«
Zanimljivo. Provjeravao ga je. I ipak se pojavio. Poe se pitao ima li
saveznika.
Vadeći iz unutarnjeg džepa pozivnicu pozlaćenih rubova,
Oldwater je rekao: »Idemo?«

SVEČANA VEČERA BILA je proslava prvih deset godina zaklade.

Poe nije znao kako bi se siromašna djeca Westmorlanda osjećala kada
bi mogla vidjeti raskošne stolove prepune kanapea i šampanjca kojima
su se svi mogli poslužiti, ali njemu je to zasigurno izazivalo nelagodu.
»Bestidno, zar ne?« primijetio je Oldwater.
Poe je kimnuo.
»Nije tako loše kao što se čini. Ovi ljudi«, mahnuo je rukama oko
sebe, »neće dati svoj novac ako im se nije ugodilo. To je stari
dobrotvorni trik. Neka misle da organizacija ima toliko novca da će
samo velike donacije biti primijećene. Što se više potroši na lisnate
pogačice i kavijar, to će biti veći povrat novca.«
Ako se to tako radi, onda se to tako radi. Dobrotvorni rad nije
nikada imao veliku ulogu u Poeovu životu. Imao je trajni nalog za
donacije Britanskoj legiji, a svoju staru odjeću uvijek je davao lokalnoj
trgovini Oxfam. Međutim, nikada nije prisustvovao nečemu nalik
ovome.
Oldwater je rekao: »Moram stisnuti nekoliko ruku, a zatim držim
govor. Hajdemo se poslije toga naći kod bara i popiti viski. Tada vas
mogu upoznati s kim god želite. U međuvremenu, predlažem vam da
jedno sat vremena uživate u gostoprimstvu Carmiehaelovik«

171
 TRIDESET I DRUGO POGLAVLJE

GLEDAJUĆI RASKOŠAN ŠVEDSKI stol, Poe se osjećao razočarano.

Carmichaelovi su nudili hranu koju on niti je shvaćao niti volio. Što se
njega ticalo, jesti ostrige bilo je gotovo kao da jedete posoljenu sluz, a
jastozi su bih tek goleme kozice. I vegetarijanska ponuda bila je
jednako pretenciozna, pa su on i Bradshaw zaključili da je bolje
iskoristiti prednosti besplatnog pića. Poe je uzeo Cumberlandsko
svijetlo pivo, a Bradshaw čašu mineralne vode.
S pićima u ruci kružili su dvoranom. Činilo se da je većina prostora
bila otvorena za uzvanike. U dvorani je, na pozornici, bila postavljena
govornica. Lijevo i desno, duž zidova, nalazili su se stolovi prekriveni
lanenim platnom. Ljudi zaduženi za primanje donacija stajali su oko
stolova na lijevoj strani i neprestano bili zaposleni. Na stolovima s
desne strane stajale su izložbene vitrine u kojima su se veličale vrline
Quentina Carmichaela i zaklade osnovane u njegovu čast.
Poe je otišao nalijevo i uzeo omotnicu za donacije. Na jedan je dio
mogao upisati svoj poštanski broj. Ako to učini, na sve što je u omotnici
dobit će poreznu olakšicu. Bilo je to nešto što se zove Program Gift Aid.
Nije ništa upisao. Nije imao poštanski broj, a nije ga ni želio. Ubacio je
novčanicu od dvadeset funti i zalijepio omotnicu. Čovjek u smokingu
primijetio je njegovu donaciju i odmjerio ga od glave do pete,
»Nešto nije u redu?« pitao je Poe. Zurio je u njega sve dok čovjek
nije pocrvenio i skrenuo pogled.
Seronja.
Osjetio je još nečiji pogled s druge strane prostorije.
Spremao se ponoviti postupak kad je prepoznao o kome je riječ.
»Sranje«, promrmljao je.

172
 »Što je, Poe?« pitala je Bradshaw.
»To je načelnik Cumbrijske policije.«
»Oh,« odvratila je, »pa što onda?«
»On me mrzi.«
»Vau! Pa kako to?«
Opa... Tko je ova drska djevojka? Bradshaw se upravo našalila -
prvi put da je to učinila. Podsmjehnuo joj se kako bi vidjela da joj to
nije zamjerio. »On je zlobna budala. Želio je da ostanem u Cumbriji i
pokušao spriječiti moj odlazak u Državnu kriminalističku službu.«
Zastao je. »Sranje, ide prema nama.«
Načelnik Cumbrijske policije hodao je poput čovjeka kojemu je
hitno potreban laksativ. Bio je u punoj odori - uključujući odlikovanja
za koja je Poe bio siguran da ih nije zaslužio - a kapu je nosio ispod
ruke. Prorijeđenu kosu očajničkim je potezom začešljao preko ćele.
Imao je nos pijanca i šiljastu bradu zavijenu prema gore koja je
podsjećala na cipele dvorske lude. Ime mu je bilo Leonard Tapping i
bio je šarmantan koliko i istočnonjemački čuvar granice.
»Poe«, rekao je u znak pozdrava.
»Leonarde«, odvratio je Poe.
Nosnice su mu se raširile: »Za tebe, Gospodin Načelnik.«
Poe mu je mogao reći da njemu više nije nadređen, ali je odlučio
ne upuštati se u svađu. Svoju novootkrivenu zrelost pripisao je
Bradshawinu utjecaju.
»Koga ti vraga radiš na ovakvom događanju?« pitao je Tapping.
Prije nego što je Poe uspio odgovoriti, dodao je: »Mislio sam da
Carmichaelovi imaju više standarde.«
»Očito nemaju«, odvratio je Poe. Ispio je gutljaj piva i rekao: »Tilly
i ja ovdje smo kao gosti.«
Bradshaw je ispružila ruku, аli Tapping ju je ignorirao.
»Koja je budala tebe pozvala, Poe? Rado bih porazgovarao s tom
osobom.«

173
 »Slobodno to učinite, gospodine« rekao je Poe. Okrenuo se prema
Bradshaw: »Tilly, možeš li provjeriti je li biskup od Carlislea
slobodan?«
Tapping je problijedio.
Ona je kimnula. »Smijem li mu reći o čemu je riječ, Poe?«
»Naravno. Reci mu da načelnik Cumbrijske policije želi s njime
porazgovarati.«
Tapping je još više problijedio. Gledao je u Bradshaw, a zatim se
ponovno okrenuo prema Poeu. »Ne bi se usudio!« prosiktao je. »I bilo
ti je rečeno da se ne približavaš biskupu!«
»Ah, o tome je, znači, bila riječ u poruci načelnika odjela Gamblea?
Imao sam loš signal, gospodine.«
Bradshaw je krenula prema biskupu.
»Biskup od Carlislea u jako je dobrim odnosima s nadbiskupom,
zar ne, gospodine? Pitam se kako će se njemu svidjeti što ste biskupa
nazvali budalom?«
Tappingova čeljust se stegnula.
»A zar nadbiskup nije član odbora koji odlučuje tko će biti
imenovan za novog zamjenika načelnika uprave Metropolitanske
policije?«
Tappingove ambicije bile su dobro poznate. Nisu uključivale
ostanak u Cumbriji.
»Dosta!« zavapio je. Ljudi su se okrenuli prema njima.
Bradshaw je pogledala Poea očekujući daljnje naputke. Ništa nije
rekao.
»Molim te«, cvilio je Tapping.
»Tilly«, oglasio se Poe.
»Da, Poe?«
»Nakon što ga zamoliš da nam se pridruži, možeš li mi donijeti još
jednu čašu Cumberlanda, kad već budeš u blizini bara?«

174
 »Naravno, Poe.« Okrenula se i nastavila hodati ravno prema
biskupu koji je sada stajao sam.
U tišini su gledali kako se približava Nicholasu Oldwateru. Nježno
ga je potapšala po podlaktici i on se okrenuo. Sagnuo se kako bi čuo što
mu ima za reći, a zatim su oboje pogledali Poea i Tappinga. Poe je
mahnuo. Tapping nije. Bradshaw i Oldwater krenuli su prema njima.
Nisu se baš brzo primicali Svi su željeli porazgovarati s biskupom.
»Jebi se, Poe« promrmljao je Tapping ispod glasa. »Stvarno se
jebi.«
»Mislim da imaš oko trideset sekundi«, rekao je Poe.
»Trideset sekundi za što?« nije se ni trudio prikriti paniku.
»Da me uvjeriš«, odvratio je Poe.
»U što da te uvjerim, čovječe?« Tapping nije mogao odvojiti oči od
biskupa koji se približavao.
»Da ne kažem biskupu da si uvrijedio njegove goste i nazvao ga
budalom.«
»Kako?« upitao je brzo.
»Želim se vratiti na slučaj Žrtvovatelja.«
Prošle su još dvije sekunde. Biskup je bio još bliže.
»Dobro!«
»Još večeras«, rekao je Poe, »želim primiti poziv od svoje
inspektorice koja će mi reći da se Cumbrijska policija predomislila. Da
imam jednak pristup istrazi kao i prije.«
Tapping je škripao zubima. »U redu.«
»Nasmiješio bih se da sam na tvom mjestu, Leonarde. Znaš, biskup
je vrlo utjecajan...«

»E, TO JE bilo zabavno«, rekao je Poe Bradshaw. Biskup je upravo

otišao održati govor, a Tapping je obavljao telefonski poziv.
»Hajde,« nastavio je Poe, »idemo vidjeti možemo li štogod naučiti

175
o Carmichaelovima. Do kraja večeri želim razgovarati sa sve troje.«
Što je bilo lakše reći nego učiniti... Izuzev biskupa od Carlislea,
Carmichaelovi su bili zvijezde večeri. Čim bi jedna ulizica završila
razgovor s njima, pojavile bi se druge dvije.
Čekajući priliku da im se predstave, lijeno su šetali duž desne
strane dvorane. One na kojoj su se nalazile izložbene vitrine.
Počeli su s kraja najdalje od pozornice i kretali se prema naprijed.
Tko god da je uređivao vitrine, učinio je to kronološki pa je Poe shvatio
da su krenuli s krive strane. Prvo što je ugledao bila je pozivnica za
večerašnji događaj. U sljedećih nekoliko vitrina mogli su se vidjeti
Carmichaelovi kako poziraju s raznim uglednicima i slavnim osobama
C-liste držeći predimenzionirane kopije čekova ili čaše šampanjca.
Poe je gotovo završio sa zadnjim desetljećem kad je osjetio kako
ga je netko pristojno uhvatio za lakat. Bio je to biskup.
»Naredniče Poe, želio bih vas upoznati s Jane Carmichael.«
Bila je visoka žena četrdesetih godina. Plava joj je kosa bila
skupljena visoko na glavi, napuhana u stilu vintage košnice, a njezina
decentna haljina vjerojatno je koštala više od Herdwick Crofta.
Carmichaelova se uljudno nasmiješila i pružila mu ruku, ali ne na
uobičajen, okomit način, već dlanom prema dolje, kao da je pripadnica
kraljevske obitelji. Poe je potisnuo nagon da se nakloni. Lagano joj je
dodirnuo prste. Uopće se nije obazirala na Bradshaw koja je nastavila s
razgledavanjem, posve nesvjesna ignoriranja.
»Drago mi je«, rekla je Carmichaelova. »Što vas dovodi na moju
svečanost, naredniče Poe?«
Poe nije odgovorio, promatrao je Bradshaw.
Carmichaelova se nakašljala. Očito nije voljela da je se ignorira, ali
to je teret s kojim će morati naučiti živjeti. Bradshaw je zurila u nešto u
izložbenoj vitrini, a lice joj je posivjelo. Okrenula se i pogledala u njega.
Nešto je vidjela.
»Što se događa, Washingtone?« pitao je Oldwater.

176
 »Ispričajte me«, rekao je Poe i krenuo u smjeru Bradshaw. Biskup
ga je slijedio.
»Što ima, Tilly? « pitao je Poe čim joj se približio. Zazvonio mu je
mobitel. Pogledao je tko zove. Bila je to Flynn. Glavni je načelnik
održao riječ. Utišao je zvuk na BlackBerryju.
Bradshaw nije mogla prestati gledati fotografiju izloženu u vitrini.
Na slici je plovilo, jedan od onih parobroda koji su kružili gore-dolje
po, kako se činilo, turističkom jezeru. Poe se nagnuo prema slici i
pobliže je promotrio. Namrštio se. Nije vidio zbog čega se Bradshaw
tako uznemirila.
I biskup se nagnuo i promatrao sliku.
»Što je na fotografiji, Tilly?« upitao je Poe. »Reci mi što vidiš.«
»Pogledaj, Poe.« Uprla je prstom, ali nije fotografija bila ono što je
željela da pogleda. Već pozivnica koja se nalazila ispod. Riječ je također
bila o dobrotvornom događanju, vožnji brodom po jezeru Ullswater.
Datirala je iz vremena prije osnivanja zaklade i bio je to vjerojatno
jedan od posljednjih događaja koje je organizirao Quentin Carmichael.
Poe se ponovno približio i počeo čitati. Izgledala je isto kao što je
izgledala i današnja pozivnica, samo dvadeset i šest godina starija,
zaključio je Poe kad je vidio datum. Riječ je bila o dobrotvornoj dražbi.
Prihod je išao za lokalni dom za nezbrinutu djecu, a naziv događanja
bio je Prati li vas sreća? Bilo je to jedno od dobrotvornih događanja
koja su se održavala po čitavoj zemlji. Zabava na koju su domaćini sami
donosili hranu i piće i na kojoj razne tvrtke doniraju svoje usluge, a
bogati ih ljudi kupuju na dražbi. Ponuda je bila uobičajena: večere za
dvoje u otmjenim restoranima, vikend-izleti, takve stvari. Ništa od čega
bi Poeu srce brže zakucalo.
Na pozivnici je pisalo: »Samo s pozivnicom.«
»Što je, draga djevojko?« želio je znati Oldwater.
U tom trenu, kao kad se raščiste oblaci i grane sunce, Poeu je
sinulo. Znao je u što gleda Bradshaw.
Riječ je o naslovu Prati li vas sreća? Kad ga je prvi put pročitao,
nije ga stvarno niti zamijetio.

177
 »Tako mi svega«, prošaputao je Poe. Na večerašnjem je događanju
očekivao usiljene razgovore i snobizam, a umjesto toga naišao je na
nešto posve drugačije.
»Što je, Washingtone? Što si vidio?« pitao je Nicholas Oldwater.
»Sve, Nicholase«, tiho je odgovorio Poe. »Sve sam vidio.«
Zato što naslov Prati li vas sreća? nije završavao upitnikom.
Završavao je ironičnikom.

178
 TRIDESET I TREĆE POGLAVLJE

POE JE PRETPOSTAVLJAO da će žrtva koju je pronašao u lijesu j

Quentina Carmichaela biti ono što će ga povesti prema istini. Nije imao
pravo. Nevezano na prepreke s kojima se suočavao, smatrao je Poe,
Žrtvovatelj ga je uputio na kendalsko groblje. Vjerojatno nije očekivao
da će Poe tako brzo doći do otkrića na j groblju, ali u svakom je slučaju
očekivao da će ondje stići.
Sve do večeras, Poe je bio uvjeren da je sve što su otkrili bilo
unaprijed isplanirano, ali nije ga brinulo koliko je Žrtvovatelj pametan.
Bradshawino otkriće ironičnika na dvadeset i šest godina staroj
pozivnici nije bilo dio njegova plana. A u tom slučaju, po prvi put
tijekom istrage, Žrtvovatelj nije imao sve pod kontrolom. Poe još nije
bio posve siguran je li Žrtvovatelj počinio grešku, ali ako i nije, bio je
blizu tome.
Sada je svaki dokument u svakoj vitrini postao dokaz pa je Poe
zamolio načelnika policije da iskoristi svoj autoritet i proglasi prostor
mjestom zločina. Dok je Tapping mahao uokolo ne | postižući ništa,
Jane Carmichael pozvala je svog brata Duncana i vikala kako im Poe
pokušava uništiti večer.
Bio je to debeljuškast čovjek podbuhlog lica.
»Znate li vi tko sam ja?« upitao je.
Poe se nakostriješio. Znao da je ne bi smio, ali okrenuo se prema
Bradshaw i rekao: »Tilly, možeš li, molim te, pozvati ekipu za mentalna
oboljenja? Ovdje imamo nekoga tko ne zna tko je.«
»Hoću, Poe.« Krajičkom oka vidio je kako uzima tablet i uključuje
ga.
»Tilly.«

179
 »Molim, Poe?«
»Spremi tablet.«
»U redu, Poe.«
Troje Carmichaelove djece - dosad im se već pridružila i Patricia -
negodovalo je zbog Poeova upada na njihov velik dan.
»Prokletstvo, gospodine! Pravi ste prgavac!« rekao je Duncan
Carmichael.
Poe je čisto sumnjao da će ovo biti najgora uvreda koju će večeras
čuti. Pokušao je nazvati Flynn. Pokazao je na svoj mobitel i rekao:
»Psst!«
»Oh, muka mi je od ovog nepodnošljivog čovječuljka!« Žalila se
Patricia Carmichael. »Zatražit ću od Nicholasa da smjesta prekine ovu
glupost!«
»Ovdje sam na njegov poziv«, odvratio je Poe. Još uvijek nije
uspijevao dobiti Flynn.
To ih nije spriječilo da se ljutito upute do biskupa. Oldwater je
davao sve od sebe da ih smiri, ali bilo je jasno da je na Poeovoj strani.
Izgleda da je vjerovao njegovoj prosudbi.
Naposljetku je tako bilo i s načelnikom policije. Možda je bio
samoživi karijerist, ali nije bio glup. Kad mu je Poe rekao da postoji
mogućnost da se identitet Žrtvovatelja krije negdje u izložbenim
vitrinama i da prijateljevanje s Carmichaelovima možda ubrzo više
neće donositi političku korist, obavio je svoj posao i zatražio dolazak
uniformiranih policajaca. Carmichaelovima, koji su se nastavili buniti,
zaprijetio je uhićenjem.
Prišao je Poeu i šapnuo: »Bolje ti je da si jebeno u pravu, Poe.«
Bradshaw je kroz staklo vitrina počela slikati izložene predmete.
Što je značilo da će imati vlastiti materijal i neće morati ovisiti o tome
hoće li im Gamble sve ustupiti. Nije ni bilo važno jer Poe je znao da će
se sve na kraju svesti na jedan opskurni interpunkcijski znak:

180
 BIO JE BEZOPASAN i u kontekstu dobrotvorne dražbe, posve
prihvatljiv. Ali... Posljednji ironičnik na koji su naišli odveo ih je na
mračna mjesta. Poe je znao da će isto biti i s ovim.
Nije znao koliko će biti zahtjevno otkriti podatke o dobrotvornom
događaju starom dvadeset i šest godina, ali ako išta o tome postoji na
internetu, Bradshaw će to pronaći. Nije vjerovao da će Carmichaelovi
biti od velike pomoći, postojala je mogućnost da puno toga izgube.
Kako god bilo, u ono su vrijeme bili djeca.
Okrenuo se začuvši osoran glas. Na scenu je stupio načelnik Odjela
Gamble. Reid je bio s njim. Ubrzo će se pojaviti i Flynn. Gamble se nije
obazirao na Poea dok je koračao prema svom glavnom načelniku. Poe
nije čuo što su govorili, ali prema žustroj gestikulaciji, Gamble nije
dobivao ono što da je želio. Odjurio je do Poea.
»Ne znam kako si to izveo, Poe, ali šef kaže da ponovno moraš
dobiti potpun pristup istrazi.« Govorio je kroz stisnute usne.
Nekoliko sekundi dvojica muškaraca netremice su gledali jedan
drugoga. Poe je znao da je ovu odluku Gamble prihvatio teška srca. Bio
je ljut, no velik dio njegove srditosti bio je krivo usmjeren - njegovi
istražitelji nisu smjeli ovoliko zaostajati sa slučajem. Poe se nije želio
posvađati s čovjekom, pa je odlučio smiriti situaciju.
»Gospodine, što se mene tiče, ovo je vaša istraga«, rekao je. »Rado
ću pomoći kako god mogu, ali preporučio bih vam da iskoristite Odjel
za ono za što je i osmišljen kako bismo vam osigurali analitičku
podršku i usmjeravanje.«
»Dobro«, odgovorio je Gamble. Rukom je pozvao Reida da im
priđe. »Naredniče Reid, ponovno ste časnik za vezu s Odjelom, ali ovaj
put radite svoj posao kako valja.«
»Da, gospodine«, bezizražajno se složio Reid. Poeova ekshumacija
tijela i upad na dobrotvornu svečanost teško da je bila njegova krivica,

181
ali bio je dovoljno mudar da se ne protivi.
Prekinula ih je Bradshaw: »Sve je skenirano, Poe.«
Kimnuo je. »Onda idemo odavde.«
»Kamo?« pitao je Reid.
»U pub,« odvratio je Poe, »moram nešto popiti.«

PUB ODDFELLOWS ARMS u Keswicku još. je uvijek posluživao

hranu - normalnu hranu, za promjenu - pa su se smjestili za miran stol
u popločenom pivskom vrtu koji je gledao na jedno od gradskih
parkirališta. Poe je za sebe i Reida naručio veliki jorkširski puding
punjen janjećim varivom i vegetarijanske lazanje za Bradshaw.
»Što je sljedeće što moramo znati?« pitao je Poe.
Reid je odvratio: »Stari, ja ne znam ni što sad znamo.«
»I to što kažeš«, rekao je Poe. Sljedećih pola sata on i Bradshaw
prepričali su mu sva najnovija događanja. I prije nego što su završili,
stigla je hrana pa je Poe proglasio stanku za jelo, radije nego da
nastave pričati i međusobno se pljuju umakom.
Nakon što su ponovno napunili čaše, Bradshaw, koja je otkad su
sjeli bila na tabletu, reče: »Prije dvadeset i šest godina dvije su tvrtke
organizirale krstarenja po Ullswateru. Jedna je prestala s poslom prije
nekoliko godina. Otac je preminuo - prirodnom smrću, prije nego što
pitate - a djeca nisu željela nastaviti pa se ugasila. Druga se i dalje
dobro drži i tako je već stotinu i pedeset godina.«
Poe je rekao: »U redu. Ako pretpostavimo da je krstarenje važno,
onda obje tvrtke treba provjeriti.«
»Ja ću to učiniti«, javio se Reid. »Mogu pristupiti Odjelu za
izdavanje dozvola Okruga Eden i istražiti. Ako se pojavi išta čime bi se
trebalo više pozabaviti, zadužit ću za to par istražitelja.«
Poe je kimnuo. I nadao se da će Reid preuzeti taj zadatak.
Cumbrijcu će to biti lakše obaviti.
»Misliš da se nešto dogodilo na krstarenju? Možda neka nesreća?«

182
pitao je Reid. »Bogataši nikada nisu pretjerano pametni kad naprave
neku glupost. Uvijek im prvo padne na pamet sve zataškati.«
Poe je odmahnuo glavom. »Ne, ako se nešto dogodilo, onda
ironičnik na pozivnici znači da je bilo planirano. Da je barem jedna
osoba unaprijed znala za to.«
»Quentin Carmichael?« predložio je Reid.
»Možda. Ne nužno.«
»Što ti misliš?« pitao je Reid.
»Većina ubojstava uzrokovana je novcem ili seksom, a u ovom
trenutku ne vidim razloga da gledamo dalje od toga. Kada je Quentin
Carmichael preminuo, na bankovnom je računu imao gotovo pola
milijuna funti. Novac čije se porijeklo nije nikada saznalo.«
»I zato...?«
»I zato mislim da bismo trebali razgovarati s nekim u onom
dječjem domu. Da vidimo jesu li ikada zapravo dobili išta od te dražbe
ili nisu.«

183
 TRIDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

OSVANULO JE SLJEDEĆE jutro. Bradshaw, Reid i Flynn u osam su

došli kod Poea u Herdwick Croft. Flynn je nešto kasnije morala ići za
Hampshire jer se tamo zahuktala prava politička oluja zbog Quentina
Carmichaela. Očekivano, njegova su se djeca glasno bunila na sve
strane i pokušavala spriječiti da se istraga uopće približi njihovom ocu.
Imali su veze u Parlamentu - neki od tih ljudi također su žarko željeli
sačuvati ugled imena Carmichael iz straha da i njih ne zadesi ista
sudbina - pa je jedan od mlađih ministara zatražio sastanak s
direktorom Državne kriminalističke službe. On je želio da i Flynn bude
uz njega.
Inspektorica je namjeravala povesti Bradshaw natrag u Odjel, ali
ona je to odbila. »Ne možemo opravdati trošak hotelske sobe, Tilly«,
objašnjavala joj je Flynn. »Jednako dobar posao možeš obavljati i u
Odjelu.«
»Mogu ostati kod Poea i Edgara, je li tako, Poe?« usprotivila se.
Poe, srećom, nije morao objašnjavati Bradshaw zašto možda i nije
najbolja ideja da naivna mlada žena boravi kod mrzovoljnog
sredovječnog muškarca jer je Flynn zakolutala očima i popustila:
»Dobro. Još nekoliko noći.« Zamolila ih je da za to vrijeme nastave s
poslom i pokušaju ne uzrujati svakoga koga sretnu.
Poe se ironično podsmjehnuo i rekao da to ne može obećati.

BRADSHAW JE VEĆI dio noći provela budna, na internetu, i

pronašla je odakle bi mogli početi. Dom za nezbrinutu djecu Sedam
borova, istog imena poput onog navedenog na pozivnici u čiju se korist
održavala dražba, više nije postojao. Premda je bio u vlasništvu
Cumbrijske dobrotvorne organizacije, kao i svi domovi za nezbrinutu

184
djecu, bio je pod nadzorom lokalnih vlasti.
Činjenica da više ne postoji kod Poea je pobudila sumnju, ali kada
je razgovarao s dežurnom socijalnom radnicom Centra za pomoć djeci
u Carlisleu, ona mu je rekla: »Cumbria više gotovo i nema domova za
nezbrinutu djecu, naredniče Poe. Većina djece smještena je u
udomiteljske obitelji. Isplativije je, a i puno je bolje okruženje za djecu.
Ako se ne može pronaći smještaj za cumbrijsko dijete kojemu je
potreban dom, najčešće odlaze izvan okruga. Što je, doduše, jako
skupo.«
»U redu«, rekao je Poe. Nešto je naučio. »A ako bih želio
razgovarati s nekim o domu Sedam borova i dobrotvornom događanju
na kojem se skupljao prihod za taj dom, kome bih se trebao obratiti?«
»Bilo je to prije mog vremena«, odgovorila je. No bila je bistra i
shvatila da su mu odgovori potrebni pa je obećala da će razgovarati s
nekim tko je tu duže. Zapisala je njegov broj i rekla da će mu se javiti.
Dok su čekali, Poe je na stol stavio vrč jake kave i svi su popili po
šalicu. Čak i Bradshaw. Reid je donio krafne i svježe mljevenu kavu
kako bi nadomjestio ono što su potrošili prethodnih dana. Poe je
pomirisao kavu i nasmiješio se. Bila je to dobra kava. Porijeklom iz
Guatemale i posebno pržena u radnji koju je Poe posjećivao. Zahvalio
mu je premda nije bilo potrebe da išta donosi jer nikada u životu nije
ostao bez kave. Njegove su zalihe imale zalihe. Ipak, bila je to lijepa
gesta. Stavio je pakiranje na početak spremišta. To će prvo sljedeće
otvoriti.
Zajedno s kavom i krafnama Reid je donio i primjerak dosjea
Quentina Carmichaela pa su pola sata proveli pregledavajući sadržaj.
Ništa se nije posebno isticalo i Poeu je bilo drago da prvotna istraga
nije propustila ništa očito. Porijeklo novca nije se znalo, ali nije bilo ni
dokaza nezakonitih radnji. Bradshaw je sve skenirala u svoj tablet tako
da nije bilo potrebno da sa sobom uokolo nose ispisane dokumente.
Zazvonio je Reidov mobitel. Pogledao je na ekran, prislonio prst na
usta i prošaptao: »Gamble zove«, a zatim je odgovorio na poziv: »Ovdje
narednik Reid.«
Poe je pokušao prisluškivati, no tada je i njegov mobitel zazvonio.

185
Broj je počinjao s 01228, pozivni broj Carlislea. Pritisnuo je zelenu
ikonu kako bi se javio.
»Naredniče Poe?«
»Pri telefonu.«
»Zovem se Audrey Jackson i pomoćnica sam direktora
organizacije Djeca na skrbi. Ako sam dobro shvatila, malo prije ste
razgovarali s jednom od mojih socijalnih radnica. Raspitivali ste se o
domu za nezbrinutu djecu Sedam borova?.«
Poe je sve potvrdio.
»Možete li mi, molim vas, reći o čemu je zapravo riječ?«
»Dom nam se pojavio u sklopu istrage ubojstva.«
»Razumijem«, rekla je. Bilo je očito da to nije očekivala.
»Pretpostavljam da niste iz Cumbrijske policije?«
Nakon što joj je objasnio da radi za Državnu kriminalističku
službu koja sudjeluje u istrazi ubojstva koju vodi Cumbrijska policija,
odvratila je: »Imate li vozilo? Pitam zato što bismo se onda mogli
sastati, ako u podne dođete do Civic centra u Carlisleu. Dotad ću iz
arhiva izvaditi podatke o Domu za nezbrinutu djecu.«
»Hoće li to uključivati i podatke o financijama?« upitao je. U tom bi
slučaju mogao postojati papirnati trag koji bi se moglo pratiti.
»Nisam ih vidjela. Ali pozabavit ću se financijama čim spustim
slušalicu i pobrinem se da dobijemo podatke od prije...?«
»Dvadeset i šest godina«, odgovorio je.

DOK JE ZAVRŠIO razgovor s Audrey Jackson, i Reidov je poziv bio

gotov. »Zvao je šef«, rekao je. »Identificirano je tijelo pronađeno u
Carmichaelovu lijesu. Riječ je o Sebastianu Doyleu starom šezdeset i
osam godina. Svi su mislili da se preselio izvan zemlje kako bi bio sa
svojom obitelji u Ozu. I zato nije bio prijavljen kao nestala osoba.«
»Uklapa se u profil žrtava?« želio je znati Poe.

186
 »Ovo je sve što trenutačno znam. Gamble je rekao da će mi tijekom
dana javljati sve novosti.«
Poe nije odgovorio. Još jedna žrtva, još jedan stariji muškarac i u
ovom su trenu svi putevi vodili prema dobrotvornom krstarenju
Quentina Carmichaela. Ustao je. »Hajde, moramo se pokrenuti ako
želimo stići na sastanak u podne.«

187
 TRIDESET I PETO POGLAVLJE

BEZ OBZIRA NA to koliko je dobrotvornih događanja održano

unutar zgrade Civic centra u Carlisleu, to je bilo zdanje s najmanje duše
u Cumbriji. Poe je smatrao da je nemaštovita okolica vodila prema
nemaštovitom razmišljanju, a ništa nije moglo biti manje maštovito od
četvrtastog kamenog tornja na dvanaest katova u kojem su radili čelni
ljudi Cumbrije. Poeu je bilo zapanjujuće da je u zemlji koja je
inspirirala Williama Wordswortha i Beatrix Potter bila izdana dozvola
za izgradnju ovakvog rugla koje se uzdizalo u povijesnom središtu
grada. Postojeće planove da se zgrada sruši i izgradi negdje drugdje
trebalo je što prije sprovesti u djelo.
Uveli su ih u sobu za sastanke C, bezličnu prostoriju u kojoj se nije
nalazilo ništa što bi itko smatrao nepristojnim ili uvredljivim: samo
ovalni stol, plastične stolice i plakati prekriveni pleksiglasom koji su
promovirali ciljeve vijeća. Treptava stropna rasvjeta bila je prigušena.
Na stolu su ih dočekali čaj, kava i nekoliko pakiranja keksa. Reid je
otvorio one čokoladne s tri zapakirana komada i svatko je pojeo po
jedan.
Audrey Jackson došla je točno u podne. S njom je bio i čovjek s
naočalama. Poe se predstavio, a to su učinili i ostali. Kada je Jackson
sjela, Poe je primijetio da je zauzela mjesto s druge strane stola. Čovjek
je sjeo pokraj nje.
Drugo što je primijetio bilo je da niti jedno od njih sa sobom nije
imalo nikakve dokumente.
Započeo je muškarac koji je došao s Jackson: »Ja sam Neil Evans i
radim za pravnu službu Općinskog vijeća, naredniče Poe. Moram
ustrajati da mi kažete kakve veze ima Dom za nezbrinutu djecu Sedam
borova s istragom ubojstva.«

188
 »Rekao sam gospođi Jackson tijekom telefonskog razgovora«,
odvratio je Poe.
»Pa, sad ćete morati reći i meni«, rekao je. »Premda to nije bio
jedan od naših domova, Cumbrijsko okružno vijeće dužino je voditi
brigu o svakom djetetu koje je boravilo u Sedam borova. Bez obzira na
to što su sad već svi punoljetni, još uvijek imaju prava na određene
usluge, od kojih je jedna povjerljivost.«
»Ovo je istraga ubojstva«, podsjetio ih je Poe.
»Možda i jest tako,« ubacila se Jackson, »ali i dalje postoji stigma
vezana za one koji su odrasli u sustavu državne skrbi, naredniče Poe.
To nam se već događalo. Umjesto da traže prave dokaze, policija radije
okupi svu djecu pod našom skrbi i među njima traži onog tko najviše
odgovara profilu osumnjičenog.«
Poe nije odgovorio. To je vjerojatno bila istina.
»Dakle, ako ste ovdje samo radi lova u mutnom, gospodin Evans će
se pobrinuti da nas ne prisiljavate da odajemo imena naše djece.«
Poe im je u kratkim crtama ispričao ono što su znali i kako su se
našli u Civic centru s pomoćnicom direktora organizacije Djeca na
skrbi. Završio je riječima: »I uopće me ne zanimaju djeca koja su
boravila u Sedam borova, gospođo Jackson. Sad me zanima samo
krstarenje, a jedina osoba za koju sigurno znamo da je tada bila na
brodu je mrtva. To je Quentin Carmichael, jeste li čuli za njega?«
Prema pogledima koje su njih dvoje izmijenili, Poe je znao da jesu.
Nisu to ni pokušali zanijekati.
Evans je rekao: »Žao mi je, naredniče Poe, ali to nije dovoljno. Ne
mogu dozvoliti da Vijeće bude izloženo riziku vašim uvidom u našu
dokumentaciju. Cijenim vaše zalaganje i uzet ću u obzir da ni u jednom
trenutku niste zatražili vidjeti išta što ima veze s nekadašnjim
štićenicima Doma za nezbrinutu djecu, ali ako želite pristup tim
podacima, trebat će vam službeni nalog.«
U ovakvim bi situacijama Poe već udarao šakom o zid, ali Evans je
imao pravo. Stoga je upitao: »Kada bih uspio ishoditi nalog, bi li mi se
to uopće isplatilo?«

189
 Evans ga je netremice promatrao, a zatim kimnuo, gotovo
neprimjetno.
Poe se okrenuo prema Reidu. »Koliko bi tvojima trebalo da ga
dobiju?«
»Vidio si ih u akciji. Gamble je dobar viši istražitelj, ali je temeljit.
Neće žuriti s odlukom.«
Bilo je to ono što je Poe i očekivao. Nije imao ni vremena ni volje
neprestano čekati na Gamblea. Izišao je iz prostorije i nazvao Flynn.
Odmah se javila. Zvučalo je kao da je u vožnji.
Poe ju je izvijestio o pravnoj zapreci na koju su upravo naišli i
rekao joj kako smatra da u tim dokumentima postoji nešto što bi
trebah vidjeti.
»Steph, treba mi nalog za pretraživanje, a ne mogu čekati na
Gamblea. Možeš li reći van Zylu da ga odobri? Ako ga pošalje faksom u
Civic centar u Carliselu, poslat ću narednika Reida da odmah ode do
prekršajnog suda. Nalazi se odmah s druge strane ulice, dakle bit će
potpisan za dvije minute.«
»A sigurno je da nam podatke neće ustupiti bez naloga?«
»Neće. Strahuju od pravnih posljedica. «
»Kakvih posljedica?«
»E, to se i ja pitam«, odgovorio je Poe.
»Prepusti to meni«, rekla je.
Poe se vratio u malu sobu za sastanke i objasnio razvoj događaja.
Evans je pristao pričekati.
»Suci će biti otvoreniji prema cumbrijskom policajcu, Kyliane.
Nemaš ništa protiv da odeš dolje i pričekaš faks?«
»Želiš da kažem Gambleu?«
Poe je odmahnuo glavom. Želio je prvi zaviriti u što god da se krije
u tim podacima. »Reći ćemo mu ako nešto pronađemo.«
»Bit će bijesan...«, rekao je Reid, »Opet.«

190
 »Aha«, kimnuo je Poe. Uopće nije mario.
Izgleda da nije ni Reid. Otišao je na prijamni pult čekati faks. Poe je
znao da će mu već za pet minuta djelatnice za pultom jesti iz ruke.
Padat će jedna preko druge kako bi mu donijele piće i kolače. Do
primitka faksa znat će sve o njima: mane njihovih muževa, snove
njihove djece i gdje će ići na opuštajuće piće poslije posla u slučaju da
im se želi pridružiti...
Poe je postavio nekoliko općenitih pitanja o Domu za nezbrinutu
djecu.
»Ako je Dom vodila dobrotvorna udruga, zašto vi imate podatke?«
»Takav je zakon«, odgovorio je Evans osjećajući da je sad na
sigurnijem terenu. »Službeno, ne kupujemo smještaj u privatnim
dječjim domovima, ulazimo u partnerstvo s njima. Što bi značilo da sva
sredstva moraju biti pravdana na razini direktora.«
»Na taj se način osigurava da Vijeće ostane odgovorno za svoju
siročad i beskućnike«, dodala je Jackson. »Ne možemo samo kupiti
uslugu smještaja i zaboraviti na njih. I dalje ostajemo jako uključeni.«
Sve je to imalo smisla.
»Tko je za to bio odgovoran prije dvadeset i šest godina?«
Jackson je pogledala Evansa. On je kimnuo.
»Zadužili smo ženu po imenu Hilary Swift. U to je vrijeme voditelj
Doma za nezbrinutu djecu morao biti kvalificirani socijalni radnik.«
»Radi li još uvijek kod vas ?«
»U mirovini je.«
Poe je očekivao više: bilo pohvalu njezinog zalaganja, bilo
nezadovoljstvo njezinim propustima. Rijetko bi se spomenuo bivši
djelatnik, a da sve ostane nedorečeno. Postoji nešto što mu prešućuju.
Ipak, Jackson ne bi bila na tako visokoj poziciji da se bavila
tračevima. Prekrižila je ruke na prsima i odbijala išta više reći.
Evans joj je priskočio u pomoć. »Djelatnici i bivši djelatnici
također imaju pravo na istu razinu zaštite privatnosti, naredniče Poe.«

191
 Vrata su se otvorila i ušao je Reid. Pružio je Poeu dokument koji je
ovaj pregledao. Bio je to nalog za pretraživanje i privremeno
oduzimanje svih dokumenata koji se odnose na Dom za nezbrinutu
djecu Sedam borova unatrag trideset godina. Predao je nalog Evansu,
koji je skinuo naočale i zamijenio ih onima za čitanje. Proučio ga je, a
zatim rekao: »Sve je u redu. Znate, imam sve u svom uredu jer sam
pretpostavio da ćemo doći do ovoga. Treba mi samo netko tko bi mi
pomogao sve donijeti...«
»Kyliane?« zamolio je Poe.
»Odmah«, Reid je ustao. »Idemo, gospodine Evans.«
Prije nego što je napustio prostoriju, Evans se okrenuo prema
Jackson: »Audrey, što se mene tiče, sad možeš slobodno razgovarati s
načelnikom Poeom.«
Poe je pogledao Jackson. Spustila je ruke s prsa.
»E, sad ćete čuti priču, naredniče Poe«, rekla je.

192
 TRIDESET I ŠESTO POGLAVLJE

»HILARY SWIFT DALA je otkaz«, započela je Audrey Jackson. »I to

nije bila ostavka nakon >dugih godina predanog posla<. Više je bilo u
stilu >ako ne podneseš ostavku, dobit ćeš otkaz<. A sve je počelo s
dobrotvornim događajem.«
Poeovo srce ubrzano je zakucalo. Nagnuo se prema naprijed.
»Onim na Ullswateru?«
Bradshaw je pretraživala fotografije na tabletu sve dok nije
pronašla onu na kojoj se najbolje vidjela pozivnica koju su ugledali na
svečanoj večeri. Gurnula je tablet preko stola.
Jackson je tek letimično pogledala sliku. »To je to.«
»Sigurni ste?«
»Jesam. Znam to dobro zato što sam bila jedan od socijalnih
radnika zaduženih za istragu nakon izgreda.«
Poe ju je zbunjeno gledao. »Zašto bi se socijalni radnici bavili
istragom? Ako se sumnjalo na pronevjeru sredstava, za to bi zasigurno
bilo bolje zadužiti općinsku računovodstvenu ili pravnu službu?«
Namrštila se. »Ja ne znam ništa o financijama, naredniče Poe«,
odgovorila je. »Premda nisam vidjela dosje, gospodin Evans mi je
rekao da se nikada nije sumnjalo na bilo kakve nezakonitosti. Koliko
sam shvatila, Dom Sedam borova u toj je priči dobro prošao, kao što je i
bilo dogovoreno.«
Poe se zamislio. Njegova je teorija upravo postala klimava.
Ali kad se jedna vrata zatvore...
»Ne, ja sam bila uključena u istragu onoga što se dogodilo nakon
dobrotvornog krstarenja.«

193
 »Objasnite mi«, odvratio je Poe.
Jackson je rekla: »Ono što vi ne znate, zato što to nije navedeno na
pozivnici, jest da događaj ne samo da se održavao u korist Sedam
borova već je Dom te večeri bio i domaćin.«
Bradshaw je počela pregledavati fotografije u tabletu. Pogledala je
Poea i odmahnula glavom.
Jackson je nastavila: »Ono što želim reći jest da je Hilary Swift bila
jako uključena u organizaciju. Bio je to događaj na kojem domaćin
priprema hranu - zapravo su samo unajmili brod za tu večer, a sve
drugo obavljah sami - pa su četiri dječaka iz Doma imala ulogu
konobara kako bi se uštedjelo na troškovima. Donosili su pića gostima,
posluživali kanape, takve stvari.«
»Zvuči kao izrabljivanje djece«, komentirao je Poe.
»Ne zapravo. Dom je takve događaje organizirao nekoliko puta
godišnje i na neki su način djeci to bile prilike za iznudu.«
»Kako to mislite, Audrey?« pitala je Bradshaw.
»Zato što su znali da će dobiti više napojnica ako izgledaju što
slađe i bespomoćnije. Ta su djeca bila snalažljiva i znala su kako
pobuditi suosjećanje. Kada sam kasnije razgovarala s Hilary Swift,
rekla mi je da pretpostavlja da je svaki od tih dječaka utržio više od
petsto funti.«
»Od napojnica?« uzviknuo je Poe. Prije dvadeset i šest godina, to je
za dijete bio golem iznos.
»Od napojnica«, potvrdila je Jackson. »Doduše, kad malo
razmislite o tome, mislim da to i nije bilo previše nerazumno. Svi su
gosti bili tamo da podrže Dom za nezbrinutu djecu, pa zašto onda ne bi
dali novac direktno dječacima?«
»Nekoliko mi razloga pada na pamet«, odvratio je Poe. »Koliko su
imali godina?«
»Deset i jedanaest«, odgovorila je.
»Pa eto vam onda.« Okrenuo se prema Bradshaw: »Koliku je
vrijednost imalo petsto funti prije dvadeset i šest godina, Tilly?«

194
 Provjerila je, a zatim rekla: »Prema inflacijskom kalkulatoru
Banke Velike Britanije, danas bi to bilo gotovo dvije tisuće funti, Poe.«
Poe se obratio Jackson: »Koliko bi se djece, posebice onih s lošim
životnim prilikama, uopće snašlo da iznenada dobiju dva soma funti?«
»Nije mi baš lako kad vi poentirate ono što želim reći.«
»Što se dogodilo?«
»A što mislite?«
Droga, cuga. Ništa dobro. Poe je malo razmislio o svemu. On
možda i jest počeo s novcem kao glavnim motivom, ali to ne znači da je
bio slijep za sve drugo: smjerovi istrage rijetko idu pravocrtno. Ako ga
istraga udalji od očekivanog smjera, to je u redu.
»Morat ću razgovarati s njima, gospođo Jackson«, rekao je.
»Moram provjeriti mogu li nam možda malo razjasniti ono što se te
noći dogodilo. Pretpostavljam da su njihova imena u dosjeu?«
»To će biti teže nego što mislite, naredniče.«
»Zašto?«
»Zato, naredniče Poe, što su svi oni sljedećeg dana kupili karte za
London i, izuzev pokoje razglednice poslane Hilary ubrzo nakon toga,
više se nikad za njih nije niti čulo.«

195
 TRIDESET I SEDMO POGLAVLJE

POE JE SREĐIVAO misli kad su se vratili Reid i Evans. Nosili su

hrpu fascikala.
Reid je primijetio Poeov izraz lica pa odmah upitao: »Što je bilo?«
Poe je ostao stisnutih usana. Nije želio iznositi nove teorije ispred
stranaca. Zanemarivši Reidovo pitanje, obratio se Jackson: »Što se
dogodilo? Pretpostavljam da je to dovelo do istrage.«
»Djelomično. Neki od muškaraca na brodu rekli su da su dječaci
pili. Da su otpijali gutljaje od svih pića koja su donosili s bara. Mislim
da je bila riječ o igri, da vide tko će se najviše napiti.«
Nije ni Poe baš bio cvijeće u ranoj mladosti, znao je da je držati
djecu podalje od pića bitka koju nitko ne može dobiti. »A to je bilo
zabranjeno, pretpostavljam?«
»Strogo zabranjeno«, rekla je Jackson. »To je glavna razlika u
odgoju djece od strane države ili od strane obitelji. Država nema
nimalo tolerancije. Ako se alkoholna pića ne smiju konzumirati prije
navršenih osamnaest godina, onda nitko nema ovlasti to dozvoliti,
omogućiti, čak niti progledati kroz prste ako se to dogodi.«
Bilo je to posve u redu. Država nije smjela imati loše udomitelje
koji bi radili što god im se prohtje. Zažmiri na alkohol i isto tako možeš
zažmiriti na marihuanu ili na dobnu granicu za stupanje u intimne
odnose. »A Hilary Swift ih nije spriječila?«
»Nije je bilo. Trebala je biti prisutna, naši su propisi jasni: sve se
aktivnosti moraju odvijati pod nadzorom.«
»Pa...?«
»Pa zašto je onda nije bilo? Uvjeravam vas da je i to bio dio naše
istrage, naredniče Poe. Rekla je da joj se kći iznenada razboljela, a kako

196
je te večeri pola dječaka bilo na krstarenju, u Domu je bilo manje
osoblja koje je mogla nazvati da je zamijene. U jednom od razgovora
koje smo vodili s njom izjavila je da su muškarci na brodu bili stupovi
društva i da dječaci niti u jednom trenu nisu bili u opasnosti.«
Reid je primijetio: »Zvuči kao sranje.«
»I nama je tako zvučalo, naredniče Reid,« rekla je Jackson, »to i
igra opijanja na kraju su natjerali Hilary Swift na ostavku. Da, djeca
bježe od kuće i iz raznih ustanova i povremeno uspiju izbjeći vlasti dok
ne dosegnu punoljetnost, ali mi smo dužni, najbolje što možemo,
provoditi mjere koje osiguravaju da se to svede na minimum.«
»Jeste li to prijavili?« pitao je Poe.
»Pa, to očito nisam mogla učiniti ja, ali da, prijavilo se«, odgovorila
je. »Uslijedila je policijska istraga, ali u ono vrijeme nije to baš bila
situacija kao kada nestane pristojna bijela djevojka. Znate ono, dijete
dobrostojećeg bračnog para iz srednje klase negdje odluta i svi se
uspaniče. No kad se to dogodilo s nekim od naših, jedva da dobijemo
nešto više od: >A što ste očekivali? Naravno da takva djeca bježe.<«
Poe je znao da Jackson ima pravo. Premda je policija počela
ozbiljnije shvaćati djecu nestalu iz sustava skrbi, osjetio je trnce već pri
samoj pomisli na to koliko je takvih slučajeva prošlo ispod radara. Još
se više naježio kada se sjetio svih mogućih predatora koji samo
vrebaju na djecu poput dječaka iz Sedam borova. Za njihovo dobro,
nadao se da su živi, zadovoljni i uspješni: Nedavno je pročitao da dijete
mlađe od šesnaest godina, koje je prisiljeno na prostituciju, svodniku
zaradi više od dvjesto tisuća funti prije nego što postane prestar za
privlačenje mušterija.
A kako oralni seks u Londonu košta mizernih dvadeset funti,
uokolo hoda jako puno perverznjaka koje djeca moraju opslužiti prije
nego što ih odbace kad zbog dobi izgube na cijeni.
Oglasio se Reid: »Zapravo se sjećam da sam čitao o tim dječacima.
Istražitelji su to ozbiljno shvatili. Karte koje su kupili bile su za prvi
vlak koji je kretao iz Carlislea dan nakon krstarenja. Cumbrijska
policija kontaktirala je londonsku i rekla im da ih potraže.«

197
 »A mi smo stupili u kontakt sa sva trideset i četiri londonska
okruga«, dodala je Jackson. »Rekli smo im da su nam četiri dječaka
nestala i da nam odmah jave ako se pojave i potraže pomoć. Nekoliko
mjeseci nakon što su pobjegli, Hilary je primila razglednice koje su joj
poslali. Pisalo je da im je super u Londonu. To nije zaustavilo potragu,
ali u popriličnoj je mjeri smirilo situaciju.«
»I to je sve?« pitala je Bradshaw. »To ne može biti sve, Poe. Zar
može?«
»Napuštena djeca ne donose uvijek dobre odluke, Tilly«, objasnio
joj je Poe. »Ponekad se dovedu u opasnost. Ljudi poput gospođe
Jackson tu i ne mogu baš puno pomoći.«
Jackson je kimnula. »Pretpostavljali smo da će se u nekom
trenutku negdje pojaviti, ali to se nikada nije dogodilo. Ili su se dobro
snašli ili...«
»Ili nisu«, završio je Poe umjesto nje.
Bradshaw je zurila u njega. Oči su joj bile vlažne. Bila je
uznemirena, a Poe joj nije mogao pružiti utjehu i reći joj ono što je
željela čuti. Društvo je nagonski smatralo da bi se svaki put kad dijete
nestane trebao oglasiti alarm, ali problem je bio u tome što alarma nije
bilo. A čak i da je postojao, neka od te djece bježala su iz daleko gorih
okruženja. Vratiti ih tamo odakle su pobjegli ponekad i ne bi bilo
najbolje rješenje. U tom se trenutku Poe, ne po prvi put u životu,
zapitao kako socijalni radnici uspijevaju sačuvati zdrav razum. To
mora biti jedan od najnezahvalnijih poslova na svijetu, gori i od posla
policajca. Nije bilo dobrih dana, sve se uvijek kretalo u rasponu od
goreg do užasnog. Kleveće ih se kad oduzimaju djecu od roditelja,
razapinje kada to ne čine.
Zajebi to...
Ni Jackson nije imala volje odgovoriti Bradshaw. Rekla je: »U našoj
je istrazi otkriveno da je Hilary Swift prekršila poveći broj pravila
osmišljenih upravo zato da takva djeca ne pobjegnu. Dozvolila im je da
piju - i nema šanse da su bili trijezni kad su sjeli na vlak za London - i
omogućila im je pristup velikim svotama novca.«

198
 »I?« pitao je Poe.
»I, na kraju krajeva, ona ionako nije bila baš najbolja osoba za
upravljanje jednim takvim domom. Najviše ju je zanimao položaj u
društvu koji s tim dolazi. Da, naravno da čelna osoba mora biti vidljiva,
Dom je ovisio o donacijama podjednako kao i o općinskom
financiranju, ali istraga je pokazala da je ona time bila opsjednuta.
Znači, ako bi neki bogati i utjecajni ljudi pomislili da bi bilo smiješno
napiti djecu, stekli smo dojam da ih ona u tome ne bi spriječila, čak i da
je bila tamo.«
Poe je morao nastaviti dalje. To što su djeca pobjegla u London
možda je, a možda i nije bilo važno, ali pogledati podatke koji su stajali
na stolu - zasigurno jest. Okrenuo se prema Evansu: »Pretpostavljam
da znate što je sadržano u ovim dosjeima?«
»Provjeravam sve što izlazi odavde. S nalogom ili bez.«
»U tom vas slučaju molim da me uputite u ono što smatrate da bih
trebao pogledati«, rekao je Poe.
Evans je na vrhu hrpe imao tanak fascikl. Gurnuo ga je Poeu preko
stola. »Kopirao sam neke od dokumenata koje biste možda željeli
pregledati prve.« Pogledao je na sat na zapešću. »Sud još uvijek radi.
Kad vidite prvu stranicu, možda ćete odlučiti otići po još jedan nalog.«
Poe je otvorio fascikl i uzeo papir veličine A4. Bilo je to dvadeset i
šest godina staro bankovno izvješće Doma za nezbrinutu djecu Sedam
borova. Na njemu su se mogle vidjeti uobičajene stvari kao i na bilo
kojem mjesečnom popisu izdataka: troškovi hrane, televizijske
pretplate, režije... Svi su se iznosi nalazili, na desnoj strani. Na lijevoj se
nalazio drugi niz brojeva. Količinski manji, ali većih vrijednosti. Tu su
bile navedene uplate koje je Dom primao. Tog mjeseca novac je bio
uplaćen iz triju različitih izvora: donacija, što je izgledalo kao trajni
nalog dobrotvorne udruge u čijem je vlasništvu bio Dom za nezbrinutu
djecu Sedam borova, i uplata lokalnih vlasti u iznos koji se vjerojatno
svakog mjeseca mijenjao, ovisno o broju korištenih kreveta.
Poe je zurio u treći iznos. Bila je to čekovna uplata.
Pogledao je na stranicu s popisom odgovarajućih računa, što je

199
Evans također priložio. Quentin Carmichael izvršio je uplatu čekom.
Pisalo je da je riječ o donaciji novca prikupljenog na dobrotvornom
događaju Prati li vas sreća?. Riječ je bila o iznosu od devet tisuća funti.
Bio je naveden i Carmichaelov broj računa.
Koji je ovo vrag... ?
Disanje mu se ubrzalo.
»Što je bilo, Poe?« pitala je Bradshaw. Postajala je sve bolja u
čitanju njegovih izraza lica.
Gurnuo je stranicu prema njoj. Gledala ju je, isprva ne shvaćajući.
»Još uvijek imaš fotografiju istrage novca pronađenog na
Carmichaclovim računima, zar ne, Tilly?«
Potvrdno je kimnula.
»Usporedi te račune s ovim s kojega je uplaćen ček.« Nije mu ni
trebalo da to učini. Oduvijek je imao sposobnost pamćenja važnih
detalja.
Bradshaw je uzela tablet i počela pretraživati. Nije bila brza kao
inače. Naposljetku, zbunjeno ga je pogledala. »Ne mogu ga pronaći«,
rekla je.
»Točno«, odvratio je Poe. »Quentin Carmichael uplatu je izvršio s
bankovnog računa za koji nitko nije znao.«

200
 TRIDESET I OSMO POGLAVLJE

VODITELJ ODNOSA S javnošću nije bio položaj u banci za koji bi

Poe znao, ali čim je upravitelj poslovnice dobio službenu potvrdu
središnjice o valjanosti dodatnog naloga, sva tri proslijedio je gospođi
Jefferson. Poe je pretpostavljao da nije bila riječ o tome da on nije bio
zainteresiran - bilo je očito da jest - više o činjenici da se nije dobro
snalazio unutar sustava u kojem se kretao.
Gospođa Jefferson, koja je željela da je zovu Rhona, na svom je
računalu pronašla nepoznat račun. Namrštila se: »Ovo je čudno.«
Isprintala je nekoliko stranica, zaklamala ih i dala im primjerak.
»Kao što vidite, gospodin Carmichael otvorio je račun u svibnju te
godine i zatvorio ga mjesec dana kasnije.« Svoj je primjerak okrenula
prema njima i pokazala im gdje je to uočila.
Poe je pročitao navedene podatke. Prema onome što je on vidio,
na računu je već prije krstarenja postojao čitav niz aktivnosti: šest
zasebnih uplata po dvadeset i pet tisuća funti nakon čega su uslijedile
tri uplate dan nakon krstarenja, i to jedna od sto tisuća funti, jedna od
dvjesto i pedeset tisuća funti i jedna od tristo tisuća funti. Sveukupno,
bilo je tu osamsto tisuća funti.
»Imate li o podatke o isplatama?« upitao je Poe.
»Na drugoj stranici«, odvratila je Rhona.
Okrenuo je stranicu i nastavio čitati. Bile su navedene dvije
isplate: ček na devet tisuća funti u korist Doma za nezbrinutu djecu
Sedam borova i gotovinska isplata u iznosu od sedamsto devedeset i
jedne tisuće funti koje je podigao Quentin Carmichael. Na računu više
nije ostalo ništa te je on zatvoren.
Koga je on to vraga radio?

201
 »Vidim da su uplate na račun izvršene ili čekom ili bankovnim
transferom, Rhona«, rekao je Poe. »Možete li mi možda nabaviti
detaljni izlist?«
Izgledala je nesigurno. »Morala bih provjeriti je li i to obuhvaćeno
vašim nalogom.«
»Samo izvolite«, odvratio je Poe.
Kao prava savjesna zaposlenica, zaključala je računalo prije nego
što je izišla iz sobe. Poe se smiješio. Baš kao da je znala da bi okrenuo
monitor prema sebi iste sekunde kad bi otišla.
No, i nije bilo važno. Upravitelj banke provjerio je sa središnjicom,
a ako je netko izvršio uplatu na račun naveden na nalogu, to se ime
smije otkriti policiji! Kada bi Poe naknadno trebao pregledati račune
neke od osoba na popisu, u tom bi slučaju trebali novi nalog.
Rhona je isprintala još jedan dokument.
Na ovom su bila imena.
Jeza koja je odjednom zavladala prostorijom gotovo se mogla
opipati. Poe je zurio u prvih pet imena. U glavi je svakom imenu
pridodao lokaciju.

Graham Russell - kameni krug Castlerigge, Keswick.

Joe Lowell - kameni krug Swinside, Broughton -in- Furness.
Michael James - Long Meg i njezine kćeri, Penrith.
Clement Owens - Elva Plain, Cockermouth.
Sebastian Doyle - tijelo pronađeno u lijesu Quentina Carmichaek.

PET IMENA.
Pet žrtava.
Poe je pronašao vezu koju je tražio.

202
 SVI SU ONI prije krstarenja uplatili dvadeset i pet tisuća funti na
Carmichaelov račun, a trojica su naknadno uplatila značajnije donacije
nakon dobrotvornog događaja. Sebastian Doyle, čovjek kojeg je Poe
pronašao u Carmichaelovu lijesu, uplatio je najveći iznos - tristo tisuća
funti - dok je Michael James uplatio najmanje, bijednih sto tisuća.
Ime šestog čovjeka na popisu bilo je Montague Price. Kao i Joe
Lowell i Graham Russell, i on je uplatio dvadeset i pet tisuća funti prije
krstarenja, ali ništa nakon toga.
Morat će reći Flynn da provjeri bazu HOLMES2 kojom je
upravljala Cumbrijska policija, ali Poe je bio siguran da se Price dosad
nije pojavio u istrazi. Ako ćemo iskreno, ni drugi se nisu pojavili sve
dok nisu bili do smrti spaljeni.
Poe i Bradshaw zaprepašteno su se pogledali, bez riječi. Reid je i
dalje gledao popis. Poeu je od početka bilo teško prihvatiti da su
muškarci birani nasumično, ali ni u najluđim se snovima nije nadao da
će naići na ovako neoboriv dokaz.
Ono što je imao u ruci bila je lista za odstrel.
Reid je buljio u dokument. Lice mu je bilo smrknuto.
»Nevjerojatno,« rekao je, »uspio si.«
Bradshaw je djelovala uzbuđeno i prestrašeno. Ponekad, kada se
ovako veliki slučaj otvori, osjećaj je nevjerojatan.
»Što misliš da ovo znači, Poe?« pitala je.
Ponovno je pročitao popis. Te su se večeri šestorica muškaraca
ukrcala na brod. Petorica od njih sada su bili mrtvi.
»To može biti samo jedna od dviju stvari, Tilly«, odgovorio je.
»Montague Price je ili sljedeća žrtva ili...«
»Ili?«
»Ili je on Žrtvovatelj.«

203
 TRIDESET I DEVETO POGLAVLJE

POE JE DRAGE volje sve prepustio Gambleu. Kada se otkrije

identitet ubojice, onda je to posao za čekić, ne za skalpel, nastupa
potjera, a ne potraga. Odmah je nazvao Gamblea i rekao mu da je
pronašao vezu između žrtava. Na svoju čast, Gamble nije previše vikao.
Flynn se vratila u Cumbriju i željela je da je upute u sve što se
događalo. Našli su se u baru u Shap Wellsu i izgledala je sretna zbog
onoga što su postigli tijekom njezina odsustva. Na kraju se ipak
opravdalo sudjelovanje Odjela u istrazi. Rekla je da će mu kasnije javiti
kako je prošao sastanak s direktorom i ministrom.
Bradshaw je detaljnije izložila pojedinosti u vezi s financijama, a
Flynn je pisala bilješke. Ona će morati sastaviti službeno izvješće
Odjela koje će se kasnije koristiti u svim kaznenim postupcima
vezanima uz slučaj, stoga je ono moralo biti temeljito. U međuvremenu
se u baru pojavio Reid, ali je pričekao dok ne završe s iznošenjem
informacija.
»Što nam imate za reći, naredniče?« pitala je Flynn dajući svima do
znanja da se vratila i preuzela vodstvo. Tako i treba biti. Inspektor
organizira stvari, a narednik ih provodi.
»Nestao je«, rekao je Reid.
»Montague Price?« pitao je Poe.
»Aha. Sudjelovao sam u upadu. Zatekli smo praznu kuću, ali čini se
da je otišao u žurbi.«
»I?« Kod Reida je uvijek postojalo »i«. Bio je prirodno nadaren za
dramatiku.
Na licu mu se pojavio osmijeh. »I... To je on. Forenzičari su na
dijelu njegove odjeće pronašli tragove krvi - DNK je u žurnoj obradi.

204
Bila je tamo i prazna boca za koju mislimo da je sadržavala pospješivač
izgaranja koji je korišten, a i bočica nepoznate tekućine. Izgleda kao
nešto medicinsko. Poslana je u laboratorij.«
Ispružio je ruku i rukovao se s Flynn: »Ovdje sam i da vam
službeno zahvalim, gospođo. Načelnik Odjela Gamble je, naravno,
zauzet, ali nije želio da to ostane neizrečeno. Svjestan je da do ovoga ne
bi došlo bez Odjela.«
Okrenuo se Poeu: »Ovo se tiče i tebe, Poe. Zamolio me da ti kažem
da i dalje misli da si pomalo budala...«
»Budala. Tako me nazvao, budalom?«
»Parafraziram. Njegove su riječi bile >golema šupčina<, ali ovdje
ima i dama.«
Bradshaw se hihotala. Čak se i Flynn nasmijala.
Sve mu je ovo bilo poznato, luckasti trenuci koji uslijede po
završetku slučaja. Prirodan zanos. Sve je smiješno. Još nisu pronašli
Pricea, ali hoće. Gamble će se koristiti svim dostupnim sredstvima.
Ranije te večeri već je bio na vijestima i mediji su već objavili sliku
Montaguea Pricea. Isto bi to i Poe učinio. Stegnuo mrežu. Uvjerio
Pricea da su uši i oči posvuda. Da se više nema kamo sakriti. Možda je i
bio inteligentan, koliko to već psihotični luđaci jesu, ali Montague Price
nije imao pojma da će ubrzo postati najpoznatiji čovjek u zemlji.
Poe je otišao do šanka. Svi su zaslužili piće. Dok je čekao da
barmen preuzme njegovu narudžbu, okrenuo se i gledao prijatelje.
Salili su se i smijali. Uživali u dobro obavljenom poslu.
Pa zašto se onda i on nije tako osjećao?
Znao je o čemu je riječ. Carmichaelov novac nije mu dao mira,
poput zrna graška ispod madraca.
Iznos koji je podigao s tajnog bankovnog računa kad ga je zatvorio
i iznos pronađen na njegovom službenom računu nisu se podudarali.
Šestorica muškaraca na krstarenju dali su Carmichaelu osamsto tisuća
funti. Samo petsto tisuća je pronađeno. Ne računajući devet tisuća funti
doniranih Domu Sedam borova, još se uvijek nije znalo gdje je nestalo
gotovo tristo tisuća.

205
 I još uvijek nije postojao razlog zbog kojeg bi njegovo ime bilo
urezano na žrtvina prsa.
Poe nije volio ostavljati stvari nedovršenima, ne zatvoriti sve
pukotine. Ponekad iz njih zna još ponešto izići.
Dok su svi ostali slavili, Poe je duboko razmišljao.

206
 ČETRDESETO POGLAVLJE

POE I REID ostali su budni do dugo u noć. Flynn se povukla rano

kako bi počela pisati izvješće Odjela. Bradshaw je ostala do jedan
poslije ponoći, no naposljetku ih je pozdravila rekavši da ima stvari
kojima se mora pozabaviti.
Reid je začuđeno podignuo obrve kad se udaljila: »S kakvim se
stvarima ona mora baviti u ovo doba noći?«
»Računalnim igrama, pretpostavljam«, odgovorio je Poe.
Reid je odlučio prenoćiti. Uzeo je sobu pa su do sitnih sati pili viski
i pušili cigare. Razgovarali su o načinu na koji će Gamble voditi potragu
za Montagueom Priceom. Ranije su svi zajedno gledali večernje vijesti
u kojima se Gamble obratio javnosti i Poe je bio siguran da je ovo tek
prvi u nizu njegovih javnih istupa. Premda je privatno zahvalio Odjelu,
valjda je smetnuo s uma učiniti to i javno. Prema onome što je rekao,
do ključnog napretka u istrazi došlo je samo zahvaljujući njegovom
odlučnom i nepokolebljivom vodstvu, zajedno s izuzetnim vještinama
njegovih istražitelja.
No dobro, Poe ionako ovo nikada nije radio zbog slave.

KASNO LIJEGANJE I opijanje viskijem nisu baš bili dobima

kombinacija za ugodno jutro. Edgar ga je probudio u osam sati, uz
pogled koji je govorio: »Pišanje, doručak i šetnju, molim.«
Gunđajući, ustao je iz kreveta i širom otvorio ulazna vrata. Nije ga
dočekala zasljepljujuća sunčeva svjetlost koju je očekivao. Umjesto
toga, u kuću su se ušuljali gusti pramenovi magle.
Navukao je stare teniske i polako izišao da vidi koliko je loše.
Magla na Shapu bila je legendarna i svoj je gusti pokrov na vrištine

207
mogla spustiti u bilo koje doba godine. Danas je bilo prekrasno, kao
pogled kroz prozor zrakoplova dok leti kroz oblake. Edgar je otrčao i
nestao u nepreglednoj bjelini. Vidljivost je bila svega nekoliko metara i
poput divovske školske gumice, magla je brisala sve iz vidokruga. Nije
vidio Shap Wells. Jedva je vidio i vlastitu ruku.
Poe nije namjeravao napustiti kuću dok se ne raščisti, bilo je
preopasno. Stavio je pržiti nekoliko kriški slanine i ubacio par šnita
kruha u toster. Edgar će put kući pronaći po mirisu.
Zazvonio mu je telefon. Bila je to Flynn.
»Jutro, šefice.«
»Imaju ga.«
Poeu se želudac preokrenuo, a to nije imalo nikakve veze s
mamurlukom. »Pricea?«
»Da.«
»Gdje?«
»Nisu ga oni uhvatili. Ušetao je u policijsku postaju u Carlisleu
prije četrdeset i pet minuta u pratnji svog odvjetnika.«
Zapanjen nevjerojatnim scenarijem u kojem se Žrtvovatelj sam
predao vlastima, Poe se više nije mogao suzdržati: »Pas mater.«
»Upravo tako.«
»Što kaže?«
»Još ništa. Zasad je zatvoren u sobi sa svojim odvjetnikom.
Gamblea zanima želiš li biti prisutan kad počne govoriti«
Poe to nije želio, a srećom, imao je savršen izgovor - svaki je
Cumbrijac dobro znao što je magla na Shapu. Gamble će shvatiti.
»Jutros je poprilično gusta«, složila se Flynn nakon što je ljubazno
odbio poziv. »Ja ću otići i zastupati Odjel. Mislim da ću se odavde
nekako snaći po cesti.«
»U redu, šefice. Obavještavat ćeš me?«
»Hoću.«

208
 Nakon doručka smjestio se ispred kuće s kavom, dok je Edgar
trčkarao uokolo. Oko deset sati kroz maglu se počelo probijati sunce.
Poe je zaključio da je najveća opasnost prošla i da sad može prošetati
do hotela kako bi provjerio je li Reid uskrsnuo.
Bio je na pola puta kad mu se oglasio mobitel. Na zašlonu se
pojavio 020, londonski pozivni broj. Javio se, a direktor Obavještajne
službe Edward van Zyl na svoj mu je način poželio dobro jutro.
»S kime razgovaraš, Poe?« pitao je van Zyl.
Poe je zastao zbunjeno pogledavajući uređaj u ruci, a zatim
odgovorio: »Pa... S vama, gospodine. Direktorom Obavještajne, van
Zylom.«
Van Zyl je odvratio: »Griješiš, Poe. Nas smo dvoje zadnji put
razgovarali neposredno prije tvog dopusta.«
»Dobro...«
»Čuo si da je Price u pritvoru?«
»Jesam, gospodine.«
»I što misliš?«
Poe se malo pribrao prije odgovora. »Brine me ona razlika u
iznosima novca, gospodine. Najmanje tristo tisuća jednostavno je
nestalo.«
Nastupila je stanka prije nego što je van Zyl ponovno progovorio:
»Misliš li da je Price ubojica, Poe?«
Poe je malo zastao. »Može biti, gospodine.«
»Samo može biti?«
»Mogu postojati fizički dokazi, gospodine, ali nisam pronašao
motiv. Možda se sve dogodilo zbog novca, ali ako je tako, zašto čekati
sve dosad? Mislim da svi moramo pričekati dok ga se ne ispita,
gospodine.«
»Hmmm... Pa, i to je jedna od opcija, Poe. Jesi li razgovarao s
inspektoricom Flynn o našem posjetu uredu ministra?«

209
 »Nisam još, gospodine.«
»I nemoj. Mogu ti reći da je onaj popis koji si dobio od banke, kako
se ono kaže, pustio lisicu u kokošinjac. Ima ovdje utjecajnih ljudi koji
su sve nervozniji zbog onoga što bi još mogao pronaći. Žele da se ovo
završi brzo i tiho, Poe.«
Poe nije uspijevao shvatiti je li ovo prijetnja ili poticaj.
Van Zyl je nastavio. »Quentin Carmichael organizirao je više od
jedne zabave, a neki od ljudi koji su im prisustvovali sad su na važnim
položajima u Vladi. Ne žele biti ni u što uvučeni. Neki vrlo visoko
rangirani državni službenici pregledali su dosje slučaja i zaključili da bi
se sad, kada je Montague Price u pritvoru, svi trebali fokusirati samo
na to da ga se proglasi krivim. Vrše pritisak na Državno tužilaštvo i
uništit će svakoga tko im pokuša stati na put. Službeno će se prikazati
da je Quentin Carmichael bio ranija žrtva Žrtvovatelja.«
»Ali to je ono što oni kažu, je li tako, gospodine?«
»Tako je, Poe. Usprkos našim zajedničkim sumnjama, Montague
Price je čovjek kojeg žele. Sasvim prikladna točka na i.«
Direktor je neko vrijeme šutio. Naposljetku je rekao: »Ali mi ne
radimo tako, zar ne Poe?«
»Ne, gospodine, ne radimo.«
»I sad kad je slučaj gotov i Odjel više nije uključen, sigurno jedva
čekaš nastaviti svoj odmor.«
»Da, gospodine. I hvala vam.«
»Na čemu mi zahvaljuješ, Poe? Mi se nismo već dugo čuli, ne
zaboravi...«

BRADSHAW JE VEĆ bila na nogama, sa slušalicama na ušima i očiju

prikovanih na tablet. Mahnula mu je kad ga je ugledala. Reidu nije bilo
ni traga. Poe je od portira saznao broj njegove sobe i pokucao mu na
vrata.
»Odjebi.«

210
 Poe je ponovno pokucao.
Vrata su se odškrinula i Reid je pospanim, zakrvavljenim očima
provirio kroz prorez. Poe se ponadao da se osjeća bolje nego što
izgleda.
»Ajde,« rekao je Poe, »kupit ću ti nešto za jelo.«
»Ne ustajem iz kreveta.« U dahu mu se osjećao ustajali viski.
»Montague Price je u pritvoru. Sam se jutros predao.«
Reidove oči istog su se trena širom otvorile. »Daj mi deset
minuta.«
»Može i petnaest«, odvratio je Poe. »I operi zube.«

DVADESETAK MINUTA KASNIJE u hotelskom im se restoranu

pridružio svježe istuširani Reid. Bradshaw je i dalje bila na tabletu. Poe
nije znao bavi li se borbom protiv zločina ili vilenjaka jer se činilo da
joj je razina koncentracije ista u oba slučaja. Poe je svima natočio tople
napitke i dobacio Reidu kutiju aspirina.
Reid je na suho sažvakao nekoliko tableta dok je čekao da mu se
ohladi kava. Neko je vrijeme zurio u prazno. Bio je tih. Previše tih za
istražitelja koji je upravo saznao da im je glavni osumnjičenik upravo
uhićen. Okrenuo se prema Poeu i rekao: »Čini li se tebi išta od ovoga u
redu?«
Reid je bio odličan murjak s još boljim instinktima. Budući da je
obojicu mučilo nešto u vezi s Priceom, netko je morao razmišljati o
tome što učiniti ako se stvari ne budu odvijale onako kako Gamble želi.
Van Zyl mu je rekao da ostane na dopustu. Pitao se je li to možda bilo
preuranjeno. Gamble bi mogao dozvolio dodatne istrage. To je nešto
što bi se u svakom slučaju trebalo učiniti, a Poe je želio nastaviti dalje.
»Meni se čini da postoje dvije mogućnosti«, rekao je Reid. »Ili
pravi ubojica podmeće Priceu ili...«
»Ili on jest pravi ubojica i misli da se može izvući«, završio je Poe
umjesto njega. »A ako misli da se može izvući, onda mi moramo
pretpostaviti da se zaista i može izvući. Kako god bilo, mislim da nismo

211
gotovi.«
»Pa što ćemo onda učiniti?«
»Nešto što smo trebali učiniti jučer«, odvratio je Poe. »Otići ćemo
posjetiti Hilary Swift.«
Reid je izgledao zabrinuto. »Nisam baš siguran da nam je to
pametno, Poe. Ne možemo ispitivati nekoga tko bi na kraju mogao biti
ključni svjedok tužiteljstva. Morali bismo barem pričekati da ispitaju
Pricea.«
Poe ga je netremice gledao.
Reid je uzdahnuo. »Nazvat ću Gamblea. Na kraju krajeva, to je
njegova istraga.«
Naravno, bio je u pravu. Bila je to odluka koju je morao donijeti
glavni istražitelj, a ne on. »Ja ću ga nazvati«, odlučio se Poe za
kompromis.
»Samo daj. Ionako će ti reći da odjebeš.«
Poe se premjestio bliže prozoru kako bi imao bolji signal i nazvao
Gamblea. Ovaj je očito držao mobitel u ruci jer se javio istog trena.
»Gospodine, znam da Odjel više nije aktivno uključen u slučaj, ali
narednik Reid i ja željeli bismo otići i porazgovarati s Hilary Swift.«
»Zašto, za Boga miloga?«
»Zbog dodatnih informacija, dobivanja odgovora na još nekoliko
otvorenih pitanja, takvih stvari. Bez obzira na to što sporne noći nije
bila tamo, vjerojatno je znala da će Price biti.«
»Čekaj dok porazgovaramo s Priceom, Poe. On je sa svojim
odvjetnikom i pokušavaju osmisliti nagodbu.«
»Nagodbu?«
»Aha, zamisli ti to!« odgovorio je. »Ali pretpostavljam da ima
pravo pokušati. Poslušat ćemo što ima za reći, a zatim će ga Državno
tužilaštvo spremiti u zatvor do kraja života.«
»Nadajmo se, gospodine«, odvratio je Poe.

212
 »Ti baš i nisi uvjeren u to, zar ne?«
»Kao što ste rekli, gospodine, moramo poslušati što ima za reći.«
»Usprkos našim trzavicama, Poe, znam da ga ne bismo uhvatili bez
tebe«, rekao je Gamble.
Poeu nije trebalo ničije priznanje, trebala mu je dozvola da nastavi
s istragom. Ali morao se prilagoditi pravilima igre.
»Vrlo ste ljubazni, gospodine, ali ja sam samo pripomogao svježim
pogledom na stvari. I sami biste naposljetku došli do ovoga.«
»U redu, otiđi i razgovaraj s njom. Ali neka Reid ide s tobom i to
nije službeno ispitivanje. Samo dodatne pojedinosti. Ako postoji nešto
što bismo mogli upotrijebiti protiv Pricea, želim to odmah znati.«
Poe mu je zahvalio pa se vratio do Reida i Bradshaw. »Idemo«,
rekao je.
Reid ga je pogledao. »Pristao je? Nećeš mi zamjeriti ako
provjerim?«
»Zamjerit ću ti ako provjeriš, ali ipak to učini.«
Reid je odmahnuo rukom. »Vjerujem ti, Poe.« Pogledao je na sat na
zapešću. »Bolje da popijemo još po jednu kavu prije nego što krenemo.
Inače nitko od nas neće biti u stanju voziti.«

213
 ČETRDESET I PRVO POGLAVLJE

VOZIO JE REID. Rekao je da ne želi sjediti na mjestu suvozača

osjećajući se ovako loše. Poe se nije bunio.
Usprkos tome što je Dom za nezbrinutu djecu bio prodan prije
mnogo godina, brzinskim pregledom popisa birača ustvrdili su da
Hilary Swift još uvijek živi u Sedam borova. Poe je bio iznenađen da su
ga pronašli. Navigacija ih je obavijestila da su stigli na odredište dok su
još bili udaljeni gotovo pet kilometara - jedna od ljepota života u
Cumbriji - no Reid je nazvao policijsku postaju u Amblesideu i dobio
točne upute.
Dom za nezbrinutu djecu Sedam borova bio je smješten između
Amblesidea i Grasmerea u veličanstvenom zdanju. Bila je to
samostojeća vila, prepuna šarma i veličine omanjeg hotela. Vanjska
drvenarija bila je obojena žutom bojom - izgleda da su, zbog nekog
razloga, sve tradicionalne kuće Lake Districta imale vanjske grede
obojene živim bojama. Diskretno je stajala na vrhu male staze s
pogledom na Rydal Water.
Poeovi instinkti su se uzburkali. Postrance je pogledao Reida i na
njemu uočio isti osjećaj nelagode. Oboje su jako dobro znali cijene
nekretnina u ovom području. Mogle su se mjeriti s Londonom.
Prije nego što su izišli iz automobila, Poe je poslao poruku
Bradshaw. Pričekali su na njezin odgovor, a kada je stigao, Poe je
zadovoljno zagunđao.
Znao je kako početi razgovor.

UNAPRIJED SU SE najaviii tako da ih je Hilary Swift očekivala

premda joj nisu rekli o čemu je točno riječ. Poe i Reid hodali su duž

214
besprijekorno poravnate staze od škriljevca i pokucali na vrata.
Odmah su se otvorila. Pokazali su svoje službene iskaznice, a ona je
svaku pozorno promotrila.
Hilary Swift imala je iritantan naglasak. Afektirano otezanje više
klase koje je kroz godine usavršila. Poe je pretpostavljao da o njoj zna
više nego što bi ona htjela. Rođena je i odrasla u Maryportu, premda je
svoju prošlost prekrojila i kad god bi je netko pitao, tvrdila je da
potječe iz imućnijeg Cockermoutha, Poe je uvijek podržavao ljude koji
su se trudili postati bolji - na taj je način ljudska rasa napredovala - ali
to se ne postiže snobizmom.
Bila je odjevena u suknju do koljena i odgovarajući sako, a kosa joj
je bila oblikovana u savršenu kopiju frizure Margaret Thatcher. Poe je
znao da je zašla u šezdesete, ali pod prigušenim bi svjetlom mogla
proći i kao da joj je pedeset.
Pozvala ih je unutra uza smiješak koji joj nije dopirao do očiju i
povela ih prema primaćoj sobi. Bilo je očito da je riječ o prostoriji
osmišljenoj da izazove divljenje. Pogled s izbočenih, ovalnih prozora
bio je zapanjujući. Drvored je stvarao prirodan tunel kroz koji su oči
pronalazile put do jezera u daljini. Međutim, interijer nije bio u skladu
s eksterijerom. Dok su se vani poštivali propisi nacionalnoga parka,
unutrašnjost je bila dokaz da se dobar ukus ne može kupiti novcem.
Izgledalo je kao da je netko u bočicu Pepto-Bismola8 ubacio šljokice i
onda time poprskao sve uokolo. Ako i zanemarimo užasne boje, Swift
nije bila poklonik ravnih linija niti minimalističkog uređenja interijera.
Poe još nikada nije vidio sobu s tako puno namještaja. Bezbrojni
stolovi bili su krcati svjetiljkama, zdjelama i satovima. Zidovi su bili
zakrčeni policama za knjige i regalima koji su bili ukrašeni heklanim
tabletićima skupocjenog izgleda. Činilo se da je njezina životna
filozofija bila: ako je nešto šljokičasto, ona to mora imati.
Poe se nije usudio sjesti da ne bi nešto srušio.
Plaća socijalnog radnika nije ni približno mogla omogućiti sve ovo.
»Bojim se da vam ne mogu posvetiti puno vremena«, rekla je. »Sa
mnom su se iz Australije vratili unuci, a moja kći dolazi za dva tjedna.

8 Sredstvo protiv žgaravice, sirup žarkoružičaste boje, op. p.

215
Imat ćemo obiteljske praznike. Djeca su na katu, zasad se mirno igraju,
ali ne znam koliko će to potrajati. Pripremit ću nam čaj.«
»Pomoći ću vam, gospođo Swift«, ponudio se Reid.
Znao je da je Reid otišao s njom kako bi Poe mogao malo
pronjuškati. Prišao je prozoru i brojio borove. Bilo ih je pet. Još je
uvijek tražio ona dva koja nedostaju kad su se vratili Reid i Swift s
prepunim pladnjem. Primijetila je u što gleda.
»Oluja Henry, nažalost«, rekla je. »Dva smo bora izgubili u veljači
2016 .«
Već je dugo smatrao kako bi olujama, ako želimo da ih ljudi
ozbiljno shvate, trebalo davati imena poput Razarač krovova ili
Prokleto kopile, a ne Henry ili Desmond. Nije ni čudo da bi narod svaki
put ostao zatečen njihovom snagom.
»Možete li mi reći kako to da živite ovdje, gospođo Swift:?« upitao
je Poe.
»Mogu li malo preformulirati vaše pitanje, naredniče Poe?«
nasmiješila se. »Zato što mislim da ste zapravo željeli pitati >Kako si
možete priuštiti živjeti ovdje?<. Jesam li u pravu?«
»Jeste.«
»Kada je dobrotvorna organizacija zatvorila Dom, imala sam
pravo prvokupa imanja.«
»Više me zanimalo...«
»Kako sam ga platila?«
»Da«, odgovorio je Poe. Poruka koju mu je Bradshaw poslala
potvrdila je da na imanju nema hipoteka. Swift je bila u potpunom
vlasništvu Sedam borova.
Oči su joj na trenutak ljutito sijevnule. »Zaslugom svog pokojnog
muža. Znao je kada i gdje uložiti naš novac, naredniče Poe.«
Premda je već nešto pročitao o njezinom mužu - radio je za neku
računovodstvenu tvrtku u Penrithu - bio je to površan odgovor.
Računovođe su bili poprilično dobro plaćeni, ali ne baš toliko dobro.

216
Odlučio je zasad to prešutjeti. Začula se buka s kata popraćena dječjim
plačem. Swift je ustala i otišla do vrata. Viknula je: »Annabel! Jeremy!
Baka ovdje razgovara. Možete li se, molim vas, stišati?«
»Oprosti, bako«, odgovorilo je dijete.
Poe je primijetio da joj se, kad je podigla glas, otmjeni naglasak
malo izgubio i na trenutak se pojavila djevojka iz Maryporta. »Znate li
radi čega smo ovdje, gospođo Swift?« upitao ju je kada je ponovno
zauzela svoje mjesto.
»Kad bih baš morala, rekla bih da je netko od bivših štićenika bio
zločest i da vam trebaju informacije o toj osobi? Obično je o tome riječ.
Već sam odavno u mirovini, ali još sam uvijek u kontaktu s nekima od
djece za koje sam skrbila.«
»Sjećate li se čovjeka po imenu Quentin Carmichael?« upitao ju je
Poe.
Oči su joj se suzile. »A, zato ste, znači, ovdje. Zbog onoga što se
dogodilo na Ullswateru. Ali zašto sad? To je bilo prije više od dvadeset
i pet godina.«
»Nešto je iskrslo«, odgovorio je.
»S dječacima koji su pobjegli ili sa samim krstarenjem?«
Poe nije odgovorio. Ponekad je najbolje prepustiti svjedocima da
vas povedu ondje gdje misle da ste željeli krenuti.
Swift se zagledala u daljinu, a lice joj se smrknulo. »Ti prokleti
dječaci!«
Poe je pričekao da vidi hoće li nastaviti.
»Tijekom godina provedenih ovdje, naredniče Poe, brinula sam se
za više od stotinu djece i ne veličam sama sebe kad kažem da sam
imala nemali utjecaj na njihov život. Djeca su cijenila dom koji sam im
pružala, cijenila su granice koje sam postavljala, i cijenila su poticaj
koji im je bio potreban u životu.«
»Čini se da ste bili jedan od stupova društva«, rekao je.
»Ali ta četvorica dječaka... Pa, neka djeca jednostavno ne žele da

217
im se pomogne. Pružila sam im izuzetnu priliku s nekim izuzetnim
ljudima. Da su samo učinili ono što sam ih zamolila, ta bi im večer
svima osigurala pristojna pripravnička mjesta kad dođe vrijeme da
napuste školu. Ti su ljudi imali odlične veze i bili su spremni pomoći
kako god mogu. Jedino što sam zamolila dječake bilo je da se pristojno
ponašaju. Ali jesu li? Ne! Čim su shvatili da ih nitko od nas neće
nadzirati, svi su se ponapijali. Kao najobičnije seljačine. Nisu
razmišljali niti o domu niti o mom ugledu.«
»Izgleda da su bili pomalo nezahvalni«, rekao je Poe.
»Zar ne? Pa, iskreno ću vam reći, kad su se vratili, sasula sam na
njih drvlje i kamenje. Gotovo sam probudila čitavu kuću.«
»Stvarno?« Poe je prošao dovoljno ispitivanja da zna kad netko
laže. Ljutnja gospođe Swift doimala se usiljeno.
»Da, stvarno«, odvratila je.
»I onda su pobjegli?«
»Jesu. Uzeli su svoje stvari - i novac od napojnica - i stopirali do
željezničke postaje u Carlisleu.«
»Zašto Carlisle?« želio je znati Poe. »Penrith je bliže.«
Swift je rekla da ne zna. Ponovila je samo ono što joj je rekla
policija.
Pogledao je Reida da provjeri ima li on možda koje pitanje. Osim
što joj je pomagao s čajem, nije je ništa pitao. Nevjerojatno, čak je
počeo i malo drijemati. Pa koliko je on to noćas popio?
Međutim, i Poe je počeo osjećati malaksalost. Soba je bila topla, a
sinoć su dugo ostali budni... Ipak... zaspati pred svjedokom bilo bi nešto
novo. Mobitel mu je bio stišan, ali zavibrirao mu je u džepu. Upitao je
Swift je li u redu da se javi, no prihvatio je poziv i prije nego što mu je
dospjela odgovoriti. Bila je to Flynn.
»Što ima?« rekao je.
»Gdje si?«
Poe je nakratko pogledao u Swift koja se smiješila. Kapci su mu

218
postajali sve teži. Ako ne bude pazio, ubrzo bi se mogao pridružiti
Reidu.
»Kod gospođe Swift. Narednik Reid i ja došli smo prije četrdesetak
minuta, zašto?«
»Poe, sad me dobro slušaj. Nešto ću ti reći, ali ne smiješ pokazati
nikakvu reakciju. Je li ti jasno?«
Poe je rekao da shvaća. Primijetio je da zvuči nerazgovijetno, a
jezik kao da mu je bio deblji nego inače. Pogledao je u Reida, koji, je sad
već posve utonuo u san. Slinio je.
Koji je vrag... ?
»Montague Price upravo je dao izjavu. Tvrdi da on nije
Žrtvovatelj«, rekla je Flynn.
»Jest, on je«, odvratio je Poe dok su mu misle postajale sve više
zbrkane.
»Frfljaš, Poe. Jesi li pijan?« vikala je Flynn.
Poe nije odgovorio. Bio je pijan. Mislio je da sada više nije.
Flynn nije čekala da si on sredi misli. »Uostalom, nemam ja sad
vremena za ovo. Samo me pažljivo slušaj, Price je priznao da je bio na
krstarenju, ali na aukciji se nisu nudili vikend-izleti.«
»Nego što?« Poe je jedva shvaćao o čemu ona govori.
»Nudila su se djeca, Poe«, odgovorila je. »Prodavali su djecu!«
To mu je uspjelo doprijeti do mozga. O, jebote...
Ispod oka poredao je u Swift koja ga je promatrala čudnim
pogledom.
»I, Poe, Hilary Swift je bila na brodu.«
Sranje. Sranje. Sranje.
»Ona i Carmichael sve su organizirali.«
Poe se pokušavao usredotočiti na ženu nasuprot sebi. Sve mu je
bilo mutno i tada je shvatio da to uopće nema veze s mamurlukom i
kasnim odlaskom u krevet.

219
 Ovo je bilo nešto drugo.
»Nemamo nikoga u blizini. Ti i narednik Reid morat ćete je
zadržati. Možete Ii to učiniti, Poe?«
Poe je prepoznao početne simptome sedacije. Pokušavao se
oduprijeti, ali nije imao šanse - uskoro će posve podleći utjecaju onoga
što mu je dano. »Steph,« frfljao je, »jebemu, drogirala nas je.«
Pokušao je ustati, ali pao je natrag na kauč. Ispustio je mobitel. Tek
je djelomično bio svjestan Flynn, koja je vikala kroz BlackBerry.
»Poe! Poe! Jesi li dobro?«
Glas je postajao sve tiši i tiši, a njemu su se oči preokrenule. Deset
sekundi kasnije sve je nestalo.

220
 ČETRDESET I DRUGO POGLAVLJE

POE JE MALO-POMALO dolazio k sebi. Nekoliko je puta pokušao

ostati pri svijesti prije nego što je, naposljetku, i uspio. Nije imao pojma
koliko je dugo bio bez svijesti, mogli su u pitanju biti dani ili minute.
Otvorio je oči i trudio se usredotočiti na ljude koji su se vrzmali oko
njega.
»Isuse, što se dogodilo?« začuo je Reida. »Usta su mi suha ko
pustinja.«
I Poea je grlo grebalo od žeđi. U glavi mu je tutnjalo.
Pokušao je posložiti kockice. Ubrzo, djelići sjećanja počeli su
poprimati oblike i um mu je ponovno mogao oblikovati misli. Hilary
Swift drogirala ih je obojicu, a sudeći prema užasnoj ružičastoj boji
uokolo, još su uvijek bili u njezinoj kući. Ako je zaista tako, onda i nisu
mogli biti dugo bez svijesti. U njezinoj primaćoj sobi nalazilo se
dvadesetak ljudi od kojih su neki bili odjeveni u zelenkastu odjeću
bolničara. Spustio je pogled kada je osjetio da mu je nešto stegnuto oko
nadlaktice. Mjerili su mu tlak. Neka mu je budala pokušavala gurnuti
nešto u uho pa se trznuo i ustuknuo.
»Poe, ne budi takav seronja i pusti joj da ti izmjeri temperaturu.«
Odnekud je začuo Flynn.
»Steph?« glas mu se tek neznatno razlikovao od kreketanja.
»Ti i narednik Reid bili ste drogirani.«
Poe se namrštio. »Toliko sam i sam shvatio.« Još mu je jedna
misao sinula: »Gdje je Swift?«
»Nema je, Poe. Gambleov tim upravo pretražuje kuću, ali izgleda
da joj se žurilo. Mora da ju je netko pokupio jer je njezin automobil još
uvijek vani.«

221
 »A što je s unucima?«
»Kakvim unucima?«
»U kući su bila djeca.«
»Jesi li siguran?« uznemireno ga je upitala.
»Čuo sam ih.«
Flynn je doviknula Reidu. »Naredniče Reid, narednik Poe kaže da
je ovdje bilo djece.«
»Mislim da ih je bilo dvoje«, potvrdio je Reid.
Uzvikom je pozvala Gamblea koji je pohitao prema njoj
mrzovoljnog izraza lica. »Narednik Reid i narednik Poe tvrde da je u
kući bilo djece kad su došli, gospodine. Mislim da je pobjegla s njima.«
»Samo mi je još to trebalo, jebemu«, progunđao je Gamble.
Okrenuo se prema jednom od svojih istražitelja: »Odmah se javi svim
postajama granične kontrole. Reci im da možda putuje s djecom.«
Obratio se Reidu: »Godine? Spol? Opis? Išta što bi moglo pomoći?«
»Nisam ih vidio, šefe«, rekao je Reid. »Bila su na katu. Mislim da je
rekla da se zovu Annabel i Geoffrey.«
»Jeremy«, ispravio ga je Poe.
»Annabel i Jeremy«, potvrdio je Reid. »Ono koje se obratilo Swift s
>bako< zvučalo je kao još prilično malo dijete.«
»Sranje!« zaurlao je Gamble.
Poe je shvaćao njegovu ljutnju. Ako je graničnim službama rečeno
da obrate pažnju na ženu koja putuje sama, onda ih neće previše
zanimati netko s djecom. A ako je Swift uspjela prijeći granicu, Poe je
sumnjao da će je ikada više vidjeti.
»Pozabavit ću se Swiftinom kćeri i zatražiti da nam elektroničkom
poštom pošalju slike«, rekao je Reid.
Izgledalo je kao da će se Gamble usprotiviti, reći Reidu da ništa ne
poduzima. Umjesto toga, rekao je: »Onda ćeš barem moći objasniti svoj
zajeb. Reći joj kako su njezina djeca oteta tebi ispred nosa.«

222
 Reid je pocrvenio i kimnuo.
To je bilo nepravedno, a Poe nije bio siguran što bi točno značilo
to što je Swift nestala munjevitom brzinom. Ipak, činjenica da je pri
ruci imala omamljujuća sredstva upućivala je na to da je bila
umiješana. Već je čuo jednog od Gambleovih istražitelja kako je izrekao
mišljenje da sad traže Žrtvovateljicu. Stvaralo se suglasje.
Ubojica ženskog spola? Uklapalo se u činjenice, barem one njima
poznate. Odgovaralo je i na sva Gambleova pitanja.
Sve je to bilo lijepo i dobro, razmišljao je, ali to nije davalo odgovor
na sva njegova pitanja. Ono najvažnije pitanje još je uvijek bilo bez
odgovora.
Zašto?
Nije mario što drugi misle. Isti je problem imao u oba slučaja, ako
je ubojica Swift ili ako je ubojica Price: zašto čekati ovoliko godina?
Naravno, uz sve dokaze usmjerene prema njoj, izglednije je da je
ubojica kojeg traže Swift i da ima razumno objašnjenje zašto je čekala
sve ovo vrijeme kako bi ubila svoje partnere. Ali Poe nije želio umrijeti
pitajući se, neće moći spavati sve dok ne shvati njezine motive. Ili
kakve je veze on imao s cijelom pričom.
Da se posluži jednom od Bradshawinih omiljenih fraza: trebalo mu
je više podataka.
Mogao je početi samo od jednog.
Priznanja Montaguea Pricea.
Pokušao je ustati, ali noge kao da su mu bile od gume. Nije se
mogao na njih osoviti.
»Opa,« rekao je bolničar, »ne idete vi nikamo dok vas doktor ne
pregleda. Moramo vas staviti na infuziju.«
»I to primite kao zapovijed, naredniče Poe«, dodala je Flynn s
druge strane prostorije.
Barem se jednom nije namjeravao usprotiviti.

223
 ČETRDESET I TREĆE POGLAVLJE

ZAPOVJEDNA SOBA BILA je krcata. Na svakoj plastičnoj stolici

sjedilo je jedno dlakavo policijsko dupe. Na visokom stropu nalazila su
se treperava svjetla i prljavobijele spuštene stropne ploče. Neke, novije
od ostalih, upadale su u oči iritantno različitom bojom. Kao i sve
policijske zapovjedne sobe, i ova je vonjala po prženoj hrani, kavi i
frustracijama. Poe je u tome pronalazio utjehu.
Stajao je u stražnjem dijelu prostorije i slušao kako Gamble
okupljenom ljudstvu iznosi novosti o potrazi za Hilary Swift. Prošla su
dva dana otkako je drogirala Poea i Reida te pobjegla. Zasad još nije
bilo ni glasa da je igdje viđena. Ili je uspješno napustila zemlju ili to još
nije ni pokušala.
Istovremeno s potragom za Swift Gamble je pokušavao locirati
dječake za koje je Price tvrdio da su bili prodani one večeri kad se
održavala aukcija. Njegova je teorija glasila: ako su karte za vlak bile
varka kako bi policija pomislila da su pobjegli u London, onda oni
moraju biti negdje drugdje. Gamble je bio čvrsto uvjeren da će, ako
pronađu samo jednog od njih, svi ostali dijelovi slagalice jednostavno
sjesti na mjesto. Za to je zadužio brojne istražiteljske timove.
Poe im je svima želio sreću, ali on sam u to baš i nije bio uvjeren.
Jedna od nenamjernih posljedica operacije Yewtree - poznate
nacionalne istrage javnih osoba optuženih za seksualno zlostavljanje
djece - bila je rapidno povećanje prijavljivanja zlostavljanja. Sve više i
više žrtava odlučilo je progovoriti. Njihovi navodi shvaćali su se
ozbiljno.
Ali ovi dječaci dvadeset i šest godina nisu progovorili? Čak ni uz
silnu medijsku pozornost koju su u posljednje vrijeme dobivale žrtve
Žrtvovatelja? Barem jedan od njih bi se javio. I makar samo da se
raspita za nadoknadu na koju bi imali pravo.

224
 Prema Poeovu mišljenju, objašnjenje za neprekidnu šutnju
dječaka bilo je jednostavnije. I daleko mračnije.
Svi su mrtvi.
Bila je to misao koju je zadržao za sebe.

TIJEKOM ONE JEDNE noći koju je morao provesti u bolnici

Bradshaw ga je držala u tijeku sa svime što se događalo u njegovoj
odsutnosti. Swift je njega i Reida uspavala lijekom koji se zove
propofol. Obrada dokaza pronađenih u domu Montaguea Pricea bila je
završena. Ona nepoznata tekućina u bočici bio je upravo propofol.
To je jedno od najpoznatijih sredstava za anesteziju koje se često
koristi. Djeluje brzo, može se konzumirati oralno i ne zadržava se dugo
u tijelu. Riječ je o strogo reguliranom sredstvu, pa je Gamble zadužio
četvoricu istražitelja da pokušaju otkriti gdje je lijek nabavljen.
Premda još nisu znali gdje je Swift nabavila propofol, samo
njegovo korištenje dalo im je odgovor na jedno od otvorenih pitanja -
kako je pet muškaraca oteto bez ikakvih tragova borbe.
Gotovo je sigurno da su bili drogirani, a zatim oteti u stanju
omamljenosti. Gambleova radna teorija sada je glasila ili da su u tome
bili zajedno ili je Swift pokušavala smjestiti Priceu. Činilo se da je
Gamble, sad kad je dobio odgovor na pitanje »kako«, zaključio da
pitanje »zašto« može pričekati.
Sve su žrtve imale prazan želudac, što je dodatno učvrstilo
vjerodostojnost teorije da je propofol korišten kako bi olakšao njihove
otmice. Gamble je vjerovao da je Swift, kako bi prikrila svoj način rada,
žrtve držala zarobljenima sve dok im propofol ne bi nestao iz tijela, i to
barem dva dana, prema onome što su im rekli liječnici. U tijeku je bila i
potraga za prostorom u kojem ih je držala.
Dok je Gamble nastavljao brbljati, Poe je uhvatio Bradshawin
pogled i rukom je pozvao da mu se pridruži u stražnjem dijelu
prostorije. »Što kažeš da se ti ja izgubimo odavde?« rekao je. »Vratimo
se u Shap Wells i bavimo se pravim policijskim poslom?«
»Mislila sam da nikad nećete pitati, Poe.«

225
 Poe je znao da je Flynn prisustvovala ispitivanju Montaguea Pricea
i da je primjerak snimke već poslala Bradshaw.
»Mislite li da je Hilary Swift Žrtvovateljica, Poe? Bila bih jako
iznenađena da jest.«
»Zašto to kažeš, Tilly?«
»Statistika. Osamdeset i pet posto serijskih ubojica su muškarci.«
»Još uvijek ostaje petnaest posto«, odvratio je Poe.
»A manje od dva posto žena koristi vatru kao sredstvo ubijanja.«
»U redu, nastavi.«
»Što da nastavim?«
»Znam da si već sve izračunala. Kolike su šanse da je serijski
ubojica žena koja, još k tome, ubija vatrom?«
»To je statistički nemoguće, Poe.«
Uzdahnuo je. Prvo nepostojanje motiva, a sad još i Bradshawina
računica. Nije mario za ono što govori Gamble, Poeu je intuicija
govorila da Swift, premda jest bila umiješana, nije ubojica.
»Dođi, idemo pogledati Priceovu izjavu.«

SNIMKA JE BILA čista poput slike na 4K televizora. Soba u kojoj je

Gamble provodio ispitivanje bila je mala i četvrtasta. Sve su linije bile
ravne, a svaki ugao oštar. Zidovi su bili goli, kremaste boje. Jedino što
se nalazilo u sobi bili su stol, stolice i oprema za snimanje. Bila je to
ozbiljna soba za ozbiljne namjene.
Montague Price bio je mršav čovjek od sedamdesetak godina. Poe
je primijetio da na rukama ima staračke pjege. Bio je sav elegantan u
odijelu od tvida upotpunjenom prslukom i iglom za kravatu - slika i
prilika ladanjskog gospodina kakvim su ga svi smatrali.
Bio je važna osoba u udruzi lova i streljaštva. Predstavljao je
Veliku Britaniju na natjecanju u gađanju glinenih golubova. Zbog toga
je u Cumbriji imao gotovo aristokratski status.

226
 Vidno je podrhtavao. Poe je pretpostavljao da je pravi razlog tome
bio medicinski, a ne strah od onoga što će uslijediti. Njegov odvjetnik
Bartholomew Ward doputovao je iz Londona i kružile su glasine da ga
Price plaća tri tisuće funti na dan.
Gamble, kao načelnik Odjela, bio je previsoko rangiran da bi sjedio
na ispitivanjima, ali Price i njegov odvjetnik unaprijed su na to pristali
u duhu spremnosti na suradnju. U sobi se nalazila i Flynn kao
predstavnik Državne kriminalističke službe i neki istražitelj kojega Poe
nije poznavao.
Kad su predstavljanja završena, a oprema za snimanje dva puta
provjerena, Bartholomew Ward je započeo.
»Gospodo,« rekao je ne obazirući se na činjenicu da je u prostoriji
bila i Flynn, »predočit ću vam unaprijed pripremljenu izjavu mog
klijenta. Želim da se i službeno potvrdi da vam se moj klijent predao
dragovoljno.«
Gamble je prezrivo frknuo: »Slika mu je na svim vijestima.«
»Unatoč tomu.«
»Primljeno na znanje«, rekao je Gamble.
»I prihvaćeno?« upitao je Ward.
Gamble je kratko zastao. »Prihvaćeno. Vaš je klijent u Durranhill
došao dragovoljno.«
Ne skrećući pogled s ekrana, Bradshaw je upitala Poea:
»Durranhill?«
»Najnovija policijska postaja u Carlisleu. Preselili su se tamo
nekoliko godina nakon 2005. kad su poplave uništile staru. Koštala je
osam milijuna funti, a izgleda kao podnožje nogometnih tribina.«
Nastavili su gledati ispitivanje.
»Želim i da se službeno potvrdi da moj klijent nije ni za što
optužen.«
»Slažemo se, vaš klijent ni za što nije optužen... Još.«
Nakon što je postigao dvije male pobjede, Ward je rekao: »Moj je

227
klijent duboko posramljen svojom beznačajnom ulogom u sramotnim
događajima one noći prije dvadeset i šest godina. Priznaje da se
vlastima trebao javiti i prije nego što je to učinio, ali vidjet ćete da ni u
jednom trenutku nije bio uključen u planiranje ili provedbu onoga što
se dogodilo.« Nakon iznošenja olakotnih okolnosti Ward je Gambleu
predao dokument.
Sljedećih pet minuta vladala je tišina. Gamble bi svako toliko u
nevjerici podigao pogled. Price i Ward ostali su bezizražajnih lica.
Gamble je odložio dokument i rekao: »Mislim da bih trebao iznijeti
sažetak pročitanog radi snimanja i radi mojih dvoje kolega.«
Ward je kimnuo.
»Vaš je klijent bio jedan od šestorice muškaraca pozvanih na
dobrotvornu aukciju na jezeru Ullswater. Znao je da će dogoditi nešto
nezakonito jer je pozivnica bila šifrirana.« Gamble je podigao pogled i
premda je već znao odgovor, upitao: »Šifrirana? Kako?«
Po prvi je put progovorio Price, a glas mu je bio kreštav, baš kao i
Poeov dva dana ranije. »U naslovu pozivnice nalazio se starinski
interpunkcijski simbol. Zove se ironičnik, a znači...«
»Znam što znači, znači da rečenica ima i skriveno značenje.«
Price i Ward iznenađeno su se pogledali. Ward je rekao: »Smijem li
pitati odakle to znate? Simbol se danas ne koristi.«
»Ne, ne smijete«, odvratio je Gamble. Zatim je nastavio: »Vaš je
klijent smatrao da je krstarenje paravan za zabavu za odrasle. Elitne
prostitutke i kokain u neograničenim količinama. Jesam li dobro
shvatio?«
»Jeste«, odgovorio je Ward.
»I za to je bio spreman platiti, naglasit ću, unaprijed dvadeset i pet
tisuća funti?«
»Da, bio je spreman i platio je.«
»Dvadeset i pet somova za kurve i koku? Čini se pretjerano, zar
ne?«

228
 »Moj klijent nije bio upoznat s cijenama takvih stvari. Naivnost
nije zločin.«
Gamble se zaista odlično držao i ostao smiren. Poe je umalo
škripao zubima već samo gledajući ispitivanje na malom zaslonu
prijenosnog računala. Svrha Priceove izjave bila je ograničiti njegovu
umiješanost u bilo što loše. Priznat će samo ono što se može dokazati i
zanijekati sve ostalo.
»A kada je stigao na brod, shvatio je da nije riječ o kokainu i
prostitutkama, nego o djeci koja su na prodaju.«
»Tako je.«
»O četvorici dječaka koje je sa sobom dovela Hilary Swift kako bi
radili kao konobari?«
Ptice je pokušao potisnuti smiješak. Poeu je bilo jasno da ga je,
nakon sveg ovog vremena, to još uvijek uzbuđivalo. »Nas je bilo
šestorica, a samo su tri dječaka bila ponuđena. Carmichael je jednog
zadržao za sebe. Želio je da se mi međusobno nadmećemo kako bi se
postigla što veća cijena«, objasnio je.
Ward mu je spustio ruku na rame: »Ja ću govoriti. Dječaci nisu bili
svjesni - baš kao ni moj klijent - da su upravo oni glavna atrakcija i do
trenutka u kojem je gospodin Price shvatio što se zapravo događa,
brod je već odavno isplovio. Nije imao izbora nego prihvatiti pravila.«
»Zašto?«
»Strahovao je za svoj život«, rekao je Ward. »Strah koji je, složit
ćete se, bio posve opravdan s obzirom na okolnosti u kojima se sad
nalazimo.«
Gamble nije zagrizao mamac. Nastavio je iznositi sažetak izjave.
»Dječaci su bili dobrano pod utjecajem alkohola i prije početka
aukcije, a onda ih je Hilary Swift prešetavala jednog po jednog kako bi
ih svi mogli vidjeti. Kad je svaki od njih nekoliko puta prošetao gore-
dolje i kad su muškarci dobro promotrili robu koja se nudi, aukcija
je...«
»Samo malo«, ubacila se Flynn. »Tvrdite li vi da je Hilary Swift bila

229
na brodu?«
»Sasvim sigurno je bila. Ona i Carmichael sve su to organizirali«,
rekao je Ward. »Je li to problem?«
Gamble i Flynn nagnuli su se jedno prema drugome i nešto
šaputali. Flynn je napustila prostoriju. Vjerojatno je to bilo onda kada
je nazvala Poea i rekla mu da uhiti Hilary Swift.
Flynnin izlazak nije omeo Warda. »Naravno, moj je klijent bio
užasnut onime što se događalo i nije sudjelovao u onome što je
uslijedilo.«
»Naravno da nije«, bezizražajno je ponovio Gamble. »A nakon
aukcije brod se vratio na obalu i muškarci su nestali s onim što su
kupili?«
Ward je odmahnuo glavom: »Ne, prvo je Quentin Carmichael
pokazao snimku čitavog događaja i objasnio da to svima služi kao
osiguranje.«
»I onda...?«
»I onda ništa. Moj klijent više nikada nije vidio nikoga od tih
muškaraca. Prekinuo je sve kontakte s njima.«
»A kakva je sudbina, po njegovom poimanju, snašla te dječake?«
»Ne zna. I želi da uđe u zapisnik da se nada da im se nije dogodilo
ništa loše.«
Narednik koji je dotad bez riječi sjedio u sobi naglo je ustao sa
stolice i planuo: »Jebeni lažljivi seronjo!« Pokušao je udariti Pricea, ali
Gamble ga je zadržao i pozvao pomoć. Dva uniformirana policajca
uletjela su u prostoriju i izvela istražitelja koji se batrgao.
Ward je raširio ruke kojima kao da je želio reći sad je sve jasno.
»Evo zbog čega sve dosad nije ništa govorio.«
»Samo čekajte kad dođe u zatvor«, promrmljao je Gamble. »Tamo
će biti jebeno omiljen.«
»Ah«, odvratio je Ward. »U tom slučaju mogli bismo imati
problem. Jer ako želite da moj klijent svjedoči protiv pravih krivaca,

230
Hilary Swift i Quentina Carmichaela, onda ćete mu morati jamčiti da
neće biti optužen ni za što drugo osim pomaganja počinitelju.«
»Jebi se«, rekao je Gamble. »Nema šanse da se izvuče iz ovoga. Već
sam znao većinu onoga navedenog u izjavi. Oh, čisto da znate, Quentin
Carmichael već je godinama mrtav tako da su vam neki aduti za
pregovaranje već propali.«
Ovo je za njih dvojicu bila novost. Odmah su se počeli užurbano
došaptavati. Price je nešto gestikulirao prema Wardu. Po prvi je put
izgledao zabrinuto.
U tom su se trenu vrata otvorila i u prostoriji se pojavila Flynn.
Sagnula se i nešto rekla Gambleu na uho.
»Ispitivanje se prekida«, rekao je Gamble.
Ward i Price pogledali su u njega.
»Stvarno nemate sreće, Hilary Swift je nestala. Čini se da je glazba
prestala i da ste vi ostali bez stolice, gospodine Price.«

231
 ČETRDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

FLYNN IH JE zatekla u Vrtnoj dvorani u Shap Wellsu. Reid je sada

bio više od koristi Gambleu, stoga je vraćen na glavnu istragu.
»Grozno, zar ne?« upitala je Flynn.
»Blago rečeno«, odvratio je Poe. »Gdje je Price sada?«
»I dalje u zatvorskoj ćeliji u Carlisleu. Gamble se uskoro sastaje s
državnim tužiteljem da vidi za što bi ga mogli optužiti.«
»Za nešto održivo?«
»Zasigurno dovoljno da ostane u pritvoru. Prava optužba uslijedit
će nakon završetka istrage.«
»A dokazi pronađeni u njegovoj kući?«
»Izgleda kao da mu je Swift podmetala. Dokazi možda i jesu
valjani, ali ima neoboriv alibi za zadnja dva ubojstva, može dokazati da
se skrivao u Londonu. Gamble misli - i ja se slažem - da je Swift
pokušavala dobiti na vremenu. Vjerojatno nije računala s tim da će se
Price tako brzo sam predati.«
Poe se nije obazirao na pretpostavku o Swiftinoj krivnji. Ona jest
bila umiješana, ali to nije značilo da je sve počinjalo i završavalo s
njom. »Ako se Price skrivao, možda ga je pravi Žrtvovatelj
podmetanjem dokaza u njegovom stanu želio istjerati na vidjelo.«
Flynn se upitno namrštila. »Misliš da je i on potencijalna žrtva?«
»Zašto ne?« odgovorio je. »Očito su to bili svi ostali na brodu. Što
njega čini toliko drugačijim? I da ga je, tko god bio onaj tko ovo radi,
uspio oteti i ukloniti bez podizanja prašine, zar bi itko od nas uopće
tražio dalje od njega?«
»Vjerojatno ne«, priznala je. »I rekao si Žrtvovatelj, a ne Swift.

232
Pretpostavljam da još nisi uvjeren u njezinu krivnju?«
»Ona definitivno surađuje sa Žrtvovateljem, ne smijemo
zanemariti to da je koristila propofol. Možda je čak ona bila ta koja je
ostavila dokaze kod Pricea. Spaljuje li ona ljude ili ne, posve je druga
stvar. Tilly ima neke brojke koje bi vjerojatno trebala vidjeti.«
»Pogledat ću kasnije. Što još imaš?«
»Pa... Sve dosad, jedini motiv do kojeg smo uspjeli doći bio je
financijske prirode«, rekao je Poe. »A to nikad nije imalo smisla, Ne
zapravo. Kastracija i paljenje? Radi novca? Ne bih rekao.«
»Onda što?«
»Još ne znam«, odvratio je. Znao je, ali to još nije želio izreći
naglas. Ne pred Bradshaw... Flynn je ispreplela prste i zatvorila oči.
Ubrzo ih je otvorila i nagnula se prema naprijed. »Onda dobro,
hajdemo raditi ono za što smo plaćeni. Gamble može tražiti Swift. Mi
smo Odjel za teške zločine, što znači da radimo ono što drugi ne
mogu.«
Bradshaw je kimnula. Naposljetku, kimnuo je i Poe.
Poe je rekao: »Počnimo s prijevozom. Imamo pet otmica i pet
ubojstava, a budući da ni u jednoj od žrtava nije pronađen propofol,
sigurni smo da su žrtve morale biti negdje smještene prije nego što su
bile ubijene. To su dodatne vožnje za koje nismo znali.«
»Dakle, ubojica je morao voziti do mjesta otmice, od mjesta otmice
do mjesta na kojem je držao žrtve i zatim od mjesta držanja žrtava do
mjesta ubojstva«, rezimirala je Bradshaw. »Puno je to podataka, Poe.«
»Mislio sam da voliš podatke.«
Nasmijala se i rekla: »Obožavam podatke!« Pritisnula je nekoliko
tipki i ubrzo je zazujao pisač. »Što ih imam više, to mogu više učiniti.
Otvorit ću našu poveznicu na baze za automatsko prepoznavanje
registarskih oznaka i primiti se posla.«
Poe je odveo Flynn dalje od Bradshaw i kad je bio siguran da ih
više ne može čuti, rekao joj je ono što ranije nije želio. »Mislim da
moramo uzeti u obzir da su ti dečki mrtvi.«

233
 Flynn je kimnula. Lice joj je bilo smrknuto. »Toliko sam i sama
shvatila. Imaš teoriju?«
»Imam. Mislim da se s dvadeset i pet somova moglo kupiti pravo
da ih zlostavljaš.«
»A ona trojica koja su platila šesteroznamenkaste iznose?«
»Za toliko novca mislim da ih si ih mogao i ubiti.«
»I ja mislim isto«, rekla je Flynn nakon poduže stanke.
Nijedno od njih nije primijetilo da se pisač zaustavio. Bradshaw ih
je čula. »Oh, ne!« uzviknula je. Suze su joj nahrupile na oči i ubrzo je
briznula u plač. Flynn je sjela pokraj nje i privila je u zagrljaj.
Već više od godinu dana Bradshaw je radila na nekim od najgorih
slučajeva u zemlji, ali to je uvijek bilo iz daljine. Čak i kad je proučavala
njegovo ime urezano na prsa Michaela Jamesa, gledala je fotografije na
računalu, a ne pravo ljudsko tijelo. Ovdje, vani na terenu, slučaj ju je
zaokupio isto koliko i njega. Možda i više - ona je bila neiskvarena, Poe
nije.

TEK NAKON VIŠE od sat vremena Bradshaw se pribrala dovoljno

da nastavi s poslom. Poe se osjećao krivim. Da nije ustrajao da im se
pridruži na putu za Cumbriju - a znao je da je tada samo želio nešto
dokazati - mogla je biti pošteđena svega ovoga.
Flynn je tiho rekla: »Čini se da se ti i Tilly dobro slažete. Usprkos
ovome što se upravo dogodilo, izlazak iz ureda izvrsno je djelovao na
nju.«
Poe je pogledao u svoju novu prijateljicu. Podigla je naočale više
na nos, a jezik joj je malo virio od usredotočenosti i odlučnosti. Na licu
su joj još uvijek bili vidljivi tragovi suza. Pramen kose dolepršao joj je
na čelo pod naletom zraka iz klimatizacijskog uređaja. Izbacila je donju
usnu i otpuhnula ga iz očiju. Osjećaj zaštitničke topline obuzeo je Poea.
Između njih bilo je samo nekoliko godina dobne razlike, ali u pogledu
životnog iskustva, među njima su bila desetljeća. Njezina naivnost i
nevinost bile su u oštroj opreci s njegovom vlastitom mračnom
prirodom, ali u mnogočemu su i bili slični: oboje su bili opsesivni i

234
oboje su na krivi način djelovali na ljude.
Razmišljanje o Bradshaw podsjetilo ga je na nešto. Upravo je ona,
pregledavajući podatke s MSCT-a, otkrila njegovo ime na prsima
Michaela Jamesa. A njegova povezanost sa slučajem i dalje je bila
nejasna. Hilary Swift na neki je način bila upletena, no Poe je bio
siguran da nije prepoznala ni njega ni njegovo ime. Ako je i bila
Žrtvovateljeva pomagačica, onda nije bila upućena u širu sliku. Gamble
je i dalje imao istražitelja koji se bavio Poeovim prijašnjim istragama u
slabašnoj nadi da će se pojaviti neko ime. Zasad nije bilo rezultata.
Poe nije vjerovao da se odgovor krije u njegovoj prošlosti. Sve do
slučaja Peytona Williamsa, uz njega se nisu vezale gotovo nikakve
kontroverze. Spremio je neke gadne tipove iza rešetaka, ali nitko od
njih nije bio pušten u posljednjih dvanaest mjeseci. Ali... Poeovo ime
bilo je urezano u prsa treće žrtve. Bila je to neosporna činjenica.
Što je značilo da im još uvijek nešto izmiče.
Poe je iskosa pogledao u Bradshaw. Iz pisača su još uvijek izlazili
papiri, od kojih je neke već počela pričvršćivati na zid. Automatsko
prepoznavanje registarskih oznaka, ili APRO, bila je najveća baza toga
tipa na svijetu. Bit će tu puno podataka za obradu.
»Što misliš, koliko će ti trebati da završiš s pregledavanjem ovoga
kaosa, Tilly?« upitao ju je Poe pokazujući rukama hrpe papira.
Bradshaw je prestala s onim što je radila. Poe je gotovo mogao čuti
kako joj se u glavi vrte kotačići - za nju nisu postojale pretpostavke.
»Četiri sata i trideset minuta, Poe« rekla je. »Mislim da ću dotad
imati nešto s čime ćemo moći raditi.«
Poe se okrenuo prema Flynn: »Mislim da moramo uzeti u obzir
drugi motiv, šefice.«
»Slušam«, rekla je.
»Pretpostavljamo da su muškarci koji su uplatili
šesteroznamenkaste iznose zapravo plaćali da ubiju svoje žrtve, je li
tako?«
Flynn je kimnula.

235
 »A ako je riječ o tome, onda su dječaci prije smrti užasno patili.«
Ponovno je kimnula.
»Pa... Što ako je netko to otkrio?« pitao je Poe.
»I sad traže neku vrstu prirodne pravde?«
»To bi se uklapalo u okrutnost ubojstava.«
»Je li možda jedan od dječaka preživio?« upitala je Flynn.
Poe je odmahnuo glavom. »Da je jedan preživio, šestorica
muškaraca bila bi puno opreznija. Ne, tko god da ovo radi, njima je
nepoznat. Još k tome, zašto čekati dvadeset i šest godina?«
»Tko onda? Sad smo ih sve identificirali.«
»Jesmo li?« odvratio je Poe. »Znam da su bili u domu, ali ti su
dječaci u nekom trenutku morali imati obitelji. Što ako je netko
naknadno osjetio roditeljsku odgovornost?«
Nije baš djelovala uvjereno.
»Gledaj, imamo pet sati koje moramo ubiti. Mogli bismo nešto i
raditi.«
»Na što si mislio?«
»Mislim da se moramo vratiti na početak.«
»Kako je Carmichael završio u skladištu soli? To je vjerojatno
zasad nevažno?«
»Ne, još prije toga«, rekao je. »Nalog za Sedam borova izdan je
nama, ne Cumbrijskoj policiji i još je uvijek valjan. Ja sam za to da se
vratimo u Centar za pomoć djeci i pregledamo živote tih dječaka. Želim
znati zašto su uopće završili u domu za nezbrinutu djecu.«

236
 ČETRDESET I PETO POGLAVLJE

»ŠTO BISTE ŽELJELI vidjeti?« pitala je Audrey Jackson. Flynn i Poe

ponovno su se našli u Civic centru u Carlisleu. Nakon što je uvjerio
Flynn da bi trebali iskoristiti još uvijek važeći nalog, postavila se vrlo
odlučno. Činilo se da joj je postalo zamorno biti Gambleova pomoćnica.
»Podatke o dječacima koji se odnose na razdoblje prije nego što su
došli u Dom«, odgovorila je Flynn.
»I podatke o njihovim obiteljima«, dodao je Poe. »Kao i o osoblju i
ostaloj djeci koja su boravila u Sedam borova istovremeno kad i oni.«
»Bit će to poduži popis. U Domu su se često obavljale i
kratkotrajne procjene stanja pojedinog djeteta. Mnoga su djeca
dolazila na vrlo kratko vrijeme.«
Oboje su samo šutjeli. Flynn je prekrižila ruke na prsima.
»Vidjet ću što mogu iskopati«, rekla je Jackson.

VRATILA SE S dosjeima dječaka. Poe je pretpostavljao da ih je

nedavno pregledavala. Spustila ih je na stol. Bili su žalosno tanki.
Bila su tu četiri fascikla. Po jedan za svakog dječaka. Četvero djece
kojima je sudbina podijelila usrane karte. Završili su na državnoj skrbi
jer se njihovi roditelji za njih nisu mogli, željeli ili smjeli brinuti. Dom
Sedam borova trebao im je biti utočište, mjesto na kojem će se
oporaviti, naučiti kako voljeti i biti voljeni. Mjesto na kojem su trebali
povratiti povjerenje u odrasle.
Umjesto toga, prodani su za zabavu bogatim, dokonim
muškarcima.
Poe je postao još odlučniji. Nije ga bilo briga ni da provede deset

237
godina pregledavajući papirologiju: ako se odgovor nalazio u tim
fasciklima, on će ga pronaći.
Sve ih je otvorio i papire s glavnim podacima postavio jedan pored
drugoga.
Michael Hilton.
Mathew Malone.
Andrew Smith.
Scott Johnston.
Četiri ugašena života. Otpio je gutljaj kave koju im je donijela
Jackson i počeo čitati. Flynn se bavila dosjeima ostale djece.

SAT VREMENA KASNIJE njegovo se očajanje produbilo. Svaki od

dosjea bio je užasavajuće drugačiji i deprimirajuće nalik ostalima.
Michael Hilton: toliko zanemaren, da je u dobi od devet godina
težio manje od prosječnog petogodišnjaka. Kad ga je socijalni radnik
napokon uspio izvući iz obiteljskog doma, jeo je muhe kako bi preživio.
Njegovi su roditelji dobili svaki po godinu dana pritvora. Poe se nadao
da su ih u zatvoru prisiljavali da jedu muhe. Michaela su premještali po
sustavu, ali zbog problema s ponašanjem stečenih tijekom
užasavajućih prvih godina života, nije se nigdje mogao dugo zadržati.
Dom Sedam borova bio mu je posljednja šansa i činilo se da ju je
objeručke zgrabio.
Andrew Smith: najbolji učenik u školi, sve dok nije počeo dobivati
sve lošije ocijene. Kad su ga jedne večeri zamolili da ostane poslije
nastave da rasprave zašto se to događa, posve se izbezumio. Rekao je
učitelju da mora ići na posao. Zaprepašteni, pozvali su policiju koja je u
njegovoj školskoj torbi pronašla heroin. Otac ga je koristio kao mulu za
prenošenje droge. Oboje roditelja pobjeglo je u Španjolsku gdje, očito, i
danas žive. Svake su godine u Centar za pomoć djeci slali rođendansku
čestitku naslovljenu na njega, uz nešto novaca. Nekoliko posljednjih još
se uvijek nalazilo u fasciklu jer, kad je Andrew nestao, više nije bilo
adrese na koju bi mu se mogla isporučivati pošta.

238
 Scott Johnston iz roditeljskog je doma odveden zbog, vjerojatno,
najčešćeg razloga. Njegova je majka bila žrtva obiteljskog nasilja koja
je odbijala napustiti partnera. Poea to nije iznenadilo. Događalo se to i
češće nego što su ljudi bili svjesni. Bez obzira na posljedice, nekim je
ženama nemoguće napustiti svoje zlostavljače. Kad je Centar za pomoć
djeci ustvrdio da obiteljski dom za malog Scotta nije siguran i kad je
majci rečeno da mora odlučiti - partner ili dijete - odabrala je partnera.
Socijalni je radnik pokušao pronaći njegovog pravog oca, ali
bezuspješno. Scott je ušao u sustav i više ga nikada nije napustio. Poe
je zapisao bilješku o njegovom ocu. Kasnije će dati Reidu da se time
pozabavi. Zasad je on bio jedina osoba koja je imala makar natruhu
motiva.
I na kraju, Mathew Malone. Možda najtužniji slučaj od svih jer je
dolazio iz sretne, sređene obitelji u Brightonu. Majka mu je umrla dok
je još bio malo dijete, a otac se spetljao s heroinskom ovisnicom iz
Zaira dokazujući time koliko krhke krvne veze mogu biti. Već nakon
mjesec dana zbog njezinih drogeraških dugova pobjegli su iz Brightona
u Cumbriju. Mjesec dana kasnije žena je optužila Mathewa da je
vještac. Njegov otac - koji je tad već bio i sam navučen na više od tri
grama dnevno - bio je ili posve nesvjestan što se događa ili je
jednostavno sve dozvoljavao. Žena je bila opsjednuta idejom da istjera
demone iz dječaka i vjerovala je da je bol najbolji način da ih se riješi.
Zavezala bi Mathewa za stolicu s tvrdim naslonom i gasila cigarete na
njegovim rukama i torzu. Mathew, što mu ide na čast, nije želio trpjeti
ništa od toga. Čim mu se pružila prilika za bijeg, otišao je u policijsku
postaju u Workingtonu. Otac je dobio četiri godine zatvora jer je
dozvolio da se to događa. Odslužio je dvije godine, a zatim je, prema
navodima u dosjeu, umro uslijed predoziranja onoga dana kad je izišao
- i, predobro poznata priča o ovisnicima koji podcijene snagu »uličnog«
heroina u odnosu na onaj »zatvorski«. Žena je dobila devet godina
zbog namjernog nanošenja teških tjelesnih ozljeda, ali je umrla već
tijekom prve godine u zatvoru, što je bila posljedica istog takvog sranja
zbog kojeg je i zatvorena. Ovoga puta se, umjesto na devetogodišnjeg
dječaka, namjerila na zatvorenicu s kojom je dijelila ćeliju -
poremećenu stokilašicu iz Glasgowa - i optužila je da je vještica.
Škotkinja, koja je služila doživotnu kaznu zbog ubojstva muža, udarala

239
joj je glavom o rub zahodske školjke sve dok joj lubanja nije poprimila
izgled smrskane lubenice.
Poe je zadovoljno zagunđao.
Pregledao je bilješke koje su tijekom godina upisivali razni
socijalni radnici, suci obiteljskih sudova i skrbnici ad litem9. Dečki
nikada nisu imali nikakvih izgleda.
Osim oca Scotta Johnstona, bilo je malo dokaza da bi se itko od
članova obitelji bilo kojeg dječaka upustio u osvetnički pohod. Bili su ili
mrtvi, ili u zatvoru ili im se živo fućkalo.
Bila je tu i zajednička fotografija sve četvorice dječaka. Činilo se da
je slikana polaroidnim fotoaparatom. U dnu je bila debela bijela linija,
dio za koji držiš sliku dok mašeš njome po zraku čekajući da se razvije.
Fotografija je bila loše kvalitete i vjerojatno je bila snimljena na nekoj
plaži na izletu štićenika Doma Sedam borova. Dječaci su se smijali na
suncu. Vrijeme je bilo dovoljno toplo da su bili bez majica. Smith je
držao loptu. Izgledali su sretno. Usprkos lošoj kvaliteti stare
fotografije, Poe je mogao razaznati ožiljke od cigareta na Maloneovim
rukama i prsima. Pažljivo ju je odložio. Oči su mu bile vlažne pa ih je
obrisao prije pojave prvih suza.
»Zašto nitko od njih nije bio smješten u udomiteljsku obitelj?«
pitao je. »Znam da je Hilton imao problema s ponašanjem, ali čini se da
su ostala trojica dobro napredovala u Domu. Je li to bilo zato što se
nisu željeli razdvajati?«
Jackson je odmahnula glavom. »Izuzev Michaela - koji je, kao što
ste rekli, imao duboko ukorijenjene psihološke probleme koje još
uvijek nije riješio - svi su oni kod nas došli kad su već bili nešto stariji,
a u ono je vrijeme bilo gotovo nemoguće udomiti mlade dječake.
Postali su prijatelji baš zato što nisu bili udomljeni«, objasnila je.
»Držali su se kao da se ponose time, u stilu >nitko nas ne želi i baš nas
briga<.«
Bio je to odgovor koji deprimira i Poe se ponovno posvetio
fasciklima.

9 Osobe koje je sud imenovao da zastupaju stranku koja se ne može sama zastupati, op. p.

240
 Odložio ih je nakon što ih je sve letimično pregledao. Trebalo mu
je svježeg zraka prije nego što prione na temeljitije proučavanje. Flynn,
koja je čitala slične, užasavajuće priče, krenula je za njim. Jackson im se
pridružila nekoliko trenutaka kasnije. Zapalila je cigaretu i uvukla
otrov duboko u pluća.
»Kako se možete svaki Božji dan nositi s ovakvim sranjima?«
upitao ju je Poe.
Slegnula je ramenima. »Tko će, ako ne ja?«
Bio je to tipičan odgovor. Nije pozivao na daljnju komunikaciju.
Jackson je zapalila još jednu cigaretu pomoću one koju je gotovo
popušila. Nakon pet minuta vratili su se unutra. Poe je ponovno
otvorio fascikle odlučan nešto iskopati.
Oglasio se Flynnin mobitel. Pokazala je Poeu tko zove. Bio je to
Gamble.
»Gospodine?«
Dok ga je slušala, lice joj je postajalo sve smrknutije. »Sranje«,
promrmljala je. »I to je sigurno?«
Još se malo mrštila, a zatim prekinula poziv.
Poe je upitno podigao obrve.
»Upravo je sletjela kći Hilary Swift. Potvrdila je da joj je majka bila
u Australiji kad je Clement Owens ubijen u Cockermouthu.«
Poe je osjetio kako mu se puls ubrzava. »Znači, tražimo nekog
drugog...«

241
 ČETRDESET I ŠESTO POGLAVLJE

GAMBLE JE NAJAVIO da će se kasnije toga dana održati hitan

sastanak, a kako u dosjeima štićenika Sedam borova nisu otkrili ništa
što bi pozivalo na daljnje djelovanje, vratili su se u Shap Wells. Jackson
im je sve kopirala, a Poe se zakleo da će kod kuće ponovno pregledati
sav materijal. Ponekad je njegovom mozgu trebalo mirnije okruženje.
Bradshaw u njihovoj odsutnosti nije zabušavala. Zatekli su je
okruženu hrpama papira. Trebala joj je jaka hotelska internetska veza
pa im je Vrtna dvorana, usprkos svim svojim manama, opet postala
improvizirana zapovjedna soba. Bila je zakrčena, poput Poeva uma.
Bradshaw je zabrinuto podigla pogled: »Inspektorice Stephanie Flynn,
bojim se da sam sav naš novac potrošila na printanje u boji.«
»Ne brini za to, Tilly, ja sam zadužena za troškove...« Zurila je u
gomilu papirologije. »Hmm... Koliko si točno listova isprintala?«
»Osamsto četiri«, odgovorila je.
Flynn je djelovala zabrinuto.
Bradshaw se još malo dublje ukopala: »Hotel je dva puta morao
naručivati još boje za pisač.«
»Sve je to jeftino ako nešto pronađemo, šefice«, rekao je Poe. »Sad
kad znamo da je još netko u igri, APRO nam je možda najbolja opcija.«
Za razliku od Cumbrijske policije, Državna kriminalistička agencija
imala je izravni pristup bazi podataka za automatsko prepoznavanje
registarskih oznaka. APRO je sustav provedbe zakona koji očitava,
provjerava i bilježi svako vozilo koje prođe pokraj jedne od osam
tisuća fiksnih i pomičnih kamera za nadzor prometa u Velikoj Britaniji.
Uz više od četrdeset i pet milijuna automobila u zemlji, APRO kamere
dnevno snime oko dvadeset i šest milijima fotografija, a budući da se u

242
Državnom centru APRO podataka ili u Podatkovnom središtu svaka
fotografija čuva dvije godine, u njihovim je arhivima u svakom
trenutku više od sedamnaest milijardi fotografija. Poe je znao da je
Gamble zatražio postavljanje pomičnih APRO kamera na rutama
kojima se najčešće dolazi do poznatijih kamenih krugova, ali je to
poslije zanemario.
»Što si nam pripremila, Tilly?« pitao je Poe.
Bradshaw, još uvijek nesigurna je li u nevolji ili nije, nervozno se
nakašljala i rekla: »Nakon što sam s APRO-ovih kamera skinula željene
podatke, provukla sam ih kroz program na kojemu već nekoliko
mjeseci radim u slobodno vrijeme. Kako ja to vidim, riječ je o problemu
kaotičnog sustava, pa sam primijenila Kuramotov model kako bih
procijenila redoslijed sinkronizacije.«
Pogledala ih je kao da je upravo rekla nešto za što postoji šansa da
bi oni mogli razumjeti.
»Pojednostavni malo, Tilly«, rekao je Poe nimalo neljubazno.
»Aha, u redu. Zapravo, Poe, to bi značilo da kaos u odgovarajućim
uvjetima spontano prerasta u uređen sustav.«
Flynn i Poe i dalje su je blijedo gledali,
»Redefinirala sam parametre«, uzdahnula je.
Oboje su i dalje šutjeli.
»Isuse, zar ste vas dvoje još uvijek na razini ravnina i točaka?«
»Ha?« oglasio se Poe.
»Pomoću programa složila sam vam popis registarskih oznaka
automobila.«
»Aha, popis. Pa što nisi tako rekla?«
Bradshaw mu je isplazila jezik, a zatim privukla hrpu papira.
»Usredotočila sam se na relacije kojima se Žrtvovatelj morao kretati.
Od mjesta otmice do mjesta držanja žrtava, od mjesta držanja žrtava
do mjesta zločina.«
Poe je kimnuo. Ovo je mogao pratiti.

243
 »Znamo kada i gdje su ubijene četiri žrtve pa sam to povezala s
kamerama u blizini njihovih domova.«
Ovo je imalo smisla. Pokušavala je pronaći vozila koja su uhvaćena
na kamerama blizu mjesta zločina, kao i na kamerama u blizini mjesta
s kojih su žrtve najvjerojatnije otete.
»Imamo pet žrtava«, podsjetila ju je Flynn.
»Imamo, inspektorice Stephanie Flynn, ali analitički gledano,
čovjek u lijesu Quentina Carmichaela je netipična vrijednost. Ne znamo
kada je stavljen u lijes niti znamo gdje ih kada je ubijen.«
Napravila je stanku kako bi im dala vremena da shvate. Poe je
primijetio da bi je, kad bi govorila o podacima i analizama, napuštala
njena čudnovatost.
»Naravno, nismo u Londonu tako da APRO-ove kamere pokrivaju
samo autocestu M6, glavne ceste i neke od većih sporednih cesta. Ali
izračunala sam da se tijekom svih otmica moralo barem jednom proći
pokraj nekih od kamera, onih na M6 i onih koje pokrivaju ceste koje se
križaju s M6.«
Poe se složio. Pomalo poput velike rijeke, autocesta M6 po sredini
je dijelila regiju na dva dijela. Bilo je nemoguće da Žrtvovatelj nije
barem jednom morao prijeći autocestu. Najvjerojatnije je nekoliko
puta presjekao autocestu, prošao ispod nje i vozio po njoj.
Bradshaw je nastavila. »Ali APRO-ov popis bio je apsolutno
prevelik. Sadržavao je šesteroznamenkasti broj registracija.«
»Ljudi u ruralnim područjima češće koriste vozila«, objasnio je
Poe. »APRO pokriva sve ceste kojima ljudi odlaze na posao, pa sam,
zapravo, iznenađen što broj nije bio i veći.«
»Nakon što sam podatke provukla kroz svoj program, što je
donekle olakšalo obradu, podijelila sam popis na tri dijela. Na prvom
se dijelu nalaze najvjerojatnija vozila. Ukupno osamsto četiri«, rekla je.
»To je popis koji sam obojila.«
Osim bilježenja svih potrebnih podataka, kao što su registracija
vozila, gdje i kada je vozilo opaženo i sličnih stvari, APRO kamere
snimile bi također i dvije fotografije: jednu registarske tablice i jednu

244
cijelog vozila. Kad je Bradshaw rekla da je neke od APRO-ovih
podataka »obojila«, željela je reći da je skinula baš te fotografije. Koje
je potom ispisala u boji, što je najvjerojatnije napravila kako bi
udovoljila kolegama koji su takve stvari radije proučavali u
papirnatom obliku.
Trošak i nije bio važan, Bradshaw je imala dva doktorata, bila je
član Matematičkog instituta na Oxfordskom sveučilištu i kvocijent
inteligencije veći od ikoga za koga je Poe čuo. Ako ona tvrdi da se
ubojica krije u toj hrpi papira, on joj je vjerovao.
Smjestio se kako bi započeo s čitanjem. Flynn je učinila isto.
Bradshaw se smiješila.

APRO JE BIO izvrstan istražiteljski alat kad znaš što tražiš, ali
veliki nedostatak bio mu je taj što je, kad nasumično tražiš neki
podatak, bio gotovo beskoristan. U tom slučaju hvata sve i Poe je znao
da se Gamble baš zbog toga nije s time ranije zamarao. Bio je siguran
da bi u nekom trenutku zadužio istražitelje da pregledaju APRO, ali to
bi prije bilo samo odrađivanje samo još jedne stavke s liste nego
temeljita istražiteljska strategija. On ne bi imao baš nikakve šanse
smanjiti onaj šesteroznamenkasti popis, za što je Bradshaw pronašla
način. Ali Gambleoyi istražitelji nisu bih matematički geniji. No
Bradshaw jest.
Još su uvijek imali golemu količinu podataka koje je trebalo
obraditi, ali Poe nije gubio fokus. Njegova vjera u Bradshaw bila je
neupitna i odgovor je bio tu negdje. Nakon što bi pročitao stranicu,
Bradshaw bi mu je uzela i pričvrstila na zid prema nekom, samo njoj
poznatom, obrascu. Bila je to dobra zamisao. Gledanje u stranice
posložene poput kolaža davalo je drugačiju perspektivu nego
pojedinačno proučavanje istih. Naravno, u nekom će se trenutku
morati suočiti s bijesom hotelskog upravitelja kad ovaj vidi što su
napravili s njegovim novouređenim zidovima, ali to je bio problem za
neki drugi dan. Ili za Flynn. Tijekom stanke Poe je želio protegnuti
noge i odšetao je do ploče za pisanje koju im je osigurao hotel, a koju
nisu nikad upotrijebili - Bradshaw je prezrivo gledala na tako

245
tehnološki zaostalo pomagalo - i uzeo flomaster za pisanje po ploči.
Otišao je do zida i počeo crvenim križićima obilježavati vozila za koja
je bio siguran da ih mogu isključiti.
Od 804 vozila više od 30 su bili autobusi puni putnika. Njih je
prekrižio, nije baš bilo vjerojatno da je Žrtvovatelj na svoje lomače
vodio hrpu gledatelja. Isključio je i motore: njima se moglo doći do
gotovo svih područja, ali se nisu mogli koristiti za prijevoz žrtava,
posuda s pojačivačem izgaranja i sipki. Bila su tu i četiri minibusa i
premda su slike bile male, Poe je primijetio da je riječ o dobrotvornim
udrugama koje prevoze odrasle osobe ograničenih mentalnih
sposobnosti. I preko njih je stavio crvene križiće.
Bilo je još nekih koje je rado prekrižio. Naravno, policijske
automobile. Postojala je mogućnost da je Žrtvovatelj policajac, ali
policijska vozila nije koristila samo jedna osoba; automobili su se
koristili za smjene od osam ili deset sati, a onda bi se ponovno vratili
na cestu s ekipom iz sljedeće smjene. Zbog istog je razloga izbacio i
kola hitne pomoći.
Slijedila su vozila za prijevoz zatvorenika. Reklamni slogan regije
već je godina bio »Cumbria: sigurno mjesto za život, rad i odmor«, što je,
ako izuzmemo Žrtvovatelja, i bila istina. Ali još je uvijek postojao
pozamašan broj lopova i bitangi i premda se broj sudova smanjio, broj
idiota nije. Vozila zaštitarske tvrtke GU bila su česta pojava na
cumbrijskim prometnicama zato što su se njima koristili okružni
sudovi i jedini zatvor u regiji. Međutim, i to su bila smjenska vozila. Poe
ih je sve prekrižio.
Prekrižio je i veće kamione. Premda su bili idealni za transport
tijela i opreme, njima bi bilo nemoguće voziti po nekima od uskih i
zavojitih cesta koje su vodile do pojedinih mjesta ubojstava.
Uza sve to, broj slika bez crvenog križića još je uvijek bio prevelik
za detaljniju obradu. Poe se podizao i spuštao na nožnim prstima kako
bi istegnuo mišiće listova dok je razmišljao kako dodatno smanjiti broj.
Poe je ponovno prišao zidu i, u naletu zanosa, prekrižio sve
automobile za koje je smatrao da su premaleni da bi se u njima mogli
komotno smjestiti vozač, tijelo i kanistar benzina. Kad je završio,

246
frustrirano je bacio flomaster.
»Oprostite«, ispričao se. Više zbog Bradshaw nego zbog Flynn.
»Jesi li dobro?« pitala je Flynn.
Kimnuo je.
»Pa, onda nastavi. Mislim da ideš u dobrom pravcu.«
Vratio se do ploče i uzeo zeleni flomaster. Označio je vozila za koja
je želio da imaju prioritet. Svi su kombiji dobili zelenu kvačicu.
Karavani, terenci i monovolumeni dobili su oznaku. Bila su tu čak i
mrtvačka kola. Ona su dobila dvije kvačice.
Naposljetku je svako vozilo imalo ili crveni križić ili zelenu
kvačicu. Neka su, nakon rasprave, promijenila boju oznake, ali nakon
sat vremena postigli su neku vrstu dogovora.
Poe se ljuljao na petama naprijed-nazad proučavajući zid.
Biо je siguran da je odgovor ondje. Potreban mu je samo tračak
inspiracije da ga pronađe.

247
 ČETRDESET I SEDMO POGLAVLJE

ZURILI SU U zid i kad je već dobrano pao mrak. Budući da sa zida

nisu željeli skinuti APRO-ove slike i zato što se nikome nije sviđala
pomisao da jedu u smjenama, Poe se odvezao u Kendal po hranu za
van iz indijskog restorana British Raj Indian & Tandoori. Upravo je
naručio piletinu s maslacem za Flynn, vegetarijanski balti za Bradshaw
i janjeći madras za sebe kad mu se mobitel oglasio zvukom dolazne
poruke. Poslao ju je Reid i napisao da je bio u Herdwick Croftu. Želio je
znati gdje su. Poe mu je odgovorio da su u hotelu i da prošeće do njih. I
za njega je naručio janjeći madras.
U hotelu su bili dovoljno ljubazni da im donesu tanjure i pribor za
jelo pa su upravo počinjali jesti kad je stigao Reid. Rekao je da umire
od gladi i bacio se na svoje jelo. Nije želio ni razgovarati sve dok ne
završi.
Reid je prišao zidu. Usprkos kasnom satu i vrućem danu, bio je
odjeven besprijekorno, kao i uvijek. Poe, koji je već odavno skinuo
sako i podvrnuo rukave, neprimjetno si je ponjušio pazuhe. Trebao bi
ubrzo pod tuš.
»Čuli ste da je Hilary Swift oslobođena sumnje?«
»Ipak je umiješana«, rekao je Poe.
»To sigurno«, odvratio je Reid. »Misliš da je radila za nekog? Ili da
je netko radio za nju?«
Poe je slegnuo ramenima. »Nije me prepoznala. Ako radi sa
Žrtvovateljem, onda mu je tek pomoćnica.«
Reid na to nije znao odgovoriti. Nije bilo odgovora. Swift je bila
upletena, samo što nisu znali kako. Neće ni znati sve dok je ne ulove.
»Što si saznao od socijalne radnice?« upitao je Reid spreman
nastaviti s poslom. »Pretpostavljam da misliš da su dječaci mrtvi?«

248
 »To je ono što ti misliš?« Poe mu je uzvratio pitanjem.
»Teško da bi moglo biti drugačije. Pretpostavljam da si, kad si
ponovno posjetio Centar za pomoć djeci, tražio podatke o njihovim
obiteljima?«
»Tako je, ali zasad baš nitko ne upada u oči. Nikad u životu nisam
čitao o većoj gomili seronja. Nije ih bilo briga za dječake ni dok su bili
živi pa čisto sumnjam da se kod nekoga sad probudila savjest.«
»Dakle, ponovno smo na nepoznatoj osobi. Nekome tko još nije
otkrio karte?« Sjeo je, »Nego, vezano uz Hilary Swift, Gamble me
zamolio da ti kažem da nema dokaza da je uspjela napustiti zemlju.
Nitko s njezinim imenom ili tko odgovara njezinom opisu nije prošao
nijedan službeni granični prijelaz. Gamble je uvjeren - a ja se slažem -
da se negdje sakrila.«
Poe je nezadovoljno zagunđao.
Reid je ustao. »Pa, čini se da ste vi ljudi s misijom i stoga vas sve
volim, ali i sve napuštam. Nazvat ću sutra ako bude novosti.«
»Čujemo se nevezano uz novosti, Kyliane«, rekao je Poe. »Javit
ćemo ti što smo otkrili.«
Kimnuo je i otišao.
Bradshaw je prišla ploči. Poe joj se pridružio. Rekla je: »Kako bi
bilo da ubacimo i treću boju, Poe? Za vozila koja smo isključili, ali
bismo se ipak još malo njima pozabavili?«
Poe je odabrao plavi flomaster i odvratio: »Može, krenimo.«

ČITAVU SU NOĆ radili i spavali na smjene na sofi koju im je donio

portir.
Do devet sati ujutro iskoristili su još četiri boje i zurili u fotografije
sve dok im oči nisu postale toliko umorne i počele ih peći.
»Ovo nema smisla«, planuo je Poe. Okrenuo se prema Bradshaw.
»Tilly, možeš li, molim te, pokrenuti taj svoj golemi mozak? Pronađi mi
nešto što mi je poznato jer trenutačno ne vidim ni jebeni prst pred
nosom.«

249
 Bradshaw je ustuknula. On se ispričao. To sigurno nije bila njezina
krivica.
»U redu je, Poe«, rekla je Bradshaw. »Otiđite na doručak s
inspektoricom Stephanie Flynn. Ja ću iskušati jedan stari fakultetski
trik: ako ne uspijevaš vidjeti obrazac, promijeni kut gledanja.«
Nije objasnila što točno misli niti je čekala dozvolu, samo je prišla
zidu i počela skidati papire. Poe ju je već vidio u ovakvom stanju i znao
je da joj se ne vrijedi obraćati jer ne bi uopće slušala.
»Idemo, šefice. Kupit ću ti sendvič sa slaninom.«

KAD SU SE vratili, slike su ponovno bile na zidu, ali podijeljene u

četiri skupine. Bila je to mješavina crvenih križića i zelenih kvačica.
Poe je zbunjeno pogledao u Bradshaw. Pisač je pucketao hladeći se.
Bradshaw je ispisala još fotografija.
»Zar smo dodali još vozila, Tilly?« upitao je Poe. Ako je tako, bio bi
to korale unatrag.
»Nisam, Poe. Presložila sam fotografije tako da sad prikazuju dane
na koje su žrtve ubijene. Svaka skupina je pojedini dan. Imala sam
samo po jednu fotografiju svakog vozila pa sam, ako je vozilo
snimljeno na više od jednog dana, morala isprintati dodatne
primjerke.«
Očito je utukla još veliki dio proračuna za printanje jer su se neka
vozila pojavljivala na sva četiri dana. Bradshaw je pokraj svake
skupine fotografija navela datum i ime žrtve. Poe je pogledom prelazio
način na koji su im podaci sad bili prikazani.
Bradshaw je rekla: »Dok vi to gledate, Poe, ja si idem uzeti meko
kuhano jaje.« Pogledala je na sat. »K vrapcu! Doručak je završio u
deset. Upravo sam ga propustila.«
»Samo srijedom i nedjeljom, Tilly. Tih dana nude specijalni ručak
za koji se moraju početi ranije pripremati. Danas je doručak do
jedanaest, otiđi i uzmi si meko...« Nije dovršio rečenicu.
»Što je, Poe?« pitala je Bradshaw.
Uopće se ne obazirući na nju, odlučnim je koracima prišao skupini

250
fotografija druge žrtve. Joe Lowell bio je zapaljen usred kamenog
kruga Swinside u blizini Broughton-in-Fumessa. Dok je objašnjavao
Bradshaw pravila hotelskog doručka, nešto mu je sinulo negdje u glavi.
Umalo je uhvatio misao. Umalo, ali ipak ne. Poe je zurio u vozila sve
dok mu se nisu urezala u vidokrug. Dvadeset je minuta gledao, a da
zapravo ništa nije vidio.
Pet je puta od početka proučavao skupinu vozila. Da bi šesti put
ugledao fotografiju koja je sve promijenila.
Sve je bilo tu. Jasno kao dan. Nepravilnost. Vozilo koje ni po kojem
pravilu nije trebalo biti tamo. Poe je osjetio kako mu se podižu dlačice
na zatiljku.
Ma nije valjda tako jednostavno ?
»Poe?« upitno ga je pozvala Flynn.
Nekoliko trenutaka nije se ni usudio otvoriti usta, a kada je to
napokon učinio, ignorirao ju je. Umjesto da joj odgovori, obratio se
Bradshaw: »Tilly, možeš li otići na stranicu Sudske službe Njezinog
Veličanstva i pogledati koji su cumbrijski sudovi zasjedali na dan kad
je ubijen Joe Lowell? Provjeri i sud u Prestonu.«
Pogledom je prelazila s Poea na Flynn, nesigurna što učiniti.
Flynn je rekla: »Napravi ono što traži, Tilly.«
Čekali su da se Tilly logira na internetsku stranicu Sudske službe
Njezinog Veličanstva. Podatak koji je trebao Poeu bio je javno
dostupan i mogao je to i sam potražiti, ali Tilly je bila brža. Flynn ga je
dovoljno dugo poznavala da zna da joj neće reći ništa dok to sam ne
odluči pa nije ni pokušavala išta izvući iz njega.
Pet minuta kasnije Tilly je rekla: »Nijedan sud nije zasjedao na dan
kad je ubijen Joe Lowell, Poe. Bila je nedjelja.«
Poe je kimnuo. Imao je pravo. Pokazao je prstom na vozilo u
skupini Joea Lowella, a zatim se okrenuo prema Bradshaw i Flynn.
»Pa koga vraga onda ovdje radi GU-ovo vozilo za prijevoz
zatvorenika?«

251
 ČETRDESET I OSMO POGLAVLJE

KAO I VEĆINA policajaca, Poe je imao čvrsto mišljenje o službi

prijevoza zatvorenika i sramoti koja se dogodila 2004. godine: kada je
prijevoz zatvorenika oduzet upravama zatvora i prodan velikim
multinacionalnim kompanijama. Tako su neko vrijeme te kompanije
bile zadužene za prijevoz milijun i pol zatvorenika godišnje, vođene
isključivo nezasitnom željom za profitom. Činjenica da je to bila odluka
Laburističke vlade nije iznenadila Poea: kao i svi drugi, i oni su bili
podložni lažnim obećanjima privatnog sektora koji je jamčio
učinkovitost i inovacije.
Inovacije koje su značile utrpavanje zatvorenika u ćelije; ne veće
od jednog četvornog metra i učinkovitost zbog koje se, između
ostaloga, odbijalo zaustavljanje radi odlazaka na zahod, što je dovodilo
do toga da su zatvorenici - od kojih neki tek u pritvoru i još ni za što
optuženi - morali pišati i srati u svojim ćelijama. Zakonski, životinje
koje se vode na klanje imaju bolje uvjete. Kad je Ministarstvo
unutarnjih poslova shvatilo što se događa, bilo je prekasno - džepovi
su se napunili, direktorska mjesta bila su obećana, a ugovori potpisani
- pa su učinili ono što bi svaka vlada učinila: lagali su i lažirali
statistike. Poe je znao da otkrivanje istine ne donosi glasove birača.
Kao dodatna pljuska javnosti i primjer zakona neželjenih
posljedica, nitko u Ministarstvu unutarnjih poslova nije razmišljao o
tome što će se dogoditi kada istekne prva tura potpisanih ugovora i
kad novi izvršitelj usluge preuzme posao. U zapanjujućem nedostatku
planiranja nitko se nije sjetio odrediti što će se dogoditi s vozilima
prvotnog pružatelja usluge nakon isteka ugovora kad im ona više ne
budu bila potrebna.
Čitavi su se vozni parkovi nudili na prodaju na otvorenom tržištu i
premda su članci u Daily Mailu naglašavali mogućnost zlouporabe,

252
Vlada to nije mogla zaustaviti. I dok je nadležni ministar za sve krivio
svoje državne službenike, a državni službenici krivili svog ministra, za
nekoliko tisuća funti bilo tko je zakonski mogao kupiti vozilo koje je u
svemu osim po imenu - zatvor na kotačima.

KOMBI ZA PRIJEVOZ zatvorenika koji je Bradshaw smjestila u

nedjeljnu skupinu vozila bio je jedan od manjih modela. Imao je četiri
ćelije. Poe je znao da su veća vozila mogla prevoziti i tri puta više ljudi.
Manji model značio je da je vozilo dovoljno okretno za pristup svim
lokacijama na kojima je Žrtvovatelj ubijao žrtve.
Vozač se nije vidio ni na jednoj od fotografija. Činilo se da je
vjetrobransko staklo premazano nečim za zatamnjivanje. Poea to nije
iznenadilo.
Bilo je posla koji se odmah morao obaviti. Flynn je nazvala
Gamblea kako bi mu rekla što su otkrili, a Bradshaw je provjeravala
Nacionalnu policijsku računalnu bazu podataka. Vidjela je da se
registracija vozila još uvijek vodi pod zaštitarskom tvrtkom GU koja je
obavljala usluge prijevoza. Poziv njihovom glavnom sjedištu dočekan
je očekivano ljubazno, bili su i više nego spremni na suradnju.
Privatnim tvrtkama koje se natječu za ugovore u javnom sektoru imidž
je najvažniji.
Da, to je jedan od njihovih kombija s četiri ćelije.
Ne, nije nikada bio u Cumbriji i nikada nije djelovao u sklopu
ugovora za prijevoz zatvorenika na relaciji sjever-zapad. Vozilo broj
236, kako su ga oni nazivali, koristilo se za prijevoze s granice Velike
Britanije na relacijama jug- istok.
I, da, oni to mogu dokazati. Sva njihova vozila opremljena su
opremom za satelitsko praćenje tako da iz kontrolne sobe mogu u
svakom trenutku znati gdje su.
Nakon što su im iz zaštitarske tvrtke obećali poslati podatke, Poe
je završio razgovor. Bradshaw je pitala: »Što sve to znači, Poe?«
»Znači da je registracija bila klonirana kako bi se osiguralo da se u
sustavu policije ne pojavi kao lažna ili kao ona koja se pojavljuje na

253
krivom vozilu.«
»O, Bože. Kako pametno.«
I bilo je. »A budući da zaštitarska tvrtka GU ima ugovor za poslove
prijevoza zatvorenika na relacijama sjever-zapad, njihova su vozila na
našim cestama prisutna po čitave dane, sve do kasnih večernjih sati.
Stopila su se s okolinom, posve su uobičajena pojava.«
Žrtvovatelj se skrivao svima pred očima.

FLYNN JE OTIŠLA radi hitnog sastanka s Gambleom. Ako sve dobro

prođe, osmislit će taktiku kako ući u trag kombiju zaštitarske službe.
Ali samo za slučaj da se to ne dogodi...
Poe je iskosa pogledao Bradshaw. Počela je spremati stvari.
Izgledala je snuždeno. Uzbuđenje zbog otkrića splasnulo je nakon što
je informacija proslijeđena Gambleu. Bilo je nevjerojatno koliko se
promijenila. Prije tjedan dana podaci su joj samo bili zagonetke koje
treba riješiti, a nakon što bi ih riješila, predala bi ih Flynn i posve
zaboravila. Poe je znao da, osim na apstraktnoj razini, nikada nije
morala razmišljati o ljudskom faktoru iza podataka kojima se bavila. A
sad se to dogodilo i znao je da će zbog toga biti bolja analitičarka.
Ponekad samo hladni razlozi određenih postupaka nisu dovoljni,
ponekad je potrebno poznavati i osobe od krvi i mesa. Kada se i
osobno uneseš u slučaj, upravo te to tjera da napraviš onaj dodatni
korak u istrazi.
»Ne misliš valjda da smo gotovi, Tilly?« upitao ju je Poe smiješeći
se. »Samo se ti raskomoti, imamo mi posla.«
Bradshaw je zapljeskala. Otvorila je prijenosno računalo, gurnula
naočale više na nos i čekala daljnje upute.
Poe je sjeo pokraj nje i rekao: »Načelnik Odjela Gamble počet će
provjeravati prodaje tih vozila. Trebat će mu nalog.«
Čekala je da joj kaže što smjera.
»Ali ako je Žrtvovatelj pametan koliko mislimo da jest, kupovina
kombija bit će skrivena. Nije ga platio kreditnom karticom. A

254
zaštitarska tvrtka ionako kombije nije prodavala direktno - poslali su
ih jednoj od onih tvrtki koje kupuju vozila na veliko. Kombi koji
tražimo mogao je biti prodan na dražbi, ili putem tvrtke preprodavača,
ili privatnih preprodavača... Ono, shvatila si.«
»Nisam baš sigurna da jesam, Poe.«
»Želim reći da moramo pronaći brži način, Tilly. Neka Gamble
traži kombi putem silne papirologije. Na kraju će uspjeti, ali dok se on
time bavi, želim da smisliš neki drugi način kako da uhvatimo tog
seronju...«

255
 ČETRDESET I DEVETO POGLAVLJE

BRADSHAW SE SRAMEŽLJIVO osmjehnula. »Poe, što sam vam

rekla prije nekoliko dana?«
Moglo je biti bilo što. Teme njihovih razgovora u posljednje su
vrijeme varirale i bile poprilično širokog spektra, od probave starijih
ljudi do razloga zašto se on zove Washington.
»Ne znam«, rekao je prije nego što je pokušao pogoditi. »Nešto o
tome da je industrija računalnih igara nadjačala glazbenu industriju?«
»O podacima«, pomogla mu je.
Sjećao se nečega o podacima. Bio je to jedan od onih razgovora u
kojima Bradshaw nije shvatila nijednu njegovu neverbalnu poruku i
sva puna volje počela nadugo i naširoko razglabati o nekim tehničkim
detaljima u teoriji kaosa. Zaključio je tada da mu je lakše pustiti je da
završi nego je pokušati prekinuti. Ubrzo se bio posve isključio i prestao
je pratiti. »Moguće da sam zaboravio ključne detalje«, priznao je.
»Rekla sam da s dovoljno podatkovnih točaka mogu pronaći
obrazac u bilo čemu.«
»Pa?«
Imao je dojam da joj je njegova tupavost na polju statistike
neprekidan izvor snažnih frustracija. Premda mu je njezina
nenamjerna nepristojnost na neki način nedostajala, činjenica da svoje
komentare sad zadržava za sebe bila je dokaz koliko se promijenila.
»Pa«, rekla je pokazujući prema zidu prekrivenom fotografijama,
»kada sam slagala ove slike, jedino čime sam se bavila bili su dani na
koje su počinjena ubojstva.«
Poeu je odjednom sinulo.

256
 Pa jasno!
Sad kad su znali o kojem je vozilu riječ, mogli su dobiti sve APRO-
ove podatke o njemu. Što bi značilo da sad mogu saznati za svaki
prolazak Žrtvovateljeva vozila pored nadzorne kamere. Podaci sustava
APRO čuvali su se dvije godine i premda će dobiti dva seta podataka -
jer je legitimni kombi zaštitarske tvrtke GU još uvijek bio aktivan na
relaciji jug-istok - neće biti teško odrediti koji je onaj koji ih zanima.

BRADSHAW JE VEĆ ušla u APRO-ovu bazu podataka. Za samo

nekoliko minuta pisač je počeo jednu za drugom izbacivati stranice
pune podataka. Rekla je: »Ovo je jako dobar primjer leptirovog učinka
Edwarda Lorenza, zar ne, Poe?«
»Hmm«, promrmljao je Poe, kojem je glava bila puna aukcijskih
kuća i ostalih načina na koja se mogu prodavati vozni parkovi.
»Leptirov efekt.«
»Ne pratim te, Tilly.«
»Kažem, ovo je dobar primjer za to. Kako jedan mali, naizgled
nevažan događaj može narasti do ovoga što smo sad dobili.«
»Objasni.«
»Pa, sve ovo«, rukama je pokazala prema svemu na stolu, na
računalu i na zidovima, »i sve što smo vi i ja otkrili, sve je proizišlo iz
jedne sitnice.« Odmahivala je glavom posve zapanjena. »Jedne sitnice
koja je predstavljala temelj svega ostaloga.«
Na taj je način često dolazilo do prekretnice u velikim slučajevima.
Neki gotovo nevažan komadić dokaza vodio bi do nečeg važnijeg i tako
dalje. »Aha, imali smo sreće s tijelom u skladištu soli«, priznao je.
»Stvarno? Mislim da to seže još dalje od toga. Mislim da sve ovo
seže unazad do usputnog komentara.«
Podložak na koji su izlazile ispisane stranice bio je prepun. Poe je
prišao pisaču i ispraznio ga. Dok je s poda podizao papir koji je pao,
upitao je: »Na koji usputni komentar misliš, Tilly?«

257
 »Kada je netko u policijskoj postaji u Kendalu podsjetio Kyliana
Reida na tijelo u skladištu soli, on je posve zaboravio na Tollundskog
čovjeka, a vi za njega niste ni znali. To nije bilo zabilježeno kao zločin i
ja to ne bih pronašla. Pomislite samo, sve je počelo s usputnim
komentarom.«
Imala je pravo. Na neki način. Poe je više bio sklon pomisliti da je
sve počelo kad je psihopat urezao njegovo ime na nečija prsa, ali u
osnovi, imala je pravo. Da se Reid nije vratio iz Kendala s informacijom
o Tollundskom čovjeku, ne bi bili ovdje gdje su sad.
Bradshaw je njegovu šutnju krivo shvatila kao neslaganje i počela
još žustrije zagovarati svoju teoriju. Poe je više nije slušao. Uzeo je
papir koji je bio na vrhu ispisane hrpe i zurio u njega. Bradshaw je
podatke ispisivala obrnutim kronološkim redoslijedom tako da su oni
najnoviji bili prvi.
Nije očekivao da će ugledati išta što će prepoznati - bilo je to
Bradshawino područje, ne njegovo - ali dva podatka negdje pri dnu
stranice natjerala su ga da zastane. Obuzeo ga je osjećaj jeze. Osjetio je
kiselinu u želucu. Usta su mu se osušila.
Podaci koje je gledao bili su s jedne od nadzornih kamera koje su
pokrivale cestu A591. Tamo su bile postavljene kako bi se lakše pratile
bande koje opskrbljuju drogom samo srce Lake Districta. Ako osoba
izuzetno dobro ne poznaje lokalne staze, svatko tko putuje za
Ambleside ili Windermere - bilo iz Kewswicka ili od strane Kendala -
prošao bi pokraj jedne od APRO-Ovih kamera postavljenih na A591.
A Ambleside i Windermere nisu bili jedina mjesta do kojih se
dolazilo cestom A591.
Bilo je tu još i nekoliko manjih sela.
Od kojih je jedno bilo Grasmere.
Gdje se nalazio Dom Sedam borova.
Datumi su se poklapali.
Vremena su se poklapala.
Ako su Poeove bilješke bile točne - a znao je da jesu - vozilo za

258
prijevoz zatvorenika prošlo je uz APRO-ovu kameru desetak minuta
prije njega i Reida. Hilary Swift uopće nije bila Žrtvovateljeva
pomoćnica. Bila mu je sljedeća žrtva.
Oteo ju je.
I sa sobom uzeo i njezinu unučad.

259
 PEDESETO POGLAVLJE

»ŽRTVOVATELJ JE UZEO i djecu!« vikao je Poe u telefonsku

slušalicu. Flynn je tijekom vožnje imala slušalice u ušima, a signal je
bio slab. Budući da je bila na putu prema Gambleu, najbrži način da
informacija stigne do pravih ljudi bio je priopćiti je izravno njoj.
Flynn je shvatila poruku i, čak uz lošu vezu, Poe je čuo zvuk
ubrzanja vozila kad je nagazila na gas.
Šansa da Flynn doživi automobilsku nesreću bila je tisuću prema
jedan, ali Poe je odlučio pokriti sve mogućnosti. Nazvao je Reida, ali
odmah se uključivala govorna pošta. Ostavio je poruku i prekinuo
poziv. Što se njega ticalo, informacija je bila proslijeđena. Poslao je
Flynn elektroničku poruku s dokumentom na kojem se vidi da je
Žrtvovateljevo vozilo bilo na području Grasmerea na dan kad je nestala
Swift zajedno sa svojim unucima.
Pokušavao je primiriti misli koje su mu jurile glavom. Stvari su
počele poprimati više smisla. Činjenica da je Swift oteta više se
uklapala od pretpostavke da je upletena u ubojstva. I u sveukupnoj
situaciji - uključujući Poeovu novootkrivenu teoriju da je slučaj
motiviran osvetom, a ne novcem - sve se uklapalo. Tko god bio
Žrtvovatelj, sustavno se bavio svima koji su one noći bili na
dobrotvornom krstarenju. Samo je Montague Price izbjegao svoju
sudbinu, i to zato što je na vrijeme prepoznao obrazac i negdje se
sklonio.
Sama izvedba otmice Hilary Swift pred nosom dvojice iskusnih
policajaca bilo je ono što ga je mučilo. Kako joj je Žrtvovatelj dao
drogu? Je li bio u kući istovremeno kad i oni? Je li se ušuljao dok su
razgovarali sa Swift i ubacio propofol u mlijeko? Plan koji bi ovisio o
tome kada će policajci piti čaj činio se previše nasumičnim za
Žrtvovatelja jer svi su mu dosadašnji potezi bili pomno isplanirani. Bilo

260
je ovo tipično za ovaj slučaj: svaki put kad bi postigli napredak,
pojavila bi se nova pitanja.

BRADSHAW SE JOŠ uvijek bavila APRO-ovom bazom podataka

zbog kombija za prijevoz zatvorenika i pokušavala pronaći obrazac
koji bi im mogao pomoći. Za razliku od Poeove sramotne metode
tipkanja s dva prsta, njezini su se prsti po tipkovnici kretali takvom
brzinom da se gotovo i nisu mogli raspoznati. Pisač se nije gasio,
njegovo je zujanje neprekidno odzvanjalo prostorijom i sljedećih je
pola sata Poe bio tek nešto malo više od uredskog pripravnika.
Dodavao je papir u pisač i mijenjao prazne spremnike boje. Osoblju
hotela vjerojatno je već bilo muka od Bradshawina printanja - ponovno
je ispraznila zalihe iz dvorana za sastanke, ali ih je Poe uvjerio da
posude boju iz ostalih pisača u zgradi.
Naposljetku, Bradshaw se zaustavila. »Trebat će mi sat vremena
da pregledam ovo. Možeš li mi negdje nabaviti zemljopisnu kartu
Cumbrije, Poe? Što veća, to bolje.«
Poe tek što nije rekao da će poslati nekoga po to, ali onda mu je
sinulo da ona vjerojatno želi da joj se skloni s puta dok radi. Zato što se
on, dok nešto čeka, ponaša poput zvijeri u kavezu.
»Dogovoreno«, rekao je.

VRATIO SE NAKON sat vremena. Nabaviti kartu Cumbrije nije

predstavljalo baš nikakav problem jer su ih trgovine bile prepune.
Problem je bio u tome što su karte koje su se prodavale bile
namijenjene turistima. Bile su namijenjene za terensko razgledavanje
vriština, a ne za vožnju.
Već je gotovo odustao. Znao je da policijska postaja u Kendalu ima
zemljopisnu kartu koja prekriva čitav zid, on i Bradshaw mogli su tamo
doći sa svojim podacima i početi ih iscrtavati. Razmišljao je o toj
mogućnosti - kad mu je pogled zalutao u izlog radnje pokraj koje je
stajao. Bila je to dobrotvorna prodavaonica Udruge Age Concerne u
čijem izlogu se nalazila košara puna zemljopisnih karata. Pronašao je

261
ono što mu je trebalo - kartu izletničkih lokaliteta. Rastvorio ju je i
vidio da je upravo u omjeru koji im je trebao. Dao je ženi dvadeset
funti i rekao joj da zadrži ostatak.

KARTA JE BILA pričvršćena na zid i Bradshaw ju je cijelu iscrtala.

Ako je tu i postojao obrazac, Poe ga nije vidio. Crvene i plave pribadače
bile su postavljene u skupinama. Neke od većih, uočljivijih skupina
prepoznao je kao glavne okružne prometnice: autocestu M6, ceste A66
i A595. Neke od manjih skupina nalazile su se oko poznatih mjesta
otmice žrtava. Osim Long Meg i njezinih kćeri, ostali kameni krugovi
koje je Žrtvovatelj koristio kao mjesta ubojstva nisu bili jako pokriveni
APRO-om - bila su to previše ruralna, teško pristupačna područja.
Bradshaw se mrštila gledajući u kartu kao da nešto nije u redu.
»Što je, Tilly?«
Naposljetku je rekla: »Ovo nema smisla, Poe.«
»Kako to misliš?«
»Ne poklapa se s mojim modelom.«
»Objasni, ali, molim te, jednostavno, metodom krede u boji.«
Bradshaw bi se obično nasmijala. Ovaj put nije.
»Dakle, znaš da ovaj način profiliranja služi za lakše razumijevanje
spacijalnog ponašanja počinitelja?«
Poe nije imao pojma o čemu ona govori. Nije čak ni bio siguran što
znači »spacijalno«. »Možeš li to još malo pojednostaviti, Tilly?«
»Zločinci su prirodno neskloni počiniti zločin u blizini doma«,
rekla je. »To se naziva njihovom tampon-zonom.«
On bi to nazvao ne seri tamo gdje jedeš, ali shvatio je što je željela
reći. Čak i beskrupulozni heroinski ovisnici nastoje otići barem u ulicu
pokraj svoje prije nego što počnu negdje provaljivati.
»Također, suprotno tome, imaju i zonu komfora u kojoj se osjećaju
sigurno. Obično je riječ o mjestu koje dobro poznaju. To je poznato kao
teorija opadanja udaljenosti: što je netko udaljeniji od prostora u

262
kojem se obično kreće, to je manja vjerojatnost da će počiniti zločin.«
I to je imalo smisla. Poe je bio uvjeren da je Žrtvovatelj dobro
poznavao područja u kojima je djelovao, jedino se time moglo objasniti
to što je tako vješto izbjegao silne fiksne kamere za nadzor brzine na
cestama. »Ali sad znamo da svoje žrtve nije birao nasumično. Imao je
listu za odstrel. Nije mogao kontrolirati mjesta na kojima su žrtve
živjele«, rekao je.
»Uključila sam to u svoj model.«
Naravno da jest.
»U čemu je onda problem?«
»Mjesta ubojstva. To je ono što nema smisla. Uza svako su
ubojstvo povezane tri varijable: mjesto gdje otima žrtvu, mjesto na
kojem drži žrtvu i mjesto na kojem ubija žrtvu.«
Poe je pomislio da zna na što cilja, ali joj je dozvolio da završi.
»Kao što ste rekli, mjesto otmice ne može kontrolirati i, ako
pretpostavimo da je mjesto na kojim ih drži fiksna točka, onda je
jedino što je nasumično mjesto ubojstva.«
»I nema obrasca?«
Odmahnula jc glavom. »Trebao bi postojati obrazac, makar bila
riječ samo o načinu na koji se dovozio do njih, ali ja ga ne vidim, što
znači da obrasca nema.« Ovim se riječima nije hvalila, samo je iznosila
činjenicu.
»Možda je obrazac to što nema obrasca.«
Bradshaw se sva napela i ustala. »Kakva sam ja glupa guska, Poe!
Rekli ste da Cumbria ima šezdeset i tri kamena kruga. On je iskoristio
četiri - gdje je ostalih pedeset i devet?«
»Na sve strane«, odgovorio je. »Ovako, napamet, mislim dane...«
Prsti su joj letjeli tipkovnicom kao da su opsjednuti.
Dvadeset minuta kasnije iz pisača je izišao papir s popisom svih
kamenih krugova u okrugu. Sljedećih su trideset minuta žutim
pribadačama označavah njihove lokacije na karti. Malo se odmaknuo.

263
 Bradshaw mu se pridružila. »Rekla sam vam, Poe. Podaci nikada
ne lažu - uvijek postoji obrazac.«
Bez da su se i pogledali, samo su se u tišini pobjedonosno
dodirnuli šakama.
Nije mu trebala objašnjavati. Žrtvovateljev obrazac mogao se
vidjeti tek kad bi ga se promatralo u kontekstu kamenih krugova koje
nije iskoristio.
On je svoje žrtve ubio na mjestima takozvane »velike trojke«: Long
Meg, Swinside i Casderigg. Bili su to lokaliteti od povijesne važnosti i
poznati širom svijeta. Golemi i impresivni. Ostavljanje tijela u plamenu
u sredini tih krugova bila je velika stvar. Ali... Odabrao je i Elvu Plain u
Cockermouthu. Zašto? Bilo je dojmljivijih krugova koje još nije
iskoristio. Lokalitet Elva Plain nije čak ni bio nalik kamenom krugu.
Većina ljudi nije ni znala da postoji.
Zašto nije odabrao krug iz najveće skupine žutih pribadača na
karti? Zašto nije odabrao jedan od onih koji se nalaze u području
poznatom pod imenom Shapova kamena avenija? Tamo je bilo bezbroj
kamenih krugova među kojima je mogao birati - neki od njih bili su
blizu mjesta na kojem su se upravo nalazili. Neki su bili na zabačenim
područjima, ali svima dobro poznati. Od njih se čak vrlo lako moglo
doći do autoceste M6. Imali su, više-manje, sve što je Žrtvovatelju bilo
potrebno.
Razmišljao je o tampon-zoni koju je Bradshaw spomenula. Je li
moguće da Žrtvovatelj nije počinio niti jedan zločin na području Shapa
zato što je živio u blizini? Jesu li gledali van, a zapravo su trebali gledati
unutra?
Na stražnjoj strani vrata počeo je osjećati graške znoja. Prostorija
je ponovno postajala sve toplija. Skinuo je sako, položio ga preko
naslona stolice i podvrnuo rukave. Osjećao je da je blizu. Svi su
odgovori bili ovdje, samo je sve skupa morao pogledati na drugi način.
Ljuljao se naprijed-nazad na stolici pokušavajući se dosjetiti nečeg
novog. Zbog ljuljanja, sako mu je kliznuo na pod. Sagnuo se da ga
podigne.
I zastao.

264
 Duboko je udahnuo. Intuicija mu je čitavo vrijeme govorila da se
odgovori kriju u prošlosti. Da su Price, a potom i Swift, kada su postali
osumnjičeni, poslužili samo kao odvraćanje pozornosti. Nikada nije
vjerovao da bi ijedno od njih bilo u stanju biti Žrtvovatelj.
Pogled mu je skrenuo sa sakoa na podu do jedne od fotografija na
zidu. Četiri dječaka - bez majica i sretni na ljetnom suncu, pokušavaju
se isprsiti premda su im tijela još u razvoju. Ustao je i ponovno
prebacio sako preko stolice. Pogledao je sako, vlažan od znoja, kako
mlohavo visi poput mokre čarape na stalku tuša.
U glavi mu se pojavio niz slika. Prekapao je po sjećanjima
pokušavajući pronaći barem jedno koje bi uklonilo sumnje koje su ga
sve više obuzimale. Nije ga mogao pronaći. Trepnuo je i slike su
nestale.
Njegov sako.
Fotografija.
Postojala je veza.

MISLI SU МU se vratile na nešto što je Bradshaw ranije rekla, a

čemu on nije pridavao previše pažnje. Međutim, izgleda da se ta izjava
samo pritajila negdje u njegovoj u glavi i čekala svojih pet minuta. Sada
mu je skakala gore-dolje po mozgu i bilo ju je nemoguće ignorirati.
Leptirov efekt, tako ga je nazvala. Rekla je da se sve pokrenulo u
trenutku kada je netko podsjetio Reida na Tollundskog čovjeka koji je
pronađen na manje od osam kilometara udaljenosti od mjesta na
kojemu su se upravo nalazili, da je to bilo poput leptira koji zamahne
krilima u Brazilu, što izazove tornado u Teksasu. Bez Tollundskog
čovjeka ne bi pronašli lijes koji je netko oskvrnuo, vjerojatno ne bi
saznali za ukradeni Breitling. Quentin Carmichael još bi se uvijek vodio
kao preminuli u Africi, a sramotna svrha dobrotvornog krstarenja
ostala bi i dalje skrivena.
Ali što ako... ?
Ponekad bi Poeov um bio miran i tih i obrađivao podatke vlastitim
ritmom, ali ponekad je bio sposoban za goleme, intuitivne skokove.

265
Užasavajuća, još ne posve jasna sumnja, koja mu je sazrijevala negdje
duboko u želucu, počela gaje sve više nagrizati.
U glavi mu je ključalo. Sve brže i brže kako je spajao jednu
poveznicu s drugom. Svi oni nespojivi dijelovi slagalice sada su sjedah
na mjesto i složili sliku. Zbunjenost se povukla pred razumijevanjem.
Poe je znao većinu priče - možda i cijelu.

NITKO NIJE MOGAO odgovoriti na pitanje kako je Žrtvovatelj tako

dugo uspijevao ostati nevidljiv. Doduše, bilo tko danas može naučiti
policijski način rađa, Zakon o slobodi informacija značio je da je većina
policijskih priručnika bila javno dostupna. Bilo je posve moguće da
jedan inteligentan, metodičan muškarac samostalno nauči osnove
forenzike. Ali kako je izbjegao nadzor koji je Gamble postavio?
Pokretne APRO-ove kamere, ljudstvo kod kamenih krugova, sve
policijske patrole? Postojala je samo jedna mogućnost. Žrtvovatelj je
morao dobivati informacije iznutra.
Poe, sve skloniji potvrđivanju vlastite teorije, razmišljao je o
svemu što su otkrili u protekla dva tjedna. Pogledao je u svoj sako i
shvatio da se mora vratiti još dalje u prošlost. Sve do noći
dobrotvornog krstarenja i plana kojemu je trebalo gotovo dvadeset i
šest godina da se ostvari.
Logika je upućivala na samo jednu osobu Sama pomisao na to
potresla ga je do srži.
»Imaš li ispis podataka o propofolu, Tilly?«
Pronašla ga je i dodala mu ga. Poe je okrenuo na drugu stranicu i
potražio odjeljak u kojem se navode ostale primjene lijeka. Prelazio je
prstom po tekstu i zaustavio se kad je pronašao ono što je tražio.
Sranje...
Podigao je pogled. Bradshaw ga je promatrala. »Trebala bi mi
nešto provjeriti, Tilly.«
»O čemu je riječ, Poe?«
Rekao joj je, a ona se zbunjeno namrštila. »Jeste li sigurni? « tiho je

266
upitala.
Shvatio je da ne može govoriti. Samo je. kimnuo.
Dok je Bradshaw provjeravala podatke koje joj je dao, Poe je
koračao gore-dolje po sobi. Bilo je to nešto najgore na što je ikada
čekao. Molio se da bude u krivu, ali je znao da nije.
Rezultat se pojavio na Bradshawinu zaslonu pa se okrenula prema
njemu i kimnula. Oči su joj bile pune suza.
I ne samo njoj.
Poe je znao tko je Žrtvovatelj.

267
 PEDESET I PRVI POGLAVLJE

POE JE ZURIO u broj na svom mobitelu. Ako obavi ovaj poziv,

nema povratka. Pandorina kutija bit će otvorena. Prst mu je lebdio nad
ikonom za uspostavu poziva. Naposljetku ju je dodirnuo. Zatvorio je
oči dok je čekao da se podigne slušalica. Možda se ne javi. Moguće da je
zaokupljena potragom za otetom djecom i pokušajem identificiranja
vlasnika vozila za prijevoz zatvorenika. Ona to mora saznati prije ikoga
drugoga. Mora je uvjeriti.
Nakon osam zvonjava - a Poe ih je brojao jer mu je sa svakim
zvonom srce u grudima postajalo sve teže - Flynn se javila na mobitel.
»Poe,« prošaputala je, »ne mogu govoriti, Gamble upravo drži
brifing.«
»Moraš otići po njega, Steph.«
»To će morati pričekati. Moram...«
Poe ju je prekinuo i odlučno rekao: »Moraš otići po načelnika
Gamblea i to moraš učiniti isti tren.«
»Moraš mi reći više«, odvratila je nakon kratke šutnje.
Poe joj je rekao.

NASTUPILA JE STANKA od tri ili četiri minute dok se Flynn

probijala kroz gomilu ljudi u dvorani za sastanke. Usprkos tome što je
zvučalo kao da drži mobitel uz tijelo, Poe je ipak mogao čuti kako se
ispričava dok se kreće prema prednjem dijelu dvorane.
Kada je stigla, Poe je, doduše prilično tiho, uspio čuti razgovor koji
su njih dvoje vodili.
»Na mobitelu je narednik Poe, gospodine. Kaže da vam mora nešto

268
reći.«
»Ma zar stvarno?« odgovorio je Gamble. »Pa, morat će stati u red.
Kad završim s ovim, načelnik policije želi da odem s njim do ureda
povjerenika. Obojica ćemo dobiti svoje.«
»Na ovaj se poziv morate javiti, gospodine. Vjerujte mi.«
Poe je čuo kako je Gamble uzdahnuo. »Čuj, znam da nam je malo
pomogao oko istrage, ali sad se bavimo nestalom djecom. Zaista ne
mogu gubiti vrijeme na još jednu od njegovih teorija.«
Flynn nije odgovorila.
»U redu«, rekao je. »Idemo u moj ured.«
Minutu kasnije Flynn je stavila mobitel na razglas.
»Reci, Poe«, planuo je Gamble.
»Znam tko je Žrtvovatelj, gospodine, i moramo odmah djelovati.«
»Znaš, je li?« podrugljivo je rekao Gamble.
Poe je zanemario nepristojnost. Gamble je bio pod golemim
pritiskom. »U konačnici, sve se svodi na sako, gospodine«, odvratio je
Poe. »Na sako i na zamah leptirovih krila.«
»O čemu ti to govoriš, čovječe?« Ijutito je uzviknuo Gamble.
»To je Kylian Reid, gospodine. Kylian Reid je Žrtvovatelj.«

269
 PEDESET I DRUGO POGLAVLJE

BRADSHAW JE BILA ona koja ga je uputila na smjer koji je sada

pratio. Njezino brbljanje o onom glupom leptiru koji uporno izaziva
uragane. Rekla je da tijelo u skladištu soli nije bilo pokretač ovog
slučaja. Pokretač - prvi zamah leptirovih krila - bilo je to što se netko
uopće dosjetio spomenuti Reidu Tollundskog čovjeka. Bez tog
usputnog komentara, u Kendalskoj policiji ne bi bih nigdje.
Ali što ako to nije bilo slučajno? Što ako je sve to bilo namjerno?
Dok su oni mislili kako im se posrećilo s odlaskom na dobrotvornu
svečanu večeru, Žrtvovatelj je zapravo sve imao pod kontrolom. Sve
dosad on je vukao konce, poput lutkara s marionetama.
Ali zašto im je uopće dozvoljavao ikakav napredak?
Jedini je razlog mogao biti taj što je želio da Poe bude uključen i da
ne zaostaje previše s istragom. I čim je na taj način razmislio o svemu,
poput zrake sunca koja se probija kroz maglu, razjasnila se njegova
povezanost s istragom.
Žrtvovatelj nije pokušavao izbjeći pravdu - on ju je provodio.
Želio je da se njegova priča sazna, ali tek nakon što sudionici budu
kažnjeni. No kako je početna istraga bila spora i slijedila klišeizirane
teorije, Žrtvovatelj se pobrinuo da se uključi jedini čovjek koji bi
mogao shvatiti o čemu je tu zapravo riječ. I tako je Poe sa svojom
glupom mantrom >prati dokaze kamo god te vode< postao dio njegove
priče.
Od samog početka Poe je pokušavao otkriti motiv jer u
slučajevima poput ovoga, kad imaš motiv, imaš sve: identitet ubojice,
saznanje o onome što se uistinu dogodilo na dobrotvornom krstarenju,
način na koji su žrtve bile odabrane, sve. Poe je čak mogao i
pretpostaviti zašto je Žrtvovatelj ubijao na točno određeni način.

270
 Sve je to imalo nekog uvrnutog smisla. Sa Žrtvovateljeva gledišta,
zaista jest.
Riječ je bila o organiziranom zlostavljanju djece koje je sezalo sve
do samog vrha cumbrijske društvene elite. Zemljoposjednik, odvjetnik,
medijski mogul, član vijeća i visoki crkveni dužnosnik. Žrtvovatelj je
ubijao umiješane ljude, ali to je bio samo dio priče - želio ih je i
prokazati.
Međutim, nije vjerovao da će okružna policija, kojoj je i sam
pripadao, učiniti to na pravi način. Znao je da ambicije njegovog
načelnika sežu dalje od Cumbrije. Radi napredovanja bi zataškao prave
razloge kastracije i paljenja. Bavio bi se samo ubojstvima i ni sa čim
drugim. Žrtvovateljeva priča možda ne bi nikada bila ispričana.
I tu je na scenu stupao Poe. Žrtvovatelju je trebala njegova
tvrdoglava upornost koja ga tjera da kopa dublje ispod površine.

REID SE POTRUDIO da od početka bude sastavni dio njihove

istrage: pratio je njihov napredak, usmjeravao ih na pravi put, kad bi
im zatrebala pomoć... Reid je bio onaj koji mu je poslao razglednicu.
Reid im je rekao za vezu sa skladištem soli, Poe nije vjerovao da ga je
netko na to podsjetio, vjerojatno nije ni otišao do policijske postaje u
Kendalu. Jednostavno se vratio u Herdwick Croft s odgovorom za koji
je znao da će posve zaokupiti Poea.
A s obzirom na to da je živio u Kendalu, uklapao se u Bradshawinu
tampon-zonu i teoriju opadanja udaljenosti.
Poe je znao čak i kako je uspio oteti Hilary Swift.
Sve je to bilo sumnjivo, ali zapravo bez čvrstih dokaza.
Što je s njegovim motivom? Zašto je radio nešto tako čudovišno?
Zašto bi Reid, odlikovani policajac s više od petnaest godina uzorne
službe, odjednom odlučio postati serijski ubojica?
Odgovor je da to nije nastao tek tako. Odavno je to odlučio.
Sako je bio ono što je Poeu ukazalo na motiv koji je nedostajao.
Bez obzira na vremenske prilike, Reid nikada nije skidao sako.

271
Godinama se pjenio zbog Poeova pomanjkanja modne osviještenosti.
Bili na poslu ili u noćnom klubu, Reid je uvijek bio elegantno odjeven.
U sve vrijeme njihovog poznanstva Poe ga nikada nije vidio bez košulje
u kombinaciji sa sakoom ili puloverom. Zasigurno ga nikada nije vidio
u majici kratkih rukava, čak ni kad su bih tinejdžeri.
Na fotografiji dječaka jedna od noćnih mora koje su preživjeli
imala je vidljive podsjetnike. Mathew Malone po čitavom je torzu i
rukama imao opekline od cigareta. Užasne ožiljke koji neće nikada
nestati.
Ruke Kyliana Reida bile su uvijek pokrivene.
Kylian Reid bio je Mathew Malone.
A Mathew Malone ubijao je ljude koji su mu ubili prijatelje.

272
 PEDESET I TREĆE POGLAVLJE

»POTPUNO SI SIŠAO s jebenog uma, Poe!« rekao je Gamble. »Sišao

s jebenog uma!«
Poe je završio s objašnjavanjem. Gamble to nije prihvaćao. Čak je i
Flynn bila suzdržana.
»Sve je to pomalo nategnuto, Poe«, rekla je.
Bilo mu je potrebno da mu vjeruju, a njihova mu reakcija - premda
donekle očekivana - nije bila od pomoći. »Tilly«, rekao je mirno.
»Možeš li, molim te, reći inspektorici Flynn i načelniku Gambleu što si
otkrila?«
»Naravno, Poe«, odgovorila je. Naginjući se prema mobitelu,
Bradshaw je rekla: »Narednik Poe zamolio me da provjerim sva vozila
registrirana na Veterinarsku službu Scafell.«
»Koji je to klinac?« Poe je primijetio kako Gamble ne psuje kad se
obraća Bradshaw. Izuzev pijanaca u Shap Wellsu, izgleda da svi u
razgovoru s njom paze na izražavanje.
»To je veterinarska ambulanta i nekad su imali veći broj vozila.
Uglavnom SUV-ove i Land Rovere. Otkad je tvrtka neaktivna, nisu ništa
kupili.«
»Tilly, možeš li prijeći na dio...«, započela je Flynn.
Pokazavši odlučnost koju do prije tjedan dana nije imala,
Bradshaw je prekinula šeficu u pola rečenice. »Sve do prije deset
mjeseci kad su na aukciji u Derbyshireu kupljena dva vozila.«
Nastupila je tišina. Svi sudionici razgovora znali su da je sjedište
Zaštitarske tvrtke GU za Veliku Britaniju bilo u Derbyshireu.
»Želiš li ti to reći ono što ja mislim da želiš?« pitala je Flynn.

273
Gamble je, činilo se, izgubio dar govora.
»Nije bilo teško provjeriti«, rekao je Poe. »Zbog pranja novca sve
aukcijske kuće za prodaju vozila registrirane su u Državnoj poreznoj
upravi kao trgovci visokim vrijednostima. To znači da ne mogu
prihvatiti gotovinska plaćanja u iznosu od više od deset tisuća funti,
dakle...«
»Dakle, plaćanje tih kombija moralo bi biti izvršeno bankovnim
transferom«, ubacio se Gamble. »Znam kako se provodi jebeni zakon o
pranju novca, Poe! Samo još uvijek ne vidim kako sve to vodi do jednog
od mojih najboljih djelatnika?«
»U zaštitarskoj su tvrtki bili vrlo uslužni, gospodine«, nastavio je
Poe kao da Gamble nije ništa rekao. »Među vozilima prodanim
aukcijskoj kući bih su i kombiji s četiri ćelije i nekoliko većih vozila,
onih s deset ćelija. Aukcijska je kuća potvrdila da je Veterinarska
služba Scafell kupila po jedno od svakog. Proslijedit ću vam njihovu e-
poruku.«
»Ali...«
»Gospodine, vlasnik Veterinarske službe Scafell je otac Kyliana
Reida.«

BILO JE POTREBNO još deset minuta da Gamble prihvati činjenicu

da postoji mogućnost da je jedan od njegovih istražitelja serijski
ubojica. Uhvatio se za jedino za što je mislio da Poe ne može objasniti.
»Ali nema smisla, Poe. Reid je bio drogiran istovremeno kad i ti.«
»Da, bio je, gospodine«, potvrdio je Poe.
»Pa onda?«
»Što znate o propofolu, gospodine?«
»To je sredstvo za anesteziju«,, odgovorio je Gamble.
»Točno, gospodine. Ali zahvaljujući Tilly, ja sad o tome znam
mnogo više. Ima još čitav niz raznih primjena. Koristio se u američkim
zatvorima kao jedan od sastojaka koktela smrtonosne injekcije za
zatvorenike osuđene na smrt, a povremeno ga koriste i izbirljiviji

274
narkomani. Koristi se čak i...«
»Jebemu, Poe, prijeđi na stvar!«
»U veterini, gospodine!« izletjelo je Bradshaw. »I veterinari ga
koriste za uspavljivanje.«
»Želiš li reći...«
»Veterinarska služba Scafell prošle je godine kupila određenu
količinu, gospodine«, dovršio je Poe umjesto njega. »Propofol je strogo
regulirano sredstvo, a farmaceutska tvrtka vodi iznimno uredne
bilješke. Proslijedio sam vam i tu e-poruku.«
Gamble je nakratko šutio, a zatim rekao: »To još uvijek ne
objašnjava kako je istovremeno uspio i drogirati sebe i oteti Hilary
Swift, Poe .«
»Zato što to nije učinio, gospodine.«
»Ne razum...«
»Žrtvovatelj nije samo jedna osoba, gospodine, nego dvije«, ubacio
se Poe. »Reid je sebe drogirao kako bi izbjegao sumnju, a onda je
njegov otac oteo Hilary Swift i njezine unuke.«
Kontrolu je preuzela Flynn. »U redu, Poe. Gospodine, mislim da
smo čuli dovoljno. Narednika Reida moramo barem zadržati dok sve
ovo ne razjasnimo«, rekla je.
»I mogu li predložiti da netko provjeri je li Montague Price zaista
ondje gdje bi trebao biti?« upitao je Poe.
Na to je Gamble odmah obratio pozornost. Jedno je bilo ne
primijetiti neprijatelja iznutra, a nešto posve drugo dopustiti otmicu
kažnjenika u njegovom pritvoru.
»Pa to je suludo, inspektorice Flynn«, rekao je Gamble, vjerojatno
već razmišljajući o onome što će uslijediti. Ubrzo će mu se čitav svijet
srušiti na glavu.
»Steph,« rekao je Poe, »ako načelnik Gamble ne može, možeš li ti?
Od muškaraca koji su bili na krstarenju, Price je jedini koji je preostao.
Reid će željeti i njega.«

275
 »Prepusti to meni.«

DESET MINUTA KASNIJE Poe je primio poruku od Flynn: Reid nije

u cumbrijskoj središnjici. Nitko ga nije vidio. Gamble se raspada. Imaš
kakvu ideju?
Poe joj je odgovorio na poruku napisavši da nema niti jednu, ali da
će za to zadužiti Bradshaw. Čisto je sumnjao da je Reid negdje ostavio
papirnati trag koji vodi do mjesta nа kojem se nalazi, ali morao je nešto
obaviti. Nakon što se pobrinuo da Bradshaw zna što točno treba tražiti,
uputio se u Kendal da pregleda Reidov stan prije nego što ga proglase
mjestom zločina, zabranjenim za pristup. Neće to biti mjesto na
kojemu je Reid držao žrtve, ali možda pronađe neki trag.
Čim je poslao poruku, zazvonio mu je mobitel. Bila je to Flynn.
»Što imaš, Steph?«
Zvučalo je kao da trči. »Poe, Reid je prije dva sata potpisao nalog
za preuzimanje Montaguea Pricea iz policijske postaje u Carlisleu!«
Sranje!
»Osobno ga je pratio sve do...«
»Vozila Zaštitarske tvrtke GU«, dovršio je Poe umjesto nje.
»Točno. Gamble je ostao u središnjici kako bi koordinirao potragu
za njim, ah totalno se pogubio. Vraćam se tamo. Izgleda da jedino ti i
Tilly možete pratiti ono što se događa.«
»Onda ćemo nastaviti pokušavati saznati lokaciju koju su koristili.
Sigurno nisu ni kod Reida ni kod njegova oca. Tamo je previše
prometno. Reidov stan nalazi se u centru Kendala, a premda njegov
otac ima malu seosku kuću, preuredio je i prodao dvije staje tako da
sad ima susjede.«
»Misliš da Scafell posjeduje nekretninu za koju mi ne znamo?«
pitala je.
Usprkos tome što su razgovor vodili telefonom, Poe je odmahnuo
glavom. »Tilly to provjerava, ali tvrtki doslovno ništa nije ostalo.
Izgleda da je George Reid rasprodao svoju imovinu. Jedino što mu je

276
preostalo bili su kombiji.«
»Što ti se čini najvjerojatnijim?«
»Nemam pojma, Steph«, odvratio je Poe. »Ali ovo su očito
godinama planirali i nema šanse da ih pronađemo pomoću računa za
režije.«
»Znaš, mislim da...«, nije uspio doznati što to ona misli jer je u tom
trenutku zazvonio drugi telefon. »Samo malo, Poe«, rekla je. »Zvoni mi
privatni mobitel.«
Poe je uspijevao čuti samo jednu stranu razgovora. Nije dobro
zvučalo.
»Sranje! Sranje! Sranje!« vikala je Flynn. »Dobro, reći ću mu neka
odmah ide tamo.«
Flynn se trudila zvučati smireno. »Poe, trebao bi nam ići nešto
provjeriti. Navodno je putnik iz vlaka prijavio da je vidio nekoga tko
gori u polju.«
»Gdje?« Mislio je da bi možda mogao znati.
»Malo dalje od mjesta na kojem si sad. Poslala sam Tilly
koordinate. Otiđi i provjeri o čemu je riječ. Nadajmo se da su samo
klinci počeli ranije slaviti noć Guya Fawkesa.«
Zurio je u kartu koju je Bradshaw upravo otvorila na ekranu
računala. Ugledao je ono čega se pribojavao. »Sranje«, rekao je.
»Što je?« pitala je Flynn.
»To su koordinate mjesta na kojemu glavna željeznička linija
zapadne obale prolazi kroz kameni krug Hemp Stowe i dijeli ga na dva
dijela. Tračnice prolaze ravno kroz jebenu sredinu kruga. Ako je netko
vidio da nešto u kamenom krugu gori, taj mora da je bio na udaljenosti
manjoj od deset metara. Teško da bi iz te blizine tijelo koje gori
zamijenio za zapaljenu kantu smeća.«
»Oh, sranje«, prošaputala je.

277
 PEDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

DOK JE JOŠ nosio uniformu, Poe je često bio prvi policajac koji bi
stigao na mjesto zločina. Patrolni policajci često su prvi koji ugledaju
smrti nepoznatog uzroka, prirodne smrti i samoubojstva. Kad
uspaničeni rođaci otkriju tijelo ili susjedi osjete sumnjiv smrad
raspadanja, svi će, bez iznimke, prvo nazvati 112. Poe je znao kako
osigurati mjesto zločina.
Kasnije tijekom karijere, kad je prešao u kriminalističku službu i
radio u patroli, uvijek je pri ruci imao spremne stvari: mali ruksak u
kojemu su se nalazile potrepštine kao što su traka za obilježavanje
mjesta zločina, svjetiljka i rezervne baterije, punjač za mobitel,
forenzičko odijelo i topla odjeća. Auto mu je uvijek imao pun
rezervoar, a u prijenosnom hladnjaku bilo je već unaprijed zapakirane
hrane.
Ovoga puta sa sobom je imao samo neiskusnu novakinju koja je
prvi put na terenu.
Bradshaw je odbila ostati u hotelu. »Idem s tobom«, rekla je, a
vrijeme je bilo od prevelike važnosti da bi se trošilo na unaprijed
izgubljenu raspravu.
Tijekom vožnje nazvao je Flynn da potvrdi je li putnik koji se javio
bio na vlaku iz Carlislea koji se kreće prema sjeveru. Poe je zadovoljno
zagunđao. To je značilo da su na pravoj strani pruge i da ne trebaju
gubiti vrijeme na obilazak.

DESET MINUTA KASNIJE nalazili su se pokraj uskog polja na

kojemu se nalazilo ono što je preostalo od kamenog kruga Kemp
Howe. Poe je zaustavio automobil, ali ga je ostavio u brzini dok je
pogledom tražio ima li naznaka Reida ili njegova oca. Nije ni očekivao

278
da će išta ugledati. Otmica Pricea bila je bonus, neočekivana prilika za
kompletiranje popisa žrtava koja se ukazala dok su svi bili
usredotočeni na Gambleov brifing. Priceovo ubojstvo moralo je biti
brzo izvedeno, ne bi bilo vremena za detaljnu razradu prizora ili
rituale. A nije ni bilo važno hoće li Reid biti viđen ili ne. Sad su već svi
znali da je riječ o njemu.
Priceovo ubojstvo nije bilo završetak igre i Reid sigurno nije bio
negdje u blizini i čekao da ga ulove. Poe je ipak provjerio. Postojao je
dio Reida koji Poe nije poznavao i nije se smio izlagati nepotrebnom
riziku. Izišao je iz automobila, stao na poklopac motora i skenirao
okolicu. Sve je izgledalo čisto.
Pogledao je prema kamenom krugu Kemp Howe, možda i
najčudnijem u Cumbriji. U pozadini se nalazila drevna vriština, a Kemp
Howe bio je dio Shapove kamene avenije, niza stijena koji se više od
kilometra protezao duž jedne strane autoceste A6 i glavne željezničke
linije zapadne obale. Bio bi širok više od dvadeset i pet metara da ga u
viktorijansko doba nisu presjekli na dva dijela, kada je postavljena
željeznička pruga. Više od polovice kruga završilo je ispod nasipa.
Preostalih šest velikih granitnih stijena dobro se vidjelo i s ceste i sa
željezničke pruge.
Među njima je nešto tinjalo.
Poe je skočio na do, ušao u automobil i postavio ga nasred ceste
kako nitko ne bi mogao proći. Upalio je i rotacijska svjetla.
Okrenuo se prema Bradshaw i rekao: »Sve dok ti ne kažem
drugačije, ti si policajac koji čuva vanjski kordon, što znači da nitko ne
smije ući u ovo polje, a da ja to ne dozvolim. Razumiješ?«
Kimnula je. »Možete računati na mene, Poe.«
»Znam da mogu, Tilly. Uskoro će doći pomoć. Prvo policijsko
vozilo neka se parkira jedno dvadeset metara u onom smjeru«,
pokazao je prema cesti, »tako da potpuno blokiramo cestu. Ako se itko
bude nešto bunio, samo me zovi.«
Bradshaw je izišla iz automobila i stala na cestu okrenuta prema
smjeru iz kojeg dolaze vozila. Djelovala je odlučno. Jao onome tko se

279
pokuša s njom svađati.
Poe je na trenutak zastao da se uvjeri je li učinio sve što je trebao.
Izvršiti brzu procjenu rizika - učinjeno. Osigurati mjesto zločina -
učinjeno. Prikladno rasporediti dostupne resurse - učinjeno.
Vrijeme je da ode i provjeri je li riječ o zapaljenoj ovci, što su djeca
u Cumbriji ponekad radila, ili o zapaljenom pedofilu. Da ga sad itko
pita na što bi radije naišao, Poe bi morao odigrati pismo-glava.
Reidu je žurba u ovom slučaju postala važnija od izvedbe. Poe je
pretpostavljao da je automobilom ušao u polje i dovezao se sve do
kamenog kruga. Poe je hodao duž zida. Nije bilo načina da označi rutu
kojom se kreče, pa je i ovaj bio dobar kako bi se osiguralo da netko
kasnije slučajno na nagazi na ključne dokaze. Odsad pa nadalje, svi koji
budu dolazili na mjesto zločina, dolazit će ovim putem.
Još je uvijek bio udaljen skoro pedeset metara kad je nestala svaka
šansa da je riječ o šest mjeseci preuranjenoj smicalici paljenja
krijesova.
To je bilo tijelo.
Poe mu je oprezno prišao. Već je prema ozljedama bilo jasno da ne
postoji mogućnost da je žrtva živa. Pougljenjeni ostaci bili su crni i iz
njih se dimilo. Koža je počela pucati od vrućine. Pojedini dijelovi mesa
bili su žarko crveni. Osjećao se kiselkast i trpak vonj. Poe se ugrizao za
jezik kako bi potisnuo nagon za povraćanjem. Morao se sabrati. Ljudi
su računali na njega.
Ruka na tijelu se pomakla i na jedan je užasavajući trenutak Poe
pomislio da je još uvijek živo. Gotovo da je požurio i...
Pa, nije ni sam znao što bi učinio sve dok nije shvatio da je to samo
stezanje mišića uslijed vrućine. Kad se ohladi, djelo će biti izvijeno
poput vadičepa.
Premda je bilo potrebno provesti formalnu identifikaciju DNK-om
i zubnim kartonom, Poe je bio siguran da je to Price. Nije bio onoliko
izgoren koliko žrtva na Elva Plainu i mogao je raspoznati crte lica koje
je vidio na snimci ispitivanja. Izgleda da se Reidu previše žurilo da ga
ispravno postavi na šipku. Vjerojatno je imao tek dovoljno vremena da

280
ga zalije pojačivačem izgaranja i zapali.
Kako se približavao tijelu, promijenio je mišljenje - Reid je ostavio
i svoj prepoznadjiv potpis. Priceove hlače bile su spuštene do
gležnjeva. Reid ga je kastrirao. A sudeći prema količini krvi na travi,
kad su mu odstranjene genitalije, Price je još bio živ i nije bio vezan.
Poe je pogledom pretražio okolicu, ah nigdje nije vidio amputirani dio
tijela. Pretpostavio je da je tamo gdje je bio i kod svih drugih - u
žrtvinim ustima.
Osvrnuo se prema Bradshaw - nije želio da ovo vidi - i laknulo mu
je kad je vidio da je i dalje okrenuta prema cesti. Zazvonio mu je
mobitel, a on je odgovorio, pogleda i dalje prikovanog uz užas koji mu
se odvijao pred očima.
»Poe«, rekao je.
»Ovdje lan Gamble. Jesi Ii već tamo?«
»Jesam, gospodine.«
»I?«
»Loše vijesti, gospodine. Mislim da je ovo Montague Price. Mrtav
je, nažalost.«
»Majko Božja«, prošaputao je Gamble. »Što sam to učinio...?«
Poe je shvaćao. Gamble je imao Pricea u pritvoru, a ovaj je sad
mrtav. Ubio ga je netko pod njegovim zapovijedanjem.
Nakon ovoga uslijedit će istraga i Gamble će vjerojatno izgubiti
posao. Sigurno više nikada neće biti viši istražitelj. Poeu je donekle bilo
žao čovjeka. Nitko nije mogao biti u potpunosti spreman za vođenje
ovakvog slučaja. Serijski ubojica koji je ujedno i dio istražiteljskog
tima? Poe nije nikada čak ni čuo za tako nešto. Reid je bio upoznat sa
svim pravcima istrage. Pomagao je pri izradi strategije. Za neke je
stvari bio i osobno zadužen. Znao je gdje je Gamble postavio pokretne
APRO-ove kamere. Znao je kod kojih je kamenih krugova postavljen
nadzor. Znao je što radi policija i znao je što radi Državna
kriminalistička služba. Sve je znao.
Kako bi se to ikako moglo predvidjeti?

281
 Ipak, Gamble je radio greške. Trebao je udvostručiti osiguranje
Montaguea Price čim je bio otkriven način na koji Žrtvovatelj izvodi
otmice, a Udruga zatvorskih čuvara odavno je ukazala na mogućnost
da bi se nekadašnja vozila za prijevoz zatvorenika mogla koristiti za
lakši bijeg. Koliko god se to činilo malo vjerojatno, Gamble je to barem
trebao uzeti u obzir.
Također, trebao je češće slušati Poea umjesto što mu je pokušavao
onemogućiti svaki potez. Retrospekcija je divna stvar
»Što želite da učinim, gospodine?« upitao je Poe. »Trenutačno
čuvam mjesto zločina, a Tilly služi kao vanjski kordon. Dobro bi nam
došla profesionalna pomoć.«
»Patrolni policajci dolaze ubrzo, Poe. Možeš li se pobrinuti da
osiguraju mjesto? Poslao sam vam i narednicu iz Odjela javne zaštite.
Čim stigne, predaj joj poprište. Ona će njime upravljati dok ne dođu svi
ostali.«
»Hoću, gospodine.«
»I, Poe?«
»Gospodine?«
»Žao mi je.«
»Zbog čega, gospodine?«
»Zbog svega.«
Poe nije odmah odgovorio. »Pokušajte ne razmišljati o tome,
gospodine. Samo se sjetite da je ovo nešto dosad neviđeno. Još se niti
jedan viši istražitelj nije morao baviti serijskim ubojicom koji mu sjedi
u dvorani za sastanke.«
»Hvala, Poe.« Linija se prekinula.
Pogledao je prema Bradshaw. Mahala je da mu privuče pažnju.
Ugledao je plava, rotirajuća svjetla.
Konjica je stigla.

282
 PEDESET I PETO POGLAVLJE

NIJE PROŠLO MNOGO, a Poe i Bradshaw postali su suvišni. Mjesto

zločina je ubrzo preuzeo dobro podmazani stroj, odnosno istraga
ubojstva, a njih je, i to s pravom, već prvi istražitelj koji je stigao
nazvao neovlaštenim osobama, ljudima koji nemaju što tražiti unutar
kordona. Poe se nije uvrijedio jer da se pojavi i sam načelnik policije,
njemu bi bilo rečeno da se udalji.
Pristizalo je sve više i više policajaca i službenih osoba. Svi su na
sebe navukli bijela zaštitna odijela pa je polje ubrzo izgledalo kao da je
zaraženo pokretnim gljivama.
Poe i Bradshaw ponudili su pomoć, ali im je, s obzirom na njihovu
civilnu odjeću i bez ikoga tko bi za njih jamčio, odmah rečeno da je sve
pod kontrolom. Stigao je prekaljeni stari inspektor s kojim se Poe prije
nekoliko godina porječkao oko nečega beznačajnog. Istog mu je trena
odlučno rekao da može ići. Vratili su se u Poeovo vozilo kako ne bi
nikome smetali.
Premda bi bilo puno korisnije da se vrate u Shap Wells i pokušaju
otkriti gdje se skriva Reid, Poe je znao da je bolje da pričekaju Flynn. U
nekom će ga trenutku istražitelji ionako morati ispitati. Sad kad je
otkriveno da je Reid Žrtvovatelj, postalo je jasnije i zašto je na prsima
Michaela Jamesa bilo urezano Poeovo ime, kao i njegova daljnja
povezanost sa slučajem. Željet će saznati sve što zna. Raspolagao je
informacijama koje će biti potrebne kad započne potraga za žrtvenim
jarcem. Netko će morati biti kriv za sve ovo.
Zanemarivši političke posljedice, Poe je razmišljao o svemu što se
događalo. Nije vjerovao da će Reid ubiti unuke Hilary Swift. Da,
ponašao se psihotično, ali sve je dosad učinio hladno i promišljeno.
Svaki je potez imao određeni razlog. Poe je smatrao da je odvođenje
djece bio taktički potez: da ima nešto što bi mogao koristiti u

283
pregovorima ako ga lociraju prije nego što završi posao.
Smatrao je također i da je Reid negdje blizu. Odvezao je Pricea iz
policijske postaje u Carlisleu do Shapa ignorirajući sve kamene
krugove uz koje je prolazio. Poe je vjerovao da je Reid zapalio
Montaguea Pricea, a zatim otišao ravno do mjesta na kojem se skriva.
To mora biti negdje u blizini.
Nažalost, to što se nalazio u istom području i nije previše
pomagalo. Shap Fells bio je golem i pust. Mogli su biti bilo gdje.
»Poe?«
Bradshaw je zurila u njega. Grickala je donju usnu, po čemu je već
znao da je zabrinuta zbog nečega. »Što je, Tilly?«.
»Ako je Reid zapravo Mathew Malone, kako su on i George Reid
povezani?«
Zaista, kako...
Kako se George Reid uklapa u sve ovo? Kako je Mathew Malone
postao Kylian Reid? Nisu to bila jedina neodgovorena pitanja. Kako je
Reid preživio Quentina Carmichaela i njegove pajdaše? Kada su on i
George Reid odlučili poduzeti nešto u vezi s time? Je li to bilo nakon što
se Reid zaposlio u policiji ili prije toga? Je li Reid stupio u policiju
upravo zato da bi mogao napraviti nešto u vezi s time?
Još je toliko informacija nedostajalo.
Međutim, ono čega sigurno nije nedostajalo, bila je bol koju je Reid
zasigurno osjećao tijekom svih godina njihovog poznanstva. To što je
uspijevao sve prikrivati, Poe gotovo da i nije mogao pojmiti. Hoće li
ikada više vidjeiti prijatelja? Je li mu ikada uistinu i bio prijatelj?
Je li Poe od početka bio dio njegovog grandioznog plana?
Zvuk dolazne poruke prenuo ga je iz razmišljanja. Pogledao je na
zaslon očekujući da će ugledati Flynnino ime. No ugledao je nepoznat
broj, različit od onog kojim se koristio Gamble. Poe je kliknuo na
poruku. I zaprepastio se.

284
 Dođi sam i dvoje djece će živjeti. Dođi s Gambleom,
oboje će izgorjeti. Kad ti navigacija kaže da si na odre-
dištu, nisi. Nastavi voziti još cca 1 km, zatim na prvom
skretanju skreni lijevo. Nakon devedeset metara
ugledat ćeš znak za farmu Black Hollow. To je doslovno
kraj puta. Parkiraj auto i kreni prema kući. Kylian.

PORUKA JE ZAVRŠAVALA poštanskim brojem. Krv mu je počela

tutnjati u sljepoočnicama. To je to bilo to: početak kraja. Reid je želio
njega, a Poe je znao da će mu se odazvati.
Duboko u sebi, oduvijek je znao da će se na kraju sam suočiti sa
Žrtvovateljem. U odgovoru je natipkao samo jednu riječ - DOBRO - i
poslao poruku. Stavio je mobitel u džep i razmislio što sljedeće učiniti.
Nije imao mnogo vremena: ubrzo će doći Flynn, a onda neće biti šanse
da se iskrade. Ako već namjerava ići, onda mora krenuti odmah.
Bradshaw ga je promatrala nekim čudnim pogledom. Nakrivila je glavu
u bezglasnom pitanju.
»Samo moram nešto nabrzinu obaviti, Tilly. Ti ostani ovdje i
pobrini se da inspektorica Flynn ima sve što joj je potrebno.«
»Kamo idete, Poe? Tko vam je poslao poruku?«
»Vjeruješ li mi, Tilly?«
Zurila je u njega dok su joj kratkovidne oči ljutito plamtjele ispod
naočala. Kimnula je. »Da, Poe.«
»Moram nešto napraviti, a ne mogu ti reći što.«
»Vi ste moj prijatelj. Dopustite mi da pomognem.« Rekla je to s
tolikim žarom da je umalo pokleknuo.
»Ovoga puta ne, Tilly. Ovo je nešto što moram obaviti sam.«

285
 PEDESET I ŠESTO POGLAVLJE

ADRESA KOJU MU je Reid poslao bila je na dragoj strani autoceste

M6, ali navigacija ga je usmjerila na obližnji podvožnjak. Poe baš i nije
poznavao područje iza sela Shap. Ako je trebao ići i na sjever, išao je
autocestom M6, ne A6, ali ubrzo se već kretao uzbrdo, prema
vrištinama.
Cumbria je jedan od onih okruga u kojima se možeš voziti po
jednotračnoj cesti samo nekoliko stotina metara udaljenoj od glavne
prometnice, a da se cesta najednom pretvori u seoski put. Poe je
sumnjao da će naići na ikakvo drugo vozilo. Ljudi koji su koristili ovu
cestu živjeli su na vrištini. Nije to bio put koji je negdje vodio i Poe je
pretpostavljao da će u nekom trenutku asfalt jednostavno nestati. Ovce
su slobodno pasle, nesputane ogradama. Poe je prešao preko tri
prijelaza za životinje u blizini autoceste М6, ali sad ih, već neko vrijeme
više uopće nije bilo. Ubrzo je već bio dovoljno visoko da može vidjeti
autocestu niže od sebe. Nalazio se na vrištini Langdale. Zrak je
postajao sve gušći, ispunjen zlokobnom maglom. Neće proći mnogo, a
vidljivost će se svesti na nulu. Prema navigaciji, morao je voziti još
osam kilometara. Stigao je na vrh Langdalea i počeo se spuštati niz užu
cestu s druge strane vrištine. Premda je navigacija bila u funkciji, stao
je kako bi pogledao na autokartu. Želio se orijentirati. Sada se nalazio
na području župe Ravenstondale, cumbrijske vukojebine. Još nikad u
životu nije bio ovdje.
Zbog ceste i magle nije se moglo voziti više od trideset kilometara
na sat. Pratio je upute navigacije i onog trenutka kad mu i je rečeno da
je stigao na odredište, više nije vidio ikakvog znaka da se uopće nalazi
na naseljenom planetu. Više nije bilo čak ni ovaca.
Poe je stao kako bi provjerio Reidove upute.
U daljini, nazubljeni vrhovi stijena izdizali su se iz magle poput

286
nadgrobnih spomenika. No i njihovi su obrisi bili sve slabiji. Magla će
ga ubrzo sustići i tada će biti potpuno odsječen, Ravenstonedale se
sastojao od vrleti, krševitih padina i nepreglednih stjenovitih izboja. To
je objašnjavalo i pomanjkanje ovaca: nije bilo ničega što bi jele. Vjetar
je zavijao niz padinu, a Poe je čuo i vodu koja slabašno teče.
I ništa više.
Bilo je jezivo. Pustopoljine i vrištine od kojih mu je um inače bio
bistriji nego ikada u Hampshireu, sad su izgledale prijeteće i blizu.
Magla je bila toliko nisko da se sve doimalo poput sna. Zaista je bio
odsječen od svijeta.
Ubacio je automobil u brzinu i pratio Reidove upute. Skrenuo je
lijevo čim je to bilo moguće i nakon stotinjak metara ugledao znak za
farmu Black Hollow, upravo tamo gdje je Reid i rekao da će biti. Veliko
kamenje na prilaznom putu i duboki jarci s obje strane onemogućavali
su vozilima pristup farmi. Zemlja je bila svježa i mokra na mjestima po
kojima se dovlačilo kamenje - improvizirana blokada ceste bila je
napravljena nedavno. Pitao se zašto se Reid time uopće zamarao. Kao
da se Poe namjeravao dovesti sve do ulaznih vrata. Odsad pa nadalje,
oprez mu je najbolji prijatelj.
Farma Black Hollow bila je na samome kraju puta. Asfalt je
prestajao na mjestu gdje je Poe parkirao. Ugasio je motor i pogledom
prelazio po okolici.
Seoska kuća bila je izuzetno sumorna. Poe je mislio da on živi
izoliranim životom, ali shvatio je da je, u usporedbi s muškarcima i
ženama koji su obrađivali vrištine, bio gotovo pa gradski dečko. Ovo su
bili uvjeti ekstremnog zemljoradničkog života.
Farmi Black Hollow10 ime je savršeno pristajalo. Mračno ozračje
nadvijalo se nad njom poput koprene. Strah, očaj, srdžba. Nalazila se u
dubokoj udolini - Poe je pretpostavljao da je to nekada bio kamenolom
- obavijena vječnom sjenom. Bila je to ona vrsta kuće Lake Districta
koja nikada ne bi mogla zarađivati od unosnog posla seoskog turizma.
Nisko i zbijeno zdanje, građeno da odolijeva surovim zimama bez
imalo brige za estetiku. Držalo se za tlo poput priljepka za stijenu i

10 engl. praznina, crno ništavilo, op.p.

287
izgledalo kao da je staro dvjesto godina.
Obor za ovce - kamena konstrukcija koja je pružala ovcama zaklon
u najgorim vremenskim uvjetima - bio je prislonjen za jednu strane
kuće. I Poe je imao obor za ovce na vlastitoj zemlji. Obično su bili
kružni ili ovalni, sa zidovima visokim oko jednog metra i sa samo
jednim uskim ulazom. Obor na farmi Black Hollow bio je malo
drugačiji. Ulaz je bio proširen i prekriven velikom, maskirnom
mrežom.
Unutra se nalazi kombi za prijevoz zatvorenika, veći model s deset
ćelija, koji nitko nije uspio locirati.
Još su tri vozila bila parkirana pokraj kuće: kombi s četiri ćelije
koji je Poe satima proučavao, Reidov stari Volvo i poprilično izudaran
Mercedes koji je vjerojatno bio privatno vozilo Georgea Reida.
Poe je sve to uočio niti ne izlazeći iz automobila. Izvadio je
mobitel. Začudo, još je uvijek bilo signala. Sad kad je stigao, do glave
mu je došla nepromišljenost onoga što radi. Nitko nije znao gdje je, a
čak i da jest, bio je dobrih četrdesetak minuta udaljen od ikakve
pomoći.
Pa zašto je onda došao? Pametan potez bio bi nazvati Gamblea i
situaciju prepustiti stručnjaku za pregovaranje u talačkim situacijama
ili interventnoj policiji. Sve drugo bilo je nepromišljeno. Ali... Reid mu
je prijatelj. Prijatelj s tajnama, ali ipak prijatelj.
Nije znao što učiniti.
Ponovno je začuo zvuk dolazne poruke. Bio je to isti broj kao i
prije. Stigla je poruka od četiri riječi: Nisi u opasnosti, Poe.
Ipak, nije se pomaknuo. Izlazak iz automobila i hod po putu od
škriljevca do seoske kuće označavali su kraj njegove karijere. Što god
učinio, ljudi će reći da je trebao pričekati.
Ponovnome pomislio na dječaka na fotografiji. Dječaka
prekrivenog ožiljcima. Dječaka koji je preživio usprkos svemu. Svog
prijatelja. A Reid je - unatoč onome što je postao - bio njegov prijatelj.
Nitko ne bi mogao tako dugo glumiti prijateljstvo. I Poe mu je dugovao
priliku da ispriča svoju priču.

288
 Još jedna poruka: Sve je u redu, Washingtone.
Čeljust mu se stegnula.
Washington Poe potisnuo je žuč koja mu se dizala iz želuca, izišao
iz automobila i krenuo prema paklu.

289
 PEDESET I SEDMO POGLAVLJE

ONO MALO PREOSTALOG sunca zarobljenog maglom nalazilo se

iza seoske kuće. Prednjim su se dijelom imanja pružale dugačke sjene.
Vladala je mrtvačka tišina. Premda je postajalo sve hladnije, Poea je
oblijevao znoj, cijedio mu se niz kralježnicu i nakupljao u dnu leđa.
Kad se nažao na udaljenosti od sedamdesetak metara, zaustavio
se. Ispred njega, na manje od trideset metara, ugledao je neke
pravokutne oblike. Ovako u sjeni, bilo je teško raspoznati o čemu je
zapravo riječ. Mora da su namjerno bili postavljeni upravo pokraj puta
kojim mora proći, poput rekvizita na sceni. Prišao im je.
Lijesovi.
Tri komada.
Oh, ne... Ne valjda?
Čelo mu se naboralo od napetosti. Bili su izloženi na čistim
plahtama. Poe je prešao prstom po toploj borovini prvog lijesa.
Mjedeni okovi bili su ispolirani do sjaja.
Upalio je svjetiljku na mobitelu i osvijetlio mjedene pločice.
Osjećao se kao da će mu srce eksplodirati u grudima.
Tri imena koja će mu zauvijek ostati urezana u dušu.
Michael Hilton.
Andrew Smith.
Scott Johnston.
Prebivalište trojice dječaka više nije bilo nepoznato.
Poe je snimio nekoliko fotografija, a zatim pogledao u sumornu i
tihu kuću.

290
 U kojoj ga je čekao četvrti dječak.
Poe je koračao prema farmi Black Hollow. Ulazna vrata
napravljena od hrastovine bila su čvrsta i teška. Postavljena na
velikim, kovanim šarkama, napravljenim u doba kad su se stvari radile
jednom i trajale vječno. Prozori su bili zatvoreni kapcima od istog,
teškog drveta. Dvorište oblikovano prirodom, a ne ljudskom rukom,
činio je dobro utabani škriljevac.
Sve skupa više je izgledalo kao dobro čuvana utvrda nego kao
seosko kućanstvo.
Dok je prilazio bliže, poznati kemijski vonj počeo ga je gristi za
nosnice.
Benzin...
Poeu se okrenuo želudac. Počelo ga je peći u grlu. Sudeći prema
tako intenzivnom vonju, seoska kuća mora da je bila natopljena poput
zapaljive bombe. Bilo je vrijeme da bježi, ali ne prije nego što pronađe
dvoje djece. Pogledao je prema vozilu s deset ćelija. Kotači su bili
skinuti. Ako se kuća zapali, i kombi će izgorjeti s njom.
Jesu li djeca tamo? Uputio se prema vozilu.
Otvorio se jedan od drvenih kapaka na kući.
Reid se pojavio na prozoru prvog kata.
»Ovo je naša verzija filma Točno u podne, Kyliane?« progovorio je
Poe. »Ili bih te trebao zvati Mathew?« I dalje je hodao prema kombiju.
Morao je pronaći unuke Hilary Swift prije nego što se dogodi bilo što
drugo.
Reid je rekao: »Pretpostavljam da te ne mogu zamoliti da staneš?«
Poe je ušao u obor za ovce i metalnim se stepenicama popeo do
pokretnog zatvora. Pokušao je otvoriti vrata, ali bila su zaključana.
Crna tipkovnica sa srebrnim brojevima onemogućavala je izlazak
onome tko god bio unutra.
Reid je doviknuo: »Šifra je jedan-dva-tri-četiri. Bit ću ovdje kad
završiš. Nemoj dugo.«

291
 Poe je ukucao brojeve i začuo elektronički klik. Otvorio je vrata.
Zapuhnuo ga je tako snažan smrad raspadanja kakav nikad prije nije
osjetio. Uvukao mu se u nosnice i nadjačao čak i vonj : benzina. Izmet,
mokraća i bljuvotina nadmetali su se s kiselim znojem i usmrđenim
tijelima. Bio je to smrad patnje i smrti. Po podu središnjeg prolaza
razlijevala se smeđa tekućina.
Vonj se pojačao kada je ušao u prolaz s ćelijama. Na svakoj je
strani bilo po pet ćelija i Poe je pogledao kroz prozorčice od debelog
stakla na vratima, no nije vidio ništa osim ostataka dugotrajnih i
neugodnih boravaka.
Sve su ćelije bile prazne.

292
 PEDESET I OSMO POGLAVLJE

POE JE IZIŠAO iz kombija i duboko udahnuo. Otišao je do prednje

strane kuće i pokušao otvoriti ulazna vrata. Bila su zaključana. Probao
ih je otvoriti silom, ali samo je uspio povrijediti rame.
»Djeca. Gdje su?« viknuo je Poe.
»Znaš da su oni potomci zla?«
Oh, Bože... Što si to učinio? »Gdje su, Kyliane?«
»Dobro su, Poe. Nalaze se u odmaralištu Whinfell Forest s mojom
prijateljicom. Jutros sam provjerio i čujem da se odlično zabavljaju.
Misle da im je sve to organizirala majka.«
Odmaralište Whinfell Forest nalazilo se na oko pet kilometara
udaljenosti od Carleton Halla, glavne zgrade cumbrijske policije. Ako
Reid ne laže, čitavo su vrijeme bili svima pred nosom. Dok su
provjeravali zračne luke i trajektne terminale, trebali su provjeriti
bazene.
»Poslat ću poruku Flynn.«
Reid je kimnuo.
Dok je tipkao, nešto mu je sinulo. »Njihove su slike objavljene u
javnosti. Što bi bilo da ih je netko prepoznao?«
»Znaš li ti kako izgledaju?«
»Naravno.«
»Kako?«
»Vidio sam slike...« Poe je zastao. »Zamijenio si ih. Rekao si
Gambleu da ćeš nabaviti fotografije od njihove majke, a onda si ih, kada
su stigle, zamijenio.«

293
 »Upravo sada moji kolege traže dvoje malih Amerikanaca čije sam
slike skinuo s Facebooka.«
»Pa zašto onda...«
»Pa zašto sam ih onda uopće poveo? Zašto ih nisam oboje ostavio
u Sedam borova?«
Poe je kimnuo.
»Morao sam te dovesti ovdje. Pretpostavljao sam da bi i sam došao
kad bih te pozvao, bez obzira na sve, ali djeca su bila dodatno jamstvo
da ćeš to sigurno učiniti.«
Poe je i opet bio izigran.
»Imat ćeš pitanja«, rekao je Reid.
»Zašto sam ovdje, Kyliane?«

»KOLIKO ZNAŠ?« PITAO je Reid.

»Znam da su nakon one dobrotvorne aukcije četvorica dječaka
trebala umrijeti, ali su umrla samo trojica. Znam da je četvrti dječak
nekako pobjegao i sada se osvećuje.« Poe je nastavio. »Nego, želiš li da
te i dalje zovem Kylian ili želiš ponovno biti Mathew?«
Reid je kimnuo. Suze su mu počele kliziti niz lice. »Mathew Malone
one je noći umro. Ja sam sad Kylian Reid.«
»U redu, Kyliane«, odvratio je Poe. »Gdje je Hilary Swift?«
Reid je nestao u unutrašnjosti kuće. Poe je čuo da netko nešto vuče
prema prozoru. Pojavila se Swift. Glava joj je bila krvava i puna
modrica, ali bila je živa. Preko usta je imala ljepljivu traku i izgledala je
prestravljeno. Reid joj je strgnuo traku i rekao: »Hajde, još jednom
lijepo pozdravi Poea, Hillary.«
»Pomozite mi! Morate mi pomoći!« vrisnula je.
»Tebi pomoći?« rekao je Reid, a zatim je snažno ošamario. »Poe
nije ovdje da bi pomogao tebi, Hilary.«
Poe je znao da će Hilary Swift umrijeti. Nije postojalo baš ništa što

294
bi mogao učiniti da je spasi. Sklopila je pogodbu s vragom prije
dvadeset i šest godina i ovo je bila cijena koju je morala platiti. Sinula
mu je misao. »Gdje je tijelo Quentina Carmichaela?« pitao je.
Reid je trznuo glavom prema nečemu za što je Poe prije smatrao
da je odbačena jutena vreća. Prišao joj je i podigao otvor cipelama
prekrivenima izmetom.
Unutra je bilo smežurano tijelo čovjeka koje se gotovo tri
desetljeća nalazilo u soli. Zato što je od prošle godine bilo izloženo
vlazi, napokon se počelo raspadati. Bio bi to dugotrajan i spor proces.
Reid ga je odbacio poput zapišanog madraca. Nije imao prste niti na
rukama niti na nogama. Izgleda da su ga se lisice i štakori već dočepali.
Poe je zakoračio prema Reidovu prozoru. Swift više nije bila u
vidokrugu.
»Jesi li siguran da si spreman ovo čuti, Poe?«
Poe nije bio spreman, ali ipak je kimnuo.
»Ne moraš«, rekao je Reid. »Svi dokazi koje sam sakupio tijekom
godina, priznanja koja sam snimio, sve je u sefu, u onom kombiju s
četiri ćelije.«
Poe je odvratio: »Reci mi što se dogodilo, Kyliane.«

295
 PEDESET I DEVETO POGLAVLJE

»PROČITAO SAM TVOJE bilješke o Domu Sedam borova, Poe«

rekao je Reid. »Znam da je Audrey Jackson tebi i inspektorici Flynn
rekla da smo nas četvorica bili povezani poput bilo koje druge grupe
djece na skrbi koju je vidjela.«
Poe mu je dao znak da nastavi.
»Voljeli smo Hilary Swift. Svi su je voljeli. Činila se dragom i
posvećenom poslu. Ako su mi prijatelji bili braća, ona mi je zasigurno
bila majka. Kada nas je pitala želimo li zaraditi nešto novca, pristali
smo istog trena. Zašto i ne bismo? Rekla nam je da će nas odvesti u
London da ga potrošimo ako se budemo lijepo ponašali. Čak nam je
dala i nekoliko razglednica da ih ispunimo kako ne bismo gubili
vrijeme kad stignemo tamo.«
Znači, tako su bile poslane razglednice. Zato se potraga za
dječacima odvijala na jugu, a ne na sjevera gdje ju je trebalo provesti.
Ubacivali su ih u poštu, vjerojatno svaki put kad bi netko od muškaraca
poslovno otišao u London. Rukopis i otisci prstiju su se poklapali. Kako
je itko mogao pomisliti da je u pitanju bilo što drugo osim onoga što se
činilo da jest?
Reid je ponovno počeo pričati. »Otkrio si istinu o onoj noći, Poe -
doduše, malo ranije nego što sam planirao - a Montague Price je
ispričao ostatak. Za nas su se nadmetali na dražbi. Carmichael je sve
dogovorio s našom zamjenskom majkom. Znači, dok smo se mi pravili
važni i ponašali onako kako se već dječaci ponašaju kad su uzbuđeni,
muškarci su se nadmetali za pravo da nas posjeduju.«
Sunce je sad već gotovo zašlo i sve su sjene nestale. Pun mjesec
bacao je blijedo, eterično svjetlo. Poeu je i to bilo dovoljno da vidi
koliko Reid pati ponovno proživljavajući svoje noćne more.
»Carmichael je rekao muškarcima da će jednu od >nagrada<

296
zadržati za sebe. Bio je mudar. Tri dječaka, šest pedofila. Ponuda i
potražnja. Siguran sam da mu je Swift mogla priskrbiti više djece, ali
da je bilo po jedno za svakoga, cijene bi ostale niske.«
Montague Price u svojoj je priči to već dao naslutiti.
»Jeste li shvatili što se događa?« pitao je Poe.
»Nešto smo malo načuli. Muškarci su se počeli hihotati i pipkati
nas. Ali zapravo i nismo shvaćali, ja sam mislio da se tako bogati
muškarci ponašaju kad su pijani. Tek kada smo se vratili i otišli negdje
u neku kuću na >tulum<, istina je izišla na vidjelo. Možeš zamisliti što
se tamo događalo.«
»Isuse Kriste«, promrmljao je. »A Price? Je li bio onako nedužan
kao što je tvrdio?«
»Ne, nije bio«, zarežao je Reid. »Zato je i izgorio kao i ostali.«
Bilo je to upravo ono čega se pribojavao, ali čuti Reida kako to
izgovara slamalo mu je srce. »I onda su ljudi koji su ponudili najvišu
cijenu odveli svoje dječake sa sobom?«
»Da. Ja sam otišao s Carmichaelom. Drogiran i pijan. Sljedećih sam
nekoliko tjedana proveo negdje u nekoj sobi. Dovodio bi muškarce da
se >igraju< sa mnom, ali najčešće bi dolazio samo on. Pretpostavljam
da su i moji prijatelji proživljavali nešto slično.«
»Dakle, prijatelje si posljednji put vidio na zabavi nakon
krstarenja?«
»Da bar«, protisnuo je. Spustio je pogled i snažno nagazio na nešto
na podu. Swift je zastenjala, što je prešlo u krkljanje.
»Ne, ti su muškarci bili sadisti, Poe. Nije im bilo dovoljno što su
nas tjednima zlostavljali. Kad je došlo vrijeme da se riješe dokaza, još
su se jednom, posljednji pm, sastali. Bio je to način da svi budu
povezani s ubojstvom. Možeš li pogoditi gdje su moji prijatelji bili
ubijem, Poe?«
Poe nije morao pogađati. »U kamenom krugu, bili su ubijem u
kamenom krugu.«

297
 ŠEZDESETO POGLAVLJE

»U KAMENOM KRUGU«, potvrdio je Reid. »Odveli su nas do jednog

zabačenog, nedaleko odavde. Bio sam prisiljen gledati kako pale moje
prijatelje, jednog po jednog. Mislim da se s tim nisu slagali baš svi
muškarci, ali tada je već više bila riječ o vrhuncu predanosti
zajedničkom cilju. Carmichael ih je snimao na brodu tako da se nijedan
nije mogao povući i kad sad gledam iz ove perspektive, mislim da su se
svi osjećali zaštićenije upravo zbog okrutnosti ubojstva. Ništa ne
povezuje ljude kao strahote koje su zajedno počinili.
Poe je pristupio slučaju misleći da lovi monstruma koji ubija
nevine ljude. Možda neće moći oprostiti Reidu ono što je učinio, ali
shvaćao je: ti su muškarci stvorili monstruma kakvog su i zaslužili.
»Kako si ti preživio, Kyliane?« Zbog čisto sigurnosnih razloga, svi
su dječaci morali umrijeti. Ostaviti jednog na životu bilo je gore nego
ostaviti ih sve.
»Carmichael«, odgovorio je. »Svi su ga ostali preklinjali da i mene
ubije, ali odbio je. >Ovo pripada meni<, rekao im je. O meni je govorio
kao o stvari, Poe.«
»I na kraju...?«
»I na kraju me se ili zasitio ili je - a to je ono što ja mislim - počeo
slušati muškarce s broda. Zašto me ostaviti na životu? Rizik je bio
prevelik. Jednog me jutra rano probudio - bio je mrkli mrak i padao je
snijeg - i odvezao me u Keswick. Rekao mi je da ćemo se prošetati do
kamenog kruga Castlerigge. Mislim da je želio doživjeti uzbuđenje i
učiniti to na otvorenom, kao i ostali.«
»A ti si pobjegao?«
»Ne. Prolazili smo kroz jedno od općinskih dvorišta, a kasnije sam

298
otkrio da je to prečica do kamenog kruga, što je značilo da ne mora
preblizu parkirati. Penjali smo se preko nekakve hrpe soli kad se
najednom srušio. Mrtav i prije nego što je dotaknuo tlo. Mislim da je to
možda bilo uslijed uzbuđenja zbog onoga što se spremao učiniti.«
Normalno bi bilo pretpostaviti da je Reid otišao ravno na policiju,
no ipak... To se nije dogodilo.
»Pitaš se zašto nisam odjurio na policiju?«
Poe nije ništa rekao. To je bilo ono što se pitao, ali to bi bilo
prejednostavno. Reid je već tada nosio prevelik teret.
»Mislim da su za to postojala dva razloga«, nastavio je Reid. »Jedan
od muškaraca koji me silovao kod Carmichaela rekao je da je murjak.
Nemam pojma gdje je radio. Tada sam imao samo jedanaest godina i u
mojoj su glavi svi policajci bili loši. Bojao sam ih se.«
»Koji je drugi razlog?«
»Carmichael mi je rekao da sam sudionik u svemu što se događalo.
Da sam ja živ, a moji prijatelji nisu. Uvjerio me da bih završio u zatvoru
zajedno sa svima ostalima ako bi itko za to saznao.«
U toj dobi i nakon toliko zlostavljanja dijete bi povjeravalo u bilo
što. Carmichael se iz svega olako izvukao sa srčanim udarom.
Pokvareni gad.
»I zato sam napravio jedino što mi je palo na pamet: uzeo sam
Carmichaelov novčanik i novac te pobjegao.«
»A Carmichael?«
»Ostavio sam ga tamo gdje se srušio. Vjerojatno ga je prekrio
snijeg.«
Sve se poklapalo s onim što je znao. To što je sniježilo značilo je da
su ralice bile u pogonu. Sumnjao je da su se radnici zamarali s
čišćenjem snijega prije utovara. Carmichaela su vjerojatno pokupili
zajedno s hrpom soli na kojoj se nalazio i premjestili u skladište soli
Hardendale kao dio pričuva za autocestu М6. Ostao je tamo gotovo
četvrt stoljeća.
»I zatim sam učinio ono što sam trebao napraviti prije svih tih

299
tjedana«, pričao je Reid. »Ukrcao sam se na vlak za London. Zatim na
onaj za Brighton i otišao kod svoje tete.«
»Nisi«, rekao je Poe. »Čitao sam tvoj dosje. Nisi imao nikakvu tetu
u Brightonu. Nisi uopće imao rodbine kod koje bi želio živjeti.«
»Poe, ne budi blesav. Mi smo sjevernjaci. Ne moraš s osobom biti u
rodbinskoj vezi da bi je zvao tetom. Otišao sam kod mamine najbolje
prijateljice - Victorije Reid. Uvijek je bila dobra prema meni i vjerovao
sam joj. Mislio sam da će ona znati što napraviti.«
»I znala je?« Poe je prihvatio njegovo objašnjenje. On je Reidovu
majku zvao teta Victoria, a njegovog oca tetak George. Kad si dijete, to
je jednostavno tako.
»Baš i nije. Pa kako bi uopće i mogla znati? Nije čak niti znala da
sam u sustavu skrbi. Moj otac nije ostao ni sa kim u kontaktu kad se
preselio na sjever. Rekao sam im što se dogodilo. Čitavu priču. George
je ustrajao da odemo na policiju, ali ona je mislila na mene, a ne na
muškarce koji su ubili moje prijatelje. Ona je bila kognitivno-
bihevioralni terapeut, specijalizirana za PTSP. Tada je sve to bilo tek u
začecima i smatrala je da neću dobiti pomoć koja mi je potrebna. Bila
je uvjerena da će me sustav kaznenog pravosuđa prožvakati i
ispljunuti i da će mi biti još i gore.«
»I onda?«
»Uvjerila je Georgea da nikome ništa ne govori dok ona ne smisli
što bi bilo najbolje. Najbolje za mene. Po prvi je put, nakon dugo
vremena, netko na prvo mjesto stavio mene, a ne sebe. To mi se
sviđalo.«
»I pomogla ti je?«
»Jest, Poe. Nije bilo lako, ali ona je znala što radi i imala je
strpljenje svetice. Nije joj dugo trebalo da shvati da sam zarobljen u
ciklusu neprestanog preživljavanja trauma. To je veliki problem kod
PTSP-a i morala je to prekinuti. Morao sam biti sposoban prisjetiti se
onoga što se dogodilo, ali ne i sve to ponovno proživljavati.«
»Pa ste se preselili ovamo?«
»Znaš da jesmo, Poe. Zajedno smo išli u školu. Njih su dvoje voljeli

300
Lake District, a ona je željela da posjetim mjesta uključena u događaje
iz prošlosti: Ullswater, kameni krug u kojem su mi ubijeni prijatelji,
Carmichaelovu kuću. Da mi pokaže da je sve gotovo. Zaposlila se kao
BKT11 terapeut u Općoj bolnici Westmorland, a George je ovdje
pokrenuo posao.«
Victoria Reid iz temelja je promijenila život radi dječaka koji nije
bio njezin, a muž joj je učinio to isto. Poe nije često nailazio na dobre
ljude - osjećao bi se licemjernim i kad jest - a sada je poželio da je s
njima proveo više vremena.
»I ti si se, malo-pomalo, oporavio?«
»Trebalo je vremena, ali da, malo-pomalo sam se oporavio.
Prestao sam mokriti u krevet. Prestao sam plakati svaki put kad bi mi
se netko približio ili me dodirnuo. Prestao sam proživljavati.«
»I postao si Kylian Reid«, izjavio je Poe.
»U ono su vrijeme svi pretpostavljali da si onaj za kojeg se izdaješ.
U školu sam upisan kao njihov sin. Upoznao sam tebe. Nitko nije
dovodio u pitanje moju prošlost. A budući da je Victoria radila u
državnom zdravstvu, nije joj bilo teško ubaciti novi rodni list.«
Bilo je gotovo nepojmljivo da je netko prošao tako mnogo u tako
kratkom vremenskom periodu. I da je ta osoba na kraju ipak dobila
priliku za normalan život, to je vraćalo vjeru u dobrotu, poput zavjeta
ljudskoj izdržljivosti.
Pa što se onda dogodilo? Postavio je pitanje.
»Zašto nisam nastavio mirno živjeti uz roditelje koji me vole?«
Poeove su oči bile vlažne. Nije se usuđivao progovoriti.
»Znaš, mislim da sam mogao. Zaista mislim da jesam. Plan je
oduvijek bio da ću, kad budem spreman, otići na policiju. Sve prijaviti i
prepustiti kaznenopravnom sustavu. Ali... Kad sam bio spreman,
shvatio sam da to ne želim. Puno više od osvete privlačila me pomisao
na miran život uz dvoje dobrih ljudi.«
»I što se onda dogodilo?«
11 bihevioralno-kognitivni terapeut, op.p.

301
 »Dogodila se sudbina, Poe. Otišao sam s tatom na neko
veterinarsko događanje. Jedan od onih susreta ljudi iz branše.
Domjenak i pokoje piće kasnije. Odvijalo se u Masonskoj dvorani u
Ulverstonu i, kao grom iz vedra neba, pogodi tko je tamo bio?«
Poe nije odgovorio.
»Jebeni Graham Russell, eto tko. Sav važan, smijao se i šalio,
košulje prepune mrlja od viskija.«
Sranje...
»Victoria mi je pomogla da prestanem sve ponovno proživljavati.
Pomirio sam se sa svojom prošlošću. Ali kad sam vidio to debelo,
mlitavo govno od čovjeka, nešto je u meni puklo. Više se nisam nalazio
u Masonskoj dvorani, ponovno sam bio u Carmichaelovu podrumu - a
Russell se znojio i stenjao nada mnom.«
»I u tom si ih trenutku odlučio poubijati?«
Reid je odmahnuo glavom. »Ne. Čak je i tada Victorijina terapija
djelovala.«
»U čemu je onda bila stvar?«
»Taj se podli seronja došao predstaviti mom tati. Čavrljali su dok
sam ja ukočeno stajao, nijem od straha. Slušao sam ga kako se hvali
svim i svačim. Time kako je utjecajan. I kako bogati i moćni još uvijek
strahuju od njega, čak i sad kad je u mirovini. On zna gdje su tijela
pokopana, rekao je. George je pretpostavio da priča o vremenu koje je
proveo u novinarstvu. O svim onim skandalima i tajnama koje su
otkrili dok su prisluškivali bogate i utjecajne. Znao sam da priča o
mojim prijateljima.«
I to je bilo to...
»Preplavio me silan osjećaj mržnje, Poe. Jedva sam se obuzdavao
da mu istog trena ne prerežem grlo. Razmišljajući o tome, zurio sam
više od minute u nož za odreske koji sam držao u ruci. Zatvor bi bio
mala cijena i nju sam bio spreman platiti.«
»Ali...«
»Ali nešto u meni me zaustavilo. Hladna logika umirila mi je ruku.

302
Ubiti samo jednoga ne bi imalo smisla.«
Reid je gledao u Poea.
»Ne, jer ih mogu ubiti sve.«

303
 ŠEZDESET I PRVO POGLAVLJE

VICTORIJI REID KASNIJE te godine dijagnosticirana je bolest

motornog neurona i Reid se zakleo da se ništa neće dogoditi dokle god
je ona živa, previše ju je volio.
To ga nije spriječilo u pripremama. Zaključio je da će najviše
izgleda imati ako pristupi cumbrijskoj policiji. Georgeu se to baš i nije
svidjelo - želio je da mu se Reid pridruži u veterinarskom poslu - ali
Victorija ga je podržavala, smatrala je da bi pomaganjem drugima
mogao prijeći još jednu razinu procesa oporavka. Planirao je posvetiti
se polaganju istražiteljskog ispita, a zatim se približiti važnim
slučajevima. A kad dotamo stigne, potrudit će se da tamo i ostane. Poe
se često pitao zašto Reid odbija pohađati tečaj za inspektora ili
razmotriti važnije položaje, ali sad mu je bilo jasno: planirao je biti u
središtu svoje vlastite istrage, neprimjetno je usmjeravati u željenom
pravcu, biti korak ispred skupine lovaca.
Gamble nije imao šanse.
Poe je prisustvovao sprovodu Victorije Reid i premda ti, kad
gledaš unazad, stvari nikad nisu najjasnije, sjećao se da je Reid, više od
tuge koja bi se očekivala od njega, ispoljavao neku čeličnu odlučnost.
Svoje mračne planove odlučio je odgoditi kako bi gledao kako se
život nekoga koga voli gasi pred njegovim očima premda se već
mjesecima ranije psihički pripremio za njezinu smrt.
»Jesi li znao muškarce koji su bili umiješani?« pitao je Poe.
»Samo Russella. Namjeravao sam ga oteti i natjerati da mi kaže
ostala imena, ali odlučio sam se za oprez. Nisam bio spreman. Bilo bi
idealno da sam imao još godinu dana za pripreme.«
»Ali onda je otkriveno Carmichaelovo tijelo...«

304
 »To mi je bio znak za početak. Da sam na njegovom tijelu ostavio
nešto prema čemu bi ga bilo moguće identificirati - premda su se već
dotad njegova djeca svojski potrudila uvjeriti sve da je umro u
inozemstvu - ostali umiješani muškarci mogli su poduzeti mjere
opreza. Nisam se trebao brinuti. Carmichaelov identitet nije nikada bio
otkriven. Sve dok se ti nisi pojavio.«
»Pa si počeo ranije nego što si želio?«
»Neke sam stvari obavio odmah. Kupio sam vozila i nešto opreme.
Trebalo mi je mjesto gdje mogu raditi. Tata mi je rekao za ovo imanje.
Rekao mi je da se već godinama ne koristi. Nekoliko mjeseci prije nego
što sam počeo ukrao sam neke dokumente dok sam istraživao provalu
i predao zahtjev za izdavanje putovnice u slučaju da mi za nešto bude
potrebna osobna isprava. Tako sam unajmio ovu farmu i platio je
gotovinom, godinu dana unaprijed.«
Znači, zato je Bradshaw nije mogla pronaći. Farma nije glasila na
njegovo ime.
»Kad sam bio onoliko spreman koliko sam mogao, počeo sam
djelovati.«
»Oteo si Grahama Russella?«
»I uz samo malo uvjeravanja odao je sve osim Montaguea Pricea,
koji se nikada nije koristio vlastitim imenom. Samo je Carmichael znao
njegov pravi identitet, a on je bio mrtav više od dvadeset i šest godina.
Nisam se domogao Priceova imena sve dok ti nisi otkrio onaj bankovni
izvadak. Dotad je već shvatio što se događa i skrivao se.«
Sad je bilo jasno zašto je samo Russellovo tijelo imalo dodatne
tragove mučenja.
»I onda sam se bacio u potragu za njim.«
»Koliko ti je bilo...?«
»Ne dugo. Ubio sam Grahama Russella kako bih se pobrinuo da se
pokrene velika istraga. U okviru toga mogao sam pristupati i onim
bazama podataka koje bi ranije možda izazvale pozornost. Brzo sam ih
pronašao i sastavio dosjee o svima. Otimao sam ih jednog po jednog.«

305
 »Kako?«
»Ma daj, Poe, znaš kako policijske značke lako otvaraju vrata.
Razgovor o sigurnosti susjedstva uz šalicu čaja, jača doza propofola i
već su u kombiju. Nije bilo teško.«
Ubojstvo zaista nije teško ako si organiziran i znaš što radiš.
Upravo su neorganizirani ubojice oni koje policija brzo pronađe.
»Nego, što je s Georgeom? On nije psihopat - on sigurno ne bi imao
kombi sa žrtvama. Jedino ako si ga prisilo.«
»George? Ti misliš da je George imao nešto sa svim ovim?«
»Nisi ovo sam izveo, Kyliane. Imao si pomagača.« Izjavio je to kao
činjenicu. Pokazao je u smjeru oba zaštitarska kombija. »A
Veterinarska služba Scafell kupila je ona vozila.«
»Moj je otac umro prije više od godinu dana, Poe. Jedne je večeri
otvorio knjigu i nije stigao pročitati ni dva retka. Mislim da mu nakon
Victorijine smrti više jednostavno nije bilo stalo do života. On sa svime
ovime nije imao baš ništa.«
Poe nije ništa rekao.
»Moguće je da sam zaboravio prijaviti njegovu smrt«, dodao je
Reid.
»Žao mi je zbog njega.« I bilo mu je žao. George je bio dobar
čovjek.
Reid je pročistio grlo i Poe je znao da mu nije lako ostati pribran.
»Sahranio sam ga na ovim vrištinama, Poe. Grob mu nije daleko
odavde. Obilježio sam ga običnom hrpom kamenja. Obdukcija će
pokazati kada je i kako umro. Osim što sam ja koristio njegovu tvrtku
kao pokriće, George nije bio ni na koji način uključen.«
»Ipak, ovo nisi sam učinio«, odvratio je Poe. Bilo mu je teško kada
je pomislio da je George pomagao serijskom ubojici. Sad mu je laknulo.
Ali sve je upućivalo na postojanje pomagača. Ako to nije George, tko je
onda?
»Ne, nisam. Netko mi je pomagao. Ali >tko< je pomagač, nije važno
i neću sad o tome razgovarati. No ne moraš se brinuti o tome, sve sam

306
podatke u vezi s tim pohranio zajedno s dokazima u kombi s četiri
ćelije.«
»Odaješ svog pomagača?«
Reid je slegnuo ramenima. Njemu to nije bilo važno.
»Čim bi ih drogirao, moj bi ih pomagač odvozio u vozilu s četiri
ćelije. Prikrio sam i datume njihovih otmica. Pobrinuo sam se da
izgleda kao da je Graham Russell u Francuskoj. Joea Lowella poslao
sam u Norfolk, a Michaela Jamesa na viski-turneju u Škotsku. Sve sam
popratio SMS i e-porukama kako njihove obitelji ne bi brinule. Nitko
nije shvatio koliko sam ih dugo držao na farmi, Poe, čak ni ti. Lowell,
James, Owens i Doyle, svi su ovdje bili istovremeno.«
Planiranje i pripreme bili su izvanredni. Poe je protrljao stražnju
stranu vrata. Počinjao ga je boljeti - već je gotovo dvadeset minuta
gledao gore u Reida.
»Dakle,« nastavio je Reid, »imao sam ih svu četvoricu na sigurnom
u vozilu s deset ćelija. Ali njihovo ubojstvo nije bilo moj jedini cilj. Želio
sam priznanja, želio sam informacije koje su mi nedostajale, ali,
najvažnije, želio sam saznati gdje se nalaze tijela mojih prijatelja.«
»I rekli su ti? Samo tako?«
»Ne isprva, još su se uvijek brinuli za svoje reputacije. Odlučili su
progovoriti tek kad sam došao na ideju da jednog od njih upotrijebim
kao primjer.«
»Sebastian Doyle«, promrmljao je Poe. Oduvijek ga je mučilo zašto
je Doyle bio strpan u Carmichaelov lijes, a ne izložen javno poput
ostalih.«
»Sebastian Doyle«, potvrdio je Reid. »Pokazao sam ostalima što se
događa kad ne žele govoriti. Mislim da su i dok su gledali kako Doyle
gori, još uvijek vjerovali da se mogu nekako izvući. U Carmichaelov
lijes sam ga stavio kako bih zainteresirao tebe. Kako bih bio siguran da
ćeš nastaviti s istragom.«
Poe je imao pregršt pitanja o tome zašto je on bio upleten u čitavu
priču. No zasad se činilo da je bolje čuti vremenski slijed događaja.
»Sve su ti rekli?«

307
 Reid je kimnuo. »Znaš, nevjerojatno je što se niti jedan od tih
bolesnika nije želio u potpunosti riješiti svoje nagrade. Svi su dječake
pokopali negdje blizu kuća u kojima su živjeli. James je priznao da je
barem jednom mjesečnom posjećivao svoje posebno mjesto.«
»Iskopao si ih?«
»Jednog po jednog. Pažljivo. Bili su to moji prijatelji.«
»A Swift?«
Reid se namrštio. »Uvijek sam namjeravao nju ubiti posljednju -
njezina je izdaja bila najveća - ona nije bila tjerana bolesnim nagonima
poput ostalih, njezin je interes bio isključivo financijski. Želiš znati na
što je otišlo onih nestalih Carmichaelovih tristo tisuća? To je bio njezin
honorar.«
Poe je i pretpostavljao da je tako. S obzirom na to koliko je izravno
bila uključena, to je bilo jedino razumljivo objašnjenje. »Ali zašto je nisi
oteo kada si oteo i druge? Zasigurno je uočila obrazac?«
»Ona je bila jedina čiju otmicu nisam mogao prikriti. Dok sam ja
sve pripremio, već je uplatila odmor u Australiji. Da se nije pojavila,
pokrenula bi se potraga za nestalom osobom, a s obzirom na to da to
ne bi bilo u nadležnosti mog Odjela za teške zločine, ne bih mogao
utjecati na smjer potrage.«
»Kako si mogao biti uvjeren da neće pobjeći? Sigurno je shvatila
što se događa.«
»Ona je uvijek negirala da je uopće bila na brodu, sjećaš se? Što se
nje ticalo, ljudi koji su to mogli opovrgnuti bili su mrtvi. Bijegom bi
samo ukazala na svoju krivnju onome tko sve to radi.«
Poe je shvaćao izopačenu logiku u pozadini cijele priče. »Trebao si
mi reći, Kyliane«, rekao je blago. »Zamisli samo kako bismo sjajan tim
bili nas dvojica. Istjerali bismo pravdu za tvoje prijatelje. Ti ljudi ne bi
imali nikakvih šansi.«
»Nije ovo bilo radi pravde, Poe. Nikada nije bila riječ o pravdi. To
je bilo radi osvete.«
Osveta... Poe se sjetio stare kineske poslovice: Prije nego što kreneš

308
na put osvete, iskopaj dva groba: jedan za neprijatelja, a jedan za sebe.
Poe je sad već mogao i sam shvatiti ostatak njegove priče - Reid nije
namjeravao napustiti farmu Black Hollow. Kuća je bila drugi grob.
Podigao je pogled i zagledao se Reidu u oči. Postavljao mu je
pitanje koje ga je progonilo od prvog dana. Jedino pitanje koje je bilo
važno. »Ako nisi tražio pravdu, Kyliane, zašto si onda uopće u sve ovo
uključio mene?«

REID JE SPUSTIO pogled i nasmiješio se. »Tri su razloga. Prvo, ti si

najbolji istražitelj kojeg sam ikad susreo. Intuitivan si i neumoljiv i nije
te strah učiniti ono što je potrebno. Nije te briga koga ćeš razljutiti i ne
prihvaćaš prvo objašnjenje koje se nametne. Premda sam namjerno
krivo usmjerio prvotni pravac istrage prema Leveson-osveti, bilo mi je
potrebno da počnu shvaćati o čemu je zapravo riječ. Čak i nakon druge
žrtve Cumbrijska policija nije razmišljala dalje od običnog serijskog
ubojice. Nisu uopće tražili motiv, držali su se uobičajenih naklapanja o
psihopatima.«
»Ali znao si da ja s tim ne bih bio zadovoljan?«
»Pogrešno sam pretpostavio da će ti Odjel odmah ukinuti
suspenziju s obzirom na to da su se zločini događali na području na
kojem si odrastao i gdje trenutačno živiš.« Zastao je kako bi se
nasmijao. »Ali izgleda da si i tamo uspio steći isto onoliko neprijatelja
koliko i ovdje, Poe. Kad te nisu vratili na posao, uzeo sam stvari u svoje
ruke. Poslao sam im poruku.«
»Urezao si moje ime u nečija prsa.«
»To nije bilo ništa više od onog što je zaslužio. I zato što sam se
morao pobrinuti da ti ne postaneš osumnjičen, ubio sam Clementa
Owensa dok si bio dolje u Hampshireu.«
»Baš ti hvala«, promrsio je Poe. »Pretpostavljam da si mi i
razglednicu ti poslao?«
»Aha. Nisam shvatio koliko su bile duboke opekline na tijelu
Michaela Jamesa. Ironičnik je bio doslovno uništen. Morao sam ti malo
pomoći kad sam saznao da je na izvješću MSCT-a bilo navedeno da je

309
simbol pokraj tvog imena zapravo broj pet. Želio sam da to ponovno
istražiš kako bi došao do poveznice sa Shapom. Također, nisam želio
da pomisliš da bi ti trebao biti peta žrtva.«
»Lijepo od tebe«, rekao je Poe.
»Drugi razlog zbog kojeg sam te uključio bio je taj što nisam imao
pojma tko je posljednji muškarac. Svoje ime nije rekao nikome osim
Carmichaelu. Znao sam da si mi ti najveća šansa da to doznam.«
Isuse Kriste...
Nije o tome razmišljao na taj način. Njegovo otkriće bankovnog
izvatka dalo je Reidu identitet Montaguea Pricea. Poe ga je isto tako
mogao i sam ubiti. Premda i nije bilo lako žaliti nekoga tko jc
sudjelovao u silovanju i ubojstvu djece, Poe je znao da je počinio
grešku. Bio je Reidova marioneta.
»Price se dotad već sakrio. Tijekom upada u njegovu kuću
podmetnuo sam dokaze kako bih se pobrinuo da ga Gamble proglasi
glavnim sumnjivcem i pokrene potragu na nacionalnoj razini. Bio sam
uvjeren da će, kada ga uhvate, imati čvrste alibije i platiti jamčevinu. I
čim bi to učinio, bio bi moj. Trebao sam samo čekati.«
»Ali nisu ga uhvatili. Sam se predao i pokušao nagoditi.«
»Što je značilo da će lažima Hilary Swift o tome kako nije bila na
brodu doći kraj i da će i ona biti uhićena. Da su oboje bili u pritvoru,
niti jednom ne bi bila odobrena jamčevina zato što bi prava istina
počela izlaziti na vidjelo. Imao sam pričuvni plan da pomoću
zaštitarskog kombija otmem jednu osobu iz pritvora, ali taj sam trik
mogao iskoristiti samo jednom.«
»Morao si se domoći Swift prije nego što Price progovori.«
»Prije nego što smo napustili Shap Wells i uputili se prema Sedam
borova, nazvao sam svog... pomagača i rekao mu da krene na put. Znao
je adresu. Dotad sam već imao spremne doze. Pripremio sam pića i dao
Swift manju dozu. Želio sam da bude omamljena, ali budna. Došao je
moj pomagač, preuzeo Swift i zatim se vratio po djecu.«
»I probudili smo se pola sata kasnije. Nje više nije bilo, a ti si bio
žrtva baš kao i ja«, završio je Poe umjesto njega. Zapravo, bilo je to

310
genijalno.
»Time sam malo dobio na vremenu. No znao sam da si blizu, a
način na koji je Tilly složila one slike u Shap Wellsu bio je točno ono po
čemu ćeš sve shvatiti. Onaj jebeni zakon o pranju novca - znao sam da
će mi papirnati trag o kupnji kombija doći glave ako se ikad otkrije da
je to vozilo kojim su otmice izvršene. Ali ipak je nagrada bila vrijedna
rizika. Pretpostavljam da si tako sve povezao?«
»Otmica u nedjelju. Niti jedan sud nije zasjedao, a prijevoz
zatvorenika odvija se isključivo tijekom tjedna.«
»Bože, stvarno si pametan gad, Poe, zaista jesi. I tako si preko
kombija došao do mene? Brzo si to obavio. Mislio sam da će ti duže
trebati dok otkriješ tko je kupio vozilo. Zaštitarska tvrtka GU tijekom
proteklih je godina na tržište stavila više od dvjesto vozila, a nisi imao
ni originalne registarske oznake kombija.
»Nije bila stvar samo u kombiju«, rekao je Poe.
»Oh?« rekao je Reid.
»Nikada nisi skidao sako.«
»Nikada nisam skidao...?« započeo je, a onda mu je sinulo o čemu
Poe govori. Nekoliko je trenutaka šutio. Suze, koje su presušile,
ponovno su se počele slijevati. »Moji ožiljci.«
»Tijekom čitavog našeg poznanstva nikada ti nisam vidio ruke.
Niti jednom«, dodao je Poe. Sad je gotovo sve znao. Ali... još mu uvijek
nešto nije bilo rečeno. Sve što je Reid ispričao moglo se priopćiti
telefonom ili e-porukom. Zbog nekog je razloga želio da Poe dođe
ovdje.
»Rekao si da postoje tri razloga zbog kojih si me uključio,
Kyliane«, rekao je Poe. »Dosad si naveo samo dva. Koji je treći?«

311
 ŠEZDESET I DRUGO POGLAVLJE

REID JE SUROVIM intenzitetom zurio u Poea. »Prvo te moram

nešto pitati, Poe. I moraš biti iskren.«
»Nemam što skrivati«, odvratio je Poe.
»Siguran si?«
Poe je oklijevao. »Siguran sam.«
»Što se dogodilo sa slučajem Peycona Williamsa?«
»Znaš što se dogodilo!« planuo je.
»Znaš, ona tvoja inspektorica pitala me za to. Zanimalo ju je zašto
nisi ostao i borio se protiv optužbi. Zašto si se samo povukao i pustio
da svi seru po tebi.«
»I što si joj rekao?« upitao ga je Poe s manje sigurnosti u glasu.
»Rekao sam joj da si se borio da se pomiriš s time da si počinio
pogrešku koja je čovjeka koštala života.«
Poe je kimnuo.
»Lagao sam, naravno«, nastavio je Reid.
Poe je izdržao Reidov pogled.
»Što se zapravo dogodilo, Poe?«
»Napravio sam grešku.«
»Ti ne radiš greške.« Reid je nakratko zašutio. »U tebi je tama, Poe.
Želja za pravdom koja nadilazi ono što je normalno. To je u meni i to je
u tebi. Zato i jesmo prijatelji sve ove godine.«
Poe nije ništa rekao. Više nije mogao gledati Reida u oči.
»Tilly mi je ispričala kako si sredio tipa koji ju je zlostavljao u

312
uredu u Hampshireu...«
»Teško da sam ga baš...«
»I kako si ozbiljno ozlijedio jednog od onih pijanaca u baru u Shap
Wellsu.«
Poe je i dalje šutio. Znao je da su se oba slučaja mogla riješiti i
drugačije. Jonathan je Bradshaw nazvao debilkom u prostoriji punoj
svjedoka - svakako bi dobio otkaz - a one budale u baru prestale bi s
glupiranjem istog trena da im je pokazao službene isprave.
Umjesto toga, on je odabrao nasilje.
Reid je imao pravo. A taj neprestano prisutan bijes u njemu
prethodio je svemu što se dogodilo s Peytonom Williamsom. Crna
straža jedno mu je vrijeme bila sigurna luka, ali vojska mu nije pružala
intelektualni izazov. Ubrzo mu je postalo dosadno. Nikada se nije
usudio pogledati dublje u svoju nutrinu, potražiti uzrok tomu. Umjesto
toga, koristio se time. Davalo mu je poticaj. Sposobnost da vidi i ono
što se skriva u sjenama. Omogućavalo mu je da radi stvari koje drugi
ne bi učinili. Spašavalo je živote.
Ali pod koju cijenu?
»Sve dok se ne suočiš s demonima koje nosiš u sebi«, rekao je Reid
pokazujući dolje na Poeovu glavu, »samo će te tjerati na sve gore
postupke. I u nekom će se trenutku tvoja ljutnja pretvoriti u nešto
zlokobnije. Vjeruj mi, imam iskustva u tim stvarima...«
»Ali...« pobunio se Poe.
»Idi i posjeti svog oca, Poe.«
»Svog oca? Zašto bih to učinio? Kakve on ima veze s bilo čim?«
»Progutaj taj svoj ponos i pitaj ga zašto ti je ime Washington.
Pomoći će ti da shvatiš.«
Poe mu je namjeravao reći neka se goni. Taj Reid nije znao ništa o
njegovom životu. Ali to nije bila istina. Reid je ponekad danima boravio
s Poeom i njegovim ocem. Poe je živio u Kendalu, a Reid nekoliko
kilometara izvan grada pa su dvojica dječaka često ostajala kod obitelji
onog drugog. Reid je znao sve o njegovom životu.

313
 »Ti nisi mogao vidjeti tamu u meni jer te zaslijepila tvoja vlastita.
Ali tvoj ju je tata prepoznao. Pokušavao ju je ukloniti, a kako bi to
učinio, povremeno bi mi govorio neke stvari. Stvari koje je vjerojatno
prvo trebao reći tebi«, rekao je Reid.
»Što ti je rekao, Kyliane?« Poe nije bilo siguran želi li čuti ono što
Reid ima za reći.
»Rekao mi je za tvoju majku.«
»Ne miješaj moju jebenu majku u ovo!« Neke se stvari nisu smjele
spominjati, čak ni u ovakvoj situaciji. Nije želio ni razmišljati o njoj, a
kamoli razgovarati. Što se njega ticalo, on majku nikad nije imao.
Reid ga je ignorirao. »Samo otiđi i posjeti oca. Pitaj ga. Ništa nije
bilo onako kao što je izgledalo, Poe.«
Poe nije odgovarao.
»Molim te, ne tjeraj me da ja to kažem«, nastavio je Reid. »To
moraš čuti od tate. Ipak, reći ću ti još ovo: majka te nije mrzila, Poe.«
»Napustila me. Bila je sebična kučka koja me je prezirala.«
»Nije istina, Poe«, odvratio je Reid. »Tvoja te majka voljela.
Stvarno jako.«
»Sereš.«
»I zato što te voljela, morala je otići.«
Što je to Reid znao, a on nije?
»Reci mi ili ću istog trena otići, Kyliane. Sve ću prijaviti pa ti
iskušaj sreću s onim tko se prvi doveze ovom cestom.«
»Ne mogu ti ja to reći, Poe. To mora tvoj otac.«
Poe je oklijevao. Ako je njegov otac znao nešto o njegovoj majci što
mu nije rekao, onda njih dvojica moraju razgovarati. Ali... zašto je
morao reći Reidu? Nije imalo smisla... Osim ako...
»Moj otac nije hrabar čovjek, Kyliane«, rekao je. »Znaš to. Ako mi
je imao za reći nešto loše što je mogao odgoditi, znaš isto kao i ja da će
to ponovno odgoditi. Unedogled ako bude mogao. Je li ti ikada palo na

314
pamet da je rekao tebi jer je očekivao da ćeš ti reći meni? Da je želio da
mi ti to kažeš zato što je znao da on ne može.«
Ovoga je puta Reid bio taj koji je oklijevao.
»U redu, Poe, ako si siguran?«
Poe je kimnuo.
»Jesi li znao da su tvoji otac i majka u određenom razdoblju izlazili
i s drugim ljudima?«
Poe je odmahnuo glavom. Nije ga to iznenadilo. Njegovi su roditelji
bili hedonisti. Monogamija nije nikada bila nešto što je smatrao
dijelom njihovih karaktera. Uvijek je pretpostavljao da su bili prilično
otvoreni u vezi sa svojim bračnim zavjetima.
Reid je nastavio. »Tvoj mi je otac rekao da su bili razdvojeni skoro
osamnaest mjeseci. On je otišao u Indiju izučavati neku vrstu
misticizma. Ona je otišla u Sjedinjene Države s grupom ljudi koji su
protestirali protiv nuklearnog naoružanja.«
Poe je nešto malo načuo o tome da mu je otac bio u Indiji na
naukovanju kod nekog gurua - tamo nisu učili glupave položaje joge
koji se prakticiraju u Engleskoj. Nije znao da mu je majka bila u
Americi. Zapravo je o njoj znao vrlo malo.
»Tvoj mi je otac rekao da mu je tvoja majka napisala pismo u
kojem je navela da je u nevolji i da se on mora vratiti u Englesku. Oni
jesu bili razdvojeni, ali voljeli su se. Vratio se najbrže što je mogao. Kad
su se susreli, bila je trudna dva mjeseca.«
Ova ga je novost pogodila poput šake u glavu. Njegov tata nije bio
njegov tata... Sve je te godine podizao dijete drugog muškarca. I to sam.
Čovjek je bio svetac. Ali... to nije imalo smisla. Ako je to bila istina, nije
bilo razloga da mu ne kaže. To da mu je majka bila promiskuitetna i
nije bilo nešto naročito šokantno. Čak i u ono vrijeme nije bila nikakva
sramota odgajati tuđe dijete. Bilo je tu još nešto. Nešto puno gore.
»Nastavi«, rekao je Reidu.
»Dok je bila u Americi, netko iz njihove grupe uspio je dogovoriti
kratak sastanak s nekim iz Britanskog veleposlanstva, nakon čega su

315
svi bili pozvani na koktele. Tvoj je tata rekao da su ih pozvali samo
kako bi se mogli sprdati s njima. U stilu >hajdemo se svi smijati
hipijima<.«
»U Washingtonu ?«
»Molim?«
»Britansko veleposlanstvo, nalazi se u Washingtonu.«
»Tako je.«
»Pa, što onda želiš reći? Da je moj otac bio neka vrsta diplomata ili
tako nešto?«
Reid se suzdržao od odgovora.
»Što je, Kyliane?« pitao ga je. »Reci mi tko mi je otac?«
I dalje je šutio.
»Kyliane,« smireno je rekao Poe, »slobodno mi reci. Neću se
ljutiti.«
Reid je spustio pogled. Oči su mu bile pune suza. »Tvoja je majka
bila silovana, Poe«, blagim je glasom rekao. »Otišla je na koktele
protestirati protiv nuklearnog naoružanja i netko ju je silovao.«
Jedina misao koju je Poeov mozak mogao pojmiti bila je ta da je
šokiran. Otvorio je usta da nešto kaže, ali riječi nisu izlazile. Nestala je
razarajuća bol zbog majčinog napuštanja samo da bi je zamijenilo
nešto mnogo gore: osjećaj krivnje. Sve ove godine koje ju je mrzio.
Izgubljene godine. Što li je samo mislila o njemu? Odjednom ga je
preplavila tama, kao da je njegova unutarnja svjetlost nestala. Stajao je
pokušavajući shvatiti značaj svega toga. Njegova je majka bila silovana?
Zašto mu to nitko nije rekao? On je bio policajac. Mogao je učiniti nešto
u vezi s time. Budućnost mu se u ovom trenutku činila poput
neprohodne ceste. Kamo da sad krene? Što da sljedeće učini?
»Mislim da ću sad otići.« Okrenuo se kako bi se udaljio - posve je
zaboravio na slučaj.
»Čekaj! Nisi još sve čuo. Nisi čuo što je dobro proizišlo iz toga zla.«
Jebeš to! Nije čuo zašto je dobio ime po gradu u kojem mu je majka

316
bila silovana. Na to je pitanje želio odgovor, jebe mu se za ono dobro
što je iz toga proizišlo. Osvrnuo se.
»Tvoja je majka mrzila i samu pomisao na to da iznese trudnoću
do kraja, Poe. Nije te željela, imao si pravo u vezi s time, ali ne zbog
razloga na koje si ti mislio. Vratila se u Veliku Britaniju da obavi
pobačaj.«
»Super, jebote...«, promrsio je Poe. Obuzimala ga je ljutnja. Bijes je
sada vladao svim njegovim mislima. Ubrzo će ga proždrijeti.
»Ali kad je došla u kliniku, nije to mogla napraviti«, nastavio je
Reid. »Ona i tvoj tata - jer on jest tvoj tata, Poe - zaključili su da iz svega
toga treba izići nešto dobro. Prema onome što mi je pričao tvoj tata,
pitala ga je bi li te on bio spreman podizati. Ona je namjeravala roditi i
napustiti zemlju prije nego što prvi put zaplačeš.«
»I to je ono što učinila?« pitao je. »Rodila je i ostavila me? Mislio
sam da se zadržala barem...«
»Ali umjesto da te mrzi kao što je očekivala, ludo te zavoljela.
>Neupitna ljubav<, tako je to nazivao tvoj tata. Istog se trena stvorila
veza koju nitko od njih nije očekivao.«
»I onda...?«
»Prema pričanju tvog tate, ona nije željela da ikad saznaš kako si
začet. A znala je da će, ako ostane, doći vrijeme kada ćeš početi
nalikovati čovjeku koji ju je silovao. Morala je otići prije nego što se to
dogodi. Nije željela da vidiš izraz na njezinu licu kad dođe do toga. To
bi je slomilo. Morala je otići. Ali nije mogla. Previše te voljela. Trebalo
joj je nešto da joj sve to olakša. Trebalo joj je nešto da je podsjeća.
Morala je ubrzati stvari prije nego što postane prekasno. U protivnom
bi sve samo odgađala.«
»I zato mi je dala ime Washington kao stalni podsjetnik«, završio
je Poe umjesto njega. Svaki put kad bi netko izgovorio njegovo ime,
ona bi to osjetila poput noža u srcu. Neprestani podsjetnik na to tko je
on i tko će naposljetku postati. »Dala mi je ime po gradu u kojem je
silovana kako bi smogla snage otići.«
»Da«, potvrdio je Reid.

317
 »Moje je ime bilo poput onih zdravstvenih upozorenja na
pakiranju cigareta«, rekao je Poe. »Nemoj se previše vezati uz njega,
pretvorit će se u svog oca.«
»Ne bih ja to baš tako rekao.«
»Kako bi ti to rekao?«
»Ljepše«, odvratio je.
Poeov je bijes zaiskrio i ugasio se. Njegovo ime omogućilo je
njegovoj majci podnošenje goleme žrtve. A on ga se sramio. Pa, neće
više, odsad će ga nositi s ponosom.
Sve je to pohranio negdje sa strane. Svojim će se podrijetlom
baviti kasnije. Ako je onaj, tko god to bio, tko mu je silovao majku još
uvijek živ, onda se nada da se dosad već posve opustio i zaboravio na
svoj zločin jer on dolazi po njega. Možda će mu zato biti potrebni
mjeseci, možda godine, ali u nekom će se trenutku u budućnosti on i
njegov »otac«, susresti.
Ali prvo mora obaviti posao.
Također, prije nego što mogu nastaviti, Reid je tražio odgovor na
jedno pitanje. Zasluživao ga je. Reid je bio silovan. Poeova majka je bila
silovana. Uopće nije čudno da je među njima postojala poveznica.
Dakle, ako Reid želi čuti istinu o Peytonu Williamsu, onda će mu je Poe,
ispričati.

POE SE PRISJETIO dana kada je posjetio obitelj Muriel Bristow.

Nosio im je samo loše vijesti. Imao je sumnjivca, ali im nije mogao reći
o kome je riječ. Još je bilo gore što je Peyton Williams znao da su mu na
tragu. Ako je uopće i bila živa, Muriel bi umrla od dehidracije u tjedan
dana. Mogao je birati: njezin život ili njegova karijera.
I znao je što bi se moglo dogoditi. Kako i ne bi? Murielin otac bio je
čvrst čovjek iz radničke klase. Naučen probleme rješavati šakama. A
njegov je brat imao garažu koja se nalazila usred ničega.
Poe im je predao ime Peytona Williamsa znajući da će ga oteti i
mučiti sve dok ne otkrije lokaciju na kojoj drži Muriel.

318
 Sve je to znao i ipak je to učinio.
»Nije to bila greška«, rekao je Poe. »Namjerno sam im dao krivo
izvješće.«
Reid je kimnuo kao da je to čitavo vrijeme znao. Vjerojatno i jest.
Poznavao je Poea bolje od ikoga. »A zašto si to učinio?«
Odgovor na to pitanje nije bio nimalo jednostavan. Mogao je
izredati sve izgovore koje je u ono vrijeme koristio kako bi sam sebe
uvjerio da je na strani dobra. Da je bila riječ o izvanrednim
okolnostima. Da mu je ponestalo vremena i opcija.
Flynn ga je one noći na groblju optužila da je kod njega sve crno ili
bijelo, ali istina je bila puno složenija. I dok je on ostao odlučan u
uvjerenju da je ispravno postupio - ako je bila riječ o izboru između
prava ubojice i prava nevine žrtve, onda... Tu zapravo i nije bilo izbora.
Kad bi se mogao vratiti unatrag, ponovno bi učinio isto. Zato što je
davanje toj djevojčici šanse da preživi, obračunavanje s Tillynim
zlostavljačem u Hampshireu i budalama u baru, svi naputci na koje se
oglušio - sve ono što su ostali vidjeli kao samodestruktivno, zapravo
upravo ono što on jest. Ono što je oduvijek bio.
Prava je istina bila da je sve to radio zato što su krivci morali biti
kažnjeni.
Je li žalio što je Peyton Williams mrtav?
Naravno da jest.
Bi li to ponovio?
Bez razmišljanja.
»Nemoj odgovoriti, Poe«, oglasio se Reid. »Već znam zašto. U
posljednje si se vrijeme pitao jesi li sociopat. Nisi. Tvoje noćne more
dokazuju da si sposoban za empatiju. Kažeš ljudima da ne podnosiš
nasilnike, ali time samo zagrebeš po površini. Ono što ti mrziš jest
nepravda. Zato si to morao biti ti.«
»Ne razumijem te«, rekao je Poe. U glavi mu se vrtjelo. Spoznaja o
majci i potreba da prizna svoju ulogu u mučenju i smrti Peytona
Williamsa ujedinile su se da ga dotuku. Reid ga je sad čitao poput

319
otvorene knjige. Niti jedna tajna više mu nije bila skrivena. Pitao se je li
to oduvijek bilo tako.
»Što misliš, zašto sam te tjerao da skačeš kroz toliko obruča, Poe?«
pitao ga je. »Tijelo na groblju, upute da ne prilaziš biskupu za koje sam
znao da ćeš ignorirati. Zašto ti jednostavno nisam negdje ostavio
poruku? Zašto ih jednostavno nisam sve ubio, ispričao ti sve što znam i
tiho nestao?«
Reid je mogao biti najnormalniji luđak kojeg je ikad susreo, ali svi
bi ga smatrali ludim.
»Morao sam biti siguran da si još uvijek ona ista osoba, Poe. Da te
život u pastirskoj kući nije smekšao. Ovo je kulminacija mog životnog
djela i ako ne bi bio spreman izazvati svećenstvo ili zaviriti u grob, ne
bi bio u stanju učiniti ono za što mi sad trebaš.«
»Testiraš me? Radi čega?«
»Ti ćeš ispričati moju priču, Poe.«

»ZNAČI SVE JE ovo«, odvratio je Poe, »samo zato da bih ti mogao

biti jebeni biograf?« Trudio se održati pribranost. Sva su mu čula bila
preopterećena. Trebao bi tjedan dana sjediti u zamračenoj sobi.
Trebao bi razgovarati s ocem.
Reid je šutio.
»Bilo tko je to mogao učiniti za tebe«, nastavio je Poe. »Ljudi s više
kredibiliteta i tehničkih vještina. Dovraga, zašto jednostavno sve ne
objaviti na internetu? Pa neka luđaci teorije zavjera odrade posao
umjesto tebe?«
Reid je slegnuo ramenima. »Postoji popratna dokumentacija koju
ja nemam. Bankovni izvadak koji si pronašao. Pozivnica za zabavu. Sve
ono u vezi Breidinga. Stvari koje potvrđuju njihova snimljena
priznanja.«
Bio je u pravu. Oboje su imali po jednu polovicu slagalice. Bez
Poeovih dokaza snimke priznanja samo bi prikazivale prestrašene
muškarce koji govore što god njihov mučitelj želi čuti. Bez snimki

320
priznanja dokazi bi se, u najboljem slučaju, temeljili na indicijama. Sad
je shvaćao. Morao je biti on. On nije bio samo onaj koji je mogao, on je
bio i onaj koji hoće.
»Znaš, on je takve zabave održavao i prije«, rekao je Reid.
»Carmichael?«
»Da. Ne znam jesu li bile na istoj razini izopačenosti poput naše, ali
možeš biti siguran da se na njima nije događalo ništa dobroga. Znam
da su neki od ljudi koji su dolazili na njegove prijašnje zabave sad vrlo
utjecajni. Vladajuća struktura pokušat će se zaštititi. To ti mora biti
jasno.«
Van Zyl mu je već rekao da parlamentarci iz Westminstera žele da
se sve završi tiho i bez podizanja prašine. Mogao ih je zamisliti kako
šapuću na uho cumbrijskom načelniku policije: svi koji su sudjelovali
sad su mrtvi; nema potrebe uznemiravati duhove i tome slično;
ubojstva su djelo luđaka i nema smisla išta dalje istraživati; usput,
kako napreduje tvoja prijava za višeg dužnosnika u Metropolitanskoj
policiji? Obavezno mi reci ako mogu pomoći; da vidim mogu li naplatiti
koju uslugu. Nema šanse da bi cijela istina izišla na vidjelo. Muškarci i
žene koji kontroliraju medije, državno tužilaštvo, sudstvo i policija
učinili bi ono što bi zatražili njihovi gospodari. Naravno, moguće je da
bi nekolicina liberalnijih tiskovina posumnjala na zataškavanje, ah bez
Poeove podrške ne bi mogli pronaći ništa čime bi poduprijeli tvrdnje.
Reid je pažljivo birao riječi: »Uvijek si tvrdio da ćeš slijediti
dokaze, gdje god te vodili, ali sad te pitam, ako ti predam dokaze, hoćeš
li se pobrinuti da iziđu na vidjelo? Hoćeš li svijetu ispričati našu priču,
Poe? Moji prijatelji to zaslužuju.«
»Pobrinut ću se da priča iziđe, Kyliane. Da se sve sazna.«
»Hvala ti, Poe.«
Podignuo je pogled kad je Reid rekao: »Naglasio sam ti da nikome
ne kažeš da sam te pozvao.«
Vozilo se kretalo cestom prema farmi. Njegova su se svjetla
nazirala kroz maglu.
»I nisam nikome rekao«, odvratio je Poe. Okrenuo se natrag prema

321
Reidu, ali ovaj je nestao. Kad se vratio, nije bio sam. S njim je bila,
polusvjesna, Hilary Swift. Sad su bili zajedno svezani lisičinama. On je
držao Zippo.

322
 ŠEZDESET I TREĆE POGLAVLJE

PREDNJA SVJETLA VOZILA koje se približavalo osvjetljavali su

Poeov automobil.
»Tko je to?«
»Nemam pojma«, odgovorio je Poe. »Ali kunem ti se da nisam
nikome rekao. Da jesam, već bi odavno bili ovdje.«
Primijetio je da onome tko dolazi, tko god to bio, još uvijek treba
dobrih deset minuta. Udaljenost nije bila velika, ali zbog jake strmine,
vozilo je moralo savladati još sedam ili osam oštrih zavoja, Između njih
zapravo nije bilo ni dvjesto metara zračne udaljenosti, ali cestovnim
putem bilo je potrebno prijeći još gotovo kilometar i pol. Oboje su znali
da vozilo dolazi po njih. Farma Black Hollow nalazila se na kraju puta.
Oglasio se Reid: »Mislim da više nije ni važno. Gotov sam.«
Reidova uloga u priči bližila se kraju. Predavao je štafetu Poeu.
»Ne moraš to učiniti«, rekao je Poe.
»Swift mora osjetiti istu bol koju su osjetili moji prijatelji.«
»A što je s tobom? Odbacivanje vlastitog života poprilično je jadan
način da sačuvaš sjećanje na njih.«
Reid je zurio u njega. »U pravu si. Molim te, pobrini se da me ne
pokopaju pokraj njih. I čuvaj moje dokaze. Bila mi je čast zvati te
prijateljem, Poe.«
Pokretom palca upalio je Zippo i bacio ga preko ramena. Uza zvuk
upaljača koji je pao na pod začuo se i blagi »wooosh«, a istovremeno je
planula i narančasta svjetlost. Sjenke su počele plesati po hladnoj,
mračnoj vrištini.
Reid je zatvorio oči i nestao iz vidokruga.
Hilary Swift počela je vrištati.

323
 ŠEZDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

POE NIJE ZNAO kako je Reid namjestio zdanje, ali očito je izučavao
kako izazvati požar. Već za minutu gusti je dim sukljao kroz otvoren
prozor.
Bez obzira na ono što je Reid želio, Poe nije bio spreman pustiti ga
da umre. Nije ga bio spreman ni uhititi, ali time će se baviti kasnije.
Morao je nekako ući u kuću. Promotrio je robusna vrata.
Na televiziji je probijanje vrata izgledalo lako. U praksi, policija je
koristila teške udarne ovnove kojima se ciljalo na najslabije točke na
vratima, obično na brave ili šarke. Kad se koristiš ramenom, baš i
nemaš puno opcija.
Poe se zaletio i odbio poput gumene loptice.
Zasljepljujuća bol sjurila mu se od ramena sve do vrhova prstiju.
Pokušao je pomaknuti ruku i otkrio da jedva može micati prstima.
Nešto je povrijedio.
Zatvoreni prozori imali su metalne šipke učvršćene u debele
zidove koje su se mogle ukloniti jedino s unutarnje strane. Bili su
neprobojni.
Swift je i dalje vrištala, ali Poeu je bilo jasno da postaje sve slabija.
Očajnički je tražio način ulaska.
Pogledao je u kombi s četiri ćelije.
Pojurio je prema njemu. Vrata su bila otvorena, a ključ u bravi.
Okrenuo ga je, a dizelski motor probudio se uz tutnjavu. Pogledao je na
sjedište suvozača. Kutija s Reidovim dokazima bila je tu. Kasnije će se
time pozabaviti. Poe je ubacio kombi u rikverc i okrenuo ga u pravom
smjeru. Nagazio je na gas i pojurio kombijem prema ulaznim vratima.

324
 To je pokrenulo niz događaja. Kombi je udario u vrata, a zračni se
jastuk aktivirao i udario Poea u lice. Plastični pokrov na volanu, ispod
kojega se nalazio zračni jastuk, doletio mu je ravno u nos i slomio ga.
Zvuk motora kombija, koji je također pretrpio udarac, bio je
užasavajući. Poe je isteturao iz vozila i vidio da su vrata probijena.
Poe nikada nije patio od toga da ga uspori prekomjerno
razmišljanje. Uspentrao se preko poklopca motora na kombiju i kroz
smrskana vrata ušao u požarom zahvaćenu farmersku kuću.

DOK JE POE ulazio, kroz upravo razvaljena vrata unutra je

nahrupila i golema količina svježeg kisika, zbog čega se plamen
razbuktao kao u visokoj peći.
Vrućina je bila nepodnošljiva
Vidljivost ravna nuli.
Nije mogao disati i nije znao kuda ide.
Poe je skupio hrabrost. Negdje tamo bio je njegov prijatelj.
Prisjetio se nečega o vatri, nečega iz dana u Mladim izviđačima:
dim se podiže i što si niže, zrak je čišći i hladniji. Poe se spustio na
koljena i počeo puzati. Dim ga je grizao za oči, pa ih je čvrsto zatvorio.
Ispružio je ruke kako bi opipao put ispred sebe i odmah udario o
stube. Uspravio se na noge zaključivši da je bolje da naslijepo pojuri
gore nego da puže uz tek minimalnu vidljivost.
Poe se uhvatio za ogradu ne obazirući se na užareni lak,
mjehuričastu podlogu koja mu se lijepila za dlanove i počeo grabiti po
dvije stepenice odjednom. Završile su i prije nego što je prestao trčati
pa se srušio na sve četiri. Zadržavao je dah gotovo pola minute, a ovdje
gore nije se moglo ni pomisliti na disanje. Ovo se mora izvesti brzo ili
nikako.
Swift više nije vrištala tako da više nije znao u kojem smjeru ići.
Kretao se prema naprijed u nadi da će pronaći zid i nekako se
orijentirati, pokušati procijeniti situaciju. Zaključio je da između Reida
i Swift, gdje god se nalazili, razmak mora biti barem metar. Koraknuo

325
je. nekoliko metara udesno i rukom napipao radijator od lijevanog
željeza - bilo je gore nego da je dodirnuo rešetku užarenog roštilja. Poe
je naglo povukao ruku. Znao je da se gadno opekao, ali morao se
nastaviti kretati.
Pronašao ih je negdje na polovici prostorije. Dva tijela. Opipao ih
je i ustanovio da neki dijelovi još uvijek gore; drugi dijelovi tijela već su
se mrvili. Mora da ih je Reid oboje natopio pospješivačem izgaranja.
Bili su mrtvi.
Poe je pipao po prostoru između njih. Kao što se i pribojavao, i
dalje su bili spojeni lisičinama. Povezani u smrti kao što su bili i u
životu. Poe se pitao je li Reid to čitavo vrijeme planirao.
Nije ga mogao ostaviti tu gdje se nalazi. Da, rekao je da ne želi biti
pokopan s prijateljima, ali bit će pokopan. Pa makar mu se na sprovodu
pojavili samo on i Bradshaw.
Poe ih je počeo vući za noge, ali sa samo jednom zdravom rukom i
s ono malo zraka što mu je preostalo, napredovao je polako i mučno.
Stenjao je od napora.
Došao je do stubišta.
Morao ih je baciti dolje. Zanemarivši pluća koja samo što mu nisu
prsnula, Poe ih je dovukao do ruba stuba.
Zamalo je uspio.
Zaista jest.
Ali stare kuće imaju vidljive drvene grede, a drvo gori brzo.
Začuo se zaglušujući prasak nakon kojeg je uslijedilo toliko iskrica
da je soba izgledala kao da se nalazi usred vatrometa. Podigao je
pogled i ugledao nebo. Urušio se dio krova. Vatra, željna kisika, još se
jače rasplamsala. Vrućina na njegovoj već spaljenoj koži postala je još
jača. Plamenovi su sukljali kroz krov, prema nebu.
Još jedan prasak i krov se posve srušio.
Kiša drva u plamenu prekrila je Poea. Onako prestrašen, punim je
plućima udahnuo toksičan zrak. Osjećao je da počinje gubiti svijest i

326
znao je da mu nije preostalo puno vremena da spasi samog sebe.
Bolnim rukama i otežanim pokretima oslobodio se gorućih krhotina.
Počeo je puzati prema stubama ali ruke i noge kao da su mu bile od
olova.
Pomisao na spavanje postala mu je začuđujuće privlačna.
Kroz riku plamena probio se glas.
»Poe! Poe! Gdje ste, Poe?«
Nešto ga je dotaknulo za stopalo. Pogledao je prema dolje i
nagonski povukao nogu. Očito halucinira. Mora da je to u pitanju.
Čudovište od blata, stvorenje iz njegovih noćnih mora držalo ga je za
stopalo. Pokušavalo ga je povući u pakao. Počeo je panično hroptati i iz
tijela mu je izišlo i ono malo zraka što mu je preostalo u plućima.
Sve oko njega počelo se vrtjeti. Stvorenje će ga ščepati - ponovno
je na nogama osjetio ruke čudovišta.
Oči su mu gotovo iskočile iz duplji dok je pokušavao doći do zraka.
Shvatio je da mu više nije ni stalo.
Washington Poe spustio je glavu u opečene ruke, zatvorio oči i
onesvijestio se.

327
 ŠEZDESET I PETO POGLAVLJE

POE JE OSLUŠKIVAO zvukove. Čuo ih je već neko vrijeme premda

nije bio dovoljno pri svijesti da bi ih raspoznao. Želio je otvoriti oči, ali
kapci kao da su mu bili slijepljeni.
Pokušavao je otkriti gdje se nalazi.
Bipkanje, šumovi, ljudi koji govore prigušenim glasovima. Bio je u
krevetu. Čiste plahte bile su grube i prejako zategnute preko njegovih
stopala. U zraku se osjećao miris dezinfekcijskog sredstva s aromom
limuna.
Poeu je bilo kristalno jasno da je u bolnici.
Ponovno se potrudio otvoriti oči, ali i dalje su ostale zatvorene.
Pokušao ih je otvoriti prstima, ali bili su čvrsto zamotani u mekanu
tkaninu, vjerojatno zavoje. U dlanovima je osjećao pulsiranje,
vjerojatno od goruće ograde. Ili željeznog radijatora. Ili tijela u
plamenu. Ili urušavanja krova. Poe je odustao od pokušaja korištenja
ruku i, ne obazirući se na užasnu bol, silom otvarao oči. Uz trzaj,
otvorile su se u procijepe. Od žestoke boli glasno je jauknuo. Uska
zraka svjetlosti probila mu je vidno polje. Osjećao se kao da mu je u
glavu izliven rastopljeni čelik.
Pokušao je sjesti, ali bio je preslab. Spustio je pogled i vidio da mu
ruke jesu u povojima kroz koje se probijala tekućina boje žući.
Vjerojatno jod.
Jebote, što se dogodilo?
Bilo mu je teško razmišljati uslijed snažnog osjećaja omamljenosti.
Poe se ponovno oslonio na jastuke i zatvorio oči.

KAD SE PROBUDIO, glava ga je tek malo manje boljela. Opet je

328
okušao sreću s očima i ovoga ih puta posve otvorio. Pogledom je
prešao po sebi. Koža mu je bila ili zamotana ili izložena i povrijeđena.
Na nosu je imao udlagu. Za nadlanicu desne ruke bila mu je
pričvršćena kanila. Poe je pogledao u stalak s infuzijom. Vrećica s
fiziološkom otopinom bila je napola puna. Druga, manja vrećica u kojoj
se, pretpostavljao je, nalazio antibiotik, bila je gotovo prazna.
Rasvjeta na odjelu bila je prigušena, a vani je bio mrak. Bio je sam
u dvokrevetnoj sobi. S obje strane kreveta nalazile su se podignute
rešetke kako ne bi ispao.
Pitao se koliko je već dugo ovdje.
Bio je užasno žedan, ali vrč s vodom nalazio se izvan njegova
dosega. Poe je uhvatio uređaj za pozivanje osoblja i pritisnuo dugme.
Vrata su se otvorila i u sobu je ušla medicinska sestra u odori.
Nasmiješila mu se.
»Ja sam sestra Ledingham. Kako se osjećate?« Bila je rumenog lica,
a u govoru joj se primjećivao jak škotski naglasak.
»Što se dogodilo?« graknuo je. Nije prepoznao vlastiti glas. Zvučao
je hrapavo i kao da dopire kroz šljunak.
»Nalazite se na JIL-u u westmorlandskoj bolnici, gospodine Poe.
Opečeni ste u požaru. Imate sreće što ste uopće živi.«
»JIL-u?«
»Jedinici intenzivnog liječenja«, odgovorila je. »Niste ni u kakvoj
životnoj opasnosti, ali opekotine se lako inficiraju pa je ovako lakše da
budete u sterilnom okruženju dok vam se koža ne počne oporavljati.«
»Koliko sam dugo ovdje?«
»Skoro dva dana. Ljudi čekaju u redu da vas posjete ako ste
spremni za posjetioce?«
Poe se pridignuo u sjedeći položaj, potisnuo nagon za
povraćanjem i kimnuo.

UMJESTO GOMILE LJUDI koju je sestra Ledingham spominjala,

329
kroz vrata je prošla samo jedna osoba. Bila je to Stephanie Flynn.
Ponovno je bila u onom poslovnom odijelu s hlačama. Izgledala je
umorno, onako kao što se i on osjećao.
»Kako si, Poe?«
»Što se dogodilo, Steph?« Glas mu je bio tek nešto glasniji od
šapata. Pokazao joj je prema vodi. Flynn je napunila plastičnu čašu.
Umetnula je slamku i zatim mu je približila kako bi je mogao uhvatiti
ustima. Ovo mu je bilo najbolje piće u životu.
»Čega se sjećaš?« upitala je.
Sjećao se da mu je Reid pričao o majci i sjećao se prostorije u
plamenu. Maglovito se sjećao kako je pokušao iz goruće kuće izvući
Reida i Swift. Sjećao se i nešto u veži s čudovištem od blata, ali to je
odlučio zadržati za sebe.
»Ne baš puno toga«, priznao je. U glavi su mu se pojavljivali
fragmenti sjećanja, ah sve je bilo ispremiješano i neorganizirano.
»Djeca...«
»Živa i zdrava i bila su tamo gdje si i rekao da će biti. Sad su s
majkom i uopće nisu svjesna da se događalo išta čudno.«
»A čovjek koji ih je odveo?«
»Imao je šiltericu i sunčane naočale.«
»Sranje.«
»Aha. Policijski crtač razgovarao je s njima, ali nije dobio ništa što
bi se moglo iskoristiti. Žena koja ih je odvela u odmaralište bila je
certificirana dadilja. Reid ju je unajmio, ali tako da se činilo da je to
napravila majka. U e-poruci je pisalo da je time željela razveseliti i njih,
a zatim i baku prije nego što sleti u Veliku Britaniju. Bili su u Reidovu
stanu sve dok nije uhvatio vremena i predao ih njoj. Odvela ih je ravno
tamo. Nevina je.«
Sve je imalo smisla. Reidu je bilo neophodno da Poe misli da su
djeca u opasnosti, ali s obzirom na vlastito iskustvo s čudovištem u
ljudskom obliku, nije im želio učiniti ništa nažao.

330
 »Tamo je bila kutija. Metalna kutija na prednjem sjedištu...«
»Kombija kojim si se zabio u kuću u plamenu?«
»Što se s njom dogodilo?«
»Isto što i s kombijem. Izgorjela do pepela«, odgovorila je. »Ne
znam što je to bilo, ali očito nešto važno jer čim su je forenzičari
pronašli, načelnik Odjela osobno ju je odnio sa sobom.«
»I?«
»Službena verzija glasi da je uništeno sve što se nalazilo unutra.
Da je sve izgorjelo do pepela. Zatražili smo da to pogledamo, ali
ljubazno nam je rečeno da se to sad tiče isključivo Cumbrijske
policije.«
Zario je glavu u dlanove i njihao se naprijed-natrag. Ubrzo je
počeo nekontrolirano jecati.
Flynn je pozvala sestru. Međutim, došao je liječnik. Prilagodio je
jedan od dripova pa je Poeov plač počeo jenjavati, a on je zatim zaspao.

»BIO JE UBOJICA, ali imao je svoje razloge, Steph«, rekao je Poe.

Bilo je to tri sata kasnije, nakon što se probudio žedan i izgladnio.
»Što se nalazilo u kutiji, Poe?« upitala je. »Što je to oko čega su se
svi tako zabrinuli?«
Tijekom sljedećih tridesetak minuta Poe joj je prepričavao
razgovor koji je vodio s Reidom na farmi. Izostavio je dio o svojoj majci
i porijeklu svog imena.
Flynn je samo postavila nekoliko pitanja i obavila kratak
telefonski razgovor kad joj je rekao gdje bi se trebao nalaziti grob
Georgea Reida, a osim toga, pustila ga je da joj ispriča cijelu priču.
»Želim dati izjavu«, rekao je kad je završio. »Znam da će na kraju
sve završiti s rekla-kazala, ali dugujem Kylianu objaviti njegovu stranu
priče.«
»Ako se to dogodi, mnogo će se ljudi i organizacija naći u
neugodnom položaju, Poe. A bez svjedoka, bez čvrstih dokaza koji bi

331
makar nešto potkrijepili i bez ijednog živog glavnog igrača tužilaštvo je
već izjavilo da neće podizati optužnice. Ne postoji nitko koga bi mogli
optužiti.«
»Što je s priznanjem Montaguea Pricea?«
»Već je odbačeno.«
»Kako?«
»Tehnički, riječ je bila samo o informacijama koje je nudio u svrhu
sklapanja nagodbe, a budući da ga je Reid oteo i prije nego što je stigao
biti optužen, obiteljski je odvjetnik rekao da će nas tužiti ako svi dokazi
ne budu uništeni. Cumbrijska policija jutros im je predala Priceovu
izjavu i snimku ispitivanja. Nama je rečeno da uništimo svoje
primjerke.«
»A tijela njegovih prijatelja?«
»Sve se svaljuje na Reida. Teorija na kojoj se radi - ili barem jedna
od onih koja se uklapa u sranja koja podvaljuju - jest da ih je on ubio
još dok su bili djeca i da je s novim ubojstvima ponovno proživljavao
isto uzbuđenje.«
»Gadovi«, promrmljao je Poe.
»To zaista smrdi na prikrivanje«, priznala je. »Malo sam dublje
kopala i otkrila da su neki od ljudi koji su uživali u Carmichaelovu
gostoprimstvu... pa, recimo, vrlo utjecajne osobe. A ako je Carmichael
otvorio poseban bankovni račun za samo jedno određeno događanje,
tko kaže da to nije i prije radio? Nitko ne želi uzburkati te vode.«
»Možda bi netko trebao«, rekao je Poe.
»Dok si bio u nesvijesti, državni tajnik Ministarstva pravosuđa dao
je izjavu u kojoj se zahvalio Cumbrijskoj policiji, a posebno njihovom
glavnom načelniku, na požrtvovnom radu i profesionalnosti >tijekom
ovog teškog razdoblja<. Rekao je da je Žrtvovatelj bio psihički
poremećen policajac i da svoje molitve upućuje obiteljima žrtava.
Izdvojio je Quentina Carmichaela i kao sjajni primjer nesebičnosti i
brige za druge, što je upravo ono što ovu zemlju čini velikom i sva ta
sranja.«

332
 Poe je užasnuto zurio u nju. Nije mogao vjerovati u ono što čuje.
»Ne možemo učiniti ama baš ništa. Čak i da želiš dati službenu
izjavu i ponoviti sve što ti je Reid rekao, ne bi se dogodilo ništa. Rečeno
mi je da ti kažem da ćeš dobiti otkaz ako spomeneš išta osim službene
verzije. I uz to što ćeš izgubiti posao i mirovinu, na tebe će se okomiti
neke od najmoćnijih i najutjecajnijih obitelji u zemlji. Tužit će te sve
dok ne ostaneš bez svega što posjeduješ.«
Imala je pravo. Bez dokaza, samo bi pišao u vjetar. Bez priznanja,
Poeovi dokazi bili su bezvrijedni. Imao je polovicu priče, ali bila je to
kriva polovica.
»Mi znamo istinu, Poe«, dodala je. »To nešto znači.«
»On zaslužuje bolje od toga, Steph.«
»Zaslužuje, ali to neće dobiti.«
Čak i kada bi Poe bio dovoljno lakomislen i pokušao dati intervju
nekom tabloidu, znao je da su ljudi koji zataškavaju priču oni isti ljudi
koji kontroliraju medije. Nikada ne bi bila tiskana.
Kasnije će razmišljati o tome, ali je odlučio da više ne želi biti dio
Državne kriminalističke službe. Otići će i provesti neko vrijeme
kopajući uokolo. Vidjeti može li se negdje pronaći neki konkretan
dokaz. Svom je prijatelju toliko dugovao. Na neko se vrijeme također
morao udaljiti i kako bi razmislio što bi trebao učiniti u vezi sa svojom
majkom. Prvo bi trebao razgovarati s ocem, a otkriti gdje se on
trenutačno nalazi, već će biti pozamašan posao.
»Moram krenuti i nazvati van Zyla, Poe, ali prije nego što odem,
ima li još nešto što bi želio znati?«
»Ima, Steph«, odvratio je. »Nešto što me muči još otkako sam se
probudio.«
Upitno je nakrivila glavu.
»Kako sam ja, jebote, još uvijek živ?«

333
 ŠEZDESET I ŠESTO POGLAVLJE

FLYNN JE PRVO morala obaviti nekoliko poziva, a njemu su morali

promijeniti zavoje. Dogovorili su se da će ponovno razgovarati za sat
vremena.
»Od vrućine je pucalo kamenje, a stakla su se topila«, rekao je Poe
kad se vratila. Podigao je zamotanu ruku. »Samo dodirivanje tijela bilo
je dovoljno da izazove opekotine trećeg stupnja.«
»Znamo«, odvratila je Flynn. »Vidjela sam preliminarno izvješće o
požaru. Kuća je bila natopljena onim pojačivačem. Dok se vatra
napokon ugasila, od nje je ostala gotovo prazna ljuštura.«
»Ugasila se?«
»Vatrogasci su došli za manje od pola sata nakon što su primili
poziv, ali nisu mogli prići dovoljno blizu farme zbog...«
»... zbog kamenja koje je blokiralo cestu.« Znači, zato je bilo tamo
dovučeno. »Tko ih je pozvao?«
Poe je razmislio o tome. Reid vjerojatno nije. On je naumio
umrijeti u ognju koji je stvorio. Pepeo pepelu i sve to. A nitko drugi nije
znao kamo je otišao.
Osim što je netko znao...
Sjetio se automobilskih svjetla koji su kroz maglu krivudali prema
farmi. Nije vidio tko vozi - Reid je vjerojatno zapalio kuću čim je
ugledao vozilo koje se približavalo, ali netko je dolazio.
Osim Bradshaw, svi su ostali vjerojatno pretpostavili da se uputio
natrag u Shap Wells nakon što je napustio mjesto zločina Montaguea
Pricea. No ona nije mogla zaključiti kamo je otišao.
Je li mogla?
Slegnuo je ramenima.
»Ista osoba koja te u posljednji tren izvukla otamo: Tilly. Naš pravi

334
heroj dana.«
»Ali... Kako je znala kako me pronaći?«
»Pomoću tvog BlackBerryja.«
Ta mala bezobraznica! Kad mu je Ashley Barrett predao uređaj,
rekao mu je da je uključena aplikacija za lociranje položaja. Na putu za
Cumbriju Poe je zamolio Bradshaw da to onemogući. Rekla mu je da
jest.
»Kad si je zatražio da ti onemogući aplikaciju, nije te još dovoljno
dobro poznavala pa ti je samo rekla da je to učinila. Hvala Bogu da nije.
Kad je shvatila da si se uputio u neki glupi pothvat, slijedila te.«
»Kako je uspjela doći do imanja? Ona ne vozi.«
»Mislim da je nešto tvoje buntovnosti prešlo i na nju. Nazvala me i
rekla mi da si se uputio u nepoznato. Rekla sam joj da ću joj se ubrzo
pridružiti i neka ne mrda. Rekla je da je hitno. Jedan od patrolnih
policajaca odbacio ju je do hotela, a zatim je pomoću svog telefona
locirala tvoj i krenula za tobom. Pretpostavljam da je bila nekih pola
sata iza tebe.«
»To još uvijek ne odgovara na pitanje...«
»Tvoj quad, Poe. Sve do gore dovezla se tvojim quadom, Poe.«
Isuse...
Poe je ostao bez riječi.
»Je li ona dobro?« Ovo pitanje nije bilo ni približno dovoljno da bi
obuhvatilo veličinu onoga što je ona učinila za njega. Što je riskirala
zbog njega.
»Dobro je. Bilo je potrebno malo vremena da joj se pluća vrate u
normalu jer je udahnula nešto dima i imala je nekolicinu površinskih
opekotina na rukama koje je zadobila dok te izvlačila, ali već je
otpuštena iz bolnice. Došla joj je majka da je vrati kući prije nego što je
i stigla odbiti.«
»Ne, to nema smisla. Krov se urušio, a vatra je divljala, Steph.
Nema šanse da bi se netko mogao popeti stubištem bez uređaja za
disanje i zaštitne opreme.«

335
 »Ona nije glupa, Poe. Za razliku od tebe, nije samo upala unutra
bez razrađenog plana.«
»I kako je onda...«
»Guglala je kako postupiti.«
»Šališ se!«
»Bila je dovoljno pribrana da na trenutak potraži što učiniti.
Pronašla je stranicu na kojoj je pisalo da se treba prekriti nečim
vlažnim. Nije imala mokru deku, što je bilo preporučeno, pa je
improvizirala i na kraju uzela...«
»Blato«, dovršio je Poe. Premazala se blatom. Znači, nije bilo
golemog čudovišta, bila je to Bradshaw. Osjećao je kako ga oči peckaju,
ali nije želio plakati pred Flynn. Razmišljao je o Bradshaw, sitnoj i
kratkovidnoj, užasnutoj novim svijetom u kojem se našla. Prisjetio se
kako je sjedila u baru u Shap Wellsu kad su je gnjavili oni pijani
seronje. Tada je pokazala hrabrost. Poe ih jest otjerao, ali onako su se
ponašali upravo zato što je odbila učiniti ono što su željeli. Bio je to
prvi pravi pokazatelj da se ispod njezine čudnovatosti krije nešto
posebno.
»Kako joj ikada mogu iskazati zahvalnost?«
Začula se neka buka pa su se oboje okrenuli. Bradshaw je stajala
na dovratku. Sramežljivo se smješkala. Kratko je mahnula Poeu. Ruke
su joj bile prekrivene zavojima, a oči crvenkaste od dima. Na sebi je
imala cargo hlače, ali ovoga puta, umjesto uobičajenih majici s
prizorima iz filmova ili super-herojima, bila je u majici koju joj je kupio
u Kendalu. Onoj na kojoj je pisalo »Štreberi su zakon«. Kad je
primijetila gdje gleda, podigla je oba palca.
»Bok, Poe«, rekla je. »Kako se osjećate?«
Suze su mu se počele spuštati niz obraze i ubrzo je plakao bez
sustezanja. Bilo je u tome neke brutalne iskrenosti. Njegovi jecaji nisu
bili upućeni samo Bradshaw i njezinoj hrabrosti, bili su upućeni i
Reidu i Poeovu vlastitom neuspjehu da privede pravdu do kraja.
Flynn je tiho ustala i napustila sobu.
Bradshaw je sjela na stolicu pokraj kreveta. Čekala je da prestane

336
plakati.
»Oprosti«, rekao je brišući oči.
»U redu je, Poe«, odvratila je. »Inspektorica Stephanie Flynn rekla
mi je što ti je Kylian Reid ispričao. Sve je to vrlo tužno i jako mi ga je
žao.«
»I meni, Tilly.«
Nešto mu je palo na pamet. Nešto što je spomenuo nakon što je
otjerao one nasilnike iz bara. »Tilly,« rekao je, »reci mi da nisi utrčala u
goruću kuću zato što sam ti rekao da je sad tvoj red da spasiš mene?«
Promatrala ga je prodornim pogledom, onim koji mu je inače
izazivao nelagodu. Ovoga puta i on je nju gledao u oči.
»Je li to ono što misliš, Poe?«
»Iskreno, Tilly? Ne znam što mislim. Ispostavilo se da je moj
najbolji prijatelj serijski ubojica, trenutačno se baš i ne osjećam
naročito pametno.«
»Ali, vi jeste pametni, Poe! Pogledajte samo sve što ste povezali i
otkrili.«
»Što smo mi povezali i otkrili, Tilly.«
»Dobro, onda smo mi otkrili. I ne, Poe, nisam vas slijedila zbog
onoga što ste rekli u baru. Ponijeli ste se lakomisleno zato što ste se
osjećali nelagodno. Ponekad se tako ponašate.«
»Zar stvarno?«
»Da, Poe, stvarno.«
»Zašto si onda...«
»Rekla sam vam«, odgovorila je. »Vi ste moj prijatelj.«
Nakon toga, nije se više imalo ništa puno za reći.
Sat vremena kasnije Flynn ih je došla provjeriti. Oboje su čvrsto
spavali.

337
 ŠEZDESET I SEDMO POGLAVLJE

POE JE MORAO još jednu noć provesti u bolnici, nakon čega su ga

pustili kući. Liječnici, u početku zabrinuti zbog njegovog oštećenog
grla, rado su ga otpustili čim su vidjeli da se stanje poboljšava. Željeli
su da ga svakodnevno posjećuje okružna medicinska sestra kako bi mu
promijenila zavoje. Pristali su na kompromis da sam dolazi u dnevnu
bolnicu, smatrao je da nije u redu tražiti od nekoga da svaki dan
pješači vrištinom više od tri kilometra s torbom punom medicinske
opreme.
Tijekom nekoliko sljedećih dana primio je pregršt telefonskih
poziva. Direktor van Zyl zahvalio je Poeu i unatoč svemu što se
dogodilo, ponudio mu da se vrati na posao detektiva inspektora, ovog
puta za stalno. Poe je odbio.
»Flynn je zaslužila to mjesto, gospodine«, odvratio je. »Ona je
puno bolji inspektor nego što sam ja to ikada bio. Ovaj je slučaj riješen
zato što nas je ona disciplinirano vodila da obavljamo svoja zaduženja.
Ja u tom smislu jedva vidim i drvo, ona vidi cijelu šumu.«
Van Zyl se složio. Poe je pretpostavljao da mu je zapravo i ponudio
posao zato što je znao da ga neće prihvatiti.
»Postoji li nešto što mi želiš reći, naredniče Poe?« naposljetku ga
je upitao.
Poe je znao da se pitanje odnosi na Reidovo priznanje. Van Zyl
želio je provjeriti namjerava li Poe učiniti nešto u vezi s time.
»Ne, gospodine«, odgovorio je. Želio je reći direktoru da u slučaju
Peytona Williamsa nije došlo do pogreške. Da je namjerno u sažetak
koji se daje obitelji umetnuo nepročišćenu verziju dokumenta znajući
što će se dogoditi. I prihvatiti posljedice. Jest da je spasio život Muriel
Bristow, ali čovjek je umro zbog onoga što je on učinio. Vidio je što se

338
događa kad netko pokuša zatajiti mračne tajne, a nije želio završiti kao
Reid. No naposljetku nije rekao ništa. Bilo bi sebično sad to priznati.
Otvarali bi se stari slučajevi. Podnosile bi se žalbe. Njegov bi ugled bio
doveden u pitanje. Ubojice bi bile oslobođene.
Teret je bio na njegovim plećima i morao ga je sam nositi.
Nazvao je i zamjenik direktora Hanson, tobože kako bi se ispričao
za sve gnjavaže koje je prouzročio Poeu. Usiljeno su i kratko
pročavrljali, a onda je Hanson došao do pravog razloga poziva. Sve je
vrvjelo od klišeja i otrcanih fraza, kao što su: neke je stvari bolje ne
spominjati, nema potrebe za uništavanjem karijera, bolje ne podizati
prašinu... Ishod je bio da je i on želio znati Poeove namjere.
Poe se pretvarao da ne razumije, a Hanson nije imao muda
otvoreno ga pitati što ga zanima. Na kraju je izlanuo: »Ta navodna
ispovijest, naredniče Poe, bilo je samo buncanje poludjelog čovjeka.
Samo to.«
Zvao je i biskup od Carlislea i Poe je bio poprilično ljubazan s
čovjekom koji mu je toliko pomogao. Oldwater je želio znati koliko će
štete biti naneseno njegovoj voljenoj Crkvi. Na kraju razgovora
Oldwater mu je rekao neka postupi onako kako mu nalaže savjest.
Poe se dva tjedna odmarao i vodio Edgara u duge šetnje tih
proljetnih večeri. Opečena pluća su mu zacijelila i vratio mu se glas.
Ruke su mu se oporavile. Povremeno ga je zvala Flynn. Pretvarala se
da ga drži u tijeku s onime što rade. Zapravo je samo provjeravala je li
dobro. Poe je to cijenio, ali nije mogao pronaći riječi da joj to i kaže.
Bradshaw mu je slala dvadeset ili trideset e-poruka dnevno. Svaki
bi mu izmamio osmijeh. Rekla mu je da se ponovno uhodala u
svakodnevni posao, ali da jedva čeka ponovno ići s njim na teren.
Pohađala je sate vožnje i planirala doći posjetiti njega i Edgara čim
položi vozački. Sad kad je Reid umro, Bradshaw mu je vjerojatno bila
najbliži prijatelj kojeg je imao. Bili su sušte suprotnosti - ona je bila
svjetlost njegovoj tami - ali ponekad su takva prijateljstva najsnažnija.
Pitala ga je kada se vraća na posao.
Nije joj znao odgovoriti. Nije znao hoće li se vratiti. Prvo je želio
vidjeti može li istjerati pravdu za Reida. Zatim je morao razgovarati s

339
ocem. Poslao mu je e-poruku i napisao mu da mu se javi kad sljedeći
put bude u Velikoj Britaniji. Još nije dobio odgovor, ali to je bilo u redu
- Poe je već dugo čekao, može pričekati još malo. Ali doći će do
obračuna. Jednoga će se dana on i osoba koja mu je silovala majku naći
sami u sobi. U Washingtonu sigurno nije bilo baš jako puno
diplomatskih domjenaka kojima je prisustvovala i grupica hipija.
Netko će se nečega sjećati. Poeu nije nikad trebalo puno informacija da
pokrene istragu, a radio je i na slučajevima silovanja s puno manje
početnih saznanja.
Dokazi s farme bili su analizirani. DNK svih Reidovih žrtava
pronađeni su u ćelijama većeg kombija. Mokraća, bljuvotina i fekalije
nalazili su se u većini ćelija. Zbog nekog je razloga jedna ćelija bila
pomno očišćena izbjeljivačem. Gamble je bio zadovoljan što je upravo
farma bila mjesto na kojemu su ljudi bili držani prije odlaska na
posljednje putovanje. Grob Georgea Reida pronađen je nekoliko
stotina metara dalje od Black Hollow farme, kao što je Reid i rekao.
Govorio je istinu - obdukcija je pokazala da je preminuo davno prije
početka ubojitog pohoda. Uzrok smrti bio je moždani udar. Cumbrijska
policija tragala je za drugom osobom umiješanom u ubojstva: za
Reidovim neuhvatljivim, nepoznatim pomagačem. Poe nije vjerovalo
da će ga pronaći - njegov identitet nestao je zajedno s dokazima i nisu
imali ništa od čega bi krenuli. Nastavit će tražiti - morali su - ali Flynn
mu je privatno priznala da ne gaje prevelike nade u ishod.
Rezultati DNK analize potvrdili su da su tijela pronađena na
gornjem katu farme Swift i Reid.
U izvješću o požaru bilo je navedeno da je iz kuće bilo temeljito
uklonjeno bilo što toksično, a to je i objašnjavalo zašto dim nije bio
onoliko crn koliko bi Poe očekivao. Gamble je pretpostavljao da je Reid
želio da Swift izgori do smrti umjesto da podlegne udisanju dima.
Napokon su se Poe i Gamble u nečemu slagali. Mrzovoljni načelnik
Odjela dobro je poznavao Reida i vjerovao Poeovoj priči o onome što
se dogodilo na farmi. Učinio je sve što je mogao kako bi došao do istine.
Usprkos protivljenju načelnika Cumbrijske policije, naredio je
obdukciju posmrmih ostataka svakog od trojice dječaka koje je Reid
iskopao. Međutim, godine i vatra nisu mu išli u prilog. Patolog nije

340
mogao pronaći ništa po čemu bi se moglo pretpostavio da su ikada bili
u kontaktu s bilo kojom od Reidovih žrtava. Mrtvozornikova istraga
zabilježila je protupravne smrti ubojstvom.
Pokopani su na onom istom groblju na kojemu je Poe provodio
ekshumaciju, ali ne na Parceli K. Poe je ustrajao na tome. Na
sahranama je bilo mnogo ljudi. Sve je bilo naširoko popraćeno u
medijima. Stigli su i uglednici iz Londona, dali nekoliko uvježbanih
izjava ispred okupljenih kamera, vratili se u svoja vozila i odjurili što
su brže mogli.
Sad kad je slučaj bio gotovo zaključen, tijela Reidovih žrtava - koja
su službeno pripadala uredu mrtvozornika - bila su predana
obiteljima. Poeu je na televiziji bio podastrijet niz grandioznih sahrana.
Naposljetku ih je prestao gledati. Sam ministar unutarnjih poslova
prisustvovao je Carmichaelovu pogrebu. Navodno su se znali
godinama. A njihovo je poznanstvo započelo na dobrotvornom
događanju...
Reidova sahrana bila je nešto posve drugo. Bio je pokopan na
manjem, slabije održavanom groblju i u običnom, sirotinjskom lijesu
budući da niti jedan pogrebnik nije želio surađivati s Роеоm, koji mu je
želio organizirati pristojan pogreb. Na posljednji počinak ispratili su ga
Poe, Flynn i Bradshaw. Iz Cumbrijske policije došao je samo Gamble.
Poe je bio začuđujuće ravnodušan.
Nakon sahrane Gamble je potražio Poea i rekao mu da se više ne
misli baviti detaljima slučaja. Bio je blizu mirovine, smatrao je da je
imao sreće što je uspio zadržati posao, a djeca su mu još uvijek
studirala i trebalo ih je uzdržavati. Poe je shvaćao. Oni su ljudi već
uništili dosta nevinih života.
Mediji i stručnjaci formiranja javnog mišljenja učinili su ono što im
je rečeno te prikazali Reida kao puno goru verziju čudovišta koje je
postao. Izokrenuli su činjenice i promijenili njegovu ispovijest kako bi
osigurali službenu verziju koja je glasila da je Reid novim ubojstvima
proživljavao ona koja je počinio još u dječačkoj dobi. Poeu je sve to
djelovalo zabrinjavajuće uvjerljivo. A onda su zašutjeli. Tabloidi su
možda i imali pozornost hiperaktivnog dvogodišnjaka, ali policijski

341
djelatnik koji je kastrirao i ubijao utjecajne muškarce - to je moralo biti
više od vijesti o kojoj će se prestati pričati nakon tri dana. Bilo je jasno
da je svima rečeno da se ne zadržavaju na tome.
Novinari liberalnih medija, pak, ostali su tihi i usprkos tome što su
nanjušili da nešto opako smrdi, nisu imali dokaza - obitelji uključene u
priču bile su izuzetno moćne. Carmichaelovi su čak prijetili da će tužiti
Cumbrijsku policiju i Državnu kriminalističku službu. Van Zyl je
nazvao Poea i rekao mu da se ne brine o tome. »Ne bi se jebeno usudili.
Boje se ljudi na vlasti isto kao i mi. Duncan Carmichael dobit će viteški
naslov zbog zasluga na području dobrotvornog rada samo zato da ga
se ušutka. Tako ti ljudi kupuju šutnju.«
Poeu je bilo zlo i zaključio je da mu želudac to više ne dopušta
slušati.
Nakon posebno uznemirujućeg telefonskog poziva, u kojemu mu
je Flynn priopćila da se Leonard Tapping, načelnik Cumbrijske policije,
našao pri samom vrhu popisa kandidata za slobodno mjesto novog
zamjenika načelnika Metropolitanske policije, Poe je odlučio prestati s
radom na slučaju. Nije mu išlo dobro i bilo je besmisleno. Dokazi su
izgorjeli. Ili su bili naknadno uništeni. Bilo je svejedno - rezultati su bih
isti.
Kada je odlučio ukloniti sve podatke koje su pričvrstili na zid
Herdwick Grofta, Poe je shvatio da je sve gotovo. Bio ih je ostavio na
zidu u slučaju da mu nešto potakne pamćenje. To se nije dogodilo
premda je ponekad satima zurio u materijal pred sobom.
Pronašao je praznu kutiju i počeo skidati posljednje komadiće
njihova rada. Bilo je tu fotografija, zemljovida i izjava stručnjaka. Bili
su tu i Bradshawini analitički dokumenti, kao i hrpa samoljepljivih
papirića na koje su svi zapisivali bilješke, sve što su otkrili.
Zadnje što je trebalo skinuti bila je Bradshawina sjajna kopija
razglednice koju je Reid poslao Poeu u Shap Wells - one na kojoj je bio
uočen ironičnik. Bila je to razglednica koja ih je dovela do otkrića istog
interpunkcijskog znaka na prsima Michaela Jamesa.
Razglednica koja je pokrenula njihovu istragu.

342
Bacio ju je na vrh hrpe.
U zraku se okrenula i pala okrenuta na stranu sa slikom.
Poe je zurio.

343
 ŠEZDESET I OSMO POGLAVLJE

POE SE MAGLOVITO sjećao slike jer se podatak koji im je trebao

nalazio na stražnjoj strani pa na prednju i nisu obraćali previše
pozornosti. Bila je nevažna. Sad u to više nije bio tako siguran.
Razglednica je prikazivala šalicu punu kave. Pjena na površini bila
je oblikovana u neki moderan uzorak, što je očito napravio barmen s
viškom vremena.
Poe je zurio u sliku.
Bila je to golubica. Međunarodni simbol mira. Ocrtavala se u
gornjem sloju pjene, vjerojatno napravljena od čokolade u prahu.
I ne primjećujući, Poe je zadržao dah. Ovu mu je razglednicu
poslao Reid, a on ništa nije radio bez razloga. Ostavio je tragove i
zagonetke. Je li ovo bila još jedna?
Poe je nastavio zuriti u sliku pokušavajući izvući još informacija.
Tu je bila golubica, a golubice se povezuju s mirom. Bila je to šalica
kave. Ponavljao si je to u glavi poput mantre.
Golubica.
Mir.
Kava.
Golubica.
Mir.
Kav... Pas materi
Reid mu je donio vrećicu kave.
Poe je projurio kroz kuhinju. Mahnito je sklanjao stvari s police
iznad čajnika. Reid je rekao da mu je to donio kako bi nadomjestio ono

344
što su popili. Evo je. Smeđa vrećica puna svježe mljevene kave.
Nakon potrage za cjediljkom za koju je znao da je nikada neće
pronaći, Poe se odlučio za veliku, plitku zdjelu. Otvorio je vrećicu i
prosuo njezin sadržaj. Metalan odjek rekao mu je da je imao pravo. U
vrećici nije bila samo kava. Pretraživao ju je dok nije pronašao
predmet.
Predmeta. Dva predmeta, da budemo precizni.
Jedan je bio USB stick, a drugi metalna značka.
Poe je otišao do stola i uključio prijenosno računalo. Kad se
program podigao, umetnuo je USB. Otvorio se novi prozor. Bio je pun
mapa. Izgleda da je svaka žrtva imala svoju. Jedna nije bila imenovana.
Otvorio je mape s imenima onim redom kojim su bile posložene na
ekranu.
Svaka je sadržavala videosnimke, audiosnimke i dokumente. Sve
što je Reid saznao o njima. Sve što ih je prisilio da priznaju. Svi dokazi
koje je sakupio, ali nije mogao iznijeti u javnosti.
Poe se nasmiješio. Reid nije vjerovao policiji. Sve skupa bilo je
previše pomno isplanirano da bi se išta prepustilo slučaju.
Naravno da je imao i pričuvu.
Uzeo je metalnu značku. Bila je to emajlirana pločica koja se
pričvrsti na naramenicu. Poe je prepoznao natpis zato što je na njega
naišao tijekom istrage. Bio je to naziv tvrtke koja je organizirala
krstarenja po Ullswateru prije nego što su prestali s radom, tvrtke koja
je osigurala brod za dobrotvorno događanje Prati li vas sreća?
Na pločici, iznad naziva tvrtke, nalazila se još jedna riječ.
Kapetan.
Poe ju je proučavao sve dok mu najednom nije sinulo.
Muškarci koji su se te večeri nalazili na brodu svi su bili na
rukovodećim ili još višim društvenim pozicijama. Hilary Swift bila je
socijalna radnica, a ostalo su bila djeca.
Pa tko je onda upravljao plovilom?

345
 Premda je hranu i piće osigurao Dom, netko ih je ipak morao voziti
po jezeru. Nisu to mogli sami. Bilo je tamo šest muškaraca koji su
sudjelovali na dražbi, bili su Carmichael i Swift i bila su četvorica
dječaka.
A bio je i kapetan broda.
Koji je morao sve vidjeti, a nikad nije rekao ni riječi. U Reidovim
očima, zbog toga je bio kriv baš kao i svi ostali.
Kako im je to svima promaklo?
Reidu nije. On ima čovjekovu pločicu s imenom.
Ali gdje je on?
Tko je on?
On nije bio vlasnik. Bradshaw je potvrdila da je umro prirodnom
smrću.
Poe se vratio prijenosnom računalu. Jedna je mapa još uvijek bila
neotvorena - ona bez imena.
Bila je to još jedna snimka ispitivanja. Dva muškarca. Jedan je
imao fantomku, pa je Poe pretpostavio da je to Reid koji krije svoj
identitet u slučaju da stvari prerano pođu krivim putem. Drugog
čovjeka Poe nije prepoznao. Nije se pojavio u istrazi. Bio je u kasnim
pedesetim ili šezdesetim i izgledao je poput moreplovca. Koža mu je
bila gruba, a na licu mu se vidio cijeli svijet. Imao je zdravu boju puti
poput čovjeka koji radni dan provodi na otvorenom i građu fizičkog
radnika.
Poe je pritisnuo tipku za početak. Video je trajao skoro sat
vremena. Bio je to čovjek koji je vozio brod po Ullswateru. Rekao je u
kameru da nije znao što će se dogoditi na krstarenju pod nazivom Prati
li vas sreća?, ali da je tijekom dražbe naslutio da sc događa nešto
sumnjivo. Za šutnju je dobio deset tisuća funti, a sprega novca i bojazni
da ne uznemiri utjecajne ljude pobrinula sc da nikome nikad nije
zucnuo ni riječi o tome.
Nakon što je čovjek Reidu sve priznao, njih su dvbjica sklopili
dogovor. Ostat će u kombiju s deset ćelija dok sve ne bude gotovo i tek

346
će povremeno izlaziti, kađ bude trebao obaviti pokoji zadatak za Reida.
Ništa pretjerano protuzakonito. Uglavnom poslove prijevoza. Poe je
pretpostavio da je to čovjek koji je odvezao automobil Grahama
Russella u Francusku i ostavio ga tamo. Također, bio je siguran da je to
nepoznata osoba koja je pokupila Hilary Swift i njezine unuke. Tada se
provukao kroz ušicu igle, ali od života provedenog na jezeru bio je
mišićav i snažan - i više nego sposoban savladati omamljenu Swift.
A ako učini sve to, snimka priznanja - kao i njegova uloga u
ubojstvima dječaka - nikada neće ugledati svjetlo dana. Moći će otići
kući. Ali... Ako iznevjeri Reida, dogodit će se dvije stvari: snaći će ga
ista sudbina kao i sve ostale i njegovo obiteljsko ime bit će
osramoćeno. Čovjek je pristao bez oklijevanja. Izgledao je i više nego
spreman udovoljiti prohtjevima.
Poe je pronašao Reidova pomagača.
Glavom mu je prošla još jedna misao. Jedna od ćelija u većem
kombiju bila je temeljito očišćena. Je li to bila ona u kojoj je držao
kapetana? Ranije, dok je Poe pregledavao završen slučaj, bilo je još
mnogo neodgovorenih pitanja, činilo mu se kao da čita knjigu kojoj
nedostaju stranice. Sad je pak, sve imalo puno više smisla.
Zašto je jedna od ćelija bila temeljito očišćena?
Zašto je Reid odlučio izgorjeti zajedno sa Swift?
Zašto nije želio biti pokopan sa svojim prijateljima?

PRISILNI POMAGAČ NA cijelu je priču bacao novo svjetlo.

Je li Reid učinio ono što je obećao: pustio čovjeka da ode nakon što
je ispunio svoj dio dogovora ili... Ili ga je ubio i zadržao njegovo tijelo
dok mu ne zatreba?
Što su oni zapravo znali o događajima koji su se one noći odigrali
na farmi? Službena verzija dobivena je iz njegove vlastite izjave kao
očevica. No to je bilo samo njegovo viđenje stvari. Nije nužno značilo
da je istina.
Što ako je sve to bila samo iluzija?

347
 Kad je Reid bacio Zippo i zakoračio unatrag, Poe je pretpostavio da
se srušio i čekao smrt. Ali Reid je imao vremena zamijeniti se s nekim
drugim. Bilo bi to teško izvedivo, ali ne i nemoguće.
A farma Black Hollow imala je prozor i na stražnjoj strani, Poe se
prisjetio da ga je ugledao kad je vatra srušila krov.
Dokazi takvih obmana obično se mogu primijetiti tek mnogo
kasnije, nakon određenog događaja. Obično. Međutim, zbog blokade na
cesti vatra je jako, jako dugo gorjela...
Svi istražitelji moraju predati uzorak svoje DNK-a kako bi mogli
biti isključeni s mjesta zločina ali uz pomagača od kojeg je mogao uzeti
uzorak, tko zna što je uopće Reid predao. Poe je bio siguran da je Reid
mogao lažirati uzorak DNK-a. Znao je da su Gamble i njegov tim uzeli
uzorke DNK-a i iz Reidova stana. Vlasi kose, odbačen komad vate,
četkicu za zube. Sve se poklapalo s uzorkom koji je predao na početku
istrage. Bio je to neoboriv dokaz da je tijelo na farmi Black Hollow
pripadalo naredniku Kyhanu Reidu.
Ali... Zašto je jedna od ćelija u kombiju bila očišćena izbjeljivačem?
Je li moguće da ih je Reid sve zavarao?
Poe je razmišljao o čovjeku koji je upravljao brodom. Bi li mu Reid
zaista dopustio da se vrati i nastavi, sa životom? Čovjek je znao što se
događalo i bio je plaćen da ništa ne govori. Poe nije vjerovao da bi Reid
takvoj osobi dozvolio da živi. Svi koji su bili uključeni morali su
umrijeti. Uz to što mu je u ranoj fazi bio pomagač, je li moguće da je
Reid na kraju njegovo tijelo iskoristio kao alibi? Je Ii Poe pokušavao iz
farme u požaru izvući pomagača, a ne Reida? Bila je to samo teorija, ali
ona koju nikada neće moći dokazati.
I time je Poe napravio puni krug. Vratio se do golubice.
Je li njegov prijatelj napokon pronašao mir?
Je li negdje u svijetu? Uživa na suncu i zavodi konobarice.
Nazdravlja svojim prijateljima.
Sretan.
Ovo mora reći Flynn. Posegnuo je za mobitelom. Prst mu je lebdio

348
iznad ikone uspostave poziva. Ona zaslužuje znati. Ona će znati što
učiniti.
Ili možda neće? Hoće li itko?
Poe je odložio mobitel.
Zamjenik direktora Hanson dao mu je savjet koji će, bar jednom,
rado poslušati.
Bolje ne podizati prašinu.

349
 ŠEZDESET I DEVETO POGLAVLJE

POE JE SJEDIO u kafiću pokraj ceste M5. Javnim se prijevozom

odvezao na jug, a onda je ukrao automobil s parkirališta za dugotrajno
parkiranje. Uz malo sreće, vratit će ga i prije nego što vlasnik primijeti
da je nestao. Ispred sebe je imao čajnik pun čaja. U rukama je držao
jeftin tablet. Kupio ga je rabljenog u jednoj od onih radnji u kojima se
plaćalo samo gotovinom, a koje su nicale posvuda nakon godina
oskudice. Nije znao koliko je lako ući u trag IP adresi, a nije želio
riskirati. Mogao je pitati Bradshaw kako prikriti tragove, ali time bi
ugrozio njihovo prijateljstvo. Ako bude ikakvih negativnih posljedica
onoga što se spremao učiniti, nije želio nikoga povući za sobom.
Sjedio je i zurio u ekran već više od tri sata.
Poe je sve Reidove dokaze komprimirao u mapu, dovoljno malu da
se može poslati kao privitak elektroničke pošte. Uključio je sve mape
osim one o pomagaču.
Bilo je važnih dijelova slučaja koji nisu bili sadržani u privitku:
informacije dobivene od banke i snimka ispitivanja Montaguea Pricea
koji pokušava ishoditi nagodbu bili bi od pomoći, ali nisu bili dostupni
kad je Reid sakupljao svoje dokaze. Ipak... Ono što se Poe upravo
spremao poslati bila je druga polovica slagalice koju je Flynn
spominjala, a ovoga će puta to biti ona prava polovica.
E-poruka je bila spremna krenuti svim glavnim urednicima,
pomoćnim urednicima, novinarima slobodnjacima i blogerima koje je
uspio pronaći. I stranim novinama, isto kao i domaćim. Bilo je tu
gotovo stotinu imena primatelja.
Neće biti dokaza da je Poe to učinio. Zapravo, to i nije mogao biti
on. Kada je napustio farmu u kolima hitne pomoći, bio je u nesvijesti.
Odjeća mu je bila posve izgorjela i forenzičari su je uzeli radi analize.

350
Cumbrijska policija sa sigurnošću je znala da farmu Black Hollow nije
napustio ni s čim inkriminirajućim. Svi će pretpostaviti da je to djelo
nepoznatog pomagača. Službeno, on je bio još jedini glumac preostao
na sceni. Policija u Cumbriji još je uvijek tragala za njim, ali Poe je znao
da se samo vrte ukrug. A nije im mogao pomoći jer bi time iznevjerio
Reida.
Ako pritisne pošalji, u pet minuta dokaze će vidjeti gotovo stotinu
ljudi, a do jutra će taj broj narasti na tisuće.
Provest će se istraga. Morat će, javnost će to zahtijevati. On više ne
bi morao ništa napraviti, sve što su otkrili - krstarenje koje su
organizirali Carmichael i Swift, Breitling, tajne bankovne račune,
Reidovo usmeno svjedočanstvo - Poe će biti zakonski obvezan predati
policiji. Od nekog iz Cumbrijske policije procurila bi i snimka
ispitivanja Montaguea Pricea. Previše ju je ljudi vidjelo da bi ostala
tajna. Poe bi bio pozvan kao svjedok. Morao bi svjedočiti pod
zakletvom.
Ljudi bi slušali.
On ne bi iznevjerio svog prijatelja.
Ako pritisne pošalji.
Prst mu je oklijevao. Problem je bio u tome što nije znao što će se
sljedeće dogoditi. Ponovno mu je u glavi bio Bradshawin leptir. Bilo bi
posljedica koju ne bi mogao predvidjeti. Dva vladina ministra već su
bila na televiziji i uvjeravala javnost da ne postoje drugi zločini osim
Reidova ludila. Ne bi se toleriralo još jedno zataškavanje. Moglo bi doći
i do građanskih nemira. Demokracija djeluje samo onda kad joj to
omogućiš.
Slanje e-poruke zapravo je nesmotreno.
Ali... Poe je razmišljao o Reidu i povjerenju koje mu je prijatelj
ukazao. Razmišljao je o Flynn i Bradshaw i poslu koji su učinili kako bi
razotkrili ono što se dogodilo prije dvadeset i šest godina. Razmišljao
je o svima koji su bili uključeni u prikrivanje onoga što se zaista
događalo. Razmišljao je o ljigavim političarima koji su brže-bolje
pojurili prikazati njegovog prijatelja kao čudovište. Ako ne pritisne

351
pošalji, oni ponovno pobjeđuju. Edmund Burke je rekao: »Sve što je
potrebno da zlo pobijedi jest da dobar čovjek ne učini ništa«.
Također... Duncan Carmichael nazvao ga je >prgavcem<. Poe nije
bio tip čovjeka koji bi dopustio da takva uvreda prođe bez odgovora.
»Za tebe, Kyliane«, prošaputao je,
Poe je pritisnuo pošalji, zavalio se na naslon i čekao da se
budućnost dogodi.

352
 ZAHVALE

Napisati knjigu je lako. Ali objaviti ju - sve je, samo ne lako.

Kao prvo, želim zahvaliti svojoj supruzi Joanne. Bez njezine
podrške ništa od ovoga ne bi bilo moguće i, što je još važnije, ona je
osoba koju prvu moram zadiviti. Ona vidi prve verzije romana puno
prije bilo koga drugoga i pomogne mi uobličiti priču koju želim
ispričati, o čemu god bila riječ.
Zatim veliku zahvalu upućujem svom agentu Davidu Headleyu iz
književne agencije DHH: prava si sila prirode, hvala ti što si me
podnosio. I, kad sam već kod toga, velika hvala i Emily Glenister, koja je
strpljivo odgovarala na moja mnoga blesava pitanja...
Krystyna Green iz Constablea, podružnice izdavačke kuće Litde
Browna, dobiva palac gore jer je okušala sreću s neobrađenim
rukopisom koji joj se našao na stolu još krajem 2016. godine. Tvoje je
oduševljenje Poeom, Tilly i Steph, kao i nedaćama u koje upadaju,
zapanjujuće.
Martine Fletcheru, Howarde Watsone, Rebecca Sheppard i Jan
McCann, zbog svakog od vas ova je knjiga postajala sve bolja i bolja.
Hvala i Seanu Garrehyju za genijalnu naslovnicu: ne koristeći slike,
uspio si dočarati mračne prijetnje koje vrebaju na stranicama knjige.
Sljedeća zahvala ide mojim beta čitateljima: Angie Morrison,
Stephenu Williamsonu i Noelle Holten. Ako nešto nije imalo smisla ili
nije funkcioniralo na način na koji sam ja to zamislio, oni su bih
dovoljno iskreni i ukazali mi na to.
Sad moram zahvaliti nekima od ljudi koji su mi pomagali tijekom
istraživanja za knjigu.
Hvala mom dobrom prijatelju Stuartu Wilsonu (iz pravog

353
Herdwick Crofta) koji mi je strpljivo objašnjavao kako bi Poe svoju
kuću na Shap Fellu uspio učiniti prikladnom za život.
Zahvaljujem i jednom starom kolegi s kojim sam radio ц
probacijskoj službi i povremenom verbalnom sparing partneru Peteu
Marstonu koji mi je pričao o cumbrijskim kamenim krugovima (zaista
ih je šezdeset i tri...). On se možda više i ne sjeća tih razgovora ili knjiga
koje mi je posuđivao, ali ti su podaci ostali negdje u mojoj glavi,
spremni da se upotrijebe pet godina kasnije...
Jude i Greg Kelly dobivaju najglasniju hvalu za pomoć oko
tehničkih aspekata istrage ubojstva i za niz anegdota koje su podijelili
sa mnom, a koje sam upotrijebio kako bih priči dodao malo dubine.
Steve iz Shap Wellsa dobiva zahvalu jer me proveo i mjestima
koja nisu dostupna javnosti. To je hotel koji zaista postoji, velik i
izoliran i zaista je služio kao zarobljenički logor.
I na kraju, velika hvala pravom Odjelu za teške zločine. Dopustio
sam si mnogo sloboda u vezi s vama i zbog toga vam se ispričavam.
Ljudi, samo nastavite s onime što radite jer svima nam je život zbog
toga sigurniji.
Neminovno je da sam nekome zaboravio zahvaliti... Molim vas,
znajte da je to zbog mog slabog pamćenja, a ne zbog pomanjkanja
zahvalnosti.
Hvala svima - bilo je ludo.

354