Barbara Vine

Dimnjačarov sin
The chimney sweeper’s boy
Za Patricka Mahena
 Želio je vlastitu obitelj. Shvatio je to dok je još bio vrlo mlad, s petnaest ili
šesnaest. A kako je već tad običavao preispitivati svoje misli i kopati po
duši, ispravio se i zaključio kako zapravo želi obitelj koju će dodati obitelj
koju već ima. Vlastitu djecu. Zamišljao je kako će braći i sestrama darovati
djecu koju će voljeti, a svojoj djeci stričeve i tete. U njegovu snu svi su
živjeli zajedno u velikoj kući, kakvu nikad nisu imali. Bio je dovoljno star da
zna kako baš nije vjerojatno da će se to dogoditi.
Nešto poslije shvatio je kako kod muškaraca takvi osjećaji nisu pri‐
hvatljivi. Malo muškaraca ima takve želje. Žene žele djecu, a muškarci na
to pristaju. Ako sami žele djecu, žele ih kako bi nastavili lozu ili naslijedili
obiteljsko poduzeće. On ih je želio jer je uživao biti jedan od mnogih. Želio
je da ih bude što više. U njihovu životu prijatelji nisu bili osobito važni. Što
će ti prijatelji kad imaš obitelj?
Mnogi njegovi osjećaji i misli nisu bili prihvatljivi među muškarcima. Nisu
im priličili. Primjerice, želi li svoju obitelj, bit će mu potrebna žena. Znao je
kako to ide. Mora sresti neku djevojku, zaljubiti se, udvarati joj se, zaručiti
se i oženiti. To mu se činilo gotovo nepremostivom zaprekom. Djevojke su
mu se sviđale, ali ne na taj način. Nije znao mnogo, ali znao je što znači
“na taj način” – ljubljenje, dodirivanje, sve ono o čemu su u školi beskra‐
jno i monotono naklapali. Ostali su čeznuli za tim da to čine djevojkama,
neki su tvrdili da i jesu, ali njemu je bilo jasno da bi za njega već i doći u
priliku da to čini bio test izdržljivosti, naporan kao ispit iz francuskog,
predmeta koji mu je najteže išao, ili kao sudjelovanje u omraženom krosu.
Odakle je znao i to da to neće biti ono pravo?

Gerald Candless, Manje je više

 1.

Pogrešno je reći da su oči izražajne. Obrve i kapci, usnice i plohe lica –

svi oni izražavaju osjećaje. Oči su samo obojena tekućina u čaši.
—Glasnik bogova
Ni riječi mojim curama, rekao je na povratku iz bolnice. Mojim curama,
kao da nisu i njezine. Navikla se na to, uvijek je tako govorio, a na neki
način doista su više bile njegove. Ne mogu vjerovati, rekla je.
– Ideš na ozbiljnu operaciju, a tvoja odrasla djeca ne smiju znati za to.
– Ozbiljna operacija – ponovio je. – Zvučiš kao glavna sestra Samantha iz
kakve bolničke serije. Ne želim da se Sarah i Hope brinu. Neću im priuštiti
dan u paklu dok budu čekale ishod.
Laskaš si, pomislila je, ali to je govorio prkos. Nije si laskao. One bi doista
provele pakleni dan, bile bi očajne, dok je ona osjećala samo blagu
uznemirenost.
Natjerao ju je da obeća. To nije bilo teško. Ne bi ni voljela da im ona mora
reći.
Djevojke su došle kao i obično. Ljeti su dolazile svakog vikenda, a zimi
isto tako, osim kad su ceste bile neprohodne. Zaboravile su da Romneyjevi
dolaze na objed, pa je Hope napravila grimasu koju je njezin otac zvao
“četvrtasta usta”. Pružila je glavu naprijed i zategnula usnice.
– Budi sretna što dolaze samo na objed – rekao je Gerald. – Kad sam ga
sreo, pozvao sam ga na vikend?
– A on je odbio?! – Sarah je to rekla kao da je upravo čula kako je netko
odbio besplatno putovanje oko svijeta.
– Ne, nije odbio. Pisao sam mu, pozvao ga na objed i rekao da može pren‐
oćiti u hotelu.
Nasmijali su se svi osim Ursule.
– Dovodi i ženu.
– Uh, tata, i što još? Nema valjda i djecu?
– Ako i ima, nisu pozvana. – Gerald se slatko smiješio svojim kćerima.
Onda je zamišljeno dodao: – Mogli bismo igrati Igru.
– S njima? Može, odlično – rekla je Hope. – Već tako dugo nismo igrali
Igru.
 Titusu i Juliji Romney poziv Geralda Candlessa bio je čast, a ako su
očekivali da će ih primiti u kuću i da neće morati platiti sobu u hotelu The
Dunes, nisu to rekli, čak ni jedno drugome. Julia je očekivala da će netko
tako poznat biti pomalo ekscentričan, čak i grub, pa se ugodno iznenadila
kad je upoznala srdačnog domaćina, ljubaznu premda ponešto šutljivu
domaćicu i dvije zgodne mlade žene, njihove kćeri.
Titus je, kako je dobro znala, bio pomalo naivan. Nadao se da će vidjeti
Candlessovu radnu sobu. I da će možda dobiti dar. Ne prvo izdanje, to bi
bilo pretjerano, ali knjigu s posvetom autora. Razgovor o književnosti, kako
piše, kada piše, i čak, sad kad su tu bile i kćeri, kako je biti njegovo dijete.
Bio je vruć, sunčan dan u srpnju, nekoliko dana prije vrhunca sezone u
hotelu – inače ne bi ni dobili sobu. Objedovali su u mračnoj, prohladnoj
blagovaonici koja nije imala pogled na more. Candlessovi nisu razgovarali
o književnosti, nego o vremenu, turistima, plaži i gospođici Batty, koja je
došla raspremiti stol i oprati posuđe. Gerald je rekao kako gospođica Batty
nije osobito sposobna dvorkinja, ali ju je zadržao jer ga nasmijava njezino
prezime1. Postoji još jedna gospođica Batty i gospođa Batty, i sve tri žive
zajedno u staroj kući u Croydeu. To zvuči kao neka nova igra s kartama,
Nesretne obitelji, rekao je i nasmijao se, pa su se i kćeri nasmijale.
U salonu – tako ga je on nazvao – francuski prozor gledao je na vrt s
ružičastim i plavim hortenzijama, rub stijene, plažu oblika dugog luka i
more. Julia je upitala koji je ono otok i Sarah je rekla “Lundy”, ali rekla je
to tonom koji je govorio da takvo pitanje može postaviti samo potpuna
neznalica. Neka žena, zacijelo gospođica Batty, donijela je kavu, a Hope ju
je poslužila. Gerald i Titus pili su porto, Julia se odlučila za još jednu čašu
mersaulta, a Sarah i Hope popile su konjak, Sarah čisti, a Hope s ledom.
A onda je Gerald progovorio tonom koji je Julia mrzila, doista mrzila. Nije
vjerovala da to ljudi još uvijek rade, ne u današnje doba, ne odrasli. Ne in‐
telektualci.
– A sad ćemo igrati Igru – rekao je. – Da vidimo koliko ste pametni.
– Ne bi li bilo sjajno sresti nekoga tko bi pogodio isprve, tatice? – rekla je
Hope. – Ili bi nas to naljutilo?
– Naljutilo bi nas – rekla je Sarah i poljubila oca u obraz. Taj je prizor
Romneyjevima bio pomalo neugodan.
Nakratko ju je primio za ruku. – Ali, to se nikad nije dogodilo, zar ne?
Julia je pogledala Ursuli u oči. U pogledu joj je zacijelo bilo pitanje. Ili
strah.
 – Ah, ja neću igrati – rekla je Ursula. – Poslije objeda uvijek idem u
šetnju.
– Po ovoj vrućini?
– Meni ne smeta. Idem svako poslijepodne.
Titus, koji je također mrzio društvene igre, upitao je kako se ta zove. –
Valjda to nisu te Nesretne obitelji o kojima ste govorili.
– Zove se Dodajem škare – rekla je Sarah.
– Što moramo činiti?
– Morate je igrati ispravno. Samo to.
– Mislite, svi moramo nešto učiniti, a to se može učiniti ispravno ili ne‐
ispravno?
Kimnula je.
– Kako ćemo znati?
– Reći ćemo vam.
Hope je iz ladice u komodi izvadila škare. Nekoć su za Igru koristili kuh‐
injske škare, ili Ursuline škare za krojenje, ili škarice za nokte, što god je
bilo pri ruci. Ali, toliko su uživali u Igri da je Gerald, dok su djevojke još
živjele kod kuće, kupio oštre, šiljaste viktorijanske škare s drškama u obliku
srebrne ptice raširenih krila. Upravo je njih Hope sad dodala ocu kako bi
počeo Igru.
Nagnuvši se naprijed, nogu raširenih i čvrsto uprtih u pod, Gerald je
raširio škare tako da su poprimile oblik križa. Bio je krupan muškarac,
glave koju su novinari nazivali lavovskom, iako je lav sad bio star,
prosijede, kovrčave grive. Šake su mu bile velike, prsti dugi. Dodao je škare
Juliji Romney i rekao: – Dodajem škare neprekriženo.
Julia ih je dodala Hope onako kako ih je primila. – Dodajem škare
neprekriženo.
– Ne, nije tako. – Hope je skopila škare, preokrenula ih i dodala Titusu
Romneyju. – Dodajem škare prekriženo.
Titus je učinio isto i dodao ih Sarah, dobacio Geraldu pogled i rekao da ih
dodaje prekriženo.
– Pogrešno. – Sarah je raširila škare, uhvatila ih za oštricu i dodala ocu. –
Dodajem škare prekriženo, tata.
On ih je sklopio, dvaput okrenuo u smjeru kazaljke na satu i dodao Juliji. –
Dodajem škare neprekriženo.
Julijino se lice ozarilo. Shvatila je, ili je barem mislila da jest. Uspravila
se, okrenula škare dvaput suprotno od smjera kazaljke na satu i dodala ih
Hope. – Dodajem škare prekriženo.
– Vidi, vidi! – rekla je Hope. – Ali, znate li zašto?
Nije znala. Nagađala je. – Pa, dodajemo ih prekriženo kad su sklopljene,
nije li tako?
– Je li? Morate ih dodati ispravno i znati zašto je to ispravno i to svi
moraju vidjeti. Čujte, kad shvatite, zbilja je jednostavno. Vjerujte mi. –
Hope je raširila škare. – Dodajem škare prekriženo.
Nastavili su tako još pola sata. Titus Romney upitao je shvati li ikad itko
Igru, a Gerald je rekao da, svakako, samo je nitko ne shvati isprve.
Johnathan Arthur shvatio je drugi put. Impresioniran imenom čovjeka koji
je dobio i Nagradu Johna Llewellyna Rhysa i Nagradu Somerseta
Maughama, Titus je rekao da će se sad doista potruditi. Sarah je rekla da bi
ona još jedan konjak i upitala želi li tko drugi još neko piće.
– Tata, još jedan porto?
– Ne, hvala, dušo. Zaboljela bi me glava. Ali, donesi Titusu čašu.
Sarah je ostalima dodala pića, ponovno sjela, ovaj put na naslon očeva
naslonjača. – Dodajem škare neprekriženo.
– Ali, zašto? – Činilo se da je Julia Romney izgubila strpljenje. Prilično je
pocrvenjela. Ljutnja sudionika uvijek je zabavljala Candlessove. Sad su
izgledali uzbuđeno, kao da nešto očekuju. – Kako to može biti? Škare su
potpuno iste kao kad ste ih maloprije dodali prekriženo.
– Rekla sam vam da vjerojatno nećete shvatiti prvi put – rekla je Hope i
zijevnula. – Dodajem škare prekriženo.
– Vi ih uvijek dodajete prekriženo!
– Da? Pa dobro, sljedeći put dodat ću ih neprekriženo.
Upravo kad je Titus primio škare i počeo ih okretati u smjeru kazaljke na
satu, Ursula je ušla kroz francuski prozor. Njezina kosa, prosijeda, vrlo
duga i tanka, otela se ukosicama pa ju je pridržala rukom. Nasmiješila se i
Titus je pomislio kako će reći: – Što, još uvijek igrate? – ali, nije rekla ništa,
samo je prošla kroz sobu i otišla u hodnik.
Gerald je pogledao ostale i upitao: – Da prekinemo?
Po načinu kako su se djevojke nasmijale, kako se Sarah nagnula i
pogledala oca u oči, Titus je zaključio da su to uobičajene riječi, izgovorene
prilično dramatično, kojima Gerald završava Igru. Vjerojatno je i sljedeća
rečenica bila dio obreda.
– Želim vam više sreće sljedeći put.
 Gerald je ustao. Titus je imao dojam, ni sam nije znao zašto, da je starca
(gotovo bi se moglo reći, starinu) uznemirio ženin povratak, da mu je ona
pokvarila užitak u Igri. Njegovo je lice, iako ne tako sivo kao njegova kosa,
izgubilo boju. Vidjela je to i Sarah, kći koja je nalikovala majci. Pogledala
je sestru, koja je nalikovala ocu, i rekla: – Tata, je li ti dobro?
– Naravno. – Pogledao je svoju čašu i napravio grimasu, ali njoj se
nasmiješio. – Ne volim porto, nikad ga nisam volio. Trebao sam popiti
konjak.
– Donijet ću ti konjak – rekla je Hope.
– Bolje nemoj. – Učinio je nešto što Titus nikad nije vidio da odrastao
muškarac radi odrasloj ženi. Ispružio je ruku i pomilovao je po kosi. – Opet
smo ih zgazili, ljepotice moje. Uništili smo ih.
– Kao i uvijek.
– A sad – okrenuo se Titusu – prije nego što odete – oči su mu bljesnule –
rekli ste da biste željeli vidjeti gdje radim.
Radna soba. Je li je tako nazvao? U svakom slučaju, soba gdje su nastale
knjige, većina knjiga. Unutra je bilo zagušljivo i vruće. I iz te se sobe vid‐
jelo more i dobar komad duge, ravne plaže široke gotovo kilometar. Rub
vode bio je tako daleko da se gotovo nije ni vidio. Nebo i more spajali su se
u zamagljenoj crti. Zatvoreni je prozor bio velik, gol, sa smotanim crnim
žaluzinama. Sjalo je sunce. Zrake su preplavile stol, stolac, knjige iza njega,
knjige ispred. Gerald Candless pisao je na pisaćem stroju, i to prilično
staromodnom, a ne na kompjutoru. U posudi od oniksa imao je mnogo
olovaka i penkala.
S lijeve strane pisaćeg stola bili su pausi novog romana. S desne, rukopis
debeo oko dva centimetra. Na policama od poda do stropa bile su tisuće
knjiga, rječnika, enciklopedija i drugih pomagala, knjige pjesama, bio‐
grafije, romani, stotine romana, među njima i djela samoga Candlessa.
Sunce je njihove kožnate, platnene i papirnate hrptove kupalo blještavilom.
– Je li vam dobro?
Titus je ponovio Sarine riječi jer je Geraldovo lice opet posivjelo, a
krupnom desnom šakom držao se za lijevu nadlakticu. Nije odgovorio na
pitanje. Titus je pomislio kako je on zacijelo čovjek koji nikad ništa ne kaže
ako nema što reći, koji ne čavrlja, ne odgovara na uljudna pitanja o
zdravlju.
– Je li vam doista ime Titus?
To ga je nenadano pitanje zbunilo. – Što?
 – Nisam znao da ste gluhi. Pitao sam zovete li se doista Titus?
– Naravno.
– Mislio sam da je to sigurno pseudonim. Ne uzrujavajte se. Ne zovemo se
svi doista onako kako se zovemo, nipošto. Evo, pogledajte sobu. Nagledajte
se. Uzmite neku knjigu. Izaberite koju želite, pa ću vam je potpisati.
Dakako, ne prvo izdanje. To ne.
Među ostalim, Titus je tražio primjerak vlastite knjige. Nije je bilo, ili, ako
jest, on je nije vidio. Stao je pred red Candlessovih knjiga pitajući se koju
da odabere. Na kraju se odlučio za Hamadrijadu.
– Znate finski, je li?
Titus je tad vidio da je uzeo knjigu s police s prijevodima pa je pokušao
ponovno, ali ga je Gerald preduhitrio pruživši mu broširano englesko
izdanje iste knjige. Napisao mu je posvetu. To jest, samo se potpisao, nikak‐
vih “mojem prijatelju” ili “srdačno”. Sunce mu je obasjalo ruke koje su, kad
se nisu tresle, bile prilično mirne.
– Eto, a sad ste objedovali, vidjeli moju sobu i dobili knjigu, pa možete
nešto učiniti za mene. Usluga – ili točnije tri usluge – zaslužuju uslugu za‐
uzvrat, nije li tako?
Očekivalo se potvrđivanje. Titus je kimnuo. – Svakako, ako je u mojoj
moći.
– Oh, jest, ne bojte se. Bilo bi u moći svakoga tko bi se ovdje zatekao.
Vidite li ovo?
– Pause?
– Ne, ne pause. Rukopis. Želim da ga ponesete sa sobom. Da ga jed‐
nostavno odnesete. Hoćete li mi to učiniti?
– A što je to?
Gerald Candless nije odgovorio. – Odlazim na nekoliko dana. Ne želim da
stoji u kući dok me ne bude. Ali, ne želim ga ni uništiti. Možda ga jednog
dana objavim – to jest, možda ga završim i objavim. Ako budem imao
petlje.
– Je li to vaša autobiografija?
Odgovor je bio podrugljiv. – Da, naravno, čak nisam promijenio ni imena.
– Onda je rekao: – To je roman, početak romana… ili svršetak, ne znam.
Ali, on nije on, ona nije ona, a oni nisu oni. Jasno. Ne želim da ostane tu.
Znao sam da ćete doći, sreo sam vas… gdje je ono bilo…
– Hay-on-Wye.
 – Tako je. Znao sam da ćete doći, pa mi je palo na um da mi to možete vi
učiniti. Koga drugog ima ovdje dolje?
– Čudim se da ga niste stavili nekamo u sef.
– Čudite se, je li? Ako ga ne želite ponijeti i čuvati, samo recite, dat ću ga
gospođici Batty, ili ću ga spaliti. Kad bolje razmislim, možda bi ga bilo na‐
jbolje spaliti.
– Zaboga, nemojte ga spaliti – rekao je Titus. – Ponijet ću ga. A kako ću
vam ga vratiti? I kada?
Gerald je podignuo rukopis. Ispod njega je na stolu bila velika omotnica
već naslovljena na Geralda Candlessa, Lundy View House, Gaunton,
Sjeverni Devon, s markom od funte i pol.
– Želite li… hoće li vam smetati… smijem li ga pročitati?
Na to je uslijedila salva smijeha, dubokog i grlenog, u neskladu s onim
drhtavim rukama. – Namučit ćete se. Grozno tipkam. Evo, stavite ga u ovo.
“Ovo” je bila jeftina plastična aktovka, kakva se, uz brošure i rasporede,
daje sudionicima konferencija. Titus Romney inače ni mrtav ne bi dopustio
da ga vide s nečim takvim u rukama. Ali, hotel je bio blizu. Juliju su našli u
salonu kako vodi nategnut razgovor s Geraldovom ženom. Titus joj je već
zaboravio ime, ali nije ga se ni morao sjećati jer su odlazili, bilo je pola
četiri i oni su odlazili. Kćeri su nestale.
– Prošetat ću se s vama do hotela – rekao je Gerald. – Morao bih se svaki
dan malo prošetati. Nekoliko metara.
Julia se sva rastapala, kao i uvijek kad joj je bilo grozno. – Do viđenja i
mnogo vam hvala, bilo je prekrasno. Prekrasan objed.
– Ugodan vam ostatak boravka – rekla je Candlessova žena.
Krenuli su kroz vrt, Titus držeći aktovku koju je Julia radoznalo pogle‐
davala. Vrt se pružao do desetak metara od ruba stijene, a ondje su bila
vrata prema stazi koja je vodila uz stijenu. Sa staze se vidjela plaža i parkir‐
alište prepuno automobila i prikolica. Plaža je bila pretrpana, u moru mnogo
plivača. Julia je negdje pročitala da je to najljepša plaža na engleskoj obali,
najdulja, preko deset kilometara, s najfinijim pijeskom. I najsigurnija, jer
oseka bi rub mora pomaknula više od pola kilometra, a plima se polako
vraćala preko ravnog, tek malo ukošenog pijeska. Plitko i mlako more. Bilo
je modro poput dragulja, mirno, bez ijednog vala.
– Sigurno je prekrasno živjeti ovdje – rekla je Julia uljudno.
Nije odgovorio. Titus ga je pitao je li mu hodanje mrsko. Po načinu na koji
je govorio o šetnjama, činilo se da ih ne voli.
 – Ne volim nikakvo kretanje. Samo budale vole šetati. Zato su pametni
ljudi izumili automobil.
Na jednim vratima uz stazu pisalo je: “Hotel Dunes, samo za goste”.
Gerald ih je otvorio, pomaknuo se u stranu i pustio ih proći. Edvardijanska
građevina od crvene opeke s bijelim ukrasima i nekoliko zabata uzdizala se
nad njima. Nad terasom su bile prugaste tende. Svijet je sjedio i pio čaj.
Djeca su se brčkala u bazenu jedva skrivenom grmovima kaline.
– Sviđa li se vašoj djeci ovdje?
– Nemamo djece – odgovorila je Julia.
– Stvarno? Kako to?
– Ne znam. – Bila je silno iznenađena. Pa takvo se što ne pita! – Ja…
nisam sigurna da ih želim.
Još jedan prolaz, pa su se našli na velikom travnjaku.
– Ne želite djecu? – rekao je Gerald. – Kako neprirodno! Morate se pre‐
domisliti. Valjda se ne bojite roditi? Neke se žene boje. Djeca su kruna
života. Djeca su izvor sve sreće. Najveća nagrada. Vjerujte mi. Ja to znam.
No, evo nas opet među ruljom.
Julia je bila tako ljutita da je zamalo bila gruba prema njemu. Pogledala je
muža, ali on joj nije htio pogledati u oči. Okrenula se Geraldu Candlessu,
odlučivši se bez riječi rukovati s njim, okrenuti mu leđa i brzo otići u sobu.
Oklijevajući je pružila ruku. Nije ju prihvatio, ali ne zbog nepristojnosti.
Zurio je prema hotelu, prema terasi, s izrazom čuđenja i nevjerice. Pogled
mu je bio ukočen, nije ni treptao, pa je pogledala kamo gleda.
No nije bilo ničega, nikoga tko bi izazvao takvu reakciju. Ondje na terasi
okupljali su se stariji ljudi, to je zamijetila još jučer, oni koji nisu išli plivati
ni mnogo šetati, koji se nisu spuštali daleko niza stijenu jer su znali da će se
morati penjati natrag. Pod suncobranima i pod tendom sjedili su starci,
parovi koji su slavili zlatni pir, bake i djedovi, mirni, pasivni.
– Jeste li ugledali nekoga poznatog? – upitao je Titus.
Doimao se kao da sanja, kao da je mjesečar koji je izgubio orijentaciju.
Titusovo pitanje prekinulo je tu začaranost ili san. Rukom je prešao preko
čela i gurnuo prste u onu gustu kosu.
– Zabunio sam se – rekao je. Spustio je ruku, pozdravili su se, on se
smiješio na onaj svoj način, svojim vučjim ustima ali ne i očima. Nimalo
očima.
Nisu gledali za njim dok je odlazio. Nisu se ni osvrnuli ni mahnuli. Dok je
prelazila terasu kako bi ušla u hotel kroz otvorena staklena vrata bara, Julia
se nakratko zaustavila kako bi pogledala ljude na terasi, one bake i djedove.
Stari ljudi toliko puše. Svi su sjedili s cigaretama u rukama, pred njima pre‐
pune pepeljare, čajnici i šalice, kolačići, špilovi karata, ali nigdje losiona za
sunčanje ni sunčanih naočala. Nikad nisu odlazili na sunce. Neka je žena
izvadila pudrijeru i svoje stare, naborane usnice mazala grimiznim ružem.
Nije bilo nikoga tko ga je mogao zainteresirati, nikoga tko bi ga tako za‐
čarao. Bilo je to samo afektiranje, pomislila je, još jedna igra kojom nas je
htio fascinirati. Pošla je za Titusom u svježu, sjenovitu prostoriju.
Sarah i Hope išle su van. Hope je već imala dogovor, roštiljanje na nekoj
plaži dalje uz obalu. Gosti još nisu pravo ni otišli, a Sarah je već bila na
telefonu i dogovarala se s uobičajenim društvom da se nađu u gostionici u
Barnstapleu. Čak ni očevo društvo nije ih subotom navečer moglo zadržati
kod kuće. Izlazak sa starim društvom, kolegama iz škole i prijateljima pri‐
jateljâ bio je obvezatan, gotovo kao neka dužnost.
– Postelju mi spremi i svjetlo upali – govorila je gospođica Batty u kuhinji
– doći ću noćas kao kosić mali. Blackbird, bye-bye. Ima mnogo istine u tim
starim pjesmama.
S pladnja je uzela čašu Titusa Romneyja i popila porto koji je bio ostavio.
Obično je to činila kad su imali goste. Jednom se tako napila pošto je is‐
praznila ostatke iz petnaest čaša pjenušca da ju je Ursula morala odvesti
doma. Ali, kojim su povodom pili pjenušac? Ursula se nije mogla sjetiti.
Gospođica Batty, koju je Ursula već odavno zvala Daphne, baš kao što je
gospođica Batty nju zvala Ursula – popila je kap konjaka iz druge čaše, a
onda počela prazniti stroj za pranje suđa.
– Bye-bye blackbird – rekla je.
Ursula se nije mogla prestati čuditi tome koliko popularnih pjesama iz pro‐
teklih šezdesetak godina Daphne Batty poznaje. Geraldu se možda sviđala
zbog prezimena, a njoj pak zbog tog neprekidnog niza ezoteričnih pjesama.
Vratila se u dnevnu sobu. Gerald je stajao pokraj otvorenog prozora, ali
okrenut prema sobi. Otkako se vratio iz hotela, nije rekao ni riječi. Izgledao
je kao da je negdje daleko. To se s njim povremeno događalo. Samo, ovaj je
put bio još dalje, gotovo kao da je zakoračio preko neke crte na drugi terit‐
orij. Pogledao ju je praznim pogledom. Bila bi se zaklela da na trenutak nije
znao tko je.
Subotom navečer kad bi djevojke izišle on bi se razbolio od brige. Mislio
je da ona ne zamjećuje njegov nemir, ali, dakako, znala je. Kad su njegove
kćeri bile u Londonu, gdje uglavnom i jesu bile, nedvojbeno su svake večeri
ostajale vani do sitnih sati, a on se nikad nije brinuo. Ursula je bila uvjerena
da i ne misli na to, a pogotovo da se ne budi noću pitajući se je li se Hope
vratila u svoju postelju u Crouch Endu ili Sarah u svoju u Kentish Townu.
Ali, kad bi ovdje izišle, više se nije ni trudio leći. Sjedio bi u radnoj sobi, u
mraku, i čekao da čuje jedan automobil i ključ u vratima, pa drugi auto‐
mobil i ključ u vratima.
Već gotovo trideset godina nisu spavali u istoj sobi, u ovoj kući nikad, ali
ipak je znala što on radi. Još ju je fascinirao. Onako, pomislila je, kako
čovjeka fascinira deformiranost ili sakatost. Privlačio je njezin užasnuti
pogled, njezina stalna nagađanja. Zapravo ni po čemu nije mogla znati je li
on u svojoj sobi ili nije, ni po svjetlu ni po zvukovima. Svi su podovi bili
pokriveni sagovima, a vrata su dobro sjedila u dovratcima. Njegova je
spavaonica bila na suprotnoj strani kuće. Ipak, znala je kad noću nije bio u
njoj, baš kao što je znala i da djevojke nisu u svojim sobama. Jedan bi je od
automobila obično probudio. Imala je lak san. A i njoj bi laknulo kad bi se
vratila najprije Sarah, pa Hope. Ili obrnuto. Nikad prije ponoći, a obično
mnogo kasnije.
Njegove kćeri nisu smjele znati da ih on čeka. Sjedio je u radnoj sobi, u
mraku, da ga ne bi otkrile. Ne smiju znati da se brine za njih, ne smiju znati
da ima slabo srce ni da će u srijedu to srce na popravak. Htio je da budu
bezbrižne kao u djetinjstvu, da vjeruju kako im je otac besmrtan. Na trenu‐
tak je zamislila kako bi im bilo kad bi umro tijekom operacije, kakva bi se
provalija razjapila pred njima, a onda je ugasila svjetlo i zaspala.
Nije čula kad je stigao prvi automobil, ali čula je laganu škripu Hopeinih
vrata. Škripala su samo ako bi se otvorila više od četrdeset pet stupnjeva.
Sarin je automobil stigao bučno i prebrzo, što je vjerojatno značilo da je
previše pila. Ursula se pitala hoće li novinari znati čija je kći kad je jednog
dana policija zaustavi zbog prebrze vožnje i hoće li od toga napraviti skan‐
dal. Vrata automobila su se zalupila, ulazna vrata zatvorila gotovo treskom.
Kao da se ispričava zbog toga, Sarah je uza stube išla na prstima.
Gerald je hodao gotovo jednako tiho. Ali, bio je krupan i težak, hodao je
poput medvjeda. Ako ga djevojke čuju, pomislit će da je ustao i pošao u
kupaonicu. Ležala je i slušala, ali više ništa nije čula. Možda je i zaspala,
poslije nije bila sigurna u to, znala je samo da je bilo tiho i mirno i da je
svjetlo upalila u pola dva. Plima je bila najviša u deset do dva, to je zam‐
ijetila, premda to ljeti, kad je more mirno i nema vjetra, nije bilo važno.
Ljudi su uvijek govorili kako mora biti lijepo noću slušati more, ali ona ga
nikad nije čula. Kuća doduše jest na vrhu stijene, ali ipak predaleko od tog
blagog, plitkog mora.
Tog je poslijepodneva doživio šok. Kad joj je to sinulo, probudila se iz
drijemeža. Ili ju je nešto probudilo. Možda je sanjala o njemu. To se katkad
događalo. Sjetila se kako je bio ukočen, kako je gledao u prazno. Otišao je s
onim ljudima do hotela i nešto se dogodilo. Vidio je nešto ili nekoga, ili mu
je netko nešto rekao. A nije tip koji se šokira, pomislila je. Uspravila se, up‐
alila svjetiljku na noćnom ormariću. Četiri sata. Očito je spavala. Svitala je
zora, iza zavjesa se nazirala blijeda siva svjetlost.
I tad ga je čula. Ili je već prije ispustio taj zvuk pa ju je to probudilo. Imala
je tanku spavaćicu s uskim naramenicama. Odjenula je kućni ogrtač, dugu
kosu smotala u čvor i pričvrstila ukosnicama.
Nikad nije bila u njegovoj spavaonici. Ne u ovoj kući. Nije čak ni znala
kako izgleda. Daphne Batty je čistila i mijenjala posteljinu pjevušeći pop,
rock ili country pjesme. Ursula je rekla: – Geralde?
Hvatanje daha. Tako je zvučalo. Otvorila je vrata. Zavjese su bile raširene.
Vidjela je blijedi mjesec na blijedom nebu. Bilo je prilično svijetlo. Sjedio
je uspravno na uskom krevetu, lica grimiznog i oznojenog.
Ponovno je izgovorila njegovo ime. – Geralde?
Pokušao je nešto reći. Odmah je shvatila da ima napadaj pa se osvrnula
tražeći onaj njegov lijek, glicerin. Mogao je biti bilo gdje. Na noćnom
ormariću nije bilo ničega. Dok je prilazila postelji, on je iznenada zabacio
glavu i zaurlao. Bio je to životinjski zvuk kakav je mogao ispustiti ranjeni
bik, a dolazio je kroz njegova prsa i grlo ravno iz sredine njegova bolesnog
srca. Odjeci urlika su zamrli, on se lupao šakama po prsima, onda ih je
pružio, a lice mu je nateklo i postalo tamnoljubičasto.
Prišla je da ga primi za ruku, da sve zaboravi i zagrli ga. Kako je već
jedanput učinila, onda kad je sanjao da je uhvaćen u tunelu. Ali, opirao joj
se. Zamahnuo je ovaj put prema njoj. Oči su mu se razrogačile kao da će
iskočiti iz glave. Zamahivao je poput ljutitog djeteta.
Užasnuto je ustuknula. Duboko je udahnuo. Zvučalo je to kao kad voda
otiče niz slivnik. Lice mu je izgubilo boju, kao da je crno vino isteklo iz
bijele čaše. Vidjela je kako blijedi, kako se mišići lica opuštaju. Onda se
začuo završni, samrtni zvuk. Pao je u postelju, ispao iz života.
Znala je da je to smrt. Ništa drugo nije bilo moguće. Poslije nije mogla
vjerovati da su Sarah i Hope sve to prespavale. Baš kao što su, kao djeca,
spavale dok je vrištao sanjajući o tunelu. Nazvala je hitnu pomoć iako je
znala da je mrtav, a onda je nevoljko, sa strahom, strahom od vlastite djece,
pošla probuditi kćeri.
 2.

Krotki će možda baštiniti zemlju, ali neće je dugo zadržati.

—Oko u eklipsi
Sarah i Hope zajedno su sastavile obavijest o smrti. Sarah je izabrala riječ
“voljeni” jer se ne može napisati samo “muž”, a njih su dvije za sebe izab‐
rale “obožavani”. Stihove iz Coryjevog Heraklita izabrala je Hope. Sjetila
ih se iz školskih dana i pronašla ih u Palgraveovoj Zlatnoj riznici. Sarah je
mislila da su malo pretjerani, ali popustila je jer je Hope toliko plakala kad
je prigovorila. Obavijest se pojavila u nekoliko dnevnih novina.
Candless, Gerald Francis, voljeni muž Ursule i obožavani otac Sarah i Hope,
umro je 6. srpnja u 72. godini u svojem domu u Gauntonu, Devon. Sprovod će se
održati 11. srpnja u Ilfracombeu. Umjesto cvijeća molimo dajte prilog Britanskoj
fundaciji za srčane bolesti.
Plačem kad se sjetim kako smo često ti i ja
Zamorili sunce razgovorom i gurnuli ga niz nebo
Sljedećeg dana pojavila se osmrtnica u The Timesu.
Gerald Francis Candless, odlikovan Redom Britanskog imperija, umro je 6.
srpnja u 72. godini. Rođen je 10. svibnja 1926.
Gerald Candless napisao je devetnaest romana koji su objavljivani u razdoblju od
1955. do ove godine. Vjerojatno će ga najviše pamtiti po Hamadrijadii, kojom je
1979. ušao u uži izbor za Bookerovu nagradu.
Njegovi su romani bili neobični po tome što su, iako umjetnički, niz godina bili
omiljeni i kod publike i kod kritičara. No tek od sredine osamdesetih počeli su se
njegovi romani pojavljivati na popisima bestselera. U isto vrijeme dio kritičara
postao mu je manje sklon. Tvrdili su da se romani odveć ‘temelje na zapletu’ i da
katkad podsjećaju na ‘senzacionalističke romane’ od prije stotinu godina. Ipak, u
popisu koji su 1995. sastavili književni recenzenti, naveden je kao jedan od dvade‐
set pet najznačajnijih romanopisaca druge polovice stoljeća.
Candless se rodio i odrastao u Ipswichu u Suffolku kao jedini sin tiskara i bol‐
ničarke, Georgea i Kathleen Candless. Školovao se privatno, a na Trinity Collegeu
u Dublinu diplomirao je klasičnu filologiju. Zatim je radio kao novinar u nizu tjed‐
nika i mjesnih dnevnika, najprije u Walthamstow Heraldu u istočnom Londonu, a
poslije i u Western Morning Newsu u Plymouthu.
Upravo je u Plymouthu, kad mu je bilo 28 godina, napisao svoj prvi roman.
Mnogo godina poslije u intervjuu za Daily Telegraph rekao je kako je slijedio
primjer Anthonyja Trollopea – ustajao svakog jutra u pet i pisao tri sata prije
 odlaska na posao. Roman Središte privlačnosti prihvatio je treći izdavač kojem ga
je ponudio, pa je objavljen ujesen 1955.
Tek pošto je postigao uspjeh s još tri knjige mogao je živjeti od pisanja. No još
dugo nije prestao raditi u novinama, jer je početkom šezdesetih, otprilike u vrijeme
kad se oženio, počeo pisati književne recencije za Daily Mail, a poslije je neko
vrijeme bio urednik književnih priloga, pa na kraju zamjenik urednika za
književnost u Observeru.
U to je vrijeme živio u Londonu, u Hampsteadu, gdje su se rodile njegove kćeri.
Poslije se s obitelji preselio u dio zemlje koji je zavolio još dok je živio u Ply‐
mouthu, na sjevernu obalu Devona, između Bideforda i Ilfracombea. Ondje je, u
blizini sela Gaunton kupio Lundy View House, na vrhu stijene iznad plaže Gaunton
Dunes. Tu je živio i radio od 1970. do smrti.
Candless je 1976. postao članom Kraljevskog književnog društva, a prilikom dod‐
jele Rođendanskih počasti 1986. odlikovan je Redom Britanskog imperija. Umro je
od srčane tromboze. Za sobom je ostavio suprugu Ursulu, rođenu Wick, i kćeri
Sarah i Hope.
Na sprovodu nije bilo mnogo ljudi. Gerald Candless nije imao rodbine,
čak ni daljnje. Došle su djevojke, Fabian Lerner, Hopein dečko, Ursulina
sestra i njezina udana nećakinja Pauline.
– Kad je moja majka bila mlada, žene nisu odlazile na sprovode – rekla je
Daphne Batty dok je prala čaše od šerija. Staroj gospođi Batty bile su 93
godine. – Žene nisu hodale za lijesom.
– Zašto ne? – upitala je Ursula.
– Zato što su bile slabiji spol pa bi to možda bilo više nego što mogu pod‐
nijeti.
– A sad više nisu slabiji spol?
– Pa, ojačale su tijekom godina, nije li tako? Znate i sami. – Daphne se
okrenula kako bi se uvjerila da je ostali ne čuju. – Onaj Fabian došao je
samo zato što još nikad nije bio na sprovodu. Rekao mi je. Htio je vidjeti
kako je to.
– Nadam se da smo ispunili njegova očekivanja – rekla je Ursula, misleći
na scenu koju je Hope napravila kad su lijes spustili u raku obloženu umjet‐
nom travom. Na trenutak je pomislila da će se njezina kći baciti za njim,
kao Laert u Ofelijin grob.
To je pomislio i Geraldov urednik. Zakoračio je prema djevojci i promrml‐
jao: – O, ne, ne.
Ali, Hope je samo kleknula na svjetlucavu zelenu plastiku i zavijala dok je
gledala kako ostaci njezina oca nestaju u zemlji. Zavijala je, i kad je Pauline
– zašto Pauline? nitko od nje to nije tražio – bacila šaku zemlje na lijes,
jecala je i njihala se naprijed-natag, čupajući pramenove kose ispod crnog
šešira.
Sarah je rekla: – Jako joj je teško palo. Svima nama. I nama je strašno, ali
mi ne pokazujemo osjećaje kao ona.
Ursula nije ništa rekla.
– Bio je najdivniji otac na svijetu. Kad pomislim na očeve mojih vršn‐
jaka…! Kad smo bile male… ne, ne mogu govoriti o tome. Ne još. Odmah
se rasplačem. Zapravo nisam ništa bolja od Hope.
– Nisi tako razmetljiva – rekla je Ursula.
Sarah se zagledala u majku koja je sjedila za kuhinjskim stolom i pila
kavu. Ursula je bila čvrsta žena uspravna držanja, ljepuškastih ali neu‐
pečatljivih crta, lica još bez bora, mirnih modrosivih očiju i neuredne
svijetle prosijede kose koja se vječito otimala iz ukosnica. Duga kosa
smotana na zatiljku, s pramenovima što bježe, dražesna je na mladim djevo‐
jkama, ali na starijoj ženi izgleda jednostavno neuredno. No, njezinu majku
i nije imao tko vidjeti, sad kad je Gerald umro zapravo više nitko osim
Daphne Batty.
To ju je podsjetilo na ono što je htjela reći. Odnosno, nije baš htjela, ali
mislila je da to treba reći. – Znaš, ja ne mogu više ostati. A ni Hope. Sutra
odlazimo. Ako hoćeš, možeš sa mnom. – To doista nije zvučalo osobito
toplo. – Bilo bi mi drago da dođeš. Ostani koliko god želiš. Imat ćeš mir
dok ja budem na poslu, ili možeš u grad i… i frizeru. – Zamalo je dodala da
će Hope svraćati navečer, ali u to nije mogla biti sigurna.
– Mogla bi u kupovinu u Camden Lock – rekla je Sarah. – Voliš hodati.
Do St. John’s Wooda je lijepa šetnja.
– I šetnja niz plažu do Franaton Burrowsa je lijepa – rekla je Ursula. –
Vrlo ljubazno od tebe, Sarah, ali bit će mi sasvim dobro i ovdje. Mislim da
bih trebala biti sama, da se naviknem. – Nije rekla da je u svemu što je
važno sama već trideset godina. To što u kući imaš još nekoga, nekoga
krupnog, pametnog, dominantnog ali ravnodušnog nimalo ne smanjuje
usamljenost. Ali, nije to rekla jer kćerima nikad ništa takvo nije govorila. A
ni ikome drugom. – Osim toga – dodala je – Pauline će doći k meni na
nekoliko dana.
Iako je zakolutala očima, Sarah nije rekla ništa neugodno o takvom
rješenju Ursulinog problema. Ona i njezina majka toliko su se naviknule ne
govoriti jedna drugoj što osjećaju, izgovarati samo fraze i usputne opaske
da sad nije rekla: “Bolje ti nego ja” ili: “Što će ti ta pokora?”, nego samo: –
No eto, ona će ti praviti društvo.
Da, društvo. Pauline je u tome bila bolja nego Gerald, jer zapravo nije bilo
važno što joj kažeš i govoriš li uopće. Bilo joj je trideset osam. Često je
dolazila dok su djevojke bile male. Bila je upravo toliko starija od njih da
joj bude užitak brinuti se za njih. A kao i sve djevojčice koje su dolazile u
kuću, najprije u Hamsteadu a onda ovamo, vjerovala je da je Gerald Cand‐
less najdraži, najljubazniji, najbolji odrastao čovjek kojeg je ikad upoznala.
S četrnaest se zaljubila u njega. A onda je nastala ona zbrka. Nitko nije
točno znao kakva osim Pauline i Geralda, no što god je bilo, oboje su se
oporavili i kad se u dvadeset drugoj udavala, Gerald ju je poveo do oltara.
Njezin je otac bio umro.
Paulineina djeca sad su bila u pubertetu pa su mogla ostati sama s ocem, a
baka im je dolazila kuhati. Pauline je radila samo tri godine prije nego što
se udala. Po tome je bila slična Ursuli, ili je tako barem vjerovala, jer ni
Ursula nije radila u smislu posla za novac još od nekoliko mjeseci prije
nego što se 1963. u Purleyju udala za Geralda.
– Ali, pretipkavala si sve rukopise tetka Geralda, zar ne? – rekla je Pauline
za objedom kad je već gotovo tjedan dana bila u Lundy View Houseu. – On
ih je pisao, a ti si odgonetala njegov užasni rukopis i pretipkavala ih na
staroj Olivettici.
– Tako je – odgovorila je Ursula. – Baš kao Sonja Tolstoj.
– Tko?
– Tolstojeva žena. Ona je prepisivala sve njegove knjige, po sedam
primjeraka svake, a sve su bile duge i morala ih je prepisivati rukom jer
pisaći strojevi još nisu postojali. Ili ih barem oni nisu imali. Meni je ipak
bilo lakše nego njoj.
– Ali, nisi za to dobivala plaću? – upitala je Pauline s nadom u glasu. Ako
je Ursula dobivala plaću, makar i od muža, ne bi više bila prava posestrima
ostalih nezaposlenih udanih žena. – Tetak Gerald te nije plaćao?
– Uzdržavao me – rekla je Ursula.
– Pa naravno, to se podrazumijeva. I Brian mene uzdržava, ako to želiš
tako nazvati.
– Nisam to uvijek radila. Bijeda je bila posljednja koju sam prepisivala, a
to je bilo 1984. Poslije ih je sam tipkao.
– A zašto si prestala?
 Ursula nije odgovorila. Pitala se koliko minuta pošto ustanu od stola može
otići u šetnju. Vjerojatno dvadeset. Pauline je počela raščišćavati stol. Još je
nije upitala je li joj tetak Gerald ostavio mnogo ili tek dovoljno. Nije pitala
hoće li Ursula morati prodati kuću ili primati podstanare ili iznajmljivati
turistima, iako je, Ursula je dobro znala, umirala od znatiželje. Svi su pret‐
postavljali da je Gerald sve ostavio Sarah i Hope, a Ursula, premda se
oporavila od šoka njegove smrti, ako je to uopće bio šok, nije se još
naviknula na njegovu iznenađujuću oporuku.
– Za deset minuta idem u šetnju – rekla je kad su uključile stroj za pranje
posuđa.
– Po ovoj magli? – rekla je Pauline i tobože se stresla.
– Nije to magla, to je morska izmaglica.
– Ma znam da je tako zoveš. Uvijek kažeš da je to morska izmaglica.
Jedino zbog nje nisam voljela dolaziti ovamo, zbog te bijele morske magle.
A i tetak Gerald ju je mrzio, zar ne? Sjećam se da nikad nije izlazio dok bi
trajala. Zatvorio bi se u radnu sobu. Zašto?
– Ne znam – rekla je Ursula.
– Je li ti teško kad govorim o njemu, teta Ursula?
– Možeš me prestati zvati teta – rekla je Ursula, ne prvi put.
– Pokušat ću – odgovorila je Pauline – ali, bit će se teško odviknuti.
Gotovo nitko nije dolazio na plažu kad bi se s mora podigla magla. Parkir‐
alište bi se ispraznilo, surferi bi se povukli u svoje karavane, a hotelski gosti
otišli u zatvoreni bazen. Plaža, duga deset kilometara, za oseke široka
gotovo kilometar, bila bi natkrivena bijelom zavjesom. Kad bi ušla u nju,
more i pješčane dine bi nestali. Ursula je vidjela svoja stopala, plažu pred
sobom i nekoliko metara sa svake strane, ali nije vidjela morskom travom
obrasle dine slijeva ni more zdesna kako bešumno liže pijesak.
Izmaglica bi joj ovlažila kosu i ostavila kapi na odjeći, ali njoj to nije
smetalo. Nije bilo hladno. Ponekad joj se činilo da su joj magloviti dani
draži od vedrih, kad se vidio rt, estuarij, Westward Ho!, hotel visoko na
stijeni i vrt oko njega s cvijećem jasnih boja. Hodala je prema jugu na pola
puta između dina i mora. Ponekad bi podigla pogled i vidjela nejasno sunce
iza debele bijele gaze, ali uglavnom je gledala dolje, u pijesak.
Katkad je bio ravan i zbijen, no drugim danima, zbog nekog čudnog
djelovanja plime, bio bi namreškan poput kožice na skuhanu mlijeku.
Danas je bio gladak, tamno oker, mjestimice s crnim uzorkom fine prašine.
Turisti su vjerovali da su te crne crte, koje su izgledale kao da ih je vukao
magnet, onako kako vuče komadiće željeza po papiru, ostaci smole ili
nečega sličnog, ali Ursula je znala da su to ostaci školjki koje je zdrobilo
more.
Školjki je bilo posvuda na plaži, bijelih jakovskih kapica i šarenih lupara,
kredastih puževa i modrocrnih dagnji s bisernim sjajem, školjki koje su
izgledale poput oštre britve u kutijici od ahata. Kad su se tek doselili, djevo‐
jčice su svaki dan skupljale školjke sve dok se ne bi umorile. Godinama
poslije, Ursula ih je našla u ormaru, bezbojne, prašnjave i smrdljive. Strpala
ih je u torbu, donijela natrag na plažu i rasipala dok je hodala. Sljedećeg
dana kad je prošla istim putom, školjke je opralo more i one koje je ona
rasula nisu se razlikovale od ostalih.
Danas na plaži nije bilo nikoga drugog. Izmaglica je nepomično visjela.
Samoća joj je godila, davala joj priliku da razmisli. U Lundy View Houseu
danju to nije mogla zbog Pauline, a navečer bi uzela tabletu za spavanje.
Liječnik je uporno zahtijevao da ih uzima. Pitala se zašto toliko voli
izmaglicu. Možda zato što ju je Gerald mrzio? Morala je priznati da je to
moguće. Voljela ju je zato što on nije, zato je na neki način bila njezina,
tajna, neoskvrnjiva imovina.
A možda joj se sviđala i zato što toliko toga prikriva. Lundy View House,
druge kuće na stijeni, ljude, Geralda. Pokriva sve osim čistog, ravnog
pijeska i bijelih ili modrocrnih školjki. Dakako, sad joj to prikrivanje više
nije potrebno. Obfuskacija. Jednom davno odlučila je svaki dan učiti duge i
teške riječi kako bi ga impresionirala i ugodila mu. Kakva glupača, pomis‐
lila je, ali mislila je to mirno i odmjereno.
Okrenula se i pošla natrag istim putom. Pitala se, ne prvi put, zašto je tako
reagirala na Geraldovu smrt. Očekivalo bi se da će barem doživjeti šok. Ali,
nije. Bila je iznenađena, a onda je, vrlo brzo, osjetila olakšanje. Bez imalo
grižnje savjesti. Negdje je pročitala – ah, koliko je knjiga i časopisa i novina
pročitala tijekom godina! – da žalost donosi tužnu i gorku čežnju za pov‐
ratkom umrle osobe, barem na nekoliko sati, kako bismo joj postavili sva
ona pitanja koja su uvijek postojala ali ih nikad nismo izgovorili. Da, pom‐
islila je, voljela bih ga upitati zašto. Zašto si mi to učinio, zašto si mi toliko
oduzeo? Zašto sam morala biti druga – ne, ni druga, mnogo manje od toga –
vlastitoj djeci? Zašto si se oženio sa mnom? Ne, zašto si se želio oženiti sa
mnom? No iz mrtvih bi morala vratiti znatno drukčiju osobu. Gerald
kakvog je poznavala ne bi joj odgovorio.
 To ju je podsjetilo na gospođu Eady. Već godinama nije mislila na gos‐
pođu Eady, krupnu, tužnu staricu kojoj je jedna kći bila u samostanu a jedan
sin ubijen. Njegovu je fotografiju držala u srebrnom okviru pokraj male
zelene vaze s točkicama. Ursula je taj prizor još vidjela jednako jasno kao
pijesak i školjke. A manje od godinu dana poslije otišli su iz Hampsteada i
došli ovamo, na stijenu, u kuću s pogledom na Bristolski kanal i otok
Lundy.
Izmaglica se počela dizati. Ursula je dobro poznavala izmaglicu na ovoj
obali, znala je kako se ponaša, znala je iz iskustva da se neće potpuno dići
cijeli dan nego će dolaziti i odlaziti, padati i dizati se. Bijela se zavjesa malo
podigla i malo prorijedila pa je propuštala blijede zrake sunca. Sad je mogla
vidjeti hotel srdite crvene boje s odveć plitkim zabatima, crijepovima iste
boje kao geraniji koji su posvuda visjeli iz košarica. Maglena zavjesa
otkrila ga je gotovo kao da koketira, kao da je na plaži publika željna tog
prizora.
Nakratko se vidjela i njezina kuća. Sad je doista bila njezina. Nije joj os‐
tavljena samo na doživotno uživanje, nego potpuno i bezuvjetno. A i
njegovi budući autorski honorari pripadali su njoj. Osim velikodušnih
iznosa za Sarah i Hope, sve joj je ostavio. Oporuka ju je šokirala mnogo
više nego smrt. Razmišljala je o njoj šećući se plažom i na kraju zaključila
da se oporukom htio iskupiti za ono što joj je učinio. Nije time htio pokazati
da ju je ipak volio, nego da je njezin dužnik. Zato što je uzeo njezin život i
zlorabio ga.
Na vrhu stijene Pauline je izišla u vrt, stala pokraj ulaza i mahala joj.
Ursula je uzvratila, ali s manje oduševljenja. Poslije će učiniti nešto na‐
izgled netipično, pomislila je. Povest će nećakinju u hotelski bar na piće.
Izmaglica se opet spustila, posve naglo, kako je i očekivala. Skrila je Pau‐
line, koja je još mahala.
 3.

Čovjek vjeruje u sve što pročita u novinama dok ne naiđe na članak o sebi
koji je prepun laži. Poslije toga sumnja, ali ne dugo. Vjera u pisanu riječ
ubrzo se vrati.
—Središte privlačnosti
U Lundy View House svakog su jutra donosili tri dnevna lista. Ursula je
zadržala pretplatu kako bi Pauline imala što čitati za doručkom, ali kad
nećakinja ode, otkazat će. Veselila se tome što više neće morati gledati
novine. Voljela je gledati plažu dok je jela grejp i tost.
More je toga jutra bilo mirno, tamnomodro, bez smaragdnih crta, a nebo
blijedo, blještavo, bez ijednog oblačka. Bila je oseka, još se povlačila, a na
vlažnom pijesku neki je dječak od kakvih dvanaest godina gradio složen
pješčani dvorac s tornjevima i mostovima. Neki muškarac i njegovo dvoje
djece donijeli su velikog crvenobijelog zmaja, ali vjetar nije bio dovoljno
jak da ga podigne u zrak. Podsjetio ju je na Geralda, koji je također odlazio
na plažu sa zmajevima, koji je sagradio bezbroj pješčanih dvoraca.
– Jesi li primijetila – rekla je Pauline, podižući pogled s novina – kako
nitko nikad ne kaže temeljnu istinu o nezaposlenosti. Činjenica je da je ne
bi bilo ni upola toliko kad žene ne bi radile. Kad ne bi radile, muškarci bi
imali posla, ali to se nitko nikad ne usuđuje reći.
– To ne bi bilo politički korektno – rekla je Ursula.
– Jesi li se ikad željela zaposliti? Dakako, hoću reći, osim što si radila za
tetka Geralda.
– Jednom sam htjela čuvati djecu u hotelu. Za to uvijek traže ljude.
Pauline ju je pogledala kako bi se uvjerila govori li ona to ozbiljno. Na Ur‐
sulinom licu nije bilo nikakvog izraza.
– Ali nisi?
– Geraldu se zamisao nije svidjela.
– Nisam iznenađena. Da žena slavnog pisca čuva tuđu djecu za par funti
na sat!
– Tri funte – rekla je Ursula. – Ako si gotova, raščistit ću stol. Volim to
obaviti prije nego što dođe Daphne. Ne, ne, samo ti sjedi, ja ću. Ti čitaj
novine.
 Kad se vratila u sobu po lonac za kavu, Pauline je rekla: – Tu ima članak o
tetku Geraldu. Želiš li ga vidjeti?
– Ne osobito. – Ursula se već naviknula na Paulininu nesretnu sklonost da
čita naglas, pa je malko uzdahnula prije nego što je rekla: – Ti mi ga
pročitaj.
– Vrlo je neobičan, prava zagonetka. Kaže: “Od urednika Suvremene fila‐
telije.
– Times to uvijek radi.
– Čudno. No, evo. “Gospodine, pišem u vezi vaše obavijesti o smrti Ger‐
alda Candlessa, romanopisca (Obavijesti o smrti, 10. srpnja). Autor navodi
da je gospodin Candless poslije rata radio u Walthamstow Heraldu. Bio sam
glavni podurednik tih novina od 1946. do 1953. i uvjeravam vas kako ne
bih zaboravio da se taj skromni list mogao pohvaliti suradnjom čovjeka koji
je diplomirao na Trinityju i poslije postao svjetski poznat romanopisac.
Bojim se da ste pogriješili kad ste objavili da je gospodin Candless bio
‘alumnus’ Walthamstow Heralda. S poštovanjem, James Droridge.” Što je
to alumnus?
– Bivši student nekog sveučilišta.
– Aha. A zašto su napisali da je tetak Gerald radio u nekim novinama ako
nije?
– Ne znam, Pauline. Zabuna.
Iz kuhinje se začulo glasno pjevanje. Stigla je Daphne Batty. Ursula je izn‐
ijela lonac od kave uz zvukove pjesme Today I Started Loving You Again
Merlea Haggarda. Daphne je donijela Daily Mail i premda je jedva čekala
da Ursula pročita intervju Mary Gunthrope s Hope, nije pokazala namjeru
da joj ga sama pročita. Naslov je glasio: “O, moj voljeni oče! Hopein gubi‐
tak”.
Ursula je pomislila kako će joj biti najbolje da se pokori sudbini. Sjetila se
kako bi Gerald katkad odlučio ne pročitati prikaze svojih knjiga u novin‐
ama, ali ih nikako nije uspijevao izbjeći. Prije ili poslije netko bi nazvao i
ispričao mu što je pisalo, ili mu poslao isječak s potcrtanim ulomcima, ili ih
citirao u pismu. Daphne će ostaviti novine, Pauline će ih naći, a onda je
čeka još gore mučenje. Počela je čitati, dok joj je Daphne virila iza ramena.
Bio je visok, kršan muškarac krupnih crta lica i širokog, ironičnog osmijeha. Ona
je vitka, puti poput ružinih latica, duge, blago valovite smeđe kose, očiju gotovo
prevelikih za to srcoliko lice. A ipak, Hope Candless je slika i prilika svoga oca,
slavnog pisca koji je umro prije dva tjedna. U istim smeđim očima ogleda se ista in‐
teligencija, pogled je jednako prodoran, glas jednako zvonak.
 No glas sad zapinje, a oči su pune suza. Poteku čim progovori o njemu. Odjevena
u ružičastu i bijelu haljinu-košuljicu, u bijelim sandalama s visokim potpeticama –
nije ju moguće zamisliti u trapericama i majici – Hope briše oči čipkastim
rupčićem. To je prvi pravi rupčić koji sam vidjela otkako mi je prije deset godina
umrla baka. Na njemu je izvezeno slovo H.
– Toliko mi nedostaje – kaže Hope. – Nije mi bio samo otac, bio mi je najbolji pri‐
jatelj. Da sam morala izabrati samo jednu osobu s kojom bih provela život, bio bi
to on. Vjerojatno mislite da je to posve ludo?
– Kad smo sestra i ja sastavljale osmrtnicu za novine, morale smo naći pridjev
koji izražava što osjećamo. “Voljeni” nije bio dovoljno snažan, pa smo stavile
“obožavani”, jer doista smo ga obožavale. A stihove iz one viktorijanske pjesme
dodale smo jer s njim doista jesmo umarale sunce.
– Nije li to smiješno? Svaka od nas duboko je uvjerena da je bila njegova miljen‐
ica. Ali, mislim da nas je zapravo podjednako volio. U njemu je bilo toliko ljubavi
za nas. Ispričavam se, oprostite što stalno plačem. On mi je, znate, kupio ovaj stan.
I sestri je kupio stan.
“Ovaj stan” velik je prizemni stan u kući u Crouch Endu, s velikom terasom i
vrtom punim voćaka. Autor Hamadrijade i Grimiza Cassiusa kupio ga je Hope kad
je prije sedam godina položila pravosudni ispit. Po rezultatu je bila druga, a prije
toga je diplomirala prva u generaciji na Cambridgeu. Njezina sestra Sarah dvije je
godine starija i predaje ženske studije na Londonskom sveučilištu.
– Sarah ima stan u Kentish Townu. A znate što je rekao? Rekao je: “Da sam
barem bogataš pa da vam mogu kupiti kuće u Mayfairu ili Belgraviji.” Uvijek je
mislio na nas. Dok smo bile male, stalno je bio s nama. Ako smo noću plakale, on je
ustajao. Igrao se s nama, čitao nam i stalno razgovarao s nama. Ponekad se pitam
kako je uspio napisati tolike knjige. Valjda dok smo spavale.
– Nikad nas nije kažnjavao. Smiješna je i sama pomisao. I tako bi se naljutio kad
bi čuo da ljudi tuku djecu, makar i samo malo po guzi. Jedino smo ga tad vidjele
ljutitog.
Prema razgovoru s Hope Candless, nitko vam ne bi zamjerio ako biste zaključili
da ona i njezina sestra nisu imale majku. Ili da su imale majku koja je napustila tog
uzornog čovjeka, pobjegla s mljekarom i napustila ih. Ali, Ursula Candless je živa i
zdrava i živi u kući u sjevernom Devonu koju joj je ostavio muž.
– Mnogi bi rekli da je imala sreće – kaže Hope. – Žene se vječito žale kako muževi
odbijaju čuvati djecu i pomagati u odgoju. Toliki očevi djecu ne vide od nedjelje
navečer do petka navečer, da i ne govorimo o onima koje morate ganjati da bi
plaćali alimentaciju. Ne, mislim da je moja majka bila prava sretnica.
Ursula je s gađenjem bacila novine. Ne bi čitala dalje da u tom trenutku
Pauline nije došla u kuhinju. Pauline je odsječno pozdravila Daphne,
zgrabila novine i, kako se Ursula pribojavala, ostatak pročitala naglas.
– Dokle si došla, teta… hoću reći, Ursula? Aha, “prava sretnica”. Evo.
 Je li Hope zbog tako sretnog djetinjstva i predanog oca poželjela imati
vlastitu djecu? I mora li njezin životni partner biti drugi Gerald Candless?
– Izrazito sam monogamna – veli ona. – Moglo bi se reći da mi nije bio
nikakav problem stvoriti stabilnu vezu, a to je navodno rezultat mog djet‐
injstva i obiteljskog života. Što se tiče vlastite djece, vidjet ćemo. – Nasmi‐
jala se, a onda je, sjetivši se da se ne bi smjela smijati, ponovno prinijela
rupčić očima. – Moj partner i ja još nismo razgovarali o djeci.
Njezin je partner, Fabian Lerner, također pravnik. Sreli su se na Cam‐
bridgeu i otad su zajedno.
– Već dvanaest godina – kaže Hope. Ima li u tom njezinom osmijehu
nečega pokajničkog? Na moje iznenađenje, dodaje: – Zajedno provodimo
vikende i godišnje odmore, ali nikad nismo živjeli pod istim krovom. Vjero‐
jatno mislite da je to čudno.
Možda jest. A možda je riječ samo o tome da Hopein izabranik ipak nije
ravan njezinu ocu.
– Hm, to je pomalo zlobno, nije li?
– Blago rečeno – rekla je Ursula.
– Sigurno ti je drago što Hope i Fabian ne žive zajedno. Ne bi bilo ugodno
o tome čitati u novinama.
Daphne Batty dohvatila je usisavač, otišla u dnevni boravak i počela pjev‐
ati pjesmu koju Ursula nikad prije nije čula – Tiptoe Through The Tulips.
Dan kad je Pauline odlazila bio je vedar i sunčan. Već u devet ujutro na
plaži je bilo mnogo ljudi. Silazili su privatnim prilazom sa stijene i izlazili
iz automobila na javnom parkiralištu iza kioska sa sladoledom i trgovinom s
kanticama, lopaticama i luftmadracima. Neki su dolazili iz sela, preko
pješčanih dina, a neki iz kampa u Franatonu. Surferi su bili na valovima
prije nego što su Ursula i Pauline ustale. Za doručkom, Pauline je upitala
zašto je Gerald želio živjeti ovdje kad nije potekao iz Devona. To nikad
prije nije pitala. Ursula je odmahnula glavom i rekla da mu se valjda
sviđalo. Sviđa se većini ljudi.
– Oprosti, teta Ursula, stalno zaboravljam da ti je teško govoriti o njemu.
Uvijek sam tako netaktična. Nisam smjela reći ni ono o zaposlenim ženama
kad Sarah i Hope imaju tako dobra zaposlenja. Zbilja će ti biti drago kad
odem.
– Neće, dušo – rekla je Ursula neiskreno. – Bila si vrlo ljubazna prema
meni. Nedostajat ćeš mi.
 Dala je Paulini potpisano prvo izdanje Molitvi kao oproštajni dar. Ovitak s
crtežom mlade žene na stubama paladijanskog hrama bio je netaknut.
Knjiga je vjerojatno vrijedila tristo funti, pa se Ursula nadala da će Pauline
to shvatiti i neće knjigu posuđivati ili darovati. Ne bi bilo zgodno da joj
kaže koliko je vrijedna.
– Hoću li je shvatiti? – upitala je Pauline nesigurno. – Tetak Gerald bio je
tako pametan.
Pred postajom u Barnstapleu nije bilo mjesta za parkiranje, pa je samo na‐
kratko izišla iz automobila i poljubila Pauline, a Pauline je zabrinuto rekla
kako se nada da će se moći snaći sama. Ursula se brzo odvezla.
Pošto je petnaestak minuta kružila, napokon je našla mjesto za parkiranje.
Otišla je u središte grada i ušla u prvu češljaonicu na koju je naišla. Nije
bila kod frizera već dvadeset godina. Potkraj sedamdesetih počela je puštati
kosu, više se nije ni sjećala zašto. Bilo je to loše razdoblje u njezinu životu,
jedno od najlošijih. Živjeli su u Lundy View Houseu sedam ili osam godina,
djevojčicama je bilo jedanaest i trinaest, tako nešto. Htjela je postati
drukčija osoba, pa je odlučila skinuti kile koje je dobila poslije Hopeinog
rođenja, i pustiti kosu. To su zgodni načini da se promijeniš a da ništa ne
potrošiš.
Smršavjela je sedam kilograma, a kosa joj je narasla do sredine leđa, ali i
dalje je bila ista, samo mršavija i s pletenicom koju bi omotala oko glave.
Jesu li Gerald i djeca primijetili promjenu? Nikad ništa nisu rekli. Kosa joj
je sad bila gotovo posve sijeda. “Papar i sol”, kako to zovu. Ili srebrne niti
među zlatnima, kako je govorila Daphne, pjevajući istoimenu pjesmu. Kra‐
jevi su bili ispucali, a pri češljanju je jako ispadala. Rekla je frizerki neka je
ošiša, napravi kratku frizuru sa šiškama.
Kad je bilo gotovo, morala se složiti s frizerkom da izgleda lijepo i znatno
mlađe. Ako ništa drugo, izgledala je drukčije, postigla ono što prije dvade‐
set godina nije. Frizerka je htjela staviti pepeljastoplavi preljev, ali Urusla
na to nije pristala.
Kupila je sve što joj je trebalo, pa se odvezla kući. Otvorila je prozore na
automobilu. Sad kad joj je kosa kratka, ne mora se brinuti zbog vjetra i kiše
i strahovati da će ukosnice ispasti a pletenica se rasplesti. U dva sata na
plaži je bilo valjda dvjesto-tristo ljudi. Bilo je toplo ali ne vruće, sunce je
već prekrio tanak veo oblaka. I za pune plime plaža je uvijek bila dovoljno
široka za graditelje dvoraca, skupljače školjaka, one koji su se željeli sun‐
čati ili igrati loptom.
 Ursula je pošla u redovitu šetnju. Prošla je između ispruženih tijela, izlet‐
nika, djece i pasa i krenula prema jugu. Većina ljudi ostajala je na
sjevernom dijelu plaže, i kad je prešla dvjesto metara, bila je sama. U sebi
je ponovila posljednji stih Shelleyjeve najpoznatije, već pomalo otrcane
pjesme:
“Samotni se, ravni pijesak pruža u daljinu.”
Naučila je to u školi, zajedno s drugim pjesmama koje su djeca tad učila
(ali poslije više ne, pogotovo ne sada). Masefieldov Dirty British Coaster i
onu Heraklitovu pjesmu koju je Hope stavila u Geraldovu osmrtnicu i
Gospu od Shalotta i Horacija koji kaže spustite most, gospodine konzule,
što brže možete. Ja sam Ozymandias, kralj kraljeva – i to ju je podsjećalo
na Geralda, osobito hladne, zapovjednički stisnute usnice.
– Oko ostataka – rekla je naglas u praznu tišinu.
Tog kolosalnog brodoloma, beskrajan i pust
Samotni se, ravni pijesak pruža u daljinu.
Tog je poslijepodneva otišla dalje nego inače. Vrijeme je bilo pogodno za
šetnju. Njezina se majka rado šetala po onim pitomim brežuljcima Surreyja,
ali ne i otac, debeo, uvijek bez daha. Autom se koristio onako kako se inval‐
idi koriste kolicima. Da može uvesti auto u kuću, vozio bi se iz sobe u sobu,
govorila je majka. Oboje su odavno umrli, bili su sredovječni kad se rodila,
njihovo najmlađe dijete. Bilo bi lako sad njih okrivljavati, ali nisu bili krivi,
samo je ona bila kriva, sve je to bilo njezino djelo. Sad joj ta mladenačka
ludost više uopće nije bila jasna.
Kako je mogla biti tako nepustolovna, tako lijena, tako spremna prihvatiti
lijenost kao način života, prihvatiti neznanje, s glavom ne u pijesku nego u
smeću. Doista je bila zrela, i dovoljno glupa, za Geralda Candlessa. Po‐
laskana, počašćena, iznenađena tako nevjerojatnom srećom. Janje za klanje.
Čekala ga je kao što plijen čeka lava, gleda kako se približava, kruži i pri‐
lazi, ali ne bježi, ne zna ni da je bijeg moguć, a kamoli poželjan.
Ursula se okrenula na plaži, ali ovaj put u smjeru suprotno od kazaljke na
satu kako bi se kući vratila uz pješčane dine, udoline i zelene humke,
duboke sjenovite bunare i travnate brežuljke.
Tu je uvijek bilo parova koji su vodili ljubav, u svako doba dana i noći.
Ako i nisu vodili ljubav, činili su sve ostalo. Grlili se, ljubili, valjali po
pijesku. Ne prvi put, Ursula se upitala kako bi bilo biti zaljubljen u nekoga
tko je zaljubljen u tebe, otići s njim na plažu, ležati u njegovu zagrljaju i
satima se ljubiti. I ne umoriti se nego to željeti više nego išta drugo.
 Krenula je stazom prema hotelu. Bila je niža i dulja od one što je vodila do
njezine kuće i ostalih kuća na stijeni. Umjesto korova i žutih cvjetova koji
su rasli uz njezinu stazu, ovdje su bile živice od fuksije a uz niske kamene
zidove penjao se puzavac. Bilo joj je jako vruće kad je stigla na vrh, lice joj
je zacijelo rumeno i oznojeno, ali barem joj je kosa uredna. Laknulo joj je
što se više nikad neće morati brinuti zbog frizure.
Odlučila se predstaviti kao Ursula Wick. Zovem se Ursula Wick, tako će
reći. I možda će se potpuno vratiti djevojačkom prezimenu i odbaciti prez‐
ime Candless koje ju je odmah etiketiralo kao udovicu slavnog pisca. Ot‐
vorila je vrata i ušla u hotelski vrt. Uz rubove travnjaka rasle su hortenzije,
žarkoplave i žarkoružičaste. Ružne su, pomislila je, još ružnije nego što
izgledaju s plaže. Hortenzije djeluju kao lakmus-papir, pročitala je negdje,
ako na njih staviš nešto alkalno, ružičaste se pretvore u plave, ili obrnuto. U
školi su radili s lakmus-papirom, ali više se nije sjećala koja je boja alkalija
a koja kiselina. Osim toga, to o hortenzijama vjerojatno ionako nije točno.
Otišla je do glavnog ulaza u hotel. Čovjek u smeđoj odori otvorio joj je
vrata. Unutra je bilo prilično tamno i vrlo svježe. Strelice na zidovima
pokazivale su put do zatvorenog bazena, stolnog tenisa, trgovine, češl‐
jaonice, bara. Ona i Pauline otišle su u taj bar na piće, ali nisu ostale na
večeri. Nije bila sigurna gdje je blagovaonica. Uz zidove su bile vitrine pre‐
pune nakita, keramike i odjeće za plažu.
Za recepcijskim pultom stajala je mlada žena duge riđe kose i neki
podatak iz dnevnika uspoređivala s nečim na kompjutorskom ekranu.
Podigla je pogled kad se Ursula približila, i rekla: – Dobar dan, gospođo
Candless.
Plan da se predstavi kao Ursula Wick tako je propao.
– Tako nam je žao zbog gospodina Candlessa – rekla je riđokosa žena, i
nastavila: – Primite našu duboku sućut zbog vašeg gubitka. Mislim da vam
je gospodin Schofield pisao?
Ursula je kimnula, iako se nije sjećala. Došle su stotine pisama.
– Što mogu učiniti za vas, gospođo Candless? – upitala je žena ozbiljno i
brižno.
– Zanima me trebate li još uvijek osobe koje bi čuvale djecu.
Žena je napućila usnice. Imala je sočne crvene usnice, kao unutrašnjost
prerezane jagode. – Uvijek ih trebamo, gospođo Candless, osobito u ovo
doba godine. Želite li nekoga preporučiti?
– Da – rekla je Ursula. – Sebe.
 Morala je objašnjavati, kao što je znala da će morati budu li znali tko je.
Da, misli to ozbiljno, doista želi čuvati djecu hotelskih gostiju, možda
dvaput tjedno, zato što voli djecu. Bila bi to promjena, bilo bi to… i tu se,
iako joj je bilo neugodno, morala poslužiti izlikom udovice koja navečer ne
želi biti sama u praznoj kući. To je riđokosa shvaćala. A shvaćao je i direk‐
tor hotela, gospodin Schofield, koji je srećom upravo naišao.
– Učinit ćemo sve da vam pomognemo u vašoj žalosti, gospođo Candless
– rekao je kao da on njoj pravi uslugu.
– Hvala vam na pismu – rekla je Ursula.
– Bilo mi je zadovoljstvo – odgovorio je i onda pocrvenio jer to baš nije
bila primjerena opaska.
Možete onda početi u četvrtak, rekla je mlada žena, očito vjerujući da je
najbolje odmah početi s terapijom. Nešto je zapisala u dnevnik. Ursula im
se zahvalila i dok je izlazila, upitala se kako li su među sobom prokomentir‐
ali njezino čudo ponašanje. Kad se vratila u Lundy View House, odmah je
otišla u malu sobu koju su zvali jutarnja soba. Ondje je na mali okrugli stol
stavila sva pisma sućuti.
Po markama vidjela je da su došla sa svih strana svijeta. Šteta što ne
poznaje nijednog dječaka ili djevojčicu koji skupljaju marke, ali možda
nekoga upozna kad počne čuvati djecu. Jer neće to biti samo mala djeca, bit
će i desetogodišnjaka. Iz kuhinje je donijela veliku plastičnu vreću, a iz
dnevne sobe škare koje su nekad pripadale njezinoj majci.
Zatim je sa svih omotnica odrezala marke. To ju je smirivalo. Bilo je
zapravo vrlo ugodno. Bilo je maraka iz Sjedinjenih Država, Australije,
Švedske, Poljske, Malezije, Gambije. Neke su bile vrlo lijepe, s pticama ili
leptirima. Kad je završila, imala je šezdeset sedam inozemnih maraka.
Stavila ih je u omotnicu, a pisma neotvorena bacila u crnu plastičnu vreću.
Laknulo joj je kad je odlučila da ni na jedno neće odgovoriti.
 4.

Kad su gosti otišli, Peter je rekao, citirajući Goethea ili nekoga sličnog:
“Ugodni su to ljudi, ali da su knjige, ne bih ih pročitao.”
—Napušteni vilenjak
Hope je u ulicu u kojoj je bio restoran stigla mnogo prije dogovorenog
vremena. Skrila se u trgovinu Laura Ashley preko puta. Čvrsto se držala
načela da nikad ne dođe prerano ni navrijeme na sastanak s nekim
muškarcem (osim s Fabianom, koji se ne računa), nego da uvijek zakasni
dvije do pet minuta. To joj je teško padalo jer je po prirodi bila vrlo točna,
ali nije htjela odustati.
Tog jutra između sastanka s klijentom koji je želio da mu izvuče što veću
alimentaciju od žene od koje se razvodio i s drugim klijentom koji je želio
osnovati dobrotvorni fond, po svemu sudeći uglavnom u korist njegovih
bliskih prijatelja, Hope je pokušavala isplanirati svečani oproštaj od oca.
Ali, kad bi god pomislila na neku pjesmu ili prozni tekst koji su joj se
sviđali, rasplakala bi se. Drugi klijent zapanjeno je gledao njezino za‐
plakano lice i pitao je li možda prehlađena.
Hope nije bila osobito sklona književnosti, ali je očeva omiljena djela – ili
barem njihove naslove – naučila napamet, ili, kako bi to ona rekla, zapisala
u srce gdje će ostati zauvijek. Herbertov Jordan, Tennysonov Ulysses i malo
Sartrea, mislila je dok je gledala redove haljina s cvjetičastim uzorcima u
trgovini. – Nema li uistinu ljepote? – upitala se. – Je li dobra struktura samo
zavojito stubište? – Ali, morala je prestati da ne bi opet počela plakati. Prije
nego što je otišla iz ureda, pomnjivo se našminkala i nije to htjela pokvariti
prije sastanka s Robertom Postleom.
Sad je već vjerojatno stigao. Prošle su tri minute, a koliko se sjećala iz
njegovih posjeta Lundy View Houseu koji su se podudarali s njezinima, bio
je onako točan kako ona to sebi nikad neće dopustiti. U restoranu su joj
rekli da je došao, i ubrzo ga je ugledala kako stoji pokraj stola i maše.
Robert Postle postao je očev urednik u Carlyon Brentu ubrzo nakon što je
roman Hamadrijada ušao u uži izbor za Bookerovu nagradu, navodno zato
što je prethodni urednik otišao u mirovinu, ali zapravo zbog nagrade. To je
bilo davno i Robert je prilično ostarjeo. Sarah i Hope bile su tinejdžerke i za
njih je bio markantan, čak seksi muškarac. Kad se nedugo potom oženio,
Sarah je napola u šali a napola u zbilji bila pogođena. Otad mu je narastao
trbuh, a dobar dio tamne, svilenkaste kose otpao je. Ostali su čudni, paper‐
jasti pramenovi iznad ušiju i mjestimice na ćelavom tjemenu, poput šu‐
movitih otočića na blijedosmeđem moru.
Bio je katolik, religiozan čovjek koji se, po svemu sudeći, držao dogme,
jer imao je mnogo djece. Da bi došao na sprovod Geralda Candlessa, zat‐
ražio je svećenikovo dopuštenje da uđe u anglikansku crkvu iako Rim na
tome više nije inzistirao, a svećenik je pomislio da pretjeruje. Hope je pom‐
islila kako se doima još sredovječnije nego prije dva tjedna.
Primiti njegov poljubac više nije bilo zadovoljstvo kao nekad. Nije baš
bilo ni jednostavno, jer ona u Londonu nikamo nije išla bez šešira, a danas
je stavila golemi kotur boje koralja. Zadržala ga je na glavi jer je znala da
njezinoj puti daje lijepu rumenu boju.
– Kako ti se učinio članak u Mailu? – upitao je Robert.
– Ne osobito.
– Ne mogu zamisliti da si rekla kako imaš “partnera”.
– Ne, moji su partneri trojica u tvrtki Ruskin de Gruchy. Zapravo sam
rekla moj “dečko”, ali to su promijenili. Najviše mi smeta ono o rupčiću.
Naravno da uvijek imam prave rupčiće, papirnati su tako odvratni, tako
vlažni, ali na njima nemam izvezene inicijale. To je izmislila. Mogu li
naručiti piće? Ovdje imaju litrene boce bijelog vina, a baš mi to treba nakon
napornog jutra.
Imaju i politrene, pomislio je Robert, što bi za početak bilo dovoljno, ali
nije ništa rekao. Htio je Hope nešto predložiti i znao je točno kojim će se
riječima poslužiti, ali čekao je dok je ona trustila Orvieto, proučavala
jelovnik i gunđala zbog novina, novinara i medija uopće. Bila je neobično
slična ocu, a taj ružičasti šešir davao je njezinoj inače bijeloj puti nijansu
boje šljive, kakvu je Geraldova put poprimila posljednjih godina. Još mu je
bilo teško prihvatiti Geraldovu smrt, kao što je uvijek teško prihvatiti smrt
nekoga u kome je životna sila bila osobito jaka.
– Sigurno znaš – rekao je kad je stigao Hopein rižoto – da je u posljednje
vrijeme vrlo popularna izvjesna vrsta biografije. Memoari djeteta o rod‐
itelju, obično, iako ne uvijek, o ocu.
Pogledala ga je ispod oboda šešira. – Djeteta?
Nije mu bilo jasno kako se uspjela upisati na Cambridge, a još manje kako
je diplomirala prva u generaciji. Dakako, bila je to uglavnom afektacija.
Bila je od onih žena koje uživaju navesti ljude da misle kako je glupa, a
onda ih iznenaditi, kakvom dubokoumnom opaskom ili usputnom rečen‐
icom o svojim postignućima.
– Dijete u smislu potomka – rekao je.
– Ah, shvaćam.
– A jesi li već vidjela neku takvu knjigu?
– Ne znam – rekla je Hope.
– Obično je poznat roditelj, a ne dijete, ali katkad i oboje. Mogu se sjetiti i
nekoliko primjera kad nijedno nije bilo poznato, ali je život roditelja bio
tako zanimljiv a stil tako dobar da je knjiga unatoč tome postigla veliki
uspjeh.
– Nemam vremena za čitanje – rekla je Hope, brišući tanjur komadićem
kruha kao da cijeli tjedan nije jela. Njezine oči, sjajne od alkohola, fiksirale
su njegovo lice. Bile su to Geraldove oči, raskošno tamnosmeđe poput
ulaštene kože, obrva gustih poput četke. – Godinama nisam pročitala ništa
osim tatinih knjiga.
To možda i nije loše, pomislio je. Barem će imati svjež pristup. Neće biti
opterećena uspješnim biografijama očeva.
– Dobro, dakle, ne čitaš – rekao je dok im je konobar posluživao ribu (za
njega) i teletinu (za nju) – ali, bi li htjela pisati?
Zagledala se u bocu kao mačka u prazan tanjur. Kucnuo je po njoj i rekao
konobaru neka im donese još jednu.
– Bi li napisala svoja sjećanja o ocu?
– Tko, ja?! – rekla je Hope.
Ne, konobar, pomislio je. Onaj čovjek s naočalama za susjednim stolom. –
O vašem odnosu, o tome kakav je bio kad si bila dijete, kako je bilo biti
njegova kći. Ah, da, i nešto o njegovu podrijetlu, njegovoj obitelji, odakle je
potekao. – Na njegov užas, njezine oči – Geraldove oči – napunile su se
suzama. Sigurno ništa ne vidi. – Hope, dušo, oprosti, nisam te htio uzrujati.
Nekoliko je suza pobjeglo i kliznulo niz obraze. Obrisala ih je rupčićem.
Dakle, istina je, doista ima prave rupčiće. Zgužvala ga je u ruci prije nego
što je uspio vidjeti ima li izvezen inicijal. Ublažila je tugu velikim koma‐
dom teletine i punih usta rekla: – Ne bih znala ništa napisati. Nemam mašte.
Ovo bi bile činjenice, a ne mašta. No dobro, malo mašte, malo osjećaja, to
svakako. Ali, znao je da je beznadno. Konobar joj je dolio vina u čašu.
Odmah ju je zgrabila kao da umire od žeđi, a Robert se sjetio one epizode iz
Rudnika kralja Salomona kad sir Henry Curtis i kapetan Good prepuze
posljednji kilometar pustinje i u oazi piju blatnjavu vodu.
Iznenadila ga je kad je upitala: – Je li to nešto što bi naručio Carlyon
Brent? – Ali, napokon, ipak je bila odvjetnica.
Opezno je odgovorio: – Ne znam bismo li naručili. Ali, ako bi bilo napis‐
ano onako kako se nadam, objavili bismo knjigu.
– Ne bi bilo tako napisano ako bih to ja pisala – rekla je. – Uzet ću za‐
baglione – ne, neću, radije ću tiramisu i malo strege. Neću kavu. A onda
moram juriti, zauzeta sam cijelo poslijepodne. Zašto ne pitaš moju sestru?
– Palo mi je na um, ali ona je uvijek tako zauzeta.
– Baš ti hvala. A ja sam valjda dokona dama. Ako hoćeš, pitat ću je, njoj
će se zamisao vjerojatno svidjeti. – Pitao se kako uspijeva ostati tako vitka,
kako može raditi. Obje su Geraldove kćeri mnogo pile. Hope je zacijelo
popila više od litre vina. – Ona se zbog tate ne uzruja kao ja – rekla je.
Robert ju je gledao dok je odlazila, tanka poput trske i jednako nestabilna.
Mislio je o memoarima ožalošćene djece, o naslovima – na jednom kraju
spektra Mommie Dearest, a When Did You Last See Your Father? na
drugom. Klasici poput A Voyage Around My Father. Onda ona knjiga o
Germaine Greer kojoj se divio, poput detektivskog romana. To ga je pod‐
sjetilo na pismo u Timesu o tome kako Gerald nikad nije radio za Waltham‐
stow Herald. Vjerojatno besmislica, ali, s druge strane, Robert nikad nije
vjerovao da je Gerald studirao na Trinityju. Naravno, nikad ne bi rekao ni
riječi, ni Geraldu ni ikome drugom, ali imao je osjećaj da tu nešto nije
sasvim u redu.
Platio je račun i, budući da je mrzio taksije, uputio se pješice prema
Bloomsburyju.
 5.

“Psiho” možda nema drugog značenja osim “onoga što se odnosi na

dušu”, ali riječi kojima je predmetak zastrašuju nas zbog povezanosti s nas‐
iljem i ludilom: psihopat, psihoza. Lako možemo zamisliti da je psihopomp
koji vodi duše u podzemni svijet siv i nezgrapan, ali nije mršav, nije tanan.
psihopomp je debeo.
—Molitve
Sarah je rekla Ursuli da se odavno trebala ošišati, ali bolje ikad nego
nikad. Dok je preko majčina ramena gledala u zrcalo, rekla je kako sad
shvaća zašto joj govore da je slična majci. Nije joj smetalo priznati to sad
kad je Ursula postala toliko privlačnija. Došla je u kuću prvi put poslije
sprovoda pa se kretala oprezno i odmjeravala sve oko sebe.
Hope je plakala, ali ne dugo. I bila je toliko obzirna da kaže kako zna da je
glupa i da bi tatica to mrzio.
– To je bila jedina tvoja osobina koju tata nije volio – rekla je Sarah. – To
što uvijek plačeš.
– Ne plačem uvijek. Kad sam sretna, ne plačem.
Bilo bi previše očekivati da one u subotu navečer ne iziđu, pa Ursula to
nije ni očekivala. Hope je otišla na domjenak u Ilfracombe i na još jedan u
Westward Ho!, a Sarah je otišla piti u Barnstaple. Te subote kad su obje
došle i obje u šest izišle, Ursula je ionako morala čuvati djecu. Morala je
točno u sedam biti u hotelu, u sobi 214. Zapravo je to bio apartman sa
spavaonicom za roditelje, spavaonicom za djecu i kupaonicom između. Pro‐
zori nisu gledali na more nego na uredne vrtove ispred hotela, na cestu iz Il‐
fracombea za Franaton.
Roditelji su se zvali g. Hester i gđa Thompson. Ursula nije znala jesu li
vjenčani ili samo žive zajedno. Otkako su prije deset dana došli, već je treći
put čuvala njihovu djecu, ali nikad nisu mnogo razgovarali s njom. Jedva su
čekali da pobjegnu u bar, pa na večeru, pa na večer countryja i westerna u
Lundy Loungeu. Kad bi došla, djeca su uvijek već bila u postelji i gledala
televiziju. Bili su to šestogodišnja djevojčica i četverogodišnji dječak.
Kad je prvi put došla, ponudila je da im čita, našto ju je gđa Thompson
pogledala s nevjericom. Pa imaju televizor. Imaju hrpu dječjih videa iz
bogate hotelske videoteke. A u spavaonici roditelja bio je, dakako, još jedan
televizor. Ursula se ponekad pitala koliko u hotelu Dunes ima televizora.
Zacijelo stotine. Bila je to zastrašujuća pomisao.
Ponijela je knjigu, ali prije nego što je sjela čitati, otišla se javiti djeci.
Djevojčica joj se nasmiješila, ali dječak ju je samo ravnodušno pogledao.
Na blještavom ekranu Power Rangersi su se mačevali. Dječak je u lijevoj
ruci držao mali žuti mač. Kad ih je drugi put čuvala, Ursula mu je nježno
izvukla mač iz ruke kad je zaspao, kako se ne bi ubo, ali on se probudio i
vrišteći tražio da mu ga vrati.
Neko je vrijeme stajala pokraj prozora spavaonice roditelja i gledala kako
prolaze automobili puni turista. Večer je bila topla i sunčana, ali cijelo je
poslijepodne kišilo i grmovi su blještali od kapi. Trava je bila veoma zelena,
cvijeće žarkih boja. Upitala se, ne prvi put, zašto to radi, zašto čuva tuđu
djecu za bijednu plaću. Nije znala pravi odgovor. Barem navečer nije bila
kod kuće, među stvarima koje su je podsjećale na njega, a bilo ih je pos‐
vuda, kuća je bila pretrpana njegovim knjigama, rukopisima, pausima i pa‐
pirima.
A kamo bi inače mogla navečer? Možda k susjedima. Svi su je pozvali.
Ali, oni bi htjeli razgovarati o njemu, postavljali bi pitanja i tražili
odgovore. U mjestu je još ostalo nekoliko kinodvorana, ali nije željela ići
sama. U gostionicu ili bar očito nije mogla. Čuvajući djecu, provodila je
mirne večeri u neutralnoj sredini. Kritički je promotrila sobu. Tu nije bilo
ničega što bi čovjeka na nešto podsjećalo, osim ako ima ljudi čije sjećanje
mogu potaknuti bež tapisoni, naslonjači presvučeni katunom, kockasti
prekrivač za krevet i dvije slike, obje apstraktne, obje ružičaste, modre i
zlatne.
Nije bilo knjiga ni novina, čak ni časopisa. Pokušala je čitati knjigu koju je
donijela. To je bilo u redu, jer to je sama izabrala, Trollopeovu Is He Popen‐
joy? Htjela je čitati, ali večeras se nije čak ni toliko mogla usredotočiti. Bi li
bilo odveć melodramatično kad bi se oslobodila svih Geraldovih stvari?
Morala je misliti na djevojke i njihove osjećaje. I što da radi sa svim tim
stvarima? Upravo je tog jutra dobila pismo od nekog američkog sveučilišta
koje je molilo za čast da čuva Geraldove rukopise.
– Tatine rukopise! – rekla je Hope, kao da je Ursula predložila da mu osk‐
vrnu grob. – Ne, ne, ne možeš, ne smiješ.
– Neka ti barem plate – rekla je Sarah. – Iako bi to, po mojem iskustvu,
bilo kao cijediti krv iz kamena.
 Čuvar zbirke sveučilišta pohvalio se da imaju najbolju zbirku rukopisa
suvremenih autora na svijetu. Već su imali tri dragocjena rukopisa Geralda
Candlessa, s autorovim ispravkama, a čuvarov je san bio da ih prikupi još.
Ursula je shvatila da ne smije više samo skidati marke s omotnica iz in‐
ozemstva, a sadržaj bacati. Neka će pisma morati pročitati i odgovoriti na
njih. I tako se odšuljala – Trollope je svaki ženski hod zvao šuljanjem, ali
ovdje je taj izraz bio posve prikladan – u Geraldovu radnu sobu i otvorila
ormarić u kojem su bili njegovi rukopisi.
Ali, najprije se zaustavila u dovratku i gotovo sa strahom ogledala se po
sobi. Zaudarala je na njega. Njegova je nazočnost u sobi još bila snažna i
strašna, ostala je tu i nakon što je tijelo nestalo, poput duha koji ne može
napustiti zemlju. Kojom se ono riječju poslužio na ižvrljanim stranicama
koje je morala polako odgonetati a onda pomno pretipkati? Morala ju je po‐
tražiti u rječniku, najprije u Chambersovom, a kad je nije našla, u
skraćenom Oxfordu. “Psihopomp”. Glasnik koji duše mrtvih prati u
podzemni svijet. Dok je stajala u radnoj sobi, osjećala je da Psihopomp još
nije došao po njega, da ga je možda omela Geraldova nemirna energija,
njegov tvrdi, mračni pogled, nešto u njemu što je ostalo duboko seksualno,
čak i u starosti, čak i u celibatu.
Ursula je zadrhtala. Jednom je rekao da pisci koji to napišu govore
gluposti jer nitko nikad ne zadrhti od šoka ili neugodnog otkrića. Ali, ona
jest, i zadrhtat će svaki put kad ovamo uđe, pomislila je. Odatle je morala
uzeti rukopise, neke bilježnice, sva prva izdanja, a kad to učinit, zaključat
će vrata i baciti ključ. Zamislila je kako bi bilo da zaključa vrata i onda ih
da zazidati i pokriti tapetama tako da to postane tajna soba, jednog dana
možda zaboravljena. Mogla je zamisliti i kako bi djevojke na to reagirale.
U izvjesnom smislu djeca nikad ne odrastu. Dom njihovih roditelja uvijek
je njihov dom, sentimentalno svetište srca, mjesto kamo se uvijek mogu
vratiti, prvo pribježište i kad imaju vlastiti dom. Sarah i Hope smatrat će da
joj imaju pravo govoriti što da čini s Lundy View Houseom, a radna je soba
za njih bila utočište. Hope bi je lako mogla pretvoriti u hram.
Na kraju je otvorila vrata ormarića i pogledala unutra. Ali, tu je bilo više
rukopisa nego što je pamtila, i Geraldovih, pisanih rukom, i kopija njezinih
pretipkanih kopija. Bilo je započetih romana koje nije završio, u nekim
slučajevima samo jedno ili dva poglavlja. Često mu se događalo da nešto
započne a onda se umori, ili ne može dalje. Onda bi bio srdit i mrzovoljan
dok mu ne bi na um pala druga zamisao. Nije mu prigovarala, tada ne, ali
ipak joj je kazao: – To je moj život, zar to ne shvaćaš? Jedini život koji
imam. Sav život koji sam mogao imati otišao je u to.
Nije shvaćala što želi reći. Nije li imao uspjeh, hvalospjeve, novac, nju,
kćeri, kuću?
– Svoj život prelijevam u to – rekao je. – Radim to da bih se spasio. A kad
ne uspije, umirem. Onda moram uskrsnuti. Ali, koliko puta možeš umrijeti
prije posljednjeg puta? Možeš li mi to reći?
Pisanje je uvijek nazivao “to”, prvotno i jedino “to”.
Među rukopisima koji su poslije postali objavljene knjige bit će desetak
njegovih “smrti”. Pogledala je njegov radni stol i tad nešto zamijetila. Pausi
koje je ispravljao na dan smrti i dalje su bili s lijeve strane pisaćeg stroja, ali
rukopisa koji je bio zdesna više nije bilo. Hope o tome ništa nije znala,
rekla je da ne može ni zamisliti da uđe onamo, a Sarah nije imala pojma o
čemu je riječ. Daphne Batty, ma koliko je inače bila razborita, svako bi pit‐
anje shvatila kao optužbu za krađu, kao da je nekako mogla iskoristiti stot‐
injak nečitkih stranica.
U hotelskoj sobi, Ursula je prestala misliti na rukopis i počela čitati prvo
poglavlje Trollopea. Već ga je čitala, ali to joj nije smetalo. U devet je tiho
ušla u dječju sobu. Spavali su, a dječaku je plastični mač pao preko usta.
Ursula je isključila televizor i vratila se u drugu sobu. Čitala je i razmišljala
dok se g. Hester i gđa Thompson nisu vratili.
Zamisao joj se zbog nečega činila neprihvatljivom, iako je naoko nije
mogla povrijediti, nije joj mogla donijeti ni štetu ni sramotu. Ipak, duboko
ju je uznemirila.
– Robert Postle želi da napišeš memoare o ocu?
– Najprije je pitao Hope – rekla je Sarah. – Nije mi jasno zašto. To ne
možeš biti ti jer mora dijete pisati o slavnom roditelju.
Kći je barem nije pitala smeta li joj razgovarati o Geraldu. Ursuli je bilo
drago što se Robert Postle nije obratio njoj, jer možda bi bila gruba i rekla
nešto zbog čega bi poslije zažalila.
– I, hoćeš li pristati?
– Već sam pristala. Mogla bi to biti prava stvar za mene.
Ursula je znala na što misli. Iako će ubrzo napuniti trideset dvije, iako već
sedam godina predaje na Londonskom sveučilištu, Sarah je objavila samo
jednu knjigu, i to svoj doktorat. Memoari o ocu, dakako, neće biti stručni
rad i neće joj pomoći u akademskoj karijeri, ali mogli bi joj donijeti nešto
još bolje. Mogla bi postati poznata. Knjiga bi, ako je dobro napiše, mogla
postati bestseler. Sarah joj je počela opisivati trenutačnu modu u području
biografija roditelja i navoditi slavne primjere, ali Ursula je već znala na što
misli. Jedino se nadala da sama neće morati biti upletena.
– Počet ću sljedeći tjedan, pa ću imati gotovo dva mjeseca prije početka
semestra.
– Misliš, počet ćeš pisati?
– Najprije ću morati malo istraživati.
Ursuli je bilo žao što je kćeri nikad ne zovu “majko” ili “mama”, ili čak po
imenu, to joj ne bi smetalo. Sarah bi je katkad zvala “ma”, ali Hope je nije
nikako zvala, i to još od svoje dvanaeste, kad je Gerald rekao da je
“mamice” djetinjasto i da treba naći zamjenu. Zamjena, dakako, nikad nije
nađena. Sarah je pronašla kompromis koji se Ursuli nije osobito sviđao.
Unatoč tome, bilo joj ga je nesrazmjerno i ponižavajuće drago čuti, što bi se
dogodilo možda jedanput tijekom svakog Sarinog posjeta.
– Morat ću istražiti tatino podrijetlo i obitelj, potražiti pretke. O njegovim
roditeljima ne znam mnogo, samo da su se zvali George i Kathleen i da su
živjeli u Ipswichu. On je bio slovoslagar, ona je bila bolničarka. To je pisalo
u osmrtnici u Timesu.
– Piše i u njegovu rodnom listu – rekla je Ursula.
– Morat ću i njega pogledati. Dakako, umrli su davno prije nego što smo
se rodile.
– Prije nego što smo se vjenčali – rekla je Ursula.
– Jesi li znala da nam je pripovijedao o djetinjstvu dok smo bile malene?
Prekrasne priče o njegovu dječaštvu, ali neke su bile doslovce pripovijetke,
u njima je mogao letjeti, roniti kilometrima ili mu je majka bila sirena.
– I ona priča o dimnjačaru – rekla je Ursula.
– Da, naravno, ta nam je bila najdraža. – Sarah je uzdahnula. – Bio je jed‐
inac, dakle nema nećaka i nećakinja, ali možda je imao bratiće i sestrične?
Sigurno ih je imao. George i Kathleen zacijelo su imali braću i sestre. Cand‐
less nije često prezime. Ako ih ima u telefonskom imeniku Ipswicha, to su
nam vjerojatno rođaci. Ali, možda ti znaš – je li ikada govorio o tetama ili
ujacima?
– Koliko se sjećam, nije.
Sarah je ozbiljno rekla: – Molim te, pokušaj se sjetiti. Razmisli. A trebat
će mi i sve o tome kako ste se ti i tata upoznali – on je držao predavanje
nekoj udruzi koje si ti bila članica, zar ne? Morat ću o tome razgovarati s
tobom, pa daj, molim te, malo razmisli o tome prije nego što dođem.
 Kao da već ionako nije mislila o tome i više nego što je željela, kao da se
nije osuđivala i kajala.
– Jesi li imala sretno djetinjstvo – upitala je Daphne prije nego što je i
shvatila da će je to upitati.
– Naravno. Pa to su najbolje godine u životu – rekla je Daphne i zapjevala:
– Back home in Tennessee, just try and picture me, upon my mammie’s
knee… – Prekinula se i uzdahnula. – U tim starim pjesmama ima mnogo
istine. Ja, doduše, nisam živjela u Tennesseeju, ma gdje to bilo. Odrasla sam
u Weston-super-Mareu.
– Weston vjerojatno zvuči egzotično nekome tko je rođen u Memphisu –
rekla je Ursula. – Ili u Purleyju.
Purley. Zgodno mjesto, udobno, lijepo, sigurno, s pogledom na zelene
brežuljke. Zašto svi uvijek pljuju po predgrađima? I Gerald. Ondje se rodila
kao najmlađe dijete, njezin brat Ian je dvanaest godina stariji, a sestra Helen
deset. Iako je vjerojatno došla neplanirano, roditelji su je voljeli, mazili i
štitili. Herbert Wick bio je građevinar koji je prilično zaradio u poslijerat‐
nom razdoblju, i premda nije bio bogat, kad je Ursuli bilo petnaest bio je
imućan. Tad su se on i žena preselili iz Croydona u veliku prizemnicu u
Coulsdonu, također predgrađu Purleyja.
Ursula je išla u mjesnu gimnaziju. Bila je dobra učenica. Ravnateljica ju je
nagovarala da se upiše na sveučilište, ali Ursula nije željela otići od kuće, a
osim toga, kako je isticao njezin otac, kakvu je korist Helen imala od toga
što je završila višu školu kad se odmah poslije udala? Bit će joj korisnije da
završi tečaj stenografije i daktilografije, a kad završi, zaposlit će se u očevoj
tvrtki, u ugodnim prostorijama u glavnoj ulici.
Ursula nije osobito uživala u tečaju, ali nije dugo trajao, a raditi kod oca
bilo je otprilike onoliko ugodno koliko je mislila da posao uopće može biti
ugodan. Svakog ju je jutra vozio u tvrtku, poslije kući na objed, a dvaput
tjedno nije se morala s objeda vraćati u ured jer posla nije bilo dovoljno za
punih pet radnih dana. Majka i ona odlazile su u duge šetnje.
Oko Purleyja još je bilo prekrasnih netaknutih krajolika iako se Herbert
Wick svim silama trudio da ih pretvori u gradilišta, pa su katkad odlazile
čak do Fairdean Downsa ili Kenley Commona. Betty Wick je dvaput
mjesečno voljela ići u kupnju u “grad” – u londonski West End, a Herbert bi
Ursuli tad uvijek dao slobodan dan kako bi mogla s majkom. Otišle bi
vlakom iz Purleyja do London Bridgea ili Waterlooa.
 Oboje su bili učlanjeni u gradsku knjižnicu, a Betty je bila tajnica Udruge
članova knjižnice Purleyja. Ursula je oduvijek rado čitala, a u to je vrijeme
čitala pet-šest knjiga na tjedan. Isključivo beletristiku. Kad se sad, četrdese‐
tak godina poslije, toga prisjećala, shvatila je da u ono doba nije ni znala da
postoje i drukčije knjige. Postojali su, dakako, udžbenici i znanstvene
knjige, knjižnica je imala police s biografijama, poezijom i dramama, ali
pokraj njih je prolazila ne videći ih.
Čitala je detektivske romane, ljubiće i povijesne romane. Pozvali su
Colina Wrightsona da održi predavanje na godišnjem sastanku Udruge zato
što su ona i majka obožavale njegove knjige o kraljici Viktoriji, viktori‐
janskom Londonu, carici Eugénie, damama i gospodi koji su se za‐
ljubljivali, engleskim seoskim imanjima.
Bio je to vrlo ugodan, miran, nepustolovan život. Svake druge subote Her‐
bert i Betty Wick odvezli bi se u Sydenham na čaj s Ianom i njegovom
ženom Jean, u kućicu (koju je sagradio i uplatio Herbert) za koju je Ianu
banka u kojoj je radio odobrila zajam. Poslije bi često otišli u kino. Ursula i
Betty jedanput tjedno otišle bi u kino bez Herberta, obično poslijepodne,
kako bi stigle skuhati večeru. Ursula bi ponekad otišla posjetiti Helen u
Wimbledonu, ponekad bi i prenoćila. Helen je imala sinčića Jeremyja i opet
je bila trudna. Ursula je živjela tako zaštićeno da joj se činilo kako je
odlazak k Helen, to što je putovala sama, sama s postaje odlazila do sestrine
kuće i zvonila u dogovoreno vrijeme, nešto vrlo hrabro. Osjećala se kao
svjetska žena.
Svake godine Wicksovi bi s Ursulom pošli na ljetovanje, gotovo uvijek na
otok Wight, premda ne uvijek u isto mjesto. Jednom su otišli u južnu Fran‐
cusku, ali nije im se dopalo, pa su se sljedeće godine vratili u Ventnor. Za
Božić bi došli Ian i Jean, Helen, Peter i Jeremy, a poslije i nova beba, Pau‐
line. Helen je zamolila Ursulu da bude Paulineina kuma. To joj je laskalo i
rado je pristala.
Malo se ljudi, mislila je Ursula, toliko promijenilo za četrdeset godina.
Izvana da, naravno. Helen je, na primjer, iako to Ursula nikad ne bi rekla
naglas, izgledala toliko drukčije sa šezdeset sedam nego s trideset da su ta
njezina dva izdanja mogle biti dvije žene koje čak nisu ni u rodu. Kao da
pripadaju različitim rasama, različite težine, visine i držanja. Zacijelo isto
vrijedi i za nju, doduše ne u pogledu visine i težine. Nije mislila na vanjski
izgled.
 Bila je tiha, blaga, posve nedužna, samodopadna, nježna, lako se smijala,
brzo i pomalo sramežljivo oduševljavala. Bila je noj s glavom u pijesku.
Nije imala nikakvih ambicija. Ništa nije znala. Bilo je opasno pustiti je van
samu. Sad je neznanja nestalo, nedužnost je razbijena, samodopadnost
ubijena, nježnost zdrobljena, sposobnost oduševljavanja isparila, a njihovo
mjesto zauzela je defenzivna, pomalo ironična samokontrola. Da, prom‐
ijenila se do neprepoznatljivosti.
Bila je zgodna djevojka. Zgodna. Nitko je ne bi nazvao lijepom ili atrakt‐
ivnom. Imala je lice poput mačkice, sitnih, pravilnih crta, modrosivih očiju,
svijetle kose koju je šišala kratko i nosila trajnu. Bila je dobro građena,
imala je, kako bi rekla njezina majka, lijepo poprsje. Budući da joj je otac
davao dobru plaću – apsurdno dobru, kako je poslije otkrila – a tako su
često odlazile u kupnju, imala je mnogo odjeće. Ništa luksuzno ni hrabro ni
osobito moderno – plisirane suknje pastelne ružičaste ili žute boje i odgova‐
rajuće pulovere, nekoliko kostima od tvida, nekoliko koktel-haljina s uskim
strukom i širokom suknjom, bezbroj pari cipela. Nikad nije imala mladića.
Izišla je, istina, nekoliko puta – recimo, s onim momkom kojeg je srela na
plesu u Ventnoru. Poveo ju je sljedećeg dana u kino, ali kad su Wicksovi
otišli s Wighta, više se nisu vidjeli. Onda, Peter je pozvao kolegu s posla na
večeru kako bi ga ona upoznala. Bio je zainteresiran. I s njim je otišla u
kino i provozala se automobilom, ali Ursuli se nije svidjelo kad ju je polju‐
bio, i kad je sljedeći put nazvao, rekla je majci neka kaže da je nema. Sus‐
retala je malo muškaraca, a nijedan od njih nije se uklapao u njezine ro‐
mantične maštarije.
U školi je za lektiru pročitala Shirley Charlotte Bronte, zbog čega poslije
godinama nije htjela čitati viktorijanske romane. Jane Eyre je pročitala
samo zato što su je imali kod kuće i kad je bila bolesna nije imala što drugo
čitati. Dotad je junakinja kojoj je željela biti nalik bila pripovjedačica iz Re‐
becce Daphne du Maurier. Ali, Jane Eyre bila je mnogo bolja. Kad ju je
pročitala, shvatila je da traži svoga gospodina Rochestera.
Dva dana prije nego što je Colin Wrightson trebao održati predavanje,
njegova je žena nazvala Betty Wick i rekla da je slomio gležanj. Bio
siječanj, bilo je veoma hladno, i njezin se muž poskliznuo na zaleđenoj stazi
kad je išao staviti hranu u ptičju kućicu. Nadugo je i naširoko objašnjavala
kako on to inače nikad ne čini, uvijek ona hrani ptice, ali, tko zna zašto, tog
je dana pošao stazom, pao i slomio zglob na dva mjesta..
 Tijekom godina, kad bi razmišljala o svojem životu, Ursula bi se često
sjetila te zaleđene staze i čovjeka koji je pošao nahraniti ptice iako to inače
nikad nije činio. Što da je oklijevao, da je odlučio pričekati ženu ili raditi
nešto drugo, da je zaboravio ptice? Što da je trenutak prije zazvonio tele‐
fon? Ili da je jednostavno bio malo oprezniji, da je obišao zaleđeni dio
staze, zakoračio na travu? Cijeli bi njezin život bio drukčiji. O njezinom je
životu odlučilo to je li neki čovjek krenuo zaleđenom stazom i poskliznuo
se. Da nije, bila bi se udala za nekog drugog, živjela drugdje, imala drugu
djecu, možda bi čak bila sretna. I sama je pomisao bila strašna.
Gospođa Wrightson – Sally, ali Ursula to tad nije znala – silno se is‐
pričavala. Colinu je tako krivo zbog predavanja u Purleyju, nije ih htio
razočarati pa je zamolio prijatelja, također pisca, da ga zamijeni. Gerald
Candless. Gospođa Wick njegova djela zacijelo poznaje jednako dobro kao
i Colinova. Gospođa Wick ih, međutim, nije poznavala. Ali, kći je kimala,
pa je pristala. Da, to bi bilo sjajno, mnogo vam hvala. Nadamo se da će gos‐
podin Wrightson ubrzo ozdraviti.
– Jesi li pročitala neku njegovu knjigu? – upitala je Betty Wick kad je
spustila slušalicu. – Ja nisam. Jedva sam i čula za njega.
Ursula se već pitala zašto je uopće kimnula, zašto je potaknula majku da
prihvati ponudu. – Pročitala sam Središte privlačnosti – rekla je.
Knjiga ju je šokirala, ali nije joj bilo ni na kraj pameti da to kaže majci.
Stvorila je u njoj osjećaj nelagode i neke čudne nezadovoljenosti, ne toliko
zbog seksualnog sadržaja, premda djelomice i zbog toga, nego zato što je
pisac, čini se, polazio od pretpostavke da su ljudi slobodni, primjerice,
voditi ljubav s kim god žele ili noćima ne spavati, da žele živjeti punim,
pustolovnim životom, da mladi mornari imaju životinjske strasti i da su ob‐
itelji legla očaja. Morala je sebi nekoliko puta ponoviti da život nije takav,
da je život ono što ona živi. U stvarnosti ljudi ne koketiraju, ne psuju i ne
razgovaraju o strasti i smrti. Ali, ostala joj je nelagoda i kad je pročitala
knjigu, nije posudila više nijedan roman Geralda Candlessa.
No, sad će morati. Uzela je još dva – imali su samo još tri – i čitala do
kasno u noć. Ostavili su na nju sličan dojam kao Središte privlačnosti. Os‐
jećala je nelagodu, nezadovoljenost i ovaj put još nešto. Je li moguće da ona
trati svoj život? Je li moguće da je, štoviše, svijet iz tih romana stvaran? Bio
je uvjerljiviji od krimića i ljubića. Činilo joj se kao da izvana promatra
stvarni život. Kakav pisac u čitatelja može izazvati taj dojam?
 Njezini roditelji, ona i jedna od knjižničarki namjeravali su Colina Wright‐
sona povesti na večeru poslije predavanja. Izabrali su mali francuski
restoran. Herbert i Betty Wick otišli su onamo prethodni tjedan kako bi ga
iskušali. A sad će njihov gost u L’Ecu Rougeu biti Gerald Candless. Ursula
je dobro razmislila o tome što će odjenuti. Nipošto jednu od svečanih
haljina, bilo bi to pretjerano, a u kostimu bi izgledala kao da se spremila na
put. Na kraju je izabrala svjetloplavu plisiranu suknju i pulover iste boje te
svilenu bluzu s plavim i bijelim prugama. U modi je bilo napadno
šminkanje, ali ona se rijetko tako šminkala, uglavnom zato što bi joj se otac
rugao i pitao je li opet navalila na džem od malina ili se ljubila s vatrogas‐
nim kamionom.
Na ovitku knjige bila je fotografija Geralda Candlessa. Lice je bilo u po‐
luprofilu, djelomice u sjeni. Tamna, kovrčava kosa padala mu je na čelo.
Ali, po onome što se vidjelo činio joj se nadmen, pametan, samouvjeren,
zastrašujući. Činilo se da se često mora brijati. Ne bi bila kadra razgovarati
s muškarcem koji tako izgleda, pogotovo s muškarcem koji je napisao ono
što je on napisao – sve što bi mogla reći zvučalo bi glupo. Govorit će što
manje bude mogla, pa je on neće ni zamijeniti.
Zakasnio je. Ne jako, ne više od pet minuta, ali knjižničarka i gospođe iz
odbora već su se uzrujale. Ursula je sjedila u sredini prvog reda jer su joj
rekli da mora tu sjesti. Ruke je sklopila u krilu, noge prekrižila u gležn‐
jevima. Nosila je tamnomodre antilop cipele. Čekala je mirno, strpljivo,
nepomično. Počela se nadati – pomalo zlobno, jer što bi onda knjižničarka,
njezina majka i ostale gospođe? – da možda uopće neće doći.
Onda je došao. Dovezao se autom pa se izgubio. Očekivala je da će doći u
odijelu, ali popeo se na pozornicu u sportskoj jakni, puloveru i samter‐
icama. Kosa mu je bila duga. Muškarci još nisu počeli nositi dugu kosu, a
njegova je bila duga kao u žene, gusta i kovrčava.
Prepoznala je u njemu gospodina Rochestera. Ne junaka Charlotte Bronte,
nego Orsona Wellesa iz filma. Lice mu nije bilo oblo kao u Wellesa, usnice
nisu bile poput pupoljka nego široke i zakrivljene, ali on je bio njezin gos‐
podin Rochester i to ju je užasnulo. Druga bi djevojka, druga vrsta djevojke,
istog trena krenula u napad, pokušala ga privući, očarati, namamiti. Ursula
to ne bi znala. Osim toga, bojala se. Ne bi mu se usudila reći ni riječ.
Počeo je govoriti. Govorio je o tome kako je pisao, što ga je potaknulo da
piše i što se jednog dana nada napisati. Gotovo ništa nije čula. Budući da je
to bila tema jednog od njegovih romana, govorio je o Freudovoj teoriji za‐
vođenja. Publika je zanijemila. Ali, ona se poslije gotovo ničega nije
sjećala. Kad je došlo vrijeme za pitanja, knjižničarka joj je poslala papirić
na kojem je pisalo neka nešto upita. Ursula je okrenula i odlučno zatresla
glavom. Radije bi umrla. Neka ga je žena pitala piše li rukom ili tipka.
Druga – u publici su bile uglavnom žene – kakav bi savjet dao mladim pis‐
cima.
– Ne pišite – rekao je.
Opet su se začuli uzdasi, neki su se i nasmijali, ali Ursula je vidjela da im
se nije svidio taj lakonski odgovor. Pogledala ga je očekujući da će još
nešto reći, i vidjela da je gleda. Pogledao ju je u oči i tad se dogodilo nešto
vrlo čudno. Namignuo je. Vrlo blago, tako da je to izgledalo gotovo kao tik.
Znala je da joj se to sigurno samo učinilo, ali ipak je porumenjela i to tako
jako da bi najradije bila pokrila lice rukama, ali nije mogla, ne tamo. Nikad
mu se neću usuditi reći ni riječ, mislila je dok joj se crvenilo povlačilo s
obraza. Da barem ne moram ići, da barem mogu kući, u postelju s kakvom
dobrom knjigom. Vjernom nimfom ili Francuzovim potokom.
U restoranu je sjela onoliko daleko od njega koliko je to bilo moguće za
okruglim stolom za šestero. Unatoč tome bio joj je sučelice. Mnogo je pio,
malo jeo. Knjižničarki je bilo nelagodno kad je upitao mogu li naručiti još
jednu bocu crnog vina, ali Ursulin je otac kimnuo, pa je znala da će on plat‐
iti.
Njezina majka i knjižničarka i dalje su pokušavale razgovarati s njim o
njegovu radu iako su trebale shvatiti, kako je shvatila ona, da o tome nerado
govori. Što je manje govorila – a progovorila bi jedino kako bi rekla što će
jesti i molim vas vode – to je on više na nju obraćao pozornost. Isprva se
uglavnom smiješio i pitao što joj može dodati, a onda, kad je odgovorio na
(po njezinu mišljenju) osobito glupo pitanje o tome gdje nalazi ideje,
okrenuo je leđa knjižničarki i iznenada je upitao odakle je i što radi.
Ursuli bi bilo najdraže da se u tom trenutku srušio strop ili da je vlasnik
restorana došao reći kako je u zgradi bomba i svi moraju van za pet minuta.
Ali, u nije bilo bombe ni razloga da se strop sruši. U očajanju, zaključila je
da i nije važno što misli o njoj jer ga ionako nikad više neće vidjeti, pa je
tiho odgovorila da živi u Purleyju s roditeljima i radi u očevu uredu.
– I zaručeni ste?
Odmahnula je glavom, ponovno porumenjevši.
– Ispričavam se. Bio sam uvjeren da jeste.
Nije pitala zašto je to mislio. Umjesto nje, odgovorio je njezin otac.
 – Odveć zgodna da bi bila slobodna, je li?
Gerald Candless hladno je odgovorio: – Tako nešto.
Ali, učinilo joj se da je nju pogledao gotovo nježno. Danas je znala da ju je
vagao, procjenjivao. Tad toga nije bila svjesna. Tu nježnost na njegovu licu
više nikad nije vidjela. Zato što više nije bila potrebna kad je odlučio da je
neće poštedjeti? Mesar miluje tele jedino dok ga tovi. Za medvjeda nema
meda nakon što ga ulove.
Inače je uvijek dobro spavala, ali te noći nikako. Stalno je mislila o tome
kako je njezin otac rekao da je zgodna. Bilo joj je zbog toga silno neu‐
godno. Meškoljila se od nelagode u svojem uskom krevetu s bijelim i
ružičastim zavjesama. Cijela joj se soba činila glupom: bijeli sag, kičaste
slike, mrežaste zavjese. Možda će je upotrijebiti u nekom od svojih romana,
kao glupaču, suprotnost neustrašivoj junakinji.
Nazvao je sljedećeg dana. Najprije je nazvao njezinu majku i pitao smije li
razgovarati s Ursulom, pa mu je dala broj u uredu.
– Rekao sam vašoj majci da vam se želim zahvaliti za sinoć.
– Nisam ja za to zaslužna – prošaptala je gotovo bezglasno – nego oni.
– O, ne, bili ste to vi.
Nije znala što bi rekla. Srce joj je jako lupalo.
– Volio bih … uzvratiti kompliment. Tako se to kaže, zar ne?
Iskreno je odgovorila: – Ne znam. – Ništa nije znala.
– Volio bih vas pozvati na večeru.
Moderni engleski neobičan je, premda ne i jedinstven, po tome što ima
samo jednu riječ za jedninu i množinu drugog lica osobne zamjenice. Na
francuskom ili njemačkom sve bi bilo jasno. I sa zastarjelim “thou” sve bi
bilo jasno. Ali, bila je 1962. godina.
– Jeste li mojoj majci rekli kada? – upitala je. – Sigurna sam da su moji
roditelji slobodni većinu večeri, a isto tako i ja.
Nasmijao se. – Mislio sam na vas. Samo vas. Vi i ja.
– Oh.
– Hoćete li na večeru sa mnom, Ursula?
– Ne znam – rekla je. Gotovo je mucala. – To jest, da, naravno. Naravno
da hoću. Hvala.
– Odlično. Kad želite da odemo? Vi izaberite.
Sve su njezine večeri bile slobodne ili zauzete događajima koje je bez
teškoća mogla odgoditi.
– U petak – rekla je. – Ili subotu. Svejedno.
 – Vaše ime znači “mali medvjed” – jeste li to znali?”
Tad nije. – Ne – dahnula je.
– Doći ću po vas automobilom pred kuću vaših roditelja u sedam u subotu
navečer, Ursula.
Nije znala što bi rekla. Možda hvala? Prije nego što je uspjela progovoriti,
on je spustio slušalicu.
Med za malog medvjeda.
 6.

Kad su malena, naša su djeca dio nas. Ali, kad odrastu, postanu samo
drugi ljudi kao i svi.
—Papirnati krajolik
U imeniku je postojao samo jedan Candless. Sarah je listala ipswichki
imenik u obližnjoj knjižnici. J. G. Candless, u Ulici Christchurch. Zab‐
ilježila je adresu i broj. Rad na knjizi uzbuđivao ju je mnogo više nego što
je očekivala. Neke je dijelove već napisala, iako je vjerovala da zapravo ne
treba raditi tako, djelić po djelić, ne treba pripovijedati pojedine anegdote i
osobito drage uspomene, nego pisati metodički, najprije istražiti sve što
mora istražiti, a onda odvojiti vrijeme za ozbiljno pisanje. Sad je bio trenu‐
tak da počne istraživati. Zato je otišla u knjižnicu i našla rođaka. Mogućeg
rođaka, ispravila se. Odveć je dobro poznavala znanstvene metode da bi se
oslanjala na pretpostavke.
Ali, bila je uzbuđena. Dovoljno uzbuđena da sate i sate radi na knjizi. Kad
ju je nazvao Adam Foley, kojeg je upoznala u gostionici u Barnstapleu, i
pozvao je van, odbila je objasnivši da mora raditi na knjizi. Njegov ju je
glas uzbuđivao, ali ipak je rekla “ne”. Rekla je to rastreseno. Onda je i
njegov glas postao hladan, i kad je završavao razgovor, bio je gotovo
neuljudan. Slegnula je ramenima. Nije se kajala. Morala je nazvati J. G.
Candlessa u Ipswichu. Na putu kući kupila je u nekoj knjižari kartu
Ipswicha. Namjeravala je posao obaviti temeljito. A ionako će sigurno
morati otići tamo. Možda čak ovaj tjedan.
Sarin stan bio je na vrhu viktorijanske kuće, veliko potkrovlje sa stropnim
prozorima. Do njega je vodilo četrdeset osam stuba. Sarah to nije smetalo.
Obično bi ih pretrčala, ili bi barem pretrčala prvih trideset. Ulazna vrata
stana bila su tamnoljubičasta. Nije bilo mnogo soba, ali su bile velike – tri
bivše sobe za poslugu pretvorene u dnevni boravak, nešto manja spavaon‐
ica, kuhinja obojena ljubičasto kao ulazna vrata, i kupaonica. Kroz velike,
nove prozore (koje je dao ugraditi i platio najdraži tata) pucao je pogled sve
do Primrose Hilla, zelenog brežuljka, zelenih stabala, nizova sivih i smeđih
kuća i bijelih i žutih tornjeva koji su se pružali prema modrom nebu. Noću
je krajolik bio crn i žut i blještav.
 Sarah se pogledala u zrcalu provjeravajući je li zadovoljna novom bojom
kose. Tog je jutra bila kod frizera u St. John’s Woodu. Možda je ipak
malčice precrvena. S druge strane, tako barem manje nalikuje majci. Kao
većina ljudi – ali ne i Hope – bila je nezadovoljna svojim izgledom i bila bi
voljela nalikovati nekoj tamnokosoj ljepotici poput Stelle Tennant ili Demi
Moore. Sitne, pravilne crte lica djelovale su čistunski. Usnice su joj bile
premalene, nos prekratak i preravan, oči odveć sive. Ozbiljno je razmišljala
o tome da nabavi smeđe leće.
Upravo zato što je smatrala da izgleda poput čistunke, poput mljekarice,
Sarah se nastojala odijevati napadno i dramatično. Uvijek je nosila cipele i
čizme s visokim potpeticama. Na crnim haljinama često je imala rese ili
crvene kuglice. Njezina kosa bila je ono najljepše na njoj pa je nikad nije
pokrivala šeširima kao Hope, ali bi često stavila veliku ukosnicu od
kornjačevine koja bi jedan pramen držala pod pravim kutom u odnosu na
ostale.
Otvorila je prozor i izula čizme. Nalila si je veliku čašu Chardonnayja.
Boca je stajala na suncu pa je vino bilo temeperature koju je voljela. Mrzila
je led. Uzela je kartu i raširila je na stolu. Ipswichke četvrti imale su vrlo
čudna imena: Gainsborough, Halifax i – je li moguće? – California. Kako se
skupina ulica u istočnoanglijskom gradu može zvati California? Možda
njezin otac potječe baš odatle.
Pogledala je njegov rodni list. Ne. Rođen je u Ulici Waterloo, u četvrti
koja, čini se, nije imala imena. Na prvu stranicu spiralne bilježnice koju je
jučer kupila sad je napisala, kao da misli napraviti genealošku tablicu:
George John Candless r. 1890. ož. Kathleen Mitchell r. 1893. Ispod toga
povukla je okomitu crtu i ispod nje napisala: Gerald Francis Candless r.
1926.
Ulica Christchurch, u kojoj je živio jedini Candless, bila je blizu središta
grada, pokraj velikog parka. Ponovno je pogledala inicijale. J. G. John
George? Bez nasumičnih pretpostavki, podsjetila se i potegnula gutljaj vina.
Njezin otac nije imao braće ni sestara, pa mu to ne može biti nećak. Stoga
to mora (vjerojatno) biti sin brata Georgea Johna. Je li to bratić u drugom ili
u trećem koljenu? To će morati provjeriti.
Kad su ona i Hope bile tinejdžerke, baka Wick ih je pokušala zainteresirati
za pretke. Donijela bi stare albume prepune prastarih sepija fotografija i
nešto manje starih crnobijelih, a unuke su ih trebale gledati i pitati tko je
tko. I upamtiti imena prabaka i pradjedova i prateta i praujaka. Ali, njima je
to bilo silno dosadno. Već su bile veoma ambiciozne, a to im nimalo nije
moglo koristiti u karijeri.
Pokazale bi više zanimanja da ih je otac na to potaknuo, ali on je odmah
zauzeo isto stajalište kao i one. Sarah se još jasno sjećala njegovih riječi.
– Nije to kao da potječete od neke plemenite loze. Otac vam je dijete rad‐
nika, a majka u najboljem slučaju unuka radnika. Prije toga, vaši su preci,
kao i preci većine ljudi, bili sluge, poljodjelci i tvornički radnici. Čemu bi
služilo doznati tko su bili i povezati imena uz njihova ružna lica?
Doista su bili ružni, pomislila je Sarah, mutno se prisjećajući žena s licima
kao od pudinga, tijela zategnutih u korzete, i muškaraca čije se usnice i
obrazi nisu vidjeli ispod gustih brkova i čudno oblikovanih brada. Sad nije
znala ni kako su se zvali Ursulini djedovi i bake, i to joj je bilo žao. Jer, da
se zainteresirala za žensku lozu, možda bi joj otac ponešto rekao o muškoj.
A nije spomenuo čak ni kakvog ujaka ili tetu, koliko se sjećala. Tvrdio je da
mu je rodbina dosadna. Ne biraš ih, oni su ti nametnuti i jedino je pametno
jednostavno ih odbaciti.
Hope je, onako bistra i starmala, rekla: – Onda se to odnosi i na djecu, tata.
Na to je imao spreman odgovor. – Ali, ja sam svoju djecu izabrao. Oženio
sam se. Izabrao sam zgodnu, zdravu mladu ženu. Htio sam imati dvoje
djece, u razmaku od dvije godine, obje djevojčice, obje lijepe, obje iznimno
pametne. Tako je i bilo. Stoga ne možeš reći da vas nisam izabrao.
I dakako, poslije toga nisu to mogle reći. Sarah je napunila čašu i nastavila
razmišljati o ocu. Bio je premlad da umre. Za svakoga drugog mislila bi da
je smrt u sedamdesetprvoj posve normalna i primjerena, pravo vrijeme da
starac ode. Ali, njezin je otac mogao poživjeti još petnaest godina, to je
očekivala, mogla ga je imati uza se dok i ona ne bi postala sredovječna.
Pogledala je na sat. Zamalo šest. Je li to zgodno ili nezgodno vrijeme da
nazove J. G. Candlessa?
Vjerojatno radi u nekom uredu, možda u osiguravajućem zavodu, mislila
je, ili građevinskom poduzeću, od devet do pet. Možda na posao ide pješice
ili autobusom. Sad bi već morao biti kod kuće, ali vjerojatno još ne obje‐
duje. Okrenula je broj. Telefon je zvonio četiri puta.
Javio se muškarac. Nije rekao “halo”, nego je ponovio broj, svih jedanaest
brojki.
– Gospodin Candless?
– Da?
 – Gospodine Candless, vi me ne poznajete, ali i ja se prezivam Candless.
Sarah Candless. Moj pokojni otac bio je Gerald Candless, romanopisac. Za‐
cijelo ste čuli za njega.
Oklijevao je. – Pa, zapravo nisam.
Nije to mogla povjerovati. Tip je zacijelo nepismen. Kreten. Morat će pri‐
paziti da se ne koristi dugim riječima. – Provodim istraživanje – to jest,
pokušavam nešto doznati o očevoj obitelji. Bili su iz Ipswicha. Vi ste jedini
Candless u telefonskom imeniku, pa sam pretpostavila da ste nam vjero‐
jatno rod…
– Bit će bolje da porazgovarate s mojom ženom. Ona zna sve o takvim
stvarima.
– Ali, gospodine Candless, čekajte. Riječ je o vašoj obitelji…
Bilo je prekasno. Već je otišao. Sarah je čekala, sve razdraženija. Podsjetio
ju je na one muškarce koji bi joj, kad bi upitala jesu li čitali knjige njezinog
oca, rekli da nisu, ali čitale su ih njihove žene. Smiješno. Žena koja se na‐
pokon javila zvučala je praktično i učinkovito, posve drukčije od muža,
unatoč jednom od najružnijih naglasaka što ih je Sarah ikad čula.
– Ovdje Maureen Candless. Izvolite.
Sarah je ponovno sve objasnila.
– Da, shvaćam.
– Ne mogu vjerovati da niste čuli za moga oca. Bio je veoma slavan.
– Čula sam za njega. Pročitala sam u novinama da je umro. – Nije rekla da
joj je žao što je umro, nije Sari ponudila sućut. – Primijetila sam to – rekla
je – jer se prezivao kao i mi.
– Gospođo Candless, je li vaš muž možda imao strica Georgea i strinu
Kathleen? Ili baku i djeda po imenu George i Kathleen? Živjeli su u
Ipswichu, u Ulici Waterloo.
– Ne, nije – odgovorila je Maureen Candless. – Njegovi djed i baka Cand‐
less zvali su se Albert i Mary. – Eto nekoga tko je slušao kad su joj
pokazivali albume. – Postojao je bratić George, ali otišao je u Australiju, a
za Kathleen nikad nisam čula. Morali biste porazgovarati s tetom Joan.
– Tetom Joan?
– Nije nam zapravo teta, nego sestrična moga muža, to jest sestrična
njegovog oca, ali zovemo je teta. Djevojačko joj je prezime bilo Candless.
Sad je gospođa Thague, gospođa Joan Thague i živi u Rushmere St. An‐
drewu, ali vrlo je stara i ne izlazi mnogo.
 Sarah nije shvaćala zašto bi to bilo važno. Nije željela da gospođa Thague
iziđe, nego da ostane kod kuće i razgovara s njom. Ima li telefon?
– Ima – rekla je Maureen Candless – ali nagluha je, a kaže da joj slušni
aparat ne pomaže s telefonom. Bilo bi najbolje da je posjetite.
Sarah se zahvalila i rekla da bi to rado učinila. Maureen Candless rekla je
da će reći teti Joan neka očekuje gošću koja želi razgovarati o obitelji. Dala
je Sari adresu a, kad ju je Sarah pritisnula, i telefonski broj, ali dodala je da
se na telefon nitko neće javiti. Unatoč tome, čim je gospođa Candless spust‐
ila slušalicu, Sarah je okrenula broj. No, doista se nitko nije javio.
Sarah je sad bila raspoložena za telefoniranje, pa je nazvala majku. Ursula
joj je ponovno rekla da joj Gerald nikad nije pripovijedao o rodbini i da
nema pojma je li imao bratića u drugom ili trećem koljenu po imenu J. G.
Candless ili sestričnu ili tetu po imenu Joan Thague.
– Zar nitko od njih nije došao na vaše vjenčanje?
– Nije bilo nijednog rođaka tvoga oca, samo prijatelji.
– Pa dobro, ispričaj mi kako ste se ti i tata upoznali.
– Mislila sam da ću ti o tome pričati kad dođeš na vikend.
– Ne mogu doći. Moram k toj Thagueovoj. Molim te, ispričaj mi sad.
Dio, samo dio. Ursula je govorila deset minuta i usput cenzurirala. Tek kad
je Sarah spustila slušalicu mislila je na pojedinosi. Zabacila je glavu, sk‐
lopila oči i prisjećala se.
Automobil je bio MG, dvosjed. Došao je točno u sedam. Bila je spremna,
bila je spremna već dva sata, što baš nije bilo pametno, jer je svaki čas
morala trčati na kat kako bi se ponovno počešljala i osvježila ruž. (Svijetlor‐
užičasti, kako joj otac ne bi rekao da se ljubila s vatrogasnim kamionom.)
Na jednoj čarapi otišla je očica, pa je morala obući nove. To su još bila
vremena, doduše na izmaku, kad su žene neprestano morale izgledati kao da
su se tek očešljale i našminkale, svaka vlas na svome mjestu, kao velike
Barbike. Danima je odlučivala što odjenuti. Na kraju je izabrala novu
ružičastu haljinu i ružičastu jaknu.
Njezinim je roditeljima cijela ta priča bila nelagodna. Zašto taj čovjek želi
izvesti njihovu kćer? Mogao bi joj biti otac – dobro, ne baš sasvim, ali znala
je što time žele reći. Zašto ih nije sve pozvao ako se već htio odužiti za onu
večeru na kojoj je toliko pio?
– Valjda ti se ne udvara? – upitao je Herbert Wick.
– Tata, samo idem s njim na večeru.
– Meni je to jako čudno. A tebi, Bert? – rekla je Betty.
 – Takvi su ti pisci. Ali, valjda neće biti problema. Ipak je on sredovječan
muškarac.
Kao da je zbog toga bezopasan. Možeš ostaviti kćer sa sredovječnim
muškarcem u situaciji u kojoj bi mladić bio opasan. Je li bila riječ o snazi ili
o nagonima? O tome tad nije razmišljala.
Roditelji su bili veoma uljudni prema njemu kad je došao. Otac mu je po‐
nudio piće. Gerald je rekao da, hvala, baš ljubazno, i prihvatio veliki džin i
tonik. Tad se još nitko nije brinuo zbog vožnje s alkoholom u krvi. Došao je
u odijelu, ne osobito čistom i posve neizglačanom, ali ipak u odijelu. Rekao
je da je kravatu ponio u džepu, ne voli kravate, ali svezat će je kad dođu
pred restoran.
Restoran je bio u Chelseaju, prilično daleko. Ursula je pomislila kako bi se
dugo danas morali voziti. Vjerojatno više od sata, kroz Streatham, Balham i
Battersea, jednosmjernim, pretrpanim ulicama – to jest, onim što su tad
nazivali pretrpanim. Geraldu je trebalo četrdestak minuta. Cijelim je putom
govorio. Postavljao joj je pitanja. Nitko joj nikad nije postavio toliko pit‐
anja, nitko se za nju nije toliko zanimao. Gdje je provela djetinjstvo? U koju
je školu išla? Je li bila dobra učenica? Voli li raditi u očevoj tvrtki? Što je
zanima? Što je čitala?
Skupila je hrabrost i rekla mu da je pročitala tri njegove knjige.
– I jesu li vam se svidjele?
– Najviše mi se svidjelo Središte privlačnsoti – odgovorila je. Tu je knjigu
doista pročitala, dok je ostale zapravo samo prelistala.
– To piscu baš nije drago čuti, znate. Da vam se najviše sviđa njegova prva
knjiga. To znači da nije napredovao.
– Oh, nisam mislila…
– Dat ću vam sve svoje knjige i posvetiti ih “malom medvjedu”. “Malom
medvjedu od Geralda Candlessa, s divljenjem.”
Porumenjela je. – Nemate se čemu diviti – protisnula je. – Posve sam
obična.
– Možda se divim upravo vašoj običnosti.
Šezdesetih godina hrana nije bila osobito nadahnuta. Čak ni u dobrim
restoranima poput onoga u koji su otišli. Naručila je koktel od račića,
pečenu piletinu i peach melbu, a on dimljenu skušu, pečenu piletinu i pitu
od jabuka à la mode. Pitala ga je zašto je pita postala à la mode samo zato
što su joj dodali sladoled, a on je odgovorio da ne zna, to je nekakva amer‐
ička moda. Čudno da se sjeća pojedinosti te večere, a nije se sjećala što su
jeli ijednom drugom zgodom do poslije vjenčanja.
Svezao je kravatu prije nego što su izišli iz automobila – zamislite, moglo
se parkirati tik pred restoranom, i to u King’s Roadu! – a bila je to crvena
kravata, pomalo zamašćena i otrcana. Kad se nasmiješio, vidjela je da na
jednom kutnjaku ima zlatnu krunicu.
– Imate li dečka? – pitao ju je dok su pili kavu.
Pitanje ju je pomalo šokiralo pa je opet porumenjela. Promatrao je kako se
crvenilo širi njezinim licem i opet povlači. Glavu je malo naherio.
– Mislim da to rumenilo znači “da”, Mali medvjedu.
– Ne – rekla je. – Ne, ne znači. Nemam – nikoga.
Ništa nije rekao. Otišli su. U automobilu, dok ju je vozio doma, vidjela je
kako su njegove duge šake stisnule upravljač i zglobovi pobijelili kad ju je,
ne gledajući je, upitao: – Mogu li se ja prijaviti za mjesto?
Nije znala o čemu govori. – Mjesto?
– Nepopunjeno mjesto dečka – ili, budući da sam prestar za taj naslov, za
mjesto udvarača u životu Maloga medvjeda?
– Vi? – rekla je. Bila je užasnuta, šokirana, zapanjena, oduševljena. Nije
mogla vjerovati.
Zaustavio je auto na bankini. – Zar sumnjaš u mene?
Poslije je doznala da nije namjerno citirao Jane Eyre. Ako je taj roman
ikad pročitao, zaboravio ga je. Sasvim je slučajno ponovio riječi koje izgov‐
ara Edward Rochester kad Jane ne može povjerovati da je prosi. Uostalom,
te riječi su doista bile posve obične. Zato nije imao pojma da ona citira kad
je uzvratila Janeinim riječima: – Potpuno.
Ali, to su razjasnili. Ona mu je objasnila, on se smijao. Nisu se dodirnuli i
proći će još mnogo vremena dok je ne poljubi, ali te su se večeri dogovorili
da će Gerald Candless biti njezin akreditirani – no, dečko.
Izvodio ju je dvaput tjedno. Nazivao je svaki dan. Njezini su roditelji
smatrali da je to čudno, ali s vremenom su ga prihvatili. Možda nije bio
bogat, ali dobro je stajao. Zarađivao je pristojno na knjigama, još bolje od
novinarstva. Imao je kuću u Hampsteadu, malenu kuću, kako je stalno
ponavljao. Svi su u obitelji – Herbert i Betty, Ian i Helen – očekivali da će
se on i Ursula zaručiti, ali zaprosio ju je tek nakon šest mjeseci.
Odmah je pristala, jer bila je zaljubljena u njega iako nije mogla reći, kao
Jane Eyre, da je nije ulovila nikakva mreža, da je slobodno ljudsko biće sa
slobodnom voljom. Nije mogla reći da njezin duh govori njegovom duhu
kao da su oboje prošli kroz grob i stajali uz Božja stopala ravnopravni –
premda bi to bila voljela.
Jer, istina je bila da ju je on zarobio, gotovo hipnotizirao, začarao. I još
uvijek nije mogla vjerovati. Još uvijek joj se činilo da će se probuditi u
prosincu, dan prije dolaska Colina Wrightsona na predavanje. Samo je san‐
jala da se poskliznuo na ledu kad je išao nahraniti ptice, jer sljedećeg je
dana došao u Purley, govorio o kćerima kraljice Viktorije, i ona nikad nije
upoznala Geralda Candlessa.
Sad kad je znala da ne dolaze ni Sarah ni Hope, Ursula je rekla u hotelu da
može čuvati djecu i u petak navečer i u subotu. Bilo im je drago. Neki gos‐
podin i gospođa Fleming koji dolaze s dvoje djece htjeli su unaprijed rezer‐
virati dadilju, ali rečeno im je da vjerojatno nitko neće biti slobodan.
Dok je išla prema hotelu, Ursula se sjetila da je tog dana njezina
godišnjica braka. Da je Gerald živ, bili bi u braku trideset četiri godine.
Naravno, ne bi bilo proslave. Samo bi se ona sjetila, jer djevojke se za takvo
što nikad nisu zanimale – iako bi se jako uvrijedile ako se njihovi rođendani
ne bi prikladno obilježili – a Gerald je, po svemu sudeći, zaboravio. Gerald
je, pomislila je, zaboravio i da je oženjen, zaboravio još prije trideset godina
i ponašao se kao da je udovac koji ima domaćicu.
Ali, ni ona prema njemu nije bila osobito ljubazna posljednjih godina.
Trudila se, ali nije išlo. A onda se prestala truditi. Popuštala je pred nekim
njegovim hirovima samo zbog mira u kući. Recimo, kad joj je zabranio
čuvati djecu. E pa, sad kad ga nema, može to raditi. Ušla je u predvorje
hotela, na recepciji provjerila broj sobe i otišla dizalom na treći kat.
Razlika u godinama između Flemingovih bila je još veća nego između nje
i Geralda, zacijelo tridesetak godina. On je mogao biti Ursulinih godina,
visok, vrlo mršav muškarac četvrtastog lica, prosijede svijetle kose nalik
njezinoj. Majka šestogodišnjeg dječaka i trogodišnje djevojčice bila je stara
otprilike kao Hope. Bila je vrlo lijepa, duge svijetle kose podignute nad
visoko, bijelo čelo, tirkiznih očiju, koje je istaknula tirkiznom haljinom.
– Molly Fleming – rekla je pružajući ruku, a on je rekao: – Sam Fleming.
Ursula se rukovala s njima. Svjetlokosa djeca stajala su i zurila u nju, dje‐
vojčica s palcem u ustima.
– Stavit ću ih u postelju, gospođo Candless, ali neće odmah zaspati. Biste
li htjeli sjesti s njima i malo im čitati ili pričati?
– Naravno.
 Ursula je čučnula pokraj njih, pitala ih kako se zovu i rekla da će doći kad
budu u postelji. Ako žele ispričat će im pripovijetku ili čitati knjigu koju je
ponijela, Pripovijest o Samuelu Brčiću.
Kad ih je mlada žena odvela, prišla je prozoru i pogledala zaljev. Apart‐
man je gledao na more, a te je večeri Lundy bio jasno vidljiv, modro obličje
na svjetlije modroj vodi glatkoj poput stakla. Iako još nije bio suton,
svjetlost svjetionika bljeskala je i plesala poput krijesnice.
Upitala je Sama Fleminga: – Uživate li u pogledu?
– Nije to moj pogled – rekao je. – Moja je soba na drugom kraju hodnika.
Upitno ga je pogledala.
– Niste valjda mislili da sam ja otac te djece?
Dakako da jest. – Naravno – rekla je ukočeno.
– To su djeca moga sina. Moj je sin umro. Umro je prošle godine.
– Žao mi je.
– Da. Bilo je vrlo teško, vrlo bolno. Još uvijek je tako. Molly je udovica.
Pokušavam joj pomoći s djecom koliko mogu – Edith nije imala ni dvije
godine kad joj je umro otac – ali, nisam baš od velike koristi. Više im
smetam. Ipak, volim biti s djecom.
Ursula je ponovila: – Veoma mi je žao zbog vašeg sina. Najgore je izgubiti
dijete. Neprirodno je.
Vratila se Molly Fleming. – Nećete morati dugo čitati, gospođo Candless.
James već prelazi granicu u zemlju snova. Sam, ako si spreman, možemo
sići. – Ursuli je rekla: – Obećavam da ću se vratiti točno u deset.
Ursula je tiho ušla u dječju sobu. James je spavao. Edith je rekla: – Priču –
ili se Ursuli barem činilo da je to rekla. Bilo je teško prosuditi jer je djevo‐
jčica kut pokrivača gurnula u usta. Rekla je da će joj čitati i što će joj čitati,
a Edith je rekla da se Samuel Brčić zove kao njezin djed, jer njemu je ime
Samuel Wiston Fleming. Tako je Ursula čitala o mačiću Tomu i njegovim
sestrama i o tome kako se Tom popeo uz dimnjak, ali kad je došla do mjesta
gdje Anna Maria krade tijesto, Edith je već spavala.
Vrata je ostavila pritvorena i vratila se u veliku spavaonicu. Zašto je Samu
Flemingu rekla upravo one riječi? “Najgore je izgubiti dijete. Neprirodno
je.” Upravo je to rekla gospođa Eady. Riječi su skočile u Ursulinu svijest i
izišle na usta gotovo protiv njezine volje. Ursula je osjetila kako joj ramen‐
ima i niz kralježnicu prolaze srsi. Ono najgore, ono neprirodno…
Sin Sama Fleminga vjerojatno nije bio ubijen kao sin gospođe Eady, niti
mu je kći redovnica. Ne, otac Jamesa i Edith nedvojbeno je poginuo u pro‐
metnoj nesreći ili umro od neke vrste raka koji se brzo širi. Nisu ga nasmrt
pretukli, tijelo mu nije nađeno u lokvi krvi. Nije željela razmišljati o tome,
voljela bi da se nije sjetila tih riječi, jer bile su poput sjemena koje nikne i
raste i cvjeta i rađa otrovne plodove. Uvijek je bilo tako.
Sjela je pokraj prozora i zagledala se u more ne bi li se umirila i izbrisala
sliku mladića na fotografiji gospođe Eady, ne onako samouvjerenog i
nasmiješenog nego razbijene lubanje, pod krvavim zidom. Ne, rekla je sebi,
ne! More je poprimilo boju kositra. Otok je nestao. Tamni, šumoviti rtovi
spavali su kako spavaju životinje, opušteno, teško, mirno, ali na Hartlandu
je i dalje svjetlucala krijesnica.
Tamno more ispralo je krvavu sliku. Ursula je pomislila na kćeri. Što može
reći Sari o svojem vjenčanju? Morat će joj nešto reći, nešto istinito ali
cenzurirano i pročišćeno. Bit će potrebna jača lektura. Sarah će, dakako,
pretpostaviti da su Gerald i ona bili ljubavnici prije vjenčanja. Danas je sve
drugo nezamislivo. I 1963. je bilo gotovo nezamislivo, ali ipak nisu bili
ljubavnici. On to nije tražio, a dakako nije ni ona, jer je mislila da je to do
muškarca. Pitala se zašto nije ništa poduzimao, ali pretpostavila je da je to
zato što je četrnaest godina stariji.
O tome ne mora ništa reći. Ursula se udala u bijeloj satenskoj vjenčanici s
dekolteom koji je isticao grudi na koje je bila ponosna, široke suknje sa
šlepom koji se mogao skinuti. Nosila je kiticu bijelih ruža i bijelih frezija.
Djeveruše su joj bile prijateljica iz škole Pam i Helenina kći Pauline kojoj
su tad bile tri i pol godine. Imala je zaručnički prsten sa safirom i dijaman‐
tom i zlatni vjenčani prsten s uzorkom listova. Zaručnički je prsten prestala
nositi sredinom sedamdesetih, a vjenčani je zauvijek skinula 1988. godine.
Dotad se uzorak listova izlizao i prsten je postao običan, kao i svi drugi.
U znak prkosa, ljutnje, nenaklonosti (ili nečega sličnog) Ursula je prodala
zaručnički prsten. Znala je da to nitko neće zamijetiti, baš kao što nitko
ništa nije rekao kad ga je prestala nositi. Odnijela ga je zlataru u Exeter i
dobila dvije tisuće funti. To je značilo da vrijedi mnogo više, ali nije marila.
Čak joj se sviđala pomisao da je za Geraldov skupi prsten dobila mnogo
manje nego što vrijedi. Novac joj nije bio potreban, on joj je uvijek davao
koliko je tražila, pa ga je jednostavno uložila na zajednički račun.
Taj je zaručnički prsten izazvao pomutnju na vjenčanju. Zaboriavila je
učiniti ono što su joj rekle majka i Helen – staviti ga na desnu ruku kako bi
joj prstenjak lijeve bio slobodan i spreman primiti Geraldov zlatni vjenčani
prsten. Helen je to zamijetila dok je Ursula hodala pod ruku s ocem prema
oltaru i pokušala joj grimasama i pokretima dati znak, ali Ursula nije
shvaćala što hoće. Na taj sretni dan s nelagodom je gledala kako s njezine
strane u crkvi ima mnogo rodbine, a s Geraldove tek nekoliko prijatelja
(uključujući Colina Wrightsona i njegovu ženu) i nijednog rođaka.
Stajao je pred oltarom s kumom, kojeg je Ursula srela samo jedanput. Zato
je i znala da mu to nije rođak nego tek još jedan prijatelj. Željela se udati za
Geralda, bila je zaljubljena u njega i jedva je čekala da se uda, da živi s
njim i svake noći spava s njim. Na svećenikova pitanja odgovarala je
čvrstim glasom. Zatim je svećenik rekao da za njim ponovi “ovim te
prstenom vjenčavam, svojim te tijelom obožavam” – taj dio obreda još nisu
bili promijenili – i Ursula je podigla ruku i vidjela zaručnički prsten.
Gerald je već pružao vjenčani prsten, pa je na brzinu skinula zaručnički.
Očito je tad bila vrlo nervozna, jer prsten joj je ispao. Glasno je udario o
pod, kameni pod djelomice pokriven sagom, ali prsten je pao na kamen, ne
na sag. Ne razmišljajući, sagnula se da ga podigne, istodobno se sagnula i
Pam pa su im se sudarile glave. Nije boljelo, ali izgledalo je smiješno. Pip‐
kala je ne bi li ga našla, isto tako i Pam, ali nisu ga našle i netko je, možda
svećenik, rekao – i to ne baš ljubazno: – Pusti, pusti.
Gerald je ponovio one ozbiljne riječi, ne ljutito nego vedro, kao da pot‐
iskuje smijeh i zbog toga se zaljubila u njega kao da već nije bila za‐
ljubljena. Kad je došao do onoga “sva ti svoja zemaljska dobra dajem”,
mislila je da će on prasnuti u smijeh (jer dio njegovih zemaljskih dobara već
je bacila na pod), ali nije, svladao se, a svećenik ih je bijesno gledao.
Poslije su morali u sakristiju gdje su im otpjevali neku crkvenu himnu, a
ona je i dalje bila zabrinuta zbog prstena, ali prije nego što su se vratili,
mala Pauline prišla joj je i svečano joj ga predala. Sve je vrijeme bio kod
nje. Pribranošću neuobičajenom za tako malo dijete, podignula ga je i
stavila na stapku jednog od cvjetova što ih je držala.
Ursula je poslije često mislila kako je sve to s prstenom bilo čudno. Kao
predskazanje, ali predskazanje čega? A bilo je i kao san, jer takve se stvari
češće događaju u snovima nego u stvarnosti – prsten padne, uzalud ga
tražiš, silno se sramiš, spašava te dijete, pred očima ti je slika prstena oko
stapke bijele ruže.
Nikad o tome nije pričala kćerima. Možda sad kaže Sari, a možda i ne.
Jednom je, dok su još bile malene, pitala Geralda sjeća li se, ali on ju je
pogledao kao da je sve to izmislila, kao da je to bio plod njezine mašte. U to
je vrijeme zamijetila kako on ne voli da ga išta podsjeća da je oženjen. Izb‐
jegavao je riječi “moja žena” kad god je mogao. Jednom je vidjela kako
gleda njezin goli prstenjak s izrazom zadovoljstva.
Ustala je i pošla pogledati usnulu djecu. Kad se vratila, Sam Fleming je
bio u sobi. Došao je provjeriti je li sve u redu.
– Nadam se da vam ne smeta što ću vas pitati jeste li možda u rodu s Ger‐
aldom Candlessom, romanopiscem koji je ljetos umro. Mislim da je živio tu
negdje.
– Bila sam njegova žena.
– Žao mi je.
A tek meni, najradije bi bila rekla. Umjesto toga, zahvalila se i rekla mu da
ne mora ostati. Djeca spavaju, a ona će gledati nešto na televiziji. Ali, nije
uključila televizor. Sjedila je i razmišljala i postavljala sebi pitanja koja je
tako često postavljala otkako je umro. Je li mu bilo žao zbog onoga što joj
je učinio? I je li joj se pokušavao odužiti time što joj je ostavio kuću,
ušteđevinu i sva buduća autorska prava?
 7.

Rugaju se Grkinjama i Turkinjama koje vide na brošurama paket-aranž‐

mana, ali djevojke u Londonu odijevaju se gotovo isključivo u crno, kao da
su u žalosti za izgubljenom slobodom boje.
—Mezaninski osmijeh
Odlazak djece ne mora uvijek donijeti tugu. Ako su sretna, čak i kad žive
daleko, ako dobro žive i imaju vlastitu djecu, čovjeku to mora biti dovoljno.
Na posljetku, nemamo ih zato da bi se brinuli za nas kad ostarimo. Na takvo
što ni ne pomišljamo. Štoviše, ako ćemo biti iskreni, nismo ih ni imali
namjerno, jednostavno su došla, ali kad ih jedanput imamo, znamo da ih
imamo kako bi narasla, postala jaka, uspješna, sretna, bavila se onim što
žele i zauzela svoje mjesto u svijetu.
To je bila filozofija Joan Thague. Jedan je njezin sin bio u Australiji, drugi
u Škotskoj, a kći je živjela u Berkshireu. Viđala ih je jedanput godišnje,
katkad dvaput. Njezin unuk, koji je studirao na Sveučilištu Anglia Polytech‐
nic, svratio bi svaka dva tjedna. Znala je zašto dolazi – da se dobro najede.
Maureen, žena Johna Georgea, sina njezinog bratića Johna, svratila bi na čaj
i povela je u kupovinu u Tesco u Martleshamu, najbolji supermarket u
okolici. U sedamdeset osmoj, Joan Thague još je bila zdrava i čila i smat‐
rala je sebe sretnicom.
Da se mogla služiti telefonom, razgovarala bi s djecom i unucima jedanput
tjedno. Ali, onako nagluha, nije to mogla. Liječnici su tvrdili da je nagluha
zato što joj je buka u tvornici svile, gdje je radila kao djevojka, oštetila sluh.
Joan im nije proturječila. Liječnici ionako nikad ne slušaju što im govoriš.
Nije rekla da tvornica uopće nije bila bučna ni da je njezin ujak Ernest bio
posve gluh, a otac u starosti nagluh. Očito se radilo o nasljednoj bolesti, ali
liječnici ne vole kad kažeš da je nešto očito.
Imala je priključak za telefonsku slušalicu i, dakako, slušni aparat. Sa
slušnim aparatom, kad bi vidjela usnice govornika, čula je sve, ali
priključak za telefon nije joj pomagao. Opisala je ono što bi čula preko tele‐
fona kao lavež velikog psa s dna bunara. Liječnik se nasmijao i rekao da je
to zgodno opisala, ali nije bilo pomoći. Joan je zadržala telefon za slučaj da
ikad mora nazvati hitnu pomoć. Zato je mlada dama čiji je otac umro
dolazila u posjet, a nije telefonirala.
Dogovor je bio za subotu poslijepodne. Maureen je svratila dan prije i
rekla da je gospođica Candless ponovno nazvala i pitala može li doći u
subotu oko tri, a Maureen joj je rekla da može pa je došla prenijeti poruku.
Onda su otišle u Martlesham i Joan je kupila čokoladne kekse i Kunzleove
kolače koji su se vratili u trgovine nakon četrdeset godina kako bi ih
poslužila gospođici Candless uz čaj. Srećom, Frank joj je ostavio pristojnu
mirovinu, a uvijek je bila štedljiva, pa se nije morala brinuti kad je za
posebne prigode htjela potrošiti malo više.
Dok je usisavala i brisala prašinu u već ionako besprijekorno čistom bun‐
galovu, Joan se pitala tko bi mogla biti ta mlada dama. Bilo je nezamislivo
da se netko zove Candless i potječe iz Ipswicha, a da im nije u rodu. Djevo‐
jka je istraživala očevo podrijetlo i Maureen joj je rekla kako se on zvao i
još nešto o njemu, ali u tom se trenutku okrenula prema prozoru da nešto
vidi, pa je Joan nije čula. Odložila je usisavač i na netom oprašen stolić u
dnevnoj sobi stavila sva četiri albuma s fotografijama.
U nekom su trenutku, možda u vrijeme Velikog rata2 ili malo poslije, foto‐
grafije prestale biti smeđe i drap i postale crnobijele. To se sigurno zna,
netko zna točno kad se to dogodilo, ali Joan nije znala. Zapravo su joj se
više sviđale one smeđe i bilo joj je žao što su nestale. A onda su nestale crn‐
obijele. Zamijenile su ih fotografije u boji. U jednom je albumu imala
smeđe fotografije, u dva crnobijele, a u posljednjem fotografije u boji.
Mlada će ih dama htjeti vidjeti i među mnogim bratićima i njihovom
djecom potražiti svoga oca.
Joan nije mogla odoljeti. Otvorila je prvi od albuma s crnobijelim foto‐
grafijama, u kojem su bile one s njezina vjenčanja. Živjela je u Sudburyju i
htjela se udati u crkvi Sv. Grgura i Petra, bila je tako lijepa, pokraj rijeke
Stour, okužena zelenim livadama i bijelim tratinčicama. Ali, njezina majka
htjela je da se uda kod kuće, u Ipswichu, a ona je smatrala da joj toliko
duguje. Frank je tad bio tako zgodan, najzgodniji muškarac kojeg je ikad
vidjela. Joan bi najradije bila podignula album i poljubila Frankovo lice na
fotografiji, ali suzdržala se, nije htjela biti djetinjasta.
Njihova je prva kuća bila u Sudburyju, samo dvije sobe u bijeloj kući u
Ulici Melford, gdje je Frankov ujak imao voćarnicu. I sama je radila u njoj
dok se nije rodio Peter, a uskoro su Franka pozvali u vojsku. Te su ratne
godine bile teške, s dvoje djece i mužem u pustinji. Ali, poslije je Frank ot‐
vorio vlastitu trgovinu u Ipswichu, i ako i nisu nikad bili osobito uspješni,
išlo im je sasvim dobro i bili su sretni. Vidjelo se to na Frankovom licu na
fotografiji gdje je stajao pred trgovinom i držao divovsku tikvicu.
Zatvorila je album i počela misliti o tome što će ponuditi gospođici Cand‐
less. Voli li više Darjeeling ili Earl Grey? Uz Earl Grey ne ide mlijeko, a u
kući nema limuna, pa će ipak morati poslužiti indijski čaj. Znači li “oko tri”
prije ili poslije tri? Joan je bila vrlo točna i nikad se ne bi dogovorila da će
doći “oko” nekog vremena, ali shvaćala je da gospođica Candless vozi iz
Londona i da se može zadržati u prometnoj gužvi. “Oko tri” može značiti tri
i deset. Ipak, počela je gledati kroz prozor u dvije minute do tri.
Automobil se pojavio tek u tri i dvadeset. Joan je uzrujala, hodala je amo-
tamo po blagovaonici, pristavljala lonac s vodom pa ga skidala s vatre,
pitala se je li pogrešno zapamtila dan. Čak je pogledala novine kako bi se
uvjerila da je doista subota i bila bi nazvala Maureen da provjeri je li joj
doista rekla u subotu, ali nije mogla zbog problema s telefonom. Onda se
automobil pojavio, i Joan se brzo odmaknula kako je mlada dama ne bi vid‐
jela.
Nikad ne treba žuriti otvoriti vrata. Ljudi steknu pogrešan dojam. Misle da
si usamljena ili nervozna. Kad je začula zvono Joan je odbrojila do dvadeset
i onda polako krenula prema vratima. Otvorila ih je što je mogla ležernije.
Mlada je dama ušla, pružila ruku i rekla: – Ja sam Sarah Candless. Kako
ste? Vrlo je ljubazno od vas što ste me primili.
Bila je zgodna djevojka crvene kose i usnica namazanih tamnocrvenim
ružem. Koža joj je bila gusta i glatka poput bijelog antilopa. Joan odavno
nikoga nije vidjela u potpunoj crnini, crnom kostimu, crnoj bluzi, crnim
čarapama i cipelama, crnim kišnim ogrtačem prebačnim preko ramena. Sve
zbog pokojnog oca, dakako. Zbog toga je odobravala. Uvela je Saru u
dnevnu sobu.
Prijeći odmah na stvar – to nije bio Joanin stil. Najprije se moraju
razmijeniti uljudnosti, pitanja o vremenu i stanju cesta od Londona do
Ipswicha. Rekla je kako je danas zahladnilo, da stiže jesen i da će noći
ubrzo dani biti kraći. Sarah Candless se složila. Da, došla je autocestama
M25 i A12, i da, još uvijek rade na odvojku za Colchester.
– Sigurno biste rado popili šalicu čaja.
Nikad ne pije čaj. Rekla je to čvrstim glasom i iznenadila Joan. Joan još
nikad nije srela nikoga tko ne pije čaj. Zbunjeno, prisjećajući se da negdje u
ostavi ima malu limenku instant kave bez kofeina koju je donio njezin
unuk, upitala je gospođicu Candless što pije.
– Hvala, ne bih ništa.
– Ali, došli ste čak iz Londona – rekla je Joan.
– Ništa ne smeta. Doista ne želim ništa.
– Nakon svih tih sati u automobilu?
– Pa, ako imate malo vode.
Joani nije bilo jasno što želi reći. Naravno da ima vode. Cijeli život, u rod‐
iteljskom domu i poslije, kad se udala, uvijek su bili spojeni na vodovod.
Palo joj je na um, dok je puštala vodu da teče kako bi bila hladna, da u su‐
permarketu u Martleshamu prodaju vodu u bocama, ali nije mogla vjerovati
da bi itko zdrava razuma kupovao vodu. Ne, zacijelo je gospođica Candless
samo htjela biti uljudna.
Stavila je čašu na pladanj, i uz nju kekse i kolače. Ona će poslije popiti
čaj. Gospođica Candless nije htjela kolače. Joan je pretpostavila da će tako
biti čim ju je vidjela. Sve takve djevojke pate od epidemije anorexije
nervose, čitala je o tome u novinama.
– Možda bismo mogle porazgovarati o mome ocu.
Joani se to učinilo pomalo naglo. Fascikl koji je izvadila iz aktovke
doimao se vrlo službeno, kao i sama aktovka, kao da je došla sklopiti
ugovor a ne u običan posjet. Ali, Joan je kimnula i sjela, držeći se veoma
uspravno, ruku sklopljenih u krilu, pogleda punog očekivanja.
– Ponijela sam kopiju njegova rodnog lista. – Pokazala joj ga je. – Zvao se
Gerald Francis Candless.
Joan ju je gledala s nevjericom. Na trenutak je bila skrenula pogled, pa ju
je možda pogrešno čula. Prošle su je srsi od imena koje je čula. Ili mislila
da je čula. Sad se zagledala u tamnocrvene usnice gospođice Candless i
zube bijele poput poruclanskog pladnja na kojem su bili kolači.
– Oprostite – rekla je – biste li mi mogli ponoviti to ime?
– Gerald Francis Candless.
Crvene su usnice oblikovale ime, zubi jedva dotaknuli donju kad je izgov‐
arala dva “r”. Nije bila zabuna. Sarah Candless rekla je: – Jeste li ikad čuli
za njega? Bio je slavan pisac. Slavan književnik.
To joj ništa nije značilo. Besmislica. Joan je mehanički rekla: – U obitelji
nema nikoga s tim imenom.
– Gospođo Thague, dopustite da vam ispričam još malo. Moj je otac rođen
1926. godine. Desetog svibnja. Roditelji su mu se zvali George i Kathleen
Candless. Sve to stoji tu, u rodnom listu. Kad biste samo…
Joani se nikad prije ništa slično nije dogodilo. Prepala se, iako nije znala
čega. Ali, prekinula je djevojku i povikala: – Ne!
– Ne?
Joan je stisnula šake. – Ne, ne, rekla sam ne.
– Što se dogodilo? Što sam rekla?
Obuzela ju je srdžba, osjećaj koji nije dobro poznavala. Joan se već
odavno nikome nije usprotivila, ali sad će to i te kako učiniti. Ne dopušta da
joj se rugaju. Zbog nekog nepoznatog razloga ta je djevojka došla narugati
joj se i povrijediti je. Neće to dopustiti.
– Znate vi vrlo dobro što ste rekli. Znate tko su George i Kathleen Cand‐
less, oni su bili moji roditelji, i znate tko se rodio desetog svibnja 1926. –
Joan je gotovo ostala bez daha od napora da bude gruba. Ruke su joj
podrhtavale. Ali, uspijela je ustati. – Sad bi bilo najbolje da odete.
I djevojka je ustala. – Gospođo Thague, vrlo mi je žao ako sam vas uzru‐
jala. Nisam to namjeravala.
– Idite. Molim vas, otiđite.
– Ne shvaćam što sam učinila. Vjerujte mi. Ne znam gdje sam pogriješila.
Što sam rekla?
– Dajte da to vidim.
Joan je pružila ruku i djevojka joj je bez oklijevanja pružila rodni list.
Doimala se zbunjeno. Nije izgledala kao da prkosi ili želi povrijediti.
Joanino je srce jako lupalo. Morala je ponovno sjesti jer to je bio Geraldov
rodni list, njegovo je ime stajalo na njemu, i imena njezinih roditelja, i
adresa u Ulici Waterloo gdje se rodila i gdje se poslije rodio Gerald, a
datum je bio datum Geraldovog rođenja 1926. godine, kad je njoj bilo
sedam.
Rekla je: – Gdje ste ovo našli?
– Gospođo Thague, molim vas, ne srdite se na mene. Nisam vas htjela uv‐
rijediti, ne znam što sam zgriješila. To je rodni list moga oca. Bio je kod
majke, sa svim ostalim rodnim listovima.
– To ne može biti rodni list vašeg oca.
– Žao mi je i ne želim se svađati s vama, ali jest njegov. Zvao se Gerald
Candless i rođendan mu je bio tog datuma i u svibnju je napunio sedamde‐
set jednu godinu, dva mjeseca prije nego što je umro.
Joan je znala što mora učiniti. Mora pogledati u limenu kutiju. Već je godi‐
nama nije otvarala, još otkako je u nju stavila Frankov smrtni list. Njega će
prvog vidjeti, ali nema joj druge. Ako toj blijedoj djevojci crvenih usnica u
lažnoj crnini, obojene crvene kose – jer nitko u obitelji nije bio riđokos – ne
dokaže da je Gerald mrtav i to odavno mrtav, znala je da neće spavati nego
će cijelu noć sebi predbacivati i nastaviti sutra i sljedećih dana. Zato što ga
nije obranila od te djevojke, tih ljudi, tih kradljivaca njegovog života i
njegove smrti.
– Pričekajte – rekla je.
Limenka je bila u blagovaonici. Premda se u blagovaonici jede i drži ocat i
ulje, boca sherryja i mala boca rakije za medicinske svrhe, mogli su se u
njoj čuvati i dokumenti. Spavaonica nije prikladno mjesto za takvo što, a
dnevna je soba odveć frivolna. Ali, u blagovaonici nema mekanih naslon‐
jača, ondje je samo rijetko korišteni stol od mahagonija, pod samo djelo‐
mice pokriven sagom, a uvijek je polumrak jer soba gleda na sjever, pa je
zato ta prostorija posve primjerena. U gornjoj ladici komode bio je najbolji
jedaći pribor, u srednjoj stolnjaci od damasta koje je naslijedila od majke, u
donjoj je bila kutija.
Bila je narančasta i crna, nekoć su u njoj bili keksi. Joan je dokumente
držala u limenoj kutiji jer je tako činila i njezina majka. Tvrdila je da u
metalnoj kutiji papir neće požutjeti. To barem za ovu kutiju nije vrijedilo jer
Frankov smrtni list bio je već jednako žut kao i izvodi Georgea i Kathleen,
koji su umrli unutar jedne godine. Ono što je tražila bit će na samom dnu
kutije.
Najprije rodni listovi njezine djece, pa njezin vjenčani list i smrtni list
Frankova oca. Nije znala što se dogodilo sa smrtnim listom njegove majke.
Možda ga je uzela jedna od šogorica. Dokumenti na dnu kutije bili su
pobrkani, rodni list je bio iznad smrtnog. Joan je podignula gornji,
pogledala onaj ispod i protiv volje izgovorila njegovo ime.
– Geralde.
Ne smije plakati. Ne pred tom djevojkom. Na smećkastom papiru već je
bila jedna mrlja, gdje je kapnula nečija suza prije mnogo godina, prije
mnogo desetljeća. Majčina? Joan ga je čula kako plače: – Boli me glava,
boli me glava. – Suza je pala na dugu riječ u rubrici “uzrok smrti”: men‐
ingitis. Nikad prije nije čula tu riječ, sve dok on nije umro od njega. I danas
joj je zvučala ružno i prijeteće, kao gmizavo čudovište nalik krokodilu,
nešto što možeš vidjeti u noćnim morama. Okrenula je papir, praznu stranu
prema gore, kako bi skrila tu riječ. Pročitala je rodni list, isti kao onaj što ga
je donijela djevojka, a onda je oba odnijela u dnevnu sobu.
 Gospođica Candless popila je svu vodu, punu čašu. Joan više nije bila
srdita, samo umorna i vrlo tužna. Spustila je papire na stol i tiho rekla: – On
je bio moj brat.
 8.

Ne postoje dobri i loši ljubavnici. Postoje samo ljubavnici koje želiš i

ljubavnici koje ne želiš.
—Bijela pačja noga
Uglavnom se ona javljala na telefon. Glas jedne od kćeri tražio bi tatu,
ponekad čak ni to, nego se očekivalo da se Ursula samo pozdravi i kaže: –
Pozvat ću tvojeg tatu. – U rijetkim slučajevima kad Geralda nije bilo – kad
bi otišao odnijeti rukopis Rosemary na tipkanje ili u propisanu i omraženu
dvadesetminutnu šetnju – Sarino ili Hopeino razočaranje čulo se tako jasno
da je to bilo gotovo komično. Sad su morale razgovarati s njom. Gdje je
tata? S tatom je sigurno sve u redu? Kad će se tata vratiti?
Sad se sve promijenilo. Sad su, dakako, svaki put morale razgovarati s
njom. Pozivi su se prorijedili. Hope gotovo uopće nije zvala. Sarah zove,
pomislila je Ursula, jer je sklonija grižnji savjesti i osjećaju dužnosti. I jer
treba informacije. Ali, ipak joj se to sviđalo, podići slušalicu i čuti glas
kćeri koja želi razgovarati s njom, kojoj je to potrebno.
– Kako si, ma?
Onda su slijedili zahtjevi. Bi li to mogla zapisati? Ili snimiti na kasetu?
Odgovoriti na pitanja telefonom? Ursula je razmišljala i cenzurirala svoje
riječi. Zapisivanje je bilo u redu tako dugo dok pazi. Pripovijedala je o
prvom susretu s Geraldom i o Malom medvjedu, čak i o onom citiranju Jane
Eyre, dio je i zapisala i poslala Sari, među ostalim i anegdotu sa zaručn‐
ičkim prstenom. Ali, sad su došle na opasan teren. Njezine će riječi ostati u
Sarinoj knjizi. Vjerojatno postoje žene koje su voljne s kćeri razgovarati o
seksualnom životu s kćerinim ocem, ali Ursula nije bila jedna od njih. Hoće
li je Sarah pitati o tome?
Ali, Sarah je ništa nije pitala. Ursula je tri dana očekivala njezin poziv.
Nije ga bilo, pa se zabrinula. Bilo je to glupo, jer često bi prošao tjedan a da
nijedna kći ne nazove, ali Sarah je obećala. Rekla je: – Nazvat ću te za dva
dana. Dotad ću imati štošta o tatinoj obitelji i trebat će mi dio o tome kako
ste živjeli kad ste se tek vjenčali.
Četvrtog dana navečer, Ursula je nazvala nju. To je zbog samoće, mislila
je. Zato mi se razmahala mašta. Bojala se da se nitko neće javiti, ili da će
čuti samo Sarinu telefonsku sekretaricu. Ako se to dogodi, bit će joj još
gore. Ali, Sarah se javila nakon drugog zvona.
Zvučala je hladno i daleko. – Nešto nije u redu?
– Ne, sa mnom je sve u redu – rekla je Ursula. – Mislila sam da si htjela
razgovarati o ocu. Za knjigu.
– Da, ali ne sada.
– Oprosti. Jesam li te u nečemu prekinula?
– Nisi.
– Rekla si da ćeš potražiti tatinu obitelj.
– Da.
– I, jesi li uspjela?
Nastao je tajac, a onda je Sarah naglo progovorila čudno visokim glasom:
– Ma, pitala sam se jesi li… to jest, znaš li zašto…
– Zašto što?
– Ništa.
– Hoćeš li da ti to napišem? – Sarah nije odgovorila, pa je Ursula
nastavila: – Želiš li me nešto pitati?
– Ne. Ne, ništa. Nazvat ću te za dan-dva.
Zvučala je posve isto kao Ursulina majka kad bi se spomenula neka za‐
branjena tema – oprezno, malo posramljeno, gotovo nadmeno. Kod Betty
Wick to bi se obično dogodilo kad je bila riječ o seksu, i dok je spuštala
slušalicu, Ursula se upitala nije li možda Sari nelagodno zbog istog razloga,
zato što s nelagodom očekuje što će joj majka reći o bračnom životu. Ali
ne, mora biti nešto drugo, nešto o čemu ni ne sluti, jer obje su njezine kćeri
bile posve oslobođene svih inhibicija. Da Saru to zanima, pitala bi je, a da
se boji odgovora, i to bi rekla.
Njezina je majka pripadala naraštaju koji je za Sarah i Hope zacijelo pri‐
padao mračnom dobu. Vratile su joj se riječi koje je nehotice izgovorila u
slušalicu. Bile su to riječi koje je njezina majka izgovorila u posve
drukčijem kontekstu, riječi koje su vjerojatno nekoć sve majke upućivale
kćerima koje se udaju. Želiš li me nešto pitati? Sigurno je jedno: ona ih ni
Sari ni Hope nikad neće uputiti u tom smislu.
Večer prije vjenčanja, majka joj je varljivo ležernim tonom rekla: – Želiš li
me nešto pitati, znaš, u vezi s onim što će se dogoditi sutra navečer?
Ursuli je bilo silno neugodno. – Ne, hvala – promrmljala je, ne gledajući
Betty u oči.
 – I nije ti to bogzna što – rekla je Betty. – Hoću reći, ako očekuješ nešto
slično onome o čemu čitaš u romanima, mogu ti reći da ćeš se razočarati.
Ne očekuj previše, samo ti to želim reći.
Ursula nije očekivala previše. Dapače, nakon što je pročitala niz knjiga o
seksu, koje su 1963. godine već bile prilično izravne i otvorene, znala je da
ne smije očekivati čudo prvi, pa ni drugi put. Na seksualnom užitku mora se
raditi, potrebno je uzajamno razumijevanje i obzir. Zbog toga bi joj bilo
draže da Gerald nije bio tako suzdržan, da ju je poveo nekamo na vikend
prije vjenčanja tako da prva bračna noć bude što ljepša. Ali, pokazalo se da
su i knjige i Betty Wick imali potpuno krivo, jer Ursula je od početka
obožavala voditi ljubav. Otkrila je da posjeduje jaku želju i da reagira spon‐
tano i neobuzdano.
Medeni mjesec proveli su u novoj turističkoj atrakciji, Jugoslaviji, u Dal‐
maciji. Bilo je toplo i sunčano, i premda je hotel bio čudan i primitivan, sa
samo jednom kupaonicom na cijelom katu i to bez ključa, premda su jeli
uglavnom svinjetinu i paprike, imali su veliku, dobro prozračenu
spavaonicu s čipkastim zavjesama i mrežu protiv komaraca oko velike
drvene postelje. Ursula bi najradije cijeli dan i cijelu noć provodila pod tom
bijelom mrežom, milovala i ljubila Geralda, primala ga u sebe uz duge
uzdahe i oduševljeni smijeh. Opirao se on, ne ona. Natjerao bi je da ustane,
ode po ključ kupaonice i, pošto bi se istuširali hladnom vodom, poveo je u
šetnju kroz mjesto, na plažu, na kupanje.
Nije se mogla suzdržati, stalno ga je dodirivala. Dok su hodali, držala bi
ga pod ruku ili zagrlila oko struka. On bi rekao da je za to prevruće, i doista
je bilo, ali njoj je bilo potrebno da ga dodiruje, da samo osjeti njegovu kožu
uz svoju, njegovu smeđu kožu pod svojim prstima, i kad bi sjeli na stijene,
stisnula bi se uz njega i okrenula njegovo lice kako bi ga mogla poljubiti.
Kad bi se sad toga sjetila, obuzeo bi je sram. Toliko se sramila da bi poru‐
menjela od same uspomene, obrazi bi joj postali vrući.
Jedne joj je večeri kazao: – Ti si žena s kakvom većina muškaraca sanja da
se oženi.
Shvatila je to kao kompliment i cijelo joj je tijelo ispunila radost. Osobito
ju je to razveselilo zato što je tog poslijepodneva, kad su se vratili s plaže,
svukla sve sa sebe i privukla ga, gurala svoje pune dojke u njegove ruke,
smiješila se i mrmljala njegovo ime, širila bedra kako bi ga primila, besr‐
amna i pohotna jer nije mislila da postoji razlog za suzdržanost. A on je,
iako se smiješio, zatresao glavom, blago je odgurnuo i promrmljao: – Ne,
ne, ne sada – i zavukao se pod plahtu i okrenuo joj leđa.
Zato je poslije, kad joj je ono rekao, bila sretna, i tu sreću nije umanjio ni
njegov dodatak: – Nisam te poznavao. Samo sam mislio da te poznajem.
Nisam očekivao vatrenost.
– A što si očekivao?
Sad je znala. Ravnodušnost. Možda Bettynu reakciju. – Ne znam, Mali
medvjedu – rekao je. – Ursa Minor, konstelacijo, ne znam što sam
očekivao.
Da, Minor. On je njoj samo popuštao. Sad je to znala. Znala je to već godi‐
nama. Ali, ne tijekom medenog mjeseca. Tada nije. Kad posljednjih dana
uopće više nisu vodili ljubav, kad ju je odbijao uz osmijehe i šaljive pros‐
vjede, mislila je da je umoran, podsjetila se da je četrnaest godina stariji od
nje. Vratili su se u Hampstead, u kuću na Holly Mountu, a ona nije znala
koliko joj se duboko slika one sobe u Cavtatu urezala u pamćenje, tako da
će ubuduće bijelu mrežu, sveobuhvatnu bjelinu, uvijek povezivati sa seksu‐
alnim užitkom.
A on? On ju je vjerojatno povezivao sa seksualnim pretjerivanjem,
razuzdanošću, zbunjenošću. Je li zbog toga mrzio izmaglicu, je li ga na to
podsjećala? Bijela mreža, bijela izmaglica. Mislila je da je ta njezina teorija
možda malo pretjerana, ali ne treba je posve odbaciti. Davno je to bilo kad
ju je sumnja – ne, izvjesnost – da on ne voli voditi ljubav s njom, da on to
mrzi, mogla zaboljeti. Možda se i on, kad je vidio bijelu izmaglicu koja kao
da je visjela s neba, sjetio one postelje, mirisa seksa, njezine vlažnosti,
mekoće i otvorenosti, njezine neobuzdane strasti.
Pisao je knjigu i shvaćala je da ga to iscrpljuje. Znao je raditi po cijelu
večer. Čak je sebi govorila da je odveć zahtjevna, i premda je bila dovoljno
dijete svoga doba da ne pomisli kako s njom nešto nije u redu, govorila je
sebi da je stekla glupu naviku. Ne svodi se život samo na seks.
Mora, među ostalim, naučiti biti supruga. Kuhati, ugostiti njegove pri‐
jatelje. Otkrila je da zna odgonetnuti njegov zakučasti rukopis, a to ga je
iznenadilo. Ugodno ga je iznenadilo da ona uspijeva pročitati što je napisao
a tolike su daktilografkinje odustale. Ne rekavši mu što radi, uzela je prvo
poglavlje s dna rukopisa i savršeno ga pretipkala.
Kad mu ga je pokazala, napola je očekivala hladnu nevjericu, čak predba‐
civanje. Tad je već počela osjećati da je odbacuje. Nije shvaćala o čemu je
riječ, što je učinila, ali postala je oprezna, analizirala je njegovo ponašanje,
gotovo ga se bojala. Poslije je shvatila da je onih petnaest stranica pretip‐
kala kako bi ga umirila, kako bi bio zadovoljan njome.
Nije bilo ni nevjerice ni predbacivanja. Bio je oduševljen. Zadivljeno je
gledao stranice, rekao joj da je pametna. Pomislila je da će skočiti i zagrliti
je, poljubiti je iz zahvalnosti, i doista je uzeo njezinu ruku i prinio je us‐
nicama. Morala se zadovoljiti time. Već tjednima nije bio tako nježan.
– Bi li volio da ti pretipkam cijelu knjigu? – upitala ga je.
– Što ti misliš? – odgovorio je smiješeći se.
Knjiga je bila Oko eklipse, pripovijest o Jacobu Manleyju, vjerskom fan‐
atiku koji se samopožrtvovno, zbog doličnosti, oženio udovicom s petoro
djece. Uzdržavao ih je i poticao posinke i pokćeri da uče i nešto postignu,
ali im nije mogao pružiti ljubav. Ursuli se činilo da nikad nije toliko uživala
u nekom romanu. Radnja se zbivala u istočnom Londonu četrdesetih i ped‐
esetih godina. Nijedna od knjiga koje je gutala prije udaje nije ju toliko
zainteresirala. Shvaćala je da je to djelomice zato što ju je napisao on i što
je, dok je čitala, mogla čuti njegov glas. Svako bi poglavlje pročitala prije
nego što bi ga počela tipkati. Uživala je u likovima i u dijalozima, ali
uzalud je tražila njega. Knjiga, činilo se, nije imala nikakve veze sa životom
koji joj je opisao.
Bio je zadovoljan njezinim radom, pa je pretipkavanje njegovih rukopisa
postalo njezin posao, zaposlenje koje je neodređeno mislila da treba imati.
Bila je ponosna na sebe.
O tome bi mogla pripovijedati Sari. Kad je prođe to što je muči. Kad je
ponovno nazove sva poletna i puna pitanja.
Izmaglica se razišla, ali samo privremeno. Za pola sata blijedo plavo nebo
i maglovito bijelo sunce opet će biti prekriveni, a samotni pijesak protezat
će se sumorno pod gustim pokrivačem. Nebo, pogled na hotel, čak i na
blago uzburkano more nestat će. A pamučasta bjelina pritisnut će prozore
Geraldove radne sobe…
No zasad je plaža bila gotovo sunčana i ljudi su se počeli vraćati kao i
uvijek, kao ptice kad svane dan. U daljini je vidjela Flemingove, na pijesku,
zaštićene od vjetra, iako nije puhao. James i Edith kopali su u pijesku, a
Sam Fleming i njegova kći sjedili u naslonjačima za sunčanje. Dvaput je
čuvala njihovu djecu i drugi put je Jamesu dala marke koje je izrezala s
pisama. Nije im više bila potrebna i nije očekivala da će ih ponovno vidjeti.
Znala je da potkraj tjedna idu kući.
 Nema smisla javljati im se, pomislila je i bila bi prošla pokraj njih, ali
začula je kako je Sam doziva: – Gospođo Candless!
Okrenula se i pošla prema njima. Dogodilo joj se nešto neobično,
neočekivano i nedobrodošlo. Gerald je dugo na zidu u radnoj sobi držao fo‐
tografiju Samuela Becketta. Običavao je tako neko vrijeme držati foto‐
grafije pisaca kojima se divio. Ursula je pomislila kako Sam Fleming, s
četvrtastom vilicom, prodornim očima i punim, pokretnim usnicama na‐
likuje na Becketta. Nije znala je li i Beckett bio visok i mršav, ali pret‐
postavljala je da jest. Iznenadna snažna privlačnost koju u prijašnjim susre‐
tima uopće nije osjetila udarila ju je kao šaka u čelo, tako jako da je zastala
ne bi li povratila dah. Onda je nastavila.
Razgovarali su s njom, govorili nešto o magli, o podizanju magle. Molly je
dozvala sina, koji je gradio pješčani dvorac, i rekla mu: – Kako se kaže,
James?
– Hvala lijepa na markama – rekao je dječak.
– Drago mi je da su ti se svidjele.
Sam Fleming gledao ju je prodorno. Ursula je pomislila kako ima nečega u
teoriji da ako ti se netko dovoljno sviđa, onda se i ti njemu počneš sviđati,
postoji tu neka kemijska ili telepatska razmjena. Onda je sebi rekla da se
Samu Flemingu ne bi svidjela žena njegovih godina, mršava pedesetsedmo‐
godišnjakinja u trapericama i majici, kratke kose, nego neka bistra i sočna
tridesetpetogodišnjakinja.
Nije to bilo prvi put da je privuče netko osim Geralda, a neće biti ni prvi
put da od toga ne bude ništa.
Rekla je: – Bojim se da će se izmaglica vratiti. Uvijek se vrati kad je nebo
ovakvo.
– Onda ćemo pokupiti stvari i otići na čaj.
Pozdravila se s njima. Nije bilo vjerojatno da će ih ponovno vidjeti, pa im
je zaželjela sretan put. Noge su joj pomalo klecale. Tijelo joj je obuzela
žudnja. Bio je to onaj isti osjećaj kao prije trideset pet godina kad je tek
upoznala Geralda i čudila se što se osjećaj nakon toliko vremena može
ponoviti tako vjerno. Iako se žena koja ga osjeća potpuno promijenila. Iako
je prvi put bila odbačena i izložena poruzi.
Izmaglica se spustila i obavila ih je. Skrila ih je, tako da ih ne bi vidjela ni
da se osvrnula. To joj je bilo drago, izoliranost joj je omogućila da se
oporavi. A onda, kad se približila stazi i stubama, čula je da netko trči za
njom.
 Stala je i pričekala.
Sarah je rano otišla u arhiv u St. Catherine’s Houseu. Htjela je to što prije
obaviti kako bi stigla složiti bilješke i izvesti zaključke prije negoli pođe k
Hope na večeru.
Pred prostorijom u kojoj su stranke same mogle tražiti željene podatke već
je bio rep. Morala je čekati da uđe. A kad su se vrata otvorila i kad se bacila
na posao, otkrila je da je sve mnogo složenije nego što se nadala. Morala je
ispunjavati obrasce i tek onda pretraživati knjige.
Bile su teške i bilo ih je mnogo. Napokon je u matičnoj knjizi vjenčanih za
1918. godinu našla podatke o vjenčanju Georgea Candlessa i Kathleen
Mary Mitchell. Sad je valjalo prijeći na matične knjige rođenih. Bio je to
zamoran posao. Srećom, znala je otprilike gdje tražiti pa je bez problema
našla Joan Kathleen Candless u lipnju 1919. Geralda Candlessa bilo je vrlo
lako naći: 10. svibnja 1926.
Candlessovi su možda imali još djece. Sad joj je bilo žao što o tome nije
upitala Joan Thague. Nije se mogla natjerati da to učini jer se gospođa
Thague tako uzrujala. Zbunjena, uzrujana i gluha. Dovoljno plačljiva i
tužna da Sarah povjeruje u njezinu pripovijest o malom bratu koji je umro u
travnju 1932., mjesec prije šestog rođendana. Ali, sad je našla knjigu umrlih
i podatke o smrti Geralda Francisa Candlessa, starog pet godina, uzrok
smrti zakazivanje srca, dodatni uzrok meningitis.
Znači, istina je. Zapravo i nije sumnjala, ali pročitati to u matičnoj knjizi
drukčije je nego čuti od Joan Thague, drukčije nego vidjeti te riječi na
izvodu iz matične knjige umrlih. Nije se nimalo radovala što će to morati
reći Hope.
– Nećeš valjda reći da je tata lagao?!
Hope je zurila u sestru kao u najgoreg neprijatelja.
– Ali, kako to drukčije objasniti? Cijela je priča bila baš tužna, ta jadna
starica i njezin mali brat koji je umro. Ne posramim se lako, ali tad mi je
bilo vrlo neugodno.
– Onda su morala postojati dva Geralda Candlessa – rekla je Hope.
– Što, dva dječaka po imenu Gerald Francis Candless, obojica rođena de‐
setog svibnja 1926., obojica s roditeljima koji se zovu Kathleen i George?
Hope je bila na rubu suza. – Ali, zašto bi tata to učinio? Hoćeš reći da je
on zapravo bio netko drugi, je li? Netko posve drugi. Ali, zašto bi to učinio?
– Bila je odvjetnica pa se odmah sjetila zašto. – Jer je počinio zločin? Jer su
ga tražili? Ne, ne mogu to vjerovati. Ne tatica. Ne vjerujem.
 – Ne mora to biti razlog – rekla je Sarah. – Možda mu se dogodilo nešto
strašno pa je to htio zaboraviti. Pitanje je kad je to učinio. Očito ne kad mu
je bilo šest godina. A čak i ne znamo je li bio iste dobi kao dječak koji je
umro. Je li bio iz istog grada. Je li uopće bio Englez. Možda je to učinio s
osamnaest ili pet godina poslije, ali ne deset godina poslije, jer tad mu je
objavljena prva knjiga pod imenom Gerald Candless.
– Ti si o tome mnogo razmišljala, je li? – rekla je Hope neprijazno.
– Da, naravno da jesam. Ni meni se ne sviđa, Hope. Ali, ako želim napisati
tu knjigu…
– Da barem ne pišeš tu glupu knjigu! Da barem nikad nismo za to morali
doznati! Ne želim to znati! Grozno mi je što to znam!
– Hopie – rekla je Sarah – da ja to nisam otkrila, otkrio bi netko drugi.
Netko bi drugi napisao njegovu biografiju. Nije li bolje da sam otkrila ja a
ne neki neznanac?
Fabian, koji je dotad kuhao, povirio je iz kuhinje. – Jest ćemo za pet
minuta – rekao je, a onda dodao: – Dan šakala.
– Kakav dan?
– U Danu šakala Fredericka Forsytha neki čovjek želi promijeniti identitet
kako bi dobio putovnicu, pa obilazi groblja dok ne nađe nadgrobni spo‐
menik djeteta istog spola koje bi sad bilo približno iste dobi. Onda s tim
imenom i ostalim podacima ode u matični ured, zatraži rodni list i zatim
putovnicu.
– Ali, to je dijete umrlo – pobunila se Hope.
– Da, ali to nitko ne zna. Za putovnicu to ne provjeravaju. Možda je to
učinio vaš tata. Nije mogao pročitati tu knjigu jer je objavljena mnogo kas‐
nije, ali možda je imao istu zamisao.
– Ne, nije – rekla je Sarah. – Gerald Candless, onaj koji je umro, nema
nadgrobnog spomenika. Pitala sam. Ne zbog toga o čemu ti govoriš, nego…
isprva nisam vjerovala. Činilo mi se tako čudovišno, tako grozno. I sad mi
se tako čini. Pitala sam je gdje je pokopan, a ona mi je, sva u suzama, rekla
da su na grob stavili drveni križ, ali kad se poslije dvadest godina vratila u
Ipswich i potražila grob, nigdje ga nije bilo.
Sarah je jela špagete koje je pripravio Fabian, ali Hope nije bilo do hrane.
Pila je mnogo vina koje je donijela Sarah i mrzovoljno gledala sestru.
Fabian, koji ga je dobro poznavao, razmišljao je o njihovom ocu i pokušao
ga zamisliti u ulozi kriminalca ili bjegunca, ali nije uspijevao. Gerald Cand‐
less bio je tako odlučan, tako autoritativan, tako je dobro vladao sobom.
 – A Ursula? – upitao je.
– Što s njom? – Hope je ispraznila bocu. – Ona neće ništa znati. Mogao bi
netko otvoriti još jednu bocu.
Fabian je skuhao i poslužio jelo, pa se nije htio ni pomaknuti. – Ne možeš
odmah zaključiti da ništa ne zna o tome samo zato što se to dogodilo prije
nego što su se vjenčali.
– Zamalo sam je pitala – rekla je Sarah. – Sinoć sam je nazvala i zamalo je
pitala, bilo mi je navrh jezika.
– Što, samo tako, iz neba u rebra?
– Ne, ne tako. Mislila sam je pitati zna li je li tata ikad razmišljao o tome
da promijeni ime.
– Sviđa mi se to “razmišljao” – rekao je Fabian.
Hope se okomila na njega. – A meni ne. Nimalo mi se ne sviđa. Sve mi je
ovo odvratno.
Ustala je i pošla potražiti još vina, lupajući vratima. Sarah je rekla: –
Tjestenina je bila izvrsna. Dobro kuhaš, Fabby.
– Netko mora – rekao je i nasmijao se.
– Ne znam što da sad radim. Jednostavno ne znam. Ne mogu napisati
knjigu o nekome ako ne znam tko je bio. Znaš, muka mi je to i reći. Os‐
jećam se nekako šuplje. Jer, tiče se i nas, nije li tako? Ako je on bio netko
drugi, tko smo onda mi? Kako se zapravo zovemo?
– Candless – čvrsto je odgovorio Fabian. – Pomisli na sve one ljude čiji su
očevi imali strana prezimena, recimo poljska, pa su ih promijenili u nešto
što se dade izgovoriti. Oni znaju tko su. Prezime im je ono koje je izabrao
njihov otac.
Hope se vratila s bocom i vadičepom. Spustila ih je na stol. – Nemam je
snage otvoriti. Uopće nemam snage.
– Ja ću – rekla je Sarah.
– Mislim da bi trebala odustati od memoara. Razmišljala sam o tome dok
sam bila u kuhinji. Tata ne bi htio da sve ovo otkriješ, to znamo, jer inače ne
bi ni mijenjao ime. Zato bi morala prestati. Nazovi Postlea i reci da ti je to
preteško, da te uzrujava. Možda s vremenom zaboraviš.
– Bi li ti to mogla zaboraviti, Hope?
Hope nije odgovorila. Dograbila je čašu koju joj je Sarah napunila.
– Učinila sam još nešto – rekla je Sarah gotovo posramljeno. – Malo sam
provjeravala. Tata nikad nije studirao na Trinityju. Ili ako jest, onda je bio
upisan pod starim imenom. A jesi li vidjela ono pismo čitatelja u Timesu.
Od onog Droridgea, filatelista? Isprva mu nisam vjerovala, ali istina je, tata
nikad nije radio u Walthamstow Heraldu.
– Pa što onda! To je ionako bezvezan list. Radio je u Western Morning
Newsu.
Sarah je kimnula. – Možda. Vjerojatno jest. Pisala sam im i pitala postoji
li evidencija o tome kad je radio kod njih. Bilo je to davno, prije četrdeset
pet godina. Koliko vidim, tata ništa nije radio i nigdje nije bio prije dvade‐
set pete.
Fabian je zamišljeno rekao: – Ali, ne znači li to da je uradio sve?
– Kako to misliš?
– To znači da je učinio previše.
 9.

Nikome ne smeta reći da ima loše pamćenje, ali gotovo nitko ne priznaje
da ima loš ukus.
—Grimiz Cassiusa
Točno joj je to Gerald rekao prije mnogo godina, istim riječima.
– Volio bih vas pozvati na večeru.
Da je to rekao drukčije (“Biste li pošli sa mnom na večeru?”, “Biste li
večerali sa mnom?”), možda bi drukčije reagirala. Možda bi pristala bez
imalo oklijevanja. Ali, te su je riječi presjekle. Njegov je glas bio sličan
Geraldovu, iako su izgledali posve različito, ali onako u izmaglici, imala je
sablastan osjećaj da se vratila u prošlost. U međuvremenu muškarci su joj
svašta govorili, ali nijedan je nije pozvao na večeru posve istim riječima.
Bila je sigurna da joj se uzrujanost vidi na licu, čak i u magli.
– Otpratit ću vas ako nemate ništa protiv – rekao je.
Pribrala se. Bilo joj je hladno. Seksualna privlačnost koju je osjetila prema
tom muškarcu privremeno je posve nestala. Mehanički je hodala pred njim.
Staza je bila preuska za dvoje.
– U petak se vraćam kući – rekao je – pa bi mi bilo vrlo drago kad biste
večerali sa mnom sutra ili u četvrtak.
Kimala je, iako time nije mislila izraziti pristanak.
– Ne mora to biti u hotelu. Vi vjerojatno poznajete dobre restorane u
okolici, pa izaberite.
Poslije sebi nije znala objasniti zašto je odgovorila kako je odgovorila.
Jednostavno to nije znala. – Neću večerati s vama, ali doći ću na piće
poslije večere.
Došli su gotovo do vrha stijene. Na ravnom dijelu staze, neposredno prije
posljednjih stuba, zastala je i okrenula se. Stajali su i gledali se.
– Ako mislite da bi Molly trebala biti s nama, bojim se da to neće biti
moguće. Ona će biti gore, s djecom. Ne želi ih ostaviti same, a ne želi da ih
čuva itko osim vas. Ne, molim vas, nemojte reći da ćete ih u tom slučaju vi
čuvati.
Ursula je opet kimnula. Rekla je: – Ovdje se odvaja staza prema hotelu.
Doći ću u četvrtak oko pola devet ako vam to odgovara.
 Nasmiješio se. – Morat će mi odgovarati.
Kad je došla kući, otišla je ravno do svojeg radnog stola i do tri rukopisa
koja je ondje ostavila prije nego što je izišla, samo da ne mora misliti na
ono što se dogodilo. Kad bi mislila, osjećala bi se glupo, možda bi došli i
drugi nepoželjni osjećaji. Tijekom godina naučila je prilično dobro kontro‐
lirati sadržaj svojih misli, znala je kako potisnuti neke misli a druge pustiti
na površinu. Sad je pozornost brzo usmjerila na rukopise.
Poslat će ih sveučilištu koje ih je tražilo. Dva je natipkala sama, a treći
Rosemary. Sam je unosio ispravke i promjene, penkalom, crnom tintom.
Kako to da je njegov rukopis bio gotovo nečitak, a ispravke uredne? Otvor‐
ila je ladicu i potražila papir, velike podstavljene omotnice i selotejp.
Kad je zazvonio telefon, već je bila ponovno počela misliti na Sama Flem‐
inga. Nije joj bilo drago što je prekidaju. Ili je barem isprva tako pomislila.
Jedva je prepoznala kćerin glas. Oklijevala je više nego prethodni put,
gotovo je mucala. Ursuli je proletjelo kroz glavu kako bi, da je od onih
majki kojima se djeca povjeravaju, sad čula nešto uznemirujuće. Ali, nije to
bila, i neće biti povjeravanja, baš kao što njihov odnos nije ostavljao
mogućnost da kćeri, s oduševljenjem ili samoporugom, kaže kako ju je neki
muškarac pozvao na večeru.
– Što se dogodilo, Sarah?
Šutnja je bila tako duga, i na neki čudan, neobjašnjiv način duboka da je
Ursula na trenutak pomislila kako se prekinula veza. – Sarah?
– Htjela sam te nešto pitati.
– Reci, što?
– Ne znam kako bih to rekla. – Ursula je čula dubok udisaj. A onda joj je
srce zatreperilo kad je čula riječ koju Sarah, koliko se sjećala, nikad prije
nije izgovorila. – Majko – rekla je, i onda: – Majko, je li tata… je li se
uvijek prezivao Candless?
Omekšana time kako ju je Sarah nazvala, rekla je: – Ne razumijem.
– Je li ikad imao drugo ime? Je li promijenio ime?
– Koliko znam, nije. Ne, nije. Odakle ti to?
Sarah nije odgovorila. – Mislila sam doći na vikend. Htjela bih pretražiti
njegovu radnu sobu, pregledati sve papire. Mogu li?
Ursulu je zapanjilo što je to uopće pita. Brzo je rekla: – Naravno da
možeš. Naravno.
– A možda i tebi mogu malo pomoći. Raščistiti papire. Bi li ti to pomoglo?
– Što si htjela reći kad si pitala za drugo ime?
 Opet tajac. A onda: – Preteško je da ti to objašnjavam telefonom. Pričat ću
ti kad dođem.
Sjela je u dnevnoj sobi i zagledala se u more. Izmaglica je nestala. Tam‐
nozlatno sunce zalazilo je. Otok Lundy isticao se u prednjem planu, dug,
taman romb. Razmišljala je o onome što je Sarah rekla, ali ništa joj nije bilo
jasno. Kad je sunce zašlo i sjene pale, pomislila je da bi ga vidjela, kad bi se
brzo okrenula, u “tatinom” naslonjaču. Njegovo je ime bilo sastavni dio
njega, isto kao i krupna pojava, gusta kosa, duboki, autoritativni ili lakonski
glas. Gerald Candless. Nije to bilo ime koje bi svatko prepoznao, to ne, ali
ga se nije moglo ni tek tako odbaciti, a da ne zastaneš i ne pomisliš “ah, da,
naravno”.
Nije se okrenula. Kad bi ga vidjela, bila bi to halucinacija. Kad bi bio
tamo, značilo bi to da je poludjela. Naslonjač je, dakako, prazan. Kuća je
prazna. Tad se, mjesec dana prekasno, sjetila da nikad nije javila bolnici da
on neće doći na operaciju. Sad to nedvojbeno znaju.
Njezin je brak možda bio kao drugi brakovi. Možda je brak takav. Kako to
možeš znati? Nisu je osobito zanimali odjeća i frizeri i ono što je njezina
majka nazivala sredstvima za uljepšavanje, ali ujutro bi otišla u kupovinu,
uglavnom razgledati izloge, jer nije znala što bi drugo. Otišla je u St. John’s
i pogledala Constableov grob jer joj je Sally Wrightson rekla da bi trebala.
Kad je bilo lijepo, išla se šetati na Heath. Neka je žena dolazila pospremiti
kuću. Gerald nikad nije jeo sredinom dana, nije htio zbog toga prekidati rad.
Odnijela bi mu kavu i kruh sa sirom, a on bi se nasmiješio i zahvalio joj se.
Poslijepodne je dešifrirala njegov rukopis i tipkala sljedeće poglavlje knjige
koja će se zvati Napušteni vilenjak.
Protagonist – a tu ju je riječ on naučio kad je čuo da glavni lik naziva “jun‐
akom” – bio je pomorski časnik čija se žena vratila roditeljima dok je on
plovio i na kraju ga je ostavila zbog bratića s kojim je odrasla. Bilo je tu
malo riječi o braku, a mnogo o obiteljskim odnosima. Ako se Ursula nadala
da će iz romana doznati njegova stajališta o braku, čekalo ju je razočaranje.
Pitala se kako netko tko je jedinac može toliko znati o tome kako je imati
braću i sestre.
Gerald je imao tisuće knjiga, pa više nije odlazila u knjižnicu. Tad je prvi
put počela čitati i knjige koje nisu bile beletristika. U to vrijeme nije bila
sklona introspekciji, pa je o Geraldu i sebi i dalje mislila kao o gospodinu
Rochesteru i Jane Eyre, i kad bi mislila o svojem braku, što nije činila često,
zaključila je da je Janein život, kad je postala supruga, bio vrlo sličan
njezinom. Dakako, bez pisaćeg stroja. I bez sjećanja na luđakinju na tavanu.
Nikad joj nije palo na um da Gerald možda ima vlastitu verziju luđakinje.
Navečer bi zajedno nešto popili i pojeli ono što je skuhala. Ili bi otišli van.
Ili bi ih posjetili Geraldovi prijatelji, ili oni njih. Wrightsonovi, Arthurovi,
Adela Churchouse, Roger i Celia Pallinter. Razgovaralo se o knjigama,
tuđim knjigama, tračevima o knjigama, anegdotama o drugim piscima,
skandalima. I o važnim stvarima, njihovim osjećajima, njihovim uvjer‐
enjima, njihovim načelima.
Jonathan Arthur i njegova žena Syria bili su aktivni članovi Kampanje za
nuklearno razoružanje. Syrijina sestra čak je odlučila nemati djecu jer se
bojala nuklearne katastrofe, kraja svijeta. Syrija je rekla da ne prođe dan a
da se ne boji da će početi nuklearni rat. Ursula nikad nije mnogo razmišljala
o onome što je njezin otac i dalje zvao atomskom bombom, ili ako jest,
uzdala se u to da će razboritost pobijediti, ali ipak se pridružila kampanji i
odlazila je na sastanke.
Učinila je to da bi imala što raditi i da bi bila sličnija ljudima s kojima se
on družio. Bude li više znala, možda je neće samo pitati kako je, kako ide
tipkanje i što će raditi tog dana, možda će doista razgovarati s njom. Možda
će se prema njoj odnositi kao da mu je ravna. Adela Churchouse pokušala
ju je zainteresirati za pokret protiv apartheida i za Društvo za promjenu
zakona o homoseksualnosti, pa je prestala kupovati jabuke iz Južne Afrike i
pokušala razviti liberalno stajalište o homoseksualcima. To joj nije bilo lako
jer kod kuće je njezin brat pričao viceve o “pederima”, a njezin je otac
knjigu Izvor osamljenosti bacio u vatru.
Središte pozornosti dobrim se dijelom bavilo mladim pomorcem kojeg
muči grižnja savjesti zbog Hirošime i Nagasakija, ali kad je ispričala Ger‐
aldu o svojim novim aktivnostima, činilo se da mu je protunuklearna kam‐
panja dosadna, a isto tako i pokret protiv apartheida. A kad je čuo da se
zanima za promjenu zakona o homoseksualcima, poludio je. Reagirao je
gotovo jednako kao njezin otac. Što ona zna o promjenama zakona? Ne
smije se petljati u to. Zakon će se promijeniti kad dođe vrijeme, to ona
ničime ne može ubrzati, i zašto uopće sluša onu staru lezbijku Adelu Churc‐
house!
Navečer, dvaput tjedno, vodili bi ljubav. Ursula je čitala u knjigama kako
tek vjenčani, ili novi ljubavnici – a to je ista stvar, zar ne? – vode ljubav
svake večeri. Naravno, nije vjerovala u sve što bi pročitala, osobito ne sad
kad je bila udana za pisca, ali Syria Arthur rekla joj je da to čine ona i
Jonathan. Spomenula je to usput, kao da se podrazumijeva.
Možda su svi brakovi takvi. Ili su možda svi kao njezin. Kako to može
znati? Jedne večeri kad su bili u braku otprilike godinu i pol bili su sami
kod kuće i Gerald ju je upitao ne bi li trebala poći liječniku da vidi zašto
nije zanijela.
To ju je nasmijalo. – Dragi, sve je u redu. – Tad mu je često govorila
“dragi”. Tako su njezini roditelji oslovljavali jedno drugo. – Čuvala sam se
da ne zatrudnim.
Nije znao. Možda je i to bilo čudno, što nikad nisu razgovarali o tome. Ali,
nije imala iskustva. Nije znala da ga o tome treba pitati. Mjesec prije
vjenčanja otišla je liječniku i bila veoma ponosna što je tako hrabra, prava
svjetska žena. Poslao ju je u kliniku gdje su joj dali dijafragmu. U knjigama
o seksu koje je čitala pisalo je da nije mudro to prepustiti muškarcu, pa to
nije učinila. Nije mu to ni spomenula. Pretpostavila je da zna, da je pogo‐
dio.
Uhvatila ga je srdžba kakvu nikad prije nije vidjela. Zapravo, nikad ga i
nije vidjela srditog. Prema ovome, njegova reakcija kad je rekla da će se
učlaniti u Društvo za promjenu zakona o homoseksualcima nije bila ništa.
Lice mu je postalo ljubičasto, na čelu su mu iskočile žile. Doimao se starije
i kao da je sklon pretjerivanjima, što nije bio.
– Zavaravala si me – rekao je. Vikao je.
– Nisam namjerno, Geralde. Mislila sam da znaš.
– Odakle bih znao? Što ja znam o takvim stvarima?
– Mislila sam da znaš – promucala je. – Mislila sam da muškarci to znaju.
– Zar ne želiš djecu? Nisi valjda kao Syrijina luda sestra koja ne želi djecu
da ih ne bi ubila bomba?
– Naravno da želim djecu. Jednog dana. Tek su mi dvadeset četiri. Htjela
bih malo pričekati, godinu-dvije.
– Imala si svoju godinu-dvije – rekao je.
Rekao je to tako prijetećim tonom da se uplašila. Prvi put ga se doista
bojala. Nije to bila ni nelagoda, ni oprez, nego strah. Nije bila sitna, bila je
dapače prilično krupna, natprosječno visoka i čvrste građe. Ali, odjedanput
joj se on učinio golemim, velikim i teškim opasnim muškarcem lavlje glave
i crnih, ljutitih očiju.
Tiho, gotovo pokajnički, rekla je: – Žao mi je. – Napola joj je bilo jasno da
je pogriješila. To što je učinila moglo se doimati kao prijevara. – Žao mi je.
Nisam ništa mislila skrivati od tebe.
– Nisi ono što sam očekivao.
To je već rekao, na medenom mjesecu. Ali, tad je to bio kompliment. Sad
je zvučalo kao prijetnja.
– Geralde, molim te – rekla je, i kad je ustao, prišla mu je i stavila mu ruke
na ramena. – Molim te, oprosti mi. Molim te, ne ljuti se na mene.
Te joj je večeri u postelji okrenuo leđa, ali sljedeće noći – da ga nije toliko
željela, bilo bi to silovanje. Navalio je na nju silovito i donio joj velik
užitak. Mislila je da je to dokaz ljubavi i praštanja.
Sarah je rođena sljedećeg prosinca, devet mjeseci poslije te noći.
* * *
U njezinim godinama bilo bi ponižavajuće uređivati se za muškarca.
Ursula je u hotelu često viđala stara, pretjerano našminkana lica, natapiranu
obojenu kosu, suknje iznad koljena na ženama čije su kćeri za to bile pre‐
stare. Odjenula je crne baršunaste hlače, crni pulover i jaknu boje pijeska.
Šminka joj nikad nije dobro stajala – ili se uopće nije vidjela, ili je zbog nje
izgledala neprirodno, poput lutke, pa se prestala šminkati još prije dvadeset
godina. Dok se gledala u zrcalu pomislila je da je njezino lice onakvo kakvo
bi bilo Sarino na neizoštrenoj fotografiji.
Mislila je sama otići do bara u hotelu, ali on ju je čekao na recepciji. To joj
se svidjelo, pokazivalo je da je pažljiv, ali nije joj se svidjela reakcija
njezinog tijela, lupanje srca kad ga je ugledala. Nije htjela misliti o tome.
Nije to očekivala. Mislila je da su takvi osjećaji nestali.
Poveo ju je u foaje, u miran kutak. Veliki prozor pokraj kojeg je sjedila
nudio je pogled na more i nebo, za to je i napravljen, sve do poda, čista
staklena ploča. Sunce je zašlo, ali nebo je još bilo rumeno, čak više nego
prije zalaska, a oblaci su izgledali kao duge crne pruge nad morem. Gledala
je krajolik kako bi se umirila. Pitao ju je što želi popiti, naručio piće i
počeo, zapravo razumljivo, govoriti o Geraldu i njegovim knjigama.
Mnoge je pročitao i dobro ih je poznavao, ali nije obraćala mnogo po‐
zornosti onome što je govorio. Ljudi joj već trideset godina govore o Geral‐
dovim knjigama, valjda misle da ona to želi čuti. Rado bi nekom rekla
istinu, nekome tko joj se sviđa, tko joj je blizak – rekla bi da najradije više
nikad ne bi mislila na Geraldove knjige, da je sad zanimaju jedino kao izvor
prihoda i što se bolje budu prodavale, to bolje. Prekinula je Sama Fleminga
prilagođenom verzijom tih misli i vidjela da se zapanjio.
 – Da, sve se bolje prodaju. Nadam se da će se tako i nastaviti. Mislim, sad
kad je mrtav.
Doista je bio šokiran. – Je li to vjerojatno?
– Teško je reći. Ponekad prodaja raste kad pisac umre, a ponekad pada.
– Postoji li nova knjiga?
– Zove se Manje je više. Čitao je pause kad je umro. – Otpila je malo pića,
a onda naglo promijenila temu. – Čime se vi bavite? Mislim, što radite?
– Hvala vam što niste pretpostavili da sam u mirovini.
– To mi uopće nije palo na um.
– Ali, vas to zapravo ne zanima, nije li tako? Samo ste uljudni.
Uputila mu je pogled kakav je namjeravala izbjeći. U lice, u oči. Bila je to
pogreška, jer počela je drhtati. Pokušala se nasmijati. – No, da čujemo, što
radite?
– Dobro. Prodajem knjige u Bloomsburyju. Nemam antikvarnicu, a
“rabljene knjige” – to ne zvuči lijepo. Prva izdanja suvremenih autora.
Na licu joj se zacijelo vidjelo sve što je osjećala. Ne, ne daj Bože, valjda
ne sve, ne ona žudnja da je dodirne, da je samo dodirne rukom, žudnja koja
je stalno jačala dok su razgovarali. To ne, ali vidio se šok kad je čula čime
se bavi, kao da ju je polio hladnom vodom. A onda joj je krv udarila u lice.
Pomislila je, reći ću “ah, tako”, a on će pokušati objasniti, a ja ću reći da je
sve u redu, nema veze i poslije toga više uopće nećemo moći razgovarati.
Zato je opet promijenila temu i počela govoriti o djeci, njegovim unucima i
svojim kćerima – a to joj nikad nije bila laka tema – a to je, dakako, dovelo
do razgovora o njegovu sinu. Njegovu mrtvom sinu.
Ali, nije čula gotovo ništa od onoga što je govorio, iako ga je na to po‐
taknula i glumila zainteresiranost. Njezina je desna ruka ležala na stolu
pokraj čaše. Nije mislila o tome, ruka je jednostavno ondje ležala, ali zbog
srama i sve veće ogorčenosti, glumila je duboko suosjećanje i šaptala: –
Tako mi je žao, tako mi je žao.
Ispružio je ruku i položio je na njezinu. Prije deset minuta, samo je o tome
sanjala. Za početak. A sad ju je umrtvilo, bilo joj je odbojno. Nije po‐
maknula ruku, ostavila ju je, ali njegovu nije osjećala kao željeni dodir nego
kao tešku i vruću nelagodu. Došao je konobar kojeg je bio pozvao i to joj je
bila izlika da povuče ruku.
I njemu je laknulo kao i njoj, pomislila je kad je u pola deset ustala. Ot‐
pratit će je do kuće, rekao je. Usprotivila se, a onda ipak pristala. Pomisao
da će možda željeti ući i vidjeti Geraldova prva izdanja bila je gorka. Ali,
nije čak došao ni do ulaznih vrata, samo do ulaza u vrt. Shvatila je da je,
kad je prije manje od dva sata izlazila, zamišljala da će je pri povratku
poljubiti. Bila je to maštarija, ali ipak ju je jasno zamislila.
– Laku noć – rekla je.
Htio je nešto reći, nije znala što, ali odustao je. Suzdržao se i uzvratio: –
Laku noć.
Nije moguće samo po izgledu znati hoće li neka žena lako rađati. Ursula je
to znala i dok je optuživala Geralda da ju je izabrao samo zbog toga. Ali,
moguće je da je mislio da to može znati, da je to mislio kad ju je prvi put
sreo i zamijetio njezine raskošne bokove, pune dojke, njezinu mladost,
nevinost i neznanje. I imao je pravo. Imala je trudove samo dva sata prije
nego što se Sarah rodila. Danas bi je bolnica poslijepodne poslala kući. U
ono doba, zadržali su je tri dana.
Malo se koja žena tada žalila zbog davanja prednosti sinovima pred kćer‐
ima. Sinovi su bili poželjniji, i to ne samo kod muslimana. Budući da se
Ursula počela bojati Geralda, pa je tijekom cijele trudnoće bila oprezna,
mislila je da će se ljutiti što je rodila kćer. Okrivljavat će ju, kao što
muškarci uvijek okrivljuju žene, zato što je dijete žensko. Ali, za promjenu,
iznenadio ju je oduševljenjem i poletom koje nije mogla ni zamisliti.
– Bojala sam se – rekla je u Sarin kasetofon – da, iako je toliko želio
dijete, neće biti oduševljen kad to dijete postane stvarnost. Mislila sam da
ne zna što znači imati dijete u kući. Zapravo to ni sama nisam znala. Ali,
mislila sam da znam bolje nego on.
– I imala si krivo – rekla je Sarah. Rekla je to s užitkom koji je Ursula od‐
lučila zanemariti.
– Upravo tako – rekla je mirno – imala sam krivo. – Razmišljala je o tome
koliko je imala krivo. – Obožavao te od samog početka. Zvao te svojim
blagom. Znaš, običavao je prigovarati da pisanje nitko ne shvaća ozbiljno.
Ljudi misle da je to više nekakav hobi, a ne posao, pa se u svako doba može
ostaviti i raditi nešto drugo, uvijek se može prekinuti. Tako pisac, budući da
radi kod kuće, može obavljati kućne poslove, otvarati vrata, javljati se na
telefon, razgovarati s posjetiteljima. Tako sam mislila da će to osobito
naglasiti u vezi s djetetom, s tobom, da neće dopuštati da ga se prekida zato
što plačeš, da te nikad neće htjeti čuvati. Ali, s tobom, sa svojim blagom,
sve je to zaboravio.
Sarah se smiješila, pa se nasmiješila i ona. Na silu, ali nekako je uspjela.
 – Vozio te u šetnju, u kolicima. Muškarci tad to nisu radili, ali on jest.
Mijenjao ti je pelene. Bio bi te i hranio, ali po prirodi stvari to sam morala
ja. Liječnik je vječito bio kod nas. Tada, 1966. godine, liječnici su još re‐
dovito dolazili u kućne posjete. Kad god nisi bila savršeno zdrava i vesela,
pozvao bi sirotog liječnika.
– Sigurno si mislila kako ti se posrećilo – rekla je Sarah.
– Misliš, zato što sam imala takvog muža? Takvu rijetkost? – Ursula je us‐
pjela izbjeći odgovor. – Moja je majka smatrala da to nije u redu. Isto i
tvoja teta Helen. Zacijelo sam ja nešto skrivila. Moj je otac želio znati zašto
nemamo dadilju. Mogli smo to sebi priuštiti. Tvoj otac nije htio. Rekao je
da ona ne bi činila ništa što ne može on, a on to čini s ljubavlju koju dadilja
nikad ne može osjećati. Dakako, za Hope smo imali dadilju, morali smo. –
Ursula je zastala. – Je li to ono što želiš?
– Voljela bih neku anegdotu. Nešto malo… osobnije.
– Ništa mi ne pada na um.
– Onda dobro, zasad je i ovo u redu.
Sarah je isključila kasetofon. Hvala Bogu, pomislila je Ursula, jer ne znam
kako bih dugo mogla ovako nastaviti. Anegdote! Ona i ne zna što traži od
mene. Dakako da ne zna. Približile su se opasnom terenu, i da nisu prestale,
morala bi početi lagati.
– Tata je promijenio ime kad mu je bilo dvadeset pet godina – rekla je
Sarah. – Ne znam zašto. Znaš li ti?
Ursula nije mogla povjerovati. – Jesi li sigurna?
– Sigurna sam da je to učinio, ali samo u to. Nikad nisi posumnjala?
– Ne u njegovo ime, to ne. Zašto bih?
– Ni u nešto drugo? U to da nema tete ni stričeve ni bratiće i sestrične?
Rekla si da na vjenčanju nije bilo njegove rodbine.
– Pa, ponekad mi se činilo čudnim što uopće nema rođaka. Ne, zapravo,
činilo mi se čudno da može tako mnogo i tako dobro pisati o obiteljima iako
je sam nema.
– Ali, nisi ga pitala.
– Ne.
– Hoćemo li pogledati tatinu sobu?
Ursulu je dirnulo to “mi”, kao što bi je uvijek dirnulo kad bi jedna od kćeri
rekla nešto po čemu bi se dalo zaključiti da između nje i njih postoji
nekakva veza. Pošla je za Sarom do vrata radne sobe i tek tada, kad je Sarah
oklijevala i okrenula glavu, zamijetila je bol na kćerinu licu. Kako sam ego‐
centrična, kako zaokupljena vlastitim problemima, kako nepažljiva. Sari će
biti teško ući onamo, bit će joj to bolno. Ni ona ni Hope nisu ušle u tu sobu
otkako je Gerald umro.
– Bi li radije da to učinimo drugi put?
Sarah je odmahnula glavom. – Izdržat ću.
Ursula nikad nije kćerima učinila nepravdu pomišlju da njihovi osjećaji
prema ocu nisu iskreni. Nije tu bilo pretvaranja ni afektiranja. Obožavale su
ga. Tako bih ga i ja obožavala, pomislila je, da sam bila njegovo blago. Izn‐
enada se sejtila kako joj je Hope, kad joj je bilo dvanaest, ogorčeno rekla: –
Zar ne možeš biti ljubaznija prema tatici?
Otvorila je vrata Geraldove radne sobe i pomaknula se da propusti Saru.
Danas nije bilo izmaglice, kroz prozor se vidjelo vedro nebo i oblaci koje je
gonio vjetar. More je bilo uzburkano. Lundy se jasno vidio. Sarah se
nervozno osvrnula po sobi. Otišla je do stola, malo oklijevala, pa sjela na
očev stolac. Nigdje nije bilo ničega što je pisao rukom, Ursula se za to
pobrinula. Uzela je one rukopise i poslala ih u Boston, u Ulicu Bond, onom
čovjeku u Cumbriji. Sarah je dotaknula njegov pisaći stroj, otvorila ladicu,
opet je zatvorila.
– Imamo li još kakvih izvoda? – upitala je.
– Misliš, o vjenčanjima, rođenjima, smrtima? Sve što imamo je gore.
Hoćeš da ih donesem?
– Reci mi gdje su pa ću ih ja donijeti.
A onda ćeš se svejedno morati vratiti ovamo, pomislila je Ursula. Bolje ti
je da ostaneš i navikneš se. Otišla je na kat i našla fascikl s obiteljskim dok‐
umentima, izvodima iz matične knjige umrlih njezinih roditelja, vjenčani
list, svoj rodni list, rodne listove djevojaka i na kraju Geraldov smrtni list.
Sarah više nije sjedila za stolom. Stajala je pred otvorenim ormarom i
proučavala rukopise. Bila je vrlo blijeda.
– Vratit ću ti njegov rodni list – rekla je bezbojnim glasom, a onda,
pokazujući rukopise: – Sve će to trebati pročitati, zar ne?
– Misliš? Ne znam.
Zanimao ju je samo vjenčani list, a ni on previše. – Je li tata vodio
dnevnik?
– Koliko znam, nije. Ne, znam da nije.
– Cijeli je svoj život ugradio u svoje knjige, zar ne? Sve što mu se do‐
godilo, sve što su mu ljudi govorili, sve što je vidio i čuo.
 Bio je poznat po tome. Na predavanjima, u intervjuima, na radiju i televiz‐
iji, ponavljao je da neprestano piše autobiografiju. – Je li ti to rekao?
– Da, i to ne tako davno. Prije tri-četiri godine. I Hope i ja bile smo kod
kuće i on je čitao nešto što je napisao, i onda nam je počeo pričati o tome
kako je zapisao sve što mu se ikad dogodilo. No dobro, ne baš sve, tada još
ne, ali da se nada da će na kraju sve napisati. – Sarah je zastala. Glas joj je
podrhtavao. – Ne znam je li uspio. Pitam se je li.
Ursula ništa nije rekla.
– Naravno, u romanima bi to filtrirao, kreativno promijenio, to nam je ob‐
jasnio. Ali, ja sam to znala, o tome govorim svojim studentima koji bi htjeli
da sve što je napisala, recimo, Charlotte Bronte, bude autobiografsko. Ali,
jest iskoristio sve, građa mu je bila njegov život, i to više nego što je
uobičajeno. Pa onda ne možemo očekivati da je još pisao i dnevnik.
Sari je bilo lakše kad je govorila. Znanstveni pristup joj je pomagao.
Ursula je vidjela kako joj se boja vraća u lice.
– Zanimaju li te pisma? – upitala je.
– Ne osobito. – Vraćala se i stara oštrina. – Ovo će biti moji memoari.
Treba mi nešto o tatinom podrijetlu, ali me ne zanima što je on rekao
drugim ljudima, a još manje što su oni rekli njemu. Možda ću pogledati
njegove bilježnice i pause nove knjige.
– A fotografije?
– Negdje ih imamo u kutiji, je li? Zbog nekog razloga nikad nismo imali
albume.
– Ne, nikad nismo imali albume – rekla je Ursula. – Ostavit ću te da u
miru radiš.
Stavio je svoj život u svoje knjige… To dugo nije bila zamijetila. Papirnati
krajolik, roman objavljen godinu poslije Hopeina rođenja, također je bio
obiteljska pripovijest, ovaj put o siromašnim Ircima u Liverpoolu, a najstar‐
ija se kći bori da postane slikarica. U sljedećem, Glasniku bogova, otac
umre mlad, a njegova se udovica mora brinuti za dvoje male djece i
njegovu majku. Promjena se dogodila u Molitvama, koje je napisao pošto
su se preselili u Lundy View House. Bila je to prva njegova knjiga u kojoj
nije uživala. Bilo joj je mučno svaki put kad bi počela odgonetati novo
poglavlje.
Ipak, dugo se uspijevala opirati. Govorila je sebi da joj se to samo čini. Taj
lik ne može se temeljiti na njezinoj sestri Helen. Preosjetljiva je, možda i
paranoična. Čovjek vidi sebe u književnim likovima zbog taštine. Adela
Churchouse, ili možda Roger Pallinter, rekli su joj da kad temelje neki lik
na stvarnoj osobi, ta osoba to ni ne nasluti, a ljudi uvijek sebe prepoznaju u
likovima koji se temelje na nekome drugom.
Ali, kad je 1984. godine počela pretipkavati Bijedu, više se nije mogla za‐
varavati.
 10.

Morski konjic jedinstven je među vrstama po tome što mužjak zatrudni i

rađa mladunčad.
—Hamadrijada
Slavna glumica, koja je bila prijateljica Geralda Candlessa, izrecitirala je
drugu polovicu Tennysonova Uliksa. Znatno manje poznat glumac, koji je
povremeno dolazio u Lundy View House pročitao je Herbertov Jordan.
Ursula je sjedila u prvom redu, između kćeri. Mlađa je nosila golem crni
šešir i neprestano plakala. Ursula je pomislila kako je Jordan prilično
neprikladan za agresivnog ateista kakav je bio Gerald. Za njega se sigurno
nije moglo reći da dok ima svoga Boga nikome ne zavidi na slavuju ili pro‐
ljeću.
Sopranisticu koja je otpjevala pjesmu Huga Wolfa nije poznavala niti je
ikad za nju čula. Sve je to izabrala Hope, i Ursula je pretpostavljala da je iz‐
abrala ono što bi voljela za vlastitu komemoraciju kad bi joj takvo što uopće
bilo zamislivo. Roger Pallinter, smršavjeo u starosti, artritičan, na štakama,
izrecitirao je vlastitu pjesmu. Ursula nije ni znala da ih piše. Colin Wright‐
son, jednako star i slabašan, održao je govor. Hvalospjev, pomislila je. Mis‐
lila je i to kako je čudno slušati i gledati muškarca koji ti je nekad bio
ljubavnik i ne osjećati ništa osim nestrpljenja i blage odbojnosti.
Rado bi bila primila Hope za ruku, ali nije mogla zamisliti kakva bi bila
reakcija kad bi pokušala. Robert Postle, koji je sjedio iza nje, bio je jako
prehlađen i kihao tako da je zarazu širio metar na sve strane oko sebe. Os‐
jetila je kapljice na vratu i stresla se. Dok je Wrightson i dalje govorio,
njegova je žena, na suprotnoj strani crkve, stavila naočale i čitala crno uok‐
viren list koji je Hope dala tiskati, s tekstovima pjesama i natpisom “Gerald
Candless 1926.-1997.” na vrhu. Možda je i nju, kao i Ursulu, presjekao lat‐
inski epitaf: Vixit, scripsit, mortuus est.
“Živio je, pisao je, umro je”, šapnula joj je Tessa Postle.
Stresla se od toga. Otputovat će kući vlakom u 15:50, bit će u Exeteru u 19
sati i onda drugim nastaviti do Barnstaplea, kamo će stići malo prije 21 sat.
Obje su je kćeri pozvale da prenoći, što ju je iznenadilo i ganulo, iako ju je
Hope očito pozvala preko volje. Pozvala ju je i njezina sestra Helen, i
možda bi kod nje ostala da joj pomisao na putovanje iz Carshaltona u Pad‐
dington sljedećeg jutra nije bila tako mrska. Komemoracija je završila. Or‐
guljaš je svirao fantaziju uz koju je Adela Churchouse pjevušila i izvodila
nešto poput plesnih koraka. Londonski su literati polako izlazili na Picca‐
dilly.
Ursulu su ljubili ljudi kojih se uopće nije sjećala. Robert Postle je, brišući
lice rupčićima koje je vadio iz kutije što ju je držala Tessa, rekao je da se
moraju sastati, moraju razgovarati o novoj knjizi… Kad će opet doći u
grad? Kad će objedovati s njim? Nisam ti potrebna, odgovorila mu je. Sad
ju je već okruživala gomila ljudi, ali nitko nije bio šokiran, nitko čak ni izn‐
enađen. Sve je to zbog njezinog očaja, zbog gubitka, zbog teške tuge koju
bi osjetila svaka žena kad bi izgubila muškarca kakav je bio Gerald Cand‐
less. Iznenadila se kad joj je prišla Sarah, uhvatila je pod ruku i spasila je.
Taksi je već čekao, ona i Hope otpratit će je na kolodvor.
Dan za pamćenje, pomislila je. Gotovo nije mogla vjerovati. U taksiju su
je opet smjestili između sebe i njihova ju je blizina dirnula onako kako je
ništa u vezi s Geraldom nije moglo dirnuti. Njega više nema, ali ona je još
tu, ona im je ostala – je li o tome riječ? Je li to objašnjenje? Dogodilo se
nešto što se nije dogodilo već godinama. Navrle su joj suze, ali ovaj put
nisu ostale u očima, nije ih zadržavala, nego su potekle niz obraze.
– Oh, ma – rekla je Sarah. – Tako mi je žao, tako mi je žao.
Ursula odavno nije bila tako sretna. Godinama uopće nije bila sretna, ali
sada jest jer su Sarah i Hope bile dobre prema njoj, čak su je obje poljubile
na rastanku. Hope je nije poljubila još otkako je bila sasvim malena. Sve su
se tri zagrlile s ljubavlju, onda su djevojke otišle, a sretna Ursula, provje‐
rivši da su doista otišle, kupila je sendvič s lososom i bočicu svježeg soka
od naranče za put, pa se ukrcala u odjeljak prvog razreda.
Sarah je sebi govorila da se pomirila s očevim ponašanjem, s tim što je
zbog nekog razloga promijenio identitet. Ili se barem na to naviknula.
Mogla je to prihvatiti. Problem je bio u tome što ju je to otkriće omelo u
radu, kao da je pisac kojem je ponestalo nadahnuća. Otac joj je mogao reći,
premda nije, da ako su prva poglavlja koja napišeš beživotna ili sadrže
praznine, ne možeš nastaviti dok to ne riješiš. A ako to ne možeš, možda
ćeš jednostavno morati odustati od projekta.
Ona svoje prvo poglavlje nije mogla popraviti dok ne ispuni praznine.
Obuzela ju je nevoljkost da nastavi. Kako pisati o čovjeku koji se, po svemu
sudeći, rodio u dvadeset petoj? Koji se u toj dobi prvi put zaposlio? Iz
Western Morning Newsa odgovorili su na njezino pismo. Prema njihovoj
evidenciji, Gerald Candless radio je kod njih u Plymouthu kao novinar od
ljeta 1951. do potkraj 1957. godine. Čak je pročitala članak koji je 1956.
godine napisao o Sueskoj krizi i o tome kako vojnici isplovljavaju iz Ply‐
moutha. Ali, o njegovom životu prije 1951. godine nigdje nije bilo ničega.
Rezultati pretraživanja očeve radne sobe bili su slabi. Nije bio osobito
uredan, ali ni jako neuredan. Nije imao uredne registratore, ali ni pretrpane
ladice. Čuvao je pisma, još u omotnicama, ali nipošto sva pisma. Unatoč
onome što je rekla majci, pročitala ih je i pitala se kako je odlučio što zad‐
ržati, a onda je shvatila – što nije baš bilo ugodno, naprotiv – da je zadržao
pisma bogatih i slavnih, zvijezda i poznatih pisaca. Pisma prijatelja je bacio.
Nije bilo moguće izbjeći pomisao da ih je ostavio kako bi ih jednog dana,
kad umre, netko uvrstio u biografiju.
U tom slučaju, što je očekivao da biograf učini glede njegova djetinjstva i
mladosti? Možda da neće istraživati, nego taj dio preskočiti. Čudno da nije
pisao dnevnik. Ne vjerujući sasvim majci, Sarah je tražila dnevnik, ali je
našla samo bilješke o zapletima, temama i likovima njegovih romana.
U subotu je cijelo poslijepodne radila, ali navečer je otišla u gostionicu u
Barnstapleu i zatim s prijateljima u neki klub. Začudo, iako se nisu ništa
dogovorili, opet je došao Adam Foley. Bio je Alexanderov prijatelji ili bivši
dečko Rosiene sestre, Sarah nije bila sasvim sigurna koje od to dvoje.
Njegovi su imali vikendicu u obližnjem selu.
Nije spomenuo telefonski poziv i njezino hladno držanje, ali bila je sig‐
urna da joj je zamjerio. To je bilo očito. Razgovarao je sa svima osim s
njom. Očito se sjeća onog njezinog “ne, hvala, zauzeta sam”. Šteta. Neće ni
ona s njim razgovarati. Šteta što je tako jako privlačan. Imao je crnu kosu i
tamnu put. Vitak. Voljela je vitke muškarce, a posebno joj se sviđalo što se
kreće tako graciozno, ležerno, opušteno. Ali, odbila ga je.
Nakon nekog vremena osjetila je, najprije s nelagodom a onda sa sve
većim uzbuđenjem, da je gleda. Ne lice, ne oči, nego tijelo. Kao da ju je
svlačio. Dok su još bili u gostionici, otišao je po rundu pića i donio čaše
svima osim njoj.
– Što ti je jadna Sarah skrivila? – pitala je Rosie.
Tad ju je pogledao u lice. – Nisam te vidio.
Rekao je to ravnodušnim tonom, kao da je ona odveć beznačajna da bi je
zamijetio. Zacijelo je paranoičan ako postaje tako grub samo zato što neka
žena ne želi izići s njim. Ali, zna i ona biti gruba. I to s užitkom.
 – Što, zurio si u prazan stolac, je li?
Ustala je, otišla do šanka i sama naručila piće. Gostionica je bila tako
pretrpana da se morala progurati pokraj njega kad se vraćala za stol. Dok je
prolazila, podlakticom je dodirnuo njezino bedro i pritisnuo ga. Ni sama
nije znala zašto nije otišla. Ostala je i onda s njima otišla u klub. Nalazio se
u podrumu ispod voćarnice. Zvao se Greens. Progurao se ispred nje i onda
pustio da joj se vrata zalupe pred nosom. U klubu je bio mali plesni podij,
veličine kupaonice. Plesao je s Vicky i s Rosie. Plesao je s njima, a gledao
nju.
Kao da ju je hipnotizirao. Postalo joj je pomalo mučno. Dakako, previše je
popila. Već je bilo poslije jedan kad su krenuli. Rosie ga je pitala hoće li da
ga poveze. Palcem je pokazao Saru i tonom kakvim bi govorio o taksistu
rekao: – Ona me vozi.
I povezla ga je. Točnije, povezao je on nju. Bez riječi joj je uzeo ključeve,
našao automobil, otvorio joj suvozačka vrata i vozio nekoliko kilometara.
Bila je prilično pijana, ali ne toliko da ne bi zamijetila kako je parkirao na
travi i izišao. Došao je do njezine strane, izvukao je, gurnuo na stražnje
sjedalo i vodio ljubav s njom.
Nekako su se dovukli do njegove vikendice i Sarah je ostala cijelu noć. S
Adamom, u Adamovom krevetu, iako su u drugim sobama bili njegovi. I
bilo je uzbudljivo, kao da su opet tinejdžeri koji se šuljaju stubama, s
cipelama u rukama, šutke, jer s druge strane zida spava Adamova teta ili
baka. Nisu progovorili gotovo ni riječi. Rano ujutro, čim je starica otišla na
misu, Sarah je ustala i odvezla se kući. Bila je strašno mamurna.
Njezina majka nije ništa rekla o tome da se Sarah vratila kući u deset
ujutro. Samo ju je pitala je li provela ugodnu večer. Sarah je popila mnogo
mineralne vode i crne kave, pa se vratila u radnu sobu ne očekujući da će
išta naći. A onda je pronašla jedinu zanimljivost tog vikenda.
Bila je u posljednjoj ladici koju je pregledala, na vrhu otvorenog paketa
papira. Nije znala što je to, nije znala da je otkriće, samo da u ruci drži
nešto neobično, nešto što ne spada u radnu sobu pisca. Točnije, pisca koji je
usto i ateist. Ali, to je pomislila poslije. Poslije zadušnice, u svojem stanu,
kad je to pokazala Hope i Fabianu.
* * *
Ne samo da otac nije vjerovao u Boga, nego je bio silovito protiv Boga. (O
majčinom odnosu prema vjeri nikad nisu pitale. Možda se činio nevažan.)
Odgojio ih je kao bezbožnice, ali nije tražio da u školi odbiju ići na molitvu.
Vjerski obredi, držao je, neće na njih utjecati. I imao je pravo. Nijedna
nikad nije pročitala ni retka Biblije, niti su prepoznavale biblijske citate. U
crkvu su otišle jedino na vjenčanje svoje sestrične Pauline i na očev pogreb.
Stoga Hope o predmetu nađenom u ladici nije znala ništa više nego ona.
Činilo se da je od nekakve vlaknaste, biljne tvari, možda od lista ili stapke.
Presavijen je dvostruko, a na dvije trećine visine ukriž je stavljen još jedan
dvostruko presavijen komadić, nevidljivo spojen.
– To je palmin križ – rekao je Fabian.
– Što?
– Postoji ateizam i postoji neznanje. Vas ste dvije obične neznalice. Ne
morate vjerovati u Boga da biste znale nešto o vjeri. Barem malo. Kad bih
vas upitao što je to: a) monstranca, b) kredo i c) Duhovi, ne biste imale
pojma, nije li tako?
– Znam što je kredo – nestrpljivo je odgovorila Hope. – Pusti to, reci što je
ovo. Što je to palmin križ?
– To je palmin list ili trska ili čak grančica jele oblikovana u križ, a daje se
ljudima koji idu na jutarnju misu na Cvjetnu nedjelju, a to je nedjelja prije
Uskrsa.
– Mislila sam da si Židov – rekla je Sarah.
– Ne bih rekla da imaš pravo, Fab – rekla je Hope – jer tata nikad takvo
što ne bi držao u kući. Tata je mrzio vjeru. Rekao je da se ne slaže ni s čim
što je Marx rekao osim da je religija opijum za narod. I rugao se vjeri,
pričao viceve. Jonathan Arthur jednom je bio kod nas i govorio je o uskr‐
snuću, on je religiozan, a tata ga je silno uzrujao kad je rekao “što bi gore
dođe dolje”.
– Tu ja ništa ne mogu. Ovo je palmin križ, poznat i kao palma. Pitaj koga
hoćeš ako mi ne vjeruješ. Pitaj Postlea, onog što mu curi nos, on je katolik.
– Ako ga upitam, htjet će znati kako napreduje knjiga – rekla je Sarah – a
ne napreduje. Ne znam što da radim.
Fabian je rekao: – Vaš je tata imao londonski naglasak. Ja sam suvremeni
profesor Higgins, razumijem se u naglaske. On je imao londonski, s
trunkom istočnoanglijskog. Dakle, živio je u Londonu, sam, radio je u novi‐
nama i dogodilo mu se nešto strašno. Možemo odbaciti kriminal, vaš tata
takvo što ne bi učinio, ili barem vi tako tvrdite, dakle mora biti nešto što mu
se dogodilo. Možda mu je umrla žena ili djevojka? Dijete? Otkrio je nešto
važno o svojoj obitelji – svojoj pravoj obitelji? Nasljedna bolest, otac
ubojica – što velite na to?
 – Ne znam zašto bi bilo tako strašno da ti umre voljena osoba – rekla je
Hope.
– Baš ti hvala.
– Nisam tako mislila, Fab, znaš da nisam. Hoću reći, zašto bi zbog toga
promijenio ime? Vjerojatniji je otac ubojica.
– Sad sam se nečega sjetila – rekla je Sarah. – Jednom sam čula kako je
ona smiješna stara Adela Churchouse o tome nešto rekla tati. Ne, ne o ocu
ubojici, nego o naglasku. Rekla je: “Znaš, Geralde, kad živneš, počneš gov‐
oriti kao da si iz Suffolka.” A tata je rekao da ga to nimalo ne čudi jer je do
desete godine živio u Ipswichu.
Ako se tog razgovora i sjetila nakon razgovora s Joan Thague, mislila je
da je sve što je rekao bila laž. Ali, što ako nije? Što ako je, premda ne kao
Gerald Candless, sin Georgea i Kathleen, i on bio iz Ipswicha i živio ondje
dovoljno dugo da stekne neizbrisiv naglasak?
Palmin križ ležao je na stolu, kamo ga je Fabian spustio, na vrhu Spectat‐
ora. Nešto u vezi s njim Sari se nikako nije sviđalo. Nije htjela o tome pre‐
više razmišljati, nije se htjela suočiti s implikacijama, ali baciti ga u smeće
kako bi ga ujutro pokupili smetlari s ostalim otpadom činilo se preoštrim
korakom, korakom koji bi mogla zažaliti.
Kad su Hope i Fabian otišli, s police je uzela rječnik, stavila palmu u njega
i vratila ga na policu.
 11.

Vremena se mijenjaju i stajališta preokreću. Oliverov djed sramio bi se da

je njegova žena radila, a Marku je bilo neugodno što njegova ne radi.
—Bijeda
Gospodin i gospođa J. G. Candless bili su vrlo sumnjičavi kad im je sve
objasnila. J. G. prošao je tri faze sumnje: najprije čistu nevjericu, pa
nagađanje, pa krajnji oprez. Najradije s tim više ne bi imao nikakva posla.
Djevojci ne treba ni odgovoriti na pismo, ili joj se eventualno može poslati
oštar negativan odgovor. Ali, Maureen je rekla, zamisli ako ga da u novine
ili u tu svoju knjigu. Bolje je da znamo što se zbiva. Dobro, rekao je J. G., a
usput joj reci da se namjeravam posavjetovati s odvjetnikom.
Nijedno od njih nikad prije nije čulo da je teta Joan imala malog brata koji
je umro. Brata po imenu Gerald Candless. Zašto bi to znali? Teta Joan
zapravo nije bila John Georgeova teta, nego samo daleka rođakinja, a sve se
to dogodilo tako davno.
– Teta Joan se silno uzrujala – rekla je Maureen. – Nikad je prije nisam
vidjela u suzama. A sad je ona djevojka pisala i želi opet k njoj.
– Sigurno ima neku skrivenu namjeru. Možda se želi dokopati novca tete
Joan.
– J. G., teta Joan nema novca.
– To nikad ni o kome ne smiješ reći. Oni o kojima ljudi to kažu obično
imaju najviše novca.
I tako, budući da se Joan nije pisalo i nije znala što bi rekla, Maureen je
nazvala Saru Candless i držala se na udaljenosti. Može doći ako želi, ali
gospodin i gospođa J. G. Candless je podsjećaju da je Joan starica i da je ne
treba uzrujavati. Ona, Maureen, doći će i osobno pripaziti da se takvo što ne
dogodi.
Sarah se osjećala kao da sumnjaju da namjerava ukrasti srebrninu. Nije ni
znala što želi pitati Joan Thague. Bude li je pitala o susjedima i prijateljima
iz razdoblja kad je dječak umro, hoće li je to uzrujati? Hoće li je uzrujati
svako spominjanje tog vremena? Što ako je upita može li vidjeti dječakovu
fotografiju? Ali, čemu bi to služilo? Sjetila se debelih albuma na stolu koje
na kraju nije ni pogledala. Jesu li u ono doba snimali skupne fotografije?
Jesu na sveučilištima, ali u osnovnoj školi u Ipswichu?
Odvezla se u Ipswich u dogovoreno vrijeme, ali je zalutala i našla se u
središtu grada. Bilo je mnogo crkava i ulica koje su se zvale po crkvama, pa
se sjetila palminog križa. Voljela bi zamisliti oca kako je kao dječak hodao
tim ulicama držeći majku za ruku, ali bilo je to nemoguće, toliko se toga
promijenilo, male trgovine iz onog doba zamijenile su robne kuće i super‐
marketi. Ali, živio je tu, u to je bila sigurna, toga se držala, sjećajući se
tračka suffolškog naglaska koji su zamijetili Adela Churchouse i Fabian.
Kad je napokon stigla u Rushmere St. Andrew, vrata joj je otvorila Maur‐
een Candless. Otresito se predstavila kao “gospođa Candless”. Bila je
krupna, debela i teška, upravo nevjerojatno bez ikakve draži. Kad bi spust‐
ila glavu, izgledala je namrgođeno, a kad bi progovorila, vidjele bi se
suprotnosti grubih crta lica, debelih usnica, prevelikih zubi i šiljastog nosa
čiji se vršak pomicao neovisno o ostalim dijelovima.
– Ništa vam ona ne može reći – rekla je. – Vjerojatno ste došli uzalud.
Ovaj put, naslutila je Sarah, neće biti čaja ni kolačića na pladnju. Joan
Thague sjedila je ukočeno na rubu naslonjača predviđenog za opušteniji po‐
ložaj. Doimala se kao da joj je nelagodno, i doista je bilo tako. Nelagodu je
osjećala još od prvog Sarinog posjeta. Prvi put u mnogo godina noćima su
je mučile more. A tijekom dana, dok se bavila nečim što nije imalo nikakve
veze s obitelji i prošlošću, čula bi, kao da je u kući doista dijete, dijete koje
doista pati, kako plače: “Boli me glava, boli me glava.” Kuhala je objed
svome unuku Jasonu, stajala uz štednjak i pržila krumpiriće kad ju je dijete
dozvalo. Za taj glas nije bila gluha.
Dakako, o tome ništa nije rekla Johnu Georgeu i Maureen. Nije im pri‐
povijedala pojedinosti, samo osnovne činjenice. Joan je iznenadilo da oni to
ne znaju, čak ju je malo uvrijedilo, ili možda prije povrijedilo da Johnova
majka sinu nije pripovijedala o Geraldu i Geraldovoj smrti, da ga je za‐
boravila ili smatrala nevažnim, kao da nikad nije ni živio. Maureen je bila
draga, osobito kad ju je trebalo povesti u kupovinu u Martlesham, ali nije
željela da sad bude tu. Nije željela ni da dođe Sarah Candless. Nije željela
nikoga.
A Sarah nije znala kako bi započela. Dvije su je žene gledale kao da je so‐
cijalna radnica koja ih je došla optužiti za zlostavljanje djeteta. Joan Thague
pročistila je grlo, sklopila ruke i pogledala svoj vjenčani prsten. Sarah je
prvi put osjetila miris kuće, laboratorijski pokušaj oponašanja sunovrata i
hijacinta. Pomislila je kako bi se najprije nekako trebala ispričati u očevo
ime i putem je to uvježbavala, ali isprika se pretvorila u samoispriku, zato
što je voljela čovjeka koji je bio tako prijetvoran, a to nije mogla izgovoriti.
Umjesto toga, rekla je: – Mislim da je moj otac morao poznavati vašu ob‐
itelj. Kao dijete sigurno je živio u blizini. Živio je ovdje do desete godine. I
govorio je suffolškim naglaskom.
– E pa, u našoj obitelji nitko nije tako govorio – rekla je Maureen Candless
uskočopereno svojim izrazitim ipswichkim naglaskom.
– Osjećao se samo tračak – rekla je Sarah. – To mi je pomoglo u traženju.
– Pogledala ih je, Maureenin nos koji se trzao, Joanine nepomirljive oči. –
Sigurna sam da shvaćate. – Zašto kažemo da smo sigurni kad zapravo
duboko sumnjamo? – Pitala sam se jeste li možda imali susjede koji su
imali sina dobi vašeg brata, gospođo Thague. Ili obiteljske prijatelje. Ili
nekoga iz škole.
Joan je pogledala ženu svoga rođaka. Je li tražila ohrabrenje? Utjehu?
Dopuštenje? Ne, dopuštenje ne. Joan Thague bila je, kako se to kaže, svoj
čovjek. Rekla je: – Kad ostarite, djetinjstva se sjećate bolje nego onoga što
se dogodilo jučer. Jeste li to znali?
Sarah je kimnula.
– Gerald nije dugo išao u školu. Četverogodišnju. Još nismo imali os‐
moljetke. Jedini je iz naše ulice išao u tu školu. Nije bilo drugih dječaka, to
znam, jer majka je rekla kako je šteta što se nema s kim igrati.
– Nije se imao s kim igrati?
– Imao je mene – rekla je Joan Thague.
– Da, ali nikoga svoje dobi?
– Imali smo bratiće i sestričnu, djecu majčine sestre. Dva dječaka i djevo‐
jčicu. Zvali su se Donald, Kenneth i Doreen. – Joan je razmišljala o tome. –
Znali su navratiti. Teta bi ih jedanput tjedno dovela na čaj. Otišla bi po
dječake poslije škole i dovela ih na čaj, i Gerald se igrao s Donom i Kenom.
Doreen je još bila malena, premalena za školu. Majka bi uvijek ispekla
kolač.
Bila je to slika života srednjeg staleža, daleko od onoga što je Sarah
očekivala. Govorila je polako, svjesna da Joan mora čitati s usnica: – Vaša
je mati bila bolničarka. Je li odlazila na posao? Mislim, je li odlazila po
kućama? Mislila sam da je možda njegovala nekoga tko je imao sina, ili je
njegovala dječaka.
 – Moj otac nikad ne bi majci dopustio da radi. – Gospođa Thague jako se
uvrijedila. Porumenjela je. – Bio je majstor slovoslagar. To bi izgledalo kao
da nije u stanju uzdržavati obitelj.
Ali, zašto onda u rodnom listu piše “bolničarka”? Je li to bio posljednji
pokušaj Kathleen Candless da dokaže kako je osoba, a ne samo nečiji
produžetak? Barem se tako činilo Sari. Nije željela gledati gospođu Thague
u oči, ali morala je, jer je starica inače ne bi čula. Upitala je za bratiće,
Dona i Kena, njihovu dob, što se poslije dogodilo s njima.
– Ne možete očekivati da to zna – presjekla ju je Maureen Candless.
Joan nije gledala Maureen, pa nije čula što je rekla. Rumenilo se povuklo,
srdžba je prošla, pa je rekla: – Obojica su bila mlađa od mene, a starija od
Geralda. Donu je bilo deset, a Kenu sedam kad je… kad je moj brat umro.
Poginuo je u ratu. Don, bio je u El Alameinu.
Na Sarino iznenađenje, privukla je naslonjač bliže njoj, polako ga
povlačeći po sagu. Zagledala se u Sarino lice. Kao da je srdžba zbog pret‐
postavke da njezina obitelj nije dobro stajala uklonila neku zapreku u
njezinoj glavi. Srdžba je srušila neku inhibiciju. Nagnula se prema Sari i za‐
boravila na Maureen.
– Oni se nisu prezivali Candless. Majčino je djevojačko prezime bilo
Mitchell, ona i njezina sestra bile su Kathleen i Dorothy Mitchell, a onda je
teta Dorothy postala gospođa Applestone. Dakle, Don i Ken su se prezivali
Applestone, a ne Candless. To ste shvatili, zar ne?
– Gospođo Thague, ja ni ne mislim da je moj otac bio iz obitelji Candless.
Sigurna sam da nije. Mislim da je samo uzeo vaše prezime.
– Ah, pa to je onda nešto sasvim drugo – rekla je Maureen, napokon shvat‐
ivši. Glas joj je zvučao vedrije, osjećalo se olakšanje. Polako je odmahivala
glavom kao da je to što je Sarin otac učinio njoj nezamislivo.
– Moj bratić Ken – rekla je Joan Thague – Ken Applestone – ne znam što
se s njim dogodilo. Znate, otišla sam od kuće. Kad mi je bilo petnaest.
Zapravo, nisam mogla podnijeti onu kuću nakon što je Gerald umro. –
Postrance je pogledala Maureen, kao da provjerava kakav je učinak imalo
to pokazivanje osjećaja. – Imala sam podstanarsku sobu u Sudburyju i
radila sam u tvornici svile. Onda sam srela muža, udala se – udala sam se
kod kuće, u Ipswichu – i živjeli smo tamo, iznad trgovine u Ulici Melford.
On je otišao u rat, i malo-pomalo, izgubila sam vezu s obitelji. To jest, s
Applestoneovima, ne s mojima. Redovito sam se dopisivala s majkom.
Tako sam i doznala što se dogodilo s Donom, preko majke.
 – Ali, Kena nitko nije spominjao?
– Znam da je bio u vojnom zrakoplovstvu, otišao je 1943., kad mu je bilo
osamnaest. – Gledala je u krilo, kako je katkad činila dok je govorila,
možda zato što je neprestano morala zuriti u sugovornika dok je slušala.
Ali, sad je podignula pogled. – Moja je majka umrla 1951. godine, ali bila
bi mi rekla da je Ken poginuo u ratu. Mislim da je bio živ – gdje je ono
živio? – u vrijeme njezine smrti, ali poslije toga… Vidjela sam tetu Dorothy
posljednji put na majčinu pogrebu. Poslije više ne.
– Gdje je živio, gospođo Thague?
– Čekajte da razmislim. U Essexu, mislim. U Chelmsfordu. Da, tako je, u
Chelmsfordu, ali to je bilo prije četrdeset šest godina, a to ni za koga nije
malo.
Ohrabrena Joaninom povjerljivošću, Sarah je upitala bi li smjela pogledati
albume koji su prošli put bili na stolu, ali ih ovaj put nije nigdje vidjela.
Joan je kimnula i otišla po njih. Čim je izišla, Maureen je ustala i otišla do
prozora. Protezala se i vrtjela teškim ramenima. Onda se okrenula prema
Sari i hladno rekla: – Čudi me da ne želite zaboraviti prošlost.
– Molim?
– Da je riječ o mome ocu, što, iskreno govoreći, ne mogu zamisliti, ne bih
željela doznati ništa više. Nikad ne znate što ćete naći kad počnete kopati
ispod kamenja.
Joan Thague vratila se s tri albuma. Sarah je znala da većina obitelji ima
nešto slično, ali njezini ih roditelji nisu imali. Kad je pregledala fotografije
u kutiji od cipela, neugodno ju je iznenadilo što ih ima tako malo. Bilo je to
onog dana kad je našla palmin križ, i držala ga je u ruci dok je pregledavala
fotografije: jednu jedinu s vjenčanja roditelja, nekoliko fotografije Hope i
nje dok su bile malene, a onda jedinu koja ju je doista zanimala. Bila je to
fotografija mladoga Geralda, mlađeg nego na vjenčanju, vitkog, tam‐
nokosog, nevjerojatno zgodnog. Stajao je na nekakvom molu, a iza njega
vidjelo se more i neki otok.
– To mi je dao kad smo se zaručili – rekla je njezina majka ravnodušno.
Sarah je sama prepozala mjesto: bilo je to u Plymouthu, a otok iza oca bio
je Drake. Gerald Candless, tad već poznat pod tim imenom, star 27 ili 28
godina, novinar Western Morning Newsa. Sad je gledala stranice albuma
koje je okretala Joan Thague. Najprije sepija fotografije, a onda crnobijele.
Joan joj je morala objasniti da je fotografiju veličine razglednice na kojoj se
vidio par s dvoje djece snimio profesionalni fotograf koji je radio za turiste.
Sarah za takvo što nikad nije čula, iako je dobar dio života živjela uz more.
Ali, pomnjivo je gledala sliku Georgea i Kathleen Candless s Joan i
malenim Geraldom, i slika joj je rekla ono što riječi nikad ne bi mogle: ti
ljudi nisu mogli biti njezini baka i djed, taj dječak nije mogao biti njezin
otac. Ispitivanje DNK nije jedini odgovor.
George je bio nizak, možda se nije sasvim razvio zbog siromaštva u mla‐
dosti. Njegova žena bila je viša od njega, odjevena u svilenu prugastu
haljinu, s obvezatnim šeširom. Oboje su imali kašasta lica, male oči, tupast
nos. On je imao izbočenu bradu, ona mesnate obraze, a kosa koja se vidjela
pod šeširima činila se mišje boje. Taj dječak nikako nije mogao izrasti u
njezinog oca. Te zbrčkane crte, blizu položene oči i očevu izbočenu bradu
ni plastična operacija ne bi mogla pretvoriti u ono što je Hope jednom,
samo napola u šali, nazvala “očevim plemenitim likom”.
Okrenula se i pogledala Joan Thague, a onda je nehotice povikala: – Oh,
tako mi je žao, oprostite! – jer Joan je plakala, plakala onako kako je Ursula
plakala u taksiju dok su se vozile na kolodvor u Paddingtonu, ali nekako
mnogo tužnije i beznadnije.
S Hope je imala težak porođaj. Ursula nikad nije čula da neka žena prvi
put lako rodi, a drugi put ide na carski rez. Ali, to se događa, i njoj se do‐
godilo. Nije bilo mlijeka, nije bilo radosti.
Prema bebi nije osjećala ništa. Gerald je izabrao ime i premda ju je pitao
slaže li se, nju to nije zanimalo. Što se nje tiče, mogao joj je nadjenuti ime
Očaj3. Nazovi je kako god želiš, rekla je i zaspala. Samo je željela spavati.
Nije bila fizički bolesna. Oporavila se za tjedan dana, a šav je brzo nestajao.
U to doba još nisu znali za postnatalnu depresiju, ili barem za nju nisu imali
naziv. Njezina je majka došla u Hampstead i rekla joj da se upravo tako ona
osjećala kad je rodila Helen, ali nema svrhe tugovati, moraš se pribrati i
primiti se posla. Nitko to neće umjesto tebe.
U tome se Betty Wick prevarila. Gerald je rado radio sve umjesto nje. Ali,
čak se ni on nije mogao istodobno brinuti za novorođenče i dvogodišnjak‐
inju. Zaposlio je dadilju. Ursula je zacijelo znala njezino ime, ali Gerald joj
se uvijek obraćao s “dadiljo”, kao da je podrijetlom plemenitaš. Sad se više
nije sjećala imena. Ona je o njoj uvijek mislila i govorila kao o “onoj ženi”.
“Ona žena” bila je visokokvalificirana, kompetentna, brza i učinkovita.
Znala je svoj posao. Prezirala je Ursulu i to nije skrivala, ali Ursula, s ud‐
aljenosti od trideset godina – zapravo, s bilo koje udaljenosti – nije mogla
optužiti “onu ženu” da je ukrala ljubav njezine djece. To je učinio Gerald.
Kad je pročitala Bijedu, shvatila je da to nije bilo slučajno, nego namjerno.
U knjizi je to jasno rekao.
Ponekad se pitala bi li bilo drukčije da je mogla poslušati Bettyn savjet i
pribrala se. Da se nametnula. Ali, potonula je u crnu depresiju kao da ju je
prekrio plašt. Povukla se u njegove nabore, sklupčala se i sklopila oči.
“Ona žena” nije noćila kod njih nego je putovala kući, u Edgware. Bilo bi
mjesta i za nju da je Gerald spavao s Ursulom, ali počeo je spavati u drugoj
sobi, da je ne bi uznemiravao kad se probudi jedno od djece. Tako je rekao.
Hopeina kolijevka stajala je uz njegovu postelju. Svakog jutra donio bi
Hope da je vidi, ali osjetio je njezinu ravnodušnost prema djetetu, i njoj se
poslije činilo da je on zbog toga bio zadovoljan.
Toliko je griješila. Ali, nije mislila da u tome postoji ispravnost i ne‐
ispravnost. Nije na ispitu. Osjećala se bespomoćnom u raljama tjeskobe.
Ništa je nije zanimalo, nije se željela pomaknuti, čak ni otvoriti oči. Neko
vrijeme nije se zbog toga čak ni sramila. U njezinu svijetu nije bilo srama,
ni ljubavi, ni krivice ni nade. Majka ju je tjerala da se kupa, inače se ne bi ni
oprala. Smršavjela je i oslabila.
A onda je depresija prošla. Jednog je dana bila u mraku, u očaju, a
sljedećeg je izišla iz njih u svjetlost. Bilo joj je bolje, vratio joj se optim‐
izam, vratila se snaga. Tu promjenu nije znala objasniti. Sad kad se opet
mogla normalno kretati, pokušala je voljeti Hope onako kako je voljela
Saru. Ali, Hope je mnogo plakala, mučila ju je kolika, svaki put poslije jela
povratila bi. Ursulina pogreška, jedna od pogrešaka i to ne prva, bila je što
je to rekla Geraldu.
– Ja je volim – rekao je – pa se ne moraš brinuti.
– Nije prirodno ne voljeti vlastito dijete. Maleno dijete, Geralde. Što je sa
mnom?
– Čudno – rekao je i pogledao je onako kako bi je katkad pogledao, poput
znanstvenika koji proučava primjerak neke neobične vrste. – Ne bih nikad
pomislio da si muškobanjasta, a tako obično osjećaju muškarci. Mnogi
muškarci tako doživljavaju svoju djecu dok su malena.
– Ali ti ne.
– Ne, ja ne. A u ovim okolnostima i bolje je da je tako, zar ne?
Njoj su trebale ljubav i utjeha. Htjela je da joj netko – da joj on kaže:
“Ubrzo ćeš je zavoljeti. Drži je svaki dan, preseli njezinu kolijevku u svoju
sobu, budi više s njom, grli je, ljubi je.” A on joj je samo rekao da je čudna.
Neprirodna. Željela je da sjednu svi zajedno na kauč, Sarah u njezinu krilu,
Hope u Geraldovu naručju, ali blizu, tako da se svi dodiruju, da budu
povezani. Onda bi sve bilo bolje i ona bi zavoljela svoje dijete, bila bi
sretna. Kad bi je samo Gerald volio, ona bi voljela njih, sve njih.
Povela je Saru u šetnju. Djevojčica je pala, i kad ju je Ursula podigla, opir‐
ala se i plakala: – Hoću taticu!
Skupila je hrabrost i upitala Geralda kad će se vratiti u zajedničku
spavaonicu. Trebala joj je hrabrost da to učini. Znala je da je smiješno da u
braku danima uvježbavaš prave riječi kojima ćeš zamoliti muža da se vrati i
spava s tobom. Bi li to učinila njezina majka? Bi li Helen? Bi li Syria
Arthur? Ponekad joj je na um padala luda pomisao da je za brak s Geraldom
potrebna vježba, čak da se trebala prvo udati za nekoga drugog, biti nečija
žena, da bi znala kako se ponašati u ovom braku.
Na kraju je izabrala riječi. Izgovorila ih je ležerno i prijateljski. Pitala se bi
li pokušala koketirati, ali na kraju se odlučila za ovo prijateljsko pitanje:
– Hoćeš li ubrzo opet spavati u našoj spavaonici?
– Gotovo svake noći dižem se zbog Hope – rekao je.
– Čuli bismo je iz naše sobe.
Nije odgovorio. Mislila je da će možda jedne noći jednostavno doći. Ili
pokucati i ući i nagnuti se nad nju, kako su činili likovi u knjigama, ali ne u
njegovim knjigama. Dok je čitala ulomke o seksu u njegovim knjigama,
čitala ih po nekoliko puta, obuzela bi je slabost i srce bi joj jako lupalo.
Pitala se je li radio to o čemu je pisao. Nije ga mogla pitati. Gotovo ga ništa
nije mogla pitati.
Dugo poslije Hopeina rođenja nije osjećala želju za seksom. Možda se
nikad neće ni vratiti. Nije o tome imala koga pitati. Zamišljala je kako bi
bilo da upita liječnika, Helen, Syriju, ali nikad joj nije palo na um da upita
majku. Dok je bila mlada – iako joj je bilo tek dvadeset sedam, govorila je o
vremenu kad je bila mlada – nije razmišljala o svojoj motivaciji, nije propit‐
ivala svoje misli, strahove i nade, ali sad je postala introspektivna. Nije
imala što raditi osim razmišljati.
Iako ju je zbog toga grizla savjest, izgubila je interes za Kampanju za nuk‐
learno razoružanje i poslije Hopeina rođenja više nije odlazila na sastanke.
Ako Amerikanci odluče baciti bombu na Ruse, a Rusi uzvrate, ona ih
nikako neće moći spriječiti. Tri mjeseca prije nego što je rodila Hope, usvo‐
jen je zakon prema kojem je dobrovoljni homoseksualni čin između dvoje
odraslih postao legalan. Dakle, Gerald je i u tome imao pravo, promjena se
dogodila bez njezina upletanja. Kupovala je jabuke i naranče ne gledajući
odakle su i nikad se više nije pridružila nijednoj kampanji.
Kad je “ona žena” otišla, došla je druga koja je pospremala, a Gerald je
uvijek bio zauzet, beskrajno zauzet. Pisao je, ali nikad više od tri sata na
dan, čuvao je djecu, vodio ih u šetnju, igrao se s njima, čitao im, kupao ih.
Već poznat u književnim krugovima kao istaknut romanopisac, ali i sve
popularniji, bio je jedna od atrakcija Hampsteada dok je gurao kolica uz
Ulicu Heath, a uz njega je hodala malena djevojčica. Nije bio tip muškarca
od kojeg se takvo što očekivalo – bio je visok, već i pomalo krupan, guste,
kovrčave, prilično duge crne kose, krupnih, senzualnih crta lica, mesnatih
usnica, kukastog nosa, dubokih očiju s teškim kapcima.
Ponekad bi, gledajući ga – a stalno ga je gledala – pomislila kako za
nekoga rođenog u Ipswichu uopće nema englesko lice. Prije je moglo biti
španjolsko ili portugalsko, s tragom maurskih gena. Ili irskih. Nikad nije
mario za odjeću, nosio je ono što mu je bilo udobno. Da su muškarci
njegove dobi u to vrijeme nosili traperice, on bi ih sigurno nosio. I tako bi
poveo djecu u šetnju na Heath ili na Whitestone Pond odjeven u flanelske
hlače i sportsku jaknu, sa zamašćenim šalom oko vrata umjesto kravate.
Ona je, sama u kući, čitala i razmišljala. Jednog dana Hope joj se
nasmiješila i pružila ruke, i ona se zaljubila. Eto, dogodila se barem jedna
stvar za koju je mislila da se nikad neće dogoditi. Ali, neuzvraćena ljubav
može biti gora od nikakve ljubavi. Hope joj nije bila nesklona, dopuštala je
da je zagrli, mazi i ljubi, ali bila je neizmjerno sklonija ocu. Kao i Sarah. A
Sarah je, starija i rječitija, zapravo neobično suvisla za tako maleno dijete,
svoje osjećaje izražavala kad god se naljutila, osobito kad bi joj Ursula
nešto prigovorila.
– Neću tebe, hoću taticu.
Bile su lijepe djevojčice, krupnih očiju, dugih trepavica i puti poput
ružinih latica. Hope je imala dugu, smeđu kosu koja se prirodno sitno
kovrčala, poput loze, i Geraldove pune usnice i visoko čelo. Obje su imale
Ursulin kratak, pravilan nos, a Sarah je imala i oči i kosu iste boje kao ona,
pepeljastu kosu, pjegice. Držale su se Geralda kao mačići mačke, grlile ga i
ljubile, obraze stiskale uz njegove. A on je, s onom grivom i nasmiješenom
njuškom, bio pravi tata-mačak.
Ursulu su progonile čudne sumnje. Sanjala je Geralda okruženog djecom.
Bio je već oženjen i imao neodređen broj djece iz prvog braka. San joj se
zadržao u svijesti kao da je stvarnost, pa ga je upitala, opet prethodno
uvježbavajući pitanje, odakle tako dobro zna s djecom.
– Uživam u njihovom društvu – odgovorio je.
– A nisi imao braću i sestre.
– Ne, nisam bio te sreće – rekao je onim hladnim, uljudnim tonom koji je
postao uobičajen kad bi joj se obraćao. Nije je više zvao Malim medvje‐
dom.
I nije se vratio spavati s njom. Svi su govorili da muškarci imaju jaču sek‐
sualnu želju nego žene, čak i ljudi koji inače o tome nisu govorili to su
tvrdili, čak i njezina majka. Što se dogodilo s njegovom željom? Je li je
sublimiralo bavljenje djecom? Počela je čitati knjige o seksu i o popularnoj
psihologiji. Njezina se želja vratila i počela je mučiti.
Tipkala je Glasnika bogova. Glavni lik, udovica Annie Raleigh, imala je
golem seksualni apetit koji, zbog vremena i normi društva u kojem je
živjela, dugo nije mogla utažiti. Ursulu je iznenadilo i kosnulo kad je otkrila
koliko on zna o ženskoj želji i ženskim seksualnim potrebama. Bilo je to
upravo nevjerojatno, toliko je nalikovalo njezinim osjećajima i položaju.
Pitala se zašto, kad već razumije, ništa ne čini. Bile su joj potrebne mnoge
godine i još dva čitanja knjige da shvati kako Annie Raleigh jest ona.
U ilustriranoj dječjoj enciklopediji iz onog doba Sarah je našla fotografije i
crteže dječaka iz tridesetih godina. Fabianova je baka za deseti rođendan
dobila Svijet znanja u dvanaest svezaka. Dječaci su nosili kratke flanelske
hlače do koljena, prugaste jakne i prugaste kravate. Za razliku od Cromp‐
tonovog Williama Browna (o kojem je Hope znala iznenađujuće mnogo),
nijedan u kući nije nosio prugastu kapu.
Tako su zacijelo izgledali Don i Ken Applestone. A i njezin otac. Zamišl‐
jala je kako Don i Ken odlaze na čaj u Ulicu Waterloo, u kuću bez central‐
nog grijanja, hladnjaka, perilice, perilice za posuđe, televizora (možda su
ipak imali radio), umjesto tapisona – sagovi i linoleum, otvoreni kamini i
možda plinska peć, izolacijska vrpca oko prozora, kupanje jedanput tjedno.
Sarah je, uz pomoć Fabianove bake, o tom razdoblju mnogo doznala.
Također je potražila, ali nije našla, K. Applestonea u telefonskom imeniku
za područje Chelmsforda.
Uopće nije bilo Applestoneovih. Pokazalo se da je to rijetko prezime, dok
je Appletona i Applebyja bilo mnogo. Ali, Ken Appleston postojao je u
matičnim knjigama. Ponovno je otišla u matični ured i našla ga: rođen
1925. godine, Kenneth George Applestone, drugi sin Charlesa i Dorothy
Applestone, čije je djevojačko prezime bilo Mitchell. Tražila ga je i u kn‐
jigama vjenčanih od 1943. godine nadalje, ali nije ništa našla, kao ni u
knjizi umrlih. Joan Thague nije imala fotografije tih dječaka, pa je slika
Kena Applestonea kao visokog, tamnoputog dječaka smeđih očiju i
kovrčave crne kose bila samo plod Sarine mašte.
Tada je nešto shvatila. Bilo je jasno i očito, shvatilo bi to i dijete, ali ona
nije do tog trenutka. Jedino ako ne uspije naći Kena Applestona može o
njemu ozbiljno početi razmišljati kao o svome ocu. Što ga teže bude naći, to
će biti vjerojatnije da je to on.
Te je večeri nazvala sve Applestoneove u Londonu. Nije ih bilo mnogo.
Žena koju je posljednju nazvala rekla je da je njezin otac spominjao bratiće
po imenu Donald i Kenneth, i da treba nazvati Victoriju Anderson, sestričnu
koja živi u Exeteru. Sarah je preko informacija dobila njezin telefonski broj,
nazvala i dobila automatsku sekretaricu. Ostavila je ime i broj i kratko ob‐
jašnjenje zašto zove. Telefon je zazvonio pola sata poslije.
– Sarah Candless? – upitao je neki glas.
Nije zvučao kao ženski, ali ipak je rekla: – Victoria Anderson?
– Ne, zar bih trebao biti? Gotovo poželim da jesam. Zovem se Jason
Thague, a svako je ime bolje od toga. Ja sam Joanin unuk.
Prošla su tri dana otkako je bila u Ipswichu, ali bila je sigurna da će joj
nešto predbaciti. Kako se usuđujete dolaziti ovamo i uznemiravati moju
baku? Ona je starica, slaba je, što vi sebi umišljate…
– Što mogu učiniti za vas, gospodine Thague?
– Jason, molim vas. Mislim da me još nikad nitko nije oslovio s “gospod‐
ine Thague”. Nikad. – Nije govorio suffolškim naglaskom, nego estuar‐
ijskim engleskim4 osamdesetih godina. – Pitanje je zapravo što ja mogu
učiniti za vas – rekao je.
Oklijevala je. – A možete li nešto učiniti za mene?
– Ne znam. Nadam se. Baka mi je pričala o vama i o tome što radite. To
mi je bio prvi glas da je imala malog brata koji je umro. A i mojem je tati to
bio prvi glas. – Zastao je, a onda nastavio odlučnije: – Riječ je o tome da
nikad nemam dovoljno novca. Student sam, znate kako je to.
– Trebala bih znati – odgovorila je. – Ja ih poučavam.
– No da, pa sam mislio… volio bih pokušati pronaći vašeg oca. To jest,
tko je bio. Mislim da bi mi to dobro išlo. Za početak, na pravom sam
mjestu. Što ćete, nemam sreće. Dobro poznajem Ipswich. Ako je bio
odavde, vjerujem da bih ga uspio naći, a ako se još štogod dade izvući iz
Joan, i za to sam tu.
– Dakako, očekivali biste da vam platim?
– Radio bih to zbog novca – odgovorio je jednostavno.
Tek je tad shvatila da joj je pokušaj da pronađe očeve korijene donio kron‐
ičnu tjeskobu. Mrzila je sve te telefonske pozive, posjete, pretraživanje dok‐
umenata. Uzbuđenja je nestalo. Jer radilo se o njezinom ocu, kojeg je
voljela i poštovala, a koji to, kako joj se u posljednje vrijeme često činilo,
uopće nije zaslužio.
– Dobro – rekla je. – Zašto ne? Želite li nekakav ugovor?
– Svakako. Radio bih prihvatio vašu riječ, ali to baš ne bi bilo poslovno,
nije li tako? Možete mi poslati ugovor i sve podatke koje imate o ocu.
Sljećeg dana sve je zapakirala: fotokopije očevog rodnog lista, dokumente
iz Walthamstow Heralda i Western Morning Newsa, s Trinity Collegea. U
popratnom pismu rekla je da misli – a boljelo ju je to napisati – kako je neki
nepoznat čovjek, vjerojatno star dvadeset pet godina, vjerojatno novinar,
vjerojatno rođen u Ipswichu gdje je živio do desete godine, ljeta 1951.
godine uzeo ime Gerald Candless.
Možda je negdje studirao, ali ne na Trinityju u Dublinu. Možda je u služio
u Drugom svjetskom ratu – dob je odgovarala. Kad je bio mlad, imao je
crnu kosu. Oči su mu bile smeđe. Nije imao ožiljaka ni drugih posebnih
oznaka, kako su to nekoć zvali u putovnicama. Ustuknula je što to piše
nepoznatu mladiću s prostačkim naglaskom. Mislila je da ga može točno
zamisliti: nizak i tanak, sa zbrčkanim licem Candlessovih (pravih Cand‐
lessovih), prištav, okrugle naočale, čupava smeđa kosa do ramena.
Napisala je:
Otac je govorio da je sve što mu se dogodilo ugradio u svoje romane, ali
su ti događaji prošli proces filtriranja i preobrazbe kojim se koriste svi ro‐
manopisci kad u radu upotrebljavaju autobiografske pojedinosti. Sigurna
sam da to i sami znate. (U to uopće nije bila sigurna, osobito kad bi pomis‐
lila na svoje studente.) Možda ipak vrijedi razmisliti o ulomcima njegovih
romana kao o mogućim ključevima njegovog identiteta. Upućujem vas na
Papirnati krajolik, u kojem opisuje život u velikoj obitelji irskih
doseljenika. Tema mu je očito dobro poznata. Drugim riječima, zvuči uvjer‐
ljivo.
Možda bi bilo korisno pogledati i njegov prvi roman, Središte privlačnosti.
Prva su poglavlja o Drugom svjetskom ratu. Osamnaestogodišnji mladić
služi u Kraljevskoj mornarici u Sjevernoj Irskoj i poslije na Dalekom
istoku. Možda ste obožavatelj moga oca pa imate te knjige; ako ne, rado ću
vam ih poslati.
Otišla je poslati pismo, a kad se vratila, zazvonio je telefon. Victoria An‐
derson. Anderson joj je bilo prezime po mužu. Djevojačko je bilo Apple‐
stone, bila je kći Thomasa, mlađeg brata Charlesa Applestonea. Donald,
Kenneth i Doreen Applestone bili su njezini bratići i sestrična u prvom
koljenu, iako su svi bili mnogo stariji od nje. Doreen, o kojoj je Joan
Thague pripovijedala kao o “bebi”, imala je dvadeset jednu kad je Victoria
rođena.
Sarah je brzo shvatila da je naletjela na pravog obiteljskog fanatika kojem
je istraživanje povijesti obitelji strast. Victoria Anderson nedvojbeno je
izradila porodična stabla, jedno za majčinu, drugo za očevu stranu. Nedvo‐
jbeno se grize što nije, recimo, uspjela otkriti ništa prije 1795. godine.
Bijesna je što ne može otkriti ime žene koja se udala 1820. godine ili djeteta
koje se rodilo 1934., a živjelo je samo dva dana.
Razmišljala je o tome dok je Victoria Anderson nabrajala pretke
Mitchellovih i Thagueovih, a onda napravila digresiju i nabrojala osmoro
djece koju je njezina sestrična Doreen rodila u dva braka.
– A Ken Applestone? – podbola ju je Sarah.
– Iselio se u Kanadu.
– Kada?
– Ken? Mislila sam da vas zanima Don Applestone. Niste li tako rekli u
poruci? Zacijelo se jedna od nas zabunila. Znate, Don se oženio 1941.
godine. Bilo mu je samo devetnaest, ali oženio se i dobio sina, Tonyja, prije
nego što je poginuo u Egiptu. Tony je znatno stariji od mene, ali ostali smo
u vezi…
– Kad je Ken emigrirao?
– 1951. godine. – Sigurno sve to čita, pomislila je Sarah. Vjerojatno u
kompjutoru ima file pod nazivom FAM.DOC. – Otišao je u Kanadu 1951.,
iste godine kad sam se ja rodila.
– Znači, sve vam je to ispričao netko drugi.
– Naravno. Majka mi je pričala o tome da se Ken iselio, iako ga ni ona
nikad nije upoznala. Otac ga je poznavao, ali on je umro prije deset godina.
Pokušala sam pronaći Kena.
Mogu si misliti, pomislila je Sarah. – Kako ste to pokušali?
 – Imala sam prijateljicu u Montrealu. Ona je pretražila telefonske imenike.
– Glas Victorije Anderson postao je dublji. – Nisam htjela imati nepoznan‐
icu na porodičnom stablu. Možda se oženio i imao djecu, gotovo sigurno
jest. Uzrujava me kad imam praznine.
Ne onoliko koliko uzrujava mene. Sarah je nestrpljivo rekla: – Dakle, s
Kenom Applestoneom nije bilo kontakta od 1951.?
– Pa ne, zapravo nije.
Budući da nije znala kako bi sročila ugovor za Jasona Thaguea, obratila se
Hope za pomoć.
– Ja ću ti ga napisati – rekla je Hope.
– Stvarno? Baš ti hvala. Znam da se ne slažeš.
– Možda, ali ako to već radiš, onda radi kako treba.
– Hopie, sjećaš li se da je tata ikad rekao da se radnja nekog njegovog
romana temelji na stvarnom događaju? Znam, govorio je da se sve temelji
na njegovom iskustvu ili zapažanju, ali je li se ikad poslužio stvarnim
događajem? Recimo, kao što ljudi pišu romane o Krimskom ratu ili o Titan‐
icu.
– U Središtu privlačnosti govori se o bacanju bombe na Japan. Sjećaš se,
onaj, kako se zvaše, Richard, pati od grižnje savjesti jer su bombe vjero‐
jatno spasile njegov život, nije morao sudjelovati u osvajanju Japana. A tu
je i Bijela pačja noga. Kritičari su tvrdili da se temelji na stvarnim
događajima, ali tata nije.
– Nisam bila tu kad je ta knjiga objavljena, bila sam u Americi. Ali, nara‐
vno, pročitala sam je.
– Recenzenti su je proglasili krimićem i rekli da se temelji na umorstvu iz
Highburyja, hm… mislim 1960. ili 1961. godine.
– To je prekasno. Deset godina prekasno. I u toj knjizi nema ničega o tome
kako netko mijenja ime, je li?
– Ne, ni riječi – odgovorila je Hope.
 12.

Jacob Manley nije bio osobito obziran čovjek, ali kad bi netko umro, uvijek
bi rekao da je otišao u raj, nikad u pakao.
—Oko u eklipsi
Prošlo je trideset godina otkako je Ursula vidjela Jean, prvu ženu svoga
brata. Nikad nije mislila o njoj, osim u vezi s jednom temom. Gotovo ju je
zaboravila. Jean je nestala iz njezinog života onako kako se to događa s
bračnim partnerima rođaka u slučaju smrti ili razvoda. U ovom slučaju,
radilo se o razvodu. A sad je umrla.
Možda i ne prerano, jer bila je nekoliko godina starija od Iana, dakle pre‐
valila je sedamdesetu. Ursula se iznenadila kad je primila njegovo pismo.
Isprva nije ni prepoznala njegov rukopis. Povremeno bi se čuli telefonom,
slali su jedno drugome božićne čestitke – njegove je pisala njegova druga
žena, majka njegove djece. Nazvao je kad je Gerald umro, ali nije došao ni
na sprovod ni na komemoraciju. Ali, sad joj je pisao. Moralo se raditi o
nečemu ozbiljnom.
Pisao je kao da mu je stalo do Jean, ali ne kao da žali. Jean se više nije
udavala. Godinama je živjela sa sestrom udovicom. Umrla je prije tri
tjedna, sprovod je davno prošao. Ian nije otišao, a bio je siguran da ni
Ursula ni Helen ne bi poželjele otići. Ursula je, sjedeći za kuhinjskim
stolom s pismom u rukama, pokušavala dozvati u pamćenje Jeanino lice, ali
nije uspjela. Vidjela je samo blijedu mrlju, izmučeno lice, smeđu kosu
prošaranu sjedinama, nemirne ruke koje su se sklapale. Ali, savršeno se
jasno sjećala zašto je Jean, koja je s njom malo kontaktirala, koju je zapravo
jedva poznavala, onog dana 1968. godine došla u Holly Mount i otvorila joj
srce.
Tri godine poslije Jean i Ian su se razveli i Ian se oženio ženom o kojoj se
Jean došla povjeriti Ursuli. Zašto baš Ursuli? Nikad nije doznala zašto je
bila izabrana. Možda su Jeanini rođaci i prijatelji bili preblizu. Ili je možda
Jean, kao i Helen, pa donekle i Betty Wick, Ursulu zbog udaje za
književnika (pisca, umjetnika, čovjeka iz drukčijeg svijeta) i ulaska u elitne
krugove u najelegantnijem predgrađu u Londonu koje je najmanje na‐
likovalo predgrađu, smatrala svjetskom ženom koja zna odgovore i rješenja
za neobične situacije, situacije o kojima obični ljudi i ne sanjaju.
Jer, za Wickove i njihove prijatelje nevjera je bila nezamisliva. Seksualna
revolucija koja je počela šezdesetih godina nije ih dotaknula, možda nisu ni
znali da se dogodila. Ali, dotaknula je Iana Wicka. Nešto ga je dotaknulo i
navelo na brakolomstvo. To je Jean došla reći Ursuli, i “brakolomstvo” je
bila njezina riječ. Ian se zaljubio u mladu blagajnicu u banci, provodio je s
njom cijele noći, ostajao preko vikenda, a sad se htio oženiti s njom.
Ursula, dakako, nije imala odgovor na to. A Jeanina priča o tome kako je
Ian prestao spavati s njom bolno ju je podsjetila na vlastitu situaciju. Jean
joj je sve ispričala – o tome kako Ian ne želi spavati u istom krevetu s njom,
o njegovoj neobjašnjivoj odsutnosti, o tome kako se doima zadovoljno, kao
da mu nešto drugo pruža sreću. A tako je i bilo. Ursula ju je slušala. Nije joj
znala pomoći, znala je samo u mislima praviti usporedbe. Kad je Jean otišla
kući (taksijem sve do Sydenhama, na Ianov trošak), začudila se kako na to
nije prije pomislila.
Gerald je ne želi jer ima drugu. Jean je Ianovu ljubavnicu isprva nazivala
“drugom”, a kako je priča tekla, počela se služiti njezinim imenom. Ursula
je u to doba bila vrlo svjesna svojeg izražavanja, i naziv “druga” činio joj se
gotovo komičnim. “Druga žena” zvučalo je jednako glupo. A ipak, zacijelo
postoji druga žena, djevojka, ljubavnica, “druga” koja se uplela u njezin
brak. Sve što je Jean rekla o Ianovom ponašanju poklapalo se s Geraldovim,
osim čestih izostanaka.
Kad nije bio kod kuće, gotovo uvijek su s njim bile Sarah i Hope. Koliko
je znala, nije ih nikad vodio sa sobom kad je odlazio svojem nakladniku, ali
onamo je ionako rijetko odlazio. Bi li bio kadar povesti djecu svojoj
ljubavnici?
Papirnati krajolik objavljen je 1968. godine, i on je već počeo pisati
sljedeći roman. Te je godine postao i zamjenik urednika za književnost u
nekim nedjeljnim novinama, pa je dobivao knjige koje je trebao recenzirati
i Ursula je imala što čitati. Toliko je čitala da mu je rekla – dakako u šali, ali
pokušavajući govoriti o nečemu što on poznaje i voli – kako bi je trebali
uzeti u žiri novoustanovljene Bookerove nagrade.
– Možda se ostali članovi ne bi složili – rekao je.
Nije shvatila. Nije željela shvatiti. – Misliš, zato što sam tvoja žena?
– Zato što se baš ne može reći da si kompetentna, nije li tako?
 Drugom ju je zgodom, kad je vidio da čita roman koji je prethodne ned‐
jelje recenzirao, upitao razumije li zapravo što čita.
– Mislim da razumijem – rekla je napeto, očekujući uvrede.
Odmjerio ju je onako kako je u posljednje vrijeme često činio, kako bi
možda kreator pogledao manekenku koja je odjenula njegov najnoviji
model. Njezin ga izgled više nije zanimao. Tražio je nešto drugo, ali ona
nije znala što.
– Misliš li da bih trebala pročitati tvoju kritiku?
Lice mu je potamnjelo od srdžbe. – Kritiku? Što, zar si postala Fran‐
cuskinja? Ili me želiš impresionirati? Kaže se “prikaz”. Prikaz ili recenzija.
Toliko valjda možeš upamtiti.
Smislio je naslov za novi roman prije nego što ga je počeo pisati. Kad je
napisao dva poglavlja, upitao ju je bi li ih pretipkala. Ovaj put to nije uzeo
zdravo za gotovo, i ona se upitala zašto ne. Pokušava li je umiriti?
U kući u Holly Mountu nije imala vlastite sobe. Kuća je zapravo bila pre‐
malena. On je blagovaonicu koristio kao radnu sobu. Ona je sjedila u
dnevnoj sobi i čitala, a djeca su spavala. Dao im je čaj, okupao ih i stavio na
počinak. Često se poželjela nametnuti i preuzeti to na sebe, ali da bi to
postigla, bila bi morala djevojčice fizički otrgnuti od njega.
Srce joj se stisnulo pri toj pomisli. On ih je hranio, on ih je kupao, on im je
pričao priče za laku noć, a u pola osam počeo bi pisati. Nekoliko minuta
prije deset ušao je ruku punih papira, papira koji čak nisu bili ni složeni,
pružio joj ih i zamolio je da “učini ono što je tako ljubazno prije činila”.
Nije mogla povjerovati svojim ušima.
– Zvat će se Glasnik bogova – rekao je. – Bi li mi sredila rukopis, Ursula?
I dešifrirala moj švrakopis?
Prvi put ju je nakon mnogo mjeseci oslovio po imenu. Gledala ga je bez
osmijeha, ali pružila je ruke da primi papire. Na njegovu licu vidjela je
polet, zanos zbog kojeg se doimao mlađim. Shvaćala je. Bio je zadovoljan,
bio je sretan, smislio je naslov, napisao je dva poglavlja kojima je bio zado‐
voljan. To je bio njegov život, to mu je bilo sve, to i djeca. Rekao joj je jer
je nekome morao reći. Nedvojbeno, radije bi rekao onoj ženi, “drugoj”,
svojoj ljubavnici, ali ona nije bila tu.
– Počet ću sutra – rekla je.
Dok je čitala, tražila je dokaze o nevjeri. Već je čula – ili točnije, vidjela,
jer čitala je o tome u novinama – kako govori da sve što mu se događa ulazi
u njegove romane. Nije našla ništa. A onda je nešto shvatila. On nikad nije
pisao o bračnoj nevjeri. Rijetko je pisao o braku, osim usput, i premda ona
to tad nije mogla znati, tako će biti i u njegovim budućim romanima. Neće
mnogo pisati o braku i bračnom životu sve do Bijede 1984. godine, ali ni u
tom romanu, premda je bilo riječi o nesreći, svađama i nekompatibilnosti,
iako je seks bio važan, iako ga je bilo, nije bilo nevjere.
Ali, dok je pretipkavala ta poglavlja 1969. godine, to je još bila daleka bu‐
dućnost. Taj put upoznala je Annie Raleigh, tresla se i podrhtavala od opisa
njezine žudnje, uzalud tražila nevjeru. Ali, to što je nije bilo moglo je zn‐
ačiti i samo to da se tom temom slučajno nije poslužio. Možda će o tom
razmjerno novom iskustvu pisati poslije, u drugoj knjizi. Pretipkavala je
njegov roman, promatrala ga, mislila da je slučajnost to što je, dok je nju
mučila seksualna glad, on pisao o ženi sa sličnim problemom.
Unatoč tome, odbila je udvaranje mladog pjesnika kojeg je Gerald pozvao
na večeru i koji je pošao za njom u kuhinju dok su Gerald, Colin Wrightson
i Beattie Paris raspravljali o tome tko će biti kandidiran za Bookerovu na‐
gradu. Uzvratila mu je poljubac, ali nije htjela dalje i odbila je otići s njim
na piće. Ne, nipošto. Ali, te noći, iako to nikad prije nije radila niti je znala
kako se radi, masturbirala je. Inače ne bi mogla zaspati.
Promatrala ga je. Osluškivala. Bio je to početak fascinacije koja će zam‐
ijeniti ljubav. Stalno je razmišljala o njemu. Da je poveo djevojčice k nekoj
“gospođi”, ne bi li ga odale? Čak je pitala Saru, iako je mrzila sebe zbog tog
pitanja.
– Tata nas vodi kod gospođice Churchouse, šašavice – odgovorila je
Sarah.
Ne Adela, za koju svi govore da voli žene. Ne Adela, koja je prijetila da će
se okovati za ogradu Ministarstva unutarnjih poslova zbog reforme zakona
o homoseksualnosti. Koliko je god bila ljubomorna i nerazborita, ipak nije
mogla povjerovati da bi Gerald spavao s tom šašavom pedesetgodišnjakin‐
jom koja je nosila kričavu odjeću i šarene ogrlice, vadila zubalo u tuđim
kupaonicama i zaboravljala ga na umivaoniku.
Nije bila Adela. Gledala ga je i slušala. Počela je dolaziti u dječju sobu
dok im je pričao priče ne bi li možda nešto otkrila. Ako je to Sari i Hope
smetalo, nisu rekle, samo su je molile da šuti i ne smeta im pospremajući
igračke.
Pripovijetke koje im je pripovijedao bile su serijali. Sad, dvadeset osam
godina poslije, nije se više sjećala koji je pripovijedao tog proljeća kad su
Sari bile tri godine a Hope godina i pol, samo se sjećala da je Hope slušala
iako je zapravo bila premalena da shvati priču. Tih petnaest minuta kad su
se pripovijedale pripovijesti bile su jedino vrijeme kad je živahna Hope bila
mirna. Ursula je gotovo potpuno zaboravila što se događalo u tim pri‐
povijestima. Sjećala se jedino neke o starcu koji je djevojčici na drugom
kraju zemlje slao poruke golubom pismonošom i one o dječaku kojeg je
strog gospodar slao uz dimnjake. Potonja se uvelike temeljila na Tomu i
vodenim bebama Charlesa Kingsleyja i Blakeovim Pjesmama nevinosti, ali
ona ih tad još nije bila pročitala.
U pripovijestima nije bilo ničega o “drugoj”. Kako je i moglo biti? Kako
je uopće mogla pomisliti da može biti?
Gerald joj je davao mnogo novca. Imali su zajednički račun i on nikad nije
pitao na što ga troši. Ako je zamjećivao koliko troši, nikad ništa nije rekao,
ali znala je da ga novac ne zanima osobito. Kako bi ponekad rekao, želio je
udobnu kuću, lijepu kuću na lijepom mjestu. Novac mu je trebao jedino za
to. Putovanja u inozemstvo nisu ga privlačila. Nije volio kazalište, prezirao
je operu. Kupovao je knjige, a mnoge je dobivao na dar. Jedan mu je nak‐
ladnik darovao Encyclopediju Britannicu, a drugi potpuno, neskraćeno
izdanje Oxfordskog rječnika. Imali su morris karavan jer je bio najpogodniji
za prijevoz djece i njihovih stvari. Odjeća je služila samo tome da mu ne
bude hladno i da ne bude gol, a dvadeset je godina nosio istu uru.
Ali, ona je mogla uzeti novca koliko je god htjela i raditi s njim što joj
drago. Tog joj je travnja bilo drago potrošiti novac na privatnog detektiva.
Do noći kad je umro nikad nije ušla u tu sobu. Ponekad je mislila kako je
čudno imati u kući u kojoj živiš dvadeset sedam godina sobu u koju nikad
nisi ušao, o kojoj ne znaš ništa, čak ni što je u njoj od pokućstva. Kao soba
Modrobradog, u kojoj možda nema ničega, a možda je puna krvi. Samo,
ona nije bila radoznala. Samo je jedanput, kad se kroz vrt vraćala sa stijene,
prošla uz dio kuće u kojem je bila njegova soba i prvi je put shvatila – ili je
to možda zaboravila – da je to soba na uglu, s jednim prozorm na sjever a
drugim na zapad.
Pospremala ju je Daphne. Daphne je mijenjala posteljinu. Bila je neudana,
živjela s neudanom sestrom i majkom koja je pedeset godina bila udovica,
pa nikad nije rekla ni riječi o tome da Gerald i Ursula ne spavaju u istoj
sobi. Možda joj se to nije činilo neobično. Možda nije znala kako živi
većina bračnih parova. Čistila je sobu, pjevala Dashing Away With The
Smoothing Iron, mijenjala plahte, govorila o sobi kao o “sobi gospodina
Candlessa”, jer iako je Ursula odavno postala Ursula, on nikad nije postao
Gerald.
Ursula je vjerovala da se stara gospođa Batty drži viktorijanskog običaja
da se u sobe ne pušta noćni zrak. Dapače, nikakav zrak, jer Daphne nikad
nije otvarala prozore, a ako bi neki našla otvoren, odmah bi ga zatvorila.
Ursula je sad otvorila sve prozore u sobi i naslonila se na zapadni. Tamnos‐
ivo more, poput neodmotane role namreškane svile, ležalo je nepokretno,
gotovo uopće nije lizalo blijedi, ravni pijesak. Bilo je maglovito, ali
izmaglica je visjela daleko i pokrivala samo otok i daleke rtove.
Na prozorima rebrenice. Postelja s plavobijelim prugastim pokrivačem,
dva jastuka u bijelim jastučnicama, nekoliko stotina broširanih izdanja na
jednostavnoj polici, komoda, običan drveni stolac. Ugrađenog se ormara
sjećala od prije tridesetak godina, kad su se doselili, ali takav su ormar
imale sve spavaonice, pa se možda zapravo i ne sjeća baš ovoga.
Dvije slike, jedna nasuprot sjevernom prozoru, druga na suprotnoj strani,
ostavile su na nju neugodan dojam. Prošlo je mnogo vremena od njezine
naivne i optimističke mladosti, kad bi, da ju je tko pitao, rekla kako u
spavaonici treba imati lijepe slike, ako ne psiće i mačkice, a ono barem sun‐
čane krajolike i Monetove lopoče. Ipak se začudila ukusu i mentalnim pro‐
cesima svoga pokojnog muža koji je izabrao Piranesijeve Imaginarne za‐
tvore na jednom zidu, a sliku svjetionika, divljeg mora i oblačnog neba na
drugom.
Tad se sjetila njegove odjeće. Umro je prije tri mjeseca, ali njoj uopće nije
palo na pamet da nešto učini s odjećom. Zaboravila je da postoji. Otvorila je
ormar i pogledala vrećaste hlače, bezoblične jakne, dva stara odijela od
tvida, taman i težak ogrtač od ovčje kože. Sve je mirisalo na plijesan, na
staru vunu. Nekad se odjeća pokojnika prodavala na rasprodaji, a danas je
običaj odnijeti je u kakvu dobrotvornu ustanovu.
Počela je vaditi iz ormara i polagati na krevet. Kad je ormar bio prazan,
obrisala ga je iznutra i zatvorila. Slike je odnijela u prizemlje. Nisu joj se
činile prikladne za sobu za goste. Na poleđni slike svjetionika pročitala je:
Korsö fyr Augusta Strindberga. Studirala je povijest umjetnosti, ali nije
znala da je Strindberg slikao. Stavila je slike – zapravo, reprodukcije – uz
zid radne sobe i zamijenila ih mrtvom prirodom iz svoje sobe i Večernjom
svjetlošću, bezazlenom i prilično dražesnom slikom Roberta Duncana koja
je prikazivala djevojku u bijelom i guske u ružičnjaku, koju je netko
darovao Hope za dvanaesti rođendan.
 Odjeća je bila teška. Morala se penjati tri puta. Odnijela ju je u kuhinju, a
poslije će je staviti u prtljažnik i odvesti u Caritas. Prije nego što daruješ ili
baciš odjeću, moraš pregledati džepove. Ta joj je pomisao bila pomalo
smiješna, jer to je klasična situacija u kojoj žena ili udovica nađe pismo iz
kojeg dozna za muževljevu ljubavnicu. Ursula se nasmiješila, jer znala je da
neće naći ni pismo ni išta slično.
Odgodila je taj posao, stavila odjeću u plastične vreće, a njih u ormar za
metle gdje ih djevojke neće naći.
Pauline je odmah željela znati zašto ne može spavati u Sarinoj sobi gdje je
prije spavala. Nije joj, čini se, bilo nimalo drago kad je čula da dolaze obje
njezine sestrične.
– Nisam znala da tu gore imaš još jednu sobu – rekla je, vjerojatno se pris‐
jećajući svih zgoda kad je spavala u prizemlju, u malenoj sobi koju je
Ursula poslije uzela za svoju radnu sobu.
Ursula se nasmiješila, ali nije ništa rekla. Nakon toliko vremena, izn‐
enadilo ju je kad je shvatila da je Pauline oduvijek vjerovala kako Gerald i
ona spavaju u istoj sobi, u istoj postelji. Pauline se ogledala po sobi. Očito
je bila zadovoljna pogledom i Večernjom svjetlošću, ali ničim drugim.
– Te će knjige skupljati prašinu, Ursula.
Izgovorila je njezino ime naglašeno, poslije kratkog zastajkivanja, očito da
bi pokazala kako je zapamtila Ursulinu želju da je ne zove “teta”. Onda je
pogledala tetu, pogledala je kao da je dugo nije vidjela, kao da se nisu našle
pred kolodvorom u Barnstapleu i zajedno putovale do kuće.
– Ošišala si se!
– Još prije gotovo tri mjeseca – rekla je Ursula.
Poslije večere, Pauline se sjetila kako joj je Ursula prošli put govorila o
čuvanju djece u hotelu. Ursula se nije mogla sjetiti je li joj rekla samo da joj
Gerald to nije dopustio ili da sad, kad ga više nema, to ipak namjerava
raditi. Prekasno je shvatila da Pauline nije imala pojma da ona to radi dok
sama nije spomenula.
– Doista si to učinila!
Rekla je to iznenađeno, sa zgražanjem, kao da joj je povjerila da je radila
kao prostitutka u središtu Ilfracombea.
– Mnogo sam razmišljala o tome – rekla je Pauline. – Brian često kaže da
bih bila dobra psihologinja. Ti zapravo nisi bila bliska sa svojom djecom,
zar ne? Što misliš, možda čuvanjem djece to kompenziraš?
 Ursula je mislila da je to zapažanje iznenađujuće točno. Ubrzo su pošle na
počinak. Takve primjedbe kasno navečer bile su osobito nepoželjne jer
poslije nije mogla zaspati. Nije bila u hotelu od one večeri sa Samom Flem‐
ingom i znala je da više nikad neće ni otići. Unatoč svemu, iako ga je
odbila, očekivala je da će je nazvati. Mislila je da će nazvati makar samo
zato da se ponovno ispriča i objasni, ali nije to učinio. Iako njegovi unuci
više ne bi bili ondje, iako možda više nikad neće doći, bila bi otišla čuvati
tuđu djecu da ju je nazvao. Znala je da je to iracionalno i smiješno, ali tako
je osjećala. A sad je sezona završila, hotel je bio napola zatvoren. Potpuno
će ga zatvoriti na tri mjeseca poslije Božića.
Ursula je dobro znala kako oštroumna opaska o nečijem nedosljednom
ponašanju, opaska koja nas prisiljava da se suočimo s neugodnom istinom,
donosi nesklonost onome tko ju je izgovorio. U tom je trenutku osjećala
nesklonost prema nećakinji, antipatiju koja će, dakako, proći, ali koju je i
prije znala osjećati. Pauline nije često bila tako pronicava. Obično bi nešto
rekla o nečijem izgledu ili navikama, ali čak su i te opaske, sjetila se Ursula,
znale prodrijeti u mekane, osjetljive dijelove duše. Smiješno je to misliti, jer
tad je bila dijete, a ono što kažu djeca ne treba shvaćati odveć ozbiljno.
Barem je tako govorio Gerald.
Pauline je prvi put došla k njima one kobne 1969. godine. Ursula ju je
zvala kobnom zato što je to bila posljednja godina koju su proveli u Hamp‐
steadu, godina kad se njezin brat rastao od žene, godina kad su nakladnici
rekli da je Glasnik bogova Geralda od dobrog pretvorio u velikog pisca,
godina privatnog detektiva. Pauline je došla jer je bio kolovoz, nije imala
školu, a Helen je morala na operaciju. Izvadili su joj maternicu. Jeremy je
otišao očevoj majci, čiji je bio miljenik.
Te je godine Paulini bilo deset godina. Bila je u dobi kad djevojčice vole
čuvati malu djecu, brinuti se za njih i igrati s njima. A bila je visoka i
krupna, izgledala je barem dvije godine starija, možda se i osjećala stari‐
jom. Majka ju je prerano pretvarala u ženu, dopuštala joj je da nosi grud‐
njak koji joj nije bio potreban, odrezala joj je pletenice, dala probušiti uši.
Helen je držala da nikad nije prerano za ženstvenost.
Ursula je gotovo uopće nije viđala još od nezgode sa zaručničkim
prstenom kad joj ga je mala Pauline donijela na stapki cvijeta. Ne bi je bila
ni prepoznala. Gerald je se uopće nije sjećao. Odmah se usprotivio kad je
Pauline htjela voditi Saru i Hope u šetnju. To neće ići, nikada. Dakako,
zbog opasnosti od prometa. U ono doba nitko nije razmišljao o mogućnosti
silovanja ili zlostavljanja djece. Ali, činilo se da mu je drago što je u kući
netko tko se igra s djevojčicama. Mogućnost da to čini njihova majka
odavno je odbacio.
Da Pauline nije bila kod njih, bi li se odvažio izbivati iz kuće cijeli dan,
cijelu noć i još pola dana? Nikad to prije nije učinio. Bi li to učinio ne samo
jedanput, nego dvaput, da to poletno, strpljivo dijete sklono zapovijedanju
nije bilo u kući da se brine za njegove kćeri?
Privatni ga je detektiv pratio već mjesec dana. Bio je skup, a nije otkrio
gotovo ništa. Ursula, koja je očekivala nekoga sličnog Philipu Marloweu,
upitala se što to, zaboga, radi kad se popela uz gole drvene stube do prostor‐
ija iznad radionice kazališnog krojača u Sohou, zatekla dva krupna,
sredovječna muškarca u zadimljenom uredu i pognutu, sjedokosu tajnicu
koja im je mogla biti majka. Poslije je otkrila da je jednome doista bila
majka.
Dickie Parfitt bio je uljudan, civiliziran i iskusan. Zapravo, odveć iskusan,
jer odmah je zaključio da se radi o “pitanju razvoda”, kako je rekao. Gotovo
sve što su on i g. Cullen radili bilo je povezano s razvodima. Ursula je
morala objasniti da samo želi znati kamo odlazi njezin muž, da i ne pom‐
išlja na prekid braka. Ali poslije, dok je išla prema postaji podzemne
željeznice u Tottenham Court Roadu, razmišljala je o tome što je rekao. Dao
joj je misliti.
Prvo je izvješće primila tjedan dana poslije. O Geraldu se govorilo kao o
“subjektu”. Bolje to nego “gospodin X”, pomislila je Ursula. Dickie Parfitt
slijedio ga je kad je izišao sa Sarom i Hope i šetao se po Hampsteadu, kao
Shelley pravio papirnate čamce i puštao ih na obližnjem jezercu, vodio ih
da vide guske i paunove u parku Golden Hill i kupio im sladoled u Finchley
Roadu. Drugi put vodio ih je u Canfield Gardens u zapadnom Hampsteadu i
s djecom ostao u toj kući nekoliko sati. Gospodin Parfitt bio je vrlo ponosan
na svoje otkriće, ali Ursula je znala da je Gerald samo otišao posjetiti pjes‐
nika i sveučilišnog profesora po imenu Beattie Paris. Paris i njegova djevo‐
jka Maggie imali su dvije kćeri približno iste dobi kao Sarah i Hope.
To je bilo prije nego što je došla Pauline. Paulinei se činilo zabavnim gled‐
ati Geralda kako gura Hope u kolicima.
– Moj tata kaže da je to ženski posao – rekla je.
Gerald se nasmijao. Nije mu smetalo. Odnosio se prema većini Paulineinih
mudrih opaski kao da su vrlo duhovite. Kad je vidjela kako sjedi sa Sarom
na jednom koljenu a Hope na drugom, opet se pozvala na roditelje.
 – Mama kaže da djecu ne treba previše uzbuditi.
– Je li? – nasmijao se Gerald. – A što im se onda dogodi? Počnu li razbijati
po kući? Što rade?
Pauline je rekla da ne zna, ali gledala je njega i njegove kćeri sa zavišću.
Malo poslije približila im se. Naslonila se najprije na naslonjač, a onda na
njegovo rame. Gerald je djevojčicama pričao priču o dimnjačaru, tad valjda
već petnaesti nastavak. Pauline je stajala i slušala.
Naslonjač je bio velik, Gerald krupan. Bilo je dovoljno mjesta. Gerald je
pogledao u njezino čeznutljivo lice.
– Dođi da te previše uzbudim – rekao je.
Podignuo je Hope na naslon tako da se obrazom može nasloniti na njegov,
a Pauline je posjeo na koljeno. Obje ih je zagrlio. Pauline se najprije držala
ukočeno, ali onda se opustila. Ursula ih je promatrala. Danas, u devedese‐
tim godinama, u doba izgubljene nevinosti, malo bi se koji muškarac usudio
posjesti na koljena krupnu desetogodišnjakinju. Vjerojatno ne bi ni sam
Gerald. Ali, u ono doba o tome nitko ne bi pomislio ništa zlo. Osim Ursule,
a ona se pitala zašto sva djeca Geralda vole više nego nju, zašto ona ne zna
s djecom, zašto je čak i njezina djeca samo trpe, ponekad joj dopuste da ih
poljubi i zagrli, ali im – barem je tako vjerovala – ne bi nedostajala da je
nema.
Gerald im je i te kako nedostajao kad je nestao na dva dana. – Hoću tatu –
beskrajno su ponavljale. Ali, prije toga, Dickie Parfitt ga je slijedio do
adrese koja je Ursuli bila nepoznata, do kuće koja je pripadala njoj nepozn‐
atim ljudima. Gerald je izišao sam. Rekao joj je da ide nešto istražiti za
članak koji piše. Uvijek joj je govorio kamo ide kad je izlazio. To jest,
napola bi joj rekao. Rekao bi da mora nešto istražiti, ili da ide nakladniku ili
u knjižnicu, ali nikad ne bi rekao što istražuje, zašto ide nakladniku ili koje
knjige treba.
– Izići ću otprilike za jedan sat – rekao je. – Moram nešto provjeriti.
Ursula je nevoljko, s mučninom, nazvala Dickieja Parfitta, pa ga je čekao
blizu postaje podzemne u Ulici Heath. Ušao je za njim u vlak i presjeo na
Tottenham Court Roadu. Gerald se iskrcao u Leytonstoneu i nastavio
pješice Ulicom Fairlop, skrenuo lijevo u Ulicu Hainault i prešao u Leyton.
Dok je čitala Dickiejevo izvješće, Ursula nije imala pojma gdje su te ulice.
Čula je da postoje Leyton i Leytonstone, ali znala je samo da su to siro‐
mašna predgrađa u istočnom dijelu Londona.
 Gerald je otišao u Ulicu Goodwin, blizu mjesta gdje željeznička linija
London Midland presijeca Ulicu Leyton High. Sve joj je to zvučalo
neprivlačno iako Dickie nije ništa napisao o tome kakva je to četvrt. Gerald
je zastao otprilike na pola ulice i zagledao se u kuću na suprotnoj strani.
Stao je iza kamioneta tako da je mogao vidjeti kuću, a sam je ostao nevid‐
ljiv.
Bio je lijep dan pa Dickieju nije bilo neugodno stajati stotinjak metara
dalje i promatrati Geralda kako promatra kuću. Radio je takve stvari i po
kiši i po snijegu. Ali, kad je prošlo pola sata, počeo se pitati kako dugo
“subjekt” to misli raditi. Dok se ne vrati vozač kombija?
A onda se nešto dogodilo. Otvorila su se vrata kuće koju je promatrao i
izišla je neka žena. Dickie je nije podrobno opisao, nazvao ju je samo “star‐
ijom”. Gurala je kolica za kupnju. Osim ako je Gerald Candless gerontofil,
to mu nije mogla biti ljubavnica, ali Dickie ju je ipak fotografirao. Gledao
je kako ide prema postali Leyton Midland. Kad je nestala, Gerald je krenuo
na suprotnu stranu, prema Ulici Leigh. Onda se istim putom vratio kući.
Dickieju je palo na um da bi Geraldu Candlessu bilo mnogo ugodnije pro‐
matrati kuću iz automobila, ako je to već bilo jedino što je želio raditi.
Mnogo je više očekivao od izbivanja koje će potrajati dan i pol. Opet je
pošao za Geraldom u postaju podzemne željeznice, presjeo na King’s
Crossu, izišao u Paddingtonu i, kad je Gerald kupio kartu za prvi razred do
Barnstaplea, on je kupio kartu za drugi razred.
Tad je već bio uvjeren da će se Geraldu u vlaku pridružiti neka “mlada
dama”. Prošao je kroz vagon H kako bi se u to uvjerio. Ali, Gerald je bio
sam. Čitao je knjigu i jeo čokoladicu. Presjeli su u Exeteru, ali ni ondje nije
bilo mlade dame. Tako je počelo (prema Dickijevim riječima) dugo, sporo
putovanje do Barnstaplea. A ondje ga je Dickie, dakako, izgubio. Jer, Ger‐
alda je na postaji dočekao muškarac u automobilu, običan čovjek u zelenom
volvu. Nestali su dok je Dickie čekao taksi.
Kad se Gerald sljedeći tjedan sam povezao karavanom, Dickie je odlučio
riskirati pa se odvezao na ugao Ulice Goodwin u Leytonu i čekao ga. Kuću
je doista bilo lakše promatrati iz automobila. Gerald je ubrzo stigao,
parkirao i gledao. Tako je barem Dickie zaključio, jer nije ga mogao vidjeti.
Ali, vidio ga je i brzo stupio u akciju kad je Gerald izišao iz automobila,
prišao kući, pokucao na vrata i na kraju ih otključao vlastitim ključem.
Dickie Parfitt škljocnuo je aparatom, ali vrata su se zatvorila prebrzo da bi
snimka dobro ispala.
 Sarah i Hope došle su kasno u petak navečer Sarinim autom. To je bilo
neobično, rijetko su putovale zajedno, ali ovaj put to su učinile možda zbog
solidarnost, da bi lakše podnijele strahotu kakva je bila gubitak očeva iden‐
titeta. Cijelim su putom razgovarale o Kenu Applestoneu i o tome kako ga
nisu uspjele naći.
– To jest, Jason Thague ga nije uspio naći – rekla je Sarah.
– Točno. Što je poduzeo?
– Ima nekog prijatelja Kanađanina. Zamolio je njegovog oca u Torontu da
pretraži telefonske imenike. Čovjek je u mirovini, nema drugog posla.
Navodno je uživao u tome, osjećao se korisnim.
– Da barem taj Thague nije upleten – rekla je Hope, skinula šešir i bacila
ga na stražnje sjedalo. – Mrska mi je pomisao da neki neznanac zna za tatu.
Mogla si sve to sama obaviti. Sigurno imaš nekog studenta iz Kanade, a
njemu ne bi morala reći tko je Ken Applestone.
– Ne, nisam mogla, Hope. Počeo je semestar i strašno sam zauzeta. To bi
bilo isto kao da kažem da si ti to mogla.
– Ali, knjiga je tvoja, nije li tako? Jesi li se upitala što ćeš ako se pokaže da
je tata učinio nešto grozno? Jadni tata, znam da ne bi ništa takvo učinio
namjerno, ali možda je nehotice učinio nešto protuzakonito. Zamisli kad se
toga dočepa žuti tisak! Što ćeš onda?
– Ne znam – rekla je Sarah i zašutjela. A onda, kad su ugledale svjetla
Bristola, rekla je: – Prijateljev otac nije uspio naći Kena Applestonea.
– Rekla si mi već. Ali, našao je nekog Johna Applestonea, zar ne?
– Našao je njegov telefonski broj. U Winnipegu. Nitko se nije javio, a nije
bilo ni telefonske sekretarice.
Zaustavile su se na crpki, kupile dvije pite s mesom, dva paketića čipsa i
dvije limenke Coca Cole. Hope je sjela za upravljač.
– Ne znam zašto nemaš automatski mijenjač – rekla je. – Ovaj ručni je
grozan. Trebale smo ići mojim autom. Rekla sam ti, ali nisi me htjela
slušati.
– Jedi pitu – rekla je Sarah.
Razgovor je prestao dok su jele. Kad su stigle do Tivertona, Hope je rekla:
– Misliš da je tata bio sin nekoga povezanog s Candlessovima iz Ipswicha,
je li? Nekog tko je možda bio u kući kad je onaj dječak umro, ili kome su
pripovijedali o toj smrti, a on je to ispričao svome sinu koji je bio tatine
dobi?
– Tako nešto. Ne vjerujem da je bio potpuni neznanac.
 – Mogao je to biti neki zanatlija ili trgovac. Možda im je isporučio robu, ili
je možda bio mljekar – eto, to je dobra ideja, zašto ne mljekar? Poštar,
pekar, brusač noževa, pralja.
– Hopie – rekla je Sarah – nije to bilo u viktorijansko doba, nego tridesetih
godina.
Hope je uključila žmigavac i skrenula na odmorište. Okrenula se sestri i
rekla: – Liječnik.
– Misliš, liječnik koji je liječio dječaka?
– Točno.
– Da, zacijelo su imali liječnika – rekla je Sarah zamišljeno. – Nisu bili
bogati, ali nisu bili ni siromašni. Bi li u ono doba dijete odvezli u bolnicu?
Da, možda. Ali, liječnik… Joan Thague sigurno će se sjetiti.
– Pitaj njenog unuka.
– Liječnik bi otišao kući i rekao ženi i djeci da je izgubio pacijenta,
dječaka, da je umro od meningitisa… A ako je imao sina iste dobi, na njega
bi to ostavilo neizbrisiv dojam.
– O, da. Jadni tatica.
– Smrtnost djece u to doba nije bila visoka, liječniku se ne bi često
događalo da mu umre dijete. Liječnikov sin to nikad ne bi zaboravio.
Možda bi ga progonilo cijelo djetinjstvo. Lako je zamisliti kako misli, ako
se moglo dogoditi onom dječaku, može i meni. I sigurno bi upamtio ime.
Gerald Candless. A onda, devetnaest godina poslije, kad je došlo vrijeme…
Ponekad si pravi genijalac, Hopie.
U Lundy View House stigle su poslije deset. Pauline, odjevena u crvenu
koktel haljinu, s bisernom ogrlicom, pogledala je Hope i vedro rekla: – Tvoj
šešir izgleda točno kao kanta za ugljen koju smo nekoć imali.
Tonom strogog suca, kakve je katkada sama morala slušati, Hope je rekla:
– Što je to kanta za ugljen?
Ursula je mogla iskreno reći da nikad nisu ložili na ugljen, ni u Hamp‐
steadu ni ovdje. Ali, nije ništa rekla. Sarah je već ulijevala viski sebi i sestri,
a Hope je otišla u drugu sobu javiti se na telefon. Iako su voljele Pauline
kad je bila tinejdžerka, a njih dvije malene, poslije su prema njoj zauzele
stav prezrive trpeljivosti. Ona je prema njima osjećala isto. One su mislile
da ona nikad nije živjela, a ona da one nikad nisu odrasle.
– Pogrešan broj – rekla je Hope kad se vratila i dograbila čašu. – Neki
čudan, tajanstveni muškarac.
 Sarah se upitala je li to možda bio Adam Foley. Sljedećeg je jutra prva
ustala, kao i obično. Majku je našla u vrtu kako uklanja mrtve listove s
dalija. Ursula ju je upitala želi li sljedeći nastavak pripovijesti o životu s
ocem – tako je to zvala, nastojeći zvučati ležerno i vedro – ali, Sarah je
rekla “ne, hvala”, ne ovaj put, ne ovaj vikend, ovaj put želi razgovarati o
nečem drugom. I poljubila je zapanjenu Ursulu u obraz. Stajala je tako, s
jednom rukom na poljubljenom obrazu, držeći vrtlarske škare u drugoj, sve
dok nije shvatila da je promrzla od vjetra.
Djevojke su u posljednje vrijeme bile mnogo ljubaznije prema njoj,
ljubaznije nego što su ikad bile. Počelo je kad je ono plakala u taksiju na
povratku s komemoracije. Nije se više sjećala zašto se rasplakala, znala je
samo da to nije bilo zato što je Gerald umro. Ali, djevojke su mislile da jest,
i možda se zato njihov odnos prema njoj promijenio.
Kad je Sarah ušla u kuhinju, zazvonio je telefon. Pogledala je na sat i vid‐
jela da je tek pola deset, po njezinu mišljenju znatno prerano da se ikoga
nazove, pa se mrzovoljno javila. Neki je muškarac rekao da se zove Sam
Fleming i da želi razgovarati s Ursulom.
Upravo je u tom trenutku ušla Pauline i rekla da bi voljela otići u Gaunton
u kupovinu ako smije uzeti neki automobil, Ursulin ili Sarin. Da, naravno,
odgovorila je Sarah pokrivši slušalicu, a onda je pogledala u vrt gdje je tre‐
bala biti majka, ali nije bila.
– Ne znam gdje je – rekla je. – Može li ona vas nazvati?
Fleming je rekao da može i dao joj broj. Sarah ga je pokušala zapamtiti jer
pri ruci nije imala papira. Pauline je otišla, a ušla je Hope. Pogledale su se i
kimnule. Sarah je prstom pokazala vrt. Zatim je rekla da će pripraviti fran‐
cuski tost i pitala Hope želi li i ona malo, i uto je ušla Ursula.
Ursula je oprala ruke u sudoperu. Osjetila je nemir, jer obje su kćeri zurile
u nju. Zavladala je neobična, tjeskobna tišina. Kose vezane u rep, u staroj
traper jakni i sivim hlačama, Hope je veoma nalikovala na Geralda. Da je
malo stisnula oči, Ursula bi vidjela Geralda, Geralda koji se sprema reći
nešto okrutno i bolno.
Ali, ono što su joj Hope i Sarah na kraju rekle nije bilo osobito neugodno,
samo nevjerojatno. Ursula je odmahivala glavom.
– Nisi ništa znala o tome? – upitala je Hope.
– Rekle ste mi da je promijenio ime, ali ovo… – Kakva to žena može tri‐
deset četiri godine živjeti s muškarcem a ne znati tko je? – Jeste li posve
sigurne?
 – Na žalost.
A onda, iznenada, Ursula je u to mogla povjerovati. I odveć lako. Toliko je
toga objašnjavalo. Obiteljski život u njegovim knjigama, pomorske priče,
priče o siromaštvu. Beskrajni niz nježnih, požrtvovnih majki. Svijet djece,
mlađe i starije braće i sestara. Tu, u kuhinji, na trenutak nije vidjela svoje
kćeri kako je napeto i neobično sućutno promatraju. Vidjela je crkvu u kojoj
se udala za Geralda, odsutnost njegovih rođaka, čula njegov smijeh kad joj
je ispao prsten, a onda je vidjela gospođu Eady, njezino mršavo, propalo
tijelo, tragično lice, i ustuknula je. Ustala je i zakoračila unatrag, podignuvši
ruke kao da nešto odgurava.
– Ma, je li ti dobro?
Bilo joj je veoma hladno. Stropoštala se na stolac. Hope, koja nikad u
svom životu ništa slično nije učinila, posegnula je preko stola i primila
Ursulu za ruku.
 13.

Kad je vidio da je izlaz zatvoren, Mark se okrenuo i vratio odakle je došao.

Ali, dok ga nije bilo, netko je zatvorio i taj kraj, zazidao ga kamenjem i
žbukom, a žbuka je bila tvrda kao da je tu već stotinu godina. Bio je za‐
tvoren u kamenoj cijevi i znao je da je taj prolaz, što god je možda bio u
prošlosti, sad duboko u zemlji, grob prepun crva.
—Bijela pačja noga
Ursula je kao i obično otišla u šetnju. Povela je nećakinju iako je puhala
bura i golemi valovi udarali u obalu – Pauline je to nazvala “bijelim
konjima”. Kad je more bilo mirno govorila je da je nalik na vodenični jaz,
sve dok je Gerald jednom nije upitao je li ikad vidjela vodenični jaz. Dok su
bile vani, Sarah je nazvala Jasona Thaguea i ispripovijedala mu Hopeinu
teoriju o liječniku. Rekao je da će večerati kod bake pa će je pitati.
– Hvala vam na čeku – rekao je.
– Primila sam pismo – rekla je. – Da vam ga pročitam?
– Slušam.
– Pismo je od udovice bivšeg urednika Western Morning Newsa. Netko joj
je proslijedio moj upit. Zacijelo je vrlo stara, rukopis je drhtav. Evo što
kaže: “Draga gospođice Candless…”, i onda slijedi niz objašnjenja, a onda:
“…vjerojatno se sjećam vašeg oca jer je poslije postao slavan. Moj ga je
muž zaposlio kao novinara ljeti 1951. ili 1952. godine, u svakom slučaju
početkom pedesetih.” Tu je rukopis prilično nečitak, ali… čekajte, evo:
“Muž mi je rekao da ga je novinar, kad je počeo raditi, zamolio za razgovor
u četiri oka. Rekao je da piše knjigu koju se nada objaviti pod drugim
imenom. A ako moj muž nema ništa protiv, volio bi se odmah početi kor‐
istiti tim imenom. Ne sjećam se kako mu je prije bilo ime, nisam sigurna ni
da mi je muž rekao, ali htio ga je promijeniti u Gerald Candless…”
– Ne sjeća se imena? Super. Baš nam je to trebalo.
– Kaže da se ničega ne bi sjećala da taj novinar poslije nije postao slavan.
Muž joj je o tome pričao jer mu se to činilo čudno. Ali, kaže: “Nije se proti‐
vio. Rekao je da se mladić može nazvati kako god želi. Ja sam mladića
poznavala jedino kao Geralda Candlessa. Vjerojatno sve to znate, ali ako
ne, mislila sam da bi vas moglo zanimati. Srdačan pozdrav, Diana Birch‐
field.”
– Ali, roman mu nije objavljen još četiri godine – rekao je Jason. – Tek
1955. godine.
Iznenadilo ju je i dirnulo što on to zna. – Točno, ali možda ga je već bio
počeo pisati. Osim toga, mislimo da je to s pseudonimom bila samo izlika,
zar ne? Htio je promijeniti ime zbog nekog drugog razloga. Vjerojatno ga je
već bio i promijenio.
Pozdravila se s Jasonom kad je ušla Hope, a onda joj je pokazala pismo.
Pred sestrom nije imala tajni, barem ne mnogo, ali nije joj rekla da će se te
večeri sastati s Adamom Foleyjem u gostionici. Čudna je bila ta priča (kako
ju je ona zvala) s Adamom Foleyjem. Nikad prije nije doživjela ništa slično.
Bilo je teško reći je li to smislio on ili ona. Vjerojatno oboje, jednoglasno
ali prešutno.
Malo su govorili, što je bilo čudno za dvoje vrlo naobraženih, načitanih
ljudi. Kad bi ostali sami, govorili bi jedino o tome kako izgledaju i što žele
raditi jedno drugome. Ujutro bi jedno od njih ustalo i otišlo, opet bez riječi,
dok je drugo još spavalo. Oboje su živjeli u Londonu, oboje u Kentish
Townu, a ipak se ondje nikad nisu sastajali. Nikad je nije nazivao, a ni ona
njega. Znala je da će te večeri biti u gostionici s ostalima jer joj je Rosie
rekla. Rosie ju je pitala hoće li joj smetati.
Hope je išla na sastanak društva iz škole. Njih šestero se u šestom razredu
dogovorilo da će se sastati svake četiri godine treće subote u listopadu.
Hope se nije sjećala zašto u listopadu i zašto u treću subotu, čak ni zašto
svake četiri godine, ali odlučila je otići. Piće pa večera pa još pića. Sarah je
obećala da će je odvesti do Barnstaplea, a vratit će se taksijem.
Valovi su izbrazdali pijesak. U plitkim lokvama ležale su školjke oštre
poput britvi, otvorene, pune slane vode. Vjetar joj je puhao u lice, ali Ursula
je i dalje hodala, odlučna da dođe do Franaton Burrowsa. Pauline je
odustala nakon stotinjak metara.
– Majčina je susjeda po ovakvom vjetru teško oboljela – rekla je kad su se
spustile niz stijenu.
– Pa, vrati se, Pauline.
– Mišići lica ostali su joj paralizirani, nikad se nije oporavila.
Ursula nije odgovorila. Kad je sljedeći put vjetar jače zapuhao, Pauline je
rekla da ide natrag i kroza smijeh dodala da joj se čini beskorisnim toliko
hodati samo da bi se opet vratila. Ursula se jedanput okrenula, a Pauline joj
je domahnula. Plaža je bila pusta. Na prozorima gornjih katova hotela bile
su navučene rebrenice, a u vrtu je vjetar nosio požutjele listove javora i
lažnih akacija.
Dakle, Gerald nije bio Gerald, a ona se onda zapravo i ne preziva Cand‐
less. Već je jedanput namjeravala ponovno uzeti djevojačko prezime. Sad je
to čvrsto odlučila. Zvat će se Ursula Wick i odmah će se pobrinuti da se sve
prenese na to ime. Ako je on mogao promijeniti svoje, može i ona svoje,
koje joj zapravo nikad nije ni pripadalo.
Kakvu li je grozotu počinio? Kakav prijestup, ili još vjerojatnije, zločin, da
mora promijeniti ime? Glasno i ljutito rekla je u vjetar kako bi o njemu
mogla povjerovati bilo što. Bio je za sve sposoban. Požalila je što mu je
ikad oprostila, što je prelazila preko svega zbog – čega? Više nije bila sig‐
urna.
Time što joj je oduvijek davao na raspolaganje sav novac, što joj je ostavio
kuću i sve ostalo osim iznosa koje je ostavio kćerima, pokušao se iskupiti
za – što? Ne samo za zapostavljanje, gotovo izbjegavanje, ne samo za prezir
i krađu ljubavi njihove djece. Iskupljivao se za grozotu zbog koje je prom‐
ijenio identitet i uzeo ime nečijeg mrtvog djeteta.
Sjela je iza dine i ovila ruke oko koljena. More je bilo udaljeno gotovo
kilometar, srebrna crta, crta bijele pjene. Između se pružao sumorni, bijeli,
prazni pijesak. Zovem se Ozymandias, kralj kraljeva. Preselit će se, prodat
će kuću ma što djevojke rekle. Ne želim znati što je učinio, rekla je naglas.
Više se ne pitam zašto.
Nekoć se pitala. Prije dvadeset osam godina još je i te kako željela znati.
Bila je mlada i mislila je da zna. Ali, dokaz ju je ipak šokirao. Jedno je sum‐
njati da te muž vara, a drugo kad ti to potvrde. Tako se zacijelo osjećala
Jean kad je Ian priznao. Ursula je znala da Gerald nikad ništa neće priznati.
Da ga je Dickie Parfitt samo vidio kako ulazi u kuću, kako mu netko otvara
vrata i kako ondje provodi neko vrijeme, ne bi o tome ništa osobito mislila,
ali Gerald je imao ključ. Imao je ključ kuće u nekoj ulici u Leytonu i sam je
ušao u kuću, onako kako bi ušao muž. Ili stalni ljubavnik.
Pogledala je Dickiejeve fotografije. Snimka starice bila je jasna, ali to je
bila samo stara žena s pustenim šeširom, u zakopčanom ogrtaču. Muškarac
na drugoj fotografiji mogao je biti Gerald, ali snimka je bila zamagljena i
lice se nije vidjelo. Možda je on vlasnik te kuće. Odakle bi ona to znala?
Možda je nekoć i sam ondje živio, pa ju je zadržao kad se preselio u Hamp‐
stead, a sad ju je prepustio toj ženi.
 Ursula je pomislila da će otići u kuću, posjetiti ženu, razgovarati s njom,
doznati istinu. Ali, to je isprva bio samo san, maštarija. Nije za to imala hr‐
abrosti. A onda se upitala bi li je doista bilo strah. Čega?
Dok je Pauline bila kod njih, često je navraćala Ursulina majka. I inače je
dolazila jedanput mjesečno na čaj, vidjeti djecu i diviti se tome kako Gerald
“zna” s njima, ali tog je kolovoza dolazila najmanje jedanput tjedno, tobože
da vidi Pauline, unuku koju je rijetko viđala jer je živjela u Manchesteru, ali
zapravo da bi razgovarala o propalom braku svoga sina.
U svijetu Herberta i Betty Wick razvod gotovo i nije postojao. Za Betty, to
je bilo nešto što se događa hollywoodskim zvijezdama, a i ondje samo zbog
publiciteta. Brak je bio apsolutna vrijednost, jednako nepromjenljiv i na
neki način tjelesan kao rođenje i smrt. Ljubav, slaganje i sklonost s tim nisu
imali mnogo veze.
Ona i Herbert poznavali su se od petnaeste, vjenčali su se kad im je bila
dvadeset jedna i ni jedno ni drugo nikad nisu pogledali nekoga drugog. Ako
bi se povela riječ o neskladu u nečijem braku, rekla bi da je taj sam izabrao
partnera ili partnericu i zato treba do kraja života biti zadovoljan. O gotovo
svemu drugome čovjek se može predomisliti – Betty je čak voljela reći
kako žene imaju pravo predomisliti se – ali u tome ne. Tu nema druge nego
biti vjeran.
Zato ju je Ianov razvod i zbunio i užasnuo. Ursuli je stalno ponavljala: –
Ne razumijem to. Ne znam zašto je to učinio. Pa, izabrao ju je, nije li tako?
Kad je Gerald bio nazočan, pozorno je slušao što Betty govori. Fiksirao bi
je svojim sjajnim, crnim očima, blago namršten i gutao svaku riječ. Njoj je
to laskalo, sviđalo joj se što je potiče da i dalje blebeće.
– Dakako, okrivljujem i nju. Brak je stvar davanja i uzimanja, na njemu
treba raditi, oba partnera moraju raditi.
– Za tango je potrebno dvoje – rekao je Gerald.
Betty nikad prije nije čula taj izraz. Nije ni Ursula – što se nje tiče, mogao
ga je Gerald taj tren izmisliti. Ali, njezinoj se majci svidjelo odobravanje: –
Upravo tako – odgovorila je.
Obožavala je Geralda. Nikad prije nije čula za muža koji je cijeli dan kod
kuće, a ipak dobro zarađuje. Ursula je mislila da Gerald tako pozorno sluša
Betty zbog vlastitog preljuba. Zanima ga tema. Poslije je, dakako, otkrila
zašto je slušao. Sve je pamtio i sve će se Bettyne rečenice pet godina poslije
ponoviti u Letu vremena.
 A Judy, djevojku kojom se Ian oženio, treba izmlatiti. Tako je Herbert
rekao Betty.
– A da projaše na konju? – upitao je Gerald.
Betty nije znala što time misli, tad još nije znala ni Ursula jer nije čitala
Hardyja. Gerald je ozbiljnim tonom, kao da odobrava, objasnio kako su
nekoć u engleskim selima žene koje su nešto zgriješile posjeli na konja
okrenute repu i vodili ih kroz mjesto uz glasnu glazbu i dobacivanje. Betty
ga je ozbiljno shvatila. Da, to su bila dobra stara vremena.
Sljedeći tjedan zamalo nije došla zato što je Ursula rekla da Geralda neće
biti. Opet je išao nešto istraživati u Devon. Čak ni Ursula nije mogla
povjerovati da ima ljubavnice i u Devonu i u Londonu, pa je prihvatila to
objašnjenje i razmišljala o ključu kuće u Ulici Goodwin. Otići će onamo
dok majka bude kod nje s djecom i Paulineom. To je svima odgovaralo.
Ali, bojala se otići. U tom razdoblju i poslije, često joj se događalo da
misli o sebi kakva je bila prije samo nekoliko godina i kaže: “To nisam ja.
Nije moguće da ja ovo radim. Nije moguće da sam postala takva, da sa
mnom tako postupaju, da me iskorištavaju, to nije istina.” I pogledala bi se
u zrcalo i vidjela kako se malo promijenila od dvadeset treće. Još je imala
isto oblo, ljepuškasto lice, smireno i pribrano, kosa joj je i dalje bila ravna,
do ramena, boje pijeska, oči jednako zelenomodre. Možda je samo nestalo
nekadašnje samodopadnosti.
Govorila si je: probudit ću se i naći se kod kuće, u Purleyju, u postelji s
čipkastim zavjesama, pod slikom Airymouse Cicely Mary Baker. Slika na
zidu, južno predgrađe pod prozorom. Ići ću na posao u tatinu tvrtku,
posuđivati knjige iz knjižnice, gledati televiziju s Pam, pozvati Colina
Wrightsona da održi predavanje Udruzi čitatelja… Ali, uvijek se budila
svojoj postelji u Holly Mountu i slušala kako djeca pričaju i smiju se s Ger‐
aldom, a jedanput su je probudili strašni Geraldovi krikovi, tako da je
otrčala k njemu ne razmišljajući…
To se dogodilo nakon što je bila u Ulici Goodwin i vidjela gospođu Eady,
čula što joj ima reći, pa nije imala izbora, morala je ostati s Geraldom.
Dakako, imala je izbor, ali tad joj se nije tako činilo. Tad se činilo da nije
učinio ništa, da on njoj treba oprostiti sumnjičavost, dok ona njega mora
prihvatiti takvog kakav jest i nastaviti se nadati.
Je li se probudio vrišteći jutro nakon što je posjetila kuću u Leytonu?
Činilo joj se da jest iako nije moglo biti tako, jer te je večeri bio u Devonu,
razgledao je kuće, kako je poslije doznala. Moralo je to, dakle, biti nekoliko
dana poslije, u zoru, kad se nebo na istoku tek zarumenjelo.
Nije shvaćala kako se Sarah i Hope nisu probudile, bio je tako glasan.
Vrisak iz njegovih velikih, zdravih pluća, pluća muškarca u najboljim godi‐
nama, urlik užasa, krik zatočenika kojeg su zazidali. A upravo je o tome
sanjao, san je bio tako stvaran, opipljiv, hladan, da je povjerovao u njega, to
mu se doista događalo.
Kad je došla do njega, sjedio je u postelji, još otvorenih usta, podignutih
ruku, uzdrhtalih šaka. Ne misleći u tom trenutku na sva poniženja i odbi‐
janja, pošla je ravno u njegov zagrljaj. Nekoliko trenutaka bio je miran, kao
okamenjen, a onda je spustio ruke na njezina ramena. Privukao ju je k sebi.
Ostala je bez daha. Nije dugo oklijevala prije nego što se zavukla u postelju
pokraj njega i držala ga u naručju dok joj je pričao što je sanjao. Ondje su ih
zapanjene kćeri našle dva sata poslije kako mirno spavaju.
Ursula je ustala i krenula natrag po namreškanom pijesku. Gore, u Lundy
View Houseu, netko je upalio svjetlo u dnevnoj sobi iako još nije bio ni
suton. Tog se dana mijenjalo vrijeme, trebat će podesiti ure. Vjetar je lišće
iz vrtova na stijeni otpuhao na plažu. Ležalo je među školjkama kao da je i
njega izbacilo more.
Nikad ne pamtimo tuđe snove, samo svoje, ali ona je upamtila taj Geral‐
dov san. Rekao joj je da se taj san ponavlja, iako ga katkad ne sanja po
nekoliko godina.
Šaptom joj je sve ispričao i bila je ganuta, raznježena, sretna. Razgovarao
je s njom onako kako razgovaraju ljudi koji su prisni, koji se povjeravaju i
jedno drugome pripovijedaju o strahovima i boli. Tek je poslije shvatila da
bi njemu u tom trenutku svatko poslužio, bilo čije uši, bilo čiji zagrljaj, bilo
čija toplina. Mnogi bi mu bili draži nego ona. Ljudi iz dobrih snova koje
zbog nekog razloga nikad nije mogao naći u stvarnosti.
Bio je u gradskoj ulici noću. U kojem gradu, rekao je, to ne zna, i nije
važno. Ušao je u tunel, ili točnije, u prolaz između dvije ulice s kamenim
kućama u nekoj staroj četvrti gdje su kuće stajale blizu jedne drugima. Male
kamene kuće koje su se spuštaje niz brijeg u paralelnim crtama. Prolaz je
imao kamene zidove, vlažne i sjajne. Bio je natkriven kamenim nadsvođem
s kojeg je kapala voda. Samo nekoliko kapi, i nisu padale često, ali se čulo
kako mekano, tupo udaraju o kameni pod.
Bio je to kratak prolaz i trebao je voditi u drugu ulicu, ali kad je prošao
zavoj, vidio je da je izlaz zagrađen glatkom žbukom. Umjesto izlaza stajao
je kameni zid. Okrenuo se i vratio, ali u međuvremenu netko je zagradio i
drugi izlaz. Žbuka na tom zidu bila je tvrda kao da je tu već godinama.
Bio je zatvoren u kamenom tunelu. I znao je da je taj prolaz, ma što bio
prije, sada duboko pod zemljom, grob pun crva. Zidovi su bili oznojeni,
kapi su padale sve češće. Pod njegovim nogama stvarale su se lokve. Gurao
je kamenje, pa otrčao na drugi kraj i pokušao razbiti cement koji je bio
prepun lepezastih udubina od ruku koje su ga već gurale – iznutra. A ipak, u
tunelu nije bilo nikoga osim njega. Tad je počeo vrištati i probudio se
vrišteći, ruku podignutih kao da još pokušava srušiti zid.
Sarah je ostavila Hope pred hotelom gdje se trebala naći s društvom iz
škole. Zatim je otišla u gostionicu. Ugledala je Adama Foleyja kako sam
sjedi za šankom. Pogledao ju je i ona njega, kao da se ne poznaju. Prošla je
i otišla u zahod. Kad se vratila, tu su već bili i Alexander i Vicky, i Alexan‐
der je rekao:
– Nisam siguran jesi li upoznala Adama?
– Jednom smo se sreli, čini mi se – rekao je Adam. Da, jednom davno.
Onda je došla Rosie. Dovela je muškarca po imenu Tyger. Tyger s “y”,
kako je svima govorio, kao da će mu svi pisati pisma. Alexander je naručio
piće pa su svi otišli sjesti. Rosie je rekla da ih želi nešto pitati. Recimo da se
netko iseli u Sjevernu Ameriku i nikad se ne vrati, ili samo dođe u posjet i
opet ode – to se zacijelo dogodilo mnogim ljudima – što se događa s onih
pet (ili sedam ili osam) sati koje su dobili? Svi su imali odgovor. Vrijeme ne
funkcionira tako, vrijeme nije staza nego soba, dobivanje vremena je
prividno, a ne stvarno. Adam je nešto rekao, i ona je nešto rekla, ali nisu se
gledali.
– Bi li umro pet sati prije nego što bi umro da nisi putovao? – upitala je
Vicky, a Tyger je odgovorio: – Ili pet sati kasnije?
Onda su naručili jelo s dnevnog jelovnika, a Adam je otišao naručiti još
jednu rundu. Donio je piće svima osim njoj, isto kao prošli put, i Vicky je
rekla: – Hej, a Sarah?
Slegnuo je ramenima, a Sarah je šutjela, gledala, pitala se koji će biti
njegov sljedeći potez. Vicky je gurnula čašu bijelog vina preko stola i rekla:
– Evo, uzmi moje. Zaboga, Adame.
Adam je, naravno, donio drugo piće za Vicky, stiglo je jelo, i Rosie mu je
rekla: – Ti i Sarah trebali biste zajedno dolaziti iz Londona. Uštedjeli biste
na gorivu.
Sarah se usiljeno nasmiješila.
 – Pa, gotovo ste susjedi! Zar to nije dobra ideja?
Sarah je, gledajući u tanjur, rekla: – Baš i nije.
– Oh, oprostite. – Rosie je pogledala Sarinu pognutu glavu i Adamovo
kameno lice. – Jesam li rekla nešto neprilično?
Zavladao je tajac. Saru je obuzelo uzbuđenje. Nije znala da je tako lako
manipulirati ljudima, stvoriti ugođaj, mijenjati stvari. Svima je (osim
Adamu) bilo neugodno. Vicky je brzo počela pripovijedati o nekoj znanici
koja je otišla u Centralnu Afriku kako bi pomogla gladnima, a toliko joj se
svidjelo da je ostala.
– Što, svidjela joj se glad? – upitao je Tyger.
Razgovor je skrenuo na pitanje treba li davati novac organizacijama koje
pomažu gladnima, dođe li taj novac ikad do onih kojima je namijenjen i
kolika je korupcija, pa je Sarah u miru mogla pojesti ribu i krumpir. Na
stolu su bile tri boce vina, ali odlučila je usporiti. Htjela je biti prisebna.
Snažno je osjećala Adamovu nazočnost, njegova privlačnost bila joj je
gotovo bolna. Malo ju je uznemiravalo to što tako slično razmišljaju. Nikad
prije nije srela nikoga tko je imao tako slične sklonosti – sklonosti kojih do
prije nekoliko tjedana ni sama nije bila svjesna. Takva je kompatibilnost
ugrožavala njezinu slobodu.
Tko će povući prvi potez? Gostionica će se zatvoriti za sat i pol. Alexan‐
der je predložio da odu u Greens. Sarah je rekla: – Ako budem još pila,
neću moći voziti. – Dodala je: – Mislim, fizički neću biti sposobna – kako
netko ne bi pomislio da poštuje propise o vožnji u pijanom stanju.
Kad ode na parkiralište, doći će za njom – ali, što ako ne dođe? Svaka bi
neprimjetna poruka, svaki značajan pogled, pokvarili stvar. Ne, to ne dolazi
u obzir. Mogla se sama odvesti do njegove vikendice, ali znala je da neće.
Svi su ustali. Čula je kako Adam kaže “laku noć”. I on je odlučio da neće u
klub. Izišli su na pločnik. Pa, laku noć, Rosie, laku noć Alex, svima je za‐
želio laku noć. Vicky, drago mi je što smo se upoznali, Tyger, vidimo se.
Sarah je rekla: – Ti si zacijelo najprostiji kurvin sin u ovom dijelu Engleske.
– Netko je duboko udahnuo.
– A ti si prava gadura.
Drhtala je. Laku noć, rekla je drhtavim glasom, laku noć, draga Rosie,
laku noć Vicky, Alex, drago mi je što sam te upoznala, Tyger. Odjurila je
iza zgrade, gdje su nekoć stajale kočije, na parkiralište. Stajala je pokraj
automobila pune dvije minute i smrzavala se. Onda je sjela u auto, prošla
pokraj prolaza i skrenula u bočnu ulicu. Bilo joj je zlo od uzbuđenja i užasa.
Gušila se.
Stajao je u veži, naslonjen na zid, i pušio. Zaustavila je auto i on je šutke
ušao. Bez poljupca, dodira ili riječi. Zašto ne može uvijek biti ovako, upit‐
ala se. Ili možda može. Na tu je pomisao naglo udahnula, ali on to nije
opazio. Nakon nekoliko trenutaka, kao da je vozačica koju je unajmio,
rekao joj je neka pođe cestom prema Bishop’s Tawtonu i onda skrene pred
hotel.
Bilo je jedanaest i nisu imali prtljage, ali rezervacija je potvrđena i nitko ih
ništa nije pitao. Kad su ušli u sobu, zaključao je vrata i ugasio sva svjetla
osim malene svjetiljke. Krenuli su jedno prema drugome. Onda je jednom
rukom obujmio njezino lice i počeo lizati njezine usnice, pa zube i jezik,
kao da je namjerava pojesti. Ali, polako, s neizmjernim užitkom. Široko
otvorenih očiju gledala je njegove bezizražajne oči, a onda su se sklopile, i
njezine i njegove. Dodirivali su se šutke.
Hopein taksi dovezao ju je kući pola sata poslije. Njezina majka i Pauline
otišle su na počinak. Nalila si je veliki viski, pomislila da će doliti vode, ali
je ipak stavila samo kocku leda. Mislila je da će vrata očeve radne sobe
možda biti zaključana, ali nisu bila. Soba je mirisala na njega, bila ga je
puna. I dalje mu je znala sjediti na krilu, do tjedan dana prije nego što je
umro. Nije ju bilo briga što ljudi misle. Sjela bi mu u krilo i zagrlila ga, a on
bi je obujmio oko pasa i držao za ruku. Često bi ušla ovamo, znajući da je
završio s pisanjem za taj dan, i zatekla ga kako sjedi u naslonjaču i čita nap‐
isano. I uvijek bi ga poljubila u obraz i sjela mu u krilo, ponekad bez riječi.
Da ju je itko upitao što je ljubav, Hope bi rekla da je to ono što osjeća
prema ocu i otac prema njoj.
Ne paleći svjetlo, sjela je u njegov naslonjač. Izula je cipele, umotala se u
ogrtač, topli ogrtač koji je u mislima mogla pretvoriti u toplo naručje. Po‐
tekle su joj suze, ali pila je viski, podvila noge i ubrzo zaspala.
 14.

Vjera znači vjerovati u ono što znamo da nije istina.

—Let vremena
Nije nestao, nije otišao u inozemstvo, nego je umro. Ken Applestone umro
je od raka prije četiri godine. Njegov je sin bio vrlo opširan, pripovijedao je
telefonom Jasonu Thagueu pojedinosti o kojima ga nitko nije pitao – sve o
posljednjoj godini očeva života, o spaljenim plućima, cigaretama koje bi
kriomice pušio čim bi mu skinuli masku s kisikom.
Sarah to nije željela slušati, bilo je mučno čak i iz treće ruke. – Zacijelo je
bio prilično star. – A njezin otac, nešto stariji od Kena Applestonea, bio je
premlad da umre… – Jeste li pitali baku o obiteljskom lječniku?
– Pitao sam je o svim mogućim posjetiteljima – rekao je Jason. – Dolazio
im je tapetar popraviti stolce. Neki gospodin Smith – njega ćemo zacijelo
lako naći, ha? Dolazio je veterinar. Imali su psa koji je dobio bjesnilo,
pozvali su veterinara, ali nije bilo pomoći, morali su ga ubiti. Ne sjeća se
kako se zvao veterinar. Ne sjeća se ni imena mljekara ni poštara, ako je ikad
i znala kako su se zvali. Liječnik se zvao Nuttall. Doktor Nuttall.
– Je li imao sina iste dobi kao vaš praujak?
– Kao moj tko? Ah, da, shvaćam, siroto dijete mi je valjda bilo praujak.
Baka ne zna, zna samo da je imao djecu, ali ne sjeća se kojeg spola. Čudo je
da se uopće sjeća imena, nije li tako?
– Da. – Sarah je potisnula neljubaznu opasku da se gospođa Thague vjero‐
jatno ne bi sjetila kako se zove netko tko ju je posjetio jučer. – I, možemo li
naći tog doktora Nuttalla?
– Da je živ, bilo bi mu najmanje stotinu godina.
– Naravno, ali možemo li naći njegove potomke? Ne bismo li ga mogli po‐
tražiti u Crockfordu?
– To nije popis liječnika – rekao je Jason – nego župnika. Doznat ću kako
se zove registar liječnika i naći ću ga.
Počela se pitati hoće li ikad otkriti očevo podrijetlo. Stiglo je pismo od
Roberta Postlea u kojem je pitao kako joj ide i predlagao da se sastanu, ali
nije mu odgovorila. Nije znala što bi rekla. Nakon konzultacija prošli tjedan
neki ju je student upitao “ima li kakve veze” s Geraldom Candlessom i ona
je odgovorila da je njegova kći. Ali, i dok je to govorila, osjećala je nela‐
godu zbog imena, zbog očevog i vlastitog prava na to ime. Hoće li ikad više
imati dobar osjećaj prema ocu, ne samo prema imenu i prijevari, nego ocu,
ako ne dozna tko je bio? Hoće li tad biti zadovoljna?
Počela je ponovno čitati njegove knjige. Ako se sve što je napisao
temeljilo na činjenicama, koliko je bilo filtriranja, podešavanja, mijenjanja,
iskrivljavanja, zaglađivanja, sakaćenja i dodanog sjaja? Kako to ikad može
znati? Možda je slikarica iz velike obitelji iz Liverpoola u Papirnatom kra‐
joliku bila zamjena za ambicioznog mladog pisca iz velike obitelji iz
Ipswicha. Ili je možda imao oca ili očuha ili strica koji je bio vjerski fanatik
kao Jacob Manley iz Oka u eklipsi.
Ali, možda to nije napisao o sebi nego o nekome koga je poznavao. Je li
on bio jedno od djece koja su izgubila dom kad im je umro otac? Je li se on
oženio samo zato da bi postao otac? Jednako je tako mogao biti muškarac
koji je ubio svojeg ljubavnika u Bijeloj pačjoj nozi. Ili je možda zamislio da
je on ubijeni.
Ta je knjiga bila vrlo lijepa. Grafička rješenja toliko su se popravila osam‐
desetih godina, a na ovitku te knjige bila je slika srebrnkastomodre močvare
i bijelih ptica kako se gegaju pod oblačnim nebom, prigušenih boja, mat
površine. Ali, noćni leptir na dnu hrpta bio je crn, u neskladu s tim vodenas‐
tim tonovima. Pitala se što se dogodilo s originalom – zašto nije bio kod
njega kao originali slika s ovitka Hamadrijade i Fantomskih prisluškivača.
Pitat će Roberta Postlea. Nazvat će ga do kraja tjedna, smisliti neku izliku
za odgađanje sastanka, ali neće mu reći istinu. Neće očevu tajnu odati
Postleu, barem dok ne dozna u čemu je tajna. A bude li morala odustati od
pokušaja… Ipak, nazvat će ga. Tad se sjetila onog čovjeka po imenu Sam
koji je tražio njezinu majku i kojem je obećala da će prenijeti poruku. Ali,
vjerojatno nije bilo ništa važno, a ako jest, sigurno je ponovno nazvao.
Ionako je zaboravila broj.
Možda je bolje da Robertu Postleu napiše pismo i možda za vikend ode u
Ipswich, a ne u Devon. Adam Foley je natuknuo, premda nije izravno
rekao, da u vikendicu dolazi samo određenim vikendima. Zaključila je da
svi u njegovoj obitelji imaju svoj vikend i taj raspored nitko ne smije pore‐
metiti. Stoga nema svrhe da ode u Devon.
Ta bi žena mogla biti mlađa od nje, ali ne mnogo mlađa, ljepša, naobražen‐
ija, pametnija, duhovitija, šarmantnija. Ursula tu nije mogla ništa, ali ipak
će se urediti najbolje što može. Pomnjivo se odjenula – svijetlozeleni ogrtač
s odgovarajućom haljinom, Cardinova kreacija, prilično kruta, s mnogo
ukrasa. Majka bi je pitala kamo to zaboga ide tako nacifrana, lakiranih nok‐
tiju, s jantarnim naušnicama, ali pazila je da je majka ne vidi.
Dok je sjedila u vlaku, osjećala se nakinđureno, kao da je pošla na kakvo
vjenčanje, i činilo joj se da svi zure u nju, ali tad je već bilo kasno. Da se
vratila i preodjenula, više ne bi imala snage ponovno krenuti. Bilo je tri
poslijepodne, a cijeli dan ništa nije jela jer se bojala da bi povratila. I ovako
joj je bilo zlo.
Nije joj uopće palo na um da ta žena možda neće biti kod kuće. Pret‐
postavljala je da ne radi jer je Dickie Parfitt vidio Geralda kako ulazi kasno
prijepodne. Ali, možda je to pogreška, možda ne bude nikoga. O tome je
počela razmišljati u podzemnoj, nakon što je presjela na Tottenham Court
Roadu. Ako ne bude nikoga, hoće li biti razočarana ili će joj laknuti?
Proučila je mapu Londona na bi li otkrila kako onamo stići: Ulica Fairlop,
Ulica Hainault, Ulica Leigh. Njihova je imena zapisala jer debelu knjigu s
mapama nije mogla ugurati u malu torbicu boje bronce. Cipele iste boje, s
vrlo visokim, tankim potpeticama nisu baš bile udobne za hodanje, a morala
je prepješačiti gotovo kilometar. Četvrt ju je podsjećala na Streatham, na
Crystal Palace, a ipak je u njoj bilo nečega po čemu se osjećalo da je to
sjeverni London. Sve je bilo sivo, viktorijansko, sa zgradama izgrađenim
pedesetih ondje gdje su u ratu pale bombe. Ali, kako se približavala
Leytonu, osjećalo se sve veće siromaštvo. Tu je vladala bijeda, i to
oduvijek, vidjelo se da su crvenosmeđe kuće građene štedljivo još prije
osamdeset godina.
Od svih putovanja na koja je krenula, od ovoga je najviše puta poželjela
odustati. Najprije se htjela iskrcati iz vlaka u Camden Townu jer se pres‐
večano odjenula, zatim je htjela prijeći most za Leytonstone i vratiti se
prvim vlakom, pa opet u Ulici Fairlop i u Ulici Leigh. Ali, ipak je nastavila
jer je znala da će poslije biti bijesna na sebe ako odustane, da će se mrziti
još više nego sad. A to ne bi mogla podnijeti. Već je počela gubiti osjećaj da
je osoba koju se može voljeti i poštovati, već je stjecala ono što se danas,
trideset godina poslije, zove lošom predodžbom o sebi, a tad se zvalo kom‐
pleksom manje vrijednosti. Prije joj nikad ne bi palo na pamet da je neka
druga žena u njegovom životu ljepša i pametnija od nje, ma koliko joj je
laskalo što ju je Gerald Candless htio za ženu.
Ulica Goodwin bila je dvostruki red crvenosmeđih povezanih kućica. Dok
je skretala u nju preko mosta je projurio vlak. Tlo se zatreslo kao da je
potres. Bilo je sunčano, ali činilo se kao da je zrak pun vruće prašine. Malo
je zastala na uglu, pokušavajući izračunati gdje bi mogla biti kuća s brojem
koji joj je dao Dickie Parfitt. Jedna je strana bila u hladu, druga na suncu.
Tu je najdulje oklijevala, ali i posljednji put. Otišla je do vrata u zidu koji je
dijelio pločnik od ružnog malog vrta pred kućom.
Ulazna vrata i okviri prozora bili su obojeni zeleno. Na prozorima su vis‐
jele mrežaste zavjese. Nije bilo zvona, samo jeftina alka od kroma spojena s
poštanskim sandučićem. Prošao je još jedan vlak i ulica se opet zatresla, ali
blaže. Podignula je alku i pustila je da padne, opet je podignula i opet pust‐
ila da padne. Grlo joj se stisnulo. Osjećala je pritisak u prsima.
Čula je korake kao iz velike daljine, ali u tako malenoj kući to nije bilo
moguće. Hodnik zacijelo nije dulji od tri metra. O tome je mislila dok je
stajala i osluškivala. Sunce je zašlo i odmah joj je postalo hladno. Činilo joj
se da se vratima primiče nešto užasno, nekakvo čudovište. Čak joj se
učinilo kako čuje da čudovište grca, ispušta nekakav grleni zvuk, i u tom je
trenutku znala da je pogriješila, ali nije znala u čemu.
Pomaknula se reza i nešto se podignulo i palo, vjerojatno lanac. Onda su
se vrata polako otvorila. Pred njom nije stajalo čudovište, ali ni mlada,
lijepa djevojka, nego visoka, mršava starica, starica s fotografije. Široko je
otvorila vrata, najviše što je mogla, a na licu su joj se vidjeli strpljenje, bla‐
gost i nekakva tragična smirenost.
Ursula je ponovno srela gospođu Eady u knjizi koju je Gerald objavio
trinaest godina poslije, Grimizu Cassiusa, koju je pretipkala prije one
posljednje koju je pretipkavala. Gospođa Eady pojavila se kao Chloe Rule,
teta protagonista koja ga je odgojila kad mu je roditelje ubila bomba. Dok je
dešifrirala njegov krivudavi rukopis i probijala se kroz prekrižene i izmijen‐
jene riječi, Ursula je otkrila Chloe Rule i shvatila tko je to.
Bila je tu, na njegovim stranicama, i ubrzo čitkije na njezinim stranicama,
jednako stvarna kao i prava gospođa Eady dok je stajala na vratima. Njegov
je opis bio vrlo precizan, obuhvaćao je čak i neobične, sjajne sive oči i
krupne šake na kojima je – i na jednoj i na drugoj – nosila vjenčani prsten.
Dotad se već bila jako udaljila od Geralda, ali i dalje su se viđali za obje‐
dom, još su razgovarali o djevojkama, o vremenu ili o kućanskim poslov‐
ima, a te večeri, prve večeri nakon njezinog otkrića, mnogo ga je puta htjela
pitati o tome, reći mu: – Prepoznajem je. Tko je ona? Zašto si tamo
odlazio? Da, da, znam da si odlazio. Koga si posjećivao i zašto? Zašto?
Zašto si otišao vidjeti gospođu Eady, a onda, kao da je nešto završilo, ili
bilo riješeno, otišao iz Londona zauvijek?
Njegova ju je šutnja ušutkala. Te je večeri za stolom, sjećala se, sjedio i
čitao knjigu i nije rekao ništa. Čak se sjećala koju je knjigu čitao – Paston‐
ska pisma u novom izdanju koju mu je poslao neki nakladnik. Ne bi joj
rekao ni da je pitala, u to je bila sigurna, pa se sljedećeg jutra vratila odgon‐
etanju njegova rukopisa i u njemu otkrila mladića koji nimalo nije na‐
likovao Geraldu. Bio je mlad, blage naravi, zvao se Paul.
Paula je prijatelj poslao svojoj teti Chloe Rule koja je iznajmljivala sobe i
kod nje je stanovao godinama. Postao joj je poput sina, bio uz nju i promat‐
rao njezino propadanje. I protiv svoje volje morala je priznati kako je
Gerald darovit, jer uspio je opisati tu ženu dok je bila razmjerno mlada,
četrdesetih godina, a Ursula je u njoj ipak prepoznala staricu koju je srela
samo jedanput. Jer, gospođa Eady bila je stara, bilo joj je preko sedamdeset.
Crna kosa Chloe Rule osijedjela je, njezino lice izrazitih crta propalo je, a
rak koji će je ubrzo ubiti pojeo je punašno tijelo koje Paul vidi u njihovom
prvom susretu. Ali, bila je to ista žena i Ursula se stresla pomislivši kako je
to netko koga je Gerald volio.
Radnja romana nije se događala u Leytonu nego u Hounslowu, ne u crven‐
osmeđoj kućici nego u visokoj, sivoj zgradi, nije bilo šestero djece nego
samo dvoje, nije bilo ubijenog sina i nestalih sinova ni kćeri koja se predala
vjeri, nego samo sin i kći koji su bili nevažni, daleki likovi koji su se rijetko
pojavljivali. Jesu li ostala djeca likovi koji su se pojavili u Papirnatom kra‐
joliku, u Glasniku bogova? Možda. Mogao si iz njegovih romana doznati
sve o njegovom životu, a ipak ne znati ništa.
Što je više znala o tome, to ga je manje poznavala. Tog dana vratila se iz
Ulice Goodwin opterećena grižnjom savjesti. Jer, pogrešno ga je pro‐
cijenila, nepravedno ga optužila. U onu kuću nije mogao ući nitko osim
žene iz susjedstva koja je imala ključ jer je dolazila pripaziti na kuću dok je
gospođa Eady bila u bolnici na operaciji. Ta je žena vozila karavan, imala je
muža, visokog, tamnoputog muža koji je katkada navraćao u kuću umjesto
nje.
Ursula je shvatila da je Dickie Parfitt pogriješio. Nikad ga nije smatrala
osobito inteligentnim. Posramljena i opterećena osjećajem krivice, sjela je i
napisala pismo detektivskoj agenciji prekidajući suradnju i tražeći račun.
Tek je nakon nekog vremena shvatila da njezino otkriće nije ništa prom‐
ijenilo. Nije poništilo Geraldove odlaske u Ulicu Goodwin, nije objasnilo
zašto ju je odbacio.
Sljedećeg dana vratio se iz Devona i postavio joj pitanje. Bio je ljubazan,
gotovo srdačan, pomalo očinski, pomalo šaljiv, kao u danima kad ju je zvao
Mali medvjed. Što misli o preseljenju?
– Da odemo iz Londona – rekao je. – I živimo na selu. Ili na moru.
– Zar ti ne moraš biti u Londonu? – upitala je.
– Zašto bih morao? Pa ne radim u uredu.
– Je li te zato nije bilo? Tražio si kuću?
Nekoć se nipošto ne bi – “usudila” je prejaka riječ – ne bi se odvažila upit‐
ati ga tako nešto. Ali, više ga se nije bojala. Nije više bilo strahopoštovanja.
– Zato te nije bilo?
– Da, bio sam u Devonu – rekao je. – U sjevernom Devonu. Najljepša
plaža u Engleskoj. Kuća na stijeni, s pogledom na otok Lundy. – Pogledao
ju je, odmjerio. – Jesam li ti trebao prije reći? Nećeš valjda biti nerazborita?
Odgovorila je kao što bi odgovorila žena dvostruko starija od nje, a ne
razmažena kći Wicksovih. – Nikad nisam nerazborita.
– Točno, doista nisi. Na tome bih trebao biti zahvalan. Hajde, Ursula, Mali
medvjedu, Konstelacijo, budi dobra, budi zadovoljna. – Zapanjeno ga je
pogledala, a on je pocrvenjeo. Ni to nikad prije nije vidjela. – Hajde – rekao
je – dođi sljedeći tjedan sa mnom u Gaunton, svi ćemo poći i pogledati
kuću. Bi li ti se to svidjelo?
Da, svidjelo bi joj se. Laskalo joj je što je pitao. Bilo bi mu mnogo više
nalik da je jednostavno kupio kuću i preselio je. Nestao je na cijeli dan prije
nego što su otišli u Devon, ali nije pitala gdje je bio, nije ni marila. Isplatila
je Dickieja Parfitta. Bilo mu je žao, ali nije se protivio. A onda je došao san
o tunelu. Možda je to čak bilo noć prije odlaska u Devon, u zoru. I ona je
otišla u njegovu sobu, tješila ga i legla uz njega.
Dok je prvi put obilazila Lundy View House s Geraldom i djevojkama i
agentom za nekretnine osjećala se kao obična, normalna supruga i majka.
Kao voljena žena muža iz predgrađa, majka djece koja je vole, čiji je muž
upravo dobio povišicu pa sad može kupiti veću kuću. Bio je lijep, sunčan
dan potkraj kolovoza. I prošli put kad je on bio u kući bilo je lijepo i sun‐
čano. Par kojem je kuća pripadala, koji se nevoljko selio u manju kuću blizu
kćeri u Midlandsu, pokazao im je zračne spavaonice, sve s pogledom na
zeleni, šumoviti krajolik, a tri s pogledom na more.
 Vrt je bio prepun cvijeća koje cvate mjesecima, ali Ursula u to vrijeme nije
znala kako se zove. Izgledalo je svježe i lijepo izdaleka, a pomalo usahlo
izbliza. Trava je požutjela od sunca, ali more je bilo modro kako to more
samo može biti, a zrak tako bistar da si na otoku mogao razaznati pojedina
stabla.
Gerald je rekao, pazeći da ga ne čuju vlasnici: – U ovoj bih sobi mogao
raditi.
Soba je bila u prizemlju i izbijala je iz ostalog dijela kuće poput malenog
krila. Uz dva su zida već bile police za knjige. Vidjela je kako gleda kamo
bi mogao smjestiti još knjiga. Držao je Hope u naručju, nosio je uz i niz
stube, šaptao joj koja će biti njezina soba, a koja Sarina.
Ursulina ljutnja na njegovu umišljenost, na to što je bez nje izabrao
mjesto, ako već ne i kuću, pomalo je nestajala. Djelomice zbog same kuće,
ali, osim toga, naviknula se tako malo očekivati od njega da joj je polaskalo
što ju je pitao slaže li se. Još se više zapanjila kad ju je te večeri, u hotelu u
Barnstapleu, gdje su prenoćili u zajedničkoj sobi, upitao misli li da bi trebao
dati ponudu za kuću.
– Hoćemo li je kupiti?
– Da, hoćemo – odgovorila je spontano i vedro. – Silno mi se sviđa.
– Moje će curice svaki dan biti uz more.
Tri tjedna poslije pomislila je da je trudna. Nije znala bi li se tome nadala
ili bi strahovala. Vjerojatno oboje. Još jedno dijete koje će joj preoteti? Ili
dijete za koje će se boriti i zadržati ga? No nije bila trudna, pa to nije bilo
važno. A drugih prilika neće biti, to joj je jasno dao do znanja kad je za‐
ključao vrata svoje spavaonice na Holly Mountu, tako da je Sarah, kad je
kao i obično ujutro pošla k njemu, morata lupati i vikati: – Tata, tata, otvori!
Prodali su kuću u Hampsteadu i preselili se u prosincu, dan poslije Sarinog
četvrtog rođendana. Kišilo je, a sivo, čelično more izgledalo je kao da ga je
izbolo milijun igala. Geraldove su knjige ispunile dvanaest škrinja, pa se,
čim su stigli, bacio na to da ih stavi na police. Sljedećeg se dana spustila
izmaglica. Prekrila je kuću, vrt, plažu. More se nije vidjelo. Njegova je
reakcija bila silovita, rekao je da nikad ne bi kupio kuću da je to znao.
Nije joj bilo jasno na što misli. Za nju, to su bili samo niski oblaci, mekani
i vlažni, koji su ostavljali kapi na prozorima. Susjeda s kojom je popričala
rekla joj je da izmaglica rijetko traje dulje od dana, a Ursula je to prepričala
Geraldu. Nije odgovorio. Povukao se u radnu sobu, navukao zavjese i
upalio svjetlo.
 Ona je bila u susjednoj sobi, u kojoj će poslije spavati Pauline. Uređivala
ju je za gosta koji će doći na vikend, prethodnika Roberta Postlea u Carlyon
Brentu, Frederica Cypriana, urednika koji je “otkrio” Geralda, koji je prvi
pročitao Središte privlačnosti. Bilo bi joj draže da je Gerald s tim pozivom
pričekao tjedan-dva, ali naučila je i uvijek je iznova učila da Gerald dobije
ono što želi.
Ušao je u sobu vodeći djevojčice za ruku i rekao: – Želim da na prozore u
mojoj sobi stave rebrenice. Tamne rebrenice. Možemo li to učiniti? Što
misliš, koliko će im trebati da ih postave?
 15.

Malo što može tako ići na živce kao govor nekoga za koga znamo da je in‐
teligentan, ali ne zna pravila gramatike i ispravnog izražavanja.
—Glasnik bogova
Jason Thague izgledao je gotovo točno onako kako ga je zamišljala. Os‐
tavilo je to na nju neobičan dojam, jer ne očekujemo da ljudi izgledaju
onako kako ih zamišljamo. Život nije takav. Obično donosi iznenađenja.
Zamislila je mršavog mladića okruglog, prištavog lica, s naočalama i
dugom, kovrčavom, ne osobito čistom kosom, pa je, kad se približila
Ipswichu, bila uvjerena da će sresti krupnog muškarca glatke puti i vojnički
podšišane kose. Ali, bio je gotovo onako kako je zamislila, i to ju je nasmi‐
jalo.
Samo, bio je stariji, gotovo njezinih godina. Lice mu je već poprimilo
trajni oblik, a prištevi su prošli, ali su ostavili ožiljke i rupe. Bilo je to
gladno lice, možda doslovce gladno.
Imao je sobu u zgradi u predgrađu na suprotnoj strani mjesta od Joan
Thague. Zgrada je bila viktorijanska, od bijele cigle, bez zabata, četverokat‐
nica, a njegova je soba bila na vrhu, s dvorišne strane. Tipična studentska
soba, prljava, s hrpama papira i knjiga, odjeće i prljavih šalica i čaša, ne‐
namještenom posteljom, pogledom na krovove, bijedne kućerke i kante za
smeće, s posterom Oasisa na jednom zidu, Modiglianijevog akta na
drugom.
Ponudio joj je kavu. Prihvatila je da ne bi zvučala odveć nadmeno, ali us‐
tuknula je kad je iskopao šalicu ispod kreveta i kratko je isprao pod
slavinom. Kekse je, neobjašnjivo, držao u staklenki. Imali su okrznute
rubove pa je brzo odmahnula glavom kad joj ih je ponudio, možda prebrzo,
jer zbunjeno ju je pogledao prije nego što ih je sam počeo jesti. Tek joj je
poslije sinulo da ih je vjerojatno čuvao za nju.
– No, dobro, da vam kažem što sam otkrio – rekao je.
– O doktoru Nuttallu?
– Imao je dva sina. Bilo ga je lako naći, ali dakako, umro je. Umro je i
jedan sin. Prirodnom smrću, jer da je živ, bilo bi mu osamdeset. Drugi se
zvao Kenneth i rođen je u veljači 1921. godine.
 – Sami Kenovi – rekla je.
– Da, valjda je u to doba to ime bilo seksi. Danas se samo kineski kuhari
zovu Ken. Gdje god sad bio taj Ken, ako je živ, malo je prestar da bi bio vaš
otac. Jer, 1951. godine, kad je vaš tata promijenio ime, njemu je već bilo tri‐
deset, a ne dvadeset pet. Mislite li da bi uzeo identitet nekoga tko je bio pet
godina mlađi?
– Pa, prije to nego nekoga tko je bio pet godina stariji – rekla je Sarah. –
Bilo bi mu draže da bude mlađi, nije li tako? Svi uvijek žele biti mlađi.
– Doista? – rekao je Jason Thague kao da ga nije uspjela uvjeriti. – Je li
vašem tati moglo biti sedamdeset šest kad je umro?
– Ne znam. Možda. Ljudi različito stare. Otkud znam? Jednostavno sam
prihvatila da ima onoliko godina koliko je rekao da ima. – Kao što je pri‐
hvatila i sve ostalo, kao što svi manje-više činimo. – Možemo li pronaći tog
Kennetha Nuttalla?
– Ne znam. Zapravo bi nam bilo draže da ga ne možemo naći, zar ne?
Mogu pokušati. Pokušat ću. Njegov otac, liječnik, umro je u Ipswichu, a
isto tako i brat. Mogu krenuti od telefonskog imenika. Ali, htio bih vas
nešto pitati.
Pogledala ga je. Sad kad je došla ovamo i razgovarala s Jasonom Thag‐
ueom, odjedanput ju je obuzeo osjećaj da mora odustati. Nije to sebi mogla
objasniti, bilo je nelogično, apsurdno. Taj se čovjek doista trudio i postigao
je čuda. Ali, kao da je odjedanput shvatila kako je to nemoguć zadatak. U
svemu je bilo previše pretpostavki, sve se temeljilo na hipotezi da je čovjek
koji je postao Gerald Candless poznavao pokojnoga Geralda Candlessa, ili
je barem čuo za njega.
– Da, što? – uzdahnula je.
– One knjige koje ste mi poslali. Nisam još nijednu pročitao.
Sarah je slegnula ramenima. Već se naviknula na paradoks da se upravo
studenti, koji imaju najviše posla s tiskanom riječi i učenjem, često teškom
mukom uspijevaju natjerati da pročitaju knjigu.
– Vjerojatno morate mnogo učiti.
Nije odgovorio. – Nisam ih pročitao, ali pogledao sam ih. Čemu služi onaj
crni leptir na ovicima?
– Leptir? Ah, da, noćni leptir.
– Dobro, noćni leptir. Zašto je na ovicima?
Nije znala. Nikad nije pitala, nije o tome mnogo ni razmišljala. – Tu je
siluetu imao na memorandumima, na posjetnicama i na knjigama. Ne znam
zašto. Je li važno?
– Moglo bi biti. Moram posvuda tražiti naznake koje mogu dovesti do
odgovora, zar ne? Kako znate da je to noćni leptir, a ne obični? Pretpostavl‐
jam da postoji neka razlika, ali je ne znam. Možda vi znate?
– On ga je tako zvao. Govorio bi da je to njegov “crni noćni leptir”. Ne
znam zašto.
– Možete li doznati? Možda od majke?
– Ona to neće znati. Možda bi znala moja sestra. Jasone, ima li sve to
smisla? Da odustanemo?
Napravio je grimasu. Čudno, nekim su ženama rošava muška lica
privlačna. Očito jesu, kad pomisliš koliko filmskih glumaca ima takvu put.
Doduše, ti glumci inače nisu nimalo nalikovali Jasonu Thagueu. – Jeste li
zato došli, da mi kažete da odustajemo?
Ne, rekla je, to joj je upravo palo na pamet. Odjedanput joj se učinilo
beznadno. Ako nema ničega u njegovim knjigama, u papirima, u njegovim
riječima kojih se sjećala, kakvih onda izgleda imaju?
Razmišljajući naglas, rekla je: – Vi ste muško. Što biste vi učinili? Mislim,
kad biste htjeli promijeniti identitet.
– O tome sam već razmišljao. Kad sam počeo raditi za vas, prvo sam se to
upitao. Učinio bih to zakonski. Ali, to znači da bi bilo objavljeno u novin‐
ama. Vaš je otac imao neki razlog da sve obavi tajno. Recimo, meni se moje
ime ne sviđa, ni Jason, ni Thague. Promijenio bih ga u nešto što mi se sviđa,
u Jonathan. Ako ikad budem imao sina, nazvat ću ga Jonathan. A sviđaju
mi se jednosložna prezimena koja nisu odveć česta, pa bih za prezime izab‐
rao Dean ili Bell ili King. Eto, nazvao bih se, recimo, Jonathan King.
– Mislite da su mojem ocu najdraža imena bila Gerald i Candless?
– To baš ne zvuči vjerojatno. Ali, Gerald je sigurno bilo najdraže ime
Kathleen i Georgea Candlessa, inače ga ne bi nadjenuli sinu.
– Ako imate pravo, nikad ništa nećemo postići jer ne možemo znati zašto.
Hoću reći, vi ne znate zašto biste se htjeli zvati Jonathan King.
– Sviđa mi se kako zvuči.
– To vam i govorim.
Robertu Postelu napisala je nejasno, oprezno pismo. Kad ga je čitao u
svojem uredu u Ulici Montague, čitao po drugi put i pokušavao čitati
između redaka, zaključio je da joj je zamisao o memoarima dosadila. Što bi
drugo mogle značiti “trenutačno nepremostive zapreke” i “teškoće da
steknem pravu sliku o očevu podrijetlu”?
 Upravo se vratio s ručka s majkom Sare Candless i direktoricom publi‐
citeta Carlyon Brenta. Manje je više, devetnaesti i posljednji roman Geralda
Candlessa, objavit će u siječnju, a Elaine Kirkman, direktorica publiciteta,
željela je da Ursula pomogne u promidžbi. Ursula je otišla s njom kako bi
se dogovorile o intervjuima, književnim večerima i nastupima na televiziji.
Zgranut izraz na Ursulinu licu jasno mu je rekao koliko joj se sve to nije
radilo. Nije očekivala da će to od nje tražiti. Sirota žena vjerojatno je mislila
da su je pozvali u London kako bi razgovarali o grafičkom rješenju ovitka i
o tome treba li na njega staviti Geraldovu fotografiju ili ne.
Bio je odveć diskretan da bi spomenuo Sarine memoare ili Sarino pismo.
No, diskreciju na stranu, oduvijek mu se činilo da se kćeri baš ne slažu s
majkom. Gerald ih je obje strašno razmazio. Robert je imao svoje mišljenje
o ljudima koje u djetinjstvu odveć maze, koji su uvijek u središtu po‐
zornosti. Počnu dobro, ali nikad ne ostvare onoliko koliko bi mogli.
Odustaju. Osim toga, nimalo ih ne zanimaju ljudi koji ih ne smatraju
prekrasnima.
Sve se to jasno vidjelo u ovom pismu. I zašto ga pita zašto je njezin otac u
radnoj sobi držao palmin križ? Njega, Roberta, u pismu je nazvala
kršćaninom, što je mrzio. To je zvučalo kao da ga se netko upravo sprema
baciti lavovima. Bio je katolik, rimski katolik, ako baš želite znati. Vjer‐
ovao je da su na Zapadu svi kršćani, premda mnogi posrnuli. Dodala je post
scriptum koji mu je zvučao afektirano:
Biste li možda znali zašto je tata na ovicima knjiga imao onog crnog
noćnog leptira?
Nije to znao. Postao je Geraldov urednik tek 1981., kad je Freddie Cyprian
otišao u mirovinu. Istina je zapravo da se ona želi izvući. Prepala se. A on
je bio tako glup da je očekivao prvu verziju do Božića. Čak je mislio da će
knjiga moći izići iz tiska u isto vrijeme kao i broširano izdanje Manje je
više. Kad se samo sjeti svih onih nesretnika koji bi dali nekoliko godina
života za priliku da im se objavi knjiga! Spustio je pismo na ostala i otišao
kat niže pozdraviti se s Ursulom. Rekla je da želi stići na vlak u pola četiri.
Ursula nikad nije imala mnogo veze s promidžbom Geraldovih knjiga.
Nije nikad bila u ovim prostorijama, kamo se Carlyon Brent preselio iz
Fitzrovije prije trinaest godina. U isto je vrijeme promijenio i agenta, ali
njega je srela samo jedanput, na nekoj književnoj večeri. Tadašnja direktor‐
ica publiciteta rekla je Geraldu da će se, ne bude li se Ursula nigdje po‐
javljivala s njim, početi govorkati da mu je brak u krizi.
 A upravo je u to vrijeme bio u najdubljoj krizi, na točki s koje se više
nikad neće vratiti. Otišla je na tu večeru. Nije čak ni sjedila za istim stolom
s njim. Otišla je na još jednu, koju je priredio američki veleposlanik pa je
bila veoma otmjena. Po svemu sudeći, više nije bilo opasnosti od govork‐
anja, jer nije je pozvao na turneju po Americi ni na festival u Australiji. Kad
god mu je objavljen novi roman, putovao bi po zemlji, uglavnom u veće
gradove, čitao ulomke i potpisivao primjerke u knjižarama. Uvijek je išao
bez nje.
Jednom, nedugo pošto su se uselili u Lundy View House, potpisivao je
knjige u Devonu, pa je pošla s njim. U to je doba publiciteta bilo manje,
nisu ga držali presudnim, osobito ne za ozbiljnu književnost. U knjižari su
ih ponudili pjenušcem i poslije ih poveli na večeru iako Gerald nije uspio
prodati više od dvadset primjeraka mnogo hvaljenog Glasnika bogova u
Plymouthu i sedamnaest u Exeteru. Poveo ju je sa sobom, mislila je –
premda joj to tada nije palo na um – da bi se iskupio zato što ne spava s
njom. Iskupljivao se u to doba na razne načine, a najviše novcem.
U granicama razuma, mogla je potrošiti koliko je god htjela na uređenje
Lundy View Housea, mogla je zaposliti domaćicu i vrtlara. Neka pozove
roditelje, sestru, djeverušu Pam koja se udala i imala vlastitu djecu, a mala
Pauline neka dođe na ljetovanje. Poslije Frederica Cypriana, posjetio ih je
Roger Pallinter, pa Arthurovi i Beattie Paris i Maggie. Gerald je uvijek go‐
vorio da poziva goste kako bi njoj pravili društvo. Njezina je sestra Helen
rekla ono što sama nije opazila:
– Kad se ljudi vjenčaju, obično se druže sa ženinim prijateljima. Kod vas
je obratno.
U to vrijeme još joj je bilo važno što ljudi misle, pa se bojala da Helen ili
Pallinterovi ili Arthurovi ne otkriju da ona i Gerald ne spavaju u istoj sobi.
Zato joj je bilo tako drago što imaju sobu za goste u prizemlju. A prvoga
ljeta u novoj kući posjetili su ih Colin i Sally Wrightson.
Kad se tek udala, Ursula je mislila kako je Colin Wrightson pozitivno,
gotovo čarobno utjecao na njezin život. Nije joj se osobito sviđao, ali smat‐
rala ga je svojim dobrim anđelom. Da se nije poskliznuo na ledu i slomio
nogu, ona ne bi upoznala Geralda. Ali sad, gotovo osam godina poslije,
počela je vjerovati da joj je naudio. Kad god bi ga vidjela, sjetila bi se onog
dana kad je Sally nazvala i rekla Betty Wick što mu se dogodilo, sjetila se
kako je bila uzbuđena kad je čula da umjesto Colina dolazi Gerald.
 Colin Wrightson bio je poznat po vanbračnim vezama. Zlobnici su tvrdili,
poznatiji po tome nego po povijesnim romanima koje je pisao. Ursula je go‐
vorila da ne zna zašto Sally ostaje s njim.
– Kruh i maslac – odgovorio je Gerald.
– Doista misliš da ostaje s njim zbog novca?
– Većina brakova održava se zbog ekonomskih razloga. Drugim riječima,
zato što se žene ne mogu same uzdržavati. Možda se to promijeni, ali zasad
nije.
Razgovarao je s njom – u onim rijetkim prilikama kad je to uopće činio –
ne kao da su i oni bračni par, nego kao da je ona slučajna poznanica koju je
sreo u gostionici. Ono što mu nije rekla bilo je da joj se Colin Wrightson
udvarao. Nije joj to donijelo zadovoljstvo, nije bilo ni zabavno ni zas‐
trašujuće, ali nije se ni uvrijedila. Ali, nije joj se sviđao i nije joj bio nimalo
privlačan. Bio je nekoliko godina stariji od Geralda i samo nekoliko godina
mlađi od njezinog oca, rumena lica, debeo, kratkovidan muškarac čija je
odjeća zaudarala na cigarete.
Kad su taj put došli, u subotu su Sally, Colin i Gerald izišli s djecom, a ona
je ostala sama kod kuće. Zašto je bila sama? Možda je imala migrenu. Ot‐
prilike u to vrijeme počele su migrene. Ali, tog je poslijepodneva glavobolja
zacijelo brzo prošla ili je nije ni bilo, jer bilo joj je dovoljno dobro da učini
ono što je Colin od nje htio kad se neočekivano vratio sam.
Mora hitno nazvati London, rekao je. To jest, to je rekao Sally i Geraldu,
njoj ne. Rekao je štošta drugo što bi se sramila ikome ponoviti, čak i onda:
da je ne može zaboraviti, da nije od kamena, da je došao u Lundy View
House samo zbog jednog razloga. Sjedio je pokraj nje na kauču dok joj je to
govorio, i poslije nekog vremena, ustala je i otišla s njim u sobu za goste.
Bilo je grozno, napeto, neočekivano upravo ono što je željela. Po svemu
sudeći, željela s bilo kim. Barem dok ne bi pogledala njegovo oznojeno,
gotovo ljubičasto lice.
– Polako – stalno je govorio – polako.
Ali, nije mogla polako, tako već dugo nije…
– Bome, strašna si ti cura – rekao je. – Polako. Budeš li to radila, neću se
moći suzdržati. Zaboga…
Vjerojatno je volio pasivne žene. U svakom slučaju, nije tražio repete. Da
jest, mislila je bijesno, bila bi ga ubila, uzela bi kuhinjski nož i zabila ga u
njegov golemi trbuh.
 Pomišljala je na to da kaže Geraldu. Samo da bi vidjela što će reći, što će
učiniti. Umjesto toga, upitala ga je što je ona učinila. Godinama poslije
ljutila se što je to tako sročila. Nije rekla: “Što je tebi?”, “Zašto me više ne
želiš?”, nego: “Što sam učinila?” Kad se ženski pokret razmahao i kad je
čitala o tome, kad su je počele uzbuđivati nove zamisli, shvatila je da je
tako bila odgojena, da je takva bila i njezina majka i Helen, jer i njih su
naučili misliti da je žena kriva ako nešto nije kako valja.
Rekao je: – Ništa.
Samo to, obično “ništa”.
– Ne živimo pravim bračnim životom – rekla je jer se nije mogla navesti
da izgovori riječi “voditi ljubav” ili nešto još gore. – Ne spavamo u istoj
sobi. Zašto? Zato sam te pitala što sam učinila. Možda bi bilo točnije da
pitam gdje sam pogriješila.
Onda joj je rekao, a ona je zažalila što je uopće pitala.
– Jednostavno si bila pogrešna osoba. To nije tako okrutno kako zvuči, jer
nema prave osobe i nikad je ne može biti.
Gotovo je prošaptala: – Je li ikad postojala?
– Ne.
– Geralde, što želiš od mene?
– Ništa – ponovio je.
Sazrela je. Nije ga se više bojala. – To nije nikakvo objašnjenje. Potrebno
mi je nešto više. Imam pravo na jasniji odgovor.
Uzdahnuo je. Sjetila se – što je u ono doba bilo čudno za nju – jednog
Shakespeareovog stiha. Upamtila ga je jer je u školskoj predstavi glumila
lady Macbeth. “Srce je prepuno briga.” Zvučao je kao da mu je srce pre‐
puno briga.
– Kad smo se vjenčali, mislio sam da će ići. Mislio sam da ću to moći. –
Nije spomenuo djecu. To je bilo četrnaest godina prije Bijede. – Nismo
krivi ni ja ni ti.
– Zašto mi ne možeš reći zašto?
– Mogu, do određene točke. – Od srca prepunog briga lice mu je posivjelo.
– Dugo prije nego što sam te sreo, nešto sam učinio. Nešto slučajno i
prilično smiono. Ne pokvareno, ne zlo. Uništilo mi je cijeli život. Pokušao
sam to poslije popraviti, ali bilo je prekasno. Žao mi je, ali teško mi je gov‐
oriti o tome. Možda jednog dana to napišem. Kad budem star. Možda.
– I to te… udaljuje od mene?
 Napravio se da to nije čuo. – Ne volimo ljude koje smo povrijedili. Znam
da sam te povrijedio – i to ti je to. Ako ti je to ikakva utjeha, živim u celib‐
atu. Potpunom.
Vjerovala mu je. I to je nije utješilo. Samo se osjećala glupo što je unajm‐
ljivala detektiva. Njezin brat Ian nedavno se razveo, taman navrijeme da se
oženi s Judy i da njihovo dijete ne bude vanbračno. To je Ursulinoj obitelji
pokazalo da je razvod moguć, da nije kraj svijeta, da se ljudi mogu ponovno
vjenčati. U isto vrijeme Rogera Pallintera ostavila je žena.
– Tražiš li da ostanem? – Trebalo joj je mnogo hrabrosti da to kaže.
– Ne – odgovorio je. – Ne, ne tražim. Čak to i ne očekujem.
Čekala je da doda kako bi to ipak htio, kako je to ono što želi. Umjesto
toga, dodao je: – Razgovaramo otvoreno, pa ti mogu reći da mi je svejedno
hoćeš li ostati ili ne. Čini kako ti drago. Ali, nikad se nisi osobito zanimala
za djecu, pa bi ona, dakako, ostala sa mnom.
To ju je toliko šokiralo da nije mogla progovoriti. Nikad joj nitko nije
rekao nešto tako okrutno. Rijetko je plakala, ali te noći nije mogla prestati.
Sljedećeg dana, u nedjelju, u novinama su se pojavili prvi prikazi Molitvi.
Hvalili su ga više nego ikad prije. Kritičari su pisali o njegovoj suosjeća‐
jnosti, toplini, čovječnosti, sposobnosti da riječima stvori čaroliju koja
postoji između žene i muškarca.
Odvezao se u Gaunton i pokupovao sve novine. Jedino je tad bio doista
sretan, kad bi dobio dobre recenzije, a ove su bile bolje nego ikad. Gurnuo
joj je novine preko stola da čita, čitao joj ulomke drugih prikaza dok je
čitala, razdragano se smijao, čak je pobjedonosno pljesnuo rukama. Bila je
sigurna da je zaboravio sve što su sinoć rekli, ili to nije smatrao osobito
važnim.
A sad žele da zauzme njegovo mjesto, da govori o toj novoj knjizi. Dok je
prelazila Trg Russell, razmišljala je o onome što joj je rekla Elaine Kirk‐
man, o mogućnosti da govori na radiju, u Kaleidoscopeu, u televizijskoj
emisiji Bookworm, da je intervjuiraju za Guardian i The Times. Nije se
mogla natjerati da kaže Elaine Kirkman ili Robertu Postleu kako je posljed‐
nja Geraldova knjiga koju je pročitala, ili makar samo pogledala, izišla prije
dvanaest godina.
A sad se pojavilo još i pitanje je li uopće bio onaj za kojeg se izdavao.
Očito ni Robert ni Elaine o tome nisu ništa znali. Stoga nisu mogli znati
kako ju je to duboko kosnulo, kako su joj zbog toga i kuća i sve ostalo što
mu je pripadalo postali užasni. Odlučila je prodati kuću i odseliti se, i nije
se predomislila ni nakon prospavane noći. Bila je samo još odlučnija.
Kad se vrati kući, nastavit će raščišćavati papire – bila je počela, ali je
brzo odustala. Kuća mora biti uredna i sterilna, mora je očistiti od njega, a
onda će je ponuditi na prodaju. O tome je razmišljala kad je podigla pogled
i ugledala Sama Fleminga.
Prvi joj je poriv bio djetinjast. Poželjela se sakriti, tako da je ne vidi. Ili se
pretvarati da ona njega nije vidjela, proći spuštena pogleda. Ali, vidio ju je.
Ispružio je obje ruke.
– Ursula!
Bila je svjesna da je porumenjela. – Dobar dan.
– Mogu li pogoditi? Sigurno ste bili kod muževljevog nakladnika.
Nije to bilo baš tako domišljato. Gdje bi drugdje bila, osim ako je otišla u
Britanski muzej? – Prilično se žurim – rekla je. – Moram stići na vlak.
– Kad polazi?
Rekla mu je i odmah zažalila što nije rekla pola sata prije.
– Onda imate vremena. Dovoljno vremena da sa mnom popijete čaj.
Dok mu je sjedila sučelice u kavani nedaleko stanice podzemne, pomislila
je da mu baš može i reći. Nema što izgubiti. U tom trenutku, dok je
žličicom miješala čaj, pomislila je kako uopće više nema što izgubiti. Već je
sve izgubila.
– Zašto ste željeli popiti čaj sa mnom? – upitala ga je i pogledala ravno u
oči. – Da ste me željeli vidjeti, bili biste me nazvali. Ovaj slučajni susret –
jeste li samo uljudni? Ne morate prema meni biti uljudni.
– Ali, ja vas jesam nazvao – rekao je. – Dvaput. Prvi put mi je rečeno da
sam dobio pogrešni broj, u što nisam povjerovao, a drugi put sam ostavio
poruku i svoj broj telefona.
– Ah, tako. – Zacijelo je zvao tijekom vikenda kad su djevojke bile kod
kuće. – Moje kćeri, vjerojatno. Nisam primila poruku.
– Htio sam vam objasniti da vas nisam želio upoznati zbog knjiga vašeg
muža. Nisam se nadao dočepati nekog njegovog prvog izdanja. To je
smiješno. Želio sam upoznati vas – želim vas upoznati – jer mi se sviđate.
Privlačite me. Mislim da bismo se dobro slagali.
– Vrlo ste otvoreni – rekla je.
– I sad tako mislim. Još i više. To što sam vas ovako slučajno sreo smat‐
ram velikom srećom.
 – Pa i nije posve slučajno. Vaša je knjižara vjerojatno u blizini, zar ne?
Svaki dan u ovo doba prolazite trgom. Prije ili poslije morala sam i ja naići.
– Opet je osjetila treptaj one snažne želje koja ju je bila spopala prošlog
ljeta, one večeri u hotelu. Njegovo lice, njegov glas, oduševljenje, želja da
joj udovolji – sve je to bilo tako različito od onoga na što se naviknula. –
Moram poći na vlak – rekla je.
– Ispratit ću vas.
Rekla mu je da ne treba. Mora otići samo jednu stanicu podzemnom.
Odgovorio je da mu ne mora objašnjavati, vrlo dobro poznaje londonsku
podzemnu željeznicu, i svejedno je želi ispratiti.
Vlak se zaustavio u tunelu između King’s Crossa i Euston Squarea i tu je
stajao desetak minuta. Pitala ga je kako je Molly, a on je pričao o Molly i
djeci i o tome kako će se Molly vjerojatno ponovno udati kad je Ursula
shvatila da je zakasnila na Inter-City. Neće moći stići navrijeme u Padding‐
ton, a sljedeći vlak polazi kasno, prekasno da bi ulovila vezu za Barnstaple.
Vlak podzemne zatresao se i krenuo, ali bilo je prekasno. Pomislila je da
upita Saru ili Hope može li prenoćiti kod njih. Jedna će reći da joj je žao ali
to nije moguće, a druga će pristati, ali preko volje. To ne bi mogla podnijeti.
Suze su joj navrle na oči. Gledao ju je zgranuto. Znam što je ovo, pomis‐
lila je, ovo je početak neke vrste živčanog sloma. To će mi se sljedeće do‐
goditi. Doživjet ću slom živaca i zaista poludjeti.
– Što vam je? – upitao je.
– Zakasnila sam na vlak!
– Znam. Iziđimo na sljedećoj stanici. – Bilo je to kod Ulice Baker, i dok su
se vozili pokretnim stubama, rekao je: – Naći ćemo vam hotel. Onda ću vas
odvesti na večeru pa ćete mi reći zašto ste tako nesretni, jer ne vjerujem da
je to zato što ste zakasnili na vlak ili zato što vam je umro muž.
– Ne – rekla je tiho – nije.
Učinilo joj se da je rekao da bi je volio učiniti sretnom, ali nije mogla biti
sigurna jer je u postaji bilo bučno. Možda je rekao nešto posve drugo.
 16.

Kad mislite da vas netko sluša, vjerojatno samo smišlja što će sljedeće
reći.
—Čovjek iz Tesalije
Jason Thague pronašao je udovicu Roberta Nuttalla, Anne, u Cotswoldsu.
Njezin je muž bio zubar u Oxfordu, a kad je otišao u mirovinu živjeli su u
Chipping Campdenu.
– To me podsjetilo na zubare – rekla je Sarah. – To jest, na zubara Cand‐
lessovih. Sigurno su ga imali.
– Ne vjerujem. Tridestih godina ljudi nisu imali zubare, nisu odlazili na re‐
dovite preglede. Išli ste zubaru da vam izvadi zub koji vas boli. Osim toga,
pitao sam baku, i rekla mi je da je za dvadeset prvi rođendan izvadio sve
zube i dobio zubalo.
– Nevjerojatno!
– To sam i ja rekao. Baka ima zubalo, ima ga otkako znam za nju. Nije
otišla zubaru do sedamnaeste, kad je živjela u Sudburyju, a tad je, kako sam
rekao, otišla izvaditi zub.
Što bi njezin otac rekao o njegovom rošavom licu, njegovom glasu i
naglasku? Hladno je rekla: – Dakle, opet smo u slijepoj ulici.
– Ne govorite tako. Još su nam ostali brusač noževa i tapetar. Jeste li mi
poslali ček?
Sari je bilo četrnaest kad je Hamadrijada ušla u uži izbor za Bookerovu na‐
gradu, bila je, dakle, dovoljno stara da svhati što to znači, ali i dovoljno
mlada da bude jako uvrijeđena kad nije pobijedio i uvjerena da mu je učin‐
jena nepravda. Pročitala je roman i mislila da je mlada djevojka, Delphine,
protagonistica, ona sama. Pitala je oca, a on je rekao: – U Delphini ima i
malo tebe i malo Hope.
Pitala je što je to “malo”, a on je rekao njihovu ljepotu i inteligenciju. A
ostalo? Odakle Delphineina sramežljivost, dobrota, povučenost? Nitko se,
čak ni tad, nije mogao pretvarati da su ona i Hope sramežljive, povučene ili
osobito dobre.
– To je netko koga sam poznavao jednom davno – rekao je. – Ne, nije mi
to bila djevojka. – Oklijevao je. – Bila mi je rođakinja.
 Sad se toga sjetila. Mislila je na Hamadrijaduu jer je Frederic Cyprian još
bio očev urednik u vrijeme kad je objavljena. Poslije toga, prije nego što je
izišla sljedeća knjiga, otišao je u mirovinu. Neki su tvrdili da je otišao u
mirovinu upravo zato što Hamadrijada nije dobila nagradu. Za večerom,
kad je objavljeno koji je roman dobio nagradu, učinio je nešto što su znali
raditi pisci, ali ne nakladnici. Ustao je i otišao.
Sarah ga je srela nekoliko puta tijekom sedamdesetih godina kad je
dolazio, sa ženom ili sam, u Lundy View House. I tad je bio star, a njegova
žena još starija. Ona je umrla. Otkako se doselila u ovaj stan, Sarah je znala
da su susjedi. Zbog nekog ga je razloga, kojeg se više nije sjećala, jednom
potražila u telefonskom imeniku. Vjerojatno se radilo o znatiželji, jer nije
ga namjeravala posjetiti niti ga nazvati.
Ali, sada jest. Ako je još živ, a Robert Postle rekao joj je da jest, onda još
živi tu, iza ugla, kakvih dvjesto metara od nje. Otišla je onamo i pogledala
kuću. Viktorijanska, od crvene opeke, sa strmim stubištem do ulaznih vrata.
Doimala se prazno, napušteno. Trenutak je oklijevala, a onda se popela uza
stube i pozvonila.
Nitko nije došao. Pozvonila je ponovno. Vrata je otvorila žena desetak
godina starija od nje, ali vrlo različitog tipa. Izgledala je umorno i
razdraženo. Na sebi je imala tamnoljubičasti starinski kostim.
– Da? – rekla je.
– Zovem se Sarah Candless. Gerald Candless bio mi je otac. Mogu li pos‐
jetiti gospodina Cypriana?
– Pa …
– Bio je očev urednik.
– Znam to, gospođice Candless.
Žena ju je sumnjičavo gledala. Sarah je pomislila da to mora biti kći Fre‐
derica Cypriana. Jane? Jean? A možda se i nije sjećala, možda je samo na
njezinu napetom licu vidjela sličnost s Cyprianom.
– Upoznala sam vašeg oca – rekla je – kad sam bila mlada.
– To nije moglo biti tako davno – suho je odgovorila žena. – Izvolite,
uđite. Ja sam Jane Cyprian. Moj je otac vrlo star i nije mu dobro. I više od
toga, ali vidjet ćete, vidjet ćete. – Dodala je: – Možda bude posve pribran.
Katkada jest.
Sarah je osjetila onu tipičnu uznemirenost, gotovo strah, koji osjetimo kad
se moramo suočiti s nekim tko je, potpuno ili djelomice, izgubio vlast nad
sobom. Slijedila je Jane Cyprian niz hodnik. Nije bio mračan ni zloslutan,
osim ako se hrpa slika, ukrasa i drugih predmeta može nazvati zloslutnom.
Pred zatvorenim vratima Jane Cyprian se okrenula i rekla: – Bilo bi mi
draže da ste prije nazvali.
– Bila sam u prolazu. Živim u blizini.
Slegnula je ramenima, dobacila joj razdražen pogled i otvorila vrata. U toj
sobi ništa ne bi iznenadilo posjetitelja prije stotinu godina. Bila je potpuno,
ali ne neukusno, viktorijanska, uključujući izvezene stolnjake i niz sepija
fotografija iznad kamina. Starac je sjedio pred njim, u naslonjaču sa zaštit‐
nom presvlakom. Otkako ga nije vidjela, vrijeme ga je izbijelilo, smanjilo i
iscijedilo, isušilo ga poput jesenjeg lista.
– Tata – rekla je Jane Cyprian – netko te je došao posjetiti.
Okrenuo je glavu, posegnuo za štakama naslonjenim na naslonjač, onda se
predomislio i pružio uzdrhtalu ruku.
– Ursula!
Sarah je odmahnula glavom. Jane Cyprian upitala je: – To nije vaše ime?
– Majčino.
– Ah, da. Često se tako zabuni. Ovo je gospođica Candless, tata.
– Ursula – ponovio je.
Sarah se natjerala da mu priđe i pruži ruku. Gledao je njezinu ruku kao da
je to neki nepoznat predmet kakav nikad prije nije vidio. Njegov je glas bio
visok i tanak, kao da su mu skratili glasnice.
– Onaj tvoj muž me više uopće ne posjećuje.
Zaustila je da mu kaže kako je Gerald Candless umro, ali uhvatila je
pogled Jane Cyprian i vidjela da je blago zatresla glavom. Nije rekla ništa.
Osjećala se bespomoćno. – Htjela sam ga pitati o logu na ovicima očevih
knjiga.
– Možete pokušati.
Ali, nije mogla. Taj je starac papirnatog lica i zbunjenog pogleda u njoj
probudio svijest o vlastitim nedostacima. Dotad to nije zamijetila, kako joj
je teško prići starcima, ljudima nezdrava uma, svima koji su po nečemu raz‐
ličiti. Sjetila se Joan Thague.
– Moram ići – rekla je. – Nisam trebala smetati.
– Možda niste.
Žena ju je prezirala. Prezir je bio gotovo opipljiv, pa se Sarah indignirano
uspravila. Starac je sad jasnije rekao:
 – Prihvatit ću tvoj poziv kad vrijeme bude ljepše. Na proljeće. Doći ću k
vama i vidjeti vaše dječačiće.
Vani, u pretrpanom hodniku, Jane Cyprian je rekla: – Alzheimerova bolest,
kako ste vjerojatno shvatili.
– Žao mi je.
– E pa, trebali ste prvo nazvati.
Dok je hodala ulicom i zamišljala kakav mora biti život te žene, Sarah se
stresla. Ali, žena je grozna. Nije morala biti tako neugodna. Otići ću do
Hope, pomislila je. Trebala sam već prije otići. Ona bi mogla nešto znati o
noćnom leptiru. Naišao je taksi. Zaustavila ga je i odvezla se sestri. Nije još
nikad otišla onamo a da se nije najavila. Na pola puta sjetila se kako joj je
Hope rekla da će biti kod Fabiana. Dala je vozaču Fabianovu adresu. Stan‐
ovao je u Shadwell Basinu, vrlo daleko, i mogla je onamo stići jeftinije.
Idem li zapravo zato što mi je potrebno da s nekim razgovaram? Osjećam li
se, otkako sam srela Adama, usamljenije nego prije?
Kod Fabiana su bili bratić i sestrična sa sela. Spavali su u vrećama, na
podu dnevne sobe. Hope je otvorila vrata i oduševljeno primila sestru, što je
Saru dirnulo i pomalo iznenadilo, sve dok joj Hope nije šapnula: – Igramo
Igru.
– Što, s bratićem i sestričnom?
– Tvoj će ih dolazak još više demoralizirati. A onda idu van. Idu u
gostionicu, ali mi nećemo. Imamo pića koliko god hoćeš.
Bili su to brat i sestra, gotovo tridesetgodišnjaci. Hope je držala Fabianove
kuhinjske škare za oštrice i dodala ih bratiću: – Dodajem škare prekriženo.
Bratić ih je sramežljivo primio, otvorio i dodao Sari. – Primam škare
prekriženo i dodajem ih neprekriženo.
Hope je pobjedonosno rekla: – Nije točno.
Sarah je preokrenula škare, uhvatila ih za ručke, sklopila i dodala sestrični.
– Primam škare neprekriženo i dodajem ih prekriženo.
Sestrična ih je otvorila, dvaput preokrenula, sklopila i rekla: – Primam ih
neprekriženo i dodajem prekriženo – te ih je dodala Hope.
– Točno – rekao je Fabian. – A zašto?
– Zato što su sklopljene.
– Ne, nije točno.
– Stvar je u riječima koje govorite, zar ne?
Hope i Fabian podrugljivo su se nasmijali. Sestrična je zatim rekla da je
stvar u tome jesu li škare okrenute nadolje ili nagore, a bratić jesu li okren‐
ute ulijevo ili udesno. Nisu uspjeli pogoditi, iako su igrali još pola sata.
Hope i Fabian su uživali, a i Sarah se razvedrila. Fabianov bratić smatrao je
da bi im morali objasniti Igru, ali Fabian za to nije htio ni čuti. Rješenje bi
se moglo pročuti, pa se on i Hope više ne bi mogli tako krasno zabavljati.
– Ide li tko u gostionicu?
Hope je odlučno rekla “ne, hvala”, i čim su se vrata zatvorila za njima,
otišla je po bocu, ovaj put ne vina nego strege.
– Oblokat ću se – rekla je Sarah.
– Dobra ideja. Izgledaš kao da bi ti to dobro došlo. Fabby je malo istražio
ono umorstvo u Highburyju ako te još zanima. Znaš, slučaj na kojem se
navodno temelji Bijela pačja noga.
– Fab je to istražio?
– Njemu to leži.
– I, ima li to ikakve veze s tatom, Fab? Prvo, misliš li da se roman doista
temelji na tom slučaju? I drugo, govori li nam što o tatinoj prošlosti?
Fabian je zavrtio čašu i gledao kako se blijedožuta tekućina prelijeva amo-
tamo. Zamišljeno je otpio gutljaj. – Nisam ga pročitao. – Po njegovom tonu
bilo je jasno da ni ne namjerava. – Morat ćeš sama prosuditi. Sve sam zap‐
isao. – Dodao joj je desetak stranica u zelenom kartonskom fasciklu.
Sumnjičavo je rekla: – Izgleda vrlo poslovno.
– Vjerojatno i jest.
– Razmišljala sam o onom noćnom leptiru. Znači li nešto? Zašto baš crni
noćni leptir? Znaš li ti možda, Hopie?
– Nikad o tome nisam razmišljala.
– Navodno ste imale tako prekrasan odnos s ocem, a on vas nimalo nije
zanimao. To jest, dok je bio živ – rekao je Fabian i nasmiješio se u odgovor
na Hopein ubojiti pogled. – Recimo, njegovi preci. Žene se obično zan‐
imaju za to. Njegovo djetinjstvo. Ne bi li prvo što biste ga upitale kad se
leptir pojavio na ovitku bilo: “Tatice, zašto taj leptir?” Na kraju krajeva, bile
ste tinejdžerke, a ne novorođenčad.
– Nismo – rekla je Hope. – Jednostavno nismo.
Tonom osobe koja je upravo otkrila veliku istinu, Sarah je začuđeno rekla:
– Zapravo, ne zanima te osobito netko koga ti jako zanimaš. Kao da
njegovo zanimanje zauzme sav prostor. Tata je bio očaran nama i mi smo to
prihvaćale, ali nismo bile radoznale da doznamo nešto o onome tko nam to
daje.
 – Sve je to lijepo i dobro – rekao je Fabian ravnodušno – ali sad vam
stvara prilične teškoće.
– Ne bi nam ni rekao – rekla je Hope otvarajući bocu kako bi si dolila
strege. – Je li ti palo na um – upitala je sestru – da upitaš ženu koja je
izradila grafičko rješenje ovitka za Hamadrijadu zna li što o crnom leptiru?
Mogla bi znati. Upravo je na Hamadrijadi prvi put upotrijebljen.
– Da je pitam? Čak je i ne poznajem. Ne znam tko je. To je bilo prije…
prije osamnaest godina.
– Ja je znam – rekla je Hope. – Iz viđenja. Zove se Mellie Pearson i
stanuje blizu tebe. Osim ako je nekome došla u posjet. Vidjela sam je na
ulici kad sam zadnji put bila kod tebe.
Sarah nije namjeravala ponoviti istu pogrešku. Mellie Pearson živjela je
jednako blizu kao i Frederic Cyprian. Prolazila je kroz njezinu ulicu kad je
išla na stanicu Chalk Farm. Ali, ovaj će put prvo telefonirati.
– Dobro se sjećam rješenja za Hamadrijadu. Bio je to moj prvi veći posao.
– Imala je blag glas i prijazan ton osobe koja želi udovoljiti drugima. – A
onda je knjiga bila tako… tako uspješna, svi su govorili o njoj.
– A jeste li nacrtali i crnog leptira?
– Crnog leptira? Ah, mislite onaj mali amblem. Pa, moglo bi se reći. To
jest, kopirala sam ga. Je li to važno?
– Moglo bi biti.
– Želite li navratiti? Živite u blizini, zar ne?
Na uglu Ulice Rhyl vidjela je kako se zaustavlja taksi i iz njega izlazi
Adam Foley. Iako je znala da živi u blizini, kad ga je tako iznenada
ugledala, uzbudila se. Bio je mrak, ali ulica je bila dobro osvijetljena.
Nastavila je hodati prema njemu, svjesna da joj srce jako lupa. Njegov
visoki lik ostavljao je na pločniku elegantnu sjenu. Platio je vozaču,
okrenuo se, vidio je i držao se posve ravnodušno. Nije je čak pogledao ni s
prikrivenim divljenjem ili nadom, kako su je nepoznati muškarci često znali
pogledati, nego kao da je ni ne opaža. Uzvratila mu je istom mjerom i
prošla ne osvrćući se.
Sljedeći vikend on treba doći u Barnstaple, a ona će otići u Lundy View
House. Iščekivanje ju je preplavilo poput vruće pare. Isključila se iz
vanjskog svijeta, obuzeta uzbuđenjem, pa je prošla pokraj kuće Mellie Pear‐
son i morala se vratiti.
Trebalo joj je nekoliko trenutaka da se vrati iz maštarije u koju je uletjela
čim ga je vidjela. Duboko je disala i stiskala ruke. Mellie Pearson otvorila
je vrata prije negoli je dospjela pozvoniti.
– Što, zvono nije htjelo pozvoniti? To se ponekad događa. Ali, čekala sam
vas.
Sarah se brzo vratila u stvarnost. Pred njom je bio original, ne s ovitka Ha‐
madrijade nego Bijele pačje noge. Bio je postavljen na slikarski stalak,
plavi, bijeli i sivoljubičasti akvarel. Stabla su bila sive sjene u izmaglici,
samo su se ptice jasno vidjele.
– Izradila sam grafička rješenja za četiri knjige vašeg oca – rekla je Mellie
Pearson. Kupio je sve originale osim ovoga. Ne znam zašto, ali nikad mu se
nije osobito sviđao.
– Rekli ste da ste kopirali leptira. Ne znam mnogo o tome. Jesu li vam dali
fotografiju koju ste ubacili ili ste to poslije nalijepili?
Mellie Pearson se nasmijala. – Pogledala sam fotografiju kako bih se
uvjerila da se ne kosi s mojim rješenjem, shvaćate? Da sam, recimo, za Ha‐
madrijadu izradila neku tamnu sliku, leptir se ne bi vidio.
– Kako se zove?
– Noćni leptir? Ne sjećam se. Dali su mi fotokopiju slike iz neke stare
knjige. Noćni leptiri Britanskog otočja, tako nešto.
– Ali ne sjećate se njegovog imena?
– Bilo je to prije devetnaest godina. Sjećam se da se jedan zvao Tanagra,
to sam upamtila zbog kipića iz Tanagre, znate, onih keramičkih kipića koje
su našli u Tanagri u Grčkoj. No možda to nije taj koji sam nacrtala za knjigu
vašeg oca. Ali, nije važno. To što se ne sjećam nije važno. Još imam sve
skice i bilješke za Hamadrijadu.
– Još ih čuvate?
– Možda se ne čini tako, ali zapravo sam vrlo metodična.
Bile su tu fotografije vodenih ptica, sabljokljuna, pataka, vodomara. Na
trenutak, Sarah je pomislila da je to pogrešni fascikl, ali onda se sjetila
blijedih obličja sjenovitih ptica na ovitku Bijele pačje noge, tankih nogu,
sivog perja. Zatim je našla skicu za ovitak. Tu nije bilo ptica, samo močvara
i magla, zamagljeno obzorje.
Sarah se pokušala prisjetiti. Činilo joj se da je njezin otac odbio prvo
rješenje jer je bilo odveć maglovito i nejasno. Ni sljedeći mu se pokušaj nije
svidio. Evo ga: pačje noge, guščje noge, s opnama, raširene, a za njima
tragovi nalik opalom lišću. Izabrano je treće rješenje Mellie Pearson, s
pticama, oblacima i vodom, polupodignutom maglom. A ovaj put tu je bio i
leptir, crnio se na pastelnoplavoj, sivoj i zlatnoj pozadini.
 Koristit će ga još mnogo puta, na svakom sljedećem romanu Geralda
Candlessa, mali amblem iznad zaštitnog znaka Carlyon Brenta.
Mellie Pearson svojim je finim, talijanskim rukopisom zapisala bilješke iz
knjiga Leptiri i noćni leptiri Velike Britanije i Irske A. Maitlanda Emmeta,
Noćni leptiri Britanskog otočja Richarda Southa i Naši leptiri i noćni leptiri
F. Edwarda Hulmea. Bilješke su bile temeljite. Mellie Pearson bila je očito
zaljubljena u riječi. Pod naslovom Psychinae stajalo je:
Psyche, duša, ali i leptir ili noćni leptir, prema analogiji s metamorfozom i
uskrsnućem. Duša je čovjekov duh oslobođen nečistoće tijela. Jedan stručn‐
jak tvrdi da je ime Psyche casta (Čedna duša) izabrano zato što se neki član‐
ovi te porodice suzdržavaju od spolnih odnosa.
Dakle, noćni leptiri nisu tako jednostavni stvorovi. Sarah je gledala skice
Mellie Pearson, izvanredne, prepune pojedinosti. Noćni leptiri s prugastim
krilima i krznatim, medvjedima sličnim tijelima, noćni leptir crn poput
ugljena, raširenih ticala, sićušni noćni leptir, garav, s gustim krljuštima.
Slikarica je uz većeg stavila križić, uz manjeg upitnik.
Sarah je okrenula list i naišla na pismo. Bilo je to pismo od njezinog oca, i
prizor njegovog dobro poznatog rukopisa na tom neočekivanom mjestu
probo je njezino srce. Morala je skrenuti pogled i sklopiti oči. Onda se
natjerala da ga pročita. Nadnevak je bio 6. svibnja 1978.
Draga gospođice Pearson,
vjerujem da očekujete da vam se javim u vezi s noćnim leptirom. Moj vam je nak‐
ladnik zacijelo rekao da želim amblem u obliku leptira na svojim knjigama. No, to
ne može biti bilo koji noćni leptir, nego leptir roda Epichnopterigini.
Tog leptira nikad nisam vidio uživo, nego samo na crtežima. Prirodoslovni muzej
sigurno vam može pomoći da ga nađete. Kažu mi da imaju odjel za identifikaciju
kukaca. Noćni leptir zove se Epichnopterix plumella. Ne želim biti sitničav, ali
molim vas nemojte ga pobrkati s nešto većim noćnim leptirom po imenu Odezia
atrata. To bi se lako moglo dogoditi, kako ćete se uvjeriti kad vidite njihove slike.
S velikim ću zadovoljstvom pogledati vaše skice.
Srdačan pozdrav,
Gerald Candless
Što je, zaboga, time htio reći? O čemu to govori? Nije to bilo nimalo nalik
njezinu ocu, kojeg prirodoslovlje nije nimalo zanimalo. Čak u vrtu njihove
kuće nije znao razlikovati fuksiju od geranija. Glasno je rekla: “Daj mi
odgovor, tata”, i još: “Reci mi tko si bio.”
Kroz glavu joj je prošlo da atrata znači “crna”. Post equitem atra cura
sedet. Toga se sjećala, svi znaju za crnu brigu koja sjedi iza konjanika.
Njezin se otac bojao da će Mellie jednog crnog leptira pobrkati s drugim.
Većeg s manjim. Jesu li leptiri na njezinim skicama bili Odezia atrata i
Epichnopterix plumella? Ali, kakve to ima veze? Zašto je važno? I zašto je
htio manjeg leptira kad je veći bio mnogo dojmljiviji? Manji je, barem na
crtežu, bio manje crn.
– Reci mi zašto, tata? – rekla je. – Reci mi o čemu se tu radi.
Mellie Pearson očito joj neće znati reći ništa više. U fasciklu nije više bilo
bilježaka, samo skica. Uz jednu, s konačnom verzijom crnog noćnog
leptira, bio je pričvršćen papirić na kojem je pisalo: “Odobrio autor”. I to je
bilo sve.
Sarah se upitala odakle je njezin otac znao za te leptire. Naletio je na njih
u onom izgubljenom, mračnom razdoblju kad još nije bio Gerald Candless.
Pokušala je napraviti anagram, ali činilo se da njihova imena ne znače ništa
osobito. Dakako, možda je noćni leptir odigrao važnu ulogu u njegovoj sud‐
bini ili radu, možda je, kao Jungov skarabej, doletio na prozor i omeo ga
dok je pisao pismo koje je trebalo biti sudbonosno. Ili se opekao na njego‐
voj svjetiljci i pokazao mu kojim putom ne treba poći.
U tom slučaju nikad neće doznati razlog. Možda i nije važan. Ali, bila je
uvjerena da jest. Identitet tog malenog, tamnog kukca ključ je za otkrivanje
njegovog identiteta.
Jasonu Thagueu uvijek je trebalo dugo da se javi jer telefon je bio u
prizemlju pa su ga morali pozvati. Netko se napokon javio, neka žena koja
je preko volje pristala poći po njega. Sarah je nekoliko minuta slušala
zvukove kuće, vjetar koji je udarao u prozore u Ipswichu baš kao i u
Kentish Townu, neka su se vrata zalupila, s radija se čuo soul. Onda se
javio.
– Hvala na čeku.
Ustuknula je. Zvučao je kao disk-džokej s mjesne radiopostaje. – Možete
li naći kakvu knjigu o leptirima i pronaći mi nešto o ovima? Ili zamoliti
nekoga tko se u to razumije? Na vašem sveučilištu ne postoji odjel za ento‐
mologiju?
– Sumnjam. Da je riječ o ekonomiji ili kompjutorima…
– Ali nije. Leptiri se zovu Odezia atrata i Epichnopterix plumella.
Rekao je neka mu to slovka, pa je to učinila, prema pravilima koja je uveo
njezin otac i koja su njoj i Hope bila tako zabavna dok su bile tinejdžerke. –
E kao epistemologija, p kao parapsihologija, i kao ihtiologija…
– Da – prekinuo ju je – a onda p kao prenemaganje i n kao neznalica.
Možete li se na trenutak prestati praviti važni i jednostavno mi reći kako se
imena pišu.
Doživjela je to kao uvredu očeve uspomene. Postala je kruta i hladna i
polako mu slovkala imena.
– Jeste li zapisali?
– Jesam. Dobro, pokušat ću. A što je s Bijelom pačjom nogom i ubojstvom
u Highburyju?
– To zasad ostavite. Pozabavite se leptirima. Nazvat ću vas tijekom
vikenda iz Devona.
Ubojstvo u Highburyju istražit će sama. Zagledala se u zeleni kartonski
fascikl koji joj je dao Fabian. Zbog nekog neobjašnjivog razloga nije ga
željela otvoriti. Ali, možda i nije bio tako neobjašnjiv. Leptiri su bezopasni,
čak ni ne bodu. Umorstvo, s druge strane, bilo čije umorstvo je opasno. Čak
i čitanje o njemu može probuditi ružne sumnje i nagađanja. Njezin otac
sasvim sigurno nije bio upleten, nije promijenio identitet zbog toga, jer
umorstvo se dogodilo mnogo godina nakon što je počeo raditi za Western
Morning News i postao Gerald Candless. Ali, napisao je roman kojega je
radnja imala toliko sličnosti s umorstvoj u Highburyju da su o tome pisali
kritičari i ponavljali to iako je on zanijekao povezanost.
Čekao je više od trideset godina da napiše tu knjigu. Znači li to da je čekao
da neki sudionici više ne budu živi? Ili ga je opterećivalo pa ga se na kraju
morao osloboditi, ili barem pokušati, tako što će napisati roman sa sličnim
zapletom? Staviti sve na papir i prestati misliti o tome? Ali, o čemu? Sig‐
urno ne o vlastitoj krivici.
Možda od straha? Boli? Kad moramo obaviti neku neugodnu zadaću,
uvijek je dobro reći sebi da najprije moramo obaviti pripreme. Tako se
možemo izvlačiti i odugovlačiti. Sarah je postupila jednako kao njezin otac
kad je imao nekakav papir ili dokument koji ga je uzrujavao: prekrila ga je
nečim drugim, u ovom slučaju fasciklom Mellie Pearson.
Daleko od oka, daleko od misli. Barem zasad. Pripremit će se tako što će
ponovno pročitati Bijelu pačju nogu.
Bila je to pripovijest o dva mladića koji su se upoznali u školi u Norfolku.
Dennisov je otac bio poljodjelac, a Markov čuvar zakloništa za ptice dok
takva mjesta još nisu bila uobičajena, jer radnja se zbivala odmah poslije
Drugog svjetskog rata, pedesetih godina. Dječaci su se voljeli a da toga nisu
bili ni svjesni, ili barem ljubav nisu izražavali ni riječima ni djelima. Dennis
je još kao petnaestogodišnjak shvatio da je homoseksualac, i da se to ne
može promijeniti. Mark to sebi nije htio priznati.
 Živjeli su u svijetu u kojem se ni zakoni ni javno mišljenje nisu promijenili
od prethodnog stoljeća. Homoseksualnost se u pristojnom društvu i dalje
nije spominjala. Za konzervativce ona je bila zlo, zločin ravan ubojstvu, a
za liberale bolest, duševno oboljenje koje je bilo rezultat slabosti i iskvaren‐
osti.
I dok je homoseksualac mogao opstati u Londonu, na selu je morao biti ili
eunuh ili nevoljko, možda i s gađenjem, voditi ljubav sa ženama. Dennis je
neko vrijeme izabrao prvi od ta dva puta, ali ubrzo je otišao iz sela. Mark je
izabrao drugi put. Nije mu se činilo da uopće ima izbora. Samo se pokorio
neizbježnom.
Dok je čitala, počela se prisjećati radnje. Ali, mislila je isto što i prvi put –
da njezin otac po prvi put piše o nečemu izvan vlastita iskustva. Ponovno je
pogledala bilješke Mellie Pearson, ponovno pročitala opis Psyche caste,
čudnog krilatog stvora koji se suzdržava od spolnih odnosa.
 17.

Vrlo je teško prihvatiti činjenicu da se nekome jednostavno ne sviđamo.

—Napušteni vilenjak
Otišli su u restoran nedaleko od hotela u kojem je Ursula odsjela. Za
večerom, ispričala je Samu mnogo toga o svome braku što nikad prije
nikome nije rekla. I on je pripovijedao o sebi, a kad su završili, pitao ju je
što želi.
– Što želim?
– U životu. U budućnosti. Što želiš sada?
– Želim se osloboditi one kuće – rekla je. – Ponovno uzeti djevojačko
prezime i pokušati izgraditi nekakav odnos sa kćerima. Ah da, i zaboraviti
Geralda. Ali, to će biti veoma teško.
– Možda ne bi trebala ni pokušavati. Možda će prošlost biti manje bolna
ako sadašnjost bude bolja.
– Ne znam. Mnogo mislim o prošlosti. Voljela bih da nije tako. –
Pogledala ga je i osjetila onu istu seksualnu privlačnost koju je osjetila na
pijesku u Gauntonu. A s tim osjećajem došao je i osjećaj potraćenog
vremena, izgubljenih prilika. – Reci mi što ti želiš.
Odgovorio je jednostavno: – Želim biti zaljubljen.
– Što?
– Prošli put mi se jako svidjelo. A to je istodobno bio i prvi put. Želim to
ponovno. Zar je to tako neobično?
– Ljudi to obično ne kažu.
– Ne, kažu da žele seks ili da žele nekoga naći. Ja želim biti zaljubljen.
Želim ta me to posve obuzme, da me opsijeda. Želim da nebo promijeni
boju i da stalno sja sunce. Želim čeznuti za tim da zazvoni telefon i koračati
amo-tamo kad ne zazvoni. Želim ostati bez daha kad čujem njezin glas i ne
znati što reći kad se nađemo. Želim biti ona, i da ona bude ja.
– Ti si doista neobičan čovjek! – Ursula se glasno nasmijala, nije se mogla
suspregnuti. – Jesi li već pokušao?
– Recimo samo da nisam uspio. Dođi, otpratit ću te do hotela.
Ostavio ju je u predvorju pošto su se dogovorili da će zajedno doručkovati.
Doći će u devet. Otišla je u sobu, okupala se i, budući da nije ponijela
spavaćicu, zamotala u hotelski kupaći ogrtač. Sutra ću, pomislila je, is‐
pričati Samu o gospođi Eady. Tako će barem nekome reći, ali dok je o tome
razmišljala, upitala se što uopće može reći i hoće li taj susret išta značiti
ikome osim njoj.
A što zapravo znači njoj?
Bila je tako uljudna, tako ljubazna. Kad je vidjela nepoznatu, odveć
svečano odjevenu mladu ženu blijedoga, napetog lica, zaželjela joj je dobro
jutro i pitala može li joj pomoći. Ursula se mucajući predstavila. Jedva je
govorila. Nikad se prije nije bojala da će se onesvijestiti, ali sada jest.
– Vama nije dobro. Uđite i sjednite.
Ursula je odmahnula glavom. Ako treba ukoriti kćer te žene, a mora to biti
njezina kći, učinit će to kako ona hoće, ljutito, ogorčeno, a ne prihvaćajući
gostoprimstvo. Ali, sve je osjećaje nadjačala slabost. Ušla je u kuću, u malu
sobu, gotovo ne videći gdje je, ošamućena i na trenutak gotovo slijepa. Tu
slabost i nesposobnost da iziđe na kraj s kućom i njezinim stanovnicima
nije predvidjela. Barem ne u toj mjeri. Nije mislila da će je strah i šok
natjerati da se svali u naslonjač, da će položiti glavu u dlanove i tako ostati
dok je mučnina ne prođe.
Osjetila je lagan dodir na ramenu i vidjela da joj je žena donijela čašu
vode.
– Hvala. Oprostite.
– Samo sjedite. Odmah će vam biti bolje. Ja sam gospođa Eady.
Mogla joj je biti oko sedamdeset pet. Na sebi je imala tamni pulover i
suknju, a preko njih pregaču nalik na haljinu bez rukava koja se vezala u
struku. Takvu je nekoć nosila njezina baka. Nije to bila aštita od prljavštine
ili mrlja od hrane, nego dio svakodnevne odore. Lice joj je bilo crveno i
sjajno, ali nekako nezdravo, kao da ima neku upalu, a i šake su joj bile
crvene, krupne i kvrgave. Na prstenjaku lijeve ruke nosila je jednostavan
zlatni prsten, isti takav i na prstenjaku desne. Njezina sjajna kosa bila je
bijela poput leda.
Dok je stajala i čekala da joj Ursula vrati čašu, činilo se da je vrlo visoka,
gotovo 180 cm, pomalo krivih nogu, čvrstih i malo raširenih, kao da su
nekoć držale teško tijelo. Sad je bila mršava, vidjele su joj se kosti.
Strpljivo je rekla: – Eto, već vam je bolje. Malo vam se vratila boja u lice.
Ursula joj je pružila čašu i ponovno se zahvalila. Naslutila je da je gos‐
pođa Eady neće upitati zašto je došla, što tu radi. Jednostavno će je prihvat‐
iti. – Gospođo Eady – rekla je – ja sam Ursula Candless, žena Geralda
Candlessa. Gerald Candless je moj muž.
Očekivala je, dakako, nekakvu promjenu na tom smirenom licu. Titraj
očiju, stiskanje usnica. Nije bilo ničega. Gospođa Eady spustila je čašu na
stol, na kojem je bila fotografija u srebrnom okviru i još jedna u okviru od
kornjačevine te ruža u uskoj vazi. Sjela je u naslonjač sučelice Ursuli.
– Mislim da zapravo trebam vidjeti vašu kćer – rekla je Ursula. – Ne znam
kako se zove. Vašu kćer koja stanuje s vama.
– Imam dvije kćeri – rekla je gospođa Eady i zastala. Onda je nastavila: –
Ali, ne žive sa mnom. Jedan sin živi u susjedstvu, ali ne sa mnom. Jedna je
kći udana i živi u Yorku, a druga – opet je oklijevala – druga je sestra.
– Molim?
– Sestra. Časna sestra.
Ursula se ugrizla za usnicu. Neočekivano, na te se riječi poželjela nasmi‐
jati. Ljudi obično ne govore tako. Ali, kako je došla, želja za smijehom brzo
je i prošla. Rekla je: – Onda neka druga mlada žena koja živi s vama.
Možda imate – tražila je pravu riječ – podstanarku.
– Nemam.
– Gospođo Eady, mog su muža vidjeli kako dolazi ovamo, kako otvara
vrata vlastitim ključem. Oprostite, i meni je to silno neugodno, sramotno je,
znam. Žao mi je. Možda se varam. Nadam se da se varam…
– Nije mi nimalo neugodno. – Rekla je to tiho, opušteno, ali kao da je ona
u svijetu u kojem više ne postoje društveni obziri. – Recite mi što želite od
mene, gospođo… – prisjetila se – gospođo Candless.
– Ne znam. Nisam trebala doći.
– Kad su vašeg muža vidjeli ovdje?
– Prije nekoliko dana, prošli tjedan. U utorak ujutro.
– I imao je ključ?
Ursula je poslije pomislila da joj se zacijelo samo učinilo kako vidi svijetle
točkice u staričnim očima. Jer, zatim je rekla: – Nisam bila tu, gospođo
Candless. Bila sam u bolnici. Bila sam vrlo bolesna.
– Oh, žao mi je.
– I sad sam bolesna – ali, nemojmo o tome. Dok me nije bilo, mogao je sv‐
ratiti moj sin, ali navečer, poslije posla. Susjeda iz ulice ima ključ, da bi
mogla nahraniti mačku i zaliti cvijeće. Često umjesto nje dođe njezin muž.
– Kako izgleda?
 – Visok je, tamnokos, ima oko četrdeset pet godina. Je li to možda iza‐
zvalo zabunu?
Ursula je kimnula. – Vjerojatno. Ne znam. – Pogledala je prvu fotografiju.
Na njoj je bi vitak, vrlo lijep mladić u trapericama. Stajao je pokraj moto‐
cikla. – Je li to on? Je li to vaš sin?
Odmah je shvatila da to nije smjela pitati. Ni sama nije znala zašto je
pitala, jer u kuću nije dolazio ni Gerald ni taj mršavi mladić nego susjed.
Ako je lice gospođe Eady maloprije zablistalo, sad ga je zasjenila bol.
Usnice su se stisnule kao da suspreže krik. Trebalo joj je nekoliko trenutaka
da progovori.
– Bio je moj sin. Imala sam četiri sina, gospođo Candless. To je bio Des‐
mond. On je… poginuo. U susjedstvu živi moj sin James, a Stephen radi
kao učitelj u drugom dijelu Londona.
– Poginuo? – Ursula se zbunila. Rekla je to jer nije znala što drugo reći
suočena s takvim prihvaćanjem očaja.
Gospođa Eady je ustala. – Dugo sam njegovu fotografiju držala u ladici,
ali onda… Smrt djeteta je nešto najgore na svijetu, neprirodna je. Ali, čak i
to prođe. – Ursulin napeti, gotovo gladni pogled zacijelo je iz nje izvukao te
riječi. – Ali, to vas ne zanima. Nije povezano s onim zbog čega ste došli. –
Nastavila je: – Desmond je poginuo. Ubijen je. – Stisnula je šake. – Nasmrt
pretučen, da. – Dodala je uljudno, ali napetim tonom: – Ne smijem vas više
zadržavati.
– Da, da, moram ići.
Mršavo je lice porumenjelo. Gospođi Eady bilo je žao što je toliko rekla i
to se vidjelo. Sad je nastojala biti uljudna. – Jednom davno, u Ipswichu,
poznavala sam obitelj koja se prezivala Candless.
– Vjerojatno su to bili njegovi rođaci. On je iz Ipswicha. Do viđenja.
Kad je izišla iz kuće, potrčala je. Svidio joj se ritam, sloboda trčanja, pa je
u Ulici Hainault učinila nešto što nije učinila nikad prije: izula je cipele i u
čarapama trčala po toplom pločniku. Nekoliko se ljudi okrenulo za njom.
Nije se obazirala. Trčala je i dalje, bijesna na Dickieja Parfitta koji je
zamalo uništio njezin život.
Umjesto da Samu Flemingu tu pripovijest ispriča za doručkom, govorila je
o kćerima i o tome kako misli da će sad, kad je Gerald mrtav, možda uspjeti
stvoriti bolji odnos s njima. Ispričala mu je o zagrljajima u taksiju i kako ju
je Hope držala za ruku.
 – Zašto se nisi borila dok su bile malene? – upitao je. – Kako ih je mogao
navesti da vole njega, a tebe ne, osim ako si mu dopustila?– Pokušala sam,
ali nisam bila dovoljno ustrajna. A imao je prednost pred drugim očevima –
uvijek je bio kod kuće. Nisam mogla ništa, osim da ih fizički otrgnem od
njega. Nikad nisam bila sama s njima. Oženio se da bi imao djecu, i to je
sve. A kad ih je dobio, namjeravao je iz njih izvući i zadnju kap ljubavi,
zadovoljstva i… bogatstva.
– A ti nisi bila važna?
– Nisam, ali nije me se mogao osloboditi. Mislim da bi volio da sam otišla
i ostavila djecu, ali nisam htjela. Možda sam ostala zato što je on želio da
odem.
Rekla je da želi u Britanski muzej. Pogledao ju je s nevjericom kad je
rekla da nikad nije bila ondje, ali poveo ju je. U muzej, pa na objed. Ne bi
rekla više ništa o Geraldu da nije pitao. Postavljao je pitanja i pokazao
iskreno zanimanje.
– Shvaćaš, nije imao ništa drugo. Imao je samo djecu.
– Imao je i svoj rad – rekao je Sam.
– Da. Točno. Ne znam što mu je bilo važnije, pisanje ili djeca. Vjerojatno
podjednako. Dugo sam mislila da ima druge žene, a onda neko vrijeme,
mnogo kasnije, da možda ima muškarace. Ali, sad ne mislim tako. Rekao je
da nema seksualnog života, i vjerujem da mi je uvijek bio potpuno vjeran.
Ako to išta znači.
– Često mnogo manje nego što se misli.
Nikad prije nije ni s kim tako razgovarala, a sad sve – ili gotovo sve – pri‐
povijeda Samu Flemingu. Osjećala je da mu može vjerovati. Slušao je i go‐
vorio vrlo malo. Katkad bi se nasmiješio ili podigao obrve. Nije bilo za‐
ključnog komentara. Pomislila je kako nikad nijednom muškarcu nije bilo
manje dosadno razgovarati s njom.
Odvezao ju je taksijem do Paddingtona. Govorio je o njihovom sljedećem
susretu kao da su se već dogovorili. Pitanje je samo gdje i kada.
– Vrati se u London. Kažeš da tvoja kći dolazi za vikend. Neka te poveze
kad se bude vraćala u nedjelju navečer.
– Možda bih i mogla. Zašto ne? Pa ne može me odbiti.
– Eto vidiš.
Izišao je s njom iz taksija, poljubio joj ruku i brzo se odvezao. U vlaku,
umjesto da čita knjigu, razmišljala je o svemu što mu je rekla, i nije joj bilo
neugodno. Nije bio nestrpljiv, nije ju opterećivao suosjećanjem. Mislila je o
posljednjoj rečenici koju mu je rekla prije nego što su otišli iz restorana.
– Vrlo je teško prihvatiti činjenicu da se nekome jednostavno ne sviđamo.
Gerald je to napisao u jednoj od svojih knjiga. Nije shvaćala koliko je
istinito dok tu rečenicu nije izgovorila naglas. Ubrzo nakon što je rodila
Hope, shvatila je da je Gerald ne voli. Ta joj je spoznaja donijela dubok os‐
jećaj usamljenosti. Njezino je samopouzdanje napuklo. Nije ju volio, nije ju
želio. A ipak, godinama se držala onoga što je jedanput rekla Rogeru Pallin‐
teru – da su Gerald i ona prijatelji, ravnopravni partneri. Ona je odgonetala
njegov rukopis i tipkala njegove knjige. On je s njom potpuno dijelio svoje
prihode. Točno je znala koliko zarađuje, dapače, od 1973. godine, kad je
uveden porez na dodanu vrijednost, ona se dopisivala s njegovim knjigov‐
ođom i vodila knjigu PDV-a.
Tako se zavaravala. Možda više ne spavaju zajedno, ali dijele ono što je
važnije, podizanje obitelji, kućanstvo, prijatelje, odluke o djeci. A onda,
jedne večeri kad je bio šutljiviji nego obično, upitala ga je je li dovršio još
jedno poglavlje koje sutra treba pretipkati. Čitao je, ne knjigu nego neki
časopis, možda Spectator, nije se sad više sjećala, i podignuo je pogled,
namrštio se i samo odmahnuo rukom. Ne smetaj mi, govorila je ta kretnja,
ostavi me na miru, zašto te moram trpjeti?
U tom trenutku bilo joj je jasno kao da je to napisao: čak mu se ni ne
sviđa. Nije bila riječ o mržnji, nego o nečemu još gorem: blagoj nenaklono‐
sti koja se sastojala od posvemašnje ravnodušnosti i činjenice da mu smeta:
ostavi me na miru, ne smetaj. Zašto ne možeš jednostavno kuhati, tipkati i
voditi knjige?
Tad se počela svaki dan šetati plažom. Kilometar i pol od kuće, kilometar i
pol natrag, po suncu, kiši ili magli. Samo van iz kuće, dalje od njegove
djece – premda su tad već bile u školi – uz blijedi pijesak, pogleda uprtog u
plosnato more ili u nanose morske trave. Isprva je, dok se šetala, razmišljala
treba li otići ili ostati. Razvod će, otkako je donesen novi zakon, ubrzo biti
mnogo jednostavniji, povoljniji za žene. Dobit će djecu. On će ih morati
uzdržavati.
Upravo je tog dana, ili možda sljedećeg, naučio Saru i Hope igrati Igru.
Dodajem škare. Bio je to prije test, ili kušnja, nego igra. Kad je vidjela kako
su se pognuli nad stolom, isprva je pomislila da igraju karte. Onda je vidjela
kako jedno drugome dodaju kuhinjske škare. Htjeli su da igra i ona, a to je
bila rijetkost.
 Ali, dotad su djevojčice već shvatile, ili im je Gerald došapnuo odgovor.
Jesu li devetogodišnja i sedmogodišnja djevojčica mogle odgonetnuti Igru
za samo deset minuta? Nikad to nije doznala, a nije nikad ni naučila igrati.
U međuvremenu, trebala im je kao žrtva.
– Dodajem škare neprekriženo.
– Ne, ne, mama.
– Ne shvaćaš, je li, mama?
– Dobro, pokušat ću ponovno. Dodajem škare prekriženo.
– Nije točno – rekao je Gerald. – Dobro, dosta je za danas. Dođite, lje‐
potice moje, idemo na plažu.
Može li mu oduzeti djecu?
Nije bio običan otac. Nije samo obožavao djevojčice, nego je i sve radio
za njih. Ursula je bila poput pripadnice višeg staleža koja ima dadilju. Kad
bi mu ih oduzela, to bi mu upropastilo život, možda bi ga i ubilo. Je li je
briga za to? Začudo, i nakon svega, još je uvijek marila.
Osim toga, morala bi sama zarađivati. Ako na to i ne bi bila doslovce
prisiljena, bila bi to njezina moralna dužnost. Da sam prije deset godina
mogla predvidjeti ovakve osjećaje, da sam, kad sam se udavala, imala
pojma koliko ću se promijeniti… Znala je tipkati i ništa drugo. Čak i ako
ostane s Geraldom, mora se početi baviti još nečim.
Prvi rezultat šetnji plažom bila je odluka da se školuje i sljedećeg se dana
upisala na večernji tečaj povijesti umjetnosti. Rekla je Geraldu, ali činilo joj
se da je nije čuo, a ako je i zamijetio da je utorkom i četvrtkom navečer
nema, nije mu nedostajala. Poslije je, dakako, znala da jest čuo, da je stalno
pisao bilješke.
Na tečaju, upoznala je nove ljude i stekla nove prijatelje. Dotad su njihovi
prijatelji bili samo Geraldovi prijatelji, ali sad je shvatila da može imati
svoje. No istodobno se još više udaljila od djece. Bio je to prirodan ishod
njihove ravnodušnosti prema njoj, neizmjerno većoj naklonosti ocu i navici,
osobito Hopeinoj, da je ignoriraju. Možda je trebala biti upornija, postupati
s tim bistrim djevojčicama kao da su invalidi koje treba stalno poticati i
pokazivati im bezuvjetnu ljubav. Ali, to su već dobivale od oca i ona se nije
mogla natjecati s njim, nije znala kako, nije imala srca. Umjesto toga,
okrenula se novim prijateljima, osobito jednom.
Otprilike je u to vrijeme, nekoliko dana prije Uskrsa, našla isječak iznov‐
ina u Geraldovoj radnoj sobi. Otišao je u Exeter održati predavanje na
sveučilištu. Ona je ušla u sobu po poglavlje koje je napisao prethodnog
dana, dio romana Let vremena, u kojem se jedan lik temeljio na zlobnoj
verziji Betty Wick. Papiri su, kao i obično, ležali neuredno nabacani na
stolu, iskrižani, puni marginalija, neodgonetljivi ikome osim nje.
Podigla ih je, ali ne samo njih nego i pismo čitatelja, pozivnicu za festival
umjetnosti i ispod njih isječak, vjerojatno iz Daily Telegrapha, iako se na
vrhu vidio samo nadnevak: ponedjeljak, 16. travnja 1973.
Bile su to osmrtnice. Nije joj rekao da je neki njegov prijatelj umro. Ali,
ionako joj gotovo ništa nije govorio. Bio je tu samo dio osmrtnica, jer stran‐
ica je presječena, ne uzduž nego poprijeko. Vidjela su se imena: Baker,
Brandon, Bray, Burton, Daynes, Denisovic, Docker, Durrant, Eady…
Eady – Anne Elizabeth (r. O’Drida), 12. travnja, u 77. godini, voljena žena poko‐
jnog Josepha Eadyja, majka Jamesa, Stephena, Margaret i sestre Francis Reda
svetog Paracletea, baka Amande, Lea, Petera i Davida. Sprovod 18. travnja, crkva
Christ the King, Leyton, E 10. “Draga je Božjem oku smrt njegovih svetaca.”
Pročitala je osmrtnicu nekoliko puta. Budila je u njoj silnu, neodređenu,
gotovo histeričnu srdžbu. Ne znajući što čini, u bijesu, istrgala je isječak na
komadiće. Kad se smirila, vidjela je da su ostali komadići sitni poput kon‐
feta. Pokupila ih je, stavila u omotnicu i bacila u smeće u kuhinji.
Ako je i zamijetio da isječka nema, ništa nije rekao.
 18.

Najveća je varka da vanjska privlačnost ima ikakve veze sa spolnom

privlačnošću.
—Bijeda
Moralo se dogoditi nešto osobito kad ju je Jason nazvao na fakultet. Izn‐
enadila se da on zna gdje radi, nije se mogla sjetiti da mu je rekla. Možda je
istraživao i nju.
– U Londonu sam – rekao je. – Upravo sam bio u Prirodoslovnom muzeju.
– Zvučiš uzbuđeno.
– Bit ćeš i ti kad čuješ. Možemo li se naći? Želim ti to ispričati osobno.
Uzdahnula je. Zacijelo ju je čuo. – Koliko je sati?
– Upravo je prošlo četiri.
Htjet će doći k njoj, u stan. Morat će ga gledati kako pije njezino vino,
uživa u za njega neuobičajenom luksuzu. I vjerojatno ga podsjetiti da mora
na vlak, čak mu platiti taksi.
– Nisam daleko. Mogli bismo nekamo na piće, otprilike za jedan sat.
– Možemo li se naći na objedu? – rekao je.
– Ne možeš nigdje dobiti objed u pet poslijepodne.
– Nemaš pojma. Ako odeš na neko jeftinije mjesto, možeš dobiti objed
kad god želiš.
Gostionica bi joj bila draža. Voljela je gostionice. Mjesto koje je izabrao
po njezinim mjerilima nije bilo restoran, prije menza u kojoj poslužuju
samo hamburgere i pizzu. Ali, barem su posluživali piće. Vino iz Čilea i
zemalja koje samoposluge, čudno, nazivaju “Novim svijetom”, stajalo je iza
uštipaka u plastičnim vrećicama.
Bilo je vrlo toplo i natrpano za to doba dana. Jason je već bio ondje, sjedio
je uz prozor. Nije naručio čak ni piće. Izgledao je iscrpljeno i blijedo. Prije
nije zamijetila kako je mršav, ali sad je shvatila da gotovo izgleda bolesno.
Proletjelo joj je kroz glavu da bi njegovoj djevojci bilo vrlo neudobno sjed‐
iti mu u krilu.
– Popijmo nešto – rekla je, a kad je došla konobarica, naručila je bocu
čileanskog Semilona.
 – Jedino ako je misliš sama popiti – rekao je. – Ja ću pivo. – Sljedeće je
riječi uputio Sari: – Molim te, mogu li naručiti pizzu i pomfrit, i prije toga,
kruh i maslac?
– Pizzu i pomfrit? – pitala je konobarica.
– Za mene ne – rekla je Sarah. – U ovo doba ništa mi se ne jede. Onda ću
samo čašu vina. Veliku čašu.
Pogledao ju je. – Cijenu pizze možeš odbiti od mojeg sljedećeg čeka.
– Zaboga, sam si rekao da je ovdje jeftino. – Nestrpljivo je sklopila ruke i
opet ih razdvojila. – Što mi imaš reći?
– Svidjet će ti se. To je prvi pravi korak prema otkrivanju pravog identiteta
tvog oca. – Iz džepa je izvadio malu bilježnicu. – Sjećaš se kako smo
razmišljali tko je sve dolazio u kuću, tko je mogao znati da je dječak umro?
– Naravno. Mesar, pekar, mljekar, liječnik. Zubar kojeg nisu imali. Ali,
mislila sam da istražuješ leptire.
Stiglo je pivo i vino. Odmah je otpila veliki gutljaj. On je pričekao da
spusti čašu, pa je nastavio. – Točno. O leptiru i jest riječ. On otkriva zanim‐
anje oca tvoga oca. Barem tako mislim. Vidjet ćemo što ćeš ti reći. Imamo
dva noćna leptira, je li tako? Oba su crna. – Jasno je pogledao bilješke. –
Veliki, Odezia atrata, crnji je, a u jednoj knjizi o manjemu piše: “No
zapravo nije logično da on bude manje crn od svojeg gospodara, jer bi gos‐
podar tražio da pomoćnik obavlja veći dio posla, a kao i svaki dječak, on bi
čak i umjerenu urednost smatrao znakom slabosti.”
– O čemu ti to? Kad je to napisano?
– 1903. godine.
– Kakav gospodar? Kakav pomoćnik? Kakav dječak?
– Ti leptiri nemaju samo latinska, nego i pučka imena. Odezia atrata
poznat je kao Dimnjačar, a Epichnopterix plumella kao Dimnjačarov sin.
Što veliš na to?
Nikad nije znala pravo značenje riječi “pretrpavanje” dok nije vidjela kako
Jason jede divovsku pizzu. Pružio joj je tanjur s pomfritom, ali odbila je.
Njoj je trebala još jedna čaša vina. Da utopi očaj i pojača uzbuđenje.
– Hoćeš reći da je tatin tata, moj djed, bio dimnjačar? I da je nekako
naišao na tog leptira, i njegovo ga je ime nasmijalo, i pomislio je kako je
prikladno za nekoga tko je doista bio dimnjačarov dječak, dimnjačarov sin?
– Tako je.
– Genijalna ideja, Jasone, doista. Ne znam što bih bez tebe.
 Već je sredio pola pizze. Pogledao ju je i nasmiješio se. Kad bi se smiješio,
vidjeli su se obrisi njegove lubanje pod zategnutom rošavom kožom. –
Možeš li se sjetiti ičega… ičega što bi to potvrdilo?
– Da, ima nešto. Otac je sestri i meni često pripovijedao jednu pripovijest.
Junak – zapravo, dječak – penjao se u dimnjake. Pripovijetka je bila o
njegovim pustolovinama. Poslije sam mislila da je to uzeo iz Kingsleyjeve
knjige Tom i vodene bebe, još uvijek mislim da djelomice jest, ali dio se
očito temeljio na istini.
– Tvoj se tata nije penjao u dimnjake, ne tridesetih godina.
– Njegov otac jest. Ili je gurao četke u dimnjake, tako nešto. A on je bio
njegov dječak. Crni leptir bio je tajna šala.
– Koju nije podijelio s vama.
Sarah nije voljela što je na to podsjeća. Slika koju je stvorila o svojem ocu,
kako otkriva tog kukca, njegovo latinsko ime, onda pučko ime, kako ga to
zabavlja, kako je odlučio staviti ga na svoje knjige kao amblem, posve
osobni znak – ništa joj se od toga nije sviđalo. Priznala je sebi da je
ljubomorna. Na kukca?!
– Jasone – rekla je – tvoja bi se baka mogla sjetiti dimnjačara, zar ne?
Možda će znati kako se zvao, možda i nešto više o njemu?
– Pitat ću je – rekao je.
Kuća je bila prazna. Sarah je nikad prije nije našla praznu. Srećom, pon‐
ijela je ključ. Centralno grijanje bilo je isključeno pa je u kući bilo hladno.
Sve ju je to uznemirilo. Počelo je kišiti, vjetar je puhao sve jače, valovi su
se razbijali o stijenu. Pogledala je u garažu i vidjela da majčina automobila
nema. Da nije doživjela prometnu nesreću? Onda je zabrinutost zamijenila
ljutnja. Nikad prije nije došla ovamo a da joj netko nije poželio dobro‐
došlicu, ponudio piće, hranu, pitao kako je. Da je njezin otac živ… Navrle
su joj suze. Ljutito je protrljala oči i nalila si viski. Onda je uključila gri‐
janje.
Pa, barem može nazvati Jasona bez publike. A “ma” može platiti razgovor.
Bit će dug. Uzela je čašu i sjela pokraj telefona, u “tatin” naslonjač. Ali,
nije odmah okrenula broj u Ipswichu.
Otkako je doznala pučko ime crnog leptira, osjećala se istodobno bližom i
daljom ocu. Bližom zbog načina razmišljanja koji joj je otkrila veza s
leptirom, zato što je, dobro ga poznavajući, mogla zamisliti kako je is‐
traživao, kako se možda u sebi smijao kad bi ga ljudi pitali: “Zašto taj
leptir?”, a on odgovarao: “Privatna stvar.” Mogao je isto tako reći: “Moja
šala na vlastiti račun koja se nikoga ne tiče.” Što bi rekao njoj da je pitala?
Ili da je Hope pitala? Zbog toga je sad osjećala udaljenost, zbog tajne koju
je sakrio od nje, i to tako uspješno. Dotaknula je naslone za ruke na naslon‐
jaču. Njegove su ruke istrošile baršun. Na trenutak je tako ostavila ruke, a
onda je uzela telefon.
Zvonio je tako dugo da je pomislila kako nema nikoga. Već je htjela
spustiti slušalicu kad se javio. Na trenutak je očekivala da će on biti bez
daha, da je trčao do telefona. Ali, zvučao je mirno, gotovo ravnodušno.
– Pitao sam baku. sjeća se da su imali dimnjačara, ali ne sjeća se njegova
imena. Bilo bi pretjerano očekivati da se toga sjeća.
– Sjetila se liječnika – rekla je Sarah.
– Čuj, s obzirom na sve, ona je sjajna. Nadam se da ćemo u njezinim godi‐
nama ti i ja imati tako dobro pamćenje.
– Dobro, dobro, nisam htjela uvrijediti tvoju baku.
Obratio se nekome u kući gdje je živio: – Čuj, daj molim te stišaj radio,
ništa ne čujem. Sarah, ona će još razmisliti o tome. Možda nekako može
doznati ime. Ne sjeća se imena, ali sjeća se mnogo drugih stvari. Čekaj da
uzmem bilješke.
Sarah je čekala. Na radiju, koji nije stišan, svirala je glazba one vrste koju
poduzeća puštaju dok čekaš da te spoje. Napola je očekivala da netko kaže:
“Molimo vas pričekajte, prvi slobodni službenik preuzet će vaš poziv.”
Svirala je Für Elise. Jason, mislila je. Zašto mu se ime ne sviđa? Jason je
bio junak, našao je zlatno runo, osvojio kraljevstvo i oženio se s Medejom.
David, također junak, ne zvuči smiješno, ni Adam…
Vratio se. – Htio sam ti reći čega se sjeća. Sjeća se, recimo, da je njezin
brat umro 20. travnja, u srijedu. Razbolio se u ponedjeljak, osamnaestog, a
umro je u srijedu. Liječnik je dolazio nekoliko puta, ali nisu ga odvezli u
bolnicu. Umro je kod kuće.
– U četvrtak, dvadeset prvoga, došao je dimnjačar. Očekivali su ga. Zima
je prošla i Kathleen Candless, moja prabaka, htjela je početi s proljetnim
velikim spremanjem, a to nije mogla dok se ne očiste dimnjaci. Baka kaže
da je došao u osam u četvrtak ujutro, a nju su poslali da mu kaže neka dođe
neki drugi dan. Onda je došao njezin tata i rekao dimnjačaru da mu je dan
prije umro sin i neka dođe sljedeći tjedan.
– Zna li tvoja baka slučajno je li imao djecu?
– Ne zna mnogo o njemu osim da je obično bio sav garav i da je vozio
bicikl. Četke je nosio sa sobom na biciklu.
 Sarah je htjela reći da moraju doznati njegovo ime, sigurno postoji neki
način, nije to bilo tako davno, ali tad je ušla Ursula. Poslovnim tonom za‐
vršila je razgovor: – Poslala sam ti ček. Nazvat ću te sutra ili prekosutra. –
Blagi osmijeh na Ursulinom licu silno ju je naljutio. Poput roditelja koji se
obraća djetetu, rekla je: – Gdje si bila?
Ursula se počela smijati. Ona i Gerald, za promjenu jednoglasno, odlučili
su nikad to pitanje ne postaviti djevojkama. Sarah je izgledala razdraženo, a
kompliment je izgovorila preko volje:
– Odlično izgledaš. Pomladila si se deset godina.
– Imala sam sastanak s Robertom Postleom u Londonu. Srela sam nekoga
pa sam ostala još jedan dan.
– Jesi li nešto uradila s licem? – Sarah se primaknula, zaključila da je
dovoljno blizu za nešto prisnije od inkvizicije, pa je poljubila majku u
obraz. – Po svemu sudeći, bilo ti je vrlo lijepo. U kući je bilo ledeno. Zvala
sam te jučer – nazivala sam nekoliko puta, ali nitko se nije javljao.
– Priredit ću nam nešto za jelo. – Ursulu je razoružao onaj poljubac, njez‐
ina razmažena kći ju je zabavljala, razvedrila ju je. Pogledala se u zrcalo,
vidjela svoje porumenjelo lice, blještave oči, osmijeh, pa je upitala: –
Možeš li me povesti u nedjelju? Mislim, u London. Moram se vratiti.
– Da, ako želiš. – Sarah ju je čudno gledala. – Ma, mislim da je tatin otac
bio dimnjačar. Podsjeća li te to na išta?
Ursula je zamalo rekla da ne zna i ne mari, ali, kao i uvijek, sjetila se
koliko njezine kćeri vole Geralda. Ta ju je spoznaja uvijek sprečavala da
kaže nešto ružno o njemu.
– Idemo pogledati što ima za večeru – rekla je.
Sjedio je za stolom s Vicky, Paulom i Tygerom kad je Sarah ušla. Odjenula
se posve u crno – minisuknju, mrežaste čarape, čizme do koljena i crni pu‐
lover koji joj je bio premalen. Tyger ju je dobro odmjerio i upitao: –
Nekamo si krenula, je li?
– Sigurno imaš sudar kad si se tako dotjerala – rekla je Vicky.
– Došlo mi je – rekla je Sarah i potegnula gutljaj vina. – Osjećam se
pomalo divlje.
Nije rekao ni riječ. Došao je Alexander, pa Rosie. Svi su htjeli odmah u
klub, dosadila im je gostionica. U klubu se moglo jesti i piti do jutra. Svi su
dovršili pića. Vicky je odjenula kaput. I Sarah je odjenula svoj, kratku
bundu od lažnog krzna koja je pripadala Hope kao i premaleni crni pulover.
 – Imat ćete sreće ako je puste – rekao je iznenada Adam. Prvi put je pro‐
govorio. – Izgleda kao da je krenula na posao.
Vicky je brzo uhvatila dah. Sarah ga je hladno pogledala i rekla: – Što si
rekao?
– Čula si me. Odrastao sam ovdje. Tu mi živi obitelj. Ne mogu sebi
dopustiti da me vide s droljama.
– Zaboga – rekao je Alexander i pružio ruku, kao da ih sprečava da se ne
potuku. – Što ti je? Što imaš protiv Sare? Ovo ti nije prvi put.
– Nema on ništa protiv mene – rekla je Sarah. – On je obično govno. Tako
govori jer je preglup za normalan razgovor.
– A ti si nekakva tobožnja profesorica koja se ne zna pristojno izražavati.
Nije ni čudno da je školstvo u tako lošem stanju. Dopuštaš li da te studenti
vide tako odjevenu?
– Ma, hajde – rekla je Vicky. – Dajte se smirite. Idemo li u klub ili ne?
Adame, mislim da duguješ Sari ispriku.
– Ni mrtav.
Uzeo je jaknu i izišao. Sarah je bila tako uzbuđena da se gotovo nije mogla
ni pomaknuti. Mucala je. Ostali su mislili da je povrijeđena, da ju je
njegova grubost pogodila.
– I ja idem – rekla je.
– Ne daj da te to tako uzruja. Hajde s nama. Pa subota je navečer.
– Ne, idem doma. Vidimo se za koji tjedan.
Izjurila je kroz stražnji izlaz, posrćući. Stajao je naslonjen na njezin auto‐
mobil. Pogledala ga je i upitala: – Kamo ćemo?
– Na parkiralište za karavane. Posudio sam karavan. Kuća mi je puna
ljudi. Ali, najprije nekamo u polje. Jedva čekam.
– Hoćeš ti voziti?
– Ne, ti vozi. Želim te dodirivati dok voziš.
 19.

“Ne znamo zašto neke stvari pamtimo a druge zaboravljamo”, rekao je

Laurence. “Da je Freud imao pravo, potisnuli bismo sve loše i naše bi
pamćenje bilo riznica blaženstva.”
—Grimiz Cassiusa
Te su fotografije oživjele osjećaje i uspomene koje je mislila da je za‐
boravila. Osim što bi povremeno bacila pogled na slike s vjenčanja, Joan
Thague godinama nije gledala te dokaze o prošlosti, ali sada je to počela
činiti. To je bila zasluga mlade dame čije prezime nije moglo biti Candless.
Ovih je dana listanje albuma navečer postalo njezin ritual.
Jason je htio neku njezinu uspomenu, ali nije znao koju. Ime, ime čovjeka
koji je davno umro. Mislila je da mu je rekla sve čega se sjećala, ali sad više
nije bila sigurna. Vraćale su joj se posve neočekivane pojedinosti. Sjela bi i
stavila album na stol pred sobom, proučala fotografiju, onda sklopila oči i
pustila da joj um ispune asocijacije.
Počela je s fotografijom bake i djeda i profesionalno izrađen portret s nji‐
hova zlatnog pira podsjetio ju je na posjet njihovoj kućici, na to kako su
dvoje staraca sjedili jedno drugome sučelice na naslonjačima ispred crne
peći, sjetila se njihovih ruku kvrgavih poput korijenja stabala iz slikovnica,
jer oboje su imali artritis, sjetila se čak i mirisa te kuće, mješavine paprikaša
i lavande. Fotografija joj je vratila njihove glasove i neobične izraze tipične
za Suffolk.
Gledala je zatim sliku s vjenčanja svojih roditelja, majku i tetu Dorothy,
koja joj je bila djeveruša, u satenskim suknjama. Majčina je vjenčana
haljina godinama visjela u ormaru, u zaštitnoj vreći. Ponekad bi joj dopust‐
ila da je pogleda, ali nikad da je odjene. Kad je Gerald umro, iako za to na‐
izgled nije bilo razloga, Kathleen Candless izvadila je haljinu iz ormara i
dala je obojati u crno. Kao da je mogla odjenuti petnaest godina staru
vjenčanu haljinu za korotu. Nikad je nije odjenula, i Joan nije imala pojma
što se dogodilo s njom.
Evo one fotografije koju je snimio fotograf na plaži, a gospođica Candless
je tako zurila u nju – po Joaninu mišljenju, pomalo nepristojno. Bilo joj je
jasno što je ta djevojka mislila – da ti ljudi izgledaju siromašno, staromodno
i ružno, da su njihova djeca seljačine. I to je bio razlog što se onog dana
rasplakala i što se djevojka ispričala. Joan sad neće plakati. Mirno i tužno
gledala je Geraldovo oblo, sretno lice, njegove uvojke, sjajne oči i ruku u
majčinoj ruci. Na sljedećoj je strani bila još jedna njegova fotografija, ili
točnije, fotografija na kojoj je bio i on, jer tu su bili i Applestoneovi dečki,
svi su sjedili na niskom zidu pred vrtom. Je li to kuća Applestoneovih, od
tamne opeke, s malim prozorima i stubama pred ulaznim vratima? Nije se
mogla sjetiti.
Tad je zamijetila da su sve fotografije snimljene izvan kuće i shvatila ono
što je nekoć zacijelo dobro znala. U ono doba običan fotoaparat nije mogao
dobro snimati u zatvorenom. Nije bilo dovoljno svjetlosti. Nije bilo fleša, ili
ako je postojao, ljudi poput njih nisu ga imali. Bilo je potrebno sunce, koje
je očito sjalo kad je njezin otac snimio njezinu majku, nju i Geralda pokraj
mora, činilo joj se u Southwoldu, ali nije bila sigurna. Kako su onamo
dospjeli? Nisu, dakako, imali automobil, nije se mogla sjetiti da je itko koga
su poznavali njezini roditelji imao automobil. Vjerojatno su putovali auto‐
busom.
Bila je to posljednja Geraldova fotografija, snimljena osam ili devet
mjeseci prije njegove smrti. Fotografiralo se ljeti, na odmoru, fotoaparat bio
je luksuz. Gledala je nasmiješeno dječakovo lice i pitala se kako bi
izgledalo da je preživio i odrastao. Da je, recimo, mogao doći na njezino
vjenčanje. A onda je, uz lagani unutarnji drhtaj, pomislila kako, da je
Gerald preživio, možda uopće ne bi upoznala Franka, a kamoli udala se za
njega. Jer, otišla je u Sudbury upravo zato što joj je kuća bila nepodnošljiva
bez brata.
Joan je sklopila oči i prepustila se sanjarenju. Kad je bila mlada, svi su go‐
vorili da o ružnim stvarima ne treba misliti, treba ih zaboraviti i krenuti
dalje. Neugodnosti treba potisnuti ili barem sakriti od javnosti. Zato Franku
nikad nije pričala o Geraldovoj smrti, nije si čak ni dopuštala misliti o tome.
Kad bi je obuzele nepozvane misli, odbacila bi ih. Ali, uvijek su bile tu,
uspavane ali prijeteće, a sad ih je probudila, odnosno, probudile su ih foto‐
grafije i djevojka koja se ne preziva Candless. Joan je shvatila s olakšanjem
da je bolje za nju i na neki način bolje za Geralda da se sad suoči s tim i
sjeti se.
Kad je umro, dopustili su joj da ga vidi. Satima prije, cijela dvadeset četiri
sata, nisu je puštali u njegovu sobu. Doktor Nuttall dolazio je i odlazio, go‐
vorili su o njegovateljici. Ali, njezina je majka bila medicinska sestra i nije
htjela da dođe netko drugi. Joan je sjedila skrivena na vrhu strmog stubišta
pred njegovom sobom. Bilo je mračno, uvijek je bilo mračno dok ne bi upa‐
lili plinsku svjetiljku. Slušala je mrmor liječnikova glasa i tanjeg, majčinog,
i Geraldove krikove: “Boli me glava, boli me glava.” Kad bi jauknuo od
boli, prekrila bi uši rukama, ali kad je počeo vriskati, otrčala je u prizemlje i
sakrila se u ostavu za metle.
Dugu tišinu koja je uslijedila prekidala je samo starica koja je šaptala.
Došla ga je odjenuti, ali Joan to tad nije znala. Vratio se doktor Nuttall, a
onda je otac došao po nju i odveo je u sobu gdje su bili liječnik i njezina
majka, sobu gdje je Gerald ležao mrtav, pogleda uprtog u strop, lica bijelog
poput voska. Rekli su joj da ga smije poljubiti, ali nije htjela, bez riječi je
odmahnula glavom. Poslije, kad je odrasla i imala vlastitu djecu, pomislila
je da nisu od nje trebali tražiti da poljubi mrtvog dječaka.
Bila je večer, možda i noć, da, zacijelo noć. Nisu navukli zavjese u
spavaonici. Noćno je nebo sad u Ipswichu brončano crveno, ali tad je bilo
tamnomodro i puno zvijezda. Gerald će ostati ondje do jutra, njezina majka
sjedit će uz njega. Joan se nije sjećala te noći, nije znala što je radio njezin
otac. Ma koliko se trudila, toga se nije mogla sjetiti. Ali, sjećala se jutra i
majke u kuhinji, kako pripravlja doručak za muža kao i uvijek. Činila bi to i
da je sama na samrti.
Pogrebnici su trebali doći po Geralda. Je li joj to netko rekao? Sigurno
nije. Sigurno je poslije shvatila što se tad trebalo dogoditi. Ali ne, jer kad se
čulo kucanje na vratima, majka je rekla da je to zacijelo pogrebnik, rekla je
i njegovo ime, no Joan ga je zaboravila. Baš kao što je zaboravila i dim‐
njačarovo ime. Čulo se kucanje, majka je rekla da je to sigurno pogrebnik,
onda se sjetila da će on doći oko devet, a bilo je tek osam. Teško se spustila
na stolac s čajnikom u ruci i pogledala Joaninog oca s tako dubokim
očajem, takvim beznađem… a onda je rekla: “To je dimnjačar. Ne može
danas raditi, ne danas.”
Joan nikad nije vidjela ni najmanji znak nježnosti među roditeljima, ni
dodir, ni poljubac. Ali, sad je njezin otac nespretno prišao majci, uzeo joj
čajnik iz ruke i zagrlio je oko ramena. Stajao je tako grleći majku i tapšući
je po ramenu i rekao je Joan: “Idi i otvori vrata, reci mu da danas ne može
raditi. Reci mu zašto. Budi dobra curica, reci mu što se dogodilo s tvojim
bratom, i neka dođe neki drugi dan.”
Otišla je i otvorila vrata, ali njezin se otac zacijelo predomislio, jer došao
je i sam razgovarao s dimnjačarem dok je Joan stajala pokraj njih i prvi put
čula riječ “meningitis”, riječ koja će poslije uvijek za nju imati posebno,
stravično značenje, gore od najgore psovke. Postala je simbol zla, boli i gu‐
bitka.
Dimnjačar je očito već negdje očistio dimnjake, jer lice mu je bilo crno,
odjeća garava, kao da je natopljena garom, ali četke su bile čiste, to su bila
oruđa njegova zanata. Nakon svake uporabe nekako bi ih očistio. Njegov
bicikl bio je naslonjen na ogradu. U ono doba lopovi nisu krali bicikle kao
poslije. Sjećala se samo upravljača, ali sad je znala, znala jer je to vidjela
prije ili poslije, da je uz prečku, na metalnoj ploči, crno na bijelom ili bijelo
na crnom, bilo napisano njegovo ime i zanimanje.
Ali, sjetiti se kako je glasilo to ime bilo je nešto posve drugo. Pokušavala
je i pokušavala, ali uzalud. A ipak je još mogla čuti oca kako govori “men‐
ingitis, meningitis” i dimnjačara kako govori da mu je žao i da će doći neki
drugi dan, sljedeći tjedan, kad god žele. I sjećala se tko je još došao tog
dana: dimnjačarova žena.
Bilo je to poslijepodne. Geralda su već odnijeli. Došla je teta Dorothy i
dovela Doreen, ali ne i dječake. Koliko je god bila mlada, Joan je uspjela
shvatiti da, iako muškarci idu na sprovod, smrt zbog nečega pripada ženama
i djevojkama, ne muškarcima, isto kao i rođenje i vjenčanje. Doreeni su bile
tek dvije godine, a ipak je bilo prikladnije da dođe ona a ne Don ili Ken.
Susjedi su navraćali cijeli dan kako bi izrazili sućut, pa je njezina majka
mislila da je došao još netko od njih kad se, pola sata nakon što je došla teta
Dorothy, čulo kucanje.
Teta Dorothy otišla je otvoriti vrata i vratila se s nekom visokom gos‐
pođom. Sigurno je rekla kako se zove, ili je rekla čija je žena, jer toga se
Joan sjećala. Njezin joj je muž poslije posla rekao što se dogodilo pa je
došla izraziti sućut zbog velikog gubitka gospođe Candless.
Joanina majka ili teta Dorothy ponudila joj je čaj. Joan se toga jasno
sjećala i sjećala se da je gospođa nešto rekla Doreeni i da joj se odmah svid‐
jela kako se odrasli svide djeci za koju pokažu zanimanje. Ali, rekla je da
ne može ostati na čaju i rekla je zašto – a sad je razlog odjedanput bljesnuo
u Joaninu sjećanju. Rekla je da ne može ostati, mora odmah poći jer je
povela djecu, ili dio svoje djece, i ostavila ih pred vratima. Ne bi bilo u redu
da ih je povela unutra, to se ne radi.
Slika koju je možda tad stekla o toj djeci posve je nestala, iako je otišla do
vrata s tom gospođom, poslali su je da je isprati. Otvorila je vrata i vidjela
djecu – troje ili četvero? – kako stoje pred kapijom gdje je tog jutra bio
naslonjen bicikl njihova oca. Dječaci ili djevojčice? Kako je moguće sjetiti
se nečega takvog?
Onda se Joan, otvorivši oči i vrativši se albumu, sjetila da je otad bila
sklona dimnjačaru i njegovoj ženi, osjećala je neku blagu zahvalnost, i to je
bilo razlog nečemu drugom. Nešto je učinila ili sredila zbog toga, ali što?
Prisjećanje je donosilo zadovoljstvo, ali i umor, pa je tih večeri rano išla na
počinak. Ali, sljedećeg dana, pošto je popila čaj, vratila se fotografijama,
svome braku, ratu i djeci. I to bi je ponijelo, ona i Frank na medenom
mjesecu, Frank u odori, Peter, njezin prvi sin, u kolicima. Neki se fotograf
zadržavao pred rodilištem i fotografirao novorođenčad kad bi ih majke izn‐
ijele niza stube. Očito je bio ondje i dvije godine poslije, jer imala je i An‐
thonyjevu fotografiju.
Bila je posve zaboravila portret cijele obitelji snimljen godinu nakon
Frankova razvojačenja: ona je sjedila i držala malenu Patriciju, dječaci su
stajali pokraj nje, a Frank iza. Njihova lica i odjeća koja joj se i sad činila
elegantnom zaokupili su njezinu pozornost onako kako to nije mogla
nikakva televizijska emisija. Već danima nije uopće uključivala televizor.
Ali, i dok je tonula u prošlost i osjećaje vezane za nju, bila je svjesna da
tako neće naći ono što traži. Odgonetka nije u ranim godinama njezinog
braka ni u obitelji koju su Frank i ona stvorili.
Bojala se da te odgonetke, ako su uopće odgonetke, počivaju negdje u
onih nekoliko fotografija snimljenih prije Geraldove smrti. Ali, njih je već
pregledala i nije našla ništa što bi joj pomoglo. Jasona je, na kraju krajeva,
zanimao dimnjačar, a ona je tragala za nečim što bi je podsjetilo na njegovo
ime. Opet je sklopila oči, zabacila glavu i vratila se u taj dan, dan nakon
Geraldove smrti, prizor dimnjačara na vratima, upravljač njegovog bicikla
koji se vidio iza živice, njegovo prljavo lice i čiste četke. Vidjela je njegovu
visoku ženu prijazna lica, nježne riječi što ih je uputila Doreeni. Gospođo
“Ta i ta”, zacijelo su joj govorile njezina majka i teta Dorothy. Jeste li za
šalicu čaja, gospođo “Ta i ta”? Do viđenja, gospođo “Ta i ta”.
Osim ako se odgovor ipak ne skriva u prošlosti, prije Geraldove smrti, ili u
budućnosti, nakon što je umro. Dimnjačar je zacijelo dolazio svakog travnja
prije proljetnog spremanja, ali Joan se nije mogla sjetiti da ga je prije vid‐
jela. Možda je bila u školi kad je dolazio. A poslije?
Poslije dvije godine otišla je u Sudbury. Dimnjačar je sigurno dolazio i
tijekom te dvije godine, ali ona ga se nije sjećala, sjećala se samo praznine i
usamljenosti u kući bez Geralda. Možda i nisu davali čistiti dimnjak, jer
njezina je majka izgubila zanimanje za kuću i kuhanje, za muža i kćer, i
dugo se povukla u sebe, možda na ono mjesto gdje je njezino mrtvo dijete
još živjelo. Zbog toga je njezin otac uvijek bio vani, u klubu za muškarce. A
Joan se odselila u mjesto udaljeno tridesetak kilometara, što danas ne bi bilo
ništa, ali tad je bilo prilično daleko.
Prošlo je šest godina dok se nije vratila zbog vjenčanja. Trideset osme
godine. Otvorila je posljednji album, onaj koji prije nije gledala jer ga je
inače često prelistavala. Ti fotografi uvijek bi počeli snimkom crkve, a St.
Stephen’s bila je tako lijepa, premda ni približno kao crkva u Sudburyju u
kojoj se ona željela udati. Onda fotografija nje i njezinog oca kako idu
prema ulazu. Jednom je rukom pridržavala šlep vjenčanice, a drugom kiticu
cvijeća. Njezin je otac izgledao zadovoljno, a na sljedećim slikama tako je
izgledala i njezina majka. Vratili su se normalnom životu, preboljeli,
oporavili se, ili se barem oporavili onoliko koliko je bilo moguće.
Što traži? Napola je zaboravila. Slike koje je snimio profesionalni fotograf
prolazile su joj pred očima: vjenčanje, djeveruše, skupina na stubištu,
odlazak na svadbu. Prekrasan dan u svibnju. Sretna je mladenka koju obasja
sunce…
Da, ali zacijelo je željela i imati sreće? Joan se stislo grlo. Kojom se
praznovjericom poslužila za sreću? Odjenula je nešto staro, nešto novo,
nešto posuđeno, nešto modro… Blizu je, osjetila je to. Okrenula je posljed‐
nju stranicu albuma.
Tu fotografiju nije snimio fotograf, nego Frankov kum. Joan se više nije
sjećala kako se zvao, ali nije baš znao snimati. Zašto su tu fotografiju stavili
tu, među one bolje? Jer ju je Frank htio, Franku se zbog nekog razloga
sviđala. Obično, kad bi gledala taj album, ne bi došla do nje, ili bi je
pogledala samo letimice.
Sad ju je dobro pogledala. I vidjela sebe i Franka, ruku pod ruku, i čovjeka
koji se smiješio pred svatovima, s četkama u ruci, a iza njega, naslonjen na
stablo, bio je njegov bicikl i ime se jasno vidjelo, bijelo na crnom, na metal‐
noj pločici.
J. W. Ryan. Dimnjačar.
Ursulin ljubavnik zvao se Edward Akenham i bio je zapravo jedini
ljubavnik kojeg je ikad imala, jer Colin Wrightson nije se računao, a iako su
neki muževi istodobno i ljubavnici, Gerald nije bio jedan od njih. Edward je
bio slikar, imao je kućicu u Clovellyju, ali da bi mogao preživjeti, predavao
je povijest umjetnosti na večernjem tečaju u Ilfracombeu.
 Od samog početka znala je kakav je muškarac. Nije imala iluzija, možda
zato što ih je toliko imala o Geraldu, a sve su se razbile. Kronično bez
novca, neuspješan, vrlo zgodan premda već pomalo istrošen, Edward je
svakog semestra imao vezu s jednom od svojih studentica. Takva bi veza
katkad potrajala i dva semestra, a Ursula je bila jedna od tih dvosemestral‐
nih žena.
Bio je pošten. Rekao je svojim ljubavnicama da nema novca, da se nikad
nije ženio i ne namjerava. S druge strane, bio je slobodan, imao je svoj
prostor, vrlo slikovitu starinsku kućicu koja je k tome još bila tik do
gostionice. A vodio je ljubav lijepo, nježno, možda i strasno. Neko bi
vrijeme pripadao ženi s kojom je bio. Dao bi joj sve što je bilo u njegovim
mogućnostima. Bio je častan čovjek.
Ursula se zbog njega gotovo cijelu godinu osjećala poželjno, lijepo, seksi i
potrebno. Nijednom nije dobila migrenu. A Edward joj je dao kompliment
vrlo sličan onome što joj je Gerald rekao na medenom mjesecu.
– Ti si ljubavnica o kakvoj većina muškaraca sanja.
Ali, došao je lipanj i kraj tečaja. Edward je otišao u Španjolsku gdje je
stanovao kod jednako siromašnog prijatelja. Prije toga oprostio se s njom i
dao još jedan kompliment, ako se to tako može nazvati. Bila je jedna od na‐
jboljih. Boljelo ju je, kako je i očekivala, jer bila se poprilično zaljubila.
Ali, znala je da je to bilo neizbježno, jer kako možeš živjeti onako kako je
živjela ona a ne zaljubiti se u prvog ljubaznog, pametnog, zgodnog
muškarca koji se zainteresira za tebe?
Negdje je pročitala, možda u ljubavnim savjetima u kakvom časopisu, da
je, ako imaš ljubavnika a tvoj muž to nije otkrio, mudrije i obzirnije ništa
mu ne reći. Ali, smatrala je da se to ne odnosi na Geralda, koji više i nije
bio muž nego netko s kim dijeli kuću, neka vrsta ne odveć simpatičnog
stanodavca. I tako mu je jedne subote, pošto ju je prošla migrena koju je
dobila u četvrtak, rekla za Edwarda Akenhama.
Pogledao ju je preko novina. – Što očekuješ da kažem?
Naučila je govoriti kao i on, reagirati na isti način. – Upravo to što si
rekao. – Bila je to istina. – Nemaš drugog komentara?
– Ne, pod uvjetom da ne dospiješ u novine – rekao je. – Zbog povezanosti
sa mnom, dakako.
“Povezanosti sa mnom”, a ne “zato što si moja žena”.
– I ne želim da moja djeca gledaju nekakve primitivne prizore.
– Nemaju što gledati. Veza je gotova – rekla je.
 – Bit će sigurno drugih.
Ali, nije bilo. Sve dosad.
– Zašto si mu rekla? – pitao je Sam Fleming.
– Ne znam. – Sve mu je ispričala, to i mnogo više. – To jest, tad nisam
znala. Nije bila osveta ni želja da ga povrijedim, jer znala sam da ga to neće
povrijediti. Poslije sam se pitala zašto sam mu rekla i zaključila sam da sam
željela da me izbaci. Shvaćaš, nisam imala snage otići, nisam se mogla
natjerati da mu uzmem djecu i odem, ali nesvjesno sam se nadala da će me
ostaviti ili prisiliti mene da odem. Da će on to obaviti za mene.
– Ali, nije.
– Nije mu bilo dovoljno stalo. Očito sam mu na neki način bila potrebna,
ali nijedna žena ne bi htjela biti potrebna na taj način. U to je vrijeme već
bio veoma poznat. Davao je intervjue, pisali su o njemu članke. Liku koji je
stvorio u javnosti odgovaralo je da ima naizgled stabilan brak, smiren ob‐
iteljski život. I njegova su djeca morala imati majku – sumnjam da je ikad
razmišljao o mogućnosti da bi mogla ostati bez oca – čak i ako im nije bilo
osobito stalo do nje. Morala je biti tu kako bi kćeri imale mamu i tatu kao i
ostale djevojčice u školi. Sad su stvari drukčije, ali tada je većina djece
živjela s oba roditelja.
– Otprilike u to doba napisao je Hamadrijadu.
– Mlada junakinja bila je neka vrsta amalgama Sare i Hope, dakako starija
od njih i idealizirana – barem se meni činila idealiziranom. Možda je on
svoje kćeri doista tako vidio.
– Drijada umre kad umre stablo na kojem živi – rekao je Sam. – Je li
mislio da njegove kćeri ne mogu opstati bez njega, bez njegove podrške?
– Bog zna što je mislio. Kod njega je ponekad bilo teško odrediti gdje
prestaje realizam a počinje simbolizam. Možda se moramo sjetiti da je ha‐
madrijada ipak i vrsta zmije. Ali, previše sam se raspričala. Već godinama
nisam toliko govorila.
– Sa mnom možeš govoriti koliko god želiš – rekao je Sam. – Volim to.
Volim slušati.
Nasmiješila mu se. Bili su zajedno gotovo neprekidno od nedjelje navečer
kad je došla u hotel u kojem je noćila prošli put. On ju je tu dočekao.
Vožnja sa Sarom iz Devona bila je nezanimljiva. Razgovarale su malo,
uglavnom o nevažnim svakodnevnim temama, sve dok nisu došle do pre‐
dgrađa Londona. Tad ju je Sarah upitala gdje živi njezina prijateljica.
 Ursula joj je bila rekla da je srela “nekoga”, a Sarah je, dakako, pret‐
postavila da je riječ o ženi. – Ako živi na ovoj strani grada, mogu te odvesti
do nje.
– Do njega – rekla je Ursula.
– Molim?
– Idem se naći s prijateljem, Sarah. Živi u Bloomsburyju, a ja ću odsjesti u
hotelu. Nema potrebe da me voziš tako daleko u istočni dio grada. Samo me
negdje ostavi pa ću pozvati taksi.
– Bilo je glupo – rekla je sljedećeg dana Samu – jer većina bi kćeri pitala
tko je taj zagonetni muškarac, možda bi zadirkivale majku, nešto bi rekle.
To me ponovno podsjetilo kako tanašan odnos imam s kćerima.
– Možda nije htjela biti indiskretna.
– Ne, nije to. Jednostavno nije marila. Mislila je o nečemu drugom.
– Bila si nesretna zbog toga?
– Ne, ni najmanje. Jer, kad sam stigla, ti si me čekao i to mi je bilo lijepo.
Zaboravila sam na nju. Sve dosad.
Čekao ju je kad je došla. Zagrlio ju je i poljubio kao da se poznaju godin‐
ama, ali bez navike i ravnodušnosti koje donose godine. Večerali su u
hotelu, popili mnogo vina, a onda ju je on otpratio do sobe i ponovno polju‐
bio. Sljedećeg dana otišla je u njegovu knjižaru i razgledala knjige, vidjela
prva izdanja Wrightsona, Pallintera i Arthura i osjetila čudnu mješavinu
poznatosti i krajnje udaljenosti. Među knjigama nije bilo nijedne Geralda
Candlessa. Rekao je da ih trenutačno ne drži.
Objedovali su u susjednom restoranu, a poslijepodne, koje je bilo lijepo i
neuobičajeno toplo, proveli su u šetnji u parku Victoria. Za taj je park samo
čula, nije znala gdje je točno. On je odrastao u Hackney Wicku, nedaleko
od parka, pa mu je ostao u dragoj uspomeni. Park je bio najveći u Londonu,
ali su ga se ljudi klonili jer se nalazio između Homertona i Old Forda.
Smijao se kad mu je rekla da se nikad u Londonu nije vozila autobusom i
rekao da u tom slučaju svakako mora i to doživjeti.
Trava u parku bila je smaragdne boje, a jezerca bistra i modra. Primio ju je
pod ruku – za nju je i to bilo novo, hodati pod ruku s muškarcem. Ali, nije
mu to rekla, jer to što ju je upoznavao s tim jednostavnim i običnim rados‐
tima već mu je jasno govorila da ona dotad gotovo i nije živjela.
Imao je dva kata iznad knjižare i tu je skuhao večeru. Nema više restorana,
barem ne tog dana. Poslije nije znala tko je povukao prvi potez, jer poteza
je bilo cijele večeri, primili bi se za ruke ili bi je on obujmio oko pasa,
nasmijali bi se i spontano zagrlili. Lak poljubac, pa još jedan, a taj se prom‐
ijenio, postao dubok i senzualan. Prije nego što su pošli u njegovu postelju,
već su vodili ljubav, posve prirodno i lako, kao da su to činili već mnogo
puta. Nimalo nalik prvim odlascima u postelju s Geraldom ili uzbudljivosti
tjednih susreta s Edwardom Akenhamom.
Ali, drugi put, rano ujutro, bilo je posve drukčije, a poslije, dok su ležali
zagrljeni, njoj, još zadivljenoj i iznenađenoj, više nije padalo na um da
uspoređuje.
– Baka ga je zamolila da dođe pred crkvu kad se udavala – rekao je Jason.
– Da joj donese sreću. Zaboravila je, ali fotografija ju je podsjetila.
– Šališ se!
– Mladenki je donosilo sreću ako na dan vjenčanja vidi dimnjačara, pa su
dimnjačari mogli malo zaraditi ako su se pojavili na vjenčanju. To se
plaćalo. Taj Ryan zbog nečega joj se svidio, pa ga je pozvala. Pradjed mu je
dao pet šilinga, to ti je dvadeset pet penija, ali tada je to bilo mnogo. A baka
je upoznala njegovu ženu i djecu – to jest, vidjela je djecu. Njegova je žena
došla izraziti sućut zbog smrti maloga Geralda, a djeca su bila s njom.
Čekala su je na ulici.
Sarah je osjetila kako joj niz kralježnicu prolaze srsi, kao da hladan prst
dodiruje svaki kralježak. Jedno od te djece bio je njezin otac. Dimnjačarov
dječak.
– Koliko je prošlo od dječakove smrti? Mislim, kad se udavala.
– Oko šest godina. Bilo joj je devetnaest. Ali, sad dolazi nešto zanimljivo.
Dimnjačar, J. W. Ryan, je umro. Sljedeće godine. Baka se sad sjeća. Majka
joj je rekla. Umro je od tuberkuloze ili možda od bolesti koju dobiješ kad
udišeš gar. I obitelj se odselila.
Opet su je prošle srsi. – Jasone, to je opisano u Glasniku bogova. Nisi ga
pročitao? Otac umre od silikoze, a majka mora uzdržavati obitelj. A spom‐
inje se i u Oku u eklipsi. Primi ih stric, očev brat. On živi u Londonu,
udovac je. Koliko su djece imali Ryanovi?
– Baka je tog dana vidjela troje, ali kaže da ih je bilo više, petoro ili
šestoro.
– Jasone, obožavam te. Pravi si biser. Poslala sam ti ček. Doznat ćeš kamo
su otišli i što im se dogodilo, zar ne?
Taj je razgovor ponovno probudio njezino uzbuđenje zbog knjige. Zamis‐
lila je kako piše dirljivu pripovijest o Ryanovima, o njihovu siromaštvu,
očevoj preranoj smrti. Možda će morati doznati nešto više o dimnjačarima.
Kratka povijest dimnjačarstva mogla bi se lijepo uklopiti u drugo poglavlje.
Uživala je u toj vrsti istraživanja, a ne u beskrajnoj potrazi za rodnim i smrt‐
nim listovima. Pravo istraživanje, u knjižnicama, listanje starih književnih
djela, potraga za izvorima.
Usporedba te pripovijesti s temom Oka u eklipsi dat će memoarima dod‐
atnu, književnu dimenziju koju će čitatelji od nje zacijelo očekivati. I
dakako, možda čak kao uvod, ispričat će očevu sretniju verziju Toma i
vodenih beba koju je pripovijedao njoj i Hope dok su bile malene.
“Bio jednom dimnjačar koji je imao dva sina…”
 20.

Neosjetljivi su ljudi moćni, a pravi debelokošci su najmoćniji. Oni su naj‐

pogodniji za tirane.
—Pola sata na ulici
Sarah je ušla u kuću u deset sati u petak navečer. Ursula je izišla u hodnik
i, ohrabrena nedavnim nježnostima, oprezno pružila ruke. Sarah ju je lako
poljubila u obraz.
– Kako si?
Ursula joj je mogla reći da uglavnom nije bila tu. Mogla je reći da je us‐
pjela poviriti u dvije agencije za prodaju nekretnina ali nije ušla. Ali, teško
je promijeniti navike. Sarah je uzela viski i sjela u naslonjač. Otvorena
knjiga spuštena na stolić pokraj “tatinog” naslonjača pokazivala je da je tu
prije nje sjedila njezina majka.
– Čitaš Titusa Romneyja?
– Da, nije loš.
– Ma, jesi li razmišljala o onome što smo ti Hope i ja ispričale o tati?
– Misliš, o tome da je promijenio ime?
– Ne samo ime, nego identitet, cijeli život.
– Ne vidim kakve bi koristi bilo da razmišljam o tome, Sarah. Nisam za to
znala. Ako je to učinio, bilo je to prije nego što sam ga upoznala.
– Sve je to lijepo i dobro, ali radi se i o tvojem imenu.
Ursula je uzdahnula, onako kako ljudi često uzdahnu prije nego što kažu
nešto važno. – Više nije. Ponovno uzimam svoje djevojačko prezime.
Zovem se Ursula Wick.
Sarah se zapanjila: – Ali, zašto?
– Kako si i sama rekla, to nije bilo njegovo pravo ime pa ga nisam ob‐
vezna nositi. On ga je uzeo, ja ga odbacujem. – To nije bio pravi razlog, ali
poslužit će. Dodala je: – Mogla bih i ja nešto popiti.
– Donijet ću ti piće.
Tu ponudu Ursula nikad prije nije čula od svojih kćeri. Sarah se čak sjetila
da ona pije samo bijelo vino, pa ga je izvadila iz hladnjaka i nalila joj čašu.
– Ma, znači li ti išta ime Ryan?
– Ne, Sarah. Zašto?
 Sarah joj je rekla. Ursula se trudila držati zainteresirano, ali zapravo je os‐
jećala odbojnost. Radije ne bi znala.
– Obitelj se preselila u London 1939. godine – rekla je Sarah.
– Kad je počeo rat. Većina je ljudi tad odlazila iz Londona, ako su ikako
mogli.
– Oni nisu mogli. Bili su siromašni. Ryanovu je udovicu pozvao neki
rođak i ona je prihvatila. Vjerojatno nije imala izbora. Mislim da su otišli u
London nekoliko mjeseci prije početka rata. Počeo je u rujnu, nije li tako?
A oni su vjerojatno otišli tijekom ljeta. Nakon što je umro dimnjačar, tatin
tata.
– Ako mu je to bio otac.
– Mislim da jest. Zbog knjige i pripovijetke koju nam je pripovijedao. Ako
se sjetiš ičega u vezi s Ryanovima, molim te, reci mi.
Umjesto u gostionici, trebali su se naći u Greensu, i to kasnije nego inače,
u devet. Prema prešutnom dogovoru, nije smjela ništa reći Adamu, pa je
bila posve nespremna za ono što se dogodilo. Kad je stigla, otišla je ravno u
zahod, a ubrzo je za njom došla i Rosie. Za to se vrijeme Sarah uredila
onako kako inače ne bi: stavila je još gela na kosu, jače namazala usnice i
uvukla trbuh što je jače mogla kako bi joj crne kožnate hlače bolje stajale.
Široku crnu baršunastu ogrlicu sa zlatnim šiljcima bila je skinula, ali sad ju
je opet stavljala. Rosie je pričekala da se vrata zatvore za njom, a onda je
rekla kako joj je drago da je vidi, kako se poslije prošlog puta bojala da više
neće doći, ali ne mora se brinuti, jer Adam Foley neće doći. Zato su se i
dogovorili u Greensu. On to ne zna, nitko mu nije rekao, pa se Sarah može
opustiti i uživati.
Saru je uhvatila snažna želja da ode u gostionicu, ali je odmah odbacila tu
pomisao. Prošli su put pretjerali, trebali su toga biti svjesni. Nije znala kako
će izdržati večer.
Gore, u maloj prostoriji, slabo osvijetljenoj poput američkog bara, s miri‐
som osvježivača zraka i blagom primjesom marihuane, Tyger joj je u
povjerenju rekao da su se svi zgranuli nad Adamovim ponašanjem. Alexan‐
der je rekao da ga je užasnulo Adamovo ponašanje, a još više odbijanje da
se ispriča. Kao da govori nešto posve originalno, Vicky je rekla da je Adam
najnepristojniji muškarac kojeg je ikad srela.
Tako su nastavili još neko vrijeme. Sarah se pitala bi li joj bilo lakše da joj
je netko od njih prije rekao da Adam ne zna za dogovor. Ali, što bi mogla
učiniti i da jest? Onda joj je palo na um da će morati pripaziti koliko pije jer
će se voziti doma u ponoć, a ne ujutro. A baš se željela pošteno napiti.
Malo se plesalo, a onda je muškarac koji je oponašao ženu – Rosie se zak‐
linjala da je to žena koja oponaša muškarca koji oponaša ženu – pri‐
povijedao transvestitske viceve. Sarah je lakomisleno pila koktel s
pjenušcem kad se pojavio Adam Foley. Krenuo je ravno prema njihovom
stolu. Noć je bila hladna, pa je došao u ogrtaču koji mu je dosezao gotovo
do stopala.
– Došao sam se ispričati – rekao je. Sarah je bila razočarana.
Nastala je tišina puna iščekivanja i neke vrste uzbuđenja.
– Žao mi je. Ispričavam se. Nisam se smio onako ponijeti. Hoćeš li mi
oprostiti? – Nije čekao njezin odgovor. – Odlično. Prizor završen, svađa
nepotrebna. Mogu li sad sjesti i nešto popiti?
Nitko ništa nije rekao. Adam Foley uzeo je čašu i nalio si crnog vina koje
je stajalo na stolu. Sarah, koja je već bila odbacila tu večer kao čisti gubitak
vremena, sad je ponovno osjetila uzbuđenje. Od njegove blizine – a sjeo je
odmah do nje – gotovo joj se zavrtjelo u glavi. Tišinu je prekinuo Alexan‐
der upitavši hoće li nešto jesti. U Scarlet Angelu ili u nekom indijskom
restoranu.
Uslijedila je rasprava o hrani i restoranima. Adam Foley okrenuo joj je
leđa. Sjedila je pokraj jednog od art deco stupova koji su naizgled držali
strop, i kad se tako okrenuo, i dalje u onom golemom ogrtaču, uspio ju je
posve izdvojiti od ostalih.
Još ju je više stisnuo kad je pomaknuo stolac. Bila je doslovce pritisnuta
uza zid, a njegov stolac zabio joj se u koljena. Nije znala što učiniti. A nitko
ništa nije zamijetio. To što nije imala pojma kakvu igru igra večeras još je
povećalo njezino uzbuđenje, ali tog će osjećaja nestati ako je ponizi pred
njima. Ako padne sa stolca ili bude prisiljena tražiti pomoć. Ili je pritisne
tako jako da je ozlijedi.
Onda je ustao. Njegov ju je ogrtač udario u lice. Povikala je i odgurnula
ga. Odmaknuo se, pogledao je i rekao: – Zaboga, otkud ti tu?
Kao da je nije ni zamijetio. Kao da je posve nevažna, kao da nije žena, nije
ljudsko biće. Obratio joj se kao da je nekakav psić koji je slučajno završio
iza sofe. I na trenutak je gotovo povjerovala u to. Ali, samo na trenutak.
Unatoč tome, nije mu mogla odgovoriti, osjećala se nemoćnom.
Išlo se na večeru. To jest, neki od njih su išli. Čula je kako on govori: –
Dobro, onda idemo na curry – i srce kao da joj se vratilo na mjesto.
 Kad su došli do stuba, odmaknuo se kako bi propustio Rosie i Vicky, a
onda je krenuo i on, ostavivši Saru za sobom. Grlo joj je istodobno bilo
suho i začepljeno. Na leđima njegova ogrtača njezine su usnice ostavile
crvenu mrlju. Tad se upitala ono što se dotad nikad nije pitala: zašto joj se
ovo sviđa, zašto je toliko uzbuđuje, zašto nesigurnost povećava uzbuđenje?
Ako je prije i bila pijana, sad više nije bila, ali ipak se uza stube penjala
polako.
Izlazna vrata poletjela su prema njoj. Morala je pružiti ruke da je ne bi
udarila u lice. Čula je kako vratar, ili izbacivač – nije bila sigurna što je bio
– mrmlja: – Kakav divljak!
Na ulici nije bilo nikoga. Pretpostavljala je da im je rekao kako je ona
otišla kući. Već su se navikli na njezine nagle odlaske. Parkiralište je bilo
mračno, gotovo prazno. Nasred asfalta bila je velika lokva ulja. Zaobišla ju
je, potražila svoj auto i ugledala točkicu svjetlosti.
Bila je to njegova cigareta. Sjedio je na prednjem odbojniku i kad se prib‐
ližila, ustitrala i zanijemjela, izvadio je cigaretu iz usta i palcem i kaži‐
prstom je stavio u njezina, čeznutljivo je dodirujući.
U trideset drugoj, po njezinu mišljenju prerano, Sarah se počela pretvarati
u ekscentrika. O svojem neobičnom odnosu s Adamom Foleyjem nije htjela
razmišljati, jer razmišljanje, ako i ne bi pokvarilo odnos, omelo bi njegovu
bezosjećajnost i hladnoću. Ali, i sama je ta odluka bila ekscentrična, kao i
sama veza. Druga ekscentričnost bila je njezina sve veća nesklonost da
ikoga prima u kuću. Pozvala je majku da dođe k njoj, i odmah poslije očeve
smrti i poslije, ali olakšanje koje je osjetila kad je majka odbila bilo je izn‐
enađujuće veliko. Oba je puta došla kući i uživala u samoći, napila se i za‐
spala odjevena na debelom sagu pred kaminom.
Zapravo bi joj bilo najdraže da više nikad nitko ne dođe ovamo. Čak ni
Hope i Fabian. Iznenadila se kad je to shvatila. Neko se vrijeme zabavljala
zamišljajući što bi mogla učiniti kako bi spriječila ljude da dolaze. Mogla je
na zidove staviti pornografske fotografije, nikad ne spremati i potpuno se
svući čim uđe u stan.
Večeras ništa od toga nije bilo moguće, jer doći će Jason Thague. Sarah je
zastenjala kad se toga sjetila. Pravila je grimase pred zrcalom, dodajući tako
još jednu ekscentričnost svojoj navici da razgovara na glas sa sobom. Doći
će jer je u Londonu, istražuje nešto za nju, i sam se pozvao. Zašto ne?
Mogao joj je telefonirati ili pisati, ali kad je već tu, zašto joj ne bi rekao
osobno što je doznao? Nazvao ju je na fakultet nekoliko trenutaka prije
nego što je imala konzultacije, i što je mogla nego pristati. Vjerojatno nije
ni zamijetio da je to učinila preko volje.
Nije bio kriv što ima akne, takvu odjeću ili naglasak, ali mogao se okupati
i oprati kosu. Prastari Colin Wrightson rekao joj je prije nekoliko mjeseci, u
napadaju samosažaljenja, da ga uz artritis i gubitak sluha muči i gubitak
njuha. Sarah je pomislila kako bi joj to dobro došlo kad dođe Jason. Njezino
je osjetilo njuha bilo veoma oštro. Osjećala je zemljani miris njegove
odjeće i ustajali miris kose i kože.
Ponudila mu je piće i sjela što je dalje mogla od njega. Gotovo cijeli dan
proveo je u matičnom uredu tražeći podatke o Ryanovima i našao ih je,
našao je svu djecu Johna Williama i Anne Elizabeth Ryan. Zamijetila je da
pije brzo, kao da bi mu netko mogao oteti piće, ponudila mu je još jedno.
Odmahnuo je glavom.
– Moja baka drži u kući rakiju kao lijek – rekao je. – Katkad se pokušam
onesvijestiti. – Nije se nasmiješila. – Odavno nisam pio džin. Ne bih se htio
napiti. Mogu li dobiti malo vode?
– Donijet ću ti. – Donijela je perrier iz hladnjaka. – Pričaj mi o Ryan‐
ovima.
– Vjenčali su se 1925. u Ipswichu. Njezino djevojačko prezime bilo je
O’Drida. Prvi sin zvao se John Charles. Rodio se 20. travnja 1926. godine.
Zapeklo ju je u očima kao da će zaplakati, pa se iznenadila da joj je glas
tako smiren. – Je li to bio moj otac?
– Mislim da jest. Bio je samo tri tjedna stariji od Geralda Candlessa.
Nastavila je govoriti kako bi ostala smirena. – Smrt dječaka svoje dobi
nikad ne bi zaboravio. Lako je zamisliti kako je njegov otac došao kući i
rekao što se dogodilo, Candlessovi su izgubili jedinog sina. Onda je gos‐
pođa Ryan otišla izraziti sućut. Povela je svoje dječake… Bože, pa ona mi
je bila baka. – Ovaj put nije si mogla pomoći, glas joj je prepukao, ali us‐
pjela je iskašljati suze. Šakom je pritisnula čelo.
– Nemoj, molim te – rekao je, prišao joj i zagrlio je.
To ju je otrijeznilo bolje nego išta drugo. Odmaknula se, ne da bi otresla
njegovu ruku ili ga izbacila iz kuće. Još gori od njegove ruke i prljavštine
bio je rupčić koji joj je ponudio, siv i zgužvan, s mirisom prljavih džepova i
sasušenih šmrkalja.
Skočila je. – Sad sam dobro. Hvala. Donijet ću ti još jedno piće. I malo
leda.
 Zadovoljno je kimnuo. Nije mogla ne zamijetiti ljepljive otiske prstiju na
njegovoj čaši. – Molim te, nastavi – rekla je. – Sad sam dobro.
– Bili su irski katolici. Baka se sjeća da joj je to rekla majka. Imali su još
petoro djece. Poslije Johna Charlesa prvo su došli James Robert i Desmond
William. – Čitao je iz bilježaka. – Vjerojatno su oni čekali pred kućom s…
– oprezno ju je pogledao – s tvojim tatom, jer Margaret je rođena tek u ko‐
lovozu 1933. godine, a Mary-Anne i Stephen 1935. odnosno 1937. godine.
– To znači da je Stephen još bio vrlo malen kad mu je umro tata.
Jason je pogledao u bilješke. – Ryan, dimnjačar, umro je u travnju 1939.,
kad je Stephenu bilo… da vidimo… devetnaest mjeseci. Tvojem je tati tad
bilo trinaest. Nedugo prije rata – barem mislim, nisam siguran – obitelj se
preselila u London. Gospođa Ryan, John, James, Desmond, Margaret, Mary
i Stephen – svi su otišli živjeti kod rođaka u London.
– Kakvog rođaka?
– Ne brata – rekao je Jason. – O’Drida je rijetko prezime. Pregledao sam
telefonski imenik i nisam našao nijednog. U matičnom uredu našao sam
Anne Elizabeth O’Dridu, rođenu u Hackneyju 1897. i njezinu sestru Cather‐
ine Mary O’Dridu, rođenu 1889. godine, ali nisu imale braće.
– A tvoja se baka ne sjeća?
– Pitao sam je je li to možda bio kakav ujak ili šogor, ali ne sjeća se.
Mislim da mi je rekla sve što zna. – Vragoljasto se nasmiješio. – Budem li
je još zapitkivao, možda će mi početi govoriti i više nego što zna.
– Igra li Hackney kakvu ulogu?
– Možda. Ali, u telefonskom imeniku Hackneyja nema O’Drida. Zašto bi i
bilo? Ona se ondje rodila prije stotinu godina.
– I, što ćemo dalje?
Umjesto odgovora, upitao je: – Tvoj tata nije bio katolik?
Odmahnula je glavom, a onda se nečega sjetila. Još ga je čuvala u
rječniku. Izvadila je palmin križ i pružila ga Jasonu. – Nikad nije izlazio
nedjeljom ujutro. Znala bih da jest, gotovo uvijek sam bila tamo.
– Ali, možda je izlazio u subotu navečer. Mnoge katoličke crkve imaju
misu u subotu navečer.
– Svašta ti znaš – narugala mu se, odjedanput ljutita.
Jason je pogledao na uru. – Morat ću poći.
Rekao je to oklijevajući, uz dubok uzdah i slijeganje ramenima. Gledao ju
je kao da čeka da ona nešto predloži. Očekuje li da ga smjesti u hotel?
 – Popij još jedno piće – rekla je, a onda spontano dodala: – Dat ću ti za
taksi do Ulice Liverpool.
– Hvala. Na vlak u deset više ne mogu stići, ali ima još jedan u jedanaest.
– Ujutro imaš predavanje?
– Pa, ne idem više na predavanja. – Izbjegavao je njezin pogled. – Mislio
sam da si shvatila. Ovaj… prestao sam ići na fakultet. To jest, poslije
Uskrsa nisam se ni vraćao.
– Ah, tako. A tvoja stipendija… od čega živiš?
– Od tebe – rekao je. – Ti si mi dar s neba. – Tad ju je pogledao. – I to ne
samo u tom smislu.
Otišla je u kuhinju, uzela torbicu i izvadila dvije novčanice od deset funta,
znatno više nego što će ga stajati taksi, ali, što onda?
Zahvalno je primio novac. – Baka ne zna. Inače bi me vjerojatno prestala
hraniti, i to baš sad kad mi je to najpotrebnije. I ne bi mi dopuštala da se
dođem okupati. Morao bih se natjerati da se perem u hladnoj vodi, ali valjda
nemam jaku volju, kako bi rekla baka. Moji roditelji ne znaju. Misle da se i
dalje hrvam s psihologijom. Ali, već će nešto naići. Obično tako bude.
Pomislila je s gađenjem da se danas svatko može pobrinuti za osnovnu
higijenu. Zagrijati vodu u loncu, oprati se s nogu, odnijeti rublje u praonicu.
Kad bi mu to rekla, on bi odgovorio da joj se to nikad nije dogodilo. A to je
bilo točno.
– Čuj, mislio sam nastaviti istraživati o O’Dridama – rekao je.
Ispratila ga je do vrata, a onda, naglo se predomislivši, nastavila do ulice i
pričekala dok nije došao taksi. Veselo joj je mahnuo. Vratila se u stan. Bilo
je tako zagušljivo da se stresla. Odmah je otvorila prozore. Možda je glupo,
ali znala je da neće ni taknuti čašu iz koje je pio. Ipak, na kraju ju je
dotaknula, ali tek pošto je navukla gumene rukavice. Čak i tad držala ju je
između palca i kažiprsta i odnijela do kuhinje pružene ruke, kako bi nosila
mrtvog pauka.
Sljedećeg je dana stigao uvezan primjerak Manje je više što ga je poslao
Robert Postle. Grafičko rješenje, kako su iz Carlyon Brenta napisali na
poleđini, nije isto koje će se pojaviti na dovršenoj knjizi. Prazna ulica noću
– fotografija, a ne slika – više je podsjećala na Europu nego na London. Na
poleđini su bili i pohvalni prikazi prijašnjih autorovih djela te preporuke
Malcolma Bradburyja i A. N. Wilsona.
Pri dnu stranice stajalo je da će knjiga izići iz tiska 29. siječnja 1998. po
cijeni od 16,99 funti u tvrdim koricama, veličine 234 sa 153 mm, duljine
256 stranica, a nakon toga slijedio je ISBN broj. Kratka biografija rekla je
Sari nekoliko stvari za koje je sad znala da nisu istinite: kako je bio jedinac,
studirao na Trinityju, i uz to nešto bolno istinito: da je umro u srpnju 1997.
godine.
Knjiga je, kao i tolike prije, bila posvećena njoj i njezinoj sestri. “Mojim
kćerima Sari i Hope.” Sari su opet navrle suze. Sjetila se kako ih je pitao za
dopuštenje.
– Kako se pristoji – rekao je, a onda: – Biste li mi učinile čast da mi
dopustite posvetiti vam novi roman?
Glasnik bogova, sjetila se, bio je posvećen Colinu Wrightsonu, neka druga
knjiga – možda Bijeda – Robertu Postleu, a Let vremena “uspomeni moje
majke”, dok prve knjige nisu imale posvetu. Upitala se kako to da nijedna
knjiga nije bila posvećena njegovoj ženi, Ursuli. I kako to da prije nije
primijetila ono “uspomeni moje majke”? Nije se to odnosilo na Kathleen
Candless, nego na Anne Ryan.
Znači li to da je Anne Ryan umrla nedugo prije objavljivanja Leta
vremena. Ili prije nego što je počeo pisati? Sarah je u svojoj zbirci očevih
romana potražila taj i vidjela da je objavljen 1975. godine. Njoj je bilo tek
devet ili deset godina pa se, dakako, nije jasno sjećala. Štoviše, iako ga je
pročitala, kao i sve ostale njegove romane, nije se uopće sjećala o čemu je.
Morat će ga ponovno pročitati, kao i ostale, prije nego što počne pisati.
Možda je Anne Ryan umrla 1973. ili 1974. godine. Ako je to znao, morao
je na neki način, izdaleka, ipak pratiti što se zbiva s njegovom obitelji. Je li
poznavao i rođake s majčine strane? Ryan i O’Drida – njezin je otac očito
bio Irac. Je li zato, kad je birao sveučilište koje će navesti u životopisu, iza‐
brao Trinity?
Sarah je napisala pisamce Jasonu Thagueu i zamolila ga da istraži je li
Anne Ryan umrla početkom sedamdesetih i ima li O’Drida u dublinskom
telefonskom imeniku.
Kad je primio Sarino pismo, Jason je bio u svojoj sobi u visokoj bijeloj
zgradi u Ipswichu i čitao Bijelu pačju nogu koju mu je poslala u broširanom
izdanju. I pismo i knjiga mirisali su na Saru, na opojan i pomalo opor fran‐
cuski parfem. I ovitak knjige podsjećao ga je na nju, premda ne bi znao reći
zašto, jer to je bila impresionistička slika, bijela izmaglica koja je napola
prekrila blijedoplavo nebo i mutno bijelo sunce, dok se Sarah uvijek
odijevala u crno.
 Jason nije osobito mario za sve te duge opise močvara i divljači uz obalu
Suffolka. Postalo je zanimljivije kad se radnja preselila u London i kad se
počelo govoriti o seksu. Jedan od dvojice glavnih likova živio je od pros‐
titucije. Uživao je u tome, uživao je u cjelokupnom homoseksualnom
načinu života. Dennis je imao stalnog dečka koji ga je uzdržavao i mnoge
druge koje bi pokupio, uglavnom na javnim mjestima, u dijelovima Lon‐
dona koje Jason nije poznavao. A imao je i starog školskog prijatelja
Marka, čovjeka koji nije htio prihvatiti vlastite spolne sklonosti pa se pod‐
vrgao cijelom nizu liječenja koja su ga trebala pretvoriti u muškarca koji
voli žene.
U to je vrijeme stajalište da je homoseksualnost bolest bilo uobičajeno.
Neki su je smatrali moralnom bolešću kojoj se treba oduprijeti samokontro‐
lom, drugi pak izlječivim psihičkim poremećajem. Jason se vratio nekoliko
poglavlja unatrag i vidio da se radnja zbiva 1960. godine. I dok je Mark
otišao na liječenje – najprije golemim količinama estrogena, a poslije terap‐
ijom odbojnosti u psihijatrijskoj bolnici, Dennis, koji se redovito sastajao s
mladićima koji su se prostituirali, uselio se u stan koji mu je plaćao
ljubavnik. Suprotnost između Markove opterećenosti krivicom i Dennisove
bezbrižnosti bila je izrazita.
Mark je dobrovoljno otišao na psihijatrijsko liječenje u bolnicu u južnom
Londonu. Tu bi na njegovo tijelo stavili elektrode i davali mu šokove svaki
put kad bi prikazali neku fotografiju homoseksualnog snošaja. Liječenje
nije imalo nikakvog učinka osim što se osjećao jadno i poželio počiniti
samoubojstvo. Jasona je sve to užasnulo. Pitao se je li se takvo što doista
moglo događati u mladosti njegovih roditelja. I kako je Gerald Candless to
znao?
Prije, dok su još bili dječaci, između Marka i Dennisa nešto se dogodilo,
premda to nikad nije jasno opisano. Nedugo poslije neuspjela liječenja
Mark je slučajno sreo Dennisa, otkrio kakvim životom živi i postao opsjed‐
nut željom za suočenjem i razjašnjenjem s njim. Je li Dennis kriv za
njegovu sudbinu ili on za Dennisovu? Znao je da to s njim mora raščistiti,
ili će ubiti Dennisa, jer dok je on živ, Mark se neće moći smiriti.
Jason se odlučio odmoriti. Na svoje iznenađenje, vidio je da je čitao tri
sata. Dvije večeri prije, iskrcao se iz taksija čim je malo odmaknuo od
Sarinog stana i unatoč prosvjedima vozača otišao podzemnom do postaje u
Ulici Liverpool. Tako je sačuvao gotovo cijelih dvadeset funti. Sad je još
imao upravo dovoljno da kupi pola boce džina i malo hrane. Otišao je u
trgovinu na uglu i, sjetivši se Sare, odustao od džina. Kupio je mlijeko,
pizzu, paket mini-tortilla i pola kilograma sira.
 21.

“Upamti, ako muškarcu kažeš da ga voliš”, rekla je gospođa Rule, “ti ćeš
to možda zaboraviti, ali on neće, i držat će ti to nad glavom do kraja
života.”
—Grimiz Cassiusa
Pauline je posljednji put došla k njima za Geraldova života dugog, toplog
ljeta 1976. godine. Gerald je upravo pisao Pola sata na ulici, najmanje us‐
pješan i najmanje hvaljen od njegovih romana. Možda ga je ubila vrućina,
ili se jednostavno nije trudio. Većinu vremena provodili su na plaži, ne na
onoj dugoj koja je vodila do Franaton Burrowsa, jer bila je pretrpana, nego
u maloj uvali iza sjevernog rta gdje nije bilo nikoga osim njih. Ondje je bilo
tako mirno i izolirano da bi često plima došla i otišla i ponovno se vratila a
da na pijesak nije kročila ljudska noga.
Paulini je bilo sedamnaest i imala je dečka. Bio je to njezin jedini dečko, i
poslije se za njega udala. Zvao se Brian. Sarah je željela doznati sve o
njemu pa je stalno poticala Pauline da govori o njemu, što i nije bilo teško.
Hope to nije zanimalo. Još je bila u fazi gradnje dvoraca od pijeska. Gerald
je gradio prekrasne dvorce na plaži, utvrde s mostovima i tornjevima. Dok
je bila manja, Hope ih je jedino željela rušiti, ali Geraldu to nije smetalo,
samo se smijao.
Ursula je svaki dan plivala, ali Pauline nije znala plivati i nije htjela
naučiti. Razgovarala je sa Sarom o Brianu i o mogućnosti da se zaruči i o
tome kako njezina majka kaže da je premlada, ali gledala je Geralda i divila
se njegovim pješčanim dvorcima. Njezina je budućnost možda pripadala
Brianu, ali bila je zaljubljena u Geralda. Ursuli nije bilo jasno kako je Hope,
kojoj je bilo tek osam, to mogla znati, ali znala je i još je češće nego inače
sjedila u očevu krilu, grlila ga i dobacivala Paulini izazivačke poglede.
Lijepo je vrijeme prošlo prije nego što su završili školski praznici. Jednog
jutra nisu mogli vidjeti ni plažu ni modro nebo, samo bijelu maglu, kao da
se srušio oblak. Gerald se zatvorio u radnu sobu i navukao rebrenice.
Upalio je svjetlo i nastavio pisati. Poslije toga, magla se spuštala svakog
jutra. Ponekad bi se zadržala cijeli dan. Na kraju tjedna Pauline je otišla
kući jer je sljedećeg dana počinjala škola. No, prije toga, dan prije nego što
je otišla, nešto se dogodilo između nje i Geralda, ali Ursula nikad nije dozn‐
ala što.
U svakom drugom braku, mislila je, muž koji nije nevjeran i ne želi to biti
– u to je bila posve sigurna – rekao bi ženi da mu se neka žena ponudila a
on ju je odbio. Ursula je pretpostavljala da bi muškarac to želio ispričati,
bio bi ponosan, na neki bi se način osigurao. Što je god učinio prije, što god
učinio poslije, taj se put odupro, bio je dobar. I želio bi o tome ispričati ženi
jer bi tako ostavio dojam snage, odlučnosti, privlačnosti.
Gerald joj nije rekao ništa. Dakako, bilo je nezamislivo da bi joj rekao
nešto što se i najmanje ticalo ljudskih odnosa, seksa ili njegovih osjećaja.
Ali, znala je da se između njega i Pauline nešto dogodilo. Paulinino je lice,
iako na njemu nije bilo tragova, iako nije bilo suza, ipak izgledalo ranjeno.
Šutjela je, a njezin pogled, koji je prije neprestano slijedio Geralda, sad ga
je izbjegavao, dok se on doimao posve opušteno. Prema kćerima je uvijek
bio toliko pažljiv da pažljiviji nije mogao biti, ali tog je dana možda bio
nježniji.
Što je Pauline učinila? Je li otišla u njegovu radnu sobu u kojoj je magla
pritiskala navučene rebrenice i na neki mu se djetinjasti način ponudila?
Njegovu reakciju uopće nije mogla zamisliti. Samo se nadala da nije bio
pregrub. Kad je došlo vrijeme za rastanak, poljubio je Paulineu kao i
obično, a ona, koja je inače reagirala tako oduševljeno, sad se nekako
uvukla u sebe poput nekoga tko je izišao na hladnoću preslabo odjeven.
Stiglo je uobičajeno pismo zahvale (“Draga teta Ursula”), ali nije bilo
posljednjeg, standardnog retka. Ovaj put Pauline nije napisala: “Nadam se
da ću opet doći sljedećeg ljeta” i zatim uskličnik. Kao i uvijek, Ursula je
preko stola dodala Geraldu pismo i on ga je, kao i uvijek, pročitao bez
riječi. Jedino je Sarah nešto rekla:
– Je li što napisala o Brianu?
Ursulini su roditelji oboje umrli sljedeće godine, otac u proljeće a majka
potkraj ljeta. Kuću i ušteđevinu ostavili su Ianu, Helen i Ursuli. Ne račun‐
ajući novac koji je dobila prodajom zaručničkog prstena, bio je to prvi
novac koji je Ursula dobila otkako se udala, i premda ga nije bilo mnogo,
bilo je dovoljno da joj omogući bijeg. Mogla je kupiti maleni stan i
preživjeti neko vrijeme. Ne bi se osjećala tako krivom kao kad bi napustila
Geralda i onda živjela od njegova novca. Razmišljala je o tome i prije nego
što je dobila novac, jer znala je da će ga dobiti i koliko će dobiti. Mislila je
o tome na majčinom sprovodu, gledajući Iana i njegovu drugu ženu Judy,
ženu koju je Herbert Wick poželio izbičevati. Imali su dvoje djece i Ian
nikad nije izgledao tako dobro i sretno. Čovjeku mora biti dobro ako
izgleda sretno čak i na majčinu sprovodu.
Pauline im je poslije prišla. Dovela je nekog visokog, riđokosog mladića.
– Ovo je Brian, teta Ursula. Zaručit ćemo se za Božić.
Geraldu se široko nasmiješila. Eto vidiš, nekome se sviđam, netko me
hoće, netko me želi. Gerald nije rekao ništa, ali i on se nasmiješio. Rukovao
se s mladićem i nasmiješio se svojim mefistofelskim osmijehom koji nije
obuhvaćao oči.
Dok se svaki dana šetala plažom, Ursula je razmišljala o tome kako bi bilo
ispisati djevojčice iz privatne škole, odvesti ih iz kuće, s obale, od njihova
oca. Odlasku se najviše približila kad je prestala pretipkavati Hamadrijadu i
napisala mu dugo pismo objašnjavajući zašto odlazi. Poslije je pismo poder‐
ala, a naslijeđeni novac uložila na njihov zajednički račun. Umjesto da ode,
razmišljala je o odlasku u budućnosti i zato se još više posvetila
proučavanju povijesti umjetnosti na Otvorenom sveučilištu.
Hamadrijada je primljena s oduševljenjem i mnogi su je slavni ljudi izab‐
rali za knjigu godine. Bila je jedna od šest knjiga u užem izboru za Booker‐
ovu nagradu. Ursula je otišla s Geraldom na večeru na kojoj se proglašavao
pobjednik. Ako je bio razočaran što nije osvojio nagradu, nije to ničim
pokazao. Frederic Cyprian naglo je odgurnuo svoj stolac, na trenutak mirno
stajao a onda bučno izišao, ali Gerald je samo podignuo ramena i zatim ih
polako spustio. Neki ga je novinar upitao kako se osjeća. Je li točno da su
tražili da promijeni svršetak knjige, a on je odbio?
Gerald je znao biti pompozan. – Kao Poncije Pilat i Strindberg – odgo‐
vorio je – rekao sam im: “Što sam napisao, napisao sam.”
– Možda ste trebali učiniti kako su tražili – rekao je novinar.
– A možda biste se vi trebali vratiti temama o kojima nešto znate. Na
primjer, rocku i marihuani.
U romanu je bio prizor koji je osobito privukao Ursulinu pozornost dok ga
je pretipkavala. Mlada djevojka, prijateljica junakinje koja je bila spoj Sare
i Hope, ponudi se starijem muškarcu, a on je odbije. Po muškarčevim
riječima i djevojčinom stilu, prepoznala je Geralda i Pauline: njegovu škrtu
duhovitost, njezine naivne fraze. Bilo je to okrutno. Bojala se da će Pauline
to pročitati i prepoznati se, ili da će je netko drugi prepoznati i reći joj.
Sad je bila prilično sigurna da se to nije dogodilo. Pauline u ono doba
uopće nije čitala. Sljedećeg proljeća umro je njezin otac, njezino je
vjenčanje odgođeno, a kad je napokon određen dan, pisala je i pitala Ger‐
alda bi li je on poveo do oltara. Sarah, kojoj je tad bilo šesnaest, rekla je da
je običaj da muškarac predaje ženu budućem mužu odvratan, kao da je
krava ili tovar pšenice, ali Gerald se samo nasmijao i rekao da će to učiniti.
– Zašto ne? S vama dvjema nikad neću imati priliku, odveć ste eman‐
cipirane. Prije biste vi mene nekome dale.
A to je, dakako, izazvalo zagrljaje i strastveno poricanje. Ali, Sarah i Hope
nisu imale ništa protiv da budu djeveruše, u haljinama od ružičastog i grim‐
iznog tila. Ianova je kćerkica bila u blijedoljubičastoj haljini. Fotografija
vjenčanja završila je u nedjeljnim novinama, zbog Geralda, jer Hamadrijada
je, u njegovoj adaptaciji, upravo bila prikazana na televiziji pod naslovom
Mlada djevojka. Pauline je bila oduševljena. Na svadbi, pošto je popila
prilično vina, zagrlila ga je i rekla mu da je najbolji tetak na svijetu. Sve je,
dakle, bilo zaboravljeno, ili barem oprošteno.
Ursula je marljivo učila za tečaj. Otišla je u Firencu kako bi vidjela
galeriju Uffizi, i u Madrid, u Prado. Od medenog mjeseca gotovo uopće nije
bila u inozemstvu, a ni igdje drugdje. Gerald nije volio ljetovanja,
nepoznata mjesta, putovanja. Ako živiš uz more, rekao je, nije ti potrebno
ljetovanje. Osim toga, u to je vrijeme putovao zbog knjiga, bio je u Sjedin‐
jenim Državama i u Kanadi, otišao je na četiri dana u tadašnju Zapadnu
Njemačku. Otišla je s njim u Berlin, najviše zato što je htjela vidjeti Zid, ali
kad je Robert Postle predložio da pođe s Geraldom u New York, Washing‐
ton i Chicago, a zatim u Kanadu, odbila je. Gerald je samo okrenuo glavu i
pogledao je.
– Zar ne voliš letjeti, Ursula? – upitao je Postle.
– Ovisi s kim letim.
Mislio je da je mislila na zrakoplovnu tvrtku. Ali, Gerald je znao. Vidjela
je to u njegovim očima, a vidjela je i još nešto, od čega su je prošle srsi.
Sviđalo mu se kad je tako govorila, sviđalo mu se što joj se on ne sviđa, što
je prkosna. Tako je bilo manje dosadno. Okrenula mu je leđa i rekla
Robertu da ne može ostaviti djecu. Sarah nije dovoljno stara da se brine za
mlađu sestru.
Nitko joj ništa nije rekao kad je putovala po Europi. Nitko nije mario.
Daphne Batty, koju je Gerald nedavno zaposlio zbog prezimena, brinula se
za djecu. Ursula nije znala, nije mogla naslutiti iako ga je tako dobro
poznavala, što bilježi u pamćenju (a vjerojatno i na papiru) o onome što je
govorila o hotelima u kojima će odsjesti, slikama koje će pogledati. Pri‐
povijedala je o tome djevojčicama, ali i on je slušao.
A slušao je i kad se vratila i pripovijedala im što je vidjela i gdje je bila.
Jednog dana našla je referat koji je napisala o Vasariju i ostavila pokraj
pisaćeg stroja malo neuredan, a ne složen kako ga je ostavila. Ali, tad nije
imala pojma zašto bi njega zanimalo što ona proučava ili piše. Uopće ga
nije zanimala. Zašto sad to?
Ali, prije nego što je pretipkala sljedeće poglavlje Grimiza Cassiusa,
spremila je svoj rukopis u ladicu i zaključala ga.
Samu nije pričala te pojedinosti. Rekla mu je samo da je bila u Firenci.
– Hajdemo tamo – rekao je.
– Ti i ja? Ozbiljno?
– Možemo kamo god želimo – rekao je. – U granicama razuma.
Bio je kod nje, u Lundy View Houseu. Kad joj je rekla da dolazi, Daphne
Batty je pitala treba li pripremiti “sobu gospodina Candlessa”, a Ursula,
iako je sumnjala da bi bila tako odvažna da su djevojke kod kuće, rekla je: –
Ne treba. Spavat će sa mnom.
Daphne je odgovorila: – Zašto ne? – i počela pjevati nekakvu pjesmicu o
dvoje pospanih ljudi u ranu zoru koji su previše zaljubljeni da bi rekli laku
noć. Sva se rastopila kad je Sam stigao, čak mu je i namignula kad je mis‐
lila da je Ursula ne vidi.
– Htjela bih u Rim – rekla je Ursula. – Ali, to sigurno nije moguće.
– Otići ćemo sutra – rekao je. – Prepusti to meni. Otići ću u Barnstaple i za
sve se pobrinuti.
– Zar to možeš?
– Naravno. Svatko to može. Otići ćemo na dugi vikend.
Na trenutak je pomislila na kćeri. Sarah ovaj vikend neće doći. Hope
gotovo uopće ne dolazi. – Sretna sam – rekla je – poput djeteta. Jed‐
nostavno i čisto.
Hope i Fabian trebali su doći na piće, pa kad je začula zvono, Sarah je
pomislila da su to oni. Nije joj bilo jasno zašto su otišli u “Odeon” u Swiss
Cottageu kad jedno živi u Crouch Endu, a drugo – osim kad su zajedno – u
Docklandsu. Ali, rekli su da će navratiti poslije kina, a ona je sebi rekla da
se njezino pustinjaštvo ne smije odraziti na odnos sa sestrom.
Zvonce je zazvonilo u pola deset, malo prerano da bi film bio gotov, ali
Sarah je pomislila da im se možda nije svidio. Ali, kad se javila na portafon,
iz veže joj se javio Jason Thague.
 Obuzela ju je razdraženost i poželjela je glasno prosvjedovati. Zar ne zna
poštovati privatnost doma? Samo zato što nema vlastiti dom… Najradije bi
mu bila rekla neka ode i ne smeta joj, ali radio je za nju, bio je njezin is‐
traživač i detektiv, morala je biti uljudna. Ipak, kad je došao, rekla mu je da
očekuje sestru, i to prilično neljubazno.
– Bit će mi drago upoznati je – rekao je bacivši pogled na boce i čaše koje
je Sarah poslagala na stol.
– Jesi li za piće?
– Zasad ne – rekao je. – Molim te čašu vode.
To ju je uznemirilo. Koliko on to misli ostati? Na bradi su mu izbili
prištići. Dok je sebi ulijevala džin, osjetila je da bolje miriše, zapravo
sasvim ugodno, a i oprao je kosu.
– Voljela bih da si prije nazvao – rekla je.
– Telefonirati nije tako lako. Vjerojatno jest ako imaš mobitel. Moram naj‐
prije naći govornicu, onda moram naći kovanice. Moram čekati u repu.
Činilo mi se lakše jednostavno doći.
Meni to nije lakše, pomislila je. – Imaš mi nešto reći?
– Aha. I prilično je uzbudljivo.
Sjela je i pomirila se sa sudbinom. Ako je doista uzbudljivo, bolje da to
čuje prije nego što dođe Hope.
– Našao si nekoga od O’Drida?
– Nešto još bolje – rekao je. – Našao sam tvojeg strica.
– Mojeg strica?
– Točno. Najmlađeg brata tvoga oca. Živ je i zdrav.
Na trenutak, kratak i užasan trenutak, nije željela znati. Htjela je odustati.
Čekalo ju je nešto strašno, nešto mračno i bezoblično pritajilo se iza vrata, a
sad su se vrata otvarala, ona je držala ruku na kvaki i vukla ih prema van.
Djeca sanjaju da takvi stvorovi žive u ormarima. I sama je to sanjala i
vrišteći dozivala oca. Uvijek je došao i smirio je, ali ovaj put neće doći.
Primila je svoju čašu i prinijela je ustima kad se ponovno začulo zvonce.
Hope i Fabian. Jason ju je promatrao dok je išla otvoriti, naizgled svjestan
jedino svojeg velikog uspjeha.
Hope je na glavi imala golem šešir boje čokolade. Ona i Fabian još su se
smijali nezgodama koje je šešir izazvao u kinu. Žena koja je sjedila iza
Hope rekla je da ništa ne vidi i zamolila je da ga skine. Hope je rekla da je
kinodvorana gotovo prazna i da može sjesti drugdje. Ostavila je šešir na
glavi jer joj je bilo hladno. Žena je odgovorila da ima pravo sjediti gdje god
želi i imati neometen pogled na ekran, a Hope ne bi smjela na glavi držati
toliki šešir u kinu.
Tad je Sarah predstavila Jasona. Hope mu je jedva kimnula glavom. Očito
nije shvatila tko je. Njegovo ime nije ju podsjetilo da on pomaže Sari pri
pisanju memoara.
– Dobra večer – rekla je odsutno. – I onda joj je Fab počeo objašnjavati
zakone o pravu da sjediš gdje želiš i sve to. Bilo je nevjerojatno smiješno, a
onda se momak koji je sjedio ispred nas okrenuo i rekao nam neka os‐
tanemo kod kuće ako želimo razgovarati i nastala je sveopća svađa, i usred
svega toga ja sam jednostavno skinula šešir, i – ne bi vjerovala – odjedanput
su svi zašutjeli i nastavili gledati film. A film je bio nevjerojatno dosadan,
zar ne, Fab?
– Jason mi pomaže pri istraživanju za knjigu.
Možda je to bio pogrešan potez. Sarah se prekasno sjetila da se Hope ne
sviđa zamisao da neki neznanac kopa po očevoj prošlosti. Sad je pogledala
Jasona onako kako bi netko tko baš ne voli životinje gledao psa koji se
izvalio na prijateljevu kauču.
– Mogu li dobiti veliku čašu crnog vina? – rekla je, a onda se nasmiješila i
upitala:
– Vi ste profesionalni istraživač?
– Ne znam – odgovorio je Jason. – Ne znam što je to.
Hope je podigla obrve, pogledala ga svisoka i počela se držati kao gospođa
sutkinja Candless. Sari i Fabianu rekla je: – Hajde da s njim igramo Igru.
– Što, zar sad?
– Zašto ne?
Hope je katkad bila vrlo oštroumna. Nije bilo pametno podcjenjivati je.
Sarah joj je donijela vino, a onda je pošla potražiti škare. Kuhinjske su
nestale, pa su uzeli škarice za nokte sa srebrnim ručkama, dio pribora za
manikiranje koji je Sarah naslijedila od Betty Wick.
– Kakva je to igra? – upitao je Jason.
– Vidjet ćeš. Sarah, daj mu piće, trebat će mu.
– Hoćeš?
– Možeš doliti džina u vodu. Samo kap.
– Moraš dodavati škare prekriženo ili neprekriženo – rekao je Fabian. –
Postoji samo jedan ispravan način. Reći ćemo ti kad pogodiš, ali morat ćeš
nam objasniti zašto. Vrijedi?
– Aha.
 – Dodajem škare neprekriženo.
– Primam škare prekriženo i dodajem ih neprekriženo – rekla je Sarah
Hope.
– Ja ih primam neprekriženo i dodajem neprekriženo – rekla je Hope i
pružila ih Fabianu.
– A Jason? – rekla je Sarah. – Zar on neće sudjelovati? Samo gleda? –
Uzela je škare od Fabiana. – Primam škare neprekriženo i dodajem ih
neprekriženo.
– Primam škare neprekriženo – rekao je Jason, preokrenuo ih i otvorio – i
dodajem ih prekriženo.
– Nije točno – rekla je Sarah. – Upravo sam nešto zamijetila. Ženama je
lakše, zar ne?
– Tata je to zamijetio kad je još bio malen. Rekao mi je. Ali, on je bio
izuzetno pametan. Sigurno je shvatio isprve. Nije to nikad rekao, ali kladim
se da jest. Primam škare prekriženo i dodajem ih neprekriženo.
Jason koji se bio nagnuo naprijed, raširenih nogu, sad ih je prekrižio i
rekao: – Primam škare prekriženo i dodajem ih prekriženo.
Hope je rekla: – Točno, ali znaš li zašto?
– Naravno da znam. Stvar je u nogama. Kad su ti noge prekrižene, dodaješ
škare prekriženo, a kad nisu, dodaješ ih neprekriženo. Jednostavno, dragi
Watsone.
Hope je problijedjela. – Ne mogu vjerovati.
– Zašto ne? Pa, to je očito. Igra je namijenjena djeci, nije li tako? Sigurno
svi brzo shvate.
– Bome ne shvate. Nekima su potrebne godine. Koliko je tebi trebalo,
Fab?
– Ne znam, nekoliko tjedana. Ali, nisam osobito bistar. Tipični odvjetnik,
dobro pamćenje, nikakva pamet.
– Jednostavno ne mogu povjerovati.
Dok je Hope stavljala šešir, Sari je palo na um da bi ih mogla zamoliti da
povezu Jasona. Čak bi mogla nagovoriti Fabiana da ga odveze do Ulice
Liverpool, ali onda ne bi čula što je doznao o O’Dridama. A odjedanput je
to silno željela čuti. Strah je prošao, čudovište iza vrata povuklo se, a zam‐
ijenilo ga je novo poštovanje prema Jasonu. Na kraju krajeva, nikad nitko
nije tako brzo odgonetnuo Igru.
– Nikad neću povjerovati da nisi već znao Igru – rekla je Hope. I to vrlo
neljubazno, pomislila je Sarah. – Vjerojatno patiš od sindroma potisnutog
pamćenja.
Jason je slegnuo ramenima i nasmiješio se. Fabian je upitao: – Možemo li
te nekamo povesti?
– Ne, on ne može otići. Mora mi nešto reći. – Hope je podigla obrve, a to
se Sari nije nimalo svidjelo. Prkosno je rekla: – Popit ćemo još jedno piće i
pričati o našim obiteljskim tajnama. Vidimo se.
Jason je pričekao da se zatvore vrata. – Tvoja sestra nije trebala toliko
gnjaviti s onim šeširom. Takvo je ponašanje nedruštveno.
– Možda imaš pravo. Pričaj mi o mojem… jesi li rekao “stricu”?
Izvadio je bilježnicu. Jason ju je prelistao, a onda pogledao Saru. – Prošli
si se put uzrujala. Sve te to prilično pogađa, zar ne? Jesi li sigurna da možeš
slušati?
– Naravno.
– No, dobro, evo ga. U dublinskom telefonskom imeniku postoji samo
jedan O’Drida. Osamdeset pet mu je godina i Anne Ryan bila je njegova
polusestra. Ona i njezina sestra rodile su se u Hackneyju, ako se sjećaš, ali
kad je majka umrla – mislim na gospođu O’Drida – otac se vratio u Irsku i
ostavio kćeri kod bake po majci, koja je živjela u Ipswichu. Ona ih je
odgojila. O’Drida je živio u Dublinu, ponovno se oženio i imao još neko‐
liko djece, a posljednji je od njih ostao taj Liam O’Drida s kojim sam razgo‐
varao. On mi je sve to ispričao. Posve je bistra duha.
– Ali, on nije moj stric, on mi je možda prastric.
– Tek ćemo doći do tvojeg strica. Budi strpljiva. Liam O’Drida nije ni
upoznao svoje polusestre. Bio je mnogo mlađi od njih. Ali, poznavao je
Jamesa Ryana, ili je čuo za njega. Liamova je kći došla u London šezdesetih
godina kad je učila za medicinsku sestru i dok je bila tu, potražila je svojeg
bratića, ili polu-bratića. On joj je bio jedini rođak u Londonu. Nekoliko je
puta posjetila njega i njegovu obitelj.
Sarah je zamišljeno rekla: – To je bio sljedeći brat po starosti iza moga
oca, to je moj stric James?
– Bio je. Liam kaže da je umro. Misli da su sestre žive. Margaret i Mary.
Kaže da se s Mary dogodilo nešto neobično, ali ne može se sjetiti što. Kad
sam rekao da sam ti našao strica, mislio sam na najmlađeg brata. Na Steph‐
ena.
– A on je živ?
– Ove godine napunio je šezdeset. Rodio se 1937. godine i imao je devet‐
naest mjeseci kad mu je umro otac. Liam mi je o njemu znao reći samo to
da je učitelj u Plymouthu.
– U Plymouthu! Ali, onda su on i tata… Čuj, tata i svi mi živjeli smo u
istoj županiji. Do Plymoutha ima samo stotinjak kilometara. A tata je neko
vrijeme čak radio u Plymouthu.
– Da, i što s tim? Ne znam ništa više osim ovoga što sam ti rekao. Nisam
još uspio potražiti Stephena u telefonskom imeniku. Ako želiš, mogu otići u
Dublin, ali to će te koštati, a ne vjerujem da mi Liam više išta može reći.
Sljedeći je korak Stephen.
– A Margaret i Mary?
– Liam čak nije znao ni kako se zovu, samo da su bile dvije sestre i da je
jedna učinila nešto čudno ili drukčije, tako nešto. Znao je da je James umro,
i naravno, da je Desmond umro, a mislio je da je umro i John. Govorio je o
njima samo kao o “ona druga dva dečka”. Ah, da, i rekao je da se majka,
njegova polusestra…
– Moja baka.
– Da, tvoja baka. Rekao je da se ponovno udala.
– Gdje ih je u Londonu posjetila njegova kći?
– Ne sjeća se. Sama djevojka – sad je i njoj već pedeset pet – udala se za
Kanađana i otišla živjeti u Novu Škotsku.
Sarah je zašutjela. Mislila je na očeve odlaske u Plymouth, osobito na onu
zgodu, dok je ona još bila malena, kad je ondje održao predavanje i potpi‐
sivao novi roman u nekoj knjižari. Da je Stephen naišao, bi li prepoznao
brata? Plymouth je velik grad. Koliko je ljudi otišlo na očevo predavanje?
Stotinu, u najboljem slučaju.
Sve ju je to opteretilo. – Otvorit ću još bocu vina.
– Za mene ne – rekao je, a onda je ostavio bez riječi dodajući: – Previše
piješ.
– Molim?! Našao se pravi da mi prigovara!
– Znam, popio sam tvoj džin, ali ja pijem jedino kad sam s tobom. No ti ne
piješ samo kad si sa mnom, nije li tako? Očito ne. Stalno toliko piješ, a ne
bi trebala, nije to dobro za tebe. Lijepa si, a to će ti narušiti ljepotu.
Jedino što je od svega toga čula – ostalo joj je ušlo na jedno i izišlo na
drugo uho – bile su posljednje riječi. Znači, tako je on vidi. Iznenadila se.
Ali, nije otvorila bocu. – Zaboravila sam da moraš na zadnji vlak.
– Već je otišao – rekao je. – U jedanaest. Možeš li… Hoću reći, mogu li
prespavati kod tebe?
 Time ju je šokirao baš kao da se počeo svlačiti. Najradije bi grubo odbila.
Ne, ne, naravno da ne možeš, idi u hotel, platit ću. Ustala je i odnijela čaše
u kuhinju, zastala i zamislila se, ali nije joj padalo na um ništa osim čin‐
jenice da joj je ta pomisao odbojna. A onda se vratila u sobu i rekla da, da,
naravno da možeš. Prisilila se da se nasmiješi i čak ga potapšala po ramenu.
Naravno da možeš ostati – što drugo?
Da barem ima dvije kupaonice. Što ako se posluži njezinom četkicom za
zube? Ali ne, to nitko ne bi učinio. Zaželjela mu je laku noć, rekla neka
ugasi svjetla, odjurila u kupaonicu i zatim u postelju, s četkicom za zube u
ruci.
Bilo joj je lakše kad je zatvorila vrata za sobom, a još lakše kad je ugasio
svjetlo. Mogla se pretvarati da je sama kao i obično. Legla je. U stanu je
bilo vrlo tiho, čuo se tek poneki automobil s ulice. Pausi Manje je više bili
su na noćnom ormariću. Počela je čitati očevu posljednju knjigu.
Zaplet romana odvukao je njezinu pozornost od neželjenog gosta bolje
nego što bi to moglo išta drugo. Gerald Candless bacio je čitatelja usred pri‐
povijetke o čovjeku koji naglo napusti obitelj bez ikakva objašnjenja, uzme
novi identitet i zvanje i stvori novi život. U nizu skokova u prošlost prenosi
se sretan život s braćom i sestrama okruženim roditeljskom ljubavi.
Preplavljen uspomenama, Philip zna da se mora barem jedanput vratiti u
roditeljski dom, doživjeti njegovo ozračje, upiti ono što ondje još postoji, a
što je sam izgubio. Sve te godine čuvao je ključ kuće. Stoji na suprotnoj
strani ulice, sav uzbuđen, i s bolom gleda kako njegova majka izlazi iz
kuće. Kad se ona udalji, prijeđe ulicu i uđe u kuću.
Sarah je došla do tog mjesta prije negoli je zaspala. Zapravo, zadrijemala
je i ponovno se probudila, okrenula stranicu, pročitala još jedan ulomak, pa
još jedan. Ali, znala je, ako si umoran, ma koliko te nešto zanimalo, san će
te svladati. Naučila je to dok je još bila studentica. Zapravo joj je i laknulo,
jer ako se može tako osjećati, znači da joj to što je Jason Thague u stanu i
ne smeta toliko. To je zadnje pomislila prije nego što su je spustila pause na
pod, ugasila svjetiljku i zaspala.
Isprva je mislila da se probudila zbog sna. Nešto je teško i živo ležalo
pokraj nje, s rukom oko njezinog struka, usnicama na njezinom obrazu.
Posve se probudila, osjetila stvarnu kožu, stvarnu ruku… Skočila je i vris‐
nula: – Miči se s mene!
Odgurnula ga je svom snagom, iako snaga nije ni bila potrebna, bio je tako
mršav i lagan. Skočila je na noge i udarila ga. Zatim je skočila na pod,
ogrnula se pokrivačem kao da se njime štiti.
– Gubi se, prokleti silovatelju – povikala je. – Van iz mojeg stana! Van!
Jedno od njih upalilo je svjetlo. Zacijelo je to bio Jason. Uspravio se i
treptao.
– Odlazi. Odmah.
– Sarah, ne bih te silovao. Ne bih znao kako nekoga silovati.
– Idi – rekla je. – Molim te, samo se odjeni i idi.
– Mislio sam da ti se sviđam. Rekla si da me obožavaš. Telefonom. Znao
sam da se šališ, nisam tako glup. Ali, mislio sam da ti se sviđam, i kad si
rekla da mogu ostati, mislio sam da bi htjela… Možda prvi put ne bismo
učinili mnogo, ali barem nešto… – Na njezin užas, rasplakao se. Pokrio je
lice dlanovima i jecao.
– O, Bože – rekla je. – O, Bože.
– Tako sam usamljen, Sarah. I gladan sam. Kad smo igrali Igru i kad sam
je odgonetnuo, mislio sam da sam se dokazao pred tobom. Tako sam strašno
usamljen i umrijet ću od gladi.
– Valjda ne očekuješ da te ja nahranim?! Gubi se. Van, odmah!
 22.

“Oni koji uđu u brak da bi od nečega pobjegli”, rekao je Oliver, “obično

se nađu u nečemu još gorem.”
—Bijeda
Dok ju je vozio u Oxford, Gerald je Sari ispričao pripovijest o kardinalu
Newmanu, čiji je otac odluku o sveučilištu na koje će upisati sina donio na
temelju toga u kojem će smjeru kočijaš tog jutra usmjeriti kočiju. Ako pođu
na istok, upisat će ga na Cambridge. No, krenuli su na zapad, pa je Newman
pošao na Oxford.
Takve odluke u posljednjem trenutku odavno nisu moguće, rekao je
Gerald. Ali, dakako, nikad nije ni bilo sumnje da će se njegove kćeri moći
upisati gdje god žele. Ursula, koja je samo reda radi sjedila naprijed, dok su
Sarah i Hope sjedile na stražnjem sjedalu, mislila je kako nije dobro da
sedamnaestoodišnja i gotovo šesnaestogodišnja djevojka stalno budu
izložene takvu laskanju, ali reći to ne bi ničemu služilo. Ionako je bilo
prekasno. Šteta, ako je to bila šteta, već je učinjena.
Ona je marljivo spremala ispite na Otvorenom sveučilištu. Gerald i djevo‐
jke znali su to, i djevojke su isprva bile zainteresirane. Zašto želi diplomir‐
ati? Misli li se zaposliti? Zašto povijest umjetnosti? Gerald se, međutim,
držao posve nezainteresirano. Rijetko je gledao televiziju, pogledao je
jedino adaptaciju Hamadrijade i poslije Papirnatog krajolika na Drugom
programu BBC-a, i kad je Ursula preuzela praznu sobicu u prizemlju i
onamo premjestila televizor, rekao je, više sa zadovoljstvom nego s neodo‐
bravanjem: – To znači da nikoga nećemo moći pozvati u goste.
Kad su se vraćali u Devon, Gerald i Hope razgovarali su o njezinoj bu‐
dućnosti na fakultetu, kakve će sjajne ocjene dobivati, kako je Sarah dobra
studentica, kako je Pauline nažalost prekinula studij, kako je Robert Postle
bio najbolji student svoje generacije, ali nisu rekli ni riječ o njoj, o Ursuli i
njezinoj povijesti umjetnosti. Ali, nije bilo riječi ni o Geraldu i njegovu us‐
pjehu na Trinityju. Ursuli to nije smetalo. Bilo joj je draže da ne kažu ništa
nego da čuje uobičajene posprdne opaske.
Gerald je radio na scenariju prema jednom od ranijih romana. Ursula nije
morala tipkati, pa se mogla posvetiti svome poslu. Ali, u rano proljeće
sljedeće godine počeo je pisati novi roman. Ponekad bi smislio naslov kad
je napisao tek nekoliko stranica. Tako je bilo i u tom slučaju. Roman će se
zvati Bijeda.
Otkako je Sarah otišla, njihovi su se odnosi popravili. Hope je bila preza‐
uzeta školom i slobodnim aktivnostima, pa je njihov rapprochement, ako se
to tako moglo nazvati, možda nastao zato što su toliko bili sami. Ursula je
mislila da je to zato što mu je bila jedino društvo, morao je razgovarati s
njom. Bilo kako bilo, više nije bilo one nenaklonosti koju je prije jasno
pokazivao.
Jednom, rano ujutro, kad je gledala dokumentarni film o talijanskoj Renes‐
ansi, došao je u sobu i sjeo na kauč pokraj nje. Kad je film završio, postavl‐
jao joj je pitanja. Činilo se da je iskreno zainteresiran. Drugom zgodom, is‐
pitivao ju je o tečaju u Ilfracombeu. Očekivala je da će joj se rugati, ali nije,
i nije rekao da je zacijelo izabrala povijest umjetnosti zbog Edwarda Aken‐
hama.
Kad je sebi pokušavala objasniti zašto joj se približava – razgovara za ob‐
jedom, postupa s njom obzirno, čak je pita za zdravlje – pitala se nije li to
možda zbog godina, nije li se možda pomirio sa svojom sudbinom. U
svibnju te godine napunit će pedeset osam. Htio ili ne htio, ubrzo će ostati
sam s njom. Kćeri će otići.
* * *
Gerald joj je pružio prvo poglavlje romana Manje je više jednog vlažnog
ožujskog dana. Kiša je pljuštala pa nije mogla u svoju redovitu šetnju. Zato
je odmah prionula poslu. Tek kad je dobila sljedeća dva poglavlja, počela je
shvaćati što joj radi. I nakon trinaest godina sjećala se s istom mučninom
kako je dešifrirala njegovu pripovijest o muškarcu koji je izabrao mladu,
naivnu djevojku iz predgrađa da bude majka djece koju je toliko želio.
Roman je počinjao kad je ona već postala glupa sredovječna žena. Zvala
se Una. Udala se za slavnog glazbenika koji je živio punim, produktivnim
životom, a budući da sama nije bila darovita ni sposobna, odlučila se ško‐
lovati. Prva su poglavlja govorila o padu kriterija u školstvu sedamdesetih i
ranih osamdesetih godina, o smiješnim studijima na višim školama,
večernjim tečajevima čudnih obrta i borbenih vještina, dopisnim školama i
obrazovnim televizijskim programima.
Poglavlja koja su se vraćala u prošlost govorila su o Uninoj mladosti u
Golders Greenu. Bila je kći jedinica imućnog vlasnika robne kuće, odrasla u
neznanju, razmažena i prezaštićena. Svojeg je budućeg muža upoznala na
jedinom koncertu na kojem je ikad bila. On je bio skladatelj koji je tragao
za zdravom i nezahtjevnom ženom.
Dobili su dva sina. Živjeli su u sjevernom Londonu, u Highgateu. Una
nikad nije mogla ravnopravno sudjelovati u razgovorima što su ih vodili
njezin muž i njegovi prijatelji intelektualci, a pokazalo se da nije tako dobra
kuharica i kućanica kako se nadao. Nije bila ni dobra majka. Istodobno,
postajala je sve pretencioznija i kad se obitelj preselila u Somerset, Una je
počela istraživati mogućnosti dodatnog školovanja kako bi mogla pratiti
muža.
Kad je došla do tog mjesta u knjizi, Ursula je otišla u Geraldovu radnu
sobu i zatražila objašnjenje.
– Objasni ti meni – rekao je. – Ne znam o čemu govoriš.
Rekla mu je, a on je zanijekao. Una ima tamnu kosu, četrdeset šest joj je
godina dok su Ursuli samo četrdeset tri, živi u Somersetu, njezin je muž sk‐
ladatelj mlađi od nje, ima sinove a ne kćeri.
– Ipak se temelji na meni – rekla je Ursula.
– Besmislica.
– Zašto si to učinio? – Ispravila se: – Zašto to činiš?
– Ti to činiš, Ursula. Ali, poznat je to fenomen. Ljudi se uvijek žele
poistovjetiti s književnim likovima, a još više žele naći likove za koje mogu
tvrditi da se temelje na njima. Ne znam zašto. Vjerojatno se radi o taštini.
Taštini i želji da budu u središtu pozornosti.
Tražila je da ne objavi knjigu. Nasmijao se i rekao joj da si je sve to
uvrtjela u glavu. Ali, ipak je promijenio Unino ime u Imogen, jer Ursula i
Una bila su jedina engleska kršćanska imena koja počinju na “u”. Imogen
nije imala djece i studirala je sociologiju, a ne povijest umjetnosti.
Ursula je pretipkala šest poglavlja, ali kad je došla do polovice sedmog,
prestala je. Rekla mu je da više neće tipkati. Nikad više, ni retka. Čekala je
da je upita kako onda misli dijeliti njegove prihode, ali nije. Nije to bio
njegov način. Najmanje mu je bilo stalo do novca.
Nitko drugi ne bi mogao čitati njegov rukopis, pa je otišao u Barnstaple i
kupio pisaći stroj. Dok je još radio kao novinar, naučio je tipkati s dva prsta
pa se uspio snaći. Ali, to što je natipkao ipak nije mogao pokazati svojem
agentu ni Robertu Postleu, pa je pronašao profesionalnu daktilografkinju,
Rosemary.
Bijeda je objavljena u jesen 1985. godine. Prikazi nisu bili osobiti. Ursula
je čekala da neka prijateljica ili znanica, ili čak trač-rubrika u novinama
spomene sličnosti između nje i Imogen. Ali, to se nije dogodilo.
– Pročitao sam Bijedu – rekao je Sam – ali, ne bih rekao da si ti Imogen.
Nije ti ni najmanje nalik.
– Njezin je život onakav kakav je moj bio tada. Nisi me tad znao. Izražava
se kao ja. Odijeva se kako sam se ja odijevala.
– Ima jedna pripovijest o Somersetu Maughamu i Hughu Walpoleu –
rekao je. – Maugham je jedan svoj lik utemeljio izravno na Walpoleu. Nad‐
meni kritičar Alroy Kear bio je Walpole glavom i bradom, gotovo nijedna
osobina nije izmijenjena. Kad je pripovijetka Cakes and Ale već bila u
tisku, Maugham mu je dao primjerak, i Walpole se, dakako, prepoznao.
Mogao ga je jedino tužiti, a to nije htio. To mu je navodno upropastilo
život, nikad više nije bio isti, nikad mu se nije vratilo samopouzdanje, a
mislio je da mu je Maugham bio prijatelj.
– A ja sam mislila da mi je Gerald muž. Poslije toga više i nisam razgov‐
arala s njim. To je bio kraj.
Bili su na vrhu brežuljka Pincian jer je Sam rekao da je odatle najljepše
gledati zalazak sunca. Katedrala sv. Petra kao da se stapala sa sutonom dok
je angelus počeo zvoniti. Kad je crveno nebo postalo ljubičasto, krenuli su
nizbrdo, zastajući kako bi kroz ogradu pogledali drevni vrt.
– Daj mi ruku – rekao je Sam dok su silazili.
– Prestara sam za držanje za ruke.
– Daj mi ruku. Molim te.
I tako ga je primila za ruku, a on joj je ispričao kako je to jedini dio Aure‐
lijskog zida koji Belizar nije dao popraviti jer su mu Rimljani rekli da će ga
sam sveti Petar braniti od svih napada. Pred njima su hodali mladić i djevo‐
jka. I oni su se držali za ruke. Kad se mladić na trenutak okrenuo, vidjela je
da je zgodan kao Fabian Lerner. Veoma mu je nalikovao, gotovo kao dvo‐
jnik, odnosno dvojnik Fabiana kakav je bio prije dvanaest godina.
Hope ga je dovela kući u prosincu. Semestar u Cambridgeu, gdje su se
upoznali dva mjeseca prije, upravo je završio. Bijeda je objavljena na
Hopein osamnaesti rođendan. Fabian je navršio osamnaest u lipnju.
Jasno se sjećala kako su došli, sjećala se zvuka Hopeina ključa u bravi
upravo kad je Gerald već bio izgubio živce i počeo koračati po sobi. Kas‐
nila je pola sata, ili točnije, kasnila po njegovu računu, jer dakako nije ništa
rekla o tome kad će stići. Ključ u bravi, a onda njezin glas: – Tatice!
U to je vrijeme Hope počela nositi šešire i taj je put došla s prvim gole‐
mim, crnim, baršunastim. Bacila ga je na sofu i pojurila u očev zagrljaj.
Ursula se pozdravila i rukovala s Fabianom.
Hope je tek tada rekla: – Ovo je Fabian.
A tad ga je Gerald pogledao. Brzo je prikrio neodređeni bljesak koji je na
trenutak zatitrao u njegovim očima. No bljesak se vratio poslije, kad je
mislio da ga nitko ne gleda ili da oni koji ga vide neće znati protumačiti taj
pogled. Imao je pravo, jer Ursula doista nije znala što to znači. Cijelo bi mu
se lice nakratko promijenilo, oči bi potamnjele, usnice se stisnule kao da je
od nečega ustuknuo. A onda bi se brzo pribrao, uspravio i nasmiješio.
Stisnula je Samovu ruku i pogledala ga u oči.
– Deset tisuća lira za tvoje misli.
– Mislila sam na dečka moje kćeri Hope. Onaj mladić mu nalikuje.
– Neću da misliš na mladiće – rekao je Sam. – Hoću da misliš na mene.
Sarah je ležala u mraku, nesposobna zaspati. Crni očaj koji ju je spopao
kad joj je umro otac opet ju je obuzeo, ali ovaj put nije znala zašto je tako
nesretna. Nije to imalo nikakve veze s Jasonom Thagueom, koji je bio
glupan, sve je pogrešno shvaćao, ali je, naravno, nije namjeravao silovati.
Možda je to ona ista bijeda, iz istog izvora, jer otac je mrtav i neće se vrat‐
iti.
Da je živ, otišla bi k njemu i bacila mu se u zagrljaj, razgovarala s njim.
On bi je utješio. Samo ju je jedan čovjek na svijetu mogao utješiti, zagrliti,
poljubiti i reći da će sve biti u redu, ali i dok je to mislila, shvaćala je da
griješi. Njegovo joj je ime možda prvo padalo na um, ali trebalo bi biti
posljednje. Njezin odnos s Adamom Foleyjem temeljio se na uzajamnoj
grubosti i svađi. U njemu nije bilo mjesta za nježnost.
Zamislila je kako bi bilo da ga nazove. Stresla se. Kad si s nekim doista
blizak, možeš ga nazvati u svako doba i olakšati si dušu, ali ona, osim oca,
nikad nije imala nekoga takvog. Nijednog vršnjaka, nijednog ljubavnika.
Uzbuđivali su je nasilje i grubost. Nije znala zašto. Bili su suprotni njezinu
odnosu s ocem. Ali, nije željela misliti o tome, odveć je boljelo. Mislit će o
Adamu, o seksu s Adamom. Napokon je zaspala.
To je bilo prije dva tjedna i otad je radila ono što bi radio Jason, ali što od
njega više nije mogla tražiti. Poslala mu je ček, posljednji ček, bez pisma, i
onda je sama potražila Stephena Ryana. Nije bilo teško, jer bio je u ply‐
mouthskom telefonskom imeniku. Stanovao je u četvrti koja se zvala
Mutley. Nije dobro poznavala Plymouth, ali to je znala.
Nazvati J. G. Candlessa bila je jedna stvar, a ovo posve druga. Tad je još
bila naivna, mislila je da zna tko je Gerald Candless. Osim toga, taj je
Stephen njezin stric. Nije mogla jednostavno podići slušalicu, okrenuti broj,
predstaviti se i reći mu: “Vi ste moj stric.” Radije je napisala pismo. Dugo
je pisala, a kad je završila, zgužvala ga je i bacila u smeće. Zatim je jed‐
nostavno napisala: “Dragi gospodine Ryan, vjerujem da sam vaša nećakinja,
kći vašeg nestalog brata Johna. Pišem knjigu o njemu. Smijem li vas pos‐
jetiti?”
Tek kad je već poslala pismo, sjetila se da mu nije napisala da joj je otac
umro.
 23.

Rodbini je Louisa Manley običavala reći da je problem u tome što je krv

gušća od vode. Krv se gruša, a voda ne.
—Oko u eklipsi
Umjesto telefonskog poziva stiglo je pismo. Bilo je naslovljeno na gos‐
pođu S. Candless i počinjalo riječima “Draga gospođo Candless…” Na
trenutak je bila zbunjena, a onda je shvatila. Mislio je da je njezino djevo‐
jačko prezime bilo Ryan, stoga mora biti udana. Napisao je da bi je rado
vidio, kod kuće je svake večeri poslije pet. Iako to nije tražila, ispričao joj je
ponešto o sebi.
Bio je udovac, žena mu je umrla prije četiri godine, a njihovo troje djece
svi su odrasli i imaju vlastitu djecu. Sin živi u Plymouthu, jedna kći u Corn‐
wallu, druga u Yorku. Učitelj je, navršio je šezdeset godina u travnju i nada
se da će moći raditi još pet godina, dok ne ispuni uvjete za mirovinu.
Zanima ga knjiga koju piše jer je i sam napisao dvije knjige, jednu o šet‐
njama u Dartmooru, a drugu u boliku dnevnika župnika koji ljetni odmor
provodi tražeći fosile na dorsetskoj obali. Ako gospođa Candless želi odred‐
iti dan za sastanak, neka slobodno ostavi poruku na njegovoj telefonskoj
sekretarici, jer je tijekom dana na poslu.
Sarah je pomislila da se i on pribojava tog susreta, da mu je nelagodno i ne
želi razgovarati dok je ne bude mogao i vidjeti. Ali, možda on takve upute
daje svima. Kakav god bio razlog, i njoj je odgovarala ta početna služben‐
ost. Nazvala je u jedanaest prijepodne, kad je znala da je u školi, i rekla da
bi voljela doći u petak poslijepodne.
Adam Foley bit će u subotu u vikendici u Barnstapleu.
* * *
Dugi kameni prst na brijegu, Wellingtonov spomenik, značio je da je stigla
u Devon. Malo se opustila. Činilo joj se da vozi dulje nego inače.
Ni riječi od Jasona Thaguea. Nije ništa očekivala, ali njegova šutnja ipak
ju je ljutila. Mogao je barem javiti da je primio ček. Mogao joj je pisati. Ne
bi mu škodilo da se malo ljepše ispričao. Ali, što možeš očekivati od
nekoga njegova podrijetla? Njezin je otac bio snob i od nje je napravio
snoba. Znala je to, ali ta je spoznaja nimalo nije promijenila.
 Stresla se kad se sjetila Joan Thague. Pa, barem joj nije teta, na tome može
biti zahvalna. A sad stric, koji će možda biti jednako grozan. Kad je prošla
Dawlish, već je pao mrak. Prosinac. Sljedeći tjedan je njezin trideset drugi
rođendan, samo nekoliko dana prije najkraćeg dana u godini, a onda Božić.
Prvi rođendan bez oca, i prvi užasni Božić. Neće ići kući, a sigurno neće ni
Hope. A Adam?
Ušla je u Plymouth nekoliko minuta poslije pet. Posvuda su bile upaljene
svjetiljke, a robna kuća Sainsbury’s, s jedrima na krovu, izgledala je poput
bijele flote. Desno skretanje za Mutley. Parkirala je, isključila motor i
pogledala se u zrcalo. Nikad nije osvježavala šminku, to je činila njezina
baka Betty Wick, ali sad je to ipak učinila. Popravila je frizuru i vlažnim
prstom obrisala donje kapke da ne bi ostale mrlje od maskare.
I sve to za nekakvog starog učitelja. Zacijelo je poludjela. Kad bi uzeli
uzorak njezine DNK i usporedili je s njegovom, vidjeli bi da su blisko
povezani. Jednako blisko kao s ocem. Ili je pogrešno upamtila? A ta
njegova djeca koja imaju vlastitu djecu, to su njezin bratić i sestrične.
Mogla je sresti sestričnu na ulici u Foweyju ili Truru i nikad ne znati da su u
rodu. A ona koja živi u Yorku – Sarah je na postdiplomskom odlazila na
tamošnje sveučilište, mogla je svaki dan proći pokraj sestrične, pogledati joj
u oči, čak zamijetiti neku neodređenu sličnost.
Četvrt je bila iz kasnog viktorijanskog razdoblja, kuće s tri sobe na katu,
dvije u prizemlju, kupaonica, kuhinja. Sarah je imala prijateljicu koja je
živjela u blizini. Iza svih kuća bili su vrtovi, ulice su bile povezane uskim
prolazima ograđenim kamenim zidovima. Gdje je ono čitala o kamenom
prolazu, o tunelu u nečijem snu? Sjetit će se.
Kuće su bile od tamnosivog granita, čvrste poput stijene iskopane u Dart‐
mooru. Došla je do kuće i pozvonila. Na malom trijemu odmah se upalilo
svjetlo. Teško je izdahnula. Smiješno je biti tako živčana. Pokušala se
opustiti, spustiti ramena, olabaviti šake. Vrata su se otvorila, a ona je
ugledala ono što nije očekivala, što je zaboravila da bi mogla vidjeti, što joj
uopće nije palo na um.
Čovjek na vratima mogao je biti sam Gerald Candless.
Mlađi, dakako. Gerald kakav je bio kad je Sarah imala dvadeset jednu
godinu, guste, kovrčave kose više crne nego sijede. Ovaj je čovjek bio
vitkiji, čak i malo viši. Nije izgledao poput medvjeda, kao njezin otac, nije
bilo teških ramena, velike glave. Ali, crte lica, široka usta, veliki orlovski
nos, visoko čelo, gusta kosa… Na trenutak ju je obuzela slabost. Mali
hodnik kao da se zavrtio. Stisnula je šake, progutala knedlu, odveć vedro
rekla: – Lijepo od vas da ste me primili.
I glas je bio pomalo nalik očevu. – Izgledate kao da ste vidjeli duha.
– Da – rekla je. – Nalikujete mu.
Poveo ju je u prostoriju koja je nekada vjerojatno bila rijetko korištena
primaća soba, a sad je bila dio velike prostorije koja se protezala cijelim
prizemljem. Naložio je peć i sve je izgledalo udobno, pomalo neuredno, kao
mjesto gdje živi netko tko ima mnogo posla. Okrenula se kako bi ga
ponovno pogledala i tad je opazila da se čak i odijeva kao njezin otac, iste
vrećaste hlače, kockasta košulja, pulover.
– Zašto nije sam došao?
Tad se sjetila da mu nije rekla. Hoće li to biti šok? Nakon četrdeset šest
godina sigurno neće. – Moj je otac umro.
– Ah – rekao je.
– Umro je u srpnju.
– Ah, da. Žao mi je. Mislim, zbog vas. Koliko mu je bilo godina?
– Sedamdeset jedna.
– Ne bih trebao pitati. Bio je jedanaest godina stariji od mene.
– Umro je iznenada. Trebao je na operaciju srca, ali je umro.
Kimnuo je. – Uđite, sjednite.
Sjela je na kauč na kojem je bila hrpa knjiga, Guardian i neki ljevičarski
časopis. – Kako želite da vas oslovljavam?
– Ne gospodin Ryan. Ne stric, sačuvaj Bože. – Nasmiješio se. – Moji me
prijatelji zovu Stefan. Žena mi je bila Poljakinja, tako me ona zvala.
Dok ga je zamišljala kao mješavinu Joan Thague i Frederica Cypriana,
napola je očekivala da će tražiti da ga zove stric Steve. – Ja sam Sarah. Ali,
to već znate. I nisam gospođa Candless…
Oklijevala je. Osvrnula se po sobi. Zid sučelice kauču bio je prekriven pol‐
icama s knjigama, ali brzo je skrenula pogled da ne bi pala u iskušenje i
pokušala naći neku očevu knjigu, prema boji hrpta ili crnom leptiru. Ovaj
će čovjek znati, bila je sigurna u to, neće biti zbunjen kao oni drugi.
– Ja sam Sarah Candless – rekla je – a moj otac, vaš brat, bio je Gerald
Candless.
– Isto ime kao onaj pisac. Je li ga zato izabrao?
– On je bio taj pisac.
Naglo je uhvatio dah i rekao: – O, Bože. Romanopisac? Mislite na roman‐
opisca Geralda Candlessa?
 – Da.
– Gerald Candless bio je moj brat?
– Da.
Ustao je, otišao do prozora, okrenuo se. – Nevjerojatno.
– Znam.
– Pročitao sam gotovo sve njegove knjige, imam ih gotovo sve – doduše,
broširana izdanja. A zamislite – to je stvarno neobično – moja je kći magis‐
trirala na njegovim djelima.
– Bilo bi mu vrlo drago da je znao.
– Ali kako… Mislim, kako je John Ryan postao Gerald Candless?
– Nadam se da ćete mi to vi moći objasniti – rekla je, i onda mu ispri‐
povijedala sve o ocu, sve što je znala.
– Sad ste vi na redu.
Kimnuo je. – Donijet ću nam nešto za popiti. Ako nemate ništa protiv,
volio bih vas izvesti na večeru. Ali, najprije obiteljska povijest.
Dugo ga nije bilo, mnogo dulje nego što je potrebno da se otvori boca vina
i čaše stave na pladanj. Pročitala je članak u časopisu, razgledala knjige.
Trebalo je dodati drva u vatru. Nikad to nije radila, i sad joj se učinilo
smiješno s obzirom da joj je djed bio dimnjačar. Pred kaminom je bilo
nekoliko cjepanica. Nesigurno je uzela jednu, pa još jednu, i bacila ih na
žar. Vratio se kad je vatra opet počela pucketati.
– Oprostite što me tako dugo nije bilo. Bilo mi je potrebno da desetak
minuta budem sam, a bio sam siguran da ćete shvatiti.
– Naravno.
– Mislio sam o njemu i o tome što vam mogu reći. Ali, najprije piće.
Isključio je veliku svjetiljku i ostavio uključene samo dvije stolne. Sjedili
su u prigušenoj, zlatnoj svjetlosti koja ih je manje otkrivala. Isprva ga nije
gledala dok je govorio, jer govorio je odveć slično njezinu ocu.
– Bio sam beba kad je umro moj otac. Imao je tuberkulozu, neku vrstu
tuberkuloze. Vjerojatno oštećenje pluća od gara, ali liječnici nisu htjeli ni
čuti za to.
– Teško je i zamisliti kako je bilo mojoj majci. Imala je šestoro djece,
najstarijem je bilo tek trinaest. Bila je katolikinja, odgojeni smo kao
katolici. Vaš je otac bio ministrant. Zapravo je čudno da nije imala i više
djece. Živjeli smo u unajmljenoj kućici. Odlazila je prati i čistiti po kućama,
to nam je bio jedini prihod. Dakako, sve to znam samo po pričama.
 – Znala je u šali reći djeci, kad su bila neposlušna, da će staviti šešir i otići
se baciti u Orwell, tamošnju rijeku. A kad je otac umro, rekla je da je doista
pomišljala na to. Njegova smrt bila joj je kazna za tu prijetnju. Moja sirota
mama bila je veoma religiozna. Dakako, nije to učinila, morala se brinuti za
šestoro djece.
– Sjećate li se Candlessovih? – upitala je Sarah.
– Ne razumijem.
– U Ipswichu je bila obitelj koja se zvala Candless. Moj djed – nasmiješila
se kad je to rekla – čistio je njihove dimnjake. Ne sjećate se?
Odmahnuo je glavom. – Znači, zato je izabrao to ime?
– Njihov je sin umro. Bio je iste dobi kao moj otac.
Zamislio se. – Da, shvaćam.
– Recite mi, Stefan… – Uspjela je izgovoriti njegovo ime i nije joj se
učinilo smiješno. – Recite mi, kako ste došli u London?
– Majčin bratić ponudio joj je kuću. Nisu bili osobito bliski. Bliža mu je
bila majčina sestra….
– Mislite, Catherine O’Drida?
Nasmijao se. – I to ste otkrili. Teta Catherine rekla mu je u kakvoj se ne‐
volji našla njezina sestra. Pisao je i ponudio da se useli u njegovu kuću, ona
i sva djeca. Zbog čistog kršćanskog milosrđa i dobrote srca, mislim. Bio je
dobar čovjek, premda malo strog i hladan. Svjestan svoje dobrote, moglo bi
se reći, premda sam to shvatio tek godinama poslije.
– Zvao se Joseph. Mi, djeca, zvali smo ga stric Joseph. Bio je udovac bez
djece. Nisam trebao reći da je bio svjestan svoje dobrote, ali sad je
prekasno. Rekao sam to. Da nije bilo njega, John bi morao prekinuti ško‐
lovanje u petnaestoj, vjerojatno ne bi ni išao u školu u Londonu, a ja i moje
sestre ne bismo stekli naobrazbu. On nas je spasio.
– To je moralo biti neposredno prije početka Drugoga svjetskog rata –
rekla je Sarah.
– Nekoliko tjedana prije, da. Leyton baš nije u središtu Londona, ali ipak
je prilično pretrpio. Moja tri brata i starija sestra bili su evakuirani, otišli su
na selo sa školom. Mary, ja, mama i stric Joseph ostali smo u gradu. Nije
bilo druge, nismo imali kamo.
– Leyton? – rekla je.
– Da, u istočnom Londonu. Ondje je bila naša kuća, u Ulici Goodwin.
Izraz njezina lica zacijelo mu je rekao ono što nikad ne bi izgovorila. Brzo
je dodao: – Mislite kako to nije bila “naša” kuća. Ali, jest. Stric Joseph i
mama su se vjenčali. Godinama poslije, nakon što je umro, Margaret mi je
kazala da su se vjenčali jer u ono doba nije bilo pristojno da muškarac i
žena žive pod istim krovom nevjenčano. Govorkalo bi se.
– Viktorijanski svjetonazori – rekla je Sarah.
– Da, ali veće su se promjene dogodile tek poslije rata. Ne znam je li ga
majka voljela, je li on volio nju, nije ga bilo lako voljeti, iako je bio dobar.
– Bio je njezin bratić, ali nije bio ni Ryan ni O’Drida, je li tako?
– Zvao se Joseph Eady. Moja majka zvala se Anne Eady.
Na večeru su otišli u talijanski restoran dvije ulice dalje. Stefan je rekao
vlasniku: – Dajte nam bocu vašeg bijelog vina. Slavimo.
Kad je vidjela svoj odraz u zrcalu iza Stefana, Sarah je opet pomislila kako
nalikuje majci. Hope je nalikovala Stefanu i iznenada je shvatila koliko.
Zamislila ga je s dugim, crnim uvojcima, šminkom i neizostavnim velikim
šeširom. To ju je nasmijalo. Podigao je crnu, gustu obrvu, upravo kao što je
to činila Hope.
– Mislila sam o tome koliko ste nalik mojoj sestri.
– Znači, ima vas još?
– Samo još ona. Mlađa je od mene dvije godine, odvjetnica.
Kimnuo je. Kao da se na trenutak izgubio u mislima, i on se nečemu
nasmiješio, a onda ju je pogledao. U njegovom je pogledu bilo čuđenja, sve
veće zadivljenosti.
– Nećete vjerovati, mislit ćete da mi se to sad čini, ali u mnogim knjigama
vašeg oca nailazio sam na poznate stvari, koje su me podsjećale na obitelj.
Nisam to nikad povezao, to ne, nikad ni na trenutak nisam pomislio da to
piše moj brat. Ali, nekako sam se lako uživljavao. On je postao manje-više
moj najdraži pisac. Pristupao je životu slično kao ja, pisao je o tipu ljudi
kakve poznajem. Chloe Rule u Grimizu Cassiusa slika je i prilika moje
majke, a Jacob Manley u… zaboravio sam naslov…
– Oko u eklipsi.
– Tako je, u Oku u eklipsi. Toliko je nalikovao Josephu, a naravno, u
prvom romanu, Središtu privlačnosti, momak koji ode u mornaricu, ne
sjećam se imena…
– Richard Webber.
– Da, Richard Webber. Činio je sve što je činio moj brat John – vaš otac.
Služio je u Sjevernoj Irskoj, otišao na Filipine, vjerovao da mu je život
spasila atomska bomba i poslije patio zbog grižnje savjesti.
– To je bio moj otac?
 – Zar nije?
– Ne znam. Želim da mi vi kažete. Ali, bio je u Plymouthu, znate, potpi‐
sivao je knjige u nekoj knjižari i čitao ulomke. Prije kakvih dvanaest ili pet‐
naest godina.
– Znam. Namjeravao sam otići, ali bio sam na ljetovanju s obitelji.
– Biste li ga bili prepoznali?
Stefan je slegnuo ramenima. – Kad je… nestao… bilo mi je četrnaest.
Nismo imali njegove fotografije, možda samo jednu ili dvije. Trideset
godina ostavi trag na licu, a ne bih imao razloga sumnjati. Vjerojatno bih
pomislio da je sličan našoj obitelji, ali to može biti svaki prolaznik.
Pila je vino i mislila o tome kako će poslije morati dugo voziti. Ali, neće o
tome sad razmišljati. Stiglo je jelo. Stefan joj je ponovno napunio čašu.
– Jeste li… – Htjela ga je pitati je li volio njezinog oca, ali nije mogla. –
Jeste li mu bili skloni?
Stefan je bio otvoreniji, možda manje inhibiran nego ona, iako je bio star‐
iji. – Jako sam ga volio – rekao je jednostavno, a onda dodao: – Bio mi je
poput oca.
– Ali, imali ste Josepha.
– Ne. Ne, nisam. Zapravo ne. Joseph je bio dobar prema nama. Sav je svoj
novac trošio na nas, pobrinuo se da idemo u crkvu, da budemo siti i
odjeveni, da idemo u školu, da učimo. Ali, mislim da nije uživao u društvu
djece, nije znao što bi nam rekao. Izvršavao je svoju dužnost. – Stefan se
nasmiješio. – Bio je Jacob Manley.
– A moj je otac činio više od toga?
Stefan je spustio vilicu na stol. Odlomio je komadić kruha i poigravao se s
njim, drobeći ga na mrvice. – Obožavao je djecu. Sve nas. Znate kako se
najstarije dijete u velikoj obitelji često žali što toliko mora čuvati mlađe, jer
to nisu njegova djeca, nametnuta su mu. John – vaš otac – nije bio takav.
Bio je posve drukčiji nego, recimo, James, koji je po starosti bio odmah iza
njega. Jamesa ja i Mary uopće nismo zanimali, bili smo bebe, ali John nas
se nikad nije mogao zasititi – zapravo, svih nas. Pričao bi nam priče,
prekrasne priče… – Zastao je. – Pa da, naravno, sad mi je jasno. Je li i vama
pričao priče?
– O, da.
– Obožavao nas je. Zato je bilo tako čudno i tako strašno kad je otišao od
nas…
– Ne jedete – rekla je Sarah.
 – Ne, ovo mi je odveć… potresno. – Otpio je vina, pojeo malo kruha, a
onda zatresao glavom i spustio nož i vilicu usporedno na tanjur. – Sjećam se
kako je bilo kad je otišao. Bilo je to prije četrdeset šest godina, ali svega se
jasno sjećam. Bilo je vrlo bolno. Oprostite.
Pustila ga je da se pribere. Pio je vino oprezno, kao da je lijek. Onda se
stresao, glavu, ramena, vrat, kao pas kad skoči na tlo pa vraća ravnotežu.
– Naravno, nije više živio kod kuće – nastavio je. – Već dvije godine, a od
1943. do 1945. godine bio je u mornarici. No ipak je uvijek bio kod nas,
uvijek s nama.
– Je li… je li otišao na fakultet?
Stefan se iznenadio. – Ne, osim ako nije studirao nakon što je otišao od
nas. Kad je maturirao, zaposlio se u Press Associationu kao telefonist.
– Kao telefonist!?
– Telefonisti su išli s novinarima i onda bi telefonom diktirali tekst. Tad
nije bilo kasetofona, nije bilo elektronske pošte.
– I to je on radio?
– Bio je to jedan od načina da se ubaciš u novinarstvo. Ali, onda je otišao
u mornaricu. Nedostajao nam je, ali… Znali smo otprilike gdje je, i znali da
će se vratiti. I vratio se. Živio je s nama, kod kuće, i zaposlio se u mjesnim
novinama. Sjećam se kako je majka na to bila ponosna. Bio je prvi iz naše
obitelji… ne znam bi li se to moglo nazvati intelektualcem, ali nije radio
rukama, imao je ono što Amerikanci zovu “poslom s bijelim ovratnikom”.
– Je li to bilo u Walthamstow Heraldu?
Stefan je odmahnuo glavom. – Ne, oni su im bili konkurencija. Radio je u
Walthamstow Independentu. Pisao je o suđenjima, o zasjedanjima mjesnih
vlasti i slično. Bio je odličan stenograf.
– Nisam znala – rekla je začuđeno. Ali, nije točno ni znala što je to steno‐
grafija.
– Došao bi kući i pripovijedao nam o svojim pustolovinama. Čak i u
Leytonu i u Walthamstowu znale su se dogoditi uzbudljive stvari. A onda je
otišao od kuće i unajmio sobu u Walthamstowu.
– Zašto, ako je tako volio biti s vama?
– Moj brat James se oženio. Bila mu je tek dvadeset jedna, ali njegova je
djevojka bila trudna.
Gledala ga je kao netko kome nije jasno kakve to ima veze. Nasmijao se.
Bio je to katarzičan smijeh, i kad je prošao, kao da mu je laknulo. Čak se i
doimao mlađe. Lice mu je ponovno dobilo boju.
 – Draga Sarah, svijet se toliko promijenio. Kako to mogu objasniti? Bila je
to velika sramota, iako je već bila 1949. godina. Meni je bilo tek dvanaest,
ali i ja sam znao da je to sramota, ljaga. Nije mi majka objasnila što se do‐
godilo, nego Joseph. Rekao je što se dogodilo i što se mora dogoditi. James
i ona moraju se što prije vjenčati. Djevojka im se nije osobito sviđala, nije
se ni Jamesu osobito sviđala, ali to uopće nije bilo važno. Morali su se
vjenčati i doći živjeti s nama.
– John – možda bih ga morao zvati Gerald – rekao je da će se on odseliti.
Jedino on od toga nije pravio veliku tragediju. Čak se smijao. Rekao mi je
da se to stalno događa, da to nije nikakav veliki grijeh koji svaki ispravan
čovjek mora osuditi.
– Čudno je kako se jasno sjećam tog razgovora, ali sjećam se. Kazao je da
postoje grijesi, zločini koji se nikad ne mogu oprostiti, ali to nije jedan od
njih, ma što govorio Joseph. Najvažnije je u svemu nerođeno dijete. Dijete
ima pravo na oboje roditelja, na pravu obitelj, i samo na to treba misliti. Ob‐
itelj je svetinja, tako je rekao. Razoriti obitelj, to je grijeh. To nikad nisam
zaboravio.
– Kako je to mislio, svetinja?
– Ne znam, Sarah. Bilo mi je tek dvanaest godina. Za mene je najvažnije
bilo to da će se useliti neka nepoznata žena, a moj brat, koji mi je bio kao
otac, mora otići, i ja tu ništa ne mogu.
– Ali, često vas je posjećivao?
– Tri-četiri puta tjedno, a tijekom vikenda ponekad bi prespavao na dvos‐
jedu u prizemlju. I bez njega nas je bilo previše. James i Jackie i poslije
beba uzeli su spavaću sobu u kojoj su spavali mama i Joseph, a oni su se
preselili u bivšu blagovaonicu. Margaret i Mary spavale su u maloj sobi
otraga, a ja u sobičku s krevetom na kat. – Pogledao ju je. – Želiš li još
nešto pojesti?
– Samo bih kavu.
– Samo kavu. A da naručimo još pola litre?
– Zašto ne?
Ono što ga je željela pitati nije bilo osobito važno, ali htjela je znati. Znala
je, dakako, da ljudi koji su imali sretno djetinjstvo – a i mnogi koji nisu –
svoje roditelje doživljavaju kao bespolna bića i ne mogu ni zamisliti tje‐
lesnu stranu njihova odnosa. A njezin otac doimao se, kako joj se činilo, još
bespolnije od drugih. Nije se mogla sjetiti da je ikad poljubio njezinu majku
ili je primio za ruku. A onda se sjetila jednog jutra dok su još živjeli na
Holly Mountu, kako je otišla u njegovu sobu kao i svakog jutra i našla ga ne
samog nego s majkom. Bili su zagrljeni.
– Je li on imao djevojku? – upitala je Stefana.
Vraćali su se iz restorana uz brijeg. Naškubio je usnice, slegnuo ramenima.
– Bila je neka djevojka. Mislim da je i ona radila u novinama. Sheila?
Shirley? Bio sam premlad da bih znao o takvim stvarima, ali mislim da to
nije bila neka osobita veza. Nije ju nikad doveo doma. Ne znam ni kako
znam da je postojala. Možda sam ih vidio zajedno na ulici.
– Reci mi kako je nestao.
Stefan je otključao ulazna vrata pa su ušli. Bilo je pola deset. Ura u hod‐
niku otkucala je jedanput dok su ulazili u dnevnu sobu. – Bi li nešto popila?
– Ne smijem. Moram voziti. – U glavi joj je bilo mutno, ali poželjela je
konjak. – Samo kap konjaka, ako ga imaš.
– Naravno da imam.
Sjedila je i mislila o svojem ocu i njegovoj mladosti i ljubavi prema braći i
sestrama i znala je da neće moći zaspati. Nema zašto žuriti kući samo da bi
ležala budna. Bolje je da ostane i čuje ostatak priče, čemu odgađati. Vratio
se s konjakom i nalio ne tako malo u široku čašu.
– Hvala – rekla je i, netipično za nju, podigla čašu. – Za Ryanove!
Nasmiješio se. – Pa, ima nas još nekoliko. Moja djeca, Jamesovo dvoje,
Margaretino dvoje.
– Mary nije imala djece?
– Mary je postala redovnica.
Sarah je izgovorila riječ koju nije izgovorila najmanje dvadeset godina: –
Ti bokca!
– Da, znam. Naviknuo sam se ali i dalje mi je to pomalo čudno. Imala je
pravi poziv, moglo bi se reći. Joseph je to svakako rekao. Bio je presretan.
Ali, umrla je prije pet godina. Nismo osobito dugovječna obitelj. Ali, htio
sam ti ispričati kako je John nestao.
– Da.
Stefan je sjeo njoj sučelice. Na trenutak se zavalio na naslon i proučavao
strop, a onda se kruto uspravio, kao da se sprema pretrpjeti mučenje. – Bilo
je ljeto. Ljeto 1951. godine. Maryn rođendan bio je drugog srpnja i John je
došao. Takvo što nikad nije propuštao. Nije imala proslavu, to sebi nismo
mogli priuštiti, ali pozvala je dvije prijateljice na čaj. Napunila je šesnaest.
Svi smo bili tu – James je, doduše, radio noću, ali Jacki je bila kod kuće, i
njihov mali Peter. John, tvoj otac, došao je oko osam, nakon što je bio na
sastanku nekakve udruge o kojem je trebao pisati. Ne sjećam se koje.
– Donio je Mary dar – zapravo, dva dara. Bombonijeru – a do čokolade se
tad teško dolazilo, pa je bilo pravo slavlje dobiti cijelu kutiju – i knjigu koja
se zvala Mladi Pegaz. Bila je to knjiga pjesama. Godinama smo je imali u
kući. Nismo imali mnogo knjiga, pa se sjećam.
– I sjećam se da smo igrali jednu igru. Čak smo i Mary i ja bili prestari za
nju, ali uvijek smo je igrali. Iskušavali smo je na prijateljima, da vidimo
hoće li je odgonetnuti. Bila je to glupa igra, išla je ovako…
– Dodajem škare prekriženo – rekla je Sarah vrlo tiho.
– Ah. – Kimnuo je, zamislio se, opet kimnuo. – Znači, i vas je naučio?
– Da.
– Kao i ja svoju djecu, i Margaret svoju. Za Jamesa baš nisam siguran.
Uzgred, Margaret je živa i zdrava, ali James je umro, kao i tvoj otac, od
srca. Ostali smo samo Margaret i ja. No, gdje sam stao? Aha, rođendan.
– Tad sam ga posljednji put vidio. Zaželio nam je laku noć i otišao na
posljednji autobus za Walthamstow. Tada još nije bilo mnogo automobila.
Nismo poznavali nikoga tko ga je imao. Otišao je. Bio je vedar, sve je bilo
normalno. To je bilo u ponedjeljak, a rekao je mami da će doći u srijedu, sv‐
ratiti na čaj prije nego što ode na neki sastanak, možda Leytonske skupšt‐
ine, ne znam. Ah da, i rekao je da nam nešto mora reći, ali da to može
pričekati do srijede.
– Nešto vam je htio reći?
– Nikad nismo doznali što. Nije došao. John nikad nije kršio obećanja, bio
je vrlo pouzdan. Zbog takvih se ljudi najviše i brinemo. Nikad nas ne
iznevjere, pa kad se to onda dogodi… Majka se odmah zabrinula. A kad ni
sljedećeg dana nije došao, bila je očajna.
– Zar ga nije nazvala?
– Nismo imali telefon, Sarah. Ni John nije imao telefon u toj sobi. U
petak, majka je poslala Jamesa u redakciju Independenta – zapravo, to je
bilo u tiskari – i raspita se. Ni oni ga nisu vidjeli. Otišao je bez riječi, ali
nisu bili iznenađeni. Dao je otkaz tri tjedna prije, ostalo mu je još samo
nekoliko dana. Majka je mislila da je vjerojatno na to mislio kad je rekao da
nam mora nešto reći, da odlazi, da možda prelazi u druge novine, negdje
daleko.
– To je i učinio – rekla je Sarah. – Stefane, kad si ti došao u Plymouth?
– Došao sam 1971. godine. Zašto?
 – Moj je otac radio u Western Morning Staru od 1951. do 1957. godine.
– Ali ne kao John Ryan?
– Ne, kao Gerald Candless.
– Aha – rekao je. Na trenutak je šutio, a onda je nastavio: – Joseph je pri‐
javio njegov nestanak na policiji, ali nisu bili osobito zainteresirani. Mladić
koji ne živi kod kuće, nije ni u kakvoj opasnosti…
– Je li ga itko od vas pokušao naći?
Suho je odgovorio: – Nismo bili baš najbolje opremljeni za potragu. Kao
prvo, nismo imali telefon. Mislim da ti nisam rekao – Joseph je bio poštar.
James je bio automehaničar. Margaret, Mary i ja bili smo premladi da
bismo znali što učiniti. Osim toga, Margaret se spremala na sveučilište – još
jedna velika sreća za mamu i Josepha. Mislim da smo se na kraju svi pomir‐
ili s činjenicom da nas je ostavio. Bili smo tužni, oplakivali smo ga na neki
način, ali ništa nismo mogli. Mislim, zapravo znam, da je Margaret poslije
pisala raznim provincijskim časopisima i raspitivala se radi li možda kod
njih John Charles Ryan, ali uvijek je dobivala negativne odgovore. S
obzirom na to što si mi ispričala, nije ni čudno.
– I to je sve što znam. Rekao sam ti sve što znam o tvojem ocu. Bilo je to
prije četrdeset šest godina i nikad ga više nisam vidio. Nitko ga od nas više
nije vidio.
– Koliko znate.
Iznenađeno ju je pogledao. – Da, imaš pravo.
Bilo je vrijeme da pođe. Dakako, vratit će se. Trebalo je još mnogo toga
reći, mnogo toga doznati o obitelji nakon očeva odlaska, ali i to bi trajalo
satima. Provela je sa Stefanom šest sati. Bio je umoran, na licu su mu se
vidjeli umor, napor i bol sjećanja. U njezinoj je glavi lupao maleni čekić.
Previše je popila, a sad će morati voziti kroz močvarno područje preko Tav‐
istocka, Okehamptona i Bideforda. Ali, imala je još jedno pitanje. Ustala je,
a on joj je pridržao kaput.
– Spomenuo si sve u obitelji osim trećeg brata, Desmonda. Ni riječi nisi
rekao o Desmondu.
– Ne – odgovorio je.
– Mrtav je, to sam shvatila. Rekao si da su mrtvi svi osim Margaret i tebe.
Što se dogodilo Desmondu?
Ispratio ju je do vrata, otvorio ih i primio je za ruku. Pomislila je da će je
poljubiti, ali nije. – Ne mogu ti večeras reći – rekao je. – Sljedeći put. Oboje
smo preumorni. Laku noć.
– Laku noć, Stefane.
 24.

“Zalazi sunca nisu crveni”, rekla je. “Nebo postane crveno tek kad sunce
već zađe.”
—Čovjek iz Tesalije
U močvarnom području bila je magla. Džepovi magle stvorili su se na
nižim dijelovima ceste, a vrpce magle iznenada bi preletjele preko stakla.
Vozila je polako, dršćući. Nije bila sigurna koliko je u takvom stanju zbog
alkohola a koliko zbog oslobađanja osjećaja. Činilo joj se da je satima sus‐
prezala suze koje su pulsirale i bole njezine kapke. Istodobno, jako se bojala
da će zaspati za upravljačem, da će njezino stopalo nehotice skliznuti s
kočnice i da će poletjeti u rijeku ili jezerce ili kroz nečiji ulaz.
Popila je gotovo litru vina, jer Stefan nije popio više od pola. A onda još i
konjak. Sjetila se riječi Jasona Thaguea, a onda je pomislila: “Ali, da ne
pijem, kako bih progurala dane? Kako bih izdržala ovu večer? Hoću svojeg
tatu. Nisam toliko pila dok je on bio živ.”
Činilo joj se da putovanju nema kraja. Nekoliko je puta pomišljala da
stane uz cestu i odspava na stražnjem sjedalu, pokrivena ogrtačem. Ali, na
tom divljem, samotnom mjestu nije se usudila. Bilo je to čudno, jer nikad se
nija bojala mraka, nije pomišljala da bi je netko mogao napasti. Ranjivom
ju je učinilo to što je doznala te večeri. Zguljen joj je sloj kože, izložena os‐
jetljiva mjesta. Vozila je dalje i bilo joj je lakše svaki put kad bi ugledala
svjetla nekog drugog automobila ili kakvog usnulog gradića.
Lundy View House bio je u mraku kad je stigla, more blistavo jezerce
tinte, ustitralo između nevidljivih rtova. Između modrikastih, natečenih
oblaka nazirao se komadić mjeseca. Ušla je i odmah pošla na kat, u mraku,
u očevoj kući gdje joj nije trebalo svjetlo da bi znala kuda ide.
Ursula joj je prišla i poljubila je. Nikad to nije činila ujutro, i premda je
znala da bi trebala imati više povjerenja u majku, bila je sumnjičava. Upit‐
ala se što to znači.
– Razmišljam o tome da prodam kuću – rekla je majka kad su podoručko‐
vale.
– Ovu kuću? – Sarah je znala da to zvuči glupo, kao da njezina majka ima
nekoliko kuća.
 – Ne želim tu živjeti sama. Kao prvo, prevelika je za mene.
– A kao drugo?
Ursula nije odgovorila. – Mislim da ti ne znači mnogo kad više nema
tvojeg oca.
– A Hope? Njoj mnogo znači.
– Hope je ovamo došla samo dvaput od očeva sprovoda.
Sarah je mislila majci reći sve što je doznala, ali sad je odustala. Ako
proda kuću, kako će dolaziti u Barnstaple i viđati Adama Foleyja? Ursula
nije pročitala njezine misli, ali činilo se kao da jest.
– Znam da djeca o roditeljskom domu uvijek misle kao o svojem domu.
Čak i kad godinama više ne žive u njemu. Ali, ne želim biti osuđena na to
da doživotno živim sama na vrhu stijene iznad Bristolskog kanala.
Samo zato što biste ti i Hope povremeno mogle poželjeti doći, htjela je
dodati Ursula, i služiti se kućom kao hotelom. Jer, dakako, nije joj pro‐
maknulo da Sare nema po četrnaest sati kad subotom dođe. Navika
pomirljivosti i blagosti teško je odumirala. Vjerojatno će zauvijek ostati u
sadašnjem, napola mrtvom stanju.
– Kamo ćeš otići?
Ursula nije lagala. Doista još nije bila sigurna. – Ne znam.
– Jesi li je već stavila na prodaju?
– Još nisam. Htjela sam vam najprije reći. I htjela sam reći, dok si tu,
pogledaj ima li nešto što želiš. Namještaj ili ukrasi, stvari tvoga oca. U
radnoj sobi je velika kutija njegovih recenzija.
Odjenula se od glave do pete u crni baršun. Nokte je nalakirala tam‐
nomodrim lakom, a kad se našminkala, mnogo jače nego inače, otvorila je
tamnomodri ruž sa srebrnim točkicama i neko ga vrijeme držala u ruci.
Sljedeći tjedan napunit ćeš tridest dvije, pomislila je. To je mlado, ali ne
dovoljno mlado. Pred očima joj je proletjela mora, užas, nedefiniran, bezob‐
ličan, zgrčena ruka, iscereno lice… Odložila je taj ruž i umjesto njega
stavila crveni.
U Hopeinu ormaru našla je dugu crnu pelerinu. Sarah ju je odjenula, pa
svukla. Izgleda kao Batman. Vidjela je kako je majka pogledala njezine
nokte, ali, kao i obično, nije ništa rekla.
– Mislila sam odjenuti tatin kožuh. Tako je hladno. Je li u njegovoj sobi.
– Donijet ću ti ga.
Njemu je to bila jakna, ali na njoj je bio ogrtač gotovo pune duljine, crn,
porubljen ovčjim runom sivim poput njegove kose. Ušuškala se u nj, sk‐
lopila oči i zamislila da je to grli otac. Iz hodnika je čula Ursulu kako
živahno razgovara telefonom. Sarah joj je samo mahnula i rekla da ne zna
kad će se vratiti.
Pošto je Sarah otišla, a ona završila razgovor sa Samom, Ursula se vratila
u kuhinju i ponovno otvorila ostavu za metle. Dok Sarah nije zatražila
kožuh, bila je posve zaboravila na vreću Geraldove odjeće koju je ondje os‐
tavila. Neka Sarah zadrži ogrtač. Ostale će stvari sad staviti u prtljažnik.
U džepovima je našla dva zgužvana rupčića, novčanicu od pet funti,
malenu olovku, račun za gorivo i ključ. Oblik ključa vlastite kuće utisnut
nam je u pamćenje. Sklopimo li oči, vidjet ćemo ga. Ursula nije prepoznala
ovaj ključ. Ali, znala je koja vrata otvara. Bio je to ključ kuće u Ulici Good‐
win.
Dakle, Dickie Parfitt ipak je vidio njega. Prije dvadeset osam godina, ali
kao da je bilo jučer. Nikad neće doznati zašto je odlazio onamo, a sad je
više nije ni zanimalo. Zamutilo joj se pred očima, a zatim je osjetila prvu
bol. Do večeri bit će to prvorazredna migrena.
U gostionici su bili svi osim Adama. Rosie se divila Sarinim noktima i
rekla kako je razmišljala o tome da na svojima nacrta neki uzorak, kupi
umjetne nokte ili takvo što, ali je zaključila da je prestara. Sarah je znala da
su Rosie trideset tri. Zatim su raspravljali o tome kamo otići, što raditi.
– Zašto ne bismo jednostavno ostali ovdje? – rekla je gledajući na uru.
– Tu je tako dosadno. A dosadno je i u klubu.
Neki Alexanderov znanac priredio je domjenak. Trideseti rođendan. Bio je
pozvan, dakle ne bi bili nezvani gosti. – Zar svih petoro? – upitala je Rosie.
Od brojke “pet” Saru je uhvatila mučnina. Pomislila je kako se zacijelo
pitaju zašto uvijek dolazi sama, nikad s muškarcem. Zar nema muškarca?
– Popijmo ovdje još jedno piće – rekla je Vicky – a onda možemo u onaj
novi restoran koji se zove “Koča” ili tako nešto, imaju pržene ribice i pom‐
frit, a poslije u klub. Što velite na to?
Sarah je rekla što je mogla ležernije: – Hoće li nas Adam znati naći?
– Bit će ti drago čuti da ne dolazi. Nije došao iz Londona.
Osjećala se omamljeno kao da je netko na nju bacio sivu mrežu. Ne dolazi.
Nije došao iz Londona. Te dvije rečenice neprestano su joj se vrtjele u
glavi. Cijela se večer pružala pred njom nalik onim rijetkim večerima u
djetinjstvu, obično kad bi došla teta Helen ili baka i djed pa bi vodili odrasle
razgovore sve dok ne bi došao tata i spasio nju i Hope. Sad je ne može
izvući. Nitko je ne može izvući. Pogledala je svoje glupe nokte, koljena u
zategnutim crnim baršunastim trapericama u kojima je jedva hodala. Prije
joj se to činilo seksi, a sad samo blesavo.
Popila je drugo piće i otišla s ostalima u restoran, svjesna da su zacijelo
zapazili kako je šutljiva, ali nesposbna smisliti suvislu rečenicu. Razlog
njegove odsutnosti nije više bio tajna. Nije došao namjerno. Bila je to kra‐
jnja drskost, ona njegova uzbudljiva, nadražujuća drskost. Sad više nikad
neće znati kad će doći a kad neće, neće to moći doznati jer je svaki drugi
kontakt prema njihovom prešutnom dogovoru bio zabranjen. Izazivao ju je,
ili provjeravao kako daleko može otići, može li je navući da dođe i sljedeći
vikend, i tako tjedan za tjednom, za slučaj da on ipak dođe. Drhtala je. Nije
mogla jesti. U grlu joj se stvorio čvor.
– Neću s vama u klub – rekla je. – Idem kući, nije mi dobro.
Bila je to prva nedjelja poslije očeve smrti da se u toj kući nije probudila
mamurna, da se nije dovezla mutne glave i drhtavih ruku. Ustala je rano i
nazvala Stefana. Javila se telefonska sekretarica, pa mu je ostavila poruku.
Ako poslijepodne nije zauzet, bi li mogla doći i čuti ostatak priče?
Možda je sad trenutak da kaže majci. Ili je bolje da pričeka i čuje što će joj
još Stefan reći? Na kraju krajeva, doći ću i sljedeći vikend, pomislila je. A
onda je shvatila što je pomislila i brzo je to porekla. Ne smije dopustiti
Adamu da upravlja njezinim životom. Neće doći do četvrte subote u
mjesecu, poslije Božića.
– Je li tata ikad izlazio subotom navečer? – upitala je iznenada.
– Moguće je – odgovorila je Ursula ravnodušno. – Katkad. Odnio bi
rukopis Rosemary. Zašto?
– Mislim da je odlazio u crkvu. Mislim da se na kraju… da se vratio crkvi.
Ursulin podrugljivi smijeh šokirao je Saru. Majka se odmah ispričala i
dodala: – Ako ti i Hope želite doći za Božić, potrudit ću se da nam bude što
je moguće ljepše. – Oklijevala je. – I naravno, Fabian, i ja bih pozvala
jednog svojeg prijatelja…
– O, ne. Ne, ne bih mogla. Sigurna sam da ne bi ni Hope. Bilo bi užasno –
zar ne shvaćaš da bi bilo užasno?
– Možda. Ako ti tako kažeš.
– Moći ćeš sama, zar ne? Možeš pozvati svojeg prijatelja i… i koga god
želiš.
– Mogu pozvati svojeg prijatelja.
Poslije objeda ponovno je nazvala Stefana, ali opet se javila sekretarica. Je
li rekao da nekamo ide? Možda sinu? Nije se mogla sjetiti. Ostavila je još
jednu poruku, da bi rado došla u sljedeći petak. Tako će morati doći, bit će
tu u sljedeću subotu…
Poslije joj ni samoj nije bilo jasno zašto je nazvala Hope. Nikad je nije
nazivala iz Devona. I prije nego što je nazvala, znala je da joj neće reći da
majka namjerava prodati kuću. Bojala se to reći telefonom, bojala se
Hopeine eksplozije, bijesa i tuge. Ali, sad kad je Hope bila na vezi, morala
joj je nešto reći.
– Donijet ću neke tatine stvari. Znaš li zašto nije sačuvao nijednu recenziju
Bijele pačje noge?
– Nisu mu se svidjele. Kritičari su rekli da je napisao triler. Ti se toga ne
sjećaš jer te nije bilo.
– Rekla si mi da se temelji na umorstvu iz Highburyja.
– Tako su rekli, da se temelji na slučaju Ryan.
– Na čemu?!
– Na umorstvu Desmonda Ryana. Ne znam je li to istina, ali tako su rekli.
Zar to nije u Fabianovom referatu?
– Vjerojatno jest. Jednostavno nisam zamijetila.
Te večeri, kad se vratila iz Devona, otišla je ravno k Hope. Fabiana nije
bilo. Njezina je sestra iznimno bila sama.
– Bilo je to dugo prije nego što smo se mi rodile – rekla je Hope. – Mislim
da je jedan od kritičara rekao 1960. godine.
– On je bio tatin brat – rekla je Sarah. – Jedan od mlađe braće. – Zatim je
ispričala Hope sve o Stefanu i o obitelji Ryan. Hope je slušala ne
prekidajući je. Porumenjela je, ali je rumenilo jednako brzo nestalo.
– Hoćeš reći da je tata nakon toliko godina napisao roman o bratovom
umorstvu?
– Tako se čini.
– Ali, ako je to istina, tata je ostavio obitelj više od deset godina prije nego
što je Desmond ubijen.
– Da, ali ipak bi doznao za to, nije li tako? Bilo je u novinama. Znaš li išta
o okolnostima?
– Ne znam ništa o tome – rekla je Hope. – Pročitala sam, dakako, Bijelu
pačju nogu, kao i ti. Ali, to neće biti dokumentarni prikaz, nego onako kako
je tata to uvijek radio. Proces filtriranja, promjene da bi se nešto prikrilo i
stvorila bolja pripovijest. Zapravo mi nije jasno zašto to želiš znati. Pisat
ćeš o tati, a ne o njegovoj obitelji.
– Njegova obitelj sastavni je dio njega, ne mogu ih izostaviti.
 – Ja bih. Sad znaš tko je bio, kako se zvao, da je novo ime uzeo 1951.
godine – nije li to dovoljno?
– Ne znam zašto je to učinio – rekla je Sarah.
– Pa, svakako ne zato što su njegovog brata nasmrt pretukli devet godina
poslije, to je jasno. Mama me nazvala poslijepodne, jesam li ti rekla? Kaže
da će prodati kuću. Nisam bila iznenađena, očekivala sam to.
– I ne smeta ti?
– Čudno je to. Mnogo sam razmišljala o tome, još prije nego što mi je to
rekla. Čak sam pomišljala na to da ti i ja skupimo novac i kupimo je od nje,
a onda sam pomislila – čemu? Ne bih mogla odlaziti onamo. Ne mogu pod‐
nijeti tu kuću, ne bez tate. – Pogledala je sestru očiju punih suza. – Znaš,
previše sam ga voljela. Previše za moje vlastito dobro.
Ploča s oznakom “prodaje se” bila je diskretna, ispisana škrtim, crnim,
gotičkim slovima. Ali, prolaznici su ipak zastajkivali i gledali. U ovo doba
godine nije bilo mnogo pješaka, ali zaustavljali su se čak i automobili.
Posrednik je pitao Ursulu što bi rekla kad bi kuću reklamirali kao bivše pre‐
bivalište književnika Geralda Candlessa. Bilo što, samo neka se proda, rekla
je.
U radnoj sobi više nije bilo njegovih papira. Knjige su ostale. Izgleda,
pomislila je, kao soba u kući književnika koja je pretvorena u muzej, s
nizovima referencijskih knjiga, policom autorovih knjiga okrenutom prema
stolu, otkrivenim pisaćim strojem. Stavila je pokraj njega bijeli papir i na
njega nalivpero, ali onda ih je ipak sklonila. Čemu takva glupa igra?
Sarah je uzela prvo izdanje Bijede. Bilo joj je drago što ga više ne mora
gledati, crnog leptira na žutom hrptu, ženu na koricama kojoj je slikar dao
crnu kosu i pune, crvene usnice, ali u čijem je licu ona uvijek vidjela sebe.
Ostale četiri koje Hope nije htjela namjeravala je dati Samu. Čovjek iz
Tesalije bio je Geraldov sljedeći roman, koji je daktilografkinja u Ilfra‐
combeu strpljivo odgonetala. Prisjetila se, iako joj je vlastita zloba bila
odbojna, kako je s užitkom gledala njegovu borbu s masom papira pre‐
punom ispravaka. Jedanput tjedno natrpao bi pregršt papira u golemu
smeđu omotnicu i odvezao se u Ilfracombe.
Djevojkama nikad nije rekao ni riječ. A ni ona. Tako nikad nisu doznale,
što je potvrdilo Sarino iznenađenje kad je čula da Ursula nije pročitala
Bijelu pačju nogu. Gerald je otišao na turneju u Sjedinjene Države s
Čovjekom iz Tesalije, ali ona je ostala kod kuće. Svima koji su pitali rekao
je da njegov nakladnik nije voljan platiti njezine putne troškove.
 Angina pectoris počela je sljedeće godine. Nikad nije mnogo hodao, a sad
još manje. Na svakom bi usponu ostao bez daha. Dok je bio u bolnici na
pretragama, upravo kad je bio na EKG-u, dobio je srčani udar. Ne jak, ali
ipak zabrinjavajući.
Ni tad ništa nisu rekli djevojkama. Žena kojoj više nije bilo stalo do njega
brinula se za njegove zdravstvene probleme, dok žene koje su ga voljele o
tome nisu ništa znale. Što se njih tiče, mogao je poživjeti još dvadeset
godina.
Iste godine kad je objavio Fantomske slušače odlikovan je ordenom Brit‐
anskog imperija. Pošla je s njim u palaču i sjedila u gledalištu, pokraj
Roberta Postlea. Poslije je rekao Robertu da ga je kraljica pitala koliko je
romana napisao i radi li na novom. Objedovali su u Ulici Charlotte i Robert
ga je pitao što je rekao kraljici o novom romanu, jer ga je to, kao Geraldova
nakladnika, veoma zanimalo.
– Možda ću prestati pisati – odgovorio je Gerald. – Možda odem u
mirovinu.
– Pisci ne odlaze u mirovinu. Ne u šezdesetoj.
– Neki bi trebali još u tridesetoj – rekao je Gerald.
Robert tu prijetnju nije ozbiljno shvatio, kako se pokazalo, s pravom, jer
Gerald je počeo pisati Bijelu pačju nogu već sljedeći tjedan. Ursula nije
znala naslov, nije ju ni zanimao, ali djevojke su znale i razgovarale su o
tome. Budući da je radio kod kuće, nikako se nije mogla posve oglušiti.
Sari je kupio stan čim se zaposlila u Londonu, a Hope sljedeće godine. Bio
bi im volio kupiti stanove u South Kensingtonu ili Bayswateru, ali morao se
pomiriti s Kentish Townom i Crouch Endom. Više od toga nije sebi mogao
priuštiti. One su ipak bile oduševljene i zahvalne, svjesne koliko imaju
sreće. Znale su kolike hipoteke otplaćuju njihovi prijatelji. Nova je knjiga
napredovala sporo. Ursula se pitala je li bolestan, leži li na kauču u radnoj
sobi i trpi li bolove. Zbog nekog razloga pisao je vrlo sporo, kao da stranice
koje piše nisu plod mašte nego borba prsa o prsa s demonom kojega svakog
dana mora svladati. A kad bi se napokon pojavio kako bi sjeo i čitao u
dnevnoj sobi ili objedovao, izgledao je iznureno, kao da ga progone duhovi,
zagledan u nešto daleko, s crnim podočnjacima poput otisaka tinte.
Nekoliko tjedana uopće nisu razgovarali. Za njega je možda potpuna
šutnja u kući koju dijeli s njom bila moguća, ali za nju nije. Malo-pomalo,
počeli su govoriti o djeci, o vremenu, o moru, o njegovu zdravlju.
 Jedne večeri kad ju je upravo bila prošla strašna migrena, pogledala ga je i
pomislila da izgleda gore nego ona. – Ozbiljno si bolestan – rekla je.
– Sve je to u glavi – rekao je – samo u glavi – i nasmijao se, valjda onome
“samo”.
– Da sam na tvojem mjestu, otišla bih liječniku.
– A da sam ja na tvojem – rekao je – poželio bih da ja umrem. Što prije, to
bolje.
Trebale su mu dvije i pol godine da dovrši novi roman. Nekoliko mjeseci
pošto ga je poslao Robertu Postleu, stigao je prijedlog grafičkog rješenja
ovitka. Bijela magla poprskana zlatnim točkicama, zapravo blještava bjelina
tek tu i tamo prekinuta žutim i modrim, podsjećala je Ursulu na impresion‐
ističku sliku, Moneta bez motiva. Gerald je nije mogao smisliti. Te je os‐
jećaje izrazio vrlo burno, i to ih je dovelo bliže normalnom razgovoru.
Vratio je sliku autorici, Mellie Pearson, i tražio promjene, ali čak mu se ni
konačno rješenje, s pticama i suncem i blijedom obalom, nikad nije sviđalo,
gotovo je imao fobiju od te slike. Original, u pastelnosivnom okviru, koji su
mu darovali na promociji knjige, vratio je. Sad je slika visjela u dnevnoj
sobi slikarice.
Kritičari su rekli da je Bijela pačja noga krimić. U nekom ju je časopisu
prikazao recenzent kriminalističkih romana. Drugi ju je opisao kao “pri‐
povijest o umorstvu zaodjevenu u dostojevskijansku pretencioznost”.
Gerald je Candless, pisalo je u Evening Standardu, nesposoban smisliti
vlastiti zaplet, novi roman utemeljio na slučaju Ryan, zloglasnom, odvrat‐
nom ubojstvu koje je zanimljivo jedino zbog njegova mjesta u povijesti
borbe za promjenu zakona o homoseksualcima.
Gerald gotovo uopće nije imao iskustva s lošim prikazima. Čak ni o Pola
sata na ulici nisu pisali tako. Nije htio da njegove kćeri vide novine, ali, u
Hopeinu slučaju, nije tu ništa mogao. Sarah je bila u inozemstvu. Hope je,
dakako, poletjela u očevu obranu i bila bi pisala oštra pisma novinama da je
Gerald nije nježno uvjerio kako bi to donijelo više štete nego koristi.
Svoju posljednju knjigu, posljednju prije ove koja će biti objavljena
posthumno, napisao je za četiri mjeseca. Mezaninski osmijeh nitko nije
mogao nazvati krimićem (rekao je Gerald) i doista nitko i nije. Recenzenti
su o njoj pisali po karticu umjesto uobičajene dvije i nezamijećeno je za‐
vršila na dvadesetom mjestu neke rangliste bestselera. Ursula je, u skladu s
odlukom koju je donijela devet godina prije, nije pročitala.
 – I ni danas ne znam o čemu je – rekla je Samu kad ju je skinula s police i
pružila mu je.
– O muškarcu koji radi u provincijskim novinama, ali ustaje u pet kako bi
pisao drame i o ženi koja izgubi priliku da se uda jer se brine za ostarjele
roditelje.
– Možeš ih ponijeti u London. Ja ovaj vikend moram ostati jer dolazi
Sarah, ali poslije ću doći i možda…
– Možda se nećeš vraćati?
– Moram reći djevojkama, Sam. Ne vjerujem da će im smetati. Ne zanima
ih osobito što ja radim. Hoćemo li se malo prošetati plažom?
* * *
More je bilo mutne tamnomodre boje, sa sjenama tamnih oblaka. Školjke
koje su zdrobili valovi ostavile su na pijesku krivudave šare. Posvuda je
bilo školjaka, okrznutih ili čitavih, zatvorenih i otvorenih. Zrak je bio čist i
hladan, sunce vrutak žute svjetlosti između niskih oblaka.
– Jesi li zamijetio – rekla je – kako zalazi sunca nisu crveni? Nebo postane
crveno tek kad sunce već zađe.
– Tvoj je pokojni muž to spomenuo u jednoj od svojih knjiga.
– Je li? Ti njegova djela poznaješ bolje nego ja. Ali, nisam iznenađena, on
je sve zapažao. Negdje je napisao kako ljudi nikad ne drhte od straha ili
jakih osjećaja, iako pisci uvijek tako pišu. Drhte samo od hladnoće.
– Daj mi ruku – rekao je.
Hodali su uz more, gdje je pijesak bio najčvršći, tvrd poput stvrdnute
žbuke. Gerald nikad nije pisao o tom moru koje mu je dvadeset sedam
godina bilo pod prozorom. Uživao je u njemu samo po najljepšem vremenu.
Pomislila je, dok su joj valići kvasili cipele, pa je zakoračila ustranu i Sam
odskočio smijući se, trudit ću se da više nikad ne mislim na Geralda, pok‐
ušat ću zaboraviti prošlost.
Kad su došli do mjesta gdje nije bilo dina, okrenuli su se i pošli natrag.
Hotel je tjednima bio u mraku, ali sad su mnogi prozori bili osvijetljeni, i
dok su gledali, još ih se nekoliko osvijetlilo. Onamo će poći na božićni
objed. Ondje smo se upoznali, pomislila je, okrenula se prema njemu i
nasmiješila. Sagnuo se i poljubio je.
Htjela ga je nešto pitati. Sjećala se što je rekao nedugo pošto su se upozn‐
ali, da želi biti zaljubljen. Znala je da će joj reći istinu. Zašto sebe toliko
želim kažnjavati? Zar mi nije dosta? Ta je pitanja postavljala sebi, ali njemu
nije ništa rekla dok su gledali kako sunce zalazi a nebo počinje crvenjeti.
 25.

Sudac je pohvalio Williama zato što je udario Marka u lice. Rekao da je taj
sedamnaestogodišnjak može poslužiti kao primjer svim muškarcima kojima
drugi muškarac priđe sa seksualnom ponudom. Marku je slomio nos i izbio
zub. Sudac je ozljede podrugljivo opisao kao “kozmetičke”.
—Bijela pačja noga
Iako nije imala nikakva razloga za nadu, napola je očekivala da će je u
pošti, kad se vrati, čekati pismo od Jasona, s isprikom i molbom da mu dade
još posla. No, nije ga bilo, a ona mu je, slijedeći trenutačni poriv, poslala
ček na iznos koji mu je tjedno plaćala dok je radio za nju. Bio je odvratan i
nezgrapan, ali njegov gladni krik još joj je katkad odzvanjao u glavi. Pom‐
išljala je da mu uz ček nešto napiše, otprilike da se nada da je on dobro, ali
nije mogla naći prave riječi, pa je na kraju u omotnicu stavila samo ček.
Tako je sve morala obaviti sama. Otišla je u Britanski novinski arhiv u
Colindaleu. Hope joj je rekla približan datum. Dugo je trajalo dok je našla
novine i čekala da joj ih donesu. Prema tome, istraživanje u matičnom
uredu činilo se jednostavnim. Ali, na kraju, nakon više od dva sata, našla je
što je tražila.
Ubojstvo Desmonda Ryana dogodilo se ujesen 1959. godine. U listopadu.
Prvi je o njemu izvijestio Evening News. Tijelo je tog jutra otkrio prijatelj
koji je imao ključ stana u Highbury Crescentu. Utvrđeno je da je riječ o
Desmondu Williamu Ryanu, starom dvadeset osam godina, koji je živio na
toj adresi. U policiji su rekli da je riječ o umorstvu.
Sljedećeg dana sve su novine donijele slična izvješća. Sva su bila kratka,
škrta na riječima, nekako obavijena velom. Nije trebalo biti osobito sum‐
njičav da se shvati kako se nešto prikriva. Mjesni tjednik, Walthamstow In‐
dependent, bio je manje suzdržan. Sljedećeg petka, kad je izišao, donio je
mnogo potpuniju priču i dugi članak o nečemu što je nazvao “krugom per‐
vertita” i “mrežom iskvarenosti”, tonom moralnog zgražanja. Riječ “ho‐
moseksualac” nijednom nije spomenuta, kao ni riječ gay. Možda ih tada još
nisu zvali gay, pomislila je Sarah. Članak je govorio o opsežnoj policijskoj
istrazi i otkrivanju “mreže poroka” kakva nije otkrivena nikad prije u brit‐
anskoj povijesti.
 “Pervertiti” i “invertiti” stupali su u vezu s pomoću složenih znakova,
preko filmskih i nudističkih časopisa. Slijedila su izvješća o novijim
suđenjima, o zatvaranju svećenika zbog “jednog od najgorih zločina na
svijetu”. Javni zahodi i kupališta bili su zloglasna sastajališta tih “bolesnih
muškaraca”, i ondje su se čak bavili svojim odvratnim aktivnostima. To se
uobičajilo u cijelom Londonu. Počelo je, čini se, u Sohou, a onda je “is‐
pružilo svoje odvratne pipke” u Finsbury, Islington, Highbury, Lisson
Grove, Kilburn i ugledna predgrađa na sjeveru.
Sari nije bilo jasno kakve veze sve to ima s Desmondom Ryanom dok nije
došla do izvješća o suđenju Georgeu Peteru Givneru za njegovo umorstvo. I
o tome su novine pisale zakukuljeno i ublaženo, ali ipak je mogla shvatiti
Givnerovu i Desmondovu ulogu. Givner je bio njegov ljubavnik, unajmio je
stan u Highbury Crescentu za njega i povremeno ondje živio s njim. Te je
večeri, prema policijskom izvješću, Givner došao u stan, otvorio vrata
svojim ključem i zatekao Desmonda Ryana s drugim muškarcem. Došlo je
do burne svađe tijekom koje je taj drugi muškarac pobjegao, a na vrhuncu,
Givner je Ryana prvo udario stolnom svjetiljkom, a onda ga je dotukao
gotovo pola metra visokim kipom golog muškarca. Izvješće je tom kipu
Apolona pridalo veliku važnost.
Sljedećeg je dana svjedok, onaj drugi muškarac, vojnik James Henry
Breech, dao iskaz o Givnerovu dolasku, vrijeđanju Ryana i svađi. Nije vidio
umorstvo, ali vidio je kako je Givner primio kip i njime udario Ryana. Onda
je pobjegao, otrčao niza stube i na ulicu. Zanijekao je spolni odnos s
Ryanom i rekao da su bili “dobri prijatelji”, ali policija je u stanu našla
njegova pisma Ryanu, s mnogo pravopisnih pogreršaka. Bili su to pravi
izljevi ljubavi isprepleteni s novačnim ponudama.
Među tim pismima bilo je i jedno vrlo pismeno, napisano zakučastim
rukopisom i potpisano samo inicijalom J. Nadnevak je bio tjedan dana prije
ubojstva, ali nije bilo adrese pošiljaoca ni ičega po čemu bi se moglo po‐
goditi tko ga je napisao. To su pismo na sudu pročitali jednako kao i Beech‐
erova pisma, a novine su ih sva navele u cijelosti, Breecheova, pomislila je
Sarah, vjerojatno ne toliko da bi čitateljima pokazali njegovu iskvarenost
koliko da bi ih zabavile njegovom nepismenošću. Pismo koje je napisao J.
bilo je nešto posve drugo.
Desmonde,
ti znaš tko ti piše. Ne moram objašnjavati. Trebalo mi je osam godina da prikupim
hrabrost. Mrzio sam te i okrivljavao. Zbog tebe sam izgubio sve što mi je bilo
važno. Vjerujem da razumiješ zašto se poslije onoga što se dogodilo nisam više
 nikad mogao vratiti. Ali, ti za to nisi bio ništa više kriv nego ja. Nitko nije kriv. Sad
mi je potrebno da te vidim i razgovaram s tobom. Možda možemo jedan drugome
oprostiti i pokušati zaboraviti. Zato te molim da se sastanemo. Nazvat ću te za
tjedan dana. J.
Sud je to pismo, čini se, smatrao samo još jednim dokazom sklonosti Des‐
monda Ryana i nije mu pridao veliku važnost. Sljedeći svjedok optužbe bio
je čovjek koji je sljedećeg jutra našao truplo. Opisao je kako je soba bila u
neredu, pokućstvo razbijeno, sag gotovo posve crven od krvi, zidovi
poprskani krvlju. Suđenje je zatim odgođeno do ponedjeljka.
Sarah je uzalud u novinama od utorka tražila izvješća o nastavku suđenja.
Umjesto toga, u sljedećem je broju našla kratak članak o tome da se George
Peter Givner ubio u zatvoru. U nedjelju kasno navečer svukao je košulju i
donje rublje, poderao ih na vrpce, spojio ih i objesio se.
* * *
Fascikl s podacima o Geraldu Candlessu, ili Johnu Ryanu, sad je već bio
debeo poput telefonskog imenika. Sarah je dodala fotokopije novinskih
članaka, a onda je sjela i pročitala ostatak Bijele pačje noge. Bila je prestala
čitati prije mjesec dana jer joj se činilo da nema nikakve veze s njezinim
ocem, a morala je pročitati noviji roman Manje je više. Kad je otvorila
knjigu ondje gdje je stala, uplašila se uznemirujućih slika bijelog hodača,
napola zvijeri, napola ptice, i njegovih otisaka u snijegu. Bio je to stvaran,
iako smiješan strah, strah djeteta koje u praznoj kući čita pripovijest o
duhovima. A onda je došla do sna, do čovjeka u tunelu koji otkrije da je
izlaz zazidan pa se vrati i otkrije da je u međuvremenu zazidan i ulaz.
U to je doba godine tako rano padao mrak. Kad je došla do poglavlja koje
govori o umorstvu, upalila je još nekoliko svjetiljaka. Otišla je po vino i
prvu čašu popila nadušak. Shvaćala je o čemu su govorili kritičari kad su
roman nazvali krimićem. Ni u jednom drugom svojem romanu njezin otac
nije tako živopisno opisao nasilnu smrt. Ovdje je prikazao borbu Georgea
Givnera i Desmonda Ryana, koji su se u romanu zvali Harry Merchant i
Dennis Conlon, jedan naoružan nečim što je moglo poslužiti kao oružje,
drugi samo s kablom svjetiljke koji mu je autor stavio u ruku. Gerald Cand‐
less je, karakteristično, to usporedio s borbom dva rimska gladijatora,
čovjeka s mačem i čovjeka s mrežom.
Sarah je ustuknula kako nikad prije nije ustuknula čitajući očeva djela.
Kad je opisao krv kako leti poput crvenih ptica koje se razbijaju o staklene
zidove, morala je skrenuti pogled sa stranice. Zbunio ju je opis uništenja
ljepote Desmonda-Dennisa, dug, bolan, strastven opis njegovog razbijenog
lica, krvave udubine na lubanji, slomljenih ruku. Poslije toga preskočila je
nekoliko ulomaka, došla do otkrivanja trupla i napokon do nesretnog Givn‐
erovog samoubojstva, do dugih, hladnih sati koji su prošli prije otkrivanja
njegova trupla.
Nigdje se nisu spominjala pisma. Mark, prijatelj iz djetinjstva, nije se
spominjao u dva poglavlja, a onda je opisano samo kako čita o svemu tome
u novinama. Baš kao ona. Ugođaj krimića ubrzo je nestao. Više nije bilo na‐
petosti ni tajanstvenosti, samo duga poglavlja o Markovoj grižnji savjesti i
o tome kako sebe okrivljuje za Dennisovu smrt.
Sarah je dolijevala vina u čašu dok je čitala, i kad je došla do posljednjeg
poglavlja bila je omamljena. Slova su joj počela plesati pred očima. Nije
doznala ništa novo, jedino da je njezin otac jako patio zbog bratove smrti.
Zaspala je u naslonjaču, a knjiga joj je ispala na pod.
Kad je Ursula diplomirala i htjela se zaposliti, nije bilo posla. Bilo je to
potkraj osamdesetih. A Gerald, iako nije bio akutno bolestan, imao je
anginu pectoris, dakle, morao se brinuti za sebe i trebala mu je njega.
Naučila mu je pripravljati zdravu hranu i poticala ga da se svaki dan prošeta
vrtom, gdje nije bilo uspona. Da se mogao popeti uz stijenu, mogao je ići s
njom u šetnje plažom, ali to bi ga vjerojatno ubilo.
Djevojkama ni riječi. To je kategorički zahtijevao.
– One me vole – rekao je. – Imam tu sreću da me vole dvije prekrasne,
pametne žene. Što sam učinio da to zaslužim? Neću im uzvratiti tako da im
priredim teške trenutke.
Ursula je pomislila kako je učinio mnogo toga čime je zaslužio njihovu
ljubav. Dizao se noću, grlio ih i ljubio, pripovijedao im pripovjetke, davao
im sve što su željele, trošio na njih mnogo novca, kupio im stanove… Ali,
nije to rekla. Redovito se vozio u bolnicu na preglede, usput odnoseći
poglavlja Mezaninskog osmijeha Rosemary. Nije dopuštao Ursuli da ga
vozi, jer je smatrao da su žene loši vozači, dakako osim Sare i Hope.
Predložili su mu angioplastiju, način da se odčepi arterija s pomoću neke
vrste balona koji bi se kateterom uveo u nju i napuhao. Geraldu se zamisao
svidjela jer nije zahtijevala operaciju. No, nije uspjela. Arterija je bila nep‐
robojna.
Ursula ga je odvezla kući. Nije čak ni prigovorio. Bio je veoma potišten.
Cijeli je život bio zdrav kao dren, a sad mu je oduzeta snaga, kao Samsonu.
Cijeli njegov radni život, njegove su knjige prihvaćane najprije s po‐
hvalama, a zatim s oduševljenjem. Ali, kritičarima se nije svidjela Pola sata
na ulici, rugali su se Bijeloj pačjoj nozi, a Mezaninski osmijeh dočekali su
suzdržanim pohvalama. I, što je bilo još gore, pisali su o njemu kratke
prikaze koji su objavljivani na dnu stranica.
Nije više radio. Jaki lijekovi koje je morao uzimati donijeli su mu užasne
snove. Rekao joj je samo da su užasni, ali nije joj pripovijedao njihov sad‐
ržaj. Pitala se vraća li mu se i dalje onaj san u kojem je u kamenom tunelu u
kojem se zatvori najprije izlaz, a onda i ulaz. Ali, nije ga pitala.
Prema njemu nije osjećala ništa. Ni sažaljenje, ni zanimanje, ni ljubav.
Dobro je pritom bilo to što ga, začudo, ni u jednom trenutku nije doživl‐
javala kao teret. On je bio njezina sudbina. Brinula se za njega kao što bi se
brinula za ostarjelog kućnog ljubimca. U njezinu je društvu bio dosadan.
Nije imao duha. Za to je sam bio kriv. Dugotrajnom zajedljivošću i povre‐
menom nasilnošću potrošio je njezinu ljubav, čak i naklonost. Ušutkao ju je.
Bilo joj je neugodno razgovarati s njom. I, kao rezultat, ni on njoj nije imao
što reći. Tu i tamo govorili bi o simptomima bolesti, o vremenu, o plimi i
oseki.
Što se tiče njegovih prijatelja književnika, Roger Pallinter je umro,
Jonathan Arthur je ostao udovac, ponovno se oženio i otišao živjeti u Fran‐
cusku, Adela Churchouse bila je odveć luda da bi mogla izlaziti sama. Čuli
su da Frederic Cyprian pati od uznapredovale Alzheimerove bolesti. Beattie
Paris napisao je autobiografiju i umro na dan kad je objavljena. Jedino su
Wrightsonovi još dolazili. Gerald nije viđao gotovo nikoga osim svojih
uvijek odanih kćeri. Dolazile su svaki vikend, a povremeno bi navratio i
Robert Postle. S Geraldom bi prepričavao tračeve iz svijeta nakladništva, a
s Ursulom bi se šetao plažom.
Ponekad bi osjetila silnu želju da pobjegne, da nekamo iziđe, ali nikad u
životu nije sama otišla u kino pa nije ni sad htjela početi. Večernji tečajevi
su joj dojadili. Gerald prema susjedima nije, doduše, bio otvoreno grub
(bila je jedna obitelj na vrhu stijene i dvije ispod hotela), ali jasno im je
pokazao da je samo uljudan i da su mu dosadni, pa su se u njegovu društvu
osjećali nelagodno. Nisu nikad više navratili, a nju nisu htjeli pozivati bez
njega.
Dugo prije početka glavne sezone, hotel je dao oglas da traži osobe koje bi
čuvale djecu. Kad mu je rekla da razmišlja o tome da jedanput ili dvaput na
tjedan to radi kako bi izišla iz kuće, pobijesnio je. To je posao za seljake, za
ljude poput Daphne Batty. To je isto kao da postane dvorkinja. Nikad ga
prije nije čula upotrijebiti riječ “seljak”. Njegovo krupno lice pomodrjelo je.
Žile su se isticale na čelu i sljepoočnicama poput grimiznog korijenja. Ako
mu to toliko smeta, rekla je, dakako, odustat će. Ali, poslije se pitala što mu
je značilo ono o “seljacima” i “dvorkinjama”.
O njegovim je roditeljima znala vrlo malo, nikad nije govorio o njima.
Rekao joj je kako su se zvali, da su umrli, da je njegov otac bio tiskar i da je
bio jedinac. Sad se pitala je li njegova majka možda radila kao dvorkinja. Ili
možda ipak odveć “psihologizira”? Ali, nije o tome mnogo razmišljala.
Zapravo joj je bilo svejedno.
Onda je počeo raditi na sljedećem romanu, koji će mu biti posljednji,
Manje je više. Naočigled se promijenio. Bio je sretan, pomladio se, imao
više snage. Pisao je svaki dan i završio za šest mjeseci. Kad mu je naklad‐
nik predložio da sudjeluje na književnom festivalu u Hay-on-Wyeu, zado‐
voljno je prihvatio. Veselio se što će vidjeti znance i čitati naglas – to je
činio rado i vrlo dobro.
Dani kad bi bila otišla s njim, kad bi je uopće pozvao, davno su prošli.
Nikad nije nazivao dok bi bio na putu, premda je često i dugo razgovarao s
kćerima. Kad se vratio, nije rekao ništa o festivalu, nije pričao kako je bilo,
koga je sreo. Suprotno običaju da se odmori a onda počne istraživati,
odmah je počeo pisati novu knjigu.
Tako je ona barem mislila. Nije joj rekao što radi. A to je bilo neobično,
jer, ma kako njihovi odnosi bili loši, čak i nakon svađe zbog Bijede, uvijek
bi joj objavio početak pisanja novog romana. Često je pomišljala da to čini
jer si jednostavno ne može pomoći. Bio bi tako sretan tog dana, tog prvog
tjedna. Prepun energije. Da je bilo ikoga drugog kome bi mogao reći, rekao
bi, ali bila je samo ona, pa je rekao njoj.
– Danas sam počeo pisati novu.
A ona nikad nije imala srca reći: “I što onda? Baš me briga.” Unatoč
svemu, njegovo je oduševljenje bilo dirljivo.
– Dobro mi ide. Dobro sam počeo. Prilično sam zadovoljan.
Dakako, nakon nekog vremena počela bi nesigurnost i sumnja i mučenje.
Vidjela bi to na njegovu licu iako je rijetko govorio o tome. Otkako je pre‐
stala pretipkavati njegove rukopise, nije govorio o tome što piše, jedino
ponekad o praktičnim problemima. Nestalo mu je papira. Ide odnijeti
rukopis daktilografkinji.
Ali, ovaj put, nakon što se vratio iz Haya, iako je vidjela da bjesomučno
radi, nije rekao da je počeo pisati novi roman. Pitala se je li to uopće roman
ili je možda autobiografija, iako je jednom rekao da nikad ne bi napisao
autobiografiju. Otprilike u to vrijeme rekao joj je da je pozvao na vikend
čovjeka po imenu Titus Romney i njegovu ženu.
– Obožavatelj – rekao je.
– Misliš, tvoj?
– Naravno da mislim moj. Valjda nisam ja njegov. Do prije mjesec dana
nisam ni čuo za njega.
Slegnula je ramenima. A onda se sjetila tko je Romney. Spominjao ga je
Robert Postle. Bio je jedan od njegovih autora.
– Ne brini, neće biti ovdje. Mogu spavati u hotelu. Možda ih u nedjelju
možemo pozvati na objed? Doći će moje djevojke, pa mogu malo uživati
mučeći ga.
– Kako krasna pomisao.
– Oh, zaboga – rekao je Gerald. – Tip je bezveznjak.
Na sljedećem pregledu, kardiolog je predložio premoštenje arterija. Možda
će ih trebati napraviti na dvije arterije. Ako Gerald to ne želi, mogu mu dati
jače lijekove i tako mu produžiti život. Ali, u tom slučaju neće se smjeti
mnogo naprezati, a može biti i neugodnih nuspojava. Noćnih mora, nes‐
anice. Dok bi operacija…
– Idem na operaciju – rekao je Gerald. Nedvojbeno, sjetio se noćnih mora.
– Kad biste je mogli napraviti?
Bila je ondje s njim. Tom liječniku zacijelo su izgledali kao odan, stari
bračni par. Žena mnogo mlađa, uznemirena ali praktična, sposobna njegov‐
ateljica.
– Htio bih vam reći – rekao je liječnik – koliko se divim vašim knjigama.
Gerald nije ni znao da liječnik zna tko je on. – Hvala lijepa – rekao je.
Zdravstveno će pokriti troškove. Na operaciju može sljedeći tjedan. Medi‐
cinska sestra rekla mu je da će zacjeljivanje noge, odakle će uzeti žile, biti
teže od posljedica glavne operacije.
– Siguran sam da će to biti prava igrarija – rekao je Gerald. – Jedva
čekam. – U automobilu, rekao je Ursuli. – Ni riječi mojim djevojkama.
– Ne mogu vjerovati da to ozbiljno misliš.
– E pa, mislim.
Radio je na onome na čemu je radio, svako jutro i nekoliko sati poslije‐
podne. Čekala je da kaže kako će odnijeti rukopis Rosemary, ali nije.
Rijetko je izlazio, osim u šetnju vrtom do ruba stijene. Tipkao je rukopis
sam, kao što je tipkao sve otkako je ona to prestala raditi, ali tako natipkanu
građu nije nikome mogao poslati. Čula bi kako kucka u radnoj sobi, čula
kako kune ispod glasa kad bi pogriješio i cijeli redak morao prekrižiti.
Zacijelo ne želi da Rosemary vidi taj rukopis. Bi li dopustio da ga ona
vidi? Pitala se zašto uopće razmišlja o tome. Donedavno, bilo joj je potpuno
svejedno što radi, kako je, je li živ ili mrtav. Ali, sad mu je zamalo ponudila
da pretipka njegov rukopis. Zaboravila bi bol i poniženje Bijede i učinila
mu tu uslugu. Nije to učinila, ali promatrala ga je i brinula se za njega
onako kako to nije činila već godinama.
Operacija je trebala biti u sljedeći četvrtak. Prihvatio je, ne pitajući i ne
čekajući da mu kaže, da će ona s njim u bolnicu u srijedu poslijepodne. A
onda će učiniti sve što bi učinila brižna žena. Nazvati u četvrtak, čuti da je
“sve u redu”, ponovno nazvati sljedećeg jutra, posjetiti ga čim kažu da
smije.
Zaboravila je da dolaze Romneyjevi. On nije. Ali, takvi gosti nisu bili
nikakav problem. Uvijek je nedjeljom za njega i djevojke pripravljala
pečenje. Morat će samo pripraviti veće. Sjedio je s pausima Manje je više
na koljenima i Encyclopediom Britannicom na stolu, čovjek bolesna srca
koji je, s obzirom na to tko je bio i kakav je um imao, morao katkad
razmišljati o putovanju krvi kroz njegovo tijelo, o tome kako se probija kroz
stisnute žile, napravi pun krug pa opet kreće kroz već u tom trenutku
malčice uže žile.
Sve dok se ozidani tunel nije zatvorio s obje strane.
– Misliš li da je sažaljenje srodno ljubavi? – pitala je Sama kad se vratio u
Lundy View House. – Tako kažu.
– Tako su nekoć govorili – ispravio ju je. – Sve one junakinje iz osamnaes‐
tog stoljeća koje sažalijevaju voljene muškarce. To je samo bio način da se
kaže da ih vole, a da se pritom ne otkrije njihova slabost.
– Misliš, ako nekoga sažalijevaš, onda si ti jači? Mislim da sam u posljed‐
nim danima bila jača od Geralda. Sažalijevala sam ga, ali to je doista bilo
samo sažaljenje, ne ljubav.
– Što je pisao? Manje je više?
– Ne, nije moglo biti – rekla je. – Sredinom lipnja već je imao pause. Is‐
pravljao ih je kad je umro. Ne znam što je zapravo pisao. Tražila sam
rukopis kad je umro, i ponovno kad sam sređivala sve njegove rukopise. –
Nasmiješila se kad je vidjela kako se zbunio. – Pitaš se kako sam mogla
znati da ga nema. Zato što je tako loše tipkao. A među tim rukopisima nije
bilo nijednog neurednog. Sve smo ih natipkale ja ili Rosemary.
 Zaključila je da ga je sam uništio. Što god je bilo, roman ili autobiografija
ili oboje istodobno, bacio ga je. U to doba godine nije mogao spaliti nešto
tako veliko a da ona ne vidi. Ali, mogao je rukopis jednostavno baciti u koš
koji je poslije ispraznila Daphne.
– Drago mi je što sam na kraju ipak nešto osjećala prema njemu – rekla je.
– Nije to bila ljubav, samo blaga toplina, malo sažaljenja.
– Jesi li se nadala da neće umrijeti? – upitao je Sam.
– Nisam o tome mislila. – Iznenada je smogla hrabrosti da ga upita. Valjda
zato što su toliko razgovarali o ljubavi i sažaljenju. A on ju je gledao s
nježnošću u kojoj, činilo joj se, nije bilo nimalo sentimentalnosti. – Same –
rekla je – kad smo se tek upoznali, rekao si mi da želiš biti zaljubljen.
Sjećaš se?
Kimnuo je.
– Želim te pitati… Želim znati je li se to dogodilo. Sa mnom.
Zadržala je dah. Morala je, jer on je oklijevao. Ako oklijeva, ne znači li to
da je s njom svršeno, da je gotovo?
– Nisam zaljubljen – rekao je na kraju. – A nisi ni ti, zar ne?
– Ne znam – rekla je vrlo tiho.
– Mislim da sam prestar. Ili sam to već doživio i više ne mogu. Tako nešto.
Bilo je glupo to očekivati. Ali, volim te i želim da živiš sa mnom, ja želim
živjeti s tobom, provesti ostatak života zajedno. Je li to dovoljno?
– Jest – rekla je.
 26.

Lakše je izbrisati riječi uklesane u kamen nego poništiti ono što smo izgov‐
orili.
—Papirnati krajolik
– Nisi pročitao Bijelu pačju nogu?
– Ne – rekao je Stefan. – Ne znam zašto. Kad je objavljena?
– 1992. godine.
– Ah, onda znam. Te je godine moja žena bila bolesna. Nisam mnogo
čitao, osobito ne prikaze, pa zato nisam znao da je izišla. A kad je izišlo
broširano izdanje – sljedeće godine, je li?
Sarah je provjerila tog jutra, prije nego što je krenula u Plymouth. – Tvrdo
ukoričeno izdanje izišlo je u listopadu 1992., a broširano u listopadu 1993.
godine.
– U tom je mjesecu umrla. – Zašutio je, a onda joj se nasmiješio. – Rekla
si da je živio u Gauntonu?
– Da, u kući na stijeni.
– Moja je setra Margaret ljetos bila u Gauntonu sa svojom kćeri i zetom. U
Hotelu Dunes. Je li to blizu?
– Odmah do nas – rekla je. – Stotinjak metara.
– U srpnju. Možda su se vidjeli a da to nisu ni znali.
– Ili jesu znali – rekla je Sarah. – Ne znaš kad je točno bila?
– Znam da su otišli iz hotela šestog lipnja jer su me posjetili na povratku
kući.
Bio je doživio šok. Sjetila se njegova izraza lica, kao da ga je nešto
ošamutilo. Izgledao je kao mjesečar. Prije nego što je otišao do hotela s
Romneyjevima bio je isti kao uvijek, a kad se vratio vidjelo se da je doživio
šok. Nešto mu se dogodilo. Vidio je svoju sestru i prepoznao je i poslije
četrdeset šest godina. Ali, ona njega nije, jer inače bi bila došla u kuću s
njim. Šok mu je udario u srce. Slomio mu srce?
– Pričaj mi o tvojem bratu Desmondu – rekla je.
– Dobro. Jesi li za čaj?
– Ne, ne bih ništa.
 Iz Stefanovih očiju kao da ju je gledao otac. Njihovi glasovi, koji su joj se
isprva učinili sličnima, zapravo to uopće nisu bili. Očev je glas bio dubok i
raskošan, s jedva osjetnim tragom naglaska. Stefan je, dakako, otišao iz
Suffolka kad su mu bile tek dvije godine, pa je naučio govoriti u Londonu.
Promatrao ju je, skrenuo pogled pa opet pogledao, kao da nešto procjenjuje.
– Desmond – ponovila je blago.
– Da, Desmond. Mislim da znaš da je ubijen.
– Da.
– Kad je John nestao – nastavio je Stefan – Desmondu je bilo dvadeset
godina i živio je kod kuće kao i svi mi, James, njegova žena i dijete, Mar‐
garet, Mary i ja, i dakako, mama i Joseph. Desmond i ja imali smo zajed‐
ničku sobu. Mi Ryanovi smo svi prilično zgodni, visoki, tamnokosi, s
pravilnim crtama – to jest, osim mene, ja sam bio ružno pače – ali, Des‐
mond je bio najzgodniji od svih. Ljudi su znali reći kako će sve djevojke
trčati za njim, i možda jesu, ali njega to ne bi osobito zanimalo.
– Bio je homoseksualac.
– Da. – Stefan ju je upitno pogledao. – Čitala si o suđenju?
Kimnula je.
– Dakako, ja to nisam znao. Tada ne. Nitko od nas nije znao. Nije moguće
ni zamisliti kako bi Joseph reagirao. Vjerojatno ne znaš kako je javnost ped‐
esetih godina gledala na homoseksualnost. Ja se u ovoj dobi samo mutno
prisjećam užasavanja na samu pomisao. Bilo je to prije mnogo godina, prije
nego što su homoseksualni odnosi između punoljetnih osoba postali zakon‐
iti, i strasti su bile jednako burne kao u slučaju Oscara Wildea.
– Nisam to znala. Ali, pročitala sam nekoliko novinskih izvješća.
– Onda znaš da su suci homoseksualnost opisivali kao najgore zlo poznato
čovjeku, kao strašan zločin, i nadasve, kao namjernu, proračunatu pokvar‐
enost. Najliberalniji, prosvijećeni, smatrali su da se ona može izliječiti, da je
to neka vrsta ludila ili bolesti. Još šezdesetih godina muškarce su vodili u
duševne bolnice i liječili terapijom odbojnosti kako bi “izliječili” njihovu
bolest.
– O tome ima mnogo u Bijeloj pačjoj nozi.
– Je li? Ja o homoseksualnosti nisam znao ništa dok moj brat Desmond
1955. godine nije dospio na sud. Osuđen je za čin teške nedoličnosti u
javnom zahodu, pa je dobio šest mjeseci zatvora.
Sarah je poželjela pitati što je to teška nedoličnost, ali odmah je odustala.
Umjesto toga, oprezno je upitala: – Ne misliš valjda s djetetom, s maloljet‐
nikom?
– Njemu su bile dvadeset četiri, a njegovom partneru, koliko se sjećam,
preko trideset. To je u ono doba bio zločin, Sarah, neovisno o dobi. Srećom
– mislim da to mogu reći, srećom za njega – Joseph je već bio umro, godinu
prije. Glavne su novine o takvim slučajevima pisale vrlo suzdržano, ali
mjesne ne. Sve je izišlo u Walthamstow Independentu, u kojem je radio moj
brat John. Moja je majka sve to morala čitati.
– Što je radio? Mislim, Desmond?
– Štošta. Bio je kurir, radio je kao prodavač, krojački pomoćnik, barmen, a
u vrijeme kad je uhićen bio je recepcionar u prilično zloglasnom hotelu u
Paddingtonu. Ali, uvijek je imao novca, mnogo više nego što je mogao za‐
raditi od takvih poslova. Mi to nismo zamijetili, ili jednostavo nismo povez‐
ali. Bili smo vrlo naivni.
– Kad je izišao iz zatvora, nije se vratio kući. Unajmio je stan u High‐
buryju, a plaćao ga je čovjek koji ga je ubio. Nije bilo ni govora o tome da
bi ga moja majka odbila vidjeti, nije bila takva. Nitko ga od nas ne bi odba‐
cio, ali jednostavno se nije vratio. I mislim da više nikad nije imao stalni
posao. Ponekad bi posjetio majku i donio joj darove. Uvijek je bio dobro
odjeven. I uvijek je bio sretan.
– Sretan?
– Možda misliš da homoseksualac nije imao mnogo razloga da bude sretan
pedesetih godina, ali on je bio. Bio je doista vedar. I drag, ljubazan. Svi smo
ga voljeli. Mislim da se nije nimalo sramio svoga načina života. Možda ćeš
reći – a zašto bi se sramio? Ali, homoseksualcima su svi govorili da se
moraju sramiti, da su bolesni, da su zli, da su izabrali takav život ili su
duševno bolesni.
Sarah je razmišljala. – Je li tebi govorio o tome?
– Moraš imati na umu da se nismo mnogo viđali. Ja sam pedeset pete
otišao na studij, on u zatvor, a poslije nisam mnogo bio kod kuće, osim za
blagdane. Ali, nekoliko puta jest pričao sa mnom. Zato znam da se nije
sramio. Znam da bi ljudi rekli kako mi je to govorio kako bi me iskvario, u
ono se doba mnogo govorilo o kvarenju, ali, dakako, nije bilo tako. Nije
želio da ja pođem njegovim putom – zašto bi to želio? On je bio on, a ja
sam bio ja, i bili smo različiti. Mislim da je čak i tad znao da se neki rode
kao homoseksualci a neki kao heteroseksualci, baš kao što neki imaju plave
a neki smeđe oči. Nikad nije govorio o tjelesnim pojedinostima, samo mi je
pričao o svojim vezama. I o klubovima i kupeljima u koje je odlazio.
 – Misliš, parnim kupeljima, turskim kupeljima?
– Da, to mu je bilo veoma važno. Volio je pokazivati svoje tijelo. Volio je
da ga gledaju starci koji su odlazili onamo. Nikad mi nije spomenuo Givn‐
era, barem ne poimence. Ali, to je bilo vrlo jednostavno. Givner ga je volio,
našao mu je stan, davao mu novac, a on ga je varao. Što je taj čovjek i
mogao očekivati? Zacijelo je živio u snovima. Kažeš da si čitala o suđenju?
Sarah je kimnula. – Givner se objesio u zatvoru prije suđenja.
– Da. Za moju je majku to bilo strašno. Gubitak Desmonda, suđenje.
Dakako, svi su znali. Svi susjedi.
– Da je Desmond bio ugledan heteroseksualac sa ženom i djecom, suos‐
jećali bi s njom, ali zato što je bio homoseksualac i to se doznalo, odnos je
bio drukčiji?
– Tako je. James i Jackie tad su već imali dvoje djece i preselili su se u
kuću nekoliko ulica dalje. Mary je bila na novicijatu. Margaret i ja oboje
smo radili u blizini, kao nastavnici, i oboje smo još stanovali kod kuće. Ali,
mojoj je majci tad bio potreban John. Rekao sam ti kako smo ga pokušali
naći. Davali smo oglase, ali nitko se nije odazvao. Majka je rekla da nikad i
neće, da zna da ga više nikad neće vidjeti.
– A onda si došao ovamo?
– Nisam se nadao da ću dobiti taj posao. Škola je dobra, mnogo bolja nego
što sam se mogao nadati u Londonu. I svidjelo mi se mjesto, ne toliko sam
Plymouth koliko okolica. Otišao sam, a Margaret je ostala. Ostala je jer je
netko morao ostati. Bila je pravi primjer neudane žene koja se žrtvuje za
roditelja.
– Mezaninski osmijeh – rekla je Sarah.
– Da, možda. Ali, majka to nije željela, nije to ni očekivala. Margaret je
bila zaručena i zavlačila je zaručnika sedam godina. Onda joj je majka rekla
da mora otići, mora se udati i ostaviti je, i Margaret je to na kraju učinila.
– Što je bilo s tvojom majkom?
– Umrla je od raka u proljeće 1973. godine. Dugo je bila bolesna, nekoliko
puta u bolnici, odrezali su joj dojku, izvadili maternicu. Onda je rak prešao
na pluća. Bila je to grozna smrt. Da je John – Gerald – znao, možda bi…
Ali, eto, nije znao. Zašto te zanimalo jesam li pročitao Bijelu pačju nogu?
Sad joj je bilo žao što nije ponijela primjerak knjige. Mislila je da je za‐
cijelo ima, jer sam je rekao da je bio obožavatelj Geralda Candlessa. Bilo je
pola sedam. Još prije sat mogli su otići i kupiti je. U knjižarama u gradu sig‐
urno imaju Bijelu pačju nogu. Ali, sad je prekasno.
 – Radi se o dva dječaka koji zajedno odrastaju u Fensu – rekla je. – Imaju
nekakav homoseksualni doživljaj u školi, o tome nema mnogo, samo se le‐
timice spominje. Odrastu, i jedan postane promiskuitetan homoseksualac, i
sretan je, dok drugoga progone njegove… sklonosti.
– Ah – rekao je Stefan – počinjem shvaćati. Zašto se tako zove?
– Bijela pačja noga? To je citat iz neke pjesme, ne sjećam se koje. Mark,
jedan od protagonista, stalno se prisjeća stvorenja s pačjim nogama koja
hodaju močvarom. I sanja o tome kako je u kamenom prolazu kojega je
izlaz zatvoren, a kad se vrati na ulaz vidi da je i on zatvoren. Vjerojatno je
to tipičan san o klopci, o želji da pobjegneš i svijesti da izlaza nema. Mark
je oženjen, ima suosjećajnu ženu i dva sina. Vidi Dennisa i promatra ga,
slijedi ga, ali nikad se ne susreću. Kad Dennisa ubije ljubavnik, a onda se i
sam ubije, Mark sebe okrivljuje za obje smrti. Siguran je da se to ne bi do‐
godilo da je odavno Dennisu rekao istinu, da ga voli i želi živjeti s njim. Os‐
tatak romana govori o grižnji savjesti i samoostvarenju.
Stefan je na trenutak šutio. – I misliš da se to temelji na stvarnim
događajima?
– Sve su se njegove knjige temeljile na stvarnim događajma. Rekao nam je
to. Ali, mijenjao bi ih, filtrirao, prerađivao. Promijenio bi mjesto i imena i
odnose među likovima. Nikad nisi sasvim siguran što je stvarno a što
izmišljeno, ali osjećaji su uvijek stvarni. Osjećao ih je ili on ili netko koga
je poznavao. – Sarah je ustala, otišla do police s knjigama i pogledala red
očevih knjiga, hrptove s crnim leptirom, dimnjačarovim sinom. Brzo se
okrenula i pogledala svoga strica. – Mislim da je moj otac napisao pismo
koje je našla policija.
– Pismo?
– Među Breechovim pismima bilo je i pismo od čovjeka koji se potpisao
inicijalom J. Pročitano je na sudu.
– Nismo išli na suđenje. Dok je trajalo, zbog majke nismo donosili ni
novine u kuću. A onda se Givner ubio i sve je bilo gotovo.
– U pismu je pisalo da J. želi nekakvo pomirenje. Nije eksplicitno, ali čini
se da se J. želio vratiti obitelji nakon osam godina, a to je mogao samo ako
razgovara s Desmondom. Govori li ti to išta?
– Nažalost ne.
– Napisao je da će nazvati Desmonda za tjedan dana. Pismo je napisano
tjedan prije umorstva. Možda jest nazvao. Možda su se dogovorili kad će se
vidjeti. Ali, onda je Givner ubio Desmonda.
 – Volio bih znati o čemu je htio razgovarati.
– Možda je želio nekome reći zašto je otišao, gdje je bio, zašto je prom‐
ijenio ime. Možda je htio pripremiti teren za povratak obitelji. Ali, napisao
je da su on i Desmond na neki način silno povrijedili jedan drugoga.
– Hoćemo li ikad doznati što je to bilo, Sarah?
– Ne znam. Ali, mislim da nećemo.
Pomislila je, ali nije rekla, da se našao s Desmondom i razgovarao s njim,
bi li ponovno postao John Ryan, vratio se u Ulicu Goodwin, pomirio s ob‐
itelji? To je otvaralo strašna pitanja. Bi li ikad napisao još neku knjigu? Ili,
ako bi, bi li to bile iste knjige?
Bi li ikad sreo majku i oženio se s njom? Bi li se ona, Sarah, uopće rodila?
Na pragu, dok se opraštao od nje, Stefan joj je poželio sretan Božić.
Pod svjetlima automobila bljesnula je ploča s natpisom “prodaje se”. Ali,
nitko ne kupuje kuću usred zime, ima još vremena, do prodaje neće doći
tako brzo. Gotovo je pomislila, do trenutka kad kuće više ne bude, jer tako
će joj se činiti kad netko drugi bude vlasnik, kao da je više nema. Kao da je
došla velika proljetna plima i odnijela je sa stijene u dubine mora. Kao Lyo‐
nesse ili Dunwich, ležat će ondje, netaknuta ali nedostupna.
Kakva glupa pomisao! Majka je već legla, ali svjetlo u njezinoj sobi još je
gorjelo. Sarah je pomislila kako zacijelo ima ljudi njezinih godina koji bi
otvorili vrata majčine sobe, rekli nešto ugodno ili vedro, možda joj prišli i
poljubili je. Možda bi tako postupila većina, ali ona nije mogla. Na trenutak
je oklijevajući stajala pred vratima, u nedoumici zbog nečega tako običnog i
svakodnevnog. Na kraju je samo doviknula “laku noć” i pobjegla u svoju
sobu.
Psiholozi kažu da je najbolje kad je djetetu uzor roditelj istoga spola. Njoj
i Hope uzor je bio roditelj suprotnog spola i to se više nije moglo promijen‐
iti, one to ne bi ni željele promijeniti. Kako je morao biti nesretan njezin
jadni otac. Dok je bio živ nikad se nije pitala je li sretan ili nije, mislila je o
njemu samo kao o ocu i ponekad, često, o tome kako je imala sreće što ima
takvog oca, tako pametnog, darovitog, uspješnog, slavnog, tako dobrog
prema njoj i Hope, tako velikodušnog i punog ljubavi.
Ali, u sebi je oduvijek nosio nešto strašno. O, zašto mi nije rekao? Kad
smo Hope i ja odrasle, zašto nam nije rekao? Mi bi ga utješile, ublažile
bismo bol jer smo ga toliko voljele.
Sljedećeg dana nije imala što raditi. Da se toga sjetila, došla bi tek poslije‐
podne, prenoćila bi u nekom hotelu u Plymouthu. Bilo je prehladno za
izlazak osim ako moraš izići, kao što će ona morati navečer. Očeva radna
soba bila je opustošena i gola. Bilo je bolno biti u njoj. Sjetila se citata koji
je on negdje našao: “Život je žalostan, a pročitao sam sve knjige.” Ono o
knjigama bilo je točno, ali njezin život te večeri neće biti tužan ma koliko
bilo hladno i ma koliko razmišljala, postavljala pitanja i žalovala.
Sklad koji su ona i Hope naizgled prije nekoliko mjeseci ostvarile s
majkom izblijedio je. Nije ju poljubila, i pomislila je kako to više nikad
neće učiniti. Ma što je njezinog oca cijeli život toliko mučilo, majka mu je
to trebala olakšati. Sarah je bila sigurna da nije. Ostavila ga je da sam nosi
teret, a ona se, poput one žene iz Bijede, posvetila svojim sebičnim, glupim
interesima.
Preko noći njezino je srce otvrdnulo prema Ursuli i s čuđenjem i blagim
gađenjem sjetila se kako je, dok se sinoć vozila kući, razmišljala o tome
kako su i majka i stric Stefan sami i kako ih možda ne bi bilo loše povezati.
Brat pokojnog muža. Ne tako davno, barem s povijesnog stajališta, brak
među njima bio bi nezakonit, smatrao bi se nekom vrstom rodoskvrnuća.
Nije Ursuli imala što reći pa joj ništa nije ni rekla. Poslijepodne, dogodilo
se nešto krasno. Nazvala je Vicky, sva zbunjena, kao da joj je neugodno.
Adam Foley došao je na vikend i htio im se pridružiti u gostionici, ali ona
se pitala kako će Sarah reagirati, uvijek se prema njoj tako ružno ponaša.
Mogao bi joj pokvariti večer i ona, Vicky (sad čvršćim glasom) sasvim je
spremna nazvati ga i reći mu da ne može doći.
– Ne brini se za mene – rekla je Sarah, sva napeta od uzbuđenja. – Ne
smeta. Nisam tako preosjetljiva.
Napadno odijevanje prešlo joj je u naviku. Više se nije toliko dvoumila.
Ovaj put je i usnice namazala modro kao i nokte. U Hopeinom ormaru našla
je crne čarape jer nije htjela odjenuti hulahupke. Pod minicom vidjeli su se
vrhovi čarapa ako bi se nagnula. Cipele s potpeticama od deset centimetara
bile su njezine. Nije se mogla sjetiti zašto ih je kupila, ali sad joj je bilo
drago što ih ima. Bilo bi bolje da joj je kosa vrlo duga ili pak ošišana
sasvim kratko, ali tu sad nije mogla ništa.
Bilo je tek pola sedam. Sjedila je u svojoj sobi i čitala jedinu očevu knjigu
koja je ostala u kući, Grimiz Cassiusa koji je sama donijela. U njoj je bila
njegova obitelj, sad je to znala, i to ne samo Chloe Rule kao njegova majka,
nego i Peter, koji je morao biti Stefan, možda i James kad je odrastao, Cath‐
erine je bila spoj Margaret i Mary, a strogi, bogobojazni susjed, druga verz‐
ija Jacoba Manleyja, bio je opet Joseph.
 Nije se mogla usredotočiti na knjigu. Seksualna želja rasprši sve ostalo,
pomislila je, ispuni tijelo i um, pretvori krv u uzburkanu tvar, promijeni
bilo, zapali kožu.
Ursula je pogledala njezine usnice i cipele. Ništa nije rekla, čak ni kad se
Sarah sagnula pred kućnim barom i kad su se vidjeli vrhovi čarapa. Ali, kad
je napunila čašu viskijem i dobrano potegnula, progovorila je.
– Sarah, jesi li sigurna da je to pametno kad namjeravaš voziti do Barn‐
staplea?
– Znam se ja brinuti za sebe – rekla je Sarah. – Bez brige.
Tygera nije bilo. Rosie je imala novog muškarca, Neila. Ili joj je možda
samo pravio društvo te večeri. Od trenutka kad je stigla, i prije nego što je
stigla, Sarah je strahovala da Adam neće doći. To što je Vicky rekla da hoće
nije bilo važno. Nedolazak bi bio sljedeći korak u igri izazivanja i grubosti,
razočaranja i nove nade, krajnji korak u igri nedostupnosti.
Nastavila je piti viski. Njezine su usnice na čaši ostavile modri otisak.
Poslije pola sata otišla je u zahod i, kad se pogledala u zrcalu, pomislila je
da izgleda kao netko tko je predugo ostao u bazenu, blijeda lica, modrih
usnica. Kad se vrati za stol, rekla je u sebi, on će biti ondje. Odgađala je
povratak, provlačila prste kroz već ionako zamršenu kosu, nanijela još
modrog ruža. Ali, kad se vrati za stol, on će biti ondje.
Nije ga bilo. Vicky je počela govoriti o tome kamo bi mogli dalje. Barn‐
staple je tako beznadno mjesto. Zašto se svi ne presele u London? Da su u
Londonu, gdje žive sretnici kao što su Sarah i Adam, bilo bi stotinu mjesta
kamo bi mogli otići, izbor bi bio beskrajan. Netko je predložio vinski bar
koji je otvoren do ponoći. Netko drugi donio je na pladnju novu rundu. Al‐
exander je rekao da bi mogli jesti tu, pa su svi počeli proučavati jelovnik.
Sarah nije znala kako bi se natjerala da nešto proguta.
Jelo je stiglo, uobičajeni gostionički izbor, riba i pomfrit, piletina i pom‐
frit, sve pretrpano na premaleni stol s bocama s umakom i košaricom nas‐
ječenog francuskog kruha. Sarah je mrvila kruh, natočila si je još vina, pa
još. Počela je razmišljati o tome što će ako ne dođe. Bilo je gotovo deset.
Već cijeli sat nije progovorila ni riječi osim “da” i “ne”. Ako ne dođe, sve
će biti isto kao prošli tjedan. Ali, nije mogla podnijeti pomisao na samotnu
vožnju kući, na mračnu kuću, na to da je ondje njezina majka ali ne i njezin
otac.
Možda Adam od nje nešto očekuje. Da ode do vikendice, pozvoni, pusti da
je izvrijeđa i otjera, a onda se pet minuta poslije sastane s njom vani, u
mraku. Ili je možda želi natjerati da se ponizi, ode kući i ponovno pokuša
sljedeći tjedan, i sljedeći, da ga nazove u Londonu. Ali, kako dugo to može
raditi? I ne bi li takvo pokoravanje bilo kontraproduktivno, budući da i on
želi suprotstavljanje i neprijateljstvo baš kao i on?
Podigla je pogled i vidjela ga kako ulazi kroz bočni ulaz. Istog trena, za
samo sekundu, njezin strah i sumnje nestali su. Preplavila ju je vrućina, po‐
jurila joj u glavu tako da je u njoj krv tukla poput valova. Jedna se racion‐
alna misao ipak uspjela probiti: da je neobično, neobjašnjivo, kako nečiji
lik, ne glas ili dodir ili blizina nego samo lik u daljini može izazvati takvo
uzbuđenje. Gotovo se bojala vlastitog tijela koje joj je izmaklo vlasti, koje
se ponašalo onako kako ne bi smjelo sad nego tek poslije, u njegovu
naručju, pod njegovim rukama. Prvi put otkako je pamtila nehotice je
uhvatila dah. Alexander ju je pogledao i upitno podigao obrve.
Ostalo joj je još toliko zdravog razuma da bude zahvalna što su pomislili
kako je tako reagirala jer joj je mrsko vidjeti Adama. Prišao je i stao uz već
pretrpan stol, svima neodređeno rekao “zdravo”. Nije ju gledao, kao što je i
znala da neće. Rosie se odmaknula ulijevo, Vicky udesno. Privukao je
stolac i sjeo između njih.
– Ovo je Neil – rekla je Rosie.
– Zdravo, Neil.
– Baš smo razmišljali o tome kamo bismo dalje.
– Kao i uvijek – rekao je.
– Da. Imaš li ti kakvu ideju?
– Nema se kamo otići.
– U klub. Ili u onaj novi vinski bar.
– To sa mnom ionako nema veze. Samo sam svratio na piće.
Pogledao ju je hladno i ravnodušno. Uzvratila je istom mjerom. Želja je u
njoj bila tako snažna da nije znala hoće li je noge nositi. Kad popije piće,
poći će, a ona će morati za njim. Što ako ne bude mogla ustati? Ne bude
mogla hodati? Ponovno ju je hladno pogledao. Htio je da ona počne. Ona
mora početi razgovor koji će biti sve oštriji i uvredljiviji, sve uzbudljiviji.
Iznenadila se što uopće može govoriti. – Imaš sudar, Adame?
– Što?
Ponovila je: – Pitam te imaš li sudar?
Odmahnuo je glavom kao da želi pokazati kako je nju nemoguće ra‐
zumjeti. Ostali su postali napeti. Zapanjila se kad je osjetila kako ju je Rosie
pod stolom primila za ruku i stisnula je. Adam je učinio nešto posve
neočekivano. Gurnuo je ruku u džep svojeg golemog kaputa, izvukao neku
broširanu knjigu i bacio je na stol. Pritom je srušio čašu pa se crno vino raz‐
lilo među tanjure i počelo curiti na pod. Vicky je dograbila nekoliko pa‐
pirnatih rupčića i pokušala ga obrisati.
Knjiga je bila njezina oca. Fantomski slušači.
Bila je trošna. Ovitak s duhovima koji su se razbježali u zoru bio je
oštećen. Vino se razlilo po hrptu i ostavilo krvave tragove na crnom leptiru.
Sarah je prinijela ruku ustima kao da odbija udarac.
– Našao sam je kod uličnog prodavača – rekao je. – Stajala me samo tride‐
set penija. Ako je tko od vas želi pročitati, samo izvolite. Ako je budete
mogli čitati. Ja nisam mogao. – Polako se okrenuo, pogledao je u lice, a
onda spustio pogled niz njezino tijelo. – Ti si već sigurno imala to dvojbeno
zadovoljstvo.
Skamenila se. Nije znala što bi rekla. Osjećala je uporni pritisak Rosiene
nepotrebne, neželjene ruke.
– Slavni je pisac bio obični pompozni napuhanac, zar ne? Užasno preten‐
ciozan. Ha, valjda nešto znači objaviti devetnaest romana, sve jedan dosad‐
niji od drugog.
Alexandar je rekao: – Adame!
Istodobno, Vicky je rekla: – Ovo je vrlo neugodno. Zar nisi znao da je
Gerald Candless bio Sarin tata?
– Da to nisam znao, ne bi imalo mnogo svrhe sve to reći. Ali, ona mu nije
nalik. Imao je lice kao gušter s brkovima. Mudro je dijete koje zna svoga
oca, nije li tako?
– Naravno da mi je on bio otac, govnaru – rekla je Sarah.
– Dražesno. Hvala ti. No na to sigurno nisi osobito ponosna. Ja bih na
tvojem mjestu šutio o tome.
– Adame! Prestani! – Rosie je skočila na noge. – Ne može više ovako. Ne
možeš se tako ponašati s nama. Grozan si, nevjerojatan…
– Zar zato što ženi kažem ono što već i sama zna, da je ljubimac
književnih krugova bio obično piskaralo, a njegove knjige čisto sranje? On
je to nazvao umjetnošću i nekako naveo druge da i oni tako misle.
Sarah je istrgnula ruku iz Rosiene. Ustala je, navukla očev kaput i, ne
znajući ni sama zašto, uzela knjigu sa stola. Držeći je objema rukama,
krenula je prema parkiralištu. Vicky je povikala: – Sarah, čekaj… – Nije se
ni okrenula.
 Bol se širila kroz ramena i prema glavi, a onda se skupila na tjemenu
poput premalene kape. Unutra je bilo vruće i sad je podrhtavala. Noć je bila
mračna i vlažna, nad automobilima je visjela crna izmaglica i na karoseri‐
jama ostavljala grozdove blještavih kapljica. Otključala je vrata i sjela za
upravljač. Njezin je dah zamaglio staklo pa se našla kao zatvorena među
neprozirnim zidovima.
Znala je da će on otvoriti suvozačka vrata za manje od pet minuta i sjesti
pokraj nje. Doći će za pet minuta. Zapravo, došao je za tri. Upalilo se
svjetlo u automobilu pa se vidjela u retrovizoru, iznurena, stara, usnica
modrih kao od smrzavanja.
Ušao je u auto, zatvorio vrata i spustio ruku na njezino koljeno. Svjetlo se
isključilo. Nastao je duboki mrak. Primio ju je za ruku i dodirnuo dlan
jezikom.
Kao da je vrlo umorna, kao da je teško bolesna, rekla je slabim glasom: –
Ne vrijedi. – Povukla je ruku i odgurnula njegovu. – Ne mogu. Ni večeras,
ni ikad više.
– Kako to misliš?
– Znaš kako mislim.
– Ne znam.
– Sve to što si rekao.
Njegovo je lice bilo samo neodređena mrlja, ali vidjela je bljesak u oku.
– To je bila igra – rekao je. – Znaš to. Naša igra. Ti uživaš u njoj, ja
uživam u njoj. Uzbuđuje nas.
– Ne.
– Prije ti se sviđalo. Već smo to radili. – U njegovu glasu osjećala se na‐
petost. Uhvatila ga je panika. – Zaboga, pa nisam to ozbiljno mislio.
Obožavam njegove knjige. I ta mi se knjiga silno svidjela. Znaš da to nisam
mislio.
Pokušala je biti mirna i suvisla i djelomice je uspjela. – Rekao si to. Vjero‐
jatno nisi mislio ozbiljno, ali to nije važno. Rekao si i ne možeš poreći.
Nikad to neću zaboraviti. Tu ništa ne mogu.
– Žao mi je. Ispričavam se. Iskreno mi je žao. – Tako je i zvučao. Zvučao
je onako kako bi joj na početku bilo mrsko da zvuči, ponizno, pokajnički,
uplašeno. – Molim te, dopusti mi da poreknem. Riječi, vratite se. Može li
tako?
– Bih, da mogu. – Što je učinjeno, učinjeno je, pomislila je. Ne može se
izbrisati.
 – Onda to reci. Možeš ti to.
– Ne mogu. To je jedino u što nisi smio dirati.
– Sarah, ne razumijem te.
– Ja sad idem doma. Zbogom.
Počeo se buniti. Izišla je iz automobila, zaobišla ga i otvorila suvozačka
vrata. Trenutak je oklijevao, ali onda je izišao. Nije ga gledala iako ga je
pod svjetiljkom mogla jasno vidjeti. Sjela je za upravljač, uključila motor,
pritisnula tipku za odmrzavanje prozora. Dok se izvezla na ulicu, nestao je.
Nigdje ga nije bilo.
Boljelo ju je iza očiju. Trebalo joj je nešto protiv boli, ali nije znala što. Na
pola puta do kuće počelo je kišiti. Ritmično pomicanje brisača stakla pod‐
sjećalo ju je na užas besmisla. Odnijela je knjigu u kuću. Morala je prijeći
samo nekoliko koraka, ali i ona i knjiga bile su posve mokre. Gotovo nikad
nije plakala, ali kad je za sobom zatvorila vrata, rasplakala se. Spustila se na
sag u predvorju i plakala u mraku, s očevom skvašenom knjigom
priljubljenom uz obraz.
 27.

Što je radila Šeherezada pošto je dovršila tisuću prvu pripovijest? Je li sig‐

urnost ubila njezinu kreativnost? Dakako da nije. Počela je pisati. Jednog
ćemo dana naći njezinu ostavštinu, i te će pripovijetke biti mnogo bolje od
prvih tisuću, jer sigurnost hrani darovitost bolje nego opasnost.
—Hamadrijada
U Sarinom snu bila je gusta magla, ali bila je negdje na selu, a ne na plaži,
i nije bilo boje. San je bio poput crnobijelog filma. Sivi i tamnosivi san.
Hodali su jedno prema drugome, ona i Adam Foley, izranjali su iz magle,
susreli se, stajali odvojeni. Rekao je: “Nisam ono nikad kazao. Sve je to
izgovorio moj dvojnik.” “Ali, ti nemaš dvojnika”, uzvratila je, i nije prema
njemu osjećala ništa, ni želju ni izazov. Magla se zgusnula i nakupila na
njezinim rukama. Spustila je pogled i vidjela da cijelo njezino tijelo blješti
pokriveno kapljicama kao staklom s razbijenog prozora.
“On nema dvojnika. Ne postoji nitko poput njega”, čula je kako govori
glas njezina oca. Onda ga je ugledala, ondje gdje je prije bio Adam. Znala
je da je to njezin otac, ali bio je mlađi, izgledao je kao Stefan i možda kao
netko koga nikad nije upoznala, netko tko je umro strašnom smrću prije
nego što se rodila. “Prebolio sam, ili sam barem pokušao”, rekao je Stefan-
Desmond-otac. “Ali, uvijek ga vidim u magli.”
Bila je neutješno osamljena. Upitala se želi li Adama i iskreno odgovorila
ne, nikad ga više ne želi vidjeti. Kuću će prodati i ona se nikad neće vratiti,
nikad više neće vidjeti Rosie, Alexandera i Vicky. Ni bijelu izmaglicu koja
se diže s mora. Ni rododendrone, ni školjke, ni otok koji leži na mirnom,
plosnatom, sivom moru.
Ima li uopće prijatelja? Mnogo znanaca, to da. Druge profesore s fakulteta.
Sestru i njezinog partnera. Strica koji ima vlastiti život, vlastitu djecu. Tetu
koju nikad neće upoznati, bratiće i sestrične koje ne želi poznavati. Kao i
obično – bila je toga svjesna – majku je ostavila na posljednjem mjestu.
Gotovo je zaboravila na nju.
Podaci o Geraldu Candlessu sad su potpuni, ili barem onoliko potpuni
koliko je moguće. Prelistala ih je, svoje bilješke, novinske izreske, foto‐
grafije koje je donijela iz Lundy View Housea, sinopsise očevih knjiga koje
je sastavila i vlastite skice početka knjige, Jasonova i Fabianova izvješća,
rodoslov Candlessovih, rodoslov Ryanovih. Znala je o njemu sve osim
odgovora na pitanje zašto. Znala je o njegovu djetinjstvu, o roditeljima,
očuhu, braći i sestrama, školi, prvom poslu, vojsci, zaposlenju poslije rata,
odlasku iz roditeljske kuće i nestanku.
Nije znala jedino zašto je nestao, zašto je promijenio identitet.
Memoare će morati napisati bez toga. Do početka semestra preostao joj je
još samo tjedan, pa je ujutro sjela za kompjutor i latila se posla. Kad je nap‐
isala deset kartica, napravila je stanku i napisala pismo Robertu Postleu. Is‐
pričala mu se zbog dugog nejavljanja, rekla da je morala istraživati, ali sad
je ozbiljno počela raditi i namjerava završiti u svibnju. Koncem svibnja.
Dok je ispisivala adresu Carlyon Brenta na omotnici, nazvala ju je majka.
Sarah je mislila da je u Lundy View Houseu, pa je upitala pada li snijeg.
Negdje je čula da se za West Country predviđa snijeg. Ursula je rekla da ne
pada, osim ako istodobno ne pada u Kentish Townu. Riješile su nespora‐
zum, a Saru je više zanimala slučajnost da je njezina majka u Bloomsburyju
u trenutku kad ona adresira pismo u taj dio grada nego razlog poziva.
Ali, tad joj je sinulo da bi Ursula morala znati što je otkrila, da joj sve
treba ispričati. Mora joj reći što će biti u memoarima.
– Čuj, ako si došla u London, bi li sutra navečer navratila k meni? Pozvat
ću i Hope. Moram vam nešto reći.
Palo joj je na um da bi takvu najavu svaka majka protumačila kao najavu
zaruka ili vjenčanja. U svakom slučaju, nečega u vezi s nekim muškarcem.
Bila je toliko zauzeta razmišljanjem o tome kako više nikad neće osjećati
seksualnu želju da nije obratila osobitu pozornost kad je Ursula rekla da i
ona njoj ima nešto reći.
– Nisi valjda prodala kuću?
– Ma kakvi. Pa na tržištu je tek dva tjedna.
Hope je došla kose vezane šalom jer je Fabian rekao da s krznenim
šeširom izgleda kao Boris Jeljcin.
– Ma sigurno misli da ću objaviti zaruke.
– Nećeš valjda?
– A s kim bih se ja to mogla zaručiti?
Dok je otvarala bocu vina koju je donijela, Hope je rekla da ona i Fabian
razmišljaju o zarukama.
– Vi uvijek o tome razmišljate. Razmišljate o tome već deset godina.
 Hope je sjela i zagledala se u čašu kao da je kristalna kugla. – Kad bismo
se zaručili, to bi značilo da trebamo početi živjeti zajedno. A onda, možda
za godinu-dvije, ako sve bude u redu, mogli bismo se vjenčati.
– Da mi je znati zašto tako bezglavo žurite!
Stigla je Ursula. Na glavi je imala krzneni šešir koji Hope ne bi pristajao,
ali njoj jest. Sarah je zamijetila da je od glave do pete odjevena u nove
stvari. Opet se ošišala, i to mnogo bolje nego prvi put u Barnstapleu.
I ona je donijela bocu, ali pjenušca.
– Jesi li možda prodala kuću? – upitala je Hope.
– Imam ponudu. Posrednik me jutros nazvao.
– Ne znam čemu pjenušac – rekla je Sarah i poljubila majku. Najviše zato,
pomislila je poslije, jer tako zanosno miriše na Romu Laure Biagiotti nego
zbog ičega drugog. – Hoćemo li ga popiti radije nego tvoje vino, Hope?
– Pogledaš li bocu, vidjet ćeš da si već popila gotovo sve vino – rekla je
Hope.
Njihov je otac znao vrlo vješto otvoriti bocu pjenušca, bez prolijevanja i
praskanja. Ni Hope nije išlo loše. Otišla je u kuhinju po krpu da obriše stol.
– Želim vam reći što sam doznala o tati.
– Nije valjda nešto grozno? – Njezina sestra izgleda upravo kao njihov
otac prije dvadeset i više godina, pomislila je Sarah, kad bi u slikovnici
neka slika najavljivala nešto strašno ili kad bi ih njegova pripovijest zas‐
trašila. Uvijek bi im obećao da neće biti ničega strašnog i uvijek je održao
obećanje. – Nije nešto što će me uzrujati?
– Mislim da ne. Sigurna sam da neće.
Nije to mogla zajamčiti kao nekoć on. Ali, sve im je ispričala. Na Hopeinu
se licu vidjela svaka nijansa osjećaja. Jedanput je rukom pokrila usta, drugi
put objema rukama cijelo lice. Uzviknula je kao da se uzrujala ili da pros‐
vjeduje. Ali, na Ursuli se ništa nije vidjelo. Nije ni taknula pjenušac. Sarah
je svoj popila i ponovno napunila čašu, svjesna da već osjeća posljedice.
Iz Hope je provalilo: – Ali, zašto? Zašto je to učinio?
– Upravo to ne znam.
– Ali, moraš znati. – Hope se obratila majci kao da je ona policajac, a
Sarah osumnjičeni. – Nije moguće da si bila s njim u braku trideset pet ili
koliko već godina, a da ti ništa nije kazao.
– Ne. To jest, da, bila sam. Nikad nisam posumnjala da je netko drugi.
Zašto bih?
 – Pitanje je – rekla je Sarah – trebam li to unaprijed reći Robertu Postleu
ili ne?
– Reći Postleu? Zašto?
– Pišem memoare o tati, sjećaš se? On je bio tatin nakladnik, sad je moj.
Zato. Trebam li mu unaprijed reći da je tata zapravo bio John Ryan ili da
pričekam dok memoari ne budu gotovi?
Ursula nije rekla ništa. Slušala je šutke. Uzela je čašu s pjenušcem i malo
otpila. Hope je posegnula za bocom i rekla: – Ako mu sad kažeš, to će se
pročuti. On će biti silno uzbuđen i nekome će reći, ako nikome drugom, sig‐
urno svojoj ženi. Ili će to čuti neka tajnica. Ne zaboravi da Manje je više
izlazi za dva tjedna. Stvar će nekako procuriti, to se uvijek dogodi, završit
će u novinama i onda nam više neće dati mira.
– Mislim da je to malo nepošteno prema Robertu, ali shvaćam što želiš
reći. Dobro, onda ni riječi dok ne dobije rukopis. Slažeš se, ma?
– Naravno, ako ti tako želiš. Ali, kad knjiga bude objavljena, novinari će
svejedno navaliti.
– Dotad ćemo biti spremne – rekla je Sarah, ne znajući kako će to biti
spremne.
Uzdahnula je. Očekivala je da će joj laknuti kad im kaže, da će se osjećati
bolje, ali nije bilo tako. Odjedanput je bila svjesna da će njezina sestra i
majka ubrzo otići, ostaviti je samu, opet će biti sama, a tako se nikad prije
nije osjećala. Piće koje joj je inače pomagalo sad nije. Kad odu, a boce
budu prazne, pogledat će što još ima za piće. Napit će se i zaspati.
Ursula je rekla: – Rekla sam ti da i ja tebi nešto želim reći, Sarah. Tebi i
Hope.
Je li? Sarah se nije sjećala. Valjda misli na ponudu za kuću. Je li zato don‐
ijela pjenušac?
– Sjećaš li se kako si me dovezla u London onaj put kad sam išla nekoga
posjetiti?
– Da, odvezla sam te u hotel, gdje si i sad odsjela.
– Ne, nisam. Stanujem kod tog nekoga, kod prijatelja. Pitala si me gdje
ona stanuje, a ja sam ti rekla da to nije ona, nego on. Ne sjećaš se?
Sarah je kimnula jer joj je tako bilo lakše.
– Odsjela sam kod njega. Ne. Živim s njim. Zove se Sam Fleming i
namjeravam živjeti s njim. Možda u njegovom stanu, a možda ćemo kupiti
nešto zajedno kad prodam kuću, ne znam. Ali, sad živim s njim.
– Zašto nam nisi rekla?
 – Često sam ti pokušavala reći, Sarah, ali ti me ne slušaš. Nikad ne slušaš
što ti govorim. Pokušala sam ti reći kad si me vozila u hotel. I kad me
nazvao, a ti si se javila. Pa sam na kraju zaključila da ću morati doći ovamo
i reći vam objema. Ovako. I sad sam vam rekla.
Njezina majka ostala je bez daha. Porumenjela je. – Nisam ozbiljno mislila
ono da me nikad ne slušaš. Znam da imaš vlastitih problema. Zašto bi me
slušala? No eto, sad ste me obje saslušale. Htjela bih da ubrzo upoznate
Sama. Htio je večeras doći sa mnom, ali rekla sam mu ne, ne ovaj put.
Sarah se toliko usredotočila na majčino lice, na njezinu iznenadnu
zbunjenost i nadasve, na njezine riječi, da nije ni pogledala Hope. Na trenu‐
tak je zaboravila da Hope postoji. I tako, poskočila je kad je Hope vrisnula.
– Ne možeš! Ne smiješ!
Ursula se malčice uvukla u naslonjač. Podigla je ruku kao u samoobrani.
Sarah je prvi put pomislila kako je često majka u prošlosti izvela tu kretnju,
ali uvijek na nešto što je rekao otac. Sad se branila od Hope.
– Ne vidim kako to može utjecati na tebe, Hope. Znala si da odlazim iz
kuće i bila si zadovoljna zbog toga.
– Nisam bila zadovoljna!
– Nisi imala ništa protiv. Živjet ću u Londonu, s muškarcem koji mi je vrlo
drag. Bit ću vam blizu, moći ćemo se viđati…
– Viđati?! Nikad te više u životu ne želim vidjeti! Bila si udana za tatu!
Jesi li to zaboravila? Za tatu!
Nestalo je Ursuline zbunjenosti i nesigurnosti. Rekla je čvrstim glasom: –
Ti o tome ne znaš ništa. Što itko zna o tuđem braku? Ništa. Ti ništa ne znaš,
ništa.
– Znam da te mrzim. – Suze su tekle niz Hopeino lice. – Bila si tatina
žena, a sad ćeš živjeti s tim muškarcem, sigurno je užasan kad te želi, tre‐
bala bi biti mrtva. Trebala bi ti biti mrtva, a ne tata.
Kao da joj je ponovno osam godina. Lice joj je nabubrilo u djetinjastu gri‐
masu. Sarah se uplašila. Nije znala što učiniti, ali ustala je, prišla sestri
pruženih ruku. Hope ju je udarila.
– Ne smiješ – vrisnula je. – Zabranjujem ti! Tata ti zabranjuje!
– Kao što kažeš, Hope, tvoj je otac mrtav – rekla je Ursula.
Hope je navukla ogrtač, posrćući i sklanjajući kosu iz očiju, brišući
šakama oči. Sarah nije učinila ništa. Nije govorila. Ursula se, problijedjela,
zavalila na naslon. Hope je otvorila vrata i zalupila ih za sobom tako da se
cijela kuća protresla.
 Sarah je trljala ruku ondje gdje ju je Hope udarila. Pogledala je majku i
poželjela da kaže nešto o tome kako Hope zna biti djetinjasta, kako ne zna
što ju je spopalo, kako će to brzo proći. Ali, Ursula to nije učinila. Izgledala
je kao da je nasmrt bolesna. Došla je sva blještava, u novoj odjeći, s novom
frizurom, zacijelo sretna. Sve je to nestalo. Sad je izgledala kao da ju je po‐
godila munja i ubila u njoj životnu silu.
– Ma – rekla je Sarah, a onda: – Majko.
Ursula se pokrenula. Podigla je ramena, spustila ih, zatreptala. Onda se
stresla, ili je možda zadrhtala. – Moram ići.
– Čuj, nije ona… – Sarah je htjela reći da Hope nije mislila ozbiljno, ali
sjetila se da je upravo to Adam rekao njoj i da to ništa nije promijenilo. –
Hoću reći, mislila je to u tom trenutku, ali proći će je. Jesi li dobro?
– Nisam. Ali, bit ću. Jednog dana, bez sumnje, i mene će proći. Moram ići.
– Hoćeš li da ti pozovem taksi?
Ursula je odjedanput postala suvisla i mirna. – Mogu ga zaustaviti na ulici,
Sarah. Vjerujem da to nije osobito teško, premda zapravo ne znam. Tako
sam rijetko bila ovdje. Ali, mogu zaustaviti taksi ili otići do podzemne, jer
više ne želim biti ovdje. Ne želim više govoriti, ne sad. Želim ti reći samo
jedno. Nikad ti to nisam rekla i možda ni sad ne bih trebala, ali ipak ću to
učiniti. Bila sam užasno nesretna s tvojim ocem, nije to bio nikakav brak,
nije bilo ništa. Poslije Hopeina rođenja odbacio me u svakom smislu, a ako
me nikad nije fizički zlostavljao, svakog mene dana ubadao jezikom. Sad
idem.
Sarah je zurila u nju. Mehanički je ustala i pridržala joj ogrtač. Ursula se
okrenula, lica blizu Sarinog, očiju umornih i tužnih. Sarah je priljubila
usnice na njezin hladan, krut obraz. Nije uzvratila poljubac. Nisu više pro‐
govorile dok nisu sišle u prizemlje. Sarah je tek tad shvatila da uopće nije
čestitala majci, nije joj poželjela sreću. Sad je bilo prekasno.
– Čuj, ma, javit ću ti se. Čak ne znam ni gdje stanuješ. Nemam broj tele‐
fona.
– To sam vam večeras objema htjela dati – rekla je Ursula. – Ali, neka
malo pričeka, što veliš? Laku noć.
Kad se vratila u stan, Sarah je pogledala na ulicu. Bilo je još rano, tek
devet. Vidjela je Ursulu kako hoda pod ogoljelim stablima, a onda stražnja
svjetla taksija koji je izišao iz bočne ulice. Majka je već bila predaleko da bi
vidjela je li sjela u taksi, a kad je nakon pet minuta zazvonilo na vratima,
pomislila je da se zacijelo vratila. Nešto je zaboravila, ili je zažalila zbog
onoga što je rekla na rastanku. Sarah je podigla portafon i rekla: – Otvorit
ću ti, majko.
Nije se čulo ništa, zatim pucketanje, a zatim: – Nije majka, nego Jason.
– Mislio sam da me možda nećeš pustiti unutra – rekao je.
I on se, kao i majka, ošišao. Izgledao je zdravije, kao da se bolje hranio.
Prištevi su nestali. Pružio joj je omotnicu.
– Tvoj ček. Vraćam ti ga. Nisam radio, pa me nemaš za što platiti.
– Jesi li za piće?
– Donio sam bocu vina. Ona mi je u džepu. Nisam se iznenada udebljao.
Zaposlio sam se – doduše, radim samo nekoliko sati na dan jer sam se
vratio na fakultet.
– Vratio si se na sveučilište?
– Vraćam se. Kad počne semestar. Ne u Ipswichu, nego ovdje, u Londonu.
Hoćeš li vina?
Već je ionako previše popila. Odmahnula je glavom, a on se nasmiješio,
podignuvši obrve. – Onda ga ostavi za sutra. Jesi li doznala zašto je tvoj tata
promijenio ime?
Ispričala mu je o Stefanu, pokazala mu papire i onih deset kartica koje je
napisala. Rekao je: – Nemaš više što otkriti, je li?
– Čini se da ne.
– Nikad nećeš doznati zašto. Zanima li te što je rekla moja bakica kad sam
joj rekao? Rekla je: “Sigurno je učinio nešto strašno nekome u svojoj ob‐
itelji, ili netko iz obitelji njemu.”
Sarah je kimnula. Ukočeno je rekla: – Da mi je itko rekao da će mi biti
drago vidjeti nekoga tko svoju baku zove “bakica”, ne bih povjerovala.
– Ti si snob, Sarah.
– Znam.
Nasmijao se. – Moram poći. Još do kraja tjedna stanujem u Ipswichu, a
zadnji je vlak u jedanaest.
Oklijevala je, iznenada pomislivši na sve njih, mrtvoga oca, majku, Hope,
bolne uvrede Adama Foleyja, a onda je dršćućim glasom, ne gledajući ga,
rekla: – Bi li htio prenoćiti kod mene?
 28.

Plagijat je češće posljedica očaja nego pokvarenosti.

—Mladoženjina vrata
Rukopisi dvoje njegovih autora stigli su na stol Roberta Postlea istoga
dana u prvom tjednu kolovoza. Onaj što mu ga je poslao agent nije
očekivao još mjesec dana, a onaj koji mu je poslan izravno trebao je stići
odavno. Već je pomislio da ga nikad neće vidjeti.
Rukopis Zahvalno dijete: sjećanja na moga oca bio je dvostruko deblji od
Pokvarene šume, što mu je sasvim odgovaralo. Rukopis Titusa Romneyja
bio je drugi roman prema ugovoru za dva romana. Na prvi pogled, činilo se
da nema ni dvjesto kartica, ali Robertu je bilo drago što je stigao prije roka.
Kad je posljednji put razgovarao s Romneyjem, rekao mu je da nema ideja i
da se zablokirao. Ali, to je bilo prije gotovo godinu dana, sjetio se Robert.
Vrijeme leti.
Sarin naslov nije mu se osobito svidio. Poigravala se, dakako, s citatom iz
Kralja Leara: “Oštrije je od zmijina zuba, Imati nezahvalno dijete.” Prije
nekoliko mjeseci dala mu je naslutiti da će memoari biti senzacionalni.
Njezin se otac zapravo nije zvao Gerald Candless, promijenio je ime i iden‐
titet kad mu je bilo dvadeset pet. Napisala mu je još ponešto o tome, ali
Robert se pitao je li Gerald Candless bio dovoljno slavan da bi se za to zain‐
teresirao žuti tisak. Možda. Ovisi o tome što je otkrila i kako je to napisala.
To će ionako biti briga reklamnog odjela, a ne njegova.
Ursula je prodala Lundy View House. Živjela je s nekim knjižarom u Lon‐
donu. Robert je mislio da će ga upoznati na Hopeinu vjenčanju, ali nije ga
bilo. Što je još važnije, nije bilo ni Ursule. Neki su ljudi pitali zašto, ali
Robert nije bio jedan od njih. Ipak, neka žena po imenu Pauline rekla mu je
da se Hope posvađala s majkom i da se još nisu pomirile.
– Što se mene tiče, očekivala bih da teta Ursula više poštuje tetkovu uspo‐
menu.
Onda ga je Sarah upoznala s nekim čovjekom po imenu Stefan. Učinilo
mu se da je prestar za nju, ali to nije bilo važno, jer poslije, kad mu je ob‐
jašnjavala da knjiga ipak neće biti gotova u svibnju, pojavio se mnogo
mlađi muškarac koji je očito bio njezin dečko. Imao je jedno od onih
groznih imena, Gareth ili Darren. Ne, Jason.
Tad mu je rekla da će memoari biti senzacionalni, a taj se Jason nasmijao,
zagrlio je i rekao da je to preblago rekla. Sad kad je rukopis bio pred njim,
zabrinuo se. Ne, to je preblago rečeno. Bojao se. Dakako, osjećaj mu nije
bio nepoznat. Nakladnici se uvijek boje klevete, pogrešaka, netočnosti i laži
svojih autora. Da i ne govorimo o plagijatu. Sve bi to mogao naći u Sarinu
rukopisu pa se zato bojao.
Dvije kartonske fascikle povezane gumicom ležale su naizgled nedužno na
stolu. Na kraju krajeva, to je samo papir, petsto listova i na njima riječi. Ali,
papir i riječi uvijek izgledaju nedužno. A kad pomisliš što sve može tiskana
riječ, što je sve učinila, to je doista velika varka.
U subotu se spremao na odmor, sa ženom i djecom koja su još živjela s
njima. Od starijih urednika u Carlyon Brentu očekivalo se da pođu na
odmor u kolovozu, zbog sezone. Jedan će rukopis pročitati sad, drugi pon‐
ijeti na odmor u Lubéron. Koji će biti prvi?
Možda tanji. Onaj kojem se manje veseli. Kojeg se želi osloboditi. Za taj
će biti dovoljno nekoliko sati. A onda Sarin. Na hotelskoj terasi, u hladu u
nekoj kavani… Postoji li fotografija Geralda s djevojčicama kad su bile
malene? Činilo mu se da postoji, u arhivu Carlyon Brenta. Izvrsno će
izgledati na ovitku.
Stavio je Romneyjevu Pokvarenu šumu u aktovku. Poslije večere, poslije
vijesti u devet, izvadio ga je i počeo čitati.
 29.

1.
Šuma je u sjevernom dijelu možda zelena i divlja, pravi gustiš, ali ovdje je
prašnjava i trošna. Čak i u proljeće stabla kao da se moraju boriti da
ostanu uspravna. Uz stazu što vodi duboko u šumu bilo je mirnije, više nalik
pravoj prirodi. Zvukovi prometa s križanja jenjaju, svjetla blijede. Nebo je
blještavo sivo, ne doista mračno, masa izlomljenih, raznolikih oblaka na
kojoj se mjesec pojavi pa povuče pa opet pojavi.
John je bio vrlo blizu kuće. I one prave, gdje su živjeli njegova majka,
braća i sestre, i one u kojoj je bio podstanar. Jedna je bila u ulici oko kilo‐
metar na zapad, druga malo dalje na jug. Zaključio je da je dovoljno
daleko. Ovamo neće doći, nitko od njih. Samo jedna vrsta ljudskih bića
dolazi ovamo poslije sutona, vrsta koju je došao naći.
Izravnost te pomisli presjekla ga je i uplašila. Nije to smio izraziti tako ne‐
posredno, čak ni samome sebi. Došao je samo pogledati, vidjeti je li istina
ono što je čuo. U redakciji i u tiskari glasine su se brzo širile. Nije znao
odakle potječu, ali uvijek su postojale, spomenuli bi ih stariji muškarci
glumeći svjetske ljude ili bi se rugali. Dakako, ne ako bi bila nazočna i neka
djevojka. Čuo ih je pa se i on smijuljio ili kolutao očima kako se očekivalo.
Ali, zapamtio je, pohranio je sve podatke.
U šumi, rekli su, pokraj rezervoara. Ulica Forest, Grove Hill, tamo negdje.
To je njihovo nalazište. Odeš li tamo, dečko, moraš se leđima nasloniti na
stablo.
Samo, on to nije htio. Nije to htio ni izraziti. Samo je došao pogledati. Jer,
bila je to mogućnost za ubuduće, nešto o čemu je mogao razmišljati, odvag‐
nuti prednosti i nedostatke, procijeniti je li taj način života za njega. Ništa
drugo nije dolazilo u obzir. Kupelji nikako – ne, kupelji ne – a nikad, nikad
ono drugo. Čim je čuo za ona podzemna mjesta, čim mu je to rekao onaj
dječak u školi, potpuno je prestao odlaziti u javne zahode. Nije im više išao
ni blizu. U mornarici to nije bio problem – sam Bog zna da je bilo dovoljno
drugih problema! – ali, otkako je postao novinar… Uvijek bi morao otići
kući ili se poslužiti uredskim zahodom, ili onim u gostionici, ili, ako nije
preostalo ništa drugo, otići za grm.
Došao je ovamo jer je to bila jedina mogućnost. Sad je bio u dubini trok‐
uta pokvarene šume, vjerojatno u samom središtu, približavao se malom
nizu ribnjaka. Pitao se kako će mu biti ako se ništa ne dogodi. Hoće li os‐
jetiti olakšanje ili razočaranje? Mora li uopće biti jedno od toga dvoga?
Nije mogao podnijeti pomisao da nastavi kao dotad. Da voda Sheilu na‐
okolo, stišće oči prije nego što je poljubi i uvijek zamišlja nekog posve
drugog, mašta. Da gleda braću i Jamesu zavidi na normalnosti, na želji za
trudnom mladenkom, a Stephenu na tome što je još dijete. A Desmond, što
osjeća prema Desmondu? Nagađanje. Sumnju i pouzdanost. Uvijek se pitao
ima li Desmond, još tako mlad, možda iste sklonosti.
Ovdje je bilo skrovito a ipak otvoreno, stabla su se prorijedila, ribnjaci
kao blještave oči koje nebu uzvraćaju pogled. Klupa je bila na otvorenom,
ali odmah uz guštik. Pođeš li tamo, dečko, leđa priljubi uz stablo. Bilo je
tiho i mirno, nije bilo vjetra, ali bio je svjestan kretanja u blizini. Nije ga
mogao čuti, bilo je to više nalik vibriranju tla, osjećaju da nije sam. Ali,
možda je to samo zamislio.
Sjeo je na klupu i prvi put doista pogledao oko sebe. Preko vode, iza sebe
kroz stabla prema mjestu gdje je sporedna staza izlazila na glavnu. Mjesec
je isplovio na vedar komadić neba. Ondje pokraj staze bila je još jedna
klupa i na njoj je sjedio neki muškarac. To jest, neka osoba, ali to ne može
biti žena. Ne ovdje, ne sama noću.
Nakon nekoliko trenutaka prestao je gledati lik na drugoj klupi. Pripalio je
cigaretu. Dat će sebi desetak minuta, koliko mu bude trebalo da je popuši.
Onda će otići. Ne u sobu, nego u kuću. Vidjet će ih sve, prespavati na tros‐
jedu, a prije nego što zaspi, odlučit će. Što učiniti. Da nikad više neće izići
sa Sheilom, to je prvo, to mora zbog obzirnosti. Nije pošteno prema njoj što
se tako ponašao, jer nikad, nikad neće moći… Nikad više. Vratila su se
sjećanja na one zgode na Filipinima ali ih je otjerao tjelesnim naporom,
stiskanjem šaka, otvaranjem, pritiskanjem prstiju na čelo. Povukao je dug
dim.
Poći će liječniku. Dakako, ne svojem liječniku, ne liječniku kojem odlaze
majka, dječaci i djeca. Što god liječnik rekao o tajnosti onoga što im kaže
pacijent, ne možeš se na to osloniti. Ubio bi se kad bi netko rekao njegovoj
majci. I to je pomisao koju treba potisnuti, zdrobiti, umrtviti. Poći će
drugom liječniku, platiti mu i liječnik će ga poslati nekamo na liječenje.
Popušio je već više od pola cigarete. Pogledao je ribnjake, njihove glatke
površine, u svakome odraz tog raskomadanog neba. A onda je shvatio da se
čovjek s druge klupe pokrenuo.
Kako je to osjetio? Nije gledao. Osjetio je samo promjenu u prostoru
slijeva, baš kao što je prije njegovu nazočnost osjetio kao vibriranje tla.
Sad je pogledao. Čovjek je išao prema njemu. Možda bi morao otići.
Ugasio je cigaretu, opušak stopalom ukopao u glinasto tlo, pogledao u
svoja koljena. Taj će mu muškarac prići i nešto ga upitati, vjerojatno ima li
vatre. A on će izvaditi upaljač, kresnuti, vidjeti mlado lice u svjetlosti pla‐
mena…
Umjesto toga, muškarac je sjeo na klupu, na drugi kraj. John ga je
pogledao i brzo skrenuo pogled. Oblaci su se zgusnuli, potamnjeli i skrili
mjesec. Nije dobro vidio. Kad je muškarac pripalio cigaretu, plamen je bio
vrlo blještav. I John je pripalio još jednu. Sjedili su na suprotnim krajevima
klupe i pušili, i John je ponovno pomislio, kad popušim ovu, idem. Idem
doma.
Muškarac se naslonio na naslon klupe. Cigaretu je ostavio u ustima, vis‐
jela mu je s usnice. Johnove oči sad su se već naviknule na tamu, a po‐
magao mu je žar dviju cigareta. Vidio je da se taj muškarac počeo trljati.
Sklopio je oči pa nije vidio da ga John gleda, ali John je znao da zna da ga
gleda. Vidio je kako je gurnuo ruke u hlače i kako ih polako, znalački
pomiče. Nije znao što učiniti, ali nešto mora. Sad nije bilo moguće otići
kući. Otići kući bilo bi nijekanje svega, odbacivanje svake nade i
mogućnosti, apsolutna smrt. Mora nešto učiniti, pa je počeo činiti isto što i
taj muškarac.
Radio je to i prije, ali nikad ovako. Nikad u društvu. Nije ni sanjao o tome,
da dva muškarca sjede na suprotnim krajevima iste klupe, ugašenih cigar‐
eta, u tišini znakovitijoj od ikakvih riječi, ruku u ritmičkoj kretnji. Muškarac
je okrenuo glavu i otvorio oči. Gledali su se.
– Hajdemo onamo.
John je ustao i pošao za njim među stabla. Pustit će njega da vodi, neće
ništa sam poduzimati, učit će. Muškarac je bio mlad, nije mu bilo ni dvade‐
set pet. Izgledao je obično, mirisao na sapun. Po govoru je znao da pripada
radničkom staležu. John je pomislio da će ga poljubiti. Tako počinješ s dje‐
vojkama, uvijek poljupcem.
U šumi je bilo mračno, i toplije. Oči su ga nakratko pogledale, a onda su
se kapci spustili, ruke ga dotaknule, bez poljupca. Počeo je rukama činiti
ono što je činio taj muškarac. Prostitutke se, kažu, ne ljube, poljubac je
odveć intiman, ali znao je da to nije pravi razlog zbog kojeg ga taj
muškarac nije poljubio, mora postojati drugi razlog. Pomislio je to dok je
još mogao misliti, prije nego što je sposobnost mišljenja nestala u dubokom,
bezumnom bunaru putenog užitka.

2.
Svijet se promijenio. Osjećao se življim nego ikad prije, ali i uplašenijim.
Nakon samo jedne večeri u pokvarenoj šumi. Takvih večeri može biti još.
Jedanput je otišao potražiti onog muškarca kojem nije znao ni ime. Sjedio
je na klupi, gledao ribnjake i napokon je netko došao. Dva policajca.
Hodali su jedan uz drugoga. Zastali su pokraj klupe i jedan mu je prišao.
– Čekate nekoga? – upitao je, a kad je John rekao da je samo malo izišao
na zrak, policajac je rekao: – Hajde kući, sinko. – A drugi: – Upozorili smo
te.
John je otišao kući. Poslije je shvatio da je imao sreće. Bili su ljubazni.
Policija se znala služiti provokatorima. Da su znali zašto je došao i čemu se
nadao, lako su mu mogli podmetnuti jednoga od svojih. Jer, John je sad
znao da bi, da je sreo nekog muškarca i da ga je on pozvao u svoju sobu,
odmah pošao s njim. Rado, s oduševljenjem. Ali, policajci su ga samo upo‐
zorili i poslali ga doma.
Nedugo poslije, pisao je o slučaju dvojice muškaraca. Jedan je bio vrlo
mlad, drugi pedesetih godina. Bili su optuženi za tešku nedoličnost. Dok su
čekali suđenje, stariji se pokušao ubiti u zatvoru. Obojicu su poslali u
zatvor, iako su prekršaj napravili u privatnosti izolirane kuće starijega.
Zbog tog i sličnih slučajeva, urednik je poslao Johna da istražuje akt‐
ivnosti homoseksualaca. John se isprva prepao, pomislio je da ga nisu
slučajno izabrali, da ga odaje nešto u držanju ili govoru. Ali, ubrzo se
umirio. Izabrali su ga samo zbog iskustva i zato što je bio dobar novinar.
Neki iz redakcije rekli su mu da ga žale, ponudili mu još savjeta o čuvanju
leđa. Jedan od njih nedavno je intervjuirao biologa koji je stvorio homosek‐
sualnost u muških štakora tako što je jednu skupinu odvoji od ženki. To je
dokazivalo da muškarci žele jedan drugoga jedino kad nema žena. Svi su u
uredu, pa i John, popadali na pod od smijeha.
Ali, zapravo se samo John iskreno rugao. Pokušao se družiti sa ženama,
ali sad radije o tome nije mislio. Istraživanje je počeo odlaskom u kavane u
kojima se, prema riječima urednika, nalaze homići. Jedini homić s kojim je
ikad razgovarao bio je muškarac u šumi, a njemu je rekao samo “da”,
“hvala” i “do viđenja”. Pitao se bi li ih prepoznao, ali zapravo, nije bilo
teško. Dva muškarca za susjednim stolom bili su, kako je poslije doznao,
poznati kao “urlikavci”, a nije bilo teško shvatiti zašto. Imali su kreštave
glasove, afektirano držanje i pokrete dok su govorili. John se upitao os‐
tavlja li on ponekad taj dojam na druge i odlučio je bolje pripaziti, su‐
zdržanije se smijati, biti tiši.
Kad je otišao posjetiti majku, očuha i djecu, ušao je u drugi svijet. U toj je
kući, unatoč pretrpanosti, sve bilo čisto, uredno, svijetlo. Kao da se tu
govori samo istina, da su riječi prozirne od iskrenosti. Svi koji govore protiv
obiteljskog života, koji ga zovu pokrićem za ružne tajne, koji spominju kos‐
ture u ormarima, morali bi doći ovamo i vidjeti njegovu obitelj. Više nego
išta na svijetu želio je i sam stvoriti takvu obitelj. Jednog dana. Imati takvo
svetilište, takav mir, takvu posvemašnju sigurnost.
Na njegovoj je majci jedino snažno i moćno bio njezin fizički izgled. Njezin
duh – ono što bi nekoć nazvao njezinom dušom – bio je nježan, blag i
nedužan. Bio je gotovo posve siguran da nikad nije čula da muškarci mogu
voditi ljubav jedan s drugim, da u to ne bi povjerovala kad bi joj tko rekao.
Stručnjaci – tobožnji stručnjaci, liječnici, psiholozi – govorili su da jake,
dominantne majke svoje sinove pretvaraju u homoseksualce. Morali bi vid‐
jeti njegovu majku, tako tihu, suosjećajnu, pokornu pred muškarcima. A
ipak ima dva sina homoseksualca.
Sad je bio siguran za Desmonda, baš kao što je bio siguran da James nije
i da mali Stephen nije. Malenom je bilo tek četrnaest, ali ipak je znao da
nije. Znao bi i da mu je tek osam ili šest. Je li to važno? Ne ako se može
prikriti, i to, ako već ne zauvijek, a ono barem godinama. Dakle, njegova
majka i Joseph ne moraju nikad doznati. U takvom društvenom okruženju i
nije bilo druge nego se skrivati. Otkrio je da bi bilo lakše imati sifilis ili pis‐
menu potvrdu da je lud nego priznati da je homoseksualac.

3.
Stručnjak za zarazne bolesti u mjesnoj bolnici kojeg je intervjuirao sebe je
smatrao liberalom. Rekao je Johnu da se protivi svemu što nastoji ogran‐
ičiti prostituciju jer bi se u tom slučaju više muškaraca okrenulo homosek‐
sualnosti. John ga je upitao smatra li homoseksualnost bolešću, i ako je
tako, je li to jedna od bolesti za koje je stručnjak.
– Moje su područje spolne bolesti – rekao je liječnik ne baš ljubazno. –
Ali, da, o invertitima mislim kao o bolesnicima. Zamijetit ćete da ih
nazivam “invertitima” a ne “pervertitima”. Po meni, treba ih žaliti a ne os‐
uđivati. Na nama je da ih izliječimo, a ne da ih šaljemo u zatvor.
– A kako ćete u tome uspjeti?
Johna je to iskreno zanimalo. Ako postoji neka mogućnost, on će je
svakako iskušati. Začudo, znao je, na temelju promatranja, da Desmond ne
bi. Ali, on bi. Htio je prema Sheili ili nekoj drugoj djevojci, bilo kojoj djevo‐
jci, osjetiti istu želju kao prema onom muškarcu u šumi.
– Kako ću u tome uspjeti? Nikako. Ja sam liječnik. Nadu moramo položiti
u psihijatre. Sad je sve uspješnije liječenje odbijanjem.
Psihijatar kojeg je John intervjuirao bio je uvjeren da je za sve kriva ob‐
itelj. Mnogi homoseksualci nisu imali oca, ili njihova majka nije znala kako
biti majka. Zato su ti dječaci odrasli kao ženske duše u muškom tijelu. John
je pomislio na vlastitu obitelj, na majku koju je smatrao savršenom. Pa
preudala se samo da bi njezina djeca imala oca, bio je u to siguran.
Pitao se što bi psihijatar rekao kad bi mu kazao istinu, kad bi bilo zamis‐
livo ikome reći istinu. Ali, znao je odgovor. Rekao bi mu da mu se to samo
čini, da njegova majka zapravo nije pasivna i blaga, Joseph nije jak i dom‐
inantan, a članovi obitelji nisu doista sretni nego samo potiskuju prave os‐
jećaje. Tako psihijatri uvijek govore. Na sve imaju spreman odgovor.
Sljedećeg dana vratio se u onu kavanu. “Urlikavaca” nije bilo, ali bilo je
drugih homića. Prepoznao ih je. Trebao se među njima osjećati kao kod
kuće, ali nije. Neka je žena zurila u dvojicu za stolom u kutu, u njihovu
podugu kosu, tijesne hlače, odveć elegantne sportske sakoe. John se upitao,
da si patuljak i da te stave na pusti otok sa samim patuljcima, bi li ti bilo
bolje ili gore? Nije znao. Ali, znao je da je problem moguće riješiti. Kad bi
mogao živjeti i biti ono što jesi, raditi što želiš, a da te drugi prihvaćaju, da
im se čak sviđaš, da im je drago. Dakako, to je smiješno, nemoguće, nikad
se neće dogoditi.
Izvitoperen si, bolestan, lud, prljav, pokvaren, nezahvalan društvu koje te
želi izliječiti, i uvijek će biti tako. Zašto Desmond ne pati zbog svoje sud‐
bine? Zašto je sretan?
John je naručio kavu i savijaču od sira. Ti drugi na njega su djelovali
posve drukčije nego što je urednik želio kad mu je dao taj zadatak. Budili su
u njemu želju da se vrati u pokvarenu šumu. Dakako, ne može se vratiti,
zbog policije. Ali, postoje druga mjesta, londonski parkovi, primjerice Vic‐
toria Park, najbliži njegovoj četvrti. Postoje javni zahodi. To mu je bilo
mrsko, jer je ono što je želio izjednačavalo s pišanjem i sranjem. Ljubav ne
bi smjela počivati na istom mjestu gdje i izmet. Netko je to već trebao nap‐
isati, ali nije.
Gotovo nesvjesno, ili barem bez prethodnog razmišljanja, premjestio se
bliže paru dugokosih muškaraca. Pomislit će da se samo primaknuo bliže
prozoru. Naručio je još jednu kavu. Bojao se da netko ne opazi kako ih pro‐
matra pa ih je gledao potajno, ali ipak je uspio vidjeti da je jedan čupao
obrve. To je činila i Sheila, ali tko bi očekivao da muškarac… John se uzbu‐
dio.
Bio im je blizu, mogao je čuti sve što govore. Jedan je bio frizer, drugi je
radio u muškoj krojačnici. Govorili su o mušterijama, i to ne onako kako bi
govorili heteroseksualci. Od jedne se rečenice stresao.
– Svi ti prekrasni, muževni muškarci goli golcati.
Očito ipak nije čuo sve što su rekli. Nije čuo što je tome prethodilo. Nije
mogla biti riječ ni o češljaonici ni o krojačnici, to je sigurno. A onda, kad je
čuo samo još nekoliko riječi, znao je.
– Čuvaj se. Muškarca s trajnom ne bi pustili ni blizu.
– Morat ću pričekati da mi ponovno narastu obrve.
– Svakako. A onda ćemo otići, je li?
John više nije ostao. Činilo mu se da mu nedostaje zraka. Unutra je zrak
bio čist, mirisalo je na kavu i kolače, ali njemu se činilo kao da se guši.
Stajao je na ulici i duboko udisao. Tek je nakon pola sata sebi dopustio mis‐
liti o onome što su rekli, o mjestu koje su spomenuli, kamo će otići. Kamo i
on može otići. Ako mogu oni, zašto ne bi mogao i on?
Mjesto je bilo savršeno. Anonimno, rekli su. Nevidljiv si, ili gotovo nevid‐
ljiv. A najljepše je to što onamo možeš s tobože opravdanim razlogom.
Mnogi to čine. Možda većina. Nije to park kamo dolazi policija, ni odvratno
mjesto izmeta. Upravo suprotno.
Mjesto posvemašnje urednosti. Čistoće. Ništa što ondje činiš ne može biti
prljavo ni ružno jer se ondje, po definicije, peru sve nečistoće. Ondje, u
onoj bjelini, bjelji si od snijega.

4.
 Članak koji je napisao odveć je suosjećajan, rekao je urednik. Ispada da
su homoseksualci neshvaćeni ili bolesni, kao da pate od neke urođene bo‐
lesti. To je Johna uplašilo. Činilo mu se da je urednik posumnjao, pa je u
novu verziju članka unio mnogo podataka o muškarcima osuđenim zbog
“teških i ponižavajućih” spolnih prijestupa.
Ali, urednik i dalje nije bio zadovoljan. – Vi, izgleda, ne shvaćate što taj
ološ radi. Zamislite, čuo sam da je neki među noge stavio rajčicu kako bi
izgledalo kao da ima mjesečnicu.
– Valjda ne tražite da i to napišem? Zar nismo obiteljski list?
– Ne tražim da to napišete, gospodine Riley, samo vam pokušavam pre‐
dočiti kakvi su. Jer vi o njima pišete kao da, jadni, imaju tuberkulozu.
Ali, Johnu je to bilo dovoljno. Više se užasnuo nad sobom nego nad ured‐
nikom. Izdao je sebe i svoje, svoj narod. Bilo je to previše. Rekao je da je
članak napisao najbolje što je mogao, bolje ne može, pa neka ga napiše
netko drugi. Nije mu više bilo važno ni je li mu posao u opasnosti.
Namjeravao je naći novi. Dapače, imao je dvije ponude.
Istog je dana iz svojeg ureda, koji je zapravo bio samo pregrađeni dio tis‐
kare s telefonom i pisaćim strojem, nazvao Javnu kupelj Mile End. Vrata su
bila zatvorena, iako to i nije bilo važno. Da ga je tko čuo, pomislio bi kako
istražuje za taj nesretni članak. Svi su mislili da ga još piše.
Javio se glas s izrazitim cockney naglaskom. Znao je da postoje ženski i
muški dani, pa je upitao koji su dani samo za muškarce. Utorak, četvrtak,
petak i subota. Treba li ponijeti ručnike? Ne, a ni sapun ili šampon.
Sutra je utorak, ali to je prebrzo. Osim toga, mora otići na neki sastanak u
općinu. Za to je potreban netko tko dobro zna stenografiju, a Johnu je išla
izvrsno. U četvrtak? U četvrtak neće ući, nego će promatrati. Otići do
kupališta, pogledati okolicu, onjušiti zrak.
U srijedu navečer učinio je isto što i uvijek kad nije radio – otišao je kući.
Ondje je pojeo večernji obrok. Pravi, tradicionalni čaj nestajao je, umjesto
toga poslijepodne bi popili šalicu čaja i pojeli kakav keks, a navečer bi pre‐
tenciozni objedovali, a oni koje je George Orwell nazvao višom nižom rad‐
ničkom klasom, oni bi večerali. John je napisao članak o tim promjenama.
Došlo je mnogo pisama čitatelja. Ali, njegovi su i dalje priređivali tradi‐
cionalni čaj i on je u tome uživao. To mu je bio najbolji obrok u cijelom
tjednu. Prvo domaći kompot i evaporirano mlijeko, šunka i jezik (ili, u
posebnim prigodama, piletina), tvrdokuhana jaja, zelena salata, rajčice,
tanko narezan smeđi kruh i maslac, biskvit, kolačići, čokolada.
 Njegova je majka kuhala najbolje na svijetu. Rado joj je to govorio i
gledao kako uživa u pohvali. Imala je težak život. Ali, za nagradu, imala je
veliku obitelj, djecu koja su je obožavala. Zacijelo bi mnoge žene rado
imale mnogo djece, pomislio je, samo kad bi ta djeca odmah bila odrasla,
razumna, samostalna. Ona je svojih šestoro odgojila u teškim uvjetima, bez
novca, a nakon što je umro otac, i bez ljubavi. Barem ne takve ljubavi. To ti
je bilo jasno čim si pogledao Josepha.
Joseph je bio kod kuće kao i uvijek. John se nije mogao sjetiti da je Joseph
ikad majku navečer nekamo izveo. Ostajali su kod kuće, s djecom koja nisu
bila Josephova, ali kao da jesu. Odnosio se prema njima kao da jesu.
Stephen, Mary, Margaret, Desmond, James i on, stari četrnaest, gotovo
šesnaest, osamnaest, dvadeset, dvadest dvije, i onaj koji je bio u svijetu i
sretno se vratio.
Joseph je izgovorio molitvu-zahvalnicu. Bio je predan katolik, ali ponašao
se prilično nekonformistično, zahvaljivao je “za darove koje ćemo primiti”
i svake večeri čitao Bibliju. Desmonda nije bilo. Radi, rekla je majka. Radio
je u nekom londonskom hotelu, John nije znao što, možda kao nosač, o tome
je uvijek govorio neodređeno. Nedostajao je Johnu, volio je da svi budu na
broju.
Jamesova žena, kojom se oženio prije mjesec dana, sjela je između njega i
Anne. Trudnoća se počela nazirati. John je pomislio kako se on djetetu
veseli gotovo više nego njegovi roditelji, zapravo, nesumnjivo više, jer
James i Jackie morali su se vjenčati, a da nije bila trudna sigurno ne bi.
Ali, znao je da se njegova majka veseli prvom unučetu, a i Joseph, nakon
što je prošla prva srdžba.
John je morao Stephenu objasniti što se dogodilo. To će učiniti večeras,
poslije čaja izdvojit će se s njim i umiriti ga. Joseph je Stephenu rekao kako
je to sramota. Govorio je odmjereno i blago kao uvijek, ali riječi su bile
surove. James i Jackie počinili su grijeh i sad se moraju iskupiti, moraju se
vjenčati neovisno o tome što osjećaju, osjećaji s tim nemaju nikakve veze.
Moraju se vjenčati i živjeti s Jamesovom majkom i očuhom, ma kako to bilo
nezgodno i pretrpano, jer nemaju kamo drugamo. Grijeh se uvijek plaća,
uvijek se mora platiti, a to je neugodno i bolno.
John je, dakako, izabrao drukčiji pristup. Otišli su gore, u Desmondovu i
Stephenovu sobu, tobože zato da John pogleda Stephenovu zbirku sličica
koje su izlazile u kutijama cigareta. Ondje mu je prvo rekao da ne smije za‐
boraviti koliko duguje Josephu, da ga uvijek mora voljeti i poštovati. Ali, ne
mora ozbiljno shvaćati sve što Joseph kaže. Nije to nikakva velika tragedija,
a još manje nekakav veliki zločin koji bi osudio svaki pravednik.
– Stric Joseph je rekao da je to grijeh – rekao je Stephen.
– Znam. Ali, vjeruj mi, to se stalno događa. Dok smo mladi, seksualna je
želja jedan od najjačih osjećaja i ponekad joj je teško odoljeti. Mislim da je
stric Joseph to zaboravio. James i Jackie nisu mogli odoljeti seksualnoj
želji, a posljedica je to da će dobiti bebu. Zvuči li ti to kao zločin?
Stephen je zamišljeno upitao: – A što bi onda bio grijeh?
– Povrijediti nekoga, izdati ga, lagati, biti bezobziran. U svemu je na‐
jvažnije dijete koje će se roditi, on ili ona mora imati obitelj i mnogo ljudi
koji će ga voljeti. Mi to imamo, zar ne, svi mi?
Stephen je kimnuo.
– Obitelj je svetinja, Stephene. Grijeh je uništiti ili podijeliti obitelj.
John je u sve to vjerovao dok je govorio, ali kad je spomenuo seksualnu
želju, osjetio je da mu glas počinje podrhtavati. Morao se truditi da ostane
čvrst. Poslije, kad se vratio u svoju sobu, osjetio je pritisak seksualne želje
jače nego ikad. Učinio je ono što je činio s muškarcem u šumi, sklopljenih
očiju, zamišljajući da je i taj muškarac tu.
Hoće li uvijek pri spolnom činu sklapati oči? Za njega je to uvijek bio
mračan čin, iako je gotovo uvijek bio sam. Bilo mu je dvadeset pet godina i
samo je jedanput u seksu uživao onako kako je želio, s muškarcem, a i tad
nepotpuno. Samo je nazreo nešto što bi moglo biti, nešto prekrasno, a onda
je pala zavjesa.

5.
Sljedećeg je dana imao razgovor s urednikom koji će mu možda ponuditi
novi posao, u predgrađu Londona, u vrlo uglednom listu, ali opet samo
tjedniku. Onaj drugi, od kojeg je još čekao vijesti, bio je dnevnik, i to vrlo
ugledan, ali i vrlo daleko, u West Countryju. Bilo je već dovoljno strašno
biti daleko od njih dok je bio u mornarici. Hoće li to moći ponovno pod‐
nijeti? Putovanje vlakom traje pet sati, bit će tjednima odsječen od njih,
možda će moći dolaziti kući samo svaki četvrti vikend…
Ali, iz tog mu se lista još nisu javili, dok ga je urednik tjednika htio vidjeti
još tog poslijepodneva. Do njega se mogao odvesti gradskim autobusom.
Ugrožava li karijeru zbog obitelji? Možda, ako je karijera u novinarstvu
uopće moguća za njega, ako doista želi biti novinar. Pomislio je na svoj
poludovršeni roman u platenoj torbi pod krevetom. Nikako da nađe
vremena i završi ga.
Zamalo je zakasnio na razgovor jer je prvo morao provjeriti vijest o
nekom čovjeku iz Leytona koji je namjeravao preveslati Atlantski ocean.
Morao ga je fotografirati, pogledati čamac. Zamalo je zakasnio, ali ipak
nije. Urednik se divio nekim njegovim člancima i brzini kojom je steno‐
grafirao. Ali, nije odmah Johnu ponudio posao, rekao je da će mu se javiti.
John se vratio podzemnom, a ne autobusom, i kad je vlak stigao na postaju
Bank, iskrcao se i prešao na liniju Central. Poslije mora još raditi, zapravo
samo od tajnika udruge stanara doznati pojedinosti o sastanku, ali to je bilo
u Leytonu, pa je htio posjetiti majku. Možda će i Desmond biti kod kuće.
Nije ga vidio već nekoliko tjedana. Ali, umjesto u Leytonu, sišao je iz vlaka
u Mile Endu.
Cijeli se dan prisiljavao da ne misli na javno kupalište i na ono što su rekli
oni muškarci u kavani. Stalno je skretao misli, a budući da je morao misliti
na novi posao, to i nije bilo tako teško. Ali sada, u vlaku, sve se vratilo.
Rekao je sebi da će samo baciti pogled. Pogledat će izvana, procijeniti to
mjesto, vidjeti tko ulazi, provjeriti, recimo, dolaze li te večeri doista samo
muškarci.
Kupalište nije bilo teško naći. Bilo je ondje gdje mu je muškarac telefonom
rekao. Preko puta bila je malena kavana s prozorima bez zavjesa, staklenih
ulaznih vrata. John se uvjerio da je jedan stol uz prozor slobodan, pa je
ušao.
Na kraju krajeva, mora nešto pojesti. Ne može ga svake večeri hraniti
majka. Naručio je čaj i sjeo za stol pred velikim prozorom s kojeg je dobro
vidio kupalište. Bila je to duga zgrada od smeđe opeke, sa širokim stubama
koje su vodile do ulaza. Naručio je pastirsku pitu s graškom i mrkvom, pitu
od jabuka i kremu. Bude li vidio da ulaze prepoznatljivi homoseksualci, za‐
vršit će obrok, otići i nikad se neće vratiti.
Prvi je muškarac ušao nakon otprilike pet minuta. Bio je visok i krupan, u
starom, modrom, prugastom odijelu i košulji bez ovratnika. John ga je
dobro vidio s prozora. Zatim je došao muškarac kratke kose poput vojnika.
Obojica su izgledala posve normalno, kao muževi i očevi. Ali, John nije
mogao jesti. Bio je odveć uzbuđen, odveć napet.
Zatim su ušla još trojica, od kojih su dvojica bila prilično stara. John
takve nije očekivao, ćelave, trbušaste starce, jedan s bijelim brkovima,
drugi u dugom ogrtaču iako je bio lipanj. Ali, njihova ga je dob umirila.
Kao da je zbog njih to mjesto postalo dolično. Ipak je to javno kupalište,
ljudi tu dolaze zbog raznih razloga. Nije bio siguran da želi doličnost,
zapravo znao je da je ne želi, ali htio je da se tako doima, kao da je to nešto
što čine normalni muškarci, kao odlazak u pub.
Platio je nepojedeni objed, prešao ulicu i približio se stubama. Bilo je
gotovo sedam, a kod tajnika udruge stanara morao je biti u osam, dakle,
prekasno je da uđe. Ili je barem sebi tako rekao. Poći će drugi put. Kad
bude imao više vremena. Srce mu je tuklo jako i ritmično, kao onda u šumi.
Hodao je uz zgradu, skrenuo u bočnu ulicu i gledao gore, u prozore koji su
bili previsoko da bi se išta vidjelo. Zatim sa stražnje strane, gdje je pročelje
bilo nalik visokom zidu od opeke, pomalo zloslutnom jer nije bilo prozora,
pa drugom bočnom ulicom i opet van na glavnu ulicu. Dakle, sljedeći
tjedan. Sljedeći utorak ili četvrtak. Vratio se na postaju podzemne.

6.
Jedini način da s tim iziđe na kraj bilo je ne razmišljati. Ili misliti na duge
stvari. Prisiliti se. Razmišljao je o mogućim ponudama za posao. Urednik
tjednika pisao mu je i ponudio posao, i on je pristao. Bilo što, samo da ode
iz Independenta i onog smijuljenja, od onog groznog urednika, iz vruće tis‐
kare, iz gužve i panike. Doduše, možda na novom poslu bude jednako loše,
ali barem će biti drugdje.
Iz dnevnika iz West Countryja pisali su i predložili razgovor u subotu. To
mu se svidjelo, značilo je da shvaćaju kako tu ima obveze, ne može jed‐
nostavno uskočiti u vlak kad god se sjeti i otputovati u mjesto udaljeno čet‐
iristo kilometara. Odvojili su za njega vikend, i to možda znači da im je
stalo da dođe. Iako je onima iz tjednika rekao da će u srpnju prijeći k
njima, ostavio je i druge mogućnosti otvorene. Nije obvezan prihvatiti
posao samo zato što je pristao. Svi tako čine ako naiđe neka bolja
mogućnost. Ali, može li doista otići četiristo kilometara od obitelji?
Ta su razmišljanja njegove misli uspješno odvukla od kupališta sve dok
nije došao na stubište i krenuo prema ulazu. Onda je nagrnula poplava os‐
jećaja, straha i vrlo stvarnog osjećaja da se možda upušta u nešto što će mu
naškoditi, zbog čega će uvijek žaliti. Ali, gurnuo je vrata i ušao.
Našao se u nekakvom predvorju. Slijeva je bila blagajna, a iznad nje ploča
na kojoj su pisale cijene za kupanje, za uporabu bazena i saune te koji su
dani za muškarce a koji za žene. Za blagajnom sjedila je žena kojoj je
moglo biti šezdesetak godina. Nije očekivao da će vidjeti žene i to ga je
razvedrilo. Nije ni najmanje nalikovala njegovoj majci, bila je starija,
mnogo niža i deblja, ali njemu se učinilo da je majčinski smirena i razbor‐
ita. Na sebi je imala modri pulover i karirane hlače.
Platio je za saunu. Dala mu je ulaznicu i uputila ga prema zelenim, gu‐
menim vratima. Slijeva je bio otvor za poništavanje ulaznica. Onaj isti
muškarac vojničke frizure kojeg je vidio prošli tjedan upravo je gurnuo
svoju ulaznicu, pa je John učinio isto. Kad znaš što treba učiniti, nije teško.
Hoće li i ostalo biti tako lako?
Iza vrata bila je vrlo velika prostorija s tri duge vješalice za odjeću s
ovješenim košaricama. Na svakoj je košarici bila metalna pločica s brojem.
Kratkokosi muškarac otišao je u garderobu, pa je to učinio i John. Tako
skriven, položio je ruku na srce i osjetio kako brzo tuče. Ali, kad je nekoliko
puta duboko udahnuo, smirilo se.
Oponašao je sve što je činio onaj muškarac: svukao se, stavio odjeću u
košaricu, jaknu na vješalicu, cigarete i šibice u cipelu, sitniš iz džepa u
rupčić koji je svezao i stavio u drugu cipelu. Ručnike koje je dobio na ulazu
rasporedio je kao i onaj muškarac, jedan oko struka kao sarong, drugi
preko glave i ramena. Došao je poslužitelj i rekao mu da gumicu s brojem
drži oko zglavka na ruci ili na nozi. John ga ju je stavio oko lijevog zglavka.
Druga je prostorija bila puna smeđih i bijelih bakelitnih stolaca ili možda
od neke nove vrste plastike. Ljudi su sjedili i pili čaj. I to je iznenadilo
Johna, prizor staraca omotanih ručnicima kako sjede, razgovaraju, puše i
piju čaj iz šalica od debelog bijelog porculana. Očekivao je nešto između
školskog bazena i rimskih orgija.
Svjetlo je bilo zeleno, fluorescentno, a zidovi prekriveni bijelim pločicama
poprimili su sivu boju, možda zbog te svjetlosti. Ali, bilo je ugodno, toplo.
Onako kako je bilo dok je bio na Filipinima, toplo i vlažno. Tijela tih
staraca bila su užasno ružna, same izbočine i nabori sala, kože bijele kao u
mrtvih riba, nogu prepunih tamnih vena. Ali, umirilo ga je to što su tu. Oni
zacijelo nisu došli zbog seksa. Kad ga je jedan od njih odmjerio, protu‐
mačio je taj prikriveni pogled kao obično zanimanje za novopridošlicu.
Za drugim pultom stajala je žena koja je posluživala čaj, mlađa od one
druge, ali ipak sredovječna i ozbiljna. Ne bi mu ni bilo drago da je ugledao
kakvu šašavu mladu plavušu. Nudili su i pecivo i kolače, a tu su se pro‐
davali i sapun i šampon.
 Opet vrata. Na jednima je pisalo “sauna”, a na drugima “masaža, tuš,
bazen s hladnom vodom”. Kad su se otvorila prva vrata, kroz njih je
izlazila para, pravi oblaci koji su pratili mladića koji je izišao i pošao u
drugu prostoriju. John je oprezno pošao za njim. Još nekoliko staraca, ali i
nekoliko vrlo privlačnih mladića. Ozračje ozbiljnosti počelo je nestajati.
John je osjetio kako ga nadomješta osjećaj opasnosti, napetosti.
Muškarac kojeg je slijedio, koji je bio njegovih godina, također je omotao
ručnik oko bokova. Hodao je uspravno i sporo, kočoperio se. Pošao je u
bazen s hladnom vodom. Nekoliko drugih muškaraca promatrali su ga.
Nikome od njih nije moglo biti manje od šezdeset. O čemu li misle? Možda
da mladić u ljubavniku traži očinski lik? Kako ne!
Mladić je pustio da ručnik padne na pod, a onda je zakoračio u hladnu
vodu. John nije mogao odvojiti pogled od njega. Sve je to bilo toliko
drukčije nego što je očekivao. Mladić je imao bijelu put i svijetlu kosu boje
maslaca. Izišao je iz vode, uzeo svoj ručnik i pošao u prostoriju s tuševima,
a za njim neki stariji, ali ipak još mlad muškarac. I John je ušao za njima.
Pomislio je da mora nešto učiniti, nešto nedužno, možda se istuširati.
Plavokosi se prao sapunom i lufom. Njegov družbenik – ako mu je to bio
družbenik – rekao je: – Hoćeš da ti operem leđa, stari?
Raširili su ručnik na klupu pa je počelo žestoko sapunjanje. Je li to upu‐
cavanje ili se svi muškarci, normalni muškarci, tako ponašaju u javnom
kupalištu? Možda. John se istuširao. Kad je izišao, masaža je još bila u
tijeku. Stariji je upitao mlađeg: – Je li bilo dobro, stari?
– Izvrsno, hvala. Hoćeš da sad ja tebe?
Pošli su zajedno pod tuš. John se udaljio. Ali, nisu dugo ostali. Jedan je
upitao drugoga: – A da malo odemo u saunu?
John je opet pošao za njima. Za samo četvrt sata naučio je više nego što bi
mogao iz savjeta ili knjiga, ako takve knjige uopće postoje. Sauna je na‐
likovala amfiteatru. Doduše, najviše razine nije vidio je je para ondje bila
odveć gusta. Dvojica mladića nestali su u izmaglici.
Bilo je to kao ući u vruć oblak. Na najnižoj razini bila je blijeda izmaglica
ljetnjeg jutra, ali gore, u visini, bila je bijela i gusta i ništa se nije vidjelo. A
onda mu je srce opet počelo tući. Učinilo mu se da u kutku na petoj razini
nazire senzualne kretnje. Samo to. Na četvrtoj razini nije bilo nikoga, a na
trećoj vidio je dvije-tri sjene.
Osjećao je da ne smije predugo oklijevati. Dva starca koji su sjedili na
drugoj razini pogledala su ga s nadom. To je jasno vidio. Nadali su se da će
prići, proći pokraj njih. Ušao je u novi svijet, u nešto što nije ni slutio da
postoji. Polako, svjesno uživajući u tome, krenuo je prema starcima, pa uza
stube, između njih. Svaka je stuba bila visoka najmanje sedamdesetak centi‐
metara, starci se nisu mogli popeti, nisu mogli dalje od druge razine. Osje‐
tio je kako ga njihovi pogledi slijede dok se penjao u bijelu maglu, kako im
njegove kretnje donose i užitak i bol.
Sad ga više ništa nije moglo zaustaviti. Para je bila poput vruće vate.
Raširio je ručnik i ispružio se na četvrtoj razini. Hoće li mu netko prići?
Nije znao želi li to ili ne. Na neki je način osjećao da je dovoljno učinio,
dovoljno naučio. Legao je na leđa, jednu nogu spustio na nižu stubu, drugu
savio. Desnu je ruku stavio pod glavu a lijevu ispružio preko tijela. Simbol‐
ično – i izazovno? – pokrio se drugim ručnikom. Sklopio je oči. U vrelini, u
gustoj bijeloj magli, sklopljenih očiju, pomislio je kako bi bilo lijepo da mu
netko priđe, da ga gleda. Da ga dodirne.
Dok je tako ležao, osjećao je da ga stalno promatraju. I to ne samo starci s
nižih razina. Oni ga zapravo vjerojatno ni ne mogu vidjeti. Ne, gledali su
ga i mladi i lijepi koji su mogli tek nazrijeti njegovo tijelo i njegovu mladost
kroz velove izazovne bjeline. Mreža, gaza, maska koja sve pokriva.
Poslije kakvih pola sata, ustao je i sišao. Možda se, zato što je odlučio da
se ništa neće dogoditi, ovaj put doista ništa neće dogoditi. Iznenadio se i
pomalo šokirao kad ga je jedan od staraca primio za nogu dok je prolazio.
Sagnuo se i odgurnuo ruku. Ponovno se istuširao, bacio ručnike u koš za
rublje, obukao se i otišao.
Kad je izišao, vani mu je bilo hladno iako je večer bila topla. Bila je
gotovo sredina ljeta. Osjećao je i umor, ne samo od vrućine nego i od novog
iskustva. Sljedeći put nešto će se dogoditi. Bude li sljedećeg puta.
Robert se udubio u Romneyjev roman i nije ni zapazio kako je vrijeme
proletjelo. Kad je završio šesto poglavlje, bila je ponoć. Ostatak će morati
pričekati do sutra. Uspjet će završiti prije odlaska.
Dok je odlazio na počinak ponovno je počeo razmišljati o onome što mu je
palo na um dok je čitao. Da mu taj roman nije poslao Romneyjev agent,
mislio bi da je to napisao pokojni Gerald Candless. Ne bi to uvrstio među
Candlessova najbolja djela, čak ni među njegova dovršena djela, nego bi to
smatrao sinopsisom, prvom skicom ili čak eksperimentom.
Koliko je znao, Titus Romney i Gerald Candless nisu se poznavali. Možda
su se sreli kod nakladnika ili na nekoj priredbi, ništa više. Oponaša li
Romney Candlessa namjerno ili nenamjerno? Da nije možda pročitao Bijelu
pačju nogu pa je ostavila dubok trag?
Robert je legao uz svoju usnulu ženu, ali dugo nije mogao zaspati.
Razmišljao je o dvojici pisaca i iznenada se sjetio kako je Romeny u inter‐
vjuu za Radio Times rekao kako za njega nije problem pisati, nego naći
nešto o čemu bi pisao.

7.
Ostavio je na urednika dobar dojam. To se vidjelo. Ne bi ga iznenadilo da
mu je na licu mjesta ponudio posao, ali ipak nije. Rekao mu je ono uobiča‐
jeno, “javit ćemo vam”, a Johnu je zapravo laknulo. Što bi rekao kad bi
zatražili da počne za dva tjedna?
Na kraju krajeva, ipak je prihvatio onaj drugi posao. Cilj mu je bio
dospjeti u Fleet Street ili postati romanopisac, pravi romanopisac koji ne
radi ništa drugo, a mislio je da to – jedno ili oboje – može jednako ostvariti
iz gradskog tjednika kao i iz provincijskog dnevnika. Ipak, nije bio siguran.
Stalno je mislio na obitelj.
Tad se sjetio da je za tjedan dana, u ponedjeljak, drugog srpnja, rođendan
njegove sestre Mary. Navršit će šesnaest. Štedio je bonove i već joj nabavio
bombonijeru. Čokolada je još bila racionirana iako je od rata prošlo već
šest godina, pa je dobiti cijelu bombonijeru bilo pravo slavlje. Ali, mora joj
kupiti još nešto. Zarađivao je sedam funta na tjedan, nije bio siromašan,
mogao joj je kupiti pulover ili tkaninu za haljinu, ali Mary nije marila za
odjeću. Na putu prema stanici svratio je u knjižaru i kupio joj knjigu pjes‐
ama pod naslovom Mladi pegaz.
Te je noći sanjao. Ali, u posljednje vrijeme sanjao je svake noći. Zaspao bi
usred maštarije o lijepim mladićima i nastavio sanjati o njima, nije više ni
znao gdje prestaje jedno i počinje drugo. Sve ih je vidio ili u opasnoj tami
pokvarene šume ili u različitim varijantama kupališta. Njihova su gola
tijela bila ispružena na stubama zigurata ili hrama, ili su ponosno i puteno
silazili niz piramide, pokriveni izmaglicom koja je gdjegdje bila gušća a
gdjegdje rjeđa, kretala se i nakratko podizala pa opet spuštala poput kumu‐
lusa.
Katkad bi se toliko zgusnula da bi ga, budnog ili usnulog, posve
zaslijepila. Našao bi se slijep u posvemašnjoj bjelini koja nije bila samo
neprobojna nego i zagušljiva. Kao u vati. A onda, kad bi pomislio da će se
onesvijestiti i prestati disati, razrijedila bi se i razišla, ponovno otkrivajući
mladost i ljepotu, još jasniju nego prije, više ne samo kao na izložbi ili
promenadi nego bliže. Dodirivao ju je i, u kasnijim snovima, strasno uživao
u njoj.
Slutio je da će postati sudionikom tih maštarija i snova tek kad doista i
sam bude učinio sve što i oni. A sad je bio spreman, znao je da je došlo
vrijeme. Sve misli o tome da možda ipak nije homoseksualac, da postoji
izlaz, da nekako može naučiti voljeti žene – sve je to nestalo. Izabrao je.
Krenuo je ovim putom a ne onim i više nema povratka. Čim bude imao pri‐
liku, vratit će se u kupalište.
Pitanje je samo bilo kada. Zvučalo je to kao jedna od njegovih starih
izlika, plod straha i sumnje, ali nije bilo tako. Doista je bio veoma zauzet u
novinama. Nije mu palo na um da, budući da odlazi, da daje otkaz, može
zapostaviti posao, ne truditi se. Radio je s istim žarom kao i uvijek. Mogao
je otići u Mile End u utorak, ali svakog četvrtog utorka sastajala se Udruga
stanara i mora je biti na tom sastanku. Nitko drugi nije tako brzo steno‐
grafirao.
U srijedu navečer otišao je doma na čaj, zapravo samo navratio jer je još
morao otići na neku školsku predstavu. Ne bi išao, ali znao je da će doći
nekoć slavna glumica, prijateljica ravnateljice. I Desmond je bio kod kuće,
došao se presvući poslije posla, prije izlaska. Bio je izvanredno odjeven, u
svijetlosivo odijelo i elegantan šešir. Otišli su zajedno do autobusne stanice.
Desmond mu je namignuo, rekao da ima sudar i ušao u taksi.
U četvrtak, pomislio je da je došlo vrijeme, mogao bi otići te večeri. Ili to,
ili će morati čekati do sljedećeg utorka, jer ne može ići kad su ženski dani, a
ni u subotu. Obećao je povesti Mary i Stephena u zoološki vrt. List se tiskao
četvrtkom, uvijek je bila gužva, svi su novinari pomagali. Nisu pripadali
sindikatu pa su radili s olovom, radili sve što i tiskari. Jedna od Johnovih
dužnosti bila je smisliti šahovski problem.
Upravo je to radio kad je došao zamjenik urednika i pitao ga bi li mogao
otići u Woodford, na neki politički satanak. Novinar koji to inače radi
razbolio se. Govorit će Sylvia Pankhurst. John je rekao da je mislio da je
umrla, a zamjenik je odgovorio da nije, umrla je njezina majka, i nažalost,
nema mu druge, morat će poći.
Zašto nije rekao: “Idi ti. Ja odlazim.”? Mogao je. Trebao je. Spremao se
sutra napisati otkazno pismo. No, samo je slegnuo ramenima i pristao.
Odbijanje bi mu bilo spasilo život, ali kako je to mogao znati?
 Pismo iz devonskog dnevnog lista u kojem su mu nudili posao, i to s
mnogo većom plaćom nego u tjedniku, stiglo je u petak ujutro. Bio je gotovo
posve siguran da ga neće prihvatiti. Napisao je otkazno pismo i poslao ga u
subotu ujutro, kad je išao po djecu.
Majka ga je zagrlila i poljubila, a to nije činila svaki put. Rekla mu je da
izgleda umorno, pomalo napeto, muči li ga nešto? Tad joj je zamalo rekao
da mijenja posao, ali nije, jer još nije definitvno odlučio koji će posao pri‐
hvatiti.
Dok su išli prema podzemnoj Mary je rekla da joj je prijateljičina majka
kazala da je jahala slona i devu u Regent’s Parku. Mogu li to i oni? Ako
bude moguće, odgovorio je, ali kad su stigli u zoološki, doznali su da više
nema jahanja. Ipak, oboje djece uspjelo je sjesti na slona. Neki visoki, vitki
mladić hranio je lavove. Imao je kosu boje lavlje grive i tamne oči, bio je
građen poput bacača diska i te se večeri pojavio u Johnovoj maštariji. Imao
je samo komad tkanine omotan oko bokova, a i njega je bacio na mramor i
zakoračio u bijeli, blještavi bazen.

8.
Bit će lako reći majci i Josephu o novom poslu u sjevernom Londonu jer to
neće biti velika razlika. Čak će moći i dalje stanovati gdje i dotad i viđati ih
jednako često. U ponedjeljak je odlučio prihvatiti posao u tjedniku, iako još
nije odgovorio na pismo iz Devona. Nije važno, odgovorit će im za dan-dva.
Zamjenik urednika u ponedjeljak poslijepodne došao je u njegov maleni
ured i rekao mu da mu je vrlo žao što odlazi. Urednik će mu reći što misli o
tome kad se vrati s odmora.
– Tad me više neće biti – rekao je John.
– Hoće, hoće – odgovorio je zamjenik. – Predomislit ćeš se.
– Na tvome mjestu ne bih računao na to.
Završio je članak koji je pisao i onda otišao autobusom u Chingford. U
kavani je popio čaj i pojeo pecivo, pa produžio na sastanak Udruge stanara
Chingforda. Trajao je mnogo dulje nego što je očekivao, gotovo ništa nisu
uspjeli riješiti, a John se pitao koliko još takvih beznačajnih problema može
podnijeti. A da je u Devonu, u onom dnevniku… Ali odlučio je. Sjeverni
London.
Kad je stigao na Marynu rođendansku proslavu bilo je gotovo osam. Došle
su joj dvije školske prijateljice, jedna simpatična, druga lijepa. Šašave
šesnaestogodišnjakinje. Mary se nikad nije smijuljila, bila je ozbiljna,
mirna, draga. John joj je dao darove. Nasmiješila se, zakolutala očima kad
je vidjela čokoladu, ali kad je ugledala knjigu, prišla mu je i poljubila ga.
Njezine su se prijateljice na to zasmijuljile. Jedna je pogledala knjigu,
napravila grimasu, upitala ga je li pročitao Vječni jantar. Kimnuo je. I tu, i
još nekoliko sličnih blagih (vrlo blagih) heteroseksualnih pornografskih
knjiga prisilio se pročitati prije nekoliko godina, u jednom od mnogih pok‐
ušaja da se promijeni. Odmjerio je tu djevojku. Bila je vrlo zgodna, prava
ljepotica, leytonska Lana Turner. Doimala se starije, kao da joj je najmanje
devetnaest. Na njezinu ljepotu bio je posve hladan. Nije mu bila ni naj‐
manje poželjna.
Cijela je obitelj bila na okupu. Stephen je u kutu pisao domaću zadaću.
Margaret je uz te mlađe djevojke djelovala zrelo i ozbiljno. Desmond je
sjedio kraj radija i slušao kako Phil Harris pjeva “The Darktown Poker
Club”. Joseph je još sjedio za stolom, uz ostatke Maryne rođendanske torte.
Doimao se neobično raspoloženo. Mary je bila njegova miljenica, jedino je
o njoj govorio kao o vlastitoj kćeri, a ne kao o posinku ili pokćerki.
Desmond je predložio da zaigraju Igru. Netko bi to svakao predložio, jer
igrali su je uvijek kad bi se tako okupili. Isključio je radio i jednoj od gošći
rekao: – Igra se zove “Dodajem škare prekriženo”. Vidjet ćemo hoćete li
znati kako treba igrati.
– Zar baš moramo?
Ljepotica nije mogla odvojiti pogled od Desmonda. Bili bi zgodan par,
pomislio je John oporo, ali ona Desmonda ne može privući ništa više nego
njega. Napućila je usnice i očito željela koketirati s Desmondom, ali on je
samo odgovorio: – Da, morate. Svidjet će vam se.
Margaret je donijela majčine krojačke škare. Bile su čelične, trošne,
omotanih ručki kako ne bi nažuljale ruke. Njihova je majka već godinama
šivala odjeću za svu djecu. Slavljenica Mary primila ih je, raširila i dodala
sestri.
– Dodajem škare prekriženo.
– Primam škare prekriženo i dodajem ih neprekriženo – rekla je Margaret
premještajući se.
– Primam škare neprekriženo i dodajem ih neprekriženo – rekla je ljepot‐
ica.
– Ne, nije točno…
 Kad je došao dotle, Robert je spustio rukopis na stol, ustao i protegnuo se.
Stao je pred prozor i zagledao se u londonsku ulicu, ali ništa nije vidio. Kad
su mu prvi put pokazali Igru? Znao je točno gdje se to dogodilo. U Lundy
View Houseu, dakako, i Hope je bila kod kuće, ali Sarah nije, bila je na
sveučilištu. Nije bilo ni Ursule, Ursula se nije htjela igrati. Bio je ondje sa
ženom i dvoje starije djece. Sjetio se kako se grozno osjećao. Njegovoj ženi
bilo je neugodno.
Moglo je to biti 1981. ili 1982. godine. Nedugo pošto je postao Geraldov
urednik, kad ga je prvi put posjetio. Rekli su da se to zove Igra, s velikim
“I”. Dvije godine poslije, on i žena morali su je opet igrati, i njegova ju je
žena odgonetnula. Dakle, i Titus Romney morao je posjetiti Lundy View
House i naučiti Igru. Robert to svakako mora doznati.
Na drugu mogućnost nije htio ni pomisliti. Stil tipičan za Geralda, ob‐
iteljska situacija tipična za Geralda…
Preskočio je nekoliko stranica na kojima je opisana Igra.
– Ne shvaćate, je li? – rekao je Stephen.
– Recite nam.
– O, ne. Morat ćete drugi put ponovno pokušati.
John se tad sjetio da ništa nije jeo. Ili točnije, toga se sjetila njegova
majka, pa mu je donijela mesni doručak, kajganu, čaj i komad torte. Radio
je opet bio uključen, netko je čitao pripovijetku, ali Desmond to nije volio
pa je okretao gumb tražeći plesnu glazbu. Djevojke su Mary darovale lak za
nokte – koji nikad neće upotrijebiti – i parfem Evening in Paris – koji
možda hoće – a dobila je i petnaest čestitaka. Sve je darove i čestitke složila
na stolić pokraj prozora. Bio je pretrpan, ali pretrpana je bila cijela kuća.
Ipak, to nikome nije smetalo.
John je tiho porazgovarao s Josephom o pošti i o tome kako se sve
mijenja, a onda je razmijenio nekoliko riječi s Desmondom. Bilo mu je
drago što je Desmond te večeri doma, što ne izlazi, što će možda poći na
počinak kad i Stephen. Znao je da nema nikakvo pravo makar i prešutno
kritizirati Desmonda, ali ipak mu je bilo drago kad se mogao uvjeriti da je
sve u redu. Prije nego što je otišao, rekao je majci da će doći u srijedu i da
će joj nešto reći, neku novost.
Svi su odmah htjeli čuti o čemu je riječ, ali u tom trenutku nije htio reći
ništa više. Sve majke u takvoj situaciji pomisle da ćeš im reći da se ženiš.
Nasmijao se.
– Ne ženim se.
 Poljubio je sestre i majku. Joseph se rukovao s njim i rekao nešto ozbiljno
i pohvalno, kako je katkad običavao. Ljepotica i ona druga djevojka otišle
su kući, bilo je već pola jedanaest. Svi su se natrpali u mali hodnik da ga
otprate, a Joseph je, kao i uvijek, rekao: – Bog te blagoslovio.
John se okrenuo i mahnuo. Kad je ponovno pogledao, ušli su i vrata su
bila zatvorena. Noć je bila prilično svježa za srpanj, a dugo je čekao auto‐
bus.

9.
Kad probiješ led, ne ostaje probijen zauvijek. Ponovno se zamrzne i zat‐
vori pukotinu. John je to otkrio u utorak navečer. Kupalište mu se više nije
činilo tako poznato. Morat će početi ispočetka. Da je došao u prošli
četvrtak…
Svratio je u kavanu i naručio čaj. Sjeo je uz prozor i gledao kupalište,
vidio pojedinosti koje prije nije zamijetio, betonski trijem, stupove s obje
strane ulaza, široku napuklinu na jednoj stubi. Nebo je bilo modro, s bijelim
oblacima. Pola osam, a još je svijetlo kao u podne.
Neki se muškarac popeo uza stube, a onda još neki. Drugi se razlikovao od
prvog kao ona Maryna prijateljica od obične školarke. Nalikovao je onom
mladiću koji je hranio lavove u zoološkom vrtu, jednako visok, uspravan i
lijep, jednako mlad. Možda je to doista on. Sunce je obasjalo njegovu zlatnu
grivu. John je istodobno osjetio uzbuđenje i strah.
Neka je druga sredovječna žena prodavala ulaznice. Zatražio je ulaznicu
za saunu, a ovaj put nisu mu trebale upute. Ali, ispred njega nije bilo
nikoga, nije imao koga slijediti. Bilo mu je gotovo neugodnije nego prvi put.
Svukao se, stavio odjeću u košaricu, cigarete i šibice u jednu cipelu, sitniš u
drugu. Ušao je neki čovjek, pogledao ga, prijateljski se nasmiješio i John se
počeo osjećati bolje. Stavio je gumicu s brojem oko zglavka, uzeo ručnike,
jedan omotao oko bokova, drugi prebacio preko glave i ramena.
Ovaj put nije oklijevao. Pošao je ravno u saunu. Starci su sjedili na donjoj
stubi. Jedva ih je i pogledao, tražio je zlatokosog mladića. Činilo mu se da
je danas mračnije, zapravo neprozirnije. Pamtio je blještavu bjelinu, ali
ovaj put prostorija je bila kao zaodjenuta zagonetnim velom. Prošli put nije
pogledao svjetiljku, ali sad jest, i vidio je da je netko preko nje prebacio
ručnik.
 Netko je sjedio na četvrtoj razini, uz rub. John ga nije dobro vidio, ništa
nije dobro vidio, ali ipak je vidio da je mlad i da sjedi raširenih koljena,
ruku položenih na njih. Kad bi zlatni mladić sad i ušao, on ga ne bi pre‐
poznao, ne u toj izmaglici, u mekanoj pari. Nadaju li se tome ti starci, da su
u mraku sve mačke crne?
Ovaj put nitko nije posegnuo za njim dok se penjao. Samo mu je para dot‐
icala prsa, ramena i bedra poput vruće ruke. Onaj je mladić nestao u
magli. Svjetlost je sad bila iza Johna, a prostor ispred i iznad njega bio je
pokriven gotovo neprobojnom bijelom parom.
Došao je na vrh, na petu razinu. Kao i prošli put, raširio je ručnik. Čuo je
kako su se dolje otvorila i zatvorila vrata. Nije ništa mogao vidjeti, pa se is‐
pružio – jedna noga na četvrtoj stubi, druga savijena, jedna ruka preko
prsa, druga po glavom. Sklopio je oči.
U sauni je bilo tiho, vruće i mirno. Starci nisu razgovarali. John je
razmišljao o tome kako bi bilo kad bi sreo nekoga poput onog mladog lava,
kad bi bio s njim, kad bi s njim otišao do kraja. Njegova maštarija ostavila
je traga na tijelu. Malo se okrenuo, namjestio i ponovno opustio. Onda je
osjetio da je netko došao. Oči su mu bile sklopljene i nije ih želio otvoriti.
Posve se prepustio pasivnosti. Činilo mu se da napetost nestaje iz njegovih
nogu, ruku, mišića i istječe kroz prste.
Netko je bio tu. Netko je hodao po četvrtoj stubi u vrućoj bjelini, a onda je
zastao pokraj njega. Ne da bi ga gledao, nego da bi sjeo pokraj njega.
Prekrižio je noge – odakle je John to znao? Oči su mu bile sklopljene kao
da spava i sanja. Sjeo je i očešao ramenom Johnovo koljeno. John ga je čuo
kako diše, polako i smireno.
Nije bilo žurbe. Imali su vremena koliko su god htjeli. Glavu i ramena
mladić je naslonio na njega i neko vrijeme ostao tako. John je tad ipak ot‐
vorio oči, okrenuo glavu i vidio potiljak tamnokose glave. Kosa je bila
vlažna, ali ipak svilenkasta, ramena poput mramora boje meda. Ponovno je
sklopio oči, tako mu je bilo draže sad kad je znao da je njegov družbenik
mlad i lijep.
Želio je dotaknuti, pomilovati tu kosu, ali bojao se. Najbolje je da ostane
pasivan, pričeka, prepusti njemu inicijativu. Mladićeva ruka dotaknula je
njegov list. Zadržao je dah. Što mora učiniti da se ponudi, da sve bude
jasno?
Kao da mu je neki glas odgovorio, iako glasa nije bilo. Posegnuo je za
ručnikom kojim se pokrio i skinuo ga, bacio na donju stubu. Moj ljubavnik,
pomislio je, ovaj će mladić biti moj ljubavnik. Sad su bili blizu, tuđe će se
tijelo spojiti s njegovim. Osjetio je kako je čvrsto i sklisko. Prekrila su ga
mladićeva usta, topla i snažna, ali nježna poput cvijeta.
Vrućina je bila i prekrasna i grozna. Gotovo nesnosna. John više nije
razmišljao, razum ga je napustio, ostala je samo put, snovi, osjeti. I nešto
što nikad prije nije osjetio, ali mogla je biti strast, neka bolna radost koja
se nadimala, otvarala, razlijevala sreću. I on je ljubio, uzvraćao je što je
primio, ponovno je primao, razmjenjivao tekući užitak dok je vruća magla,
istodobno vlažna poput vode i suha poput sunca, pritiskala i milovala
njegovu kožu.
Moj ljubavnik, mislio je. Na trenutak bili su jedno, njegov je identitet
nestao a mladićev se spojio s njim. A onda duboki mir. Njegov ga je
ljubavnik poljubio u obraz, nježno i blago. John je pričekao još trenutak
prije nego što je otvorio oči. Ljubavnik se okrenuo, bio je okrenut leđima i
silazio je niza stube. I sad, kad se počeo vraćati običan život, John se up‐
lašio da će ga izgubiti, da će otići u maglu i nestati.
Mora to spriječiti. Tog mladića mora ponovno vidjeti. Ispunila ga je topla,
strastvena radost. Nije mu vidio ni lice, ali zaljubio se. Pošao je za njim
kroz izmaglicu, ne obraćajući pozornost na starce, na ispružene ruke. Sad je
znao mnogo više nego prije, imao je već mnogo više iskustva. Približio se
svome ljubavniku, spustio ruku na zlatno mramorno rame, prisno, gotovo
vlasnički. Pošao je za njim kroz vrata, izišao iz magle i bjeline i ondje, u
susjednoj prostoriji, gdje su bili stolovi i starci i čaj, spustio je ručnik,
pogledao, a njegov se ljubavnik okrenuo da ga pogleda.
Bio je to njegov brat Desmond.
John je tiho i užasnuto vrisnuo. Potrčao je kroz prostoriju klizajući se po
skliskom podu. Nije se istuširao. Odjenuo se bez daha, jecajući. Prtljao je
oko odjeće kao u snu. Istrčao je iz zgrade u toplu, mirnu večer. Sitniš koji je
izadio iz cipele još mu je zveckao u ruci. Iz njega je provalio još jedan val
vrućine i oblio ga znojem. Na trenutak je bio zastao, ali sad je opet potrčao.
Trčao je i trčao.
Ponovno je čuo kako mu Joseph govori: “Bog te blagoslovio.” Te su mu
riječi odzvanjale u ušima. U glavi mu se odvijalo ono što se dogodilo
tijekom prošlog sata. Poslije toga, nikad se više ne može vratiti kući, nikad
više neće vidjeti nikoga od njih, ne poslije toga, ne poslije najgoreg grijeha.
On je razbio obitelj kao da je rukom razbio staklo. Vani je bio prazan,
dalek, stran svijet. U njega mu valja poći. Ljudi su se okretali i gledali tog
čovjeka koji je trčao i plakao. Zurili su u njega, a onda s nelagodom
skretali pogled.
On je umro u onoj izmaglici. Ali, proći će sati, noć i pola dana očaja i
nevjerice, dok ne shvati da je njegov život svršen i da se mora preporoditi.
Noćas za mene nema spavanja, pomislio je Robert. Ali, pošao je u postelju
i ležao sklopljenih očiju dok slike koje su se rodile u mraku nisu postale
odveć uznemirujuće. Stao je uz prozor i gledao kako sviće. Pitao se kako će
reći Sari Candless i Titusu Romneyju što je otkrio.
 1 “Batty” (engl.) – šašava, luda (prev.)
2 Prvi svjetski rat (prev.)
3 Hope na engleskom znači “nada” (prev.)
4 Estuary English – mješavina književnog engleskog i cockneyja, koja je
nastala u Londonu, a poslije se proširila diljem zemlje (prev.)
Table of Contents
Dimnjačarov sin
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.
21.
22.
23.
24.
25.
26.
27.
28.
29.
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.