Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika
Sogið

Yrsa Sigurðardóttir

VRTLOG
Prevela s islandskoga
Vanja Veršić

Zagreb, 2021.

2
 Knjige.Club Books

Knjiga, je posvećena Mjási i Pilli.

Yrsa

3
 Knjige.Club Books

Prolog

ujan 2004.
R Školska je zgrada bacala hladnu sjenu na prazno igralište. U daljini je sunce
grijalo rijetke prolaznike, ali kada bi ušli u hlad, jače bi stisnuli kapute i jakne
oko sebe i ubrzali korak sve dok ponovno ne bi izišli na sunce. Ondje je vrijeme
bilo mirno, dok je na školskom igralištu hladan vjetar njihao ljuljačke u kutu.
Polagano su se ljuljale naprijed i natrag, kao da na njima sjede nevidljiva djeca
koja su se dosađivala. Poput Vake. Ali gora od dosade bila joj je hladnoća. Grizla
ju je za obraze i zebla za nožne prste. Bilo joj je hladno posvuda, a ledene stube
na kojima je sjedila samo su pojačavale osjećaj promrzlosti. Nova jakna nije bila
dovoljno duga da bi joj pokrila stražnjicu i sada joj je bilo žao što nije poslušala
majku koja joj je savjetovala da kupi duži model. Ali taj je bio dostupan samo u
tamnoplavoj boji, dok je kraći bio u crvenoj. Vaka je namjestila školsku torbu na
leđima i razmišljala da li da ode na sunce ili ne. Iako bi tada i dalje bila sama i
dosađivala se gledajući u prazninu, barem joj ne bi bilo hladno dok čeka. No sjena
koju je školska zgrada radila dopirala je daleko i, ako bi izišla iz nje, postojala je
mogućnost da je otac ne primijeti iz automobila i odveze se kući. Ne, radije će
trpjeti hladnoću.
Pored škole je prošao automobil jednake boje kao i onaj njezina oca, ali kada
je Vaka primijetila da je model automobila drukčiji, kao i da vozač nije njezin
otac, raspoloženje joj je ponovno splasnulo. Je li moguće da ju je zaboravio? Bio
je to njezin prvi dan u novoj školi i možda je pretpostavio da će se pješice vratiti
kući, kao i inače. Po stoti je put osjetila koliko joj nedostaje stari dom. Jedino što
je na ovom novom mjestu bilo bolje bila je njezina soba - veća i ljepša od one
stare. Sve se ostalo promijenilo nagore, uključujući i školu. Posebice ostala
djeca. Nije poznavala nikoga niti je itko poznavao nju. U starom je razredu svima
znala imena, znala je čak i kako se zovu kućni ljubimci drugih djevojčica. Sada
joj je glava bila prepuna novih imena i lica koja nikako nije mogla međusobno
povezati. Bilo je to poput igre memorija u kojoj nikada nije uspjela
pobijediti osim kada bi joj mama namjerno popustila.
Vaka je šmrcnula. Koliko će dugo tati trebati da shvati da je trebao doći po
nju? Okrenula se i podignula pogled prema školskoj zgradi u nadi da će vidjeti
nekoga, ali prozori su bili jednako tamni kao i hladna sjena i činilo se da ondje
nema ni žive duše. Na licu je osjetila hladan nalet vjetra i naježila se. Ustala je
i krenula stubama prema ulazu. Unutra bi trebala biti neka odrasla osoba. Netko

4
 Knjige.Club Books

koga bi mogla zamoliti da nazove tatu. Ali vrata su se činila zaključanima. Nije
imalo smisla kucati jer je debelo drvo prigušilo sve zvukove udaraca. Spustila je
ruku i nastavila gledati u velika vrata u očajničkoj nadi da će se ipak otvoriti.
Ali ništa se nije dogodilo, pa je odlučila ponovno sjesti, nadajući se barem da
stube neće biti toliko hladne kao prije.
No zaboravila je na hladnoću čim se okrenula. U podnožju stuba stajala je
djevojčica koju je Vaka prepoznala iz novog razreda. Nije čula da joj se približila.
Možda se prikrala, iako Vaki nije bilo jasno zbog čega bi to učinila. Nije kao da
grize ili da su neprijateljice. Ne poznaju se, iako je se Vaka dobro sjeća. Bilo je
nemoguće ne zapaziti je. Na jednoj su joj ruci nedostajala dva prsta. Mali prst i
prstenjak. Djevojčica je sjedila sama u prvoj klupi i doimala se prilično tihom.
Vaka je najprije pomislila da je i njoj to prvi dan u ovoj školi, ali učiteljica ju nije
predstavila kao i Vaku, pa mora da ipak nije bilo tako. Kada je učenicima bilo
dopušteno da međusobno razgovaraju tijekom sata, djevojčica nije progovorila ni
riječ niti je pokušala uspostaviti kontakt s drugom djecom. Tijekom odmora
sjedila je postrance i zurila ispred sebe kao i Vaka donedavno na stubama. Njezin
se izraz lica nije promijenio ni kada su dva dječaka počela pjevušiti pjesmicu za
koju se Vaka sjećala da joj je baka ponekad znala pjevati: »Mama prstić, mama
prstić, gdje si ti? Tata prstić, tata prstić, gdje si ti?« Vaki se to činilo vrlo zlobnim,
no druga se djeca uopće nisu obazirala. Na kraju je i sama odmaknula pogled,
ne usuđujući se miješati. Ipak je bila nova.
»Zaključano je.« Djevojčica se sramežljivo nasmiješila, no osmijeh je nestao
jednako naglo kao što se i pojavio. Možda se Vaki samo pričinilo, iako joj je u
sjećanju ostao prizor lijepog lica. »Uvijek zaključaju nakon što škola završi.«
»O.« Vaka se meškoljila na stubama, ne znajući što bi rekla. Nikad nije bila
dobra u upoznavanju s drugom djecom ili u razgovoru s nepoznatima i prošao je
cijeli dan a da gotovo uopće nije progovorila u školi. »Htjela sam zamoliti da
nazovem tatu.«
»Možda možeš nazvati iz dućana. Blizu je.« Djevojčica je pokazala niz ulicu.
Imala je rukavice kako bi sakrila osakaćenu šaku.
Vaka je progutala slinu i sramežljivo odgovorila: »Nemam novaca.« Mama
joj je trebala davati džeparac svaki petak, ali bi uvijek zaboravila. Obično joj je
bilo svejedno, ali ponekad bi znalo biti baš nepodnošljivo. Kao na primjer sada.
Jednako nepodnošljivo kao i to što je otac zaboravio doći po nju. Odrasli uvijek
sve zaborave.
»O.« Djevojčica je imala tužan izraz lica. »Ni ja.« Otvorila je usta kao da je
htjela još nešto dodati, ali se predomislila i ponovno ih zatvorila. Za razliku od
Vakine jakne koja je bila za broj veća kako bi joj pristajala i kada malo naraste,
djevojčičin je kaputić bio tijesan i s prekratkim rukavima, a nije ga mogla ni
zakopčati do kraja. Na glavi nije imala kapu i raščupana joj je kosa vijorila na
vjetru. Imala je stare, izblijedjele gumene čizme, iako je vrijeme bilo suho. Za
razliku od toga, lijepe šarene rukavice bile su nove i čiste.

5
 Knjige.Club Books

»U redu je. Pričekat ću.« Vaka se pokušala nasmiješiti, ali nije uspjela. Bilo
joj je teško ovako čekati u neizvjesnosti. Bilo je hladno, a već je postajala i
gladnom. Da je otac došao na vrijeme, sada bi sjedila u njihovoj novoj kuhinji i
jela tost. Mogla je osjetiti okus otopljenog maslaca i džema na jeziku, što joj
je samo povećalo glad.
Djevojčica se vrpoljila u podnožju stuba. »Hoćeš da pričekam s tobom?« Nije
gledala u Vaku dok joj je postavljala pitanje, već je pogled usmjerila sa strane i
buljila u prazno školsko igralište. »Mogu, ako želiš.«
Vaka nije imala pripremljen odgovor. Bi li to bilo bolje ili gore? Imala je izbor
između toga da sjedi sama na hladnoći ili da čeka s ovom djevojčicom kojoj nije
znala ni ime i pokuša pronaći neku zajedničku temu razgovora. No iako je imala
samo osam godina, Vaka je znala da na neka pitanja postoji samo jedan ispravan
odgovor. »Može, hvala. Ako ti se da.« Ali čim ju je djevojčica pogledala sa
širokim osmijehom, dodala je: »Ali morat ću otići čim tata dođe po mene.«
Osmijeh je nestao i djevojčičino je lice ponovno postalo bezizražajno. »Da,
naravno.«
Imajući na umu koliko su dječaci zadirkivali djevojčicu i koliko se doimala
usamljenom, Vaka se pokušala iskupiti. »Možda možemo usput i tebe odvesti
kući?« Požalila je čim je to izgovorila - često je slušala roditelje kako govore
koliko je benzin skup. Nije htjela moliti oca da vozi nekamo daleko, pogotovo
zato što im nije ostalo mnogo novca nakon što su kupili novu kuću. Zato joj je
jakna bila za broj veća, kao i nove školske cipele. » Živiš li negdje daleko?«
»Ne, živim odmah ovdje iza.« Djevojčica je pokazala prema školi, vjerojatno
misleći na skupinu kuća koju je Vaka vidjela kad je tijekom odmora lutala iza
škole. Između tih kuća i škole bila je visoka ograda na čijoj su se drugoj strani
nakupili razni otpaci: izblijedjeli dijelovi ambalaže, komadi papira,
plastične vrećice i suho lišće. Vaki je pogled na to smeće bio odvratan, ali s
obzirom na to da je to bilo jedno od rijetkih mjesta na igralištu do kojeg nije
dopirao zvuk zlobne pjesmice dječaka, ipak je otišla do ograde i gledala kroz nju,
zanemarujući smeće.
Uz žamor djece u ušima, promatrala je kuće i dvorišta, zahvalna na tome da
njezini roditelji nisu kupili jednu od njih. Bile su zapuštene i prljave, dotrajalih
fasada, s vrtovima zaraslim poput prašuma. U jednom je dvorištu primijetila
zahrđali roštilj u visokom busenu korova i činilo joj se kao da iz njegovih
malih rešetki niče raslinje. Na prljavim su prozorima visjeli nakrivljeni pohabani
zastori. Na nekim su mjestima umjesto njih upotrijebljene deke, a ponegdje čak
novine i kartoni. Pogled na kuće izazivao joj je toliku nelagodu da se Vaka
okrenula od ograde i vratila natrag u skupinu djece koja su se ponašala kao da
ne postoji.
Ali ta je ulica ipak imala jednu prednost. Bila je blizu škole. Možda bi iz
djevojčičine kuće mogla nazvati tatu? Trebalo bi samo nekoliko minuta do tamo

6
 Knjige.Club Books

i tata ne bi uspio otići daleko u slučaju da u međuvremenu dođe do škole. Vaka je

skupila hrabrost: »Nego, mogu li možda doći do tebe da nazovem tatu?«
Zbunio ju je prestrašeni izraz na djevojčičinu licu. »Kod mene?« Djevojčica
je progutala knedlu i skrenula pogled. Buljila je u svoje rukavice i petljala prstima
po ozlijeđenoj šaci. »A da radije pričekamo ovdje? Tata će ti sigurno ubrzo doći.«
»Da, možda.« Vaka je namjestila školsku torbu na leđima. Činilo joj se da je
sve teža i teža, kao da se u njoj nakupljaju sve minute čekanja. »Ali ako mi
dopustiš da nazovem s tvog telefona, možeš se poslije doći igrati kod mene.« Vaka
je pretpostavila da će djevojčica jedva dočekati priliku da ode nekome u
posjet ako je živjela u jednoj od ovih groznih kuća. Možda je zato tako reagirala.
Možda nije htjela da Vaka vidi gdje živi. Požurila je dodati da joj je svejedno
kakva joj je kuća.
Djevojčica je izgledala kao da joj je teško odlučiti kako da odgovori. »OK.
Ali moraš biti brza. I samo ako se poslije možemo ići igrati kod tebe. I ne smiješ
biti glasna. Tata sigurno spava.«
Vaka je kimnula glavom, zadovoljna ovim razvojem događaja, kao i
činjenicom da se sprijateljila s nekime iz razreda. Naravno, radije bi da je
upoznala druge djevojčice, posebice one zabavnije i popularnije, ali one su je
ignorirale, vjerojatno zato što su već imale dosta prijateljica i nisu im trebale nove.
Ova je djevojčica vjerojatno bila najbolje što može dobiti, a možda zapravo i nije
toliko loša, usprkos tomu što joj nedostaju dva prsta. Barem nije bila zla. Ali kada
su krenuli, Vaka se počela dvoumiti. Sjetila se zapuštenih kuća i odjednom nije
više imala želju ući ni u jednu od njih. Bilo bi bolje čekati na hladnim stubama.
Ali sada je bilo prekasno. Napustili su sjenu školskog igrališta i sada su već hodali
pod suncem, približavajući se uličici.
Usprkos tomu, Vaka nije osjećala toplinu. Bilo joj je samo još hladnije.
Bezuspješno je pokušala pronaći ispriku da se vrati, a da pritom ne povrijedi
djevojčičine osjećaje. I nova je prijateljica utihnula putem, kao da je i ona bila
svjesna da ih svaki korak dovodi bliže odredištu. Nisu razmijenile nijednu riječ,
sve dok nisu došle na istrošeni pločnik ispred jedne od kuća koju je
Vaka promatrala to jutro. Očima je prešla preko pročelja, pazeći pritom da ne
pomiče glavu kako djevojčica ne bi primijetila što radi. Činilo joj se da je to
najoronulija kuća u ulici.
Imala je dva kata i bila obložena zahrđalim valovitim limom koji nije bio
obojan godinama.
Okućnica je bila u jednako lošem stanju kao i dvorišta koje je Vaka vidjela to
jutro. Među maslačcima, crijevcima i zaraslim grmljem ležao je tricikl, hrđav kao
i sama kuća. Gotovo su sva prozorska okna bila razbijena i nitko se nije ni
potrudio objesiti lijepe zavjese na stranu koja je okrenuta prema ulici. Povrh
svega toga, ulazna su vrata bila rasklimana. Ovo je bilo loše mjesto.

7
 Knjige.Club Books

Vaka se očajnički trudila smisliti razlog da se okrene i vrati, no bilo je

prekasno. Djevojčica ju je tužno pogledala i rekla: »Dođi. Ovo je moja kuća.
Požuri i nemoj biti glasna. Nakon toga se idemo igrati kod tebe, može?« U
bezbojnim se očima pojavila iskra nade i Vaka nije imala izbora nego kimnuti
glavom.
Dok je slijedila djevojčicu u kuću, činilo joj se da joj je školska torba puna
kamenja i stezalo ju je u grudima. Svaki je korak bio novi izazov i osjećala se kao
da radi nešto za što zna da će završiti loše, no ipak odluči nastaviti s tim. Kao onaj
put kada je postavljala stol za zabavu koju su priređivali njezini roditelji, pa je
uzela previše tanjura u ruke odjednom i svi su joj ispali. Čim ih je uzela, znala je
da su preteški. No ipak je nastavila. I svi su se tanjuri razbili. Upravo se tako sada
osjećala.
Djevojčica je stajala držeći ruku na kvaki. »Dođi. Zapamti, moraš požuriti.«
To je prošaptala, kao da se unutra nalazi čudovište koje ne smije saznati za njihovu
prisutnost.
Vaka je kimnula glavom i napravila zadnji korak prema vratima. Sljedeći je
trenutak već bila unutra. Sa sunca je ušla u mrak. Dočekao ju je miris cigareta i
nekakav kiseo vonj zbog kojeg je nesvjesno naborala nos. Djevojčica zatvorila
vrata za njima i mrak je postao još tamniji. Možda je tako bilo i bolje - nered u
kući bio je manje uočljiv, a i bilo je manje vjerojatno da će djevojčica primijetiti
užasnuti izraz na Vakinu licu.
»Telefon je gore. Dođi.« Djevojčica gotovo nečujno šaptala. Neprestano je
gledala oko sebe i nestrpljivo gestikulirala kada Vaka nije odmah reagirala.
Skinula je kaput i samo jednu rukavicu.
Vaka je odmaknula pogled s rukavice koja je skrivala manjak prstiju i pažljivo
zakoračila u hodnik. U tom se trenutku začula škripa parketa s gornjeg kata.
Djevojčica se trgnula i pogledala prema gore. Lice joj je bilo ispunjeno strahom.
Vaka se ukočila i osjetila nepodnošljivu toplinu u očima, kao da će briznuti u
plač. Što radi ovdje? Ispustila je tihi uzdah koji je bio gotovo nečujan, usprkos
tišini u kući. Ovo je bila velika pogreška. Gora od nošenja posuđa. Obuzeo ju je
očaj i više nije mogla jasno razmišljati. Jedino što joj je palo na pamet bilo je da
uopće ne zna kako se ta djevojčica zove.

Policija grada Hafnarfjӧrðura traga za Vakom Orradóttir Vaka ima osam

godina, tamno plavu kosu do ramena, niska je i mršave građe. U trenutku
nestanka bila je odjevena u crvenu jaknu do struka, crvenu kapu, traperice i
ružičaste tenisice. Posljednji je put viđena u 15:00 kada je izišla iz škole i krenula
kući. Pretpostavlja se da je još uvijek u blizini. U slučaju da posjedujete
informacije o ovoj osobi, molimo vas da obavijestite policijsku upravu
grada Hafnarfjörðura na broj telefona 525 3300.

8
 Knjige.Club Books

1. poglavlje

uldar je bacio gomilu fotokopija iz škole na radni stol.

H Osim nekoliko polupraznih šalica kave, stol mu je uglavnom bio prazan. U
zadnje je vrijeme uglavnom dobivao slučajeve koje nitko drugi nije htio.
Poput ovog sa školom. Taj će slučaj vjerojatno postati predmet ismijavanja u
postaji, kao i on sam - nadređeni koji je pao s trona i izgubio posao. Sada je
sjedio za jednim od stolova u otvorenom radnom prostoru, odakle je jedva vidio
svoj stari ured.
Trudio se uopće ne gledati u tom smjeru. Osobno mu je bilo svejedno što se
strovalio s hijerarhijske ljestvice, ali ono što ga je zaista pogodilo bilo je to što su
se njegovi bivši podređeni ponašali kao da je njegov pad zarazan. Očekivao je da
će njegov odnos s kolegama biti isti kao i prije nego što je dobio promaknuće, no
nije bilo ni približno tako. Njihova tišina kada bi dolazio i šaputanja kada bi
odlazio bili su toliko nepodnošljivi da je povremeno poželio da je i dalje šef
Odjela.
No takvi trenuci nisu dugo trajali jer bi se odmah sjetio koliko nije volio taj
posao. Bezbrojno mnogo obrazaca, izvješća, sastanaka i svih tih bespotrebnih
papira; da mu je netko bio rekao što sve taj posao podrazumijeva, nikada ne bi ni
prihvatio to promaknuće. Ali nažalost, tada mu nisu dali mnogo informacija.
Upoznavanje s radnim mjestom i proces zapošljavanja bio je sveden na jednu
rečenicu koja se sastojala od tri riječi: želiš li promaknuće? Uprava je bila pod
pritiskom da postavi nekoga na čelo velike istrage ubojstva, a zbog niza prijašnjih
skandala većina je starijih i iskusnijih kolega morala odstupiti i zato je izbor pao
na Huldara, što je bilo gotovo nasumično. U policiji se promaknuća ne temelje na
sveučilišnim diplomama ili sličnim kvalifikacijama koje se upotrebljavaju u
drugim sektorima, već na životnoj dobi ili godinama radnog staža. Ti su podaci
lako usporedivi, ali u svjetlu nedavnih skandala, Huldar je zaključio da su se
odlučili za sljedeći prikladan kriterij - visinu. Bio je uvjeren da su nadređeni
vidjeli njegovu glavu koja se isticala iz skupine kada su tražili koga će izabrati za
posao. Bolje bi prošao da je sjedio ili da se barem sagnuo. Tada bi samo nastavio
raditi svoj dotadašnji posao i bio bi negdje na sredini hijerarhijske ljestvice. Ne
na njezinu samom dnu kao sada.
Ali Huldar nije zamjerao onima koji su mu ponudili to radno mjesto. Mogao
je jednostavno odbiti ponudu. Nije bio ljut ni na one koji su ga otpustili. Ne bi
bilo dobro da je i dalje ostao na istaknutom položaju. Upropastio je istragu o

9
 Knjige.Club Books

ubojstvu na toliko katastrofalan način da bi tako nešto bilo nemoguće ponoviti.

Jedina usporedba koja mu je pala na pamet dok je to pokušavao objasniti jednoj
od svojih sestara bila je da je to kao da je kirurg utrčao u operacijsku dvoranu sa
skalpelom u ruci, spreman da obavi hitnu operaciju, ali se spotaknuo i
slučajno odsjekao pacijentovu glavu.
Najgore mu je bilo to što je sa sobom na dno povukao i Freyju, bivšu
ravnateljicu Kuće za djecu. Nadležni u Centru za socijalnu skrb nisu joj mogli
oprostiti što je pucala u čovjeka na radnom mjestu, pa sada radi ondje samo kao
obična psihologinja.
Zapravo bi oboje trebali biti zahvalni da ne lutaju ulicama u potrazi za poslom.
Ali Freyji zahvalnost nije bila ni na kraj pameti. U rijetkim prilikama kada bi
im se putovi mimoišli nakon dramatičnih događaja u Kući za djecu, Freyja ga se
trudila ignorirati. Iz nje je siktao bijes, koji je očito bio usmjeren prema Huldaru.
Namrštio se pri samoj pomisli na to. Još se uvijek nadao da će završiti
zajedno, usprkos neugodnom uvodu, mučnom razvoju priče i katastrofalnom
raspletu. Krivica je u potpunosti bila njegova, njihov je prvi susret odredio smjer
u kojem će se taj odnos dalje razvijati i bilo je pravo čudo da su se uopće pomirili,
iako je to primirje bilo kratkog trajanja. Razočaran prijašnjim susretima sa ženama
tijekom večernjih izlazaka, Freyji se najprije predstavio kao stolar i zatim proveo
noć s njom pod lažnim identitetom. Iz iskustva je znao da žene koje upozna u
noćnim klubovima ne vole baš policajce. Da stvar bude još gora, predstavio se
svojim srednjim imenom, Jónas. Kada su im se putovi ponovno susreli tijekom
istrage ubojstva zbog koje će im kasnije propasti karijere, sve je izišlo na vidjelo
i stolar Jónas morao se predstaviti kao detektiv Huldar.
Ali ako se nešto dogodilo jednom, uvijek ima nade da se i ponovi. Možda će
dobiti drugu priliku. Ta ga je pomisao oraspoložila.
Nasmiješio se mladom policajcu koji je sjedio preko puta njega. Mladić je
zbunjeno uzvratio osmijeh i zatim se ponovno zadubio u ekran računala. Ondje
nije moglo biti ništa zanimljivoga, mladić se tek nedavno pridružio Odjelu za
kriminalističke istrage i bio je na nižem položaju čak i od Huldara. Bio je
toliko nisko na hijerarhijskoj ljestvici da niže od toga nije bilo moguće pasti. No
iako je novak bio jedini za kojeg se moglo reći da trenutno uživa manje poštovanja
od Huldara, to vjerojatno neće dugo trajati.
»Previše posla?« Huldar se trudio da ne zvuči ironično jer je mladić bio
strašno osjetljiv. Dobro bi mu došlo da malo očvrsne, ali netko će drugi trebati
preuzeti to u svoje ruke, ne Huldar. On je imao važnijih problema od zelenih
novaka.
»Da. Ne.« Čelo koje je izvirivalo iznad monitora postalo je crveno kao
paprika.
»Da ili ne?«
»Ne. Nije previše. Ali ima ga dovoljno.«

10
 Knjige.Club Books

»Znaš da je dobro ako mi imamo malo ili nimalo posla. Iz perspektive

javnosti, barem.« Huldar je sjeo i privukao papire. Što prije riješi ovu glupost, to
bolje. Suzdržao se da glasno ne uzdahne dok je pregledavao tekst napisan dječjim
rukopisom na prvoj stranici. Godine 2016. više neće biti potrebni
automobili. Umjesto njih upotrebljavat će se mali helikopteri na solarni
pogon. Bit će otkriven lijek za rak i za sve ostale teške bolesti. Nitko neće umrijeti
prije nego što navrši sto trideset godina. Island će i dalje biti najbolja zemlja na
svijetu! Elin - 9.C. Uz potpis su bila dva srca i dva smješka. Nije se sjećao da je
ikada prije vidio smješka u nekom dokumentu koji je pregledavao na poslu.
»Bi li ti zamijenio automobil za helikopter na solarni pogon?« Huldar je
razmaknuo dva rebra žaluzina i pogledao van. Prigušena siva zimska svjetlost
jedva bi bila dovoljna da takvom helikopteru omogući da poleti, a kamoli da ga
održi u zraku.
»Molim?« Iz mladićeva tona dalo se naslutiti da misli da je to neki test.
»Ništa.« Huldar je bio previše umoran da bi objasnio - prošlu je večer zaružio
s prijateljima i još se nije sasvim oporavio. Ali mladić vjerojatno nije čuo za slučaj
koji je dodijeljen Huldaru ili je samo bio prespor da bi povezao.
»Imamo li pristup helikopteru?«
»Da.« Huldar je odmah požalio i ispravio se. »Ne. Nemamo helikopter.
Moram proći kroz ova dječja predviđanja budućnosti otprije deset godina. Ovo je
jedno od njih, da ćemo za prijevoz upotrebljavati helikoptere na solarni pogon.
Vjerojatno nije najgluplja ideja na koju ću naići među njima.«
Mladić je odgurao stolicu u stranu kako bi vidio Huldarovo lice. Ime mu je
bilo Guðlaugur, ali su ga svi u postaji od milja zvali Gulli, usprkos njegovom
protivljenju. Vjerojatno će ostati Gulli sve dok se ne dokaže unutar tima. Ako do
toga ikada dođe. Ne izdrže svi dugo na ovom poslu. »Zašto se baviš time?«
»Među pismima su pronašli i jedno sumnjivo pa je ravnatelj pozvao policiju.«
Huldar je dodao Gulliju fotokopiju pisma o helikopteru. »U to su vrijeme
surađivali s jednom američkom školom i suradnja je između ostaloga
podrazumijevala da naprave vremensku kapsulu i zakopaju je u školskom
dvorištu. Plan je bio da je izvade iz zemlje nakon deset godina i usporede dječja
predviđanja budućnosti u te dvije zemlje. Svi učenici završnih razreda te osnovne
škole napisali su kako zamišljaju Island za deset godina i stavili svoja pisma u
vremensku kapsulu. Problem je u tome što je netko od njih u pismu napisao i
prijetnju ubojstvom. Moj je zadatak da pronađem autora kako bi psiholozi
procijenili je li ta osoba opasna. Osobno sumnjam u to, ali svejedno moram
provjeriti.«
»Koga prijeti da će ubiti?«
»Više osoba. Navodi šest ljudi. Zapravo ne spominje nijedno ime, već samo
inicijale. U dva slučaja samo jedno početno slovo.« Huldar je listao gomilu papira
u potrazi za tim neobičnim pismom. U školi su mu dali kopije svih ostalih

11
 Knjige.Club Books

pisama, dok je ovo dobio u originalu. Kada mu je tajnica predala papir, napravila
je grimasu, ali zatim se činilo da joj je laknulo što je to sada nečiji tuđi problem.
Guðlaugur ga je gledao kako prelistava papire. Huldar nije mogao poreći da
je bio dobar osjećaj da netko od kolega ponovno pokazuje zanimanje za ono čime
se bavi. To se već dugo nije dogodilo. Šteta što je slučaj samo gubitak vremena.
»Zašto ne mogu samo popričati s tim učenikom? Ne bi trebalo biti teško pronaći
ga.«
»Pismo nije potpisano.«
»Što ćeš onda učiniti? Tražiti tko nije stavio pismo u tu vremensku kapsulu?
Usporediti rukopis na pismu sa starim školskim zadaćama?«
»Nešto slično. Broj pisama je za jedan veći od broja učenika završnih razreda
te godine, što znači da je autor vjerojatno predao dva pisma. Zato trebam
usporediti prijeteće pismo s ostalima u kapsuli. Ali problem je da sva ta djeca
imaju grozno neuredan rukopis. Barem dječaci.«
»Radi se o dječaku?«
»Pretpostavljam. Ili o djevojčici koja je to napisala lijevom rukom.«
»Otisci prstiju?«
Huldar se nasmijao. »Da, možeš mislit’. Sigurno će mi dati dopuštenje da
provjerim otiske prstiju na šezdeset i pet pisama školaraca u laboratoriju.«
Ponovno je uzeo pismo o helikopteru i stavio ga na hrpu. »Za to bismo trebali već
imati najmanje jedan leš. A po mogućnosti svih šest.« Izvukao je prijeteće pismo
i ponovno ga pročitao naglas. Godine 2016. bit će ubijeni sljedeći ljudi: K, SG,
BT, JJ PV i I. Nikome neće nedostajati. Najmanje meni. Jedva čekam. Nije bilo ni
smješka ni srca.
»Dakle, misliš da su ti ljudi još uvijek živi?«
»Prilično sam siguran, ali s obzirom na to da imam samo inicijale ili početno
slovo, ne mogu biti potpuno siguran.« Huldar je pružio pismo Guðlauguru. »Ali
tajnica škole rekla je da nitko s ovim inicijalima nije bio ubijen u zadnjih deset
godina. Dodala je da je zapravo jedan muškarac čije ime počinje na K ubijen
2013. godine, ali počinitelj je osuđen i nije bio učenik njihove škole niti je bio
odgovarajuće dobi. Naravno, provjerit ću još i sam, ali na Islandu se ubojstva
toliko rijetko događaju da ih je čak i školska tajnica uspjela sve pobrojiti.«
Guðlaugur je utihnuo dok je čitao pismo. Zatim je podignuo glavu i pogledao
Huldara. Meko mu je lice posuto pjegicama bilo potpuno glatko - brada mu se još
nije nazirala iako je dan već bio pri kraju. Sigurno je bio stariji od dobi u kojoj
bi anonimni autor pisma trebao biti danas, no mlađi od trideset.
»Ima jedna stranica na Wikipediji.« Guðlaugur se ponovno zacrvenio, zbog
čega se činio još mlađim. »O svim ubojstvima na Islandu.«
Huldar je podignuo obrve. »Da je možda ti ne održavaš?«

12
 Knjige.Club Books

»Ne. Samo sam ti htio spomenuti. Možeš ondje pogledati imena žrtava i
uštedjeti vrijeme.«
Huldar je požalio što je zadirkivao mladića. Bilo bi mu bolje da se sprijatelji
s njim - nije da mu je ostalo mnogo prijatelja na poslu. No nije dobio priliku da se
iskupi. Krajičkom oka vidio je kako Erla u jakni juri prema njima. Iskreno se
nadao da ga neće odvući van sa sobom. Tek je maloprije došao u postaju, a vani
je već počelo harati nevrijeme koje je bilo najavljeno za taj dan. Ali sreća nije bila
na njegovoj strani.

Bila je to četrdeset i peta ciklona koja je zahvatila Island te zime. Svaka se doimala
silovitijom od one prethodne. Kao da su bogovi vremena bili u nasilnoj vezi s
ovim otokom i neprestano ga tukli. Mokar list nošen naletom vjetra doletio je
ravno na Huldarovo lice, kao potvrda njegovih misli. Sluzav i hladan, zalijepio mu
se na obraz. Kada je Huldar prstima ukočenima od hladnoće prešao po licu, list
mu se zalijepio za ruku. Nakon što ga je energično protresao, konačno je odletio
dalje u dvorište.
»Jesi li pronašao što?« Erla se trudila održati ravnotežu. Njezina duga, crna
policijska jakna na vjetru je funkcionirala kao jedro, pa se morala okrenuti bočno
kako je vjetar ne bi bacio naprijed. Njihov je odnos bio nategnut otkad je Huldar
smijenjen, a Erli dodijeljeno njegovo staro radno mjesto. Zapravo je imao taj
posao toliko kratko da nije znao ni ima li mu što nedostajati. Nije uopće zamjerao
Erli, neugoda je u potpunosti dolazila s njezine strane. Netko je morao dobiti taj
posao, pa zašto to ne bi bila ona? Za njegov je ukus doduše bila predrska i gruba
na jeziku, no možda je to djelomično i bio razlog zašto su je izabrali. Osim toga,
policija je bila pod sve većim pritiskom javnosti da na vodeće položaje postavi
više žena, pa su nadređeni u Erli vidjeli idealnu kombinaciju - ženu koja se
ponašala poput grubih muških kolega.
»Ne, nisam ništa pronašao. Barem ne ništa neuobičajeno. Čini se kao obično
dvorište s uobičajenim smećem.« Kimnuo je glavom u smjeru rasklimanog
trampolina koji je bio čvrsto vezan na dnu dvorišta. Čini se da je prošlo mnogo
vremena otkada je neko dijete skakalo na njemu. Tkanina se već bila izlizala
i ostala je samo željezna konstrukcija s nekoliko opruga. Huldar je lagano
protresao zahrđali roštilj na trijemu i nije se ni trudio skrenuti pozornost Erli na
vruću kupelj - bilo ju je nemoguće ne primijetiti. Nikome nije moglo promaknuti
koliko je ovo dvorište bilo obično. »Nije li to bila samo neka šala?«
»Šala?« Erla je pogledom pretraživala dvorište kako bi izbjegla pogledati
Huldara u oči. Ispod kapuljače je gledala mladog Guðlaugura kako štapom
ispipava ogoljelo grmlje tražeći ono zbog čega su došli, iako nitko od njih nije
znao što je to točno. Nastao je vihor koji je uzdignuo suho lišće u zrak. Erla se
okrenula natrag prema Huldaru, pazeći pritom da pogled usmjeri prema njegovoj
bradi, a ne prema očima. »Ne vidim ništa smiješno u tome.«

13
 Knjige.Club Books

Huldar je slegnuo ramenima. »Ne. Ni ja.« Bilo je teško razumjeti humor

nekoga tko ih je izvukao van po ovakvom vremenu - trenutno nisu nimalo
blagonaklono gledali na tu osobu. Putem im je Erla ukratko ispričala o poruci koja
je stigla oko podneva i koja je bila naslovljena na nju. U njoj je rečeno da se u
ovom dvorištu nalazi nešto što bi policiju moglo zanimati. Poruka je bilo
anonimna i nije sadržavala nikakve dodatne informacije ili bilo što drugo što bi
im olakšalo potragu. »Da možda završimo za danas?«
Erla je konačno pogledala Huldara u oči i on je odmah shvatio da mu je bilo
bolje da šuti. »Ne. Možda da tražimo bolje.«
»OK, nema problema.« Huldar se pokušao osmjehnuti, no ubrzo je odustao -
bilo je teško pretvarati se da mu je drago što mora ostati vani. Pogledao je za
Erlom. Teško je održavala ravnotežu na snažnom vjetru, no bila je odlučna da se
i dalje nastavi truditi. Okrenuo se natrag prema trijemu i tražio potencijalna mjesta
na kojima bi se nešto moglo sakriti. Bilo bi im lakše kada bi znali što traže, no
svejedno je nastavio.
Iz vruće se kupelji čuo klopot i Huldar je vidio kako se teški poklopac lagano
diže, samo da bi ubrzo ponovno pao natrag. Kroz zavijanje vjetra čuo je škripu
spojnica koje su ga pridržavale. S vanjske strane kupelji bila su vratašca, pa je
krenuo prema njima, pod budnim okom vlasnika kuće koji ga je promatrao
s gornjeg kata. Muškarac, koji se zvao Benedikt, nije bio previše oduševljen
njihovim posjetom i nije mu bilo jasno što se događa. Činilo se kao da nije
povezan s razlogom zbog kojeg su došli; bilo bi teško toliko uvjerljivo glumiti
začuđenost koja je bila vidljiva na njegovu licu. Huldar nije znao tko je taj čovjek
- Erla im putem nije rekla ništa o njemu. Prema njegovu izgledu dalo bi se
zaključiti da je nedavno otišao u mirovinu, a prema ponašanju da je bio jedan od
onih starih autoritativnih tipova koji su bili naviknuti na to da ih se sluša i kojemu
je sada bilo teško prihvatiti činjenicu da su ta vremena prošla.
Huldar je mahnuo muškarcu i ponovno se nasmiješio. Zauzvrat je dobio samo
namršteni izraz lica i nejasne geste koje su vjerojatno upućivale na to da vruću
kupelj ostavi na miru. Sigurno nije mislio da će Huldar uskočiti u nju, već se
vjerojatno bojao što će se dogoditi s poklopcem ako počne dirati spojnice. Huldar
to nije ni namjeravao učiniti i kimnuo je prema muškarcu kako bi mu to dao do
znanja, nadajući se da će ga ovaj razumjeti.
Iza vratašca bila je samo crpka i cijevi. Huldar je izvadio malu džepnu
svjetiljku, ali jedino što je vidio bila je prašina. Kada je provirio kako bi provjerio
je li nešto skriveno iza cijevi, udario je glavom tako da je odzvanjalo cijelom
drvenom konstrukcijom. Čini se da je ova potraga uzaludna. Ako ikada uhvati
autora te poruke, trebao bi mu zadati ištu ovakvu kvrgu kakva mu je upravo rasla
na glavi. Jedan udarac neće nikome škoditi. Njegov ugled u policiji ionako nije
mogao pasti još niže.
Huldar je zatvorio vratašca i uspravio se. Masirao je bolni potiljak, dok su mu
oči lutale mračnim dvorištem. Cijelog su ga prilično dobro pretražili, bolje od

14
 Knjige.Club Books

područja ispred kuće. Nadao se da Erli neće pasti na pamet da ga pretražuju

ponovno. Muškarac je stajao na prozoru i gotovo neprestano im vikao da paze
na zelenilo, što je bilo prilično smiješno s obzirom na doba godine. Jedino što se
moglo vidjeti od zelenila bile su gole grančice.
Huldar je odmaknuo kosu unatrag. Vjetar je odgovorio tako daju je otpuhao
natrag na njegovo čelo. Bespotreban gubitak vremena, kao i sve ostalo u ovom
njihovom izlasku na teren. Gdje da nastavi tražiti? Prolazio je dvorištem i pokušao
pronaći neko mjesto koje bi moglo poslužiti kao skrovište. Erla i mladi policajac
također su beznadno lutali, Guðlaugur još uvijek sa štapom u rukama. Huldar je
sjeo na kupelj, uživajući u toplini vruće pare koja je izlazila kroz otvore poklopca.
U ovom dvorištu nije bilo ničega što bi ih zanimalo.
Poruka mora da je bila samo loša šala. Osim ako ih netko nije preduhitrio i
uklonio ono što su tražili. Možda su neki roditelji pronašli drogu u sobi svojeg
tinejdžera i htjeli je predati policiji a da dijete ne dovedu u nevolju. Dijete ih je
možda pratilo i uzelo drogu nakon što su roditelji otišli. Teško moguće. Zaista
teško moguće. Roditeljima bi bilo jednostavnije da bace drogu u toaletnu školjku
nego da prolaze kroz cijeli taj proces.
Vjetar se naglo smirio i vruća se para uzdignula do Huldarova lica te ostala
ondje. U gustom je oblaku bio miris koji je Huldar prepoznao. Željezni miris krvi.
Skočio je na noge i otvorio poklopac. Čuo je snažno udaranje po prozoru iznad
sebe.
Huldaru je trebalo nekoliko trenutaka da shvati što to pluta u vrućoj kupelji.
Nakon što je njegov mozak obradio prizor, nesvjesno je zakoračio unatrag i
ispustio teški poklopac. Vjetar je ugrabio priliku i otpuhao ga tolikom snagom da
su čvrste šarke popustile. Poklopac se klatio na jednoj spojnici i snažno
udarao. Kada je Huldar podignuo pogled ne bi li vidio izraz lica vlasnika, shvatio
je da muškarac više nije bijesan, već zaprepašten.
Zaprepašten i užasnut.
Huldar je požurio uhvatiti poklopac i, usprkos jakom vjetru, uspio ga vratiti
na njegovo mjesto. Pozvao je Erlu i Guðlaugura u pomoć. Novi je nalet vjetra
ponovno podignuo poklopac i Huldar se grčevito borio da ga spusti. Ipak, nije
mogao skrenuti pogled s onoga što je plutalo u kupelji. Odjednom su mu
nedostajali njegovi mali, beznačajni zadaci iz ureda. U crvenoj su vodi bile dvije
odsječene ljudske šake.

15
 Knjige.Club Books

2. poglavlje

Kući za djecu u zadnje je vrijeme bilo mirno, a ni današnji dan nije bio
U iznimka. Ulazna se vrata nisu otvorila otkada je Freyja jutros došla na posao,
a telefon na recepciji nije se oglasio nijednom. Kao da je hladno vrijeme iscrpilo
svu energiju iz zlostavljača djece u ovoj zemlji. Iako joj je već bilo dosta
tog hirovitog zimskog vremena, bila se spremna pomiriti s njime ako je zaista
imalo takav učinak. Vidjela je previše djece koja su pretrpjela nasilje i čula previše
priča o tome da ne bi bila zahvalna na ovakvoj promjeni. Ako je zaista tako,
širokih će ruku dočekati sve oluje svijeta. Prozor je zaškripao pod naletom vjetra,
kao da joj je vrijeme davalo do znanja da će rado prihvatiti poziv. Freyja je
uzdahnula, tjeskobno razmišljajući kako će nakon posla morati hodati do
automobila i zatim strugati led s prozora. Nadala se da će barem grijanje u toj
njezinoj krntiji ovaj put raditi. Naježila se od same pomisli na to. Da bi se
zagrijala, pokušala se sjetiti i nekih prednosti hladnih zima. Dok je vrijeme bilo
ovako loše, barem se mogla odmoriti od napornih prijateljica koje su je
neprestano nagovarale na planinarenje i nisu prihvaćale ne za odgovor. Trnci su
nestali i ponovno se pojavila apatija koja ju je često obuzimala u zadnje vrijeme.
»Freyja. Na tvome bih mjestu spremila sve lomljive predmete. Čini se da imaš
gosta.« Elsa, nova ravnateljica Kuće za djecu, stajala je na vratima skučenog ureda
koji je dodijeljen Freyji nakon što je dobila otkaz na mjestu ravnateljice. Elsa je
imala pedesetak godina i radila je kao voditeljica odjela u Centru za socijalnu skrb
prije nego što je preuzela Freyjin posao nakon incidenta koji se dogodio; nije se
smatralo prikladnim da na mjestu ravnateljice bude osoba koja je pucala u nekoga.
Usprkos tomu što je bila riječ o samoobrani. Nije bilo moguće predvidjeti kako
će mediji predstaviti tu priču, no postojala je velika vjerojatnost da će okriviti
Freyju, posebice zbog toga što je njezin brat Baldur bio u zatvoru. Nasreću, ta se
predviđanja nisu ostvarila, no posao u kojem je uživala svejedno je postao stvar
prošlosti. Ponovno se naježila.
»Hm? Ne razumijem.« Apatiju na njezinu licu na trenutak je zamijenilo
čuđenje, no to nije dugo trajalo. Uskoro će opet prazno gledati u ekran i razmišljati
o sudbini koja ju je zadesila. Hoće li njezin život odsada ovako izgledati? Je li
njezina sudbina da završi kao zamjenjivi kotačić u motoru socijalne službe?
Nije više čak bila ni kotačić, već samo zubac na zupčaniku. Njezine brige i
nezadovoljstvo nisu imali nikakve veze s Elsom. Ona je zaista dobro i savjesno
obavljala posao ravnateljice. Ne, problem je bio u tome što je Freyjina karijera
stagnirala, i to na mnogo nižoj razini nego što je htjela. Hitac koji je ispalila
16
 Knjige.Club Books

odjekivat će Kućom za djecu još mnogo godina. U zadnje je vrijeme Freyja čak
razmišljala o tome da se vrati na fakultet i specijalizira u nekom drugom području,
ali nije se mogla odlučiti što bi izabrala. Nije se vidjela kao geologinja ili
računovotkinja. Njezin je talent bio u analiziranju djece i tinejdžera, ne brojeva ili
minerala.
»Upravo je parkirao ispred. Tvoj prijatelj. Nesretni policajac.«
»Huldar?« Freyja se nesvjesno namrštila. »Nije mi on prijatelj. Daleko od
toga. Mora da je došao zbog nekog drugog.«
Elsa je odmahnula glavom. »Sumnjam.« Svojom je tankom rukom pokazala
prema prozoru. »Nije li to on?« Žena je izgledala kao da nema više od pedeset
kila i njezino mršavo lice nije moglo ublažiti ni prikriti njezine osjećaje - odmah
je bilo vidljivo je li sretna ili ljuta. Vitko je tijelo pokušavala prekriti prostranim,
šarenim haljinama, no ponekad bi se ipak pripile uz nju i ocrtale njezinu figuru.
Osim toga, imala je i pretjerano kratku kosu, zbog čega je izgledala poput
zatvorenika koji štrajka glađu. Posebice kada je bila u narančastoj odjeći, koju je
ponekad nosila.
Freyja je provirila kroz prozor. Vidjela je kako se Huldar bori s vjetrom,
pokušavajući zatvoriti vrata policijskog automobila. »O, Isuse. Ne želim
razgovarati s njim.«
»Ako on želi razgovarati s tobom, morat ćeš. Ako je ovdje službeno. Znaš
koliko nam je važno održati dobar odnos s policijom.« Prema Elsinom izrazu lica,
Freyja je zaključila da nema izbora.
Elsa je izišla prije nego što se Freyja uspjela usprotiviti. Freyja je ostala
sjediti, nadajući se da Huldar treba nekog drugog. Čula je kako se ulazna vrata
otvaraju, a zatim i Huldarove i Elsine glasove koji su se približavali. Prije nego
što se uspjela snaći, stajali su na ulazu - njezina šefica djelovala je poput patuljka
uz visokog policajca. On je izgledao potpuno isto kao i kada ga je posljednji put
vidjela - iscrpljen i oronuo. Iznenađujuće, ali taj mu je izgled odgovarao.
Poznavala ga je dovoljno dobro da je znala da je to bilo njegovo uobičajeno stanje.
Čak je i na sudu, odjeven u odijelo koje mu je sestra pomogla izabrati,
djelovao kao da jedva čeka da dođe kući i baci se u krevet.
Podočnjaci, zarasla brada, neuredna kosa.
Freyja se teško mogla pomiriti s činjenicom da je to zapravo bio njezin tip
muškarca - iscrpljen, ali uporan muškarac, koji ne gubi vrijeme zijevajući u
krevetu. To je barem znala iz vlastitog iskustva, iako je riječ bila samo o avanturi
za jednu noć. Njegova je krivica bila što je ostalo samo na tome. Baš je bio kreten.
Kreten koji je nevjerojatno dobar u krevetu. Prije nego što su joj te misli
odvratile pažnju, podsjetila se da je on kriv i za njezinu sadašnju situaciju - on je
vodio slučaj koji je na kraju doveo do toga da izgubi svoj posao. »Mislim da vas
ne trebam predstavljati. Freyja, pogledaj hoćeš li mu moći pomoći.« Elsa se
okrenula na peti i otišla a da nije objasnila o čemu je riječ.

17
 Knjige.Club Books

Huldar se neugodno nasmiješio. Nije bio jednako ljut na nju kao što je ona
bila na njega. Činilo se da zapravo uopće nije bio ljut, ako je suditi prema
njegovim neprestanim pokušajima da obnovi njihov odnos. Otkada je ispalila taj
hitac iz pištolja, njihovi su se putovi susretali mnogo češće nego što je
htjela. Oboje su bih pozvani kao svjedoci na suđenju muškarcu u kojeg je Freyja
pucala, a zatim i na mnogo kraćem sudskom postupku protiv njezina brata
Baldura zbog posjedovanja neregistriranog pištolja. Na postojeću mu je kaznu
dodano još dvanaest mjeseci i to je ono što je Freyju najviše pogodilo. No činilo
se da se Baldur nije ni najmanje uzrujavao zbog toga. »Imat ću više vremena za
razmišljanje«, rekao joj je nakon što su mu izrekli presudu. Freyja nije htjela znati
o čemu to želi toliko razmišljati. Možda Baldur nije bio ljut na nju jer je barem
pokušala lagati o podrijetlu pištolja, rekavši da ga je slučajno pronašla. Taj je
vražji Huldar podržao njezin iskaz rekavši da ne zna čiji je pištolj niti kako je
došao u Freyjine ruke. Iako je, naravno, znao istinu. Zbog toga mu je bila
zahvalna, što je samo pojačalo njezinu ljutnju. No presudni su bili Baldurovi otisci
prstiju na oružju i Freyja je jedva izbjegla da je osude za lažno svjedočanstvo.
Iako je to bio jedan od razloga zbog kojih je izgubila posao. »Slobodno?«
»Da. Izvoli«, rekla je Freyja hladno.
»Smijem li i sjesti?« Huldar je primio naslon stolice za goste ispred radnog
stola.
Freyja je nastavila istim tonom: »Da. Izvoli.« Gledala gaje kako uzima
stolicu. »Kako ti mogu pomoći?«
»Da, dakle.« Huldar je stavio list papira na stol. Freyja je primijetila neuredno
napisan tekst. Nije ju iznenadilo da Huldar piše toliko nečitko. »Treba mi
mišljenje dječjeg psihologa u slučaju koji istražujem.« Ponovno se nasmiješio
istim slabašnim osmijehom koji je imao i dok je stajao na vratima. »A ti si
jedina koju poznajem.«
»Naravno.« Freyja je odlučila zadržati se na kratkim odgovorima. Što manje
kaže, to bolje. Nije htjela ostaviti dojam da je raspoložena za prijateljsko
čavrljanje.
»Da. Ali prije nego što počnem... kako si ti inače?« Gledao ju je u oči a da
nije ni trepnuo. Velik dio njegova vražjeg šarma bio je u tome što, kada bi je
pogledao, davao bi joj svoju punu pažnju. No sigurno je takav bio sa svim ženama.
»U redu. Odlično.« Nije se potrudila uzvratiti protupitanjem.
»A tvoj brat?«
»U redu. Odlično. O kojem je slučaju riječ?«
Činilo se da odrješiti odgovori nisu imali utjecaja na Huldara. I dalje je
nastavio s osmijehom. »Imam pismo koje je napisalo četrnaestogodišnje dijete,
vjerojatno dječak. Zanima me je li to nešto zbog čega bismo se trebali zabrinuti.«
»Daj da pogledam.«

18
 Knjige.Club Books

Huldar joj je pružio papir. Pročitala ga je i vratila mu ga. »Kada je to napisano

i u kojim okolnostima?«
»Prije gotovo deset godina.« Ispričao joj je priču o vremenskoj kapsuli. Freyja
ga je nezainteresirano slušala. »Nažalost, ne mogu ti mnogo pomoći. Ovo nije
dovoljno informacija. Iako mislim da nije ništa ozbiljno. To su vjerojatno
neprijatelji koje je dječak imao u to vrijeme. Mnogi tinejdžeri maštaju o tome
da ubiju svoje neprijatelje, no vrlo malo ih to zaista i učini. Također je potrebno
znati kontekst - je li osoba bila ljuta kada je to pisala, možda zbog nečega što su
joj osobe s tog popisa napravile taj dan? Ako je tako, onda nema razloga za brigu.
Autora pisma bi ta ljutnja vjerojatno ubrzo prošla. No ako je riječ o mržnji koju
već dugo nosi u sebi, tada bi se trebalo zabrinuti. Ali za to ne postoji velika
vjerojatnost. Bio bi potreban zaista velik razlog koji bi održao toliku mržnju cijelo
desetljeće. Zaista velik.«
»Znači postoji šansa da mi jednom oprostiš?« Huldar se ponovno nasmiješio,
no osmijeh je sada bio sumoran.
»Rekla sam da je potrebno mnogo, ne da je nemoguće.« Osmijeh je nestao i
Freyja je požalila zbog svojih riječi. Nije bilo lako i dalje biti ljut na nekoga tko
sjedi ispred tebe. Bilo se mnogo lakše ljutiti na daljinu. »Ipak, na tvome bih mjestu
pokušala pronaći dotičnu osobu. Vjerojatno nećeš saznati ništa bitno, ali barem
ćeš moći odbaciti taj slučaj i fokusirati se na važnije stvari. Pretpostavljam da
policija ima i neke ozbiljne slučajeve koje bi trebalo rješavati.«
»Zapravo i ne. Vrijeme utječe na količinu zločina. Imamo samo jedan veliki
i jeziv slučaj, ali ja nisam dio tog tima za istragu. Sudjelovao sam u početnoj fazi,
ali to je bila puka slučajnost. Više ne dobivam nikakve važne slučajeve.«
Huldar se ponovno nasmiješio, sada kako bi joj dao do znanja da mu je svejedno,
iako je iz njegova sumornog osmijeha bilo jasno da nije bilo tako.
Freyji je taj osjećaj bio dobro poznat, no nije ništa rekla. Nije htjela pokazati
ni trunku ranjivosti. Doduše, nedostajalo joj je rame za plakanje, netko tko će je
slušati dok se žali o tome kako je izgubila posao; netko tko će je razumjeti. A
ispred nje je sjedila upravo takva osoba. U ovom slučaju njezine prijateljice nisu
bile od pomoći - u početku su se činile pune razumijevanja, no odale bi se čim bi
otvorile usta. Smatrale su da je sama kriva za ono što joj se dogodilo. Njezina je
odluka bila spavati sa stolarom Jónasom, za kojeg se poslije ispostavilo da je
policajac Huldar; njezina je odluka bila sprijateljiti se s njim usprkos tomu što je
bilo jasno da donosi nevolje; njezina je odluka bila ponijeti pištolj na posao kako
bi mu ga predala i njezina je odluka bila ispaliti hitac. Nitko drugi nije snosio
krivicu za sve to osim nje same. Zato treba prihvatiti posljedice, prestati se žaliti
i otići s njima na vruću jogu. Jedina osoba koja bi možda bila voljna trpjeti njezino
samosažalijevanje bio je njezin brat Baldur, ali njemu se nije htjela žaliti - ipak je
on bio u mnogo goroj situaciji od nje. Njegov pas, Molly, zapravo je bilo jedino
biće koje je Freyji pružilo utjehu. Usprkos tomu što je zijevala, mrštila se, a

19
 Knjige.Club Books

ponekad čak i okretala glavu na drugu stranu tijekom Freyjinih monologa, barem
joj nikada nije rekla nešto ružno ili je kritizirala.
No prije nego što je Freyja došla u iskušenje da otvori dušu, Huldar je
nastavio. »Ali pretpostavljam da te to ne zanima pa ću biti kratak.« Freyja nije
mogla suzdržati osmijeh. Upravo je propustio priliku za pomirenje. A ona će se
pobrinuti da ne dobije drugu. »Imam i drugo pismo za koje mi se čini da
je napisano istim rukopisom, vjerojatno isti dan. Zanima me tvoje mišljenje,
misliš li da je riječ o istom djetetu?« Pružio joj je i drugu fotokopiju.
»Rukopis je sličan. Ali sadržaj se razlikuje. Ne mogu procijeniti. Nemate li
grafologe u policiji koji bi to mogli pogledati?«
»Da, imamo. Ali nadao sam se da ćeš ti uočiti nešto u izboru riječi što bi
ukazalo na to da je riječ o istom dječaku.«
Freyja je bacila pogled na neuredno napisan tekst. Godine 2016. bit će
nuklearni rat. Na Islandu će tada biti hladno, ali će ipak biti bolje nego u drugim
zemljama gdje će svi umrijeti. Umjesto u zatvor, zatvorenici će se slati u
inozemstvo. Ondje će i oni umrijeti. Pröstur 9-B. »Moguće je da je autor pisma
isti. Barem ako je suditi prema negativnom tonu. Jesu li i pisma ostale djece toliko
pesimistična?«
»Ne. Doduše, nekoliko ih je bilo, ali ne u ovolikoj mjeri. Mnogo ih je pisalo
o tome kako će Island biti svjetski prvak u rukometu, kako ćemo upotrebljavati
neka neobična prijevozna sredstva, o zelenoj energiji i sličnim idejama. Bilo je i
dosta predviđanja o prehrambenim navikama u budućnosti od kojih se, nasreću,
većina nije ostvarila. Nisam pretjerano oduševljen pomisli da bih morao jesti
kukce ili morsku travu.«
»Jesi li se raspitao u školi o tom učeniku?«
»Ne. Ne još. Htio sam najprije čuti tvoje mišljenje. Činilo mi se nepotrebnim
dizati paniku u školi i reći im da je moguće da jedan od njihovih bivših učenika
uskoro postane serijski ubojica. Ali znači, misliš da nema razloga za brigu?«
»Ne, sumnjam. Ako je riječ o istom učeniku, možda je bio uzrujan zbog
nečega kada su trebali predati pisma. To bi objasnilo pesimizam. Sumnjam daje
riječ o nečemu ozbiljnijem.«
»U redu.« Huldar nije pokazivao namjeru da ode iako se činilo da je razgovor
završen. »To je dobro.«
»Da, tako je.« Freyja se ponovno nasmiješila, nadajući se da će osmijeh
djelovati sarkastično. Namjeravala je završiti razgovor, no kako ju je ovo sve ipak
malo zainteresiralo, nije mogla izdržati da ne upita: »Pretpostavljam da si
provjerio je li netko s tim inicijalima poginuo pod sumnjivim okolnostima?«
»Da, jesam. Još je rano, ali dosada se ove godine nije dogodilo ništa slično.«
Privukao je list papira prema sebi i preklopio ga. »Ali 2016. je tek počela. Tko
zna što će se dogoditi?« Ustao je. »Nadam se barem da neće biti nuklearnog rata.
Hvala ti na pomoći.« Ponovno se nasmiješio i pozdravio je.

20
 Knjige.Club Books

Freyja je pogledala za njim i osjetila žaljenje koje joj se nimalo nije svidjelo.
Nije imala gotovo uopće posla i Huldar joj je barem osvježio sumoran dan. Kada
se okrenuo na izlazu, pokušala je izbrisati sve tragove tog osjećaja s lica i izgledati
kao da joj je drago što odlazi. »Jesi li još nešto trebao?«
»Da. Bi li možda htjela naći se zajedno sa mnom s autorom pisma nakon što
sa sigurnošću potvrdim tko je on? Ako na neki način predstavlja rizik, ti ćeš to
bolje uočiti nego ja.«
Freyja je odgovorila bez razmišljanja. »U redu. Sigurno je sigurno.«
Huldar je bio zadovoljan njezinom reakcijom i Freyja je shvatila da nema
snage ljutiti se na nekoga deset godina. No prije nego što je uspjela razraditi i tu
misao, Huldaru je izletjelo još jedno pitanje. »Kakva je osoba u stanju odsjeći
šake drugoj osobi?«
»Molim?« Pitanje ju je toliko iznenadilo da nije bila sigurna je li dobro čula.
»Tko bi mogao odsjeći šake drugoj osobi?«
»Živoj ili mrtvoj?«
»Vjerojatno živoj.« Zadovoljstvo mu je nestalo s lica.
Freyja je odgovorila bez razmišljanja. I tako nije imala u pričuvi nikakvo
istraživanje koje bi mogla citirati. »Luđak. Netko tko je stvarno poremećen.«

21
 Knjige.Club Books

3. poglavlje

vaj put e-mail nije sadržavao tekst, samo privitak pod nazivom izdaja.jpg.
O Pošiljatelj je bio isti onaj koji ga je počeo uznemiravati putem interneta na
Novu godinu: obracun@gmail. com. Prva je poruka stigla ubrzo nakon ponoći na
Novu godinu. Nije bilo sumnje da je riječ o Islanđaninu. Poruke su bile kratke i
jezgrovite, ali bilo je jasno da nije upotrijebljen strojni prijevod. Nakon svake je
Þorvaldur dobio grč u želucu koji ni dupli džin i tonik nije uspio ublažiti. Ni dva,
ni tri, a ni više njih. Znao je jer je probao.
Čak ga je i prva poruka uspjela šokirati, iako je u to vrijeme mislio da se radi
o pogrešci. Jesi li napisao oporuku? Prva je rečenica upućivala na to da se radi o
sparnu. Ponekad je znao dobivati takve poruke i uvijek bi se iznenadio kako neki
ljudi mogu nasjesti na njih. Zašto bi itko kupio usluge sastavljanja oporuke putem
e-maila? Ali zatim je nastavio čitati dalje. Vidio si svoj posljednji vatromet.
Nastavi uživati u šampanjcu i nazdravi novoj godini. U lijesu više nećeš imati
priliku za to.
Naravno, već je odavno bio završio sa šampanjcem kada je mamuran otvorio
e-mail sljedeće jutro.
Poruke koje su uslijedile bile su slične. Prijetnje njegovom skorašnjom smrću.
Preranom smrću, kako mu se činilo. Imao je tek trideset i osam godina i život mu
još nije bio ni napola gotov. Nije imao namjeru umrijeti prije svoga vremena. Bilo
je smiješno što ga je takva glupost uopće toliko potresla da se čak i naježio. To
nije bilo uobičajeno za njega. Obično je bio hladnokrvan, nikad se nije uplašio u
kinu, nikada nije pustio suzu i mogao je podnijeti štošta a da mu se puls ne ubrza.
No upravo je u tome bio problem. Sada kada je dopustio da ga ova glupost
izbaci iz takta, strah mu se zavukao pod kožu, a to je bio osjećaj na koji nije bio
naviknuo. Da je barem prvu poruku otvorio čiste glave, ne bi sada uznemireno
sjedio ovdje, nesposoban da jednostavno izbriše poruku i privitak. Vražji
je mamurluk pokrenuo ovaj slijed događaja.
Jedina mu je utjeha bila da pošiljatelj nije znao da su ga poruke toliko
pogodile, Þorvaldur je odolijevao iskušenju da odgovori na njih, iako mu je želja
da izvrijeđa pošiljatelja ponekad bila neizdrživa.
Obračun. Ime mora da je upućivalo na nešto. Ali on nije očekivao nikakav
obračun jer nikada nikome nije naudio. Barem ne osobno. Naravno, s obzirom na
to da je radio kao tužitelj, moguće je da ga netko krivi za nešto. Vjerojatno za

22
 Knjige.Club Books

mnogo toga. To naravno nije bilo pošteno jer su za vlastite nevolje mogli kriviti
jedino sebe, no ta je mogućnost ipak postojala.
Ali poruka nije izgledala kao da je od sadašnjeg ili bivšeg zatvorenika. Ništa
nije ukazivalo na to da se radi o sudskom slučaju. U svojoj je dvanaestogodišnjoj
karijeri naučio da osuđenici svoj bijes ne usmjeravaju na tužitelja, već se obično
ljute na svoje suradnike, svjedoke, policiju ili suca. Tužitelje obično ostave na
miru. Kao da kriminalci nisu razumjeli koliku moć tužitelj zapravo ima. Moć da
odlučuje hoće li osuditi nekoga ili ne. Da odlučuje koji će zakon primjenjivati u
svakom pojedinom slučaju. Hoće li netko dobiti blažu kaznu za nanošenje
tjelesnih ozljeda ili mnogo godina zatvora za pokušaj ubojstva. Tko će biti
optužen kao vođa cijele operacije, a tko samo kao sudionik. Ali nasreću, nitko od
njih to nije dokučio.
Je li moguće da je poruku poslao netko tko je to ipak shvatio? Netko tko je na
vlastitoj koži osjetio posljedice tih odluka?
Ne. Teško moguće. U očima onih koji sjede ili su sjedili iza rešetaka on je bio
samo beznačajan pijun pravosudnog sustava. Bilo je to daleko od istine, no ta mu
je pogrešna percepcija u ovom slučaju odgovarala.
»Ne biste li trebali biti na Vrhovnom sudu?« Jedan od praktikanata provirio
je kroz vrata. Iako mu je mladić asistirao na mnogim slučajevima, Þorvaldur još
uvijek nije zapamtio kako se zove.
Þorvaldur se trudio izgledati opušteno kao i inače. Nikako nije želio da se po
uredu prošire glasine da ga je nešto uzrujalo. Imao je ugled osobe koju ništa ne
može izbaciti iz takta i nije htio da se to promijeni. Nakašljao se i pogledao
mladića svojim karakterističnim prezrivim pogledom. »Suđenje je odgođeno
zbog bolesti suca. Nazvao je ujutro da kaže da ne trebam dolaziti.«
»O. Osobno vas je nazvao?«
»A što misliš?« Þorvaldur se nije ni trudio prikriti koliko ga je ovaj razgovor
nervirao.
»Hm, pa ne znam. Mislio sam da imaju asistente za takve stvari.«
»Ovisi o tome s kime moraju razgovarati. Ti se ne trebaš nadati takvom
pozivu.« Þorvaldur se nije udostojio ni pogledati mladića dok je to izgovarao.
Neka se slobodno crveni. »Možeš li zatvoriti vrata? Pokušavam raditi.«
Vrata su se zatvorila nepotrebno glasno, no ipak ne dovoljno glasno da bi
djelovalo nepristojno. Mladić nije bio blesav, iako je morao još mnogo naučiti.
E-mail je i dalje bio otvoren na ekranu i privitak je još uvijek bio na svome
mjestu - slikovna datoteka mučnog naziva izdaja.jpg. Jesu li poruke bile od bivše
djevojke koju je povrijedio?
Njegove bivše žene? Teško moguće. Nije imao običaj loše se odnositi prema
ženama, a zapravo ne bi ni imao mnogo prilika za to. Nakon razvoda s Æsom,
majkom njegove djece, u potpunosti se posvetio poslu i nije se trudio upoznati
nekog novog. Nije baš volio izlaziti po barovima, a još su mu se manje
23
 Knjige.Club Books

sviđale pripite, razvratne žene koje je izgleda jedine privlačio. U

rijetkim prilikama kada bi sreo ženu koja mu se svidjela, osjećaj nikada nije bio
uzajaman. Buka na takvim mjestima onemogućavala je ikakav smisleniji
razgovor, pa ih je teško mogao uvjeriti da je nedostatak svoje seksualne
privlačnosti nadoknadio poslovnim i financijskim uspjesima. No usprkos svemu
tome, i dalje se nadao da će upoznati onu pravu. Iako je ta nada sve više blijedila
kako su prolazile godine otkada ga je Æsa ostavila.
Pomisao na Æsu automatski je probudila gorke misli o njihovom razvodu i
svemu što je uslijedilo. Osjetio se prevarenim - ne u financijskom smislu, jer je
bio dovoljno razuman da ostavi stan na vlastito ime i sam otplaćuje kredit, dok je
Æsa podmirivala režije, hranu i ostale manje kućanske troškove, pa je u razvodu
završila praznih ruku. No ostao je bez skrbništva nad djecom, što ga i nije trebao
posebno iznenaditi s obzirom na to da je sud u tim slučajevima gotovo uvijek
davao prednost majkama. Žene gotovo da su se trebale pojaviti sa špricom
i gumenom cjevčicom oko ruke, lulom za hašiš u ustima, aluminijskom kapom na
glavi za tjeranje vanzemaljaca i bocom votke u ruci da bi ih se proglasilo manje
prikladnima za skrbništvo nad djecom od muškarca. Osjetio je to na vlastitoj koži.
Usprkos tomu što je bio dobar otac i uzoran građanin, nije imao ni najmanje šanse
dobiti skrbništvo nad njihovo dvoje djece. Æsa, koja je bila proglašena
prikladnijom skrbnicom, bila je samo obična službenica u Gradskoj vijećnici.
Jedva je završila srednju školu, dok je on diplomirao kao četvrti najbolji student
svoje generacije na Pravnom fakultetu. I iako je morao odustati od
upisivanja poslijediplomskog studija koji je isprva planirao, nije bilo sumnje da
bi i na njemu briljirao.
On je bio nadaren, ona je bila samo prosječna. On je bio prilično dobrostojeći,
a ona je imala prilično tešku financijsku situaciju kao samohrana majka. Ipak, ona
je proglašena prikladnijim skrbnikom. Nevjerojatno. Naravno, nije mu pomoglo
ni to što je odlučila spomenuti njegovu, kako ju je nazvala, neumjerenu
konzumaciju alkohola, a s obzirom na to da je bio muškarac, njegov je životni stil
stavljen pod mikroskop. Neovisno o tome što je ta tvrdnja bila potpuna glupost.
Sud je povjerovao njezinim lažima, usprkos njegovim prigovorima te činjenici da
je i sam Državni tužitelj svjedočio o njegovom karakteru rekavši da vrlo savjesno
obavlja svoj posao.
Začuo se glasovni signal e-maila. Dobio je novu poruku od obračuna. O čemu
se zapravo radilo? Razmišljao je da li da to prijavi policiji. Ili barem interno.
Informatička bi služba sigurno mogla otkriti tko stoji iza toga. Þorvaldur je
zamišljeno gledao u ekran, s rukama na bradi. Ali što ako je to bila Æsa? Želi
li podsjetiti svoje nadređene na njihov mučni razvod, sada kad su ga već počeli
zaboravljati? Naravno da je njegova šefica bila žena. Zapravo su se uglavnom
dobro slagali, prvenstveno zato što je znao prikriti svoje mišljenje da ona nema ni
znanja ni iskustva koje bi se zahtijevalo od muškarca na tom položaju. No
na njihov je kolegijalni odnos pala sjena tijekom njegove borbe za skrbništvo i

24
 Knjige.Club Books

primijetio je da ga je u to vrijeme mrsko gledala. Recimo, nije bila pretjerano

oduševljena kada je tražio da mu da izjavu o karakteru. Žene u takvim situacijama
staju na stranu drugih žena i bilo je uzaludno to pokušati mijenjati.
Je li moguće da je ona poslala poruku? Njegova šefica? horvaldur je
odmahnuo glavom pri pomisli na takvu glupost. Naravno da nije.
To nije mogla biti njegova šefica, ni Æsa, ni njegove bivše, a ni kriminalci
koje je poslao u zatvor. Tko onda?
Nitko nema razloga nauditi mu. Zašto onda još nije pokušao istražiti
podrijetlo poruke? Izjeda li ga sumnja da zapravo nije riječ o zabuni? Je li ga strah
da bi istraga mogla otkriti nešto što bi radije da ostane skriveno? Naravno.
Pošiljatelj nije skrivao da ima nešto protiv njega, iako nije izravno rekao što.
Možda samo nešto što bi mogao lako riješiti. Ipak je on tužitelj s mnogo godina
staža i uspješnom karijerom.
Nikoga se nije ticalo ako je taj uspjeh postigao djelomično i tako što je uvijek
izabirao najmanje zahtjevne slučajeve. Radio je to tako da nitko nije ni primijetio.
Osim ako mu kolege nisu počele pričati iza leđa?
Je li postajao paranoičan?
Þorvaldur je duboko uzdahnuo. Spustio je pogled prema rukavima svog
skupog sakoa, neko vrijeme gledao u blistavo bijele dvostruke francuske manšete
na košulji koje su provirivale iz njih, a zatim protegnuo dotjerane ruke i raširio
prste. Prizor mu se svidio i to ga je smirilo. Taj se osjećaj još više pojačao kada
je malo zasukao rukave kako bi otkrio blistavu i skupu dugmad za manšete kojima
se nedavno počastio za rođendan, s obzirom na to da se nitko drugi nije udostojio
razveseliti ga poklonom dostojnim te prigode. Amaterski se crteži njegove djece
ne računaju. Nije bio tip osobe kojoj su se sviđale takve rukotvorine.
Dugmad za manšete ljeskala se na jakom uredskom svjetlu i Þorvaldurovo se
raspoloženje podignulo. Nije čak trebao ni pogledati dolje u svoje blistave kožne
cipele i svilene čarape da bi se potpuno oporavio i podsjetio tko je. Pobjednik.
Muškarac koji zna što radi. Muškarac koji izaziva strah i divljenje drugih; možda
ne svih, ali većine.
Ove su poruke bile obična glupost. Mogao bi se kladiti da je osoba koja ih je
napisala to činila s nekog starog računala, odjevena u prljavu majicu i izlizani
donji dio trenirke. Luzer. Jedno je barem bilo sigurno, on je bio veći muškarac od
pošiljatelja. Ništa ga nije moglo izbaciti iz takta. Ni prijetnje ni strah. Zato ga
ništa nije sprječavalo ni da otvori privitak, pogleda sliku i nakon toga otvori novu
poruku. Odsada sva takva pošta ide ravno u koš za smeće. Mogao bi namjestiti
postavke tako da sve poruke od tog pošiljatelja odmah završe u neželjenoj pošti.
Nije imalo smisla uključivati u to informatički odjel i tako se nepotrebno
izlagati. Nemoć mu nije dobro pristajala - to nije bio njegov stil. On je bio jak.
Pobjednik. S osmijehom na licu Þorvaldur je pomicao kursor prema datoteci
izdaja.jpg i otvorio ju. Ovo je besmisleno poglavlje u njegovom životu završeno.

25
 Knjige.Club Books

Slika je ispunila gotovo cijeli ekran i Þorvaldur se namrštio. Kakva je ovo

budalaština? Dvoje djece, djevojčica i dječak koji se činio malo starijim od nje
gledali su ga s ekrana. Na njihovim izrazima lica nije bio ni tračak veselja. Nije
poznavao ni jedno od to dvoje djece, iako ga tuđa djeca nikada ni nisu
posebno zanimala, a ovo dvoje ni po čemu nije bilo pamtljivo. Na licima im se
nije mogao uočiti ni trag onog šarma koji je često karakterističan za mladost. Bila
su blijeda i loše odjevena, bez imalo sjaja u bezbojnim očima. Za razliku od
njegove vlastite djece, izrazi njihovih lica nisu odavali neukrotivu životnu radost
i znatiželju, već neke potpuno suprotne i odraslije emocije. Činilo mu se kao da
ga optužuju.
Þorvaldur je nastavio gledati u fotografiju, ne mogavši se natjerati da je
zatvori i vrati se poslu. Što je dulje proučavao ta bezlična lica, činilo mu se da u
njima ipak ima nešto što mu je poznato. Otkuda je poznavao ova nesretna bića?
Kako su povezana s njim? Mora se sjetiti. Misli, misli!
Usmjerio je pažnju na ostatak fotografije. Okruženje mu nije bilo poznato,
djeca su stajala vani i iza njih je bio vidljiv samo djelić kuće i ulica koji su mogli
biti bilo gdje na Islandu. Nije mogao odrediti ni vrijeme kada je fotografija bila
snimljena - jedini pokazatelj bila mu je odjeća koju su djeca imala na sebi, a o
dječjoj modi nije znao ništa. Također se činilo da je jedina svrha te odjeće bila da
ne budu goli - bila je iznošena, neki su dijelovi bih preveliki, neki premali.
Odjednom mu je sinulo. Zgrabio je slušalice i skinuo ih s glave. Kliznule su
do ruba stola i ostale ondje visjeti u zraku. Kvragu, kvragu, kvragu.
Jezu koja ga je obuzela na trenutak je zamijenilo olakšanje. Hvala Bogu da
nije prijavio poruku. Hvala Bogu.
Drhtavim je prstima posegnuo prema mišu i otvorio novu poruku. Nakon što
ju je pročitao, uzeo je mobitel i nazvao Æsu.
Imaš lijepu djecu. Dobro ih čuvaj. Kao što i sam dobro znaš, postoje ljudi koji
bi ih mogli izdati.

26
 Knjige.Club Books

4. poglavlje

iječ je o istom rukopisu. Uopće nema sumnje. Čini se da autor to nije ni

R pokušao prikriti.« Grafolog je odmaknuo pogled od uvećanih slova na
ekranu. »Nema nikakvih znakova neodlučnosti ili pretjerane pažnje, što dovodi
do zaključka da anonimni autor nije pokušao kopirati rukopis drugog
dječaka. Tog Þröstura.«
»Odlično.« Huldar se uspravio nakon što se cijelo vrijeme nestrpljivo
naslanjao na grafologov radni stol. Nije imao naviku gubiti vrijeme na ovakve
stvari, ali sada nije imao pametnijeg posla. Prije bi samo poslao grafologu pismo
i zamolio ga za mišljenje putem telefona. U postaji je bila strka zbog amputiranih
šaka koje su pronađene kako plutaju u vrućoj kupelji, a Huldar je bio zahvalan da
može ubiti vrijeme istraživanjem vremenske kapsule. Erla mu još nije dodijelila
zadatak u novoj istrazi, ako će mu ga uopće i dodijeliti. No čuo je da se
govori kako nema gotovo nikakvog napretka u tom slučaju otkada je on podignuo
poklopac kupelji. Šake su poslane na analizu stručnjacima za identifikaciju, ali
rezultati još nisu bili gotovi. Kada je riječ o policijskoj istrazi, nije vrijedila ona
izreka da je dobra vijest ako vijesti nema. Upravo suprotno.
»Je li ovo zaista vrijedno policijskoga vremena?« Muškarac je sumnjičavo
pogledao Huldara koji je zažalio što mu je podrobno objasnio podrijetlo pisma.
Trebao ga je ostaviti u neznanju.
»Nije baš vjerojatno da će se četrnaestogodišnji dječak držati desetogodišnjeg
plana, zar ne?«
»Nasreću, ne. No ipak moramo istražiti slučaj. Uvijek postoje iznimke.«
Muškarac je nešto promrmljao, ali nije bilo jasno slaže li se s njim ili ne. No
Huldara njegovo mišljenje o ovom slučaju ionako nije zanimalo. »Hvala. Onda
mogu otići porazgovarati s dječakom.«
»Misliš mladićem. Sada je vjerojatno u dvadesetima.«
Huldar nije odgovorio, već ga je samo pozdravio. Nije htio uzeti fotokopije i
izišao je van. Vrijeme je bilo mirno i oluja koja je ranije toga dana harala gradom
sada se stišala. Ponegdje su se mogli vidjeti razni predmeti koje je vjetar raznio,
kao i hrpe smeća koje su se nakupile na rubovima ulica. Zapalio je
cigaretu, odavno odustavši od pokušaja prestanka pušenja, iako je tu odluku za
sada zadržao za sebe. Njegovih je pet sestara imalo običaj prigovarati mu zbog
pušenja, pa nije htio da saznaju. Prodike su zadnje što mu ovih dana treba.

27
 Knjige.Club Books

Mobitel mu je zazvonio u džepu dok je spremao upaljač i javio se a da nije

provjerio tko zove. Nije bilo mnogo ljudi koji bi ga trebali. Ispostavilo se da je
poziv od tajnice škole s vremenskom kapsulom, koja ga je gotovo svečanim
tonom obavijestila da je uspjela osloboditi termin u rasporedu ravnatelja škole i
da ga on očekuje sljedeće jutro, u devet sati i deset minuta. Iznenađen tako
preciznim vremenom, Huldar joj je zahvalio i rekao da će doći, možda i s dječjom
psihologinjom.
Freyja je rekla da bi za svaki slučaj ipak bilo dobro provjeriti mladića, pa nije
bilo ništa loše u tome da živi u nadi da će pristati doći s njim.
Odlučio je otići natrag u ured, iako je znao da ondje neće imati nikakvog posla
i da će vjerojatno završiti surfajući internetom. Nadao se da će sutra nakon
sastanka s ravnateljem škole doznati ime učenika i moći ga pronaći. Tada će
vjerojatno saznati da je sve u redu i da nema nikakve opasnosti i stvar će
biti riješena. Nakon toga će njegov radni stol ponovno biti prazan. Uzeo je još
jedan dim, zakopčao jaknu i krenuo.

Postaja je vrvjela životom, no Huldarov je radni stol izgledao kao da ne pripada

ondje. Do njega nitko nije dolazio, a oni koji su prolazili pored, nisu ni pogledali
u tom smjeru. Jedina osoba koja je pričala s njim bio je novi član tima, Guðlaugur,
no on je bio izvan sebe od stresa. Očito nije bio dorastao zadatku koji mu je
dodijeljen. S vremena na vrijeme, Huldar je iznad monitora vidio njegovo čelo
obliveno znojem. Situacija je bila apsurdna - on, koji je bio jedan od iskusnijih
članova tima, besposleno je sjedio, dok je mladi novak pucao pod pritiskom.
Kada je Huldar počeo gledati videoisječke s mačkama na YouTubeu, shvatio
je da to više nema smisla. Pokucao je na vrata Erlina ureda i otvorio ih a da nije
ni čekao odgovor, svjestan da ga ona može vidjeti kroz stakleni zid i da ga
vjerojatno ne bi pozvala unutra.
»Moram razgovarati s tobom. Obećavam da neće dugo trajati.« Krajičkom
oka vidio je sliku hridi Reynisdrangar koju je kupio da ukrasi ured dok je bio
njegov. Slika više nije bila na zidu, već naslonjena na njega na podu. Zapravo je
ondje stajala mnogo vremena i dok je ured bio njegov - nije ju se usudio objesiti
iz straha da će izgubiti posao i morati iseliti iz ureda. Ubrzo nakon što je slika ipak
završila na zidu, Huldarova je sudbina bila zapečaćena. Ako crne hridi imaju moć
nad ljudima koji se usude staviti ih na zid, onda se Huldar nadao da će ih Erla
i dalje ostaviti na podu gdje su i bile.
Erla se trudila izgledati ležerno, ali užasnuti izraz na njezinu licu odavao je
da očekuje dramatičnu scenu. Huldar je požurio razuvjeriti je. »Trebam nešto
raditi. Ne mogu samo sjediti i igrati pasijans dok se ostatak tima utapa u poslu.«
»Utapa? Tko se utapa?« Pokušavala je glumiti da je kod nje sve neuobičajeno
tiho. No njezin radni stol, zatrpan ogromnom količinom razbacanih dokumenata,
odavao je istinu.

28
 Knjige.Club Books

»Guðlaugur, na primjer.«
»Gulli?«
»Guðlaugur. Koji sjedi preko puta mene. Čini mi se da se ne može dobro
nositi sa zadacima koji su mu dodijeljeni i ja bih mu rado pomogao. Između
ostaloga.« Huldar je privukao stolicu jer je bilo očito da mu Erla neće sama
ponuditi da sjedne. »Također me zanima i kako istraga napreduje. To ne bi
trebalo biti čudno, zar ne?«
»Naravno. Samo sam sada malo zauzeta. Nisam te namjerno ignorirala.
Mislila sam da imaš dovoljno posla s onom... kako se ono zove?«
»Vremenska kapsula.« Huldar je ostao sjediti, zanemarivši njezine tvrdnje da
je zauzeta. »Ne. Nema više posla oko toga. Zatvorit ću taj slučaj sutra i nakon
toga sam potpuno slobodan.«
»Ajoj.« Erla nije ni zvučala ni izgledala kao da joj je pretjerano žao zbog toga.
O, kako su se vremena promijenila - prije je toliko očito htjela raditi s njim i nije
mogla sakriti koliko joj se sviđao. Ta mu vremena nisu nedostajala jer simpatije
nisu bile uzajamne, ali želio je da ga prihvati kao dio tima. Nije mu bilo jasno
zašto se okrenula protiv njega; pretpostavljao je da je mislila da je ljut zbog toga
što su im se uloge promijenile, pa je htjela izbjeći neugodne scene. No to nije bilo
tako. Neka dna slobodno zadrži svoje promaknuće, jedino što je on želio jest svoj
stari posao. Ništa više.
Nasmijao se, no osmijeh mu nije dosegnuo do očiju.
»Nema problema. Razgovarat ću sa šefom odjela. On će sigurno naći neki
posao za mene ako sam ovdje nepotreban. Ako pomisli da je kod tebe mirno,
sigurno će ti dodijeliti neku papirologiju koju treba obaviti. Znam da ima mnogo
posla koji bi radije raspodijelio okolo.« Huldar je pogledom preletio preko
Erlina stola i primijetio nekoliko dosadnih obrazaca koji su mu se
činili poznatima. Pripremio se ustati. Ovo nije bio rezultat kojemu se nadao, ali
nije imao namjeru dopustiti da netko radi budalu od njega na poslu. Bilo mu je
dovoljno što sam to radi u privatnom životu.
»Sjedni.« Erla je promijenila izraz lica. Ispod svoje kratke kose sada ga je
gledala ne kao nadređena ili kao osoba koja ima nešto protiv njega, već kao
dugogodišnja kolegica. Huldar je odavno nije vidio takvu. »Možeš pomoći
momku. Gulliju.«
»Guðlauguru.«
»Da. Kako god.« Erla ga je gledala plavim očima koje su bile krvavo crvene
od umora. »Istraga ne ide baš glatko. Nismo saznali ništa o tim šakama.«
»Nitko nije nazvao i prijavio da ih je izgubio?« Huldar se suzdržao da ne doda
da bi dotična osoba vjerojatno imala problema s biranjem broja na telefonu. Trebat
će mu vremena da se navikne na to da se mora pristojno ponašati u blizini Erie.
Erla je očima preletjela po ekranu računala kao da se nadala da će dobiti e-
mail u kojem će biti odgovori na sva pitanja koja su je mučila u istrazi. »Ne.
29
 Knjige.Club Books

Nikome ne nedostaju. Nismo dobili nijednu prijavu. A to nije dobra vijest, kao što
si i sam svjestan.«
»Da.« Huldar je razmišljao bi li vlasnik šaka radije umro nego nastavio živjeti
bez njih. Bio je zahvalan što sam nije stavljen pred takav izbor. »Tražimo li onda
leš? Leš bez šaka?«
»Nije baš da tražimo. Ne znamo uopće otkuda početi. Otvorena sam za
prijedloge.«
»Dakle uopće ne znate čije bi te šake mogle biti?«
Erla je odmahnula glavom. »Ne. Stručnjaci za identifikaciju usporedili su
otiske prstiju sa svima koje imamo u bazi. Nije bilo rezultata.« Ponovno je
pogledala prema ekranu, ali rezultat je bio jednako razočaravajući kao i prije. »No
to bi ionako bilo prelagano. A ništa nikad nije lagano.« Okrenula se prema
dokumentima na stolu i pogled joj se zaustavio na najdosadnijim obrascima. Nisu
bili ispunjeni. Uzela je nekoliko listova papira koji su bili zaklamani zajedno.
Huldar je prepoznao izgled kutije i zaglavlje na naslovnici. »Dobila sam kopiju
patološkog izvješća. Nije lijepo.«
»Ne. Rijetko kad jest.« Huldar nije mogao sakriti znatiželju. »Što piše u
njemu?«
Erla je uzela papir s rukom napisanim bilješkama koji je stajao pored izvješća.
Huldaru se činilo da prepoznaje rukopis. Znači još je uvijek imala tu naviku da
zapisuje natuknice o svemu što pročita, vidi ili čuje. Dugo joj je zavidio na
takvom načinu rada, jer sam nikada nije uspio razviti tu naviku. Erla je recitirala
sažetak toliko brzo da gotovo nije ni udahnula između rečenica. »Šake pripadaju
muškarcu srednjih godina. Nije radio teške fizičke poslove, barem ne već dugo
vrijeme. Na prstenjaku lijeve ruke vidljiv je trag prstena, vjerojatno vjenčanog.
Prsten nismo pronašli - uklonila ga je ili osoba koja je amputirala šake ili sama
žrtva. Na prstenjaku desne ruke također je vidljiv trag većeg prstena, no ni njega
nismo pronašli. Trag upućuje na to da je riječ o prstenu koji muškarci dobiju kada
diplomiraju na stranim sveučilištima ili prstenu slobodnih zidara ili nešto slično.
Nije moguće podrobnije odrediti o kakvom je prstenu riječ. Oba su traga već
prilično izblijedjela, pa patolog pretpostavlja da žrtva nije nosila to prstenje već
dulje vrijeme. Ili barem da ih nije nosila redovito.« Erla je podignula glavu i
pogledala ga u oči. »Šake su odsječene dok je žrtva još bila živa. Tako barem misli
patolog. Iako ni oko toga nije bio siguran.«
Huldar je kimnuo glavom, nepromijenjena izraza lica. Već je načuo da kolege
u postaji pričaju o tome, iako bez čvrstih dokaza. Glasina da je žrtva bila živa kada
su joj šake odsječene brzo se proširila zbog jezivih prizora koje je prizivala. No
to nije značilo da je u tome bilo istine.
»Zna li se čime su odsječene? Nožem ili pilom?«
»Motornom pilom.«
»Sranje.«

30
 Knjige.Club Books

»Da. Sranje.«
»Ne postoji način da se iz šaka zaključi je li žrtva preminula nakon toga?«
Erla je odmahnula glavom. »Ne. Ali patolog misli da vrlo vjerojatno jest.
Velika je vjerojatnost da je žrtva iskrvarila nakon tog... postupka. Također je
naveo mogućnost da je tijelo doživjelo šok i da su organi prestali funkcionirati.
Što bi isto dovelo do smrti.«
»Ali nije siguran? Moguće je i da je ta osoba još uvijek živa?«
Erla je slegnula ramenima. »Da. Teoretski. Ali u tom slučaju, gdje bi bila?
Sigurna sam da ne pati u tišini. Nema mnogo mjesta na Islandu na kojima možeš
nekoga držati zatočenim, a da to nitko ne primijeti.«
»Ne. Osim ako nije pri svijesti ili je drogiran.«
»Da, i to je naravno moguće.« Erla je uzdahnula i rukama prošla kroz svoju
kratku kosu koja joj je ostala stajati u zraku, zbog čega je djelovala pomalo ludom.
Što je naravno i bila. »Ali analiza krvi nije pokazala ništa neobično.«
»Gdje se može nabaviti motorna pila?«
»U trgovini s alatima, na primjer. U radnjama za iznajmljivanje alata.
Provjerit ću kupovinu i najam sličnih strojeva u zadnje vrijeme. Nadam se da će
nam to dati neke rezúltate. S obzirom na to da se motorne pile uglavnom
upotrebljavaju za sječu drveća i grana, u ovo doba godine nije velika potražnja
za njima. Možda za blagdane, ali sumnjam da bi itko drugi osim šumara kupovao
ili unajmljivao motornu pilu da bi si nabavio božićno drvce. Nakon što prikupimo
imena, neće biti teško proći kroz popis osoba koje su kupile ili unajmile takav
stroj. Ako će uopće i biti više od jednog imena.«
»A što je s vlasnikom vruće kupelji? Jeste li provjerili njega? Mora postojati
razlog zašto je odabrana njegova kuća. Teško da je bila puka slučajnost. Kupelj
se ne vidi s ceste ili iz drugih dvorišta, tako da nije vrlo vjerojatno da je počinitelj
prolazio ulicom i da mu je na licu mjesta palo na pamet da ondje odbaci šake. Ne
misliš li da bi i on na neki način trebao biti povezan s ovim?«
»Benedikt Toft? Ne znam, ali provjeravamo ga. No dosada ništa u njegovu
ponašanju nije upućivalo ni na što sumnjivo i njegova izjava toga dana činila se
uvjerljivom. Nije djelovao kao da nešto skriva i doimao se iskreno šokiranim.
Umirovljeni je udovac koji nema policijski dosje i nismo našli ništa o njemu
u našim bazama podataka. Osim toga, radio je kao tužitelj.
»Je li moguće da je ovo povezano s nekim starim slučajem na kojemu je
radio? Osveta za zatvorsku kaznu, na primjer?«
»Možda. Uzet ćemo i službenu izjavu od njega. Najprije je to odgađao, a sada
je prestao i odgovarati. Ako danas ne uspijemo stupiti u kontakt s njime, poslat ću
nekoga da ga dovede. Iako sumnjam da ćemo iz njegove izjave išta saznati. To
mora da je jedna od onih neobičnih slučajnosti, možda je počinitelj bio u bijegu
kroz dvorišta u tom susjedstvu i morao se brzo riješiti tih šaka. Nešto takvo.« Erla
je vidjela da se Huldaru to objašnjenje ne čini nimalo uvjerljivim i krv joj je navrla
31
 Knjige.Club Books

u obraze. »Ali inače se čini sasvim običnim građaninom. I vrlo uzrujanim zbog
ovoga što se dogodilo.«
»Razumljivo. Nadam se da nikada neću pronaći nešto slično u svojoj vrućoj
kupelji kada odem u mirovinu.«
»Ma, brzo se oporavio. Sada hoće odštetu za bravu na kupelji. Oštetila se.
Možda bih ga mogla namamiti ovamo ako mu kažem da moram s njim zbog toga
razgovarati.«
Huldar je sjedio u tišini. Iako su ga ljudi uglavnom prestali iznenađivati, ovo
je zaista bila neobična reakcija. »Na tvome bih ga mjestu dobro provjerio. Svakoj
bi normalnoj osobi trebalo tjedan dana da dođe k sebi od šoka prije nego što bi i
pomislila na odštetu.«
Erlin se izraz lica ponovno zaoštrio. »Znam. Ali ne misliš li da ga je njegov
posao učinio otpornijim od običnih ljudi na ovakve stvari?« Prekrižila je ruke na
grudima i naslonila se na stolici. »Znam što radim, Huldare.«
Umjesto da uzdahne, nasmiješio joj se. »Ma, uopće ne sumnjam u to. Znaš da
imam običaj isticati očite stvari. Samo razmišljam naglas.« Ali na svu sreću Erla
nije mogla čuti sve njegove misli, posebice one koje su se odnosile na njegove
brige o istrazi. On možda nije bio dobra osoba za vođenje istrage, ali činilo mu se
da ni Erla nije bila mnogo bolja - imala je premalo iskustva, bila je previše
temperamentna i teškog karaktera. Često je upadala drugima u riječ i reagirala
previše impulzivno. Ako uspije prevladati te svoje mane, tim bi je možda i
prihvatio te ne bi dopustio da doživi istu sudbinu kao i on. No nažalost, sumnjao
je da će se to zaista i dogoditi. Poznavao je starije članove tima i nije mu se činilo
vjerojatnim da bi joj oni imalo pokušali olakšali posao. Njih nije bilo briga hoće
li još jedan šef doživjeti propast. Posebice ako je riječ o mladoj ženi. Nažalost,
bilo je tako. »Dopusti mi da pomognem, Erla. Ne trebaš sumnjati u moje namjere.
Nimalo me ne zanima tvoje radno mjesto ni išta što dolazi s njim.« Istovremeno
su pogledali u obrasce kojima je stol bio zatrpan. »Moraš mi vjerovati.«
Zazvonio je telefon na Erlinu stolu i ona se okrenula, ne odgovorivši na
Huldarovu ponudu. Bilo je nemoguće zaključiti je li povjerovala u njegovu
iskrenost. Kada mu je rukom pokazala da iziđe a da ga nije ni pogledala, shvatio
je da je pričao u prazno.
Huldar je sjeo za svoj stol i rekao Guðlauguru da će mu pomoći. Mladić je
poskočio i pogledao ga rumenih obraza. Iako se u njegovim očima nazirao tračak
sumnje, bilo je očito da mu je laknulo. Na brzinu je objasnio što sve mora obaviti
i dok je nabrajao jedan dosadan zadatak za drugim, Huldar se morao podsjetiti da
mu je jedini drugi izbor gledanje mačaka na YouTubeu.
Nakon što je počeo pregledavati stare slučajeve u uzaludnoj potrazi za nečime
što je povezano sa šakama ili amputacijom, nije se mogao ne nasmiješiti kada je
vidio koliko povjerenja Guðlaugur ima u njega. Mladić je svako malo provirivao
iza monitora, kao da očekuje da će Huldar iz ovih stopa riješiti slučaj. Nažalost,
nije se činilo vjerojatnim da će mu se želja ostvariti. Huldar je imao osjećaj da će
32
 Knjige.Club Books

to biti jedan od onih rijetkih teško rješivih slučajeva s kojima su se dosada susreli.
Većina se slučajeva nasilja ili ubojstava na Islandu riješi isti ih sljedeći dan.
Nije sumnjao da će na kraju pronaći rješenje, no to je rješenje još bilo daleko.

33
 Knjige.Club Books

5. poglavlje

predvorju škole stajao je veliki natpis: Obrazovanje svima, neovisno o

U njihovim mogućnostima. Huldara to nije zanimalo. Tražio je ured. Freyja je
primijetila manji znak koji je upućivao ljude onamo, kao i onaj koji je vodio do
toaleta. Pratili su strelicu i došli do dugačkog hodnika koji je vodio u prostoriju
koje su se djeca najviše bojala - ured ravnatelja. Možda je smješten na kraj dugog
hodnika kako bi se u djeci, dok prolaze njime, strah još više razbuktao prije
susreta s ravnateljem.
Huldaru je taj osjećaj bio dobro poznat iz vlastitih školskih dana. Slike iz
djetinjstva navirale su mu u sjećanje: pernica s osušenim markerima, istrošene
drvene olovke, šiljilo i prljave gumice za brisanje, školska torba puna papira s
domaćim zadaćama koje nikada nisu bile dovršene, kutija za užinu s ostacima
jabuke i mrvicama sendviča; izlizani udžbenici koji su samo stajali u torbi a da ih
zapravo nikada nije ni otvorio.
Osim ljepljivog linoleuma koji im je škripao pod nogama, jedino što se čulo
bili su udaljeni glasovi nastavnika koji su dopirali iz učionica. Zidovi su bili
prekriveni nespretnim crtežima stanica i ameba na papiru koji je izgledao
reciklirano i jeftino. Zapravo je i Huldar nekad davno crtao slična bića na satu
biologije. No njegovi su crteži bili još gori od ovih, a nije ih se potrudio ni obojiti.
U zraku se osjetila mješavina mirisa mokrih jakni, tenisica, školskog ljepila i
sredstava za čišćenje. Isti miris kao i u Huldarovoj bivšoj školi na istoku zemlje.
Ali sada su na pokretnu traku došla druga djeca i na njima je bio red da prazno
bulje u prozor dok učitelj razglaba o mahovini, sporama, imenicama, padežima i
raznim drugim čudima.
Dok su jedno uz drugo u tišini koračali hodnikom, Huldar se pitao prolaze li
i Freyji iste misli kroz glavu. Za razliku od njega, ona mora da je bila uzorna
učenica, savjesna poput djevojčica u njegovu razredu i njegovih pet sestara, i
nikada nije došla kući s porukom u zatvorenoj omotnici zbog koje bi roditelji
pocrvenjeli od bijesa i vikali na nju jer ne prati na satu i ometa nastavu.
Ravnatelj ih je primio u svoj ured. Izgledao je otprilike onako kako ga je
Huldar i zamišljao - u pedesetima, mršavih nogu, s trbuhom kojeg je pokušavao
sakriti iza neukusne široke kravate koja ga je samo još više isticala. Pogledao je
na zidni sat kad su se pojavili i odobravajući kimnuo glavom kada je vidio da je
točno devet i deset. Ponudio im je bezukusnu razrijeđenu kavu i uveo ih unutra.

34
 Knjige.Club Books

Huldar i Freyja sjeli su na stolice na kojima je prije njih sjedilo mnogo

roditelja koji su slušali opise nevaljalština svoje djece i upozorenja kako im se
ponašanje mora popraviti. Bilo je to kao da su sjeli u kalup - stari, mekani jastuci
već su bili ulegnuti od sjedenja.
Ravnatelj je stavio ruke na stol. Prsti su mu bili dugi i mršavi, kao i noge.
»Nadam se da mi ne zamjerate što sam se obratio policiji. Ali uvijek mislim da je
bolje spriječiti nego liječiti.«
Huldar je odgovorio. »Uvijek je bolje prijaviti ako je nešto sumnjivo.
Ispravno ste postupili, neovisno o tome hoće li se ispostaviti da postoje razlozi za
brigu ili ne.«
Ravnatelj se zadovoljno osmjehnuo. S obzirom na trag pjene od mlijeka koji
mu se pojavio na gornjoj usni, mora da negdje u školi postoji i bolja kava. Gosti
očito dobivaju ustajalu filtar kavu, dok zaposlenici uživaju u kapucinima. »Ali
kako vam ja mogu pomoći? Nemam mnogo vremena, pa bolje da
odmah prijeđemo na stvar.«
Huldar nije oklijevao - neobično se osjećao na ovom mjestu, ponovno u uredu
ravnatelja nakon toliko godina. »Grafolog je potvrdio da je osoba koja je napisala
prijeteće pismo napisala i pismo koje je potpisano kao Þröstur iz 9.B razreda.
Zanima me njegov patronim, a i vaše mišljenje o tom dječaku, ako ga se sjećate.«
Huldar je pokušao potapšati naslon Freyjine stolice, ali njezina se ruka našla na
putu. Naglo ju je izmaknula kao da se opekla. Huldar je vidio začuđeni izraz na
ravnateljevu licu, iako ga je čovjek pokušao sakriti. »Kao što sam vam rekao
telefonom, ovo je Freyja, psihologinja iz Kuće za djecu koja mi pomaže u istrazi.
Obvezana je na povjerljivost, kao i ja.«
»U redu.« Ravnatelj se uspravio na stolici, kao da je Huldarovo spominjanje
povjerljivosti podignulo razgovor na višu razinu. »Provjerit ću popis učenika od
te godine, pripremio sam ga prije nego što ste došli.« Ravnatelj se okrenuo prema
ekranu i čitao nešto s njega dok je pažljivo pomicao miš. »Þröstur, kažete?
Þröstur, Þröstur. Evo ga. Þröstur Agnesarson. Þröstur Agnesarson. Aha, on.
Naravno.«
»Naravno? Što time mislite?«
»Vrlo se dobro sjećam tog dječaka. Nije mi jasno kako mi on odmah nije pao
na pamet. Sada kada bolje promislim, naravno da je to bio on. Tada sam tek došao
na mjesto ravnatelja i često sam dobivao pritužbe na njega, iako je i on bio novi
u školi. Obično s novim učenicima nema problema. Barem ne u početku. No on
je bio iznimka i imao je tu neslavnu čast da bude prvi problematičan učenik kojim
sam se morao baviti kao ravnatelj. S vremenom se taj broj, naravno, povećao. No
nisam siguran da bih se kasnijih slučajeva sjećao toliko dobro kao ovog.«
»Je li imao problema u ponašanju?« pitala je Freyja.
»Ne. Ne bih to tako nazvao. Ovo je bilo drukčije. Nije to bio tipični ADHD
ili ADD. Nije bio disleksičan, autističan, niti je imao poremećaj protivljenja i

35
 Knjige.Club Books

odbijanja. Ali, ako se dobro sjećam, neke su se od tih dijagnoza tek pojavile u to
vrijeme, pa bi rezultati možda danas bili drukčiji. Stručnjaci sada imaju
više znanja i iskustva u otkrivanju raznih simptoma i poremećaja.«
»Zašto ste toliko često dobivali pritužbe na njega?« Zašto čovjek jednostavno
ne prijeđe na stvar? Huldara nije zanimala povijest ADHD-a. A iako je Freyju to
možda i zanimalo, sigurno je znala mnogo više o tome od ovog čovjeka.
Huldarova averzija prema toj temi bila je djelomično povezana s njegovom
sumnjom da je i sam patio od tog poremećaja u djetinjstvu, ali nije dobio nikakvu
pomoć. Tko zna - da se rodio kasnije, možda bi postao liječnikom. Doduše, to je
možda bio preambiciozan san, ali bolja koncentracija omogućila bi mu da barem
održi neku ljubavnu vezu.
»To je dobro pitanje.« Ravnatelj je naizmjence gledao Freyju i Huldara.
»Nikada nije imao problema s koncentracijom i nije imao posebnih poteškoća s
gradivom. Kada mu se dalo učiti, doduše. Ali, njegov problem nije bio ni u učenju
ni u odnosu s ostalim učenicima ih učiteljima. Bio je to neki psihički problem koji
nismo uspjeli dokučiti. Nama u školi ubrzo je ponestalo ideja pa smo pozvali i
psihologinju. Dječju psihologinju, poput vas.« Pogledao je Freyju. Huldar je
promatrao koliko je dugo zadržao pogled. On očito nije patio od ADHD-a.
»I, kakav je bio zaključak?«
»To nikada nisam saznao. Na psihološku je terapiju išao izvan škole. Dobio
sam jedan izvještaj od psihologinje, ako se dobro sjećam, u kojemu je pisalo da
bi dječaku uskoro trebalo biti bolje. Uz to su bile navedene i neke smjernice o
tome kako bismo trebali postupati s njim ako nastane neki problem. Ali dječak je
otišao iz naše škole prije završetka školske godine i time postao problem neke
druge škole, učitelja i ravnatelja.«
»Ali kako su se njegovi problemi manifestirali?« Freyja se naslanjala udesno
na stolici, što je mogla dalje od Huldara.
»Dječak je bio... kako da to opišem? Potišten, možda? Nikada nije bio veseo,
ne sjećam se da sam ga ikada vidio da se smije. Bio je opsjednut smrću i zlom.
Crteži koje je crtao prikazivali su mrtve ljude, a sastavci koje je pisao bili su o
smaknućima i ubojstvima. Nastavnici su bili toliko uznemireni da gotovo da sam
prestao zatvarati vrata svojeg ureda koliko su mi često dolazili s pritužbama zbog
tog dječaka. Mogu pogledati kasnije danas imamo li još uvijek neki od njegovih
crteža. Ili sastavaka. Možete ih uzeti i prosuditi sami. Crteži su bili posebno
uznemirujući. Zapravo sumnjam da ih je itko ovdje uopće i zadržao.«
Ako je suditi prema tom opisu, Þrösturovi crteži očito nisu bih među onima
koji su ukrašavali zid školskog hodnika. Huldar se pitao je li moguće nacrtati
mrtvu amebu na uvjerljiv način. »Je li upadao u tuče? Je li ikada ozlijedio druge
učenike ili svoje prijatelje?«
»Prijatelje? Nije imao prijatelje. Ali začudo, nitko ga nije ni maltretirao. U
početku sam mislio da je to zato što su ostala djeca bila dobra - da im je bilo žao
sirotana i da su shvatila da ima nekih psihičkih problema. Ali ubrzo sam shvatio
36
 Knjige.Club Books

da to nije bio razlog, već da su ga se druga djeca jednostavno previše bojala da bi

ga zadirkivala. A to govori dosta. No on nikada nije nikome naudio. Ni ovdje, a
ni igdje drugdje koliko ja znam.«
»Ali rekli ste da je psihologinja bila optimistična da će mu se stanje
poboljšati?« Freyja se pokušala uspraviti kako bi mogla vidjeti ravnatelja iznad
ekrana računala.
»Da, ali ne znam je li taj zaključak bio konačan. Nikada nisam dobio završni
izvještaj, samo informativno izvješće o napretku i smjernice kako postupati s
dječakom. Zapravo, sjećam se da je pisalo da je njegovo ponašanje bilo
posljedica nekakve obiteljske traume. Ali nije bilo detalja. Obiteljska mu je
situacija bila prilično uobičajena koliko znam, majka mu je bila samohrana i
sjećam se da je imao mlađu sestru koja je iz nekog razloga išla u drugu školu.
Razumljivo, spomen obiteljske tragedije probudio mi je znatiželju i smatrao sam
da bih trebao dobiti više informacija o tome. Zato sam pozvao dječaka
na razgovor i pokušao se raspitati, ali šutio je kao zaliven. Ubrzo nakon toga
njegova me majka obavijestila da će zimsko polugodište završiti od kuće i da će
sljedeće polugodište krenuti u novu školu. S obzirom na to da je zimsko
polugodište tada već bilo pri kraju, progledao sam mu kroz prste to što neće
dolaziti na nastavu. Škola je u svakom slučaju funkcionirala bolje bez njega tih
zadnjih nekoliko tjedana.«
I Huldar i Freyja neko su vrijeme utihnuli, pokušavajući sakriti ogorčenost.
Ravnatelj je pozvao dječaka na razgovor i pokušao iz njega izvući informacije o
obiteljskoj traumi samo da bi zadovoljio vlastitu znatiželju. To nipošto nije
pomoglo dječaku i moglo se lako zaključiti da je odluka o promjeni škole bila
potaknuta tim ravnateljevim postupkom. Huldar je prvi prekinuo tišinu. »Je li se
onda prebacio u neku obližnju školu? Znate li kako se ondje snašao?«
»Ne. Odselili su se iz ove četvrti i ne znam što se poslije dogodilo s njim.
Očito ni na jednom mjestu nisu mogli dugo ostati. Koliko sam shvatio, i u našu
su se četvrt doselili na početku te školske godine.« Možda ravnateljeva pretjerana
znatiželja onda ipak nije bila razlog za promjenu škole. Ljudi se sele iz raznih
drugih razloga osim zbog nezadovoljstva školom. Možda je dječakova majka
dobila novi posao u drugom dijelu grada ili su možda izgubili dom koji su imali
u ovoj četvrti. S obzirom na to da je riječ o samohranoj majci, vjerojatno su bili
podstanari, a podstanari su na Islandu često suočeni s nesigurnim
životnim uvjetima.
»Možemo li vidjeti to izvješće?« Freyja je zvučala vrlo odlučno, kao da je
imala puno pravo na njega.
»Ne, nažalost. Barem ne sada. Gotovo sam siguran da je označeno kao
povjerljivo, tako da ću vjerojatno morati tražiti dopuštenje psihologinje koja ga je
napisala. Ali najprije ga moram pronaći. Nisam u potpunosti siguran da ga još
imamo.«
»Mogu li barem dobiti ime psihologinje?«
37
 Knjige.Club Books

»Da, naravno. To bi vjerojatno bilo najjednostavnije. A i uštedjelo bi mi

vrijeme da ga ne moram sam tražiti. Ionako sam već pretrpan poslom.«
Huldar baš nije dobio takav dojam. Radni mu je stol bio prazan, a telefon mu
se nije oglasio nijednom.
Ravnatelj se okrenuo prema računalu. »Ali na svu sreću, čuvam svaki e-mail
koji dobijem na poslu. Grupiram ih po godinama da se mogu lakše snaći među
njima.« Tiho je nešto mrmljao dok je pomicao miš naprijed-nazad i tipkao po
tipkovnici. »Kako se ono zvala? Guðlaug? Guðny?« Činilo se kao da priča sam
sa sobom, no onda je iznenada pogledao u svoje posjetitelje. »Dajte mi samo
minutu-dvije, naći ću ime te psihologinje. Možda i izvješće, ali njega naravno ne
možete dobiti. Ali svakako biste trebali razgovarati sa psihologinjom, jer mi se
čini da je ona radila s Þrösturom i prije, dok je bio mlađi. Barem se
maglovito sjećam da je posebno zahtijevala da preuzme Þrösturov slučaj nakon
što smo poslali upit Socijalnoj službi. Ona sigurno zna više o njemu, kao i je li
potencijalno opasan ili ne.« Ponovno se okrenuo prema ekranu. »Mora biti tu
negdje...«
»Ne trebate žuriti. Imamo vremena.« To je barem vrijedilo za Huldara, ali
pretpostavljao je da isto vrijedi i za Freyju. Kada je konačno uspio stupiti u
kontakt s njom jučer poslijepodne, odmah je pristala doći s njim u školu. A s
obzirom na to da nije ni pokušavala prikriti koliko prezire njegovo društvo, bilo
je očito da je slučaj taj koji je privlači, a ne Huldar. Pogledao ju je i nasmiješio se,
ali ona je samo gledala ispred sebe, iako mora da je krajičkom oka primijetila
njegov osmijeh. Nastavio ju je gledati, odlučan u tome da pogled održi dulje od
ravnatelja i tako sam sebi dokaže da nema ADHD. Ispostavilo se da to nije
bilo teško - pogled na Freyjin profil bio je vrlo lijep, a činjenica da joj je zbog
toga bilo pomalo neugodno pružala mu je određenu dozu zadovoljstva.
»Aha! Evo ga.« Ravnatelj je maknuo pogled s ekrana. »Jeste li mi mjerili
vrijeme? Koliko mi je dugo trebalo?«
Huldar ga je zbunjeno pogledao. »Hm... ne. Ali bili ste vrlo brzi.« Nije bilo
dvojbe da je ovaj ravnatelj bio prilično ekscentričan. Doduše, na drukčiji način od
svog bivšeg učenika Þröstura Agnesarsona, ali ipak. Možda ljudi postanu
takvi nakon dugogodišnjeg rada s djecom, nakon što ih moraju učiti, a ponekad i
odgajati, ali imaju ograničene mogućnosti provoditi disciplinu. On sam bi poludio
da mora obavljati policijski posao bez pune sile zakona na svojoj strani.
»Psihologinja se zove Sólveig Gunnarsdóttir.«
Freyja nije pokazivala namjeru da zapiše ime. Možda je imala odlično
pamćenje, ali Huldar bi zaboravio ime čim bi izišao iz zgrade. »Da zapišem?«
pitao ju je.
»Nema potrebe. Znam tko je ona. Radi na pola radnog vremena kod nas u
Kući za djecu.« Odgovorila je a da se nije ni okrenula prema Huldaru, samo je
nastavila gledati ispred sebe.

38
 Knjige.Club Books

Ravnatelj je pljesnuo dlanovima. »Koja slučajnost! Je li to sve? Jeste li trebali

još nešto?«
»Da, želite li original natrag? Spomenuli ste da ćete imati izložbu pisama, a
meni više ne treba. Napravio sam kopiju.« Huldar je stavio nepotpisano
Þrösturovo pismo na stol i gurnuo ga prema ravnatelju koji se očajnički odmaknuo
kao da se boji da je radioaktivno.
»Ne. Ne, hvala. To pismo ne ide na našu izložbu. Jeste li normalni? Slobodno
ga zadržite. Bacite ga ili napravite štogod inače radite s dokazima za koje se
ispostavi da su nepotrebni. Pretpostavljam da nećemo uključiti ni njegovo
potpisano pismo.«
Huldar je slegnuo ramenima i privukao pismo sebi. »Kada je izložba?«
»Otvara se sljedeći tjedan. Sada postavljamo pisma, zajedno s fotokopijama
onih iz Amerike. Bit će vrlo zanimljivo. Barem za mlade ljude koji su ih napisali
prije deset godina. Svi su oni pozvani na otvorenje.«
»I Þröstur isto?« Freyjin je glas bio potpuno hladan. »Zar mu neće biti čudno
što nema njegovog pisma? Onog koje je potpisao?«
»On zapravo nije završio godinu kod nas. Pozvani su samo učenici koji su
kod nas bili i u drugom polugodištu, do kraja školske godine.« Ravnatelj je
prekrižio prste. Moto škole, obrazovanje svima, neovisno o njihovim
mogućnostima, očito je dopuštao iznimke.
Ton Freyjina glasa nije se ublažio. »Još samo nešto... kakve ste informacije
dobili o njemu iz njegove prijašnje škole? Jeste li kontaktirali s njima kada se
ispostavilo da s dječakom nije sve u redu?«
Ravnatelj je sada prstima oblikovao čvor. »Ne, nisam to učinio. I sada sam
jako zaposlen, a možete samo zamisliti kako je tek bilo prve godine kada sam
počeo raditi ovdje. Tada sam se još uhodavao u posao. Kada se ispostavilo da je
Þröstur... imao problema, kod nas je bio već gotovo tri mjeseca, tako da je bio naš
učenik, a time i naš problem. Nisam vidio razloga da se raspitujem o njemu u
njegovoj prijašnjoj školi, a i sumnjam da bi to uopće pomoglo.«
»Znači u početku niste primijetili ništa neobično kod njega? Ta prva tri
mjeseca?«
»Ne. Toliko nam je trebalo da shvatimo da nešto nije u redu s njim, da
problem nije samo privremen. Bio je nov i izrazito povučen.« Muškarac je naglo
prestao prevrtati prstima. Raspetljao ih je i postavio dlanove jedan do drugog na
stol ispred sebe, kao da je proučavao vlastite nokte. »Mislim da je sada vrijeme
da završimo. Već kasnim.«
»A njegovi roditelji? Kakvi su oni bili i što su oni mislili o svemu ovome?«
Činilo se da Freyja nije imala namjeru pustiti ravnatelja da ode. »Mora da ste
upoznali barem njegovu majku.«
»Naravno. Ali oca nikada. Žena je bila prilično bezlična, ako se dobro sjećam.
Nije mogla naći vremena da dođe na razgovor tijekom radnog vremena, a mi
39
 Knjige.Club Books

nemamo dovoljno sredstava da radimo prekovremeno. To ne funkcionira tako. Ali

jednom je ipak uspjela doći. No ni tada nije rekla mnogo i djelovala je kao da je
odustala od života. Osim tog jednog puta, sva je naša ostala komunikacija bila
putem e-maila.« Ravnatelj nije ponudio da im pročita poruke ili da ih ispiše. »Ali
uglavnom... Sada zaista moram ići.« Ustao je i stisnuo usne kao da im je time htio
dati do znanja da više neće odgovarati na pitanja.
Freyja i Huldar zahvalili su se i ustali, dok su njihove šalice s bljutavom
kavom ostale stajati na stolu, gotovo nedirnute. Kada je Fiuldar ponudio da ih
sami odnesu, ravnatelj im je odmahnuo i ostao sjediti. Nije izgledao kao da mu se
igdje žuri.
Djeca su istrčala na odmor kada su Freyja i Huldar izlazili. Buka je bila
zaglušna i nije imalo smisla pokušati razgovarati dok su prelazili preko školskog
igrališta.
»Što ti misliš?« pitao je Huldar kada su došli do parkirališta, gledajući u masu
djece na igralištu. Pogled inu je zapeo na nekoliko učenika koji su sami tumarali
igralištem, pretpostavivši da je i Þröstur bio takav.«
»Ne znam. Sada sam zabrinutija nego što sam bila kad sam pročitala pismo.
Ako se ravnatelj ispravno sjeća i ako je Þrösturu bio potreban psiholog i prije ove
depresivne epizode, onda je to zabrinjavajuće. Djeca ne idu na redovite razgovore
kod psihologa osim ako ne postoji neki ozbiljan problem. Mora da s
dječakom nešto nije bilo u redu. Ili s njegovom najbližom okolinom.«
»U toj mjeri da bi bilo moguće da su prijetnje stvarne? Ili nešto slično?«
Freyja je namrštila čelo, doimajući se da razmišlja. »Vjerojatno ne. Ali htjela
bih razgovarati s njim. Nakon što razgovaram sa Sólveig. Ona će mi vjerojatno
moći razjasniti neke stvari. Ali neću ti smjeti u detalje reći o čemu smo
razgovarale, samo okvirne zaključke.« Nasmiješila mu se prvi put nakon toliko
mnogo vremena da je zaboravio koliko lijep osmijeh ima. »Ako ćeš imati sreće.
Može se dogoditi da neću moći podijeliti s tobom ništa od toga što mi kaže.«
»U redu. Morat ću se pomiriti s time.« Huldar je gledao kako Freyja vadi
ključeve od automobila iz džepa. Primijetio je da, za razliku od većine drugih
žena, ne nosi torbu. Kada se njegove sestre nađu zajedno, torbe vise na svim
naslonima stolica ili leže po stolu. Najčešće su riječi koje se mogu čuti na
takvim okupljanjima: »Možeš li mi dodati torbu?« i obično su upućene Huldaru.
On je bio najmlađi u obitelji i zato su ga sestre gledale kao nekoga tko će im
zauvijek ispunjavati sve prohtjeve. Možda ga je Freyja toliko privlačila upravo
zato što je bila toliko drukčija od njegovih sestara. Radije bi ostao sam nego bio
u vezi s nekim poput njih. »Pokušat ću pronaći Þröstura. Imam dovoljno
informacija pomoću kojih mogu saznati njegov OIB, a nakon toga bi ga trebalo
biti jednostavno pronaći. Želiš li ga posjetiti sa mnom kad ga pronađem?«
Freyja je otvorila automobil ključem, a ne daljinskim upravljačem. Ta je
krntija vjerojatno potjecala iz vremena prije te tehnologije. »Naravno. Ne bih
htjela to propustiti. Ni u kojem slučaju. A u međuvremenu, provjeri ima li
40
 Knjige.Club Books

policijski dosje. To bi moglo biti zanimljivo štivo.« Bez daljnjeg objašnjenja, sjela
je u automobil i zalupila vratima.
Huldar ju je gledao dok je odlazila, a zatim je i sam sjeo u svoj automobil,
razmišljajući o njezinim riječima i ozbiljnom izrazu lica.

41
 Knjige.Club Books

6. poglavlje

ovi dan, nova oluja. Freyja je započela jutro tako da je izvela Molly u šetnju
N po zapuštenom dvorištu iza zgrade u kojoj je živjela. Stan je pripadao
njezinom bratu i Freyja je u početku planirala ondje ostati samo privremeno. Ali
sada je prošlo već gotovo godinu dana otkada se uselila i, s obzirom na to da
potraga za vlastitim stanom nije davala rezultate, činilo se sve izglednijim da će
ostati ovdje sve dok Baldur ne iziđe iz zatvora. Nakon što mu je nedavno
zatvorska kazna produljena za godinu dana, nije joj se žurilo sa selidbom. To je
imalo i dobrih i loših strana - bilo je dobro što se nije morala boriti za opstanak
na surovom tržištu nekretnina, ali loše što je morala nastaviti živjeti među ljudima
koji su bih na samom dnu društva i koji se nisu nimalo brinuli o održavanju
zajedničkog dvorišta ili zajedničkih prostorija. Imali su drugih prioriteta u životu,
poput toga gdje će nabaviti novi fiks ili zapravo bilo što drugo osim
uzimanja usisavača, sapuna i krpe u ruke.
Nedavno je na ulazu primijetila požutjeli papir na kojemu je bio raspored
čišćenja zajedničkih prostorija za nedefiniranu godinu koja je očito odavno prošla.
S obzirom na to da ju je taj nered zaista nervirao, Freyja je odlučila preuzeti
čišćenje na sebe one dane na koje je Baldurov stan bio označen na tom rasporedu.
Nadala se da će i ostali stanari slijediti njezin primjer. A možda će je zbog toga i
bolje prihvatiti, jer je inače uglavnom nisu ni pozdravljali i činilo joj se da bi je se
većina njih najradije riješila. No plan joj nije uspio. Dok je ona čistila, stanari su
izvirivali jedan za drugim da provjere što se događa. Na njihovim izrazima lica
moglo se vidjeti čuđenje, pa čak i šok ili sažaljenje kada su vidjeh usisavač. Nije
dobila nikakve bodove time, jer očito nitko od njih nije znao cijeniti uredan
hodnik. Usprkos tomu, ustrajala je u svojoj odluci.
Ako na proljeće krene čistiti dvorište, sustanari će vjerojatno izgubiti i ovo
malo poštovanja koje imaju prema njoj. Ali tada bi barem mogla biti sigurna da
će imati mali komad travnjaka samo za sebe. I za Molly. Ostali su stanari
uglavnom ostajali unutra tijekom dana. Mogla bi postaviti stol i stolice i ujutro
sjesti na sunce sa šalicom kave dok Molly traži najbolje mjesto na kojem će
obaviti nuždu. Kada bi okrenula leđa zgradi, mogla bi čak i zamisliti da živi u
nekim drugim, boljim okolnostima.
Ali ljeto je još bilo daleko, ako će ga ove godine uopće i biti, a u ovo doba
godine nikome ne bi ni palo na pamet pokušati sjediti vani sa šalicom kave u ruci.
Freyja je gotovo skočila od sreće kada je Molly konačno bila gotova pa je mogla

42
 Knjige.Club Books

krenuti na posao. Ondje je barem bilo toplo i kava je bila dobra. Prozori u
Baldurovu stanu nisu se mogli dobro zatvoriti, a aparat za kavu nije radio ukusnu
kavu. Da vrijeme nije bilo toliko loše, odavno bi već otišla u trgovinu kućanskim
uređajima i kupila novi. Kako će skupiti snagu koja joj je potrebna da dovede
svoj život u red ako ne može prevladati ni malo vjetra i snijega da bi dobila dobru
kavu?
Vrata Kuće za djecu otvorila su se i začuo se žamor koji je ubrzo utihnuo.
Čim je došla, Freyja je odlučila ugrabiti priliku i pokušati razgovarati sa
psihologinjom Sólveig, no ona je već bila zauzeta razgovorom s jednim djetetom.
Za razliku od nje, Freyja nije imala nikakvog posla osim nekoliko
manjih zadataka - čitanja analiza i izrade sažetaka tablica za godišnji izvještaj
Kuće za djecu. Nije joj se svidjelo što joj se Huldarova ponuda da pomogne
policiji činila kao dobitak na lutriji. On je bio posljednja osoba s kojom bi htjela
provoditi vrijeme, no i to je bilo bolje nego sjediti ovdje i buljiti u prazno. Trebalo
joj je nešto da je zaokupi, da joj da svrhu. Inače će joj život postati nepodnošljiv.
Čišćenje zajedničkih prostorija svaki drugi mjesec nije bilo dovoljno.
Uspjela je privući Sólveiginu pažnju upravo u trenutku kada je sjedala za stol.
Činjenica da je zaposlenica na pola radnog vremena imala veći i bolje opremljen
ured od Freyje dovoljno je govorila. Trudila se ponašati kao da je to ne smeta i
podsjetila se zbog čega je došla. »Mogu li te nešto pitati? Riječ je o dječaku koji
je bio tvoj pacijent prije desetak godina, a možda i prije.«
»Prije deset godina?« Sólveig se zamislila. Na čelu su joj se pojavile četiri
debele bore. Kao i inače, prosijeda joj je kosa bila zavezana u punđu. Osim toga,
ništa na njezinu izgledu nije upućivalo na ozbiljnost, upravo suprotno.
Svijetložuta košulja bila je pogrešno zakopčana, a smećkasti je džemper
nakrivljeno visio s njezinih širokih ramena. »Uh, pa to je bilo davno. Sumnjam da
ću se sjećati.« Zamahnuta je rukom, pokazujući Freyji da uđe. Začuo se zveket
narukvica na njezinim rukama. »Ali sjedni. Moram priznati da me zainteresiralo.«
Freyjina je košulja bila uredno zakopčana i odjeća joj nije bila nakrivljena.
Uz Sólveig se osjećala uštogljeno, kao i dok je čistila zajedničke prostorije zgrade
u kojoj je živjela. Kao da život shvaća preozbiljno i zbog toga propušta svu zabavu
koju on nudi. Psihologinja u njoj nije se mogla suzdržati a da se ne zapita je li to
istina. Možda je bilo vrijeme da se opusti. Ili ne. Njezini su prijašnji takvi pokušaji
obično završavali loše. Ipak, vrijeme je da si dopusti barem jednu avanturu.
Približava se vikend i odlučila je da joj ovaj put loše vrijeme neće pokvariti
raspoloženje i spriječiti izlazak s prijateljicama. Možda će i mamurna idući
dan otići u grad i kupiti novi aparat za kavu. Bio bi to prvi korak u pokušaju da
svoj život dovede u red. Uz šalicu dobre kave mogla bi se zavaliti na kauč, čekati
da glavobolja popusti i proučavati koji su kolegiji u ponudi na fakultetu najesen.
»Možda nisi čula, ali policija me molila da im pomognem u jednom prilično
neobičnom slučaju koji je povezan s tim dječakom.« Freyja joj je ispričala cijelu
priču i gledala kako joj bore postaju sve dublje. Sólveig očito nije znala da Freyja

43
 Knjige.Club Books

radi na tom slučaju, što znači da je nova ravnateljica to prešutjela. Freyju je

to pomalo iznenadilo, jer se o poslovima zaposlenika Kuće za djecu obično
otvoreno razgovaralo unutar ureda.
Možda njezine slučajeve više nisu smatrali dovoljno važnima da bi ih se
spomenulo. Samopouzdanje koje su joj podignuli planovi za vikend malo je opalo
i Freyja se trudila ne razmišljati o tome. »Ravnatelj je rekao da si ti postavila
dijagnozu Þrösturu, a činilo mu se da je dječak i prije toga bio tvoj pacijent, iako
nije imao podrobnije informacije o tome.«
»O, to je bilo toliko davno.« Sólveig je odmahnula glavom. Činilo se kao da
se svom snagom trudila sjetiti dječaka, stisnula je oči i iskrivila usta dok se
prisjećala prijašnjih pacijenata. »Ne, ne sjećam se tog Þröstura.« Iznenada se
nasmiješila. »Ali to znači da vjerojatno nije bilo ništa ozbiljno. Teže
slučajeve obično zapamtim, dok ove trivijalne, ako ih mogu tako nazvati, često
zaboravim. Čudno da još nisam upala u depresiju.« Žena se nasmijala i pokazala
zube koji su vidjeli svojih boljih dana, a osmijeh kao da je ostao nedorečen jer joj
nije dosegnuo oči.
Freyja joj je uzvratila jednako umjetnim osmijehom. »Jesu li ti škole u to
vrijeme slale mnogo djece?«
»Ovisi o tome što misliš pod mnogo.« Sólveig je izgledala prirodnije nakon
što se riješila tog neobičnog osmijeha, no ubrzo joj se lice pretjerano uozbiljilo.
Freyja je takvu prisilnu ozbiljnost nebrojeno mnogo puta primijetila tijekom
međusobnih razgovora svojih kolega i izluđivala ju je. Činilo joj se da to rade
nesvjesno, kao da bi naglasili koliko im je posao težak, a plaća niska.
Možda bi nekima od njih mogla predložiti da joj se pridruže ako odluči upisati
onaj kolegij o vrijednosnim papirima. »Naravno, previše je i ako postoji samo
jedno dijete koje ima problema.«
»Problema će uvijek biti.« Freyja nije htjela igrati tu igru. »Jesi li tada radila
s mnogo djece?«
Sólveig se nije obazirala na Freyjinu odrješitost. »Da, moglo bi se tako reći.
U svakom slučaju, bilo ih je previše da bih ih sve pamtila. Kao i tog Þröstura.«
Na licu joj se ponovno pojavio onaj umjetni osmijeh. »Imala sam vlastitu
ordinaciju, a uz to sam pružala psihološke usluge i u četiri osnovne škole. Ali u
školama sam postavljala samo primarnu dijagnozu djeci i tinejdžerima koji su
imali problema. Na terapiju sam ih morala uputiti negdje drugdje, obično u
Psihijatrijsku bolnicu za djecu i mladež. Tako da sam imala samo kratak kontakt
s njima. Zato me ne čudi da se ne sjećam tog dječaka.«
»Ali ako sam dobro razumjela, on je bio tvoj pacijent i prije. Ne samo kada je
imao četrnaest godina. Ne znam kada i koliko je tada bio star, ali ako je tako, onda
nisi samo postavila primarnu dijagnozu već si dulje vrijeme radila s njim.«

44
 Knjige.Club Books

»Nažalost, toga se uopće ne sjećam. Kako ja obično kažem, mora da starim.«

Ponovno je namjestila osmijeh, no nestao je kada je bilo jasno da joj Freyja neće
proturječiti. »Ali ako se sjetim nečega, javit ću ti.«
»Svakako.« Freyja se pripremila da ustane. »Ali mislim da će ti policija htjeti
postaviti neka pitanja o dječaku i o tom razdoblju u njegovom životu. Možda još
uvijek postoje izvješća iz tog vremena koja bi mogla potražiti, ili barem svoju
dijagnozu. Ne radiš li još uvijek za škole?«
»Da. Ali sumnjam da takvo izvješće postoji.« Prebrzo je odgovorila. »Mislim,
vrlo bi me iznenadilo da još postoji.«
»Zbilja?« Freyja je ostala sjediti. »Zar se uništavaju nakon određenog
vremena?«
»Ne.« Sólveig je utihnula i izbjegavala Freyjin ispitujući pogled. »Mislim, ne
znam.« Zbunila se, pokušavajući se izvući iz ove situacije. »Samo, deset je godina
jako mnogo vremena. A kamoli ako je riječ o nečemu što se dogodilo i prije toga.
Naravno, moguće je da izvješće o dječaku još uvijek postoji. Ali s obzirom na
količinu slučajeva kojima se bavimo, sumnjam. Samo sam to mislila. Sustav se
stalno mijenja, teško je pratiti.«
»Jasno.« Freyja je razmišljala treba li nastaviti ovaj razgovor ili se vratiti u
svoj ured. Da završi sve poslove koje je trebala obaviti i zatim da se ostatak dana
posveti surfanju po internetu. Možda bi mogla napraviti profil na Tinderu, kao
što ju je brat uvijek nagovarao. On je na taj način upoznao cijeli niz žena kojima
očito nije smetala činjenica da je bio iza rešetaka. Ako je njemu uspjelo iz zatvora,
trebalo bi i njoj koja je na slobodi. Koliko god to neobično zvučalo, njegov je
ljubavni život bio bogatiji od njezinog i možda je upravo Tinder razlog tomu. Ali
umjesto da ustane, Freyja je odlučila da neće tako lako odustati od Sólveig. Nije
joj mogla dopustiti da nastavi izmišljati ovakve gluposti. »Ma, zapravo mi nije
jasno. Kakve veze to sve ima s izvješćima? Ne bi li se ona trebala čuvati kao i
liječnički kartoni? To što je prošlo mnogo vremena i što se sustav arhiviranja
promijenio ne znači da su svi dokumenti iz tog razdoblja uništeni.«
»Ne, naravno. Samo nagađam. Naravno da dokumenti postoje negdje. Ali ne
znam gdje bi mogli biti. Nakon što predam svoje izvješće, zapravo ne znam što se
nakon toga događa s njim. Zar škola nema svoj primjerak?«
»Ravnatelj je rekao da nije dobio završno izvješće, već samo općeniti sažetak.
Ali nije li i to neobično? Škole ne bi trebale imati pravo uvida u zdravstvenu
dokumentaciju svojih učenika.«
»Naravno da ne. Vjerojatno je samo dobio sažetak o onome što je povezano
sa školom - ako je bilo potrebno postupati s dječakom na poseban način. Oprosti,
danas sam potpuno rastresena. Imala sam teško jutro.« Sólveig je udahnula i
ponovno namjestila umoran izraz lica, no Freyja ni ovaj put nije reagirala. »Žao
mi je što ne mogu pomoći.«

45
 Knjige.Club Books

»Možeš mi dati dopuštenje da pogledam taj sažetak. Ravnatelj je rekao da će

ga vjerojatno uspjeti pronaći. Pismeno dopuštenje bi bilo najbolje. Dok se ne
pronađu drugi dokumenti, i to će biti bolje nego ništa.«
Sólveig je ostala zatečena, iako se trudila to sakriti. Freyji se činilo kao da
bezuspješno pokušava pronaći ispriku da to ne učini. »Dobro, može.
Pretpostavljam da bi to trebalo biti u redu. Pripremit ću ti ovlaštenje. Ali htjela
bih se najprije prisjetiti tog slučaja da se ne dogodi da prekršim povjerljivost ili
nešto slično. Bi li ti odgovaralo da ga dobiješ krajem tjedna?«
Freyja je ustala. »To bi trebalo biti u redu. Pretpostavljam da će ti se policija
izravno obratiti zbog drugih dokumenata i izvješća. Ili će se raspitati u
Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mlade. Netko ondje mora znati kako funkcionira
arhiva i kako doći do dokumenata iz tog vremena. Doduše, policija vjerojatno
neće ni pogledati izvješće, vjerojatno će tebe tražiti da im ga pročitaš. Ili možda
mene.«
»Bilo kako bilo. Vidjet ćemo.« Ženine su narukvice zazveckale dok se
okretala prema računalu i stavljala krupne ruke na tipkovnicu. »Hvala što si mi
javila.«
Freyja je pogledala kroz prozor i ostala zatečena olujom koja je bjesnila vani.
Bio je to prilično dobar odraz njezinog trenutnog psihičkog stanja.

Freyja nije dobila nijednu poruku na Tinderu, osim jedne koju nije htjela ni
računati. Spojila se s jednim muškarcem, no kasnije se ispostavilo da taj navodni
tridesetogodišnjak zapravo ima devetnaest godina, što joj je kasnije priznao u
poruci. Pitao ju je traži li seks s mlađim muškarcem. On je bio apsolutno za
rezultate. Sólveig je, dakle, ipak bila u pravu - moguće je izgubiti stare
dokumente, čak i one u elektroničkom obliku.
Freyja je nervozno tapkala prstima po mišu. Kako da dođe do tih dokumenata?
Neugodna joj je misao pala na pamet; nerazumna i neutemeljena, no ipak
prodorna. Je li moguće da je Sólveig ušla u sustav nakon njihova razgovora i
izbrisala dokumente? Je li to isto napravila i s izvješćem koje je napisala, gdje god
je ono bilo arhivirano? Ne. Sigurno ne bi napravila tako nešto.
Freyja je stavila slušalice i nazvala informatičara Centra za socijalnu skrb
putem IP telefonskog sustava centra. Dok je čekala da se javi, gledala je njegovu
fotografiju koja joj se pojavila na ekranu. Fotografije su bile postavljene u sustav
u sklopu inicijative Centra da se zaposlenici međusobno bolje upoznaju iako
rade u različitim dijelovima grada i zemlje. Također su služile i tomu da tijekom
telefonskih razgovora podsjete ljude da razgovaraju sa stvarnom osobom, u nadi
da će u tom slučaju biti pristojniji. Kao da bi netko to mogao zaboraviti. Na ovoj
je službenoj fotografiji informatičar djelovao kao da ga je fotograf iznenadio. Ako
je imao profil na Tinderu, nadala se da ondje upotrebljava neku drugu sliku.

46
 Knjige.Club Books

»Jesi li ispraznila radnu površinu?« pitao ju je informatičar čim je prihvatio

poziv, kao da mu to pitanje već dugo leži na srcu.
»Jesam.« Slagala je bez imalo oklijevanja. »Kako funkcioniraju dokumenti
klijenata u našem sustavu? Može li ih netko izbrisati?«
»Da, moguće je. Ali zašto bi to itko učinio?« Muškarac je na trenutak utihnuo.
»Jesi li nešto slučajno izbrisala?«
»Ma ne. Samo sam tražila neke dokumente koji bi trebali biti ondje, ali izgleda
da su nestali.«
»Jesi li sigurna da su bili ondje?«
To je nimalo nije oraspoložilo. Umjesto da odbrusi dečkiću i objasni mu da
žene u tridesetima nisu toliko očajne, odlučila je samo izbrisati poruku. Sama si
je bila kriva što najpoželjniji neženje na Islandu ne čekaju u redu na nju. Profil
koji je izradila nije se ni po čemu isticao - tekst je više-manje kopirala od jedne
druge žene koju je smatrala rječitom, a fotografiju je uzela s poslovnog intraneta.
Kamera na mobitelu joj se pokvarila, a i memorija joj je bila puna. Sve su je
nevolje u životu snašle.
U tom joj se trenutku na mobitelu prikazala obavijest da je netko označio da
mu se sviđa njezina fotografija. To joj je malo podignulo raspoloženje sve dok
nije vidjela o kome je riječ. Bio je to Huldar. Kako se kvragu to dogodilo? Zašto
se nije sjetila provjeriti ima li i on profil na Tinderu prije nego što se registrirala?
Mogla je pretpostaviti da bi mogao biti ondje. Freyja je uzdahnula. Kakve je sreće,
on će sigurno biti i prvi muškarac na kojeg će naletjeti kada iziđe s prijateljicama
za vikend. Iznervirana pomisli na njihov ponovni susret, izbrisala je profil i
isključila internet. Kad bi barem mogla isključiti i računalo.
No odoljela je iskušenju i samo nastavila ljutito razmišljati gledajući u ekran,
u potrazi za nečime što bi joj zaokupilo misli, ali joj ne bi podignulo krvni tlak ili
povećalo nervozu. No ništa joj nije padalo na pamet. Fotografija krajolika koju je
postavila kao pozadinu na radnoj površini računala gotovo se i nije vidjela od
raznih datoteka koje je rasporedila po njoj, usprkos preporuci informatičara da to
ne čini. Od tih datoteka ionako ne bi imala nikakve koristi, jer su svi ti slučajevi
već odavno bili završeni. Sada je imala izbor između nastavljanja surfanja po
internetu i osvježavanja jednih te istih stranica u nadi da će se na njima pojaviti
neki novi sadržaj, ili gledanja u ekran i razmišljanja o tome zašto joj je sve u
životu pošlo po zlu. Treća je opcija bila da pokuša dokučiti neobično Sólveigino
ponašanje.
Izbor je pao na potonje i bez imalo razmišljanja ima li ovlaštenje za to ili ne,
Freyja je ušla u intranet Centra za socijalnu skrb. Najprije je odlučila potražiti
Þrösturov OIB. Nije znala je li ondje moguće pronaći izvješća školskih psihologa,
ali vrijedilo je pokušati.
Ako su njezine sumnje o dječaku bile utemeljene, vjerojatno je nastavio
terapiju pa bi onda trebao biti u njihovom sustavu. Bila je svjesna činjenice da se

47
 Knjige.Club Books

sve pretrage u dokumentacijskom sustavu bilježe i da zato može očekivati da će

njezini nadređeni htjeti znati zašto je tražila prastare informacije o dječaku koji
nije bio njezin pacijent. To je nije brinulo - biti na dnu hijerarhijske ljestvice imalo
je i svojih prednosti. Niže od toga ne može pasti. Uostalom, uvijek je mogla kao
ispriku iskoristiti policijsku istragu. Nitko ne mora znati da nitko od nje nije tražio
da pogleda izvješća. Ako je dovoljno dobro poznavala Huldara, on će je sigurno
podržati.
Iznenada je požalila što je izbrisala profil na Tinderu, umjesto da je samo
označila da joj se sviđa Huldarova profilna slika i poslala mu pristojnu poruku da
nije zainteresirana. Ali sada je bilo prekasno.
Nakon što je upisala OIB, odmah se prikazalo Þrösturovo ime i datum kada
je njegov slučaj prvi put zabilježen u sustavu. Taj je datum odgovarao
ravnateljevim tvrdnjama - prosinac 2005., odnosno dječakovo prvo polugodište u
toj školi. Ali Freyja je podignula obrve kada je pročitala sljedeći unos, isprva
pretpostavljajući da se radi o pogrešci. Slučaj je bio iz 2000. godine, ali ondje nije
bila riječ o Þrösturu Agnesarsonu, već o Þrösturu Jónssonu. Međutim, kada je
usporedila OIB-e, primijetila je da su isti. Negdje između ta dva unosa dječak je
prestao upotrebljavati svoj patronim i zamijenio ga matronimom.
Dakle, ravnatelj je bio u pravu - Þröstur je u sustav ušao već u siječnju 2000.,
kada je imao osam godina. Bilo bi zanimljivo saznati je li dječak i tada bio
Sólveigin pacijent. Freyja je znatiželjno pokušala pronaći popis unosa u bazi koji
sadrže Þrösturov OIB, no ostala je razočarana kada joj pretraga nije davala
nikakve
»Mislim da su trebali biti. OIB pacijenta je u sustavu, vidi se da je povezan s
dva slučaja, ali nema nikakvih dokumenata. Ni jednog jedinog. Nije li to čudno?«
»Da. Valjda. Osim ako nikada nisu ni bili u sustavu.«
»Mislim da su trebali biti.« Freyja je na trenutak utihnula, a zatim dodala.
»Možeš li mi možda provjeriti jesu li prije bili u sustavu? Recimo, jučer?«
»Jučer?«
»Da, na primjer. Ili prošli tjedan. Ili prošlu godinu. Nije bitno. Ali jučer bi
bilo najbolje.« Dala mu je Þrösturov OIB.
»U redu, provjerit ću. Pričekaj.«
Freyja se začudila koliko ga je bilo jednostavno nagovoriti da joj pomogne.
»Hvala, dužna sam ti.«
»Nije problem. Ja sam informatičar. Ispunjavanje neobičnih molbi i
odgovaranje na glupa pitanja u opisu su mi posla.«
Freyja je prešutjela i nastavila čekati. Za osvetu je promatrala sve datoteke na
svojoj radnoj površini, zadovoljna što ih nije izbrisala. I male trivijalne pobjede
ponekad se mogu činiti velikima.
»Ne, ni jučer nije bilo ničega ondje. Želiš li da provjerim i prije toga?«

48
 Knjige.Club Books

»Ne treba, u redu je. Hvala.« Očito je pogrešno procijenila Sólveig. No ipak
je bilo nešto sumnjivo u svemu tome. Imala je osjećaj da nešto nije u redu.

49
 Knjige.Club Books

7. poglavlje

a prozorskoj dasci u dnevnoj sobi bile su poredane male posude za cvijeće

N od jeftine plastike. I prije nego što je provirila u njih, Æsa se prestala nadati
da će ikoju sjemenku uspjeti zavarati da je stiglo proljeće. Tako je i bilo. U
posudama se nije moglo vidjeti ništa osim smeđe zemlje. No možda je tako bilo i
bolje - ako sjemenke odluče proklijati, neće znati što da učini s njima nakon što
prerastu plastične posudice. Doduše, bit će još gore ako uvenu u zemlji i nikada
ni ne ugledaju svjetlo dana. Æsa. nije znala gotovo ništa o uzgoju bilja.
Zainteresiralo ju je kada je čula kako dvije kolegice s posla zaneseno pričaju
o tome koliko su novca uštedjele same uzgajajući ljetno cvijeće i bez imalo
razmišljanja odlučila slijediti njihov primjer odmah nakon Nove godine.
Vjerojatno je i mukotrpna zima imala nešto u tome - nakon mjeseci mraka i
hladnoće, pomisao na maćuhice i nevene bila joj je veoma privlačna. Prošle si
godine nije mogla priuštiti cvijeće koje bi joj razvedrilo vrt u dugim
ljetnim danima. Ali sada se ispostavilo da je prijašnjih godina nepotrebno trošila
novac na to. Nije htjela ni razmišljati o tome koliko je skupo plaćala već izraslo
cvijeće u lipnju.
Æsa je pokucala na veliki prozor, zatim odškrinula mali i dozvala dvoje djece
koja su se igrala vani. »Dođite unutra. Večera je spremna.« Okrenula su se i
pogledala ju, umotana u kape, rukavice i šalove. Ono malo što im se vidjelo od
obraza bilo je rumeno poput jabuka. Između njih je bila nakupina snijega,
vjerojatno snjegović kojeg su pokušavali napraviti. Ili barem njegovi začeci.
»Dođite. Večera će se ohladiti.« Æsa je dodala ovo posljednje u slučaju da netko
od susjeda sluša. Kao ni većinu ostalih dana, ni danas za večeru nije bilo ništa
toplo. Osim ako se prepečeni tost nije smatrao toplim obrokom. Nije imalo smisla
pripremati išta ambiciozno - djeca to ionako ne bi cijenila, a osim toga, već su
dobivala topli obrok za ručak u vrtiću. Za večeru su najviše voljeli kruh, skyr i
hladnu jetrenu kobasicu, pa zašto mijenjati navike koje su im svima odgovarale?
Bilo joj je dosta života prema tuđim pravilima koje je morala slijediti svih onih
godina koje je provela s Þorvaldurom, čovjekom koji je imao svoje mišljenje o
svemu što se odnosilo na nju ili na djecu i to je mišljenje obično bilo suprotno od
njezina. Mora da sada uživa u samostalnom životu u kojemu je uvijek sve po
njegovom.
Karlotta i Daði polagano su se probijali kroz snijeg koji je prekrio maleno
dvorište. Ruke su im se njihale uz tijelo, dok su im rukavice postajale sve teže od
snijega. Ušli su kroz vrata dnevne sobe koja je imala izlaz na dvorište koje je
50
 Knjige.Club Books

pripadalo stanu. To je dvorište bilo razlog zašto je Æsa odlučila kupiti taj stan,
iako je bio skuplji nego što si je mogla priuštiti. Njezina plaća nije bila nešto čime
bi se mogla hvaliti, a otkada je postala samohrana majka, nije mogla ni raditi
prekovremeno. Bilo bi pametnije da je kupila stan na prvom ili drugom katu, ne
samo iz financijskih razloga, već i zbog straha da bi u prizemlju netko
mogao razbiti prozor i provaliti unutra. Otkada se preselila ovdje s djecom, uopće
se nije usudila spavati s otvorenim prozorom, iako je voljela svjež zrak. Pokušala
je nekoliko puta, ali nije mogla zaspati. Svaki put kada bi zatvorila oči, pred
sobom bi vidjela ruku koja pokušava ući. Takve joj misli nisu padale na
pamet kada je uživala u dvorištu. Jedino o čemu bi tada razmišljala bili su Karlotta
i Daði koji se igraju vani u svom vlastitom dvorištu, gdje ih može imati na oku.
Kada je otvorila vrata djeci, osjetila je kako ju obuzima hladnoća. Otirač
ispred ulaza ubrzo se napunio snijegom nakon što su ga djeca istresla sa svoje
odjeće. Zahvaljujući njihovim nespretnim pokretima, mnogo ga je završilo i na
parketu, no Æsa nije dopustila da je to uzruja dok im je pomagala da otkopčaju
jakne te skinu šalove i čizme. Prije bi Þorvaldur stajao do nje i gunđao o lokvama
vode na podu. Ali ne bi ponudio pomoć.
To ju je podsjetilo da ju je Þorvaldur zvao ranije danas. I to pet puta, tako da
mora da je bilo nešto važno. S obzirom na to da je bila na poslu, nije ni pomislila
javiti se jer telefonski razgovori s njim gotovo nikad ne završe u pozitivnom tonu.
Ne bi mogla podnijeti da njezini kolege svjedoče njihovom lošem odnosu - lakše
joj je sama se nositi s time. Bilo joj je vrlo važno što drugi misle o njezinu životu
i voljela je ostavljati dobar dojam. »Idite oprati ruke i onda dođite za stol.« Æsa
je počela vješati mokru odjeću na vješalice u hodniku. Pomaknula je cipele koje
su stajale na podu kako snijeg ne bi kapao na njih. Čula je kako iz kuhinje zvoni
telefon dok je pokušavala pronaći mjesto za posljednji komad odjeće. Bila je to
kapa s logotipom kluba Manchester United koju je Þorvaldur poklonio Daðiju
kada se vratio s konferencije u Velikoj Britaniji, mjesec dana prije nego što mu je
obznanila da želi razvod. Kapa je već bila izlizana i iznošena, ali Daði nije htio
nositi nijednu drugu.
»Mama! Zvoni ti telefon! Možda je tata!« Daðijev je glas zvučao napeto, ali
nije mogla procijeniti je li to zbog uzbuđenja što otac želi razgovarati s njima ili
zbog straha što će morati slušati još jednu njihovu svađu. Odnosno samo jednu
stranu svađe, jer ni Daði ni Karlotta nisu mogli čuti Þorvaldurovu stranu. Što je
bilo i bolje. Sirota su djeca imala već dovoljno briga i bez toga.
»Nemoj se javiti!« Æsa je bacila kapu na kapuljaču najbliže jakne. Zatim je
požurila u kuhinju da spriječi Daðija ili Karlottu da se jave na telefon. Ali bilo je
prekasno. Kada je došla, Daði je već držao telefon na uhu, s prestrašenim izrazom
lica kao da je Parlament donio zakon kojim se iz kalendara ukida njegov rođendan.
»Daj mi telefon. Daj mi telefon, Daði. Odmah!« Požalila je što je podignula glas
čim je vidjela da je time samo još više uzrujala sina. Pružio joj je telefon.

51
 Knjige.Club Books

»Upravo idemo večerati, Valdi. Može li ovo pričekati?« Æsa se trudila

zvučati pristojno. Dječje su oči bile uperene u nju. Stajala su jedno uz drugo i
gledala ju, ne pokazujući ni najmanju namjeru da sjednu, iako je oskudna večera
već bila na stolu. Zbog tog je pritiska Þorvaldura slučajno oslovila imenom od
milja kojim ga je zvala dok su bili zajedno, usprkos svojoj odluci da će ga nakon
razvoda oslovljavati isključivo s Þorvaldur, ne samo u razgovoru već i u svojoj
glavi. Ne smije si dopustiti da joj se ponovno omakne.
»Da si mi se javila kad sam te zvao ranije danas, ne bih te morao ponovno
zvati.« Þorvaldur si je mogao priuštiti grublji ton s obzirom na to da ga djeca nisu
mogla čuti. Doduše, Æsa nije bila sigurna da bi se suzdržavao čak i da su djeca u
blizini. Ni prije nije imao običaj to raditi. Nasreću, činilo se da nije primijetio da
ga je oslovila imenom od milja. Posljednje što je htjela jest da pomisli da još
uvijek gaji neke osjećaje prema njemu.
»Bila sam na poslu. Znaš da ne volim obavljati privatne telefonske razgovore
tijekom radnog vremena.«
»Sigurno nisi tek sada došla kući?« Sarkastičan ton bio joj je dobro poznat.
Nije mu htjela pružiti to zadovoljstvo da objašnjava što je sve morala napraviti
nakon posla: juriti u vrtić da bi izbjegla prodike o tome kako kasni po djecu,
polagano se probijati s njima kroz gužvu u trgovini nakon što je pokupovala sve
najjeftinije namirnice, voziti kući, uvesti djecu i odnijeti vrećice iz trgovine u
kuću, skinuti kapute i cipele djeci, pospremiti kupljenu hranu, dati djeci nešto za
piti, ponovno im obući cipele i kapute, izvesti ih u vrt, ubaciti prljavu odjeću u
perilicu za rublje i spremiti nešto za večeru. Nije imala ni minutu vremena da
odgovori na njegov poziv. No priča o tome kako se teško nosi sa svakodnevnim
obvezama sigurno bi ga razveselila, pa je odlučila da je bolje šutjeti. »Što želiš,
Þorvaldure? Spremamo se večerati.«
»Što želim? Samo me zanima jeste li dobro. Ne ti, doduše. Za tebe mi je
svejedno. Ali Karlotta i Daði. Jesu li oni dobro?«
Æsa je odjednom shvatila da Þorvaldur zvuči drukčije nego inače. Zvučao je
zabrinuto, a Æsa se nije sjećala kada je zadnji put bio zabrinut oko ičega.
Odjednom joj više nije bilo svejedno. »Kako to misliš? Naravno da su dobro.
Zašto pitaš? Je li se nešto dogodilo?«
»Ne. Ništa. Samo sam htio znati jesu li dobro.« Þorvaldur je na trenutak
utihnuo, a zatim nastavio molećivim glasom koji je bio potpuno nekarakterističan
za njega. »Čuvaj ih.«
»Što se dogodilo, Þorvaldure? Reci mi.« Trebala je pažljivije birati riječi i
ton. Karlotta i Daði velikim su očima prestrašeno gledali u nju. Pokušala je smiriti
situaciju tako da doda nešto uobičajenim tonom. »Sve je u redu. Dobro su.«
»Dobro ih čuvaj. Obećaj mi.« Što se dogodilo starom Þorvalduru?
Arogantnom muškarcu koji je volio naređivati uzduž i poprijeko i nikad ne bi ni
pomislio moliti nekoga nešto.

52
 Knjige.Club Books

»Uvijek to radim. Ne trebam ti to obećavati.« Æsa je okrenula leđa djeci,

brzim koracima izišla iz kuhinje i prošaptala na telefon tako da ne čuju. »O čemu
se radi? Hoće li im netko nauditi?« Najprije je pomislila da je Þorvalduru prijetio
netko od brojnih kriminalaca koje je stavio iza rešetaka. »Ako je tako, moraš mi
reći.« Sada je bio njezin red da koristi molećiv glas. Tako se njihov odnos
ponovno vratio u ravnotežu.
»Nemam ti ništa reći.« Þorvaldur je pokušao zvučati kao da je sve u redu, ali
mu nije uspijevalo. »Ništa. Samo im reci da ne pričaju s nepoznatim ljudima i da
ne idu nikuda s njima.« Utihnuo je, a zatim se vratila njegova uobičajena
arogantnost. »I javi mi se sljedeći put kad zovem. Nije kao da ti je posao toliko
važan da ne možeš odvojiti dvije minute za razgovor sa mnom.« Poklopio je.

Večerali su u tišini. Æsa je odmah na početku prekinula svaki pokušaj djece da

saznaju zašto je njihov otac zvao, a kako nisu mogli razmišljati ni o čemu
drugome, nije im preostalo mnogo tema za razgovor. S obzirom na to da je i ona
sama bila zabrinuta, nikako nije uspjela popraviti ozračje. Kao i inače kada
bi Karlotta i Daði bili nemirni, apetit im je patio i morala ih je dugo nagovarati da
isprazne tanjure. Bili su prirodno mršavi od rođenja, nikada nisu imali ni punašne
obraze poput većine druge djece i zato si nisu mogli priuštiti da preskoče obrok.
Kao i Þorvaldur. Fizički su bili toliko nalik svom ocu, i da nije bilo njihovih
osobnosti, lako bi se moglo pomisliti da ih je stvorio sam. Imali su blagu narav,
bih su mirni i rijetko kad bi se naljutili i to je bilo ono što ih je razlikovalo od
njega. No tko zna, možda je i on bio dobro dijete?
»Laku noć.« Æsa je stajala na vratima sobe i dosegnula prekidač za svjetlo.
Na malom noćnom ormariću između dječjih kreveta bila je stolna svjetiljka u koju
je stavila crvenu žarulju kako bi djeca mogla zaspati uz blagu svjetlost. Crvenkasti
je sjaj sada osvjetljivao lica koja su provirivala ispod popluna i velike su oči
gledale ravno u nju. »Laku noć, mama. Obećavamo da nećemo ulaziti u auto sa
zločestim stričekima.« Karlotta joj se slabašno nasmiješila. »I Daði isto.«
Æsa je uzvratila osmijeh i shvatila da je pogriješila upozorivši djecu na to
prije spavanja. Neće je iznenaditi ako ih usred noći probude noćne more. No bit
će vrijedno toga, ako su ozbiljno shvatili njezin govor. »Nisu samo stričeki
zločesti, sunce. Ima i zločestih teta. Zapamtite to.« Æsa nije spomenula da su
vjerojatnosti da im žena naudi mnogo manje nego da im naudi zli muškarac iz
njihove mašte. Trebaju se čuvati svih zlih muškaraca i žena. »I ne vidi se uvijek
na njima da su zločesti.« Kada su ovo čuli, oči na malim rumenim licima još su
se više otvorile. »Ali dosta o tome. Laku noć.« Ostavila je vrata pritvorenima.
Kada je bila prilično sigurna da su djeca zaspala, uzela je mobitel i nazvala
Þorvaldura. Mora joj reći o čemu je zapravo riječ. Bilo bi to pošteno od njega. Ali
nije se javljao; moguće da joj se osvećuje za to što mu se ona prije nije htjela
javiti. Njezini ponovljeni pozivi nisu dali nikakvih rezultata. Legla je u krevet s

53
 Knjige.Club Books

jednakom nesigurnošću s kojom ju je Þorvaldur ostavio kada je poklopio

slušalicu.
Nije uopće uspjela zaspati i, što je postajala umornijom i češće se okretala u
krevetu, to ju je obuzimala veća zabrinutost. Dva je puta ustala da se uvjeri da su
prozori čvrsto zatvoreni i zaključani. Drugi je put vidjela nepoznati automobil koji
je bio parkiran ispred kuće. Nije bio ondje kada je ustala prije pola sata. U mraku
se činio crnim ili tamnoplavim, jedan od onih modela koji su neraspoznatljivi
osobama koje automobili ne zanimaju.
Kada bi ga trebala opisati, rekla bi da je nalik automobilima s dječjih crteža.
Četiri kotača, četvero vrata, prtljažnik i hauba. No njezin strah i zabrinutost nisu
se povećali zbog boje ili oblika automobila, već zbog toga što joj se kroz mrak
činilo da netko sjedi na vozačevu mjestu. Ali nije mogla biti sigurna. No to je bilo
dovoljno da joj razbukta maštu i kada je napokon zaspala, bila je uvjerena da je ta
osoba promatrala njezin prozor. Ili još gore, prozor Karlottine i Daðijeve sobe.
Kada se kasnije te noći probudila i treći put pogledala van, automobila više
nije bilo.

54
 Knjige.Club Books

8. poglavlje

va muškarca sumnjiva izgleda spuštala su se niza stube u ulici Hverfisgata.

D Jedan je djelovao posramljeno, odjeven u zgužvano odijelo koje je očito
imao na sebi i jučer, dok je drugi bio u svakodnevnoj odjeći koja je vidjela boljih
dana. Nijedan od njih nije bio prikladno odjeven za snijeg koji je padao i
snažno su stiskali tanke jakne oko sebe dok su izlazili na hladnoću. Iz vremena
koje je proveo u temeljnoj policiji Huldar je znao da se u ovo vrijeme otpuštaju
pritvorenici koji su noć proveli iza rešetaka. Iako nije prepoznao nijednog od njih,
pretpostavio je da je onaj u prljavim trapericama već otprije dobro poznat
policiji, dok je muškarac u finijoj odjeći jedan od onih koji su prvi put uhićeni i
kojima će to iskustvo poslužiti da se uozbilje i ubuduće smanje unos alkohola.
Barem je izgledao kao da mu nije svejedno jer je zabrinuto pogledavao svjedoči
li ovom njegovom neslavnom trenutku netko koga poznaje. Za razliku od
njega, drugi se muškarac doimao kao da ga nije briga. Čak je i zastao na stubama
da izvadi cigaretu iz džepa i zapali je.
Zatim su obojica nestala u snijegu koji je gusto padao.
Huldar je ugasio svoju cigaretu i požurio unutra. Nije trebao pitati zaštitara u
predvorju da ga usmjeri, već mu je samo kimnuo glavom i nastavio unutra.
Muškarac s kojim se trebao naći, Guðmundur Lárusson, još je uvijek bio u istom
uredu kao i kad je Huldar počeo raditi u policiji, a činilo se da će ondje sjediti sve
dok ne ode u mirovinu. Što vjerojatno neće trebati dugo čekati. Huldar je iz
pristojnosti pokucao na vrata, iako su bila otvorena. »Smetam li?«
Iznenadio se kada je Guðmundur podignuo pogled. Ostario je. Kroz rijetku
sijedu kosu nazirao se sjaj tjemena, dok mu je lice bilo prekriveno svijetlosmeđim
pjegama. Guste tamne obrve koje su prije bile zaštitni znak njegova lica, sada su
izgubile svu boju i prorijedile se.
»Ma koji vrag! Huldar! Naravno da ne smetaš. Uđi.« Muškarac se naslonio u
stolici i stavio olovku na stol.
»Svaki put izgledaš sve mlađe.« Huldar se nasmiješio svojem bivšem šefu i
sjeo.
»Ma, glupost. Ali ne mogu reći isto za tebe. Zar tako loše postupaju s vama u
Uredu načelnika?«
»Da, strašno je.« Huldar se osmjehnuo. »Na kraju ćemo završiti kao vršnjaci.«

55
 Knjige.Club Books

Guðmundur se glasno nasmijao. »Je li ovo prijateljski posjet? Trebam li te

ponuditi kavom? Ili si ovdje policijskim poslom? U tom slučaju možeš sam otići
po nju.«
»Policijskim poslom. I iako me ovdje nije bilo godinama, sjećam se koliko je
kava loša. Tako da ne trebaš brinuti.«
»Brine me mnogo stvari, ali želiš li ti kavu ili ne, svakako nije jedna od njih.«
Guðmundur se dlanovima uhvatio za stražnji dio vrata i nastavio. »Ali izvoli.
Kako ti mogu pomoći?«
»Dakle.« Huldar nije bio oduševljen što mora ponovno pričati priču o
vremenskoj kapsuli i razlozima policijske istrage, no ipak je odradio to na brzinu.
Dok je govorio, Guðmunurove su se sijede obrve sve više podizale, a oči sjajile.
Huldar nije bio siguran je li to posljedica njegovog zanimanja za priču ili je samo
bio iznenađen kakvim se trivijalnim slučajevima mora baviti. Huldar se nadao da
nije potonje. »... i primijetio sam da iako Þröstur nema policijski dosje, čini se da
je imao nekih okršaja sa zakonom kada je bio maloljetnik. Nešto iz 2000. godine,
kada je imao samo osam godina, što je pomalo čudno. Barem mi se čini da je
tako prema unosu u našu bazu podataka koju ne mogu otvoriti. Pretpostavljam da
je to isti dječak, iako je tada upotrebljavao patronim, a ne matronim kao sada. Ali
OIB je isti. Nikad mi dosada nije bio odbijen pristup, pa pretpostavljam da moram
imati posebno ovlaštenje da pristupim njegovim dokumentima, možda zato što je
u to vrijeme bio maloljetan. A za to bi vjerojatno morao obaviti bezbrojno mnogo
papirologije i bogzna što još. Zato sam te htio zamoliti ako bi mi mogao pogledati
njegov profil u bazi podataka, da mi uštediš vrijeme. S obzirom na to da si na
višem položaju od mene, ti bi trebao imati pristup iako ga ja nemam.«
Molba zapravo nije bila toliko bezazlena koliko se činila, jer su neki policijski
službenici nedavno dovedeni pred sud zbog sumnje da su pretraživali bazu
podataka Ureda načelnika policije bez opravdanog razloga. Iako su na kraju bih
oslobođeni optužbi, nakon tog sudskog procesa policijski službenici nisu rado
upotrebljavali bazu, osim ako im to nije bilo nužno.
Guðmundur je zamišljeno kimnuo glavom. »Mogao si to i sam napraviti da te
nisu smijenili.«
»To mi je potpuno jasno. Ali što je tu je. Zapravo mi je sasvim dobro sada,
osim kada iskrsnu ovakve situacije. Onda mi malo nedostaje prijašnji posao. Ali
samo mrvicu.« Huldar se nadao da je djelovao kao da to zaista misli.
Njegov je stari kolega slegnuo ramenima. »Nadam se da se nećeš uvrijediti,
ali bio sam pomalo iznenađen kad sam čuo da su te unaprijedili. Tako da me nije
iznenadilo da su te ubrzo i smijenili. Doduše, nisam mislio da ćeš baš toliko kratko
potrajati. Znaš da si oborio islandski rekord? Gotovo sigurno i europski, ako ne
čak i svjetski. Svaka čast.« Osmijeh je nestao s umornog lica. »Ali najgore mi je
bilo kako su neki stari gadovi likovali zbog toga. Ljudi s kojima si radio dok si
bio ovdje. Ja nisam bio jedan od njih.«

56
 Knjige.Club Books

»Ne bih to ni pomislio.« Iako Huldar nije bio dobar šef, znao je odlično
procijeniti ljude. Nije morao ni čuti imena onih koji su likovali nad njegovom
sudbinom da bi znao o kome je riječ. »Uglavnom, što kažeš na to da mi pogledaš
to u bazu?«
Guðmunur je utihnuo i nagnuo glavu dok je razmišljao. »Znaš da se sve
pretrage bilježe? Što da kažem ako me netko pita zašto sam gledao tako stare
podatke?«
»Slobodno reci istinu. Da sam te ja zamolio za pomoć na slučaju na kojem
radim. Svi su na mojem odjelu vrlo zauzeti i nitko na višem položaju nije imao
vremena baviti se ovime. Što je više-manje i istina. Osim što ih zapravo nisam ni
pitao. Ali sigurno ne bi imali vremena.«
»Zauzeti su zbog onog slučaja s amputiranim šakama?«
»Da.« Huldar se pokušavao namjestiti u neudobnoj, prastaroj stolici.
Guðmundur nije bio jedan od onih koji bi tražili novi namještaj u uredu. A očito
se nije obazirao ni na to da su nedavno uvedene nove policijske košulje. »Zar svi
to znaju?«
»U kafeteriji svi pričaju o tome.«
»Razumljivo je da se pročulo.« Huldar je uzdahnuo. Neće proći dugo a da i
mediji ne saznaju za taj slučaj. Što je bilo i dobro i loše. Loše za Erlu koja će u
medijima biti predstavljena kao nesposobna istražiteljica, osim ako ne uspije
riješiti slučaj u sljedećih nekoliko dana. Dobro jer bi vijesti o slučaju
mogle potaknuti nekoga da dojavi informacije o vlasniku amputiranih šaka.
Možda bi trebali poslati poruku javnosti da im se obrate u slučaju da znaju da je
netko nestao. »Ali s obzirom na to da je slučaj već procurio, nitko neće sumnjati
da smo zatrpani poslom. Ako će te netko pitati da se opravdavaš. U slučaju da mi
želiš napraviti ovu uslugu, naravno.«
»Nismo li uvijek stajali zajedno? Nas dvojica protiv ostalih?« Guðmundur se
kratko nasmijao, iako se nije činilo da ga situacija imalo zabavlja. »Ne vidim kako
bi to ikome moglo naškoditi. Ali neću ti ništa ispisivati. Morat ćeš sam pročitati
s ekrana.«
Huldaru je to bilo dovoljno. Pročitao je Þrösturov OIB i gledao kako ga
Guðmundur pažljivo upisuje. Na ekranu se prikazalo ime, ali nisu bih dostupni
nikakvi dokumenti, kao ni išta drugo što bi Huldaru moglo biti korisno. Umjesto
toga pisalo je »No access«, ista fraza koja se prikazala i na Huldarovu ekranu kada
je pokušao pristupiti dokumentima. »Pokušaj ponovno.« Rezultat je bio isti.
Huldar se razočarano uspravio. »To je ista poruka koja se i meni prikazivala.«
»Čudno. To mi se još nikada nije dogodilo. »Provjerio si policijski registar,
zar ne?«
Policijski je registar sadržavao općenite informacije o slučajevima koji su
prijavljeni policiji, no često je bio kritiziran jer su ponekad u njemu bih navedeni
i osjetljivi podaci, a razina zaštite pristupa nije bila zadovoljavajuća. Za razliku

57
 Knjige.Club Books

od policijske baze podataka, nije bilo pisanih pravila za upotrebu registra,

pretraživanja se nisu bilježila, a koje je podatke bilo moguće pronaći ondje,
ovisilo je o pukoj slučajnosti, kao i o tome kako se slučaj naknadno razvijao.
Ondje se nisu nalazila samo imena počinitelja, već i svjedoka i bilo koga drugoga
tko je na neki način povezan sa slučajem. Ništa se nikad nije brisalo. U registru je
sada bilo više od tristo tisuća pojedinaca, od kojih su mnogi već bih i
pokojni. Huldar je tražio Þrösturovo ime i u tom registru, ali nije dobio nijedan
rezultat. Činilo se da je Freyjina pretpostavka o tome da mladić ima policijski
dosje očito bila pogrešna. »Ondje nisam ništa pronašao. Možda ipak uopće nije u
našem sustavu?«
»Nemoguće. Onda bi pisalo nema podataka. Čim se da je poznat policiji, ali
iz nekog razloga njegovi podaci nisu dostupni. Možda se to dogodilo kada su se
dokumenti premještali. Sustavi su se nadograđivali nekoliko puta otkada je
Þröstur postao punoljetan.«
»Što to znači? Da su podaci jednostavno nestali?«
Guðmundur se namrštio dok je pokušavao tražiti samo prema imenu Þröstur,
ali rezultati su bili isti. »Ti bi dokumenti trebali postojati negdje u fizičkom
obliku. Samo ih treba potražiti. Ali za to moraš ispuniti određene obrasce. Nitko
ovdje nema tolike ovlasti da bi mogao samo ušetati u arhivu i pretraživati
dokumente koji su ondje pohranjeni. Barem ih ja nemam.« Naslonio se unatrag
na stolici i nezadovoljno se namrštio. Time je ponovno nalikovao na mlađeg sebe.
»Nešto ovdje nije kako treba. Pitam se je li moguće da je to namjerno zaključano.«
»Zašto bi netko to učinio?«
»Nemam pojma. Dječakovo mi ime nije poznato. Da je na zlu glasu ili da je
umiješan u neki veliki slučaj zbog kojeg bi morao ostati anoniman, prepoznao bih
mu ime. A i ti, vjerojatno. Ali ovo mi ime nije poznato.«
»Ni meni.« Huldar je rukama prošao po kosi i shvatio da je krajnje vrijeme za
šišanje. Odlučio je da mora zakazati termin kod frizera prije nego što mu Erla
prigovori i naredi mu da se ošiša. Ta mu se pomisao nije sviđala, a vjerojatno ni
njoj ne bi bila draga. »Izgleda da ću onda morati tražiti službeno dopuštenje da
sam pogledam dokumente.«
»Da. Ali kao što i sam znaš, to bi moglo potrajati. Čini mi se da su ovi koji
rade u arhivi malo usporeni. Mentalno.« Guðmundur je zatvorio bazu podataka.
»Na tvome bih mjestu otišao posjetiti dječaka. Postaviti mu nekoliko pitanja,
pokušati usmjeriti razgovor na njegovu prošlost. Tako ćeš vjerojatno dobiti
odgovore mnogo prije nego što se dokumenti pojave.«
Huldar je kimnuo glavom. Htio je saznati više o dječaku prije nego što ode
razgovarati s njim, ali to očito nije bilo moguće. »Hvala ti.«
»Žao mi je što nisam bio od veće pomoći. To se, nažalost, sve češće događa.«
Guðmundur je uzeo kemijsku i nagnuo se nad obrascem na stolu. Ne podižući

58
 Knjige.Club Books

pogled, dodao je: »Javi mi kad saznaš nešto. U zadnje vrijeme rijetko kad neki
zanimljivi slučaj završi na mom stolu.«
Huldar je rekao da će mu javiti, pozdravio ga je i otišao. Nije još sve bilo
izgubljeno - možda je Freyja pronašla nešto u arhivi Centra za socijalnu skrb.

Zgrada je bila derutna i podsjetila Huldara na rupu u kojoj je živjela Freyja, ali
prešutio je. Čini se da ona nije primijetila sličnost. Nitko ne bi pomislio da ona
živi u sličnim uvjetima. Nije izgledala siromašno. Plava joj je kosa bila skupljena
u visoki rep na kojem su se sjajile otopljene pahulje snijega, kao da je
posipala šljokice prije nego što je krenula na posao. Odjeća, koja joj je savršeno
pristajala, izgledala je kao da je upravo došla s kemijskog čišćenja - nije se mogla
primijetiti nijedna pseća dlaka koju bi ostavila Molly. Pristajala joj je toliko dobro
da se Huldar morao usredotočiti da mu pogled ne luta. Znao je da ona ne bi
dobro prihvatila takvo ponašanje - njegov pokušaj da joj se javi na Tinderu bio je
potpuni neuspjeh, a čini se i da je doveo do toga da Freyja izbriše svoj profil. Nije
ju ništa pitao vezano za to, a ni ona nije ništa spomenula. Ponekad je bolje neke
stvari ostaviti neizrečene. Zadovoljit će se time da je pristala ići s njim
posjetiti tog mladića, röstura. Posebice zato što je pristala bez oklijevanja. Mogla
je predložiti da odgode posjet ili barem da čekaju do sutra, no činilo se da ga je
htjela što prije obaviti. Vjerojatno je pomoglo i to što joj je odmah na početku
telefonskog razgovora rekao da Þrösturovi dokumenti više nisu vidljivi u sustavu,
iako bi trebali biti ondje. Ona mu je zatim rekla da je to ne čudi, jer su nestali i iz
baze Centra za socijalnu skrb.
Činilo se da je Guðmundur bio u pravu kada je rekao da je nešto u vezi ovog
slučaja sumnjivo.
»Znači živi ovdje s majkom i sestrom?« pitala je Freyja promatrajući
trokatnicu. Pitanje je bilo retoričko jer joj je Huldar već ispričao o Þrösturovoj
stambenoj situaciji. Mladić nije bio pretjerano oduševljen Huldarovom najavom
da će ga posjetiti, ali je na kraju ipak pristao. Huldaru se pak činilo neobičnim da
ga Þröstur nije pitao zašto ga treba, već mu je samo rekao da njegova majka i
sestra neće biti kod kuće i da bi bilo bolje da dođe u vrijeme večere ako želi
razgovarati i s njima. Huldaru nije bilo jasno zašto je odmah pretpostavio da želi
razgovarati i s njegovom majkom i sestrom, ali nadao se da će to uskoro saznati.
»Čini se da im ne ide baš dobro u životu, siroti.« Freyja se okrenula Huldaru.
»Čudno da radije nije htio doći u postaju. Barem bih ja to učinila na njegovom
mjestu.«
Huldar se nelagodno osmjehnuo. Očito uopće nije primjećivala da je zgrada
u kojoj ona živi vrlo slična ovoj. »Rekao je da nema automobil. Vjerojatno nije
htio dolaziti javnim prijevozom po ovakvom snijegu.«
Freyja se nagnula unatrag i pogledala u oblačno nebo. »Sada ništa ne pada.«
Huldar nije odgovorio, već je krenuo prema portafonu i potražio zvono koje
mu je trebalo. Mjedene pločice i mala crna dugmad izgledali su kao da su iz
59
 Knjige.Club Books

šezdesetih godina i Huldar je na trenutak posumnjao da će zvono uopće raditi.

Možda ih Þröstur nikada nije ni namjeravao primiti. Većina je dugmadi bila
neoznačena, ali na maloj, izblijedjeloj oznaci pisalo je Þrösturovo ime, ime
njegove majke Agnes i sestre Sigrún. Huldar je dva puta pritisnuo zvono. U
trenutku kada je namjeravao pokušati ponovno, začulo se zujanje brave.
Predvorje i stubište bili su onakvi kako se i moglo očekivati - izlizani linoleum
i prljavi zidovi. U zraku je bio blagi vonj mačje mokraće, koji se povećavao što
su se više uspinjali. Nasreću, ipak je oslabio kada im je Þröstur otvorio vrata na
trećem katu.
Mladić se nije predstavio niti ih je pozdravio na konvencionalan način.
»Morat ćete biti brzi jer za petnaest minuta trebam izići.« Izraz lica bio mu je
neutralan. »Nećete dobiti ni sekundu više od toga.« Na gornjem dijelu dlana kojim
je držao vrata bila je crna tetovaža sa stiliziranim gotičkim slovima koje
Huldar nije mogao razaznati gledajući ih naopako. Mislio je da je tekst možda na
latinskom - neki citat iz davnina čiji autor nikada ne bi pomislio da će svoje mjesto
pronaći na nekoj islandskoj ruci dvije tisuće godina kasnije. Kada ih je Þröstur
pustio unutra, Huldar je vidio da je i na drugoj ruci imao sličnu tetovažu. Bilo je
to u skladu s ostatkom njegova izgleda - pripijene traperice naglašavale su
njegovu izrazito mršavu građu, kao i majica s anarhističkim simbolom; naušnice
u ušima, piercing u nosnici i još jedan prsten na sredini nosa. Na crnu je kosu
očito stavio neki gel da bi mu visjela preko lica. Vrhovi su mu padali preko čela
i prekrivali jedno oko. Huldar je vidio dovoljno primjera takvog stila da bi znao
da je riječ o nekome tko želi prikriti svoju fizičku slabost pokušavajući ostaviti
lažno zastrašujući dojam.
Huldar se nije ni trudio pružiti ruku, znajući da je mladić ne bi prihvatio. »Ja
sam Huldar. Ovo je Freyja. Trudit ćemo se biti brzi.«
Þröstur je ušao natrag u stan a da ih nije pozvao unutra. Freyja i Huldar
međusobno su se pogledali i izuli cipele, iako su im smeđe pločice na podu
govorile da će morati promijeniti čarape kada dođu kući. Tepih s uzorkom činio
se jednako starim kao i zgrada i samo je potvrdio njihove slutnje. Na putu
do dnevne sobe mogla se vidjeti izlizana tkanina, no pri pažljivijem pogledu bilo
je očito da je tepih ipak čist i nedavno usisan. Jeftine police i stara komoda također
su djelovale kao da ih je netko nedavno očistio. Huldar je pretpostavio da se
Þrösturova majka ili sestra brinu o kućanskim poslovima - metla i usisavač nisu
dobro pristajali recikliranom pankerskom imidžu.
»Možete ovdje sjesti ako želite, iako mislim da nije potrebno«, rekao je
Þröstur dok je pokušao raščistiti kauč u dnevnom boravku, ispred novog, velikog
televizora. Bacio je stvari na pod i sjeo u fotelju pored kauča. »Znam o čemu je
riječ. Ali mi nije jasno što sad vi želite. Paziti da ne napravim neku glupost ? Kako
to mislite postići? Ne možete me spriječiti.«

60
 Knjige.Club Books

Huldar je sjeo, razmišljajući kako da odgovori na ovo. Nije mislio da će se

Þröstur sjetiti pisma koje je tako davno napisao. Osim ako ga netko nije podsjetio
na to.
Huldar je pomislio da je ravnatelj ili netko iz škole sreo mladića i pitao ga o
tome. Nije moguće da se Þröstur sjećao točnog datuma kada je vremenska kapsula
zakopana. Osim ako nije požalio što je napisao to pismo i ako ga je sve ove godine
progonila grižnja savjesti. Znalo se dogoditi da netko tko je lagao pod prisegom
prizna to nekoliko godina poslije. »Zanima nas samo zašto si napisao pismo i
tko su osobe koje si naveo ondje?«
»Pismo?« Þröstur je bio vidno začuđen. »Kakvo vražje pismo?«
»Pismo koje si napisao prije deset godina. Koje je bilo u vremenskoj kapsuli
koja je nedavno iskopana. Pismo s inicijalima osoba koje će umrijeti ove godine.«
»Ja...« Þröstur je utihnuo, zatim ponovno otvorio usta kao da će nešto dodati,
ali ih konačno zatvorio a da nije ništa rekao.
Freyja se nakašljala i pogledala Huldara prije nego što je preuzela riječ.
»Potpuno nam je jasno da je ono što si napisao prije toliko mnogo godina bilo
napisano u ljutnji i da to danas ne predstavlja nikakvu prijetnju. Ja sam dječja
psihologinja i znam da djeca mogu reći, napisati i učiniti ono što zapravo ne...«
Nije uspjela dovršiti rečenicu.
Þröstur je toliko snažno držao naslon stolice da su mu zglobovi pobijeljeli i
crne tetovaže na gornjoj strani dlana postale još uočljivijima.
Huldaru se činilo da može razaznati riječ ultio na lijevoj ruci i dulcis na
desnoj. To mu ništa nije značilo.
»Dječja psihologinja? Iz Centra za socijalnu skrb?« Bijes je frcao iz svake
riječi i slina je prskala na sve strane.
Na Freyji se nije vidjelo da ju je ovaj ispad izbacio iz takta. Vjerojatno je bila
naviknuta na slične situacije. »Ja sam iz Kuće za djecu koja je u nadležnosti
Centra za socijalnu skrb. Ali nisam ovdje u njihovo ime, nego samo pomažem
policiji.«
Þröstura to nije nimalo smirilo. »Odlazite! Nemam vam ništa reći. A ti...«,
dugačkim mršavim prstom upirao je u smjeru Freyje, »i svi drugi psiholozi i
jebeni socijalni radnici ste jedna velika vreća govana. Da se mene pita, odrubio
bih vam svima glave i popišao vam se u grlo.«
Fluldar je naglo ustao. »Dođi, Freyja.« Okrenuo se prema mladiću kojemu
samo što pjena nije izlazila na usta. »Ako kažeš još ijednu ovakvu riječ, stavit ću
ti lisičine. Želiš li noć provesti u postaji?« Glas mu je bio smiren, ali strog.
Þröstur je duboko udahnuo kroz nos. »Van! Nemam vam ništa više reći.«
Huldar je procijenio da nema smisla pokušavati smiriti mladića i nastaviti.
Morat će ga odvesti u postaju i ondje nastaviti razgovor. Rukom je pokazao Freyji
da iziđe iz sobe, a zatim ju je slijedio. S obzirom na to da je Þrösturov bijes očito

61
 Knjige.Club Books

bio usmjeren prema Freyji i njezinoj profesiji, hodao je između njih kako bi ih
razdvojio, leđima okrenutima Þrösturu. Nije se bojao da bi ga slabašni mladić
mogao udariti, ali mu je putem prošlo kroz glavu da bi u napadu bijesa Þröstur
mogao izvući nož. Ako ti je mač kratak, priđi bliže. Možda su latinske riječi
značile nešto slično tomu. U svakom slučaju, sada je postojao opravdani razlog
da prijetnje iz pisma shvate ozbiljno.
Huldar je odahnuo tek nakon što je Freyja obukla cipele i izišla u hodnik.
Kada je i sam izišao, vidio je da Þröstur namjerava zalupiti vratima, pa je ispružio
ruku da bi ga spriječio u tome. Savršeno mirnim glasom ga je upitao: »O čemu si
mislio da smo trebali razgovarati s tobom?«
Þröstur je gurnuo vrata, no Huldar je bio viši, deblji i jači. »Pitao sam te zbog
čega si mislio da smo te trebali?«
Crven u licu, Þröstur se izderao: »Bio sam toliko glup da sam pomislio da je
policija zabrinuta za nas sad kada je on vani. Trebao sam znati bolje.«
Huldara je ovaj odgovor omeo i na trenutak je izgubio koncentraciju,
popustivši pritisak, Þröstur je iskoristio situaciju, svojim se mršavim tijelom
snažno naslonio na vrata i zalupio ih Huldaru u lice. O čemu je, kvragu, riječ? Tko
je »on«?
Iz džepa mu se začuo mobitel. Broj je bio iz policije. »Bok, Guðmunur je.
Samo sam te htio upozoriti. Nešto je sumnjivo s onim Þrösturom o kojem smo
razgovarali ranije. Dobio sam poziv u kojem su me tražili da objasnim svoj interes
za njega. Samo nekoliko sati nakon što si ti bio ovdje. Na tvome mjestu ne bih
previše razglasio da ga namjeravaš posjetiti. I pazi se kad odeš ondje. Tko zna
zašto se s njim postupa u rukavicama. Ali pretpostavljam da razlog nije nimalo
lijep.«
»Hvala na upozorenju, ali upravo stojim ispred njegovih vrata. Izbacio nas je
van nedugo nakon što smo ušli. Mislim da imaš pravo, nešto je čudno u svemu
ovome. Nazvat ću te kasnije.«
Pozdravili su se i Huldar je vratilo mobitel u džep. Na trenutak se zagledao u
ispucanu boju na vratima iza sebe, a zatim požurio za Freyjom.
Što se, kvragu, događa?

62
 Knjige.Club Books

9. poglavlje

reyjino i Baldurovo djetinjstvo bilo je daleko od tipičnoga. Prvih su godina

F života odrasli s mladom majkom koja nije bila dorasla svojoj ulozi, ali se
trudila kako je najbolje znala ravnomjerno raspodijeliti svoju energiju između dva
prioriteta - svoje djece i zabave. Potonje ju je konačno i odvelo u preranu smrt,
nakon čega su Freyja i Baldur poslani da žive kod bake i djeda. No ni oni se nisu
mogli nositi s novonastalim okolnostima - oboje distancirani i suzdržani po
prirodi, a osim toga i u mirovini, nisu bili pripremljeni na brigu o dvoje djece.
Freyjin i Baldurov otac bili su tipični primjeri »vikend-očeva« koji su se trudili
ispuniti svoje dužnosti, no djeci je ubrzo postalo jasno da je upravo u tome
problem. Osjećaj dužnosti nikada neće moći zamijeniti bezuvjetnu ljubav. Nakon
majčine smrti nisu imali nikoga tko bi im to ponudio. Osim samih sebe.
I tako su odrasli svaki na svoj način - Baldur nemaran, s malo poštovanja
prema zakonu i pravilima, a Freyja odlučna u tome da uspije u životu i da ne
dopusti da je išta omete u tome. Poput kolača koji su izrađeni prema istom
receptu, ali jedan iz pećnice iziđe kao čokoladna torta, a drugi kao božićni
kolač. Možda je razlog tomu bila činjenica da su imali različite očeve, no Freyja
je znala da objašnjenje nije toliko jednostavno. Ljudi su proizvod svoje prirode i
okoline, no jačinu utjecaja jednog ili drugog faktora bilo je nemoguće predvidjeti.
Ali postojala je jedna karakteristika koja je Freyji i Balduru bila zajednička - oboje
su bili izdržljiviji od svojih vršnjaka, spremni podnijeti sve što život baci pred
njih.
Zato ju je iznenadila vlastita reakcija. Još je uvijek bila potresena od posjeta
Þrösturu i dočeka koji su ona i Huldar dobili. Iako je iskusila mnogo, nije bila
naviknuta na nasilje, a kada je Þröstur planuo, očekivala je da će uslijediti i udarci.
Srce joj je još uvijek ubrzano kucalo i imala je osjećaj da u njezinom tijesnom
uredu nema zraka, iako je prozor bio širom otvoren. Sjedila je na ledenom
propuhu, a papirnati podsjetnik koji je bio zalijepljen na ekran računala lepršao je
poput male žute zastave.
Trebalo joj je piće. Žestoko.
Izljev bijesa došao je kao grom iz vedra neba. Tek su bili sjeli i ona nije
uspjela dovršiti ni prvu rečenicu. Prije nego što je počela raditi u Kući za djecu,
često je prisustvovala razgovorima s problematičnim tinejdžerima koji su
završavali tako da djeca izgube kontrolu. No do tada bi se već oglasili razni alarmi
- tinejdžer bi počeo ubrzano disati, zacrvenio bi se, povisio glas i počeo se vrpoljiti

63
 Knjige.Club Books

u stolici. Zato je uvijek imala vremena pripremiti se. Ali s Þrösturom je bila druga
priča. Planuo je toliko naglo, kao da mu je netko pritisnuo okidač. S obzirom na
njegovu reakciju, Freyja je smatrala da njegovo pismo treba shvatiti ozbiljno. Nije
bilo vjerojatno da će tražiti osobe s deset godina starog popisa i ubiti ih, no u
određenim okolnostima mogao bi biti spreman na štošta.
Osoba na koju se Þröstur referirao kao »on« u svakom bi slučaju trebala biti
na oprezu. Prije nego što su se rastali, Huldar je rekao da će pokušati saznati o
kome je riječ i javiti joj. Otad je Freyja prečesto pogledavala prema mobitelu i
dvaput se morala uvjeriti da mu zvuk možda nije stišan. Nije se mogla usredotočiti
na čitanje poglavlja koje je napisala za godišnji izvještaj Kuće za djecu - izgubila
bi se usred rečenice i počela razmišljati o mladiću i pismu. Njezina kolegica
Sólveig još joj uvijek nije dala ovlaštenje, tako da nije mogla tražiti ravnatelja da
pogleda sažetak njezinog izvješća. Kada je Freyja pogledala, Sólveigin je ured bio
prazan i svjetlo je bilo ugašeno. Činjenica da nije mogla saznati ništa više o
Þrösturu toliko ju je frustrirala da nije mogla razmišljati ni o čemu drugome.
Ako ovako nastavi, sjedit će ispred računala do dugo u noć. Godišnje je
izvješće trebala predati sljedeće jutro i tog se roka morala pridržavati. Ovih dana
nije bila na dobrom glasu, pa ne bi bilo dobro tome dodati i kašnjenje. Da bi
situacija bila još gora, Molly je kući nestrpljivo čekala da je nahrani i izvede
u šetnju. Ako Freyja dođe prekasno, životinja će sigurno prožvakati i drugi naslon
za ruke kauča. Prvi je već doživio tu sudbinu jesenas kada je Freyja morala
prekovremeno ostajati na poslu.
Uzdahnula je pri pomisli na Molly. To nije bio život o kojem je sanjala dok
je bila djevojčica. U njezinom dječjem maštanju o budućnosti nisu postojala
nikakva izvješća, opomene na poslu ili poteškoće s koncentracijom. I, iako je pas
imao svoje mjesto u njezinim planovima, maštala je o slatkom bijelom psiću, a ne
o velikoj smeđoj zvijeri koja kao da je uzgojena s ciljem da probudi strah u
ljudima.
Mobitel je zazvonio i Freyja ga je gotovo ispustila iz ruku od uzbuđenja.
»Freyja je.«
»Je li ti poznato ime Jón Jónsson?« Huldar je odmah prešao na stvar.
»Jón Jónsson? Šališ se? Postoji li učestalije ime na Islandu?«
»Ne, vjerojatno ne.«
»Poznajem nekoliko Jónova, još i više ako se u obzir uzme i srednje ime. Ne
sjećam se njihovih patronima, ali vrlo je vjerojatno da je netko od njih Jónsson.«
Freyja se pokušala prisjetiti punih imena svih Jónova koji su joj pali na pamet, ali
uspjela se sjetiti samo svog rođaka čiji je patronim Arnarson.
»Ne mislim osobno. Je li ti ime Jón Jónsson poznato u vezi nekog slučaja iz
Kuće za djecu ili općenito u tvom poslu?«

64
 Knjige.Club Books

»Hm ?« Pitanje ju je iznenadilo. »Ne. Trenutno se ne mogu nikoga sjetiti.«

Čim je to izgovorila, sinulo joj je. Želja za pićem naglo je nestala i umjesto toga
ju je obuzela jeza. »Zar misliš na...«
Huldar ju je prekinuo. »Da. Pušten je iz zatvora prije manje od tjedan dana.
Začulo se šuštanje kada je Huldar izdahnuo u slušalicu. »Da. On je Þrösturov
otac.«
»Molim?« Freyja je ostala bez riječi. Dotični Jón Jónsson bio je pedofil, i to
onaj najgore vrste. Na svojoj savjesti nije imao samo seksualno iskorištavanje
jedne djevojčice, već i njezino ubojstvo. Mora da nije bilo lako odrastati kao sin
takve osobe, pa nije čudno da je Þröstur prestao upotrebljavati svoj patronim.
»Jesi li upoznata s njegovim slučajem?«
»Ne baš. To je bilo prije moga vremena. Tada sam još studirala.« Na trenutak
je utihnula. »Je li zaista na slobodi? Nije li dobio kaznu od šesnaest godina?«
»Da. Vrijeme leti. Odslužio je dvije trećine kazne. Čak i malo više. Dvanaest
godina i nekoliko mjeseci. Izišao je na uvjetnu slobodu.«
»Uvjetnu slobodu?« Freyja je zatvorila oči i masirala ih dok je pokušala
suzbiti bijes koji je bujao u njoj. Njezinom je bratu u nekoliko navrata odbijena
uvjetna sloboda nakon što je odslužio polovicu kazne i morao je odslužiti dvije
trećine kazne, isto kao i ovaj gad. No zločin koji je Baldur prouzročio bio je samo
financijske prirode i njegove posljedice nisu ni približno bolne poput gubitka
djeteta.
»Da. Takav je sustav. Vjerojatno je u zatvoru imao uzorno ponašanje.«
Freyja je frknula. »Silovao je i ubio dijete. Koga briga kako se ponašao u
zatvoru?«
»Apsolutno se slažem.« Huldar je umorno uzdahnuo. »Þröstur je vjerojatno
mislio da smo ih došli obavijestiti i razgovarati s njima o tome kako bi se trebali
ponašati ako njegov otac odluči stupiti u kontakt s njima i slično. Pretpostavljam
da je zato izgubio kontrolu kada se ispostavilo da smo došli drugim poslom.«
»Je li to uobičajena praksa u takvim situacijama?« Freyja je prebacila mobitel
u desnu ruku. Htjela se prisjetiti Jón Jónssonova slučaja, a najbolji način za to bio
je da pogleda stare vijesti iz medija. To nije moglo čekati završetak telefonskog
razgovora.
»Ne. Nakon što zatvorenici iziđu iz zatvora, za njih je zaduženo Ministarstvo
pravosuđa. U slučajevima uvjetne slobode prate bivšeg zatvorenika, ali koliko
znam, ne kontaktiraju s njegovom obitelji osim ako obitelj to sama ne zatraži.«
Freyja je nešto promrmljala dok je u tražilicu upisivala ime Jón Jónsson.
Dobila je gotovo dva milijuna rezultata, a prvi na popisu nisu imali nikakve veze
s optuženikom. Prošlo je mnogo vremena otkada su vijesti o njemu bile u
medijima. Dodala je godinu 2004. među ključne riječi pretrage i probala ponovno.
»Znači vi uopće ne pratite tog čovjeka? Pod vi mislim na policiju. Jeste li
svjesni koliki su rizici da takvi ljudi ponovno počine kazneno djelo? Za pedofiliju
65
 Knjige.Club Books

ne postoji lijek. Samo terapije upitne učinkovitosti koje ih uče da se ne prepuste

svojim nagonima. A one čak nisu ni dostupne na Islandu.«
»Nisam stručnjak u tom području. Pretpostavljao sam da se Centar za
socijalnu skrb bavi takvim prijestupnicima nakon što iziđu iz zatvora. Da prate
gdje žive i slično. To bi trebalo biti vaše područje.« Huldar je brzo dodao. »Mislim
na posljedice njihovih radnji. Na žrtve.«
»Mi ne dobivamo nikakve obavijesti o tome. Vjeruj mi, čula bih.« Na ekranu
su joj se sada pojavile poveznice na stranice na kojima je bila riječ o osobi koja
ju je zanimala. Freyja je izabrala onu koja je vodila na članak iz jednog tjednika
koji više nije postojao. Iako je prošlo mnogo godina otada, dobro se sjećala tog
članka jer je izazvao mnoge kontroverze. Prevladavajuće mišljenje javnosti u to
vrijeme bilo je da je tjednik napravio intervju sa zatvorenikom u očajničkom
pokušaju da si poveća nakladu i da pokuša opstati na tržištu. Iako je javnost bila
šokirana, taj se broj dobro prodavao. No članak nije učinio čuda, već je samo na
nekoliko tjedana odgodio neizbježni bankrot te publikacije. Freyja je kliknula na
poveznicu. »I što sad? Hoćemo li ponovno pokušati razgovarati s Prost urom?
Sada barem znamo nešto više o njemu i to svakako objašnjava njegove probleme
u djetinjstvu. U vrijeme kada je napisao pismo. Ubojstvo je počinjeno dvije
godine prije toga i to nije dovoljno vremena za oporavak od takvog događaja.«
»Novi posjet nažalost ne dolazi u obzir.«
Na ekranu se prikazala fotografija Jóna Jónssona. Sjedio je u ćeliji za posjete
u zatvoru Litla-Hraun koju je Freyja odmah prepoznala. Gledao je kroz mali
prozor izgledajući kao da su ga zadesile sve brige na svijetu. Koliko se Freyja
sjećala, intervju nije odavao dojam kao da je čovjek pretjerano opterećen
kajanjem, pa joj se fotografija činila namještenom i neukusnom. Bilo je teško
zamisliti kako su se djevojčičini roditelji osjećali dok su to čitali. Freyja se trgnula
iz ovih misli.
»Rekao si da nećemo ponovno razgovarati s Þrösturom? Ali što je s pismom?
Ne bi li to trebalo podrobnije istražiti?«
»Ne. Rekli su mi da sada ne gubim vrijeme na to. Imamo hitniji slučaj na
odjelu. Možda kada završimo s tim.« Iz njegova glasa nije mogla procijeniti kakav
je njegov stav prema tome. Ali pretpostavila je da su važniji slučajevi zahtjevniji,
pa da samim time pružaju i više zadovoljstva od trivijalnih poput ovog s pismom
iz vremenske kapsule.
»U redu.« Freyja je gledala u Jón Jónssonov profil na ekranu. Iako je članak
bio skeniran i slika zrnata, crte lica bile su dobro vidljive. Riječ koja je Freyji
padala na pamet bila je ljigav.
Nepodnošljivo i odvratno ljigav. Maknula je pogled s ekrana da bi se mogla
usredotočiti na razgovor. »Znači to se neće dalje istraživati?«

66
 Knjige.Club Books

»Ne. Barem ne za sada. Javit ću ti se kada se situacija smiri.« Huldar je

oklijevao. »Nego, razmišljao sam... jesi li možda zauzeta za vikend...« Nije uspio
dovršiti rečenicu.
»Nazovi me ako se slučaj ponovno otvori. Pozdrav.« Poklopila je prije nego
što ju je pokušao ponovno pozvati van. Imala je planove za vikend, ali ne s njim.
Izlazak s njim nije dolazio u obzir. Bez premišljanja i dopuštanja da osjeti grižnju
savjesti zbog naglog prekida razgovora, udubila se u intervju. To što je policija
smatrala da slučaj s pismom nije dovoljno važan da bi ga podrobnije istraživala
nije značilo da i ona misli tako. Možda će joj čitanje intervjua ponovno aktivirati
mozak i probuditi je iz letargije pa će uspjeti završiti i godišnje izvješće koje ju je
čekalo.
Čim je preletjela očima preko teksta na ekranu, prisjetila se intervjua. Osjetila
je sve veće gađenje. Ništa što je taj čovjek napravio nije bila njegova krivica.
Uporno je ponavljao kako je bio alkoholičar i upozoravao čitatelje na štetnosti
alkohola. Prezrivo se nasmijala. Alkohol je svakako imao svojih negativnih
strana, no nije ljude pretvarao u seksualne prijestupnike, a kamoli u pedofile. Ali
prema onome što je Jón rekao, pomislilo bi se da je to bio odlučujući faktor.
Prevelika količina alkohola tog sudbonosnog dana navela ga je da učini to što je
učinio - alkohol je preuzeo kontrolu nad njim. Nikada nije napravio ništa slično i
nikada tako nešto neće ponoviti. Rekao je da se uopće ne sjeća da je počinio taj
zločin. Iako nije išao tako daleko da uvjerava čitatelje u svoju nevinost, nije bio
ni daleko od toga. Sigurno ne bi ni priznao zločin da nije bilo čvrstih dokaza.
Nikada nije bilo sumnje oko toga da je kriv, ako se Freyja dobro sjeća. Biološki
uzorci i DNK iz djevojčičine vagine te otisci prstiju na njezinu vratu ili oko usta
dok ju je davio ili gušio. Nije se sjećala detalja, kao ni metode koju je upotrijebio.
Ali sada je prošao terapiju odvikavanja od alkohola i pronašao Boga u
zatvoru. Kad bi mogao podijeliti svoje iskustvo i pomoći drugima kada iziđe, bio
bi zadovoljan. Freyja je osjetila mučninu. Nijedne riječi o kajanju, nijedne riječi
o žaljenju zbog toga što je učinio, nijedne riječi o djevojčičinim roditeljima.
I naravno, nijedne riječi o žrtvi kojoj je oduzeo nevinost, a na kraju i život.
Umjesto toga slijedio je dugačak opis toga kako mu je Bog oprostio i na koji će
način Bog upotrijebiti njegovu energiju u budućnosti, jer je, kako je rekao, sada
radio u Božje ime. Ako je zaista tako, Bog bi hitno trebao provjeriti svoja pravila
o oprostu. A dobro bi mu došlo i da nabavi detektor laži i da otpusti voditelja
kadrovske službe.
Usprkos bijesu koji je intervju izazivao u njoj, Freyja je nastavila čitati. Nije
se sjećala je li muškarac u razgovoru spominjao svoju obitelj. Ako jest, možda je
bilo nekih informacija o Þrösturu ili o tome je li Jónova žena održavala kontakt s
njim dok je bio u zatvoru. Ali novinara očito nije zanimala ta tema ili mu
sugovornik nije htio odgovoriti.
Nakon što je Freyja pročitala cijeli intervju, ostao joj je gorak okus u ustima.
Bila je sigurna u tri stvari. Kao prvo, u to da Jón glumi novootkrivenu religioznost.

67
 Knjige.Club Books

Njegovo neprestano spominjanje Boga nije zvučalo nimalo uvjerljivo. Ne bi bio

prva osoba koja koristi pronalazak vjere u Boga da bi sakrila svoju stvarnu
prirodu. Jedino što je za to potrebno jest naučiti nekoliko fraza i ubacivati ih u
svaku drugu rečenicu. Nije bilo loše ni uzeti Bibliju u ruke s vremena na vrijeme
i sjetno gledati u nebo, posebice ako su se zrake sunca baš u tom trenutku probijale
kroz oblake.
Kao drugo, njegova priča o trezvenosti nije držala vodu. Kako bi uopće
nastavio piti u zatvoru? Bilo je sasvim jasno da nije imao drugog izbora nego
živjeti ondje bez alkohola. Osim toga, sastanci anonimnih alkoholičara u zatvoru
Litla-Hraun bili su ugodna razbibriga u inače dosadnim danima i bilo je
opće poznato da su čak i zatvorenici koji nisu imali problema s alkoholom odlazili
na te sastanke samo da bi razbili svakodnevnu monotoniju.
Freyja je također bila sigurna da je lagao kada je rekao da je to bio prvi put
kada je seksualno zlostavljao dijete. Nije više bio mlad, a osim toga je bio i
alkoholičar. Pedofilski se nagoni ne pojavljuju iznenada u srednjim godinama.
Osoba poput njega, pod stalnim utjecajem alkohola, sigurno je naudila djetetu
i prije. Freyja je bila upoznata s dovoljnim brojem sličnih slučajeva da bi s
relativnom sigurnošću mogla pretpostaviti tko mu je bio žrtva - ono dijete koje
mu je bilo u blizini. Što je značilo Þröstur ili njegova sestra Sigrún. Ili oboje. Mora
da je to bio razlog zašto je socijalna služba intervenirala kod Þröstura kada je imao
samo osam godina. No to ne objašnjava zašto su svi dokumenti povezani s tim
slučajem nestali, kao ni zašto je Sólveig, koja je radila s dječakom, imala tako
neobičnu reakciju kada ga je Freyja spomenula. S obzirom na to tko je Þrösturov
otac, Freyja je bila sigurna da ga se Sólveig sjećala. Bilo je moguće da ravnatelj
zaista nije znao dječakovu situaciju, jer je majka možda zatajila ime Þrösturova
oca kada ga je upisivala u školu kako bi ona i djeca mogli započeti ispočetka i
ostaviti prošlost iza sebe. To je vjerojatno objašnjavalo i zašto su se toliko često
selili.
Potražila je presudu da pročita detalje događaja. Godišnje izvješće morat će
pričekati. Kao i Mollý.

68
 Knjige.Club Books

10. poglavlje

mrznut ću se. Možemo li se, molim te, vratiti?« Þröstur je još jače stisnuo
S jaknu oko sebe. Iako zatvarač više nije radio, jakna je još uvijek služila svojoj
svrsi i nije bilo potrebe trošiti novac na novu. Osim toga, na ovoj zabiti od otoka
nije bilo gotovo nikakvog izbora odjeće i teško da bi uspio naći neku koja je ovako
kul. Drhtao je i nije se mogao utopliti. Prorezi koje je imao na trapericama nisu
nimalo pomogli i hladni je vjetar ulazio kroz njih. Oni nisu nastali zbog
iznošenosti - traperice su morale biti takve, čak im je i cijena bila viša zbog toga.
No skupi su prorezi sada golu kožu izlagali hladnoći.
Kakva je bio budala. Zaboravio je koji je danas dan i obukao se tako da izgleda
dobro i da mu bude ugodno. Nije planirao biti vani na hladnoći. Doduše,
planiranje unaprijed ne bi mnogo promijenilo, jer zapravo i nije imao mnogo
odjeće koja je prikladna za zimu. Na sebi je imao svoj jedini pristojan par čizmi,
no u njima mu je i inače bilo hladno, a sada još nije imao ni čarape. Čizme su bile
crne i visoke; nisu bile originalne Dr. Martens koje je htio, ali dovoljno nalik
njima da bi prevarile ljude iz daljine. Barem se tome nadao.
Nije imalo smisla zamjerati vremenu. Zimi je bilo teško odjenuti se prikladno
za vremenske uvjete, a istovremeno izgledati kul. Najbolje je bilo jednostavno
ostati kući. »Tako je jebeno hladno, Sigrún. Možemo se vratiti sutra.« Kad bi
samo mogao prizvati onu toplinu koja mu je prolazila kroz krvne žile ranije, kada
su mu onaj vražji pandur i ona kurva od psihologinje došli na vrata, mogao bi
stajati potpuno gol na snježnoj mećavi a da uopće ne osjeti hladnoću.
Njegova je sestra odmahnula glavom. »Pričekajmo. Neće biti isto ako dođemo
sutra.« Bila je toliko toplo umotana u odjeću da joj se lice gotovo i nije vidjelo.
Na rukama je imala stare rukavice kojima je odrezala mali prst i prstenjak i zašila
ih. Nije mu bilo jasno zašto jednostavno ne obuče obične rukavice kako bi sakrila
prste koji joj nedostaju. Tako je radila u djetinjstvu. No nije joj to mogao reći -
radije bi zauvijek šutio nego započinjao tu temu. Nije bio siguran je li time htio
zaštititi nju ili sebe.
Þröstur je posegnuo za cigaretama u džep jakne. Negdje je čuo da se krvne
žile u tijelu sužavaju pušenjem, pa bi mu valjda onda trebalo postati toplije. Ovo
je bio dobar trenutak za ispitivanje te teorije. A i očajno je želio zapaliti cigaretu
- nije pušio otkada su na stanici čekali autobus i nije bio naviknut na toliko duge
razmake. Ta je ovisnost bila jedan od razloga zašto je uvijek tako brzo potrošio
svoju naknadu za nezaposlene.

69
 Knjige.Club Books

»Nemoj pušiti.« Sigrún je zamahnula rukom ispred njega kao da je Þröstur

već zapalio cigaretu i da je htjela otjerati dim. »Primijetit će nas ako vide dim.
Samo ćeš privući pažnju.«
Þröstur je gurnuo već napola izvađenu cigaretu natrag u kutiju. Da je ignorirao
njezine riječi i zapalio, samo bi se uzrujala. Ali imala je pravo - njegova je sestra
bila stručnjakinja u neprivlačenju pažnje. Za razliku od njega koji je uvijek
glasno izražavao svoj prijezir prema okolini, njezin je cilj uvijek bio da bude što
neprimjetnija, gotovo nevidljiva. Takva je bila otkada pamti - djevojčica koja nije
htjela biti uočljiva, jer čim bi je netko uočio, prijetila bi joj opasnost. Nigdje nije
bila sigurna - ni u školi, ni kod kuće, ni u društvenim ni sportskim aktivnostima
u kojima su sudjelovala druga djeca. Iako se količina zadirkivanja i vrijeđanja
tijekom godina smanjila, ostavili su neizbrisiv trag na njezinu karakteru. Nemoj
me gledati. Nemoj me primijetiti. Ja nisam ovdje.
Želja za nevidljivošću odražavala se i u njezinom neupadljivom stilu
odijevanja. Kao da je pripadnica Amiša, uvijek je bila odjevena u preširoku i
predugačku odjeću zemljanih boja koja joj nije pristajala. Kosa joj je bila u stilu
s odjećom - duga, neuredna i bez sjaja. Nikada nije nosila maskaru ili ruž za usne
i, iako to nikad ne bi priznao, on je provodio mnogo više vremena ispred ogledala
od svoje sestre.
Ali znao je zašto je tako. Zato ju je pustio da neupadljivo prolazi kroz život,
nikada joj ne prigovorivši zbog toga. Bio je to njezin način, dok je njegov bio
potpuno suprotan. Upadljive čelične naušnice bile su jedan od dokaza toga.
»Koliko smo već dugo ovdje?«
»Ne jako dugo.« Sigrún je provirila iza ugla velike bijele crkve. »Sigurno će
uskoro otići.« Naslonila se natrag na zid, ali Þröstur nije mogao slijediti njezin
primjer jer je beton bio previše hladan. U zdravoj lijevoj ruci držala je buket
cvijeća koji su kupili u trgovini prije nego što su ušli u autobus za
četvrt Fossvogur. Buket je bio siromašan i beživotan, što se i moglo očekivati za
tako nisku cijenu. Ali nije ni bilo važno - buketi u cvjećarnicama koštaju tri puta
više, a nema smisla trošiti toliko novca na mrtvu osobu. Bitna je namjera. Sigrún
je ponovno provirila iza ugla. »Čim oni odu, možemo krenuti.«
Þröstur se suzdržao od prigovora. Godišnji posjet grobu bio je važan njegovoj
sestri, iako je za njega to bio samo gubitak vremena. Mrtvi su mrtvi i neće nikada
postati manje mrtvi koliko god ljudi posjećivali njihove grobove. Ali nije ga često
molila za uslugu i zbog toga nije dolazilo u obzir odbiti. A uostalom, nije ni imao
pametnijeg posla. Kao ni inače. Zadnjih je pola godine bio nezaposlen, i iako mu
je znalo biti pomalo dosadno, sve je bilo bolje od traćenja dana na besmislenim
poslovima. Poslovi koje je radio dosada bili su nezamislivo dosadni i besciljni,
a osim toga i loše plaćeni. Sve u svemu, nije mu mnogo gore sada kada prima
naknadu za nezaposlene, a i to što može spavati do kada želi svakako je velika
prednost. Doduše, iznos naknade nije bio velik - u zadnje je vrijeme radio samo
na pola radnog vremena, a da nije razmišljao o tome da će zbog toga dobiti

70
 Knjige.Club Books

manju naknadu kada izgubi taj posao. No bilo je lako naknadno pametovati; novac
je bio dovoljan da pokrije osnovne životne potrebe i to mu je bilo dovoljno. Ali
ipak je morao priznati da bi bilo lijepo da si može kupiti prave čizme. I novu
jaknu.
»Hladno je.« Čim je izustio te riječi, požalio je što joj prigovara. Kroz
neurednu smećkastu kosu koja joj je padala na lice, uputila mu je bolan i
prestrašen pogled. Bila je ranjiva i trebao je to znati. Čak i najmanja kritika poput
ove, koju većina ljudi ne bi ni primijetila, u njezinim bi očima narasla do
neviđenih razmjera. Nije htjela drugima uzrokovati probleme. Ništa novo.
Nakon što je odlučio ublažiti svoje riječi, vidio je da se Sigmn opustila. »Ali
nije bitno. Moraju uskoro otići. Koliko dugo netko može stajati uz grob po
ovakvom vremenu?« Nažalost, ti su ljudi izgledali prilično dobro pripremljeni za
hladnoću - žena je bila u sjajnoj pernatoj jakni brončane boje, s kožnim remenom
oko struka, dok je muškarac bio jednako toplo odjeven, iako ne toliko šareno.
Mogli su i prileći ondje da su htjeli. U tom bi slučaju Þröstur umro od hladnoće i
završio u vlastitom grobu. Ta mu je pomisao probudila neobičnu jezu. Mora da
je ovo groblje imalo utjecaj na njega - imao je samo dvadeset i četiri godine i nije
bilo vjerojatno da će uskoro umrijeti. No taj će dan jednom ipak doći i pomisao
da će na ovom groblju biti nadgrobni spomenik s njegovim imenom izazivala mu
je nelagodu.
Slutnja da bi Sigrún mogla biti jedina osoba koja će posjećivati njegov grob
samo ga je još više oneraspoložila. Njihova majka vjerojatno ne bi imala vremena.
Neprestano je radila i kada bi konačno došla kući, zatvorila bi se u svoju sobu,
umorna i iscrpljena. To se neće uskoro promijeniti. Bila je beznadna. Prema
njegovom mišljenju, ne Sigrúninom. Ona je voljela njihovu majku koliko bi dijete
i trebalo, no on joj nikada nije mogao oprostiti. Sigrúnin je argument bio da majka
ni za što nije ni bila kriva, da u tim okolnostima nije ni mogla postupiti drukčije.
Bila je žrtva okolnosti. No za takve žrtve Þröstur nije imao nimalo suosjećanja -
postojale su druge, stvarne žrtve koje su zaslužile suosjećanje. Poput njega i
njegove sestre.
Nije mrzio svoju majku, no nije ju ni volio, barem ne u tolikoj mjeri kao
Sigrún. Mnogo je godina osjećao samo ljutnju prema njoj, ali kako je vrijeme
prolazilo i njihova prošlost postajala sve udaljenijom, shvatio je da ju je zapravo
počeo žaliti. To je bio najtopliji osjećaj koji joj je mogao pružiti.
S obzirom na to koliko joj je težak bio život, bilo je nemoguće ne osjećati
sažaljenje prema njoj, iako je on smatrao da je za svoje sadašnje okolnosti sama
kriva. Sama je izabrala društvenu izolaciju i ubijanje od posla, kao kaznu za ono
što se ne može ispraviti. Nije bila dovoljno smiona da se samozapali,
počini harakiri ih da se bičuje poput ljudi u drugim kulturama. Njegovu sestru i
njega povlačila je sa sobom na dno, iako toga možda nije ni bila svjesna.
Vjerojatno je mislila da se time žrtvuje za njih i podmiruje dugove. No to nije bilo
tako. Ni približno.

71
 Knjige.Club Books

Razmišljanje o njihovu tužnom i besciljnom životu samo mu je ponovno

probudilo želju za cigaretom. Činilo mu se da su svi ostali imali neku stabilnost i
sigurnu luku u životu, osim njega i Sigrún. Nakon što je njihov takozvani otac
završio iza rešetaka, sljedećih su se pet godina selili jednom godišnje. Svaki put
kada bi susjedi shvatili tko su oni zapravo, bilo je vrijeme da odu. Isto je vrijedilo
i za majčine kolege s posla - neprestano je mijenjala jedan niskoplaćeni posao za
drugim. Tako je bilo sve dok se nije zaposlila u pogonu za preradu ribe i otkrila
da imigrantkinje koje su ondje s njom radile na pokretnoj traci ne znaju ništa o
njezinoj prošlosti. Ostavile su je na miru kada im je dala do znanja da je ne zanima
njihovo prijateljstvo.
S obzirom na to da nije mogla uzdržavati tročlanu obitelj samo s radom u
preradi ribe, navečer je čistila i urede nakon što bi svi otišli kući. Prazna joj je
zgrada pružala mir od pogleda i šaputanja iza leđa i to joj je odgovaralo, iako je
na njezinu licu i pognutim ramenima bio vidljiv kronični umor. Nakon što
je Þröstur prekinuo školovanje i počeo raditi, mogla se malo opustiti, no nije to
učinila već mu je rekla da svoju plaću čuva na štednom računu kao ulog u
budućnost umjesto da pridonosi kućanstvu. Uvijek mučenica. Spremno je
prihvatio njezinu ponudu, no potrošio bi novac čim bi ga zaradio.
Iako je Sigrún bila dobra u školi, i ona je počela raditi nakon što je završila
obavezno obrazovanje. Najprije je radila s majkom u pogonu za preradu ribe, no
ondje joj je bilo nepodnošljivo. Beživotne ribe koje su prolazile ispred nje po
cijele dane gledajući je izbočenim očima i oštar nož u ruci gotovo su je
potpuno slomili. Zbog dva prsta koja su joj nedostajala na desnoj ruci nije mogla
raditi dovoljno brzo i često su je zbog toga opominjali, iako je radila najbolje što
je mogla. Tipično za nju, izdržala je na tom poslu cijelu godinu prije nego što je
konačno odustala i dala otkaz.
Nakon toga se zaposlila u arhivi osiguravateljskog društva, gdje je još uvijek
radila, zadovoljno se smjestivši u mali stražnji ured zatrpan papirima i
dokumentima koje je trebalo arhivirati. Za taj joj je posao osam prstiju bilo sasvim
dovoljno, dobro se snašla i postala nezamjenjiva u poduzeću, iako se to prema
njezinoj plaći ne bi moglo zaključiti. No nikada nije tražila povišicu niti je imala
bilo koje druge zahtjeve. Što je radila s plaćom, Þrösturu je bila zagonetka. Činilo
se da ništa nije trošila na sebe, a majka nije htjela da djeca financijski sudjeluju u
kućanstvu. Možda je uplaćivala na štedni račun, kao što je majka
savjetovala Þrösturu. U tom bi slučaju sada već imala pristojnu ušteđevinu.
Mnogo ju je puta nagovarao da si priušti nešto i prestane s tim škrtarenjem,
no ona bi uvijek odmahnula glavom i prestrašeno ga gledala kada bi je pitao za
što štedi novac. Možda je sanjala o putovanju oko svijeta, možda je htjela otići što
dalje od svojih korijena. To je mogao razumjeti.
Þröstur je pokušao udariti stopalima u očajničkom pokušaju da vrati
cirkulaciju u nožne prste. U hladnim ih čizmama više nije ni osjećao. No nije mu
uspjelo.

72
 Knjige.Club Books

»Pst! Mislim da dolaze. Da pogledam?« Sigrún je odmaknula kapu s jednog

uha i poslušala. Nakon što je prestao udarati nogama, Þröstur je kroz vjetar čuo
škripu snijega i prigušene odjeke razgovora. To mora da su bili oni. Konačno.
Nadao se da to znači da će ubrzo otići. Nije bilo vjerojatno da će ostati stajati
ondje i čavrljati.
Kada su on i Sigrún došli, jedan je automobil već bio parkiran, dok je drugi
upravo dolazio. Vozači su izišli, međusobno si hladno kimnuli glavom i kratko se
rukovali nakon što je svatko od njih prebacio svoj buket cvijeća iz desne u lijevu
ruku. Bili su to veliki i bujni buketi, za razliku od onog koji je Sigrún držala. Ni
žena ni muškarac nisu ni pogledali u njihovu smjeru i Þröstur i Sigrún polagano
su krenuli stazom u smjeru sjevera, trudeći se ne privlačiti pažnju.
Þröstur za sebe nikada ne bi rekao da je sentimentalan, ali nije si mogao
pomoći a da ne pomisli koliko je tužna bila sudbina ovih roditelja. Kada su Sigrún
i on prvi put posjetili groblje, roditelji su došli jednim automobilom i
zagrljeni hodali do groba. Nije htio ni pomisliti na pogreb kada se par činio još
bližim. Čak su imali gotovo istovjetan izraz gorčine na licu kada su, dok su
slomljeni hodali iza malog, bijelog lijesa, ugledali Þrӧstura, Sigrún i njihovu
majku u crkvi. Njih su troje krišom sjeli u zadnji red, gdje je njihova majka
smatrala da postoji najmanja vjerojatnost da budu primijećeni. No to nije bilo
dovoljno.
U trenutku kada se par zaustavio i pogledao ih, svaka se osoba u crkvi
okrenula prema njima. Stajali su ondje kratko vrijeme, no djelovalo je kao
vječnost. Ona se naslonila na muža, s očima punim suza koje nisu prestajale teći.
Njegovo je lice bilo crveno od bijesa, no u očima mu je bila vidljiva tuga. Ostali
ožalošćeni vidjeh su stravu koja je obuzela Þrӧstura, Sigrún i njihovu majku kada
je majka djevojčice koja je ležala u lijesu počela grčevito plakati. Sve su oči bile
uprte u njih dok su se probijali kroz gužvu, pokušavajući što prije pobjeći od
bolnih jecaja koji su odjekivali crkvom.
Þröstur je potisnuo to sjećanje.
Samo mu je probudilo tugu i bijes. Zašto nije bilo moguće prevrtjeti život
unatrag i promijeniti prošlost? Da su taj dan bili kod kuće, sada ne bi morao živjeti
s tim nepodnošljivim sjećanjem, a kamoli s posljedicama koje je nosilo.
Kao i mnogo puta u životu, smatrao je da je njegova majka bila odgovorna za
taj incident. On i Sigrún bili su samo djeca, ali ona je trebala znati bolje. On nije
ni pomislio da bi djevojčičini roditelji mogli kriviti njih, no odrasla je osoba to
trebala pretpostaviti. Majka se trebala usprotiviti kada je Sigrún zahtijevala da idu,
ali ona je popustila, kao i obično. Nikada se ničemu nije mogla suprotstaviti. U
njoj nije bilo ni traga čvrstoće, kao da joj je netko izvukao kičmu iz tijela. On nije
bio takav. Iako je situacija na pogrebu bila nepodnošljiva, imala je i jedan
pozitivan učinak. Tu večer, kada je ležao u krevetu i slušao prigušeni sestrin plač,
Þröstur je odlučio da će se otada nadalje suprotstaviti svakoj nepravdi s kojom se
suoči. Nije imalo nikakvog smisla išta prešućivati. Njegova je majka bila živi

73
 Knjige.Club Books

dokaz za to. Nitko se ne divi mučenicima. Barem ne prije nego što prođe
nekoliko stotina godina, ako i tada.
Vjetar je iznenada utihnuo i Þröstur i Sigrún jasno su mogli čuti kako se par
hladno pozdravlja. Provirio je iza ugla i vidio kako su se kratko primili za ruke,
ne pogledavši se u oči. Zatim su otišli svatko u svoj automobil i odvezli se. Vidio
je stražnja svjetla kroz maglu ispušnih plinova kada su usporili, skrenuli desno i
nestali niz crkveno dvorište. Pomisao na to da će se konačno pokrenuti zagrijala
je Þröstura. »Dođi. Otišli su.«
Kako bi se uvjerila, Sigrún je i sama provirila prije nego što je zakoračila iza
ugla i na putu prema groblju nastavila se osvrtati oko sebe, kao da je očekivala da
će se par vratiti. Možda su zaboravili nešto na grobu, Þröstur je šutio, iako mu je
ova neuroza išla na živce. Zašto uvijek mora biti takva? Ali znao je da je
nema smisla kritizirati - njezino će se ponašanje samo pogoršati ako pokaže da ga
je primijetio.
Put su znali napamet - koračali su tom stazom zadnjih jedanaest godina. Prvi
put godine nakon što je djevojčica preminula, a nakon toga na svaki njezin
rođendan. Poput bezvoljnih gostiju na rođendanskoj zabavi.
Ove bi godine navršila dvadeset godina da je živa. Sigrún je to iznenada
shvatila u autobusu na putu ovamo. Tiho je gledala kroz prozor, da bi se zatim
naglo okrenula prema njemu i rekla brojku naglas. Mnogo glasnije od onoga što
je bilo uobičajeno za nju i dovoljno glasno da se jedini drugi putnik u autobusu
okrene i iznenađeno pogleda u nju. Ne mnogo različito od situacije na pogrebu.
Zacrvenjela se i pričekala da starica odmakne pogled prije nego što je objasnila
Þrösturu. Tek je sada shvatila da je to okrugli rođendan. Da se toga sjetila ranije,
za tu bi prigodu kupila neki skuplji buket. Htjela se vratiti, no Þröstur, koji se
ugodno smjestio u toplom autobusu, uspio ju je odgovoriti od toga, što se na kraju
nije pokazalo kao dobra ideja jer su uskoro ionako ponovno bih na hladnoći. No
već su dovoljno potrošili na cvijeće i na autobusnu kartu i bilo je potpuno
nepotrebno dizati prašinu oko umišljenog dvadesetog rođendana preminule
osobe. Možda je zato sada bila toliko nervozna dok je hodala stazom. Nije uvijek
bilo lako protumačiti način na koji razmišlja.
Sigrún je stala uz grob i u tišini gledala ispred sebe. Nakon nekog vremena
podignula je glavu i položila cvijeće. Izgledalo je loše uz dva velika buketa koja
su bila postavljena uz nadgrobni spomenik, Þröstur je morao skrenuti pogled -
jeftini je buketić bio toliko simboličan odraz njega i njegove sestre. »Dođi.
Idemo kući. Počet će padati snijeg.« Za razliku od Sigrún, on nije imao nikakvu
ustaljenu rutinu tijekom ovih godišnjih posjeta, već je samo gledao uokolo i čitao
natpise na obližnjim nadgrobnim spomenicima, zapalio cigaretu i nogom
razbacivao snijeg kada ga je bilo. Pokušavao je pronaći bilo kakvu zanimaciju dok
je. Sigrún stajala u tišini, udubljena u svoje misli. Nikada ju se nije usudio pitati
o čemu je razmišljala u tim trenucima.

74
 Knjige.Club Books

Ovog je puta mirno stajao na određenoj udaljenosti, u tišini kao i ona.

Razmišljajući o tome koliko su bili sami i kako su ih svi iznevjerili. Uvijek.
Razmišljajući o tome kako će Sigrún reagirati kad sazna da im je otac na slobodi.
O tome koji je najbolji način da joj to kaže, kako ne bi saznala na poslu ili naletjela
na tog gada na ulici. O tome na koji ga način može spriječiti da se ponovno vrati
u njihov život. A to ga je ponovno dovelo do misli koja ga je pratila otkada zna
za sebe. Da im nitko nikada neće pomoći.
Kao i uvijek, bila je njegova odgovornost da zaštiti svoju sestru. I neće je
iznevjeriti.

75
 Knjige.Club Books

11. poglavlje

odzemna je garaža bila prazna. Samo je nekolicina parkirnih mjesta bila

P zauzeta, za razliku od jutros kada je bilo gotovo nemoguće pronaći koje
slobodno. Promet iz obližnjeg grada Hafharfjörðura bio je gust, zbog čega je
Kolbeinn kasnio na posao i bio prisiljen parkirati na jedno od lošijih mjesta, uza
stup. To je zahtijevalo mnogo vještine, no imao je već dovoljno iskustva - otkada
je kupio novi, skupi automobil, uvijek je bio posebno oprezan. Da je vrijeme bilo
malo bolje, parkirao bi vani; nikada mu nije bilo svejedno kada bi svog limenog
ljubimca morao ostavljati ovdje dolje, u pretrpanoj garaži. Mnogi koji su radili
ovdje vozili su potpune krntije o kojima se uopće nisu brinuli. Manja ogrebotina
na vratima tih automobila ne bi bila ni primjetna. No on nije mogao podnijeti ni
pomisao na tako nešto, iako je prestao zapisivati registarske oznake automobila
koji su bih parkirani pored njegova za slučaj da na kraju dana primijeti udubljenja
na karoseriji. Tu je naviku napustio nakon što je jedan kolega primijetio što radi i
bio vidno iznenađen prizorom. Da stvar bude još gora, kasnije tog dana Kolbeinn
ga je vidio kod aparata za kavu kako opisuje događaj svojim kolegama, umirući
od smijeha. Kolbeinn nije podnosio da ga netko ismijava. To je bilo čak i gore
od pomisli na ogrebotine i udubljenja na automobilu.
Koraci su mu odjekivali betonskom prazninom, dok se iz daljine čulo kapanje
iz cijevi na stropu. Osim toga, u garaži je vladala tišina. Dok je prolazio pored
senzora pokreta, stropna su se svjetla palila jedno za drugim, osim onih kojima su
pregorjele žarulje. Bio je uvjeren da ih je jutros radilo mnogo više.
Prije pola godine domarova je satnica skraćena na pola radnog vremena zbog
mjera štednje i na zgradi su se počele primjećivati posljedice toga, posebice na
mjestima na kojima se čišćenje nije smatralo neophodnim, a podzemna je garaža
bila među njima. Osoba koja je bila zadužena za financijsku konstrukciju očito
nije razmišljala o manjkavom osvjetljenju, mirisu vlage i smeću u svakom kutu.
No Kolbeinnu nije ni palo na pamet da se nekome požali. Nakon dvanaest godina
rada ovdje naučio je da iako šefovi uvijek potiču zaposlenike da izraze svoje
mišljenje, oni koji se zaista na nešto i požale ne potraju još dugo na svom poslu.
Za one koji su htjeli promaknuće, pohvale su bile puno bolji izbor. Barem se ta
taktika pokazala uspješnom u njegovu slučaju - uspio je napredovati u tom
poduzeću iako nije imao diplomu ni iz ekonomije ni iz prava, za razliku od ostalih
srednjih rukovoditelja. Dapače, direktor ga je nedavno i pohvalio rekavši da je,
kada ga je zaposlio na preporuku starog prijatelja, imao sumnje o Kolbeinnovoj
prikladnosti za posao, no da su se one ispostavile potpuno neutemeljenima. Šteta
76
 Knjige.Club Books

što je direktor već star i što će uskoro u mirovinu. Nije bilo sigurno hoće li i
njegov mlađi nasljednik biti jednako naklonjen Kolbeinnu. I što će se dogoditi s
njim ako dođe do promjena u strukturi poduzeća?
Kolbeinn je negodujući odmahnuo glavom kada je ušao dublje u garažu jer su
se svjetla prestala paliti. Ali kada je podignuo pogled prema stropu iznad sebe,
primijetio je da su fluorescentne rasvjetne cijevi zapravo razbijene. Zaustavio se
i slušao tišinu; kapanje je sada bilo toliko učestalo da je zvučalo gotovo kao kiša.
Dok je stajao i osluškivao, učinilo mu se da čuje neko struganje koje je dolazilo
iz smjera njegova automobila. Ako je automobil još uvijek bio na svojem mjestu.
Ovo mu se nije nimalo sviđalo. Tko bi drugi osim lopova razbio stropnu rasvjetu?
U garaži bez prozora to je bio jedini izvor svjetlosti i mrak bi im pružao savršeni
zaklon. Ako je njegova teorija bila točna, upravo je njegov automobil bio taj koji
ih je zanimao. To je bilo jedino privlačno vozilo na ovom mjestu. Automobili
viših rukovoditelja bili su na označenim mjestima blizu ulaza i pored dizala, gdje
je bila najveća frekvencija ljudi. Također su i uvijek rano odlazili kući, dok je u
garaži još bilo mnogo ljudi, tako da ne bi bilo moguće počiniti krađu. Ali sada je
bio sam kao u grobu.
Što ako su lopovi još uvijek ondje? Što ako ih prekine usred krađe? Bi li ga
napali? Odgovor je bio jasan. Da. Naravno da bi ga napali. Sigurno se ne bi samo
odšetali kao da se ništa nije dogodilo. Ups. Sorry. Ponovno se začulo struganje iz
sjene. Kolbeinn se glasno nakašljao u nadi da bi ih to moglo prestrašiti ako su
ondje. Naravno, najbolje bi bilo da pobjegnu. On ne bi trčao za njima, ali bi
kasnije sigurno bili uhvaćeni pomoću snimki s nadzorne kamere. Ako bi se
slučajno zaustavili da ga pretuku, mogao bi im skrenuti pažnju na kamere, u nadi
da bi ih to zaustavilo. Kolbeinn se ponovno nakašljao, sada još glasnije. Činilo mu
se da se struganje pojačalo. Namjeravao se nakašljati i treći put, kada je shvatio
da su lopovi sigurno već svjesni njegove prisutnosti. Nije bilo moguće da nisu
primijetili svjetla na početku hodnika koja su se palila dok je prolazio ispod njih.
Jesi li to osoba ili miš? Kolbeinn je polagano uzdahnuo. Nije imao izbora nego
da ode do automobila. Na ulazu više nije bilo zaštitara, što je bio još jedan rezultat
mjera štednje. Domar je, naravno, već odavno otišao kući, a Kolbeinnu nije
padalo na pamet da zamoli nekoga od ono malo ljudi koji su preostali u zgradi da
ga otprati do automobila. To bi im tek dalo povoda za ismijavanje. Kada bi se
pojavio s dvije modrice ispod oka i sa slomljenim nosom, barem bi zavrijedio
njihovo poštovanje.
Kolbeinn je ponovno počeo hodati. Srce mu je kucalo brže nego što je to bilo
zdravo, no ipak je ubrzao korak. Najbolje da što prije završi s time. Vidio je haubu
koja je izvirivala ispred vražjeg stupa koji je pružao savršeno skrovište za lopove.
Ako ih je uopće bilo. Lupanje srca sada je postalo još jače, kao da mu je u grudima
zarobljen vrabac koji se bori za život. Naravno da je netko ili nešto bilo skriveno
u mraku. Struganje nije dolazilo samo od sebe. Postajalo je sve glasnije kako se
približavao automobilu, a osim toga je sada čuo još i škripu i nešto što je zvučalo

77
 Knjige.Club Books

poput mumljanja. Najprije je pomislio da se to lopovi međusobno dogovaraju

kako će ga napasti. Ali što se više približavao, glasovi su sve manje zvučali kao
ljudsko mumljanje, a sve više poput glasanja neke nepoznate životinje. Na kraju
krajeva, možda su lopovi zapravo bili samo miševi. Ili štakori.
Nitko nije iskočio ispred njega kada je napravio posljednji korak prema
automobilu, ni kada je drhtavim prstima pritisnuo tipku za daljinsko
otključavanje. Košulja mu se lijepila za tijelo od znoja, ali tješio se da mu skupo
kemijsko čišćenje neće predstavljati problem ako će to biti jedina šteta koja iz
ovoga nastane. Ispunjen strepnjom, pažljivo je provirio iza haube i
donekle odahnuo kada je vidio da ondje nema nikoga. No to ne znači da je bio
izvan opasnosti, pa se nije opustio već je požurio prema vratima vozača. Prije
nego što je sjeo za volan i napipao dugme za zaključavanje vrata, osvrnuo se
uokolo kako bi se uvjerio da ga nitko ne čeka pored automobila. Prtljažnik je bio
odmah do kamenog zidića visine struka koji je odvajao njegovo parkirno mjesto
od rampe za nižu razinu garaže. Lopovi su se možda skrivali iza tog zidića, a s
obzirom na to da su zvukovi - struganje, škripa i mumljanje - dolazi upravo iz tog
smjera, to i nije bila nerazumna pomisao. Na zidiću se nalazila ograda od
čeličnih cijevi tako da bi kriminalci najprije trebali preskočiti preko nje prije nego
što bi uspjeh dohvatiti Kolbeinna. Ta mu pomisao nije pružila veliku utjehu pa je
konačno sjeo u automobil i požurio zaključati vrata. Zvuk zaključavanja bilo je
nešto najljepše što je u tom trenutku mogao čuti. No nije si mogao priuštiti da
uživa u njemu, već je drhtavim rukama stavio ključ u kontakt bravu. Tek nakon
što su milozvučan zvuk motora i buka s radija nadglasali zvukove izvana,
Kolbeinn je napokon odahnuo.
Dok je izlazio s parkirnog mjesta, napokon je zaboravio na oprez, iako je buka
iza njega postajala sve jača nakon što je krenuo. Zbog toga je snažno pritisnuo
papučicu gasa, ne mareći za opasnosti prebrze vožnje u garaži. Uskoro će izići
van na dnevno svjetlo i biti na putu prema kući.
No veselje nije dugo trajalo. Osjetio je snažan udar, kao da se netko punom
brzinom zabio u stražnji dio automobila. No to, naravno, nije bilo moguće, jer se
još nije dovoljno udaljio od zidića. Siloviti ga je udar bacio naprijed i, da nije bilo
sigurnosnog pojasa koji ga je zadržao, udario bi glavom u vjetrobransko staklo.
Kolbeinn je automatski zakočio, iako se automobil ponašao u najmanju ruku
neobično i gotovo da se i nije pomaknuo s mjesta.
Spreman na sve, najprije je pogledao u retrovizor, a zatim se okrenuo i
zagledao u stražnji prozor pokušavajući shvatiti prizor pred očima.

Huldar je potpuno suosjećao s Erlom, iako joj to nije rekao. Nije bilo moguće
znati što bi je moglo izbaciti iz takta pa je najbolje bilo govoriti što manje. Ionako
je već bila napeta jer ništa nije išlo kako treba. Mediji su saznali za događaj i
fotografi su već čekali ispred ulaza - blicevi fotoaparata boli su ih u oči svaki put
kada bi se otvorila vrata. S obzirom na to da su još uvijek čekali prijenosne

78
 Knjige.Club Books

reflektore, najvažniji dio podzemne garaže koji su morali pregledati bio je u

polumraku. Žarulje na stropnim svjetlima bile su razbijene i svi policajci na terenu
pretpostavljali su da je to bilo povezano s onime što se dogodilo.
Huldar se naslonio na zid i zapalio cigaretu. Kao i ostali pušači, garaže je
podrazumijevao vanjskim prostorom. Prestao je skrivati da je pokleknuo i
ponovno počeo pušiti - miris duhana ionako ga je odavao, a nitko od njegovih
kolega s posla nije bio posebno zabrinut za njegovo zdravlje. Povukao je prvi dim
i izdahnuo u smjeru zatvorenog izlaza. To je bilo najmanje što je mogao napraviti.
Ali sumnjao je da bi mu itko uopće i prigovorio; imali su dovoljno važnijih briga.
No za svaki je slučaj imao spremnu ispriku - ako iziđe van, na njega bi navalili
novinari ih obični građani koji su stajali ispred u nadi da će svjedočiti nečemu
uzbudljivome. Čudno kako strahote i nesreće privlače mnogo pogleda.
Pretpostavljao je da bi im znatiželja ubrzo nestala kada bi došli u bliski susret s
mjestom zločina poput ovog. Huldar je povukao još jedan dim. Vani se vjetar
smirio i vrijeme se konačno proljepšalo, upravo u trenutku kada bi dobro
došlo neko nevrijeme. Javnost se nije imala običaj okupljati na mjestu zločina
tijekom oluja, a tada je bilo i manje fotografa. Izdahnuo je i povukao još jedan
dim. Iz iskustva je znao da stvari nikada ne ispadnu onako kako bi želio.
U idealnom bi svijetu sada sjedio kod kuće s pivom u ruci i gledao utakmicu
kojoj se veselio. No nije ga previše smetalo što ju je morao propustiti - bilo je
dovoljno drugih utakmica, a ovih je dana ionako većinu večeri bio slobodan. Rad
izvan radnog vremena sada mu je bila iznimka, a ne pravilo. Ovog su ga
puta pozvali jer je bio jedan od rijetkih koji u posljednjih nekoliko mjeseci
nijednom nije radio prekovremeno. Erla mu je to odmah rekla kako ne bi dobio
pogrešan dojam da je prestao biti nepoželjan. Dobila je opomenu zbog prevelikog
broja prekovremenih sati, što je bilo nešto oko čega su nadređeni često
prigovarali. Ali policija je morala osigurati da građani poštuju zakon i noću i
danju, a bilo je očito da ljudstvo koje imaju nije moglo popuniti sve smjene u
redovnom radnom vremenu. Ipak, to je uvijek bio uzrok nezadovoljstva
nadređenih na mjesečnim sastancima. Huldar je to osjetio na vlastitoj koži dok je
bio voditelj odjela.
Krajičkom oka vidio je kako mu se Erla užurbano približava, sumornog izraza
lica. Iako je cigaretu popušio samo do pola, procijenio je da je najbolje da je ugasi,
pa je požurio povući još jedan posljednji dim. Tako će Erla barem imati manje
razloga da mu prigovara.
»Nije li ovdje zabranjeno pušiti?« Erla je mrko pogledala uokolo u potrazi za
znakom zabrane pušenja, no bez rezultata. Znakova u garaži nije nedostajalo, no
svi su označavali samo smjer izlaza ili dizala.
Huldar je procijenio da nije došla do njega zbog cigarete, pa se nije ni potrudio
odgovoriti. »Kako napreduje? Jesu li stigli forenzičari ?«
Erla je uzdahnula i naslonila se na zid pored njega. »Valjda će uskoro.«
Odmahnula je glavom. »Kakav kaos. Patolog odbija doći prije nego što ne

79
 Knjige.Club Books

poprave vražja svjetla, domar je tvrdoglav i samo ponavlja kako nije plaćen da
sada dolazi, a iritantniju osobu od tog Kolbeinna Ragnarssona još nisam
upoznala.«
»Ma daj?« Huldar je pogledao prema Kolbeinnu koji je stajao i gledao preko
ramena policajca koji mu je uzimao izjavu. Pažnja mu je bila usmjerena na nešto
dalje u garaži - vjerojatno na njegov automobil. »Nije li samo u šoku?«
»Nije toliko u šoku, koliko je zabrinut hoće li mu osiguranje pokriti štetu na
automobilu. Stražnja mu je osovina gotovo potpuno uništena.«
»Ne iznenađuje me. Mora da je bila strašno jaka sila.« Lanac je bio provučen
oko osovine, dok je njegov drugi kraj bio omotan oko struka pokojnika koji je
sada kao bezoblična masa ležao na parkirnom mjestu. Pretpostavljali su da je žrtva
bila iza zidića koji je ograđivao parkirno mjesto i kada je Kolbeinn pokrenuo
automobil, povukao je žrtvu u zrak sve dok ju čelične cijevi ograde nisu
zaustavile. No samo nakratko. Sila vuče bila je toliko jaka da je preklopila žrtvu i
provukla je kroz ogradu. Huldar je dobio zadatak da izmjeri taj razmak u ogradi i
smučilo mu se kada je izmjerio samo trideset centimetara. Nadao se da je
muškarac u tom trenutku već bio mrtav, no sumnjao je u to. Povez preko usta
upućivao je na to da je počinitelj htio biti siguran da žrtva neće moći nikoga
upozoriti na svoju prisutnost. To ne bi bilo potrebno da je već bila mrtva. Mrtvaci
ne proizvode mnogo buke.
»Postoji li mogućnost da je riječ o samoubojstvu?« Erlin je ton upućivao na
to da je i sama bila svjesna da to nije moguće.
»Mislim da ne. Postoji bezbrojno mnogo jednostavnijih načina da si čovjek
oduzme život. Gotovo bi svi bih bolji od ovoga.« Huldar je uzdahnuo. Htio je
razmišljati o tome što je manje moguće, no ipak je htio Erli dati dovoljno dobar
odgovor, sada kada je konačno ponovno razgovarala s njim. Preklopljeni je leš bio
jedna od najmučnijih scena s kojima se dosada susreo na poslu. Na svu sreću,
žrtvino lice nije bilo vidljivo. »Možeš li zamisliti kakav bi osjećaj bio čekati
ovako nešto? Nitko si sam to ne bi učinio. Mora da se nesretnik nadao da će se
ugušiti dok je čekao.«
»Možda. Za njegovo se dobro nadam da nije znao što ga čeka. Iako
pretpostavljam da onaj tko mu je ovo učinio nije skrivao svoje namjere. Djeluje
kao sadizam. Postoji mnogo lakših načina ubojstva od ovog, pa mora da je
namjera bila mučenje. Ali nadam se da će nam obdukcija dati podrobnije
objašnjenje.« Erla je posegnula za mobitelom u džepu i pogledala na sat. »Gdje
su, kvragu, svi?«
Huldar je razmišljao jesu li pitanja bila retorička. Vjerojatno. U svakom
slučaju, on nije imao odgovor na njih i Erli je to bilo sasvim jasno. »Prvo što sam
provjerila kada smo došli bilo je ima li čovjek obje šake. Ovo je ubojstvo toliko
neobično, pa mi je slučaj s amputiranim šakama prvi pao na pamet. Ne znam je li
mi laknulo ili sam bila razočarana kada sam vidjela da mu je barem jedna šaka još
uvijek na svome mjestu. Iako nema nikakvih dokaza, imam osjećaj da su ta dva
80
 Knjige.Club Books

slučaja povezana. Oba izazivaju jednako gađenje. Osim toga, ne sviđa mi se

pomisao da bismo mogli imati posla s dva potpuna luđaka. Što ti misliš?«
»Nemam pojma. Možda će biti jasnije kada dođu patolog i forenzičari i kada
saznamo identitet nesretnika. Nadajmo se da sa sobom ima novčanik, kreditnu
karticu ili nešto slično. Leš je, nažalost, u takvom položaju da ga ne možemo
pregledati.« Erla je toliko duboko izdahnula da je zvučalo poput stenjanja.
Zatim se odgurnula od zida i bez riječi krenula natrag prema mjestu zločina.
Huldar je ostao ondje još neko vrijeme, razmišljajući da li da ponovno zapali
opušak i dovrši cigaretu, no na kraju je ipak nevoljko odlučio slijediti Erlu.
Njegova nevoljkost nije imala nikakve veze s Erlom, već s jezivim prizorom leša
koji je ležao preklopljen poput salvete i masivnim lancem bio vezan za automobil.
Oči su ga zaboljele svaki put kada bi pogledao taj prizor.
Situacija nije postala bolja ni kada su konačno došli forenzičari i postavili
prijenosne reflektore. Jarka svjetlost malo je toga mogla sakriti i bilo je teško
suzdržati se od odmicanja pogleda. Huldar se natjerao da promatra tek kada je
došao patolog. Odmah je požalio jer ga je patolog zamolio da mu
pomogne ispraviti žrtvu, odnosno njegovim riječima, da ju »rasklopi«.
S rukavicama na rukama, svaki je uzeo svoj kraj žrtvinog torza koji je bio
preklopljen preko bedara i nogu te su ga pažljivo vratili u ležeći položaj. Čak i
kroz muškarčevu odjeću Huldar je jasno mogao osjetiti slomljena rebra, smrvljene
kralješke i zgnječeno meso, kao da je čovjek bio gol, a on sam bez rukavica.
Pokušao je suzbiti mučninu i to mu je gotovo i uspjelo, sve dok patolog nije
uklonio povez sa žrtvinih usta, čiji je jedan kraj bio uguran i u sama usta.
Huldar se uspravio i nagnuo glavu kako bi mogao bolje vidjeti žrtvino lice.
»Erla! Pogledaj.« Lice mu je bilo poznato.
Erla je prišla i zamišljeno gledala u pokojnika. »To nam je dokaz. Slučajevi
su očito povezani.« Lice joj je odavalo vidljivu uznemirenost. »Kvragu. Kvragu.
Koje jebeno sranje.« Rukama je prošla kroz kosu. »Koji se vrag ovdje događa?«
Huldar je bio zahvalan što nije na njezinom mjestu. Nadređeni, blago rečeno,
neće biti sretni kada saznaju za ovo. Jedini svjedok u slučaju amputiranih šaka bio
je mrtav. Na podu podzemne garaže ležao je Benedikt Toft, bivši tužitelj i vlasnik
kuće u čijem su vrtu pronađene šake. Sada sigurno više neće moći doći na
ispitivanje.

81
 Knjige.Club Books

12. poglavlje

lasna svađa odzvanjala je u Huldarovim ušima iako su podignuti glasovi Erie

G i njezinih šefova već odavno utihnuli. Tišina nije nimalo olakšala ozračje na
odjelu jer su svi još uvijek bili pod dojmom uvreda i psovki koje su mogli jasno i
glasno čuti kroz stakleni zid Erlina ureda. Svađa je završila jednako loše kao što
je i počela. Dva su šefa izletjela zalupivši za sobom vrata svom snagom i ostavila
Erlu samu u njezinu uredu. Huldar nije bio dovoljno blizu da bi joj vidio lice, ali
pretpostavljao je da planira pričekati da joj crvenilo nestane s obraza prije
nego što ponovno iziđe van.
Nitko još uvijek nije progovorio ni riječ. Većina se pretvarala da radi, iako su
stalno kriomice pogledavali u smjeru Erlina ureda. Mnogi su vjerojatno očekivali
da će spustiti glavu na stol i plakati, no Huldar ju je bolje poznavao. Prije bi se
bacila s ovog malog prozora na četvrtom katu nego dopustila da pokaže i
mali znak slabosti. Činilo mu se da primjećuje razliku u reakcijama muškaraca i
žena na ovaj događaj - ono malo žena koje su bile na odjelu djelovalo je kao da ih
je događaj rastužio, iako im Erla inače nije bila posebno draga. Nitko se od žena
barem nije veselio situaciji, za razliku od nekih muškaraca, koji su bili uvjereni da
bi na Erlinom mjestu postupili bolje. No Huldar je radio s njima dovoljno dugo
da bi znao da to nije bila istina. Da su bili na Erlinom mjestu, vjerojatno bi samo
još više upropastili slučaj.
»Misliš li da će je smijeniti?« Huldar je podignuo pogled i vidio rumenog
Guðlaugura kako proviruje iznad ekrana računala koja su ih dijelila.
»Ne.« Huldar se naslonio, zadovoljan što je dobio priliku suzbiti ovakve misli
odmah pri nastanku, barem kod jednog člana tima. »Obično je ovako kada istraga
ne ide prema planu. Nadređeni se uznemire i dođu ovdje dolje da se ispušu.
Nakon Erie doći će vikati i na nas ostale.«
»O.« Bilo je očito da Guðlaugur nije bio oduševljen tom pomisli.
»Moglo je biti i mnogo gore.« Huldar je ustao i pogledao prema Erlinom
uredu. Bez da je išta više rekao Guðlauguru, krenuo je prema tamo. Netko je
morao biti prvi. Inače bi došlo do pat-pozicije - Erla je bila previše ponosna da
probije led, a ostali se ne bi usudili razgovarati s njom, a ni međusobno iz straha
da bi mogla pomisliti da pričaju o njoj. Što i nije bilo daleko od istine ako je suditi
po tome kako su ga svi sada pratili pogledom.

82
 Knjige.Club Books

Huldar je lagano pokucao na vrata i otvorio a da nije čekao odgovor. Provirio

je unutra i pogled mu se susreo s Erlinim. Glas joj je zvučao jednako odbojno kao
i stav. »Što hoćeš?«
»Ništa posebno. Samo sam ti došao reći da ne dopustiš ovim gadovima da te
izbace iz takta. Njima su vjerojatno njihovi nadređeni očitali bukvicu, pa se sada
moraju na nekome iskaliti.« Huldar je ušao i zatvorio vrata za sobom. »Ako i tebi
treba netko na kome možeš istresti bijes, dobrovoljno se javljam.«
Erla ga je pogledala. »A na kome ćeš se ti onda iskaliti? Na svome psu?«
»Nemam psa. Guðlaugur će biti dovoljan.« Huldar se nasmijao, no Erla mu
nije uzvratila osmijeh.
»Ne treba mi tvoje žaljenje. Mogu se sama snaći.«
»Znam to, Erla. I ti znaš da to znam.« Huldar je utihnuo, no kako Erla nije
odgovorila, nastavio je. »Neovisno o tome što misle šefovi, bilo je nemoguće ovo
predvidjeti. Benedikt Toft bio je potpuno zaprepašten i nitko iz njegova ponašanja
nije mogao zaključiti da je ikako povezan s amputiranim šakama.« Činilo mu se
da se Erla malo opustila. Ramena su joj se spustila, a čeljust joj više nije izgledala
kao da žvače kamenje. »Ali nisam došao samo zbog toga. Zanimalo me ima
li kakvog napretka i mogu li nekako pomoći. Završio sam s onim popisom.«
Huldar se bio ponudio da provjeri popis s imenima osoba koje su na bilo koji način
bile povezane sa žrtvom kako bi saznali jesu li te osobe još uvijek žive i jesu li im
obje šake na mjestu. Nije uspio kontaktirati sa svima, ali za sada nije bilo ni
potrebe za time. Planirao je poslati Guðlaugura da provjeri mjesto na kojemu žive,
proviri im u poštanski sandučić ili potraži neki znak koji bi upućivao na to da su
kod kuće. Jedna osoba na popisu, Benediktov brat, živjela je izvan grada,
no tamošnja je policija prihvatila provjeriti ga. Nije bilo potrebe slati Guðlaugura
i ondje.
Kada je Erla ponovno progovorila, ponovno je zvučala kao ona stara Erla. Što
ne znači da je bila pristojna ili vesela, već gruba kao i inače, no ne u onolikoj mjeri
kao što je bila kada je ušao. »Možda bismo trebali proširiti popis ? To mora biti
netko koga poznaje. Očito je.«
Huldar je slegnuo ramenima. »Osim ako Benedikt nije vidio osobu koja je
stavila amputirane šake u kupelj.« Nije to priznao kada su ga pitali. Prema
Erlinom mišljenju, izjava koju je dao te večeri zvučala je uvjerljivo. Jasno je rekao
da ništa nije vidio, no počinitelj to, naravno, nije mogao znati. »Pretpostavimo da
je govorio istinu kada je rekao da nije vidio ništa neuobičajeno, ali možda je vidio
nešto što nije trebao a da to nije ni shvatio? Automobil ispred kuće ili nešto slično?
Možda je počinitelj samo htio biti jako oprezan. Riješiti se potencijalnog
svjedoka. Ionako bi dobio maksimalnu kaznu. U slučaju da je osoba bez šaka
mrtva. Još jedno dodatno ubojstvo ne bi mu promijenilo situaciju nagore, a moglo
bi spriječiti da ga ne uhvate. Dobitna kombinacija.«
»Da. Možda. Ali u tom je slučaju metoda ubojstva u najmanju ruku neobična.
Ne bi li bilo jednostavnije provaliti mu u kuću, izbosti ga nožem ili nasmrt
83
 Knjige.Club Books

pretući? Tijekom ove pustolovine u garaži postojala je velika opasnost da

počinitelj bude otkriven. Ne bi imalo smisla ubiti nekoga na taj način osim ako cilj
nije bilo mučenje.«
Kao i svi ostali koji su sudjelovali u ovoj istrazi, i Huldar je mnogo razmišljao
o tome. No nije došao ni do kakvog zaključka osim da je slučaj vrlo neobičan. S
mnogo su se nestrpljenja čekali rezultati obdukcije, iako se Huldar nije nadao da
će biti među prvima koji će ih vidjeti. »Jesi li dobila snimke s nadzorne kamere iz
garaže?«
Erla je uzdahnula. »Nećemo ih dobiti. Totalni zajeb.«
»O?« Huldar je vidio dvije nadzorne kamere u garaži; doduše, nijedna od njih
nije bila usmjerena na dio u kojemu je bio parkiran Kolbeinnov automobil. Jedna
je pokrivala ulaz, a druga područje ispred Kolbeinnova parkirnog mjesta. Ali
osim ako počinitelj nije ušao kroz kanalizaciju, bilo je nemoguće da dođe do
automobila a da ga nadzorne kamere ne snime. Huldar je, naravno, pretpostavljao
da je sakrio lice kapuljačom ili šiltericom, no i dalje bi mu trebala biti vidljiva
tjelesna građa, a vjerojatno bi mu mogli odrediti i približnu dob. Snimka bi im
mogla pokazati i kako je počinitelj ušao u garažu; većina tima smatrala je da se
dovezao ondje jer kako bi inače donio žrtvu? Doduše, nije bila isključena ni
mogućnost da je na neki način namamio žrtvu unutra, no bilo je teško zamisliti
kako bi to napravio. Huldar se, kao i svi ostali, nadao da će im snimka dati
odgovor na to. Ako postoji neki problem s kamerom, to će im značajno otežati
posao, jer će u tom slučaju morati ispitati sve koji su bili u garaži taj dan i možda
vidjeh počinitelja. »Zar kamere nisu bile uključene?« Znao je da nije postojala
mogućnost da je netko izlio boju na objektiv, jer je to odmah provjerio i odahnuo
kada je vidio da je objektiv čist.
»Bile su uključene. Ali se računalo koje je trebalo pohraniti snimke pokvarilo
prije nekoliko mjeseci. Prema domarovim riječima, upravitelj zgrade smatrao je
da ga nije bilo potrebno popravljati, jer su i same kamere bile dovoljne kao
sredstvo zastrašivanja potencijalnih provalnika.« Erla se prezrivo namrštila dok
je to izgovarala. »Razlog su iste mjere štednje zbog kojih je i skraćeno domarovo
radno vrijeme.«
Huldar je nagnuo glavu unatrag i zatvorio oči. Kao da se sve urotilo protiv
njih u ovom slučaju. »Jesmo li uspjeli saznati kada je žrtva nestala? I po
mogućnosti otkuda?«
Erla je odmahnula glavom. »Ne. Pretražili smo njegovu kuću, ali nismo našli
nikakve dokaze. Osim njegova mobitela koji smo pronašli u kuhinji. Nije bio
korišten dva dana, no ne znamo što to točno znači. Bio je udovac u mirovini, a sin
mu živi u inozemstvu sa ženom i djecom. Kao što je često u takvim slučajevima,
ne provodi mnogo vremena među ljudima, a ni na telefonu. Tako smo barem
zaključili prema popisu telefonskih razgovora na njegovu mobitelu - zvao je malo
ljudi i malo je ljudi zvalo njega. Nismo uspjeli pronaći nikoga tko je svjedočio
njegovom kretanju na dan ubojstva ili dan prije toga. Sin nije znao ništa, rekao je

84
 Knjige.Club Books

da s ocem obično razgovara jednom tjedno, a da ga je zadnji put čuo prije četiri
dana. Sinov je glas zvučao normalno, odnosno nije zvučao nimalo sumnjivo.
Jedini pravi dokaz koji imamo jest da su jutarnje novine bile u dnevnoj sobi. To
upućuje na to da je bio kod kuće jutro na dan ubojstva.« Nagnula je glavu još malo
unazad, duboko uzdahnula, stavila ruke na lice i počela ga snažno masirati.
»Potpuno sranje. Nadam se da će nam analiza lanca i poveza otkriti neke
otiske prstiju. Ako ne, onda je sve protiv nas. Sve. Nitko se ne sjeća da je nedavno
prodao ili iznajmio motornu pilu, pa nam je sljedeći korak provjeriti sve motorne
pile u zemlji u potrazi za biološkim uzorcima koji odgovaraju krvi s amputiranih
šaka. Trebat će nam nekoliko dana samo da saznamo tko sve ima takve pile i gdje
se nalaze.«
»A što je s Kolbeinnom? Vlasnikom automobila. Jeste li saznali nešto kad ste
ga ispitali?«
»Ništa.« Erla je ponovno uzdahnula. »Rekao je da nema pojma zašto je njegov
automobil bio upotrijebljen, nikada prije nije vidio žrtvu niti mu je poznato
njezino ime. Ni mi za sada nismo uspjeh pronaći nikakvu vezu među njima.« Erla
je listala dokumente koji su bili razbacani po njezinu stolu. »Ovdje negdje imam
njegov iskaz. Gotovo je isti kao i Benediktov. Ništa ne zna i ne razumije kako je
postao umiješan u ovo. Što je zabrinjavajuće, s obzirom na to što se dogodilo s
Benediktom.«
»Možda je u pravu. Automobil mu je bio parkiran na tom mjestu i prilično je
snažan. Kad bih ja planirao napraviti nešto takvo, vjerojatno bih izabrao taj
automobil. No, naravno, ne znam koji su automobili prije bili parkirani ondje.«
Huldar se ispravio. »Zapravo nije ni važno. Počinitelj je vjerojatno čekao da se
garaža isprazni prije nego što je sve ovo postavio. Što je manje automobila ostalo
u garaži, to je bila manja mogućnost da ga netko primijeti. Pitanje je koliko je
dugo čekao. Znamo li nešto više o tome kada je mogao doći?«
Erla je odmahnula glavom. »Ne. Pretpostavljam da je bilo pred kraj dana. Ako
sam dobro shvatila, tada je ulaz gotovo stalno otvoren i nije problem ući u garažu.
Ali nadam se da će nam obdukcija dati približno vrijeme. Iz rana na njegovim
rukama i nogama trebalo bi biti vidljivo koliko je dugo bio vezan ondje.«
»Obdukcija bi trebala uskoro biti gotova?« Huldar se nadao da je ovaj njihov
neuobičajeno dug razgovor znak ponovnog porasta povjerenja i da je on ponovno
postao prihvaćen kao punopravni član odjela. Dovoljno su ga dugo ignorirali. Bit
će lijepo ponovno se veseliti dolasku na posao ujutro. »Možda ćeš mi moći reći
rezultate obdukcije kada budu gotovi?«
Erla se namrštila. »Vidjet ćemo.«
Huldar je zaključio da bi sada bilo najbolje vrijeme da ode. Nakon ovoga bi
razgovor mogao krenuti samo nagore. »Idem po kavu. Hoćeš sa mnom?« Ponudio
joj je to u nadi da će prihvatiti - čim iziđe iz ureda, uvrede koje je primila od
šefova počet će blijediti iz sjećanja ostalih na odjelu. Bit će to težak korak, no
morat će ga napraviti kad-tad. Iako on trenutno nije na dobrom glasu među
85
 Knjige.Club Books

kolegama, za nju bi bilo bolje da iziđe s njim, barem zbog toga što bi se tako
mogla usredotočiti na njihov razgovor i ne obazirati se na okolinu.
»Ne, hvala. Moram se pripremiti za radni sastanak s timom.«
»Nema problema.« Huldar ju je gledao kako se okreće natrag dokumentima
na stolu. Otvorio je vrata i dodao s izlaza. »Uhvatit ćemo ga, Erla. Samo je pitanje
vremena kada ćemo naći neki trag koji će nas dovesti do počinitelja.« Zaista je
to i mislio, slučajevi se obično tako i razriješe. Policija nađe nešto što ih dovede
do rješenja. Kod konvencionalnih ubojstava to se obično dogodi čim dođu na
mjesto zločina - većina se ubojica na Islandu ne trudi prikriti svoje tragove. Neki
su ih čak i dočekali s oružjem u ruci. Usprkos tomu što je ovaj slučaj bio prilično
neuobičajen, Huldar nije bio previše pesimističan i pretpostavljao je da će s
vremenom naći rješenje. Pitanje je samo bilo kada. »Uhvatit ćemo ga i onda će te
hvaliti ovi koji su te sada vrijeđali.« Nasmiješio joj se, no ona je bila toliko
zaokupljena dokumentima na stolu da nije ni podignula pogled.
»Zašto govoriš oni« Erla je okrenula sljedeću stranicu i nastavila čitati. »Jesi
li siguran da ovo nije napravila žena?«
Huldar je zastao na izlazu. Razmislio je. »Da. Sasvim sam uvjeren da je riječ
o muškarcu.« Upotrijebljena je motorna pila, čelični lanac, osovina i snažan
automobil. Koliko god je pokušavao, nije mogao zamisliti ženu u tom kontekstu.
A možda je samo bio seksist.
Huldar je izišao i zatvorio vrata za sobom. Izgleda da se zanimanje ostalih za
Erlu smanjilo. Djelovalo je kao da su svi na odjelu zaista radili. Vratio se na svoje
mjesto i zaboravio na kavu koja mu se ionako nije pila.
Guðlaugur se zavalio u svoju stolicu. Bio je crven u licu, no razlog nije bila
neugoda već hladnoća vani. »Ništa. Prošao sam cijeli popis.«
Huldar se pomaknuo kako bi vidio mladićevo lice. »Svi su bili kod kuće?«
»Troje ih je otvorilo kada sam im pokucao i izgleda da im se samo nije dalo
javljati na telefon kada si zvao. Jedan je navodno u bolnici, ili je barem tako rekla
žena koja je živjela u susjednom stanu, a zadnji je bio na brodu. Žena mu je bila
kod kuće.«
»Jesi li se raspitao zašto je ovaj u bolnici?« Huldar je postavio pitanje, iako je
znao da su se već raspitali u bolnici i hitnoj službi ne bi li saznali jesu li imali
pacijenta kojemu su nedostajale šake. Tako nešto teško bi im moglo promaknuti.
»Ne.« Guðlaugurovo je lice poprimilo zabrinut izraz. »Da ih pitam?«
»Da. Naravno. Također mislim da bi trebalo provjeriti je li ovaj koji je
navodno na brodu zaista na brodu.«
»Kako da to učinim?« Zabrinutost na Guðlaugurovu licu sada se pretvorila u
zbunjenost.
»Saznaj kako se zove brod i obrati se vlasniku. On bi trebao znati tko mu je
na brodu. Nadam se da ti ne trebam objašnjavati kako da stupiš u kontakt s
bolnicom?« Huldar se vratio na svoje mjesto za stolom. Pogled mu je pao na
86
 Knjige.Club Books

fotokopije pisama iz vremenske kapsule i sjetio se Freyje. Iako mu je bilo drago

što se konačno bavi ozbiljnim slučajem, bilo mu je žao što neće više moći biti u
kontaktu s njom. Možda će se pojaviti neko dijete koje je svjedočilo nečemu
vezanome za slučaj, pa će ona morati razgovarati s njim? No bilo mu je jasno da
se to neće dogoditi. A i nije želio da je ijedno dijete svjedočilo nečemu ovako
strašnom. Privukao je fotokopiju k sebi i još jednom pročitao prijeteće pismo.
Slučaj ubojstva s vremenom će se riješiti i tada bi se ponovno mogao vratiti
vremenskoj kapsuli, nazvati Freyju i pokušati je ponovno pridobiti. Tko zna, ovog
bi puta moglo i uspjeti. Ona još uvijek nije bila u vezi, tako da ima nade.
»Zašto se smiješ?« Guðlaugurova se glava pojavila iznad Huldarova ekrana.
»Ma, ništa.« Huldar se uozbiljio. »Što trebaš?«
»Postoje li telefoni na brodu?«
Huldar se nije udostojio odgovoriti na ovo, već mu je postavio protupitanje:
»Kako se zovu ta dvojica za koje moraš potvrditi da su živi i zdravi?«
Glava je nestala i zatim se ponovno pojavila. Ne gledajući u Huldara,
Guðlaugur je čitao s papira. »Ævar Einarsson i Haraldur Jóhann Guðnason.«
Zatim je podignuo glavu. »Zašto pitaš?«
»Bez razloga.« Huldara se nije dalo objašnjavati, posebice zato što inicijali
nijednog od tih imena nisu odgovarali popisu na Þrösturovom prijetećem pismu.
Palo mu je na pamet da bi mogla postojati neka veza, no izgleda da nije bio u
pravu. Razmišljanje su mu potaknuli inicijali Benedikta Tofta, jer je u pismu
navedeno BT, no to je mogla biti potpuna slučajnost. Nije to spomenuo Erli jer
nije htio da ga počne ismijavati, posebice ako bi dodao da bi K moglo ukazivati
na Kolbeinna. Istragu o vremenskoj kapsuli nitko nije shvaćao ozbiljno i bilo bi
teško uvjeriti ikoga na odjelu da bi slučajevi mogli biti povezani, osim ako ne
pronađe neku vezu između Þröstura i žrtve. S obzirom na to da je i sam bio
skeptičan, bilo je bolje pričekati. Iako je teorija zvučala apsurdno, nije mogao
prestati razmišljati o Þrösturu i o tome kako je planuo kada je saznao zbog čega
su ga Freyja i on došli posjetiti. No njegov bijes nije bio bijes ubojice, već
bijes protiv cijelog sustava. Mora da je bilo primamljivo prebaciti krivnju na
okolinu, okriviti neku službu ili policiju koja nije radila svoj posao. Tada nije
morao razmišljati o tome da je u kući bila još jedna odrasla osoba koja je trebala
vidjeti da je njegov otac opasan i obavijestiti nadležne službe. Njegova majka
Agnes.
S obzirom na to da mu Erla nije dala novi zadatak i da je sastanak o istrazi bio
tek za pola sata, Huldar je odlučio malo istražiti Þrösturova oca.
Nakon čitanja o ubojstvu Vake Orradóttir ostao mu je loš okus u ustima.
Muškarac, ako ga je tako uopće moguće nazvati, silovao je djevojčicu u sobi svoje
kćeri i zatim je ugušio jastukom. Nije mogao objasniti svoje postupke; rekao je
samo da je bio toliko pijan da nije bio svjestan što radi. Njegova kći, koja je išla
u razred sa žrtvom, zatvorila se u ormar, gdje su je policajci pronašli kada su došli
na mjesto zločina. Usprkos pokušajima, od nje nisu uspjeli doznati što se točno
87
 Knjige.Club Books

dogodilo. Pretpostavljalo se da nije izravno svjedočila silovanju ili ubojstvu, već

da je ušla u ormar prije nego što su se ti događaji dogodili ili čim je postalo jasno
što bi se moglo dogoditi. Psihologinja koja je radila s Jónovom kćeri Sigrún
smatrala je da će se djevojčica s vremenom otvoriti, no s obzirom na to koliko se
bojala svoga oca, to se vjerojatno neće dogoditi prije nego što slučaj završi
na sudu. Za razliku od nje, njezin brat Þröstur, koji je imao dvanaest godina kada
se ubojstvo dogodilo, nije se bojao ispričati svoju stranu priče, no on je bio u školi
u vrijeme tih jezivih događaja. Kada je došao kući, odmah je otišao u svoju sobu
i zatvorio vrata a da nije znao da u susjednoj sobi leži mrtva djevojčica. Kada je
ogladnio u vrijeme večere, spustio se u kuhinju i uzeo cornflakese. Jeo je sam, što
nije bilo neuobičajeno. Majka je radila i kao čistačica i recepcionarka u staračkom
domu; njezine su smjene počinjale u podne i trajale do osam navečer. S posla se
vraćala autobusom, tako da nikada nije dolazila kući prije devet navečer. Ni oca
nije bilo nigdje u blizini, što prema Þrösturovim riječima također nije bilo
iznenađujuće. On je uvijek bio pijan, ponekad je ležao na kauču ili je nervozno
sjedio iznad prepune pepeljare u kuhinji. Ako nije bio zauzet tim radnjama,
obično bi se zatvorio u spavaću sobu i prespavao. Nikome u kući ne bi palo na
pamet da ga budi. Prema Þrösturovim riječima, to su bili jedini dobri trenuci koje
su on, njegova sestra i majka imali u toj kući. Donekle dobri.
Njegova majka Agnes rekla je da je došla kući u devet navečer i da je bila
neuobičajeno umorna jer je dobila gripu. Liječničkim pregledom koji je bio
obavljen dva dana kasnije nije bilo moguće ni potvrditi ni odbaciti njezinu tvrdnju,
jer tada više nije imala temperaturu ni ikoje druge simptome. Kada su uzimali
njezinu izjavu, tvrdila je da je njezin muž Jón bio budan u prizemlju kada je došla
kući. Vaka je tada već pet sati ležala mrtva u sobi njezine kćeri i već je nastupila
mrtvačka ukočenost. Njezin je muž zaudarao na rakiju i činio joj se prilično
mrzovoljnim. Ona je mislila da je to bilo zbog toga što mu nije kupila alkohol,
iako mu nije ni obećala da će to učiniti. Kao da je taj detalj bio važan tijekom
ispitivanja. No muž je imao izljev bijesa i snažno je udario tako da je pala na pod,
udarila glavom o zid i gotovo se onesvijestila. Nakon toga je izletio van i ostavio
je na podu. Isti liječnički pregled kojim se nije mogla utvrditi gripa pokazao je da
je imala veliku oteklinu iznad desne sljepoočnice i modricu na lijevom obrazu
koja se proširila do čeljusti, što je potvrdilo njezinu izjavu. Nakon što je muž
izišao, ona je nekako uspjela ustati i doći do soba svoje djece. Činilo joj se da kći
spava u krevetu prekrivena poplunom, pa je zatvorila njezina vrata i zatim
razmijenila nekoliko riječi sa sinom. Nakon toga je otišla u krevet i probudila se
tek kada je sljedećeg jutra oko osam sati došla policija. Þröstur je bio taj koji ih je
nazvao. Došao je probuditi sestru, no tada je vidio da u njezinu krevetu leži
mrtvo tijelo nepoznate djevojčice. U telefonskom se razgovoru činilo da dječak
nije shvatio da je djevojčica mrtva, već je samo rekao da u krevetu njegove sestre
leži bolesna djevojčica i da je ne može probuditi. Bila je hladna i činila mu se
čudnom na dodir, a spavala je otvorenih očiju. Njegove sestre pak nije bilo nigdje.

88
 Knjige.Club Books

Bilo je mučno gledati fotografije s mjesta zločina - djevojčica je ležala na

poderanoj i prljavoj posteljini u siromašnoj i neurednoj dječjoj sobi. Na
fotografijama koje su snimljene prije nego što joj je policija pomicala tijelo, bilo
je vidljivo da je poplunom pokrivena do vrata. Otvorenih je usta gledala u
strop iznad sebe, crvenih očiju koje su tipične za žrtve gušenja. Oko njezine se
glave poput zraka prostirala svjetlosmeđa kosa, kao da je bila tako počešljana
četkom. Usne su joj bile plave, a iz jednog kuta usana izvirivalo je bijelo pero
jastuka kojim je bila ugušena. Taj je jastuk stajao pored njezine glave, iako je
Þröstur izjavio da joj je bio na glavi kada ju je pronašao, tako da s ulaza u sobu
nije bilo vidljivo tko leži u krevetu, što je odgovaralo izjavi njegove majke Agnes.
Fotografije koje su snimljene nakon što je s djevojčice uklonjen poplun bile
su još mučnije i Huldar se automatski naslonio unatrag na stolici. Odjeća ispod
struka bila joj je skinuta i preokrenute su joj hlače visjele s jednog gležnja, kao i
šarene, dječje gaćice. Odjeća na gornjem dijelu tijela bila je djelomično skinuta i
uz krevet je ležala crvena jakna, koja se nije vidjela s ulaza. Džemper s ušivenim
cvjetnim uzorcima bio je nasilno raskopčan, dok joj je majica koju je imala ispod
bila podignuta prema gore. Noge su joj bile raširene, a između njih je bila vidljiva
tamna mrlja osušene krvi. Činilo mu se da vidi i slične, starije mrlje na plahti, što
je upućivalo na to da je i Sigrún bila zlostavljana na isti način. Sjetio se da je
Freyja rekla kako Vaka vjerojatno nije bila prva i jedina Jónova žrtva. Iz
dokumentacije slučaja bilo je vidljivo da su pokušali pitati Sigrún i Þröstura o
tome, no nisu dobili nikakav odgovor; pretpostavka je bila da su šutjeli jer su se
bojali oca.
Zatvorio je sve dokumente o istrazi i počeo proučavati one o suđenju, no ondje
nije pronašao ništa novo. Jón je bio osuđen na šesnaest godina na okružnom sudu
i vrhovni je sud potvrdio tu presudu. Ništa neobično. No pretraga ga je dovela do
druge, starije presude. U tom slučaju nije bio proglašen krivim, ali nisu bili
navedeni detalji optužbe ni okolnosti, kao ni razlozi zbog kojih je oslobođen
optužbi. Jedino što je bilo vidljivo jest da je optužba bila podignuta zbog
seksualnog zlostavljanja djece i da je suđenje bilo zatvoreno za javnost. Huldar je
pogledao policijsku evidenciju, no nije pronašao nikakve podatke o istrazi. Nije
znao mnogo o suđenjima koja su zatvorena za javnost, pa nije mogao procijeniti
jesu li zaključci presude uvijek bili ovako kratki. Cijela je situacija bila u
najmanju ruku čudna. Vratio se šturom zaključku presude u nadi da će uspjeti
pročitati nešto između redova.
No ispostavilo se da nije ni trebao. Pogled mu je pao na ime tužitelja u tom
slučaju. Bio je to Benedikt Toft, žrtva iz podzemne garaže.

89
 Knjige.Club Books

13. poglavlje

velikog roštilja u Obiteljskom parku uzdizao se dim, dok su se oko njega

S igrala djeca. Æsa je postala gladna čim im se približila i osjetila miris roštilja.
Nije bila jedina - dok je prolazila obližnjim zoološkim vrtom, vidjela je kako su
se životinje poredale uz ogradu i njušile po zraku. Dva su joj mala dječaka
dotrčala u susret s hot dogom u jednoj ruci, čokoladnim mlijekom u drugoj i
tragovima kečapa na bradi. Prijateljski im se nasmiješila, no bili su preobuzeti
vlastitim svijetom da bi je primijetili i samo su nastavili svojim putem. Æsa. se
okrenula da provjeri pazi li netko na njih; uvijek ju je nerviralo vidjeti roditelje
koji ne drže svoju djecu na oku. Dječaci su sjeli na kameni zidić iza nje i nastavili
jesti. Æsa je zaključila da su na sigurnom i nastavila dalje kroz gužvu.
Sa staze je imala dobar pogled na skupinu djece. Pogledom je potražila
Karlottu i Daðija, no nije ih nigdje vidjela. Male glave sa šarenim kapicama trčale
su uokolo. Proslava godišnjice vrtića za djecu je bio vrlo uzbudljiv događaj jer je
uključivao izlet u Obiteljski park i zoološki vrt, roštilj te razne druge aktivnosti.
Dječje uzbuđenje nije moglo promaknuti Æsi jer je Karlotti i Daðiju to jutro
trebalo mnogo vremena da izaberu što će odjenuti. Karlotta se presvukla tri puta,
a Daði dva. No ta im je mala proslava pružala toliko iskrenog veselja da ih Æsa
nije htjela požurivati, iako su zbog toga na kraju zakasnili.
Dječja se graja pojačavala kako se približavala, sve dok se Æsi nije činilo kao
da se našla usred kolonije ptica. Nije imalo smisla dozivati Karlottu i Daðija kroz
tu buku, pa je polagano ušla u mnoštvo i pokušala ih pronaći pogledom. No djeca
su bila u stalnom pokretu, trčala su praznih ruku prema roštilju i vraćala se punih,
tako da je svu pažnju morala usredotočiti na izbjegavanje djece, kako kečap ili
remulada ne bi završili na njezinoj odjeći. Krenula je prema prvoj odgajateljici i
uspjela doći do nje bez ijednog incidenta.
»‘Dan!« Mlada se žena toliko široko osmjehnula da su joj se vidjeli kutnjaci.
Bio je to uobičajeni način pozdravljanja kad god bi Æsa ostavila djecu u vrtiću ili
došla po njih - pretjerana ljubaznost i veselje koji nisu bili u skladu s prigodom.
»‘Dan.« Æsa je pokušala uzvratiti osmijeh. »Tražim Karlottu i Daðija. Jeste
li ih možda vidjeli?«
»O.« Pretjerano veselje zamijenilo je jednako toliko pretjerano razočarenje i
tužni je izraz lica sada gotovo nalikovao karikaturi. »Nije valjda da već idete? Tek
smo počeli raditi roštilj.«

90
 Knjige.Club Books

»Ne, ne. Moći će uzeti hot dog. Ne žuri mi se. Samo sam im htjela reći da sam
ovdje.« Posljednje se riječi gotovo nisu ni čule od vike djeteta kojemu je hrenovka
ispala iz peciva. Mlada ga je žena otišla utješiti i uputila ga natrag prema
roštilju. Æsa je ostala stajati ondje, još uvijek razmišljajući o tome gdje bi
Karlotta i Daði mogli biti. Okrenula se u krug, no i dalje ih nigdje nije vidjela u
gužvi. Nije joj bilo svejedno. Nije mogla zaboraviti neobičnu Þorvaldurovu
poruku, iako nakon toga nije pokušao kontaktirati s njom, a ni ona se njemu nije
više javljala. Usprkos tomu što je očajnički htjela znati više detalja, nije mu htjela
pružiti to zadovoljstvo da misli da ga treba zbog nečega. Bio je njegov red da
nazove.
To je ukratko pokazivalo koliko je njihov odnos bio toksičan. Čak i
informacije koje bi mogle biti bitne za dobrobit njihove djece bile su manje važne
od toga tko će pobijediti u njihovim trivijalnim svađama. Æsa je opsovala samu
sebe dok se laktovima pažljivo probijala iz gužve kako bi imala bolji pogled na
park. Možda su Karlotta i Daði sjeli negdje na klupu ili na kamen kako bi mogli
pojesti hot dog na miru, kao ona dva dječaka. Ali nije ih nigdje vidjela. Napetost
se već počela pretvarati u paniku prije nego što je primijetila Karlottinu
prijateljicu Betu kako trči prema roštilju iz smjera toaleta. Naravno, mora da su
samo otišli do toaleta. Cesto su trebali ići u isto vrijeme i kod kuće su se znali
svađati tko će od njih otići prvi. Ako je jednom od njih bila sila, velika
je vjerojatnost da će uskoro biti i drugome.
»Beta!« Æsa je pozvala djevojčicu koja joj je mahala rukom u rukavici dok
je išla prema njoj. »Je li Karlotta na WC-u?«
Beta je šmrcnula. Iako nije bilo vjetra, bilo je hladno, što se moglo jasno
vidjeti iz rumenih dječjih obraza. »Ne. Otišla je.« Djevojčica je ponovno
šmrcnula.
»Otišla?« Æsa je dobila poriv da djevojčicu uhvati za ramena i protrese.
»Kamo je otišla?«
»Nekamo.« Mala se Beta nasmiješila, očito nesvjesna utjecaja svojih riječi na
Æsu.
»Kamo nekamo?« Poriv da protrese djevojčicu bio je sve jači i Æsa je gurnula
ruke u džepove da se suzdrži.
»Samo nekamo. Ona i Daði su rekli da idu pogledati neke psiće.«
»Psiće?« Æsa je shvatila da ponavlja svaku djevojčičinu riječ. Ali to joj je
barem davalo vremena za razmišljanje. »Gdje su psići?«
»Ne znam. Ja nisam smjela ići.«
»Kako misliš nisi smjela ići?«
»Karlotta je tako rekla. Čovjek je htio samo njima pokazati.« Malo po malo,
Beta je počela shvaćati da nešto nije u redu.
Pogledala je u stranu, kao da je tražila način kako da pobjegne iz ove situacije.

91
 Knjige.Club Books

Æsa se trudila izgledati smireno, što je iziskivalo mnogo truda. »Radi li taj
čovjek u zoološkom vrtu? Jesu li psići ovdje?«
»Ne.«
Sama je bila kriva što je dobila nejasan odgovor - nije smjela postaviti dva
pitanja odjednom. »Znači čovjek ne radi u zoološkom?«
»Ne znam. Ja ga nisam vidjela. Samo Karlotta.« Beta je oklijevala. »I možda
Daði. Ali u zoološkom nema psića. Bili su u autu tog čovjeka.« Beta je ponovno
pogledala oko sebe i urotnički se nagnula prema Æsi. Široko se osmjehnula, očito
ne shvaćajući ozbiljnost situacije. Ovo je bila proslava, a na proslavama se ne
može dogoditi ništa loše. »Rekao je da ne smijemo reći tetama iz vrtića.«
Æsa je bila zahvalna što su joj ruke u tom trenutku bile u džepovima. No nije
mogla sakriti očaj u glasu kada je upitala djevojčicu: »Kamo su otišli? U kojem
smjeru?«
»U onom.« Debela je rukavica pokazala u smjeru zoološkog vrta, odakle je i
Æsa došla. »Otišli su prema tamo.«
Svjesna da bi dodatno ispitivanje djevojčice o tome kada su joj djeca nestala
bio samo gubitak vremena, Æsa je odmah krenula. Nije gubila ni dragocjene
minute kako bi obavijestila odgajateljice o nestanku. Ionako joj ne bi mogle
mnogo pomoći. Sada je samo trebalo što prije doći do parkirališta, jer je
bilo moguće da su njezina djeca još uvijek ondje. Ili u automobilu muškarca koji
sigurno nije imao dobre namjere. Nije se nadala da će ih sresti na putu do
automobila jer ih nije vidjela kada je dolazila. U ovom joj je trenutku jedina želja
bila da ih muškarac nije već nekamo odveo. Ili im napravio nešto nažao. Nije
ni htjela razmišljati što bi im mogao napraviti.
Kroz buku dječjih glasova, Æsa je čula da je netko doziva imenom. To je
vjerojatno bio netko od odgojitelja kome se njezino ponašanje činilo neobičnim.
No nije obraćala pažnju i samo je ubrzala korak. Ako je nekome trebalo
objašnjenje u ovom trenutku, Beta im može reći što se dogodilo. Pomisao na to
kako će se loše osjećati kada shvate da su izgubili Karlottu i Daðija dala joj je
dodatnu energiju. No u cijeloj strci zaboravila je na oprez, spotaknula se o kamen
i dočekala se na koljeno. Dva su je konja iz obližnje nastambe nezainteresirano
promatrala. Nije obraćala pažnju na bol, kao ni na rascjep na hlačama koje je
nedavno kupila i za koje si nije mogla priuštiti da ih uništi. Nije marila ni za
toplu krv koja joj je curila niz nogu. Ustala je i nastavila šepajući.
Kada je konačno ugledala parkiralište, ostala je bez daha i nije imala snage
glasno dozivati Karlottu i Daðija. Slabašno je izgovorila dječja imena, kao da
stoje pored nje i kao da im govori da moraju dobro oprati zube svako jutro i večer.
Nitko joj, naravno, nije odgovorio. Još uvijek šepajući došla je do polupraznog
parkirališta i nastavila ih dozivati, sve glasnije i glasnije, dok je provirivala u svaki
automobil. Ni u jednom od njih nije bilo njezine djece, kao ni muškarca sa
štencima. Ostala su joj još tri automobila koja nije provjerila kada je čula da ju

92
 Knjige.Club Books

netko doziva. Ovog puta to nije bio glas odrasle osobe, već njezine kćeri:
»Mama!«
Æsa se u nevjerici okrenula. Sigurno je pogrešno čula, u parku je bilo mnoštvo
djece i to mora da je bila neka druga djevojčica koja je dozivala svoju majku.
Odahnula je od olakšanja kada je vidjela Karlottu i Daðija kako trče prema
njoj. Izgleda da su dolazili s ceste i veselo joj mahali. Očito im se ništa nije
dogodilo i nisu ni shvaćali da su učinili nešto pogrešno, iako im je toliko puta
ponovila da ne odlaze nigdje s nepoznatim ljudima. Postala je bijesna. Kako im je
to uopće moglo pasti na pamet? Iako ih nitko nije ozlijedio, to je moglo završiti
na mnogo gori način.
Æsa je teturala prema njima i susreli su se kod ulaza u zoološki vrt. Djeca,
premlada da bi mogla shvatiti ozbiljnost situacije, odmah su je pitala mogu li otići
po hot dog, kao da se ništa neuobičajeno nije dogodilo. Konji su ih gledali i činilo
se kao da prate razgovor s udaljenosti. Još uvijek izvan sebe od šoka, Æsi se činilo
i da kimaju glavom u znak odobravanja.
U Æsi je bujao bijes i jedva je uspjela razgovijetno govoriti dok je kudila
svoju djecu. »Gdje ste bili? Nisam li vam zabranila da ikuda idete s nepoznatima?
Pa gdje vam je bila glava?«
Karlotta i Daði upitno su ju pogledali. Prestali su se smijati i lice im je
poprimilo tužan izraz. »Ha?«
Æsa je duboko udahnula i počela mirnije govoriti. »Kako vam je uopće palo
na pamet da se izdvojite iz grupe? Pogotovo nakon što sam vas posebno zamolila
da to ne radite. I to mnogo puta.«
»Ali...« Karlotta nije uspjela dovršiti rečenicu. Namrštila se dok je pokušavala
pronaći riječi da objasni što se dogodilo. Daði je stajao pored nje, ne mičući
pogled sa svoje sestre iz straha da ne pogleda u majku. Imao je samo tri godine i
sakrio bi se iza petogodišnje Karlotte kad god bi nešto krenulo po zlu.
»Ništa ali. Reci mi gdje ste bili i zašto me niste poslušali.« Ljutnja se
smanjivala sa svakom riječju. Karlottine oči, toliko nalik Þorvaldurovim, gledale
su je ispod svijetlih trepavica dok se u svakome sjajila po jedna suza. Suze su
bujale sve dok nisu bile dovoljno teške da se izliju po rumenim obrazima.
»T... to... nije... bio... z... zločesti... čovjek.« Govorila je kroz jecaje. »I... imao
je... psiće. Nije... ni... bio... čovjek.«
Sada kada joj je bijes jenjao, požalila je što je vikala na njih. Æsa se sagnula
i obrisala suzu s obraza svoje kćeri. Rana na koljenu još ju je više zaboljela, no
nije se obazirala. Blagi je dodir bio dovoljan da pokrene Karlottine suze, koje su
sada počele teći sve više. Æsa ju je zagrlila, a zatim privukla i Daðija u zagrljaj.
Ovo je moglo završiti mnogo gore.
Ustala je, uvela djecu u automobil i odvezla se. Nije joj palo na pamet vratiti
se i javiti odgajateljicama da je sve dobro završilo.

93
 Knjige.Club Books

***
Ozračje u automobilu na putu kući bilo je turobno. Polako, ali sigurno, Æsa je
uspjela izvući iz Karlotte što se dogodilo, iako Daði i dalje nije progovorio ni
riječ. Odlučila je da će joj dopustiti da govori a da joj stalno ne upada u riječ i
prekida je pitanjima, pa je to potrajalo. Æsa je bila uvjerena da je ovo povezano s
Þorvaldurom. Sigurno je nije bez razloga nazvao i molio da posebno pazi na
djecu.
Kako bi se iskupila što im je naglo prekinula proslavu, Æsa je stala na
benzinskoj pumpi i svakome kupila po jedan hot dog. Posjela ih je na barske
stolice za visokim stolom i izišla van. Nije htjela da čuju njezin razgovor s
Þorvaldurom, a kod kuće je postojala veća vjerojatnost da čuju podignute glasove.
Kako bi bila sigurna da će joj odgovoriti, najprije mu je poslala poruku: ako mi se
ne javiš, zvat ću policiju. Radi se o Karlotti i Daðiju.
Odmah ju je nazvao. »Koji ti je vrag? Jesi li potpuno poludjela?«
Æsa nije odgovorila već je odmah prešla na stvar. Nije imalo smisla trošiti
riječi na njegove očajničke pokušaje da se pretvara da je sve u redu. »Karlottu i
Daðija je maloprije neki muškarac namamio u automobil. Izvoli mi reći što se
događa, zašto si me upozorio upravo na to kada si zvao?«
»Kako to misliš? Zar nisi slušala što sam ti rekao? Jesi li normalna? Zar nisi
sposobna paziti na vlastitu djecu?« Njegova reakcija nije se mnogo razlikovala od
njezine vlastite u trenutku kada je pronašla djecu.
»Zašuti, Þorvaldure.« Æsa je pričekala da vidi je li ovo imalo ikakvog učinka.
Na drugoj se strani linije čulo samo disanje. »Naravno da sam ih upozorila.
Mnogo puta. No tvoj me prijatelj uspio nadmudriti. Prerušio se u Djeda
Božićnjaka i rekao da ima štence. U njihovim očima Djed Božićnjak nije uopće
čovjek, a kamoli zao. Mislili su da je sigurno otići s njim. Usprkos tomu što sam
ih upozorila.«
Þorvaldur je nastavio glasno disati u slušalicu, a zatim je pitao: »Jesu li mu
vidjeli lice?«
»Ne. Upravo sam ti rekla. Bio je odjeven u Djeda Božićnjaka. S bijelom
bradom i svime. Nisu mogli opisati više od toga. Moguće je da je bila i žena, iako
sumnjam.«
»Isuse.«
»Da, Þorvaldure. Isuse. Ne moram ti objašnjavati koliko je to moglo loše
završiti. Na svu sreću, nije im učinio ništa nažao, ali tko zna što će pokušati učiniti
sljedeće?« Nakašljala se i zatim nastavila. »Ako pokuša nešto slično sljedeći put.«
»Što je točno učinio taj Djed Božićnjak?« Þorvaldur je istovremeno zvučao
ljuto, prestrašeno i zbunjeno.
»Vrebao ih je tijekom vrtićkog posjeta zoološkom vrtu. Namamio ih je do
automobila koji je parkirao ispred ulaza u zoološki čim su izišli iz autobusa, dok
su još čekali ostalu djecu. Rekao im je da se vrate kada ih nitko ne bude gledao i
94
 Knjige.Club Books

da će im pokazati štence. Zabranio im je da kažu ostaloj djeci. Samo su oni mogli

vidjeti štence.«
»I, jesu li ga poslušali?«
»Da, poslušali su ga.« Æsa je masirala čelo. Današnji su joj događaji
uzrokovali glavobolju, što nije bilo iznenađujuće. »Oni su djeca. On je bio Djed
Božićnjak. Djed Božićnjak sa štencima. Naravno da su ga poslušali.«
»Bi li mogli opisati automobil?«
Æsa se cinično nasmijala. »Naravno. Bio je auto. Nije bio crven. Podrobniji
opis nisam dobila. A vjeruj mi, pokušala sam.« Zatvorila je oči i trljala ih. No to
neće pomoći - glavobolja je postajala sve jačom i jedino što bi joj sada moglo
pomoći bili su lijekovi protiv bolova. »Ušli su u automobil i odvezao ih je, rekao
je da su psići blizu, ali da je bilo predaleko da bi išli pješice. Zatim ih je neko
vrijeme vozio, da bi ih uskoro vratio gotovo skroz do mjesta na kojem ih je i
pokupio. Zaustavio se i rekao da se ne sjeća gdje su psići. Da će ih morati doći
vidjeti kasnije. I zatim ih je pustio.«
»I?«
»Nema i. Izišli su van, pozdravili ga, prehodali taj kratki dio do zoološkog
vrta i naišli na mene dok sam ih sva izvan sebe tražila.« Æsa je htjela završiti
razgovor. Ako potraje, glavobolja će joj se toliko pojačati da neće biti u stanju
voziti kući. »Na kraju im je poručio da te pozdrave.«
»Mene?« Þorvaldurov je glas promukao.
»Da.« Ni ona nije zvučala bolje. »Karlotta ti je trebala prenijeti pozdrav od
Vake.« Čula je kako Þorvaldur hvata zrak. »Tko je, kvragu, Vaka, Þorvaldure?«
Nije dobila odgovor, pa je nastavila govoriti dok je još imala snage. »Nazvat ću
policiju. Što god da ti rekao. Pa možeš njima objašnjavati kako poznaješ tog
čovjeka i tko je Vaka.«
Æsa je poklopila slušalicu. Kroz prozor brzog restorana na benzinskoj pumpi
vidjela je Karlottu i Daðija kako sjede s napola pojedenim hot dogovima, dok im
se noge njišu s visokih stolaca. Izgledali su kao da nemaju apetita. Osjetila je kako
joj suze teku niz obraz, ali nije znala je li to zbog glavobolje, rane na koljenu ili
olakšanja što su joj djeca na sigurnom.

95
 Knjige.Club Books

14. poglavlje

aldur je bio uobičajeno arogantan, nepromišljen i optimističan u tolikoj mjeri

B da je to gotovo graničilo s ludilom. Sjedio je na uskom krevetu pričvršćenom
na zid koji je zauzimao većinu male ćelije. Zatvorenici zatvora Litla-Hraun
posjete su primali u starim ćelijama koje više nisu bile u redovnoj upotrebi
i Freyja se nadala da je prostorija u kojoj njezin brat svakodnevno boravi veća,
modernija i bolje opremljena od ove rupe u kojoj su se uvijek nalazili. No nije ga
htjela pitati jer je procijenila da će je odgovor razočarati. Zatvor je bio kompleks
od nekoliko zgrada koje su se zvale samo zgrada jedan, zgrada dva i tako dalje,
pa nije imala prevelikih očekivanja.
Freyja se bezuspješno pokušavala namjestiti na jedinoj stolici koja je stala u
ćeliju. Čini se da ni Balduru nije bilo bolje, jer je neprestano premještao svoje
dugačke noge trudeći se ugodno smjestiti. Znala je da na kraju neće ni uspjeti -
isti se scenarij ponavljao prilikom svakog posjeta. Ponekad je ona sjedila
na stolici kao sada, a ponekad na krevetu. Uvijek je ostavila njemu da odluči.
»Ne bi li trebao ponovno dobiti dnevni otpust?« Freyja je gledala niske kuće
naselja Eyrarbakki kroz mali prozor. Razmišljala je ima li njegova ćelija pogled
na naselje, na more ili na cestu, no nije ga pitala. Bilo je bolje zamišljati da ima
pogled na more nego da sazna da mora gledati rijedak promet na cesti prema
gradiću Selfoss i iz njega.
»Čini mi se tako. Nisam baš pratio, ali spomenuli su mi da bih ga trebao
uskoro dobiti.« Baldur je zijevnuo, kao da ga mogućnost ograničene slobode koja
mu se nudila nije previše zanimala. Doduše, možda nije htio razgovarati o tome
zbog toga što je produženje kazne bilo razlog zašto je uopće i izgubio
tu povlasticu. Freyji se činilo da mu je ta tema neugodnija nego njoj, no ipak je
često trošila dragocjeno vrijeme posjeta da bi mu govorila koliko joj je žao zbog
svega što se dogodilo, a on bi ju zatim morao uvjeravati da joj ne zamjera. »Barem
imam dovoljno vremena da razmislim kako ću provesti taj dan.«
»Javi mi kad saznaš, tako da mogu uzeti slobodno na poslu«, rekla je Freyja.
»Da dođem po tebe i to«, odmah je dodala kako ne bi mislio da namjerava provesti
cijelo vrijeme s njim dok on uživa na slobodi.
Baldur je kimnuo glavom. »Može. Svakako ne želim pješice do grada.«
Osmjehnuo joj se i ponovno zijevnuo - njegovo zanimanje za temu dnevnog
otpusta sada je očito potpuno iščeznulo. Kao da uopće nije bio svjestan činjenice
da je godinama zatvoren iza rešetaka i da smije izići na svjež zrak samo dva

96
 Knjige.Club Books

sata na dan. Što je radio ostatak dana, Freyji je bila potpuna zagonetka. Doduše,
imao je mnogo posjeta i popunio je kvotu na koju je svaki zatvorenik imao pravo,
a bez problema bi ih mogao primati i više ako bi se zatvorska pravila ikada
ublažila. Freyja je imala sreću što je uopće uspjela dobiti slobodan termin za
posjet u tako kratkom roku - obično bi se morala najaviti dva tjedna unaprijed.
Njegova bi trenutačna djevojka uvijek imala prednost, što je i bilo razumljivo -
imao je više razloga da se veseli prisustvu djevojke nego vlastite sestre. No
njegova je sadašnja djevojka imala gripu i nije mogla izići iz kuće, što je Freyja
protumačila kao znak skorašnjeg kraja te veze. Baldurov šarm djelovao je samo
na one koji su bili u njegovoj blizini - nitko nije mogao ostati ravnodušan na
njegov entuzijazam i bezbrižnost. No taj utjecaj nije trajao dugo i počeo bi blijediti
čim Baldur više ne bi bio u blizini.
»Što mi možeš reći o zatvoreniku koji je nedavno pušten i zove se Jón
Jónsson? Bio je osuđen zbog ubojstva i silovanja djevojčice.«
Baldur je širom otvorio oči. »Zašto te zanima taj gad?« Izvadio je karamelu
iz vrećice koju je donio sa sobom. Nedavno je zabranjeno donošenje hrane i
slatkiša zatvorenicima; umjesto toga im je dopušteno da ih naruče i plate sami. To
je Freyji olakšalo život, jer je Baldur toliko često mijenjao svoj životni stil da joj
je bilo teško pratiti njegove želje. Jednom je bio vegetarijanac, drugi put vegan,
zatim je jeo samo sirovu hranu, pa je onda postao opsjednut vježbanjem i uzimao
samo protein u prahu, dok drugi put nije htio ništa drugo osim mesa i slatkiša.
Sada su paketi koje mu je mogla donositi bili ograničeni na nejestive stvari poput
knjiga, odjeće, računalnih igara i raznih materijala za zabavu, koji nisu uvijek bili
dolični. Nova je pošiljka čekala u maloj odvojenoj zgradi u kojoj su se posjetitelji
morali prijaviti prije nego što su mogli ući u zatvorsku zgradu. Nikada nije
dolazila praznih ruku, usprkos tomu što bi brat njezinu pošiljku dobio tek nakon
što bi ona otišla. Nikad joj nije bilo teško odabrati poklon za njega jer je uvijek
bio opsjednut nečime. No kao i njegove veze s djevojkama, ni te opsesije nisu bile
dugotrajne. Baldur je ubacio karamelu u usta i pitao dok je žvakao: »Zar je već
uspio počiniti neki novi zločin?«
Freyja se naježila. »Bože, ne. Barem se nadam da nije.« Odbila je karamelu
koju joj je ponudio. »Pomažem policiji u jednom slučaju u kojem se pojavilo
njegovo ime. Pročitala sam presudu, no ondje nema mnogo detalja o njemu
samome, pa mi je palo na pamet da pitam tebe. Mora da su vam se putovi
sreli ovdje. Tek je nedavno izišao.«
Zbog karamele u ustima Baldur nije uspijevao govoriti potpuno razgovijetno.
»Jón je toksičan. Ne znam kako bih ga drukčije opisao. Kad sam bio u njegovoj
blizini, često bih zadržao dah.« Baldur se namrštio i njegovo se lijepo lice na
trenutak izobličilo. »Na svu sreću, nisam dugo bio u istom hodniku kao i on.«
»Zar je zaista bio toliko strašan? Čitala sam intervju s njim iz zatvora u kojem
je rekao da je pronašao Boga. Ili je barem tako tvrdio.« Freyja ni sada nije bila

97
 Knjige.Club Books

uvjerena u njegovu iskrenost, kao ni kada je prvi put pročitala intervju prije
mnogo godina.
Baldur je odmahnuo glavom. »Nije jedini koji je igrao tu igru. Ali je jedan od
onih koji su postali još jeziviji nakon toga. Goru glumu još nisam vidio. Ljudi
obično pomiču oči dok čitaju Bibliju. Njegove se uopće nisu micale. Mogao bih
se kladiti da je samo sjedio i razmišljao o djeci na svoj bolestan način.« Ponovno
se namrštio.
»Sigurno.« Freyju nije iznenadio Baldurov opis. Sumnjala je da je itko
povjerovao u tu priču o pronalasku vjere i nije joj bilo jasno zašto je izvodio cijelu
tu predstavu. Osuđeni ubojice nisu mogli biti oslobođeni nakon što odsluže samo
pola kazne, tako da mu to nije mogao biti motiv. »Puštaju li takve ljude na miru u
zatvoru? Je li to učinio kako bi izbjegao progon i nasilje drugih zatvorenika?«
Baldur se nasmijao. »Ma kakvi. Nije uopće istina da su pedofili i silovatelji
izloženi nasilju u zatvoru. Nikome se ne da baviti njima ni zagorčavati im život.
Možda su malo više izolirani od ostalih, ali to je sve. Zašto bismo mi bili ti koji
će ih kažnjavati? Ako nas uhvate, smanjili bi nam privilegije i produžili kaznu.
Ako javnost želi strože kazne za takve ljude, moraju se sami pobrinuti za to.«
Nastupila je tišina koja je postala neugodna zbog zvukova seksa para u
susjednoj ćeliji. Baldur je počeo čeprkati po vrećici s karamelama, dok se Freyja
premještala na staroj stolici nadajući se da će noge stolice škripati. Jedva je čekala
da Baldur bude pušten na slobodu, htjela se družiti s njim na nekom prostranijem
mjestu, sjediti na klupi u centru grada ili čak na nekom proplanku izvan grada. No
na to će trebati čekati. »Zašto je onda sve to izveo?«
»Ti bi na to trebala imati odgovor, a ne ja. Ne radiš li ti svakodnevno s takvim
tipovima?«
Baldur nikada u potpunosti nije shvatio čime se Freyja točno bavi, kao ni zašto
je odabrala struku prepunu tuge i bijede. Taj mu je životni put bio jednako
nedokučiv kao što je i njoj bila nedokučiva njegova karijera kriminalca. On je
izbjegavao sve nepotrebne sukobe u životu jer nisu dobro pristajali uz
njegov pretjerani optimizam, koji mu je bio glavna karakterna crta. »Ne radim s
takvim tipovima, već s njihovim žrtvama. Zlostavljače nikada ne vidim. Na svu
sreću. Moglo bi se reći da čistim za njima.«
»Samo nastavi tako. I izbjegavaj tog gada Jóna.«
»Bez brige.« Freyja nije imala namjeru približavati se Jónu. Osoba koja ju je
zapravo zanimala bio je njegov sin. Sada kada je nasilni incident s Þrösturom bio
samo loše sjećanje koje je počelo blijediti, Freyja je sve više naginjala mišljenju
da Þröstur ne predstavlja prijetnju. Osim možda za vlastitog oca, s obzirom na to
da bi JJ u pismu mogli biti njegovi inicijali. Nije mogla zaključiti na koga su
upućivali ostali inicijali, no možda su se odnosili na druge pedofile iz očeva
društvenog kruga. Ih su to bili neki dječakovi neprijatelji u to vrijeme. U svakom
slučaju, smatrala je da oni sada nemaju razloga za brigu, osim Jóna. Vrlo je
vjerojatno da su Þröstur i Sigrún bih žrtve njegova zlostavljanja najgore vrste i
98
 Knjige.Club Books

sada kada je on na slobodi, njegova su djeca sigurno zabrinuta. Možda ne zbog

sebe samih, već zbog druge djece koja bi mogla biti potencijalne žrtve. Koliko će
vremena proći prije nego što njihov otac ponovno počne piti i izgubi
samodisciplinu koju je, prema vlastitim riječima, stekao u zatvoru? Sigurno ne
žele ponovno proživljavati situaciju u kojoj će ih svi gledati kao djecu pedofila
čije je ime neprestano prisutno u medijima. Vjerojatno to što je Þröstur najavio da
će se potencijalna ubojstva dogoditi iste godine kada je njegov otac trebao izići
na slobodu i nije bila slučajnost? Moguće je da je obitelj na vrijeme bila upozorena
na to kada će taj gad izići iz zatvora, Þröstur je tada možda dobio ideju za osvetom
i ubijanjem pedofila, uključujući i svog oca. Freyja je odlučila da mora provjeriti
odgovaraju li inicijali u pismu imenima registriranih pedofila.
Bilo bi tragično da Þröstur napravi tako nešto. Sud ne bi imao nikakva
suosjećanja prema njemu. Sustav nije volio kada pojedinci uzmu zakon u svoje
ruke. »Misliš li da će Jón ponovno učiniti neki sličan zločin?«
»Trudio sam se držati podalje od njega, tako da nemam pojma kakve su mu
namjere. Ali ne bi me iznenadilo.«
»Ni mene.« Freyja je odlučila ne spominjati koliko je teško rehabilitirati
pedofile. To bi ih moglo odvesti na temu koliko je teško rehabilitirati kriminalce
općenito i odvratiti ih od ponovnog izvršavanja kaznenih djela, a ispred nje je
sjedio savršen primjer osobe koja se odbijala promijeniti, iako su njegovi
prijestupi, naravno, bili potpuno drukčije prirode. »Je li u Verndu?« Palo joj je na
pamet da kontaktira s ravnateljem prihvatnog centra za zatvorenike Vernd i da se
kod njega raspita o Jónu, gdje provodi dane i čini li mu se da bi mogao nastaviti
po starom.
»Zar nisi znala? Nije išao u Vernd. Dio kazne koju je trebao odslužiti ondje
proveo je u zatvoru jer su u Verndu smatrali da ne ispunjava uvjete za boravak
kod njih. A njihova je odluka konačna. Dakle, očito ni oni nisu povjerovali
njegovim tvrdnjama o promjeni i pronalasku vjere.«
To je mogla razumjeti. »A što je s posjetima? Je li mu netko dolazio? Djeca
ili žena?«
»To ne znam. Ako se dobro sjećam, tijekom onog kratkog vremena kada smo
bili u istom hodnika nije imao posjetitelje. A ne sjećam se ni da sam ga ikada vidio
u odjelu za posjete. No to ne mora značiti da mu nikada nitko nije dolazio. Ali
sigurno nije često.« Baldur je ponovno stavio ruku u vrećicu s karamelama koja
kao da nije imala dno. »Ali dobivao je pisma. Toga se sjećam.« Izvadio je
karamelu iz vrećice i skinuo s nje omot prije nego što ju je ubacio u usta. »Tko
danas još dobiva pisma?«
»Ja. Ti. Vjerojatno svi. Ali većinom su to računi, bankovni izvodi ili slično.
Nisam već godinama dobila pismo od neke osobe. Jesi li siguran da su to bila
osobna pisma, a ne samo porezna rješenja ili nešto slično?«
Baldur je odmahnuo glavom. »Da. Ovo su bila rukom pisana pisma.«

99
 Knjige.Club Books

»Od njegove djece?«

»Jedino ako su bila jako dobra u pisanju. Rukopis je djelovao kao da je od
odrasle osobe.«
»Kako znaš?«
»Preko ramena sam mu nakratko vidio jedno pismo. Nisam uspio ništa
pročitati, ali vidio sam dovoljno da znam da to nije bio dječji rukopis.« Baldur se
uspravio i sjeo tako da je naslonio leđa na zid, a noge na rub kreveta. Bio je
besprijekorno odjeven, kao i inače. Freyja je bila zaslužna za to da prati modu
bolje čak i od većine ljudi koji su bili na slobodi. S obzirom na to da je stanarina
koju mu je plaćala bila sramotno niska i da on nije htio ni čuti o tome da je povisi,
nadoknađivala mu je to tako da mu je kupovala odjeću i druge stvari za koje je
mislila da mu trebaju. Bili su slični u tome da su oboje uvijek htjeli biti
besprijekorno odjeveni neovisno o okolnostima, i boravak u zatvoru nije bio
iznimka. Nije bila potrebna diploma iz psihologije da bi se zaključilo da je to
posljedica odrastanja kao nesretne siročadi. Nijedno dijete ne želi da ga se smatra
sirotim i zato su pronašli najbolji način zavaravanja okoline i davanja svima do
znanja da je sve u redu - pretvarali su se da su snažni. I izgledali u skladu s time.
Ta je metoda još uvijek bila učinkovita, čak i u odrasloj dobi. »Ta su mi pisma
probudila znatiželju jer je uvijek bio neobično uzbuđen kada bi ih dobio, pa me
zanimalo zašto. Iako me nije zanimalo u tolikoj mjeri da bih ponovno pokušao
pogledati što je pisalo u njima. Ubrzo nakon toga su me i premjestili, tako da ne
znam jesu li mu pisma nastavila dolaziti.«
»Kada je to bilo?« Pred kraj očeva služenja zatvorske kazne Þröstur više nije
bio dijete. Moguće je da mu je on pisao, iako se Freyji to nije činilo vrlo
vjerojatnim. Osim ako mu nije slao prijeteća pisma. Ali u tom bi slučaju taj gad
sigurno pokazao pismo zatvorskim vlastima u nadi da će probuditi sažaljenje
ili dobiti zaštitu nakon odsluženja zatvorske kazne. Nije se činilo vjerojatnim da
bi se žrtvovao zbog svoje djece.
» Čini mi se da je bilo prije godinu i pol.« Baldur je utihnuo i skrenuo pogled.
»Ali kad smo već kod pisama.« Nagnuo se prema naprijed i iz stražnjeg džepa
izvadio presavijeno pismo. »Dobio sam ovo.« Nije više ništa rekao o pismu, već
ga je samo pružio Freyji i zatim pogledao kroz mali prozor u sivo nebo.
Freyja je čitala i iako nije razumjela sve detalje koji su se spominjali, shvatila
je o čemu se radi. Sva pitanja koja je imala o Jónu Jónssonu sada su se činila
nevažnima, bila su samo posljedica njezine potrebe da se zaokupi poslom. Ali
ovdje je sada imala nešto od stvarne važnosti. »Ovo ne bi moglo biti sigurnije,
zar ne?« Tablica je prikazivala rezultate testa očinstva. »Devedeset i devet cijelih
devedeset i devet posto.«
Nije podignula pogled s papira, već je ponovno prešla preko svake riječi i
svakog broja, ne zato što je trebala podrobnije proučiti sadržaj, već samo da dobije
na vremenu. Nije znala treba li biti vesela ili tužna. Samo je buljila u papir umjesto
da čita sve i treći put. Shvatila je da je ovo početak velike tragedije. Iako nije
100
 Knjige.Club Books

mogla zamisliti dijete niti je osjetila ikakve tople osjećaje prema novom članu
obitelji, pomisao na Baldura kao oca koji svoje dijete viđa samo vikendom činila
joj se stvarnom i bolnom. Otac koji više vremena provodi u zatvoru nego izvan
njega. Otac nalik Baldurovu ocu koji nije uopće zavrijedio tu titulu. S obzirom na
to da je Baldurov odnos s njegovim distanciranim ocem za njega bio vrlo bolan u
mladosti, mora da je odlučio da će on sam sa svojim djetetom postupati drukčije.
Ali kako to može napraviti iz zatvora? Dobre namjere često ne dovode i do
dobrih rezultata. Freyja je podignula pogled s pisma. »Što je s majkom? Jeste li
zajedno? Je li ona dobra osoba?« Iz pitanja i tona njezina glasa nije se mogla
naslutiti ozbiljnost situacije. Najradije bi ga uhvatila za ramena, bijesno protresla
i pitala gdje mu je, kvragu, bila pamet. Zar bi ga ubilo da koristi kondom?
»Nismo u vezi. Nikada zapravo nismo ni bili. Dvaput je bila ovdje. Ali datum
odgovara.«
»Je li djevojčica već krštena? Ima li ime?« Na papiru nije pisalo ništa osim
OIB-a i spola djeteta. Freyja je izračunala da bi djevojčica sada trebala imati deset
mjeseci, iako se nije mogla dovoljno usredotočiti da bi bila sigurna.
»Zove se Saga.«
»Saga.« Freyja je vratila papir Balduru i pogledi su im se konačno susreli.
»Lijepo ime.«
»Je, je. Iako me nitko nije pitao za mišljenje.« Baldur je skrenuo pogled.
»Nisam ni znao za nju do prije tri mjeseca kada su me tražili da dam krv zbog
testa očinstva. Dvojica smo bili u igri, tako da nije bila riječ samo o priznavanju
djeteta. Šteta za nju da se nije ispostavilo da je drugi tip otac.«
Freyja je shvatila da Baldur dijeli njezinu zabrinutost. Kakav će biti otac? To
ne ovisi o sreći ili igri sudbine. Odgovornost je isključivo na njemu. Mora
odslužiti ovu vražju zatvorsku kaznu, početi novi život i truditi se biti dobar otac
svojoj kćeri. Možda će ga to potaknuti da konačno okrene novi list u životu.
Događale su se i čudnije stvari.
»Pomoći ću vam koliko god mogu. Dok si ovdje.« Natjerala se da se
nasmiješi. »Naravno, i nakon što iziđeš. Meni se baš ne žuri davati svoj doprinos
u povećanju ljudske vrste. Ako sam ti bila spremna pomoći s Molly, možeš biti
siguran da ću ti pomoći još više i sa kćeri.« Riječi su zvučale nestvarno. Baldur je
bio otac. Situacija će joj postati stvarnija tek kada vidi dijete. Tada to više neće
biti bezlično biće u njezinoj glavi već mala djevojčica od krvi i mesa. Djevojčica
koja se zove Saga. »Možeš računati na mene, Baldure.«

Prve sumnje pojavile su se dok je polagano vozila napuštenom i zaleđenom

cestom Þrengslin. Baldurov šarm nije potrajao ni do prijevoja Hellisheiði. Kada
mu je ponudila svoju podršku, to je zaista i mislila, ali to neće biti jednostavno.
Što je s djevojčičinom majkom o kojoj Baldur baš i nije htio razgovarati? To
je upućivalo na to da među njima nema mnogo ljubavi, što svakako nije bio dobar

101
 Knjige.Club Books

znak. A čak i da je njihov odnos dobar, bi li majka uopće htjela da joj kći bude u
kontaktu sa svojom tetom?
Nebo se zamračilo. Automobil se polagano probijao kroz snježnu mećavu, što
je značilo da će se povratak kući odužiti i da će morati još malo pričekati prije
nego što nazove majku Baldurova djeteta, što mu je obećala da će učiniti čim se
vrati kući.

102
 Knjige.Club Books

15. poglavlje

reyja je vijugala između radnih stolova na Odjelu za kriminalističke istrage u

F potrazi za Huldarom koji je sjedio na samom kraju otvorenog uredskog
prostora. Neki su detektivi podignuli pogled - nije se događalo svaki dan da im
ovdje dolazi mlada žena. No brzo su shvatili o kome je riječ prepoznavši je
iz slučaja zbog kojeg je Huldar bio smijenjen pa su se vratili natrag svome poslu.
Činilo mu se da se na nekim licima pojavio zlonamjeran osmijeh. On je ustao i
mahnuo joj, zahvalan na tome što je dobio priliku gledati nekog drugog osim
Guðlaugura koji je neprestano provirivao glavom iznad ekrana računala, uvijek s
nekim novim pitanjem. Erla mu je dala zadatak da razgovara s majkom koja je
tvrdila da joj je Djed Božićnjak oteo djecu. Bio je toliko nervozan što mora obaviti
taj razgovor da je naglas vježbao pitanja, što je Huldara izluđivalo, tako da mu je
Freyjin dolazak bio dobrodošla distrakcija.
»Baš dobro da si navratila.« Huldar se osmjehnuo od uha do uha i požalio što
nije otišao na ono šišanje koje je stalno odgađao.
Kao i uvijek, Freyja je bila elegantno odjevena i, za razliku od njega, izgledala
je odmorno. Širok osmijeh malo mu je splasnuo kada je primijetio Erlu. Ona se
nagnula nad stolom jednog od članova tima, no uspravila se kada je vidjela
Freyju i zatim nastavila gledati u njih s izrazom negodovanja na licu. Huldar je
dobio dopuštenje da istraži moguću povezanost pisma iz vremenske kapsule s
ubojstvom u garaži, no nije spomenuo Erli da je u istragu uključio i Freyju. Erla
se nije činila nimalo zainteresiranom kada joj je Huldar rekao da je Benedikt
Toft, žrtva iz garaže, bio tužitelj u slučaju protiv Jóna Jónssona, oca autora pisma.
Umjesto da joj to barem malo probudi znatiželju kao što se Huldar nadao, Erla je
samo ležerno rekla da je Island mala zemlja i da su ionako svi ovdje na neki način
povezani. Bio je to isti argument koji su političari na vlasti upotrebljavali kada bi
poslove u državnim službama dodjeljivali svojim prijateljima i rođacima i bilo ga
je jednako nepodnošljivo osobno čuti u lice kao i pročitati u medijima.
Nije spomenula ni riječ o tome na sastanku tima za istragu, samo je nabrojila
na kojim se aspektima istrage trenutno radi, a koji nisu polučili nikakve rezultate.
Imao je sreće što mu je progledala kroz prste i uopće dopustila da istražuje u tom
smjeru, no učinila je to isključivo zato što su tapkali u mraku i nije bilo
nikakvih napredaka u istrazi. Bilo je očito da Erla nije nimalo vjerovala da bi ih
to moglo nekamo odvesti, a sada kada je vidjela Freyju, bilo je još vjerojatnije da

103
 Knjige.Club Books

će povući svoje dopuštenje i umjesto toga mu dati u zadatak da provjerava popis

vlasnika motornih pila.
Od prvog susreta prije godinu dana Erla i Freyja nisu se dobro slagale. Razlog
je vjerojatno bio u tome što su imale potpuno suprotne karaktere, no Huldar je u
početku mislio da je Erla Freyju doživljavala kao suparnicu u borbi za njegovu
naklonost. Činjenica da se među njima nije ništa dogodilo nije nimalo mijenjala
situaciju - Erlina odbojnost prema Freyji i dalje je bila velika, a ni Freyja nju nije
podnosila. Nakon što je malo više razmislio o tome, shvatio je da njihova
međusobna netrpeljivost vjerojatno nema nikakve veze s njim, već s njihovim
karakterima. Nije vidio rješenje koje bi ih pomirilo. Opsovao je u sebi što mu nije
palo na pamet da se s Freyjom nađe izvan postaje.
»Možda da sjednemo u sobu za sastanke?« Krajičkom oka Huldar je
primijetio da bi Erla mogla krenuti u njihovu smjeru i bojao se da bi mogla otjerati
Freyju. Iako soba za sastanke ne bi pružila veliku zaštitu i najbolje bi bilo pokušati
izići iz zgrade, nije bio dovoljno snalažljiv da nabrzinu izmisli Freyji neku ispriku
zašto bi morali napustiti zgradu. »Ondje je tiše.« Činilo se kako je Freyja upravo
namjeravala pozdraviti Guðlaugura, što bi moglo dovesti do toga da on i pred
njom počne vježbati pitanja o Djedu Božićnjaku, tako da Huldar nije ni čekao
njezin odgovor već je odmah zgrabio papire i kemijsku olovku sa stola, za koju
se prekasno sjetio da više ne radi. Nije bitno, morali su brzo otići na sigurno prije
nego što Erla dođe do njih. Freyja očito nije bila oduševljena kada ju je gotovo
gurao najkraćim putem između radnih stolova u najmanju sobu za sastanke.
Otvorio je vrata i užurbano joj pokazao da uđe. Okrenuo je glavu i s
olakšanjem primijetio da Erla stoji nasred otvorenog uredskog prostora udubljena
u telefonski razgovor. Huldar se nadao da će razgovor trajati što dulje. Zatvorio
je vrata iza sebe i okrenuo se Freyji. »Oprosti na žurbi. Velika je strka na odjelu.«
Kada je vidio da ta isprika nije imala utjecaja na Freyju, dodao je: »Saznali smo
neku novu informaciju u jednom slučaju koja je istragu okrenula u drugom
smjeru. Prestao sam istraživati Þrösturovo pismo jer smo mislili da to može
čekati. Ali onda se situacija promijenila.«
»Što se dogodilo?« Freyja je pogledala uokolo i sjela na stolicu što dalje od
njega. On je htio sjesti bliže njoj, ali se predomislio kad je shvatio da otamo može
vidjeti Erlu kroz stakleni zid.
»Moguće je da su slučajevi povezani. Nije vrlo vjerojatno, ali je moguće.«
Huldar joj je ispričao o ubojstvu u podzemnoj garaži i vezi pokojnog Benedikta
Tofta s Jónom Jónssonom te o amputiranim šakama koje su pronašli u vrućoj
kupelji u Benediktovu dvorištu. Zamolio ju je za povjerljivost, iako je to
učinio samo iz formalnosti, s obzirom na to da su mediji već doznali za slučaj.
Novinari su vrlo zorno opisivali detalje, što je i mogao očekivati. Freyja nije
mogla mnogo dodati već postojećim informacijama i nagađanjima koja su se
pojavila u medijima. No ipak ju je upozorio na povjerljivost kako bi osigurao da
slučajno ne bi nešto rekla o napretku istrage. Službena je policijska izjava bila da

104
 Knjige.Club Books

je istraga u punom jeku, no mediji će uskoro početi zahtijevati uhićenja ih neki

drugi dokaz da je policija zaista na pravom putu. »Nadao sam se da ćeš doći sa
mnom ponovno razgovarati s Þrösturom, ali i s njegovom sestrom i majkom.
Također bih htio porazgovarati i sa samim Jónom Jónssonom i bilo bi dobro da i
ti budeš ondje jer me zanima tvoje stručno mišljenje - kolika je vjerojatnost da je
još uvijek nasilan i slično? Nije isključeno da je on povezan s ubojstvom ili čak
da je i počinitelj.«
»Kao što sam ti već rekla, ja nisam stručnjakinja za seksualne prijestupnike.
Radim s njihovim žrtvama.« Skinula je šal i stavila ga u krilo. »Mogu doći s
tobom, ali sumnjam da ću biti od neke pomoći. Čitala sam o Jónu i pronašla sam
presudu Vrhovnog suda za njegov slučaj, ali ondje su navedene samo osnovne
činjenice. U Kući za djecu ne postoje nikakvi dokumenti o tom slučaju, ali naš je
centar u to vrijeme tek počeo s radom i bilo je teško uvjeriti sud i istražitelje da
nas shvate, ozbiljno. Potpuno su nas zanemarili u tom slučaju, kao i u mnogim
drugim prvih godina nakon osnutka Kuće. Što je šteta, jer da smo mi bili
uključeni, pregledali bismo Jónovu djecu. Koliko vidim, ona nisu prošla liječnički
pregled iako su bila ispitana tijekom suđenja i zanijekala da ih je otac zlostavljao.«
»Bi li to išta promijenilo? Sudac se mora držati uskih okvira optužbe, a s
obzirom na to da zlostavljanje njegove djece nije bilo dio optužbe, ne bi imao
razloga dodatno komplicirati suđenje. Ta su pitanja bila dopuštena samo zbog
toga da njegov odvjetnik pokaže kako je zločin za koji mu se sudilo bio
izolirani incident. Znao je da su djeca tvrdila da ih otac nije zlostavljao, pa je bio
uvjeren da će to ponoviti i na sudu, posebice zato što je otac sjedio ispred njih u
istoj prostoriji.«
Freyja se namrštila, no nije ništa rekla. »Postoji i druga presuda«, dodao je
Huldar, »koja je nekoliko godina starija, s Okružnog suda u Reykjanesu. Mogu ti
dati kopiju. Nećeš je moći pronaći na internetu jer Jón na kraju nije bio proglašen
krivim, pa mu je uklonjeno ime. Verzija koju imam zapravo nije od velike koristi
jer nedostaje mnogo detalja. Zatražio sam i punu verziju, nadam se da ću je uskoro
dobiti. No vidim da je optužba bila vezana za seksualno zlostavljanje djece.«
»Koje iznenađenje.« Freyja je frknula. »Posjetila sam svoga brata, Baldura.
Rekao mi je da Jón Jónsson nije primao mnogo posjeta, ako ih je uopće i bilo, ali
da je primao rukom pisana pisma od neke odrasle osobe. Dakle ne od svoje djece,
ali možda od žene. Iako je teško zamisliti iz kojeg bi mu razloga ona pisala. Ali
činilo se kao da su ga pisma veselila, što je samo po sebi zanimljivo. Što bi moglo
veseliti takvog čovjeka?«
»Kada je to bilo?« Huldar je posegnuo za kemijskom olovkom da zapiše
podatak, ali se sjetio da kemijska ne radi. Morat će samo zapamtiti. »Pisma
zatvorenicima se pregledavaju, posebice kada je riječ o pedofilima. Nazvat ću ih
da se raspitam ako se netko sjeća što je pisalo u njima i tko je bio pošiljatelj.«
Huldar je vidio kako Erla vraća mobitel u džep. Pogledi su im se susreli i nije

105
 Knjige.Club Books

izgledala nimalo sretno. Upravo je krenula prema njemu kada joj je mobitel
ponovno zazvonio. Opet ga je telefonski poziv spasio u zadnji čas.
»Tužitelj koji je pronađen mrtav, Benedikt Toft, je li on taj zbog kojeg je Jón
osuđen za ubojstvo?«
»Ne, on je bio tužitelj u prijašnjem slučaju, kada je Jón oslobođen.«
Freyja je podignula obrve. »Ali vi mislite da ga je Jón Jónsson ubio. A ne
njegov sin Þrostur?«
»Ne mislimo ništa konkretno. Pokušavamo procijeniti ima li potrebe da
dodatno istražujemo Jóna. Benedikt Toft je desetljećima radio kao tužitelj i iza
sebe ima mnogo slučajeva koji bi mogli biti razlog za osvetu neke poremećene
osobe. Provjeravamo sve te slučajeve, ali ovaj mi se čini najvjerojatnijim
s obzirom na to kada se ubojstvo dogodilo. Čovjeka su ostavili na miru cijelo ovo
vrijeme, sve dok Jón Jónsson nije izišao iz zatvora. Čini mi se kao neobična
slučajnost, a ne vjerujem u slučajnosti.«
»Ali zašto bi Jón napao tužitelja u slučaju u kojem nije proglašen krivim? Ne
bi li bilo logičnije da ubije onog zbog kojeg je završio u zatvoru?«
»Na prvi pogled da, ali ako čovjek malo razmisli, shvati da uopće nije bitno
tko je tužitelj u slučaju ubojstva. Mogao bi to biti i tvoj pas, Molly. Na Islandu
optuženike za ubojstvo nikada ne proglase nevinima.« S druge strane staklenog
zida Erla je konačno završila telefonski razgovor i krenula u njihovu smjeru. Bilo
je previše nadati se da će viša sila intervenirati i treći put pa da će dobiti još jedan
poziv koji bi je spriječio da im priđe. Gurnula je vrata i stala na ulaz, ozbiljna
izraza lica. Trudila se uopće ne gledati u smjeru Freyje; nije ju ni pozdravila i
pretvarala se kao da uopće ne vidi da je ondje.
»Dobili smo poziv s groblja u Hafnarfjörðuru. Vandaliziran je jedan grob i
šteta je velika. Moraš otići ondje.«
»Ja?« Huldar ovo nije očekivao. Pripremio se na prigovaranje o gubljenju
vremena i nepozvanim gostima, ali ne na ovo. »Ne može li netko drugi to obaviti?
Netko tko ne radi na istrazi ubojstva?«
»Svi su zauzeti istragom. Znaš i sam. Razlika je u tome da svi ostali istražuju
konkretne dokaze, a ne neke gluposti poput tebe.«
Huldar je osjetio kako je naglo pocrvenio. Nije se često razbjesnio, ali kada
bi se to dogodilo, ne bi mogao sakriti bijes. Ili bolje rečeno - nije ga ni imao imalo
želje sakriti. Ako je bio bijesan, htio je da to svi i znaju. »Ako se dobro sjećam, te
si gluposti ti odobrila.« Prešutio je da se i za druge dokaze ispostavilo da su vodili
u prazno. Nije bilo potrebno spominjati to pred drugima.
»Idi u Hafnarfjӧrður.« Erline su usne formirale tanku liniju. »I radije bih da
ne pozivaš goste ovdje bez mog znanja.« Ljutito je glavom pokazala na Freyju, i
dalje je ne pogledavši.
Huldar nije imao vremena odgovoriti jer se Freyja odmah ubacila. Iz glasa joj
se moglo zaključiti da je bila bjesnija i uvrjeđenija od Huldara. »Oprosti, ali
106
 Knjige.Club Books

možda bi trebala razgovarati sa svojim šefovima. Ravnateljica Kuće za djecu

imala je dug razgovor s njima prije nego što sam došla i odobrili su moj
dolazak; dapače, gotovo su me molili da dođem. Koliko sam shvatila, nisu baš
zadovoljni napretkom istrage i bili su zahvalni na svakoj pomoći koju su mogli
dobiti.« Utihnula je, uzela šal i omotala ga oko vrata prije nego što je ustala.
»Mislim da bih ih sada trebala obavijestiti da ovdje nisam dobrodošla.«
Sada je na Erli bio red da se crveni. No trudila se ostati pribrana, nije micala
pogled s Huldara i nije pokušavala odgovoriti Freyju od toga da se žali na nju
šefovima. Huldar je ostao zatečen, pa je time i nestao njegov bijes. Erlu nitko nije
upozorio. Ah nije znao je li Freyja govorila istinu. Prije nego što je Erla izišla iz
sobe za sastanke, bijesno je protisnula Huldara: »Groblje u Hafnarfjörðuru. Iz
ovih stopa!«

Na putu do groblja Freyja je psovala Erlu gotovo bez prestanka. Huldar ju je

nagovorio da pođe s njim kako bi putem mogli raspraviti o Jónu i Þrösturu, ali i
kako bi je spriječio da u naletu bijesa odmah ne ode u Kuću za djecu i napravi
scenu. Iako je bio ljut na Erlu, nije htio da upadne u još veće nevolje sa šefovima.
»Ta je žena stvarno čudna. Što sam joj ja ikada napravila? Bila je nepristojna
prema meni i prvi put kada me vidjela, prije nego što smo uopće razmijenili i
jednu jedinu riječ.«
Huldar je prešutio i nastavio voziti prema praznom parkiralištu. Činilo se kako
pokojnici nemaju mnogo posjetitelja radnim danima. Parkirao je pored pomoćne
kućice jer se trebao naći s nadzornikom groblja. Pokušavao je ne razmišljati
o tome koliko je ovaj incident beznačajan u usporedbi s mnogo važnijim
zadacima koji zbog ovoga moraju čekati jer nije htio da nadzornik primijeti da
nevoljko obavlja ovaj posao. No nije se mogao riješiti osjećaja nezadovoljstva.
Zašto ovo nije mogla obaviti policija iz Hafnarfjörðura? Mora da ga je Erla
poslala ovamo samo iz osvete.
Freyja je izišla iz automobila i slijedila ga, nastavljajući ogovarati Erlu.
Huldar je s vremena na vrijeme kimnuo glavom, ali je bio zahvalan kada su ušli u
toplu kućicu i kada je konačno utihnula. Nije više spominjala Erlu kada su se
susreli s nadzornikom ni dok su ga slijedili stazom do vandaliziranoga
groba. Djelomično je to bilo zbog prisutnosti nadzornika, no Huldaru se činilo i
da su beskrajni redovi križeva i nadgrobnih spomenika također imali svoj utjecaj.
Uz sve ove simbole prolaznosti nije mogao ne pomisliti koliko je većina
svakodnevnih problema zapravo trivijalna.
»Ovdje je. Kao što možete vidjeti, šteta nije samo na tom jednom grobu.«
Muškarac je pokazao na tragove vozila oko uništenog groba. Zemlja oko groba
bila je izrovana i izmiješana sa snijegom, a nadgrobni spomenik prevrnut. Natpis
na spomeniku bio je okrenut prema gore, tako da ga je pokojnik sada
mogao pročitati s neba ako je htio. »Ne razumijem zašto bi netko ovo napravio.

107
 Knjige.Club Books

Ovako nešto nam se nikada nije dogodilo. Čak nas i najgori vandali ostavljaju na
miru.«
Huldar se sagnuo kako bi bolje pogledao, iako se osim zemlje i šljunka nije
imalo mnogo toga za vidjeti. Ponovno se uspravio. »Tko je otkrio ovo?« Snijeg
na stazi kojom su došli bio je gotovo nedirnut. Za jedine tragove stopala koji su
bili vidljivi nadzornik je rekao da su njegovi. Tijekom noći i jutra nije palo mnogo
snijega, tako da je vozilo koje je uzrokovalo štetu moralo doći iz drugog smjera.
Pješačke staze na groblju bile su dovoljno široke da bi se moglo voziti njima.
Huldar je pogledao bolje i primijetio tragove guma koji su dolazili iz
suprotnog smjera.
»Ja sam prvi primijetio što se dogodilo. Svakog jutra napravim krug oko
groblja da provjerim je li sve u redu. Obično nema nikakvih problema. Ponekad
se pokoji križ zna nakriviti, ali najčešće se samo vaze prevrnu na vjetru. Nikada
ovakav vandalizam.«
»Imate li nadzorne kamere?« Huldar je pitao, iako je pretpostavljao kakav će
biti odgovor. Nije primijetio kamere ni na groblju ni na parkiralištu. Snimio je
nekoliko fotografija mobitelom u slučaju da će policija podrobnije istraživati
slučaj, no sumnjao je da će do toga doći.
»Ne. Nismo mislili da ima potrebe za time. Kao što sam rekao, ovdje je obično
mirno.«
Huldar je kimnuo glavom. »Naravno.« Razmišljao je što bi trebao napraviti
osim zapisati opis događaja i uzeti izjavu nadzornika. »Šteta koju želite prijaviti
je dakle ovo ovdje? Prevrnut nadgrobni spomenik i... što još? Razrovana zemlja?«
Muškarac ga je iznenađeno pogledao. »Ne. Ne samo to. Mali bager koji
upotrebljavamo za iskapanje grobova također je oštećen. Izgleda da su ga vandali
ostavili otvorenim, pa je vjetar odnio vrata i razbio staklo. Nemamo ga naviku
zaključavati, ostavljamo čak i ključeve u samom bageru. Naravno, tu grešku više
nećemo ponavljati. Nevjerojatno što su sve neki ljudi u stanju učiniti. Ali odvest
ću vas do bagera, parkiran je iza zgrade, a ondje su ga i ostavili nakon što su otišli,
što je čudno.«
Oštećen bager. Huldar je primijetio da je Freyja podignula obrve, što ga nije
iznenadilo. Ovo će biti veliki gubitak vremena. »Pogledat ću ga, iako je jedino što
mogu učiniti popisati štetu.
Nažalost, ne čini mi se vjerojatnim da ćemo ikada naći počinitelja.
Pretpostavljam da se netko napio, učinilo mu se zabavnim voziti po groblju po
noći i onda se zabio u ovaj grob. Možda se zaglavio i izrovao zemlju dok se
pokušavao osloboditi.«
Nadzornik se namrštio i pogledao uokolo. »Mislim da nisu samo slučajno
skrenuli sa staze.« Pokazao je na susjedni grob koji je sada bio prekriven zemljom
i šljunkom. »Ovdje su sigurno upotrijebili lopatu bagera i vukli je po zemlji.
Barem mi se tako čini.«

108
 Knjige.Club Books

Huldar je gledao tragove koje je ostavila lopata i trudio se ostati ozbiljan. Ovu
štetu ne bi uvrstio ni na popis sto najvećih vandalizama kojima je svjedočio
tijekom svog radnog vijeka. Nije čak bila ni među tisuću najvećih. »Ne možemo
znati što je počinitelj točno pokušavao učiniti ni koja mu je bila motivacija. Jedino
što je sigurno jest da će biti gotovo nemoguće pronaći tog huligana.«
»Mislite?« Nadzornik nije izgledao zadovoljno. »Ne možete uzeti otiske
prstiju s bagera? Ako osoba nije nosila rukavice, to bi vas moglo odvesti na neki
trag.«
Huldar se nakašljao kako bi prikrio uzdah koji je nesvjesno ispustio. »Za to
su inače zaduženi forenzičari. Ali oni su malo zauzeti ovih dana pa sumnjam da
će imati vremena za ovo. Nije sigurno bi li uopće i našli otiske prstiju ovdje, a
trenutno imaju važnijih slučajeva. Činjenica da su vandali vratili bager na njegovo
mjesto upućuje na to da počinitelji vjerojatno nisu otprije poznati policiji. Da su
to česti prijestupnici, vjerojatnije je da bi ga ukrali ili ostavili na nekom drugom
mjestu kada bi im zabava dosadila.« Huldar je snimio još nekoliko fotografija, da
čovjeku bude lakše. »Da vam pomognemo vratiti nadgrobni spomenik na
mjesto?«
Nadzornik se nije mogao odlučiti. Bio je očito nezadovoljan što Huldar nije
napravio više, no ova mu je ponuda zvučala primamljivo. »Planirao sam ga
podignuti bagerom. Ali ako mi pomognete, možemo i bez njega. Kad ste već došli
ovdje a niste zapravo ništa istražili.«
Huldar je prešutio ovu primjedbu i prijateljskim tonom dodao: »Najbolje onda
da odmah to obavimo, za slučaj da netko dođe posjetiti grob. Razrovanu zemlju
će uskoro prekriti snijeg, pa barem to neće biti toliko vidljivo.«
»Taj grob ne posjećuje mnogo ljudi. Pokojnik je mrtav već mnogo godina.
Žalovanje i nedostajanje izblijede s vremenom, kao i sve drugo.« Nadzornik je
obukao radne rukavice. »Ali nikad se ne zna.«
Došli su do nadgrobnog spomenika i postavili se kako su najbolje mogli.
Freyja nije bila pretjerano oduševljena stajanjem usred blata i pomaganjem u
podizanju spomenika. Na sebi je imala kožne crvene rukavice koje nikako nisu
bile predviđene za ovakve poslove. »Mislite li da je vandal htio poslati neku
poruku ovime?«
Huldar i nadzornik bih su previše zauzeti guranjem i stenjanjem da bi mogli
odgovoriti. Bio je to masivan kamen; pokojnik je očito bio imućan. Običan drveni
križ nije mu bio dovoljan. Kada im se i Freyja pridružila, konačno su uspjeli
ispraviti spomenik. Doduše, morali su još očistiti i malo zemlje koja se nakupila
na njegovu donjem dijelu kako bi stajao ravno.
Zadihani, pogledali su svoj dobro obavljen posao. Huldar je komentirao kako
im sada taj Einar Aðalbertsson duguje uslugu, no vjerojatno će se načekati dok im
je ne uzvrati, a i tko zna hoće li svi završiti na istom mjestu. Ni nadzornik ni Freyja
očito nisu dijelili Huldarov smisao za humor, pa su u tišini nastavili hodati do

109
 Knjige.Club Books

bagera. Ondje je Huldar snimio još nekoliko fotografija prije nego što su
pozdravili nadzornika i odvezli se.
Pogled na groblje još nije bio ni nestao iz retrovizora kada je zazvonio
Huldarov mobitel. S druge strane linije bila je Erla. Glas joj je zvučao pomalo
uzrujano. »Jesi li na groblju?«
»Ne. Upravo sam otišao. Nije dugo trajalo, što si vjerojatno mogla i
pretpostaviti.«
»Vrati se natrag.«
»Zašto?«
»Vrati se. Nešto je iskrsnulo.« Huldar ju je poslušao, pozdravio i okrenuo se
na sljedećem okretištu. Kada ga je Freyja pitala što se događa, rekao je samo da
mora još nešto provjeriti prije nego što se vrate natrag u grad. Ona je vjerojatno
pretpostavila da je zaboravio nešto, zapisati OIB nadzornika ili nešto slično, pa
nije ništa pitala i rekla da će pričekati u automobilu dok on ne obavi što treba.
Zato nije bila prisutna kada je pitao nadzornika na kojoj su dubini lijesovi na
groblju. Nije čula ni kada je zatražio željeznu šipku kojom će provjeriti grob
Einara Aðalbertssona.

110
 Knjige.Club Books

16. poglavlje

ozač bagera koji je stajao pored Huldara rekao je da se oko tristo kila otpada
V dnevno odnosi na deponij otpada u Álfsnes. Većina je toga dolazila u
balama, koje su se posložile jedna na drugu i zatim zatrpale šljunkom i zemljom.
Oni koji nisu znali kako je nastao taj krajolik ne bi nikada pogodili, iako je sada
bilo sasvim očito. Galebovi su kružili iznad šarenog brijega u potrazi za hranom,
uz glasne krikove. U podnožju su stajala dva bagera, s velikim žutim krakovima
u položaju mirovanja - zbog onoga što je ondje pronađeno nisu se smjeli
pomicati. U međuvremenu su se nakupljale bale iz centra za razvrstavanje otpada
u Gufunesu. Njih nije bilo moguće obraditi prije nego što policija završi očevid,
a ako je vjerovati vozaču bagera, trebat će mu dugo da nadoknadi izgubljeno
vrijeme.
Građani Reykjavíka neće prestati bacati smeće samo zato što je na odlagalištu
pronađen lijes.
»Mora da ga je netko donio tijekom noći. Primijetili bismo ga da je bio ovdje
jučer. Radili smo na tom području i mogu sa sigurnošću reći da nismo vidjeli
nikakav lijes niti smo ga mi stavili ondje.« Vozač bagera, koji je rekao da se zove
Geiri i koji je prijavio otkriće, prekrižio je ruke i naslonio ih na svoj poveći trbuh.
Bio je krupne građe i toplo odjeven tako da mu je fluorescentni sigurnosni prsluk
bio vidno tijesan. Izgledao je kao da je u vakuumskom pakiranju. »Nismo ga
odmah vidjeli jer je bio prekriven snijegom. Uočili smo ga čim je počeo jači
vjetar.«
»Tko ga je prvi primijetio?« Huldar je stavio ruke u džepove kako bi ih
zaštitio od hladnog vjetra koji je, prema Geirovim riječima, otpuhao snijeg s lijesa.
»On. Stebbi.« Geiri je pokazao prema muškarcu u jednakoj uniformi kao i
njegovoj, koji se naslanjao na kontejner, u ruci držeći šalicu vruće kave. Bio je to
isti onaj muškarac koji je zapuhan trčao prema Huldarovu civilnom automobilu
kada je dolazio, snažno mašući rukama u pokušaju da ih otjera otamo. Opustio se
kada mu je Huldar rekao tko je, iako je i dalje sumnjičavo gledao Freyju na
suvozačevu sjedalu, s obzirom na to da nije nimalo nalikovala nekome tko bi radio
u policiji. Ona je ostala sjediti u automobilu zbog smrada koji se osjetio vani,
iako se s vremenom naviknula na njega. Prema riječima vozača bagera, nastojali
su dovoziti što manje otpada s jakim mirisom u Álfsnes jer su se stanari okolnih
područja žalili. Tijekom ljeta upotrebljavaju razna sredstva za smanjivanje
neugodnih mirisa, ali sada tijekom zime nisu imali taj luksuz. Možda je to bio

111
 Knjige.Club Books

razlog zbog kojeg su galebovi bili toliko glasni. »Stebbi je odmah prestao raditi.
Bager mu je još uvijek na mjestu na kojem ga je i ostavio.«
Huldar je kimnuo glavom iako mu nije bilo jasno zašto je važno gdje se bager
nalazi. »Znači sigurni ste da to nitko nije mogao donijeti jutros - netko od
zaposlenika odlagališta ili netko tko je neovlašteno ušao? Je li moguće da je netko
samo htio baciti lijes?«
Bale su bile poslagane jedna na drugu i nalikovale dječjem dvorcu od pijeska.
Na jednoj se nalazio crn i prljav lijes koji se isticao među šarenim otpadom i
snijegom kojeg vjetar još nije otpuhao. Geiri se okrenuo od hrpe otpada prema
Huldaru. »Sav se otpad sortira prije nego što dođe kod nas. Lijesove uopće ne
odlažemo ovdje, tako da to nije mogao biti nitko od naših zaposlenika. A nije
moguće ni da je neovlaštena osoba dovukla lijes nakon što smo mi došli ujutro na
posao.«
Geiri je izgledao kao da je htio još nešto dodati, ali je ipak zatvorio usta.
Huldaru je laknulo, jer mu se činilo da bi čovjek mogao početi s dugačkim
monologom o važnosti svog i Stebbijevog posla te o statistikama o smeću. »Imate
li zaštitara ovdje noću?«
Geiri ga je zbunjeno pogledao. »Zaštitara? Čemu? Nitko neće krasti smeće.
Ako je nešto i imalo neku vrijednost, to je ostalo u reciklažnom dvorištu.«
»A nadzorne kamere?« Nije primijetio kamere ni na odlagalištu ni na
prilaznom putu, jednako kao ni na groblju.
Geirijev ga odgovor zato nije iznenadio. Osoba ili osobe koje su ukrale lijes s
groblja u Hafnarfjörðuru tijekom noći, dovezli su ga ovdje i ostavili na odlagalištu
a da ih nigdje nije snimila nadzorna kamera. »Kada zatvarate?«
»U pet. Otvaramo u osam.«
Pljačkaš groba vjerojatno je došao tijekom noći, a ne odmah nakon zatvaranja.
Najprije je morao izvaditi lijes a da ga nitko ne primijeti. Grob nije bio vidljiv s
okolnih ulica, tako da se nije morao brinuti da bi ga netko otamo mogao vidjeti.
Huldar je bio uvjeren da je lijes na odlagalištu isti onaj koji je nestao iz groba
Einara Aðalbertssona. Nije bilo moguće da je riječ o nepovezanim slučajevima i
da je u roku od dvadeset četiri sata jedan lijes ukraden s groblja, a drugi pronađen
na odlagalištu. Mora da je riječ o istom lijesu. Nadzornik groblja nije mogao
pronaći željeznu šipku, ali nije morao dugo kopati malim bagerom da bi utvrdio
da je grob zaista prazan. Vandali su zapravo bili pljačkaši grobova - ukrali su
bager, iskopali lijes, izvadili ga i zatim ponovno napunili rupu da bi prekrili
tragove. Tko zna zašto su to učinili. »Mislite li da su lijes ostavili ovdje jer su
željeli da ga netko pronađe ili su ga se samo htjeli riješiti?«
»Molim?« Činilo se da Geiri nije razumio pitanje, što i nije bilo iznenađujuće
jer je Huldar zapravo samo razmišljao naglas. No ipak je shvatio prije nego što je
Huldar dobio priliku povući pitanje. »Jedino što mogu reći jest da, da sam ja
to napravio, ostavio bih ga ovdje ako bih htio da ga netko nađe. Gotovo je

112
 Knjige.Club Books

nemoguće da bi lijes mogao proći nezapaženo među ovim otpadom. Previše je

uočljiv da bi se izgubio među balama. Ali ja to nisam napravio, a kladio bih se da
nije ni nitko od naših zaposlenika. Tako da ne mogu pretpostaviti što je počinitelj
mislio.«
Sunce je provirivalo kroz oblake i, iako je bilo nisko na obzoru, Huldar je ipak
morao rukom napraviti sjenu kako bi zaštitio oči. »I sigurni ste da je u lijesu leš?«
»Ne bih rekao da smo sigurni, ali nešto je svakako unutra. Stebbi i ja smo ga
malo podignuli i zaključili da sigurno nije prazan. Poklopac je čvrsto zatvoren pa
smo odlučili da je bolje da odmah nazovemo vas nego da ga sami otvaramo. Prije
sam radio u reciklažnom dvorištu, pa sam naviknut da ljudi svašta bacaju, ali ovo
još nisam doživio.«
»Da, vjerujem.« U više od desetljeća koliko se Huldar bavio policijskim
poslom, nikad nije bio pozvan na groblje, a kamoli da se bavio izgubljenim
lijesom. Znao je da ovo nije samo neka bezazlena šala i jedva je čekao da provjeri
tko je bio Einar Aðalbertsson. S obzirom na to da ga je netko ostavio na gradskom
odlagalištu otpada, bilo je očito da počinitelj misli da Einar ne zaslužuje počivati
u miru. No ipak, bilo je čudno da je toliko dugo ipak proveo na groblju - sudeći
prema nadgrobnom spomeniku, umro je prije jedanaest godina. Zašto toliko
čekati?
»Kada mislite da ćemo moći nastaviti raditi? Prekovremeni rad nije baš
omiljen ovdje.« Geiri je kimnuo glavom prema još jednom kamionu koji je
istovarivao bale otpada.
»Nazovite ih i recite da više ništa ne dovoze.« Kamion je istovario bale koje
su sletjele jedna na drugu. Neke su se otkotrljale s hrpe, a jedna je zamalo udarila
u Huldarov automobil na suvozačevoj strani. Freyja nije bila nimalo
oduševljena kada je vidjela kako bala juri prema njoj. Dan je počeo
toliko obećavajuće, no s vremenom je krenuo u pogrešnom smjeru i teško da bi
mogao postati još gori. Umjesto da je s Freyjom otišao razgovarati s Þrösturom, a
možda i s njegovim ocem, Huldar ju je odveo na groblje, a zatim i na odlagalište
otpada. Jedino što bi taj dan moglo učiniti još gorim bilo bi da ode s njom u posjet
jednoj od svojih sestara. Odavno je prestao upoznavati svoje sestre sa svojim
potencijalnim djevojkama jer bi sestre iz nekog neobjašnjivog razloga uvijek
morale spomenuti kako je kao tek rođeno dijete imao neobično veliku
glavu. Omiljena im je bila usporedba s bundevom. Nijedna od djevojaka koje su
čule priču o njegovu rođenju više nije imala želju spavati s njim. Pomisao na
ikakvu mogućnost odgajanja djeteta s takvim muškarcem nije im bila nimalo
primamljiva.
»Time ćemo samo prebaciti problem na njih. A oni nemaju dovoljno prostora
za čuvanje bala.«
Prije nego što razgovor krene u tom smjeru da bi trebalo poslati obavijest svim
građanima Reykjavíka da do daljnjega prestanu bacati smeće, Huldar ga je
odlučno, ali pristojno prekinuo. »Zaustavite bale. Forenzičari su na putu ovamo i
113
 Knjige.Club Books

uskoro ćemo biti gotovi.« Ponovno je pogledao na pohabani lijes, na čijem su se

izblijedjelom poklopcu kapljice otopljenog snijega sjajile poput dijamanata.
»Neće gubiti mnogo vremena u potrazi za dokazima.« Posvuda je bilo razbacano
smeće koje je ispalo iz bala. Čak i da su pljačkaši groba ostavili iza sebe neke
dokaze, bilo bi nemoguće utvrditi što je pripadalo njima. Jutrošnja oluja nije samo
otpuhala tanki sloj snijega s lijesa, već i s bala oko njega, čime su izbrisani svi
tragovi, ako ih je i bilo. Forenzičari će vjerojatno samo morati odjenuti svoju
zaštitnu opremu i spustiti lijes s bala. »Jeste li vidjeli otiske cipela u snijegu ili
neke druge tragove kada ste pronašli lijes?«
Geiri je odmahnuo glavom. »Ne. Vjetar je tada već počeo nositi snijeg.
Najprije ga je otpuhao s lijesa jer mu je površina glatka. Ali ja bih rekao da je lijes
donesen ovdje prije nego što je počeo upadati snijeg noćas. Ili dok je još padao.«
»Znači ne znate kako je završio gore?« Lijes je stajao na balama na visini od
oko tri metra od zemlje. Dvije ih više osoba mogle su ga bez većih problema
postaviti ondje.
»Pa, pretpostavljam da su upotrijebili uže. Ispod lijesa su ostali viriti krajevi
užeta sa svake strane. Ne bi ga trebalo biti teško podignuti do ondje.«
»Mislite da su bile potrebne dvije osobe? Ili tri?«
»Nisam siguran, ali rekao bih da bi tri osobe bile i više nego dovoljne, dvije
bi bile taman. Možda bi bila dovoljna čak i jedna osoba ako je jaka i spretna.«
Cestom je prilazilo vozilo s forenzičarima. Vozač je parkirao pored
Huldarova automobila i iz vozila su izišla dva muškarca koje je Huldar dobro
poznavao. Čim ih je dočekao neugodan miris smeća, namrštili su se kao i Freyja,
no s obzirom na to da su se naviknuli na mnogo gore, ubrzo su ga prestali
primjećivati. Huldar se duboko nadao da neće morati ostati ovdje još dugo. Bilo
mu je već sasvim dovoljno.

Freyja se nagnula što je dalje mogla od Huldara. On se sam već naviknuo na vonj,
tako da ga nije bilo briga. Uostalom, ona se i inače trudila biti što dalje od njega,
čak i kada nije bilo neugodnih mirisa. Brinuo ga je povratak u automobil jer je
očekivao da će ga Freyja napasti zbog toga što joj je gubio vrijeme, no to se,
začudo, nije dogodilo. Umjesto toga, obasipala ga je pitanjima o lijesu i činilo se
da je pažljivo pratila rad forenzičara. Nije ni spomenula da će morati svojim
šefovima objašnjavati gdje je bila cijeli dan, isto kao što nije rekla ni riječ o Erli.
Ali postojala je kvaka. Kada je sjeo u automobil, rekla mu je da trebaju stati
u trgovini s dječjom odjećom jer odmah nakon posla mora posjetiti nekoga i
donijeti poklon. Huldaru nije bio problem napraviti joj tu uslugu, posebice s
obzirom na to da joj je bio dužan jer ju je toliko zadržao. Dok ona gleda odjeću, on
će moći iskoristiti vrijeme da nazove Erlu i prenese joj najnovije vijesti o lijesu.
Rekao je forenzičarima da ne vraćaju lijes na groblje, već da ga odvezu na odjel
za patologiju Nacionalne sveučilišne bolnice u Reykjavíku. Trebalo je potvrditi

114
 Knjige.Club Books

nalazi li se u lijesu leš i ako da, je li to leš osobe koja je i trebala biti ondje. Možda
su pljačkaši groba u lijes stavili nešto što su željeli sakriti, iako nije izgledalo kao
da je poklopac bio otvaran.
Sunce je nestalo iza velikih tamnih oblaka iz kojih je ponovno počeo padati
gusti snijeg koji je prijetio da će zatrpati ceste. Brisači su lijeno brisali teške
pahulje s vjetrobranskog stakla i automobil je polagano napredovao. »Guglala
sam tog Einara dok si ti razgledavao smeće.«
»I?« Huldar je morao stati na crvenom svjetlu upravo kada se promet konačno
počeo malo brže kretati.
»Čini se da je bio uzoran građanin. Predsjednik Gradskog vijeća
Hafnarfjӧrðura, predsjednik raznih udruga i slično. Nisam pronašla ništa o njemu
zbog čega bi zaslužio ovakvo poniženje.« Freyja je nešto tipkala po mobitelu.
»Doduše, čitala sam osmrtnice, a ondje se obično ne spominje ništa negativno o
pokojniku. Možda je zapravo bio pravi gad. Ali osim toga, nema mnogo o njemu
na internetu. Samo stare kratke vijesti o Gradskom vijeću, fotografije na kojima
potpisuje neke ugovore ili stoji iza drugih ljudi koji ih potpisuju.«
»Možda je nasumično izabran.« Huldarov se automobil ponovno pokrenuo.
»Ali to mi se ne čini vrlo vjerojatnim. Zašto bi to netko učinio? Kakvu bi poruku
poslao time što bi neki nasumični leš premjestio s groblja na odlagalište otpada?
Ovo sigurno nije samo neka šala. Ne mogu zamisliti da bi to nekome bilo
smiješno.« Kolona vozila i dalje se sporo kretala i Huldar je iznervirano
uzdahnuo. »A što je s njegovom obitelji? Je li bio oženjen, je li imao djecu?
Možda su oni povezani s ovime, možda je netko time htio poniziti njih.«
Freyja je prstima prešla preko ekrana kako bi pronašla potreban dio osmrtnice.
»Da. Imao je kćer i sina iz prvog braka. Druga žena je umrla prije njega i s njom
nije imao djece. Izgleda da mu je i sin umro, čini mi se da je imao samo osamnaest
godina. Ali kći i bivša žena su još uvijek žive, odnosno bile su žive kada je
napisana osmrtnica.«
»Probaj njih guglati.«
Freyja je opet počela tipkati po mobitelu i proučavala u tišini, a zatim
podignula pogled. »Kći je i danas živa, ali njezina je majka, Einarova bivša žena,
umrla prije pet godina. Kći živi u Norveškoj, ravnateljica je vrtića. Dakle nijedna
od njih vjerojatno nema veze s ovim.«
»Osim ako kći nije na Islandu ovih dana. Možda je riječ o zakašnjeloj osveti
ocu jer je napustio njezinu majku.« Huldar ni sam nije vjerovao u ovo objašnjenje,
ali ipak će morati sve uzeti u obzir. Jasno je da za ovakav čin ne postoji logično i
uobičajeno objašnjenje.
Freyja je ponovno pogledala u mobitel. »Ne. Profil na Facebooku joj je
otvoren i jučer je objavila fotografiju na kojoj je s grupom djece u vrtiću. Je li to
uopće dopušteno?«

115
 Knjige.Club Books

»Ne znam. Nisam stručnjak za zaštitu podataka.« Huldar se prestrojio kako bi

mogao skrenuti u trgovački centar Kringlan. Gotovo da su ga ruke zaboljele dok
je to radio. Izbjegavao je trgovačke centre kao kugu i odlazio u njih samo ako je
to bilo nužno potrebno, odnosno prije Božića, kada bi izgubljeno
lutao trgovinama u potrazi za poklonima za svoje sestre. Na kraju bi uvijek
odustao i pitao prodavače za savjet. Zato mu se činilo da njegove sestre već niz
godina dobivaju na poklon artikle čija prodaja u božićno vrijeme nije išla onako
dobro kako je planirano, pa su ih prodavači pokušali podvaliti izgubljenim
mušterijama poput njega. »Možda bih je trebao nazvati kasnije. Nikad se ne zna,
možda će nam moći reći je li netko imao nešto protiv njezina oca. A vjerojatno bi
ju i trebalo obavijestiti o ovome što se dogodilo. Ona mu je najbliži rod.« Činilo
se da ga Freyja uopće ne sluša, bila je potpuno zaokupljena mobitelom. »Jesi
li pronašla nešto zanimljivo?«
»Čekaj. Tražim informacije o njegovoj drugoj ženi. Možda će ondje biti
nešto.«
»Sumnjam. Umrla je, a nisu imali djece.«
»Možda je napustila prijašnjeg muža zbog Einara, pa je on povezan s ovime.«
Huldar je teško mogao zamisliti starca kako premješta lijes s groblja. Tko bi
mu mogao pomoći? Cimer iz staračkog doma?
»Isuse!« Freyja se trgnula kao da je na mobitelu vidjela nešto strašno. »Nećeš
vjerovati!«
»Što?« Huldar je ušao na parkiralište centra Kringlan, već sad strepeći od
zaglušujuće glazbe i beskonačnih izloga trgovina. Ispred njega je bila kolona
vozila u potrazi za slobodnim parkirnim mjestom. Snijeg očito nije nimalo
umanjio konzumerističke porive Islanđana.
»Druga je žena već imala sina prije nego što je upoznala Einara. Čini mi se
da nije bila udana, ili se barem u ovim osmrtnicama ne spominje njezin bivši
muž.«
»I?«
»Sin se zove Jón. Jón Jónsson.« Freyja je spustila mobitel na krilo. »Imena
unuka su Þröstur i Sigrún.« Zaprepašteno je pogledala Huldara. »Ne mogu
vjerovati.«
Huldar je čvršće primio volan u namjeri da ga okrene kako bi izišao iz kolone.
Ali Freyja je na vrijeme pročitala njegove namjere i zahtijevala da održi svoju
riječ. Također je inzistirala i da uđe s njom unutra, jer ju je bilo strah da bi mogao
pobjeći ako ostane u automobilu. S obzirom na njihovu prošlost, imala je
opravdani razlog da mu ne vjeruje.
Dok je razmišljao o raznim teorijama i mogućoj Jónovoj umiješanosti u krađu
lijesa, Huldar je kimao glavom i pretvarao se da ima mišljenje o dječjoj odjeći
koju mu je Freyja pokazivala. Svi su njegovi odgovori bih varijacije fraza: ovo je

116
 Knjige.Club Books

u redu, ja bih kupio ovo, no ništa nije pomoglo. Na kraju je izabrala nešto za što
ga nije ni pitala za mišljenje i onda su konačno mogli krenuti.
Osjećao se bolje čim je ponovno izišao na svjež zrak i misli su mu se
razbistrile.
Kao prvo, mora pronaći Jóna Jónssona i dovesti ga na ispitivanje.
Kao drugo, nije uopće znao što će se dogoditi nakon toga.
Vrijeme će pokazati.

117
 Knjige.Club Books

17. poglavlje

reyja nije mogla vjerovati svojim očima. Saga, mala Baldurova kći, izgledala
F je kao ljudska verzija internetske zvijezde - mrzovoljne mačke Grumpy Cat.
Sjećajući se fotografija svoga brata iz djetinjstva, Freyja je očekivala čvrste plave
kovrče, plave oči i topli osmijeh. No to nije moglo biti dalje od
stvarnosti. Gledajući ovo dijete, Freyja je neprestano razmišljala o onih 0,01 %
mogućnosti da Baldur nije otac. Saga je imala tamnu kosu, a crvene su joj usne
bile okrenute prema dolje, oblikujući mrzovoljan izraz lica za koji je majka rekla
da je oduvijek ondje. Jedina sličnost između nje i Baldura iz djetinjstva bili
su neodoljivi obrazi. Ali nije ih se usudila dodirnuti. Djevojčičine oči pratile su
svaki njezin pokret, a zbog izraza lica činilo se da od Freyje očekuje samo najgore.
Nije dolazilo u obzir riskirati i podragati je, kako ne bi počela plakati. Ovaj je
posjet već loše krenuo i bez toga.
Situacija je Freyju podsjetila na epizodu iz djetinjstva kada su ona i Baldur s
bakom i djedom odlazili u posjete, pa bi ih poslali u sobu s njima nepoznatom
djecom domaćina s kojom nisu imali ništa zajedničko, kako bi odrasli mogli
razgovarati na miru. Takvi bi se susreti obično pretvorili u neugodnu tišinu
i nelagodne poglede čim bi istrošili sva jednostavna i očita pitanja: u koju školu
ideš? Igraš li nogomet? Imaš li psa? Pitanje o tome kakvu igraću konzolu imaju
obično bi bilo posljednje pitanje koje bi označilo početak tišine. Djeca
jednostavno nisu znala kako nastaviti razgovor s drugom djecom koja nikada
nisu imala takvu igračku.
Ali ovom posjetu nije čak bilo potrebno ni pitanje o igraćoj konzoli da bi se
probudila neugoda. Ona je počela čim su se vrata otvorila. Fanney, majka
Baldurova djeteta, u početku je oklijevala da je uopće pusti unutra, ali i nakon
što ju je ipak pustila, činilo se da se ne može odlučiti što misli o tom posjetu.
Naizmjence se ponašala pristojno i prijateljski u jednom trenutku, a zatim hladno
i grubo u drugom, iako je bila pristala na posjet u dogovoreno vrijeme - nije kao
da se Freyja nenajavljeno pojavila na vratima i pružila joj vrećicu s dječjom
haljinicom u nadi da će je pustiti unutra. Haljinicom koja je, osim što se činila
premalom za djevojčicu, također bila i prevesela. Bolje bi joj pristajale zemljane
boje, sivi tonovi ili mrtvačko crna. Lepršava haljinica s uzorkom crvenih
jagoda nikako nije bila prikladna.
Haljinica se, osim toga, nije uklapala ni u cijelo okruženje. Stan je bio previše
uredan, svaka je stvar bila na svome mjestu, najmanje jedan metar udaljena od

118
 Knjige.Club Books

ostalih. Raspored dizajnerskih predmeta Freyju je podsjetio na domove nekih

njezinih prijateljica - neovisno o tome je li bila riječ o vrču za mlijeko ili cjedilu za
limun - ako je predmet bio skup i poznate marke, morao je stajati na uočljivom
mjestu. Na jednoj je dugačkoj polici stajala samo jedna ručna torba. Nije bilo ni
traga dječjim igračkama. Freyja se nadala da negdje dalje u hodniku ipak postoji
dječja soba za malu Sagu, puna lego kocaka i ostalih igračaka, iako
je pretpostavljala da bi i takva soba bila uređena minimalističkim stilom kao i
ostatak doma.
»A ti nemaš djece?« Fanney je popila gutljaj kave iz šalice Royal
Copenhagen. Freyja je bila uvjerena da je polagano pila taj gutljaj kako bi bila
sigurna da će logotip na dnu šalice biti uočljiv.
»Ne. Sama sam. Za sada.« Kratko se osmjehnula ženi. Nadala se da će se
razgovor odmaknuti od njezinog privatnog života.
»To je zapravo i bolje. Znači da ne moram upoznavati i tvog muža ili dečka.«
Fanney je pažljivo položila šalicu na lijepi tanjurić. »Ti mi se činiš u redu, s
obzirom na to da si dječja psihologinja, mora da si i pouzdana i dobra s djecom.
Nadam se. Muž ili dečko bili bi druga priča. Ali budući da oni ne postoje, riskiram
samo s jednom osobom, ne s dvije. Moram priznati da mi je to olakšanje i da se
sada osjećam mnogo bolje. Sada kad sam te upoznala, naravno.«
Freyja se nelagodno nasmiješila. Nije joj bilo jasno na što žena cilja, a bilo joj
se teško i usredotočiti na razgovor s obzirom na to da nije mogla prestati
razmišljati o slučaju u koji ju je Huldar umiješao. Odgovorila je što je moguće
općenitije kako ne bi bilo očito da ju ne razumije: »Da, naravno.«
»Baldur mi je rekao da je tvoj stan prikladan i siguran. Mogu li mu vjerovati
ili se trebam sama doći uvjeriti?«
»Mislim da mu možeš vjerovati što se toga tiče.« Freyja nije mogla ni
zamisliti posjet ove žene. U usporedbi s ovim stanom, Baldurov izgleda poput
trgovine rabljenim stvarima. No pitanje ju je i dalje zbunjivalo, iako se činilo da
je Fanney zadovoljna odgovorom kojim bi izbjegla posjet, odnosno
točnije, rečeno pregled stana. »Oprosti, ali nisam sigurna da razumijem. Zašto bi
htjela provjeravati moj stan?«
Fanney ju je začuđeno pogledala. »Pa zbog vikenda koje dijete treba provoditi
s ocem. Nisi valjda mislila da ćeš dolaziti ovdje?«
Mala je Saga sjedila na podu i pratila razgovor. Pažljivo je svaki put okretala
glavu prema onome tko govori, kao gledatelj na teniskom meču. Iznenada je
namrštila obrve zbog čega je izgledala još mrzovoljnije. Bila je premalena da bi
razumjela o čemu razgovaraju, ali čini se da joj je moć opažanja bila dovoljno
dobra da bi mogla osjetiti ozračje. Nešto se zanimljivo događalo. »Ne. Nisam
mislila dolaziti ovdje. Uopće ne razumijem o čemu razgovaramo.«
»O?« Fanney je podignula Sagu s poda i primila je u naručje. Freyja je tada
primijetila da ni među majkom i kćeri nema nikakve sličnosti. Kao da je dijete

119
 Knjige.Club Books

zamijenjeno pri rođenju. »Govorim o vikendima s ocem. Koje si obećala

preuzeti umjesto Baldura dok je on... znaš...« Prekrila je djevojčičine uši
i prošaptala: »...u zatvoru.« Zatim je maknula ruku s malih ušiju i nastavila:
»Treba mi najmanje svaki drugi slobodni vikend zbog studija. Ne znam u koliko
ti je detalja Baldur ispričao, ali ove sam godine upisala studij uz rad. Ispostavilo
se da je mnogo zahtjevnije nego što sam mislila da će biti. Mnogo bi mi pomoglo
kada bih imala nekoliko dana u mjesecu slobodno kako bih se mogla usredotočiti
na studij. Jače je primila Sagu. »Nećeš biti s njom tijekom noći. Samo tijekom
dana, dok učim.«
Neobjašnjivom prisebnošću Freyja je uspjela zadržati smiren izraz lica. Nisu
joj trebala dodatna objašnjenja da shvati o čemu se radi. Baldur je obećao njezinu
pomoć a da je nije ni pitao. To je nije nimalo iznenadilo. »Da, naravno. Oprosti.
Misle su mi bile negdje drugdje.« Baldur ju je očito poznavao bolje nego što je
ona poznavala samu sebe. Nije mogla zanijekati da je dala takvo obećanje, jer bi
joj Fanney odmah pokazala vrata. A iza vrata bi ostala ova mala i neobična
nećakinja mrkog izraza lica. Koju više ne bi vidjela prije nego što Baldur bude
pušten na slobodu.
Uostalom, kakvih je obveza imala svaki drugi vikend koje bi bile važnije od
ovoga? Djevojčičin će život ionako biti dovoljno težak čak i ako će Baldur biti
uključen u njega, jer sigurno neće biti jednostavno odrastati s ocem koji je
višestruko kažnjavan. Dok Baldur nije u igri, Freyjina je odgovornost
predstavljati očevu stranu obitelji. Bez ikakvih prigovora. Naravno, nakon što
Balduru održi bukvicu što je svoje roditeljske dužnosti prebacio na nju a da je o
tome nije ni pitao. »Je li alergična na pse?«
»Ne, nema alergiju. Imaš psa?« U Fanneynu se glasu moglo primijetiti
oklijevanje. »Je li velik?«
»Kujica je i nije jako velika.« U mjerilu prema kojem ni slonovi nisu jako
veliki. »Pazit ću daje držim dalje od Sage.« U najgorem slučaju, može ostaviti
Molly u hotelu za pse te vikende. »Misliš li da će Saga htjeti biti kod mene? Voli
li se družiti s ljudima? Ne čini mi se da joj se baš sviđam.« Možda je djevojčica
imala takav izraz lica jer je bila nepovjerljiva prema Freyji. Pomisao na to da bi
morala sjediti cijeli dan s djetetom koje ne prestaje plakati nije joj bila nimalo
primamljiva. Možda je zapravo u drugim okolnostima bila vesela i nasmijana.
»Da joj se ne sviđaš? Ma kakvi. Obožava te!« Fanney je sagnula glavu kako
bi pogledala lice djevojčice koju je držala u naručju. Zatim je podignula pogled.
»Zar ne vidiš?«
Freyja je pogledala u sumorne Sagine oči i nasmiješila joj se. Djevojčičin mrki
izraz lica nije se promijenio. To joj je dalo motivaciju. Izvući će osmijeh iz tog
djeteta makar joj to bilo zadnje što će učiniti.

Bukvica koju je održala Balduru na kraju nije bila onoliko oštra koliko je
planirala. Zurila je kući i prekoračila dopušteno ograničenje brzine kako bi došla
120
 Knjige.Club Books

na vrijeme da dočeka njegov poziv. Odmah nakon što je otišla od Fanney, nazvala
je zatvor i ostavila poruku za Baldura da je nazove, treći i posljednji put taj
dan. Nije htjela razgovarati s njim dok je bila u automobilu iz straha da bi joj se
baterija mobitela mogla isprazniti nakon sveg onog pretraživanja interneta na
odlagalištu otpada. Bukvica nikako ne bi bila učinkovita ako se telefonska veza
prekine usred razgovora. Ali kada je nakon cijelog ovog dana prepunog
neobičnih zbivanja stavila mobitel da se puni i sjela na kauč, ljutnja koju je do
maloprije osjećala, popustila je. I dalje mu je pokušavala prigovarati kada ju je
konačno nazvao, ali kako ju je on cijelo vrijeme prekidao pitanjima o kćeri,
izgubila je volju. Opisala mu je djevojčicu, nije spominjala mrzovoljni izraz lica,
i dok je hvalila dijete, shvatila je da to zaista iskreno i misli.
Balduru je uskoro ponestalo pitanja i postalo je očito koliko malo zna o djeci
i njihovom sazrijevanju. Shvativši to i sam, promijenio je temu razgovora. »Nego,
razgovarao sam s jednim tipom koji je dugo dijelio ćeliju s Jónom.«
»I?« Freyja se zavalila u stari kauč, ali se uspravila čim je čula ime toga gada.
»Pitao sam ga sve što mi je palo na pamet i što bi tebe moglo zanimati. Rekao
mi je da Jón nije bio jako otvorena osoba, uvijek je bio na oprezu kao da misli da
ga netko promatra ili prisluškuje. Ali to za tipove poput njega nije bilo ništa
neuobičajeno. Oni su se toliko trudili izgledati uobičajeno da se uopće nisu znali
opustiti. Vjerojatno ti to ne moram ni govoriti, ali oni misle da su njihovi nagoni
sasvim normalni i ne razumiju zašto se mi ostali ne slažemo s tim.«
Baldur je bio u pravu, nije bilo potrebe da joj govori ništa o njezinoj struci.
»Nisi saznao ništa što bi moglo biti važno?«
»Jesam, jesam. Možda ne jako važno, ali...« Baldur je zijevnuo u slušalicu što
je upućivalo na to da informacije nisu pretjerano zanimljive. »Tip s kojim sam
razgovarao rekao je da pisma nisu bila od Jónove obitelji. Oni su prekinuli sve
veze s njim otkada je u zatvoru. Nakon što je uhićen, bio je neko vrijeme
u pritvoru prije nego što je osuđen i brakorazvodne je dokumente dobio dok je bio
ondje. Njegova je žena iskoristila prvu priliku da to obavi. Nije čekala da sazna je
li proglašen krivim ili je oslobođen. Uostalom, bilo je i očito. I nije ga nijednom
posjetila u dvanaest godina koje je proveo u zatvoru.«
»Razumljivo. Mora da joj je laknulo kada ga se konačno uspjela riješiti. Život
s njim sigurno je bio nepodnošljiv. Obično je tako. Zlostavljane žene najčešće
uspiju uvidjeti situaciju tek nakon što se udalje od nasilnog muža. To je složeni
proces koji se između ostaloga sastoji u tome da se uništi osobnost tih žena.«
Freyja je naglo osjetila umor i na trenutak je zatvorila oči. Ponovno se zavalila na
kauč. »A djeca? Pretpostavljam da su i ona slijedila njezin primjer i prekinula sve
veze sa svojim takozvanim ocem? Znam da su prestala upotrebljavati
njegov patronim i umjesto toga počela upotrebljavati matronim.«
»Zbilja? Ovaj mi je tip rekao da mu je najmanje jedno dijete došlo u posjet.«
»Molim?«

121
 Knjige.Club Books

»Doduše, samo jednom. Ali Jón je bio jako dobre volje nakon toga, tako da
mora da je dobro prošlo. Moguće je da su mu djeca dolazila i nakon toga, ali tip s
kojim sam razgovarao bio je pušten na slobodu, a kada je ubrzo ponovno završio
u zatvoru, nije više bio u istom hodniku kao i Jón.
»Je li rekao kada se dogodio taj posjet? Je li to bilo nedugo prije nego što je
oslobođen ili na početku njegova služenja kazne?«
»Čini mi se da je rekao da je to bilo prije dvije godine.«
Jónova kći Sigrún tada je imala osamnaest godina, Þröstur dvadeset i dvije.
Možda je deset godina bilo dovoljno da jedno od njih zaboravi sve što se dogodilo
i počne vjerovati da otac i nije toliko loš. Ili se jedno od djece jednostavno htjelo
raspitati o očevim planovima za budućnost, budući da je u to vrijeme još uvijek
postojala mogućnost da nakon zatvora ode u prihvatni centar. Naravno, nisu mogli
znati da mu ta mogućnost neće biti ni ponuđena kada dođe vrijeme za to. »Što je
rekao o pismima? Jesu li možda ipak bila od njegove djece?«
»Nije znao što je u njima pisalo ni tko ih je slao. Ali odmah mu se upalila
lampica kad sam spomenuo pisma. I njega su zanimala. Kao i mene i sve ostale.
Možda su bila od njegove djece. Kao što sam rekao, rukopis je djelovao kao da je
od odrasle osobe, ali moglo bi biti. Barem se meni tako čini.«
Freyja je odlučila ne spominjati da se Huldar planirao raspitati o pismima u
zatvoru. Pripadnici policije nisu dobro kotirali kod Baldura i bilo je bolje ne
uvlačiti Huldara u razgovor. »Jesi li ga pitao postoji li mogućnost da bi Jón
ponovno mogao počiniti neko kazneno djelo? Ili tražiti osvetu?«
»Osvetu?« Prema Baldurovu glasu činilo se kao da se nije mogao odlučiti je
li iznenađen ili ogorčen. »Zašto, kvragu? Ako bi netko trebao tražiti osvetu, to su
roditelji djevojčice koju je ubio. Ili njegova bivša žena. On je sam kriv što je
završio u zatvoru i ne može nikoga drugog kriviti za to.«
»Znam to, Baldure. Svi to znaju. Osim možda njega samoga. Možda on misli
da je bio žrtva u svemu ovome.« Nije imalo smisla dalje raspravljati jer mu nije
mogla reći što se događa, pa je bilo najbolje prekinuti razgovor. Već su premašili
duljinu trajanja razgovora koja je zatvorenicima bila dopuštena. Zahvalila mu je
na informacijama i pozdravila ga, nakon što ju je još jednom zamolio da mu
ponovi koliko je njegova kćerkica slatka.
Freyja je ponovno stavila mobitel na punjenje, ustala i otišla do kuhinje
nahraniti Molly. Stajala je iznad životinje dok je ona halapljivo proždirala
neukusnu hranu kao da je riječ o vrhunskom odresku. Nakon što je ispraznila
zdjelicu i oblizala je tako da je izgledala gotovo kao da je svježe oprana, životinja
je krenula prema ulaznim vratima udarajući repom u sve što joj se našlo na putu,
izvan sebe od uzbuđenja što će uskoro u šetnju. Bila je to već ustaljena rutina -
odmah nakon večere bilo je vrijeme za šetnju. Neovisno o tome kakvo je vani
vrijeme i koliko je Freyja bila umorna. Sve je bilo bolje od pomisli da bi morala
čistiti pod u stanu.

122
 Knjige.Club Books

Upravo kada je obukla cipele i jaknu, iz dnevne je sobe čula zvonjavu

mobitela. Molly je zarežala kada je primijetila da se Freyja namjerava vratiti u
stan, pa je Freyja ipak odlučila odgovoriti na poziv nakon što se vrati iz šetnje.
Ispostavilo se da je poziv bio od Huldara. Ostavio joj je poruku, rekavši da bi
htio raspraviti nešto s njom i pitao može li doći. S bocom crnog vina. Ili dvije.
Doslovno tim riječima. Na vlastito iznenađenje, umalo mu je odmah potvrdno
odgovorila. Iako se najprije zavaravala da je to samo zbog zanimljivog slučaja,
na kraju si je ipak morala priznati da ga priželjkuje vidjeti.
Ali prije nego što mu je odgovorila, ipak je razmislila. Očito samo ludi jer
dugo nije bila s muškarcem. Morat će napraviti nešto u vezi toga ovaj vikend, kao
što je već dugo planirala. No tada se sjetila svoje nove uloge zamjenskog roditelja
vikendima. Uzdahnula je i posegnula za mobitelom. Neke stvari jednostavno nije
bilo moguće izbjeći - ispite, bljuzgavicu, karijes, porez, a čini se ni Huldara. No
nije htjela da pomisli da je ovo prvi korak prema obnavljanju njihovog odnosa. O
ne, jasno će mu dati do znanja da tako nešto nikako nije u planu.

123
 Knjige.Club Books

18. poglavlje

tručnjaci za identifikaciju nisu bili ništa bliže otkrivanju vlasnika amputiranih

S šaka, pa je policija odlučila objaviti obavijest za medije u nadi da će netko
prepoznati žrtvu. Očekivali su mnoštvo poziva javnosti jer je opis koji su dali
bio toliko općenit da bi šake mogle pripadati tisućama muškaraca. Žrtva je imala
između pedeset i sedamdeset godina. Bračno stanje nije bilo poznato, ali prema
blijedom tragu vjenčanog prstena na prstenjaku dalo bi se zaključiti da je nedavno
razveden ili da je još uvijek oženjen, ali je nedavno izgubio ili prestao nositi
prsten. Nije bio fizički radnik, već je vjerojatno radio u uredu, trgovini ili nečemu
sličnome. Također je postojala mogućnost da je umirovljen ili nezaposlen. Na
šakama nije imao ožiljke ni tetovaže. Imao je krvnu grupu 0+ kao i polovica
stanovnika Islanda, a nije bilo isključeno ni da je stranac. Moguće je da je bio
član neke organizacije poput slobodnih zidara. Podrobniji opis nije bio moguć.
Huldar je za obavijest za medije saznao na kraju jutarnjeg sastanka koji je
Erla održala za tim za istragu. Prostorija za sastanke bila je ispunjena do
posljednjeg mjesta, a neki su morali i stajati. Erla je dala informacije o napretku
raznih aspekata istrage, ali nijednom nije spomenula ni vremensku kapsulu ni
lijes koji je pronađen na odlagalištu otpada. Doduše, natuknula je moguću vezu s
Jónom Jónssonom, ali nije ulazila u detalje niti je ikome dala u zadatak da istraži
taj aspekt. Huldaru bi bilo draže da je ukratko opisala pismo, vezu pokojnog
tužitelja Benedikta s Jónom te lijes za koji se ispostavilo da pripada Jónovom
očuhu. No Erla nije rekla ništa od toga, već je samo usputno spomenula da je
tijekom dosadašnje istrage iskrsnulo i Jón Jónssonovo ime. Huldar je pokušao
uvjeriti samog sebe da je to zbog toga što je htjela najprije polako predstaviti tu
teoriju, kako bi onda na sutrašnjem sastanku to bila glavna tema. Ako ne, bilo
mu je teško zamisliti kako bi mogao ostvariti ikakav napredak. Taj dio istrage bio
je preopširan da bi na njemu radio sam. Trebalo bi ispitati mnogo ljudi i istražiti
daleko u prošlost u nadi da bi mogao saznati ime sljedeće potencijalne žrtve, ako
se ubojica zaista pridržava popisa inicijala u pismu iz kapsule. Posebno ga je
brinuo inicijal K koji je odgovarao imenu Kolbeinn, vozaču automobila iz
podzemne garaže. No Erla nije dijelila njegovu zabrinutost.
Najbolji način da sazna označava li slovo K Kolbeinna ili nekoga drugog jest
da pokuša izvući tu informaciju iz Þröstura. Ipak je on taj koji je sastavio taj popis.
Da se pitalo Huldara, ispitivanje Prostora sada bi bio prioritet. A zatim i Jóna, koji
je već dokazao da je sposoban za nezamislive grozote, pa je samim time i
vjerojatnije da je on počinitelj.
124
 Knjige.Club Books

Huldara je previše zaokupio mamurluk od crnog vina pomiješan s mislima o

umiješanosti Þröstura i njegova oca u ubojstvo, da se nije mogao usredotočiti na
činjenicu da Erla nije gotovo uopće bila zainteresirana za njegovu teoriju. Ali
naćulio je uši kada je najavila da bi trebalo pregledati dokumente i papire koji su
pronađeni u kući Benedikta Tofta. Dokumenti su bili u nekoliko kartonskih kutija
na podu radne sobe i teško da bi itko mogao zamisliti dosadniji posao od
pregledavanja svega toga. Čim je Erla spomenula te kutije, svi su spustiti glave i
trudili se biti što neprimjetniji, među njima i Huldar. Bio je sretan što njegovo ime
nije bilo među onima koje je Erla prozvala i dodijelila im taj zadatak. Čini se da
joj ipak nije bio toliko mrzak koliko je mislio.
Usprkos mamurluku, Huldar je bio odlično raspoložen tako da se nije mogao
ljutiti na Erlu. To će morati čekati. Ovog je jutra imao potrebu biti dobar prema
svima, jer prošla večer nije mogla proći bolje.
Huldaru nije bilo jasno što je to učinio da mu je Freyja konačno prestala
zamjerati. Nije dobro razumio žene, ali isto je vrijedilo i za muškarce - ni njih
nikada nije uspio dokučiti. Ali u svakom slučaju, iz nekog se razloga ipak
pristala susresti s njim i teme razgovora konačno nisu bila ubojstva ili
zlostavljanje djece. Pozvala ga je k sebi kući i isprva je bila suzdržana, kao da je
požalila tu svoju odluku. No trudio se da joj ne da priliku da kaže da je umorna ili
da na pristojan način završi to druženje. Kada je riječ o suprotnom spolu, imao
je iskustva i u maratonima i u utrkama s preprekama. Na kraju se konačno
opustila, ili zbog crnog vina ili zbog njegovih nepresušnih policijskih anegdota
koje je imao u rukavu. Nije mu ni bilo važno koji je bio razlog. Nakon što su
popili dvije boce vina, ona je počela nešto nepovezano govoriti o čuvanju djece i
zamjenskim roditeljima što uopće nije shvatio. Cijelu joj se večer postepeno
približavao i tada je konačno sjeo pored nje. Nije ga odgurnula; dapače, prije nego
što se i uspio snaći, više nije bilo jasno kome se od njih dvoje više žurilo da
skine odjeću.
U tom je trenutku Huldar doživio otkrivenje. Ako je želio išta ozbiljnije s
ovom ženom od avanture za jednu noć, onda pijani susret na kauču kojemu je
nedostajao jedan naslon za ruke sigurno nije bio dobar početak. Umjesto da
iskoristi trenutak, povukao se i rekao Freyji da mora ići. Iznenađeno ga je
pogledala, staklastih očiju i razmazanog ruža za usne. U tom je trenutku njegova
odlučnost malo oslabila, no ipak joj je drhtavim glasom uspio zahvaliti na
ugodnom društvu i zatim otišao.
Dok je čekao taksi, pogledao je prema zgradi i vidio da Freyja stoji na prozoru
i promatra ga. Odlučio je to protumačiti kao da je konačno napravio nešto ispravno
kada je riječ o njegovim odnosima sa ženama. Žene s kojima bi inače
spavao obično bi ujutro bile toliko mamurne da mu ne bi uspjele ni mahnuti za
pozdrav. Ta je slika bila toliko odbojna da se nakon toga nije ni trudio stupiti s
njima u kontakt, kao ni one s njim, jer bi ih njegovo lice vjerojatno zauvijek

125
 Knjige.Club Books

podsjećalo na glavobolju i mamurluk, dok bi im ugodan noćni seks ostao samo u

maglovitom sjećanju.
Erla je glasno spustila daljinski upravljač projektora kako bi podsjetila na
svoju prisutnost. »Slušaš li?« Namrštila se. Kao i Huldar, i ona je imala velike
podočnjake, no njezini su bili zbog brige i previše posla. Huldarovi su pak bili
posljedica crnog vina i rastućih sumnji o ispravnosti vlastite odluke prošle
večeri. »Ako se ne možeš usredotočiti, pitat ću nekoga drugoga da mi pomogne.«
»Da. Ne, ne. Odlutale su mi misli na trenutak. Sorry.« Huldar se prisilio
usredotočiti na Erlu. »Možeš li ponoviti ovo posljednje?«
Vidno nevoljko, Erla mu je ipak udovoljila. Njih su dvoje bili jedini preostali
u sobi za sastanke, ostatak tima je već otišao. Erla ga je zamolila da ostane jer je
trebala razgovarati s njim i Huldar je očekivao da će mu se ili ispričati za
jučerašnji ispad ili da će ga ukoriti. No nije se dogodilo ništa od toga. »Idem u
bolnicu uzeti izjavu od Kolbeinna koji je nesretnog Benedikta provukao autom
kroz ogradu. Liječnik je dao zeleno svjetlo. Želiš li doći sa mnom?«
»Da, naravno.« Huldar je bio pomalo iznenađen, ali se trudio to ne pokazati.
Uzimanje Kolbeinnove izjave bilo je vrlo važno; prvi se neuspjeli pokušaj
dogodio dok je Huldar bio na odlagalištu otpada, no prošao je toliko loše da su
Erlu i njezinog kolegu izbacili iz bolnice i zabranili im ponovni dolazak prije nego
što se Kolbeinn oporavi. Iako nije bio fizički ozlijeđen u incidentu s automobilom,
doživio je veliki šok, a kada je tu večer došao kući, dobio je i srčani udar te završio
u bolnici. Erla je došla uzeti njegovu izjavu odmah sljedeći dan, zbog čega je
zamalo ponovno završio na operaciji. »Hoće li nas pustiti unutra?«
»Hoće. Jasno im je koliko je važno da razgovaramo s njim.« Izbjegavajući
njegov pogled, Erla je počela skupljati dokumente koje je upotrebljavala na
sastanku. »Nazvali smo bolnicu. Morala sam moliti vražjeg šefa da razgovara s
glavnim liječnikom, jer liječnici nisu prihvaćali moje pozive. Odgovorili su mi
samo jednom, kad mi se javila neka sestra i izvrijeđala me. Kao da sam išla
posjetiti Kolbeinna s namjerom da mu uzrokujem i drugi srčani udar.«
»Možda nisam najbolja osoba za taj posao.« Huldaru je tada iznenada sinulo
zašto Erla želi da pođe s njom. Jednom je gotovo ubio čovjeka tijekom ispitivanja
- naravno, nenamjerno - no svodilo se gotovo na isto. Dogodilo se to tijekom
istrage u kojoj je napravio nekoliko presudnih pogrešaka, zbog čega je konačno
bio i smijenjen. Ako sada nešto pođe po zlu, šefovi će, zbog prethodnog iskustva,
okriviti njega. »Ali siguran sam da ti znaš najbolje.« Krenuo je prema izlazu sobe
za sastanke. »Samo da uzmem jaknu. Nađemo se vani.« Raspoloženje mu je
malo splasnulo, ali trudio se ostati dobre volje. Je li uopće bitno zašto ga je
pozvala da pođe s njom? Barem će moći čuti izjavu svjedoka iz prve ruke i to prije
svih ostalih u timu, a možda će dobiti priliku i postaviti pitanje o mogućoj vezi s
Jónom Jónssonom. Ako su na neki način povezani, ta veza nije bila očita. Ako
je Erla mislila da će samo u tišini sjediti na neugodnoj bolničkoj stolici i preuzeti
na sebe krivnju ako svjedok umre tijekom ispitivanja, onda ju čeka iznenađenje.

126
 Knjige.Club Books

Vani je konačno bio lijep zimski dan. Nebo je bilo vedro i bez daška vjetra,
dok je posvuda blještao čisti bijeli snijeg. Iako je hladan zrak grizao obraze, bio
je frišak i svjež. Ono što je ostalo od Huldarova jutrošnjega mamurluka nestalo je
čim je otvorio prozor automobila, provirio glavom van i duboko udahnuo.
Za svaki je slučaj ponovio to još jednom prije nego što je zatvorio prozor.
Ovakvih je dana poželio skijati iako nije posjedovao skije niti se ikada uopće
probao baviti tim sportom. U djetinjstvu su mu jednom prilikom ponudili sestrine
skije koje je ona prerasla. Ali bile su ružičaste i prekrivene naljepnicama sa
zečićima, tako da nije dolazilo u obzir da ga netko vidi na njima. To je razočaralo
njegove roditelje pa mu nisu htjeli kupiti nove koje bi bile samo njegove i zato se
nikada nije okušao u tom sportu.
»Jesi li ikada skijala u djetinjstvu?« Huldar je prestao gledati kroz prozor. On
i Erla gotovo da nisu progovorili ni riječ na putu do Nacionalne sveučilište
bolnice. Vožnja je bila kratka, pa se nije usudio započinjati razgovor iz straha da
ne primijeti da je proniknuo razlog zbog kojeg ga je zvala da ide s njom. Čini se
da je i ona to osjetila i usredotočila se na vožnju, iako ih je na svakom semaforu
koji su morali proći dočekalo crveno svjetlo.
»Ja? Skijala?« Erla je skrenula na bolničko parkiralište. Iako je bilo golemo,
nije bilo mnogo slobodnih mjesta. »Ne. Nikada.« Nakratko gaje pogledala. »Zašto
pitaš? Planiraš na skijanje?«
»Ne.« Nije ništa više rekao o tome i ostavio ju je da se malo muči. Koliko ju
je poznavao, imala je običaj učitavati razna značenja u pitanja. »Ondje je
slobodno mjesto.«
»Je li sve u redu?« Erla se činila zabrinutom, što je oraspoložilo Huldara.
»Da, da.« Nije pogledao Erlu jer je promatrao staru bijelu glavnu zgradu
bolnice koja je jednom davno izgrađena u uvjerenju da će zauvijek biti dovoljna
za potrebe cijele države. Nezgrapne novije sporedne zgrade sada služe kao
podsjetnik koliko je ta pretpostavka bila pogrešna.
Na putu prema bolnici podignuo je pogled prema trokutastom reljefu kipara
Guðmundura iz Miðdala. Sjećao se da mu ga je u djetinjstvu pokazala baka
kada je jednom s istoka zemlje došla u Reykjavik na pretrage i povela ga s njom.
Rekla mu je da se reljef zove »Briga i liječenje«. Kao dijete, nije u potpunosti
shvatio što to znači. Ali sada kada je bio zreliji, mogao je cijeniti umjetnikovu
poniznost u prepoznavanju ograničenih ljudskih sposobnosti utjecanja na ciklus
života. Nije bilo moguće spasiti sve, ponekad je bilo moguće samo ublažiti patnju.
Bezbrojno mnogo pretraga i posjeta bolnici nisu postigli mnogo kada je bilo riječ
o njegovoj baki.
S obzirom na to da je Erla već znala put, nisu trebali pitati na ulazu već su
krenuli ravno prema dizalu. S njima je ušao i pacijent u frotirskom ogrtaču, s
infuzijom u ruci. Na glavi je imao vunenu kapu i zaudarao je na dim. Huldar je
razmišljao da ponudi čovjeku gumu za žvakanje da ublaži miris, ali izišao je

127
 Knjige.Club Books

odmah na prvom katu, tako da nije dobio priliku. Mora da će mu prvi zdravstveni
djelatnik na kojeg naiđe održati bukvicu o pušenju.
Huldaru se učinilo da se žena odjevena u bijelu kutu, koja je sjedila u
staklenom odjeljku na hodniku i pratila tko dolazi, trgnula kada je vidjela Erlu.
Odmah je skočila na noge i nestala u stražnju prostoriju, možda da obavijesti
dežurnog liječnika da je žena koja je jučer umalo ubila jednog od njihovih
pacijenata ponovno ovdje. Huldar se nadao da dotični liječnik zna za dopuštenje
za koje je Erla rekla da ga je dobila. Inače će ovo biti samo gubitak vremena, još
k tome i neugodan. Nije imao ni najmanju želju da ga netko izbaci odavde,
posebice ne pred očima znatiželjnih pacijenata koji nisu imali pametnijeg posla
od promatranja događanja na hodniku. Ako do toga dođe, učinit će sve što može
kako bi prizor bio što upečatljiviji za one koji ondje leže i umiru od dosade.
No nitko im nije došao ususret i nesmetano su ušli u Kolbeinnovu sobu i
zatvorili vrata iza sebe. U bolnici su zaključili da je najbolje staviti ga u
jednokrevetnu sobu umjesto da ga samo zavjesom odvoje od ostalih pacijenata
kao što je inače običaj. S obzirom na to da je doživio traumu, često je imao noćne
more i budio se uz krikove, što bi bilo previše uznemirujuće za druge pacijente u
sobi.
»O, opet vi.« Kolbeinn je posegnuo za zvonom. Bio je blijed i slab, prikopčan
na infuziju kao i muškarac iz dizala, te na još nekoliko uređaja. Ekran
elektrokardiografa prikazivao je njegove otkucaje srca u obliku pokretne linije.
»Došli ste me dokrajčiti? Mislio sam da je zadatak policije istraživanje sumnjivih
smrti, a ne njihovo uzrokovanje.« Zvučao je promuklo, kao da taj dan nije mnogo
govorio.
Huldar mu je prišao i maknuo zvono izvan njegova dosega prije nego što je
dobio priliku pozvati pomoć. »Nitko neće doći. Imamo dopuštenje biti ovdje.
Obećavam da ćemo biti mirniji i obzirniji nego prošli put.« Sagnuvši se, potražio
je polugu na krevetu i podignuo Kolbeinna u sjedeći položaj. Nije bilo
moguće ispitivati čovjeka koji leži i gleda u strop. Posebice ne kada bi reakcije na
njegovu licu mogle biti vrlo važne. Imajući na umu da im je Benedikt Toft lagao
kada je rekao da ne zna ništa o amputiranim šakama koje su pronađene u njegovu
dvorištu, bih su pripremljeni na mogućnost da ni ovaj svjedok neće reći potpunu
istinu o svojoj povezanosti s pokojnikom. Koliko god je slučaj bio neobičan, nitko
ne bi počinio takav zločin bez ikakvog razloga. Kada bi otkrili motiv, sve bi ostalo
bilo lagano, ili barem malo lakše.
Erla je sjela na stolicu uz krevet, dok je Huldar privukao drugu koja je stajala
u kutu i sjeo pored nje. Odmah je prešla na stvar. Možda se, kao i Huldar, bojala
da bi bolničko osoblje moglo ući svaki tren i prekinuti ih. »Moramo ovo obaviti.
Žao mi je što je vaše zdravlje loše, ali istraga ne može čekati da se oporavite.
Nažalost. Vi ste nam ključni svjedok.«
»Ja?« Kolbeinn je preokrenuo očima dok se pokušavao ugodno namjestiti u
krevetu. »Ako sam vam ja ključni svjedok, onda vam se ne piše dobro. Nisam

128
 Knjige.Club Books

vidio ništa osim... muškarca koji je... poginuo. Nisam nikoga vidio kada sam
došao po automobil, kao ni kada sam ga parkirao ondje to jutro.«
»Znači i dalje tvrdite da je vaš automobil nasumično izabran?« U Erlinu se
glasu mogao čuti sarkazam i Huldar se odlučio umiješati čim dobije priliku. Ako
se muškarčevo zdravstveno stanje pogorša, morat će dugo čekati prije nego što će
ga ponovno moći ispitati. To se ne smije dogoditi.
»Da. Uopće ne sumnjam u to.« Linija elektrokardiograma odjednom je
značajno poskočila i brojevi na ekranu povećali su se u skladu s time. »Siguran
sam u to.« Brojevi su se ponovno smanjili. Je li moguće da su funkcionirali na isti
način kao i detektor laži?
»U redu.« Huldar se pomaknuo prema naprijed na stolici kako bi bio bliže
Kolbeinnu nego Erla. »Ali ponekad, iako je čovjek siguran u nešto, nakon što
malo bolje promisli može se ispostaviti da je ipak bio u krivu. Zato vam moramo
postaviti nekoliko pitanja i morate nam iskreno odgovoriti. Uzmite koliko god
vam vremena treba da promislite o odgovoru, ovo nije test brzine.«
Činilo se da je Kolbeinnu bilo drago da se može okrenuti prema Huldaru. U
svakom slučaju, brojevi na ekranu su se smanjili. »Ne mogu vam nikako pomoći.
Parkirao sam automobil ujutro i došao po njega nakon posla. Nisam umiješan u
to što se dogodilo niti poznajem ikoga tko bi mogao učiniti tako nešto. Moj je
automobil nasumično izabran. Nemam nikakav drugi odgovor koliko god
razmišljao o tome. Ja sam ovdje žrtva. Nasumično izabrana.«
Huldar je ponovno preuzeo riječ čim je Kolbeinn utihnuo. »Ali recite mi
nešto. Sada ste imali vremena bolje promisliti o svemu. Pretpostavljam da ste
mnogo razmišljali i o muškarcu koji je poginuo. Ne možete se sjetiti ničega što bi
vas povezalo s njim? Možda vam je bio stari klijent ili poznanik iz djetinjstva?
Benedikt Toft. Nije uobičajeno ime.«
Kolbeinn je podignuo glavu s blještavo bijelog jastuka samo onoliko koliko
je bilo potrebno da odmahne njome. »Ne. Ne i ne. Ne poznajem tog čovjeka,
nikada ga nisam poznavao i, koliko je meni poznato, nikada nije bio naš klijent.
Doduše, ne znam imena svih klijenata. Ali to je i razumljivo jer ih imamo više od
tisuću.« Nitko od tih tisuću klijenata nije se potrudio poslati cvijeće, bombonijeru
ili poruku za brzo ozdravljenje. Noćni ormarić pored bolesničkog kreveta bio je
prazan, osim žute plastične šalice.
»Nije bio njihov klijent.« Erla se obratila Huldaru. Nije mogla sakriti ljutnju;
namjeravala je sama voditi ispitivanje. »To smo, naravno, provjerili.« Okrenula
se prema Kolbeinnu koji se malo namrštio čim je Erla preuzela riječ. Linija
elektrokardiograma postala je neravna i brojevi su ponovno porasli, no razlog
tomu mogao je biti strah da će mu Erla uzrokovati još jedan srčani udar, a ne
spominjanje imena Benedikta Tofta. »Zaboravite ovo s poslom. Provjerili smo i
jesu li vam se putovi susreli zbog njegova posla kao tužitelja, ali nismo pronašli
ništa. No nemamo nikakvog načina da provjerimo dijelove vašeg života koji
nigdje nisu službeno dokumentirani. Primjerice, pokojnik je bio član
129
 Knjige.Club Books

slobodnih zidara. Jeste li i vi njihov član ih jeste li ikada bili?« Na jutrošnjem

sastanku Erla je stavila veliki naglasak na taj aspekt, budući da je to bila jedna od
rijetkih veza između Benedikta i vlasnika amputiranih šaka. Doduše, ta veza nije
bila vrlo jaka, jer nisu ni s približnom sigurnošću mogli utvrditi je li trag na prstu
jedne šake nastao od prstena slobodnih zidara. Ipak, i to je bilo bolje nego ništa,
tako da je policija sada provjeravala slobodne zidare kako bi saznala je h netko od
njihovih članova nedavno nestao. Dosad nisu imali nikakvih rezultata.
Na Kolbeinnovo inače bijelo lice sada se vratilo malo boje. »Ne. Nisam njihov
član niti sam ikada bio.« Nakašljao se, nagnuo glavu unatrag i prezrivo dodao:
»Zar to ozbiljno mislite? Da mu je netko ovo napravio samo zato što je član
slobodnih zidara?«
»Ne. Naravno da ne.« Frustracija u Erlinom glasu još uvijek nije nestala.
»Samo pokušavamo pronaći bilo kakvu moguću vezu između vas.«
»Ili utvrditi da takva veza uopće ne postoji.« Huldar se nasmiješio Kolbeinnu,
pretvarajući se da ne primjećuje Erlin izraz lica. »Ono što morate znati i što bi vas
možda moglo potaknuti da se malo više potrudite pomoći nam jest da je žrtva koja
je lancem bila zavezana za vaš automobil nekoliko dana prije smrti bila u sličnoj
situaciji kao i vi sada. Rekao je da ništa ne zna i vjerovali smo mu. Nismo ga
ispitali podrobnije. I onda je ubijen. Možda vi uopće niste u opasnosti, ali bilo bi
dobro kad bismo to mogli sa sigurnošću isključiti. Slažete li se?«
»Ali tko bi mene htio ubiti? Nikada nikome nisam učinio nešto nažao i...«
Kolbeinn je utihnuo. »Kunem se. Ne znam ništa o tom čovjeku. Apsolutno ništa.«
Erla je posegnula rukom u džep i izvadila fotografiju Benedikta Tofta.
Ispružila ju je ispred Kolbeinna. »Ovako je izgledao. Kada ste ga vidjeli u garaži,
lice mu je bilo izobličeno zbog boli i ozljeda. Sumnjam da bi ga i rođena majka
prepoznala. Pomaže li vam imalo ova fotografija?«
Kolbeinn je uzeo fotografiju i podrobno je pogledao. Izgledalo je kao da se
zaista trudi prisjetiti poznaje li tog čovjeka. No Huldar je primijetio da fotografiju
drži tako da mu zaklanja lice pa mu on i Erla nisu mogli vidjeti izraz lica. Možda
je to bila samo slučajnost. »Ne. Kunem se da nikada nisam vidio ovog čovjeka.
Doduše, na ovoj je slici star. Možda su nam se putovi susreli prije mnogo godina
ili desetljeća. Lice mu je prilično uobičajeno i nepamtljivo.« Kolbeinn je vratilo
fotografiju Erli. »Jeste li zaista ozbiljni? Mislite li da će osoba koja je zavezala tog
čovjeka za moj auto sada i meni učiniti nešto nažao?« Strah u glasu zvučao je
iskreno. Kao i bijes koji je uslijedio nakon toga. »Zašto onda niste postavili
zaštitara ispred mojih vrata ako sam u opasnosti?« Brojke na ekranu ponovno su
poskočile, čak i više nego prije.
»Posjedujete li motornu pilu?« Huldar je naučio da je postavljanje
neočekivanih pitanja dobar način za smirivanje ljudi. Metoda je bila učinkovita i
ovaj put.
»Motornu pilu? Kako to mislite? Zašto bih imao motornu pilu?«

130
 Knjige.Club Books

»Možda za sječu drveća u dvorištu. Imate li je ili ne?«

»Naravno da ne. Nemam uopće drveća u dvorištu. Samo neko grmlje koje
treba podrezivati. Ali to ne radim motornom pilom. Uopće ne znam upotrebljavati
motornu pilu.«
»U redu. Onda nemate ništa protiv da malo pogledamo po vašoj kući?« Erla
je ponovno preuzela riječ i sada su konačno počeli funkcionirati kao tim.
Ispitivanja bi trebala biti igre u parovima, osim što je protivnik obično bio sam.
Rijetko kad bi netko koga su ispitivali imao odvjetnika pored sebe. »I
da provirimo u vašu garažu da se uvjerimo da govorite istinu?«
»Želite mi pretražiti kuću?« Reakcija mu je ponovno zvučala iskreno - iskreno
iznenađeno ovaj put. No to nije moralo ništa značiti. Nisu samo profesionalni
glumci znali glumiti. Kada su ljudi stjerani u kut, na vidjelo znaju izići razni
njihovi skriveni talenti, kao i fizička snaga za koju nisu bili ni svjesni da je imaju.
»Bit ćemo pažljivi. Vi i vaša žena nećete ni primijetiti da smo ondje. Posebno
vi, naravno, s obzirom na to da nećete ni biti prisutni.« Huldar se nasmiješio.
»Ništa ne skrivam. Ali ne sviđa mi se pomisao na to da mi nepoznati ljudi
kopaju po osobnim stvarima. Nimalo mi se to ne sviđa.«
Erla se ubacila. »Nema problema.« Kratko se osmjehnula. »Onda ćemo tražiti
nalog za pretragu. Većina ljudi to želi izbjeći, jer nalog mora proći kroz sud i to.
Ali kako god vam odgovara.«
Kolbeinna nije trebalo više nagovarati. Mogu pretraživati kuću dok god
obećaju da se sud i suci neće miješati. Čovjek je izgleda otkrio svoju slabost - ni
pod koju cijenu nije htio da i najmanja sjena padne na njegov ugled. Možda je to
bilo povezano s njegovim poslom - za zaposlenika poduzeća za reviziju ne bi bilo
dobro da bude povezan s ikakvim kriminalnim radnjama, neovisno o tome o
kakvom je slučaju riječ.
Nastavili su ga ispitivati o svemu što im je palo na pamet, no nisu saznali ništa
značajno. Činilo se kao da je Kolbeinn uzoran građanin koji je živio prilično
dosadnim životom, bez poduzimanja ikakvih rizika ili pogrešnih koraka. Bio je
jedan od onih ljudi koji su svako jutro čitali novine od prve do zadnje stranice i
zgražali se nad najmanje jednim tekstom, pitajući se kakvi ih to ljudi pišu. Ali
prije bi umro nego ostavio komentar na vijest na internetu ih obznanio svoje
mišljenje na neki drugi način. Pio je čaj, iako je žudio za kavom. Vjerojatno je
imao predrasude o manjinskim skupinama, ali ih nikada ne bi javno obznanio.
Kao ni što Huldar nikada ne bi javno izrekao svoje mišljenje o njemu. Huldaru se
taj čovjek nimalo nije sviđao, iako nije imao nikakvih konkretnih razloga za to.
Erla je rukama udarila bedra s namjerom da ustane kada je Huldar postavio
posljednje pitanje, iako mu je Erla signalizirala da prestane čim je shvatila o čemu
se radi. Ali bilo je prekasno. Poznajete li Jóna Jónssona?«
»Jóna Jónssona? Moguće. To je prilično često ime.« Kolbeinnov se izraz lica
nije promijenio, osim što je nabrao obrve dok se pokušavao prisjetiti imena.

131
 Knjige.Club Books

»Jón Jónsson. Nedavno je pušten iz zatvora nakon što je odslužio kaznu za

ubojstvo djevojčice. Poznajete li ga ili jeste li ikako povezani s njim?«
Kolbeinn je utihnuo. Iznad ovratnika njegove bolničke košulje podignula se
Adamova jabučica i ponovno spustila dok je progutao slinu. Zatim je naglo
udahnuo kroz nos i rekao: »Ne. Uopće. Ne poznajem ga niti sam ikako povezan s
njim.« Ali crvenilo na njegovim obrazima, rastući brojevi i naglo podignuta linija
na elektrokardiogramu upućivali su na suprotno.
Ovog puta nije Erla bila ta koja je prekinula Huldarova pitanja. Otvorila su se
vrata i liječnik i medicinska sestra žurno su ušli u sobu, rekavši da je posjet
završen. Morali su pregledati pacijenta. Nakon što su pogledali brojke na ekranu,
htjeli su se još brže riješiti posjetitelja. Bilo je očito da se Kolbeinn smirio čim su
se Erla i Huldar približili izlazu.
Huldar je s hodnika pogledao prema ekranu kardiograma. Linija se
uravnotežila i vrijednosti su bile iste kao i kada su tek došli.
Ovaj je prokletnik ipak bio povezan s Jónom.

132
 Knjige.Club Books

19. poglavlje

vuk otkucavanja sata na Sólveiginu zidu izluđivao je Freyju.

Z Imala je nepodnošljivu glavobolju od jučerašnjeg vina i morala se pažljivo
usredotočiti na svaku riječ da bi mogla pratiti razgovor. Još joj nije bilo jasno
što se točno dogodilo jučer i zašto je večer tako naglo završila. Zašto ju je Huldar
iznenada samo pozdravio i otišao baš kada je konačno htjela da ostane dulje.
Doduše, sada joj je zapravo bilo i drago da nije provela noć s njim jer ne bi mogla
podnijeti da ga nakon toga ponovno mora vidjeti na poslu. No odluka nije bila
njezina. Zaista neobičan tip.
»Znači ozlijedio je svoju sestru?« Freyja je pokušavala suspregnuti želju da
počne masirati glavu. »Kada je imao osam godina?« Iznenadila se kada ju je
Sólveig dozvala čim je došla na posao. Kasnila je pola sata i izgledala kao da se
šminkala na stražnjem sjedalu automobila koji je vozio vozač početnik. Umjesto
da kaže da je zauzeta i da će doći kasnije, kada se bude osjećala malo bolje, Freyja
ju je poslušala. Sada se morala truditi usredotočiti i ponašati se kao da je sve u
redu, iako je imala osjećaj kao da joj je u glavi izraslo još jedno srce koje je kucalo
svom snagom.
»Da. Zato je završio kod mene.« Sólveig je izgledala ležernije nego inače.
Majica koja je bila vidljiva ispod šarene haljine s naramenicama bila je okrenuta
naopako tako da joj je bila vidljiva etiketa. Mora da se to jutro oblačila u mraku
ili u velikoj žurbi. Ali nakit je bio na svome mjestu - narukvice, ogrlice i teške
naušnice koje su produžile ušne rese za nekoliko milimetara. Nisu djelovale
nimalo udobno. »Ne sjećam se kako se to dogodilo - ako sam ikada i znala - ali
djevojčica je izgubila dva prsta. Ili tri. Nisam sigurna. Ali dugo je bila u bolnici,
neko vrijeme čak i u životnoj opasnosti.«
»I sada si se odjednom svega toga sjetila?«
»Možda ne baš sad odjednom, morala sam dobro promisliti i pogledati svoje
stare bilješke - uvijek zabilježim najvažnije zaključke svojih seansa - tada sam se
polako prisjetila. Ali nisam našla izvješća.« Čim su im se pogledi susreli, Sólveig
je pogledala u stranu. »Možeš to reći policiji, ali ako radije žele razgovarati
sa mnom osobno, možemo i to dogovoriti. Prilično sam zauzeta, ali mogla bih
pronaći slobodan termin i ubaciti to u svoj raspored ako će trebati.« Nakon toga
je uslijedio uzdah koji je bio toliko pretjeran da je zvučao kao da mu je mjesto u
nekoj radio-drami.

133
 Knjige.Club Books

»Policija ne zakazuje termine. Samo se pojave.« Freyji nije bilo jasno što je
točno zamjerala ovoj ženi. Možda joj je samo išla na živce zbog mamurluka. Ne,
to nije bio jedini razlog - činilo joj se da nije bila potpuno iskrena prema njoj. »Ali
sve u svoje vrijeme. Mene sada više zanimaju ta djeca. Brat ozlijedi svoju sestru,
očito ne slučajno. I što onda? Pošalju dječaka tebi da mu postaviš dijagnozu i
odradiš terapiju. Jesam li dobro razumjela?« S obzirom na to kako se osjećala,
Freyja je bila ponosna da se nakratko ipak uspjela riješiti glavobolje i izreći sve
ovo.
»Tako je. Tada sam radila u Gradskom uredu za socijalnu skrb Hafnarfjörðura
i dječaka su poslali meni na razgovor kada se dogodio incident. Ako su moje
bilješke točne... a jesu... susrela sam se s njime pet puta. To je bila cijela terapija.
Nakon toga sam otvorila svoju privatnu praksu i na natječaju dobila posao
pružanja psiholoških usluga za osnovne škole, tako da ne znam što se dogodilo
nakon što sam ja otišla. Ali susrela sam se s njim ponovno kada je već bio u
tinejdžerskim godinama, jer je imao problema u ponašanju u školi. Tada se nije
dogodilo ništa ozbiljno, ali prepoznala sam njegovo ime i tražila da ja
obavim razgovor s njim.«
»Ali što si zaključila iz prve dijagnoze? Zašto je dječak ozlijedio svoju
sestru?«
»Kao što sam ti već rekla, nemam izvješće o Þrösturu iz tog vremena. Tako
da ne mogu ništa sa sigurnošću tvrditi, mogu ti jedino reći koliko se sjećam.«
»I to je bolje nego ništa.«
»Da. Tako je. Ako se dobro sjećam, dječak je bio bolesno ljubomoran na svoju
sestru. On je bio jedno od one djece koju je bilo teško zavoljeti, dok je njegova
sestra uvijek bila omiljena. Također je bila i mlađa od njega, pa su joj roditelji
sigurno i posvećivali više pažnje. On je također imao i naglu ćud. To dvoje nikako
nije bila dobra kombinacija.«
Freyja nije bila toliko mamurna da bi prešla preko ovoga. »Postoji li
mogućnost da si zaboravila nešto?«
»Molim?«
Freyja se nagnula prema naprijed. »Sada kada znaš tko je otac to dvoje djece,
nemaš li razloga da posumnjaš u tu svoju prvotnu dijagnozu? Ne misliš li da je
uzrok dječakova bijesa mogao biti u nečemu drugome, a ne samo u činjenici da
ima manjak kontrole? Ne čini mi se baš vjerojatnim da bi ozlijedio svoju sestru
samo da bi privukao pažnju roditelja. Zar nitko nije provjerio kakva im je situacija
kod kuće?«
Sólveig je utihnula. Donja joj se usna trznula kao da ima tikove. »To nije bio
moj posao. Za to je bila zadužena gradska socijalna služba. Poslali su mi
izvještaj... ovo opet govorim samo po sjećanju... ali čini mi se da im je situacija
kod kuće bila u redu.«
»Nije prijavljen alkoholizam ili neki drugi problemi? Nije bilo zlostavljanja?«

134
 Knjige.Club Books

»Ne. Mislim da se dobro sjećam. Njihova je situacija ocijenjena prihvatljivom

i dobili su zeleno svjetlo, a ja nisam bila u položaju u kojem bih mogla dovoditi u
sumnju njihovu odluku.«
»Ali mora da si razgovarala s Þrösturom o njegovim roditeljima. Sjećaš li se
kako je opisao svoj odnos s ocem?«
»Ne. Ne sjećam se. To je bilo prije gotovo šesnaest godina. Dobro da sam se
ičega uspjela i sjetiti.«
Freyja je odlučila da ne nastavi inzistirati. Jedino o čemu je sada mogla
razmišljati bila je hladna voda; bila je toliko žedna da joj se jezik gotovo potpuno
osušio. »U redu. Hvala ti. Pretpostavljam da će policija ubrzo zatražiti izvješća od
Gradskog ureda Hafnarfjörðura ili od Centra za socijalnu skrb, pa će se sve
razjasniti. Bilo bi dobro ako bi mi u međuvremenu mogla pripremiti ovlaštenje
tako da mi ravnatelj može dati kopiju dokumenata koje on ima.« Sólveig je rekla
da će to napraviti malo kasnije.
Freyja se umalo onesvijestila kada je ustala, ali je ipak uspjela održati
ravnotežu i izići bez incidenta. Otišla je popiti čašu vode u kuhinji, a odmah zatim
i još jednu prije nego što se vratila u svoj ured. Ubrzo je čula kako su se vrata
Sólveigina ureda zatvorila, a zatim i ulazna vrata zgrade. Otišla je kući, iako je
radni dan tek počeo. Čudno. A ovlaštenje joj, naravno, nije ostavila.

Oko podneva Freyja se već osjećala bolje. Ibuprofen koji joj je dala medicinska
sestra u Kući za djecu pomogao je, kao i hamburger koji je smazala i zalila ga
shakeom čim su se restorani otvorili. Kada je dobila telefonski poziv iz policijske
postaje pored trga Hlemmur, već je razbistrila glavu i bila spremna na sve. Osoba
koja ju je nazvala predstavila se kao Guðmundur Lárusson. Rekao je da je dobio
njezino ime i broj telefona od Huldara koji nije imao vremena sam to obaviti, pa
ga je uputio na Freyju. Molba je bila jednostavna, ali hitna. Trebala bi što prije
doći u postaju kako bi razgovarala sa ženom koja se ondje iznenada pojavila, a
povezana je sa slučajem na kojemu radi Huldar. Huldar je rekao da je Freyja
upoznata sa slučajem i da će moći smiriti ženu koja se doimala neutješno. Zatim
je slijedio opis incidenta u kojem je žena ušla u predvorje postaje i počela vikati
na zaštitara sve dok on nije telefonom pozvao nekoga iz postaje u pomoć.
Guðmundur je rekao da nije trebalo žaliti tog čovjeka - bio je naviknut na takva
ponašanja i ovo svakako nije bilo najgore što je doživio na poslu. U postaju su
redovito dolazili najnevjerojatniji ljudi iz najneobičnijih razloga.
Kada je Guðmundur konačno rekao ženino ime i na koji je način povezana sa
slučajem, Freyja je skočila sa stolice, uzela jaknu i odjurila u automobil, dok joj
je Guðmundurov pozdrav još odzvanjao u ušima. Žena koja je napravila scenu
bila je Dagmar, majka djevojčice Vake koju je Jón Jónsson silovao i ubio.
Iako promet nije bio gust, na svakom je semaforu bilo crveno i Freyja se često
morala zaustavljati dok je nervozno lupkala prstima po upravljaču. Floće li uspjeti
doći do postaje dok je Vakina majka još uvijek ondje? Putem se pitala kako to da
135
 Knjige.Club Books

je Huldar nije mogao nazvati, a to ju je pitanje ponovno dovelo do većeg pitanja

- zašto je prošlu noć tako naglo otišao. No još uvijek nije došla ni do kakvog
zaključka.
Freyja nije gubila vrijeme na plaćanje parkiranja ispred policijske postaje -
ako dobije kaznu, policajac Guðmundur će sigurno moći iskoristiti svoj utjecaj da
joj pomogne to riješiti. Žurno je ušla u postaju i bez daha se predstavila zaštitara
u predvorju. Pretpostavljala je da je to isti taj zaštitar koji je morao trpjeti ispade
bijesa Vakine majke, no nije se činilo da ga je događaj imalo potresao. Bez riječi
joj je pokazao smjer.
Dočekao ju je policajac Guðmundur Lárasson, sijed i prilično mršav. No
krupna šaka koja je držala kvaku na vratima bila je dokaz njegove prijašnje snage.
»Rekao sam joj da pričeka ovdje unutra; to je prostorija slična čekaonici, iako je
rijetko upotrebljavamo. Žena je odbila razgovarati sa mnom. Nakon ispada bijesa
u predvorju, činilo se da je potpuno iscrpljena, jadnica. Nadam se da vi znate neke
psihološke metode kojima ćete je uspjeti utješiti i saznati što je zapravo htjela.
Ako je to uopće moguće. Možda se s godinama jednostavno izgubila. Slično
se znalo događati s roditeljima u takvim situacijama. Razmišljam o tome da
nazovem njezina muža da dođe po nju. Što vi mislite?« Freyja je odsutno kimala
glavom, nestrpljiva da se susretne sa ženom.
Guðmundur je otvorio vrata i uputio je unutra, ne pokazavši nikakvu namjeru
da uđe zajedno s njom. Zatvorio je vrata iza sebe i Freyja je pretpostavljala da je
odmah otišao nazvati Orrija, oca pokojne Vake i Dagmarina muža.
Mala prostorija bez prozora nije mogla biti oskudnija. Dva mala kauča, jedan
nasuprot drugom, sa stolićem za kavu između njih. Na njemu su na hrpi bili
poslagani stari pohabani časopisi, dok je na onom koji je bio na vrhu nedostajala
naslovnica. U kutu je bio stol na kojemu je bila zapetljana gomila
računalnih kabela koji nisu bili povezani ni na koji uređaj; vjerojatno su ovdje
odlagali kabele koji se više nisu upotrebljavali. Na jednom je kauču sjedila žena,
zarivši lice u ruke. Činilo se kao da nije primijetila da više nije sama.
Freyja se približila, sjela na kauč nasuprot žene i nakašljala se. »Dobar dan.
Vi ste Dagmar ?«
Žena je podignula pogled, a iz njezinih crvenih, suznih očiju bilo je vidljivo
iznenađenje. »Tko ste vi?«
»Moje ime je Freyja. Zamolili su me da razgovaram s vama. Upoznata sam
sa slučajem vaše kćeri.«
»Sa slučajem moje kćeri?« Žena ju je ljutito pogledala. »Slučajem moje kćeri?
Šalite li se? Moja kći nije bila nikakav slučaj.«
»Oprostite. Pogrešno sam se izrazila.«
Freyja je utihnula dok ženu ne prođe bijes. Sada je prazno gledala ispred sebe,
kao da nije znala gdje se nalazi. U tom ju je kratkom trenutku njezin začuđeni
izraz pretvorio u mlađu verziju sebe - duboke bore na licu ublažile su se, otekle

136
 Knjige.Club Books

oči širom su se otvorile, a napola otvorena usta odavala su naivnost koju je odavno
izgubila.
»Tko ste vi zapravo, Freyja? Zašto niste u policijskoj uniformi?« Dagmar se
ponovno namrštila i gornju usnu razvukla u prezriv osmijeh. Njezina je stvarna
dob ponovno bila vidljiva.
»Ja nisam iz policije. Radim u Kući za djecu, ali ponekad surađujem s
policijom u slučajevima koji su povezani s djecom.«
»Naravno.« Dagmar je rukom obrisala suze s lica. Ogorčeno je udahnula i
pogledala prema gore, kao da je htjela pitati više sile što im je skrivila da se, uza
sve ostalo, sada još mora baviti i ovakvim besmislicama. »Odlično. Znači vi ste
neka sociologinja? Pišete neki znanstveni članak o tome kako se ponašaju roditelji
koji izgube djecu?«
»Ja sam psihologinja i ne pišem nikakav članak.« Što je i bila istina, usprkos
stalnim nastojanjima Centra za socijalnu skrb da potakne svoje zaposlenike da
prijavljuju radove za konferencije i šalju članke u znanstvene časopise. »Došla
sam ovdje samo da možete olakšati dušu. Pretpostavljam da ste došli ovdje s
nekom namjerom, ali je niste uspjeli dovoljno jasno izraziti, pa vas nisu dobro
razumjeli. Osim ako niste došli samo iskaliti bijes. Ovo je sasvim dobro mjesto za
to, kao i svako drugo. Bolje nego da se, primjerice, iskalite na svojem mužu.«
»Mužu? Nisam udana.«
Znači nije imalo smisla da Guðmundur zove Orrija. Nitko neće doći po
Dagmar. Iako je Freyja ponekad razmišljala o Vakinim roditeljima, nije se
potrudila saznati što se zapravo dogodilo s parom nakon što su izgubili kćer. Nije
bilo iznenađujuće da su se rastali; stopa razvoda parova koji su doživjeli takve
tragedije bila je viša od prosjeka, posebice ako je riječ o jedinom
djetetu. »Vjerojatno vam neće ništa značiti, ali i ja sam isto sama i znam da
ponekad nije lako, pogotovo kada se osjećate loše i nemate rame na koje se
možete osloniti.«
»Molim vas, poštedite me te sentimentalnosti. Nismo prijateljice.«
Grube riječi nisu izbacile Freyju iz takta. Dagmar nije bila prva koja je ovako
reagirala; roditelji koji su dolazili u Kuću za djecu rijetko su bili smireni i često
su svoj bijes znali iskaliti na njoj. To nije bilo ništa osobno. Pretjerano osjetljive
osobe ne bi mogle dugo izdržati u ulozi psihologa. »Naravno da nismo. Možete li
mi samo reći zbog čega ste došli ovdje?«
Dagmar se uspravila, ispravila rever kaputa i poravnala hlače. Bio je to
očajnički pokušaj vraćanja ponosa, koji se nije mnogo razlikovao od načina koje
su Freyja i Baldur upotrebljavali u svom djetinjstvu. Sada je vjerojatno požalila
zbog svog ponašanja u predvorju postaje. »Došla sam ovamo reći policiji sve
što mislim o njima. Ali kada sam počela govoriti, shvatila sam da nisam ogorčena
samo na policiju nego na cijeli pravni sustav, uključujući i ljude poput vas; vas
koji mislite da je moguće zakrpati nešto što je slomljeno u komadiće.«

137
 Knjige.Club Books

»Kao što sam rekla, nisam ovdje došla da bih vam pružila psihološku pomoć.
Iako mislim da bi vam dobro došla. Postoje mnogi načini nošenja s tugom koji bi
vam mogli pomoći. Kao što i sami znate, ona neće nestati, ali moguće ju je ublažiti
i učiniti život barem malo podnošljivijim. Nikada nije kasno početi s takvim
terapijama, čak i ako je od tragedije prošlo mnogo godina.«
»Ne zanima me. Nisam li bila dovoljno jasna? Pitali ste me zašto sam došla i
rekla sam vam. Način na koji ova zemlja funkcionira nije u redu i to je ono što
sam htjela reći. Netko je to morao napraviti. Inače bi taj neučinkovit sustav samo
nastavio raditi po starom, uvjeren da su svi zadovoljni. Ali nisu svi zadovoljni. Ja
sasvim sigurno nisam.«
»Možete li mi pojasniti na što točno mislite?«
»Kako je moguće da osoba koja siluje i ubije dijete može izići na slobodu
nakon samo nekoliko godina, dok je obitelj djeteta osuđena na doživotnu kaznu?
Kako je to moguće?« Glas joj je puknuo i zatim je utihnula. Zrak je izišao iz nje
kao iz probušenog balona.
»To je vrlo nepravedno. Slažem se. Ali naš je pravni sustav takav i možemo
se jedino nadati da barem donekle služi društvu. Ako ljudi znaju da bi mogli dobiti
doživotnu zatvorsku kaznu i da neće imati nikakvu mogućnost promijeniti se,
postoji opasnost da bi mogli počiniti još teži zločin kada pomisle da su stjerani u
kut. Ubojice bi mogle početi ubijati svjedoke jer to nikako ne bi utjecalo na
njihovu kaznu - ionako bi morali ostatak života provesti u zatvoru. To možda nije
snažan argument, ali nijedan kazneni sustav nije bez mana.«
Dagmar je slušala. Nije prekidala Freyju niti je preokretala očima, već je
pažljivo slušala pognute glave. »Trebala bih ići. Ne znam što mi je bilo.«
Prije nego što je uspjela ustati, Freyja je iskoristila trenutak. Nije htjela reći
Huldaru da od žene nije uspjela saznati ništa korisno, već da su vrijeme provele
raspravljajući o prednostima i manama islandskog pravnog sustava. »Prošlo je
dvanaest godina otkada vam je kći ubijena. Jeste li i prije dolazili ovdje iz
istog ovog razloga? Ako ne - zašto ste došli baš danas?«
»Vidjela sam ga. Tog gada. Hoda istim ulicama kao i ja, udiše isti zrak.«
Dagmar je utihnula i nezadovoljno odmahnula glavom. Udahnula je i nastavila.
»Izgledao je dobro raspoložen. Kao da mu tih dvanaest godina zatvora ništa nije
značilo. Prije nego što smo se razveli, bivši mi je muž rekao da sam počela
pogrbljeno hodati. Nisam mu rekla da je i on to počeo raditi. Znam da još uvijek
tako hodam. I on isto.«
Freyja je utihnula i pogledala ženu. Ramena su joj drhtala i nekoliko je suza
palo na svijetle hlače. Nakon kratke tišine, Freyja je blago pitala: »Kada se to
dogodilo?«
»Je li bitno?«
»Možda. Možda ne.«
Dagmar je podignula pogled. »Zar ga pratite?«

138
 Knjige.Club Books

»Da i ne.« Freyja je namjerno davala neodređene odgovore. Nije htjela ženi
buditi lažne nade. Iako je Huldar htio razgovarati s Jónom, to baš nije značilo da
ga prate.
»Zašto me nitko nije obavijestio? Zašto? Bi li to nekoga ubilo ili previše
opteretilo proračun?« Dagmar je gledala u Freyju i oči su joj se ponovno ispunile
suzama. »Imala bih se priliku pripremiti. Je li to zaista previše tražiti?«
Freyja je svim srcem htjela da se otvore vrata, da uđe Huldar i da preuzme
razgovor. Čak bi i onaj stari Guðmundur bio dovoljan. Bilo tko tko bi mogao
objasniti zašto je sustav funkcionirao na takav način. Zar zaista nitko nije imao
odgovornost obavijestiti obitelj žrtve u ovakvim slučajevima? Na Islandu je bilo
praktički nemoguće da im se putovi nikada ne sretnu. »Ne. To nikako nije previše
tražiti. Ne znam mnogo o tome, ali mogu pretpostaviti da se između ostaloga radi
o zaštiti privatnosti.« Duboko je udahnula, ali je odmah nastavila prije nego
što Dagmar dobije priliku ponovno planuti. »Ja nisam odgovorna za te propise,
ali mislim da je netko svakako trebao obavijestiti vas i vašeg bivšeg muža. Kao i
Jónovu obitelj, što se također nije dogodilo. Je li to bio propust, ili je to standardni
postupak, to ne znam.«
Dagmar je polagano kimala glavom. »Upravo tako.«
»Možete li mi reći gdje ste vidjeli Jóna?«
»Kao što sam rekla - je li bitno?«
»Ne znam. Možda.«
Dagmar je razmišljala kao da je riječ o nekoj tajni koju radije ne bi htjela
podijeliti s drugima. »Šetao je ulicom Borgartún. Jutros.«
»Na kojem točno dijelu Borgartúna?«
»Pored jedne od poslovnih zgrada. Zaustavio se na kratko vrijeme, djelovao
je kao da traži nešto. Možda je skupljao prazne limenke.« Utihnula je i grubo
dodala. »Nadam se.«
»Je li to možda bilo blizu onog velikog poduzeća za reviziju?«
»Kako, kvragu, to znate?« Činilo se da je krhko povjerenje koje se polako
počelo stvarati među njima ponovno počelo pucati.
Freyja je ignorirala pitanje, iako je pretpostavljala da žena neće stati na tome.
»Poznajete li čovjeka koji se zove Kolbeinn Ragnarsson i koji radi u toj zgradi?«
»Ne. Da li bih ga trebala poznavati?«
Freyja nije odgovorila ni na ovo pitanje. »A Benedikta Tofta, bivšeg
tužitelja?«
»Ne. O čemu se radi? Tko su ti ljudi? Pedofili?«
Freyja je izgubila koncentraciju. »Ne. Nisu osumnjičeni ni za što takvo.«
Usporedila je inicijale iz pisma iz vremenske kapsule s imenima registriranih
pedofila u to vrijeme, no nije dobila nikakve rezultate. Imena ta dva muškarca
nisu joj bila poznata ni iz prijašnjih slučajeva Kuće za djecu.

139
 Knjige.Club Books

U tom su se trenutku otvorila vrata, pa Freyja nije morala objašnjavati zbog

čega je spomenula ta imena. Požalila je što je to napravila i iskreno se nadala da
Dagmar neće potražiti Kolbeinna zbog sumnje da je na bilo kakav način povezan
s Jónom Jónssonom. Na ulazu je stajao Guðmundur Lárusson. »Muž je došao po
vas.«
»Moj muž?« Dagmar je naglo ustala. Lice joj se zacrvenjelo; ne zbog srama,
već zbog bijesa. »Pa vi niste normalni!«
Muškarac od četrdesetak godina progurao se naprijed pored Guðmundura.
Objema je rukama prevrtao ključeve automobila kao katolik krunicu. »Dagmar,
dođi. Odvest ću te kući.« Muškarac je izbjegavao pogledati svoju bivšu
ženu. »Nisu znali da smo razvedeni. Nisam ih ispravljao, samo sam htio pomoći.«
»Pomoći?« Dagmar je namjestila torbu na ramenu i primila ovratnik kaputa
kao da se želi zakloniti od pogleda. »Ne treba mi tvoja pomoć.« Izišla je ne
pozdravivši Freyju, već je samo grubo odgurnula Guðmundura koji joj se slučajno
našao na putu.
»Ispričavam se.« Vakin je otac izgledao posramljeno, kao da je sam kriv za
Dagmarino ponašanje. Možda ju je napustio u kritičnom trenutku, kada je shvatio
da ne može živjeti sa ženom koja će ga zauvijek podsjećati na ono što su izgubili.
Možda je on bio spreman nastaviti dalje, a ona nije. Ili obrnuto. Ili se možda nije
dogodilo ništa od toga, već je ljubav koja je nekad postojala između njih
jednostavno nestala. »Nije inače takva. Ili barem nije bila.« Kimnuo je glavom
umjesto pozdrava i požurio se za ženom koju je nekada volio.
Freyja se odjednom sjetila zašto je Dagmar uopće došla u policijsku postaju.
Potrčala je za Orrijem i povikala. »Jón Jónsson je izišao iz zatvora. Zato je došla
ovdje. Mislim da imate pravo znati da je na slobodi.«
Orri se naglo zaustavio i polagano okrenuo. Njegovo je staloženo ponašanje
nestalo i u očima mu se pojavio mahniti bijes; kao da je bio ručna granata, a Freyja
je povukla okidač. Zakoračio je prema njoj. »Što ste rekli?« Glas mu je sada bio
dublji i govorio je sporije nego prije. Možda zapravo on i Dagmar i nisu bili toliko
različiti.
Freyja je nesvjesno napravila dva koraka unatrag kako bi bila bliže
Guðmunduru. Trebala je šutjeti. Možda je upravo ovo bio razlog zbog kojeg se
obitelji žrtava nisu obavještavale kada bi zatvorenici bili pušteni na slobodu.

140
 Knjige.Club Books

20. poglavlje

ao što je to često slučaj, nije postojao jedan veliki razlog, već mnogo manjih
K zbog kojih je Erla s vremenom ipak promijenila svoje mišljenje o mogućoj
povezanosti Jóna Jónssona s ubojstvom u podzemnoj garaži i amputiranim
šakama. Huldar je zbog toga bio u sedmom nebu i nije mu uopće bilo važno što ju
je navelo da se predomisli. Erla je bila ta koja je vodila istragu i bez njezine
podrške nije mogao učiniti mnogo; bilo je previše kutova koje je trebalo sagledati,
previše zadataka koje je trebalo obaviti. Trudio se sakriti svoje zadovoljstvo, no
to je bilo lakše reći nego učiniti. Osjećao se kao kad je u osnovnoj školi
zabio odlučujući gol na nogometnoj utakmici protiv susjednog razreda. Sve su
teškoće bile iza njega i čekala ga je svijetla budućnost. Sa svojih devet godina bio
je uvjeren da je njegov pobjednički zgoditak bio karta za profesionalnu karijeru u
inozemstvu, iako se kasnije ispostavilo da je to zapravo bio vrhunac cijele
njegove nogometne karijere. Sada je bio uvjeren da će njegova pobjeda nad
tvrdoglavom Erlom dovesti do rješenja slučaja. Iako su ciljevi bili različiti,
pobjedonosni je osjećaj bio isti. Gotovo pa da je poželio proslaviti kolačima od
kokosa kao što je to napravio u djetinjstvu.
Huldarove su se nade probudile već u bolnici, kada su on i Erla stajali na
hodniku nakon što su ih izbacili iz bolesničke sobe. Iako ona možda nije bila
toliko vješta u međuljudskim odnosima, bila je dobra detektivka i znala je dobro
čitati ljude. Kolbeinnova laž nije joj promakla. Bilo je očito da mu je
Jón Jónssonovo ime upalilo neku žaruljicu u glavi.
Telefonski poziv iz odjela za patologiju također je bio jedan od odlučujućih
faktora. Nakon što je pregledao tijelo iz lijesa, patolog je s određenom sigurnošću
tvrdio da uzrok smrti pokojnika koji je bio u lijesu nije odgovarao uzroku smrti
Einara Aðalbertssona. Nije htio ulaziti u detalje putem telefona, ali je zamolio
Erlu da dođe u laboratorij ili da pošalje nekoga ondje. Policajac kojeg je poslala
još se nije vratio.
Na Erlino je mišljenje utjecao i telefonski razgovor s Einarovom kćeri, koju
je nazvala prije nego što je saznala patologov zaključak. Vijest o tome da je lijes
njezina oca završio na odlagalištu otpada nije nimalo uznemirila njegovu kćer,
koja je, nakon što joj je Erla priopćila vijest, samo pristojnim tonom odgovorila
da, što se nje tiče, može ondje i ostati. Zatim je poklopila slušalicu. Nakon što je
doznala za patologovo mišljenje, Erla je ponovno pokušala stupiti u kontakt s
kćeri kako bi tražila dopuštenje za obdukciju, no kći se više nije javljala

141
 Knjige.Club Books

na telefon. Nastavit će pokušavati, iako je njezino dopuštenje bila samo

formalnost. Dovoljne su i dobro utemeljene sumnje da je počinjen zločin, osim
što je u tom slučaju potrebno obaviti više papirologije.
Prekretnica se vjerojatno dogodila u trenutku kada je Erla pokušala pronaći
Jóna Jónssona. Huldaru je posebno napomenula da ga želi naći samo zbog toga
što je pod sumnjom da je ukrao lijes svog očuha, no Huldar je znao da je postojalo
nešto više iza toga. Počela je sumnjati. Sjedio je u njezinu uredu i gledao kako
obavlja telefonski poziv za telefonskim pozivom, uvijek dobivajući isti odgovor.
Nitko nije znao gdje bi taj čovjek mogao biti. Nitko od troje članova njegove bivše
obitelji nije odgovarao, zatvorska joj služba također nije mogla pomoći, kao ni
socijalna služba grada Reykjavíka, a ni prenoćišta za beskućnike. Kao da ga je
zemlja progutala nakon što je kao slobodan čovjek izišao iz zatvorskog vozila u
centru Reykjavíka.
Dok je Huldar sjedio i slušao Erline telefonske pozive, nazvao ga je
Guðmundur Lárusson. Bivši mu je šef htio javiti da je majka djevojčice Vake koju
je Jón ubio došla u njegovu postaju i napravila scenu. Huldar je smatrao da je
bolje ostati uz Erlu i kovati dok je željezo još vruće. Ipak, zanimalo ga je što
je Vakina majka imala reći, pa je zamolio Guðmundura da nazove Freyju. Nitko
od njih nije mu se nakon toga javio. Također nije bilo siguran ni je li Freyja imala
vremena otići u postaju i je li u Kući za djecu zaposlenicima uopće bilo dopušteno
da usred radnog dana obavljaju druge poslove. Planirao ju je nazvati čim se
situacija malo smiri, iako je zapravo bio svjestan da je sinoćnji događaj pravi
razlog zašto ju odmah sam nije nazvao. Morao je pronaći način da joj objasni
zašto je tako naglo otišao, a koji bi ga prikazao u dobrom svjetlu, kao što je mislio
i da zaslužuje. No kao ispriku nije mogao iskoristiti svoja prethodna iskustva
avantura za jednu noć i u svoju obranu reći da ih je oboje htio poštedjeti ičega
sličnog. Freyju sigurno ne bi nimalo impresionirao dug i raznolik popis njegovih
bivših partnerica. I sama pomisao na taj razgovor bila je dovoljna da posumnja
u ispravnost svoje odluke da ode prošlu večer. Vjerojatno bi bilo pametnije da je
ostao. Pametnije i zabavnije. No sada više nije mogao ništa učiniti po tom pitanju,
pa se trudio i ne razmišljati o tome. Morao se usredotočiti na Erlu i istragu.
Neovisno o tome je li Freyja otišla u postaju do Guðmundura ili ne, Huldar je
bio sretan što je Erla konačno ponovno počela uvažavati njegovo mišljenje. Na
kapaljku joj je davao informacije koje potkrepljuju njegovu teoriju, polagano i u
malim količinama, kao majka koja hrani svoje mladunče. Znao je da je dobio
bitku kada ga je Erla zamolila da nazove stručnjake za identifikaciju i zatraži da
se otisci prstiju s amputiranih šaka usporede s otiscima prstiju Jóna Jónssona. Iako
nisu dobili nikakve rezultate kada su ih unijeli u policijsku bazu podataka - a
Jónovi bi se otisci ondje trebali nalaziti - Erla je ipak smatrala da bi trebalo
dodatno provjeriti, s obzirom na to da je Jón nestao. Tada se ispostavilo da postoji
još jedan, ozbiljniji problem.

142
 Knjige.Club Books

»I kada me ponovno nazvao, rekao mi je da Jónovi otisci prstiju ne postoje u

našoj bazi. Jednostavno ih nema. Ako su uopće ikada i bili ondje. Moguće je i da
tijekom istrage ubojstva uopće nisu uzeli otiske. Slučaj je bio prilično jasan i
bez toga.«
» Šališ li se?« Erla se namrštila. »Pa nije moguće.«
»Zapravo nije.« Huldar se sjetio podrobnog opisa sudske presude i dokaza.
»Sada kada si spomenula, sjećam se da su njegovi otisci prstiju bili pronađeni na
jastuku kojim je ugušio djevojčicu. Tako da bi trebali biti zabilježeni, ali iz nekog
razloga ne postoje u bazi podataka. Slična je situacija i s nekoliko drugih podataka
koji se odnose na Jóna i njegova sina Þröstura - podaci bi trebali biti u bazama,
ali ih jednostavno nema. Primjerice, nisam uopće dobio dokumente od Okružnog
suda u Reykjanesu o slučaju u kojem je oslobođen optužbi.
»Što se, kvragu, ovdje događa?« Erla je posegnula prema telefonu.
»Ne moraš se truditi. Tip s kojim sam razgovarao bio je sasvim siguran.
Otisaka prstiju nema u bazi.«
»I što ćemo sada?« Pitanje nije bilo usmjereno Huldaru, već se činilo kao da
razgovara sama sa sobom. »Što je sa zatvorom Lida-Hraun? Možemo li od njih
dobiti otiske? Sigurno je ostavio nešto ondje. Iako pretpostavljam da je njegova
ćelija već očišćena i dodijeljena drugom zatvoreniku.«
»Možemo probati.«
Erla je očajno odmahnula glavom. »Ovaj cijeli slučaj je prava katastrofa.«
Huldar nije imao ništa dodati. »Razgovarat ću s njima. Mogu ih usput pitati i
o pismima koje je Jón primao dok je bio ondje. Možda će se netko sjećati tko mu
ih je slao - možda mu je ta osoba ponudila krov nad glavom.« Erla je bila sve
samo ne pristojna kada je nazvala zatvor da se raspita o Jónu i bilo je prilično
sigurno da ne bi bili oduševljeni da im se ona ponovno javi.
Erla je frknula i Huldar je to protumačio kao pristanak. Kada se vratio do svog
radnog stola, bilo mu je laknulo da Guðlaugur nije bio ondje. Morao se
usredotočiti na posao, a mladić je imao naviku stalno ga ometati. Kada god Huldar
nije sjedio potpuno mirno i tiho, Guðlaugur ga je obasipao pitanjima. U zadnje su
se vrijeme ta pitanja uglavnom odnosila na to koja su moguća prodajna mjesta na
kojima se može kupiti lanac poput onoga koji je upotrijebljen za ubojstvo
Benedikta Tofta.
Kada je Huldar nazvao zatvor Litla-Hraun, nitko mu nije poklopio slušalicu,
ali osoba s kojom je razgovarao rekla je da nije vrlo vjerojatno da bi se u zatvoru
još uvijek nalazilo nešto s otiscima prstiju Jóna Jónssona. U njegovu je staru ćeliju
već došao novi zatvorenik, a ono malo stvari koje je Jón imao u zatvoru, ponio je
sa sobom. Ali službenik s kojim je Huldar razgovarao obećao je da će mu javiti
ako slučajno naknadno pronađu nešto u prostorijama u kojima je boravio. No to
će moći napraviti najranije sutra, s obzirom na to da imaju manjak osoblja jer
je sezona gripe. Adi prije nego što je ovaj zauzeti zatvorski čuvar poklopio

143
 Knjige.Club Books

slušalicu, Huldar je uspio ubaciti pitanje o pismima Jónu. Čuvar je morao otići
pitati svoga kolegu, a kada se vratio, ispostavilo se da je njegov odgovor samo još
jedno u nizu razočaranja. Pisma su bila od Jónova odvjetnika i njihov je sadržaj
zato bio povjerljiv. Za komunikaciju između odvjetnika i zatvorenika vrijedila su
drukčija pravila od onih koja su vrijedila za zatvorenikove prijatelje i obitelj - ta
se pisma nisu smjela otvarati, niti su se razgovori smjeli prisluškivati. Jón je
također svojem odvjetniku poslao mnogo pisama i to je dopisivanje potrajalo
gotovo do kraja njegova služenja kazne. I te su vijesti bile bolje nego išta - možda
će odvjetnik znati gdje bi njegov klijent mogao biti, ili mu je možda i sam ponudio
smještaj.
Huldar je završio telefonski razgovor. I dalje je držao slušalicu na uhu,
razmišljajući treba li nakon toga nazvati Jónova odvjetnika, Sigurvina Helgasona.
Doduše, on ne bi ni mogao odgovoriti na pitanja bez Jónova pristanka, no ipak je
vrijedilo pokušati. Istraga nije uopće napredovala, a nemoguće je da taj gad nije
imao kontakta ni s kime otkada je pušten na slobodu.
Prije nego što je skupio snagu da nazove odvjetnika, zazvonio mu je mobitel.
Na ekranu se prikazao Freyjin broj. Gledao je u mobitel, imajući osjećaj da
zvonjava s vremenom postaje sve glasnija. Odvažio se odgovoriti tek nakon što je
primijetio da su kolege s obližnjih radnih stolova počeli pogledavati u
njegovu smjeru. Panično je pokušavao smisliti prihvatljivo objašnjenje za ono što
se dogodilo prošle večeri; htio je reći da naravno da je htio spavati s njom, ali s
obzirom na svoja prijašnja iskustva, želio je pričekati neku drugu priliku koja ne
bi uključivala toliku količinu alkohola. No istovremeno je htio izbjeći izravno
spominjanje fraza »spavati s tobom« i »prijašnje iskustvo«, kao i riječ »alkohol«.
»Bok!« Zvučao je pretjerano dobro raspoložen, kao prodavatelj osiguranja.
»Hvala ti za društvo sinoć.« To je bilo jedino što mu je palo na pamet.
Freyji je trebalo neko vrijeme da odgovori. »Nema na čemu. Hvala i tebi.«
Zvučala je kao da joj je neugodno, što je situaciju učinilo samo još gorom.
Razgovor u kojem je objema stranama neugodno bio je još gori od onog u kojemu
se samo jedna strana tako osjeća. Ali Freyja se ubrzo snašla i njegova se
zabrinutost pokazala neutemeljenom. »Ali ne zovem te zbog toga. Samo sam ti
htjela ispričati što se dogodilo u postaji u Hverfisgati. S Dagmar, Vakinom
majkom. Pretpostavljala sam da te zanima.«
»Da, naravno.« Morao je paziti da ne bude očito, ali laknulo mu je što su
mogli razgovarati o nečemu drugome osim o osjećajima i njihovom međusobnom
odnosu, odnosno manjku ikakvog odnosa. Ljude je baš zadesila nesreća što su
jedina životinjska vrsta koja je imala takve brige. »Što se dogodilo?«
»Bila je bijesna jer joj nitko nije javio da je Jón Jónsson na slobodi. Njezina
je reakcija bila vrlo slična Þrösturovoj. Poslije je došao i njezin bivši muž i ni on
nije bolje prihvatio tu vijest. Jesi li znao da su rastavljeni?«
»Ne. Ne znam ništa o tim ljudima.«

144
 Knjige.Club Books

»Ni ja ne znam mnogo više, iako sam nakratko porazgovarala s njom. Osim
da ima naglu narav. I njezin bivši muž također.«
»Kako su uopće saznali?« Činjenica je da je Island bio izrazito mala zemlja,
no Huldaru se ipak nije činilo moguće da bi ih neki prijatelj ili kolega odmah
nazvao kako bi im javio. Većina ih se vjerojatno ne bi miješala, nadajući se da
Vakini roditelji nikada neće sresti Jóna na ulici.
»Vidjela ga je. I to pogodi gdje.«
»Gdje?« Bilo je nemoguće pogoditi. Kao i kada bi ga njegovi mali nećaci
pitali neka apsurdna pitanja: pogodi kako mi se zove učiteljica? Pogodi što sam
pronašao na ulici? Pogodi o čemu sada razmišljam?
»Pored poduzeća za reviziju. Onog s podzemnom garažom u kojoj se
dogodilo ubojstvo.«
»Kada se to dogodilo?«
»Jutros. Ili je tako barem Dagmar tvrdila. Ali nije precizirala vrijeme.«
»Čuj, nazvat ću te kasnije. Moram ići.« Poklopio je slušalicu i otišao do Erle.
Osim ako se ženi nije priviđalo, Jón Jónsson bio je živ i zdrav.

»Već sam se ispričala i slažem se s vama da sustav ne funkcionira. Ne znam bi li

pomoglo da vam to ponovim još jednom. Ono što bi nama pomoglo jest da
odgovorite na pitanja zbog kojih smo došli, tako da što prije završimo s ovime.«
Erla je ovo izrekla bez daha. Otkada ih je pustila unutra, Dagmar je
uporno vraćala razgovor na temu lošeg postupanja prema žrtvama zločina i
njihovih uvjeta života nakon što zločinac iziđe na slobodu. Sustav je podržavao
zločince i pomagao im na razne načine, dok na žrtve nije uopće obraćao pažnju.
Erla se trudila umiriti ženu tako da se slagala sa svakom njezinom riječju, no čini
se da to nije bilo dovoljno.
Sjeli su u dnevni boravak koji je bio uređen po posljednjoj modi, sve je bilo
u skladnim, sivim tonovima - zidovi, namještaj, vaze, jastuci, tepisi, pa čak i slike.
Kada je Huldar odmaknuo pogled s dvije žene, odjednom mu se učinilo kao da je
u crno-bijelom filmu. Mora da je tema ovog dizajna interijera bila depresija.
Odlično je pristajao uz tonove klasične glazbe koji su odjekivali iz nevidljivih
zvučnika i zvučali kao da pripadaju kompilaciji pod naslovom Pjesme za plakanje
na pogrebima. Iznenadilo ga je što nigdje nema nijedne Vakine fotografije;
pripremio se na to da će njezine fotografije visjeti na svakom zidu i stajati na
svakoj polici. No nije bilo tako. Pretpostavio je da se žena ionako teško nosi sa
svojom tugom i da nije bilo potrebe da se dodatno sjeti kćeri svaki put kada bi
sjela na sivi kauč i gledala crno-bijeli film na televiziji.
»Oprostite. Oprostite.« Dagmar je zarila lice u dlanove. Sada je bila potpuno
drukčija od onoga kako ju je Freyja opisala - bijes koji je prije osjećala nestao je
i zamijenio ga je umor. Bila je to naočita žena; vjerojatno i lijepa kada je imala
dobre dane. Imala je izrazito upadljive crte lica, visoke jagodične kosti i velike

145
 Knjige.Club Books

oči. Jedina su joj mana bile usne - mogla je biti model da nije bilo tankih,
bezbojnih usana za koje se činilo da se nikada nisu razvukle u osmijeh. Što i nije
bilo toliko čudno. Nešto u njezinim očima posebno je privuklo Huldarovu pažnju
- u njima nije bilo ni traga života, kao da je duša u njezinu tijelu umrla. »Nisam
baš svoja ovih dana. Znam da niste vi krivi. Nadam se da mi vjerujete da nisam
inače ovakva. Obično me ništa ne uzruja. Ali ne mogu više.«
Nakon što mu je neko vrijeme pogled lutao dnevnom sobom, Huldar se
ponovno usredotočio na razgovor za koji se sada činilo da je krenuo u željenom
smjeru. »U redu je. Razumijemo vas bolje nego što mislite.«
Dagmar je ispustila sarkastičan smijeh, iako joj je lice i dalje bilo ozbiljno.
Usne joj se nisu ni pomaknule. »Želim otići u Ameriku. Smiješno, znam. Ne znam
dobro ni engleski, a ni ne poznajem ikoga ondje. Ali oni barem ovakve gadove ne
puštaju iz zatvora.« Dagmar je okrenula glavu i zagledala se u sivi zid. »Nije
pravedno.«
»Možete li nam reći nešto više o vašem susretu s Jónom jutros? Kada se to
točno dogodilo i gdje? Kako se ponašao? Sve čega se sjećate.«
Žena se umorno okrenula prema njima. »Zašto? Zašto vas to zanima?« Zatim
je nastavila, ne čekajući odgovor: »Bilo je to u ulici Borgartún, oko pola deset
ujutro. Znam jer vodim frizerski salon u toj ulici i otvaramo u deset. Bila sam na
putu onamo, da ga otvorim, ali sam parkirala prilično daleko jer nije bilo
slobodnih mjesta. Rijetko kad ih ima ako dođete prekasno. Stajao je ispred jedne
od onih staklenih zgrada, ondje gdje je poduzeće za reviziju i gledao uokolo. Bio
je u jakni i trapericama. Nije se mnogo promijenio, osim što mu se kosa malo
prorijedila i što je ostario. Ali nije izgledao ništa lošije nego što je izgledao na
suđenju. Izgleda da mu je boravak u zatvoru godio. Zamislite vi to.«
»Rekli ste da je gledao uokolo. Na što ste točno mislili time? Je li gledao u
zgradu, urede unutra?« Dok je govorila, Erla je izvukla olovku, spremna da zapiše
bilješke.
»Ne, ne baš. Stajao je pored velikog ulaza u garažu. Kao da je čekao da se
otvori kako bi se mogao ušuljati unutra. Ali to, naravno, ne znam. Otišla sam
odande čim sam ga vidjela. On je samo ostao stajati ondje.«
»Je li vas vidio?«
»Ne. Mislim da nije.« Dagmar je ponovno skrenula pogled. »Smiješno. Orri
i ja pratili smo cijelo suđenje, imali smo potrebu čuti svaku riječ. Ja sam cijelo
vrijeme gledala u tog čovjeka i razmišljala što bih mu sve napravila ako bih ikada
dobila priliku za to. To nisu bile nimalo lijepe misli, ali one su mi jedine
davale snagu. Ništa nisam htjela više nego mu iskopati oči.« Ponovno je ispustila
isti onaj sarkastični smijeh i rezignirano odmahnula glavom. »I što se dogodi kada
konačno naletim na njega? Pobjegnem. Mislim da je to razlog izljeva bijesa u
policijskoj postaji. Zapravo sam bila ljuta na sebe, ali sam morala to nekako
izbaciti, okriviti nekog drugog.«

146
 Knjige.Club Books

»Svim je normalnim ljudima teško pribjeći nasilju. Trebalo bi vam biti drago
što ste reagirali na ovaj način. Ne biste se bolje osjećali da ste ga napali.« Huldar
se osmjehnuo, ali Dagmar mu nije uzvratila osmijeh.
»Nisam sigurna. Iskreno, mislim da bi mi sada bilo bolje. Mislim da bih se
osjećala mnogo bolje.«
Erla se ubacila. »Kako to da niste odmah otišli u postaju? Došli ste ondje tek
oko jedan popodne.«
»Nisam mogla otići odmah. Imala sam naručene mušterije, morala sam im
raditi frizure, šišati ih, bojiti. Ali bijes je sve to vrijeme rastao u meni i odjurila
sam u postaju čim sam konačno bila gotova s poslom u podne. Tada mi je
prekipjelo. Želite li imena mušterija ili kolegice koja me zamijenila? Jesam li
osumnjičena za nešto?« Dagmarino se lice naglo ozarilo. »Je li se nešto dogodilo
Jónu? Je li ga netko napao?« Nije mogla sakriti zadovoljstvo pri pomisli na to.
Gornja joj se usna podignula i otkrila prednje zube; Huldara je taj osmijeh
podsjetio na hijene iz dokumentaraca o životinjama koje su vrebale plijen koji je
lav ulovio. Žena vjerojatno nikada nije napravila takav izraz lica dok joj je kći bila
živa.
»Koliko mi znamo, ne. Ali jeste li sigurni da je muškarac kojeg ste jutros
vidjeli bio Jón Jónsson? Je li moguće da ste se zabunili?« Erline su riječi ugušile
Dagmarino osvetničko zadovoljstvo jednakom brzinom kao i lavica koja je
otjerala hijene u dokumentarnu.
»Sigurna sam. Potpuno sigurna.«
»Poznajete li nekoga tko radi u poduzeću za reviziju pored kojeg ste vidjeli
Jóna? Primjerice Kolbeinna Ragnarssona? Je li vam to ime poznato?« Huldar se
nagnuo prema naprijed i pažljivo promatrao ženu. Htio je biti siguran da će joj
moći dobro pročitati izraz lica i primijetiti i najmanji znak da bi joj ime koje joj
je rekao moglo biti poznato.
»To su me već pitali jutros. Tko je taj čovjek? Nemam li pravo to znati?«
Dagmarino je lice odavalo samo sumnju.
»Ako ga ne poznajete, onda nije važno. A Benedikta Tofta? Govori li vam to
ime nešto?«
»Tko su ti ljudi? Zašto bih ih trebala poznavati? Zar nemam pravo znati s
kakvim to ljudima mislite da sam povezana?« Kada ni Erla ni Huldar nisu
odgovorili, nagnula se natrag u stolicu s prezrivim izrazom lica. »Mislim stvarno.
Pa ionako ih mogu samo upisati u Google i sama saznati. U kojem stoljeću vi
živite?«
»Ne možemo vas spriječiti u tome. Slobodno ih možete guglati.« Huldar se
naslonio natrag na kauč. Nije primijetio ništa zanimljivo u ženinoj reakciji.
Mogao se vidjeti jedino njezin uobičajeni prezir i frustracija, što joj je očito bio
zaštitni znak.

147
 Knjige.Club Books

»U redu. To bi bilo to.« Erla je pogledala Huldara. »Jesi li htio pitati još
nešto?«
»Ne.« Huldar je odmahnuo glavom.
»Mogu li samo reći nešto prije nego što odete?« Dagmarino je lice odjednom
postalo bezizražajno, no bilo je vidljivo da su joj zubi bili stisnuti. Ali kada je
nastavila, govorila je sasvim jasno. »Da niste nikada više zvali mog bivšeg muža
ako se nešto slično dogodi i ako ponovno završim kod vas. On nije moj najbliži
rod i nema više nikakve veze sa mnom. Apsolutno nikakve. Razveli smo se prije
deset godina i uopće mi nije jasno kako je nekome od vas moglo pasti na pamet
da njega umiješate u ovo. Treba vas biti sram. Kako biste se vi osjećali da bivši
supružnik mora doći po vas u policijsku postaju? Kada ste na potpunom dnu?«
Huldar i Erla s neugodom su odmahivali glavama. Nitko od njih nije htio
odgovoriti, ali s obzirom na to da je Huldar za to ipak bio odgovorniji od Erle,
osjetio je potrebu da preuzme riječ. »Još jednom vam se ispričavamo zbog toga u
ime cijele policije. Osoba koja ga je zvala pronašla je njegovo ime u policijskom
registru kada je tražila vas. Ondje ste upisani kao bračni par, jer unos datira iz
vremena istrage Vakine smrti. Sada smo napisali napomenu, tako da se više neće
ponoviti ništa slično. Mogu zamisliti da je takva situacija bila jako neugodna.«
Iz Dagmarina oštrog pogleda nije bila vidljiva ni trunka oprosta. »Jesmo li
onda gotovi? Dosta mi je policije za danas. Za cijeli život, zapravo.«
Huldar i Erla su ustali i htjeli se rukovati sa ženom prije nego što odu, no ona
je prekrižila ruke na prsima kako bi jasno dala do znanja da im nema namjeru
pružiti ruku.
Huldar je bio prilično siguran da nikada prije nije sreo osobu koja je bila
ispunjena toliko snažnim negativnim osjećajima. U njoj su se izmjenjivali ljutnja,
bijes, osvetoljubivost i zloba. Činilo se da je jedini drugi osjećaj koji je nosila u
grudima bila tuga; neizdrživa tuga koja je vjerojatno bila uzrok svemu što
su dosad svjedočili. Pitao se osjeća li se i njezin bivši muž tako. Je li i on zbog
gubitka djeteta izgubio svu životnu radost?
Na putu prema izlazu Huldar je primijetio otvorena vrata spavaće sobe, u
kojoj je bio veliki, uredno pospremljen krevet. No ono što mu je privuklo pažnju
bili su zidovi. Bili su prekriveni uokvirenim fotografijama koje su se prostirale
gotovo od poda do stropa. Fotografije male djevojčice u različitim
životnim razdobljima. To mora da je bila Vaka. Iako je prebrzo prošao da bi
mogao bolje vidjeti, činilo mu se da je ondje također bila i slika s vjenčanja
Dagmar i Orrija. Bilo je, znači, očito tko je napustio koga. Nakon ubojstva njezine
kćeri, ova je žena izgubila sve do čega joj je ikada bilo stalo - obitelj, dijete i muža
kojeg je voljela. Jón Jónsson imao je mnogo toga na savjesti.

148
 Knjige.Club Books

21. poglavlje

ako je bio petak, Huldaru se činilo da je u ovom bijednom malom stanu još
I uvijek četvrtak. Zapravo je imao osjećaj da je ovdje uvijek četvrtak. Nije bilo
petaka ni vikenda. Nije bilo praznika ni ikakvih posebnih dana.
Na svim su prozorima bili navučeni zastori, vjerojatno kako i ono malo
svjetlosti koja bi uspjela doći izvana ne bi ometala sliku na velikom ekranu
televizora. Usprkos veličini, činilo se kao da je jedan od najjeftinijih modela, onih
koji ne reagiraju dobro u kontaktu s dnevnim svjetlom. Sigurno je Þröstur odabrao
taj model - činio se kao netko kome je važnija veličina od kvalitete. Za razliku od
njega, njegova sestra i majka doimale su se kao osobe koje bi provele mnogo
vremena razmišljajući o tome što će kupiti kako bi bile sigurne da će dobiti
najbolji omjer cijene i kvalitete, da bi na kraju ipak odustale od kupovine. Sam bi
Huldar pak obično samo ušao u trgovinu, pokazao na prvu stvar koja bi mu se
svidjela, kupio je i izišao van. Nikada ne bi požalio takvu kupovinu ili pomislio da
je možda trebao izabrati nešto drugo. Huldar također nije bio tip osobe koja bi
popravljala pokvarene ili slomljene stvari, kao što je to ova obitelj očito činila.
Dvije porculanske figurice na stoliću za kavu bile su očiti dokazi tomu, no osoba
koja ih je popravljala nije napravila dobar posao - dijelovi su bili neuredno
zalijepljeni jedan za drugi, uz vrlo vidljive tragove ljepila.
Huldar je imao neizdrživu želju ponijeti figurice sa sobom na odlasku i baciti
ih u smeće.
Ovaj se posjet za sada činio potpuno drukčijim od onog prvog, ne samo zbog
toga što je Huldar imao više vremena promatrati uokolo. Pri prvom posjetu on i
Freyja gotovo da nisu ni uspjeli sjesti prije nego što im je Þröstur pokazao vrata;
ovaj su put ovdje bili već mnogo duže, iako još uvijek nisu dobili odgovore koje
su htjeli. Freyja je bila napeta, neprestano pogledavajući prema vratima kako bi
se uvjerila da su još uvijek na istome mjestu, Þröstur je pak bio miran, iako se
nikako ne bi mogao opisati kao pristojan ili gostoljubiv. Kada je njegova majka
Agnes ponudila da napravi kavu Huldaru i Freyji, Þröstur se izderao na nju tako
da se odmah pokunjila. Sada je posramljeno sjedila pored svoje djece, na kauču
nasuprot Freyji i Huldaru.
Posjet nije bio najavljen mnogo unaprijed. Erla je htjela da netko obavi
razgovor s obitelji kako bi saznali jesu li imali ikakvih vijesti o Jónu Jónssonu.
Nije bilo nikakvih saznanja o tome gdje se nalazi, činilo se kao da je nestao bez
traga, kao snijeg koji se naglo otopi u proljeće. Iako je bilo jasno da je obitelj

149
 Knjige.Club Books

potpuno prekinula sve veze s tim čovjekom, policija je ipak smatrala da postoji
mogućnost da Jón stupi u kontakt s njima; možda je mislio da su mu oprostili
nakon što je odslužio svoju kaznu. A osim toga je i pronašao Boga. Huldar je
također tražio nešto s čega bi mogao uzeti Jónove otiske prstiju, jer Dagmarina
izjava da je Jón živ i da još uvijek ima obje šake policiji nije bila dovoljna. Trebali
su još pitati i Þröstura o inicijalima u pismu, iako je Huldar sumnjao da će mladić
htjeti razgovarati o tome pred svojom majkom i sestrom. Vjerojatno će ga morati
pozvati na službeno ispitivanje u postaju tijekom vikenda. To nije bila tajna i
mladić je i sam bio svjestan da bi se to moglo dogoditi. Kada je Huldar nazvao i
rekao da se želi naći s njih troje, ponudio im je dvije mogućnosti: mogli su
pojedinačno doći u postaju - u slučaju da ne dođu svojevoljno, poslali bi nekoga
da ih dovede - ili je policija mogla doći razgovarati s njima kod kuće. Þröstur, koji
se javio na telefon, izabrao je drugu opciju.
Erla je poslala Huldara da razgovara s obitelji jer se ona morala sastati sa
šefovima kako bi ih izvijestila o napretku istrage. Sastanak s njima nije se mogao
odgoditi - očekivali bi da se pojavi čak i da je u bolničkom ogrtaču, priključena
na infuziju. Erla nije pokazivala ni najmanje znakove nervoze prije sastanka - sada
je imala nešto za reći jer se istraga konačno pokrenula s mjesta; osim toga, Huldar
joj je rekao da mu ne smeta ako ona preuzme zaslugu za uočavanje veze između
ubojstva i Jóna Jónssona. Ako se naknadno ispostavi da veza ipak ne postoji,
bio je siguran da će krivnja biti svaljena na njega.
Huldara to sada nije previše zabrinjavalo. Imao je naviku probleme rješavati
tek kada se pojave - nije imalo mnogo smisla brinuti o njima unaprijed. Ipak, nije
se veselio razgovoru s Freyjom koji će neizbježno uslijediti nakon što ovaj posjet
završi. Oboje su zakasnili zbog gustog prometa i uspjeli razmijeniti samo
nekoliko riječi kada su se našli ispred zgrade. U želji da neugodna situacija što
prije završi, sudarili su se kada su istovremeno žurili pozvoniti na vrata. Huldara
je sada bilo žao što nisu došli ranije jer bi u tom slučaju neugodan razgovor već
bio iza njih.
»Znači nitko od vas nije čuo ili vidio Jóna Jónssona nakon što je izišao iz
zatvora?« Svi su troje sjedili na kauču i složno odmahnuli glavama. »Radije bih
da mi svatko zasebno odgovori. Da počnemo s tobom, Sigrún - jesi li čula ili
vidjela svog oca?« Jedna od stvari koje mu je Freyja uspjela reći prije nego što su
ušli bila je da Jóna Jónssona nikada ne oslovljava kao tata kada razgovara s
njegovom djecom. Ta je riječ u sebi sadržavala previše bliskosti i nježnosti, što
nije bilo prikladno u ovoj situaciji. Također mu je savjetovala da sada ne pita djecu
je li ih otac zlostavljao u djetinjstvu. To će trebati obaviti nasamo, a ne na brzinu
u njihovu domu. »Sigrún?«
Djevojka je podignula pogled i oči su joj se na trenutak susrele s Huldarovim,
no ubrzo ga je ponovno spustila. Duga kosa bez sjaja pala joj je preko lica i
prekrila ga dok je slabašnim glasom izgovorila: »Nisam razgovarala s njim. Niti
sam ga vidjela.«

150
 Knjige.Club Books

»A je li on pokušao stupiti u kontakt s tobom? Je li te možda zvao na mobitel,

pa se nisi javila?«
Djevojka je odmahnula glavom.
»Bio bih ti zahvalan ako mi možeš odgovoriti, umjesto da samo kimneš ili
odmahneš glavom.«
Sigrún je iznova podignula pogled i iako nije gledala Huldara u oči, on joj je
barem vidio lice. Ponovno ga je začudilo koliko je bezlično. Ako bi zatvorio oči,
teško bi se sjetio kako izgleda. »Nemam mobitel.«
Huldar je začuđeno podignuo obrve, a krajičkom oka primijetio je da je i
Freyja djelovala iznenađeno. »Molim?«
Sigrún se zacrvenjela i počela prevrtati prstima po osakaćenoj ruci. Dosada je
ruke držala na krilu, kao da je pokušavala sakriti povrijeđenu ruku. »Rekla sam
da nemam mobitel.«
»Oprosti, ali to je u današnje vrijeme jako neuobičajeno.« Huldar se pokušao
nasmiješiti, ali nije nimalo pomoglo, Þröstur se uspravio, a majka je izgledala kao
da nije znala kako bi trebala reagirati. »Ali dobro za tebe. Mobiteli su ionako
gubitak vremena.« Trio na kauču malo se opustio. »A ti, Þrösture ? Jesi li ti sreo
ili čuo svog oca?«
»Ne.« Þröstur je čak i tu riječcu uspio napuniti bijesom dok ju je izgovarao.
Otkada ga je Huldar posljednji put vidio, nalakirao je nokte u crno, ali lak se već
počeo guliti na rubovima zbog čega su mu se ruke doimale prljavima. To je
privlačilo pažnju i na njegovu tetovažu: Ultio dulcis. Huldar je provjerio značenje
te fraze i namjeravao pitati Þröstura zašto je odlučio ukrasiti kožu baš tim citatom.
Ali ima vremena za to.
»Nisi primio njegov telefonski poziv koji si odlučio ignorirati?«
»Ne.« Þröstur je pokušao proširiti svoj slabašni prsni koš. Time je jedino
uspio izravnati zgužvanu majicu koju je imao na sebi, a na kojoj je bila slika
ljudske glave. Na jednu je sljepoočnicu bila uperena cijev pištolja, dok je iz druge
šikljala smjesa smrskanog mozga i krvi. Lice je bilo izobličeno u grčevitom
vrisku. Huldar je dobio neizdrživu želju da zgrabi Þröstura i odvuče ga s kauča do
mjesta nekog samoubojstva kako bi mu pokazao kako zaista izgleda osoba koja si
na taj način oduzme život. Nakon tog prizora vjerojatno ne bi više obukao tu
majicu.
»U redu. A vi Agnes? Jeste li vi imali ikakve kontakte s njim?«
Žena ga je pogledala kao da je iznenađena što je došao red na nju. Nervozno
se okrenula prema sinu kao da on kontrolira njezine odgovore, ali Þröstur nije
reagirao. »Ne. Nisam ga ni vidjela ni čula.«
»Iznenađuje li vas to, Agnes? Da vam se uopće nije pokušao javiti?«
»Ne. Da. Ne znam.« Majka i kći bile su vrlo slične - potištene i posramljene,
nemirnih ruku. Kao da su bile uhvaćene u kućnom uzgoju kanabisa. Sigrún je,
naravno, izgledala mnogo mlađe od Agnes, ali Huldaru se činilo kako će za
151
 Knjige.Club Books

tridesetak godina biti slika i prilika svoje majke. Agnesinu je dob bilo
teško procijeniti. Moguće je da je izgledala starije nego što je zapravo bila -
mršava i pogrbljena, činilo se kao da je život istekao iz nje. »Mislim da ne.«
»Kada ste zadnji put razgovarali s njim?«
»O, prije mnogo godina.« Agnes je širom otvorila oči i njezino se sivkasto
lice na trenutak ozarilo. »Mnogo, mnogo godina.«
»Znate li koliko?«
»Nisam razgovarala s njim otkada se to dogodilo... otkada je uhićen. Ne znam
koliko je točno godina prošlo. Trudim se što manje razmišljati o... o svemu tome.«
Činilo se da žena uopće ne može pogledati Huldara u oči - pogled joj je skretao
u stranu, prema gore ili prema dolje, ali nikada se nije susreo s njegovim. Sada je
pogledala Freyju, što je Huldar protumačio kao znak dobrog ukusa - i sam bi
radije gledao Freyju nego samog sebe. Pretpostavio je da se Agnes ne osjeća
ugodno u prisustvu muškarca, što je i bilo razumljivo - muškarac koji je trebao
biti njezin životni partner ponašao se neopisivo loše prema njoj i prema djeci.
Bolje bi prošli s pitonom u kući.
Kao da je čitala Huldarove misli, Freyja je preuzela riječ. Govorila je blažim
tonom, bez trunke grubosti ili autoriteta. »Što je s alimentacijom i sličnim? Nekad
ste ipak morali razgovarati o tome.«
»Nisam tražila alimentaciju. Nisam htjela apsolutno ništa od njega, osim da
se razvod dovrši što je prije moguće.« Agnes se malo uspravila dok je izgovarala
ove riječi, kao da se negdje duboko u njoj skrivao ponos. »Najvažnije mi je bilo
raskinuti sve veze s njim. Novac mi nije bio važan, iako bi on zapravo dolazio od
Centra za socijalnu skrb. Ali svejedno bi me podsjećao na njega.«
»Naravno.« Freyja je pažljivo kimnula glavom i nastavila. »Znamo da je Jón
u zatvoru primao pisma; rukom pisana pisma od odrasle osobe. Jesu li to bila vaša
pisma?«
»Ma kakvi. Ne. Nikada mu nisam pisala.«
»U redu. Ali je li on pokušao stupiti u kontakt s vama ili s vašom djecom dok
je bio u zatvoru? Možda prve godine, prije nego što je shvatio da ste ozbiljni što
se tiče razvoda? Je li vam slao čestitke za Božić, rođendan ili nešto slično?«
Agnes se ogorčeno nasmijala. »Ne. Ništa takvoga. Iznenadilo bi me da uopće
zna kada je Þrösturov ih Sigrúnin rođendan.
A kamoli moj. Božić mu zasigurno nije mogao promaknuti, ali i tada nas je
ostavio na miru.«
»Kakve su ovo gluposti?« Þröstur se nagnuo prema naprijed na kauču, dok se
njegova majka automatski naslonila unatrag. »Božić? Rođendan? Kakva su to
vražja pitanja?«
Huldar se upravo htio umiješati kako bi poštedio Freyju obračuna s
Þrösturom, no činilo se da joj nije bio potreban nikakav vitez na bijelom konju.
Sva joj je nervoza nestala i nije mogao primijetiti ni najmanji trag straha u njezinu
152
 Knjige.Club Books

glasu kada mu je odlučno odgovorila. »U redu. Ali reci mi jednu stvar. Ti i dalje
tvrdiš da tvoj otac nije pokušao stupiti u kontakt s tobom nakon što je oslobođen.
Rekao si da ga nisi vidio i da vam nitko nije javio da je izišao iz zatvora. Kako si
onda znao da je na slobodi kada smo te došli posjetiti neki dan?«
Þröstur se zacrvenio. Koža na licu mu se zategnula i s njega je nestalo i ono
malo šarma koji se eventualno nazirao. Nosnice su mu se proširile i prsten u nosu
postao je još uočljiviji. »Kako sam znao?« Bijesno je gledao u Freyju u
bezuspješnom pokušaju da je zastraši.
»Da. Trebao bi se sjećati. Pušten je prije nekih tjedan dana.« Freyja je hladno
gledala u mladića.
»Naravno da se sjećam.«
»Pa izvoli onda, reci nam.«
Þröstur je stisnuo svoje tanke usne, ali prije nego što su Freyja ili Huldar dobili
priliku da ga snažnije pritisnu za odgovor, umiješala se njegova majka. »Ja sam
mu rekla.« Obrazi su joj dobili blagu crvenu boju. »Zvali su me iz zatvorske
uprave.«
»Ali mislili smo da niste dobili nikakvu obavijest?« Huldar je najprije
pokušao istovremeno pratiti reakcije i majke i sina, ali bez uspjeha. Zatim se
odlučio za Agnes, jer mu se činilo vjerojatnijim da će je nervoza izdati.
»Nazvali su. Ne da bi nas obavijestili o ičemu, nego su samo htjeli saznati
Jónovu adresu. Jer je ona koju im je on dao bila pogrešna. Ili barem Jón nije više
živio ondje.« Agnes je poravnala hlače i prazno gledala ispred sebe. »Poslije sam
to ispričala Þrösturu.« Þröstur je kimnuo glavom i raširio usne u podrugljiv
osmijeh, očito zadovoljan razvojem situacije.
Huldar se okrenuo prema Sigrún. Ona mu se činila iskrenom, ili barem previše
naivnom da bi se uplitala u prevare. Ipak, ponekad je bilo potrebno više snage da
bi se rekla istina nego laž. Možda je ona bila najgora od njih troje. »A ti, Sigrún?
Jesi li i ti to saznala od svoje majke?«
Sigrún je krajičkom oka pogledavala brata, gotovo bespomoćna nakon što se
fokus ponovno usmjerio na nju. Prebirala je prstima na krilu i meškoljila se. Prije
nego što je uspjela odgovoriti, preduhitrio ju je Þröstur. »Ne. Ja sam joj rekao.
Nakon što ste vas dvoje došli ovdje prvi put. Nisam htio da to sazna od neke
budale s ulice.«
Huldar i Freyja vjerojatno su bili budale na koje je mislio, no nisu se obazirali.
»Je li to istina, Sigrún?« Freyja je ponovno upotrijebila svoj blaži ton. Cijeli joj je
stav bio smireniji nego kada je izmjenjivala riječi s Þrösturom, poput ježa koji
uvuče svoje bodlje kada naiđe na bezopasno biće. »Je li ti Þröstur to rekao?«
Sigrún nije pogledala Freyju, no činilo se da se iznenada zainteresirala za
dvije oštećene figurice na dotrajalom stoliću za kavu. »Da, on mi je rekao.«
»Sjećaš li se kada?«
»Prije par dana. Ne sjećam se točno.«
153
 Knjige.Club Books

Huldar joj nije povjerovao, a nadao se da nije ni Freyja. Ta ju je vijest sigurno

šokirala, iako je znala da će otac s vremenom morati izići iz zatvora. Poznato je
da se ljudi sjećaju točnog mjesta na kojemu su se nalazili kada bi saznali neku
značajnu vijest, a ovo je sasvim sigurno bila takva vijest za sve njih. Također je
bilo jasno da neće ništa uspjeti saznati od dvije žene dok je Þröstur sjedio pored
njih. Iako mu se nije sviđala pomisao da svakog posebno zove u postaju, izgleda
da drugog načina nije bilo. Propatili su već mnogo, ali nažalost nije postojala
gornja granica kada je riječ o patnji. »U redu. Ali da prijeđemo na drugu temu -
imate li nešto što je Jón dirao rukama?«
Svi su istovremeno podignuli glave i zbunjeno gledali u Huldara. Pitanje ih je
potpuno iznenadilo. Djeca su se zatim okrenula prema majci i iščekivala odgovor
jednako napeto kao i Huldar. Shvativši da svi gledaju u nju, Agnes je zaključila
da mora odgovoriti. »Ne. Ovdje ne postoji ništa njegovo. Riješila sam se
većine njegovih stvari kada je postalo jasno da se više neće vraćati kući, a ono
malo što je preostalo bacila sam kad smo se selili. U početku sam još ponekad i
znala naići na neku njegovu stvar, ali selili smo se mnogo puta otkada smo živjeli
u Hafnarfjörðuru.«
»Ako slučajno pronađete nešto, bilo bi dobro da nam javite.« Okrenuo se
prema Þrösturu i Sigrún. »Koliko sam shvatio, netko od vas dvoje ga je posjetio
u zatvoru, najmanje jednom. Jesam li u pravu?«
Þrӧstur je odmahnuo glavom i zacrvenio se. Laganje mu nije bila jača strana,
kao ni ostatku njegove obitelji. Možda im je to bilo u genima. »Ne, Sigrún nikada
nije išla ondje. A ni ja.«
»Je li to istina, Sigrún? Naši izvori govore drukčije.«
Glas joj je zvučao kao tihi cvilež. »Þröstur je u pravu.«
Huldar se okrenuo prema Freyji. Bilo je odlučeno - morat će ih pojedinačno
pozvati na razgovor u postaju i zato je najbolje da sada završi s ispitivanjem. Ako
bi nastavio, postojala je opasnost da bi se mogli pripremiti unaprijed i uskladiti
svoje priče. »Mislim da bi to bilo sve za sada.«
Freyja se složila i oboje su ustali. Na licima majke i kćeri bilo je vidljivo
olakšanje, kao da su im u kuću došli pripadnici Stasija koji su ih onda u posljednji
trenutak ipak odlučili poštedjeti pogubljenja. Za razliku od njih, Þröstur se
ponašao kao da mu je svejedno. Otpratio ih je do vrata, stajao pored njih dok su
obuvali cipele i zatim zalupio vrata za njima bez pozdrava.
Bez riječi su sišli stubama, a zatim kratko vrijeme stajali ispred kuće u
neugodnoj tišini, sve dok je Huldar nije prekinuo: »Što se tiče prošle večeri...«
»Moramo li razgovarati o tome? Ne bih trebala piti. Ostanimo na tome.«
Freyja je zakopčala jaknu i navukla kapuljaču. Počelo je sniježiti i velike su
pahulje snijega polagano padale na zemlju, stvarajući lijep prizor.
»OK. Htio sam samo...«

154
 Knjige.Club Books

»U redu. Molim te, nemojmo više o tome.« Pahulje su se nakupile na

krznenom ovratniku njezine jakne i Huldar je imao neizdrživu želju da ih ukloni,
ali se suzdržao. Freyjina je šminka bila neuobičajeno neuredno nanesena -
maskara joj se razmazala na jednom kapku, a u kutu usana bili su vidljivi tragovi
ruža za usne. Ali te su je nesavršenosti samo činile ljepšom i da su se sada nalazili
na kauču, nikako ne bi mogao samo ustati i otići.
Automobil je prošao pored njih i poprskao pločnik na kojemu su stajali.
Pomaknuli su se bliže zgradi i Huldar je primijetio da Freyja traži ključeve
automobila u džepu. Čim ih pronađe pozdravit će ga i otići, tako da je za Huldara
trenutak bio sad ili nikad: »Jesi li zauzeta večeras?«
Freyja je sada držala ključeve u ruci. Slabašno se osmjehnula. »Ne. Ali
planiram rano ići spavati. Još uvijek osjećam posljedice onog crnog vina.«
»A sutra navečer?«
»Čuvam nećakinju preko vikenda. Morat ćeš iskušati sreću negdje drugdje.«
»Jesam li ti ikada rekao kako sam dobar s djecom? Obožavaju me.« Nije
spomenuo da ima samo nećake. »Mogu li vas pozvati u kino?«
»Nema još ni godinu dana.«
»Možemo ići hraniti patke? Mora da umiru od gladi na ovoj hladnoći.«
Zveckala je ključevima automobila. »Vidjet ćemo. Možda te nazovem.« Nije
se ni nasmiješila ni namrštila niti mu na ikoji drugi način dala do znanja treba li
se uopće nadati tom pozivu. »Čujemo se.« I tako je otišla.
Huldar je ostao stajati i gledao kako Freyja nestaje iza ugla, a zatim odšetao
do svog automobila. Posegnuo je u džep za kutijom cigareta, ali prije nego što je
uspio izvaditi cigaretu iz kutije, zazvonio mu je mobitel. Bio je to čuvar iz zatvora
Lida-Hraun s kojim je razgovarao ranije tog dana. »Pronašli smo nešto što je
pripadalo Jónu Jónssonu. Bilo je često u njegovim rukama, a nitko drugi to nije
dirao. Možete li doći do nas ili da vam pošaljem?
»O čemu je riječ?«
»O njegovoj Bibliji. Ostavio ju je ovdje, naravno. Većina ih to napravi.«

155
 Knjige.Club Books

22. poglavlje

si su njezina djeca značila sve na svijetu - bez njih njezin život uopće ne bi
Æ imao smisla. Ipak, bila je zahvalna na svakom drugom vikendu koji su
djeca provodila sa svojim ocem. Tada si je mogla dopustiti duže spavanje i
uživanje u slatkišima, mogla je pojačati zvuk na televizoru a da ne brine da će
time probuditi Karlottu i Daðija. Mogla je preskočiti koji obrok ih samo jesti kada
poželi, naručiti neku drugu pizzu osim Margherite i samo ležati na kauču i čitati
knjigu bez grižnje savjesti. Drugim riječima, dobila bi priliku opustiti se - i uživati
u svakom trenutku. Mogla je i otići u izlazak ako su njezine prijateljice
imale nešto u planu, iako su takve prilike postajale sve rjeđe otkada su se udale i
dobile djecu. Samo je jedna od njih bila razvedena kao i Æsa, ali ona je, naravno,
bila najdosadnija u društvu i Æsi nije bilo ni na kraj pameti tratiti vrijeme u
njezinu društvu tih rijetkih večeri kada nije bila sa svojom djecom.
Ali ovaj vikend nije imala nikakvih planova. Izgleda da će ga provesti sama
sa svojim brigama, Þorvaldur bi uskoro trebao doći po djecu, ali nije mu vjerovala
da će se dovoljno dobro brinuti za njih. Bio je poput onog blesavog policajca s
kojim je razgovarala kada je htjela prijaviti incident u Obiteljskom parku. Ne
samo da je omalovažavao njezinu zabrinutost, već je i natuknuo da je sve to
zapravo izmislila. No ona je znala da to nije istina, a znao je i Þorvaldur. On je
tvrdio da ne pozna nikoga tko se zove Vaka, ali prošli su dovoljno toga zajedno
da je mogla prepoznati laž u njegovu glasu. Možda je ta Vaka bila nova žena u
njegovu životu, a muškarac odjeven u Djeda Božićnjaka njezin bivši koji se htio
osvetiti Þorvalduru. Ako je bilo tako, nadala se da će muškarac izbaciti iz sebe
bijes tako da udari Þorvaldura, a da će njihovu djecu ostaviti na miru.
Tko bi uopće napravio nešto takvo? Namamio nepoznatu djecu u automobil i
odvezao ih? Neprestana su je pitanja mučila cijeli jučerašnji dan, uvukla se u
njezine snove noću i nisu je puštala na miru sve dok se nije probudila. Zbog toga
se nije mogla usredotočiti ni na posao, čak su joj i najjednostavniji zadaci
bili previše. Šef joj je prigovarao zbog kašnjenja, građani su trebali dobiti svoje
račune najkasnije u ponedjeljak. Æsa je sumnjala da itko nestrpljivo čeka pored
svojeg poštanskog sandučića da dobije račun od gradskih službi, ali nije ništa
komentirala. Samo se ispričala i rekla da ima glavobolju. Nije imalo smisla
govoriti mu o svojim brigama - kolege kojima se povjerila preokretale su
očima njoj iza leđa. Čak su i odgajateljice iz vrtića bile skeptične, iako je zapravo
i bilo u njihovom interesu da joj ne vjeruju. Ako je Æsa izmislila cijelu priču, ne

156
 Knjige.Club Books

bi im trebalo biti neugodno što nisu dovoljno dobro obavljale svoju dužnost
čuvanja djece u parku.
Prokletnik je točno znao što radi kada se prerušio. Da nije spomenula da je
muškarac bio odjeven u Djeda Božićnjaka, policija bi zasigurno ozbiljnije
reagirala; ili barem ne bi poslala policajca koji se doimao generacijski bližim
Karlotti i Daðiju nego njoj.
»Kada će doći tata?« Daði je podignuo pogled s televizora i pogledao u svoju
majku. Crtani se film i dalje nastavio prikazivati u pozadini. Likovi koji nisu
nalikovali ni ljudima ni životinjama borili su se u salonu na Divljem zapadu.
Sumnjala je da Daði uopće zna što se događa u crticu. Činilo se da će uskoro
zaspati, iscrpljen nakon cijelog tjedna, kao i obično petkom. »Čekamo ga i
čekamo.«
»Ne čekamo ga toliko dugo, Daði. Maloprije smo tek došli kući.« Prišla mu
je i pogladila ga po glavi, a zatim se sagnula i poljubila ga u čelo. Oči su mu se
caklile i znala je da će uskoro zaspati na kauču, neovisno o buci koja je dolazila s
televizora. »Ali doći će tata. Nemoj zaspati, znaš koliko te je teško probuditi.«
Nije imalo smisla to govoriti - ako Þorvaldur uskoro ne dođe, Daði će ubrzo biti
u zemlji snova.
Karlotta se pojavila u dnevnoj sobi. »Zar tata neće doći?« Uvijek je bilo tako
- naizmjence bi ispitivali dolazi li tata i kada će doći. Svaki drugi petak morala je
trpjeti cijeli niz pitanja otkada bi došli kući, pa sve dok se Þorvaldur ne bi
udostojio doći po njih. Ponekad kada bi kasnio mislila je da će je dječja
ispitivanja dovesti do ludila.
»Hoće, Karlotta. Naravno da će doći.« Zapravo bi trebala biti sretna što vole
provoditi vrijeme s ocem. Čula je toliko priča o djeci koja bi uvijek plakala kada
bi došlo vrijeme za vikend s ocem, rukama bi obuhvatila majčine noge toliko
grčevito da ih je bilo potrebno odvajati na silu. Kako bi se osjećala da su
im rastanci takvi? Vjerojatno još gore nego što se osjećala sada.
»Kupit će nam sladoled. S preljevom. Veliki. Ne onaj dječji koji nam ti uvijek
kupiš.«
Æsa se na silu nasmiješila. »To će sigurno biti super.« Odavno je bila
primijetila da ih je Þorvaldur razmazio tijekom vikenda koje su provodili kod
njega - davao im je slatkiše i vodio ih u kino. Nije bilo nikakvih pravila, samo
neprestana zabava; mogli su raditi što god su htjeli. To nije mogla nadmašiti -
bila je previše umorna nakon radnog tjedna, a nije si mogla ni priuštiti dva dana
dječjeg raja svaki drugi vikend. Ali nije mu to zamjerala; na njegovu bi mjestu
učinila isto. Kada bi si to mogla financijski priuštiti, naravno. Svakako nije bilo
zabavno ponovno ih dovesti kući nakon tih vikenda - šećer samo što im nije
izlazio kroz uši, a uz to im je i ritam spavanja bio poremećen. Ali barem bi ih
dobila natrag. Sada ju je bilo strah da Þorvaldur neće dovoljno dobro paziti na njih
u trgovačkom centru, na igralištu ili na nekom drugom mjestu na koje će ih odvesti
za vikend i da će »Djed Božićnjak« ponovno biti u akciji i iskoristiti priliku.
157
 Knjige.Club Books

Oglasilo se ulazno zvono i Æsa je poskočila. »Što misliš, Karlotta, tko bi to

mogao biti?«
»Tata!« Karlotta je skočila prema vratima, a Daði ju je slijedio, odmah
zaboravivši na umor. Æsa je krenula za njima, ali već su bili otvorili vrata kada
se ona pojavila na ulazu. Na trenutak je pomislila da to možda nije Þorvaldur, već
osoba iz Obiteljskog parka. No na vratima se ipak pojavilo poznato lice, s
ulaštenim cipelama i odijelom koje je izgledalo kao da je prije pet minuta skinuto
s vješalice, Þorvaldur je bio kao mačak - uvijek čist i uredan, neovisno o situaciji.
»Uzmite svoje stvari. Moram samo nakratko razgovarati s tatom.« Æsa ih je
pogurnula unutra kako bi uzeli ruksake koje su spakirali večer prije, potrošivši
mnogo vremena na biranje odjeće i igrački za koje je Æsa znala da ih neće ni
taknuti. Kod Þorvaldura su imali druge igračke i drugu odjeću, stvari koje im je
on kupio jer ih očito nije htio gledati u prnjama koje su donijeli od kuće. Njegova
stvar.
Þorvaldur je zakoračio unutra, s izrazom lica kao i uvijek kada bi morao ući
u njezinu kuću. Radije bi čekao ispred, glumeći mučenika. »Što je? Žuri mi se,
idemo na večeru i već sam rezervirao stol. Ne želim kasniti, znaš li koliko su ti
restorani popularni? Sve sami turisti.«
Æsa pojma nije imala o tome. Nije izišla u restoran mjesecima. Ali sumnjala
je da bi turisti objedovali vani u velikim skupinama u ovo doba godine. Ovakva
je drama bila tipična za Þorvaldura. Uvijek je nastojao privući pažnju. Za
njegovo se dobro nadala da na jelovniku nisu bili samo puževi i Kobe govedina.
S obzirom na to da je rezervirao stol, sumnjala je da ih vodi na hamburgere i
pomfrit. Iako je zapravo ne bi iznenadilo ni da Þorvaldur rezervira stol u fast food
restoranu. »Tko je Vaka? Hoćeš li mi reći?«
»Ne poznajem nikakvu Vaku. Prestani s time, kvragu.« Þorvaldur je pogledao
preko njezinih ramena, kao da je provjeravao gdje su djeca. Oboje su znali da je
samo izbjegavao njezin pogled.
»Ako ne želiš reći meni, morat ćeš to reći policiji. Nazvala sam ih i uskoro bi
te trebali kontaktirati.«
Doduše, to se vjerojatno neće dogoditi. Mladi policajac neprestano ju je
prekidao glupim pitanjima o tome je li pušila hašiš i ima li običaj umišljati stvari
tako da je Æsa odlučila ne spominjati Vaku u očajničkom pokušaju da ga zadrži
na temi razgovora. Ali Þorvaldur to nije morao znati. Kao ni to da planira nazvati
policiju u ponedjeljak ujutro i zahtijevati da dovrši svoju izjavu. Bilo je prilično
jasno da je oni sami neće nazvati.
»Ne mogu policiji reći ništa o nekoj ženi koju uopće ne poznajem. Dosta je,
prestani me gnjaviti.« Þorvaldur je okrenuo glavu i dozvao djecu: »Dođite!
Zakasnit ćemo na večeru!«
Ako je Æsa dobro poznavala svoju djecu, dotrčat će istog trena vukući
ruksake za sobom, u strahu da otac ne bi otišao bez njih. Nakon toga više neće biti

158
 Knjige.Club Books

mira i neće moći razgovarati s Þorvaldurom. Također je bilo jasno da nema smisla
inzistirati na pitanjima o toj Vaki. Nije ju bilo briga ako ima djevojku koju
želi držati u tajnosti. Imala je važnijih problema. »Hoćeš li mi obećati da ćeš paziti
na njih i da ih nikada nećeš ispuštati iz vida?«
»Što ti je? Naravno da ću paziti na njih. Je li im se ikada išta dogodilo dok su
bila sa mnom?« Sam je odgovorio na svoje pitanje prije nego što ga je Æsa uspjela
podsjetiti na onaj put kada je Daði porezao ruku na njegov žilet za brijanje ili
kada se dio Karlottine kose spalio nakon što joj je jedna pletenica završila na
upaljenoj svijeći na stoliću za kavu. »Ništa im se nije dogodilo jer dobro pazim
na njih. U svakom slučaju bolje od tebe. Kod koga su bili kada ih je taj »Djed
Božićnjak« oteo?«
Þorvaldur je rukama napravio navodnike u zraku kada je spomenuo Djeda
Božićnjaka.
»Ne da mi se svađati, Þorvaldure. Iako ne želiš priznati, znam da je to
povezano s tobom i jedino što te molim jest da budeš posebno oprezan ovaj
vikend. Nemoj ih puštati da sami idu na WC u tom restoranu ili da trče okolo kada
ste u gradu ili da se sami igraju na igralištu. Nemoj skidati pogled s njih.« Æsa.
je čula kako se Karlotta i Daði bučno približavaju. Tišina je nestala. »Obećaj mi,
Þorvaldure.«
»Što? Što ti mora obećati?« Karlotta ju je povlačila za majicu.
»Da će paziti na vas, ljubavi. A vi mi morate obećati da se nikada nećete
udaljiti od tate. Morate biti stalno uz njega. Cijeli vikend.«
»Ha?« Daði se provukao pored nje i stao uz oca. »A ako moram na WC?«
»Ili ako tata mora na WC? Moramo ići s njim?« Karlotta se smijuljila i krenula
za Daðijem. Nisu shvaćali ozbiljnost situacije - bili su premladi da bi mogli
razumjeti da postoje ljudi koji žele nauditi drugima, pa čak i djeci. Neovisno o
tome koliko im je puta to pokušala objasniti, u njihovim su očima drugi
ljudi postojali samo da bi im olakšali život i zabavljali ih. Druga su djeca postojala
da bi se mogla igrati s njima, a odrasli su bili ovdje da bi ih nahranili, da im ne bi
bilo hladno i da bi ih zabavljali između obroka.
»Slušajte me što vam govorim. Obećajte mi.«
Djeca su joj obećala dok je veselje s njihovih lica polagano nestajalo.
Þorvaldur im je počeo odijevati jakne i pomagao im da obuku čizme. Æsa se
sagnula da bi dobila dva oproštajna poljupca. Þorvaldur ju je pozdravio rekavši
da ih je mogla malo ljepše obući - ipak su išli na večeru u restoran. Zatim ih je
izveo van. Karlotta je mahala majci dok je njezin otac zatvarao vrata.
Æsa je još uvijek osjećala njihove poljupce na obrazu. Požurila je u spavaću
sobu i kroz prozor gledala kako Þorvaldur postavlja djecu na stražnje sjedalo i
veže im pojas. Kada je automobil nestao iz vidokruga, obuzeo ju je strah koji se
naglo povećao kada je shvatila da joj Þorvaldur zapravo uopće nije obećao da ih

159
 Knjige.Club Books

neće puštati iz vida. Zašto mu samo nije rekla da su djeca bolesna? Ali tada bi i
Karlotta i Daði trebali lagati ocu, a ne bi bilo u redu da to traži od njih.
O, Bože.
Vikend je počeo i izgledalo je da će ga provesti nervozno se prešetavajući po
kući.

Þorvaldur je uzeo i drugi ibuprofen i popio čašu vode, nadajući se da će tableta

imati učinka. Glavobolja ga je ubijala - vino u restoranu prošle večeri očito je bilo
lošije kvalitete od one na koju je naviknuo. Osim ako uzrok zapravo nije bila
čaša viskija koju je popio nakon što je došao kući. Isuse. Sada mu je samo trebalo
jedno hladno pivo da dođe k sebi. Nije kao da ga nije bilo - u frižideru ih je imao
sasvim dovoljno, što je bilo namijenjeno upravo za ovakve trenutke. Ali nije
dolazilo u obzir. Djeca su bila s njim i morao je misliti na njih. Ne bi izgledalo
dobro da dođe u kino zaudarajući na alkohol. Ne, morat će izdržati. Ibuprofen će
morati biti dovoljan da izdrži ovaj vikend, kao što je poslužio i za prijašnje
vikende koje je provodio s djecom.
Þorvaldur je popravio kućni ogrtač i bolje zavezao remen. Morat će pronaći
nešto za jelo - bilo je pola jedanaest i djeca još uvijek nisu doručkovala. Kada su
mu uletjela u sobu u osam ujutro, kupio si je malo vremena tako da ih je posjeo
ispred televizora. To je djelovalo do pola deset, ali onda je počeo crtani film koji
im je bio dosadan. Još uvijek pospan i mamuran, nagovorio ih je da iziđu u
dvorište i da se igraju na snijegu. Još su uvijek bila ondje, vjerojatno umirući od
gladi. Ako ih sada pozove, imao bi vremena doći k sebi dok ne skinu jakne i cipele
te operu ruke. Dovoljno da im može poslužiti corn flakese za doručak.
Osjetio je grč u želucu kada se sjetio jučerašnjeg razgovora s Æsom. Djeca su
bila sama u dvorištu već sat vremena. Je li moguće da... Ne, naravno da ne.
Dvorište je bilo ograđeno. Želudac mu se napola okrenuo, kao perilica za rublje
na kraju programa. Gdje mu je bila pamet? Drvena ograda nije bila dostatna, a ni
namijenjena obrani od neprijatelja. Ako ju je netko htio preskočiti, mogao je to
bez problema i učiniti.
Þorvaldur je naćulio uši; odjednom više nije imao hrabrosti pogledati u vrt.
Što ako su nestala? Olakšanje koje je osjetio kada mu se učinilo da ih čuje bilo je
toliko da mu se glavobolja nakratko smanjila i želudac umirio.
Ušao je u dnevnu sobu i osjetio ledeno hladan parket pod svojim golim
tabanima. Kada se približio prozoru, glasovi su postali jasniji. Nije bilo sumnje -
Karlotta i Daði su se svađali. Briga mu se smanjivala sa svakim korakom; nije
bilo razloga za strah. U trenutku kada je došao do prozora i htio mahnuti djeci da
uđu unutra, zaboravio je na sve strahove. Jedina briga koja ga je morila bila je da
što prije mora ugraditi podno grijanje.
No tada su oba djeteta počela vrištati.

160
 Knjige.Club Books

23. poglavlje

rla je bila u svom elementu. Sastanak je očito dobro prošao i šefovi su je

E potapšali po leđima zbog rezultata - ako bi se to moglo nazvati rezultatom.
Huldaru se činilo da je možda malo pretjerala i predstavila tijek istrage u boljem
svjetlu nego što je zapravo bio. Nije znao kako je opisala Jóna Jónssona - kao
osumnjičenog ili kao žrtvu - ali kako god da je to učinila, bilo je uspješno. Erla
nikada nije bila dobra u prikrivanju svojih osjećaja - da su je šefovi ukorili ili
sumnjali u njezinu teoriju, to bi odmah bilo vidljivo na njezinu licu. Huldar
je pretpostavio da je na mišljenje šefova utjecalo Jónovo ime i njegova prošlost.
Što je bolje od toga da je krivac već otprije poznat kao negativac u očima javnosti?
Imali bi slobodne ruke u istrazi, nitko ne bi sumnjao u njihove metode ili
spominjao osumnjičenikova ljudska prava. Svi bi bili na njihovoj strani. A kada
bi Jón Jónsson bio žrtva - kada bi se ispostavilo da je izgubio šake, a možda i nešto
više, pažnja javnosti bila bi usmjerena samo na to koliko je patio. Počinitelj bi bio
manje važan; osoba s kojom se javnost u principu slagala, iako to nikada ne bi
priznali.
Sudionici sastanka vjerojatno su također bili zadovoljni činjenicom da su za
nestanak izvješća i presuda povezanih s Jónom mogli okriviti nekoga drugog.
Nadređenima je uvijek bilo drago kada bi drugi uredi napravili neku pogrešku, jer
su onda mogli samo nadmoćno odmahivati glavama kritizirajući tuđe radne
procedure i koristiti tu situaciju kako bi sami sebe prikazali u boljem svjetlu. Čim
su saznali da do nekih dokumenata povezanih sa slučajem nije bilo moguće doći,
okomili su se na loše sustave arhiviranja Centra za socijalnu skrb, Okružnog
suda u Reykjanesu i gradskih ureda u Hafnarfjörðuru. Na sastanku s timom za
istragu Erla pak nije skrivala ni pogreške do kojih je došlo u radu policije, no
Huldar je pretpostavio da taj dio nije spomenula svojim nadređenima. Morao joj
je skinuti kapu - uvijek se znala dobro snaći. I bila je svjesna toga.
Erla je stajala sa šalicom kave u ruci, okružena niže Tangiranim članovima
tima; činilo se kao da joj je drago što joj se popularnost vratila. Očito se pročulo
da je sada ponovno u redu biti viđen uz nju. Pripadnici Odjela za istrage okupljali
su se oko nje jedan za drugim - većina ih se nadala da će ih primijetiti kada će
dijeliti nove zadatke. Svi su nestrpljivo čekali, iako nitko nije htio podignuti ruku
kako bi joj privukao pažnju. Promjena smjera istrage značila je usmjeravanje
pažnje na druga područja, a nitko nije htio da ga zapadnu dosadni zadaci koji su
uvijek bili sastavni dio velikih istraga. Huldaru se činilo najpametnije držati se
postrance - znao je kako funkcionira dodjela zadataka i pretpostavljao je da ga
161
 Knjige.Club Books

Erla neće zaboraviti. Bio je uvjeren da će mu dodijeliti najdosadniji zadatak,

neovisno o tome što je sa slučajem Jóna Jónssona bio bolje upoznat od ostalih.
Ali nije se namjeravao ulizivati Erli ili bilo kome drugome. Za to je bio previše
ponosan.
Iako je Jón Jónsson bilo najviše spominjano ime toga dana, činilo se da nikoga
ne zanima kako je on odjednom postao povezan sa slučajem. Svi su bili previše
zauzeti nastojanjem da dobiju Erlinu naklonost, a ona je sijala od samopouzdanja
- lice joj je bilo ozareno i obrazi su joj se rumenjeli. Iako se trudila biti ozbiljna,
nije se činilo nemogućim da bi joj se kutovi usana mogli neznatno podignuti u
izraz koji bi nalikovao osmijehu.
Gužva se nakratko razrijedila tako da su im se u jednom trenutku susreli
pogledi, no Erla je odmah pogledala u stranu.
Jedini član tima koji im se nije pridružio na sastanku bio je onaj kojeg su
poslali kod patologa zbog posmrtnih ostataka Einara Aðalbertssona. On je sjedio
za svojim računalom i s vremena na vrijeme ustao kako bi uzeo čašu vode. Erla
se ponašala kao da ga ne primjećuje - bila je dobro raspoložena, istraga je
napredovala, a njegova se turobnost nije uklapala u tu sliku. Huldaru ga je bilo
žao, pa je napustio skupinu koja je bila uvjerena da se nalazi na prekretnici u
rješavanju slučaja i otišao razgovarati s njim. Suosjećao je s kolegom. Ni on sam
nije volio odlaziti u patološki laboratorij - bilo je to preintenzivno iskustvo za oči,
nos i uši koje njegovi osjetni organi nisu mogli podnijeti. Ispostavilo se da je isto
vrijedilo i za ovog nesretnog kolegu. Najprije je morao slušati patologov govor o
raspadanju posmrtnih ostataka nakon sahrane, a zatim i pogledati sadržaj lijesa.
Činilo se kao da će povratiti dok je Huldaru opisivao to iskustvo i ponavljao
patologove riječi.
»Enzimi i mikroorganizmi napadnu organe i za nekoliko ih godina unište,
tako da ih se više ne može pregledati.« Muškarac je napravio grimasu. »Na svu
sreću. Nisam siguran bih li to mogao izdržati. Ali na kostima je ipak bilo još
ostataka kože i mesa. Da je bio samo kostur, to bih još i mogao
podnijeti.« Zatvorio je oči, zadrhtao i uzeo gutljaj vode. »Strašno. Nije više imao
oči, možda su mu utonule u lubanju. Nisam se usudio pitati iz straha da ih patolog
ne bi krenuo tražiti. Poneki pramen kose još je uvijek bio na svojemu mjestu.«
Muškarac je utihnuo i duboko udahnuo. »Ja želim biti kremiran.«
»Mislim da nisi jedini koji dođe do takvog zaključka nakon takvih prizora.«
Huldar je sjeo na rub stola i odande pratio što se događa sa skupinom oko Erie.
»Ali čini se da sam imao sreće. Moglo je izgledati i gore - patolog je rekao da
kada je lijes zrakonepropustan, tijelo se pretvori u crnu tekuću masu.«
Huldar je pogledao kolegu koji je uzeo još jedan gutljaj vode. »Jesi li nešto
saznao od patologa, osim što ti je priuštio to strašno iskustvo? Je li poznat uzrok
smrti?« Nakon što ga je natjerao da sluša mukotrpni opis raspadnutog leša, bio bi
red da mu ipak kaže i neku korisnu informaciju. Iako bi ga Erla s vremenom

162
 Knjige.Club Books

sigurno obavijestila ako je došlo do nekog važnog saznanja, Huldar nije imao
strpljenja čekati.
»Izgleda da nije toliko siguran kao što je to isprva rekao Erli. Morat će
napraviti obdukciju i nada se da će tada uspjeti saznati, ali rekao je da uzrok smrti
nije srčani zastoj.« Huldar se ponovno naježio. »To sam čak i ja mogao zaključiti
kada sam pogledao potiljak pokojnika.«
»Što si vidio?« Osim raspadnutih dijelova kože lubanje, dodao je Huldar u
sebi.
»Rupu. Okruglu rupu.«
»I? Čini mi se da je dobio udarac u glavu kada se onesvijestio u kupaonici.
Nije li imao srčanu aritmiju?«
»Da. Imao je prijelom lubanje koji je mogao biti od udarca o rub kade. Ali
postoji još jedna ozljeda na potiljku koja nije mogla nastati zbog pada; okrugla
rupa od udarca tupim predmetom. Ili je barem tako rekao patolog.«
»Zašto to nije bilo spomenuto u prvom obdukcijskom izvješću? I je li sigurno
da je to pravo tijelo? Nije isključeno da se na nekom drugom mjestu ne nalazi neki
drugi prazan grob i da će se lijes s pravim Einarom pojaviti negdje naknadno.«
»Na njegovu tijelu uopće nije bila obavljena obdukcija, ni klinička ni sudsko-
medicinska. Nije bilo nikakvih sumnji o uzroku smrti. Bio je na listi čekanja za
pejsmejker, primao je terapiju zbog srčane aritmije, koja može uzrokovati
vrtoglavicu, a ponekad i nesvjesticu. To nije bio prvi put da je pao. Ozljeda na
potiljku odgovarala je padu u kadi, a u potvrdi o smrti bilo je navedeno da je na
kadi pronađena krv i kosa. Živio je sam i ništa nije upućivalo na to da je još netko
bio prisutan ondje kada je umro. Zato se smatralo da sudsko-medicinska
obdukcija nije potrebna.« Muškarac je slegnuo ramenima. »Kći mu je bila najbliži
rod i ona nije vidjela nikakav razlog da zatraži kliničku obdukciju. Čini se kao da
su svi bili zadovoljni da se to proglasi nesrećom. Ali sada, kada na potiljku više
nije bilo kože... ostala je na jastuku kada su podignuli glavu...« Huldarov je
kolega problijedio »... gotovo je sigurno da nije bila riječ o nesreći. Ali ne zna se
je li osoba koja je izdala potvrdu o smrti u to vrijeme mogla bez obdukcije
primijetiti da se radi o dvije ozljede.«
Huldaru su misli jurile glavom. Bio je dobro upoznat s procesom obdukcije.
Obavljala se u tri slučaja. Sudsko-medicinska obdukcija obavljala se ako je smrt
nastupila iznenada, bez poznate povijesti bolesti ili pod sumnjivim okolnostima.
Srčana je aritmija bila dovoljan razlog da se takva obdukcija smatra
nepotrebnom. Osim toga, vjerojatno je uzeta u obzir i dob pokojnika te stanje
na mjestu događaja i na temelju toga se zaključilo da smrt nije nastupila pod
sumnjivim okolnostima. U drugom je slučaju liječnik mogao tražiti dopuštenje
obitelji za provedbu kliničke obdukcije ako je smatrao da uzrok smrti nije jasan,
no ta se obdukcija nije radila ako obitelj to nije htjela, a Einarova kći nije. U
trećem je slučaju moguće da obitelj traži obdukciju ako žele znati razlog smrti, ali

163
 Knjige.Club Books

Einarova kći to nije tražila s obzirom na to da je već odbila dati dopuštenje za

kliničku obdukciju. »I to je sigurno on?«
»Da. Postoje prilično čvrsti dokazi za to. Ime njegove pokojne žene bilo je
ugravirano na vjenčanom prstenu koji je još uvijek visio s kosti njegova prsta. Na
tijelu je pronađen i prsten slobodnih zidara kojima je pripadao. Ali patolog će
također tražiti i snimku njegovih zuba ako još uvijek postoji. Pogledat će i
Einarov zdravstveni karton koji bi mogao pokazati stare prijelome ili druge
ozljede kojima bi se mogao potvrditi njegov identitet. Postoji mala mogućnost da
je riječ o nekome drugome, ali zaista minimalna.«
Oko Erle je bilo sve manje ljudi. Vjerojatno su svi zanimljivi zadaci
podijeljeni i ostali su samo oni trivijalni. Oni kojima još ništa nije bilo dodijeljeno
sada će što neprimjetnije otići natrag do svog radnog stola, nadajući se da ih Erla
neće primijetiti. »Radi li patolog vikendom?«
»Ne. Nećemo dobiti odgovor prije ponedjeljka.« Blijed i slabašan, muškarac
je ispio ostatak vode iz čaše. »Pokušat ću se oporaviti preko vikenda. Pogledati
sve sladunjave slike kojima me žena obično gnjavi. A mogao bih i prijeći u
vegetarijance.«
Huldar je ustao i vratio se do svog stola. Potražio je ime Einara Aðalbertssona
u policijskom registru i pronašao unos o njegovoj smrti prije jedanaest godina.
Pripremio se na to da opet neće ništa pronaći, da unos ne postoji ili da je izbrisan.
Možda optimizam cijelog tima ipak nije bio potpuno neutemeljen; možda su
zaista došli do prekretnice u slučaju.
Unos nije bio vrlo podroban, no bio je dovoljan da pruži Huldaru jasniju sliku
onoga što se dogodilo. Žena koja je jednom tjedno čistila Einarovu kuću došla je
ondje u uobičajenom terminu, jedanaest ujutro u ponedjeljak, i pronašla ga na
podu kupaonice u lokvi krvi. Čula je kako curi voda i odmah otišla provjeriti je li
Einar još uvijek bio kod kuće. Obično bi izišao van dok ona čisti. Nije znala kuda
bi odlazio. Ženu je uhvatila panika kada je pogledala kroz otvorena vrata i vidjela
kako Einar leži u lokvi krvi. Nije ga dirala ni provjeravala pokazuje li znakove
života, već je odmah nazvala hitnu pomoć. Liječnik ga je na mjestu proglasio
mrtvim i nazvao policiju, iako mu se činilo prilično jasnim što se dogodilo.
Muškarac je pao i glavom udario u rub kade. Nije djelovao kao da je bio pod
utjecajem nekih opojnih sredstava niti je zaudarao na alkohol. Bio je odjeven u
pidžamu i u jednoj je ruci još uvijek grčevito držao četkicu za zube i pastu.
Lijekovi u kupaonskom ormariću upućivali su na to da pati od visokog krvnog
tlaka, što je liječnik koji mu ih je propisao i potvrdio, kao i da ima srčanu aritmiju,
zbog koje je već i prije znao pasti u nesvijest. Sve je upućivalo na to da je njegova
smrt bila nesretan slučaj.
Pokojnik je živio u samostojećoj kući, pa susjedi nisu mogli čuti udarac ili
jauk ako je nakon pada još uvijek bio pri svijesti. Točno vrijeme smrti nije
utvrđeno, ali pretpostavlja se da nakon udarca glavom nije još dugo bio na životu.
U kući nije bilo vidljivih znakova koji bi upućivali na to da Einar nije bio sam u
164
 Knjige.Club Books

trenutku smrti. Njegova je kći rekla da se zadnji put čula s ocem oko tjedan dana
prije njegove smrti, no nisu bili jako bliski. Žena koja mu je čistila kuću nije znala
gotovo ništa o njegovu privatnom ili društvenom životu - kuća je obično bila
prazna kada je ona dolazila, a većina njihove međusobne komunikacije odvijala
se putem SMS-ova, uglavnom samo jednom mjesečno kada bi joj plaćao
za obavljeni posao. Podrobnijom je istragom izišlo na vidjelo da Einar nije primao
mnogo telefonskih poziva, ali dobio je SMS poruku od svojeg unuka večer kada
je umro. Bio je to trinaestogodišnji dječak, sin Einarova posinka. U poruci ga je
dječak pitao želi li kupiti toaletni papir koji je prodavao kako bi prikupio novac
za dobrotvorne svrhe i, ako želi, može li dječak doći po novac. Einar je odmah
odgovorio i pristao. Policija je stupila u kontakt s dječakom i pitala ga kako mu
se djed činio te večeri. Dječak je rekao da je svratio samo na kratko i da nije ostao
dulje od pola sata. Djed se nije osjećao dobro i rekao je da mora prileći. Dječak je
dodao da nije znao da je djedova bolest toliko ozbiljna. Dječakovo je ime bilo
Þröstur Agnesarson. Kada su ga pitah, rekao je da mu je otac umro, a policajac
koji je vodio slučaj to nije dalje provjeravao. Jón Jónssonovo ime nigdje nije bilo
spomenuto.
Zaključak je bio da je Einar Aðalbertsson preminuo od posljedica nezgode do
koje je došlo zbog njegove bolesti. Izdana je potvrda o smrti i slučaj je bio
zatvoren bez podrobnije istrage. Tijelo je prevezeno u pogrebno poduzeće za koje
su policajci zaključili da je Einarova kći nasumično izabrala.
Huldar je ustao. Izgleda da će morati rezervirati sobu za ispitivanje na
nekoliko sati kada će ispitivati Þröstura. Popis pitanja postajao je sve duži.
Erla je i dalje stajala na istom mjestu i razgovarala s jedinim članom tima koji
je još ostao ondje nakon što se ostatak skupine razišao. Izgledao je prilično
potišteno; vjerojatno mu je objašnjavala kako treba pretraživati odvod u kući
Benedikta Tofta u potrazi za biološkim uzorcima napadača, ako se napad
uopće dogodio u njegovoj kući. Kada se Huldar približio, muškarac je odmah
zgrabio priliku i nestao.
»Kako ide?« Huldar je posegnuo za plastičnom čašom, stavio je ispod
mlaznice aparata za kavu i izabrao crnu kavu. Oznaka na tom dugmetu već je
odavno izblijedjela, dok je dugmad za bijelu kavu i kapučino bila kao nova.
»Dobro. Jebeno dobro. Krenulo je. Imam osjećaj da ćemo uhititi nekoga do
utorka. Srijede, u najgorem slučaju.«
»Jesi li to rekla šefovima?« Promatrao je kako tamna para puni čašu.
»Da. Možda ne baš tim riječima, ali rekla sam da sam optimistična i da ćemo
uskoro imati nekoga uhićenog.«
Huldar je srknuo kipuću kavu. Erla je napravila veliku pogrešku, ali nije imalo
smisla sada je upozoriti na to. Bilo je prekasno. »Þrösturovo će ispitivanje biti
dugo i naporno. Moramo se dogovoriti oko taktike.«

165
 Knjige.Club Books

»To može čekati. Nas nekoliko planira izići negdje da se podružimo.

Proslavimo s pizzom i pivom. Piće je na akciji ako požurimo i naručimo prije
sedam.«
»Tko sve ide?« Huldar nije bio siguran ide li mu se ili ne. Doduše, nije imao
nikakve druge planove - većina je njegovih prijatelja bila u vezama i imala djecu
i, iako bi ponekad izišli van u život, te su prilike postajale sve rjeđe. Uvijek im je
to trebalo najaviti nekoliko dana unaprijed, ponekad čak i do dva tjedna. Erla je
počela nabrajati imena, no Huldar je s vremenom prestao slušati i odlučio.
»Pridružit ću vam se.« Bio je gladan, a za pivo ili dva je uvijek bio raspoložen.
Možda će mu to pomoći da popravi odnos s kolegama, ili barem s nekima od njih.
U tom bi slučaju to bilo dobro uloženo vrijeme.

Tri sata poslije i dalje je sjedio u pivnici. Na sredini velikog stola za kojim su
sjedili bili su ostaci pizze. Pivo nije stalo na jednoj ili dvije boce i već su ih odavno
prestali brojiti. Huldar nije bio jedini kojemu su se oči počele cakliti - svi su počeli
govoriti glasnije, smijati se jače i ponašati se kao da nemaju nijednu brigu na
svijetu. Sa svakom novom rundom piva, Huldarov je odnos s kolegama polako
postajao sve sličniji odnosu koji su imali prije njegova promaknuća. Glazba mu
se sada činila boljom nego kad su tek došli, razgovori zanimljivijima. Poneki bi
počeli pjevušiti kada bi započela pjesma koju poznaju ili glasno udarati o stol u
taktu. Drugi su se više usredotočili na razgovor, pazeći da im nešto ne promakne
i spremni da se ubace čim bi razgovor utihnuo.
Svi su se složili da bi ovo trebali raditi češće, pa su ubrzo i odlučili da će
zajednički izlazak od sada postati tradicija svakog petka. Čak su i oni za koje je
Huldar znao da imaju obitelj spremno prigrlili ovaj fantastični prijedlog. Sljedeći
korak nije bio daleko. Uskoro će se razdvojiti u parove i razdragano si
govoriti koliko se međusobno cijene te razmijeniti brojeve mobitela kako bi
održavali novoostvareno prijateljstvo.
Konobar je došao s novom rundom piva i okupljanje je postalo još veselije.
Podignuli su čaše i nazdravili, iako nitko nije točno razumio čemu, čak ni osoba
koja je predložila zdravicu. Kada su ponovno spustili čaše na stol, iz većine se
izlila pjena, no nitko nije obraćao pažnju na to niti se potrudio obrisati stol.
Erla je sjedila pored Huldara i kako je večer odmicala, to mu se više
približavala. Njemu to nije smetalo i nije se pokušao izmaknuti, već je mirno
sjedio pa čak i ruku naslonio na naslon drvene klupe iza nje. Činilo se da je Erli
to godilo. Kada je osjetio njezinu ruku na svom bedru, nije dobio naglu želju da
ode do toaleta samo da bi je se riješio. Upravo suprotno - imao je osjećaj da je
njezina topla ruka upravo ondje gdje bi i trebala biti. Zatim ju je pomaknula ondje
gdje je osjećaj bio još ugodniji.
Huldar joj je nježno pogladio ruku kako bi joj dao do znanja da nema ništa
protiv, iako je dotada sigurno i sama to zaključila.
Nakon toga više nije bilo povratka.
166
 Knjige.Club Books

24. poglavlje

olbeinn se osjećao malo bolje, no ujedno i mnogo gore.

K Bio je apatičan i odsutan dubom, što je vjerojatno bila posljedica anestetika
i tableta protiv bolova kojima su ga šopali. Dok je pakirao ono malo osobnih
stvari koje je imao u bolesničkoj sobi, razmišljao je kako ne smije zaboraviti pitati
bolničare hoće li dobiti još tableta koje bi mogao ponijeti kući. Sada se
prvenstveno osjećao smirenim - brige koje su ga morile otkada je policija bila
zamoljena da iziđe iz njegove sobe sada su se činile nestvarnima i beznačajnima.
Sve dok osoba koja je zavezala onog čovjeka za njegov automobil ne bude
uhićena, bilo bi najbolje da ostane u tom stanju opijenosti. Njegovoj bi ženi Heiði
sigurno bilo drago da je tako. Pitala ga je bi li ga smetalo da ona sa svojim klubom
za šivenje ode u London za vikend, usprkos tomu što je on malo bolesnjikav.
Ostao je bez riječi.
Malo bolesnjikav.
Oporavljao se od srčanog udara, a ona bi radije putovala u inozemstvo nego
ga njegovala. Čak se nije udostojila ni doći ga to pitati osobno, već ga je samo
nazvala telefonom. Iako je primijetio njezinu bezosjećajnost, zbog utjecaja
lijekova to ga nije previše pogodilo. Dapače, nakon završetka razgovora počeo se
smijati kao blesav, jer mu se to činila kao jedina prikladna reakcija na stanje u
kojem se nalazi njegov brak.
Mora tražiti da dobije recept za te magične tablete.
Ništa više nije ostalo u malom ormariću, kao ni na izrazito ružnom noćnom
stoliću. Osim odjeće koju je imao na sebi, sve je stalo u narančastu plastičnu
vrećicu u kojoj je Heiða donijela njegove stvari kada se konačno udostojila
doći ga posjetiti. Pružila mu je vrećicu dok je on u polusnu ležao u krevetu. Ostao
je u takvom stanju tijekom cijelog njezina posjeta. Heiða je bila previše
zaokupljena prigovaranjem na policijsku pretragu kuće da bi uopće obraćala
pažnju na to kako se on osjeća. A on je bio pod prevelikim utjecajem lijekova da
bi smogao snage komentirati kričavu plastičnu vrećicu koju mu je stavila na trbuh.
Na odlasku se nagnula iznad njega i poljubila ga u čelo, kao stara teta svojeg
malog nećaka. Pri tome je svojom težinom pritisnula vrećicu, no čini se da
to uopće nije primijetila i otišla je ostavivši je tako zgužvanu na njegovu trbuhu.
Bolničarka koja je nedugo nakon toga ušla u sobu premjestila ju je na stolicu
na kojoj je Heiða sjedila prije nego što je požurila kući spakirati se za odlazak na
aerodrom.
167
 Knjige.Club Books

Kada se poslijepodne probudio iz drijemeža, vidio je da je netko ispraznio

vrećicu, objesio odjeću, četkicu i pastu za zube stavio u čašu, a tablet s
ispražnjenom baterijom postavio na noćni stolić. Heiða je očito ili zaboravila
spakirati punjač ili se nije ni potrudila pronaći ga. Isto je bilo i s njegovim
mobitelom koji je sada prazne baterije stajao na tabletu.
Pridržavajući se za krevet, Kolbeinn se spustio na stolicu. To je bio jedini
način na koji je mogao obući cipele. Dok ih je privlačio prema sebi, ponovno je
primijetio da mu se čarape razlikuju. Kroz tupilo izazvano lijekovima probijala se
ogorčenost prema Heiði. Zar je bilo previše tražiti da donese odgovarajući par
čarapa? A tek donje rublje? Kako je moguće da ni to nije uspjela obaviti kako
treba? U uobičajenim bi okolnostima bio vrlo zabrinut oko toga što je, pobogu,
mislila osoba koja je pripremila tu odjeću. Ali zahvaljujući ovim magičnim
tabletama, uskoro mu je postalo sasvim svejedno.
Ali umjesto da razmišlja o tome koliko loš odnos ima s Heiðom, mogao bi se
usredotočiti i na dobre stvari. Direktor poduzeća za reviziju osobno je nazvao
bolnički odjel da bi se raspitao o njegovom stanju. Mlada medicinska sestra
prenijela mu je njegove želje za brzim oporavkom kada mu je donijela još
lijekova. Koje je spremno progutao s veseljem. Naravno, u tom mu trenutku nisu
bili potrebni lijekovi da bi ga oraspoložili, bilo mu je dovoljno što je direktor
nazvao. Inače nije obraćao previše pažnje na Kolbeinna, samo bi ponekad kimnuo
glavom kada bi se mimoišli na hodniku, a u onim rijetkim prilikama kada bi mu
se obratio, bilo je očito da ga miješa s drugim zaposlenikom, jer je uvijek pitao
kako mu sin napreduje u nogometu. On i Heiða nisu imali djece, ali je sin voditelja
drugog odjela bio islandski nogometni reprezentativac. Kolbeinnu nije ni palo na
pamet dovoditi direktora u neugodnu situaciju i ukazati mu na pogrešku, pa ju je
samo zanemario i pretvarao se da se nije ni dogodila. A s obzirom na to da ga nije
ispravio prvi put, nije mogao ni kada se to ponovilo drugi, pa i treći put.
Vjerojatno bi skupio snagu za to da je bio na ovim magičnim tabletama. Obećao
si je da si neće dopustiti da se to dogodi i četvrti put.
Završio je s vezanjem cipela i, iako su različite čarape bile uočljive, prestao
ih je primjećivati kada je ustao. Dlanovima je udario bedra, čvrsto primio naslon
stolice i podignuo se na noge. Nije imalo smisla čekati. Bio je otpušten iz bolnice
koja je bila poput prebukiranog hotela i nije postojala nikakva mogućnost da bi
mogao ostati ondje dulje, čak ni da se sažale nad njime. Prije nego što je uopće i
izišao iz hodnika, njegovu su sobu već počeli pripremati za novog pacijenta koji
je čekao ispred.
S vrećicom u ruci, Kolbeinn se gegao hodnikom. Pacijent koji je čekao da uđe
u njegovu sobu hrkao je na krevetu otvorenih usta, tako da mora da je bio na
životu. Osim toga, sve je bilo tiho. Bila je večer i ostali su pacijenti spavali u
svojim sobama zahvaljujući tabletama za spavanje koje su se dijelile poput
slatkiša. Možda bi trebao zamoliti da mu i njih dodaju na recept - bilo bi dobro
zaspati kao klada preko vikenda, ako će se u ponedjeljak morati vratiti na posao.

168
 Knjige.Club Books

Doduše, to ne bi trebao ponovno spominjati. Kada je to učinio ranije toga dana,

liječnik je rekao da nije preporučljivo prerano se vraćati na posao i da bi Kolbeinn
trebao mirovati najmanje sljedeća dva tjedna. Ali to nije dolazilo u obzir. Morao
se pojaviti na poslu, barem samo da bi ušutkao tračeve. Vjerojatno je bio
najpopularnija tema uredskih razgovora, a to mu se nimalo nije sviđalo.
Kolbeinn se zaustavio pored stakla iza kojeg je medicinska sestra prebirala po
nekim dokumentima. Nije ga primijetila sve dok nije lagano pokucao na staklo.
Tada je podignula pogled i osmjehnula se. »Dakle, spremni ste?« Kimnuo je
glavom i ona se ponovno nasmiješila. Konačno će ga se riješiti. Najprije je mislio
da će moći ostati ovdje još jednu noć, no ispostavilo se da je to bio nesporazum.
Pomisao na ostanak u bolnici preko vikenda sada je bio samo neostvareni san.
»Kako se inače osjećate ?«
»Dobro. U redu. Loše. Nisam zapravo siguran.«
»To nije ništa neuobičajeno. Ali na putu ste prema oporavku i uskoro će vam
se vratiti snaga. Samo se trebate pridržavati naših savjeta i mirovati.«
»Naravno.« Kolbeinn je razmišljao treba li pitati za lijekove. Nije se činilo da
će mu ih medicinska sestra sama ponuditi.
»Dolazi li netko po vas?«
Kolbeinn je iznenadio samoga sebe kada je na to pitanje odgovorio bez imalo
neugode. »Ne. Uzet ću taksi.«
»U redu. Mogu vam ga ja pozvati ako želite.« Medicinska se sestra odjednom
sjetila nečega i ponovno se osmjehnula. »Ma ne, zaboravila sam. Vaš šef, onaj
koji je zvao ranije... on je rekao da će poslati automobil po vas. Možda vas već
čeka ispred, rekla sam mu kada izlazite. Provjerite je li već ondje.«
Na Kolbeinnovu se licu pojavio blagi djetinjasti osmijeh koji nije mogao
kontrolirati. Možda su priče koje su kružile o njemu uredom ipak bile pune
suosjećanja. Bio bi sasvim zadovoljan ulogom žrtve, jadan Kolbeinn. To je ipak
bilo bolje nego da misle da je bio umiješan u taj zvjerski čin. Zvjerski čin. To
su bile riječi koje je odlučio upotrebljavati za događaj u podzemnoj garaži. Bio je
to njegov način nošenja s traumom. Zvjerski čin. Na taj način ne bi ispred sebe
odmah vidio beživotno ljudsko tijelo niti čuo zvuk lomljenja kostiju. Ta je fraza
u sebi sadržavala spoznaju o ozbiljnosti događaja, ali mu nije u misli zorno
prizivala jeziv prizor kojemu je svjedočio. Primjerice osakaćeno tijelo. Nakon što
mu se malo zavrtilo u glavi, Kolbeinn se pokušao usredotočiti na medicinsku
sestru ispred sebe i potisnuti misli o onome što je sada iza njega i što ne može
promijeniti. »Mogu li od vas dobiti recept?«
»Da, svakako. Liječnik koji vas je otpustio sve je pripremio prije nego što je
otišao.« Izvadila je recept iz kartonskog fascikla na stolu. »Hoće li vam netko
moći podignuti te lijekove sutra?«
»Da.« Lagao je. Nije imao nikoga tko bi mu to mogao napraviti; iako je šef
poslao automobil po njega, nije polagao nadu da bi ta velikodušnost mogla

169
 Knjige.Club Books

potrajati. Obavit će to sam. Doduše, automobil mu je bio na popravku i vjerojatno

neće biti gotov sljedećih nekoliko dana ili tjedana, ali šetnja mu neće škoditi; ne
govori li se uvijek da je fizička aktivnost dobra za zdravlje? Uzeo je recept i
vrećicu s nekoliko tableta.
»Ovo bi vam trebalo biti dovoljno za večeras i sutra ujutro, dok vam netko ne
podigne lijekove.« Medicinska ga je sestra promatrala dok je stavljao recept u
džep, podsjetila ga na sljedeći termin kardiološkog pregleda i zatim utihnula,
čekajući da ode. On je neko vrijeme stajao u tišini, a zatim se konačno
nelagodno pozdravio i otišao.
Kolbeinn je ušao u dizalo i staklastim očima promatrao čovjeka u ogledalu;
pogrbljenu, usamljenu figuru s plastičnom vrećicom u ruci, masnom kosom i
pogrešno zakopčanom košuljom. Kaput mu je visio s ramena, kao da mu se tijelo
skupilo dok je bio u bolnici. Vjerojatno bi trebao biti zahvalan što ga nisu otpustili
usred noći, kao neke druge pacijente. Također bi trebao biti zahvalan što živi u
Reykjavíku. Pomisao na besciljno lutanje gradom s vrećicom u ruci, čekajući prvi
sljedeći let za neki drugi dio Islanda, nije mu bila nimalo primamljiva. Izgledao je
poput beskućnika i policija bi ga možda i privela da ga vidi na ulici. Policija je
bila dobra u rješavanju takvih malih, nevažnih problema. Ali nisu mogli postaviti
zaštitara ispred vrata njegove bolničke sobe, iako su smatrali da bi mogao biti u
opasnosti. Osim ako zaštitari nisu bili dolje kod ulaza.
Ali dolje nije vidio nikoga - ni zaposlenike, ni pacijente, ni posjetitelje, a ni
policiju. Bolnički je kiosk bio zatvoren i osim šuškanja njegove vrećice, jedino
što se čulo bilo je zujanje hladnjaka koji su stajali uza zid, ispunjeni raznom
nezdravom hranom i pićima. Kolbeinn je kao hipnotiziran gledao u šarene omote
slatkiša. Ponovno se susreo s odrazom svojeg lica, ovaj put u prozoru u predvorju.
Nije izgledao ništa bolje. Doimao se poput luđaka, zureći u osvijetljeni automat
za piće kao malo dijete u božićno drvce. Što prije dođe kući i legne u krevet,
to bolje. Ondje ga nitko neće moći vidjeti u ovakvom stanju.
Izišao je iz zgrade u nadi da ga ispred čeka netko s posla. Nije mogao nazvati
taksi jer mu je baterija na mobitelu bila ispražnjena, a nikako nije htio pretrpjeti
poniženje vraćanja na bolnički odjel kako bi medicinsku sestru molio da mu
ipak pozove taksi.
No njegove su se brige ispostavile uzaludnima. Nedaleko od ulaza stajao je
automobil s upaljenim motorom i bljeskao svjetlima. Zbog snopa svjetla nije
mogao vidjeti lice vozača, tako da nije znao tko je od njegovih kolega dobio
zadatak da ga odveze kući. Osim ako samo nisu unajmili nekog vozača. Nadao se
da je ovo potonje. Nije imao snage održavati razgovor s kolegom koji je vjerojatno
umirao od znatiželje da sazna detalje onoga što mu se dogodilo, a i pomisao da se
cijeli taj zvjerski čin kojemu je svjedočio svede na običan uredski trač bila mu je
vrlo odbojna.
Kolbeinn je polagano prišao automobilu i sjeo na stražnje sjedalo. Tada je
shvatio da je možda trebao sjesti na suvozačevo mjesto, ali nije imao snage

170
 Knjige.Club Books

ponovno izlaziti. Neka bude ovako. Vozač nije progovorio ni riječ, samo je čekao
da Kolbeinn zaključa vrata i zatim je krenuo. Na Kolbeinnovo veliko
olakšanje, vozač je bio zaokupljen nekom dosadnom političkom raspravom na
radiju. Kolbeinn nije uspio ni pratiti raspravu, a kamoli da ju je imao želju
komentirati s vozačem za kojeg se ispostavilo da nije bio nitko od njegovih kolega
s posla, tako da nije bilo izvjesno da će se njihovi putovi nakon ovoga ikada
susresti. Činilo se kao da je tišina odgovarala obojici.
Kada se automobil zaustavio ispred Kolbeinnove kuće, barem se udostojio
zahvaliti i zaželjeti laku noć. Vozač mu je promrmljao nešto što nije mogao
razumjeti, ali moglo je zvučati kao »nema na čemu«. Nije ni bilo bitno. Kolbeinn
je zalupio vratima i odgegao se prema kući. Jedan mu je dlan već bio potpuno
znojan od držanja plastične vrećice. Kada se sagnuo da uzme ključ koji mu je
Heiða obećala ostaviti ispod otirača, pomislio je kako je čudno da nije čuo
automobil kako odlazi. Možda se vozač htio uvjeriti da je sigurno ušao u kuću. Ta
ga je pomisao utješila - vozačeva bi mu briga dobro došla u slučaju da mu je Heiða
zaboravila ostaviti ključ, što ga ne bi začudilo. No podignuo je otirač i ipak vidio
odbljesak ključa. Kada ga je umetnuo u bravu i otvorio vrata, učinilo mu se da je
čuo da se vrata automobila otvaraju, pa se polagano okrenuo da provjeri što vozač
želi. Nije ništa zaboravio u automobilu, osim platiti, ali pretpostavljao je da to nije
trebao učiniti.
Ako je vozač htio novac, onda je ovo bio zaista neobičan način na koji ga je
pokušavao dobiti. Kolbeinn ga je gledao kako je pognuo glavu i počeo juriti
prema njemu poput razjarenog bika. Kolbeinnova je reakcija pak bila usporena;
čuo je samog sebe kako je iznenađeno, ali polagano i mirno izgovorio »O!«, ali
nije se ni pokušao odmaknuti ili skočiti ustranu. Neposredno prije nego što ga je
vozač ugurao kroz otvorena vrata, pomislio je kako bi mu sada bilo mnogo bolje
da leži na klupi u centru grada, s plastičnom vrećicom pod glavom.

171
 Knjige.Club Books

25. poglavlje

vo nije bilo prvi put da se Huldar probudio u sličnim okolnostima. Usprkos

O tomu, bio je jednako izgubljen kao i inače, previše mamuran da bi mu na
pamet palo išta što bi ga moglo spasiti od predstojeće neugodne situacije. Da je
barem naučio nešto iz svojih prijašnjih pogrešaka, sada bi imao neki plan pri ruci.
No umjesto toga, ležao je gol u nepoznatom krevetu i nije znao što učiniti sljedeće.
Jedino što je znao jest da će, što god da učini, biti vrlo teško. Probudio se već
ranije kada je čuo zvonjavu mobitela, ali nije bio sposoban suočiti se s
novim danom i samo je nastavio spavati. Ali sada je bio budan. Ne u najboljoj
formi, ali barem budan.
Huldar je otvorio i drugo oko te pogledao oko sebe. Bio je sam u krevetu. To
je bila dobra vijest, no loša je bila ta da nije znao s kime ga je dijelio prošlu noć.
Da bi se toga prisjetio, trebat će mu još nekoliko dodatnih minuta, iako bi radije
još malo uživao u blaženoj amneziji. Ali tada mu je pogled pao na majicu na
naslonu stolice. Činilo mu se kao da ju je netko bacio onamo iz daljine. Majica
mu je bila poznata, toliko poznata da nije mogao suzdržati glasan uzdah kada mu
je sinulo. Bila je to policijska majica, mnogo manja od njegove; rukavi su bili
kraći, kroj uži. Sjećanja od prošle noći odjednom su ga preplavila i Huldar je
zatvorio oči.
Erla.
Otišao je s njom kući i time nadmašio i samog sebe u lošim odlukama. Spavao
je sa svojom šeficom. Njezin je poplun bio zgužvan u podnožju kreveta, dok je
jastuk bio ispod njegove ruke. Odgurnuo ga je, ali se nije uspio okrenuti na leđa.
Za sada bi bio zadovoljan kad bi samo mogao navući poplun preko svojeg golog
tijela. Iako je bio sam u sobi, Erla je vjerojatno negdje u blizini i mogla bi se
pojaviti svakog trenutka. Bilo je previše nadati se da je izišla i puna kajanja sjela
u automobil, čekajući da on ode.
Nije bilo potrebe gubiti vrijeme razmišljajući o glupostima. Dvije su činjenice
bile jasne: ležao je u Erlinom krevetu potpuno gol i prilično iscrpljen. Činilo mu
se kao da u daljini čuje zvuk tuša. Instinkt mu je govorio da zgrabi priliku i
pobjegne. Ali to bi bilo samo kratkoročno rješenje. Ne bi je mogao
zauvijek izbjegavati. Huldar je uzdahnuo. Kako će se, kvragu, izvući iz ovoga?
Radili su zajedno, viđali su se svakog radnog dana. Bio bi zahvalan kada bi dobio
priliku da je izbjegne barem vikendima, ali istraga je zahtijevala da rade i danas,
u subotu, kao i sutra. Nije uopće imao prilike doći k sebi i pripremiti se na ono

172
 Knjige.Club Books

što slijedi. Ako se sada ne može suočiti sa svojom sudbinom i razgovarati s Erlom,
ne postoji nijedan drugi izlaz iz ove pomutnje osim da da otkaz. Gdje mu je,
kvragu, bila pamet?
Huldarovo se raspoloženje nije poboljšalo ni kada je shvatio da je veliki broj
njihovih kolega sjedilo jučer za istim stolom kao i oni.
Nakon zvuka zavrtanja slavine, šum vode je utihnuo. Huldar je uz veliki napor
uspio dosegnuti poplun i prekriti se njime. I to je bilo nešto. Pažljivo je otvorio
jedno oko, a nakon toga i drugo. Zatim je skupio snagu i okrenuo se. Iako mu
trbuh očito nije slijedio ostatak tijela i iako mu se činilo da će mu
glava eksplodirati, ležeći na leđima ipak se osjećao malo bolje. Nije mu se sviđala
pomisao na to da bi razgovor s Erlom morao započeti dok leži na trbuhu. Ali kada
je pogledao uokolo po sobi i vidio njihovu razbacanu odjeću i praznu bocu vina
na noćnom ormariću na njezinoj strani, odmah je dobio želju okrenuti se natrag
na trbuh. Ipak, nije se prepustio tom nagonu, već se usredotočio na to da pronađe
svoje hlače. Naravno da su bile što je moguće dalje od kreveta. Čuo je korake na
hodniku. Podignuo je glavu i razmišljao bi li uspio izići iz kreveta, uzeti hlače i
obući ih prije nego što se Erla pojavi. Prije nego što je uspio doći i do
ikakvog zaključka, na vratima se pojavila Erla.
Naslonila se na okvir vrata, omotana ručnikom koji je držala jednom rukom,
dok je u drugoj držala manji ručnik kojim je trljala kosu. Noge koje su provirivale
ispod bijelog frotira bile su prekrivene kapljicama vode. »‘Jutro.«
Huldar se nakašljao. »Jutro.«
»Trebao bi otići pod tuš. Osjećat ćeš se mnogo bolje, a i riješit ćeš se mirisa
cigareta u kosi. Jebeno smrdi.«
»Da, trebao bih.« Huldar je rukom prošao kroz kosu, odjednom svjestan
mirisa duhana koji dosada nije primijetio.
»Stavit ću kavu. ‘Ćeš jest što?«
»Ne, hvala.« Način na koji je to izgovorila ubio mu je i najmanju želju, za
doručkom, kao i njezine česte psovke. Iako je morao priznati da mu je njezin
vulgaran rječnik noćas prilično godio. »Koliko je sati? Ne znam gdje mi je
mobitel.«
»U dnevnom je boravku. Jedanaest je. Vrijeme je za...« Usred rečenice
prekinuo ju je vlastiti mobitel koji je počeo zvoniti iz druge sobe, tako da Huldar
nije uspio saznati za što je sada točno vrijeme. Okrenula se na peti i ubrzo je iz
daljine načuo razgovor. Ton joj je bio ozbiljan i davala je kratke odgovore. Huldar
je čuo kako joj se glas približava i prije nego što se uspio odjenuti, Erla se
ponovno pojavila na vratima, a mokra, kratka kosa stršala joj je u zrak.
»Dolazimo. Mislim, dolazim. Pozovi ostale.« Prekinula je razgovor.
»Nešto se dogodilo?«
»Da. Svakako bi se moglo tako reći.«

173
 Knjige.Club Books

Nije ništa više rekla o telefonskom razgovoru. Možda je htjela da je Huldar

moli, ali to nije imao namjeru činiti. »Odi se istuširati. Reći ću ti na putu do tamo.«
Huldar je sjeo i nije znao što učiniti sljedeće. Erla je i dalje stajala na vratima.
Kapljice na nogama uglavnom su se osušile i nestale, ostalo ih je još samo
nekoliko. »Požurit ću.« No nije se ni pomaknuo, nadajući se da će Erla shvatiti da
želi malo privatnosti dok se odijeva.
»Ne čini mi se kao da ti se jako žuri.« Erla se nasmijala. »Zar si sramežljiv?
Šališ se?« Smijeh joj je sada postao još izraženiji. »Prošlu večer nisi bio nimalo
sramežljiv.«
Huldar nije imao običaj rumeniti se, kao ni što mu obično nije bilo neugodno
da ga žene s kojima je spavao vide gologa. Ali dosad nijedna od tih žena nije bila
njegova šefica. »Ne. Nisam sramežljiv. Samo sam mamuran.« Pomaknuo se
prema rubu kreveta; bolje da to što prije obavi.
»Je li ti ovako lakše?« Erla je primila rubove ručnika i rastvorila ga. Pred njim
se ukazalo golo, mišićavo tijelo, a na malim čvrstim grudima bile su vidljive
ukrućene ružičaste bradavice.
Ako joj je namjera bila stvoriti ozračje umjetničkog akta kako bi Huldaru bilo
manje neugodno ustati nag ispred svoje šefice, bio je to potpuni neuspjeh. Sada je
tek imao ozbiljnih problema pri ustajanju.

Većina je članova tima za istragu bila mamurna. Izbjegavali su se međusobno

pogledati u oči dok su im sve apsurdne izjave i obećanja od prošle večeri bili
svježi u pamćenju. Neprestano su odlazili do aparata za gaziranu vodu, sve dok
mjehurići u njemu nisu nestali i sve što je ostalo bila je hladna voda s čudnim
metalnim okusom. Huldaru je ostalo još malo vode u čaši i trudio se da potraje što
duže. Ali kada je primijetio da više nije hladna i da je izgubila mjehuriće,
podignuo je čašu i ispio ostatak. Na trenutak se osjećao bolje, no ubrzo ga je
ponovno uhvatila neutaživa žeđ.
»Je li istina?« Guðlaugur je ustao kako bi mogao jasno vidjeti Huldarovo lice.
Izgledao je nepodnošljivo svježe i odmorno jer nije izišao s njima prošlu večer.
Možda je bio zauzet, a možda su ga samo zaboravili pozvati.
»Što?« Huldar je nastavio gledati u ekran ispred sebe, iako je bio prilično
siguran na što je mladić ciljao.
»Ono s Erlom, znaš. Jesi li otišao kući s njom?«
»Ne. Kako ti je to uopće palo na pamet?« Huldar nije micao pogled s ekrana.
Bio je zadovoljan vlastitom reakcijom, kao i sposobnošću da u ovako mamurnom
stanju tako dobro laže. Gotovo da je i sam sebe uvjerio da se noć s Erlom
nikada nije dogodila.
»Pa... čuo sam da se priča o tome. A onda ste i došli zajedno. I ti si u istoj
odjeći kao i jučer, imaš istu mrlju od kave na rukavu.« Guðlaugur će s vremenom
postati dobar detektiv. U svakom slučaju, ima odličnu moć opažanja.
174
 Knjige.Club Books

»Ne smiješ vjerovati svemu što čuješ. Bio sam preumoran jutros da tražim
novu košulju. A to što smo došli zajedno je čista slučajnost. Ništa više.« Huldar
je konačno pogledao Guðlaugura. »Zar nemaš pametnijeg posla?«
Guðlaugur je posramljeno sjeo. Uglavnom se držao za sebe otkada je Huldar
došao, osim što mu se povjerio da će vjerojatno dobiti neku opomenu zbog slučaja
s Djedom Božićnjakom, koji je iznenada otišao u neočekivanom smjeru. Ali s
obzirom na ono malo što je Huldar čuo o tome, to nije bila Guðlaugurova krivica.
Kako je on mogao znati da je taj slučaj povezan s ubojstvom? Veza još uvijek nije
bila jasna. Jedino što su znali bilo je da su djeca koju je oteo muškarac odjeven u
Djeda Božićnjaka sada pronašla dva amputirana stopala u dvorištu svojeg oca.
To je bila vijest koju je Erla jutros dobila telefonom. Osim toga su joj također
javili da je Kolbeinnova žena zvala iz inozemstva i rekla da ga ne može dobiti na
telefon. Često se događalo da loše vijesti dolaze u paru. A ponekad ih slijedi i
treća. Na svu sreću, to se još nije dogodilo. Doduše, dan je tek počeo.
Huldar je zamalo glasno izdahnuo od olakšanja što nije morao ići s Erlom kod
oca djece tražiti dokaze. Pomisao na amputirana stopala u bijelom snijegu bila je
previše i za policajca u odličnoj formi, a kamoli tek za nekoga u ovakvom stanju
u kakvom se Huldar sada nalazio. To bi također značilo i da bi morao biti sam s
Erlom u automobilu, a već je potrošio sve prazne fraze kojih se uspio dosjetiti.
Ona je neprestano pokušavala skrenuti razgovor na temu prošle noći i što će to
značiti za njihov odnos u budućnosti, dok se on borio s neizdrživom glavoboljom
zbog koje je jedva uspio govoriti. Doduše, nakon što je popio posljednje tri
tablete protiv bolova iz uredskog kompleta za prvu pomoć, osjećao se malo bolje.
Zazvonio mu je mobitel. Na ekranu se prikazalo Erlino ime, što nije
promaknulo ni Guðlauguru kada je ponovno pogledao u Huldarovu smjeru.
»Nećeš se javiti?«
»Hoću, naravno.« Huldar je posegnuo za mobitelom protiv svoje volje.
Odlučio je nakon vikenda tražiti da ga premjeste za neki drugi stol. Radije bi da
mu je stol i u toaletu nego da mora sjediti ovdje pod budnim Guðlaugurovim
okom. To ne bi trebao biti problem, pogotovo ne sada kada je očito
uspostavio dobar odnos sa šeficom. Doduše, njihov novouspostavljeni
bliski odnos vjerojatno će ipak značiti da neće tražiti nikakve usluge. Ni danas, ni
sutra. Nikada. Možda bi bilo bolje da jednostavno zatraži premještaj na drugi
odjel. Huldar je na trenutak zatvorio oči i duboko udahnuo dok se nije riješio
takvih misli. To će morati čekati. Umjesto toga, usredotočio se na razgovor,
svjestan da Guðlaugur čuje svaku njegovu riječ. »Bok.«
»Čuj. Poslala sam tog Þorvaldura Svavarssona u postaju. Oca djece koja su
pronašla stopala. Nismo mogli obaviti razgovor kod njega doma - tip je
nevjerojatno naporan. Trebaš ga dočekati i početi s ispitivanjem. Nadam se da ću
uspjeti doći prije nego što završiš.« Huldar se potajno nadao da ipak neće.
»U redu. Ima li nešto što bih trebao znati prije nego što počnem?«

175
 Knjige.Club Books

»Da. Tip radi u Uredu tužitelja. Kao i Benedikt Toft. Ne moram ti ni reći
koliko je mala vjerojatnost da bi to mogla biti slučajnost. Ali moraš vrlo oprezno
postupati s njim. Važno nam je da održimo dobar odnos s Uredom tužitelja.«
Vjetar je zapuhao u Erlin mobitel i Huldar je čuo šumove. »Samo budi pažljiv dok
ne dođem.« Nije ga pozdravila, već je samo prekinula usred psovke koja je
vjerojatno bila usmjerena prema nekome u Þorvaldurovom dvorištu.
Huldar je na brzinu pokušao pronaći Þorvaldura u policijskom registru, ali
bez uspjeha. No to i nije bilo čudno - članovi Ureda tužitelja obično ne dolaze u
kontakt s policijom, osim kada je riječ o slučajevima na kojima rade. Ni pretragom
na internetu nije saznao mnogo. Ime mu je bilo previše uobičajeno i iz rezultata
koje je dobio nije se moglo zaključiti radi li se o ovom Þorvaldura ih o nekom
drugom. Huldar je otišao na stranicu Ureda tužitelja i pronašao ime, ali ne i
fotografiju. Na internetu je pak bilo mnoštvo fotografija Þorvaldura
Svavarssona različitih dobi i izgleda lica. Ali predugo bi potrajalo da među njima
traži onog koji mu treba. Uskoro će ga ionako vidjeti uživo. Ipak, bilo je
frustrirajuće što se nije imao priliku pripremiti prije ispitivanja; uvijek je bolje
znati tko je osoba koja sjedi preko puta tebe.
Kada je Þorvaldur došao s petnaest minuta zakašnjenja, Huldar je shvatio da
mu dodatne informacije nisu ni bile potrebne. Na prvi se pogled moglo zaključiti
dovoljno. Odjeća i držanje odavali su da je riječ o onom tipu ljudi koji misle da
su bolji i važniji od ostalih. Huldar se predstavio s osmijehom i čvrsto primio
Þorvaldurovu ispruženu mlohavu ruku. Kada ju je pustio, imao je osjećaj da na
dlanovima osjeća kremu za ruke. U Huldarovu svijetu muškarci su imali
opravdanje za upotrebu kreme za ruke jedino ako su patili od ekcema. Ali prema
Þorvaldurovoj mekoj i glatkoj koži zaključio je da to nije slučaj.
»Želite li kavu prije nego što sjednemo?«
»Ne, hvala.« Þorvaldur je reagirao kao da mu je netko ponudio urin za piće.
Vjerojatno je imao naviku piti profinjenije napitke od onih koji su bili u ponudi u
policijskoj postaji. »Ali ako imate gaziranu vodu, to bi bilo odlično.« A možda je
i on samo bio mamuran.
»Nažalost ne. Imamo samo običnu vodu ih kavu.«
Þorvaldur nije htio ni jedno ni drugo i sjeli su u malu sobu za ispitivanje.
Huldar mu je napomenuo da će se razgovor snimati i Þorvaldur je samo
nezainteresirano odmahnuo rukom u znak pristanka. »Samo da što prije završimo
s time. Ne znam što mislite da bih vam ja mogao reći. Nemam nikakve veze s tim
stopalima. Trebali biste se radije baviti pronalaskom njihova vlasnika, ili još
bolje, osobe koja je to učinila. Ne mislite valjda da sam ja to napravio?« Kako bi
naglasio koliko je ta pomisao suluda, Þorvaldur je malo izvukao rukave košulje,
kako bi se vidjeli ispod njegove skupe jakne. Imao je kravatu, ali joj je čvor bio
malo nakrivljen. Djelovao je kao osoba koja obično ne pokazuje takve znakove
nemarnosti.
»Jeste li ujutro bili na putu na neki sastanak na poslu?«
176
 Knjige.Club Books

»Ne. Ako se ne varam, subota je. Tada ne radim, kao ni većina ostalih.«
»Onda na pogreb? Ili koncert?«
»Ne. Kakva su ovo pitanja?«
Ovo nije dobro počelo. Sjetivši se što je obećao Erli, Huldar je odlučio prestati
ispitivati o razlogu zbog kojeg je Þorvaldur tako elegantno odjeven. »Možete li
mi opisati kako su vaša djeca pronašla ta stopala? Bilo bi dobro ako možete
navesti njihova imena da i to imamo snimljeno.«
»Karlotta ima pet godina, a Daði tri, uskoro će četiri. Bili su vani u dvorištu i
igrali se kada su odjednom počeli vrištati. Odmah sam izišao van i požurio prema
njima da vidim o čemu se radi - dva stopala, odsječena na gležnjevima, ležala su
na snijegu u dvorištu.« Þorvaldur je utihnuo i na trenutak zatvorio oči. »Bilo je
zaista jezivo.«
»Jesu li djeca tek nedavno izišla van?«
»Ne. Igrala su se ondje već nekih pola sata. Možda malo duže, ali ne više od
sat vremena.«
»Ali nisu odmah vidjela stopala?«
»Ne. Igrala su se bliže kući. Pokušavala su napraviti snjegovića. Uvijek ga
pokušavaju napraviti, ali im nikada ne uspije. Potrošili su sav snijeg oko kuće, pa
su zato otišli dalje u dvorište. Tada su primijetili taj jezivi prizor, iako nisu odmah
znali o čemu je riječ. Sve dok se nisu približili. Čak im je i tada trebalo nekoliko
trenutaka da shvate o čemu se radi. Kao i meni. U početku nisam mogao vjerovati
svojim očima.«
»Pretpostavljam da ste u Uredu tužitelja čuli za slučaj amputiranih šaka. Kao
i za ubojstvo Benedikta Tofta.«
»Da, čuo sam za oba slučaja.«
»Radite li na tim slučajevima? Ih se vaš ured još nije počeo baviti njima?«
»Upravo smo počeli raditi na tome. Ali nismo još raspodijelili zadatke.
Činjenica što je Benedikt radio kod nas otežava nam situaciju. Ne želimo da dođe
do nekih sukoba interesa.«
»Odlično. Onda čete im odmah u ponedjeljak ujutro reći da se vi nećete ni
približiti tom slučaju. Vjerojatno ćete također trebati uzeti slobodne dane dok traje
istraga.«
Þorvaldur ga je prezrivo pogledao. »Ne dolazi u obzir. Upravo sam vam rekao
da nisam ni na koji način povezan s time. A nevjerojatno je da imate obraza
miješati se u rad druge institucije koja nije u vašoj nadležnosti.«
Huldar je zadržao nepromijenjeni izraz lica i odlučio ignorirati Þorvaldurove
riječi. Netko će drugi morati uvjeriti tog čovjeka u ozbiljnost situacije. »Poznajete
li Benedikta Tofta?«

177
 Knjige.Club Books

»Da, naravno. Radili smo zajedno. Otišao je u mirovinu prije tri godine i otada
ga nisam vidio. Ali kao što sam rekao prije, znam da je ubijen i da su u njegovom
dvorištu pronađene odsječene šake.« Þorvaldur se namrštio.
»Otpiljene. Bile su otpiljene.«
»Zar je razlika sad zaista bitna?«
Huldar je prešutio odgovor i na ovo pitanje. »Benedikt je bio tužitelj u slučaju
za koji mislimo da povezuje sve ove incidente. Riječ je o slučaju zlostavljanja
djeteta prije petnaest godina. Okružni sud u Reykjanesu oslobodio je optuženika
svih optužbi. Nažalost, nemamo mnogo informacija o tom slučaju, ali poslali smo
zahtjev vašem uredu da nam pošaljete svu dokumentaciju.«
»I? Mislite da je to nešto čime se ja bavim?«
»Ne znam čiji je to posao niti me zanima. Ono što me zanima jest informacija
jeste li vi pomagali Benediktu ili radili s njim na tom slučaju?«
»Ne, nisam uopće radio na tome.«
»Ne biste li trebali najprije čuti ime optuženika da biste mogli odgovoriti na
to pitanje?«
»Ne. Ime neće ništa promijeniti. Uopće nisam radio u Uredu tužitelja prije
petnaest godina. Počeo sam raditi ondje prije dvanaest godina. Odnosno trinaest.«
Muškarac je blistao od samodopadnosti. »Tako da je ta vaša teorija potpuna
glupost, ako se uopće i može nazvati teorijom. Baš me zanima čuti na koji način
mislite da bi slučaj koji je završio oslobađanjem optužbi prije toliko mnogo
godina mogao biti povezan s Benediktovim ubojstvom. A kamoli s amputiranim
šakama i stopalima.«
Sada bi mu dobro došlo da nije mamuran. Posljednje što je Huldar želio bilo
je izvući kraći kraj u ovom razgovoru. »Jeste li počeli raditi u Uredu tužitelja kada
je Jónu Jónssonu suđeno za ubojstvo Vake Orradóttir? To je bilo prije dvanaest
godina, tako da ste već trebali biti ondje.«
Sada je Þorvaldurova samodopadnost malo počela popuštati. Vrhom jezika
polizao je usne i ponovno prekrižio noge. »Počeo sam raditi tada, da. Ali nisam
radio na tom slučaju jer je bio važan, a ja sam bio nov. Moguće da sam obavio
neki manji zadatak, ali ništa značajnije.«
Huldar je promijenio temu razgovora, što je taktika koja se često upotrebljava
kako bi osobi koja se ispituje otežala da unaprijed pripremi odgovor. S obzirom
na prirodu svog posla Þorvaldur je sigurno bio upoznat s tom metodom, no
vjerojatno je još nije osjetio na vlastitoj koži. »Jeste li znali da je Kolbeinn
Ragnarsson, vozač automobila kojim je Benedikt ubijen, nestao?«
»Ne, nisam. Ali ne znači li to samo da bi on mogao biti krivac, pa je pobjegao
kad je shvatio da bi se sve moglo saznati?«
»Možda. Ali sumnjam.« Huldar je lagano udarao prstima o stol. »Meni
izgleda kao da ste vi, svjesno ili nesvjesno, povezani sa slučajem. Scenarij je vrlo
sličan. Benedikt je tvrdio da ništa ne zna o šakama koje smo pronašli u njegovu
178
 Knjige.Club Books

dvorištu. Nakon toga je nestao. Kolbeinn je isto tako tvrdio da ništa ne zna kada je
Benedikt ubijen, a zatim je i on nestao. Sada vi sjedite ovdje i tvrdite da ne znate
ništa, pa pretpostavljam da ćemo uskoro saznati da ste i vi nestali. Pretpostavljam
da to baš i ne želite?«
»Ne, naravno.« Þorvaldur je skrenuo pogled. »Ali mislim da ste na potpuno
pogrešnom tragu.«
»Nadam se.« Huldar je utihnuo, a zatim dodao. » Zbog vas.« Nagnuvši se
prema naprijed, pokazao je na Þorvaldurovu desnu ruku. »Lijep prsten. Jeste li
član slobodnih zidara?«
Þorvaldur je automatski povukao ruku prema sebi. »Ne vidim zašto bi vas to
trebalo zanimati.«
»Benedikt je bio slobodni zidar. Na jednoj otpiljenoj šaki bio je trag sličnog
prstena. Neobična slučajnost.«
Nije stigao dalje. Vrata su se otvorila i ušla je Erla.
»Možeš ići, Huldare. Mi ćemo preuzeti.« Iza nje je stajao jedan od njezinih
šefova. Činjenica da je Þorvaldur bio iz Ureda tužitelja očito je bila razlog zbog
kojeg su se šefovi htjeli uvjeriti da sve prolazi u redu. Pitanja će od sada sigurno
biti mnogo blaža, a moguće je da će se ispitivanje pretvoriti čak i u običan
prijateljski razgovor. Njihov problem. Tješilo ga je barem što, sudeći prema
njihovim izrazima lica, šefovi nisu mogli ni zamisliti što su on i Erla radili prošlu
noć. Erla je nastavila: »Možeš pozvati Þröstura i njegovu majku i sestru ovamo i
razgovarati s njima, sa svakim zasebno. Nije bitno kojim redoslijedom.«
Huldar je kimnuo glavom. Palo mu je na pamet da pita može li pozvati Freyju
da bude prisutna na ispitivanju. Erla sigurno neće planuti u prisutnosti svojih
šefova. Ovo je možda i posljednji put da će imati priliku čuti njezino stručno
mišljenje na ovu temu. Uskoro će Erli morati reći da nije zainteresiran za nastavak
veze s njom, jer gaji osjećaje prema Freyji. Ali ne može to učiniti danas. Ne ovako
mamuran i ne dan nakon što su spavali zajedno. No nakon što to priopći Erli, ona
vjerojatno više neće dopustiti da Freyja sudjeluje u istrazi, a ne bi se začudio ni da
joj zabrani i ulazak u zgradu. »Je li u redu da Freyja iz Kuće za djecu također bude
prisutna tijekom ispitivanja brata i sestre? Trebao bih ih pitati je li ih otac
zlostavljao u djetinjstvu.«
Pripremio se na to da će morati više nagovarati Erlu kako bi opravdao svoju
molbu, no ona je odgovorila istog trena.
»Naravno. Pozovi ju. To je dobra ideja.« Osmjehnula mu se i djelovala
iskreno. Kao da je ništa ne bi više veselilo.
Huldar je požurio izići prije nego što se predomisli. Pokušao je nazvati Freyju.
Ako uspije odmah doći, Erla neće imati vremena povući svoj pristanak. No Freyja
nije odgovarala. Razočaran, pokušao joj je poslati SMS - rekla je da mora čuvati
nećakinju preko vikenda, pa je možda zauzeta s njom. Neće uspjeti zajedno ići

179
 Knjige.Club Books

hraniti patke ako se istraga produži tijekom cijelog vikenda, ali ako bi Freyja došla
u postaju, barem bi je uspio vidjeti.
Odgovor je stigao prije nego što je uopće i došao do svog radnog stola.
Zauzeta sam danas. I sutra. I prekosutra, i nakon toga. Nemoj me više zvati.
Nadam se da si se dobro proveo sinoć.
Huldar je zatvorio oči. Kako je, kvragu, to uspjela saznati? Nije bila s njima
u pivnici tu večer, a nije ni poznavala nikoga od njegovih kolega toliko dobro da
bi tema njegova seksualnog života iskrsnula u neobaveznom razgovoru.
Erla. Zato se ona smijala i imala toliko zadovoljan izraz lica. Erla je to
ispričala Freyji. Umor koji je Huldar uspio suzdržavati neprestanim unosima kave
ponovno ga je obuzeo. Nije mu čak preostalo snage ni za ljutnju na Erlu, bio je
previše bijesan na samog sebe.
Sve u svemu, on je bio jedini krivac za cijelu ovu pomutnju. I on je sam mora
i riješiti.
Ali nije znao kako da to učini.

180
 Knjige.Club Books

26. poglavlje

udeći prema onome što je vidjela u domu Sagine majke, Freyja je zaključila
S da voli lijepe i skupe dizajnerske stvari, no ispostavilo se da nema takav ukus
kada je riječ o kolicima za djecu. Freyji se činilo kao da gura Sagu gradom u
blagovaonskoj stolici. Ono nekoliko majki s kojima se mimoišla putem čudno su
je gledale prvenstveno zbog kolica, iako ni Sagin izgled nije prestajao privlačiti
pažnju. Mrzovoljan izraz lica bio je na svome mjestu i Freyja još uvijek nije
uspjela izmamiti smiješak iz djevojčice. Doduše, malena je prasnula u smijeh kada
se prolaznik ispred njih poskliznuo na poledici i pao na stražnjicu. Freyja je bila
toliko iznenađena što čuje smijeh iz kolica da uopće nije obraćala pažnju na
muškarca koji se pokušavao podignuti na noge, već se nagnula iznad kolica kako
bi vidjela Sagino lice. No tada se mrzovoljan izraz lica već vratio.
»Što ćemo sada raditi?« Freyja je usmjerila žlicu sladoleda prema Saginim
ustima, istovremeno i sama otvarajući svoja, instinktivno upotrebljavajući staru
tehniku za motiviranje djeteta da uzme zalogaj. Kao da je današnjoj djeci u
zapadnim zemljama bila potrebna motivacija. Saga je najprije napravila grimasu,
ali odmah zatim odgovorila na signal, otvorila usta i počastila se sladoledom.
Ovo se potpuno protivilo majčinim strogim uputama. Djevojčica nije smjela
ni okusiti nikakve slatkiše. S obzirom na to da je sladoled zapravo bio mliječni
proizvod, Freyja je zaključila da može proći. Gumeni medvjedići koje joj je dala
ranije tog dana bili su, doduše, druga priča. Ali to će ostati između njih dvije -
Freyja je bila sigurna da je djevojčica koja još ne zna govoriti neće odati.
»Hoćemo ponovno na igralište?« Saga je progutala slinu. Nije se činilo da je
pretjerano oduševljena tim prijedlogom. Ali Freyji je ponestalo ideja - nije čuvala
malo dijete od jednog davnog ljeta kada je bila tinejdžerka i brinula se o
dvogodišnjem dječaku. Njemu je igralište bilo omiljena zabava, ali bio je
stariji od Sage, a i vrijeme je bilo ljepše. Pješčanik nije bio zaleđen, a ljuljačke i
tobogan nisu bili prekriveni bljuzgom. A nisu mogle otići ni kući kod Freyje.
Molly je bila previše znatiželjna zbog nove male gošće i nije ju prestajala
oblizivati. Djevojčica nije imala ništa protiv, ali je Freyja bila toliko napeta da je
na kraju uzela dijete u naručje i nije ga ispuštala. Šetnja sa psom i djevojčicom
nije riješila problem, jer je Molly samo nastavila gurati njušku u kolica i oblizivati
Sagu. Možda je životinja osjetila miris Baldura na djevojčici.Konačno, Freyja je
odlučila odvesti Molly kući, prije nego što sa Sagom nastavi šetnju gradom.

181
 Knjige.Club Books

Freyja je obrisala sladoled sa Sagina lica, zatim se nagnula unatrag kako bi

provjerila rezultat. »Eto!« Sagnuvši se ponovno prema malenom licu i
pomirisavši ga, zaključila je da se miris sladoleda još uvijek osjeti, a možda čak i
gumenih medvjedića.
Pogledala je na sat i vidjela da će uskoro biti dva, što je značilo da će ubrzo
morati vratiti djevojčicu kući. Majka je rekla da ne bi htjela brzati, ali da će Freyja
moći dobiti djevojčicu i sljedeći dan jednako dugo kao i danas. Freyji je to i
odgovaralo - nije mogla zamisliti što bi radila s djetetom od jutra do večeri, iako
će i to vrijeme brzo doći. Morat će pitati svoje prijatelje koji su i sami provodili
vrijeme sa svojom djecom svaki drugi vikend. Oni bi joj trebali dati neki koristan
savjet.
A mogla bi se čak raspitati i kod samohranog oca koji je započeo razgovor s
njom pored gradskog jezera Tjörnin, dok je pokušavala nagovoriti Sagu da baci
komadić kruha već ionako predebelim patkama.
Freyja je bila jedina žena među samohranim očevima, a onaj koji ju je
pokušao šarmirati bio je daleko najprivlačniji među njima. Također ga je
zainteresirao i Sagin mrzovoljni izraz lica. Pitao je što se dogodilo djevojčici da
je tako tužna. Kada je Freyja odgovorila da joj je to uobičajen izraz lica, samo je
zamišljeno kimnuo glavom i rekao kul. Dobro, možda nije bio jak na riječima, ali
svakako vrlo privlačan i elegantan. I sam je bio s djetetom u kolicima koje je
izgledalo kao da bi moglo biti iste dobi kao i Saga, ali Freyja mu nije mogla
odrediti spol, a nije htjela pitati iz straha da ne uvrijedi muškarca. Ako se odluči
nazvati ga na broj koji joj je dao, morat će pronaći način da to sazna.
Inače bi Freyja oklijevala kada bi joj nepoznati muškarac ponudio svoj broj
telefona. Ali u ovom je trenutku to bilo vrlo prikladno i činilo joj se kao dar s
neba. Čim je stavila papirić u džep, gotovo je sva ljutnja prema onom gadu od
Huldara nestala. Gotovo sva. Bilo bi potrebno čudo da ljutnja u potpunosti nestane
tako kratko nakon onog telefonskog poziva. Nazvala ga je da ga pita želi li doći
na Tjörnin s njom i Sagom, ali je umjesto toga nenadano saznala o njegovoj vezi
s onom nepodnošljivom Erlom koja se mrtva-hladna javila na njegov mobitel.
Kada je zamolila da razgovara s njim, još uvijek misleći da je možda na poslu
s Erlom, ta joj je kuja rekla da još uvijek spava. Može pokušati nazvati kasnije,
ali ne prije podneva, jer se tijekom noći nije baš uspio mnogo naspavati. U tom je
trenutku Freyja požalila za vremenima dobrih starih fiksnih telefona na kojima se
moglo ljutito poklopiti slušalicu u velikom stilu.
Ponovno se sagnula prema Sagi, stavila joj kapicu na glavu i čvrsto je
zavezala ispod mekane brade. Bile su jedine mušterije u sladoledarnici te hladne
subote i prodavačica se na miru iza pulta mogla usredotočiti na svoj mobitel.
Freyja je sumnjala da je djevojka uopće i primijetila kada su izišle van. Podignula
je Sagu iz plastične stolice za djecu koja očito nije bila izrađena za islandsku djecu
u skafanderima. Jedna se čizmica zaglavila i pala na pod, tako da je smeđa vunena
čarapica ostala visjeti na prstima. Upravo se saginjala da je dohvati s djetetom u

182
 Knjige.Club Books

naručju kada joj je zazvonio mobitel. Nevjerojatno, ali mobitel je i dalje zvonio
kada je konačno dohvatila čizmicu i spustila dijete u kolica. Prije nego što se
javila, Freyja je provjerila da to nije slučajno Huldar. Na svu sreću nije bio on -
SMS poruka koju mu je ujutro poslala očito je bila dovoljno jasna i odlučna. Čak i
za budalu poput njega. »Freyja je.«
»Bok, Freyja, Elsa je.«
»Elsa? Bok.« Ravnateljica Kuće za djecu nije imala običaj zvati je vikendom.
Mora da je bilo nešto važno.
»Odmah ću prijeći na stvar. Nazvali su me iz Ureda načelnika policije.«
»O?« Freyja je ramenom držala mobitel na uhu dok se saginjala da Sagi obuje
čizmicu. No to nije bio jednostavan zadatak, a djevojčica nije učinila ništa kako
bi joj olakšala.
»Da. Koliko sam shvatila, odbila si pomoći u istrazi koja je možda povezana
s jednim starim slučajem zlostavljanja djece. Htjela sam samo čuti tvoju stranu
priče i provjeriti je li riječ o nekom nesporazumu. Znaš koliko nam je važno
održati dobar odnos s policijom.«
Freyji nije palo na pamet objašnjavati ženi svoj odnos s Huldarom. »Nažalost,
zauzeta sam. Ne mogu doći. Ali taj je slučaj o kojem govore zapravo slučaj
ubojstva. Vrlo je upitno, a zapravo i neprimjereno povezati ga sa starim
seksualnim zločinom i okriviti pojedince koji su možda bili žrtve. Osim toga,
to više nisu ni djeca, imaju više od dvadeset godina.«
»Može biti, ali nisam sigurna da ti imaš ikakve riječi u tome. Ako sada žele
istraživati taj navodni zločin, istraživat će ga neovisno o tome što ti misliš. Ako
smatraš da je slučaj osjetljiv, onda je još i važnije da budeš prisutna tijekom
ispitivanja.«
»A što je sa Sólveig? Ne može li ona otići? Ona čak i poznaje jednu od osoba
koju ispituju, išao je kod nje na psihološko savjetovanje kada je bio dječak. Ona
bi bila idealna.«
Elsa je na trenutak utihnula, pa odgovorila: »To bi moglo biti u redu.«
Ponovno je zašutjela. »Prepuštam to tebi. Razgovaraj sa Sólveig i ako pristane na
to da ode, to je u redu. Ako ne, morat ćeš ti otići. Nema isprika. Ispitivanje počinje
u četiri popodne.«
Iako je Freyja osjetila kako je bijes u njoj počeo bujati, uspjela je završiti
razgovor a da nije izgubila kontrolu ili rekla nešto što bi kasnije požalila. Nije
htjela postati nezaposlena, posebice sada kada joj je plan bio najesen započeti novi
život i studirati nešto drugo osim psihologije. Možda bi trebala upisati nautičku
školu. Ondje joj barem ne bi nedostajalo dobro građenih muškaraca koje bi mogla
promatrati ako joj predavanja postanu dosadna. Neki drukčiji i bolji tipovi od tog
gada Huldara. On se očito sad i žalio na nju, uza sve ostalo što joj je učinio.
Čizmica je konačno sjela na svoje mjesto. Freyja ju je prekrila nogavicom
skafandera i navukla gumenu traku preko đona. »Sjećaš se, Saga?« Djevojčica ju

183
 Knjige.Club Books

je namrgođeno pogledala. Freyja je nastavila. »Huldar.« S vremena na vrijeme

pokušavala je djevojčicu naučiti ispravnoj reakciji na njegovo ime. »Huldar.«
Freyja se namrštila djevojčici i pažljivo iščekivala.
Sagino je lice postalo još namrgođenije i Freyja se zadovoljno osmjehnula.
Tako treba.

Čim je odvela Sagu natrag njezinoj majci, koja se ponašala kao da joj se kći vratila
s puta na Mjesec, Freyja je nazvala Sólveig. Razgovor je dobro počeo i Sólveig
samo što iz istih stopa nije počela obuvati cipele kako ne bi zakasnila u policijsku
postaju.
Bila je oduševljena što je toliko tražena, sve dok Freyja nije spomenula da je
riječ o ispitivanju Þröstura i Sigrún. Tada se odjednom sjetila svih mogućih
isprika zbog kojih ne može doći u tako kratkom roku. Nakon toga, svi su daljnji
Freyjini pokušaji nagovaranja bili uzaludni. Nisu pomogle ni molbe ni prijetnje -
žena je bila nepomirljiva.
Nije imalo smisla odlaziti kući po automobil, tako da je Freyja odlučila otići
autobusom. I dalje turobna, sjela je u stražnji dio autobusa koji je bio gotovo
potpuno prazan i obrisala zamagljeni prozor. Pogled nije bio nimalo primamljiv -
prolaznici u zimskim jaknama, s rukama u džepovima, izgledali su poput zombija
dok su pognutih glava pažljivo koračali skliskim pločnicima. S vremena na
vrijeme na staklu bi se pojavio i odraz Freyjina lica, koje je bilo u skladu s
okolinom - rumeno na pogrešnim mjestima, dok joj je kosa bila neuredna. Nije
imala nikakvu šminku kojom bi osvježila izgled, bljuzga s ulice poprskala joj je
nogavice, a kako bi pokazala koliko joj je njezina teta draga, mala je Saga cijelo
jutro pijuckala po njoj. Doduše, nije kao da je u toj sumornoj policijskoj postaji
bio itko koga bi trebala zadiviti. Huldar je očito izabrao Erlu, a nije imala
namjeru zavoditi mladića koji je sjedio preko puta njega.
Freyja je izišla iz autobusa i pridružila se ostalim živim mrtvacima koji su
hodali ulicom - na glavu je navukla kapuljaču, ruke gurnula u džep i pokušala
sakriti lice od naglih naleta snijega. Kada se već približavala sjedištu Ureda
načelnika policije, prošla je pored automobila koji je bio parkiran ispred
zgrade. Vozač je nepomično zurio u vrata i tek nakon što je došla pred ulaz,
shvatila je o kome je riječ - bio je to Orri, Vakin otac. Onaj koji je došao po svoju
bivšu ženu u postaju.
Freyja se okrenula i bolje proučila muškarca. Zurio je u ulaz, očito nesvjestan
da ga ona gleda. Što je, kvragu, on htio ovdje? Freyja je ušla u zgradu i istresla
snijeg sa sebe. Na zidu nasuprot nje veliki je sat pokazivao da će ispitivanje početi
tek za dvadeset minuta. S obzirom na to da u Huldarovoj blizini nije htjela biti
više nego što je nužno potrebno, odlučila je pričekati u predvorju. Stala je pored
ulaza i kroz staklo promatrala Orrija.
Čovjek je gledao u zgradu kao hipnotiziran. Nije mu dovoljno dobro vidjela
lice, ali činilo joj se kao da drži nešto na očima, možda dalekozor. Što, kvragu,
184
 Knjige.Club Books

radi? Arhitektura zgrade nije bila nimalo zanimljiva, tako da je bilo očito da je
promatrao tko ulazi i izlazi iz postaje. Bilo je nešto tragično u tome - otac davno
preminule kćeri sjedio je vani na zimi ispred policijske postaje s dalekozorom u
ruci. Da život nije bio toliko grub prema njemu, sada bi sjedio kod kuće ili na
poslu, još uvijek oženjen, a Vaka bi se odselila od roditelja i možda bila na putu
da zasnuje i vlastitu obitelj. Snijeg na Freyjinoj jakni počeo se topiti i kapati na
pod, kao da je i ona plakala nad tužnom sudbinom ove obitelji. Ako je Orri čekao
priliku da napadne Jóna Jónssona, ta će sudbina postati još tužnija.
Freyja je ponovno zakopčala jaknu i izišla van ravno do automobila te
pokucala na prozor. Orri se okrenuo prestrašeno je pogledavši, kao da je uhvaćen
u neovlaštenom ulasku na tuđi posjed. Freyja mu je gestikulirala da spusti prozor.
»Dobar dan. Ja sam Freyja, upoznali smo se kada ste došli po svoju bivšu ženu u
policijsku postaju na Hlemmuru.«
»Da, sjećam vas se.« Dok je govorio, Orri je spustio dalekozor na suvozačevo
sjedalo i prekrio ga novinama. »Što trebate?«
»Samo sam htjela provjeriti čekate li nekoga.«
»Ne.« Muškarac je utihnuo, ali ubrzo uzrujano dodao. »Zar je zabranjeno
sjediti ovdje? Nikome ne smetam.«
»Što se mene tiče, možete biti ovdje. Samo sam vam htjela skrenuti pažnju na
to da ovo nije najbolje mjesto za vrebanje nekoga, ako vam je to plan. Ispred
policijske ste postaje, bili biste uhićeni istog trena.«
Na Orrijevu se licu pojavio pomalo prestrašeni izraz i činilo se kao da nije bio
siguran kako odgovoriti. Freyja je imala osjećaj kao da mu čuje misli. Trebam li
ovo potpuno poreći ili zahvaliti na savjetu i otići kući? Nadala se da će se odlučiti
za ovo potonje. Ako učini neku glupost, to će samo povećati njegovu i Dagmarinu
tugu. »Ne znam koliko ste upoznati, ali sve statistike na svijetu pokazuju da
pravosudni sustav ne gleda nimalo blagonaklono na one koji traže osvetu.
Neovisno o tome kakva im je strašna nepravda počinjena.«
Orri je i dalje šutio, ne usuđujući se pogledati u Freyju. »Mogu li vam nešto
reći?« Kimnuo je glavom. »Samo nagađam, ali pretpostavljam da ste ovdje jer
želite napasti Jóna Jónssona, vjerojatno s ciljem da ga ubijete. Ne trebate to ni
poreći ni potvrditi. Ja ne radim za policiju.« Kada je vidjela da se muškarac nakon
ovih riječi opustio, dodala je: »Ali morate imati na umu da iznimno mali broj ljudi
tako nešto zaista i počini. Iznimno mali. Ljudi maštaju o osveti, ali kada konačno
dođe do toga, obično svoj plan ne provedu u djelo. A postoji i razlog za to - život
im više nikada ne bi bio isti. Ako vas taj vrtlog uvuče, nećete se moći izvući iz
njega. Bilo bi bolje da ga ostavite na miru. Nije vrijedan toga.«
»Lako je vama reći.«
»Znam o čemu govorim. Radim s djecom koja su bila seksualno zlostavljana
i upoznala sam mnogo roditelja koji su imali misli slične onima s kojima se
vjerojatno i vi sada borite.«

185
 Knjige.Club Books

»Sumnjam da radite s mnogo djece koje su ovakvi ljudi ubili. A ni s njihovim

roditeljima.« Glas mu je nalikovao režanju.
»U pravu ste.« Freyja se pitala bi li bilo bolje da se prestane miješati i da ode.
Što god da je planirao napraviti, to će se vrlo vjerojatno na kraju svesti samo na
lakše fizičke ozljede. Možda bi to bilo i dobro. Statistika nikada ne pruža cijelu
istinu i ne spominje pojedinačne slučajeve. A možda je Orri jedan od onih koji se
ne bi ni mogli suzdržati. »Ali također znam da primjenom nasilja nad ovim
čovjekom vaša tuga neće nestati. Ako ga napadnete, bit ćete u još većim
problemima i osjećat ćete se gore nego sad.«
Orri je zastenjao. »Nije da vas se tiče, ali da budem potpuno iskren, zaista ne
znam što radim ovdje.«
»Možda bi onda bilo najbolje da odete kući.«
»Kući?«
»Da.« Snijeg se sada pretvorio u bljuzgu i donji dio njezinih nogavica bio je
već potpuno mokar. »Ili natrag na posao.« Sjetila se da joj je stari policajac
Guðmundur Lárusson, koji je bio s njom kada je prvi put srela Orrija, rekao da
radi kao agent za nekretnine. I to prilično uspješan. »U teškim životnim trenucima
ponekad dobro dođe da se čovjek zaokupi poslom. To može pružiti privremeno
olakšanje.«
»Privremeno, da.«
»Razmislite.« Freyja se ispravila. Morat će se vratiti unutra ako ne želi
zakasniti. Ionako ne može riješiti sve psihološke probleme ovog čovjeka,
pogotovo ne vani po ovakvom vremenu. Izvadila je svoju posjetnicu i pružila mu
je. On je oklijevao. »Uzmite ako poželite razgovarati s nekim. Ako se ne
osjećate dobro. Ja sam specijalizirana za djecu, ali možda vas mogu uputiti
nekome tko bi vam mogao pomoći. Ako se ispostavi da sam ja beskorisna.«
Muškarac je uzeo posjetnicu. Pogledao ju je i zatim spustio na sjedalo pored
dalekozora. »Hvala. Iako sumnjam da ću vas nazvati.«
»Na vama je da odlučite.«
Zatvorio je prozor bez pozdrava. Freyja se uspravila i vratila unutra. Sat u
predvorju pokazivao je da je višak vremena koje je imala istekao. Kada je ušla u
dizalo, okrenula se i ponovno pogledala van. Automobil je još uvijek stajao na
istom mjestu.

186
 Knjige.Club Books

27. poglavlje

reyjine brige da će zakasniti pokazale su se neutemeljenima.

F Kada je došla, Huldar se još uvijek nije pojavio. Dočekao ju je mladi
Guðlaugur, sramežljiv i znojnih dlanova. Rekao joj je da je Huldar otišao po
Signin, Þrösturovu sestru, jer su nju planirali prvu ispitati. Djevojka ih je nazvala
i rekla da nije sigurna hoće li moći doći, pa je Huldar mislio da je sigurnije da sam
ode po nju.
Ozračje na odjelu bilo je mirno. Freyji se činilo da to nije bilo zbog toga što
je subota, jer je gotovo svaki radni stol bio zauzet. No ljudi su bili blijedi i
djelovali odsutno mislima, kao da su primili neku lošu vijest ili dobili ukor.
Možda je harala gripa.
No Guðlaugur je zato bio rumen u licu i činio se dobro raspoloženim, usprkos
nespretnim pokušajima razgovora. Freyji je tri puta nudio kavu, iako ju je ona
odmah prvi put odbila. Nije mu padala na pamet nikakva tema razgovora. Nakon
neugodne šutnje mladić je shvatio da nema smisla ponuditi kavu i četvrti put, pa
ju je umjesto toga pozvao u sobu na čijim su zidovima bili razni dokumenti i slike
povezani sa slučajem, kao i bijela ploča ispisana raznim komentarima. Malo je
zastao na ulazu, kao da je odjednom shvatio da ona zapravo nije članica tima za
istragu. Freyja je iz daljine mogla vidjeti prilično jezive fotografije s mjesta
zločina. Odmah joj je bilo jasno zašto je Guðlaugur oklijevao, pa mu je rekla da
je ona već obvezana na povjerljivost kada je riječ o slučaju, tako da je može pustiti
unutra. Probudila joj se znatiželja - nije baš svaki dan imala priliku vidjeti ovako
nešto.
Proučavala je materijale koji su bili izloženi na zidu, gledala fotografije i
preletjela preko tekstova. Fascinirana tom stravom, gotovo je i zaboravila na
Guãlaugura koji se nervozno vrpoljio iza nje. Zatim mu se konačno okrenula, s
grimasom na licu. »Ovo nije mala stvar.«
»Znam.« Neugodno se osmjehnuo. »Čini se da vi dobro podnosite ove
strahote. Jeste li možda liječnica? Mislim, psihijatrica?«
»Ne, psihologinja sam.« Freyja je nastavila promatrati, proučavajući
fotografiju amputiranih šaka koje su se isticale na zelenoj pozadini, dok je uz njih
stajala mjerna traka. »Možda me ne pogađa toliko jer mi se ove fotografije čine
nestvarnima. Znam da su stvarne, ali mozak mi to uopće ne može obraditi. Čine
mi se kao da su napravljene u Photoshopu.«
»Vjerujte mi, stvarne su. Bio sam ondje kada su šake pronađene.«
187
 Knjige.Club Books

»A što je s ovim... stopalima?« Freyja je pokazala na fotografiju poput one na

kojoj su bile šake - ista zelena pozadina i ista mjerna traka. »Za njih nisam znala.«
»Njih su pronašli tek jutros.«
»Pripadaju li istoj osobi?«
»Pretpostavljamo, ali moramo napraviti DNK analizu da bismo bili sigurni.
Krvna grupa odgovara krvnoj grupi šaka, a patolog smatra da pripadaju osobi
približno iste dobi. Tako da je prilično sigurno da je riječ o istoj osobi.«
Guðlaugur je gledao u fotografiju. »I stopala su otpiljena motornom pilom,
ali pretpostavlja se da je muškarac tada već bio mrtav. Laknulo mi je kada sam to
čuo. Često noću ne mogu zaspati i jednostavno ne mogu prestati razmišljati o
tome kako se ovaj čovjek osjećao i kroz što je sve prošao.«
Freyja mu se nasmiješila. Ovo je bilo neuobičajeno iskreno priznanje s
obzirom na to da se gotovo uopće ne poznaju i automatski je zaključila da je
odrastao na selu. »Vidim da ste Þrösturovo pismo odlučili shvatiti ozbiljno. Ono
iz vremenske kapsule.« Pokazala je u smjeru bijele ploče na kojoj su u jednom
stupcu bili napisani inicijali. Pored nekih su bila dodana imena.
Pored BT pisalo je Benedikt Toft, pored slova K Kolbeinn Ragnarsson, a za
inicijale JJ pretpostavljali su da označavaju Jóna Jónssona. Pored SG i PV stajali
su upitnici, kao i kod slova I.
Ispod svega toga bilo je napisano ime Þorvaldur Svavarsson, nakon kojeg su
slijedila dva upitnika. »Tko je Þorvaldur Svavarsson?«
»Stopala su pronađena u njegovu dvorištu. On je tužitelj, ali za sada nismo
pronašli da je ikako povezan s Jónom Jónssonom. Osim što je neki dan neznanac
namamio njegovu djecu u automobil i rekao im da ocu prenesu pozdrav od Vake.«
»Vake Orradóttir?«
»Pretpostavljamo da je tako. To smo saznali tek jutros kada smo ponovno
razgovarali s njihovom majkom. Ona je došla po djecu nakon što su pronađena
stopala - Þorvaldur i ona su razvedeni. Nismo znali da je to povezano s Vakom
kada je prvi put prijavila otmicu.« Izgledajući kao da mu je neugodno,
Guðlaugur je dodao. »Mislim, majka to tada uopće nije spomenula.«
»Jeste li pronašli osobu koja je namamila djecu u automobil? Znate li tko je?«
»Ne. Osoba je bila odjevena u Djeda Božićnjaka, a djeca nisu mogla bolje
opisati ni njega ni automobil. Riječ je o djeci vrtićke dobi.«
Freyja je znala koliko djeca mogu biti nejasna u opisivanju. »Jón Jónsson bi
mi prvi pao na pamet. Jeste li njega pronašli?«
Guðlaugur je odmahnuo glavom. »Ne, nažalost još uvijek nismo.« Zatim je
dodao optimističnijim tonom: »Ali ustanovili smo da šake nisu njegove. Uzeli
smo njegove otiske prstiju s knjige koju je često čitao i usporedili ih sa šakama.
Nisu odgovarali.« .
»Zar niste imali njegove otiske prstiju u bazi podataka?«

188
 Knjige.Club Books

»Ne. Došlo je do neke pogreške. A sada i Ured tužitelja ima poteškoća u

pronalaženju nekih podataka koje želimo dobiti. To se često događa kada je riječ
o jako starim slučajevima. Ništa se ne čuva vječno.«
Freyja je bila skeptična, no nije ništa rekla. Gubljenje jednih otisaka prstiju
možda je bila slučajna pogreška, ali s obzirom na to da su svi dokumenti koji su
izravno ili neizravno povezani s Jónom Jónssonom također nestali, i to ne iz samo
jedne institucije, čini se da ipak postoji neki drugi razlog za to. Kao da su sustavno
uništavani. Ali nije mogla zamisliti kako bi to bilo moguće učiniti, tko bi to uspio
učiniti i zašto. No nije htjela ništa reći iz straha da će zvučati kao netko tko u
svemu vidi teoriju zavjere. Mora da su i sami shvatili koliko su okolnosti
sumnjive. Ali tko zna, možda je to bio uobičajen problem. Uostalom, što ona zna
o sustavu arhiviranja u javnom sektoru? »Je li vam on glavni osumnjičenik za sve
ovo?« Pokretom ruke pokazala je prema svim materijalima koji su se nalazili na
zidu.
»Da i ne. Nemamo jednog osumnjičenika. Pretpostavljamo da su dvije osobe
radile zajedno. Teško je povjerovati da bi jedna osoba sama mogla premjestiti
lijes, a kamoli izvaditi ga iz groba.«Guðlaugur je pokazao na tekst na ploči: »1 ili
2 osobe?« i »1, 2 ili 3 slučaja?« koji je bio zaokružen mnogo puta. »Kao što i sami
možete vidjeti, ne znamo ni jesu li lijes, ubojstvo i amputacije međusobno
povezani. A kamoli pismo iz vremenske kapsule. Možda je sve to povezano, a
možda i nije.«
»Pa mora biti povezano, zar ne? Einar Aðalbertsson, čovjek u lijesu, bio je
Jón Jónssonov očuh, a Þröstur, koji je napisao pismo, njegov je sin. Nije moguće
da je to slučajnost. Benedikt Toft bio je tužitelj u slučaju protiv Jóna.«
Guðlaugur se sada uspravio, djelujući malo samopouzdanije. »Nadamo se da
će se okolnosti uskoro razjasniti. Još uvijek postoji veliki broj neodgovorenih
pitanja, ali na pravom smo putu. No najviše nas zbunjuje to staro pismo. Je li
Þröstur sam sastavio popis ili je samo nabrajao osobe za koje je znao da ih
se njegov otac želi riješiti? Ako je tako, zašto su u pismu navedeni i inicijali
njegova oca? Sumnjam da je Jón Jönsson planirao ubiti sebe?«
»Ne. Najvjerojatnije nije.« Iako Freyja nije mogla prestati razmišljati o tome
kako bi to bilo prikladno. »Ali ako je popis Jónov, moglo bi se dogoditi da je
Þröstur na njega dodao inicijale vlastite žrtve, namjeravajući sam ubiti svog oca
nakon što on obavi svoja osvetnička ubojstva.«
Guðlaugur nije reagirao na njezinu teoriju. Zamišljeno je prstima primio
bradu. »Također ne možemo zaključiti tko bi mogao biti Jónov pomagač, ako je
on krivac. Nije da ima mnogo prijatelja. A reklo bi se da nema čak ni mnogo
poznanika. Proveo je dvanaest godina u zatvoru, pa se nije ni imao s
kime družiti.«
»Pa sigurno je upoznao druge zatvorenike.« Freyja je zvučala uznemirenije
nego što je htjela. Uključio joj se obrambeni mehanizam, kao i uvijek kada se u
njezinu prisustvu pričalo o zatvorima ili zatvorenicima. Nije se mogla kontrolirati.
189
 Knjige.Club Books

To je bio Baldurov svijet i nitko nije smio loše govoriti o njemu u njezinoj blizini.
Jednom je otišla toliko daleko da se umiješala u razgovor o zatvorima na
susjednom stolu u restoranu. Prijateljica koja je tada bila s njom nikad više nije
predložila da odu zajedno na večeru.
Mladom policajcu nije promaknulo da je razljutio Freyju i zarumenio se.
Zbunjenost mu je bolje pristajala. Nakašljao se. »Da, naravno, i to smo uzeli u
obzir. Razgovarali smo s upravom i saznali da nije imao bliskih prijatelja dok je
bio ondje. Većina ostalih zatvorenika nije ga podnosila, a ni on sam nije vrlo
društven i uglavnom se držao za sebe. Tako da se ne čini vjerojatnim da je ondje
stekao prijatelja koji bi mu mogao pomoći.«
»A sumnjam da bi mu sin pomagao.«
»To ne znam. Nisam još upoznao Þröstura.« Guðlaugur je prekrižio ruke na
prsima i naslonio se na stol. »Ali ne možemo isključiti mogućnost da je umiješan
ili u ubojstvo Benedikta Tofta ili vlasnika amputiranih šaka i stopala. Ili oba.«
»A ako je imao dva pomoćnika? Tko bi bio drugi?«
Guðlaugur je slegnuo ramenima, »Þrösturov prijatelj, njegova majka, možda
čak i sestra, iako mi ona ne djeluje toliko odvažno. Zapravo mi se uopće ne čini
da bi žena mogla biti umiješana u ovo.«
Freyja se suzdržala od napominjanja da žene nisu nikakvi slabići i da su
sposobne počiniti razne vrste teškog nasilja, čak i kada je riječ o seksualnom
zlostavljanju djece. Svjetske statistike zapravo pokazuju da je vjerojatnije da će
majka žrtve počiniti ubojstvo nego otac. Na Islandu doduše dosad nije
zabilježen nijedan takav slučaj; ni muškarac ni žena nisu izvršili osvetu na ovako
jeziv način kao što se moglo vidjeti na fotografijama na zidu. Ni žrtve nisu
odgovarale tom scenariju, barem ne Benedikt Toft. Koliko joj je bilo poznato, on
nije bio pedofil. »Je li itko od tih muškaraca - Benedikt Toft, Kolbeinn ili taj
Þorvaldur - osumnjičen za zlostavljanje djece?«
»Ne. To smo podrobno provjerili i nismo pronašli ništa sumnjivo. Osim ako
nisu jako vješti u prikrivanju.«
Kao što je i pretpostavljala. Nije mogla pronaći nikakvu poveznicu. »Što je s
Orrijem, Vakinim ocem? Jeste li razmišljali o njemu? Ili njezinoj majci?«
»Jesmo, ali to nas nije nikamo odvelo. Kada bi šake pripadale Jónu Jónssonu
ili kada bismo ga pronašli mrtvoga, Orri bi bio prvi na popisu osumnjičenika.
Njegova žena odmah nakon njega. Ali ne vidimo razlog zašto bi ubio Benedikta
Tofta. Ili zašto bi uopće otpilio nekome šake i stopala.«
»On je ovdje vani, ispred zgrade. Sjedi u autu i promatra ulaz. Mislim da čeka
da se pojavi Jón Jónsson. Nije da mislim da bi ga zaista mogao ubiti, ali tko zna?«
Izišla je s Guðlaugurom na hodnik pogledati kroz prozor, ali automobila više
nije bilo.

***
190
 Knjige.Club Books

Ozračje u sobi za ispitivanje bilo je nesnosno. Sama je soba bila turobna, s golim
žutim zidovima kako ništa ne bi ometalo pažnju osobe koju se ispituje, stolice su
bile tvrde kako na njima ne bi postalo preudobno, a stol je bio pohaban i
prljav. Interakcija između Freyje i Huldara nikako nije olakšala ozračje. Ona je
pazila da im se pogledi nikada ne susretnu, a on je očito shvatio poruku i nikad
nije pogledao u njezinom smjeru niti joj se obratio.
Huldar je djelovao posramljeno i tužno. Kada je došao sa Sigrún, izbjegavao
je pogledati Freyju u oči i samo joj ponudio kavu. Ona je brzo odbila - budući da
je to bio četvrti put otkada je došla da joj netko nudi kavu, već je dobro svladala
vještinu odbijanja. Da stvar bude još gora, Huldar je bio i neuobičajeno umoran,
neobrijan i raščupane kose, u zgužvanoj, prljavoj majici. Doduše, ni Freyja nije
bila u boljem izdanju - nepočešljana i crvena u licu od boravka na hladnoći.
Þrösturova sestra Sigrún dobro se uklopila u to ozračje. Sjedila je nasuprot
njima i izgledala kao da su je upravo obavijestili o smrti bliske osobe. Imala je
spuštena ramena i ruke u krilu, a prema trzajima ramena činilo se da su joj ruke
bile nemirne. Duga kosa padala joj je preko lica i skrivala ga poput dva zastora.
Na sva Huldarova pitanja dosad odgovarala je jednosložnim riječima. Ne, nije
znala gdje joj je otac. Ne, nije ga ni vidjela ni čula. Ne, nije ništa znala o
Þrösturovom pismu. Ne, nije poznavala Benedikta Tofta, Kolbeinna Ragnarssona
ili Þorvaldura Svavarssona. Ne, nije imala pojma tko je mogao iskopati lijes
muškarca kojega su zvali njezinim djedom, iako nisu bili u krvnom srodstvu. Ne,
ona mu se nije ni približila, nije imala vozačku dozvolu i nije znala upravljati
bagerom. Ne, nije ni taknula motornu pilu i ne poznaje nikoga tko posjeduje
takav alat. Svaki je odgovor izgovarala tiho, gotovo šaptom, i Freyju je počela
boljeti glava jer se morala usredotočiti i napregnuti uši svaki put kada bi Sigrún
otvorila usta.
Freyja je osjetila vibraciju telefona u džepu jakne. To mora daje bio Baldur,
nestrpljiv da čuje kako je prošlo čuvanje njegove kćeri. Požalila je što je stišala
mobitel - bilo bi olakšanje kada bi se mogla ispričati i napustiti prostoriju kako bi
razmijenila nekoliko riječi s bratom. Nije kao da je bilo čime doprinosila u ovom
ispitivanju. Samo je sjedila i slušala razgovor Huldara i Sigrún. Telefonski
razgovor s Baldurom bio je mnogo važniji; on nije mogao nazvati nikoga drugog
osim nje. Freyja se sada osjećala još gore nego prije - iznevjerila je osobu do koje
joj je najviše stalo. Znala je da strpljenje nije Baldurova vrlina, pa će mobitel
vjerojatno zavibrirati još samo nekoliko puta prije nego što odustane. A za to će
se vrijeme biti nemoguće usredotočiti na ispitivanje. Ali uostalom, nije ni bilo
bitno. Nije joj bilo jasno zašto ju je Huldar uopće pozvao ovdje; zašto je htio ostati
u kontaktu s njom, iako je očito izabrao tu vražju Erlu. Dobro za njih. To je barem
objasnilo zašto nije htio spavati s njom one večeri. Iako joj i dalje nije bilo jasno
zašto ju je uopće želio posjetiti. Očito je obična budala. Freyja se osjećala bolje
nakon što je došla do ovog zaključka i vibracije u džepu više je nisu toliko
ometale.

191
 Knjige.Club Books

Sigrún je izvadila ruke ispod stola, odmaknula kosu s lica i podignula pogled.
Ponovno su vidjeli uznemireni pogled na njezinom blijedom, bezizražajnom licu.
Freyja je pored sebe čula Huldarovo pitanje: »Što ti se dogodilo s rukom?«
Uslijedio je najduži odgovor koji je Sigrún dosad izgovorila i Freyja se
ponovno usredotočila na razgovor. »Nesreća. Bila sam jako mala tada, ne sjećam
se baš.« Sigrún je gledala u svoju ruku na kojoj je nedostajao prstenjak i mali prst,
kao da je prvi put vidi. Zatim je ustuknula i ponovno zavukla ruke ispod stola.
»Ako sam dobro razumio, tvoj brat Þröstur ti je to napravio. Je li tako?«
Huldar je pružio paket bombona sa sladićem u Sigmninu smjeru, no ona je
odmahnula glavom tako da nije bilo jasno odgovara li na pitanje ili odbija slatkiš.
Huldar je nastavio: »Znači Þröstur nije imao ništa s tim?«
»Ne. Ne tako. Ne namjerno.«
»Ne namjerno? Kako to misliš? Što se zapravo dogodilo?«
»Zar je to važno?« Sigrún je nakratko pogledala Huldara, a zatim opet spustila
pogled. Lice joj je bilo ispunjeno tugom.
»U ovom trenutku to još ne znamo. Ali mogu ti reći jedno - što više znamo,
to je vjerojatnije da ćemo pronaći ubojicu koji je još uvijek na slobodi. Dosada je
ubio dvoje ljudi, a možda i još jednu osobu koja se trenutno vodi kao nestala. Tako
da bi bilo dobro da nam odgovoriš na sva pitanja.«
»Može li ovo pitanje pričekati?« Tihi je glasić zvučao kao da ga izgovara
dijete.
»Hm... da, pretpostavljam da je to u redu.« Huldar se zbunio - to očito nije
bio uobičajeni zahtjev ispitanika. »Kada smo prošli put razgovarali, pitali smo te
o posjetu u zatvoru. Sada znamo da si bila ondje jednom, posjet je zabilježen i
ondje postoji tvoj potpis. Tako da nema smisla poricati. Zašto si ga posjetila i
zašto se nikada nakon toga nisi vratila ondje?«
»Išla sam samo da ga vidim. Da mu kažem da ga ne mrzim.«
Sada je prvi put Freyja preuzela riječ. Ovo pitanje i odgovor probudili su joj
znatiželju. Ljudi poput Sigrún obično nisu reagirali impulzivno - pažljivo bi
promislili o situaciji prije nego što bi odlučili napraviti nešto što nije dio njihove
rutine. »Kako to? Zašto baš tada?«
»Pa... čitala sam knjigu. Knjigu za samopomoć.« Utihnula je i činilo se da nije
imala namjeru podrobnije objašnjavati. Gotovo da nije ni trebala. Freyja je iz
stručnog interesa prelistala nekoliko takvih i lako je mogla zamisliti poglavlje o
tome kako se ljudi moraju suočiti sa svojim strahovima, kako je napad najbolja
obrana i slično. U Sigrúninu slučaju takvi savjeti nisu bili nimalo poželjni - imala
je pravo živjeti u miru i sigurnosti, i nije se morala sama suočavati s vlastitim
traumama iz prošlosti. Suočavanje licem u lice s počiniteljem rijetko je kad
pomoglo žrtvama seksualnog nasilja u rješavanju svojih psiholoških problema. To
je u najbolju ruku bilo samo kratkoročno rješenje. Uskoro bi se žrtvini problemi
vratili, često čak i jačeg intenziteta nego prije.

192
 Knjige.Club Books

»Je li ti ta knjiga preporučila da se suočiš sa svojom prošlošću? I jesi li ti to

protumačila kao da bi se trebala susresti sa svojim ocem i razgovarati s njim?«
»Da.« Sigrún nije podizala pogled.
»I misliš li da ti je to pomoglo? Jesi li se nakon toga osjećala bolje?«
Kosa joj se zanjihala kada je odmahnula glavom. »Ne. Bilo mi je samo još
gore. Povratila sam u autobusu na povratku u grad.«
»Reci mi nešto, Sigrún. Očito je da želiš raditi na svojim problemima, suočiti
se s traumama iz prošlosti - teškim djetinjstvom i strahotama koje su se dogodile.
Jesi li ikada išla na terapiju kod psihologa, koji bi ti pomogao da se nosiš s tim
problemima? Terapija bi bila mnogo korisnija od takvih knjiga.«
»Ne, nisam.«
»Ni kao dijete? Nakon što je tvoj otac završio u zatvoru?«
»Ne.«
»Smijem li pitati zašto? Takva je pomoć dostupna besplatno.«
»Mama nije htjela, Þröstur nije htio. Oni su protiv takvih stvari.«
»Aha.« Freyja je gledala izmučeno lice ispred sebe i dopustila si opravdani
bijes, no pričekala je da se smiri prije nego što je nastavila. Nije imalo smisla
kriviti ni njezinu majku ni Þröstura - i oni su bili žrtve poput nje. »Mislim da
bismo poslije trebale razgovarati o mogućnostima koje su ti dostupne. Nikada nije
kasno početi rješavati probleme s kojima se nosiš, a ja ti mogu pomoći u tome ako
želiš.« Freyja je iz džepa izvadila još jednu posjetnicu i polagano je gurnula
stolom do Sigrún. Imala je osjećaj kao da se pretvara u hodajuću marketinšku
kampanju - obično su joj posjetnice netaknute stajale u džepu i postale izlizane i
zgužvane do trenutka kada bi ih konačno imala priliku nekome udijeliti.
»Da. Možda.« Sigrún je gurnula posjetnicu u džep jakne koju još uvijek nije
skinula, iako je u sobi bilo toplo.
»Želiš li odgovoriti na pitanje o svojoj ruci? Kako si izgubila prste?«
»Smijem li onda ići? Nakon što odgovorim na to?«
Huldar je odgovorio: »Da, u redu.« Sjedio je pogrbljen na stolici, no sada se
uspravio. Posegnuo je za bombonima sa sladićem koje Sigrún ni Freyja nisu ni
taknule i ubacio dva u usta. Sa slatkišima u ustima, pomalo je nerazgovijetno
nastavio: »Reci mi kakve veze Þröstur ima s tim.«
»On to nije učinio. Ne smijete misliti da jest.«
»U ovom trenutku ne znam što da mislim, ti nam trebaš reći što se dogodilo.
Nastavi.« Huldar je zvučao ozbiljnije nego prije, grublje i autoritativnije.
»Bila je nesreća. Pogreška.«
»Moraš biti preciznija. Postoje razne vrste nesreća i pogreški. Većina ih ne
dovodi do gubitka prstiju.«
»Zapravo ne znam ništa više od toga. Ali znam da to nije napravio namjerno.«

193
 Knjige.Club Books

»Što nije napravio?«

»Ne znam. Bila sam premala, ne sjećam se.«
»Ali su ti majica ili Þröstur sigurno rekli što se dogodilo.«
»Otišao je negdje sa mnom i dogodilo se. Mama mi je rekla da nije bilo
namjerno. Bila je nesreća, on je bio samo dječak i nije mogao znati da bi se moglo
dogoditi nešto loše. Sjećam se samo policajca koji nas je pronašao i djeda. On je
došao po nas. Zatim se sjećam bolnice. I kako sam se čudno osjećala nakon toga.
Dugo sam mislila da će mi prsti ponovno narasti.« Sigrún je iznenada zašutjela,
kao da je samu sebe iznenadila ovim dugim govorom. »Imala sam samo četiri
godine.«
»Zar ti zaista nitko nije rekao što se točno dogodio?«
»Ne.«
»I ti nikada nisi pitala?« Huldar nije mogao sakriti svoje čuđenje. Nagnuo se
prema naprijed na stolu, kao da joj je time htio pokazati zanimanje i brigu. Sva je
grubost nestala iz njegova glasa. Sigrún se automatski nagnula unazad, očito
želeći zadržati distancu. Bilo je vidljivo da se ne osjeća ugodno u njegovoj blizini;
već se i prije ispitivanja izmaknula kada joj je Huldar pokušao staviti ruku na rame
kako bi je uveo u sobu. Freyja se pitala ne bi li bilo bolje da je žena vodila
ispitivanje. Neobrijan i raščupane kose Huldar je djelovao vrlo grubo, iako
vjerojatno ne bi mnogo pomoglo ni da je obrijan i uredan.
»Pitala sam. Davno prije. Više ne. Ali nikad nisam saznala odgovor. Mama
mi je rekla ono što sam vama rekla. Da je to bila pogreška, nesreća. Da je bolje
ne razmišljati o tome. Da nikome osim pijanista ionako nije potrebno svih deset
prstiju.« Sigrún je s neuobičajenom odlučnošću pogledala Huldara. »A mi
nikada nismo imali pijanino.«
Ispitivanje očito nije vodilo nikamo. Prije nego što su odlučili završiti, Freyja
je postavila pitanje koje ju je mučilo otkada je prvi put vidjela ovu djevojku.
»Tvoj je otac na sudu izjavio da prije tog strašnog dana kada je mala Vaka
umrla nikada nije zlostavljao djecu. Ja dobro poznajem ovakve slučajeve i nisam
nimalo uvjerena u istinitost njegove izjave. Iako već mislim da znam odgovor,
htjela bih te pitati je li tebe ili tvoga brata otac ikada seksualno zlostavljao
u djetinjstvu?«
Sigrún je ustala, vidno potresena. Stisnula je jaknu oko svog mršavog tijela i
počela tražiti rukavice u džepu. »Ne. Ni meni ni Þrösturu nije učinio ništa takvo.
To vam mora biti jasno.« Drhtavim je rukama obukla rukavice i izišla.

194
 Knjige.Club Books

28. poglavlje

reyja je vratila mobitel u džep, odahnuvši što Baldur nije odustao u

F pokušajima da je dobije. Ne samo da ju je to riješilo osjećaja krivnje zbog
toga što mu se prije nije mogla javiti, već joj je poslužilo i kao isprika da ne mora
razgovarati s Huldarom dok čekaju Þröstura. Trudila se što više odužiti razgovor
i nakon što je dva puta ponovila cijelu priču o jutru koje je provela s njegovom
kćeri, Baldur nije odolio a da je ne pita kako njezin ljubavni život. O tome,
nažalost, nije imala mnogo reći, pa je razvukla opis privlačnog muškarca pored
jezera Tjörnin koji joj je dao svoj broj telefona. Nije imala običaj pričati bratu o
svom ljubavnom životu, ali za ovu je priliku učinila iznimku, svjesna da Huldar
može čuti svaku riječ. Stajala je pored prozora, na hodniku ispred sobe koju je
Sigrún maloprije napustila, dok je on zatvorenih očiju bio naslonjen na zid preko
puta, mrzovoljan i umoran. Otpratio je Sigrún van i ponudio da je odveze kući, no
ona je odbila. Nakon što se vratio, zaudarao je na duhan. Ali cigareta mu očito
nije dobro sjela - bio je još bljeđi nego prije i disao teže.
Dok je Freyja Balduru pričala o princu s jezera, pogledavala je prema
Huldaru. Činilo joj se da se malo namrštio na njezin bajkoviti opis muškarca kojeg
zapravo ni ne poznaje.
Vani se već spustio mrak i na mokrome se asfaltu vidio odraz svjetla uličnih
svjetiljki. Mjesto na kojemu je prije bio parkiran Orrijev automobil bilo je prazno.
Snijeg je sada prestao padati, no i dalje je bilo oblačno i činilo se da bi ubrzo
mogao ponovno početi. Požalila je što nije došla automobilom - pomisao na
čekanje autobusa po ovakvom vremenu nije bila nimalo primamljiva, pogotovo
sada kada joj se odjeća konačno osušila. Bila je zgužvana i prljava, ali barem suha.
»Oprosti zbog onog jutros. Da sam mogao, rado bih došao s vama hraniti
patke.«
Iako pogled kroz prozor nije bio nimalo fascinantan, Freyja je nastavila
gledati van. »Nema potrebe da se ispričavaš. Nije mi bitno jesi li došao ih ne.«
Freyja se trudila zvučati smireno; nije htjela da pomisli da ju je povrijedio zbog
toga što je otišao Erli u zagrljaj.
»Može biti. Ali meni je bitno. Rado bih bio s vama.«
Freyja se morala samo malo odmaknuti od stakla da bi u njemu vidjela svoj
odraz i hodnik iza sebe. Huldar je još uvijek bio naslonjen na zid, zatvorenih očiju
i ruku prekriženih na prsima. Da upravo nije progovorio, mislila bi da spava.
»OK.« Ponovno se naslonila na prozor i gledala mladića koji se približavao
195
 Knjige.Club Books

pločnikom na suprotnoj strani ulice. Zaustavio se i pogledao svoj odraz u velikom

staklu izloga trgovine. Činilo se kao da je krenuo van u život. Uskoro će mu se
pridružiti mnogi drugi; nadala se da će se uspjeti vratiti kući prije nego što se to
dogodi.
»Moram prestati piti.« Huldar očito još uvijek nije promijenio svoje stare
navike. Sada joj je bilo jasno zašto je izgledao tako umorno i zašto je sa sobom
nosio paketić bombona sa sladićem.
»Sumnjam da bi išta pomoglo.« Njezin je dah oblikovao okrugli oblak na
staklu, koji se ubrzo smanjio i nestao. »Što je s Þrösturom? Mislila sam da je
trebao doći odmah poslije Sigrún. Trebala bih ići kući.« Zapravo nije imala
nikakve planove, ali sve je bilo bolje od ostajanja ovdje. Kući ju je čekala Mollý,
vjerojatno umirući od gladi, iako ju je Freyja dobro nahranila prije nego što je
otišla u grad sa Sagom. Čim je pomislila na psa, u mislima joj se pojavila i slika
kauča u dnevnom boravku i odmah je osjetila umor.
»Sigrún je otišla ranije nego što sam planirao. On bi trebao doći za nekih
deset, petnaest minuta.« U odrazu na staklu vidjela je da je otvorio oči i gledao u
nju.
Freyja je tiho uzdahnula. Zar to znači da će toliko dugo morati stajati ovdje i
slušati Huldarove jadikovke? »Koliko misliš da će ispitivanje trajati?«
»Ne bi trebalo dugo.« Freyji taj odgovor nije mnogo značio. »Sumnjam da će
nam reći išta važno.«
»Moram li onda ja uopće biti prisutna? Mogu li otići kući ? Ili ćeš me opet
prijaviti ako to učinim?« Nije mogla suzdržati gorčinu u glasu. I dalje je bila
povrijeđena zbog njegova ponašanja. Ali nije si mogla priuštiti da njezina šefica
ponovno sazna da je pokušala izbjeći svoje dužnosti.
»Ne možeš sada ići. I nisam te prijavio. Samo sam nazvao Kuću za djecu jer
nisi htjela sa mnom razgovarati. Što sam drugo mogao napraviti?«
»Pustiti me na miru.« Oboje su utihnuli. Huldar je ponovno zatvorio oči, a
Freyja je nastavila gledati kroz prozor. Muškarac kojeg je promatrala nestao je iz
vidokruga i ulica je sada bila prazna. Za razliku od petka u ovo doba, vikendom
je sve bilo mirno - trgovine su bile zatvorene i većina je ljudi bila u
svojim kućama. Poneki bi automobil prošao ulicom i prskao bljuzgu na sve strane.
Odlučila je taksijem otići kući; nije bila raspoložena da ta bljuzga završi na njoj
na putu do autobusne stanice.
»Hoćeš bombon?« Pitanje je bilo toliko bizarno da se Freyja morala okrenuti.
Huldarov je glas bio pun nade.
»Ne, hvala.« Freyja je htjela dodati i neki zlobni izraz lica, ali zaključila je da
nije vrijedno toga. Nije imalo smisla svađati se s njim. Njegova je stvar što radi,
s kime i kada. Nije kao da su bili u vezi. Nakon što je previše popila htjela je
spavati s njim, no to je bilo to. Trebala bi zapravo biti sretna što je izabrao Erlu.
Ima drugih riba u moru. Mnogo boljih. Poput onog tipa na Tjörninu.

196
 Knjige.Club Books

»Mogu li se još jednom ispričati?« Huldar je zatvorio paket bombona.

»Nema potrebe da se ispričavaš. Svejedno mi je.« Izgleda da su njezina
smirenost i nezainteresiranost imali više utjecaja na njega nego što bi to imala
ljutnja. Vjerojatno je imao više iskustva sa ženama koje su bile ljute na njega. Nije
ništa odgovorio, vratio je paket bombona u džep i kimnuo glavom. Rukom je
prošao kroz kosu koja mu je padala preko očiju. Lice mu je odavalo tugu. Freyja
je bila na rubu da ga ipak zamoli za taj bombon, kada su čuli da im se netko
približava i oboje pogledali u tom smjeru. Bila je zahvalna na smetnji. Na hodniku
se, u pratnji policajca, pojavio Þröstur. Huldar se ispravio i tuga s njegova lica je
nestala.
Djelovao je gotovo uobičajeno kada je pozdravio Þröstura, koji se pravio da
ne vidi njegovu ispruženu ruku.
Þröstur je pokušavao suzbiti svoj bijes, glumiti anarhista kojemu nije stalo ni
do čega. Na putu do postaje irokeza mu je potonula na jednu stranu, izgledajući
poput spuštene leđne peraje kita ubojice, što mu vjerojatno nije bila namjera.
Nije bio primjereno odjeven za ovakvu hladnoću - kožna jakna koju je imao na
sebi nije dovoljno štitila od zime, kao ni poderane traperice. Na nogama je imao
visoke čizme na vezanje koje su očito bile od umjetne kože, dok su mu se prljave
dugačke vezice povlačile po podu. Crna mu se šminka na očima razvukla skroz do
jagodičnih kostiju. Nije bilo jasno je li mu to bila namjera ih se razmazala putem.
Lice mu je bilo puno prištića, lijeva nosnica crvena na mjestu na kojem je prije
bila naušnica, a ni prstena na sredini nosa više nije bilo. Možda je dobio infekciju.
Bez nosnog nakita Þröstur je izgledao mnogo mlađe nego što je to zapravo bio,
poput djeteta. Usprkos crnoj šminki, bio je zapravo potpuno bezopasan.
»Ovdje ćemo obaviti razgovor.« Huldar je pokazao Þrösturu prema sobi za
ispitivanje, instinktivno stavljajući ruku na njegovo rame, no mladić se naglim
pokretom izmaknuo, kao i njegova sestra. Huldar je pokušao napraviti isto i s
Freyjom koja je slijedila Þröstura, no ni s njom nije imao sreće.
U početku je Þrösturovo ispitivanje bilo gotovo istovjetno kao i ispitivanje
njegove sestre. Pitanja su bila ista, kao i odgovori. Ne i zatim opet ne. Þröstur nije
ništa znao i nije poznavao nikoga od osoba koje su mu naveli. Freyja je sjedila i
slušala ne miješajući se u razgovor, čekajući da se priključi ako to bude potrebno,
Þröstur je bio potpuno drukčiji od svoje sestre. Sve je osjećaje skrivao snažnim
obrambenim mehanizmima. Bilo bi ravno čudu da se imalo otvori u ovakvim
okolnostima. Zrak u sobi bio je ustajao i jedino što ga je učinilo podnošljivijim
bio je miris bombona sa sladićem koje je Huldar redovito ubacivao u usta.
»Reci mi nešto o svom djedu. Jeste li bili bliski?«
Za razliku od Sigrún, Þröstur je sjedio dalje od stola, raširenih nogu i
naslonjen na leđa, s rukama prekriženima na prsima. Freyju je ponovno podsjetio
na divlju zvijer. Raširio se kako bi izgledao veće nego što je to zaista bio i time
nadoknadio svoju mršavu i slabu tjelesnu građu. »Da i ne. Odavno je umro.
Zašto je to sad bitno?«
197
 Knjige.Club Books

Huldar nije odgovorio na pitanje već je samo nastavio dalje: »Koliko mi se

čini, ti nemaš vozačku dozvolu. Je li tako?«
»Da.« Þröstur je maknuo ruke s prsa i desnom primio bolan nos. S obzirom
na to da je dosada sjedio mirno kao kip, Freyja je pretpostavila da ga je pitanje
uznemirilo, no nije mogla zaključiti zbog čega.
»Ali tvoja majka ima vozačku, zar ne?«
»Da. Možda. Ne znam. U svakom slučaju, nema auto.«
»Ne. Nema automobil.« Krajičkom oka Freyja je mogla vidjeti da se na
Huldarovu licu nazirao osmijeh. »Ali iznajmila je jedan neki dan. Jesi li to znao?«
Þröstur je stisnuo usne i ponovno prekrižio ruke. Freyji se činilo da drhti i da
je to pokušavao sakriti. »Ne.«
»U redu. Znači ne možeš nam reći zašto je to napravila? Provjerili smo mnoga
poduzeća koja se bave iznajmljivanjem automobila i u njihovim evidencijama
nismo pronašli da je ikada prije iznajmila automobil. Znači da je ovo bila neka
posebna prigoda. Možda je trebala prevesti nešto? Riječ je o karavanu, ima
mnogo prostora ako se spuste stražnja sjedala.«
»Ne znam zašto joj je trebao.«
»Naravno, da.« Huldar je utihnuo. »Pretpostavljam da ćemo saznati kada s
njom popričamo o tome. Zar ne?«
»Nemam jebenog pojma. Ja nemam ništa s tim.«
»Sve u redu, uzmimo da je tako. Ali da se vratimo na tvoga djeda. Ti si
vjerojatno bio posljednji koji ga je vidio na životu. Je li tako?«
»Vidio sam ga na dan kada je umro. To je točno. Ali ne znam je li se on
nalazio još s nekime nakon što sam ja otišao.«
»Prodavao si mu toaletni papir u dobrotvorne svrhe, za neku organizaciju, zar
ne?«
»Da, bilo je nešto tako.«
»Sjećaš li se o kojoj je točno organizaciji bila riječ?«
»Ne. Pa to je bilo prije sto godina.«
»Jesi li možda trenirao nogomet? Rukomet? Bio u izviđačima? Ih je to bilo
nešto za školu?«
Þröstur je polizao svoje tanke usne. »Nešto za školu. Ali ne sjećam se. Za neki
izlet ili nešto.«
»Zbilja?« Huldar je napravio izraz pretjeranog čuđenja. »Jer smo provjerili u
tvojoj bivšoj školi i oni ne znaju ništa o tome. Mnogo su godina imali pravilo da
učenici nisu smjeli sudjelovati u dobrotvornim akcijama prikupljanja novca koje
su povezane sa školom. Baš čudno. Želiš li malo više razmisliti o svom
odgovoru?« Policija je očito bila marljiva. Freyja se sjećala da je na bijeloj ploči
vidjela neke natuknice o iznajmljenom automobilu, ali nije im posvetila posebnu
pažnju.
198
 Knjige.Club Books

»Ne. Rekao sam vam da se ne sjećam. Možda je bilo nešto drugo.«

»Da. Možda.« Huldar je mirno kimnuo glavom i gledao u Þröstura. Bilo je
vidljivo da se mladić ne osjeća ugodno gledajući ga u oči, no ipak je dugo držao
pogled. Onda je konačno odustao i pogledao u stranu. »Lijes tvoga djeda nedavno
je izvađen iz groba u Hafnarfjörðuru. Jesi li ti imao ikakve veze s tim?«
»Ne.« Þröstur je prebrzo odgovorio. Nije pokazao nikakve znakove čuđenja,
iako bi ga takav incident trebao iznenaditi.
»Večeri istog dana kada je i tvoja majka iznajmila automobil.« Þröstur je
šutio, pa je Huldar nastavio. »Čini mi se da primaš ovakve vijesti iznenađujuće
mirno. Da je riječ o mome djedu, sigurno bi me zanimali detalji onoga što se
dogodilo. Jesi li možda već čuo za to?«
Þröstur si je uzeo vrijeme da razmisli o odgovoru. »Da.«
»Gdje?«
»Ne sjećam se.«
»Imaš iznimno loše pamćenje za tako mladog momka.« Huldar ga je oštro
pogledao. »Dolazim do zaključka da ti djed nije bio posebno drag.«
Þröstur je podignuo pogled, crven od bijesa. »Kao prvo, taj mi čovjek uopće
nije bio djed. Bio je očuh mog takozvanog oca. A koliko je meni poznato, nije
nikakav zločin ne voljeti neke nasumične ljude. Hoćete li me uhititi zbog toga?«
»Ne. Ako ću te uhititi, to će biti zbog nečeg mnogo ozbiljnijeg.« Huldar je
malo opustio čvrsto stisnutu čeljust. »Ali ne mogu ne primijetiti da je neobično
da si odlučio otići kod njega kada si trebao prodati... što je ono bilo... da, toaletni
papir... ako ti taj čovjek nije bio baš drag.«
Þrösturova plašljivost sada je nestala i zamijenila ju je arogancija.
»Koji ste vi kreteni! Mislite da su trgovcima njihovi kupci posebno dragi?
Nazvao sam ga jer sam znao da će pristati kupiti. Točka. Nema ničega
kompliciranog ili tajanstvenog u tome. Zar vi panduri nemate pametnijeg posla
od istraživanja prastare prodaje toaletnog papira?«
Freyja je promatrala Huldarovo držanje i činilo se da on uopće ne reagira na
uvrede. Možda su ovakve situacije svakodnevna pojava u policijskoj postaji. Kada
je ponovno progovorio, glas mu je bio smiren. »Smiri se, dečko.«
»Nisam ja dečko.«
»Ne. Onda se nemoj ponašati kao da jesi.«
Obojica su zašutjela i Freyja si nije mogla pomoći da ne pomisli koliko je sve
ovo nepravedno, Þröstur se nije rodio kao loša osoba i ako se ispostavi da je na
bilo koji način povezan s ovim zločinima, to je samo zbog onoga što je u
prošlosti učinjeno njemu. Njegova je krivica bila što je bio sin čovjeka koji, blago
rečeno, nije dobro obavljao svoju očinsku ulogu. Da je imao uobičajeno
djetinjstvo, ne bi sada sjedio ovdje. Htjela je izići odavde, otići kući, leći na stari

199
 Knjige.Club Books

kauč i gledati film sa zdjelom kokica u ruci. Po mogućnosti film u kojem negativci
dobiju ono što zaslužuju, a žrtve se uspiju izvući bez posljedica.
»Da se vratimo na tvoje pismo iz vremenske kapsule. Sada si imao dovoljno
vremena da se prisjetiš, pa bi bilo odlično ako možemo čuti koja ti je bila namjera
i čiji su inicijali koje si napisao. Izvoli.«
Þröstur je sjedio potpuno mimo, ali se činilo da su mu zubi stisnuti, slično kao
i Huldaru nedavno. »Već sam vam rekao da se ne sjećam toga.«
»Ne. Naravno da ne.« Huldar je bio ozbiljan. »Ali mogu ti reći naše mišljenje.
Mislimo da su BT inicijali Benedikta Tofta, K Kolbeinna Ragnarssona, a JJ Jóna
Jónssona. Benedikt je ubijen. Kolbeinn je nestao, kao i tvoj otac Jón. Kao što
možeš i pretpostaviti, slučaj je postao mnogo ozbiljniji nego što je to bio kada
smo zadnji put razgovarali. Zato ću te zamoliti da mi odmah kažeš tko su PV, SG
i I. Moramo stupiti u kontakt s tim ljudima. Što prije, to bolje.«
Þröstur je šutio i Freyja se pitala o čemu razmišlja. Nije nimalo vjerovala da
se ne sjeća pisma - prema njegovu držanju bilo je očito da nešto skriva. Ali što?
Gledajući u tog mršavog mladića ispred sebe, bilo je teško zamisliti da bi bio
fizički sposoban ubiti nekoliko ljudi. Iako je Freyja znala da nasilnici dolaze u
raznim oblicima i dimenzijama. Život bi bio jednostavniji kada bi svi izgledali
jednako, tako da je bilo razumljivo da su znanstvenici uložili mnogo vremena
pokušavajući otkriti postoji li fizički izgled koji bi se mogao povezati sa
zločinačkim tendencijama. Doduše, takva su se istraživanja temeljila na
pretpostavkama da su takve tendencije nasljedne, a te su teorije davno
odbačene. Misli su joj se vratile natrag na početak - djeca se ne rađaju
kao zločinci; ni Þröstur ni nitko drugi.
»Odgovori na pitanje.«
»Ne sjećam se što sam mislio. To je bilo prije deset godina. Je l՚ se vi možete
sjetiti domaćih zadaća koje ste pisali prije deset godina? Zašto, kvragu, uopće
moram biti ovdje?«
»To te zanima? Ovdje si na ispitivanju zbog slučaja ubojstva koje istražujemo.
Taj je slučaj povezan s tobom i tvojom obitelji na razne načine. Kako sada stvari
stoje, već si u velikim problemima. Ako mi ne počneš odgovarati na pitanja, bit
ćeš u još većim. Je li ti jasno?«
»Jesmo li gotovi? Mogu li sada ići?« Þröstur je pitanje uputio Freyji, ne
Huldaru.
»Ne, ne možeš ići... i ne, nismo gotovi. Gledaj me kada razgovaram s tobom.«
Huldarova stroga naredba nije imala nikakvog utjecaja, Þröstur je gledao samo
Freyju. Svi su šutjeli i ona je morala trpjeti Þrösturov sarkastični osmijeh i glumiti
indiferentnost. Kao da joj je bilo svejedno što nepoznati muškarci crno
našminkanih očiju bulje u nju.
Huldar je ponovno preuzeo riječ. »U redu. Neka bude po tvom. Ali sljedeći
put kada ćemo razgovarati, okolnosti će vjerojatno biti drukčije. Bit ćeš uhićen,

200
 Knjige.Club Books

vjerojatno i u pritvoru. Forenzičari upravo provjeravaju iznajmljeni automobil.

Ako pronađu bilo što, što bi upućivalo da ste ti, Benedikt, Kolbeinn ili samo lijes
bili unutra, nijedan nam sudac neće odbiti pritvor. Isto vrijedi i za tvoju majku i
sestru.«
Prema trzaju mišića na Þrösturovom licu moglo se zaključiti da su Huldarove
riječi imale utjecaja. »Ovo nije šala i ako nastaviš drsko odgovarati ili ako odbiješ
odgovoriti, to ne možemo protumačiti nikako drukčije nego kao da nešto skrivaš.
Molio bih te da razmisliš o svom stavu i kažeš nam sve što znaš.« Huldar je
utihnuo i gledao u Þröstura koji se trudio ponašati kao da ga se ništa od toga ne
tiče. »Što mi možeš reći o tetovažama na svojim rukama?«
»Ništa. To je moja stvar.«
»Ultio dulcis. Ne znači li to nešto kao da je osveta slatka?« Þröstur je slegnuo
ramenima. »Ne sjećam se.«
»Naravno da se sjećaš. Gledaš te riječi pred sobom svaki dan. Reci mi, na
koju si osvetu mislio kada si odlučio ovjekovječiti te riječi na svojim šakama? Je
li ona povezana s ljudima čiji se inicijali nalaze u pismu?«
»Ne tiče vas se.«
U tom se trenutku čulo kucanje na vratima. Provirio je Guðlaugur i zamolio
Huldara da nakratko iziđe. Freyja je ostala sjediti, sama s Þrösturom. Ako su
namjeravali koristiti neku metodu poput one »dobar policajac, loš policajac«, nju
su zaboravili obavijestiti o tome. Þröstur ju je nastavio gledati u oči, s očitom
namjerom da je uznemiri. I djelovalo je. Iz hodnika su se čuli glasovi koji nikako
da utihnu. Zvučali su ozbiljno, no možda je to samo i umislila. Činilo joj se da će
ispitivanje završiti čim se Huldar vrati - ili zbog toga što su pronašli nešto u
automobilu pa će Þröstur završiti iza rešetaka ili zbog toga što nisu pronašli ništa
pa će ga pustiti kući. Ovo bi mogla biti posljednja prilika da mu postavi pitanje
koje joj je već dugo na umu.
»Reci mi, Þrösture, sada kad smo sami. Je li otac tebe ili tvoju sestru ikada
zlostavljao kada ste bili djeca? Prije nego što se dogodilo to s Vakom? Ako je
tako, nema razloga zašto bi ga štitio. To bi možda moglo probuditi i suosjećanje
prema tebi, za slučaj da si nešto napravio. Naravno, ovisi koliko je
ozbiljno. Radim u Kući za djecu i dobro sam upoznata sa sličnim slučajevima,
znam koliko je teško razgovarati o njima.«
Þröstur se razbjesnio. »Prokleta kujo.« Uhvatio se za stol i nagnuo se prema
njoj. Freyja se sjetila njegova izljeva bijesa kada su bili kod njega i zaželjela da
se Huldar što prije vrati. Soba se odjednom činila manjom nego prije, a vrata
udaljenijima. Što da napravi ako je napadne? Rukama pokrije glavu da bi se
zaštitila od udaraca? Freyja je duboko udahnula. Ne. Uspravila se, ne skrećući
pogled. Ako je napadne, uzvratit će mu. Bili su otprilike jednake težine, a prilično
je sigurno da je ona bila u boljoj fizičkoj formi od njega. Nije ga zapravo
namjeravala svladati, ali se osjećala sigurnije ako to može barem zamisliti.

201
 Knjige.Club Books

»U redu, misliš da sam prokleta kuja. Ali možeš li mi odgovoriti na pitanje?«

»Odgovorit ću. Nema problema. Odgovor je ne. Ništa se nije dogodilo meni
i ništa se nije dogodilo Sigrún. I možeš si to ugurati u dupe.«
Freyja se jedva suzdržala da se naglas ne nasmije. Ovu frazu nije čula još od
svoje osnovne škole. Shvatila je da nema smisla nastaviti u tom smjeru. »A što je
sa Sigrúninim prstima? Rečeno nam je da si ti kriv za to. Je li to točno?«
»Kako ste glupi! Glupi, glupi, glupi. Nemate pojma. Ni o čemu. Jebeni
panduri.«
Vrata su se otvorila i Huldar je rekao Þrösturu da može ići. Za danas je gotov,
ali ne smije napuštati grad jer će uskoro biti ponovno pozvan na ispitivanje,
Þrösturu nije bilo potrebno dvaput govoriti - odmah je skočio na noge i odjurio
van. Usput je namjerno ramenom okrznuo Huldara koji ga je oštro pogledao, ali
osim toga nije reagirao. I bolje. Freyji je već bilo svega dosta - previše podignutih
glasova i zajedljivih komentara za jedan dan.
»Nešto je iskrsnulo. Moram ići na mjesto zločina. S majkom ćemo razgovarati
sutra. Možeš ići kući.«
Freyja je ustala i izišla na hodnik - svjež joj je zrak godio nakon boravka u
maloj, zagušljivoj sobi. Promumljala je pozdrav. Nakon što je napravila nekoliko
koraka u smjeru dizala, čula je kako Huldar viče za njom. »Oprosti za jutros. Nije
bilo u redu od mene.« Nije se okrenula, već samo podignula jednu ruku i
odmahnula iza sebe. Izgleda da nije imao namjeru odustati. Nažalost. No što se
nje tiče, ako je išta i bilo među njima, sada je gotovo.
Dok je stajala ispred zgrade čekajući taksi, razmišljala je o Þrösturu i Sigrún.
Morala se suočiti s mogućnošću da je možda ipak bila u krivu. Oboje su izričito
porekli i bili gotovo uvrijeđeni i ljuti zbog njezina pitanja. Možda ih njihov otac
zaista nije nikada taknuo i njegov napad na Vaku zaista jest bio izolirani
slučaj. Možda je sve što je mislila da zna o tome potpuna glupost. Bilo bi još gore
da isto to vrijedi i za Huldara i za cijeli tim za istragu - možda su i oni prevelikom
brzinom krenuli u slijepu ulicu.
Taksi se zaustavio i Freyja je ušla u njega. Odavno se nije osjećala ovoliko
zbunjeno.

202
 Knjige.Club Books

29. poglavlje

uldar je bio toliko umoran da ga je bilo strah da će zaspati ako samo i trepne
H očima. Ponestalo mu je bombona sa sladićem i iako mu je tijelo žudilo za
duhanom, svaki put kada bi uzeo cigaretu osjećao bi se samo još gore. Plan da ne
ode kasno spavati i da se probudi rano ujutro kako bi otišao u teretanu bio je stvar
prošlosti. Nažalost. Nije planirao samo trčati na traci i dizati utege, već je
namjeravao uzeti i boksačke rukavice i izudarati vreću u podrumu kako bi ispucao
sve frustracije koje su mu se nakupile zadnjih dana i tjedana. A te su frustracije
usmjerene prvenstveno prema samome sebi. Ali kako je krenulo, bit će sretan ako
uopće uspije stići kući prije večeri. A još i sretniji ako uopće uspije otići u teretanu
prije nego što riješe ovaj slučaj. I šišanje koje mu je već odavno bilo potrebno
morat će pričekati, osim ako nešto sam ne pokuša kuhinjskim škarama i još više
pogorša stanje.
Ono što ga je čekalo bio je neprestani rad, malo sna i neprestan osjećaj grižnje
savjesti. Ali barem je na jednome mogao biti zahvalan - želudac mu se više-manje
oporavio do trenutka kada je došao na mjesto zločina i vidio tijelo Kolbeinna
Ragnarssona. Isto je vrijedilo i za ostale njegove kolege osim Guðlaugura koji nije
s njima izišao u pivnicu prošlu večer, pa sada nije osjećao nikakve posljedice tog
izlaska. Zbog toga je svima ostalima neopisivo išao na živce. Uključujući i
Huldaru. No svejedno je i on povraćao. Iako je imao plinsku masku, kao i ostali.
»Naručit ću pizzu. Koji prilog želiš?« Bilo je teško čuti što Guðlaugur govori
ispod plinske maske. Kao najmlađi u grupi, morao je obavljati ovakve zadatke,
ali nije se ponašao kao da mu je to ispod časti. S vremenom će mu sigurno
dosaditi, no tada će se vjerojatno već pojaviti novi, mlađi novak koji će preuzeti tu
ulogu.
»Bilo što, samo da ima mnogo šunke i sira. I pivo.« Huldar je zakopčao jaknu
i pripremio se da iziđe van. Bio je njegov red da čuva stražu ispred kuće. Obično
se ljudi nisu otimali za taj posao, ali sada je to bio najtraženiji zadatak. Svi su još
uvijek bili mamurni i nije ih veselila pomisao da moraju raditi nešto blizu nedavno
preminula čovjeka, posebice ne kada je leš bio u toliko lošem stanju kao što je bio
ovaj.
Kada je Huldar pogledao u kuhinju u kojoj je Kolbeinnov život skončan, nije
mogao ne pomisliti da bi mnogo bolje prošao da je umro od onog srčanog udara.
»OK, još jedna pizza sa šunkom i pivo.«

203
 Knjige.Club Books

»Šalio sam se za pivo. Daj mi Coca-Colu. Dvije. Ne, tri.« Stavio je kapu na
zaraslu kosu, koja mu je padala gotovo do očiju. Ispravio je kapu i obukao
rukavice. Nije mogao dočekati da iziđe na svjež i hladan zrak. Plinske maske nisu
bile dovoljne da ih zaštite od ovog nepodnošljivog smrada. Erla im je čak rekla da
otvore sve prozore iako se to protivilo pravilima ponašanja na mjestu zločina. Ali
nisu imali izbora. Iako su svi imali maske, bojali su se ući u kuću kako se ne bi
otrovali. No nisu mogli čekati do jutra da najgore prođe.
»Tri Coca-Cole.« Guðlaugur je dodao tri crte na išaranom papiriću i zatim
podignuo pogled. S plinskom maskom na glavi izgledao je kao ogroman kukac.
»Možeš je skinuti ovdje.« Stajali su u hodniku - vrata koja su vodila u kuću
bila su zatvorena, dok su vanjska vrata bila pritvorena.
»O.« Kroz masku su bile vidljive Guðlaugurove širom rastvorene oči.
Umjesto da je u jednom potezu skine s glave kao Huldar, mladić je najprije dobro
promislio, a zatim je pažljivo počeo otkopčavati. »Uh, koje olakšanje.«
Huldar je širom otvorio vrata, zakoračio van i duboko udahnuo svjež zrak.
Guðlaugur je izišao za njim i slijedio njegov primjer, držeći masku u ruci. Huldar
je svoju bacio na pod.
»Kako je moguće da je itko u stanju napraviti ovako nešto?« Guðlaugur je
posegnuo za svojim mobitelom da naruči pizzu.
»Ne pitaj mene. Potpuno je neshvatljivo.« Huldar je još jednom duboko
udahnuo. To je bilo bolje od bilo kakvih cigareta. »Znaš li koliko će još vremena
trebati forenzičarima?«
»Ne. Erla je s njima i svi nestrpljivo iščekuju da iziđe s nekim vijestima.
Izderala se na mene kada sam otvorio vrata da ih pitam kakvu pizzu žele.«
Inače bi se Huldar nasmijao na ovo, ali pomisao na Erlu sada mu nije bila
nimalo zabavna. »Kako ste uopće zamislili tu gozbu s pizzom? Zar ćemo jesti
ovdje unutra? S maskama na licu?«
»Ne, morat ćemo jesti u autu.« Guðlaugur još uvijek nije birao broj. Činilo se
kao da pokušava razvući razgovor što je duže moguće i odgoditi poziv kako se ne
bi morao odmah vratiti natrag unutra. »To će biti u redu. Sumnjam da bi itko
imao želju jesti ovdje.« Naglo se okrenuo prema maloj samostojećoj kući koju su
Kolbeinn i njegova žena zvali svojim domom. Huldar je pretpostavljao da će je
žena pokušati prodati što je prije moguće. Prema riječima policajca koji je
razgovarao s njom, nije se činilo da će joj žalovanje dugo potrajati. Nakon što je
primila poziv dok je bila u inozemstvu i malo plakala na telefon, odmah se počela
raspitivati u kakvom je stanju kuhinja. Je li sumporna kiselina koju je netko izlio
na njezina muža i tako ga doveo do smrti uništila i cijelu kuhinju. Bila je posebno
zabrinuta za pod. Iako je zvučalo bezosjećajno, ovo je praktično pitanje
vjerojatno bilo znak da joj mozak pokušava obraditi ono što se dogodilo tražeći
neki lako razumljivi koncept. Svakome bi bilo teško prihvatiti situaciju u kojoj im

204
 Knjige.Club Books

supružnika sustigne ovako jeziva sudbina. Bilo je lakše fokusirati se na linoleum

na podu.
Huldara je osvježio ledeno hladan zrak. Dovoljno da odluči ponovno probati
zapaliti cigaretu. Posegnuo je za ostatkom jučerašnjih cigareta u džepu -
zgužvanoj kutiji koja je bila natopljena pivom. Kada je zapalio jednu, i dim je
imao miris po pivu. »Zar nećeš nazvati? Svi umiremo od gladi.«
Guðlaugur je birao broj. »Na čekanju sam«, rekao je Huldaru, koji nije tražio
podroban opis telefonskog razgovora. »Možemo razgovarati dok čekam.«
Huldar je povukao još jedan dim i razmišljao o tome što da kaže. Nije imao
namjeru žaliti se Guðlauguru na svoje ljubavne probleme, iako je bilo očito da bi
imao njegovu punu pažnju čak i ako ih samo usputno spomene. Njegova noć
provedena s Erlom već je bila glavni trač na odjelu. Naravno, nitko se to
nije usudio spomenuti Erli, tako da je Huldar morao trpjeti sve šale na tu temu.
On je neprestano poricao da se išta uopće i dogodilo i činilo mu se da mu je to
prilično dobro uspijevalo, s obzirom na to da su svi još bih mamurni od prošle
večeri i nisu bili vrlo usredotočeni. No bilo ga je strah da će se zadirkivanje
nastaviti sljedećih dana, nakon što se oporave, a tada će se biti teže obraniti. Svi
su bili stručnjaci za prepoznavanje laži, ali i sam je bio obučen u tome i znao je
na što treba paziti. »Gdje se uopće može nabaviti sumporna kiselina?«
»Sigurno ne u trgovini. Za ovo je bila potrebna ogromna količina.« Guðlaugur
se namrštio.
Huldaru se počelo vrtjeti u glavi od dima, pa je brzo ugasio cigaretu. »Nadam
se da je moguće ući u trag kupnji putem uvoznika. Ih trgovine u kojoj je kupljeno,
ako je uopće moguće igdje kupiti sumpornu kiselinu na litre.« Zatim se sjetio
motorne pile koja nipošto nije uobičajeni alat u islandskim domovima
ili poduzećima. Usprkos tomu, policija nije polučila nikakve rezultate u
pronalasku njezina vlasnika. A nisu mogli ući u trag ni sumnjivoj kupnji nekoliko
metara dugačkog čeličnog lanca. Možda će tako biti i sa sumpornom kiselinom.
Sljedeći će korak biti provjeriti jesu li možda motorna pila, lanac i sumporna
kiselina ukradeni odnekud, čim uspiju zaključiti na kojem su se uopće mjestu
mogle nalaziti sve te tri stvari. Njegova je pretpostavka bila neka radionica ili
ugovorno poduzeće, a takvih je bilo na stotine.
Pizzerija se konačno javila Guðlauguru, koji je izrecitirao narudžbu. Dok je
Huldar slušao o debelom ili tankom tijestu, ulju od češnjaka i dodatnoj porciji sira,
glad mu se povećavala. Bilo mu je teško držati se budnim kada je umoran i sit, ali
još gore kada je umoran i gladan. Jedina mu je nada bila da će ga svježi zrak
razbuditi. Upravo kada je krenuo još jednom duboko udahnuti, prekinulo ga je
vlastito zijevanje.

»Ubit ću vas ako mi prolijete i kap tog umaka u autu.« Erla je sjedila na vozačevu
mjestu, s komadom pizze u jednoj ruci i limenci Coca-Cole u drugoj. S obzirom
na to da je najviše vremena provela s forenzičarima i patologom koji su radili oko
205
 Knjige.Club Books

leša, već se naviknula na smrad sumporne kiseline na sebi i prestala ga je

primjećivati. No Huldar i Guðlaugur teškom su mukom pokušavali ne držati se za
nos dok jedu. Huldar je sjedio na suvozačevu mjestu, najbliže smradu.
Pokušavao je izbjeći situaciju u kojoj bi završio u automobilu s Erlom, no ona
ga je izričito pozvala, što je ponovno pokrenulo gurkanje i namigivanje među
ostalim članovima tima i upropastilo Huldarove pokušaje da utiša te glasine.
Barem je uspio povući i Guðlaugura sa sobom, kako bi izbjegao da mora biti
nasamo s njom. Nije imao želju razgovarati ni o čemu drugome osim o istrazi.
Na putu do automobila diskretno je naredio Guðlauguru da cijelo vrijeme
održava razgovor, a ako to ne učini, morat će odgovarati njemu. Njegovi pokušaji
da mladića ugura na suvozačevo mjesto nisu uspjeli, jer mu je Erla naredila da
sjedne iza čim je otvorio vrata. Siroti Guðlaugur time nije zaradio nikakve
dodatne bodove kod šefice, a posebice ne zbog svog neprestanog brbljanja. Ali
Huldar mu je svakako ostao dužan veliku uslugu.
»Je li vrijeme smrti poznato?« upitao je Guðlaugur punih usta. Uspijevalo mu
je pokretati razgovor kada god bi on utihnuo.
»Kasno sinoć. Ili tijekom noći.« Erla je uzela drugi komad pizze iz kutije
između sjedala. »Preciznije ćemo vrijeme saznati nakon obdukcije. Iako ne znam
kako će je uopće uspjeti provesti. Velik dio tijela s kuhinjskog će poda biti
moguće ukloniti jedino žlicom.« Zagrizla je komad pizze.
Huldar je progutao komad koji mu je zapeo u grlu i popio gutljaj Coca-Cole.
»Nema otisaka prstiju?«
»Ne. Uopće. Naravno, bilo ih je dosta na pokućstvu i ostalim glupostima u
kući. Ali ništa na praznim spremnicima ili na onome što je upotrijebio da ga
zaveže za stolicu. Počinitelj je očito bio vrlo pažljiv. Čak su i naljepnice skinute
sa spremnika; nadam se da to znači da se ubojica bojao da bismo ga pomoću toga
mogli pronaći. To bi bila dobra vijest. Saznat ćemo odakle su spremnici. Sigurno
nema mnogo mjesta na kojima bi se mogli nabaviti.« Erla je kroz prozor gledala
na praznu ulicu; ljudi u susjednim kućama konačno su odustali od provirivanja i
pokušaja da shvate razlog dolaska policije. »Ali bilo bi previše nadati se otiscima
prstiju. Danas čak i dijete zna kako da ih ne ostavi.«
Čim je nastupila kratka tišina, Guðlaugur je znao da je na njemu red: »Je li
bila pogreška što ispred njegove bolničke sobe nije bio postavljen zaštitar?«
Erla se okrenula, gurnula glavu između sjedala i, iako joj Huldar nije vidio
izraz lica, lako je mogao zaključiti da nije bio nimalo dobronamjeran.
»To ne bi apsolutno ništa promijenilo. Zapamti to. Već ćemo ionako dobiti
dovoljno kritika izvana, ne moramo se još kritizirati i međusobno.« Ispravila se
na sjedalu. »Bolnica bi trebala odgovarati. Kako im je palo na pamet da ga otpuste
a da nam to ne jave? I još k tome kasno navečer. Dok je ležao ondje, bio je siguran.
Nitko ga ne bi mogao ovako napasti u prepunoj bolnici.«

206
 Knjige.Club Books

»Ne.« Huldar nije imao ništa za dodati na ovu temu, ali nije više mogao
ostaviti jadnog Guðlaugura samog u razgovoru. Trebalo mu je malo vremena da
na miru prožvače zalogaj. »Tvrdi li bolnica i dalje da je netko s posla došao po
njega?«
»Dežurna medicinska sestra ustrajna je u toj tvrdnji. Ali direktor poduzeća za
reviziju, onaj za kojeg sestra tvrdi da je nazvao bolnicu, porekao je da je poslao
automobil po Kolbeinna. Rekao je da nije pojma imao ni da je Kolbeinn u
bolnici, a kamoli da bi ga zvao ondje. Doduše, čuo je za događaj u garaži, ali ne i
za to da je Kolbeinn nakon toga imao srčani udar. Znao je samo da je na
bolovanju. Mora da je počinitelj nazvao i predstavio se kao direktor. Ime direktora
poduzeća javno je, a Kolbeinn nije osobno razgovarao s njim. Jebeni kaos.«
»Je li na vidjelo izišla neka veza s Jónom Jónssonom?« Huldar je pogledao
okrajak pizze u ruci, uopće se ne sjećajući da je pojeo ostatak. Pospanost ga je
svladala odmah nakon prve pojedene kriške i sada se je ulagao veliki napor samo
da bi držao oči otvorenima.
»Ne. Za sada još ništa. Pretraga kuće nije dala nikakve rezultate, a
Kolbeinnova žena tvrdi da ništa ne zna. Na njegovu računalu nije bilo ni traga
dječje pornografije, tako da se nisu mogli upoznati na taj način. Ali mora postojati
neka veza. Vidio si izraz na njegovu licu kada si mu spomenuo Jóna Jónssona u
bolnici. Prokletnik bi bolje prošao da nam je iskreno odgovorio. Možda bismo
trebali snimiti ovaj leš i pokazati fotografiju tom Þorvalduru, koji je jednako
tvrdoglav. Možda će ga fotografija onoga što bi ga moglo čekati natjerati da
progovori.« Erla je uzela posljednji gutljaj Coca-Cole i rukom zgnječila limenku.
»Možda bismo to trebali napraviti i s drugima s kojima moramo razgovarati. O,
rado bih isprobala tu taktiku.«
»Dobila bi otkaz.« Iako je bio toliko umoran da mu je i govor predstavljao
napor, činilo mu se da bi ovu Erlinu ideju bilo najbolje sasjeći u korijenu jer je
postojala mogućnost da je to ozbiljno mislila.
»Glupost. Navedi mi jednog policajca koji je dobio otkaz.« Kada Huldar nije
odgovorio, nastavila je: »Upravo tako.«
»A što je s tim Þorvaldurom? Čuva li ga netko?« Guðlaugur se ubacio dok je
posezao za još jednim komadom pizze iz kutije između sjedala.
»Ne. Ta je budala odbila našu ponudu za zaštitom. I dalje tvrdi da nema
nikakve veze s ovime. Ako mu prisilno postavimo zaštitu, bit će očito da mu ne
vjerujemo. A to bi moglo pogoršati naše odnose s Uredom tužitelja.«
»Ja bih ipak nekoga poslao. Da ja odlučujem. Time ne bismo poručili da
mislimo da je on za išta kriv. Ali ovdje je očito riječ o nekoj osveti i nije nužno
da je on izravno nešto nekome napravio da bi mu se ljudi htjeli osvetiti. Pogotovo
ako radi kao tužitelj.«
»Tko je tebe išta pitao?« Erla je planula, ne skrivajući svoju frustriranost.
Guðlaugur ne samo da se usudio posumnjati u njezine sposobnosti vođenja, već

207
 Knjige.Club Books

je još i nepozvan ušao u njezin automobil. »Razgovarali smo s Uredom tužitelja i

to je bila njihova želja. Ako se oni imalo više umiješaju u slučaj, morat će
proglasiti sukob interesa. U tom bi slučaju morali imenovati nove tužitelje, a Ured
i bez toga ima problema s manjkom budžeta. Isto vrijedi i za nas. Nemamo
dovoljno sredstava za postavljanje stražara. Osim toga, njegovi inicijali nisu
navedeni u pismu. Iako to, naravno, ne znači da ne bismo trebali biti zabrinuti za
njega.«
Guðlaugur se naslonio natrag u sjenu stražnjeg sjedala i Erla se okrenula
Huldaru. »Vrlo sam im jasno rekla da nam moraju poslati sve dokumente
povezane s tom starom presudom do sutra. Pa makar to značilo da će ih morati
tražiti cijelu noć. Nevjerojatno je da nas tako zavlače. Iz Okružnog suda
u Reykjanesu rekli su nam da ne mogu ništa naći, tako da nema smisla nastaviti
vršiti pritisak na njih. Nevjerojatno. Ali zato će nam Ured tužitelja dostaviti te
informacije.«
Usprkos Erlinu optimizmu, Huldaru se nije činilo vrlo vjerojatnim da će
tijekom vikenda dobiti ikakve dokumente. Možda im najranije u utorak ili srijedu
nešto stigne. A tada bi već moglo biti prekasno. »A što je s Jónovim
odvjetnikom? Možda više nema svu dokumentaciju, ali sigurno se sjeća
tog slučaja. Možda bi mogao znati o kojem djetetu ili djeci je riječ, primjerice. A
možda bi nam mogao reći i gdje je Jón. Ako odvjetnik ne želi razgovarati s nama,
mogli bismo pokušati razgovarati sa sucem. On bi se isto trebao sjećati tog
slučaja. Ja to mogu obaviti, ako želiš. Nije mi problem ometati ih nedjeljom.
Sumnjam da idu u crkvu.« Ovaj kratki govor iscrpio je i ono malo snage koju je
Huldar još imao i, nakon što je završio, opet je počeo zijevati.
»Ako itko sluša Božje riječi nedjeljom, možeš biti siguran da je to taj sudac.
Ali s njim ćeš moći razgovarati samo uz pomoć nekog medija. Već sam tražila
razgovor s njim kad sam razgovarala s onim prokletnicima iz Okružnog suda, ali
ništa od toga. Davno je prestao raditi ondje, otišao je na Vrhovni sud, a osim toga
je i pokojni. Uostalom, sumnjam da bi pristao na razgovor izvan radnog vremena
čak i da je još uvijek živ.«
Huldar je htio nešto komentirati, ali se nije mogao sjetiti što. Naslonio se
natrag, zijevnuo i nakratko zatvorio oči. Okrajak pizze ispao mu je iz ruke dok je
tonuo u san.
Zato nije čuo kada je Erla istjerala Guðlaugura iz automobila rekavši da mora
obaviti poziv.

208
 Knjige.Club Books

30. poglavlje

H uldar je bio posljednji koji je stigao od onih koji su trebali raditi tu nedjelju.
Morao se naspavati i nadoknaditi san koji je izgubio prijašnju večer.
Njegovo je tijelo vodilo evidenciju sati odmora i ako bi nastao neki manjak,
nemilosrdno bi tražilo da to nadoknadi. Alarm na njegovu mobitelu nije imao
pravo na riječ kada je zvonio u zakazano vrijeme, mnogo prije izlaska sunca.
Nespretnim pokretima ruke gurnuo je mobitel s noćnog ormarića, što je rezultiralo
pukotinom koja je sada bila vidljiva preko cijelog ekrana. Ali barem je alarm
utihnuo, pa šteta nije bila uzaludna. Kada se konačno probudio, osjećao se
odmorno, a čak ga nije mučila ni grižnja savjesti. Nakon toplog tuša i brijanja,
gotovo da se osjećao sasvim dobro, sve dok se ne bi sjetio noći provedene s Erlom
ili kako je upropastio odnos s Freyjom. No uspio je zanemariti te misli dok se
odijevao, pio kavu i pušio cigaretu na balkonu te dok je dolazio na posao - kasnio
je, ali barem se osjećao zadovoljnim.
No osjećaj zadovoljstva nije dugo potrajao. U početku je mislio da ga kolege
zovu uspavanom ljepoticom jer je zaspao i zakasnio na posao. Tek nakon što je
sat vremena sjedio za svojim stolom, shvatio je da misle na to da je jučer zaspao
u Erlinom automobilu. Probudio se sam, Guðlaugur i Erla već su bili otišli natrag
u kuću, kao i ostali kolege iz drugih automobila. Dok je sjedio i masirao ukočeni
vrat, maglovito se prisjetio da ga je Erla pokušavala probuditi; imao je mutno
sjećanje ruke koja mu je blago dodirnula kosu i obraz u polusnu. Koja sreća da se
u tom trenutku nije probudio, inače bi joj morao reći kako mu takav njihov odnos
nikako ne odgovara.
Iako bi bilo najbolje završiti s time, još nije uspio skupiti snagu, otići do nje i
obaviti to. Možda bi mogao odgoditi taj razgovor za sutra - dobro bi mu došao još
jedan dan da se u potpunosti oporavi.
»Hej, Huldare! Uspavana ljepotice!« Jedan mu se kolega podrugljivo
osmjehivao s obližnjeg radnog stola, držeći šalicu kave u ruci. »Erla je nešto loše
volje danas. Netko joj noćas nije ispunio očekivanja? Bio je previše pospan?«
Uslijedilo je smijuljenje. Huldar nije odgovorio, ali je osjetio kako mu je
strpljenje pri kraju. Sljedeća osoba koja mu uputi sličan komentar dobit će svoje.
Vreća za boks nije bila jedini način za rješavanje nakupljenih frustracija.
S obzirom na to da je Erla odlučila pustiti ga da spava u automobilu dok su
svi drugi s plinskim maskama na glavi morali nastaviti raditi u nesnosnom smradu
kuće, Huldar se nije mogao ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Erla bi inače

209
 Knjige.Club Books

prije izlila šalicu kave na nekoga tko spava na dužnosti, nego ušutkivala okolinu
kako ga ne bi ometala. Kada se konačno probudio i otišao natrag u kuću gdje su
ostali radili, bio je previše umoran da bi razmišljao o tome, a nije mogao ni
pročitati izraze lica svojih kolega pod plinskim maskama.
»Što gledaš?« Huldar je iznervirano podignuo pogled s ekrana, ali se u tom
trenutku sjetio da duguje Guðlauguru uslugu, pa je prijateljskim tonom dodao:
»Oprosti. Moram obaviti jedan telefonski razgovor kojemu se ne veselim.«
»O, oprosti.« Guðlaugur se nelagodno osmjehnuo. »Samo sam ti htio reći da
mi se čini da znam kako je onaj sudac umro, taj Yngvi Sigurhjartarson. Samo je
teorija, ali prilično sam siguran.«
»Reci.« Huldar je bio zahvalan na bilo čemu čime bi mogao odgoditi uzimanje
telefonske slušalice u ruke - razgovor s Erlom nije bio jedini od koga je strepio.
Jučer navečer nije mu se činio problem ometati odvjetnika u nedjelju, ali sada
kada je došao k sebi, bilo mu je teško pronaći riječi kojima bi započeo taj
razgovor. Nije bio raspoložen da mu netko održi predavanje ili ga izvrijeđa zbog
toga što zove izvan radnog vremena. Ali s obzirom na to da dokumenti iz Ureda
tužitelja još uvijek nisu stigli, nije imao izbora. Poslali su Guðlaugura da provjeri
ima li znakova života u zgradi Ureda, no ondje je sve bilo zatvoreno i nitko nije
odgovarao kada je pokucao. Izgleda da će se Huldarova predviđanja ostvariti,
dokumenti će se u najboljem slučaju pojaviti u utorak, jer potragu za njima neće
ni započeti prije ponedjeljka.
»U obavijesti o smrti piše samo da je preminuo iznenada. Vrhovni je sud
objavio kratku izjavu za medije u kojoj također piše samo da je umro, nakon čega
su se raspisali o njegovom obrazovanju i karijeri. Usporedio sam to s izjavama za
medije o smrti drugih sudaca Vrhovnog suda i političara, u kojima se obično
navodi i gdje su preminuli - u bolnici, u inozemstvu, u svom domu. Ali u
Yngvijevu slučaju mjesto smrti nije navedeno. Pogledao sam i osmrtnice, kojih je
zaista bilo mnogo. Ni u jednoj se od njih ne navodi gdje je umro, već se samo
govori o preranom odlasku. Nigdje se ne spominje nikakva bolest ili
srčani problemi. Kada je jedan moj prijatelj počinio samoubojstvo, situacija je bila
slična - nitko to nije htio izravno spomenuti kako ne bi povrijedio njegove
roditelje.« Guðlaugur je nakratko zastao. »Zato mislim da je počinio
samoubojstvo. Naravno, ne čini se vjerojatnim da bi to moglo imati ikakve veze
s ovim slučajem, ali mi je svejedno malo sumnjivo.«
»Kada se to dogodilo?« Huldar nije znao dovoljno o osmrtnicama ili
obavijestima o smrti da bi mogao reći ima li Guðlaugurov zaključak smisla i je li
to uopće bitno.
»Ne tako davno. Prije dva mjeseca.«
Znači prilika da razgovaraju s njim promaknula im je za dlaku, što je kod
Huldara budilo određene sumnje. Je li moguće da je znao što se sve sprema i
odlučio otići na vrijeme? Bila je to neobična slučajnost. »Je li bio oženjen?«
»Da.«
210
 Knjige.Club Books

»Odlično. Nazovi udovicu i raspitaj se što se dogodilo. Pitaj je kako je umro.«

»Molim?« Guðlaugur je bio vidno zgrožen.
»Da, saznaj. Možeš ti to. Sjeti se što si rekao roditeljima svog prijatelja na
pogrebu. I pažljivo biraj riječi. Žena je možda još uvijek u žalosti. Reci joj istinu
- da se ime njezinog pokojnog muža pojavilo u istrazi, ali da on, naravno, nije ni
za što osumnjičen. Nemoj zaboraviti dodati naravno. Raspričaj se još malo, ali
nemoj joj spominjati Jóna Jónssona, Kolbeinna ili Benedikta.«
Guðlaugur je problijedio. »OK. Moram se samo psihički pripremiti. Ali
nazvat ću je.« Zatim je sjeo i nestao iz Huldarova vidokruga.
Huldar je posegnuo za telefonom. Pogled mu se zaustavio na bušaču papira
na stolu, razmišljajući da ga baci u smjeru dvoje kolega koji su sjedili unutar
dometa, još uvijek se smijuljeći. Odlučio je ipak pričekati s tim.
Odvjetnik je odgovorio nakon što je telefon zazvonio tri puta i zvučao kao da
polaže velike nade u ovaj razgovor. »Očekivao sam vaš poziv. Jeste li ga
pronašli?«
»Oprostite... rekli ste da ste očekivali ovaj poziv?«
»Da. Nije li policija objavila da traži Jóna? Pretpostavio sam da ste ga uhvatili
i da je izabrao, mene kao svog odvjetnika. Već sam ga dva puta branio. Što je sada
učinio?«
Huldaru je sinulo. Policija je objavila molbu građanima da se jave ako znaju
gdje je Jón Jónsson. »Poslali smo tu obavijest jer ga nitko nije vidio otkada je
otpušten iz zatvora. Ali ne zovem vas zbog toga.«
»Već je otpušten? Kako vrijeme leti.«
»Znači vi niste znali?«
»Ne. Kako bih to znao? Pretpostavio sam da je pobjegao pa da ga tražite.
Nisam se čuo s njim od presude Vrhovnog suda i nisam pratio njegovo služenje
kazne.«
»Molim?« Huldar je prelistavao svoje bilješke pored računala. »Rečeno mi je
da ste se dopisivali s njim vezano za slučaj, ako sam dobro shvatio.« Našao je
bilješku koju je zapisao kada je zvao zatvor Litla-Hraun i ondje je pisalo ime
odvjetnika i njegova ureda. »Barem su mi tako rekli iz zatvora.«
»Molim? Ja? Ja mu nisam ništa ni pisao ni slao. Mora da su pogriješili.«
Huldar je podignuo obrve. Naravno, mogao je inzistirati da mu čovjek ponovi
i bolje objasni, ali trenutno mu se nije činilo potrebnim. Odvjetnik je djelovao ne
samo prilično sigurno u svoj odgovor, već i pomalo iznenađeno. Huldar je
sumnjao da je poslao i jedno jedino pismo. »Može biti da su pogriješili ili sam ja
pogrešno razumio. Ali ne zovem vas zbog toga. Zanimalo me ako mi možete reći
nešto više o slučaju protiv Jóna Jónssona na Okružnom sudu u Reykjanesu kada
je bio oslobođen optužbi. Imamo mnogo problema s pronalaskom informacija o

211
 Knjige.Club Books

tom slučaju, pa sam se nadao da biste mi vi mogli reći nešto više o tome. Jasno
mi je da je nedjelja, ali prilično je hitno.«
»Razumijem. Smijem li pitati zašto vas to zanima?«
»Tiče se istrage jednog ozbiljnog slučaja.«
»Benedikt Toft.«
»Tako je.«
»Vidio sam njegovo ime u novinama. Ubijen u garaži, zar ne?«
»Da. On je bio tužitelj u slučaju o kojem želim saznati više informacija.
Pokušavamo saznati je li njegov posao imao ikakve veze s onime što se
dogodilo.«
»I mislite da je Jón Jónsson krivac?«
»Možda. To je jedna od mogućnosti, ali ne i jedina. Možete li se sjetiti tog
suđenja? Imate li možda još uvijek dokumente vezane za taj slučaj?«
»Naravno da imam sve dokumente. Nikada ništa ne bacam. Možete dobiti
kopije svega što nije povjerljivo između mene i klijenta. Iako toga nema mnogo i
mislim da nećete pronaći ništa važno.«
»Na tome bih vam bio zahvalan, ali bi mi dobro došlo i ako mi možete ukratko
reći o čemu se radilo. Ne znamo zapravo ništa osim da je slučaj bio povezan sa
seksualnim zlostavljanjem djece.«
»U redu, to neće biti problem. Slučaj je bio toliko neobičan da ga se dobro
sjećam, iako je bilo davno.« Huldar je čuo korake na drugoj strani linije, zatim
zatvaranje vrata i škripu kada je odvjetnik sjeo na kožnu stolicu. Činilo mu se da
je čak čuo i zveket kockica leda. Iako nije bio siguran, mogao je zamisliti kako
odvjetnik pijucka viski. Što bi bilo odlično, jer bi tako mogao postati
razgovorljiviji. »Jón je bio osumnjičen za zlostavljanje svoje kćeri i sina. Ne
sjećam se kako se djeca zovu, samo da je kći bila malo mlađa od sina. Priča je
izišla na vidjelo kada je ona krenula u školu sa šest godina i ispričala to učiteljici.
To je samo po sebi bilo vrlo neobično - djeca su u razredu morala govoriti o tome
što njihovi roditelji rade, a ona je pogrešno razumjela pitanje. Prije nego što je
učiteljica shvatila o čemu je riječ i zaustavila je, čula je prilično zorne opise.
Pozvala je djevojčicu sa strane i, nakon što je poslušala cijelu priču, bila je
uvjerena da nije izmišljena. Zatim je otišla s njom na policiju.«
»To ne postoji nigdje u evidenciji.«
»Ne čudi me. Učiteljica je bila vrlo odlučna, ako je suditi po njezinoj izjavi.
Najprije ju policija u Hafnarfjörðuru uopće nije htjela slušati, pa je na kraju otišla
u Reykjavik i ondje prijavila slučaj. Stvari su se tek tada pokrenule. Za nagradu
je dobila otkaz u toj školi. Potpuno nerazumljivo.«
Huldar je ponovno počeo listati svoje bilješke i pronašao stranicu s presudom
Okružnog suda. Pogledao je godinu i računao u glavi. »Jesam li dobro razumio da

212
 Knjige.Club Books

je ona imala šest godina kada je slučaj prijavljen, a suđenje je bilo za manje od
godinu dana kasnije? To je onda bio iznimno brz proces.«
»Da. Vrlo neobično. Istraga je bila samo djelomično provedena i sve je
obavljeno u žurbi.«
»I bio je oslobođen. Kako je to moguće ako je iskaz djeteta bio toliko
uvjerljiv?«
»S njezinim je iskazom sve bilo u redu. Ali brat je tvrdio da je njihov otac
nevin - da nije taknuo ni nju ni njega. Naravno, njegovo je svjedočenje pobilo
samo pola optužbe, ali činilo se da tužitelju to nije bilo bitno. Nije dječaku
postavio nijedno pitanje. A tužitelj je bio Benedikt Toft. Cijelo sam suđenje
imao osjećaj kao da uopće ne želi dobiti slučaj, nije uložio nijedan prigovor.
Morao sam se suzdržavati da se ne umiješam i ne napominjem ono što bi tužitelj
morao govoriti - toliko je toga zanemario. Bilo je vrlo neugodno. Majka je
potvrdila bratovu priču, predstavnik socijalne službe Hafnarfjörðura dao je dobru
ocjenu obitelji u svom izvještaju, dječja psihologinja koju je dodijelio grad rekla
je da je djevojčica sve to vjerojatno umislila i nakon samo pola dana na sudu,
slučaj je bio zaključen. Učiteljica uopće nije bila na popisu svjedoka, tako da sud
nikad nije ni čuo njezin iskaz. Dva tjedna kasnije donesena je presuda i - tko bi
rekao - Jón Jónsson je oslobođen. Nisam ponosan na tu pobjedu i nije me
iznenadilo kada je godinu dana kasnije počinio onaj zločin. Koji je bio znatno
ozbiljniji. Ali suđenja su tada bila drukčija.« Ponovno se čulo zveckanje kockica
leda, a zatim i tiho srkanje.
»Imate li ikakvu ideju što je moglo biti posrijedi?«
»Pa, imam svoju teoriju, ali nemam nikakvih dokaza za nju, to je samo moj
osjećaj. Nisam siguran da li bih to trebao podijeliti s vama.«
»U ovom trenutku svaka nam je informacija dobrodošla. Ubijen je još jedan
muškarac, Kolbeinn Ragnarsson, kao i još jedna osoba koju nismo uspjeli
identificirati. Čini nam se da bi još ljudi moglo biti u opasnosti.«
»Rekli ste Kolbeinn Ragnarsson?«
»Da. Poznajete li ga?«
»Nisam siguran, ali čini mi se da se predstavnik socijalne službe u ovom
slučaju zvao Kolbeinn. Kako ste rekli da mu je patronim? Tužitelj nije uopće
doveo u pitanje njegovo sudjelovanje, iako je bilo mnogo razloga za to. On je bio
voditelj nekog gradskog ureda Hafharfjörðura, ali nije imao kvalifikacije
socijalnog radnika. Nije mi bilo jasno što je on uopće radio ondje. A bilo je još
takvih nepravilnosti.«
»Što je sa sucem? Nije li on mogao dati komentare i postaviti pitanja koja je
tužitelj izostavio?«
»Mogao je, ali nije. Yngvi Sigurhjartarson bio je jednako nezainteresiran za
slučaj kao i tužitelj. Bilo je vrlo čudno. Ne znam uopće što da mislim o tome što
je nedugo nakon toga postao vrhovni sudac. Možda je već znao da ga čeka

213
 Knjige.Club Books

promaknuće, pa su mu misli bile negdje drugdje i nije bio usredotočen na ovaj

slučaj.«
»Nedavno je preminuo. Jeste li znah?«
»Jesam, znao sam. Kruže glasine po sudovima.«
»Glasine? Kakve glasine?«
»Uh, ne volim ogovarati.« Izdahnuo je i Huldar je čuo šum u slušalici.
»Uzmite ovo sa zrnom soli, jer ništa nije potvrđeno. Ali priča se da je riječ o
samoubojstvu.«
Guðlaugur je, znači, bio u pravu. Huldar se podignuo sa stolice i pokazao
mladiću podignut palac. On je i dalje zamišljeno sjedio za računalom i još nije
nazvao udovicu. Huldar je sjeo natrag i ostavio Guðlaugura još zbunjenijeg nego
prije. »Kako?« Postojali su slučajevi u kojima bi ubojice izvršile ubojstvo tako da
izgleda kao da je žrtva počinila samoubojstvo, a ubojica kojeg sada traže sigurno
bi bio sposoban učiniti nešto takvo.
»Čini mi se da je ušao u more i utopio se.« Malo je oklijevao. »Ali kao što
sam rekao, nemam nikakvih dokaza za to.«
»Razumijem.« Huldar je razmišljao je li vrijeme da završi razgovor, ali se
onda sjetio da je jedno pitanje ostalo neodgovoreno. »Rekli ste da ste imali svoje
sumnje oko toga zašto je Jónovo suđenje bila takva farsa. Koja je bila vaša
teorija?«
Odvjetnik se sarkastično nasmijao. »Mislim da ću morati proglasiti sukob
interesa ako ili kada Jón bude uhićen zbog ovog ubojstva. Bilo bi mi drago da ga
uhitite, ali nemam nikakvu želju braniti ga i treći put.« Začuo se zveket kockica
leda i odvjetnik je uzeo još jedan gutljaj prije nego što je nastavio:
»Imao.sam dojam da je u to vrijeme Jónov otac, odnosno očuh, imao svoje prste
u tome. Nemam nikakvih dokaza za to, ali očuh mu je bio vrlo utjecajan u
Hafnarfjörðuru, ako nije čak bio i gradonačelnik.«
»Einar Aðalbertsson je bio predsjednik Gradskog vijeća u to vrijeme, ne
gradonačelnik. Ali bio je vrlo utjecajan, predsjednik raznih udruga i slično, a imao
je i dobre političke veze.«
»Upravo tako. Imajući to u vidu, čovjek se ne može ne zapitati tko je donio tu
upitnu odluku da taj Kolbeinn svjedoči na sudu u ime grada. I psihologinju je
dodijelio grad. Je li ona bila nepristrana? Optuženik je bio posinak čovjeka koji
joj je praktički bio šef.«
»Ali ako je Jón bio Einarov posinak, onda je Sigrún bila njegova unuka. Što
je s njom? Ili njezinim bratom Þrӧsturom?«
Huldaru je bilo teško zamisliti zašto bi Einar radije pomogao posinku da
izbjegne zatvor nego spasio unuke od zlostavljanja.
»To je dobro pitanje. Einar je slušao cijelo suđenje i sjećam se da sam ga
promatrao dok je djevojčica svjedočila i razmišljao kako se osjeća. Sigurno nije
bio dobar osjećaj gledati u posinkov potiljak na optuženičkoj klupi ispred sebe i
214
 Knjige.Club Books

slušati vlastitu unuku kako opisuje nezamislive stvari koje joj je njezin otac činio.
Ja osobno nisam imao nikakvih nedoumica na čijoj sam strani.«
»Ni ja.«
»Još samo nešto. Činilo mi se da su sudac i Einar bili dobri prijatelji. Kao i
Einar i tužitelj. Što mi je isto bilo sumnjivo.«
»Nije li onda sudac bio u sukobu interesa?«
»Trebalo bi biti tako. Ali Jón je bio sin druge Einarove žene i nikad nije bio
službeno usvojen, pa sudac to vjerojatno nije tumačio kao sukob interesa.
Naravno da to nije bio dovoljno dobar razlog, ali nije bilo nikoga tko bi to dovodio
u pitanje. Ja nisam mogao, jer bi to bilo protivno interesima moga klijenta. S
obzirom na to da se činilo da je i sudac u sukobu interesa, ni on nije ništa
spominjao. Sigrúnina majka i brat i dalje su tvrdili da je sve u redu, kao i svi ostali
svjedoci. Činilo se da je jedina osoba koja je htjela pravdu bila djevojčica Sigrún.
Ali ona je bila premlada da bi shvatila da nešto nije u redu. I to je bilo to.« Utihnuo
je, ali zatim brzo dodao: »Ali moram priznati da ne vidim razlog zašto bi Jón ubio
Kolbeinna i Benedikta. Nijedan od njih dvojice nije pokazivao ikakvu želju da ga
stavi iza rešetaka. Upravo suprotno. Mislim da tražite pogrešnu osobu.«
Pozdravili su se, obojica turobnijeg raspoloženja nego što su bili kada su
započeli razgovor. Huldaru je trebalo vremena da razmisli o onome što je čuo i
nadao se da se Guðlaugurova glava neće pojaviti iznad ekrana. Barem ne odmah.
Zatvorio je oči kako bi se bolje usredotočio i sjedio tako sve dok ga budale s
obližnjih stolova nisu počele zadirkivati da je ponovno zaspao.
Tada je ustao i otišao u Erlin ured, ne da bi otvoreno razgovarao o njihovu
odnosu, već o onome što je zaista bitno - o istrazi.

»O čemu si razgovarao s Erlom?« Guälaugur se suzdržavao čitavih pet minuta

nakon što se Huldar vratio. No mladiću se barem mora priznati da nije okretao
vrat da bi gledao kroz stakleni zid Erlina ureda, za razliku od ostalih kolega. Nije
mu bilo jasno kakvu su predstavu očekivali.
»Išao sam je obavijestiti o telefonskom razgovoru koji sam upravo obavio.
Pravo da ti kažem, bio je prilično zanimljiv.«
»Kako to misliš?«
»Reci mi najprije što je rekla udovica. Osim ako nisi razgovarao sa svojom
majkom dok sam bi kod Erie.«
»Ne, naravno da nisam.« Guälaugur se zarumenio, svjestan da je Huldar čuo
mnogo njegovih telefonskih razgovora s majkom. »Nazvao sam udovicu. Imao
sam pravo. Počinio je samoubojstvo.«
»Da, to znam. I?«
»Kako to znaš? Zašto sam je onda morao zvati?«

215
 Knjige.Club Books

»Odvjetnik mi je rekao, ali trebala mi je potvrda. A i zanima me na koji je

način to učinio.«
»Ušao je u more i utopio se.«
»U redu. I to sam znao. Je li ti rekla još nešto?«
»Tijelo nikada nije pronađeno. Samo njegov automobil blizu poluotoka
Grótta, odjeća uredno složena pored svjetionika i pismo ženi u džepu jakne. Sat i
nakit bili su na odjeći.«
»Nakit? Kakav je nakit imao?« Huldar nije mogao sakriti svoje iznenađenje.
Pojam nakita na muškarcu bio mu je neshvatljiv i jedino što je mogao zamisliti u
tom kontekstu bili su mladići s narukvicama i ogrlicama.
»Vjenčani prsten. I prsten slobodnih zidara.«
»Slobodnih zidara?«
»Da. Bio je sudac Vrhovnog suda. Oni su svi članovi slobodnih zidara. Barem
je tako rekla njegova žena.«
Huldar nije imao vremena napomenuti mu da se to vjerojatno nije odnosilo i
na žene koje su bile članice Vrhovnog suda. »Nazovi je opet. Reci joj da
dolazimo.«
Guðlaugur je izgledao prestravljeno. »Ne, molim te. Ti je nazovi. Bio je
grozno neugodan razgovor.«
»Ma, samo je ti nazovi. Ja ću otići po auto pa se nađemo dolje. Obećavam ti
da ništa nećeš morati reći kada dođemo ondje. Ja ću govoriti.«
»Ali...«
»Nazovi je. Na putu do tamo ispričat ću ti o telefonskom razgovoru s
odvjetnikom. Požuri, moramo otići do nje i vratiti se natrag prije nego što
forenzičari odu kući.«
Huldar je ustao, ne davši Guðlauguru novu priliku da se usprotivi. Odlučio
je ne javiti se Erli - nisu imali vremena za gubljenje, a i nije joj htio nepotrebno
probuditi nadu. I bez toga će joj prouzročiti dovoljno razočarenja.

Manje od sat vremena kasnije izlazili su iz doma udovice Yngvija

Sigurhjartarsona. Huldar je u ruci nosio plastičnu vrećicu. Posjet je bio iznimno
neugodan, ženi su neprestano navirale suze na oči i bila je na rubu da brižne u
plač. Obojica su gotovo izgubila strpljenje jer joj je trebalo predugo da pronađe
nešto što je samo Yngvi dirao. U kući nije nedostajalo stvari - vaze, slike, kipići,
police za knjige i teglice s cvijećem bile su posvuda, no ispostavilo se da Yngvi
nije dodirivao ništa od toga. Konačno se sjetila tableta u donjoj ladici u spavaćoj
sobi koji je samo on upotrebljavao. Huldar ga je primio u rukavicama i stavio u
prozirnu vrećicu. Na svu sreću, žena je bila previše rastresena da bi ponovno pitala
zašto im trebaju otisci prstiju njezina pokojnog muža. Nakon što su dobili ono što

216
 Knjige.Club Books

su htjeli, zamalo su se spotaknuli jedan preko drugoga u žurbi da odu prije nego
što žena shvati o čemu bi se moglo raditi.
Ne držeći se strogo ograničenja brzine, uspjeli su se vratiti u postaju prije nego
što je forenzičar otišao kući. Mrzovoljno je promrmljao kad mu je Huldar naredio
da skine jaknu i uzme otiske prstiju, no ipak je pristao.
Usporedio je otiske prstiju na tabletu sa šakama koje su pronađene u kupelji
u Benediktovu dvorištu. Čim su dobili rezultate, prestao je prigovarati.
Pobjedonosno su napustili forenzički odjel, posebice Huldar koji je uživao u
trenutku kada su uletjeli u Erlin ured i priopćili joj vijesti. Otkrili su tko je vlasnik
amputiranih šaka - vrhovni sudac Yngvi Sigurhjartarson.
Nakon ovoga, nitko ga se više neće usuditi zvati uspavanom ljepoticom.

217
 Knjige.Club Books

31. poglavlje

orvalduru je bilo hladno. Smrzavao se. Pod je u ovoj vražjoj rupi bio mokar,
Þ kapalo je sa stropa, grubi su zidovi bili vlažni, hladni, a na nekim mjestima i
pljesnivi. Iako je uvijek prezirao ljude koji bi tvrdili da su oboljeli zbog plijesni,
sada se počeo pitati ima li ipak nečega u tome. Grlo ga je boljelo zbog vlage u
zraku, a bol se sada proširila i na pluća, zbog čega je sve teže disao. Ako mu se
mašta razbukta, uskoro će početi umišljati kako mu se u bronhima šire zelene
spore koje će uzrokovati dugogodišnje kronične bolesti i uništiti mu budućnost.
Doduše, izgleda da mu je budućnost već sad uništena, neovisno o plijesni. Teško
je mogao zamisliti kako će se neozlijeđen izvući iz ovoga.
Ne smije tako razmišljati.
Također ne smije dopustiti da mu pogled odluta do bezoblične mase ispod
deke u kutu, koja je sigurno imala i svojih boljih dana. Još se nije usudio pogledati
ispod - neizdrživ smrad govorio mu je dovoljno. Što god da je to bilo, teško da bi
mu moglo pomoći da iziđe odavde - zidovi su bih betonski, prozora nije bilo, a
čelična vrata bila su zaključana. Prostorija je bila veličine garaže, ali vrata nisu
nimalo nalikovala garažnima.
Betonski zidovi i zaključana čelična vrata.
Nikada nije bio posebno spretan s rukama niti je imao iskustva u fizičkim
poslovima. Teško je uopće mogao i zamisliti kojim bi se alatima mogao poslužiti
da pobjegne. Jedino što mu je palo na pamet bio je pištolj, ali njime ne bi mogao
otvoriti vrata. No mogao bi barem svladati osobu koja ga drži ovdje.
Da je sam sebe jučer pitao bi li bio spreman pucati u neku osobu, odgovor bi
bio ne. Danas bi pak ciljao u srce ili u glavu. Bez razmišljanja.
Ali nije imao pištolj. Bili su to pusti snovi. Neće imati priliku prijeći preko
leša osobe koja ga je zatvorila ovdje niti obrisati đonove o nju prije nego što iziđe
kroz otvorena vrata.
Cipele mu nisu bile predviđene za ovakve okolnosti. Kožne potplate na
mokrom su se podu ponašale gotovo kao klizaljke. Poskliznuo se kada se zaletio
u vrata, vjerujući da će ipak popustiti ako se samo dovoljno jako zaleti u njih. Taj
je pokušaj bio neuspješan i rezultirao jedino natečenim desnim laktom, koji
je možda bio i slomljen. Ni odjeća mu nije dobro prošla pri padu. Trebalo je
mnogo sati da se osuši, a do tada je drhtao kao list na hladnom vjetru. Ali barem
se sada konačno osušila. Dok se uspije održavati budnim i stajati na nogama,

218
 Knjige.Club Books

pružit će mu barem malo topline. Čim odustane i legne, bit će gotovo. A činilo se
da neće trebati dugo čekati da se to dogodi.
Imao je samo nejasnu predodžbu o tome koliko je dugo bio ovdje. Mobitel
mu je nestao, kao i skupocjeni ručni sat. Kada je to shvatio, najprije je osjetio
neobično olakšanje - no taj je osjećaj trajao vrlo kratko. S obzirom na to da su mu
te dvije skupe stvari nestale, najprije je pomislio da je opljačkan. Ali zatim je
počeo razmišljati. Poznavao je svoje sunarodnjake i znao je da se ovakve pljačke
ne događaju na Islandu. Nijedan lopov ne bi bio toliko drzak da opljačka žrtvu
samo zbog poneke skupe stvari koju ima na sebi, a kamoli da bi je nakon toga još
i zatočio negdje.
Bilo bi dobro kada bi se mogao utješiti pomišlju da je ovo samo jedan od onih
uobičajenih, nespretnih i nepromišljenih zločina. Ali sada je već shvatio da nije
riječ o tome. Ovo je bilo nešto potpuno drukčije i mnogo gore. Þorvaldur je
rukama čvrsto primio voki-toki koji je primijetio na razmjerno suhom djeliću
poda. Najprije je bio izvan sebe od sreće, pogotovo kad je vidio da je napunjen.
Mislio je da je osoba koja ga je dovela ovdje previdjela taj spasonosni uređaj i da
je sada spašen. Ali ubrzo je shvatio da je dugme za mijenjanje kanala
uklonjeno. Njegovi neprestani pozivi upomoć na kanalu koji je bio postavljen nisu
rezultirali ničime osim šumovima i zujanjem. Voki-toki nije slučajno ostavljen
ondje. Barem je tako mislio dok je čekao poruku od svog tamničara. No kako se
ništa nije čulo, počeo je misliti da je taj uređaj samo neko staro i beskorisno
smeće koje je odbačeno ondje. Nije bio ništa korisniji od prazne kutije kokosovog
mlijeka koja je također ležala na podu.
Kapljica sa stropa pala mu je ravno na glavu, zbog čega mu je postalo još
hladnije, Þorvaldur je pokušao pronaći nešto pozitivno u čitavoj situaciji. Barem
neće umrijeti od žeđi. Iako bi mu trebalo mnogo vremena da sakupi kapljice sa
stropa u dlan, to mu je ipak bila prihvatljivija pomisao od toga da pije iz lokve
na podu - nije mu bilo ni na kraj pameti spuštati se na sve četiri poput nekog psa.
Þorvaldur je gledao u deku koja je pokrivala bezobličnu masu u kutu. Mogao
bi je omotati oko sebe i nasloniti se na zid a da se pritom ne smoči. Možda bi čak
uspio i malo odspavati. Ali nakon što se probudi, imat će izravan pogled na masu
ispod deke, a i smrad će se vjerojatno povećati. Mora da i sama deka smrdi. I iako
je njegova odjeća već bila prljava i zgužvana, barem je znao da je prije toga bila
besprijekorno čista, a tko zna gdje je sve ova deka bila. Ne, bolje da je ostavi ondje
gdje je i bila.
Kako je mogao biti tako glup? Zašto nije bio pažljiviji kada je napuštao
policijsku postaju? Trebao je znati da osoba koja ga je promatrala nije bila
bezopasna. Ako su njegove sumnje točne, ta je osoba već ubila dvije, ako ne i tri
osobe. To je već znao kada se vraćao u svoj automobil, prilično zadovoljan kako
je izdržao očajničke molbe policajaca da im kaže sve što zna.
Doduše, nakon toga se ne sjeća mnogo. To je vjerojatno bila posljedica udarca
u glavu koji je dobio. Zna da je otvorio vrata automobila, ali nakon toga su mu u

219
 Knjige.Club Books

sjećanju samo nepovezane epizode - ležao je na stražnjem sjedalu i trudio se ne

povratiti u svom automobilu. Sjeća se i da je izvučen iz automobila te da se zatim
naslonio na nekoga tko ga je vukao po šljunčanoj stazi ili parkiralištu. Zatim se
sjeća kako stoji nasred ove prostorije, osjećajući vrtoglavicu i mučninu. Bilo je
nevjerojatno da je uopće uspio održavati ravnotežu.
Žarulja na stropu treperila je i Þorvaldur je okrenuo glavu prema njoj, svjestan
da će se s vremenom ugasiti. Bila je toliko slaba da je mogao gledati u izvor
svjetlosti i vidjeti usijanu žicu u visećoj žarulji a da ga oči nimalo nisu zaboljele.
Nije želio ni pomisliti na to da bi žarulja uskoro mogla pregorjeti i ostaviti ga u
mrklom mraku. S nepoznatom bezobličnom masom u kutu.
Voki-toki je počeo šumiti i Þorvaldur se trgnuo. Približio ga je uhu kako ne
bi ništa propustio, ali ga je odmah odmaknuo kada je čuo kako mu se iz njega
obraća glas: »Pozdrav, Þorvaldure. Kako si?« S glasnoćom je sve bilo u redu, iako
se isto nije moglo reći i za kvalitetu zvuka. Glas je bio grub i nerazumljiv, a nije
pomoglo ni to što je govornik očito htio prikriti svoj stvarni glas. Þorvalduru se
činilo da je to dobar znak - ako ga je ta osoba namjeravala ubiti, ne bi joj bilo
bitno prepoznaje li joj on glas ili ne.
»Tko je to? Što želite od mene?« Shvatio je da nije pritisnuo dugme pa je
ponovio svoje riječi. »Što je ovo? Što želite?«
»Bez brige. Saznat ćeš.«
»Tko je to?«
»Šuti. Još jedno pitanje i prekinut ću. Razumiješ?«, Þorvaldur je pretpostavio
da slijedi nastavak pa je čekao.
Ponovno su se čuli šumovi iz voki-tokija. »Govorit ćeš samo kad te nešto
pitam.«
Þorvaldur je pritisnuo dugme. »U redu. Razumijem.«
»Ništa razumijem. Odgovori samo s da ili ne. Ništa drugo. Jasno?«
»Da.« Suzdržao se da ne doda razumijem.
»Imam jednu ponudu za tebe. Želiš li je čuti?«
»Da.« Þorvaldurov je umor nestao. Umjesto toga, postajao je nestrpljiv i
frustriran što mu je komunikacija ograničena na ovaj voki-toki.
»Možeš očekivati posjetu. Nadoknadit ću ti što si morao skratiti vikend koji
si trebao provesti s djecom.«
Þorvalduru se činilo da se hladnoća povećava. Gotovo da nije osjećao prste i
jedva je uspio pritisnuti dugme da bi odgovorio. Nije moguće da se ovo događa.
»Ne.« Teško se suzdržavao da ne kaže ništa više od te jednosložne riječi.
»To je najmanje što mogu učiniti.«
»Ne.« Učinio je sve što je mogao da ta riječ zvuči što odlučnije. Njegovu
djecu ne smiju miješati u ovo. Nipošto. Ali nije uspio prenijeti svoju odrješitost.
Čuo je kako mu odgovor odjekuje u glavi; zvučao je kao da je odbio kavu.

220
 Knjige.Club Books

»Ali kako to ne bi bilo samo uobičajeno obiteljsko okupljanje, pozvat ću još

jednog gosta.«
Þorvaldur nije znao treba li odgovoriti s da ili ne, ali je odlučio reći da kako
bi izbjegao niječne odgovore. Imat će veću težinu ako ih upotrebljava rjeđe. »Da.«
»Trebao bi ga poznavati.«
»Da.«
»Kako misliš da? Znaš li o kome se radi?« Govornik je očito bio ljut, toliko
da je na trenutak zaboravio promijeniti glas.
Þorvaldur je odjednom shvatio da je na dragoj strani linije žena. Žena duboka
glasa. Ili muškarac sa ženstvenim glasom.
»Ne.«
»I ja mislim. A gost neće biti nitko drugi već Jón Jónsson. Dobro ćete se
zabaviti. Veseliš li se?«
»Ne.«
»Ma, kako ne? Ali, sada ću ti reći svoju ponudu. Dobro slušaj.«
Riječi su odjekivale prostorijom. Imale su grub, metalni zvuk i svaka se činila
kao ubod noža u uho. Kada je glas konačno utihnuo, Þorvaldur je izgubio
kontrolu, pritisnuo dugme i zaderao se u uređaj: »Ne dolazi u obzir! Da se niste
usudili!« Utihnuo je kako bi uhvatio dah, a zatim dodao mirnijim tonom kako bi
bio što razumljiviji: »Ubit ću vas. Kada iziđem odavde, ubit ću vas.« Zatim je
otpustio dugme i čekao.
Dugo se ništa nije čulo, ni šum ni pucketanje, ni zujanje ni govor. Ali zatim
se ponovno začuo glas, jednako smiren kao što je i njegov vlastiti zvučao na kraju.
»Prekršio si pravila. Tako da te sada moram pozdraviti. Ali učini mi nešto.
Pogledaj ispod deke. Tada ćeš vidjeti da mislim ozbiljno. I pokušaj se malo
srediti, ipak očekuješ goste.«
Voki-toki je utihnuo i više se ništa nije čulo iako je Þorvaldur pritiskao svu
dugmad i vikao poput luđaka, kako u uređaj tako i u betonski strop. Kada je
konačno odustao, bio je potpuno iscrpljen. Spustio se i čučnuo, prekrižio rake na
koljenima i naslonio glavu na njih.
Prije nego što je zaspao, malo je podignuo glavu i zagledao se u masu na
drugom kraju prostorije. Trebao bi pogledati što se nalazi ispod. Nije imalo smisla
odugovlačiti. Bolje da to što prije obavi.
Ukočen od hladnoće i umora, ispravio se i otišao do drugog kraja prostorije.
Morao je prekriti nos i usta kada se sagnuo i primio vunenu deku. Bila je gruba
na dodir. Namjeravao ju je ukloniti jednim naglim potezom, kao što su ga u
djetinjstvu učili da se skida flaster. Ali ako je ispod bio neki mučan prizor kao
što je i očekivao, morat će ga ponovno prekrivati.
Zato je ipak pažljivo podignuo deku, dovoljno da može proviriti ispod. I iako
je ono što se ondje nalazilo bilo jezivo, čak i gore od onoga što je zamišljao, nije

221
 Knjige.Club Books

mu bilo dovoljno - morao je vidjeti još. Podignuo je deku još više. Tada je
povratio.

Začuo se kratki zvučni signal iz mobitela. Æsa je razmišljala da li da ga zanemari

i samo nastavi gledati dosadan crtani film s djecom ili da se ustane i provjeri tko
joj je poslao poruku. Ustala je. Bilo je vrijeme i da im pripremi nešto za jelo.
Otkada su djeca ponovno s njom, bila su neraspoložena i nisu imala apetita -
doživjela su šok i nisu se mogla nositi s vlastitim mislima. Nijedna knjiga o
odgoju djece koju je imala nije sadržavala savjet za roditelje čija su djeca pronašla
amputirana stopala.
»Nastavite gledati. Napravit ću nešto za jelo.« Činilo se da je ni Karlotta ni
Daði ne slušaju - buljili su u ekran, očiju umornih i natečenih od plača. Očito im
se nije žurilo s hranom, pa je Æsa ipak najprije provjerila mobitel. Poruka je bila
od Þorvaldura i, iako je bila ljuta na njega, otvorila ju je: Dopusti da odvedem
djecu van na večeru. Dugujem im, a i mislim da bi ih razveselilo. Molim te. Dođi
i ti ako želiš.
Ponovno je pročitala kratku poruku i pogledala prema dvije male glave koje
su virile iznad naslona kauča. Iako nije imala želju igdje ići s Þorvaldurom, znala
je da ideja zapravo nije bila loša. Karlotti i Daðiju dobro bi došlo da malo iziđu,
dok god taj izlazak nije u dvorište na igru. Nakon ovoga što se dogodilo, trebat će
proći dosta vremena da se usude ponovno igrati vani. A sigurno bi im bilo dobro
i da sada vide oca. Ako ga ne vide sljedeća dva tjedna kao što je inače bio dogovor,
postojala bi opasnost da ih otac još mnogo vremena asocira na amputirana stopala.
Također, Þorvaldur bi joj dugovao uslugu, pa bi možda uspjela izvući iz njega
objašnjenje o tome što se zapravo događa. Samo bi i to bilo vrijedno jednog
depresivnog zajedničkog obroka.
»Želite li ići u restoran s tatom?«
Karlotta i Daði podignuli su se i pogledali preko kauča, s izrazima lica koje
je bilo teško pročitati. »Koji?«
»Ne znam. Možda ćete vi moći izabrati.«
»Neću više u njegovo dvorište.« Mora da je Daðiju ovo bilo teško izgovoriti.
Obožavao je svog oca, mislio je da je najbolji u svemu i sve što je bilo povezano
s njime u Daðijevim je očima također bilo najbolje. Uključujući i njegovo
dvorište.
»Ne morate ići u dvorište. Naravno da ne. Samo van jesti.«
»A što je s policijom?« Karlotta je vrtjela uvojak kose oko prsta, kao što je
običavala raditi kada bi bila neodlučna. »Hoće li i oni doći?«
»Ne. Zašto bi oni došli?«
»Rekli su da tata mora doći kod njih. Htjeli su razgovarati s njim. Ali mogli
su razgovarati s njim i kod kuće.« Ispustila je uvojak. »Možda je otišao u zatvor.«

222
 Knjige.Club Books

»Tata nije u zatvoru, Karlotta. Upravo vas je pozvao u restoran. I mene isto,
ako želite da dođem s vama.«
»Da!« Daði se osmjehnuo od uha do uha i umor mu je nestao s lica. »Idemo
zajedno jesti.«
Čim je Æsa vidjela njegovu reakciju, shvatila je da je ovo bila pogreška. Sada
Daði možda misli da će ona i Þorvaldur obnoviti svoju vezu. I to konačno kada ju
je prestao stalno ispitivati o tome. Ali sada je bilo prekasno. Djeca su već bila
izvan sebe od uzbuđenja. Uzela je mobitel i poslala Þorvalduru poruku da
prihvaćaju ponudu. Samo što ga je odložila, mobitel se ponovno oglasio. Kada je
otvorila poruka, pisalo je samo: Stigao sam.
Æsa se namrštila i ponovno posumnjala u svoju odluku. To je bilo tipično za
Þorvaldura - čekao je vani, uvjeren da će dobiti ono što želi. Otišla je do prozora
i vidjela njegov automobil. Parkirao je uz kuću i jedino što je mogla vidjeti bio je
prtljažnik koji se sjajio kroz oblak dima koji je izlazio iz ispušne cijevi, a koji je
zbog hladnoće bio još gušći.
»Stigao je. Obucite čizme.« Pustila je zavjesu. »Idemo.«

223
 Knjige.Club Books

32. poglavlje

rla je stajala raširenih nogu ispred kauča, s jednom rukom na kuku. S leđa je
E izgledala kao da se sprema napasti nekoga ili kao da vježba prateće vokale za
nastup na Euroviziji, Na kauču ispred nje sjedio je Þröstur, s lisičinama na
rukama. Majku su mu odveli u postaju i sada su čekali da se automobil vrati kako
bi odveo i sina.
Veliki televizijski ekran u dnevnoj sobi ispunjavala je zaustavljena slika
naoružanog vojnika. Trčao je pješčanim putovima s automatskom puškom u ruci.
Huldar je i sam prolazio istim tim putovima kada je igrao računalnu igru s
prijateljem. Tour of Duty - Black Ops 2. Još nekoliko koraka naprijed i ratoborni
lik s ekrana bit će pogođen snajperom s obližnjeg krova. Na stoliću za kavu stajao
je džojstik koji je Þröstur odložio kada su stigli. Ondje su bile i figurice čiji su
dijelovi bili nespretno zalijepljeni; izgledale su jednako tužno kao i prvi put kada
ih je vidio, Þröstur će morati pričekati prije nego što dobije priliku završiti igru.
Izgledao je bezlično i obično bez crne šminke i nakita. Činio se mnogo mlađim
nego prije, a golo je lice ostavljalo dojam nedužnosti. Ali oči su ga odavale -
tamne na blijedom licu i u stalnom pokretu, kao da su tražile izlaz iz ove situacije.
»Ponavljam: gdje ti je sestra?« Iz Erlina tona moglo se jasno zaključiti da
nema namjeru pitati ponovno.
»Ponavljam: ne znam.« Þröstur je morao nagnuti glavu unatrag da bi joj vidio
lice s kauča.
»U redu. Odustajem. Ako želiš da to napravimo ovako, tako će i biti.« Erla se
okrenula prema Huldaru i odmahnula mu glavom. »Odvedi ga dolje. Automobil
bi već trebao biti ondje. Pazi da slučajno ne padne na stubama.«
Huldar je primio Þröstura za ruku i podigao ga na noge. Bio je neobično težak,
što ga je iznenadilo. Prema njegovoj mršavoj građi, očekivao je da će biti lagan
kao dijete. »Dođi.« Poveo je mladića oko stolića za kavu i zatim ravno prema
izlazu. Huldar je očekivao da će se mladić opirati - neki uhićenici vole policiji
otežati privođenje. Neki se pak potpuno opuste kako bi ih policija morala vući.
Huldar ga je čvrsto držao, spreman na oba scenarija. Ali mladić je dopustio da ga
se vodi i činilo se kao da se pomirio s uhićenjem. U hodniku je čak dopustio
Huldaru da mu ogrne izlizanu jaknu, nakon što nije uspio pronaći ništa toplije.
Nadao se da neće morati dugo čekati automobil. Za svaki mu je slučaj stavio i
kapu na glavu. Þröstur nije bio oduševljen tim potezom, ali nije imao izbora.

224
 Knjige.Club Books

»Znaš da će biti bolje za sve ako nam kažeš gdje ti je sestra. Na kraju ćemo je
ionako pronaći. Ako raspišemo potjernicu, svi će znati da je povezana s ovim
slučajem. A mislim da ne bi htjela da se krenemo raspitivati na njezinom radnom
mjestu.« Huldar je govorio u Þrösturov potiljak dok se iza njega spuštao
stubama ne popuštajući stisak.
»Ona nije ništa napravila. Nemate pojma što radite.«
»To ćemo vidjeti. Ali moramo razgovarati s njom. Što prije to uspijemo
obaviti, to bolje za sve. Posebice ako si u pravu.«
Utihnuli su sve dok nisu izišli na hladnoću. Policijski automobil nije bio
nigdje na vidiku. »Pušiš?« Huldar je posegnuo za kutijom cigareta u džepu.
Þröstur mu nije odgovorio, pa je dodao: »Ako pušiš, na tvome bih mjestu
prihvatio cigaretu.
Nećeš tako skoro dobiti prilika za još jednu.« Kada je primijetio da je Þröstur
neodlučan, gurnuo mu je jednu u usta i zapalio je.
Þröstur je nestrpljivo povukao dim i izdahnuo. Huldar je slijedio njegov
primjer. »U velikim si problemima. Nažalost.«
Þröstur je povukao još jedan dim i trudio se izgledati ravnodušno. Lagano je
drhtao. Bilo je nemoguće zaključiti drhti li zbog hladnoće ili zbog okolnosti u
kojima se nalazi. »Jebi se.«
Huldar se nasmijao i nastavio pušiti. »Koliko misliš da će ti majka izdržati na
ispitivanju? Prije nego što nam sve kaže?« Gledao je niz praznu ulicu i pratio
semafor na uglu na kojemu se potpuno bespotrebno izmjenjivalo crveno,
narančasto i zeleno svjetlo. »Ja bih joj dao petnaest minuta. Pet minuta da
sjedne, čuje pitanja i sluša kako se ponavljaju iznova i iznova, sve ozbiljnijim
tonom. Zatim deset minuta plača i to je to. Nakon što počne govoriti, nitko je neće
moći zaustaviti. Tvoja mi se sestra čini malo čvršćeg karaktera; njoj bih dao sat
vremena. Tada bi počele teći suze.« Povukao je dim i izdahnuo. Uh, to je
bilo dobro. »Vidio sam to već previše puta, dragi moj. Nemoj se zavaravati da će
ovo biti imalo drukčije.«
»Jebi se«, promrmljao je Þröstur. Govorio je nerazumljivo zbog cigarete u
ustima.
Huldar se ponovno nasmijao. Mogao ga je psovati koliko god je htio - u ovom
ga trenutku ništa nije diralo. Bio je iznimno dobro raspoložen i zadovoljan sam
sobom. Slučaj će se uskoro riješiti, velikim dijelom zahvaljujući njemu. Želio je
uživati u ovom trenutku jer će on ubrzo nestati - uslijedit će novi slučajevi i njegov
će uspjeh biti zaboravljen. Nitko u policiji ne može dugo živjeti na staroj slavi.
Okrenuo se prema Þrösturu. »Reći ću ti iskreno. Na tebi je da ih zaštitiš od ovoga.
Da nije tebe i tvoje tvrdoglavosti, uvjeren sam da bi nam one rado ispričale cijelu
priču.«
Þröstur je i dalje pušio, ali je djelovao kao da želi nešto reći. Huldar mu je
izvadio cigaretu iz usta. Možda ga je samo htio počastiti novim nizom psovki, ali

225
 Knjige.Club Books

neka mu. »One nemaju ništa s tim. Apsolutno ništa. Ostavite ih na miru. Sačuvajte
sadizam za nešto drugo.«
Huldar je ponovno gurnuo cigaretu u Þrösturova usta. »Pronašli smo zemlju
u automobilu. Poprilično veliku količinu, i to na stražnjem sjedalu. Vjerojatno je
bilo spušteno da bi se napravilo prostora za neki dugački predmet. A koji bi to
predmet mogao biti?« Þröstur se okrenuo kako bi sakrio svoju reakciju od
Huldara. »Uzorci koje smo uzeli usporedit će se sa zemljom na groblju i prilično
sam siguran da vam se rezultat neće svidjeti. Zašto, kvragu, niste odmah vratili
automobil? Oni bi ga očistili, što bi nam prilično otežalo posao. Zar je popust za
cijeli tjedan bio toliko primamljiv? Naravno da je ugodno imati automobil, pa
zašto ne uživati u tome par dana? Mora da ti je majka već umorna od nošenja
teških vrećica iz trgovine po autobusima.« Þröstur je šutio. »Ali... nevjerojatno ste
nespretni kriminalci. Sve ono s vremenskom kapsulom. Nikako ne mogu shvatiti
zašto si, kvragu, stavio to pismo unutra. Da nije bilo tvog popisa, trebalo bi nam
mnogo duže da sve otkrijemo. Svakako bismo s vremenom otkrili, samo ne ovako
brzo. To ti je bio potpuno pogrešan potez. Ali naravno, bio si samo dijete.«
»Koje ste vi budale.« Þröstur se okrenuo prema Huldaru, uzeo dim i ispuhnuo
ga njemu u lice. »Prave budale.«
Pojavio se policijski automobil i parkirao uz rub kolnika. Huldar je izvadio
cigaretu iz Þrösturovih usta i bacio je u najbliži odvodni kanal. Isto je učinio i sa
svojom. Zatim je gurnuo Þröstura na stražnje sjedalo, dok je sam sjeo na
suvozačevo mjesto. Prije nego što su krenuli, okrenuo se prema mladiću koji nije
skidao pogled s oronule kuće. Nitko nije sanjao o trenutku kada će gledati svoj
dom sa stražnjeg sjedala policijskog automobila. »Još nešto. Na krovu kuće na
kraju ulice u računalnoj igri je snajperist. Najprije moraš njega ubiti da bi mogao
proći dalje. Možeš ga dobro naciljati ako staneš iza kolica.« Ponovno se okrenuo
prema naprijed, prilično uvjeren da će Þröstur zaboraviti taj savjet kad ponovno
počne igrati igru. Neće se vratiti kući tako skoro.

»Kakva to osoba nema mobitel? I trogodišnja djeca ga već imaju.« Erla nije mogla
prestati govoriti o tome, iako su provjerili kod svih mobilnih operatera i nitko od
njih nije imao Sigrún u evidenciji. Bilo je toliko drugih aspekata slučaja o kojima
bi trebala razmišljati, jer sve još nije bilo riješeno. No ona se nije micala s ove
teme. »Mislim, stvarno. Tko nema mobitel?«
»Očito ona. Sve smo provjerili, a i njezina je majka potvrdila. Vidjela si da
nije sposobna lagati. Da je trogodišnje dijete uletjelo u sobu tijekom ispitivanja i
pitalo postoji li Djed Božićnjak, odgovorila bi mu da ne postoji.« Huldar se nadao
da će Erla prestati. Bio je nestrpljiv da započne ispitivati Þröstura, koji je sjedio u
sobi za ispitivanje i čekao ih već više od četrdeset i pet minuta. Prije toga je bio u
pritvoru i stražar je dobio zadatak da ga redovito provjerava. Morao je probuditi
mladića u slučaju da zaspi i dovesti ga u sobu za ispitivanje. Nije bilo potrebe

226
 Knjige.Club Books

pustiti ga da se odmori i skupi snagu - lakše će izići na kraj s njim ako je umoran.
»Ne bismo li trebali otići dolje?«
»Da.« Okrenula se. Izraz lica bio joj je oštar i napet. Huldaru je takav izraz
bio poznat iz lova na guske - onaj trenutak kada bi hitac pogodio plijen. Nije ju
veselila Þrösturova i Sigrúnina sudbina, već joj je samo laknulo što je kraj istrage
na vidiku. Isto je tako bilo i s njegovim prijateljima s kojima je išao u lov - sam
čin ubojstva nije ih nimalo veselio, bio je to samo neizostavan dio te aktivnosti,
nužno zlo koje je gotovo u trenu. »Trebali bismo završiti s time. Znaš koliko
mnogo ovisi o tome.«
Huldar je kimnuo glavom. Ispred ureda stajalo je dvoje nadređenih ozbiljna
izraza lica. Gledali su u njihovom smjeru i kroz stakleni im se zid pogled nakratko
susreo s Huldarovim.
Činilo mu se da su preokrenuli očima. Mahnuo im je i nasmiješio se, ali pravili
su se kao da ga ne primjećuju. Okrenuli su se natrag jedno prema drugome i
nastavili razgovarati. Huldar nije znao o čemu, ali bio je uvjeren da njihov
razgovor nimalo ne pridonosi rješavanju slučaja. Nadređeni su se uznemirili kada
se saznalo da među ubijenima nije samo tužitelj, već i sudac Vrhovnoga suda. Kao
da je ubojica uzeo organizacijsku shemu i tako je sistematično protresao da su
muškarci na visokim položajima izgubili ravnotežu - više rangirani policijski
službenici nisu imali običaj nedjeljom dolaziti u postaju.
Ali rang žrtava Huldaru, Erli i ostatku tima za istragu nije bio nimalo bitan.
Žrtve su u ovom trenutku bile sporedne; sva je pažnja bila usmjerena na ljude za
koje je još uvijek postojala nada da bi ih se moglo spasiti - Þorvaldura
Svavarssona i njegovu djecu. Sve dostupno ljudstvo pretraživalo je sada područje
glavnog grada, fjord Hvalfjörður te ruralno područje oko gradića Akranesa i
Borgarnesa na sjeveru u potrazi za njima. S terena još nije bilo nikakvih vijesti i
na Odjelu za istrage povećavala se zabrinutost da ih neće uspjeti pronaći
na vrijeme. Sve ostalo postalo je manje važno, pa tako i razmirice između Huldara
i Erle. U ovom je trenutku njihov odnos bio kao i prije - kratki i jezgroviti
razgovori striktno ograničeni na posao.
Erla je uzela gutljaj vode i odložila čašu na konferencijski stol. »Neću pustiti
Þröstura prije nego što nam ne kaže gdje su ta djeca. Sjedit ću nad njim i do jutra
ako treba.«
»Imaš moju podršku.«
Krenuli su, ali nisu stigli daleko prije nego što su nadređeni zaustavili Erlu
kako bi je nešto pitali. Huldar je nestrpljivo stajao sa strane, čekajući da iscrpe sva
pitanja. Gledao je Æsu, majku nestale djece, koja je sjedila uplakana i potištena
pored jednog policajca. On je dobio zadatak da održava razgovor s njom, u nadi
da će se naknadno prisjetiti nekog detalja koji bi im mogao pomoći u potrazi za
djecom. Ona je nasmrt prestrašena nazvala 112 u vrijeme kada su Þröstura
dovodili u postaju i prijavila da su joj djeca oteta. Policija je poslana na mjesto

227
 Knjige.Club Books

događaja, a žena je rekla da zove s farme u fjordu Hvalfjörður blizu koje ju

je počinitelj izbacio na cestu bez mobitela i torbe.
U postaji je žena potpuno izgubila kontrolu, naizmjence plakala i urlala na
policiju da pronađu njezinu djecu. Imala je gadne ogrebotine na jednoj strani lica
i na obje ruke, dok joj je krv curila na potiljku. Ali rane nije ni spominjala i činilo
se kao da uopće nije ni bila svjesna da je ozlijeđena.
Kada su je napokon uspjeli donekle smiriti i izvući iz nje što se dogodilo,
cijeli je odjel ostao zbunjen. Prioriteti su se odjednom promijenili - morali su
pronaći dvoje djece prije nego što im netko ne učini nešto nažao. Osumnjičenik
je već pokazao da je sposoban počiniti razna gnjusna djela i bilo bi naivno nadati
se da neće nauditi ovoj djeci samo zato što su tako mala. Policija je odmah
pokušala stupiti u kontakt s njihovim ocem Þorvaldurom, a kada to nije polučilo
rezultate, zaključili su da je i on žrtva zločina. Žena je rekla da je počinitelj uzeo
njegov automobil i mobitel.
Æsa je rekla da ju je netko prevarom namamio u automobil njezina bivšeg
muža. Ništa ne sluteći, stavila je djecu na stražnje sjedalo i, dok im je vezala pojas,
osjetila je snažan udarac u glavu. Kada se osvijestila, automobil je već izišao iz
grada i jurio kroz mrak. Ruke i noge bile su joj zavezane, a na glavi je imala
fantomku okrenutu naopako tako da ništa nije vidjela osim mutnih obrisa i
pokojeg bljeska automobilskih svjetala. Kada je vozač shvatio da je došla k
svijesti, zaustavio je automobil i izbacio je van. Morala je vući glavu po tlu da bi
skinula fantomku. Vidjela je svjetlo s obližnje farme i skakala dotamo, spotičući
se i padajući nekoliko puta. Napadača nije mogla opisati, iako joj se činilo da je
osoba koja ju je izbacila iz automobila bila žena. Ili muškarac malih ruku. Za sada
su pretpostavljali da je to bila Sigrún. Iako nije imala vozačku dozvolu, bilo je
sasvim moguće da zna voziti automobil, a to što se činila nježnom i
povučenom nije moralo značiti da je takva zaista i bila.
Erla se konačno uspjela riješiti šefova i došla do Huldara prevrćući očima.
Čvrstih koraka i odlučnih izraza lica, zajedno su krenuli prema Þröstura, putem
ne progovorivši ni riječ. Erla je gurnula vrata, uletjela unutra i naglo privukla
stolicu nasuprot Þröstura tako da je glasno zaškripala. »Sada ćeš nam reći
sve. Nemaš izbora.« Gurnula mu je fotokopiju pisma koje je napisao prije deset
godina. »Tko je tko na ovom tvom popisu? Počnimo s tim. Tko je još u
opasnosti?«
Za razliku od Erlina teatralnog ulaza, Huldar je mirno uzeo stolicu i sjeo do
nje, ne skidajući pogled s Þröstura koji je gledao u papir. Izgledao je umorno i sva
mu je prijašnja drskost davno nestala. Ramena su mu klonula, dok su mu ispod
očiju bili veliki podočnjaci. »Mogu li dobiti čašu vode?«
»Ne.« Osim što je stražarima naredila da moraju Þröstura održavati budnim,
Erla im je zabranila i da mu daju išta piti ili jesti. Nije mu bilo dopušteno ni otići
na toalet.
»Ne možete me ostaviti ovdje da umrem od žeđi. Treba mi vode.«
228
 Knjige.Club Books

»Nećeš dobiti ništa za piće. Žali se Amnestyju ako hoćeš.« Bila je to prljava
igra, ali smatrali su da je nužna s obzirom na okolnosti. Postojale su i drastičnije
mjere koje su mogli upotrijebiti da ga natjeraju da progovori, a kako se činilo,
možda će morati pribjeći i njima. »Dok se ne prisjetiš imena, možeš mi reći gdje
je tvoja sestra odvela djecu. Ako nam to kažeš, dobit ćeš vodu. Inače ne.«
Þröstur je podignuo pogled i zagledao se u Erlu. Bilo je očito da je iznenađen.
»Koju djecu?«
»Djecu Þorvaldura Svavarssona. Koju je tvoja sestra otela i nestala s njima.«
»Već sam vam rekao da nemam pojma tko je taj Þorvaldur Svavarsson. A
kamoli da znam išta o njegovoj djeci. Govorim istinu. Kimem se. A Sigrún
sigurno nije otela nikakvu djecu. Zna otići nekada, samo nestane na neko vrijeme
kada se ne osjeća dobro, ali obično ode u dugačku šetnju ili nešto tako. Kunem
se da nije s nikakvom djecom.«
»Mi nismo budale, Þrösture.« Erla se nagnula preko stola i grubo ga uhvatila
za bradu. »Znamo kako su ti ljudi povezani s tobom i tvojom sestrom; znamo da
su vam učinili nepravdu kada ste bili djeca. To nije bilo u redu, ali ova vaša
zvjerska osveta potpuno je suluda. Niste nimalo bolji od njih.« Pustila je stisak
toliko snažnim pokretom ruke da mu se glava trznula. »Gdje su djeca?«
»Kunem vam se, ne znam ništa ni o kakvoj djeci. Ne znam ništa ni o tom
Þorvalduru. On nije na ovom popisu.« Nagnuo je glavu prema pismu, i dalje u
lisičinama, s rukama na leđima.
»A nije?« Erla se naslonila natrag na stolici. »Tko su onda ljudi na popisu?
Osim Benedikta, Kolbeinna i tvog oca. Tko su SG, I i PV? I kakav je to uopće
popis? Znamo da je i sudac Yngvi jedna od žrtava, ali ni on nije naveden ovdje. I
što je s Þorvaldurom ? Jesu li oni bili naknadni dodatak? Možemo li očekivati još
takvih?«
Þröstur je buljio u papir. »Nisu trebala biti oteta nikakva djeca. To se nije
trebalo dogoditi.«
Huldar se nagnuo preko stola i pokazao na inicijale. »Tko su ti ljudi, Þrösture?
Ako nam pomogneš, dobit ćeš blaži tretman. Ali ako netko naudi djeci, tvoj je
život gotov. Nećeš proći nekažnjeno, Ići ćeš u zatvor i bit ćeš obilježen za cijeli
život. Kao i tvoj otac. Želiš li zaista ići njegovim putem?« Huldar je povukao ruku
natrag. »Ova su djeca vrtićke dobi. Nisu nimalo kriva što je netko loše postupao
s vama. Nimalo. Ako imaš imalo savjesti, reći ćeš nam gdje su.«
»Rekao sam vam već sto puta da ne znam. Zaista ne znam.«
»U redu, uzmimo da je tako. Ali znaš tko ih je oteo, a to bi nam moglo pomoći
da ih nađemo.«
Nastupila je tišina. Huldar i Erla promatrali su vrh Þrösturove glave, dok je
on pognut buljio u popis na stolu. Zatim se uspravio. »BT je Benedikt Toft.
Diplomirao je pravo zajedno s onim gadom koji bi mi kao trebao biti djed. On je
ubrzao slučaj i pobrinuo se za to da tužiteljstvo bude pravi fijasko. Napravio je

229
 Knjige.Club Books

uslugu prijatelju koji nije mogao podnijeti pomisao na skandal u kojem bi bio
povezan s pedofilom. K je Kolbeinn. Nisam mu se mogao sjetiti prezimena dok
sam to pisao. On je radio u gradskom uredu Hafnarfjörðura i pobrinuo se za to da
ocjena naše situacije kod kuće bude pozitivna. Zauzvrat je djed povukao svoje
veze u poduzeću za reviziju i tip je dobio promaknuće. SG je Sólveig, ne sjećam
joj se prezimena. Ona je bila psihologinja koja je ostavila Sigrún na cjedilu. Rekla
je na sudu da je Sigrún sve izmislila, iako je znala da to nije istina. I meni je učinila
isto to prije. Zauzvrat je dobila dobar ugovor s gradom. Najviše me ljuti što je ona
još živa. Kuja jedna.« Podignuo je pogled dok je to izgovarao i lice mu je jasno
odavalo da to zaista i misli. Zatim je ponovno pogledao popis i nastavio. »I je
Yngvi Sigurhjartarson, sudac.«
»Yngvi se ne piše s I, Þrösture. Počinje s ipsilonom.«
»Koga briga? Pa nije to bio ispit iz pravopisa.«
»Imaš pravo, nije. Nastavi.«
»Taj je gad iznevjerio mene i moju sestru, a zauzvrat je djed opet povukao
svoje veze među pravnicima i političarima, zahvaljujući čemu je taj tip na kraju
uspio postati sudac Vrhovnog suda. Dobra nagodba za njega, loša za mene i
Sigrún. I za Vaku. Nemojmo zaboraviti Vaku.«
»Ne, nećemo je zaboraviti.« Erla je pokazala na papu. »A PV? Tko je to?«
»Valdi. Policajac Valdi.«
»A tko je policajac Valdi?«
»Policajac kojem sam se obratio, molio ga za pomoć.«
»Kada si ga molio za pomoć? Rečeno nam je da je slučaj izišao na vidjelo
kada je Sigrún progovorila u školi.«
»Prije. Mnogo prije. Kada je Sigrún imala četiri godine, a ja osam.« Þröstur
je ponovno spustio glavu. »Kada joj je gad od našeg oca počeo pridavati posebnu
pažnju. Nakon što sam mu ja dosadio.« Zašutio je i mirno udahnuo. Ni Huldaru
ni Erli nije palo na pamet da ga ometaju; još su uvijek pokušavali shvatiti cijeli
niz jezivih događaja koji su do maloprije mislili da razumiju, samo da bi sada
shvatili da ni približno ne znaju razmjere strahota koje su se dogodile. »Odlučio
sam otići na policiju. Policija bi navodno trebala hvatati kriminalce. To je bilo
u prosincu, zadnji dan prije zimskih školskih praznika. Ušao sam u postaju nasmrt
prestrašen, ali odlučan u tome da spasim Sigrún. Tip koji me primio predstavio se
kao policajac Valdi. Odveo me u stranu i ispričao sam mu cijelu priču. To je bilo
prvi put da sam ikome rekao što mi se dogodilo. On me slušao i mislio sam da
ćemo nakon toga zajedno policijskim autom otići kući i da će uhititi oca. Ali nije
bilo tako. Rekao je da najprije mora istražiti slučaj i pitao me imam li nekoga tko
može doći po mene. Dao sam mu ime djeda, jer, naravno, nisam htio da otac dođe
po mene, a ni majka. Oni nisu smjeli znati što sam učinio. Kad je djed došao,
povukli su se u stranu razgovarati. Zatim me djed odvezao kući i rekao mi da
moram naučiti držati jezik za zubima i da ne smijem izmišljati laži o čovjeku koji

230
 Knjige.Club Books

nije učinio ništa osim što je bio dobar otac. Ušao je sa mnom u kuću i sve
rekao ocu koji me tu večer pretukao. Nakon toga mi se taj Valdi više nikad nije
javio, a nisam ni čuo da je bila ikakva istraga. Djed je rekao da je razgovarao s
policajcem i pobrinuo se da drži jezik za zubima. Taj je Valdi u to vrijeme studirao
pravo i djed mu je obećao da će mu pronaći dobar posao nakon što diplomira. Što
mora da je i napravio jer Valdi nije progovorio. Ni na prvom suđenju, ni na
drugom. Moji su pokušaji da spasim Sigrún uz pomoć policije potpuno propali.«
»Nisi razgovarao ni s kim drugim? Sa svojim učiteljem, liječnikom ili
majkom? Bilo kojom drugom odraslom osobom?« Huldar se trudio zvučati
neutralno. Ovo nije bio prikladan trenutak da otkrije sažaljenje koje je osjećao
prema mladiću, no teško se suzdržavao.
Þröstur je podignuo pogled. Držao je glavu pognutom cijelo vrijeme dok je
pričao svoju priču, ali sada mu se na lice vratila njegova stara drskost. »Pa imao
sam samo osam godina. Bio sam dovoljno glup da mislim da je policija bog i
batina kada je riječ o zakonu i pravdi. Nakon što su me oni izdali, nisam znao
kome da se obratim. Majka je bila potpuno beskorisna; pod utjecajem nasilnika
nije bila spremna pogledati u oči onome što joj se događalo ispred nosa. Mnogo
sam joj puta pokušao reći, ali nije slušala. Samo bi me ušutkivala i nasmrt
prestrašeno gledala oko sebe u strahu da bi nas otac mogao čuti. Zato sam učinio
ono za što sam mislio da je jedini izlaz. Pobjegao sam sa Sigrún.«
»Pretpostavljam da niste uspjeli doći daleko.«
»Došli smo malo dalje od tvornice aluminija. Plan mi je bio da dođemo do
Keflavika. Mislio sam da ćemo ondje moći sjesti u avion, odletjeti u inozemstvo
i živjeti ondje. Ali bilo je hladno, počelo je puhati, a zatim je počeo padati i snijeg.
Nismo se imali gdje skloniti od hladnoće. Sigrún je dobila ozebline na prstima jer
se nisam sjetio ponijeti rukavice. No netko nas je uočio kroz snježnu mećavu i
spasio nas. Ali bilo je prekasno. Morali su Sigrún amputirati dva prsta. Odvezena
je u bolnicu, a po mene je došao djed. Toliko me jako istukao u autu da mi je
jedno oko počelo krvariti. Na jedno uho nisam ništa čuo još tjedan dana nakon
toga. Ali nitko me nije pitao što mi se dogodilo. Poslali su me psihologinji, toj
Sólveig, koja je odbila slušati moja objašnjenja i većinu vremena utrošila na to da
me grdi zbog mog ponašanja i da me uvjerava da sam sve umislio. Potječem iz
dobre obitelji i trebao bih biti zahvalan na tome.« Zašutio je i škrgutao zubima.
Zatim je bijesno nastavio. »Mrzim je i htio sam da ona bude prva. Ne mogu
vjerovati da se izvukla.«
»Neće se izvući.« Huldar je sada mogao razumjeti to nasilje i brutalnost
ubojstava. Ono što ih je pokretalo bila je neobuzdana mržnja koja je imala svoje
objašnjenje. To, naravno, nije značilo da su ti nasilnički činovi, opravdani, ali je
ipak bilo bolje nego da je razlog za njih bio običan sadizam. »Morat će odgovarati
za to. Obećavam.«
»Moš’ mislit.« Þröstur se stresao, kao da se želio riješiti žmaraca. »Totalno
sam uvjeren. Ne.«

231
 Knjige.Club Books

»Izići ćemo na trenutak.« Erla je ustala. »Nećemo dugo.«

Ostavili su Þröstura samog i izišli iz prostorije. Huldar je pretpostavljao da će
ga Erla prekoriti jer daje prazna obećanja, ali ona to nije ni spomenula. »Mislim
da je policajac Valdi zapravo Þorvaldur. Kada su stopala pronađena u njegovom
dvorištu, malo sam ga istražila i sjećam se da je počeo raditi u Uredu tužitelja
odmah nakon diplome, što nije baš uobičajeno. Tijekom studija je radio kao
policajac na zamjeni, između ostaloga u Hafnarfjörðuru. Uvjerena sam da ćemo,
ako počnemo dublje kopati, pronaći da je bio na dužnosti u prosincu kada je
Þröstur došao optužiti oca. Tako je on povezan s ovim slučajem, a ne zbog svog
rada u Uredu tužitelja.« Namrštila se. »Ali jedna mi stvar nije jasna, Þröstur je
djelovao vrlo uvjerljivo kada je tvrdio da ne poznaje Þorvaldura Svavarssona. On
i dalje misli da je osoba koja je zaslužila smrt policajac Valdi. Tako da mi se
ne čini vjerojatnim da ga je on napao.« Nije čekala odgovor, već je odrješito
nastavila dalje. »Nešto se ne poklapa. Što ćemo, kvragu, napraviti ako se ispostavi
da on uopće nije povezan s ovim? Kako ćemo onda uspjeti pronaći tu djecu? Za
Þorvaldura me baš briga, ali želim pronaći djecu. Živu i zdravu.« Na Erlinu su se
čelu pojavile dvije bore. Zazvonio joj je mobitel, pogledala je broj i javila se.
Huldar je čuo zvuk muškog glasa s druge strane linije i Erline šture odgovore.
Zatim je prekinula razgovor. »Pronašli su Sigrún.«
»Gdje?«
»Policajci koji su nadzirali njihovu kuću vidjeli su je kako se vraća doma.
Uhićena je i dovode je ovamo. Rekla je da je bila u kinu. Otišla u dugu šetnju,
pogledala što ima u knjižarama i zatim otišla na projekciju.«
»Govori li istinu?«
»To ćemo tek morati saznati. Ali ako je ona otela djecu, onda mi se ne sviđa
kako ovo izgleda. Nimalo.« Izdahnula je i pribrala se. »Daj mu vode pa da
nastavimo.«
Huldar ju je poslušao bez prigovora - uzeo je najveću čašu iz kuhinje i napunio
je. Kada se vratio natrag, Erla je sjedila na svom mjestu nasuprot Þröstura. Počela
je govoriti u trenutku kada je Huldar ušao u prostoriju. »Sada znamo razloge
koji stoji iza ovoga. Ali i dalje nemamo odgovor na pitanje gdje su Þorvaldurova
djeca? Djeca policajca Valdija?
»Kunem se da ne znam.« Þröstur je posegnuo za čašom vode, ali ju je Huldar
privukao k sebi.
»Možeš ti bolje od toga. Tko ih je oteo? Sigrún?
»Ne. Ni Sigrún ni ja. Ovo nije popis ljudi koje sam ja namjeravao ubiti. A
kamoli Sigrún.«
»Što je onda to, kvragu?« Erla je zgrabila list papira i mahala njime ispred
Þröstura.
»To je popis ljudi koje su Vakini roditelji planirali ubiti.« Þröstur nije skidao
pogled s čaše vode. »Mogu li sada dobiti vode?«

232
 Knjige.Club Books

Huldar je gurnuo čašu prema njemu.

233
 Knjige.Club Books

33. poglavlje

reyji je ponestalo memorije na mobitelu. Snimila je mnoštvo fotografija male

F Sage, nadajući se da će barem neka od njih dobro ispasti kako bi je mogla
pokazati Balduru, ali bez uspjeha. Djevojčica bi okrenula glavu ili zatvorila oči
svaki put kada bi Freyja kliknula. Na onim rijetkim fotografijama na kojima joj
je uspjelo dobiti djevojčicu da gleda ravno u objektiv, i dalje je imala svoj
karakteristični namrgođeni izraz lica. Doduše, jedna ili dvije fotografije možda bi
još i mogle proći ako doda neki filtar.
Freyja je otišla sa Sagom do jezera Tjörnin pod krinkom da idu hraniti patke,
iako je pravi razlog bio taj da se nadala ponovno sresti onog privlačnog
samohranog oca.
Njega nije bilo nigdje na vidiku, ali drugih zgodnih očeva s dječjim kolicima
u jednoj ruci i vrećicom kruha za patke u drugoj nije nedostajalo. Pretile patke
plivale su u rupi u ledu i pohlepno jele beskonačne količine kruha. Neće
izgladnjeti sve dok na Islandu ima male djece. Freyju nije bilo briga za kruh koji
je Saga razmrvila oko kolica. Bit će to večernja gozba za galebove.
Molly je legla pored kauča na kojemu se Freyja odmarala. Životinja je bila
sita nakon mljevenog mesa koje je dobila za jelo. Porcija je zapravo bila
namijenjena za dva obroka, ali je Freyju toliko grizla savjest što ju je ostavila
samu cijeli vikend, da je istresla sve meso u zdjelicu odjedanput.
Kao i inače, nedjeljom navečer nije se događalo mnogo toga zanimljivoga.
Njezine su prijateljice obično koristile večer za objavljivanje statusa na
društvenim mrežama koji su je ubijali od dosade: inspirativni citati o sreći i
važnosti dobrih vrijednosti, fotografije večere ili selfiji i toliko složeni joga
položaji da mora da su bili namješteni.
A možda je samo bila ogorčena jer nije imala ni za koga kuhati osim za Molly.
Ugasila je laptop i uzela mobitel. Iako je još uvijek imala broj onog privlačnog
oca, pretpostavljala je da ovo ne bi bio idealan trenutak da mu se javi. On je
sigurno proveo cijeli vikend s djetetom, kao i ona, i vjerojatno je bio iscrpljen.
Bolje da pričeka.
U tom joj je trenutku zazvonio mobitel i na ekranu se prikazao broj koji nije
prepoznavala. Da to nije bio on? »Molim.«
»Dobra večer. Jesam li dobio Freyju? Psihologinju?« Glas joj nije bio poznat.
»Da, ja sam. S kime razgovaram?«

234
 Knjige.Club Books

»Oprostite, moje ime je Orri. Dali ste mi svoju posjetnicu ispred policijske
postaje.«
»O, da, dobra večer.« Freyja se uspravila na kauču i odložila laptop. »Nisam
očekivala da ćete se javiti.«
»Ni ja nisam očekivao da ću vas nazvati.« Čula je kako glasno diše i upravo
kada je mislila da se predomislio, ipak je nastavio: »Znam da je nedjelja navečer
i to, ali u velikim sam problemima i ne znam kome da se obratim. Mislim na
psihičke probleme. Pa sam nakon mnogo razmišljanja odlučio prihvatiti vašu
ponudu i obratiti se vama.«
»To je u redu. Ne osjećate se dobro?« Pokušavala se prisjetiti imena svojih
kolega koji su radili s odraslima i koji bi bili spremni preuzeti hitan slučaj izvan
radnog vremena, ali joj nitko nije padao na pamet.
»Osjećam se jako loše, ali nije u tome stvar. Brine me Dagmar, moja bivša
žena. Bojim se da nešto nije u redu s njom.«
»Je li ona sada kod vas?«
Muškarac se doimao šokiranim, kao da je sugerirala da do njega na krevetu
leži neka luđakinja kojoj izlazi pjena na usta. »Bože, ne.«
»Gdje je onda?«
»Ne znam.« Muškarac je oklijevao, kao da se premišljao je li uopće trebao
nazvati. »Ali imam svoje sumnje.«
»U redu. Ako ostavimo to sa strane na trenutak, mislite li da bi si mogla
nauditi?«
»Mogu li doći do vas?« Kao da uopće nije čuo ovo njezino neobično pitanje.
Freyja je pogledala dnevni boravak oko sebe - izlizani kauč, pseće dlake i
nered koji je namjeravala pospremiti preko vikenda. Juha u zdjelici na stoliću za
kavu, časopisi i novine, pošta od cijelog tjedna i raširen stalak za sušenje rublja s
rubljem koje je već odavno bilo suho. »Ne. To nažalost nije moguće.«
»O. U redu. Razumijem. Ali možete li doći k meni... ili možemo li se negdje
naći? Ne želim razgovarati o ovome telefonom.«
Freyja je razmišljala. Što bi trebala napraviti? Provesti večer na društvenim
mrežama, gledajući fotografije djece svojih prijatelj a? »Može li to čekati do
sutra? Mogli biste doći u Kuću za djecu i mogla bih vam pomoći pronaći
psihologa koji je specijaliziran za odrasle. Koliko je ovo hitno?«
Orri se hladno nasmijao. »Ako se moje sumnje pokažu utemeljenima, teško
da bi išta bilo hitnije od ovoga.«
»To zvuči kao da joj je potrebna hospitalizacija. Mislim da biste trebali
nazvati hitni psihijatrijski prijem. Ja vam u takvim situacijama ne mogu mnogo
pomoći.«
»Pokušao sam. Nisu mi htjeli pomoći. Više nisam njezin najbliži rod i činilo
mi se kao da su mislili da se pokušavam osvetiti Dagmar u nekoj drami oko

235
 Knjige.Club Books

razvoda. Vjerujte mi, nije riječ o tome. Razveli smo se prije više od deset godina.«
Utihnuo je, a zatim nastavio smirenije nego prije. Iz njegova je glasa nestala sva
prijašnja napetost i zamijenio ju je osjećaj poraženosti. »Ne znam što da
napravim.«
»U redu, možemo se naći.« Freyja mu je rekla ime kafića u blizini za koji je
znala da je još uvijek otvoren. Ne bi trebao biti ni pretrpan ni potpuno prazan; nije
imala želju naći se s tim čovjekom nasamo - situacija je bila vrlo neobična i nije
joj bilo jasno što on zapravo želi. Ali zatim se sjetila tužne sudbine koja je zadesila
taj par. Iako je Vakina smrt potpuno uništila njihov brak, on je očito još uvijek
gajio osjećaje prema Dagmar. »Razumijem da vam je stalo do bivše žene i tko zna
- možda ću vam nekako i uspjeti pomoći.« No intuicija ju je u ovom slučaju
iznevjerila.
»Dagmar? Ma za nju me nije briga. Zabrinut sam zbog drugih.«

Freyja je stajala ispred kafića i promatrala Orrija koji je još uvijek bio unutra i
gledao slike na zidu. Ruka kojom je držala mobitel drhtala je kako od hladnoće,
tako i od šoka. Orri je pričao gotovo neprekidno i jedva da je i taknuo kavu. I
njezina je šalica stajala netaknuta na stolu. Nije ju se usudila uzeti u ruke iz straha
da ne prolije kavu. S vremena na vrijeme uspjela je doći do riječi, uglavnom samo
kako bi rekla da ih ne, ovisno što je bilo prikladno. Osim toga, samo je sjedila i
slušala Orrijev bezosjećajan glas. Tijekom studija čitala je o epizodama sličnim
ovima koje je opisivao, ali nije mogla ni zamisliti da bi se i sama mogla naći u
takvoj situaciji, a kamoli da bi morala pronaći rješenje. Nakon što je završio svoj
govor, bilo mu je potrebno malo tišine pa je ostao za stolom, slušajući žamor
običnih, svakodnevnih razgovora ono malo ljudi koji su još ostali u kafiću. Freyja
je požalila što je pristala naći se s njim, umjesto da je ostala kod kuće i večer
provela gledajući fotografije tuđe djece na Facebooku.
Orri nije bio iznenađen njezinom šutnjom, niti ga je smetala; upravo suprotno
- činilo se da mu godi.
Konačno, Freyja je došla k sebi, ustala i rekla da će nazvati policiju. Možda
bi trebalo obavijestiti i psihijatrijski odjel bolnice, ali to može čekati. Sada je
najvažnije javiti policiji. Očekivala je da će joj se usprotiviti i podsjetiti je na
njezinu obvezu diskrecije, no nije učinio ništa od toga. Samo je kimnuo glavom
i rekao da će pričekati.
Huldarov je mobitel zvonio nekoliko puta prije nego što je odgovorio. Freyja
se već počela bojati da se neće javiti. Iako, da je mogla birati, radije bi da više
nikada ne čuje njegov glas. Kada se napokon javio, odmah je prešla na stvar.
»Moraš poslati nekoga ovdje. S Orrijem sam, Vakinim ocem. Ispričao mi je o
svojoj bivšoj ženi i o tome što misli da je napravila. Ne mogu više biti ovdje sama
s njim, a ne mogu ga ni zadržati ako odluči otići.«
»Gdje si?« Uopće je nije pitao što je to Dagmar napravila. Ili joj je bezuvjetno
vjerovao ili je već znao o čemu se radi. Freyja je pretpostavila da je riječ o
236
 Knjige.Club Books

potonjem. Ali nije ni bilo bitno, dok god više nije morala sama brinuti o ovome.
Rekla mu je ime kafića i on ju je prekinuo prije nego što je uspjela reći
ulicu. »Znam gdje je to. Dolazim odmah. Nemoj nigdje otići i nemoj njega pustiti
da ode.«
Freyja je prekinula razgovor i okrenula se prema prozoru kafića. Kroz prljavo
staklo pogled joj se susreo s umornim Orrijevim očima. Podignula je ruku i
mahnula mu, prekasno shvativši da to možda nije bila najprikladnija reakcija.
Zatim je što je smirenije mogla ušla u kafić.

Miris cigareta širio se zrakom dok su stajali na hladnoći. Jedan od policijskih

automobila koji su poslani u kafić već je bio na putu natrag u postaju s Orrijem.
Ondje će morati ponoviti svoju priču i na kraju potpisati izjavu. Što će se nakon
toga s njime dogoditi Freyja nije znala, a nije ju ni bilo briga. Iako je on
sam mislio da je s njim sve u redu, bilo je to daleko od istine. Drugi će morati
prosuditi koliko je zapravo bolestan. A možda je samo riječ o teškom slučaju
emocionalne ovisnosti.
»Hvala što si nazvala. Ispravno si postupila.« Huldar je u miru pušio i činilo
se da mu se ne žuri krenuti. Bolje je izgledao nego zadnji put kad ga je vidjela, a
čini se i da se više nije toliko samosažaljevao. Upravo suprotno, djelovao je dobro
raspoložen. »Tko zna, možda će nam ovo pomoći da na vrijeme
pronađemo Þorvaldurovu djecu.«
»Nadajmo se.« Nakon što je razgovarao s Orrijem, Huldar je Freyji ispričao
novosti vezane za istragu. Najprije je mislila da to radi iz profesionalnih razloga,
ali je na kraju rekao da su svi ti događaji koje je naveo razlog zašto joj se nije
mogao javiti ranije i zamoliti je za oprost. Nije ništa odgovorila, samo ga je
hladno pogledala. »Možete li nekoga iz Borgarnesa poslati onamo?«
»Da, već smo to napravili. Ako ih pronađu, onda ću i ja otići tamo. Želiš li sa
mnom? Djeci će sigurno trebati psihološka pomoć.« Uzeo je jedan dim i nastavio:
»Nadam se. Ostalo ne želim ni zamisliti.«
Freyja nije bila spremna odmah odgovoriti. Sat ili dva vožnje s Huldarom po
mraku nije joj bilo visoko na popisu želja. »Što će se dogoditi s tim ljudima?«
»Ne znam. Ako je govorio istinu, možda će se izvući s blažom kaznom. Iako
je, naravno, to trebao prijaviti davno prije. Možda će tvrditi da nije mislio da će
Dagmar to zaista i napraviti, ali nakon događaja zadnjih dana, to objašnjenje
više nije uvjerljivo. Kada se ime Benedikta Tofta pojavilo u medijima, trebalo mu
je odmah biti jasno da postoji mogućnost da je svoje prijetnje provela u djelo. Da
ju je tada prijavio, Þorvaldur i njegova djeca bili bi na sigurnom, iako Kolbeinnu
vjerojatno ne bi bilo spasa.«
Freyja je kimnula glavom. Uvukla je dlanove u rukave jakne - hladnoća je
postajala sve nemilosrdnijom. »Misliš li da je lagao?«

237
 Knjige.Club Books

»Ne. Ali na istinu svatko gleda drukčije. Ovo je bila njegova istina. Njezina
se možda razlikuje.« Huldar je povukao zadnji dim cigarete i zatim je ugasio.
»Kako je tebi to opisao? Možda se verzija koju je tebi ispričao razlikuje od one
koju je pripremio za mene. Ponekad te razlike govore mnogo; osoba koja laže
nikada ne uspije razraditi laž do najsitnijih detalja.«
»Nisam sigurna da mogu ponoviti sve detalje, bila je to zaista duga priča. Ali
sjećam se glavnih dijelova.« Freyja se pomaknula korak unatrag kada je dim
cigarete krenuo prema njoj.
»Reci.«
»Počelo je prilično uobičajeno. Podrobno mi je opisao koliko ih je oboje
pogodila Vakina smrt. U početku su se s gubitkom nosili na slične načine, ali kako
je vrijeme prolazilo, činilo mu se kao da Dagmar gleda život kroz retrovizor, dok
je on gledao na cestu naprijed. Þrösturov posjet nakon što mu je otac bio
osuđen bila je prekretnica koja ih je konačno međusobno udaljila. Sreli su njega i
njegovu sestru na sudu kada su djeca trebala svjedočiti i iako Orri nije točno rekao
što se dogodilo, priznao je da njegovo i Dagmarino ponašanje nije bilo nešto na
što je ponosan. Također su se loše ponijeli prema toj djeci i na Vakinom pogrebu.
Djelovao je kao da se srami svog ponašanja i rekao je da nisu baš bili pri sebi u to
vrijeme. U njihovim je očima Sigmn bila ta koja je pokrenula niz događaja koji je
doveo do smrti njihove kćeri. A u prilog joj nije išlo ni to što je kći ubojice.«
»To je otprilike isto što je rekao i meni. Nije mi toliko spominjao te
emocionalne gluposti, ali osim toga je sve isto. A što je rekao o djedu, Einaru
Aðalbertssonu?«
Freyja mu je htjela nabiti na nos tu frazu »emocionalne gluposti«, ali nije
imala snage. A ne bi ni imalo smisla - imao je pravo na svoja mišljenja, kao i na
život u skladu s njima. Koliko god nezreo bio.
»Rekao je da im je Þröstur pokucao na vrata nakon što su se sreli na
Okružnom sudu u Reykjanesu, godinu dana nakon ubojstva. Htio im je objasniti
da ni on ni Sigrún nisu bili krivi za ono što se dogodilo. Oboje su pokušali
zaustaviti svog oca, ali djed je spriječio njihove pokušaje, Þröstur je otišao na
policiju kada je bio mlađi, ali ga ondje nitko nije slušao, a Sigrún se povjerila
učiteljici, zbog čega je na kraju i bila podignuta optužnica. No otac je bio
oslobođen jer su svi iznevjerili tu djecu. Ne znam što je od toga istina, ali Orri je
rekao da su to bile Þrösturove riječi, Þröstur je navodno rekao i da ga je djed
Einar odvukao na stranu prije suđenja i hvalio se da drži sve konce u rukama te
da mu je bolje da se ne usudi reći ništa drugo osim da im je situacija kod kuće u
najboljem redu. Podsjetio ga je na to što se dogodilo kada se požalio policiji i
prijetio da će ga prebiti ako ga ne posluša. I naravno da ga je poslušao. Navodno
je djed održao isto predavanje i Sigrún, ali čini se da nije imalo utjecaja na nju.
Iako to na kraju nije ništa promijenilo, jer njezin iskaz na sudu nije ništa
promijenio.«

238
 Knjige.Club Books

»To je otprilike priča koju su ispričali i Orri i Þröstur. On je u pritvoru kod

nas u stanici. Ali je li Orri išta rekao o njegovom i Dagmarinu posjetu Einaru?«
»Je. Tada su mi se pojavile sumnje. Orri je rekao da nisu u potpunosti
vjerovali Þrösturu. Zahtijevali su da ode s njima kod njegova djeda. Dječak je,
naravno, bio nasmrt prestrašen i odbio, ali mu je Dagmar uzela mobitel i poslala
Einaru poruku da će doći do njega jer prodaje neki toaletni papir za školu. Zatim
su prisilili dječaka da ide s njima do Einara.«
Freyja je duboko udahnula, ispunivši pluća svježim, hladnim zrakom.
»Naravno, Einar je najprije porekao cijelu priču, sve dok mu Dagmar nije
zaprijetila čekićem koji je imala sa sobom. Orri je rekao da ga je zapravo ponijela
kako bi mu razbila sve po kući, ako mu se može vjerovati. No njezine
prijetnje, naravno, nisu bile usmjerene prema njegovoj imovini, već prema njemu
samome. Orri je rekao da je Einar već bio poprilično star i da se ne bi mogao
suprotstaviti Dagmar, a osim toga, ona se već doimala kao da je potpuno izgubila
kontrolu. Einaru nije preostalo ništa drugo nego da kaže istinu. Nisam sigurna, ali
čini mi se da je i Orri imao nešto u tome. Možda bi Bröstur mogao reći tko je
točno prijetio Einaru i kako. Ali uglavnom, starac je na kraju progovorio i
otvoreno rekao čak i koga je sve točno podmitio i na koji način. A Bröstur je sve
to morao slušati.«
»A što je s Einarovom smrti? Je li Orri rekao nešto o tome?«
»Da, ali rekao je da ne zna što se točno dogodilo. Bio je toliko izvan sebe
zbog svega što je Einar rekao, da je morao otići u hodnik da se smiri. Tada je čuo
tup udarac i kada se vratio natrag u dnevni boravak, Einar je ležao na podu s
glavom na staklenom stoliću za kavu, u lokvi krvi. Orri je rekao da je gotovo
siguran da je Dagmar izgubila kontrolu i udarila ga čekićem u glavu. Ali Dagmar
je navodno tada tvrdila da je Einar sam pao i udario glavom. Naravno, to su puste
laži, kao i tvrdnja da je on sam povjerovao u te gluposti. Ali bilo kako bilo, u
panici su mu navukli vreću preko glave i odvukli ga, mrtvog ili na samrti, u
kupaonicu. Ondje su mu skinuli vreću i udarili njegovom glavom u rub kade. To
ga je dokrajčilo. Zatim su isipali krv iz vrećice oko kade i obrisali stolić u dnevnoj
sobi. Na kraju su gurnuli četkicu za zube u Einarovu ruku i pobjegli. Bröstur je
morao svjedočiti svemu tome, a prema Orrijevim riječima, Dagmar je čak prijetila
da će ubiti i njega ako ne drži jezik za zubima. Ali ovog su mu puta obećali i
nagradu - ako Bröstur nikome ne kaže što se dogodilo, Dagmar će ubiti sve koji
su iznevjerili njega i Sigrún, a naravno i Vaku, nakon što njegov otac iziđe na
slobodu. Htjela je pričekati sa svojim osvetničkim pohodom sve dok Jón Jónsson
ne iziđe iz zatvora, jer je htjela dokrajčiti i njega.«
Huldar je povukao zatvarač jakne do grla, smrzavajući se. »Možeš li dovršiti
priču u autu? Možeš sjesti naprijed.« Osmjehnuo se. »Smrznut ću se ovdje.«
Grijanje u Huldarovu automobilu je radilo, za razliku od onog u njezinoj
krntiji. Iako je u prvom trenutku mlaz zraka bio hladan, ubrzo joj je pružio željenu

239
 Knjige.Club Books

toplinu. »Molim te, nastavi.« Huldar je protrljao ruke i puhnuo u njih. »Čekam
vijesti iz Borgarnesa.«
»Do kuda sam došla?«
»Dagmar je ubila Einara Aðalbertssona i prijetila Þrösturu.«
»Da. Orri je rekao da je nakon toga Dagmar postala potpuno opsjednuta
osvetom. U početku je mislio samo prijeći preko toga, misleći da ne misli ozbiljno
i da će je uskoro proći. Ali kako je vrijeme prolazilo, to je postalo jedino o čemu
je razmišljala, a na kraju i razlog raspada njihova braka. On je čekao dok se ne
donese presuda Vrhovnog suda, nadajući se da će se zadovoljiti time da je osuđen.
Ali nije bilo tako. Nastavila je planirati ubojstva svih koji su ikako pridonijeli
tome da je Jón oslobođen optužbi zbog onoga što je učinio Sigrún. U njezinim su
očima ti ljudi snosili jednaku odgovornost kao i Jón. Orri se nije slagao s njom i
rekao je da je odustao nakon što je počela skupljati razni alat, sumpornu kiselinu
i slične stvari. Htjela ih je nabaviti dovoljno unaprijed, kako ih ne bi mogli
povezati s njom. Kada je jednog dana došla kući s motornom pilom, bila je to kap
koja mu je prelila čašu. Nakon toga ju je napustio.«
»Da, razumljivo.« Huldar je stavio ruke na izvor topline. »Da moja žena dođe
kući s motornom pilom, dao bih petama vjetra. Osim ako nam zarasle grane stabla
ne bacaju sjenu na prozor dnevne sobe.«
»Nemoj se previše nadati.« Freyja nije imala želju raspravljati o njegovu
ljubavnom životu. Htjela je što prije dovršiti priču kako bi mogla otići kući.
»Nakon što ju je napustio, nije imao mnogo kontakta s njom, tako da nije znao je
li se njezina opsesija nastavila. Nadao se da će je razvod spustiti na zemlju.
Godine su prolazile, a onda ga je prije nekoliko mjeseci nazvala kako bi
ga zamolila za uslugu. Trebala joj je kuća na osami s podrumom bez prozora koju
bi mogla iznajmiti na neko vrijeme.
S obzirom na to da je on bio agent za nekretnine, ne bi mu trebao biti problem
da joj pomogne oko toga. Imao je mnogo nekretnina koje su pripadale propalim
bankama i koje su stajale prazne jer ih je bilo teško prodati. Rekao je da mu je
prijetila da će reći policiji o njegovom sudjelovanju u ubojstvu Einara
Aðalbertssona ako joj ne pomogne. Zato joj je dao na korištenje jednu veliku kuću
blizu Borgarnesa, koja je još uvijek bila u izgradnji. Imala je prostoriju bez
prozora koja je prvotno bila zamišljena kao vinski podrum. Kuća još uvijek nije
bila na prodaju, pa ju je mogao dati Dagmar na korištenje bez straha da bi je
zainteresirani kupci mogli doći pogledati. Osim toga, uz kuću je dolazilo i veliko
okolno zemljište, pa u blizini nije bilo drugih kuća.«
»Mislim da su djeca ondje. Moraju biti. Majka je iz auta izbačena na cesti uz
Hvalfjörður. Pretpostavljam da je Dagmar odlučila ići tom starom cestom, kako
bi izbjegla nadzorne kamere u tunelu. Mora da je krenula prema Borgarnesu.«
Huldar je pogledao Freyju gotovo molećivo, kao da se nadao da će mu potvrditi
ovu teoriju, potapšati ga po ramenu i reći da će sve biti u redu.

240
 Knjige.Club Books

»Nemoj mene gledati. Znam o tome manje nego ti. Samo ono što mi je Orri
rekao, a nisam sto posto sigurna može li mu se vjerovati.«
»A što je rekao o ubojstvima? Je li znao nešto o tome?«
»Navodno nije. Rekao je da se šokirao kada je u novinama vidio ime
Benedikta Tofta, ali nije htio vjerovati da je Dagmar imala išta s tim. To mi se ne
čini vrlo uvjerljivo s obzirom na to da je znao da ima motornu pilu. Zatim je
zašutio i djelovao kao da očekuje da mu postavim neko pitanje. Ali ja sam ga
se samo htjela riješiti. I onda sam nazvala tebe. Naravno da sam ga trebala pitati
zašto je odlučio progovoriti baš sada, ali nisam to učinila.
»Nije bitno. Ja sam ga to pitao.«
»I što je rekao?«
»Rekao je da više nije mogao lagati samom sebi nakon što se u medijima
pojavilo i Kolbeinnovo ime te nakon što je postalo jasno da su amputirani udovi
povezani s oba slučaja. Nije više mogao šutjeti kada je objavljeno da je Þorvaldur
nestao, kao i njegovo dvoje djece. Tada je nazvao tebe.«
»Zašto mene? Ovo je očito slučaj za policiju. Zašto je mene htio umiješati u
to?«
»Sumnjam da je u tom trenutku razmišljao logično. Možda je samo htio
prebaciti odgovornost na nekoga drugog. Ti si nazvala policiju, a ne on. Možda
mu je to umanjilo osjećaj grižnje savjesti prema Dagmar. Uvjeravao se da je nije
iznevjerio, već da joj je samo htio pomoći - tražiti psihološku pomoć za nju, pa
makar i deset godina prekasno?«
»Bogme, uopće ti ne idu loše te emocionalne gluposti.«
»Duhovito.«
»Samo još jedno pitanje prije nego što odem.« Freyja se približila izvoru
toplog zraka. »Vjeruješ li mu?«
Huldar je slegnuo ramenima. »Da i ne. A ti?«
»Isto tako - da i ne. Naravno, i sebe je kompromitirao opisom ubojstva Einara
Aðalbertssona. Hoće li dobiti blažu kaznu zbog toga?«
»Ako se sve dogodilo onako kako je i opisao, onda je moguće. Samo je
ometao istragu. Kazne za tako nešto nisu velike. Pretpostavljam da je to i sam
istražio prije nego što te nazvao. S obzirom na to da zastara za takve slučajeve
nastupa nakon deset godina, vjerojatno će se izvući. Siguran sam da inače ne bi
ni progovorio.«
Huldarov je mobitel zazvonio i on se požurio javiti. Nije rekao mnogo i pustio
je osobu s druge strane linije da govori. Razgovor nije dugo trajao i Huldar je
ubrzo poklopio. »Ovo je bio jedan od policajaca koji su poslani u kuću u blizini
Borgarnesa.« Ubacio je automobil u brzinu.
»I? Što je rekao?«

241
 Knjige.Club Books

»Uglavnom samo: Isuse, ovo je strašno. Isuse, Isuse. Zatim je rekao da im je

potreban psiholog ondje - odmah.«
Huldar je odjurio automobilom prije nego što je dao Freyji priliku da iziđe.
Bili su na putu za Borgarfjörður, kako bi pomogli prestrašenoj djeci. Barem
se nadala da su samo prestrašena.

242
 Knjige.Club Books

34. poglavlje

ije bilo sumnje da su na pravom putu. U snijegu su bili vidljivi mnogi svježi
N tragovi guma na šljunčanom putu, a nije bilo vrlo vjerojatno da bi netko u
ovo doba noći imao ikakvog razloga biti na ovoj napuštenoj stazi osim ako
nije bio na putu do mjesta zločina. Kada su se približili, vidjeli su svjetla u mraku
i Huldar je automatski pritisnuo gas tako da je šljunak pod gumama počeo letjeti
na sve strane. Automobil je malo proklizao u zavoju, pa je usporio, ne iz straha
da će izgubiti kontrolu nad vozilom, već zbog Freyje koja je počela vikati, čvrsto
se uhvatila za ručku na vratima i psovala Huldara ostatak puta. Odgovorio joj je
da je uvijek teže biti suvozač nego vozač u ovakvim okolnostima, ali da se ne
treba bojati, jer on odlično vozi. No to nije ništa pomoglo, njegove su riječi bile
samo ulje na vatru.
Svjetla cijele flote policijskih vozila osvjetljavala su područje, pa je svaki
nedostatak na zidovima bez fasade postao vidljiv. Ipak, lako se moglo zamisliti
kako će kuća izgledati kada i ako se izgradnja završi - velika i luksuzna u svojoj
napadnoj jednostavnosti. Slične luksuzne vikendice nicale su po cijeloj zemlji
u razdoblju kada su ljudi mislili da su bogatiji nego što su zapravo bili. Mnoge
sada napola izgrađene čekaju da ponovno dođu neka bolja vremena. Huldar
nikada nije pripadao skupini bogatih, pa nije znao bi li i on podlegao iskušenju i
nabavio si neku takvu kuću. Nadao se da ne bi. Bio bi sasvim zadovoljan malom
drvenom kolibom uz jezero.
Prozori su bili prekriveni daskama, ali je iz otvorenih vrata dopirala jarka
svjetlost prijenosnih reflektora. Ako je suditi po broju vozila ispred kuće, unutra
mora da je bila gužva, koliko god je ta takozvana vikendica bila velika. Osim
forenzičkog kombija, vidio je Erlin automobil, kao i automobil patologa te
dva policijska automobila iz Reykjavíka. Pored kuće su također bila parkirana i
dva kola hitne pomoći te dva policijska automobila iz Borgarnesa. Obrisi po jedne
pognute figure bili su vidljivi na stražnjem sjedalu svakog od policijskih
automobila iz Reykjavíka. Bio mu je to dobro poznat prizor. Prema kosi Huldar
je zaključio da je jedna od te dvije figure žena i pretpostavio da se radi o Dagmar.
Druga je figura bio muškarac s kratkom, tamnom kosom, prljavom i neurednom.
To mora da je bio Jón Jónsson ili Þorvaldur.
Izišli su iz automobila i zalupili vratima iza sebe, što je odjeknulo u okolnim
planinama. Pod nogama im je škripio snijeg. Hladnoća je ovdje bila nemilosrdnija
nego u gradu i dah im je stvarao oblake pare. U zraku ih je dočekao neobičan

243
 Knjige.Club Books

smrad, koji je Huldaru, nažalost, bio dobro poznat - smrad truleži ljudskog mesa.
Posegnuo je u džep jakne i shvatio da je zaboravio kremu s mentolom koja obično
pomaže u ovakvim situacijama ako se namaže ispod nosa. »Možda bolje da
pričekaš vani.« Pogledao je Freyju, ali je ona odmahnula glavom. »Onda barem
navuci ovratnik veste preko nosa. Ovo neće biti ugodno.« Zastala je i poslušala
njegov savjet prije nego što ga je slijedila unutra, dok su joj širom otvorene oči
provirivale iznad ovratnika veste.
Huldar je vidio kako Erla razgovara s policajcem kojeg nije poznavao, pa je
pretpostavio da je iz Borgarnesa. Stajali su na vrhu stuba koje su vodile u podrum,
otkuda se činilo da dolazi smrad. Kada joj je stavio ruku na rame, činilo mu se da
osjeti njezine mišiće ispod debele jakne, no možda je to samo umislio.
»Kako napreduje?«
Erla se okrenula. »Prilično dobro, s obzirom na situaciju. Imamo jedan leš u
prilično lošem stanju. Ali moglo je biti i mnogo gore.« Skrenula je pogled s
Huldara i pogledala Freyju koja je stajala odmah iza njega. »Nadam se da je ona
ovdje zbog djece, a ne kao tvoja posebna gošća.«
»Došla je zbog djece. Gdje su?«
Erla se ponovno okrenula prema Huldaru. Krema s mentolom sjajila joj se
ispod nosa. »U kolima hitne pomoći. Predlažem da i ona ode tamo. Ovdje nema
što raditi. Pretpostavljam da će joj samo pozliti ako ostane, a i ovako imamo
previše mučnih stvari s kojima se moramo baviti. Pošalji je u hitnu. Odmah. Prije
nego što povrati po svojim skupim cipelama.« Primjedba je bila sasvim na mjestu
- Freyjine cipele zaista nisu bile prikladne za mjesto zločina.
Huldar se vratio do Freyje, koja je sigurno čula svaku riječ razgovora. Trudila
se ponašati kao da se ništa nije dogodilo, ali iznad ovratnika veste bila joj je
vidljiva ljutnja u očima. »Djeca su u jednim od kola hitne pomoći. Bilo bi dobro
da odeš do njih.« Okrenula se i otišla bez riječi, dok su njezini koraci odzvanjali
betonom.
»Eto tako. Želiš proviriti dolje?« Erla se činila opuštenijom čim je Freyja
otišla. Možda je samo uživala u činjenici da je Huldar mora bezuvjetno slušati.
»Ali moram te upozoriti: ono što vidiš dolje nećeš tako lako zaboraviti. Jesi li
siguran da želiš ući?«
»Da.« Lagao je, ali nije imao izbora. Huldar zaista nije volio leševe. I sam je
smrad bio dovoljno odbojan, a kamoli prizor pred očima. Uzeo je kremu od Erle
i namazao je ispod nosa, ali to nije mnogo pomoglo. Smrad nije poštovao nikakve
granice.
Erla je krenula prva i činilo se kao da se uopće ne obazire na vonj koji je
svakim korakom postajao sve nepodnošljiviji.
Provela je više vremena na mjestu zločina od Huldara i kao da je postala
imuna na mirise i prizore koji su se ondje nalazili. Ali bila je i mnogo snažnija od
ostalih kolega - ne samo u ovakvim situacijama. »Patolog je upravo završio.

244
 Knjige.Club Books

Otišao je s forenzičarima po nosila i ostalo što je potrebno za odnošenje tijela.

Nakon toga bi se ozračje ovdje trebalo malo poboljšati.« Nije nimalo oklijevala
kada su došli do završetka stuba, već je ušla ravno unutra kroz otvorena čelična
vrata, odakle je dolazila svjetlost.
Huldar ju je slijedio. Prije nego što je ušao, pokušao je isprazniti misli,
nadajući se da će uspjeti održati emocionalnu distancu kad ugleda prizor. No to
mu nije pošlo od ruke. Uspio je ostati dovoljno priseban samo da prekrije nos i
usta laktom. »Uh.« Stajao je na ulazu i gledao u leš suca Vrhovnog suda Yngvija
Sigurhjartarsona. Barem je pretpostavio da je to on, s obzirom na to da su na tijelu
nedostajale šake i stopala. Nije bilo toliko nepodnošljivo gledati u osakaćen leš
kao što je očekivao da će biti, jer se prizor činio nestvarnim. No takav dojam
nije dugo potrajao jer ga je Erla ubrzo natjerala da se približi lešu i time je prizor
naglo postao stvarniji.
»Ovdje su ga držali. Dagmar i Orri. Dva mjeseca. Zatvorili su ga ovdje i dali
mu samo jednu deku da se utopli. Tko zna kako ju je uopće uspio rasprostrijeti da
se prekrije njome. Doveli su ga ovdje nakon što su ga napali iz zasjede. Dagmar
je rekla da ga nije trebalo mnogo nagovarati da napiše oproštajno pismo - bilo je
dovoljno to što su mu obećali da ga neće ubiti; Ljudi povjeruju u svakakve
gluposti. Ostavili su mu hrane i vode, ali s obzirom na to da je kuća toliko
udaljena, nisu mogli često dolaziti, pa mora da ta hrana pri kraju više i nije
bila jestiva.«
»Govoriš u množini?« Huldar je mrmljao kroz lakat kojim je još uvijek
prekrivao nos i usta. U situacijama poput ove nije se mogao mjeriti s Erlom - ona
je djelovala kao da je vonj nimalo ne smeta.
Okrenula se, ali nije mu ništa prigovorila kada je vidjela koliko mu je loše. U
svakom slučaju, nije bio prva osoba koja nije podnosila smrad raspadajućeg leša.
»Tvrdi da su ona i Orri sve zajedno isplanirali i napravili. Razvod je bio dio plana
kako nitko ne bi posumnjao da su zajedno u ovome. Znam da on i dalje tvrdi da
nije sudjelovao, ali njezina je verzija drukčija. Istina će izići na vidjelo.«
»Da. Nadajmo se.« Nije imalo smisla sada razmišljati o tome. Sutra će u
postaji početi ispitivati Dagmar i Orrija, što će sigurno potrajati satima, ako ne i
danima. Nakon što im nekoliko puta ponove ista pitanja, različito formulirana,
policija će na kraju iz njihovih odgovora morati zaključiti istinu, ili barem verziju
istine pojedinog ispitanika. Cesto se dogodi da u kompleksnim slučajevima poput
ovog policija sve detalje poveže tek na kraju istrage. Neki dijelovi izjave ponekad
nisu ni točni ni netočni - sve ovisi o percepciji pojedinca.
Siva koža leša izgledala je poput mramora, barem onoliko koliko se moglo
vidjeti ispod krvave odjeće, dok su batrljci bili u još gorem stanju. Ruke su
izgledale gore nego noge - modrice i gangrena vjerojatno su nastale dok je
muškarac još uvijek bio živ. Za razliku od toga, rezovi na nogama djelovali su
razmjerno čisto. Otvorene oči bile su mu prekrivene nekakvim tankim slojem

245
 Knjige.Club Books

zbog kojeg nije bila vidljiva njihova boja, a plavičaste usne ostale su u položaju u
kojemu je muškarac ispustio posljednji dah. Vjerojatno od olakšanja.
»Patolog je rekao da vjerojatno ne bi dugo preživio čak i da je imao šake. Ima
gadnu upalu na mjestu na kojemu je bio vezan, vjerojatno dok se pokušavao
osloboditi. Nesretnik nije imao što drugo raditi ovdje. Liječnik je rekao da bi
ubrzo dobio trovanje krvi od rana ih srčani zastoj. Nije baš bio u dobroj formi.«
»Što ja trebam napraviti?« Huldar se nadao da njegov zadatak neće uključivati
ništa zbog čega će ostati ovdje dolje. Pogled mu je pao na malu motornu pilu na
benzin koja je stajala pored vrata i gotovo da je mogao čuti njezino brujanje i
krikove nesretnog muškarca.
»Bilo bi dobro ako možeš razgovarati s Þorvaldurom. U šoku je i bilo bi bolje
obaviti razgovor s njim prije nego što dođe k sebi. Sjećaš li se kako je bio
nepodnošljiv kada smo ga prvi put ispitivali? Pravi snob.« Huldar je kimnuo
glavom. »Sada je potpuno druga osoba. Moramo to iskoristiti dok traje.«
Na putu prema izlazu Huldar je primijetio nekakvu krvavu masu boje kože na
drugoj strani prostorije i zastao. Ispred nje se nalazila mala žuta oznaka koju su
forenzičari upotrebljavali za označavanje, dokaza. »Što je to?«
»O, to je Þorvaldurova šaka.« Erla je došla do Huldara. »Otpilila ju je.«

»Ne razumijem zašto je ne možete pokušati vratiti na mjesto. Barem pokušajte.«

Þorvaldur je ležao na nosilima u kolima hitne pomoći. Liječnik je otišao sjesti na
suvozačevo mjesto i ostavio Huldara da razgovara s pacijentom, ne više od deset
minuta. Prizor nije bio lijep. Þorvaldur nije ni približno nalikovao na prijašnjeg
sebe - drskog i elegantnog tužitelja koji je još jučer sjedio u sobi za ispitivanje u
policijskoj postaji. Ispod deke kojom je bio pokriven nazirala se ista skupocjena
odjeća, no ovratnik košulje bio je nakrivljen i prljav, kao i sako koji je očito
imao boljih dana. Kosa mu je bila mokra i neuredna, lice blijedo i uprljano. Lijeva
ruka bila mu je naslonjena na vanjsku stranu deke, umotana u bijeli zavoj i
neobično kratka.
»Liječnik je rekao da je rez bio previše nepravilan i da je prošlo previše
vremena. Kada se to dogodilo?«
»Ne znam. Prije nekog vremena.« Þorvaldur je držao batrljak desnom rukom.
»Ali ne jako davno. Zašto barem ne pokušaju?«
»Znaju što rade. Ali sreća u nesreći što je riječ o lijevoj ruci.«
»Ljevoruk sam.«
»O.« Huldar je skrenuo pogled, posramljen što to ranije nije uočio. »Moglo
je biti i gore. Pokušajte to gledati iz te perspektive.«
Þorvaldur je podignuo pogled sa svojih zavoja i pogledao Huldara u oči.
»Kako su mi djeca? Jesu li u redu? Karlotta...«
»Pobrinuli smo se za njih. Mladi su. Oporavit će se.«

246
 Knjige.Club Books

»Zaista? Iskreno vjerujete u to?«

»Da, uvjeren sam u to.« Naravno da Huldar nije znao ništa o tome, ali
dopustio si je malo nade.
»Pokušao sam. Pokušao sam i zbog toga sam izgubio šaku. To je bilo to.
Nisam htio izgubiti i drugu. Trebao sam... trebao sam...«
»Što ste trebali?«
Þorvaldur je skrenuo pogled i ponovno pogledao u zavoj. »Mogao sam birati.
Želim li završiti kao onaj muškarac ispod deke...«
»Yngvi Sigurhjartarson. Sudac Vrhovnog suda.«
»Ozbiljno? Trebao sam ga prepoznati. Ali on... taj... leš nije nimalo nalikovao
njemu.«
»Ne, naravno.« Huldar je pokušao iz glave izbaciti sliku deformiranog lica.
»Nastavite - mogli ste birati između toga da završite kao on, i? Koji je bio drugi
izbor?«
»Da žrtvujem jednu šaku za Karlottu, a drugu za Daðija. Ako žrtvujem obje
šake, djeca će biti pošteđena. Ali uspio sam spasiti samo jedno.«
»Rečeno vam je da će djeca biti ubijena?«
»Ne. Silovana. Da će ih Jón Jónsson silovati. Rekla mi je da vjerojatno neću
imati ništa protiv, jer sam prije pokazao da nemam nikakav problem s tim. Dovela
je i Jóna da mi dokaže da zaista misli ozbiljno.«
»Razumijem. Mislila je na to kada vas je Þröstur tražio za pomoć prije mnogo
godina, dok ste radili u policiji u Hafnarfjörðuru ?«
»Da.« Þorvaldurove su se oči napunile suzama. »Ali nije bilo tako. Nikada
nisam mislio da je u redu to što je Þrösturov otac napravio, nipošto. Ali nisam
imao izbora.«
»Uvijek postoji izbor, Þorvaldure. Ako sam dobro razumio, niste ništa
poduzeli vezano za Þrösturovu prijavu jer vam je njegov djed obećao dobar posao.
Nije li tako?«
»Nije bilo tako jednostavno. Djed je rekao da će se pobrinuti da izgubim svoj
posao u policiji ako počnem istraživati Þrösturov slučaj, a nisam si mogao
dopustiti da mi to bude u životopisu. Ali ne bi ništa promijenilo ni da sam nastavio
s istragom, jer je rekao da će povući svoje veze da bi je zaustavio. Rekao je da je
dječak patološki lažljivac i da to nije bio prvi put da je izmislio tako nešto i
prijavio vlastima. To je mogla biti i istina, kako sam ja mogao znati da mi starac
laže? Zatim je dodao da će mi, ako držim jezik za zubima, srediti posao u Uredu
tužitelja, jer ću time pokazati da sam osoba na koju se može osloniti.« Suza mu je
tekla niz obraz, sve do uha. »Održao je riječ. To mi je bila velika prilika. Nisam
imao nikakvih veza. Morao bih se polagano uspinjati od najnižih položaja,
izgubiti mnogo godina radeći trivijalne, slabo plaćene poslove. Ovo je bila ponuda

247
 Knjige.Club Books

koju nisam mogao odbiti. A još je rekao i da je dječak lažljivac. To su bile njegove
riječi.«
»Ali ispostavilo se da to nije bilo tako i da je Þröstur govorio istinu.« Huldar
nije osjećao nikakvo sažaljenje prema Þorvalduru, ali uostalom, to nije bilo ni
potrebno - činilo se da čovjek žali samog sebe sasvim dovoljno. Suze su mu
nastavile teći. »Recite mi što se dogodilo s Karlottom. Moramo znati sve detalje
kako bismo joj mogli pomoći.«
Þorvaldur je šmrcnuo. »Najprije nisam mislio da mi zaista namjerava otpiliti
šaku. Ta mi je motorna pila izgledala potpuno nestvarno, a i nisam vjerovao da bi
itko bio sposoban za tako nešto. Ispričao sam se što sam izdao Þröstura, a time
neizravno i njezinu kćer. Mnogo puta. Ali nije me uopće slušala, samo
je neprestano ponavljala pitanje - želim li radije da Jón Jónsson zlostavlja moju
djecu ili da ostanem bez obje šake. Pa sam rekao da želim spasiti Karlottu i Daðija
i ispružio ruke. Oni su bili potpuno izvan sebe od straha i cijelo se vrijeme držali
za mene. Spustio sam se na koljena kako bih ih mogao zagrliti i ispružio sam ruku
misleći da neće imati hrabrosti provesti prijetnju u djelo. No prevario sam se.
Zgrabila je moju šaku i podignula pilu. I onda...«
»Nastavite.«
»Izgubio sam svijest. Kada sam došao k sebi, nisam uopće osjećao ruku i na
mjestu gdje mi je bila šaka, sada je bila zavezana neka krpa. Ona je i dalje stajala
ispred mene, a Karlotta i Daði su pobjegli u kut, misleći da će i na njih krenuti
pilom. Bili su prekriveni krvlju. Sjećam se da sam bio neizdrživo žedan. Kao da
bih mogao popiti punu kadu vode. Ona me samo udarila i rekla mi da izaberem -
jedno mi je dijete sada bilo pošteđeno, ali ne i drugo. I onda sam odustao. Nisam
više mogao.« Utihnuo je, nakratko zatvorio oči i nastavio: »Karlotta i Daði
počeli su vikati. Mislim da nisu razumjeli o čemu se točno radi, ali znali su da ima
veze s njima. I da sam ih izdao. Ali nisam im imao vremena ništa reći niti ih
utješiti, jer je ta žena rekla da će brojiti do deset i da nakon toga moram izabrati.«
»I izabrali ste Karlottu?«
»Nisam mogao razmišljati. Bio sam u šoku, izgubio sam mnogo krvi i mislio
sam da ću umrijeti od žeđi. Jedino na što sam se mogao usredotočiti bilo je njezino
odbrojavanje - svaki mi je njezin broj bio od neprocjenjive vrijednosti jer sve
dok odbrojavanje traje, nisam morao naglas reći ni Karlottino ni Daðijevo ime. I
onda je odjednom došla do deset. I iz mene je izletjela riječ »Karlotta«. Ne znam
zašto. Nakon što ju je odvela sa sobom iz prostorije, počeo sam razmišljati što bih
napravio da sam imao više vremena za razmišljanje. Ali nisam došao ni do kakvog
zaključka. Je li gore dječaku ili djevojčici da tako nešto pretrpi? Podnese li dijete
tako nešto lakše ako je mlađe? Ili starije? Jesam li ispravno izabrao? Ili ne?«
»Ovdje nema pravog izbora, oba su jednako loša.« Huldar je vidio da se
liječnik sa suvozačeva sjedala okrenuo prema njima; lice mu je odavalo jezu.
Pokazao je na svoj ručni sat kako bi mu dao do znanja da će vrijeme uskoro isteći.

248
 Knjige.Club Books

»Cijelo vrijeme govorite u ženskom rodu. Jeste li vidjeli lice te žene? Mislite
da biste je mogli prepoznati?«
»Da.« Þorvaldur je ponovno zatvorio oči, ovaj put zbog iscrpljenosti. »Mislim
da nas nije namjeravala ostaviti na životu. Možda bismo trebali biti sretni što smo
se uopće uspjeli izvući.«
»Svakako.« Huldar je stavio ruku na Þorvaldurovo rame. »Prije nego što vas
pustim da se odmorite, imam još samo jedno pitanje. Niste vidjeli ili čuli nikoga
drugoga osim nje? Nekog muškarca?«
»Jesam. Jóna Jónssona. Pokazala mi ga je. Ali nikoga drugoga. Bila je sama.«
Huldar mu je stisnuo rame za pozdrav i ustao. Kada je već bio na izlazu,
Þorvaldur mu se obratio promuklim glasom: » Što biste vi učinili? Koga biste
odabrali? Karlottu ili Daðija?«
Huldar se okrenuo i rekao: »Nažalost, ne mogu odgovoriti na to. Nemam
djecu.« Zatim je zatvorio vrata za sobom.

Freyja je sjedila s Karlottom u naručju u drugim kolima hitne pomoći. Djevojčica

je bila umotana u deku i zarila je lice u Freyjine ruke. Ispod deke virila je ružičasta
čarapica, zaprljana i mokra na peti. Mršavo joj je tijelo drhtalo od plača. Njezin
je brat ležao u položaju fetusa na bolesničkom krevetu; činilo se da spava. Huldar
je ušao i pritvorio vrata za sobom. »Kako je?«
Freyja je odmahnula glavom. »Nije dobro. Otići su s kolima hitne pomoći
natrag u grad. Pozvali su liječnika i medicinsku sestru u Kuću za djecu, kao i
medicinsku sestru iz Centra za krizne slučajeve.«
»Znači on ju je...« Huldar je zastao, nadajući se da će razumjeti.
Freyja je slegnula ramenima i pažljivo otklonila deku s djevojčice. Bila je gola
od struka prema dolje, osim čarapica. »Ne znamo. Trebamo krenuti svaki tren,
samo čekamo liječnika.«
Huldar je kimnuo glavom. »Nazvat ću te ako se ne vratim prekasno. Ili se
čujemo sutra.« Pružio je ruku prema djevojčici i podragao joj glavicu po prljavoj
i mokroj kosi. »Čuvajte se. Najgore je prošlo.«
Neko je vrijeme stajao vani u tišini. Napuhao je obraze i brzo disao,
pokušavajući kontrolirati bijes. Nastavio je to raditi i kada je liječnik izišao iz
kuće u pratnji Erie i ušao u kola hitne pomoći u kojima su bili Freyja i djeca.
Oba su kola hitne pomoći krenula natrag prema gradu. Gledao je u njihova
stražnja svjetla sve dok nisu nestala iza brda.
»Dolaziš?« Eda mu je doviknula s vrata.
»Samo da popušim jednu. Nakon toga dolazim.« Glas mu je bio dubok i
umoran.
»Je li sve u redu?« Eda se činila zabrinutom. »Pazi da ne povratiš negdje blizu
kuće.«

249
 Knjige.Club Books

»Sve je u redu. Doći ću brzo.« Huldar se natjerao da se osmjehne i Erla je

nestala natrag unutra. Zapalio je cigaretu i udahnuo dim duboko u pluća. Nikotin
nije nimalo ublažavao bijes; dapače, činilo se da ga je samo još više rasplamsavao.
Stisnuo je zube, dok mu se lice crvenilo. Ali ta je ljutnja dovela sa sobom
određenu jasnoću - misli su mu se oslobodile desetljeća indoktrinacije o dobrom
ponašanju i o tome što se smatra ispravnim, a što pogrešnim. Ponekad je ipak
mržnja ta koja prevlada.
Bilo je najbolje obaviti to što prije.
Još uvijek s cigaretom u ustima, otišao je do policijskog automobila u kojem
je bio Jón Jónsson. Zastao je pored stražnjih vrata, uzeo još jedan dim i pogledom
proučio tog čovjeka. Prepoznao ga je s fotografija; naravno, sada je bio neuredniji
i prljaviji, no bio je to isti taj gad. Isto prepredeno lice. Jón Jónsson podignuo je
pogled kada je shvatio da netko stoji pored automobila i oči su mu se susrele s
Huldarovim. Trebalo mu je neko vrijeme da se pribere, dok je otvorenih usta
gledao u policajca. Bio je mrtav pijan.
Huldar je povukao još jedan dim i žar cigarete postao je dulji. Kada je otvorio
vrata, dočekao ga je kiseo vonj alkohola koji mu je bio dobro poznat. Tako su
zaudarali ljudi nakon nekoliko uzastopnih dana opijanja. Jón se lagano zanjihao
na sjedalu, pokušavajući održati ravnotežu. Huldar mu je pljunuo u lice, no čini
se da on nije ni primijetio.
Huldar je povukao posljednji dim i zatim ugasio cigaretu točno u Jónovu oku.
Nakon toga je zalupio vratima i zapalio još jednu. Iza sebe je čuo bolni krik.
Krenuo je prema automobilu u kojem je sjedila Dagmar.

250
 Knjige.Club Books

35. poglavlje

dalje ostaješ pri toj priči?« Žena iz Odjela za internu kontrolu pogledala je svog
I kolegu, a zatim su oboje okrenuli pogled natrag prema Huldaru. Izraz na
njihovim licima bio mu je dobro poznat - bezbrojno ga je mnogo puta vidio u
ogledalu kada je otišao na toalet usred ispitivanja osumnjičenika. Bilo je
neobično sjediti na ovoj strani stola. Sada je on taj u koga su usmjerene sve oči.
Znao je što je prolazilo kroz glavu onima koji su ga ispitivali, dobro je poznavao
njihove poglede, taktike ponavljanja istih pitanja, promjene intonacije. Uvijek je
točno znao što slijedi, i oni su bili svjesni da on to zna. »Zaista očekuješ da
vjerujemo u tu priču?«
»Da.« Huldar nije skretao pogled i pazio je da se ne pomiče na stolici ili da
ne počne lupkati prstima. »Zar netko tvrdi drukčije?«
Muškarac je stisnuo usne i između očiju su mu nastale duboke bore. »Postoje
dvije verzije, kao što sam siguran da i sam znaš. Jedna je ona koja se prepričava
pored aparata za kavu, a druga je ona koju su tvoji kolege spremni službeno
izjaviti. Ova potonja, koju ponavljaš kao papiga, nikako ne drži vodu. Nijedna
osoba, neovisno o tome koliko je pijana, izopačena ili kakav god da je Jón Jónsson
- nijedna si osoba ne bi ugasila cigaretu u vlastitom oku.«
»No on je to izgleda ipak učinio.« Huldar je slegnuo ramenima. »I čudnije su
se stvari događale. A što on kaže? Da sam mu ja ugasio cigaretu u oko?« Huldar
je znao da to nije tako - Erla mu je potajice rekla prije nego što je pozvan na
ispitivanje. Kao i da mu svi drže leđa - oni koji znaju što se dogodilo držat će jezik
za zubima. Neki su ga kolege čak i potapšali po leđima kada je došao na posao to
jutro. Naravno, pomoglo je i to što Jón nije izgubio oko, iako će mu kapak ostati
trajno deformiran.
»Ne sjeća se. Bio je previše pijan.« Žena se sarkastično nasmijala. »Kao što
sigurno znaš.« Huldar je samo slegnuo ramenima. Nije bilo potrebno dodatno
vrijeđati ove ljude i tvrditi suprotno. »Kako si se ozlijedio?« Žena je pokazala
prema Huldarovoj ogrebenoj bradi i rukama.
»Pao sam.« To je zapravo i bila istina. Doduše, prešutio je dio u kojem ga je
Guðlaugur oborio na pod da ne bi došao i do Dagmar. Mladić je izišao van da
udahne svjež zrak, vidio ga kako napada Jóna Jónssona i odmah dojurio prema
njemu. »Poskliznuo sam se na šljunku na mjestu zločina. Nije ništa ozbiljno,
ali hvala na brizi.«

251
 Knjige.Club Books

»Praviš se pametan, je l’?« Muškarac je privukao papir koji je stavio na stol

ispred sebe, ali ga nije ni taknuo otkada su sjeli. »Kako bi bilo da nam kažeš
istinu? Dajemo ti riječ da ćemo u internoj istrazi postupati pravedno. Svi smo
svjesni koliko je ovaj slučaj mučan, a vjerojatno ti ni to što si nedavno bio
smijenjen nije olakšalo život.«
Znao je da će se s vremenom morati i to dogoditi - ponašaju se prijateljski i
uvjeravaju ga da su na njegovoj strani. Igrali su prema pravilima. Ako im
povjeruje, završit će u »kutiji« - sobici u podrumu postaje u kojoj oni koji bi
zapravo trebali biti otpušteni trate dane izrađujući nepotrebne statistike.
Odande se nitko nikad ne vraća na svoje uobičajene poslove. Huldar je planuo.
»Nije me briga za smjenu. Neka Erla radi taj posao, što se mene tiče.« Ovo je
zvučalo pregrubo, pa se naslonio unatrag i brojio u sebi do deset prije nego što je
odlučio nastaviti. S obzirom na poglede koje je dobio, odlučio je pričekati još
malo nakon broja deset. Tada je došao k sebi i nastavio mirnijim tonom: »Erla
mnogo bolje vodi Odjel nego što sam to ja činio. Uvjeravam vas da nisam
razočaran što sam smijenjen. Nimalo.«
»Da, da. Naravno.« Žena se nagnula prema muškarcu i pročitala nešto s
papira. »Ali kad već spominješ Erlu, moramo o još nečemu razgovarati s tobom.«
»O?« Huldar je osjetio grč u želucu. Dobro se psihički pripremio za
ispitivanje, ali nije očekivao nikakva iznenađenja. »O čemu?«
»Tema je osjetljiva i potpuno razumijemo ako bi radije htio razgovarati o
tome s psihologom. Možemo ti dogovoriti termin. Također razumijemo ako ne
želiš da netko od nas dvoje bude prisutan dok daješ izjavu. Nekima je lakše o
ovakvim stvarima razgovarati sa ženom, nekima s muškarcem. Slobodno reci
što ti više odgovara.«
»Molim?« Huldar nije bio siguran da razumije. »O čemu je točno riječ?«
Žena je podignula list papira sa stola. Huldar je bio predaleko da bi mogao
pročitati mala slova, ali naslov je bio jasno vidljiv: Protokol o postupanju u slučaju
seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu. Želudac mu se okrenuo. To je
moglo značiti samo jedno. Zar je Erla zaista toliko nisko pala da ga je prijavila? Je
li predugo odgađao razgovor s njom? »Što je ovo?«
»Nisi upoznat s tim dokumentom?« Žena je spustila papir na stol i gurnula ga
prema Huldaru. »To je obavezna literatura. Morao si ga pročitati.«
Huldar nije ni taknuo papir. »Pročitao sam ga. Samo ne razumijem kakve ja
veze imam s tim.« Razmišljao je treba li ipak zatražiti razgovor sa psihologom.
Tako bi si kupio barem malo vremena.
»Mislim da znaš sasvim dobro. Uvjereni smo da je to bio jedan od faktora koji
je doveo do incidenta u nedjelju navečer i uzet ćemo ga u obzir ako nam kažeš
istinu o onome što se dogodilo.« Muškarac je preuzeo riječ. »Svima je teško
razgovarati o tim temama. Razumijemo to. Zato malo ljudi prijavljuje takve

252
 Knjige.Club Books

slučajeve. Ali ti si jedan od rijetkih koji su imali sreće - ne događa se često da

prijavu podnese treća strana.«
»Molim?« Huldar je počeo misliti da su ovo dvoje pod utjecajem nekih
opojnih sredstava. »Imao sam sreću?« Istina, bilo mu je drago da Erla nije bila ta
koja ga je prijavila, ali situaciju u kojoj se nalazio ne bi ni približno mogao opisati
kao sretnu.
»Da. Ti sam to vjerojatno nikada ne bi prijavio. Vrlo se malo muškaraca
odluči za to.«
Huldar je bio potpuno zbunjen. Erla ga nije prijavila; dapače, on uopće nije
pod sumnjom. On je žrtva. Ovakav razvoj događaja nije očekivao. Tko mu je,
kvragu, to mogao napraviti? I Erli? Nažalost, potencijalnih je kandidata bilo
mnogo - cijeli je Odjel pričao o toj noći koju su proveli zajedno. No jedno je bilo
sigurno - osoba koja je to prijavila nije to učinila zbog brige za Huldarovu
dobrobit. Upravo suprotno. Netko je to učinio iz osvete. Ili prema njemu ili prema
Erli. Ili možda iz šale, iako mu nije bilo nimalo smiješno. »Mogu li pitati tko vam
je rekao te gluposti?«
»Možeš. Ali ne smijemo ti reći. No izvor je bio pouzdan, ta bi ti informacija
trebala biti dovoljna.« Muškarac ga je suosjećajno pogledao. »To nije nešto zbog
čega se trebaš sramiti. Jedina osoba koju treba biti sram jest počinitelj.«
»Ne. Ne, ne, ne. Ovo je neki nesporazum. Ona me nije uznemiravala. Ni
seksualno ni nikako drukčije. Molim vas da odbacite tu prijavu i da mi je nikada
više ne spominjete. To je veliki nesporazum.« Duboko je udahnuo. »Vjerujte mi.«
»Znači poričeš da te pokušala zavesti? Da je iskoristila činjenicu da ti je šefica
i navela te na spolni odnos?«
»Da. Poričem to. Barem djelomično. Nije se dogodilo onako kako ste rekli i
želim da odmah odbacite tu prijavu ili optužbu ili kako god se zove ta glupost.«
Huldar se pripremio da ustane. Njegovo je strpljenje imalo granice. »Netko od vas
radi budalu.«
Prvi se put na dvojcu na suprotnoj strani stola počela nazirati nesigurnost.
Uzvišeni stav koji su dosad imali odjednom je počeo slabiti. »Vidjet ćemo.
Razmisli na miru o onome što se dogodilo, pa ćemo naknadno ponovno
porazgovarati o tome. Ali slučaj će se istražiti sviđalo se to tebi ili ne, kao i onaj
koji se tiče Jóna Jónssona. Oba su slučaja otvorena.«
Huldar je skočio na noge. Nije više mogao izdržati ondje. »Moram ići. Čekaju
me.« Nije htio reći da je osoba koja ga čeka upravo Erla, jer su zajedno trebali
ispitivati Dagmar. Moguće je da bi mu zabranili raditi na slučaju dok se istraga
zbog onoga što se dogodilo Jónu Jónssonu ne završi. A sudeći prema brzini kojom
Odjel za internu kontrolu obično obavlja svoje istrage, slučaj ubojstva će već
odavno biti razriješen. Zahvaljujući Erli nije upao u još veće probleme, no nije
bilo potrebno skretati pažnju ovim ljudima na to. Sigurno bi to pogrešno
protumačili. A nikako nije htio propustiti Dagmarinu izjavu. Već je bio ljut što je

253
 Knjige.Club Books

morao propustiti jučerašnja ispitivanja. Planirao im je prisustvovati, ali nakon

napada na Jóna, Erla ga je poslala ravno natrag u Reykjavik s Guðlaugurom i
naredila mu da u ponedjeljak ostane kod kuće da se smiri. Zato je o onome što
se događalo na ispitivanju čuo samo iz druge ruke.
»Prije nego što odeš...« Huldar je zastao na izlazu. »... ako si u seksualnoj vezi
sa svojom šeficom Erlom, morate smjesta prekinuti. Ili će ona dobiti otkaz. Je li
jasno?«
Huldar se okrenuo, ne uspjevši suzdržati osmijeh. »Jasno je.« Njegove su
brige o tome kako će prekinuti s Erlom sada riješene. Ovaj razgovor na kraju i
nije tako loše ispao.
Lagano je pokucao na vrata sobe u kojoj je Dagmar trebala davati svoj iskaz.
Otvorio je, ispričao se što kasni i sjeo pored Erie. Nasuprot njih sjedila je Dagmar
i njezin odvjetnik, prilično mlad muškarac kojeg je Dagmar nasumično izabrala s
popisa koji su joj dali.
Prošlo je više od dvadeset i četiri sata otkada je Dagmar uhićena. Ćelije su
bile prepune zbog ovog slučaja: osim Dagmar uhićeni su i Jón Jönsson, Orri,
Þröstur i njegova majka - svatko je bio u svojoj ćeliji. Nakon što su donesene
odluke o pritvoru, majka i sin su pušteni kući iste večeri. Nije bilo razloga da ih
se i dalje drži ondje - majka Agnes rekla je da je pomogla svom sinu iskopati lijes
i prevesti ga na odlagalište otpada; Þröstur je priznao isto, kao i to da je pomogao
u prikrivanju ubojstva Einara Aðalbertssona prije jedanaest godina. Za to je
kazneno djelo već nastupila zastara, a osim toga Þröstur je u to vrijeme
bio maloljetan. On i njegova majka morat će odgovarati za oskvrnuće groba i
remećenje mira pokojnika, ali za taj je prijestup predviđena samo novčana kazna
ili nekoliko mjeseci zatvora.
Što se tiče Sigrún, činilo se da nije uopće bila umiješana u to. Puštena je kući
odmah nakon ispitivanja i ispostavilo se da je jedina osoba s čistom savjesti u
cijelom ovom slučaju, ne računajući Þorvaldurovu djecu.
Þröstur se neće tako lako izvući kada je riječ o slučaju ubojstva. Zadržavao je
informacije i time ometao tijek istrage. Ali s obzirom na to da je na kraju ipak
pristao surađivati, nije imalo svrhe držati ga u pritvoru.
S Orrijem je bila druga priča. Bilo je teško dokazati da je izravno sudjelovao
u ubojstvima. Dagmar je i dalje tvrdila da jest i većina članova tima za istragu
vjerovala je njezinoj verziji događaja.
Ni u jednom trenutku nisu povjerovali Orrijevu branitelju koji je neumorno
tvrdio da Dagmar pati od psihotičnog poremećaja i da je taj dio umislila. No
Dagmarina riječ nije vrijedila mnogo. Osim toga, nisu pronađeni nikakvi dokazi
koji bi poduprijeli njezine tvrdnje, a isto je bilo i s izjavama svjedoka. Ako ne
bude nikakvih novih saznanja, Orri bi mogao dobiti samo simboličnu kaznu. Bit
će teško dokazati da je bio sudionik, a kamoli ravnopravan partner u zločinu, kao
što Dagmar tvrdi. Činjenica da u nekim detaljima Dagmarina izjava nije
bila dosljedna samo joj je dodatno smanjila kredibilitet.
254
 Knjige.Club Books

Njezin je odvjetnik predložio da se podvrgne psihološkoj procjeni, no ona je

odlučno odbila i prijetila da će tražiti novog odvjetnika. Iako je postojala
mogućnost da sudac ipak zahtijeva isto, on to vjerojatno neće učiniti jer joj se sudi
za ubojstvo drugog suca, njegovog kolege. Sud zbog toga sigurno neće gledati
blagonaklono na nju. Također je postojao i problem sukoba interesa, s obzirom
na to da su i Benedikt Toft i Þorvaldur bili povezani s Uredom tužitelja, što je
značilo da će sud morati angažirati nekog vanjskog tužitelja. Naravno, Þorvaldur
je bio na bolovanju, a bilo je moguće i da se neće vraćati na posao čak i nakon što
se oporavi od gubitka šake. Isto je vrijedilo i za Sólveig, koja je suspendirana za
vrijeme trajanja istrage i također je bilo moguće da se neće više ni vraćati na
posao.
»O, pa je li to moj pušač?« Dagmar se nasmijala. Začudo, izgledala je mnogo
bolje nego kada ju je Huldar prvi put vidio. Doimala se sretnijom i bezbrižnijom.
Dopustili su joj da se opere, imala je urednu frizuru, čak i šminku na licu - kao da
je očekivala fotografe. »Moj omiljeni pandur.« Svjedočila je njegovom napadu na
Jóna Jónssona, ali dosad je tvrdila da nije vidjela ništa. Nije imala pojma da je ona
trebala biti sljedeća, a čak i da jest, to vjerojatno ne bi promijenilo njezin stav.
Jón Jónsson bio je osoba koju je mrzila najviše na svijetu, a malo toga ujedinjuje
ljude kao zajednički neprijatelj.
Huldar se pravio da nije čuo komentar. Erla je rekla Dagmar da nastavi. Žena
je prestala gledati u Huldara i okrenula se prema Erli. »Već sam vam sve rekla i
jučer, i večer prije, ali očito sporo shvaćate, pa ću vam ponoviti još jednom.«
Odmaknula je pramen kose s lica. »Kao što sam rekla, nikada mi nije bila namjera
da Jón Jónsson zaista i naudi toj djevojčici.«
»Zove se Karlotta.« Erla je gledala ravno u Dagmarine oči. »Pokušajte to
zapamtiti.«
»Karlotta. Malo pretenciozno ime, zar ne? Ali, uglavnom... Samo sam htjela
da onaj gad od njezina oca čuje krikove svoje kćeri. Da je čuje kako vrišti kao što
je i Vaka vrištala. Kada se Jón pripremao da...« Žena je posustala, činilo se kao
da joj je iznenada postalo nelagodno, ali je ubrzo otresla te misli i nastavila
jednako bezosjećajnim tonom kao i prije. »Kada se počelo činiti da bi mogao
svoje djelo zaista i provesti do kraja, odgurnula sam ga. Bio je toliko pijan da
sam ga mogla svladati. Najviše mi je žao što ga nisam ubila na licu mjesta. Dok
sam imala priliku. Ali tada mi se činilo dovoljnim da ga samo oborim - planirala
sam čekati da dođe k sebi i onda uzeti motornu pilu.«
»Motornu pilu, da.« Erla je zapisala nešto u svoj blok, a mladi je odvjetnik
problijedio.
»Mogu li nasamo razgovarati sa svojom klijenticom?«
»Vi mi se nemojte miješati. Vi ste ovdje samo forme radi. To što ja kažem ili
učinim neće ništa promijeniti. Ionako ne mogu dobiti više od maksimalne kazne
od šesnaest godina.«

255
 Knjige.Club Books

»To baš nije u potpunosti točno. Moguće je dobiti i dvadeset godina. Ili
doživotnu. To što nitko na Islandu nikada nije dobio takve kazne, ne znači da
nikada i neće.« Odvjetnik je pogledao Huldara i Erlu u nadi da će ga podržati, ali
bez uspjeha. Oni nisu bili ti koji bi trebali braniti Dagmarine interese. Ako izbaci
odvjetnika kao što je to učinila jučer, bit će prepuštena samoj sebi.
Dagmar je preokrenula očima. »Bla bla bla. Mogu li nastaviti?«
»Da, izvolite.« Huldar je sada preuzeo riječ. »Recite nam o vašem odnosu s
Jónom Jónssonom. Kako ste došli do njega i kako ste ga nagovorili da dođe s
vama?«
»Nije bilo teško, kao što i sami znate. Pisala sam mu. Napravila sam omotnice
s imenom njegova odvjetnika i adresom mog frizerskog salona i dodala ime
odvjetnika na poštanski sandučić salona. Nitko nije primijetio, ni poštar ni vlasnik
poslovnog prostora. Budući da je to neboder, ima mnogo poštanskih sandučića i
nitko ih sve ne čita. U pismima sam mu pisala da ga razumijem, kopirala sam
tekstove s interneta u kojima se tvrdilo da je pedofilija samo jedna od seksualnih
orijentacija i slično. Da se pedofili rode takvi i da ne mogu ništa učiniti po tom
pitanju. On mi je povjerovao, pa sam onda samo nastavila tim tonom, rekla sam
mu da mu mogu pružiti smještaj kad iziđe iz zatvora i nabaviti mu materijale koji
mu mogu zadovoljiti potrebe kako bi djecu pustio na miru. Da sam rekla da mu
mogu nabaviti djecu, prozreo bi me, dok je ovako bio sretan jer je mislio da
je pronašao srodnu dušu, ženu koju privlače zatvorenici. Zabavljalo ga je i što sam
na omotnicama koristila ime njegova odvjetnika da zavaram zatvorske
službenike.«
Dagmar je utihnula i, zadovoljna sama sobom, naizmjence pogledavala
Huldara i Erlu. Kao da je čekala da joj zaplješću ili na neki drugi način pokažu
divljenje. No oni su je samo ukočeno gledah, pa je na kraju odustala od čekanja,
bezbrižno slegnula ramenima i nastavila svoju priču. »Napisala sam mu da se
zovem Urður, prema Norni1 iz nordijske mitologije, onoj koja predstavlja
prošlost. Činilo mi se prikladnim. Bila sam malo zabrinuta da će me prozreti, ali
ispostavilo se da su te brige bile potpuno neutemeljene. Jón nije ni posumnjao u
iskrenost autora pisama. Naravno, nije imao nikoga drugoga kome bi se mogao
okrenuti. A osoba koja se utapa ne pita o kvaliteti pojasa za spašavanje koji joj
netko dobaci.«
»A nakon što je izišao iz zatvora?«
»O tim smo detaljima raspravili u zadnjem pismu. Dogovorili smo se da će
me nazvati kada dođe u grad te da ću mu ja naći smještaj i pomoći mu dok ne
stane na vlastite noge.« Dagmar se sarkastično nasmijala. »Sve je proteklo
glatko. Nazvao me iz neke telefonske govornice i došla sam po njega. U autu sam
imala bocu viskija; rekla sam mu da je za njega, da proslavi izlazak iz zatvora.

1
Norne su ženska bića iz nordijske mitologije koja upravljaju ljudskom sudbinom.

256
 Knjige.Club Books

Isprva je malo oklijevao, i moram priznati da mi nije bilo svejedno. Bojala sam se
da će me se sjetiti sa suđenja i prepoznati ako je trijezan. Ali i te su se brige
pokazale nepotrebnima. Ubrzo je odvrnuo čep i počeo piti. Nakon toga je sve bilo
poput dječje igre. Odvezla sam ga u vikendicu u kojoj smo Orri i ja pripremili
madrac, alkohol, hranu i neke gadarije koje smo ispisali s interneta davno prije.
To je bilo sve što mu je trebalo i nismo više morali razmišljati o njemu neko
vrijeme. Ipak, za svaki sam mu slučaj uzela cipele da ne bi nekamo otišao i
zaključala sam sobu u kojoj je bio Yngvi. On je tada već prestao vikati i bio na
samrti. Zatim je, naravno, i umro.« Dagmar je uzela gutljaj vode. »Tu smo
zapravo napravili grešku.«
»Kako mislite, grešku?« Erla je podignula pogled s bilježaka koje je
zapisivala dok je Dagmar govorila.
»Mislili smo da će Jón biti pušten iz zatvora ranije, kao što mi je rekao u
zadnjem pismu. Ali iz nekog je razloga to bilo odgođeno, pa smo zapeli s tim
vražjim Yngvijem dva mjeseca.«
»Zašto ste trebali čekati Jóna?« Huldar je pretpostavljao da je to već objasnila
jučer, ali izvijestili su ga o ispitivanju samo u glavnim crtama. »Zašto niste ubili
te ljude dva mjeseca ranije? Toliko ste dugo to planirali da mi nije jasno što bi ta
dva mjeseca promijenila.«
»Iz dva razloga, omiljeni moj panduru. Prvi je taj da smo htjeli da izgleda kao
da ih je Jón ubio. Drugi, koji mi je bio važniji, jest da su sva ubojstva morala biti
izvršena u kratkom vremenskom razdoblju. To bi smanjilo mogućnost da nas
uhvate prije nego što dovršimo sve što smo naumili. Što se na kraju ipak i
dogodilo. Nažalost. Zaista sam se htjela dokopati te kuje Sólveig, a naravno,
veliki je propust i što se Jón uspio izvući. Ali to je vaša krivica. Da je policija
došla samo sat vremena kasnije, bila bih ga izrezak na komadiće. I to pred
Þorvaldurom, da mu ne bude dosadno.«
»I ispred njegove djece?«
Dagmar je slegnula ramenima. »Ne, vjerojatno ne.« Njezinom je odvjetniku
vidljivo laknulo zbog tog odgovora. »Ali reći ću ti nešto, moj Marlboro panduru.«
Dagmar se osmjehnula Huldaru, koji joj nije uzvratio osmijeh, no činilo se da
joj to uopće nije bilo važno. Dapače, doimala se kao da je ovako još više zabavlja.
»Tada mi je već postalo svejedno hoće li se ta ubojstva pripisati Jónu ili ne. Nije
me uopće više bilo briga što će se dogoditi nakon što sve to završi. Ali Orri se baš
nije slagao sa mnom.«
»Jeste li sigurni u to? Sigurna sam da biste uklonili sve tragove i otiske prstiju,
kao što je očito Orri napravio, da vas nismo pronašli ranije nego što ste očekivali.«
Erla je upala Huldaru u riječ jer ju je nerviralo Dagmarino neprestano spominjanje
incidenta s cigaretom.
»Ne. Ne slažem se s vama. Da smo ih uspjeli sve ubiti, bila bih zadovoljna.
Mogla bih umrijeti na miru. Jer... nešto se dogodilo nakon što je Vaka umrla. Prije
toga sam bila sretna. Voljela sam je više od života, voljela sam Orrija i živjeli smo
257
 Knjige.Club Books

naš život a da nismo nikome činili ništa nažao. I onda, jednog dana, nje više nije
bilo. Vidjeli smo je to jutro kada smo svi bili u žurbi i nismo imali vremena reći
išta smisleno, poljubiti je u čelo ili joj reći da je volimo. Posljednje što sam joj
rekla bilo je da pazi da ne izgubi žlicu iz kutije za užinu. Možete li to zamisliti?
Glupu žlicu .« Utihnula je. »Nikada nismo dobili njezinu školsku torbu natrag. Ni
odjeću. Vjerojatno su još uvijek u vašem posjedu. Kao i ta vražja žlica.« Dagmar
je sada izgledala iscrpljeno i većina je njezine arogancije nestala. »Prije nego što
nas je Þröstur posjetio, oboje smo već bili odustali. Nismo više mogli ustajati iz
kreveta, svako se jutro suočavati s još jednim novim danom. Jedino o čemu smo
mogli razmišljati bilo je ono što se dogodilo Vaki i kako mora da se osjećala u tim
trenucima. Naša mala curica. Ležala je ispod nekog gada koji ne pripada njezinu
svijetu. U to sam vrijeme često imala nagone za povraćanjem, neprestano su mi u
ušima bili njegovi uzdasi i njezin plač. To je bila svojevrsna zvučna podloga naših
života otada. Orri nije imao nagon za povraćanjem, ali imao je svoje izljeve bijesa.
Nad svim i svačim.«
Huldar i Erla bili su u svojim mislima i nitko nije rekao ni riječ. Naravno da
nijedno dijete nije smjelo izgubiti život na tako jeziv način, posramljeno,
prestrašeno i bespomoćno. Ali to nije opravdanje za ono što je uslijedilo. Dagmar
se pribrala i nastavila. »I tada je došao Þröstur. Ta je večer bila prekretnica i naš
je život ponovno dobio smisao. Osveta. Uzeli smo pravdu u svoje ruke i odlučili
kazniti sve koji su stavili vlastite interese ispred interesa djece koju su trebali
zaštititi. Postoji li veća izdaja od toga što su ti ljudi napravili? Što se mene tiče,
ne. Isto je vrijedilo i za Orrija. Što se vas tiče, ne znam, ali opet - vi nikada
niste prošli ono što smo mi morali prolaziti. Ne možete ni zamisliti taj osjećaj
kada ne možete biti sa svojim djetetom i pomoći mu u trenutku kada vas najviše
treba.«
Dagmar je prestala govoriti i u prostoriji je zavladala tišina. Odvjetnik je
postajao nemiran, ali činilo se da je naučio svoju lekciju da je bolje ne prekidati
Dagmar. »Dok smo slušali kako nam Einar priča cijelu priču, nešto je u meni
puklo. U nama oboma. I prije smo imali snažnu potrebu za osvetom, ali u tom smo
se trenutku osjećali kao da stojimo na rubu, gledajući u vrtlog koji će nas uvući.
Vrtlog koji nam je obećavao oslobađanje od sve ljutnje, bijesa i želje za osvetom.
Više se nećemo morati boriti sa svojom boli i pretvarati se pred drugima da smo
u redu. Znate li da s vremenom to svi očekuju od vas?« Nisu odgovorili i Dagmar
je nastavila. »Umjesto toga, mogli smo usmjeriti svu našu energiju u nešto
potpuno suprotno - u održavanje mržnje i u želju za osvetom. U trenutku kada
sam to shvatila, zamahnula sam čekićem i nakon toga više nije bilo povratka.«
»Gdje je bio Orri u tom trenutku?«
»U hodniku. Izišao je nakon što je Einar ispričao svoje. Bio je izvan sebe od
bijesa. Tako da možete pretpostaviti da nije bio nimalo nesretan razvojem
situacije. Dapače, bio je prilično zadovoljan kada se vratio unutra. Neovisno o
tome što sada tvrdi. Dovoljno zadovoljan da je prihvatio ideju da se riješimo tih

258
 Knjige.Club Books

ljudi nakon što Jón iziđe iz zatvora. Bili smo odlučni da to i provedemo, naširoko
smo raspravljali o tome i ubrzo smo počeli prikupljati razne stvari za koje smo
mislili da će nam biti od koristi kada tu ideju počnemo i provoditi u djelo.
Sumnjam da ste išta što smo upotrebljavali uspjeli povezati s nama sada nakon
deset godina.« Pogledala je Erlu i Huldara nadajući se da će pohvaliti njezinu
domišljatost, ali oni to nisu učinili. Zatim je nastavila: »Kupili smo sve što nam
je bilo potrebno, čak i piće za Jóna. U grubim smo crtama odlučili na koji će način
koja osoba umrijeti. To nije smjela biti nagla smrt. Trebala je biti polagana, a ono
što bi joj prethodilo, trebalo ih je uznemiriti kako bi dobili dojam o onome što ih
čeka. Sada kada razmišljam, rekla bih da je sumporna kiselina bila
najspektakularnija. Kolbeinn bi se sigurno složio. Gotovo da se potpuno rastopio,
mirno i polagano; kiselina nije bila prolivena na njega u jednom zamahu. Ne, ne.«
Dagmar se ponosno osmjehnula. Zatim je podignula obrve, djelujući kao da
je iznenađena mlakom reakcijom svojih slušatelja. Zatim je ipak nastavila:
»Nakon što smo u dovoljnoj mjeri razradili plan, odlučili smo se razvesti,
kako bismo bili manje sumnjivi kada dođe vrijeme za to. Jer nitko ne bi mogao
provesti ništa slično sam. Ali bilo je teško, vrlo teško. Voljela sam Orrija, a i on
mene. Ali bili smo spremni žrtvovati se da bismo mogli provesti naš plan. Nakon
što je razvod bio gotov i svi mislili da smo zakleti neprijatelji, nalazili smo se dva
puta godišnje da bismo razrađivali plan. Pored Vakina groba, na njezin rođendan
i na godišnjicu njezine smrti. Osim toga, nigdje se nismo pojavljivali zajedno, niti
smo razgovarali telefonom. Doduše, kada mi je Jón napisao da izlazi iz zatvora,
nazvala sam Orrija s mobitela svoje prijateljice i nakon toga smo se našli u
rezervatu prirode Heiðmörk da bismo međusobno podijelili zadatke i
razradili detalje.«
»Ali čini se da je on preuzeo manje važne zadatke od vas, zar ne?« Erla je
privukla vrč vode koji je stajao na stolu i napunila Dagmarinu napola praznu čašu.
»Ili samo nije obavio sve što ste se dogovorili?«
»Obavio je razne stvari. Omogućio je smještaj, pomogao mi oteti suca i
dovesti ga u vikendicu, a zajedno smo isplanirali i ubojstvo Benedikta Tofta u
garaži. Ali onda je posustao. Mislim da se počeo predomišljati nakon što smo
otpilili šake Yngviju. Nakon toga se počeo čudnjikavo ponašati i htio se izvući iz
daljnjih planova. Rekao je da mu je gužva na poslu i da ako policija počne
sumnjati na nas, da će se više usredotočiti na njega nego na mene. Zatim je umislio
da je netko vidio Jóna ispred vikendice. Ali to je bila samo njegova mašta, jer Jón
nikada nije izlazio. Zašto bi? U kući je imao sve što mu je bilo potrebno. Piće,
hranu i tu odvratnu pornografiju. Ali pokušala sam spasiti situaciju tako da sam
došla u policijsku postaju pretvarajući se da sam vidjela Jóna u gradu. Namjera
mi je bila da uvjerim Orrija da ako policija bude tražila Jóna, tražit će ga samo u
gradu, a ne izvan njega. A mislim da sam odlično odglumila ženu na
rubu živčanog sloma. Jednom sam i bila ta žena. Ali više ne.«

259
 Knjige.Club Books

Huldar je prekrižio ruke iza vrata. Činilo mu se kako je Orri uvijek bio
oprezan, pazio je da ne ostavlja tragove iza sebe ili išta što bi se moglo povezati s
njime. Možda je u početku bio jednako zaokupljen idejom osvete kao i Dagmar,
ali se počeo predomišljati nakon što je stajao s motornom pilom ispred čovjeka
čiji su udovi upravo bili otpiljeni. Ili kada je shvatio da je Dagmar svejedno hoće
li ih na kraju uhvatiti ili ne. Prodaja nekretnina bila je u procvatu i možda je
namjeravao pronaći novu ženu i skrasiti se s njom. Nije se činilo vrlo vjerojatnim
da je želio obnoviti vezu sa svojom bivšom, ženom koja se doimala potpuno
ludom. Činjenica da se obratio Freyji ukazuje na to da je htio ispričati svoju stranu
priče prije nego što bude prekasno - a zapravo su zahvaljujući tomu i uspjeli
spasiti Þorvaldura i njegovu djecu.
»Morate jako dobro razmisliti i pokušati se sjetiti bilo čega što bi moglo
povezati vašeg bivšeg muža s djelima koje ste naveli. Je li ga netko vidio ili čuo?
Imate li neku stvar ili papir koji je povezan s vašim planom i na kojemu bi mogli
biti njegovi otisci prstiju? Bilo što što bi potvrdilo vašu verziju priče? Jer se
njegova verzija događaja prilično razlikuje. On tvrdi da ste vi sve umislili i da
vam je vikendicu dao na korištenje a da nije znao pravi razlog zbog kojeg je
trebate. Sada je to samo vaša riječ protiv njegove i moguće je da će se on izvući
iz ovoga mnogo lakše nego što bi trebao.«
Dagmar se nagnula prema Huldaru. »Znaš što, moj pušaču? Boli me briga.
Što se mene tiče, Orri se može i izvući. Za sada. Kao i Jón. I Sólveig. I Þorvaldur.
Dobit će oni ono što zaslužuju kad-tad. Idućih desetak godina nemam ništa
drugo raditi osim razmišljati o tome kakav će ih kraj zadesiti.«
Odvjetnik se okrenuo prema svojoj beznadnoj klijentici. »Savjetujem vam da
ne govorite ništa više.« Zatim je pogledao Erlu. »Nemojte to zapisati. Nije mislila
ozbiljno. Želim nasamo razgovarati s klijenticom. Odmah.«
Erla je pokupila svoje bilješke sa stola. »Nema problema.« Huldar ju je
slijedio van. Okrenuo se na izlazu kada ga je Dagmar dozvala.
»Marlboro Man. Ti i ja nismo toliko različiti. Znaš na što mislim. Razlika je
samo u položaju. Ništa više. Na mome bi mjestu napravio isto. Nimalo ne
sumnjam u to.«
Huldar je bez riječi izišao i zatvorio vrata za sobom. Imao je neizdrživu
potrebu oprati si lice ili, još bolje, otići pod topli tuš. Dagmarine su ga riječi
pogodile. Vrijeme je da se dovede u red.
Slijedio je Erlu do njihova kata. Ondje će joj reći o razgovoru s Odjelom za
internu kontrolu i prekinuti sve daljnje bliske veze s njom. Iznenadio se što mu je
ta odluka ipak izazvala tračak žaljenja, koji nije očekivao da će osjetiti. No sada
je bilo kasno za to. Sada će svu svoju energiju usmjeriti na Freyju. Bila je
prisiljena sat vremena sjediti s njim u automobilu na putu do mjesta zločina i to
je prošlo prilično dobro, ako zanemari onaj dio pred kraj puta kada je počela vikati
zbog njegovih vozačkih sposobnosti. Tko zna, možda će ipak dobiti priliku

260
 Knjige.Club Books

prošetati s njom oko jezera Tjörnin i hraniti patke. Kada bi mu to uspjelo, činilo
mu se da bi mogao svladati sve poteškoće.

261
 Knjige.Club Books

Epilog

pustili su lijes natrag u grob. Muškarci su očito imali iskustva i nije postojala
S opasnost da bi se lijes mogao prevrnuti u stranu ili pasti na dno. Oslobodili su
užad i pomaknuli se u stranu te stajali ondje uspravno i ozbiljnih lica dok je
svećenik čitao nekoliko riječi iz Biblije koju je držao u ruci. Þröstur nije obraćao
pažnju na svećenikove riječi, iako je on bio jedina osoba na ovom ponovnom
pogrebu. Bilo je to u potpunoj suprotnosti s prvim pogrebom prije više od
desetljeća kada je crkva bila dupkom puna. Većina tih ljudi sada ne bi htjela da ih
itko povezuje s pokojnikom, a mnogi vjerojatno i žale svu hvalu koju su mu u to
vrijeme uputili u osmrtnicama. Tako im i treba.
Þröstur nije namjeravao prisustvovati pogrebu, no ipak se predomislio u
zadnji čas. Ovaj je događaj za njega označavao kraj putovanja koje je započelo u
policijskoj postaji u gradu prije mnogo godina. Ni on, ni njegova majka, ni Signin
nisu bili obaviješteni o pogrebu - nitko nije očekivao da bi se uopće
pojavili, Þröstur je za njega saznao od Einarove kćeri koja ih je nazvala iz
Norveške, a on je bio taj koji se javio na telefon. Osim da ih obavijesti o pogrebu,
htjela im je reći još neke stvari. Osim što je rekla da je njezin otac bio pravi ološ,
što Þröstura nije nimalo iznenadilo, rekla je da je zlostavljao nju i njezinog brata
u djetinjstvu, a sumnja i na to da je Einar zlostavljao svog posinka Jóna kada su
se on i njegova majka uselili kod njega.
To je objašnjavalo sve. To nije objašnjavalo ništa.
Kako je moguće da je tako slično životno iskustvo oblikovalo toliko različitih
pojedinaca? Ženin brat, Einarov sin, počinio je samoubojstvo nakon duge borbe s
depresijom. Nije imala nikakvih sumnji oko toga koji su bili uzroci te depresije.
Ona sama uspjela je donekle prebroditi traumu, iako je znala da se nikada neće
moći u potpunosti oporaviti. Þrösturov otac Jón odao se piću i postao jednako
čudovište kao i njegov otac koji ga je odgojio. I sljedeća je generacija pošla
različitim životnim putovima - Sigrún se izolirala od svijeta što je više mogla,
dok je on cijelo vrijeme svijetu pokazivao srednji prst.
Jedino što mu je priča Einarove kćeri razjasnila bilo je zašto Einar nije
okrenuo leđa svom posinku kada je Þröstur kao dječak pokušao sve prijaviti
vlastima. Nije to učinio samo kako bi sebe zaštitio od ljage koju bi Jónova osuda
bacila na njegov ugled, već se bojao da bi Jón na sudu mogao reći sve o tome kako
ga je Einar zlostavljao u djetinjstvu.

262
 Knjige.Club Books

Bilo je neobično što Jón to nije ispričao kada mu se sudilo za ubojstvo, no

vjerojatno je pretpostavio da to ne bi ništa promijenilo.
Telefonski razgovor nije dugo trajao. Nakon što je žena rekla sve što joj je
bilo na duši, razmijenili su samo još nekoliko riječi, usprkos saznanju da su dijelili
sličnu traumu iz djetinjstva. No to je jednostavno bilo tako - on je sjedio sam sa
svojom tugom, Sigrún sa svojom, a žena u Norveškoj sa svojom. Svatko od njih
se sam morao nositi s time; zajedno nisu bili ništa jači.
Zbog toga je odlučio doći na pogreb. U očajničkom pokušaju konačnog
obračuna s mrtvim čovjekom. Nadzornik groblja nije znao kud bi sa sobom kada
je shvatio tko je Þröstur. Na kraju je odlučio ponašati se kao da se ništa nije
dogodilo, kao da ne zna da je pljačkaš lijesa glavom i bradom došao gledati
kako se lijes vraća natrag na svoje mjesto. Svećenik i muškarci koji su nosili lijes
pak nisu znali tko je on, nisu ništa pitali i doimali se kao da samo žele obaviti svoj
posao.
Svećenik je zatvorio Bibliju i pozvao Prostora da dođe do groba, a zatim se
odmaknuo i stao uz nosače lijesa. Prostor se popeo na jednu od dasaka koje su
bile postavljene s obje strane groba. Razmišljao je je li uopće bilo pametno
iskopati lijes ili mu je to donijelo samo još više problema, no na kraju nije došao
ni do kakvog zaključka.
Cilj mu je bio osigurati da se na Einarovu tijelu obavi obdukcija kako bi
policija vjerovala njegovoj tvrdnji da je Dagmar zadala Einaru smrtonosni udarac.
Sustav mu nikada dosad nije vjerovao, pa nije imao razloga nadati se da bi
sada bilo imalo drukčije. Ali htio je smanjiti mogućnost da njega ili Sigrún optuže
za sudjelovanje u Dagmarinu i Orrijevu ubojitom pohodu. Policija je lako mogla
povezati njega i njegovu sestru sa slučajem, jer su oboje imali snažnih razloga da
žele smrt Dagmarinim i Orrijevim žrtvama. Osim toga, od one sudbonosne večeri,
Þröstur se nasmrt bojao Dagmar i Orrija. Nakon što se riješila Einara, Dagmar je
rekla Þrösturu da neće stati na tome, i on se bojao da bi to moglo značiti da će
se htjeti riješiti i njega i njegove sestre. Ti su ljudi djelovali kao da su spremni na
sve.
No strah je sada postajao sve manji. Nije bio ni približno onakav kakav je bio
na početku. Prva godina nakon što je svjedočio ubojstvu svoga djeda bila je
najteža. Kad god bi pokušao navečer zaspati, pred sobom bi vidio taj par kako
mu pokušava provaliti u kuću. Vjerovao je Dagmar kada je rekla da će ga ubiti
ako progovori, a bojao se da bi to mogla učiniti čak i samo iz predostrožnosti.
Tajna djedova ubojstva i Dagmarine prijetnje bili su mu uzrok sve većih tjeskoba.
Počeo je imati problema s koncentracijom u školi i to mu je obilježilo cijeli daljnji
život. Blago je rasterećenje osjetio tek kada mu je palo na pamet da bi mogao
olakšati dušu pismom koje će staviti u vremensku kapsulu. Pomisao na to da su
te informacije zatvorene u kapsuli duboko u zemlji, čekajući da ugledaju
svjetlo dana za nekoliko godina, ispunjavala ga je određenom dozom sigurnosti.

263
 Knjige.Club Books

Ako on bude ubijen prije nego što par krene u svoj osvetnički čin, pismo iz
vremenske kapsule možda bi ih moglo razotkriti.
Nije mogao podnijeti pomisao na to da bi ga mogli ubiti a da ih nitko ne
otkrije. No tada im se još nije usudio pomrsiti planove.
Þröstur se nije zavaravao - naravno da je htio da Dagmar i Orri provedu svoj
plan u djelo. Njegova želja za osvetom vjerojatno nije bila ništa manja od njihove.
No htio je da na kraju budu i uhvaćeni. Zato je trebao pogoditi pravi trenutak da
ih prijavi - ne prerano i ne prekasno. Pokušao je saznati kakva bi kazna njega
čekala ako bi ih štitio predugo i shvatio da ne bi dobro prošao. Zbog toga se nije
usudio dopustiti im da svoj plan provedu do kraja. Nažalost. Htio je da Sólveig
umire u mukama poput kukca pod cipelom nekog osvetoljubivog djeteta. No osim
toga, nije žalio za mnogo drugoga. Doduše, trebao je otići s majkom unajmiti
automobil kako bi osigurao da ga ne unajmi na dulje od dvadeset i četiri sata. Nije
razmišljao o tome koliko će joj zadovoljstva pružiti činjenica da konačno ima
vozilo na raspolaganju, pa makar samo na jedan vražji tjedan. Skrivala je to od
njega, što mu je samo razbuktalo uvijek prisutan bijes, bijes s kojim će vjerojatno
otići i u grob.
Þröstur je gledao u lijes na dnu groba. Bio je to isti onaj lijes koji su on i
njegova majka ukrali prije samo nekoliko dana. U telefonskom razgovoru
Einarova kći mu je rekla da se glasno nasmijala kada je pogrebno poduzeće
kontaktiralo s njom da ju pita želi li kupiti novi lijes.
Proučavao je oštećeni poklopac i zemlju koju je svećenik posipao na njega.
Ispod njega ležao je početak i kraj svih njegovih problema. Zatvorio je oči i
duboko udahnuo. Nadao se da je to zadnji put da u mislima proživljava onaj
trenutak kada je otvorio vrata Sigrúnine sobe, na dan kada je Vaka došla kod njih
doma. Vidio je svoju uplakanu sestru s četkom za kosu u ruci kako češlja
djevojčičinu kosu. Čuo je svoj vlastiti užasnuti krik kada je otklonio poplun i
shvatio da je djevojčica ispod njega mrtva. Bilo mu je jasno što se dogodilo čim
je vidio tragove krvi na plahti. Takvi su mu tragovi bih dobro poznati iz
vlastitog iskustva.
Þröstur je još snažnije zatvorio oči. Ovo je posljednji put da si dopušta da se
prisjeća toga. Nakon što ode odavde, započet će nov život i ostaviti mučnu
prošlost iza sebe. Dopustio si je da se prisjeti Sigrúnina glasa kada mu je kroz
jecaje rekla da Vaka nije htjela prestati plakati. Plakala je i plakala i Signin se
bojala da će otac čuti i vratiti se. Ali kada je maknula jastuk s njezina lica, ono je
već bilo plavo i djevojčica je nepomično ležala. Nije ju mogla probuditi.
Þröstur je ponovno proživio taj šok. Nije mu bilo jasno kako je uspio ostati
dovoljno priseban da uzme jastuk od Sigrún, odnese ga u sobu u kojoj je mrtav
pijan ležao njihov otac i gurne ga u njegove mlohave ruke nadajući se da će tako
uspjeti prenijeti njegove otiske prstiju na jastuk. I uspjelo je. Prisjećao se kako se
vratio u sobu, stavio jastuk preko djevojčičina lica, primio Sigrún za ramena i
rekao joj da ona nije ništa napravila. Njihov je otac ubio njezinu prijateljicu. Ona

264
 Knjige.Club Books

se bila sakrila u ormar i sada će ponovno otići ondje i čekati dok je netko ne
pronađe. To će možda dugo potrajati. Dok sjedi ondje u mraku, neprestano će
razmišljati o tome kako je njihov otac stavio jastuk preko djevojčičina lica. Ne
ona. Sjećanje ju je varalo. Nikad ne smije nikome spomenuti to svoje pogrešno
sjećanje. Nikome. Zatim je zatvorio vrata ormara i otišao u svoju sobu.
Sve ovo vrijeme nije znao je li Sigrún uvjerila samu sebe u njegovu verziju
događaja ili se sjeća onoga što se zaista dogodilo. Najviše od svega želio je da ona
vjeruje u to da je njihov otac jedini krivac. Što je zapravo i bila istina, kada se
uzme u obzir cijela situacija.
I ovaj čovjek u lijesu, naravno.
Þröstur se osvrnuo iza sebe, gdje su svećenik i nosači lijesa nestrpljivo čekali.
Otvorio je zatvarač na hlačama i pomokrio se na lijes.
Kada je završio, okrenuo se i vratio natrag stazom ne obazirući se na zgrožene
poglede prisutnih. Polagano je odšetao do izlaza s groblja. Već se dugo nije
osjećao ovako pomirenim sa životom.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

265