MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristo devedeset sedma

Naslov izvornika
Die Again
Copyright © Tess Gerritsen, 2014
Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2021.
Nakladnik
Mozaik knjiga
Direktor
Bojan Vidmar
Urednica programa
Hana Vunić
Urednik
Zoran Maljković
Grafička urednica
Marija Morić
Oblikovanje naslovnice
Ivan Zivko
Ilustracija na naslovnici
Shutterstock
Tisak
Denona, Zagreb, listopad 2021.
ISBN 978—953—14—3107—1 (meki uvez)
ISBN 978—953—14—3108—8 (tvrdi uvez)
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojevima 001112873 (meki uvez) i 001112875 (tvrdi uvez).

Sva prava pridržana. Nijedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni
djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku,
mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog
dopuštenja.

2
 Tess Gerritsen

Umri dvaput
S engleskoga preveo
DADO ČAKALO

SCAN:
ROBERT

OBRADA:
PRAETORIOUS

Mozaik knjiga

3
Levini

4
 1

DELTA RIJEKE OKAVANGO, BOCVANA

Osvijetljenog iskosa ranojutarnjim suncem, ugledala sam ga utisnutog

u prašinu, plitkog poput vodenog žiga. Daje bilo podne, kad afričko sunce
žari i pali visoko s nebesa, vjerojatno bi mi potpuno promakao, ali rano
ujutro čak i najpliće udubine bacaju sjenu. Tako je i ovaj usamljeni otisak
šape privukao moju pozornost dok sam izlazila iz šatora. Čučnuvši pokraj
njega, prošla me jeza pri pomisli da nas u snu štiti tek tanki sloj šatorskoga
platna.
Richard izroni iz šatora odmakavši krilo pa veselo zabrunda istežući se
i udišući miris orošene trave, dima nagorjela drveta i doručka koji se krčka
na logorskoj vatri. Miris Afrike. Ova je pustolovina bila Richardov san.
Jedino Richardov. Moj nije. Ja sam mu tek djevojka koja ne radi probleme i
mahom govori naravno da ću to učiniti, mili. Čak i kad to podrazumijeva
28 sati leta u tri aviona od Londona do Johannesburga, pa do Mauna i
savane, makar bi se ovaj posljednji ,,avion“ kojim je upravljao pilot s
teškim mamurlukom prije mogao nazvati klimavim sandukom. Čak i kad to
podrazumijeva dva tjedna u šatoru, najezde komaraca i pišanje u grmlju.
Čak i kad to podrazumijeva da mogu izgubiti glavu, a upravo mi je to
palo na pamet dok sam zurila u otisak šape u prašini, ni metar od mjesta
na kojem smo Richard i ja sinoć spavali.
— Millie, onjuši ovaj zrak! — hrapavim će glasom Richard. — Jedino
ćeš ovdje osjetiti ovaj miris!
— Ovdje je bio lav — kažem mu.
— Kad bih ga barem mogao spremiti u bocu i ponijeti kući. E, to bi bio
suvenir! Miris savane!
Uopće me ne sluša. Zapalio se za Afriku, obuzet sanjarijom o velikom
bijelom pustolovu u kojoj je sve sjajno i fantastično, makar se radilo o

5
svinjetini i grahu iz konzerve za večeru, koju je proglasio
„prenajgenijalnom ikad“.
Ponovim glasnije: —Richarde, ovdje je bio lav. Odmah pokraj našega
šatora. Mogao ga je razderati kandžama i ući. — Hoću ga uzbuniti, hoću da
kaže: O, moj Bože. Millie, pa to nije šala.
Ali on samo bezbrižno zazove najbliže društvo: — Hej, dođite vidjeti
ovo! Sinoć nam je u posjetu bio lav!
Prve priđu dvije cure iz Cape Towna, koje su šator podigle odmah
pokraj našega. Sylvia i Vivian imaju nizozemska prezimena koja ne znam ni
napisati ni pročitati. Obje su u svojim dvadesetima, osunčane, dugonoge i
blonde. Isprva ih nisam uspijevala ni razlikovati, sve dok se, izluđena,
Sylvia nije jednom obrecnula na mene: — Pa nismo ni blizanke, Millie! Zar
ne vidiš da Vivian ima plave oči, a ja zelene? — Djevojke kleknu proučiti
otisak šape, jedna nasuprot drugoj. Primijetim i da mirišu različito. Vivian
Plave Oči miriše slatko na travu, svježinu, na nenačetu mladost. Sylvia
miriše na losion od limunske trave kojim se stalno zalijeva ne bi li otjerala
komarce, jer je DEET otrov, to znaš, je l‘ da? Kleče pokraj mene, svaka
sjedne strane poput korica knjige, i odmah primijetim kako Richard bulji u
Sylvijin izdašni dekolte poduprt topićem duboka izreza. Za djevojku koja se
toliko zalijeva repelentom za komarce, izlaže opasno mnogo kože.
Dakako, i Elliot nam se odmah pridruži. Taj se nikad ne udaljava od
ovih plavuša, koje je prvi put sreo u Cape Townu prije nekoliko tjedana.
Slijedi ih u stopu poput odana šteneta ne bi li ugrabio djeličak njihove
pažnje.
— Je li ovo svjež trag? — pita Elliot zabrinuto. Bar netko dijeli moj
osjećaj za opasnost, pomislim.
— Jučer ga nisam vidio — kaže Richard. — Lav je sigurno navratio
sinoć. Zamislite da je nekome bila sila, pa da je izašao van i naletio na ovo.
— Zareži i zamahne rukom zgrčenom u kandže prema Elliotu, a ovaj se
trgne unatrag. Richard i plavuše se nasmiju, jer Elliot je svačija budala.
Vječno napeti Amerikanac džepova punih maramica i sprejeva protiv
buba, sunca i infekcija, tableta za alergije, onih s jodom i svim drugim
potrepštinama za preživljavanje.
Ja se ne nasmijem. — Netko je od nas mogao poginuti — naglasim
očito.

6
 — Hej, pa takve se stvari događaju na pravom safariju, ha? — veselo
će Sylvia. — U savani si zajedno s lavovima.
— Ne doima se jako velikim — kaže Vivian nagnuta nad otiskom šape.
— Možda je ženka, što mislite?
— Mužjak, ženka, svejedno će te ubiti — kaže Elliot.
Sylvia ga šaljivo pljesne po obrazu. — U-u, jesi li se prepao?
— Ma ne, ne. Samo sam mislio da Johnny pretjeruje kad nam je prvog
dana držao govor. Ostanite u džipu. Ostanite u šatoru. Ili ćete umrijeti.
— Ako si htio biti potpuno na sigurnom, Elliote, onda si možda trebao
otići u zoološki, a ne doći ovamo — kaže mu Richard, a plavuše se nasmiju
na njegovu britku primjedbu.
Slava Richardu, alfa—mužjaku! Baš kao i junaci iz njegovih romana,
on hvata uzde i spašava stvar. Barem on tako misli. Ipak, ovdje u divljini je
tek još jedan Londonac koji nema pojma ni o čemu, ali mu uspijeva zvučati
kao stručnjak za preživljavanje. Jutros me to živcira, povrh toga što sam
gladna, neispavana, a evo, sad su me pronašli i komarci. Uvijek me
pronađu. Čim iskoračim na otvoreno, oni kao da čuju zvono za ručak i već
se sljedećeg trena pljeskam po vratu i licu.
Richard zazove afričkoga tragača: — Clarence, dođi malo! Gledaj što
je sinoć prošlo kroz logor.
Clarence je u tom trenutku ispijao kavu pokraj logorske vatre s
gospodinom i gospođom Matsunaga. Krene polako prema nama ponijevši
limenu šalicu i čučne promotriti otisak šape. — Trag je svjež — kaže
Richard, novopečeni stručnjak za savanu. — Mora da je lav prošao sinoć.
— Nije lav — ispravi ga Clarence. Pogleda nas žmirkajući, a jutarnje
mu sunce obasja lice od ebanovine. — Leopard.
— Kako možeš biti siguran u to? Na temelju otiska jedne šape?
Clarence stane prstom crtati po zraku iznad otiska. — Vidite, ovo je
prednja šapa. Ona je okrugla, kakva je kod leoparda. — Uspravi se i
pogledom prijeđe uokolo. — I radi se o samo jednoj životinji. Znači da lovi
sama. Da, to je leopard.
Gospodin Matsunaga snimi fotografiju otiska svojim divovskim
Nikonom s telefoto objektivom koji izgleda kao nešto što se lansira u
svemir. On i žena nose istovjetne safari-jakne, kaki hlače, pamučne
marame i šešire široka oboda. Krojački su ujednačeni do posljednjeg

7
detalja. Na takve ćeš parove, odjevene u odjeću s neobičnim uzorcima,
naići u turističkim destinacijama diljem svijeta i svaki put se pitati,
probude li se to oni jednoga jutra i zajedno odluče: hajde da danas
nasmijemo svijet.
Sunce se polako penje, pa i drugi hvataju priliku snimiti fotografiju
prije nego što blještavo svjetlo potpuno razbije oštru sjenu koja ocrtava
otisak šape. Čak i Elliot izvadi svoji džepni fotoaparat, ali mislim da je to
samo zato što svi to rade, pa ne želi biti iznimka.
Ja sam zapravo jedina koja se ne želi zamarati odlaskom po
fotoaparat. Richard je ionako napravio dovoljno snimaka za oboje, a on
upotrebljava svoj Canon, isti onaj koji koriste fotografi časopisa National
Geographic! Sklonim se u sjenu, ali čak i tamo, izvan dohvata sunčevih
zraka, osjećam kako mi znoj curi niz pazuha. Već postaje vrelo. Tako je
svaki dan u savani.
— Sad vidite zašto vam govorim da noću ostanete u šatoru — javi se
Johnny Posthumus.
Naš je vodič prišao tako nečujno da uopće nisam primijetila kad se
vratio s rijeke. Okrenem se i ugledam ga kako stoji iza mene. Koje mračno
prezime, Posthumus, ali on kaže da je uobičajeno među Afrikanerima,
burskim doseljenicima od kojih potječe. I doista, njegove čvrste crte lica
otkrivaju nizozemsko naslijeđe. Kosa mu je plava, osunčanih pramenova,
oči također plave, a noge potamnjele od sunca vire poput dvaju balvana iz
kaki hlača. Komarci ga ne zamaraju, vrućina također. Ne nosi šešir i ne
maže se repelentima. Život u Africi otvrdnuo mu je kožu i učinio ga
otpornim na sve smetnje.
— Bila je ovdje netom prije zore — nastavi Johnny i pokaže prema
gustišu na rubu našeg logora. — Izašla je iz ovog grmlja, prišla vatri i dobro
me promotrila. Prekrasna cura. Velika i zdrava.
Zapanjena sam njegovom mirnoćom. — Vi ste je stvarno vidjeli?
— Stajao sam tu i pripremao vatru za doručak kad se pojavila.
— I što ste učinili?
— Isto ono što sam svima vama rekao da učinite u takvoj situaciji.
Uspravio sam se. Dopustio joj da mi dobro osmotri lice. Lovine poput
zebra i antilopa imaju oči postrance, dok grabežljivci imaju oči naprijed.
Mački uvijek morate pokazati lice. Neka vidi gdje što je i tako će znati da

8
ste i vi grabežljivac. Onda će dobro promisliti prije nego što napadne. —
Johnny prijeđe pogledom preko svojih sedam mušterija koji mu plaćaju da
ih održi u životu u ovom kutku svijeta.
— Zapamtite to, ha? Kako budemo više zalazili u savanu, sretat ćemo
sve više mačaka. Naiđete li na koju, uspravite se što više možete i
pokušajte izgledati što veći. Okrenite se ravno prema njima. Ali ma što
činili, samo nemojte bježati. Imat ćete bolje izglede da preživite.
— Vi ste se tu sreli oči u oči s leopardom — kaže Elliot. — Zašto se
niste poslužili ovim? — Pokaže na pušku koja je stalno visjela o Johnnyjevu
ramenu.
Johnny odmahne glavom. — Neću pucati u leoparda. Ne kanim ubiti
nijednu veliku mačku.
— Pa zar puška ne služi upravo tome? Da se zaštitite?
— Premalo ih je ostalo na ovom svijetu. Ovo je njihova zemlja, a mi
smo ovdje uljezi. Da je leopard krenuo na mene, ne vjerujem da bih imao
snage ubiti ga. Čak ni da spasim svoju glavu.
— Ali to ne vrijedi i za nas, zar ne? — upita Elliot, nervozno se
osmjehnuvši i pogledavši ostale suputnike.—Pucali biste na njega da
spasite nas, je l‘ tako?
Johnny se ironično nasmiješi. — Vidjet ćemo.

Do podneva smo se spakirali i bili spremni krenuti dublje u divljinu.

Johnny vozi, a Clarence sjedi na tragačevu mjestu koje viri ispred prednjeg
branika kombija. Meni se to čini opasnim mjestom, jer mu noge vise van.
Lak plijen za lavove. No Johnny nas uvjerava da smo na sigurnom dokle
god smo u vozilu ili na njemu, jer se grabežljivcima doimamo kao dijelovi
neke ogromne životinje. Ali samo iskoračite van i eto njima ručka. Jeste li
svi razumjeli?
Da, gospodine. Jasno i glasno.
Ovdje uopće nema cesta. Tek se po blago polegnutoj travi može
zaključiti da su gume prethodnika ovdje nabile zemlju i učinile je još
neplodnijom. Šteta koju prouzroči samo jedan kombi ili džip može
mjesecima ostaviti ožiljak u krajoliku, kaže Johnny, ali teško mi je zamisliti
da ih mnogo zađe ovako duboko u deltu. Mi već tri dana putujemo
savanom od piste na koju smo sletjeli a da nismo primijetili nijedno drugo

9
vozilo u divljini.
Još prije četiri mjeseca nisam vjerovala da divljina kao pojam uopće
postoji. Bila sam u svom stanu u Londonu i gledala kišu kako se slijeva niz
prozorska stakla. Richard me je dozvao i na računalu pokazao safari u
Bocvani koji je priželjkivao za naš godišnji odmor. Vidjela sam slike lavova i
nilskih konja, nosoroga i leoparda i još nekih životinja koje sam prepoznala
iz zooloških vrtova i safari-parkova. Tako sam divljinu i zamišljala — kao
ogromni safari-park s udobnim smještajem i cestama ili barem cestama.
Na mrežnoj stranici pisalo je da će biti „logorovanja u divljini", ali sam ja
odmah zamislila raskošne šatore s tuševima i WC-ima s tekućom vodom.
Nije mi padalo na pamet da ću plaćati za takvu povlasticu kao što je
čučanje u žbunju.
Richardu, pak, ni najmanje ne smeta ova neudobnost. Napalio se na
Afriku više nego šumski požar. Dok se vozimo, stalno škljoca kamerom.
Svaki njegov škljocaj popraćen je škljocajem kamere gospodina
Matsunage, koji sjedi iza nas. Samo, njegov je objektiv veći. Richard to
nikad ne bi priznao, ali zavidi mu na većoj meštriji i čim se vratimo u
London, prvo što će vjerojatno učiniti je otići u kakav online dućan i
saznati koliko ta Matsunagina meštrija košta. Tako danas izgledaju dvoboji
muškaraca. Više se ne bore kopljem ili mačem, nego kreditnim karticama.
Moja platinasta bolja je od tvoje zlatne. Jadni Elliot sa svojom uniseks
Minoltom nema nikakve šanse, ali čini mi se da ne mari za to, jer se, sav
sretan, opet gužva na stražnjem sjedištu s Vivian i Sylvijom. Bacim pogled
na njih troje i primijetim ozbiljan izraz lica gospođe Matsunaga. I ona je
poslušna ženica. Sigurna sam da ni njoj kenjanje u žbunju nije u kategoriji
sjajnih godišnjih odmora.
— Lavovi! Lavovi! — vikne Richard. — Eno ih tamo!
Škljocanje fotoaparata se ubrza kad im priđemo toliko blizu da
možemo razaznati crne muhe koje su se nastanile na mužjakovu bedru. U
obližnjem se hladu drveta odmaraju tri lavice. Odjednom iza mene provali
bujica riječi na japanskom. Okrenem se i ugledam gospodina Matsunagu
kako stoji. Žena ga vuče za leđa safari-jakne, očajnički ga pokušavajući
spriječiti da ne iskoči iz džipa ne bi li snimio bolju fotografiju.
— Sjednite. Dolje! — odjekne dubok Johnnyjev glas, koji nitko, čovjek
ili životinja, ne može ignorirati. — Odmah!

10
 Gospodin Matsunaga se bez oklijevanja sruči natrag u svoje sjedište.
Čak se i lavovi doimaju zatečenima dok pogledom prate mehaničko
čudovište s toliko pari ruku.
— Sjećate li se što sam vam rekao, Isao? — prekori ga Johnny. —
Izađete li iz kombija, mrtav ste čovjek.
— Uzbudio sam se. Zaboravio sam se — promrmlja gospodin
Matsunaga, pokorno spustivši bradu na prsa.
— Gledajte, samo se brinem za vašu sigurnost. — Johnny duboko
uzdahne i doda tihim glasom: — Oprostite što sam vikao. No, prošle je
godine jedan moj kolega bio na safariju s dva klijenta i prije nego što ih je
stigao zaustaviti, već su iskočili iz kombija snimiti lavove. Ovi su ih ščepali
istoga trena.
— Hoćete reći: ubili su ih? — javi se Elliot.
— Tako su programirani, Elliote. Zato, lijepo vas sve molim, uživajte u
pogledu, ali iz kombija, ha? — nasmije se Johnny ne bi li smanjio napetost,
ali mi se i dalje držimo pokunjeno poput zločeste djece koja su upravo
prekorena. Škljocanje kamere nije više entuzijastično, nego samo služi da
sakrije nelagodu. Svi smo iznenađeni oštrinom kojom se Johnny obrušio
na gospodina Matsunagu. Gledam Johhnyjeva široka pleća. Mišići vrata
ističu mu se poput debelih čokota vinove loze. On pokrene motor.
Ostavljamo lavove za sobom i krećemo prema sljedećem logorištu.

U zalazak sunca iznosi se alkohol. Nakon što smo postavili pet šatora i
zapalili logorsku vatru, tragač Clarence otvori aluminijsku kutiju za koktele
koja je poskakivala u prtljažniku cijelim putem pa izvadi boce džina, viskija,
votke i Amarule. Ovaj liker od plodova afričke marule, sladak i kremast,
posebno mi je prirastao srcu. Ima okus kave i čokolade s tisuću kalorija
alkohola. Piće koje bi i dijete kradom otpilo dok ga majka ne gleda.
Clarence mi namigne i pruži čašu, kao da sam ja to nestašno dijete u
skupini, jer svi ostali pijuckaju topli džin i tonik ili čisti viski kao odrasli
ljudi. Ovo je jedino doba dana kad pomislim, aha, lijepo je biti u Africi. Kad
se sve dnevne tegobe, bube i napetost koja se stvorila između mene i
Richarda rastope i ispare u ugodnoj, pripitoj sumaglici, kad se smjestim na
kamperski tronožac i promatram zalazak sunca. Dok Clarence priprema
jednostavnu večeru — mesni ujušak s kruhom i voćem — Johnny razvlači

11
žicu oko logora, na koju onda objesi zvonca za uzbunu, za slučaj da nešto
zaluta u logor. Njegov obris na zalazećem suncu odjednom se ukoči.
Podigne glavu kao da njuši zrak. Kao da upija tisuće mirisa kojih ja uopće
nisam svjesna. I on je jedno od djece savane. Toliko se u ovoj divljini
osjeća kao kod kuće da se ne bih začudila da otvori usta i rikne kao lav.
Okrenem se prema Clarenceu, koji miješa kipući ujušak. — Koliko već
dugo radite s Johnnyjem? — upitam ga.
— S Johnnyjem? Prvi put.
— Zar prije niste bili njegov tragač?
Clarence brzim pokretima strese papar u ujušak. — Inače je moj
rođak Johnnyjev tragač. Ali Abraham je ovoga tjedna morao u selo na
pogreb, pa me zamolio da ga zamijenim.
— A što Abraham kaže za Johnnyja?
Clarence razvuče usne u osmijeh, ogolivši svoje bijele zube u
sumraku. — O, moj rođak ima mnogo priča o njemu. Mnogo. Misli da se
Johnny trebao roditi kao Shangaan, jer je isti ko mi. Samo mu je lice bijelo.
— Shangaan? Je li to vaše pleme?
Clarence kimne. — Dolazimo iz provincije Limpopo. U Južnoj Africi.
—Je li to jezik kojim vas dvojica tu i tamo razgovarate?
On se pokajnički nasmije. — Kad ne želimo da znate što govorimo.
O nama vjerojatno ništa pohvalno, pomislim. Pogledam prema
ostalima koji su zasjeli oko logorske vatre. Gospodin i gospođa Matsunaga
revno pregledavaju fotografije koje su danas snimili. Vivian i Sylvia zavalile
su se u svojim topićima s dubokim izrezom i puštaju feromone. Omamljen,
jadni Elliot plazi oko njih, kao i inače. Cure, je l‘ vam hladno? Da vam
donesem džempere? Jeste za još koji džin i tonik?
Iz šatora se pojavi Richard čiste majice. Pokraj mene ga čeka prazan
stolac, ali on se ne zaustavi, nego sjedne pokraj Vivian i počne je šarmirati.
Kako vam se sviđa safari? Jeste li ikada bile u Londonu? Volio bih tebi i
Sylviji poslati potpisane primjerke Ajnca kad izađe.
Jasno, svi već znaju tko je on. Već prvoga sata susreta sa svima,
Richard im je nehajno dao do znanja da je on Richard Renwick, autor
trilera i tvorac Jackmana Trippa, junaka službe MI5. Na njegovu žalost,
nijedna nije čula ni za njega ni za njegova junaka, zbog čega se držao kiselo
cijeli taj prvi dan safarija. No sad se vratio u sedlo i radi ono što mu ide

12
najbolje — šarmira svoju publiku.
Maže ga i laže, pas s maslom to ne bi pojeo. Ali da mu kasnije
prigovorim, točno znam što bi mi odgovorio. To je ono što pisci čine,
Millie. Moramo biti druželjubivi i privlačiti nove čitatelje. Zanimljivo kako
Richard nikad ne gubi vrijeme na druženje s bakicama, nego samo s
mladim, po mogućnosti zgodnim djevojkama. Sjećam se kako je prije četiri
godine taj isti šarm upotrijebio na meni dok je potpisivao primjerke knjige
Ubiti ili ne ubiti? u knjižari u kojoj radim. Kad krene u lov, nemoguće je
odoljeti mu, a sad ga gledam kako promatra Vivian na način na koji mene
nije promatrao već godinama. Vješto ubaci Gauloises između usana i
nagne se nad plamen svoga svijetlosrebrnog upaljača, onako frajerski, u
stilu svog junaka Jackmana Trippa.
Prazan stolac pokraj mene zjapi poput crne rupe i usisava svu radost
iz mene. Taman kad se namjerim ustati i vratiti u šator, pokraj mene se
smjesti Johnny. Samo šuti i pogledom snima našu skupinu kao da je
odmjerava. Meni se čini da on uvijek nekoga odmjerava i pitam se što vidi
kad gleda mene. Jesam li i ja kao sve druge supruge i djevojke koje su se
dale dovući u savanu da udovolje maštariji svojega muškaraca o safariju?
Njegov me pogled prodrma i osjetim potrebu prekinuti tišinu. — Ona
zvonca na žici, radi li to uopće? — upitam ga. — Ili su tamo samo da se mi
osjećamo sigurnije?
— Služe kao prvi znak za uzbunu.
— Sinoć ih nisam čula, ono kad je leopard došao u logor.
—Ja jesam. — Nagne se naprijed i ubaci cjepanicu u vatru. —
Vjerujem da ćemo ih čuti i večeras.
— Mislite da ima još leoparda u blizini?
— Ovaj put mislim na hijene. — Pokaže prstom u tamu izvan kruga
osvijetljenog logorskom vatrom. — Upravo nas promatraju, oko pola
tuceta njih.
— Što? — Zagledam se u mrak. Tek tada primijetim odbljesak očiju
koje me gledaju.
— One su strpljiva stvorenja. Čekaju da vide hoće li biti otpadaka
hrane za njih. No, odete li u tamu, i sami ćete postati njihova hrana —
kaže i slegne ramenima. — Zato ste me i angažirali.
— Da ne završimo kao večera.

13
 — Od koga ću naplatiti posao ako izgubim previše klijenata.
— Što je za vas previše?
— Vi biste bili tek treća žrtva.
— Ma šalite se, je li?
On se nasmiješi. Iako nije stariji od Richarda, život na afričkome suncu
uklesao mu je bore oko očiju. Položi ruku na moju da me umiri, što me još
više zbuni, jer ne djeluje kao čovjek koji se dodiruje bez nekog posebnog
razloga. — Ma da. Šalim se. Nisam izgubio još nijednog klijenta.
— Uopće ne znam kad ste ozbiljni.
— Kad budem ozbiljan, znat ćete. — Okrene se prema Clarenceu, koji
mu se upravo obratio na shangaanskom. — Večera je spremna.
Bacim pogled prema Richardu vidjeti je li primijetio da razgovaram s
Johnnyjem i njegovu ruku na mojoj. Ali Richardova je pažnja usmjerena na
Vivian. Ja kao da i ne postojim.

— To je ono što pisci čine — opravda se Richard, baš kako sam i

predvidjela, ležeći pokraj mene navečer u šatoru. — Ja samo privlačim
nove čitatelje. — Šapućemo jer je šatorsko platno tanko, a Šatori zbijeni.
— Osim toga, imam potrebu zaštititi ih. Došle su ovamo bez igdje ikoga,
dvije cure same u divljini. To je prilično pustolovno za nekoga tko ima tek
dvadeset i koju, ne misliš li? Svakako vrijedno divljenja.
— Elliot im se očito divi — primijetim.
— Elliot se divi svakome s dva X-kromosoma.
— Hoću reći, nije baš da su same, bez igdje ikoga. On se prijavio na
safari da im radi društvo.
— Možeš misliti koliko im je to naporno. Stalno se mota oko njih i
gleda ih psećim očima.
— Cure su ga same pozvale. Bar on tako kaže.
— Pozvale su ga iz samilosti. Ćaskao je s njima u nekom noćnom
klubu i saznao da idu na safari. One su vjerojatno rekle, hej, mogao bi i ti s
nama u divljinu, ali uvjeren sam kako nisu vjerovale da će se doista
prijaviti.
— Zašto ga uvijek omalovažavaš? Meni djeluje vrlo simpatično. Osim
toga, jako dobro poznaje ptice.
Richard frkne nosom. — A to je baš privlačno kod muškarca.

14
 — A što tebe muči? Zašto si tako zlovoljan?
— Mogao bih i ja tebe isto pitati. Samo razgovaram s mladom ženom,
a ti to ne možeš podnijeti. Ove cure bar znaju kako se dobro provesti.
Osjetiti duh pustolovine.
— I ja se pokušavam zabaviti. Stvarno. Ali nisam očekivala da će biti
ovako neudobno. Očekivala sam...
— Mekane ručnike i čokoladu na jastuku.
— Ne podcjenjuj me toliko. Tu sam, zar ne?
— I sve se vrijeme žališ. Ovaj je safari bio moj san, Millie. Ne kvari mi
ga.
Više ne šapćemo i sigurna sam da nas ostali mogu čuti, ako su još
budni. Za Johnnyja sam siguran da jest, jer je prvi na straži. Zamislim ga
kako sjedi pokraj logorske vatre i osluškuje naše povišene glasove.
Nesumnjivo je već primijetio napetost između nas. Johnny Posthumus je
onaj tip muškarca kojemu ništa ne promakne, jer kako bi inače preživio u
ovoj divljini u kojoj i treptaj zvonca na žici može značiti razliku između
života i smrti. Koliko mu se mi doimamo beskorisnima i plitkima? Koliko li
mu se brakova raspalo pred očima? Koliko li se napuhanaca ispuhalo pred
njegovim očima, ovdje u Africi? Savana nije obična turistička destinacija.
Ovdje tek shvatiš koliko si beznačajan.
— Oprosti — šapnem i posegnem za njegovom rukom. — Nisam ti
htjela pokvariti zadovoljstvo.
Isprepletena svoje prste s njegovima, ali on ne uzvrati stisak. Ruka mu
je potpuno mrtva.
— Ali ti je uspjelo. Gledaj, znam da ovo putovanje nije kako ti
zamišljaš godišnji, ali zaboga, riješi se tog sumornog lica. Gledaj kako se
Sylvia i Vivian sjajno zabavljaju! Čak i gospođa Matsunaga uspijeva u
tome.
— Možda je to zbog ovih tableta protiv malarije koje uzimam —
pokušam objasniti neuvjerljivo.
— Doktor kaže da te one mogu deprimirati. Kaže da su neki od njih
čak i poludjeli.
— E pa, mene meflokvin ne muči. I cure ga uzimaju, pa su svejedno
vrlo dobro raspoložene.
Opet te cure. Stalno me uspoređuje s njima, a one su devet godina

15
mlađi, vitkiji i noviji modeli od mene. Kako da žena s kojom već četiri
godine dijeliš isti stan i zahod uopće djeluje novo?
— Trebala bih ih prestati uzimati — kažem mu.
— I što, dobiti malariju? A da, to stvarno ima smisla.
— A što bi ti htio da učinim, Richarde? Reci mi, što hoćeš od mene.
— Ne znam — uzdahne i okrene mi leđa. Hladna su mu poput
betona, poput zida koji mi brani pristup do njegova srca. Nakon kraće
šutnje, obrati mi se tihim glasom: — Millie, ne znam kamo ovo sve s nama
ide.
Ali ja znam kamo ide on. Udaljava se od mene. Čini to već mjesecima,
jedva primjetno, postupno, tako da sam odbijala suočiti se s time, sve do
sada. Mogla sam to pripisati tome da smo u posljednje vrijeme bili jako
zauzeti. On je dovršavao prerade na Ajncu. Ja sam bila zaokupljena
godišnjom inventurom u knjižari. Stvari će između nas biti bolje kad
usporimo, to sam si sve vrijeme govorila.
Izvana dopiru živahni zvukovi noći u delti. Postavili smo logor
nedaleko od rijeke, u kojoj smo ranije vidjeli vodenkonje. Mislim da ih i
sada čujem, pomiješane s kriještanjem, krikovima i brundanjem
bezbrojnih drugih stvorenja.
Ali u šatoru je tišina. Samo tišina.
To je, dakle, mjesto gdje umire ljubav. U šatoru. U divljini. U Africi. Da
smo sad u Londonu, ustala bih iz kreveta, obukla se i otišla prijateljici na
čašicu žestice i podrške. No ovdje sam zarobljena platnom, okružena
stvorenjima koja me žele pojesti. Uhvati me klaustrofobija zbog koje bih
najradije noktima poderala platno i istrčala vrišteći u noć. Bit će da je to
zbog ovih tableta protiv malarije. Spržile su mi mozak. Voljela bih da je to
zbog njih, jer onda ne bih ja bila kriva što se osjećam tako malodušno.
Stvarno ih moram prestati uzimati.
Richard je već utonuo u dubok san. Kako li mu to samo uspijeva?
Samo se isključi, a ja imam dojam da ću se raspasti. Slušam ga kako udiše i
izdiše, tako opušteno, tako ravnomjerno. Slušam kako ga nije briga.
Ujutro, kad sam se probudila, i dalje je duboko spavao. Blijeda zora
prodire kroz šatorske šavove, a ja sa strepnjom razmišljam što me danas
čeka. Još jedna nelagodna vožnja pokraj njega u sjedištu dok se trudimo
biti uljudni jedno prema drugome. Još jedan dan pljeskanja komaraca i

16
mokrenja u žbunju. Još jedna večer u kojoj ću slušati Richarda kako očijuka
s djevojkama i svoje srce kako se lomi. Ovaj godišnji je dosegao svoje dno,
pomislim.
Ali onda začujem ženski vrisak.

17
 2

BOSTON

Stvar je prijavio poštar. Nazvao je u jedanaest i petnaest prijepodne i

rekao drhtavim glasom na mobitel: —Ja sam u Aveniji Sanborn, Zapadni
Roxbury, nula-dva-jedan-tri-dva. Pas... vidio sam psa na prozoru... — I
tako je privukao pažnju bostonske policije. Nakon poziva ovog poštara —
jednog od sile pješadinaca koji obilaze susjedstva diljem Amerike šest
dana u tjednu — uslijedio je niz događaja. Poštari su uši i oči nacije, katkad
i jedine koje primijete kad starija udovica ne pokupi poštu, kad se samac
ne pojavi na vratima, kad se na trijemu nakupi gomila požutjelih novina.
Prvi znak da nešto ne štima s velikom kućom u Aveniji Sanborn,
poštanski broj 02132, bio je zakrčen poštanski sandučić, što je državni
poštar Luis Muniz primijetio već nakon dva dana. No dvodnevna pošta
zapela u sandučiću ne poziva još nužno na uzbunu. Ljudi znaju otići
nekamo za vikend. Ljudi zaborave javiti da im se pošta ne isporučuje doma
za to vrijeme.
No trećega se dana Muniz počeo brinuti.
Četvrtoga je dana, dok je otvarao poštanski sandučić zatrpan
katalozima, časopisima i računima, Munizu postalo jasno da mora nešto
poduzeti.
— Pa je pokucao na prednja vrata — objasni Gary Root, policajac koji
je tad bio u ophodnji. — Nitko nije otvorio, pa je odlučio provjeriti kod
prvog susjeda. Saznati što se zbiva. Ali onda je na prozoru ugledao psa.
— Onog tamo? — upita detektivka Jane Rizzoli, pokazujući prema
dobroćudnom zlatnom retriveru vezanom za stup poštanskog sandučića.
— Aha, toga. Markica na ovratniku kaže da se zove Bruno. Izveo sam
ga iz kuće prije nego što napravi još veći... — tu patrolni policajac Root
proguta slinu — ... nered.
— A poštar? Gdje je on?

18
 — Uzeo je slobodno ostatak dana. Vjerojatno se negdje ubija pićem.
Imam njegove podatke, ali vam vjerojatno neće znati reći puno više od
onoga što sam vam ja sad rekao. Uopće nije ulazio u kuću, nego je nazvao
jedan—jedan—dva. Ja sam prvi stigao na mjesto događaja i našao vrata
otključana. Ušao sam i... — odmahne glavom — ... bilo bi bolje da nisam.
—Jeste li već razgovarali s nekim?
— Sa susjedom. Draga žena. Izašla je kad je vidjela parkirana patrolna
kola upitati što se događa. Jedino što sam joj rekao je da joj je susjed
mrtav.
Jane se okrene prema kući u kojoj je bio zatočen Bruno, dobroćudni
retriver. Bila je to starija obiteljska katnica s trijemom, garažom za dva
vozila i visokim stablima u prednjem dvorištu. Garažna su vrata bila
zatvorena, a crni Ford Explorer, registriran na vlasnika kuće, parkiran na
prilaznom putu. Ničim se ta kuća izvana nije razlikovala od ostalih
održavanih kuća u Aveniji Sanborn, ničim što bi tako zapelo policajcu za
oko da se zapita: čekaj malo, ovdje nešto nije u redu. No sad su tu na
pločniku dva patrolna auta upaljenih rotirki i svakom je prolazniku jasno
da se ovdje dogodilo nešto jako loše. Nešto s čime se Jane i njezin partner
Barry Frost tek trebaju suočiti. Na drugoj strani ulice počeli su se okupljati
susjedi i promatrati kuću. Je li itko od njih
— Hoćete li nam pokazati unutrašnjost kuće? — upita Frost Roota,
patrolnog policajca.
— Znate što — kaže Root — radije ne bih. Napokon sam iz nosa
istjerao smrad i ne želim ga više nijednom udahnuti.
Frost proguta slinu. — Uh... tako gadno?
— Bio sam unutra pola minute, ne više. Moj partner nije izdržao ni
toliko. Ne treba vam ništa pokazivati unutra. Ne možete promašiti. — Baci
pogled prema zlatnom retriveru koji ga pozdravi veselim lavežom. —
Jadno štene, zarobljeno unutra bez hrane. Svjestan sam da nije imao
izbora, pa ipak...
Jane primijeti da Frost promatra kuću kao osuđenik na vješala. — Što
si ručao danas? — upita ga.
— Sendvič s puretinom. Pomfrit.
— Nadam se da ti je prijalo.
— E sad mi je stvarno lakše, Rizzoli.

19
 Popnu se stubama koje vode na trijem i zastanu navući rukavice i
nazuvke za cipele. — Znaš — obrati mu se Jane — postoji tableta koju
zovu kompazin.
— Aha?
— Dobra je za jutarnje mučnine.
— Super. Probat ću kad me napumpaju.
Pogledaju se i oboje duboko udahnu prije nego što uđu. Posljednji
gutljaj svježega zraka. Jane otvori vrata i oboje uđu. Frost podigne ruku i
nadlakticom prekrije nos da ne osjeti dobro poznat smrad. Zvali to
kadaverin ili putrescin ili nekim drugim kemijskim imenom, svejedno
uvijek zaudara na smrt. Ali nije smrad zaustavio Jane i Prosta na dovratku,
nego ono što je visjelo na zidovima.
Gdje god da pogledaju, pogled bi im se sreo s mrtvim pogledom cijele
jedne galerije pokojnika, kao da se pitaju: tko su ovi uljezi?
— Isuse—promrmlja Frost — zar je on nekakav lovac na krupnu
divljač?
— Da je krupna, u to nema sumnje — kaže Jane, zagledavši se u
prepariranu glavu nosoroga i pitajući se kakvi su to meci morali biti da
ubiju ovakvo stvorenje. Ili onog afričkog bivola pokraj njega. Prođe polako
pored tog niza trofeja pogleda dignuta prema životinjskim glavama, koje
su bile toliko životne da je svakog trenutka očekivala kako će joj pored uha
riknuti lav. — Je li to uopće legalno? Pa tko danas lovi leoparde?
— Gledaj. Pas nije jedini mezimac u ovoj kući.
Drveni je pod bio umrljan crvenosmeđim tragovima šapa. One veće
odgovarale su zlatnome retriveru Bruni, ali bilo je i manjih, razbacanih po
cijeloj prostoriji. Po smeđim mrljama na prozorskoj dasci dalo se zaključiti
da se Bruno popeo prednjim šapama na prozor, otkud je promatrao
poštara. No nije samo pogled na psa nagnao Luisa Muniza da nazove 112.
Prije će biti ono što je virilo iz njegove gubice.
Ljudski prst.
Jane i Frost krenu slijediti tragove šapa pod budnim staklenim okom
zebre, lava, hijene i bradavičaste svinje. Ovome kolekcionaru veličina nije
bila važna. Čak su i najmanja stvorena našla svoje zlosretno mjesto na
zidovima, uključujući četiri miša koja sjede s minijaturnim porculanskim
šalicama u šapicama oko minijaturnog stola. Groteskna članka Ludoga

20
Seširdžije!
Kako su kroz dnevnu sobu prilazili hodniku, tako je i smrad
raspadanja bivao sve snažniji. Iako Jane još nije vidjela otkuda dolazi,
mogla je čuti zlokobno zujanje. Krupna muha lijeno napravi nekoliko
krugova oko njezine glave i odzuji kroz dovratak.
Uvijek prati muhe. One znaju gdje je poslužen ručak.
Vrata su bila odškrinuta. Jane ih gurne, a nešto bjeličasto šmugne van
pokraj njenih nogu.
— Ti vraga! — jaukne Frost.
Jane zalupa srce, ali se ipak osvrne i pogled joj se sretne s parom očiju
koje su virile ispod kauča. — Ma to je samo mačka — nasmije se s
olakšanjem. — To objašnjava one manje tragove.
— Čekaj, čuješ li? —javi se Frost. — Mislim da ima još jedna.
Jane udahne i zakorači u garažu. Priđe joj siva prugasta mačka i
mazno se počne motati oko njezinih nogu, ali to Jane ni ne primijeti.
Pogled joj se zaustavi na onome što je visjelo sa stropa, prekriveno
oblakom muha. Njihovo zujanje brujalo joj je u kostima. Gledala ih je kako
se slade trulim mesom koje je vrvjelo crvima. Netko ga je baš zgodno
poslužio rasporivši kožu.
Frost se nagne u stranu, pokušavajući ne povratiti.
Sa stropa je naglavce visio nag muškarac. Skočni zglobovi bili su mu
vezani narančastim najlonskim užetom. Trbuh mu je bio rasporen kao što
bi bio svinji u klaonici, a u utrobi nije bilo nijednog organa. Ruke su mu
slobodno visjele i sigurno bi dotakle pod da su imale šake. Da pas Bruno, a
možda i one dvije mačke, nisu izgrizli meso svojega bivšeg gazde?
— Sad znamo otkud onaj prst — kaže Frost prigušenim glasom,
prekrivajući nos i usta nadlakticom. — Isuse, ovo je svakome najgora
noćna mora. Da te pojede vlastita mačka...
No trima izgladnjelim kućnim ljubimcima zasigurno je ovo što sad visi
izgledalo kao prava gozba. Životinje su već iščupale šake i skinule toliko
kože, mišića i hrskavice s muškarčeva lica, tako da se mogla vidjeti kost
jedne očne duplje poput bisernoga grebena među razmrcvarenim mesom.
Lice je bilo sažvakano do neprepoznatljivosti, ali su groteskno natečene
genitalije jasno ukazivale da se radi o muškarcu. Starijem, sudeći po
srebrnkastim stidnim dlakama.

21
 — Obješen i obrađen poput divljači — začuje se glas iza nje.
Jane se iznenađeno okrene i ugleda doktoricu Mauru Isles na
dovratku. Usprkos grotesknoj sceni smrti poput ove, Maura je djelovala
elegantno, blještavo zalizane crne kose poput kacige, u sivom kostimu s
hlačama krojenima prema njezinu vitkom struku i bokovima. Zbog nje se
Jane osjećala kao zapuštena rođakinja raskuštrane kose i izlizanih cipela.
Maura se nije dala smesti smradom, nego je odmah prišla lešini ne mareći
za muhe koje su joj se zabijale u glavu. — Ovo je doista uznemirujuće —
napomene.
— Uznemirujuće? — frkne Jane. — Ja bih to prije nazvala totalno
sjebanim.
Siva prugasta mačka ostavi Jane i priđe Mauri, tarući se o njene noge i
ponosno predući. Toliko o mačjoj privrženosti.
Maura odgurne mačku nogom ne skidajući pogleda s leša. —
Nedostaju abdominalni i torakalni organi. Rez se doima odrješitim i kreće
se od stidne kosti do ksifoidnog nastavka. Takav obično rade lovci na
jelenu ili vepru. Objese ih, izvade utrobu i puste da odstoji. — Pogleda
prema kuki na stropu. — A ovo nalikuje napravi za vješanje divljači. Kuća
očito pripada lovcu.
— I ovi izgledaju kao lovački — javi se Frost pokazujući prema
garažnom radnom stolu s magnetiziranim nosačem s desetak noževa
opaka izgleda. Sudeći po blještavim oštricama, svi su se doimali čistima.
Jane se zagleda u nož za odkoštavanje i zamisli ga kako zasijeca u meso
kao u maslac.
— Čudno — javi se Maura, zagledavši se u nesretnikov torzo. — Ove
rane kao da nisu nanesene nožem. — Pokaže na tri posjekline duž
grudnog koša. — Savršeno su paralelne, kao da su nanesene oštricama
koje su dio nečega.
— Meni to izgleda kao trag kandže — kaže Frost. — Jesu li to
napravile ove životinje?
— Trag je predubok za mačku ili psa. Čini se da je ovo napravljeno
poslije smrti, s minimalnim krvarenjem... — Maura se uspravi i zagleda u
pod. — Ako je ubijen ovdje, bit će da je krv isprana. Vidite ovaj odvod u
betonu? Takvo što postavio bi lovac koji ovaj prostor upotrebljava za
vješanje mesa i odležavanje.

22
 — U čemu je stvar s tim odležavanjem? Uopće ne razumijem zašto se
meso treba vješati — kaže Frost.
— Enzimi koji se aktiviraju nakon smrti prirodni su omekšivači mesa,
ali se to obično radi pri temperaturama tek nešto višim od nule. A ovdje
je, koliko? Oko deset stupnjeva? Dovoljno toplo za raspadanje. I crve.
Srećom da je studeni. U kolovozu bi smrdjelo znatno gore. — Maura
pincetom dohvati jednoga crva i počne ga proučavati dok se migolji u
njezinom dlanu. — Ovi izgledaju kao da su u trećoj fazi, što upućuje na to
da je smrt nastupila prije otprilike četiri dana.
— Kraj svih ovih prepariranih glava u dnevnoj sobi — javi se Jane —
da i on skonča viseći poput mrtve životinje. Mislim da se ovdje nazire neki
tematski motiv.
— Je li žrtva vlasnik kuće? Jeste li potvrdili njegov identitet?
— Malo ga je teže utvrditi kad nema ruku i lica. No dob odgovara.
Registrirani vlasnik je izvjesni Leon Gott, star šezdeset četiri godine.
Razveden, samac.
— No očito nije umro sam — nadoveže se Maura zureći u praznu
utrobu razjapljenu poput otvorene školjke. — Gdje su? — upita i naglo se
okrene prema Jane. — Ubojica je tijelo objesio ovdje. Ali što je učinio s
organima?
Nastane muk. Nakratko, dok se Jane pokušavala prisjetiti svih urbanih
legendi o ukradenim organima, jedino što se moglo čuti bilo je zujanje
muha. Jane usmjeri pogled na poklopac kante za smeće u suprotnome
kutu prostorije. Prilazeći joj, shvati kako smrad raspadanja postaje sve
nesnošljiviji i primijeti oblak gladnih muha oko nje. S grimasom na licu
podigne poklopac. Jedan brz pogled bio je sve što je još mogla izdržati
prije nego što se odmaknula sa želucem u grlu.
— Čini se da si ih pronašla — javi se Maura.
— Aha — promrmlja Jane. — Crijeva, barem. Ostatak utrobe
prepuštam tebi.
— Lijepo.
— Aha, bit će ti ludo.
— Ne to. Htjela sam reći da je počinitelj napravio lijep posao. S
rezom. S uklanjanjem utrobe. — Šušteći nazuvcima, Maura otvori
poklopac. Smrad raspadajuće utrobe od kojeg se dizao želudac začas

23
dopre do drugog kraja prostorije, uzbunivši sivu prugastu mačku, koja se
počela još snažnije privijati uz Mauru i mijaukati tražeći njezinu pažnju.
— Čini se da imaš novu prijateljicu — kaže joj Jane.
— To je normalno ponašanje za mačke. Označava me kao svoj
teritorij — odgovori Maura žarivši ruku zaštićenu rukavicom u kantu za
smeće.
— Znam da si temeljita, Maura — kaže joj Jane — ali zašto to ne bi
obavila u mrtvačnici? U sobi za opasan biološki otpad, na primjer?
— Moram se uvjeriti...
— U što? Zar ti njuh nije dovoljan? — upita Jane s gnušanjem kad
shvati da se Maura nagnula nad kantu i zagrabila još dublje u hrpu crijeva.
U mrtvačnici je znala promatrati Mauru kako otvara grudne koševe i guli
skalpove, skida meso s kostiju i pili lubanje s laserskom preciznošću. S
istom je takvom ledenom preciznosti sad kopala po hladetinastoj masi u
kanti za smeće, ne mareći što joj muhe gmižu po pomodno friziranoj
tamnoj kosi. Postoji li itko na ovom svijetu tko izgleda tako elegantno dok
radi nešto tako odvratno, pitala se.
— Ma daj, nije ti ovo prvi put da vidiš crijeva — kaže Jane.
Maura ne odgovori, nego zarije ruke još dublje.
— U redu — uzdahne Jane. — Mi ti za ovo ne trebamo. Frost i ja
ćemo pregledati ostatak...
— Ima toga previše — progunđa Maura.
— Previše čega?
— Ovo nije normalna količina utrobe.
— Pa ti si obično ta koja spominje plinove nastale djelovanjem
bakterija. Nadutost.
— Nadutost ne može objasniti ovo. —Maura se uspravi držeći u ruci
nešto zbog čega se Jane zgrči lice.
— Srce?
— Ovo nije normalno srce, Jane — objasni Maura. — Da, ima dvije
klijetke i dvije pretklijetke, ali luk aorte ne odgovara opisu. Isto vrijedi za
velike krvne žile.
— Leon Gott imao je šezdeset četiri godine — javi se Frost. — Možda
mu je pumpa bila slaba.
— U tome i jest problem. Ovo ne nalikuje srcu

24
šezdesetčetverogodišnjaka. — Maura opet zagrabi u kantu za smeće. —
Ali ovo već nalikuje — kaže, pokazujući srce u drugoj ruci.
Janein pogled prijeđe s jednoga srca na drugo. — Stani malo. Zar su
unutra dva srca?
— I dva para pluća.
Jane i Frost razmijene duge poglede. — Koje sranje — kaže Frost.

25
 3

Dok je Frost pretraživao prizemlje, Jane je otišla na kat. Pregledavala

je sobu po sobu, otvarala ormare i ladice, zagledala ispod kreveta. Nije
našla nikakav drugi leš bez utrobe ili znakove borbe, ali je zato vidjela
gomile klupka prašine i mačje dlake. Gospodin Gott — ako se uopće radilo
o čovjeku koji je visio dolje u garaži — nije baš mario za red u kući. Na
njegovom noćnom ormariću ležali su stari računi iz željezarije, baterije za
slušni aparat, novčanik s tri kreditne kartice i četrdeset osam dolara u
gotovini i nekoliko razbacanih metaka. Drugim riječima, gospodin Gott bio
je prilično nesavjestan s vatrenim oružjem. Stoga se nije začudila kad je u
ladici noćnog ormarića našla napunjen Glock s metkom u cijevi, spreman
za paljbu. Oruđe kao stvoreno za paranoidnog kućevlasnika.
Baš šteta što je pištolj bio na katu dok mu je netko parao utrobu.
U kupaonskom je ormariću pronašla mnoštvo tableta i pilula, što je i
za očekivati od šezdesetčetverogodišnjaka. Aspirin i ibuprofen,
atorvastatin i metoprolol. Pored umivaonika ležao je slušni aparat
vrhunske kvalitete. Nije ga stavio, što znači da vjerojatno nije čuo
provalnika.
Dok se spuštala u prizemlje, u dnevnoj sobi zazvoni telefon. Ali prije
nego Što je podigla slušalicu, uključila se automatska sekretarica. S druge
strane začuje muški glas kako ostavlja poruku.
—Hej, Leone, nisi mi se još javio u vezi s izletom u Colorado. Javi ako
ćeš nam se pridružiti. Moglo bi biti dobro.
Jane pruži ruku da ponovno pusti poruku i vidi broj pozivatelja, no
primijeti da je tipka PLAY zamrljana nečim što je sličilo na krv. Na zaslonu
su bile prikazane dvije snimljene poruke, a ona je čula onu drugu.
Prstom u rukavici pritisne PLAY.
— Treći studenoga, devet sati i petnaest minuta: ...a ako odmah
nazovete, možemo vam sniziti kamatu na kreditnim karticama. Ne
propustite ovu priliku i iskoristite ovu posebnu ponudu.
— Šesti studenoga, četrnaest sati: Hej, Leone, nisi mi se još javio u

26
vezi s izletom u Colorado. Javi ako ćeš nam se pridružiti. Moglo bi biti
dobro.
Trećeg je studenoga bio ponedjeljak, a danas je četvrtak. Prva je
poruka ostala na sekretarici jer je Leon u ponedjeljak ujutro već vjerojatno
bio mrtav.
—Jane? —javi se Maura. Sivi prugasti mačak dopratio ju je u hodnik
motajući joj se između nogu.
— Na sekretarici ima krvi — okrene se Jane prema njoj. — Zašto bi je
počinitelj uopće dirao? Zašto bi provjeravao poruke žrtve?
— Dođi da vidiš što je Frost našao u stražnjem dvorištu.
Jane krene za njom u kuhinju, pa u dvorište kroz stražnja vrata.
Dvorište je bilo ograđeno i ukrašeno jedino busenjem trave. Tu je bila i
kućica s klizećim metalnim vratima i bez prozora. Bila je prevelika za šupu,
dovoljno velika da u sebi skrije svakojake stravične tajne. Ušavši u nju,
Jane osjeti oštar, alkoholni miris kemikalija. Fluorescentne lampe bacale
su po njoj klinički hladno svjetlo.
Frost je stajao pokraj velikog radnog stola i proučavao oruđe
pričvršćeno za stol, koje je izazivalo zazor. — U prvi sam mah pomislio da
se radi o stolnoj pili — kaže Frost — ali oštrica ne nalikuje ničemu što sam
dosad vidio. A ovi ormarići... — pokaže na suprotnu stranu radionice — ...
daj ih pogledaj.
Kroz staklena vrata ormarića Jane primijeti kutije rukavica od lateksa i
instrumente prijetećeg izgleda poredane na policama: skalpele, noževe,
sonde, kliješta i jedan forceps. Kirurški instrumenti, pomisli Jane. S kuka na
zidu visjele su gumene pregače poprskane nečim što je sličilo na krv.
Stresavši se, Jane se okrene prema radnom stolu od šperploče, čija je
površina bila puna ožiljaka od ureza i uboda. Pogled joj padne na hrpu
gnjecavog sirovog mesa.
— Okej — promrmlja. — Sad me je već frka.
— Ovo izgleda kao radionica serijskog ubojice — javi se Frost. — A
ovaj stol služi za rezanje tijela na šnite i kockice.
U kutu je stajala velika bijela bačva od dvjestotinjak litara pričvršćena
za elektromotor. — Za kog je vraga ovo?
Frost odmahne glavom. — Izgleda dovoljno veliko da u nju stane...
Jane priđe bačvi. Zastane kad primijeti crvene kapi na podu. Poklopac

27
je također bio zamrljan. — Ima krvi posvuda.
— A što je u bačvi? — upita Maura.
Jane snažno povuče dršku na poklopcu. — A iza vrata broj dva nalazi
se... — zaviri u bačvu — ... piljevina.
— Samo to?
Jane posegne rukom u bačvu i stane kopati po piljevini dižući prašinu.
— Samo piljevina.
— Znači, još ništa od druge žrtve — zaključi Frost.
Maura priđe oruđu iz noćne more na radnom stolu za koji je Frost
mislio da je pila. Dok je proučavala oštricu, mačka je nije puštala na miru,
motajući joj se oko nogu. — Detektive Frost, jeste I li dobro pogledali ovu
stvar?
— Taman koliko me zanimalo.
— Vidite kako je cirkularna oštrica ovdje savijena u stranu? Očito nije
namijenjena za rezanje.
Jane joj se pridruži za stolom i sa strepnjom dotakne oštricu.
— Mogla bi te samljeti na komadiće, tako izgleda.
— Tome vjerojatno i služi. Mislim da se to zove flajšer, jer ne služi
samo za rezanje, nego i za mljevenje mesa.
— Zar postoje takvi strojevi?
Maura priđe ormaru i otvori vrata. Na jednoj su polici stajale limenke
poput onih za boju. Maura posegne za jednom većom limenkom i okrene
je pročitati što piše. — Bondo.
— Za aute? — upita Jane, primijetivši crtež automobila na naljepnici.
— Piše da se radi o fileru za karoseriju. Za ispunu udubljenja i
ogrebotina. — Maura vrati limenku Bonda na policu. Sve to vrijeme nikako
se nije mogla riješiti sive prugaste mačke, koja ju je slijedila u stopu i
motala joj se oko nogu dok je prilazila ormaru i pregledavala kroz staklena
vrata noževe i sonde posložene poput kirurških instrumenata. — Mislim
da znam čemu je služila ova prostorija — kaže okrenuvši se prema Jane. —
Sjećaš se one druge utrobe u kanti za smeće. Mislim da nije ljudska.

— Najljepše rečeno, Leon Gott nije bio drag čovjek — kaže Nora
Bazarian brišući ostatke pirea od mrkve s gornje usne svoga
jednogodišnjeg sina. U izblijedjelim trapericama i razvučenoj majici,

28
svijetle kose zategnute u konjski rep, više je nalikovala tinejdžerici nego
tridesettrogodišnjoj majci dvoje djece koja vješto radi više poslova
odjednom. Između svake žličice mrkve punila je perilicu suda, provjeravala
kako napreduje kolač u pećnici i odgovarala na Janeina pitanja. Nije ni
čudo da ima struk tinejdžerice. Nije stala ni sekunde.
— Znate li što je dovikivao mom šestogodišnjem sinu? — kaže Nora.
— Gubi se s mog travnjaka. — Mislila sam za njega da je karikatura
staroga mrguda, ali je Leon to stvarno rekao mom sinu. A sve samo zato
što je Timmy otišao u njegovo dvorište podragati mu psa. — Nora zalupi
vrata perilice. — Bruno je odgojeniji od svoga vlasnika.
— Koliko dugo poznajete gospodina Gotta? — upita Jane.
— Doselili smo u ovu kuću prije šest godina, taman kad se rodio
Timmy. Susjedstvo nam se činilo savršenim za djecu. Vidite i sami kako su
ovdje dvorišta uređena, uglavnom. A u ulici je još mladih obitelji s djecom
Timmyjeve dobi. — Gracioznošću balerine prinese vrč kave i napuni
Janeinu šalicu. — Nekoliko dana nakon što smo se uselili, odnijela sam
Leonu tanjur čokoladnih kolača da se predstavim. Nije mi se ni zahvalio.
Samo je rekao da ne jede slatko i vratio mi tanjur. Zatim se požalio da mi
beba previše plače i mogu li ga ušutkati preko noći. Nevjerojatno, zar ne?
— Sjedne i nahrani sina s još nekoliko žličica mrkve. — A povrh svega, na
zidu su mu visjele sve te silne mrtve životinje.
— Znači, bili ste u kući?
— Samo jednom. Zvučao je jako ponosno dok mi je govorio kako ih je
uglavnom sve sam pobio. Kakva to osoba moraš biti da ubiješ životinju, a
da bi njome ukrasio zid? — Obriše mrkvu s djetetove brade. — E tad sam
odlučila da ga se klonim. Je l‘ tako, Same? — protepa sinčiću. — Drži se ti
podalje tog zločestoga stričeka.
— Kad ste posljednji put vidjeli gospodina Gotta?
— Već sam sve rekla policajcu Rootu. Posljednji put sam ga vidjela za
vikend.
— Koji dan?
— Nedjelja ujutro. Na prilaznom puteljku. Unosio je namirnice u
kuću.
— Jeste li vidjeli da mu netko dolazi u goste toga dana?
— Većinu nedjelje nisam bila doma. Ovoga je tjedna moj muž u

29
Kaliforniji, pa sam odvela djecu mami u Falmouth. Doma smo se vratili tek
kasno navečer.
— U koje vrijeme?
— Oko pol deset, deset.
— A te večeri, jeste li čuli išta neobično kod susjeda? Viku, deranje?
Nora odloži žlicu i namršti se. Beba zakriješti s negodovanjem, ali se
Nora ne obazre na to. Svu svoju pažnju usmjeri na Jane. — Mislila sam...
kad mi je policajac Root rekao da je Leon nađen kako visi u garaži, mislila
sam da se radi o samoubojstvu.
— Bojim se da se radi o umorstvu.
— Jeste li sigurni? Potpuno sigurni?
O, itekako, pomisli Jane. — Gospođo Bazarian, pokušajte se sjetiti što
se događalo u nedjelju navečer...
— Moj muž se ne vraća doma do ponedjeljka, a ja sam ovdje sama s
djecom. Jesmo li u opasnosti?
— Pričajte mi o nedjelji navečer.
— Jesu li mi djeca u opasnosti?
To je pitanje prvo na pameti svakoj majci. Jane pomisli na svoju
trogodišnju kćer Reginu. Kako bi se ona osjećala na mjestu Nore Bazarian,
s dvoje male djece, vrata do mjesta zločina? Bi li tražila da je umiri ili
zahtijevala istinu? Jane joj nije znala odgovoriti. Ni njoj ni ikome drugom
ne može obećati sigurnost.
— Dok ne saznamo više, bilo bi dobro da poduzmete mjere opreza —
odgovori Jane.
— A što znate?
— Mislimo da se to dogodilo u nedjelju navečer u neko doba.
— Znači, sve je ovo vrijeme bio mrtav — promrmlja Nora.—Tu, vrata
do, a ja nisam imala pojma.
— Jeste li u nedjelju navečer čuli ili vidjeli išta neobično?
— Pogledajte i sami. Ima visoku ogradu oko dvorišta, tako da
nemamo pojma što se tamo događa. Osim kad radi stravičnu buku u
svojoj radionici.
— Kakvu buku?
— Neki grozan cilik, kao električna pila. Otkud mu samo obraza žaliti
se na dječji plač!

30
 Jane se sjeti Gottova slušnog aparata pokraj umivaonika u kupaonici.
Ako je u nedjelju navečer radio s bučnim strojevima, vjerojatno namjerno
nije stavio slušni aparat. Još jedan razlog zašto nije čuo uljeza.
— Kazali ste da ste doma stigli u nedjelju kasno navečer. Jesu li kod
gospodina Gotta bila upaljena svjetla?
Nora odgovori bez razmišljanja: — Da, jesu. Sjećam se da mi je to
smetalo, jer svjetla iz njegova stražnjeg dvorišta osvjetljavaju moju
spavaću sobu. Ali kad sam legla, oko deset i trideset, napokon ih je ugasio.
— A što je sa psom? Je li lajao?
— Ah, Bruno. Problem je što taj laje stalno. Vjerojatno laje i na muhe.
Sad ih bar ima koliko hoćeš, pomisli Jane jer je Bruno upravo u tom
trenutku zalajao. Nije lajao na uzbunu, nego zbog uzbuđenja što mu se
toliko stranaca mota po dvorištu.
Nora se okrene prema izvoru zvuka. — Što će se dogoditi s njim?
— Ne znam. Pretpostavljam da ćemo naći nekog da ga uzme. Njega i
mačke.
— Mačke mi baš nisu drage, ali bih rado zadržala psa. Bruno nas
poznaje i uvijek se prijateljski odnosio prema mojim dečkima. Osjećala bih
se sigurnije da je pas s nama.
Vjerojatno se ne bi tako osjećala da zna kako Bruno još uvijek
probavlja djeliće svoga bivšeg vlasnika.
— Znate li ima U gospodin Gott rodbine? — upita ju Jane.
— Imao je sina, koji je umro prije dosta godina na putovanju u
inozemstvo. I bivša žena mu je umrla, a druge, nisam nikad vidjela kod
njega. — Nora odmahne glavom. — Grozno i za pomisliti. Mrtav već četiri
dana, a da nitko i ne primijeti. Toliko je bio odvojen od svijeta, barem se
tako činilo.
Jane kroz kuhinjski prozor ugleda Mauru, koja je upravo izišla iz
Gottove kuće i zastala na pločniku provjeriti poruke na mobitelu. Baš kao i
Gott, Maura je živjela sama. Čak se i tu na pločniku činila odvojenom od
svijeta. Prepusti li se svojoj usamljeničkoj naravi, hoće li se i ona jednom
pretvoriti u Leona Gotta?
Uto je stigao kombi iz mrtvačnice i prve televizijske ekipe počele su
juriti prema najboljim mjestima ispred policijske trake. No kad se večeras
povuku svi ti policajci, forenzičari i reporteri, traka će ostati obilježavati

31
dom koji je posjetio ubojica. A odmah pored njega, ostat će jedna majka
sama s dvoje djece.
— Ovo nije bilo nasumično, je li? — upita Nora. — Radi li se o nekom
koga je poznavao? Što mislite, o čemu se radi?
O čudovištu, pomisli Jane spremajući kemijsku i bilježnicu u torbicu
dok je ustajala. — Vidim da imate kućni alarm, gospođo — primijeti. —
Uključite ga.

32
 4

Maura donese kartonsku kutiju iz auta u kuću i položi je na pod u

kuhinji. U njoj je žalosno mijaukao sivi prugasti mačak, tražeći da ga pusti
van, ali je Maura bila zauzeta traženjem odgovarajuće hrane u smočnici.
Nije imala prilike kupiti mačju hranu u dućanu. Uzela ga je k sebi jer ga
nitko drugi nije htio i jedino drugo rješenje bilo je sklonište za životinje.
I zato što je mačak, trljajući joj se neprestano uz noge, zapravo
usvojio nju.
U smočnici Maura pronađe vrećicu suhe pseće hrane koja je ostala
još od posljednjeg Julianova posjeta, kad je doveo i svog psa Medu. Hoće li
mačak htjeti pseću hranu, posumnja Maura. Predomisli se i dohvati
konzervu sardina.
Dok ju je otvarala, prugasti je mačak privučen mirisom ribe počeo
divlje mijaukati. Maura istrese sadržaj u zdjelicu i otvori kartonsku kutiju.
Mačak izleti iz nje i baci se halapljivo na zdjelicu gurajući je po kuhinjskim
pločicama.
— Sardine su ipak ukusnije od Ijudetine, ha? — Pogladi mačka po
leđima, a njemu se rep izvije uvis od miline. Maura prije toga nije imala
mačku. Nije imala ni vremena ni želje usvajati bilo kakvu životinju, ne
ubroji li tu svoje kratko i tragično iskustvo sa sijamskom ribom borcem.
Nije bila sigurna ni želi li ovoga mezimca, ali sad je tu i prede poput
izvanbrodskog motora dok liže porculansku zdjelicu. Istu onu iz koje je
inače jela svoje zobene pahuljice za doručak. Pomisao da ima mačka-
ljudoždera malo je uznemiri. A što je s križnom kontaminacijom? Sjeti se
svih onih bolesti koje prenose mačke. Groznica izazvana ogrebotinama.
Toxoplasma gondii. Mačja leukemija. Bjesnilo, gliste i salmonela. Mačke su
pravo vrelo infekcija, a jedna upravo jede iz njezine zdjelice za žitarice.
Prugasti mačak poliže i posljednji komadić sardine i pogleda prema
Mauri svojim smaragdnozelenim, bistrim očima. Imala je dojam da joj čita
misli. Da u njoj prepoznaje svoju srodnu dušu. Eto kako nastaju one žene s
mnoštvom mačaka. Zagledaju se u mačje oči i misle da u njima vide drugu

33
srodnu dušu. A što je i ovaj mačak vidio gledajući u Mauru? Ljudsko biće s
otvaračem za konzerve.
— Kad bi barem znao govoriti — kaže Maura naglas. — Kad bi | nam
barem znao reći što si vidio.
No njezin je prugasti mačak tajnovito šutio. Dopustio joj je i da ga još
dva-tri puta pomazi, a onda se sklupčao u kutu i nastavio lizati i prati.
Toliko o mačjoj privrženosti. Svodi se na nahrani me i pusti me na miru.
Možda je zapravo idealan za nju, jer su oboje samotnjaci koji ne vole dugo
biti u tuđem društvu.
Budući da ju je ignorirao, odluči i ona ignorirati njega, pa se posveti
svojoj večeri. Gurne ostatke složenca s patlidžanom i parmezanom u
pećnicu, natoči si čašu crnog pinota i sjedne za | laptop prebaciti
fotografije snimljene na mjestu zločina. Na zaslonu opet ugleda leš bez
utrobe, lice ogoljeno do kosti i crvljivo meso. U nosnice joj se vrati
sjećanje na smrad u kući i ponovo začuje zujanje muha. Sutra je čeka
neugodna obdukcija. Polako je pregledavala fotografije tražeći pojedinosti
koje su joj možda promakle na licu mjesta gdje ju je ometala buka
policajaca i 40 forenzičara. Ne primijeti ništa što bi odudaralo od prvotne
privremene procjene vremena smrti od četiri do pet dana. Teške ozljede
lica, vrata i gornjih udova odgovarale su strvinarskima. To se odnosi na
tebe, pomisli Maura pogledavši prema mačku koji je blaženo lizao šape.
Nije imala pojma kako se zove, ali mu se više ne može obraćati samo s
„Mačak".
Na sljedećoj fotografiji vidjela se hrpa iznutrica u kanti za smeće.
Masa u raspadanju koju će trebati namočiti i pažljivo rukama razdvojiti na
pojedine organe da bi ih mogla dobro pregledati. Taj će dio obdukcije biti i
najodvratniji, jer truljenje počinje upravo u utrobi, u kojoj bakterije rastu i
razmnožavaju se. Klikne tipkom miša na sljedeću sliku i tako njih nekoliko,
pa se zaustavi, usredotočivši se na još jednu s utrobom u kanti. Na ovoj je
svjetlo padalo drugačije jer nije radila bljeskalica, pa su se pod drugačijim
kutom vidjele nove crte i pukotine.
Uto zazvoni zvono na ulaznim vratima.
Nije očekivala posjetitelje, a još manje Jane Rizzoli na trijemu.
— Pomislila sam da bi ti ovo moglo poslužiti — kaže Jane pruživši joj
vrećicu za kupovinu.

34
 — Što to?
— Kadica s pijeskom i kutija Friskiesa. Frostu je krivo što je mačak
završio kod tebe, pa sam mu rekla da ću ti to odnijeti usput. Je li ti već
rasturio sav namještaj?
— Rasturio je konzervu sardina. Drugo nije. Uđi pa vidi i sama kako je.
— Vjerojatno mnogo bolje nego onaj drugi.
— Gottov bijeli mačak? Što ste učinili s njim?
— Nije se dao uhvatiti. Još se skriva po kući.
— Nadam se da ste mu ostavili nešto svježe hrane i vode.
— Frost se pobrinuo za to, a tko drugi? Tvrdi da ne podnosi mačke, ali
si ga trebala vidjeti kako ga na koljenima zaziva, maca, mic-mic, macica,i
moli da izađe ispod kreveta. Vraća se sutra zamijeniti mu pijesak.
— Njemu bi stvarno dobro došao kućni ljubimac. U posljednje je
vrijeme prilično usamljen.
— Je li to razlog zašto si ti uzela svojeg?
— Ma kakvi. Uzela sam ga jer... — počne Maura objašnjavati pa
uzdahne. — Nemam pojma zašto sam ga uzela. Nije me puštao na miru.
— Aha, odmah te je pročitao kao naivca — nasmije se Jane i krene za
Maurom u kuhinju. — Evo gospođe koja će me hraniti paštetom i
mlijekom.
U kuhinji se Maura zaprepasti ugledavši mačka na stolu, šapa na
tipkovnici laptopa. — Šic! — obrecne se na njega. — Briši!
Mačak zijevne i zalegne na bok.
Maura ga uhvati i spusti na pod. — I ne miči se s poda.
— Znaš, ne bi ti ništa napravio računalu — kaže joj Jane.
— Ne radi se o računalu, nego o stolu. Ja za tim stolom jedem —
objasni Maura i dohvati spužvicu, pošprica je sredstvom za čišćenje i
počne čistiti površinu stola.
— Mislim da ti je promakao onaj mikrob tamo.
— Nije smiješno. Sjeti se samo gdje je taj mačak bio. Gdje je sve
gacao šapama posljednja četiri dana. Ti bi, kao, jela s ovog stola?
— Vjerojatno je čišći i uredniji od moje trogodišnjakinje.
— S time se slažem. Djeca su kao vektori.
— Ha?
— Šire infekcije kamo god krenu. — Maura snažnim pokretima još

35
jednom prijeđe spužvicom po stolu i baci je u kantu s otpadom.
— Moram to zapamtiti kada dođem doma. Dođi mami, vektorčiću
moj slatki. — Jane otvori vrećicu pijeska i istovari ga u plastičnu kadicu. —
Kamo da to stavim?
— A ja sam ga mislila samo pustiti da obavi svoje u dvorištu.
— Pusti ga i možda se ne vrati. — Jane plješćući otare ruke od pijeska
i uspravi se. — Ili je to ono što želiš?
— Uopće ne znam što sam željela u trenutku kad sam odlučila dovesti
ga doma. Uzela sam ga jer me nije puštao. Nije baš da sam željela imati
mačku.
— Maloprije si rekla da Frostu treba mezimac. Zašto ne i tebi?
— Frost se upravo razveo. On nije navikao biti sam.
— A ti jesi?
— Već godinama, i ne vjerujem da će se to promijeniti u dogledno
vrijeme. — Maura prijeđe pogledom preko svojih besprijekorno čistih
radnih površina i oribanog umivaonika. — Osim ako se nekim čudom ne
pojavi kakav muškarac.
— Hej, tako ćeš ga i nazvati: Čudo od Muškarca — dosjeti se Jane,
pokazujući na mačka.
— Neću ga tako nazvati. — Uto se javi alarm na pećnici i Maura otvori
vratašca pogledati složenac.
— Dobro miriše.
— Patlidžan s parmezanom. Dizao mi se želudac od pomisli da
večeram meso. Jesi li gladna? Ima dosta za obje.
— Mama me pozvala na večeru. Gabriel je još u Washingtonu, a
mama mrzi kad smo Regina i ja same. — Zastane, pa se dosjeti: — A zašto
se ti ne bi pridružila nama, društva radi?
— Hvala ti na ponudi, ali već sam si zagrijala večeru.
— Ma ne mislim samo večeras, nego općenito. Ako ti dođe da budeš
u obiteljskom društvu.
Maura se zagleda u nju. — Usvajaš me?
Jane privuče stolac i sjedne za kuhinjski stol. — Gledaj, mislim da
nismo još sve raščistile između sebe. Od onog slučaja s Teddyjem Clockom
nismo razgovarale i znam da ti nije bilo lako posljednjih mjeseci. Trebala
sam te pozvati na večeru već davno.

36
 — Trebala sam i ja tebe, ali obje smo bile zauzete. To je sve.
— Znaš, Maura, dosta sam se zabrinula kad si mi rekla da razmišljaš o
odlasku iz Bostona.
— Zašto bi se zabrinula?
— Kako možeš samo tako otići, nakon svega što smo prošle zajedno?
Proživjele smo zajedno stvari koje nitko drugi ne bi razumio. Poput ovoga.
—Jane pokaže na zaslon Maurina računala s fotografijom utrobe.
— Daj mi reci, s kim drugim mogu razgovarati o crijevima u kanti za
smeće? Sigurno ne s normalnim ljudima.
— Hoćeš reći, ja nisam normalna?
— A ti meni reci da ja jesam, ha? — nasmije se Jane. — Obje smo
skrenule. Jedino tako mogu objasniti zašto se bavimo ovim poslom. I zašto
smo tako dobra ekipa.
Doista, kad ju je prvi put srela, ništa nije ni slutilo na takav razvoj
događaja.
I prije nego što ju je srela, već je čula kakav je glas bije. Muški su je
kolege spominjali šapatom kao kučku, gnjavatoricu, PMS-ovku, a žena koja
se taj dan pojavila na mjestu zločina doista je djelovala sirovo,
usredotočeno i nepopustljivo. Usto je još bila i jedna od najboljih
detektivki koje je Maura dotad upoznala.
— Jednom si mi rekla da te ništa ne drži ovdje u Bostonu — nastavi
Jane. — Samo te hoću podsjetiti da to nije istina. Ti i ja imamo mnogo
toga zajedničkog.
— Aha — frkne Maura nosom — volimo se uvaliti u nevolje.
— I izvući iz njih. Zajedno. Što te to čeka u San Franciscu?
— Dobila sam ponudu od jednog starog kolege. Da predajem na
Kalifornijskom sveučilištu.
— A što s Julianom? Ti si mu gotovo kao majka. Odeš li u Kaliforniju,
osjećat će se kao da si ga napustila.
— Ionako ga jedva viđam. Julian sad ima sedamnaest i uskoro će
upisati fakultet. Bog zna gdje će završiti, a u Kaliforniji ima odličnih
fakulteta. Ne mogu svoj život vezati za dečka koji upravo započinje vlastiti.
— Ta ponuda u San Franciscu... je li plaća bolja? Radi li se o tome?
— To nije razlog zašto bih je prihvatila.
— Onda je razlog što želiš pobjeći, zar ne? Što dalje od ovog

37
nesretnog grada. — Tu se Jane na trenutak zamisli. — A on? Zna li da ćeš
možda otići iz Bostona?
On. Maura joj naglo okrene leđa i napuni svoju vinsku čašu. Mora
nešto popiti čak i na spomen Daniela Brophyja. — Već se mjesecima nisam
čula s Danielom.
— Ali sigurno ga sretneš.
— Naravno. Kad god se nađem na mjestu zločina, mogu naletjeti na
njega. Tješi obitelj. Moli za žrtvu. Jane, krećemo se u istim krugovima.
Krugovima mrtvih. — Ispije dug gutljaj vina. — Pobjeći od toga bilo bi mi
pravo olakšanje.
— Znači, odlaziš u Kaliforniju samo da ga ne sretneš?
— I da ne padnem u napast — tiho doda Maura.
— Da mu se vratiš? — Jane odmahne glavom. — Ti si svoju odluku
donijela. Drži je se i kreni dalje. Tako bih ja učinila.
Upravo u tome su se njih dvije razlikovale. Jane je djelovala brzo i
nikad nije dvojila što treba uraditi. Kad bi nešto odlučila, više oko toga ne
bi razbijala glavu. Mauru je pak neodlučnost držala budnu noćima.
Razmišljala bi o svojim mogućnostima, razmatrala posljedice. Eh, kad bi
život bio kao matematička formula. Samo s jednim rješenjem.
Jane ustane. — Razmisli o ovome što sam ti rekla, može? Ne da mi se
opet trošiti toliko truda i vremena na uhodavanje nove patologice. Zato
računam da ćeš ostati. — Dotakne Maurinu nadlanicu i doda tihim
glasom: — Hoću reći, molim te, ostani. — A onda se u svom starom stilu
naglo okrene da ode. — Vidimo se sutra.
— Obdukcija je ujutro — kaže joj Maura, prateći ju do ulaznih vrata.
— To ću rado preskočiti. Već sam vidjela dovoljno crva, hvala na
pitanju.
— Možda bude iznenađenja, nikad se ne zna. A to sigurno ne želiš
propustiti.
—Jedino iznenađenje — kaže Jane izašavši — bit će ako se pojavi
Frost.
Maura zaključa vrata i vrati se u kuhinju, gdje ju je čekao već ohlađen
složenac. Vrati ga u pećnicu da se ponovno zagrije. Mačak je opet bio na
stolu i raširio se preko tipkovnice kao da joj želi reći: Dosta si danas
radila.Maura ga zgrabi i spusti na pod. Netko u ovoj kući mora pokazati

38
tko je glavni, a to sigurno neće biti mačka. Ali kako ga je maknula s
tipkovnice, zaslon je oživio, prikazujući posljednju sliku utrobe koju je
proučavala. Kut svjetla snažno je isticao sjene, i baš kad se spremala
zaklopiti laptop, zagleda se u jetru. Namršti se, poveća sliku i usredotoči se
na crte i pukotine na površini. Nije se radilo o kutu svjetla. Nije se radilo ni
o iskrivljenju zbog otekline uzrokovane djelovanjem bakterija.
Ova je jetra imala šest rezanja.
Maura posegne za telefonom.

39
 5

BOCVANA

— Gdje je on? — zavrišti Sylvia. — Gdje je njegov ostatak?

Ona i Vivian što je pod drvećem dvadesetak metara od mene i zure u
zemlju, u nešto skriveno od mog pogleda visokom travom do koljena.
Prekoračim preko žice na kojoj još vise zvonca, ista ona koja nisu zazvečala
na uzbunu noću. Na uzbunu je pozvala Sylvia svojim kričanjem i izvukla
nas iz šatora u različitim stadijima golotinje. Gospodin Matsunaga još
povlači smičak na hlačama dok viri kroz šatorsko krilo. Elliot uopće ne mari
za hlače, nego se iskobelja iz šatora u boksericama i sandalama. Ja sam
stigla zgrabiti neku Richardovu košulju i navući je preko negližea. Probijam
se kroz travu razvezanih gležnjača, a jedan me kamenčić bocka u boso
stopalo. Oko grane žbunja omotala se poput zmije poderana traka kaki
tkanine umrljana krvlju. Priđem bliže i vidim još poderane tkanine, a zatim
i klupko nalik crnoj vuni. Približim se još nekoliko koraka i shvatim u što
zure djevojke i zašto Sylvia vrišti.
Vivian se okrene i povrati u žbunje.
Ja sam previše obamrla i za to. Dok Sylvia jeca i hiperventilira pokraj
mene, ja promatram svakojake kosti razbacane po ugaženoj travi i
osjećam neku čudnu otuđenost, kao da sam u tuđem tijelu. Kao da sam
kakva znanstvenica. Anatom, bit će, koji promatra kosti i ima potrebu
spojiti ih u mislima i objaviti: Ovo je desna fibula, ovo ulna, a ovo je od
petog prsta desne noge. Da, definitivno desne noge, iako zapravo ne
prepoznajem gotovo ništa od onoga što promatram, jer nije puno toga ni
ostalo i sve je raskomadano. Jedino u što sam sigurna jest jedno rebro, jer
izgleda kao rebro koje sam pojela, zaliveno crvenim umakom. No ovo
rebro nije svinjsko. A ne, ovo ižvakano i napuklo rebro je ljudsko i
pripadalo je nekome koga sam poznavala, s kim sam razgovarala nema
tome ni devet sati.

40
 — O, Isuse —jaukne Elliot. — Šta se ovdje dogodilo? Koji kurac?
Uto se začuje Johnnyjev snažan, dubok glas: — Natrag, svi natrag.
Okrenem se i vidim Johnnyja kako se probija kroz krug koji se okupio.
Svi smo tu — Vivian i Sylvia, Elliot i Richard, i Matsunage. Jedini koji
nedostaje, makar samo djelomice, jer mu je ovdje ostalo rebro i klupko
kose, jest Clarence. Zrak miriše na smrt, na strah, na svježe zaklano meso i
na Afriku.
Johnny čučne pokraj kostiju i šutke ih promatra. Zašutimo i mi. Čak i
ptice, uznemirene ovim ljudskim događajem. Jedino što čujem je šuštanje
vjetra kroz travu i šum rijeke u daljini.
—Je li itko od vas nešto vidio ili čuo sinoć? — upita Johnny. Digne
pogled prema nama, a ja primijetim kako mu je košulja raskopčana, a lice
neobrijano. Pogledi nam se sretnu. Odmahnem glavom, to je sve što
mogu.
— Itko? — ponovi Johnny prelazeći pogledom preko naših lica.
—Ja sam spavao ko klada — javi se Elliot. — Nisam čuo...
— Ni mi—javi se Richard, odgovarajući na svoj tipični naporan način i
u moje ime.
— Tko ga je našao?
Vivian se javi jedva čujnim šaptom: — Mi smo. Sylvia i ja. Morale smo
obaviti nuždu. Već se razdanjivalo i mislile smo da je sigurno izaći.
Clarence bi u to doba već zapalio vatru i... — zastane kao da joj je pozlilo
pri spomenu njegova imena. Clarence.
Johnny se uspravi. Stojim tik do njega i upijam svaki detalj. Od kose
još zgužvane od sna do debelog ožiljka na trbuhu, koji vidim prvi put. Ali
mi ga više ne zanimamo jer mu nemamo što za reći. Pažnju prebaci na
zemlju, na rasute ostatke lovine. Zatim prijeđe pogledom po žici koja je
okružila logor. — Nisam čuo zvonca — kaže. — A sigurno bih ih čuo.
Clarence također.
— Onda to nešto... što god to bilo... nije ušlo u logor? — zaključi
Richard.
Johnny ne odgovori. Počne hodati u sve širim krugovima nestrpljivo
odgurujući sve koji mu što je na putu. Nema ni stope zemlje koja nije
pokrivena travom, pa se ne vide nikakvi tragovi životinja. — Preuzeo je
stražu u dva ujutro, a ja sam odmah otišao spavati. Vatra je gotovo

41
utrnula, što znači da nitko nije ubacivao drva u nju već satima. Zašto bi je
zapustio? Zašto bi izašao iz logora? — Osvrne se oko sebe. — I gdje je
puška?
— Puška je ovdje — javi se gospodin Matsunaga, pokazujući prema
kamenom prstenu u kojem je donedavna gorjela logorska vatra. — Vidio
sam je na zemlji.
— Čekaj, samo ju je tako ostavio'? — javi se Richard. — Udaljio se od
vatre i odlutao u mrak bez puške? Zašto bi Clarence to uradio?
— Ne bi — javi se Johnny tihim, ledenim glasom. Opet hoda u krug i
promatra travu. Pronađe komad odjeće, cipelu, i to je to. Krene dalje,
prema rijeci. Odjednom padne na koljena, tako da preko trave jedino
vidim njegovu plavu kosu. Ne miče se i to nas plaši. Nitko se ne gura
doznati u što sad gleda. Vidjeli smo i više nego dovoljno. Ali ovaj muk me
priziva k njemu kao sila teža.
Pogleda me i kaže: — Hijene.
— Kako znate da su one to napravile.
Pokaže prema sivkastim hrpicama na zemlji. — To je izmet pjegave
hijene. Vidite li životinjsku dlaku i komadiće kosti u njemu?
— O moj bože. Nisu valjda njegove?
— Nisu. Ovaj je izmet star nekoliko dana. Ali znamo da su hijene
ovdje. — Pokaže prema rastrganom komadu zakrvavljene tkanine. — I da
su ga našle.
— Ali, pa ja sam mislila da su hijene samo strvinari.
— Ne mogu dokazati da su ga one ubile. Ali mislim da je dovoljno
očito kako su se nahranile njime.
— Ostalo je tako malo — promrmljam, promatrajući komadiće
tkanine. — Kao da je jednostavno... nestao.
— Strvinari ništa ne ostavljaju, sve iskoriste. Ostatak su hijene
vjerojatno odvukle u svoju jazbinu. Nije mi jasno kako je Clarence umro a
da nije ispustio ni zvuka. Zašto ja nisam ništa čuo? — Johnny ostane čučati
pokraj sive hrpice izmeta, ali pogledom pretražuje okoliš i primjećuje
stvari kojih ja uopće nisam svjesna. Njegova me mirnoća živcira. Potpuno
je drugačiji od ostalih muškaraca koje poznajem. Tako usklađen sa svojim
okolišem da se potpuno stopio s njim. Ukorijenjen u zemlju poput ovih
stabala i trave koja se nježno njiše na povjetarcu. Uopće nije nalik

42
Richardu, koji je vječno nezadovoljan životom i vječno na internetu traži
bolji stan, bolje mjesto za godišnji odmor, a možda i bolju djevojku.
Richard ne zna što hoće i gdje pripada onako kako to zna Johnny.
Johnnyjeva duga šutnja tjera me da je prekinem nekim kretenskim
komentarom, kao da je moja dužnost održavati razgovor u životu. No
jedino ja osjećam nelagodu. Johnny mi se tiho obrati: — Moramo prikupiti
sve što nađemo.
— Misliš... Clarencea?
— Zbog njegove obitelji. Htjet će pokopati njegove ostatke. Nešto
opipljivo, nešto što mogu ožaliti.
Prestravljeno pogledam prema zakrvavljenom komadu tkanine. Ne
želim ga ni dotaknuti, a kamoli kupiti rasute komadiće kosti i kose. Ipak,
kimnem glavom i kažem: — Pomoći ću ti. Možemo iskoristiti onu jutenu
vreću iz džipa.
On se pridigne i pogleda me u oči. — Ti nisi kao ostali.
— Kako to misliš?
— Ti i ne želiš biti ovdje, zar ne? U savani?
Prekrižim ruke. — Ne. To je bio Richardov san.
— A koji je tvoj?
— Vreo tuš. WC s vodokotlićem. Možda masaža. Ali sad sam ovdje,
uvijek dobar drug.
— Ti i jesi dobar drug, Millie, znaš li to? — Zagleda se u daljinu i šapne
jedva čujno: — Bolji nego što zaslužuje.
Je li htio da to čujem ili nije, zapitam se. Možda je predugo u savani
pa je navikao razmišljati naglas jer ga ionako nitko ne može čuti?
Pokušam mu pročitati misli s lica, ali on sagne podignuti nešto.
Pridigne se držeći kost u ruci.

— Svima vam je jasno da je ova ekspedicija gotova — kaže Johnny. —

Trebam pomoć svih vas da do podneva raspremimo logor i krenemo.
— Krenemo kamo? — javi se Richard. — Avion dolazi na pistu tek za
tjedan dana.
Johnny nas je okupio oko ugašene logorske vatre da nas uputi što
slijedi. Pogledavam druge sudionike safarija, turiste koji su se prijavili na
veliku avanturu u divljini i dobili više nego što su tražili. Pravu lovinu.

43
Mrtvog muškarca. Nije baš uzbudljivo kao na televiziji u emisijama o
divljini. Umjesto toga, tu je sad žalosna jutena vreća sa šakom jada od
kostiju, komadića odjeće i kose — svi posmrtni ostaci našega tragača
Clarencea koje smo uspjeli pronaći. Ostalo je, kaže Johnny, otišlo u
nepovrat. Tako je to u savani. Svi koji se rode će prije ili poslije biti
pojedeni, probavljeni i reciklirani u izmet, tlo i travu, i opet u neku
životinju. Naizgled prekrasno načelo, ali kad se suočiš s grubom stvarnosti,
s onom vrećom Clarenceovih kostiju, shvatiš da ne teče samo život u krug,
nego i smrt. Tu smo kako bismo jeli ili da nas pojedu. Meso smo i ništa
više. Sad nas je još osmero, kostura s mesom, okruženih mesožderima.
— Vratimo li se odmah na pistu — nastavi Richard — morat ćemo
tamo sjediti i čekati danima dok ne dođe avion. Kako je to bolje nego
nastaviti izlet prema planu?
—Ja vas sigurno ne vodim još dublje u savanu — kaže Johnny.
— A što je s radijem? — sjeti se Vivian. — Mogli bismo dozvati pilota
da nas ranije pokupi.
Johnny odmahne glavom. — Izvan smo dometa njegova radija. Nema
načina da ga kontaktiramo dok se ne vratimo na pistu, a to znači tri dana
vožnje na zapad. Zato ćemo umjesto na zapad krenuti na istok. To je dva
dana neudobne vožnje bez zaustavljanja radi razgledavanja, ali ćemo doći
do lovačkih koliba. Ondje imaju telefon i cestu. Dogovorit ću s njima da
vas odvezu natrag do Mauna.
— Zašto? — pobuni se Richard. — Ne bih htio zvučati bešćutno, ali
više ništa ne možemo učiniti za Clarencea. Ne vidim razlog žuriti natrag.
— Dobit ćete povrat novaca, gospodine Renwick.
— Ne radi se o novcu. Radi se o tome da smo Millie i ja potegnuli
ovamo iz Londona. Elliot je morao potegnuti iz Bostona. O Matsunagama
da i ne govorim.
— Pobogu, Richarde — prekine ga Elliot. — Čovjek je mrtav.
— Znam, ali mi smo već ovdje. Zašto onda ne nastaviti.
— Ja to ne mogu — kaže Johnny.
— Zašto ne?
— Ne mogu vam jamčiti sigurnost, a još manje udobnost. Ne mogu
biti na straži dvadeset četiri sata na dan. Trebaju nas dvojica da stražare
noću i održavaju vatru. Da postave i raspreme logor. Clarence nije ovdje

44
samo kuhao. Bio je moj drugi par očiju i ušiju. Moram imati pomoćnika
kad sam s ljudima koji ne razlikuju pušku od štapa za hodanje.
— Onda nauči mene. Ja ću ti pomoći sa stražom. — Richard prijeđe
pogledom preko ostalih tražeći njihovu potvrdu da je on jedino muško za
ovaj posao.
Javi se gospodin Matsunaga: — Ja znam pucati. I ja mogu držati
stražu.
Svi pogledamo japanskog bankara, čijim smo streljačkim vještinama
svjedočili jedino kad je riječ o kilometarskim telefoto objektivima.
Richard se ne uspije suzdržati, nego prasne u smijeh od nevjerice. —
Isao, je l‘ ti to govoriš o pravim puškama?
— Ja sam član tokijskog streljačkog kluba — odgovori gospodin
Matsunaga mrtav hladan, ne obazirući se na podcjenjivački Richardov ton.
Pokaže na ženu i na naše zaprepaštenje dometne: — I Keiko je članica.
— Drago mi je da ja onda ne moram ništa — javi se Elliot — jer ne
želim ni dotaknuti tu prokletu stvar.
— Eto, vidiš. Imamo dovoljno ljudi za sve — kaže Richard Johnnyju.
Možemo stražariti u smjenama i održavati vatru noću. Pa to i jest pravi
safari, zar ne? Prihvatiti izazov. Pokazati od čega si napravljen.
O, da. Richard sveznalica koji cijelu godinu provede herojski sjedeći za
računalom, ispisujući testosteronske maštarije. Sada kad su se one
obistinile, može biti heroj i u vlastitom trileru. Kao šlag, ciljanu mu publiku
čine dvije zanosne plavuše, jer mene više ne impresionira, i to mu je sad
jasno.
— Krasan govor, ali ništa od toga. Spakirajte stvari i idemo na istok.
— Johnny se uputi prema svom šatoru kako bi ga rastavio.
— Hvala Bogu da je kraj — javi se Elliot.
— Mora biti — frkne nosom Richard — kad je tako zaribao stvar.
— Ne možeš ga kriviti za ono što se dogodilo Clarenceu.
— A tko bi drugi trebao biti odgovoran? On je angažirao tragača s
kojim nikad prije nije radio — kaže Richard pa se okrene meni: — Tako ti
je sam Clarence rekao. Da do ovog izleta nikad nije radio s Johnnyjem.
— Ali su se poznavali — usprotivim se — a Clarence je već radio kao
tragač. Johnny ga inače ne bi angažirao da nije imao iskustva.
— Da, čovjek bi to pomislio, ali vidiš što se dogodilo. Naš, 'iskusni'

45
tragač ostavio je pušku i otišao u mrak među čopor hijena. Zvuči li ti to
kao da je znao što radi?
— A što ti zapravo hoćeš reći, Richarde? — umorno će Elliot.
— Hoću reći da ne možemo vjerovati njegovoj prosudbi. Samo to
hoću reći.
— E pa, ja mislim da je Johnny u pravu. Ne možemo samo tako
nastaviti, kako ti kažeš. Mrtvac pokvari raspoloženje, znaš? — Elliot se
okrene prema svom šatoru. — Vrijeme je da se gubimo odavde i krenemo
kući.
Kući. Dok trpam odjeću i higijenski pribor u platnenu vojničku torbu,
razmišljam o Londonu, sivome nebu i kapučinu. Za deset dana Afrika će
biti daleki zlaćani san, sjećanje na vrućinu i blještavo sunce, na život i smrt
u svojim živopisnim bojama. Još jučer, jedino što sam željela je biti u
našem stanu, u zemlji vrelog tuša. Ali sad kad odlazimo, osjećam pipke
ove zemlje kako mi se omotavaju oko članaka i prijete da zauvijek
ostanem ovdje, ukorijenjena. Zakopčam ruksak s osnovnim potrepštinama
za preživljavanje u divljini. Energetske pločice i toaletni papir, vlažne
maramice i kremu za sunce, tampone i mobitel. Razmišljam kako se
značenje riječi osnovno mijenja kad si izvan dosega antene za mobilne
uređaje.
Dok smo Richard i ja pospremili svoj šator, Johnny je već natrpao džip
opremom, uključujući kuhinjski pribor i stolce za kampiranje. Svi smo bili
iznenađujuće brzi, čak i Elliot, koji se borio sa svojim šatorom dok mu
Vivian i Sylvia nisu pomogle složiti ga. Clarenceova smrt svima nam visi
nad glavom, svodi svaki usputni razgovor na minimum i tjera nas da se
usredotočimo na zadatak. Dok trpam naš šator u stražnji dio džipa,
primijetim jutenu vreću s Clarenceovim ostacima zaguranu pokraj
Johnnyjeva ruksaka. Smeta mi što je samo tako zagurana s ostalom
opremom. Šatori — na mjestu. Kuhalo — na mjestu. Mrtvac — na mjestu.
Popnem se u džip i sjednem pokraj Richarda. Clarenceovo mjesto
zjapi prazno, podsjećajući na činjenicu da ga nema, da su mu kosti rasute
uokolo, meso probavljeno. Johnny se posljednji popne u džip i zalupi
vratima. Ja se osvrnem prema praznom logorištu i pomislim kako uskoro
neće ostati ni traga da smo nekad bili ovdje. Ipak, mi ćemo krenuti dalje,
ali Clarence neće.

46
 Odjednom Johnny opsuje i siđe s vozačkog mjesta. Nešto nije u redu.
Priđe prednjem dijelu džipa i podigne poklopac provjeriti motor.
Vrijeme prolazi. Glava mu je skrivena poklopcem, pa mu ne vidimo lice, ali
plaši me što ga ne čujem. Ne govori ništa što bi nas umirilo poput samo se
olabavila žica ili aha, vidim u čemu je problem.
— Šta je sad? — promumlja Richard. I on izađe iz džipa, iako mi nije
jasno kakav mu to savjet može dati. Jedino što zna o autima je pročitati
pokazatelj stanja goriva. Ipak, čujem ga kako pokušava pomoći.
Akumulator? Svjećice? Kontakt? Johnny mu odgovara jedva čujnim
jednosložnim riječima, što me još više plaši, jer sam naučila da kako
situacija postaje gora, tako on govori sve tiše.
U džipu je vruće, jer skoro će podne i sunce prži. I mi ostali iziđemo
van i sklonimo se u hlad krošnji. Ugledam Johnnyjevu glavu, koja se
uspravila iznad motora da nas upozori: — Ne idite predaleko! — Iako,
nikome to ne pada na pamet. Vidjeli smo što se može dogoditi kad se
udaljiš. Gospodin Matsunaga i Elliot pridruže se Richardu kod džipa da
pomognu, jer, dakako, svi muškarci, makar i oni koji nikad nisu zaprljali
ruke motornim uljem, dobro poznaju strojeve. Ili bar tako misle.
Mi žene čekamo u hladu, tjerajući kukce od sebe i ne skidajući oka s
visoke trave ne bismo li ugledale lelujanje koje upozorava na približavanje
grabežljivca. Vruće je i u hladu, pa se spustim na zemlju. Kroz krošnju
gledam lešinare kako kruže i promatraju nas. Lijepi su na neobičan način,
onako raširenih crnih krila, kako lijeno jedre ukrug očekujući gozbu. Kim ili
čim?
Richard nam prilazi i mumlja: — E pa, novosti su sjajne. Vražja se
stvar neće pokrenuti. Potpuno je mrtva.
Uspravim se, ali ostanem sjediti. — Jučer je sve bilo u redu.
— Da, jučer je sve bilo u redu — frkne Richard. — Zaglavili smo.
Plavuše nato uplašeno uzdahnu. — Ne možemo zaglaviti — ispali
Sylvia. Ja se u četvrtak moram vratiti na posao!
— I ja — doda Vivian.
Gospođa Matsunaga odmahne glavom u nevjerici. — Kako je to
moguće? Ne može biti!
Glasovi im se stope u uznemireni zborni pjev, a meni se čini da nam
lešinari iznad glave kruže u sve užim krugovima, kao da lociraju signal za

47
uzbunu.
— Poslušajte me. Svi vi, slušajte — zapovjedi Johnny.
Pogledamo prema njemu.
— Sad nije vrijeme za paniku — nastavi. — Nema nikakva razloga za
to. Blizu smo rijeci, što znači da imamo dovoljno vode. Imamo i sklonište.
Imamo i streljiva i dovoljno divljači za hranu.
Elliot se nervozno nasmije piskutavim glasom. — I što... onda?
Ostajemo tu i vračamo se u kameno doba?
— Avion bi nas trebao pokupiti na pisti za tjedan dana. Ako se ne
pojavimo tamo u zakazano vrijeme, krenut će nas tražiti. A neće im dugo
trebati da nas pronađu. Zar se niste svi prijavili upravo za to? Autentično
iskustvo savane? — Uputi pogled svakom posebno, kao da procjenjuje
jesmo li u stanju nositi se s izazovom. Tko će prvi puknuti? Na koga može
računati? — Ja ću i dalje pokušavati popraviti džip. Možda mi uspije, a
možda i ne.
— Znaš li barem što ne valja s njim? — upita ga Elliot.
Johnny ga pogleda oštro i hladno. — Dosad se nikad nije pokvario. Ne
znam što mu je. — Prijeđe još jednom pogledom po nama kao da će od
nekoga od nas dobiti odgovor. — U međuvremenu trebamo opet postaviti
logor. Izvucite šatore. Ostajemo ovdje.

48
 6

BOSTON

Kad se pacijent ne pojavi jer se zapravo ne želi suočiti sa svojim

problemom, psiholozi to zovu otporom. Jednako se tako može objasniti
zašto je Jane ujutro prekasno krenula od kuće — stvarno se nije htjela
suočiti s obdukcijom tijela Leona Gotta. Nije žurila odjenuti kćer u istu onu
majicu Red Soxa i travom umrljan kombinezon koji je Regina uporno
odijevala već posljednjih pet dana. Zatim su dugo doručkovale žitarice i
prepečenac, zbog čega su izašle iz stana s dvadeset minuta zakašnjenja.
Dodaju li se tome prometne gužve na putu prema Revereu, gdje živi
Janeina majka Angela, Jane je još kod majčine kuće kasnila punih pola
sata.
Izgledalo joj je kao da se ta kuća smanjuje iz godine u godinu. Kao da
se stisnula s vremenom. Otprativši Reginu do ulaznih vrata, primijeti da je
trijemu nasušno potrebna nova boja, da žljebove treba očistiti od
jesenskog lišća i da zimzelen pred kućom treba obrezati prije zime. Morat
će nazvati braću i vidjeti može li koji od njih priskočiti u pomoć za vikend,
jer Angeli je pomoć nesumnjivo trebala.
A kad ju je ugledala na dovratku, Jane pomisli i da joj treba sna.
Iznenadi je koliko joj majka izgleda umorno. Sve na njoj djelovalo je
oronulo, od izblijedjele bluze do vrećastih traperica. Kad se Angela sagnula
podignuti Reginu, Jane primijeti posivjele pramenove uz korijen kose, što
je dodatno zbuni, jer je Angela jako pazila da redovito odlazi frizeru. Je li
to ona ista žena koja se ljetos pojavila u restoranu u cipelama visokih peta
i s crvenim ružem na usnama?
— Evo moje bundevice — zaguguće Angela odnoseći Reginu u kuću.
— Nonni je baš drago što te vidi. Hoćemo li danas u šoping, ha? Zar ti nije
dosadio taj prljavi kombinezon? Kupit ćemo ti novi, lijepi.
— Ne volim lijepi!

49
 — Haljinicu, što misliš? Zgodnu haljinicu za princeze.
— Ne volim princeze.
— Ali sve curice hoće biti princeze!
— Mislim da bi ona radije bila žaba — kaže Jane.
— O, zaboga, sva je na tebe — uzdahne Angela nevoljno. — Ni ti mi
nisi dala da te oblačim u haljinice.
— Ne može svatko biti princeza, mama.
— Ili završiti s princem na bijelom konju — promrmlja Angela
odnoseći unuku u kuću.
Jane krene za njom u kuhinju. — Što se ovdje događa?
— Baš se spremam skuhati još kave. Hoćeš?
— Mama, vidim da se nešto ovdje događa.
— Moraš na posao — odgovori Angela, posjevši Reginu u visoki
stolac. — Ajde, idi lovi zlikovce.
— Preteško ti pada ovo čuvanje, ha? Rekla sam ti da ne moraš. Ona je
sad dovoljno velika za vrtić.
— Moja unuka da ide u vrtić? Nema šanse.
— Gabriel i ja samo razgovarali o tome. Ti si nam već jako mnogo
pomogla i mislimo da si zaslužila odmor. Uživaj u životu.
— Ona je jedina stvar kojoj se svaki dan veselim — kaže Angela
pokazujući na unuku. — Jedina zbog koje ne mislim na...
— Tatu?
Angela okrene glavu i počne puniti vodom posudu za kavu.
— Otkad se vratio — kaže Jane — nisi bila sretna. Ni jednoga dana.
— Stvari su se zakomplicirale, a ja moram odlučiti što ću. Sad sam se
rastegla na dvije strane kao žvakaća guma. Kad bi mi barem netko rekao
što da radim. Da ne moram birati između njih dvojice.
— Ti si ta koja odlučuje. Tata ili Korsak. Mislim da trebaš izabrati
čovjeka koji te čini sretnom.
Angela je pogleda izmučena lica. — Kako da budem sretna ako ću
ostatak života provesti osjećajući krivicu? Slušajući tvoju braću kako mi
predbacuju da sam odlučila razoriti obitelj?
— Nisi ti odlučila otići. Tata je.
— I sad se vratio i želi da opet budemo zajedno.
— Ti imaš pravo nastaviti sa svojim životom.

50
 — Iako mi oba sina govore da dam tati još jednu šansu? A još mi i
otac Donnelly govori što prava žena treba činiti.
Ma sjajno, pomisli Jane. Nema jačeg osjećaja krivice od katoličke
krivice.
Uto joj zazvoni mobitel. Baci pogled na zaslon i shvati daju zove
Maura. Pusti da se javi sekretarica.
— A onda, tu je i jadni Vince — nastavi Angela. — I zbog njega
osjećam krivicu. Već smo sve isplanirali za vjenčanje.
— To još nije propalo.
— Sad ne vidim načina. — Angela se nasloni na pult, a iza nje stane
bućkati i pištati kava. — Sinoć sam mu napokon rekla. Janie, nikad mi nije
bilo tako teško. — Vidjelo joj se to i na licu. Naduti podočnjaci, obješena
usta... Je li to ono što je budućnost namijenila Angeli Rizzoli, ženi i majci
svetici?
Mučenika je već ionako dovoljno na ovome svijetu, pomisli Jane.
Pomisao da će im se njezina majka dragovoljno pridružiti samo je razljuti.
— Mama, ako se zbog te odluke osjećaš tako jadno, sjeti se da je to
tvoja odluka. Ti odlučuješ biti nesretna. Nitko te na to ne može natjerati.
— Kako to uopće možeš reći?
— Zato jer je istina. Ti si ta koja odlučuje i ti trebaš preuzeti kormilo u
svoje ruke. — Mobitel joj javi da je primila poruku. Opet Maura. KREĆEM S
OBUKCIJOM. DOLAZIŠ?
— No, hajde. Idi na posao — mahne joj Angela. Nemoj se zamarati
ovim.
— Mama, ja hoću da ti budeš sretna. — Krenuvši prema vratima, Jane
se osvrne i dometne: — Ali i ti to moraš htjeti.
S olakšanjem izađe na ulicu, duboko udahne svjež zrak i izdahne
čemer koji joj je ispunio pluća u kući. Nikako se nije mogla riješiti ljutnje
na oca i braću, na oca Donnellyja i svakog muškarca koji si uzima za pravo
govoriti ženama koje su njihove obveze.
Mobitel opet zazvoni i ona se javi Ijutitim glasom: — Rizzoli!
— Uh, ja sam — zamuca Frost s druge strane.
— Aha, evo me na putu do mrtvačnice. Stižem za dvadeset minuta.
— Još nisi tamo?
— Zadržala sam se kod mame. Zašto ti nisi tamo?

51
 — Mislio sam da će biti bolje ako se, hm, pozabavim drugim stvarima.
— Umjesto da rigaš u lavabo cijelo jutro. Dobro si mislio.
— Još čekam teleoperatera da mi pošalje popis Gottovih poziva. U
međuvremenu sam otkrio nešto zanimljivo na Googleu. Naime, u svibnju
se Gott pojavio na stranicama časopisa Huh Magazine, u članku s
naslovom „Majstor trofeja - razgovor s vrhunskim taksidermistom iz
Bostona“.
— Aha, vidjela sam uokvireni primjerak na zidu njegove kuće. Govori
o njegovim lovačkim avanturama. Ubijanju slonova u Africi i wapitija u
Montani.
— E pa, trebala bi pročitati komentare o članku na internetu. Naći ćeš
ih na stranicama časopisa. Čini se da je razbjesnio sve salatoždere... tako
Gott zove ove što se protive lovu. Čuj ovaj anonimni komentar: ,Leona
Gotta treba objesiti i izvaditi mu utrobu kao živini kakva jest.'
— Objesiti i izvaditi utrobu? Zvuči kao prijetnja — kaže Jane.
— Aha. A možda ju je netko i proveo u djelo.

Ugledavši što je izloženo na mrtvačkome stolu, Jane se umalo

okrenula i izašla. Čak ni rezak vonj formalina nije uspio prikriti smrad
utrobe prostrte po čeličnoj površini stola. Maura nije stavila skafander,
nego samo svoju uobičajenu masku s plastičnim vizirom. Toliko se
usredotočila na zagonetku koju je iščitala u crijevima da uopće nije marila
za smrad. Pokraj rije je stajao visok muškarac prosijedih obrva, kojeg Jane
još nije vidjela, i, poput Maure, usredotočeno prekapao po razvučenim
crijevima.
— Najbolje da krenemo s debelim crijevom ovdje — kaže on i
rukavicama klizne u crijevnu masu. — Tu vidimo slijepo crijevo, uzlazno
crijevo, poprečno crijevo, silazno crijevo...
— Ali nedostaje sigmoidno crijevo — nadopuni ga Maura.
— Točno. Rektum je ovdje, ali nema sigmoida. To nam je prvi trag.
— Osim toga, razlikuje se od drugog uzorka, koje ima sigmoidno
debelo crijevo.
Muškarac se veselo zacereka. — Baš mi je drago što ste me pozvali da
vidim ovo. Rijetko se kad vidi nešto ovako fascinantno. Sad ću mjesecima
moći pričati o tome za večerom.

52
 — Mene ne zovite na tu večeru — javi se Jane. — Bit će da je to ono
što zovu gatanje iz iznutrica.
Maura se okrene prema njoj. — Jane, upravo uspoređujemo dva para
crijeva. Ovo je profesor Guy Gibbeson. A ovo je detektivka Rizzoli iz Odjela
za umorstva.
Profesor Gibbeson joj kimne nezainteresirano i spusti pogled natrag
prema crijevima, koja su mu nesumnjivo bila daleko zanimljivija.
— Profesor čega? — upita Jane, držeći se podalje od stola. Od
smrada.
— Komparativne anatomije. Na Harvardu — odgovori on ne podigavši
pogleda s crijeva. — Onaj drugi par crijeva, sa sigmoidnim kolonom
pripada žrtvi, pretpostavljam? — obrati se Mauri.
— Tako se čini. Urezi na crijevima se slažu, ali još moramo potvrditi
DNK analizom.
— A sad prelazimo na pluća. Prepoznajem neke vrlo jasne naznake.
— Naznake čega? — javi se Jane.
— Tko je bio vlasnik prvog para pluća — odgovori profesor i podigne
u zrak par pluća na trenutak. Zatim ih položi i podigne drugi par. — Slične
su veličine, pa pretpostavljam da se radi i o sličnoj tjelesnoj masi.
— Na vozačkoj dozvoli piše da je žrtva bila visoka 173 centimetara i
teška 63 kilograma.
— Ha, onda su ova njegova — kaže Gibbeson kimajući prema plućima
koja je držao u ruci. Spusti ih i opet podigne drugi par. — Mene, međutim,
zanimaju ova.
— Što je tako zanimljivo s njima? — upita Jane.
— Evo, pogledajte, detektivko. No, morate prići mnogo bliže da
vidite.
Susprežući nagon za povraćanjem, Jane priđe stolu prekrivenom
iznutricama. Ovako odvojene od vlasnika, njoj su sve iznutrice izgledale
jednako i sastojale se od istih dijelova kakve je i ona nosila u sebi. Sjeti se
plakata „Vidljiva žena“ koji je visio u razredu za biologiju u srednjoj školi i
pokazivao anatomiju organa u prirodnom stanju. Bila ružna ili lijepa, svaka
je žena tek klupko organa upakiranih u kosti i meso.
— No, vidite li razliku? — obrati joj se Gibbeson. Pokaže na prvi par
pluća. — Lijevo plućno krilo ima gornji i donji režanj. Desno krilo ima i

53
jedan i drugi, i još srednji režanj. I onda, koliko tu ima ukupno režanja?
— Pet — odgovori Jane.
— To vam je normalna ljudska anatomija. Dva plućna krila, pet
režanja. A sad pogledajte drugi par pluća iz iste kante za smeće. Slične su
veličine i težine, ali se po nečem bitno razlikuju. Vidite li?
Jane se namršti. — Ovaj par ima više režnjeva.
— Dva više, da budemo precizni. Desno krilo ih ima četiri, a lijevo tri.
No tu se ne radi o nekoj anatomskoj anomaliji — poduči je, pa zastane. —
Što nam govori da se ovdje ne radi o čovjeku.
— Zato sam i pozvala profesora Gibbesona — objasni Maura. — Da
mi pomogne odrediti životinjsku vrstu s kojom ovdje imamo posla.
— Krupnu — nadoveže se Gibbeson — ljudske veličine, rekao bih,
sudeći prema srcu i plućima. A sad pogledajmo kriju li kakav odgovor
jetre. — Ode na suprotni kraj stola, gdje su ležale obje jetre, jedna pokraj
druge. — Uzorak jedan ima lijevi i desni režanj. Četvrtasti i repasti
režnjevi...
— Ova je ljudska — javi se Maura.
— Ali ovaj drugi uzorak... — Gibbeson ga podigne i okrene da
pregleda drugu stranu — ... ima šest režnjeva.
Maura pogleda prema Jane. — Opet, životinjska.
— Dakle imamo dva para crijeva — javi se Jane — jedan par,
pretpostavljamo, pripada žrtvi. Drugi pripada... čemu? Jelenu? Svinji?
— Nijednom od toga — nadoveže se Gibbeson. — Sudeći prema
izostanku sigmoidnog debelog crijeva, pluća sa sedam režnjeva i jetre sa
šest, mislim da ovi unutarnji organi pripadaju porodici Felidae.
— Što će reći?
— Porodici mačaka.
Jane pogleda jetra. — To mora da je neka vraški velika mica-maca.
— Radi se o velikoj porodici, detektivko. Ona obuhvaća lavove,
tigrove, pume, leoparde i geparde.
— Ali na mjestu zločina nismo pronašli ništa slično.
— Jeste li pogledali u ledenicu? — upita Gibbeson. — Jeste li pronašli
ikakvo meso koje ne možete prepoznati?
Jane se nasmije s grozom. — Ne, nismo našli nikakav odrezak
tigrovine, ako to pitate. Pa tko bi to jeo?

54
 — Postoji tržište egzotičnog mesa. Što neobičnije, to bolje. Ljudi
plaćaju za iskustvo kušanja gotovo svega i svačega, od čegrtuše do
medvjeda. No ostaje pitanje, otkud dolazi ova životinja? Je li ubijena u
krivolovu? I kako je, pobogu, dospjela s iznutricama u kuću u Bostonu?
— On se bavio prepariranjem životinja — objasni Jane, pogledavši
prema tijelu Leona Gotta, koje je ležalo na drugom stolu. Maura ga je već
vješto izrezala skalpelom i pilom za kosti, a u kanti pokraj tijela namakao
se Gottov mozak u tekućini za konzerviranje. — Izvadio je utrobe
stotinama, možda i tisućama životinja, ali vjerojatno nikad nije ni sanjao
da će skončati kao i one.
— Zapravo, taksidermisti prepariraju tijelo na sasvim drugačiji način
— javi se Maura. — Sinoć sam malo proučavala taj posao i saznala da
taksidermisti koji prepariraju velike životinje izbjegavaju vaditi utrobu
prije nego što oderu kožu, jer tjelesne tekućine mogu zaprljati krzno. Prvo
zarežu duž kralježnice i skinu kožu s lešine u jednom potezu. Stoga je do
vađenja utrobe došlo tek kad je krzno uklonjeno.
— Fascinantno — javi se Gibbeson — to nisam znao.
— Takva vam je doktorica Isles. Puna zabavnih činjenica svake vrste
— kaže Jane pa kimne prema Gottovu kadaveru. — Kad smo već kod
činjenica, jeste li utvrdili uzrok smrti?
— Mislim da jesam — kaže Maura skidajući rukavice umrljane krvlju.
— Masivna strvinarska oštećenja lica i vrata prikrila su ozljede nastale
prije smrti. No rendgenske snimke odgovorile su nam na neka pitanja. —
Priđe računalu i mišem otvori niz rendgenskih snimaka. — Nisam
primijetila nikakvo strano tijelo koje bi ukazivalo na uporabu vatrenog
oružja, ali sam otkrila ovo.
— Pokaže na snimku lubanje. — Dostaje sitna, tako da je nisam
otkrila palpitacijom. Radi se o linearnoj frakturi desne tjemene kosti. Kosa
i koža su ublažili udarac dovoljno da se ne vide udubine, ali već i sama
prisutnost frakture dovoljno govori o velikoj snazi udarca.
— Znači, nije od pada.
— Fraktura na ovoj strani glave ne nastaje uslijed pada. To bi bilo
dosta čudno, jer rame bi ublažilo udarac o pod ili biste se pokušali uhvatiti
za nešto pri padu. Sklona sam vjerovati da se radi o udarcu u glavu.
Dovoljno snažnom da ga onesvijesti i baci na pod.

55
 — Dovoljno snažnom da ga ubije?
— To ne. Iako se u lubanji može pronaći neznatna količina krvi, ona
nije mogla dovesti do smrti. Ta krv nam također govori da je nakon udarca
srce još kucalo. Bio je živ, makar još nekoliko minuta.
Jane pogleda tijelo, koje je sad bilo tek prazna školjka bez unutarnje
mašinerije. — Isuse. Nemoj mi samo reći da je bio živ dok mu je ubojica
vadio iznutricu?
— Ne mislim ni da je evisceracija uzrok smrti. — Maura preskoči
mišem snimke lubanje i otvori dvije nove. — Ali ovo jest.
Na zaslonu su svijetlile Gottove kosti vratne kralježnice snimljene
sprijeda i sa strane.
— Vide se lomovi i pomicanja gornjih rogova štitne hrskavice i jezične
kosti. Došlo je do snažnog prekida grkljana. — Nakon kraće stanke, Maura
nastavi: — Drugim riječima, zdrobljen mu je grkljan, vjerojatno dok je
ležao nauznak. Snažnim udarcem, možda potplatom cipele, usmjerenim
ravno na hrskavicu štitne žlijezde. On je doveo do rupture grkljana i
epiglotisa i deranja glavnih žila. Sve se razjasnilo kad sam secirala vrat.
Gospodin Gott umro je od aspiracije. Ugušio se vlastitom krvlju. To što
zidovi nisu bili poprskani arterijskom krvlju ukazuje da je utroba izvađena
nakon smrti.
Jane ju je slušala šutke, zagledavši se u zaslon računala. Koliko li je
samo lakše zuriti u hladnu, kliničku rendgensku snimku nego se suočiti s
onim što je ležalo na stolu. Rendgen zgodno ukloni svu kožu i meso i
prikaže samo beskrvnu arhitekturu. Stupove i grede ljudskog tijela. Pomisli
što to čovjeka nagoni da svom silom nagazi na vrat drugog čovjeka. I što je
to ubojica osjetio u trenutku kad je začuo krckanje grla pod cipelom i
promatrao kako svijest istječe iz Gottovih očiju? Gnjev? Moć?
Zadovoljstvo?
—Još nešto — prekine je Maura u mislima, otvorivši novu rendgensku
snimku, ovaj put grudnog koša. Uza sve druge tjelesne ozljede,
zapanjujuće je da su koštane strukture sačuvale normalan izgled. Rebra i
prsna kost bili su na svome mjestu. Jedino što je prsna šupljina bila
čudovišno prazna, lišena onih uobičajenih sjena srca i pluća. — Ovo —
kaže.
Jane se primakne. — Ove jedva primjetne ogrebotine na rebrima?

56
 — Da. To sam još jučer spomenula dok sam pregledavala tijelo. Tri
paralelne poderotine. Toliko su duboke da su zarezale i u kost. A sad vidi
ovo. — Maura otvori još jednu rendgensku snimku s kostima lica,
udubljenim očnim dupljama i sinusnim sjenama.
Jane se namršti. — Opet iste ogrebotine.
— S obje strane lica, sve do kostiju. Tri paralelna ureza. Nisam ih prije
mogla vidjeti zbog oštećenja na mekom tkivu koja su napravili kućni
ljubimci. Sve dok nisam napravila rendgen.
— Što misliš, o kakvom se alatu radi?
— Ne znam. U radionici nisam vidjela ništa što bi ostavilo ovakve
tragove.
— Jučer si rekla da izgledaju kao da su nastali poslije smrti.
— Da.
— Pa koji je onda smisao tih ogrebotina, ako ne ubiti ili nanijeti bol?
Maura se zamisli na trenutak. — Ritualni.
Prostorija potpuno utihne na trenutak. Jane se sjeti ranijih zločina i
rituala. Pomisli na ožiljke koje će cijeli život imati na rukama kao
podsjetnik na ubojicu koji je imao svoje rituale. I sad je ponovno zabole.
Zvrndanje interkoma prene je tako da umalo poskoči.
— Doktorice Isles? — javi se Maurina tajnica. — Telefonski poziv za
vas od doktora Mikovitza. Kaže da je jutros ostavio poruku kod nekog
vašeg kolege.
— A, da, svakako. — Maura podigne slušalicu. — Doktorica Isles pri
aparatu.
Jane svrne pogled natrag prema rendgenskoj snimci. Na one tri
paralelne ogrebotine na jagodičnim kostima. Pokuša zamisliti što bi moglo
ostaviti taj trag. Takav alat ni ona ni Maura nisu nikada vidjele.
Maura poklopi slušalicu i obrati se doktoru Gibbesonu. — Bili ste
potpuno u pravu — kaže. — Radi se o zoološkom vrtu okruga Suffolk.
Leon Gott je zaprimio Kovin leš u nedjelju.
— Čekaj malo — javi se Jane. — Koji je vrag Kovo?
Maura pokaže na neidentificiranu utrobu na mrtvačkom stolu.
— Ovo je Kovo. Snježni leopard.

57
 7

— Kovo je bio naš najpopularniji izložak. Bio je s nama gotovo

osamnaest godina i sve nas je boljelo srce kad smo ga morali eutanazirati
— objasni doktor Mikovitz prigušenim glasom shrvanog člana obitelji, a
sudeći prema mnogim fotografijama na zidu njegova ureda, životinje
okružnog zoološkog vrta bile su mu doista kao obitelj. Sa svojom
kovrčavom žičanom kosom i naznakom kozje bradice, doktor Mikovitz i
sam je izgledao kao stanovnik zoološkog vrta. Više kao neka egzotična
vrsta majmuna pametnih tamnih očiju, koje su sada promatrale Jane i
Frosta s druge strane radnog stola. — Još nismo o tome obavijestili
javnost, tako da nas je iznenadio upit doktorice Isles jesmo li nedavno
izgubili neku veliku mačku. Kako je, pobogu, mogla znati?
— Doktorica Isles zna nanjušiti svakojake prikrivene tajne — kaže
Jane.
— E, pa nas je svakako iznenadila. Naime, radi se o osjetljivoj stvari.
— Zašto bi smrt životinje iz zoološkog bila osjetljiva stvar?
— Zato što smo je morali eutanazirati. Ljudi to uvijek dočekaju na
nož. A Kovo je bio vrlo rijetka životinja.
— Kad je to učinjeno?
— U nedjelju ujutro. Naš veterinar, doktor Oberlin, došao je dati
injekciju za uspavljivanje. Kovini su bubrezi već neko vrijeme bili zatajili i
izgubio je dosta na težini. Doktor Rhodes ga je povukao iz izložbenog dijela
još prije mjesec dana ne bi li ga poštedio stresa od izlaganja javnosti.
Nadali smo se da će se izvući od bolesti, ali su se doktori Oberlin i Rhodes
naposljetku suglasili da je došlo vrijeme, iako ih je boljelo srce zbog takve
odluke.
—Je li i doktor Rhodes veterinar?
— A ne, nije. Alan je stručnjak za ponašanje velikih mačaka. Kova je
poznavao bolje od svih. On ga je i dostavio taksidermistu. — Netko pokuca
na vrata i doktor Mikovitz digne pogled prema njima. — A, evo i Alana.

58
 Titula stručnjaka za velike mačke priziva sliku okorjela muškarca u
safari-odjeći koji većinu života provodi u divljini. Ovaj što je ušao u ured je,
istina, nosio kaki uniformu prašnjavih hlača i iskrzane jakne od felpe kao
da se upravo vratio s brda, ali mu lice ni po čemu nije djelovalo okorjelo.
Dapače, imao je blage crte lica, muškarac u kasnim tridesetima, živahne
tamne kose i kockaste glave poput Frankensteinova čudovišta, ali u
prijateljskoj inačici.
— Oprostite što kasnim — ispričao se Rhodes, stresajući prašinu s
nogavica. — Došlo je do incidenta u prostoru s lavovima.
— Ništa ozbiljno, nadam se? — upita doktor Mikovitz.
— Svakako ne krivicom mačaka. Prokleta djeca. Neki je tinejdžer htio
pokazati svoju muškost tako što se popeo na vanjsku ogradu i pao u jarak.
Morao sam ga izvući iz njega.
— O, moj Bože. Hoćemo li imati problema s prijavom?
— Čisto sumnjam. Ni u jednom trenutku nije bio u opasnosti, a mislim
da se toliko osramotio da neće pisnuti ni riječi — odgovori Rhodes i bolno
se nasmiješi Jane i Frostu. — Samo još jedan krasan dan s ljudskim
idiotima. Moji lavovi, ako ništa drugo, još uvijek imaju zrno zdrava razuma.
— Ovo su detektivi Rizzoli i Frost — predstavi ih Mikovitz.
Rhodes im pruži žuljevitu ruku. — Ja sam doktor Alan Rhodes. Biolog
za divlje životinje, specijaliziran za mačke. I one velike i one male. —
Pogleda prema Mikovitzu. — I... jesu li pronašli Kova?
— Ne znam još, Alane. Tek su stigli i još nismo stigli porazgovarati o
tome.
— No moramo to znati — obrati se Rhodes Jane i Frostu. —
Životinjske se krzno brzo raspada nakon smrti. Ako se odmah ne odere i
obradi, gubi na vrijednosti.
— Koliko je vrijedno krzno snježnog leoparda? — upita Frost.
— Imajući na umu koliko ih je malo ostalo na ovom svijetu... —
Rhodes odmahne glavom — ... rekao bih neprocjenjivo.
—Jeste li zato htjeli preparirati životinju?
— Preparirati je prilično gruba riječ — kaže Mikovitz. — Kova smo
htjeli sačuvati u svoj njegovoj ljepoti.
— I zato ste ga odnijeli Leonu Gottu.
— Da ga odere i podstavi. Gospodin Gott je, hoću reći bio je, jedan od

59
najboljih taksidermista u zemlji.
— Jeste li ga osobno poznavali? — upita Jane.
— Samo po čuvenju.
Jane uputi pogled stručnjaku za velike mačke. — A vi, doktore
Rhodes?
— Prvi put sam ga sreo kad smo mu Debra i ja dovezli Kova kući —
odgovori on. — Šokiralo me jutros kad sam čuo za njegovo ubojstvo. Hoću
reći, još u nedjelju smo ga vidjeli živog.
— Recite mi nešto o toj nedjelji. Što ste vidjeli i čuli u toj kući?
Rhodes pogleda prema Mikovitzu, kao da od njega traži dopuštenje
da odgovori na pitanje.
— No reci im, Alane — ponuka ga Mikovitz. — Ipak se radi se o istrazi
ubojstva.
— U redu — kaže Rhodes i uzdahne. — U nedjelju ujutro je Greg,
doktor Oberlin, naš veterinar, eutanazirao Kova. Prema dogovoru trebali
smo truplo odmah odnijeti taksidermistu. Kovo je imao više od četrdeset
pet kila, pa mi je morala pomoći čuvarica u zoološkom, Debra Lopez. Bili
smo tužni dok smo se vozili. Ja sam s tom mačkom radio dvanaest godina i
snažno smo bili vezani jedno za drugo. Znam, zvuči suludo, jer se leopardu
ne može potpuno vjerovati. Čak i onaj naizgled pripitomljeni vas može
ubiti, a Kovo je nesumnjivo bio dovoljno velik da obori čovjeka. Ipak, nikad
se nisam osjećao ugroženim od njega. Nikad u njemu nije bilo ni trunke
agresije. Kao da je znao da sam mu ja prijatelj.
— U koje ste vrijeme u nedjelju stigli do kuće gospodina Gotta?
— Oko deset ujutro, mislim. Debra i ja smo ga odmah unijeli u kuću,
jer treba čim prije skinuti kožu s trupla.
— Jeste li se zadržali u razgovoru s gospodinom Gottorn?
— Nakratko. Bio je uzbuđen što će raditi na snježnom leopardu. Ipak
je to rijetka životinja i nikad nije radio na takvom.
— Je li vam se doimao zabrinutim?
— Nije. Samo je bio oduševljen što mu se ukazala ovakva prilika.
Odnijeli smo Kova u njegovu garažu, a zatim nas je odveo u kuću da nam
pokaže životinje koje je preparirao tijekom godina rada. — Rhodes
odmahne glavom. — Znam da je bio ponosan na svoj posao, ali je to
izgledalo žalosno. Sva ta divna stvorenja, ubijena samo zato da završe na

60
zidu kao trofeji. No, to iz mene progovara biolog.
—Ja nisam biolog — nadoveže se Frost — pa ipak je i meni sve to
izgledalo žalosno.
— Takva je njihova kultura. Većina taksidermista su i lovci i uopće ne
shvaćaju zašto bi netko imao nešto protiv toga. Debra i ja smo se trudili
ostati što uljudniji. Otišli smo oko jedanaest i to je sve. Ne znam što bih
vam još mogao reći. — Pogleda Jane pa Frosta. — I... što će biti s krznom?
Zanima me jeste li ga našli, jer vraški vrijedi...
— Alane — prekine ga Mikovitz.
Njih dvojica razmijene poglede i zašute. Stanka koja je trajala
nekoliko sekundi bila je tako bremenita značenjem, kao da vrišti: Nešto
nije u redu! Nešto pokušavaju sakriti!
— Ovo krzno vraški vrijedi... kome? — upita Jane.
Mikovitz odgovori, malo previše lakonski: — Svakome. Ove su
životinje iznimno rijetke.
— Koliko točno?
— Kovo je snježni leopard — nadoveže se Rhodes. — Panthera uncia,
iz planinskih predjela središnje Azije. Njegovo je krzno gušće i svjetlije od
afričkoga leoparda, a na svijetu ih je preostalo manje od pet tisuća. Oni su
poput fantoma. Žive sami i teško ih je uočiti. Svakoga dana ih je sve
manje. Uvoz krzna je zabranjen. Zabranjena je čak i međunarodna
trgovina krzna, bilo starog ili novog. Na slobodnom tržištu ga se ne može
kupiti. Zato nas jako zanima jeste li našli Kovino krzno.
Umjesto da mu odgovori na pitanje, Jane postavi novo: — Doktore
Rhodes, maloprije ste spomenuli nekakav dogovor.
— Molim?
— Rekli ste da ste Kova dovezli taksidermistu prema nekom
dogovoru. Na kakav ste to dogovor mislili?
I Rhodes i Mikovitz skrenu pogled, ne mogavši je pogledati u oči.
— Gospodo, ovdje se radi o slučaju ubojstva — napomene Jane. —
Ionako ćemo to saznati, ali bi vam bilo bolje da ne završite na krivoj strani.
— Reci im — javi se Rhodes. — Moraju znati.
— Alane, ako se ovo pročuje, uništit će nas.
— Reci im.
— No dobro, u redu. — Mikovitz tužno pogleda Jane. — Prošlog

61
mjeseca dobili smo ponudu koja se ne odbija, a radi se o mogućem
donatoru. Znao je da je Kovo bolestan i da će vjerojatno biti eutanaziran.
U zamjenu za njegovo svježe i neoštećeno truplo, obećao je našem
zoološkom vrtu darovati značajan iznos.
— Koliko značajan?
— Pet milijuna dolara.
Jane raširi oči. — Zar snježni leopardi doista toliko vrijede?
— Radi se o posebnom donatoru. Ovom ponudom nitko ne gubi.
Kovu je ionako došao kraj. Mi bismo dobili velik iznos, koji bi nam spasio
posao, a donator bi dobio rijedak trofej za sobu. Jedini je uvjet bio da to
ostane tajna. I upravo je on naveo Leona Gotta kao taksidermista, jer Gott
je jedan od najboljih. Osim toga, mislim da se već poznaju. — Mikovitz
uzdahne. — Kako bilo, to je razlog zašto to nisam spomenuo ranije. Radi
se o vrlo osjetljivom dogovoru. Mogao bi ocrniti našu ustanovu.
— Samo zato jer prodajete rijetke životinje najboljem ponuđaču?
—Ja sam se odmah usprotivio tome — podsjeti Rhodes Mikovitza. —
Rekao sam ti da će nam se to obiti o glavu. I sad nas čeka gomila loših
napisa u medijima.
— Slušaj, stvar se još može spasiti, ako ne govorimo o njoj. Samo
želim znati je li krzno na sigurnom. Je li u dobrom stanju i očuvano.
— Sa žaljenjem vam moram reći, doktore Mikovitz, da nismo našli
krzno — kaže Frost.
— Ha?
— Nismo našli nikakvo leopardovo krzno u Gottovoj kući.
— Hoćete reći da je... ukradeno?
— Još ne znamo. Samo ga tamo nije bilo.
Mikovitz se ošamućeno stropošta na stolac. — O, moj Bože. Sve je
propalo. Sad ćemo mu morati vratiti novac.
— Tko je vaš donator? — upita Jane.
— Ta informacija ne smije procuriti u javnost.
— Tko je on?
Umjesto Mikovitza odgovori Rhodes s prezirom u glasu: — Jerry
O'Brien.
Jane i Frost razmijene iznenađene poglede. — Mislite na onog Jerryja
O'Briena s radija? — upita Frost.

62
 — Da, upravo na velikog bostonskog lajavca O'Briena. Što mislite,
kako će naši ljubitelji životinja reagirati kad čuju da smo sklopili ugovor s
kontroverznim radijskim voditeljem? S tipom koji se hvali svojim lovačkim
safarijima po Africi? Koji uživa razvaljivati slonove teškim oružjem? On
utjelovljuje veličanje ove krvave zabave. — Rhodes frkne nosom s
gnušanjem. — Kad bi barem te jadne životinje mogle uzvratiti paljbu.
— Alane, nekad nema druge nego sklopiti ugovor s vragom — kaže
mu Mikovitz.
— E pa, ugovor otpada, jer mu nemamo što ponuditi.
— Katastrofa! — jaukne Mikovitz.
— Nisam li već rekao da će se to dogoditi?
— Lako je držati se iznad svega! Jedina tvoja briga su vražje mačke. Ja
se moram brinuti da ova ustanova preživi.
— Aha. I zato je bolje raditi s mačkama. Ja barem znam da im ne
mogu vjerovati. I one me ne pokušavaju razuvjeriti. — Rhodes pogleda
prema mobitelu koji je upravo zazvonio. Gotovo se istodobno širom
otvore vrata ureda i u njega bane tajnica.
— Doktore Rhodes! Trebaju vas tamo, hitno.
— Što se događa?
— Došlo je do nesreće u prostoru s leopardima. Jedan je čuvar...
treba im puška, hitno!
— O, ne. Ne. —Rhodes skoči na noge i izjuri pokraj nje iz ureda.
Jane se nije premišljala ni sekunde. Skoči i ona i krene za Rhodesom.
Dok se sjurila niza stube i izašla iz zgrade, Rhodes je već bio daleko
odmakao, trčeći pored začuđenih posjetitelja. Jane udari u sprint da ga
sustigne. Na jednom zavoju puteljka naleti na gusti zid znatiželjnika
okupljenih oko prostora za leoparde.
— O, moj Bože — izusti unezvijereno netko od njih. — Je li mrtva?
Jane se progura kroz gomilu sve do ograde. Isprva kroz rešetke
kaveza ne primijeti ništa osim umjetnog staništa sa zelenjem i trupcima.
Onda se nešto, skriveno granjem, pomakne. Bio je to rep koji se svijao na
kamenoj izbočini.
Jane se pomakne u stranu, tražeći bolji pogled na životinju. Tek kad
stigne na sam rub kaveza, primijeti traku krvi kako se, blistajući na suncu,
cijedi niz kamenu stijenu. Preko ruba stijene visjela je ljudska ruka. Ženska

63
ruka. Nadvijen nad plijenom, leopard pogleda Jane ravno u oči, kao da je
izaziva da mu otme plijen.
Jane podigne pištolj i zadrži prst na obaraču, razmišljajući je li joj žrtva
na vatrenoj crti. Preko ruba izbočine nije mogla vidjeti je li žena još uvijek
živa.
— Ne pucajte! — začuje doktora Rhodesa kako viče sa stražnje strane
kaveza. — Namamit ću ga natrag u prenoćište!
— Nemamo vremena za to, Rhodese. Moramo je izvući odavde!
— Ne želim da strada.
— A ona?
Rhodes stane lupati po rešetkama kaveza. — Rafiki, gle meso! Dođi.
Dođi u svoj noćni kavez!
Jebi ti to, pomisli Jane i opet podigne pištolj. Životinja joj je bila na
nišanu. Čist hitac u glavu. Istina, mogao bi pogoditi i ženu, ali ako odmah
nešto ne učine, s njom je ionako gotovo. Držeći pištolj objema rukama,
Jane počne polako povlačiti obarač. Ali prije nego što je opalila, prene je
prasak puške.
Leopard se sruši, prevrne preko ruba izbočine i padne u grmlje.
Nekoliko sekundi poslije, muškarac u odori zoološkog vrta pretrči
kavez i priđe stijeni. — Debbie? — zazove. — Debbie!
Jane stane pogledom tražiti ulaz u kavez i primijeti puteljak sa
znakom SAMO ZA OSOBLJE. Njime stigne do stražnjeg dijela kaveza i
ugleda odškrinuta vrata.
Zakoračivši unutra primijeti lokvu krvi pokraj kante i grablje na podu.
Zlokobni krvavi trag na betonu s vidljivim otiscima šapa vodio je prema
umjetnim stijenama u stražnjem dijelu.
U njihovu podnožju zatekne Rhodesa i plavokosog muškarca kako
čuče iznad ženina tijela, koje su spustili s kamene izbočine.
— Diši, Debbie — usrdno je ponavljao plavokosi — molim te, diši.
— Ne pipam bilo — kaže Rhodes.
— Gdje je hitna? — panično se oko sebe osvrne plavokosi. — Zovite
hitnu!
— Na putuje ovamo. Ali, Greg, bojim se da više nema...
Plavokosi položi oba dlana na ženine grudi i stane očajnički pritiskati,
ne bi li joj pokrenuo srce. — Pomozi mi, Alane. Daj joj usta na usta.

64
Moramo to raditi zajedno!
— Mislim da je prekasno — kaže Rhodes, položivši ruku plavokosom
na rame. — Greg?
— Odjebi, Alane! Sam ću! — Pritisne svoja usta na ženina i puhne u
njene blijede usne, a zatim se vrati masiranju srca. Ženine su se oči,
međutim već počele magliti.
Rhodes podigne pogled prema Jane i odmahne glavom.

65
 8

Maura je svoj posljednji posjet Zoološkom vrtu Suffolk jednog toplog

ljetnog vikenda zapamtila po napučenim šetnicama, djeci kojoj sladoled
curi niz ruke i mladim roditeljima koji guraju dječja kolica. No sad je
studeni i dan je bio prohladan, a zoološki je vrt zjapio sablasno prazan.
Plamenci su se dotjerivali u svom zatvorenom prostoru, paunovi ponosno
šepurili po stazici, neprogonjeni kamerama i teturavom dječicom. Kako bi
sad bilo lijepo šetati sama i zastati pred svakim izloškom, ali nije zbog toga
danas ovdje. Smrt zove i nema vremena za uživanje u posjetu. Morala je
slijediti oštar korak zaposlenice zoološkog vrta koja je provede pored
kaveza s primatima prema prostoru za divlje pse. Ovo je područje
mesoždera. Njezina je pratilja bila mlada žena u kaki uniformi, plave kose
zategnute u konjski rep i zdrave puti, imena Jen. Po svemu bi se dobro
uklopila u dokumentarne o divljini programa Nat Geo.
— Zoološki smo zatvorili odmah nakon nesreće — kaže Jen. —
Trebalo nam je sat vremena da i posljednjeg posjetitelja ispratimo van. Još
ne mogu vjerovati da se ovo stvarno dogodilo. Nikad se prije nismo susreli
s nečim sličnim.
— Koliko već radite ovdje? — upita Maura.
— Uskoro će četiri godine. Kad sam bila klinka, sanjala sam o tome da
radim u zoološkom vrtu. Pokušala sam se upisati na veterinarski fakultet,
ali su mi ocjene bile preslabe. Pa eto, ipak radim ono što volim. Morate
voljeti ovaj posao, jer sigurno ga ne radite za plaću.
— Jeste li poznavali žrtvu?
— Aha. Mi smo svi jako povezani. — Jen odmahne glavom. — I dalje
ne shvaćam kako je Debbie mogla tako pogriješiti. Doktor Rhodes nas je
stalno upozoravao na Rafikija: Nikad mu ne okrečite leđa. Nikad ne
vjerujte leopardu. A ja sam mislila da pretjeruje.
— Zar vas to ne brine? Što radite u neposrednoj blizini s velikim
grabežljivcima?
— Dosad me nije brinulo, ali ovo mijenja sve. — Zamaknuvši za jedan

66
zavoj, Jen pokaže Mauri: — Ovo je kavez gdje se to dogodilo.
No nije bilo potrebe da joj pokazuje. Već je po smrknutim licima
okupljenih oko kaveza shvatila da je stigla na odredište. Među
okupljenima bila je i Jane, koja krene prema Mauri pozdraviti je.
— Sumnjam da ćeš se ikad više sresti s ovakvim slučajem — kaže joj.
— Tko vodi istragu? Ti?
— Ne. Ja sam se upravo spremala otići. Po svemu sudeći, radi se o
nesreći.
— Što se točno dogodilo?
— Navodno je žrtva čistila kavez kad ju je mačka napala. Bit će da je
zaboravila zaključati noćni dio kaveza, pa je životinja ušla u glavni dio. Kad
sam ja došla, stvar je već bila gotova. — Jane odmahne glavom. — Ovo te
podsjeti gdje ti je zapravo mjesto u hranidbenom lancu.
— O kakvoj se mački radi?
— O afričkome leopardu. Velikom mužjaku, jedinom u kavezu.
—Je li on smješten na sigurno?
—Mrtav je. Doktor Oberlin — onaj plavokosi momak što tamo stoji —
pokušao ga je pogoditi strelicom za uspavljivanje, ali je oba puta
promašio. Onda ga je morao ubiti.
— Znači, sad je sigurno ući u kavez.
— Aha, ali je unutra gadno. Potoci krvi. — Jane spusti pogled prema
svojim krvlju zamrljanim cipelama i odmahne glavom. — Voljela sam ove
cipele... No, svejedno. Čujemo se poslije.
— Tko će me provesti kroz mjesto nesreće?
— Može te provesti Alan Rhodes.
— Tko?
— To je njihov stručnjak za velike mačke. — Jane ga zazove okrenuvši
se prema skupini muškaraca pokraj kaveza: — Doktore Rhodes? Stigla je
doktorica Isles, iz odjela za forenzičku patologiju. Morala bi pogledati
tijelo.
Priđe im tamnokos muškarac, koji je još uvijek djelovao potreseno
tragedijom. Hlače njegove uniforme bile su poprskane krvlju, a osmijeh
nije mogao sakriti grč na licu. Nesvjesno joj pruži ruku da ju pozdravi, ali
shvati da je zamrljana sasušenom krvlju pa je spusti. — Žao mi je što
morate gledati sve ovo — kaže joj. — Znam da ste dosad već vidjeli

67
svakakvih grozota, ali ovo je stvarno gadno.
— Ovo mi je prvi napad velike mačke — kaže Maura.
— I meni. A nadam se i posljednji. — Izvuče iz džepa svežanj ključeva.
— Ja ću vas provesti kroz stražnji dio za osoblje. Tamo je ulaz.
Maura mahne Jane i krene za Rhodesom stazicom oivičenom
žbunjem i označenom natpisom SAMO ZA OSOBLJE. Staza je prolazila
između kaveza i vodila u stražnji dio prostora za velike mačke, koji je bio
skriven od pogleda javnosti.
Rhodes otključa vrata. — Ova nas vrata voze kroz uski kavez s dvoja
vrata sa svake strane. Jedna vode u prostor izložen javnosti, a druga u
prenoćište.
— Zašto to zovete uski kavez?
— Zato što se taj dio može zatvoriti i omogućiti veterinarsku obradu.
Kad mačka prolazi kroz uski kavez, spustimo zid kaveza i zarobimo je
rešetkama. Tako ju je lakše cijepiti ili dati druge lijekove injekcijom u
rame. Životinji je to najmanji stres, a osoblju je tako najsigurnije raditi.
— Je li žrtva ušla ovuda?
— Zvala se Debra Lopez.
— Oprostite. Je li tako ušla gospođa Lopez?
— To je jedan od ulaza. Postoji i drugi ulaz u prenoćište, gdje su
životinje smještene izvan vremena posjeta. — Njih dvoje uđu u kavez i
Rhodes zatvori vrata za sobom, zarobivši ih u uskom, klaustrofobičnom
prolazu. — Kao što vidite, uski kavez ima vrata s obje strane. Prije nego
što ulazite u bilo koji kavez, morate provjeriti da je životinja zatvorena u
drugom dijelu. To je osnovno pravilo sigurnosti u svakom zoološkom vrtu.
Uvijek moraš znati gdje je mačka, a posebno Rafiki.
— Je li on bio opasniji od drugih?
— Svaki je leopard opasan, a posebno Panthera pardus. Afrički
leopard. Oni su manji od lavova i tigrova, ali su nečujni, nepredvidljivi i
iznimno snažni. Leopard može na granu stabla odvući truplo mnogo teže
od sebe. Rafiki je bio na svom vrhuncu i iznimno agresivan. Držali smo ga
odvojeno jer je napadao ženke koje smo stavljali s njim u izložbeni
prostor. Debbie je znala koliko je opasan. Svi smo to znali.
— Pa kako je onda mogla tako pogriješiti? Je li bila nova na poslu?
— Debbie je ovdje radila skoro sedam godina, tako da se sigurno ne

68
radi o neiskustvu. No čak i iskusni čuvari znaju biti neoprezni. Zaborave
provjeriti gdje se nalazi životinja ili zaborave zabraviti vrata. Greg kaže da
je vidio vrata širom otvorena kad je stigao u kavez.
— Greg?
— Doktor Greg Oberlin, naš veterinar.
Maura pogleda prema vratima koja su vodila u prenoćište. — Je li ova
brava bila pokvarena?
— Isprobao sam je. I detektivka Rizzoli. Radila je normalno.
— Doktore Rhodes, teško mi je razumjeti kako jedan iskusni čuvar u
zoološkom vrtu može ostaviti leopardova vrata širom otvorena.
— Znam. I meni je to teško razumjeti. Ali mogu vam pokazati cijeli
popis sličnih nesreća s velikim mačkama. To se događa u zoološkim
vrtovima diljem svijeta. Od 1990. zabilježeno je više od sedamsto
slučajeva samo u SAD-u, a stradalo je dvadeset dvoje ljudi. Samo je prošle
godine od napada tigrova stradalo dvoje iskusnih čuvara, jedan u
Njemačkoj, a drugi u Velikoj Britaniji. Obojica su jednostavno zaboravila
zabraviti vrata. Ljude nešto omete ili ne paze. Ili povjeruju da su im te
mačke prijatelji, koji ih nikad neće napasti. Stalno govorim svojim ljudima,
nikad ne vjerujte velikoj mački. Nikad joj ne okrečite leđa. To nisu kućni
mezimci.
Maura se sjeti svojega sivog prugastog mačka kojeg je upravo usvojila
i čiju je naklonost sad pokušavala pridobiti skupim konzervama sardina i
zdjelama mlijeka. Nije li i on takav zločesti grabežljivac kojemu Maura služi
kao osobni sluga? Da je kojih četrdeset kila teži, nema sumnje da u njoj ne
bi vidio prijateljicu, nego ukusan mesni zalogaj. Može li se ikad vjerovati
jednoj mački?
Rhodes otključa unutarnja vrata, koja su vodila do izložbenog dijela
prostora. — Debbie je vjerojatno ušla ovim putem — kaže Rhodes. — Tu
pokraj kante i metle smo pronašli lokvu krvi, tako da je vjerojatno
napadnuta dok je obavljala jutarnje čišćenje.
— Kad je to moglo biti?
— Oko osam ili devet. Zoološki se za posjetitelje otvara u devet. Rafiki
hranu dobiva u prenoćištu netom prije nego što ga se pusti u izložbeni
prostor.
— Imate li tu nadzorne kamere?

69
 — Nažalost nemamo, tako da nismo snimili nesreću ili što je dovelo
do nje.
— A što je sa žrtvinim... Debbienim... mentalnim stanjem? Je li bila
potištena? Je li djelovala zabrinuto zbog nečega?
— To me je pitala i detektivka Rizzoli. Je li to bilo samoubojstvo
mačkom? — Rhodes odmahne glavom. — Ona je bila pozitivna,
optimistična osoba. Uopće je ne mogu zamisliti kao samoubojicu, usprkos
svemu što joj se dogodilo u životu.
— Zar joj se nešto dogodilo?
On zastane držeći ruku na vratima. — Zar nam se svima stalno ne
događa nešto u životu? Znam da je upravo bila prekinula s Gregom.
— To je doktor Oberlin, veterinar?
Rhodes kimne. — Debbie je o tome razgovarala sa mnom u nedjelju,
kad smo vozili Kovino tijelo taksidermistu. Nije mi djelovala previše
nesretno zbog toga. Štoviše, primila je to s... olakšanjem. Mislim da je
Gregu prekid puno teže pao. Stvar je tim gora što se s njom morao sretati
na poslu barem jednom tjedno.
— No ipak su se slagali?
— Koliko sam mogao vidjeti, jesu. Detektivka Rizzoli je razgovarala s
Gregom. Njega je ovo snažno potreslo. I da vam odgovorim na pitanje
koje se spremate postaviti: Greg nije bio ni blizu kaveza kad se to
dogodilo. Kaže da je dotrčao kad je čuo krikove.
— Debbiene?
Rbodesovo se lice bolno zgrči. — Sumnjam da je ona stigla ispustiti
bilo kakav zvuk. Ne, radilo se o jednoj posjetiteljici. Vidjela je krv i počela
dozivati u pomoć — odgovori i širom otvori vrata. — Naći ćete je kako leži
s druge strane, pokraj stijena.
Maura nije napravila ni tri koraka u kavezu, kad se zaustavi,
potresena prizorom masakra. Na to je, dakle, mislila Jane kad je rekla
„potoci krvi“. Krvi je bilo posvuda po lišću i u lokvicama na betonskom
prolazu. S posljednjim očajničkim otkucajima srca, žrtvina je arterijska krv
šikljala u svim smjerovima.
Rhodes spusti pogled prema prevrnutoj kanti i grabljama. —
Vjerojatno ga nije ni primijetila.
Ljudsko tijelo sadržava pet litara krvi, a Debbie Lopez je na ovom

70
mjestu izgubila većinu. Kad su ostali stigli, još se nije bila ni osušila, zaključi
Maura po mnogim otiscima potplata i mrljama na betonu. — Ako ju je
ovdje napao — kaže — zašto ju je odvukao u stražnji dio kaveza? Zašto je
nije pojeo na licu mjesta?
— Zato što leopard instinktivno čuva svoj plijen. U divljini bi se za
njega morao boriti sa strvinarima. S lavovima i hijenama. Zato leopardi
sklanjaju svoj plijen izvan njihova dosega.
Krvavi su tragovi poput putokaza otkrivali kako je leopard vukao svoj
ljudski plijen po betonskom puteljku. Jedan se otisak šape posebno jasno
isticao na toj krvavoj pruzi kao podsjetnik na veličinu i snagu grabežljivca.
Trag je vodio prema stražnjem dijelu kaveza. U podnožju velike gromade
umjetne stijene ležalo je tijelo prekriveno maslinastozelenom plahtom.
Nedaleko od njega ispružilo se mrtvo leopardovo tijelo razjapljene gubice.
— Odvukao je tijelo gore sve do izbočine — objasni Rhodes. — Mi
smo je spustili da je pokušamo oživiti.
Maura pogleda uvis i ugleda sasušenu traku krvi na stijeni koja je
ranije kapala s izbočine. — Zar ju je odvukao gore?
Rhodes kinine. — To vam samo govori koliko je leopard snažan. U
stanju je na drvo odvući i životinju tešku poput kudua. Nagonski vuče
truplo što više na drvo i ostavlja ga visjeti na grani, gdje ga može na miru
požderati. Upravo se to spremao učiniti i kad ga je Greg ubio. Dotad je
Debbie već bila mrtva.
Maura navuče rukavice, čučne pokraj tijela i ukloni pokrivač. Jedan joj
je pogled na ono što je ostalo od žrtvina grla bio dovoljan da shvati kako
nije imala šanse preživjeti napad. Užasnuta je zurila u zdrobljeni grkljan i
ogoljeli dušnik, u vratne mišiće toliko duboko rastrgane da joj je glava
klonula unatrag kao da visi o koncu.
— Tako to oni rade —javi se Rhodes potresena glasa, skrenuvši
pogled od žrtve. — Priroda je mačke stvorila kao savršene strojeve za
ubijanje. One skaču ravno na grlo, zdrobe kralježnicu, rastrgaju jugularku i
karotide. Tako barem ubiju svoju žrtvu prije nego što je počnu jesti. Kažu
da smrt nastupi jako brzo. Žrtva iskrvari.
Ali ne dovoljno brzo.Maura zamisli Debbie Lopez u tim posljednjim
sekundama agonije kako joj krv šiklja poput vodoskoka iz rastrganih
karotida. Vjerojatno natopi i rastrgani dušnik i pluća. Smrt možda i jest

71
brza, ali su ovoj žrtvi njene posljednje sekunde trajale vječno, ispunjene
užasom od gušenja.
Maura prekrije ženino lice i okrene se prema leopardu. Veličanstvena
životinja, pomisli, gledajući njegovo ogromno poprsje i glatko krzno koje
se svjetlucalo na zrakama sunca između granja. Zagleda se u njegove zube
oštre poput britve i zamisli s kojom su lakoćom zdrobili i rastrgali ženino
grlo. Stresavši se od groze, ustane i kroz rešetke primijeti da je ekipa iz
mrtvačnice stigla po tijelo.
— Obožavala je ovu mačku — javi se Rhodes gledajući Rafikija. —
Hranila ga je na bočicu čim se rodio. Uvjeren sam da nikad nije pomislila
kako bi joj ovo mogao učiniti. A upravo to ju je i ubilo. Zaboravila je da je
on grabežljivac, a da smo mi njegov plijen.
Maura skine rukavice. — Jeste li obavijestili obitelj?
— Ima majku u St. Louisu. Već ju je nazvao naš ravnatelj, doktor
Mikovitz.
— I nama će trebati podaci za kontakt. Zbog organizacije pogreba
nakon obdukcije.
— Zar je obdukcija doista potrebna?
— Uzrok smrti je prilično jasan, ali uvijek ima još pitanja na koja treba
odgovoriti. Zašto je napravila ovu kobnu pogrešku? Je li bila pod utjecajem
droga ili alkohola ili imala neki zdravstveni problem?
Rhodes kimne. — Svakako. To mi uopće nije palo na pamet. No
začudio bih se da pronađete bilo kakvu drogu kod nje. To jednostavno ne
bi onda bila ona žena koju poznajem.
Žena koju misliš da si poznavao, pomisli Maura izlazeći iz kaveza.
Svako ljudsko biće na zemaljskoj kugli nosi svoju tajnu. Maura pomisli na
vlastite, koje tako dobro čuva i koje bi zaprepastile njezine kolege da
saznaju za njih. Čak i Jane, koja je poznaje bolje od ostalih.
Dok je mrtvozornička ekipa gurala nosila u kavez, Maura je stajala na
stazi za posjetitelje i preko ograde promatrala što su to posjetitelji mogli
vidjeti s tog mjesta. Samo mjesto napada leoparda bilo je skriveno od
pogleda zidom, a grmlje ga je skrilo dok je odvlačio tijelo. No kamena je
izbočina na koju je odvukao Debru bila jasno vidljiva, baš kao i sumorni
tragovi krvi koja je curila niz stijenu pod njom.
Nije ni čudo da su ljudi počeli vrištati.

72
 Maurinim tijelom prostruji osjećaj groze poput daha grabežljivca za
vratom. Okrene se i prijeđe pogledom uokolo. Primijeti doktora Rhodesa
kako zabrinuto razgovara sa zbijenom skupinom zaposlenika zoološkog
vrta. Primijeti par čuvara kako se međusobno tješe. Nitko nije obraćao
pažnju na nju. Nitko nije primjećivao ni da je prisutna. No svejedno se nije
mogla otresti osjećaja da je netko promatra.
Napokon je ugleda kroz rešetke obližnjeg kaveza. Njezino žutosmeđe
krzno gotovo da ju je stopilo sa stijenom boje pijeska na kojoj je čučala
napetih mišića, spremna na skok. Tiho ju je promatrala kao svoj plijen, ne
skidajući oči s nje.
Maura pogleda na tablu koja je visjela na ogradi. PUMA CONCOLOR.
Puma, dakle.
Pomisli kako ni ona nju ne bi primijetila sve dok ne bi bilo prekasno.

73
 9

— Jerry O‘Brien voli izazivati. Ili se barem pravi da voli kad je na radiju
— kaže Frost dok su se vozili u smjeru sjeverozapada prema okrugu
Middlesex. Jane je bila za volanom. — Prošli je tjedan u svojoj emisiji
bjesnio na zagovornike životinjskih prava. Usporedio ih je s glodavcima
koji jedu travu i pitao se kako je moguće da glupavi zečevi znaju biti tako
zlobni. — Frost se nasmije puštajući zvučni zapis s laptopa. — Moraš čuti
ovaj dio o lovu.
— Misliš li da stvarno vjeruje u ta sranja koja govori? — upita ga Jane.
— Tko će ga znati? No, svakako ima publiku. Prenosi ga se sve do
Mjeseca. — Frost pritisne tipku. — Okej, ovo je njegova emisija od prošlog
tjedna. Čuj ovo.

Možda netko od vas tu i tamo pojede piletinu ili uživa u odresku.

Kupite ih u dućanu uredno umotane u plastiku. Po čemu se onda smatrate
moralno nadmoćnima lovcu, koji ustane iz kreveta u četiri ujutro, koji se
nosi s hladnoćom i iscrpljenosti dok hoda kroz šumu noseći svoju tešku
pušku? Koji strpljivo čeka u grmlju, ponekad i satima? Koji cijeli život
usavršava svoju streljačku vještinu, a ljudi, vjerujte mi, treba biti jako vješt
da pogodite metu. Tko živ ima pravo zamjerati lovcu na njegovom pravu
da se bavi prastarim, časnim zvanjem kojim je hranio obitelj od
praskozorja ljudske povijesti? Ovi metroseksualni snobovi kojima nije
problem pojesti odrezak s krumpirima u šminkerskom francuskom
restoranu imaju drskosti govoriti nama, punokrvnim lovcima da smo
okrutnijer ubijanio jelene. A što misle, otkuda dolazi meso?
A da ne spominjem one vegetarijance s luđačkim pogledom. Hej,
životinjoljupci! Imate psa ili mačku, je l‘? I čime ih ono hranite? A, da —
mesom. M. E. S. O. M. Onda se radije iskalite na svom Miceku!

Frost zaustavi snimku. — E, da, to me je podsjetilo. Svratio sam jutros

do Gottove kuće. Nisam našao onog bijelog mačka, ali nije bilo ni hrane

74
koju sam ostavio sinoć. Opet sam napunio zdjelicu i promijenio pijesak.
— A značka za zasluge za brigu o mezimcima ide detektivu Frostu.
— Što ćemo s njim? Misliš li da bi doktorica Isles uzela i drugog
mačka?
— Mislim da je već požalila što je uzela i prvog. Zašto ga ti ne bi
usvojio?
— Ja sam frajer.
— I?
— Bilo bi čudno da imam mačku.
— Što, da ti ne ukrade muškost?
— Znaš, sve ti je u imidžu. Što da dovedem doma curu? Što bi ona
mislila da vidi čupavu bijelu mačku?
— O da, imaš pravo. Tvoja zlatna ribica svakako ostavlja puno bolji
dojam. —Jane kimne prema laptopu. — I šta još kaže O‘Brien?
— Poslušaj sad ovo — kaže Frost i klikne na PLAY.
—
... ali ne, ti glodavci koji jedu travu, ti zli zečići koji svaki dan jedu
salatu, oni su krvožedniji od bilo kojeg mesoždera. Vjerujte mi na riječ,
društvo, jer mi se javljaju. Prijete mi da će me zavezati i izvaditi mi utrobu
kao jelenu. Prijete mi da će me zapaliti, iskasapiti, udaviti, zdrobiti.
Možete li uopće vjerovati da takve riječi izlaze iz usta vegetarijanaca?
Prijatelji moji, čuvajte se salatoždera. Nema na svijetu opasnijih spodoba
od takozvanih ljubitelja životinja.

Jane pogleda Prosta. — Možda su opasniji nego što on misli — kaže.

S tjednom radijskom emisijom koju prenosi šest stotina postaja i ima

publiku brojniju od dvadeset milijuna ljudi, Jerry O'Brien zvani Lajavac
mogao si je priuštiti najbolje stvari. To je Jane i Frostu postalo jasno čim su
prošli pokraj kućice sa stražarom na ulazu u O'Brienovo imanje. Pred
njima su se rasprostrli pašnjaci s konjima, kao da se imanje nalazi negdje u
Virginiji ili Kentuckyju, ali se ovakva pastirska idila teško mogla zamisliti na
sat udaljenosti od Bostona. Prošavši pored jezerca i popevši se na travnati
proplanak posut bijelim ovčicama, stigli su do povelike kuće izgrađene u
stilu brvnare na vrhu brda. Sa svojim širokim trijemovima i masivnim

75
drvenim stupovima, više je nalikovala na lovački dom.
Tek što su se zaustavili ispred zgrade, začuli su se pucnji.
— Koji vrag? — zapita se Frost, a oboje otkopčaju svoje futrole.
Prasne još nekoliko pucnjeva uzastopce, a potom nastane muk. Prijeteći
dug muk.
Jane i Frost izlete iz auta. Već su trčali stubama prema trijemu s
oružjem u ruci, kad se naglo otvore glavna ulazna vrata.
Pozdravi ih muškarac debeljuškastih obraza i namještena široka
osmijeha. Bio je preširok da bi bio iskren. Ugledavši dva Glocka uperena u
prsa, kaže im smijući se: — Oho, polako, nema potrebe za tim. Vi ste
sigurno detektivi Rizzoli i Frost.
Jane ne spusti pištolj. — Čuli smo pucnjeve.
— Ma to je sa streljane. Jerry ima zgodnu streljanu u podrumu. Ja
sam njegov osobni tajnik, Rick Dolan. Uđite.
Začuje se još jedan niz pucnjeva. Jane i Frost se pogledaju i istodobno
spreme pištolje u futrole.
— Zvuči kao teško oružje — kaže Jane.
— Slobodno ga pogledajte. Jerry obožava pokazivati svoj arsenal.
Uđu u ogromno predsoblje, čiji je strop sezao u nebo, a zidovi od
jelovih brvna bili prekriveni tradicionalnim indijanskim tepisima. Dolan
otvori ormar i dobaci im svakome po par štitnika za uši.
— Jerryjeva pravila — objasni, stavivši jedan par i preko svojih. — Kao
klinac je bio na previše rock-koncerata i, kako veli, gluhoća ostane
zauvijek.
Dolan širom otvori vrata s debelom zvučnom izolacijom. Slušajući
grmljavinu pucnjeva u podrumu, Jane i Frost zastanu.
— Ma, dolje je potpuno sigurno — umiri ih Dolan — Jerry nije štedio
na streljani. Podrumski su zidovi napravljeni od betonskih blokova
ispunjenih pijeskom, a strop je od armiranog betona s dodanim čeličnim
slojem od deset centimetara. Ima potpuno zatvorene klopke za zrna i
podzemni ventilacijski sustav koji usisava sav dim i ostatke baruta i
izbacuje ih van. Kažem vam, nema bolje streljane. Morate je vidjeti.
Jane i Frost navuku svoje štitnike za uši i krenu za njim niza stube.
Pod britkim fluorescentnim svjetlom ugledaju Jerryja O‘Briena
okrenutog leđima. Imao je na sebi neprispodobivu kombinaciju plavih

76
traperica i široke kričave havajske košulje koja je prekrila njegovu
bačvastu figuru cvjetnim uzorkom. Isprva im nije dao do znanja da ih vidi,
nego se usredotočio na metu u obliku ljudskog obrisa, u koju ispuca
mnoštvo metaka. Tek kad mu se ispraznio cijeli spremnik okrene se prema
Jane i Frostu.
— A, vidim da su došli bostonski policajci. — O‘Brien skine svoje
zaštitne slušalice. — Dobro došli u moj mali raj.
Frost prijeđe pogledom preko pištolja i pušaka poredanih na stolu. —
Opa. Imate priličnu zbirku.
— Sve je po zakonu, vjerujte mi. Nijedan spremnik nema više od
deset metaka. Sve ih držim u zaključanom ormaru, a imam i dozvolu za
oružje A-kategorije. Slobodno provjerite s ovdašnjim šefom policije. —
Uzme u ruku drugi pištolj i pruži ga Frostu. — Ovaj mi je najdraži. Hoćete li
ga isprobati, detektive?
— Uh, ne, hvala.
— Ne mami li vas? Vjerojatno u životu nećete imati mnogo prilike
pucati iz ovakve bebice.
— Ovdje smo u vezi s Leonom Gottom — kaže Jane.
To privuče O‘Brienovu pažnju. — Detektivka Rizzoli, ako se ne varam?
Znači, vi ste ta koju zanima oružje?
— Kad je potrebno.
— Lovite li?
— Ne, gospodine.
— Jeste li ikad lovili?
— Samo ljude. Uzbudljivije je, jer oni uzvraćaju paljbu.
O‘Brien se nasmije. — Moj tip cure. A ne za klinac ko one moje bivše
žene. — Skine spremnik i provjeri cijev da nema zaostali metak. — Pa,
dopustite mi da vam kažem nešto o Leonu. Taj se ne bi predao bez borbe.
Da mu se ukazala makar i poluprilika, propucao bi govnaru mozak. —
Pogleda Jane. — No, je li mu se ukazala?
— Koliko je bio gluh?
— Kakve to veze ima i s čim?
— Nije u tom trenutku nosio slušni aparat.
— A. To već mijenja na stvari. Bez slušnog aparata ne bi čuo ni jelena
lopatara da mu klopara po stubištu.

77
 — Čini se da ste ga dobro poznavali.
— Dovoljno dobro da mu vjerujem kao lovcu. Dvaput sam ga vodio u
Keniju. Prošle je godine skinuo vraški lijep primjerak bivola jednim hicem.
Nije oklijevao. Nije ni trepnuo. Mnogo toga možete saznati o osobi s
kojom lovite. Odmah vidite tko samo priča, a tko radi. Možete li mu
okrenuti leđa. Ima li muda suočiti se sa slonom koji juri prema vama. Leon
se u tom smislu iskazao i ja sam ga poštovao. Za mnoge ljude to ne mogu
reći. — O‘Brien odloži oružje na stol i pogleda Jane. — Ne bi li bilo bolje da
razgovaramo gore? Uvijek imam skuhane kave, ako želite. — Dobaci ključ
svom osobnom tajniku. — Rack, hoćeš li, molim te, zaključati oružje
umjesto mene. Mi ćemo biti u jazbini.
O‘Brien krene prvi, polako se i s naporom penjući uza stube u svojoj
kričavoj košulji veličine šatora. Dok je stigao do dvorane, sav se zapuhao.
Premda je rekao da idu u jazbinu, prostorija u koju ih je odveo nije bila
obična jama. Radilo se o pećini na dva kata poduprtoj masivnim hrastovim
gredama s kamenim ognjištem. Kamo god pogledala, Jane bi vidjela
preparirane izloške lovine kao svjedočanstva O‘Brienove streljačke
vještine. Ako je Jane već zatekla zbirka uradaka Leona Gotta, na ovu je
zinula.
— I sve ste ovo sami upucali? — upita Frost.
— Gotovo sve — odgovori O‘Brien. — Neke od ovih životinja su
ugrožene i nemoguće ih je uloviti, tako da sam ih pribavio na stari dobri
način. Iskrcao sam lovu. Onaj amurski leopard, na primjer — pokaže
prema glavi s gadno iskrzanim uhom — ima već vjerojatno četrdeset
godina i ne možete ga više nigdje naći. Za taj sam se jadni primjerak dobro
isprsio kolekcionaru.
— A svrha svega je? — upita Jane.
— Što... kao klinka nikad niste vidjeli prepariranu životinju,
detektivko? Ni plišanog medu?
— Svog plišanog medu nisam morala upucati.
— E, pa ovaj amurski leopard je moj plišanac. Htio sam ga imati jer je
nevjerojatan grabežljivac. Prekrasan. Smrtonosan. Priroda ga je stvorila
kao stroj za ubijanje. — Pokaže na zid s galerijom trofeja oštrih očnjaka i
kljova. — Još uvijek tu i tamo skinem kojeg jelena, jer nema ništa ukusnije
od jelenjeg filea. Ali najviše cijenim životinje koje me plaše. Silno bih volio

78
dočepati se bengalskog tigra. A htio sam se dočepati i onog snježnog
leoparda. Koja hebena šteta da mu je nestalo krzno. Meni ono mnogo
vrijedi, a očito je vrijedilo i šupku koji je ubio Leona.
— Mislite da je to motiv? — upita Frost.
— Nego što. Vi policajci trebali biste više pratiti crno tržište i ako se
na njemu pojavi krzno, imate svog počinitelja. Rado ću vam u tome
pomoći. To je moja građanska dužnost, a dužan sam i Leonu.
— Tko je mogao znati da radi na snježnom leopardu?
— Mnogo njih. Jako malo taksidermista ima prilike raditi na tako
rijetkoj životinji, a on se o tome hvalio po svim lovačkim internetskim
forumima. Svi mi očarani smo velikim mačkama. Životinjama koje nas
mogu ubiti. Barem ja. — Pogleda prema svojim trofejima. — Ovo je način
na koji im odajem počast.
— Tako što vješate njihove glave po zidovima?
— Ni ja ne bih bolje prošao da se one mene dokopaju. Takav vam je
život u džungli, detektivko. Čovjek je čovjeku vuk. Opstanak najjačih. —
Osvrne se oko sebe, prelazeći pogledom preko trofeja kao kralj preko
svojih podanika. — U našoj je naravi da ubijamo. Ljudi si to ne žele
priznati. Da ja sad uzmem praćku i gađam vjevericu, možete se kladiti da
bi moji ludi vege susjedi odmah zakričali. Luđakinja iz kuće do moje derala
se na mene da se spakiram i gonim u vražji Wyoming.
— Pa možete — primijeti Frost.
O‘Brien se nasmije. — Ma nee, ljepše mi je ostati i kvariti im račune.
Uostalom, zašto bih? Odrastao sam u Lowellu, dalje niz cestu. Grozno
naselje odmah do mlina. Ostao sam ovdje, jer me podsjeća koliko sam
daleko dogurao. — Priđe bifeu sa žestokim pićima i odčepi bocu viskija. —
Mogu li vas ponuditi?
— Ne, gospodine — odgovori Frost.
— Mda, znam. Ne na dužnosti i sve to. — Natoči si nekoliko prstiju u
čašu. — No ovdje sam ja gospodar i ja određujem pravila. A pravilo je,
koktel-bar se otvara u tri.
Frost se primakne galeriji grabežljivaca i stane promatrati leoparda
prepariranog cijelog. Stajao je na grani, napet kao opruga, spreman
skočiti. — Je li ovo afrički leopard?
O'Brien se okrene s čašom u ruci. — Aha. Ulov od prije nekoliko

79
godina. U Zimbabveu. Leopardi su nezgodni. Trnoviti samotnjaci. Kad su
na stablu, lako te mogu zaskočiti. Možda nisu veliki, s obzirom na to
kakvih sve ima mačaka, ali su dovoljno snažni da vas odvuku na drvo. —
Otpije gutljaj viskija diveći se životinji. — Ovog mi je preparirao i postavio
Leon. Vidi se koliko je to kvalitetan posao bio. Obradio je i onog lava i
onog grizlija tamo. Bio je dobar. I skup. — O'Brien priđe izlošku pume,
također cijele. — Ovo je bio njegov prvi posao za mene, ima tome
petnaest godina. Izgleda tako stvarno da me i danas prepadne kad je
ugledam u mraku.
— Dakle, Leon je bio vaš lovački sudrug i taksidermist — zaključi Jane.
— Ali ne bilo kakav taksidermist. Njegov je rad legendaran.
— Vidjeli smo članak u časopisu Hub Magazine. „Majstor trofeja".
O‘Brien se nasmije. — Svidio mu se taj članak. Uokvirio ga je i objesio
na zid.
— Taj je članak bio popraćen brojnim komentarima, uključujući neke
prilično gadne, o lovu.
O‘Brien slegne ramenima. — To se ne da izbjeći. I ja dobivam
prijetnje. Ljudi me nazivaju u emisiju i hoće me nabiti na kolac.
— Aha, čuo sam neke od poziva — kaže Frost.
Na te riječi O‘Brien živne i podigne glavu poput buldoga koji je začuo
zviždaljku za pse. — Slušate me, ha?
Ono sto je u tom trenutku htio čuti od Prosta bilo je: O da, naravno!
Volim vašu emisiju i veliki sam obožavatelj! Iako je živio raskošno i smjelo i
uživao pokazivati srednji prst onima koji su ga prezirali, taj čovjek žudio je
za potvrdom.
— Recite nam nešto o tim ljudima koji su vam prijetili? — ubaci se
Jane.
O'Brien se nasmije. — Moju emisiju sluša mnogo ljudi, a neki od njih
ne vole što govorim.
— Je li vas koja od tih prijetnji zabrinula? Poput one od protivnika
lova?
— Vidjeli ste moj arsenal oružja. Neka dođu i neka me pokušaju
srediti.
— Leon Gott je također imao arsenal oružja.
O'Brien zastane s čašom primaknutom ustima. Spusti je i namršti se.

80
— Vi dakle mislite da je to neki prolupali ljubitelj životinja?
— Razmatramo sve mogućnosti. Zato i želimo čuti što nam imate za
reći o prijetnjama koje dobivate.
— Kojima točno? Svaki put kad otvorim usta razljutim nekog
slušatelja.
—Je li vam itko od njih rekao da vas želi vidjeti obješenog za noge s
izvađenom utrobom?
— O, da. Vrlo originalno. Ko da bi se ona i domislila nečega novog.
— Ona?
— Jedna od mojih redovitih maloumnica. Suzy nešto. Stalno me zove.
Životinje imaju dušu! Pravi divljaci su ljudi! Bla-bla-bla...
— Jeste li od bilo koga drugog dobili istu ovu prijetnju? Vješanjem i
vađenjem utrobe?
— Aha. I gotovo se uvijek radi o curama. One ulaze u takve krvave
pojedinosti kakve samo žene vole. — Zaustavi se, međutim, odjednom
shvativši značenje Janeina pitanja. — Nemojte mi samo reći da se upravo
to dogodilo Leonu? Zar mu je netko izvadio utrobu?
— A kako bi bilo da počnete bilježiti te pozive za nas? Sljedeći put kad
primite ovu prijetnju, pošaljite nam popis poziva i telefonskih brojeva.
O'Brien pogleda svog tajnika, koji je upravo ušao u prostoriju. — Rick,
možeš li se ti pobrinuti za ovo? Nabaviti im imena i brojeve?
— Naravno, Jerry.
— Ipak, ne vjerujem da bi itko od ovih čudaka doista i ispunio svoju
prijetnju — kaže O'Brien. — Pa radi se o hrpi bezveznjaka.
— Ja bih ipak te prijetnje shvatila ozbiljno — kaže Jane.
— O, ja ih shvaćam smrtno ozbiljnima — kaže on i pridigne kraj svoje
nadute havajske košulje, otkrivši Glock u futroli oko pasa. — Što će mi
dozvola ako nemam oružje pri ruci, zar ne?
— Je li vam Leon ikad spominjao da mu prijete? — upita Frost. —
— Ništa što bi ga zabrinulo.
— Je li imao neprijatelja? Kolega ili članova obitelji koji bi se okoristili
njegovom smrću?
O‘Brien se zamisli i napući usne poput žabe bukače. Podigne svoju
čašu viskija i sjedne zagledavši se u nju. — Jedini član obitelji kojeg je
spominjao je njegov sin.

81
 — Onaj koji je umro.
— Aha. Pričao je mnogo o njemu na našem zadnjem izletu u Keniju.
Kad sjediš za logorskom vatrom s bocom viskija, dotakneš se mnogo čega.
Spremiš svoj ulov, večeraš meso u savani i razgovaraš pod zvijezdama.
Među muškima, to je jedino i važno. — Pogleda svog tajnika. — Imam li
pravo, Rick?
— Apsolutno, Jerry — odgovori Dolan, vješto dopunivši šefovu čašu
viskijem.
— Zar nema žena na tim putovanjima? — upita Jane.
O‘Brien je pogleda kao da je sišla s uma. — Zašto bih si htio
upropastiti savršen provod? Žene mogu samo pokvariti stvari. — Kimne
prema njoj — Osim ovdje prisutnih. Imao sam četiri žene i još me uvijek
cijede. Leon je isto bio u lošem braku. Žena ga je ostavila i uzela sina
jedinca, i još ga okrenula protiv njega. To mu je slomilo srce. Čak i kad je
kučka umrla, sin je nastavio izazivati Leona. Zato mi je drago što nisam
imao djece. — Otpije gutljaj i odmahne glavom. — Kvragu... Nedostajat će
mi. Kako vam mogu pomoći da uhvatite gada koji je to učinio?
— Odgovorite nam na pitanja.
— Ne sumnjate li, valjda, na mene?
— Zar bismo trebali?
— Bez igara, može? Pitajte što hoćete.
— Zoološki vrt Suffolk pristao je primiti vašu donaciju od pet milijuna
dolara u zamjenu za snježnog leoparda.
— Apsolutna istina. Rekao sam im da samo jedan taksidermist može
obraditi životinju i to je Leon.
— A kad ste posljednji put razgovarali s gospodinom Gottom?
— Čuli smo se u nedjelju, kad me nazvao da mi kaže kako je skinuo
krzno i izvadio utrobu životinji i da me pita želim li zadržati truplo?
— U koje je vrijeme nazvao?
— Negdje oko podneva. — O‘Brien se zamisli. — Dajte, ljudi, pa
valjda ste već nabavili popis telefonskih poziva. Sigurno već znate za taj
poziv.
Jane i Frost razmjene ljutite poglede. Premda je operater dobio
sudski nalog da izruči popis, to još nije učinio. Svakoga dana zaprima
gotovo tisuću takvih zahtjeva od policije diljem zemlje, pa to zna potrajati

82
danima, ako ne i tjednima.
— Znači, nazvao je da vas pita što ćete s truplom — nastavi Frost. — I
što je onda bilo?
— Ja sam se dovezao do njega i preuzeo ga — javi se O‘Brienov tajnik.
— Stigao sam tamo oko dva, utrpao životinju u kamionet i odmah se
vratio ovamo.
— Zašto? Hoću reći, niste valjda htjeli pojesti to meso leoparda, ha?
Javi se O'Brien: — Ja ću probati svako meso, makar jednom. Dovraga,
rado bih pojeo i sočni pečeni ljudski but da mi ga netko ponudi. Ali to nije
bio razlog. Ne jedem životinje eutanazirane drogama. Zanimao me kostur.
Nakon što ga je Rick dovezao, iskopali smo rupu u zemlji i zakopali ga. Za
nekoliko mjeseci, kad majka priroda i crvi učine svoje, imat ću čist kostur
kao izložak.
Zato smo, znači, pronašli samo leopardove iznutrice, pomisli Jane. Jer
je truplo već bilo ovdje na O'Brienovu imanju i sad se raspada u zemlji.
— Jeste li razgovarali s gospodinom Gottom kad ste u nedjelju bili
kod njega? — obrati se Jane Dolanu.
— Gotovo ništa. Razgovarao je s nekim na telefonu. Pričekao sam
nekoliko minuta da završi razgovor, ali mi je on samo mahnuo da odem.
Onda sam uzeo truplo i otišao.
— S kim je razgovarao?
— Ne znam. Čuo sam ga kako govori da hoće još Elliotovih slika iz
Afrike. Sve koje imate, tako je rekao.
— Elliot? — Jane pogleda O‘Briena.
— Radi se o njegovom pokojnom sinu — objasni O‘Brien. — Već sam
spomenuo da je u posljednje vrijeme dosta govorio o Elliotu. To se
dogodilo prije šest godina i mislim da ga je sad napokon načela krivica.
— Zašto bi Leon osjećao krivicu?
— Zato što nije imao gotovo nikakve veze s njim nakon razvoda.
Dječaka je odgojila njegova bivša žena. Pretvorila ga u curicu, tako je bar
to opisao Leon. Klinac se spanđao s nekom luđakinjom iz PETA-e,
vjerojatno samo zato da digne živac starome. Leon ga je pokušao
kontaktirati, ali sinu očito nije bilo stalo da budu u kontaktu. I tako, kad je
Elliot umro, to je Leona strašno pogodilo. Jedino što mu je ostalo od sina
bila je jedna fotografija. Objesio ju je na zid u kući. Bila je to jedna od

83
Elliotovih posljednjih fotografija snimljenih dok je još bio živ.
— A kako je Elliot umro? Kažete da se to dogodilo prije šest godina.
— Aha. Klinac si je utuvio u tu svoju blesavu glavu da mora u Afriku.
Htio je vidjeti životinje prije nego što ih istrijebe lovci poput mene.
Interpol kaže da je tamo sreo neke cure iz Cape Towna, pa su njih troje
odletjeli u Bocvanu na safari.
— I što je onda bilo?
O‘Brien iskapi čašu i pogleda Jane. — Nitko ih otad nije vidio.

84
 10

BOCVANA

Johnny pritisne vršak noža na impalin trbuh i zareže kroz kožu i salo
sve do potrbušnice koja oblaže unutarnje organe. Prošlo je tek nekoliko
trenutaka otkad je oborio životinju jednim jedinim hicem, a impali su se
zamaglile oči tek sad dok joj vadi utrobu. Izgleda kao da joj Smrt ledenim
dahom prekriva oči injem. Johnny radi brzo i vješto poput lovca koji je to
već mnogo puta učinio. Jednom rukom raspori trbuh, a drugom odmiče
utrobu od oštrice kako je ne bi probušio i zagadio meso. Neugodna je to
rabota, ali zahtijeva finoću. Gospođa Matsunaga okrene glavu od gađenja,
ali mi ostali ne prestajemo buljiti. Po to smo i došli u Afriku: svjedočiti
smrti u savani. Večeras nas čeka gozba s pečenjem, a za to je impala
morala platiti glavom i netko joj je morao izvaditi utrobu i razrezati je. S
toplog se trupla isparava miris krvi, miris tako snažan da su se uznemirili
svi strvinari oko nas. Učini mi se da ih čujem kako šušte u travi.
Iznad nas kruže neizbježni lešinari.
— Crijeva su puna bakterija, pa ih moram ukloniti da se meso ne
pokvari — objašnjava Johnny dok zarezuje u meso. — Osim toga, tako se
rješava viška kila i lakše je nositi životinju. Ništa neće propasti. Sve se
pojede. Strvinari će počistiti što god mi ostavimo. I bolje je to napraviti
ovdje, kako ih ne bismo namamili natrag u logor. — Gurne ruku u prsnu
šupljinu. S nekoliko poteza nožem odvoji dušnik i velike krvne žile pa
izvadi srce i pluća poput krvavog novorođenčeta.
— O, moj Bože — jaukne Vivian.
Johnny podigne pogled. — Ali meso jedeš?
— Nakon ovoga? Sumnjam da ću moći.
— Mislim da svi trebamo ovo vidjeti — javi se Richard. — Trebamo
znati otkud nam dolazi hrana.

85
 Johnny kimne. — Upravo tako. Naša je dužnost, kao mesoždera, biti
svjesni što je sve potrebno da odrezak stigne na tanjur. Šuljanje, ubijanje,
vađenje utrobe, mesarska obrada. ljudi su lovci i to su oduvijek bili. —
Posegne u zdjelicu izvaditi mokraćni mjehur i maternicu, a potom zahvati
pregršt crijeva i baci ih u travu. — Moderni su muškarci izgubili osjećaj za
preživljavanje. Odlaze u supermarkete i rastvore novčanik platiti odrezak.
To nije ono što meso podrazumijeva. — Ustane golih podlaktica umrljanih
krvlju i pogleda prema očišćenoj impali. — Ovo jest.
Stojimo u krugu oko lovine i promatramo kako joj se krv cijedi niz
razrezanu utrobu. Odbačeni se organi već suše na suncu i lešinara je sve
više iznad naših glava. Jedva čekaju zaroniti kljunom u ovu hrpu iznutrica.
— Što meso podrazumijeva — javi se Elliot. — Nikad o tome nisam
razmišljao na taj način.
— Savana te natjera da sagledaš svoje pravo mjesto u svijetu — kaže
Johnny. — Ovdje ne možeš zaboraviti tko smo i što smo.
— Životinje — promrmlja Elliot.
Johnny kimne. — Životinje.
Upravo to i vidim osvrćući se oko sebe navečer pored logorske vatre.
Oko nje se hrane životinje, razdirući zubima komade pečenog impalina
mesa. Bio je dovoljan samo jedan dan otkad smo zaglavili u divljini da se
vratimo među svoje divlje pretke i jedemo rukama, dok nam se sokovi
cijede niz bradu, a lice nam je zamrljano pougljenjenom masnoćom. Ako
ništa drugo, ovdje u savani prepunoj mesa s papcima i krilima ne moramo
se bojati gladi, dok je god Johnnyja sa svojom puškom i nožem za deranje
kože.
On sjedi u sjeni nedaleko od našega kruga i promatra nas kako
žderemo. Voljela bih mu s lica pročitati o čemu razmišlja, ali večeras je
ono zatvorena knjiga. Promatra li nas s prezirom, svoje praznoglave
mušterije, bespomoćne poput ptića kojima treba stavljati hranu u usta?
Krivi li nas bilo kako za Clarenceovu smrt? Podigne praznu bocu viskija
koju je Sylvia samo tako odbacila i spremi je u jutenu vreću za otpatke, za
koju ustraje da je vučemo sa sobom. Ne ostavljajte tragove iza sebe, kaže.
Na taj način poštujemo ovu zemlju. Vreća je već prilično puna stakla, ali
još je ostalo mnogo cuge. Gospođa Matsunaga je alergična na alkohol.
Elliot pije malo, a Johnny je očito odlučio sačuvati trijeznu glavu, bar dok

86
ne dođu po nas.
Vrati se logorskoj vatri i, na moje iznenađenje, sjedne pokraj mene.
Pogledam ga. Ne skidajući oči s plamena, tiho mi kaže: — Dobro se
držiš.
— Stvarno? Nemam taj dojam.
— Danas mi je dobro došla tvoja pomoć u deranju impale i rezanju
mesa. Kao da si rođena u savani.
Te riječi me natjeraju da se nasmijem. — Pa ja sam jedina koja nije
htjela biti ovdje. Jedina koja hoće vruć tuš i pravi zahod. Ja sam ovdje
samo zato jer sam dobar drug.
— Misliš na Richarda.
— A na koga drugog?
— Nadam se da je oduševljen.
Pogledam Richarda postrance. Ne gleda me. Previše je zauzet
čavrljanjem s Vivian. Dovoljan je pogled u V-izrez na njenoj majici da ti
bude jasno kako ne nosi grudnjak. Usredotočim se ponovno na logorsku
vatru. — Biti dobar drug ne znači da ćeš daleko dogurati.
— Čujem od Richarda da radiš u knjižari.
— Aha, vodim knjižaru u Londonu. U stvarnom svijetu.
— Zar ovo nije stvarni svijet?
Osvrnem se po sjenama oko logorske vatre. — Johnny, ovo je svijet iz
mašte. Svijet iz Hemingwayeva romana. Jamčim ti da će jednoga dana
osvanuti u nekom Richardovu trileru — odgovorim uz smijeh. — I ne čudi
se ako ti u njemu budeš negativac.
— A koju ti ulogu imaš u njegovim romanima?
Zagledam se u vatru i odgovorim pomalo sjetno: — Nekad sam bila
ljubavni motiv.
— Zar više nisi?
— Ništa nije vječno, zar ne? — odgovorim, razmišljajući kako sam sad
njegov mlinski kamen. Uteg. Smetalo kojeg će negativac smaknuti, tako da
se junak priče može okrenuti novim romantičnim motivima. O, da, ja
dobro znam kako to ide u muškim trilerima, jer ih prodajem bezbrojnim,
bljedolikim mlitavcima koji svi do jednog umišljaju kako su James Bond.
Richard dobro poznaje njihove fantazije jer je i sam takav. Čak i sad,
dok pruža svoj srebrni upaljač prema cigareti u ustima gospodina

87
Matsunage, izigrava nekakvog profinjenog junaka. James Bond se nikad ne
bi zamarao običnim šibicama.
Johnny uzme štap i počne gurati kladu dublje u plamen. — Richardu
je možda ovo samo maštarija. Samo što ova doista i grize.
— Da, naravno da si u pravu. Nije maštarija, nego noćna mora.
— Onda ti je situacija jasna — promrmlja on.
—Jasno mi je da se sve promijenilo. Ovo više nije odmor... I sad se
bojim — dodam tiho.
— Ne trebaš se bojati, Millie. Biti na oprezu, to da, ali bojati se nemoj.
U gradu, poput Johannesburga, e ondje se trebaš bojati, ali ovdje? —
Odmahne glavom, smiješeći se. — Ovdje se sve svodi na preživljavanje.
Shvatiš li to, uspjet će ti.
— Lako je tebi to reći. Ti si u ovome odrastao.
Johnny kimne. — Moji su imali farmu u okrugu Limpopo. Svaki dan
kad bih otišao u polje prošao bih pokraj stabala na kojima su čučali
leopardi i promatrali me. Sve sam ih upoznao. I oni mene.
—I... nikad te nisu napali?
—Ja si to objašnjavam time da smo imali neki sporazum, leopardi i ja.
Nešto poput poštovanja među grabežljivcima. No, to ne znači da smo
jedni drugima ikada vjerovali.
— Ja se ne bih usudila promoliti nos iz kuće. Ovdje možeš umrijeti na
mnogo načina. Lavovi. Leopardi. Zmije.
—Ja ih sve poštujem, jer znam što sve mogu učiniti. — Nasmiješi se,
gledajući u plamen. — Kad mi je bilo četrnaest, ugrizla me ljutica
jamičarka.
Raširim oči. — I zašto se sad smiješiš?
— Za to sam ja bio kriv. Kao klinac sam skupljao zmije. Sam sam ih
lovio i držao u svakakvim spremnicima u svojoj sobi. I onda sam se
jednoga dana osilio i zmija me ugrizla.
— Bog s tobom. I što je onda bilo?
— Srećom, ugriz je bio suh, bez otrova. No to me naučilo da svaka
nepažnja bude kažnjena. — Sa žaljenjem odmahne glavom. — Najgore od
svega bilo mi je što me je majka natjerala da se ostavim zmija.
— Ne mogu vjerovati da ti je uopće dopustila skupljati ih. Ili da kročiš
nogom van među leoparde.

88
 — Tako su živjeli naši stari, Millie. Svi potječemo odavde. Ti nekim
dijelom sebe, nekim iskonskim duboko zakopanim sjećanjem prepoznaješ
ovaj kontinent kao svoj dom. Većina je ljudi izgubila dodir s time, ali
instinkti su ostali. — Pruži ruku i nježno mi dodirne čelo. — Tako ćeš i
preživjeti na ovom mjestu. Ako posegneš duboko u svoje praiskonsko
sjećanje. Ja ću ti u tome pomoći.
Odjednom osjetim kako nas promatra Richard. I Johnny osjeti njegov
pogled, pa namjesti široki osmjeh na lice, kao da to više nije on. — Nema
ništa bolje od divljači na ražnju, ha društvo? — kaže glasno.
— Meso je znatno mekanije nego što sam očekivao — javi se Elliot,
oblizujući prste. — Osjećam kako sam se povezao s pračovjekom u sebi!
— A što kažete da ti i Richard obradite sljedeću lovinu?
Elliot se zbuni. — Ha... ja?
— Vidio si kako se to radi — kaže mu Johnny, ali gleda Richarda. —
Što mislite, hoćete li moći?
— Naravno da hoćemo — odgovori Richard, gledajući Johnnyja ravno
u oči. Ja sjedim između njih dvojice i premda me je Richard tijekom večere
zanemarivao, sad mi prebaci ruku preko ramena, kao da označava svoje
vlasništvo. Kao da je Johnny njegov romantični protivnik koji me želi
ukrasti od njega.
Od te pomisli zarumeni mi se lice.
— Zapravo — kaže Richard — svi smo spremni pridonijeti. Možemo
početi večeras sa stražom. — Pruži ruke prema pušci koju Johnny uvijek
drži pored sebe. — Ne možeš biti budan cijelu noć.
— Ali ti nikad nisi pucao iz ovakve puške — kažem.
— Naučit ću.
— Ne misliš li da je to Johnnyjeva odluka?
— Ne, Millie. Ne mislim da bi on jedini trebao imati oružje.
— Što to radiš, Richarde — šapnem mu.
— I ja bih to tebe mogao pitati — prosikće i pogleda me otrovno. Svi
oko vatre zašute. Kroz tišinu dopre do nas cerek hijena koje se goste
bačenom iznutricom.
Mirnim glasom, Johnny mu kaže: — Već sam zamolio Isaa da me
zamijeni u drugoj smjeni.
Richard iznenađeno pogleda gospodina Matsunagu. — Zašto njega?

89
 — On zna s puškom. Provjerio sam s njim već.
— Ja sam najbolji strijelac u streljačkom klubu u Tokiju — objasni
gospodin Matsunaga s ponosnim osmijehom na licu. — Kad preuzimam
smjenu?
— Probudit ću te u dva, Isao — kaže Johnny. — Najbolje da odeš
ranije spavati.

U našem je šatoru oživio gnjev poput zelenookog čudovišta spremnog

napasti. Te zelene oči uperene su u mene. Ja sam ta žrtva u koju će zariti
svoje kandže, pa govorim tihim i mirnim glasom, sve se nadajući da će me
kandže promašiti, a zeleni se plamen u očima ugasiti sam od sebe. Ali
Richard ne popušta.
— Što ti je to govorio? O čemu ste vi to tako zaljubljeno razgovarali?
— pita me isljednički.
— A što ti misliš, o čemu smo razgovarali? Kako preživjeti ovaj tjedan.
— Znači, samo ste o tome razgovarali, o preživljavanju?
— Da.
— A Johnny je tako dobar u tome da smo sad u škripcu.
— Ti za to kriviš njega?
— Pokazao se nepouzdanim. No jasno, ti to nisi u stanju vidjeti. —
Nasmije se. — Znaš, ima izraz za to. Zove se kaki groznica.
— Ha?
— To je ono kad žene pohotno žude za svojim safari-vodičima. Sve
što oni moraju napraviti je obući kaki uniformu i ove će raširiti noge.
Nije mi mogao uputiti goru uvredu od ove, ali ja ostanem pribrana,
jer me više ne može povrijediti. Više me nije briga. Zato se nasmijem na
njegove riječi. — Znaš, sad sam upravo shvatila nešto o tebi. Ti zaista jesi
gad.
— Al‘ barem se ne želim jebati s vodičem na safariju.
— A kako znaš da se već nisam?
Richard naglo legne na bok, okrenuvši mi leđa. Znam da bi najradije
izletio iz šatora, baš kao i ja, ali već je i promoliti nos van opasna rabota.
Kako god, nemamo kamo. Sve što mogu je odmaknuti se što dalje od
njega i šutjeti. Više ga uopće ne poznajem. Nešto je u njemu drugačije,
nekakva se promjena dogodila dok nisam obraćala pažnju. Mora da je to

90
zbog savane. Zbog Afrike. Richard je postao stranac, a možda je uvijek i
bio. Možemo li uopće poznavati nekoga? Jednom sam čitala nešto o nekoj
ženi koja je provela deset godina u braku s muškarcem a da nije znala da
je serijski ubojica. Kako je to moguće, pomislila sam čitajući članak.
No sad znam kako. Ležim u šatoru s muškarcem kojega poznajem
četiri godine, za kojega sam mislila da ga volim, i osjećam se kao žena
onog serijskog ubojice kad je napokon saznala golu istinu.
Izvana dopre neki tup udarac, pucketanje i plamen se rasplamsa.
Johnny je upravo ubacio kladu u vatru da odagna životinje. Je li nas čuo?
Zna li da se svađamo zbog njega? Možda je takvom čemu svjedočio
bezbroj puta na svojim safari-izletima. Razilaženju parova. Međusobnim
optužbama. Kaki groznica. Pojava je očito toliko uobičajena da ima i svoj
naziv.
Zatvorim oči i vidim sliku. Zora je, Johnny stoji u visokoj travi poput
siluete, s izlazećim suncem u pozadini. Jesam li se zarazila tom groznicom?
Makar malo? On je jedini koji nas štiti. Koji nas drži na životu. U onom
trenutku kad je ugledao impalu, ja sam stajala pored njega tako blizu da
mi nije promakao trzaj njegovih napetih mišića ruke dok je podizao pušku.
Ponovno osjetim uzbuđenje koje me je obuzelo kad je puška opalila, kao
da sam ja povukla obarač i sama usmrtila impalu. Ta nas je lovina povezala
krvlju.
O da, i mene je Afrika promijenila.
Ugledavši Johnnyjev obris koji se zaustavio pred našim šatorom,
zadržim dah. No on produži dalje i njegov obris nestane. U snu ne vidim
Richarda, nego Johnnyja kako stoji uspravan i visok u travi. Johnny je onaj
zbog kojega se osjećam sigurnom.
Sve do sljedećeg jutra, kad me dočeka vijest da je nestao ISao
Matsunaga.

91
 11

Keiko kleči u travi, tiho jeca i njiše se naprijed-natrag poput

metronoma koji otkucava ritam očaja. Pronašli smo pušku kako leži tek
metar-dva izvan žice sa zvoncima, ali muža još nismo pronašli. Zna ona što
to znači. Svi znamo.
Stojim iznad Keiko i beskorisno je gladim po ramenu, jer ne znam što
bih drugo. Nikad mi nije išlo tješenje. Kad mi je otac umro, a majka sjedila
u bolničkoj sobi i plakala, jedino što sam znala je trljati joj nadlanicu.
Trljala sam je i trljala, sve dok konačno nije viknula: — Daj, prestani više s
tim, Millie! Ide mi na živce! — Mislim, međutim, kako je Keiko previše
odlutala u mislima da bi primijetila moj dodir. Dok je odozgo gledam u
pognutu glavu, primjećujem posijedjele korijene crne kose. Zbog svoje
blijede, glatke kože djelovala mi je mnogo mlađom od muža, ali sam sad
shvatila da uopće nije mlada. Još koji mjesec ovdje u divljini raskrinkao bi
njezinu pravu dob, već kako bi joj kosa postala sijeda, a koža potamnjela i
smežurala se na suncu. Čini mi se da se već i jest postarala tu pred mojim
očima.
— Idem pogledati uz rijeku — javi se Johnny i podigne pušku. — Vi
ostanite ovdje. Još bolje, čekajte u džipu.
— Džipu? — pobuni se Richard. — Hoćeš reći, u onom smeću koje ne
možeš ni upaliti?
— U džipu vam ništa ne može nauditi. Ne mogu istodobno tražiti Isaa
i štititi vas.
— Čekaj, Johnny — javim se. — Nećeš valjda ići sam?
— Pa ima pušku, jebote, Millie — kaže Richard. — Mi nemamo ništa.
— Dok on slijedi trag, netko mu treba čuvati leđa — objasnim.
Johnny kratko kimne. — Okej, ti ćeš mi biti promatrač, Millie. Ne
udaljavaj se od mene.
Prekoračivši preko žice, zapnem vrškom čizme i oglase se zvonca.

92
Sjetno i slatko, poput praporaca na trijemu kad ih dodirne lahor. No ovdje
ta zvonca upozoravaju na neprijatelja i moje srce automatski poskoči na
uzbunu. Duboko udahnem i krenem za Johnnyjem u travu.
I dobro je da sam to učinila. Dok on zuri u tlo tražeći tragove, lako bi
mu mogao promaći vršak lavljeg repa u šikari. Sve vrijeme kako
napredujemo, pažljivo pratim što se događa iza i svuda oko nas. Trava je
visoka, doseže mi do bokova, pa razmišljam o afričkoj siktavici, kako
svakoga trena mogu nagaziti na nju i otkriti to tek kad mi se njeni očnjaci
zariju u nogu.
— Gledaj — tiho će Johnny.
Pogledam prema mjestu na kojem je polegnuta trava otkrila komadić
zemlje i otisak na njemu, kao da je netko nešto vukao po njoj. Johnny je
već krenuo dalje, slijedeći trag kroz polegnutu travu.
— Jesu li ga to odvukle hijene?
— Ovaj put nisu hijene.
— Kako znaš?
Ne odgovori mi, nego nastavi hodati prema skupini stabala, koja sad
već prepoznajem kao magareće smokve i afričku ebanovinu. I premda još
ne vidim rijeku, čujem je kako šumi u blizini i pomislim na krokodile. Kamo
god da se okreneš, u drveću, u rijeci, u travi, čekaju te neki zubi spremni
zagristi, a ja sam ta koja bi ih trebala ugledati, ja sam ta na koju se Johnny
oslanja. Strah izoštrava moja osjetila toliko da zamjećujem sitnice koje bi
mi inače promaknule. Poput dodira hladnoga zraka s rijeke na mojim
obrazima. Poput svježe ugažene trave koja miriše na luk. Oči su mi širom
otvorene, uši naćuljene, nozdrve raširene. Johnny i ja smo tandem i ne
mislim ga iznevjeriti.
Odjednom osjetim promjenu na njemu. On udahne tiho i ukoči se.
Više ne gleda zemlju, nego se uspravi i izravna ramena.
Isprva je ne primijetim. Pogled mi krene prema mjestu kamo on
gleda, prema stablu koje se nadvilo nad nas. Visoka je to magareća
smokva, veličanstven primjerak raširenih grana i guste krošnje na kakvom
bi švicarska obitelj Robinson sagradila kuću.
— Tu li si — šapne Johnny. — Koja ljepotica.
Tek tad ju primijetim, ženku leoparda, polegnutu na visokoj grani.
Gotovo je nevidljiva, onako stopljena s hladom krošnje prošaranim

93
sunčevim svjetlom. Promatrala nas je sve ovo vrijeme, strpljivo čekajući da
joj se primaknemo i sad nas gleda pametnim očima, odmjeravajući svoj
sljedeći potez, baš kao što ga odmjerava i Johnny. Lijeno mahne repom, ali
Johnny se i ne pomakne. Ponaša se baš onako kako nas je uputio. Neka
vam mačka vidi lice. Neka vidi da su vam oči sprijeda. Da ste i vi
grabežljivac.
Prođe trenutak. Trenutak kakav još nisam doživjela. Nikad se više
nisam bojala i istodobno bila više živa. Trenutak u kojem svaki otkucaj srca
oštro bubnja u vratu i šumi u ušima. No ženka ne skida pogleda s
Johnnyja. On i dalje drži pušku spuštenom. Zašto je ne podiže? Zašto ne
puca?
— Natrag — šapne mi. — Ništa više ne možemo učiniti za Isaoa.
— Misliš da ga je leopardica ubila?
— Znam da jest. — Jedva zamjetno kimne bradom. — Gornja grana.
Lijevo.
Truplo je visjelo na njoj sve ovo vrijeme, ali ja ga nisam primijetila.
Baš kao što nisam primijetila ni leoparda. Jedna ruka visi s grane poput
kobasičastog voća afričke kigelije, oglodane šake bez prstiju. Ostatak
Isaova tijela skrio se u krošnji, ali kroz lišće nazirem njegov torzo,
zaglavljen među rašljama grana, kao da je pao s neba i skršio se poput
lutke.
— O, Bože — šapnem. — Kako ćemo ga...
— Ne-mi-či-se.
Ženka se pridigne u čučanj i zgrbi se, spremna za skok. Sad gleda
mene, ravno u oči. Johnny u hipu podigne pušku kao da će pucati, ali ne
povuče obarač.
— Što čekaš? — šapnem mu.
— Natrag. I ti i ja.
Zakoračimo unatrag. Još jedan korak. Ženka zalegne na grani, mašući
repom.
— Samo štiti svoj plijen — objasni Johnny. — Takvi su leopardi.
Sklone svoju lovinu na drvo da strvinari ne mogu do nje. Pogledaj samo te
mišiće lopatica. Vrata. Koja snaga. Dovoljna da odvuče životinju koja je
teža od nje sve do one visoke grane.
— Zaboga, Johnny. Moramo ga nekako spustiti.

94
 — On je već mrtav.
— Pa ne možemo ga samo tako ostaviti.
— Ako joj priđemo, skočit će na nas. A ja ne kanim ubiti leoparda
samo da bih se dokopao mrtvog tijela.
Sjetim se što nam je onomad rekao — da nikad ne bi ubio veliku
mačku. Da ih smatra svetim životinjama, previše rijetkima da ih žrtvuje
zbog bilo čega, makar se radilo i o njegovom životu. I evo ga, drži se svojih
riječi čak i kad Isaovo tijelo visi iznad nas, a leopard čuva svoj plijen. U tom
mi se trenutku učini jednako stranim, poput bilo koje zvijeri koju sam srela
u ovoj divljini. Njegovi su korijeni u ovoj zemlji jednako duboki kao korijeni
bilo kojeg od ovih stabala. Pomislim na Richarda i njegov metalik i plavi
BMW, crnu kožnatu jaknu i pilotske tamne naočale — sve što mi je
djelovalo tako muževno kad sam ga upoznala. Ali to su samo modni
dodaci, ukrasi za lutku u izlogu. A što je lutka iz izloga? Model ljudskoga
tijela, ništa stvarno. Čini se da sam dosad jedino i bila s takvim lutkama iz
izloga koje nalikuju muškarcima, izigravaju muškarce, ali su obična
plastika. Nikad više neću sresti muškarca poput Johnnyja. Ni u Londonu, ni
igdje drugdje, i ta me spoznaja ugrize za srce. To da ću ostatak života
provesti u traganju i stalno se vraćati na ovaj trenutak kad sam točno
znala kakvog muškarca želim.
I kakvog nikad neću imati.
Pružim mu ruku i šapnem: — Johnny.
Pucanj iz puške toliko me iznenadio da sam zateturala unatrag kao da
me je nešto pogodilo. Johnny stoji ukočen poput kipa strijelca, puške još
usmjerene prema cilju. S dubokim uzdahom napokon ju spusti. Pogne
glavu, kao da moli za oprost, ovdje, u svojoj crkvi. U savani, u kojoj su život
i smrt dva lica stvorenja.
— O, moj Bože — promucam i pogled mi padne na mrtvu ženku
leoparda tek nekoliko koraka od mene. Pala je zaustavljena u skoku,
ispruženih kandži, djeličak sekunde prije nego što bi ih zarila u moje meso.
Ne vidim rupu od zrna. Samo krv kako ćurka u travu i natapa vrelo tlo.
Elegantno joj krzno svjetluca na suncu poput onih za kojima toliko žude
nakinđurene ljubavnice tajkuna iz londonskog Knightsbridgea i imam želju
pogladiti ga, ali osjećam da to ne bi bilo u redu. Izgledalo bi kao da ju je
smrt svela na bezopasnu mačkicu. Samo trenutak prije mogla sam umrijeti

95
i ova životinja zaslužuje moje poštovanje.
— Ostavit ćemo je ovdje — tiho će Johnny.
— Dočepat će je se hijene.
— Naravno. — Duboko uzdahne i pogleda prema magarećoj smokvi,
no pogled mu je zamišljen, dalek, kao da gleda iza drveta, u vrijeme koje
tek dolazi. — Sad ga mogu spustiti.
— Rekao si da nikad ne bi ubio leoparda. Čak ni da spasiš sebe.
— I ne bih.
— Ali ovog si ubio.
— Ne da spasim sebe. — Pogleda me. — Nego tebe.

Te sam noći spavala u šatoru gospođe Matsunaga da ne bude sama.

Cijeli dan ponašala se kao da ima katatoniju, grleći samu sebe i mrmljajući
nešto na japanskom između jecaja. Plavuše su se trudile staviti joj nešto u
usta, ali je Keiko popila tek nekoliko šalica čaja. Povukla se u
nepristupačnu tamnu spilju svoga uma i mi smo nakratko odahnuli što je
utihnula i djeluje pribrano. Nismo joj dopustili vidjeti Isaovo tijelo, koje je
Johnny spustio s magareće smokve i odmah zakopao.
Ali ja ga jesam vidjela. I znala sam kako je umro.
— Velike mačke ubijaju tako da ti zdrobe grkljan — objasnio mi je
Johnny dok je kopao grob. Kopao je neumorno, zabadajući ašov u suhu,
suncem spaljenu zemlju. Nije od sebe tjerao dosadne insekte koji su nas
oblijetali, nego se sav usredotočio na Isaovo posljednje počivalište. —
Mačka se baca ravno na vrat, hvata te zubima za dušnik i podere sve
arterije i vene. Umreš od gušenja u vlastitoj krvi.
Upravo sam to vidjela na Isau. Iako se leopard već počeo gostiti
njegovom utrobom i prsnim košem, upravo me je zdrobljeni grkljan
podsjetio na njegove posljednje trenutke. Hvatao je zrak grgljajući krv koja
mu je ulazila u pluća.
Keiko ne zna ništa o tome. Zna samo da joj je muž mrtav i pokopan.
Čujem je kako uzdiše u snu. Zajeca tužno i onda utihne. Leži gotovo
nepomično na leđima, poput mumije umotane u bijelo platno. Njihov
šator ima drugačiji miris od moga. Ugodan, egzotičan, kao da im je odjeća
natopljena azijskim biljem. Sve je u njemu uredno i lijepo posloženo.
Isaove košulje, koje više nikad neće odjenuti, uredno leže u njegovoj

96
putnoj torbi, a povrh njih njegov ručni sat koji smo skinuli s tijela. Sve je na
svome mjestu. Sve je skladno. Sve potpuno drugačije od mog i Richardova
šatora, u kojem nema sklada.
S olakšanjem sam dočekala da ne moram biti s njim. Zato sam se i
javila praviti društvo Keiko, jer mi ne pada na pamet spavati u istom
šatoru s Richardom, u kojem je zrak gust poput otrovne magle. Cijeli dan
jedva da mi se obratio. Radije je vrijeme proveo skutren s Elliotom i
plavušama. Čini se da su njih četvero sad postali neka ekipa iz reality
showa poput Survivor Bocvana i njihovo je pleme protiv moga plemena.
Jedino što ja nemam nikoga u svom plemenu, ne ubrojim li jadnu
Keiko i... Johnnyja. No Johnny zapravo ne pripada nijednoj ekipi, nego
samo sebi. Teško mu pada to što je danas morao ubiti ženku leoparda, pa
je zamišljen i povučen. Jedva mi se uopće obratio nakon toga.
I sad sam tu gdje jesam. Žena s kojom nitko ne razgovara u šatoru sa
ženom koja ne razgovara ni s kim. I makar je u šatoru tiho, izvana dopiru
prvi zvuci noćne simfonije. Insekti zuje poput pikola, a nilski konji se
glasaju poput fagota. S vremenom sam zavoljela te zvukove i sigurna sam
da ću ih sanjati kad se vratim kući.
Ujutro me, za promjenu, umjesto krikova i povika na uzbunu probudi
slatki pjev ptica koje pozdravljaju zoru. Vani oko vatre stisnula se četvorka
Tima Richard i pijucka kavu. Johnny sjedi sam pod drvetom. Po tome kako
drži ramena vidim da je iscrpljen, a glava mu pada od umora. Htjela bih
mu prići, izmasirati mu ramena da otjeram umor, ali me drugi promatraju,
pa se pridružim krugu oko vatre.
— Kako se drži Keiko? — upita me Elliot.
— Još spava. Cijelu je noć bila mirna. — Natočim si kave. — Drago mi
je vidjeti da smo jutros svi živi i na broju — izlanem, odmah zažalivši na
ovoj neukusnoj primjedbi.
— Pitam se je li i njemu drago — progunđa Richard, pogledavši prema
Johnnyju.
— Što hoćeš time reći?
— Samo to da mi je čudno kako je sve krenulo po zlu. Prvo Clarence,
a sad i Išao. A džip, kako je moguće da vražja stvar samo tako crkne.
— I za to kriviš Johnnyja?
Richard pogleda ostalo troje iz ekipe i ja odjednom shvatim da on nije

97
jedini koji misli da je Johnny kriv. Jesu li o tome razgovarali onako stisnuti
jedni s drugima? Nabacivali teorije zavjere, međusobno si hranili
paranoju?
Odmahnem glavom. — To je besmislica.
— Od nje nisam drugo ni očekivala da kaže — progunđa Vivian. —
Rekla sam vam.
— Kako, molim?
— Svima je jasno da te Johnny protežira. Znala sam da ćeš ga braniti.
— Ne treba njega nitko braniti. Zbog njega smo ovdje živi.
— Doista? — Vivian baci oprezan pogled prema Johnnyju. Predaleko
je da nas može čuti, ali ona ipak stiša glas. — Jesi li sigurna u to?
Ovo je stvarno apsurdno, pomislim. Promatram im lica, pokušavajući
iščitati s njih tko je prvi krenuo s ovom kampanjom. — Sad ćete mi još i
reći da je Johnny ubio Isaa i odvukao ga na drvo? Ili ga je ipak samo
odvukao do leoparda i pustio da ovaj dalje učini svoje?
— Ali što mi stvarno znamo o njemu, Millie? — javi se Elliot.
— O, Bože, nemoj još i ti.
— Ali kažem ti, ono što govore o njemu... — Elliot se osvrne preko
ramena, i premda šapće, čujem paniku u njegovom glasu — ... je čisti užas.
— Razmisli malo — nadoveže se Richard. — Kako smo svi dospjeli na
ovaj safari?
Prostrijelim ga pogledom. —Jedini razlog zašto sam ja ovdje si ti. Ti si
htio svoju afričku avanturu i sad sije i dobio. Što, nije dovoljno uzbudljiva?
Ilije postala previše uzbudljiva i za tvoj ukus?
— Našle smo ga na internetu — javi se Sylvia, koja je dosad šutjela.
Primijetim da joj ruke kojima je obuhvatila šalicu kave drhte. Da ne prolije,
odloži šalicu na pod. — Vivian i ja htjele smo logorovati u savani, ali si
nismo mogle priuštiti ništa skupo. Tako smo pronašle web-stanicu
„Izgubljeni u Bocvani“. — Nasmije se gotovo histerično. — I eto nas sad
ovdje.
—Ja sam im se prikrpao — kaže Elliot. — Sylvia, Viv i ja sjedili smo u
baru u Cape Townu i one su mi rekle za taj fantastični safari na koji se
spremaju.
— Oprosti, Elliote, jako mi je žao — obrati mu se Sylvia. — Žao mi je
što smo se uopće sreli u onom baru. Žao mi je što smo te nagovorile da

98
nam se pridružiš. — Uzdahne potreseno i glas joj pukne: — Moj Bože,
samo hoću ići doma.
— I Matsunage su saznah za ovo putovanje preko web-stranica —
kaže Vivian. — Isao mi je rekao da je tražio pravo afričko iskustvo, a ne
nekakav turistički smještaj. Priliku da stvarno istraži savanu.
— I mi smo tako završili ovdje — javi se Richard. — Preko iste kurčeve
stranice. „Izgubljeni u Bocvani“.
Sjećam se te noći kad mi ju je Richard pokazao na računalu. Danima
je pretraživao internet i slinio nad fotografijama safari-kućica i logora sa
šatorima i stolova s gozbom osvijetljenih svijećama. Ne sjećam se,
međutim, zašto je na kraju izabrao „Izgubljene u Bocvani“. Možda zbog
obećanja autentičnog iskustva. Iskustva prave divljine kakvo je vjerojatno
imao Hemingway, iako je vjerojatnije da je Hemingway samo uvjerljivo
srao o tome. Ja nisam imala pravo glasa u planiranju odmora. Sve je bio
isključivo Richardov izbor i Richardov san. Koji se pretvorio u noćnu moru.
— Što vi svi govorite, da su te web-stranice lažne? — pitam ih. — Da
ih je postavio kako bi nas namamio tu gdje smo sad? Je l' vi, ljudi, uopće
čujete što govorite?
— Ljudi iz cijeloga svijeta ovamo dolaze loviti krupnu divljač — kaže
Richard. — Što ako smo ovaj put mi ta krupna divljač?
Ako je to rekao da izazove reakciju, svakako mu je uspjelo. Elliot
izgleda kao da će svakoga trena povratiti. Sylvia je prekrila usta dlanom da
ne jaukne.
Jedino ja frknem prezrivo. — Zar ti doista misliš da smo mi lovina
Johnnyja Posthumusa? Zaboga, Richarde, molim te, ne radi od toga neki
svoj triler.
— Johnny je onaj koji ima pušku — kaže Richard. — I s njom svu moć.
Ne budemo li se držali skupa, svi mi ovdje, onda ćemo svi umrijeti.
Tu smo, dakle. Čujem to u njegovom ogorčenom glasu. Vidim u
njihovim zabrinutim pogledima koje mi upućuju. Ja sam Juda među njima,
izdajnik koji će otrčati Johnnyju i sve mu reći. Meni je to toliko besmisleno
da bih se najradije nasmijala, ali sam previše bijesna. Ustanem i jedva
uspijem zadržati smireni ton: — Kad sve ovo završi, kad svi sljedećeg
tjedna budemo na avionu za Maun, podsjetit ću vas što ste sve rekli. I
onda ćete se osjećati kao idioti.

99
 — Nadam se da si u pravu — šapne Vivian. — Najviše bih voljela da
ispadnemo idioti. Da smo u tom avionu, a ne hrpa krvavih kostiju u... —
odjednom utihne primijetivši sjenu iznad nas.
Johnny nam se bešumno primakao i sad stoji iza Vivian i promatra naš
skup. — Treba nam vode i drva za potpalu — kaže. — Richarde, Elliote,
pođite sa mnom do rijeke.
Obojica ustanu. Vidim strah u Elliotovim očima. Isti je takav u očima
plavuša. Johnny smireno drži pušku u naručju poput strijelca u stavu
voljno, ali već samo postojanje te puške u njegovu naručju govori dovoljno
o odnosu snaga.
— A što... što će djevojke? — upita Elliot, nervozno gledajući prema
plavušama. — Ne bih li trebao ostati i paziti na njih?
— Neka pričekaju u džipu. Sad mi treba netko snažniji.
— Ako mi daš pušku — dosjeti se Richard — možemo Elhot i ja sami
donijeti vodu i drva.
— Nitko ne može iz logora bez mene. A ja ne idem bez ove puške —
odgovori on mračna lica. — Ako želite preživjeti, morat ćete mi vjerovati.

100
 12

BOSTON

U restoranu „Kod Mattea“ Gabriel je dobio savršeno srednje pečen

odrezak, baš kakav je naručio. No, dok su sjedili za svojim omiljenim
stolom, Jane se dizao želudac od pogleda na krv koja se cijedila iz mesa
dok ga njezin muž rezao. Podsjećao ju je na krv Debre Gomez koja se
jednako tako cijedila niz umjetnu stijenu. Na Gottovu krv, dok je visio
poput juneće polovice. Goveda ili ljudi, svi smo od krvi i mesa.
Gabriel primijeti da je jedva načela svoj svinjski kotlet i uputi joj
ispitujući pogled. — Još uvijek misliš na to, ha?
— Ne mogu si pomoći. To se tebi ne događa? Prizori koje ne možeš
izbaciti iz glave, ma koliko se trudio?
— Potrudi se bolje, Jane. — Posegne preko stola i stisne joj ruku. —
Previše je vremena prošlo od naše posljednje zajedničke večere u
restoranu.
— Ma trudim se, ali ovaj slučaj me... — zausti, pa se strese pogledavši
odrezak — ... možda napokon pretvori u vegetarijanku.
— Zar je tako gadno?
— I ti i ja vidjeli smo svakakvih grozota i proveli previše vremena na
obdukcijama. Ali ovo me plaši na nekoj dubljoj razini. Zamisli nekog da visi
izvađenih crijeva. I još ga izgrizu vlastiti kućni ljubimci.
— Zato i ne trebamo nabaviti psića.
— Gabriele, nije smiješno.
On posegne za čašom vina. — Samo se trudim unijeti malo smijeha u
ovaj naš spoj. Nije baš da ih imamo mnogo, a ovaj se polako pretvara u još
jednu analizu slučaja. Kao i obično.
— Pa oboje radimo taj posao. O čemu bi ti drugom razgovarao?
— O našoj kćeri, recimo? Kamo ćemo za praznike? — odloži vino i

101
pogleda je u oči. — Život se ne svodi samo na ubojstvo.
— Ono nas je spojilo.
— Nije samo to.
Ne, pomisli Jane, gledajući muža kako je opet uzeo nož u ruku i reže
meso smirenim pokretima, poput kirurga. Sjeti se kako joj je taj njegov
spokoj djelovao zastrašujuće onog popodneva kad su se upoznali u
rezervatu Stony Brook na mjestu zločina. U onom kaosu s mnoštvom
policajaca i kriminalista koji su se okupili oko raspadajućeg tijela,
Gabrielova je nenametljiva, ali snažna prisutnost djelovala kao da sve
gleda svisoka i sve vidi. Stoga se nije začudila kad je čula da radi za FBI.
Dovoljan joj je bio i jedan pogled da shvati kako se radi o nekom izvana i
da će dovesti njezin autoritet u pitanje. No ono zbog čega su se isprva
sukobili bilo je i ono što ih je poslije privuklo jedno drugom. Poput
suprotnih magnetnih polova. I dok promatra njegovu hladnokrvnu pojavu
koja je izluđuje, zna točno zašto se zaljubila u svog muža.
Pogledaju i rezignirano uzdahne. — Okej. Htio ja to ili ne, izgleda da
ćemo razgovarati o ubojstvu. Elem... — odloži nož i vilicu — zar stvarno
misliš da je Lajavac O'Brien ključ rješenja?
— Oni zlokobni pozivi u njegovu emisiju toliko su jezivo nalik
komentarima na onaj članak o Leonu Gottu. I jedni i drugi govore o
vješanju i vađenju utrobe.
— Po tome nisu uopće tako specifični. Tako govore lovci. I ja sam se
tako izražavao kad bih skinuo jelena.
— Izvjesna Suzy koja je zvala u emisiju predstavila se kao članica
Vojske veganske akcije. A na njihovim web-stranicama tvrde da imaju
pedeset članova u Massachusettsu.
Gabriel odmahne glavom. — Ta mi organizacija ne zvuči poznato. Ne
sjećam se da sam je vidio i na jednom federalnom popisu sumnjivih.
— Nije ni na popisu bostonske policije. No možda su dovoljno
pametni da se ne ističu. Da ne preuzimaju odgovornost za ono što čine.
— Misliš na vješanje i vađenje utrobe lovcima? Zvuči li to tebi kao
nešto što bi vegan činio?
— Sjeti se samo Oslobodilačke fronte Zemlje koji su postavljali
zapaljive bombe.
— Ali OFZ čini sve da nitko ne strada.

102
 — Svejedno. Razmisli malo o simbolici. Leon Gott bio je lovac na
krupnu divljač i taksidermist. Hub Magazine objavio je članak o njemu pod
naslovom „Majstor trofeja“. Nekoliko mjeseci poslije pronađen je kako visi
obješen za noge, potpuno rasporen i bez utrobe. I to dovoljno nisko da ga
izjedu vlastiti kućni ljubimci. Ima li boljeg načina za riješiti se tijela jednog
lovca nego da ga rastrgaju Micek i Mucek? — Jane zastane, shvativši da je
cijeli restoran odjednom utihnuo. Kriomice baci pogled ustranu i ugleda
par za susjednim stolom kako bulji u nju.
—Jane, nije ni mjesto ni vrijeme — kaže Gabriel.
Ona spusti pogled prema odresku. — Lijepo vrijeme danas...
Pričeka da opet krene uobičajeni restoranski žamor, pa nastavi tišim
glasom: — Mislim da je simbolika očita.
— Ili to nema nikakve veze s činjenicom da je on bio lovac. Tu je i
krađa kao motiv.
— Ako se radi o krađi, prilično je neuobičajena. Novčanik i lova ostali
su netaknuti u spavaćoj sobi. Jedino za što zasad znamo da nedostaje je
krzno snježnog leoparda.
— A ti si mi rekla da vrijedi jako puno novaca.
— Da, ali ovako rijetko krzno gotovo je nemoguće utopiti. Moralo bi
biti za nečiju osobnu zbirku. A ako je pljačka jedini motiv, čemu gnjavaža
oko krvavog rituala vađenja drobi žrtve?
— Meni se čini da ti tu imaš dvije zasebne simbolike. Prva je nestanak
rijetkog životinjskog krzna. Druga je način na koji je izloženo tijelo žrtve. —
Gabriel se namršteno zamisli, osvijetljen svjetlom svijeće na stolu.
Napokon ga je uvukla u mozgolomku i sad je potpuno u njoj. Da, danas im
je spoj, jedina večer u mjesecu za koju su se zarekli da neće razgovarati o
poslu, ali sve na kraju završi na ubojstvu. A kako i ne bi, kad je ubojstvo
ono s čim svaki dan žive? Jane je promatrala drhtavi plamen svijeće kako
obasjava njegovo lice dok on u mislima prolazi kroz činjenice. Koja sretnica
da može takvo što dijeliti s njim! Pomisli kako bi bilo da sjedi za stolom s
mužem koji nije policajac, da gori od želje reći mu što je muči, a ne može
mu reći ništa. Nemaju njih dvoje samo dom i dijete zajedno, nego i
sumornu spoznaju o tome kako se život u sekundi može stubokom
promijeniti. Ili skončati.
— Pogledat ću što imamo o Vojsci veganske akcije, ali, ja bih se više

103
usredotočio na ono leopardovo krzno, jer je to jedina vrijedna stvar za
koju znate da je uzeta — kaže Gabriel i opet se zamisli. — A kakvim ti se
čini Jerry O‘Brien?
— Misliš, osim što se ponaša kao šovinistička svinja?
— Mislim kao sumnjivac. Je li on imao ikakvog motiva ubiti Gotta?
Jane odmahne glavom. — Njih dvojica bili su lovački pajdaši. Mogao
ga je onda ubiti u šumi i tvrditi da se radi o nesreći. Ali da, jesam
razmišljala o O'Brienu. I o njegovu osobnom tajniku. Gott je bio
usamljenik, tako da je sumnjivih malo. A ako i ima koji, ne znamo za njega.
— No, zagrebeš li dublje ispod površine, svašta može izaći na vidjelo.
Pomisli na druge žrtve i druge istrage u kojima su na vidjelo izašli skriveni
ljubavnici, skriveni bankovni računi ili bezbrojne nezakonite strasti. Što se
sve otkrije kad se nečiji život ogoli nasilnom smrću.
Pomisli i na svoga oca i njegove tajne. Na tajnu vezu s drugom ženom
koja je uništila njegov brak. Čak i čovjek za kojeg je mislila da ga poznaje, s
kojim je provela svaki Božić i rođendan, čak se i on pokazao potpunim
strancem.
Kasnije se te večeri morala suočiti s tim istim strancem kad su Gabriel
i ona zaustavili auto pred Angelinom kućom preuzeti kćer. Jane primijeti
poznat automobil parkiran na prilaznome putu. — Što tata radi ovdje? —
zapita se naglas.
— Pa to je njegova kuća.
— Nekad bila. — Jane izađe iz auta i pogledom prijeđe preko
Chevroleta parkiranog na svom uobičajenom mjestu, kao da nikad nije ni
otišao. Kao da se Frank Rizzoli može samo tako vratiti na staro i sve će
opet biti uvlas kako je uvijek bilo. No Chevrolet je imao novu ulupinu na
lijevoj strani prednjeg branika i Jane se zapita je li to napravila Frankova
droca i je li se i na nju derao kao što se derao na Angelu kad je ogrebla
vrata. Ako si dovoljno dugo s muškarcem, bilo kojim, makar i novim
sjajnim ljubavnikom, brzo ćeš upoznati njegove mane. Koliko je trebalo
droci da primijeti kako Franku rastu dlake iz nosa i ujutro mu zaudara iz
usta kao svakom drugom muškarcu?
— Daj da samo pokupimo Reginu i odemo doma — šapne joj Gabriel
dok su se penjali na ulazni trijem.
— A što si mislio da namjeravam?

104
 — Nadam se da se nećeš uvlačiti u uobičajenu obiteljsku dramu.
— Obitelj bez drame — kaže ona, pozvonivši na vrata — ne bi bila
moja obitelj.
Vrata otvori njezina majka. Barem je izgledala kao ona, ali u nekoj
zombijevskoj inačici koja je pozdravi beživotnim smiješkom.
— Zaspala je ko klada, bez ikakva problema. Jeste li proveli lijepu
večer?
— Aha. Zašto je tata tu? — upita ju Jane.
Umjesto mame, javi se Frank. — Sjedim ovdje u svojoj kući. Kakvo je
to pitanje?
Jane uđe u dnevnu sobu i ugleda oca zavaljenog u svojoj staroj fotelji,
poput kralja koji se vratio s dugog puta ponovno zauzeti svoj tron. Kosa
mu je bila čudne crne boje, kao da je mazana pastom za cipele. Kad ju je
obojio? Još su neke stvari bile drugačije: raskopčana svilena košulja i
šminkerski ručni sat. Nalikovao je inačici Franka Rizzolija iz Las Vegasa. Je li
to zašla u krivu kuću ili paralelni svemir s mamom androidom i ocem
diskokraljem?
— Ja ću uzeti Reginu — javi se Gabriel i tiho nestane u hodniku.
Kukavico, pomisli Jane.
— Tvoja majka i ja smo se konačno dogovorili — najavi Frank.
— Što će reći?
— Dogovorili smo se da se pomirimo i nastavimo gdje smo stali.
— Gdje ste stali s Plavušom ili bez nje?
— Koji je tebi vrag, djevojko? Zar hoćeš sve pokvariti?
— Tebi je to pošlo za rukom i bez mene.
— Angela! Daj joj reci.
Jane se okrene prema majci, koja je zurila u pod. — Mama, je li to
ono što želiš?
— Sve će biti u redu, Janie — tiho će Angela. — Mora.
— Glas ti ne zvuči oduševljeno.
— Ja volim tvoju mamu —javi se Frank. — Mi smo obitelj, ovo je naš
dom i ostajemo skupa. A to je jedino važno.
Jane pogleda jednog pa drugog roditelja. Otac joj bijesno uzvrati
pogled, ratoboran poput kokota. Majka ostane zuriti u pod. Doimala se
kao da joj želi toliko toga reći, da bi joj trebala reći, ali bilo je kasno i

105
Gabriel je već stajao na ulaznim vratima sa zaspalom kćeri u naručju.
— Hvala ti na čuvanju, mama — kaže Jane. — Nazvat ću te.
Izađu iz kuće i uđu u auto. Gabriel je upravo bio zakopčao Reginu u
sjedalici, kad se otvore ulazna vrata i izađe Angela noseći Regininu plišanu
žirafu.
— Poludjela bi da zaboravite Bennyja — kaže pružajući žirafu Jane.
— Mama, jesi li ti dobro?
Angela se obujmi rukama i baci pogled prema kući, kao da očekuje da
netko drugi odgovori na to pitanje.
— Mama?
Angela uzdahne. — Tako mora biti. Frankie to hoće. A i Mike.
— To nije do moje braće. Samo do tebe.
— Jane, on nikad nije potpisao papire za razvod. Mi smo i dalje u
braku, a to ipak nešto znači. Da nikad nije digao ruke od nas.
— To znači da je htio sjediti na dvije stolice.
— On je tvoj otac.
— Jest. I ja ga volim. Ali volim i tebe, a ti mi ne izgledaš sretno.
U mraku prilaza primijeti da se majka trudi nasmiješiti. — Mi smo
obitelj. Ja ću se pobrinuti za to.
— A što je s Vinceom?
Već i sam spomen Korsakova imena skine osmijeh s majčina lica.
Pritisne obje ruke na usta i okrene glavu. — O, Bože, Bože... — zajeca, a
Jane je obgrli rukama. — Tako mi nedostaje — kaže Angela. — Svaki dan.
Nije to zaslužio.
— Voliš li ga?
— Da!
— Voliš li tatu?
Angela ne odgovori odmah. — Naravno da ga volim. — No pravi je
odgovor bila ona stanka, onih nekoliko sekundi šutnje prije nego što je
izdala svoje srce. Odmakne se od Jane, duboko udahne i uspravi se.
— Ne brini se za mene. Sve će biti dobro. A sad, idi lijepo kući i spremi
to dijete u krevet, može?
Jane ostane pratiti pogledom majku kako ulazi u kuću. Kroz prozor
ugleda kako sjeda na kauč nasuprot Franku, koji se nije maknuo iz svoje
fotelje. Kao nekad, pomisli Jane. Mama u svom kutu. Tata u svom.

106
 13

Začuvši kriještanje vrana, Maura zastane na prilaznom putu i podigne

pogled. Njih desetak rasporedilo se po granama obližnjeg drveta poput
zlokobnog voća, lepećući krilima na sivoj nebeskoj pozadini. Ubojstvo
vranama, tako bi se trebao zvati ovaj skup s obzirom na hladno popodne,
sumorno i sivo zbog nadirućih olujnih oblaka, ali još više zbog posla koji je
čeka. Preko stazice koja je vodila do stražnjeg dvorišta rastegla se
policijska vrpca i Maura se provuče ispod nje. Hodajući po svježe ugaženoj
zemlji, osjeti kako je vrane prate pogledom i kriješte sa svakim njenim
korakom, kao da bučno komentiraju novog uljeza u njihovu carstvu. U
stražnjem je dvorištu dočekaju detektivi Darren Crowe i Johnny Tam
stojeći pored rovokopača i vlažnog hurnka zemlje. Johnny Tam joj mahne
rukom u ljubičastoj gumenoj rukavici. Taj ozbiljni momak tek je nedavno
prebačen u Odjel za umorstva iz svoje baze u Kineskoj četvrti. Na njegovu
žalost, za partnera su mu dali Crowea, koji je svog prethodnog partnera
Thomasa Moorea otjerao u zasluženu mirovinu. Par iz pakla, tako ih je
prozvala Jane, i svi su se u jedinici kladili koliko će dugo ukočeni Tam
izdržati s Croweom prije nego što zbriše. Dakako, to bi bilo pogubno za
njegovu karijeru, ali su se svi složili da će svejedno biti zabavno promatrati
ih.
Čak i u ovom dvorištu zaklonjenom stablima, bez TV kamera na
vidiku, Crowe se držao kao da ga snimaju za muški magazin, s frizurom
filmske zvijezde u odijelu krojenom da istakne njegova široka pleća.
Navikao je privlačiti svu pažnju na sebe i nije mu bio problem zasjeniti
Tama, koji je bio daleko tiši i povučeniji. No ovaj se put Maura
usredotočila baš na njega, jer je znala da će joj on dati sirov i točan
izvještaj o situaciji.
I baš kad je zaustio nešto reći, Crowe ga prekine uz smijeh: — Čisto
sumnjam da su vlasnici kuće očekivali ovo u svom novom bazenu.
Maura pogleda zemljom umrljanu lubanju i grudni koš djelomice

107
umotan u plavu plastičnu ceradu. Odmah shvati da se radi o ljudskim
kostima.
Navuče rukavice. — O čemu se ovdje radi?
— Ovdje je trebao biti novi bazen. Vlasnici su kuću kupili prije tri
godine i angažirali građevinsku tvrtku Lorenzo za iskapanje rupe. Nisu
iskopali ni pola metra, kad su našli ovo. Vozač rovo-kopača rastvorio je
ceradu, prepao se i nazvao jedan-jedan-dva. Srećom, čini se da nije
napravio previše štete.
Maura primijeti da nema odjeće i nakita, ali i bez toga je mogla
utvrditi spol kostura. Čučne i prouči nježne lukove obrva. Odgrne ceradu
da promotri zdjelicu sa snažno izraženim bočnim kostima. Jedan pogled na
bedrenu kost bio je dovoljan da zaključi kako osoba nije bila visoka,
svakako ne viša od metar i šezdeset dva.
— Ova je žena već dugo ovdje — javi se Tam. Očito mu nije trebala
Maurina pomoć da shvati kako se radi o ostacima ženske osobe. — Šta
misliš, koliko dugo?
— Kostur je potpuno čist. Kralježnica bez zglobne hrskavice —
primijeti Maura. — Ovi su se ligamentni nastavci već raspali.
— Što će reći, mjesecima? Godinama?
— Da.
Crowe progunđa nestrpljivo: — Može li to malo preciznije?
— Jednom sam vidjela da se kostur potpuno ogolio nakon samo tri
mjeseca, pa ne mogu dati precizniji odgovor. Najbolje što mogu procijeniti
je da se radi o najmanje šest mjeseci od smrti. To što je gola, a grob
prilično plitak moglo je samo ubrzati raspadanje, no grob je bio dovoljno
dubok da je zaštiti od strvinara.
Kao da razumiju što govori, jave se vrane graktanjem. Maura digne
pogled i ugleda njih tri kako čuče na grani i promatraju ih. Znala je kakvu
štetu mogu napraviti na tijelu svojim kljunovima koji deru ligamente i
čupaju oči iz duplji. Kao po komandi, ptice odlete mašući krilima.
— Jezive ptičurine. Poput lešinara — javi se Tam promatrajući ih kako
odlaze.
— I nevjerojatno inteligentne. Kad bi samo znale govoriti. — Maura
se obrati Tamu: — Koja je priča s ovim imanjem?
— Pripadalo je nekoj starijoj gospođi četrdesetak godina. Umrla je

108
prije petnaest, pa je kuća završila na ostavini i s vremenom je oronula.
Povremeno bi je netko unajmio, ali je većinu vremena stajala prazna. Sve
dok je nije kupio ovaj par prije tri godine.
Maura se osvrne oko sebe. — Nema ograda i naslanja se na šumu.
— Aha. Naslanja se na rezervat Stony Brook tako da svatko tko želi
zakopati tijelo može jednostavno prići.
— A što je s trenutačnim vlasnicima?
— Fini neki ljudi. Kuću su malo-pomalo dovodili u red, renovirali
kupaonicu i kuhinju. Ove su godine odlučili napraviti vanjski bazen. Kažu
da je prije nego što su počeli kopati, ovaj dio imanja bio zarastao u korov.
— Znači, leš je zakopan prije nego što je kupljena kuća.
— A što je s ovom našom djevojčicom? — prekine ih Crowe. — Vidiš li
uzrok smrti?
— Strpljenja malo, detektive. Nisam je još ni odmotala do kraja. —
Maura odgrne i posljednji dio plave cerade. Ugleda prvo kosti potkoljenice
pa stopala i onda se smrzne, primijetivši narančasto najlonsko uže
omotano oko gležnjeva. U misli joj se odmah vrati slika s jednog drugog
mjesta zločina. S narančastim najlonskim užetom. S tijelom obješenim za
noge, bez utrobe.
Ne rekavši ni riječi, digne pogled prema grudnome košu. Klekne bliže i
promotri ksifoidni nastavak prsne kosti na kojem se spajaju rebra. Čak i za
ovako mračna dana u sjeni šume mogla je jasno razaznati poznatijoj zasjek
u kosti. Zamisli tijelo, obješeno naglavce za nožne članke i oštricu kako
zasijeca prema trbuh od stidne do prsne kosti. Oštrica bi se zaustavila
upravo na ovom mjestu.
Odjednom pod rukavicama osjeti kako su joj ruke ledene.
— Doktorice Isles? — zazove je Tam.
Ona ne odgovori, nego promotri lubanju. Na čeonoj kosti, ondje gdje
prelazi u lukove obrva, zamijeti tri paralelne ogrebotine. Ošamućena
otkrićem, zanjiše se unatrag. — Moramo pozvati Rizzolijevu.

Pripremi se za vatromet, pomisli Jane provukavši se ispod svijetle

policijske trake. Ovo nije njeno mjesto zločina, njen teritorij, i može
očekivati da će joj Darren Crowe to odmah dati do znanja. Sjeti se Leona
Gotta kako viče „gubi se s mog travnjaka" na susjedina klinca, pa zamisli

109
Crowea za tridesetak godina kao starčića, jednako mrzovoljnog, kako viče:
„Gubi se s moga mjesta zločina!“
No umjesto njega, u dvorištu je pozdravi Johnny Tam: — Rizzoli.
— Kakve je volje?
— Uobičajene. Vedar ko sunčan dan.
— Tako dobre, ha?
— Trenutačno se ljuti na doktoricu Isles.
— I ja.
— Ustrajala je da dođete. A kad ona nešto kaže, ja poslušam.
Jane odmjeri Tama pogledom, ali mu ni ovaj put ništa ne uspije
pročitati s lica. Nikad joj to nije pošlo za rukom. Iako je bio novi u Odjelu
za umorstva, već je stekao glas nekoga tko radi šutke, povučeno i uporno.
Za razliku od Crowea, Tam nije ganjao slavu.
— Slažete li se s njom da su ova dva slučaja povezana? — upita ga.
— Znam samo da se doktorica Isles ne vodi instinktom. Zato me je
malo iznenadilo što vas je pozvala, iako je mogla predvidjeti što će to
izazvati.
Nije morao reći da misli na Crowea.
— I, je li gadno? Raditi s njim, hoću reći? — upita ga dok su hodali
kamenom popločenim puteljkom prema stražnjem dvorištu.
— Što, ako zanemarimo da sam probio već tri boksačke vreće u
teretani?
— Vjeruj mi, neće biti bolje. Raditi s njim je kao da te netko podvrgne
kineskom mu... — zausti, ah ne dovrši. — Znaš što hoću reći.
Tam se nasmije. — Možda smo ga mi Kinezi izmislili, ali ga je Crowe
usavršio.
Došavši u stražnje dvorište, Jane primijeti da predmet njihove sprdnje
stoji s Maurom. Govor njegova tijela kao da je vrištao „bijesan sam“, od
ukočenog vrata do nervoznih pokreta.
— Kako bi bilo da prije nego što ovo pretvoriš u cirkus — kaže Crowe
Mauri — preciznije odrediš vrijeme smrti?
— Preciznija ne mogu biti — odgovori Maura. — Ostalo je na tebi. To
i jest tvoj posao.
Crowe primijeti Jane pa kaže: — Uvjeren sam da svemoguća Rizzoli
zna sve odgovore.

110
 — Došla sam na poziv doktorice Isles — kaže Jane. — Samo ću baciti
pogled i maknuti ti se s puta.
— Aha. Baš.
Maura se tihim glasom obrati Jane: — Ovdje je.
Jane krene za njom preko dvorišta prema mjestu gdje je stajao
rovokopač. Posmrtni ostaci ležali su sad na plavoj ceradi pokraj svježe
iskopane rake.
— Odrasla žena — nastavi Maura. — Oko sto šezdeset dva
centimetra. Bez artritičnih promjena na kralježnici. Zatvorenih epifiza.
Procjenjujem da se radi o dobi između dvadeset i polovine tridesetih...
— U što si me ovo uvalila? — promrmlja Jane, više sebi u bradu.
— Molim?
— Ionako sam mu već na crnoj listi.
— Pa što? I ja sam, ali neću zbog toga prestati raditi svoj posao —
kaže Maura, pa se zamisli. — Uz pretpostavku da ću ga zadržati... — Stvar
je postala upitna nakon što je zbog Maurina svjedočenja na sudu omiljeni
policajac završio u zatvoru. Zbog svoje suzdržanosti — neki su to nazivali
čudaštvom — Maura nikad nije stekla popularnost među bostonskim
policajcima, a sad su je još smatrali i izdajicom.
— Moram biti iskrena prema tebi — kaže Jane. — Ono što si mi rekla
preko telefona nije me posebno zaintrigiralo. — Pogleda prema
posmrtnim ostacima ogoljenima do kostiju. — Za početak, ovdje se radi o
ženi.
— Nožni su joj članci vezani narančastim najlonskim užetom. Istim
onakvim kakvim su vezani Gottovi.
— Takvo se uže može naći gotovo svugdje. Ali, za razliku od Gotta,
ovo je žena i netko se potrudio pokopati je.
— Tu na dnu prsne kosti ima rez, baš kao i Gott. Vrlo je vjerojatno da
je i njoj izvađena utroba.
— Vjerojatno?
— Bez mekoga tkiva i organa ne mogu to nikako dokazati. Ali onaj rez
na prsnoj kosti je napravljen oštricom. Kako kad paraš trbuh. A ima još
jedna stvar. — Maura klekne i pokaže na lubanju. — Pogledaj ovo.
— Ove tri ogrebotine?
— Sjeti se snimke Gottove lubanje na kojoj sam ti pokazala na tri

111
pravocrtne ogrebotine? Poput ožiljaka od kandže.
— Ove nisu pravocrtne. Radi se samo o sitnim zarezima.
— Razmaknuti su potpuno jednako. Moguće je da su i načinjeni istim
oruđem.
— Ili ih je napravila neka životinja. Ili ovaj rovokopač. — Uto začuje
glasove pa se okrene. Stigla je forenzička trojka. Crowe ih povede prema
posmrtnim ostacima.
— I onda, što misliš, Rizzoli? — obrati joj se Crowe. — Hoćeš li ti ovo
preuzeti?
— Nemam nikakvih teritorijalnih pretenzija. Samo proučavam
sličnosti.
— Tvoja je žrtva bio muškarac star... koliko ono... šezdeset četiri
godine?
— Aha.
— A ovdje govorimo o mladoj ženi. Kakvih ti tu sličnosti vidiš?
— Nikakvih — prizna Jane, svjesna Maurina pogleda.
— A taj tvoj muški, što su otkrili na obdukciji? Koji je bio uzrok smrti?
— Fraktura lubanje i zdrobljena štitna hrskavica — odgovori Maura
umjesto Jane.
— Ovdje se na mojoj ženskoj ne vide nikakve frakture lubanje — kaže
Crowe. Mojoj ženskoj. Kao da je ova bezimena žrtva stvarno njegova. Kao
da ju je već uzeo pod svoje.
— Ova je žena bila sitna i lakše se mogla svladati nego muškarac —
javi se Maura. — Nije bilo potrebno ošamutiti je udarcem u glavu.
— No tu je još jedna razlika — nastavi Crowe. — Još jedna sitnica koja
se ne podudara s onim drugim slučajem.
— Detektive Crowe, ja ovdje gledam na cjelokupnu sliku oba slučaja.
— Koju, očito, samo ti vidiš. Jedna je žrtva stariji muškarac, a druga
mlada ženska. Jedna ima frakturu lubanje, a druga nema. Jedna je ubijena
i izložena u vlastitoj garaži, a druga pokopana u dvorištu.
— Obje su bile gole, objema su noge vezane užetom i izgledno je da
je objema izvađena utroba. Onako kako to lovci...
— Maura — prekine je Jane. — A da malo pretražimo imanje?
— Već sam ga pretražila.
— E pa, ja nisam. Hajde, idemo.

112
 Maura se nevoljko odmakne od jame i zajedno krenu prema kraju
dvorišta. Tamo u sjeni šume depresivno popodnevno sivilo činilo se još
mračnijim. — Ti misliš da je Crowe u pravu, zar ne? — obrati joj se Maura
s malo gorčine u glasu.
— Maura, ti znaš da sam uvijek cijenila tvoje mišljenje.
— Ali se ovaj put ne slažeš s njim.
— Moraš priznati da postoje neke razlike između žrtava.
— A što je s ogrebotinama? S najlonskim užetom. Čak su i čvorovi
slični i...
— Dupli čvor nije ništa posebno. Da si ti zločinac, i ti bi ga vjerojatno
napravila da zavežeš žrtvu.
— A što je s vađenjem utrobe? Koliko si se često nedavno s tim
susrela?
— Otkrila si jednu jedinu porezotinu na prsnoj kosti. To baš i nije
pouzdan dokaz. A žrtve su potpuno različite. Po dobi, spolu i mjestu.
— Sve dok ne saznamo identitet ove žene nećeš moći tvrditi da nije
povezana s Gottom.
— Okej — popusti Jane s uzdahom. — Imaš pravo.
— Zašto se ti i ja uopće prepiremo? Slobodno mi dokaži da sam u
krivu. Samo trebaš obaviti svoj posao.
Jane se na te riječi ukoči. — A kad to nisam?
Na to se pitanje, prožeto napetošću, Maura ukoči. Njezinu tamnu
kosu, inače glatku i njegovanu, hladnoća i vlaga pretvorili su u kovrčavu
žicu u koju se zaplela poneka grančica. U tamnoj sjeni drveća, zaprljanih
nogavica i zgužvane bluze, doimala se kao podivljala inačica Maure, kao
stranac grozničavih, zažarenih očiju.
— O čemu se ovdje zapravo radi? — tiho je upita Jane.
Maura skrene pogled, kao da nema snage odgovoriti. Tijekom godina
njih dvije su imale prilike vidjeti jedna drugu u svakakvim jadnim i
pogrešnim situacijama. Jedna je drugoj znala mračnu stranu. Pa zašto se
sada Maura libi odgovoriti na ovo jednostavno pitanje?
— Maura? — ponuka je Jane. — Što se dogodilo?
Maura uzdahne. — Dobila sam pismo.

113
 14

Smjestili su se u separeu omiljene gostionice bostonskih policajaca „J.

P. Doyle‘s“, gdje bi se u pet popodne gotovo bez iznimke za šankom
zateklo pet do deset murjaka i prepričavalo svoje ratne priče. No u tri
popodne mjesto je bilo prazno poput groblja, tako da su samo još dva
separea bila zauzeta. I premda je Jane ovdje ručala nebrojeno puta, s
Maurom joj je ovo bio prvi put, što je samo podsjeti na jaz između njih,
usprkos godinama koje su provele zajedno kao kolegice i prijateljice. Jaz
između murjaka i doktora, javne visoke škole i Sveučilišta u Stanfordu,
običnog piva i sauvignon blanca. Konobarica je čekala Mauru da se odluči
što će izabrati s jelovnika, a ova je imala izraz lica koji kao da govori: „Što
je od ovoga najmanje odvratno?“
— Ribice s krumpirićima su dobre — predloži joj Jane.
— Uzet ću Cezarovu salatu — kaže Maura. — Umake donesite
posebno.
Konobarica se udalji, ostavivši ih u neugodnoj tišini. U separeu
nasuprot njima sjedio je neki par u ljubavnom klinču. Stariji muškarac i
mlađa žena. Predigra za popodnevni seks, pomisli Jane. Sto posto
izvanbračni. To je podsjeti na vezu svog oca Franka s onom plavušom, koja
je razorila njegov brak i natjerala Angelu da svoje slomljeno srce zakrpa u
naručju Vincea Korsaka. Došlo joj je da mu dovikne: „Hej, gospon, odmah
da ste se vratili svojoj ženi, prije nego što svima razjebete živote."
Eh, da. Kao da bi je poslušao muškarac opijen testosteronom.
Maura baci pogled prema paru u strasnom zagrljaju. — Krasno
mjesto. Je l' ovdje iznajmljuju sobe na sat?
— Za nas s murjačkom plaćom ovo mjesto ima pristojnu hranu u
velikim porcijama. Žao mi je ako ne zadovoljava tvoje standarde.
Maura se lecne. — Ne znam zašto sam to rekla. Danas nisam dobro
društvo.
— Rekla si da si dobila pismo. Od koga?

114
 — Amalthea Lank.
Zvuk tog imena prostruji poput ledenoga daha i Jane se sva naježi.
Maurina majka. Ista ona koja ju je napustila netom nakon što se rodila.
Ista ona koja sad obitava u ženskom zatvoru u Framinghamu, gdje služi
doživotnu kaznu za višestruko ubojstvo.
Nemajka. Čudovište.
— Zašto, pobogu, uopće dobivaš njena pisma? — upita ju Jane. —
Mislila sam da ste prekinule svaki kontakt.
— Ja jesam. Zamolila sam zatvorsku službu da mi prestanu
prosljeđivati njena pisma i odbijam njene telefonske pozive.
— Pa kako si onda dobila ovo pismo?
— Nemam pojma kako ga je uspjela proturiti. Možda je podmitila
nekog čuvara ili ga stavila u pismo neke druge zatvorenice. Kako bilo,
pronašla sam ga u poštanskom sandučiću kad sam sinoć došla doma.
— Zašto me odmah nisi nazvala? Ja bih to sredila jednim posjetom u
Framingham i pobrinula se da te više nikad ne gnjavi.
— Nisam te htjela zvati. Trebalo mi je vremena da razmislim.
— O čemu imaš razmišljati? — upita je Jane, nagnuvši se prema njoj.
— Opet se poigrava s tvojom glavom. Ona to obožava. Uzbuđuje ju
pomisao da ti ulazi u glavu.
— Znam. Znam to.
— Ako samo malo odškrineš vrata, grunut će ti natrag u život. Hvala
Bogu da te nije odgojila. Ne duguješ joj koliko je crnog ispod nokta.
Nijedne riječi. Nijedne misli.
— Da, Jane, ali imam njezine gene. Kad je pogledam, vidim svoje lice.
— Geni su precijenjeni.
— Geni nas određuju.
— Znači li to da ćeš ti sad uzeti skalpel i krenuti rezati ljude kao što je
ona?
— Jasno da neću, ali u posljednje vrijeme... — Maura zastane i spusti
pogled prema rukama. — Kamo god pogledam, kao da vidim sjene. Tamnu
stranu.
Jane frkne nosom. — Pa kako i ne bi? Znaš gdje radiš.
— Kad hodam sobom punom ljudi, instinktivno se pitam koga se
trebam bojati. Na koga trebam obratiti pažnju.

115
 — To se zove svijest o okruženju i to je pametno.
— Ma nije samo to. Kao da fizički osjećam tamu. Ne znam dolazi li
ona iz vanjskog okruženja ili je već u meni — objasni, još uvijek ne dižući
pogled s ruku, kao da će u njima naći odgovor. — Uhvatim se kako
opsesivno tražim obrasce u zlokobnim znakovima. Vezu između stvari. Kad
sam danas vidjela onaj kostur i sjetila se leša Leona Gotta, odmah sam
vidjela obrazac. Ubojičin potpis.
— To ne znači da prelaziš na tamnu stranu, nego samo da radiš svoj
posao mrtvozornice. Nikad ne smetni s uma cjelokupnu sliku, što bi ti
rekla.
— Ti ga nisi vidjela, ubojičin potpis. Zašto ja jesam?
— Zato što si pametnija od mene?
— Jane, ne budi frivolna. To nije točno.
— Okej, onda dopusti mojoj fantastičnoj pameti da nešto primijeti.
Ova ti je godina bila stvarno gadna. Prekinula si s Danielom i vjerojatno ti
još nedostaje. Jesam li u krivu?
— Naravno da mi nedostaje — odgovori, pa nježno doda: — I sigurna
sam da i ja njemu nedostajem.
— Dodaj na to svoje svjedočenje protiv Waynea Graffa. Poslala si
murjaka u zatvor i sad si na meti cijele bostonske policije. Nedavno sam
pročitala kako se od stresa možeš razboljeti. Slomljeno srce, sukob na
radnom mjestu... tvoja je razina stresa tolika da si dosad već trebala dobiti
rak.
— O, hvala ti što si mi nabacila još jednu brigu.
— A sad još i to pismo. Njezino prokleto pismo.
Obje zašute kad im se pojavi konobarica s hranom. Klupski sendvič za
Jane, Cezarova salata za Mauru. Umaci za salatu posebno. Maura pričeka
da konobarica ode pa tiho upita: — Primaš li i ti kad njegova pisma?
Nije mu morala reći ime. Obje su znale o kome govori. Jane nesvjesno
savije prste i stisne ožiljke na dlanovima koje joj je ostavio Warren Hoyt
svojim skalpelima. Nije ga vidjela četiri godine, ali ipak se sjećala svake
pojedinosti na njegovu licu. A njegovo je lice bilo toliko bezlično da bi se
lako izgubilo u gomili. Zatvor i bolest jamačno su ga postarali, ali je nije ni
najmanje zanimalo kako sad izgleda. Dovoljna joj je zadovoljština bila ta
da je zadovoljila pravdu ispalivši metak u njegovu kralježnicu. Ta će mu

116
kazna ostati doživotna.
— Pokušao mi je slati pisma s rehabilitacije — kaže Jane. — Ondje ih
diktira svojim posjetiteljima, a oni ih onda proslijede meni. Ja ih bacim čim
ih primim.
— Ne pročitaš ih nikad?
— A zašto bih? On tako pokušava ostati u mom životu. Dati mi do
znanja da još uvijek misli na mene.
— Na onu koja se izvukla.
— Nisam se samo izvukla. Ja sam i ona koja ga je sredila. — Jane se
oporo nasmije i uzme sendvič. — Bio je opsjednut mnome, ali ja ne kanim
misliti na njega više nijedne milisekunde.
— Zar stvarno nikad ne misliš na njega?
Jane isprva ne odgovori na Maurino obzirno postavljeno pitanje.
Usredotoči se na svoj sendvič, pokušavajući se uvjeriti da je rekla istinu.
Ali, kako to može biti istina? Premda je sad zarobljen u svom
nepokretnom tijelu, Warren Hoyt je i dalje imao moć nad njom, jer su im
se isprepleli životi. On ju je vidio bespomoćnu i prestravljenu. Svjedočio je
trenutku kad je bila potpuno poražena.
— Ne kanim mu dati takvu moć — odgovori Jane. — Odbijam misliti
na njega. A isto bi trebala i ti.
— Premda je to moja majka?
— Ta riječ ne vrijedi za nju. Ona je samo davatelj gena i ništa više.
— To ,ništa više' je jako mnogo. Ona je dio svake stanice u mom
tijelu.
— Maura, ja sam mislila da si već odlučila. Ostavila si je i obećala si da
se više nikad nećeš vratiti. Zašto se premišljaš?
Maura spusti pogled na svoju još netaknutu salatu. — Zato što sam
pročitala pismo.
— Nemoj mi samo reći kako te je dirnula u pravi živac. Ja sam tvoje
jedino krvno srodstvo. Mi smo neraskidivo povezane. Jesam li pogodila?
— Da — prizna Maura.
— Ona je sociopat i ti joj ništa ne duguješ. Poderi to pismo i zaboravi
na njega.
— Jane, ona umire.
— Ha?

117
 Maura joj uputi izmučen pogled. — Ostalo joj je još šest mjeseci.
Možda godina.
— Glupost. Laže.
— Nazvala sam medicinsku sestru sinoć u zatvor, odmah čim sam
pročitala pismo. Amalthea je već potpisala dopuštenje, pa su mi mogli dati
informacije o njezinu zdravlju.
— Ta ne propušta nijednu priliku, ha? Znala je točno kako ćeš
reagirati i postavila ti je zamku.
— Sestra je potvrdila. Amalthea ima rak gušterače.
— Ima li tko bolji da ga dobije?
— Ona je moj jedini krvni srodnik i umire. Moli me za oprost.
Preklinje me.
— I, što, ti ćeš joj ga dati? — Jane brzim pokretom salvetom obriše
majonezu s prstiju. — A što je sa svim onim ljudima koje je poklala? Tko će
joj oprostiti za njih? Ti sigurno nećeš. Nemaš pravo na to.
— Ali joj mogu oprostiti što me napustila.
— To što te je napustila najbolja je stvar koju je napravila u životu.
Tako te bar nije odgojio psihopat, nego si dobila priliku za normalan život.
Vjeruj mi, nije to učinila jer misli kako je to ispravno.
— Pa ipak, tu sam gdje jesam, Jane. Živa i zdrava. Odrasla u privilegiji
s roditeljima koji su me voljeli i nemam razloga biti ogorčena ni zbog čega.
Zašto ne bih utješila ženu koja umire?
— Onda joj napiši pismo. Reci da si joj oprostila i onda zaboravi na
nju.
— Ostalo joj je još samo šest mjeseci. Želi me vidjeti.
Jane baci salvetu na stol. — Ne zaboravi tko je ona zapravo. Jednom
si mi rekla kako te je prošla jeza kad sije pogledala u oči jer nisi tamo
vidjela ljudsko biće. Vidjela si praznu ljušturu bez duše. Ti si ta koja ju je
nazvala čudovištem.
Maura uzdahne. — Je, istina.
— Ne ulazi u kavez s čudovištem.
Odjednom se Maurine oči zacakle od suza. — A za šest mjeseci, kad je
više ne bude, kako ću se onda nositi s krivicom? S činjenicom da sam
odbila ispuniti joj posljednju želju? Ono što me najviše brine je upravo to.
Da ću ostatak života provesti s osjećajem krivice. I nikad više neću imati

118
priliku razumjeti.
— Razumjeti što?
— Zašto sam takva kakva jesam.
Jane se zagleda u prijateljičino nemirno lice. — Kakva to? Briljantna?
Razumna? Preiskrena za svoje dobro?
— Ukleta — tihim će glasom Maura — svojom tajnom stranom.
Uto zazvoni Janein mobitel. Vadeći ga iz torbice, kaže Mauri: — To ti
je zbog posla koji radimo i stvari koje vidimo. Obje smo ga izabrale jer
nismo tip cura koje vole duge i jednoroge. — Pritisne na tipku zaslona. —
Detektivka Rizzoli.
— Operator je napokon dostavio popis telefonskih poziva Leona
Gotta — javi se Frost s druge strane.
— Ima li što zanimljivo?
— Itekako zanimljivo. Onoga dana kad je umro nazvao je nekoliko
ljudi. Jedan od njih je Jerry O'Brien, ali to već znamo.
— Da dogovori preuzimanje Kovova trupla.
— Aha. Također je nazvao Interpol u Johannesburgu u Južnoj Africi.
— Interpol? Zašto je njih zvao?
— Zbog nestanka sina u Bocvani. Istražitelj nije bio u uredu, pa je
Gott ostavio poruku da će nazvati poslije. Nije, dakako.
— Njegov je sin nestao prije šest godina. Zašto bi se Gott sad
raspitivao o tome?
— Nemam pojma. Ali sad tek slijedi onaj itekako zanimljiv poziv s
popisa. U dva i pol popodne nazvao je mobitel zaveden na ime Jodi
Underwood iz Brooklinea ovdje u Massachusettsu. Poziv je trajao šest
minuta. Iste večeri u devet i četrdeset šest, Jodi Underwood nazvala je
Gotta. Taj je poziv trajao samo sedamnaest sekundi, tako da je moguće da
mu je tek ostavila poruku na sekretarici.
— Ali nije bilo nikakve poruke na sekretarici te večeri.
— Tako je. A u devet i četrdeset šest Gott je najvjerojatnije već bio
mrtav. Mislim, s obzirom na to da je prvi susjed rekao kako je vidio da je
ugasio svjetlo između devet i deset i pol.
— Dakle, pitanje je tko je obrisao poruku? Froste, ovo je čudno.
— Čekaj samo pa ćeš vidjeti koliko. Nazvao sam Jodi Underwood na
taj mobitel dvaput i oba puta dobio sekretaricu. I tad mi je sinulo da mi je

119
to ime odnekud poznato. A tebi?
— Daj mi neki trag.
— Prošlotjedne vijesti. Brookline.
Jane osjeti naglo lupanje srca. — Misliš na ono ubojstvo...
— Jodi Underwood ubijena je doma u nedjelju navečer. U isto
vrijeme kad i Leon Gott.

120
 15

Bio sam na njenoj Facebook stranici — kaže Frost dok su se vozili u

Brookline. — Pogledaj joj profil.
Ovaj put je on vozio, a Jane lovila zaostatak, prolazeći kroz mrežne
stranice na Frostovu iPadu koje je on već posjetio. Zastane na Facebook
stranici na kojoj se kočoperila zgodna crvenokosa žena. Na profilu je pisalo
da ima trideset sedam, da je slobodna i radi u školskoj knjižnici. Sestra joj
se zove Sarah, koja je vegetarijanka i lajka PETA-u, životinjska prava i
holističku medicinu.
— Nije baš Gottov tip — kaže Jane. — Zašto bi uopće žena koja
vjerojatno prezire što on predstavlja razgovarala s njim na telefonu?
— Ne znam. Prošao sam popis poziva unatrag četiri tjedna i nisam
našao nijedan drugi razgovor između njih. Samo ta dva u nedjelju. Nazvao
ju je u dva i pol, a ona uzvratila poziv u devet i četrdeset šest. Kad je
vjerojatno već bio mrtav.
Jane zamisli scenarij koji se, bila je uvjerena, odigrao te večeri.
Ubojica je još bio u Gottovoj kući, a mrtvac već visio u garaži i ovaj mu je
upravo vadio utrobu. Zazvonio je telefon, javila se sekretarica i Jodi
Underwood je ostavila poruku. Što je to rekla da ju je ubojica morao
obrisati, ostavivši pritom krvavu mrlju na sekretarici? Što ga je to natjeralo
da se odveze do Brooklinea i počini i drugo ubojstvo te večeri?
Jane pogleda Frosta. — Sjećaš se da nismo pronašli njegov adresar u
kući.
— Nismo. Sve smo pretražili jer smo htjeli vidjeti s kim je bio u
kontaktu. Ali adresara nije bilo.
Jane zamisli ubojicu kako stoji iznad telefona i vidi Jodin broj na
prikazu, isti onaj koji je Gott nazvao ranije toga dana. Broj koji je zasigurno
spremio u svoj adresar s njenom poštanskom adresom.
Spusti se niz Jodinu Facebook stranicu i stane čitati postove.
Objavljivala ih je redovito, svakih nekoliko dana. Posljednji je objavila u

121
subotu, dan prije smrti.

Pogledajte ovaj recept za vege pad Thai. Sinoć sam ga

spremila sestri i šogoru i uopće se nisu požalili da im fali
meso. Zdrav je, ukusan i dobar za planet!

Dok je večerala rižinu tjesteninu i tofu, je li slutila da će joj to biti

jedan od posljednjih obroka? Da će već sutra svi njezini napori da jede
zdravo postati besmisleni?
Jane se spusti niz stranicu prema starijim postovima o knjigama koje
je pročitala i filmovima koji su joj se svidjeli, o vjenčanjima i rođendanima
prijatelja, o sumornom danu u listopadu kad se pitala ima li život smisla.
Preskoči nekoliko tjedana, spustivši se sve do rujna. Vedrija je, počinje
nova školska godina.
Baš je lijepo opet vidjeti poznata lica u knjižnici.
Zatim vidi kako je ranije u rujnu objavila fotografiju nasmiješenog,
tamnokosog mladića i sjetan komentar:

Prije šest godina izgubila sam ljubav svog života. Uvijek ćeš
mi nedostajati, Elliote.

— Elliot. — Njegov sin — tiho će Jane.

— Ha?
— Jodin post na Facebooku spominje muškarca po imenu Elliot.
Slušaj šta kaže: ,Prije šest godina izgubila sam ljubav svog života.'
— Prije šest godina? — Frost ju zbunjeno pogleda u oči. — U isto
vrijeme kad je nestao Elliot Gott.

U studenome, nakon što se satovi pomaknu na zimsko vrijeme, mrak

u Novoj Engleskoj pada rano, tako da je tog sumornog popodneva u četiri i
pol već bio sumrak. Oblačno je nebo prijetilo kišom cijeli taj dan i sitne su
kapi počele rositi vjetrobran kad su Jane i Frost napokon stigli pred kuću
Jodi Underwood. Pred njom je bio parkiran sivi Ford Fusion, a na vozačevu
mjestu vidio se obris ženske glave. I prije nego što je Jane otkopčala
sigurnosni pojas, otvorila su se vrata Forda i iz auta je izašla vozačica

122
elegantne građe sa sivim stiliziranim pramenovima u elegantnoj, ali
praktičnoj odjeći, koja se sastojala od sivih hlača i sakoa, smeđeg kišnog
mantila i čvrstih, ali udobnih cipela ravna potplata. Takvu je odjeću imala
Jane u svom ormaru, što i nije čudno, jer je i ova žena bila murjakinja.
— Detektivka Andrea Pearson — predstavi se. — Bruklinska policija.
— Jane Rizzoli, Barry Frost — uzvrati Jane. — Hvala što ste našli
vremena za nas.
Ne gubeći vrijeme na kiši koja je sve gušće sipila, kratko su se rukovali
i detektivka Pearson ih povede uza stube koje su vodile prema ulaznim
vratima kuće. Bilo je to skromno zdanje s malim prednjim dvorištem na
kojem su se isticali upareni grmovi forzicije bez lišća, koje je odnijela
jesen. Komad svijetle policijske trake joŠ je visio s ograde trijema kao
upozorenje na tragediju.
— Moram priznati da me je iznenadio vaš poziv — kaže detektivka
Pearson vadeći ključeve ulaznih vrata. — Još nismo uspjeli iskamčiti popis
poziva od operatora Jodi Underwood, a njenog mobitela nema. Tako
nismo imali pojma da su se ona i gospodin Gott čuli.
— Rekli ste da joj nema mobitela — kaže Jane. — Je li ukraden?
— I još neke stvari — odgovori detektivka Pearson otključavajući
vrata. — Ovdje je motiv bila pljačka, to jest, tako smo isprva pretpostavili.
Ušavši u kuću, detektivka Pearson upali svjetlo. Jane ugleda drveni
pod i dnevnu sobu uređenu minimalistički elegantnim namještajem u
švedskom stilu. No nigdje nije bilo krvi. Jedini znak da je ovdje počinjen
zločin bile su mrlje od praha za uzimanje otisaka prstiju.
— Tijelo joj je ležalo baš ovdje, pored ulaznih vrata — objasni
detektivka Pearson. — Kad se Jodi nije pojavila na poslu u ponedjeljak
ujutro, škola je nazvala njenu sestru Saru, koja je odmah otišla provjeriti
što se događa. Našla ju je oko deset ujutro kako leži mrtva u pidžami i
kućnom ogrtaču. Uzrok smrti je bio odmah vidljiv. Na vratu je imala
tragove konopa, a mrtvozornik se složio s tim da se radi o davljenju. Žrtva
je također imala modricu na desnoj sljepoočnici, najvjerojatnije od prvog
udarca koji ju je ošamutio. Nije bilo naznaka spolnog zlostavljanja. Napad
je bio munjevit. Srušena je vjerojatno čim je otvorila vrata.
— Rekli ste da je zatečena u pidžami i kućnom ogrtaču? — javi se
Frost.

123
 Pearsonova kimne. — Mrtvozornik je procijenio da je smrt nastupila
između osam navečer i dva ujutro. Ako je nazvala Gotta u devet i
četrdeset šest navečer, onda je taj raspon vremena uži.
— Pod pretpostavkom da je doista ona nazvala, a ne netko drugi s
njenog mobitela.
Pearsonova se zamisli. — Da, to je isto moguće, s obzirom na
činjenicu da mobitela nema. Svi pozivi koje je primila u ponedjeljak otišli
su ravno u glasovnu poštu, što znači da ga je osoba koja ga je uzela
isključila.
— Rekli ste da ste mislili kako je motiv pljačka. Što je još uzeto? —
upita Jane.
— Prema izjavi njene sestre Sare, uzeti su Jodin laptop MacBook Air,
fotografski aparat, mobitel i novčanik. U susjedstvu je već bilo provala, ali
su se one dogodile dok vlasnika nije bilo doma. I tada su ukradeni slični
vrijedni predmeti, uglavnom elektronički.
— Mislite li da se radi o istom počinitelju?
Detektivka Pearson ne odgovori odmah, nego se zagleda u pod, kao
da tu, pod svojim nogama, još vidi tijelo Jodi Underwood. Srebrnkasti
uvojak joj padne na lice i ona ga ukloni pa pogleda Jane. — Nisam
uvjerena u to. Nakon onih drugih provala našli smo otiske prstiju, što
upućuje na amatera. Ali na ovom mjestu zločina nismo našli nikakvih
tragova. Nikakvih otisaka prstiju, alata, cipela. Posao je tako čisto i
učinkovito obavljen, kao da ga je izveo...
— Profesionalac.
Detektivka Pearson kimne glavom. — Zato me i jesu zaintrigirali ti
pozivi s Leonom Gottom. Je li i tamo sve izgledalo kao ciljano ubojstvo?
— Za ciljano ne mogu reći — odgovori Jane — ali svakako nije bilo
tako čisto i učinkovito kao ovo.
— Što hoćete reći?
— Poslat ću vam fotografije s mjesta zločina. Sigurno ćete se složiti sa
mnom da je ubojstvo Leona Gotta bilo mnogo neurednije. I grotesknije.
— Onda možda ova dva ubojstva i nisu povezana — kaže detektivka
Pearson. — No, znate li zašto su zvali jedno drugo? Kako su se uopće
poznavali?
— Zasad se još radi o slutnji, ali je tek trebam potvrditi s Jodinom

124
sestrom. Rekli ste da se zove Sarah?
— Živi otprilike dva kilometra odavde. Nazvat ću je i reći joj da
dolazite. Najbolje je da krenete za mnom u svom autu.

— Moja je sestra prezirala sve što je Leon Gott predstavljao. Njegov

lov na krupnu divljač, njegova politička stajališta, ali najviše je mrzila kako
se odnosio prema svom sinu — objasni Sarah. — Nemam pojma zašto ju
je uopće zvao. Ili ona njega. — Sjedili su u Sarinoj urednoj dnevnoj sobi, u
kojoj je sav namještaj bio od svijetlog drva i stakla. Odmah se vidjelo da
sestre imaju sličan ukus i ljubav prema elegantnom švedskom stilu. Osim
toga, sličile su jedna drugoj. Obje su imale kovrčavu riđu kosu i duge
vratove poput labuda. No usporedi li se s nasmiješenim Jodinim licem s
Facebooka, Sarino je izgledalo iscrpljeno. Iznijela je pladanj s čajem i
keksima svojim posjetiteljima, ali svoju šalicu nije ni takla. Iako je imala
trideset osam godina, sivo svjetlo izvana činilo ju je starijom. Kao da joj je
bol od tuge izdužila lice i objesila kutove usana i očiju.
Detektivka Pearson i Sarah poznavale su se od Jodine smrti i nekako
se povezale, pa su Jane i Frost prepustili njoj da prva postavi pitanja.
— Sarah, oni pozivi nisu nužno povezani s Jodinom smrću — kaže
Pearson — ali je podudarnost znakovita. Je li Jodi spominjala Leona Gotta
proteklih nekoliko tjedana?
— Nije. Ni proteklih nekoliko mjeseci ili godina. Nakon što je ostala
bez Elliota, nije bilo razloga da razgovara s njegovim ocem.
— A što je govorila o Leonu Gottu?
— Da je bio najodvratniji otac na svijetu. Jodi i Elliot živjeli su zajedno
oko dvije godine, tako da je svašta saznala o Leonu. Da mu je oružje draže
od vlastite obitelji. Kako je jednom odveo Elliota u lov, kad je ovaj imao
samo trinaest godina. Naredio mu je da izvadi utrobu jelenu, a kad je Elliot
to odbio, nazvao ga je pederom.
— Strašno.
— Leona je odmah nakon toga ostavila žena i uzela Elliota sa sobom.
Najbolje što je kao majka učinila za njega. Šteta što to nije učinila ranije.
— A je li Elliot bio u kontaktu s ocem?
— Tek tu i tamo. Jodi mi je rekla da je Leon posljednji put nazvao
Elliota za rođendan, ali da je razgovor bio kratak. Elliot se trudio biti

125
uljudan, ali je poklopio slušalicu kad je tata počeo pljuvati po pokojnoj
majci. Mjesec poslije, otišao je u Afriku. Sanjao je o tom putovanju i
planirao ga godinama. Hvala Bogu da Jodi nije mogla dobiti godišnji da mu
se pridruži ili bi sad već bila... — Sarah spusti glavu prema netaknutoj šalici
čaja.
— Nakon što je Elliot nestao — nastavi detektivka Pearson — je li Jodi
bila u kontaktu s Leonom?
Sarah kimne. — Nekoliko puta. Tek kad je izgubio sina shvatio je
kakav je loš otac bio. Moja je sestra bila predivna duša i pokušala ga je
nekako utješiti. Nisu se nikad slagali, ali mu je nakon komemoracije
poslala bilješku s uokvirenom posljednjom snimljenom fotografijom Elliota
iz Afrike. Iznenadila se kad je od njega primila zahvalnicu. Nakon toga, više
nisu bili u kontaktu. Koliko ja znam, nisu se čuli godinama.
Jane, koja je dotad šutjela i pustila detektivku Pearson da vodi
razgovor, nije se više mogla suzdržati.
— Je li vaša sestra imala i drugih Elliotovih fotografija iz Afrike?
Sarah ju zbunjeno pogleda. — Nekolicinu. Sve joj ih je poslao s
mobitela. Njegov fotoaparat nisu nikad pronašli, pa su te snimke s
mobitela bile jedino što je ostalo od njegova putovanja.
— Jeste li ih vidjeli?
— Da. Najobičnije fotografije s proputovanja. Slike iz aviona,
turističkih atrakcija u Cape Townu. Ništa upečatljivo — kaže i tužno se
nasmije. — Elliot nije bio darovit fotograf.
Detektivka Pearson smrknuto pogleda Jane. — Zbog čega se
raspitujete o tim afričkim fotografijama?
— Razgovarali smo sa svjedokom koji je bio u Gottovoj kući oko dva i
pol u nedjelju. Čuo je Gotta kako razgovara na telefon i nekome govori da
hoće sve Elliotove fotografije iz Afrike. S obzirom na vrijeme poziva,
moguće je da je razgovarao s Jodi — odgovori Jane i pogleda Saru. —
Zašto bi Leon htio te fotografije?
— Nemam pojma. Zbog osjećaja krivice, možda?
— Krivice zbog čega?
— Zbog svega što ga je činilo lošim ocem. Zbog svih pogrešaka koje je
napravio i ljudi koje je povrijedio. Možda je napokon počeo razmišljati o
sinu kojeg je zanemarivao sve te godine.

126
 To isto im je rekao i Jerry O‘Brien. Da je Leon Gott u posljednje
vrijeme postao opsjednut nestankom svoga sina. Sa starošću dolazi i
žaljenje zbog propuštenih stvari, ali Leon nikad neće imati priliku
premostiti taj jaz između sebe i Elliota. Sam u onoj kući sa psom i dvjema
mačkama, zar je odjednom shvatio da mu oni ne mogu nadomjestiti
sinovu ljubav?
— To je sve što znam reći o Leonu Gottu — kaže Sarah. — Srela sam
ga samo jednom, na komemoraciji za Elliota prije šest godina i nikad
poslije.
Vani je nestala i posljednja zraka svjetla i spustio se mrak. Pod mekim
i toplim svjetlom lampe, Sarino je lice izgubilo nekoliko godina i djelovalo
življe. Možda i zato što više nije bila samo ožalošćena sestra, nego i netko
tko rješava zagonetku sestrinih posljednjih sati i zašto su oni uključivali i
Leona Gotta. — Rekli ste da ga je Jodi nazvala u dva i pol — kaže Sarah i
pogleda prema detektivki Pearson. — U to je vrijeme još trebala biti u
Plymouthu na konferenciji.
Detektivka Pearson obrati se Jane i Frostu: — Pokušali smo
rekonstruirati Jodin posljednji dan života. Znamo da je u nedjelju bila na
knjižničarskoj konferenciji, koja je završila u pet popodne, tako da je doma
stigla u doba večere. I to bi mogao biti razlog zašto je Gotta nazvala tako
kasno, u devet i četrdeset šest — objasni.
— Znamo da ju je u dva i pol nazvao zbog fotografija — kaže Jane —
pa pretpostavljam da mu je zbog toga i uzvratila poziv. Možda mu je htjela
reći da je našla Elliotove... — zausti, pa se obrati Sari: — Gdje je vaša
sestra čuvala te Elliotove fotografije s putovanja u Afriku?
— Radi se o digitalnim fotkama. Vjerojatno u laptopu.
Jane i detektivka Pearson razmjene poglede. — Kojeg sad nema —
naglas će Jane.

Tri su detektiva drhtala na vlažnom zraku i tiho vijećala kraj svojih

parkiranih vozila.
— Poslat ćemo vam svoje bilješke i cijenili bismo da nam pošaljete
svoje — kaže Jane detektivki Pearson.
— Svakako. Jedino mi još nije jasno što zapravo tražimo.
— Nije ni meni — prizna Jane — ali imam osjećaj da se tu nešto krije.

127
Nešto što ima veze s Elliotovim fotografijama iz Afrike.
— Čuli ste Saru. Radi se o tipičnim turističkim snimkama. Ništa
posebno.
— Možda njoj.
— Osim toga, stare su šest godina. Zašto bi se tek sad netko zanimao
za njih?
— Ne znam. Samo slijedim...
— Instinkt?
Jane se zamisli nad ovom riječi. Sjeti se razgovora s Maurom tog istog
dana i kako je olako odbacila Maurin instinkt o novopronađenom kosturu.
Kod instinkta je problem što vjerujemo samo vlastitom, pomisli. Čak i ako
ga nemamo čime potkrijepiti.
Detektivka Pearson rukom odmakne pokisli uvojak s čela i uzdahne.
— E pa, ne vidim ništa loše u tome da razmijenimo informacije. Dapače, to
mi je nešto novo. Obično dečki od mene traže da im dam svoje bilješke, ali
svoje ne daju. — Pogleda Frosta. — Time ne želim reći ništa loše o njima.
Jane se nasmije. — Ovaj je momak drugačiji. On sve dijeli, osim
prženih krumpirića.
— Koje mi ionako uzmeš — javi se Frost.
— Poslat ću vam mail o tome što mi imamo čim stignem doma —
kaže detektivka Pearson. — Izvještaj s obdukcije možete dobiti izravno od
mrtvozornika.
— Tko je to bio?
— Ne poznajem sve patologe u okrugu, ali bio je krupan muškarac.
Snažna glasa.
— Zvuči kao doktor Bristol — kaže Frost.
— Aha, tako se zove. Doktor Bristol. On je taj koji je napravio
obdukciju u utorak. — Detektivka Pearson izvadi ključeve auta. — Nije bilo
nikakvih iznenađenja.

128
 16

Tako to biva s iznenađenjima. Nikad ne znaš gdje će se pojaviti i

promijeniti tijek istrage.
Jane je sljedeće popodne posvetila potrazi upravo za takvim
iznenađenjem među spisima koje joj je e-poštom poslala Andrea Pearson.
Sjedeći za računalom, s ostacima užine rasutima po cijelom radnom stolu,
otvarala je mišem dokument za dokumentom i prelazila stranicu za
stranicom izjava svjedoka u detektivkinim bilješkama. Jodi Underwood
živjela je u onoj kući u Brooklineu osam godina, a naslijedila ju je od
roditelja. Smatrali su je tihom i obzirnom susjedom. Nije imala
neprijatelja, a u tom trenutku ni dečka. Na noć ubojstva nitko od susjeda
nije čuo nikakvu galamu, krikove ili buku. Ništa što bi ih upozorilo da joj je
ugrožen život.
Radilo se o munjevitom napadu, kako ga je opisala detektivka
Pearson. Žrtva je tako brzo onesposobljena da nije imala priliku braniti se.
Fotografije s mjesta zločina govorile su u prilog detektivkinu opisu. Jodino
je tijelo pronađeno kako leži na leđima u predsoblju, jedne ruke ispružene
prema ulaznim vratima, kao da se žrtva htjela izvući iz kuće preko praga.
Na sebi je imala pidžamu na pruge i tamnoplavi kućni ogrtač. Lijeva joj je
papuča ostala na nozi, a druga ležala tek nekoliko centimetara od nje.
Jane primijeti da ima iste takve zatvorene natikače boje brušene kože s
postavom od flisa, naručene preko L. L. Beana. Sad ih više neće moći nositi
a da ne pomisli na fotografiju natikače na stopalu mrtve žene.
Prijeđe na izvještaj s obdukcije koji je izdiktirao Maurin kolega, doktor
Bristol. Abe Bristol bio je osebujna ličnost. Smijao se glasno, jeo mnogo i
neuredno, ali u mrtvačnici je bio pedantan baš kao i Maura. Iako na
mjestu zločina nije pronađen konopac, modrice na žrtvinu vratu jasno su
mu dale do znanja da se nije radilo o žici. Procijenjeno vrijeme smrti bilo je
između osam popodne i dva ujutro.
Jane se mišem spusti preko stranica na kojima su opisani unutarnji

129
organi (svi zdravi) i genitalije (bez znakova traume ili nedavnog spolnog
čina). Zasad nema iznenađenja.
Prijeđe na popis odjeće. Ženska dvodijelna pidžama na pruge, 100
posto pamuk, veličina ,,S“. Zatim zatvorene natikače od flisa broj 40 robne
marke L. L. Bean.
Klikne mišem na sljedeću stranicu i prijeđe pogledom preko popisa
uzoraka predanih na laboratorijsku analizu: nokti, pubične dlake, obrisci
sluzokože iz svih otvora. Potom se usredotoči na uzorke navedene na dnu
stranice.

Tri vlasi dlake, bijelosive, vjerojatno životinjskog podrijetla, dužine

oko tri do četiri centimetra. Uzete sa žrtvinog kućnog ogrtača pored šava.

Vjerojatno životinjskog podrijetla.

Jane se sjeti golog drvenog poda i glatkog švedskog namještaja,
pokušavajući prizvati u pamćenje bilo kakav trag prisutnosti kućnog
ljubimca, poput mačke koja bi se očešala o taj njezin tamno-plavi ogrtač
od velura. Dohvati mobitel i nazove Jodinu sestru.
— Voljela je životinje, ali nije imala kućnih ljubimaca, ako ne
računamo zlatnu ribicu koja je uginula nekoliko mjeseci prije — objasni joj
Sarah.
— I nikad nije imala psa ili mačku? — upita Jane.
— Nije smjela. Bila je tako alergična da bi odmah počela pištati i gušiti
se — žalosno se nasmije Sarah. — Kad je bila klinka, sanjala je o tome da
postane veterinarka, pa je volontirala u jednoj veterinarskoj stanici u
susjedstvu. Tako je i dobila svoj prvi napadaj astme.
— Je li imala bilo kakav krzneni kaput? Zeca ili nerc?
— Ni slučajno. Jodi je bila članica PETA—e.
Jane završi razgovor i zagleda se u riječi na zaslonu računala. Tri
dlake, vjerojatno životinjskog podrijetla.
Onda se sjeti: Leon Gott je imao mačke.

— Te tri dlake zanimljiva su zagonetka — kaže Erin Volchko, stara

forenzičarka bostonske policije koja se specijalizirala za dlake i vlakna.
Tijekom godina obučila je desetke detektiva i uputila ih u zamršenu

130
analizu vlakana tepiha i vlasi dlaka, razlike između vune i pamuka,
sintetskih i prirodnih vlakana, iščupanih dlaka i onih odrezanih. Premda je
Jane mnogo puta zurila u njih kroz mikroskop tijekom bezbrojnih istraga,
nikad nije dosegla Erinino umijeće razlikovanja jedne vlasi od druge. Njoj
je sva svijetla kosa uvijek izgledala isto.
— Evo baš imam jednu od tih dlaka na stakalcu — kaže joj Erin. Sjedni
pored mene da ti objasnim u čemu je problem.
Jane se smjesti na laboratorijski stolac i zirne kroz drugi par okulara
dvoglednog mikroskopa za nastavu. Na stakalcu ugleda poprečno
postavljenu dlaku.
— Ovo je vlas broj jedan s plavog ogrtača gospođe Underwood —
objasni Erin, i dalje zureći kroza svoj par okulara. — Boja: bijela.
Zaobljenost: ravna. Dužina: tri centimetra. Lijepo se vidi kutikula, korteks i
medula. Prvo obrati pažnju na boju. Vidiš da nije ujednačena? Čini se da
blijedi prema vrhu, a to se svojstvo naziva ,,pruganje“. Prirodna ljudska
kosa je uglavnom ujednačene boje cijelom dužinom vlasi, tako da ti je to
prva naznaka da se radi o nečemu što nije ljudskog podrijetla. A sad
pogledaj medulu, ovu crtu u središtu što se proteže cijelom dužinom
dlake. Ova je medula šira nego ona u ljudskoj vlasi.
— O kakvoj se onda dlaci radi?
— Na to nam prilično dobro može odgovoriti vanjski sloj kutikule.
Napravila sam nekoliko mikroskopskih snimaka. Pokazat ću ti. — Erin se
na stolcu okrene prema računalu na svom radnom stolu i klikne na
tipkovnici. Na zaslonu se pojavi uvećana slika dlake. Površina vlasi bila je
pokrivena sitnim trokutastim ljuskama poput oklopa.
—Ja bih ove Ijuščice opisala kao bodljaste — kaže Erin. — Vidiš kako
su neznatno podignute kao da će otpasti, poput malih latica? Obožavam
kako sve izgleda zamršeno pod velikim povećanjem. Otvori se cijeli jedan
novi svemir koji ne vidimo golim okom. — Erin se nasmiješi, kao da
promatra grad u inozemstvu koji bi silno htjela posjetiti. Zarobljenoj u ovoj
sobi bez prozora cijeli dan, njezin su teren ovi mikroskopski krajobrazi
sačinjeni od keratina i bjelančevina.
— No što to znači? — upita Jane. — To što su na dlaci bodljikave
ljuske?
— To potvrđuje moju prvotnu pretpostavku da se ne radi o ljudskoj

131
dlaci. A što se tiče vrste kojoj pripada, oblik ljuske tipičan je za nerc,
tuljane i kućne mačke.
— Obične su stvari najčešće. Zato pretpostavljam da se radi o kućnoj
mački.
Erin kimne. — Ne mogu to potvrditi sa stopostotnom sigurnosti, ali
najvjerojatnije se radi o mačjoj dlaci. Samo jedna mačka odbaci stotine
tisuća dlaka na godinu.
— Ti bokca. Treba puno usisavati.
— Ako imaš više od jedne u kući ili desetke njih, kao neki koji ih
udomljuju, možeš zamisliti koliko to bude dlaka.
— Ne želim ni zamišljati.
— Jednom sam pročitala forenzičko istraživanje koje je pokazalo da
ako uđeš u prostor u kojem živi mačka, obavezno ćeš pokupiti na sebe
nešto dlake. Većina američkih kućanstava imaju barem jednog psa ili
mačku, tako da ne možeš znati otkud je ta dlaka dospjela na žrtvin kući
ogrtač. Ako nije imala svoju mačku, mogla je biti u blizini mačke nekog
prijatelja.
— Žrtvina sestra kaže da je bila alergična i izbjegavala životinje.
Sklona sam vjerovati da je te dlake pokupila posredno, iz drugog izvora.
Točnije, od ubojice.
— I misliš da ih je ubojica donio s mjesta zločina u kući Leona Gotta?
— Gott je imao dvije mačke i psa, tako da mu je kuća bila tvornica
dlaka. Bila sam prekrivena njima čim sam prošla kroz kuću. Ubojica ih je
isto tako mogao pokupiti. Ako donesem dlake Gottovih mačaka, hoćeš li
moći usporediti njihov DNK s DNK-om ovih triju dlaka?
Erin uzdahne i podigne naočale na vrh glave. — Bojim se da bi DNK
test bio problem. Sve tri dlake na ogrtaču Jodi Underwood otpale su
tijekom telogene faze. One nemaju korijenskog tkiva, pa stoga ni DNK.
— A što je s mikroskopom? Može li se bar vizualno usporediti?
— Tako bismo samo utvrdili da vidimo bijelu dlaku koja bi mogla biti
od iste mačke. Nedovoljno kao dokaz na sudu.
— Ima li uopće načina dokazati da su te dlake došle iz Gottove kuće?
— Moguće je. Svatko tko provede neko vrijeme s mačkama zna kako
se često uređuju. Stalno se ližu i svaki put kad si poližu dlaku nešto
epitelnih stanica sa sluznice ostane na njoj. Mogli bismo s tih dlaka uzeti

132
markere mitohondrijskog DNK-a, no bojim se da bi na nalaze trebalo
čekati tjednima.
— Ali bi to bio dokaz, zar ne?
— Aha, bio bi.
— Onda mislim da trebam prikupiti nešto mačjih dlaka.
— Iščupaj ih ravno sa životinje, tako da uzmemo i tkivo s korijena.
Joan zastenje. — To baš neće biti lako, jer se jedna od mačaka ne da
uloviti. Još je uvijek u žrtvinoj kući, prepuštena sama sebi.
— O, Bože. Nadam se da je netko hrani.
— Znaš tko joj svaki dan ostavlja hranu i vodu i mijenja pijesak?
Erin se nasmije. — Nemoj mi reći. Detektiv Frost?
— Isti onaj koji tvrdi da ne podnosi mačke, a kladim se da bi uletio u
plamteću zgradu da spasi malo mače.
— Znaš, detektiv Frost mi je oduvijek bio drag. Pravi je dobrica.
Jane frkne nosom. — Aha, ja pored njega uvijek ispadnem kučka.
— Ja mislim da njemu treba druga žena — kaže Erin uklanjajući
stakalce s mikroskopa. — Htjela sam mu namjestiti jednu svoju
prijateljicu, ali odbija izlaziti s murjakinjama. Kaže da su opsjednute
kontrolom — nastavi, stavljajući novo stakalce pod objektiv. — No dobro.
Daj da ti pokažem drugu dlaku s istog ogrtača. Ova me je potpuno zatekla.
Jane se namjesti na stolcu i pogleda kroz okular. — Izgleda kao ona
prva. Po čemu se razlikuje?
— Na prvi pogled su doista slične. Bijele, ravne i duge oko pet
centimetara. I ovoj se boja mijenja u prugama, što nam govori da
vjerojatno nije ljudska. Isprva sam mislila da se isto radi o vrsti Felis catus,
kućnoj mački, ali ako je pogledaš pod povećanjem od 1500 puta, vidjet ćeš
da je sasvim drugog podrijetla. — Opet se na stolcu okrene prema
računalu i otvori novu mikroskopsku fotografiju na zaslonu. Zatim složi
slike da što je usporedno.
Jane se namršti. — Ova druga dlaka nimalo ne nalikuje na onu kućne
mačke.
— Ljuske na kutikulu su potpuno različite. Izgledaju kao ravni
planinski vrhovi za razliku od bodljikavih ljuski na dlaci kućne mačke.
— Od koje je životinje ta druga dlaka?
— Usporedila sam je sa svim životinjskim dlakama u svojoj bazi

133
podataka, ali nisam pronašla ništa takvo.
Zagonetno stvorenje. Jane pomisli na Gottovu kuću i zid prepun
trofejnih glava. Pomisli na njegovu radionicu u kojoj je redovito gulio i
sušio razapeta krzna životinja iz cijeloga svijeta. — Bi li to mogla biti dlaka
snježnog leoparda? — upita.
— Uh, jako si precizna. Zašto baš snježni leopard?
— Zato što je Gott preparirao krzno snježnog leoparda i to je krzno
nestalo.
— Oni su jako rijetka vrsta, pa ne znam gdje nabaviti uzorak dlake za
usporedbu. No ima i drugi način da se utvrdi vrsta. Sjećaš se kako smo
identificirali onu čudnu dlaku u istrazi ubojstva u Kineskoj četvrti? Onu
koja se pokazala da je majmunska?
— Poslala si je u laboratorij u Oregonu.
— Tako je. U Forenzički laboratorij za divlje životinje. Oni imaju bazu
podataka s keratinskim matricama vrsta iz cijeloga svijeta. S pomoću
elektroforeze možeš analizirati bjelančevine u dlaci i usporediti ih s
poznatim keratinskim matricama.
— Učinimo to onda. Ako se pokaže da je to dlaka snježnog leoparda,
onda je prilično sigurno da je stigla iz Gottove kuće.
— A u međuvremenu — nadoveže se Erin — nabavi mi dlaku te
kućne mačke. Ako se DNK poklapa, imat ćemo dokaz da su ova dva
ubojstva povezana.

134
 17

— Baš sam se zeznula. Nisam te trebala uzeti k sebi — obrati se

Maura mačku.
Mačak, međutim, zanemari ovu izjavu i nastavi lizati svoju šapu
marno i pomno, nakon što je proždro konzervu tunjevine u maslinovu ulju
uvezene iz Španjolske. Deset je dolara koštala ta konzerva, ali on je
odbijao i prići suhoj mačjoj hrani, a Maura zaboravila kupiti one malo
finije konzerve mačje hrane kad se popodne vraćala kući. Skupu tunjevinu
koju je iskopala iz smočnice mislila je iskoristiti da si napravi finu salatu
Niçoise s hrskavim mahunama i crvenim krumpirom. Ali ne, njen
proždrljivi gost očistio ju je do posljednjeg ukusnog zalogaja i odvukao se
iz kuhinje, dajući joj jasno do znanja da mu njezine usluge više nisu
potrebne.
Toliko o đruželjubivosti. Ja mu dođem samo kao služavka. Maura
opere mačju zdjelicu deterdžentom i vrelom vodom i stavi je u perilicu
suda da ukloni i posljednjeg mikroba s nje. Može li se dobiti Toxoplasma
gondii već prvog tjedna druženja s mačkom? Maura je posljednjih dana
postala opsjednuta toksoplazmozom, jer je negdje pročitala da ona može
uzrokovati shizofreniju. One lude gospođe s mačkama bile su lude upravo
zbog tih mačaka. Tako nas ove podmukle životinje kontroliraju, razmišljala
je Maura. Zaraze nas parazitom, pa ih onda poslužujemo konzervama
tunjevine od deset dolara.
Oglasi se zvono na ulaznim vratima.
Maura opere i obriše ruke govoreći u sebi: „Mikrobi, crknite!“ i zaputi
se otvoriti vrata.
Na trijemu je stajala Jane Rizzoli. — Došla sam po mačju dlaku — kaže
joj i izvuče iz džepa pincetu i vrećicu za uzorke. — Imaš čast.
— A zašto ti ne bi?
— To je tvoj mačak.
Maura uzdahne i uzme pincetu pa se zaputi u dnevnu sobu, gdje

135
zatekne mačka kako sjedi na stoliću za kavu i sumnjičavo je promatra
zelenim očima. Već su tjedan dana proveli zajedno, ali između njih i dalje
nije bilo bliskosti. Može li se uopće biti blizak s mačkom? Na mjestu
zločina u Gottovoj kući, mačak ju je obasuo izljevima privrženosti,
mijaučući i trljajući se o nju sve dok je nije pridobio da ga usvoji. No otkad
joj je ušao u kuću, samo je ignorira, čak i kad ga časti tunjevinom i
sardinama. Tako se moraju osjećati sve razočarane žene: očarao me,
zaveo i sad sam mu služavka.
Klekne pored mačka, a ovaj odmah skoči sa stolića i odšeće u kuhinju
s elegantnim prezirom.
— Dlaku moraš iščupati sa životinje — kaže joj Jane.
— Znam, znam. — Maura krene za mačkom niz hodnik mumljajući: —
Zašto se osjećam blesavo?
Mačka pronađe kako sjedi na mjestu gdje mu inače stoji zdjelica i
netremice je fiksira gotovo optužujućim pogledom.
— Možda je gladan —javi se Jane.
— Sad sam mu dala jesti.
— Daj mu opet. — Jane otvori hladnjak i izvadi tetrapak sa slatkim
vrhnjem.
— To mi treba za kuhanje — pobuni se Maura.
— A meni treba mačja dlaka. — Jane natoči vrhnje u zdjelicu i položi
je pred mačka. Iste sekunde mačak se halapljivo baci na vrhnje. Nije ni
primijetio kad mu je Jane iščupala tri dlake s leđa. — Kad ništa drugo ne
pomaže, probaj podmititi — objasni Jane, zatvarajući vrećicu za uzorke s
onim trima dlakama. — Sad mi još samo treba uzorak s onog drugog
mačka.
— Još ga nitko nije uspio uhvatiti.
— Aha. To će biti problem. Frost već cijeli tjedan ide tamo svaki dan i
nije ga ni vidio.
— Jesi li sigurna da je u kući? Da nije pobjegao?
— Netko ipak pojede mačju hranu koju ostavi, a kuća je puna mjesta
za skrivanje. Možda ga mogu uhvatiti u klopku. Imaš li kakvu kartonsku
kutiju viška?
— Trebat će ti i rukavice. Imaš li uopće pojma kakve sve gadne
infekcije možeš pokupiti ako te mačka ogrebe? — Maura otvori ormar u

136
hodniku i izvadi dvije smeđe kožnate rukavice. — Probaj ove.
—Jebote, izgledaju skupo. Pazit ću da ih ne uništim — kaže Jane i
krene prema ulaznim vratima.
— Čekaj malo. I meni trebaju jedne. Znam da ih imam još negdje.
— Zar i ti ideš sa mnom?
— Taj se mačak neće dati uhvatiti. — Maura posegne u džep kaputa i
izvuče drugi par rukavica. — Ovo je definitivno posao za dvije žene.

Kroz kuću se i dalje provlačio miris smrti. Iako je prošlo dosta

vremena otkad su tijelo i iznutrice uklonjeni, raspadanje ostavlja u zraku
svoj kemijski potpis u obliku zrele arome koja se zavuče u svaki ormar i
pukotinu, svaki komad namještaja, svaki tepih i svaku zavjesu. Baš poput
dima nakon požara, ovaj miris teško napušta prostoriju, a u Gottovoj se
kući tvrdoglavo provlačio posvuda kao da je ukleti duh samog vlasnika. U
kući još nije I bila služba za čišćenje, tako da su se i dalje po podu vidjeli
krvavi I tragovi šapa. Kad je prije tjedan dana Maura prvi put ušla u kuću, I
bila je u društvu detektiva i forenzičara i njihovi su glasovi odjekivali po
svim prostorijama. Ovaj put čula se samo tišina napuštene kuće,
poremećena tek zujanjem jedne preostale muhe, koja je besciljno kružila
po dnevnoj sobi.
Jane položi kartonsku kutiju na pod. — Idemo od sobe do sobe.
Krenimo prvo od prizemlja.
— Zašto sam se sad odjednom sjetila mrtve čuvarice zoološkog? —
zapita se Maura naglas.
— Ovo je kućni mačak, a ne leopard.
— Čak su i slatke kućne mačke grabežljivci. To im je zapisano duboko
u DNK. — Maura navuče rukavice. — U jednom istraživanju koje sam
pročitala piše da kućne mačke ubiju gotovo četiri milijarde ptica na
godinu.
— Milijarde? Stvarno?
— Tako su ustrojene. Tihe, spretne i brze.
— Drugim riječima, teško ih se može uhvatiti — uzdahne Jane.
— Nažalost, da. — Maura posegne rukom u kutiju i izvadi ručnik koji
je donijela od kuće. Plan je bio da ga prebaci preko odbjeglog mačka,
umota ga i spremi u kutiju, a da je pritom ovaj ne izgrebe. — Prije ili

137
poslije, netko je to morao učiniti. Ne može jadni Frost provesti ostatak
života dostavljajući hranu i pijesak. Što misliš, hoće li ga Frost htjeti kad ga
uhvatimo?
— Ako ga odnesemo u prihvatilište, više nikad neće htjeti razgovarati
s nama. Vjeruj mi, kad mu ga dovezem kući, ondje će i ostati.
Jane također navuče rukavice. One životinjske glave na zidovima
pratile su svisoka pogledom kako njih dvije kreću u lov. Jane se spusti na
koljena i ruke i zaviri pod kauč i fotelju. Maura krene pretraživati vitrine,
elemente i svakojake zakutke u koje se mačak mogao zavući. Otresajući
prašinu s dlanova, uspravi se i zagleda u glavurdu afričkoga lava
zacakljenih staklenih očiju koje su izgledale toliko stvarne i pametne da se
doimao kao da će sad skočiti sa zida.
— Evo ga! — vikne Jane.
Maura se munjevito okrene na peti i ugleda bjeličastu sjenu kako juri
dnevnom sobom i nestaje na stubištu. Dohvati kartonsku kutiju i krene za
Jane na kat.
— Spavaća soba! — opet vikne Jane.
Obje uđu i zatvore vrata za sobom.
— Okej, imamo ga u klopci — kaže Jane. — Znam da je ovdje. Ali gdje
li se sakrio?
Maura prijeđe pogledom preko namještaja: velikog bračnog kreveta s
dva noćna ormarića i masivne komode s ladicama. U zrcalu ugleda njihova
zarumenjela, frustrirana lica.
Jane se spusti na koljena i pogleda pod krevet. — Ovdje ga nema —
kaže.
Maura se okrene prema garderobi, čija su vrata bila odškrinuta.
Mačak se jedino tamo mogao sakriti. Maura i Jane razmijene poglede i
uzdahnu u isti tren.
— U lov, u lov... — zapjeva Jane jedva čujno i pritisne prekidač u
garderobi. Pogledom prijeđu preko jakni i majica i ogromne količine
kariranih košulja. Jane odmakne u stranu debelu parku i zaviri dublje u
ormar. U tom trenu iskoči mačak glasno mijauknuvši.
Jane zatetura unatrag. — Sranje! — procijedi, pogledavši desnu
podlakticu na mjestu na kojem je mačak poderao rukavi. — Sad i službeno
mrzim mačke. Kamo se, jebote, zavukao?

138
 — Pod krevet.
Jane krene prema svom mačjem neprijatelju. — Gotovo je s dobrom
murjakinjom, mačak. Sad si moj.
— Jane, krvariš. Ponijela sam alkoholne tupfere. Naći ćeš ih u
prizemlju u mojoj torbici.
— Prvo ćemo ga uloviti. Ti pođi na drugu stranu kreveta i otjeraj ga
prema meni.
Maura se spusti na koljena i zaviri pod okvir kreveta. Dočekaju je
užarene mačje oči i takvo divlje siktanje da su joj se naježile sve dlake na
podlaktici. Ovo nije fina mica maca, nego sam Sotona.
— Okej. Spremna sam. Imam ručnik — najavi Jane. — Otjeraj ga
prema meni.
Maura plaho mahne rukom i kaže: — Iššš...
Mačak se nakezi i sikne.
— Iš? — frkne Jane. — Stvarno, Maura? To je najbolje što znaš?
— No, dobro. Ajde, mačak! — kaže Maura mašući rukom, a mačak se
povuče. Maura skine cipelu i zamahne njom prema životinji. — Šic!
Mačak izleti van poput strijele. I premda nije stigla vidjeti hrvanje
koje je uslijedilo, Maura začuje urlanje i siktanje i Janeine prigušene
psovke. Dok se osovila na noge, Jane je već držala Sotonu čvrsto
umotanog u ručnik. Premda se otimao, položi ga tako umotanog u
kartonsku kutiju i zatvori je. Kutija sa svojim bijesnim stanovnikom od
sedam kila počne se tresti i kloparati.
— Trebam li se cijepiti protiv bjesnoće? — upita Jane pogledavši
izgrebenu podlakticu.
— Prvo ti treba sapun i antiseptik. Operi ruku. Idem dolje po one
alkoholne tupfere.
Maura se uvijek držala mota malih izviđača: Budi spremna. U torbici
koju je ostavila u prizemlju na stoliću za kavu uvijek je držala rukavice od
lateksa, alkoholne tupfere, pincetu, nazuvke za cipele i plastične vrećice za
uzorke. Iskopa paket s alkoholnim tupferima i krene natrag na kat, kad joj
pogled padne na goli čavao na zidu. Uokolo su bile obješene uokvirene
fotografije Leona Gotta s različitih lovačkih ekspedicija, na kojima je
pozirao s puškom i svojim beživotnim trofejima: jelenom, bivolom,
veprom, lavom. Uokvirio je i članak o sebi: „Majstor trofeja — razgovor s

139
vrhunskim taksidermistom iz Bostona“, objavljen u časopisu Hub
Magazine.
Jane se spusti stubama u dnevnu sobu. — Onda, moram li se
zabrinuti zbog bjesnoće?
Maura pokaže na goli čavao na zidu. — Je li nešto uklanjano odavde?
— Ja se tu brinem hoće li mi otpasti ruka, a ti me pitaš o praznom
mjestu na zidu?
— Jane, ovdje nešto nedostaje. Je li tako bilo i prošli tjedan?
— Aha. Već sam ranije primijetila taj čavao. Mogu pregledati video s
mjesta zločina da provjerim. — Odjednom se namršti. — Pitam se...
— Šta?
Jane se okrene prema Mauri. — Gott je nazvao Jodi Underwood i
tražio od nje Elliotove fotografije iz Afrike. — Pokaže prema praznini na
zidu. — Misliš li da ovo ima veze s tim pozivom?
Maura zbunjeno odmahne glavom. — Nestala fotografija?
— Gott je istoga dana nazvao Interpol u Južnoj Africi. Također u vezi s
Elliotom.
— Zašto bi se tek sad bavio svojim sinom? Nije li Elliot nestao prije
mnogo godina?
— Šest. — Jane opet pogleda prema praznom mjestu na kojem je
nešto nekada visjelo. — U Bocvani.

140
 18

BOCVANA

Koliko dugo čovjek može ostati budan, pitam se dok promatram

Johnnyjevu glavu kako kima obasjana plamenom vatre, poluspuštenih
kapaka, a gornji dio tijela mu se naginje poput stabla koje tek što se nije
prevrnulo. No prstima još obavija pušku u krilu, kao da je ona sastavni dio
njegova tijela, produžetak udova. Cijelu večer ga svi drže na oku i znam da
je Richard u kušnji da mu je otme, ali čak i u polusnu Johnny je previše
strašan da bi se s njime pohrvao. Otkad je umro Isao, Johnny je hvatao san
u kratkim stankama tijekom dana i odlučan je ostati budan cijelu noć.
Nastavi li se tako, za nekoliko će dana pasti u katatoniju ili poludjeti.
Ali u oba će slučaja on biti onaj koji ima pušku.
Prijeđem pogledom po licima oko vatre. Sylvia i Vivian skutrile su se
zajedno. Kose su im jednako nepočešljane, a lica napeta od zabrinutosti.
Čudno je što savana može učiniti ljepoticama. Skine s njih površinski sjaj,
uneredi frizuru, odnese svu šminku i svede ih na meso i kosti. To je ono
što vidim kad ih sad gledam. Dvije žene koje se rastaču na sastavne
elemente. To se već dogodilo i gospođi Matsunaga, koja je svedena na
svoju krhku, slomljenu suštinu. I dalje ne jede. Tanjur s mesom koji sam joj
dala leži joj netaknut pokraj nogu. Nastojeći je natjerati da unese bar
nešto hranjivih tvari u sebe, stavila sam joj dvije pune žlice šećera u čaj, ali
ga je odmah ispljunula i sad me promatra s nepovjerenjem, jer se nisam
pridružila ekipi koja za sve okrivljuje Johnnyja. Za njih sam prešla na
tamnu stranu i špijuniram ih u Johnnyjevo ime, a zapravo jedino što želim
jest naći načina da svi preživimo. Znam da Richard nije čovjek od divljine i
otvorenog prostora, koliko god on mislio da jest. Ovaj trapavi i prestrašeni
Elliot nije se obrijao danima, oči su mu krvave i svakog bi trena mogao

141
početi buncati poput luđaka. Plavuše se raspadaju meni pred očima.
Jedina osoba koja još djeluje pribrano i koja doista zna što čini je Johnny. I
ima moj glas.
Upravo zbog toga me ostali izbjegavaju. Gledaju kroza me i
razmjenjuju skrivene poglede. Šutke si trepću neki Morseov kod.
Izgledamo kao sudionici reality showa Survivor, ali ovaj put u stvarnom
životu, i potpuno mi je jasno da su izglasali moje izgnanstvo s otoka.
Plavuše se prve povuku na spavanje stisnute jedna uz drugu, šapućući
jedna drugoj. Za njima se povuku Elliot i Keiko gotovo neprimjetno, svatko
prema svom šatoru. Nakratko uz vatru ostanemo sami Richard i ja u tišini.
Previše je nepovjerenja između nas. Gotovo mi je nemoguće pojmiti da
sam nekad voljela tog čovjeka. Boravak u savani dao mu je neki privlačan
grub izgled, ali i ogolio njegovu sitnu dušu i taštinu. Pravi razlog zašto mu
se Johnny ne sviđa je taj što se ne može mjeriti s njim. Sve se svodi na to
tko je veće muško. Richard uvijek mora biti junak u vlastitoj priči.
I baš kad zausti kazati mi nešto, oboje primijetimo da je Johnny
budan jer mu oči svijetle u mraku. Richard bez riječi ustane, odšeće do
šatora i sagne se, nestajući u njemu. Sve to vrijeme svjesna sam
Johnnyjeva pogleda. Žari mi lice.
— Gdje si ga upoznala? — upita me. Sjedi tako nepomično naslonjen
na drvo da djeluje kao da je dio njega, kao neki dugačak, žilavi korijen.
— U knjižari, a gdje drugdje. Došao je na potpisivanje svoje knjige
Ubiti ili ne ubiti?
— O čemu se radi u toj knjizi?
— Ha, klasični triler Richarda Renwicka. Junak se nađe zatočen na
nekom otoku s teroristima daleko od svega. Oslanjajući se na svoje
vještine preživljavanja u divljini, ubije ih jednog po jednog. Muškarci
gutaju te knjige kao ludi, tako da nam je knjižara bila puna puncata. Poslije
je s nama iz knjižnice otišao na piće. Bila sam uvjerena da mjerka moju
kolegicu Sadie, ali je na kraju otišao doma sa mnom.
— Zvučiš kao da to nisi očekivala.
— Nisi vidio Sadie.
— A kad je to bilo?
— Ima tome skoro četiri godine. — Dovoljno da mu dosadim,
pomislim u sebi. Dovoljno da se nakupi čemera i žuči i da počne razmišljati

142
o boljim mogućnostima.
— Onda se prilično dobro poznajete — kaže Johnny.
— Trebali bismo.
— Ali nisi uvjerena u to.
— A tko može biti uvjeren?
Johnny pogleda prema Richardovu šatoru. — S nekim ljudima ne
možeš biti siguran. Kao što ne možeš i s nekim životinjama. Moguće je
pripitomiti lava ili slona, čak i imati povjerenja u njih. Ali nikad ne možeš
vjerovati leopardu.
— A koja je Richard životinja po tvojoj procjeni? — pitam ga, samo
napola u šali.
Johnnyju nije smiješno. — Ti meni reci — kaže tiho.
Zamislim se nad četiri godine provedene s Richardom. Četiri godine u
istom krevetu, za istim stolom, no uvijek s osjećajem udaljenosti. On je taj
koji se sve vrijeme držao podalje, koji je frktao nosom na ideju braka, kao
da smo mi iznad toga, ali mislim da je sve vrijeme znao zašto me ne želi
oženiti, samo si to nije htio priznati. Čekao je onu pravu. A ja to nisam.
— Vjeruješ li mu? — upita me Johnny blago.
— Zašto me to pitaš?
— Znaš li tko je on doista i nakon što se poznajete četiri godine? Na
što je sve spreman?
— Ne misliš valjda da je Richard onaj koji...
— A ti?
— To ostali misle o tebi. Da ti ne mogu vjerovati. Da si nas namjerno
doveo u ovaj položaj.
— A ti? Misliš li i ti to?
—Ja mislim da bi nas već poubijao da si to planirao.
Pogleda me netremice u oči. Potpuno sam svjesna puške koju je
odložio pokraj sebe. Dokle god je u njegovim rukama, i mi smo. Zapitam
se jesam li upravo napravila kobnu pogrešku. Povjerila se krivom čovjeku.
— Reci mi što još govore — kaže mi. — Što planiraju?
— Nitko ništa ne planira. Samo su preplašeni. Zaboga, svi smo
preplašeni.
— Nemate razloga biti, sve dok nitko ne učini nešto nepromišljeno.
Sve dok mi vjerujete. Meni, nikom drugom.

143
 Čak ni Richardu, to je ono što misli, ali ne kaže. Zar doista misli da je
Richard kriv za ovo što se dogodilo? Ili je Johnnyjeva strategija da nas
zavadi i zavlada sijući sumnju?
Sjeme se već primilo.
Kasnije te večeri, dok ležim pokraj Keiko u šatoru, razmišljam o svim
onim večerima kad je Richard došao doma kasno. Bio je sa svojim
agentom, tako bi mi rekao. Ili na večeri s izdavačem. Tad sam se najviše
bojala da se spetljao s nekom ženom, a sad se pitam jesam li trebala biti
maštovitija. Je li objašnjenje daleko mračnije i strašnije od obične nevjere.
Vani zuje i bruje rojevi kukaca, a grabežljivci kruže oko logora. Jedino
ih vatra sprječava da ne priđu. I usamljeni muškarac s puškom.
Johnny bi htio da mu vjerujem. Govori mi da će nas zaštititi. Johnny
kaže da ćemo preživjeti ovo i ja mu vjerujem. S tom misli utonem u san.
No zorom se sve promijeni. |

Ovaj put čujem Elliota kako vrišti. Njegovi usplahireni krici: — O, moj
Bože, moj Bože! — probude me i vrate u dnevnu moru stvarnosti. Keiko
nema, tako da sam sama u šatoru. Ne zamaram se ni time da navučem
hlače, nego se iskobeljam iz šatora u majici i gaćicama, zastavši samo da
gurnem noge u gležnjače.
Cijeli je logor na nogama i svi su se okupili oko Elliotova šatora.
Plavuše se drže jedna za drugu, masne i raskuštrane kose i golih nogu na
jutarnjoj hladnoći. I one su, poput mene, izletjele iz šatora samo u
gaćicama. Keiko je pak i dalje u pidžami i sitnim japanskim sandalama.
Samo je Richard potpuno odjeven. Uhvatio je Elliota za ramena i pokušava
ga umiriti, a Elliot samo odmahuje glavom i bunca.
— Otišla je — kaže mu Richard. — Nema je više.
— Mogla se zavući u moju odjeću! Ili pokrivače.
— Pogledat ću opet, dobro? Ali nisam je vidio.
— A što ako ih ima još?
— Još čega? — upitam.
Svi se okrenu prema meni. Vidim nepovjerenje u njihovim očima. Ja
sam ona kojoj ne vjeruju jer sam se pridružila neprijatelju.
— Zmija — kaže Sylvia obgrlivši se rukama. Sva se trese. — Nekako se
uvukla u Elliotov šator.

144
 Spustim pogled prema zemlji kao da ću sad ugledati zmiju kako gmiže
prema mojim cipelama. U ovoj zemlji pauka i insekata koji bodu i grizu,
brzo sam naučila da ne hodam bosa.
— Siktala je na mene — kaže Elliot. — To me je i probudilo. Otvorio
sam oči i ugledao je sklupčanu na mojim nogama. Bio sam uvjeren... —
Zastane obrisati lice drhtavom rukom. — O, moj Bože. Nećemo preživjeti
još tjedan dana!
— Elliote, prestani — zapovjedi mu Richard.
— Kako ću zaspati nakon ovoga? Kako će bilo tko od nas moći spavati,
kad ne znaš što ti se može zavući pod deku?
— Pretpostavljam da se radi o siktavici — javi se Johnny.
Opet mi se uspio bešumno privući iza leđa. Okrenem se iznenađeno i
ugledam ga kako baca kladu u vatru koja se gasi.
— Jesi li je vidio? — upitam ga.
— Ne. Ali Elliot je rekao da je siktala na njega. — Johnny nam priđe sa
svojom vječnom puškom o ramenu. — Je li bila smećkasto-žuta?
Prošarana? Trokutaste glave? — pita Elliota.
— Znam samo da sam vidio zmiju! Misliš da sam je pitao kako se
zove?!
— Siktavice su česte u savani. Vjerojatno ćemo ih još vidjeti.
— Koliko su otrovne? — upita ga Richard.
— Bez protuotrova mogu biti smrtonosne. Ali ako vas to tješi, njihov
je ugriz često suh, bez imalo otrova. Vjerojatno se uvukla u Elliotov krevet
da se zagrije. Tako je to s gmazovima. — Prijeđe pogledom po nama. —
Zato sam vas i upozorio da povučete patentni zatvarač na šatoru do kraja.
— Pa bio je povučen do kraja — pobuni se Elliot.
— Kako se onda uvukla u tvoj šator?
— Dobro znaš da se strašno bojim malarije. Uvijek zatvaram šator do
kraja da mi ne uđu komarči. Nije mi palo ni na pamet da bi se unutra
mogla uvući zmija!
— Možda se uvukla danju — dosjetim se. — Dok nisi bio u šatoru.
— Govorim vam, uvijek zatvaram šator do kraja. I danju.
Johnny bez riječi obiđe Elliotov šator i dođe na suprotnu stranu. Što li
sad traži? Zmiju? Zar misli da se još uvijek skriva ispod platna i čeka priliku
da uđe? Odjednom čučne i izgubi nam se iz vida. Nastane nepodnošljiva

145
tišina.
Sylvia ga zazove nesigurnim glasom. — Je li zmija još tu?
Johnny ne odgovori, nego šutke ustane. Ugledavši mu lice, sva se
smrznem.
— Što je? — upita ga Sylvia. — Što se događa?
— Dođite pa pogledajte sami — kaže on tiho.
Pri dnu, šator je zijevao dugim prorezom donekle prikrivenim
sasušenom travom. Nije to bila obična poderotina, nego pravocrtni prorez
i odmah nam je svima bilo jasno što to znači.
Elliot se s nevjericom okrene oko sebe. — Tko je to napravio? Tko je
razrezao moj šator?
— Svi vi imate noževe — naglasi Johnny. — Svi ste to mogli učiniti.
— Ne svi — javi se Richard. — Mi smo spavali. Ti si jedini proveo noć
vani i držao stražu, kako ti to zoveš.
— Otišao sam skupiti drva u sam cik zore — odgovori Johnny
odmjerivši Richarda od glave do pete. — A koliko si ti već dugo budan i
odjeven?
— Vidite li što nam radi, ha? — Richard se obrati svima nama. — Ne
zaboravite da je on taj koji ima pušku. Da je on glavni sve ovo vrijeme
otkad su stvari krenule po zlu.
— Zašto baš moj šator? — javi se Elliot piskutavim glasom od kojeg
nas sve uhvati panika. — Zašto baš ja?
— Muški — tiho će Vivian. — Prvo se rješava svih muških. Ubio je
Clarencea. Onda Isaa. A sad Elliot...
Richard zakorači prema Johnnyju, a ovaj odmah podigne pušku i
usmjeri cijev prema Richardovim grudima. — Odbij — zapovjedi mu
Johnny.
— Tako dakle — kaže Richard. — Prvo će ubiti mene, a onda Eliota. A
šta je sa ženama, Johnny? Možda je Millie na tvojoj strani, ali nas ostale ne
možeš sve savladati. Ne ako ti se usprotivimo.
— Ti si taj — kaže Johnny. — Ti stojiš iza svega ovog.
Richard napravi još jedan korak prema Johnnyju. — Ja sam taj koji će
te zaustaviti.
— Richarde — zavapim. — Ne čini to.
— Millie, vrijeme je da izabereš stranu.

146
 — Nema tu strana! Moramo razgovarati o ovome. Biti razumni.
Richard napravi još jedan korak. Izaziva ga. To je borba živaca. Savana
mu je oduzela razum i sad se jedino vodi sirovim bijesom prema svom
protivniku. I prema meni, koja sam ga izdala. Vrijeme kao da se usporilo i
bolnom jasnoćom primjećujem svaki detalj. Znoj na Johnnyjevu čelu.
Pucketanje grančice pod Richardovim potplatom. Johnnyjevu šaku,
stegnutu i spremnu za paljbu.
Vidim i Keiko — malu, krhku Keiko — kako se bešumno prišuIjala
Johnnyju iza leđa. I vidim kamen koji mu se sruči na glavu.

Još je živ. Nekoliko minuta nakon udarca otvori oči. Kamen mu je

rascijepio kožu na glavi i iz rane je iscurilo zastrašujuće mnogo krvi, ali mu
je pogled bistar i potpuno pribran.
— Griješite, svi gadno griješite — kaže. — Poslušajte me.
— Nitko te više ne sluša — javi se Richard. Njegova se sjena nadvije
nad Johnnyja. Sad je on onaj koji drži pušku, onaj koji vlada situacijom. I
promatra ga odozgo.
Johnny bolno zastenje pokušavajući ustati, ali jedva se uspije
uspraviti. — Bez mene nećete preživjeti.
Richard pogleda ostale, koji su okružili Johnnyja. — Hoćemo li glasati?
Vivian odmahne glavom. — Ja mu ne vjerujem.
— Šta ćemo onda s njim? — javi se Elliot.
— Zavezat ćemo ga. Eto što. — Richard kimne prema plavušama. —
Nađite neki konopac.
— Ne. Ne — kaže Johnny jedva se osovivši na noge. Iako se jedva drži
na njima, ulijeva strah, tako da se nitko ne usuđuje srušiti ga. — Ubij me
ako hoćeš, Richarde. Ovdje i sada. Ali me nećete vezati. Ne želim ovdje
ostati bespomoćan.
— Hajde, vežite ga! — prasne Richard na plavuše, ali se one ne
pomaknu.
— Elliote, daj ti!
— Samo probaj — zareži Johnny.
Elliot poblijedi i povuče se.
Johnny se okrene prema Richardu. — Znači ti sad imaš pušku, ha?
Pokazao si svima da si alfa-mužjak. Je li to bio smisao ove igre?

147
 — Igre? — Elliot odmahne glavom. — Ne, samo pokušavamo ostati
živi.
— Onda ne vjerujte njemu — kaže Johnny.
Richard stisne pušku čvršće. O, moj Bože, pa on će stvarno pucati.
Hladnokrvno će ubiti nenaoružana čovjeka. Bacim se prema cijevi da je
spustim, no dočeka me Richardov šamar zbog kojeg se optužim po zemlji.
— Je l‘ nas ti hoćeš sve ubiti, Millie? — zadere se na mene. — Je l‘ to
hoćeš?
Prijeđem prstima po bolnom obrazu. Ovo je prvi put da me je udario.
Da se to dogodilo bilo gdje drugdje, već bih zvala policiju, ali ovdje nemam
izlaza. Nemam koga zvati u pomoć. Pogledam ostale, ali ne vidim
suosjećanje u njihovu pogledu. Plavuše, Keiko, Elliot — svi se slažu s
Richardom.
— Dobro onda — javi se Johnny. — Richarde, ti imaš pušku. Možeš je
upotrijebiti kad god zaželiš. Ali ako me hoćeš ubiti, morat ćeš mi pucati u
leđa — kaže i krene se udaljavati.
— Vratiš li se u logor, ubit ću te! — vikne Richard za njim.
Johnny odgovori preko ramena: — Radije ću riskirati u savani.
— Držat ćemo stražu! Ako te ugledamo u blizini...
— Nećete. Imam više povjerenja u divlje životinje — kaže Johnny i
baci pogled prema meni. — Pođi sa mnom, Millie. Molim te.
Pogledam Richarda, pa opet Johnnyja, paralizirana izborom.
— Ne, ostani s nama — javi se Vivian. — Uskoro će nas početi tražiti
avionom.
— Dok avion dođe, svi ćete biti mrtvi — kaže Johnny. Pruži ruku
prema meni. — Ja ću se pobrinuti za tebe, kunem se. Neću dopustiti da ti
se išta dogodi. Millie, vjeruj mi, preklinjem te.
— Ne budi luda — javi se Elliot. — Njemu ne možeš vjerovati.
Pomislim na sve što je pošlo po zlu. Na Clarencea, na Isaa, na njihovo
meso otrgnuto od kostiju. Na džip koji se pokvario odjednom i bez
vidljivog razloga. Na zmiju u Elliotovu rasparanom šatoru. Sjetim se što mi
je Johnny otkrio o sebi prije samo neki dan kad mi je rekao da je kao
dječak skupljao zmije. Tko osim njega zna uhvatiti i držati ljuticu
jamičarku? Ništa od ovoga što se dogodilo nije bilo slučajno. Svi smo ovdje
trebali umrijeti, a jedino je Johnny mogao izvesti taj plan.

148
 On iz mog pogleda shvati što sam odlučila i lice mu se bolno zgrči, kao
da sam mu zadala smrtni udarac. Zastane na tren kao poražen, obješenih
ramena, s bolnom sjenom na licu. — Učinio bih sve za tebe — kaže mi
nježno, pa odmahne glavom, okrene se i udalji.
Mi se ne pomaknemo ni nakon što nestane iz vida.

— Misliš da će se vratiti? — upita Vivian.

Richard potapša pušku koja leži pokraj njega i koju sad stalno drži
nadohvat ruke. — Ako proba, čekat ću ga spreman.
Sjedimo podalje od razbuktale ogromne logorske vatre koju je naložio
Elliot. Pakleni plamen usred mraka. Plamen je previsok i prevruć da bude
ugodno pored njega. I makar je potrošio nerazumno mnogo drva,
razumijem zašto je imao potrebu toliko ga potpiriti. Tjera od sebe čak i
životinje koje nas sad promatraju. Ne vidimo drugu vatru u mraku, pa se
pitam kamo je nestao Johnny u tom crnilu? Koji će ga to trikovi održati u
životu pokraj svih onih očnjaka i kandži oko njega?
— Držat ćemo stražu u parovima — najavi Richard. — Nitko ni u
jednom trenutku ne smije ostati sam vani. Elliot i Vivian će uzeti prvu
smjenu. Sylvia i ja ćemo uzeti drugu. To će biti dovoljno da dočekamo
jutro. Nastavimo li ovako i ostanemo pribrani, bit će sve u redu dok se ne
pojavi avion.
Bolno mi je jasno da sam izostavljena sa straže. Razumijem zašto se
od Keiko ne očekuje da išta učini. Nakon što je neočekivano oborila
Johnnyja, opet se povukla u sebe. No sad barem jede. Pojela je nekoliko
žlica graha iz konzerve i šaku krekera. Ali ja sam potpuno sposobna i
spremna pomoći, no nitko me neće ni pogledati.
— A što je sa mnom? — javim se. — Što da ja radim?
— Prepusti sve nama, Millie. Ti ne trebaš ništa — odgovori tonom koji
ne trpi prigovore, a svakako ne od žene koja se drznula jednom stati na
Johnnyjevu stranu. Bez riječi se udaljim od vatre i zavučem u šator.
Večeras opet spavam s Richardom jer me Keiko više ne želi u svom šatoru.
Ja sam izopćenik i izdajica koji bi je mogao ubiti u snu.
Sat poslije Richard uđe u šator, a ja sam još budna.

149
 — Među nama je gotovo — kažem mu.
Ne da mu se raspravljati. — Da. Očito.
— I koju ćeš onda izabrati? Sylviju ili Vivian?
— Zar je to bitno?
— Ne. Pretpostavljam da nije. Koja god bila, sve se svodi na to da
pojebeš neku novu.
— A što je s tobom i Johnnyjem? Priznaj, bila si spremna napustiti me
i izabrati njega.
Okrenem se prema Richardu, ali mu vidim tek obris uokviren svjetlom
logorske vatre koja je obasjala platno. — Ali ostala sam, zar ne?
— Samo zato što mi sad imamo pušku.
— I to te čini pobjednikom, ha? Kraljem savane?
—Ja se tu borim za naše jebene živote. Svi to razumiju. Zašto ti ne
možeš?
Odgovorim mu uz dug i bolan uzdah. — Razumijem ja sve, Richarde.
Znam da misliš kako si dobro učinio. Iako nemaš blagog pojma kako dalje.
— Bez obzira na naše međusobne probleme, Millie, sad se moramo
držati skupa ili nećemo preživjeti. Mi imamo pušku, namirnice i brojčanu
prednost. Noja ne mogu predvidjeti što će Johnny učiniti. Hoće li samo
pobjeći u divljinu ili se vratiti i pokušati nas dokrajčiti — kaže i zamisli se.
— Napokon, mi smo svjedoci.
— Svjedoci čega? Je li ga itko vidio kako ubija? Ne možemo dokazati
da je učinio išta loše.
— Onda to prepusti policiji. Nakon što izvučemo živu glavu.
Ostanemo ležati neko vrijeme u tišini. Kroz šatorsko se platno čuje
kako Elliot i Vivian razgovaraju pored vatre dok stražare. Čuje se i zujanje
insekata i udaljeni žamor hijena, a ja se pitam je li Johnny još živ tamo u
mraku ili ga upravo trgaju i razvlače divlje životinje.
Richard dlanom prijeđe po mome. Polako, oprezno, njegovi se prsti
isprepletu s mojima. — Ljudi krenu dalje svojim putem, Millie. To ne znači
da su posljednje tri godine bačene u vjetar.
— Četiri godine.
— Sad više nismo oni isti ljudi kao kad smo se sreli. Takav je život i
trebamo to prihvatiti zrelo. Razmisliti kako ćemo podijeliti naše zajedničke
stvari i što ćemo reći prijateljima. Bez dramatiziranja.

150
 Njemu je to puno lakše reći nego meni. Da, ja sam prva rekla da je
između nas gotovo, ali on je zapravo taj koji odlazi. Sad shvaćam da me
već dugo, dugo napušta. Na ovom afričkom putovanju je to samo
osvijestio, jer se pokazalo koliko nismo jedno za drugo.
Možda sam ga nekoć i voljela, ali mislim da mi nikad nije bio drag.
Posebno ne sad kad tako hladnokrvno planira naš prekid. Kad mi
objašnjava da je prvo što moram učiniti kad stignem u London — naći novi
stan. Hoće li me sestra primiti k sebi dok ga ne nađem? A tu su i sve te
stvari koje smo zajedno kupili. Ja mogu uzeti posuđe, a CD-ove i
elektroniku će zadržati on. Je li to u redu? Prava je sreća da nemamo
nekog kućnog ljubimca oko kojega bismo se svađali. Razmišljam koliko
smo daleko dogurali od one noći kad smo, skutreni na kauču, zajedno
planirali put u Bocvanu. Kad sam zamišljala nebo posuto treperavim
zvijezdama i kako ispijamo koktele pored logorske vatre, a ne ovo
birokratsko ugovaranje rastanka.
Okrenem mu leđa.
— U redu — kaže on. — Razgovarat ćemo o tome poslije. Kao
civilizirani ljudi.
— Aha — promrmljam. — Civilizirani.
— Sad moram malo odspavati. Za četiri sata preuzimam stražu.
Bile su to njegove posljednje riječi.

Probudim se u mraku i na trenutak nemam pojma u kojem sam

šatoru. Onda mi se sve vrati poput udarca. Čak je i bol tjelesna.
Prekinula sam s Richardom. Preda mnom su dani samoće. U šatoru je
tako mračno da ne razaznajem leži li pored mene. Pružim ruku, ali pipam
samo prazninu. To je moja budućnosti. Morat ću se naviknuti spavati
sama.
Uto začujem pucketanje grančice. Netko je — ili nešto — prošao
pored šatora.
Pokušam razabrati bilo što kroz šatorsko platno, ali je tako mračno da
ne vidim ni svjetlo logorske vatre. Tko je dopustio da gotovo zgasne?
Netko mora ubaciti drva prije nego što se potpu no ugasi. Navučem hlače i
posegnem za gležnjačama. Usprkos svoj toj priči kako moramo biti na

151
oprezu i držati stražu, ovi maloumnici nisu bili u stanju održati ni
najosnovniju stvar koja nas štiti.
I baš kad povučem patent na šatoru, zagrmi puška.
Začujem ženu kako vrišti. Sylvia? Vivian? Ne znam koja je, ali glas je
uspaničen. — Ima pušku! O, Bože, ima...
Pipkam u mraku, tražeći svoj ruksak u kojem držim baterijsku lampu.
U trenutku kad rukom napipam kopču, zagrmi i drugi pucanj.
Izletim iz šatora, ali jedino što vidim su sjene. Nešto promakne pored
umirućeg žara. Johnny. Došao se osvetiti.
Zagrmi i treći pucanj. Jurnem u tamu žbunja. Već sam stigla do žice
koja ograđuje logor kad se spotaknem o nešto i padnem na koljena.
Napipam toplo meso i dugu zapetljanu kosu. I krv.
Jedna od plavuša, pomislim.
Kao oprljena osovim se na noge i jurnem slijepo u mrak. Začujem
zvonce kad nogom zapnem za žicu.
Sljedeći metak prozuji pokraj mene.
No sad me je već prekrila tama i Johnny me ne može vidjeti. Iza sebe
čujem krikove užasa i još jedan, konačni gromoglasan pucanj.
Nemam izbora. Jurnem u tamu sama.

152
 19

BOSTON

— Stalno ima potrebu pokazati se kao faca. Čovjek bi pomislio da će

se barem potruditi pojaviti na vrijeme — progunđa Crowe, namršteno
gledajući na svoj ručni sat. — Trebao je biti ovdje prije dvadeset minuta.
— Sigurna sam da detektiv Tam ima dobar razlog zašto kasni — kaže
Maura, stavljajući desnu bedrenu kost Nepoznate Netko u svoj anatomski
položaj. Pritom kost zlokobno zazveči na stolu od nehrđajućeg čelika. Pod
hladnim kliničkim svjetlom mrtvačnice, kosti su izgledale plastično i
umjetno. Odstraniš li kožu i meso s mlade žene, ostaje ti samo ovo: splet
kostiju koje su nekada nosile meso. Obično kad u mrtvačnicu dospije neki
kostur, on nije potpun. Nedostaju sitne kosti šake i stopala koje strvinari
odnesu. No ova je Nepoznata Netko bila umotana u ceradu i zakopana
dovoljno duboko da je ne uznemire kandže, zubi i kljunovi. Umjesto njih,
njezinim su se mesom i unutarnjim organima pogostili insekti i mikrobi,
očistivši je do kosti. Maura ih je posložila preciznošću velikog stratega koji
se sprema odigrati anatomsku partiju šaha.
— Svi misle da je on neki intelektualac, samo zato što je Azijac —
opet se požali Crowe. — E, pa nije baš tako pametan kao što misli.
Maura nije imala nikakve namjere voditi ovaj, a zapravo ni ikakav
drugi razgovor s detektivom Croweom. Kad bi taj započeo neku od svojih
tirada o tuđoj nesposobnosti, obično bi mete bili odvjetnici i suci. No
Mauri je sad smetalo što gunđa protiv vlastitog partnera, detektiva Tama.
— Ima u njemu i nečega podlog, nisi primijetila? Radi mi iza leđa, ali
ne znam što — nastavi Crowe. — Neki sam dan vidio dokument na
njegovom laptopu i pitao ga što mu je to. A on je samo stisnuo tipku ,,Esc“
i zatvorio ga. Kaže, nešto na čemu radi sam. Ha!

153
 Maura pridruži lisnu kost lijeve noge goljenici i položi ih jednu pored
druge poput koštanih tračnica.
— No uspio sam vidjeti da se radi o VICAP-u. Šta skriva od mene?
Koju to igru igra?
Maura mu odgovori ne podižući pogleda s kostiju: — Nije
protuzakonito zatražiti podatke s VICAP-a.
— A da to ne kaže partneru? Govorim ti, on je podlac. Osim toga, ne
bavi se našim slučajem.
— Možda se i radi o vašem slučaju.
— Zašto to onda skriva? Zato da stvar izvuče na vidjelo u pravi
trenutak i sve zadivi? Iznenađenje, genijalni detektiv Tam rješava slučaj!
Aha, jedva čeka da me osramoti.
— To mi ne sliči na njega.
— Ne znate vi još njega, doktorice.
Ali tebe znam, pomisli Maura. Cijela ova njegova tirada klasičan je
primjer projekcije. Ako itko traži pažnju, onda je to Crowe, kojega kolege
zovu holivudski murjak. Čim primijeti neku televizijsku ekipu u blizini, eto
ga kod njih, osunčan i spreman za snimanje u svom krojenom odijelu. Dok
je Maura polagala i posljednju kost na stol, Crowe je na glasovnoj pošti
Tamova mobitela ostavljao još jednu bijesnu poruku. Koliko li je
jednostavnije nositi se s nijemim mrtvacima. Dok je Nepoznata Netko
strpljivo ležala na stolu, Crowe je hodao prostorijom gore-dolje isijavajući
otrovne neprijateljske osjećaje.
— Hoćete li čuti što imam za reći o ostacima Nepoznate Netko,
detektive? Ili biste radije pričekali pisani izvještaj? — upita ga Maura,
nadajući se da će reći ovo drugo i pustiti je na miru.
On bijesno gurne mobitel u džep. — No da, da. Hajde. Šta imamo?;
— Na sreću, imamo cijeli kostur, tako da ne moramo ekstrapolirati.
Radi se o ženskoj osobi dobi između osamnaest i trideset pet godina. Na
temelju duljine bedrene kosti, procjenjujem da je imala sto šezdeset dva
ili tri centimetra. Modeliranjem kostiju lica možemo dobiti neku ideju
kako je izgledala, ali ako pogledate — lubanju... — Tu Maura podigne
lubanju i zagleda se u nosne kosti.
Okrene lubanju naopako da bolje pogleda gornje zube. — ... uski
nosni otvori, visok nosni korijen. Glatki sjekutići gornje čeljusti. Sve se

154
slaže s karakteristikama bijelca.
— Bijela cura.
— Aha, s lijepo formiranim prirodnim zubima. Sva četiri umnjaka su
izvađena i nije imala karijesa. Zubi su joj savršeno ravni.
— Bogata bijela cura. Nije iz Engleske.
— Vjerujte mi, Englezi već jesu otkrili ortodonciju. — Pokušavajući
više ne obraćati pažnju na njegove dosadne komentare, Maura se
usredotoči na prsni koš. Pogled joj se opet zaustavi na zarezotini u
ksifoidnom nastavku. Pokuša razmisliti što bi još moglo ostaviti takav trag
na prsnoj kosti, ali jedino joj je logično objašnjenje bila oštrica noža.
Zarežeš li nožem duž trbuha nagore, upravo će se tu zaustaviti tvoja
oštrica, na ovom koštanom štitu koji čuva srce i pluća.
— Možda se radi o ubodnoj rani — javi se Crowe. — Možda ju je
pokušao ubosti u srce.
— I to je moguće, pretpostavljam.
— Ali vi i dalje smatrate da joj je izvađena utroba kao Leonu Gottu?
— Mislim da su sve opcije na stolu.
— Možete li mi dati bolje vrijeme smrti?
— Ne postoji bolje vrijeme smrti. Samo preciznije.
— Što god.
— Već sam vam na mjestu gdje je zakopana rekla da je za potpunu
skeletizaciju potrebno nekoliko mjeseci, pa čak i godina, ovisno o tome
koliko je leš duboko zakopan. Sve su procjene tu neprecizne, ali mi
činjenica da je došlo do značajne disartikulacije govori kako... —
Odjednom prekine rečenicu, primijetivši nešto na prsnim rebrima. Na
mjestu gdje je leš zakopan nije primijetila taj detalj, a čak su i ovdje pod
jasnom rasvjetom mrtvačnice tragovi bili jedva primjetni. Tri paralelna
zareza sa stražnje strane rebra, baš poput onih na ženinoj lubanji. To je
napravilo isto oruđe, pomisli Maura.
Uto se širom otvore vrata mrtvačnice i uđe detektiv Tam.
— Kasniš tričetvrt sata — obrecne se na njega Crowe. — Zašto si
uopće i dolazio?
Tam ga jedva i pogleda, sav usredotočen na Mauru. — Imam odgovor
na vaše pitanje, doktorice Isles — kaže i pruži joj mapu sa spisima.
— Što? Zar sad radiš za mrtvozornika? — pobuni se Crowe.

155
 — Doktorica Isles zamolila me za uslugu.
— Zanimljivo da mi to uopće nisi spomenuo.
Maura otvori mapu i pogleda prvu stranicu. Zatim sljedeću, pa još
jednu.
— Tame, ne volim kad se nešto skriva od mene — kaže Crowe — a
posebno kad to čini moj partner.
— Jeste li rekli detektivki Rizzoli za ovo? — prekine ga Maura
pogledavši Tama.
— Još nisam.
— Onda je najbolje da je odmah nazovemo.
— Zašto sad uvlačite detektivku Rizzoli u ovo? — javi se Crowe.
Maura baci pogled prema kostima na stolu. — Zato što ćete vi i
detektivka Rizzoli zajedno raditi na ovom slučaju.

Za murjaka koji se pridružio Odjelu za umorstva tek prije mjesec

dana, Johnny Tam pokazao se munjevito brzim u snalaženju s FBI-evim
mrežnim Programom hvatanja nasilnih zločinaca, također poznatim pod
kraticom VICAP. S nekoliko brzih pokreta na tipkovnici, Tam se ulogirao na
portal Law Enforcement Enterprise kojim policija ima pristup FBI-evoj bazi
podataka s više od 150 000 slučajeva nasilnih zločina diljem SAD-a.
— Prava je gnjavaža unositi izvještaje o rezultatima kriminalističke
analize u bazu — kaže Tam. — Nikome se ne da odgovarati na dvjesto
pitanja i napisati cijeli članak samo kako bi unio svoj slučaj u bazu
podataka. Zato sam uvjeren da je ovaj popis zločina tek djelomičan. Ali
ono što dospije na VICAP je stvarno uznemirujuće. — Okrene svoj laptop
prema ostalima za stolom za sastanke, tako da mogu vidjeti što se
prikazuje na zaslonu. — Ovo su rezultati moje preliminarne pretrage na
temelju početnih postavki. Svi su se slučajevi dogodili u posljednjem
desetljeću. Sažetak ćete naći u mapama koje sam vam dao.
Maura je s drugog kraja stola promatrala Jane, Frosta i Crowea kako
listaju obiman snop papira koje im je Tam podijelio. Kroz zatvorena vrata
dopirao je smijeh iz hodnika, a zvonce najavilo dolazak dizala, no u ovoj se
prostoriji moglo čuti tek šuštanje stranica i sumnjičavo mrmljanje. Maura
je vrlo rijetko prisustvovala sastancima detektiva na kojima se raspravlja o
pojedinom slučaju, ali ju je Tam zamolio da jutros bude prisutna u ulozi

156
savjetnice.
Osjećala se nelagodno u ovoj prostoriji za murjake, jer joj je bilo
ugodnije u mrtvačnici. Tamo joj mrtvaci bar nisu mogli osporiti mišljenje, a
ovdje je to bilo pitanje trenutka.
Crowe baci list papira na svoju hrpu. — Znači, ti misliš da je sve ove
zločine diljem zemlje počinila jedna te ista osoba. I sad ćeš je pronaći ne
maknuvši se od svog radnog stola i igrajući lutriju na VICAP-u?
— Prvi je popis samo prvi korak — kaže Tam. — Radi se o
preliminarnoj bazi podataka s kojima mogu raditi.
— Pa tu su ubojstva u osam saveznih država! Tri žene, osam
muškaraca. Devet bijelaca, jedan Latinoamerikanac, jedan crnac. Dobni
raspon je ogroman, od dvadeset do šezdeset četiri. Koji ubojica ima ovako
sjeban obrazac zločina?
— Znaš da se nevoljko slažem s Croweom — javi se Jane — ali sad
ima pravo. Žrtve se previše razlikuju. Ako misliš da se radi o jednom te
istom počinitelju, zašto je izabrao baš ove žrtve? Koliko vidim, nemaju
ničega zajedničkog.
— Ono s čim sam krenuo i što im je zajedničko je prva stvar koju je
doktorica Isles primijetila na Nepoznatoj Netko: narančasto najlonsko uže
oko članaka nogu. Baš kao kod Gotta.
— Nas dvije smo već razgovarale o tome — prekine ga Jane. —
Mislim da to nije dovoljno snažna veza.
Maura primijeti da je Jane nije ni pogledala dok je govorila.
Zar se nešto ljuti na mene, pomisli. Možda misli da se ne trebam
igrati murjaka i da mi je mjesto u mrtvačnici sa skalpelom u ruci?
— To je sve što povezuje tucet ubojstava? Vezanje užetom? — javi se
Crowe.
— Obje su žrtve vezane užetom ispletenim od niti petomilimetarskog
najlona — kaže Tam.
— Koji možeš kupiti u svakoj željezariji u zemlji — obrecne se Crowe.
— Zaboga, mogao bih ga sad naći u svojoj garaži.
— Najlonsko uže nije bila jedina ključna riječ u pretrazi — nastavi
Tam. — Sve su ove žrtve pronađene obješene za noge. Neke s grana
drveća, druge s greda.
— To i dalje nije dovoljno da se smatra ubojičinim potpisom — kaže

157
Crowe.
— Dajte mu da završi, detektive Crowe — javi se Maura. Do tog
trenutka jedva da je prozborila i riječ, ali više nije mogla držati jezik za
zubima. — Možda ćete onda shvatiti u kom smjeru ide. Doista je moguće
da postoji veza između naša dva slučaja i ovih ostalih diljem zemlje.
— A vi i Tam ćete je izvući kao zeca iz šešira — kaže Crowe izvlačeći
šaku listova iz mape i prostirući ih po stolu. — Okej, da vidimo što ste
otkrili. Žrtva broj jedan, pedesetogodišnji bijeli odvjetnik iz Sakramenta.
Nađen prije šest godina kako visi obješen za noge u garaži, vezanih nogu i
ruku, zaklan.
— Žrtva broj dva, dvadesetdvogodišnji kamiondžija hispanskog
podrijetla, nađen kako visi obješen za noge u Phoenixu u državi Arizoni.
Ruke i noge vezani, tragovi paljenja i porezotina po cijelom torzu,
odrezano spolovilo. Ha. Zgodno. Da pogodim: narkokartel.
— Žrtva broj tri, tridesetdvogodišnji muškarac, bijelac, osuđivan za
sitnu krađu, pronađen kako visi naglavačke s drveta u Maineu, rasporene
utrobe, organi uklonjeni. Ups, ovdje već znamo tko je počinitelj. Izdanje
nalog za uhićenje njegovog bivšeg prijatelja. Dakle, tog možemo skinuti s
popisa. — Crowe podigne glavu. — Da nastavim, doktorice Isles?
— Vezani članci i uže nisu jedina stvar.
— Aha, znam. Tu su i tri porezotine, vjerojatno napravljene nožem, a
možda i ne. To nas samo može odvesti na krivi trag. Možda je Tamu draže
igrati se lovice s vama, ali ja se moram posvetiti svom slučaju. A vi mi i
dalje ne znate reći kad je umrla Nepoznata Netko.
— Iznijela sam vam svoju procjenu vremena smrti.
— Aha, prije otprilike dvije i dvadeset godina. Stvarno precizno.
— Detektive Crowe, vaš je partner potrošio sate i sate radeći na ovoj
analizi. Dajte ga barem saslušate.
— No dobro — oporo će Crowe, bacivši kemijsku na stol. — Hajde,
Tame. Reci nam kako su svi ovi mrtvaci povezani s našom Nepoznatom
Netko.
— Nisu svi — kaže Tam. Iako je u prostoriji narasla temperatura, on
se nije dao nimalo smesti. — Onaj prvi popis koji sam vam dao samo je
početni izbor umorstava na temelju vrste užeta i činjenice da su žrtve
nađene obješene naglavce. Pretragu sam zatim suzio ključnom riječi

158
,,evisceracija“, jer znamo da se to dogodilo Gottu. A doktorica Isles sklona
je vjerovati da se isto dogodilo i s Nepoznatom Netko, što temelji na
zarezotini na prsnoj kosti. Pri toj pretrazi VICAP je izbacio još neka imena
žrtava kojima je samo izvađena utroba, ali nisu nađene obješene za
konopac.
Jane pogleda Frosta. — Ovo se ne čuje svaki dan: samo im je izvađena
utroba.
— Dok sam proučavao dosjee s ovim slučajevima evisceracije, jedan
mi je posebno zapeo za oko, star četiri godine. Žrtva je bila
tridesetpetododišnja planinarka iz Nevade koja je kampirala s prijateljima,
još jednom ženom i dva muškarca. Međutim, samo je ona pronađena.
Ostali se i dalje smatraju nestalima. Procjena smrti, koja se temeljila na
nalazu insekata, bila je da je umrla tri do četiri dana prije. Tijelo je još bilo
dovoljno očuvano da mrtvozornik utvrdi kako joj je izvađena utroba.
— Tri do četiri dana u divljini i svejedno je ostala dovoljno očuvana da
to zaključi? — javi se Crowe.
— Da, jer nije ostala ležati na zemlji. Tijelo je pronađeno na drvetu,
prebačeno preko grane. Evisceracija i elevacija. To me natjeralo da se
pitam je li ključ rješenja ova kombinacija postupaka. To je ono što lovci
čine s divljači. Objese je i izvade utrobu. To me vratilo na slučaj Leona
Gotta i njegovu povezanost s lovom i lovcima. Ponovo sam otvorio bazu
podataka na VICAP-u i krenuo ispočetka. Ovaj sam put tražio neriješene
slučajeve u divljini. Sve žrtve kojima su nađeni tragovi porezotine na
prsnoj kosti ili nešto što odgovara evisceraciji. I tad sam pronašao nešto
zanimljivo. Ne samo jednu žrtvu nego cijelu skupinu koja je nestala baš
kao ono četvero planinara u Nevadi. Prije tri godine nestala su tri lovca na
jelene u Montani. Sva trojica muškarci. Jedan je poslije pronađen
djelomice skeletiziran i zaglavljen među granama drveta. Nekoliko mjeseci
poslije pronađena je samo čeljusna kost drugog muškarca u blizini jazbine
planinske pume. Mrtvozornik je pretpostavio da se radi o napadu
medvjeda ili pume, ali medvjed ne bi tijelo odvukao na drvo, zbog čega je
mrtvozornik zaključio da se ipak radilo o pumi. Iako nisam siguran da
pume odvlače plijen na stablo.
— Kažeš da se radilo o lovcima, što znači da su bili naoružani —
primijeti Frost. — Kako je ubojica mogao savladati tri muškarca s

159
puškama?
— To je dobro pitanje. Jedna puška nikad nije pronađena. Ostale
dvije su nađene u njihovu šatoru. Bit će da ih je netko iznenadio.
Iako je do tog trenutka bila sumnjičava, Jane se sad nagne prema
Tamu. — Što još znaš o onoj planinarki iz Nevade? Što je mrtvozornik
rekao o uzroku smrti?
— U tom je slučaju također sumnja pala na planinsku pumu. No ovdje
govorimo o četvero planinara, od kojih su dvoje bili muškarci. Stoga je
uzrok smrti ostavljen kao „neutvrđen'.
— Zar je puma mogla sama svladati četiri odrasle osobe?
— Ne znam — kaže Tam. — To pitanje moramo postaviti specijalistu
za velike mačke. Čak i da ih je doista ubila sve četvero, mrtvozornika je
mučila jedna stvar zbog koje je planinarka i ubačena u VICAP-ovu bazu
podataka.
— Porezotina na prsnoj kosti?
— Da. I tri čahure. Pronađene su u blizini na zemlji. Planinari nisu bili
naoružani, ali čini se da netko u blizini jest. — Tam pogledom prijeđe
preko sve troje detektiva. — Pretraživanje sam započeo s najlonskim
užetom, a završio sa sasvim drugim poveznicama. Evisceracijom i
elevacijom. I područjima gdje ima lovaca.
— A što je s onim sitnim lopovom iz Mainea, koji je pronađen
rasporen kako visi s drveta? — upita Frost. — Rekao si da su imali
osumnjičenog za taj slučaj.
Tam kimne glavom. — Njegovo je ime Nick Thibodeau, navodni žrtvin
prijatelj. Bijelac, sto osamdeset tri centimetra, devedesetak kilograma.
Osuđivan za provalu i pljačku, napad i premlaćivanje.
— Dakle, s povijesti nasilnog ponašanja.
— Nesumnjivo. A pazite sad ovo. Taj Thibodeau je strastveni lovac na
jelene. — Tam opet okrene svoj laptop da im pokaže na zaslonu
fotografiju mladića vojnički kratke kose i oštra pogleda. Na njoj je stajao
pored svog trofeja, djelomice oderanog mužjaka jelena obješenog o drvo
za stražnje noge. Čak se i ispod debele lovačke odjeće moglo nazreti da se
radi o mišićavom i snažnom muškarcu široka vrata i mesnatih podlaktica.
— Ova je fotografija snimljena prije otprilike šest godina. Sad izgleda
malo starije — napomene Tam. — Odrastao je u saveznoj državi Maine,

160
dobro poznaje divljinu i oružje. Sudeći po ovoj fotografiji, također zna
kako raskomadati jelena.
— A možda i drugu krupnu divljač — javi se Maura. — I tu je naša
zajednička nit koja povezuje slučajeve: lov. Možda je lov na jelene dosadio
Thibodeauu. Možda mu je ovo ubojstvo postalo tako uzbudljivo da je
odlučio loviti opasniji plijen. Uzmite samo u obzir vremenski raspon ovih
ubojstava. Thibodeauov je prijatelj ubijen, obješen i lišen utrobe prije pet
godina. Otada se Thibodeauu gubi svaki trag. Godinu poslije, četiri
nenaoružana planinara žrtve su napada u Nevadi. Godinu nakon toga to
su tri lovca u Montani. Ubojica kao da svjesno povećava rizik da bi izazov
bio uzbudljiviji.
— Leon Gott također bi bio izazovna meta — složi se Frost. — Bio je
naoružan do zuba i dobro poznat među lovcima. Ubojica je sigurno čuo za
njega.
— Ali zašto bi onda lovio Nepoznatu Netko? —javi se Crowe. —
Ženu? Kakav je izazov u tome?
Jane frkne nosom. — Aha, jer smo mi slabašna, bespomoćna
stvorenja. Tko kaže da ona nije isto bila lovac?
— A ne zaboravite i Jodi Underwood. I ona je žena — napomene
Frost. — A njeno se ubojstvo čini povezanim s Gottovim.
— Mislim da se ovdje moramo usredotočiti na Nepoznatu Netko —
kaže Tam. — Ako je ubijena prije više od šest godina, ona bi mogla biti
jedna od njegovih prvih žrtava. Identifikacija bi mogla biti ključna za
razrješenje slučaja.
Jane zatvori svoju mapu i obrati se Tamu: — Ti i Maura činite mi se
kao dobar tim. Kad ste se prije povezali?
— Kad me je zamolila da pretražim VICAP-ovu bazu podataka sa
sličnim slučajevima — odgovori Tam. — Tu sam ja preuzeo stvar u ruke.
Jane pogleda Mauru. — Mogla si me i nazvati.
— Mogla sam — prizna Maura — ali jedino što sam imala bio je
predosjećaj. I nisam ti htjela uzimati vrijeme. — Ustane namjeravajući
otići. — Hvala vam, detektive Tame. Sve ste pokrili i ja nemam što dodati.
Vraćam se u mrtvačnicu. — Onamo gdje j doista i pripadam, među
poslušne mrtvace, pomisli u sebi i izađe iz prostorije za sastanke.
Ali tek što je ušla u dizalo, pokraj nje se uvuče i Jane.

161
 — Reci mi sve — kaže kad su se vrata zatvorila i Maura nije imala
kamo. — Zašto si se obratila Tamu?
Maura nastavi gledati pred sebe u prikaz s brojevima katova.
— On mi je htio pomoći.
— A ja nisam?
— Ti se nisi složila sa mnom da postoje sličnosti.
— Jesi li me u bilo kojem trenutku pitala da ti ja pretražim tu bazu
podataka?
— Tam je ionako radio izvještaj za VICAP za slučaj Nepoznate Netko.
Novi je na umorstvima i želi se dokazati. I bio je sklon razmotriti moju
teoriju.
— A ja sam samo potrošeni cinik.
— Ti si skeptik, Jane. Tebe bih morala nagovarati, a to mi je bilo
prenaporno.
— Prenaporno? Iako smo prijateljice?
— Iako smo prijateljice — potvrdi Maura i izađe iz dizala.
Jane se, međutim, još nije htjela predati, nego sustigne Mauru dok je
izlazila iz zgrade i krenula prema garaži. — I dalje se ljutiš što se nisam
suglasila s tobom.
— Ne.
— O, da, inače bi se obratila meni, a ne Tamu.
— Ti nisi htjela vidjeti sličnosti između Gotta i Nepoznate Netko, iako
su tu. Osjećam to.
— Osjećaš to? Otkad se ti to oslanjaš na instinkt umjesto na dokaze?
— Ti si ta koja stalno govori o instinktu.
— Ali ti ne govoriš nikad, nego si sva u činjenicama i logici, pa mi sad
reci, što se promijenilo?
Maura zastane pokraj auta, ali ga ne otključa, nego se zagleda u svoj
odraz na staklu vrata. — Opet mi je poslala pismo — napokon izusti. —
Moja majka.
Nakon duže stanke, Jane je upiti: — I ti nisi samo bacila to pismo?
— Nisam imala snage, Jane. — Postoje stvari koje želim saznati prije
nego što umre. Zašto me je ostavila? Tko sam ja zapravo?
— Pa ti znaš tko si i što si, i to nema nikakve veze s njom.
— Kako ti to možeš znati? — usprotivi se Maura i priđe joj korak. —

162
Možda ti vidiš samo ono što ti ja dopuštam vidjeti. Možda skrivam istinu.
— Koju, da si neko čudovište poput nje? — Maura joj priđe još bliže
tako da joj se unese u lice, ali se Jane samo nasmije. — Nema te osobe
koje bi se čovjek manje bojao od tebe. Osim možda Frosta. Amalthea je
čudovište, ali to nije prešlo na tebe.
— Jedna stvar ipak jest. Obje vidimo tamu. Gdje svi drugi vide sunce,
mi vidimo ono što je u sjeni. Dijete s modricama. Ženu koja se ne usudi
ništa reći. Kuću na kojoj su zavjese uvijek navučene. Amalthea je to zvala
darom za prepoznavanje zla. — Maura izvadi omotnicu iz svoje torbice i
pruži ju Jane.
— Šta je to?
— Isječci iz novina. Sačuvala je svaki članak u kojem me spominju i
prati svaki slučaj na kojem radim.
— Uključujući ovaj s Gottom i Nepoznatom Netko?
— Naravno.
— Sad mi je jasno otkud sve ovo. Amalthea Lank ti kaže da postoji
veza i ti joj vjeruješ. — Jane odmahne glavom. — Nisam li te upozorila na
nju? Manipulira tobom.
— Ona vidi stvari koji drugi ne vide. Otkriva tragove skrivene u masi
detalja.
— Kako joj to uspijeva? Ona nema uvid u detalje.
— Sve i svašta dopre čak i do zatvora. Kažu joj drugi ili pošalju pismo
ili novinske isječke. Ona zna prepoznati vezu i ovaj put je u pravu.
— Aha. Da nije osuđeni ubojica, bila bi sjajan kriminalistički analitičar.
— Možda i bi. Naposljetku, majka mi je.
Jane podigne obje ruke kao da se predaje. — Okej. Ako joj ti želiš dati
tu moć, ja te ne mogu spriječiti. Ali znam kad netko griješi.
— I nikad ne propuštaš to naglasiti.
— A tko će ti drugi to reći? Tome i služe prijatelji, Maura. Da te
zaustave prije nego što si opet upropastiš život.
Opet. Maura joj na to nije imala što odgovoriti, nego ju je samo šutke
gledala u oči, povrijeđena, jer je to bila istina. Opet. Sjeti se svih onih
prilika kad ju je Jane pokušavala spriječiti da ne napravi pogrešku koja će
je sve ove mjesece progoniti. Dok su se ona i otac Daniel Brophy sve više
zbližavali i srljali u ljubavni odnos koji nije mogao sretno završiti, Jane je

163
bila glas razuma koji joj je unaprijed govorio da će ostati slomljena srca.
Glas, dakako, koji je ona ignorirala.
— Molim te — tiho joj kaže Jane — samo ne želim da te povrijedi. —
Posegne za Maurinom rukom i stisne je čvrsto kao prava prijateljica. — Ti
si inače tako pametna.
— Osim kad se radi o ljudima.
Jane se nasmije. — Ljudi i jesu problem, nisu li?
— Možda bih se trebala držati mačaka — kaže Maura otvorivši vrata
auta i kliznuvši za volan. — S njima bar točno znaš na čemu si.

164
 20

Jastog, los i šumske borovnice — to su slike koje većina ljudi zamišlja

na spomen savezne države Maine, ali Janein je imaginary daleko
sumorniji. U misli joj dođu mračne šume i turobne močvare i sva ona
skrivena mjesta koja mogu progutati ljudsko biće. Sjeti se zadnjega puta
kad je s Frostom putovala na sjever — nema tome ni pet mjeseci. Bila je
noć i završila je krvavom maglicom i smrću. Za Jane, Maine nije bio raj za
odmor, nego mjesto gdje se događaju loše stvari.
Prije pet godina jedna se takva loša stvar dogodila sitnom lopovu
imena Brandon Tyrone.
Dok su se vozili prema sjeveru Obalnom cestom br. 1, kiša se
pretvorila u komadiće leda. Frost je bio za volanom. I premda je puhalo
grijanje, Jane su se stopala smrzla i zažalila je što nije jutros obukla čizme
umjesto tankih cipelica ravnog potplata. Ma koliko odbijala priznati da je
ljeto prošlo, bilo je dovoljno pogledati kroz suvozačko staklo na ogoljelo
drveće i metalnosivo nebo da shvati kako je došlo najmračnije doba
godine. Štoviše, imala je dojam kao da voze ravno u zimu.
Frost uspori prolazeći pokraj dvojice lovaca u kričavim narančastim
prslucima koji su tovarili srnu bez utrobe u parkiran kamionet. —
Bambijeva mama — kaže, tužno odmahujući glavom.
— Studeni. To je to doba godine.
— Zbog svih ovih pušaka postajem nervozan kad moram prijeći
državnu granicu. Bam! Jedan šupak iz Massachusettsa manje!
— Jesi li ikad bio u lovu?
— Nisam nikad ni htio.
— Zbog Bambijeve mame?
— Ma ne protivim se ja lovu kao takvom. Samo mi nije zabavno tegliti
pušku kroz šumu i smrzavati jaja. A osim toga... — zausti i strese se pri
pomisli.
— Morati izvaditi utrobu jelenu? — Jane se nasmije. — Ma kakvi, ne

165
mogu te ni zamisliti.
— A bi li ti mogla?
— Ako bih morala. Tako dođeš do mesa.
— Ne, do mesa dođeš u supermarketu, umotanog u plastiku. Bez
crijeva.
Vani se s golih grana cijedila ledena voda, a obzor su zastrli crni
oblaci. Dan je bio očajan za lutanje po šumi i kad su konačno, dva sata
poslije, stigli na parkiralište gdje počinje planinarska staza, Jane se nije
iznenadila što su bili jedini. Sjedili su neko vrijeme u autu zureći u turobnu
šumu i stolove za piknik posute suhim lišćem.
— No, tu smo gdje smo. A gdje je on? — upita Jane.
— Kasni samo deset minuta. — Frost izvadi mobitel. — Nema signala.
Kako ćemo ga nazvati?
Jane otvori suvozačka vrata. — E pa, ja ne mogu čekati. Idem malo
prošetati šumom.
— Jesi li sigurna da to želiš? Usred sezone lova?
Ona pokaže na znak „ZABRANJEN LOV“ zakucan za obližnje stablo. —
Ovo je područje markirano. Trebalo bi biti sigurno.
— Mislim da je bolje pričekati ga u autu.
— Ne, stvarno, ne mogu čekati. Piški mi se. — Izađe iz auta i krene
prema šumi. Osjeti kako joj vjetar prolazi kroz tanke hlače, a mjehur je
zaboli od hladnoće. Zađe nekoliko koraka među drveće, ali shvati da je
ostalo bez lišća i da i dalje vidi auto. Nastavi hodati dublje u šumu. Tamo u
tišini svaki se korak i pucketanje grančica čulo kao prasak. Zađe za neku
zimzelenu mladicu, otkopča hlače i čučne, nadajući se da kakav zalutali
šetač neće vidjeti njenu gologuzu ljepotu.
Uto odjekne pucanj.
I prije nego što se stigla uspraviti, začuje Frosta kako je zaziva.
Njegovi su koraci lomili sve pod sobom kako se primicao kroz šipražje.
Pojavi se iznenada, ali ne sam. Korak-dva iza njega ugleda debeljuškasta
čovjeka kako se zabavlja promatrajući je dok navlači hlače.
— Čuli smo pucanj — objavi Frost crven u licu i odmah skrene pogled
zbog nelagode. — Oprosti, nisam htio...
— Nema veze — odbrusi Jane nakon što napokon uspije povući
zatvarač. — Ovdje je zabranjen lov. Koji se klinac događa?

166
 — Pucanj je mogao doći iz doline — objasni teškaš. — A vi ne bi ste
smjeli biti u šumi bez narančastog prsluka.
Zato si ti dovoljno upadljiv s tim svojim fluorescentnim prslukom
preko parke, pomisli Jane. — Vi ste, pretpostavim, Rizzoli. — Pogleda
prema mjestu gdje je čučala, pa odluči ne pružiti ruku.
— Ovo je detektiv Barber, državna policija Mainea — predstavi ga
Frost. '
Barber kratko kimne glavom. — Baš sam se iznenadio kad ste me
jučer nazvali. Tko bi rekao da će Nick Thibodeau završiti u Bostonu.
— Nismo to rekli — kaže Jane. — Samo želimo doznati više o njemu.
Tko je i je li možda tip kojeg tražimo.
— E pa, htjeli ste da vam pokažem mjesto gdje smo našli Tyronea
prije pet godina. Dopustite.
Krene prvi, samopouzdano se probijajući kroz šipražje. Hodajući
nekoliko koraka za njim, Jane zapne nogavicom za kupinovo trnje, pa
zastane kako bi se oslobodila. Podigavši glavu, shvati da je Barberov
narančasti prsluk već odmakao, prošavši kroz isprepleteno golo granje
pred njom.
U daljini zagrmi još jedan pucanj. A ja sam sva u crnom i smeđem, baš
poput medvjeda, pomisli Jane. Jurne za Barberom, želeći se što prije naći u
blizini njegova blještavonarančastog prsluka. Kad ga je sustigla, Barber
skrene na uređenu šumsku stazu.
— Tyroneovo su tijelo našla dva kampera — objasni Barber, i ne
pogledavši iza sebe provjeriti je li Jane tu. — Imali su psa i on ih je odveo
ravno do njega.
— Aha, uvijek su psi ti koji ih pronađu — javi se Frost, odjednom
stručnjak za pronalaženje tijela u divljini.
— Bilo je to u kasno ljeto i drveće je potpuno olistalo, tako da ga se
nije moglo vidjeti. Vjerojatno ga je pas nanjušio, ako je vjetar puhao u
pravom smjeru. No u šumi uvijek ima mrtvih životinja i nije čudno da tu i
tamo naletiš na njih. Ono što stvarno ne očekuješ je neki tip koji visi
naglavce rasporena trbuha. — Kimne glavom prema stazi. Još malo pa
smo tamo.
— Kako znate? — upita ga Jane. Meni sve to drveće izgleda jednako.
— Zbog ovoga — kaže Barber pokazavši na znak ZABRANJEN LOV

167
postavljen pokraj staze. — Nalazi se iza ovog znaka, desetak koraka od
staze.
— Smatrate li da to ima neko značenje? Da je ovaj znak neka poruka?
— Aha, veliko jebi se vlastima.
— A možda ipak jest poruka. Zabranjen lov. Kažem to zato što je
jedna od naših žrtava u Bostonu bio lovac, pa se pitam nije li ubojica tako
ostavio političku izjavu.
Barber odmahne glavom. — Onda ste došli zbog pogrešnog čovjeka.
Nick Thibodeau nije nikakav borac za životinjska prava. On je volio lov. —
Siđe sa staze i krene u šumu. — Pokazat ču vam drvo.
Sa svakim korakom postajalo je sve hladnije. Janeine su kožnate
cipele promočile i hladnoća je prodirala kroz njih. Noge su joj propadale
kroz mrtvo lišće sve do gležnja i upadale u blato ili zapinjale za korijenje.
Onog toplog kolovoškog dana prije pet godina, ubojici je bilo daleko
ugodnije hodati kroz šumu, usprkos oblacima komaraca kroz koje je
prolazio. Je li Brandon Tyrone još bio živ i hodao svojevoljno pored njega,
nesvjestan njegovih namjera? Ili je već bio mrtav i prebačen preko
ubojičina ramena poput jelena?
— To je to drvo — kaže Barber. — Visio je naglavce s ove grane.
Jane digne pogled prema grani na kojoj je još drhturilo nekoliko
smeđih listova. Ni po čemu joj se ovaj hrast nije razlikovao od bilo kojeg
drugog stabla. Ničim nije odavao što je to visjelo s njegove grane prije pet
godina. Bilo je to obično drvo koje nije otkrivalo svoje tajne.
— Prema mrtvozornikovu izvještaju, Tyrone je bio mrtav oko dva
dana kad je pronađen — kaže Barber. — Tako visoko obješenog, mogle su
ga dohvatiti samo ptice i insekti, pa je još bio u jednom komadu... Ne
računamo li utrobu, koja je vjerojatno odmah pojedena. — Zagleda se u
granu, kao da vidi Brandona Tyronea kako još uvijek visi s nje u ljetnoj
sjeni lišća. — Nikad nismo pronašli njegov novčanik ili odjeću. Vjerojatno
su bačeni, kako bi ga bilo teže identificirati.
— Ili su uzeti kao trofej — kaže Jane. — Kao što lovci čuvaju oderanu
kožu životinja da ih podsjeti na uzbuđenje.
— Ma ne. Sumnjam da je to smišljeno kao neki ritual. Nicko je samo
bio praktičan, kao i inače.
Jane pogleda Barbera. — Vi kao da poznajete osumnjičenog.

168
 — Da, poznajem ga. Odrasli smo u istom gradiću i poznavao sam i
njega i njegovog brata Eddieja.
— Koliko ste ih dobro poznavali?
— Dovoljno da sam još onda znao da ne valjaju. S dvanaest godina
Nick je već krao sitniš iz kaputa ostale djece. S četrnaest je provaljivao u
aute. Sa šesnaest u kuće. Žrtva, Brandon Tyrone ima istu povijest. Nick i
on su znali dolaziti ovamo i krasti stvari iz šatora i auta. Nakon što je Nick
ubio Tyronea, pronašli smo torbu s ukradenim stvarima u Tyroneovoj
garaži. Možda su se zato posvađali. U torbi je bilo i vrijednih stvari. Neke
kamere, srebrni upaljač, novčanik pun kreditnih kartica. Mislim da su se
potukli oko podjele plijena i Tyrone je izgubio. Mali pokvareni gad. Dobio
je što je i zaslužio.
— A što mislite, gdje je Nick Thibodeau sad?
— Pretpostavljao sam da je zbrisao na zapad. U Kaliforniju, možda.
Nisam mislio da će završiti tako blizu kao što je Boston, ali možda nije htio
biti daleko od svog brata Eddieja.
— A gdje živi taj Eddie?
— Oko osam kilometara odavde. O, dobro smo ga pritisnuli, ali odbija
nam reći gdje je Nick.
— Odbija ili ne zna?
— Kune se da ne zna. Ah ti dečki... oni misle da je cijeli svijet protiv
njih. Ne smijete smetnuti s uma, Maine je sam sjeverni vršak Apalačkog
gorja, a neke od tih obitelji iznad svega cijene odanost. Podržavaj svog
brata, ma što učinio. Mislim da se Eddie drži upravo toga. Smislio je način
kako izvući Nicka odavde i pomoći mu da nestane.
— Pet godina?
— Nije to tako teško ako ti pomaže brat. Zato sam mu stalno za
petama. Znam gdje se kreće i koga zove. Jest, muka mu je od mene jer zna
da neću popustiti. Zna da ga držim na oku.
— Morali bismo razgovarati s Eddiejem Thibodeauom — kaže Jane.
— Iz njega nećete izvući istinu.
— Svejedno bismo pokušali.
Berber baci pogled na sat. — Okej, slobodan sam još jedan sat.
Možemo sad do njega.
Jane i Frost razmijene poglede. — Možda bi bilo bolje da ga

169
posjetimo sami.
— Ne želite me uza se?
— Vas dvojica imate odnos — kaže Jane — koji očito nije prijateljski.
Budete li s nama, zauzet će obrambeni stav.
— A, shvaćam. Ja sam loš murjak, a vi hoćete biti dobri murjaci. To
ima smisla. — Pogled mu skrene na pištolj za Janeinim pojasom. — A
vidim da ste i naoružani. To je dobro.
— Zašto? Je li Eddie problematičan? — upita Frost.
— Nepredvidljiv je. Sjetite se što je Nick učinio Tyroneu i budite na
oprezu. Ta su braća spremna na sve.

Prvo što su ugledali u garaži Eddieja Thibodeaua bio je četverorogi

jelen. Garaža je bila natrpana alatom i rezervnim gumama, kantama za
smeće i ribičkom opremom i izgledala kao i svaka druga američka garaža iz
predgrađa, dakako, osim trupla mrtve životinje koje je visjelo s kuke i
lokve krvi na betonskom podu.
— Ne znam što da vam još kažem o svom bratu. Već sam sve reko
policiji. — Eddie usmjeri nož prema stražnjoj jelenjoj nozi, zareže njime
oko članka pa zatim pravocrtno sve do stegna. Vještinom nekoga tko je
obradio već mnogo jelenjih trupala, uhvati krzno objema rukama i,
stenjući od napora, oguli ga, izlažući oku ružičaste mišiće i tetive još
prekrivene srebrnkastom ovojnicom. Garaža je bila otvorena i ledena,
tako da mu se parilo iz usta dok je hvatao zrak. Kao i njegov brat Nick na
fotografiji, Eddie je imao široka ramena i tamne, jednako bezizražajne oči,
ali je djelovao neurednije u radnom kombinezonu zamrljanom krvlju, s
vunenom kapom na glavi i višednevnom bradom prošaranom sjedinama
zrelog tridesetdevetogodišnjaka.
— Otkad su pronašli Tyronea kako visi na drvetu, državna me policija
nije prestala gnjaviti, uvijek s istim vražjim pitanjima. Kamo je Nick nešto?
Ko ga skriva? A ja sam im sve vrijeme objašnjavo da su sve krivo pokopčali.
Da se sigurno i Nicku nešto dogodilo. Da je zbriso, ne bi nikad ostavio
svoju torbu za prvu pomoć.
— O kakvoj se torbi radi? — upita ga Frost.
— Nemojte mi samo reći da niste nikad čuli za torbu prve pomoći —
namršti se Eddie, pogledavši ih preko raskrečenih jelenjih nogu.

170
 — Što bi to točno bilo?
— To je torba sa osnovnim stvarima za preživit. Ono kad sve ode
dovraga. Gledajte, da dođe do neke katastrofe ko što je prljava bomba ili
teroristički napad, ljudi u gradu našli bi se u gadnoj nevolji. Nestane struje.
Ljudi su u panici. Zato ti treba torba za prvu pomoć — objasni Eddie,
skinuvši još jedan komad krzna. Na miris krvi i sirova mesa divljači, Frost
napravi grimasu i odmakne se korak unatrag.
Eddie ga posprdno pogleda. — Niste ludi za srnetinom?
Frost se zagleda u vlažno meso prožeto lojem: — Probao sam je
jednom.
— Nije vam se svidjela?
— Ne baš.
— Onda nije bila dobro spravljena. Ili dobro ubijena. Da bi meso bilo
ukusno, jelena treba brzo ubiti. Jedan metak, bez borbe. Ako je samo
ranjen i moraš ga ganjat, meso će imat okus po strahu.
Frost nije skidao pogleda s ogoljenih mišića koji su nekad nosili ovog
jelena kroz polja i šume. — Kakav je to okus po strahu?
— Ko spaljeno meso. Zbog straha se oslobode svakakvi, ’ormoni, pa
možeš osjetit okus borbe u životinji. To pokvari tek. — Vješto odreže
komad buta veličine šake i baci ga u zdjelu od nehrđajućeg čelika. — Ovaj
je ubijen kako treba. Nije imao pojma što ga je snašlo. Bit će odličan za
gulaš.
— Jeste li ikad išli u lov s bratom? — ubaci se Jane.
— Nick i ja smo odrasli loveći skupa — odgovori i odreže još komad
mesa. — Sad mi to fali.
— Je li bio dobar strijelac?
— Bolji od mene. Ono, stvarno smiren, nikad nije žurio.
— Znači, mogao bi preživjeti u šumi.
Eddie je hladno pogleda. — Prošlo je pet godina. Šta stvarno mislite
da je još tamo ko kakav planinski čovjek?
— A što vi mislite gdje je?
Eddie odbaci nož u kantu i voda pomiješana s krvlju prsne po
betonskom podu. — Tražite krivog čovjeka.
— A tko je pravi čovjek?
— Nije Nick. On nije ubojica.

171
 Jane odmjeri pogledom mrtvog jelena, čija je lijeva stražnja noga sad
već bila ogoljena do kosti. — Kad su našli Nickova pajdu Tyronea, visio je
izvađene utrobe baš kao ovaj jelen.
— I?
— Nick je bio lovac.
— I ja sam, a nisam nikog ubio. Samo hranim svoju obitelj, što je
vama tol'ko strano. Bit će da nikad niste držali ni nož za otkoštavanje u
ruci. — Dohvati nož iz kante i pruži ga Jane. — Ajde probajte, detektivko.
Dajte, uzmite ga. Odrežite komad da vidite kako je to skinuti s kosti
vlastitu večeru. Ili se bojite zaprljat ruke s malo krvi?
Jane prepozna prezir u njegovim očima. O, ne, gradska cura nikad ne
bi zaprljala svoje rukice. Da nije pravih muškaraca poput braće Thibodeau
koji love, tove i kolju, ne bi nikad ni vidjela odrezak na tanjuru. Jasan joj je
bio taj prezir u pogledu, ali nije mu ostala dužna.
Uzme nož, priđe jelenu i zareže duboko, sve do kosti. Hladno se meso
rastvori i Jane osjeti miris svega iz jelenskog života: svježe trave, žirova i
šumske mahovine. I miris krvi, divlje i bakrenaste. Skine lijep ljubičasti
komad mesa s kosti i baci ga u zdjelu. Ne pogledavši Eddieja krene skidati
sljedeći komad.
— Ako Nick nije ubio svog prijatelja Tyronea — kaže vješto režući
meso — što mislite tko je?
— Ne znam.
— Nick ima dosje zbog nasilnog ponašanja.
— Da, ne kažem da je bio svetac. Potuko se nekol'ko puta.
— Je li se ikad potukao s Tyroneom?
— Jednom.
— Koliko vi znate.
Eddie uzme drugi nož i zareže duboko u truplo da odvoji file. Iako je
bila nadohvat oštrice, Jane smireno nastavi skidati još jedan komad s buta.
— Ni Tyrone nije bio svetac, a obojica su voljeli popit. — Eddie izvadi
krvavi file, klizav poput jegulje, i baci ga u zdjelu. Potom prođe brzo
oštricom kroz ledenu vodu u kanti. — Pa nije Čovjek čudovište samo zato
što tu i tamo izgubi kontrolu.
— Možda Nick nije samo izgubio kontrolu. Možda je svađa završila
nečim puno gorim od tučnjave.

172
 Eddie je pogleda ravno u oči. — Zašto bi ga onda ostavio da visi vani
na drvetu gdje ga svi mogu naći? Pa nije Nick budala. Zna kako sakrit
tragove. Da je on ubio Tyronea, odvuko bi ga u šumu i tamo ga zakopo. Ili
bi ga rasjeko na komade i razbaco da ih životinje pojedu. To kako je
Tyrone završio je nešto drugo, nešto bolesno. A to moj brat nije bio. —
Priđe radnom stolu nabrusiti oštricu. Struganje brusa prekine svaki daljnji
razgovor. Čelična je zdjela sad već bila dupkom puna mesa, barem deset
kilograma, a trebalo je obraditi još pola jelena. Vani pred garažom sipila je
ledena kiša. Na ovoj pustoj seoskoj cesti jedva da je i bilo kuća, a u
posljednjih pola sata Jane nije vidjela nijedan auto u prolazu. Samo su oni
tu, usred ničega, što je i gledaju Ijutita muškarca kako brusi nož.
— Je li vaš brat često odlazio u Boston? — vikne Jane da nadglasa
cviljenje brusa.
— Tu i tamo. Al' rijetko.
— Je li ikad spomenu tipa po imenu Leon Gott?
Eddie digne pogled prema njoj. — O tome se dakle radi? O ubojstvu
Leona Gotta?
— Poznavali ste ga?
— Ne osobno, al‘ znam za njega, nego što. Većina ga lovaca zna.
Nikad si nisam mogo priuštit njegove usluge, ali ako ste htjeli preparirat
svoj plijen ko trofej, onda je Gott bio pravi čovjek za taj poso — objasni
Eddie pa se zamisli. — Jeste li zato došli ovamo raspitivati se o Nicku?Jer
mislite da je on ubio Gotta?
— Samo pitamo jesu li se njih dvojica poznavali.
— Obojica smo čitali Gottove članke u Lovcu na trofeje. I jednom smo
otišli do Lovca vidjeti neke od trofeja koje je prepariro. Al' kol'ko znam,
Nick ga nikad nije sreo.
— Je li ikad bio u Montani?
— Prije mnogo godina. Išli smo skupa u Yellowstone.
— Prije koliko godina?
— Je l' to bitno?
— Jest.
Eddie odloži nabrušen nož i zapita tihim glasom: — Zašto sad pitate
za Montanu?
— Gospodine Thibodeau, ubijeno je još ljudi.

173
 — Mislite, ko Tyrone?
— Na sličan način.
— Koji su ti ljudi?
— Lovci, iz Montane. To se dogodilo prije tri godine.
Eddie odmahne glavom. — Moj je brat nesto prije pet.
— Ali je već bio u Montani. Poznata mu je.
— Pa to je bio jebeni izlet u Yellowstone!
— A što je s Nevadom? — nadoveže se Frost. — Je li ikad bio ondje?
— Nije. Što, i tamo je nekog kao ubio? — Eddie pogleda Jane, zatim
Frosta, pa frkne nosom. — Ima li još koje ubojstvo koje ’oćete prikačit
Nicku? Ne može se branit, pa zašto mu odma‘ ne prikačite sve neriješene
slučajeve?
— Eddie, gdje je on sad?
— I ja bih volio znati! — ozlojeđeno uzvikne i udari jednu praznu
zdjelu nadlanicom, a ova s gromoglasnim zveketom tresne o betonski pod.
— Volio bih da jebena murija napravi svoj jebeni posao i da mi to kaže!
Ovako me samo jebete pitanjima o Nicku. Već ga pet godina nisam vidio ni
čuo. Posljednji put kad sam ga vidio bio je tu na trijemu i pio s Tyroneom.
Prepucavali su se oko nekog smeća koje je pokupio u kampu.
— Pokupio? — frkne Jane. — Mislite, maznuo.
— Koga briga? Al' nisu se ni svađali, dobro? Više... živahno
pregovarali. To je sve. Onda su otišli k Tyroneu i to je bilo to. Posljednji put
sam ga vidio. Nekoliko dana poslije banula je državna policija. Našli su
Nickov kamionet parkiran na početku šumske staze. A onda su našli i
Tyronea. Al‘ Nicku nije bilo ni traga. — Kao da više ne može stajati na
nogama, Eddie se stušti na klupu i iscrpljeno puhne. — To je ono što
znam. To je jedino što znam.
— Rekli ste da je Nickov kamionet bio parkiran na početku staze.
— Aha. Policija je zaključila da je zbriso u divljinu. Da sad luta šumom
ko Rambo i živi od bobica.
— A što vi mislite, što se dogodilo?
Eddie je nekoliko trenutaka šutke zurio u svoje žuljevite dlanove i
nokte crne od zgrušane krvi. — Mislim da mi je brat mrtav — kaže gotovo
šapatom. — Mislim da su mu kosti rasute tko zna gdje i da ga tek trebamo
pronaći. Ili da visi s nekog stabla, ko Tyrone.

174
 — Znači, vi mislite da je ubijen?
Eddie podigne glavu i pogleda Jane u oči. — Mislim da su tamo u šumi
naletjeli na još nekog.

175
 21

BOCVANA

Kad je svanulo, našla sam se sama u divljini. Satima sam prije toga
tumarala po mraku i nemam pojma koliko sam odmakla od logora. Jedino
što znam je da sam otišla nizvodno, jer sam cijelu noć čula rijeku sa svoje
lijeve strane. Između ružičastog praskozorja i jutra, već sam toliko
ožednjela da sam kleknula pokraj rijeke napiti se vode poput kakve divlje
životinje. Još jučer je ne bih pila a da prije toga nije prokuhana i
dezinficirana jodom. Uzrujavala bih se zbog svih onih strašnih mikroba
koje sad gutam. U svakom bih gutljaju vidjela smrtonosnu dozu bakterija i
parazita. Ali sad me nije briga, jer ću ionako umrijeti. Hvatam vodu u
dlanove i pijem halapljivo. Lice mi je mokro i voda mi se cijedi s brade.
Kad sam napokon utažila žeđ, zanjišem se u čučanj i pogledam preko
bokora papirusa prema drveću i lelujavoj travi s druge strane rijeke.
Stvorenjima koja nastanjuju ovaj zeleni i nepoznati svijet ja sam hodajuće
meso i gdje god pogledala, zamišljam zube koji će me proždrijeti. Sa
zorom se bude i ptice i kreće njihov glasan cvrkut, no kad pogledam u
nebo vidim lešinare kako lijeno kruže. Jesu li me već označili kao svoj
sljedeći obrok? Krenem uzvodno prema logoru i na zemlji prepoznajem
svoje jasne otiske stopala od sinoć. Sjetim se kako je Johnny s lakoćom
slijedio i najneprimjetnije tragove šapa. Njemu će sad danju moji tragovi
biti kao blještavi putokazi. Lovit će me jer si ne može priuštiti da me ostavi
živu. Ja sam jedini preživjeli svjedok onoga što se dogodilo.
Uspravim se i nastavim bježati nizvodno.
Ne dopuštam si misliti na Richarda i ostale. Jedino na što se mogu
usredotočiti je ostati živa. Strah je ono što mi da je snage i tjera me dublje
u divljinu, iako nemam pojma kamo me vodi rijeka. Sjetim se informacije

176
iz vodiča da se rijeka i rukavci delte Okavango pune kišom iz Angolskog
visočja. No sva će ta silna voda, koja svake godine poplavi ove lagune i
močvare i one kao čarolijom počnu divlje bujati životom, naposljetku
nestati u pustinji Kalahari. Dignem pogled vidjeti putanju sunca, koje je
taman nadvisilo krošnje stabala. Idem prema jugu.
I gladna sam.
U ruksaku otkrijem šest energetskih pločica. Svaka ima 240 kalorija.
Sjetim se da sam ih stavila u putnu torbu još u Londonu za svaki slučaj, ako
u savani ne bude dovoljno hrane. I sjetim se kako me je Richard zadirkivao
zbog svog dosadnog ukusa. Jednu pločicu proždrem odmah u zalogaju i
natjeram se ostalih pet ostaviti za poslije. Budem li se držala rijeke, barem
ću imati beskonačan izvor vode, unatoč tomu što bez sumnje krije u sebi
svakojake bolesti čija imena ne znam ni izgovoriti. No riječna je obala
opasna zona u kojoj se grabežljive! i njihov plijen često susreću, baš kao
život i smrt. Pod nogama ugledam ogoljelu kost životinjske lubanje. Bit će
da se radi o nekoj vrsti jelena koji je ovdje pored rijeke pronašao smrt.
Površina vode se uznemiri i ugledam sitne krokodilske oči kako izranjaju.
Nije pametno zadržavati se. Odem prema travi i naiđem na ugaženi
puteljak. Tragovi u prašini govore mi da slijedim slonovske stope.
Kad si prestrašen, osjetila su ti izoštrena. Vidiš i čuješ previše toga.
Preplavljena sam mnoštvom slika i zvukova koji se brzo izmjenjuju, a svaka
ta slika i zvuk mogu biti upozorenje na opasnost. I sve to moram obraditi
odjednom. Zašto se tamo njiše trava? Ah, samo je vjetar. Što je to kliznulo
preko trske? Ah, samo orao ribar. Ovo šuštanje u šipražju ipak je samo
bradavičasta | svinja. Na obzoru ugledam žutosmeđu impalu i malo
tamnije | obrise bivola. Gdje god pogledam, svugdje je život. Leti, cvrkuće,
pliva, hrani se. Prekrasan je, gladan i opasan. A sad su me pronašli komarci
i hrane se mojom krvlju. Svoje dragocjene tablete sam zaboravila u šatoru,
tako da sad mogu na popis načina kako umrijeti dodati i malariju. Dakako,
pored toga što me može smazati lav, pogaziti bivol, udaviti krokodil ili
zdrobiti vodenkonj.
S vrućinom komarci postanu nesnosni. Mlataram manijakalno
rukama dok hodam, ali me napadaju u oblacima kojima ne mogu pobjeći.
Očaj me natjera da se vratim prema rijeci i namažem blatom lice, vrat i
ruke. Blato je ljigavo od truleži i njegov me smrad tjera na povraćanje, ali

177
ja nanesem još deblji sloj, sve dok potpuno nisam prekrivena njime.
Uspravim se poput kakvog praiskonskog stvorenja iz blata. Poput Adama.
I nastavim slonovskom stazom. I oni vole putovati duž rijeke.
Hodajući, primijetim i druge tragove i shvatim kako ovuda prolazi mnoštvo
različitih stvorenja i da se nalazim na nekoj vrsti savanske autoceste na
kojoj svi slijede slonovske stope. Ali ako ovuda prolaze impale i kudui,
onda to sigurno čine i lavovi.
Još jedno mjesto gdje se sastaju grabežljivci i njihov plijen.
No visoka me trava s obiju strana skriva od mnogih opasnosti, a ja
nemam snage prtiti vlastitu stazu kroz gusto šipražje. Moram se kretati
brzo, jer Johnny nije daleko iza mene. Uporniji od svih drugih
grabežljivaca. Zašto sam odbijala vidjeti istinu? Dok su ostali padali jedni
za drugim da svojim mesom i kostima nahrane ovu gladnu zemlju, ja sam
bila slijepa. Svaki pogled koji mi je uputio Johnny, svaka blaga riječ, bili su
tek predigra za smrt.
Sunce je u zenitu, a ja i dalje hodam slonovskom stazom. Blato na
mojoj koži se skorilo i grudice mi se mrve u usta dok proždirem svoju
drugu energetsku pločicu zajedno s njima. Svjesna sam da moram štedjeti
hranu, ali sam već gladna i mislim kako ne bi bilo ništa gore nego umrijeti
a da mi je hrana još netaknuta u ruksaku. Staza skrene prema obali rijeke i
odvede me do neke mračne i mirne lagune u čijoj se vodi ljeska dvoslika
neba. Savana je potpuno utihnula od vreline. Ne čuje se ni ptica. Uz sam
rub vode je stablo na kojem vise deseci čudnih vrećica nalik kuglicama na
božičnom drvcu. Iscrpljena od vreline, pitam se jesam li zabasala među
čahure izvanzemaljaca skrivene od svačijeg pogleda. No onda začujem
lepet krila i pticu koja nestane u jednoj od vrećica. Ah, to su gnijezda
pletilja.
Staklena površina vode se uznemiri, kao da se nešto ispod površine
upravo probudilo. Uzmaknem naslućujući zlo koje vreba na neoprezne.
Dok se povlačim prema travi, osjećam jezu kako mi se penje uz leđa.

Navečer naletim ravno na krdo slonova.

U ovako gustom šipražju može te iznenaditi i nešto tako veliko poput
slona. Provučem se na čistinu između stabala akacije i odjednom, evo je tu
preda mnom. Doima se podjednako iznenađenom i zatrubi surlom na

178
uzbunu tako glasno da osjetim kako mi buka prolazi kroz tijelo. Umjesto
da bježim, ukopam se na mjestu. Iza mene akacije, preda mnom slonica,
jednako nepomična. Dok se tako promatramo, primijetim uokolo stado
ogromnih sivih figura. Pod nogama im pucketaju grančice i tijelom se
šušteći taru o nisko granje. Dakako, sad znaju da sam tu, pa zastanu
oprezno, prekinuvši pašu, odmjeriti uljeza pokrivenog skorenim blatom.
Svaki od tih slonova može me ubiti s nevjerojatnom lakoćom. Samo
da zamahne surlom i stane ogromnom nogom na prsa, i riješili bi se
prijetnje. Vidim kako me promatraju i kroje mi sudbinu. No onda jedan
slon smireno posegne surlom u vis, otkine grančicu i stavi je u usta. Jedna
po jedna, životinje se nastave hraniti. Prosudili su me i odložili izvršenje
kazne.
Ja se nečujno povučem u šipražje i krenem u zaklon veličanstvenoga
stabla koje se nadvilo preko akacije. Uzverem se uz ogromno deblo
dovoljno visoko da mogu sa sigurnošću promatrati stado i smjestim se na
čvoru jedne grane. Baš kao i moji majmunski preci, sigurnost nalazim na
stablu. U daljini se čuje cerek hijena i rika lavova koji upozoravaju na
dolazak noći i borbe za preživljavanje. Sa svoje visoke grane promatram
sunce kako zalazi. Dolje u sjeni mog stabla slonovi mirno pasu, šušte i
vuku noge. Ti me zvukovi smiruju.
A kad padne noć, sve oživi krikovima i rikom. Zvijezde trepere
kristalnom čistoćom na crnom nebu. Kroz granje prepoznam sazviježđe
Škorpiona koje mi je Johnny pokazao prve večeri. To je samo jedna od
mnogih stvari koje me je naučio o životu u savani i sad se pitam zašto se
uopće trudio? Da mi pruži priliku i učini me izazovnijim plijenom?
Nekim sam čudom nadživjela sve ostale. Pomislim na Clarencea i
Elliota, na Matsunage i plavuše, ali najviše razmišljam o Richardu i našoj
dalekoj prošlosti. Sjetim se obećanja koja smo si dali i noći kada bismo
zaspali zagrljeni. I počnem ga oplakivati, i sve što smo nekad imali, i moji
jecaji pretvaraju se u još jedan od životinjskih glasova u bučnome noćnom
zboru. Plačem sve dok me ne zabole prsa i grlo. Sve dok se iscrpljena ne
ispružim po grani.
I zaspim kao što su to činili moji preci prije milijun godina, na drvetu,
pod zvijezdama.

179
 *

U zoru četvrtoga dana odmotam i posljednju energetski pločicu.

Jedem polako. Svaki je zagriz posvećen, pun poštovanja prema svetosti
hrane. Budući da mi je to posljednji obrok, svaki oraščić, svaka žitna
pahulja praskaju u mom nepcu radošću okusa koji sam ranije uzimala
zdravo za gotovo. Sjetim se onih nebrojenih prazničkih gozbi u kojima sam
se davila, ali nijedna nije bila tako svečana i sveta kao ovaj obrok na
drvetu, dok zora zlatom obasjava nebo. Poližem i posljednje mrvice s
omota i spustim se do riječne obale. Kleknem kao u molitvi i pijem.
Ustavši, osjetim neobičnu sitost. Ne mogu se sjetiti kad se ono vraća
avion na uzletište, ali to ionako više nije važno. Johnny će reći pilotu da je
došlo do strašne nesreće i da nitko nije preživio, tako da neće biti ni
potrage. Nitko me neće potražiti. Za svijet, ja sam već mrtva.
Uzmem pregršt blata i namažem si lice i ruke novim slojem. Već
osjećam vrelinu sunca kako mi tuče o vrat i kako se oblaci insekata što
grizu uzdižu iznad trstike. Dan još nije ni počeo, a ja sam već iscrpljena.
Natjeram se osoviti na noge. I nastavim hodati na jug.

Do popodneva sljedećeg dana već me mori takva glad da se savijam

od grčeva u želucu. Pijem iz rijeke, nadajući se da će mi voda ublažiti bol,
ali previše sam halapljiva i sve mi se vraća. Kleknem u blato i povraćam. I
plačem. Kako bi lako sad bilo dignuti ruke od svega! Leći i pustiti da me
životinje odnesu. Moje meso, moje kosti, nestali bi u utrobi divljine i
zauvijek postali dio Afrike. Iz ove smo zemlje nastali i u ovu zemlju ćemo
se pretvoriti. Nema boljeg mjesta za umrijeti.
Pljusak u vodi natjera me dignuti glavu i ugledam dva uha kako strižu
na površini. Vodenkonj. Dovoljno sam mu blizu da ga uzbunim, ali više se
ne bojim i ne brinem se hoću li živjeti ili umrijeti. Iako je svjestan da sam
ovdje, nastavi bezbrižno plutati. Mutnu vodu uznemiruju ribice, kukci i
ždralovi koji se obrušavaju u nju s neba. Koliko je samo života ovdje gdje
ću umrijeti. Promatram jednog kukca kako lepeće krilcima prema gustišu
papirusa i odjednom osjetim takvu glad da sam spremna pojesti i
vretence. No nisam dovoljno brza, pa mi u šaci ostane samo gusta i
vlaknasta trstika. Ne znam je li otrovna, ali me nije briga. Samo hoću

180
napuniti želudac i stišati grčeve.
Izvadim džepni nožić iz ruksaka i nasiječem šaku trstike, pa stanem
žvakati stabljike. Kora je meka, a meso brašnasto. Žvačem sve dok mi u
ustima ne ostane samo klupko vlakana, koja ispljunem. Grčevi više nisu
tako bolni. Narežem još šaku papirusove trske i žvačem poput goveda.
Poput ovog vodenkonja koji mirno pase pored mene. I tako nekoliko puta.
Narežem, pa žvačem. Narežem, pa žvačem. Sa svakim zalogajem unosim u
sebe savanu i imam osjećaj kako postajemo jedno.
Žena koju sam nekoć poznavala — Millie Jacobson — stigla je na kraj
svog putovanja. Klečeći ovdje uz rijeku, prepuštam svoju dušu sudbini.

181
 22

BOSTON

Iako ga nije vidjela, Maura je znala da je promatra. — Eno, tamo, na

izbočini — kaže joj doktor Alan Rhodes, specijalist zoološkog vrta za velike
mačke. — Skrio se iza one trave. Teško ga se može primijetiti jer se
savršeno stopio sa stijenama.
Tek tad Maura razazna njegove žutosmeđe oči. Promatrale su upravo
nju i samo nju takvom laserskom usredotočenošću kakvom grabežljivac
promatra plijen. — Uopće ga ne bih vidjela da mi niste rekli — promrmlja.
Iako se već tresla na ledenom vjetru, još dublje je prožme jeza od
netremičnog pogleda tog mužjaka pume.
— Ali je on vidio vas — kaže Rhodes. Vjerojatno vas prati pogledom
još od trenutka kad smo zamakli za kavez i ušli u njegovo vidno polje.
— Kažete da mene prati pogledom. Zar vas ne prati?
— Grabežljivci odmah prepoznaju najlakši plijen, tako su ustrojeni.
Puma će se prije obrušiti na dijete ili ženu nego na muškarca u punoj
snazi. Evo, pogledajte onu obitelj koja nam se približava i promotrite što
radi puma. Pratite joj pogled.
Gore na izbočini, puma odjednom okrene glavu, napne mišiće i digne
se u čučanj. Pogled joj više nije bio na Mauri, nego se usmjerio na novu
metu koja je trčala prema njegovom kavezu. Dijete.
— Ono što joj privlači pažnju su veličina i kretnje plijena — objasni
Rhodes. — Kad dijete protrči pokraj kaveza, kao da stisne neki nagonski
prekidač u mačkinoj glavi. — Okrene se prema Mauri. — Zanima me zašto
ste se odjednom počeli zanimati za pume. Ne želim time reći da mi se ne
da odgovarati na pitanja — brzo se ispravi. — Zapravo, rado ću vam reći
mnogo više za nekim ručkom, ako se slažete.

182
 — Velike me mačke fasciniraju, ali sam ovamo došla zbog slučaja na
kojem radim.
— Znači, radi se o poslu.
Čuje li to Maura razočaranje u njegovu glasu? Lice je okrenuo prema
kavezu, pa ne može ništa pročitati s njega. Naslonio se laktovima na
ogradu i promatra pumu. Maura se zamisli kako bi bilo otići na ručak s
Alanom Rhodesom. Razgovor s čovjekom koji je tako strastven u svom
poslu sigurno bi joj bio zanimljiv. Iz očiju mu zrači inteligencija, a premda
nije posebno visok, ima lijep ten i figuru zbog stalnog boravka na
otvorenom. U takvog se pouzdanog muškarca na mjestu trebala zaljubiti,
ali što će kad nema one iskre. Ta vražja iskra nije joj donijela ništa osim
tuge. Zašto nikad ne zaiskri s muškarcem koji bije doista mogao usrećiti?
— Kako je puma povezana s vašim slučajem? — upita je.
— Htjela bih naučiti više o njihovom ponašanju kad love. Kako
ubijaju.
On se namršti. — Zar je nekoga u Massachusettsu napala puma? To
bi potvrdilo glasine koje se šire.
— Kakve glasine?
— Da su u Massachusettsu viđene pume. Naime, viđene su diljem
Nove Engleske, ali to je zasad na razini priče o duhovima, jer nijedno
viđenje nije potvrđeno. Osim onog mužjaka koji je stradao u Connecticutu
prije nekoliko godina.
— U Connecticutu? Neki odbjegli ljubimac?
— Ne, definitivno se radi o divljoj životinji. Udario ju je SUV na
autocesti u Milfordu. Sudeći po DNK analizi, potječe iz skupine divljih
puma koje žive u Južnoj Dakoti. Što nesumnjivo znači da su te mačke stigle
do Istočne obale. Vjerojatno ih ima i ovdje u Massachusettsu.
— Meni je to jezivo, a vi kao da ste oduševljeni tom mogućnošću.
Doktor Rhodes se blesavo nasmije. — Stručnjaci za morske pse
obožavaju morske pse. Ovi što proučavaju dinosaure ludi su za
tiranosaurima. To ne znači da bi se voljeli naći s njima licem u lice, ali
svima nam je zajednička fascinacija velikim grabežljivcima. Znate, pume su
vladale ovim kontinentom od istočne do zapadne obale prije nego što smo
ih mi otjerali. Meni je prilično uzbudljiva pomisao da se opet vraćaju.
Obitelj s djetetom odmakne se od kaveza i krene dalje. Istoga trena,

183
puma se opet usredotoči na Mauru. — Ako su stvarno u državi, zbogom
bezbrižnim šetnjama šumom — zaključi Maura.
— Ja na vašem mjestu ne bih paničario. Gledajte samo koliko ima
puma u Kaliforniji. Noćne su ih kamere snimile u parku Griffith u Los
Angelesu, pa ipak rijetko čujete za neku nesreću, iako je istina da su znale
napasti trkače i bicikliste. No to je stoga što su ustrojene loviti plijen koji
bježi. Brzo kretanje im jednostavno zapne za oko.
— Znači, trebamo ih gledati licem u lice? Oduprijeti im se?
— Iskreno rečeno, ne biste ni znali što vas je snašlo. Dok primijetite
pumu, ona je već zarila očnjake u vaš vrat.
— Kao što se dogodilo Debbie Lopez.
Rhodes se zamisli, pa kaže tiho: — Da, baš kao što se dogodilo jadnoj
Debbie. — Pogleda Mauru. — No, je li se u vašem slučaju radilo o napadu
pume?
— Taj se slučaj dogodio u Nevadi. U planinama.
— Tamo ih nesumnjivo ima. U kojim okolnostima?
— Žrtva je bila planinarka. Dok je pronađena, tijelo su joj već izjeli
lešinari, ali je zbog nekoliko pojedinosti mrtvozornik posumnjao na napad
pume. Prije svega, žrtvi je izvađena utroba.
— To nije rijetko s velikim mačkama.
— Druga stvar koja je zbunila mrtvozornika je mjesto gdje je tijelo
pronađeno. Na drvetu.
Rhodes raširi oči. — Na drvetu?
— Visjela je preko grane tri metra iznad zemlje. No kako je dospjela
onamo? Je li moguće da ju je puma odvukla?
Rhodes se zamisli na trenutak. — To baš nije tipično ponašanje za
pumu.
— Kad je leopard ubio Debbie Lopez, odvukao ju je na izbočinu. Rekli
ste da je to učinio nagonski, da zaštiti svoj plijen.
— Da, takvo je ponašanje tipično za afričkog leoparda. U savani se
moraju nositi s drugim velikim mesožderima poput lavova, hijena i
krokodila. Odvlačeći krupan plijen na drveće, štite ga od strvinara. Jednom
kad ga uglavi na granu, leopard se može njime hraniti na miru. Ako u Africi
ugledate mrtvu impalu na drvetu, možete biti sigurni da ju je tamo stavila
samo jedna životinja.

184
 — A što s pumama? Koriste li se one drvećem?
— Sjevernoamerička puma ne mora se nositi sa suparnicima kakvih
ima u Africi. Puma obično odvuče svoj plijen u gusto šipražje ili u spilju da
se nahrani. Ali na drvo? — Odmahne glavom. — To bi bilo vrlo neobično.
Više odgovara ponašanju afričkog leoparda.
Maura opet pogleda prema kavezu. Mačje su je oči i dalje netremice
promatrale, kao da je ona jedina koja bi mogla utažiti mužjakovu glad. —
Ispričajte mi još o leopardima — obrati se Rhodesu tihim glasom.
— Čisto sumnjam da Nevadom sada tumara leopard, osim ako nije
pobjegao iz zoološkog vrta.
— Ipak bih htjela saznati više o njima. O njihovim navikama. Kako
love.
— Hm, od svih mačaka najviše sam upućen u vrstu Panthera pardus,
afričkog leoparda. Ima tu još podvrsta... Panthera orientals, Panthera
fusca, Panthera pardus japonensis, ali su se one manje proučavale. Prije
nego što smo ih izlovili gotovo do izumiranja, leoparda si mogao vidjeti u
Aziji, Africi, pa čak i tako zapadno kao što je Engleska. Žalosno je vidjeti
koliko ih je malo ostalo na svijetu, posebno zato što njima dugujemo svoj
evolucijski uspon.
— Kako to mislite?
— Postoji teorija da se rani hominidi u Africi nisu prehranjivali lovom,
nego krađom plijena koji bi leopardi spremali na drveće. To bi odgovaralo
današnjem pojmu zalogajnica brze hrane. Nije bilo potrebe sam loviti
neku impalu, nego pričekati da leopard uhvati plijen i odvuče ga na drvo.
Leopard bi se najeo i ostavio plijen nekoliko sati. U tom bi trenutku
hominidi ukrali ostatak trupla. Navodno su te bjelančevine ojačale
moždanu aktivnost naših predaka.
— Zar ih leopard nije sprječavao u tome?
— Praćenjem kretanja leoparda pomoću radijske ogrlice utvrđeno je
da oni preko dana napuštaju svoj plijen. Najedu se dosita, odu na neko
vrijeme, pa se ponovno vrate na obrok. Budući da je truplima izvađena
utroba, meso se neće pokvariti nekoliko dana. To je nama hominidima
dalo priliku da se prišuljamo i ukrademo hranu. Ali da, imate pravo, nije to
bilo potpuno bezopasno. U jazbinama leoparda naći ćete mnoštvo kostiju
prahistorijskih hominida. Kradući im obrok, ponekad bi i sami to postali.

185
 Maura se sjeti svog mačka doma i s kojom ju je pozornošću
promatrao, baš kao i ova puma ovdje. Povezanost između mačaka i ljudi
mnogo je složenija od običnog grabežljivca i plijena. Kućna će ti mačka
sjesti u krilo i jesti iz ruke, ali i dalje ima nagon lovca.
Baš kao i mi.
— Jesu li to životinje koje žive same? — upita Maura.
— Da, kao i većina mačaka. Iznimka su lavovi. A leopardi su izrazito
usamljeni. Ženke ostavljaju mladunče i po tjedan dana, jer više vole loviti
same. Kad napune godinu i pol, ti mladunci odlaze od majke pronaći
vlastito lovno područje. Drže se za sebe, osim kad se razmnožavaju. Vrlo
su povučeni i teško ih je vidjeti. Love noću, poznati su po prikradanju, pa
nije ni čudo da imaju tako važan položaj u mitologijama naroda.
Prahistorijski su se ljudi užasavali mraka, jer su znali da ih svake noći
leopard može ščepati zubima za grlo.
Maura pomisli na Debru Lopez, kojoj je posljednji osjećaj u životu bio
užas. Pogleda prema kavezu za leoparde, koji je bio udaljen tek nekoliko
metara od njih. Prekrili su ga privremeno platnom još od čuvaričine smrti,
ali su pred njim stajala dva posjetitelja zoološkog vrta i fotografirali ga
mobitelima. Smrt ima svoju publiku, poput kakve rock-zvijezde.
— Rekli ste da velike mačke vade utrobu svom plijenu — obrati se
Rhodesu.
— To je samo posljedica načina na koji se hrane. Leopard raspori
tijelo odostraga. Utrobu koja ispadne pojede u prvih dvadeset četiri sata.
Tako se meso sporije kvari i daje više vremena mački da se hrani njime. —
Uto mu zazvoni mobitel. Ispričavši se pogledom, odgovori na poziv. —
Halo? O, Bože, Marcy, potpuno sam zaboravio. Stižem odmah. — Prekine i
uzdahne. — Oprostite, ali očekuju me na sastanku odbora. Vječno se
borimo s financijama.
— Hvala vam što ste odvojili vremena za mene. Mnogo ste mi
pomogli.
— Nema na čemu — odgovori Rhodes i krene, pa se okrene i vikne:
— Ako ikad poželite privatnog vodiča u neradno vrijeme, slobodno me
nazovite!
Maura ga nastavi promatrati kako brzim korakom zamiče za zavoj.
Zadrhtavši na vjetru, odjednom se osjeti usamljenom.

186
 Ali ne potpuno usamljenom. Kroz rešetke praznog kaveza za leoparde
ugleda uvojak kose, žutosmeđ poput lavlje grive i široka ramena pokrivena
smeđom jaknom od flisa. Bio je to veterinar zoološkog vrta, doktor
Oberlin. Na tren im se pogledi sretnu, oprezni kao da su dvije životinjice
koje su se nenadano srele u savani. No onda joj on kratko kimne i mahne
te nestane u umjetnom šipražju.
Nevidljiv poput pume, pomisli Maura. Uopće nisam bila svjesna da je
tamo.

187
 23

— Ako su ovi napadi u različitim državama doista povezani, onda se

radi o vrlo složenom ritualnom ponašanju — kaže doktor Lawrence
Zucker, kriminalni psiholog koji je povremeno služio kao savjetnik
bostonskoj policiji. Njegovo blijedo lice i krupna figura bili su dobro
poznati odjelu za umorstva. Sjedeći za čelom stola, pažljivo je promatrao
Mauru i četiri detektiva koji su se tog jutra okupili u sobi za sastanke.
Mauru je nelagodno | podsjećao na gmaza i kad je skrenuo pogled s nje
imala je dojam kao da joj je gušterskim jezikom dotaknuo lice.
— Nemojmo se zalijetati — javi se detektiv Crowe — još nismo i
utvrdili da su ovi napadi doista povezani. To je teorija doktorice Isles, a ne
naša.
— I još je uvijek provjeravamo — dopuni Jane. — Frost i ja smo se
jučer odvezli u Maine kako bismo se upoznali sa slučajem od prije pet
godina. Žrtva se zvala Brandon Tyrone, a nađen je kako visi sa stabla
izvađene utrobe.
— I koje je vaše mišljenje?
— Ne mogu reći da su stvari sad jasnije. Državna policija Mainea sve
je karte stavila na jednog osumnjičenika, čovjeka po imenu Nick
Thibodeau. On i žrtva dobro su se poznavali. Moguće je da su se
posvađali, što je moglo dovesti do ubojstva.
— A ja sam nazvao Montanu i Nevadu i razgovarao s detektivima o
tamošnjim slučajevima. Oni smatraju da se u oba slučaja radi o napadu
pume. Ne vidim kako su ti slučajevi povezani s našima ili s umorstvom u
Maineu.
— Ono što ih povezuje je simbolika — javi se Maura, ne mogavši više
držati jezik za zubima. Budući da nije ni psiholog ni policajac, opet se
osjećala kao uljez na sastanku, a došla je samo zato što ju je pozvao
doktor Zucker. Svi su sad pogledi bili uprti u nju, puni sumnjičavosti. Nije
joj preostalo drugo nego srušiti taj zid. Najdeblji je bio onaj Croweov, ali i

188
Frost i Jane su se samo naoko činili otvorenima, no u Janeinu je glasu čula
suzdržanost. Što se pak tiče Johnnyja Tama, on joj je ostao jednako
nejasan kao i prije, držeći svoje mišljenje za sebe.
— Nakon razgovora s doktorom Rhodesom o ponašanju leoparda
shvatila sam da je upravo to nit koja sve povezuje. Način na koji leopardi
love, hrane se i vuku plijen uvis. To je zajedničko svim žrtvama.
— Pa koga onda tražimo? — naceri se Crowe. — Čovjeka Leoparda?
— Samo se vi šalite, detektive Crowe — ubaci se Zucker — ali ne
odbacujte teoriju doktorice Isles samo tako. Kad me je jučer nazvala u vezi
s ovim, i ja sam bio sumnjičav. Potom sam pregledao sva ta umorstva u
drugim državama.
— Pitanje je radi li se u Nevadi i Montani uopće o umorstvima —
naglasi Crowe. — Ponavljam, mrtvozornik je rekao da se moglo raditi i o
napadu pume.
— Doktor Rhodes kaže da pume obično ne odvlače svoj plijen na
drveće — javi se Maura. — A što se dogodilo s ostalim članovima obiju
skupina? U Nevadi su bila četiri planinara. U Montani tri lovca, a
pronađeni su samo ostaci dvojice. Pume ih nisu mogle baš sve pobiti.
— Možda se radilo o obitelji puma.
— Uopće se nije radilo o pumama — prekine ga Maura.
— Znate što, doktorice Isles. Meni je sve teže pratiti kako mijenjate
svoje teorije — kaže Crowe i prijeđe pogledom preko svih za stolom. —
Prvo ste rekli da ubojica mrzi lovce i da ih zato vješa za noge i vadi im
utrobu. A što je sada na stvari? Neki luđak koji misli da je leopard?
— Ne radi se nužno o luđaku.
— Hej, da ja idem uokolo i pravim se da sam leopard — prekine je
Crowe — odmah biste poslali dečke u bijelim kutama da me odvedu.
— Oh, možemo li to odmah napraviti? — promrmlja Jane, više sebi u
bradu.
— No saslušajte do kraja što doktorica Isles ima za reći — javi se
doktor Zucker i pogleda Mauru. — Opišite nam još jednom u kakvom je
stanju bilo pronađeno tijelo gospodina Gotta.
— Pa već smo svi pročitali izvještaj s obdukcije — pobuni se Crowe.
— Svejedno, dajte da još jednom čujemo o kakvim se ozljedama radi.
Maura kimne. — Na desnoj tjemenoj kosti nalazila se fraktura koja

189
odgovara udarcu tupim predmetom. Na prsištu su se nalazile višestruke
parelelne laceracije, vjerojatno nastale nakon smrti. Štitna je hrskavica
bila zdrobljena, što je najvjerojatnije dovelo do asfiksijacije. Od ksifoidnog
nastavka prsne kosti pa sve do pubisa protezao se rez napravljen jednim
potezom, a unutarnji organi prsne i trbušne šupljine bili su potpuno
uklonjeni — izrecitira Maura pa upita: — Hoćete li da nastavim?
— Ne treba. Mislim da je slika dovoljno jasna. A sad mi dopustite da
vam pročitam liječnički opis, ali s potpuno drugog mjesta zločina — kaže
Zucker i stavi naočale. — Žrtva je žena stara oko osamnaest godina,
nađena mrtva u svojoj kolibi u zoru. Grkljan joj je bio zdrobljen, a lice i vrat
rastrgani, s višestrukim tragovima nečega što odgovara kandžama. Meso
je bilo toliko izmrcvareno, kao da je djelomično pojedeno. Nije imala
crijeva i jetru, ali je ostao jedan neobičan detalj: precizan rez na jednom
kraju crijeva. Pomniji pregled je pokazao da je trbuh razrezan neobično
precizno - onako kako to ne bi učinila nijedna meni poznata životinja.
Stoga, usprkos prvotnom dojmu da je ta jadnica bila žrtvom leoparda ili
lava, moram zaključiti da se radi o počinitelju koji je izvan svake sumnje
čovjek. — Pročitavši, Zucker odloži list papira. — Siguran sam da ćete se
složiti sa mnom kako se ovaj izvještaj nevjerojatno podudara s onim što je
doktorica Isles maločas opisala, zar ne?
— O kojem se to slučaju radi? — upita Frost.
— Izvještaj je napisao njemački liječnik misionar, koji je radio u Sierra
Leoneu. — Zucker zastane. — Godina je bila 1948.
U sobi za sastanke nastane muk. Maura prijeđe pogledom preko
okupljenih i primijeti zapanjenost na Frostovu i Tamovu licu te
sumnjičavost na Croweovu. A što sad misli Jane, upita se. Da sam konačno
prolupala i ganjam duhove?
— Da raščistimo nešto — javi se prvi Crowe. — Vi smatrate da se
ovdje radi o ubojici koji je to činio 1948.? Pa koliko bi sad imao godina?
Oko osamdeset pet?
— Uopće to ne želimo reći — kaže Maura.
— Pa koju onda sad novu teoriju imate, doktorice Isles?
— Ono što želimo reći jest da postoji povijesni prethodnik tim
ritualnim ubojstvima. Ovo što se sada događa, usporedni tragovi zareza,
izvađena utroba... odjek su nečega što se već događalo stoljećima.

190
 — Govorimo li ovdje o nekom kultu? O duhovima? Ili smo se vratili na
Čovjeka Leoparda?
— Zaboga, Crowe, pusti je da kaže do kraja — obrecne se Jane i
pogleda Mauru. — Samo se nadam da imaš nešto više od natprirodnih
rekla-kazala.
— Ovo je stvarno — kaže Maura. — No prvo morate saslušati kratko
predavanje iz povijesti koja ide stotinjak godina unatrag. — Okrene se
prema Zuckeru. — Hoćete li ih vi uputiti?
— Rado. Jer povijest je doista fascinantna — odgovori Zucker. —
Negdje oko Prvoga svjetskog rata u zapadnoj su Africi zabilježeni smrtni
slučajevi pod misterioznim okolnostima. Žrtve su bili muškarci, žene i
djeca. Pronađeni su s tragovima poput kandži po tijelu, zaklani i bez
utrobe. Neki su djelomice bili i pojedeni. Sve je to upućivalo na napad
velikih mačaka, a jedan je svjedok tvrdio da je vidio nešto poput leoparda
kako je šmugnulo u grmlje. Neka je čudovišna mačka vrebala sve, upadala
u sela i napadala ljude na spavanju. No lokalne su vlasti uskoro shvatile da
iza svega zapravo ne stoji leopard. Ubojice su bili ljudi, članovi nekog
kulta, navodno starog stotinama godina. Tajnog društva koje se toliko
poistovjetilo s leopardima, da su njihovi članovi vjerovali kako se doista
mogu pretvoriti u životinju ako popiju krv i pojedu meso svoje žrtve.
Ubijanje im, vjerovali su, da je moći životinje koju su obožavali. Kako bi
počinili ubojstvo, morali su navući na sebe krzno leoparda i čeličnim
kandžama rasporiti žrtvu.
— Krzno leoparda? — javi se Jane.
Zucker kimne. — Ona krađa krzna snježnog leoparda sad dobiva
sasvim drugo značenje, zar ne?
— Postoji li još uvijek taj kult u Africi? — upita Tam.
— Na razini glasina — kaže Zucker. — Tijekom 40-ih godina 20.
stoljeća deseci su ubojstava u Nigeriji pripisani ljudima leopardima, od
kojih su neka počinjena usred bijela dana. Vlasti su tim slučajevima
posvetile posebnu pažnju dovevši stotine policajaca, koji su naposljetku
uhitili i pobili određeni broj osumnjičenika. Zločini se nisu ponovili, ali se
ne zna je li uništen cijeli kult ili su se samo posakrivali i... počeli širiti?
— Sve do Bostona? — sumnjičavo će Crowe.
— Hej, pa već smo imali slučajeve s vudu-satanistima — javi se Tam.

191
— Zašto ne bismo imali i ljude leoparde?
— A ta ubojstva koja je počinio kult leoparda u Africi, koji je bio
njihov motiv? — upita Frost.
— Neki su motivi bili politički. Uklanjanje suparnika — odgovori
Zucker. — No to ne objašnjava naizgled nasumična ubojstva žena i djece.
Ne. Iza toga se krilo nešto drugo, nešto što sva ritualna ubojstva diljem
svijeta imaju zajedničko. Ogroman je broj ljudi žrtvovan zbog različitih
vjerovanja. Ali, bez obzira na to ubijate li da prestrašite neprijatelja ili
umirite bogove poput Zeusa ili Kali, sve se svodi na jednu te istu stvar:
moć. — Zucker prijeđe pogledom po prisutnima i Maura ponovno osjeti
hladan dodir gušterova palacajućeg jezika.
— Pogledate li posebnosti ovih vaših ubojstava, počet ćete
primjećivati nit koja ih povezuje: lov kao izraz moći. Ubojica može izgledati
kao savršeno običan čovjek koji radi običan posao. Ali to nije ono što ga
uzbuđuje ili mu da je osjećaj moći kakav mu da je ubijanje. Stoga putuje
tražeći plijen, a za to mora imati sredstava i vremena. Koliko je još smrti
pogrešno pripisano nesreći u divljini? Koliko je planinara ili kampera
nestalo a da su zapravo njegove žrtve?
— Leon Gott nije ni planinario ni kampirao — javi se Crowe. — Ubijen
je u vlastitoj garaži.
— Možda zato što je trebalo ukrasti leopardovo krzno — kaže Zucker.
— To je jedan od simbola potrebnih za ritualno ubojstvo.
— Znamo da se Gott hvalio na mrežnim forumima lovaca kako ima to
krzno. Svima je dao do znanja da radi na jednoj od najrjeđih životinja na
zemaljskoj kugli.
— To, dakako, vraća priču na počinitelja lovca. Što sasvim ima smisla i
simbolički i praktično. Ovaj se ubojica poistovjećuje s leopardima,
najvještijim lovcima koje je priroda stvorila. I on se u divljini snalazi kao
kod kuće. No za razliku od ostalih lovaca, njegov plijen nisu jeleni ili losovi,
nego on bira ljude. Planinare i ljude od prirode. Oni predstavljaju najveći
izazov, a divljina mu je draža za lov od naseljenih mjesta. Poput planina
Nevade. Ili šuma Mainea. Ili Montane.
— Bocvana — tiho se pridruži Jane.
Zucker se namršti prema njoj: — Molim?
— Sin Leona Gotta nestao je u Bocvani. Bio je na safariju s grupom

192
turista u nekom zabačenom kraju.
Na spomen Elliota Gotta Mauri počne lupati srce. — Baš kao i
planinari i oni lovci — javi se. — Otišli su u divljinu i više nikad nisu viđeni.
— Obrasci. Važno je prepoznati obrasce. Pogleda Jane. — Ako je Elliot
Gott jedna od žrtava, to znači da je taj ubojica lovio i prije šest godina.
Jane kimne. — U Africi.

Jane je već danima imala u laptopu elektronički spis koji su joj poslali
iz Središnjeg državnog biroa Interpola u Bocvani. Spis koji se sastojao od
stotina stranica izvještaja bocvanske policijske postaje u Maunu,
južnoafričke državne policije i Interpolova ogranka u Johannesburgu. Kad
ga je primila, nije joj se činio važnim za Gottovo ubojstvo, koje se dogodilo
šest godina poslije, pa je samo brzinski preletjela pogledom preko njega.
Ali nestanak planinara u Nevadi i lovaca u Montani imao je uznemirujućih
sličnosti s ukletim safarijem na kojem je nestao Elliot Gott, tako da je sad
sjela za radni stol u uredu i otvorila taj spis. Uz neprestanu zvonjavu
telefona i šuštanje omota sendviča u Frostovim rukama, uspjela je još
jednom pročitati ga, ovaj put s punom pažnjom.
Interpolov je izvještaj dao i kratak sažetak događaja i istrage. Prije
šest godina, 20. kolovoza, sedmero se turista iz četiriju zemalja ukrcalo u
mali zrakoplov u Maunu u Bocvani, koji ih je prevezao do zabačenog
sletišta na delti rijeke Okavango. Tamo ih je dočekao vodič i njegov tragač,
obojica iz Južne Afrike. Plan je bio da džipom zađu duboko u područje
delte i svake večeri podignu logor na novom mjestu, spavaju u šatorima i
hrane se divljači koju ulove. Mrežna stranica vodiča kroz savanu obećavala
je „avanturu kroz istinsku divljinu u jednom od posljednjih preostalih
rajeva na zemlji“.
Ali za šestero od sedmero nesretnih turista, ta se avantura pretvorila
u putovanje u ništavilo.
Jane otvori sljedeću stranicu, na kojoj se nalazio popis žrtava, njihovo
državljanstvo i podatak jesu li nađeni njihovi ostaci.

Sylvia Van Ofwegen (Južnoafrička Republika). Nestala. Smatra

se mrtvom. Pronađen dio ostataka, potvrđen DNK analizom.
Vivian Kruiswyk (Južnoafrička Republika). Mrtva.

193
 Pronađen dio ostataka, potvrđen DNK analizom.
Elliot Gott (SAD). Nestao. Smatra se mrtvim. Nisu pronađeni ostaci.
Isao Matsunaga (Japan). Mrtav. Ostaci pronađeni
zakopani u logoru, potvrđeni DNK analizom.
Keiko Matsunaga (Japan). Nestala. Smatra
se mrtvom. Nisu pronađeni ostaci.
Richard Renwick (Ujedinjeno Kraljevstvo). Nestao.
Smatra se mrtvim. Nisu pronađeni ostaci.
Clarence Nghobo (Južnoafrička Republika). Mrtav.
Pronađen dio ostataka, potvrđen DNK analizom.

Taman je htjela krenuti dalje na novu stranicu, kad zastane jer joj oko
zapne zajedno ime na popisu žrtava. Ime koje joj se učini poznatim, ali se
nije mogla sjetiti zašto. Pokuša iz mutnoga sjećanja iskopati gdje je to ime
vidjela i sjeti se jednog drugog popisa.
Okrene se na stolcu prema Frostu, koji je veselo žvakao svoj
neizbježni sendvič od puretine. — Imaš li uza se dosje o Brandonu
Tyroneu iz Mainea?
— Aha.
— Jesi li ga već proučio?
— Aha. Uglavnom isto kao što nam je rekao detektiv Barber.
— U njemu je popis ukradenih predmeta koje su našli u Tyroneovoj
garaži. Mogu li ga još jednom pogledati?
Frost odloži sendvič i počne kopati po spisima na radnom stolu. — Ne
sjećam se ničeg vrijednog pažnje. Nekoliko kamera. Kreditne kartice
ijedan iPod...
— Nije li tamo naveden i neki srebrni upaljač?
— Aha. — Izvadi mapu i pruži joj. — Pa što?
Jane počne listati kroz spis sve dok ne pronađe popis stvari koje su
Brandon Tyrone i Nick Thibodeau ukrali iz šatora i automobila na izletištu
u Maineu. Prelazeći pogledom preko popisa, stigne do upaljača. Upaljač
za cigarete, srebrni, s ugraviranim imenom: R. Renwick. Potom pogleda
dokument na laptopu s popisom žrtava u Bocvani.
Richard Renwick (Ujedinjeno Kraljevstvo). Nestao.
Smatra se mrtvim. Nisu pronađeni ostaci.

194
 — Ti vraga — otme joj se iz usta i dohvati telefon.
— Šta se događa? — upita Frost.
— Možda ništa, možda sve. — Utipka broj.
Nakon što telefon triput zazvoni, začuje se glas s druge strane: —
Detektiv Barber.
— Bok, ovdje Jane Rizzoli, bostonska policija. Sjećate se onog dosjea
koji ste nam dali, o ubojstvu Brandona Tyronea? Na njemu je popis stvari
koje su pronađene u Tyroneovoj garaži.
— Aha. Stvari koje su on i Nick ukrali na izletištu.
— Jeste li uspjeli naći vlasnike tih stvari?
— Većinu jesmo. Vlasnike kartica i stvari s njihovim imenima smo lako
pronašli. Nakon što se saznalo da smo pronašli ukradene stvari s izletišta,
javilo nam se još nekoliko vlasnika.
— Posebno me zanima jedan predmet. Srebrni upaljač s ugraviranim
imenom.
Barber odgovori bez oklijevanja: — Ne, tog vlasnika nikad nismo našli.
— Jeste li sigurni da ga nitko nije tražio?
— Aha. Razgovarao sam osobno sa svima koji su došli tražiti svoje
predmete za slučaj da je netko od njih svjedočio bilo čemu što se dogodilo
na izletištu. Vidio Nicka i Tyronea tamo ili tako nešto. Ali nitko nije došao
po taj upaljač, što me iznenadilo. To je pravo srebro. Netko je dao mnogo
novaca za njega.
—Jeste li pokušali pronaći to ime ugravirano na upaljaču? R.Renwick?
Barber se nasmije. — Hajde probajte i sami pa utipkajte u Googleovoj
tražilici to ime. Dobit ćete dvadesetak tisuća natuknica. Sve što smo mogli
je staviti obavijest u novine i nadati se da će se vlasnik javiti. Možda ne zna
za to. Možda nije ni primijetio da mu nedostaje upaljač. — Barber se malo
zamisli. — Zašto me uopće pitate za taj upaljač?
— To se ime, R. Renwick, pojavilo u jednom drugom slučaju. Kao
žrtva. Richard Renwick.
— U kojem slučaju?
— Višestruko umorstvo. Prije šest godina. U Bocvani.
— U Africi? —frkne Barber. — Previše je to nategnuto. Ne mislite li da
se samo radi o podudarnosti?
Možda, pomisli Jane prekidajući razgovor. A možda je to ono što

195
povezuje sve ove slučajeve. Prije šest godina, Richard Renwick ubijen je u
Africi. Godinu poslije u Maineu se pojavi upaljač s njegovim imenom. Da
nije došao u SAD s ubojicom?
— Hoćeš li ti meni reći što se događa? — nestrpljivo će Frost, ali Jane
je već zvala drugi broj.
— Moram nekoga pronaći.
Frost baci pogled preko njezina ramena na stranicu koja se prikazivala
na zaslonu. — Dosje iz Bocvane? Kakve to veze ima s...
Jane ga prekine podigavši ruku, jer se u tom trenutku s druge strane
javi njezin muž svojim uobičajenim oštrim glasom: — Gabriel Dean.
— Bok, gospon specijalni agent. Možeš mi učiniti uslugu?
— Daj da pogodim — nasmije se on. — Ostali smo bez mlijeka?
— Ne, trebam tvoju agencijsku uslugu. Hoću pronaći nekoga, a može
biti bilo gdje u svijetu. Ti imaš onog pajdu u Interpolu u Južnoj Africi.
Henka nešto.
— Henka Andriessena.
— E da. Možda mi on može pomoći.
— Je li to međunarodni slučaj?
— Višestruko ubojstvo u Bocvani. Spomenula sam ti ga. Oni turisti
koji su nestali na safariju. Stvar je u tome da se to dogodilo prije šest
godina i ne znam gdje se ta osoba sad nalazi. Pretpostavljam da se vratila
u London.
— Kako se zove?
— Millie Jacobson. Jedina preživjela.

196
 24

JUŽNA AFRIKA

Posljednjih pet dana svakoga jutra na moje drvo kalistemona slijeće

ružičasta pčelarica. I sad kad sam izašla u stražnje dvorište sa šalicom kave
u ruci, ta se ptica nije dala smesti, nego sa svojim svijetlocrvenim kićenim
perjem ukrašava veseli koloplet grmova i cvijeća. U ovaj sam vrt uložila
mnogo truda. Kopala, kompostirala, plijevila ga i zalijevala, pretvarajući
ono što je nekad bila šikara u vlastito, privatno odmaralište. No ovoga
toploga dana u studenome jedva da i primjećujem ljetne pupoljke i
pčelaricu u posjetu. Sinoćnji me poziv toliko potresao da ne mogu misliti
ni o čemu drugom.
Došao mi se pridružiti i Christopher. Sjeda sa svojom kavom za vrtni
stol stružući stolcem od kovanog željeza po kamenu. — I što ćeš sad? —
pita me.
Udahnem miris cvijeća i pogledam prema sjenici prekrasno obrasloj
penjačicom. — Ne ide mi se.
— Znači, odlučila si.
— Da — kažem. Pa uzdahnem. — Ne.
— Ja se mogu pobrinuti za ovo. Reći ću im da te puste na miru.
Odgovorila si im na sva pitanja, Što još očekuju od tebe?
— Malo više hrabrosti, možda — šapnem.
— Millie, zaboga, pa ti si najhrabrija žena koju znam.
Njegove riječi me nasmiju, jer se uopće ne osjećam hrabrom.
Osjećam se kao prestrašen mišić koji se boji otići od kuće u kojoj se osjeća
tako sigurno. Ne želim otići jer znam što me čeka u bijelome svijetu. Znam
tko me tamo čeka i ruke mi se počnu tresti pri samoj pomisli da ga opet
sretnem. A ta policajka iz Bostona upravo to traži od mene. Znate kako

197
izgleda. Znate kako razmišlja. I kako lovi. Treba nam vaša pomoć da ga
uhvatimo.
Prije nego što opet ubije.
Christopher me uhvati za ruke preko stola. Tek u tom trenutku
shvatim koliko sam hladna, a koliko je on topao. — Sinoć si imala noćnu
moru, je li?
— Primijetio si.
— Nije teško kad spavam pokraj tebe.
— Već mjesecima nisam sanjala. Mislila sam da je prošlo.
— Vražji poziv — progunđa on. — Ti znaš da nemaju čvrste dokaze.
To je samo teorija. Možda traže nekoga posve drugog.
— Pronašli su Richiejev upaljač.
— Kako možeš biti sigurna da se radi o istom upaljaču?
— Još jednom s gravurom R. Renwick?
— To je uobičajeno ime. No bez obzira na to, ako i jest isti upaljač, to
samo znači da je ubojica daleko od nas. Da je krenuo dalje, na drugi
kontinent.
Upravo zato i želim ostati ovdje, tako da me Johnny ne može naći,
pomisli Millie. Bila bih luda uputiti se u potragu za tim čudovištem. Ispijem
svoju šalicu kave i ustanem stružući stolcem o kameni pod. Ne znam koji
mi je vrag bio da kupim vrtni namještaj od kovanog željeza. Možda da mi
da osjećaj stalnosti, osjećaj da ću ga uvijek imati, ali tako su teški ti stolci
da se jedva pomiču. Ulazeći u kuću imam dojam kao da vučem za sobom
još jedan teret, težak kao i kovano željezo, iskovan u strahu, koji me drži
usidrenom i nepomičnom. Priđem sudoperu oprati šalice i tanjuriće i
obrisati radnu površinu da bude savršeno čista.
Znate kako razmišlja. I kako lovi.
Odjednom mi se pred očima pojavi slika Johnnyjeva lica, stvarna kao
da stoji tu preda mnom u kuhinji i gleda me kroz prozor. Trgnem se
unatrag, a žličica mi uz zveket padne na pod. Uvijek je tu. Proganja me u
mislima. Nakon što sam otišla iz Bocvane, bila sam uvjerena da će me
jednoga dana pronaći. Ja sam jedina preživjela, jedini svjedok kojeg nije
ubio. Sigurno neće odoljeti takvom izazovu. No mjeseci su se pretvorili u
godine, a ja nisam čula više ništa od policija Bocvane i Južne Afrike. Počela
sam gajiti nadu da je Johnny mrtav. Da mu kosti leže rasute u divljini kao i

198
Richardove. Kao i svih ostalih. Jedino sam se zamišljajući ga mrtvim mogla
opet osjećati sigurnom. Svih ovih šest godina nitko ga više nije vidio ili se
čuo s njim, i bilo je sasvim razumno pretpostaviti da je negdje skončao i da
mi više ne može ništa.
No ovaj poziv iz Bostona sve je stubokom promijenio.
Čujem prigušeni zvuk stopala niza stube i u kuhinju dopleše naša kći,
Violet. Kad su ti četiri, ne bojiš se ničega, jer ti roditelji sve vrijeme lažu.
Naučili smo je da je svijet miroljubivo i svijetlo mjesto i ona nema pojma
da čudovišta postoje. Christopher je uzme u naručje i vrti po kuhinji, pa je
odnese u dnevnu sobu na crtiće, njihov subotnji ritual. A ona se smije.
Suđe je oprano, lonac za kavu ispran i sve je na svome mjestu, ali ja
svejedno hodam kuhinjom tražeći što još treba učiniti, samo da više ne
razmišljam.
Sjednem za računalo i vidim da mi je stigla hrpa mailova od sinoć. Od
sestre iz Londona, od majki Violetinih prijateljica iz igraonice, od nekog
Nigerijca koji mi hoće poslati cijelo bogatstvo bankovnim transferom ako
mu samo dam broj svoga računa.
Među njima je i jedno detektivke Jane Rizzoli iz Bostona. Poslala ga je
sinoć, tek koji sat nakon našeg telefonskog razgovora.
Oklijevam otvoriti ga jer već predosjećam da mi onda nema povratka.
Jednom kad prijeđem tu crtu, ne mogu se vratiti među svoje debele
zidove nijekanja stvarnosti. Christopher i Violet se smiju u susjednoj sobi
gledajući jurnjavu crtanih likova, a ja sjedim ovdje, srce mi lupa, a ruka se
ne može pomaknuti.
Ipak pritisnem tipku miša. Jednako sam tako mogla zapaliti i fitilj na
štapinu dinamita, jer ono što se pojavi na zaslonu pogodi me poput
eksplozije. Fotografija je to srebrnog upaljača koji je policija našla među
ukradenom robom u Maineu. Vidim gravuru R. Renwick u fontu koji je
Richard tako volio. Ali ono s čega ne mogu skinuti pogleda je ogrebotina.
Izblijedjela je, no sasvim jasna, poput ogrebotine kandžom. Zarezala je
preko gornjeg dijela slova R. Sjetim se dana kad se to dogodilo, kad je
Richardu upaljač pao iz džepa na pločnik u Londonu. Sjetim se koliko sam
ga puta vidjela kako ga pali i kako mu je godilo kad sam mu ga poklonila za
rođendan. Poklon tašt i pretenciozan, koji je sam naručio, ali takav je bio
Richard. Uvijek je htio označiti svoj teritorij, makar se radilo o blještavom

199
komadiću srebra. Sjećam se da je njime palio svoje cigarete Gauloises
pored logorske vatre i oštrog zvuka kad bi ga zatvorio.
Ovaj je upaljač nesumnjivo njegov. Čudnovat je put prevalio u
ubojičinu džepu od delte Okavanga preko oceana do Amerike. I sad od
mene traže da i ja to učinim.
Pročitam poruku detektivke Rizzoli koju je poslala s fotografijom. Je li
to isti upaljač? Ako jest, moramo hitno razgovarati. Hoćete li doći u
Boston?
Vidim kroz kuhinjski prozor kako vani sja sunce i moj je vrt u ljetnom
vrhuncu. U Boston, pak, dolazi zima i zamišljam ga prohladnog i sivog,
sivljeg od Londona. Ta žena nema pojma što traži od mene. Kaže da je
upoznata s činjenicama događaja, ali činjenice su hladne, beskrvne stvari,
poput komada metala zavarenih u kip, bez duše. Kako bi ona uopće mogla
shvatiti kroz što sam prošla u delti.
Duboko uzdahnem i napišem joj svoj odgovor. Žao mi je. Ne mogu
doći u Boston.

200
 25

Kao marinac, Gabriel je stekao svakojake vještine preživljavanja, a

jedna na kojoj mu je Jane zavidjela bila je sposobnost da odmah zaspi i
iskoristi svaku priliku za spavanje koja mu se ukaže. Čim su stjuardese
zamračile svjetla u kabini, on se zavalio u sjedalu, zatvorio oči i odjedrio
ravno u zemlju snova. Jane je ostala sjediti budna poput sove, brojiti sate
do slijetanja i razmišljati o Millie Jacobson.
Jedina osoba koja je preživjela taj zlokobni safari nije se vratila kući u
London kako je Jane pretpostavila, nego sad živi u gradiću u dolini rijeke
Hex u Južnoj Africi. Nakon dva tjedna borbe da preživi noćnu moru
savane, umazana blatom i hraneći se isključivo trstikom i travom,
londonska se prodavačica knjiga nije vratila u svoj rodni grad, nego se
odlučila skrasiti na istom kontinentu koji ju je zamalo stajao glave.
Njezine fotografije snimljene kad se konačno spasila muka iz savane
pokazivale su ženu stanjenu do kosti. Na fotografiji s putovnice to je još
bila tamnokosa, plavooka žena srcolika oblika lica ugodnih crta, negdje
između ljepotice i obične cure. Na fotografiji iz bolnice u kojoj je bila na
oporavku toliko se promijenila da je Jane mislila kako se ne radi o istoj
osobi. Tamo negdje u divljini, stara Millie Jacobson odbacila je svoju kožu
poput zmije i presvukla se u drugo koštunjavo, pocrnjele biće ogromnih,
izmučenih očiju.
I dok su svi ostali u zrakoplovu spavali — ili se barem njoj tako činilo
— Jane je po tko zna koji put prošla kroz policijski dosje o višestrukom
umorstvu na safariju u Bocvani. Svojedobno je ono imalo dosta odjeka u
medijima Velike Britanije jer je Richard Renwick tamo slovio kao
popularan pisac trilera. U Sjedinjenim Državama nije bio tako poznat, a
Jane nije nikad pročitala ni jednu njegovu knjigu. U londonskom su ga
Timesu, međutim, opisivali kao „akcijskog", „testosteronskog“ pisca.
Članak u Timesu gotovo isključivo bavio se Renwickom, dok je djevojci s
kojom je živio, Millie Jacobson, posvetio tek dva ulomka. No Janeinu je

201
pažnju sad potpuno zaokupila upravo Millie. Pogled joj je bio prikovan za
fotografiju mlade žene iz Interpolova dosjea. Snimljena je nedugo nakon
što se izvukla i Jane je u njezinu licu prepoznala vlastiti odraz iz ne tako
davnog doba. Obje je dotaknula hladna ruka smrti i obje su preživjele. Taj
dodir se ne zaboravlja.
Kad su ona i Gabriel uzletjeli s bostonske piste, grad su šibali vjetar i
kiša. Za kratkog presjedanja u Londonu vrijeme je bilo podjednako sivo i
vjetrovito. Stoga nije očekivala da će nekoliko sati poslije zrakoplov sletjeti
u Cape Town za topla ljetnog dana. Tu su godišnja doba naopako, sjeti se
Jane. Među svim drugim putnicima odjevenim u kratke hlače i haljine bez
rukava, Jane je jedina nosila dolčevitu i vunenu vestu koje je obukla u
Bostonu. Dok su pokupili prtljagu i prošli kontrolu putovnica, već je kipjela
od vrućine i jedva čekala da se skine u majicu bez rukava. Tek što je počela
navlačiti dolčevitu preko glave, začula je snažan, dubok glas: — Dean
Mašina! Napokon u Africi!
— Henk, hvala ti što si nas dočekao — pozdravi ga Gabriel.
Jane strgne dolčevitu i ugleda svog muža s plavokosim muškarcem
krupnim poput bivola kako se lupaju po ramenima, kako to već
muškarčine čine, negdje između napada i zagrljaja.
— Dug let, ha? — kaže Henk. — Ali sad možete uživati u toplu
vremenu. — Okrene se prema Jane i odmjeri ju pogledom, tako da se ona
osjeti golom u svojoj majci bez rukava. Oči su mu bile neprirodno svijetle
na suncem opaljenom, rumenom licu, tako da su je podsjetile na onu
srebrnkastu nijansu plavog kakvu imaju vučje oči. — A ti si Jane — kaže,
pružajući joj vlažnu mesnatu šaku. — Henk Andriessen. Čast mi je
napokon upoznati ženu koja je ćopila Mašinu. Mislio sam da to neće poći
za rukom bilo kojoj ženi.
Gabriel se nasmije: — Jane i nije bilo koja žena.
Dok su se rukovali, Jane primijeti da je Henk mjerka i zapita se je li od
Deana Mašine očekivao da ćopi neku zgodniju ženu koja ne bi izašla iz
zrakoplova nalik na iscijeđenu krpu. — Čula sam i ja neke priče o tebi —
kaže. — Nešto o pijanoj noći u Haagu prije dvanaest godina.
Henk pogleda Gabriela. — Nadam se da si joj ispričao cenzuriranu
verziju.
— Hoćeš reći da ima više od samo dva muškarca uđu u bar?

202
 Henk se nasmije. — To je sve što trebaš znati. — Posegne za njenom
putnom torbom. — Idemo do mog auta.
Dok su izlazili iz zgrade terminala, Jane pusti muškarce nekoliko
koraka ispred sebe, da stignu razmijeniti što ima novoga u njihovu životu.
Gabriel je lijepo odspavao gotovo cijelim putem do Londona i sad je
hodao energično i svježe, spreman za novi dan. Znala je da je Henk dobrih
deset godina stariji od Gabriela, da se triput razvodio, da je podrijetlom iz
Bruxellesa i da posljednjih deset godina radi u južnoafričkom ogranku
Interpola. Znala je i da ga bije glas pijanice i ženskaroša i pitala se u kakvu
je to nevolju uvalio Gabriela te famozne noći u Den Haagu. Bila je
uvjerena da je Henk taj koji uvaljuje u nevolje, jer nije mogla zamisliti svog
razboritog muža u toj ulozi. Dovoljno je bilo pogledati ih zajedno straga da
zna koji je od njih dvojice razboritiji. Gabriel je imao vitku figuru trkača i
hodao kao da zna kuda i zašto ide, a Henkov je obli struk upućivao na
nezajažljiv životni apetit. No ipak su se jako dobro slagali. Bili su prijatelji
još od istraga umorstava na Kosovu.
Henk ih odvede do svog srebrnog BMW-a, automobilske perjanice
svakog muškarca u lovu na avanture. Mahne joj da sjedne naprijed. —
Jane, hoćeš li sjesti naprijed?
— Ne, prepuštam tu čast Gabrielu. Sigurno ćete htjeti razgovarati o
svojim najnovijim poduhvatima.
— Odostraga nije tako dobar pogled — kaže Henk dok su zakopčavali
sigurnosne pojaseve — ali jamčim ti da će ti se svidjeti pogled s mjesta
kamo idemo.
— A kamo idemo?
— Na Stolnu planinu. Kratko ste ovdje, a ovo mjesto ne smijete
propustiti vidjeti. Soba u hotelu ionako još vjerojatno nije spremna, pa
zašto ne bismo odmah otišli na planinu?
Gabriel se okrene prema njoj. — Jesi li u stanju, Jane?
Ono za čime je doista žudjela bilo je istuširati se i leći. Od
zasljepljujućeg sunca počela ju je boljeti glava, a u ustima je imala okus
katrana, ali ako Gabrielu nije bio problem odmah se baciti na obilaske,
neće ni ona zaostajati za momcima. — Hajdemo — odgovori mu.
Sat i pol poslije zaustave se na parkiralištu donje postaje žičare za
Stolnu planinu. Izašavši iz auta, Jane digne pogled prema kabelima koji su

203
vodili visoko na ravni vrh planine. Nije se nešto posebno bojala visine, ali
joj se pri pomisli na vrtoglavo uspinjanje na vrh stisne želudac. Odjednom
se više nije osjećala iscrpljenom. Jedino o čemu je razmišljala bilo je što
ako pukne kabel i oni se survaju u smrt s visine od šestotinjak metara.
— Pogled koji sam vam obećao je tamo gore — javi se Henk.
— Isuse! Pa tamo neki ljudi vise s litice! — kaže Jane.
— Stolna je planina omiljeno mjesto penjačima.
— Ma jesu li oni potpuno poludjeli?
— O, da, svake godine pogine koji. Kad padneš s te visine, nema ti
spasa. Samo te pokupe.
— A ono tamo gore, to je kamo idemo?
— Zar se bojiš visine? — začudi se Henk, pogledavši je svojim vučjim
očima kao da se zabavlja.
— Vjeruj mi, Henk — nasmije se Gabriel — čak i da umire od njega,
ne bi ti priznala.
I taj će me ponos jednoga dana stajati glave, pomisli Jane dok su
ulazili u kabinu s još desetak drugih turista. Zapita se kad je posljednji put
netko pregledao tu žičaru. Pomno promotri radnike žičare ne bi li uočila
nekog pijanog, drogiranog ili jednostavno poludjelog. Izbroji putnike u
kabini da se uvjeri kako nisu premašili dopušteno opterećenje, nadajući se
pritom da dopušteni broj putnika uzima u obzir grmalje poput Henka.
Uto se kabina vine u nebo i jedino na što se mogla usredotočiti bio je
pogled.
— Sad prvi put vidiš Afriku — promrmlja joj Henk na uho. — Jesi li
iznenađena?
Jane proguta slinu. — Nije kako sam je zamišljala.
— A što si zamišljala? Lavove i zebre kako trče posvuda?
— Hm, pa da.
— Tako Afriku zamišlja većina Amerikanaca. Previše gledaju
dokumentarce o prirodi i onda iziđu iz aviona već odjeveni u safari-jakne i
hlače, pa se čude kad vide moderni grad poput Cape Towna. Nigdje zebre,
osim u zoološkom vrtu.
— Ako ćemo pravo, ja sam se nadala vidjeti zebru.
— Onda uzmi još nekoliko dana slobodnog, pa ćemo odletjeti u
savanu.

204
 — Bilo bi lijepo kad bih mogla — uzdahne Jane. — Ali nas poslodavci
drže na kratkoj uzici. Nema tu mjesta za zabavu.
Kabina se nježno zaustavi, a vrata otvore.
— Idemo onda na posao, može? — kaže Henk. — No nema razloga da
pritom ne uživamo u pogledu.
Stojeći na rubu platoa Stolne planine, Jane je začuđeno promatrala
vedute Cape Towna koje joj je pokazivao Henk: stjenovite špice poznate
kao Đavolji vrh, zatim brdo Signal, Stolni zaljev i otok Robben na sjeveru,
gdje je tavorio u zatvoru Nelson Mandela.
— Ovo je mjesto prebogato poviješću. Mogao bih vam ispričati
mnoštvo priča o ovoj zemlji — kaže Henk i okrene se prema Jane — ali
moramo se posvetiti poslu. Ubojstvima u Bocvani.
— Gabriel mi je rekao da si i ti radio na slučaju.
— Nisam sudjelovao u prvoj istrazi, onoj u Bocvani. Interpol se
uključio tek nakon što je policija u Bocvani saznala da se ubojica vratio u
svoju zemlju. Iskoristio je kreditne kartice dviju žrtava u pograničnim
mjestima u dućanima koji nisu tražili PIN. Njegov je džip pronađen
napušten na ulazu u Johannesburg. Iako su zločini počinjeni u Bocvani,
Johnny Posthumus je državljanin Južnoafričke Republike, čime slučaj
postaje međunarodni, pa je zato i uključen Interpol. Izdali smo crvenu
tjeralicu za Posthumusovo uhićenje, ali i dalje nemamo pojma gdje se
nalazi.
— Jeste li došli i do kakva pomaka u istrazi?
— Ništa posebno. No morate razumjeti da smo ovdje suočeni s
velikim izazovima. U ovoj se zemlji svaki dan dogodi oko pedeset
ubojstava, što je šest puta više nego u SAD-u. Mnogi slučajevi ostanu
neriješeni jer je policija pretrpana poslom, a laboratoriji nemaju sredstava
za rad. Osim toga, ova naša ubojstva su se dogodila u drugoj državi, tako
da su tu i dodatni problemi vezani za različite jurisdikcije.
— No sigurni ste da je Johnny Posthumus taj koga tražite? — upita
Gabriel.
Andriessen ne odgovori odmah. Njegova je šutnja bila rječitija od
onoga što je zatim rekao: — Imam... svoje sumnje.
— Zašto?
— Dobro sam proučio njegovu prošlost. Johnny Posthumus rođen je

205
u Južnoj Africi kao sin farmera. S osamnaest je godina otišao raditi u
lovačku kuću u Sabi Sands. Zatim je bio u Mozambiku i Bocvani te je
naposljetku postao samostalni vodič. Nikad nije bilo pritužbi na njega.
Kroz godine je stekao reputaciju pouzdana vodiča. Izuzme li se jedna
tučnjava u pijanom stanju, nije imao kriminalni dosje ili prijavu za nasilno
ponašanje.
— Koliko znaš.
— Jasno. Moguće je da neki incidenti nisu nikad prijavljeni. Ubiješ li
nekoga u savani, moguće je da tijelo nikada ne pronađu. Ali ono što me
ipak muči je da nema nikakvih upozoravajućih znakova. Ništa iz njegova
ranijeg ponašanja ne da je naslutiti da će jednoga dana odvesti osmero
ljudi duboko u deltu i pobiti njih sedmero.
— No prema riječima jedine preživjele, dogodilo se upravo to — kaže
Jane.
— Da — prizna Henk. — Tako ona tvrdi.
— Zar sumnjaš u to?
— Prepoznala je Posthumusa na fotografiji iz putovnice staroj dvije
godine, koju joj je pokazala bocvanska policija. Ostalih fotografija gotovo
da i nema. Većina je nestala u požaru njegove roditeljske kuće na farmi
prije sedam godina. Imajte pritom na umu da je gospođica Jacobson došla
iz savane napola mrtva. Nakon takve traume, može li se stvarno vjerovati
njezinoj identifikaciji na temelju fotografije iz putovnice?
— Ako se ne radi o Johnnyju Posthumusu, o kome se onda radi?
— Znamo da se koristio kreditnim karticama žrtava i da je uzeo
njihove putovnice. Tih nekoliko tjedana dok nisu proglašeni nestalima,
lako je mogao iskoristiti njihov identitet. To bi mu omogućilo da bude bilo
tko i ode kamo hoće. Uključujući Ameriku.
— A što je s pravim Johnnyjem Posthumusom? Misliš da je mrtav?
— To je samo jedna od teorija.
— No ima li ikakva dokaza da to potkrijepi? Tijela? Ostataka?
— O, imamo tu tisuće i tisuće neidentificiranih ostataka na mjestima
zločina diljem zemlje. Problem je što nemamo resursa da ih sve
identificiramo. DNK analize u krim-labosima kasne mjesecima, čak i
godinama. Možda je među žrtvama i Posthumus.
— A možda je živ i upravo se nalazi u Bostonu — kaže Jane. — Možda

206
nema kriminalni dosje, ali samo zato što do Bocvane nije napravio nijednu
pogrešku.
— Misliš na Millie Jacobson.
— Pa, pustio ju je da pobjegne.
Henk uputi zamišljen pogled prema Cape Townu sa svog vidikovca. —
Sumnjam da je tada smatrao problemom to što ju je pustio da pobjegne.
— Jedinu ženu koja ga može identificirati?
— Ostaviti je u savani bilo je kao da ju je ostavio da umre. Da ostaviš
bilo kojeg turista u delti, bio žena ili muškarac, taj ne bi izdržao ni dva
dana, a kamoli dva tjedna. Ona je tamo trebala umrijeti.
— Pa zašto nije?
— Zbog borbenosti? Sreće? — slegne ramenima. — Čuda?
— Ti si upoznao tu ženu — javi se Gabriel. — Što misliš o njoj?
— Prošlo je već nekoliko godina otkad sam razgovarao s njom. Sad se
više ne zove Jacobson, nego DeBruin. Udala se za Južno-afrikanca. Pamtim
je kao... prosječnu osobu. No to je samo moj dojam, i da budem iskren, to
me iznenadilo. Pročitao sam njenu izjavu i znao sam što je navodno
preživjela, pa sam očekivao da ću sresti Superženu.
Jane se namršti. — Zar ne vjeruješ u istinitost njezine izjave?
— Da je hodala s divljim slonovima? Da je dva tjedna pješačila kroz
savanu bez hrane i oružja? Da je preživljavala hraneći se samo travom i
stabljikama papirusa? — Henk odmahne glavom. — Nije ni čudo da je
bocvanska policija isprva sumnjala u njezinu priču. Sve dok nisu potvrdili
da se sedam stranaca nije ukrcalo na svoje zakazane međunarodne letove
kući. Razgovarali su s pilotom koji ih je dovezao u savanu i pitali zašto ih
nije prijavio kao nestale. On im je rekao da su mu javili kako će se ipak
vratiti u Maun cestom. Prošlo je još nekoliko dana prije nego što je
bocvanskoj policiji postalo jasno da im Millie Jacobson ne laže.
— No ti i dalje imaš svoje sumnje.
— Zato što mi je, kad sam je sreo, djelovala nekako, ha... uznemireno.
— U kom smislu?
— Povučeno. Morao sam izvlačiti informacije iz nje. Živi u malenom
mjestu na selu, gdje joj muž ima farmu. Gotovo nikad ne napušta okrug.
Odbila je doći u Cape Town na razgovor, pa sam se ja morao dovesti do
nje u Touws River.

207
 — Kamo mi idemo sutra — nadoveže se Gabriel. — Jedino se tako
htjela sresti i s nama.
— Vožnja onamo je krasna. Lijepe planine, farme i vinogradi. Ali imat
ćete se što voziti. Njen je muž krupni, strogi Afrikaner koji sve drži podalje
od sebe. Pokušava je zaštititi, valjda, ali svima jasno da je do znanja kako
ne želi da je policija uznemirava. Prije nego što razgovarate s njom, morat
ćete dobiti njegovo odobrenje.
— To potpuno shvaćam — kaže Gabriel. — Tako bi postupio svaki
dobar muž.
— Izolirao ženu usred ničega?
— Držao je na sigurnom kako najbolje zna i umije. Dakako, ako ona to
želi — odgovori Gabriel, pa baci pogled prema Jane. — No sam Bog zna da
to ne želi svaka žena.
Henk se nasmije. — Vidim da ste već razgovarali o tom problemu.
— Zato što Jane previše riskira.
— Ja sam murjakinja — kaže Jane. — Kako ću loviti zlikovce ako ćeš
me ti držati zaključanu doma na sigurnom? A upravo mi tako izgleda ovo
što taj tip radi sa svojom ženom. Drži je skrivenu na selu.
— Da. I prvo ćete morati njega riješiti — kaže Henk. — Objasniti mu
da je pitanje života i smrti da vam njegova žena pomogne. Uvjeriti ga da
zbog toga neće biti ni u kakvoj opasnosti, jer to je jedino što ga zanima.
— Ne zanima ga što Johnny Posthumus možda upravo ubija još
nekoga?
— On te ljude ne poznaje, nego štiti svoju obitelj. I zato morate
pridobiti njegovo povjerenje.
— Misliš li ti da će Millie htjeti surađivati? — upita ga Gabriel.
— Samo do neke granice, ali tko joj to može zamjeriti? Sjeti se samo
da je jedva izvukla živu glavi iz delte. Kad preživiš takvu traumu, više nisi
ista osoba.
— Neki ljudi ojačaju — kaže Jane.
— A neki postanu ljušture — odgovori Henk odmahujući glavom. —
Bojim se da je Millie sada više ovo drugo.

208
 26

Usprkos svemu što je preživjela u savani, Millie Jacobson se nije

vratila u poznati komfor Londona, nego je odlučila skućiti se u gradiću u
dolini rijeke Hex u provinciji Zapadni Kaapland. Da je Jane bila na njenom
mjestu i preživjela dva tjedna iz pakla u divljini izbjegavajući lavove i
krokodile namazana blatom i jedući korijenje i travu, bez razmišljanja bi se
zaputila ravno doma u svoj krevet i uživala u svim gradskim pogodnostima
svoje četvrti. No Millie Jacobson, prodavačica knjiga, rođena i odrasla u
Londonu, ostavila je iza sebe sve što je poznavala, sve što je bila i odlučila
živjeti u zabačenom gradiću Touws Riveru.
Razgledavajući okoliš kroz prozor auta, Jane je mogla razumjeti što je
Millie privuklo u ovaj kraj. Vidjela je planine, rijeke i polja obojena šarenim
i toplim bojama ljeta. No sve joj je u ovoj zemlji bilo nekako pomaknuto,
od naopakih godišnjih doba i sunca na sjeveru u podne. Na jednom zavoju
odjednom osjeti vrtoglavicu, kao da joj se svijet okrenuo naglavačke.
Zatvori oči i pričeka da vrtoglavica stane.
— Prekrasan krajolik. Stvarno poželiš ne vratiti se kući — kaže
Gabriel.
— Daleko je to od Bostona — promrmlja Jane.
— Daleko je i od Londona, ali potpuno razumijem zašto se nije htjela
vratiti.
Jane otvori oči i žmirkajući primijeti redove gredica vinove loze i
zreloga grožđa na suncu. — Zaboravljaš da joj je muž iz ovog kraja. Ljudi
čine svakakve gluposti zbog ljubavi.
— Misliš, spakiraju se i presele u Boston?
Jane ga pogleda. —Jesi li ikad požalio što si otišao iz Washingtona
kako bi bio sa mnom?
— Čekaj, da razmislim.
— Gabriele.
On se nasmije: — Jesam li ikad požalio što sam te oženio i što imam

209
najslađu klinku na svijetu? A što ti misliš?
— Mislim da mnogi muškarci ne bi podnijeli takvu žrtvu.
— Samo ti tako razmišljaj. Dobro je imati zahvalnu ženu.
Jane baci još jedan pogled na vinograde. — Kad već govorimo o
zahvalnosti, bogme ćemo se morati debelo odužiti mami za čuvanje male.
Misliš li da bismo joj trebali poslati sanduk južnoafričkog vina? Znaš koliko
ona i Vince vole... — zausti, pa zašuti, jer više u Angelinu životu nije bilo
Vincea Korsaka otkad se tata vratio. Uzdahne. — Mislila sam da to nikad
neću izgovoriti, ali nedostaje mi Korsak.
— Očito nedostaje i tvojoj mami.
— Jesam li ja loša kći zato što želim da se tata vrati svojoj flundrici i
pusti nas na miru?
— Ti si dobra kći. Svojoj majci.
— Koja me ne sluša. Hoće sve usrećiti, samo ne sebe.
— To je njen izbor, Jane. Trebaš ga poštovati, čak i ako ga ne
razumiješ.
Baš kao što nije razumjela odluku Millie Jacobson da se povuče u ovaj
zabačeni dio zemlje daleko od svega što poznaje. Kad su se čule na telefon
dala joj je jasno do znanja da ne namjerava doći u Boston i pomoći istrazi.
Da ima četverogodišnju kćer i muža koji je trebaju. Sve uobičajene i
opravdane izlike koje žena da je kad ne želi reći pravi razlog. A taj je da se
užasava svijeta. Henk Andriessen ju je nazvao ljušturom i upozorio ih da je
nikad neće uspjeti nagovoriti da napusti Touws River. Da ne govorimo
kako to neće dopustiti ni njen muž.
A upravo ih je taj muž dočekao na trijemu kad se Gabriel zaustavio
pred kućom. Jane je bio dovoljan jedan pogled na njegovo rumeno lice da
shvati kako im neće biti jednostavno. Christopher DeBruin bio je krupan i
zastrašujući, upravo onakav kakvim ga je opisao Henk. Imao je desetak
godina više od Millie i plava mu je kosa već dopola posijedjela. Stajao je na
trijemu nepomično, prekriženih ruku, kao da svojom mišićavom pojavom
tjera uljeze. Kad su Jane i Gabriel izašli iz unajmljenog auta, nije im prišao
pozdraviti ih, nego je svoje nezvane goste pustio da priđu njemu.
— Gospodin DeBruin? — obrati mu se Gabriel.
Odgovori samo kimanjem glave.
—Ja sam Gabriel Dean, specijalni agent FBI-a. Ovo je detektivka Jane

210
Rizzoli iz bostonske policije.
— Poslali su vas ovako daleko, ha?
— Ovo je sad međunarodna istraga koju vodi više različitih agencija.
— I vi smatrate da sve to vodi mojoj ženi.
— Mislimo da je ona ključ rješenja za slučaj.
— A to se mene tiče... kako?
Dva muškarca i previše testosterona, pomisli Jane. Priđe DeBruinu,
koji se namršti, ne znajući kako se riješiti jedne žene.
— Gospodine DeBruine, prevalili smo dalek put — kaže mu mirno. —
Molim vas, možemo li razgovarati s Millie?
DeBruin je odmjeri pogledom. — Otišla je po kćer.
— Kad se vraća?
— Ne tako skoro. — Nevoljko otvori ulazna vrata. — Uđite, da ne
stojimo vani. Prvo vam moram nešto reći.
Krenu za njim u kuću s podom od dasaka i masivnim gredama na
stropu. Ova kuća ima dugu povijest, pomisli Jane, od ručno izrađene
ograde stubišta do antiknih nizozemskih pločica kamina. DeBruin im ne
ponudi ni čaj ni kavu, nego kratko mahne prema kauču, a sam sjedne na
fotelju nasuprot njima.
—Millie se ovdje osjeća sigurnom — započne. — Ovdje na farmi
lijepo živimo. Imamo kćer. Ona ima samo četiri godine. I sad vi hoćete sve
to promijeniti.
— Ona bi mogla biti ključna za našu istragu — pokuša objasniti Jane.
— Vi uopće ne znate što tražite od nje. Nije spavala otkad ste se prvi
put čule. Budi se vrišteći. Ne želi izaći ni iz ove doline, a vi sad očekujete
da će potegnuti sve do Bostona?
— Mi u bostonskoj policiji čuvali bismo je. Bila bi potpuno sigurna,
jamčim vam to.
— Sigurna? Imate li vi uopće pojma kako je njoj teško osjećati se
sigurnom čak i ovdje? — kaže, frkćući nosom. — Naravno da nemate.
Nemate pojma kroz što je prošla tamo u savani.
— Pročitali smo njezinu izjavu.
— Izjavu? Kao da cijela njena priča stane na nekoliko tipkanih
stranica. Ja sam se našao ondje onoga dana kad se pojavila iz savane. Bio
sam se smjestio u lovačkom domu na delti i provodio godišnji

211
promatrajući slonove. Svakoga su dana posluživali čaj na verandi s koje se
vidjelo njihovo pojilište na rijeci. Ali toga sam dana vidio kako iz šipražja
izlazi stvorenje kakvo prije nikad nisam vidio. Tako tanašno da je
nalikovala pleteru grančica zalijepljenih blatom. Dok smo svi buljili u nju s
nevjericom, ona je prešla livadu i popela se na verandu među nas s finim
porculanskim šalicama i tanjurićima, sitnim kolačićima i sendvičima. I to je
stvorenje prišlo baš meni, pogledalo me u oči i reklo: Jesi li ti stvaran? Ili je
ovo raj? A ja sam joj odgovorio:,Ako je raj, onda sam ja na pogrešnom
mjestu/ U tom je trenutku pala na koljena i počela plakati. Zato što je
znala da je noćna mora gotova. Znala je da je na sigurnom. — DeBruin
uputi Jane oštar, prodoran pogled. — Obećao sam joj da ću je paziti, što
god se dogodi.
— Isto će uraditi i bostonska policija — kaže Jane — samo ako vas
možemo uvjeriti da je pustite...
— Ne morate vi mene uvjeravati, nego moju ženu. — Uto pogleda
kroz prozor. Na prilazu pred kućom zaustavi se auto. — Stigla je.
Njih troje ostanu sjediti šutke, osluškujući kako ključ otvara bravu, pa
sitne korake kao utrčavaju u kuću. U dnevnoj sobi pojavi se djevojčica. Bila
je plavokosa i čvrste građe poput oca, rumenih i osunčanih dječjih obraza.
Jedva i pogledavši dvoje posjetitelja, odjuri ravno ocu u zagrljaj.
— Hej, Violet, stigla si! — pozdravi je DeBruin, položivši je sebi u krilo.
— Kako je danas bilo na jahanju?
— Ugrizao me.
— Tko? Poni?
— Dala sam mu jabuku i ugrizao me za prst.
— Ma sigurno nije namjerno. Zato ti uvijek govorim da držiš dlan
ispružen.
— Neću mu više dati jabuka.
— Aha, to će ga naučiti ponašanju, je li? — Nasmiješen, digne pogled
i odjednom se ukoči ugledavši ženu na dovratku.
Za razliku od muža i kćeri, Milliena je kosa bila tamna i zavezana u
konjski rep, zbog čega joj je lice djelovalo izrazito usko i ćoškasto, obrazi
upali, a plave oči kao da je prekrila sjena. Nasmiješi se posjetiteljima, ali
joj je pogled i dalje odavao strepnju.
— Millie, ovo su ljudi iz Bostona — kaže joj DeBruin.

212
 Jane i Gabriel ustanu kako bi se predstavili i rukovali. Mihieni su prsti
bili poput siga, ukočeni i ledeni.
— Hvala što ste nas primili — kaže Jane kad su svi sjeli.
— Jeste li već bili u Africi? — upita je Millie.
— Oboma nam je ovo prvi put. Ovdje je prekrasno. I vaša je kuća
prekrasna.
— Ova je farma u Chrisovoj obitelji već generacijama. Mogao bi vas
poslije provesti po njoj. — Zatim zašuti. Jasno se vidjelo da je iscrpljuje i
trivijalan razgovor. Pogled joj se spusti na prazan stolić za kavu, pa se
namršti. — Chrise, zar im nisi ponudio čaj?
DeBruin odmah skoči na noge. — A da, oprostite. Potpuno sam
zaboravio na to — kaže i uhvati kćer za ruku. — Violet, možeš pomoći
svom šašavom tati?
Millie šutke isprati muža i kćer pogledom. Tek kad se čuo prigušen
zveket kuhala u kuhinji, obrati se Jane i Gabrielu: — Nisam se predomislila
što se tiče odlaska u Boston. Pretpostavljam da vam je to Chris već rekao.
— Manje-više — odgovori Jane.
— Bojim se da ste uzalud trošili vrijeme i prevalili toliki put da me
čujete kako ponavljam ono što sam vam već rekla na telefon.
— Morali smo vas vidjeti.
— Zašto? Da se uvjerite kako nisam neka luđakinja? Da se sve ono što
sam rekla policiji još prije šest godina doista i dogodilo? — Millie pogleda
Gabriela pa Jane. Budući da su dvije žene već ostvarile kontakt preko
telefona, Gabriel ostane šutjeti, prepustivši stvar Jane u ruke.
— Uopće ne sumnjamo da vam se to doista dogodilo — kaže Jane.
Millie spusti pogled prema rukama isprepletenim u krilu i prozbori
tiho: — Prije šest godina policija mi nije htjela vjerovati. Barem ne odmah.
Kad sam im ispričala svoju priču, a još sam ležala u bolnici, mogla sam
vidjeti sumnju u njihovim očima. Da blesava gradska cura preživi dva
tjedna u savani? Vjerojatno su mislili da sam smještena u nekoj od
lovačkih kuća i da sam se izgubila, pa sad bulaznim zbog sunčanice. Rekli
su da su me tablete za malariju mogle ošamutiti ili izazvati psihozu.
Turistima se to I stalno događa. Rekli su mi da mi priča ne drži vodu, jer bi
svi na mome mjestu umrli od gladi. Ih bi ih rastrgali lavovi i hijene. Ili
pregazili slonovi. I kako sam mogla znati da ću preživjeti ako jedem trstiku

213
od papirusa kako to čine domoroci? Jednostavno nisu vjerovali da sam
preživjela samo zahvaljujući ludoj sreći. Ali upravo je to bio razlog. Imala
sam sreće što sam odlučila krenuti niz rijeku i tako završila u turističkoj
kući. Sreću da se nisam otrovala nekom divljom bobicom ili korom drveta,
nego sam jela najhranjiviju trstiku koje tamo ima. Sreću da sam nakon dva
tjedna iz savane izašla živa. Policija je rekla da to nije moguće. — Millie
uzdahne. — Ali ipak jest.
— Mislim da griješite, Millie — kaže Jane. — Nije to bila sreća, nego
ste to bili vi. Pročitali smo vašu izjavu o tome što se dogodilo. Kako ste
svake večeri spavali na stablu. Kako ste slijedili rijeku i niste prestajali
hodati čak ni kad ste bili više nego iscrpljeni. Uspjeli ste u sebi pronaći
volje i snage da preživite, iako bi svi drugi odustali.
— Nije to — tiho će Millie. — Nego je savana odlučila poštedjeti me.
— Pogleda kroz prozor prema velebnom stablu, čije su se grane raširile
zaštititi sve koji što je pod njima. — Priroda je živo stvorenje. Ona odlučuje
hoćeš li živjeti ili umrijeti. Noću u mraku, čujem joj otkucaje srca, kao što
beba čuje otkucaje srca svoje majke. I svakoga sam se jutra budila
začuđena da mi je priroda podarila još jedan dan života. Jedino sam tako
mogla ostati živa. Jer mi je to ona dopustila. Jer me je štitila... — zausti pa
pogleda Jane — ... od njega.
— Johnnyja Posthumusa?
Millie kimne. — Kad su napokon počeli tražiti Johnnyja, bilo je
prekasno. Imao je dovoljno vremena izgubiti se. Nekoliko tjedana poslije
pronašli su džip parkiran u Johannesburgu.
— Onaj isti koji se nije htio pokrenuti kad ste bili u savani?
— Da. Jedan mi je mehaničar kasnije objasnio kako se to može izvesti.
Kako se privremeno može onesposobiti auto, a da nitko ne primijeti u
čemu je problem. Nešto u vezi s kutijom s osiguračima i plastičnim
relejima.
Jane pogleda Gabriela, a on kimne.
— Iskopča se relej elektropokretača ili crpke za gorivo — objasni. —
To se ne da lako otkriti, ali se da lako popraviti.
— Uvjerio nas je da smo zaglavili — kaže Millie. — Zatočio nas je na
tom mjestu kako bi nas mogao ubiti jednog po jednog. Prvo Clarencea.
Onda Isaa. Elliot je trebao biti sljedeći. Prvo se rješavao muškaraca,

214
ostavivši nas žene za kraj. Mi smo mislili da smo na safariju, a zapravo je
Johnny bio u lovu. A mi smo bili njegova lovina. — Millie udahne i strese
se. — One noći kad je ubio ostale, ja sam pobjegla. Nisam imala pojma
kamo idem. Bili smo kilometrima udaljeni od najbliže ceste i uzletišta.
Znao je da nemam nikakve šanse preživjeti, pa se spakirao i odvezao,
ostavivši tijela pobijenih životinjama. Sve je drugo uzeo sa sobom. Naše
novčanike, kamere, putovnice. Policija veli da je iskoristio Richardovu
kreditnu karticu da kupi benzin u Maunu, a Elliotovu kad je kupovao
namirnice u Gaboroneu. Onda je prešao granicu i ušao u Južnu Afriku. I
tamo mu se gubi svaki trag. Tko zna kamo je poslije otišao. S našim
putovnicama i kreditnim karticama, što ga je sprječavalo da oboji kosu u
smeđe i predstavi se kao Richard? Mogao je odletjeti u London i bez
teškoća proći kontrolu putovnica. — Zastane, obgrlivši se rukama. — Tko
zna, možda se pojavio i na mojim vratima?
Gabriel na to odgovori: — Nema podataka da se Richard Renwick
vratio u Ujedinjeno Kraljevstvo.
— A što ako je ubio još nekoga i uzeo njihov identitet? Mogao je otići
kamo je htio, biti tko je htio.
— Jeste li sigurni da je vaš vodič doista bio Johnny Posthumus?
— Policija mi je pokazala njegovu sliku iz putovnice, snimljenu dvije
godine prije. Bio je to isti čovjek.
— Ima jako malo fotografija na kojima je potvrđeno da je to on. Vi ste
vidjeli samo tu jednu.
— Mislite da sam se prevarila?
— Znate i sami da ljudi ne izgledaju uvijek isto, a ponekad izgledaju i
potpuno različito na različitim fotografijama.
— Ali ako to nije bio Johnny, tko bi drugi mogao biti?
— Netko tko ga je zamijenio.
Millie se zagleda u Gabriela, odjednom shvativši da je to moguće.
Uto zazveči porculan, a iz kuhinje se pojavi DeBruin s čajem na
poslužavniku. Primijetivši da svi šute, tiho položi poslužavnik na stolić i
upitno pogleda ženu.
— Mogu li ja natočiti čaj, mama? — javi se Violet. — Obećavam da
neću proliti.
— Ne, srce. Ovaj put će mama to učiniti. Možda biste ti i tata mogli

215
pogledati nešto na TV-u — odgovori Millie uputivši mužu molećiv pogled.
DeBruin uhvati kćer za ruku. — Hajde, idemo vidjeti što se nudi, ha?
— kaže i izvede je van.
Trenutak poslije iz susjedne sobe začuje se glasna i živahna glazba.
Iako je poslužavnik stajao na stoliću ispred Millie, ona se ne pokrene
natočiti čaj, nego ostane sjediti obgrljena rukama. I dalje je razmišljala o
ovoj novoj jezovitoj mogućnosti.
— Henk Andriessen iz Interpola rekao nam je da ste bili u bolnici kad
vam je policija pokazala njegovu fotografiju. Tad ste još bili slabi i tek ste
se počeli oporavljati. Osim toga, prošlo je više tjedana otkad ste posljednji
put vidjeli ubojicu.
— Vi mislite da sam se prevarila — tiho će Millie.
— To se često dogodi svjedocima — kaže Gabriel. — Pogrešno
zapamte neki detalj ili zaborave lice.
Njegove riječi podsjete Jane na sve one dobronamjerne svjedoke koji
su samouvjereno pokazali na krive osumnjičenike ili dali iskaze koji su se
poslije pokazali potpuno netočnima. Ljudski je um tako ustrojen da dopuni
dijelove koji nedostaju i samoga sebe uvjeri da su to činjenice, makar one
bile plod njegove mašte.
— Želite me natjerati da posumnjam u sebe — kaže Millie — ali ono
na fotografiji jest bio Johnny. Znam svaku crtu njegova lica. — Pogleda
Jane pa Gabriela. — Možda se sad predstavlja drugim imenom, ali ma koje
to ime bilo i ma gdje on bio, znam da ni on mene nije zaboravio.
Iz susjedne sobe začuje se Violetin cilik i smijeh, a u pozadini je i dalje
neumorno svirala živahna glazba. No dnevnu je sobu duboko prožela
ledena jeza koju čak ni popodnevno sunce na prozoru nije moglo raspršiti.
— Zato se niste htjeli vratiti u London — kaže Jane.
— Johnny je znao gdje živim i radim. Znao je kako će me naći. Nisam
se mogla vratiti. — Millie okrene glavu prema sobi iz koje je dopirao kćerin
smijeh. — A tu se našao Christopher.
— Rekao nam je kako ste se sreli.
— Nakon što sam se izvukla iz savane, on je ostao sa mnom. On je iz
dana u dan sjedio na mojem bolničkom krevetu. On je taj zbog kojeg sam
se osjećala sigurnom. Samo on. — Pogleda Jane. — Zašto bih se onda
vraćala u London?

216
 — Nemate li sestru ondje?
— Ali ovo je sad moj dom. Ovdje pripadam. — Pogleda kroz prozor na
velebno stablo sa svojim zaštitničkim granama. — Afrika me je
promijenila. U savani sam izgubila djeliće sebe. Savana te samelje kao
mlinski kamen i nauči te da se riješiš svega što ti nije nužno potrebno.
Natjera te da se suočiš sa stvarnim sobom. Kad sam došla u Afriku, bila
sam tek blesavo djevojče. Živcirala sam se zbog cipela i torbica i krema za
lice. Spiskala sam godine čekajući Richarda da me oženi. Mislila sam da mi
je za sreću potreban vjenčani prsten. No u trenutku kad sam mislila da ću
umrijeti, pronašla sam sebe. Onu pravu sebe. Staru Millie ostavila sam u
savani i uopće mi ne nedostaje. Ovo je sad moj život, baš ovdje, u Touws
Riveru.
— U kojem i dalje imate noćne more.
Millie zbunjeno žmirne. — Što, Chris vam je rekao za to?
— Rekao nam je da se budite vrišteći.
— Zato što sam se čula s vama. Zato se sve vratilo, jer ste mi vi to
donijeli.
— Što znači da nikad nije ni otišlo, Millie. Nikad se toga niste doista
riješili.
— Bilo mi je sasvim dobro.
— Stvarno? — Jane se osvrne po sobi u kojoj su knjige bile uredno
složene na policama, cvijeće je bilo u vazi, a vaza stavljena točno na
sredinu izbočine na kaminu. — Ili je ovo samo vaše skrovište od svijeta?
— Nakon svega što se dogodilo, vi se ne biste skrivali?
— Ja bih se ponovno htjela osjećati sigurnom. A jedini način da se to
ostvari jest da pronađemo tog čovjeka i spremimo ga u zatvor.
— To je vaš posao, detektivko, a ne moj. Ja ću vam pomoći koliko
mogu. Pogledat ću sve fotografije koje ste donijeli. Odgovoriti na sva vaša
pitanja. Ali u Boston ne idem. Ne kanim otići od kuće.
— I nikako vas ne možemo natjerati da se predomislite? Millie je
pogleda ravno u oči. — Nema šanse.

217
 27

Večeras će prespavati u našoj gostinskoj sobi. Ako bih se zbog koga

trebala osjećati sigurnom, onda je to zbog policajke i američkog
federalnog agenta pod mojim krovom. Pa ipak, ne mogu zaspati. Chris leži
pored mene i duboko diše. Osjećam njegovu umirujuću toplinu u tami.
Koji je to luksuz zaspati čvrsto svake večeri i probuditi se svjež i odmoran
ujutro, ne vukući za sobom paučinu ružnoga sna.
On se i ne pomakne kad siđem s kreveta, dohvatim ogrtač i kliznem iz
sobe.
Dolje u hodniku prođem pored gostinske sobe u koju sam smjestila
detektivku Rizzoli i njezina muža. Čudno kako nisam odmah shvatila da su
njih dvoje vjenčani, nego mi je trebalo cijelo popodne u njihovu društvu.
Pokazivali su mi hrpu fotografija osumnjičenih na svome laptopu. Koliko
lica, koliko muškaraca! Do večere su mi sve te fotografije postale iste.
Protrljala sam oči i kad sam ih ponovo otvorila primijetila sam ruku agenta
Deana na ramenu detektivke Rizzoli. Nije to bilo kolegijalno tapšanje,
nego nježnost muškarca koji voli svoju ženu. U tom su mi trenutku i ostale
sitnice pale u oči. Istovjetno vjenčano prstenje. Način na koji jedno
drugom dovršavaju rečenice. To što joj je bez pitanja stavio žličicu šećera
u kavu, prije negoli joj je dodao šalicu.
Prema van su se držali vrlo službeno, a posebno se suzdržanim i
hladnim držao Gabriel Dean. No tijekom večere, a nakon nekoliko čaša
vina, počeli su razgovarati o svom braku, kćeri i životu u Bostonu. Nije to
jednostavan život, čini mi se, s tako zahtjevnim poslovima. I sad ih je
posao doveo sve do ovog zabačenog kutka u Zapadnom Kaaplandu.
Prođem pored njihovih zatvorenih vrata na prstima, uđem u kuhinju i
natočim si obilato viskija u čašu. Taman koliko mi treba da me uspava, a
ne napije. Iz iskustva znam da mi malo viskija pomogne zaspati, ali ako
natočim previše, nakon nekoliko sati se probudim iz noćne more. Sjednem
za kuhinjski stol i polako otpijam gutljaje, slušajući glasne otkucaje zidnoga

218
sata. Da je Chris sad budan, odnijeli bismo svoja pića u vrt i zajedno sjedili
na mjesečini uživajući u mirisu rascvjetalog jasmina. No sama nikad ne
izlazim u mrak. Chris mi kaže da sam najhrabrija žena koju poznaje, ali nije
hrabrost ono što me je održalo na životu u Bocvani. Čak i najniže biće ne
želi umrijeti i borit će se da preživi, a ja nisam ništa hrabrija od zeca ili
vrapca.
Nagli zvuk otraga natjera me da poskočim u stolcu. Okrenem se i
ugledam detektivku Rizzoli kako bosa ulazi u kuhinju. Raskuštrana joj crna
kosa izgleda kao kruna od divljeg trnja, a na sebi ima preveliku majicu i
muške bokserice.
— Oprostite ako sam vas uplašila — kaže mi. — Došla sam samo po
čašu vode.
— Mogu vam ponuditi i nešto jače ako želite.
Pogled joj padne na moju čašu viskija. — Ha, pa ne mogu vas pustiti
da pijete sama. — Natoči i sebi u čašu i doda jednako toliko vode, pa
sjedne u stolac nasuprot meni. — Činite li to često?
— Što to?
— Pijete sami.
— Pomaže mi zaspati.
— Imate problema s tim, ha?
— To već znate. — Otpijem još gutljaj, ali se i dalje ne mogu opustiti,
jer me promatra svojim tamnim, prodornim očima. — A zašto vi ne
spavate?
— Zbog jet laga. U Bostonu je sad šest popodne i moje se tijelo ne da
prevariti u san. — Otpije gutljaj i ne napravi nikakvu grimasu zbog oštrog
okusa viskija. — Hvala vam što ste nam dali svoju gostinsku sobu.
— Nismo vas mogli pustiti da vozite noću natrag sve do Cape Towna.
Ne nakon svih tih sati provedenih sa mnom. Nadam se da se ne morate
odmah vratiti u Sjedinjene Države. Šteta bi bilo da ne vidite bar dio zemlje.
— Imamo još jednu noć u Cape Townu.
— Samo jednu?
— Ionako sam jedva nagovorila šefa da odobri ovo putovanje. U
posljednje vrijeme svi režu troškove. Ne dao Bog pritom da se i zabavimo
na njihov račun.
Spustim pogled prema svojoj čaši, u kojoj se viski ljeska poput

219
jantara. — Volite li stvarno svoj posao?
— To sam oduvijek htjela raditi.
— Loviti ubojice? — odmahnem glavom. — Mislim da ja to ne bih
mogla podnijeti. Vidjeti sve što vi morate gledati. Suočavati se svaki dan s
grozotama koje su ljudi spremni napraviti.
— S time ste se već ionako sami suočili.
— Jednom i nikad više. — Izlijem ostatak pića u usta i progutam
odjednom. No treba mi još da smirim živce, pa ustanem dotočiti si.
— I ja sam znala imati noćne more — kaže mi ona.
— S vašim poslom, nije ni čudo.
— No riješila sam ih se. Tako možete i vi.
— Kako?
— Baš kao što sam ih se ja riješila. Ubijte čudovište. Strpajte ga
jednom zasvagda tamo gdje više nikome ne može nauditi.
Nasmijem se začepljujući bocu. — Zar ja vama izgledam kao
policajka?
— Izgledate kao žena koja se boji ići spavati.
Odložim bocu na pult i okrenem se prema njoj. — Vi niste preživjeli
ono što sam ja proživjela. Da, lovite ubojice, ali oni ne love vas.
— Griješite, Millie — kaže mi ona smireno. — Točno znam kroz što
prolazite. I mene su proganjali. — Pogleda me ravno u oči dok sjedam na
stolac.
— Što se dogodilo?
— Ima tome već nekoliko godina, baš u doba kad sam upoznala svog
muža. Tražila sam čovjeka koji je ubio mnogo žena. Zapravo, s obzirom na
to kako ih je ubio, teško bih ga mogla nazvati čovjekom. Možda nekim
stvorom. Njemu su strah i bol bili hrana. Uživao je u njihovu užasu. I što si
ga se više bojao, to te je više htio. — Primakne čašu usnama i otpije mali
gutljaj. — A dobro je znao da ga se bojim.
Iznenadi me ovo priznanje žene koja zrači neustrašivošću. Za večere
nam je pričala kako se osjećala kad je prvi put razvalila vrata, kako je trčala
za ubojicama preko krovova i kroz mračne uličice. A sad tu sjedi u majici i
boksericama, kuštrave, nepočešljane tamne kose i ni po čemu se ne
razlikuje od bilo koje druge žene. Doima se sitnom i ranjivom. Pobjedivom.
— Vi ste mu bili meta? — pitam je.

220
 — Aha. Koja sretnica.
— Zašto baš vi?
— Zato što me je već jednom prije uhvatio u klopku. Namamio me
točno ondje gdje je htio. — Pokaže mi svoje ožiljke na dlanovima. — On
mi je ovo napravio. Skalpelima.
Još sam ranije primijetila te ožiljke na neobičnom mjestu, poput
zaraslih stigmi. Sad ih gledam s užasom, jer znam od čega potječu.
— Čak i kad sam ga poslala u zatvor i znala da mi ne može ništa, imala
sam noćne more da će doći i dovršiti što je započeo. A kako i da
zaboravim, kad svugdje sa sobom nosim podsjetnike na dlanovima? No,
ružni su se snovi s vremenom prorijedili. Nakon godine dana, više ga
gotovo uopće nisam sanjala i tu je priči trebao biti kraj. Kažem, trebao.
— A zašto nije?
— Jer je pobjegao. — Pogledi nam se sretnu i u njenim očima
prepoznam svoj strah. Preda mnom je žena koja zna što znači biti na meti
ubojice i ne zna kad će povući obarač. — Onda su se vratile i noćne more.
Ustanem dohvatiti bocu viskija. Stavim je na stol između nas.
— Za noćne more — ponudim joj.
— Millie, alkohol ih neće odnijeti. Ma koliko boca popila.
— A što predlažete da učinim?
— Isto što sam učinila i ja. Ulovite čudovište koje vas je progonilo u
vašim snovima. Sasijecite ga na komadiće i pokopajte ga. Tek onda ćete
moći mirno spavati.
— A možete li vi mirno spavati?
— O, da. Ali samo zato što sam odlučila da se više neću skrivati i
bježati. Znala sam da se neću smiriti dokle god je on negdje u blizini. I tako
sam ja postala lovac. Gabriel je znao da se tako izlažem riziku i pokušao
me je držati po strani, ali ja se nisam dala. Morala sam sudjelovati u lovu.
Da sačuvam zdrav razum, morala sam se boriti, a ne skrivati iza
zakračunatih vrata i strepjeti kad će napasti.
— Hoćete reći da vas muž nije pokušao spriječiti?
— O, tada još nismo bili u braku, pa me nije ni mogao spriječiti. —
Nasmije se. — Dakako, ne bi me mogao ni sad. Iako se trudi svim silama
držati me pod kontrolom.
Pomislim na Chrisa koji blaženo hrče u našem krevetu. Kako me je

221
pokupio i doveo na svoju farmu čuvati me. — To je ono što moj muž hoće.
— Držati vas zaključanu?
— Zaštititi me.
— A ipak se ne osjećate sigurno. Ni nakon šest godina.
— Ne, ovdje se doista osjećam sigurno, to jest, jesam do sada. Dok mi
ga vi niste vratili u život.
— Ja samo radim svoj posao, Millie. Ne krivite mene. Nisam vam ja
stavila te noćne more u glavu. Nisam ja ta koja vas je pretvorila u
zatvorenika.
— Ja nisam nikakav zatvorenik.
— Niste li?
Gledamo se preko stola. Ima tamne, svjetlucave oči. Opasne oči koje
mi prodiru u glavu, u najdublje zakutke mozga koji skrivaju najgore
strahove. Ne mogu poreći ništa od onoga što je rekla. Jesam zatočenica.
Ne samo da izbjegavam svijet nego se skrivam od njega.
— Ali ne mora biti tako — kaže mi.
Šutim. Pogledam u čašu koju držim objema rukama. Želim otpiti još
gutljaj, ali znam da će mi to otupjeti strah tek nekoliko sati. Poput
anestezije.
— Recite mi kako je to vama uspjelo — kažem joj. — Kako ste mu se
suprotstavili.
Ona slegne ramenima. — Naposljetku nisam imala drugog izbora.
— Odlučili ste boriti se.
— Ne, doista nisam imala izbora. Vidite, nakon što je pobjegao iz
zatvora, znala sam da ga moram progoniti. Gabriel i moji kolege u
bostonskoj policiji pokušali su me maknuti sa slučaja, ali ja se nisam dala
smesti. Znala sam ubojicu bolje nego itko drugi. Gledala sam ga u oči i u
njima vidjela zvijer. I znala sam kako razmišlja. Što ga uzbuđuje, za čim
žudi, kako vreba plijen. Jedini način da vratim miran san bio je da ga
ulovim. Problem je bio u tome što je i on lovio mene. Bili smo dvoje
protivnika uhvaćenih u smrtni klinč. Jedno od nas moralo je pasti. —
Zastane i otpije gutljaj viskija. — On je udario prvi.
— Kako se to dogodilo?
— Uhvatio me je na prepad. Odveo na mjesto gdje me nitko neće
pronaći. Što je još gore, nije bio sam. Imao je prijatelja.

222
 Govori tako tiho da sam se nagnula prema njoj kako bih je čula.
Izvana dopire pjesma zrikavaca iz vrta, ali je u kuhinji jako tiho. Sjetim se
svih svojih strahova pa ih pomnožim s dva. Dva Johnnyja koja me
proganjaju. Ne znam kako ova žena može sjediti ovdje i tako mi mirno
govoriti o tome.
— Imali su me ondje gdje su htjeli — nastavi ona. — Nije bilo nikoga
da dojuri i spasi me. Bila sam samo ja protiv njih dvojice. — Udahne i
uspravi se na stolcu. — I pobijedila sam ih. Baš kao što to možete i vi,
Millie. Možete ubiti to čudovište.
— Je li to ono što se dogodilo? Vi ste ga ubili?
— Sad je kao da je mrtav. Moj metak mu je prekinuo leđnu moždinu i
zarobljen je u svom tijelu. Odatle ne može pobjeći. Paraliziran je od vrata
naniže. A njegov prijatelj trune u grobu. — Osmijeh joj se pojavi na licu,
potpuno u nerazmjeru s onim što je upravo opisala, ali oni koji nadjačaju
čudovišta imaju pravo na pobjednički osmijeh. — Te sam noći spavala
bolje nego cijelu godinu prije toga.
Naslonim se na stol i ne kažem ni riječi. Dakako, jasno mi je zašto mi
sve ovo govori, ali bez učinka. Ne možeš nekoga nagovoriti da bude
hrabar, ako taj već nema to u sebi. A ja sam živa samo zato što sam se
užasavala smrti. I to me zapravo čini kukavicom. Ženom koja je samo
hodala i hodala, pored slonova i krokodila, blagoslovljena parom čvrstih
nogu i dobrom porcijom sreće.
Ona zijevne i ustane. — Mislim da mi je vrijeme za krevet. Nadam se
da ćemo nastaviti razgovor sutra ujutro.
— Neću se predomisliti. Ne mogu ići u Boston.
— Iako znate da bi to moglo sve promijeniti? Iako poznajete ubojicu
bolje nego itko drugi?
— I on mene poznaje. Ja sam ona koja mu je pobjegla. Koju traži. Ja
sam njegov jednorog, biće osuđeno da ga se lovi dok ne izumre.
— Mi ćemo vas čuvati, obećavam vam.
— Tamo u savani prije šest godina sam osjetila kako je to umirati. —
Odmahnem glavom. — Ne tražite da to ponovim.

Usprkos svem viskiju koji sam popila, ili možda upravo zato, opet
sanjam Johnnyja.

223
 Stoji preda mnom i pruža mi obje ruke, moleći me da mu dotrčim u
zagrljaj. Okružili su nas lavovi, spremni zaskočiti nas, i ja se moram odlučiti
što ću učiniti. O, kako bih mu htjela vjerovati, kao što sam mu prije
vjerovala! Nikad zapravo nisam vjerovala da je ubojica, a sad tu stoji preda
mnom, širokih ramena, zlatne kose. Dođi k meni, Millie. Ja ću te zaštititi.
Pritrčim mu radosno, željna njegova dodira. Ali čim me obgrli, usta mu se
pretvore u širom otvorene ralje krvavih zuba, spremne proždrijeti me.
Probudim se s krikom, tresući se.
Spustim noge s kreveta i sjednem, položivši glavu na dlanove. Chris
mi trlja leđa, pokušavajući me smiriti. Oblivena sam hladnim znojem i srce
mi još uvijek bubnja u grudima. On mi šapće: — Dobro je, Millie. Na
sigurnom si. — Ah ja znam da nije dobro i da sam kao napukla porculanska
lutka koja samo što se ne raspadne na tisuće komadića. Vrijeme me nije
zacijelilo i sad mi je jasno da nikad neću zacijeliti. Sve dok Johnny ne bude
u zatvoru. Ili mrtav.
Podignem glavu i pogledam Chrisa. — Ne mogu više ovako. Mi ne
možemo ovako.
On duboko uzdahne. — Znam.
— Ne želim, ali moram to učiniti.
— Onda svi idemo s tobom u Boston. Nećeš biti sama.
— Ne. Ne. Ne želim ga ni blizu Violet. Hoću da ostane ovdje, na
sigurnom. A ti si jedina osoba kojoj vjerujem da će se brinuti za nju.
— A tko će se brinuti za tebe?
— Oni. Čuo si da su rekli kako neće dopustiti da mi se dogodi ikakvo
zlo.
— I ti im vjeruješ?
— Zašto im ne bih vjerovala?
— Zato što si ti za njih samo oruđe, način da se domognu cilja. Njih
nije briga za tebe. Samo žele uhvatiti njega.
— Pa to i ja želim. I mogu im pomoći u tome.
— Tako što ćeš mu dati do znanja da si živa? A što ako ga ne uspiju
uhvatiti? Što ako okrene stvari u svoju korist i krene za tobom ovamo?
Priznajem, to mi nije palo na pamet. Sjetim se noćne more iz koje
sam se upravo probudila. Johnny me priziva, obećavajući mi zaštitu, a
zatim razjapi ralje. To me moja podsvijest upozorava da ga se držim

224
podalje. Ali ako to učinim, ništa se neće promijeniti i moje rane neće
zacijeljeti. Zauvijek ću ostati napukla porculanska lutka.
— Nemam drugog izbora — kažem mu. — Moram im vjerovati.
— Možeš izabrati da ne odeš.
Uhvatim ga za ruku. Velika je to i žuljevita seljačka ruka, dovoljno
snažna da baci ovcu na zemlju i dovoljno nježna da počešlja kosu malenoj
djevojčici.
— Moram ovo privesti svom kraju, mili. Idem u Boston.

Christopher ima popis zahtjeva, koji sad preda detektivki Rizzoli i

agentu Deanu zažarenih očiju.
— Svaki dan ćete mi se javljati, tako da znam da je dobro — kaže im.
— Moram znati da je zdrava i na sigurnom. Također moram znati
nedostajemo li joj. Ma, ako samo i kihne, moram to znati.
— Molim te, Chrise — uzdahnem — pa ne idem na Mjesec.
— Na Mjesecu je vjerojatno sigurnije.
— Gospodine DeBruine, imate moju riječ da ćemo paziti na nju —
kaže mu detektivka Rizzoli. — Ne tražimo od nje da uzme pušku u ruku,
nego samo da razgovara s našom detektivskom ekipom i forenzičkim
psihologom. Vratit će se već nakon tjedan dana, najkasnije dva.
— Ne želim da bude sama u nekoj hotelskoj sobi. Hoću da je uvijek s
nekim u pravom domu, gdje se neće osjećati usamljenom.
Detektivka Rizzoli pogleda muža. — Sigurna sam da to možemo
srediti.
— Gdje?
— Moram prvo obaviti jedan telefonski poziv i provjeriti je li to
izvedivo.
— O čijoj se kući radi?
— Prijateljičinoj. Imam povjerenja u nju.
— Hoću da mi to potvrdite prije nego što se Millie ukrca u avion.
— Sve ćemo imati riješeno prije nego što napustimo Cape Town.
Chris ih dobro promotri, pokušavajući im s lica iščitati može li im
vjerovati. Moj je muž po prirodi nepovjerljiv prema ljudima, vjerojatno
zato što je odrastao s ocem na kojeg se nije mogao osloniti i s majkom
koja ih je napustila kad je imao sedam godina. Stalno se boji da će izgubiti

225
ljude koje voli, a sad se boji da će izgubiti mene.
— Mili, sve će biti u redu — kažem mu glasom znatno odlučnijim
nego što se zapravo osjećam. — Oni dobro znaju što rade.

226
 28

BOSTON

Maura položi vazu sa žutim ružama na toaletni stolić i još jednom

prijeđe pogledom po gostinskoj sobi. Bijeli je prekrivač svježe opran, turski
čilim usisan, a u kupaonici su obješena dva meka i čista bijela ručnika.
Posljednji put je imala goste u kolovozu, kad je sedamnaestogodišnji
Julian Perkins svratio u posjet za ljetnih školskih praznika. Otkad je otišao,
jedva je i bila u sobi. Zaključi da je sve spremno za gošću. Soba je gledala
na stražnji vrt, koji je u ovo kasno popodne u studenom djelovao turobno
sa svojim ogoljelim trajnicama i smeđom travom. Srećom, barem su slika
rascvjetalih ružičastih božura iznad kreveta i ruže na toaletnom stoliću
donosile dašak proljeća. Bit će to šarena dobrodošlica gošći sa sumornim
zadatkom.
Jane joj je već poslala mail da objasni situaciju, a Maura je bila
upoznata s Millienim dosjeom, tako da je znala što može očekivati. No kad
je zazvonilo zvono na ulaznim vratima i Maura otvorila vrata gošći, bila je
zatečena njezinim izmučenim izgledom. Put od Cape Towna je dug, tako
da je i Jane izgledala umorno, ali Millie... Millie je izgledala prozirno poput
duha, upalih očiju, sitna tijela. Gotovo da je nestala u svom prevelikom
džemperu.
— Dobro došli u Boston — pozdravi je Maura kad je Millie ušla u kuću
s Jane, koja je nosila njezin putni kovčeg. — Ispričavam se zbog vremena.
Millie se blijedo nasmiješi. — Nisam očekivala da će biti ovako
hladno. — Spusti pogled prema svom prevelikom džemperu. — Kupila
sam ga na aerodromu. Mislim da u njega stanem još jedna ja.
— Mora da ste iscrpljeni. Mogu li vam ponuditi čaj?
— To bi bilo krasno, ali mislim da prvo moram na jedno mjesto.
— Vaša je soba dolje niz hodnik pa desno. Unutra imate i svoju

227
kupaonicu. Samo se lijepo smjestite, bez žurbe. Čaj može pričekati.
— Hvala vam — kaže Millie i uzme svoj kovčeg. — Neću dugo.
Maura i Jane pričekaju da Millie ode u sobu i zatvori vrata. — Jesi li
sigurna da je ovo u redu? Probala sam naći drugo rješenje, ali je naš stan
premalen — kaže Jane.
— Ma nije nikakav problem, Jane. Ionako si rekla da neće biti dulje od
tjedan dana, a ne možeš jadnicu strpati u hotel.
— Kako bilo, zahvalna sam ti. Jedina druga mogućnost bila je da je
smjestim doma kod mame, ali tamo je u posljednje vrijeme ludnica. Tata
je izluđuje.
— Stvarno, kako je s tvojom majkom?
— Osim što je psihotična i utučena? — Jane odmahne glavom. —
Čekam kad će skupiti hrabrost i izbaciti ga iz kuće. Problem je, međutim, u
tome što si je dala u zadatak svima udovoljiti, tako da je na sebe potpuno
zaboravila — objasni s uzdahom. — Moja mama, svetica.
Moja to nikad neće postati, pomisli Maura. Sjeti se kad ju je posljednji
put posjetila u zatvoru. Sjeti se njenih bešćutnih očiju, proračunata
pogleda. Mora da je tumor već onda rastao u Amalthei. U zlu zlo, poput
kakvih izopačenih ruskih babuški. I sad kad ju je rak već izjeo, je li se
pokajala? Ima li uopće oprosta za takvo stvorenje? Za nekoliko mjeseci, ne
više od šest, njene će se oči zaklopiti. A ja ću i dalje tražiti odgovor.
Jane pogleda na svoj ručni sat. — Moram ići. Reci Millie da ću je
pokupiti sutra ujutro oko deset. Imamo sastanak s ekipom. Zamolila sam
policiju u Brooklineu da svako malo šalju patrolu do tvoje kuće i drže stvari
na oku.
— Je li to stvarno potrebno? Nitko ne zna da je kod mene.
— To je više zato da bi se ona osjećala sigurnije. Jedva smo je
nagovorili da dođe s nama, Maura. Kako to ona vidi, doveli smo je u vražju
jazbinu.
— Možda je u pravu.
— Ali bez nje ne možemo. Samo se moramo pobrinuti da joj bude
ugodno, jer će u suprotnom uhvatiti prvi avion kući.
— Uopće mi nije problem biti domaćica — kaže joj Maura. Spusti
pogled prema mačku, koji je izabrao pravi trenutak da skoči na stolić za
kavu. — Iako bih se ovoga gosta rado riješila. — Podigne mačka i spusti ga

228
natrag na pod.
— Vas se dvoje još niste zbližili, ha?
— O, da njega pitaš, on se itekako zbližio. Sa svojim otvaračem za
konzerve. — Maura Ijutito strese mačju dlaku s ruku. — No, kako ti se
čini?
Jane baci pogled prema hodniku pa kaže tiho: — Prestrašena je,
sasvim očekivano. Ona je jedina spasila glavu i jedina koja ga može
identificirati na sudu. I nakon šest godina ima noćne more.
— Nije to teško razumjeti. I ti i ja smo bile u njenoj koži. — Maura nije
trebala reći više od toga. Obje su znale kako je to biti lovina, ležati besano
na krevetu, osluškivati svaki trepet prozora i okretanje kvake na vratima.
Obje su pripadale nesretnome sestrinstvu žena koje su proganjali ubojice.
— Sutra će se morati suočiti s mnogo toga i ponovno proživjeti bolna
sjećanja — kaže Jane. — Zato se pobrini da se večeras dobro naspava. —
Ali čim je izašla na trijem, zazvoni joj mobitel, pa zastane javiti se. — Hej,
Tame, upravo smo stigli. Baš sam se zaputila k vama da čujem što ima...
Što? Jesi li siguran?
Maura ju je promatrala kako prekida razgovor i zuri u mobitel kao da
ju je upravo izdao. — Što se događa?
Jane se okrene prema njoj. — Imamo problem. Sjećaš se Nepoznate
Netko?
— Kostiju iz stražnjeg dvorišta?
— Ti si me uvjerila da ju je ubio Čovjek Leopard.
— Ja i dalje vjerujem u to. Sjeti se samo onih tragova kandži na
lubanji. Tragova vađenja utrobe. Najlonskog užeta. Sve se slaže.
— Problem je u tome što su je upravo identificirali i identitet je
potvrdila DNK analiza. Žena se zove Natalie Toombs i ima dvadeset
godina. Pohađala je Koledž Curry. Bjelkinja, sto šezdeset dva centimetra.
— To sve odgovara mom izvještaju na temelju pregleda kostura. U
čemu je problem?
— Natalie je nestala prije četrnaest godina.
Maura je pogleda u nevjerici. — Četrnaest godina? Znamo li gdje se
onda kretao Johnny Posthumus?
— Radio je u lovačkoj kući u Južnoj Africi. — Jane odmahne glavom.
— Nikako je nije on mogao ubiti.

229
 — Ovo potpuno poništava tvoju teoriju o svemogućem Čovjeku
Leopardu, Rizzoli — kaže Darren Crowe. — Prije četrnaest godina, kad je
Natalie Toombs nestala u Bostonu, tvoj je momak radio u Sabi Sandsu u
Južnoj Africi. Evo, sve je tu u Interpolovu izvještaju. Njegova radna knjižica
iz lovačke kuće, evidencija radnog vremena, odresci plaće. On očito nije
ubio Natalie. Što znači da si uzalud dovukla svoju svjedokinju čak iz Južne
Afrike.
Još ošamućena od neprospavane noći, Jane se pokušavala
usredotočiti na ono što je pisalo na zaslonu laptopa. Ujutro se probudila
ošamućena, ispila dvije šalice kave da se razbudi i pripremi za sastanak s
ekipom, ali ju je bujica novosti potpuno zatekla. Bila je svjesna da je sva tri
detektiva promatraju dok mišem vrti stranice izvještaja koji potvrđuje ono
što joj je Tam rekao jučer na telefon. Natalie Toombs, donedavna
Nepoznata Netko, bila je dvadesetogodišnja studentica engleskog jezika i
književnosti na koledžu Curry, koji je udaljen tek tri kilometra od mjesta
na kojem je nađena zakopana. Živjela je izvan kampusa u unajmljenoj kući
s još dvjema studenticama koje su je opisale kao živahnu, sportašicu i
ljubiteljicu prirode. Posljednji je put viđena jednog subotnjeg popodneva
kako naprtnjače pune knjiga ide učiti kod nekog tipa po imenu Ted, kojeg
nijedna od cimerica nije poznavala.
Iste su te cimerice sutradan prijavile njezin nestanak.
Četrnaest je godina njezin slučaj čamio u bazi podataka nestalih
osoba zajedno s još tisućama neriješenih nestanaka. Njezina je majka, koja
je u međuvremenu preminula, dala FBI-u uzorak tkiva za DNK analizu u
slučaju da se ikad pojave kćerini ostaci. Upravo je taj DNK potvrdio da su
kosti pronađene na gradilištu u stražnjem dvorištu pripadale Natalie.
Jane pogleda Frosta, koji odmahne glavom kao da se ispričava. —
Teško je suprotstaviti se činjenicama — kaže pokunjeno. Nikome nije bilo
lako priznati da je Crowe u pravu.
— Potrošili smo lijepu svoticu iz blagajne bostonske policije za let
svjedokinje iz Južne Afrike — nastavi Crowe. — Svaka čast, Rizzoli.
— Svejedno postoji fizički dokaz koji povezuje barem jedno ubojstvo s
onima u Bocvani — usprotivi se Jane. — Upaljač. Znamo da je pripadao
Richardu Renwicku. Kako bi dospio iz Afrike u Maine ako ga ubojica nije

230
donio sa sobom?
— Tko zna kroz koliko je ruku prošao u posljednjih šest godina?
Možda je stigao u džepu nekog turista koji ga je pokupio bog te pita gdje.
A kako god pogledaš, jasno je da Natalie Toombs nije ubio Johnny
Posthumus. Ona je stradala gotovo cijelo desetljeće prije svih ovih drugih
slučajeva. Zato prekidam našu zajedničku istragu. Ti nastavi tražiti svog
Čovjeka Leoparda, Rizzoli, a ja ću tražiti svoga počinitelja, jer držim da ne
postoji nikakva veza između tvog i mog slučaja. — Zatim se obrati svome
partneru. — Tame, idemo.
— Millie DeBruin je potegla ovamo čak iz Cape Towna — javi se Jane.
— Evo je tu, čeka s doktorom Zuckerom. Barem je možeš saslušati.
— Zašto bih?
— A što ako se doista radi o samo jednom ubojici? Što ako prelazi
državne i međunarodne granice pod različitim imenima i prezimenima?
— Čekaj, je l‘ to sad neka nova teorija? — nasmije se Crowe. — Uljez
koji ubija služeći se imenima drugih ljudi?
— Naš kontakt u Interpolu Henk Andriessen prvi je predložio tu
mogućnost. Henka je mučila činjenica da Johnny Posthumus nema
kriminalni dosje ni prijave nasilna ponašanja. Štoviše, uživao je u
reputaciju vrhunskog safari-vodiča, kojeg su cijenili svi kolege. Što ako
čovjek koji je odveo onih sedam turista u savanu nije Johnny? Nitko od tih
turista prije toga nije ga sreo. Afrički tragač nikad prije nije radio s njim.
Možda se netko drugi predstavljao njegovim imenom.
— Neki varalica? A gdje je onda nestao pravi Johnny?
— Vjerojatno je mrtav.
Nastupi tišina. Sva trojica Janeinih kolega zamisle se nad tom novom
mogućnosti.
— Po mojemu mišljenju, to nas vraća na početak — kaže Crowe. —
Opet tražimo ubojicu bez imena i identiteta. Sretno vam bilo.
— Možda mu ne znamo ime — javi se Jane — ali znamo kako izgleda.
A ovdje imamo nekoga tko ga je vidio.
— Tvoja je svjedokinja prepoznala Johnnyja Posthumusa.
— Na temelju jedne jedine fotke iz putovnice. A svi znamo koliko
fotke mogu zavarati čovjeka.
— Baš kao što svjedoci mogu lagati.

231
 — Millie nije lažljivica — obrecne se Jane. — Prošla je kroz pakao i
uopće nije htjela doći ovamo. Ali evo je sad tu, sjedi i čeka s doktorom
Zuckerom. Možeš je barem saslušati.
— Okej — popusti Crowe s uzdahom i zavali se natrag u svoj stolac.
— Neka bude po tvom, zasada. Da čujem što ima za reći.
Jane priđe interkomu. — Doktore Zuckere, možete li uvesti Millie?
Trenutak poslije Zucker dovede Millie u sobu za sastanke. Na sebi je
imala bluzu s kragnom i vuneni komplet koji se sastojao od kaputića i
suknje, ali joj je sve bilo broj preveliko, kao da je nedavno smršavjela.
Izgledala je kao curica koja je obukla maminu odjeću. Smjerno sjedne na
stolac koji joj je pridržao Zucker, ne dižući pogleda sa stola, kao da se boji i
pogledati detektive koji su je promatrali.
— Ovo su moji kolege s odjela za umorstva — kaže Jane. — Detektivi
Crowe, Tam i Frost. Oni su pročitali vaš dosje i znaju što vam se dogodilo u
delti. Ali žele znati još više.
Millie se namršti. — Više?
— O Johnnyju. O čovjeku kojeg ste poznavali kao Johnnyja.
— Recite im, Millie, ono što ste maločas meni rekli o njemu —
ponuka je doktor Zucker. — Sjećate se kako sam spomenuo da svaki
ubojica ima svoj stil, svoj jedinstveni potpis? Ovi detektivi žele znati što je
to jedinstveno za Johnnyja. Kako radi, kako razmišlja. Možda im upravo vi
otkrijete detalj koji je dovoljan da ga se uhvati.
Millie se na trenutak zamisli nad tim riječima. — Imali smo povjerenja
u njega — napokon tiho prozbori. — Sve se svelo na to. Mi... ja... sam mu
vjerovala da će se pobrinuti za nas. Tamo u delti mnogo je različitih načina
za umrijeti. Svaki put kad zakoračite iz džipa ili šatora nešto vreba i hoće
vas ubiti. Na takvome mjestu, ako ikome možete vjerovati, to je vaš vodič.
Čovjek s iskustvom. I puškom. Nije bilo razloga da mu ne vjerujemo. Prije
nego što je rezervirao safari, Richard ga je provjerio. Rekao je da Johnny
ima osamnaest godina iskustva. Spomenuo je svjedočenja drugih turista.
Iz cijeloga svijeta.
— I sve je to našao na internetu? — upita Crowe raširenih očiju.
— Da — prizna Millie porumenjevši u licu. — Kad smo stigli u deltu,
sve je bilo bez zamjerke. Dočekao nas je na uzletištu. Šatori nisu bili ništa
posebno, ali su bili udobni. A delta je izgledala prekrasno. Istinski divlja, da

232
ne povjeruješ kako je to još uvijek moguće. — Zamišljena pogleda, odluta
u sjećanja na to mjesto. Zatim uzdahne i nastavi: — Prve su dvije noći
protekle baš kako je obećao. Logorovanje, obroci, vožnja u lov. Ali onda...
onda se sve promijenilo.
— Nakon što je stradao vaš tragač — kaže Jane.
Millie kimne. — U zoru smo pronašli Clarenceovo tijelo. Bolje reći...
dijelove. Raščetvorile su ga hijene, tako da nije mnogo ostalo od njega, a
mi nismo imali pojma što se dogodilo. U tom smo trenutku već bili duboko
zašli u savanu, tako da smo bili izvan dometa radija. A ionako je bio
pokvaren. Baš kao i džip. — Zastane progutati slinu. — Bili smo prepušteni
sami sebi.
U sobi nastane tišina. Čak se i Crowe suzdržao svojega uobičajenog
pametovanja. Već su sad iz Milliene priče mogli naslutiti strahote koje
slijede.
— Htjela sam vjerovati da se radi o nizu nesretnih okolnosti. Clarence
mrtav. Džip pokvaren. Richard se i dalje držao kao da se radi o pravoj
avanturi, o kojoj bi mogao pisati u svom romanu. Njegov junak Jackman
Tripp zaglavi u divljini i preživi usprkos svemu. Znali smo da će nas netko
naposljetku pronaći i spasiti. Očekivali smo da to bude avion koji nas je
doveo, pa smo odlučili prihvatiti situaciju i izvući iz avanture u savani
najviše što se dalo. — Zastane i proguta slinu. — Onda je ubijen gospodin
Matsunaga i to više nije bila avantura. Pretvorila se u noćnu moru.
— Jeste li već onda posumnjali da iza toga stoji Johnny? — upita je
Frost.
— Tad još nisam. Hoću reći, nisam ja. Isaovo smo tijelo pronašli na
drvetu, što je tipično za leopardov plijen. Izgledalo je kao još jedna
nesreća u nizu. No ostali su se počeli došaptavati i spominjati Johnnyja.
Pitali su se stoji li on iza svega toga. Obećao nam je da će nas čuvati na
sigurnom, a već su dvojica bila mrtva. — Millie spusti pogled na stol. —
Trebala sam ih poslušati. Trebala sam im pomoći da savladaju Johnnyja, ali
nisam mogla vjerovati u to. Odbijala sam vjerovati jer... — zausti, ali ne
dovrši misao.
— Zašto? — nježno je ponuka doktor Zucker da nastavi.
Milliene se oči orose suzama. — Zato što sam se počela zaljubljivati u
njega — šapne.

233
 Zaljubljivati u čovjeka koji ju je pokušao ubiti. Jane pogleda ostale
kolege za stolom. Bili su zbunjeni. Ali ona u tom priznanju nije vidjela ništa
začuđujuće. Kolike su žene ubili njihovi muževi i dečki. Ljudi koje su
obožavale? Zaljubljena žena slabo procjenjuje karakter. Nije ni čudo da je
Millie bila tako duboko pogođena. Nije ju izdao samo Johnny, nego i
njezino srce.
— Nikada to nikome nisam priznala. Čak ni samoj sebi — kaže Millie.
— No tamo u divljini, sve je bilo drugačije. Prekrasno i nepoznato. Oni
zvukovi u noći, miris zraka. Svako se jutro budiš s dozom straha. Stalno si
na rubu. I osjećaš se živom. — Pogleda Zuckera.—To je bio Johnnyjev
svijet. I zbog njega sam se u njemu osjećala sigurno.
Nema većeg afrodizijaka, pomisli Jane. Kad si u opasnosti,
najprivlačniji ti je tvoj zaštitnik. Žene se upravo zato zaljubljuju u murjake i
tjelohranitelje, pjevačice zato pjevuše netko da me čuva. U afričkoj savani
najpoželjniji je muškarac onaj koji te drži na životu.
— Ostali su se dogovarali svladati Johnnyja i oteti mu pušku. Ja sam
bila protiv toga, jer sam mislila da su paranoični. A Richard ih je sve
poticao i glumio heroja, jer je bio ljubomoran na Johnnyja. I premda smo
bili okruženi životinjama koje nas mogu pojesti, prava se borba odvijala u
samom logoru. Sjedne strane Johnny i ja, s druge strane svi ostali. Više mi
nisu vjerovali i prestali su mi otkrivati svoje namjere. Ja sam, pak, mislila
da ćemo izdržati dok nas ne pronađu i spase i da će onda shvatiti koliko su
bili glupi. Mislila sam, treba se samo smiriti i biti strpljiv. No onda... —
zausti Millie i proguta slinu —... onda je pokušao ubiti Elliota.
— Mislite na zmiju u šatoru? — upita Jane.
Millie kimne. — Tad mi je postalo jasno da moram izabrati. No ni
onda nisam vjerovala da je Johnny to učinio. Jednostavno nisam htjela to
vjerovati.
— Zato što je pridobio vaše povjerenje — javi se Zucker.
Millie obriše suzne oči i nastavi slomljenim glasom: — Tako on to
radi. Pridobije tvoje povjerenje. Izabere osobu koja mu želi vjerovati. To
može biti neka potpuno obična, usamljena djevojka. Ili cura koju dečko
namjerava ostaviti. O da, zna on dobro koja je ta. Nasmiješi joj se, i ona se
po prvi put u životu osjeća doista živom. — Millie ponovo obriše oči. — A
ja sam bila ta najslabija gazela u stadu. I on je to znao.

234
 — Ne bih rekao najslabija — nježno će Tam. — Vi ste ona koja a je
preživjela.
— I ona koja ga može identificirati — kaže Jane. — Ma kako se
zapravo zvao. Imamo njegov opis. Znamo da je visok oko 190 centimetara
i mišićave građe. Plavokos i plavook. Možda je obojio i kosu, ali ne može
sakriti svoju visinu.
— Ili oči — nadoveže se Millie — onaj svoj pogled.
— Opišite nam ga.
— Kao da te gleda ravno u dušu. Vidi tvoje snove, tvoje strahove. Vidi
tko si i što si zapravo.
Jane se sjeti očiju jednog drugog muškarca. Očiju u koje se zadubila
kad je mislila da će umrijeti. Obje smo gledale ubojicu i u oči, pomisli. No
ja sam to odmah znala, a ona nije. Millie posramljeno povije glavu, a
ramena joj se objese.
Kreštava zvonjava Janeina mobitela sve ih trgne iz misli. Jane ustane i
izađe iz sobe javiti se.
Bila je to forenzičarka Erin Volchko. — Sjećaš se onih životinjskih
dlaka pronađenih na plavom ogrtaču Jodi Underwood?
— Mačjih dlaka — kaže Jane.
— Aha. Dvije su nesumnjivo pripadale kućnoj mački, ali treću nisam
odmah mogla identificirati, pa sam je poslala u laboratorij za divlje
životinje u Oregonu. Upravo smo dobili nalaze za keratin.
— Snježni leopard?
— Bojim se da nije. Pripada vrsti Panthera tigris tigris.
— Zvuči kao tigar.
— Točnije, bengalski tigar, što uopće nisam očekivala. Možda mi ti
možeš objasniti kako se tigrova dlaka našla na žrtvinu ogrtaču?
Jane je već znala odgovor. — Kuća Leona Gotta ti je kao Noina arka
prepariranih životinja. Čini mi se da sam vidjela glavu tigra na zidu, ali ne
znam radi li se baš o bengalskom.
— Možeš li mi nabaviti par vlasi s te glave? Da usporedimo dlake s
ovom s ogrtača Jodi Underwood i eventualno potvrdimo da je došla iz
kuće Leona Gotta.
— Dvije žrtve. Isti ubojica.
— Tako se doima.

235
 29

Tu je, negdje u gradu. Dok se popodne probijamo kroz prometnu

gužvu, gledam kroz prozor i promatram pješake kako prolaze spuštenih
glava dok ih šiba vjetar između zgrada. Toliko već dugo živim na farmi da
sam zaboravila kako je živjeti u gradu. Nije mi drag ovaj Boston. Ne sviđa
mi se njegovo sivilo, hladnoća i ove visoke zgrade koje ti zaklanjaju nebo,
pa se osjećaš zarobljenom u njihovoj vječnoj sjeni. Ne sviđa mi se ta
žustrina njegovih stanovnika. Previše su izravni i grubi. Detektivka Rizzoli
djeluje mi odsutno dok vozi. Ne pokušava zapodjenuti razgovor, pa
sjedimo u tišini. Ulicom se razlijeva kakofonija automobilskih truba, sirena
i ljudskih glasova. Koliko ljudi! I ovdje je divlje, baš kao u savani, i svaki
pogrešan korak, svaki nepromišljen silazak s pločnika ili nepromišljena
riječ upućena nekom Ijutitom čovjeku te može stajati glave.
Gdje se sad u ovom divovskom labirintu krije Johnny?
Vidim ga gdje god pogledam. Srce mi poskoči kad ugledam plavu kosu
i široka ramena u gomili. Onda se okrene licem prema meni i shvatim da
to nije on. Nije ni onaj sljedeći visoki muškarac kad nam se sretnu pogledi.
Johnny je odjednom svugdje i nigdje.
Zaustavimo se na semaforu u srednjoj traci. Detektivka Rizzoli me
pogleda. — Moram nešto na brzinu obaviti prije nego što vas odvezem
Mauri. Je li to u redu?
— Nema problema. Kamo idemo?
— Do Gottove kuće, gdje je ubijen.
Kaže to tako olako, usput, ali jasno mi je da je to njen posao. Obilazi
mjesta gdje leže mrtva tijela. Ona je poput Clarencea, našeg tragača u
delti, koji je za nas otkrivao tragove divljači. No divljač koju lovi detektivka
Rizzoli je ona koja ubija.
Napokon smo se izvukli iz prometne gužve i ušli u mirniju četvrt s
obiteljskim kućama. Ima tu i stabala, ogoljenih vjetrom, koji nosi lišće
ulicom poput konfeta. Zaustavimo se pred kućom sa spuštenim roletama.
Na obližnjem drvetu leprša žuta policijska traka, usamljena na sivoj

236
jesenskoj pozadini.
— Neću dugo — kaže mi detektivka. — Možete me pričekati u autu.
Osvrnem se po praznoj ulici i ugledam obris na uličnom prozoru koji
nas promatra. Naravno da će susjedi promatrati. Njihovu je četvrt posjetio
ubojica i normalno je da se boje ponovnog posjeta.
— Idem s vama — kažem joj. — Ne želim sama čekati u autu.
Dok se penjem prednjim trijemom, strepim od onoga što ću vidjeti
unutra. Nikad još nisam bila u kući u kojoj je netko ubijen, pa zamišljam
zidove poprskane krvlju, obrise tijela označene kredom na podu. No
unutra ne vidim nikakve krvi i tragova nasilja. Ne računajući grozomornu
galeriju mrtvih životinjskih glava. Deseci vise po zidovima i čini mi se kao
da me promatraju. Tako su im žive te oči. Gledaju me optužujućim
pogledom žrtve. Oči i nos mi nagriza snažan vonj dezinficijensa.
Ona to primijeti, pa mi kaže: — Bit će da je ekipa za čišćenje prošla
cijelu kuću klorom. No ovo je ipak bolje od ranijeg smrada.
— Je li se to dogodilo... u ovoj sobi?
— Ne, u garaži. Tamo ne idem.
— Što točno radimo ovdje?
— Lovimo tigra. — Detektivka prijeđe pogledom izložene glave na
zidu. — A, evo ga. Znala sam da sam ga vidjela.
Dok privlači stolac kako bi se popela na njega i dohvatila tigra, ja
zamišljam duše mrtvih životinja kako si međusobno šapću i optužuju nas.
Afrički lav djeluje tako živo da me je gotovo strah priči mu, ali me ipak
privlači poput magneta. Sjetim se pravih, živih lavova s delte i njihovih
mišićavih udova prekrivenih žuto-smeđim krznom. Sjetim se Johnnyja,
plave grive i jednako moćnog, i učini mi se kao da me gleda sa zida.
Najopasnije stvorenje u ovoj galeriji.
— Johnny mi je rekao da bi prije ubio čovjeka nego veliku mačku.
Rizzoli prestane čupati dlake s obješenog tigra i okrene se prema
meni. — Onda bi ga ova kuća gadno razljutila. I sve ove mačke pobijene iz
zabave. I hvalisanje Leona Gotta objavljeno u časopisu. — Pokaže rukom
prema galeriji slika na suprotnom zidu. — On je Elliotov tata.
Na svim slikama vidim istog sredovječnog muškarca s puškom kako
pozira pokraj svoje lovine svake vrste. Tu je i uokvireni novinski članak
„Majstor trofeja — razgovor s vrhunskim taksidermistom iz Bostona".

237
 — Nisam imala pojma da je Elliotov otac lovac.
— Elliot vam to nijednom nije spomenuo?
— Ma kakvi. Zapravo uopće nije spominjao oca.
— Možda zato što ga se sramio. Elliot i njegov otac davno su se razišli.
Leon je volio ubijati životinje, a Elliot je spašavao dupine, vukove i poljske
miševe.
— E pa, ono što znam jest da je volio ptice. Na safariju ih je stalno
pokazivao i pokušavao ih prepoznati. — Pogled mi opet zapne za
fotografije Leona Gotta i njegovih lovina, pa odmahnem glavom. — Jadni
Elliot. Svi su se iskaljivali na njemu.
— Što hoćete time reći?
— Richard ga je stalno omalovažavao i sprdao se s njime. Muškarci i
njihov testosteron. Stalno se nadmeću. Richard je morao biti kralj i tjerao
je Elliota da mu se pokori. A sve samo zato da impresionira plavuše.
— One dvije cure iz Južne Afrike?
— Sylviju i Vivian. Elliot se zatelebao u njih, a Richard nije propuštao
priliku dati im do znanja kako je on veći muškarac od njega.
— Čujem li to gorčinu u vašem glasu, Millie? — primijeti detektivka.
Iznenadi me da sam još uvijek ogorčena. Da me, iako je prošlo šest
godina, još peče sjećanje na one noći provedene oko logorske vatre i
pažnju koju je Richard posvećivao tim djevojkama.
— A dok su se njih dvojica borili za prevlast, gdje je bio Johnny? —
upita me.
— Čudno, ali ponašao se kao da ga nije briga. Držao se po strani i
samo promatrao naše sitničave svađe i ljubomore. Ništa od toga nije ga
zanimalo.
— Možda zato što je imao druge stvari na pameti. Na primjer, kako će
vas se svih riješiti.
Je li doista razmišljao o tome dok je sjedio pokraj mene uz vatru? Je li
zamišljao kakav je to osjećaj pustiti mi krv i promatra kako mi se oči gase.
Odjednom osjetim hladnoću i obgrlim se rukama, ne skidajući pogleda s
fotografija Leona Gotta i njegove lovine.
Detektivka Rizzoli mi priđe i stane pokraj mene. — Čujem da je bio
govnar — kaže, gledajući Gottovu fotografiju. — Ali čak i govnari zaslužuju
pravdu.

238
 — Ne čudim se da ga Elliot nije spominjao.
— Je li ikad spominjao svoju djevojku?
Pogledam je. — Djevojku?
— Jodi Underwood. Ona i Elliot bili su skupa dvije godine.
To nisam očekivala. — Bio je toliko zauzet slinjenjem za plavušama da
nikad nije spomenuo nikakvu djevojku. Jeste li je upoznali? Kakva je?
Ne odgovori mi odmah, nego šuti kao da je nešto muči. Nešto što mi
ne želi reći.
— Jodi Underwood je mrtva. Ubijena je iste noći kad i Leon.
Pogledam je s nevjericom. — To mi niste rekli. Zašto mi to niste rekli?
— Radi se o istrazi u tijeku, pa vam neke stvari ne mogu reći, Millie.
— Dovukli ste me čak ovamo da vam pomognem, a tajite mi stvari.
Važne stvari. To ste mi morali reći.
— Ne znamo još jesu li ta dva ubojstva povezana. Jodino se ubojstvo
čini motivirano pljačkom, a Leon je ubijen na posve drugačiji način. Zato
sam i došla ovamo, uzeti uzorke dlaka. Tražimo fizički dokaz povezanosti
između ova dva ubojstva.
— Pa zar to nije samo po sebi očito? Ta veza između njih je Elliot. —
Ova me spoznaja snažno pogodi, pa ne mogu govoriti. Ne mogu čak ni
disati. Napokon prošapćem: — Veza sam ja.
— Kako, molim?
— Zašto ste mi se obratili? Zašto ste mislili da vam ja mogu pomoći?
— Zato što smo slijedili niti koje vas povezuju. One su nas dovele do
ubojstava u Bocvani. I do vas.
— Upravo tako. Te su vas niti dovele do mene. Šest sam se godina
skrivala u Touws Riveru pod drugim imenom. Držala sam se podalje od
Londona jer sam se bojala da će me Johnny ondje pronaći. Vi sad mislite
da je ovdje, u Bostonu. A sad sam u Bostonu i ja. — Progutam slinu. — Baš
ondje gdje on želi da budem.
Vidim svoj strah u njenim očima. Kaže mi tiho: — Idemo. Vodim vas
natrag Mauri.
Dok izlazimo iz kuće osjećam se ranjivo poput gazele u visokoj travi.
Zamišljam kako me odsvuda promatraju njegove oči, iz kuća, iz
automobila u prolazu. I pitam se koliko ljudi zna da sam ovdje, u Bostonu.
Sjetim se jučerašnje gužve na aerodromu i pomislim koliko me je ljudi

239
vidjelo u čekaonici bostonske policije, u kafeteriji ili dok čekam dizalo. Bih
li prepoznala Johnnyja da je bio među njima? Ili sam — baš poput gazele
— potpuno nesvjesna lava koji se upravo sprema za skok?

240
 30

— U njezinoj je glavi on prerastao u čudovište iz mitova — bez

oklijevanja će Maura. — Šest je godina već opsjednuta njime, tako da je
sasvim prirodno što misli kako se sve ovo događa da uhvati baš nju.
Sjedeći u dnevnoj sobi, do Jane je dopirao šum tuša iz kupaonice u
gostinskoj sobi. Millie ih sad nije mogla čuti i to je bila prilika da njih dvije
razgovaraju na miru. Maura je očito već stvorila svoje mišljenje.
— Razmisli samo koliko je ta ideja besmislena, Jane. Ona misli da je
Johnny nadčovjek koji je ubio Elliotova oca, Elliotovu djevojku i s
vizionarskom lucidnošću podmetnuo upaljač kao trag pet godina prije
ovoga. A sve to samo kako bije izvukao iz skrovišta. — Maura odmahne
glavom. — Čak ni šahovski velemajstor nije u stanju predvidjeti toliko
poteza unaprijed.
— Ali je doista moguće da je sve ovo zbog nje.
— Gdje ti je dokaz da je Jodi Underwood i Leona Gotta ubio isti
počinitelj? On je skončao obješen za noge i izvađene utrobe. Ona je
ugušena brzo i učinkovito. Ako se DNK onih mačjih i dlaka ne poklopi...
— Tigrova dlaka je prilično uvjerljiva poveznica.
— Kakva tigrova dlaka?
— Dobila sam poziv iz forenzičkog labosa netom prije nego što smo
došle k tebi. Znaš onu treću neidentificiranu dlaku na Jodinom plavom
ogrtaču? To je dlaka bengalskog tigra. — Jane izvadi plastičnu vrećicu s
uzorkom iz džepa. — Leon Gott ima glavu baš takvog jednog tigra
obješenu na zidu. Koje su šanse da postoje dvojica ubojica i da je svaki bio
u kontaktu s tigrom?
Maura se namršti promatrajući dlake u vrećici. — E, to već ima puno
više smisla. Nećeš ih naći mnogo izvan zoološkog vrta... — zausti pa
pogleda Jane. — Čekaj, u zoološkom ima jedan bengalski tigar. Što ako
dlaka potječe od živog primjerka?
Zoološki vrt.
Jane se odjednom vrati u sjećanje kavez s leopardom. Unakaženo i

241
krvavo tijelo Debre Lopez. I veterinar, doktor Oberlin, kako čuči nad
njezinim tijelom, očajnički je pokušavajući vratiti u život masažom srca.
Visok, plav, plavook. Baš kao Johnny Posthumus.
Izvadi iz džepa svoj mobilni telefon.

Pola sata poslije javi joj se doktor Alan Rhodes, uzvraćajući poziv. —
Ne znam zašto vam to treba, ali uspio sam pronaći fotografiju Grega
Oberlina. Nije baš jako oštra. Snimljena je na jednom našem
dobrotvornom skupu održanom prije nekoliko tjedana. No, o čemu se
radi?
— Niste ovo spominjali doktoru Oberlinu, nadam se? — upita Jane.
— Rekli ste mi da mu ne spominjem, ali, iskreno, ne sviđa mi se raditi
mu iza leđa. Ima li to kakve veze s policijskom istragom?
— Ne mogu vam govoriti o tim stvarima, doktore Rhodese, Stvar
mora ostati između nas. Možete li mi poslati tu fotografiju elektroničkom
poštom?
— Što, sad?
— Da, odmah — odgovori Jane i zazove Mauru: — Maura, treba mi
tvoje računalo. Poslat će nam fotku.
— U radnoj je sobi.
Dok je Jane sjela za računalo na Maurinom radnom stolu i prijavila se
na elektroničku poštu, fotografija ju je već čekala u ulaznom pretincu.
Rhodes joj je rekao da je fotografija snimljena na dobrotvornom skupu,
očito svečanom, sudeći po odijelima i kravatama. Prikazivala je šestero
nasmijanih sudionika u plesnoj dvorani kako drže vinske čaše u rukama.
Doktor Oberlin stajao je na samome kraju, djelomice okrenut od kamere,
uhvaćen u trenutku kad pruža ruku prema poslužavniku s kanapeima.
— Okej, gledam je — kaže Rhodesu, koji je čekao na drugom kraju
linije. — Ne vidi se baš najbolje. Imate li još koju?
— Morat ću potražiti. Ili da ga pitam za jednu?
— Ne. Ništa ga ne pitajte.
— Možete li mi objasniti o čemu se ovdje rati? Nije valjda da
istražujete Grega, ha? Nema ispravnijeg čovjeka od njega.
— Znate li je li ikad bio u Africi?
— Kakve to veze ima i s čim?

242
 — Znate lij e li bio u Africi?
— Siguran sam da jest. Njegova je majka izvorno iz Johannesburga.
Gledate, najbolje je da sami pitate Grega. Ovo mi se nimalo ne sviđa.
Jane začuje korake i okrene se na stolcu vidjeti tko ide, pa iza sebe
ugleda Millie. — Kako se vama čini? — upita je Jane. — Je li to on?
Millie ne odgovori, nego se zagleda u fotografiju, rukama se uhvativši
za Janein stolac. Šutjela je sve dok se zaslon na računalu nije zacrnio i Jane
ga je morala osvježiti.
— Je li to Johnny? — upita je.
— Mo... mogao bi biti — šapne Millie. — Nisam sigurna.
— Rhodese — javi se ponovo Jane na slušalicu. — Treba mi bolja
fotografija.
S druge strane začuje se uzdah. — Pitat ću doktora Mikovitza. Ili
njegovu tajnicu. Možda ona ima nešto u uredu za javnost.
— Ne, ne. To je previše ljudi u igri.
— Slušajte me, ne znam kako drugačije mogu doći do fotografije.
Osim ako ne želite doći ovamo s vlastitom kamerom.
Jane pogleda Millie, koja nije skidala pogleda s fotografije doktora
Gregoryja Oberlina. — Upravo ću to i učiniti — odgovori.

243
 31

Jamči mi da mi se ništa neće dogoditi. Tvrdi da se neću morati sresti s

njim lice u lice, jer će sve biti snimljeno na videu, a posvuda će rasporediti
policajce. Sjedim tu na parkiralištu zoološkog vrta i iz auta promatram
obitelji s djecom kako prolaze kroz ulaz. Izgledaju sretno i uzbuđeno zbog
posjeta zoološkom. Subota je, napokon je zasjalo sunce i sve izgleda
drugačije. Prozirno, svijetlo i čisto. I ja se osjećam drugačije. Priznajem,
nervozna sam i prilično uplašena, ali prvi put u posljednjih šest godina
imam osjećaj da će napokon zasjati sunce i u mom životu i otjerati mračne
sjene.
Detektiv Frost javi se na mobitel. — Aha, tu smo još na parkiralištu.
Sad čuje dovesti. — Pogleda me. — Rizzoli razgovara s doktorom
Oberlinom u veterinarskoj ambulanti. Ona se nalazi na južnom dijelu
zoološkog, ali mi se nećemo ni približiti tom mjestu. Nemate razloga za
brigu. — Otvori mi vrata. — Idemo, Millie.
Dok idemo prema ulazu, drži se blizu mene. Nitko od osoblja nema
pojma da je upravo u tijeku policijska akcija, tako da uđemo kroz okretnu
rampu kao i svi drugi posjetitelji pokazavši ulaznice. Prvi je izložbeni
prostor imitacija lagune s plamencima, što me podsjeti na kćer Violet, koja
ih je vidjela tisuće kako lete u divljini. Dođe mi žao ove gradske djece,
kojima će plamenci uvijek u mislima biti tucet mlitavih ptica u betonskoj
barici. Nemam prilike vidjeti ostale životinje, jer me detektiv Frost vodi
puteljkom ravno prema upravnoj zgradi.
Čekamo u dvorani za sastanke s dugačkim stolom od tikovine,
tucetom udobnih stolaca i monitorom na kolicima s videoopremom. Na
zidu su povješane plakete i nagrade zoološkom vrtu i osoblju. „Za izvrsnost
u bioraznolikosti“, „Za izvrsnost u marketinškoj promociji", „Nagrada R.
Marlin Perkins", „Najbolji postav u sjeveroistočnoj regiji". To je, dakle,
njihova dvorana za samohvalu, kako bi posjetitelji znali koliko su ozbiljna
ustanova.
Na suprotnome zidu vidim životopise osoblja i pogledom odmah

244
potražim onaj doktora Oberlina. Četrdeset četiri godine. Diplomirao
prirodne znanosti na Sveučilištu u Vermontu. Doktor veterinarske
medicine sa Sveučilišta Cornell. Bez fotografije.
— Ovo može potrgati, pa moramo biti strpljivi — kaže detektiv Frost.
— Čekala sam šest godina — kažem mu — mogu pričekati još malo.

245
 32

Sa svojih sto devedeset centimetara visine, plavokos i plavook, doktor

Gregory Oberlin doista je nevjerojatno nalikovao Johnnyju Posthumusu s
fotografije na putovnici. Imao je istu snažnu čeljust i isto visoko čelo, koje
se sad zbunjeno nabralo kad je Jane pritisnula tipku „snimaj“ na
videokameri.
— Zar je doista nužno snimati ovaj razgovor? — upita je.
— Volim sve imati dokumentirano. Osim toga, onda ne moram voditi
bilješke i mogu se usredotočiti na naš razgovor — odgovori mu Jane uz
smiješak, sjedajući na stolac. Mir u ordinaciji doktora Oberlina remetili su
zvukovi životinja smještenih u kaveze u ambulanti, ali tu nije bilo pomoći.
Jane je htjela doktora Oberlina smjestiti u njemu poznato okružje u kojem
će biti opušten. Razgovor u bostonskoj policiji sigurno bi ga uzbunio.
— Drago mi je da i dalje istražujete Debrinu smrt — kaže on. — Brine
me ta stvar, i to mnogo.
— Što vas posebno muči u vezi s njom? — upita ga Jane.
— Do takve nesreće nije uopće smjelo doći. Debra i ja radimo zajedno
već godinama. Ona nije nepažljiva osoba i dobro se snalazila s velikim
mačkama. Jednostavno ne mogu pojmiti da je zaboravila nešto tako
osnovno kao što je zaključati leopardov kavez.
— Doktor Rhodes kaže da se to zna dogoditi i iskusnim čuvarima.
— Hm, da, to je istina. Znalo je doći do nesreća u jako dobrim
zoološkim vrtovima s vrlo iskusnim čuvarima. No Debra je bila osoba koja
ni iz kuće ne bi izašla a da ne provjeri je li isključila štednjak i zatvorila sve
prozore.
— Što time želite reći? Što se, po vašemu mišljenju, onda dogodilo?
Je li netko drugi otvorio noćni kavez?
— To je ono što vas muči, zar ne? Pretpostavljam da ste zato i htjeli
razgovarati sa mnom.
— Je li postojao ikakav razlog da Debra tog dana bude nepažljiva? —

246
upita ga Jane. — Postoji li išta što joj je moglo odvratiti pažnju?
— Nas dvoje smo nekoliko mjeseci prije toga prekinuli, ali činila se
sasvim dobro. Ako ju je nešto i mučilo, ja to ne znam.
— Rekli ste mi da je ona ostavila vas.
— Da. Ja želim djecu, a ona nije htjela. Oko takvih stvari se ne možete
dogovoriti. No nije bilo gorčine između nas i ja je zbog toga nisam prestao
voljeti. Zato i želim znati je li nam nešto promaklo.
— Ako ona nije ostavila otključana vrata, što mislite, tko je to učinio?
— Upravo u tome i jest problem što nemam pojma! Prostor za
osoblje se ne vidi, tako da se u teoriji svatko mogao prišuljati nezamijećen.
— Je li imala neprijatelja?
— Ne.
— Novog dečka?
Doktor Oberlin se zamisli. — Mislim da nije.
— Ne zvučite mi uvjereno.
— U posljednje vrijeme nismo razgovarali o drugim stvarima osim o
poslu. Znam da je bila jako uznemirena onoga dana kad sam uspavao
Kova, ali nisam imao drugog izbora. Držali smo ga na životu koliko god
smo dugo mogli. Naposljetku, bilo bi okrutno od nas da smo ga pustili
patiti.
— Dakle, Debra je ipak bila uznemirena zbog nečega.
— Da. I bijesna što će Kovo završiti na zidu nekog bogatog govnara. A
posebno kad je saznala da je bogati govnar Jerry O'Brien.
— Čini se da ni vi niste ludi za njim.
— Taj čovjek drži da je Afrika njegova privatna klaonica. Hvali se time
u svojim radijskim emisijama. Stoga, da. Bila je bijesna, a i ja sam bijesan.
Naš je zadatak, među ostalim, zaštititi život u divljini. Ja bih trebao otići u
Johannesburg sljedeći mjesec na sastanak o zaštiti rijetkih vrsta. A tu smo,
s druge strane, sklopili ugovor s vragom, sve zbog novca.
— Dakle, idete u Afriku — kaže Jane. — Jeste li već bili prije?
— Da. Moja je majka iz Johannesburga i tamo imamo obitelj.
— A što je s Bocvanom? Razmišljala sam posjetiti je. Jeste li već bili i
ondje?
— Aha. Svakako morate otići.
— A kad ste vi bili?

247
 — Ne znam točno. Ima tome sedam, osam godina, mislim. Prekrasna
je. Jedno od posljednjih divljina na zemlji.
Jane prekine snimanje. — Hvala vam. Mislim da ste mi rekli sve što
sam htjela znati. Zasad.
Doktor Oberlin se namršti. — Što, to je sve što ste htjeli znati?
— Budem li imala još pitanja, javit ću vam se.
— Nećete odustati od istrage, zar ne? — upita je dok je spremala
videokameru. — Smeta mi što je slučaj automatski otpisan kao nesretan.
— Doktore Oberline, trenutačno ne znam kako to drugačije
karakterizirati nego kao nesretan slučaj. Svi mi stalno govore koliko su
velike mačke opasne.
— Kako bilo, slobodno mi javite ako me budete trebali. Rado ću
pomoći koliko mogu.
Već jesi, pomisli Jane izlazeći iz njegove ordinacije s kamerom u
rukama. Sunčano vrijeme i subota izmamili su mnoštvo ljudi u zoološki vrt,
tako da se morala probijati između njih hodajući stazom. Stvari bi se od
ovog trenutka mogle početi razvijati vrlo brzo. Četiri su policajca u civilu
već bila raspoređena u vrtu, čekajući je da zapovjedi Oberlinovo uhićenje.
Ekipa tehničara također je spremno čekala da zaplijeni doktorovo
računalo sa spisima, a Maura je već skupljala uzorke dlake iz kaveza
bengalskog tigra za laboratorijsku analizu. Klopka je bila postavljena. Jane
je još samo trebala potvrdu identiteta od Millie, pa da je aktivira.
Dok je stigla do upravne zgrade i dvorane za sastanke u kojoj su je
čekali Frost i Millie, već je sva bila naelektrizirana. Poput lovca koji je
ugledao lovinu i u zraku već njuši miris njezine krvi.
Spoji kameru na monitor i okrene se prema Millie, koja je stajala i
pridržavala se za naslon stolca. Stiskala ga je tako snažno da se činilo kako
će joj popucati tetive. Za Jane je ovo bio samo lov. Za Millie, nadala se,
trenutak kad će prestati sve noćne more. Zurila je u zaslon poput
zatvorenika koji iščekuje oprost.
— Evo ga, krećemo — kaže Jane i pritisne tipku.
Zaslon oživi i na njemu se pojavi doktor Oberlin kako se mršti prema
kameri.
— Zar je doista nužno snimati ovaj razgovor?
— Volim sve imati dokumentirano. Osim toga, onda ne moram voditi

248
bilješke i mogu se usredotočiti na nas razgovor — čulo se iz zvučnika.
Dok se snimka vrtjela, Jane je sve vrijeme držala Millie na oku. U
dvorani se jedino mogla čuti snimka s pitanjima i odgovorima. Millie je
stajala ukočeno, ne puštajući stolac iz ruku, kao da joj je on jedini čvrst
oslonac u prostoriji. Nije se micala i činilo se kao da ne diše.
— Millie? — prene je Jane i stisne pauzu, a na zaslonu ostane
zamrznut prikaz lica Gregoryja Oberlina. — Je li to on? Je li to Johnny?
Millie je pogleda i šapne: — Nije.
— Ali, pa jučer ste vidjeli njegovu fotografiju i rekli da bi to mogao biti
on.
— Pogriješila sam. To nije on. — Noge joj zaklecaju i ona potone u
stolac. — To nije Johnny.
Jane je imala osjećaj da je Millien odgovor isisao sav zrak iz prostorije.
Bila je potpuno uvjerena da ima ubojicu u klopci. A sad, umjesto Čovjeka
Leoparda, shvati da su uhvatili Bambija. Tako joj i treba kad je sve stavila
na kocku pouzdavši se u uzdrmanog svjedoka nepouzdana pamćenja.
— Isuse — promrmlja — opet smo na nuli.
— Ma daj, Rizzoli — javi se Frost. — Nikad nije tvrdila da je sigurna.
— Marquette mi već puše za vratom zbog putovanja u Cape Town. A
sad ovo.
— A što ste očekivali? — javi se Millie, pogledavši Jane bijesno. —
Vama je to samo slagalica i mislili ste da ja imam posljednji komadić koji
nedostaje. A što ako ga nemam?
— Gledajte, svi smo umorni — javi se Frost, pokušavajući smiriti
situaciju. — Mislim da svi trebamo duboko udahnuti i možda otići nešto
pojesti.
— Učinila sam sve što ste tražili od mene. Ne znam što još želite! —
frustrirano će Millie. — A sad hoću kući.
Jane uzdahne. — No, dobro. Znam da vam danas nije bilo lako.
Dogovorit ću da vas patrolni policajac odveze k Mauri.
— Ne, mislim svojoj kući. U Touws River.
— Ma, gledajte, žao mi je što sam planula. Sutra ćemo opet sve
pregledati. Možda nam je nešto...
— Dosta mi je ovoga. Nedostaje mi obitelj. Idem kući. — Millie
odgurne stolac i ustane, zažarena i bijesna pogleda kakav Jane do tada nije

249
vidjela kod nje. To je ona žena koja je preživjela savanu usprkos svemu,
žena koja je odbila pokleknuti i umrijeti. — Odlazim sutra.
Zazvoni Janein mobitel. — Razgovarat ćemo o tome poslije.
— Nemamo o čemu razgovarati. Ako mi nećete rezervirati let, sama
ću to učiniti. Ja sam s ovim završila — kaže Millie i izađe iz dvorane.
— Millie, pričekajte — zazove je Frost i krene za njom u hodnik. —
Sredit ću da vas netko odveze.
Jane dohvati mobitel i prasne u njega: — Rizzoli.
— Čini se da zovem u krivom trenutku — javi se s druge strane
forenzičarka Erin Volchko.
— Da budem iskrena, u potpuno krivom trenutku, ali reci, što ima?
— Možda ti ovo popravi raspoloženje, a možda i ne. Radi se o uzorku
dlake onog prepariranog bengalskog tigra. Onog iz Gottove kuće.
— Što s njim?
— Dlake su krhke i u raspadu, stanjene i spojene kutikule. Čini mi se
da je tigar ubijen i prepariran već desetljećima, jer dlaka pokazuje
promjene uzrokovane godinama i UV zračenjem, a to bi mogao biti
problem.
— U kom smislu?
— Tigrova dlaka nađena na ogrtaču Jodi Underwood nije imala
znakove raspadanja. Svježa je.
— Hoćeš reći, kao kod živog tigra? — uzdahne Jane. — Baš šteta.
Upravo smo prekrižili veterinara u zoološkom s popisa osumnjičenika.
— Rekla si mi da su u Gottovoj kući bila dva zaposlenika zoološkog
vrta, ono kad su donijeli leopardovo truplo. Njihova je odjeća vjerojatno
puna životinjskih dlaka svake vrste. Možda im je koja otpala u toj kući, a
ubojica je pokupio na svoju odjeću. Tercijarni transfer mogao bi objasniti
kako je tigrova dlaka dospjela na Jodin ogrtač.
— Hoćeš reći da se možda i dalje radi o istom ubojici u oba slučaja?
— Da. Je li to dobra ili loša vijest?
— Ne znam još. — Jane prekine razgovor i uzdahne. Uopće mi nije
jasno kako se sve ovo poklapa, pomisli. Frustrirana, odvoji videokameru
od monitora, smota žice i sve gurne u kovčeg. Pomisli kako će je sutra na
sastanku izrešetati pitanjima. Onaj lešinar Crowe krvi će joj se napiti, a što
će mu ona reći?

250
 Barem sam bila u Cape Townu.
Odgura kolica s videoopremom uza zid sobe gdje su ranije stajala i
zastane, primijetivši nešto na zidu. Tamo su visjele plakete s imenima i
kvalifikacijama osoblja Zoološkog vrta Suffolk. Doktora Mikovitza,
veterinara i različitih stručnjaka za ptice, primate, vodozemce i velike
sisavce. Pozornost joj privuče životopis Alana Rhodesa.
Doktor Alan T. Rhodes
Diplomirao prirodne znanosti na Koledžu Curry. Doktorirao na
Sveučilištu Tufts.
Koledž Curry je pohađala i Natalie Toombs.
Onda kad je nestala Alan Rhodes bio je na završnoj godini studija.
Natalie se tad trebala naći s nekim Tedom da uče zajedno i nitko je nije
vidio nakon što je izašla iz kuće. Sve dok, četrnaest godina poslije, nisu
pronađene njene kosti umotane u ceradu, a članci vezani narančastim
najlonskim užetom.
Jane izjuri iz dvorane za sastanke i krene stubama prema
administrativnim uredima zoološkog vrta.
Tajnica podigne pogled i obrvu kad joj Jane upadne u ured. — Ako
tražite doktora Mikovitza, on je već otišao i neće se vraćati.
— Gdje je doktor Rhodes? — upita Jane.
— Mogu vam dati broj njegova mobitela. — Tajnica otvori ladicu i
izvadi adresar s popisom zaposlenika zoološkog vrta. — Samo da ga
nađem.
— Nemojte tražiti. Hoću znati gdje se sada nalazi. Je li još na poslu?
— Jest. Vjerojatno je otišao do kaveza s tigrovima. Tamo je dogovorio
sastanak.
— Sastanak?
— Sa ženom iz ureda mrtvozornika. Treba joj tigrova dlaka za neko
svoje istraživanje.
— O, moj Bože — kaže Jane. Maura.

251
 33

— Koji ljepotan — kaže Maura promatrajući životinju u kavezu.

S druge strane rešetaka promatrao ju je bengalski tigar mičući repom.
Savršeno se prikrio u travi. Odavali su ga tek vijugavi rep i budne,
svjetlucave oči.
— E, ovo je pravi ljudožder — objasni Alan Rhodes. — Ostalo ih je tek
nekoliko tisuća primjeraka u cijelom svijetu. Toliko smo duboko zašli u
njihova staništa da je postalo neizbježno da netko tu i tamo izgubi glavu.
Kad vidite ovu mačku postane vam jasno zašto je lovci toliko cijene. Ne
samo krzno nego i izazov da se pokori takav izvanredan grabežljivac.
Izopačeno, zar ne? Kako mi ljudi baš volimo ubijati životinje koje najviše
cijenimo?
— Ja sam sasvim zadovoljna diviti mu se izdaleka.
— O, nema ni potrebe da mu se približavamo. Kao i sve druge mačke,
tigar se obilato linja — objasni Rhodes pa pogleda Mauru. — Zašto vam
treba njegova dlaka?
— Za forenzičku analizu. Labosu treba uzorak dlake bengalskog tigra,
a ja, eto, slučajno poznajem osobu koja može doći do nje. Usput, zahvalna
sam vam na tome.
— Ima li to kakve veze sa zločinom? Da nije povezano s Gregom
Oberlinom, ha?
— Žao mi je, ali ne mogu razgovarati o tome. Razumijete me, zar ne?
— Naravno. Samo sam jako znatiželjan. No to je vaš posao. Idemo
okolo do ulaza za osoblje. Sigurno ćete naći dlake u noćnom prebivalištu.
Osim ako ne namjeravate čupnuti koju dlaku s njegovih leđa. U tom
slučaju, doktorice, ostavljam vas da se sami snađete.
Maura se nasmije — Ma kakvi, svježe olinjala dlaka će biti sasvim
dovoljna.
— Uh, sad sam odahnuo, jer stvarno se ne želite naći u blizini ovog
momka. To je dvjesto pedeset kila mišića i oštrih zuba.

252
 Rhodes odvede Mauru puteljkom s oznakom SAMO ZA OSOBLJE.
Skriven žbunjem od pogleda javnosti, puteljak je vodio između kaveza
tigra i pume poput kakva kanjona. Zidovi kaveza skrivali su životinje od
pogleda, ali je Maura osjećala njihovu prisutnost. Pitala se osjećaju li i oni
njezinu i znaju li u svakom trenutku kuda ide. Premda joj je Rhodes
djelovao potpuno opušteno, pogled joj je stalno bježao prema zidovima,
kao da svaki tren očekuje ugledati par žutih očiju koje ju prate.
Stignu do stražnjeg ulaza u tigrov kavez i Rhodes otključa vrata. —
Mogu vas odvesti do noćnog kaveza, a možete me i pričekati ovdje... ja ću
vam prikupiti uzorke dlake.
— Moram to napraviti sama. Zbog sljedivosti prikupljanja dokaza.
Rhodes uđe i otvori unutarnja vrata koja vode u noćni kavez. —
Izvolite. Kavez još nije očišćen, pa ćete naći mnoštvo dlaka. Ja ću vas
pričekati vani.
Maura uđe u noćni kavez veličine otprilike trinaest četvornih metara
u kojem se nalazilo ugrađeno pojilo s vodom i betonski ležaj. Panj u kutu
bio je prepun poderotina od kandži, koje je životinja oštrila na njemu,
dajući Mauri do znanja koliko je moćno to stvorenje. Sjetivši se sličnih
poderotina na tijelu Leona Gotta, i Maura čučne pokraj panja proučiti ih.
Pritom ugleda čuperak dlaka na panju i posegne u džep izvaditi pincetu i
vrećice za uzorke.
U tom trenutku zazvoni joj mobitel.
Usredotočena na posao, pusti ga da zvoni i da poziv ode na glasovnu
poštu. Pincetom spremi u vrećicu prvi uzorak i osvrne se po prostoriji.
Ugleda još nekoliko dlaka na betonskom ležaju.
Mobitel opet zazvoni.
Ona počne uzimati drugi uzorak, ali mobitel nastavi uporno zvoniti
kao da zove na uzbunu. Spremi dlaku u drugu vrećicu i posegne za
mobitelom. Tek što se javi, prekine je Janein glas.
— Gdje si sad?
— Skupljam tigrovu dlaku.
— Je li doktor Rhodes s tobom?
— Čeka me vani pred kavezom. Trebaš ga?
— Ne. Slušaj me. Moraš se maknuti od njega.
— Ha? Zašto?

253
 — Budi mirna i ponašaj se prijateljski. Ne smiješ mu dati do znanja da
nešto nije u redu.
— Šta se, pobogu, događa?
— Ja sam na putu prema tebi. Rekla sam i ostatku ekipe da dođe.
Treba mi ne više od nekoliko minuta. A ti se sad samo makni od Rhodesa.
— Jane...
— Maura, uradi kako sam ti rekla! j
— Dobro. Dobro. — Maura duboko udahne, ali je to ne umiri.
Kako je prekinula vezu, tako su joj se počele tresti ruke. Pogleda
vrećicu s uzorkom koju je držala u jednoj ruci. Sjeti se Jodi Underwood i
tigrove dlake na njenom plavom kućnom ogrtaču. Ta je dlaka došla s
njenim ubojicom. Ubojicom koji radi s velikim mačkama i zna kako love i
ubijaju.
— Doktorice Isles? Je li sve u redu?
Iznenadi je blizina Rhodesova glasa. Tiho se uvukao u noćni kavez,
tako da uopće nije primijetila da stoji iza nje. Dovoljno blizu da čuje
razgovor s Jane. Dovoljno blizu da primijeti kako joj se ruke tresu dok
sprema mobitel u džep.
— Sve je u redu — odgovori i na silu se nasmiješi. —Ja sam ovdje
gotova. I
Rhodes je pogleda tako prodorno da je imala dojam kao da joj svrdla
mozak. Krene izaći, ali on stane između nje i vrata kaveza, ne dopuštajući
joj da se provuče pokraj njega. I
— Imam sve što mi treba — kaže ona.
— Jeste li sigurni?
— Oprostite, sad moram ići. |
Na trenutak je djelovao kao da se premišlja. Onda se skloni i pusti je
da se provuče, očešavši se ramenom o njeno. Nema sumnje da je
namirisao njezin strah. Maura izbjegne njegov pogled i krene prema izlazu
ne osvrćući se. Nastavi hodati niz puteljak za osoblje srca u grlu. Slijedi li
je, zapita se. Hoće li se sad obrušiti nju?
— Maura! — začuje Jane kako je zaziva negdje iza žbunja. — Gdje si?
Maura potrči prema glasu. Provuče se kroz žbunje na čistinu i tamo
ugleda Jane i Frosta s policijskim službenicima. Istoga trena svi podignu
oružje, pa se Maura smrzne suočena sa šest cijevi uperenih prema njoj.

254
 — Maura, ne miči se — zapovjedi Jane.
— Koji vrag?
— Sad kreni prema meni. Po-la-ko. Nemoj trčati.
Cijevi su i dalje bile uperene prema njoj, ali su njihovi pogledi bili
usmjereni nekamo iza nje. Istog trenutka naježe joj se dlake na vratu.
Okrene se i ugleda žute plamteće oči. Nekoliko otkucaja srca gledali
su se netremice tigar i ona, grabežljivac i lovina. Onda Maura shvati da
nije sama. Jane se stvorila pokraj nje i stala između nje i tigra.
Zbunjen ovom prijetnjom, tigar se povuče korak.
— Sad, Oberline! — vikne Jane. — Sad!
Začuje se oštar prasak. Tigar se trgne pogođen strelicom za
uspavljivanje, ali se ne povuče, nego nastavi zuriti u Jane.
— Još jednom — zapovjedi Jane.
— Ne! — vikne Oberlin. — Ne želim ga ubiti! Pustite da sedativ
proradi.
Tigar se zanese u stranu i počne pijano teturati u krug.
— Evo, djeluje! — vikne Oberlin. — Još nekoliko sekundi i...
Oberlina prekine vrisak koji se prolomi sa staze za posjetitelje. Pokraj
njih protrče ljudi u panici.
— Puma! — zavrišti netko. — Puma je vani!
— Koji se to kurac događa? — kaže Jane.
— Rhodes — kaže Maura. — Pušta mačke iz kaveza!
Oberlin mahnitim pokretima napuni pušku za uspavljivanje.
— Izvedite sve van! Moramo evakuirati zoološki!
Posjetiteljima nije trebalo dvaput govoriti. Ionako su svi već trčali
prema izlazima. Stampedo histeričnih roditelja i vrišteće djece. Bengalski
se tigar srušio kao krpa, ali ona puma, kamo je nestala?
— Maura, idi prema izlazu — zapovjedi joj Jane.
— A ti? Što ćeš ti?
— Ja ću ostati s Oberlinom. Moramo naći tu mačku. Idi sad.
Maura se pridruži stampedu, povremeno se osvrćući. Sjeti se kako ju
je gladno promatrala ona puma kad je posljednji put bila u zoološkom vrtu
i kako je sad možda krenula za njom ili nekim drugim. Umalo se spotakne
preko jednog djeteta koje je ležalo na pločniku i vrištalo. Podigne ga i
pogledom potraži majku. Ugleda mladu ženu kako panično traži nekoga u

255
gomili držeći u ruci dojenče i vrećicu s pelenama.
— Kod mene je! — vikne joj Maura.
— O, Bože, tu si. Bože moj...
— Ja ću ga ponijeti. Ne zastajkujte!
Izlaz je bio zakrčen ljudima koji su se provlačili kroz okretnu rampu i
preskakali njezine rešetke. Uskoro jedan od čuvara otvori velika vrata i
gomila prokulja van na parkiralište poput plimnoga vala. Maura preda
dijete majci i stane pokraj okretne rampe pričekati Jane.
Nakon nekog vremena zazvoni joj mobitel.
— Jesi li dobro? — začuje Janein glas s druge strane.
— Čekam kod izlaza. Što je s pumom?
— Uspavana je. Oberlin ju je morao dvaput pogoditi, ali sad je u
kavezu. Isuse, ovo je katastrofa — kaže. — Rhodes se izvukao. Zbrisao je u
gomili.
— Kako si znala da je on?
— Prije četrnaest godina pohađao je isti koledž kao i Natalie Toombs.
Nemam još dokaza, ali mislim da je Natalie bila jedna od njegovih prvih
žrtava. Možda baš i prva. A ti si to, Maura, odmah vidjela.
— Ja sam samo vidjela...
— Cjelokupnu sliku, kako bi ti to rekla. Trebalo je prepoznati obrazac
svih ovih ubojstava. Leona Gotta. Natalie Toombs. Planinara. Lovaca.
Dovraga, trebala sam te slušati.
Maura zbunjeno odmahne glavom. — A što je s ubojstvima u
Bocvani? Rhodes nimalo ne nalikuje Johnnyju Posthumusu. Kako su ona
povezana?
— Mislim da nisu.
— A Millie? Kako se ona uopće uklapa u sve ovo?
Jane uzdahne s druge strane linije. — Možda se uopće ne uklapa.
Možda sam sve krivo povezala.

256
 34

— Razbij — kaže Jane Frostu.

Staklo prsne i krhotine se raspu po kuhinjskim pločicama. Trebalo im
je nekoliko sekundi da uđu u kuću Alana Rhodesa. Držeći pištolj u rukama,
Jane krajičkom oka snimi odbljesak posuđa koje se sušilo na rešetkama,
besprijekorno čist pult i hladnjak boje nehrđajućeg čelika. Sve je izgledalo
uredno i čisto. Dapače, previše čisto.
Jane prva, a za njom i Frost krenu niz hodnik prema dnevnoj sobi.
Jane pogleda lijevo pa desno. Ništa se ne pomakne. Ni znaka života.
Primijeti police s knjigama, kauč i stolić za kavu. Sve je bilo na svome
mjestu. Nijednog ovlaš odložena časopisa. Pravi dom samca s opsesivno-
kompulzivnim poremećajem.
Na gazištu u dnu stuba proviri osmotriti situaciju na katu, osluškujući
hoće li čuti išta drugo osim lupanja svoga srca. Gore je bilo tiho. Kao u
grobu.
Frost ovaj put krene prvi uza stube. Iako je u kući bilo prohladno,
Janeina je košulja već bila mokra od znoja. Najopasnije životinje su one
stjerane u kut, a Rhodes je nesumnjivo dosad shvatio da je priči došao
kraj. Stignu do odmorišta na katu. Pred njima su bila troja vrata. Provirivši
kroz prva, Jane ugleda krevet i jako malo namještaja. Kakva je to spavaća
soba bez prašine i nagomilanih stvari? Živi li uopće ljudsko biće u ovoj
kući? Krene polako prema ormaru i naglo ga rastvori. Na sipki su visjele
prazne vješalice.
Vrativši se u hodnik, prođe pokraj kupaonice i stigne do zadnjih vrata.
I prije nego što je zakoračila u sobu, znala je da Rhodes nije u njoj.
Vjerojatno se nikad neće ni vratiti. Osvrne se po golim zidovima u sobi.
Bračni je krevet bio prekriven blještavobijelim pokrivačem. Toaletni je
stolić bio gol i bez prašine. Sjeti se svoga toaletnog stolića doma, na
kojemu je bilo ključeva, kovanica, čarapa i grudnjaka. Mnogo se toga da
doznati o ljudima samo ako obratiš pažnju na stvari koje im završe na

257
komodama, stolićima i radnim površinama. No toaletni stolić Alana
Rhodesa doimao se kao da pripada čovjeku bez identiteta. Tko si ti?
S prozora se vidjela ulica, na kojoj se upravo zaustavio još jedan
patrolni automobil mjesne policije. Ova četvrt nije bila pod bostonskom
jurisdikcijom, ali Jane i Rhodes nisu htjeli gubiti vrijeme i pričekati
detektive iz Danversa da im pomognu. E, sad će zbog tih birokratskih
propusta pokušati svoje.
— Tu su neka vratašca — javi se Frost iz ormara. Jane se provuče
pokraj njega i pogleda ploču na stropu s koje je visjelo uže. Vratašca su
vjerojatno vodila na tavan, gdje obitelji obično gomilaju kutije koje poslije
nikad ne otvore, pune stvari koje nisu imali snage baciti. Frost povuče
konopac i vratašca se otvore, otkrivši ljestve na povlačenje i mračnu
prostoriju. Pogledaju se nervozno, a onda se Frost prvi popne Ijestvama.
— Sve čisto — zazove. — Samo hrpa stvari.
Jane krene za njim kroz vratašca i upali svoju džepnu lampu. U mraku
ugleda red kartonskih kutija. Ovo bi mogao biti bilo čiji tavan. Odlagalište
otpada, snopova poreznih dokumenata i financijskih potvrda koje te je
strah baciti jer nikad ne znaš kad će te posjetiti porezna služba. Jane otvori
jednu kutiju i u njoj prepozna bankovne izvode i kreditne papire. Otvori
sljedeću kutiju, pa još jednu. U njoj pronađe primjerke knjige
Bioraznolikost i očuvanje prirode. Zatim stare plahte i ručnike. Onda još
knjiga. Pa još. Ne nađe ništa što bi Rhodesa imalo povezalo s bilo kakvim
zločinom, a kamoli s ubojstvom.
Jesmo li se opet prevarili, pomisli Jane.
Spusti se natrag niz ljestve u sobu golih zidova i besprijekorno složena
kreveta. Ugledavši još jedno vozilo kako se zaustavilo pred kućom, osjeti
nervozu. Iz njega izađe detektiv Crowe, a njoj počne rasti tlak sa svakim
korakom kojim se šepureći približavao kući. Trenutak-dva poslije netko
snažno zalupa na ulazna vrata. Jane se spusti u prizemlje i zatekne Crowea
kako se ceri na prednjem trijemu.
— Onda, Rizzoli, čujem da ti grad Boston više nije dovoljan. Što, sad si
počela razvaljivati vrata i u predgrađima? — Uđe i lijeno prošeće po
dnevnoj sobi. — Što si otkrila o tom tipu Rhodesu?
— Još tražimo.
— Zanimljivo, jer mu je dosje čist. Nikad uhićen, nikad osuđivan. Jesi

258
li sigurna da si našla pravog tipa?
— Pobjegao je, Crowe. Pustio je dvije velike mačke da stigne zbrisati i
nitko ga otad nije vidio. Zbog toga mi se smrt Debre Lopez sve manje čini
nesrećom.
— Ubojstvo leopardom? — kaže Crowe i sumnjičavo je pogleda. —
Zašto bi ubio čuvaricu zoološkog vrta?
— Ne znam.
— A zašto bi ubio Gotta? I Jodi Underwood?
— Ne znam.
— Ti mnogo toga ne znaš.
— Postoje tragovi koji ga povezuju s Jodi Underwood. Ona tigrova
dlaka na njezinu kućnom ogrtaču. Znamo i to da je studirao na Curryju one
iste godine kad je nestala Natalie Toombs, pa je povezan i s njom. Sjećaš
se da je Natalie posljednji put viđena kako odlazi učiti s nekim po imenu
Ted? E pa, Rhodesu je srednje ime Theodore. A u njegovu životopisu u
zoološkom piše da je prije koledža proveo godinu dana u Tanzaniji. Možda
je ondje saznao za kult leoparda.
— To su sve samo indicije — kaže Crowe, mahnuvši rukom prema
sterilnoj dnevnoj sobi. — Moram priznati da ovdje ne vidim ništa što
upućuje na Čovjeka Leoparda.
— Možda upravo to nešto govori. Ovdje previše toga nedostaje i
točka. Nema fotografija, nema slika, nema čak ni DVD-a ili CD-a koji bi
nam otkrio njegove ukuse. Sve knjige i časopisi vezani su za njegov posao.
Jedini lijek u kupaonici je aspirin. I znaš što još nedostaje?
— Što?
— Ogledala. Ima samo jedno malo ogledalo za brijanje u gornjoj
kupaonici.
— Možda ga ne brine vlastiti izgled. Ili mi želiš reći da je on vampir?
Crowe se nasmije, a Jane okrene glavu od njega. — Ogromna
praznina, to je njegova kuća. Kao da ju je namjerno držao sterilnom, poput
izloška za javnost.
— Ili je on baš takav kakvim se doima. Teški dosadnjaković koji nema
što sakriti.
— Mora postojati nešto ovdje. Samo što još nismo otkrili što.
— A ako ne otkriješ?

259
 Jane si nije htjela priznati tu mogućnost, jer je znala da je u pravu.
Morala je biti u pravu.
Ali kako se poslijepodne pretvaralo u večer, a ekipa za očevid
pretraživala kuću tražeći dokaze, Janein se želudac sve više grčio od
neizvjesnosti. Nije vjerovala da je pogriješila, no stvar je sve više
nalikovala na pogrešku. Provalili su u dom čovjeka bez kriminalne
prošlosti. Razbili su mu prozor i rastavili kuću na dijelove, a nisu našli ništa
što bi ga povezalo s ubojstvima, Čak ni komadić najlonskog užeta. Dakako,
odmah su privukli pažnju radoznalih susjeda, a ovi nisu imali ništa loše za
reći o Alanu Rhodesu. Istina, nitko se nije izjasnio ni da ga dobro poznaje.
Bio je tih i pristojan. Izgleda da nije imao djevojku. Volio je vrtlariti i stalno
je dovlačio kući vreće s malčem.
Ta posljednja izjava natjera Jane da još jednom pregleda Rhodesovo
stražnje dvorište. Već je jednom prehodala cijelo zemljište od kojih gotovo
tri tisuće četvornih metara naslonjeno na zaštićenu šumu. Šarajući kroz
tamu svojom baterijskom lampom preko grmlja i trave, stigne do ograde
parcele. Tu se nalazio strmi hum zasađen ružinim grmovima, ogoljelim i
trnovitima u ovo doba godine. Zastane namrštena pred tom
nesvakidašnjom mogilom. U odnosu na ostatak dvorišta, koji je bio
potpuno ravan, djelovala je poput vulkana. Jane se zagleda u tu čudnu
krajobraznu pojavu, ne primijetivši da joj se približava Maura, sve dok je
ne zabljesne snop svjetla iz njene baterijske lampe.
— Jesi li što našla? — upita je Maura.
— Ionako nema nikakvih tijela za tebe — odgovori Jane mršteći se
prema Mauri. — A što je tebe nanijelo ovamo?
— Nisam izdržala a da ne dođem.
— Moraš si naći neki društveni život.
— To i jest moj društveni život — kaže Maura pa se zamisli. —
Stvarno jadno.
— Ovdje se ionako ništa ne događa — ogorčeno će Jane. — Što mi
Crowe ne prestaje trljati na nos.
— Jane, to mora biti Rhodes. Ja znam da je on.
— Na temelju čega? Je l‘ ti to opet o cjelokupnoj slici? Jer ja se
nemam s čime pojaviti na sudu.
— Bit će da je imao tek dvadeset kad je ubio Natalie Toombs. Možda

260
mu je ona bila jedina žrtva u Bostonu sve do Gotta. Razlog zašto ovdje ne
vidimo nikakav obrazac je taj što je on prepametan da lovi na istome
mjestu. Stoga je lovište proširio na Maine, Nevadu i Montanu. Tako je
gotovo nemoguće prepoznati njegov potpis.
— A kako ćemo objasniti Leona Gotta i Jodi Underwood? Previše je
neoprezno ubiti dvoje ljudi u istom danu ni dvadeset kilometara jedno od
drugog.
— Možda žuri. Gubi kontrolu.
— Sudeći po ovoj kući, ništa ne ukazuje na to. Jesi li bacila pogled
unutra? Sve je u savršenom redu. Ni naznake nekog čudovišta.
— Onda ima još neko mjesto. Jazbinu za čudovište.
— Ovo je jedina nekretnina koju Rhodes ima, a nismo uspjeli naći ni
komad užeta. — Ogorčena, Jane šutne grumen malča na zemlji i namršti
se kad shvati da je gotovo srušila ružin grm. Povuče ga i s minimumom
napora iščupa s korijenjem. — Ovo je nedavno posađeno.
— Baš je čudna ova gomila zemlje — kaže Maura i prijeđe lampom
preko dvorišta, trave, grmlja i šljunčanog puteljka. — Drugdje se ništa ne
čini nedavno posađeno. Samo ovdje.
Jane se zagleda u hum i odjednom je prođe jeza kad shvati što bi to
moglo biti. Zemlja. Otkud je sva ta zemlja došla? — Tu je, pod našim
nogama — kaže. — Njegova jazbina. — Počne na ledini tražiti nekakav
otvor, pukotinu, išta što bi ukazivalo na vratašca koja vode pod zemlju. Ali
dvorište je prekrila sjena obližnjeg drveća. Možda bi im trebali i dani da
sve prekopaju, a što bi bilo onda ako ne nađu ništa? Mogla je samo
zamisliti kakva bi to sprdačina bila za Crowea.
— Georadar — dosjeti se Maura. — Ako ispod postoji bilo kakva
prostorija, najbrže bismo je otkrili njime.
— Čekaj da provjerim s Kriznim stožerom mogu li nam posuditi
georadar ujutro. — Jane ode do kuće i baš kad je zakoračila u nju začuje
zvuk novopristiglog SMS—a.
Poslao ga je Gabriel iz Washingtona, koji se trebao vratiti kući tek
sutra.
POGLEDAJ MAIL. INTERPOLOV IZVJEŠTAJ.
Toliko je bila zauzeta pretraživanjem Rhodesove kuće da cijelo
popodne nije provjerila e-poštu. Sad prođe kroz ulaznu poštu zakrčenu

261
glupostima i besmislicama, ali nađe poruku. Stigla je prije tri sata, a poslao
ju je Henk Andriessen.
Škiljeći pregleda gusti tekst na zaslonu. Za oko joj zapnu riječi poput
pronađeni skeletizirani ostaci, predgrađe Cape Touma. Bijelac, višestruki
lomovi lubanje. DNK odgovara.
Zagleda se u ime identificirane žrtve. Pa to nema nikakva smisla,
pomisli. To ne može biti točno.
Tada joj zazvoni mobitel. Opet Gabriel.
— Jesi li pročitala? — upita je.
— Ne razumijem ovaj izvještaj. To mora da je pogreška.
— Ostaci su pronađeni prije dvije godine. Potpuno skeletizirani, tako
da je leš tamo ležao znatno duže. Trebalo im je vremena da konačno
naprave DNK test i identificiraju ga, ali sad više nema sumnje o kome se
radi. Elliot Gott nije poginuo na safariju, Jane. Ubijen je još u Cape Townu.

262
 35

Policija se više ne zanima za mene. Ubojica kojeg love nije Johnny,

nego neki čovjek po imenu Alan Rhodes, koji je oduvijek živio u Bostonu.
Tako mi je barem rekla doktorica Isles prije nego što je izašla iz kuće
večeras naći se s detektivkom Rizzoli na očevidu. U kojem potpuno
drugačijem svijetu ti ljudi žive, u nekom izopačenom svemiru kojega mi
obični ljudi nismo svjesni sve dok ne pročitamo o tome u novinama ili
vidimo na televizijskim vijestima. I dok većina nas vodi svoj svakodnevni
život, netko negdje upravo čini nekome drugom nešto neizrecivo.
I tad se Rizzoli i Isles daju na posao.
Osjećam olakšanje što ću se odmaknuti od njihova svijeta. Trebali su
nešto od mene što im nisam mogla dati, tako da se sutra vraćam kući.
Svojoj obitelji i Touws River u. Svojim noćnim morama.
Pakiram se za jutarnji let. Guram cipele u kut putnog kovčega,
presavijam vunene džempere koji mi više neće trebati, jednom kad sletim
u Cape Town. Koliko su mi samo nedostajale vesele boje doma i miris
cvijeća. Ovdje mi je vrijeme prošlo kao u nekoj hibernaciji, zamotanoj u
džempere i kapute da se zaštitim od hladnoće i sivila. Položim hlače povrh
džempera i dok slažem još jedne odjednom mi sivi mačak skoči u kovčeg.
Sve vrijeme mog boravka ovdje ine je ignorirao, a sad prede i valja mi se
po odjeći, kao da me moli da ga povedem sa sobom. Podignem ga i
spustim na pod, no on se odmah vrati natrag u kovčeg i počne mijaukati.
—Jesi li gladan? Hoćeš hranu? — Naravno da to hoće. Doktorica Isles
je izašla čim je došla, tako da ga nije stigla ni nahraniti.
Zaputim se u kuhinju, a mačak me prati u stopu. Trlja mi se o nogu
dok mu otvaram konzervu mačje hrane i praznim je u zdjelicu. Dok liže i
jede komadiće piletine u sočnom umaku, shvatim da sam i ja gladna.
Doktorica Isles me upoznala sa svime u kući, pa odem do smočnice i
potražim na policama nešto zasitno, a što se da brzo spremiti. Pronađem
paket špageta i sjetim se da sam u hladnjaku vidjela slaninu, jaja i lijep

263
komad parmezana. Napravit ću si špagete alla carbonara. Savršen obrok
za hladnu noć.
Kad skinem paket špageta s police, začujem mačka kako glasno sikće.
Kroz odškrinuta vrata smočnice ugledam ga kako zuri u nešto što ja ne
mogu vidjeti. Leđa je nakostriješio kao da je naelektriziran. Ne znam što ga
je uzbunilo, ali vidim da mu je svaka dlaka na leđima i vratu
nakostriješena.
Uto začujem lomljenje stakla, koje se raspe po podu poput ledene
kiše. Ugledam odbljesak jedne krhotine na podu pred vratima.
Istoga trenutka ugasim svjetlo u smočnici i ostanem drhtati u mraku.
Mačak mijaukne i nestane s vidika. I ja bih htjela s njim, ali čujem tresak
širom otvorenih vrata i teške korake koji drobe slomljeno staklo.
Netko je u kuhinji. A ja sam u zamci.

264
 36

Jane se odjednom cijela prostorija zavrti pred očima. Nije ništa pojela
još od podneva, a na nogama je satima, tako da ju je ovo otkriće natjeralo
da se nasloni na zid kako se ne bi srušila. — Ovaj izvještaj ne može biti
točan — kaže u slušalicu, uporno odbijajući suočiti se sa spoznajom.
— DNK ne laže — čuje Gabriela s druge strane. — Ostaci pronađeni
blizu Cape Towna odgovaraju DNK-u koji već postoji u Interpolovoj bazi
podataka. Uzorak je još prije šest godina dao Leon Gott, nakon nestanka
sina. Kosti su Elliotove. Na temelju ozljeda na kostima, smrt je klasificirana
kao umorstvo.
— I te su kosti nađene prije dvije godine?
— Na parkiralištu na rubu grada. Ne mogu reći točan dan smrti, tako
da je moguće kako je ubijen prije šest godina.
— Ali mi znamo da je onda bio živ. Millie je bila s njim na safariju u
Bocvani.
— Jesi li potpuno sigurna u to? — mirno će Gabriel.
Jane se zamisli. Jesmo li apsolutno sigurni da nam je Millie rekla
istinu? Pritisne dlan na sljepoočnicu da zaustavi tornado misli u glavi.
Millie nije mogla lagati, jer poznate činjenice potvrđuju njenu priču. Pilot
jest dovezao sedam turista na sletište u delti, među kojima je bio i putnik s
identifikacijskom ispravom na ime Elliot Gott. Tjednima poslije, Millie se
jest pojavila iz savane sa stravičnom pričom o masakru koji je ondje
počinjen. Lešinari su razvukli ostatke pokojnika, tako da kosti četiriju
žrtava nikad nisu pronađene. Richardove, Sylvijine, Keikine i Elliotove.
Jer je pravi Elliot Gott već bio mrtav. Ubijen u Cape Toumu prije
safarija.
— Jane? — javi se Gabriel.
— Millie nije lagala. Samo je bila u krivu. Ona je mislila da je Johnny
ubojica, ali je Johnny bio žrtva kao i ostali. Ubio ga je čovjek koji se
predstavio Elliotovim imenom i papirima kad je rezervirao safari. I nakon

265
što je sve završilo, nakon što se nasladio najizazovnijim safarijem na ljude,
vratio se kući. U svoju stvarnost.
— Alan Rhodes.
— Budući da je putovao s Elliotovom putovnicom, nema ni zapisa da
je ulazio u Bocvanu ili nekog traga koji bi ga povezao sa safarijem. — Jane
prijeđe pogledom po dnevnoj sobi. Po golim zidovima i bezličnoj zbirci
knjiga. — On je prazna ljuštura, baš kao i ova kuća — promrmlja, više sebi
u bradu. — On si ne može dopustiti da otkrije kakvo je zapravo čudovište,
pa se pretvara da je netko drugi. Nakon što mu ukrade identitet.
— I ne ostavlja tragova za sobom.
— No u Bocvani je učinio pogrešku. Pobjegla mu je jedna žrtva, a ta
ga može prepoznati... —Jane se odjednom okrene prema Mauri, koja je
upravo ušla i promatrala je upitnim pogledom. — Millie je ostala sama —
kaže joj Jane.
— Pakira se za put doma.
— O, moj Bože. Ostavile smo je samu.
— U čemu je problem? — upita Maura. — Nije li prestala biti važna za
slučaj?
— Ne. Ispada da je ona ključ rješenja. Ona je jedina koja može
prepoznati Alana Rhodesa.
Maura zbunjeno odmahne glavom. — Ali ona nikad nije srela
Rhodesa.
— O, jest. U Africi.

266
 37

Čujem korake sve bliže. Stisnem se iza vrata smočnice, ali mi srce
glasno bubnja. Ne vidim tko je provalio u kuću. Mogu ga samo čuti kako
hoda po kuhinji. Odjednom se sjetim da sam ostavila novčanik na pultu i
čujem ga kako povlači patentni zatvarač, a kovanice se prosipaju po podu.
O, Bože, samo da je lopov. Neka uzme moj novčanik i neka ode.
Čini se da je pronašao ono što traži, jer čujem tup udarac novčanika o
pult. Idi. Molim te, odlazi.
Ali on je još tu. Prelazi kuhinju. Morat će proći pokraj smočnice da
zađe dublje u kuću. Ja nepomično stojim u sjeni i ne usuđujem se disati.
Kako prolazi odškrinuta vrata smočnice, ugledam njegovu tamnu kovrčavu
kosu, snažna ramena i kockastu glavu. Učini mi se jako poznatim, ali to ne
može biti. Ma ne, taj je čovjek mrtav, a njegove kosti rasute po delti
Okavanga. Ali on se okrene prema smočnici i ugledam mu lice. Odjednom
se sve što sam vjerovala proteklih šest godina, sve što sam mislila da
znam, potpuno izokrene.
Elliot je živ. Jadni, bizarni Elliot koji je slinio za onim plavušama, koji
se spoticao po savani i bio vječni predmet Richardove sprdnje. Elliot, koji
je tvrdio da je našao ljuticu u svom šatoru. Onu koju nitko drugi nije vidio.
Vratim se u mislima na posljednju noć dok su moji suputnici još bili živi.
Sjetim se tame, panike, pucnjeva iz puške. I ženskog vriska: — O, Bože...
ima pušku!
Ali nije to bio Johnny. Nikad to nije bio Johnny.
Elliot prođe smočnicu i koraci mu utihnu. Gdje li je sad? Stoji li tamo
gdje ga ne vidim i čeka da se pojavim? Izađem li iz smočnice i pokušam
pobjeći kroz kuhinjska vrata, hoće li me primijetiti? Mahnito se
pokušavam sjetiti kako izgleda stražnje dvorište u koje vode kuhinjska
vrata. Znam da je potpuno zatvoreno ogradom, ali ima li dvorišna vrata?
Ne mogu se sjetiti. Mogla bih zaglaviti u dvorištu poput životinje uhvaćene
u smrtonosnu klopku.

267
 A mogu i ostati u smočnici i čekati da me nađe.
Dohvatim teglu s police. Džem od kupina. Odvagnem je u ruci. Djeluje
čvrsto i teško. Nije baš neko oružje, ali je sve što imam. Provučem glavu
kroz odškrinuta vrata smočnice i provirim.
Nema nikog.
Išuljam se iz smočnice u rasvijetljenu kuhinju. Sad sam potpuno
izložena. Stražnja su vrata udaljena tek desetak koraka, ali je pod posut
krhotinama stakla.
Odjednom zazvoni telefon poput vriska. Ukočim se na mjestu. Javi se
sekretarica. Čujem glas detektivke Rizzoli: — Millie, molim te, javi se.
Millie, gdje si? Važno je...
Pokušavam pored njenog izbezumljenog glasa čuti druge zvukove u
kući, ali ih ne čujem.
Kreni. Sad.
Užasnuta da se ne odam, zaobilazim na vršcima prstiju krhotine
stakla. Još devet koraka do vrata. Osam. Na pola puta uleti mačak u
kuhinju stružući kandžama po klizavim pločicama, razbacujući krhotine uz
zveket.
Buka ga privuče. Čujem teške korake kako mi prilaze. A ja sam na
otvorenom i nemam se gdje sakriti. Jurnem prema vratima. Uspijem
dohvatiti kvaku, no osjetim ruke na džemperu, koje me snažno povuku
unatrag.
Okrenem se i nasumce zamahnem teglom prema njemu. Ona ga
pogodi bočno u glavu, a kupinov se džem razlije svijetao poput krvi.
On zaurla od bijesa i popusti stisak. Slobodna na trenutak, opet
jurnem prema vratima i opet mi zamalo uspije otvoriti ih.
Ali on me sruši i padne na pod zajedno sa mnom kližući po staklu i
kupinovu džemu. Kanta za smeće se prevrne i raspe po podu prljave
omote i mljevenu kavu. U očajničkoj borbi sa smećem, uspijem se osoviti
na koljena.
Oko vrata osjetim omču koja se stisne i potegne mi glavu unatrag.
Pružim ruke dohvatiti uže, ali se već tako čvrsto zatezalo u moje meso da
ne mogu disati. Padne mi mrak na oči. Više ne osjećam noge. Tako ću,
dakle, umrijeti. Daleko od kuće. Daleko od svih koje volim.
Potonem na leđa, a nešto mi se oštro zabode u dlan. Prsti mi se

268
zatvore oko tog predmeta, ali ga jedva osjećam pod njima jer se gasim.
Violet. Christopher. Nisam vas trebala ostaviti.
Zamahnem rukom unatrag i zarežem ga po licu.
I premda se gasim, čujem njegov vrisak. Omča oko vrata odjednom
popusti. Kuhinja ponovno postane svijetla. Kašljući i loveći dah, pustim iz
šake predmet i on se sa zveketom otkotrlja po podu. Shvatim da se radi o
otvorenoj konzervi za mačju hranu, o poklopcu oštrom poput britve.
Osovim se na noge i ugledam na pultu držač za noževe, ravno pred
sobom. On krene u novi napad, a ja se okrenem dočekati ga. Krv mu se
slijeva niz čelo poput vodopada i curi u oči. On se baci na mene ispruženih
ruku prema mom vratu. Zaslijepljen vlastitom krvlju, ne vidi što držim u
ruci. Što to podižem dok nam se sudaraju tijela.
U trbuh mu se zarije mesarski nož.
Ruke oko moga vrata odjednom omlitave i padnu. Padne i on na
koljena, zadržavši se na trenutak uspravno, krvava lica, razrogačenih očiju
od iznenađenja. Zatim se prevali na stranu i udari o pod. Istoga trena
zatvorim oči.
Odjednom mi noge postanu gumene. Teturajući preko krvi i stakla
stignem do stolca i potonem u njega. Spustim glavu u šake i kroz bučan
šum krvi u ušima začujem još jedan zvuk. Sirena. Nemam snage podići
glavu. Čujem lupanje na prednjim vratima i glasno dozivanje: — Policija!
— Ali ne mogu se pomaknuti. Tek kad ih čujem kako ulaze kroz stražnja
vrata i zaprepaštenu psovku, dignem pogled.
Dva policajca što je iznad mene, obojica zaprepaštena krvoprolićem.
— Jeste li vi Millie? — upita me jedan. — Millie DeBruin?
Kimnem.
On javi na radio: — Detektivko Rizzoli, ovdje je. Živa je. Ali nećete
vjerovati što vidim pred sobom.

269
 38

Sutradan su pronašli njegovu jazbinu.

Nakon što je georadar otkrio podzemnu prostoriju u dvorištu Alana
Rhodesa, trebalo je tek nekoliko minuta kopati da se pronađe ulaz —
drvena vratašca prekrivena tankim slojem malča. Jane se prva spustila
stubištem u prohladnu tamu koja je mirisala na vlažnu zemlju. Baterijskom
lampom prijeđe preko betonskoga poda i prostorije. Snop svjetla uhvati
leopardovo krzno obješeno na zid. S jedne kuke visjele su čelične kandže
oštre poput britve i uglancane do blještavila. Jane se sjeti triju paralelnih
posjeklina na prsima Leona Gotta i na lubanji Natalie Toombs. Dakle to je
oruđe koje je ostavilo tragove na mesu i kostima.
— Što se vidi dolje? — zazove je Frost.
— Čovjek Leopard — odgovori mu ona tiho.
Frost se spusti i pridruži joj se u pretraživanju. Snopovi svjetla
njihovih baterijskih lampi rezali su tamu poput svjetlosnih sablji.
— Isuse — uzdahne Frost kad mu snop padne na suprotni zid i
osvijetli dvadesetak vozačkih dozvola i fotografija za putovnice
prikvačenih na plutenu ploču. — Gle, Nevada. Maine. Montana...
— To je njegov zid za trofeje — kaže Jane. Baš kao Leon Gott i Jerry
O‘Brien, i Alan Rhodes izložio je svoju lovinu, ali samo za svoje oči. Jane
bolje pogleda stranicu istrganu iz jedne putovnice. Millie Jacobson, pisalo
je. Bio je to trofej koji je Rhodes smatrao osvojenim, ali je malo požurio.
Pored Millieine fotografije bile su i one s drugim licima i imenima. Isao i
Keiko Matsunaga. Richard Renwick. Sylvia Van Ofwegen. Vivian Kruiswyk.
Elliot Gott.
Bio je tu i Johnny Posthumus, njihov vodič kroz savanu koji se brinuo
da prežive. U njegovu izravnu pogledu Jane prepozna čovjeka koji je
spreman učiniti sve što je potrebno bez oklijevanja i straha. Čovjeka koji je
spreman suočiti se sa svakom divljom zvijeri. No očito nije bio svjestan da
je najopasnija od svih zvijeri klijent koji mu se smiješi.

270
 — Evo tu je laptop — javi se Frost i čučne pokraj kartonske kutije. —
MacBook Air. Misliš da pripada Jodi Underwood?
— Uključi ga.
Rukom u gumenoj rukavici, Frost podigne poklopac i pritisne tipku. —
Baterija je prazna.
— Ima li negdje kabel?
On zagrabi dublje u kutiju. — Ne vidim ga. Ali ima polomljenog stakla
unutra.
— Od čega?
— Tu je neka slika. — Izvadi uokvirenu fotografiju s polomljenim
zaštitnim staklom i obasja je snopom baterijske lampe. Na trenutak oboje
zastanu, shvativši njezinu važnost.
Fotografija je prikazivala dva muškarca kako što je jedan pored
drugog, lica obasjanih suncem, tako da im se jasno vidjela svaka crta. Sa
svojom tamnom kosom i četvrtastom čeljusti nalikovali su si poput braće.
Muškarac lijevo smješkao se ravno u kameru, dok se onaj drugi doimao
zatečenim, kao da nije očekivao da će ga fotografirati.
— Kad je to snimljeno? — upita Frost.
— Prije šest godina.
— Kako znaš?
— Zato što znam gdje je snimljeno. Bila sam tamo. To je Stolna
planina iznad Cape Towna — kaže Jane i pogleda Frosta. — Elliot Gott i
Alan Rhodes su se poznavali.

271
 39

Detektivka Rizzoli stoji pred ulaznim vratima kuće doktorice Isles

držeći u ruci torbu s laptopom. — Ovo je posljednji komadić slagalice koji
je nedostajao, Millie — kaže mi. — Mislim da će vas zanimati.
Prošlo je gotovo tjedan dana otkad sam preživjela napad Alana
Rhodesa. Iako više nema krvi i stakla, a prozor je zamijenjen, i dalje se
libim otići u kuhinju. Sjećanja su mi još živa, a modrice na vratu još svježe.
Stoga se sve tri preselimo u dnevnu sobu. Ja se smjestim na kauč između
doktorice Isles i detektivke Rizzoli, dviju žena koje su lovile ovo čudovište i
pokušale me sačuvati od njega. Ali na koncu, morala sam se sama spasiti.
Ja sam ta koja je morala umrijeti dvaput da bih opet mogla živjeti.
Sivi prugasti mačak čuči na stoliću za kavu i promatra s nekom
jezivom inteligencijom u pogledu kako detektivka Rizzoli otvara laptop i
umeće memorijski štapić. — Ovo su fotografije s računala Jodi Underwood
— objasni. — Ovo je razlog zašto ju je Alan Rhodes ubio. Jer ove
fotografije otkrivaju njegovu priču, a on si nije mogao dopustiti da ih
netko vidi. Ni Leon Gott, ni Interpol, a svakako ni ti.
Zaslon prekriju sličice na kojima se nisu mogle razaznati pojedinosti.
Jane klikne mišem na prvu i fotografija se raširi po cijelom zaslonu. Na njoj
se vidi nasmiješen, tamnokosi muškarac star oko trideset godina, odjeven
u traperice i fotografski prsluk, a na ramenu mu visi ruksak. Stoji u redu za
prijavu u zračnoj luci. Ima četvrtasto čelo i nježan pogled iz kojeg izvire
neka radosna nevinost. Doima se poput janjeta koje i ne sluti da ide u
klaonicu.
— Ovo je Elliot Gott — kaže Rizzoli. — Onaj pravi Elliot Gott. Ovo je
snimljeno prije šest godina, netom prije nego što se ukrcao na let u
Bostonu.
Promatram mu crte i oblik lica i kovrčavu kosu. — Jako je sličan...
— ... Alanu Rhodesu. To bi i mogao biti razlog zašto ga je Rhodes
ubio. Izabrao je žrtvu sličnu sebi kako bi se mogao predstaviti kao Elliot

272
Gott. Iskoristio je to ime kad je upoznao Sylviju i Vivian u noćnom klubu u
Cape Townu. Isto tako se okoristio Elliotovom putovnicom i kreditnim
karticama da rezervira let za Bocvanu.
Gdje sam ga ja upoznala. Sjetim se dana kad sam prvi put vidjela
čovjeka koji se predstavio kao Elliot. Bilo je to na sporednom
zrakoplovnom terminalu u Maunu, gdje je nas sedmero čekalo na ukrcaj
na aviotaksi za deltu. Sjetim se koliko sam bila napeta što ću letjeti tako
malim avionom. Sjetim se kako mi je Richard prigovorio da uopće nemam
pustolovnog duha i da bih se trebala više radovati, poput onih zgodnih
plavuša koje se smijulje na klupi. Ali ne sjećam se gotovo ničega što se tiče
prvog susreta s Elliotom, jer sam sva bila usredotočena na Richarda. Na to
kako ga gubim. Kako mu postajem dosadna. Safari je bio moja slamka
spasa za nas dvoje, tako da uopće nisam obraćala pažnju na tog bizarnog
čovjeka koji je visio oko plavuša.
Rizzoli otvori novu fotografiju. Radi se o selfiju snimljenom tijekom
leta. Na njemu se pravi Elliot smiješka na stolcu uz prolaz dok suputnica
njemu zdesna podiže čašu vina prema kameri.
— Ovo su slike s mobitela koje je Elliot poslao svojoj djevojci, Jodi.
Svaki je dan snimao što je vidio i koga je sreo, poput dnevnika — objasni
detektivka Rizzoli. — Nemamo popratni tekst, ali slike dovoljno govore o
putovanju. I ima ih mnogo — nastavi i prođe kroz nekoliko fotografija
obroka u zrakoplovu, pogleda na izlazak sunca kroz prozor zrakoplova i još
jedan selfi s blesavim smiješkom dok se naginje nad prolazom između
sjedišta kako bi pokazao kabinu iza sebe. No ovaj put mi se pogled ne
zadrži na Elliotu, nego na čovjeku red iza njega. Jasno mu vidim lice.
Alan Rhodes.
— Bili su na istom letu — kaže detektivka Rizzoli. — Možda su se tako
i upoznali. U avionu. A možda su se upoznali i prije toga, još u Bostonu.
Ono što sigurno znamo jest da je Elliot već prije slijetanja u Cape Town
našao prijatelja za druženje.
Zatim klikne mišem i nova fotografija zasvijetli na zaslonu. Na njoj su
Elliot i Rhodes na Stolnoj planini.
— Ovo je posljednja Elliotova slika za koju znamo. Jodi Underwood ju
je uokvirila i poklonila Elliotovu ocu. Vjerujemo da je visjela u Leonovoj
kući onoga dana kad je Alan Rhodes dostavio snježnog leoparda. Tako je

273
Leon i prepoznao Rhodesa, sa slike. Vjerojatno ga je upitao otkud zna
Elliota i kako to da su bili zajedno u Cape Townu. Nakon toga je Leon
obavio nekoliko telefonskih poziva. Nazvao je Jodi Underwood da je
zamoli za sve fotografije s Elliotova putovanja. Potom je nazvao Interpol
da razgovara s Henkom Andriessenom. Upravo je ta fotografija pokrenula
niz ubojstava koja su uslijedila. Gottovo, Jodi Unerwood, možda čak i
ubojstvo čuvarice zoološkog vrta Debre Lopez, jer je ona bila s Rhodesom
u Gottovoj kući i čula njihov razgovor. No osoba koje se Rhodes najviše
bojao bili ste vi.
Zagledam se u zaslon laptopa. — Zato što sam ja jedina znala koji je
od ove dvojice muškaraca zapravo bio na safariju.
Detektivka Rizzoli kimne. — Morao se osigurati da nikad ne vidite ovu
fotografiju.
Odjednom me obuzme mučnina od pogleda na Rhodesovo lice i
okrenem glavu. — Johnny — šapnem. Samo Johnny, ništa drugo. U
sjećanje mi se vrati prizor kako stoji obasjan suncem, žutosmeđe kose
poput lavlje grive, čvrsto ukopan u zemlju poput stabala u njegovoj rodnoj
Africi. Sjetim se kako me je molio da mu vjerujem i rekao mi da moram
naučiti vjerovati sebi. Sjetim se i njegova pogleda dok smo sjedili pored
logorske vatre i njegova lica obasjana plamenom. Da sam bar poslušala
svoje srce. Da sam bar dala povjerenje čovjeku kojemu sam htjela
vjerovati.
— Eto, sad znate istinu — nježno mi se obrati doktorica Isles.
— Moglo je ispasti i sasvim drugačije — kažem, a jedna mi suza klizne
niz obraz. — Borio se za nas da preživimo. A svi smo se okrenuli protiv
njega.
— Millie, na neki načinje u tome i uspio, barem što se vas tiče.
— Kako?
— Zbog Johnnyja, bolje reći zbog vašega straha od njega, sakrili ste se
u Touws Riveru, gdje vas Alan Rhodes nije mogao pronaći. — Doktorica
Isles pogleda detektivku Rizzoli. — Sve dok vas nismo doveli u Boston,
nažalost.
— Pogriješili smo — prizna Rizzolijeva. — Sumnjičili smo pogrešnog
čovjeka.
I ja sam. Sjetim se noćnih mora u kojima me je Johnny proganjao, a

274
uopće ga se nisam trebala bojati. Te more sad su nestale. Sinoć sam
spavala bolje nego ikad u posljednjih šest godina. Čudovišta više nema, a
ja sam ta koja ga je pobijedila. Još prije nekoliko tjedana detektivka Rizzoli
rekla mi je da je to jedini način da ponovo mirno spavam i sigurna sam da
mi se more više neće vraćati.
Detektivka Rizzoli zaklopi laptop. — Eto, sutra ćete se moći vratiti kući
znajući da je ovaj put stvar doista gotova. Sigurna sam da će vam se muž
radovati.
Kimnem. — Chris me zove triput na dan. Kaže da je priča dospjela u
lokalne novine.
— Dakle, kući se vraćate kao heroj, Millie.
— Glavno da se vratim.
— No prije toga imam nešto što biste možda htjeli imati. — Posegne
rukom u torbu laptopa i izvadi veliku omotnicu. — Ovo mi je mailom
poslao Henk Andriessen, pa sam isprintala za vas.
Otvorim omotnicu i izvadim fotografiju. Grlo mi se na trenutak stisne
da ne mogu ni pisnuti. Na fotografiji je Johnny, stoji do koljena u travi s
puškom pored sebe. Kosa mu se zlaćano preljeva na suncu, a oči mu se
smiju. To je onaj Johnny u kojeg sam se zaljubila. Onaj stvarni Johnny
kojeg je samo privremeno zasjenilo čudovište. To je Johnny kojeg pamtim.
Kojemu je divljina bila dom.
— Ovo je rijetka dobra fotografija koju je Henk uspio pronaći. Snimio
ju je jedan drugi vodič prije otprilike osam godina. Mislila sam da će vam
se svidjeti.
— Kako ste znali?
— Zato što znam kakav je to osjećaj odjednom spoznati da je krivo
sve ono u što ste vjerovali da znate o Johnnyju Posthumusu. Zaslužuje da
ga pamtite onakvog kakav je doista bio.
— Da — šapnem i pomilujem nasmiješeno lice na fotografiji. —I
pamtit ću ga takvog.

275
 40

Christopher će me dočekati na aerodromu, a s njim i Violet, gotovo

sigurno s velikim buketom cvijeća u ruci. Bacit ću I im se u naručje i onda
ćemo se odvesti doma u Touws River, gdje ćemo navečer imati slavlje
povodom mog povratka. Chris me je već upozorio na to, jer zna da ne
volim iznenađenja, a ni slavlja baš posebno. No osjećam kako je napokon
došlo vrijeme za slavlje, jer ponovno uzimam život u svoje ruke. Vraćam se
svijetu.
Kaže da će doći pola mjesta jer su svi znatiželjni čuti moju priču. Dok
je nisu vidjeli na vijestima, malotko je uopće znao išta o mojoj prošlosti i
zašto sam tako povučena. Dosad si nisam mogla priuštiti da bilo što
procuri o meni. A sada svi znaju i postala sam slavna u mjestu. Obična
mama koja je otišla u Ameriku i sredila serijskog ubojicu.
— Bit će totalna ludnica — kazao mi je Chris telefonom, netom prije
ukrcaja u avion. Zovu iz novina i televizijskih kuća. Rekao sam im da nas
puste na miru, ali se svejedno pripremi na njih.
Avion slijeće za pola sata. Toliko mi je još preostalo samoće. Dok
počinje spuštanje prema Cape Townu, izvadim njegovu fotografiju, još
ovaj put.
Šest je godina prošlo otkad sam ga posljednji put vidjela. I dok sam ja
svake godine starija, Johnny nikad neće ostarjeti. Uvijek će ostati uspravno
stajati u visokoj travi s odbljeskom sunca u osmijehu. Pomislim na sve što
je moglo biti da su se stvari drukčije odvijale. Bismo li sad nas dvoje bili u
sretnom braku u svojoj seoskoj kućici u savani? Bi li naša djeca imala
njegovu kosu boje zlatnog klasja i rasla bosonoga i slobodna? Ne znam i
nikad neću znati, jer Johnny sad leži negdje u delti. Kosti mu se mrve u
prah i njegovi atomi vječno se vežu za zemlju koju je volio. Zemlju kojoj je
oduvijek pripadao. Sve što mi ostaje su sjećanja na njega, a njih ću čuvati
samo za sebe. Bit će to moja tajna.
Avion dodirne pistu i odveze se do rampe za izlaz. Nebo je vani žarko

276
plavo i znam da će zrak biti mek i mirisan po cvijeću i moru. Gurnem
Johnnyjevu fotografiju natrag u omotnicu i vratim je u torbicu. Daleko od
očiju, ali ne i od sjećanja.
Ustanem. Vrijeme je da se vratim obitelji.

SVRŠETAK

277
 ZAHVALE

Nikad neću zaboraviti uzbuđenje kad sam prvi put vidjela leoparda u
divljini. Na toj vrijednoj uspomeni mogu zahvaliti prekrasnom osoblju
Pansiona Ulusaba Safari u Sabi Sandsu. Posebno se zahvaljujem rendžeru
Gregu Posthumusu i tragaču Danu Ndubaneu što su mi pokazali ljepote
afričke savane i čuvali mene i muža od svih opasnosti.
Ogromnu zahvalnost dugujem svojoj agentici, Meg Ruley, na
nepokolebljivom prijateljstvu i savezništvu sve ove godine, te svojim
urednicima, Lindi Marrow (SAD) i Sari Adams (UK), na neprocjenjivoj
pomoći da ova knjiga zasja punim sjajem.
Najviše sam zahvalna svome mužu Jacobu na našem zajedničkom
životnom putovanju. Pustolovina se nastavlja.

278