MARIJANA DOKOZA

Zagreb, 2014.

2
 PRVO POGLAVLJE

Tragično je zapravo ovo naše doba. Priznajemo, ali nikako da učinimo nešto kako bismo
ga promijenili. Ili kako bi ga učinili boljim. Stvaramo svoj mali okoliš, skrivamo ono što bi
nas moglo dovesti u neugodnu situaciju i zaobilazimo zapreke, penjemo se preko njih. Lakše
je živjeti tako. A ako se radi o tuđim mukama i zaprekama, još je lakše zatvoriti oči. Sljepoća
nam je postala svakodnevica, a rođeni slijepac više vidi od nas koji se hvališemo svojim
savršenim prepoznavanjem dobra i zla. Koliko smo samo cinični dok se jako trudimo
uvjeravati u svoju sposobnost prosuđivanja dobra i zla? Mi smo savršeni! Ali čovjeku je
poimanje savršenog umnogome drukčije nego ono to zaista jest. Savršenstvo je darovano
rođenjem. Uistinu, zar početak ljudskog života nije savršeno čudo? To malo biće u
roditeljskim rukama. Ali, zar nisu još veća čuda ljudska glupost, neznanje i zloba? Kako
razumjeti da malo ljudsko nevino biće čovjek uspije pretvoriti u monstruma koji ne cijeni
život koji mu je dat, a zatim ne cijeni ni živote koje je uz Božju pomoć sam stvorio. Zar nisu i
najveći svjetski zločinci bili nevina djeca kojima je majka pjevala uspavanku? Kako je
moguće da su se pretvorili u zločince koji su nanosili bol mnogim majkama, očevima i djeci?
Zar nije začuđujuća, a ujedno zadivljujuća i zastrašujuća ta preobrazba?
Tim se riječima obratila Ana Radman meni koja sam nenamjerno probudila njezina
sjećanja na djetinjstvo jer sam tih dana objavljivala u dnevnim novinama feljton s temom
obiteljskog nasilja nad ženama i djecom. Zapravo, nisam ih probudila, ona su njezina
svakodnevica. Ali, potaknula sam je da naglas progovori o boli koju je svih ovih
godina osjećala. Njezina su sjećanja, bol i posljedice koje u sebi nosi, zastrašujuće.
Neljudske. Potrebna je ogromna količina snage kako bi u sebi držala zatvorenom tu bol i
koračala naizgled normalnim životom.
Sunčeve su zrake već opasno klizile niz listove drveća, puštajući tminu da zaokupi moje
misli o svemu što mi je tu večer činiti. Zaboga, koliko li to dvoje male djece mogu učiniti
nereda. Nikako se nisam mogla naviknuti da masne otiske njihovih ručica s prozorskih
stakala perem samo jednom u danu. Navečer, kako je govorio moj suprug Marin.
- To je tako jednostavno. Zašto se mučiš po cijeli dan, kada sve to možeš napraviti dok
spavaju. Zar ti tako nije lakše? - pitao bi me.
Da, bilo je, moram priznati. Ali nešto u meni nije moglo podnijeti taj vječni nered u
stanu. U malom stančiću koji je već tri godine bio naš dom. Jednostavno nisam podnosila
prljavštinu, obrise dječjih ruku svuda po namještaju, prašinu kojoj nije bilo kraja, svuda po
stanu razbacane igračke. Sve mi je izazivalo nervozu. Spoznaja da mi se svakodnevica svodi
na neprestano čišćenje stana od svega 54 m2 dovodila me do ludila i krajnje iscrpljenosti.
Bio je to krug iz kojeg nisam mogla ili nisam znala izaći.
- Tebi je potrebna psihološka pomoć - rekao je moj suprug.
Dok je to izgovarao, djelovao je neobično mimo. Smješkao mi se. U tom sam smiješku
prepoznala određenu vrstu izazivanja. Mogla sam se i prevariti, ali kocka je već bila bačena.
Bila sam u potpunosti spremna za jednu dobru dozu svađe.

3
 - Lako je tebi to govoriti, ti imaš svoj posao, odeš raditi i nema te cijeli dan. Ja sam
uvijek kod kuće...
- Sama si kriva što ti je tako - prekinuo me.
Ton glasa niti u jednom trenutku nije promijenio. Ostao je miran. Njegova je mirnoća
pothranjivala moj unutarnji bijes. U meni je kipjelo. Tijelom mi je prolazila vatra koja se
upravo spremala izaći kroz moja usta. No, u tome ju je spriječio jedan telefonski poziv.
- Molim te, uspavaj djecu - doviknula sam mu dok sam se spremala podignuti
telefonsku slušalicu.
- Molim - javila sam se.
- Dobra večer. Nadam se da ne smetam. Mogu li dobiti gospođu Dokoza? Marijanu? -
upitao je ženski glas s druge strane telefonske linije.
- Da, ja sam.
Ženski je glas na trenutak zastao. Ne znam zašto. Možda je žena htjela odustati od
razgovora jer sam se grubo javila. Ton u mom glasu još je uvijek bio pun bijesa.
- Oprostite, tko me treba? - ponovila sam, malo blažim tonom.
- Zovem se Ana Radman. Pročitala sam u novinama Vaš tekst o nasilju nad ženama i
djecom - rekla je nekako odviše tiho.
- Ah, da, da...
- Htjela bih dati svoju ispovijest.
- Da?
- Htjela bih je nekome ispričati tko me ne poznaje. Ne bih htjela da itko sazna da sam to
ja.
Već se godinama borim s tim demonom. Ne mogu više kriti tu bol...
- Mislite na Vašeg supruga? - upitala sam je.
- Ne, zaboga, ne. Moj je suprug jedna divna osoba. On je, osim moje djece, najbolje što
mi se u životu moglo dogoditi.
Zbunila me. Tko ju zlostavlja ako ne suprug. Ali, nisam dugo morala čekati na odgovor.
- Moj otac. Demon u mom životu, u mom srcu, u mojoj duši je moj vlastiti otac - rekla je.
- Otac! - ponovila sam za njom u nevjerici.
Prema glasu, žena je mogla imati između 35 i 40 godina. Bila je udana pa me iz tog
razloga još više čudila njezina tvrdnja kako je zlostavljač otac. Možda sam svojom ženskom
naglošću na trenutak izgubila sposobnost brzog shvaćanja pa mi je jednostavno
promaknula pretpostavka da je žena mogla biti zlostavljana u mlađoj dobi.
- Da, otac. Davno je to bilo, ali ja još osjećam posljedice - rekla je.
Osjetila sam kako joj glas podrhtava na svaki spomen oca. Kao da se suzdržavala od
plača.
- Ana - čula sam muški glas. Vjerojatno joj je to bio suprug. Nije objasnila. Pretpostavila
sam kako joj je prišao, stavio joj ruku negdje na neki dio njezina tijela, vjerojatno na rame,
simbolično je pogledao, a iz njegova pogleda mogla je iščitati podršku za ono što upravo
namjerava učiniti. Tako bi to izgledalo u nekim filmskim scenama. Poslije sam shvatila kako
je život Ane Radman bio daleko od filmskih scena.

4
 - Što biste rekli o ženi od trideset godina koja je umrla slomljena udarcima svog nekada
voljenog supruga?
Ana Radman ovim me pitanjem dovela u stanje psihičkog šoka. Nisam shvaćala o kojoj
to ženi govori. Zašto mi je postavila ovo pitanje? Smrt? O kakvoj je smrti riječ? Smrti pod
udarcima teške muškarčeve ruke? Smrt! Riječ koju nisam pretjerano voljela. Zaboga, tko je
voli?
- Rekli biste da je bila lijepa. I neobično draga. Mila. Strpljiva. Da je u sebi nosila
neobično mnogo ljubavi koju je davala svojoj djeci. Da je bila njegova supruga. I da je bila
moja majka. Da, moja MAJKA!

5
 DRUGO POGLAVLJE

Sjedila sam uz krevet. Dugo sam ostala tako sjedeći pored kreveta, na noćnom ormariću
i promatrajući svoju kćerkicu Luciju i sinčića Ivana. Njihova lica. Bila su tako smirena,
ljupka, anđeoska. Osjećala sam toplinu njihova osmijeha na svom od nevjerice ukočenom
licu. Osjećala sam radost kojom mi pune srce svakim svojim osmijehom, riječju,
nestašlukom pa čak i onim razbacanim igračkama koje su mi toliko puta dozivale unutarnju
ljutnju. Ivan ima tri godine. Njegovo je malo srdašce prepuno predivnih osjećaja ljubavi od
kojih čovjek ponekad osjeti određenu vrstu bojazni. Ali, ne za sebe. Nikako. Već za njega. Jer
Ivanov osjećaj za prepoznavanje dobra već je uvelike razvijen. Tuga koju iskazuje pri
pomisli da je nekoga povrijedio ili da je netko iz nekog razloga tužan začuđujuća je za
jednog trogodišnjaka. I odmah se na svoj dječji način ispričava onome koga smatra
povrijeđenim.
- Nije Ivan htio. Oprosti Ivanu - govorio je.
Ima li mu se uistinu što oprostiti, često sam se pitala. Bio je samo razigrano trogodišnje
dijete koje je u sebi nosilo neobično razvijenu brigu za drugoga. Gotovo mi je bilo žao zbog
toga. Nisam htjela da zbog svoje osjetljivosti, kojom sam se prvotno ponosila i radovala joj
se, bude povrijeđen. Strahovala sam da će jednog dana netko prepoznati tu osjetljivu dušu i
pokušati to iskoristiti. Već sam poznavala nekog tko je bio takav. Nalik Ivanu. Njegovoj vrlini
koja je se pretvorila u manu. Mladić koji je odrastao ogrnut ogromnom ljubavlju svojih
roditelja. Oženio se djevojkom koja nije prepoznavala tu roditeljsku ljubav. Pa čak ni
onda kada je sama postala roditelj. Tvrdila je da ga voli, nesebično, bez uvjeta. Ali, ipak je
postavila uvjete. Svome rođenom djetetu nije dopuštala da posjećuje njegove roditelje. Oca i
majku svog toliko voljenog supruga. Njegova je patnja bila onolika kolika je bila patnja
njegovih roditelja. Otac mu je plakao dok ga je dvogodišnji unuk dozivao.
- Djede, dođi! Djede! - vikao bi s balkona svoje kuće.
U prizemlju kuće, na kuhinjskim vratima koja su gledala na veliko dvorište u kojem je
dijete moglo pronaći mnoga mjesta za igru, stajao je djed. Srce mu je krvarilo, a suze su se
kupile u očima. Kad je došao trenutak u kojem mu izdržljivost i tuga nisu imale odgovore na
njegovo pitanje: „zašto mora ovako biti“, uzeo je telefonsku slušalicu u ruku i okrenuo broj
svoje kćeri. Bili su to uistinu rijetki trenuci. U jednom bi trenutku starac osjetio olakšanje
priznanjem onoga što osjeća, već u drugom bi mu se budila savjest jer priča o životu svog
sina. S jedne strane telefonske žice je plakao nesretni otac, s druge nesretna kći. Zbog
čega? Zbog nečije kćeri koja nije znala biti kći. Nije poznavala ljubav. Nije voljela svog
supruga - da je, nikada ne bi mogla dopustiti tu neizmjernu patnju.
I ja sam strahovala od takve patnje, iako je bila doista daleko. Ali, nisam mogla u ovom
trenutku pustiti tugu u svoje srce. Već sam bila omamljena gorčinom Ane Radman.
Razdirala me. Ljutila. Budila u meni otpor prema nepravdi. Htjela sam vratiti vrijeme i
činjenica da je to nemoguće oduzimala mi je snagu. Nisam joj mogla pomoći. Zapravo, mogla
sam je samo pustiti da priča. Meni, koja sam njoj bila potpuni stranac. Pustila sam je.

6
 ***

Ana je sjedila pored mene na klupici u parku. Promatrala je djecu koja su se u

potpunosti predala igri. Vjerojatno je u tom trenutku mislila na svoje djetinjstvo, jer je rekla:
- Sretna su.
Pogledala sam prema dvoje male djece. Igrali su se u pijesku. Upravo su bila na početku
svađe jer je stariji dječak uzeo igračku djevojčici koja se njome htjela poigrati. Nešto mu je
govorila, ali je nije slušao, nego se igrao kao da je uopće ne vidi.
- Da, sretna su - odvratila sam.
Ana je bila krhka žena. Sitnog rasta i građe. Mogla je imati šezdesetak kilograma. Imala
je poludugu, crnu kosu. Ravnu s naglašenim stilom. Kažem to zato što su joj šiške bile
neravno ošišane i davale joj beskrajno puno mogućnosti u odabiru stila. Izgledala je
moderno i mladoliko pa joj nisam mogla otkriti godine. Ipak, njezino blijedo lice i
podočnjaci koje je imala odavali su neprospavanu noć. Vjerojatno je razmišljala o
našem susretu. Možda je htjela odustati, možda je tražila nešto dobro u svom ocu što bi je
moglo nagnati da odustane od svoje ispovijesti, možda je prizivala najskrivenija sjećanja
koja su joj budila suze u tamnoj noći u tko zna koji kasni sat. Stvarala sam brojne verzije
njezine neprospavane noći. Mogla sam griješiti. Možda je Ana jednostavno tako izgledala
još od djetinjstva. Da, možda je na njezinu licu jednostavno ostao trag izmorenog
djetinjstva. Bila je u dugoj laganoj haljini na kojoj je prevladavala zelenkasta boja. Danas je
bilo uistinu toplo. Dugo već ovako toplo u Mainzu nije bilo. Primijetila sam kako joj se boja
haljine stapa sa zelenom površinom parka, pa čak i listovima drveća kojim je park obilovao.
Ta joj je boja, unatoč blijedom licu i upalim očima, moram priznati, lijepo pristajala. Poslije
sam primijetila jednu malu neobičnost u njezinoj pojavi. Često je tijekom razgovora lomila
prste na rukama. Njezino bi poniklo lice nakon svakog lomljenja prstiju poprimilo lagani
grč. Osjećala je da u tim trenucima promatram s posebnom pažnjom.
- To radim uvijek kada sam nervozna - rekla je.
- Ne morate biti - odgovorila sam.
- Nemoj mi govoriti Vi, malo sam starija od tebe, ali ipak ne toliko - nasmijala se.
Mislim da razlika u godinama nije bila razlogom njezine primjedbe. Htjela je razbiti
tremu koja je lebdjela zrakom i zaustavljala se na njezinim grudima.
- Naravno - složila sam se.
Osjećala je moju nestrpljivost, ali nije namjerno odugovlačila. Prikupljala je hrabrost
kako bi mi u potpunosti i bez prikrivanja određenih događaja mogla prenijeti svoj život. Do
početka njezine priče prošlo je uistinu dugo. Primjećivala je nebitne stvari u prirodi koja nas
je okruživala. Pa čak i kukce koji su bili na prvi pogled neprimjetni. Primijetila je nečiji
opušak cigarete u pijesku u kojemu su se djeca igrala. Moram kazati kako je za to uistinu
trebalo posjedovati vještinu primjećivanja jer udaljenost između nas i tog pijeska nije bila
mala. Mislim, četiri do pet metara. Ana je ustala s klupice i krenula prema mjestu na kojemu
je ugledala nešto što, prema njezinu mišljenju, nikako tu nije pripadalo, a samim time nije
moglo ni ostati na tom mjestu. Uzela je opušak cigarete i bacila ga u kantu za smeće koja se
nalazila podalje od naše klupice.
- To su neodgovorni ljudi - kazala je.

7
 - Da, jesu - složila sam se.
- Lijepo je ovdje. Smirujuće - rekla je dok se vraćala i sjedala na klupu.
- Moglo bi se tako reći - primijetila sam.
- Imala sam samo trinaest godina - rekla je.
Ova nagla promjena teme uhvatila me nespremnu. Iznenadila sam se.
- Mogu li? Neće ti smetati? - upitala sam je pokazujući diktafon koji sam već neko
vrijeme držala u ruci. Htjela sam ga upotrijebiti kako ne bih poslije nešto krivo prenijela, ali
sam u istome trenutku strahovala da će odbiti. Nije. Složila se.
- Nema problema - rekla je.
- Znate što je najbolnije u cijeloj mojoj tragičnoj priči? U cijelom mom životu? - upitala
me, a odmah potom ponudila odgovor:
- Ne sjećam se kada je sve počelo. Ne sjećam se je li uopće postojao dio mog života kada
sam uistinu bila sretna sa svojim ocem. Mislim da nije.
- Žao mi je - rekla sam.
- Da, i meni.
Prošlo je nekoliko trenutaka dok nije opet progovorila. Osjećala sam njezin strah,
možda i lagani sram. Uvidjela sam da je posljednjom izgovorenom rečenicom izgubila
gotovo svu snagu koju je prikupljala za ovu ispovijest i tko zna koliko dugo. Pomislila sam
da će odustati. Ali, nije. U jednom je trenutku prešla rukom preko lica i zadržala se na
usnama. Vidjela sam kako stišće taj dio lica. Možda je ono što sam pomislila bilo suludo, ali
misao je već bila tu. Tim me postupkom nagnala na pomisao kao da želi rukom želi zatvoriti
usta. Spriječiti ih da kažu istinu. Bolnu, nepodnošljivu, zbog koje se noćima budila okupana
znojem. Lice joj je bilo rumeno. Vjerojatno se sramila jer, kako je razgovor odmicao,
rumenilo se polagano povlačilo.
Kada je napokon iznova progovorila, glas joj je bio malo sigurniji, ali je ipak
podrhtavao. Podrhtavanje se zadržalo za cijelog našeg razgovora tijekom kojeg nije skidala
pogleda s ono dvoje djece koja su se igrala u blizini. Kao da u njima vidi svog brata i sestru.
Možda i sebe. Bila sam uvjerena da sam dobro pomislila. Ali, možda je mislila i na svoju
djecu. Jer imala ih je dvoje. Djevojčicu i dječaka. Baš kao i ja, Ivana i Luciju. No, njezini su bili
nešto stariji. Marija, starija kći, imala je dvanaest godina. O njoj je Ana pripovijedala s
posebnom nježnošću. Kao da je nije željela povrijediti. Jednom je spomenula da je djevojčica
dobila ime po njezinoj umrloj sestri. Imala je samo godinu dana kad je umrla od upale pluća.
Poslije ću kroz naš razgovor saznati kako Ana uopće nije sigurna od čega je djevojčica
zapravo umrla.
- Moja je kći iznimno biće. Osjetljiva je i već ima osjećaj odgovornosti. Brine se za mene.
Ne... ne... uistinu, brine se - jednom je rekla.
Ova druga rečenica vjerojatno je bila izgovorena jer je Ana pomislila da nikako ne mogu
povjerovati da se dvanaestogodišnja djevojčica može brinuti za svoju majku. Možda je Ana
pribjegla takvoj pomisli zbog vremena u kojemu živimo. Tog modernog doba o kojemu svi
pričaju, a koje je sa sobom donijelo mnoge životne pošasti. Donijelo je ponešto i dobroga, ali
to je vrlo malo u usporedbi s ovim drugim. Samo Bog zna što nam sve još donosi.

8
 Mihael je imao osam godina. Prema njezinu pričanju shvatila sam da je bio živahan
dječak. Pun poleta i dječje razigranosti. Ali, to je bilo baš onako kako je trebalo biti za
njegovu dječačku dob.
- Mihael je dobio ime po anđelu Mihaelu - rekla je Ana.
Potom je zastala kao da me iskušava. No, tek sam nakon druge rečenice shvatila zašto je
to činila.
- Mnogi me čudno gledaju kada im kažem zašto sam mu dala takvo ime. Ali to je istina -
rekla je.
- Zašto bi te čudno gledali? - čudila sam se.
- Bog zna - kratko je odgovorila.
Moram priznati da mi je pomalo smetalo njezino često skretanje s teme, ali nisam se
usudila prekidati redoslijed koji je, očito, namjeravala poštivati.
- Anđeo Mihael je branitelj svjetla i dobrote. Bori se protiv zla - pojasnila je.
Pomalo sam shvaćala. Ana je svome sinu dala ime onoga koji je svojim imenom pitao
Tko je kao Bog? Mogla je prešutjeti zašto mu je dala baš to ime, ali nije. Htjela je da shvatim
kako u sinovu imenu leži nemjerljivost koja pobjeđuje zlo. U njezinu slučaju ono zlo koje je
njezin otac nanio njezinoj obitelji.
- Sveti Mihael pita: Tko, ako ne Bog?- rekla je.
- Da - primijetila sam.
- Shvaćaš? - upitala me.
- Da, shvaćam - rekla sam.
Nastavila je.
- Anđeo Gabrijel svojim imenom priča o Božjoj snazi, a Rafaelovo ime izriče istinu da je
Bog svugdje u našem životu. On govori da Bog vodi naš život.
Moram priznati da baš i nisam shvaćala zašto onda baš Mihael. Jer mogao je biti i
Gabrijel i Rafael. Onda sam se opet prisjetila pitanja: Tko, ako ne Bog? Bog koji mu je dao
snagu da brani svjetlost i dobrotu. Upravo ono što je Ana trebala. Svjetlost koju će ugledati
nakon toliko godina tame u kojoj je živjela. Svjetlost je bila ono što joj je Mihael trebao
donijeti. Možda još nekome. Nije li svjetlost ono što svi trebamo?

9
 TREĆE POGLAVLJE

- Dogodilo se jednog petka ujutro. Bilo je prohladno zimsko jutro. Otac se spremao na
posao. Radio je u gradskoj tvornici obuće. Imao je neki malo značajniji poslovni položaj.
Mislim da je nadgledao nešto. Vjerojatno proizvodnju. Nikada nije mnogo pričao o svom
poslu. Mi ga nismo ispitivali. Strahovali smo da u nekom trenutku ne izgubi strpljenje pa nas
počne tući. Ali, znam da je gotovo uvijek kući dolazio u 17 sati. Autobus koji je vozio za naše
mjesto kretao bi iz grada u 16.30, a u selo dolazio točno u 17 sati. Otac je odlazio na posao u
7.30. To vrijeme između 7.30 i 16.30 sati bilo je najsretnije vrijeme kojeg se sjećam.
Kažem do 16.30 sati jer smo onih pola sata prije njegova dolaska živjeli u nekom iščekivanju
koje je dozivalo strah u kosti. Strepnju, tugu, spoznaju da sve počinje iznova. Kao neki krug
koji se vrti i iz kojeg je nemoguće izaći. Otac je ustajao u 7 sati ujutro. Prije njega ustajala je
naša majka. Ljeti ni sama ne znam zašto, zimi kako bi naložila stari štednjak na drva koji je
jedva uspijevala naložiti. Špaker, kako smo ga mi zvali. Ocu je trebalo biti toplo i ugodno
kada ustane. Ali, mislim da ga je od vatre bolje ugrijavala rakija koju bi obavezno pio svako
jutro prije nego bi krenuo na posao. To je bio ritual kojeg se nije držao samo on nego i brojni
drugi muškarci u selu. Bio je to nekakav običaj kojeg se trebalo držati. Razlika između
drugih seljana i mog očaje bila što su oni rakiju pili samo ujutro, a on gotovo cijeli dan -
rekla je. Na trenutak je zastala. Kao da se samo malo želi odmoriti. Rukom je prošla kroz
svoju lijepu crnu kosu i na trenutak poremetila skladno ošišane šiške. Oči su joj se doimale
tužnima. Mislim da to nije bilo zbog priče o njezinu životu i sjećanja koja su joj dozivala
suze. Mislim da je jednostavno imala takve oči. Oči koje su podsjećale na tugu i onda kada bi
se smijala. Čudno je to, pomislila sam, od rođenja joj je usađen trag tuge, možda je bolje
kazati nekakve sjete. Pitala sam se kako je izgledala njezina majka. Je li joj sličila ili je
Ana izgledom bila slična ocu? Kao da mi čita misli, Ana je rekla:
- Moja je majka bila uistinu lijepa žena. Imala je dugu crnu i gustu kosu. Uvijek bi je
vezivala u konjski rep, koji joj je prelijepo pristajao. Ali, ona to nije radila radi lijepog
izgleda, nego zbog praktičnosti. Ponekad bi je svezala u punđu koja joj je davala otmjenost.
Iako je njezina odjeća odudarala od otmjenosti. Imala je duboke, crne oči. Okružene tugom.
Zaista, mislim da je uvijek tako izgledala. Znaš, one oči za koje kažu da su kao smeće? Plahe,
mile, nježne, ali oči koje izazivaju tugu. Mislim da je moja majka od rođenja bila
predodređena za tugu - rekla je Ana i iznenadila me jer sam ja to upravo pomislila za nju.
Onda je sličila majci, zaključila sam.
- Nije bila previše visoka, onako srednje visine. Baš onako kako treba biti jedna žena.
Mislim da je imala oko 1,70 m. Možda koji centimetar više, ne znam. Ali, bila je malo
viša od mog oca. Moja je majka bila krhka žena. Mršava. Imala je lijepo lice. Naravno, bila je
mlada. Imala je samo trideset godina - rekla je Ana i pogledala me.
- Koliko ti imaš godina? - upitala je.
- Trideset - odgovorila sam.
- Da, kao sad ti. Imala je trideset godina. Toga dana kad je umrla. Samo trideset godina.
Zar to nije tužno? - upitala me.

10
 Osjetila sam kako mojim tijelom prolazi nekakav hladan osjećaj. Samo na trenutak. Ta
njezina usporedba mojih i majčinih godina kada je umrla nije mi se svidjela. U jednom sam
trenutku zamislila ženu u lijesu, mladu, lijepog lica i crne kose. Kosa joj nije bila svezana, već
razasuta. Doimala se kao ljepotica iz mojih omiljenih dječjih bajki. Ali, ova se ljepotica nije
budila. Nije otvarala oči i nije imala princa da je vrati u život. Potom sam ugledala sebe.
Pomislila sam na svojih trideset godina i djecu pored sebe. Nešto me pritiskalo oko srca.
Ostajala sam bez zraka. Nisam mogla disati. Gušilo me. Ugledala sam Anu i njezine sestre
oko lijesa. Nisu plakale. Gledale su u njega nekim izgubljenim pogledom i čekale da se žena
koja je u njemu ležala probudi. U trenutku kada sam osjetila kako se poklopac lijesa zatvara,
Ana je me trgnula iz misli:
- Moja je majka bila trudna. Pred porodom.
Trgnula sam se i pogledala je. Promatrala sam kako s mirnoćom prelazi sa smrti na
život. Divila sam joj se. Ona se zasigurno nije bojala umiranja. Ja jesam. Zapravo, nisam se
bojala smrti kao takve, već onoga što dolazi poslije nje. Mog izravnog susreta s Onim koji
nam je dao život, koji nas je kroz život pratio i vidio sve što smo učinili. Bojala sam se
njegova suda. Što ako mi ne oprosti sve one pogreške koje sam počinila za života? Što ako
mi ne otvori svoja vrata? Ta su pitanja ponekad posjećivala moj um i tjerala me na
preispitivanje svega lošega što sam učinila u životu. Ponekad bih osjetila da ipak nisam bila
tolika grešnica i da bi mi Bog mogao progledati kroz prste, ali ponekad bih se sjetila nečega
zbog čega nisam bila sigurna da i hoće. Ali, odmah bih potom nekako osjetila njegovu
prisutnost, neobični osjećaj mira, osjetila bih nešto što sam osjećala još kao dijete dok bih s
prozora svoje sobe gledala u daljinu. Vidjela bih sunce na zalazu, grane stabla ispod kojeg se
nalazila pseća kućica. Sunce bi se borilo s granama, prodirući kroz njih sve do mog lica. U
tim sam se trenucima osjećala božanstveno. Čula bih melodiju, neku lijepu, laganu melodiju
za koju se moglo reći da je samo srce upravo u tom magičnom trenutku sklada. Voljela sam
te trenutke u predvečerje. Osjećala sam Njegovu prisutnost, gotovo sam mogla vidjeti
Njegov smiješak. I sad to ponekad osjećam. Ali, rijetko. Valjda zbog ubrzanog vremena
u kojemu živimo. Zbog zemaljskih vrijednosti koje nam onemogućuju da se okrenemo i
uhvatimo onaj pogled s nebom. Kao kad zaljubljena žena uhvati pogled voljenog muškarca.
Onaj leptirić u trbuhu o kojemu svi govore. To sam ja osjećala kad bih uhvatila pogled s
nebom. Nekad bih ga zvala svojom najvećom ljubavi koja mi je slala u maštu najneobičnija
razmišljanja, vidjela sam prelijepe stvari, one koje ljudska ruka nije dodirnula. Takve su
najljepše. Ali, nisam vidjela nasilje koje je vladalo ispod tog neba. Na zemlji, odmah negdje
pored mene. Nisam vidjela bol koju je neka djevojčica, možda nalik meni, proživljavala.
Netko tko je bio poput Ane Radman. Ana me otrgnula od prisjećanja.
- Tog je dana rodila.
Kimnula sam glavom.
- Rekla je ocu da se osjeća čudno. Kao da je ispod trbuha nešto stišće. U preponama. Još
je i danas čujem kako mu govori:
- Molim te, ne idi, mislim da je vrijeme. Molim te, ne ostavljaj me, Petre.
- Ma kakvo vrijeme. Imaš još desetak dana - viknuo je moj otac. Izašao i zalupio vratima.
Nije ni krajičkom oka pogledao moju majku koja je ostala sjedeći na kauču u kuhinji. U
jednom sam trenutku čula jauk. Prigušen i bolan. Dotrčala sam iz svoje sobe i zatekla je
kako se grči na kauču.

11
 - Mama, što ti je, mama - viknula sam.
- Ana, rađam. Dijete, trči kod Alberte. Neka dođe. Trči, požuri se - rekla je isprekidanim
glasom.
- Ali, mama... mama... ne mogu te ostaviti... mama - počela sam plakati.
- Trči, Ana! Reci joj da brzo dođe.
Otrčala sam. Alberta nije živjela daleko. Imala je kuću na kraju ulice, a odmah na ulazu
velikog psa. Nisam znala koje je pasmine. Poslije sam saznala da je bio njemački bokser. Bio
je ružan, izazivao strah. Glava mu je bila mršava, bez bora, a jedna čeljust duža od druge.
Uvijek je imao širom otvorene nosnice. Gledao me svojim tamnim očima, ali ne prijeteći, već
nekako umiljato. Kao da je shvaćao da sam ja samo jedna seoska jadnica čiju je majku otac
tukao. Svejedno mi je izazivao strah. Tek kad sam došla u Njemačku, saznala sam da je vrlo
dobroćudan i vjeran pa sam jednog takvog nabavila - na trenutak se Ana vratila u
sadašnjost.
- Znaš, Marijana, što me kod te pasmine najviše oduševljava?
- Što?
- Nije zlopamtilo.
Nisam odmah shvatila što misli, ali mi je objasnila.
- Ni ja ne želim biti zlopamtilo. Ali ne mogu. Jer sve je tu - stavila je ruke na grudi
pokazujući mi gdje se nalazi njezina bol.
Tog joj je psa donio suprug. Kazala mi je da mu ga je darovao kolega s posla. Vratila se
priči:
- Alberta je imala pedesetak godina. Jedina je u selu ponekad dolazila kod nas. U
vrijeme kada bi otac bio na poslu. U svojim razgovorima ona i majka ga gotovo nikada nisu
spominjale. Ili to nisu radile u mojoj prisutnosti. Pričale su o polju, pšenici, vinogradu,
kukuruzu, stadu ovaca koje je Alberta imala. Malo stado ovaca imali smo i mi, ali je otac
sve prodao jer je htio nešto kupiti. Nešto je planirao, ne znam više o čemu se radilo. No, nije
ništa kupio. Potrošio je sve ispijajući velike količine alkohola u seoskoj birtiji. Ponekad bi
nam kupio poneki slatkiš, malo hrane i to je bilo sve. Selo je znalo istinu. Moj otac je
alkoholičar. Ali, u tome grijehu ga nitko nije pokušao ili mogao spriječiti. Alkohol mu je bio
najbolji prijatelj, žena i djeca. Sjećam se da je Alberta jednom mojoj majci spomenula
domaću rakiju. Ne za ispijanje. Nikako. Već zbog pranja prozora. Alberta ju je uvjeravala
kako je prozorska stakla najbolje prati špiritom, odnosno zadnjom ispečenom rakijom od
grožđa. Govorila je kako bi prozorska stakla oprala rakijom, posušila novinama i ona bi bila
blistavo sjajna. No, moja je majka na spomen rakije odmah odmahnula. Vjerojatno je znala
da čak ni ta rakija, koja nije namijenjena ljudskom grlu, ne bi dočekala pranje prozora. Otac
bi je ispio, nakon čega bismo svi mi dobili batine, a samo on je znao zbog čega.
Alberta je u trenutku mog dolaska prala bijelo rublje na peračici. U selu u to vrijeme
gotovo nitko nije imao perilicu za rublje. Moja je majka i umrla, a da nikada nije isprobala
perilicu. Alberta je četkom za ribanje ili bruškinom, kako smo mi to zvali, potezala gore-
dolje po rublju. Na sebi je imala pregaču jer nije htjela da joj peračica smoči ostatak
odjeće. Kad sam došla, pas se uznemirio, a ona je podignula pogled s rublja.
- Teta Alberta, brzo dođi! - viknula sam.
- Što je, mala? Što se dogodilo? Nije valjda...

12
 - Nije. Mislim da će mama roditi. Molim te, dođi, molim te.
- Gdje ti je otac?
- Otišao je na posao.
Alberta je bacila peračicu na pod i krenula sa mnom do naše kuće. Putem nismo puno
govorile. Razmišljala sam što je mislila pod onim „Nije valjda...“ i što sam ja mislila kad sam
joj odgovorila: „Nije.“ A onda sam shvatila da smo obje mislile na isto. Vjerojatno smo obje
pomislile na dane kad bi otac zbog nedostatka alkohola pretukao moju majku koja je nakon
njegovih teških batina danima jedva ustajala iz kreveta.
Majka je još uvijek ležala na kauču. Samo su sad oko nje bile Zorka i Karolina. Moje
dvije sestre. Obje mlađe od mene. Zorka je bila slika svoje majke. Imala je njezinu dugu crnu
kosu. Njezine pune usne. Čak i njezine oči. I danas je Zorka slika svoje majke. Karolina je bila
nešto drugačija. Imala je očevu smećkastu i kovrčavu kosu. Njegove plavkaste oči, ali
majčine pune usnice. Karolina se i karakterno razilazila od majke. Ne mogu reći da je imala
očevu narav. Ne želim to misliti. Bila je jednostavno drugačija. I danas je drugačija. Nekako
veselija od mene i Zorke. Možda jer je bila najmlađa i možda su njegovi udarci na
njoj ostavili najmanje traga.
- Jeste li ikada razgovarali o ocu? - prekinula sam je.
- Ponekad, ali vrlo rijetko i vrlo malo. Ponekad kada bismo se našle zajedno na okupu,
same, bez naših obitelji. Tada bismo se prisjećale djetinjstva i vragolija koje smo izvodile. U
takvim bismo trenucima uvijek došle do očeve kazne. I tek bi tada jedna od nas nešto o
tome progovorila, ali to bi trajalo samo kratko. Nekoliko trenutaka. Nisam sigurna da se njih
dvije žele toga spominjati.
- Želiš li ti o tome pričati s njima?
- Možda.
- Možda bi trebala - rekla sam.
- Možda - ponovila je. Potom je zastala u razgovoru. Nekoliko trenutaka, a potom
dodala:
- Ponekad nemam volje. Uvidim koliko je besmisleno o tome razgovarati. Sada je sve
prošlo. Ništa se više ne može učiniti.
- Ali, ti ipak razgovaraš o tome. Evo, kao sad sa mnom. Potreban ti je razgovor. Zato si
se obratila meni. Jer znaš da ja znam kako nisi jedina. Znaš da sam već čula sličnih priča.
- Da, istina. Ali, ja to ne radim radi sebe, već radi drugih. Želim da oni koji su mi naudili
pročitaju istinu, prepoznaju se u njoj i uvide ono što sam tada osjećala i što danas osjećam
prema njima. Želim da makar u jednom trenutku osjete buđenje savjesti i da promisle da su
mogli nešto napraviti. Nešto što nisu - rekla je.
U jednom sam trenutku prepoznala mržnju koju je u sebi nosila ova žena. Zapravo,
ljutnju. Nije mogla ljudima oprostiti što nju, njezine sestre i majku nisu zaštitili prije
tridesetak godina. Tisuću kilometara odavde, u jugoistočnoj Europi, mjesto čudovišnoga
sela još je za nju uvijek bilo zloguko obilježeno, kao nadvijeni mrak iznad njezine glave. Za
nju je to mjesto bilo sablast koja ju je posjećivala noćima. Jedno od mračnih mjesta na Zemlji
koje nije rado posjećivala. Ali, ipak je to činila. Zašto? Jer je htjela ipak oprostiti tim ljudima i
zaboraviti svoju strašnu prošlost. Potrebna je bila samo jedna nit koja bi povela lavinu

13
emocija koje je u sebi nosila. Ali, nitko još nije pokrenuo tu lavinu. Mislim potrebna samo
jedna riječ i ona bi pronašla mir. Ovako, došla je k meni kako bi je sama pokrenula.
- Tog je dana tvoja majka rodila? - vratila sam se na priču.
- Da. Imala je uistinu težak porod. Dijete je bilo veliko. Imalo je čak 4500 grama. Da je
išla u bolnicu, vjerojatno bi je porodili carskim rezom. Ako se to uopće u to vrijeme radilo.
Ovako je njezin porod trajao satima. Sati koji su za mene bili mučni. Slušala sam majku kako
vrišti u svojoj sobi u koju ju je iz dnevnog boravka odvela Alberta. Istjerala je nas djecu i s
vremena na vrijeme dozivala mene kako bih joj donijela vode i čiste ručnike. Svaki put kada
bih to činila, bilo me je strah ući u sobu. Strahovala sam od tog prizora, ali još bih više
osjećala strah kada bih osjetila tišinu. U ponekim trenucima moja se majka nije čula.
Nije vrištala, činilo mi se da nije ni disala. U tim se trenucima valjda odmarala, trudovi nisu
dolazili. Sve sam to vrijeme stajala ispred zatvorenih vrata, u hodniku. Karolinu i Zorku
poslala sam u dvorište. Nisam htjela da čuju bolno vrištanje naše majke jer sam se bojala da
će se uplašiti. No, nisam sigurna da vrisci nisu do njih dopirali u trenucima kada bi u
sobi vladala tišina, osjećala bih strah. Pomislila bih da se nešto loše dogodilo. Pitala sam se
što je s majkom. Čekala bih nekoliko trenutaka, potom bih uhvatila rukom za kvaku i
odlučila ući, a onda bi se majka oglasila bolnim uzdahom ili vriskom. Koliko god su mi bila
bolna njezina javljanja, jednim sam dijelom svog srca bila sretna jer sam shvaćala da rađa i
da je još uvijek živa. S vremena na vrijeme čula bih Albertu kako govori:
- Mala, opusti se. Lagano diši, nemoj se grčiti, bit će ti teže ako se grčiš. Molim te, ženo,
opusti se, ne grči se toliko.
Ana je zastala u priči. Oči su joj zasuzile, ali pustila je samo jednu suzu. Ne više. Bila sam
iznenađena tom jednom jedinom suzom. Gotovo fascinirana jer ih nije bilo više. Ana je nije
obrisala. Pustila ju je da klizi niz lice do brade i izgubi se negdje oko njezina vrata.
- Tek nakon nekoliko sati mog stajanja ispred majčinih vrata i njezinih vrisaka praćenih
povremenom tišinom, začula sam djetetov plač. Tanak, promukao plač, nalik na nekoga tko
je uistinu na izmaku snaga. Najbolje što se moglo reći u tom trenutku je bilo: „Hvala ti, Bože,
sve je gotovo.“ Čula sam Albertu kako viče:
- Dječak je, ženo, dječak. Muž će ti napokon biti sretan. Dječak je - vikala je radosno.
Majka se nije čula i ja sam se uplašila. Utrčala sam u sobu i zatekla je kako nemoćno leži
na krevetu. U rukama je pridržavala malo dijete, mog brata. Ne mogu reći da je bio sladak. U
tom trenu nije. Imao je golu glavu bez ijedne dlake, lice mu je bilo nekako natečeno, crveno,
na mjestima se ljuštilo. Ili je to meni samo tako izgledalo. Naravno, gotovo sva
novorođenčad tako izgleda, ali ja to tada nisam znala. Meni je to bilo ružno dijete. No, svoje
sam zapažanje zadržala za sebe. Prišla sam krevetu i poljubila majku. Ona mi je uzvratila
poljubac.
- To je tvoj brat - rekla je.
Rukama ga je milovala i povremeno mu utisnula poljubac na čelo. Dijete se polako
smirivalo i prestajalo plakati. Nakon nekog vremena činilo se da spava.
- Odmara se - rekla je moja majka.
- Kako ćemo ga imenovati? - iznenada je upitala Alberta.
- Ne znam. Moramo pričekati Petra - odgovorila je.

14
 Vidjela sam kako se Alberta mršti. Uočila sam stvaranje bore na njezinu čelu. One koja
se pojavi kada se netko sprema na bijes ili plač. Kod Alberte je vjerojatno bilo ovo prvo.
Skupila je usnice i kazala:
- Ne, ne. Mi smo se namučile s ovim djetetom. Nije on. Čak nije pričekao ni da vidi kako
ćeš biti, hoćeš li uistinu roditi ili su to samo lažni trudovi. Što bi bilo da me mala nije zatekla
kod kuće? Ne želim ni misliti što bi bilo. Ženo, zar ne vidiš kakav si porod imala? Dijete nije
ležalo kako treba - u dahu je govorila Alberta.
- Istina je, majko - potvrdila sam bojažljivo.
- Znam, ali... Petar će...
- Ništa Petar neće. K vragu i on. Ti ćeš mu dati ime - ustrajala je Alberta.
- Majko, mogu li ja? - upitala sam.
Učinilo mi se da sam ovim pitanjem iznenadila i nju i Albertu. Ali, majka je odgovorila
pitanjem:
- Koje bi mu ti ime dala, ljubavi moja?
- Danijel - brzo sam rekla.
- Po tebi - dodala sam.
Vidjela sam kako se Alberta smiješi. Bila je zadovoljna prijedlogom. Ali, majka nije. Ona
je mislila kako se to ocu nikako neće svidjeti. Vjerojatno se bojala i njegova dolaska i
reakcije ako se odluči na ovo ime. Ali, dijete je bilo muško i ta bi činjenica mogla umanjiti
njegov mogući bijes zbog imena. Bilo je uistinu žalosno da se srećom u obitelji smatra samo
dolazak muškog djeteta na svijet, ali u to je vrijeme bilo tako. Pa čak i danas, trideset godina
kasnije, još je uvijek tako.
- Ne znam, Alberta, uistinu ne znam. Nekako mi se ne čini pametno dati mu to ime. Znaš
Petra...
- Znam, i mali će se zvati Danijel. Ana je odlučila - rekla je odlučno Alberta.
Meni se učinilo kako će sav teret Danijelova imena pasti na moja nejaka leđa. Ali, isto
tako znala sam, ako otac pobjesni, majka će na sebe preuzeti taj križ. Bilo je uistinu žalosno
da jedno dijete razmišlja o jednoj takvoj teškoj životnoj situaciji. Koja nikako, nigdje ne bi
trebala biti stvarnost. U našoj je obitelji, nažalost, bila.
- Zvat će se Danijel - ponovila sam za Albertom.
- Eto, Danijela, odlučeno je. Ne možeš sad ništa promijeniti - rekla je sa smiješkom
Alberta.
Iz majčinog je naručja uzela mog malog brata Danijela i kazala da ga ide okupati i
umotati u nešto toplo. Čudila sam se tome jer uistinu nije bilo hladno vrijeme. Majka mi je
poslije objasnila da je novorođenim bebama hladno jer su prošle težak i mukotrpan put -
Ana se nasmijala.
- Sjećam se da sam pomislila; kakav put? Iz majčinog trbuha van - pojasnila je iznenadni
smiješak.
- Od tog smo dana imali Danijela. Našeg malog brata. Iako samo nakratko. Možda nekih
mjesec dana. Danijel je bio zaslužan za mjesec dana mira. U tom smo mjesecu imali dovoljno
hrane i neke čudne radosti. Kažem čudne jer sam svakog dana iščekivala očev bijes. Bilo
je to kao da čovjek zna da će uskoro umrijeti pa uživa u životu koji mu je preostao, a negdje

15
u kutu duše je tužan jer je svjestan kako će doći kraj. I našoj je radosti došao kraj. Iako smo
ga očekivali, zatekao nas je nespremne. Tog smo dana shvatili kako nikada nećemo imati
mira. Pa čak niti s još jednim muškim članom obitelji. Toliko željenim sinom.

16
 ČETVRTO POGLAVLJE

Mislim da je ovo grozno konzumerističko vrijeme uvelike obezvrijedilo međuljudske

odnose. Uništilo nam je sve vrijednosti koje smo, možda, nekada imali. Gotovo nam je
vulgarno uskočilo u život i pretvorilo nas u mašineriju kojom raspolaže kad mu se prohtije.
Zbog ovog je ubrzanog vremena Ana tek sad pronašla snage otvoriti se nekomu. Vjerojatno
je zato toliko dugo čekala jer nije bila pronašla dobrog slušatelja. Pa čak ni u svom suprugu,
sestrama, bratu ili ocu. Možda je njemu trebala reći što osjeća svih ovih godina. Da ga krivi
za najstrašnije što se dogodilo njezinoj majci.
S Anom sam se jutros našla u jednom gradskom kafiću. Bila je to velika promjena jer
sve do ovog jutra nalazile smo se u parku, uvijek na istom mjestu, na istoj klupi. I tako već
mjesec dana. Kako bi mi pričala o svom tragičnom djetinjstvu. Ali jutros se htjela naći na
samom ulazu u grad. U kafiću u kojemu nije bilo mnogo ljudi. Bilo ih je iznenađujuće malo -
ostale smo ondje gotovo dva puna sata i za to je vrijeme u kafić ušla samo jedna osoba.
Postariji gospodin, s dugom sijedom bradom i isto takvom kosom. Više je nalikovao kakvoj
skitnici, nego jednom otmjenom gospodinu. Ali, njegovo strogo poslovno odijelo, sivo, sa
sivom kravatom, odavalo je kako ipak nije riječ o skitnici. Čovjek je vjerojatno jednostavno
volio takav izgled. Konobarica je bila mlada djevojka, od možda nekih dvadesetak godina.
Imala je malo previše šminke za svoju dob. I kratka haljinica joj nije pristajala jer nije imala
skladno tijelo. U predjelu trbuha imala je malo više naslaga, a i noge joj nisu bile pretjerano
vitke. Nikada još nisam bila u ovome kafiću. Nije mi se sviđao. Izazivao mi je nekakvu
nelagodu. Pomislila sam kako ovo nije mjesto na kojemu bi se trebao dogoditi nastavak
priče Anina djetinjstva.
Mislila sam na davna vremena, kad su Rimljani prvi put došli na ove prostore, 13 st. pr.
Kr. i osnovali grad kojemu su dali ime Mogontiacum. Pitala sam se je li i u to vrijeme kroz
Mainz prolazila Rajna. Rijeka koja protječe kroz Švicarsku, Lihtenštajn, Austriju, Njemačku,
Francusku i Nizozemsku, gdje se ulijeva u Sjeverno more. Bilo je opčinjavajuće misliti kako
su je doticale mnoge ruke. I toliko dugo vremena. Rajna je u meni izazivala poštovanje i
strah. Bila je duboka, na mjestima mutna i prevrtljiva. Dopuštala mi je da o njoj razvijam
mnoge istine. Sve ih je primala. U tišini sam razgovarala s Rajnom dok sam čekala Anu jer iz
kafića se prostirao pogled na rijeku koja se poput zmije migoljila između dijelova grada.
- Auh! - čula sam bolan uzvik.
To je Ana. Spotaknula se dok je ulazila na terasu kafića i prilazila mome stolu. Pružila
mi je ruku i tek formalno upitala kako sam. Činila je to uvijek kada bismo se sretale. Sjela je
na sjedalicu nasuprot mene i odmah se obratila konobarici.
- Jednu jaku kavu - naredila je.
Kava je iznenađujuće brzo donijeta. No, zapravo i nije bilo iznenađujuće ako se uzme u
obzir da je osim nas u kafiću bio još samo jedan čovjek. Počela sam osjećati blagu nelagodu.
Nisam bila naviknuta na ovaj ambijent, a u atmosferi je bilo nečeg zlokobnog. Bilo je baš
kao da sam primljena u neku vulgarnost. Ne znam. Možda je to bilo zbog konobarice i
njezina pomalo vulgarnog izgleda. Počela sam osjećati i nestrpljenje. Htjela sam da Ana
započne sa svojom ispovijesti kako bih zaboravila na ovaj prvi osjećaj. A Ana je
17
odugovlačila. Raspitivala se za Ivana i Luciju, za moj posao. Rijetko je do sada to činila.
Vjerujem da sam joj odgovorima pokazivala kako mi nije do razgovora koji vodi u smjeru
mog osobnog života. Ne danas. Možda sam je povrijedila takvim stavom, ali nisam bila
raspoložena. Stisnula sam diktafon koji sam sve ovo vrijeme držala u desnoj ruci, polagano
ga pomicala po stolu. To je trebao biti znak. Ana ga nije shvatila.
- Hoćemo li? - najednom sam upitala. I sama sam sebe iznenadila pitanjem.
- Žuri li ti se nekamo?
- Ma, ne, ne. Nego, da ti kažem istinu, nekako me nervoznom čini ovo mjesto. Kao da ne
pripadamo ovamo s tvojom pričom - bila sam iskrena.
- Da, znam. Ali, htjela sam se malo maknuti sa starog mjesta. Htjela sam malo vidjeti
ljude, život, nekakvu jurnjavu, a s druge sam strane opet htjela da imamo mir.
- Mislim da ti ovo prvo i nije uspjelo - rekla sam ironično, kružeći pogledom po terasi, a
potom i unutrašnjosti kafića.
- Da, shvatila sam - rekla je.
- Ma nisam tako mislila, oprosti...
- Nemam ti što oprostiti. U redu je. Rekla si istinu. Hoćemo li se prošetati?
- Ma ostanimo ovako sad. Makar imamo pogled na Rajnu, a i tek si naručila kavu.
- Kako hoćeš.
Za nekih tridesetak sekundi Ana je opet pričala o svome djetinjstvu. Bilo je zadivljujuće
kako je lako prelazila sa sadašnjosti na prošlost ni u jednom trenutku ne gubeći nit koja se
hvali smislom riječi. Uistinu je imala sposobnost prepričavanja. Posjedovala je nešto što je
meni u riječima i izgovoru nedostajalo. Posebno u prilikama kada bih htjela objasniti
nešto na brzinu. Ono što mi je bilo na umu znala sam odlično napisati, sastaviti, prenijeti na
papir, ali kada se radilo o riječima koje su iz mojih usta trebale izaći pred uši mnoštva ili čak
samo dvije-tri nepoznate osobe, nastala bi blokada koja bi rezultirala zbunjenim
sugovornicima i slušateljima.
- Preostao joj je još posjet liječniku. Jednostavna formalnost koja se obavlja četrdeset
dana po porodu žene. Ginekolog bi tada utvrdio je li sve u redu s njezinom maternicom. S
obzirom na to da je rodila kod kuće i tek nakon nekoliko sati stigla u jedinu gradsku bolnicu,
ovaj joj je pregled bio prijeko potreban. Majka je ustala prije svih. Nahranila je Danijela i
spremila nam doručak. Otac je i to jutro po običaju odlazio na posao. Majka me obvezala,
kao najstariju, da pripazim na Karolinu i Zorku. Danijela je namjeravala povesti sa sobom u
grad. Odjenula je svoju jedinu haljinu koju je čuvala za iznimne prigode. Vjerojatno je ovu
smatrala takvom, ali i da nije, ne bi imala što drugo odjenuti jer je sva ostala njezina odjeća
bila stara, svakodnevna ili pokrpana. Sjećam se da je tu haljinu nosila onoga dana kada sam
primila sakrament Svete potvrde. Sjećam se kako sam je pogledavala sa svog mjesta u crkvi
i razmišljala koliko je lijepa ta žena koja je bila moja majka. Tog se dana, na onoj misi, među
onoliko ljudi, na njezinu licu nije nazirala bol, nisu se vidjeli očevi udarci. Tog je dana bila
lijepa žena, moja majka na koju sam bila iznimno ponosna. Vjerojatno i više nego je ona u
tom trenutku bila na mene. Okretala sam se i svojim prijateljicama govorila:
- Ono je moja majka. Tamo, pogledajte...
Školske su se prijateljice čudile takvom mom ponašanju jer su je itekako dobro
poznavale. Ako nisu znale da je moj otac redovito prebija, znale su to njihove majke. Živjeli

18
smo u malom selu u blizini Splita i svi su znali sve o svima. Usprkos tim batinama, moja je
majka bila najljepša od svih. Ljepša od onih majki koje nisu imale tu nesreću da
svakodnevno osjećaju tešku ruku svoga supruga. Moja je majka bila najljepša - ponovila je
nekoliko puta Ana. Valjda me željela uvjeriti u njezinu ljepotu. Dok je pričala o tim
trenucima, Anino je lice bilo ozareno. Na njemu sam mogla prepoznati majčinu blagost i
pažnju kojom je odgajala svoju djecu. Onu svjetlost koju, valjda, samo majkama podari
sunce koje obasjava cijeli svijet i nebo iznad ovog pomalo ludog svijeta. Ta se
svjetlost očitavala na Aninu licu. Već u drugom trenutku, kad se vratila na dan majčinog
odlaska liječniku, svjetlosti je nestalo. Njezine su se oči napunile suzama. U tom je trenutku
Ana bila dvanaestogodišnja djevojčica, preplašena očevim bijesom i majčinom tugom.
Ana je zajecala.
- Tog je dana nestao onaj mir koji je Danijel donio svojim rođenjem - rekla je.
- Zašto? - upitala sam i odmah osjetila kako moje pitanje nije trebalo biti izrečeno.
- Zbog haljine koju je majka nosila... i... jer je otac vjerovao kako ga vara... da ima drugog
muškarca...
- Koga, zaboga, pa nikamo nije odlazila? - pitala sam u nevjerici.
- Ginekologa - odgovorila je.
- Ginekologa?
- Ma nije. To je bila glupa pretpostavka moga oca. Kako bi mogla naći ljubavnika? Cijeli
njezin krug kretanja sastojao se od toga da je išla od kuće do polja i natrag. Ne znam ni sama
zašto je to pomislio. Možda je uistinu bio ljubomoran kad ju je vidio onako lijepu u onoj
haljini. Ta je haljina bila duga, boje ljubičice, nije bila previše uz tijelo, tek onoliko koliko je
bilo pristojno, a opet dovoljno da je odavala koliko je skladno i lijepo tijelo imala moja
majka. Imala je kratke rukave i mali izrez ispod vrata. Mislim da je bila obična haljina koja
ne bi svakome pristajala. Čak smatram da mnogima ne bi ni pristajala. Ali, mojoj majci jest.
Tog je jutra očešljala svoju dugu crnu kosu i uhvatila je u konjski rep. Imala je crne,
prodorne oči i pune usne. Bože, kako je bila lijepa. Ne mogu shvatiti da je otac nije čuvao.
Bila je lijepa kao nekakva kraljica, a dobra kao anđeo. U toj smo je haljini poslije pokopali -
zastala je.
Zadrhtala sam. Zamišljala sam uistinu lijepu ženu, u haljini boje ljubičice. Bila je puna
života. Imala je tužno lice i još tužnije oči. Tražila je spas i, krećući se okolo svoje djece,
skupljala krhotine nade. Njezin je najveći grijeh bio što je bila udana za pogrešnog čovjeka.
Ponekad se nasmijala. To su bili trenuci u kojima je pogledavala svoje male anđele. A onda
je u jednom trenu nešto zabljesnulo u mojoj glavi i ja sam ispred sebe vidjela tu istu ženu
kako leži u tamnom kovčegu, sklopljenih ruku i zatvorenih očiju. Okolo nje su bili njezini
mali anđeli. Blijeda i ozbiljna lica. Nigdje nije bilo smijeha, nigdje radosti. Tuga, jad i vapaj
kroz koji su djeca dozivala mrtvu majku.
- Što ti je? - Ana me prenula iz tog strašnog razmišljanja.
- Što?
- Drhtiš.
- Ma, ne. Samo mi je najednom došlo hladno. Pogledaj, malo sam se i naježila od
hladnoće.

19
 - Zaboga, ženo, pa ljeto je. Uopće nije hladno. Iako, moram priznati, kraj Rajne je
hladnije nego drugdje. Ali, ipak...
- Ma, dobro sam... i, je li otišla kod ginekologa? - htjela sam se vratiti na njezinu priču.
- A?
- Tvoja majka... je li uspjela otići kod liječnika?
- Ma kakvi. Toga je jutra opet dobila batine.
- Bože! - tiho sam izustila.
Ana je samo slegnula ramenima i zamislila se. Nisam je htjela požurivati. Pustila sam da
se na nekoliko trenutaka prepusti razmišljanju ili prisjećanju nemilog događaja. Tijekom tih
trenutaka među nama je vladala tišina. Pitala sam se što će mi sljedeće reći. Koja će strahota
izaći iz njezinih ustiju. Tišinu je za nekoliko trenutaka prekinula konobarica koja se lijenim
koracima zaputila prema nama, kako bi nas upitala hoćemo li još nešto popiti. Ana nije
reagirala. Bila sam sigurna kako nije svjesna konobaričine prisutnosti. Odmahnula sam
glavom, odgovarajući negativno. Konobarica se opet vratila za šank, spustila prazni pladanj
i otvorila novine. Bilo je izgledno da se dosađivala. Preostalo mi je još samo slušati daljnji
Anin govor. Strašnu ispovijest. Ana je oklijevala. Bila je zamišljena. Njezino lijepo lice je
poprimilo izraz određenog grča. Kao da joj se lice najednom ukočilo, paraliziralo. Nije
pružalo znakove života. Doimalo se poput voštanih figura koje su u ovo vrijeme
ljudske nadobudnosti i taštine krasile neke određene muzeje slavnih osoba koje su djelima
ili samo skandaloznim životima zasluživale mjesto pod muzejskim svjetlima. Pomislila sam
kako je Anina majka više od svih njih, svojim životom i trpljenjem, zaslužila to mjesto. Ali, to
je bilo samo moje mišljenje. Ana me zatekla u razmišljanju:
- O čemu sad razmišljaš? - nenadano je upitala.
- Ni o čemu. Onako...
- Razmišljaš o mojoj majci - mirnim tonom glasa je rekla.
- Da, - priznala sam.
- To je normalno - tiho je rekla.
Namjeravala sam nastaviti slušati ispovijest, ali mi je namjera nekako klizila kroz prste.
Učinilo mi se kao da se Ana boji nastaviti. Pomislila sam da razmišlja o prekidu ovog našeg
malog projekta. Nipošto to nisam željela. Pomalo sam bila i tašta i htjela sam njezinu priču
uvezati u korice. Željela sam staviti na papir istinu, onakvu kakva je bila u stvarnom životu.
Nisam htjela izmišljati, iako sam bila svjesna kako bih malo što izmislila jer se događa
svugdje oko nas. Htjela sam priču od krvi i mesa. Aninu priču. Druga mi je namjera bila
olakšati dušu ženi koja nije više od tri desetljeća smogla snage nekome ispričati istinu o
svome djetinjstvu. Iskreno sam je sažalijevala i htjela joj pomoći. Iskreno, nisam bila sigurna
da to radim na dobar način, da joj pomaže to što će ostatak svijeta saznati njezinu istinu.
- Zaboravljaš, draga Marijana, da se trudbenik ponekad ne trudi dovoljno kako bi
zavrijedio svoju nadnicu - rekla je.
Ova me rečenica iznenadila. Zadrhtala sam jačom mjerom nego kad sam pomislila da
mi je hladno. Prodrla mi je u misli i nije mogla pronaći svoje mjesto. Neprestano sam
razmišljala što je time željela reći jer, unatoč mojim nastojanjima da otkrije tajnu
izgovorene rečenice, nije mi ispunila želju. Iako je misliti tako nešto bilo doista suludo,
vjerovala sam kako mi ponekad može čitati misli. Ali, kako sam rekla, misliti o tome, bilo je

20
suludo i prema tome nepotrebno. Kada sam uvidjela da mi ne namjerava otkriti značenje
tek izgovorene rečenice, prestala sam razmišljati o tome i pokušala njezine misli vratiti na
dan kad Danijela nije uspjela otići liječniku.

21
 PETO POGLAVLJE

Više je od mjesec dana prošlo prije nego sam se opet susrela s Anom. Imala je nekih
obiteljskih problema. Zatekla sam je u tmurnom raspoloženju. Čekala me na kutu
Emmeranove ulice. Stajala je ispred frizerskog salona, između kioska s novinama i ulaza
gdje su talijanska i hrvatska misija imale svoje prostorije. Bila sam začuđena mjestom
sastanka. Bila je uređena, sa zalizanom kosom skupljenom u punđu. Jednostavna
crna haljina pripijala se uz njezino tijelo, a cipele s visokim potpeticama odavale su
nesvakidašnji izgled. Ana nije bila osoba koja se nepotrebno dotjerivala. Moglo bi se kazati
kako je više bila sportski tip. Osmjehnula se, nekako blago, neobično. Kao da se pozdravlja s
nekime tko joj je doista prirastao srcu i koga dugo neće vidjeti.
Uvijek tražim objašnjenje za tuđe riječi, pokrete i djela. A možda ih nema. Možda su
ljudi jednostavno takvi kakvi su i nemaju nikakvih skrivenih namjera. Možda Ana
jednostavno danas želi izgledati profinjeno, uglađeno i pomalo strogo. Možda, ima jedan od
onih dana kada se čovjek ujutro ustane i osjeća da bi mogao napraviti neku
promjenu. Možda je i Ana samo htjela promjenu. Možda, možda, možda. Prestani, Marijana!
Radije je pitaj zašto se tako uredila? Idemo li nekamo gdje zahtijevaju poslovni stil zbog
kojeg izgleda tako strogo i poslovno? Slučajno sam ugledala svoj lik u staklima izloga
frizerskog salona. Na sebi sam imala pripijenu kratku majicu i bijele, duge i uske hlače.
Odabir odjeće sam tog dana upotpunila cipelama s nekoliko centimetara visokim
potpeticama. Kad sam krenula iz stana, bila sam zadovoljna onime što sam u zrcalu vidjela,
ali sad mi se to učinilo nekako pogrešnim. Kao da sam promašila prigodu. Nikako mi nije
polazilo za rukom dosjetiti se zašto je baš danas Ana ovako odjevena. Onda mi je na um
došla jedna misao koje bi se vjerojatno svatko normalan odmah bio dosjetio. Ana se
zasigurno uputila na posao. Tog sam trenutka shvatila da uopće ne znam što Ana radi.
Iskreno sam joj priznala tu rupu u našem razgovoru, ne dajući se smesti.
- Radim u domu umirovljenika u Frankfurtu. Pomažem medicinskom osoblju kod
starijih i nepokretnih osoba - rekla je.
- Aha.
- Zašto?
- Ma ništa. Tek onako - djelovala sam neuvjerljivo, što je odmah prozrela.
- Ne djeluješ mi kao netko tko radi u domu umirovljenika - dodala sam.
- Zašto? - začudila se.
Uvidjela sam da je ovo bio potpuno pogrešan tijek razgovora. Nepotreban. Shvatila sam
da smo već više od desetak minuta stajale na istom mjestu i, zapravo, ništa nismo postigle.
Sva sreća da je Ana preuzela inicijativu i napokon razgovor dovela na pravi put.

22
 ***

Stajale smo u dvorištu Hrvatske katoličke misije, ispred talijanske crkve. Bilo je jedno
od onih njemačkih ljetnih popodneva kad vam se čini da će ljeto napokon stići u Mainz.
Pored nas prolazili su Talijani, ulazeći u crkvu. Imali su misu. Stoga se nisam mogla ne
zapitati što mi tu radimo. Prostorije hrvatske misije bile su zaključane, fratra i časne
sestre nigdje, nekog Hrvata nigdje, samo ja i Ana i mnoštvo Talijana. Prošli smo kroz
crkvena vrata. Krenula sam za Anom. Sjela je u zadnju klupu i kleknula. Učinila sam isto što i
ona. Sklopila je ruke kao da će se upravo moliti, ali umjesto toga, rekla je:
- Sigurno se pitaš što radimo ovdje.
- Pa, i pitam - odgovorila sam klečeći pored nje.
- Danas je za mene poseban dan.
- Da?
- Da. Na današnji je dan, prije točno trideset i dvije godine umrla moja sestra - rekla je
Ana.
Prilično je tiho izgovorila posljednju riječ. Umalo je nisam čula. Ali, ipak jesam.
- Marija! - ponovila sam tiho.
- Da, sjećaš se. Nisi zaboravila! - kazala je.
Podignula je glavu i pogledi su nam se sreli. U očima sam joj vidjela neizmjernu radost
jer ipak nisam zaboravila onaj kratki spomen njezine sestre na počecima naših susreta. Oči
su joj se napunile suzama.
- Kako bih - rekla sam.
Vratila je glavu na sklopljene ruke i molila. Ne znam je li doista molila, ali djelovala je
kao da moli. Među nama je vladala neobična tišina. Talijani su održavali misu. Nijemo sam
gledala u kip Gospe koja je držala dijete u naručju i razmišljala o Aninoj sestri. Koliko bi sad
godina imala? Trideset i tri. Kako bi izgledala? Bi li bila nalik svojoj majci ili ocu? Što bi
radila u životu i gdje bi živjela? Tim sam se mislima bavila dok je Ana klečala pored mene.
Vjerovala sam kako me kip Gospe promatra i čita mi misli. Zapravo, vjerovala sam da me
Majka Marija promatra kroz oči tog kipa. Shvatila sam da je iznenadna Anina odjevna
preobrazba uzrokovana obljetnicom sestrine smrti.
- Hoćemo li? - upitala me iznenada.
Pogledala sam je ravno u oči.
- Zar već? - upitala sam.
U istom mi se trenutku pitanje učini doista glupim.
- Da, htjela sam se samo pomoliti za nju. Danas. Znala sam da je ovdje misa pa sam
htjela doći i pomoliti se preko mise.
- Možemo ostati ako želiš?
- Zašto? Zar ti razumiješ talijanski jezik.
- Pa ne baš. Nešto, samo malo. Ali... ne... ne bi se moglo reći da razumijem dobro -
zbunila sam se.
- Eto, ni ti ni ja ne razumijemo što govore. Pa zašto bismo onda ostale?

23
 - Dobro, kako hoćeš.
Ana me, na moje čuđenje uzela pod ruku pa smo krenule prema izlazu. Tek kad smo se
našle na ulici, pustila me i upitala:
- Hoćemo li otići na piće?
- Može.
Otišle smo u kafić koji se nalazio samo nekoliko metara od crkve. Voljela sam zalaziti
ovdje jer je u njemu uvijek bilo živo. Prepuno ljudi. U rijetkim slučajevima bilo bi
poluprazno. Jedna moja poznanica tvrdi da je njoj tamo nelagodno jer je prenapučeno
ljudima koji se stalno izmjenjuju, ali kad se govori o tome tko želi mirni ambijent, a tko
dojmove življenja u punom mahu, onda je teško odijeliti užitak od dosade. Smatram da u
njemu svatko može pronaći svoje vrijeme. Naime, ako se tamo zateknete u jutarnjim satima,
negdje do dvanaest sati ili u popodnevnim, između petnaest i devetnaest sati možete uživati
u ljudima i prenapučenosti, a ako se nađete između dvanaest i petnaest sati, imat ćete
željeni mir jer je u to vrijeme kafić poluprazan.
- Žuriš kao da nemaš vremena - opomenula me Ana.
- Ma, ne. Ja uvijek nekamo žurim, a zapravo ne žurim. Samo mi je hod takav - nasmijala
sam se.
Upravo smo stigle i smjestile se za stolić u samom lijevom kutu kafića. Imale smo
pogled na ulične prolaznike. Nagnula je glavu u stranu, prema prozom, nasmiješila se i
rekla:
- Uvijek me fascinira taj užurbani hod. Kamo samo žure? Zar ne znaju kako je život brz,
treba uživati u njemu, ne ga požurivati.
Složila sam se. I dodala:
- Ali, ako pogledaš na drugu stranu - pokazala sam okretom glave u tom smjeru - možeš
vidjeti desetke ljudi kako strpljivo poredani u koloni čekaju na svoju kuglicu sladoleda. Oni
nikamo ne žure. Znači, postoje ljudi koji ne žure i uživaju u svakodnevnim radostima.
Naš sam razgovor smatrala pomalo neuobičajenim, da ne kažem čudnim. Nije se slagao
s mojom svakodnevicom. Ipak, ustrajala sam u njemu kako bih joj pokazala da život nije
tako sumoran i žalostan kakvog ga ona gleda. Postoje male sitne radosti kao što je jedna
kuglica sladoleda na koju se čeka i po desetak minuta, a s kojom ćete na kraju
imati problema jer je temperatura zraka nadišla trideset stupnjeva i previše je toplo pa se
sladoled prelijeva preko kometa po ruci i odjeći. Zadivljujuće je primijetiti kako se ljudi i pri
tome nerviraju, puštaju ljutnji da ih opsjedne i zbog sladoledom uprljane majice osjećaju se
loše ostatak dana. Pitam se mogu li shvatiti da je ta mala nezgoda zapravo najmanji problem
koji jedan čovjek može imati. Tu problematičnu sitnicu čovjek mora željeti. Vidi li onaj koji
je zbog nevolje sa sladoledom prezauzet sam sa sobom drugog čovjeka koji pored njega
prolazi u invalidskim kolicima bez sladoleda u ruci. Uvjerena sam da ne vidi.
- Bože, kako vrijeme brzo prolazi! - uzdahnula je Ana.
Složila sam se. Ruke su joj zadrhtale. Uočila sam to dok je prinosila čašu s limunadom
koju joj je upravo donio konobar. Htjela se okrijepiti prije negoli nastavi svoju ispovijest.
Nisam je požurivala. Već sam odavno shvatila da bi to bilo neumjesno i bezobrazno. Zbog
sporosti s kojom je prepričavala događaje činilo mi se kako živim njezin život. Možda

24
je namjerno htjela izazvati taj osjećaj u meni, a možda je to radila nesvjesno. Nikada nisam
saznala.
- Možda ovo i nije najbolje mjesto da ti pričam o tome - primijetila je.
Nisam htjela mijenjati mjesto. Pomalo me nervirala pomisao da ću ga možda morati
mijenjati i time odgoditi moje saznanje što se dogodilo tog kobnog dana. Ali, nisam se ni
usudila proturječiti. Ana je, na moju veliku radost, zaključila kako ipak možemo ostati ovdje.
- Hoćeš li uključiti diktafon? - iznenadila me pitanjem.
- Ah, da! Hoću.
Izvukla sam iz torbice malu crnu spravicu koja mi je ovdje u Njemačkoj nebrojeno puta
pomogla i dobro došla. Jer znalo se dogoditi da me posao poslao na nekakav skup, simpozij
ili neku zabavu gdje se govorilo isključivo njemačkim jezikom. Kako se kad sam tek došla u
Njemačku nisam najbolje služila njemačkim, zapravo, točnije bi bilo kazati nikako, sve sam
snimala, a poslije bih natjerala svoga supruga da mi prevodi. U početku se pobunio, nije mu
bilo drago preuzeti tu obvezu, ali ja sam ga znala nagovoriti.
- Evo, možeš početi - rekla sam primičući diktafon njezinoj strani.
Ana je uzdahnula.
- Teško mi je vratiti se u taj dan. Dugo sam izbjegavala misliti o njemu, prisjećati se.
Danas je godišnjica njezine smrti. Danas se u meni budi trinaestogodišnje dijete koje
leži pored svoje umrle majke i doziva je...
Opet je zastala. Shvatila sam koliko će joj ovo biti bolno. I njoj, ali i meni.
- Oprosti - rekla sam. Ni sama nisam znala zašto se ispričavam, ali morala sam to
izgovoriti. Jednostavno mi je došlo samo od sebe. Ana se nije obazirala na moj nespretni
upad. Nastavila je:
- Već je nekoliko dana majka bila bolesna. Kašljala je i iskašljavala krv. Vješto je skrivala
od nas djece, ali ja sam jednog dana htjela oprati odjeću i vidjela maramicu prepunu
iskašljane krvi. Bila sam dijete. Samo dijete... nisam odmah shvatila... mislila sam... - Ana je
zaplakala. Na trenutak je nastala tišina. Potom je nastavila:
- Mislila sam da su se Karolina ili Zorka negdje porezale. Ali bila je to majčina krv.
Vidjela sam je onaj dan kad je umrla. Na njezinim usnama. Vjerojatno je to bio njezin
posljednji kašalj.
Na trenutak je zastala u pričanju. Rukom je obrisala suze, a potom nastavila:
- Ne znam točno gdje su bile Zorka i Karolina.
U trenutku sam shvatila da je nešto pošlo krivim putem ili je ja nisam točno shvatila
tamo, u crkvi dok smo molili...
- Oprosti, ali zar nisi rekla da je danas godišnjica Marijine smrti? - upitala sam je
iznenađeno.
- Jest...
- Ali...
- ...i smrti moje majke.
- Ali kako?
- Umrla je točno na dan kada je umrla njezina kćer. Neobično, zar ne?

25
 - Da, jeste - bila sam zbunjena.
- Ali, i nije. Mislim kako je majka čekala taj dan da umre. Sklopila je oči na onaj dan kada
je i Marija zaspala. Točno tada - Ana je zaplakala.
- Od čega je umrla Marija? - upitala sam iznenada.
- Od izgladnjelosti - odgovorila je.
- Bože!
- Da... moja se majka razboljela, imala je jaku upalu pluća. Temperaturu koja je nestajala
s vremena na vrijeme, buncala je, ponekad nije znala što govori. Nije mogla ustati iz kreveta.
Sve je to trajalo mjesec - dva. Marija je bila mala, otac se nije brinuo o njoj i jednog se
dana jednostavno nije probudila. Ne znam točno, ali tad su govorili da je od izgladnjelosti.
Možda i nije... ne znam... uistinu, nisam sigurna...
Učinilo mi se kao da se na trenutak izgubila u prošlosti. Nisam htjela da se izgubi u ove
dvije smrti koje su se na čudan način ispreplele. Uistinu su mi se učinile neobične,
nevjerojatne, ali opet, i sama sam u obitelji imala sličan slučaj. Ne toliko, ali ipak sličan. Moja
je baka Stošija, očeva majka, umrla na dan kada je rođen njezin stariji sin, moj stric Petar.
Možda je i ona čekala dan na koji će zaspati za ovaj svijet. Jer, njezin je sin umro nekoliko
godina prije nje. Već je bio gore kod Svevišnjega sa svojim ocem, mojim djedom Radom i
čekao je nju, svoju majku. Možda su se svi troje susreli, gore gdje Bog prima dobre ljude.
Možda se Danijela susrela sa svojom kćeri Marijom. Možda je uistinu čekala dan na koji
je umrla. Kako bi ljudima pokazala da Bog čini čuda i spaja ljudske duše i onda kada ljudi
misle da ih je nemoguće više spojiti.
- Na dan kada je umrla tvoja majka...
Pokušala sam vratiti njezine misli.
- Da... kad je umrla...
Zamuckivala je. Nisam je namjeravala povrijediti sjećanjima, htjela sam zaustaviti
ispovijest. Makar za danas.
- Ako ne želiš više pričati, shvatit ću. U redu je. Možemo neki drugi put.
- Ne... ne... želim proći ovaj dan. Ja sam jaka. Ti ne znaš koliko sam jaka. Jesam, Marijana.
Prokleto jaka - ponavljala je.
Ni sama ne znam zašto me pokušavala uvjeriti u svoju jakost kada smo obje znale kako
nije. Brisala je suze.
- Majka se tog jutra nije ustajala. Otac je već otišao na posao. Čudilo me što nije vikao jer
mu nije spremila doručak kao obično. Karolina i Zorka vjerojatno su bile negdje po dvorištu
naše kuće, dok sam ja odlučila majku iznenaditi doručkom. Ali, nikako nije dolazila iz svoje
sobe. Bilo mi je čudno što je tako dugo spavala. To nije bio njezin običaj. Kada sam bila
gotova s doručkom, krenula sam u sobu. Tiho sam otvorila vrata i zazvala je:
- Mama... nije se odazvala. Ležala je na boku i nisam joj dobro vidjela lice.
- Mama... opet sam je zazvala.
Polako se okrenula. Mislim da je to napravila teškom mukom i da joj je pokret koji je
pritom učinila bio bolan. Pogledala me svojim suznim očima.
- Majko! - uzviknula sam i ubrzanim korakom prišla njezinu krevetu.

26
 Tada sam shvatila da je sve vrijeme gledala u mog brata koji je mirnim snom spavao u
kartonskom krevetiću, na podu pored njezine strane kreveta.
- Što ti je, mama? Mama! - rekla sam povišenim tonom.
- Šššššš, tiho, probudit ćeš ga - tiho i usporeno je kazala.
Počela sam plakati. Najednom me je obuzela tolika tuga. Osjećala sam se samo,
usamljeno. Nisam mogla prestati plakati.
- Mama, mamice...
- Nemoj plakati, dušo moja. Ti si moja najstarija kći. Nemoj plakati jer ništa se loše neće
dogoditi. Vidjet ćeš. Sve će biti u redu - tješila me.
Sporo je izgovarala svaku riječ. Prinijela je lijevu ruku mom licu i dlanom me
pomilovala. Prislonila sam glavu na njezine grudi i plakala. Vjerojatno sam znala da je došao
kraj. Ali, nisam ga prihvaćala.
- Mama, volim te - rekla sam joj.
Drago mi je što sam joj to rekla. Kad se sjetim tih svojih riječi, shvatim da nisam
propustila ništa. Jer reći volim te je tako jednostavno, iskreno, lagano. Svatko bi to trebao
reći na vrijeme. Ja sam njoj rekla.
- Znam, ljubavi moja, i ja tebe volim. I uvijek ću te voljeti. Tebe, Karolinu, Zorku,
Danijela i Mariju - rekla je.
Mariju nikada nije izostavljala. Baš nikada. Kad bi nekome opisivala svoju djecu, njihov
karakter, pokrete, osmijehe, spomenula bi se Marije, onakve kakva je bila do svoje godine
dana.
- Mama, nemoj otići, molim te, nemoj - plakala sam.
- Neću, znaš da neću. Ja ću uvijek biti tu, s vama, sa svojom dječicom. Gledat ću vas,
voljeti, paziti, uvijek, uvijek, uvijek... zapamti to. Uvijek - ponovila je nekoliko puta i zauvijek
zaspala.
- Majko, mamice... majko... probudi se... majko... molim te...
- vikala sam i pokušavala je probuditi. Nisam uspjela.
Osjetila sam kako njezina ruka lagano klizi niz moju glavu, pritisak popušta, ali ja se
nisam micala s njezinih grudi. Čvrsto sam je stiskala kao da ću je stiskanjem oživjeti. Više
nisam mogla ni plakati. Ni sama ne znam koliko sam dugo tako ostala. Zaspala sam na
grudima svoje mrtve majke. Danijel se nije budio, Karolina i Zorka nisu dolazile. Kao da
su me svi htjeli pustiti u miru s našom majkom. Uvijek ću se sjećati trenutka kada sam se
probudila i shvatila da sve to nije bio tužan san. Da je sve bila istina. U trenutku shvaćanja
počela sam plakati. Jače i jače. Sve glasnije i sve tužnije. Na trenutak sam podignula glavu s
majčinih grudi. Vjerojatno sam htjela provjeriti je li možda živa, nisam li se prevarila kad
sam pomislila da je mrtva. Ali, nisam. Nije se micala, nije disala, djelovala je kao da spava
dubokim snom, samo nije udisala zrak. Vratila sam glavu na njezine grudi, stavila njezinu
ruku na svoje lice i još dugo, dugo tako ostala. Ni sama ne znam koliko dugo. Svojim sam
dječjim srcem željela da taj trenutak traje zauvijek.

27
 ŠESTO POGLAVLJE

Bože, kako sam bila tužna poslije te večeri provedene s Anom. Noćima sam plakala
gledajući Ivana i Luciju kako mimo spavaju u svojim krevetićima. Sjetila sam se svojih
„velikih“ djetinjih problema i suza koje sam isplakala. Zašto? Zbog muka kroz koje
vjerojatno svako dijete prolazi. U jednom bih trenu pomislila na Anine djetinje probleme i
opet zaplakala. Ni sama nisam znala što sam vidjela u tim trenucima pomišljanja na Aninu
bol. Gledala bih u svoju djecu i u njima vidjela Karolinu, Zorku, Danijela i Anu. Vidjela bih
Aninu glavu na majčinim mrtvim grudima i suze kojima ju je pokušavala oživjeti. Onda bih u
drugom trenu vidjela Ivana i Luciju, njihov smijeh i igru. Ali, ne. Zaboga, ne. To ne može biti
isto. Nikako. Moglo bi, ali nije. Ja sam tu. Čuvam ih i volim. Ponekad vičem, a onda molim da
mi oproste što sam nepotrebno vikala. Ja sam tu.
Željela sam se udaljiti od tužnih misli pa sam, pritišćući tipke televizijskog upravljača,
mijenjala programe na televiziji tražeći nekakvu komediju. I baš, meni kao za inat, sve neki
tužni i sumorni filmovi. Bilo je izgledno da mi je i ova večer predodređena za tugu. Neka. Još
jedna u nizu. Proći će.
Imala sam i jednu utjehu - raspolagala sam svojim djetinjim mislima. Naime, ja sam
kroz svoje djetinjstvo svaku večer prepričavala u sebi priče, stvarala scenarije i koješta
drugo, kako bih pronašla najbolje sklonište za sve ljude. Dobre, naravno. Svojim sam
djetinjim mislima zamišljala kako ljudi ratuju tukući se ružama i cvijećem, odlučuju o
pobjedi putem raznih igri i sve ih smještala u svoju zamišljenu kuću kako bi bili sigurni.
Tijekom svog odrastanja shvatila sam da zaista postoji jedna takva kuća. Božji dom. Pa sam
se i sada sjetila toga, kao i uvijek kada upadnem u određenu vrstu depresije, i bude mi lakše.
Vjerujem da nas na kraju ovozemaljskog puta čeka kuća u koju ćemo ući kako bismo
bili sigurni od boli, tuge, suza, ratova i koječega još. Kuća koju je za sve nas sagradio dragi
Bog. Vjerovala sam kako se u njoj nalaze i Danijela i Marija. Neobično sam jako željela svoje
vjerovanje iskazati Ani, ali strahovala sam da me neće shvatiti ozbiljno i kako će misliti da
sam poludjela. Pa sam se suzdržala od takvih izjava. Možda joj jednom ipak kažem. Ali sada
ne. Nije vrijeme. Ili ja makar tako mislim.
Prošlo je nekoliko dana od mog posljednjeg susreta s Anom. Nisam je zvala jer je nisam
htjela požurivati. Namjeravala sam joj dati vremena onoliko koliko je trebala. Smatrala sam
da joj je potrebno nekoliko dana kako bi pribrala svoje misli i osjećaje. Kako bi skupila
snagu za nastavak. Nisam pogriješila. Ana Radman me za točno deset dana nazvala kako bi
dogovorila sljedeći susret sa mnom. Ovaj put u Frankfurtu. Zašto u Frankfurtu? Iz
jednostavnog i praktičnog razloga. Morala je oko 16 sati otići po svoju kćer Mariju.
Djevojčica je krenula u glazbenu školu. Imala je dara za pjevanje. Tako je rekla Ana.

***

Da sam voljela Frankfurt, ne bih baš mogla kazati. Zapravo bih mogla reći kako sam se
razočarala u predodžbu koju sam o njemu imala prije dolaska ovamo. Zamišljala sam ga
28
veličanstvenim, punim života, gradom koji ne prestaje mirovati ni noću, ubrzanim,
zanimljivim, prekrasnim, zavodljivim, onakvim kakvim ga prikazuju na televiziji. Možda
je takav, ali ja ga takvim nisam doživjela u vrijeme kad sam nogom po prvi put kročila na
njegove ulice. Baš suprotno, učinio mi se hladnim, pretjerano industrijskim, ulice su imale
hladan beton, a ljudi bili zaokupljeni samima sobom i izlozima koji su im nudili sve i svašta.
U cijelom ovom velegradu mogla sam izdvojiti tek pokoji lijepi kutak, a
veličanstvenim nazvati jedino čuvenu Operu. Ne mogu reći da se nije osjećao dah prošlosti
jer je u povijesti bio grad carstva, grad u kojemu su se održavale krunidbe njemačkih
careva. Danas je Frankfurt jedna od najbogatijih metropola Europe. Literarni i kulturni
centar, smješten na rijeci Majni, 36 km uzvodno od njezina ušća u rijeku Rajnu. Imao je dugu
i povijesnu tradiciju, značajne spomenike kulture, brojne galerije, muzeje. Bio je svjetska i
kulturna metropola. Svega sam toga svjesna. Ali, ipak me nešto razočaralo u njemu. Ne bih
mogla točno reći što. Ali onaj prvi ulazak, prvi pogled na lice ovog velegrada me razočarao.
Nedostajao mi je onaj čarobni ,,moving“. Opet napominjem, očarala me samo stara Opera,
svojim izgledom i duhovima koji su kroz nju prolazili. Jer u njoj sam doista vidjela prošlost,
korake onih koji su tijekom stoljeća u nju ulazili, buku koju su proizvodili i tišinu kojoj su se
klanjali. Kad čovjek samo pomisli koliko je ljudskih duša kroz nju prošlo. Sjetila sam se
Mozarta i njegovih izvedbi i sama pomisao da je taj genij kročio svojom nogom na mjesto na
kojemu sam i ja bila uzburkala bi mi emocije. U tim bih trenucima ugledala glazbenog
virtuoza i silinu emocija koje mu je izazivala glazba.
Pitala bih se je li ikada volio svoju Constanze onoliko velikom ljubavlju kako je volio
prije veliku mu ljubav Aloysie. Razmišljala sam o čemu je mislio i što je osjećao dok je ženio
mlađu sestru svoje velike ljubavi; imala sam naviku ljubav uplitati baš u sve. Pa čak i u
povijesne činjenice, nesretne ljubavne završetke, ali i u sretne. Uvijek sam ljubavima,
nesretnim i sretnim, dodavala nit koju su stvarale pjesme nastale iz ljubavnih osjećaja.
Možda je ovo bila moja mana, ali voljela sam to činiti. Možda i zato što sam voljela poeziju,
voljela sam je čitati, pisati i živjeti u njoj. Nije me začudilo kada mi je u vrijeme izlaska moje
prve zbirke poezije jedna moja dobra prijateljica kazala: - Bože, Marijana, tvojim
pjesmama se provlači tolika tuga da čovjek poželi umrijeti! Nasmijala sam se na njezinu
primjedbu jer sam shvatila kako je plakala dok je iščitavala retke mojih pjesama. Znači,
dirnuo ju je stih. A, moram kazati kako je u ovo vrijeme opsjednutosti novcem to doista
pravi uspjeh.
I zato sam ja voljela tu staru frankfurtsku operu. Jer me tjerala da umrem i susretnem
se s Mozartom koji će mi otkriti koju je od ove dvije žene zaista volio. Nakon njegova
priznanja vratila bih se u ovaj financijski svijet i napisala još jednu pjesmu koja bi rasplakala
svekoliko žensko pučanstvo.

***

Ana me čekala u jednom kafiću u centru grada. Kafić je bio pristojan. Mislim da je bio u
vlasništvu Kineza jer je ambijent bio njemačko-kineski. Ako je to uopće moguće tako reći.
Mislim da je kineska strana više prevladavala. Bilo je lijepo vrijeme pa smo se smjestile na
terasi kafića. Imale smo pogled na ulicu kojom su prolazili ljudi koji su vječno negdje žurili,
ali i oni koji su se dosađivali razgledajući izloge. Mislim da su ti samo kratili vrijeme. Nisam

29
mogla pretpostaviti što čekaju, do čega trebaju kratiti vrijeme. Ili su jednostavno to
popodne odabrali za ljenčarenje po gradu. Bože, koliko priča može čovjek izvući iz samo
jednog pogleda na ulicu i one koji njome kroče. Ponekad me to fasciniralo, ponekad nisam
imala koncentracije i živaca za takva razmišljanja. Ali, ona bi mi svejedno uvijek dolazila na
um.
Konobar, jedan omlađi Kinez, došao je do našeg stola kako bi nas upitao želimo li što
popiti. Naravno da želimo. Tko može sjediti u kafiću, a da ne naruči neko piće? Njegovo je
pitanje bilo uobičajeno, ali svejedno pomalo glupo. Mogao je upitati što želimo popiti? Ali,
ne. Morao je pitati želimo li što popiti i tako mene navesti na ovo glupo razmišljanje
i analiziranje njegova beznačajnog, a opet toliko značajnog pitanja. Bože, koliko sam se
bavila ovom mišlju.
Napokon je konobar došao drugi put i donio nam naručeno. Meni crnu kavu, Ani sok od
jabuke. Ona nije bila kavopija poput mene. Rekla je kako kava uopće nije zdrava. Mene to
pretjerano nije zanimalo. Ispijala sam je u velikim količinama. Ujutro jednu veliku šalicu i
istu takvu u popodnevnim satima. Netko mi je rekao kako ta količina i nije pretjerana. Alija
bih ponekad osjećala kako ipak jest i to zbog mučnina koje sam zbog kave ponekad ujutro
imala.
- Kako si? - upita me iznenada Ana.
- Pa dobro. Što ne bih bila?
- Ma, ne. Onako, retoričko pitanje, bila je iskrena.
- Onda ti retorički odgovaram - dobro sam - nasmijala sam se.
- Kako tvoja djeca i suprug? - upitala sam.
Čudno, za supruga nikada nisam pitala. Ana o njemu nije mnogo govorila, a ja se nisam
bavila tim dijelom njezina života. Možda jer se u dosadašnjoj priči njezin život još uvijek nije
bio isprepleo s njegovim.
- Dobro - kratko je odgovorila.
Sad sam se i ja nečega sjetila. Koliko je bilo bitno, i nisam bila sigurna.
- Pa ja još uvijek ne znam kako se zove tvoj suprug.
Ana se nasmijala.
- Oliver - rekla je.
- Oliver - ponovila sam i nasmijala se.
- Imala li kakve simbolike u tvome osmijehu? - upitala me Ana.
- Ma, ne. Samo odavno nisam čula to ime.
Htjela sam joj ispričati kada sam zadnji put čula to ime, tko ga je dao svome tek
rođenom sinu i kako mi se činilo predivno dati djetetu ime prerano umrlog prijatelja. Ta je
gesta bila nekakav znak da će mladić koji se za života zvao Oliver zauvijek živjeti u imenu
novog, malog Olivera. Ali, ne sada... bilo bi to predugo odugovlačenje Anine ispovijesti pa
sam se zaustavila na smiješku.
Ana se vratila u prošlost.
- Nakon majčine smrti, Zorka i Karolina su mi pomagale u kućanskim poslovima i oko
Danijela koliko su mogle i koliko su im godine dopuštale. Iako nisu puno govorile o
majčinom odlasku, znala sam da im je teško. Možda i teže nego meni jer se nisu uspjele
30
oprostiti. Možda sam ih, onda, kada je umirala trebala zvati da dođu, ali nisam znala da
umire. Ako sam i slutila, nisam htjela priznati. Danas mi je žao što ih nisam pozvala da budu
uz majku dok je odlazila s ovoga svijeta. Ponekad, kada se u onim uistinu rijetkim trenucima
prisjetimo tog dana i općenito naše majke, pomislim kako mi još uvijek predbacuju tu
pogrešku. Učini mi se kao da Karolina i Zorka misle kako sam bila prisnija s majkom
upravo zbog tog zadnjeg trenutka.
- Zašto im ne kažeš da nije tako, da to nikako ne može biti tako? Da je voljela svu svoju
djecu jednakom snagom, istom ljubavlju? - upitala sam.
Imala sam dvoje djece i Ana je imala isto toliko. Obje smo znale da voljeti jedno više od
drugog nije moguće i da je to neshvatljivo.
- Znam da sam trebala to već učiniti. Ali, nisam. Ni sama ne znam zašto. Ali, hoću. Prvom
prilikom kada se sve tri nađemo, učinit ću to tiho je rekla.
Glas joj se izgubio u spokoju želje da se prvi put nakon majčine smrti iskreno nađe sa
svojim sestrama. Suton je polako zahvaćao visoke frankfurtske nebodere dok smo pričale,
spuštajući se do zgrada, dalje do gradskog betona. Sve to je bilo u sutonu i prvi put sam
osjetila čar za koju sam bila sigurna da je Frankfurt ne može imati. Poželjela sam vidjeti
Majnu, okupanu suncem, u blistajućem izdanju. Ali, nisam mogla. Namjeravala sam Ani
predložiti da se sljedeći put nađemo u nekom kafiću uz Majnu. Željela sam vidjeti kako
bistro i sjajno sunce dodiruje grudi lijepe Majne dok je srce Frankfurta već u mraku.
- Danijel je rastao i bio je mimo dijete. Bio je nalik ocu. Imao je njegovu kuštravu kosu,
tamnosmeđu, njegove zelenkasto-plave oči, ali je imao majčinu narav. I to me radovalo.
Imala sam samo tri slike svoje majke. Jednu dok je bila mlada djevojka i dvije s djecom.
Radovalo me što je uspjela napraviti zajedničku fotografiju kada se Danijel rodio. Tako sam
mu je mogla pokazivati kada god sam htjela, a željela sam često jer sam htjela da mu se u
sjećanje ureže majčin lik. Znala sam da je se ne može sjećati jer je bio doista malen kada je
umrla.
Ana je na trenutak zastala. Kao da se prisjeća stihova pjesme, ali dobro ih je poznavala.
Vjerojatno je samo skupljala hrabrost kako bi ih izgovorila naglas jer je uskoro počela
recitirati.
- Nina, nina, mama ima sina, sinčić će spavati, mama će ga uljuljkati - tako je pjevala.
Pritom joj je glas bio umiljat, nježan, pun ljubavi. Dok bi pjevala, činilo mi se kako
svakom riječju, svakim slovom miluje svoje dijete. Neprestano bi gledala u Danijelovo lice,
kao da je predosjećala svoj kraj te ga je htjela urezati u sjećanje kako ga ne bi, kada bude
kod Njega, zaboravila. Željela je upiti svaki pokret i mimiku malog Danijelova lica i tjelašca.
Kada bih je zatekla u tim trenucima, srce mi je krvarilo. Osjetila bih takvu tugu da bih se
sakrila negdje po kući ili iza stogova sijena koje smo imali i tako ostajala dugo, dugo, plačući.
Nisam bila nesretna jer je majka provodila više vremena s Danijelom nego s nama trima,
nego... ne znam... vjerojatno sam predosjećala njezin kraj. Bilo je to užasno za jedno
trinaestogodišnje dijete.
Kad je majka otišla, brzo sam shvatila kako ću umiriti Danijela u onim trenucima u
kojima bi ga hvatao histeričan plač. Pjevala sa mu majčinu pjesmicu. Ponekad bi je sam
tražio. Stavila bih ga u njegov mali kartonski krevetić, pored majčine strane kreveta koja je
bila prazna (to je bilo u vrijeme kada je otac izbivao iz kuće jer je Danijel nakon
majčine smrti dugo spavao u našoj, ženskoj sobi. Otac je htio svoj mir) prvo bi se malo

31
promeškoljio kao da nije zadovoljan načinom na koji sam ga stavila spavati, a onda bi mi
nešto govorio nekim svojim jezikom. Kad ne bih shvaćala, Danijel bi počeo: - Nina, nuna... i ja
bih shvatila što želi. Počela bih mu pjevati majčinu pjesmicu i moj bi brat nakon dvije-tri
minute spavao svojim djetinjim snom. Tada sam vjerovala da ga majka, od gore, uspavljuje
te da dječak umjesto mog glasa čuje majčin. Jer kako bi onako brzo zaspao. Doista sam
vjerovala u to. I danas vjerujem. Vjerujem da nas majka iz Božjeg doma i danas gleda i čuva.
- Vjerujem da je tako - prihvatila sam.
Pogledala me. Mislim da nije vjerovala da sam potvrdila njezine misli i osjećaje, kao da
nije mogla povjerovati da nisam rekla kako je glupost to što je rekla i da nikako ne može biti
istina, ali ja sam uistinu vjerovala da može. Zašto ne bi moglo? Zar nisu Božja djela čudesna,
zar Bogu nije sve moguće? Pa i ova njezina tvrdnja! Moguće je, naravno da je moguće. Jer
ljubav je Božja toliko velika da dopušta takva djela, napose ljudima kakva je bila Anina
majka. Dobra, draga i mila. Žena koja se zaljubila u pogrešnog muškarca.
Toliko sam se već bila uživjela u Aninu priču, da sam ponekad imala osjećaj kako
Danijela sjedi s nama i sluša svoju kćer i mene, do sada nepoznatu ženu, koja je na papir
stavljala Anine osjećaje i sjećanja.
- I danas se Danijel sjeća te pjesme. Tvrdi da se sjeća majčinog glasa i te pjesme koju mu
je pjevala. Ali, ja mislim da je to ipak nemoguće jer je bio doista mali.
- Nikada ne podcjenjuj dječju svijest - pripomenula sam.
Osmjehnula se. Mislim da joj je bilo drago čuti moju primjedbu.
- Ta fotografija, gdje smo svi mi...
Kimnula sam potvrdno glavom kako bih joj pokazala da znam o kojoj fotografiji govori.
- Kad je umrla, bila sam zahvalna tom fotografu koji je ustrajao napraviti je. Kao da ga je
sam Bog poslao. Ne sjećam se više kako se zvao. Imao je prosijedu kosu, ali nipošto nije bio
star. Mislim da je imao oko četrdeset godina. Imao je lijepu mušku građu i dobrostive oči. U
njegovim sam očima vidjela neku toplinu upućenu nama djeci, kakvu kod vlastitog oca
nikada nisam vidjela. Vjerojatno mu je bilo žao nas sirotinje. Ne znam kako bih inače
protumačila njegovu ustrajnost u fotografiranju nas djece i majke čak i onda kada mu je
majka objasnila kako nikako nema novca da mu plati. Znala sam da je željela da mi, djeca,
imamo uspomenu na zajedničke trenutke, ali nije imala novca. Još se sjećam kako je fotograf
rekao:
- Ništa zato, gospo moja, to će biti moj dar.
Bila je to uistinu neobična rečenica. Zapravo, poetična. Nisam se navikla slušati takve
rečenice, a vjerujem nije ni majka.
Ona je odgovorila kako nije potrebno, neka dođe drugi put jer sad uistinu nema novca,
ali fotograf je ustrajao. Pozvao nas je neka se postavimo ispod jednog velikog badema koji je
pružao veliki hlad i pod kojim smo se često znali igrati. Majka je uvijek na tom mjestu prala
odjeću jer joj ljeti sunce nije smetalo, a zimi su je njegove guste grane štitile od vjetra,
nekada čak i od kiše. Nikada nisam shvatila zašto joj otac nije napravio jednu malu kućicu,
zapravo nekakvu vrstu sobe u kojoj bi prala odjeću za hladnih zimski i jesenskih dana.
Pored kuće je bila hrpa blokova koja je vremenom propadala.
Fotograf je pripomenuo kako je badem idealno mjesto za obiteljsku fotografiju.
Priupitao je gdje je otac, ali mislim da mu to nije bilo previše bitno. Kažem to iz razloga što

32
mi se učinilo da nije ni saslušao majčin odgovor jer, dok je govorila gdje je otac, on je nama
davao upute kako ćemo se postaviti za fotografiranje.
- Gospo, stanite vi ovdje, u sredinu, s malenim. E, tako, baš tako.
Lijepo izgledate, ako smijem primijetiti - sjećam se da je govorio.
Pritom nije skidao smiješak s lica. Tako je nastala ta fotografija. Kasnije sam je skenirala
i umnožila u desetke primjera. Da se ne izgubi - nasmiješila se.
- Fotograf je došao nakon nekoliko dana i, kako je i obećao, donio je jednu malu, ali
ijednu veliku koju je čak i uokvirio. Dok ju je uručivao majci, primijetio je:
- Pogledajte gospo, kako ste lijepi.
Sjećam se kako je majka, nakon njegovih riječi, porumenjela. Tog je dana bila vesela.
Mislim da je bila sretna što je imala te dvije fotografije, ali i zato što je napokon od
nekoga dobila kompliment. Moram reći da je moja majka bila uistinu lijepa. Već sam ti
govorila o njezinoj ljepoti. Bila je najljepša u selu. Ne kažem to zato što je bila moja majka.
Uistinu, za njom su se muškarci okretali, a neke su žene pokazivale i blagu ljubomoru.
Ponekad bih se pitala kako bi izgledala kada bi se uredila. Raspustila dugu, gustu, crnu kosu.
Stavila malo rumenila da ne bude baš onako blijeda i odjenula lijepu haljinu. Možda bijelu,
mislim da joj je ta boja lijepo pristajala. Ali, pristajala bi joj i boja ciklame, crvena, pa čak i
crna. Nikada nisam shvatila kako moj otac nije mogao cijeniti bogatstvo koje je imao kod
kuće. Svoju lijepu ženu i djecu. Ni danas ne shvaćam. Da je bio drugačiji, naši bi životi bili
drugačiji, sretniji, a vjerujem, i majka bi danas bila živa.
Ana je na trenutak zastala kako bi obrisala suzu koja joj je krenula niz lice. Uzdahnula je
i time se s majčinog izgleda vratila na zgodnog fotografa.
- Jedno ne mogu ni danas objasniti. Zapravo, nisam se time zamarala u ono vrijeme, ali
danas me sve više čudi - rekla je.
- Što to?
- Dolazak fotografa.
Nisam je najbolje razumjela. Baš ništa čudno nisam vidjela u fotografovu dolasku. I
sama sam znala i bila svjedokom brojnih posjeta različitih fotografa. U to je vrijeme bilo
sasvim normalno da razni fotografi i slikari posjećuju sela i mještanima nude svoje usluge. I
moj je otac prihvatio slikarsku uslugu jednog slikara, njegova poznanika. Tako je i nastala
pomalo neobična slika moga brata i mene.
- Zašto? Pa to je u to vrijeme bilo normalno. Možda bi i danas trebali pohoditi sela,
posebice ona koja su previše udaljena od grada. Imali bi više posla - napomenula sam.
- Ma ne, ne to. Nego, nešto je bilo čudno u njegovu dolasku.
- Što?
- Došao je samo kod nas, Nitko iz cijelog sela ga nije vidio. Baš nitko.
Nisam razumjela.
- Ponudio je fotografiranje samo mojoj majci. Nikome drugome u selu.
Moram priznati da je ovaj podatak doista bio začuđujući.
- Možda mu se nije dalo više raditi - rekla sam.

33
 - Ali, naša kuća se ne nalazi na samom kraju sela. Malo je uvučena. Potrebno je proći
makar desetak kuća do naše. Kako to da nikome iz tih kuća nije pokušao ponuditi svoju
uslugu? - upitala se.
- Pa... ne znam...
- Doista čudno - ponovila je nekoliko puta. Pritom se zamislila. Kao da se pokušava
prisjetiti detalja iz tog vremena.
- Još jedno Božje djelo - pokušala sam se našaliti.
Ana moju primjedbu nije shvatila šaljivo.
- Da, kao da je znao da je to jedina majčina prilika da se fotografira sa svojom djecom -
zaključila je zamišljeno.
- Da... - ponovila sam.
Neko smo vrijeme obje ostale u šutnji.

34
 SEDMO POGLAVLJE

Nekoliko turista sa žutim zastavicama za raspoznavanje, zataknutim za stražnji dio

šilterica, razgledavala je ulicu Frankfurta u kojoj smo sjedile. Pomalo su mi bili smiješni.
Mislim da su bili Amerikanci. Pozorno su slušali što im govori vodič, a neki su od njih s
vremena na vrijeme kimali glavom i nešto zapitkivali. Turistički ih je vodič strpljivo slušao i
odgovarao im.
- Koliko se život moje majke i nas djece razlikovao od života ovih ljudi - primijetila je
Ana.
- Ne znaš to. Možda i netko od njih živi sličnim životom. Samo to ne znamo.
- Sumnjam. Ne vjerujem da je netko od njih imao oca kakvog smo mi imali.
Bezosjećajnog i nemilosrdnog. Nije ga bilo briga za nas djecu, čak ni kada nam je majka
umrla. Niti u jednom trenutku nije zapitao kako smo, kako se osjećamo, trebamo li zagrljaj,
neku lijepu riječ, ništa. Nastavio je živjeti onako kako je i do tada živio, samo što sam ja
umjesto majke kuhala i obavljala ostale kućanske poslove. Sve mi to ne bi teško padalo da je
bio drukčiji, bolji, jednostavno da je bio otac - rekla je.
- Zar ni prema Danijelu nije bio dobar?
- Nije. Bio je nešto blaži jer je bio sin, ali smetalo mu je kad bi dječak plakao, kad bi htio
nešto što nije mogao ili smio dobiti. Sjećam se jednog slučaja kad je Danijel imao samo tri
godine. Kuhala sam ručak. Toga sam dana skuhala grah s korama suhe pancete. Te suhe
kore mu daju odličan okus i miris. Mi, djeca, već smo objedovali, a ocu koji je toga dana s
posla trebao doći oko 16 sati počela sam kuhati tek sat prije dolaska. Volio je da mu jelo
bude pripremljeno svježe. Nisam smjela kuhati u isto vrijeme kada i nama i podgrijati mu
jer je takvo kuhanje smatrao nezdravim pa sam kuhala dva puta dnevno. Ponekad bih
skuhala jelo i ostavila mu, a kasnije podgrijala. Otac ne bi ništa primjećivao. Ali to bi bilo u
rijetkim prilikama.
Dok sam nama u grah stavljala kore suhe pancete, za oca je bio pripremljen komadić
pancete. Lijep polumesnati komadić suhe pancete koju bi majka sušila sve do proljeća.
Nakon njezine smrti preuzela sam i taj posao. Jedini očev posao je bilo ubiti svinju. Da su to
njegova djeca mogla, vjerojatno bi nam i taj dio prepustio. Svinja je bila jedina životinja koju
smo morali imati. Pod svaku cijenu i to samo zato što je otac svinjsko meso doista volio.
Znao je da meso svinje ili uzgojenu svinju pred kolinje neće moći kupiti pa je uvijek kupovao
mlado od svinje, malog praščića kojeg smo na razne načine hranili. Za oca je trebalo
biti samo najbolje. Tako je bilo još dok je majka bila živa. Iako je ona, u svojoj brizi za nas
djecu, nastojala ponešto sakriti od oca, za nas, djecu. Ponekad bi i sa strane zaradila nešto
novca. Za razne bi je poslove angažirala Alberta i plaćala joj. Mislim da je Alberta to radila
samo iz sažaljenja, a ne zato što joj je doista trebalo pomoći u kućanskim i ponekad poljskim
poslovima. Otac nije znao za poslovne izlete naše majke. Ona se tako dogovorila s Albertom.
Mislim da ni ostali susjedi nisu znali jer da jesu, otac bi vjerojatno nekako saznao. Ali, nije.
Nikada. Sav novac koji bi od Alberte dobila, trošila bi na nas, djecu. Kupovala nam je
hranu, ponekad i odjeću, a ocu bi govorila kako nam je odjeću poklanjala Alberta koja bi je
dobila od svojih nećaka iz Švicarske. Otac joj je vjerovao.
35
 Obično Danijel nije ometao oca u objedovanju. Igrao bi se negdje po dvorištu. Ali, tog je
dana uletio u kuhinju i htio uzeti očevu pancetu. Isprva mu je otac blagim tonom kazao kako
panceta nije namijenjena njemu.
- Još si dijete, malen si, ne smiješ jesti nešto toliko masno - rekao mu je.
No, Danijel nije prihvatio očevu zabranu. Svojim djetinjim umom nije mogao shvatiti
kako otac misli na njegovo dobro. Prepoznao je samo one riječi koje, vjerujem nitko ne želi
čuti često - ne možeš. Opet je pokušao. Bezuspješno. I opet i opet, ali otac je ustrajao u
namjeri da mu ne da pancetu. Cijela je situacija nalikovala nekakvoj dječjoj igri kojoj je
ishod bilo očev bijes.
- Danijel, jesam li ti rekao da se makneš, da to nije za tebe - povikao je otac.
Usudila sam mu se usprotiviti i reći:
- Tata, on je samo dijete, trogodišnje dijete. Ne shvaća. Daj mu samo da lizne i proći će
ga.
Ne znam kako sam usudila usprotiviti se ocu. Vjerojatno mi je dosadilo slušati to
pogađanje oko jednog komadića obične pancete. Otac me pogledao. U njegovim sam očima
vidjela nevjericu zbog onoga što sam rekla. Nije bio navikao na ovakve moje izjave. Iako sam
to izrekla mirnim tonom, gotovo bojažljivim, otac nije shvaćao. U mojoj je izjavi vidio nešto
strašno, nešto što jedno dijete svome ocu nikako nije smjelo izreći. Nešto što je zasluživalo
kaznu.
- Mrš’ van’! S tobom ću se obračunati kasnije! - povikao je ljutito. Na brzinu sam
uhvatila Danijela koji se opirao mojim rukama i pobjegla. Bilo mi je teško umiriti dijete koje
nije shvaćalo zašto mu otac ne dopušta kušati komadić pancete. Nije prošlo puno vremena,
možda nekih desetak minuta. Bilo je to upravo u trenutku kada sam uspjela obećati Danijelu
neku sitnicu ako se umiri i prestane histerično plakati. Nalazili smo se pod bademom pod
kojim je majka prala odjeću. Nas četvero. Karolina i Zorka koje su dotrčale vidjeti što je
Danijelu, ja i Danijel.
- Što radite? - upitao je otac.
- Ništa - odgovorila sam.
- ‘Amo dolazi - pozvao je Danijela.
Dijete se brzo dignulo. Ne zbog straha jer nije znalo što ga čeka. Vjerojatno je pomislio
kako će se otac igrati s njim, kako mu nešto nosi, ne znam, ono što inače djeca misle u svojoj
maloj glavici. Ali, umjesto da ga prigrli, poljubi, poigra se s njime, otac je rekao: „Nikada, baš
nikada, ali nikada, da mi nisi napravio onakvu scenu! Ako sam rekao da nešto ne možeš
dobiti, onda ne možeš!“ viknuo je i prije nego se Danijel snašao, opalio ga rukom po guzi.
Bilo je ljeto, Danijel se upravo odvikavao od pelene, zapravo od krpa koje sam mu stavljala
kako se ne bi popiškio ili ukakao, a koje sam redovito prala, onako kako je činila i moja
majka. Na sebi je imao samo tanke gaćice pa ga je očev udarac itekako zabolio. Dječak je
počeo plakati, zapravo smo svi plakali pokušavajući umiriti Danijela koji je vikao:
- Mama, mama... dođi mama... mamice...
Ne znam zašto je dječak u tom trenutku osjetio potrebu za dozivanjem svoje majke jer
ju do tada nije dozivao, rijetko ju je spominjao jer je se nije sjećao. Poznavao ju je samo s
one fotografije i zbog pjesmice koju je uvijek tražio da mu pjevam.
- Umuknite, kopiladi jedna! - viknuo je otac.

36
 Krenuo je prema kući. U grudima sam osjećala veliku bol. Tog sam ga trenutka toliko
mrzila da sam bila spremna uzeti nekakav štap i pretući ga. Mislim da bih ga u tom trenutku
uspjela pretući na mrtvo. Makar sam to poželjela.
- Tvoja smo kopilad! - viknula sam.
Okrenuo se i pogledao me. Bila sam uvjerena kako će se vratiti i udariti me i psihički
sam bila spremna suprotstaviti mu se. Osjećala sam kako mi se krv ledi u žilama dok mi
vatra prolazi tijelom. Uistinu sam bila spremna potući se s njim i, da se vratio, vjerojatno bi
bilo tako. Ali, nije. Ušao je u kuću i cijelo to popodne nije izlazio, niti smo mi ulazili. Sve dok
se nije toliko smračilo da smo morali otići na počinak. Danijel je odavno već bio usnuo.
Ležao je Karolini na koljenima. Mora da je nešto ružno sanjao jer je kroz san jecao. Nas tri
sestre nismo razgovarale. Cijelo smo vrijeme šutjele. Ne znam zašto. Mislim da smo se
bojale progovoriti da nas ne bi čuo otac i opet došao. Bila je to uistinu tužna, žalosna,
žalosna slika koju ću vjerojatno uvijek pamtiti.
Svaka Anina nova ispovijest bacala me dublje u čuđenje ijednu vrstu tuge. Iz dana u dan
sam kroz Aninu priču proživljavala njezino djetinjstvo. Događalo mise da sanjam Anu,
Karolinu, Zorku, Danijela i njihova oca te sve ono što mi je toga dana pričala. Svaki nastavak
njezine priče izazivao je gađenje prema Petru, ocu koji nije zaslužio da ga se naziva ocem.
Ana je nastavila pričati:
- Ujutro se otac šutke pojavio na vratima. Nisam mu pripremila doručak. Namjerno. Bila
sam uvjerena da će planuti, bjesnjeti, udariti me... ali ništa od toga se nije dogodilo. Uzeo je
malu čašicu koja je stajala na kuhinjskom stolu, vjerojatno još od sinoć, i natočio rakije. To
mu je bio ritual prije odlaska na posao. Ispio je do zadnje kapi, okrenuo se i otišao. Bila sam
začuđena. Ostala sam sjediti na stolcu u kutu, zasigurno još pola sata. Kao da sam iščekivala
njegov povratak, udarce, viku, nešto što se toga jutra moralo pošto-poto dogoditi. Nisam
osjećala noge, nisam imala nikakvog osjećaja u rukama, nisam se mogla pomaknuti.
Mislim da me njegov postupak više prestrašio nego udarci koje sam inače dobivala. Pomalo
mi je bilo žao što se i jutros nije dogodilo isto jer nisam znala trebam li osjećati pobjedu ili
poraz. Ili trebam biti spremna jer je ovo možda zatišje pred buru. Ovakav njegov čin je
zapravo za mene bio gori nego svi njegovi udarci kojima mi je davao do znanja kako je on
i samo on u pravu.
- I što se dogodilo kada se vratio s posla? - upitala sam je radoznalo.
- Tog se dana nije vratio. Pripremila sam mu ručak, pa kasnije i večeru. Jaja na tavi, to
sam jedino imala. Jelo ga je čekalo, čekalo i ohladilo se. Danijel je jaja pojeo s guštom, onako
hladna i neukusna. Jadno je dijete bilo toliko gladno da mu je bilo svejedno što jede, samo da
jede.
Poslije, kada su sestre i Danijel već otišle na počinak, ostala sama u kuhinji
pospremajući. Obično sam išla u krevet najkasnije u 22 sata. Nekada i ranije. Ovisno o poslu
koji sam imala dovršiti, ali tu sam noć ostala sjediti na tvrdom stolcu i tako usnula. Negdje
oko dva sata u noći sam se probudila, svjetlo je bilo upaljeno, onako kako sam ga ostavila.
Krenula sam prema ulaznim vratima, bila su zaključana. U mene se uvukao neki strah. Ja
sam osoba koja se uistinu boji mraka. Ne volim tamu, plaši me. Ponekad mi se čini kao da će
me progutati, a ako sam sama u prostoriji, pričinjaju mi se svakojake stvari. Sulude,
ljudskom umu neobjašnjive.
- Kao na primjer?

37
 - Pa, recimo, kao da je nešto puknulo u ormaru, kao da se nešto pomaknulo, nekakva
sjena i slično.
- To je samo od straha - zaključila sam.
- Da, i ja mislim. Ali, užasavala sam se mraka. Tako je bilo i te noći. Ipak, kroz dugi,
mračni hodnik krenula sam prema očevoj sobi. Ni danas ne znam što sam osjećala u tom
trenutku. Ne znam jesam li htjela da ga ugledam kako spava jer spoznaja da je u kući odrasla
osoba otjerala bi mi strah od mraka i činjenice da smo u kući samo mi, djeca, sama
bespomoćna i još uvijek mala. Ja, najstarija, imala sam odgovornost koju nisam htjela
prihvatiti jer sam se užasno bojala te noćne ure. Ili sam htjela da soba bude prazna jer, ako
primijeti da provjeravam je li došao kući, neće to shvatiti nikako drugačije nego loše. Mislit
će da ga provjeravam, uznemirujem i onda slijede batine.
Tiho sam odškrinula vrata sobe. Činilo mi se da to traje minutama jer ga nisam htjela
probuditi. Nisam dobro vidjela u mraku, a svjetlo nisam smjela upaliti. Osluškivala sam
nekoliko trenutaka, ne bih li čula kako diše. Ništa. Opet sam pričekala nekoliko trenutaka. I
opet ništa.
- Tata - zazvala sam ga tiho, jedva čujno.
Ništa. Učinilo mi se da me nije mogao čuti jer sam se i sama jedva čula.
- Tata, jesi li tu? - malo sam glasnije upitala.
Opet ništa. I opet sam pričekala nekoliko trenutaka i onda sam odlučila. Upalit ću
svjetlo pa što bude neka bude.
- I? - s nestrpljenjem sam upitala.
- Ništa. Krevet je bio prazan, soba prazna, u kući samo ja i moje sestre i brat. Ja,
najstarija, odgovorna za njih, ja koja sam se toliko bojala mraka i samoće, našla sam se u dva
sata ujutro u mračnoj kući, pomalo zabačenoj od ostalih kuća u selu. Iza naše kuće je bilo
polje. U tom sam se trenutku toga sjetila. Ugasila sam svjetlo i otrčala u našu, dječju
sobu. Uvukla sam se u krevet u kojemu su spavale Karolina i Zorka i pokrila se pokrivačem
po glavi. Ali, sjetila sam se da sam u kuhinji ostavila upaljeno svjetlo. Nisam htjela da netko
od očevih prijatelja pomisli kako je budan i dođe mu u posjet.
- Pa u tu uru? - začudila sam se.
- Pijani čovjek ne poznaje sat - kazala je Ana.
Morala sam priznati da ima pravo. Nastavila je:
- Brzo sam ugasila svjetlo i opet se uvukla sestrama u krevet. Nekoliko sam trenutaka
tako ležala, a onda sam shvatila kako je Danijel sam u krevetu. Imao je tek tri godine i on se
kao i ja bojao mraka. Stavila sam mu krunicu iznad kreveta i objasnila da ona čuva dobru
djecu od mraka. Ipak, bio je sam. Nisam razmišljala. Ustala sam se iz našeg kreveta i prešla u
Danijelov mali krevetac. Sklupčala sam se pored njega. Danijel se malo promeškoljio,
okrenuo se prema meni i zagrlio me. Spavao je sve vrijeme. Čvrsto sam ga stisnula, kao da
ga čuvam od svega onoga što bi moglo vrebati iz mraka i tako sam usnula. Tu noć otac nije
spavao kod kuće.

38
 OSMO POGLAVLJE

Na trenutak sam začula Anin glas. Vikala je. Nisam mogla razumjeti što govori. Vidjela
sam petnaestogodišnju djevojčicu, duge, crne kose, u bijeloj dugoj haljini. Nalikovala je
spavaćici, ali nisam mogla biti sigurna. Plakala je. Pokušavala mi je nešto reći, ali nisam je
dobro čula. Nešto je bilo u zraku. Bila je noć i činilo se kao da nekakvo nevidljivo, ali
ipak debelo staklo onemogućava naš razgovor. Okrenula sam se. Prema meni je dolazio
muškarac. Mogao je imati oko četrdeset godina. Možda malo manje. Lice mu je bilo mutno,
ali kako se približavao, mogla sam ga bolje vidjeti. Nisam ga prepoznala. Opet sam pogledala
u djevojčicu. Pružala je ruke prema meni i nešto vikala.
- Ne čujem te, što kažeš? Što je... glas mi se gubio u noći.
Iznenada je pokrila lice rukama, a ja sam se opet okrenula prema tom čovjeku. Moje je
okretanje bilo sporo. Kao u onim filmskim scenama. Sve je bilo nekako maglovito. U
trenutku sam vidjela čovjeka nada mnom kako zamahuje šakama prema meni. Rukom sam
prekrila glavu kao da se želim obraniti i viknula: neeeeeeeee...
- Mamaaaaaa, mama... probudio me Ivanov glas.
Dozivao me je iz sobe. Pogledala sam na sat. Bilo je nešto malo iza ponoći. Otišla sam u
sobu i legla kraj Ivana u krevet.
- Evo me, ljubavi mala, evo me - spavaj.

***

Dok sam jedne večeri sjedila na klupici u gradu, okrenuta izlozima obližnjih trgovina,
začula sam kako mi se približavaju glasovi. Dolazili su iz Emmeranove ulice. Iz nekog se
razloga nisam htjela okrenuti prema njima. Glasovi ne bi zaokupili moju pozornost da nisu
dolazili na hrvatskom jeziku. Na moje iznenađenje zaustavili su se tik pored mene. Još sam
im bila okrenuta leđima. Sjeli su na klupicu. Klupica je imala dvije strane i oni su se smjestili
na onu drugu, okrenutu prema Emmeranovoj ulici. Znam da sam se u tom trenutku trebala
okrenuti, pogledati tko je i eventualno se javiti jer sam ih vjerojatno poznavala, ako ne
osobno, makar s nedjeljne mise iz hrvatske crkve. Ali nisam. Ostala sam sjediti i
prisluškivati. Da, da, prisluškivati, jer razgovor je bio zanimljiv. Ne za svačije uši. Bila sam
uvjerena da su znali da ih razumijem, da su me prepoznali, jer ako su dolazili na nedjeljnu
misu, sigurno su me poznavali. Makar površno. Bila su dva ženska glasa.
- Znam da je ružno to što radim, da moji znaju ubili bi me, ali jednostavno se dogodilo.
Ne volim da mi naređuju, a on je baš to radio i zato sam mu to napravila. Samo zato - kazao
je prvi glas. Glas je pripadao mlađoj ženskoj osobi. Malo je promukao. Bila sam uvjerena
kako ga poznajem.
- Nisi ti to napravila jer ti je naređivao i diktirao što ćeš raditi ili nećeš. Ti si to učinila
jer ti se ovaj drugi svidio. Priznaj, kome se ne bi svidio - rekao je drugi glas. Ženski, malo
tanji, nisam ga prepoznala.

39
 - Ma dobro, možda je i tako. Njegova pažnja, njegovi komplimenti, toliko je drugačiji od
Nicovih.
- I što ćeš sada?
- Ne znam. Za sada ću pustiti sve ovako, možda još dva ili tri mjeseca, ne znam...
- Hoćeš li mu reći?
- Ma kako da mu to kažem. Da mu kažem da ne znam čije je dijete. Da nisam sigurna je li
njegovo ili Marcovo! Bože, kako sam se samo uplela u ovo. Nisam trebala.
- Nisi, ali sad je tu i što ćeš. Kad se dijete rodi, napravi test, pa ćeš biti sigurna.
- A što ću do tada?
- Glumi, kao i do sada.
- Sumnjam da bi Marco pristao na to. Rekla sam mu da ne spavam s Nicom već neko
vrijeme i da imamo problema u braku. Kad vidi da sam trudna, pomislit će da je dijete
njegovo i neće više htjeti da se vratim Nicu. Znaš kakvi su Talijani. Temperamentni i
ponosni. Ne znam što ću.
Glas je zaplakao.
- Baš ponosni, a spavaju s tuđim ženama koje se kasnije vraćaju u krevet svojim
muževima - rekao je drugi glas. Vjerojatno je osoba shvatila da je pretjerala u iskrenosti pa
je odmah dodala:
- Oprosti, nisam mislila...
- Ma je, tako je. Dobro si mislila. Ja sam kriva i sad ne znam što ću. Znala sam da se ovo
može dogoditi. Pogotovo jer Marco nije pazio. Nije ga pretjerano bilo briga. Nije htio
koristiti kondom i izvlačio ga je u zadnji trenutak. Rekao je da ga to dodatno uzbuđuje.
Sad mi se učinilo da sam previše čula. Bilo mi je žao što sam se našla na istoj klupici i
što me nisu vidjele prije nego su započele razgovor. Bila sam uvjerena da znam čiji je onaj,
pomalo promukli glas. Nije mi vrag dao mira i odlučila sam se okrenuti. Naravno, napraviti
to tako da me ne uoče. Nisam ni promislila kako bi me mogli uočiti i primijetiti, prepoznati
pa čak i ako ne pogledam o kome se zaista radi i tako nas dovesti u neugodnu situaciju. Što
bih onda trebala? Reći im da neću nikome odati o čemu su pričale. Shvatila sam kako je ovaj
promukli glas bio u ljubavnom trokutu i varao svog muža. To nije nimalo strašno, ako se
uzme ona druga strašna činjenica u cijeloj prevari. Ne zna se tko je otac djeteta koje dolazi.
Užasno je to pomisliti, a kamoli spoznati da se netko koga čak i poznaješ nalazi u takvoj vrsti
problema.
Ipak, okrenula sam se. Polako, oprezno da me ne primijete. U početku sam vidjela
žensku osobu, meni okrenutu leđima. Imala je poludugu smećkastu kosu. Toj je osobi
pripadao promukli glas. Prepoznala sam je u trenutku kada je pogledala drugu osobu.
Vidjela sam joj dio lica jer je sad bila okrenuta meni iz profila. Zadrhtala sam. Znala sam je.
Iz crkve, s nedjeljne mise. Nisam s njome imala nekakav poseban odnos. Nisam joj bila
prijateljica. Samo poznanice koje bi se pozdravile kada bi se srele. Gotovo je svaku nedjelju
bila na misi. Sa suprugom. Da, i supruga sam joj poznavala. Visok, naočit čovjek, ali ne
pretjerano zgodan. Bio je onakav kakvih ima na stotine. Shvatila sam da će se taj čovjek za
nekoliko dana radovati što će dobiti dijete. Trebalo im je biti prvo, znala sam da još nemaju
djece. Shvatila sam i da ću ih ja, iako to neću željeti, promatrati svaku nedjeljnu misu na koju
dođu jer ću se, iako to neću htjeti, pitati što je žena odlučila napraviti. Reći mu istinu ili

40
pričekati da se dijete rodi pa provjeriti čije je uistinu. No, ako žena bude imala i sreće i dijete
zaista bude muževo, i ona odluči ostati s njim, kad ih vidim, vjerojatno ću se pitati kakav je
njihov odnos, o čemu ona misli dok je on ljubi, govori li mu sad istinu, je li mu vjerna i je li
prekinula svoj odnos sa stanovitim Talijanom Marcom koji joj je davao toliko željene
komplimente.
Sad sam htjela okrenuti glavu u drugu stranu kako bih vidjela njezinu sugovornicu. No,
u tom sam trenutku ugledala Anu s kojom sam se trebala naći. Nalazila se nekoliko metara
od mene i prilazila mi. Smiješila se. Odmah sam shvatila u kakvoj sam opasnosti. Ana će me
pozdraviti na hrvatskom jeziku i dvije će prijateljice shvatiti da sam čula i razumjela sve što
su rekle. Kako su samo bile neoprezne. Kao da nisu mogle o ovoj osjetljivoj temi pričati
negdje drugdje. Gdje nema ljudi i potencijalnih znalaca njihova jezika. Neshvatljivo
neoprezne žene.
Brzo sam ustala i krenula prema Ani i tako nikada nisam saznala tko je bila ona druga
žena.
Ana je već bila dovoljno blizu da žene čuju njezin hrvatski pozdrav pa sam joj znakom
dala neka šuti, uhvatila je za ruku i povukla prema gradu.
- Muči, muči - tiho sam rekla.
Kad smo se dovoljno udaljile i kada sam bila sigurna da me dvije žene više ne mogu
čuti, ispričala sam joj što sam upravo saznala.
- Uh, nećeš mi povjerovati. Znaš što...

41
 DEVETO POGLAVLJE

Kafić u kojemu smo ja i Ana tog popodneva pronašle svoje mjesto nalazio se nekoliko
minuta hoda od Emerannove ulice. Još sam komentirala kako sam saznala za preljubničku
aferu moje poznanice. Obje nismo mogle zamisliti osjećaje koji preplavljuju ženu koja je u
nedoumici tko je otac djeteta kojeg nosi. Činilo mi se to poput noćne more iz koje nikako ne
možeš izaći.
- Sama je kriva. Znala je kako se nešto takvo može dogoditi - zaključila je Ana.
Složila sam se.
- Da, mislim da je naći se u takvoj situaciji neopisiva noćna mora.
Ana se nasmijala.
- Draga moja, na to je trebala misliti kada je...
Slikovito je rukama demonstrirala pokrete tijela u seksu.
Obje smo se nasmijale.
Konobar je donio naručeno. Nekako je previše sporo stavljao šalice na stol, kao da ga je
strah da mu ne ispadnu iz ruke. Kada se udaljio od našeg stola, izvadila sam diktafon i
uključila ga. Bio je to znak Ani da može početi s ispovijesti.
Nekoliko trenutaka provele smo u tišini. Vjerojatno se prisjećala ili je skupljala snagu.
Vjerujem da joj je bila potrebna jer pričati o tako teškim situacijama doista nije jednostavno.
- Ne otkrivam nikakvu tajnu kada kažem da je moj otac imao mnoge žene poslije smrti
moje majke. Možda ih je imao i prije, u to nisam sigurna. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi,
nego samo sumnjati. Ipak, mislim da ne bih puno pogriješila ako bih rekla da su moje
sumnje opravdane. Jer kako inače opravdati njegova česta noćna izbivanja koja su se
protezala do kasno u noć, možda čak i do prvih jutarnjih sati, a koja su se događala još dok
nam je majka bila živa. No, neka to ostane samo moja sumnja.
I te je noći, prve koju nas je ostavio same u mračnoj kući bio kod jedne svoje ljubavnice.
Nekoliko mjeseci poslije saznala sam tko je ona, kako se zvala i čija je supruga bila. Još je i
danas u braku s istim suprugom, djeca su joj odrasla, Karolinino i Zorkino su godište. Neću
govoriti o njezinu identitetu jer ne želim nikome prouzročiti probleme. Čak ni ženi koja je s
mojim ocem, možda i dok je naša majka bila živa, varala svoga supruga. Pred očima sela.
- Pa zar je selo znalo? - upitala sam začuđeno.
- Znalo je. Dobro, možda ne baš svi u selu, ali o tome se pričalo. I ja sam tako saznala.
Slučajno sam čula jednu susjedu kako o tome govori. Sjedila sam ispod zajedničkog
dvorišnog zida i čula je kako govori jednoj dragoj susjedi: „Jadan li je Luka! Eno one njegove
opet se vucara s Petrom. I sad sam vidjela da je ušao u njihovu kuću“ - čula sam.
Htjela sam se dignuti i povikati kako to nije istina jer je moj otac na poslu. Pa bilo je
negdje oko podne i morao je još biti na poslu. Ali nisam. Nekako su mi noge bile otkazale
poslušnost. I usta. Nisam se mogla pomaknuti, niti ispustiti glas. Ništa. Kao da me je netko
prikovao za onu travu na kojoj sam sjedila.

42
 Dvije su susjede nastavile ogovarati tu ženu, preljubnicu i mog oca. Častile su ga raznim
pogrdnim epitetima kao što su: smeće jedno, đubre, pijanica, ženskaroš...
I sve sam ih morala prihvatiti jer je moj otac uistinu bio takav. Nisu rekle ništa što nije
bila istina. Ali, jedna mi se rečenica urezala u pamćenje. „Jadna li je bila pokojna Dana, da
nije tog đubreta, još bi bila živa. On ju je ubio, kažem ti ja... “
Prekinule su razgovor jer je u tom trenutku do njih dotrčao Toni, unuk jedne od žena.
One su mu darovale svu svoju pažnju i zapričale se s njim. Nekakav nevažan razgovor.
Još sam dugo ostala sjediti na istom mjestu. Nisam ih više čula, pa čak ni petogodišnjeg
Tonija, živahnog dječačića kojeg je obično bilo nemoguće ne čuti. Uvijek je nešto vikao,
dozivao, bio je jednostavno glasan. Ali, ja od one rečenice koja mi je satima, danima,
mjesecima i godinama odzvanjala u ušima nisam bila sposobna čuti ništa i nikoga. „Jadna li
je bila pokojna Dana, da nije tog đubreta, još bi bila živa. On ju je ubio, kažem ti ja... “
- Zašto su to rekle?
- Strpi se. Saznat ćeš - rekla je Ana.
To što mi nije odmah odgovorila nije mi bilo po volji jer sam po naravi bila nestrpljiva
osoba. Za mene nije vrijedila ona stara narodna poslovica: polako se Božja kola voze. Ono što
sam naumila i što sam htjela, htjela sam ostvariti u što je moguće kraćem roku. Ali, ovaj
sam put morala čekati i tako staviti svoju strpljivost na kušnju.
- Ali otac nikada nije rekao gdje je bio te noći, niti gdje je i s kime provodio brojne noći
koje nije prenoćio kod kuće, sa svojom maloljetnom djecom. Što je u tim trenucima mislio, je
li razmišljao kako smo, što radimo, jesmo li dobro, nikada nisam saznala. Tog je dana došao
s posla kao i obično. Pripremila sam mu jelo, stavila ga na stol, donijela mu bocu vina. Sve
kako je htio. Razgovor je počeo sasvim normalno, kako bi i trebao počinjati u jednoj
normalnoj obitelji. Otac se raspitivao o djeci, o tome kako ću ja krenuti na jesen u školu u
grad, mjesečnoj autobusnoj karti koju je trebalo kupiti (što je otac obećao učiniti, ali
nikada nije), o tome u koju ću se srednju školu upisati. Htjela sam u ekonomsku, kako bih
poslije mogla studirati, ali on je rekao kako je moj način razmišljanja glup jer gdje ću više
zaraditi nego kao trgovac, frizer, konobar i slično te neka izaberem neko od tih zanimanja.
- Jesi li ga poslušala?
- Ne! - kratko je odgovorila Ana.
- Do upisa je još preostalo dvadesetak dana. Rekla sam mu da ću se upisati u frizersku,
ali sam upisala ekonomsku što je saznao tek tri godine poslije. Znao je da je frizerska
trogodišnja škola, ekonomska je bila četverogodišnja pa je morao saznati jer kako bih mu
inače objasnila kamo idem cijelu godinu - pojasnila je.
Bilo mi je nevjerojatno da jedan roditelj ne zna u koju mu školu ide dijete i to pune tri
godine. Rekla sam joj svoje mišljenje.
- Zato što ga nikada nije bilo briga. Htio je samo da u 21 sat najkasnije budem kod kuće,
ako sam imala popodnevnu smjenu. Autobus je iz grada polazio u 20.30 i u moje selo stizao
najkasnije u 21 sat. Ponekad bi kasnio pa je otac mislio kako lažem i onda bih dobila batine.
Ali, o tome ću ti pričati drugi put.
- Nikada mi nisi rekla kako se zove selo u kojemu si odrasla - primijetila sam po tko zna
koji put, nadajući se kako ću ovaj put ipak saznati ime njezina sela. Ispostavilo se da su moje
nade uzaludne.

43
 - Ne, nisam. Za sada još i neću. Možda poslije - rekla je.
- Dobro - složila sam se.
Ali, i da nisam, mislim da bi njoj bilo svejedno. Preostalo mi je samo čekati njezinu
dobru volju, kada će mi htjeti otkriti ime tog misterioznog mjesta.
- Tada kada smo vodili taj neobavezan razgovor - vratila se malo u priči.
- Da...
- U glavi mi je još uvijek odzvanjala ona zlokobna rečenica. Ali, nisam se usudila upitati
ga što znači. Ne zato što sam se bojala batina i njegovih pljusaka. Nisam. Nekako sam se već
naviknula na takvo njegovo iskazivanje ljubavi prema nama djeci pa me udarci nisu više niti
boljeli. Gotovo da ih nisam niti primjećivala. Da nije bilo plavih otisaka njegove ruke, ne bih
se ni sjećala da sam još jednom pretučena od vlastitog oca.
Strahovala sam od onoga što bi mi mogao reći, otkriti. Mogao bi mi reći da ju je uistinu
ubio, a mislim da to u tom trenutku ne bih podnijela. Mislim da bih na mjestu ostala mrtva.
Zato sam ga upitala ono drugo što me mučilo. Taj njegov ljubavni odnos s Lukinom
suprugom, malo debeljuškastom, ali ipak lijepom Vanesom. Ta je gospođa izgledala kao
kakva lutka, sva onako iscrtana i nakinđurena. Imala je negdje oko trideset i pet godina,
plavkastu kosu koju je bojila, žarko crvene usne. Mislim da je nikada nisam vidjela bez tog
crvenog ruža na usnama. No, prvo što je čovjeku upadalo u oči kada bi je vidio jesu tragovi
smećkaste olovke koji su se nalazili na mjestima gdje su se trebale nalaziti obrve. Shvatila
sam kako ih je redovito crtala, ali nisam shvaćala zašto. Zašto bi netko svoje prirode obrve
čupao i crtao nove kada je to izgledalo toliko umjetno i ružno? Kada bismo se susrele,
pozdravile bismo se i razmijenile dvije-tri riječi. Dok bi razgovarala, cijelo bi joj se lice
smiješilo kao da joj je neobično drago što me vidi. A ja sam redovito pokušavala spriječiti
svoju nutrinu koja ju je očajnički htjela pitati: „Ženo, kako ti izgledaš bez sve te piture na
sebi?“
Ali, umjesto da njoj uputim tu svoju radoznalost, iznenada sam upitala oca:
- Što ti imaš s Vanesom?
Ne znam kako sam se natjerala uputiti mu to pitanje i još onako oštrim i optužujućim
tonom. Za razliku od prethodnih naših razgovora i zajedničkih trenutaka u ovome nisam
očekivala pljusku, niti viku, ni bijes, ni udarce. Očekivala sam odgovor. Zar ga nisam
zaslužila? Zar nisam imala pravo znati što moj otac radi s jednom seoskom
namigušom, „crvenim užitkom“ kako su je pojedini muškarci u selu zvali, a sada sam znala i
zašto. Zar nisam imala pravo na odgovor? Mislim da jesam.
- Jesi - potvrdila sam.
- Ali, otac nije tako mislio. Podigao je glavu. Pogled s tanjura uputio prema meni. U
očima sam mu ugledala nevjericu. Ne znam je li to bilo zato što se pitao kako sam saznala ili
zato što sam mu se usudila postaviti ovo pitanje.
- Što kažeš? - upitao je.
- Što ti radiš s „crvenim užitkom“? - opet sam pitala.
Ovim sam je imenom nazvala, a da uopće toga nisam bila svjesna. Otac je to protumačio
kao moje izazivanje, provociranje. Vidjela sam kad se zacrvenio, kako mu oči postaju mutne,
kao najmutnija močvara. Ali, nije me bilo briga.
- Što ti imaš s njom - opet sam upitala i još ga više razljutila.
44
 - Otkud ti to, nesretnice - upitao je.
- Čula sam.
- Od koga?
- Od Vicke - bila sam iskrena iako možda nisam smjela...
Vicka je bila naša susjeda. Starija žena od nekih sedamdesetak godina koja se zapravo
zvala Viktorija. To sam saznala tek kada je umrla pa joj je na nadgrobnom križu stajalo puno
ime i prezime - na trenutak je prekinula pripovijedanje kako bi primijetila - Zar nije
neobično da s nekim cijeli život živiš u takvoj blizini i tek kada umre, saznaš kako se uistinu
zove?
- Je, neobično je - složila sam se.
- Da, vidiš kako je to - nadovezala se i nastavila pripovijedati:
- Vicka je bila pravi izvor seoskih informacija. Znala je sve o svakome. Tko se zaljubio i
u koga, tko je koga varao, tko je kome ukrao odjeću sa žice postavljene baš u tu svrhu i još
puno toga. Baš sve što se događalo u mjestu, Vicka je znala. Zato mislim, da je selo, deset
godina poslije, kada je umrla, puno toga izgubilo. Izvor informacija.
Vicka nije bila loša osoba, ne mogu to kazati. Na neki svoj načinje bila dobra. Uvijek je
bila voljna pomoći, ali se bojala mog oca. Kao i svi. Vjerujem da nam zato nikada nije
ponudila noćenje u svojoj kući - rekla je Ana.
Znala sam da je nepotrebno pitati zašto bi im Vicka nudila noćenje u svojoj kući kada su
imali vlastitu. Bila sam sigurna da će doći vrijeme kada ću saznati odgovor na to pitanje.
- Zbog toga što nam nikada nije naudila klevetanjima i lažima ne mogu joj uzeti za zlo
taj strah. Pokoj joj duši - zaključila je priču o Vicki.
Čekala sam da se vrati na oca. Da ispriča što se dogodilo nakon što mu je priznala kako
je za taj dio njegova života saznala od dobrodušne starice koja ni sama nije bila svjesna da
će biti uzrok nemiloj situaciji.
Ana je nekoliko trenutaka provela u tišini. Nisam je htjela ometati. Imala sam osjećaj
kako na svoj, neobičan način odaje počast preminuloj starici. Prošlo je minutu, dvije. Meni
se činilo kako je prošlo već pola sata. Ana je nastavila:
- Otac se uistinu razljutio. Vidjela sam mu bijes u očima, ali me nije bilo briga. Tog sam
trenutka mogla podnijeti sve batine koje je njegova ruka mogla zadati.
- Ta stara štraca! Što ona zna? - počeo je vikati.
- Samo bih htjela znati, imaš li što s tom ženom i jesi li imao i kada je naša majka bila
živa?
Oca je ova moja želja još više razljutila.
- Kopile jedno, što ti imaš mene ispitivati? Tko si ti da se ja tebi moram opravdavati?
- Tvoje sam kopile - odgovorila sam smireno.
Zamahnuo je rukom kao da će me udariti, dati mi još jednu pljusku ili možda i više, ali
se zaustavio. Ne znam zašto je to uradio. Što ga je spriječilo. Do danas nisam saznala. Ali,
sam čekala.
- Hajde, udari, udari me! Udari, što čekaš! K vragu i ti i tvoje šake! Na, na ti, udari me! -
vikala sam i namjestila se kako bi što bolje mogao naciljati moje lice.

45
 Nije me udario. Spustio je ruku, stisnuo usnice i pogledao me. I ja sam stisnula usnice.
- Što čekaš? - upitala sam ga.
Nije odgovorio. Krenuo je prema izlaznim vratima, izašao iz kuće i otišao. Ne znam gdje.
Ni, te se noći nije vratio. No, ovaj sam put bila hrabrija. Kad su sestre zaspale, uvukla sam se
Danijelu u krevet, zagrlila ga i poljubila. U sebi sam izmolila „Oče naš“ i usnula. Spavala sam
mimo cijelu noć. Prije nego sam zaspala, osjetila sam pobjedu. Da, bila je to još jedna moja
pobjeda. Druga do sada.

46
 DESETO POGLAVLJE

- Neko vrijeme, otprilike oko mjesec dana, otac je češće izbivao iz kuće noću. Ne znam
kamo je odlazio. Ne mogu misliti i tvrditi da je noćio kod Vanese jer je noću vjerojatno
njezin suprug bio doma pa sam pretpostavila da je našao neku novu, slobodnu ženu. Nisam
ga više pitala kamo ide. Naš se odnos zasnivao na tek usputnim rečenicama izgovorenim po
potrebi. Nisu se odnosile na život i svakodnevicu njegove djece, nego na poslove koje je
trebalo obavljati u polju i u kući. Raspitivao bi se tko je išao okopati kukuruze, je li okopan
vinograd, jesmo li sakupili dovoljno puževa nakon što je te noći padala kiša. Jako je volio
poljske puževe pa smo uvijek poslije kiše morali ići po polju i sakupljati ih. Sjećam se jedne
poljske ulice, u njoj ih je bilo najviše. Tu sam samo ja išla. Nisam puštala ni Karolinu ni
Zorku. Znaš li zašto?
- Zašto?
- Osim puževa, ta je ulica bila prepuna zmija.
- Bože! - tiho sam kriknula.
Ako sam nešto uistinu mrzila, to su zmije, bilo koje vrste, oblika i nebitno jesu li otrovne
ili ne, ja ih jednostavno nisam voljela vidjeti. Čak ni u nekim televizijskim dokumentarnim
emisijama koje sam tu i tamo voljela pogledati. Jednom sam gledala jednu emisiju koja se
bavila zmijama u Hrvatskoj. Pogledala sam je samo zato što sam željela znati koliko
su uistinu opasne. Glas koji je pratio dokumentarac govorio je kako na zemlji živi otprilike
tri tisuće vrsta zmija. Tri tisuće. Zar nije ogroman broj? A od tog broja u Hrvatskoj je
četrnaest vrsta zmija, a najotrovnije i najopasnije su riđovka i poskok, zmija koja je u mojim
krajevima najčešće viđena. Imala sam priliku čuti kako je poskok najveća i najopasnija
europska zmija otrovnica prilikom čega sam se stresla cijelim tijelom. „Ženke su obično
duge oko 60 cm, a mužjaci mogu narasti i do 100 cm“, čula sam glas koji je dopirao iz
televizora, ali nisam se usudila gledati u ono što su upravo prikazivali. U sivosmeđu zmiju.
„Poskok se pari u proljeće, u jesen ženka okoti oko deset, ponekad i više živih mladih. Hrane
se pticama, malim glodavcima i gušterima“, rekao je glas. Zamislila sam koliko je u
Hrvatskoj ženki zmija i koliko svake godine okote novih ženki poskoka. Opet sam protrnula.
Malo me smirila voditeljeva tvrdnja da poskok nije agresivan, da gotovo uvijek pokušava
pobjeći te kako ga je potrebno uistinu dobro isprovocirati da bi ugrizao. Ali, opet, s druge
strane, kako to da tako često u ljetnim mjesecima, u raznim tiskovinama možeš
pročitati: „Ugrizao poskok, ženu, ugrizao dijete, ugrizao... ugrizao...“ i sad sam se naježila. Ne
želim razmišljati o tim ljigavim, oku neugodnim bićima.
Ali, Ana mi nije dala da tako lako odagnam sliku zmije iz svoje glave.
- To je bila ulica za koju sam bila uvjerena, onako u svom još uvijek djetinjem
razmišljanju, da ju je netko ukleo jer kako bi drugačije onoliko zmija bilo u njoj. Mogao si
vidjeti zmije kako se izležavaju na suncu ispružene po plotu ili na pokojem kamenu.
- Ali kako to da je onda tamo bilo toliko puževa. Zar se zmije njima ne hrane? - upitala
sam iznenađeno.

47
 - Ne znam. Nisam nikada o tome razmišljala. Ali, mogu sigurno tvrditi da je u toj ulici
bilo puno puževa i mnogo zmija. Pogled na zmije je bio uistinu užasan. Znala sam imati
noćima more nakon odlaska tamo.
- Pa zašto si tamo odlazila? Mogla si skupljati puževe negdje drugdje.
- Jesam, ali ja sam htjela taj izazov. Po prirodi sam bila takva. Znatiželjna, željna izazova.
Možda sam zato poslije i otišla od kuće. Osjećala sam se moćno nakon što bih bez
ikakvih problema prošla tom ulicom i skupila pola vrećice puževa.
Pomislila sam kako ova žena nije normalna. Osjećati se moćnom među zmijama. Bože...
- Jednom sam vidjela jednu debelu, u klupko sklupčanu zmiju. Dugo sam je promatrala.
Mislim da je i ona mene. Bila je tamna, možda čak crna. Nikada je ondje nisam vidjela pa
me zanimalo zašto je tu. Nekako nije pripadala tome mjestu. Tu su bili samo poskoci i još
neke bezopasne zmije. Znala sam prepoznati poskoka, riđovku i šarulju. Ali, nisam znala
koliko je poskok opasan.
Zmija nije htjela otići niti kada sam je gurnula štapom. Nije se pomaknula. Opet sam je
malo gurnula, ali ništa. Pomislila sam kako je možda mrtva. Htjela sam je dotaknuti.
Prstima. Polako sam prinosila ruku, bila sam sigurna da je mrtva jer sam je već nekoliko
puta štapom pokušala probuditi. Ali, u jednom se trenutku mrdnula i ja sam poskočila. Taj
put sam uistinu osjetila strah - rekla je Ana.
Zadrhtala sam. Već sam vidjela ogromnu, debelu, crnu zmiju kako skače na Anu koja je
još bila dijete. Zamislila sam sebe u toj situaciji i još više zadrhtala. Osjetila sam kako mi se
dlake na rukama podižu iako ih nije bilo previše.
- ‘Ajde da mi preskočimo tu ulicu - zamolila sam je.
Ana se nasmijala.
- Ništa se nije dogodilo.
- Ipak, ne želim niti čuti za zmije.
Sad se Ana nasmijala toliko glasno da su se ljudi za susjednim stolom okrenuli prema
nama.
- Dobro, nećemo o zmijama - zaključila je.
- Hvala - dodala sam.
- Samo ti moram još ovo kazati. Često sam poslije žalila što je nisam uzela i stavila je
ocu pod jastuk. Nije bila opasna, samo da ga uplašim - nasmijala se.
- Bože, Ana, ti to ozbiljno? - upitala sam u nevjerici.
Smijala se. Činilo se kako se uistinu zabavlja mojim čuđenjem i strahom od zmija, sada i
ovdje, na ovom mjestu, usred Frankfurta, gdje je vjerojatno nemoguće da ikada vidim zmiju
na ulici. Osim ako se netko namjerno ne donese.
- Ludo jedna. Pa naravno da ne bih mogla uzeti zmiju i to napraviti. Nisam luda ni
manijak - rekla je.
Odahnula sam.
- Ali, to samo zato što bismo onda i ja i moje sestre i brat morali živjeti pod istim
krovom sa zmijom i ocem - nasmijala se.
Prijekorno sam je pogledala.

48
 - Šalim se - dodala je, smijući se.

***

Gospodin i gospođa Klein

Vas imaju čast pozvati na proslavu
obljetnice svojih PRVIH pedeset godina braka.
Pridružite nam se, bit će zabavno.

- Što?
- Hoćeš li ići sa mnom? Oliver ne može. Radi.
- Pa kako ću ja s tobom, ne znam ih, nisu mi prijatelji, čak ni poznanici - čudila sam se
dok sam u ruci držala pozivnicu koju mi je dala.
- Pa što. Ne moraš ih poznavati.
- Pa neću poznavati nikoga osim tebe.
- I to je dovoljno. To što ih ne znaš samo će pridonijeti tvojoj zabavi. Lakše ćeš se
zabaviti.
- Zar nemaš nikoga drugoga? Neku svoju njemačku prijateljicu?
- Imam, ali ne želim ih. Htjela bih da ti pođeš. Da upoznaš svijet u kojemu sad živim.
Svijet i ljude koji su toliko različiti od ljudi s kojima sam nekada živjela. Ne da su bolji,
nego samo drugačiji - opravdala je svoj poziv.
- Pomoći će ti u pisanju knjige. Kad budeš uspoređivala moja dva svijeta, dva života -
osmjehnula se.
Ana je imala pravo. Možda bih trebala ići.
- Dobro, kada je ta proslava?
- U subotu.
- U subotu. Da vidim imam li što u subotu.
- Ma nemaš - uvjerljivo je kazala.
- Da, da... u pravu si. Nemam nikakvih planova.
- Eto vidiš. U subotu u 18 h sati. Ja ću doći po tebe.
- Ma ne trebaš. Doći ću vlakom.
- Ne budi luda. Doći ću po tebe pa idemo upoznati moj sadašnji život - nasmijala se.
- Dobro.

49
 JEDANAESTO POGLAVLJE

Gospodin i gospođa Klein bili su ljubazni ljudi, ali nekako previše formalni. Kao da su
ovaj dan shvatili kao nekakav protokolarni program, a ne kao opuštenu zabavu kako su
najavili u pozivnici. Eduard Klein bio je podosta visokog rasta. Imao je sijedu kosu koju su
pratile 72 godine. Tijelo mu je bilo uspravno, što je čak nevjerojatno za nekoga
njegovih godina. Obukao je tamno odijelo, u kojemu je prevladavala neka nijansa plavkaste
boje pa se činilo kao da se na suncu preslikava iz crnog u tamnoplavo. Stavio je bijelo-plavu
kravatu koja je odgovarala odijelu. Dopustiva kombinacija, no, nekako je izgledao kao da je
upravo stigao s nekog uredskog sastanka ili možda kolodvora. Da, upravo tako.
Podsjećao me na službenike koji su radili po kolodvorskim uredima ili na šalterima za
informacije. Govorio je dijalektalno i nisam ga najbolje razumjela.
Gospođa Klein je bila nešto nižeg rasta. Dvije godine mlađa od svog supruga. Dakle,
imala je sedamdeset godina, ali je izgledala kao da joj je šezdeset. To je vjerojatno zato što
nikada u svome životu nije radila. Radio je gospodin Klein. Gospođa je odgajala njihovo
dvoje djece i čekala supruga da dođe kući s posla. Idilična obiteljska slika. Zvala se Winona.
Pitala sam se otkud njezinoj majci to ime i to još u ono vrijeme. Prije sedamdeset godina.
Kako to da joj nije dala tipično njemačko ime, Waltraud, Helge, Elke, Hilda, Heidi... ili nešto
slično, tipično njemačko. Svojom pojavom mi nikako nije odgovarala imenu Winona.
Gospođa Winona Klein bila je možda malkice pretjerano ljubazna sa svojim gostima. To
su bili ljudi koje je svakodnevno viđala ili barem dva ili tri puta mjesečno i znali su kakva je
osoba. Zato mislim kako je pretjerana ljubaznost bila nepotrebna. Među gostima se kretala
polagano. Sa svima je razmijenila nekoliko riječi, što nije bilo lagano budući da je na
prijemu bilo stotinjak gostiju. Na sebi je imala lijepu dugu, tamnoplavu haljinu. Usklađenu s
odijelom svog supruga. Nijemci doista pridaju važnost takvim sitnicama. Primijetila sam to i
na drugim parovima. Gotovo su svi bili usklađeni. Ja nisam imala takav običaj. Odjevno se
usklađivati s Marinom. Rijetko bih to radila. On je bio sportski tip, a ja više onako, kako bi
moja ujna Karmela kazala „šminkerski“. Da se on ne zamara mojim „šminkerskim“
odijevanjem, a ja njegovim sportskim i da izbjegnemo možebitne prepirke oko usklađenog
odijevanja, nekako smo se prešutno dogovorili o odijevanju prema vlastitim ukusima, ali
smo ponekad ipak bili usklađeni. Meni je to bilo pomalo smiješno. Ali u sebi sam nosila
hrvatski mentalitet na koji sam bila ponosna i teško da bih se mogla ponijemčiti i početi se
odjevno usklađivati sa svojim suprugom.
Ana je bila malo drugačija, primijetila sam za našeg druženja. Pokupila je mnogo stvari
od Nijemaca. Kao na primjer način pripreme jela, način odijevanja pa čak i razmišljanje. Kod
našeg, balkanskog mentaliteta sve je bilo opušteno, nismo se zamarali oko toga kakav će
nam život biti, oko svakodnevice, mi smo samo htjeli svoju opuštenost, nismo priznavali
užurbani ritam života kakav imaju Nijemci. Oni se vječito nekamo žure, kao da neće stići na
cilj. Rade, zarađuju, ubijaju se poslom i to sve samo za onih nekoliko dana ljeti, provedenih
na „urlaubu“ na nekim atraktivnim turističkim odredištima, gdje se i opet ne znaju opustiti
jer žele vidjeti sve što se ima vidjeti i isprobati sve, baš sve. A nekada je to nemoguće za onih
petnaestak-dvadesetak dana koliko im traje godišnji odmor. U nedostatku vremena vraćaju

50
se na isto mjesto i istražuju, gledaju još neviđeno i na kraju godišnjeg odmora zaključuju
kako još uvijek nisu vidjeli se. Logično, jer da čovjek upozna cijelo jedno mjesto, grad
i zemlju, treba tu živjeti.
Ali mi iz Hrvatske, mi se ne zamaramo tim beznačajnim sitnicama. Živimo život punim
plućima, kako bi rekao jedan moj poznanik. Znamo uživati u životu, čak i onda kada se
nekom promatraču čini da uopće to ne radimo. Financijska je kriza zahvatila zemlju, ali k
vragu, dok imamo onih sedam kuna za macchiato ili deci kole, kriza nas još nije
dovoljno pritisnula. I zato se ponosim našim hrvatskim mentalitetom. Zbog tog macchiata
koji moramo svakodnevno ili barem dva do tri puta tjedno ispijati u nekom omiljenom
kafiću. Viva macchiato!“
Dok sam razmišljala o svome životu, tamo kod kuće, u Zadru, vjerojatno sam se
osmjehivala. Kažem to zato što mi se jedan muškarac koji je stajao u blizini mene smješkao.
Vjerojatno je mislio kako mu uzvraćam osmijehe. Brzo sam se vratila u sadašnjost u kojoj je
gospođa Winona Klein upravo zahvaljivala gostima na dolasku i darovima.
Vidjela sam kako je tijekom govora koji je držala pogledavala prema meni i Ani.
Vjerojatno se pitala tko sam. Ali, znala sam kako joj je Ana rekla da ću doći umjesto Olivera.
Nisam se trebala zabrinjavati. No, nekako me mučilo što stalo pogledava prema nama.
Možda je htjela Ani dati nekakav znak koji su znale samo one. „Bože, pa ti samo
analiziraš! Opusti se!“ u sebi sam se prekorila.
Po završetku svog govora punog zahvale, uputila se prema nama. Nekako me to nije
čudilo.
- Ana, meine Güte, kako mi je drago što te vidim. Otkad se već nismo vidjele. Ima, čekaj
da vidim...
- Od prošlog ponedjeljka - podsjetila ju je Ana.
Dva tjedna? Pa to uopće nije dugo. Ja sam mislila da se nisu vidjele barem dva mjeseca.
- Što se može. Ima previše posla - pravdala se Ana.
Gospođa Klein pogledala je prema meni. Bio je to znak Ani da me mora predstaviti.
- Marijana Dokoza. Moja prijateljica - rekla je Ana.
Jesam li joj bila prijateljica, ne bih znala reći. Naše se prijateljstvo zasnivalo na
ispovijesti koju sam ja trebala ukoričiti. Moglo bi se reći da smo povezane poslom. A, opet,
upoznala sam tu ženu. Njezino djetinjstvo, njezine osjećaje, njezine boli, tragedije i tko zna
što ću još saznati o njoj. Pa, ako već sve to znam, mogla bih joj biti prijateljica. Zašto ne?
- Drago mi je - rekla sam, pružajući ruku gospođi Klein.
- Poznamo li se mi odnekud? - upitala me iznenada.
- Ne bih rekla. Ja vas ne poznajem.
- Ja sam uvjerena da smo se već negdje vidjele. Sigurna sam.
- Ne znam. Ja se vas ne sjećam. Ako ste bili na nekom primanju, događaju koje je pratio
Večernji list, novine za koje radim, onda može biti. U suprotnom, sumnjam da smo se negdje
srele - odvratila sam.
- Hm - promrmljala je.
- Sjetit ću se pa ću Vam kazati - obećala je.

51
 Nasmijala sam se. Klein je nastavila neobavezno čavrljati s Anom. Pitala sam se što bi
rekla da joj Ana ispriča priču o svojoj obitelji. Bi li joj je bilo žao. Vjerujem da bi.
Bila je to zanimljiva večer. Večer u kojoj sam štošta saznala o Aninim navikama,
prijateljima, obiteljskim druženjima, izlascima. Jedno me saznanje iznenadilo. Ana je voljela
s prijateljicama barem jedan put u pola godine otići u neke manje-više luksuzne wellness
toplice gdje se opuštala uz raznorazne masaže, manikuru, pedikuru... Tvrdila je da tamo
obnavlja energiju, oslobađa se svakodnevnog stresa, opušta, odmara organizam i sprema se
za daljnju svakodnevicu. Ana mi nimalo nije djelovala kao tip osobe koja bi uživala u
nečemu takvom. Mene je sama pomisao na wellness toplice umarala. Za mene je opuštanje
bilo u prirodi iz koje sam crpila snagu, energiju o kojoj je pričala.
Čula sam je kako priča o ljekovitom svojstvu vode u toplicama koje je svake godine
posjećivala.
- Plivanje u toj vodi mi pomaže ramenu koje me već nekoliko godina boli - rekla je
jednoj svojoj poznanici.
- Pa ne moraš plaćati dvije-tri tisuće eura da bi plivala u nekakvoj vodi. Ima ti kod nas
jedno mjesto, blato, odlično za takve boljke. Svi kažu da pomaže - ustvrdila sam.
Ana me pogledala. Nekako drugačije nego inače. Zbog njezina sam se pogleda
posramila. Primijetila sam da sam ovu rečenicu rekla previše „seljački“. Priprosto, kao da
neko dijete želi kazati: „Eno ti tamo ono blato, pomaže, pa se u njemu izvaljaj i bit će ti
dobro.“
Ali, nisam se olako predavala. Nikada to nisam činila. Iako sam sumnjala u sebe u
mnogim slučajevima, predavala se nisam.
- Kod nas, u Hrvatskoj, točnije u jednom mjestu pored Zadra, grada iz kojeg dolazim,
nalazi se ljekovito blato. Ono pomaže kod mnogih bolesti, to je dokazano - rekla sam na
njemačkom jeziku.
I sama sam se iznenadila koliko sam točno rekla ono što sam željela reći na tom, meni
zaista teškom jeziku. A kako bih potkrijepila svoju tvrdnju, rekla sam:
- Nizozemci žele na tome mjestu sagraditi lječilište.
- Ah, zaista - zanimala se žena.
Uočila sam kako ova tema Ani nije zanimljiva. Međutim, nisam marila za njezino
mišljenje. Nekako sam imala dojam da je pokušavala omalovažiti sve hrvatsko, naše. Nisam
joj to htjela dopustiti.
- Da, o tome se projektu uvelike govori. To je blato uistinu ljekovito. Mnogi koji su se
njime liječili su potvrditi...

52
 DVANAESTO POGLAVLJE

Umjesto da živim dosadašnjim životom i radim sve one stvari koje sam radila i prije
susreta s Anom ja sam neprestano razmišljala o njezinu životu, djetinjstvu, sestrama, bratu.
Uzela mi je dobar dio svakodnevice. Sastajale smo se jedan do dva puta tjedno, ovisno o
slobodnom vremenu kojim smo raspolagale.
Ustajala sam ujutro već u ranu zoru, između 5 i 6 sati kako bih sva svoja saznanja i
dojmove o Aninu životu unosila u računalo. Morala sam ustajati tako rano jer su Lucia i Ivan
bili budni već oko 7.30, pa se, zabavljena oko njih, ne bih mogla u potpunosti usredotočiti na
pisanje. Pisala sam koliko sam mogla, ponekad i dok bi djeca skakala okolo mene i svađala
se oko nekog slatkiša. Lucia je borbeno dijete. Sa svojih godinu i tri mjeseca znala se izboriti
za dobar dio Milch-Schnittea, čokoladnog užitka u kojemu je često uživao Ivan. Naravno, u
svojim je užicima htio biti sam, ali otkad je Lucia shvatila što voli, rijetko kad mu je to
polazilo za rukom. Uzaludna su bila moja nastojanja da ih naučim da dijele stvari, hranu,
igračke... Nekako mi nije uspijevalo pa sam ih na kraju pustila da se sami izbore za ono što
žele. Mislim da će im borbenost dobro doći poslije u životu, dok sami, bez roditeljskog
nadzora, budu kročili ovim surovim i neumoljivim svijetom.
Jutro je bilo moje vrijeme. Voljela sam to doba dana. Osjećala sam neku povezanost s
jutrom. Kao da smo na svijetu bili samo ja i ono. Ponekad bih ga osluškivala i čula ono što
čovjek ne može čuti ostatak dana. Razgovarala sam s njim. Znam, čini se pomalo suludo, ali
je uistinu bilo lako. Pomalo svježe, ljetno, njemačko jutro. Nije previše drugačije
od hrvatskog. Razlika je samo u mjestu i zapravo je ovo moje njemačko jutro bilo samo
drugi kraj od onog hrvatskog. Kao da čovjeku ugledate jednu stranu lica, a drugu iz nekog
razloga ne možete. Tako je za mene bilo ovo njemačko jutro, druga strana lica mog,
hrvatskog jutra.
Voljela sam u ranu zoru sjediti na balkonu svoga stana i razgovarati s jutrom. Činila
sam to i ovoga jutra, ali nekako se nisam mogla usredotočiti na razgovor koji sam često
prenosila na kompjutorski ekran. Pa sam jednostavno nakon pola sata odustala. Vjerojatno
je mojoj dekoncentraciji „kumovao“ Anin odlazak na godišnji odmor. Sa suprugom i
djecom namjeravala je provesti tjedan dana kod sestara u Hrvatskoj, a preostala tri tjedna u
Egiptu.
Voljela je Egipat. U njemu se osjećala stoljetnom, čudnovatom, drugom ženom koja se
nije uklapala u vrijeme u kojemu je živjela. Bila je zaljubljenik u stare civilizacije i
oduševljavala se pustinjskim prostranstvom iz kojih izranjanju neopisive, predivne i
čudesne kamene građevine koje su se stoljećima odupirale vjetrovima i vremenskim
nepogodama.
Ana je već dugo poznavala tri najveće egipatske piramide: Keopsovu, Kefrenovu i
Mikerinovu. Pokazivala mi je fotografije sebe kako stoji pored piramide. Nisam se mogla
sjetiti kod koje od te tri koje je redovito posjećivala. U nekoliko je navrata bila i na Nilu.
„Grčki povjesničar Herodot još je 450. g. pr. Kr. zapisao kako je Egipat dar Nila“, sjećam
se kako mi je jednom prilikom kazala. Zavidjela sam joj na putovanju u zemlju vječnog
sunca.
53
 „Na njegovim obalama ljudi se rađaju, žive, kraljuju i umiru. Kiše su žuđene, suncu se ne
može pobjeći, vjetrovi mijenjaju reljef i brzo zatiru tragove karavana. Pješčane dine vječni su
putnici, brda koja se gibaju, ruše i rastu. Prekrili su hramove i spomenike, konzervirali i
sačuvali ih od uništenja. Zahvaljujući talogu milijuna zrnaca poštedjelo ih je vrijeme i osobito
ljudi“, jednom mi je citirala ulomak iz knjige „Egipat - hramovi, ljudi i bogovi“, autora
Alberta Sillotta. Nisam poznavala stranice te knjige, ali mi se učinila zanimljivom nakon
ovog citata. Obećala sam joj da ću je pročitati, a onda će me ona, kazala je, jednom povesti sa
sobom u tu prekrasnu i poviješću bogatu zemlju. Zemlju kraljeva, egipatskih vladara,
hramova i spomenika. Moram priznati da mi se ta ideja uopće nije činila lošom.

***

Napokon sam je ugledala. Bila je raščupana, potamnjela, nasmiješena, djelovala je

doista divlje. Nisam odmah prepoznala djevojčicu koja mi je još prije mjesec dana pričala o
očevom zlostavljanju. Prepoznala sam ženu punu snage, života, neke čudnovate energije.
Vjerojatno ju je dobila na dalekim obalama Nila.
- To je samo moja vanjština - pojasnila mi je malo kasnije - u meni je još uvijek ona
preplašena i bolom ispunjena djevojčica.
- Zaista, Ana, predivno izgledaš. Je li to Egipat ili Hrvatska? - upitala sam oduševljeno.
- Egipat, draga moja, Egipat - nasmijala se i dodala - u Hrvatskoj sam se samo prisjetila
bolnih sjećanja.
- Kako ti je otac? - upitala sam i odmah shvatila kako možda i nisam izabrala najbolji
trenutak za ovo pitanje.
- Ah, isto. Bori se s problemima jetre. To mu je od alkohola - uzdahnula je.
Nisam sigurna je li joj uzdah bio izmamljen očevom bolešću ili mojim pitanjem. Pustila
sam da to ostane njezina tajna jer sam je morala mjesec dana čekati - cijelu vječnost. Željela
sam što prije negdje sjesti, zauzeti položaj kako bih čula nastavak ispovijesti. Pa se nisam
zamarala oko jednog sasvim nebitnog ,,ah“.
- Kamo ćemo? - upitala sam.
- Kamo god želiš.
- Hoćemo li u stari grad? Ima jedan odličan kineski restoran. Sad imaju i stolove
postavljene na ulici pa tu možemo sjesti.
- Zar si gladna?
- Ma, ne. Možemo samo naručiti piće. Sviđa mi se jer je to pješačka zona. Podsjeća me na
zadarsku Kalelargu. Neki dan sam sa suprugom bila ondje i uživala sam. Gotovo kao da sam
kod kuće.
- Dobro. Ionako nisam nikada bila u starom gradu.
- Super, usput ću ti pokazati još neke znamenitosti - rekla sam oduševljeno.
Mislim da je te moje meinzerske znamenitosti i nisu previše zanimale jer je oduševljeno
pričala o drevnom Egiptu iako bih ja radije slušala o događajima u Hrvatskoj. Ovih mi je
dana posebno nedostajao moj Zadar. Bio je srpanj, mjesec u kojem sam obično odlazila kući,

54
ali ove smo godine kasnili jer Marin nije mogao ranije dobiti slobodne dane na poslu pa smo
putovali početkom kolovoza. Odlazila sam na nedjeljne mise i gledala praznu crkvu u kojoj
je bilo tek dvadesetak ljudi, Hrvata koji su kao i ja ovdje ostali do kolovoza, a možda ovog
ljeta nisu ni išli kući. Zavidjela sam onima koji su otišli u Hrvatsku, ali sam se tješila jer
sam znala kako ću uživati u kolovoškim ljetnim, morskim danima i zabavnim noćima u
Zadru, dok će oni žaliti što su se već vratili u svoju njemačku svakodnevicu. Jer zadarske su
noći u kolovozu bile zaista predivne. Razne fešte i feštice, koncerti, velika fešta Noć punog
miseca, fešta za blagdane Velike Gospe, Male Gospe pa čak i talijanski ferragosto
koji Zadrani nikako nisu voljeli jer je svima dosadila gužva koju stvaraju navale Talijana u to
vrijeme. Sve me to podsjećalo na moje djevojačke dane u Zadru i u svemu sam nastojala
maksimalno uživati.
- A kako ti je bilo kod kuće? - prekinula sam je u pripovijedanju o Egiptu.
Upravo se bila nalazila kod neke piramide, rekla joj je i ime, ali ja je nisam čula. Nisam
je zapravo dobro niti slušala, samo sam ponavljala: „Super, super, aaaa...“ Uvijek sam to
govorila kada me nešto ne bi pretjerano zanimalo, a znala sam koliko je sugovornik
oduševljen onime o čemu upravo govori.
- Kod kuće? - ponovila je kao da se čudi mome pitanju.
- Da, u Hrvatskoj.
- Ah, da. Pa, ništa posebno. Malo smo se kupali, malo sam posjećivala sestre i brata,
malo oca i to je to.
- Jesi li mu rekla? - zanimalo me.
- Što to?
- Pa, da radimo knjigu - čudila sam se njezinu pitanju.
- Ma ne. Ne znam i hoću li. Nekako je previše bolestan i star. Kao da je klonuo duhom.
Nije više ista osoba.
- Ana, zar ti njega žališ?
- Pa, možda malo - rekla je.
Potom je brzo dodala:
- Ali, nemoj misliti kako ću odustati od ovoga samo zbog mog sažaljenja.
- Ma ne, nisam to ni mislila. Nego, drago mi je da ga žališ. To znači da ga, unatoč svemu
što je napravio, ili nije napravio, ne mrziš. A to je, draga moja Ana, dobro za tvoju dušu -
rekla sam.
- Da - bilo je jedino što je rekla na ovu temu.

***

Čovjek na biciklu dolazio je iz smjera Rajne. Bio je neuredan, neobrijan, pomalo

zapušten, napola pijan. Imao je dugu, prosijedu kosu, umorne oči, prljavu odjeću, teške,
prljave, zimske cipele, neprimjerene za ovo doba godine. Za volan bicikla objesio je stari i
istrošeni ruksak, očito napunjen bocama jer se, prilikom pada koji se dogodio točno ispred

55
našeg stola, začuo zvuk staklenih boca koje su udarale jedna od drugu. Iz ruksaka se nije
prolijevalo ništa, pa sam zaključila da su bile prazne ili se nisu razbile.
- Moj Bože, jeste li dobro? - potrčala sam prema njemu i pomogla mu da se ustane i
podigne bicikl.
Nije mi odgovorio. Nije ni zahvalio iako nisam to ni tražila. Opet je zauzeo položaj na
biciklu i pomalo se nesigurno odvezao u smjeru centra grada. Poslije sam ga vidjela samo
nekoliko metara od našeg mjesta kako prosi s još jednim prosjakom. Ispred crkve. Obično
nađem nešto sitniša za ovakve ljude, ali ovaj put nisam namjeravala zavući ruku u džep i
dati mu pokoji euro. Iz dva razloga: nije uopće bio star, iako je imao prosijedu kosu. Mogao
je imati negdje oko četrdeset, ali ne više, mogao je naći posao, i drugo zbog onog zveckanja
boca u njegovom ruksaku. Nije mi padalo na um nekome dati jedan cent tko će to
kasnije potrošiti na alkohol. Za hranu, vodu ili neku drugu potrepštinu, u redu. Ali, alkohol?
To nisam podnosila.
- Gdje smo ono stale prošli put? - upitala je Ana.
Pogledala sam u malu plavu knjižicu koju sam kupila u jednoj darovnoj trgovini na
glavnom kolodvoru. Sviđala mi se zbog korica. Imala je polutvrdi uvez koji se sjajio. U nju
sam zapisivala natuknice, upravo zbog ovakvih podsjećanja. Da ne moram stalno
premotavati po diktafonu.
- Na puževima, poskocima i zmijama - nasmijala sam se.
Ovo mi je djelovalo kao da pišemo nekakvu knjigu o urocima i crnoj magiji.
I Ana se nasmijala.
- Da, taj smo dio prošle. Rekle smo da nećemo više o zmijama - rekla je.
Ipak je dodala:
- Samo tako da se znaš pripaziti, doli (u Hrvatskoj), ti je sad prepuno zmija. Kažu, nisu
imali zimu pa zato.
Smijala se.
- Ha - ha... bila sam ironična.

56
 TRINAESTO POGLAVLJE

Gledala sam je, izgubljena u čudu. Stajala je ovdje preda mnom, kao da samo uživa u
pogledu na prolaznike koje su dodirivale zrake sunca koje su još mogle doprijeti između
starih meinzerskih kuća. Pričala je o nečemu što joj je učinio otac. Nečemu neljudskom i
strašnom.
- Imala sam šesnaest godina. Te sam jeseni upravo krenula u srednju ekonomsku školu.
Naravno, moj je otac bio uvjeren kako se školujem za frizerku. Zanat koji će mi, prema
njegovu mišljenju, donijeti veću zaradu od ekonomije poslije koje bih trebala na studij. U
selu se održavala naša fešta. Slavili smo blagdan svetog Roka. Već u rano jutro svi su se
seljani počinjali pripremati za goste koji će im oko podne ili najkasnije jedan sat iza
podne početi stizati. Ustajali bi u ranu zoru i pripremali ražnjeve na kojima su pekli svinje ili
janjce. Kao nekakva tradicija. Dok su se muškarci zabavljali oko vatre i ražnjeva, žene su
radile završne pripreme. Sve bi oko 11 sati bilo gotovo. A onda se spremalo za misu koja je
započinjala točno u podne. Jedan bi član obitelji ostajao kod kuće, u slučaju da je neki
gost naumio doći prije podne, a ostatak obitelji odlazio bi na procesiju i svetu misu.
Mi nismo imali goste pa se nismo morali pripremati. A da smo ih imali i da smo morali
spremati feštu, ne znam kako bismo to učinili jer nismo imali ništa čime bismo ih pogostili.
Osim paštom s grahom, nekakvim zelenim povrćem i sličnim. Ipak, osjećao se taj dan. U
zraku. Nekako je bio poseban, drugačiji od drugih, svetiji. Tog bismo se dana svi, osim oca,
sjetili majke. Dok bi otac još spavao, okupili bismo se ispod onog badema i pričali o majci. O
feštama koje smo provodili s njome. Uvijek bi nam nekako uspjela pripremiti kolač. Od oca
bi skrivala kokošja jaja, štedjela novac kako bi u seoskoj trgovini kupila ono najosnovnije, a
ono što nije mogla kupiti, nabavila bi joj Alberta. Tako smo bili sigurni da ćemo imati kolač
na ovaj dan. Otkad je umrla, običaj je ukinut. Nije nam toliko nedostajao kolač i ono djetinje
uživanje u slatkome, nego naša majka koja ga je s posebnom pažnjom i ljubavlju pripremala.
Nikada nismo zavidjeli susjedima na gostima, na bogatom blagdanskom stolu, na odlascima
u seosku birtiju, na odlascima na koncert koji se tradicionalno održavao navečer u staroj
školi. I sve samo zato što je majka znala učiniti blagdan posebnim, znala nas je zabaviti tako
da uopće ne bismo primijetili da nam nedostaju gosti.
Ovoga puta smo ja i Karolina odlučile iznenaditi brata i sestru. Odlučile smo opet uvesti
majčinu tradiciju. Dok je otac odlazio na posao, Karolina je odlazila prodavati kokošja jaja,
kojih smo, na sreću, imali, i to u drugo mjesto. Nismo željele to raditi u našem mjestu zbog
susjeda. Strahovale smo da bi nas mogli odati, a i bilo nas je nekako sram odlaziti od kuće do
kuće i prodavati jaja. Nije nas bilo sram zbog prodaje jaja, nego zato što smo znale kako bi
susjedi shvatili da to radimo zbog neimaštine, nestašice novca. Zato smo ih prodavale, ne u
selu do našeg, već u dragom, malo udaljenijem selu. Trebalo je propješačiti do tamo, ali je
Karolina u tome bila ustrajna. Mogu reći da smo dobro zarađivale. Ne znam kako nam je to
uspijevalo jer obično ljudi na selu i sami imaju kokoši koje nesu jaja, ali Karolina se nikada
nije vratila s neprodanim jajima. Vraćala se sa zaradom, a ponekad bi kupila neki slatkiš,
salamu, sir, nešto za što je znala da svi volimo jesi. Sjećam se da je jednom Zorki kupila

57
ukosnicu. Bila je to obična, najjednostavnija ukosnica, ali Zorkica se oduševila. Bila je tako
sretna, presretna da smo, komentirajući njezinu sreću, poslije Karolina i ja zaplakale.
Do fešte smo uspjele skupiti i više nego nam je trebalo za sastojke kolača. Napravile
smo čupavce. Kolač smo sakrile ispod kreveta u našoj sobi i otišle na misu. Otac se još uvijek
nije probudio. Ostavila sam mu doručak na stolu, uzela Danijela te smo nas tri sestre i brat
krenuli na svetu misu i procesiju oko sela. Bilo je zaista predivno. Pogledavala sam se s
Karolinom. Smiješile smo se jedna dragoj. Danijel i Zorka ništa nisu primjećivali.
Po povratku kući ustanovili smo kako otac još uvijek nije ustao. Nismo se time zamarali,
niti smo ulazili u njegovu sobu da bismo eventualno provjerili je li s njim sve u redu jer smo
znali kako je noćas, prema običaju, kasno došao kući.
S djevojkama sam raspremila očev netaknuti doručak i pripremila ručak. Nije nam
trebalo mnogo vremena jer nismo imale što ni pripremati. Izmučena jaja pržena na tavi u
šugu od rajčica. To smo svi voljeli, to nas je jelo majka naučila pripremati, a iako nikada
nikoga nisam vidjela da to jede, nisam mislila da je recept izmislila majka. Vjerovala sam
kako ga je i ona negdje i od nekoga naučila. Zapravo, mi smo znali jaja pripremati na razne
načine. Barem smo jaja imali. Jaja na oko, jaja s rajčicama, jaja sa šparogama, jaja s blitvom,
jaja s poljskim zeljem, kuhana jaja i još mnogo načina pripreme jaja. Čudim se kako nam ta
jaja nisu dozlogrdila. Svakome dragome bi, no mi smo u njima uživali, vjerojatno zato što
ništa drugo nismo imali. Ne da nismo mogli imati. Mogli smo, da otac nije svoj zarađeni
novac trošio na svoje užitke. Alkohol i cigarete.
Čudno, otac je uspio nazočiti ručku. Objedovali smo u tišini. Nitko se nije usudio ništa
kazati. Ne znam zašto. Poslije smo ja i Zorka raspremile stol i oprale posuđe. Znala sam da i
Karolina, kao i ja, s nestrpljenjem očekuje očev odlazak kako bismo ostale iznenadile
kolačem. Ali otac nikako da ode. Sjedio je ispred kuće i promatrao prve susjede kako
se vesele i smiju sa svojim gostima. Voljela bih znati o čemu je u tim trenucima razmišljao. Je
li shvaćao što čini svojoj djeci, što je učinio kada se posvađao s majčinom obitelji, našom
rodbinom, majčinom braćom, našim ujacima. Nismo imali nikakav kontakt s njima, ni danas
ga nemam.
- Zašto nisi pokušala ostvariti kontakt poslije?
- Zato što nisu ustrajali u tome da nas viđaju. Bili smo jedino što je ostalo od naše
majke, znali su kakvog oca imamo, kakav nam je s njim život i nitko nas nije pokušao
zaštititi, nisu nas pokušali posjetiti, nisu pitali za nas. Moja dva ujaka, braća moje majke,
nisu nikada pokušali vidjeti djecu svoje sestre. Svoje rođene sestre - naglasila je.
- Znaš li zašto je tako?
- Zato što su optužili oca da je ubio majku, posvađali su se s njim, a on im nije dopuštao
da nas viđaju kad su htjeli. S vremenom su se pomirili s time i to im zamjeram.
- Ali ipak, oni su braća tvoje majke, njezina krv, nešto što je ostalo od nje. Možda...
- Ništa možda, mi smo krv naše majke, moje sestre i brat su sve što mi je od nje ostalo...
i uspomene... uspomene koje čuvam ovdje - pokazala je srce.
- Nitko mi ih ne može oduzeti - dodala je.
- Dobro - povukla sam se.
Trebalo joj je nekoliko trenutaka kako bi smirila emocije, a onda je nastavila:

58
 - Napokon, oko 16 sati pokupio se i otišao. Samo nam je kratko dobacio: ,,Bog“ i nestao
u selu. Vjerojatno je išao u svoju birtiju. Karolina je odmah otrčala po kolač. Kad se vratila
na licu je imala osmijeh. Vidjelo se da je ponosna i sretna. Bio je to naš prvi zajednički kolač.
Moj i Karolinin. Ona je bila ponosna na uspjeli kolač i cijelu našu akciju, a ja sam bila
ponosna na nju, svoju malenu sestru, koja je izrasla u prelijepu djevojku. Njezine smećkaste
duge kovrče koje je mrzila jer su joj zbog njih govorili da je slika svoga oca, lijepo su
uokvirivalo njezino malo lice. Imala je plavkaste oči, pune usne i predivan osmijeh. Bilo je
uistinu šteta što se nije često smijala.
Kad ju je ugledao na vratima kuće, Danijel je uskliknuo.
- Što je to? - povikao je.
Oči su mu se smijale. Karolina je mimo odgovorila:
- Za tebe, braco, od naše mame.
Dječak ju je zbunjeno pogledao.
- Ludice jedna, poslala ti je odozgo - pokazala je rukom prema nebu.
Danijel me pogledao. Imao je četiri godine i normalno je da je nije shvatio.
- Ana, može li mama to? - upitao me zbunjeno.
Odlučila sam ga pustiti da vjeruje kako može. Kimnula sam potvrdno glavom.
- Rekla sam ti - dodala je Karolina.
Zorka se nasmiješila i rekla:
- Hvala vam.
Okupljeni pod bademom, onako kako smo to radili dok je naša majka još bila živa,
častili smo se kolačem i pričali Danijelu kakva je bila majka. Kako mu je pjevala, nosala ga,
grlila, ljubila, kako je bila sretna jer ga je dobila. Njega, sina, muškića, nasljednika. Dječak je
bio ponosan jer je bio najveća radost svoje majke. Naša je idila trajala oko sat vremena. A
onda...
Ana je na trenutak zastala. Na kutovima očiju su joj se pojavile suze. Tupo je gledala
ispred sebe, u prolaznike. U jednom je trenutku uzdahnula, ali je ipak ostala mirna. Možda
malo i previše za ono što mi je u sljedećim trenutcima ispričala.
- Otac se vratio. Iznenada. Nenajavljeno. Kao da nam je i imao čime najaviti. Nismo imali
ni mobitel, telefon, ali u to vrijeme nitko u selu i nije imao. Mislili smo kako će ostati barem
dva - tri sata. Ni danas ne znam zašto se vratio. Ali, vratio se. Ugledali smo ga na vratima
dvorišta, kada je već bilo kasno da bilo što sakrijemo. Ali, zašto bismo i skrivali. Ništa loše
nismo učinili. Ili jesmo? Kolač! Pripremljeni kolač je bio kriv. Zbog tog smo kolača izgubili
nešto što smo najviše voljeli. Stablo, majčino stablo!
- Majčino stablo - zbunjeno sam ponovila.
- Da. Otac nam je prišao laganim koracima.
- Što to radite? - upitao je. Gledao je u mene.
Vjerojatno jer je smatrao kako sam, kao najstarija, za sve kriva.
- Ništa - odgovorila sam.
- Kako ništa? Što je to? - upitao je.
- Kolač - Karolina se javila.

59
 - Otkud vam?
Kad sam već htjela kazati kako nam ga je darovala Alberta, Karolina je ustala i rekla:
- Napravila sam ga. Zašto pitaš? Želiš li probati? - prinijela je tanjur s kolačima ocu.
Jednim zamahom ruke srušio je tanjur i kolači su se razasuli po travi. Danijel je počeo
plakati. Karolina se nije pomaknula. Mislim da to nije bilo zbog straha, nego zbog otpora. To
je bio prvi put da je pokazala svoju - njegovu narav i suprotstavila mu se.
- Kopilad jedna, što si umišljate! - povikao je.
- Mama nam ga je poslala - povikao je Danijel.
Svatko bi se obrecnuo na ove riječi, svakoga bi one dirnule u srce, ali ne i našeg oca. On
je bio bezosjećajan gad koji je slučajno bio naš otac. Često sam se pitala kako to da se naša
majka zaljubila u takvog nitkova. Čime ju je mogao osvojiti?
- Šuti - viknuo je otac.
Danijel je otrčao kod Karoline i privio joj se uz noge. Ona je i dalje nepomično stajala.
Ništa se u tom trenutku više nije dogodilo. Baš ništa. Osim što se otac okrenuo i otišao.
Otišao je nekamo u selo. Ništa nismo shvaćali. Ali, nažalost već nakon pola sata smo shvatili.

***

Sjedili smo ispod starog badema, našeg omiljenog stabla. Majčinog stabla. Nismo
mnogo pričali. Djelovali smo kao da se pribojavamo očevog prisluškivanja, iako ne znam što
bismo mogli jedni drugima kazati, a da je to toliko strašno da nas na neki način kazni. Jeli
smo kolače, ali vjerujem da nitko nije uživao u jelu.
U jednom smo trenutku ugledali oca na dvorišnim vratima. Približavao nam se. U
desnoj je ruci nosio motornu pilu. Sjećam se da sam se čudila što će mu. Bio je blagdan,
svetac na koji se kod nas u selu nije radilo. Ni u polju, ni u šumi.
Šutke nam je prišao. Obuzela nas je neka vrsta oduzetosti. Samo smo gledali što čini.
Nije govorio. Prinio je pilu stablu i upalio je. Mislim da smo tek u tom trenutku shvatili što
radi. Karolina je vrisnula i povukla oca.
- Neeeeeeee...
Bila je toliko glasna da su se gosti susjede Vicke uznemirili i prišli ogradi kako bi vidjeli
što se događa.
Otac ju je jednom rukom odgurnuo i opet prinio pilu stablu.
Danijel je počeo vrištati:
- Ana, Ana... mamino stablo, to je mamino stablo, mama... mammmaaaa...
Dijete je plakalo. Zorka se nije micala. Mislim da su joj u tom trenutku noge otkazale
poslušnost. Ne samo noge nego i govor. Izgubila je dar govora. Poslije nije govorila danima.
Tek nakon nešto manje od mjesec dana, valjda nakon što se šok ublažio, počela je
zamuckivati. Nevjerojatno, ali je bilo tako. Tek je za pola godine mogla izgovoriti jednu
suvislu rečenicu bez zamuckivanja.
Svom sam snagom odgurnula oca od stabla. Umalo me nije dohvatila pila.

60
 - Zašto? Zašto to stablo? K vragu, što ti je? Što smo ti napravili? - vikala sam.
Nije me slušao. Odgurnuo me. Tresnula sam svom snagom na zemlju i osjetila udarac u
glavu. Nisam se uspjela dočekati na ruke. Ali, munjevitom sam se brzinom dignula (poslije
mi je to ispričala Karolina) i odgurnula ga. Ovaj me put pila nije poštedjela. Imala sam sreću,
pa me nije duboko zarežala. Uspjela sam samo vidjeti nekog čovjeka koji je dotrčao vičući:
- Čovječe, što to radiš? Jesi li normalan? Ubit ćeš ih.
- Nemoj majčino stablo - uspjela sam promucati prije nego sam izgubila svijest.
Probudila sam se u bolnici, kraj mog kreveta je bila Karolina. Zorka je ostala kod kuće s
Danijelom.
- Stablo je još uvijek ondje - bilo je prvo što mi je rekla.
Zaplakala je. I ja sam zaplakala. Prišla mi je, sagnula se i zagrlila me.
Dugo smo tako ostale zagrljene. Dugo smo plakale. Dugo nismo izustile niti jednu riječ.
Prostorijom su odjekivali samo naši jecaji.
Poslije sam saznala da je onaj čovjek koji me vjerojatno spasio i kojemu mogu zahvaliti
za svoj život, ali i za stablo bio gost susjede Vicke. Dotrčao je u posljednji trenutak i u svom
me automobilu odvezao u grad u bolnicu. Pila me zarežala, ali ipak ne toliko duboko. Imala
sam nekoliko šavova.
- Bože - promucala sam.
Ana se osmjehnula. Obrisala suze koje su joj bile navrle na oči i malo podignula majicu.
Pokazala mi je ožiljak na desnoj strani struka.
- Volim ovaj ožiljak. Zbog njega je stablo moje majke još uvijek tamo, u našem dvorištu.
Zbog njega se uvijek tamo vraćam. Ispod njega još uvijek vidim majku kako pere odjeću
ili kako nam pripovijeda priče koje je upravo izmislila dok mi djeca sa zanimanjem slušamo.
Nikada nisam više vidjela onog čovjeka, ali mislim da su ga sam Bog i naša majka poslali
onog dana u naše mjesto. On je bio jedini koji se usudio spriječiti oca da ispili to stablo.
- Kako ga je uspio spriječiti?
- Kad je saznao da neću tužiti vlastitog oca za zlostavljane, naljutio se. Čula sam da je
rekao kako bi Petar trebao završiti iza rešetaka na dulje vrijeme. Rekao je to zato što je
saznao za cijelu našu priču. Uzeo je odvjetnika i napravio nekakav ugovor. Ne znam kakav.
Zapravo, nije to ugovor, nego nekakav dokument u kojemu stoji da je on očevidac svega što
se dogodilo i kako će ga tužiti, ako jednog dana ukloni to stablo. Naveo je kako poznaje
osobe koje mogu oca spremiti u zatvor na dugo godina jer znaju mnogo o njemu. Ne znam
što su znali, ali otac više nikada nije pokušao otpiliti ili posjeći naše i majčino stablo - rekla
je Ana.
- Šteta što u tom dokumentu nije spomenuo i da vas ne smije zlostavljati - dodala sam.
- Da, šteta - složila se.

61
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

Poslije nemilog događaja nekoliko sam dana bila u bolnici. Možda desetak. Iskreno
rečeno, mogu kriviti samo sebe jer sam se zapravo podvukla pod motornu pilu. No, nije mi
žao, iako je moglo završiti mnogo gore po mene. Otac se vjerojatno uplašio jer se neko
vrijeme primirio, nije nas maltretirao svojim ispadima, nije vrijeđao, čak neko vrijeme
nije niti pio. Pitala sam se je li se uplašio čovjeka koji mu je zaprijetio i zatvora ili je postao
svjestan onoga što se moglo dogoditi tog dana. Nikada o tome više nisam s njim progovorila
ni jednu jedinu riječ. Bilo je očito da izbjegava razgovor jer je ponekad bio ljubazan,
pomirljiv, ali ne i brižan otac. To nikako. I dalje je nastavio sa svojim noćnim izbivanjima
koja nije ničime pravdao. Dolazio je s posla i nakon ručka odlazio prijateljima, u seosku
birtiju, zabavljao se. Trajalo je to neko vrijeme. Mjesec ili mjesec i pol. Nisam sigurna. A
onda je opet počeo piti.
Bio je petak, 25. listopada, majčin rođendan koji nije doživjela. A da je, imala bi 35
godina. Bila bi mlada, lijepa, prekrasna i puna života. Ali, ne, bila je pokopana, tijelo joj se
stopilo sa zemljom koja ju je prekrila. Kažu da kosa ostaje dugo vidljiva. Godinama, pa čak i
desetljećima, a može i stoljećima. Naježim se kada joj tijelo zamislim u raspadajućem stanju.
Znaš, Marijana, ponekad o tome mislim.
- Zašto?
- Ne znam, nekako mi dođe. Mislim, koliko je bila mlada, nije još trebala otići u grob.
Muči me to. Možda je jezivo, ali me ponekad muči. Ne mogu se oduprijeti tim mislima
iako bih htjela.
- Moraš razmišljati o tome da ona nije na onome mjestu gdje ste je pokopali, već na
mnogo drugačijem, boljem, na mjestu gdje joj je počeo život. Sad je mirna, ništa joj ne može
nauditi, ništa slomiti, nitko pokopati jer je sad s Ocem našim - rekla sam.
- Znam, ali ipak mi se jave te misli.
- Misli su samo misli, a istina je nešto sasvim drugo, bolje. Istina je da je ona sad sretna i
da vas prati i čuva kroz život.
- Volim to misliti.
- Onda misli. Samo o tome. Kad ti majka dođe na um, u srce i misli, misli kako je sretna i
kako te iz doma dragog Boga prati kroz život.
Nasmiješila se.
Nešto mi je palo na um pa sam dodala:
- Netko mi je jednom rekao kako za umrlim ne treba plakati. Treba biti sretan zbog
njega jer je otišao na mnogo bolje mjesto. Spasio se, prošao kroz život i ako je zaslužio,
otišao je kako bi bio sretan cijelu vječnost. Naravno, ljudi smo. Ne razmišljamo o tome kada
nam ode netko voljen i drag. Ali, zapravo je tako.
- Drago mi je da tako misliš.
- Misli i ti - rekla sam.
Opet se osmjehnula.

62
 - Mislim da oca, duboko, negdje sasvim duboko u duši, muči njezina smrt. Možda se
osjeća krivim što je umrla. Tko zna?
- Zašto to misliš?
- Jer je taj dan, na njezin rođendan, kući došao mrtav pijan. Nije mogao stajati na
nogama i održavati ravnotežu od alkohola. A kažu da pijanci zapravo piju kako bi u alkoholu
utopili bol, brige ili kako ne bi mogli čuti savjest.
- Možda si u pravu.
- Međutim, kakvu smo nagradu mi dobivali za to. Voljela bih misliti da ima savjesti, ali
ako je pio zbog savjesti, i njegova su djeca osjećala njegovu savjest. Od toga dana bi, svaki
put kada bi kući došao mrtav pijan, počeo vikati: „Mičite mi se s očiju, ne mogu vas vidjeti.
Mrš, đubrad jedna!“

***

Na majčin nas je rođendan prvi put istjerao iz kuće. Zaključao je vrata kako ne bismo
mogli ući. Bio je listopad. Bog je htio da ta noć ne bude odviše hladna. Otac se napio, vikao,
tjerao nas, pa čak i kad nas je istjerao iz kuće i za nama zaključao vrata, nastavio je vikati i
istjerivati iz kuće. Nismo znali koga. Vikao je: „Rekao sam da se gubiš, kopile jedno. Ti ćeš
mene... na, evo ti... mrš... sad ću ja...“ Bilo je zaista zastrašujuće. Kao da tjera duhove. Dok je
Zorka plakala i bila uvjerena kako je u kući još netko koga ne vidimo mi nego samo otac,
Karolina i ja zaključile smo kako mu se pričinja od silnog alkohola. „To rakija iz njega govori.
Ništa drugo. Ne boj se. Rekla sam ti. Nema nikoga u kući. Samo on i ona boca rakije“, tješila
sam je.
Kasnije mi je na um pala jedna pomisao.
Dok sam se tiho šuljala oko kuće kako bih provjerila jesu li ulazna vrata uistinu
zaključana ili ih je ipak otključao, čula sam ga kako govori: „Što te briga što ja radim, otišla si
i sad me pusti na miru. Rekao sam ti, pusti me. Pusti me. K vragu, ne mogu od tebe pobjeći ni
ako si mrtva. K vragu, rekao sam ti, diži se s tog stolca i bježi. Eno, idi za njima, ionako si ih
uvijek voljela više nego mene.“
Otac je govorio i više od toga. Kleo se da ju je uvijek volio, ali ona to nikada nije znala
prepoznati. Brinula se samo o djeci. Rekao je: „Kad je došla Ana, promijenila si se. Jesi, jesi!
Ne opravdavaj se sada. Nisam ja kriv što je ovako. Ti si kriva.“
Tišina. Ostala sam skrivena ispod prozora još neko vrijeme osluškivati, ali ništa se nije
čulo. Svjetlo u kuhinji bilo je upaljeno. U sebi sam razmišljala o tome hoću li pogledati kroz
prozorske grilje ili je bolje da se izgubim. Što ako je budan, ako baš gleda kroz prozor,
nastojeći vidjeti gdje su mu djeca? Vidjet će me, a to nikako nije dobro. Ipak, usudila sam se.
Ni sama ne znam kako.
Još sam se zbog nečega plašila pogledati unutra.
Ali, nisam se imala razloga plašiti one koja nam je darovala život. Voljela bih opet
vidjeti njezino blago i milo lice. Tamnu, kao noć crnu kosu. Njezin osmijeh. Oči koje su mi
uvijek govorile koliko me voli. Ne samo mene nego moje sestre i brata. Oči koje su uvijek

63
patile za onim malim ručicama koje su prije nje otišle k Ocu našemu. Nisam se imala razloga
plašiti.
Pogledala sam prema staroj kući gdje su se nalazili Karolina, Zorka i Danijel. Vidjela
sam ih kako čuče pokraj zidića koji je dijelio naše i Vickino dvorište. Noć je već polako
počela padati i zapravo ih nisam baš dobro vidjela, samo obrise. Napokon sam se natjerala i
pomaknula nekoliko čučnjeva u lijevo. Podignula sam se i provirila kroz grilje. Otac je sjedio
za stolom. Tupo je gledao u pravcu sjedalice koja je stajala pored peći s drvima. Zamišljala
sam toplinu koja je vladala u prostoriji. Ne znam zašto je gledao u tom pravcu. U jednom je
trenutku podignuo ruku i priprijetio prstom. Rekao je: „Mogu li te uzeti? Samo malo
dodirnuti?“
Nastala je tišina koja je trajala samo nekoliko sekundi, a potom je otac nastavio:
,,I mislio sam tako. Znam, znam da ne mogu. Ni onda mi nisi dala, ha... ha... ali sam te
onda ipak uzeo. Mogao sam. K vragu, sad ne mogu. Vidi ove ruke.“
Odjednom se pokušao ustati sa stolca. Preplašila sam se i ustuknula iza zida. Ništa se
više nije čulo pa sam nakon nekoliko trenutaka opet skupila hrabrosti i provirila. Otac je
ležao na podu. Vjerojatno je pao pri pokušaju da se ustane. Zaspao je u svome pijanstvu.
Pričekala sam nekoliko trenutaka. Sjedila sam ispod prozora. Razmišljala sam. S kime je
pričao? U prostoriji nije bilo nikoga. Na onoj sjedalici, netko je sjedio na sjedalici. Ali nije
bilo nikoga! Sve su to bile moje misli. Mislim da sam u podsvijesti znala s kime je
razgovarao, ali se nisam usudila pomisliti na to. Kako bih, pa bila sam još dijete, djevojka
koja je u duši bila ono dijete koje je onoga dana plakalo na majčinim grudima. Umrlim
grudima.
S kim li je to otac razgovarao?
Sjetila sam se Zorke, Karoline i Danijela, sklupčanih jedno uz drugo pored stare kuće,
pored dvorišnog zida, kako čekaju da im najstarija sestra dođe. Osjećala sam veliku
odgovornost prema njima i u tom sam trenutku osjetila buđenje savjesti jer sam ih predugo
ostavila same. Obećala sam majci, na samrtnoj postelji, kako ću se brinuti o njima,
o Danijelu. Napose o sinčiću kojeg joj je, vjerujem, bilo najteže ostaviti jer je bio tako mali.
Podignula sam se i namjeravala krenuti prema njima. U tom sam trenutku skrenula
pogled prema bademu. Onom majčinom i u tom sam trenutku ispod tog badema ugledala
nekoga. Nisam se preplašila, nisam zadrhtala. Ne znam kako ni zašto.
Ugledala sam nju.
Bila je još uvijek ista kakva je bila onih dana prije svoje smrti. Lijepa i mlada. Bila je
nagnuta nad kabao s odjećom. Koljenima je pridržavala peračicu i prala odjeću. Približila
sam se nekoliko koraka. Opet kažem, nisam osjećala strah. Kad bolje razmislim, osjećala
sam ga. Strahovala sam da se ne probudim, da ne shvatim kako je ovo sam san. Bojala
sam se da će nestati u zraku.
Nije nestala.
Promatrala sam je nekoliko trenutaka. Učinilo mi se da je osjetila moj pogled. Oči su mi
se napunile suzama i ja sam izustila: „Mama“ Prestala je ispirati odjeću, ali nije odmah
podignula pogled. Kao da je razmišljala što joj je činiti. ,,Mama“, opet sam zazvala. Ovog je
puta podignula pogled. Nasmiješila se. Gledale smo se neko vrijeme, ona mi se
samo smiješila i u jednom trenutku kimnula glavom. U meni se stvorio val topline izazvan

64
njezinim pogledom. Osjetila sam se sretnom, neopisivo sretnom. Pomislila sam kako je bio
samo san u kojem sam sanjala njezinu smrt. Pomislila sam kako je živa i pored mene. Ispire
moju odjeću i sutra će sve biti opet u redu, kao i prije. Možda čak i bolje jer ću je više štititi
od svog oca. Borit ću se, neću mu dati da je tuče, vikat ću...
- Ana, što je? Što radiš tu ispod prozora? Dođi? - čula sam Zorkin glas.
Okrenula sam se prema njima, a odmah potom, usmjerila pogled prema majci. Ali više
je nije bilo.
- Ne, nemoj, molim te. Dođi, nemoj nestati, molim te, trebam te, molim te vrati se,
mama... mama...
- Ana, dođi. Što čekaš? - zazvala me Zorka.
Još sam nekoliko trenutaka čekala da se majka vrati, ali nije. Više nikad. Dugo sam
poslije te noći odlazila tamo, čak u sitne noćne sate, ne bih li je ugledala. Brojne sam njezine
rođendane provodila ispod tog badema, ali nikad se više nije vratila. Samo u moje snove.
Sporim sam i umornim koracima krenula prema sestrama i bratu. Nije mi se odlazilo od
tamo. Htjela sam provesti noć ispod badema, čekajući je. Znala sam da neću. Zbog Zorke,
Karoline i Danijela.
- Što si toliko dugo tamo radila? - upitala me Karolina.
- Gdje? - upitala sam.
- Pa ispod prozora. Gdje drugdje?
- Zar me nisi vidjela?
- Jesam.
- Znaš, vidjela sam...
- Pijan je, rekla sam ti, pijan je k’o letva, ali je uspio zaključati vrata. Čudno, pijanci inače
ne mogu pogoditi u rupu.
- Tko?
- Otac. Što je s tobom Ana?
U tom sam trenutku shvatila. Spoznala sam nešto što bi svakog normalnog skamenilo,
utjeralo mu strah u kosti, izbezumilo... ali ne i mene. Shvatila sam kako sam ja jedina koja ju
je vidjela. Oni nisu. Štoviše, nisu vidjeli da se pomičem i odlazim do badema naše majke.
Nisu vidjeli da se pomičem. Za njih sam ja sve vrijeme stajala ispod prozora, provjeravajući
što otac radi.
Nisam ih bombardirala pitanjima, nisam provjeravala što su ili nisu uistinu vidjeli,
nisam im rekla da nas je majka posjetila i da sam je vidjela. Ništa im nisam rekla. Nikad.
Mislim da je bolje tako jer bi se mogli u onom trenutku uplašiti. Ne znam kako bi reagirali,
zato sam prešutjela.
- Ne misliš...
- Ne želim misliti, Marijana. Ja sam je u onoj noći vidjela. Vidjela sam joj osmijeh i
njezino umiljato lice. Ne želim misliti, znam što sam vidjela, što sam osjećala... i osjećam...
tu... pokazala je rukom na srce - ...tu osjećam i tu sam sigurna da ću je jednog dana opet
vidjeti. Gore... - pogledala je prema nebu.
- Gore ću je opet sresti. Sigurna sam - smiješila se.

65
 PETNAESTO POGLAVLJE

Dugo sam poslije Anina prvog priznanja o majčinom posjetu razmišljala o ljudskim
dušama, životu poslije smrti i o mogućnosti da je uistinu u onoj noći vidjela svoju majku. Da
ju je ona posjetila kako bi je ohrabrila i dala joj snagu u prvoj noći koju ih je otac izbacio iz
kuće. Vjerovala sam kako ju je baš zbog toga posjetila. Kako bi joj prešutno kazala: „Ne brini
se, sve će biti u redu, ja pazim na vas.“ Zašto ne? Čudni su putovi Božji, Bogu ništa nije
nemoguće pa čak ni poslati jednu majku s onoga svijeta kako bi ohrabrila svoju djecu, dala
snagu svojoj najstarijoj kćeri koju je na samrti zadužila da pazi na ostale.
Sjetila sam se kako mi je majka pričala da sam kao dijete uvijek govorila da vidim djeda
na krovu naše stare kuće u kojoj je živio sa svojom obitelji, mojim ocem, njegovim bratom,
sestrama i majkom. Kroz maglu se čak i sjećam toga. Iako se ne sjećam da sam ga uistinu
vidjela, sjećam se da sam to govorila. Imala sam oko tri godine. Stajala sam na
sredini dvorišta stare kuće koja je sada bila namijenjena za životinje, upirala sam prstom u
najveću točku na krovu kuće i govorila kako ga vidim. Nevjerojatno kako se čovjek sjeća
nečega što je bilo kada je imao samo tri godine. Zašto ne? Zar je to nemoguće? Opet kažem,
Bogu ništa nije nemoguće pa tako nije isključeno ni da sam uistinu vidjela djeda koji je umro
dvije godine prije mog rođenja. Tko zna? Ali sam sigurna: taj će dio mog života za mene
zauvijek ostati enigma.

***

- Groblje je bilo u dolini, okruženo zelenim brežuljcima. Nadgrobnih spomenika nije

bilo mnogo. Tek pokoji, koji je stršio između brojnih križeva kojima je groblje obilovalo.
Mogla bih čak kazati da je bilo samo dva nadgrobna spomenika. Onaj Anite S., čija je kći
živjela u Australiji i onaj Stipe i Marije Lukić kojima je sin radio i živo u Kanadi. Oni su imali
novca za takav pogrebni luksuz. Ali meni osobno, moram priznati, draži su križevi. Nekako
više katolički, naški, bliži Bogu. Onaj tko je groblje posjećivao u vrijeme kada je majka umrla
i nije na njemu bio dvadesetak godina, nemilo bi se iznenadio kad bi nakon toliko dugo
vremena došao. Sad su iz grobova iznikli spomenici. Kao da se živi natječu čiji će nadgrobni
spomenik biti bogatiji, veći, da ne kažem ljepši. Zar to nije suludo?
- Jest - odgovorila sam.
- Da, suludo je. Čovjek je takav da se i u smrti natječe tko će biti bogatiji i tko će imati
nešto bolje, nekakav prestiž. Čak je i smrt postala skupa - zaključila je Ana ogorčeno.
Da je imala pravo, imala je. Ljudi su se sve više žalili na skupocjene pogrebe. Čak su se i
pogrebna poduzeća otimala za mrtvace, nudili su popuste na kovčege, vijence, cvijeće,
tiskanje osmrtnica i tko zna što sve ne. Ali, unatoč popustima, pogreb je bio skup. Mislim da
se jedino kod pogreba nije vidjelo kakav je novčanik bio pokojnikov. Pogrebi su svi bili isti.
Žalosni i skupi. Čak skuplji od vjenčanja. I moram napomenuti da je vjenčati se bilo

66
financijski lakše nego dostojno se pokopati, naročito ako se uzme u obzir činjenica da su
gosti na vjenčanjima većinom darivali novčane darove.
Kod pogreba, na žalost obitelji, nema kuverti pa u svojem jadu i boli još moraju misliti
kako će pokojnika dostojno otpremiti na onaj svijet. Ali, zato svojoj kreativnosti daju oduška
kod pogrebnih spomenika pa su neki, kako bi bili sigurni da će svi znati tko podiže
spomenik, pisali i svoja imena. Kao na primjer: „Voljenoj majci i voljenom ocu
spomenik podiže njihov sin Zvonimir... “
Uvijek sam se pitala zašto se mora znati tko je podignuo spomenik. Oni koji su umrli,
sumnjam da im je bitno tko podiže, a i što će se dogoditi kada taj koji podiže spomenik
jednom legne ispod njega. Hoće li natpis ostati i tko će njemu podignuti ili nadograditi
spomenik?
Ana je uzdahnula kad sam joj postavila to pitanje.
- Mi nemamo spomenik. Samo križ na kojemu piše ime naše sestre i majke. I godina
kada su rođene i kada umrle. Pomalo blijedi, mislim da bi trebalo učiniti nešto, kupiti novi
križ ili... zastala je na trenutak u govoru.
- Križ je kameni - dodala je.
- Znači da se odupire vremenu.
- Da, ali je natpis pomalo izblijedio.
- Natpis se lako da obnoviti - rekla sam.
- Imaš pravo. Drugi put kad budem išla kući, to ću i napraviti - ustvrdila je.
Na trenutak je zavladala tišina, a onda je Ana progovorila:
- Htjela sam ti reći da sam joj sutradan otišla na grob. Sama. Bilo je točno podne, kada
sam stigla. Nikome nisam rekla kamo idem...
- Oprosti što te prekidam! Gdje ste prespavali tu noć?
- U staroj kući. Tamo gdje smo držali kokoši.
Kimnula sam.
- Stigla sam pred groblje. Nekoliko sam trenutaka oklijevala. Kao da me hrabrost izdala
pred grobljem. Uplašila sam se. Ne znam čega, ne znam zašto sam danas došla. Morala sam.
Osjećala sam da moram. U meni se stvorio vrtlog pitanja koja su se sudarala i gubila u mojoj
podsvijesti. Nisam nalazila odgovore pa ih je to ubijalo. Gledala sam prema tom mjestu.
Činilo mi se kao da ga se ne bojim, već da se bojim ostalih grobova. Pomislila sam kako će mi
križevi prepriječiti put do njezina mjesta i kako će mi zabraniti prilaz jer sam, došavši
ovamo, oskvrnula njihov mir. Vječnu tišinu koju je narušavao tek pokoji automobil koji
bi onuda prošao cestom. U to je vrijeme malo ljudi imalo automobile pa je vidjeti ih bilo
prava rijetkost.
Laganim sam koracima zakoračila na groblje i tiho koračala ne želeći narušiti mir koji je
vladao. Strahovala sam. U meni je rastao strah. Nekakav čudan osjećaj.
Na trenutak je prekinula pripovijest i upitala me:
- Znaš li zašto ljudi na groblju šapću?
- Ne.

67
 - A zašto šapću kod zubara, liječnika, ginekologa? Čiji mir narušavaju. Vječito nešto
šapću dok čekaju da dođu na red. Zašto? Zašto ne kažu što imaju normalnim tonom, ne
vikom, već normalnim tonom glasa?
- Ne znam.
Čudila me njezina usporedba liječničkih čekaonica s grobljem, a još me više čudilo što je
sada imala potrebu spomenuti te čekaonice. Nikako se nisu uklapale u priču o groblju.
Ana je uzdahnula i nastavila:
- Rekla sam ti, koračala sam sasvim lagano, tiho, nečujno. Stalno sam pogledavala oko
sebe, kako bih se uvjerila da nitko nije u mojoj blizini i kako me nitko neće pokušati
spriječiti da dođem do mjesta na kojemu je majka počivala. Neobično je kazati, ali ću ipak
reći kako sam osjećala dah iza sebe. Kao da je netko teško disao.
- Zaboga, prolazi me jeza - prekinula sam je na trenutak.
Tek se nasmijala i nastavila:
- Napokon sam došla do majčinog groba. Osjećala sam se sigurno. Kao da sam prošla
kroz minsko polje. Okrenula sam se i osmjehnula. Željela sam svim tim mrtvacima reći da
sam uspjela, da mi ne mogu ništa, sad sam kod majke i ona će me štiti. Suludo, zar ne?
Nisam znala što bih joj odgovorila pa nisam ništa.
Ana je nastavila:
- Okrenula sam se prema križu, prišla mu i poljubila ga. „Evo me, majko“, rekla sam joj.
Pričekala sam odgovor, da mi kaže kako je sretna što sam tu, kako joj je dobro, ali ništa
nisam čula. Za očekivati, zar ne? - nasmijala se.
I opet joj nisam ništa odgovorila.
Nastavila je:
- Opet sam je zazvala. „Majko, tu sam.“ Tišina. Vjetar je odjednom zapuhao i prestao i to
je bilo sve što se dogodilo. „Jesam li te uistinu noćas vidjela, majko moja, majčice draga“,
upitala sam. Ali nisam dobila odgovor. Osjetila sam se nemoćno, tužno, da ne kažem
bolesno. Počela sam misliti kako sam poludjela. Luda sam od očevog maltretiranja, od tuge
za majkom, od brige za sestre i brata... luda sam... i to sam joj rekla. Tišina mi je odgovorila.
I ja sam njoj odgovorila tišinom. Ostala sam stajati pored groba neko vrijeme. Za to sam
vrijeme molila. Nekoliko sam puta izmolila Očenaš i Zdravomariju“. Nijedan put nisam
podignula pogled s njezin imena koje je nemilosrdno stajalo na križu. „Majko, kad bi me
barem čula“, izustila sam na kraju molitvi.
„Tražiš me na pogrešnom mjestu“, učinilo mi se da sam čula. Okrenula sam se i okružila
pogledom groblje. Nitko. Samo ja, tišina, grobovi i križevi. Nisam se bojala, nije me bilo
strah. Mislim da sam je tog trena ugledala, da bih za to bila zahvalna Bogu i da se ne bih ni u
jednom trenutku prestrašila. Bila bih sretna. Ali nisam, nisam je ugledala. Nikada više.
Sačekala sam nekoliko trenutaka i odlučila poći. Okrenula sam se i krenula prema
izlazu. Nakon samo nekoliko koraka opet sam se okrenula prema njezinu grobu. Na njemu
sam ugledala malu guštericu. Smiješna situacija. Učinila sam nekoliko koraka unazad i
pogledala je. Gledala me ravno u oči. Inače, gušterice pobjegnu čim osjete neko strano
biće, ali ova nije. Gledala me je sve dok je ja nisam prestala gledati. Gledale smo se nekoliko
minuta. Tad sam pomislila kako sam zasigurno poludjela i kako je bolje krenuti pa sam

68
krenula. U tom se trenutku i gušterica okrenula i počela se udaljavati prema križu.
Najednom je nestala. Negdje iza križa.
- Ne misliš valjda da je...
- Ma ne, kako bih to mislila. Samo...
- Da?
- Smiješna situacija koja otvara maštu...

69
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

- Vjeruješ li da je moglo biti tako - čula sam glas koji se prolamao našom spavaćom
sobom. Već je odavno prošla ponoć. Znala sam jer sam otišla na počinak prije više od sat
vremena, a kada sam pošla, kazaljke na satu pokazivale su 23.55 sati. Znači da je sada moglo
biti negdje oko jedan sat iza ponoći. Opipala sam mjesto pored sebe, na lijevoj strani. Ivan je
spavao djetinjim snom i opet odbacio pokrivač sa sebe. Redovito je to radio pa sam se noću i
po nekoliko puta budila kako bih ga pokrila. Ivan je uvijek htio zaspati u našem krevetu. To
što sam ga pustila da spava u našem krevetu bila je moja pogreška. Ivan još nije bio napunio
pet mjeseci. Bili smo u Zadru. Mjesec listopad, ali neobično hladan. Za Ivana smo ponijeli
putni krevetić u kojemu je mogao spavati. Jedne mi se noći učinilo da je previše hladno i
strahovala sam da se dijete ne prehladi jer je pod kreveta bio tanak. Nisam ga htjela obložiti
dekama i pokrivačima, iako sam mogla. Strahovala sam da će se ugušiti. Čovjek pomisli na
svašta, jer čita i čuje o svakojakim užasnim nesrećama. Pa sam Ivana stavila u naš krevet. Tu
noć, naravno, nisam spavala jer sam se bojala da bih nesvjesno, spavajući, mogla staviti
ruku na njegova prsa ili ga prekriti, što je još strašnije cijelim tijelom, ili bi to mogao
učiniti Marin. Pa sam noć probdjela. No, Ivan je shvatio da mu je tako udobnije i dan-danas
još spava u našem krevetu. Rijetko, vrlo rijetko zaspi u svome i tako ostane do jutra.
Marin je spavao do Ivana, Lucia u svome krevetiću. Nju nisam namjeravala pustiti da
spava u našem jer bih u tom slučaju morala iseliti iz vlastitog kreveta. Ali, kada se vratimo
kući, u Zadar, imat će svatko svoju sobu, a ja i Marin svoju.
Svi su spavali. Tišinu u sobi je paralo samo povremeno Marinovo hrkanje.
Shvatila sam da sam čula svoj unutarnji glas, vjerojatno je sumnjao u istinitost onoga o
čemu mi je Ana, danas pričala. - Zašto ne, Bogu ništa nije nemoguće - šaptom sam
odgovorila. Mogla sam reći i u sebi, ali ja sam htjela ovako jer mi se činilo da će mi na taj
način, riječi lakše doprijeti do svijesti. - Nije mu teško, ali baš da će dopustiti takve stvari... -
pokušao je dozvati sumnju koja se u trenu izgubila. - Zašto ne? I sama sam kao dijete, mogla
čuti razne priče o tome kako je netko vidio nekog tko je upravo netom bio umro. Možda u
nečemu ima istine - rekla sam. Sjetila sam se kako mi je netko pričao da je jedan čovjek
prolazio kroz selo i sreo se s drugim čovjekom, svojim sumještaninom. Popričao je kratko s
njim. Sasvim uobičajen razgovor. O polju i radovima u polju. Nakon pola sata otišao je kući,
živio je na drugom kraju sela i saznao da je taj s kojim je popričao prije pola sata umro.
Čovjek nije ni znao da mu je taj prijatelj umro, u trenutku kada je svojima pričao o susretu. -
A što sad? - upitala sam glas. Neko vrijeme ga nisam čula. A onda se javio: - Dobro,
prihvaćam. Istina je. Možda je istina... ali kako to da danas nema takvih slučajeva, kako to da
ljudi svoje tek umrle susjede, prijatelje i bližnje, danas toliko često ne vide?
- Ne vide ih zbog vremena u kojem žive. Od silne želje za materijalnim, od žurbe s
kojom kroče kroz život zanemarili su čak i mrtve. Čak ni duše ne mogu doprijeti do ovog
pomodnog i materijaliziranog svijeta - spremno sam mu odgovorila.
Opet tišina.
Sjetila sam se i dodala:

70
 - Eh, da! Prije šest godina čula sam jednog mladića kad je rekao kako je u jednoj noći
vidio svoja dva bratića. Oba su bila mrtva. Poginula su u automobilskim nesrećama. Jedan
još prije nekoliko godina, a drugi prije dva-tri dana. Tu je noć trebalo biti bdijenje jer su ga
sutradan pokapali. Mladić je rekao kako je oba bratića vidio pored svog kreveta. Bio
je uvjeren kako to nije bio san, nego stvarnost.
Spavao je i osjetio nekakvo šuškanje. Okrenuo se, pogledao prema mjestu odakle je čuo
šuškanje i ugledao ih. Kaže da se nije uplašio. U prvi mah je pomislio da sanja, nije se bojao.
Uštinuo se nekoliko puta i kaže da ga je zaboljelo. Bila je istina. Nisu govorili, samo su ga
nekoliko trenutaka gledali, a onda nestali. Možda su se došli oprostiti jer je mladić s jednim
bio posebno blizak - zaključila sam.
Glas opet nisam čula.
Samo trenutak prije nego što ću usnuti, čula sam glas: „Možda je ipak bio samo san.“
Neka je, možda i jest... kažu da su snovi odraz onoga što smo radili, gledali i slušali, što
nam se događalo u posljednje vrijeme... i jest tako. Ali, opet s druge strane, zar nije baš Bog
došao Josipu u san i rekao je dijete koje nosi njegova zaručnica Sin Božji. Pa, ako je tada to
učinio, zašto je teško misliti da to ne čini katkad i kod nas, običnih ljudi. Zašto je teško
misliti da nam katkad šalje nekoga, kako bismo se s njima oprostili jer ih dulje nećemo
vidjeti i jer smo bili toliko bliski, zašto je teško pomisliti da nam kroz san daje poruke jer ih
ne možemo prepoznati budni, da nam kroz san budi savjest jer je ne možemo prihvatiti
budni jer smo previše nemirni... zašto... zašto...? Bogu je sve moguće. Mislim da sam ovime
ušutkala svoj nutarnji glas jer sam usnula.
Tu sam noć sanjala sebe na grobu Anine majke. Nešto sam joj govorila, ali se poslije
nisam mogla sjetiti što. Ujutro sam se sna sjećala kao u nekakvoj magli. Da, baš tako. San
koji je obavijen maglom. Ubrzo sam prestala o njemu razmišljati.

***

- Danas je dan za život. Nikako za smrt - Ana se nasmijala.

Stigla je u kafić prije devet i već ispila jednu kavu. Prije nekoliko dana dogovorile smo
susret u Frankfurtu. U kafiću koji je voljela jer se nalazio na vrhu nebodera koji je pružao
pogled na nepregledno mnoštvo zgrada.
Kada smo se dogovarale oko mjesta susreta, pomislila sam da misli na toranj
Commerzbanka koji je imao titulu najvišeg nebodera Europe. Visok je 259 metara i prepun
stakla, betona, aluminija i čelika. Kad ulaziš u Frankfurt preko Majne, na njegov lik se pruža
veličanstven pogled.
Ali, prevarila sam se. Ana je mislila na mnogo manji neboder, ali ipak dovoljno velik da
nam pruži veličanstven pogled.
Još nisam bila na neboderu Commerzbanka, ali željela sam to uraditi. Do tada ću se
morati zadovoljiti saznanjem kakav pogled pruža još jedan frankfurtski div - Messeturm. Taj
je toranj visok 256 metara pa vjerujem da ni ovaj prvi nije mnogo drugačiji i ne pruža nešto
više.
- Jednom ću ti pokazati što pruža vrh Commerzbanka - obećala mi je.

71
 Ona je voljela posjećivati vrhove nebodera. Kaže kako se gledajući panoramu i sve te
sitne zgrade osjeća veličanstveno.
- Kao da sam u oblacima, bliže Bogu. Bliže majci - pojasnila je. Povjerovala sam jer i
sama sam jednom tako osjećala. Ali, nisam bila na neboderu, u meni su neboderi izazivali
divljenje, ujedno i strah. Iako sam shvaćala kako je zbog ograda nemoguće pasti, naravno
ako se ne naginješ preko njih, gotovo sam uvijek imala osjećaj kako ću, baš u ovom trenutku
pasti i izgubiti se u ponoru koji završava tvrdim betonom. Ledila mi se krv u žilama pri
takvoj pomisli pa sam je brzo odagnala.
Jednom sam letjela avionom. Iz Kolna u Split. Bio je moj prvi let. Bilo je božićno vrijeme.
Grad je obilovao snijegom, ledom i laganom kiticom koja je još više dozivala hladnoću.
Mrzila sam to „ni tamo, ni ovamo vrijeme“. Hladno i bljuzgavo. Čovjek nije mogao znati hoće
li danas padati kiša te će se snijeg otopiti ili će kiša u svakom trenutku prestati, a snijeg će
ostati. Nedostajalo mi je ono naše mediteransko vrijeme, kada se zna da kad puše bura,
onda uistinu puše, znalo se kada je vjetar, snijeg, kiša, krupa, sunce, čovjek je znao sva
godišnja doba. Njemačka je klima drugačija. Mogla bih reći, nije temperamentna kao naša.
Mi, Dalmatinci, smo u svemu temperamentni pa čak i u vremenu. U Njemačkoj, kiša ne pada
nego rominja, kao da od lijenosti ne zna hoće li zaista padati ili će prestati pa u tom
neshvaćanju što želi, vuče se po gradovima i selima. Vjetra nema, bure nema, sunce zagrije
ulice tek ponekad, ne grmi i ne sijeva, a kada se to dogodi, svi su u panici. Mojoj je svekrvi
ovakva klima odgovarala, ali ja sam još uvijek patila za našom, temperamentnom. Ta je
klima, divlje i neuhvatljivo vrijeme, u meni dozivalo poeziju.

72
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

- Stigla je jesen. 4. rujan. Prvi dan škole. Tog sam se ljeta uspjela upisati u Ekonomsko-
birotehničku i trgovačku školu - ekonomski smjer s kojim sam poslije mogla studirati. Svi,
pa čak i otac, vjerovali su kako sam prema očevoj želji upisala obrtničku frizersku školu.
Samo su Karolina i Zorka znale koju zapravo školu polazim. Bila sam sretna, prvi put nakon
dugo vremena, istinski sretna - počela je pričati Ana.
U glasu joj se osjećala radost i znala sam da se ovaj dan, kako je i rekla kada smo se
našle, neće doticati tuge. Ovaj je dan bio rezerviran samo za sreću. Bila sam sretna zbog
njezine odluke.
- Osjećala sam se oslobođenom. Od oca, od sela, od susjeda. Kao da mi je netko skinuo
okove kojima su mi noge dugo vremena bile okovane. Bila sam sretna, prvi put nakon toliko
dugo vremena, nakon godina, još od trenutka kada je majka umrla...
Lice joj je na trenutak poprimilo bolan izraz, ali samo na trenutak. Odmah je preuzela
onaj radostan izgled i nastavila o svome školovanju:
- Dan je bio lijep, kao da je upravo počelo ljeto, a ne jesen. Vjerojatno se i vrijeme
radovalo jer sam tu, gdje sam željela biti otkad sam saznala da ću moći upisati srednju
školu. Bila sam uvjerena kako će mi otac to zabraniti.
Stajala sam ispred školskih vrata i gledala u papir. Tražila sam svoje ime. „Ana Livajić,
1b“ napokon sam ga ugledala. Provjerila sam još na trenutak ostala imena da vidim ima li
netko poznat, ali mi ničije ime nije značilo ništa. Nisam se zabrinjavala jer sam znala da ih
imam vremena upoznati. Čak četiri godine, koliko je školovanje trajalo. Potražila
sam učionicu u kojoj sam trebala sjediti četiri godine. Poslije sam saznala da ćemo se za
neke predmete morati seliti u druge učionice. Čak mi je i ta činjenica bila zanimljiva. U
svemu sam uživala, vjerujem, mnogo više nego moje kolege - pričala je Ana.
S čuđenjem sam gledala njezino ozareno lice. Zapravo, s oduševljenjem. Još nisam
vidjela nikoga tko se toliko radovao početku školske godine, ali za Anu je to predstavljao
početak slobode. Barem je tako tih davnih dana mislila.
- Sjela sam u klupu. Treću u srednjem redu. Bila je prazna. Nisam se usuđivala sjesti
pored nekoga pa sam izabrala mjesto koje još nitko nije bilo izabrao. Pitala sam se tko će
sjesti na mjesto pored mene. Gledala bih djevojke i mladiće kako ulaze, ali svi su nekako
izbjegavali moju klupu. U mene se počeo uvlačiti strah. „Neću valjda biti odbačena od
drugih.“ Takve su mi misli prolazile umom. Pomislila sam kako svi poznaju moju obiteljsku
situaciju i kako se, kao i moji susjedi, ne žele petljati sa mnom kako ne bi imali problema s
mojim ocem. Srce mi se stegnulo, u mene se uvlačila tuga. Pognula sam glavu, kao da se
sramim što sam tu gdje jesam. Znam da je sve to bilo doista glupo misliti jer kako bi oni
mogli znati kako je meni kod kuće? No, počela sam misliti da je uistinu tako. Sve dok se nije
pojavila jedna djevojka. Nisam je vidjela kako ulazi. Primijetila sam je tek kada je prišla
mojoj klupi i upitala me:
- Mogu li kod tebe ili čekaš nekoga?

73
 Začudila sam se i u prvi trenutak joj nisam odgovorila. Nisam mogla, nešto me stegnulo
u grlu.
- Dobro, dobro, čekaš.
- Ma ne - brzo sam odgovorila. Pobijedila sam onaj stegnuti osjećaj u grlu kako ne bih
izgubila svoju jedinu kolegicu koja je odlučila mjesto potražiti pored mene.
- Sjedni - rekla sam joj.
- Ja sam Ela - rekla je.
- Ana - pružila sam joj ruku.
Ona je dodala:
- Zapravo Danijela, ali me zovu Ela. I ti me, ako želiš, možeš tako zvati.
Opet sam ostala bez riječi, opet sam osjećala kako mi srce nešto pritišće. Zar je ovo
mogla biti slučajnost? Ili se Bog poigravao mojim osjećajima? Ova se djevojka, moja školska
kolegica, zvala kao moja majka. Je li to uistinu bila slučajnost? Umalo sam zaplakala. Teškom
sam se mukom natjerala zadržati suze. Tamo gdje im je danas bilo mjesto. Jer danas je dan
za radost, samo za radost. Ali, misliti na majku bila je isto radost. Stoga nije bilo potrebe za
suzama. Sad sam bila sigurna da me majka i dalje prati i čuva. Zasigurno je vidjela da sam
tužna, prepuna strahova, nesigurna i da okrećem jednu stranicu života u kojoj sam gotovo
sama. Zasigurno je to vidjela, od tamo, gore i odlučila mi pomoći te je ovu djevojku usmjerila
prema mojoj klupi.
- Hvala ti - prošaptala sam.
- A? - oglasila se moja nova kolegica.
- Kažem, zvat ću te Danijela. To je tako lijepo ime - rekla sam.
- Da, i ja mislim. Ali me svi zovu skraćenicom. Kao da im je teško izgovoriti moje puno
ime. Nije teško zar ne?
- Naravno da nije - nasmijala sam se.
U tom je trenutku ušla gospođa koja se predstavila kao naša razrednica. Gospođa Mira
Vidić, žena koja će ovaj razred voditi i koja će mi pružiti podršku u vremenima koja su
slijedila, kada ću morati pravdati nedolaske mog oca na godišnje školske sastanke.

***

Danijela Radić bila je vesela djevojka. Onakva kakva sam ja oduvijek htjela biti. Bila je
doista lijepa. Ali, moram priznati, i ja sam bila lijepa. Vidjela sam način na koji me mladići
promatraju. To do sada nisam primjećivala. Uostalom, nisam imala kada jer nikamo i nisam
odlazila iz kuće. Ako ne mislim na odlaske u školu i u polje.
Danijela je imala poludugu, tamnu kosu. Lijepo oblikovano lice i primjetljivo tamne oči
u kojima se ocrtavala radost zbog i najmanje sitnice. Bila je iskrena osoba, ljubazna, uvijek
spremna pomoći. Ako savršenstvo postoji, mogla bih reći da je to bila moja školska kolegica.
- Da to ne misliš jer te podsjećala na majku? Mislim, imenom? - prekinula sam je.
Ana se malo namrštila pa sam požalila što sam se sjetila takvog pitanja.

74
 - Ne, zaboga, ne. Nije sličila mojoj majci - rekla je.
Nisam bila sigurna jer je ovu rečenicu izrekla previše brzo, nedojmljivo i neuvjerljivo.
Ali, nisam se htjela zamarati njezinom analizom niti odugovlačiti ispovijest o njezinim
školskim danima.
- Postale smo najbolje prijateljice, no ipak ne u tolikoj mjeri da bih joj ispričala sve o
svome životu. Znala je da nemam majku i sažalijevala me, ali ja nisam tražila sažaljenje i to
sam joj kazala. Mislim da me nije ozbiljno shvaćala jer je na jedan način bila moj zaštitnik,
školski - kazala je Ana.
Kada sam joj dala do znanja da ne znam što pod time misli, objasnila je:
- Nerijetko sam se znala naći na meti razrednih diva. Mislim na one djevojke koje svaki
razred ima barem dvije - tri, koje se udruže, misle da su prelijepe, prekrasne, inteligentne, i
tko zna koliko si još epiteta ne nalijepe te maltretiraju sve one za koje misle da ih nisu
dostojni. Tako je bilo i sa mnom. Kako nisam imala odjeću po najnovijoj modi, nisam nosila
povišene pete u školu, iako se u to vrijeme nije smjelo nositi, ali one su nosile, nisam bila
prekrasna, ni inteligentna...
- Ne vjerujem u to - ubacila sam se.
- U što?
- To da nisi bila lijepa.
Ana se nasmijala.
- Mislila sam da jesam. Barem malo. Ali, ako netko na tako „visokoj nozi“ odluči misliti
da nisi dovoljno lijep, onda i cijeli razred to misli i nastradao si - pojasnila je.
Ana je bila u pravu. Sjetila sam se jedne curice iz svog razreda iz osnovne škole u mom
rodnom mjestu Galovcu. Bila je doista lijepa. Imala je dugu crnu kosu, tamne oči, maslinastu
put i do kraja osmog razreda je izrasla u lijepu djevojku. Ali, u razredu su bile još dvije
curice. Nisu ni bile toliko lijepe koliko su se smatrale. Ni danas mi nije jasno kako su postale
„školski popularne“. Ali, bile su popularne i ponižavale sve one za koje su mislile da ih imaju
pravo ponižavati. Jednoj su djevojčici dobacivale „kupusarko, gnjidarko, blatarko...“ i tko zna
što sve ne. Epitet „kupusarko“ proizašao je iz činjenice da je curica potjecala iz siromašne
obitelji, pa su vjerojatno mislile kako po cijele dane jedne kelj, epitet „gnjidarka“ dobila je
jer je učiteljica otkrila da u kosi ima gnjide, a iako se ispostavilo kako ih ima i veliki dio
razreda, obilježena je samo ona. Sjećam se kako je učiteljica kada je otkrila gnjide u
kosi svojih učenika, napravila „reviziju dječjih glava“ i one koje su bile „opsjednute“
gnjidama odvojila je ujedan dio razreda, a u drugom su sjedili učenici koji su još uvijek imali
čiste kose. Takvo tretiranje djece bilo je uistinu veliki šok djeci koja su „obilježena
gnjidama“, ali to učiteljicu nije zanimalo. Ona je, umjesto da pozove roditelje i objasni im što
im je činiti u ovakvim slučajevima, djecu prepustila izrugivanju one djece koja nisu u kosi
imala gnjide. Pitam se je li učiteljica ikada postala svjesna svoje pogreške?
Vratimo se na trenutak na lijepu djevojčicu, duge crne kose.
Sjećam se da sa se tijekom osnovnoškolskih dana često pitala zašto je te dvije vještice
toliko maltretiraju kada je mnogo ljepša i bolja od njih. Nisam se u svom djetinjem umu
sjetila ljubomore. Vjerojatno i djeca znaju biti užasno ljubomorna jer ne znam koji bi drugi
razlog bio. Osim siromaštva u kojemu je živjela i ta djevojčica. Ali, smatram i uvjerena sam
kako to nikako ne bi trebao biti razlog za uznemiravanje pa čak niti od djece koja ponekad

75
znaju biti uistinu okrutna. Jer siromašan čovjek uistinu može biti samo u duši. Materijalno
siromaštvo je manje bitno jer kada odlazimo s ovoga svijeta, odlazimo bez ičega, bez novca,
kuća, auta i svega drugoga. Sa sobom nosimo samo svoja dobra djela ili počinjene grijehe.
Ta je djevojčica, moja sumještanka, postajala sve povučenija, nije govorila, nije mogla
usmeno odgovarati na satu, nije imala prijatelja, bila je sama u cijeloj školi. Ne znam kako
nitko ništa nije primijetio, nitko od učitelja nije uočio problem. Za njih je ona samo bila loš
đak. A vidjeli su. Ne mogu reći da nisu vidjeli što se događa, vidjeli su i nisu pokušali ništa
poduzeti.
Poslije je djevojčica upisala i završila srednju školu i sretno se udala. Dvije prijateljice
koje su gospodarile razredom nisu ostale prijateljice, a što se s njima dogodilo ne znam
točno, ali kada čovjek sagleda što su radile, kako su se odnosile prema pojedincima iz
razreda, mogla bih kazati kako je to bio jedan oblik nasilja među djecom kojim se danas,
dvadeset godina poslije, bave mnogi psiholozi.

***

Dlanovima naslonjenim na stol, nervozno prstima tapkajući po licu, Ana je pričanjem

pratila redoslijed školskih događanja. Ništa neobično, tipično školski. Mogla bih čak kazati
kako je u vrijeme Aninih školskih Hana bilo bolje jer danas te izubijaju iz čistog mira. Unatoč
tome što se psiholozi uvelike bave ovom problematikom, još nitko nije uspio odgonetnuti
kako nekim školarcima ili mladim ljudima padne na um pretući nekoga iz čiste dosade. Kao
što se to dogodilo i s mladim Zagrepčaninom Lukom Ritzom. Luka je posmrtno odlikovan
nagradom Ponos Hrvatske. Kolika je to utjeha njegovim roditeljima? Vjerujem tek
mala. Država je odlučila kako će se svake godine u lipnju nagrađivati osnovne i srednje
škole u Hrvatskoj i njihovi učenici za promicanje tolerancije i škole bez nasilja. Nagrada se
počela dodjeljivati 2009. godine, a učenici koji je osvoje dobit će godišnju stipendiju.
Pogledala sam Anu.
- Vjerujem da ovakvog nasilja ipak nije bilo u tvoje ili moje vrijeme.
- Nije u tolikoj mjeri u kolikoj se događa danas, ali ipak, ne mogu reći da ga nije Bilo
uopće. Bilo je. Pa čak i pokušaja silovanja koje se dogodilo u mojoj osnovnoj školi.
Zaprepastila sam se.
- Tako kažu, ali nikada se nije dokazalo. Mladić koji je navodno pokušao silovati
djevojčicu nikada nije osuđen. Oboje su pohađali isti razred, bili su učenici osmog razreda i
navodno je ona bila zaljubljena u njega, a kad ju je odbio, prijavila ga je za pokušaj silovanja
u školskom toaletu. Ne znam što se s njima poslije dogodilo, ali osuđivan nije - pojasnila je
Ana.
Nekako mi je bilo teže pri srcu jer spoznaja da je u školama toga bilo i u njezino
vrijeme, prije tridesetak godina, obeshrabrivala me. Razmišljala sam što onda mogu
očekivati kada moja djeca krenu u školu, ako je već sada bilo tako surovo, nepodnošljivo i
neshvatljivo. Treba li svako dijete, već sada, osobnog zaštitara. Izgledno je da će u
budućnosti trebati.

76
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

- Dobra gospođa razrednica, Mira Vidić, nikada nije dopuštala marginalizaciju svojih
učenika, kao ni da se netko od nas dobacuje uvredljivim riječima, djelima, pa čak i
pogledima. Sprečavala je tužakanje, klevetanje, ogovaranje i sve ostale neugodnosti. U
našem je razredu bilo 27 ženskih i 3 muška učenika. Već sam na početku smatrala kako
nikako neće biti dobro to što je toliko žena na jednom mjestu, u jednoj učionici.
Odmah na početku stvorili su se klanovi. Kako, zašto, zbog čega? Mislim da se nitko
osim mene nije zamarao time. U sebi sam nosila nesigurnost koje se nikako nisam mogla
riješiti, iako sam pokušavala. Mislim da su to drugi primijetili jer su me neki ignorirali i
imali nisko mišljenje o meni. Zapravo, ne mogu reći baš nisko, više su smatrali kako se nije
vrijedno i korisno sa mnom družiti. Za djevojku u pubertetskoj dobi to je užasan osjećaj. Biti
neprihvaćen od okoline. Ne bih to nikome poželjela.
Danijela je bila drugačija od mene. Divila sam joj se. Ne zato što je bila cool, već zato što
joj je bilo sasvim svejedno hoće li je netko voljeti ili neće. U svojoj je glavi „turala“ nekakav
svoj film i bila neopterećena. Uvijek sam htjela biti kao ona. Ne da nisam pokušavala, nego
mi to nekako nije polazilo za rukom. Što sam se više trudila uklopiti u to odabrano društvo,
to sam dublje upadala u ponor koji se zvao školski gubitnici. Ubrzo je splasnulo moje
oduševljenje „vanjskim svijetom“ pa sam se sve više zatvarala u sebe i sve se bolje osjećala u
svome selu, naravno kada otac ne bi boravio u njemu. Jednom sam se osjetila
neshvatljivo jadno, tužno, nemoćno i bez budućnosti. Bilo je to kada nas je otac, po tko zna
koji put izbacio na ulicu, nemoćne, jadne, izgubljene, bez tople odjeće i debljih jakni. A bila je
zima. Nismo se imali kamo skloniti jer je otac u međuvremenu shvatio da nam je stara kuća
u kojoj su noćile kokoši sklonište pa je redovito provjeravao ne krijemo li se opet na
istom mjestu. Tu smo noć sklonište pronašli u obližnjem susjedovom vrtu. Naravno, susjedi
nisu znali. Kao ni otac. Neko vrijeme. A kada je saznao, pretukao nas je remenom. Više od
desetak dana imali smo masnice po cijelom tijelu.
Kako sam prije rekla, toga sam dana bila nekako depresivna. Osjećala sam se kao osoba
za koju budućnost nije napisana i predviđena. Željela sam umrijeti. Da, uistinu sam željela.
Glup osjećaj za jednu djevojku na pragu života, ali to je bio trenutak, a kažu da trenutak
uvijek obilježi suicid. Jer da suicidna osoba pričeka drugi trenutak, možda ne bi svoje
mračne namjere i želje provela u djelo. Ali trenutak se zato i zove trenutak jer množe biti
koban ako se nitko ne nađe s tobom u njemu. Srećom, sa mnom se našla Danijela i tako mi
obilježila život, zadužila me, a vjerujem da to nikad nije spoznala, nikada saznala.
Stajale smo ispred škole. Imale smo popodnevnu smjenu od šest školskih sati. 19.32
sati. Autobus za moje selo je polazio u 20.30 sati i mi smo odlučile stopirati kako bismo što
prije stigle do grada u kojemu smo namjeravale provesti barem pola sata u šetnji. Samo smo
htjele šetati, ništa drugo. Zar je to veliki grijeh?
Zastala je. Tišina.
U jednom sam trenutku shvatila da je pitanje upućeno meni.
- Ne, naravno da nije. Zašto bi bio?

77
 - Da, ali otac je mislio da jest.
- Zašto?
- Bog samo znade - rekla je.
Anu je preplavila tuga. Iščitala sam iz njezina lica. Tuga, ista ona koju je tada osjećala, u
tome danu kojeg se sada prisjećala.
- Auto je stao. U njemu se nalazio mladić od možda dvadesetak godina. „Cure, do
kuda?“, upitao je. „Do grada“, odgovorila je Danijela. ,Ajde, upadajte“. Upale smo. Sjela sam
iza njegova mjesta, a Danijela pokraj njega. Inače, nisam nikada stopirala, niti sam naginjala
tome. Ali, Danijela je imala vjetrovitu narav, bila je živa, vragolasta, vesela i vjerujem da
nikada nije ni pomislila kako bi joj se stopiranjem nešto loše moglo dogoditi. I nije nikada.
Vjerojatno je imala vrašku sreću.
Mladić je imao smeđu kosu, zelenkasto-smećkaste oči - vidjela sam u retrovizoru u
automobilu jer je često u njega pogledavao vjerojatno kako bi me bolje promotrio - imao je
lijep profil. Toliko sam mogla zapaziti sa svog sjedala. Danijela mu je neprestano nešto
govorila. Pričala je o ludim profesorima i napornom predavanju koje smo upravo
imale. Mislim da ga njezina jadikovka nije previše zanimala jer ju je u više navrata prekidao
pokušavajući promijeniti temu.
- Idete u isti razred - upitao je.
- Da, idemo - odgovorila je i nastavila o nečemu što se toga dana dogodilo. Bila je baš
brbljava.
- Prijateljice ste - nastavio je.
- Jesmo - odgovorila je Danijela.
- Kako se ti zoveš? - upitao me iznenada. Vjerojatno je shvatio kako drukčije neću doći
do riječi.
- Ana - odgovorila sam mu.
- Lijepo ime. Ana, o Ana, tugo mojih dana... zapjevao je stih jedne poznate pjesme.
Osmjehnula sam se.
- Imaš lijep osmijeh, trebala bi se više smijati - primijetio je. Kao da je shvatio kako se
uistinu rijetko smijem. Nisam ništa odgovorila.
- Ja sam Danijela - javila se moja prijateljica.
On kao da je nije čuo. Ali, Danijela u svojoj zaigranosti nije shvatila da njega previše ne
zanima ono što priča. Bilo je vidljivo da je pokušavao ostvariti kontakt sa mnom. Ne hvalim
se, ali sam uvjerena da je bilo tako. I zbog onoga što se poslije dogodilo.
- Što to? - upitala sam je.
- Budi strpljiva - osmjehnula se.
Strpljivost mi nije bila jača strana.
Ana je nastavila.
- Danijela je po prirodi bila radoznala. Htjela je sve znati, o svemu se raspitati i
informirati se. Nije joj moglo ništa promaknuti. Pitanje koje mu je sljedeće postavila nije bilo
upućeno samo zato što se o istome i on raspitivao, već iz njezine puke radoznalosti.
- A kako se ti zoveš - upitala ga je.

78
 - Toni - bio je kratak.
- Toni, baš lijepo ime. Zar ne, Ana?
Složila sam se.
- I Ana ima lijepo ime - rekao je.
Bila je to nekakva glupa situacija. Beznačajne rečenice. Pomalo smiješne. Kao da su ih
djeca izgovarala, a ne djevojke iz srednje škole i mladić od nekih dvadesetak godina.
Nekoliko sam trenutaka razmišljala koliko bi godina točno mogao imati. Davala sam mu
između dvadeset i dvadeset tri ili četiri. Više nije imao. Pogledi su nam se susreli u
retrovizoru. Osjećala sam kako lagano crvenim. Okrenula sam lice u stranu i promatrala
more koje se meškoljilo i nagovještavalo nemirnu noć.
- U koji razred idete? - najednom je upitao.
- Prvi.
- Treći.
Danijela i ja odgovorile smo uglas. Danijela me pogledala.
- U koji onda?
- Treći - odgovorila je Danijela.
Vidjela sam kako se Toni smiješi. Osjećala sam se kao da me je netko uhvatio u krađi.
Neiskreno, nekako mi je smetalo što mu je lagala. Obično mi to ne bi smetalo, ali sada jest.
Možda sam već u tome trenutku predosjećala da ću se jednom morati pravdati ovom
mladiću zbog izgovorene laži.
- Cure, stigli smo - iznenadio me ovom izjavom.
Nije me trebao iznenaditi, ali ja sam se zamislila, udubila u misli o jednoj laži koja nije
trebala biti izrečena. Nikome nije nanosila zlo, ali je bila budalasta, nezrela i prije svega
nepotrebna.
- Hvala - rekla sam dok smo izlazile.
- Mogu doći sutra po vas u školu, ako vam nije neki problem - iznenadio je i mene i
Danijelu ovim prijedlogom.
- Ma ne...
- Da, može!
Opet smo rekle u isto vrijeme.
Toni se opet nasmiješio.
- Znači, da dođem. U koliko sati? upitao je.
- U 19 h, na istom mjestu - odgovorila je Danijela.
- OK. Dogovoreno. Vidimo se sutra. Uživajte u ostatku večeri - rekao je i otišao u
nepoznatom smjeru.
Krenule smo preko mosta u grad.
- Zar si ti poludjela? - upitala sam Danijelu optužujući je za laži i za to što mu je rekla da
može sutra doći pred školu po nas.
- Ma hajde, ludo jedna, zar ne vidiš da mu se sviđaš? - iznenadila me ovom rečenicom.
Bila sam uvjerena kako ga je zacrtala kao svoj plijen.

79
 - Nisi primijetila da te neprestano gleda i ono... o, Ana, tugo mojih dana... - potrčala je
ispred mene i napravila licem grimasu zadirkujući me.
- Ludo jedna, čini mi se da neće dugo biti solo - smijala se.
- Ma ne pričaj gluposti - spočitnula sam joj.
U tom smo trenutku prelazile ulicu. Danijela je prešla prije mene, a ja sam za njom.
Semafor je još pokazivao zeleno, ali je auto jurio prema meni. Vidjela sam da vozač malo
brže vozi, ali se nisam zabrinjavala jer sam imala dopuštenje za prolazak. Njemu je bilo
crveno, znači nije mogao proći. Međutim, dogodilo se sasvim suprotno. Vozač je prošao
kroz crveno i umalo me pokupio. Danijela je prva shvatila što će se dogoditi, potrčala prema
meni, uhvatila me za košulju i povukla u posljednji trenutak.
- Zaboga, što je ovo bilo? - poviknula je.
Vidjela sam u kolikom je šoku. Čak većem nego sam ja.
- Mogao te ubiti! - rekla je još uvijek u šoku.
- Pa što? Zar bih nekome nedostajala? - nasmijala sam se.
Danijela me pogledala. Nekoliko trenutaka nije izustila riječi. Činilo se kao da je izgubila
moć govora pa sada ne zna što bi. A onda je kazala:
- Nikada, nikada, da više nikada nisi rekla tako nešto. Nikada, čuješ li! Ako ne postoji ni
jedan čovjek na ovome svijetu koji bi žalio za tobom, a vjerujem da postoji, onda vrijedi još
živjeti da takvog čovjeka napokon upoznaš - rekla je.
Ova mi se rečenica učinila neobičnom, novom, još nikad izrečenom, ali suvislom.
Osjećala sam da se sjetila nečega i zbog tog nečega smatrala kako ja nemam pravo misliti o
svojoj smrti ili je željeti.
Lice joj je bilo skamenjeno, blijedo, bez kapi krvi. Inače je uvijek bila rumena. Šutke smo
krenule prema centru grada. Nisam se usudila progovoriti, sve dok to nije ona učinila. A
kada je napokon progovorila, učinila se smirenijom, spremnijom na šalu. Rekla je:
- Mislim da se Toniju ne bi svidjelo da te sutra ne vidi.
I ja sam se nasmijala. Zagrlila sam je, poljubila i rekla:
- Hvala.
Jer, prvi put od majčine smrti, netko je smatrao kako je moj život vrijedan ovome
svijetu.

80
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

Napokon sam prestala razmišljati o smrti. Biti tužna i depresivna i razmišljati u skladu
sa svojim godinama, što sam činila u školsko vrijeme. Kod kuće sam i dalje bila ona stara,
zabrinuta i pomalo sjetna Ana. Ponekad bih ipak zaboravila na stanje u kojemu se nalazimo
te bih se zaigrala s Danijelom. On je u takvim trenutcima bio šokiran. Upitao bi me je li se
nešto danas dogodilo, nešto loše, a kada bih mu odgovorila negativno, bio bi sretan i
neprestano mi govorio koliko me voli. Tada sam shvaćala kako bih mu trebala posvećivati
više pažnje na njegov dječji način, nego glumiti majku. Pa čak se i ona znala zaigrati s nama i
ponekad pustiti dijete u sebi da izađe pred nas. Sjećala sam se kako bismo tada svi mi bili
sretni.
Iz ovog sam razloga odlučila Danijelu češće priuštiti radost da me vidi nasmijanu,
zaigranu, spuštenu na njegov djetinji nivo.
S Danijelom sam ponekad znala pobjeći sa sata, ali nikako nekog važnog. Kada bismo
bježale, činile bismo to za tjelesnog odgoja. Nijedna nije bila previše zagrijana za ovaj
predmet. Sjele bismo u obližnji kafić, ja bih naručila sok ili kavu, a ona kavu. Pripalila bi
cigaretu i ponudila mene iako je znala da ne pušim. Vjerojatno je htjela da se propušim pa
da ima društvo. Ali, to joj je uspjelo tek tri godine poslije.
Prošlo je deset dana otkad nas je Toni prvi put povezao. Od tada se dogodio samo jedan
dan kako nije došao po nas i to samo zato što je imao predavanje na fakultetu. Studirao je
hrvatsku književnost i filozofiju. Mislim da mu je ovaj drugi smjer itekako odgovarao jer
sam shvatila da je u duši filozof. Jednom je rekao: „Vas žene nitko ne može shvatiti, ali treba
vas pustiti da živite u svom svijetu kakav ste si zamislile kako biste bile sretne, a samim tim
i nama muškarcima je dobro.“
Priznala sam mu tu tvrdnju i složila se s njome.
Već je prvog dana shvatio kako smo prvašice, a ne trećašice kako mu je Danijela rekla,
ali me ipak pustio da se opravdavam i objašnjavam kako je došlo do laži. Mislim da je u sebi
uživao i smijao se dok mi se crvenilo slijevalo u lice. Počela sam petljati jezikom, pomalo čak
i zamuckivati pa je izgledalo kao da smo napravile strašan grijeh kojeg se uvelike sramimo.
- Mala, ti nikada nećeš znati lagati - rekao mi je tada.
Osmjehnula sam se i nekoliko trenutaka šutjela. A onda sam mu rekla:
- Možda, ali ću znati neke stvari prešutjeti, već sada znam.
- Da? Koje? O čemu? - zanimao se.
- Ne bih ih onda mogla prešutjeti, da ti kažem. To su moje osobne stvari - rekla sam.
- Ha, nisi valjda već udana? - nasmijao se.
- Ma ne, ne daj Bože.
- A zašto ne daj Bože?
- Ne mislim se nikad udavati.

81
 - Kakve teške riječi! Što te u tvojim godinama tako razočaralo ili tko, da si takvog
mišljenja? Ja mislim da ti uopće i nisi imala dečka pa nisi mogla imati ni nekoga tko bi te
povrijedio ili ti utjerao strah u kosti od braka - rekao je samouvjereno.
- Nisam, priznajem. Ali ipak sam razočarana u brak. Mislim da ga muškarci ne poštuju i
ne zaslužuju ženu koja će im kuhati, prati, raditi sve za njih kao kakva ropkinja, a oni to neće
primijetiti jer im to neće dopustiti alkohol, možda druge žene, njihova narav jer su u toj
svojoj ludoj i neshvatljivoj glavi uvjereni kako baš tako mora biti. Ne, nikad se neću udati.
Niti jedan muškarac to ne zaslužuje.
Ove sam riječi izgovorila nevjerojatnom brzinom.
Toni se zamislio. Sjedili smo u našem kafiću za vrijeme još jednog sata tjelesnog.
Danijela je otišla nekamo, rekla je da ima nekakvog posla, ali kakvog bi posla mogla imati 45
minuta koliko je trajao školski sat. Bilo je očito da nas je htjela pustiti same. I bila sam joj
zahvalna na tome. I ona je vidjela da mi se ovaj mladić počeo sviđati. Zapravo, ne znam je li
mi se sviđao kako mladić, osoba u koju bih se mogla zaljubiti ili sam u njemu vidjela radost,
nešto drugo, nešto što nije bila stalna tuga i zabrinutost, nešto čemu sam bježala od svoje
nesretne svakodnevice.
Uzeo je moju ruku, poljubio je, pogledao me ravno u oči i tihim, poput kakve svile
nježnim glasom rekao:
- Mala, ti nikada nećeš niti moći sakriti neke stvari. Upravo si dokazala. Ali, moraš znati
da nisu svi muškarci poput tvog oca.
Prenula sam se. U jednom sam se trenutku osjetila razgaljenom, gonjenom svojim
riječima, kao da se dogodio nekakav bumerang, osjetila sam kako mi vrućina navire u lice.
On je sve više stiskao moju ruku. Ne znam što je mislio time. Vjerojatno je predosjećao što
će se upravo dogoditi. Usnice su mi počele drhtati, teškom sam mukom zaustavljala suze,
a kako ih ne bi vidio, istrgnula sam ruku iz njegove i pobjegla.
- Ana, Ana, stani... oprosti... Ana... - čula sam kako viče za mnom.
Brzim sam koracima žurila prema školi. Imala sam još petnaest minuta do početka
četvrtog sata. Otrčala sam u školski WC, zaključala se i briznula u plač. Dlanovima sam
pritisnula lice, zatvarajući oči i puštajući tamu da pritiska moj um. Ni sama ne znam koliko
sam minuta tako ostala.
„Glupačo, zar si morala tako otrčati. Ništa nije kriv. Samo je rekao istinu, glupačo jedna“,
ponavljala sam u sebi. I baš zato što je uspio u jednom trenutku prodrijeti u moje biće,
nisam ga više htjela vidjeti. Strahovala sam da bi mogao doznati više, a nisam htjela da
dozna. Htjela sam sve svoje probleme i tešku ruku svog oca ostaviti na mjestu gdje
je završavalo moje selo. Na toj granici na kojoj sam se oslobađala očevih okova i prepuštala
slobodi koju je donosila škola, ali i savjesti što svoje sestre i brata ostavljam iza te granice. U
selu.
U tim svojim prvim danima slobode to sam trebala, ali nisam bila svjesna kako je i otac
svakodnevno prelazio tu granicu te me mogao pronaći u mojoj slobodi. Nisam shvatila da i
sloboda ima granice i da čovjek mora pripaziti kako je ne bi izgubio. Što sam poslije itekako
shvatila.
Najednom je zazvonilo školsko zvono. Još nije ni prestalo zvoniti, začuo se žamor
mladića i djevojaka koji su žurili u WC kako bi zapalili cigaretu, iako je to bilo strogo

82
zabranjeno. Htjela sam izaći i umiti se, ali sam začula dvije djevojke koje su ulazile u WC i
odustala. Odlučila sam pričekati da odu. No, WC se punio djevojkama koje su htjele
popušiti cigaretu, popraviti frizuru ili jednostavno obaviti nuždu pa sam morala čekati dok
mali odmor koji je trajao pet minuta ne završi. Imala sam priliku čuti svakojake gluposti
koje djevojke i inače govore, a što prije nisam čula.
Napokon je zvono označilo kraj odmora, pa se WC ispraznio. Osluškivala sam i kada
sam se uvjerila da je prazan istrčala sam i brzim koracima se uputila u učionicu u kojoj smo
imali vjeronauk. Već sam bila uhvatila rukom kvaku od vrata, kada sam čula glas:
- Ana, oprosti... - iznenađeno sam se okrenula.
Toni je stajao točno na početku školskih stepenica, samo nekoliko koraka od mene.
- Što... - krenula sam izgovoriti nešto, neke riječi koje još u glavi nisam smislila, a onda
sam se predomislila. Pustila sam kvaku i potrčala prema njemu. Poljubila sam ga. Tek onako
kratko, lagano, uistinu kratko. Nisam mu vidjela lice, ni oči, nisam gledala njegovu reakciju.
Brzo sam se okrenula i pobjegla u učionicu.
- Oprostite na kašnjenju - rekla sam.
Učitelj nije odgovorio, a ja sam se požurila u svoju klupu.
- Što je bilo, gdje si toliko dugo?
- Molim te, Danijela, tišina, sat je počeo - upozorio je profesor moju prijateljicu.
- Poslije - rekla sam.
Krajičkom sam oka vidjela njezino sumnjičavo lice. Znam da se pitala jesmo li ja i Toni
već zajedno ili nismo. Ali nisam znala ni ja. Učinila sam jedino ono što sam u tome trenutku
željela. Poljubila sam ga.

***

Znala sam da me toga dana ne može čekati nakon škole jer je imao predavanje.
Zahvaljivala sam Bogu radi toga. Htjela sam sabrati svoje misli i osjećaje. Još sam uvijek
osjećala određenu dozu zaprepaštenja zbog njegova naglog razotkrivanja mene i mojih
osjećaja. Ali, svojim sam mu monologom olakšala. Shvatila sam to i razumjela sam da bih
i sama isto pomislila kada bi netko izgovorio ono što sam ja njemu. Razumjela sam da bih se
u suprotnom smatrala glupim i nezrelim jer je bilo očito zbog čega sam govorila. Netko mi je
u obitelji usadio nepovjerenje u brak, a tko bi mogao to drugi biti nego vlastiti otac. Jer još
uvijek nisam imala dovoljno godina da se toliko razočaram u muškarce, tu instituciju koja bi
trebala biti sveta.
- Hoćeš li mi sad napokon reći što se dogodilo? Jeste li zajedno - upitala me Danijela.
- Ne budi nestrpljiva. Hajdemo u grad, ali autobusom - upozorila sam je.
Nakon Tonija nisam više željela stopirati. Osjećala sam da ne bih smjela.
- Slušaj, ne kažeš li mi odmah...
- Poljubili smo se - brzo sam rekla.
- Aaaaaaa - nisam znala je li ovo njezino ,,aaaaaaaa“, čuđenje, zaprepaštenje ili
odobravanje. Ubrzo sam saznala da je ovo zadnje.
- I?

83
 - Što, i?
- Pa, kako je bilo, reci, pričaj.
- Danijela?
- E?
- Pa ti se još nikada nisi poljubila? Zar ne?
Znatiželja joj je naglo nestala s lica. Ustuknula je pred mojom primjedbom.
- Ma daj, o čemu pričaš. Naravno da jesam. Već stotinu puta.
- E, a s kime?
Zbunila se mojim pitanjem. Već sam rekla da je Danijela naizgled bila vrckava, voljela je
očijukati i muškarci su je gledali sa zanimanjem, ali nikad nije otišla dalje od običnog flerta.
Bar ne u ovo vrijeme koje je ja poznajem. Sada sam nekako bila sigurna da niti prije mene
nije imala neku ozbiljniju vezu i barem poljubac.
- Sigurna sam da nisi - ponovila sam.
- Ma daj, ne pričaj gluposti, pa vidi me - isprsila se i istaknula dojke.
- Lijepa si, zgodna si, atraktivna, komunikativna i sve ostalo, ali se ljubila još nisi.
Počela sam se smijati, ali sam ubrzo shvatila kako je to pogreška.
- Oprosti, nisam ni ja dobila poljubac još uvijek.
Sada se moja prijateljica još više čudila.
- Pa kako nisi, upravo si rekla...
- Ja sam njega poljubila, na brzinu, nije se ni snašao. Mislim da nije ni shvatio što se
dogodilo.
- Vražice jedna.
- Bilo je ovako...
Krenule smo u grad i toga sam joj dana ispričala sve što sam proživljavala ovih desetak
dana s tim prekrasnim mladićem. Priznala sam joj kako mislim da ni on nema nekog velikog
iskustva iako ne ostavlja takav dojam. Pričale smo o svemu osim o mom odnosu s ocem.
Rekla sam joj samo kako je pretjerano strog i kako ne dopušta noćne izlaske jer se boji za
nas. Mislim da je to bila laž jer otac, zabranjujući nam izlaske, nije mislio na dobrobit svojih
kćeri, već na svoju dominantnost, na... na... ma ni sama ne znam na što. Ali sam sigurna da o
našoj dobrobiti i sigurnosti nije mislio. Jer da jest, drukčije bi se ponašao.
Danijela nije saznala kakav je uistinu moj otac. Saznala je samo da mi je majka umrla, da
sam bila s njom u trenutku kada je umirala i da se zvala Danijela.
- Zato se i družiš sa mnom. Jer se zovem kao ona - rekla je tada.
Ana je na trenutak zastala kako bi primijetila:
- Zapravo je rekla isto ono što si mi i ti prošli put rekla.
- Što? - upitala sam.
- Pa to, da sam njome bila toliko oduševljena jer me podsjećala na majku.
- Ah, to.
- Da, ali nije. Bila mi je draga - rekla je Ana.
- Dobro - složila sam se.

84
 Tada je nastavila.
- Ne družim se zato što se zoveš kao ona, nego jer si mi draga - rekla sam joj.
- Dobro, vjerovat ću ti - nasmiješila se moja prijateljica.
Morale smo se oprostiti od grada. Imale smo samo dvadesetak minuta jer nam je
autobus polazio. Ona je živjela u jednom drugom selu koje nije bilo u blizini moga.
Zahvaljivala sam Bogu zbog toga što tako nije mogla saznati moju sudbinu. Nisam mislila da
bi me odbacila, nego nisam željela da me itko sažalijeva - zaključila je Ana.
- Iz kojeg si sela? - opet sam je po tko zna put upitala.
- Ne, Marijana, još ne. Još nisam spremna otkriti svijetu gdje se sve ovo događalo. Gdje
mi je život obilježen - rekla je.

85
 DVADESETO POGLAVLJE

Mislila sam na jako davna vremena dok sam čekala Anu. Na njezina davna vremena.
Zamišljala sam je u svome selu. Kako bi se snašla među mojim susjedima? Bi li njoj i
njezinim sestrama i bratu pomogli ili bi bili isti kao oni ljudi iz njezina sela? Bojali bi se
njezina oca i strah bi ih priječio da naprave dobro djelo ili bi se ipak uspjeli oduprijeti tom
suludom osjećaju? Ne mogu znati, a i kada bi ih netko upitao, sumnjam da bi rekli istinu. Ne,
ne želim reći da bi lagali, ali bi vjerojatno bili uvjereni kako su spremni pomoći pod svaku
cijenu, no u tom trenutku vidjelo bi se tko je mogao provesti svoje riječi u djelo, a tko bi
ustuknuo pred strahom. Bila sam mišljenja kako bi ih većina ustuknula.
S Anom sam se trebala naći u parku u Mainzu. Već dugo se nismo našle u parku. Bio je
lijep dan, proljeće, mjesec svibanj. Voljela sam ovo godišnje doba. Pomislila sam na zemlje s
južne Zemljine polutke gdje proljeće traje dio rujna, cijeli listopad, studeni i dio prosinca.
Voljela sam rano proljeće, vrijeme kada su se pojavljivali listići, cvjetovi na drveću, kada
se priroda budila. Voljela sam gledati kako rastu visibabe, jaglaci i šafrani. Dugo ih već
nisam vidjela. Otkad sam u Njemačkoj. Vjerojatno i na ovim prostorima rastu, samo ih
nisam uspjela vidjeti jer ne živim na selu.
Udisala sam svjež zrak i okretala se oko sebe ne bih li ipak ugledala koji vjesnik
proljeća. Ništa. Ali nisam imala ni vremena. Vidjela sam Anu kako mi se približava. Na sebi
je imala duhu haljinu cvjetnog uzorka koja joj je odlično pristajala. Došetala je do mene. Nije
se žurila. Nevjerojatno kako se uvijek događalo da sam ja nju čekala, a ne ona mene. Dobro,
gotovo uvijek jer bi se u rijetkim trenucima znalo dogoditi da dođe prije mene. Ali, samo
nekoliko minuta. Ana je voljela točnost, a ja sam voljela doći uvijek desetak minuta ranije.
- Lijepa haljina - primijetila sam nakon što smo se pozdravile.
- Da, istina. Pristaje mi - rekla je samouvjereno.
- Pristaje - potvrdila sam.
- Nedavno sam je kupila u H&M-u - otkrila je.
- Zaista ti dobro pristaje - ponovila sam.
Nasmiješila se. Bila je zadovoljna.
- Da me Toni sada vidi - primijetila je.
Njezina mi je primjedba bila pomalo neobična jer je mogla poželjeti nešto drugo. Mogla
je reći „da me Oliver sada vidi“. Ali, nije. Možda zato što ju je njezin suprug već vidio u
ovome, ali ipak. Iako smo se u ispovijesti nalazili u dijelu njezina života u kojemu je imala
Tonija, smatrala sam ovu izjavu neprimjerenom.
- Danas ću vjerojatno saznati zašto nisi ostala s njim - rekla sam .
- Ne, nećeš danas. Kasnije - rekla je. U glasu joj se nazirala tuga. Nekakva sjeta, možda
čak nostalgija za nečim što nije ostvarila. Pitala sam se zar je žalila što ga je ostavila, ili on
nju. Ili su možda obje shvatili da ipak nisu jedno za drugo. Ipak su još bili djeca. Ona
školarka, on student. Istina, prva ljubav se nikada ne zaboravlja, isto kao što se ne
zaboravljaju sve značajnije stvari koje čovjek učini prvi put. Ali, sad je „prvi put“ gotovo i

86
ona je imala svoju ljubav, onu koja će trajati cijeli život, koja će imati tisuću prvih putova.
Imala je Olivera i sjeti, tuzi i nostalgiji za prvom, mladenačkom ljubavi nije trebalo biti
mjesta u njezinu srcu.
- Tko je koga ostavio? - ipak sam je upitala.
Očekivala sam kako će odgoditi odgovor. Ana tužno osmjehnula i rekla:
- On mene.
- Zašto? - bila sam iznenađena.
- Kasnije, saznat ćeš kasnije.
Učinilo mi se kao da sam vidjela tugu u očima. Zapravo već se bila pojavila, a sada sam
je prepoznala u većoj količini. Čudila sam se.
Ana je shvatila o čemu razmišljam te je rekla:
- Shvatit ćeš malo kasnije kada ti budem rekla što se dogodilo. Znam da me sad
osuđuješ što se na spomen njegova odlaska rastužujem. Sada i nakon toliko godina i nakon
toliko godina braka s Oliverom. Ali, shvatit ćeš. Kasnije - rekla je.

***

Ana je otkrila da je Toni imao veliku strast za životom. Njegove su reakcije na određene
stvari bile poput reakcija djeteta koje žudi za nekim slatkišem toliko snažno, pomalo
pohlepno čak toliko da je spremno prepustiti omiljenu igračku nekome drugom kako bi se
domogao nečega što će mu trajati tek nekoliko trenutaka. Takvo je mišljenje imala Ana
o Toniju koji je strastveno volio motore. Nije ga razumjela jer ih je smatrala opasnima, a
užitak u brzoj vožnji smatrala je vražjim darom. „Toliko se toga lošeg može dogoditi. Što ako
padneš negdje, sudariš se, što ako te izgubim“, često mu je govorila.
Niti ja nisam voljela motore. Zapravo, dijelom sebe sam ih voljela, dijelom sam od njih
strahovala i ježila se pri pomisli što bi se sve moglo dogoditi, ježila sam se od pomisli na sve
živote koje su motori odnijeli. Ali, nisam se ježila od onog uzbuđenja koje u sebi nose Harley
Davidson motori. Njima sam se divila, obožavala ih, a jednom sam se na jednom i vozila. Dok
sam sjedala na njega i smještala se iza vozača, osjećala sam se kao da ulazim u jedan od onih
dobrih starih filmova. Osjećala sam vjetar u kosti popraćen nekom dobrom glazbom starijeg
formata, osjećala sam divljinu, i sama sam se osjećala divlje. Ali, moje je
oduševljenje splasnulo već nakon nekoliko minuta vožnje jer me je sve vrijeme nešto žuljalo
i to na stražnjici. „To ti je zato što imaš tako malu i mršavu stražnjicu“, pojasnio mi je
suprug.
Ana se nasmijala kada sam to ispričala.
Dodala sam:
- Ali srećom, Toniju se nije ništa dogodilo s motorima - rekla sam kao da sam uvjerena u
to.
- Nije, od motora nije. Jer ga nije mogao kupiti. Nije imao novca - rekla je.
Da sam je malo pozornije slušala i obratila pažnju na njezinu zadnju rečenicu, shvatila
bih da se u njoj nešto krije i pokušala bih istražiti. Ovako je sve ostalo samo na rečenici.

87
 Ana je nastavila:
- Sjećam se, jednom je došao pred školu po mene Harley Davidsonom. Bila sam
iznenađena, a Danijela oduševljena. Odmah je pohitala u njegovu smjeru i razdragano prešla
rukom preko stroja. Djelovala je kao da će se upravo zaljubiti. Tonijevo je lice bilo ozareno.
Vidjela sam da je sretan.
- Nije valjda tvoj - rekla sam.
- Nije, ali mogao bi biti.
- Ma nemoj se šaliti.
- Ne šalim se, prijateljev ga poznanik prodaje. I ne za veliki novac. Dobio bih popust -
govorio je u dahu.
Znam da nisam imala pravo zapovjediti mu, ali sam imala pravo izraziti svoje mišljenje.
Upravo sam to i učinila:
- Voljela bih da ga ne kupiš - rekla sam.
- Zašto? - bio je razočaran.
- Bojim se, strah me da ti se nešto ne dogodi - bila sam iskrena.
Nasmiješio se i sišao s motora, Danijela je odmah to iskoristila i zauzela njegovo mjesto.
Nije ga palila, već se samo namještala i pravila grimase.
Toni me zagrlio.
- Nemoj se bojati, ludice, pa ništa se neće dogoditi, bit ću oprezan.
- A hoće li drugi na cesti biti oprezni? - bojažljivo sam primijetila.
- Ma ne brini, hajdemo se provozati, samo jedan đir do grada i natrag - rekao je.
- Ni luda - ustuknula sam.
Ipak, nakon nekoliko trenutaka njegova i Danijelina nagovaranja, pristala sam.
Smjestila sam se iza njega, ruke mu obavila čvrsto oko struka. Nisam imala kacigu. Nije je
imao ni on.
- Uživaj - rekao je i krenuo.
Moram priznati da sam uživala. Uistinu. Napravili smo đir do grada i natrag. Toni nije
vozio brzo. Vjerojatno je želio, ali se suzdržao zbog mene. Bili smo tek mjesec dana u vezi i
bilo mi je uistinu lijepo s njim. Bila sam sretna. Nije me požurivao, nije ništa uvjetovao,
rekao je kako će me čekati dok ne budem spremna za ono što se među nama mora dogoditi.
Isprva nisam znala na što misli, a onda mi je nekako doista loše i nejasno ipak uspio
objasniti. Rekla sam mu kako ,,ono“ još nikada nisam radila i nemam iskustva, a i ne
namjeravam to tako skoro učiniti. Nasmijao se i samouvjereno kazao:
- To će vrijeme pokazati.
- Nikada to neću učiniti prije braka - izjavila sam. Već je bilo kasno kada sam shvatila
koliko je glupo zvučala moja izjava.
- Onda ćeš ostati djevica zauvijek - rekao je.
- Zašto?
- Zato što si me još donedavno uvjeravala kako se nikada nećeš udati. Ili si se
predomislila? - nasmijao se.

88
 Razmislila sam i shvatila kako su se moja prvotna uvjeravanja uvelike kosila s ovom
izjavom i uvjeravanjem. Jedna od prednosti braka je bila što si mogao ,,to“ raditi kada si htio,
bez osjećaja grižnje savjesti jer radiš to sa svojim životnim partnerom. Znači, u svakom
trenutku, bilo gdje i bez grijeha. Zar to nije divno?
Svoje sam razmišljanje otkrila Toniju. Od srca se nasmijao.
- Znači, pristaješ!
- Na što?
- Na moju molbu da mi budeš žena.
Trgnula sam se i začudila. Kakvu je glupu igra igrao sa mnom? Što mu je to padalo na
pamet? Zar je mislio da se može sa mnom tako zafrkavati?
- Uistinu mi je želja da mi jednog dana budeš žena - ponovio je.
- Jesi li ti lud? Kakvom me smatraš? - naljutila sam se.
- Prelijepom, prekrasnom, mojom ljubljenom, ženom s kojom bih volio provesti ostatak
svoga života - rekao je.
Njegove su mi se riječi učinile iskrene. U očima mu je plamtjela iskra vatre koju je
osjećao pored mene. Usne su poprimile poseban oblik. Zavodljiv i ujedno molećiv. Trenutak
je bio predivan. Nalazili smo se na vrhu grada, s panorame smo mogli vidjeti svjetla koja su
se polako palila jer je padao mrak. Bilo je proljeće, kraj mjeseca svibnja. Ja i moj Toni kao u
nekoj ljubavnoj filmskoj sceni, Harley Davidson pored nas, Toni naslonjen na svoj ljubljeni
motor, rukama drži ljubljenu ženu.
U ovom sam se trenutku sjetila majke. Vidi li ona ovo? Osjeća li moju sreću? Vidi li moju
ljubav prema ovom čovjeku? Brinu li je moje godine koje su bile jedino što se nije uklapalo u
ovu ljubavnu sliku? Ali, koga briga za godine. Ja sam upravo proživljavala ono o čemu
svaka žena sanja. Romantični trenutak prosidbe. Toni nije mogao izabrati bolji trenutak.
Iako mislim da mu je došao instinktivno i da ga nije planirao. No, instinktivni su trenuci
najbolji, najdulje i najradije se pamte. Ovo je bio naš trenutak i nisam ga smjela upropastiti.
- U redu - rekla sam.
Nije me odmah dobro shvatio. Nije me čuo ili je mislio da mu se učinilo jer nije očekivao
kako ću doista pristati.
- Što si rekla? - upitao je.
- Udat ću se za tebe - ponovila sam.
- Bože! - izustio je.
Pustio me je, poskočio u zrak, opet mi obavio struk rukama i poljubio me. Nikada nisam
doživjela strastveniji poljubac nego tada. Voljela sam ga i on je volio mene. Ništa mi drugo
nije trebalo. Nisam razmišljala kako reći ocu, niti je on razmišljao kako reći svojim
roditeljima da nakon mjesec dana veze ima zaručnicu koja je još uvijek maloljetna.
Poslije smo se dogovoriti da ćemo pričekati dok ne završim školu, a onda ćemo se vjenčati, a
ja ću upisati fakultet. Htio je da idem na fakultet i da studiram ono što želim. A ako nam se
dogodi dijete, on će dati sve od sebe da me rastereti što više bude mogao.
Bilo mi je lijepo i tu večer nisam razmišljala o autobusu koji polazi u 20.30 sati u moje
selo. Dugo smo ostali na onome mjestu, promatrajući brodove koji su dolazili s otoka i
ljubeći se. Bili smo sretni.

89
 DVADESET I PRVO POGLAVLJE

- Bože! - prestravljeno sam uzviknula kada mi je pogled slučajno pao na njegovu lijevu
ruku na kojoj mu je blistao srebrni sat.
- Bože, vidi koliko je sati.
Pogledao je na sat i smireno rekao.
- Pa, tek je prošlo 20.30.
- Autobus mi je otišao. Otac će me ubiti. Neće samo mene nego i moje sestre i brata.
- Bože, što ću!
Zaplakala sam.
- Ma ne brini, ja ću te odvesti na motoru. Objasnit ćemo mu, shvatit će. Pa sad smo
zaručeni - govorio je još uvijek smireno.
- Ne znaš ti ništa. Penji se. Molim te, požuri. Vozi me - vikala sam, požurujući ga.
Bila sam očajna. Kako mi se ovo moglo dogoditi? Kako sam mogla zaboraviti na sat
kada sam se trebala nalaziti na kolodvoru? Znala sam da sam zabrljala, da će sada ispaštati
svi, sva njegova djeca će osjetiti to što sam skrivila kasneći. Bila sam žalosna, ali i sretna je
sam sad imala nekome kome mogu otići, tko će me iskreno zagrliti i poljubiti. Imala sam
svog budućeg supruga. „Suprug“, kako mi se lijepom činila sad ova riječ. Punom topline,
zaštite. Osjećala sam kako će mi se život promijeniti, kako nikada neću više biti toliko
nesretna da poželim umrijeti. Nikad neću više željeti umrijeti. Nikad. U sebi sam ponavljala
tu riječ kao da će me ona spasiti očeva bijesa.
Toni je vozio brzo. Jurio je okukama koje su nas čekale na svakom koraku. Kao da je
riječ o životu i smrti. Pustila sam ga da vozi jer sam se bojala oca i njegova bijesa ako shvati
da kasnim i da nisam došla autobusom. Morala sam u svome selu biti prije autobusa. Vozili
smo se drugim putem, kraćim i to nam je bila prednost. Prepustila sam se sili motora
i vjetru koji mi je šibao lice. Bilo je zadivljujuće, ujedno i zastrašujuće.
Toni je s neobičnom lakoćom upravljao motorom. Kao da ga vozi svaki dan. Divila sam
mu se.
Sjediti na motoru i juriti s njim bilo je kao putovanje u najljepšu avanturu. Ali, prisjetiti
se kamo odvodi avantura bio je surov i neizbježan povratak u moju stvarnost o kojoj moj
zaručnik još uvijek ništa nije znao.
Toni je iznenada počeo usporavati kako bi na kraju sasvim stao.
- Gdje živiš? - upitao me je.
- Zašto? - opet sam postavila po tko zna koji put glupo pitanje.
- Pa ne znam u kojem smjeru da krenem - rekao je iznenađen mojim pitanjem.
Tek sam sada shvatila da smo već stigli u moje selo.
- Vozi još stotinjak metara pa me tu ostavi, sad će doći autobus pa, kada stigne, ja ću
krenuti kući. Tako otac neće znati da nisam došla autobusom.

90
 - Zašto se toliko bojiš oca? Pa sad smo zaručeni.
- Molim te, vozi - rekla sam.
Opet je upalio motor i odvezao me tih stotinjak metara. Kad ga je ugasio, pogledala sam
na njegov sat. Imali smo još dvanaest minuta prije dolaska autobusa.
- Ostani još malo tu sa mnom.
- Naravno da hoću - rekao je i približavajući mi se. Htio me je poljubiti.
- Ne, sada, ne - ustuknula sam.
- Zašto? - bio je zbunjen.
- Ne želim da nas netko vidi pa da kaže mom ocu. Imala bih velikih problema.
- Pa... - stavila sam prst na njegove usne. Na brzinu pogledala ima li nekoga u blizini, a
kada sam se uvjerila kako nema, brzo sam mu utisnula jedan poljubac na usne.
- Aha, sad se ne bojimo oca - nasmijao se.
- Oprosti, ispričat ću ti drugi put sve. Shvatit ćeš zašto sam ovakva - obećala sam.
- I hoćeš - rekao je ozbiljno.
U tom sam trenutku ugledala autobus.
- Hajde sad, idi - požurivala sam ga.
Još je jednom pokušao dobiti poljubac, ali nisam mu ga dala. Nisam smjela riskirati da
me netko iz autobusa vidi. Toni se okrenuo i odjurio prema gradu, a ja sam požurila u drugu
ulicu koja je vodila prema mojoj kući. Nisam htjela da me netko iz autobusa primijeti na
stanici i shvati da nisam došla s njima. Kad sam odmakla dovoljno daleko da
izbjegnem neugodna pitanja, usporila sam korak. Htjela sam kući doći točno kao i svaku
večer kada bih imala popodnevnu školsku smjenu.
Kući sam stigla točno u 21.10. Dakle, točno na vrijeme.

***

Božanstveno je biti u trenutku. Nevjerojatno ga je ne uhvatiti. Žalosno je jer se nikada

neće vratiti. A ja sam jako željela vratiti neke trenutke. Kao one kada je majka bila živa, kada
sam prvi put poljubila Tonija, kada me je zaprosio. Željela sam ih opet proživjeti, ali da sam
mogla, oni ne bi imali takvu magiju.
U meni je vječno stanovala neka tuga. Katkad je spavala, ali često se budila. I danas je
tako. Nekad sam se pitala ne bolujem li od depresije, išla sam liječniku, ali me je uvjerio
kako su simptomi depresije sasvim različiti od mojih pa sam se pomirila s tim da u meni
stanuje tuga. Da sam joj dom, možda i dok hodam ovim svijetom.
- Zašto to misliš? - upitala sam Anu.
Sjedile smo na balkonu moga stana. Djeca su spavala, a Marin je nekamo otišao. Mislim
da je rekao kako će gledati nogomet u nekoj birtiji. Odgovarao mi je njegov odlazak jer sam
mogla u miru razgovarati s Anom.

91
 Počela je padati kiša i zatekla sve koji su djecu poveli na kupanje u bazen u Hartenberg
parku. Tko bi još jutros pomislio kako će navečer grmjeti, sijevati i padati kiša. Vjerojatno je
nebo načulo Aninu ispovijest pa je i samo proplakalo.
Otpila sam gutljaj šampanjca koji sam s vremena na vrijeme znala ispijati. Večeras sam
ga dijelila s Anom. Nismo imale nikakav povod. Baš suprotno. Jednostavno smo uživale u
neobaveznom šampanjcu i čavrljanju o njezinoj prvoj ljubavi.
- Zašto se nisi udala za Tonija? - upitala sam je.
- Igra sudbine - odgovorila je.
Nisam je baš shvatila. Misli su mi zaokupljali glasovi s drugog kata naše zgrade. U tom
je stanu živjela žena koja je bila iz Srbije. Nedavno su joj u posjet došle sestra i sestrina
unuka i sad su sjedile i čavrljale. Djevojčica, Lidija, kako je rekla da se zove, bila je draga
djevojčica. Imala je oko dvanaest godina, a čuti njezin glas bio je kao odlazak kući. Jer, ovdje
se, osim moje djece, gotovo nitko nije čuo. Ja sam se kod kuće u Zadru naviknula da slušam
čavrljanja susjeda i djece koja su se igrala u dvorištu zgrade. Dugo sam godina živjela sa
svojom bakom, majčinom majkom, u stanu zgrade u Zadru. Djeca su se svaku večer,
posebno u proljetno i ljetno doba, okupljala u dvorištu i uz igru se družila. Kadikad mi
nedostaju ti dani.
- Oprosti, kako igra sudbine? Što se dogodilo?
- To ćeš saznati s vremenom - bila je tajnovita.
- Molim te...
- S vremenom - ponovila je.
Opet sam otpila gutljaj šampanjca. Ana je bila spora. Kao da joj nije prijao.
- Kad bih bar mogla vratiti vrijeme...
- Što bi učinila?
- Ne znam, nešto... katkad imam osjećaj kao da sam nešto propustila. Kao da mu nisam
rekla nešto što sam trebala ili kao da nisam učinila nešto što sam trebala učiniti.
- O čemu to govoriš?
- O svome životu. O životu koji je dijelom uništen.
- Znam da ti je bilo teško, ali...
- Znam, Marijana, o čemu govorim.
Prekinula me. Shvatila sam da je pametnije zašutjeti i sačekati da mi ove rečenice
objasni kada bude spremna.
Zašutjela sam.
- Te se večeri ništa nije dogodilo. Otac je ležao na kauču u dnevnom boravku, gledao je
neki svoj program, a Karolina i Zorka sjedile su na sjedalicama i čitale neke knjige.
Vjerojatno školske jer druge nisu imale. Danijel se igrao pored njih na podu.
- Dobra večer - pozdravila sam.
- Hej Ana - prvi se javio Danijel i dignuo se i potrčao mi u zagrljaj. Poljubila sam ga,
gladeći ga po licu i kosi.
- Večer, Ana, eno ti večera na štednjaku - rekla je Karolina.

92
 Kruh i toplo mlijeko. Znala sam da ga je Karolina tek malo prije skuhala i ostavila da se
hladi dok ne dođem.
- Hvala ti, sestro - rekla sam.
Karolina me pogledala. Znala je za Tonija i znala je da se nešto dogodilo jer sam joj
rijetko kada zahvaljivala za pripremljeno jelo. Kod nas se riječ ,,hvala“ nije previše
upotrebljavala. Mišljenja sam kako se u obitelji i ne treba upotrebljavati jer činiti dobro
jedni drugima je sasvim razumljivo i očekivano, pogotovo u obitelji. Znala sam da
Karolina jedva čeka da pođemo na počinak i da joj ispričam novosti. Smiješila sam joj se.
Otac nije primjećivao jer je gledao neku svoju seriju ili film na televizoru. „Koju sam sreću
večeras imala“, pomislila sam u sebi. S užitkom sam pojela kruh i mlijeko. Ne sjećam se da
mi je ikad bilo tako ukusno. Vjerojatno jer sam uspjela doći kući s Tonijem, a da otac
nije saznao. Pomisao da imam nekoga i da je taj netko Toni me ispunjavala toplinom,
srećom. U svojoj sam ludoj glavi već zamišljala topli dom uz Tonija i svoju djecu. Ako se ne
udaju, povest ću sa sobom i Karolinu i Zorku, a Danijela sam ionako mislila povesti sa
sobom. Gdje je taj dom s Tonijem, još nisam znala.
- Danijel, dođi, trebao bi u krevet - pozvala sam brata kad sam bila gotova s jelom i kada
sam oprala svoj tanjur.
Danijel je ustao i pošao za mnom.
- Ljubavi sekina, kako si ti meni danas, što si danas radio? Ispričaj svojoj seki - govorila
sam ljubeći svoga brata.
Dječak je bio zbunjen. Vjerojatno me nije naviknuo vidjeti ovakvu. Sretnu, veselu i
zadovoljnu. Nekoliko je trenutaka oklijevao kao da sam mu sumnjiva. Kao da nisam njegova
sestra, već netko tko je zauzeo njezino tijelo.
Danijel bi trebao uskoro napuniti četiri godine. Za svaki bismo mu rođendan napravile
kolač, ali bismo sada strogo pazile da nas otac ne uhvati. Tek bi nam rijetko davao novac za
kućne potrepštine koje smo kupovali u seoskoj trgovini, a kada bi nam dao, bila je to takva
mizerija da smo dugo razmišljale prije nego bi smislile kako ćemo ga raspodijeliti. Čudilo me
kada mi je odlučio kupiti pokaznu autobusnu kartu. Šokirala sam se kada je jednog dana
došao kući i rekao:
- Na, Ana, ovo ti je za autobus. Da možeš u miru putovati u grad u školu - pružio mi je
pokaznu kartu s mojom fotografijom.
Ne znam kako je pronašao tu fotografiju. Snimljena je na kraju godine u osmom
razredu. Dobila sam je samo zahvaljujući svojoj razrednici koja je od fotografa koji nas je
došao fotografirati otkupila nekoliko fotografija za mene, svoju učenicu za koju je znala
kako nema novca za ovaj luksuz. Uvijek sam joj na tome bila zahvalna. Zbog nje sam
imala tri fotografije. Jednu gdje je cijeli razred zajedno, jednu samo s njom i ovu, koja se
sada nalazila na mojoj autobusnoj iskaznici.
- Što... što... - ostala sam u šoku dok mi je pružao kartu.
- Uzmi, trebat će ti - rekao je.
Mislim da je uočio moju zbunjenost. Mislim da mu je čak bilo drago što je nešto dobro
učinio za svoju najstariju kćer. Ovakvo njegovo ponašanje bilo mi je bilo krajnje neobično pa
sam oklijevala pružiti ruku kako bih je i uzela.
- Uzmi - gotovo je naredio.

93
 Brzo sam je uzela i zahvalila se. Vjerojatno je ovo bilo jedino dobro što je moj otac za
mene do tada učinio.
Karolina je bila jedina koja je primijetila promjenu na meni. Smijuljila se i pogledavala
me s vremena na vrijeme. Slijedila sam svoje instinkte i kada sam smatrala da je došlo
vrijeme, namignula sam Karolini. Shvatila je. Danijel je već spavao dubokim snom.
- Zorka, hajdemo spavati - zazvala je Karolina našu mlađu sestru.
- Čekaj još malo - Zorka se nećkala.
U tom trenutku začuo se Danijelov uplakani glas. Često je noću plakao jer bi sanjao
nešto što bi uzrokovalo taj plač i nemiran san. Potrčala sam prema sobi, a Karolina i Zorka
za mnom. Otac se nije obazirao. Bio je zadubljen u emisiju na televiziji i nije obraćao
pozornost na svoju djecu.
Danijel je sjedio na krevetu i plakao. Nije bio budan. Sanjao je. Stalno je ponavljao;
„Danijel će biti dobar, nemoj, nemoj... bit ću dobar.“
- Ššššššš, seka je tu, spavaj, šššššššš - ponavljala sam.
Nije pomagalo. Počela sam mu pjevati onu uspavanku koju mu je pjevala majka i nakon
nekoliko trenutaka dječak je opet spavao mirnim snom.
Pričekale smo da Zorka usne. To je malo potrajalo jer joj se nije spavalo.
- Zorka - promrmljala sam.
Tišina. Osjećala sam se malo krivom jer je isključujem iz ovog dijela svog života, ali sam
se bojala da se ne izlane pred ocem. Karolina je bila starija te sam sigurna kako se njoj ta
pogreška ne bi mogla dogoditi. Iako, uvijek je postojala mogućnost.
Budući da sam se naučila glumiti i lagati pred ocem, nije mi bilo teško pretvarati se
kako se ništa ne događa. Teško mi je samo bilo čekati sljedeći školski dan kada ću vidjeti
Tonija. Još mi je teže padalo vrijeme vikenda kad nije bilo škole i ja nisam mogla izaći van.
Znala sam da Toni izlazi, pogotovo subotom. Ležala bih u krevetu i pitala se s kim je, gdje je.
Iako sam znala, gdje je i s kime je jer mi je govorio kamo ide. Ipak, izjedali su me ti izlasci.
Zamišljala sam ga u razgovoru s nekom prekrasnom djevojkom. Znam da me nije varao, ne
bi ni mogao. Bio je odviše dobar za takav grijeh. Ali, bila sam sigurna da mu se djevojke
nabacuju, a on iz pristojnosti nije mogao odbiti razgovor. I ti su me naizgled
nevini razgovori izjedali i činili me ljubomornom. Jer tko mi mogao jamčiti da mu se jedan
takav razgovor neće svidjeti i da on neće otići s nekim tko mu je zanimljiviji od mene? Iako
smo sada već biti zaručeni. U osnovi, što znači biti nečija zaručnica? Trebalo bi značiti korak
do braka, ali to je bitan korak. Raskinuti zaruke nije isto što i razvrgnuti brak. Prekid
veze koja je zaručena bliže je prekidu obične veze nego braku. Stoga, moja je zabrinutost
bila opravdana. Tako sam ja na to gledala u to vrijeme.
- Mislim da si ipak malo pretjerivala - rekla sam joj.
Nasmijala se.
- Znam - priznala je.
- Što je bilo te večeri. Jesi li rekla Karolini za tebe i Tonija?
- Ah, da. Jesam. Kad je Zorka zaspala, i kada smo čule da duboko diše, rekla sam joj
novost. Iznenadila se. Nekako sam imala osjećaj kao da nije zadovoljna našom odlukom, kao
da je sumnjala u njezinu ispravnost.

94
 - Zar nije malo prebrzo? - upitala me u nevjerici.
- Ne znam, sestro, ne znam. Ali, drago mi je što ću se uskoro osloboditi očevih okova! -
rekla sam.
- Da, a što će biti s nama? Mi ćemo još dugo biti njegovi robovi, njegova djeca za koju
nema nikakvih osjećaja - rekla je Karolina.
U glasu joj se osjećala tuga. Shvatila sam osjećaje s kojima je primila ovu vijest.
- Ma ne budi glupa. Pa ne bih mogla otići i ostaviti vas ovdje. Vi idete sa mnom - rekla
sam ponosno.
- A što će reći Toni? On sigurno neće željeti cijelu ekipu s tobom. Htjet će biti sam s
tobom.
- Toni zna da sa mnom, dobiva i vas.
- Rekao je to... složio se s time?
- Da, naravno.
- Sestro! - uzviknula je Karolina i zagrlila me.
Obje smo plakale. Tako plačući, provele smo sigurno dobar sat vremena. Sve dok nas
nije počeo svladavati san.
- Moraš znati nešto, Karolina - rekla sam.
- Što?
Vidjela sam da se prepala.
- To... naše vjenčanje... još se neće dogoditi. Moram prvo završiti školu, postati
punoljetna... ima do toga još dosta.
- Aaaaa, znam... - kao da je malo bila iznenađena.
- Možda se ti udaš i prije mene - nasmijala sam se.
- Baš, a za koga?
Moja je primjedba o Karolininoj udaji bila uistinu samo humor i šala jer je dvije godine
mlađa od mene. Dakle, imala je četrnaest godina i zbog punoljetnosti nikako se nije mogla
udati prije mene. Morali smo čekati još dvije godine da postanem punoljetna.

95
 DVADESET I DRUGO POGLAVLJE

Mislila sam kako sam uspjela prikriti istinu od večer prije i izbjeći bijes razjarenog oca.
Vjerovala sam kako je to moguće. Likovala sam nad tako laganom, jednostavno pobjedom.
Bila sam sretna, voljena i puna planova za budućnost. U meni se budio čudesan osjećaj
zadovoljstva koje je proizašlo iz pobjede nad ocem. Mogla bih reći da sam osjećala pomalo
izopačeno zadovoljstvo zato što me nitko nije otkrio u laži.
Ustala sam se prije svih i po običaju ocu spremila doručak. Dva kuhana jaja. Umijesila
sam kruh, onako kako je radila i moja majka dok je bila živa, i naložila vatru. Otac je ustao,
nešto promrmljao, pojeo svoj doručak i otišao na posao. Nije mnogo govorio. Ili je nešto
naređivao ili je vodio monolog, malo je razgovarao, posebice s nama djecom. Valjda nas je
smatrao nedostojnima razgovora.
Karolina i ja smo se stalno pogledavale, smješkajući se jedna drugoj. Nas smo dvije već
živjele drugi život bez oca iako je do njega trebalo proći još najmanje dvije godine. Čak je i
Zorka primijetila da se s Karolinom nešto događa. Karolina ipak nije znala tako dobro
glumiti kao ja. Ali, nismo joj otkrile. Karolina joj je rekla kako je to iznenađenje koje će doći s
vremenom.
- A kada? - pitala je Zorka.
- I to je iznenađenje.
- Ne volim iznenađenja - rekla je protestirajući.
Karolina se nasmijala.
Dotad je Zorka shvatila da neće tako brzo saznati sadržaj iznenađenja pa se pomirila s
time. Triput sam provjerila je li otac uistinu otišao jer još uvijek nije bilo vrijeme kada je
jutarnji autobus prolazio kroz naše selo. Pitala sam se zašto je krenuo ranije iz kuće, ali
samo sam se kratko vrijeme zamarala ovom mišlju. Autobus kojim sam putovala u grad
u školu kretao je sat vremena kasnije od očeva pa sam bila sretna jer nisam morala sjediti u
istom autobusu kojim je putovao i otac. A i omogućivalo mi je da se malo bolje uredim, što
mi on nikada ne bi dopustio. Toni mi je prije nekoliko dana darovao haljinu, a prije
petnaestak dana kupio mi je majicu i traperice. Govorila sam mu neka to ne čini, ali je rekao
da me želi činiti sretnom te kako je bolje da mi kupi nešto korisno tim više što će i on uživati
u tome dok me gleda nego da mi kupuje cvijeće koje će za nekoliko dana uvenuti, a k tome je
skupo. S ovim drugim sam se i ja morala složiti.
Kad je riječ o Toniju, on je svakako bio moj anđeo čuvar. Nismo bili dugo vremena
zajedno, a bili smo zaručeni, zaljubljeni i prvi put sam se u životu mogla nečemu radovati,
imala sam budućnost, mogla sam planirati. Pribojavala sam se da je sve ovo san koji će
nestati, kao što su snovi u kojima sam sanjala majku, jutrom nestajali i moja se tuga
nastavljala. Sasvim sam ovisila o njemu, bio mi je potreban svakog trenutka i bila mi je
nezamisliva i zastrašujuća pomisao da bih jednog dana mogla ostati bez njega. Bio je moja
prva velika, prava ljubav. Ljubav koja traje cijeli život.
Toni se zanimao za moj život. Bio je kao čovjek koji na detalje gleda mikroskopom. Nije
želio ništa površno čuti o mom životu, o mojoj obitelji i svakodnevici pa sam mu sve

96
ispričala. Nije me gledao sažaljivo, zbog čega sam mu bila zahvalna, ali je gledao sa
zgražanjem na mog oca, čemu se nisam čudila. Jednom je dok sam mu pričala o majčinoj
smrti primijetio:
- Tvog bi oca trebalo prijaviti policiji.
- Da, onako kako odgaja svoju djecu i kako se ponaša prema njima, sigurno zaslužuje
odlazak u zatvor - rekla sam.
- Ne, ne, ne zbog toga. Nisam na to mislio - rekao je.
Utihnuo je. Kao da je oklijevao reći mi koje ga sumnje tište. Pričekala sam ga da sam
odluči u kojem će trenutku nastaviti, ali je predugo šutio:
- Zbog čega onda? - nisam izdržala.
Prošao je rukom po bradi. Često je to činio. Prelazio bi kažiprstom između brade i
usana ostajući zabavljen mislima koje su mu se vrzmale glavom u određenom trenutku. Kad
se napokon odlučio progovoriti, rekao je:
- Pa ne znam bih li ti ovo trebao reći, možda ipak ne bih jer je to prošlost. Ipak je on vaš
otac.
Nisam ga razumjela.
- Pa reci mi. Ja sam tebi sve rekla, ispričala sam ti cijeli svoj život, imam pravo znati što
misliš - bila sam uporna.
Molećivo sam ga gledala. Ja i Toni smo bilo povezani, onako iskreno, čvrsto te sam
smatrala kako je sasvim normalno biti sada iskren.
- Hajde, na što misliš - nagovarala sam ga.
- Pa, meni se čini... opet kažem, samo mi se čini, možda nije istina... možda samo
umišljam... ja se često znam prevariti...
- Ma reci više.
- Meni se čini da je tvoja majka umrla od batina tvoga oca - brzo je izgovorio kao da
strahuje da neće moći izgovoriti cijelu rečenicu ako se ne požuri.
Ali, nisam ostala iznenađena. Mimo sam kazala.
- Pa to je tako i bilo. Često ju je tukao.
Vidjela sam kako me začuđeno gleda. Kao da nije vjerovao da sam to doista ja. Čudila ga
je moja mirnoća, hladnokrvnost kojom sam izgovarala posljednje riječi.
- Ali... ne znam... zamuckivao je.
- Što? - nisam ga razumjela.
Mislim da nisam uistinu čula ni sebe ni njega pa nisam ni razumjela što znače
izgovorene riječi.
- Zar ti se to ne čini strašnim, nešto što je policijski slučaj? - pitao me.
- Da, jest - mimo sam odgovorila.
- Zaboga, dijete, jesi li svjesna što i kako govoriš?
Bio je začuđen. Možda je bolje reći zaprepašten, tako je izgledao. Ali ja sam čula samo
jednu riječ od svega izgovorenog.
- Nemoj me zvati dijete, nisam ja dijete - prekorila sam ga.

97
 Često me je tako nazivao, što nikako nisam voljela.
Toni me zabezeknuto gledao, zjenice su mu bile tako raširene da bi čovjek pomislio
kako se više nikada neće vratiti u prvobitan položaj i izravno me upitao:
- Ženo, pa zar ne shvaćaš da ti je možda ubio majku?
Mislim da se i sam uplašio ovoga što je upravo rekao, ali i kada je po mom izgledu
shvatio kako sam sada, u ovom trenutku, izazvana njegovom strašnom izjavom, postala
svjesna činjenice koju je upravo bio izgovorio.
- Oprosti, oprosti, nisam tako mislio - pokušao je ublažiti, ali već je bilo kasno.

***

Toni je opažao kako me polako obuzima nemir. Kako sam bila bez boje krvi u obrazima
i kako u meni raste uznemirenost. Bilo mi je kao da se utapam u bunilu, osjećala sam kako
mi se tlo pod nogama otvara te kako upadam u ponor koji okružuje ona strašna riječ koju
sada ne mogu ni izgovoriti. Mislim da sam sve vrijeme znala za tu mogućnost, ali sam je
odbijala prihvatiti. Sada ju je samo netko izrekao naglas, preda mnom. Znala sam kako o
tome govore seljani, kako se priča, ćakula, sumnja, proziva, ali još nitko nije ništa o tome
govorio preda mnom i to me spašavalo od ovakvog stanja. Toni je to promijenio. Rekao je
ono što sam sve vrijeme znala, u što sam sve vrijeme sumnjala. Shvatio je kada me vidio,
onakvu, svu u nekakvom ludilu. Izbezumljenu i nespremnu na njegovu izgovorenu istinu.
Pala sam na pod i nekontrolirano jecala. Nisam plakala. Suze nekako nisu dolazile, kao
da su presušile, kao da u meni nisu postojale, kao da sam ih sve isplakala. Osjećala sam kako
mi srce ubrzano kuca, stvarajući neke pauze. To sam stanje uvijek osjećala kada bih se
uzbudila. To ubrzano kucanje s kratkim pauzama. Kao da mi je srce preskočilo
jedan otkucaj. Hladnoća mi je prožimala tijelo. Ali, u jednom sam trenutku na licu osjetila
toplinu. Samo na jednoj strani lica. Lijevoj. Kao da mi je netko stavio topao dlan na lice.
Otvorila sam oči i pogledala. Toni je još stajao ukopan na istom mjestu. Izgledao je čudo. Kao
da je izgubio osjećaj u svim dijelovima tijela. Osjetila sam grčenje u predjelu trbuha pa sam
se skupila. Još sam uvijek osjećala nečiju toplu ruku na svome licu.
Tornju se vratila prisebnost jer se pomaknuo s onog mjesta i pritrčao mi. Zagrlio me, a
u trenutku njegova zagrljaja nestalo je topline na mom licu.
- Pusti, me pusti... - vikala sam.
Uplašio se. Brzo se odmaknuo od mene i rekao:
- Oprosti mi, oprosti mi, molim te... ovo je bilo glupo... oprosti...
Nisam se obazirala na njegove riječi. Nisam ih dobro ni čula. Dopirale su do mene,
teškom se mukom probijajući kroz maglu koja se najednom stvorila oko nas. Ustala sam i
pogledom pretraživala prostor u kojemu smo se nalazili. Stan u kojemu je stanovao sa
sestrom Lidijom. U njemu smo se često nalazili. Mali podstanarski stančić, prepun Lidijinih
knjiga s fakulteta. Studirala je germanistiku.
- Što ti je, ljubavi? - čula sam ga kako me pita.

98
 Nisam mu odgovorila. Kroz nekakvo sam ludilo pretraživala prostor što nije bio velik
posao jer je stan bio doista malen. Sobica u kojoj je Lidija spavala i dnevni boravak spojen s
kuhinjom u kojem je Toni spavao i uska kupaonica.
Ne znam što sam tražila, nije znao ni Toni. Kad sam se malo pribrala, ispričala sam mu
svoje osjećaje, dodir koji sam cijelo vrijeme, prije njegova zagrljaja osjećala. Čak sam mu
rekla da ga krivim što me zagrlio i uzeo mi taj topli dodir. Ne znam čiji je bio, ne znam je li
uopće bio dodir, ali sam ga osjećala. Osjećala sam toplinu dlana na svom licu. Ne znam što
sam tražila po tom stanu, ali znam da to nisam našla.
- Tražila si majku. Ana, tražila si svoju majku - rekla sam sigurna u svoju tvrdnju.

99
 DVADESET I TREĆE POGLAVLJE

Ana nikada nije propuštala proanalizirati neke detalje ako je imala prilike za to. Budući
da sam joj dala naslutiti nevjerojatnost kojom se i sama sve ovo vrijeme podsvjesno bavila,
ali ju nije mogla prenijeti preko usta jer bi dobila smisao, mojom je pomalo suludom
izjavom dobila snagu da govori o svojoj sumnji. Ipak, trebalo joj je vremena da uđe u taj
svijet.
Uputila mi je treperav pogled pun straha koji je oduvijek nosila u sebi. Izgledala je kao
djevojčica koja nije znala što bi ni kuda bi pobjegla pred nekom misli koja joj je mogla
postati uvjerenje za koje nije znala želi li ga doista. Trebalo mi je pola sata da je navedem na
razgovor o ovoj temi.
Stavila sam ruku na njezinu i rekla:
- Možda nisam prava osoba za ovakav razgovor, možda trebaš psihijatra, neku stručnu
osobu, ali ako želiš pričati o tome, pričaj. A ako ne želiš, shvatit ću. Uostalom, ovaj dio ne
mora ući u knjigu. Može ostati između nas dvije.
Mislim da su se u ovom trenutku susrele moja hrabrost i hrabrost Ane Radman.
Vrijeme je odmicalo, a njezino je lice odavalo sve sigurniji izraz. Nekoliko je puta pokušavala
započeti razgovor, ali ju je moć govora izdavala. Kada ju je napokon nadvladala, teškom je
mukom, toliko teškom da mi se činilo da više nikad nakon ove rečenice neće progovoriti,
priznala:
- To je istina!
Čak sam se iznenadila izrečenim. Kao da nisam vjerovala da će priznati svoje misli
otprije dvadesetak i nešto godina. Očekivala sam kako će reći: „Ne to nije istina, to je suludo,
nitko normalan bi to pomislio.“ Ali je ona, želeći valjda potvrditi svoje uvjerenje, ponovila:
- To je istina!
Neko smo vrijeme obje provele u tišini. Razmišljale smo o tome što ćemo upravo izreći.
Htjele smo dobro odvagnuti, proanalizirati, izmjeriti, izbrusiti i dovesti do savršenstva kako
se ne bismo poslije kajale za izrečeno.
- Zašto nisi Toniju priznala o čemu razmišljaš? Što naslućuješ? U što si zapravo
uvjerena?
- Kako bih? Pa zar bi ti izrekla nešto tako nevjerojatno i suludo? Nešto što je gotovo
nemoguće?
Zamislila sam se. Priznajem u sebi, možda i ne bih. Ali, s vremenom, vjerujem da bih
povjerila Marinu svoje sumnje. Čak i pod rizikom da će me smatrati poludjelom, osobom
koja treba pomoć psihologa, da će se zabrinuti za moje unutarnje misaono stanje.
- S vremenom bih mu rekla, vjerojatno...
- Da, s vremenom. Možda da smo ostali cijeli život zajedno. Ali, ja nisam imala vremena.
Oduzeto nam je prije nego sam mu priznala taj dodir. Žao mi je danas zbog toga.

100
 - Ali, zašto se ne nađeš s njim. Možda ćeš lakše pričati o svemu tome s njim jer je on
prolazio kroz sve tvoje probleme. Možda bi trebala ući u prošlost kako bi iz nje izašla kao
pobjednica - rekla sam.
Moram kazati kako ovu misao nisam prvotno izbrusila, izrekla sam je instinktivno i
dovoljno brzo da se posramim pred Anom ovakve izrečene gluposti. Ali, ona me nije
kritizirala, nije predbacivala niti govorila o mojoj ludosti. Tek je tužno primijetila:
- U prošlost ne mogu ući jer on nije u sadašnjosti.
Nisam je posve razumjela.
- Pa dobro, nije, ali možeš ga potražiti, možeš reći Oliveru zašto ga tražiš. Tako ne bi
imala grižnju savjesti jer se nalaziš s bivšim, a opet bi na neki način pomogla sebi.
Nisam doista vjerovala kako Ana može pomoći sebi tražeći Tonija. Ja sam bila previše
romantična duša, koja vječno tuguje zbog nečega jer, da nema tog zrnca tuge u meni, ne bih
se mogla baviti poezijom kojom sam se bavila. Ne bih mogla živjeti u romanima koje sam
pisala i mislim da bez nje ne bih mogla prepoznati nesretnu stranu svijeta. Možda je u svima
nama postojalo zrnce tuge koje se s vremena na vrijeme probijalo na površinu. Ne znam. Ali,
u meni jest. Opet sam se sjetila one rečenice koju mi je jedan pjesnik darovao. Često sam je
se sjećala: „Marijana, u nama pjesnicima, mora živjeti zrnce tuge, jer da ne živi, mi ne
bismo bili pjesnici, ne bismo mogli rađati pjesme. Samo moraš pripaziti da to zrnce ostane
uistinu zrnce.“ Zbog njegovih sam riječi prihvatila tu tugu i počela je njegovati kako bi se
upravo iz nje rodila radost. I često sam uspijevala u tome, a onda kada nisam, posvetila bih
je pjesmi, zamotala u stihove i uvezala u knjigu i na kraju bi opet pobijedila radost. Tuga
koja je unatoč mojim nastojanjima da je zadržim u sebi izbila na površinu, bila je ukoričena i
u njoj su se prepoznavali drugi životi, tješili se njome i liječili ranjena srca.
- Ja ne mogu pomoći sebi - prenula me Ana.
- Zašto? Mogla bi ga potražiti, reći mu...
- Ne, ne mogu - prekinula me.
Rukama je pokrila lice. Nisam shvatila dok nisam vidjela da briše suze koje su joj zalile
oči.
- Oprosti, Ana.
- Nemam ti što oprostiti.
- Ali, što je tako teško?
- Razumjet ćeš poslije. Još nije došlo vrijeme za to.
- Ali, za što?
- Razumjet ćeš.
Nisam je razumjela, nisam imala strpljenja čekati. Pa sam nastojala otkriti ono što
trebam otkriti tek kasnije, u budućnosti.
- Ma što ću razumjeti. Nekako si sva zagonetna. Ispričaš mi sve, a onda najvažnije
ostaviš nedorečeno.
- Znam, ali opet ti kažem, ne mogu sada sve otkriti. Idemo redoslijedom. Ne mogu ti
otkriti nešto što sada nema smisla otkrivati - rekla je.
Glas joj je poprimio oštrinu te sam shvatila kako će biti uzaludno nagovarati je.
Zapravo, mogla bih prizvati ljutnju, a to nisam željela.
101
 - Dobro, čekat ću - složila sam se.
Pričekala sam da se smiri pa da se vratimo na temu koja je pomalo izazivala jezu kod
obje, ali nismo se vratile. Ana je zaključila kako je sada uzaludno spominjati se njezinih
slutnji, posebice nakon što sam ja izgubila strpljenje.
Ovo je bio prvi put da smo se rastale ispunjene laganim trzavicama.

102
 DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Ana je imala plan. Točno je znala kako će se ophoditi s Oliverom, od početka našeg
sastajanja do kraja. Saznala sam kako nije znao za ove ispovijesti iako mi je ona u početku
rekla suprotno. Namjeravala mu je reći, ali ne još. Po tko zna koji put izgovorila je to što je
mene neizmjerno živciralo: „Ne još.“ Samo što Oliveru nije to izgovarala, nego ga je bez
njegova znanja svrstala pod svoju poštapalicu. Osjećala je da mu je dužnik zbog
razumijevanja koje ima zbog njezinih učestalih izbivanja iz kuće. Kaže kako sve vrijeme
naslućuje da se radi o njezinoj prošlosti, o kojoj zna samo mali dio, strpljivo čekajući da
sama kaže.
- Uistinu ima razumijevanja - rekla sam.
- Da - prihvatila je.
Namjeravala mu je reći kada završi s ispovijesti jer je i sam bio dio nje. Ali sada, se
polako vraćala Toniju i ocu koji je saznao za njezinu vezu.
Umorna od života, kratko je uzdahnula i vratila se u prošlost nadajući se da će biti brzo
gotova s ovim dijelom događaja koji su ostavili trag na njezinoj duši. Kada je otvorila vrata
prošlosti rekla je:
- Pogriješila sam što nisam pobjegla s Tonijem.
Ovo je bio nekakav nagli obrat slijeda događaja do kojeg je držala u tolikoj mjeri da me
povremeno živciralo. Nisam je razumjela, ali nisam je ni tražila da mi objasni jer sam bila
sigurna da će reći „još nije došlo vrijeme za to“. Pustila sam je da nastavi.
- Otac je saznao za moju vezu s Tonijem. Ne znam točno kako i od koga, ali vjerojatno
od susjeda jer mi je ljutito rekao:
- Čuo sam da susjedi govore kako se kurvaš po gradu.
Stajao je ispred mene, ljutitog izraza lica. Oči su mu bile mutne od bijesa koji se gomilao
dok je čekao da mu odgovorim na ovu tvrdnju. Od straha sam ispustila školsku torbu, ali se
nisam mogla pomaknuti. Noge su mi otkazale poslušnost. Na trenutak sam izgubila moć
govora. Ne znam gdje su u tom trenutku bile moje sestre i brat. Nisam mu mogla reći istinu
jer ionako ne bi imao razumijevanja za moju vezu s Tonijem koja postajala ozbiljnija.
- Govori, glupo pseto! - vikao je otac.
Nisam mogla. Kao ukopana sam stajala u mjestu i nisam mogla pomaknuti ni djelićem
svoga tijela.
Podignuo je ruku, namjeravajući me udariti, ali se u zadnji trenutak predomislio i
povukao je. Čudno je što se nisam pokušala obraniti. Nisam se micala, nisam pokrila lice
rukama kako bih to inače činila, ostala sam stajati pored školske torbe koja je ispala iz mojih
ruku.
- Kurvo jedna, vidjet ćeš ti još! - povikao je i otišao.
Nije se vraćao nekih desetak minuta. Sve sam vrijeme ostala stajati na istom mjestu.
Čekala sam ga. Znala sam da će se sigurno vratiti. U tih desetak minuta vratio mi se govor. I

103
osjećaj u tijelo. Znam to jer sam osjetila drhtavicu. Kad sam ga ugledala kako dolazi,
pokušala sam razjasniti situaciju.
- Nisam se kurvala, nisam, ne kurvam se, vjeruj mi, lažu... tata... lažu... nisam kurva... -
počela sam zamuckivati jer sam nešto ugledala u njegovim rukama. Bile su to škare kojima
smo šišali ovce. Nisam u prvom trenutku shvaćala što će mu. Ali sam nedugo potom
shvatila. Nije mi ostalo vremena da pobjegnem, da razmislim. Na trenutak je promatrao moj
strah kroz koji sam počela shvaćati. Mislim da je čekao trenutak kada ću uistinu shvatiti.
- Sjedni! - rekao je zapovjednim tonom.
Pogledala sam prema stolcu i bez razmišljala krenula u njezinu smjeru. Sjela sam i
pustila da svoj naum provede u djelo. Uzeo je dio moje duge crne kose koju sam toliko
voljela, skupio je u šaku i odrezao veliki pramen kose. Nisam vidjela, ali sam osjetila kako
pada na pod. Osjećala sam težinu na onom dijelu glave kojemu je oduzeo pramen moje
kose. Osjećala sam rupu na mojoj lubanji koju je napravio odrezani pramen. Nisam se
usudila pomaknuti, čekala sam da nastavi. Ali, nije. Zaustavio se na tom pramenu. Tom
nesretnom pramenu moje kose koji mi je dugo vremena činio neugodu i izazivao
neprospavane noći.
- Evo ti pa se kurvaj s onime koji se želi j s tobom ovakvom!
To su bile njegove posljednje riječi upućene meni u sljedećih desetak dana.
Izašao je iz kuhinje i otišao u selo. Čula sam kada je zalupio vratima dvorišta.
Nisam se ustajala. Ostala sam sjediti na tom stolcu kao da sam uz nju prikovana. Nisam
žurila pogledati se u zrcalo, nisam plakala, nisam gledala pramen kose na podu, samo sam
sjedila i zurila u neku točku na zidu u koju sam zurila i za vrijeme očeva gnjusnog djela. Ni o
čemu nisam razmišljala, zapravo, mislim da ništa nisam ni osjećala. Bile su to neobjašnjive
minute moga života. Znala sam da je uzaludno bilo što osjećati, činiti ili izreći. Uzaludno bi
bilo pustiti suze jer već je bilo gotovo. Što će mi suze? Nisu mi mogle pomoći. Tog sam se
dana zaklela da nikada neću plakati, nikada. I nisam. Sve dok...
Ana je zastala.
- Do kada? - upitala sam je.
- Ne ispituj. Saznat ćeš kad dođe vrijeme.
Nisam inzistirala na odgovoru. Sačekala sam da posloži misli u glavi ili osjećaje u srcu i
da nastavi. Zaključila sam da je bolje šutjeti. Mislim da je to bilo najpametnije što sam
mogla u tome trenutku učiniti.
- Nisam plakala, nisam. Zaklela sam se da neću. Zaklela sam se da ću jednog dana otići
od tog čovjeka i nikada mu se neću vratiti. Zaklela sam se da ću otići - ponavljala je.
Bilo mi ju je žao. Uistinu. Željela sam je zagrliti, ali nisam se usuđivala.
Ana je skinula ukosnicu iz svoje crne kose, rukama je ukrotila pramen koji je pao na
njezino čelo i vratila ukosnicu na isto mjesto. Činilo mi se kao da želi provjeriti je li onaj
ošišani pramen narastao.
- Čudno, bilo mi je ugodno sjediti tako. Nisam morala strahovati od oca jer mi je već
naudio, nisam brinula o sestrama i bratu jer nisam znala gdje su. U tom mi je trenutku
sinula misao... gdje su? Čudno kako ih nema. Što je napravio s njima? Žurno sam se ustala sa
stolca s namjerom da istrčim iz kuće, ali sam se istom brzinom i zaustavila na
kućnom pragu. Shvatila sam da će me susjedi vidjeti ovakvu, unakaženu. U tom sam
104
trenutku začula dječji smijeh. Danijelov. Pogledala sam prema staroj kući i vidjela Danijela i
Zorku kako se igraju. To me donekle umirilo. Okrenula sam se i vratila. Htjela sam otići u
svoju sobu, ali mi je put prepriječilo zrcalo koje je visjelo na lijevom zidu hodnika.
Razmišljala sam što mi je činiti. Da se pogledam u zrcalo, provjerim što je monstrum učinio,
kolika je rupa u mojoj kosi ili da se jednostavno okrenem prema desnom zidu i tako
izbjegnem pogled na sebe. Odlučila sam se za ovo drugo. Koraci su mi postali teški i spori,
strah mi je uznemirivao nutrinu, tuga se uzdizala prema grlu, ali sam koračala. Umjesto da
lice okrenem prema desnoj strani ili barem pogledam u pod ili ravno, kao da sam nošena
nekom silom, okrenula sam se prema zrcalu i ugledala svoj odraz. U prvi trenutak nisam
primijetila veliku štetu, ali sam onda okrenula glavu u profil i vidjela rupu koju sam tako
teško osjećala. Približila sam se prema zrcalu kao da ću je time otjerati, ali je ona samo
postala veća i više uočljiva. Imala je u sebi nešto zločesto jer me tjerala na bijes, na zločesto
djelo koje mogu požaliti. Tjerala me da uzmem kolac i prebijem oca. Da mu vratim sve one
batine koje je davao majci i da mu batinama naplatim sve ono što nam je radio od majčine
smrti. Ta me rupa u kosi tjerala na ljutnju, neizmjernu ljutnju koju nikad do tog trenutka
nisam osjećala. Vodila me prema ponoru, prema psihičkom ludilu. Vidjela sam oca u svom
odrazu i sebe kako razbijam to nesretno zrcalo i režem ga ostacima njegovim krhotinama.
Vidjela sam krv na njegovu licu i čula njegovo preklinjanje. Tog sam dana prvi put osjetila
drugu osobu u sebi. Onu stranu mene koja je bila osvetoljubljiva, bijesna, spremna na
obranu, borbu, osjetila sam postojanje te nervoze i živčanosti u sebi koju do danas nosim i
zbog koje ispašta moja obitelj. Ta druga osoba u meni još živi.
- Ne vjerujem da u tebi postoje dvije osobe - rekla sam.
- Vjeruj, jer ovu drugu još nisi upoznala. Nju dobro znaju Oliver, Marija i Mihael - rekla
je Ana.
Zašutjela sam.

105
 DVADESET I PETO POGLAVLJE

- To je on - Ana je ukočeno promatrala fotografiju.

Osjetila sam njezinu unutarnju borbu. Željela se vratiti u prošlost, prerezati okove koji
su je s njome povezivali i nastaviti slobodno živjeti u sadašnjosti. Zbog toga je htjela ovu
ispovijest. Ali, joj to nekako nije polazilo za rukom. Vratiti se kući bilo je teže nego je
pretpostavljala.
- Otac? - upitala sam.
Iz ruke sam joj uzela fotografiju na kojoj je bio čovjek srednjih godina. Imao je
smećkastu kosu, stroge crte lica i oči koje su plašile. Ili sam to samo vidjela zbog onog što je
Ana pričala o njemu i zbog svega što joj je učinio. Možda to strogo lice i hladni pogled ne bih
vidjela da je o njemu priča blažim tonom.
- Nije to otac. To je neljudsko biće koje ima djecu - rekla je.
Petar Livajić je u meni budio radoznalost. Njegova želja da ponizi svoju djecu u svakom
pogledu njihova života nije mogla nikoga ostaviti ravnodušnim. Na jedan je zastrašujući
način izazivao divljenje jer gospodariti životima drugih nije uvijek bilo lako moguće. Zato
sam ga mrzila, optuživala, ali sam mu iskazivala i jedno određeno divljenje.
- Ponizio me - rekla je Ana.
- Znam - tiho sam dodala.
- Ponižavao me sve vrijeme, sve to prokleto vrijeme koje sam provela u njegovoj kući.
Ponižavao je mene, Zorku i Karolinu.
- Znam - opet sam dodala.
- Bili smo njegova djeca koja su ga unatoč svemu voljela, koja su ga trebala i da je samo
jednom rekao da nas voli, da mu oprostimo, da je to bio alkohol, samo jednom da je rekao
oprostite, mi bi mu sve oprostili i nastavili živjeti kao jedna obitelj koja je imala svoj pad, ali
koja je ustala. Ovako, nikada se nismo ustali kao obitelj - izgovorila je brzo.
Nisam znala što bih joj kazala.
- Ne - nastavila je.
- On to nije učinio i nikada neće. On je uvjeren kako je napravio sve kako treba i kako je
bio najbolji otac jer je svoje kćeri sačuvao od kurvarluka koji je kružio po selu, a u
kurvarluku je bio samo on. Samo moj prokleti otac.
- Želim da potražiš psihologa - rekla sam.
Ana me iznenađeno pogledala. Bila je iskreno iznenađena. Zurila je u mene kao da ne
vjeruje u ono što je upravo čula.
- Ne znam odakle ti takva zamisao - rekla je.
- Mislim da je to jedino ispravno što možeš napraviti u ovome trenutku. Za svoje dobro
- ustrajala sam.
- Dobro, hoću - rekla je na moje iznenađenje.

106
 Odlučila je uzeti termin kod liječnika još istog tjedna i započeti s liječenjem. Dobro je
poznavala samu sebe i mogla je biti sigurna da će to biti dug i mukotrpan put. Ali, morala se
prestati baviti mračnim i teškim mislima i okrenuti se novom životu, u kojemu će uživati sa
svojom obitelji. Oliverom i djecom.
Ana je doista željela pomoći samoj sebi, željela je doći kući smirena, sretna, zadovoljna,
željela je da je ne guši prošlost. Nije željela uzimati svoje sitne tabletice koje je morala
redovito uzimati svaku večer kako bi smireno usnula. Željela je navući zastore u svojoj sobi i
s Oliverom voditi ljubav bez opterećenja, iskreno i bez misli o prošlom životu. Željela je
zaboraviti one očeve riječi: „Ako se s nekim j...., onda si kurva“. Te je riječi čula svaki put
kada bi njezin suprug poželio voditi ljubav s njome. Znala je kako to nije normalno, ali nije
se mogla opustiti i zaboraviti na njih. Nije mogla s Oliverom uživati u ljubavi jer su joj pred
očima plesale očeve riječi. Oliver to nije zaslužio.
Sa zgražanjem sam pomislila kako bi se mogla izgubiti u prošlosti, kako bi mogla
poludjeti zbog očeva strogog odgoja, ako bi se to uopće moglo tako nazvati. Možda bi bilo
točnije reći zbog očeva zlostavljanja. Nisam željela da jednog dana Ana završi među četiri
zida neke psihijatrijske ustanove.

***

Ana, znaš li gdje sam ostavila onu moju plavu majicu, znaš onu s crvenim cvjetićem? -
upitala me Karolina ulazeći u sobu.
- Ne - odgovorila sam.
Uletjela je u sobu kao da joj se doista nekamo žuri i počela pretraživati ormar. Nije me
odmah pogledala.
- Ma gdje sam je ostavila? - mrmljala je.
U jednom se trenutku, vjerojatno instinktivno okrenula i ugledala me kako nepomično
ležim na krevetu. Već sam neko vrijeme gledala u strop naše sobe i nisam razmišljala ni o
čemu. Kako bih izbjegla misli, natjerala sam sebe da brojim.
Tako ležeći, dok Karolina nije ušla u prostoriju, brojila sam čak do broja 3 411. Brojeve
sam u glavi nizala polako pa mi je da dođem do ove brojke trebalo oko sat vremena.
Shvatila sam da je primijetila rupu u mojoj gustoj kosi. Nisam se pretjerano uzbuđivala,
niti sam plakala, a nisam joj se ni trudila objasniti što se dogodilo. Ali, Karolina je bila
dovoljno pametna da sama shvati.
- Prokletnik - vrisnula je.
Na licu sam joj vidjela ljutnju koja ju je obuzela. Vidjela sam mržnju spram oca i
sažaljenje prema meni.
- Prokletnik - ponovila je moja sestra.
Prišla mi je i zagrlila me. Pritisnula je svojim licem moje. Osjetila sam njezine suze na
svome licu.
- Ne plači, sestro. Ne plači. Ne boli to, uistinu. Ne boli, kad ti kažem - tješila sam je. Ali,
što sam je više tješila, to je ona bila još tužnija. Više je jecala.

107
 - Sestro, zašto mi, zašto, sestro, što smo mi to Bogu skrivili da nas je tako kaznio? -
ponavljala je Karolina pitanje na koje nismo znale odgovor.
Odmaknula se i zarila ruke u kosu. Lice joj je bilo crveno, a suze su slijepile pramenove
kose niz lice. Grčevito se uhvatila za korijen kose te se svom snagom počela čupati.
Namjerno je, ali nesvjesno, sebi nanosila bol.
- Za Boga miloga, pa što to radiš!
- Ne mogu više, ne mogu, poludjet ću u ovoj kući, ne mogu ovo više podnositi - jecala je.
- Sestro moja, čemu tolika tuga, pa ja sam ostala bez kose, ja sam nakaza u kući -
pokušala sam se našaliti.
Sad se i ona nasmijala.
- Tugo moja - rekla je.
Zagrlile smo se. Mislim da je Karolina patila više od mene. Osjećala je moju unakaženost
i sramila se umjesto mene.

108
 DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE

Sljedećih nekoliko dana nisam izlazila iz kuće. Često sam gledala u tu rupu na mojoj
glavi koja se svakim danom, činilo mi se, sve više primjećivala. Neobično se mnogo isticala
bjelina kože u sredini moje crne kose. U to vrijeme nije bilo mobitela, a ni telefon nismo
imali. Postojala je samo jedna seoska govornica, udaljena desetak minuta od naše kuće. A i
ne bih mogla zvati s nje jer nisam imala telefonsku karticu pa se s Tonijem nisam čula
nekoliko dana. A i što bih mu rekla? Da me je otac unakazio i da ne mogu u školu jer me
sram školskih kolegica i kolega. Što bi na sve ovo rekao? Što bi rekao kada bi me vidio
ovakvu? Posramljenu i poniženu.
- Trebala bi izaći - predložila mi je Karolina.
Samo sam odmahnula glavom. Nisam željela ovakva pred ljude.
- Nije te pobijedio. Nemoj mu dopustiti da pobijedi. Ne smije - rekla je.
- Ali, teško je - odgovorila sam.
- Znam. Ali, nemoj dati da te pobijedi - ponovila je.
- Reci mi, Marijana, zašto je svijet tako tužan? - Ana se iznenadno vratila u sadašnjost.
- Nije tužan, samo ga ti gledaš takvim očima. Istina, tuge ima, ali pored nas je i radost,
razigranost, veselje, pjesma...
- Pored nas, ali ne i u meni - prekinula me.
- Krivo sam se izrazila. Htjela sam reći da je umijeće zadržati u svakom trenutku radost
u nama. Svatko to ne umije. Ali, ti moraš. Baš ti moraš, radi sebe, radi svoje djece i supruga.
- Mislim da je na svijetu previše tuge, više nego radosti - ustrajala je.
- Nije, samo se katkad tako učini. Pogledaj, ti sada imaš dvoje djece, to su dvije velike
radosti, veće nego je ijedna tuga. Imaš treću radost, supruga, četvrta su tvoje sestre i brat. A
peta je radost ta što želiš izaći iz mračne prošlosti. Zar to nije radost? Inače, sada ne bismo
bile ovdje, zajedno, ne bi mi pričala o svojoj tuzi. Ne smiješ joj dopustiti da nadvlada sve te
radosti u tom životu. Ana, mnogo su veće te radosti od tuge iz prošlosti - uvjeravala sam je.
Ni sama ne znam odakle mi sve ove riječi dolaze. Otkud mi?
- Lakše je reći, nego učiniti - ustrajala je.
Njezina me tvrdoglavost ljutila, tim više jer je dopuštala tuzi da izroni na površinu i
tamo i ostane.
- Pokušala sam, pokušala sam nebrojeno mnogo puta odbaciti je, iskorijeniti, ubiti u
sebi, ali je ona još uvijek tu. Javlja se s vremena na vrijeme, proždire me i daje do znanja da
je još uvijek u meni.
- Malo tuge je u svakom čovjeku, ali je važnija radost u nama. Kada je radost veća, tuga
je tu samo da nas podsjeti koliko je sreća, zapravo, velika.
- Mislim da me ne razumiješ.
- O da, razumijem. Ti moraš samo prestati posjećivati prošlost i pustiti životu da te voli.

109
 Ana se samo nasmijala na moje riječi. Ne znam jesam li je uvjerila. U jednom je trenutku
uzdahnula i odlučila ne razgovarati više o ovoj temi. Vratila se u prošlost.
- Sljedećeg sam jutra odlučila otići u školu. Smišljala sam čime bih mogla opravdati svoj
izgled. Što ću reći kad me upitaju, što mi se dogodilo?
Ležala sam na krevetu i smišljala izlike. Nisam mogla smisliti neku koja nije bila glupa i
u koju će netko povjerovati.
Bilo je negdje oko pola noći. Svi su već spavali. Danijel je, kao i obično, imao lagan san.
Povremeno bi plakao, buncajući nešto nerazumljivo. S vremena na vrijeme pogledavala sam
prema njegovu krevetu. Svjetlost ulične svjetiljke probijala se kroz prozorske grilje i padala
na njegovo lice. Imao je tako umiljato lice. Milostivo. Kad bi ga vidio, čovjek mu ne bi mogao
napraviti ništa nažao. Imao je tamnosmeđu kosu, očevu. Unatoč svemu, bio je veselo
četverogodišnje dijete. Bilo mi je žao što ga majka nije mogla vidjeti kako odrasta i kako se
veseli životu. Radovao se polasku u školu. Nisam ga namjeravala upisati u seosku školu. Dok
ne krene u školske klupe, trebalo je proći još dvije i pol godine. Do tada bih ja postala
punoljetna, što znači da sam mogla otići od oca i povesti svoje sestre i brata. Mislila sam da
će to biti lako. Zapravo sam mislila kako je potrebno samo ih uzeti za ruku i odvesti nekamo
daleko. Negdje gdje ćemo biti sretni i s Tonijem živjeti bez straha. A gdje je to bilo, nije me
bilo briga. Samo da je daleko odavde.
Kvart u kojemu smo stanovali zvala se Stanarska. Uvijek sam se pitala kako je dobio to
ime. Dug niz obiteljskih kuća s mnoštvom djece pred njima i s cestom kojom je prolazio tek
pokoji automobil. U to vrijeme ih nije bilo mnogo. Naša se kuća nalazila nekoliko metara
izvan, u polju. Iza nje se nalazilo polje pa bih prilikom jutarnjeg otvaranja svog
prozora ugledala prirodu kako se budi. Bijaše mi to najljepši trenutak u danu. Katkad bih se
na prozoru zadržavala i po nekoliko minuta. Naslonjena na dlanove promatrala bih jutarnju
ljepotu i uživala u miru koji je narušavao samo poneki seoski pastir koji je tjerao svoje
stado. Ti mi trenuci i danas nedostaju.
- Zar nije to radost? - prekinula sam je.
- Jest, ali previše mudruješ.
- Ipak...
- To je radost koja je neprimjetna pored onoga što nam se događalo - rekla je Ana.
- Da je uistinu tako, sad o tom trenutku ne bi pričala - ustrajala sam.
Uočila sam kako pretjerujem s ovom primjedbom pa sam se povukla. Time sam,
dakako, čudesno podigla njezino uvjerenje kako katkad pričam gluposti.
Nastavila je: - Noć je nagoviještala nevrijeme. Bila je veljača koja je donosila prevrtljivo
vrijeme. Još je jučer bilo sunčano, iako hladno, a noćas se spremala oluja. Grmjelo je i
sijevalo, ali kiša još nije počela. Voljela sam kišu praćenu grmljavinom. Pogotovo u noćima
dok sam ležala u krevetu i osluškivala nevrijeme. Manje sam ga voljela kada bi nas otac
istjerao iz kuće, a mi se našli pred licem nevremena, nezaštićeni i ne znajući kuda bismo.
Dugo nas već nije bio tjerao iz kuće. Od zadnjeg puta prošlo je oko mjesec dana. Dakle, bio je
zadovoljan. Vjerojatno se njegova veza s onom seoskom fuficom razvijala kako je želio jer
kada bi se njih dvoje posvađali, mi bismo osjetili na svojoj koži. Mi smo mu smetali. Time bi
se mogle objasniti njegove riječi kako niti jedna normalna „ženska11 neće doći u kuću
prepunu tuđe djece. Ovo ,,tuđe“ vjerojatno se odnosilo na majku. Bilo bi čudno da je mislio

110
na sebe, ipak smo bili njegova djeca. Mi djeca, naviknuti na njegove izljeve bijesa, nismo se
mnogo obazirali na te riječi. Znali smo kako će nas tu noć istjerati, a potom će biti sve po
starom nekih dvadesetak dana. U tim smo trenucima mislili na dane kada će biti mir pa nam
je bilo lakše. Zbog dvadesetodnevnog mira gotovo smo priželjkivali izgon iz kuće.
Zamjećivanje nije spadalo u moje vrline pa sam odbila bolje oslušnuti zvukove koji su
dopirali ispod mog prozora. Iako sam po prirodi bila strašljiva, kako nisam primijetila
odmah da se nešto događa, okrenula sam se licem prema prozoru i odlučila usnuti. Tek kada
sam umirila misli, osjetila sam nečiju prisutnost. Lupetanje prstima po prozorskim griljama
točno iznad moje glave. Srce mi je počelo jače lupati, strah mi je brzinom svjetlosti prekrio i
najmanji djelić moje duše, razum mi je blokirao pa sam pred sobom vidjela razne utvare i
umrle osobe. Tipično za jednu plašljivu sedamnaestogodišnjakinju.
Kuckanje se na trenutak prekinulo. Pokrila sam se dekom po glavi pa nisam bila sigurna
je li prestalo ili mi se zbog samo čini. Napravila sam rupicu, tek toliko da mogu disati, ali
sam onda čula glas koji je dozivao mene.
- Ana...
Tišina.
- Ana... jesi li tu... Ana...
Malo sam bolje osluhnula. Glas mi se učinio poznat.
- Ana...
Opet tišina.
Bože, pa zar je...
Stala sam nogama na krevet i brzo otvorila prozor koji je bio odškrinut na kipu.
- Što radiš tu?
Toni prvi otvori grilje. Poljubio me je prije nego sam uspjela išta više reći.
- Nisi dolazila u školu pa sam došao vidjeti što ti je, jesi li dobro.
Munja je sijevnula i obasjala njegov lik.
- Bože, ako otac dođe - rekla sam.
- Neće, vidio sam kako neka žena ulazi u kuću prije desetak minuta. Zaposlenje -
nasmijao se.
Meni nije bilo do smijeha.
- Koja žena?
- Ne znam, nije me briga, mogu li ući?
- Kako, pa kamo ćeš ući? Svi spavaju. Ne možemo tu.
- Hajde, onda izađi. Prošetat ćemo.
- Kuda?
- Noć je lijepa.
- Baš - rekla sam izlazeći kroz prozor.
- Ako me otac uhvati, ubit će boga u meni - rekla sam.
- Neće, ne brini. Neću mu dopustiti - rekao je moj zaručnik.

111
 Bila sam zaboravila na svoj izgled, a Toni isprva nije primijetio jer sam kosu bila
svezala. Zatvorila sam prozorske grilje, ali sam prije pogledala u sobu kako bih se uvjerila
da svi još spavaju. U sobi je vladao mir.
Toni je skinuo svoju jaknu i dao mi da se zaogrnem njome jer sam izašla samo u
pidžami.
- Hladno je - rekao je.
- A tebi nije?
- Je, ali nema veze.
U blizini, na polju tete Alberte, stajao je stog sijena. Tamo smo se sklonili od bure koja je
iznenada zapuhala. Toni me je čvrsto zagrlio. Kao da me želi zaštititi od svega zla ovoga
svijeta. Iznenada me je poljubio i rekao:
- Neodoljiva si, ovako sva od sijena.
U trbuhu mi se nešto probudilo, prolazila me je nekakva jeza, ali ne od straha i
hladnoće, nego čarobna, ugodna jeza. Iščekivala sam njegove dodire, nešto što se još nije
dogodilo.
- Tako si mi nedostajala - tiho je rekao.
- Zašto nisi dolazila u školu, što se dogodilo? Bila si bolesna?
Njegova su pitanja rastjerala tu divnu jezu koja mi je prolazila tijelom i vratila me u
stvarnost. Izvukla sam se iz njegova zagrljaja i rekla:
- Moramo se vratiti, sad će kiša, hladno je i otac će primijetiti da me nema.
- Ma daj, ludice, što ti je, pa on sad ne bi primijetio ni da medvjed stane ispred njega. U
poslu je.
- Toni!
- Pa što kad je tako, nije mu... - nije dovršio rečenicu.
Htio je vratiti ruke na moje tijelo, desnom mi je pomilovao lice, a lijevom mi je privukao
glavu kako bi me poljubio.
- Što je...
Odmaknula sam se.
- Ne diraj me, molim te.
Zaplakala sam.
- Ne, ne, čekaj. Što je to? - rukama mi je dodirnuo mjesto na kojemu nije bilo kose.
Dodirivao je rukama to mjesto koje mi se svakim danom činilo sve strašnije, a onda se
namjestio tako da može dobro pogledati.
- Što je to? Što se dogodilo?
Mislim da je više bio iznenađen nego zaprepašten. Kao da u prvi trenutak nije shvaćao
kako sam unakažena.
- Tko je to učinio? - ponavljao je.
- Danijel - brzo sam odgovorila.
- Danijel? - ponovio je.
- Da, Danijel. Igrao se škaricama i, dok sam spavala, slučajno mi odrezao pramen kose.

112
 - Danijel - opet je ponovio.
Kimnula sam potvrdno glavom.
Nekoliko me trenutaka promatrao. Nekoliko dugih i mučnih trenutaka.
- Nisam više lijepa - rekla sam.
Umjesto da me utješi i kaže kako je to samo kosa koja će ubrzo narasti, moj je Toni
tvrdim glasom rekao:
- Zašto lažeš?
Bila sam iznenađena. Cijelo mi se tijelo naježilo. Nikada ga nisam vidjela ovako
ozbiljnog i ustrajnog u namjeri da mu odgovorim na pitanje. Nije me više pokušao dodirnuti,
nisam mu dobro mogla vidjeti lice i oči, ali sam bila sigurna da su mutne kao što su uvijek
bile kad bi se uzbudio ili naljutio. Lice mu je vjerojatno bilo ledeno. Nisam usudila dodirnuti
ga. Pokušala sam se nasmijati i okrenuti situaciju u šalu, ali mi ni to nije uspijevalo.
- Ali to nije bila njegova namjera, bilo je slučajno - rekla sam zamuckujući u govoru.
Nije ništa govorio. Promatrao me koliko je mogao u mraku. Rukom sam prekrila mjesto
na svojoj glavi koje je ostalo bez kose. Ni sama ne znam što sam time mislila. Nastojala sam
prikriti nervozu, ali mi ni to nije uspijevalo. Bila sam sigurna da mi vidi oči u mraku. Oči su
me uvijek odavale. Moji izdajnici. Oni koji su me samo malo bolje poznavali, znali su da me
samo treba pogledati u oči i vidjet će govorim li istinu ili laž, jesam li tog dana sretna,
ranjiva i tužna ili bijesna. Toni je znao. Ali sam se nadala kako neće prepoznati moje osjećaje
zbog mraka koji se nadvio nad nama.
Nadala sam se da će uskoro progovoriti i reći kako mi vjeruje, ali nije. Sad sam postala
nervozna zbog njegove šutnje. Skrenuo je pogled s mene i gledao u daljinu koja je bila
mračna. Nisam mu mogla vidjeti oči.
- Ljubavi... - počela sam.
Nije mi odgovorio, nije se pomaknuo. Sjedio je nepomično pored mene, hladan kao
kamen. Pitala sam se o čemu razmišlja.
- Dobro, lažem, nije Danijel... - počela sam tiho.
- Otac je - prekinuo me.
Prekrila sam lice rukama i zaplakala.
- Da, otac je - priznala sam.

113
 DVADESET I SEDMO POGLAVLJE

Budući da me je prozreo, nisam imala izbora nego mu otvoriti svoju dušu i sve mu
kazati. Zgroženo je slušao svaki detalj moje priče i cijelih pola sata koliko je trajala, nije me
prekidao. Suzdržavajući bijes koji je u njemu rastao, uhvatio me za ruku i rekao:
- Prokletnik.
Bez riječi, rukom sam uhvatila njegovo lice, približila mu se i poljubila ga. Uzvratio mi je
poljubac. Bio je to znak da se led koji sam prije osjećala u njemu počeo topiti. Zadrhtala sam.
Rukama je obgrlio moj struk približavajući svoje tijelo mojemu. Ljubio me, a njegov je
zagrljaj bio sve snažniji. U trbuhu mi se opet pojavio onaj snažan osjećaj komešanja koji bi
mi se pojavljivao svaki put kada bi me ljubio. Otkopčao je svoju jaknu na meni i ruku mi
uvukao pod majicu. Osjetila sam zimsku hladnoću koja mi je dodirivala grudi i to me
uzbuđivalo. Duboko smo i ritmično disali, čime je pobuđivao moju želju. Polako je uvlačio
svoju ruku u moju pidžamu. Iščekivala sam, bila radoznala. Zar se uistinu događalo? Što ako
jest? Hoćemo li ići do kraja. Ali, zar nisam željela baš to? Zar se nisam pitala, još otkad sam
ga upoznala, kako bi bilo voditi ljubav s njim? Zapravo sam se pitala kakav je seks uopće jer
još do tada nisam imala nikakvo iskustvo. Bio je moj prvi dečko, mladić s kojim sam se prvi
put poljubila i s kojim sam željela prvi put voditi ljubav. Željela sam ga imati zauvijek, samo
njega...
Ana je ovdje zastala. Rukom je prošla kroz kosu.
- Još mi je nevjerojatno da nisi s njime ostala - rekla sam joj.
Samo je uzdahnula.
- Kad si s nekime dovoljno dugo, naučiš vjerovati kako je to zauvijek, ah kad se
privikneš na tu misao, shvatiš koliko je život zapravo okrutan.
- Čuješ li o njemu što?
- Poslije ću ti ispričati.
Pomaknula je ruku i obrisala suze. Opet je uzdahnula i nastavila:
- Dovoljno sam ga voljela da to učinim, tu na tome mjestu i tu večer. Uživala sam u
njegovim strastvenim poljupcima, u njegovim dodirima, i načinu na koji je svoje ruke pleo
oko moga tijela. Uzvraćala sam mu istim žarom. Dio mene strahovao je da mu se zbog mog
neiskustva neće svidjeti seks sa mnom jer, za razliku od mene, on je bio iskusan. Bila
sam svjesna svoga tijela, u meni se probudila žudnja pa sam se u njegovim rukama izvijala.
Osjećala sam sve veću njegovu želju.
- Čekaj, čekaj.... - zaustavio se na moje iznenađenje.
- Znam da ti je prvi put - rekao je.
Osjećala sam da sam ja ovo trebala reći, ali nisam. Željela sam ga u sebi.
- Znaš li da to boli? - upitao je.
Kimnula sam glavom, ali ga i upitala.
- Kako znaš? Zar si već spavao s djevicom?

114
 - Ne, ali sam čuo.
- Bilo mi je lakše jer sam htjela da mu ja budem prva, a i posljednja djevica s kojom će
spavati. Posljednja žena s kojom će voditi ljubav.
Ana je opet zastala. Činilo mi se kao da skuplja snagu za dalje. Osjećala sam kako joj se u
grlu stvorila neka kugla koja joj nije dala disati. Zaplakala je.
- Zašto plačeš? Zar to nisu lijepe misli, pa čak i onda kada se ne ostvare, u trenutku kada
navru su prelijepe su. Znači da si to napravila s čovjekom kojeg si doista voljela, kojemu si
dala svoje srce, a iako ono nije ostalo kod njega, ipak je to lijepo. Za vrijeme koje si provela s
njim, u tome je vremenu srce tvoje bilo kod njega, a njegovo kod tebe. To je prekrasno.
Nije se obazirala na moje riječi. Samo je nastavila.
- Rekla sam mu kako strastveno želim voditi ljubav s njim. Pa čak i ako otac dozna i
ubije me, nije me briga, željela sam biti voljena i u tom trenutku bila sam spremna. Toliko
sam željela i dogodilo se. Bilo je predivno, neopisivo, čarobno. Istina, malo me je boljelo, ali
je bol bila zanemariva naspram svega onoga drugog.
Ana se nasmijala.
- Tada sam se zaljubila u seks - rekla je i nastavila:
- Mislim da je nevrijeme koje se spremalo te noći unijelo dodano uzbuđenje. Grmljavina
je vodila ljubav s munjama koje su sijevale, a sve je rezultiralo olujom koja je krenula nakon
vrhunca ljubavnog užitka.
- Mislim da je to bio vraški dobar seks, kad si ga tako opisala - rekla sam.
- Jest - nasmijala se.
- Taj prvi put nikada neću zaboraviti. U sijenu tete Alberte - smijale smo se.
- Od tada mu nisam dala mira. Radili smo to svuda gdje smo uspjeli ostati sami i u
svakom trenutku. U šali mi je govorio kako bi, da je znao kakav ću apetit imati, malo
odugovlačio s prvim putem jer ja mogu umoriti i najodmornijeg. Govorila sam mu kako je
sam kriv za to jer je dobar u tome. Vidjela sam da je ponosan zbog mojih tvrdnji. Ego mu je
rastao, ali je zadržavao prisebnost da ne bi zloupotrebljavao moju opsjednutost.

***

Proučavala sam mladi ljubavni par koji se nalazio dvadesetak metara udaljen od mene.
Sjedila sam na zidiću školskog dvorišta i čekala Tonija. Nagovorio me da odem u školu, a
znatiželjnicima kažem ono što sam i njemu prvo rekla o svojoj nezgodi s kosom. Moj mi je
mali brat Danijel u igri odrezao pramen kose. Nevjerojatno, svi su mi povjerovali. Samo me
Danijela malo čudno promatrala.
- Zašto si onda toliko izostala iz škole? Pa nisi bila desetak dana - bila je sumnjičava.
- Ne brini za to, imam novosti - odvratila sam joj misli.
- Kakve? - odmah je prihvatila drugu temu.
- Reći ću ti sutra poslije škole. Danas se nalazim s Tonijem.
- Ma daj - bila je nestrpljiva.

115
 U čekanju je spas - rekla sam i nasmijala se.
Morala je čekati, kao što sam i ja na školskom zidiću morala čekati Tonija.
Moja reakcija na mladi par koji je stajao nedaleko od mene i o nečemu raspravljao, ne
može se razumno objasniti. Neprestano sam pogledavala prema njima, u sebi osjećajući sve
veću tugu. Vidjela sam uplakanu djevojku i mladića kako joj nešto govori. Prema pokretima
ruku razumjela sam kako želi da ona nešto shvati, a prema njezinu izrazu lica ono što je
trebala shvatiti zasigurno je bio prekid. Već sam viđala takve parove, ali kod ovoga me je
obuzela takva tuga da ih više nisam mogla gledati. Vjerojatno jer sam zamislila svoj prekid s
Tonijem. Mislim da ga ne bih mogla podnijeti.
U jednom se trenutku mladić okrenuo i otišao, a djevojka je ostala plakati. Htjela sam
joj prići i utješiti je, ali mi se činilo čudno prići joj u trenutku njezine boli. Nisam imala pravo
zadirati u njezinu privatnost jer nismo se poznavale, ali možda je baš čekala nekoga da je
utješi.
Dok sam vrijeme provodila u razmišljanju, došao je moj Toni. Poljubili smo se, zagrlila
sam ga snažno kao da želim spriječiti njegov mogući odlazak.
- Ohoohooo... Što je sad. Čemu ovakav doček? - čudio se.
Okrenula sam se prema onom mjestu gdje je stajala djevojka, želeći mu objasniti, ali nje
više nije bilo. Tražila sam je pogledom, ali je nisam uočila.
- Ništa, onako. Volim te. Samo zato - rekla sam.
- I ja tebe volim, ljubavi. Najviše na svijetu - rekao mi je.
Zagrlili smo se i krenuli prema gradu. Pješice, jer je Toni danas svoj automobil posudio
prijatelju.
Nebo je bilo plavo i vedro. Odlučili smo ići dužim putem, pa smo uživali u pogledu na
grad i otoke čije je najviše vrhove milovalo sunce. Sve dok nisam krenula u srednju školi,
nisam znala koji su to otoci. Znala sam imena otoka koji su u blizini grada, ali nisam ih znala
odrediti. To priznati nekome bila je sramota, ali Toniju sam priznala. Rekla sam mu da me
nije imao tko naučiti jer je majka umrla, a ja sam većinu školskog vremena provodila kod
kuće. Učitelji su me razumjeli, opravdavali su mi satove jer su znali kakav mi je otac. A bila
sam dosta dobra učenica, pa je i to pridonijelo njihovu razumijevanju.
Prema gradu je vodila duga, vijugava cesta koja se doticala morske obale. Tom je
cestom prolazio moj autobus. Kada bih se u njemu vozila, pitala sam kako to da nikada ne
upadne u more, a vozi tako blizu ruba. Podignula bih glavu prema otocima kako ne bih
vidjela rub obale uz koju je autobus vozio.
Sada sam onuda prolazila s Tonijem i pričala mu o svojim strahovima.
- Ne razumijem taj tvoj čudnovati um - smijao mi se.
- A ja ne volim kada me ismijavaju - uzvratila sam.
Naglo sam zamahnula glavom ulijevo kada me je Toni pokušao poljubiti.
- Bez poljubaca - rekla sam.
- Što se brzo ljutimooooo...
Morala sam se nasmijati.
- Pa moram priznati da na vrlo dobar način pokušavaš odagnati moje loše raspoloženje
i ljutnju.
116
 - Ne mislim da si luckasta, samo se malo previše ljutiš. Ne mislim uvijek ono što kažem.
Katkada se pokušavam našaliti, ali to ne shvaćaš.
- Dobro, promijenimo temu - nisam voljela kritike na svoj račun.
- Ja bih radije da se malo opustiš. Da ne kontroliraš svaku moju riječ i postupak. Znaš da
te volim i da sam neizmjerno sretan s tobom takvom kakva si.
- A kakva sam to ja?
- Eto, takva. Prelijepa i dobra. Nesigurna i sumnjičava iako bi te svaki muškarac poželio
za djevojku. Želim da u to budeš sigurna i da prestaneš sumnjati u sebe, a time i u mene -
rekao je ozbiljno.
Okrenuo je glavu i pogledao me u oči.
- Mislim da si čarobna - zaključio je i poljubio me.
Morala sam priznati da govori istinu i nisam htjela pogoršavati situaciju svojim
izjavama koje k tome nisu iskrene, već izgovorene kako bi izvukle dodatne komplimente.
Voljela sam ga i htjela sam iskren odnos.
- Dobro, promijenit ću se - rekla sam.
- Ne trebaš se mijenjati, samo malo postati sigurnija i prestati u sve sumnjati.
- Dobro - rekla sam.
- Volim te, tako te jako volim - rekao je.
Bile su to najljepše riječi koje je jedan mladić mogao izgovoriti svojoj djevojci. Štoviše,
pitala sam se je li moguće da ih naočit muškarac poput Tonija može izgovoriti s tolikom
snagom, a da opet budu ispunjene tolikom nježnošću.
Budući da me je tako iskreno volio, morala sam mu dati da diše, nisam smjela kvariti
našu vezu neprestanim sumnjama koje su me opterećivale do sada. Pa sam se promijenila, i
svakim ga danom voljela sve više. Bez sumnji, bez zajedljivih komentara, bez napetosti, bez
suza i plača, voljela sam ga čistom ljubavi.

117
 DVADESETI OSMO POGLAVLJE

Dan je počeo lažima. Nisam imala priliku poslušati Tonijev savjet. Nisam mogla ocu
priznati našu vezu jer je izbjegavao mimo me poslušati. Ponašao se kao da tema o ljubavi i
seksu ima kugu. Teško je popričati s čovjekom koji će radije izbaciti svoju maloljetnu djecu
noću na hladnu zimu, nego razumno prihvatiti činjenicu da mu najstarija kćer odrasta i da
se mora ponašati u skladu sa svojim godinama. Da ništa čudno i zločesto nije imati dečka
koji joj je i zaručnik. Dakle, ne vucara se okolo s bilo kime, već izlazi sa svojim životnim
odabranikom.
Njegovo me je ponašanje boljelo, onoliko koliko nisam ni mogla slutiti da može boljeti.
Još me više boljelo jer sam slutila da ne voli ni Karolinu, ni Zorku, a Danijela tek malo, jer je
bio sin, i nasljednik. Samo ne znam čega jer od oca nije imao što naslijediti.
- Idi u selo po namirnice. Evo, zapisao sam što treba, i da si mi vratila i zadnji novčić -
rekao je otac.
- Ali, moram u školu. Trgovina još nije otvorena, a kad se otvori, neću se stići vratiti na
vrijeme. Zakasnit ću na autobus.
- Kad si počela ići u školu? - upitao je otac.
Svatko drugi ne bi mogao povjerovati u ovo što čuje. Ali ne i ja. Ispreplela sam prste i
jedva se obuzdala da ne počnem s njima puckati jer sam znala da oca to čini nervoznim i
ljućim.
- Prije nekoliko dana - odgovorila sam.
- Prije nekoliko dana - ponovio je otac.
- Zar nisam smjela? - upitala sam.
- Ne, ne, nego me čudi, kako si se tako unakažena usudila ući među svoje školske
kolege?
U meni je rastao bijes koji sam morala obuzdati.
- Ne sramim se - odlučno sam rekla.
- Ha, ne sramiš se. Čudno. Trebala bi se sramiti. Jesi li se pogledala u ogledalo?
Htio me poniziti. No, nije znao da mi je Tonijeva ljubav davala snagu i dizala me iz
poniženosti u koju me otac neprekidno ubacivao.
- Ne sramim se - ponovila sam.
- Trebala bi se sramiti - ponovio je.
- To si već rekao - glas mi je postao malo drzak.
- Zar se želiš sa mnom prepirati? - upitao je.
Bila sam mirna. Možda i malo previše jer sam bila svjesna kako ga moja mirnoća i
hladnoća ne ostavlja ravnodušnim već mu podgrijava bijes.
Petar Livajić stavio je ruke u džepove i u tom se trenutku okrenuo prema vratima.
Pomislila sam da odlazi na posao. Desnu je ruku izvadio iz džepa i uhvatio za bravu.
- Bit će lijepo, ako mi kažeš gdje si bila jučer poslije škole?
118
 Nije se okrenuo nego je čekao moj odgovor.
- Nigdje. Čekala sam autobus na stanici i došla kući - lagala sam.
Još je trenutak sačekao, a onda je povukao bravu i izišao.
Novac za namirnice ostavio je na kuhinjskom stolu, pa sam poslije poslala Karolinu u
trgovinu. Noj je ionako bilo usput kad se vraćala iz škole.
Bilo mi je čudno to jutro. Možda zato što se nije detaljnije zanimao za moje jučerašnje
kretanje. Zbog tog sam se povlačenja, bez obzira na to koliko je bilo čudno, osjetila lakšom i
radosnijom. Negdje duboko u sebi nadala sam se da će zaboraviti na naš jutrošnji razgovor i
da će sve proći jednostavno i u miru. Ali, s druge sam strane znala da otac uživa
u ostavljanju neizvjesnosti, pa sam trebala očekivati svašta. To mu je davalo osjećaj da vlada
situacijom. Jutarnji dio našeg razgovora je završen. Što donosi večer? To je znao samo moj
otac.

***

Put do grada nekako se odužio. U glavi su mi se rojile misli: „Ako je otac nekako saznao
da sam bila u gradu s Tonijem, prebit će me na mrtvo ime. Ili će mi odrezati ostatak kose.
Ali kako je mogao znati? Nikoga koga poznajem nisam srela i nikome nisam rekla da
idem s Tonijem, samo Danijeli, a ona sigurno nije rekla mom ocu, tim više što ga ne poznaje.
Nisam trebala sumnjati jer nije mogao znati gdje sam bila. Ali, zašto me onda pitao o mome
kretanju? Je li to bilo samo trik-pitanje? Uzaludno je i glupo zamarati se time, kad nije
sigurno da je mislio na moj susret s Tonijem. Tako sam prestala razmišljati o tome.
Ulazeći u školsku zgradu, razmišljala sam kako ću reći Danijeli o mom prvom intimnom
iskustvu. Zapitala sam se je li dobro priznati joj, hvaliti se time ili je bolje jednostavno
šutjeti. Za ovo posljednje bila sam sigurna da neću uspjeti.
Čim me ugledala, Danijela se vragolasto nasmiješila. Dok sam sjedala u klupu, rekla je:
- Učinila si to!
- Što to?
- Hajde, ne pravi se kako ne razumiješ. Znam da jesi.
Nasmiješila sam se.
- Aha - priznala sam.
- Vraže jedan, pa kada? Kako je bilo? Ispričaj mi sve.
- Ne sada. Poslije škole.
Danijela nije imala strpljenja čekati.
- Na odmoru! - htjela je ubrzati.
- Poslije škole - ustrajala sam.
U tom je trenutku profesor talijanskog jezika ušao u učionicu i sat je započeo.
- Ah, dobro - složila se.
Znala sam da cijelo vrijeme razmišlja samo o mome seksu s Tonijem. Zabavljala sam se
tom mišlju pa sam zaboravila na očevo pitanje.

119
 Poslije škole otišle smo do obližnjeg kafića. Imale smo nešto više od sat vremena do
polaska autobusa za moje selo. Bila je nestrpljiva. Osjećala sam se kao na ispitivanju.
- I?
Rekla je i odmah dodala:
- Ne okolišaj! Reci odmah kako je bilo.
Nasmijala sam se.
- Olujno, munjevito i grmovito - rekla sam.
- Ah! začudila se.
Zabacila sam kosu unatrag, počela se smijati i nastavila:
- Zaista se spremala oluja, sijevalo je i grmjelo tu noć.
- Ti to ozbiljno?
- Da - rekla sam i ispričala joj kako se sve dogodilo. Ponešto sam i izbacila. One sočne
detalje našeg ljubavnog odnosa. To je ipak bilo previše intimno. Naravno, zagolicala sam joj
maštu. Njezin zapanjujući pogled i ton kojim je izricala nevjericu učinio mi se poput glazbe.
Bio mi je dokaz da sam doživjela uistinu nešto nevjerojatno, neponovljivo i čarobno jer da
nije bilo tako, zar bi mi Danijela, ona koja se hvalila iskustvom, zavidjela na mom prvom
iskustvu.
- Je li to moguće? Danijela je ostala bez riječi, bez reakcije? - nasmijala sam se.
- Mislim da ću o tome razmišljati kada ga vidim - rekla je.
- Da se nisi usudila - priprijetila sam joj.
Obje smo se nasmijale.
- Ah, prijateljice, drago mi je što ti je bilo lijepo - zaključila je.

120
 DVADESET I DEVETO POGLAVLJE

Kad je Petar Livajić glumio odgovornog i brižnog oca, činio je to vrhunski. Za njega je
ugostiti nekoga bilo dokazivanje, a stvoriti sliku savršene obitelji nešto što je bilo prijeko
potrebno ili normalno. Uspijevao je u tome kada bi dovodio svoje kolege s posla kući, ali ne i
u društvu seljana koji su znali gotovo sve o nama.
Prebacio je ruku preko mog ramena i zagrlio me.
- Ovo je moja najstarija kćer, Ana - predstavio me čovjeku s kojim je došao.
Mogao je imati malo više od tridesetak godina. Pretpostavila sam da nije bio oženjen jer
me gledao prodornim pogledom. Osmjehnuo se i sjeo na stolac koji mu je ponudio otac.
Rekao je da se zove Denis.
- Ana, skuhaj nam kavu - rekao je otac. Ton glasa nije mu bio zapovjedni, više je
naginjao izricanju molbe, ali znala sam da je lažan.
- Denis radi u našoj tvrtki. Ima poziciju manjeg šefa, za sada – dodao je.
Pri tome me pogledao, kao da bi mi to trebalo nešto značiti.
- Dovezli smo zimnicu - dodao je.
Očeva je tvrtka u to vrijeme pripadala državi, što je značilo da radnici imaju određene
povlastice. A jedna od njih je bila zimnica koja se sastojala od drva za loženje, krumpira, ili
nečega što bi radnik sam izabrao. Otac je većinom odabirao ovo dvoje. Ovog su puta dovezli
drva za loženje.
Kava je bila poslužena. Otac je s Denisom veselo čavrljao o nečemu što se događalo u
njihovoj tvrtki. Vani je rominjala kišica pa su sva djeca bila kod kuće. Već je bilo prošlo četiri
sata poslijepodne, a kako je bilo još zimsko doba, dan je ranije završavao. Karolina i Zorka
bile su u sobu. Karolina je učila jer je sutra imala ispit iz matematike. Danijel je bio s nama u
kuhinji.
- Danijelova nepodopština - rekao je otac jer je uhvatio Denisov pogled.
- A? - upitno se oglasio.
- Da, ovaj pramen kose koji nedostaje Ani. Ne vidi se previše, ali ipak... Jednu večer je
zaspala na kauču, a Danijel se igrao i odrezao joj kosu.
- Nisam ja ništa učinio - oglasio se dječak.
- Hajde mali, ne pričaj gluposti - rekao je otac.
- Tata nisam, stvarno - ponavljao je Danijel, vjerojatno jer je mislio da će dobiti batine
nakon ovoga.
- Dobro, sad je gotovo - zaključio je otac.
Nisam ništa govorila. Uživala sam u njegovoj borbi s Danijelom s kojim je ovoga puta
morao ostati strpljiv.
Primio je njegovu ruku i blagim tonom rekao:
- Sad je gotovo dušo, ali znaš da to više nikada ne smiješ učiniti - rekao je otac mimo.
- Ali, nisam ja, tata - ponavljao je moj brat.
121
 Umalo je zaplakao.
- Dobro, dobro.
- Ma nije strašno. Kosa će narasti, ionako se jedva primjećuje - rekao je Denis.
Kosa mi je bila svezana u konjski rep pa nije bilo vidljivo. Sasvim malo. Ali, u tom sam
trenutku izvukla iz kose gumicu koja ju je pridržavala, a kosa se rasula po mojim ramenima.
- Sad je više vidljivo - rekla sam.
Vidjela sam Denisov pogled, ali i očev koji mi je govorio da ću za ovo platiti. Ali, mene
nije više bilo briga.
- Kosa će narasti i ovome ćete se uskoro samo smijati kao najslanijoj nepodopštini
vašega brata - rekao je Denis.
- Da, naravno - rekla sam.
Ako je obratio pozornost na izraz mog lica i ton u glasu, mogao je uočiti sarkazam.
Mislim da je uvidio kako nešto nije u redu s ovom situacijom, ali iz pristojnosti nije to davao
do znanja.
Sad više nije bilo povratka. Znala sam da će se otac iskaliti na meni nakon Denisova
odlaska, pa sam se psihički počela pripremati za njegov bijes. Denis je popio kavu, popričao
kratko s ocem, pozdravio me, a na kraju pomilovao Danijela i rekao:
- Mali, okani se škarica i sestrine kose - rekao je i pogledao prema meni.
- Ne brini, narast će - rekao je.
Kimnula sam glavom. Gotovo sam zaplakala. Ne znam zašto. Možda jer sam znala da
nakon njegova odlaska slijedi očeva kazna. Možda sam htjela produžiti vrijeme do trenutka
kazne. A možda sam znala da je shvatio tko mi je to zapravo učinio i sažalijevao me. Voljela
bih da je tako i da kolegama u tvrtki ispriča što moj otac radi u slobodno vrijeme pa da ga
počnu prezirati, odbacivati i osuđivati. Žarko sam željela da osjeti odbačenost koju smo mi
osjećali, prezrenost i ljutnju koju nam je redovito iskazivao.
Sad više nema povratka. Otac se vraćao.
Ulične su se svjetiljke počele paliti. Ove su večeri kasnile. Promatrala sam ih s
kuhinjskog prozora. Kasnile su desetak minuta. Pitala sam se zašto. Zar se ne bi trebale
točno iste minute, iste sekunde svake večeri paliti? Otac je skrenuo u staru kuću. U mraku i
tišini čekala sam njegov povratak. Danijela sam poslala u sobu da ne vidi ono što će
uslijediti. Bilo je doista nevjerojatno kako sam znala da će me kazniti jer ništa posebno loše
nisam učinila. Samo jedan pokret rukom koji je raspustio moju kosu i otkrio pogled na
odrezani dio koji se polako počeo popunjavati novom kosom.
Mislim da sam u podsvijesti znala što će se dogoditi. Dala sam sve od sebe da bih se
psihički pripremila za susret s ocem. Nije me bilo strah, ali sam osjećala tugu koja se još više
pojačala kad sam ga ugledala na vratima kuhinje. Ti su me osjećaji obuzeli, ne zbog onoga
što se sprema učiniti, nego jer sam znala da nemam oca, da nemam očevu ljubav i zaštitu
koje su moje vršnjakinje imale.
- Sad ćeš ti vidjeti što znači biti kažnjen! - rekao je.
U ruci je držao škarice. Nekako sam bila smirena, nisam se uzrujavala, nisam bila u
strahu, u neku ruku bila sam sretna jer sam točno znala što misli i što će napraviti još prije

122
nego što sam ga ugledala. Bila sam zapravo ponosna na svoje umijeće prepoznavanja
njegovih namjera.
Nije mi još ništa naredio, ali sam smireno sjela na sjedalicu i čekala. To ga je još više
razljutilo.
- Zar ti mene misliš praviti budalom? - vikao je.
- Ne - smireno sam odgovorila.
U tom trenutku nije znao što bi trebao reći. Bijes mu je proždirao srce i nije mogao
razumno razlučivati svoje postupke. Što sam ja bila mirnija, to je više bjesnio. Mislim da bi
više volio da sam plakala i molila ga da ne to ne čini. Ali ja sam bila svjesna da mi je ponos
bio sve što mi je preostalo. Nisam mu ga htjela dati. Osjećala sam se zadovoljno,
gotovo tajanstveno moćno. Bilo je čudno. Tim više što sam osjetila potrebu da pjevušim, pa
sam počela pjevušiti onu majčinu uspavanku. Kad bi to netko gledao sa strane, bio bi
uvjeren da smo oboje ludi. Nina, nuna, mama ima Anu, Ana će spavati..., počela sam pjevati.
Otac je najednom ustuknuo. Gledao me zbunjeno.
Sklopila sam oči i pjevala. Nisam se obazirala na vrijeme, na njegove postupke, bila sam
u nekom svom transu. Vidjela sam majku koja mi je pjevala ovu uspavanku. Smiješila sam se
dok sam je gledala, a otac je vidio mene kako se smiješim dok pjevam. Vjerovao je kako ga
izigravam pa se još više razbjesnio. Nisam bila svjesna tih trenutaka, nisam osjećala kako
veliki pramenovi kose padaju na tlo. Činilo se da sam izvan svog tijela, s majkom koja me
uspavljuje.
- Ti si luda - čula sam ga nekako kroz maglu. Zapravo mi se činilo kao da nas dijeli
nekakav zvučni zid zbog kojeg jedva čujem njegov glas.
Na trenutak sam otvorila oči i primijetila da viče, ali ga nisam čula. Osmjehnula sam se i
nastavila slušati majku kako pjeva. Činjenica da se netko brine o meni pružala mi je neki
čudan osjećaj, tim više jer je taj netko bio odavno mrtav. Vjerovala sam samo tijelom. Da je
uistinu otišla od nas, sad je ne bih mogla vidjeti, ni čuti. Ona se brinula o nama, o meni. Znala
je gdje nas i kome ostavlja i nije mogla potpuno otići. Čak ni Bog nije mogao dopustiti da nas
sasvim ostavi pa ju je ostavio negdje na granici ovoga i onoga svijeta da bi nam po potrebi
mogla doći. Sad sam je trebala i došla je.
- Luda si, znao sam to otkada si se rodila, oduvijek si čudno izgledala. Skroz si luda, kao
tvoja majka, luda... Čuješ li...
- Nina, nuna, mama ima...., pjevala sam.
Nisam se obazirala na njegove optužbe i sulude primjedbe. Vjerovala sam da je ocu
mjesto u nekoj psihijatrijskoj ustanovi i nije mi bilo shvatljivo kako nitko do sada to nije
primijetio i pokušao ga odvesti.
Ana je ovdje na trenutak zastala u pripovijedanju i rekla mi:
- Ipak je dobro da se nitko nije usudio prijaviti ga jer da jest, tko zna što bi bilo s nama
djecom. Možda bi nas smjestili u dom za nezbrinutu djecu ili nas razdvojili, udomili po
nekim obiteljima, a onda ne bismo mogli odrastati zajedno i ne bismo se vidjeli. Ne mogu
zamisliti da ne vidim Danijela - rekla je.
Njega je spomenula jer je bio najmlađi i vjerojatno se ne bi sjećao svojih sestara. Prošao
me neugodan osjećaj osamljenosti pri toj pomisli.

123
 - Bolje da smo sve zajedno prošli. Doista. Možda smo više povezani nego one sestre i
braća koji su imali savršeno djetinjstvo. Oni ne znaju cijeniti sestrinsku i bratsku ljubav kao
djeca koja su imala teško djetinjstvo - rekla je.
- Vjerujem da je tako - potvrdila sam.
Rukom je prošla kroz kosu i osmjehnula se. Kao da joj je u jednom trenutku bilo
neugodno što mi povjerava cijeli svoj život.
- Što se poslije dogodilo? - upitala sam.
Htjela sam je vratiti u priču.

124
 TRIDESETO POGLAVLJE

Sami tkamo dobre ili zle niti svoje sudbine koje se više ne mogu rasplesti. I najmanji
tračak vrline ili mane ostavlja velik ožiljak, znakovito je rekla.
Ukočeno sam promatrala Anu i nisam shvaćala što time želi reći.
- Znaš li tko je to rekao?
- Vjerujem neki veliki um, ali čiji ne znam.
- William James - otkrila je.
- Aha - komentirala sam.
Još uvijek nisam shvaćala.
- Tu sam izjavu negdje pročitala, svidjela mi se, nekako opisuje moj život.
- Ali, zar si mogla birati oca, zar si istkala zlu nit svoje sudbine? - upitala sam.
- Ah, Marijana, zaista si katkada naivna. I ja sam bila pomalo kriva jer mi je te večeri
odrezao gotovo svu kosu. Pa zar ga nisam izazivala. Htjela sam vidjeti dokle seže njegova
zloća.
- Pa si se pretvarala zlom, kako bi ga izazvala.
- Nisam se pretvarala. U svima nama postoji zrnce zloće koje s vremena na vrijeme
iziđe, ali ako je izazivaš, može postati golema.
- Ma daj, što pričaš Ana.
Katkada mi se činilo kao da se s njom igram psihijatra i pacijenta. Ulazila je u neke
dubine koje nisam dobro shvaćala i za koje nisam bila spremna. Neke su me čak i plašile, a u
ono što me plašilo često nisam htjela ulaziti. Vjerojatno je to bilo pogrešno, ali mi je tako
bilo lakše.
- Da može. Zar nisam pomalo zla ako ti kažem da ne volim vlastitog oca?
- Ali, imaš na to pravo. Ne zaslužuje da ga voliš.
- Ali, ipak je moj otac. Moja krv.
- Znam.
- I ja znam. Ipak, da sutra umre, ne bih zaplakala. Mislim da bih čak osjetila olakšanje.
- Znam - ponovila sam.
- Onda znaš da to nije dobar osjećaj, nije kršćanski... Znači da mu nisam oprostila, a
oprostiti je najvažnije za dušu jednog čovjeka.
- Znam - treći put sam rekla.
Mislim da sam i sebi i njoj išla na živce svojim papagajskim ponavljanjem. Bilo bi
najbolje da sada nastavi sa svojom ispovijesti.
- Voljela bih znati što se dogodilo nakon što ti je odrezao kosu? - rekla sam.
Njegov mi se čin učinio još strašnijim jer sam ga sama izgovorila naglas. Ana se
osmjehnula.
- Ništa, što bi se dogodilo - rekla je.
125
 Bila sam začuđena.
- Tek tako! Ništa! - rekla sam.
- Da. Tek tako. Odložio je škarice na kuhinjski stol i otišao. Ne znam kamo. Vjerojatno u
seosku birtiju ili kod svoje priležnice. Mislim da je prije ovo prvo jer joj je suprug bio kod
kuće tih dana. Znala sam jer sam ga vidjela u neko doba dana. Bio je na godišnjem.
Ostala sam sjediti na stolcu. Bez osjećaja i bez želje da nešto učinim. Sve me to nekako
otvrdnulo. Kao da mi je srce dijelom postalo kamen. Mogla sam osjećati samo u blizini
Tonija, Karoline, Zorke i Danijela. Sve ostalo za mene je bilo nevažno.
U ruci sam držala pramen svoje kose koji se pri padu zaustavio na mojim koljenima.
Prebirala sam prstima po odrezanoj kosi. Neobično je reći, ali ništa, baš ništa u tome
trenutku nisam osjećala osim nekakve čudne smirenosti. Mislim da sam smatrala kako mi
ništa više nažao ne može učiniti jer mi je odrezao već svu kosu. Dovoljno me
unakazio, jedino mi je još mogao izrezati lice, ali, vjerovala sam, to se čak ni on ne bi usudio.
Ne zato što ne bi htio, već zato što bi za takav čin policija vjerojatno saznala. Ako ne od
mojih susjeda i njega samoga, onda od liječnika koji bi me u tom slučaju primili u bolnicu.
- Ana, Ana, što ti se dogodilo, Bože moj, Karolina dođi brzo, molim te... Karolina... Brzo...
- vikala je Zorka kad me ugledala s kuhinjskih vrata na kojima je stajala.
Karolina je dotrčala. Zastala je na ulazu i pokrila rukama usta. Željela je zaustaviti krik.
Vidjela sam joj užas u očima, a Zorki strah.
- Zar sam tako čudovišna, užasna i unakažena? - nasmijala sam se.
- Bože moj, sestro. Što ti je učinio? - čula sam Karolinu.
Sporim mi se koracima približila i htjela me zagrliti.
- Ne, ne. Ostavi me. Zar ne vidiš kako sam ružna. Bježite, bježite od mene. Ostavite me
na miru! - vikala sam.
- Sestro!
- Ostavi me. Zar ne vidiš kakva sam. Ostavite me. Van, izlazite - istjerala sam Zorku i
Karolinu.
- Ne znam zašto sam se tako ponašala jer mi nisu ništa skrivile. Zapravo znam. Ja sam
njih krivila jer sam ja jedina bila na očevoj meti. Kao da sam mu baš ja za sve kriva. Za sve
što se dogodilo, za njegovo neraspoloženje, za svađe s kolegama, za nedostatak novca, za
sve je mene okrivljavao ili je okrivljavao sve nas, ali je mene kažnjavao. Vjerojatno sam ga
previše podsjećala na majku, pa me i zbog toga kaznio.
Najteža mi je bila tuga u Karolininim očima. Pognula je glavu i izišla iz kuhinje. Vidjela
sam kako njih dvije zagrljene odlaze u staru kuću. Bilo mi je teško, više zbog toga svog
postupka, nego zbog izgleda. Ustala sam sa stolca i krenula prema izlazu. Vješto sam izbjegla
pogled na zrcalo. Prošli put, kad mi je otac odrezao samo jedan pramen kose, zaklela sam se
da ću ga baciti i sad mi je bilo žao što to nisam i učinila. Krenula sam prema našoj staroj
kući. Osjetila sam naviranje suza. Osjetila sam tugu i pomislila kako je osjećaju i moje sestre.
Bila sam dovoljno vjernica da bih osjećala grižnju savjesti zbog i najmanje učinjene podlosti,
a upravo sam svojom podlošću smatrala to što sam potjerala sestre koje su mi samo htjele
dati podršku. Željela sam im se ispričati i to sam i učinila. Zagrlile smo se i zajedno plakale.
Čak je i Zorka plakala iako, vjerujem, nije poznavala težinu mojih osjećaja. Bila sam umorna
od svega. Doista.

126
 ***

Grad beskonačnih ljudi, bio je naslov koji je stajao na naslovnici jednog dnevnog
lokalnog lista. Nisam razumjela. Nemamo sam odmahnula rukom. Bila sam sama u kuhinji
koja je izgledala kao sa stranica nekog starog kataloga i čitala novine. Besprijekorno čista i
ulaštena, ali s malim nedostacima. Kuhinjski elementi nisu bili ujednačeni. Ne znam
odakle ih je otac donio. Vjerojatno negdje s otpada jer su dva viseća ormara bila bukvine
boje, jedan malo tamniji koji i nije toliko odudarao od druga dva, za razliku od donjih
elemenata kestenjaste boje.
U kuhinji smo imali još i kauč koji je bio doista star jer je pripadao baki, očevoj majci
koja je umrla dvije godine prije nego što se majka udala za oca. Na lijevoj strani kuhinje
stajao je stari ormar u kojemu se držalo posuđe. Također je pripadao baki Sofiji. Na nekim je
policama još stajalo njezino posuđe, porculanski servis za kavu koji se majci toliko sviđao i
koji je čuvala. Poslije sam ga uzela i donijela u Njemačku. Šalice i tanjurići bijele su boje, a na
svakoj je naslikano dvoje mladih ljudi, možda iz kraja 19. ili početka 20. stoljeća.
Ustala sam i pristavila vodu za kavu. Kad je voda uzavrela, stavila sam tri žličice šećera i
četiri žličice kave. Ovaj put očeva odsutnost u meni je izazvala neobjašnjivo veliki mir. Bila
sam sretna zamišljajući kako nikada neće doći. Na trenutak sam zaboravila izgled svoje
unakažene glave. Izgledala sam užasno pa već dva dana nisam odlazila u školu. Toni je
predosjećao što se dogodilo. Nije mogao znati što je doista bilo i koliko je užasno ono što mi
je otac učinio, ali je znao da se nešto loše dogodilo. Jednom sam mu rekla, ako me dva ili tri
dana nema u školi, da ne dolazi u moje selo jer ne želim da me vidi u lošem stanju.
Pobunio se. Rekao je: - To je kao da sam i ja loše. Želim da zajedno prolazimo i dobre i
loše trenutke. Da budemo zajedno u svemu.
- Znam, ali katkada nešto ne mogu dijeliti ni s kime jer je to nešto samo moje. Barem
nekoliko dana, dok ne prihvatim da se to nešto doista dogodilo.
Na kraju smo se dogovorili. Ako nestanem i ne dolazim u školu, čekat će dva ili tri dana,
a onda će me potražiti.
- Što će biti ako ti zatreba pomoć? Ako te treba odvesti u bolnicu, ako te ubi... -
zaustavio se. Nije mogao izgovoriti tu užasnu pomisao.
- Ma daj! Toliko lud nije - rekla sam odlučno.
Zapravo, nisam mogla zanemariti i tu činjenicu jer moglo se dogoditi da slučajno, ne
znam kako, ali slučajno da se ocu nešto omakne, poneki krivi udarac koji će pasti na
pogrešno mjesto ili loše ciljan pogodak pa da se slučajno dogodi taj koban trenutak. Mislim
da se to doista moglo dogoditi i da je ta Tonijeva misao bila na mjestu.
Počela sam razmišljati o toj mogućnosti. Jednom sam čak sanjala oca kako stoji pokraj
mog lijesa i gleda u beživotno tijelo svoje najstarije kćeri. Nisam mogla vidjeti plače li.
Osjećala sam kako ležim u lijesu, bijelom jer se takav radio za osobe mojih godina, osjećala
sam narod koji se izmjenjuje pokraj lijesa i oca, ali nisam mogla otvoriti oči i vidjeti je li
ispustio ijednu suzu ili je sve zadržao u sebi, kao što je učinio i na majčinom pokopu. Sve su
mi te misli prolazile umom. Nisam ih pokušavala odagnati iako sam to prije znala činiti. Čula
sam ga kako govori Karolini:
- Hajde, boga ti, zatvori ga da ne vidim ovu nesreću!

127
 Nasmijala sam se sama sa sobom. Bila je to očeva najdraža poštapalica koju je najčešće
izgovarao.
- Ne tata, molim te, pusti je još malo - zajecala je Karolina.
- K vragu, gotovo je. Nećemo je dići iz groba ako i dalje ostavimo otvoren lijes - ustrajao
je u svojoj namjeri moj otac.
- Tata, molim te. Nikada je više nećemo vidjeti, molim te... Tata... - plakala je Karolina.
- Što je imaš gledati. Ista je, samo mirnija - rekao je.
Tad sam shvatila da nije plakao. I dalje nisam mogla otvoriti oči, ali sam bila sigurna da
njegovi osjećaji nisu izazvali ni jednu suzu na njegovom kamenom licu.
- Dovraga Karolina, zatvori taj lijes.
Karolina se približila lijesu. Osjetila sam njezin topli poljubac. Rekla mije:
- Zbogom, seko.
Podigla je ruku i pokušala zatvoriti poklopac od lijesa, ali nije uspjela. Nekoliko je
trenutaka pokušavala. I dalje nije uspijevala. Nakon toga je odustala.
- Ne mogu - rekla je.
- Ma što ne možeš - čula sam oca.
- Ne mogu, evo vidi - opet je pokušala.
Ne znam kako sam znala jer nisam mogla otvoriti oči, no bila sam sigurna da je oca u
tom trenutku preplavio bijes. Rekao je:
- K vragu, ne mogu je se ni sada riješiti.
Nekoliko je trenutaka pokušavao zatvoriti lijes, a kad mu to nije uspjelo, postao je
nervozan i na trenutke nije mogao udisati zrak.
- Što je sad... prokleti lijes... ma... - pokušavao je spustiti poklopac dok su se ljudi oko nas
počeli okupljati čudeći se ovoj situaciji.
Najednom sam ugledala svoje tijelo, lice i oči koje su se otvorile i zločesto ga
promotrile. Počela sam se histerično smijati jer sam se htjela narugati njegovoj nemoći da
me otpravi na onaj svijet. Osjećala sam kako u mojoj nutrini prebivaju dvije Ane. Jedna se
hvalila zloćom i nije uspijevala ostati mirna na očeve provokacije. Druga se borila s prvom i
užasavala se njezinih dijela. Ali, nije mogla pronaći put do vanjskog svijeta pa sam bila
prisiljena gledati svoje tijelo polegnuto u lijesu iz kojeg sam očajnički željela izići. Dok je
prva provocirala, zastrašivala i nastojala da se ljudi okupljeni okolo lijesa sablazne, druga je
pokušavala prvu smiriti jer se i sama plašila pogleda na tijelo kojim je
ovladala. Nevjerojatno je sablažnjiv doživljaj gledati svoje tijelo prije samog pokopa. Čudila
sam se kako se ne plašim. Htjela sam samo da sve prođe kako treba, da se ljudi ne uplaše i
da nakon pokopa ne kažu kako je Ana Lijević imala siromašan ukop, baš kao i njezina majka
Danijela. Nikako nisam željela biti predmet ogovaranja ili sažaljenja, kao što je bilo s mojom
majkom.
- Ana - najednom sam čula kako me netko doziva.
Ona prva, zločesta Ana nije reagirala, nastavila se histerično cerekati, rugajući se ocu.
- Ana, probudi se, Ana....

128
 Otvorila sam oči i ugledala Zorku. Bila sam zaspala za stolom, čitajući novine na kojima
je stajao upadljiv naslov Grad beskonačnih ljudi.
- Što je? - upitala sam pomalo ljutito.
- Ništa... Htjela sam samo pitati... - zamuckivala je.
- Što? - opet sam upitala nešto blažim tonom glasa.
- Ma, trebala bi možda ići u školu - rekla je moja najmlađa sestra.
- U školu! - ponovila sam u nevjerici.
- Što ću u školi?
- Pa, trebala bi. Nemoj puno izostajati, mogla bi imati problema - nastavila je Zorka.
- Pa što, jedan problem više-manje - odgovorila sam.
Zorkino je lice poprimilo tužan izraz lica. Kao da će ona, možda, prekinuti školovanje i
time obilježiti svoju budućnost.
- Hajde, malena. Otići ću. Sutra - obećala sam.
- Ne, još danas - rekla je uvjerljivo.
- Pa što ti je, dovraga? Nećeš mi valjda i ti zapovijedati.
- Ne, ali te molim, molim te kao Boga, nemoj dopustiti da ti uništi budućnost. Nemoj mu
to dopustiti. Ako prekineš školu, znači da te je potpuno slomio i pobijedio. Što ti ostaje bez
škole? Što ćeš biti bez završene škole? Nitko i ništa. Moći ćeš se samo udati, za nekog
debelog, odvratnog propalicu koji će ti nastaviti uništavati život jer će te
smatrati nesposobnom i glupom bez škole - rekla je Zorka.
Mogla sam se ovoj zadnjoj primjedbi nasmijati, ali nisam jer je baš ona doprla do moje
svijesti. Zamislila sam se u braku s nekim propalicom, debelim, odvratnim. Zamislila sam
kako ta propalica u jednoj ruci drži pivo, a u drugoj cigaretu, a debele mu se usne pomiču
kako bi izbacile najgore moguće uvrede upućene meni. Zadrhtala sam od tog priviđenja, pa
sam tog dana otišla u školu. Zorka mi je donijela rubac za kosu.
- Pripadao je majci - rekla je.
Pogledala sam je u čudu.
- Na, stavi ga - rekla je.
- Otišla sam pred ogledalo i zavezala rubac oko glave. Morala sam priznati, nije mi loše
stajao.
- Hvala - rekla sam i poljubila je.
Zorka se nasmiješila. Krenula je prema vratima kad sam rekla:
- Lijepo je od tebe da si ga sačuvala.
Okrenula se.
- Pa majčin je, zar ne. Tim je rupcem i ona prekrivala otiske očevih ruku na svome čelu,
kao i mjesto gdje joj je bila kosa prije očeve ljutnje - rekla je.
- Kako...
- Jednom sam je vidjela. Nije znala da je vidim. Upravo je bila namještala rubac pred
zrcalom.
Osjetila sam kako mi na oči naviru suze.

129
- Nisam znala - rekla sam.
- Nitko nije trebao znati, ali eto...

130
 TRIDESET I PRVO POGLAVLJE

Jak, prohladan vjetar na mahove je puhao nad parkom. Osvježene šetnjom i toplom
kavom, sjedile smo u obližnjem kafiću. Čvrsto sam držala diktafon u ruci. Kako je vrijeme
brzo promicalo. Nalazile smo se na pola života, pola njezina života u ropstvu bezosjećajna
oca. Dvadeset i pet godina.
U dvadeset i petoj godini čovjek već zalazi u tridesetu. Tako kažu naše seoske babe. A
Ani je tada bilo osamnaest godina. Prema bapskom sudu, utemeljenom na nepisanom
pravilu, djevojka u tim godinama, ako želi naći pristojnog ženika, mora misliti za udaju.
Osamnaeste su najbolje za udaju. Ako djevojka dočeka neudana dvadeset i treću, već je
u opasnoj dobi kada se vjerojatno neće ni udati, a ako zađe u dvadeset i petu još uvijek
neudana, dobiva novu titulu - stara cura.
- Nisam namjeravala ostati stara cura. Napunila sam osamnaest godina i čekala da
dobijem diplomu u ruke kako bih ocu priopćila da se udajem i da nisam završila frizersku
školu, kao što je sve do tada mislio, nego ekonomsku. Namjeravala sam se udati kako bih se
oslobodila njegovih okova i nastaviti studirati.
Stajala sam bez daha pred vratima ulaza u kino koja su bila sličnija ulazu u kakvu vežu.
Ljubavni su se parovi gomilali na blagajni, nastojeći kupiti ulaznicu. Prikazivao se ljubavni
film čiji mi naslov nije govorio ništa. Ali, nije mi ni bilo važno. Dovoljno je bilo da sam s
voljenim, da čekam Tonija. Kino je bilo zapravo jedino mjesto gdje nas nitko tko poznaje
mog oca nije mogao vidjeti i reći to ocu. Otac mi nije dopuštao bilo kakav kontakt s osobom
suprotnog spola ako to nije profesor. Nije znao da se viđam s Tonijem jer da jest, ne znam
što bi učinio. Vjerojatno bi me unakazio, zabranio mi odlaske u školu ili bi možda čak i
potražio Tonija i tko zna što mu učinio. Još samo koji dan i bit ću slobodna. Sloboda je za
mene bila dojmljiva riječ koja je imala golemo značenje. Nikada još nisam osjetila slobodu.
Željela sam je, trebala sam je kao kap vode u pustinji. Golicala me sama pomisao na nju jer
sam izgarala od znatiželje da saznam kako će izgledati život u slobodi.
- Ljubavi! - prenuo me.
- Oprosti što kasnim. Nisam našao parkirno mjesto - Toni se pravdao.
- Nema veze - poljubila sam ga.
Mislim da bih ga čekala i da je kasnio još koji sat. Film je započinjao u 14.30 i trajao do
18.30. Toga sam dana neopravdano izostala tri zadnja školska sata jer se drukčije nisam s
njim mogla naći. Po Danijeli, koju je slučajno vidio u gradu, poručio mi je da mi želi nešto
reći što je od iznimne važnosti. Zanimalo me o čemu je riječ radi. Što je toliko značajno da
mi to ne može poručiti po Danijeli.
- Što je, što si mi htio reći? - upitala sam ga čim sam ga ugledala.
- Čekaj, ne mogu to tek tako. Pričekaj da sjednemo - rekao je.
Nisam mogla čekati. Nikada nisam podnosila bilo kakvo čekanje.
Htjela sam odmah saznati o čemu je riječ pa sam u tome i ustrajala.
- Molim te, nestrpljiva sam.

131
 - Ludice jedna, pričekaj malo.
- Molim te.
- Rekao sam, želim te iznenaditi.
Nisam imala izbora. Morala sam se strpjeti dok se ne ugase reflektori i započne uvodna
špica. Sjedio je bez daha pored mene i nervozno ispreplitao prste. Pomislila sam da se
dogodilo nešto strašno. Svjetlo koje je dopiralo s platna, djelomično mu je obasjavalo lice i
vidjela sam nemir koji se tog trenutka uvukao i u moje srce. Željela sam ga upitati što je tako
važno, o čemu je riječ, ali nisam se usuđivala. Strahovala sam od onoga što bi mi mogao reći.
Moj Toni s nervoznim rukama i još nervoznijim izrazom lica, Bože, što se događa?
- Dobio sam poziv!
- Kakav poziv?
- Moram se prijaviti.
- Ma, gdje?
- U vojsku.
- Zašto u vojsku?
- Bože, Ana! Pa zar ne vidiš što se događa? Moram u rat!

132
 TRIDESET I DRUGO POGLAVLJE

Najavio mi je odlazak - dok se u sebi borio sa strahom, suzama i ponosom jer će braniti
Domovinu - gledao me uznemirenim očima. Najavio mi je odlazak - na mračne putove,
popločene mecima, granatama, minama, noževima, teškim, uvredljivim i smrtnim riječima
onoga koji je vršio agresiju nad nevinim mladim životima. Najavio mi je odlazak - koji nisam
htjela, nisam zamišljala, nisam usuđivala naslutiti, a mogla sam. Zaista sam mogla. Nisam
bila glupa, nisam bila neupućena. Znala sam što se tih dana događa, o čemu govore
„dubokoumni“ političari na svakodnevnim televizijskim vijestima.
Tražili su rješenja, naslućivali, obećavali, smirivali, ali su znali da će uskoro odjeknuti
prva sirena za uzbunu. Stravičan zvuk sirene koja će u smrt odvesti nečije sinove, nečije
očeve, nečije ljubavi...
Stravičan zvuk sirene... najavio mi je tragediju...
Moja je duša venula, misli su bile odsutne, srce mi je drhtalo, poslije mi je cijelo tijelo
drhtalo i on me je uzeo za ruku, utisnuo mi dubok poljubac na usne. Bio je mekan, nježan,
pun ljubavi, pun boli, straha, čežnje, poljubac čovjeka koji neopisivom ljubavlju voli ženu.
Taj poljubac nikada nisam zaboravila, pamtim ga, osjećam svaki dan, svako jutro i noć,
osjećam ga tu, na usnama.
Ana je rukama dodirnula usne, nekoliko trenutaka zadržala ih je na usnama, pogled joj
je bio zamišljen. Umalo sam mogla osjetiti bol koju osjeća. Suze su mi nekontrolirano počele
teći jer sam predosjećala što će se poslije dogoditi. Njezina bol otkrila mi je to prije nje
same.
Rekla sam mu:
- Ne želim da ideš!
Zagrlio me, njegov je zagrljaj bio čvrst. Nisam mu uzvratila, ne zato što nisam željela,
nego nisam mogla. Ukočeno sam sjedila ne mogavši se pomaknuti.
- Pogledaj: vidi kako se oni vole. To je samo film, filmska scena, ali dočarava prave
ljubavi, a ja tebe volim tisuću puta više od one ljubavi koju prikazuju u filmu. Volim te
odavde do neba i tisuću puta tamo i natrag - rekao je.
Osmjehnula sam se.
- Želim da me voliš i da budeš uvijek sa mnom.
- Bit ću - obećao je.
- Bog zna - uzvratila sam.
Osmjehnuo se. Lice mu se razvedrilo. Pomislila sam da mi se učinilo ili da se samo šalio.
Bilo bi to pravo olakšanje, ali nije mi se moglo učiniti. Kako i bi? Pa znala sam što se događa.
Bilo je proljeće, travanj 1991. godine kada su se oglasile prve uzbune. Njihov zvuk uvijek ću
pamtiti. Nalazila sam se ispred naše kuće i ispirala po drugi put odjeću u kablu u kojemu je
to radila i majka.
Upravo u trenutku dok sam držala Danijelovu majicu u ruci, oglasila se uzbuna. Isprva
nisam znala što se događa, a onda sam čula ljude kako vrište i trče prema svojim kućama.

133
Otac, koji se prije nekoliko trenutaka probudio na trijemu i odmah sve shvatio, gotovo je
trčao. Teturao je dozivajući Danijela. Nije ga mogao pronaći. Nije se obazirao na nas
ostale nego je cijelo vrijeme dozivao svoga sina. Uzalud ga je pokušavao pronaći, dozivao ga
je, tražio posvuda, pitao me znam li ja, možda, gdje je. Ponašao se kao da je upravo sišao s
uma. Bila sam skamenjena, ne od užasa koji su prouzročile sirene već od očeve zabrinutosti.
Nikada ga nisam vidjela da se brine zbog nekoga ili nečega, pogotovo zbog vlastite djece kao
sada. Zar se, dakle, ne bi moglo pretpostaviti da i otac ima srce i dušu? Zar je imao osjećaje
za koje nisam znala? Ali, onda sam shvatila. Njemu je bilo jedino bitno spasiti onoga koji je
imao „onu stvar“ među nogama, a koji je usto bio nasljednik njegova imena. Kad mi je ta
misao došla do uma, ostala sam zaprepaštena, uništena spoznajom da otac zapravo ne
voli svoju djecu, pa ni dijete koje traži samo zato što je sin. Zastrašujuća me misao opalila po
licu kao najjača pljuska i ukopala na mjestu na kojemu sam se cijelo vrijeme dok je otac
paničario nalazila. Zar se nije mogao sjetiti da stojim nasred dvorišta i da me granate mogu
lako ubiti? Zar ga nije zanimalo gdje su Karolina i Zorka? Zar se nas nije sjećao? Dragi Bože!
Zar smo sami na ovom prokletom svijetu? Je li ikoga briga za nas? Zar se nitko ne može
sjetiti nas ni u najgorim trenutcima u kojima bismo mogli izgubiti život? U tom sam
trenutku prepoznala glas jedne od svojih susjeda. „Bože mili, Ana, zašto tu stojiš? Bježi?
Vidiš li što se događa? Bježi, nesretna ne bila.“ Njezine su riječi do mene dopirale kao
nekakva jeka u magli koja se nadvila nad selo i zbog koje se ne vidi put kojim bih trebala
pobjeći. Nisam je više vidjela, ni srela toga dana iako smo živjele tri minute hoda jedna od
druge. Mogla bih ostati ovdje još neko vrijeme da vidim što će se uistinu dogoditi. Mogla bih
vidjeti kako izgledaju te granate dok lete proljetnim, sunčanim nebom iznad naših glava. Zar
ih ne bi bilo zanimljivo vidjeti? U glavi su mi se vrtjele mnoge zastrašujuće misli. Poput tih
letećih granata letjele su nebom i spuštale se točno na moju glavu. ,,Užas!“ čula sam nekoga,
ali nisam se okrenula da vidim tko je to. Ispred mene su najednom svi nestali. Jedina živa
bića koja su dijelila sa mnom dvorište bile su dvije kokoši koje su i same zatečene ovom
nenadanom zbrkom gledale na jednu pa na drugu stranu. Oca više nije bilo. Vjerojatno je
našao Danijela i s njime pobjegao u podrum. Sirene su prestale svirati. Nastala je mrtvačka
tišina. Pitala sam se vidi li me itko? Jesam li nekome možda čudna jer sama stojim tu ispred
kuće, nasred dvorišta, a trebala bih biti negdje skrivena, zaštićena? Zar nikoga nije briga?
Nikoga? Riječi su mi odzvanjale glavom i izazivale mi glavobolju. U jednom sam se trenutku
sjetila Tonija. Njemu je zasigurno stalo, ali nije mogao za ovako kratko vrijeme doći do
mene. Počela me je obuzimati toplina izazvana mišlju na ljubljenog. Kao u nekom bunilu
počela sam se osmjehivati. Nisam razmišljala o granatama, o onome što bi se moglo dogoditi
sa mnom dok tu stojim, nego sam razmišljala o Tonijevu zagrljaju. U tom sam trenu osjetila
težak udarac u glavu. Strah me cijelu obuzeo. Zorka i Karolina. Gdje su? Poput kakve
luđakinje počela sam nekontrolirano trčati preko dvorišta do stare kuće. Dozivala sam ih.
Gdje su? Gdje su mi sestre? Uletjela sam u podrum i tamo zatekla Danijela s ocem i jednog
susjeda. „Gdje su?“ viknula sam. ,,K vragu mala, što radiš? Prepala si nas. Koga tražiš? Ulazi
dok te neki metak ne zdrmi! viknuo je optužujući me za svoj strah. Nije ni pomislio na to da
bi se u podrumu trebao još netko nalaziti. Bojao se samo za sebe. Jedina je utjeha bila što je
Danijel bio s njim. Ovaj nered koji je vladao otkrio je što je otac uistinu osjećao prema
svojim kćerima. „Tvoje kćeri nesretniče, tvoje kćeri! Čuvaš tu svoju guzicu, a gdje su ti djeca?
Srami se, bijedniče jedan!“ vikala sam. Mislim da sam ovim riječima izazvala šok kod oca, ali
i kod susjeda, starog Ive koji se šćućurio u kutu podruma. Vidjelo se kako mu je strah u
očima zamijenilo čuđenje. Čak ni otac nije znao što bi rekao. Uzvratno je zurio u mene ne

134
mičući se. Jednostavna pitanja, jednostavna i strašna, pitanja što ih čovjek nosi u svom srcu,
pitanja koja mora imati u sebi svaki roditelj, na koja nema odgovora i koja bi trebala
predstavljati njegovu osudu. Ali, ona nisu izazvala nikakav osjećaj, osim neke beskrajne
hladnoće i čuđenja zašto sam mu ih na takav način uputila. „Poslao sam ih u Slivariće po
cigarete jer je ona nesretnica zatvorila trgovinu“, rekao je smirenim glasom. Cijelo me
je vrijeme gledao u oči. Bio mi je odvratan i odbojan njegov pogled. Ostala sam zatečena
odgovorom. U nevjerici. Čak mislim da ga u prvom trenutku uopće nisam razumjela.
Uostalom, možda je to bila stvar shvaćanja. Možda nisam predobro razumjela jer nisam
htjela razumjeti. Obuzeo me je neizreciv strah. Najednom sam postala svjesna što se sve
moglo dogoditi sa Zorkom i Karolinom. Cijelo me vrijeme držala jedna misao... Ako im se
nešto dogodi, iznevjerila sam majku.
- Kako možeš, kako? - upitala sam.
Ošinuo me pogledom. Osjetila sam kako mi se srce raspada. Bio je to moj otac. Čovjek
koji nije mario za svoju djecu. Čuvao je sebe i onoga koji će uvijek nositi njegovo ime i to mu
je bilo dovoljno. Pogledala sam Danijela. Dijete se stisnulo u kutu i zaspalo. Bio je nevin,
ništa nije shvaćao. Nije znao zašto je tu ni da bi na istom mjestu trebale biti i njegove sestre.
Bilo mi ga je žao jer sam znala da ga otac ne štiti zato što osjeća bilo kakvu ljubav prema
njemu, nego samo zato što je sin.
Istrčala sam iz te zagušljive prostorije koja je odisala očevom pojavom. Čvrsto sam
stisnula ruke, iznenada rastresena i jedva svjesna onoga što mi se moglo dogoditi. Iza naše
kuće bilo je polje, poljska staza desno i visoki plot lijevo. Sve je izgledalo pusto, vladala je
jezovita tišina, neljudska, kao da najavljuje tragediju. Nisam krenula poljskom stazom nego
poljem, susjedovom zemljom koja je bila tek izorana traktorom i s lijeve strane zaštićena
plotom. Nisam razmišljala o zaštiti koju je visoka drača pružala, instinktivno sam krenula
tuda. Korak mi je bio sve brži i na kraju prerastao u trčanje. Srce mi je ubrzano lupalo, a
neizvjesnost me neizmjerno mučila. Misli sam smirivala time što se još nije čula
nijedna granata. Ali, nisam mogla znati gdje se nalazi neprijatelj. Znala sam da su zauzeli
selo do Slivarića, ali nisam znala jesu li već ušli u Slivariće. Ništa se nije čulo, selom, poljem i
šumom koja me čekala, a koja je dijelila moje mjesto od Slivarića, vladala je grobna tišina.
Nikada nisam strahovala od te šume. Divila sam joj se. Već sam nebrojeno puta prolazila
njome i nisam je se bojala. Tu je šumu i moja majka voljela. Dugo nisam znala zašto, ali kako
sam odrastala, shvaćala sam da je nudila jedan drukčiji svijet. Netko će pomisliti, šuma kao
šuma, ništa neobično i posebno. Ali, nama je značila osjećaj zaštite i slobode. Zar to nije
čudno?
Zastala je u pripovijedanju. Nisam odmah shvatila pitanje. Toliko sam se uživjela u
krajolik o kojemu je govorila da mi je ovo pitanje bilo suvišno. Mislila sam kako mu
jednostavno ovdje nije mjesto. Ali, Ana nije čekala moj odgovor. Objasnila je:
- Mislim, čovjek se obično u šumi ne osjeća sigurno, nikada ne znaš što se može
dogoditi, što vreba iza nekakvog žbunja, kakva životinja ili... - zastala je.
- Ah, da, da... - složila sam se.
- Dakle, kroz šumu je prolazila željeznička pruga. Pružala mi je osjećaj slobode,
avanturizma, neizvjesnosti. Voljela sam je, uistinu. Ali, tog dana nisam o tome razmišljala.
Tog je dana u meni izazivala strah. Ne od mogućeg naleta vlaka jer vlakovi već neko vrijeme
nisu onuda prolazili. Željeznička pruga vodila je u grad u koji je bio pod opsadom

135
neprijatelja i koji se nalazio udaljen od našeg mjesta samo pola sata vožnje. Bilo me je strah
jer se iza te pruge nalazilo selo u koje sam se zaputila. Dakle, tridesetak minuta hoda, što
znači desetak minuta do trgovine, još desetak do kraja sela i otprilike desetak, možda nešto
više do mjesta gdje se utaborio neprijatelj. Tad još nisam znala da se između mene i
neprijatelja, odnosno na samom kraju sela, utaborila i naša vojska pa nisam mogla tek tako
nabasati na nekoga s nožem ili puškom u ruci. Svakim me je korakom obuzimao sve veći
strah.
Kad sam već dobro zašla u selo, opazila sam jednu staricu. Možda je imala nekih
osamdesetak godina. Nosila je vuštan (odjeću koju su starice nosile u to vrijeme) i vacol
(maramu na glavi). Sjedila je ispred kuće, smirena, kao da se ništa ne događa. Promatrala je
pustoš koja je vladala selom i osluškivala grobnu tišinu. Osvrnula se kratko po dvorištu koje
je dopiralo do desne strane kuće i jedne stare kućice, vjerojatno predviđene za životinje.
Ana se na trenutak vratila u naše vrijeme, primjećujući:
- Žao mi je što su se starice danas promijenile. Ta ih je odjeća i ta marama na glavi činila
nekako posebnima, čarobnima, dostojanstvenima svoga vremena. Šteta, baš velika šteta.
- Mnogo su u štedjele na odlascima frizeru i boji za kosu - nasmijala sam se.
- Da - prihvatila je i kratko se osmjehnula.
Potom je nastavila:
- Skrenula sam s ceste prema njezinoj kući. Ušla sam u dvorište i mislim da me tek tada
opazila.
- Zaboga dijete, pa što to radiš? - odmah me upitala.
- A što vi to radite? - uzvratila sam joj protupitanjem. Starica se nasmijala djetinjastim
osmjehom, što joj je izborano lice trenutačno preobrazilo u lice nevina djeteta. Možda je
moje zapažanje zaista bilo nerealno i čudnovato, ali moram kazati da me podsjetila na neko
malo dijete, čak dijete koje sam negdje upoznala ili vidjela.
- Očekujem - odgovorila mi je.
- A što to?
- Što će se dogoditi.
- Zar ste sami?
- Sama na svijetu, baš kao sada ovo selo.
- A gdje su vam djeca, unučad?
- Svuda po svijetu. Kuća je pusta, prazna već godinama - rekla je.
- Nisam je baš dobro shvatila. Pomislila sam kako može biti pusta i prazna ako ona
ovdje živi, ali nisam se namjeravala zabavljati tom mišlju. Nisam imala dovoljno vremena.
Upitala sam je:
- Jeste li vidjeli, možda, dvije djevojke. Jesu li prošle ovuda?
- Zar si, sinko, poludjela, pa tko će sada ovuda proći? Zar misliš da je ovo stanje dobro
za šetnju ulicom?
- Pa nije dobro ni za sjedenje ispred trijema.
- Ah, ta mladost.
- Molim vas, recite mi. Jeste li ih vidjeli ili niste?

136
 - Jesam.
- Gdje?
- Prošle su ovuda prije nekih sat vremena.
- Išle su u trgovinu.
- Bože, sinko, pa zar si poludjela. Misliš da je trgovina otvorena u ovo vrijeme. Pa zar ne
vidiš što se događa?
- Već mi je drugi put uputila isto pitanje. Bila mi je pomalo čudna ova situacija, smiješna
i nerealna. Kao da nisam posve sigurna sanjam li ja sve ovo. Ova me je starica tjerala na
neke uspomene koje sad nisam željela.
- Dobro, čuvajte se, moram ih potražiti - rekla sam i htjela otići.
- Čekaj, ne idi tim putem. Može ti se mnogo toga lošeg dogoditi. Tvoje su se sestre
vjerojatno negdje sklonile, vjerojatno su u nečijem podrumu. Sumnjam da su negdje na cesti
- uvjereno je rekla.
- Vjerojatno je govorila istinu. Bilo bi neobično da se negdje nisu sklonile. Pa i one su
znale što se događa. Osvrnula sam se odsutno po dvorištu i pogled usmjerila prema cesti.
Kao da čekam da mi sestre prođu.
- Kako ste znali da su mi sestre? - upitala sam je, iznenađena time što je shvatila da
upravo njih tražim.
Nije dvojila u odgovoru.
- Pa zar bi se netko uputio u ovo vrijeme po nekoga tko mu je tek prijatelj. Ne, dušo, ne.
Samo zbog oca, majke, brata ili sestre ili muža čovjek radiš ovo što ti radiš. A kako si
rekla da tražiš dvije djevojke, pretpostavila sam da su ti sestre.
U tom sam trenutku sjela na stolac pored starice jer sada, naravno, nisam mogla
proturječiti. Nekako sam izgubila osjećaj straha.
- Zar nije suludo sjediti ovdje, zaštićene samo s jedne strane kućom. Pa može pasti neka
vrsta eksplozivne naprave u dvorište i ubiti nas? - upitala sam.
- Nije baš tako - rekla je trijumfalno.

***

Probudila sam se. U prvi trenutak nisam znala gdje se nalazim, zatim sam se sjetila.
Pokušavajući ustati, osjetih jaku vrtoglavicu. Bila sam prisiljena sjesti.
- Ah, Isuse.... - uhvatila sam rukama glavu.
Očekivala sam da će vrtoglavica ubrzo proći, ali nije. Zatvarala sam oči, stišćući ih
prstima ne bi li odagnala osjećaj vrtoglavice koji me je, činilo mi se, sve više obuhvaćao.
Uzalud. Nisam mogla ustati. Shvatila sam da su mi noge odjednom otkazale poslušnost. Ono
malo snage što je ostalo u meni upregnula sam u namjeri da ustanem, ali nisam uspjela, pa
sam ostala tako sjediti nekoliko minuta. Naizmjence sam zatvarala i otvarala oči,
provjeravajući smiruje li se vrtoglavica.

137
 Zatim se, odjednom, dogodilo čudo, nešto dobro i nešto čemu ni danas ne mogu naći
logično objašnjenje. Vrtoglavica je iznenada počela popuštati. Mogla sam otvoriti oči i
gledati kako se smiruju uzburkani i nemirni krugovi pred mojim očima. Kroz mješavinu
krugova i nekakvih sitnih točkica prepoznala sam dvije osobe. Išle su prema meni. Opet
sam protrljala prstima oči da bih bila sigurna kako mi se ne pričinja.
- Karolina, Zorka... Oh, Isuse... Pa gdje ste bi...
U tom sam trenutku pokušala ustati. Iako sam počela osjećati noge, još sam uvijek bila
slaba pa sam se srušila na stolac.
- Ana! Ana... Bože moj... Što ti je? Ana...
Izgubila sam se u kricima svojih sestara.
Ne znam koliko je prošlo vremena kad sam opet došla k svijesti. Karolina je rekla
nekoliko minuta. Nisu znale što mi je pa su se uplašile i dozvale starog susjeda koji je
upravo izlazio iz podruma. Oglasio se zvuk sirene koji je značio prestanak uzbune, opasnost
je prošla. Ali ljudi su izbjegavali ulicu pa je i dalje vladala pustoš.
- Zaspala sam... Tu....
- Dijete moje, gdje ti je pamet, pa kako si mogla zaspati usred uzbune? Zar ne vidiš što
se događa? Pa mogla si umrijeti? Samo da se netko sjetio pucati po selu, ne bi ti bilo spasa -
započeo je starac.
- Ma, nisam..
- Pa što ovdje radiš? - upitala je Zorka.
- Tražila sam vas. Gdje ste...
- Zar si po ovoj uzbuni došla od kuće? Jesi li ti normalna? Prošla si kroz šumu! -
kritizirala me Karolina.
Glas joj je podrhtavao.
- I ti bi mene tražila - rekla sam.
Vrtoglavica je polagano posve nestajala. Osjećala sam se sigurnijom. Bila sam smirena
jer su sestre bile pored mene. Ništa im se nije dogodilo.
- Gdje ste bile?
- U podrumu kod jedne obitelji. Upravo smo htjele krenuti iz trgovine kada se oglasila
sirena - rekla je Zorka.
- Pa zašto si dolazila? Moglo ti se nešto dogoditi. Mi smo se snašle - nastavila je.
- Ali, moglo vas je zateći u šumi... Tko zna što vam se moglo dogoditi.
- Hajde, boga mu, ne svađajte se sada. Nije se dogodilo ništa, hvala Bogu i neka vam ovo
bude zadnji put da pravite ovakve gluposti u ovo vrijeme - rekao je starac.
Obrve su mu se spustile. Namrštio se kao da nam prijeti, no odavalo ga je dobrodušno
lice i blage oči. U jednom sam ga trenutku poželjela pored sebe. Kao oca. Bila sam sigurna da
bi me vremešni starac mogao bolje štiti nego vlastiti otac. Brinuo se. Uistinu se brinuo, a nije
nas ni poznavao.
- Čije ste? - najednom je upitao.
- Petra Livajića - odgovorila je Zorka.
- Ah, da... Da...

138
 Njegov sam odgovor shvatila kao: „Jadnice, zar su njegove?“
Starac je upitao:
- Što si radila u ovoj kući? Zašto nisi otišla u neki podrum? Svatko bi te primio.
- Starica je tu bila. Sjedila je. Vidjela sam je s ceste. Valjda je u kući - odgovorila sam.
Starac se zbunio.
- Koja starica? U ovoj kući ne živi nitko već dvije godine. Ljeti dođu sinovi pokojne Mare
i pokojnog Davida. Jedan živi u Francuskoj, a drugi u Americi. Ljeti dođu s djecom i ženama.
Ali, kroz godinu nema nikoga. Mene su zadužili da im održavam dvorište. Imam i ključ od
kuće, pa katkada provjetrim. Znate, da malo zraka uđe. Mora i namještaj disati.
- Onda je bila neka druga starica. Našla sam je kako sjedi, evo tu - pokazala sam rukom
na stolac pokraj svoga.
- Eh, dijete moje. Jest, tu je stara Mara sjedila, ali ne sjedi već dvije godine. Otkad je
umrla.
Na tom stolcu na kojem ti sjediš, sjedio je moj prijatelj David. Ali, on je umro prije četiri
godine, a Mara prije dvije. Više nitko na njima ne sjedi, ali ja sam ih tu ostavio. Tako imam
osjećaj da su ovdje. Da još uvijek ovdje sjede. Katkad im i doviknem: „Dobar dan, prijo i
prijane!“ Ne, ne, nemojte misliti da sam lud. Eto, tako mi je lakše jer je i moja Kata umrla, a
djeca mi dođu nedjeljom. Po cio sam dan sam, pa kad su te stolci tu, osjećam da su i oni
blizu. Kao da još uvijek tu sjede. Ali, znam ja da je to samo moja želja - objasnio je.
- Ali ja sam uvjerena da je tu bila starica. Eto, u vacolu i vuštanu. Sijeda, draga starica,
sigurna sam.
- Je, Mara je nosila vacol i vuštan. Više to nitko ne nosi. One koje su nosile su pomrle, pa
nisi mogla vidjeti takvu ženu.
- Kažem vam da jesam. Sigurna sam. Bila je tu. Evo sjedila je tu - opet sam pokazala na
stolac.
- Ajme, dijete ti bulazniš od straha. Vas dvije, vodite je, neka legne malo. Neka se
odmori. Nije lako biti sam, u iščekivanju nesreće - rekao je starac, odmahnuo rukom i
krenuo preko dvorišta do svoje kuće.
Putem je gunđao, vjerojatno se čudeći glupostima koje sam izrekla.
- Tja, da je vidjela staru Maru, ha - mrmljao je.
Uhvatila sam se za glavu. Ali, naravno, nisam sanjala. Ne mogu zamisliti da mi se sve
pričinilo. Zašto bi mi se pričinilo? Zbog straha? Ma ne, ne vjerujem. Ne znam što da
vjerujem. Ni danas ne mogu objasniti kako se i zašto sve to dogodilo. Jednom sam to čak
spomenula jednom svećeniku, generalnom vikaru u našoj nadbiskupiji kojemu su se
obraćali ljudi koje su mučili raznorazni duševni problemi, pa čak i ljudi koji su tvrdili da su
viđali mrtvace, svoje bližnje ili kojekakve utvare. Slučajno sam se našla u njegovu društvu i
kroz priču mu spomenula ovaj slučaj. Rekao mi je:
- Dijete moje, sve je moguće. Bogu ništa nije nemoguće. Pa, čak ni to da ti je poslao
nekoga da te zaštiti u određenom trenutku. Možda ti ne vjeruješ. Vjeruješ li?
- Vjerujem, velečasni.
- Vjeruj jer Njemu ništa nije nemoguće - zaključio je.

139
 Kako sam već rekla, do danas nisam našla logično objašnjenje. Stoga vjerujem jer vjera
je ono što mi cijeli moj život čuva zdrav razum. Da je nema, ne bih izdržala sve ono što sam
proživjela. Zato vjerujem!

140
 TRIDESET I TREĆE POGLAVLJE

Bilo je nečega u divljoj snazi njegovih očiju u trenutku kada mi je rekao kako mi je
priredio iznenađenje. Njegov je glas u meni dotaknuo jednu vrlo duboku strunu, skrivenu
negdje iza strahova koji su me u posljednje vrijeme opsjedali. Uzeo mi je ruku i poljubio je.
Vjerojatno je u tome bilo nekakva značenja, ali ga ja tada nisam prepoznala. Bez dvojbe je
posegnuo u džep i izvadio nešto što je skrivao u ruci. Još sam bila pod dojmom njegova
priopćenja o odlasku u rat i nisam shvatila što čini. Vidio je moju rastresenost i tugu koja mi
je zaposjela srce pa me upitao:
- Zašto si toliko tužna?
Čudila sam se njegovu pitanju.
- Isuse, Toni. Pa kako ne bi bila? Odlaziš mi, možda i...
Nisam imala snage dovršiti misao.
- Udaj se za mene!
Iznenadio me prijedlogom. Ali, ne njegovim značenjem, jer smo već bili zaručeni, nego
svojom željom da ženidbu spomene baš u ovome trenutku.
- Sada... zapravo u subotu... već sam nas naručio kod svećenika. Sve je sređeno.
U ruci je držao dvije zlatne vere. Dva zlatna vjenčana prstena koja su trebala biti simbol
naše ljubavi, naše veze i našeg braka. Za cijeli život. Te smo ih subote trebali staviti na ruke
kako bismo ljudima jasno i vidljivo potvrdili bračni zavjet. Zatvoreni krug vitica koje je
držao u ruci trebao je biti simbol naše vječne ljubavi - rekla je Ana, a ja sam instinktivno
pogledala prema njezinoj ruci. Iako je to bilo glupo jer, očito, imala je prsten sadašnjeg
supruga.
Ona je shvatila:
- Ovdje je - iz majice je izvadila zlatni lančić koji joj se nalazio oko vrata. Na njemu je
visjela vitica.
- To je ta vitica. Druga je s njim - pojasnila je.
- Znači, ipak ste se vjenčali!
- Da barem jesmo. Ali, osjećam kao da jesmo. Ponekad nije potreban papir da se osjećaš
kao da si u braku - rekla je.
Nisam je posve razumjela. Njezine su tamne oči izražavale nevjerojatan očaj. Crne su joj
obrve bile spuštene. Oklijevala je:
- Prihvatila sam njegov prijedlog. Uostalom, ionako smo se trebali vjenčati, čim dobijem
diplomu u ruke. Prihvatila sam jer mi je u subotu bio rođendan. Punila sam osamnaest
godina, dakle, bila sam punoljetna i činilo mi se romantičnim vjenčati se na osamnaesti
rođendan. Toni je bio sretan. I ja sam bila sretna, iako me opsjedao nekakav neželjen
osjećaj. Zlokoban.
Dogovorili smo se da nećemo nikome govoriti o našim namjerama. Samo kumovima. Za
kumu sam odabrala Danijelu, a Toniju je kum trebao biti prijatelj iz djetinjstva. Sve je bilo

141
dogovoreno, sve nam je išlo ususret, od termina vjenčanja do svećenika koji je nam je
dopustio da se vjenčamo bez roditelja, bez potrebnih dokumenata. - Ima vremena za papire,
ali za ljubav treba uhvatiti vrijeme - rekao je. Vjerojatno je njegova blagonaklonost spram
jednog mladog para bila izazvana trenutačnom ratnom situacijom. Imao je sjajne oči i lice, a
usne su mu se pod laganim crnim brkovima dobronamjerno smiješile.
- Djeco, vidimo se u subotu - rekao je i pozdravio se.

***

Jak, topao vjetar na mahove je puhao nad dvorištem. Na desnoj strani dvorišta otac je
popravljao kvar koji se jučer dogodio na susjedovom traktoru. Psovao je, vjerojatno i zbog
toga što ga nije uspijevao popraviti, ali i zato što ga je susjed Dino dovezao baš sada kad se
spremao otići svojoj ljubavnici. Lice mu je poprimilo crvenu boju dok su mu se s
čela slijevale kapljice znoja. Nije mogao pronaći kvar. Traktor se gasio samo nekoliko
trenutaka nakon paljenja, pa ga je Dino do naše kuće vozio pola sata, dok mu inače treba tek
nekoliko minuta.
- K vragu! Zašto neće - gunđao je otac pokušavajući nategnuti neku spravu koja je
vjerojatno pripadala traktoru. Za mene su takvi popravci bili potpuna zagonetka. Otac je,
moralo se priznati, bio majstor u popravljanju strojeva. Zato su mu seljani i donosili na
popravak ono što se moralo popraviti, a on im popravke nije naplaćivao nego se
zadovoljavao jednom bocom piva ili nekog drugog alkoholnog pića. Da je htio mogao je
nešto zaraditi i kupiti kućanske potrepštine ili možda nešto što bi razveselilo njegovu djecu.
Ne, nikada mu nije tako nešto padalo na um.
- Zar neće? - upitala sam.
- Ma, ‘ajde, mala! Bježi! Zar ne vidiš da imam posla. Bježi! - ponovio je.
Nisam se mogla načuditi svojoj glupoj namjeri da započnem nekakav razgovor s ovim
čovjekom. Prilazeći bliže mogla sam shvatiti da mu nije do razgovora, nikada nije ni bilo, a
sada pogotovo. Ponekad bi se ponadala da mogu razumno s njim porazgovarati. Zapravo
sam sada htjela dobiti njegov blagoslov. Za udaju. Nisam shvaćala zašto mi to toliko znači.
- Zar nikad ne misliš na štogod drugo? - iznenada me upitao.
Njegove riječi nisam posve shvatila. Moglo bi se reći da ih uopće nisam razumjela.
Okrenula sam se oko sebe i pogledom obuhvatila dvorište. Učinilo mi se da je nekome
drugom mogao uputiti pitanje. Kad sam shvatila da nasred dvorišta stojimo samo ja i on,
pogledala sam ga i upitala:
- Na što?
- Pa na tu svoju budalu - odgovorio je.
Nije podizao glavu s mjesta na kojemu je očito pronašao kvar. U prvi trenutak nisam
ništa odgovorila. Nisam znala što bih mu rekla. U sebi sam analizirala njegovo pitanje i na
kraju došla do zaključka kako ga još ne shvaćam.
- Ne znam na što misliš? - rekla sam.
- Pa na tog tvojeg dečka.

142
 - Mojeg dečka?
- ‘Ajde, boga mu. Pa misliš da sam ja tolika budala. Zar misliš da sam povjerovao da si
raskinula sve odnose s njim. Znam da nisi. Nisam ja budala - izrekao je toliko brzinom da su
mi riječi odzvanjale u glavi.
Otac je, međutim, nastavio.
- Nisi li pretjerala s tom vezom? - upitao je.
Dok mi je srce neobjašnjivo brzo kucalo, njegov je glas bio toliko miran da me plašio.
Čekala sam što će se dogoditi jer sam znala da se nešto mora dogoditi. Nikada nismo vodili
normalan, smiren razgovor, pa nisam vjerovala da je i sada moguće. Stoga sam odlučila biti
iskrena. Ionako sam predosjećala kako će se nešto dogoditi, nešto loše što ne mogu izbjeći.
Rado bih mu ispričala o svojim planovima i ranije, ali se nisam usuđivala. U meni se
probudio prkos koji me je tjerao da izreknem to što sam mu cijelo vrijeme htjela priznati.
Bila sam svjesna kako će nakon stanovitog vremena nastati problemi, ali sam svejedno
izrekla:
- Udajem se i ti me nikako ne možeš spriječiti. Nemaš na to pravo, ne možeš jer se mi
volimo. Jesi li ti ikada volio? Znaš li kakav je to osjećaj? Ne znaš! - izgovorila sam
nevjerojatnom brzinom.
Nije ništa odgovorio. Njegova je šutnja trajala nekoliko minuta. Činilo se kao da u sebi
prebire po riječima i važe njihovo značenje. Ili da, možda, smišlja što će mi odgovoriti. Još je
uvijek popravljao traktor i činilo se kako mu uspijeva jer je nakon nekoliko minuta šutnje i
rada na stroju, uzeo krpu i njome obrisao ruke. Stajala sam na mjestu i nisam se usuđivala
pomaknuti. Željela sam da nešto kaže, bilo što. Samo da prestane ta nepodnošljiva šutnja.
Iznenada se uspravio i pogledao me.
Moj se otac, čovjek srednjeg rasta i privlačna ali crvenkasta lica, doimao starijim od
svojih godina. Bio je mišićav i imao čvrste, jake ruke. Razmišljala sam što će sad, kad je
završio s popravkom, učiniti s rukama. Lice mu je bilo mršavo, od alkohola crvenkasto, pa
nisam mogla znati je li mu se sad zacrvenjelo zbog uzbuđenja od mog priznanja ili je još
uvijek ostalo zagrijano sinoćnjim alkoholom. Prilično sitne plavkasto zelenkaste oči su
gledale nekako neujednačeno i nisu odavale raspoloženje. One koji ga nisu dovoljno dobro
poznavali bi nakon tog dvosmislenog pogleda zapanjio osmijehom i lijepim riječima, ali ja
sam ga poznavala pa sam očekivala njegovu lošu narav. Znala sam da ponekad izgovara
vesele riječi, a u sebi se bavi zločestim i nepodnošljivim mislima. Shvaćala sam to tijekom
njegovih razgovora s nekim susjedama koje nisu u njegovoj priči zamijetile pokoju zalutalu
riječ koja ne pripada tom trenutku, a koje otkrivaju njegove prave misli o onome što bi
volio raditi s tim ženama. Samo onaj tko je vrlo dobro poznavao oca i tko bi stajao sa strane
i osluškivao razgovore koje je tada vodio, mogao je te riječi raspoznati.
Ali, sad ni ja nisam mogla shvatiti njegove misli iako sam ih pozorno osluškivala. Za
mene je ova situacija bila nešto novo, jer mu se do ovog trenutka nikada nisam
suprotstavila.
Odjednom se uspravio, lice mu je postalo ozbiljno i dostojanstveno, ali se zbog toga
istodobno doimalo i vrlo zločesto. Zatim me iznenadio riječima:
- Pa, čestitam ti. Kad je sretan dan?

143
 Pogledom sam pretraživala njegovo lice i ruke. Očekivala sam bijes, udarce i psovke
kojima će začiniti plave tragove na mome tijelu. Nisam mogla govoriti. U meni su se
uzburkali osjećaji i nisam ih uspijevala posložiti. Glavom su mi odzvanjale njegove riječi
kojima mi čestita na udaji. Nije se ljutio, nije me tukao, nije psovao. Što mu se događa?
- Hajde, udari me - čula sam sebe kako govorim.
Osjećala sam kako stojim između dva zida koja se pomiču prema meni. Nisam znala
hoće li se ipak zaustaviti i ostaviti me u međuprostoru ili će me udariti te me tako ili ubiti ili
vratiti u život.
- Zašto bih te udario? - upitao me.
Začuđeno me pogledao. Njegov je pogled bio drukčiji od onih s kojima me uvijek gledao.
Usudila sam se pomisliti kako mu je žao što odlazim, što sam odrasla. Kako mu je iskreno
žao kao što je žao očevima koji predaju svoju kćer njezinu budućem bračnom drugu, koji
shvaćaju da im dijete odlazi iz obitelji kako bi osnovalo svoju obitelj i koji postaju svjesni da
im je dijete odraslo.
- To činiš uvijek - rekla sam.
- Oprosti - iznenadio me.
Nisam očekivala tu riječ. Nisam mislila da će ikada izići iz njegovih usta. Zbunila me i
uništila prkos kojim sam se okružila kako otac ne bi uočio strah koji me obuzeo. Glas mi je
počeo podrhtavati. Osjetila sam kako mi noge otkazuju poslušnost. Osjetila sam
nevjerojatno slabosti u tijelu pa sam morala sjesti što sam i učinila. Sjela sam na travu koja
je još bila rosna. Osjećala sam kako mi kapljice rose dodiruju noge. Ova me situacija posve
zbunila. Čovjek za kojeg bi se slobodno moglo kazati kako nema srca, zatražio je moj oprost.
Uzvratno sam zurila u njegove posve mirne oči ne mičući se.
- Zaista ga voliš? - upitao me.
- Da, naravno. Svim srcem. Onako kako još nikoga nisam voljela.
- Zar si nekoga voljela prije njega? - iznenadio me.
- Ne, ne. Ali, znam da je Toni onaj kojeg želim pored sebe cijelog života. Pažljiv je, volim
me, stalno me uveseljava, poštuje žene i nikada...
Zastala sam. Shvatila sam kako možda to i ne bi trebala u ovom trenutku izgovoriti pa
sam samo zaključila:
- Jednostavno se volimo.
- A gdje ćete živjeti? - upitao je otac.
- Njegovi imaju kuću, ali prvo ćemo vrijeme živjeti u stanu njegove sestre - zaključila
sam.
- Dobro. Dovedi ga jedan dan. Kad hoćeš - rekao je i time valjda dao pristanak na moju
udaju.
- U trenutku mi je prišao i poljubio me. Ne sjećam se kada je to zadnji put učinio. Ne
sjećam se da je to zapravo ikada učinio. Ni sama nisam razabirala unutarnje osjećaje. Otac je
izgovorio jednostavne i kratke riječi koje se očekuju od svakog oca u ovakvim trenutcima.
Čak mi je udijelio poljubac. Ali ja u te riječi nisam vjerovala. Ili barem još uvijek nisam mogla
povjerovati. Mislila sam da se iza njih kriju druge, strašnije, stvarnije, one koje će doći
kasnije na svoj podao način i koje će mi cijeli život stvarati bolne rane u mojoj nutrini. Kako

144
kod bilo, u meni su tada izazvala nekakav čudan osjećaj, mješavinu nepovjerenja i straha
od nekakva povjerenja koje sam počela osjećati. Te sam riječi uvijek čuvala u sebi.
Ljubomorno sam ih štitila i danas ih nosim jer to je valjda jedino dobro koje mi je otac
darovao. Sačuvala sam ih duboko u sebi zajedno s nekom beskrajnom tugom koju sam tek
malo kasnije mogla objasniti. Uvijek sam se bojala svojih predosjećaja. I trebala sam ih se
bojati.
- Kako to? - upitala sam je.
Tužno se osmjehnula. Mislim da isprva nije imala sasvim jasan pojam o tome gdje se
nalazi. Objasnila sam to njezinim vraćanjem u prošlost. Mislima koje mu je darovala.
Vjerojatno je pomalo i bila ljuta na moje pitanje jer ju je vratilo, a nije se željela vratiti.
- Shvatit ćeš sama, pričekaj - odgovorila je Ana.
Još smo neko vrijeme sjedile, ispijajući kavu. Nisam se usuđivala prekinuti tišinu koja
nas je posve obuzela. Ana je vjerojatno proživljavala trenutke koji su obilježili njezinu
prošlost, a ja sam pokušavala objasniti njezinu tugu zbog očevih riječi. A bilo je tako
jednostavno shvatiti.

145
 TRIDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Kad dobro promislim, izluđivalo me čekanje koje mi je Ana svakim novim susretom
ostavljala. Katkad bih poželjela da se ne prisjeća prošlosti do najsitnijih detalja. Željela sam
je odmah. Bila sam gladna otkrivanja nje. Htjela sam ispuniti tu glad jednom jedinom
rečenicom koju mi je mogla dati samo Ana. Bila sam svjesna kako bi time mogla samo na
trenutak utažiti glad, kao kad čovjek pojede neku sitnicu koja ga na trenutak spasi od
nesvjestice prouzrokovane glađu. Očajnički sam htjela uzviknuti „reci mi, za Boga miloga,
zašto si sad ovdje, što se dogodilo s tvojom ljubavlju, što je s ocem, što je sa sestrama,
bratom...? Ali, u ovom sam trenutku shvatila da se ni moja glad ne sastoji od jedne rečenice,
jednog pitanja? Bože, kojeg li mučenja?
- Bio je divan čovjek!
- Tko?
- Toni, a tko drugi?
Smrkavalo se. Odnekuda su se začula crkvena zvona. Šest sati navečer. Zvonilo je
Zdravomariju. Prekrižila sam se i pomolila za dušu stare susjede koja je umrla prije
nekoliko dana. Imala je 80 godina. Nisam je dobro poznavala. Tek sam znala kratke crtice iz
njezina života. Prije dvadesetak godina joj je umro sin. Ispred zgrade u kojoj su zajedno
stanovali. Najednom se srušio. Prestalo mu je kucati srce, rekli su. I sad kad je nema,
poželjela sam je upoznati. A imala sam tri godine vremena to učiniti. I nisam. Zar nije to
čudno? Stojim pored njezina prozora na kojemu su spuštene rolete i pokušavam
odgonetnuti kakva je bila. Što je radila iza tog prozora? Je li bila usamljena? Zar nije
besmisleno od mene da sad o tome razmišljam? Možda sam joj mogla pokucati na vrata,
približiti se prozom i upitati je kako se osjeća. Treba li joj pomoć. A nisam. I sad se mučim
mišlju zašto nisam. Zbog toga što sam mislila da će me smatrati čudakinjom? Ma, ne, ne.
Zbog osobnog nemara? Da, moglo bi se reći. Nije me zanimala sve dok nije umrla. Zapravo
me sad zanima njezina smrt. Stojim pored njezina prozora kao da će mi prišapnuti što sada
radi.
Kao da želim da mi šapne da se ne brinem. Željela sam nekakav znak, potvrdu, dok sam
još tu, na ovome svijetu, koji će mi garantirati da mi je Bog sve oprostio, da mi se smješka i
da će mi reći kako je sve u redu. Prozori su ostali zatvoreni, rolete spuštene, a šapat nisam
čula.
- Umro je, zar ne? Umro je! - viknula sam.
Tužno me pogledala.
- Od tog je trenutka vedrina u mom životu kratkotrajna pojava. Život je sretan onoliko
koliko traje zraka sunca. U srcu je samo bol, čežnja, krivnja i strah koji me katkada obuzima
cijelu. Zato što ima još nečega, toliko strašnog da nikome nisam spominjala. Čak ni sestrama,
ni suprugu, ni djeci. Moja pogreška, krivnja, moj križ, nešto što uvijek iskače u trenutcima
kada se pojavi radost. Pritišće me, guši, doziva prošlost, ne da mi da započnem novi život,
život bez Tonija. Pokušala sam sve, čak i zaspati zauvijek... Izjeda me iznutra, osjećam da se
raspadam, boli me izdaja, izdala sam mrtvog čovjeka, svoju mrtvu ljubav, izdala sam čovjeka

146
koji mi vjeruje, koji me voli i koji danas stoji uza mene... - zastala je. Pogledala me. Njezin je
pogled je bio toliko mutan, nejasan, a opet prodoran. Kao da mi je željela pogledati u dušu i
razaznati jesam li je dobro shvatila. Bila je svjesna da me pomalo uplašila s ovom izjavom.
Shvaćala sam da govori o nečemu novom, o nečemu što zapravo nema veze s njezinim
ocem i odnosom koji su imali. Ali nisam mogla naslutiti o čemu. Sve mi je bilo potpuna
zagonetka. Što je sad ovo? K vragu, zar ima nečega što bi bilo još strasnije od onoga što je
proživjela s ocem. Zar ima još nečega strašnijeg od majčine smrti i očeva progona. Ima.
Polako sam to shvaćala. Ali, što?
Zurila je u crnu boju kave koju je ispijala i koja je oslikavala njezine misli. Govorila je o
Toniju i njegovoj ljubavi, njegovoj predanosti, sreći koju je s njim osjećala i sve se više
udaljavala od onoga o čemu je prije samo nekoliko trenutaka počela pričati. Crnim
događajima u njezinu životu koje je dala naslutiti. Govorila je o načinu na koji je poginuo
u Domovinskom ratu, o tome kako je primila vijest o njegovoj pogibli i stvarima koje je
dobila od njegove majke. Pričala je kako još uvijek čuva fotografije na kojima su zajedno i
zlatni lančić na kojemu je pisalo njezino ime. Njegov zaručnički prsten mu je ostao na ruci, a
ona je svoj još uvijek nosila. Kao uspomenu na ljubav kakvu, bila je uvjerena, nikada
u životu više neće osjetiti.
- U Njemačku nisam zapravo došla kako bih pobjegla od nasilnog oca, nego od boli koju
mi je izazivala prošlost. Htjela sam pobjeći od ljubavi koju sam osjećala prema Toniju. Njega
više nije bilo kraj mene i morala sam nešto učiniti, nisam se smjela prepustiti depresiji koja
me svakim novima danom sve više obuzimala. Glasovi mojih sestara nisu dopirali do mene,
čak ni plač mog malog brata. Izgubila sam nekoga tko mi je davao snagu, dokazivao da sam
dobra osoba koja je zaslužila živjeti boljim životom. Život? Što je život? Zar je život
fatamorgana?
Kad se pomisliš da si se izvukao, izgubi se nada i upadaš u još veći ponor? - pitala se.
- Nije, život je onakav kako ga gledaš. Ako ga odlučiš gledati pesimistično, izgubiti ćeš
svaku nadu. Ali ako ga odlučiš voljeti i za najvećeg nevremena ćeš vidjeti sunce - rekla sam.
- Ma kakvo sam sunce mogla vidjeti u trenutku kada sam saznala kako je poginuo, kako
mi više neće doći, zagrliti me i utješiti i kazati da će sve biti dobro. Kakva je svjetlost mogla
doprijeti do mojega srca u trenutku kada sam shvatila da nikada više neću vidjeti njegov
osmijeh. Dodirnuti njegove usne, uhvatiti njegov pogled, utapati se u njemu. Bio je mrtav, taj
pogled je bio mrtav. Čuješ li me?! - uzviknula je.
Mislim da je baš sada opet proživljavala trenutak kada je saznala za njegovu pogibao jer
se izgubila u riječima, osjećajima, a potom i u vremenu. Njezino je lice problijedilo, oči su joj
se zamutile, usne su podrhtavale, tijelo joj se treslo kao da je svi vjetrovi svijeta šibaju. Po
prvi put otkad je poznajem prepustila se osjećajima. Vjerujem da duhom nije bila prisutna,
shvatila sam da opet proživljava najgore trenutke svojeg života. Osjetila sam da je došao
trenutak kada bi mi mogla ispričati cijelu istinu, ali samo malo kasnije shvatila kako sam se
prevarila. Još nije bila spremna, još ćemo se neko vrijeme morati nalaziti kako bi smogla
snage reći mi ono zbog čega me zapravo zvala. Postojalo je nešto puno gore od očeva
zlostavljanja, od smrti majke, ali možda užasnije i od Tonijeve smrti, nešto što mi je tek
trebala reći kako bi se oslobodila. Shvatila sam kako to nešto još nikome nije otkrila. Ja sam
bila prva koja će saznati istinu. Razdirala me znatiželja, ali i uvlačio se strah, jer što bi to
moglo biti? Toliko strašno da tako proždrljivo, a opet polako izjeda Aninu nutrinu.

147
 - Ne muči se toliko, samo pomisli kako je sada na nekom boljem mjestu. Nitko ga više ne
može povrijediti, nitko ga ne može ubiti...
Zašutjela sam. Nisam mogla razumjeti da sam izgovorila tako glupu rečenicu. Zar se
može nekoga dvaput ubiti? Ali, kao da mi je pročitala misli, iznenadila me rekavši.
- Ja se ubijam svaki dan.
- Zašto?
- Zato što... - nije dovršila.
Shvatila sam da joj odgovor predstavlja veliko mučenje. Uhvatila sam je za lijevu ruku.
Osjetila sam kako još uvijek drhti. Mučila se.
- Kada budeš spremna - rekla sam.
Blago se osmjehnula.
- Da... oprosti...

148
 TRIDESET I PETO POGLAVLJE

Potpuno razgolićenje duše je - dok je u sebi previrala po neizgovorenim riječima,

birajući trenutke, gledajući u suton koji se upravo događao i puštajući suzu za nečim što ju
je razdiralo, a što sam ja tek trebala saznati - čini se nastojala što dulje odgoditi. Shvaćala
sam da joj je teško i da to što mi ima reći nije jednostavno izreći, ali, za Boga miloga, zar
me nije sama dovela do ovog trenutka? Gotovo se činilo da se predomišlja. Možda čak i u
vezi cijele priče. Kao da mi je htjela reći: „Zaboravi sve što sam ti do sada rekla. Idi svojim
putem mene pusti da tonem u bezdan koji sam si sama otvorila.“
Uplašila sam se da bi mi znatiželja mogla ostati nezadovoljena. Nakon ovoliko vremena
koliko se Ana i ja poznajemo i nakon svega što sam do sada saznala, nisam mogla dopustiti
da se završi ovdje. Ni na nebu, ni na zemlji. Trebala sam nešto što će je potaknuti da nastavi.
Morala je skupiti hrabrosti za to što slijedi.
Pogledom sam prošarala po terasi kafića na kojoj smo sjedili i ispijali kavu. Ništa
zanimljivo. Nekoliko ljudi i konobar koji je ispirao šalice iza šanka. Ana je nervozno tupkala
prstima po stolu. Razmišljala sam, zašto je najednom doživjela tu pripovjedačku blokadu.
Zašto joj je, nakon svega što mi je do sada ispričala, toliko teško otkriti i to nešto što ju je
toliko tištalo? Ali, morala sam čekati, a za to nisam imala niti strpljenja niti volje. Pomislila
sam na agoniju koju proživljava dok skuplja hrabrost koja će joj natjerati riječi na usne.
Shvatila sam da to „nešto“ ima veze s Tonijem, njezinom velikom ljubavi. U jednom sam je
trenutku uhvatila za ruku i povukla je za sobom. Izašle smo iz kafića i prešle ulicu. Konobar
nas nije niti pogledao, iako vjerujem da je zamijetio naš odlazak. Račun smo već prije platile.
- Što radiš? - upitala me.
- Čekaj - rekla sam.
I sama sam bila iznenađena svojim postupkom. Vukla sam je naprijed prema parku kao
da nas u njemu čeka nešto jako važno. Došle smo do mjesta na kojemu nije bilo previše ljudi
i djece koja su stvarala razigranu buku. Tek sam joj tada pustila ruku. Pogledala sam je. Lice
joj je bilo rumeno, a oči su me zbunjeno gledale. Pitala se kog li vraga sada radim.
- Gledaj! - rekla sam i pokazala rukom prema nebu.
- Vidi kako tužne mogu biti sretne stvari - rekla sam.
Nisam ni sama dobro shvatila svoje riječi, pa nisam očekivala niti da će ih uspjeti
shvatiti Ana. Ali, nije me pitala za objašnjenje.
- Dodirni ovo stablo - nastavila sam.
Učinila je onako kako sam kazala. Laganim je pokretima prstiju dodirivala stablo kraj
kojeg smo se nalazili, ništa ne pitajući.
- Žalosno je da ti se ono što si poznavala kao radost ikad pretvori u tugu koju živiš, a
koju ne možeš dodirnuti. Ti si njegova ljubav, ali on te ne može dodirnuti, pomilovati, ne
može te utješiti. Pomisli na agoniju koju osjeća dok promatra kako se mučiš s nečim što si
učinila ili je netko učinio tebi - rekla sam.
U sebi sam pomislila: Ma o čemu ti pričaš?

149
 - Tko to? - upitala me.
- Pa Toni, tko drugi?
- Ma čekaj, što želiš reći? - bila je zbunjena.
- Želim reći da je vaša ljubav još uvijek tu. Stoji tu kao što stoji ovaj oblak, ovo nebo, ovo
drvo, ali ne možete je dodirnuti, ne možeš osjetiti dodir - rekla sam.
Zbunjeno me gledala. I ja bih gledala samu sebe njezinim pogledom da sam bila na
njezinu mjestu. Pitala bih se, o čemu to ova luđakinja govori. Moram reći da ni sama u
početku nisam shvaćala otkuda dolaze riječi koje izgovaram, ali sam ih u trenutcima koji su
dolazili sve jasnije razumijevala.
- Želim ti reći da se, to što se dogodilo, vjerojatno dogodilo s nekim razlogom. Zaboga,
sve se događa s nekim razlogom. Ja u to vjerujem. I ja sam imala pogrešaka u životu, ali
vjerujem da su se dogodile s razlogom. Vjerujem da sam zbog tih pogrešaka shvatila neke
bitne stvari...
- Ne razumijem o čemu govoriš, ali tvoje pogreške nikako ne mogu biti izjednačene s
mojima. Moje imaju posljedice, ili će ih imati u budućnosti - prekinula me.
- Zar sve pogreške koje kroz život napravimo ne nose posljedicu? Nose, draga, nose.
Samo je pitanje vremena kada će se te posljedice vidjeti, otkriti, kada će netko patiti.
Zbog mojih pogrešaka netko već pati. Još uvijek, i nakon toliko dugo godina od zbivanja
pogreške. Još uvijek netko pati i ja ne mogu napraviti ništa kako bi tu patnju spriječila. Samo
vrijeme može prekinuti posljedicu, a ja tek moram čekati da ono dođe. Kako bih oslobodila
svoju savjest i ta posljedica prestala živjeti. Zato, za Boga miloga, ne mudruj nego oslobodi
svoju savjest i pusti vrijeme i Onoga gore da odluči o tome hoće li biti posljedica i koliko će
dugo trajati. Svi se mi zbog nečega kajemo, ali što je tu je. To je samo život, to je...
- Prevarila sam!
Njezine su riječi bile kao grom iz vedra neba. Lavina koja je pokrenula jednu sasvim
drugu priču. Otvorila je Pandorinu kutiju i nije više bilo povratka. Ove će riječi biti zapisane,
zabilježene, utkane u papir, na list knjige koju je namijenila trojici muškaraca. Onome koji je
bio razlog, onomu koji je bio žrtva i onomu koji će biti posljedica. Neki čudan osjećaj mi je
krenuo iz trbuha i sporim se koracima kretao prema grudima kako bi zastao u grlu.
Pogledala sam je i pokušala nešto reći, ali riječi su zastale u grlu.
- Vjerojatno sad misliš kako sam ga mogla prevariti? - upitala me.
Glas joj više nije drhtao. Vjerojatno je netom izgovorenim riječima odagnala sav strah
kojeg je dotad osjećala. Bila je sigurna da može izgovarati riječ za riječju, bez imalo muke.
Prvu i najveću prepreku je već razbila.
- Zato što sam u njemu vidjela Tonija. Vidjela sam svoju ljubav koju nisam mogla
oživjeti, dodirnuti, vidjela sam prošlost. Taj je čovjek bio nekakav znak, slika i prilika mojeg
Tonija. Zapravo on i jest na neki način bio Toni - rekla je.
Uvidjela je koliko sam zbunjena. Ali ja nisam mogla pričekati da se odluči razjasniti mi
izgovorene riječi.
- Ja stvarno ne razumijem o čemu ti govoriš. Kako si ga prevarila ako je već bio mrtav?
- Ha, ha - nasmijala se.
Bila sam mišljenja da njezinu smijehu nema mjesta u ovome trenutku. Ana je nastavila:

150
 - Ma ne Tonija. Prevarila sam Olivera.
- Supruga? - iznenadila sam se.
- Da, njega. Nije to zaslužio. Ne nakon svega. Znao je da nije ljubav mog života, ali ipak
me oženio. Vjerojatno se nadajući da će jednom to postati. On je druga ljubav mog života.
Ako se tako može reći.
- Pa zašto si ga onda prevarila? S kime?
- S Tonijem - mirnim tonom glasa je rekla.
Jedno nas je dijete promatralo iz prikrajka.

151
 TRIDESET I ŠESTO POGLAVLJE

Dok se nisam mogla načuditi njezinu odgovoru, Ana se okrenula i približila djevojčici te
počela s njom razgovarati. S ove udaljenosti nisam mogla čuti o čemu govore. Sljedećeg
trenutka Ana je počela jadikovati:
- Zašto mi je Bog to učinio? Kako sam mogla to učiniti? Ne mogu podnijeti ovaj strah,
ovu bol. Zašto, nakon svih batina, svojeg progona, sve ljutnje koju sam proživjela u
djetinjstvu?
Razmišljala sam o ovim posljednjim događajima: Ana prilazi djevojčici, razgovara s
njome, odmiče se dva, tri koraka i jadikuje. Pokušala sam shvatiti Anu, ali nikako mi to nije
uspijevalo. Željela sam s njome ozbiljno porazgovarati, tako sam jako željela istinu, možda i
prvu put u životu. Ali od one pričljive Ane koju sam poznavala nije se moglo vidjeti ništa.
Sad je bila neka druga Ana, meni nepoznata, i ja sam se uplašila.
Djevojčica je otrčala i za trenutak je nigdje nije bilo. Ana se došetala do mene i rekla:
- Hajdemo.
- Pa što je to bilo? Tko je ta djevojčica? Poznaješ li je? - zasula sam je pitanjima.
Osjećala sam kao da upoznajem jednu posve drugu Anu. Imala je sasvim drugi izraz lica,
izgledala je kao da mi očajnički želi nešto reći, ali ne može izgovoriti jednu riječ. U jednom je
trenutku čak izgledala kao da će se onesvijestiti. Uhvatila sam je za rame, okrenula je glavu
prema meni, a ja sam je upitala:
- Jesi li dobro?
- Da, da... jesam... samo... - opet je zastala.
- Zaboga, hoćeš li mi reći čije je to dijete. Što radi ovdje? Poznaješ lije?
- Ta je djevojčica Mihaelova sestra - rekla je.
- Tko... kako...ali...
- Osjećam se tupo. Već godinama izvršavam svakodnevne zadaće i nekako uspijevam
obaviti sve što je potrebno kako bi svi bili sretni i kako bi uspostavila privid normalnog
života. Već godinama živim u strahu, ali sad se sve poremetilo. Saznali su i žele ga vidjeti,
imaju pravo na to, ali ja se bojim. Cijeli moj život će otići k vragu ak se sazna. Izgubit ću sve.
Izgubit ću Olivera.
- Zaboga Ana, hajde mi sad reci što se zbiva jer nikako više ne shvaćam - uzviknula sam.
Predosjećala sam da se nešto događa i da se upravo nalazim usred nečega, ali nisam
znala čega. Razdirala me znatiželja. Ovaj slijed događaja u posve drukčiji Anin život
zagolicao mi je maštu. Propitivala sam je sve dok mi se nije odlučila ispovjediti.
- U lipnju prije deset godina bilo je neobično toplo. Najtopliji lipanj u posljednjih
nekoliko godina, rekli su. Dosta sam razmišljala o našem susretu. Trenutku kada sam ga
ugledala, ali sve mi je bilo nekako maglovito. Opet ga ugledati i biti u prilici javiti mu se,
uhvatiti onaj njegov prodoran pogled, činilo mi se velikim snom. Dugo sam mislila da sam
sve to samo umislila. Izašla sam kroz vrata supermarketa, poput većine, i uputila se prema
automobilu koji se nalazio u blizini na parkingu. Moje srce je na trenutak prestalo kucati jer

152
sam ugledala duha. Da, da, ne čudi se Tonijeva duha. Otvarao je automobil do mojega i
stavljao vreće hrane koju je vjerojatno bio kupio u trgovini u kojoj sam i ja kupovala. Nije se
obazirao na mene, nije me primijetio. Skamenila sam se, nisam se mogla pomaknuti niti
izreći jednu riječ. Htjela sam zazvati njegovo ime ali riječi nisu izlazile iz mojih usta. U meni
se stvarala oluja koja nikako nije mogla izaći iz mog tijela. Moj Toni, bio je to moj Toni. Živ
kao što smo živi ja i ti. Od krvi i mesa. Jer da je bio duh, ne bi se dogodilo to što se kasnije
dogodilo.
- A što? - prekinula sam je.
Nije se obazirala na moje pitanje. Nastavila je:
- U to vrijeme nisam vjerovala, a ni danas ne vjerujem u duhove. Ali sam u tom trenutku
možda i povjerovala. Drukčije ne bih mogla objasniti osjećaje koji su me u tim trenutcima
obuzimali. Mislim da sam bila spremna prihvatiti duha samo da ga još jednom dodirnem, da
me još jednom pogleda. I pogledao me. Moj me Toni pogledao i vjerojatno primijetio da ga
gledam, ali se nije iznenadio kada me ugledao. Nije potrčao da me zagrli, niti je ičim dao do
znanja da se poznajemo, da sam ljubav njegova života, kako je često govorio. Samo me
kratko pozdravio i to na njemačkom jeziku.
Tek sam kasnije, nakon nekoliko sati lutanja i razmišljanja shvatila da Toni ne zna
njemački. Znao je nešto engleskog, ali nikada mi nije govorio da zna njemački. I što bi me
uopće pozdravio na njemačkom? I zašto mi nije potrčao? Zašto mi nije objasnio kako to da
je živ i da je ovdje u Njemačkoj? Ali, bio je zastrašujući osjećaj vidjeti ga među živima.
Trgnula sam se tek kada sam vidjela kako automobil u koji je ušao odlazi. Uletjela sam u
auto i krenula za njim. Morala sam dati sve od sebe kao bih ostala pri zdravom razumu, ako
se moje tadašnje stanje moglo takvim nazvati, i voziti za njim. Bila sam zbunjena. Zar je
duhu potrebno da vozi auto, u jednom sam se trenutku upitala i shvatila koliko sam
smiješna. Bilo mi je od životne važnosti slijediti njegov auto. Htjela sam saznati gdje ide i
otkuda je došao, zašto me nije prepoznao. Možda je izgubio pamćenje, sjetila sam se jedne
razumljive i sasvim logične mogućnosti koja bi mogla opravdati ovakav susret.
Ta su me pitanja danima pritiskala; nisam ih mogla izbaciti iz glave. Postala sam
opsjednuta praćenjem Tonija, pretražila sam svaki kutak kvarta u kojemu je živio, samo se
nisam usudila ući u ulaz njegove zgrade. I nakon nekoliko dana praćenja nisam još uvijek
znala zašto tamo živi, s kime živi, zašto me se ne sjeća? Zašto me nije zamijetio? Jednom sam
kupovala novine na obližnjem kiosku kada me iznenadio poznati glas. Pozdravio je
trgovkinju, upitao je za sina, kupio novine i otišao. Nije ni primijetio da tu stojim. Istina, na
trenutak me pogledao, ali tek onako. Nezainteresirano. Bez osjećaja i bez uzbuđenja. Bilo je
očito da me ne poznaje. Ali, kako je to bilo moguće?
- Poznajte li ovog mladića? - upitala sam trgovkinju kada se dovoljno udaljio.
- Mislite Antonija?
Kimnula sam.
- Sviđa vam se, ha? E kako se ne bi sviđao. Pogledaj to tijelo, kako je samo građen.
Opet sam kimnula.
- To je naš Antoni. Dobar dečko. Živi s majkom otkad ga znam. Nema oca. Ali on i majka
se dobro slažu, jedna dobra obitelj. Ona je medicinska sestra, a Antoni još studira. Pravo,
mislim. Nešto mu se odužilo to studiranje. Već je prešao tridesetu.

153
 - Odakle su? - upitala sam.
- Odavde. Evo, tu žive već godinama - pokazala je na zgradu.
- Znači Nijemac - promrmljala sam više za sebe, nego da bi me trgovkinja čula.
- Ah, ne, ne. Majka mu se zove Ema. Došli su iz... ma čekajte sad ću se sjetiti. Ne znam
točno, ali mislim da je Hrvatska ili je Srbija. Ma ne znam, ali iz Jugoslavije jest - zaključila je.
- Iz Jugoslavije - promrmljala sam.
Često me je živciralo to što pola Njemačke još uvijek nije znalo da Jugoslavije više nema
i da je Hrvatska zemlja za sebe, ali ovog puta nisam pomislila na to. Mislila sam, ako je iz
Jugoslavije znači da je doista dugo tu. A onda...
- Jeste li sigurni da je došao još dok je Jugoslavija postojala? - upitala sam je kao da
doista zna kada se ta država raspala. Ali, ispostavilo se da je žena bila upućenija nego se to
isprva činilo.
- Da, da, sigurna sam. Antoni, sad ima 31 ili 32 godine. Ne znam točno, ali imao je samo
nekoliko mjeseci kada su se doselili ovamo - rekla je uvjerljivo.
Ono što sam tad osjetila bilo je spontano nevjerovanje koje je dozvalo ženinu znatiželju.
- Jeste li sigurni? Pa ne može biti da toliko dugo živi ovdje. Kako je to moguće?
Žena se namrštila.
- A tko ste vi? - upitala je.
- Nitko, zašto?
- Čemu tolika pitanja?
- Sviđa mi se - odvratila sam.
Činilo se da ju je odgovor zadovoljio jer je pomirljivo kazala.
- Kome se on ne bi sviđao. Eh, da sam tridesetak godina mlađa - nasmijala se.
- A znate li kako se preziva.
- Ninčević - odgovorila je.
- Antoni Ninčević - ponovila sam.
Prezime nije bilo isto, ali Antoni, Toni... što li se događa? Sanjam li ja ovo? Bila sam
zbunjena.
- E, ja sam još zbunjenija. Zašto ga nisi pitala o čemu je riječ? Što si htjela postići s
tolikim oklijevanjem?
- Ne znam, nije me prepoznao, pa nisam imala hrabrosti doći i reći mu tko sam, a tko
mislim da je on. Pitala sam se zašto me ne prepoznaje, zašto glumi ako me prepoznao, a ako
jest onda vraški dobro glumi. Istina je zapravo da sam mislila da ludim, da mi se priviđa, da
umišljam lice koje nikada više neću vidjeti. Bilo me strah ljudi, Olivera, djece. Nisam htjela
da misle sam poludjela. Zato sam bila sretna što sam naišla na tu trgovkinju jer ga je i ona
vidjela. Znala je da se zove Antoni, znači nije moglo biti da sam baš sve umislila. Da mi se
privida. Još je bio netko tko je znao za Antonija.
- Dobro, jesi li mu onda prišla?
- Ne, nisam. Napravila sam nešto sasvim drugo. Pustila sam ga.
- Zar si ga samo tako pustila?

154
- Da, ali nakratko - zagonetno se osmjehnula.

155
 TRIDESET I SEDMO POGLAVLJE

Nisu to bila dobra vremena ni za koga u obitelji. Nekoliko dana kasnije, rekla sam
suprugu kako moram u Hrvatsku. Objasnila sam mu da želim vidjeti brata i oca koji je u to
vrijeme bio naročito bolestan. Već je desetak dana boravio u bolnici. Imao je problema sa
srcem. Liječnici su mu davali još dva ili tri mjeseca života. Povjerovao mi je. Nije bilo razloga
da mi ne povjeruje. Morala sam ipak uložiti puno napora kako bih prikrila uzbuđenje. Ali,
nije bilo potrebno jer je Oliver moje psihičko stanje pripisivao brizi za oca. Moram priznati
kako sam unatoč svemu, oca puno voljela. U posljednje se vrijeme nekako promijenio. Ma
znam da nije, ali se činilo kako najviše pažnje poklanja upravo meni. Vjerojatno jer sam bila
najstarija i nije me svaki dan viđao. Vjerojatno je predosjećao kako se bliži kraj. Željela bih
da se mogu usuditi misliti kako je svojim ponašanjem i dvosmislenim riječima, od mene kao
najstarije među njegovom djecom, tražio oprost za sve. Ali ne usuđujem se. Zbog Zorke, koja
mu ne želi oprostiti. Niti danas, kada je već mrtav. Nije mu mogla doći ni u posljednjim
trenutcima života, kada je umirao. Jednom sam joj rekla; draga sestro, možda svojim stavom
i razmišljanjem radiš veći grijeh nego što je on počinio ikada u životu. Zar i Bog ne
oprašta, pa zašto ne možeš i ti. Otac nam je.
Moje riječi nisu naišle na plodno tlo. Zorka je i dalje ostala pri svome mišljenju i, što je
najgore, pri svojim osjećajima. Gajila je neku čudnu mržnju prema ocu. Kažem čudnu, jer
kakva je to mržnja koja ti ne dopušta da mu oprostiš u posljednjim trenutcima života.
Jutro nakon što sam stigla kući, u Split, zaputila sam se u kuću Tornjeve majke. Kuća je
imala veliko dvorište, nalazila se u jednom obližnjem selu. Iako je dvorište bilo prepuno
peradi, nigdje nije bilo nikoga od ljudi. Vrata kuće su bila otvorena pa sam pretpostavila da
je netko kod kuće. Jednostavno sam ušetala kroz vrata. Morala sam učiniti to brzo jer sam
strahovala da se ne predomislim. Nisam dobro poznavala unutrašnjost, ali sam nekako
znala kuda trebam ići. Prošla sam kroz dugačak hodnik i došla do dnevnog boravka. Unutra
nije bilo nikoga. Jedino što sam odmah uočila bila je slika koja je visjela na zidu pored
prozora. Tonijeva slika. Rastužila sam se ugledavši te oči koje su me toliko puta čeznutljivo
gledale. Umalo sam se prepustila osjećaju tuge, kada sam se sjetila zašto sam zapravo došla.
- Oprostite, ima li koga? - upitala sam, krećući se po hodniku.
- Dobar dan - pozdravila sam iako nisam znala hoće li mi netko odzdraviti.
Na hodniku se odjednom našla starija žena.
- Bože, kako ste ušli? Sigurno su vrata opet bila otvorena, tko ste vi...? - zastala je.
Prije nego što sam išla uspjela reći, žena je prekrila rukom usne i kazala.
- Ana? Jesi li to ti? Ana?
Osmjehnula sam se.
- Da, teta Kate. Ja sam Ana.
- Ane mog Tonija - rekla je žena.

156
 Zagrlila me, a suze su joj počele teći niz lice. Razmišljala sam što ću učiniti, a onda sam
je čvrsto zagrlila i poljubila je. Neko smo vrijeme u tišini plakala, a onda me pozvala u
dnevni boravak. Sjele smo na kauč. Tonijeva majka me upitala:
- Otkud ti, dijete moje? Kako to da si došla? Evo, vidiš, još uvijek je tu - pokazala mi je na
Tonijevu fotografiju na zidu.
- Nekako, kad ga vidim tu na toj fotografiji, imam osjećaj kao da je u sobi. Kao da sjedi s
nama, samo ne govori. Ali meni je dovoljno da je tu - rekla je.
- Tu je, teta Kate, tu je. Znam to - rekla sam kako bih je utješila.
Nisam više mogla osjećati tugu jer sam bila zbunjena. Tko je onaj čovjek u Njemačkoj,
ako je Toni mrtav? Očekivala sam drukčiji susret s Tonijevom majkom. Očekivala sam kako
će mi reći da je Toni živ te mi objasniti što se događa. Sada sam shvatila da su mi očekivanja
bila nerealna. Toni je doista mrtav, poginuo je, a onaj mladić u Njemačkoj je možda samo
netko tko mu previše sliči. Možda sam ja samo poludjela. Možda sam samo umislila. Ali, s
druge strane, zašto nisam umišljala kad se to dogodilo, a ne ovoliko godina kasnije, nakon
što sam bol negdje duboko u sebi spremila i puštala je samo katkad. Već sam se neko
vrijeme mučila ovakvim pitanjima.
Bila sam usamljena, unatoč djetetu koje sam imala i predivnom suprugu. Nisam se
mogla riješiti te silne ljubavi prema Toniju iako sam to očajnički pokušavala još otkako sam
upoznala Olivera. Možda se samo nisam mogla riješiti prošlosti, tko zna. Ali, sad je se sasvim
sigurno neću moći riješiti.
- Zašto? - upitala sam Anu.
- Zbog djeteta - rekla je.
- Kojeg djeteta?
- Mihaela.
- Ana, ništa ne shvaćam. Kakve veze sad Mihael ima s ovom drugom stranom tvojeg
života? Sa svime onime što si mi ispričala do sada? - nisam je shvaćala.
- Oh, itekako ima.
- Reci mi, molim te, je li Toni mrtav ili nije?
- Da, mrtav je - grubim tonom glasa je odgovorila.

***

Bio je to moj prvi susret s Tonijevom majkom nakon njegove smrti. Bila je stara,
ispaćena, tužna, ali ipak ista ona Kata koju sam jednom upoznala. Samo što sad u njezinim
očima nije bilo one životne radosti. Sad mi je nedostajala ona Kate, vesela i puna ugodnih i
toplih riječi za svoju djecu. Razgovarale smo o prošlim vremenima, o mojoj i Tonijevoj
ljubavi, o njegovu smijehu koji je podsjećao na veselu dječju igru, o stvarima koje smo
zajedno prolazili, koje je ona prolazila s njim, o njegovu djetinjstvu... ali, ni u jednom se
trenutku nismo dotaknuli dana njegove smrti. Kao da smo se obje htjele osjećati kao da je tu
negdje po selu i kao da će svakog trenutka banuti na vrata. Bila je osobito ponosna na

157
njegov karakter. Spominjala je njegovu razigranost i sposobnost da svakoga nasmije. Ipak,
bilo je neizbježno spomenuti se naših ožiljaka.
- Dijete, zašto si zapravo došla? - upitala me.
Bila sam spremna na to pitanje, ali ga nisam očekivala ovako iznenada, usred razgovora
o kvalitetama koje su Tonija činile posebnim.
Izvukla sam iz torbe jednu fotografiju koju sam napravila nekoliko dana prije nego sam
krenula u Split. Na njoj se nalazio Antoni ili Toni ili netko treći tko mu je sličio. Pogledala
sam je. Mislim da sam se na trenutak premišljala bih li je uistinu trebala pokazati njegovoj
majci. Pružila sam joj je. Starica ju je uzela i pogledala. Gledala sam joj lice ne bih li nešto
saznala iz njezine reakcije, ali ona nije ničim odala uzbuđenje ili bilo koji osjećaj osim tuge
koja je postala izražajnija. Rukom je pogladila fotografiju i rekla:
- Dijete moje, živote moj.
Potom je ušutjela puštajući suzu za suzom.
Shvatila sam da misli na Tonija. I ovo je bila neka spoznaja. Barem nisam jedina koja je
uočila sličnost među njima. Ona misli da je to njezin Toni. Bila sam zbunjena. Moja je
radoznalost rasla svakim trenutkom.
Sjećam se da sam je pustila da se pribere, da obriše suze. Mislim da se u jednom
trenutku upitala kakva je to frizura njezina Tonija. Malo duža kosa, ne previše, ali ipak
zamjetno duža, posebice kada smo obje znale da je Toniju najvažnija bila frizura. Redovito
se šišao svaka tri tjedna, a imao je i frizera kod kojeg je uvijek odlazio. Jedino je njemu
vjerovao, govorio bi.
- Moje dijete - milovala je starica sliku.
- Ta je fotografija snimljena prije nekoliko dana - rekla sam.
Te su riječi izašle iz mene nevjerojatnom brzinom. Činilo mi se kao da će se sada srušiti
veliko brdo i svi njegovi odvaljeni komadi pasti na ovu kuću, na mjesto na kojemu sam
sjedila. Osjećala sam kako se upuštam u nešto veliko i divila se brzini kojom sam ovoj ženi
otkrila podatak zbog kojeg bi ona meni trebala otkriti istinu. Nisam računala na to da bi ona
mogla ne znati istinu. Obuzela me panika. Mislima su mi letjele različite stvari. Bojala sam se
reakcije ove žene. Što ako joj pozli? To je bilo moguće, pa bila je stara. Ako je srce izdaja bih
bila kriva za njezinu smrt. Oh, to si ne bi mogla nikako oprostiti.
Ali, samo me pogledala. Pogled joj je bio pun sažaljenja. Rekla mi je:
- Dijete moje, znam da ti je teško. I meni je. Majčina ljubav se ne može usporediti ni s
čim. Majčina tuga je najveća. Pusti ga, dijete moje.
Vjerojatno mi je ovime htjela dati do znanja kako je njezina bol kudikamo veća od moje,
pa ako je ona mogla prihvatiti njegov odlazak, zašto ne bih mogla i ja.
- Zove se Antoni, živi u okolici Frankfurta, ima majku koja se zove Ema. Od rođenja ili
od ranog djetinjstva živi s njome. U tom kvartu, u toj ulici, blizu Frankfurta. Tako su mi rekli.
Vidio me i nije me prepoznao - rekla sam.
Sve ono što me mučilo od trenutka kada sam ga ugledala do sada mi je vjerojatno izašlo
s ovom rečenicom. Od ove sam žene čekala objašnjene.
Pogledi su nam se susreli.

158
 - Zaboga dijete, pa što to pričaš? Toni je mrtav. Molim te, ne izazivaj nam još veću bol.
Znam da si ga voljela, ali pusti ga sada. Pusti ga da počiva u miru - govorila je starica,
plačući.
- Teta Kato, nije to. Molim vas, vjerujte mi. Molim vas - preklinjala sam je.
Žena je sve jače jecala. Nije mi vjerovala. Između jecaja je ponavljala neka joj pustim
dijete da počiva u miru. Ja nisam plakala. Nisam mogla. Mislim da sam u tim trenucima
zamjerala Toniju sve ovo što se događa. Sve ove suze i jecaje njegove majke i moju
zbunjenost.
Nisam znala što dalje učiniti. Bilo je očito da je neću uvjeriti. Na kraju sam rekla:
- Teta Kato, znam da vas boli, znam da je ovo nevjerojatno, čudno i teško za povjerovati,
ali znam što sam vidjela. Znam da je na ovoj fotografiji čovjek koji je toliko sličan našem
Toniju. Ne znam što da mislim, što da osjećam? Znam samo da sam ga vidjela. Nisam luda.
Imam svjedoke. Isti je Toni? Ako nije Toni, tko je onda?
Njezini su jecaji bili nepodnošljivi. Sve sam je jače mučila i ni sama više nisam mogla
ovo podnijeti. Odlučila sam otići i pustiti je da se smiri, a onda se vratiti. Sutra ili prekosutra.
Ali morala mi je pomoći. Činila me je tužnom ovako sva drhtava i bespomoćna. Pitala sam se
kako bi mi ova žena mogla pomoći. Ona samo tuguje.
- Oprostite mi - rekla sam.
Nagnula sam se i poljubila je u obraz.
- Zbogom - pozdravila sam i krenula prema vratima. Osjećala sam se izgubljeno, samo,
zbunjeno i bespomoćno. Jedina koja mi je mogla objasniti što se događa bila je
bespomoćnija i tužnija od mene same. Shvatila sam da sam pogriješila što sam uopće došla i
što nisam odmah stala pred tog čovjeka i pitala ga tko je i što opet radi u mojem životu.
Koraci su mi bili teški. Usporavali su moju želju za izlaskom iz kuće u kojoj mi je
ponestajalo zraka. Nisam se okretala. Hrabrost me napuštala, a noge polako otkazivale
poslušnost. Odlučila sam kako se sigurno neću okrenuti i zamoliti je nekakav podatak koji bi
mi pomogao. Odlučila sam objašnjene potražiti na drugom mjestu, ali u trenutku kada
sam trebala prijeći preko praga ulaznih vrata, zaustavila me riječima.
- Antoni se trebao zvati moj drugi sin. Ali i on je umro.

159
 TRIDESET I OSMO POGLAVLJE

Okrenula sam se, prosiktavši istodobno ispod glasa: Kako? O čemu pričate? Toni je
imao brata?
Znala sam da će moja potraga za istinom možda donijeti neku osjetljivu istinu, nešto što
bi moglo nekoga povrijediti, ali niti u snu nisam zamišljala ono što sam kasnije saznala.
- Što to? - bila sam nestrpljiva.
- Pričekaj. Sve po redu - usporavala je Ana moju znatiželju.
Nastavila je:
- Pitala sam se kako je moguće da mi Toni nije rekao za brata kojeg ima negdje u
Njemačkoj. Kao je mogao zaboraviti? Možda nisu bili u dobrim odnosima? Mislila sam da su
se možda posvađali pa je to zato. Onda su mi do uma došle Katine riječi. „Umro je.“ Ako je
umro, opet sam na početku. Tko je onaj čovjek u Njemačkoj? Ali, ono što mi je Kata rekla
jamačno je potaknulo moju znatiželju jer su se događaji razvijali vjerojatno onako kako je to
jedino bilo moguće.
- Toni nije znao za brata blizanca kojeg sam rodila samo minutu, dvije prije njega.
Nisam do tada znala da nosim blizance. U to vrijeme nije bilo ove napredne tehnologije.
Nakon što se prvo dijete rodilo, odmah su počeli drugi trudovi. Liječnica je isprva mislila da
je riječ o izlaženju posteljice, ali nije se radilo o tome. Izlazilo je dijete. Blizanac. Kako sam
već imala ime za muško dijete Antoni, ovome sam nadjenula Toni. Ali s prvim djetetom je
bilo nekih komplikacija. Ugušilo se. Rekli su da se nagutalo plodne vode. Izašla sam iz
bolnice sa samo jednim djetetom. Antoni je ostao. Bolnica se za to pobrinula. I danas mi je
teško što mu ne mogu posjećivati grob. Ali, svaki put kad odem Toniju na grob, pomolim se
za njegova starijeg brata. Moja dva anđela su sigurno sada zajedno tamo gore kod
Svevišnjeg.“
- Toliko boli koliko je tada bilo u očima te starice nikada nisam vidjela. Zapamtila sam
njezin pogled kada smo ispraćali Tonija. Bio je prepun neizrecive tuge, ali ovaj pogled danas
bio je duplo tužniji. Oplakivala je dva sina.
Ova mi je spoznala usadila jedan nov osjećaj. Nadu. Ne za mene, nego za jednu majku.
- Možda ipak nije umro - konstatirala sam.
- Ah, dijete moje. Kako bi to bilo moguće? - rekla je kroz suze.
- Ni sama nisam znala kako bi to bilo moguće. Možda onaj mladić samo neobično sliči
Toniju. Možda sam se u svemu prevarila. Ali bilo je još nešto. Zar nije pomalo čudna
koincidencija to što se i taj mladić i Tonijev brat blizanac zovu istim imenom. Sve me je
zbunjivalo, ni za koje pitanje nisam pronalazila objašnjenje.
Otišla sam od Tonijeve majke a da ništa drugo nisam uspjela nego je rastužiti.

160
 ***

Tragajući za odgovorima odlučila sam se vratiti u Njemačku. Ovdje ih ionako više nisam
mogla pronaći. Oliver se čudio što sam se brzo vratila iz Hrvatske. Ali, nije ulazio dublje u
razgovore o mome povratku. Vjerojatno je mislio kako je nešto s ocem. On se nikada nije
miješao ni u što od onog o čemu nisam željela pričati. Njegov stav je bio: pustiti drugog da ti
sam dođe ako mu je potrebna pomoć. „Onaj tko treba pomoć, potražit će je, ali ako ne
potraži, znači da je problem sposoban sam riješiti.“ U početku su me njegova razmišljanja
smetala, pomalo me nervirala, ali sam kasnije shvatila da je u životu doista tako. Sve što
je drukčije „zabadanje“ je nosa u nešto što drugi ne želi dijeliti ni s kim.
Sve sam češće posjećivala onaj kiosk u blizini Antonijeve kuće kako bih ga možda srela.
Čak me i trgovkinja jednog jutra upitala ne živim li u blizini. Odgovorila sam joj kako samo
dolazim u posjetu prijateljici, a kada je ustvrdila kako nam je prijateljstvo doista jako kada
sam gotovo svaki dan ovdje, rekla sam kako joj ponekad čuvam dijete. To je bilo prihvatljivo
objašnjenje.
Nekoliko sam jutara bezuspješno prolazila njegovom ulicom. Zadržavala sam se na
obližnjem školskom igralištu i promatrala kako se djeca igraju. Vjerujem da me je netko
primijetio i da sam bila muško bila bi itekako sumnjiva jer u Njemačkoj je, na žalost,
pedofilija bila u porastu. Šokantne vijesti o ovoj temi mogle su se na vijestima čuti bar
jednom tjedno.
Srećom bila sam žena, a to igralište jedino mjesto gdje sam koliko-toliko mogla proći
nezamijećeno. Moje je čekanje trajalo nekoliko dana. Nikako da Antoni izađe iz stana. Čudila
sam se tome. Kasnije se ispostavilo da je baš tih dana bio negdje na putu.
Nakon što sam se sve više počela nervirati ne mogavši podnijeti tu neizvjesnost,
odlučila sam doći do njegove zgrade i pozvoniti. Pa što bude. Mogla sam to odmah učiniti.
Zar nije bilo puno jednostavnije da sam mu pokucala na vrata, objasnila situaciju i zamolila
njega ili njegovu majku da mi objasni otkud toliko sličnosti. Vjerojatno bih
postigla olakšanje i poštedjela dodatne boli Tonijevu majku.
Nisam to učinila jer sam duboko u sebi znala da to nije moj Toni, a opet mu je toliko
sličio da sam ga u ovom čovjeku vidjela. A sve dok nemam suvislo objašnjenje mogla sam se
nadati živom Toniju. Shvaćala sam da je to bilo nemoguće, ali nekako nisam htjela ispustiti
taj osjećaj ponovno probuđene nade. Zar me može netko kriviti zbog toga? - upitala me
najednom Ana.
- Ne, ne može. Mislim... - odgovorila sam neuvjerljivo.
- Ne može - ustvrdila je sigurnim tonom glasa.
Osmjehnula se.
- Napokon sam ga ugledala jedne večeri. Za sobom je vukao putni kufer. Ah, bio je na
putu, tada sam pomislila. Promatrala sam njegovo tijelo, njegov hod, nisam mu mogla s ove
daljine dobro vidjeti lice, posebno zato što je gledao u pod. U jednom sam trenutku ugledala
Tonija. Za mene su ti trenutci bili poput snova. Preda mnom je bio jedan čovjek, a ja sam u
njemu vidjela drugog. Zapravo, na trenutak sam vidjela Antonija, a na trenutak Tonija. Ma
ne mogu jasno objasniti osjećaje koji su me u tim trenutcima obuzimali. I danas mi se čini

161
kao da sam živjela negdje na granici, u nekom međuprostoru u kojemu se dijeli
postojano od nepostojanog.
Imala sam sreće i vrlo brzo ga upoznala. Ne znam bih li mogla reći da se dogodilo
slučajno. Jer ja sam pratila svaki Antonijev korak. Odlazio je na fakultet, u klubove u kojima
su mu se okupljali prijatelji, u gradsku knjižnicu. I tu sam ga upoznala. I to baš onda kada
nisam obraćala toliko pozornosti onome što radi ili što čita.
Ja sam bila istinski ljubitelj talijanskog pisca Danta Alighiera. Jednog od najpoznatijih
pisaca renesanse mnogi su voljeli. Njegova Božanska komedija nije mogla proći nepročitano,
iako su to neki pripadnici novih generacija pokušavali. Jer u ovo moderno vrijeme interneta
mogli su se naći kratki i šturi sažetci koji su trebali biti nadomjestak nepročitane obvezne
školske lektire. Ne pročitati to vrhunsko djelo nego se osloniti na te sažetke pronađene na
internetu smatrala sam gotovo najvećim grijehom koji može počiniti jedan srednjoškolac.
Ovog mi se puta pogled zadržao na Danteovu prvom pjesničkom djelu Novi život. U
njemu je opisivao svoju nadahnutu ljubav prema Beatrice Portinari, koju je upoznao u
najranijoj mladosti i koja je odigrala presudnu ulogu u njegovu životu i stvaralaštvu. -
Ana se osmjehnula i na trenutak zastala u pripovijedanju. Nekako sam točno
pretpostavila što će sada reći.
- Poistovjetila si svoju ljubav prema njegovoj idealiziranoj koncepciji ljubavi -
primijetila sam.
- Zar ne čine to svi barem jednom u životu? Zar svi nemamo jednu žensku ili mušku
Beatrice koja nam se dogodi samo jednom u životu, a potom je uzdižemo u nadzemaljsko? -
upitala je.
- Da, vjerojatno imamo - prihvatila sam.
- Mislim da je tužan onaj tko ne doživi takvu ljubav. Iako je riječ o prošlim i izgubljenim
ljubavima - konstatirala je Ana.
Tu se Ana zamislila. Razmišljala je. Nisam je htjela požurivati da ne bi nešto izostavila ili
zaboravila. Iako sam iskreno sumnjala u tu mogućnost.
- Toliko sam se prepustila Novom životu da nisam primijetila da netko stoji pored mene
i gleda što držim u ruci. Na trenutak sam bila zaboravila zašto se zapravo ovdje nalazim, pa
sam se prepustila duhu knjižnice. Sve dok nije progovorio:
- Vidim da znate izabrati dobra djela!
- Ah, ma samo sam bacila... - podignula sam pogled i zaustavila ga na njegovu licu, a
potom se skamenila.
Gledala sam u Tonijeve oči, u njegove usne, njegov nos, njegove guste obrve.
- Toni... - bilo j e sve što sam u tom trenutku izustila.
Knjiga mi je ispala iz ruku. Osjetila sam jaku nemoć. Kao da mi je sva snaga izlazila iz
tijela. Jedva sam se uspijevala održati na nogama. Nije to bilo zato što sam bila iznenađena
njegovom prisutnošću. Pa ja sam ga pratila, došla za njim u knjižnicu, promatrala ga.
Jedino što mi nikada nije ovako blizu stajao. Toliko blizu da sam mu mogla uočiti svaku
boricu na licu, svaki mišić, pokret, boju očiju, osmijeh, te bijele i neobično pravilne zube.
Sve. Bože, u kolikoj je mjeri to lice bilo Tonijevo. Kako je moguće da to nije Toni, da me ne
prepoznaje, svoju veliku ljubav. Svoju dušu, kako je govorio. Mislim da me je to dotuklo. Ili
možda preplašilo. Ne znam.
162
 - Jeste li dobro? - prepao se.
- Ma da, da. Imam nizak tlak, pa kad sam podigla glavu s knjige prema vama, malo mi se
zavrtjelo - rekla sa.
Bože, koje glupo objašnjenje, pomislila sam.
Sagnuo se i podigao knjigu pružajući mi je.
- Oprostite mi - rekao je.
- Ma dajte, niste vi krivi.
- Želite li sjesti? - upitao je.
U blizini se nalazio mali stolić s četiri sjedalice, predviđen za one koji su htjeli malo
sjesti i pročitati neku knjigu.
Kimnula sam.
Krenula sam prema stoliću, a on je pošao za mnom. Sjela sam i odložila knjigu.
- Tako mi je neugodno - rekla sam.
- Ma da. Meni treba biti neugodno jer sam vam priskrbio sve to. Da nisam uletio, ovo se
ne bi dogodilo. Ali trebali biste uzeti nešto za taj tlak. To nije baš normalno - rekao je.
Osmjehnula sam se.
- Imat ću to na umu - rekla sam.
- Vidim da volite Dantea - skrenuo je s teme o mom tlaku.
O Danteu smo pričali još nekih pola sata. Imao je zavidno i iscrpno znanje o gotovo
svim njegovim djelima. Činilo se kako uživa u razgovoru na tu temu. U tome nije sličio
mojem Toniju.

163
 TRIDESET I DEVETO POGLAVLJE

Bilo je doista neobično pričati s njim. Taj je čovjek bio toliko sličan Toniju, a opet toliko
različit. Svakim sam trenutkom shvaćala da to nije moj Toni. Bila sam sklona pomišljati
kako je možda izgubio pamćenje, ali sad sam shvatila da se i u tom slučaju toliko psihički
nije mogao promijeniti. Mogao je možda zaboraviti, ali onda se ne bi koristio ovakve riječi
koje moj Toni nikada nije upotrebljavao. Osim toga, izrazito je dobro govorio njemačkim
jezikom pa sam i zbog toga isključila mogućnost amnezije. A opet, kako je mogao tako jako
sličiti Toniju.
Antoni mi je rekao da je rođen u Njemačkoj, ali da mu roditelji potječu iz Hrvatske. Oca
nikada nije upoznao. Ostavio ih je dok je on imao tek nekoliko mjeseci. Zamjera mu taj
postupak, pa iako bi želio znati tko je on, nikada ga baš zbog toga nije pokušao pronaći.
Majka mu je bila sve na svijetu, za nju je živio i nikada je ne bi mogao povrijediti traženjem
oca. Ona se nikada nije ponovo udala i to mu dokazuje, rekao je, kako je cijeli svoj život
posvetila samo njemu.
- Ali, zar nisi znatiželjan, zar ne bi htio vidjeti njegovo lice, upitati ga zašto je otišao,
zašto vas je ostavio? - zasula sam ga pitanjima.
- Zbog druge žene, zato nas je ostavio. Zbog neke koju je upoznao poslije moje majke i
zbog koje je ostavio svoje četveromjesečno dijete. Zašto bih ga onda tražio? Da mu je stalo,
potražio bi on mene. Znam samo da živi negdje u Hrvatskoj i da se tom ženom i oženio. Ima
još jednog sina i kćer - kazao je.
- Eto, pa zar te barem ne zanima kakvi su ti brat i sestra? Oni nisu ništa krivi. Možda i ne
znaju za tebe - rekla sam.
Nije odgovarao. Zamislio se, a nakon nekoliko trenutaka se osmjehnuo i primijetio:
- Baš je ovo čudno!
- Što to?
- Pa to, kako o svome životu pričam s neznankom. Nekime koga nikada nisam vidio, a o
tome ne mogu pričati ni s majkom niti s prijateljima.
- A s djevojkom? - izletjelo mije, ni sama ne znam zašto.
- Nemam djevojku - odgovorio je.
Smela sam se. Zacrvenjela. Korila se zbog ovog pitanja. Koji mi je vrag bio da ga to
upitam? Baš glupo od mene. Ja sam samo neznanka. I sam je tako rekao. Moja usta očito nisu
mogla ostati zatvorena pa sam dodala još jedno još gluplje pitanje.
- Pa vjerojatno si je imao?
Nasmijao se i pokazao red širokih, lijepih, bijelih zuba.
- Naravno da sam je imao, ali nijedna nije bila naša. Hrvatica. A imam osjećaj da bih s
njima lakše o tome pričao. Eto, primjerice ti.
Kako je razgovor odmicao tako smo prešli na hrvatski jezik.
Ispravio se:

164
 - Ma ne, nego do sada nisam imao niti jednu tako duboku i ozbiljnu vezu da bi nekoj
povjerio ono što me muči. Sve su to bile površne veze koje su podrazumijevale površne
stvari.
- A koje su to površne stvari? - upitala sam i opet se prekorila zbog glupog pitanja.
- E Ano, Anice. Vidim da ne mogu ni s tobom o svemu pričati. Barem ne o površnim
stvarima - smijao se.
- Dobro, dobro - shvatila sam ga.
Obje smo se nasmijali.
Najednom, još kroz smijeh me upitao:
- Nego, kako si mi znala ime.
- Koje ime.
- Pa moje, čije će biti.
- Ne razumijem te - bila sam iznenađena.
- Prije nego se umalo nisi onesvijestila, izgovorila si ime ,,Toni.“ To je skraćenica od mog
imena, Antoni.
Znala sam to. Osim što smo se predstavili jedno drugomu, ja sam njegovo puno ime
znala još otprije. Kako sam se mogla sad izvući. Možda sam mu mogla sada sve reći. Možda
je upravo sada bio taj trenutak, ali ja sam nastavila glumiti. Zašto? Ne bih ni danas mogla
odgovoriti na to pitanje.
- Ah, učinilo ti se. Otkud bih znala tvoje ime? Ili njegovu skraćenicu? - upitala sam.
- Možda si neki ubojica ili kriminalac koji me prati. Uostalom, ionako mi se činiš
poznata odnekud. Nisam li te već negdje vidio? - nasmijao se.
- Ma daj, ne pričaj gluposti - i ja sam se nasmijala.
Koliko god mi je bilo teško otkriti mu istinu, toliko mi je s lakoćom tekao razgovor s
njim o nekim drugim stvarima. Možda zato što me toliko jako podsjećao na Tonija. Moralo je
biti nekakve veze između njih dvojice. Inače, kako objasniti ovoliku sličnost. Bilo bi glupo
razmišljati o tome da su možda blizanci, jer je Kate rekla kako je njezin stariji sin umro
odmah po rođenju, ali opet, tko zna?
Tog sam trenutka nešto odlučila.
- A što? - požurila sam je.
- Nešto što me kasnije dovelo u ovu situaciju iz koje nema izlaska - rekla je Ana.

***

Nakon „slučajnog“ susreta u knjižnici počeli smo se sve češće viđati. Imali smo različitih
tema za razgovor, različitih povoda da se sretnemo, postali smo prijatelji. Ipak, prema
njemu sam osjećala nešto više od prijateljstva, iako ne bih mogla kazati da je riječ o onoj
ljubavi koju sam osjećala prema Toniju. Ne znam ni sama što sam osjećala i što bi bilo
da sam zaista pronašla Tonija. Bila sam udana za prekrasnog čovjeka i već bila majka jednog

165
djeteta. Bilo bi bolje da sam se posvetila svojoj obitelji nego ulazila u nešto što nije moglo
dobro završiti. Možda za druge, ali ne i za mene i moju obitelj.
Kada sam rano ujutro ustala i otišla u kupaonicu kako bih se istuširala, pogledala sam
se u ogledalo. Uvidjela sam koliko sam se promijenila otkada je Toni umro. Na mome licu
nije više bilo mladenačke svježine. Nevine dječje radosti koju je on utkao na moje lice. Jer
prije njega je tu nije bilo, a nije je bilo niti sada.
Oliver je ušao za mnom u kupaonicu.
- Hej, ljepotice, kakav ti je danas plan? - upitao je.
Bilo je ovo više retoričko pitanje, ali menije zvučalo kao ispitivanje, provjeravanje.
Uznemirilo me.
- Zašto? - upitala sam.
- Ma ništa, tek onako. Umjesto dobro jutro - nasmijao se.
Osjetila sam kako mi se budi savjest. Kako me grize jer lažem čovjeku koji me voli
možda onoliko koliko me Toni volio. Htjela sam mu reći što radim po cijele dane, ali nisam
se usuđivala. Nisam bila sigurna bi li me shvatio. Bez obzira tko taj čovjek bio, nisam
namjeravala ostaviti svojeg supruga. Jednostavno sam morala znati što se dogodilo u
prošlosti. Napokon, zar nisam to obećala i Kati. Obećala sam joj javiti ono što sam saznala o
toj neobjašnjivoj sličnosti. Mislim da ni Kata, a niti ja nismo očekivale ono što se krilo iza
jedne velike laži.
Bilo je to vrijeme u kojemu sam upoznavala jednog mladića koji se zainteresirao za
mene i svakim mi je danom sve više davao to do znanja. Ne mogu reći da mi njegova pažnja i
laskave riječi nisu godile, ali nisam namjeravala dovesti u pitanje svoj brak. Voljela sam
svojeg supruga i uživala u njegovoj pažnji i ljubavi. Međutim, dogodilo se nešto što nisam
očekivala.
Priča s Tonijem nije završila mojom i njegovom voljom. Mislila sam, ako upoznam tog
čovjeka, ako otkrijem zašto su toliko slični, možda se naša priča završi. No onda sam se
upitala želim li je zaista završiti. Nedovršena priča mi je pružala mogućnost utočišta za ono
vrijeme kada bih se posvađala s Oliverom. Istina, tih je trenutaka bilo malo. Ipak, oni bi mi
bila izlika da pobjegnem u prošlost. Kao da sam uvijek negdje u blizini osjećala Tonijevu
prisutnost pa bi ga ugledala svaki put kada bih bila ljuta ili tužna. Bila sam žena podvojenih
osjećaja. S jedne sam strane voljela svojeg supruga, s druge sam imala uspomenu koja mi
nije dopuštala da se u potpunosti prepustim muževljevoj ljubavi. To su grozni osjećaji i
katkada bi me dovodili do ludila.
Antonija sam sve bolje upoznavala. Njegove navike, sklonosti, mane, kvalitete, ono što
voli, što ne voli, čak i njegove bivše ljubavi kojih je bilo podosta. Zapravo, imao je popriličan
broj kratkotrajnih avantura. Čudila sam se tome jer mi to nije bilo nimalo romantično, a baš
sam romantiku, pa možda čak i ljubavnu patnju očekivala od čovjeka koji voli vrstu
književnosti kakva je bila Danteova.
Antoni nije znao da sam udana i majka.
Zatekla sam se jednog jutra dok sam sjedila za stolom i ispijala kavu kako prebirem po
prstima i zaustavljam se na lijevoj ruci i prstu na kojem se nalazio prsten. Tog sam se jutra
trebala po tko zna koji put naći s Antonijem. Čudno, mislila sam, kako je do sada nije
primijetio. Ili možda jest, ali nije htio ništa pitati.

166
 U jednom sam je trenutku skinula s prsta i dugo promatrala. Oliver je bio već otišao na
posao, a Marija je još spavala.
Osjetila sam kako mi se budi savjest pa sam brzo vratila prsten na prst. Počela sam
pospremati kuću, a potom probudila Mariju kako bih je odvela u vrtić. Djevojčica je bila
neposlušna tog jutra. Nije joj se dalo ustajati i odlaziti iz udobnog kreveta. Nekako sam je
ipak probudila i još onako snenu obukla i odvela u vrtić. Nekada bih je pustila da
spava, nazvala vrtić i rekla im da toga dana neće doći. Ali ovog sam se jutra namjeravala
naći s Antonijem, pa o tome nije moglo biti niti govora.
Marija je plakala. Govorila je neka s njom ostanem u vrtiću, kao da je predosjećala što
će se toga dana dogoditi. Osjećala sam neopisivu grižnju savjesti. Njezin mi je plač još dugo
kasnije odzvanjao u ušima. Ali, dogodilo se.
- Što to? - upitala sam Anu.
- Nešto što si nikada neću oprostiti - odgovorila je.
- Što?
- Čekaj, polako. Redom - rekla je.
Neizvjesnost me sve više smetala, ali nikako nisam mogla Anu nagovoriti da mi ispriča
prvo kraj pa onda detalje. Bilo mi je kao da gledam film na televiziji kojeg žarko želim
premotati do kraja pa ga onda vratiti, ali ne mogu.
Kako su prolazile minute postajala sam sve nervoznija. Čekala sam Antonija na igralištu
pored onog kioska i namjeravala mu ispričati cijelu priču. Zašto me poznaje, zašto se već
neko vrijeme sastajemo i zašto sam toliko radoznala kada je riječ o njegovu životu. Činilo mi
se da sam to odavno trebala napraviti.
Moja namjera postala je dublja, izravnija i željna istine. No, njezino ostvarenje nije se
dogodilo toga dana.
Čim me ugledao, Antoni se osmjehnuo. Taj me osmjeh neodoljivo podsjećao na Tonijev.
Shvatila sam ako sada kažem istinu da taj osmjeh mogu opet izgubiti. A to nikako nisam
željela, pa sam odlučila šutjeti još danas. Sutra ću mu reći, odlučila sam u sebi. Antoni me
iznenadio.
- Danas ću te upoznati s majkom! - uzviknuo je čim me vidio.
Iznenadila sam se. Naravno, ovo sam čekala. Susret i razgovor sa ženom koja mi je
mogla sve objasniti, a koju usprkos nastojanjima od dva mjeseca koliko je prošlo od našeg
prvog sastajanja, nisam uspjela vidjeti. Kao da je bila duh koji je živio u zgradi pored koje
sam ja često prolazila i kraj koje sam Antonija nerijetko čekala.
- Kako? Što? Zašto? - zbunila sam se.
Uozbiljio se.
- Kako zašto? Znaš Ana, ti se meni već duže vrijeme sviđaš. Mislio sam da se i ja tebi
sviđam. Drukčija si nego druge. Ne znam, kao da te poznajem već dugo, kao da imaš sve što
sam oduvijek tražio u jednoj ženi. Znam, znam, nismo se još niti poljubili, a već te želim
upoznati s majkom. Ali, ona je toliko toga čula o tebi da te jednostavno želi upoznati. Može i
kao moju prijateljicu ako mi još ne želiš biti djevojka.
Izgovorio je ovo neopisivom brzinom da riječi nisu uspijevale doći do mog uma. Čekala
sam ovaj trenutak, ali još na njega nisam bila spremna. A možda sam bila nespremna zato

167
što mi se ovaj čovjek počeo sviđati. Onako kao onda Toni. Uplašila sam se. Bila sam udana
žena, majka djeteta, a sad sam trebala upoznati majku čovjeka koji me želi za djevojku.
Nesvjesno sam dotaknula prsten.
Antoni je to iskoristio kako bi me upitao.
- Zašto nosiš prsten. Nisi valjda udana? Želim te to već dugo pitati, ali nekako mi je
nevjerojatno da udana žena ne spomene svojeg muža gotovo dva mjeseca, a ti ga nikada nisi
spominjala. Pretpostavljam da taj prsten za tebe ima drugo značenje.
- Da, da. To je prsten moje bake s kojom sam bila jako vezana - brzo sam rekla.
- Jedna moja prijateljica je isto tako nosila prsten svoje bake. Nećeš vjerovati, bio je isto
vjenčani prsten.
- Nije ti valjda i ona bila djevojka - primijetila sam ogorčeno.
- Ma ne, samo dobra prijateljica. Nisi valjda ljubomorna? - nasmiješio se.
I ja sam se osmjehnula. Bila je ovo vjerojatno cijena koju sam morala platiti kako bih
saznala istinu na način kojeg sam odabrala i za kojeg sam mislila da je najbolji, ali ne i
najispravniji.
- Dobro, kada si mislio da me upoznaš? - upitala sam, mireći se sa situacijom.
- Evo, sad odmah. Možemo otići na kavu. Ona je kod kuće – rekao je.
- Odmah - ponovila sam u nevjerici.
Zar nisam ovo čekala? Zašto sam se sad najednom bojala. Zašto je nemir ušao u mene?
Pa jednostavno ću otići, saznati što me zanimalo i prekinuti svaki kontakt s Antonijem. Ovo
zadnje bilo je malo teže.

***

U godinama koje su uslijedile nikada nisam prestala misliti na tu posjetu. Nisam si

prestala predbacivati. Jer sada sam bila preljubnica.
Bilo je negdje oko jedanaest sati. Ušli smo u zgradu u kojoj je živio sa svojom majkom.
Držao me čvrsto za ruku. Sjećala sam se trenutka i straha i nervoze koju sam osjećala kada
me Toni upoznavao sa svojim roditeljima. Osjećala sam se gotovo isto. Bilo je čudno to što
sam zaboravila svoj dotadašnji život i kako sam se uživjela u ulogu djevojke koja ide
upoznati majku svojeg dragog. Ne znam pouzdano je li ovo bio samo njegov trik, ali majku
mu toga dana nisam upoznala. Zaklinjao se kako je istina da je rekla da će toga dana biti kod
kuće. Ušli smo u mali stan. Sastojao se od dvije prostorije za spavanje i jedne prostorije u
kojoj se dnevno boravilo, kupaonice i kuhinje. Sasvim običan stan. Antoni je nekoliko puta
zazvao majku, ali nije dobio odgovor. Otišao je provjeriti u njezinu sobu, ali tamo je nije bilo.
Provjerio je u svoju, pa u kupaonicu.
- Pa gdje je? - upitao se, a potom i dodao:
- Rekla je da će danas biti kod kuće. Rekao sam joj da te možda dovedem. Možda je
otišla u kupovinu!

168
 Osjetila sam nelagodu. Počelo me gušiti. Kao da mi je netko stavio ruke oko vrata i sve
ih više stezao. Prvi put sam se našla nasamo s Antonijem u nekom stanu. Ovo nije bilo u
redu. Osjećala sam da je ova situacija posve loša.
- Hoćemo li je pričekati? - upitao je.
Kimnula sam.
- Nazovi je - rekla sam.
Antoni je okrenuo broj njezina mobitela, ali on je zazvonio u stanu.
- Ah, moja majka. Uvijek isto. Nikada ne nosi mobitel sa sobom. Ne znam uopće čemu joj
služi. Sjedni, sad ću ja skuhati kavu.
Sjela sam na jednu fotelju. Uokolo su po komodama posvuda bile izložene fotografije.
Antonija i njegove majke, pa samo Antonija dok je bio dijete, Antonija u školi, u parku, na
pričesti, krizmi. Nešto je nedostajalo. Što? Ljudi, rodbina, prijatelji. Dobro, možda su te
fotografije negdje po albumima.
U Njemačkoj obiteljska okupljanja nisu prevelika. Većina ljudi koje sam poznavala nisu
se prečesto okupljala. Većinom su to bila muška okupljanja po nekim kvartovskim birtijama
ili prijateljska uz nekakvu roštiljadu. Ipak, čudila me osamljenost koja je iskakala iz
fotografija.
Spomenula sam Antoniju kako sam primijetila da mu majka voli fotografiju, na što se
nasmijao i rekao kako je to mala opsjednutost njegove majke. Fotografirati sve i svašta, a
posebno je fotografirala njega dok je bio mali.
- Gotovo da imam svaki trenutak svojeg djetinjstva zabilježen na fotografijama - smijao
se.
- A gdje su rodbina, prijatelji, ujaci, bake, djedovi - izletjelo mi je.
Nisam primijetila nikakvu promjenu koja bi mi nešto govorila na njegovu licu nakon
ovog pitanja.
- Da, baš čudno, sad kada pogledam. Moja majka nikada nije imala puno prijatelja. Vrlo
je povučena, odlazila je samo na posao, u vrtić po mene, pa kući. Znam da ima jednu
prijateljicu tu u gradu, ali rodbina, rođaci. Imam tetu u Splitu, ali vrlo smo rijetko odlazili u
Split.
- A bake i djedovi?
- Za očeve ne znam, a majčini su davno umrli. Zapravo, poginuli su u prometnoj nesreći.
- Žao mije.
Slegnuo je ramenima.
- Da, mojoj majci često nedostaju. Znala bi mi govoriti da bi sve bilo drukčije da se ta
nesreća nije dogodila. I ona se nalazila u automobilu, ali je preživjela.
- Zaista užasno - rekla sam.
- Da, rijetko govori o svojim roditeljima, a kada govori plače, pa se ne želim raspitivati o
njima, iako bih ponekad to htio. Da bar znam nešto s jedne strane obitelji - rekao je Antoni.
- Da sam na tvome mjestu češće bih odlazila u Split - rekla sam.
- Da, ali moja majka ne želi. Jednom sam htio slaviti rođendan s rođacima u Splitu.

169
 Osjećao sam se usamljeno ovdje. Nikoga nije bilo, bio sam sâm. Ali, majka nije htjela
otići. Ni tada niti za koji drugi rođendan - rekao je.
Već sam tada znala da se njegov rođendan točno u datum poklapa s Tonijevim. Taj mi je
podatak jako puno govorio. Da sam malo razmišljala, shvatila bih puno prije što se zaista
dogodilo.
Nakon što smo ušli u razgovor o njegovoj obitelji i opustili se uz kavu, u jednom je
trenutku zazvonio Antonijev mobitel. Zvala je njegova majka. Ispričala se što je morala hitno
izaći, ali doći će tek za dva sata. Neka je pričekam, rekla je. Odlučila sam je pričekati. Neka se
sve danas završi. Predugo to traje. Zapravo, nije mene smetalo što predugo traje, već sam se
bojala Antonijeve prisutnosti. Svakim mi se danom sve više zavlačio pod kožu jer sam u
njemu vidjela neke Tonijeve osobine, čak su imali neke slične pokrete. Mogla sam se
prepustiti osjećaju koji me vukao prema ovome čovjeku, ali nisam smjela iz dva razloga.
Prvi i osnovni je taj što sam bila udana, a drugi je što nisam znala sviđa mi se on kao takav ili
mi se sviđa to što u njemu vidim Tonija. Bila je posve neobična situacija. Osjećala sam se kao
da vodim dvostruki život.
Ponekad, kad bih legla pored Olivera i kad bi se svjetla ugasila, zamišljala bih
Antonijeve ruke po svojoj koži. Zatvorila bih oči i tako bih ostala sve dok mi se ne bi pojavila
dva ista lica različitih, ali sličnih imena. Tada bih se uplašila pa bi brzo otvorila oči. Tada bih
jako zagrlila svojega supruga i tako privijena uz njegovo tijelo ostala sve dok ne bih usnula.
Osjećala sam se krivom.
- Čekat ćemo je? - kazao je Antoni.
- Aha - kimnula sam, nesigurna u tu odluku.

170
 ČETRDESETO POGLAVLJE

Uključio je neku glazbu, ne znam više kojeg je pjevača puštao, ali znam da se cijelo
vrijeme na glazbenoj liniji vrtio glas koji je pjevao neke sladunjave hitove.
- Da nam ne bude dosadno - obrazložio je, a potom me i upitao.
- Želiš li zaplesati.
Njegovo mi se pitanje učinilo pomalo debilnim. Tko pleše bez ikakva razloga, u stanu. A
s druge strane prijedlog i nije bio neobičan. Ipak, odustala sam. bilo mi je neugodno,
osjećala sam se čudno. Sjećam se kako sam pomislila: Sigurno bih trebala sad otići.
Kada mi se naposljetku približio sjedajući mi preblizu, pokušala sam se izmaknuti.
- Zar se bojiš? - upitao me.
- A čega?
- Pa ne znam, možda mene?
- Ma daj. Tebe? Pa tko si ti da te se ja bojim?
- Čovjek kojeg izluđuješ - odgovorio je.
Lagano mi je usnama dodirnuo vrat i počeo me ljubiti. Osjetila sam kako drhtim. Nisam
se branila, rekla da prestane, uzvratila sam. Tog dana nisam ljubila Antoni nego Tonija. Nije
mi pred očima bio ovaj čovjek nego moj Toni, a u glavi se nisam sjetila Olivera. Sada kada se
sjetim, osjećala sam se kao da je Toni opet tu, zajedno smo, nisam udana za drugog, a kći
koju imam je Tonijeva. To je u tom trenutku bilo u mojoj glavi.
Slušala sam Anu u nevjerici. Nije valjda ono što mislim. Nadam se da nije. Zar je to
učinila? Samo tako. Na ovaj način mi je željela nešto reći, ali ono što je namjeravala reći
nisam odmah shvatila. Do uma mi je došlo jedino da je spavala s tim čovjekom. Napravila je
prevaru.
- Spavala si s njim, zar ne? - upitala sam je u nevjerici.
- Jesam - potvrdila je.
- Bože, pa kako... - nisam dovršila misao.
- Znam, grozno je. Užasan je taj čin, ali ja sam mu se u tom trenutku prepustila jer sam
se izgubila. Ako sagledamo što se dogodilo, nisam se predala Antoniju, nego Toniju. Ali to ne
umanjuje krivnju koju to što sam učinila nosi sa sobom. Kriva sam, u to nema sumnje.
- Nisi kriva prema Toniju, nego prema Oliveru. Kako si njega zaboravila? - upitala sam
je još uvijek užasnuta onime što mi je ispričala.
- Eto, jesam. Ne znam kako - rekla je.
Nastavila je:
- Sve se odvijalo tako brzo. Sveo je cijelo zavođenje na samo nekoliko minuta. Možda se
požurio jer se bojao da mu se majka ne vrati. Ali meni se svidjelo. Bilo je malo drukčije nego
s Tonijem, ali i nije moglo biti isto jer je bila riječ o dva različita čovjeka. U tim trenucima me
nije pekla savjest, pojavila se tek kasnije. Prepustila sam se strasti, strastvenim dodirima i
poljupcima koji su budili neopisive osjećaje. Zamisli koliko me je različitih osjećaja obuzelo

171
pri pomisli da sam opet s Tonijem. Za Boga miloga, to je bilo njegovo tijelo. Zaista njegovo
tijelo. Ne znam što se događalo svih ovih godina s njime, ali zaista je to bio moj Toni. U tim
sam trenutcima u to bila uvjerena. Čak sam mu u jednom trenutku tijekom vođenja ljubavi
zazvala ime. Ali, Antonija nije začudilo jer su ga brojni prijatelji ionako zvali nadimkom.
Pa ipak, usprotivila sam se njezinim opravdanjima i rekla:
- Nisi smjela zaboraviti Olivera. Kako si nastavila dalje živjeti? Jesi li mu rekla za to?
Vidjela sam kako me Ana pogledala. Kao da je tek sada postala svjesna svega što je
učinila. Nijemo je kimnula glavom i izustila:
- Ne, nisam. Još.
Što je značilo ovo „još“? Da će mu priznati, da će sebi priznati da to nije bio Toni?
- Nije to bio Toni, zar ne? Ili... - upitala sam je.
- Ne nije - odgovorila je.
Nitko je nije osudio, nitko nije znao, dogodilo se samo jedanput, rekla je, i nikada više.
Ali u njezinoj zbilji ona je znala da nije mogla živjeti s tim i svaki dan je proklinjala taj
trenutak svoje slabosti. Ali od tog trenutka slabosti i konačne prevare, Ani se dogodilo još
nešto strašnije. Iz čega se više nije mogla izvući bez posljedica.

***

Kada je sve bilo gotovo, otišao je i skuhao još jednu kavu. Odjenula sam se i popravila
kosu koja mi se zamrsila pod njegovim dodirima. Osjećala sam se čudno. Kao da sam upravo
vodila ljubav s duhom. Znaš, Marijana, što je najčudnije?
- Što?
- To što sam u tome trenutku shvatila koliko je vremena prošlo od moje ljubavi prema
Toniju i koliko volim svojeg supruga. I koliko on ovo nije zasluživao. Osjetila sam se
neopisivo nesretnom, praznom, krivom! Ali, povratka nije bilo. Valjda se ovo trebalo
dogoditi kako bih shvatila da živim u prošlosti, da moja ljubav više ne živi, čak ne toliko niti
u meni koliko sam mislila. Ja volim sjećanja. Ova spoznaja me najviše zaboljela. Jer s njim
sam spavala ni zbog čega. Nisam ga mogla voljeti jer sam već voljela Olivera, a ljubav prema
Toniju nije nestala. Nju sam zaključala u jednu prostoriju negdje u svome srcu. Taj sam ključ
izgubila, pa iako sam pokušavala, više je nisam mogla otvoriti. Moj je Toni umro, a i kada bi
se sada uspostavilo da je taj čovjek pored mene, čovjek s kojim sam upravo vodila ljubav,
zaista moj Toni, mislim da ne bi promijenilo ništa u mome braku. Oliver je bio prije svega
velik čovjek, pun razumijevanja i ljubavi za mene i naše dijete.
- Što želiš reći?
- Shvatila sam da dok sam žalila za Tonijevom ljubavlju, u meni se rodila ljubav prema
Oliveru a da toga ni sama do ovog trenutka s Antonijem nisam bila svjesna.
- Zaboga Ana, katkada te čovjek zaista teško može razumjeti - konstatirala sam.
Zapravo mi je bilo malo žao jer sam bila veliki romantik, pobornik jedne ljubavi,
vjerovala sam da u životu postoji samo jedna velika, prava ljubav, a sve drugo su pokušaji
da nekoga voliš. Bila sam uvjerena da pojedincima Bog dopusti da dožive tu veliku ljubav, za

172
kojom kasnije uvijek pate. Neki je zauvijek žive. Kao ja. Ja sam znala da me Bog doveo u
Njemačku s razlogom, da budem sa svojom velikom i pravom ljubavi. I dan danas se pitam
zar ja to zaslužujem.
Ovo što je Ana pričala me zbunjivalo. Koja je naposljetku njezina prava životna ljubav?
Kao da to nije bilo dovoljno dramatično, Ana je toga dana saznala još nešto što je
uzdrmalo nekoliko života.
Nastavila je:
- Nakon otprilike sat vremena, na vratima stana se pojavila Antonijeva majka, Ema
Ninčević. Žena srednjeg rasta, mršava, možda i malo previše, kestenjasto obojene kose i
kestenjastih očiju. Bore na njezinu licu su joj davale malo više godina nego što je imala, a
koštunjave, ispucale ruke su mogle svjedočiti o teškom životu punom fizičkog rada. No,
izgled ruku nije se mogao pripisati fizičkom radu jer je Ema bila medicinska sestra, zapravo
babica i ruke su joj trebale biti njegovane. Tek sam kasnije saznala da je poslije radnog
vremena radila na crno, čistila je nekoliko kuća i otuda joj ispucale ruke. Kiselina koju je
upotrebljavala za pranje podova uništavala joj je njegovan izgled ruku. Iako se trudila to
prikriti.
Osmjehnula se kad me ugledala, ali nije to bio iskren osmijeh. Vjerujem da sam joj
odmah bila sumnjiva. Zašto? Možda zato što sam bila prva Hrvatica koju joj je sin doveo.
Dok su druge majke željele Hrvate za svoje zetove i nevjeste, Emi je bilo svejedno. Čak je
više voljela kada bi je Antoni upoznao s Njemicom, Talijankom, pa čak i Turkinjom nego s
Hrvaticom. Zašto? To sam saznala tek malo kasnije.
Antoni je ustao, a potom sam ustala i ja. Prišao joj je i rekao:
- Majko, ovo je Ana.
- Drago mi je - pružila sam joj ruku.
- I meni - rekla je i dodala:
- Oprostite što kasnim.
Kada je sjela, Antoni se ponudio da će napraviti sendviče. Obje smo prihvatile njegovu
ponudu. Ema se nasmijala.
- Tko bi rekao da je ovo moj Antoni. Pa on je ponekad lijen donijeti sam sebi piće iz
kuhinje. Ah, ljubav čini čuda.
- Da, ljubav čini čuda - prihvatila sam.
Neprestano sam je promatrala. Dok se raspitivala o mome poslu, životu i ostalim
stvarima, ja sam tražila bilo kakvu sličnost nje i njezina sina. Nisam je mogla pronaći. Antoni
je donio sendviče, i mi smo se poslužili. U jednom je trenutku oduševljeno kazao:
- Mama, Ana je isto iz okolice Splita, kao i mi.
Uhvatila sam njezin pogled. Pun iznenađenja i straha. Nije mogla nastaviti gristi sendvič
već ga je odložila na tanjur.
- Iz Splita, kažeš - rekla je.
- Da, iz Splita - ponovila sam.

173
 ČETRDESET I PRVO POGLAVLJE

Nakon Emina dolaska u potpunosti sam bila zaboravila na svoj grijeh. Nisam se osjećala
krivom, niti dužnom ikome objašnjavati što je bilo. Nastojala sam saznati ono zbog čega sam
i bila u ovome stanu.
Ema nije bila sumnjičava. Vidjelo se kako joj je pomalo nelagodno što sam iz istog grada
kao i ona i što previše spominjem grad, sela, ljude, mjesta na koja sam odlazila. Htjela sam
vidjeti njezinu reakciju. Naposljetku sam je upitala je li radila u Splitu isto što i ovdje.
Odgovorila mi je potvrdno.
- Znači, bili ste babica - ponovila sam.
- Da, kao da vam je to važno? - primijetila je.
- Ma, ne. Nego sam fascinirana tim poslom. Vi svakodnevno gledate kako se rađa život, a
imate i određenu odgovornost - rekla sam.
Dvoumila sam se hoću li biti izravna ili ću do istine doći okolnim putem. Antoni me
sprečavao u iskrenosti. Nisam mogla biti iskrena ispred njega jer sam mu toliko lagala sve
ovo vrijeme. Bilo me sram. Sjećam se da sam pomislila kako možda griješim jer mi je Ema
točno ispričala kako se Antoni rodio. Tek mi je kasnije pala na um jedna njezina rečenica
koja nikako nije pristajala rodiljama. U toj je rečenici posve točno opisala djetetov izlazak iz
majčine utrobe. A kako je to mogla znati? Majke ne mogu vidjeti kako izlazi kosica, ima li je
na glavi ili nema u trenutku izlaženja. Jedino u slučaju da im netko stavi zrcalo pa da
gledaju. Ali, tko to radi? Kome pada na pamet takvo nešto dok rađa? Uvijek sam se čudila
onim ženama koje žele glazbu ili neke posebne tretmane, jer kako na to uopće mogu misliti
dok ih obuzimaju jaki bolovi i dok se bave mišlju hoće li sve dobro proći. Sjećam se kako
sam rađala Mariju. Samo sam u sebi zazivala Boga i govorila: „Bože, pomozi, Bože, pomozi.“
Ne mogu reći da sam imala previše težak porod, ali bilo mi je prvi put. Naslušala sam se
priča o porodima koji su bili užasni i puni bolova pa sam svakim novim bolom očekivala još
užasniji. Sjećam se kako su me babice upozoravale da ne dišem ispravno, što nije dobro za
dijete, pa sam se uplašila da bih djetetu mogla nauditi. No, na sreću, Bog je čuo moja
zazivanja i uspjela sam roditi bez komplikacija, a ni bolovi nisu bili toliko strašni koliko mi
se isprva činilo. I zbog tog iskustva znam da Ema nije mogla znati kakav je bio prvi trenutak
kada je djetetova glavica počela ugledavati svijet. Osim ako joj nisu rekli. I to je bila
jedna mogućnost. Međutim, sjetila sam se i te rečenice: „Oblio me neopisiv osjećaj kada sam
ugledala kako izlazi mala glavica, s neopisivo puno crne kosice.“ Ta me rečenica učinila
sumnjičavom.
- Koliko je Antoni imao godina kada ste se doselili ovamo? - upitala sam.
- Tek nekoliko mjeseci - rekla je Ema.
- Zašto ste se doselili još dok je bio tako malen - čudila sam se.
Ema nije ni u jednom trenutku bila zbunjena.
- Dobila sam dobru priliku za dobro plaćen posao - rekla je.
- Ali, zar niste bili još na porodiljinom dopustu?

174
 - Jesam, ali takve se prilike ne propuštaju.
- Pa kome ste ostavili dijete dok ste odlazili na posao?
- Našla sam djevojku, studenticu, koja ga je čuvala dok sam ja radila.
- Vjerujem da ste imali dosta povjerenja, kada ste nepoznatoj osobi povjerili dijete -
opet sam se čudila.
Ema se nasmijala.
- Tebi svašta pada na um. Pa naravno da ga nisam ostavila neznanki. Jedna moja
prijateljica mi ju je preporučila. Ta je djevojka bila kći prijatelja te moje prijateljice -
objasnila je.
- Aha, oprostite - rekla sam.
- Drago mi je da te sve toliko zanima - rekla je Ema.
Nisam bila sigurna u iskrenost njezinih riječi. Ali, odlučila sam joj vjerovati. Pitala me o
mojoj prošlosti, o razlogu zašto sam došla u Njemačku, pa sam joj ispričala sve o svojem
djetinjstvu, majčinoj smrti, sestrama i bratu o kojima sam se brinula, nasilnom ocu kojega
nikada nije bilo previše briga za nas, djecu, ili je to pokazivao na čudan način.
- Dijete, bilo ti je zaista teško - komentirala je.
Bol je prožimala svaku pojedinost mog života. Ako sam htjela pobjeći od prošlosti,
uvijek se vraćala, a budućnost mi je donosila još veću bol od one koju sam proživljavala u
djetinjstvu. Kada bih skupila sve sretne trenutke koji su mi prošli kroz život, mogla bih ih
spremiti u jednu omanju kartonsku kutiju. Samo toliko ih je bilo.
Antoni je otišao kratko se naći s jednim prijateljem koji mu je trebao donijeti skriptu za
faks. Rekao je da se nalazi u blizini i da će se vratiti za najviše pola sata. Ali, već je prošlo to
vrijeme njega još uvijek nije bilo.
Kada bih pričala o svome djetinjstvu, Ema bi me promatrala s velikom tugom u očima.
Zbog njezina pogleda ustručavala sam se nastaviti pričati o događajima zbog kojih sam
napustila Hrvatsku i preselila se u Njemačku. Morala sam paziti kako govorim, jer u svojim
razgovorima često spominjem svoju kćer, pa sam trebala pripaziti da mi se isto ne dogodi i
sada.
Bila mi je potrebna cigareta. Inače nisam bila pušač, ponekad bih zapalila jednu ili dvije,
kada bih zaista bila pri kraju sa živcima, a tako sam se danas osjećala. Prije dolaska u
Njemačku nisam pušila. Naučila sam se uz jednu prijateljicu. Ali, ni ovo se ne bi moglo
nazvati pušenjem jer bih jednu ili dvije popušila možda u dva mjeseca jedanput. Zorka
je pušila. Otac dugo to nije znao. Ona se uvijek skrivala ili je pušila kada on ne bi bio kod
kuće. Sjećam se kako je jednom otišao na posao i trebao se vratiti tek predvečer. Ali, ne
znam iz kojeg razloga, vratio se oko podne. Baš u vrijeme dok smo u kući pile kavu i dok je
Zorka opušteno pušila cigarete. Mislim da je tada imala sedamnaest godina.
Nijedna od nas nije primijetila da ulazi u kuću. Kad smo ga ugledale bilo je već kasno
išta učiniti. Viknuo je ljutito: - Što je ovo, što to radite, k... jedne!
Povukao ju je za kosu i gurnuo sa sjedalice na pod. Cigareta joj je ispala iz ruke i
nastavila lagano sagorijevati na podu. Otac se sagnuo i opalio joj šamar. Zorka nije izustila
niti jednu riječ, nije plakala. Uzviknula sam: - Tata, nemoj, tata, molim te, nemoj je...

175
 Nisam dovršila rečenicu, a on se već našao pored mene i zamahnuo rukom. Dignula
sam svoju ruku kako bih se obranila, ali se otac u jednom trenutku predomislio i povukao
svoju ruku. Nikada nisam saznala zašto je to učinio. Zašto me nije udario? Ne bi mu bilo prvi
put. Okrenuo se i izašao iz kuće. Nije ga bilo do noći.
Otac je i sam bio pušač. Ali, po njemu to je bilo opravdano, samo muškarcima. Za
djevojke je to bio grijeh koji je početak razuzdanog ponašanja, da ne kažem kurvarluka.
Upravo je tako govorio - kurvarluka. Jednom je rekao kako je vidio Sandru, jednu našu
susjedu koja je tek navršavala osamnaest godina, kako puši na cesti u gradu u nekom
društvu. Rekao je kako je izgledala kao kurva, onako stojeći na cesti u društvu muškaraca i
nepristojnih djevojaka i pušeći. Sandra je čekala autobus za naše selo. Otac nam je još tada
priprijetio neka se ne usudimo tako ponašati, a još manje pušiti.

***

Poslije Domovinskog rata došla sam u Njemačku. Pobjegla sam od nasilnog oca i
prošlosti. Voljela sam jednog muškarca. Bio je moj život, moj zrak. Otac je, na čuđenje svih,
odobrio moj izbor, brak s čovjekom kojeg sam toliko voljela. Bila sam začuđena njegovim
pristankom, ali kasnije...
- Što? - zanimala se Ema.
Vjerojatno joj je ovaj dio mog života bio najzanimljiviji. Ja sam odugovlačila jer sam
znala kako će poslije doći nešto što neću moći povući.
A možda neće doći ništa? Međutim, nisam prestala vjerovati da postoji povezanost
između Antonija i Tonija. Već samo u to vrijeme znala da se nešto dogodilo. Gotovo sam bila
sigurna i što, ali sam trebala dobiti potvrdu. Jer, ovolika fizička sličnost, mogla bih kazati
jednakost, nije mogla biti nikako slučajna. U svakom sam trenutku htjela Emu upitati: Jesi li
ti napravila taj strašan čin ili nisi i ako jesi zašto? Ali nisam mogla izgovoriti na glas pitanja
koja sam joj u sebi postavljala.
- Izgleda da ipak nije bilo suđeno da zajedno uživamo u životu - rekla sam.
- Pa što se dogodilo? - upitala je Ema.
- Poginuo je u ratu - rekla sam.
U ovoj rečenici nije bilo tuge kao obično. Nisam mislila na težinu tih riječi niti na to
kakvu su mi bol donijele. Htjela sam što prije doći do dijela u kojemu ću napokon saznati
istinu.
- Bože, žao mi je, djevojko - rekla je Ema.
Zaista se rastužila. Ema se razlikovala od mnogih žena koje sam kroz život upoznala.
Iskreno je puštala osjećaje na lice. Osjećala sam kako ne može u potpunosti sakriti istinu jer
bi joj se laž riječima ispisala na licu. I bila sam u pravu. Zbog toga je i pobjegla u Njemačku.
Nije bila od onih koji mogu laž skriti duboko u sebi, a da im se kad-tad ona ne iskrade
i dopre do očiju i lica, gdje će je svi moći vidjeti.
Emino me lice podsjetilo na Katino. Podsjetila sam se koliko ću joj boli nanijeti ako je
istina ovo u što sumnjam. Ali, zar se istina uvijek ne sazna. Makar i nakon trideset godina.
Možda je Toni otišao kako bi majci vratio drugog sina. Ako je tako, nisam smjela dopustiti

176
da njegov odlazak bude uzaludan. U jednom sam se trenutku osjetila toliko počašćenom
što je mene izabrao da obavim taj „zadatak“. Mislim da sam pomislila kako je Toni sad pored
mene, nevidljiv, ali kako mi govori: „Hajde, učini to, riješimo to, majka čeka.“ Pa sam krenula
riješiti ovaj slučaj.
- Nedavno sam mu bila kod majke. Možda sam pogriješila. Možda nisam trebala otići jer
sam je podsjetila na nešto bolno. Rastužila sam je - rekla sam.
- Ne vjerujem da si je rastužila, ona je cijelo vrijeme tužna, nisi je mogla podsjetiti,
mogla si joj samo donijeti dah njega jer si bila dio njegova života. Majka svoje dijete nikada
ne zaboravlja, pa čak ni onda kada ono s njom živi samo tri dana. Svako jutro pomisli na
njega, svako se jutro pomoli, svaku noć usne s njegovim imenom na usnama, svaki danje bol
sve jača - govorila je.
Riječi su joj djelovale iskreno, kao da zna o kakvoj boli govori. Kao da je ona ta koja je
izgubila dijete, a ne Kata. Bol joj se ocrtavala u svakoj pori lica, u očima, a usne su joj
podrhtavale.
- Jeste li dobro? - upitala sam.
Kao da ju je trgnulo ovo pitanje.
- Ti ćeš, dijete, znati o čemu govorim samo kad budeš imati svoje vlastito dijete. Znati
ćeš kolika je majčina ljubav i briga prema djetetu - zaključila je.
U meni se budio prkos, budila se ljutnja jer otkud joj pravo govoriti ovako nešto kada je
učinila to što je učinila. Zar ima pravo?
Bilo je potrebno nekoliko trenutka da potisnem te osjećaje i ne izgovorim riječi zbog
kojih ću požaliti.
- Njoj je umrlo dvoje djece. Bol je njezina ogromna. Izgubila je dva sina - rekla sam.
Ema me pogledala užasnuto. Nisam mogla vjerovati koliko je iskrenog suosjećanja u
očima ove žene. Pa nije mogla ovako dobro odglumiti osjećaje.
- Zar su joj oba sina poginula u ratu? - upitala je.
Pažljivo sam je pogledala. Nisam htjela propustiti ovaj trenutak. Skrivao je istinu. Ako
sad ne saznam ono po što sam došla, ne znam što ću učiniti. Mogla bih je iskreno pitati? Ali
prvo sam htjela vidjeti njezin izraz lica.
- Ne, jednog je izgubila pri porodu. Blizanca.

177
 ČETRDESET I DRUGO POGLAVLJE

Naglas sam se upitala nije li neizreciva bol izgubiti dvoje djece i je li se moglo na neki
način spriječiti barem jedna smrt.
Ema mi nije uputila nijednu riječ, nije me čak ni pogledala. Vjerujem da ju je bilo sram.
Možda mi je već tada htjela reći istinu, ali ju je nešto sprječavalo. Ili sram ili strah. Tek
nakon nekoliko minuta šutnje rekla je kako je svjesna da je majčina bol najveća i izgubiti
svoje dijete je nešto najgore što se jednoj majci može dogoditi. Ikada. Nakon ovih riječi
sam je htjela upitati zašto joj ga je oduzela ako tako misli, ali nešto me sprječavalo. Možda
još ta neka nesigurnost u točnost mojih misli i predviđanja.
Ema mi se ubrzo slomila, zaplakala i ispričala mi priču o djetetu kojeg je rodila i koje je
nakon tri dana života umrlo. Nitko nikada nije saznao zašto.
- To je nešto što zovu iznenadna smrt, kad dijete zaspi i ne probudi se. Tako je i moj
Niko, samo zaspao - rekla je.
Dignula se i prišla jednoj povećoj komodi. Izvukla je ladicu i iz nje uzela album s
fotografijama, otvorila ga je i počela listati stranice. Zaustavila se negdje na sredini ispod
jedne fotografije izvukla drugu. Pogledala ju je, nježno prešla prstima preko nje i rekla mi:
- Ovo je moj sin. Tek se rodio. Bio je tako lijep.
- Žao mi je - rekla sam.
Ema je nastavila:
- Zaljubila sam se u njegova oca, neko smo vrijeme hodali, bili smo jako sretni, nismo
bili dugo u vezi kad sam zatrudnjela. Baš u vrijeme kada sam mu htjela reći vijest koja nam
je oboma trebala promijeniti živote, nestao je. Nije se čak niti oprostio. Njegovi su mi rekli
da je otišao u Njemačku i čudili su se našoj vezi jer je u Njemačkoj imao zaručnicu. Kasnije
sam saznala da se oženio. Živi u Freiburgu i ima dvoje djece. Nikada nije saznao da je mogao
imati sina, da ga je imao i da je umro.
Rekla sam joj kako sam mislila da je Antonijev otac bio ljubav njezina života i da ju je
napustio, na što se malo smela.
- Ne, to je bilo drugo.
- Ali, zar vam se dva puta dogodilo isto? - upitala sam je.
Prema njezinoj reakciji sam vidjela kako je shvatila da mi je Antoni ispričao tu priču, pa
se još više zbunila.
- Ma ne, to je.nešto drugo, jednom ću ti ispričati, jednom kad...
Jamačno će mi sad reći istinu, pomislila sam. No, nije je rekla u potpunosti. Samo je
kazala kako nosi golem teret krivnje za ono što se dogodilo u prošlosti i kako živi u strahu
da će se istina otkriti, a to ne bi podnijela.
- Mislite na...
- Hej, cure, jeste li se ispričale - upao je Antoni u stan i prekinuo me baš kada sam je
izravno htjela upitati da mi kaže istinu o njegovu rođenju.

178
 Ema je vjerujem znala da znam sve, čak je i slutila da sam s njezinim sinom samo zbog
toga. Molećivo me pogledala, a ja sam joj kimnula glavom. Značilo je to da ću pričekati i da
ćemo ovo riješiti nas dvije, same. A tek će se onda dogoditi ono što se moralo dogoditi već
odavno. Iako sam smatrala užasnim to što je učinila, nisam se na nju mogla ljutiti. Bilo mi ju
je žao.

***

Oliver je spomenuo neki sastanak na koji mora otići u petak. Održavao se u Berlinu.
Značilo je to da će u Berlinu ostati prespavati. U ovome sam vidjela priliku. Odvest ću Mariju
u vrtić i naći se s Emom pa da mi napokon u miru sve ispriča.
Ema me već zvala, bila je tiha, nije bilo niti plakanja, niti uzbuđenja. Samo je rekla da i ja
znam kako trebamo razgovarati. Rekla sam joj da ću je nazvati i sad sam to htjela učiniti. Ali,
omela me prijateljica koja mi je nenajavljeno pozvonila na vrata. Bila je u prolazu pa je
htjela popiti kavu. Objasnila sam joj kako upravo vodim Mariju u vrtić pa nemam vremena,
ali ona je predložila da je odvedemo zajedno, pa ćemo sjesti negdje u kafić. Iako nevoljko,
složila sam se.
Mogla sam izmisliti neki hitan posao i izbjeći kavu, ali nisam. Vjerojatno sam i ja trebala
još malo vremena.
Anika, moja njemačka prijateljica bila je izuzetno razgovorljiva osoba. Nitko od nje ne bi
mogao doći do riječi, pričala bi samo ona. Ponekad me to nerviralo, ali danas mi je
odgovaralo. Nisam bila baš za razgovor, nisam je pola toga čula, samo sam kimala glavom,
dajući joj do znanja da se slažem s tim što priča.
Razvezala se o svom sadašnjem dečku, o njemu je pričala isto što i o svim prošlim. Bio
je divan, zgodan, lijep, pažljiv, pun komplimenata za nju, a kasnije će postati dosadan,
naporan, glup i još puno toga. Naći će mu još mnogo drugih mana i ostavit će ga kao i ove
prije njega.
Poželjela sam joj reći neka malo promisli, možda je problem u njoj, možda se ne zna
zadržati u jednoj vezi, a možda nikada nije niti voljela, ali nisam. Ni ovaj put joj nisam rekla
ništa osim: Da, da, da.
Naposljetku sam ipak kazala:
- Uh, koliko je ovo sati! Oprosti, moram ići, imam nekog posla. Možemo li se naći
jednom drugom prilikom?
Ostala je iznenađena jer sam je prekinula u pola rečenice. Ali, kako sam se već ustala,
platila račun i pokupila svoje stvari nije joj preostalo ništa drugo nego se složiti.
- Dobro, nazvat ću te - rekla je.
- Da, naravno, kad god poželiš. Oprosti, žurim se - poljubila sam je u obraz i pohitala
prema izlazu iz kafića.
Putem sam nazvala Emu i dogovorila mjesto našeg sastanka. Spomenula je jedno
mjesto koje nisam dobro poznavala, ali sam joj rekla kako ću ga ipak pronaći. Kafić u kojem
smo se trebale naći u 11 sati se nalazio blizu Majne. Zapravo na njezinoj obali pa sam zato

179
rekla da vjerojatno neću imati problema pronaći ga. Prije nego smo završile razgovor,
upitala me:
- Jesi li sigurna da si spremna čuti ono što ti imam reći.
- Naravno - rekla sam.
- Dobro, onda - prekinula je razgovor.
Ne mogu reći da nisam bila uzbuđena. Na jedan način jesam, ali s druge strane sam
htjela da se sve napokon završi. Željela sam Kati vratiti sina i zatvoriti poglavlje u kojemu se
još nisam oprostila s Tonijem. Osjećala sam kako sam pred ispunjenjem zadatka, a onda me
može pustiti na miru. Može tamo gore biti miran i mene pustiti da se napokon prepustim
svome suprugu. Sjetila sam se što se dogodilo s Antonijem prije nekoliko dana i opet me
počela peći savjest.
Vjerovala sam kako se to moralo dogoditi da bih shvatila kako to nije Toni i kako gajim
iluzije. Smiješno je izgovoriti, ali kroz taj brzi seks sam shvatila da sam Tonija odavno
izgubila i da ono što u sebi nosim je samo san. Trebali smo jedno drugo pustiti, a to je bilo
moguće samo ako riješim ovu zagonetku oko njihova identičnog izgleda. Bila sam korak do
rješenja.
Upitala sam se: I kada bude gotovo, kakav će biti tvoj odnos s Oliverom s obzirom na to
što si napravila?
Odgovorila sam samoj sebi: Nastojat ću zaboraviti, prijeći preko tog trenutka slabosti,
opravdati to željom za mrtvim čovjekom i nečim što se moralo dogoditi kako bih sredila
život i kako bih napokon u potpunosti se predala svom suprugu.
Bilo je lakše pomisliti nego učiniti, ali sam bila ustrajna u toj odluci. Sve ću zaboraviti i
nastaviti sa životom.
Dovezla sam se do Majne autobusom i krenula pješačiti uz njezinu obalu. Uočavala sam
kafiće sve dok nisam vidjela ime onoga u kojemu se trebala nalaziti Ema. Ali, još je ostalo
nekoliko minuta do 11 sati pa sam pretpostavila da možda još nije došla.
Pogledala sam unutrašnjost kafića i kad je nisam uočila sjela sam na terasu. Bilo je
ljetno vrijeme i s ove strane Majne, pogled na Frankfurt je bio prekrasan. Naručila sam sok i
kavu i odlučila pričekati. Bila sam nervozna. Stalno sam pogledavala na sat. Tih nekoliko
minuta do 11 sati prolazile su neopisivo sporo. Bila sam korak do istine.
Kazaljka na mom ručnom satu je pokazivala nekoliko minuta iza 11 sati. Okuražila sam
se dovoljno da joj predbacim kašnjenje. Sama nikada nisam kasnila, pa nisam voljela niti
kada to drugi meni čine.
U drugom sam trenutku pomislila kako se predomislila pa sam se uplašila. Odlučila sam
pričekati još nekoliko minuta, dok kazaljka ne otkuca 11.15 sati, a onda krenuti u njezin
stan. Danas je s ovime moralo završiti bez obzira na posljedice. Počela sam pripremati riječi
koje ću izgovoriti kada se nađem pred njom u njezinu stanu, ali sam zastala kad sam je
ugledala kako se približava.
- Oprosti što kasnim, bila je gužva u prometu. U Frankfurtu je uvijek u ovo vrijeme
nemoguća gužva - opravdavala se.
- Nema veze, samo da ste došli - uzvratila sam.

180
 Ema je sjela na sjedalicu pored moje. Bila je nervozna, primijetila sam po njezinim
prstima s kojima je nervozno lupkala po torbi koju je stiskala na koljenima. Oklijevala sam,
ali bila sam svjesna da ovaj razgovor moramo obaviti.
Razgovarali smo o tome kakve osobine ima Antoni, a ja sam ih uspoređivala s
Tonijevim. Nismo do toga došle odmah, već postupno kako je razgovor odmicao. Ema se
opustila jer joj nisam ništa predbacivala, pustila sam je da vodi razgovor, ali sam uvijek
spominjala Tonija. Znala je da ja već znam ili da pretpostavljam, pa se nije protivila kad bih
spomenula Tonija. Ali, u višesatnom razgovoru nije izgovorila niti jednom njegovo ime.
Shvatila sam kako ova žena nije zločesta, svjesna je svojeg neispravnog čina, možda ga niti
ne opravdava, ali taj grijeh ne može ispraviti. Nikako ne sama.
Naš je razgovor bio neuobičajen, čudan. Obje smo znale o čemu govorimo, ali smo
izbjegavale glasno izgovoriti istinu. Nikako nismo uspijevale staviti jedno do drugog
Tonijevo i Antonijevo ime. Smatrala sam da osoba koja je mogla učiniti ovakvo nedjelo mora
biti zla. Međutim, ona je to napravila zbog vlastite tuge i nesreće koja joj je pomutila um. No,
to je nije opravdalo.
U jednom mi je trenutku kazala:
- Da samo znaš koliko se kajem, koliko sam puta željela taj grijeh ispraviti, odlazila
tamo i promatrala ih skrivena iza zida one trgovine koja se nalazi u blizini njihove kuće. Moj
je sin bio toliko sličan njemu. Kao da sam gledala svojeg sina u tom dvorištu u kojemu se
igralo to dijete. Toliko sam ih puta htjela spojiti. Ali nisam se usuđivala.

181
 ČETRDESET I TREĆE POGLAVLJE

Divila sam se njezinoj hrabrosti koja ju je potaknula da mi kaže istinu, njezinu

pristanku iako nije mogla znati da je netko neće prijaviti policiji. Ali, više od toga, rekla mi
je, mučio ju je strah da će izgubiti Antonija. Taj joj strah nije dopuštao da i prije kaže istinu
iako je toliko puta namjeravala.
- Zašto baš njega? - upitala sam.
- Jer je bila prilika. Žena nije znala da rađa blizance. Nije dolazila redovito na preglede,
u to vrijeme kod nas mnoge žene nisu to činile. S Antonijem je u jednom trenutku bilo nekih
malih komplikacija. Na trenutak je izgubio zrak, nije mogao disati, ali to je bio samo
trenutak. Svi su se uspaničili ugledavši drugo dijete kao izlazi i posvetili se tome. Odnijela
sam dječaka u prostoriju za novorođenčad, okupala ga, napisala mu prezime i ime koje mi je
majka rekla već ranije, prije nego se rodilo, i tamo ga ostavila. U drugoj je prostoriji jedna
žena imala težak porod. Dijete se prerano rodilo i, na žalost, umrlo. Liječnik je proglasio
smrt i odnijeli su ga u prostoriju gdje su odnosili djecu koja su po rođenju umrla. I ta je žena
dopustila da se bolnica pobrine za mrtvorođenče. Žena je bila očajna, plakala je i naricala u
sobi i ja sam znala što se dogodilo. Bio je to trenutak. Samo trenutak u kojemu sam donijela
strašnu odluku bez ikakva razmišljanja. Vidjela sam priliku, čak sam i povjerovala kako mi
ju je sam Bog poslao nakon što sam izgubila svoje dijete. Otišla sam natrag u prostoriju gdje
se nalazio dječak, uzela ga, odnijela u jednu prostoriju u kojoj smo ostavljali prljavu
posteljinu, umotala ga i zaključala. Potom sam se vratila u prostoriju u kojoj je ležalo
mrtvo dijete te druge žene i stavila ga u krevetić na kojemu je stajalo Antonijevo ime. Druga
babica ga je našla i digla uzbunu. Nisu ga pregledavali, ne znam zašto, inače to rade.
Ustanovili su iznenadnu smrt i to je bilo sve.
Da je Antoni plakao u onoj prostoriji, možda bi se sve drukčije završilo, ali nije. Spavao
je. Otišla sam provjeriti, ali onda sam se sjetila još nečega. U bolničkim papirima je bilo
upisano pravo ime i onog mrtvog dječaka. Sačekala sam da bude smjena liječnika, a onda
sam iskoristila gužvu kako bih uzela te dokumente. Liječnici koji porađaju žene kasnije ne
provjeravaju je li dijete koje je umrlo pri porodu uistinu odneseno iz bolnice. Nakon što
predaju papire s potpisom iza kojeg stoji proglašenje smrti za njih je stvar riješena.
- Nevjerojatno - prokomentirala sam.
Ema je slegnula ramenima. Složila se i pripomenula kako bi sigurno bilo manje ovakvih
slučajeva u svijetu da je drukčije.
- Kako ste uspjeli dijete neopaženo iznijeti iz bolnice, zar se niste bojali da će zaplakati,
da će vas netko sresti i upitati čije to dijete iznosite?
- Ne, uspavala sam ga.
- Kako? Novorođenče?
- Da, dala sam mu malu dozu rastopljene tablete za spavanje. Novorođenčadi je
dovoljno samo malo tablete. Ona su ionako umorna i često spavaju. Dječaka sam stavila u
jednu torbu i zatvorila je. Na njoj sam napravila nekoliko manjih rupica kako bi zrak dolazio
do unutrašnjosti. Na izlazu iz bolnice nije bilo problema, portir me već poznaje, odlazila sam

182
s posla. Kakvih bi problema bilo? Čim sam ušla u automobil otvorila sam torbu, ali dijete
nisam vadila. Pred vratima zgrade opet sam napravila isto. Nisam ni trebala jer nikoga
nisam susrela. Pozatvarala sam prozore kako ljudi ne bi čuli dječji plač. Ali, dječak je bio
miran, samo je jeo i spavao nije imao grčeve, nije previše plakao, tako da tih prvih nekoliko
dana nitko nije ništa primijetio. Na posao nisam odlazila, javila sam im da sam bolesna i da
me nekoliko dana neće biti. Tu je prednost našeg posla, mi ne smijemo doći u dodir s
novorođenom djecom niti zbog obične prehlade.
- Nevjerojatno - ponovila sam.
Ema je nastavila:
- Za to sam vrijeme pronašla drugi stan. Na drugom kraju grada. Na poslu nisam dala
novu adresu. Preselila sam se u roku od dva dana, a na novu adresu sam došla s djetetom.
Svojim. Ubrzo sam pronašla jednu studenticu koja ga je čuvala dok sam ja bila na poslu.
Djevojku sam pronašla u novinskim oglasima, a posebno sam obratila pažnju na to da ne
bude iz Splita. Bila je iz okolice Zagreba, nekog sela, i to mi je odgovaralo. Tako je počeo moj
život s tim dječakom. U tim trenutcima nisam bila svjesna težine svojeg čina. Ostavila sam
mu ime kojeg mu je nadjenula njegova biološka majka, ali sam ga ponekad zvala Nikom. Čak
sam se jednom gotovo izdala. S nekoliko babica sam često odlazila na pauzu, a jedna od njih
je nedavno rodila djevojčicu. Elza, jedna od babica, ju je posjetila i oduševljeno prepričavala
posjet. Govorila je o djevojčici u superlativima iako smo sve znale, pa i ona, da sve što
nabraja tako malo dijete ne može znati. Dok je pričala kako miče prstićima i kako se smije,
rekla sam da i moj Niko baš isto radi.
Sve su me pogledale u isti trenutak. Znala sam što su pomislile. Da fantaziram,
umišljam, da i nakon toliko vremena bol za gubitkom djeteta nije prošla. I nije. Brzo sam im
objasnila kako je nedavno rodila moja sestra i kako je sinu dala ime po mome Niki, iz ljubavi
prema meni.
Mislim da su prihvatile moje objašnjenje jer su nastavile pričati o toj djevojčici, ali ne
više onako ushićeno kao prije. Pri kraju pauze sam im odlučila reći još jednu vijest. Zapravo,
u tim trenutcima sam shvatila kako je vrijeme da učinim sljedeći korak.
Rekla sam im kako namjeravam otići u Njemačku. Isprva nisu shvatile, pa je jedna od
njih upitala kad sam uzela godišnji.
Objasnila sam da ne uzimam godišnji već idem za stalno. Mogla sam otići živjeti u
Njemačku jer sam se ovdje rodila i išla u osnovnu školu. U Split sam se vratila s roditeljima
kada mi je bilo dvanaest godina.
Sve sam ih zaprepastila.
- Pa kako iznenada, Ema? - upitala me Silvija.
- Nije iznenada, već dugo razmišljam o tome. Još od onda od kada se dogodilo ono -
objasnila sam.
Shvatile su kako mislim na Niku, pa nisu više zapitkivale.
- Kad si mislila ići? - upitala me opet Silvija.
- Vjerojatno za mjesec, dva. Prijateljica koja je medicinska sestra u jednoj bolnici mi je
rekla kako će tada biti otvoreno jedno mjesto jer jedna babica ide u mirovinu. Prijavila me
već na natječaj, a prema svemu sudeći dobit ću to mjesto jer će mi ona pomoći oko toga.
- U svakom slučaju plaće su bolje - rekla je Silvija.

183
 - Da - rekla sam i dodala:
- Samohranoj majci je teško s ovim plaćama ovdje.
Opet sam napravila grešku.
- Kome? - čudila se Silvija.
- Ah da, nisam vam, rekla. Moja sestra isto ide s mnom. Suprug ju je napustio.
Naravno, ništa od toga nije bila istina, ali ja sam se opet izvukla.

***

Ema je izgledala neobično smireno dok mi je govorila o tim događajima. Sve joj je išlo
na ruku, pa i prelazak preko granice. Imala je Antonijeve papire o rođenju, promijenila mu
prezime u svoje djevojačko, prijavila ga kao svojeg i naravno dobila za njega putovnicu. Ni u
čemu nije bilo problema. Sve joj se nevjerojatno dobro poklopilo. Imala je sreću što je radila
u bolnici u kojoj se dječak rodio pa je sve mogla krivotvoriti, ispisati, udariti pečate, sve joj
je bilo dostupno ili je znala kako doći do onoga što treba. Kad je Antoni imao devet mjeseci
uputila se s njim u Njemačku. Prijateljica iz djetinjstva, kojoj je javila kako je rodila i kako ju
je suprug ostavio trudnu, pomogla joj je naći prikladan stan u kojemu su ostali do danas.
- Bilo joj me žao i stvarno mi je puno pomogla. Našla mi je posao, stan i djevojku koja će
mi čuvati sina dok radim. Ona je Antonijeva krsna kuma. I danas smo dobre, ali kad joj
objasnim što sam učinila, kako sam majci otela dijete, ne zna što će biti s našim
prijateljstvom - rekla je Ema.
Pažljivo sam je proučila i zatim upitala:
- Jesi li potpuno svjesna onoga što si učinila?
Potvrdno je kimnula.
- Žališ li?
Opet je učinila isto.
- Ne misliš li da je užasan čin koji si učinila, otela si majci dijete i uvjerila je da je mrtvo?
- Za to nema opravdanja. Ne tražim oprost, htjela bih ga dobiti od Antonija, ali ne znam
hoće li to biti moguće.
- Ti si njegova majka - rekla sam.
- Nisam - odgovorila je Ema.
- On te takvom smatra, kao majku te voli, za njega si jedina koja postoji, za njega druge
nema.
Zbunila sam je.
- Ne znam što govoriš - rekla je Ema.
- Želim ti reći da te neće prestati voljeti kad sazna istinu, bit će ljut, reći će ti užasne
riječi, htjet će te povrijediti, ali će se na kraju vratiti tebi a ne njoj. Tražit će svoju pravu
majku, ali će se vratiti tebi jer sve uspomene koje ima vezane su uz tebe - rekla sam.
I samoj su mi ove riječi zvučale užasno, osjetila sam se krivom prema Kati, ali sam znala
da sam u pravu. Nastavila sam joj govoriti:

184
 - Želim ti reći da strah kojeg sad osjećaš i koji te sprečava da mu kažeš ovo što si
priznala menije nepotreban, jer on je, nažalost, ipak tvoj sin iako ga nisi rodila - rekla sam.
- Što će biti s vama? - iznenadila me pitanje.
Nisam mu se nadala, nije mu bilo mjesta u ovoj priči. Ali, jedna je majka znala da mu
itekako ima mjesta.
- Kada mu kažem istinu, i kada otkrije kako si s njim samo zato što si htjela otkriti
istinu, dva puta ćemo ga uništiti. Znaš li da te voli, nikada o nijednoj mi nije govorio kao o
tebi, on se misli s tobom oženiti - rekla je.
- Kako oženiti?
- Voli te - ponovila je.
- Ne može me voljeti, ne smije - rekla sam uspaničeno sjetivši se Olivera.
- Zašto ne, zbog uspomene na Tonija?
- Ah, da. Toni.
- Možda, on ne bi imao ništa protiv.
- Ne mogu - uzvratila sam.
Ema nije ustrajala. Kratko je kazala kako ja najbolje znam i zašutjela.
Sjedile smo još neko vrijeme u tišini, a onda sam se pozdravila i otišla. Na rastanku sam
joj rekla neka se pobrine da Antoni upozna svoju pravu majku. Potvrdno je kimnula i to je
bio naš zadnji susret sve do prije dvije godine. Živjele smo u istom gradu, ali se nismo
viđale.

185
 ČETRDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Moralne dvojbe koje sam imala o tome trebam li otići Kati i ispričati joj osobno što sam
saznala, jer sam joj to i obećala, sve su me više gušile. Znala sam da je Ema rekla istinu
Antoniju jer me jednom nazvao i rekao mi kako mi zamjera što mu nisam rekla istinu.
Prevarila sam ga, natjerala da pomisli kako sam se zaljubila u njega, a sve je bila
samo gluma. Pokušala sam mu objasniti da nisam baš sve glumila, ali mi nije htio vjerovati.
To je bio naš zadnji razgovor. Nekoliko sam ga puta zvala kako bih se uvjerila da je dobro, i
saznala je li potražio svoju biološku majku, ali se nije javljao.
Bio je to kao da mi se srce nekako podijelilo na dvoje. Kada bih se stavila u svijet
Tonijeve majke Kate i Antonija, jedan dio srca bi mi govorio da ih nazovem, saznam je li se
sve sredilo, je li život napokon posložio kockice onako kako je trebao od samog početka.
Ali kada bih pogledala u Emin svijet osjetila bih sažaljenje, jer je i ta žena prošla
ogromnu bol i strah. Još ih uvijek proživljava.
Ipak, jedne sam večeri nazvala Katu. Prošlo je točno deset dana od dana kada sam se
susrela s Emom.
Pazila sam da budem smirena, da na neizravan način doznam što se dogodilo. Ali, kada
je nakon kratke zvonjave podignula slušalica i kada sam s druge strane začula Katin glas,
hrabrost me napustila. Brzo sam prekinula vezu.
Na obližnjoj crkvi je zazvonilo zvono. Bilo je točno 18 sati. Počela sam razmišljati o
tome što bi bilo da se meni nešto slično dogodilo. Bi li voljela znati? Naravno da bih. Bi li
voljela da me netko nazove i kaže da mi je sin živ. Da ga je netko pronašao i javio mi barem i
poslije trideset godina? Htjela bih. Vjerojatno bi moje majčinsko srce sve te godine
predosjećalo da mi je dijete negdje u blizini, negdje daleko, ali ipak na ovome svijetu.
Vjerujem da je i Kata cijelo ovo vrijeme nešto predosjećala.
Kako je raslo moje uvjerenje da bih je trebala nazvati, tako mi se ruka sve više
približavala telefonskoj slušalici. Okrenula sam pozivni broj Hrvatske, a potom i Splitske
županije, a naposljetku i Katin. Nije dugo zvonilo. Žena se javila. U prvi trenutak sam ostala
nijema, ali ona je upitala:
- Ane, jesi li to ti?
Muk. Ali...
- Jesam, kako ste. teta Kate?
- Dobro, dijete moje, dobro. Zvala me je ta žena, rekla je...
Znači Ema je skupila hrabrost. Rekla je istinu. Bilo mi je drago što sam joj dala vremena,
što prva nisam nazvala Katu. Ali, Kata je sad čeznula i nadala se. Antoni joj se još nije javio.
Ne razgovara niti s Emom, odlazi ujutro od kuće i vraća se tek kasno na večer. Vjerojatno
kako bi je izbjegao. Nije još bio spreman potražiti svoju pravu obitelj, svoju biološku majku.
Treba mu dati vremena, rekla sam Kati. Složila se. Rekla je kako joj je teško još čekati, kako
ima osjećaj da proživljava nekakav san i kako će se uvjeriti da je sve istina samo kada ga
ugleda.

186
 - Ne mogu vjerovati da mi je dragi Bog dao još jednu priliku. Prošle su trideset dvije
godine, Ane. Znaš li koliko je to za jednu majku? Kao cijeli jedan život. Bojim se, on me ne
poznaje. Njemu je ta žena majka, znam ja to, svjesna sam toga, ali želim ga natrag. Želim
natrag svoje dijete - ponavljala je Kata.
Uvjeravala sam je kako će sve biti u najboljem redu, samo treba vremena, treba
pričekati jer ni njemu nije lako saznati da mu je cijeli život jedna velika laž. Da ne pripada
gdje je cijeli život mislio da pripada. Sva njegova sjećanja su vezana uz Emu, treba sad
pričekati.
Složila se, ali nekoliko puta je ponovila kako je čekanje najteže. Želi ga zagrliti, izljubiti,
vidjeti kakvo mu je lice, je li isto kao Tonijevo, pričati mu o Toniju, o njegovu bratu blizancu,
o sestri, i ona ga s nestrpljenjem očekuje. - Vratio mi se sin iz mrtvih, želim ga zagrliti - rekla
je.
Obje smo od sreće plakale. Spomenula sam Tonija. Zaželjela sam da je živ pa da vidi
sreću svoje majke.
- Bit ću ti do smrti, a i poslije nje, zahvalna što si mi vratila sina. Moj bi Toni bio sretan s
tobom. Volio te više nego svoj život. Šteta... - zastala je.
Pomislila sam kako za Antonija vjerojatno nikada ne bi saznali da je Toni poživio.
Možda nikada ne bi došla u Njemačku i otkrila ovu istinu. Čudni su puti Božji.

***

Voljela bih da sam mogla vidjeti susret majke i sina. Antoniju je trebalo mjesec dana da
posjeti svoju pravu obitelj. Kata mi je ispričala da im je susret bio pun emocija, svi su dugo
plakali, u početku nisu mogli razgovarati. Riječi su bile previše teške da bi mogle samo tako
izaći. Bilo je toliko toga što mu je htjela reći, ali u početku nije mogla.
Antoni je u jednom trenutku vidio svoju fotografiju na zidu u dnevnom boravku. Upitao
ju je otkud joj njegova fotografija, a onda je shvatio tko je na njoj. - Toni, rekao je, Anina
velika ljubav. „Iako tako jako sličimo, nije se mogla zaljubiti i u mene, inače bi ostala sa
mnom“, ispričala mi je Kata da je rekao. Ona mu je rekla kako je vidjeti njega i za mene bio
šok i nevjerica jer sam njezina sina voljela neizmjerno, ali da sam ja udana i majka i da bi
zaljubiti se u njega bila greška.
Prema onome što mi je ispričala, shvatila sam da joj nije rekao da smo spavali skupa.
Vjerojatno je pomislio kako ni to nije bilo iskreno nego sam umislila da opet spavam s
Tonijem.
Bilo mi je žao Antonija. Toliko razočarenja u kratko vrijeme.
Antoni ipak nije mogao ostaviti Emu, s vremenom joj je oprostio, ili joj je oprostio
djelomično. U Split odlazi svaki mjesec, ali njegov je život za sada u Njemačkoj, a mislim da
će dok sam ja u Njemačkoj i njegov život biti zasigurno ovdje.
Nisam je razumjela.
- Zar niste u potpunosti prekinuli kontakt? - upitala sam.
- Eh, Marijana, to će sada biti malo teže. Dugo nismo imali nikakav kontakt. Ali, sad... -
zastala je.
187
 - A što?
- Antoni ima razloga viđati me. Itekakva razloga!
Nekoliko tjedana nakon tih događaja otkrila sam da sam zatrudnjela. Samo dva, tri dana
nakon što mi je taj mjesec izostala mjesečnica u meni se probudila sumnja, napravila sam
test. Bio je pozitivan. Dobit ću još jednu bebu, pomislila sam. U prvi trenutak me obuzela
tolika radost da sam dohvatila mobitel i nazvala Olivera. Bio je na poslu. Rekla sam mu neka
sjedne ako stoji. Rekla sam kako ćemo opet dobiti bebu. Bio je presretan. Već se nekoliko
mjeseci nismo čuvali. Oboje smo željeli još barem dvoje djece. Mariju smo dobili odmah
nakon što smo prvi put spavali bez zaštite, ali drugo dijete je bilo malo teže dobiti. Liječnica
mi je rekla kako je sa mnom sve u redu i kako nemam zdravstvenih problema. „Vaši su
problemi psihički“, rekla je. Kako psihički, upitala sam je. „Stres, prevelika želja za djetetom.
Opustite se, uživajte, dijete će doći kad se najmanje nadate“, objasnila je. I opustila sam se,
ali dijete još nije dolazilo. Sve do tog jutra. Nisam mogla vjerovati da nam je uspjelo.
Oliver je bio presretan. Odmah je okupio svoje radne kolege i počastio ih. Bio je uvjeren
da će sada dobiti sina. Rekla sam mu kako to nimalo nije bitno, već da je dijete zdravo i da
nema nikakvih problema, a on je dodao da je nakon toga bitno ovo drugo.
Tek negdje predvečer sjetila sam se jedne užasne mogućnosti. Dijete može biti i
Antonijevo. Ali, brzo sam odbacila tu mogućnost jer za to, mislila sam, nije bilo šanse. Ako
sam tek nakon nekoliko mjeseci, gotovo svakodnevnog pokušavanja s Oliverom uspjela
zatrudnjeti, zar bi s Antonijem mogla samo nakon jednog puta. Jer nakon onog dana
u njegovu stanu, nikada više nismo spavali zajedno.
Brzo sam odbacila tu mogućnost i prepustila se sreći koja me obuzela zbog novog
djeteta. Mjeseci su prolazili, ja i Oliver nikada nismo bili sretniji. Uživali smo u svakom danu
moje trudnoće i zajedno s Marijom iščekivali novu bebu. Kao što je Oliver želio, nosila sam
sina. Oliver mu je već dao ime. Mihael. Ja sam se složila. Marija i Mihael. Oba imena su bila
nekako internacionalna. U Njemačkoj će ga zvati zvali Mihael, a u Hrvatskoj Mihovil. I tako
je i bilo.
Rodila sam na datum koji mi je i prije bio značajan: 18. svibnja. Bio je to Tonijev
rođendan. Pomislila sam kako je to čudno. A potom se sjetila da je to i datum Antonijeva
rođendana.
Trudovi su potrajali dugo kroz noć, a tek negdje pred jutro sam rodila Mihaela. Oliver je
cijelo vrijeme bio sa mnom, držao me za ruku i tješio. Ovaj je porod bio teži nego prvi, a
kažu svi kako je prvi put puno teže. Dijete je sporo izlazilo i liječnica koja me porađala je čak
razmišljala o carskom rezu.
Uplašila sam se, ali na sreću, Mihael je ipak odlučio kako će izaći prirodnim putem. Na
kraju nikakvih komplikacija nije bilo.
U bolnici sam se zadržala nekoliko dana duže jer je beba dobila žuticu. Naposljetku je
sve dobro prošlo pa su nas pustili kući. Oliver se radovao svakom trenutku provedenu s
Mihaelom. Trebali smo pripaziti kako se ne bi Marija osjećala zapostavljenom. No, i ona je
uživala sa svojim bratom. I bili bismo jedna sretna obitelj da nije bilo moje sumnje koja se
sve više učvršćivala u mom umu i srcu iz jednog razloga. Mihael je imao jedan mali madež.
Svi kažu kako djeca madeže dobivaju tek s nekoliko godina starosti. Negdje oko treće ili
četvrte. I ja sam vjerovala u to jer je tako bilo i s Marijom. Ali, Mihael je imao jedan mali

188
madež, zapravo nije to bio madež nego neka tamnosmeđa sasvim mala mrljica ispod
pazuha. I na tom je mjestu istu takvu mrljicu imao i Toni. Za Antonija nisam bila sigurna.
Svakim mi je danom sumnja bila jača. Kada bih vidjela Olivera kako Mihaelu mijenja
pelene, presvlači ga, ljubi ga, pjeva mu uspavanke, isto ono što je radio i kada je Marija bila
mala, ali što sam ja manje zamjećivala nego danas, u meni bi se probudio strah zbog kojeg
nisam mogla biti mirna.
Potom sam pomislila isto. Nije moguće da to ne bude Oliverov sin. Madež sam ostavila
kao puku slučajnost, ali svaki dan mi se pogled zaustavljao na tom mjestu.
Mučilo me još nešto. Ja sam također imala jedan mali madež, točno na mjestu gdje su ga
imale moja baka i moja majka. Stegnulo me nešto oko srca kada sam se toga prvi put sjetila.
Prošlo je nekoliko mjeseci, sumnja i krivnja me nisu napuštale. Gledala sam Mihaela
kako sve više nalikuje na Tonija, gotovo sam bila sigurna u svoje sumnje.
Jedan poziv prije Mihaelova prvog rođendana natjerao me da donesem jednu tešku
odluku.

189
 ČETRDESET I PETO POGLAVLJE

Jednog petka poslijepodne potkraj ožujka 2001. godine nazvala me moja sestra Zorka.
Već je nekoliko godina bila udana za jednog dobrog čovjeka iz mjesta odmah do našeg.
Imala je jedno dijete i upravo očekivala drugo. Već je imala sina pa je priželjkivala kćer, ali
odlučila je do samog rođenja djeteta ne saznati spol. Željela je iznenađenje. Rekla mi je da
ionako planira rađati dok ne dobije kćer. Nasmijala sam se kada sam to čula. Zorka je htjela
veliku obitelj, kao što je bila naša, samo ovaj put, rekla je sretnu. Zaboljelo me kada je to
rekla. Znala sam da još pamti uvrede i psihičko maltretiranje našeg oca od kojeg smo
naposljetku sve pobjegle. Sreća u toj nesreći je bila što smo pobjegle u brak, i svakoj je od
nas bio uspješan. Jedino je naš brat ostao s ocem. Ali, on je bio muško, pa ga je otac ostavljao
na miru.
Zorka me zvala upravo zbog oca. Bio je bolestan. Od jučer je ležao u bolnici.
Dijagnosticiran mu je rak pluća koji je zahvatio veći dio i preostalo mu je samo dva, tri
mjeseca života.
- Zvala sam Karolinu, ali ona ne želi čuti za njega. Rekla je da joj nije otac i da je ne
obavještavam o njegovu stanju - rekla mi je Zorka.
Karolina vjerojatno nije bila svjesna situacije, jer je na kraju ipak otišla i oprostila ocu.
- Sestro, ne znam mogu li mu oprostiti, ali pokušat ću. Otići ću - rekla je pa smo ga
zajedno posjetile u bolnici.
Mihael je još bio malen pa sam ga povela, dok sam Mariju ostavila u Njemačkoj.
Susret oca i kćeri je prošao izrazito emotivno. Nije nas zamolio da mu oprostimo, ali je
plakao. Njegove sam suze shvatila kao kajanje. Ja sam mu odavno oprostila. Mislim da je i
Zorka, ali nisam sigurna za Karolinu. Ona je ostala zadnja s njim i najviše je patila. Nije imala
niti nas niti majku, samo brata na kojeg se nije mogla osloniti, nego se morala brinuti o
njemu iako je i sama još bila dijete.
Tog sam puta u Hrvatskoj ostala gotovo do Mihaelova rođendana. Vratila sam se
nekoliko dana prije u Njemačku kako bismo zajedno proslavili rođendan, a onda smo svi
namjeravali opet krenuti u Hrvatsku.
Bila je subota. Ujutro. Otišla sam s Mihaelom u bolnicu posjetiti oca pa onda u grad
kako bih kupila male darove za Olivera i Mariju. Već je bilo negdje oko podne i trgovine su
se počele zatvarati. Subotom je sve radilo kraće nego ostalim danima. Nisam uspjela pronaći
ništa za što sam mislila da bi ih moglo zanimati, pa sam krenula na tržnicu. Putem sam srela
jednu prijateljicu iz školskih dana, Helenu. Odlučile smo otići na piće. Ali, prije toga smo
otišle u dio tržnice u kojemu su se prodavale raznorazne stvari. Od igračaka do odjeće.
Mariji sam kupila jednu majicu s Disneyevim motivima koje je voljela, a Oliveru jednu
Hajdukovu kapu.
U trenutku kada smo htjele izaći iz tog dijela i uputiti se u naš omiljeni kafić iz mladih
dana, naletjela sam na Katu. Tonijevu i Antonijevu majku. Helena je nije poznavala. Kata se
iznenadila i razveselila što me vidi.
- Nisam znala da si došla, zašto se ponekad ne javiš? - prekorila me.

190
 - A uvijek kažem da hoću i nikad nemam vremena, uz djecu je nekako teže - opravdala
sam se.
Kata je pogledala u dječja kolica u kojima je spavao Mihael i rekla:
- Opet si rodila. Rekla mi je Ema.
Iznenadila sam se. S Emom nisam bila u kontaktu, nisam je vidjela još od onog dana,
nisam znala da zna. Ali još sam se više iznenadila tome da su njih dvije u kontaktu.
- Zar se čujete s Emom? - upitala sam u nevjerici.
- Ponekad - rekla je Kata.
- Pa kako možete - čudila sam se u nevjerici.
- Sinko, što mi drugo preostaje. Ona je Antonijeva majka, ne mogu joj ga oteti. Ako joj je
on oprostio, ni meni ne preostaje drugo nego da se pomirim s time. Sama si jednom rekla,
on poznaje nju, sva su mu sjećanja vezana uz nju. Ja sam mu druga majka - rekla je Kata.
- Znači, oprostili ste joj?
- Nisam, to ne mogu. Ali, Antoni još živi s njom. Sve češće dolazi u Split, ali njegov je sav
život u Njemačkoj. I on ima neku djevojku. Naša je. Rekao mi je da će mi je dovesti da je
upoznam. Sa sestrom i ocem se dobro slaže, to mi je najvažnije. Da je barem moj Toni živ, da
su se barem mogli upoznati, sresti... - rekla je Kata.
- Da - ponovila sam.
- Jako mi nedostaje - rekla je.
Htjela sam joj odgovoriti kako i meni nedostaje, kako često sanjam da smo zajedno, da
me želi poljubiti i svaki put kad mi se približi, samo trenutak prije nego će mi na usne
utisnuti poljubac, san prestane i ja se probudim.
Reći joj to u ovom trenutku nije bilo prikladno.
Kati je pogled opet skrenuo na Mihaela.
- Bože moj, tvoje dijete je čak nalik mom Toniju kada je bio mali. Ah, to umišljam jer ja
tebe još uvijek vidim kao suprugu svojega Tonija. Ponekad pomislim kako su tvoja djeca i
njegova, žive negdje u Njemačkoj i kako će svakog ljeta doći meni - rekla je. Pomilovala je
Mihaela i dodala:
- Ne zamjeri mi dijete, to su samo moje fantazije. Ali ovo tvoje dijete toliko sliči mome
Toniju kada je bio mali, da ne znam da je umro prije nego se ovo dijete uopće začelo,
pomislila bih da je njegovo. Ali to je nemoguće. Oprosti mi - rekla je.
Zagrlila sam je i poljubila i rekla:
- Ne žalostite se, jednog će dana Antoni imati djecu i bit ćete baka. Sličit će na njih oba i
bit će vam kao da je on opet s nama.
Pozdravile smo se, ja sam joj obećala da ću je posjetiti sljedeći put kada budem dolazila.
Nakon rastanka, Helena i ja otišle smo na kavu. Samo me upitala nije li to bila Tonijeva
majka, a nakon potvrdnog odgovora, nismo više načinjale tu temu.

191
 ***

Kao dijete uvijek sam bila hrabra. Morala sam biti jer sam bila najstarija i poslije majke
brinula se za obitelj. Ponekad mi se činilo kako nikada nisam imala djetinjstvo. Dio mene
uvijek je bio nekako sjetan, pomalo tužan. Nekakva bi mi sjeta izbijala svako malo na
površinu.
Sjećam se kako sam jednom sjedila na svome balkonu, bio je lijep dan, nedjelja. Mogu
reći da sam bila baš dobre volje i radosna. I u jednom trenutku oblaci su se skupili, počelo je
grmjeti, kišiti, i to sve samo nekoliko minuta. Najviše desetak. Dovoljno da u meni probudi
taj tračak tuge koji je očito uvijek bio tu negdje. Mislim da se u mene usadio sa smrću moje
majke, a možda i prije njezine smrti i ostao do danas.
Moje promjenjivo raspoloženje je graničilo s depresijom. Vjerojatno bi mi je liječnici
dijagnosticirali kad bih se povjerila nekome od njih. Ali, naučila sam živjeti s njom.
Prihvatila bih je kada bi izbila na površinu i zaboravila na nju u trenutcima dok je spavala.
I ovog sam puta trebala biti hrabra iako sam uz strah osjećala tugu. Vjerojatno stoga jer
sam tamo duboko u nekom kutu srca znala istinu. Trebao mi je samo papir koji će
pokazivati ono čega sam cijelo vrijeme bila svjesna.
Počela sam se pripremati na ono što sam namjeravala učiniti. Nije bilo lako odlučiti i
doista odluku provesti u djelo. Nisam više vidjela lijepo vrijeme koje je ljeto donosilo, u
meni je bila hladnoća, sivilo zime. Znala sam da će tako biti kada se sve otkrije.
Tada sam se sjetila nečeg. Zašto bi netko otkrio? Napravit ću to samo da sebe uvjerim.
Mogu to učiniti bez ičijeg znanja i ako se ispostavi da su to bile samo sumnje, sve će proći u
najboljem redu, a ako se ustanovi da su moje zle slutnje bile točne, ne mora nitko nikada
saznati za to. Ionako nikoga iz te obitelji ne viđam.
Nakon ovih misli mi je bilo malo lakše. Odlučila sam to učiniti sljedeći tjedan. Bio je
utorak i do idućeg ponedjeljka sam imala cijeli jedan tjedan, pa sam ostavila to po strani.
Ipak sam zakazala termin u bolnici. Srijeda, 18. svibnja, 09:15 sati. Datum Mihaelova
rođendana. Inzistirala sam na tom datumu, ne mogu objasniti zašto. Ni u kom slučaju
nisam bila praznovjerna.
Tog smo dana slavili Mihaelov rođendan. Pozvali smo nekoliko djece iz susjedstva s
roditeljima, nekoliko prijatelja i Mihaelova krsnog kuma.
Sve što sam trebala za rođendansku proslavu pripremila sam još dan prije. Morala sam
završiti još neke salate, ali za to nije trebalo puno vremena.
Pripremila sam Mihaela za izlazak, uzela malu najlonsku vrećicu u koju sam spremila
pramen Oliverove kose i stavila je u torbu. Osjećala sam se čudno, ne bih znala objasniti
kako. Strah me napustio, vjerojatno nisam bila svjesna svih posljedica i svega što sam u tim
trenutcima činila.
Odlučila sam prijeći granicu bez obzira na to što ili tko se nalazio iza nje. Pogledala sam
Mihaela. Smiješio mi se. Nisam mogla ne vidjeti sličnost s Tonijem ili Antonijem.
Uzdahnula sam, uzela dijete i krenula prema automobilu. Do bolnice sam imala pola
sata. Nije bila daleko, ali računajući na frankfurtske gužve morala sam krenuti puno ranije.
Tako sam i učinila.

192
 Sve se događalo brzo jer sam očekivala kako ću morati čekati u čekaonicu, ali odmah su
me primili. Liječnika s kojim sam se dogovorila o ovome skupom pothvatu sam molila za
diskreciju. Zajamčio mi ju je. Kako i ne bi kada pogledamo cijenu koju sam morala platiti.
Bolnica je bila privatna, a analiza DNK je iznosila tisuću četiristo eura. Bolnica je bila jedna
od skupljih, ali pouzdana. Još mi uvijek nije jasna jedna stvar. Imali su i cjenik. Primjerice,
testiranje pomoću sline je bilo jeftinije nego pomoću uzroka kose i slično.
Sve se odvijalo brzo pa sam za nekih pola sata već bila gotova. Rezultate je trebalo
čekati petnaest dana.
Uslijedilo je mučenje. Petnaest dana neizvjesnosti, tuge, straha. Gledala sam Olivera i
razmišljala što će biti s nama. Kako mu reći? Hoće li mi povjerovati da je to bio samo
trenutak slabosti? U pojedinim sam se trenutcima tješila kako se mučim uzalud, možda je
dijete Oliverovo. Ma ne, ja sam samo čekala pismenu potvrdu da je dijete Antonijevo. Jer da
je Oliverovo, zar bi toliko sličilo dvojici braće. Bilo je to moje prokletstvo.
Ako je uistinu Antonijevo, sjećanja na Tonija se nikada neću riješiti. Nadala sam se da
me razumije ako me vidi, da zna kako sam s njegovim bratom spavala jer sam u njemu
vidjela njega.
Kada bih, međutim, to navela kao razlog prevare, vjerujem da bi mome braku s
Oliverom došao kraj.
Tijekom cijele večeri sam svladavala suze. Nisam smjela biti tužna, slavila sam
rođendan svojeg sina. Ali, kada bih vidjela Olivera kako uživa u igri s djecom, a u istome se
posvećuje gostima, uzima Mihaela, smije mu se, tepa, ljubi, jedva mi je uspijevalo suzdržati
se. Bila sam kao u vakuumu, ali sam ipak obavljala sve što je trebalo. Samo onaj tko bi
obratio malo više pažnje na riječi koje sam izgovarala i kako sam se ponašala, vidio bi da sa
mnom večeras nije nešto bilo u redu. Na sreću, nitko me ništa nije pitao u vezi s mojim
raspoloženjem. Možda zato što je većina bila zaokupljena onime što im rade djeca.
Drugi dan je bio puno teži. Još sam četrnaest dana trebala čekati, ali ovaj mi je dan bio,
čini mi se, najteži. Nakon nešto većeg pospremanja kuće, cijeli mi je dan ostao za
razmišljanje. Nisam mogla izbaciti iz uma misli o tome što sam učinila. Koliko će me samo
Bog kazniti, mislila sam. Nisam znala što učiniti pa sam besciljno tumarala po kući. Čak je i
hraniti Mihaela bilo pravo mučenje. Stalno sam mu podizala ruku i gledala tu malu mrljicu
ispod pazuha. Tražila sam nešto što će mi dati na znanje da sam luda što mislim da bi mogao
biti ičiji nego Oliverov. On je Oliverov, mora biti, vrištala sam u sebi. Ali, Oliverove znakove
nisam našla. Što sam ga više promatrala, u njemu sam sve više vidjela dvojicu braće.
Kako je to uspjelo? Zašto me Bog tako kaznio? Toliko mjeseci nastojanja s Oliverom da
zatrudnim, pa ništa, a onda jedan jedini put s Antonijem, trenutak slabosti, nepažnje i
moralo se dogoditi. Pa taj put čak nije dugo niti trajalo. Da nije bio grijeh, ne bih ga se niti
sjećala. Kako smo mogli napraviti ovo dijete? Ma to ne može biti istina. Ne može, zaplakala
sam.

193
 ČETRDESET I ŠESTO POGLAVLJE

Sama sam se uputila u bolnicu. Bio je 2. lipnja, četvrtak. Mihaela sam ostavila kod
susjede. Rekla sam kako hitno moram na pošti podignuti neki paket koji mi je poslala sestra.
Pošla sam ranije pa sam se nekoliko minuta vozala oko bolnice. Nisam se usudila parkirati, a
kada sam napokon i to učinila, nekoliko sam trenutaka ostala samo sjediti u automobilu.
Naposljetku sam skupila malo hrabrosti, izašla i uputila se prema vratima bolnice. Popela
sam se na drugi kat, ušla u čekaonicu. Nisam dugo čekala. Inače bih i s terminom čekala
barem pola sata, ali u ovom slučaju je sve išlo nekako brzo. Kao da je riječ o nekoj
užasnoj bolesti koja je uvjetovala vrijeme.
Rezultate testa mi nije dao liječnik nego medicinska sestra i to na pultu. Rekla je želim li
sama vidjeti ili trebam razgovor s liječnikom. Rekla sam kako ću ovo sama pročitati, a ona je
dodala ako mi ne bude nešto razumljivo neka se slobodno javim.
Inače se rezultati ovakvih tekstova šalju na kućnu adresu, ali ja sam zamolila da mi
dopuste da dođem po nalaze. Liječnik je vjerojatno shvatio zašto to tražim jer je rekao da
razumije.
Uzela sam bijelu omotnicu u kojoj je stajao put kojim će moj život krenuti od trenutka
kada je otvorim.
Nisam je odmah otvorila. Zapravo je nisam otvorila sljedeća dva dana. Otišla sam kući,
stavila omotnicu na kuhinjski stol, skuhala kavu, zapalila cigaretu, što sam radila samo u
rijetkim trenutcima, i neko vrijeme je promatrala kao da je riječ o tempiranoj bombi.
Nekoliko sam puta približila ruke omotnici, opipala je, umalo je otvorila, ali bih svaki
put odustala. Potom sam je uzela i spremila u ormar u spavaćoj sobi. Stavila sam je između
zimskih majica. Znala sam da je tu niti slučajno Oliver ne može vidjeti.
Bilo je kasno kada se Oliver vratio, čula sam kako gasi glazbu u automobilu jer su mu
stakla bila spuštena. Volio je glasno slušati glazbu, kazao je kako ga je vožnja automobilom i
glazba u njemu opuštala nakon napornog radnog dana. Ponekad sam ga zadirkivala da se
opusti dok dođe kući pa može obavljati i kućanske poslove.
Svaki pogled na Oliverovu sreću meni je zadavao veću bol. Život mi je postao pakao. Tu
sam noć odlučila da neću ni otvarati omotnicu jer nitko to od mene nije niti tražio. Sama
sam tražila razloge otvaranja i razloge da je uništim i više sam ih pronašla za ovo drugo. Ali
s jutrom sam mišljenje promijenila. Sumnja, znatiželja, potreba, ne znam ni sama što je bilo
jače od namjere da je ne otvorim.
Izjedao me crv koji je u čovjeku i koji mu ne da mira sve dok ne skoči u bezdan.
Naposljetku sam je izvukla. Ali je odmah nisam otvarala. Sjela sam na krevet i tupo buljila u
bijeli papir. Možda sam se mučila bez razloga, možda na tom papiru ipak piše Oliverovo ime.
Zaključila sam kako je ipak lakše živjeti s istinom ma kakva ona bila, nego sa sumnjom.
Sumnja je nešto najgore što se čovjeku može dogoditi.
Naposljetku, ne mora nitko osim mene znati sadržaj omotnice. Zašto bih mučila Olivera
zbog samo nekoliko minuta svoje slabosti. Neka, otvorit ću je, vidjeti sadržaj i ako bude...
ako ne bude... nisam se usudila ni pomisliti tu mogućnost.

194
 Brzo sam rastrgala omotnicu i izvukla papir na kojemu su uz moju adresu, adresu
bolnice i datum izdavanja, stajale samo dvije rečenice. Zapravo jedna i pol. Neobično je kako
mali sadržaj može sačinjavati tako veliku važnost. Na papiru su stajale ove riječi: Mihael
Radman, rođen 18. svibnja 2004. godine, otac Oliver Radman, njegov datum rođenja, krvna
grupa, i na kraju - negativan.
U zagradama je pisalo: nije biološki otac djeteta.
Kao da su time htjeli podcrtati značenje riječi „negativan“. Da netko ne bi drukčije
protumačilo, ako je to uopće moguće. Ono „negativan“ nije zvučalo strašno koliko ono što je
stajalo u zagradama „nije biološki otac djeteta“. To mi se urezalo u pamćenje i još dugo
odzvanjalo u glavi.
Onesvijestila sam se. Ne znam koliko sam tako ležala na krevetu, ali kada sam se
probudila i shvatila kako Oliver još nije došao, zahvaljivala sam Bogu što sam se probudila
na vrijeme.

***

Ujutro sam se probudila vrlo rano. Tu sam noć vrlo malo i spavala. Dugo sam gledala
Olivera kako još uvijek mimo spava. Nije slutio a niti mogao znati išta o onome što se
događalo tih dana i drami koja se događa u meni. Razmišljala sam što učiniti; priznati mu
istinu ili prešutjeti. Odlučila sam se za ovo prvo. Zašto bih mu je sad rekla, samo bih ga
povrijedila, a to nisam željela. Ugrozila bih svoj brak baš sada kada sam počela shvaćati
koliko volim svojeg supruga. Bilo je licemjerno od mene prešutjeti mu tako važan podatak,
ali bojala sam se. Niti u jednom trenutku otkada sam saznala kako je Antoni otac mojeg sina,
nisam pomislila na njegova biološkog oca niti na njegovu majku Katu. Počinila sam grijeh,
spavajući s njim, ali sam počinila još veći grijeh prešućujući mu da smo u onim kratkim
trenutcima njegove strasti prema meni i mog umišljanja kako vodim ljubav s Tonijem,
napravili nešto divno, što je ipak proizašlo iz grijeha.
Borila sam se nekoliko dana i mjeseci oko ove misli, sve dok naposljetku nisam odlučila.
Smotala sam papir koji je dokazivao očinstvo, stavila ga u malu najlonsku vrećicu, dobro ga
savila i učvrstila gumicom. Potom sam ga stavila u malu kutijicu i odnijela u ovaj park.
Ana je pokazala rukom prema jednom starom i visokom stablu.
- Zar ondje? - upitala sam iznenađeno.
Kimnula je glavom.
- Ondje sam zakopala taj papir.
- Zašto ga nisi spalila?
- Pokušala sam, ali nisam mogla. Kao da sam znala da će doći ovaj trenutak. Uvijek
možeš zatražiti i ponoviti test, ali ja sam se odlučila učiniti to ovako - rekla je.
- Misliš li da je ta kutijica još uvijek tu, gdje si je zakopala?
- Da, vjerujem.
- Što ćeš sada učiniti?
- Ne znam - odgovorila je.

195
 Razgovarali smo o tome kako je živjela tolike godine s tom strašnom tajnom. Mihael je
bio sve više nalik svojem ocu, rekla je. Imati nekoga pored sebe tko je preslika svojega oca i
strica i pritom te svakodnevno podsjeća na grijeh kojeg se bojiš je doista mučenje. To
obeshrabruje, ali tako sam mogla imati i Tonija uz sebe. U svome sam sinu cijelo
vrijeme njegova odrastanja gledala Tonija. Čak sam počela umišljati da je njegov sin, a ne
njegova brata.
Skrivajući Mihaela od pravoga oca, počinila sam isti grijeh, gotovo isto kažnjivo djelo
kao Ema Ninković. Oduzeti nekome dijete nije čovječno. To je bogohulno.
Cijenu svojeg grijeha sam počela plaćati prije nekoliko mjeseci. Nekih mjesec dana prije
nego što sam tebe zvala, Marijana. Odlučila sam se javiti na onaj feljton, ne zato što sam
željela ispovjediti svijetu grijehe svojeg nasilnog oca, nego svoje. Nisam mogla šutjeti, na
duši mi je bilo previše tereta, pa sam odlučila skinuti barem maleni dio toga. Kada si mi
ponudila da svoju priču ispričam u knjizi, vidjela sam priliku da se ispovjedim svojem
djetetu - i svojem mužu - dodala je Ana.
Nisam ju posve razumjela.
- Zašto baš kroz knjigu? Mogla si im jednostavno reći, pa što bude.
Osmjehnula se.
- Kada tako posložiš rečenicu, zvuči jednostavno, ali provesti je u djelo, vjeruj mi, nije
nimalo jednostavno. Ovako je bolje. Jednog ću dana
Mihaelu reći svojim riječima što je bilo, ali ovako će imati priliku shvatiti - objasnila je.
I tako je prestao naš razgovor i susret za taj dan.
Sutradan smo se našle rano ujutro na frankfurtskom kolodvoru. U posljednje vrijeme
smo se često sastajale. Gotovo svaki dan. Objasnila je kako nema previše vremena. Kada
sam je upitala kako to misli, samo se osmjehnula i rekla: eto tako, grijeh je došao na naplatu.
Uplašila me.
Sve oko nas je bilo puno ljudi, svi su negdje žurili. Za razliku od Mainza koji me jednim
dijelom podsjećao na zadarsku ležernost, Frankfurt je živio sto na sat. Činilo se kako svi
nekamo žure, nemaju vremena, kako su ljudi otuđeni, ne gledaju jedni druge. Mislim da bih
mogla kazati kako su svi tuđinci u jednom gradu. Vjerovala sam da Zadrani bolje poznaju
svoje turiste nego što se građani Frankfurta poznaju međusobno. Toliko ljudi, toliko nacija,
vjera, boja kože, a svi tuđinci.
Kad u Zadar dođe stranac, turistički ili poslovno, Zadrani se raspitaju o njemu; eno došli
su Nijemci, grupa Nijemaca, Talijana, Kineza, smjestili su se u hotele na Boriku,
Kolovarima... A ako dođe pojedinac, sutradan gotovo svi znaju sve o njemu. On je Inyan Ime
Odouk, Nigerijac koji igra košarku za zadarski klub. I svi ga po ulici pozdravljaju; ‘Alo Šime,
kako si, šta ima? Nikada mi nije bilo jasno zašto su ga prozvali Šimom. Svi su znali da je
katolik, odakle je i zašto je došao, gdje voli izlaziti i tako dalje. U Frankfurtu su svi bili toliko
različiti i toliko jednaki u otuđenosti i nezainteresiranosti jedni za druge. Žalosno.
Ana i ja bile smo usred bučnoga kolodvora. Smjestile smo se u kut jednog kafića, ali su
buka užurbanih ljudi i često oglašavanje kolodvorskih zvučnika ometali naš razgovor. Mogle
smo izabrati neko drugo mjesto, ali nije mi se dalo udaljavati se od kolodvora jer bi to
značilo barem još jedan sat putovanja dok ne bih došla do Ane. Ovako sam na kraju našeg
susreta mogla sjesti odmah u vlak i otići za Mainz. Još je nešto bilo zbog čega sam radije

196
boravila na kolodvoru nego se vozikala ulicama Frankfurta. Ja sam ga se malo bojala. Nisam
ga poznavala, njegova me veličina odbijala, a svakodnevne priče iz medija o kojekakvim
kriminalnim događajima dodatno su me opterećivale pri odlasku u Frankfurt. Jednostavno
ga nisam voljela.
Nakon što smo dublje ušle u razgovor, saznala sam kako je Antoni otkrio da ima dijete s
Anom.
- Dogodilo se sasvim slučajno. Ema i ja smo se susrele u gradu. Bio je prvi naš susret od
dana kada sam saznala da ona nije biološka majka svojem sinu.
Vikendom sam često odlazila u grad. Nekada bih povela Mariju, nekada Mihaela, a ako
bih išla s Oliverom, poveli bismo ih oboje. Bila je subota ujutro. Negdje oko jedanaest sati.
Željela sam obaviti kupovinu odjeće za Mihaela, a potom se naći s jednom prijateljicom.
Obilazili smo trgovine dječjom odjećom, Mihael je bio nemiran i nije imao strpljenja. Stalno
je trčkarao oko mene i zadavao mi brigu. Nisam se mogla niti djelomično usredotočiti na
izbor odjeće. Nije dopuštao da mu isprobam niti jedan komad odjeće. Neprestano je trčao
tamo gdje bi ugledao neku igračku. Kada bih bila posebno ljuta na njega, zvala bih ga
Mihovilom. Ne znam zašto. Ali, tako sam ga zvala i kada bih mu posebno tepala. Valjda mi je
hrvatski oblik imena bolje odgovarao objema krajnostima. I ovog sam ga puta tako zazvala.
Dječak je znao da sam ozbiljno ljuta pa me pogledao i krenuo prema meni. Ali, putem ga je
još nešto zainteresiralo pa se zaustavio. Sve ga je zanimalo, svemu je morao pridati
bar nekoliko trenutaka pažnje.
U jednom mi je trenutku prišla žena i pozdravila me na hrvatskom. Bila je to Ema.
Začudila sam se, otkuda ona na dječjem odjelu. Kupovala je odjeću za curice, rekla mi je.
- Ana, dugo se nismo vidjele. Kako si? - upitala me.
- Dobro - kratko sam odgovorila.
Pogledala sam prema Mihaelu, sad sam se nadala da neće tako skoro doći do mene. Ali,
dogodilo se upravo suprotno. Dječak je dotrčao do mene i uhvatio me za ruku.
- To ti je sin - primijetila je Ema.
- Da, da - rekla sam.
Samoj sam se sebi djelovala čudno. Molila sam Boga u sebi da ne primijeti moju
nervozu. Ali, njezina pitanja nisu prestajala. Kad se rodio? Koliko ima godina? Kako se zove?
I još neka koja nisam dobro upamtila, a koja su vjerojatno bila vezana za moj život i na koja
sam očito odgovorila.
- Kako si, Ema? - napokon sam je upitala.
- Dobro, ide nekako. Evo došla sam...
Ema nije ni izgovorila do kraja ovu rečenicu, kada je do nje dotrčala djevojčica.
Nije mi trebala reći čija je. Imala je iste crte lica kao i Toni, kao Mihael. Čudno, uvijek
sam Mihaela uspoređivala s Tonijem, nikada s Antonijem. Učinila sam to i s ovom
djevojčicom. Znala sam da je Antonijeva. To je bilo tako očito, u tolikoj mu je mjeri ličila da
nisam mogla vjerovati. A, sličila je i Mihaelu.
- Vidi što sam uzela baki - rekla je djevojčica i pokazala ukosnicu za kosu.
Ema se osmjehnula. Uočila je moju zbunjenost pa je objasnila:

197
 - Draga Ana, sve je na kraju ispalo odlično. Mogu ti čak biti zahvalna jer više ne živim u
strahu. Antoni posjećuje svoju majku i oca i obitelj u Splitu, ostao je tu jer je pronašao posao,
a i oženio se.
- Vidim - rekla sam.
- Supruga mu je iz istog mjesta odakle su roditelji. Došla je ovamo. Planiraju se vratiti
dolje za neko vrijeme, ali sada su tu. Ne znam je li mi
Kata oprostila, ali je prihvatila situaciju radi Antonija. Nisu me tužili i Antoni mi je
oprostio - rekla je.
Bila je nasmiješena, zračila je.
Nastavila je:
- Dijete poznaje svoju pravu baku. Mene zove tetom Emom. Tako je bolje da je ne bi
zbunili. Ne žalim se, ne mogu prigovarati jer sam svima zagorčala život. Mogu svima biti
zahvalna što sve ovako ispalo.
- Vidim - ponovila sam.
Mihael se zaigrao s djevojčicom. Zvala se Laura. Bila je doista lijepa. Oči su joj bile
velike, plave kao more, a kosa tamna. Tako me podsjećala na Tonija. I više nego Mihael. Brat
i sestra, pomislila sam. Prožela me neka bol u prsima. Pomislila sam kako ću se onesvijestiti.
- Oprosti Ema, moram ići - rekla sam i uhvatila Mihaela za ruku namjeravajući krenuti.
Ali u tom se trenutku dogodilo još nešto.
- Cure, jeste li gotove? - začula sam poznati glas iza svojih leđa.
U prvi trenutak sam pomislila na Tonija, uvijek sam to činila, a potom sam shvatila.
Antoni! Glavom mi je samo prolazilo pitanje, kako će reagirati kada vidi Mihaela. Često sam
se u svojim razmišljanjima o Antoniju i Mihaelu pitala kako će izgledati njihov prvi susret.
Nisam ga ovako zamišljala. Pribojavala sam se okrenuti, ali sam morala.
Antoni se iznenadio kad me ugledao. Ali, nije pokazao kako mu je neugodno, niti kako je
ljut na mene.
- O, Ana, kako si? - upitao me veselo.
- Dobro, a ti? - odgovorila sam.
Naizgled sam djelovala mimo, ali u meni je bujao vulkan koji se spremao eksplodirati.
Gledala sam ga, nije se ništa promijenio. Bio je još zgodniji, muževniji, očinstvo mu očito
godi. Opet sam se sjetila Tonija. Kakav bi bio on bio otac? Najbolji, nisam sumnjala.
- Ovo je moja supruga Ana - rekao je.
Supruga mu se zove kao ja. Smiješno!
Vjerojatno je uhvatio moj iznenađeni pogled. Znala sam da jest jer me cijelo vrijeme
gledao. Još me više iznenadio način na koji me predstavio svojoj supruzi.
- Ana, supruga moga pokojnog brata Tonija.
Gledao me cijelo vrijeme u oči.
- Kako to da se prije nismo upoznale? - upitala je njegova lijepa supruga.
Bila je doista lijepa. Imala je dugu smeđu kosu i plavičaste oči. Visoka i vitka. Kao da
nikada nije ni rodila.
- Ana se kasnije udala - objasnio joj je.
198
 - Kako je Kata i obitelj? - upitala sam, želeći se maknuti s te teme. Bilo je očito kako me
polako počeo provocirati.
- Dobro su. Sestra je opet rodila. Curicu. Zove se Antonija - rekao je.
- Drago mi je.
- Vaš se sin baš lijepo zaigrao s mojom kćeri - rekla je Antonijeva supruga.
Pogledala sam prema dvoje djece. Kad bi samo znali.
Kao da mi je čitala misli.
- Kao brat i sestra su. Da Toni nije poginuo tako davno, pomislila bih da je dijete
njegovo. I moja Laura sliči na Antonija, a on i Toni su nalik jedno na drugo kao jaje jajetu.
- Nisam te viđala kada sam dolazila s Tonijem. Često smo znali odlaziti u onaj seoski
kafić - rekla sam.
Opet sam htjela skrenuti s teme.
- Nisi mogla, u to sam vrijeme bila u Zagrebu na studiju. Zato se nismo niti upoznale.
Inače bismo, ja sam bila dobra s Tonijem.
- Aha - rekla je.
- Oprostite, moram ići - dodala sam i pozvala Mihaela.
- Javi se katkada, Ana, mogli bismo se katkada i posjetiti. Ipak nismo stranci. Zapravo
smo bliski - rekao je Antoni.
- Da, navrati - dodala je njegova supruga.
Ema nije ništa rekla. Samo me pozdravila. Pozdravila se i s Mihaelom. Učinila je nešto
čemu u tome trenutku nisam pridavala važnosti, niti je itko drugi.
- Hej, mali. Pozdravi se sa starom bakom - rekla je.
Mihael joj je pružio ruku.
- Da vidim hoćeš li biti nogometaš ili košarkaš. Kako hvataš loptu.
U ruci je držala šarenu loptu koju je uzela s obližnje hrpe lopti za prodaju. Podignula ju
je u vis, a Mihael je podigao ruke kako bi je uhvatio. Bilo je ljeto i dječak je imao majicu
kratkih rukava. I tada je shvatila.

199
 ČETRDESET I SEDMO POGLAVLJE

Oliver, ja i djeca bili smo usred bučne i vesele igre kada se u pozadini začulo glasno
kucanje, a potom i zvonjenje na vratima. Oliver je otišao otvoriti.
- Dobar dan, trebala bih Anu - čula sam poznat glas.
Obuzela me nervoza, nelagoda, strah. Što radi ta žena na vratima mojeg doma? Zašto
me traži? Pogledala sam u djecu koja su se veselo igrala. Izložena nelagodnim trenutcima,
čekala sam da Ema uđe i da se sav moj svijet sruši, da prestane ovaj veseli žamor moje djece
i da ostane Oliverova ljutnja i razočarenje, predbacivanje i tuga.
Nastavila sam se igrati s djecom kao da se ništa ne događa. U meni je sve buktalo. Bila
sam nesvjesna svojih pokreta, riječi. Djeca su primijetila moju zbunjenost. Marija mi je
rekla:
- Mama, hajde vidi tko je. Vidim da te to zanima.
Ema i Oliver su se predugo zadržali na vratima. Pitala sam se o čemu razgovaraju.
Nisam imala nikakve pretpostavke o čemu bi mogli. Bili su potpuni neznanci. Kasnije nisam
niti saznala o čemu su tako dugo pričali.
Naposljetku su oboje ušli u dnevni boravak. Oliver mi je rekao kako me traži gospođa
Ema, prijateljica mojeg oca.
- Draga, nisam znao da ti otac ima poznanike u Njemačkoj - rekao je Oliver.
- Ni ja - odgovorila sam.
Moj je odgovor bio ishitren i glup.
Ema se u potpunosti pripremila za dolazak u moju kuću. Vjerojatno je pretpostavljala
što će se dogoditi te kako će njezin dolazak zasigurno unijeti nemir u moj život, ali i kako
Oliveru nisam ispričala ništa od onoga što se događalo prije nekoliko godina. Zato je
pripremila potpun scenarij koji bi trebao zadovoljiti Oliverovu znatiželju.
Ema je u moju kuću došla kao potpuna neznanka. Čak mi se predstavila. Rekla je da je
prije mnogo godina radila s mojim ocem i kako joj je zajednička poznanica ispričala da sam
u Njemačkoj, u Frankfurtu i dala joj adresu. Htjela se javiti i ostvariti kontakt s kćeri čovjeka
kojeg je poznavala i s kojim je bila dobra.
- Zaista? - čudio se Oliver.
Nakon mojih priča o nasilnom ocu, začudilo ga je da je uopće itko mogao biti dobar s
tim čovjekom. Ali, rekao mi je kasnije, pretpostavio je da se moj otac na poslu ponašao
drukčije nego kod kuće. A možda mu je, rekao je Oliver, bila i ljubavnica. Zgrozila sam se nad
tom pomisli. Nisam voljela tu riječ jer sam i sama bila ljubavnica. Samo jednom, ali ipak
jesam. I iz tog se jednog jedinog puta rodio život.
Začudilo me koliko toga Ema zna o meni i mome ocu. Kako je mogla sve to znati? Ono
što je znala bile su općenite stvari koje je mogao znati svatko tko je živio u našem selu, ali
ona me nije dobro poznavala, niti je znala da sam uopće imala takva oca.
Kasnije sam saznala kako je stupila u kontakt s Katom i kako joj je ona ispričala ono što
je njoj ispričao Toni. Ema je već podijelila svoje sumnje o mom sinu s Katom, ljutilo me što

200
nije čekala da prije popriča sa mnom. Njih su dvije, zahvaljujući meni, postale prijateljice.
Kao da se ništa nije dogodilo, kao da joj Ema nikada nije otela tek rođenog sina iz naručja.
Nisam shvaćala kako je Kata tako lako prešla preko svega.
Oliver je upitao kako se zove ta zajednička poznanica koja joj je ispričala za Anu, a Ema
je bez trunke suzdržavanja izgovorila: Kata.
Pogledala sam je, usnice su mi se skupile, počela sam drhtati. Shvatila sam što se
događa. Povrata i spasa više nije bilo. Oliver će sada doznati sve i moj će se život srušiti. Bit
će uništeni životi moje djece, Oliverov i moj. Više neću imati obitelj i dom.
Ema nije započinjala razgovor o Toniju, Antoniju i meni. Ali je često pogledavala
Mihaela koji se bezbrižno igrao sa sestrom. Igrali su Memory, igru koju je najviše volio.
Proučavala je sličnosti. Oliver je o nečemu razgovarao, nisam ga slušala, samo sam se
povremeno osmjehivala. Nije primijetio moju odsutnost.
Ema je rekla:
- Tvoj otac nije često bio dobre volje, ali ponekad bi znao biti ljubazan pa smo pričali o
svemu i svačemu.
- Da, ali rijetko bi znao biti ljubazan i dobre volje - prokomentirala sam.
Ono što se događalo u narednim trenutcima ne može se nikako objasniti ničim drugim
do li Bogom. Morao se umiješati, jer ne znam kako bi to mogla biti slučajnost ili sudbina.
Zazvonio je telefon. Zvala je Zorka. Oliver mi je pružio telefonsku slušalicu.
- Ana, otac umire. Zvao je da dođeš - rekla mi je.
Svela je cijeli razgovor na nekoliko riječi. Otac koji me godinama psihički zlostavljao
sada je tražio da dođem. Trebala sam biti uz njega dok je umirao. Je li to zaslužio. Sjetila sam
se majke i njezine smrti. Bol koju sam onda osjećala bila je posve drukčija od ove boli. Jača,
teža, vrelija. Još sam je osjećala. Krivila sam još uvijek oca za svu nesreću koja se obitelji
dogodila.
Kroz nekakvu maglu koja mi je prolazila umom sam čula Zorku kako govori:
- On je naš otac, ti si najstarija, dođi, ja sam mu oprostila. Brat nas sada treba.
- Dobro - rekla sam i spustila slušalicu.
Suze mi nisu navirale na oči, ne znam što sam osjećala. Sve u meni bilo je posve tupo.
Bilo mi je sasvim svejedno što će se dogoditi. Hoće li se saznati za moj grijeh ili ne. Otupjela
sam na sve riječi i događaje.
Otac umire, došli ste u pravi trenutak da saznate novosti o njemu, ako ste zbog toga
došli ili ste došli zbog nečeg drugog - rekla sam.
Moja je rečenica zvučala posve drsko, mogla bih reći bezobrazno. I sama sam se
iznenadila drskosti u svom glasu.
Svi su me začuđeno pogledali, čak i Marija.
- Draga, vidim da si u šoku, ali možda još ima nade - pokušao je Oliver spasiti stvar.
- Ma nema, stari će umrijeti i svi ćemo biti u miru - rekla sam.
- Bože, Ana što ti je. Pa otac ti je - rekao je.
- Nikada to nije bio. Dobro, možda na trenutke. Većinom je bio odvratan, bezobrazan,
bezosjećajan i nečovječan. Takvog ga se sjećam veći dio svojeg djetinjstva - rekla sam drsko.

201
 Potom sam se slomila i rasplakala. Ne znam koliko sam dugo plakala, Oliver me grlio i
tješio.
- Znam da ga voliš, ipak ti je otac, od toga ne može nitko pomoći. Od roditelja ne možeš
pobjeći kakvi oni bili - govorio je Oliver.
Ja sam samo plakala u njegovu naručju.

***

Ema je nakon pola sata odlučila otići. Valjda je uvidjela da nije vrijeme za razgovor o
onome zbog čega je došla. Pozdravila se i rekla kako će me nazvati. Kimnula sam i zatvorila
vrata za njom. Spakirala sam kovčege i sutradan smo svi zajedno krenuli u Hrvatsku.
Osjećala sam se loše, ali ne zbog oca već zbog brata. On ga je doista volio, branio bi
nama sestrama da razgovaramo o ocu u lošem kontekstu. „On je naš otac“, govorio bi.
Namjeravala sam idućih dana dok sam u Splitu posjetiti Tonijevu majku i sve joj
priznati. Trebala sam nekome reći, olakšati dušu, bez obzira na posljedice. Nisam željela da
Ema bude prva koja će saznati. Željela sam da to bude Kata, majka čovjeka kojega sam toliko
voljela, kojeg još uvijek volim i kojeg sam na jedan način izdala jer sam, makar i nakon
njegove smrti, spavala s njegovim bratom i s njim dobila dijete.
Kako god bilo, moja mi se prošlost od sadašnje situacije čini težom. Niti je se mogu
riješiti niti joj se u potpunosti mogu prikloniti.
Zaboga, zar nisam bila tamo gdje jesam zbog prošlosti? Jesam. Zar nisam učinila to što
sam učinila zbog prošlosti? Jesam. Zar me nije baš ona dovela na prag Katina doma? Jest.
Prošlost je bila teža, kudikamo bolnija, obilježila me, urezala ožiljke zbog kojih sam sad
prepoznatljiva. Zbog prošlosti sam bila prokleta. Izdala sam, osramotila, uništila, kako je
ovo sada moglo biti teže od svega onoga što sam proživjela.
Pobjegla sam od nasilnog oca i sada sam se vratila prepuna ožiljaka koje mi je urezao
dok ga nije bilo.
Zašto sam mu dopustila?
Potom sam se upitala zar je doista mogao za sve biti kriv. Zbunjenost me uvlačila u
mrežu potpunog ludila. Zar sam sve to učinila uzalud? I jesam li opravdavala sve svoje
postupke očevom nasilnošću?
Možda jesam.
Oliver mi je rekao da sam ista otac. Nije ga dobro poznavao, njegovo se mišljenje
temeljilo na mojim pričama i mojem mišljenju.
Ponekada bih imala ispade u kojima je bilo elemenata nasilja. Razljutilo bi me nešto,
neka sitnica, neka Marijina pogreška, buka koju su ona i Mihael stvarali i ja bih izgubila
kontrolu. Počela bih histerično vikati, a ponekad bih i razbijala stvari po kući.
Djeca bi me uplašeno promatrala skupljena u zagrljaju oca. Taj bi me prizor još više
razbjesnio. Zar sam loša majka, pitala bih ih. Nisu odgovarali ništa. Mihael bi u tim
trenutcima neutješno plakao i ponavljao: „Neću mama više, neću više.“

202
 Žalosno je što niti on niti ja nismo znali što to neće više ponoviti. Gdje je pogriješio i što
me razljutilo? Djeca su me se bojala. Možda onako kako smo se moje sestre i ja bojale oca.
„Ti si isti otac“, Oliver je to rekao samo jedanput, ali meni se ta rečenica urezala u
pamćenje. Odzvanjala mi je dugo nakon toga u glavi, ali i svaki put kada bi me uhvatila
nervoza i nemir ničim izazvan. U vrijeme takvih trenutaka djeca bi me gledala očiju punih
suza, a ja bih i dalje bjesnila. U svakom sam trenutku svojeg vikanja znala da oni nisu ni
za što krivi, ali nisam se mogla zaustaviti. Kada bih se izvikala, tražila bih djecu da mi
oproste i ljubila bi ih govoreći koliko ih volim. Naposljetku sam potražila psihologa.
Željela sam se riješiti one Oliverove rečenice i njezina značenja.
Nakon dan ili dva u Splitu odlučila sam učiniti jedinu ispravnu stvar. Posjetila sam Katu.
Razveselila se kada me ugledala. Oči su joj se povećale, a usne raširile u širok osmijeh.
- Dijete moje, otkada te nisam vidjela! Pa zašto ne navratiš katkada? - rekla je i čvrsto
me primila u zagrljaj.
Njezini su zagrljaji za mene bili poput majčinih. Još dok sam bila s Tonijem, kada bih
dolazila u njezinu kuću, Kata se odnosila prema meni s posebnim osjećajima. Pružala mi je
ljubav i neku sigurnost, mada ne znam od čega. Bila mi je poput majke. Možda me žalila
zbog cijele moje situacije, zbog toga što nisam imala majke, a imala sam nasilnog oca. Kata i
njezina obitelj nikada nisu upoznali mog oca. Nisam ih htjela upoznati, sramila sam se
vlastitog oca. Iako im je Toni sve ispričao, nisam htjela da se vide. Otac je želio, ali ja bih
svaki put našla neki razlog zbog kojega to sada ne bi bilo moguće.
- Ah, teta Kato, vrijeme ovdje tako brzo prolazi, a s dvoje djece nije lako, pogotovo kada
su bili mali.
- ‘Ajde, Ane ne izvlači se. Sada su veći, pa nisu veliki problem. Lakše je s njima -
prekorila me.
Potom je dodala:
- Možda ti muž ne voli, nema veze sinko, slušaj ti svojega muža.
- Ma ne, teta Kato, evo obećavam, prije nego se vratim dovest ću ti ih - obećala sam.
Pozvala me u kuću, sjele smo u dnevni boravak. Fotografija mojeg Tonija je još uvijek
tamo stajala. Osjetila sam veliku bol koja mi je obuzela grudi i sve ih više stiskala. U jednom
trenutku nisam mogla doći do daha. Sjetila sam se naše velike ljubavi i onoga što sam učinila
s njegovim bratom. Pekla me savjest, nisam mogla disati. Kako ću ovoj majci reći da već
sedam godina postoji netko tko joj pripada a koga sam joj uskratila. Vjerovala sam da me
Toni ne optužuje. Vidio je sve odnekud gore i shvaćao da nisam bila svoja u tim trenutcima.
Ali, hoće li njegova majka shvatiti.
Pribojavala sam se njezinih optužbi, strahovala sam da će me odbaciti i da me nikada
neće onako prigrliti zaštitnički kako je to do sada činila. Nisam htjela izgubiti taj osjećaj.
Iako je nisam posjećivala godinama, znala sam da je ovdje i da mogu doći kad god poželim
po zagrljaj i lijepu riječ i dozu te sigurnosti koju mi je pružala. Jer ja sam njoj još uvijek nešto
Tonijevo, netko tko bi joj davao osjećaj njegove blizine. Netko s kime se mogla spominjati
njega, razmjenjivati uspomene, ali i puštati suze. Majka i supruga, dvije najvažnije žene u
životu muškarca. To smo bile mi Toniju.

203
 Nisam znala kako početi pa sam je pustila da razgovor krene u onom smjeru u kojemu
je uvijek kretao. Ovog je puta nisam dobro slušala, nisam sudjelovala u razgovoru što je
primijetila.
- Sinko, da nemaš kakav problem? Što ti je? Izgledaš zamišljeno - rekla je.
Odmahnula sam glavom i kazala kako sam samo malo sjetna jer sam se sjetila Tonija.
Prikupljala sam snage, ali ona nikako nije uspijevala doći u moje srce i tijelo. Jednostavno
sam svu hrabrost izgubila.
Razgovor je prošao u prisjećanju i novostima koje sam joj donijela o svojoj obitelji.
Otišla sam obećavši joj kako ću joj dovesti djecu da ih vidi i kako ću opet doći prije nego što
odem u Njemačku.
Nisam joj toga dana uspjela reći.

***

Vjera mi nije davala osjećaj spokoja već nemira jer iako sam bila katolkinja i nastojala
živjeti u skladu s Božjim zapovijedima, posljednjih nekoliko godina sam učinila toliko toga
lošega da sam se pribojavala smrti. Željela sam ispraviti ono što se moglo, ali boljelo me što
svoje voljene nisam mogla poštedjeti boli.
Čovjek nikada ne zna kada će doći vrijeme njegova odlaska. Bori se sa stvarima koje su
beznačajne i one važne ostavlja za drugi dan. I ja sam ih ostavljala. Iz kukavičluka. Bila sam
svjesna da neke stvari možda nikada neću moći izreći. Ne bih mogla podnijeti ono što bi se
moglo dogoditi ako ih izreknem. Događaje zbog kojih bi se voljela vratiti u prošlost da ih
promijenim.
Otac je tih dana doista bio slabog zdravlja. Borio se sa smrću koja mu je, bilo je tako
očito, sve više stezala svoje ruke oko vrata. Smršavio je i gotovo se izgubio u bolničkoj
postelji. Stalno je tražio da ga se posjećuje. Najčešće je izgovarao moje ime. Ime svoje
najstarije kćeri kojoj je najviše zla učinio.
Nisam se htjela prisjećati. Bio mi je otac, pa kakav bio da bio. Krivila sam ga za smrt
majke, ali imala sam samo njega. Zorka i Karolina mu nisu htjele oprostiti. Ne znam jesu li to
učinile na njegovu sprovodu, ali ja jesam. Puno ranije. U bolnici.
Našla sam ga jednog dana kako sjedi u krevetu i plače. Rekao mi je da se sjetio majke i
svega što joj je činio. Kajao se.
Zar nije neobično i čudesno što smrt može napraviti od čovjeka. Potpuno ga
preobraziti. Moj se otac kajao. Nikada nisam pomislila da bi se taj nemilosrdan i sebičan
čovjek mogao pokajati. Gdje mu je sad bila hrabrost, bezobrazluk i drskost. Bio je jadan i
nemoćan, pred vratima smrti. Bojao se. Bilo mi ga je žao.
- Ja ti opraštam, a vjerujem da je i majka - rekla sam.
Osmjehnuo se.
- Kad bih mogao vratiti vrijeme - rekao je.
Zar ne požele to svi na samrti. Postoji li osoba koja će mirnog srca otići s ovoga svijeta.
Zar ne požele svi vratiti trenutak i ispraviti neku svoju grešku?

204
 Otac je nakon nekoliko dana umro. Na posljednji ispraćaj mu je došlo gotovo cijelo selo
i veliki broj ljudi iz okolnih mjesta. Pitala sam se je li baš tako bio omiljen. Možda je svima
drugima bio dobar, samo ne svojoj obitelji.
Čudila sam se cijeloj toj sviti koja je koračala za očevim lijesom i pjevala molitvene
pjesme. Neke od njih nikada nisam vidjela, a neki su se i predstavili izjavljujući mi sućut.
Oliver je cijelo vrijeme bio uz mene i pomagao mi da što lakše podnesem ovaj dan.
Bila sam neutješna. Čak sam i sebe začudila koliko sam tugovala za našim nasilnim
ocem. I sestre su bile tužne, ali ne koliko brat. Nisam ih krivila, one su ostale dulje s njim
nego ja. Tko zna što su sve podnijele. Bile su manje nego ja kada nam je majka umrla i
sigurno im je bilo teže. Ja sam se sjećala više trenutaka provedenih s njome nego njih dvije,
a posebice brat.
Osjetila sam olakšanje kada je dan prošao i kada su se svi koji su ostali na večeri razišli.

205
 ČETRDESET I OSMO POGLAVLJE

Tri dana poslije očeve smrti opet sam otišla u Tonijev dom. Povela sam Mihaela.
Odlučila sam kako neću čekati nego ću privesti kraju agoniju u kojoj sam se našla. Sve ću joj
ispričati, priznati Oliveru kako je bilo i zbog čega se dogodilo i ovu priču jednom završiti.
Mislim da mi Kata nikada ne bi oprostila da je saznala on nekog drugog.
Pozvonila sam. Nitko nije otvarao. Mihael me neprestano propitivao kod koga smo
došli. Rekla sam mu: Kod jedne bake, moje poznanice, koja je izgubila jednog sina u ratu, a
drugog je pronašla prije nekoliko godina i koja je imala jako tužan život. Tu sam ženu davno
poznavala i željela sam je posjetiti prije povratka u Njemačku.
Pričekali smo nekoliko trenutaka. Činilo se kako nikoga nema kod kuće. Znala sam da je
Tonijev otac vjerojatno u polju. Uvijek je odlazio na polje. Niti prije petnaestak godina ga
nisam često viđala jer bi svaki put kada bih došla s Tonijem on bio u polju.
- Nema nikoga, hoćemo li ići ili ćemo čekati - upitao je Mihael.
- Želim je vidjeti, ako je sada ne vidim ne vjerujem da ću moći doći drugi put. Pričekat
ćemo - rekla sam.
Bilo me je strah da neću drugi put skupiti hrabrosti, ako to sada ne učinim.
- Ali, mama, tko zna kada će doći. Može potrajati cijeli dan - rekao je Mihael.
- Hajde ljubavi, igraj se, eno vidi, imaš tamo onu ljuljačku - rekla sam.
- Pa ono je za malu djecu.
Ipak, pomirio se da ćemo pričekati.
Čekanje nije dugo potrajalo. Kata je vrlo brzo došla. Bila je u seoskoj trgovini. U rukama
su joj bile vrećice napunjene namirnicama, pa sam, čim sam je ugledala, potrčala prema njoj
kako bih joj pomogla.
Kata se obradovala kada me ugledala, ali joj je pogled zastao na Mihaelu. Mislim da je u
tom trenutku shvatila. Bilo je tako očito. Dijete je toliko sličilo svome ocu, da nije bila
potrebna nikakva analiza DNK.
Gledajući Mihaela često sam razmišljala o tome kako Bog uredi da u ovakvim
slučajevima dijete u tolikoj mjeri sliči svojem ocu da nitko ne može osporiti očinstvo.
Gledala bih djecu svojih prijateljica koja su imala vrlo male sličnosti sa svojim očevima.
Sličila bi bakama, djedovima, stričevima, ujacima i nešto malo očevima. Moj je Mihael sličio
sam svojem ocu.
Pitala sam se, ako ja vidim toliku sličnost unatoč razlici u godinama, kako li je Kata tek
vidi jer je ona Tonija gledala od rođenja. A pošto su Antoni i Toni sličili kao jaje jajetu, bila
sam uvjerena da su i u Mihaelovoj dobi bili potpuno jednaki.
- Ane moja, došla si. A koga si mi to dovela - rekla je i prišla dječaku.
Njezina je zbunjenost bila toliko očita da sam htjela što prije reći zašto sam došla.
Ionako je bilo sve jasno.
- Dušo, zagrli baku - rekla je.

206
 Vidjela sam Mihaelov pogled. Nije se volio grliti niti sa mnom, ni s ocem, a s nepoznatim
osobama pogotovo.
Kao da mi je pročitala misli, Kata je obratila pozornost na njegove ruke. Točno ispod
pazuha nalazila se tamnosmeđa mrljica.
Zagrlila je dijete i malo ga duže zadržala u zagrljaju nego što je bilo očekivano. Mihael
se nije branio samo iz pristojnosti.
Kati su se oči napunile suzama, pogledala me.
- Antoni - rekla sam.
- Kako...
Obratila sam se Mihaelu:
- Dušo, hajde se igraj, ja ću brzo. Samo da pozdravim baku Katu i eto me odmah.
Mihael se nastavio zabavljati s nekim skakavcem koji je bio ranjen i već ranije zaokupio
njegovu pažnju.
Ispričala sam joj kako je bilo. Sve od trenutka kada sam prvi put ugledala Antonija do
dana kada mi je Ema sve priznala.
Rekla sam kako se dogodilo samo jednom i zbog tih nekoliko trenutaka strasti, zbog te
jake sličnosti s Tonijem, zbog ljubavi koju sam još jednom htjela proživjeti, napravila sam
pogrešku, ali iz te je pogreške proizašlo nešto dobro, njezin unuk.
Kate je plakala. Njezin glas bio je tih, ali nježan. Govorila je kako nisam smjela tolike
godine šutjeti iako razumije zašto sam to učinila. Osjećala se kao da su joj Antonija po drugi
put ukrali.
I ja sam plakala; bio je to jedan od najtežih trenutaka u mojem životu. Izbjegavala sam
razgovarati o mome odnosu s Antonijem, ali željela sam joj reći da mi je na jedan način bio
drag. Ovo dijete nije nastalo s neznancem. Antonija sam na jedan način poznavala jer zaista
je imao slične osobine kao Toni. Mogla bih reći da sam ga poznavala preko Tonija.
Kate se naizgled oporavljala od šoka. Rekla mi je:
- Patnja je tako teška, usamljena, a ti u toj usamljenosti živiš gotovo cijeli život. Žao mi
te je.
Iznenadila me. Plakala sam i brisala suze. Bila sam tiha. Nisam željela da me Mihael vidi
ovako uplakanu. Sad sam bila spremna suočiti se s posljedicama, suočiti se s obitelji i reći
istinu. Morala sam i zbog Mihaela. Trebao je znati svoje pravo porijeklo. Otkrila sam neku
unutarnju snagu. Prvi put sam osjetila olakšanje i... mogla bih reći, Božju podršku.
Obećala sam Kati da ću joj češće dovoditi Mihaela. Zamolila sam je neka mi ostavi još
malo vremena kako bih svima rekla istinu. Bila je velikodušna. Očekivala sam to, iako nisam
imala pravo.
Naravno, Mihael je bio moje dijete, ali nisam mu smjela uskratiti istinu. Trebala sam
odmah reći. Toliko sam puta izgovorila tu rečenicu. Nisam smjela čekati ovoliko dugo.
Kajala sam se, ali sam očekivala i da me ostali shvate. Nisam pretpostavljala da bi se moglo
dogoditi suprotno. Mislila sam, ako mi je Kata oprostila i shvatila me, žena koja je najviše
propatila, ona će to učiniti i drugi. Ti drugi bili su Oliver i Antoni.
Ali, nekoliko sljedećih dana nisam rekla ni riječ. Posjećivala sam sestre, odlazila ocu na
grob i pripovijedala mu o Mihaelu i svojem grijehu, molila da tamo gore posjeti Tonija i

207
zamoli ga da mi oprosti. Ali nisam bila sigurna jesu li otac i Toni na istome mjestu pa sam
odlučila za oca platiti misu, a potom i za Tonija. Nakon toga sam osjetila olakšanje.
U narednih desetak dana u meni su se izmjenjivali različiti osjećaji. Strah se gomilao, ali
i želja da napokon budem slobodna. Bilo je nepodnošljivo živjeti s tom tajnom. I tako sam
jednog dana skupila hrabrosti i rekla prvo Oliveru.

***

Bila je nedjelja. Nedjeljom sam uvijek odlazila na misu. Rijetko bih kada izostajala.
Razmišljala sam hoću li mu reći odmah ujutro, ali nisam mogla. Kada sam se spustila iz sobe
u kuhinju, Mihael je već bio ustao. S Oliverom je proučavao nekakav strip. Mihael je
obožavao stripove.
Ugledavši ih zajedno, osjetila sam veliku bol i tuga me obuzela. Bili su tako usklađeni,
prisni, nisu se svađali, tako su se dobro slagali.
Pustila sam da jutro prođe i otišla s Marijom na misu. Kad sam se vratila Oliver je već
spremio ručak. Samo mi je otežavao, jer je radio stvari koje sam trebala ja raditi, žensko u
kući, a ne on - muškarac. Svakim sam trenom shvaćala kakva divna i pažljiva supruga imam.
Bila sam izgubljena. Sama sa sobom sam vodila brojne razgovore o tome kako bi
priznanje trebalo izgledati. Moj odnos s istinom je bio zatrovan od onog jutra s Antonijem.
Nisam je mogla živjeti jer sam jednom počela lagati, a laž je bila prevelika da bih prešla
olako preko.
Ta strana mojeg života došla je na naplatu.
Sjećam se da sam se toga dana jako sramila. Riječi mi nisu mogle prijeći preko usana.
Borila sam se da ih izbacim, tražila trenutak, ali nije mi uspijevalo. Obuzeo me golemi strah
da ću sve izgubiti. Željela sam napraviti taj pomak u svojem životu kako bih napokon bila
pomirena s Bogom. Kajala sam se, ali i preispitivala sebe ne bi li još koji trenutak mogla
sačekati. Međutim, svaki trenutak čekanja me rastuživao, uništavao.
Naposljetku sam to učinila.
Kada sam se uvjerila da su djeca zaspala, otišla sam u prizemlje, u dnevni boravak, i
sjela na kauč pored Olivera. Gledao je neki film. Nekoliko sam trenutaka oklijevala. Pričekala
sam blok reklama. Kao da sam mogla sve što sam imala reći, izreći u onih nekoliko minuta
dok traju reklame. I kao da će Oliver nastaviti gledati film nakon mojeg priznanja. Bila sam
svjesna da ću s ovime uništiti svoj brak i da će Oliveru život okrenuti naglavce. Pitala sam se
zar nije grijeh sada reći istinu i uništiti jednu skladnu obitelj.
Da je taj trenutak s Antonijem prošao bez moje trudnoće, nikada ne bih rekla Oliveru
istinu i tako ne bi uništila obitelj. Ovako, morala sam. Radi svih, a ponajviše zbog Mihaela.
U trenutku kada je počela reklama, rekla sam Oliveru neka me sasluša jer ono što mu
imam reći će promijeniti naše živote. Zamolila sam ga za razumijevanje, ako ikako može, a
odmah potom sam ga preklinjala da mi oprosti. Oliver se uplašio. Pitao me što se dogodilo,
što mu to toliko strašno imam reći.
Počela sam od trenutka kada sam prvi put vidjela Antonija. Priču o Toniju je već znao.
Pričala sam kako sam ostala u čudu kada sam vidjela kolika je sličnost i kako sam na kraju

208
otkrila da je drugi dječak Tonijev brat blizanac ukraden odmah po rođenju. Ispričala sam
mu kako sam posjetila Tonijevu majku, kako sad i Ema i ona znaju istinu. Ispričala sam mu
sve pojedinosti, pa i to kako sam neko vrijeme glumila da mi se Antoni sviđa i kako se cijeli
naš odnos ipak temeljio na prijateljstvu.
Mislim da je Oliver tada odahnuo shvativši da ničeg bliskog nije bilo među nama. Rekao
mi je kako sam mu ipak trebala reći, ali da me na jedan način i shvaća jer sam se vjerojatno
bojala da će biti ljubomoran.
Poslije tih njegovih riječi još mi je bilo teže. Ali morala sam mu reći. I rekla sam. Bio je
to samo trenutak, užasno glup, nepotreban i zbunjujući trenutak. Splet nesretnih okolnosti
jer Ema nije bila kod kuće. Družili smo se prije toga mjesecima, a ništa nismo imali, ali taj
trenutak kao da nisam bila svoja. Kao da me je obuzeo nekakav demon, koji će mi njega sad
vjerojatno oduzeti.
- Mihael je njegov sin - rekla sam i umuknula.
Nastala je tišina koja mi je bila velika kazna. Voljela bih da je vikao, tukao me, govorio
kako sam mogla to učiniti, ali nije. Samo je šutio.
Molila sam ga da mi oprosti, nisam to htjela, dogodilo se samo jednom i bilo toliko
kratko i nisam razumjela kako se moglo dogoditi dijete.
- Za dijete nije potreban dugi seks - bilo je jedino što je rekao.
Ustao se i izašao iz kuće. Nije ga bilo cijelu noć. Pokušala sam ga nazvati na mobitel, ali
sam ustvrdila da ga je ostavio kod kuće. Nisam znala što učiniti. Cijelu sam noć probdjela,
šetala od kauča do prozora, gledala ide li, bojala sam se što bi mogao učiniti.
Niti ujutro nije došao kući. Vidjela sam na mobitelu kako ga zovu s posla. Nisam se
javljala, a nisam odgovarala niti na telefon jer sam i na njemu mogla vidjeti pozivni broj.
Došao je kući tek navečer. Nisam ga pitala gdje je bio, samo je li dobro. Opet sam ga
molila neka mi oprosti, rekla sam kako nisam imala hrabrosti reći mu ranije. Kajala sam se,
plakala i preklinjala.
Upitao me kada bi mu rekla da se nije dogodio slučajan susret s Emom i da nije
prepoznala Antonija u Mihaelu.
Slegnula sam ramenima i iskreno rekla da ne znam bih li i kada bih mu priznala. Bila
sam velika kukavica i strahovala da ga ne izgubim.
- Trebala si mi reći kada si napravila test - rekao je.
- Znam - priznala sam.
- Ili onda kada si to učinila - opet je rekao.
- Da, znam. Shvatit ću ako mi ne možeš oprostiti - rekla sam.
- Neka ti jedno bude jasno. Mihael je moj sin bio i to će i ostati. Razumiješ li? - rekao je.
Kimnula sam.
Glas mu je podrhtavao, ali je ujedno bio strog i drzak. Nikada mi se još nije obraćao
takvim tonom. Ali, šutjela sam, nisam se čudila. Zaslužila sam mnogo veću kaznu od njegova
drskog obraćanja. Vjerovala sam kako će reći da se rastajemo, ali nije.
Sjedili smo dugo u tišini. Nisam je mogla više podnositi, gušila me, a opet se nisam
usuđivala prozboriti riječ. Čekala sam njegovu odluku.

209
 Minute su prolazile prokleto sporo, uskoro se i Marija trebala vratiti iz škole. Nisam
htjela da nas zatekne ovako. Nisam još znala kako djeci reći, posebno Mihaelu. Njega će
saznanje da nije sin svojeg oca najviše pogoditi. S Oliverom je bio jako povezan. Otac mu je
bio uzor. Što će biti kada sazna? Hoće li mi oprostiti? Pitanja koja su me mučila više nego što
će biti sa mnom i Oliverom. Mihael je već bio dovoljno star da shvati što sam učinila, ali opet
ne dovoljno da shvati razloge. Bilo me je strah.
Oliver me iznenadio govoreći:
- Ne želim da djeca još saznaju. Ne mogu podnijeti još i to. Treba mi vremena da
prihvatim, da shvatim.
Složila sam se iako nisam znala koliko još imamo vremena. Ema će saznati, a onda će
saznati i Antoni. Vrijeme nije ovisilo o meni. Nadala sam se da je toga bio svjestan.
Osjećala sam se potištenom i izgubljenom. Dani su prolazili, a Oliver nije odavao
nikakvo mišljenje ili namjere. Nastavili smo živjeti kao i do tada s jednom iznimkom; kad
nije bilo djece nismo razgovarali niti komunicirali ni na kakav način. Još smo uvijek spavali
u istoj sobi, on na jednom kraju kreveta, ja na drugom. Razmak koji nas je dijelio meni se
činio ogromnim.
Postojanje moje obitelji apsolutno je bilo narušeno. Netko je morao otići; ili ja ili Oliver.
Čekala sam da odluči tko će ići iz kuće; ja i djeca ili on. Niti u jednom trenutku nisam
pomislila da bi djeca mogla ostati s njime. Bez obzira kolika je bila moja krivica za raspad
braka, djeca su pripadala meni.
Oliverova šutnja je trajala tjednima pa sam se nekako naviknula na situaciju u kući.
Djeca su primijetila da se nešto događa između nas, ali nisu pitala ništa. Vjerojatno su
mislila da je riječ o običnoj trzavici jer imali smo ih i prije.
Ema je dolazila, na sreću, u vrijeme dok je Oliver bio na poslu. I njoj sam sve priznala.
Rekla sam joj da sam Kati već ispričala, i zamolila je da pričeka još malo. Nije imala puno
razumijevanja kao Kata. Čudilo me jer nakon svega što je i sama učinila, smatrala sam kako
bi baš ona trebala shvatiti, tim više što je u mojem slučaju bila riječ o mojemu djetetu koje
nisam ukrala, nego sam samo prešutjela ime pravog oca.
Predbacivala mi je što nisam Antoniju odmah rekla istinu, a onda sam je upitala; koliki
je grijeh prešutjeti ime pravog biološkog oca u odnosu na njezin grijeh?
- Ukrala si tek rođeno dijete majci iz naručja, a mene sad osuđuješ. Što misliš, čiji je
grijeh veći? - upitala sam.
Poslije tih riječi je ustuknula. Rekla je neka sama odlučim kada ću reći Antoniju, ali neka
nastojim da bude brzo.
Složila sam se i zamolila je neka mi uistinu dopusti da mu sama kažem.
Bilo bi smiješno i doista nevjerojatno da je sve prošlo bez posljedica.
Povukla sam se u sebe i odsutno razmišljala, što sada učiniti? Kako dalje? Koliko još
čekati na Olivera? Koliko će Ema htjeti čekati?
Razmišljala sam u kolikoj su mjeri Ema i Kata različitih karaktera i osjećaja. Dok je Kata
shvatila i oprostila, Ema to nije iako je i sama počinila strašan zločin koji je naposljetku
oprošten. Kako je to moguće? Ona bi treba imati više razumijevanja, suosjećanja, biti
strpljivija od Kate. Naprotiv, došla mi je prijetiti i uvjetovati vrijeme.

210
 Zaključila sam kako je to zato što ona ne zna doista što je obitelj. Ima dijete koje je
ukrala, ona nije zapravo majka. Majke drukčije osjećaju, brže oproste.
Bila sam ljuta na Emu i neko vrijeme sam se zaokupljala tom mišlju. Ema je zvala
gotovo svaki dan, a ja sam je svaki put molila da mi da još malo vremena. Nakon mojeg
preklinjanja, nevoljko bi pristajala.
Dani su prolazili u neznanju i iščekivanju. Pomalo me živciralo Oliverovo ponašanje. Ne
bi, da nije bilo Eme. Ovako sam bila na rubu nervnog sloma. Svaki dan i trenutak je bilo novo
mučenje. Naposljetku sam rekla Oliveru kako ne mogu više šutjeti, kako me Ema pritišće i
kako moram reći istinu, jer me ta žena slijedi u stopu. Ne mogu više dobivati na vremenu jer
me guši, prati me kamo god idem, zove na mobitel i kućni telefon.
Ionako će se doznati.
Bilo je to jednog jutru dok se spremao za posao. Djeca su još spavala. Nije mi odmah
odgovorio. Iako je bilo nemoguće, činilo se kao da me nije čuo. Ali nisam ponovila. Dala sam
mu vremena da donese odluku iako je pomalo bilo svejedno kakva će biti.
Otvorio je ulazna vrata i, prije nego što će izaći, s vrata rekao:
- Dobro.
Nisam osjetila olakšanje nego strah. Stala sam pokraj prozora i pogledala kako ulazi u
automobil. Nekoliko je trenutaka sjedio a onda je rukom obrisao suze, upalio automobil i
odvezao se.
Sjela sam za stol i dugo plakala. Oliverovo dopuštenje da kažem Antoniju mi je došlo
kao veliki kamen koji je s nekakve litice pao na mene. Guši me i sve jače pritišće. Razmišljala
sam o Oliverovim osjećajima i proklinjala dan kada sam vidjela Antonija. Bila sam doista
glupa, čak ni ljubav prema Toniju nije bila vrijedna Oliverovih osjećaja.
Oliver je bio izniman čovjek. Srce mu je bilo nesebično i puno ljubavi za djecu i mene.
Zbog njega sam poželjela da se ljubav s Tonijem nikada nije dogodila jer je bila uzrok svemu
ovome. Uništavala je mene i moju obitelj.

***

Zadivio me širinom svojeg razumijevanja. Znao je da će možda time izgubiti obitelj, ali i
shvatio da ne mogu više odgađati. Da sam mogla vjerojatno još niti on ne bi znao. Oliver je
bio prije svega dobar čovjek. Stavljao je dobrobit sviju iznad svoje, činilo mi se da i sada to
radi.
Otišla sam u Emin stan. Zvala sam je i zamolila je neka me ostavi nasamo s Antonijem.
Kad sam pozvonila na vrata, Ema mi je otvorila. U ruci je držala torbicu i rekla mi da imam
vremena koliko mi on bude spreman dati. Izašla je i zatvorila vrata za sobom.
Antoni je sjedio u dnevnom boravku i ispijao kavu. Gledao je televiziju. Nije me odmah
primijetio. Ugledavši me, iznenađeno je ustao.
- Što ti radiš ovdje? - upitao je.
- Moram ti nešto reći - rekla sam.

211
 Glas mi je počeo drhtati. Ovaj mi je trenutak bio puno gori nego kada sam odlučila reći
Oliveru koji se zbog svojih osjećaja nije mogao odreći djeteta, ali znala sam da će Antoni
zbog svojih osjećaja imati pravo uzeti Mihaela. Dati mu svoje prezime iako ja to ne bih
htjela.
- A što to? Gdje je Ema? Pa o čemu je riječ? - zasuo me pitanjima.
- Molim te, sjedni - rekla sam.
I sama sam sjela na fotelju nasuprot njegove. U ruci sam čvrsto stiskala Mihaelovu
fotografiju. Antoni je dijete već vidio u onoj trgovini, ali ja sam je ipak odlučila ponijeti sa
sobom.
Bila sam nervozna, nesretna, izmučena, bez snage i volje da se ovdje opravdavam, ali
isto sam tako shvaćala da sam jedini krivac u svemu ovome ja, a ne Antoni i da moram ovo
proći. Antoni je bio sam moja žrtva. Jednom Emina, a kasnije moja. Kada sam tako sagledala
situaciju, činilo mi se da sam bila užasno loša osoba. Ali, nisam. Bio je to samo splet
nesretnih okolnosti začinjenih mojim osjećajima za čovjeka kojeg sam voljela više od života.
Zar nije posve neobično i neshvatljivo kako se iz jedne čiste i velike ljubavi mogu
izroditi ovoliki grijesi?
- Zbog ovoga ćeš me prokleti, mrzit ćeš me, ali molim te, shvati da nisam mogla
drukčije. Zapravo, možda sam mogla, ali bila sam kukavica. Nije lako proživjeti, donijeti
takvu odluku i poslije živjeti s njom. Svaki sam dan gledala kako se razvija, kako odrasta i
kako ti sliči.
- Ma, o čemu ti pričaš? Tko mi sliči?
- Tvoj sin!
Iz mene su te dvije riječi izašle nevjerojatnom brzinom. Mislim da ih od silne brzine nije
ni Antoni shvatio.
Gledala sam ga u oči. Nije treptao. I Toni je isto izgledao kada bi bio u nevjerici i
čuđenju. Koliko je samo bilo sličnosti između njih dvojice.
- Ma čiji sin? O čemu je riječ? Ne znam o čemu pričaš? - bio je zbunjen.
Antoniju sam morala objašnjavati puno duže nego Oliveru. Morala sam ga uvjeravati do
te mjere da sam mu rekla za mrljicu ispod pazuha, a potom i za DNK-test. Rekla sam mu
kako mi je žao što sa mnom ima sina, ali eto, dogodilo se onoga jutra. Da se dogodio u
drukčijim okolnostima, da nije bilo s njim i da nije ostavilo posljedice, tih
nekoliko trenutaka seksa ne bih se ni sjećala, pomislila sam, ali naravno nisam izgovorila.
Ne da nisam htjela, nego nije bilo prikladno sad to reći.
Teško se mirio sa spoznajom da ima još jedno dijete. Ali naposljetku kao da je bio
sretan. Rekao mi je:
- Ja sam se u tebe iskreno zaljubio. Volio sam te, mislim da te još volim. Ali, to što si
učinila, što si prešutjela, neoprostivo je. Gotovo je jednako kao ono što je Ema učinila.
- Jesi li njoj oprostio? - upitala sam.
Nije mi odgovorio. Naravno, ona je bila njegova majka. S njom je proveo život, a sa
mnom samo nekoliko mjeseci prijateljstva. Toni bi mi oprostio. Znam da bi. Shvatio bi i
oprostio.

212
 - Žao mi je što se to dogodilo, žao mi je što se sve moralo dogoditi. Danas bi drukčije
postupila, odmah bih rekla istinu - rekla sam.
- Da si je barem rekla onda kada si me prvi put vidjela. Zašto mi jednostavno nisi prišla i
rekla mi da ti sličim na bivšeg? - upitao je?
- Toni mi nije bivši - rekla sam.
Shvatila sam da je moja primjedba bila doista glupa, ali za Tonija sam još nešto osjećala.
- A što ti je onda? - upitamo me ljutitim glasom.
Da, dobro pitanje, pomislila sam; nije sadašnji, ni bivši, ni budući, ali zar se može za
umrlu ljubav reći da je bivša? Možda je bolje reći pokojni. No, to i tako sada nije bitno.
- Antoni, molim te shvati me i oprosti. Ako ne možeš shvatiti, jako mi je žao - rekla sam.
Bila sam svjesna da mi glas zvuči previše hladno, nisam se pretjerano trudila izazvati
sažaljenje ili kajanje. Žalila sam, kajala sam se, sam Bog zna koliko, ali nisam bila dužna
drugima pokazivati svoje osjećaje, pa čak ni Antoniju koji je tako lako oprostio Emi što mu
je uzela obitelj. Različiti osjećaji su me pritiskali pa sam sve više postajala imuna na njih. To
je bio moj život, griješila sam, ali što mogu. Počela sam se ponašati pomalo inatljivo i
bezobrazno. Mislila sam; zašto me svi optužuju? Zar nikoga nije briga što sam osjećala, što
još osjećam, kroz što sam prošla sve ove godine otkad mi je umrla majka? Znam, u ovoj
situaciji nisam trebala misli na sebe, ali u meni se probudio osjećaj inatljivosti zbog
oca, zbog Eme. Otac me cijeloga života za nešto okrivljavao, a Emi su svi oprostili. Pitala sam
se zašto?
Ženi koja je počinila velik zločin i koja se nije iskreno kajala. Znam to jer je jednom
prilikom rekla kako postoje na tisuće nerazriješenih slučajeva otmice djeteta, kako iz
rađaonice tako i kasnije. Posebno se događaju u Njemačkoj. Nitko nikada ne sazna gdje su ta
djeca. Većina otimača su zločinci, pedofili, osobe sumnjiva morala i s emotivnim
poremećajem. A ona je to učinila jer je u tim najtežim trenutcima svojeg života pala u
depresiju zbog smrti djeteta i jer nije normalno razmišljala. Kasnije je bilo kasno da sve
popravi, a i razvila je majčinske osjećaje prema djetetu. Nije se mogla odvojiti, pa ga nije
mogla vratiti niti mu reći istinu: da nešto više od tisuću kilometara od mjesta u kojemu
su izgradili dom, živi njegova prava obitelj. Roditelji, brat blizanac i sestra. Svi su se sažalili,
oprostili joj i razumjeli je.
Bila sam uvjerena kako je Ema velika manipulator, ne kaje se i glumi tugu i depresiju
kako bi Antonija zadržala uz sebe, a Katu spriječila da poduzme pravne korake. Mislim da se
nikada nije uistinu pokajala, jer da jest, odavno bi nešto učinila. Ispravila bi gnjusan zločin.
Mogla je dijete usvojiti, pokušati stvoriti novu obitelj, zar je samo tako izbacila svoje umrlo
dijete iz misli i zamijenila ga Antonijem? Može li se to? Ako se može, zar nije njezin um
zapravo poremećen. Pitala sam se zašto su svi razumjeli i oprostili njezin čin, a moju
zbunjenost i strah nitko nije mogao shvatiti. Pa ja sam zadržala svoje dijete, samo sam mu
dala novog oca.
Htjela sam Emi reći, tko zna koliko je slučajeva gdje su majke svojim supruzima i djeci
zatajile prave očeve. Koliko se preljuba i avantura dogodilo iz koje su izašle trudne i odlučile
sačuvati svoju obitelj prešućujući istinu? Vjerojatno mnogo više nego slučajeva otmica
djeteta. I vjerojatno je ovaj moj zločin pred Bogom lakše ispraviti nego njezin.

213
 Zapravo sam bježala od odgovornosti i tražila opravdanje. Morala sam priznati da je
najveći zločin počinjen prema Antoniju jer je njemu oduzeta obitelj i to dva puta.
- Obje ste mi uništile život - rekao je.
Imao je potpuno pravo. Obje smo bile na isti način krive.

***

Antoni mi nije oprostio, ali zamolio me neka ne kažem Mihaelu odmah za njega. Želi ga
prije upoznati, ne želi da dijete koje se polako razvija u mladića i koje je u najosjetljivijoj
dobi svojeg života doživi ovoliki šok. Složila sam se.
Dogovorili smo se kako ćemo se slučajno sretati u gradu, reći da smo školski prijatelji,
odlaziti na sladolede, kave i slične stvari. Nisam znala kako ću to objasniti Oliveru, ali nisam
znala ni što planira sa mnom.
Sutradan mi je Oliver rekao:
- Još te volim iako si me ubila. Uništila si me. Znao sam da će tako biti, još onda kada si
mi ispričala za Tonija. Očekivao sam to. Ali, ne ovako. Mislio sam kako ćeš mi jednog dana
doći i reći da me ne voliš dovoljno. Iznenadio sam se kad si se pristala udati za mene i bio
sam najsretniji čovjek na svijetu. Ali strah je uvijek ostao tu - pokazao je rukom na srce i
nastavio:
- Bože, Ana, znaš li koliko sam te volio kada sam se želio oženiti tobom unatoč sumnji
koja me izjedala. Jesi li me ikada voljela kao njega? Jesi li razmišljala o njemu dok si vodila
ljubav sa mnom? Budiš i se ujutro s mislima na njega? Sve sam se to sve ove godine pitao.
Znaš li kako je živjeti s tom sumnjom? Živjeti s mrtvim čovjekom.
- Oprosti, ali...
- Znam, nisi za to kriva. Ja sam.
- Nisi, ja te volim Olivere - rekla sam.
- Zaista - bio je skeptičan.
- Volim te, zaista te volim - ponovila sam.
- Da me voliš ne bi spavala s drugim. Čekaj, čekaj... shvaćam ja. Taj drugi toliko sliči na
prvoga. Pa braća su, k tome blizanci. Vjerojatno si vidjela u njemu Tonija. Eto, draga moja, o
tome govorim. Prevarila si i mene i Antonija jer si našeg sina napravila s Tonijem.
- Zbunio me, ali morala sam priznati da na neki izopačen način govori istinu. Kako ga
sad uvjeriti da sam nakon tog nesretnog trenutka shvatila koliko ga volim. Može li se sad to?
Rekla sam mu, ali nije povjerovao.
- Ne mogu te uvjeriti, oprosti - zaključila sam.
Bila sam umorna od te silne borbe. Cijeli sam život uvjeravala sebe i druge. Prije
trideset godina sam uvjeravala seljane kako ja nisam kći svojega oca, puno sam bolja,
zaslužujem više. Ja sam kći svoje majke. Pa sam se uvjeravala da ću biti sretna s Tonijem, a
onda sam živjela u njegovoj sjeni, stvarajući dom s drugim muškarcem i uvjeravajući se
da je sve to ispravno i da ga volim. Naposljetku sam se uvjerila da ga doista volim, ali grijeh
je već bio počinjen. Valjda se morao dogoditi kako bih se u potpunosti uvjerila i raščistila sa

214
sobom. Nisam očekivala da Oliver shvati. Kako bi i mogao? Ni sama nisam u potpunosti
shvaćala sebe.
Oliver se mučio sa svojim osjećajima.
- Je li sve bio uzalud? Ana, je li sve bila laž. Jesi li obmanjivala sebe i mene? Reci mi
istinu, molim te.
Suze su mi navrle na oči. Borila sam se s njima. Nisam uspijevala. Boljelo me više nego
kada sam to učinila. Rekla sam mu istinu. Rekla sam kako sam često razmišljala o Toniju, pa
čak i kada se Mihael rodio. Nikada ga nisam uspoređivala s Antonijem, već s Tonijem, imao
je toliko sličnosti.
Rekla sam:
- U onim trenutcima kada je nesiguran u sebe i ono što radi, stalno lupka nogama o pod.
Isto to je činio i Toni. Imaju toliko sličnosti, gotovo se isto smiju, kosa, oči, usne, sve je
Tonijevo. Ali, to i nije teško jer je on sin Tonijeva brata blizanca. Tonija sam odavno pustila
da ode. Nakon što se to dogodilo s Antonijem, shvatila sam da je Toni otišao, pustio me,
sjećanje na njega je uvijek tu, vjerojatno će i ostati. Svi lijepi trenutci koje smo preživjeli,
kako smo se skrivali od mog oca, lagali, bježali. Sve će to ostati. Ljubav prema njemu će
ostati u sjećanju kojeg ću uvijek imati. Ali, ljubav prema tebi... - zastala sam na trenutak,
prišla mu i pomilovala ga.
Nastavila sam:
- Ne očekujem da ćeš povjerovati i oprostiti mi, ne očekujem da ćemo nastaviti gdje
smo stali prije ovoga, ali ljubav prema tebi rodila se nakon tog čina. Ili sam tada shvatila
koliko te volim. Sve do tada sam živjela u sjećanju na prošlu ljubav.
- Nisi li samo osjetila krivnju? - upitao me Oliver.
- Jesam, nju osjećam i sada, ali ona nije ljubav.
- Je li ljubav prema meni ista kao ona koju si osjećala prema Toniju? - upitao me.
Od ovog sam pitanja oduvijek strahovala. Bojala sam se da će ga Oliver jednom
postaviti, i da ću mu morati lagati. Nikada ga do sada nije postavio. Valjda je sada bio pravi
trenutak jer uopće nisam pred njim ustuknula. Osjećala sam kao da je Bog posložio sve na
svoje mjesto. Zato sam rekla:
- To su dvije različite ali opet potpuno jednake ljubavi. Njega sam voljela, znam da bih
ga voljela još uvijek da je ostao živ, ali nije. Tebe volim jednakom strašću, jačinom, ludošću,
jednakim žarom. Može li majka dvoje, troje ili više djece reći koje dijete voli više? Ne može.
Voli ih potpuno jednako u isto vrijeme. Ja sam potpuno jednako voljela njega, kao što volim
tebe sada. Možeš li to shvatiti?
Nije odgovorio.
Dodala sam:
- Kada shvatiš, vratit ćeš se i dati mi drugu priliku. Žao mi je samo što sam ja to shvatila
nakon što sam to učinila s Antonijem. Zar ne bih otišla s njim da nisam shvatila koliko te
volim? On je identičan, toliko sličan njemu. Čak i u govoru. Mogla sam otići s njim i vjerovati
kako sam s Tonijem. Ali, nisam.

215
 Ipak, otkako sam saznala da sam trudna nisam se mogla kajati jer bi to značilo da se
kajem što imam Mihaela. Ne mogu se kajati, to je moje dijete, volim ga više od života - rekla
sam.
Oliver je i dalje šutio, a ja sam nastavila:
- Molim te, ako ikako može, oprosti mi i nemoj dopustiti da dva puta izgubim istu
ljubav. Trećeg nema, vjerujem da trećeg puta nema.
Ustao je i izašao iz kuće.
Molim te, nemoj da bude prekasno - pomislila sam.

216
 ČETRDESET I DEVETO POGLAVLJE

Od tada je prošlo nekoliko dana. Bila sam iznenađena činjenicom da se život nastavio
kao da je sve u najboljem redu. S jednom iznimkom; nakon što bi se završio dan i djeca
otišla na spavanje, Oliver bi se zatvarao u sebe i postajao posve drugi čovjek. Sve dok su
djeca bila prisutna ponašao se kao i uvijek. Pričao sa mnom, šalio se, učio s djecom,
igrao nogomet s Mihaelom. Nitko ništa nije primijetio.
Nekoliko sam dana iščekivala ishod, morao je nešto učiniti. Nije se moglo nastaviti
ovako unedogled. Oliver je morao odlučiti, ali sam mu odlučila dati vremena. Što su dani
više prolazili, bila sam sigurnija da će ostati s nama. Barem radi Marije. Volio me je, znala
sam to, ali nisam znala je li ta ljubav dovoljna da prijeđe preko tako velikog grijeha.
Antoni se javio petnaesti dan Oliverove šutnje. Želio se susresti. Bila sam u nedoumici
da li da kažem Oliveru ili da prešutim. Naposljetku sam odlučila biti iskrena. Rekla sam mu,
a on mi je odgovorio kako bi bilo doista čudno da Antoni ne želi kontakt sa svojim djetetom,
posebice nakon što je i sam proživio teške trenutke. Oliver nije pokazivao nikakve osjećaje
koji bi upućivali na zabrinutost od gubitka sina. Počelo me zabrinjavati. Do tada sam se
tješila jednom činjenicom; dok je sa mnom i Mihael će biti s njim, ako me ostavi, Mihael nije
njegov biološki sin i mogao bi izgubiti pravo da ga viđa. Ne bih mu to sama nikada
mogla učiniti, ali u slučaju rastave braka, kako bi izgledalo pravo na viđanje. Bi li jedan
tjedan Mihael viđao Olivera, drugi tjedan Antonija. To nije bilo nimalo dobro za dijete.
Mislim da je i Oliver toga bio svjestan, a to je značilo da bi barem radi Mihaela ostao sa
mnom. Nisam ga željela izgubiti.
S Mihaelom sam pošla u kupovinu, htjela sam mu kupiti sportske cipele.
- Toliko sam razmišljao o tvojoj ljubavi. Nije prošao jedan dan, da nisam pomislio na
nju. Što osjeća? Jutro je svanulo, na koga je Ana pomislila? Gledao sam te kako spavaš i pitao
se tko ti je u snovima. Jednom sam se tom mišlju mučio cijelu noć jer si buncala. Imala si
ružne snove, stalno si se prevrtala, nisi imala mira. Pitao sam se koga sanjaš? Sanjaš li očeve
uvrede, batine, sanjaš li očevo nasilje prema majci ili sanjaš njega. Gotovo bih poželio da
bude ovo prvo. Znaš li kako je teško živjeti sa sumnjom iako sam je prihvatio od prvog
trenutka? Pitao sam se hoću li ikada doživjeti ljubav koju si osjećala prema njemu, a ako
dođe, hoću li je znati prepoznati? Ne mogu te kriviti u cijelosti jer sam i ja dijelom kriv. Kada
sam te prihvatio, prihvatio sam i mogućnost da odeš. Nije bilo trenutka, da se nisam pitao...
- Ana, hej, Ana - prenuo me Antonijev glas iz prisjećanja Oliverovih posljednjih riječi.
Mihael se okrenuo, a Antoni je i njega pozdravio.
- Ovo je zasigurno tvoj sin - upitao je.
- Pa kao da ne znate - rekao je dječak.
- Kako? - zbunio se Antoni.
- Zaboravili ste, sreli smo se već u trgovini. Imate kćer...
- Aaaaaa, sad se sjećam. Mali, imaš baš dobro pamćenje - našalio se Antoni.
Potom se obratio meni:

217
 - Kako si Ana? Što je novo?
Prije nego što sam odgovorila, Antoni je objasnio:
- Ja i tvoja majka smo zajedno išli u školu.
- Ali, ja sam mislio da si ti išla u Hrvatskoj u školu - rekao je Mihael.
Zbunio nas je oboje.
- Pa jesam, i Antoni je išao jedno vrijeme u našu školu. Poslije se preselio u Njemačku -
rekla sam.
- Hoćemo li negdje na piće, na sladoled? Što kažeš? - upitao je Antoni više Mihaela nego
mene.
Mihael me pogledao.
- Ako se ti slažeš - rekla sam.
- Mama, mogu li ja platiti? - upitao me Mihael.
Dala sam mu novac pa je otišao na pult platiti sportske cipele koje su mu se već duže
sviđale. Vidio ih je na internetu. Bile su po najnovijoj modi, a takva im je bila i cijena.
- Još si uvijek prelijepa - rekao je Antoni kada se dječak dovoljno udaljio.
Iznenadila sam se, posebno iznenadnoj promjeni njegova raspoloženja.
- Ne razumijem - rekla sam.
- Tako, lijepa si. Ta ti malo duža kosa savršeno pristaje - rekao je.
U tom se trenutku Mihael vratio, pa smo krenuli u kafić. Antoni se putem raspitivao o
njegovoj školi, stvarima koje voli, nogometu, prijateljima. Sa mnom gotovo nije ni pričao.
Obuzela me tjeskoba, drukčija od one koju sam do sada osjećala. Prisjetila sam se majke i
onog trenutka kada mi je umrla na rukama. Bože, hoću li ikada istisnuti iz svojeg srca taj
osjećaj. Urezao mi se u život i sad ga se sve više sjećam. Zašto? Jer mi sada najviše treba. Ona
bi znala što mi je činiti, rekla bi; Ana moja, osjećaji i razum su dvije različite komponente
života, bez njih se ne može, ali ako ih pomiješaš nastat će kaos. Ne miješaj ih.
Ali ja sam mislila kako su osjećaji i razum kao voda i zrak. Bez njih se ne može. Osjećaji
su mi donosili tjeskobu, razum mi je govorio da nešto nije u redu.
Antoni je imao pravo vidjeti svoje dijete. Što onda nije u redu?
Ubrzo sam i to saznala. Sam mi je rekao.
Već smo se neko vrijeme viđali „slučajno“. Dolazio je na nogometno igralište gdje je
Mihael trenirao. Odmah u blizini bilo je igralište košarke, koju je njegova kći voljela. Upisao
ju je i uzeo termine za trening u vrijeme Mihaelova. Ali nije provodio puno vremena sa
svojim sinom. Antonijeva bi kći svoj trening završila prije nego Mihael. Gledali smo ih sjedne
klupe. Djeca nisu posumnjala jer smo se ionako znali.
Razgovarali bismo o svemu i svačemu, ponekad se nasmijali, a takve prilike Antoni bi
iskoristio da mi kaže kako bih se češće trebala smijati jer imam neodoljiv osmijeh. Kada
bismo razgovarali o djecu, primijetio bi kako Marija jako podsjeća na svoju lijepu majku.
Vidio ju je nekoliko puta u gradu.
Počela sam primjećivati da se srećemo i više nego što smo se dogovorili, a da pritom ne
provodi više vremena s Mihaelom, onako kako bi trebao otac koji sina želi pripremiti na
vijest koja će mu iz temelja promijeniti život. Nije se trudio da ga Mihael zavoli. Više se

218
trudio da me podsjeti na Tonija. Stalno me je zapitkivao kakav je bio, što je radio, govorio,
mislio i slične stvari.
U početku sam mislila da želi znati kakav mu je bio brat, ali s druge strane tko mu je to
mogao bolje reći nego vlastita majka. Jednom sam mu i to i spomenula. Rekao je da majka
sigurno ne zna kakav je bio u društvu, kakve je prijatelje imao, što je volio kod djevojaka, te
naposljetku primijetio kako se sigurno to da su imali isti ukus što se tiše djevojaka.
Sve više me je obuzimala nelagoda. S koje strane sam gledala na njegovo ponašanje, sve
sam više bila sumnjičava. Njega nije zabrinjavala činjenica da sam udana i da sam se viđala s
njim samo radi njegova sina. Rekao mi je da me shvaća, da mi ne zamjera ništa i kako mu je
drago što imamo sina. Ali ja sam se od velikog grijeha kojeg sam s njim počinila naučila
mnogim stvarima. Bila sam opreznija i nisam sebi dopuštala da me ponesu sjećanja
i nostalgija jedne ljubavi. Svim sam silama nastojala očuvati svoj brak i spasiti ono što se iz
njega moglo spasiti. Nisam bila sigurna hoću li ikada više vratiti Oliverovo povjerenje, ali
sam to nastojala s iskrenošću.
Prema Antoniju sam nastojala držati distancu koliko god je to bilo moguće. S druge
strane, on mi se nastojao što više približiti. Naposljetku sam ga upitala:
- Zna li tvoja supruga da imaš isti ukus što se tiče žena kao što je imao tvoj brat?
Zbunio se, a ja sam dodala:
- Jer ona i ja baš i ne sličimo.
- Pa da, moglo bi se tako reći. Toliko ste različite - primijetio je Antoni.
- Pa da, očito nemate isti ukus što se tiče žena - rekla sam.
- Da, ali obojica smo bili u tebe zaljubljeni. Znači da nam je ipak nešto zajedničko -
rekao je.
Odlučila sam biti izravna.
- Molim te, Antoni, reci što želiš; želiš li se viđati sa sinom ili sa mnom?
- Oho, koja arogancija. Zar misliš da si toliko neodoljiva? - provocirao me.
- Nije važno moje mišljenje nego tvoj odgovor - rekla sam.
- Znam, ali ne mogu ti odgovoriti, ne znam ni sam što osjećam. Želim te povrijediti, ali
ne mogu, želim te imati, ni to ne mogu, mogli smo biti obitelj da nisi udana, da se ja nisam
oženio. Sve je komplicirano, želim te dodirnuti jer si mi blizu, ali ne mogu, ne smijem. Očito,
ipak imam toliko toga zajedničkog s bratom. Volimo istu ženu. Pitam se što bi bilo da je živ i
da smo se upoznali. Bismo li se borili za tvoju ljubav?
- Pričaš gluposti, naravno da ne bi. Pa ti ne bi razmišljao o ženi svojega brata. Kriva sam
ja jer sam te zavela kako bih saznala istinu. Spavala sam s tobom jer sam mislila na njega.
Bila je to velika pogreška. Trebala sam biti izravna, ni sama ne znam zašto nisam. Molim te,
ukloni te misli iz glave, voli svoju ženu i odluči kada i kako ćemo Mihaelu reći istinu. Možda
nemam još puno vremena. Želim sve to riješiti prije nego... - nisam dovršila rečenicu jer je
Mihael dotrčao do nas. Želio je popiti malo vode.
- Prije nego... nastavio je.
- Što?
- Rekla si da želiš to riješiti prije nego... što?
- Ma ništa. Želim to riješiti i nastaviti sa svojim brakom. Moram i na Olivera misliti.
219
 Njemu je sada najgore. Razumiješ li me?
- Da, da, svakako. Oprosti.

***

Dok sam ja nastojala da se Antoni i Mihael što bolje upoznaju, Oliver se sve više
udaljavao. Činio je stvari koje i inače svakodnevno čini, ali misli i osjećaji su mu bili odsutni.
Činilo se kako još nije odlučio što će se dogoditi s nama. Moja preklinjanja da mi oprosti još
uvijek nisu urodila plodom. Borba da ga opet osvojim i da povratim izgubljeno povjerenje
nije pobudila ama baš nikakva učinka. Trebao je vremena i stalno ga je tražio. Govorio je: Ne
sada Ana, pusti me. I ja bih ga puštala.
U meni se ustalio snažan osjećaj krivnje, a Oliver ga je sve više poticao. Borila sam se da
mi oprosti, ali nisam više imala vremena. Morala sam stvari postaviti na mjesto prije nego
što krenem s terapijom za koju nisam znala hoće li uspjeti.
- Kakvom terapijom? - upitala sam je.
Tužno se osmjehnula. Rekla je:
- Bolujem od leukemije. Rak krvi. Traže donora, a dok ga ne nađu moram na terapije.
Zato želim što prije riješiti svoj život i postaviti stvari na svoje mjesto. Povrijedila sam
meni drage ljude, zato zaslužujem najgore.
- Bože, pa kako, otkada znaš?
- Odnedavna. To je život, nekada gubiš, nekada dobiješ. Ja, čini se, u zadnje vrijeme
gubim.
- Ma dobro, ima lijeka, potreban je samo donor i sve će opet biti u redu.
- Da, hoće - rekla je.
- Znaju li Oliver i Antoni?
- Ne, još ne znaju. Reći ću im za par dana. Za tjedan dana mi počinje prva terapija.
Ovdje u Frankfurtu. Tada ću im reći.
Ana je bila potpuno smirena. Kao da se pomirila s onim što je očekuje iako joj
budućnost može biti doista mučna, ali i kratka. Mislim da se pomirila sa samom sobom i
Bogom. Trebala je još Oliverov i Mihaelov oprost, a potom je mogla mimo otići. Činilo mi se
kao da se umorila od borbe i da polako odustaje od ove najteže i najvažnije.
Točno je da je imala zbog čega živjeti, a život joj je mogao pomoći da ispravi učinjene
pogreške, da ih okaje, pobjeda nad bolešću je mogla biti njezina druga prilika. I to sam joj i
rekla. Ana se samo osmjehnula i rekla:
- Vidjet ćemo.
Ana se sve više zatvarala u sebe. Naši su susreti već postali prijateljski pa mi je nije bilo
teško pitati o najintimnijim stvarima. Uočila sam da je sve više postajala neosjetljiva na bol.
Odgađala je terapiju, dajući vremena Antoniju i Oliveru. Liječnica joj je rekla da će, ako
nastavi odgađati, biti prekasno i neće se više imati što učiniti. Ana se nije trgnula
na upozoravajuće riječi. Kao da se nije bojala smrti već ju je priželjkivala.

220
 Pokušala sam je trgnuti na sve načine. Govorila joj kako Bog ne želi da se preda, on ne
kažnjava, on voli i daje drugu priliku. Kajanje je najvažnije i ako se čovjek kaje, Bog će ga
čuti i oprostiti. A Ana se doista kajala, ali se prepuštala bolesti. Bila mi je nezamisliva i
neshvatljiva njezina ravnodušnost.
Govorila je da ne odustaje od života, ali ja sam na njoj vidjela drugo. Vidjela sam smrt
koja je sve više uzima i guši. Naposljetku sam rekla:
- Imaš dvoje prekrasne djece. Sina i kćer. Želiš li da ostanu bez majke kao ti. I sama si
odrasla bez majčine ljubavi, utjehe, ruke i majčinog milovanja. Zar svojoj djeci želiš isto,
sada kada te najviše trebaju?
- Imaju oca - odgovorila je.
- I ti si ga imala - rekla sam.
- Marijana, moj je otac bio nešto sasvim drugo. Njegova je očinska ljubav bila doista
čudna.
- Ana, za Boga miloga, trgni se. Marija i Mihael te trebaju. Zar ti nisi trebala svoju majku.
Nije važno kakav je otac. Majka je jedna i nezamjenjiva. Majčinska ljubav je neprocjenjiva,
dijete uvijek treba ljubav svoje majke. Zašto im uskraćuješ tu ljubav?
- Zar tako misliš? Pa ne uskraćujem im je, ja ih volim više od svojeg života. Ne
uskraćujem im je.
- Uskraćuješ je. Ne želiš živjeti, ne želiš na terapije, želiš umrijeti jer misliš da će ti tako
svi oprostiti, jer će te smatrati jadnom ženom kojoj život nije bio lak. A posljedice? Misliš li
na tugu koju ćeš ostaviti iza sebe? Ne misliš li da ćeš ostaviti pitanja na koja neće moći
pronaći odgovor jer te neće biti da im ga daš? Trgni se, za Boga miloga, ima i puno
gorih stvari od toga što si ti učinila. Djeca te trebaju.
Govorila sam povišenim tonom, vikala sam.
Ana je rekla:
- Nikada nisam imala djetinjstvo. Imala sam majčinu ljubav, ali brzo mi je oduzeta.
Odbijala sam odrasti, ali sam odrasla u jednom trenutku, onoga dana kada je majka
umrla. Odgojila sam sestre i brata, živjela za njih, borila se, primala udarce za njih. Očevu
ljubav nisam upoznala, samo poniženja, podrugljive poglede susjeda, sažaljenja i štošta
drugo. Zašto mene netko ne bi pogledao i štitio? Zašto se meni sve to moralo dogoditi? Zašto
sam bila lišena svega? Nikada nisam imala ništa do boli.
Ana se sažalijevala. Mislim da se žrtvom gledala cijeli život. Rekla sam:
- Imala si itekako puno. Imala si što mnoge žene neće imati cijeli život. Imaš ljubav svoje
djece, Imala si ljubav trojice muškaraca, a ljubav jednoga još je uvijek toliko jaka da možete
prebroditi sve, samo mu moraš reći za svoju bolest.
- Da, pa da iz sažaljenja ostane sa mnom - rekla je Ana.
- Neće, Oliver nije takav čovjek.
- Ali, nije ni takav da će ikoga, pa ni mene, ostaviti u problemu.
- Neće, ali ćeš na kraju ipak saznati hoće li ostati s tobom ili ne.
- Na kraju?

221
 - Da, kada pobijediš bolest, on će ostati ili će otići. Ako umreš nećeš saznati bi li ostao s
tobom. Samo ćeš iza sebe ostaviti bol jednaku kakvu je ostavila tvoja majka. Samo ona nije
imala izbora. Mihael će se izgubiti, imat će biološkog oca kojeg ne poznaje i oca kojeg voli,
ali koji mu ipak nije otac. Njemu si najviše potrebna.

222
 PEDESETO POGLAVLJE

Ana je gotovo uvijek pobjeđivala u bitkama, nisam sumnjala da će tako biti i ovog puta.
Nije imala majku da je vodi kroz život, ali je imala djecu koju je ona morala provesti. Bilo mi
je nezamislivo da je više nema. Naši susreti su prerasli u prijateljstvo, nisam je osuđivala
zbog onoga što je učinila već sam u njoj gledala osobu kojoj se dogodio niz nesretnih
okolnosti. Kajala se, a ja sam bila uvjerena da ju je Bog čuo i oprostio.
Posljednji put kada sam je vidjela obećala je da će otići u bolnicu i otpočeti s terapijama.
Nije imala vremena više odugovlačiti. Bilo je to prije tri dana.
Ana se nije znala nositi s vlastitim problemima. Unatoč svemu što je kroz život prošla,
što ju je trebalo očvrsnuti i naučiti da se bori. Znala se boriti za druge, ali od sebe je bježala.
Bolest joj je došla nenadano, a koristila ju je kao bijeg od problema. Čak je nije znala niti
iskoristiti i okrenuti u svoju korist, nego joj se pokušala predati i pobjeći u smrt.
Ali, s druge strane bojala se i smrti. Onoga što dolazi poslije nje i susreta s onim koji će
joj odvagnuti grijehe. Bojala se hoće li je pustiti k sebi kada dođe pred njegovo lice s
grijehom koji je počinila.
Kada smo se rastajale, rekla je:
- Ako ovu bolest pobijedim, znat ću da mi je oprostio.
Nisam se složila s njom. Rekla sam:
- Vjeruj da ti je oprostio i ako je ne pobijediš. Bolest nije kazna, jer On ne kažnjava.
Ne znam je li povjerovala. Lice joj je bilo smireno, nije odavalo, ni nadu ni strah. Voljela
sam vjerovati da se odlučila boriti.
Ana je odlučila ubrzati stvari. Rekla je Oliveru u kojoj je mjeri bolest uznapredovala. On
joj je obećao pomoći i biti uz nju dok ga bude trebala. Nije joj lagao, rekao je da nije siguran
u budućnost s njom, ne zna može li joj više vjerovati, ali sigurno će biti tu dok se ne izliječi.
- A što ako se nikada ne izliječim, ako umrem? - upitala ga je.
- Tada sam s tobom ostao do kraja, cijelog života - rekao je.
Oliver je bio realan, nije je puno tješio, niti uvjeravao u to kako će na kraju sve biti u
redu. Ona je znala da joj govori istinu i da je ne obasipa lažnim nadama.
I Antoniju je rekla.
Od početka ga je obuzela tuga i panika, ali ju je uvjeravao kako će sve naposljetku
ispasti dobro, bolest će se povući pa će nastaviti sa svojim životom. Rekao je kako ne može
dopustiti da je dva puta izgubi, a ona mu je odgovorila da je nije izgubio ni prvi put jer je
nije ni imao. Bio je samo san, iluzija iz koje se izrodilo nešto lijepo. Njihov sin. Rekla mu je
neka ga pazi, u slučaju da se ne izvuče i zamolila ga da dopusti Oliveru da ga viđa. Antoni se
složio iako je stalno odbacivao mogućnost smrti.
Smrt je čudna stvar. Svi je se boje na različite načine, pa čak i oni koji su pomireni s
njom dočekuju je sa strahom. Vjerujem, ne zato što će završiti ovozemaljski život, nego jer
ne znaju hoće li im grijesi biti oprošteni i hoće li dospjeti u Kraljevstvo Nebesko.

223
 Ana je bježala od ovozemaljskog, ali što joj je smrt bila bliža, to više je željela živjeti.
Rekla je da se ta želja nije pojavila zbog straha od toga što je čeka, nego zbog djece. Mihael je
novonastalu situaciju prihvatio bolje nego što je očekivala. U početku mu je bilo teško, ali
kada je shvatio da se ne mora odseliti od Olivera i da će ostati sve kako je i bilo, a uz to će
imati još jednu obitelj s kojom se složio čim je popustio njegov otpor prema novoj situaciji,
pomirio se. Ni majku nije puno osuđivao. Ispričala mu je baš sve. Od veze s Tonijem do tog
susreta gdje se začeo. Rekao je kako mu je žao što je sve to morala proći, ali i kako mu je
žao što niti jednog od njegova dva oca ne voli koliko je voljela Tonija.
Nije joj dopustio da se opravda. Rekao je kako je ne osuđuje, ona je njegova majka i voli
je.
Bilo je doista zadivljujuća količina ljubavi i razumijevanja u djetetu koje je pred
pubertetom.
Ni Marija ni Mihael nisu znali za majčinu bolest. Znali su da ide na preglede i da je u
posljednje vrijeme pomalo boležljiva, ali na to koliko je situacija ozbiljna nisu niti pomišljali.
Ana ih nije željela opterećivati, posebno Mihaela koji je upoznavao svoju novu obitelj i za
kojeg bi saznanje o majčinoj bolesti bilo previše. Ana im je odlučila reći tek pri kraju, željela
im je skratiti patnju, nije htjela da se muče s mišlju koliko joj je još preostalo.
Tragajući za početkom knjige koja bi trebala objasniti Anin život, počela sam se
sukobljavati sa svojim mislima. Pokušala sam ih slušati, pa zanemariti, ali nisu mi dale da se
vratim na početak. Stalno sam se prisjećala njezinih riječi kada smo se zadnji put čule;
„Neka sve bude istina što ćeš napisati, onako kako sam ti rekla, ali kraj uljepšaj. Ne
želim preveliku tugu, napiši nešto optimistično...“
Može li pogled u smrt izazvati optimizam? Da, itekako može. Jer smrt zvuči groznije
nego što doista jest. To je samo riječ. Zapravo bi se čovjek trebao radovati jer na kraju svih
patnji, odlazi k Bogu. Naravno, ako je pomiren s Njim.
Sjetila sam se kako sam kao dijete bježala u polje, šumu i livade i ulazila u dijalog s
Bogom. Mislim da sam tada mnogo više znala nego danas.
Uzela sam laptop i pobjegla u polje. Nikada nisam bila sama u polju ovdje u Mainzu.
Odbijala sam ići jer to nije bilo moje polje, da sam otišla ranije značilo bi kako sam ga
prihvatila, a nisam htjela. Željela sam se vratiti svojem.
Sjedila sam na travi nečijeg tuđeg polja. Suze su mi navirale jer sam se osjetila toliko
blizu svojem polju. Činilo se kao da ću ga ovog trenutka dodirnuti. Osjećala sam hladan
povjetarac koji mi miluje lice. Nešto mi je bilo poznato.
Zazvonio je mobitel. Javila sam se na nepoznati broj.
- Marijana?
- Da, tko je?
- Marija, Anina kći.
Srce mi se stegnulo, obuzela me bol, čekala sam da mi kaže kako je umrla.
- Mama mi je rekla da vam javim, našli su donora, jučer su presadili koštanu srž. Treba
još čekati, ali liječnici su optimistični. Kažu da su velike mogućnosti da se oporavi.
Bila sam zbunjena.
- Pa kako... ti znaš...

224
 - Nazvali su iz bolnice da kažu kako su našli donora, a ja sam se javila, pa mi je otac
morao reći - rekla je Marija.
- Baš mi je drago, i ne znaš kako mi je drago što su ga našli - rekla sam.
Veza se uskoro prekinula. Još sam neko vrijeme držala mobitel na uhu.
Tada sam shvatila onaj osjećaj koji nisam mogla definirati:
Da Ga čuješ, bilo je potrebno samo osluhnuti.
Bog joj je dao drugu priliku.

225