Knjige.

Club Books
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika
The Boy on the Bridge

DJEČAK
NA
MOSTU
M. R. Carey

2
 Knjige.Club Books

Za Camille Gatin i Colma McCarthyja,

sa zahvalama i ljubavlju

3
 Knjige.Club Books

PRVI DIO

U PROVINCIJI

4
 Knjige.Club Books

PRVO POGLAVLJE

Odradili su prebacivanje krivnje i prepiranje dok svima nije ponestalo žara.

Nakon stotinu neuspjelih pokušaja, Rosalind Franklin konačno kreće na
putovanje prema sjeveru - iz Svjetionika na južnoj obali Engleske, skroz do
divljina škotskog visočja. Rijetki su oni koji misle da će dospjeti tako daleko, ali
ipak je isprate cvijećem i vijencima. Kliču već samoj mogućnosti.
Rosie je impresivan prizor. Kopneni kit, iako nipošto nije najveće vozilo
ikada viđeno. U godinama prije Raspada, najluksuznije kamp-prikolice i najveći
žderači dizela imali su dobrih šesnaest ili sedamnaest metara. Rosie je manja od
toga - mora biti jer ima iznimno debele oklopne ploče, a njezine gusjenice mogu
podnijeti samo određenu težinu. Kako bi akomodirala posadu od dvanaest
članova, morali su žrtvovati određene luksuze. Imaju jedan tuš i jedan zahod te
raspored kojeg se strogo pridržavaju. Jedini privatni prostor su ležajevi,
naslagani po tri na kat, kao u tokijskim hotelima kapsulama.
Napreduje se polako, to je hodočašće kroz svijet koji je okrenuo leđa
ljudskom rodu prije skoro punih deset godina. U motivirajućem govoru doktor
Fournier ekipu usporedi s mudracima iz Biblije koji su slijedili zvijezdu. Nikome
drugome u posadi ta usporedba nije ni uvjerljiva, a ni privlačna. Prvo, ima ih
dvanaestero - dakle, da se bave onime čime se bavio Isus, bili bi sličniji
apostolima nego mudracima, a nipošto ne slijede zvijezdu. Slijede put koji je
godinu ranije utro drugi tim u oklopnom vozilu identičnom njihovom - put koji
je isplanirao panel svadljivih stručnjaka, kroz sve postojeće terene
kopnene Britanije. Polja i livade, šume i brda, norfolkške močvare i jorkširske
pustopoljine.
Sve to izgleda, barem doktorici Samrini Khan, onako kako pamti iz bivših
vremena. Nedavni događaji - kolaps globalne civilizacije i skoro uništenje
ljudske vrste - nisu na njima ostavili njoj vidljivi trag. Khan nije iznenađena.
Geološki gledano, trajanje ljudske dominacije na Zemlji tek je kap u oceanu
vremena, a potrebno je puno toga da se prouzroči mreškanje u tom oceanu.
No gradovi i gradići sada su neprepoznatljivi. Bili su sagrađeni za ljude i bez
njih nemaju identitet ni svrhu. Izgubili su svoja sjećanja. Vegetacija raste
posvuda, unoseći mekoću u megalite koje su sagradili ljudi i dajući im
5
 Knjige.Club Books

neprepoznatljive oblike. Uredske zgrade nisu ni primijetile da su postale

usamljena strma brda, javni trgovi stopili su se u gustiše ili jezera. Oslobođeni
prošlosti koja ih je definirala, predali su se bez protesta sada kada više nisu
opsjedani ljudskim značenjima.
No još je ostalo puno duhova, ako to tražite. Članovi znanstvenog tima
izbjegavaju proždrljivce kad je moguće i suočavaju se s njima samo ako je to
stvarno nužno (što uglavnom znači kad raspored nalaže prikupljanje uzoraka
tkiva). Vojna pratnja, snagom svog oružja, ima treću opciju koju
energično slijedi.
Nitko ne uživa u tim pohodima, ali oni su određeni rasporedom. Vode ih na
sva mjesta na kojima bi se mogli kriti relevantni podaci.
Sedam tjedana nakon odlaska iz Svjetionika, odvedu ih u Luton. Vojnikinja
Sixsmith parkira i zaključa vozilo nasred kružnog toka na A505, kombinaciji
lako obranjivog i preglednog položaja. Tim za prikupljanje uzoraka odande se
prošeće do centra grada, što je put od nekih osamsto metara.
Ovo je jedno od mjesta na kojem su njihovi mrtvi prethodnici, ekipa
Charlesa Darwina, ostavili spremnik s kulturama uzoraka da rastu u organskom
materijalu uzetom iz neposredne okoline. Tim ima upute pronaći te ostavljene
uzorke, pa je potreban samo jedan znanstvenik s pratnjom od dva
vojnika. Doktorica Khan je znanstvenica (pobrinula se da bude izabrana tako da
je tri dana zaredom mijenjala dužnosti s Lucienom Akimweom). Pratnju čine
poručnik McQueen i vojnik Phillips.
Khan ima svoje privatne razloge zbog kojih želi posjetiti Luton, a oni postaju
sve važniji sa svakim danom kretanja prema naprijed. Boji se i osjeća
nesigurnost. Treba odgovor na pitanje i nada se da će ga pronaći u Lutonu.
Kreću se polako zbog svih uobičajenih razloga - gustog raslinja,
raspadajućih građevina koje tvore improvizirane barikade, alarma i diverzija
kad se god nešto pomakne ili oglasi. Vojnici nemaju povod da upotrijebe oružje,
ali u daljini ugledaju nekoliko skupina proždrljivaca, pa svaki put promijene
rutu kako bi minimalizirali šanse bliskog susreta. Kreću se brzinom pogrebnog
marša s brojim zastajkivanjima, jer unatoč blokirajućem gelu kojim su
premazali svaki centimetar izložene kože kako bi umrtvili svoj miris,
proždrljivci bi mogli opaziti brzo kretanje i spaziti potencijalnu lovinu.
Khan pomisli da vjerojatno izgledaju neobično, iako u blizini gotovo sigurno
nema nikoga tko bi ih vidio. Dva muškarca visoka preko metar i osamdeset te
mala, sitna žena između njih. Nije im ni do ramena, a bedra su joj tanja od
njihovih podlaktica. Mogli bi je nositi, zajedno sa svom opremom, i ne bi morali
ni usporiti. Prođe i podne kad stignu do Trga Park, vođeni dnevnicima s
6
 Knjige.Club Books

Darwina. Onda im dugo treba i da lociraju spremnik s uzorcima. Znanstvenici s

Darwina raščistili su teren od tri metra prije nego što su ga odložili, to
je standardna procedura, ali otada je raslinje imalo godinu dana za bujanje.
Jarko narančasti spremnik s uzorcima nevidljiv je u raljama trnovitog grmlja,
tako gustog da podsjeća na barikade za tenkove. Kad ga konačno lociraju,
trebaju im mačete kako bi došli do njega.
Khan klekne među prezrele bobice i smolu koja curi iz grma kako bi
verificirala pečate na spremnicima s uzorcima. Ima ih deset i svi su sive boje
ratnih brodova, a ne prozirni, jer su gljivice u njima narasle i ispunile
unutrašnjost do točke pucanja. To vjerojatno znači da su uzorci beskorisni i ne
nude nikakve podatke osim očitih - da je neprijatelj snažan, svestran te nimalo
izbirljiv što se tiče pH-a, temperature, vlage i bilo koje druge vražje stvari.
No nada uvijek postoji, a i nema pregovaranja sa zadaćom misije. Khan
premjesti spremnike u vrećice za svojim pojasom. McQueen i Phillips stoje joj
blizu, svaki s jedne strane, pa pažljivo skeniraju svih 360 stupnjeva tihog trga
koji ih okružuje.
Khan se uspravi, ali ne pomakne se kad McQueen Phillipsu i njoj odrješito
signalizira da se počnu povlačiti.
»Moram odraditi brzinski zadatak«, kaže, nadajući se da joj se nervoza ne
čuje u glasu.
Poručnik je posve ravnodušno promotri, bez ikakvih emocija na širokom
licu. »To nije u zapisniku«, odvrati joj kratko. Ne odobrava ponašanje Khan i ne
pokušava to sakriti. Khan vjeruje da je to zato što: (a) nije vojnikinja i (b) nije
čak ni muško - ali ne isključuje druge mogućnosti. Možda se radi o rasizmu,
koliko god to zvučalo osebujno i staromodno u ovim vremenima.
Očekivala je taj odgovor, pa je pripremila svoj. Izvadi popis iz džepa
vojničkih hlača i preda mu ga. »Lijekovi«, kaže dok on preklapa papir i leti
pogledom preko njega napućenih i stisnutih usana. »Uglavnom dobro stojimo,
ali područje sjeverno od Bedforda pretrpjelo je puno bombardiranja. Ako
uspijemo napuniti zalihe nekima od ovih stvari prije nego što uđemo u zonu
paleži, to bi nas moglo poštedjeti kasnije patnje.«
Khan je spremna lagati ako mora, ali McQueen je ne pita je li to skretanje s
puta ovlašteno. Zdravo za gotovo prihvati - i to je logična pretpostavka - kako
ona ne bi produžila ovaj dnevni izletić, da to doktor Fournier ili pukovnik nisu
izravno naredili.
I tako nastave malo dalje do šoping-centra, koji je mauzolej dostojan
drevnog faraona. Iza smrskanih izloga dućana plazma-televizori i računala nude
digitalnu apoteozu.
7
 Knjige.Club Books

Lutke u kićenom ruhu stoje poput svjedoka ili samo čekaju unedogled
odgođeno uskrsnuće.
Ignorirajući sve to, poručnik McQueen povede ih unutra do razine polukata.
Ondje ostane stajati u predvorju, otkočene puške prebačene na automatske
postavke, dok Khan i Phillips sakupljaju dragocjeni ulov iz apoteke.
Khan preuzme lijekove koji se izdaju na recept, a vojniku prepusti puno lakši
zadatak skupljanja zavoja, obloga i lijekova protiv bolova. Svejedno mu preda
popis, uvjerivši ga da će njemu trebati više nego njoj. I to je, zapravo, točno. Ona
dobro zna što im je pri kraju i što bi mogli pronaći ovdje.
No to je samo polovična istina. Ona ujedno želi da vojnik Phillips spusti glavu
kako bi pokušao dešifrirati njezin šugavi rukopis dok se kreće između prolaza u
ljekarni. Ako čita popis, neće je motriti. Ona će se moći pozabaviti svojom
tajnom misijom - onom koja ju je dovela ovamo bez ovlaštenja i bez znanja
zapovjednika.
Lijekovi koji se izdaju na recept stoje iza pulta. Khan se ondje skloni od
pogleda, pa brzo i učinkovito napuni ruksak. Najviše uzima antibiotike, koji su
toliko dragocjeni u Svjetioniku da svaki recept moraju potpisati dva doktora i
vojni časnik. Nađe i cijeli paket inzulina i spremi ga ravno u torbu. Paracetamol.
Kodein. Nešto antihistaminika.
Kad riješi službeni popis za nabavku, prelazi na drugu zadaću. Nadala se da
će ono što traži pronaći blizu lijekova, ali ne vidi to. Proviri iznad pulta kako bi
proučila prostor. Vojnik Phillips sada je udaljen 45 metara, mršti se prema
popisu i hoda od police do police.
Khan prijeđe prolazom brzim korakom, gotovo da je presavijena napola i
pokušava biti nečujna. Zastane pred policom napunjenom proizvodima za
dentalnu higijenu, pa brzinski prouči police s obje strane. Phillips bi svakog
trena mogao završiti sa svojim zadatkom i potražiti je.
Dio tijela koji je brine puno je južnije od njezinih zubi, ali iz nekog
ezoteričnog razloga, traženi proizvodi naslagani su već na susjednoj polici. Ima
izbor između tri marke. Prije deset dugih godina, posljednjeg dana kad se u
ovom mjestu nešto kupilo ili prodalo, bili su na posebnoj ponudi. Khan ne
može zamisliti kako je to imalo smisla, s obzirom na vrlo ograničene okolnosti
u kojima su ti predmeti korisni. Ili ih trebate ili ne, no ako ih trebate, cijena vam
nije bitna. Preplavljena olakšanjem, Khan zgrabi jednu kutiju i zagura je u torbu.
Predomisli se te uzme još dvije, tako da ima po jednu od svake marke. Deset
godina je dugo, pa čak i u nepropusnom pakiranju većina stvari s vremenom
propada: tri bacanja kocke bolja su od jednog.

8
 Knjige.Club Books

Kad proviri iznad jedne pregrade, vidi da joj je vojnik Phillips okrenut
leđima. Savršeni tajming. Zakorači u prolaz i jednu ruku nonšalantno položi na
pult ljekarne. Ovdje sam, upravo to poručuje njezino držanje. Tu sam i bila
čitavo vrijeme. Apsolutno imam razloga stajati ovdje.
»Gotova«, kaže mu.
Phillips ne odgovori. Gleda nešto na Tlu.
Khan ode i pridruži mu se.
Pronašao je svojevrsnu jazbinu. Na podu su vreća za spavanje, sva izgužvana
i prljava, otvoreni ruksak u kojemu Khan vidi čepove plastičnih boca vode i
dršku nečega što bi mogao biti čekić ili veliki odvijač; dva uredna kupa odjeće
(traperice, čarape, majice i nekoliko vesti, ništa uvjerljivo žensko osim jednog
para gaćica i crne bluze s volanima na rukavima); zatim nekoliko tuceta praznih
limenki poslaganih u redove, koje su većinom prije sadržavale pečeni grah ili
juhu te meki uvez knjige Enid Blyton, The Wishing-Chair. Ništa nije
prekriveno prašinom, ali jasno je da ništa od toga nije dirano već neko vrijeme.
Predmeti su obrubljeni nanosom mrtvog lišća koje je uletjelo kroz neki razbijeni
prozor, a krakovi crne plijesni penju se uz donju polovicu vreće za spavanje.
Netko je ovdje živio, pomisli Khan. Šoping-centar je sigurno djelovao poput
dobrog skrovišta koje nudi hranu i krov i zamamni niz potrošačke robe. Ali bila
je to smrtonosna klopka s dvanaest ulaza i malim brojem obranjivih prostora.
Ova samotna osoba puna nade vjerojatno je umrla nedaleko mjesta na kojem
oni stoje. Vojnik Phillips zamišljeno gleda taj bijedni prizor na podu. Vrhom
jednog prsta počeše neobrijanu bradu.
Zatim čučne, odloži pušku i uzme knjigu, pa je počne listati palcem. Mora biti
vrlo pažljiv jer se ljepilo staro više desetljeća sasušilo i ispucalo, pa stranice nisu
čvrsto zalijepljene za hrbat. Khan je zapanjena. Jedini zaključak joj je da je
The Wishing-Chair zasigurno djelić vojnikova djetinjstva; možda komunicira s
nekim zakopanim dijelom sebe.
Nešto padne na pod. Uski četverokut tankog kartona blijedo zlatne boje. Na
njemu je samo jedna riječ. Rizla.
»Znao sam«, klikne Phillips. Odbaci knjigu. Stranice se razlete i rašire poput
karata. On vrlo svrhovito uroni u ruksak, odbacujući poluprazne boce vode i alat
(stolarski čekić), pa izvuče svoju nagradu: polupraznu kutiju cigareta
Marlboro Gold i drugu, još uvijek neotvorenu kutiju. To je sigurna valuta u
Svjetioniku, ali nema šanse da će ti uzročnici raka stići tako daleko.
Khan spusti pogled i promotri raspršene stranice knjige. Na jednoj je slika
dvoje djece u letećoj stolici: čvrsto se drže za rukohvat dok se uzdižu iznad oble

9
 Knjige.Club Books

kule dvorca. Ispod slike je tekst. »Dakle, naša čarobna stolica može nas odvesti
kamo god želimo!« kliknuo je Peter.
»Imate ono što ste trebali, doktorice Khan?« pita je Phillips. Radostan je,
otvoren, sama pomisao na one cigarete uzdigla ga je u visine.
»Da, Gary«, odgovori mu Kahn, namjerno bezizražajna glasa. »Sve što
trebam.«
Povratak k Rosie je prekrasno dosadan, ali jednako kao i dolazak razvučen i
iscrpljujući. Kad konačno uđu kroz jednu zračnu komoru, Khan je više-manje
krepana i samo želi leći na svoj ležaj te dočekati sljedeće jutro. Međutim, John
Sealey želi je pozdraviti i - pod krinkom usputnog razgovora - uvjeriti se da je
dobro. Dječak Stephen Greaves je manje demonstrativan, ali upoznata je s
njegovim govorom tijela: njega treba umiriti i više nego Johna, a povrh toga, on
treba obnoviti njihov uobičajeni status quo pomoću rituala koje su uspostavili
tijekom poznanstva - pozdrava i replika čija važnost počiva više u izgovaranju
nego u samom značenju.
»Jesi li proveo dobar radni dan, Stephene?«
»Nije bilo loše, doktorice Khan. Hvala.«
»Molim.«
»Jeste li uživali u šetnji?«
»Jako. Vani je divan dan. Trebao bi se i sam prošetati prije zalaska sunca.«
Fino se izvukla, prvo od Johna, a zatim od Stephena, i sada je slobodna.
Pukovnik je u vozačevoj kabini. Ostatak posade ima svoje brige i nitko se ne želi
uplitati u njezine.
Khan ode u kupaonicu, budući da je Phillips već zauzeo zahod. Zaključa se i
brzo svuče. Tijelo joj je glatko od znoja, ali jedini miris je gorkasti zapah e-
blokatora. Naravno, da je širila neki miris, to bi otkrila ranije.
Jedan po jedan, otvori tri paketa, a omot zagura u džepove. Uslijede kutije
koje su presavijene čvrsto i sitno. U svakom pakiranju je tanki plastični štapić.
Dizajn se malo razlikuje, ali svaki štapić na sredini ima prozorčić i zadebljan je
na jednom kraju kako biste znali gdje ga trebate primiti.
Čučne pod tuš blago razmaknutih nogu, pa obavi ono što mora.
Kemija je jednostavna i skoro nepogrešiva. Anti-hCG globulin je iznimno
reaktivan u dodiru s određenim ljudskim hormonima, uključujući hormon
gonadotropin. Ako se ispravno pripremi, promijenit će boju u kontaktu s tim
hormonom.
A hormon nalazimo u ženskom urinu. Ponekad.

10
 Knjige.Club Books

Nakon što se pomokrila na traženi dio tri štapića, ona tiho čeka promatrajući
tri prozorčića. Negativni rezultat neće joj otkriti puno toga. Proteinski sloj na
trakici postavljenoj u štapićima možda se previše razgradio za reakciju.
Pozitivni će, pak, značiti ono što je značio oduvijek.
Khan ugleda trostruki zgoditak.
Dok zuri u te poruke iz vlastite nemapirane unutrašnjosti, u njoj se uzdignu
različite emocije - val čuđenja i zaprepaštenosti, pa nevjerice i tjeskobe u kojem
nada pluta poput čamca za spašavanje koji se strgnuo s užeta.
Sedam tjedana u petnaestomjesečnoj misiji, deset godina nakon kraja
svijeta i stotinama kilometara od doma - doktorica Samrina Khan je trudna.
No ovo nije Betlehem i ne čeka je štalica.

11
 Knjige.Club Books

DRUGO POGLAVLJE

Ima ih dvanaestoro, ali vrlo se jednostavno dijele u dvije skupine po šestero.

Znanstveni tim predvodi doktor Alan Fournier, civilni zapovjednik koji
snosi krajnju odgovornost za uspjeh misije. To je mršav, pretjerano oprezan
muškarac koji ima naviku zastajkivanja usred rečenice kako bi si precizno
organizirao misli. Nije najsretnija navika za vođu, ali iskreno, nitko tako ne
gleda na njega.
Pratnja koju čine vojnici i časnici zbora Svjetionika je pod komandom
pukovnika Isaaca Carlislea, ponekad zvanog Piroman zbog sudjelovanja u
ofenzivi tijekom koje su rabljene zapaljive kemijske tvari. On mrzi taj nadimak.
Mrzio je tu misiju. Njegovi osjećaji prema tome nisu službeno zabilježeni.
U znanstvenom timu su tri muškarca i dvije žene:

Samrina Khan epidemiolog

Lucien Akimwe kemičar
John Sealey biolog
Elaine Penny biolog
Stephan Greaves nitko nije posve siguran

U pratnji su isto tako dvije žene i tri muškaraca:

poručnik Daniel McQueen snajperist i drugi u zapovjednom lancu

topnička desetnica Kat Foss snajperistica
vojnik Brendan Lutes inženjer
vojnikinja Paula Sixsmith vozačica
vojnik Gary Phillips intendant

12
 Knjige.Club Books

Vlasti Svjetionika, civilni odbor zvan Veliko vijeće i vojni zbor, nisu izabrali
one najbolje i najpametnije, iako su upriličili predstavu kao da to rade. Ono što
su zapravo učinili, to jest pokušali učiniti, bilo je postići ravnotežu koja bi im
dala najveće šanse preživljavanja. Veća je pratnja bila moguća, samo je
ekspediciji trebalo dodijeliti više vozila, ali slanje svakog dodatnog vojnika na
misiju oslabjelo bi obranu Svjetionika. McQueen i Foss, obučeni snajperisti,
elitni su vojnici i od njih se najteže rastati. Njihove su vještine svakodnevno
potrebne kako bi prorjeđivali redove proždrljivaca koji se skupljaju
pred ogradom Svjetionika. Znanstvenici su druga priča, ali i oni se svakodnevno
susreću s hitnim pitanjima na koja mogu primijeniti svoje stručno znanje.
Slanjem te skupine Svjetionik pokazuje predanost prema budućnosti. No to je
predanost filtrirana kroz prizmu pragmatizma.
Dvanaestero muškaraca i žena u velikom blindiranom vozilu nije tako golem
rizik, barem kad se sve zbroji. Nose sa sobom puno nada i snova, no ako se
slučajno izgube, njihov se gubitak može podnijeti.
Svi oni vrlo dobro znaju da su potrošna roba.

13
 Knjige.Club Books

TREĆE POGLAVLJE

Sedam tjedana dovelo ih je do Lutona. Sedam mjeseci odvelo ih je u Škotsku.

Bliži im se kraj godine, a pritišće ih i sve ostalo. Zadnji pozitivni znakovi
isparili su odavno. Nisu napredovali, nisu ništa otkrili. Prikupili su i testirali
tisuće uzoraka, tisuće su još pred njima, ali nitko u znanstvenom timu više ne
vjeruje da to ima svrhu. Svatko skriva svoju rezignaciju, ciničnost ili očaj zbog
ostalih, a svi su redom svedeni na nadu iz druge ruke.
Čitavo vrijeme prilično vjerno slijede trasu Charlesa Darwina i uspjeli su
pronaći sve spremnike s uzorcima - osim jednog. Promakao im je onaj na platou
Cairngorm, blizu vrha planine Ben Macdhui, a doktor Fournier je bio taj koji ga
je odlučio ostaviti tamo. Tvrdio je kako ne želi riskirati s Rosie na strmim
obroncima, ali svi su Rosie u toj rečenici preveli s vlastitim dupetom. U svakom
slučaju, bio je to znak skore predaje.
Civilni i vojni zapovjednik jednostavno nisu prikladni za tu svrhu. Mrze
jedan drugoga i izbjegavaju posadu - da, postoji alternativa kako će biti prisiljeni
birati stranu. Većinu dana odgovornost pada na poručnika McQueena koji mora
organizirati raspored pratnji te na doktore Khan ili Sealeyja koji moraju
dodijeliti zadaće odlaska po uzorke.
Khan se vidi trbuh. Postojalo je vrijeme kada je njezina trudnoća bila
neuočljiva i poreciva, ako bi je netko pitao. To je vrijeme sada prošlo i uskoro će
dobivati pitanja o tome.
A tu je i Greaves, iako se ljudi pitaju zašto. Tko je pomislio da je pametno
povesti klinca na takvu misiju? Kada će ga doktor Fournier službeno maknuti s
popisa i prestati zaobilaziti njegove nedostatke?
Kada će se predati i okrenuti nazad?
Kada će to končano završiti?
To retoričko pitanje još visi u zraku kad izgube radijsku vezu. Čini se da
radio i dalje funkcionira, ali Svjetionik, njihov dom, izvor podataka i motivacije
te njihova referentna točka, prestane im odgovarati.
Prepušteni su sami sebi.

14
 Knjige.Club Books

DRUGI DIO

TRUDNOĆA

15
 Knjige.Club Books

ČETVRTO POGLAVLJE

Položaje zauzmu u tri vala.

Prvo idu potrkala. To je bezosjećajna šala poručnika McQueena, termin
kojim se nitko drugi ne služi. Troje vojnika pretvara se da im je to smiješno, ali
doktorica Khan se uvrijedi u njihovo ime. Lutes je najbolji inženjer u Svjetioniku.
Sixsmith je bila pilotkinja na komercijalnim letovima prije Raspada i jednako joj
je ugodno u avionu i za upravljačem automobila. Phillips ima savršeno tijelo
grčkih bogova i zna trikove s kartama koje ćete smatrati očaravajućima čak i
nakon što vam objasni kako se izvode. Nitko od njih nije obično potrkalo.
Spuste se s vrha brda brzim i neujednačenim koracima. Pedeset metara niže
ukopaju se iza bodljikavog štipavca koji im ne nudi nikakvu zaštitu, ali bi ih
mogao učiniti manje uočljivima iz daljine. Takva sitnica može značiti razliku
između života i smrti.
»Sve je čisto«, tiho kaže vojnik Phillips. Zvuk se ovdje čuje daleko. Nema
potrebe za vikanjem i puno je dobrih razloga zašto ono nije preporučljivo.
U odsustvu pukovnika Carlislea, McQueen je glavni. Napravi gestu - kružni
pokret rukom savinutom u laktu s dlanom okrenutim prema gore. Možda joj se
poredba doktora Fourniera sa sveta tri kralja zavukla dublje u mozak nego što
je htjela, ali njoj izgleda kao da pokazuje prema nebesima.
No zapravo gestikulira znanstvenom timu koji krene sljedeći. Točnije, dvije
trećine tima krenu, a to su doktori Khan, Elaine Penny, Lucien Akimwe i John
Sealey. Preostala dva člana tima nisu prisutna, oslobođeni su današnjeg zadatka.
Alan Fournier, vođa znanstvenog tima i civilni zapovjednik misije, ne zamara se
takvim trivijalnostima. On je izostavio Stephena Greavesa s današnjeg
rasporeda ne vjerujući da bi odigrao svoju ulogu u koordiniranoj grupnoj akciji
i znajući da mu ostatak tima (osim Khan) isto tako ne vjeruje.
Khan uvredu upućenu Stephenu osjeća dublje od njega samog, ali uglavnom
je zahvalna na tome što ga nema. Ipak je on njezino dijete, ako ne po krvi, onda
po nečem jednako gustom što ih povezuje. Neki djelić nje nikad se nije uspio
otresti samonametnute odgovornosti da se brine za njega. Također, iako to ne
bi priznala ni Johnu Sealeyju, želi Stephena držati podalje od tih klanja jer su

16
 Knjige.Club Books

ponižavajuća i brutalna. Proždrljivci možda više nisu ljudska bića, ali i dalje
izgledaju poput ljudi. Neovisno o tome što joj mozak govori, želudac joj se
okreće kad gleda kako ih kose poput trave.
Prijeđe vrh brda pa se spusti na nogama, rukama i stražnjici (zaboravila je
na dostojanstvo, ne planira sada riskirati padom). Njezin putnik ipak se ritne
nekoliko puta, valjda u znak protesta. Trenutak prije nego što se sakrije u
grmu, krajičkom oka ugleda skupinu proždrljivaca niže na obronku. Morate ih
gledati iskosa. To je najsigurniji način. Ako ih pogledate u oči, oni napadnu. Ako
se prebrzo krećete, oni napadnu. Ako vam znoj probije e-blokator ili - ne daj
bože - ispustite prdež dok ste na terenu, oni slijede kemijski gradijent i napadnu.
No sad je na sigurnom u bazi, s Phillipsom s jedne i Sixsmith s druge strane,
te njihovim puškama koje čuvaju utočište. Akimwe klizne točno iza nje, jedva
kontrolirajući brzinu kretanja. Nogom je bubne u bok, pa se smjesta
prenerazi. »Oprosti, Rina«, promrmlja. »Oprosti mi, molim te.«
Khan odmahne glavom da mu pokaže kako je sve u redu, ipak nije od stakla.
Voljela bi kad bi on manje brzao. Taj je spust mogao biti dovoljno brz da ga
proždrljivci registriraju - ako se počnu kretati, neće stati. Možda upravo sada
idu prema njima, pognutih glava i ovješenih ruku, onim svojim ružnim trkom
koji u prvi plan ističe njihove razjapljene čeljusti. No sama sebi kaže da ignorira
tu pomisao. Da ima ikakvog znaka masovnog juriša, Phillips, Sixsmith i Lutes već
bi pucali, cijeli tim povlačio bi se uzbrdo i vladala bi potpuna ludnica.
Sve je u redu. Mora biti u redu.
Eto, sad dolaze oni sa snajperima, bez ikakve žurbe, a Khan se promatrajući
njihovu mišićavu gracioznost posrami što je prašnjava, neuredna i preplašena.
Spuste se nizbrdo koračajući jedno uz drugo, kao da se sami šeću krajolikom, s
predugim M407 puškama ležerno prebačenima preko ramena. Troje vojnika
puške uvijek drže u rukama, ali poručnik McQueen i topnička desetnica Foss
razmeću se svojom nespremnošću i ističu svoje prazne ruke. Kat Foss je gotovo
iste visine kao i poručnik, elegantna, dugonoga predatorica kratke bijele kose
koja izgleda poput izdahnutog dima - i jedina je žena kraj koje se Khan osjeća
manje nego adekvatno sa svojih metar pedeset i sedam visine.
Kad stigne u istu ravninu s njima, McQueen ih samo jednom riječi
preusmjeri na misiju. »Mete.« Članovi znanstvenog tima su dobro obučeni, pa
provire iznad bujnih žutih cvjetova štipavca. Sigurno izgledaju poput reda
zečeva.
Trijaža. Ovo je prilika da važu duše perjem umjesto utezima, pod
pretpostavkom da u ovoj dolini ima duša izuzev njihovih. To je važno pitanje, a
ne filozofska vježba i nešto je zbog čega Khan noću ne spava.
17
 Knjige.Club Books

Pogledom preleti duž čitave doline. Zapanjujuća je. Nebo je prošarano

bijelim i sivim oblacima, a sunce svako malo proviri iz nekog zaklona prije nego
što ga opet progutaju zgrušane mase kumulusa. Jedan je od onih dana koji čitavo
vrijeme prijeti kišom, a onda uživate u pljusku kad se konačno spusti.
Sjene oblaka pomiču se preko pošumljenih gornjih obronaka zbog čega čitava
panorama izgleda kao da je pod vodom. Nešto niže, svjetlozelene livade redaju
se prema jezeru koje je glatko poput zrcala, unatoč komešanju na nebu.
U cijeloj prostranoj dolini, neovisno o nadmorskoj visini i terenu, mjestimice
stoje ljudske figure. Ruke su im ovješene uz tijelo, a glave uglavnom nakošene i
spuštene. Stoje do listova ih do koljena u čičku i blatu, paprati i vodi. Nose
izblijedjelu i trošnu odjeću obojenu hrđavom bojom suhih mrlja krvi.
Zapravo izgledaju poput mjesečara koji će se probuditi svakog trenutka.
A upravo to i jesu, pomisli Khan. Samo što se neće probuditi, i to nikada.
Ljudski mozgovi koji su nekoć nastanjivali ta trupla zauvijek će spavati. Ako
otvore oči, prema van će gledati nešto posve drugo.
»Ono dvoje«, kaže Elaine. »U podnožju velikog kamena. Puno je sivila na
oboje.«
»I još jedan.« Sealey digne ruku - polako i oprezno - pa pokaže prstom. »Isti
smjer. Nizbrdo. U dometu.«
Khan se skoro nasmiješi. Smjer. Domet. Tako govore McQueen i Foss. John
se silno želi igrati s popularnom djecom, ali što god rekao ili napravio, uvijek će
biti štreber, a ne smrtonosno oružje. Srce joj malo zatreperi, malo jače
zakuca potaknuto njegovom nježnosti i prevelikim trudom.
»Slažem se sa troje navedenih«, kaže ona, a Akimwe kimne. »Imat ćemo
materijala«, složi se.
Snajperisti kleknu i namjeste oružje. Ne izgovore ni riječ, ne potrate ni jedan
pokret. I svi ostali šute. Ovo je njihova čarolija i svi znaju da ne smiju ometati te
rituale i opservacije. Koliko zna, Khan je možda jedina u čitavom timu koja je,
može se reći, ambivalentna prema njihovom slobodnom i opuštenom stavu oko
ubijanja. Možda nema tipičan stav prema praksi prolijevanja krvi.
Svakako je i licemjer. Kad Foss i McQueen završe, otići će i odrezati komad
ili dva iz odabranih žrtvi. Drugi instrumenti, isti program. Bolje bi joj bilo da ovo
bujno brdo ne zamijeni za moralne visine. Pogotovo ako se sjeti što je čeka u
bazi kad završi ova ekspedicija.
Nitko ne očekuje španjolsku inkviziciju. Što je pogrešno, jer ona uvijek dođe.
»Zašto ih ovdje ima tako puno?« promrmlja Penny. »Baš i nismo blizu
nečega.« Namršti pjegavo lice, a zbunjenost izmijeni njegovu topografiju onako

18
 Knjige.Club Books

kako to čine sve emocije. U cijelom timu ona najviše pokazuje emocije, uz
Stephena, koji nema nikakve varke i obrane u svom arsenalu.
»Pogledaj im radne hlače«, kaže joj Akimwe. »Većina je radila u stanici za
ispitivanje vode na vrhu jezera. Vjerojatno su zaraženi tijekom jednog
incidenta.«
Khan pokuša ne zamišljati što se moglo dogoditi. Kako je jedan proždrljivac
uspio ući u veliki cementni bunker. Ugrizao prvog muškarca ili ženu što ih je
ugledao, šireći infekciju. Njih dvoje, istog trena u istom timu, lutali su hodnicima
slijedeći bogate mirise koji su vodili do svježe lovine. Grizli su, širili zarazu,
regrutirali. Smrtonosna lančana reakcija koja nije završila sve dok u zgradi više
nije nikoga ostalo... Nikoga bez patogena u sustavu. Nikoga tko je još uvijek bio
čovjek svjestan samoga sebe.
»Od ruba vode«, kaže McQueen. »Kreni.«
Foss sada leži ispružena na travi, vrata pritisnuta uz podstavljeni kundak
407-ice, s okom na nišanu. Da stoji, izgledala bi kao da je u početnom položaju
za seksi tango.
Povuče okidač. Učini to kao da nekoga doziva, a ne brzim ili naglim
pokretom. Oružje s pričvršćenim prigušivačem pucnja, kraj kojeg bi mladi
pastuh izgledao neobdareno, proizvede zvuk kao da je netko ispljunuo košticu.
Pola sekunde kasnije, dolje u dolini jedna od uspravnih figura - jedno od
troje izabranih - nagne se u stranu poljuljane ravnoteže kad mu se desna noga
smrska u koljenu. Zatim se sruši u jezero. Crveno-smeđi tračak spreja ostane
visjeti u zraku na mjestu gdje je pao.
Zvuk pljuska stigne do njih djelić sekunde kasnije, diskretan poput šapta.
Proždrljivci najbliži onome koji je upao u vodu okrenu se prema smjeru zvuka i
pokreta, ali nijedan od tih stimulansa nije dovoljan da ih pogurne iz pasivnog u
aktivno stanje.
Sljedeći puca McQueen. On kleči na jednom koljenu, s prezirom odbijajući
dodatnu stabilnost nožica za podršku. Ispali hitac, pa druga meta padne unazad.
Metak je prošao kroz sredinu zdjelice, učinkovito imobilizirajući metu. Leži
ondje gdje je pala i čak se ni ne trza. Samo okreće glavu i pretražuje pogledom,
kao da traži izvor metka koji ju je srušio.
Foss sredi trećeg i posljednjeg od izabranih, pa dvoje snajperista promijene
šaržere kako bi raščistili teren oko oborenih.
Prije svega, cilj im je izbjeći stampedo. Ako proždrljivci potrče - samo da
jedan potrči i tada će svi - zgazit će one koji su već na tlu, koji su izabrani za
uzimanje uzoraka. Da od njih ostane samo kaša mesa i kosti, uzimanje uzoraka

19
 Knjige.Club Books

ne bi imalo smisla. Stoga sad trebaju maksimalno invazivne i

ekspandirajuće metke. To su razorni metci koji sve što im se u tijelu nađe
na putu pretvore u kašu. Svaki pogodak je smrtonosan. Kao da je to zaboravio,
McQueen gađa u glavu. I svaki put pogodi.
Muškarac i žena rade u brzom ritmu - jedan izbacuje praznu čahuru iz cijevi
te nabija novi metak, dok drugi cilja i puca. Kad nakon nekog vremena isprazne
spremnike (ograničene na pet metaka kako ne bi narušili istančanu
ravnotežu pušaka), ponovno punjenje skoro uopće ne uzrokuje pauzu
u sinkopiranom pokolju.
Unutar dvije minute očišćeno je područje oko troje odabranih proždrljivaca.
To je ono što u timu zovu finim čišćenjem. Nakon toga slijedi masovno čišćenje,
a njega obavljaju potrkala s jurišnim puškama tipa SCAR-H, prebačenima
na potpuno automatski način rada. Troje vojnika podigne oružje - oni naciljaju,
iako to nije ni potrebno.
»Otkočite oružje«, McQueen kaže potrkalima. »Na moj znak.« Podigne ruku.
Čekajte. Zašto to radi? zapita se Khan. Testira li zrak ili nešto slično? Ali to nema
smisla. Nose e-blokator gel kako bi maskirali sve moguće prirodne mirise i
unatoč tome stoje nizvodno od proždrljivaca kako bi dodatno umanjili rizik.
Razvučena pauza, neki aspekt umjetnosti ubijanja koji laici ne mogu shvatiti,
možda čista melodrama.
Trenutak se proteže. »Dobro«, konačno kaže poručnik. »Idemo...« No
prekine ga drugi glas, jasan i glasan.
»Ne pucajte.«
To je Carlisle. Pukovnik. Stoji na vrhu obronka, posve vidljiv iz svih
smjerova. Prišao im je s leđa dok su bili fokusirani na ono što se događa dolje i
svjedočio je cijelom tom prizoru.
McQueen vrlo očito negoduje. Snajperist napuhne obraz kao da unutra ima
neku napola sažvakanu masu koju želi izbaciti.
»Smijem li nešto reći, gospodine?« pita.
Pukovnik mu to ne dopusti, a isto tako mu ne uskrati - jednostavno ne
reagira na zahtjev. »Spustite oružje«, kaže vojnicima koji kleče u štipavcu.
»Čekajte i gledajte.«
McQueen pokuša ponovno. »Gospodine, operativne smjernice nalažu
potpuno čišćenje...«
Zastane jer je upravo ugledao ono što su vidjeli i ostali. Na vrhu uzvisine,
četiristo metara dalje, na trenutak se u punoj ljepoti zaustavio jelen golem
poput božjeg gnjeva. To je najljepši prizor koji je Khan ikada vidjela, ili tako

20
 Knjige.Club Books

barem misli u tom trenutku. Svi bleje u njega, svedeni na turiste pojavom
tog vladara doline koji je u krcatom rasporedu našao vremena da stane i
podsjeti ih koliko su beznačajni.
A zatim se počne spuštati niz padinu. Khan shvati što će se dogoditi.
Svejedno ne može odvratiti pogled.
Jelen nije svjestan opasnosti. Ništa se ne kreće. Nema glasnih zvukova. Na
nestašnom povjetarcu lebdi nekoliko trošnih komada odjeće i valovi oplahnjuju
nekolicinu nedavno oborenih trupala. Tu se nema što vidjeti i nema razloga za
strah.
Životinja je usred proždrljivaca prije nego što se oni koji su joj najbliže
počnu pomicati. Glave im se usprave na vratu, pa proučavaju domet i udaljenost.
A zatim krenu.
Jelen se, bez ikakva upozorenja, nađe u centru golemog skupa.
Pojuri u galop, ali to mu neće pomoći jer je svaki djelić terena prekriven
mnoštvom. Činilo se da su proždrljivci raštrkani po dolini, ali Isuse, stvarno su
se okupili začuvši poziv za večeru! Brzaju iz svih zakutaka, pogrbljenih leđa i
isturenih glava. Sada se čuju zvukovi: pomicanje njihovih čeljusti,
udaranje njihovih stopala, poneki jaki, tupi udarac kad jedan naleti na drugog u
žurbi, pa se oboje skotrljaju niz brdo.
Prvi proždrljivac koji stigne do jelena zarije mu zube u bok. Drugi u grlo. A
zatim ih je nemoguće brojati i pratiti. Jelen nestane pod živim valom ljudskih
tijela (postljudskih, ispravi se Khan automatski). Njegov pad je mukli udarac,
no udaljenost ga ublaži.
Proždrljivci se počnu hraniti. Pognu glave, zakoče čeljusti i sve što mogu
kidaju brzim, grčevitim trzajima. Taj pokret izgleda poput kolektivne
peristaltike, vala koji ih zahvaća jednog za drugim.
Khan sada razumije zašto je pukovnik naredio da ne pucaju. Proždrljivci -
svi osim onih već oborenih - nestali su s bližeg obronka. Ništa više ne sprečava
znanstveni tim da se samo prošeta nizbrdo i požanje ono što su snajperisti
posijali.

21
 Knjige.Club Books

PETO POGLAVLJE

Snajperisti ostanu visoko na obronku pružajući zaštitu znanstvenicima koji se

spuste. Potrkala odu s njima, pušaka prebačenih preko ramena, noseći motke s
omčom u rukama. Vrijeme je i dalje ključni faktor i svatko ima svoj zadatak.
Zbog toga i Khan nosi pribor za uzimanje uzoraka, iako je misiji pristupila u
funkciji epidemiologa. Jedina bitna linija jest ona između ljudi s puškama i ljudi
s doktoratima.
Tri proždrljivca. Tri subjekta, svaki s mozgom i kralježnicom, kožom i
brojnim organima. Četvero znanstvenika, svaki s terenskim priborom u koji
mogu smjestiti najviše dvadeset i četiri zasebna uzorka. Zabava za sve.
Vojnici uvježbanom lakoćom barataju svojim motkama. To je oruđe
originalno bilo osmišljeno za rukovanje životinjama: produžna metalna šipka
koja se zakoči na željenoj dužini, a na kraju ima petlju. Napravljena je od
padobranske svile protkane ispletenom čeličnom trakom. Prebacite je
oko vrata proždrljivca - ili oko bilo kojeg dostupnog uda - pa onda rotirate po
potrebi. Uobičajena je praksa provući petlju preko glave i obje ruke odabrane
mete, što kompletno imobilizira gornji dio tijela. Proždrljivac se i dalje bacaka i
meškolji, ali neće vas ugristi, osim ako mu baš ne stavite ruku u usta.
Takvo što nije uvijek lako upamtiti. Ovi proždrljivci zaraženi su prije mnogo
godina. Patogen Cordyceps čitavo je vrijeme bujao u njihovim tijelima i sada već
imaju bogati sloj gljivičnih niti na površini kože. To nije opasno: zaraza se
prenosi samo putem tjelesnih izlučevina, preko krvi i sline. Ipak, neki
ukorijenjeni instinkt uvijek tjera Khan da izbjegne dodirivanje tog izblijedjelog,
napuhnutog mesa prekrivenog sivim paperjem.
Neće ići. Sad je svaka sekunda bitna. Nakon što osiguraju subjekte, svaki
znanstvenik postaje druga vrsta mesara. John Sealey savršeno koncentrirano i
bez treptanja barata pilom za rezanje kosti. Akimwe je stručnjak za
cerebrospinalnu tekućinu koji bez kuckanja zabada hipodermalnu iglu u
kralježak L5. Penny se usredotoči na epidermalni rast, pa se zbog tog
zadatka ubacuje i izvlači između dvojice muškaraca sa svojom malom
i plastičnom strugalicom, poput čunka tkalačkog stana.

22
 Knjige.Club Books

A Khan?
Khan izvadi mozgove.
U ovom kontekstu, mozak je najbolji odrezak, iako definitivno ne izgleda
tako. Zapravo, izgleda poput pljesnivog sira, sasušenog i smežuranog na
otprilike trećinu volumena normalnog mozga, okruženog gljivičnom tvari koja
izgleda poput zgrušane paučine. Ona ga ne vadi cijelog. Želi samo uvid
u penetraciju i gustoću micelija, što može dobiti biopsijom.
Dakle, čim John otpili vrh svake lubanje, Khan uranja kliještama za biopsiju,
dugačkima osam centimetara, koja dijagonalno gura kroz corpus callosum u
sasušeno, nezdravo tkivo ispod njega.
Za pojasom ima pričvršćen niz čeličnih spremnika. Puna kliješta tako
savršeno ulaze u njih, kao da su zapečaćena vakuumom prije nego što uopće
stavi poklopce.
»Ja sam zadovoljna«, kaže.
»Završio sam«, odgovori Akimwe.
»Dajte mi sekundu«, promrmlja Penny. Uzastopno prelazi strugalicom
preko obline ramena, kao da je proždrljivac koji se još uvijek trza komad
maslaca netom izvađen iz hladnjaka. »Dobro«, konačno kaže, pažljivo
spremajući sivu pjenicu u posljednju praznu posudicu za uzorke. »Spremna.«
John Sealey prstima signalizira McQueenu da je sve u redu, spojivši zaobljeni
kažiprst i palac. Opet pokušava govoriti poručnikovim jezikom, što je na neki
način dirljivo, ali i beskorisno. McQueen jedva da ga pogleda.
Uostalom, sada kada je Carlisle ovdje, on je glavni, a ne McQueen. »Završili
smo, pukovniče«, kaže Khan, koja ne želi ispraviti Johnov gaf, ali ne želi ni proći
neprimijećeno. Poštuje pukovnika, a osobni dug koji osjeća prema njemu
produbio je to poštovanje u ono što je puno teže definirati. Iako je McQueen
svakodnevno održava na životu, prema njemu uglavnom osjeća neki nelagodni
spoj strahopoštovanja i blagog gađenja. Stvarno je vrlo dobar u svom poslu. No
ono čime se taj bavi ona ne može prihvatiti do kraja.
»Povucite se«, naredi Carlisle. »Jedan po jedan, kad vas prozovem.«
Pozove ih kući, a oni se vrate. Čitavo to vrijeme nije ni pokušao sagnuti glavu
ili sakriti se: samo pozorno motri proždrljivce pri dnu brda koji se još uvijek
hrane ostacima jelena. No koliko god riskirao svojim životom, pažljiv je s
njihovima. Vodi ih u pametnom redoslijedu, sa znanstvenicima i njihovim teško
stečenim nagradama u centru zaštitnog kordona i s puškama uperenima prema
van, poput delikatnog cvijeta okruženog čičkom.
Na vrhu uzvisine, Elaine Penny zamišljeno pogleda prema dolini.

23
 Knjige.Club Books

»Što je sad?« pita je Khan.

»Baš čudno«, kaže Penny. »Kao da sam vidjela...« Pokaže prstom. »Dolje su
bila neka djeca.«
»Proždrljivci?«
»Ne. Ne znam.«
»Pa tko bi drugi bio dolje? Otpadnici nisu tako blesavi.«
Penny se namršti i slegne ramenima. »Valjda.«
Khan se tijekom povratka prema Rosie nađe pored pukovnika. To znači da
je na kraju kolone, jer čak i kad se služi štapom, pukovnikov nesimetričan,
gegajući hod nije brz. Njegovo visoko, ispijeno tijelo koje su vjetrovi desetak
različitih bojišta stanjili poput štapa nadvisuje je za visinu glave i ramena. To
lice s čeljusti pod pravim kutom, kljunom od nosa i ćelom okruženom s dvije
rijetke trake sijede kose nije ništa manje dojmljivo od jelena. Toliko je retro da
je to zapravo smiješno. Okrene se i spusti pogled prema njoj, premještajući
stisak na (jednako bezvremenskom) Derby štapu za hodanje sa zakrivljenom
drškom.
Njih dvoje dugo se poznaju, puno duže od dvjesto i nešto dana trenutne
ekspedicije, pa on vidi da Khan nije sretna. No pogriješi razlog. »Rina... Ne moraš
se bojati doktora Fourniera«, kaže. Kad ona ne odgovori: »Počinila si prijestup i
on smatra da će poslati pogrešnu poruku ako ga ignorira. No ne može te ukloniti
s misije, a budući da trenutno nije moguće prenijeti problem Svjetioniku, nema
nikakve druge sankcije na raspolaganju.«
Khan sve to zna. Ne raduje se baš tom intervjuu, ali isto ga se tako ni ne plaši.
Samo se želi toga riješiti. No pukovnik se upravo dotaknuo zabranjene teme.
Sada razmišlja o prekidu radijske veze te tome što bi on mogao značiti, a takve
misli su spirala iz koje se morate izvući prije nego što padnete o tlo
i eksplodirate u smrdljivom oblaku egzistencijalne tjeskobe.
Bili su okruženi drvećem, pa su se vojnici napeto i pozorno stisnuli oko njih.
Vidljivost je ovdje loša. Proždrljivac bi mogao pojuriti na njih iz bilo kojeg
smjera. Ne mogu se oslanjati čak ni na zvuk jer je zapuhao vjetar, tako da drveće
stvara buku gomile koja na udaljenom nogometnom stadionu navija
promuklim glasom. Khan osjeti miris poljskog cvijeća, pa miris truleži
ispod njega. Svijet je nanio malo parfema na svoje trule rane.
Pukovnik Carlisle vidi da je pogriješio. Pokuša ponovno.
»Misliš da je ono bilo okrutno«, kaže. »Ono što sam malo prije napravio. Kad
sam dopustio da jelen odvuče proždrljivce.«

24
 Knjige.Club Books

»Ne«, usprotivi se Khan. Skriva se iza semantike. Smatrala je to ružnim, a

pukovnika ne poistovjećuje s ružnoćom. »Samo sam se pripremila na nešto
drugo«, odgovori poluistinom. »To me iznenadilo.«
»Razmišljao sam o gubitcima, Rina.«
»I ja isto«, odvrati Khan.
»Ali ti misliš na jelena. Ja mislim na metke.«
»Metke?«
»U Svjetioniku ih je puno skladište, dopremljenih iz svih smjerova. Dovoljno
da potraju godinama. Rekao bih deset godina, da moram procijeniti... Možda
malo duže. No više ih nitko ne proizvodi. Barem ne prema istim standardima.
Svaki metak u tim spremnicima, svaki komad streljiva koji vojnici ispale,
vrhunski je primjer inženjeringa iz ograničenih i smanjujućih zaliha.«
Pukovnik nagne ruku imitirajući promjenu u ravnoteži. »A slijedom te
logike, svaki ispaljeni metak mijenja šanse za opstankom nas kao vrste. Hoće li
se naša djeca boriti kopljima? Lukom i strijelama? Naoštrenim štapovima?
Dovoljno je teško oboriti proždrljivca metkom. U pola situacija kao da ne
shvaćaju kako su mrtvi. Naravno, dok stručnom procjenom ne dokažete
suprotno.«
Brzo joj se osmjehne kako bi joj dao na znanje da to je tek šala, a ne napad
na nju. Caldwelličina doktrina, da smrt ega nastupa u trenutku zaraze, opće je
prihvaćena u Svjetioniku, ali nikad nije zadovoljavajuće dokazana. Alternativna
hipoteza - strašna, ali ne i nemoguća - jest da proždrljivci imaju
nekakav sindrom zaključane svijesti. Navodno su svjesni, ali ne mogu naređivati
vlastitim udovima, nadjačani patogenom koji im se smjestio u živčanom
sustavu. Kakav je to osjećaj? Duša proviruje kroz neke zamrljane sive zastore,
dok tijelo kojem je prije pripadala slavi svoju slobodu nasumičnim činovima
klanja?
Khan tvrdoglavo zadržava stav o budućnosti - o činjenici da će ona postojati
- ali nekad je sadašnjost plaši i poražava. Prije je postojao svijet u kojem je
postojao nekakav smisao, nekakva trajnost. No ljudska je rasa taj svijet negdje
napustila, nemarno ga ostavila i sada ga nitko više ne može pronaći ili obnoviti.
Entropija raste. I u njezinu slučaju isto je tako.
Pukovnik ju je uvjerio da nema razloga za brigu, ali njoj je kao članici
znanstvenog tima nadređen civilni zapovjednik, a ne vojni. Nema situacije u
kojoj je moguće odrediti kako će doktor Fournier reagirati. Većinom to ni sam
ne zna...

25
 Knjige.Club Books

Stigli su do perimetra kampa. Carlisle kaže McQueenu da deaktivira senzore

za detekciju pokreta. Pukovnik to učini preko naredbenog kanala na voki-tokiju
(koji i dalje radi, što dokazuje da se prekid komunikacije iz Svjetionika ne
može objasniti mehaničkim kvarom). Imaju tri seta senzora, pažljivo su skriveni
u štipavcu i visokom čičku. Za razliku od njih, zamke koje lome kosti i bodljikava
žica u koju se neprijatelj zaplete ostavljeni su na otvorenom, bez ikakvog
pokušaja kamuflaže. Kad proždrljivci trče, onda trče u ravnoj liniji prema
žrtvi tako da stvarno nema potrebe za smicalicama.
Tim sada vidi cestu ispred i ispod njih. To je samo oronula betonska traka
koju polako uništava korov koji se odozdo probija kroz nju. Dionicu od nekih
trideset metara su ručno raščistili i vojnici i znanstvenici zajedno, mačetama
sijekući trnovito grmlje i čičak. Rosalind Franklin stoji nasred raščišćenog
prostora, oklopljena kvočka koja čeka da joj se vrate njezini pilići.
Njezini? Khan uvijek upadne u zamku korištenja ženske zamjenice i to je
zasmeta svaki put. No ime tog oklopnog čudovišta maslinaste boje samo potiče
tu logiku. Isto tako, ne pretjerano suptilno, u njezin um doziva tihu predanost
znanstvenika koji promijene svijet, pa za to ne dobiju blistave
nagrade. Neovisno o imenu, Rosie je kopile zglobnog vozila i tenka
tipa Chieftain. Prednji dio joj krasi čelični udarni ovan u obliku slova V,
osmišljen da uklanja prepreke, kao na starinskim parnim vlakovima. Na njezinu
krovu top i bacač plamena dijele jedinu pokretnu kupolu. Bokove joj prekrivaju
ploče debljine 2,54 centimetra, a široke crne gusjenice štite je odozdo. U ovom
svijetu koji je izgubio nevinost, nema toga preko čega ona ne može prijeći, što
ne može spaliti ili raznijeti na komadiće.
No trenutačno Rosie služi kao baza, njezino ratničko lice zamaskirano je u
kućicu-slobodicu. Zračna komora u potpunosti je izvučena iz trupa, produžeci
su razvučeni do kraja, gotovo udvostručujući unutrašnjost. Ima vanjske
potpornje koji je čine stabilnom unatoč vanjskim pritiscima te smjeru i brzini
kojima nadolaze. Ne bi je oborio ni uragan, a još bitnije, ni masovni nalet. Tisuće
proždrljivaca moglo bi se bacati na Rosieine bokove u plimnom valu
nesmotrene biomase, no samo bi otpali i bezopasno ostali iza njih.
Pa i jesu otpali. Pa i jesu bezopasno ostali iza njih.
McQueen okruži zračnu komoru. Razdraženo lupka po tipkovnici i tek iz
drugog pokušaja točno unese dnevnu šifru.
Uglavnom, ovih dana zračna komora predstavlja im samo gnjavažu. Izgleda
poput prevelike tuš-kabine položene na vrata srednjeg dijela vozila i djeluje
slabo, ali napravljena je od krutog i čvrstog polimera plastike. Protokol nalaže
da se postavi kad god tim izlazi na teren, iako to nema smisla. Nitko se više ne

26
 Knjige.Club Books

boji da će slučajno unijeti toksine ili biološke agense u unutrašnjost Rosie. Znaju
kakav patogen napada proždrljivce, kako se prenosi i kako širi zarazu. Zračna
komora brani protiv rizika koji ne postoji. To je gesta, više nego bilo što drugo,
impotentno podignut prst u lice apokalipse.
Uostalom, unutra stane samo šest osoba, pa su potrebna dva ciklusa kako bi
ušli svi. Prvi ulaze znanstvenici sa svojim uzorcima tkiva. Na kraju krajeva, to je
cilj misije. Vojnici čekaju, okrenuti prema van isukanih pušaka, sve dok vanjska
vrata opet ne kliznu ustranu, pa mogu i sami ući.
U Rosie zadržavaju iste linije razgraničavanja. Znanstvenici se povuku u
prostor laboratorija, koji je u stražnjem dijelu vozila. Vojnici odu u prostor za
posadu u prednjem dijelu. Poput nekog nelagodnog srednjoškolskog plesa u
kojem se dečki i cure povuku na suprotne strane dvorane i nitko se ne usudi
otići na plesni podij. Samo što je plesni podij u ovoj analogiji srednji dio trupa, u
kojem nema ničega osim zračne komore i ljestvi za pristup kupoli.
Khan zamrzne svoje uzorke tkiva. Neće ih dugo ostaviti, ali morat će
propustiti nadolazeću orgiju fiksacije, rezanja na sekcije, bojanja i stavljanja na
stakalca. Ima važnijeg posla.
Mora se suočiti s inkvizicijom.
Carlisle je otišao u strojarnicu, koja je još dalje iza laboratorija. Prema
pravilniku, koji je za pukovnika nešto stvarno i vitalno, mora se javiti civilnom
zapovjedniku čim se vrati s terena - a doktor Fournier je za svoj ured izabrao
patetičan i klaustrofobičan prostor strojarnice.
Khan je jednom pitala Carlislea kako to podnosi. Upravljao je brigadama, a
sad mora podnositi izvještaj i katkada popustiti malom neurotičnom škrabalu.
Zar to ima smisla? Pogotovo sada, u zaglušnoj tišini radija u kabini, dok se pitaju
(a svi se oni pitaju, čitavo vrijeme) je li Svjetionik pao i njihova oblast nestala
zajedno s ostatkom njihova svijeta. Carlisle je pitanje izbjegao šalom. Khan se
više se sjeća vica o tome kako zapovjedni lanac nije pravi lanac. Ali da, jest.
Barem ako dopustite onima na vlasti da na njega stave lokot.
John Sealey je nervozno pogledava, ali ne može napraviti ništa više od toga
dok ih svi promatraju. A promatraju ih. Jednostavno više nemaju puno tema za
razgovor nakon pola godine na terenu. Khan je znanstvenicima uzbudljiva
enigma, a vojnicima vjerojatno izvor prostih šala. Može se nositi s time. Nosila
se i s gorim stvarima.
Međutim, još ju nešto izjeda i na pragu je toga da shvati što je u pitanju, kad
se pukovnik ponovno pojavi.
»Rina«, kaže. »Doktor Fournier želi te vidjeti.«

27
 Knjige.Club Books

Ma naravno.
»Zapravo smo prilično zauzeti sa svime ovime«, odgovori Khan.
»Pripremamo nove uzorke. To je vremenski osjetljivo. Je li moguće da dođem
malo kasnije?«
Carlisle odmahne glavom. »Sada, molim te«, kaže. »Neće dugo potrajati, ali
moraš poći sa mnom, doktorice Khan.«
Doktorice Khan. Kakva formalnost. Nije neprijateljska, samo je upozorava.
Ostani pozorna, nemoj se opustiti. Još uvijek puno toga možeš izgubiti.
A ona tome ne proturječi.

28
 Knjige.Club Books

ŠESTO POGLAVLJE

Prvi put kad je upoznala pukovnika Carlislea, Samrina Khan ga je strastveno

mrzila. Sada se toga srami, dijelom i zato što je svjesna kako u romantičnim
filmovima prvotna mržnja ukazuje na kasniju romansu. Zamišljati pukovnika
kao potencijalnog ljubavnika bilo bi kao da zamišlja svog oca u toj ulozi - a
kad razmisli o tome, zapravo je i na dosta drugih načina podsjeća na njezina oca.
Strog. Odvojen od vlastitih emocija. Silno častan.
No tijekom tog prvog sastanka više ju je podsjećao na Taza, lika iz starih
Warnerovih crtića koji je u stalnom vrtlogu besmislena bijesa.
Bila je u Londonu, u Centru za sintetičku biologiju Kraljevskog koledža.
Radila je na epidemiološkom modelu pošasti proždrljivosti koji bi vladi
omogućio predviđanje širenja s više od 90 posto točnosti. A svijet je bio nekoliko
koraka ispred nje i već se raspadao.
Tvrđava Amerika još je postojala ili je barem još nešto emitirala. Većina
emitiranih sadržaja sastojala se od samodopadnih objava o snazi nedavno
preseljene federalne vlade koja je operirala iz lanca Sangre de Cristo u južnom
Koloradu. Na visini od 3353 metra uživali su u krepkom planinskom zraku!
No južna je hemisfera utihnula, a Europa se namotavala s istoka na zapad
poput jeftinog tepiha. Tunel La Manche bio je ispunjen sa sedamdeset tisuća
tona cementa, što je zvučalo puno, ali ispostavilo se da je premalo i prekasno.
Proždrljivci su se jednostavno pojavili. Svugdje istovremeno. Gdje god vi
pokušali podvući crtu, oni su već bili unutar nje.
No Khan je uvijek zamišljala da će London biti posljednja crta obrane. Kad
se povlačite, to činite od vanjskog zida prema uzvisini, prema zaštićenom
skrovištu. Stoga ju je iznenadila naredba o evakuaciji Londona. Navodno je
zaštićeno svetište imalo šifru Svjetionik, utvrđeni kamp na južnoj obali
između Dovera i Brightona. Svi preostali vladini uredi smjesta su preseljeni
ondje. Valjda je utvrđeni kamp bilo lakše braniti od grada koji se prostirao preko
petnaest tisuća pedeset i četiri četvorna metra i koji je imao devet velikih
autocesta koje su vodile u grad, umjesto ulaznih vrata.

29
 Knjige.Club Books

Do tada su već svi preživjeli doktori i biolozi bili vladini zaposlenici, njihovi
privatni ugovori bili su poništeni ili otkupljeni, pa su »svi preostali vladini
uredi« uključivali i Khan. Dobila je mjesto sastanka i vrijeme kad se mora
pojaviti s jednim kovčegom i jednim komadom ručne prtljage.
Samo je nastavila s radom. Model je bio pri kraju i nije bilo nikakve garancije
da će u šifri Pripizdina dobiti vrijeme za računalom. Kako su se stolovi oko nje
praznili, ona se samo još predanije bacila na posao. Na neki način, mir i tišina
godili su joj sve više. Nije bilo smetnji. Već je tri tjedna bila spavala na kauču u
uredu, pa nije morala izlaziti na opasne i jezivo tihe ulice. Živjela je na
konzervama Heinzove juhe od leće i velikim pakiranjima čipsa.
Sve dok se pukovnik nije pojavio i uz prijetnju oružjem prisilio je da ode.
Dobro, nije ju držao na nišanu, ali imao je oružje. Poveo je vojnike. Jedva je
susprezao bijes i rekao da će joj, ako ne pođe svojevoljno, staviti lisičine i uhititi
je.
Khan mu je rekla da crkne i nastavila je unositi svoje podatke.
Carlisle se nije šalio. Uslijedile su lisičine. Dva krupna vojnika udaljila su
Khan od stola i od njezinih podataka, a iako je urlala u znak protesta, nisu joj
dali ni da napravi sigurnosnu kopiju. Internet je odavno od fragmentarnog
prešao u nepostojeći, pa su mjeseci njezina rada ostali na mjestu, a ona
je odvedena na jug.
Bila je dovoljno iskrena da sama sebi s vremenom prizna kako time ništa
značajno nije izgubljeno. Istraživanje je bilo bezvrijedno. Scenariji najgoreg
mogućeg slučaja već su postali realnost. Držala se svojih proračunskih tablica i
modela poput djeteta koje ne pušta svoju dekicu. No ipak ju je naljutilo što su je
oteli radi njezine vlastite sigurnosti.
Nije odmah registrirala pukovnikove ime, ali bila je čula za Piromana. Svi su
čuli za njega. Čovjeka koji je spalio pola Hertfordshirea, koji je bacio više
napalma na domaće okruge nego što su Amerikanci sprašili na Vijetnam, a da
proždrljivci pri tome nisu preskočili nijedan obrok. Izgled mu je bio u skladu s
imenom. I imala je dovoljno razloga da ga mrzi, čak i bez toga što joj je izbrisao
godinu dana života jednim pokretom ruke.
No mržnja se temperirala dok su se kretali Londonom. Odlaskom po Khan i
još dvoje zaposlenika Kraljevskog koledža, pukovnik je skrenuo tri kilometra s
puta. Propustio je svoj prijevoz. Njih četvero moralo je pješačiti Westwayem
do Hammersmitha i pridružiti se drugoj koloni izbjeglica. Tri puta susreli su
proždrljivce, treći put u masovnom broju. Pukovnik je zauzeo položaj sa svojim
ljudima ciljajući nisko u koljena kako bi napadači u prvom redu navale pali i
postali barikada onima koji su slijedili.
30
 Knjige.Club Books

Nikad nisu pronašli kolonu kojoj su se trebali pridružiti. Nestala je. Stotine
ljudi i mnoštvo vozila samo su bili progutani. Izgubljeni u gradu i u svijetu koji
je spalio svu svoju povijest, pa opet postao čista džungla. Pukovnik Carlisle
sklepao je svoju kolonu od nađenih i prenamijenjenih auta i kamiona, pa
ih poveo na jug. »Pet tjedana marša«, rekao je jedan od vojnika mješavinom
divljenja i ogorčenja. »On ne staje. Samo govori da ćemo spavati kada umremo.«
Što je vjerojatno bilo malo previše optimistično za to vrijeme.
Bili su posljednji koji su se izvukli iz Londona. Na temelju vlastitog užasnog
putovanja do obale, mogli su zaključiti da u gradu nije ostalo ljudi koje se moglo
spasiti.
Kasnije je Khan saznala da je Carlisle odluke o spaljivanju Hertfordshirea
donio pod protestom koji je pronio skroz do načelnika stožera. Rekli su mu da
izvrši naredbu i tako je bilo. Zatim je dao otkaz, iako su ga glavonje prisilili da
opet prihvati položaj - a zatim ga kaznili za drskost dodijelivši
mu zapovjedništvo nad evakuacijom, dok su oni sjedili u ratnom stožeru šifre
Svjetionik pomičući figurice na kartama s prikazima situacije.
To je bio izvor pukovnikova gnjeva: razdor između naredbi koje su mu
davali i situacije na terenu. Mnogo beskrajnih propuštenih prilika i grešaka koje
su se mogle izbjeći. Akcijom spaljivanja postigli su samo ubijanje nevinih i
uništavanje ključnih prometnica. London je trebao biti evakuiran iz zraka,
ali vojska nije htjela ustupiti helikoptere jer su tehnički bili dodijeljeni
borbenim jedinicama. Većina odluka stizala je nekoliko dana ili tjedana
prekasno.
No Carlisle je i dalje slijedio naredbe koje su mu dali, čak i one loše. Khan se
već onda zapitala što bi bilo potrebno da se on oslobodi te navike - kraj svijeta
očito nije bio dovoljan.
Isto se pita i dok ga slijedi u strojarnicu. On savjesno salutira u smjeru
bezvrijednog muškarca koji sjedi na jedinoj stolici u prostoriji. Alan Fournier.
Bezvezni sroljo izrezan iz debelog crijeva Svjetionika. Muškarac koji je
nedostatke znanstvenika i ljudskog bića uravnotežio neograničenom
sposobnošću da bude...
Riječ kojoj se bliži je poslušan, ali ne želi priznati nikakvu sličnost između
Fourniera i pukovnika. Prihvati izraz oportunist, pa ga ispravi u dupelizac. Da,
točno je da oba muškaraca slijede naredbe. No pukovnik ima moralni kompas.
Doktor Fournier ima samo želju ugoditi drugima.
Strojarnica nije zapravo prostorija, kao što ni pokretna kupola nije
prostorija. To je samo prostor za inspekciju, jedva dovoljno širok da inženjer
može raditi. Toliko je malen da je metalni pokrov Rosieina motora odijeljen u
31
 Knjige.Club Books

panele, kako bi se mogli zasebno micati. Da ga maknete u jednom komadu,

ne biste ga imali kamo odložiti i ne biste mogli izaći van u susjedni laboratorij.
Jedva postoji dovoljno mjesta za preklopni stol koji je doktor Fournier
ugurao, pa se sada pretvara da ima radnu jedinicu. Upravo sada sjedi za njim.
Khan mora stajati. Pukovnik ne mora jer ga Fournier otpusti kimnuvši glavom
u znak zahvale.
Iako strogo slijedi vojnu disciplinu, Carlisle prije odlaska na trenutak spusti
ruku na Khaničino rame: to joj je podsjetnik, u slučaju da ga zatreba, kako ima
prijatelje izvan ove prostorije.
Fournier ne pokaže da je to primijetio. »Zatvorite vrata, molim vas«, kaže
Khan. Njegovo usko, asketsko lice je ozbiljno, a zbog izraza samosvjesnog
dostojanstva izgleda gotovo poput kipa. Znoj mu je kosu zalijepio za čelo, što
umanjuje dojam. U strojarnici je nelagodno vruće, ali Khan je uvjerena kako se
dijelom znoji zato što se pribojava ovog razgovora još od trena kad joj je odlučio
postaviti milijunsko pitanje (Imate li bebu u trbuhu, doktorice Khan, ili ste
ignorirali dijetu?) izravno tražeći da ili ne, a ona je dala pogrešan odgovor.
Na trenutak, onu jaku odbojnost koju osjeća prema civilnom zapovjedniku
zamijeni sažaljenje. Fournier ima tako puno strahova, a ono što sada radi
objedinjuje većinu njih. Strah da će izgubiti poštovanje i (odnosno: ili) ljubav
posade. Strah da će se susresti s izazovom koji će biti pretežak za njega, pa će ga
slomiti. Strah da će izgledati slabo ili okrutno ili neodlučno. Vječiti strah da će
ga smatrati nepodobnim za posao koji mu je dodijeljen. Ono najtužnije je da je
nepodoban, i to zbog straha. Zbog njega preispituje sve odluke. Mogao bi
slijediti instinkt u gotovo bilo kojem smjeru i biti bolji vođa nego što je sada.
Fournier ukaže na ručni snimač zvuka na stolu ispred njega. »Trebate znati
da snimam razgovor«, kaže joj sasvim nepotrebno. »Naravno, trenutno to ne
možemo prijaviti Svjetioniku, ali zvučni zapis će vam ići u dosje.« To je prilično
grandiozna tvrdnja, budući da se nalaze u škotskoj divljini, šesto četrdeset i
četiri kilometra udaljeni od posljednje ljudske enklave u Ujedinjenom
Kraljevstvu. Imaju računala, ali više nema satelita na nebu koji bi odbijali
digitalne signale s jednog kraja svijeta na drugi. Zapis će ostati na malom
snimaču dok ne stignu kući, ako dom još uvijek postoji, a onda će, ako će nekoga
biti briga, završiti prebačen negdje na neki server.
I vjerojatno okončati brzo zaboravljen. Ako Svjetionik još uvijek posluje,
trenutno ima veće probleme. A možda bi jedan do dva čak i riješili kad bi ih
Fournier samo pustio da se bave svojim poslom. Khan pokuša potisnuti tu
misao. Ne želi se razljutiti: ljutnja će je učiniti nesmotrenom, pa bi mogla
reći nešto glupo.

32
 Knjige.Club Books

»Doktorice Khan«, kaže Fournier. Čini se da ne odobrava kako to zvuči jer

pokuša ponovno. »Rina. Proteklih tjedana postalo je nemoguće ignorirati
činjenicu da dobivate na težini. Znate...« Pokaže rukom. »Oko sredine tijela.
Nisam htio zabadati nos, ali odgovoran sam za dobrobit ekipe. Stoga sam
vas jučer pitao jeste li trudni. Pitat ću vas to opet sada, ovaj put službeno.«
Khan čeka. Ne planira mu olakšati.
»Jeste li trudni?« konačno upita Fournier, nakon što je shvatio da ona
stvarno čeka ponavljanje dotičnog pitanja.
»Jesam.«
»Čime kršite izjavu misije koju ste prihvatili i potpisah kad ste nam se
pridružili.«
»Ne«, kaže Khan. »To nije točno.«
»Primili ste iste naredbe kao i mi ostali. Prihvatili ste, kao što smo svi, da
neće biti nikakvog braćenja, nikakvog emotivnog ili fizičkog zbližavanja s
članovima ove posade. Znali ste da ćemo biti na terenu duže od jedne godine.
Znali ste da bi trudnoća, ako bi nas natjerala da se ranije vratimo u Svjetionik,
mogla biti katastrofa. No ipak ste se prepustili seksu bez zaštite.«
Prepustila, pomisli Khan. Da. Upravo smo to napravili. To mahnito prtljanje
bilo je divlje prepuštanje. I usput, kako ti promiče činjenica da doktor Akimwe
troši vojnika Phillipsa tebi pod nosom svake večeri i većinu dana? No tu nema
rizika od trudnoće, pa je hrabrije odvratiti pogled.
»A kad ste shvatili da ste trudni, što sigurno jeste prije više mjeseci, niste mi
rekli.«
»Nisam«, složi se Khan. »Iskreno mi je žao zbog toga.«
Iskreno joj nije žao, istina. Žao joj je što nije bila oprezna. Što nije mislila o
posljedicama. Ali nije joj žao što je to tajila.
Prije šest mjeseci bili bi dovoljno blizu Svjetioniku da se okrenu i odvedu je
kući. Ona mora biti ovdje, koliko god taj boravak bio težak. Želi i treba biti dio
ove misije. A njezino prisustvo osiguralo je Stephenovo, pa ona i dalje vjeruje da
će to - u nekom trenutku i na neki način - biti ključno.
Doktor Fournier ionako ne prihvati ispriku. Khan se zapita služi li se
scenarijem koji je pripremio unaprijed. »Ovo je disciplinski prekršaj, Rina«, kaže
on, »i morat ću ga prijaviti. Također sam obvezan tražiti ime oca.«
Khan ne odgovori.
»Doktorice Khan, rekao sam da mi morate reći tko je otac djeteta.«

33
 Knjige.Club Books

»Ne, ne moram.« Duboko udahne. Sprema se izreći laž, što joj ne leži
najbolje. Radije bi civilnom zapovjedniku bacila istinu u lice i gledala kako se
nosi s time. Ali u ovom se slučaju ne može voditi vlastitim željama. Upleteni su i
drugi ljudi. »Već sam bila trudna kad smo napustili Svjetionik«, kaže.
»Shvatila sam istinu mjesec dana kasnije i imate pravo, trebala sam vam onda
reći. Bojala sam se to učiniti. Nisam htjela biti odgovorna za otkazivanje misije.«
Fournier uvrijeđeno zuri u nju. »To je suludo«, pobuni se. »To bi značilo da
ste sedam mjeseci...« Rečenicu dovrši napeta pauza.
»U sedmom mjesecu trudnoće? Da, doktore. Hvala. Znam brojati unazad.« A
izračun je pogrešan samo za nekih tjedan dana. John i ona bacili su se jedno
drugome u naručje samo nekoliko dana nakon odlaska iz Svjetionika. Laknulo
im je što su ga napustili. Bila je to eksplozivna depresija. Kao da su bili pijani.
Fournier se namršti. »Trudim se shvatiti...« Usprotivi se, međutim - budući
da se upravo o trudnoći i radi - posrne u novu tišinu.
»Rado ću se prepustiti svim testovima ili istragama koje želite naručiti kad
se vratimo«, izjavi Khan. To barem rado izjavljuje. Nema testova koji će dati
odgovor, a s istragom planira riskirati. Kako stvari trenutno stoje, Fournierov
ugovor vjerojatno neće trajati duže od misije. Svjetionik ne nagrađuje neuspjeh.
Zapovjednik to isto zna. Ali što može? Teoretski, može narediti da je
upucaju, jer vojni zbor Svjetionika i civilna vlada dijele kontrolu nad misijom.
Osim te ekstremne opcije, nema drugih mogućnosti. Pukovnik je imao pravo u
vezi toga. A strijeljanje - tako je ekstremno glup potez da ga se čak ni
ne pribojava. Ionako ih nema dovoljno i ponestaje im vremena, opcija i ideja. To
nije pravi trenutak da izgube člana tima i traumatiziraju ostale.
Ali podcijenila je doktora Fourniera. Ima još jedan, zadnji metak u
spremniku. Točnije, četiri metka, jer radi se o spremniku s lijekovima. Četiri
paketića zasigurno su mu cijelo to vrijeme ležala na koljenu. Položi ih na klimavi
preklopni stol, kao da su igrali poker, a on sada spušta svoje nepobjedive karte.
Laminarija u velikoj, nezgrapnoj kutiji.
Tablete oksitocina.
Misoprostol čepići.
I digoksin, u sitnoj plastičnoj bočici nalik na sprej za nos - pa zalijepljena
hipodermalna igla od dvadeset centimetra za lakšu uporabu.
Khan zuri u obilje lijekova, isprva s pristojnim iznenađenjem, a zatim s
nelagodom.
»Šalite se«, kaže bez emocija u glasu.

34
 Knjige.Club Books

»Ne«, odgovori Fournier. »Ne šalim se. Kasni pobačaj u ovom slučaju jedini
je potez koji...«
»Kasni? Tako to zovete?«
»... jedini potez koji jamči vašu sigurnost i dozvoljava nastavak misije na...«
Khaničin smijeh nevjerice prekine tu uvijenu izjavu. Ona odmahne glavom.
»Ušuti«, kaže. »Zaboga! Daj više ušuti.«
»Rina«, ukori je Fournier kojeg to ozbiljno uvrijedi. »Ja mislim na tebe.«
To je opet nasmije. »Onda misli na nekog drugog!« Uzme ampulu digoksina,
poput rakete zalijepljenu za iglu, i podigne je da je vidi. »Misliš da nisam
razmotrila pobačaj?« pita ga. »Ozbiljno? Misliš da mi to nije palo na pamet? U
sedmom tjednu misije, u Lutonu... netom nakon što sam otkrila, uzela
sam metotreksat iz ormarića i sjela na svoj ležaj s dvije bijele tablete u jednoj i
čašom vode u drugoj ruci. Promislila sam o svemu, doktore Fournieru, i odlučila
da to neću učiniti. Tako da nije baš izgledno kako ću čekati da beba bude gotovo
spremna za porod, pa joj onda zabiti iglu u prsa i inducirati vražji infarkt.«
Govor je iskren i ona stoji iza svake izgovorene riječi, ali Fournier pokuša
izvesti zadnji, nespretni nalet. Nabaci savjetodavni izraz lica pa se nagne preko
stola, poput suca koji je presudio vješanje te želi raspraviti o visini spusta i
debljini užeta. »Dok ponovno ne uspostavimo kontakt sa Svjetionikom, Rina, ja
sam jedina vlast u Rosie. Predlažem da to učiniš za svoje dobro i dobro ostatka
ekipe. Dijete će tražiti resurse i ometati našu misiju. Autoritetom zapovjednika
misije...«
»Tvoj autoritet staje u pitanju moje kože«, podsjeti ga ona.
»Ali rizici, Rina. Rizici povezani sa samim porodom, a zatim teškoće da se
dijete ovdje održi na životu. Morat ćemo te maknuti iz rasporeda...«
Ona čeka. Započeo je rečenicu ne znajući kako je završiti i sad mu je
ponestalo ideja. Ako joj kaže da će osjetiti samo malo peckanje igle, vjerojatno
će ga raspaliti stolom u glavu.
Fournier baci izmučeni pogled prema snimaču zvuka koji bilježi sve
izgovorene riječi za buduće generacije. Čini se da mu to zaledi rečenicu u grlu.
Bilo je i vrijeme!
Na kraju se preda, pa je otpusti. »Predat ću to Svjetioniku čim opet
uspostavimo komunikaciju«, upozori je. »Naravno da ću te štititi koliko mogu,
ali konačna odluka je u njihovim rukama. Ovo će imati posljedice.«
»Da, sigurna sam da hoće«, kaže Khan. »Hvala na podršci.«

35
 Knjige.Club Books

»Nećeš biti oslobođena dužnosti. A kad se dijete rodi, i dalje ćeš primati
obroke za jednu osobu. Ne mogu raditi izuzetke za tebe zbog ovih neovlaštenih
okolnosti.«
Ona izađe bez riječi, jer ne zna što bi rekla. Olakšanje što izlazi iz te saune
oslabljeno je jakim porivom da se otušira i spere cijeli taj razgovor s kože. No
prema rasporedu, sljedeći put može pod tuš u 16 sati.
U laboratoriju Akimwe, Penny i John Sealey pripremaju uzorke tkiva i
pretvaraju se da nisu pokušavah prisluškivati kroz obližnja zatvorena vrata.
Khan zatvori vrata strojarnice, ah onda joj ponestane snage. I volje. Nasloni
tijelo, koje djeluje teško, nespretno i napuknuto, na hladni čelik Rosieine
poprečne pregrade.
John nađe način da joj se približi pretvarajući se da slaže petrijeve zdjelice
u sterilizator. »Hej«, promrmlja protrljavši njezinu podlakticu svojom. »Jesi li
dobro?«
»Nemoj«, kaže mu kratko. »Dobro sam.« Istina. Fournier se može goniti. Ako
opet uspostave radijsku vezu sa Svjetionikom... onda će situacija biti drukčija i
nosit će se s time kad se to dogodi.
Svi oni čekaju taj trenutak. Laboratorij, prostor za posadu i vozačeva kabina,
svi zajedno drže dah i čekaju da ga ispuste. Svatko se od njih zasebno pita znači
li nedostatak vijesti...
Čekaj. Svi oni?
Kao da ima nalet vrtoglavice, Khan odjednom shvati što je pogrešno sa
scenom kojoj svjedoči. Shvati što nedostaje.
»Gdje je Stephen?« ispali. »Dovraga. Johne, gdje je Stephen?«

36
 Knjige.Club Books

SEDMO POGLAVLJE

Stephen Greaves stoji miran poput kipa, zaleđen u istom položaju veći dio
poslijepodneva. Jednostavno je i savršeno sretan: ta sreća počiva na
promatranjima i zaključivanjima. Njegov mozak je kompjutor. Ništa ne ometa
njegove nepristrane kalkulacije.
Nalazi se u stanici za ispitivanje vode na istočnom dijelu jezera, u glavnom
crpilištu. Nije sam. Proždrljivci ga okružuju i napast će ga i proždrijeti ako ga
zamijete - odnosno, ako se prenaglo pomakne ili proizvede glasan zvuk. Neće ga
nanjušiti: štiti ga kemijski gel kojim se premazao kako ne bi imao nikakav miris,
a pogotovo ne onaj hrane.
Nelagoda zbog tako mirnog stanja tijekom dugog razdoblja Greavesa ne
smeta previše. Dugo je usavršavao tu vještinu. Počeo je vježbati dan nakon
trinaestog rođendana, prije dvije godine, kad mu je doktorica Khan prvi put
rekla da je njegovo ime u širem izboru za ekipu Rosalind Franklin. Promatranje
proždrljivaca iz blizine očito je moglo biti vrlo poželjna vještina, pa se obučio u
tome. Naravno, osjeća napor, ali ostavlja to na vanjskim rubovima percepcije,
gdje to gotovo posve ignorira. Ovo nije tako loše. Odabrao je položaj koji mu
najmanje opterećuje ruke i noge jer stoji nakošen prema zidu, tako da se može
čak i nasloniti i malo opustiti ako se umori.
Na tim rubovima percepcije, koje s vremena na vrijeme razmotri bez
pretjerane hitnosti, procjena je vremena koje prolazi. Odbrojava sekunde u
svojevrsnom mentalnom potprogramu, disciplinom koju je samog sebe naučio
s deset godina.
Zna da će uskoro morati otići, da se bliži limitu. Namjestio je alarm. Kad
njegov unutarnji brojač dođe do 108 000, što znači da je proteklo vrijeme od
otprilike tri sata, poslat će mu signal da je vrijeme za povratak. Dva su razloga
zašto mora to učiniti. Prvi razlog: temperatura. Kako se zrak oko Greavesa hladi,
proždrljivci će postati svjesni njegove nazočnosti, odnosno neobjašnjivog izvora
topline na prohladnom ranovečernjem zraku. Moći će ga locirati putem tjelesne
topline.

37
 Knjige.Club Books

Drugi razlog: što duže ostane ovdje, to su veće šanse da će netko primijetiti
njegovo odsustvo. To bi bilo neugodno. Greaves ne voli razgovarati s drugim
ljudima, osim s doktoricom Khan i (ponekad) pukovnikom Carlisleom. Još
manje voli kad su drugi ljudi srditi ili uzrujani.
Volio bi da mu dopuste preuzeti rizik bez svađe, bez potrebe da se
opravdava. Došao je ovamo promatrati proždrljivce u njihovom tihom,
neaktivnom stanju, i ima toliko toga za vidjeti. Njihova mirnoća i tišina pune su
značenja.
Greaves je prvi put posjetio stanicu za ispitivanje vode prethodnog dana i
bio je zadovoljan onime što je ondje pronašao. Stanica je nudila veliku
koncentraciju proždrljivaca u jednom zatvorenom prostoru: vrlo opasno, ali
(gledano iz perspektive prikupljanja podataka) iznimno plodno tlo. Uspio
je stajati i motriti jedan sat, ukravši vrijeme određeno za prikupljanje uzoraka
za mjerenje kiselosti tla koje mu je službeno bilo zabilježeno pod dnevnim
obvezama. Ostali članovi ekipe mislili su da je Greaves siguran unutar Rosieina
obrambena perimetra.
Danas preuzima veći rizik. Nestao je usred velike ekspedicije uzimanja
uzoraka, klisnuvši dalje od Rosie čim su znanstveni tim i vojna pratnja nestali s
vidika. Doktor Fournier je i dalje bio unutra i mogao ga je vidjeti, ali Greaves je
tu mogućnost smatrao neizglednom. Doktor Fournier uglavnom (kao
i pukovnik) preferira samoću i našao je način kako to ostvariti, čak i unutar
skučenog prostora mobilnog laboratorija.
Greavesu je trebalo dvadeset minuta da dođe do stanice. Mogao je stići brže
da je trčao, ali trčanje bi podrazumijevalo dva neželjena rizika. Prvo: svaki
proždrljivac koji bi ga vidio gotovo bi definitivno prešao u aktivno stanje
potjere. Drugo: e-blokator koji prikriva njegov miris - gel koji je on izumio i dao
vlastima Svjetionika da ga kopiraju i masovno proizvode - počeo bi slabije
djelovati, pa bi se na kraju deaktivirao prekomjernim znojenjem.
I zato je hodao do stanice pa u golemu, centralnu prostoriju sa crpkom ušao
brzinom sporijom od puža koji gmiže preko lista kupusa, a i sada tu stoji.
Crpilište je prirodni amfiteatar sa strmim padom prema centralnom rezervoaru
u kojem se prije držala voda crpljena iz jezera, još dok su testirali njezina
alkalna svojstva i zagađenost. Krov se u nekom trenutku urušio, pa je prostorija
otvorena prema nebu.
Isto je tako krcata: puna je mirnih i tihih osoba kojima ruke vise uz tijelo, a
glave su im pognute ili nagnute ustranu. Izgledaju kao da im se unutarnji
mehanizam zauvijek ugasio, ali to je opasna iluzija. Greaves zna da su
proždrljivci navijeni do kraja, da se pokreću u sekundi. Pazio je da ih ne

38
 Knjige.Club Books

dodirne dok je polako klizio na svoj položaj. I sada pazi da ne susretne njihov
mutan pogled.
Proždrljivci djeluju nepomično poput kipova. No ako provedete dovoljno
vremena u njihovu društvu, shvatite da ta nepokretnost nije apsolutna. Poznato
je da reagiraju na zvuk, pokret i miris, ali Greaves je otkrio i druge stimulanse
na koje katkada reagiraju. Jak vjetar tjera ih da okrenu lica prema gore kako bi
iskoristili nalet olfaktornih podataka. Prekomjerna toplina tjera ih da otvore
usta, možda kako bi regulirali temperaturu. Još i ovo: nedavno otkriće koje je
Greaves potvrđivao ovog poslijepodneva - pokazuju karakteristike
heliotropizma. Prate kretanje sunca na nebu, isto kao i biljke.
To je sve o čemu razmišlja dok ih sada promatra. Pokušava li patogen koji je
prožeo živčani sustav tih nesretnika vršiti fotosintezu? Ne, to je gotovo
nemoguće. Cordyceps nije biljka, već gljivica. Njegove stanice, u svim uzorcima
koje je pregledao, ne sadrže kloroplaste. Štoviše, hrani se preko domaćina i ne
mora se naprezati da bi se održavao.
Stoga proždrljivci sigurno reagiraju na toplinu, a ne na svjetlo. Greaves
smatra da gleda nuspojavu mehanizma koji im omogućuje da love živi plijen po
noći, te isključivo pomoću tjelesne topline. Prate sunce kao da je ono neki
ukusan obrok.
To je fascinantna ideja, ali ne stigne je dalje propitkivati. U glavi mu se oglasi
alarm. Dosegao je ranije određenu granicu i sada mora otići.
Mora početi odlaziti. Taj manevar će potrajati. Pokreti mu moraju biti toliko
spori da ga proždrljivci ne primijete. Okrene se, vrlo polako, prema vratima kroz
koja je ušao. Zakorači prema njima, pa još jednom. Sitni su to koraci pri kojima
jedva da odiže stopala od tla. On je nepričvršćeni balon koji pluta
na nepostojećem povjetarcu.
No trenutak prije nego što dođe do vrata, trenutak prije nego što ispari
prema stubištu iza njih, ugleda nešto zbog čega stane kao ukopan.
Pokret.
Zapazi ga s lijeve strane krajičkom oka, ispod svoje prirodne razine pogleda.
Umalo se okrene. Umalo pogleda.
Ovdje se ništa ne bi trebalo kretati - barem ne dovoljno brzo ili naglo da
privuče njegov pogled. Greaves se jedva zaustavi u posljednji tren, namjerno
usmjeravajući pogled prema tlu. Ipak, drhtaj prođe kroz proždrljivce jer i
njihovi senzori osjete pokret.
Dok mu srce nabija, Greaves se počne polako okretati. Treba mu dobra
minuta da to učini.

39
 Knjige.Club Books

Istog trena primijeti što se promijenilo u prostoriji. Prisutna je još jedna

osoba. Dijete. Žensko je i starosti (procijeni) negdje između devet i deset godina.
Sada se ne kreće i ne gleda u njega. Mirna je poput svih odraslih
proždrljivaca i jednako bezizražajna. Njezine svjetlosive oči su spuštene, usta
napola otvorena. Crvena kosa mlitavo joj visi preko lica, napola skrivajući
ispupčeni ožiljak koji joj se proteže od vlasišta preko jednog oka i obraza, pa
prestaje u naboru vrata.
Njezina nepokretnost je savršeno uvjerljiva, ali prije nije ondje stajala, pa
stoga mora biti osoba koja se pomakla. Najizglednije je da je izašla iz centralnog
bunara crpne stanice, koji je sada suh, ali mogla je isto tako samo istupiti iza
nekog proždrljivca. Dovoljno je mala da bi je odraslo tijelo posve sakrilo.
Je li moguće da je čitavo vrijeme bila ondje, a da Greaves to jednostavno nije
primijetio? Ne smatra takvo što izglednim. Jedino je dijete u prostoriji, što je čini
anomalijom. Ostali proždrljivci u blizini, svi nose iste radne hlače s istim logom
na džepu na prsima, a bili su zaposlenici ove ustanove dok nisu postali zaraženi.
Ona bi se isticala od početka.
Djevojčica je isto tako neobično odjevena, budući da proždrljiva uvijek
imaju sve iznošenije i prljavije ostatke odjeće koju su nosili u trenutku ugriza,
kad su postali zaraženi. Ako je ona proždrljivka, onda je u trenutku zaraze
sigurno nosila nekakav kostim. Paralelne linije plave i žute boje povučene su joj
preko čela brzim i neujednačenim potezom, a još dvije spuštaju se sredinom
njezina nosa. Muška košulja s uskim prugama visi joj s mršava tijela i pada do
koljena, stegnuta oko struka smeđim remenom od pletenih kožnatih traka.
Nadalje, s pojasa joj visi nešto što izgleda poput dvanaestak različitih ukrasnih
privjesaka za ključeve. Greaves ugleda lubanju, smješka, zečju šapu, cipelicu.
Ispod košulje djevojčica nosi nešto što izgleda poput gornjeg dijela ronilačkog
odijela. Noge su joj bose.
Je li ona proždrljivka? Ako je tako, onda nema objašnjenja za to što je stala
na otvoreno, pa opet zastala. Proždrljivci variraju između dva stanja: ili su posve
mirni ili bezglavo jure za hranom. Ne izvode koordinirane pokrete da bi zatim
stali. To rade samo ljudi.
Nasuprot tome, ako je djevojčica ljudsko biće, zašto proždrljivci ne njuše
njezinu humanost i ne reagiraju? Zašto ne navale na nju i najedu se do sita?
Nemoguće je da nosi e-blokator. Svjetionik je jedino mjesto u čitavoj Britaniji u
kojem se proizvodi zaštitni gel, a ona nije odande.
Nesigurnost plaši Greavesa. Čak i mala količina nerješive neodređenosti čini
ga nesretnim na vrlo dubokoj razini, pa ga od toga svrbi mozak i poteku mu
suze. Polako klizne rukom preko prsa u džep svog pancirnog prsluka. Ondje
40
 Knjige.Club Books

čuva relikviju koja mu pruža utjehu kad je dodirne. Pronađe je i okrene

među prstima. Mala je i uglata. To je plosnati pravokutnik, lagano konveksan s
jedne strane. Vrhom kažiprsta Greaves prijeđe preko vertikalnih linija mrežice
zvučnika.
Pripremite se za skok kroz prolaz, Kapetane, izgovori nijemo.
Neutronska zvijezda je pred tobom.
Dolazimo u miru s planeta Zemlje.
Plastični romb je zvučna kutija iz dječje igračke. Ima dvadeset i četiri fraze
u inventaru. Pet ih više uopće ne vrti, ali Greaves zna svaku čudnu intonaciju i
svako zujanje ili pucketanje koje mali zvučnik dodaje izjavama. U trenucima
osobne krize, recitira ih poput katekizma i to ga smiruje.
Smiri ga i sada, ali svejedno mora znati. Mora razriješiti tu nejasnoću prije
nego što mu uništi rezoniranje i natjera ga na paniku. Bilo bi vrlo loše da se
ovdje uspaniči.
Primijeni jedini test koji mu padne na pamet. »Vidim te«, kaže. Promrmlja
tu rečenicu, a da uopće ne pomakne usne. U ovoj teškoj tišini zvuk bi trebao biti
dovoljno glasan da dopre do nje, a da ga proždrljivci ne percipiraju kao nešto
vrijedno istrage.
No djevojčica se ne pomakne. Ne zvjerne u njegovu smjeru. Je li boja njezinih
očiju neutralna ili je to sivilo koje se javlja sa zarazom? Predaleko je da bi to
mogao odrediti sa sigurnošću.
»Zovem se Stephen«, kaže, pokušavši opet. Ona još ne reagira.
Greaves polako klizne prema njoj, no istog trena smeteno stane. Ako krene
prema njoj, a ona pobjegne, ubit će ju jer će privući pozornost proždrljivaca. S
druge strane, ako je i sama proždrljivka, gotovo će sigurno svakog trena uočiti
njegovo kretanje i napasti ga. Riskira samim time što tako dugo gleda u nju.
Jedina sigurna opcija je povlačenje. No ako se povuče, možda nikada neće
saznati odgovor. Biti bez odgovora je neprihvatljivo. Nemoguće.
Napravi to bez razmišljanja. Ruka koju drži u džepu već je stegnuta oko
zvučne kutije. Vrlo polako je izvadi.
Namjera mu je tek napola jasna, ali na nekoj razini joj se već prepustio. Ruke
mu se pomiču same od sebe: analizira odluku nakon što se dogodila. Pokaže
malu plastičnu kutiju koja je jarko crvena i promjera je manjeg od dva i pol
centimetra. Podigne to da djevojčica vidi, okrene je u ruci na jednu, pa na drugu
stranu.

41
 Knjige.Club Books

Pokušava izvesti mađioničarski trik kojem ga je podučio vojnik Phillips.

Inače mu ide, ali pokreti su mu puno brži nego sada. Preusmjeravanje
pozornosti je puno teže kad se pomičete glacijalnom brzinom.
Zapravo je nemoguće. Greaves izvede dodavanje i ponovno dodavanje, ali
svakome tko ga gleda bilo bi jasno da je zvučna kutija sada na dlanu njegove
lijeve ruke.
Pokuša ponovno, pa upadljivo ( i vrlo polako) mahne redom svim prstima
lijeve ruke kako bi sakrio trenutak u kojem pogurne kutijicu nadesno.
Proždrljivci se malo pomaknu. Koliko se god Greaves trudio s gestama, blizu je
toga da ih pogurne u aktivno stanje. Djevojčica i dalje ne gleda u njegovu
smjeru, ali i u njezinu stavu nešto ukazuje na veću budnost. Zainteresirana je,
ali Greaves ne zna zanima li je trik ili predstojeća mogućnost obroka.
I ne može ništa više od toga. Mora prestati s trikom prije nego što ga taj čin
ubije.
Tijelo mu je opet brže od mozga. Kažiprstom i palcem pronađe uzicu koja je
jedina komanda zvučne kutije i povuče je petnaest centimetra.
Dok se uzica namotava natrag, u apsolutnoj tišini prostorije začuje se glas.
Glas Kapetana Snage, galaktičkog inženjera. Prigušen je u Greavesovoj šaci i
zvuči kao da dolazi iz zraka.
»Moramo prijeći na svjetlosnu brzinu.«
Lice djevojčice trzne se samo na trenutak, iznutra osvijetljeno iskrom
iznenađenja koju nije stigla potisnuti na vrijeme.
Greaves sada ima odgovor. Apsolutno čuđenje raspali ga u srce i stisne mu
ošit do te mjere da ga sljedeći udah zaboli.
Što sada? Što da napravi? Mora sebe i djevojčicu izvesti iz te prostorije. Mora
popričati s njom (mrzi razgovarati s bilo kime, ali djeca su manje strašna od
odraslih) i saznati tko je ona. Odakle se ovdje stvorila. Čime se služi kako je
proždrljivci ne bi nanjušili.
Mora je odvesti na sigurno u Rosie.
Još razmišlja o tim stvarima, a mrtva priroda se pomakne.
Golub uleti kroz jednu zjapeću rupu u krovu. Svi proždrljivci podignu glave
istovremenim trzajem, poput automobila koji se pale u ledeno zimsko jutro.
Okrenu glave i pretražuju očima.
Golub se smjesti na hrđavu čeličnu rešetku (prije su ga zvali nehrđajući
čelik, ali ne možete dovijeka blokirati kisik) i promotri prostoriju svojim
okruglim, crnim očima. Saginje i pomiče plavo-sivu glavu. Vjerojatno traži hranu
i posve je nesvjestan toga da je on najbolja ponuda na jelovniku.
42
 Knjige.Club Books

Do tada su već proždrljivci pronašli pticu i fiksirali je pogledom. Pojure

prema naprijed poput jednog bića. Greaves mora učiniti to isto. Ako ne pratite
korake tog plesa, prilično brzo ćete zažaliti mirovanje.
Jako su brzi za hodajuće mrtvace, ontološki preminule. Ali i golub je isto brz.
Dok prostorija oko njega eruptira u pokretu, on opet poleti, vraćajući se
smjerom iz kojeg je došao.
Najbrža od svih je djevojčica. Potrči točno ispod ptice, odbaci se i skoči.
Pogodi Greavesa ravno u prsa, pa se u trenu penje po njemu. Jedno stopalo
osloni na pregib njegove ruke, drugo na njegovo rame.
On prekrije usta da ne poviče. Ne radi se o tome da ga je povrijedila. Tako je
lagana da sigurno ima šuplje kosti, poput ptice. No on osjeti averziju prema
dodiru, a pogotovo onom bez upozorenja. Na sekundu se osjeća kao da je neki
mjehur koji ga okružuje probušen. Kao da je gol u neprijateljskom okruženju.
Djevojčica se odgurne, izvijajući se i okrećući u zraku.
Jednom ispruženom rukom ulovi pticu u letu.
Nekako sleti na vrh zida, tako da je iznad nje samo otvoreno nebo. Noge su
joj našle oslonac u glatkom betonu. Slobodnom rukom uhvati čelični potporanj
koji je ostao izložen nakon što se urušio krov.
Zarotira se tom rukom i prebaci.
Nestane.
Greaves sekundu kasnije začuje mahnito, uzaludno mahanje golubljih krila,
a sekundu potom se primire. Jedan ili dva trenutka njegov um izvodi neobičnu
sintezu. Kao da ju je upravo gledao kako leti, kao da su krila koja je čuo pripadala
njoj.
Reakcija proždrljivaca je dramatičnija od Greavesove. Isto tako je brža, nije
vođena nikakvom svjesnom misli. Bace se na podnožje zida preko kojeg je
skočila djevojčica. Prvi koji stignu do njega noktima grebu po mokrom cementu,
kao da bi si mogli probiti put, sve dok ih nove pridošlice ne pritisnu uza zid,
drobeći ih i kidajući.
Greaves iskoristi priliku sad kad su sve oči okrenute od njega, pa se izvuče
iz prostorije malo brže nego što bi se inače usudio. Jedan niz čeličnih stepenica
odvede ga do onog što je prije bilo parkiralište. Sada je to džungla korova u visini
čovjeka kroz koju je prokrčena jedna staza.
Čitavo to vrijeme on se pita: što je ona? Kako se kretala među
proždrljivcima, a da nije aktivirala njihovu reakciju? I kako se kretala tako brzo,
još brže od tih strojeva punih krvi i mesa? U pretincu za spise u svome umu

43
 Knjige.Club Books

smjesti je - nerado, ah uz rastuće uzbuđenje - u kategoriju jedne jedinke. Ona je

anomalija.
Anomalije unište stare teorije i ugroze nove. Opasne su i divne.
Greaves si ne može pomoći. Unatoč riziku, potrči do kraja puteljka, na široki
nanos asfalta koji je vjerojatno, tako izgleda, bio otporniji na agresivnu divljinu.
Ondje stoji stara stražarska kućica na kojoj su svi prozori razbijeni. Rampa koja
nije bila dorasla svom zadatku leži na tlu u komadima.
Djevojčici nema ni traga ni glasa. Ako je otrčala u ovom smjeru, mogla je
imati samo jedan cilj. Na dnu doline, dva kilometra i četiristo metara dalje te
šezdeset i jedan metar niže od njega, leži grad Invercrae. To je sljedeće mjesto u
rasporedu doktora Fourniera i znanstveni tim sutra odlazi onamo.
Greaves ne može čekati tako dugo. Ne kad ga mori ovako važno pitanje.
On će otići večeras.

44
 Knjige.Club Books

OSMO POGLAVLJE

Greaves se vrati do Rosalind Franklin istim putom kojim je išao kad je odlazio,
osim što oprezno zaobiđe čopor divljih pasa koji se hrane strvinom vjeverice.
Ekspedicija je susretala takve čopore na svim mjestima koja su znanstvenici
posjetili, no iako gotovo nikada ne napadaju ljude, Greaves ih ne voli i ne vjeruje
im.
Kad se približi Rosie, pažljivo slijedi stope kojima se bio udaljio od nje, korak
po korak. Ima mapu svih zamki i senzora pokreta u glavi, pa je sukladno tome
izabrao svoj kut prilaska.
Priđe joj sprijeda. Ugleda pukovnika Carlislea kako sjedi u kabini i čita
knjigu (Greaves je već vidio tu knjigu: R. T. Mulhollandova biografija Napoleona
Bonapartea u puno puta pročitanom izdanju Wordsworth Classicsa). Carlisle
podigne pogled dok Greaves prolazi, pa si kimnu u znak pozdrava. Iako
ustraje na pravilima kad je on u pitanju, pukovnik ne želi nikome drugome
izigravati savjest. Možda bi bilo drukčije da ima cjelokupno zapovjedništvo nad
misijom, nagađa Greaves. No ova ekspedicija ima dva zapovjednika. Utjelovljuju
trenutni nespretni status quo Svjetionika u kojem se civilna vlada pretvara da
ima apsolutnu kontrolu, a sam njezin opstanak ovisi o radnjama i
intervencijama vojnog zbora. Carlisle je vojni zapovjednik, Fournier civilni – a
takva je namjerna zamršenost slobodne krajeve izjave o njihovoj misiji izvrnula
u Möbiusovu traku.
Greaves okruži golemo vozilo krećući se prema centralnoj zračnoj komori.
Nema načina da unutra uđe neprimijećen: zračna komora gotovo je uvijek pod
stražom, a čak i kad nije, kruženjem oko nje izvana aktivirate raznorazne
izdajničke znakove i alarme po cijelom labosu i prostoru za posadu.
Zračna komora je otvorena. Doktorica Khan stoji na dovratku i nemirnim
pogledom proučava drveće lijevo i desno. Kad ugleda Greavesa, pomakne se
ustranu kako bi ušao. Smjesta zamijeti njezinu ukočenost: napeta je i
preplašena. Pruži ruku da mu dotakne donju stranu zapešća, ali samo
kažiprstom. Smije ga dirati; stvorio je poseban i kompleksan ustupak u glavi za
nju - i samo za nju, ali ona ga poznaje i vrh jednog prsta je sve što si dopusti. Iako

45
 Knjige.Club Books

je to mala točka kontakta, on iščita drhtaj njezine ruke. Doktorica Khan je

uznemirena.
»Dobro sam, Rina«, uvjeri je Greaves. Toliko se kaje što ju je zabrinuo da
umalo pruži prst, pa vrhom kažiprsta dodirne njezin. No ruka mu ostane u
zraku, nesposobna dovršiti tu gestu.
»Vidim«, kaže ona. »Hvala bogu. Ali gdje si bio, Stephene? Jesi li opet vršio
promatranja? Izbliza?«
Drži ga u šaci. Znajući kako će ju odgovor da oneraspoložiti, Greaves pokuša
reći ne. Zamuca i stegne u čeljustima riječ koju fizički ne može izgovoriti.
Nelagoda koju on osjeća zbog namjerne neistine jednaka je nelagodi koju
osjeća zbog nesigurnosti na potenciju. Ako kaže ono što nije istinito, unosi
nesigurnost u svijet. Sakriva ljudima oko sebe djelić istine - a svaki dio istine je
bitan. Ne možete dovršiti slagalicu ako je jedan komad zamijenjen
komadom druge slagalice.
»Znala sam!« uzvikne doktorica Khan. »Stephene, ne možeš to nastaviti
raditi!« On baci pogled prema njezinu licu. Sad te oči, uperene ravno u njega,
blistaju pune suza. Rekla mu je prije nekog vremena (pet tjedana, dva dana,
sedam sati i nekog broja minuta i sekundi koje bi mogao izračunati, ali odluči da
neće) kako će zbog djeteta koje nosi imati manje kontrole nad emocijama nego
inače. Juha hormona će se brčkati u njoj i to će se pokazati u njezinim
reakcijama. Možda je zbog toga zaboravila da mu je neugodno kad ga se gleda u
oči. »Što god pokušavao pronaći, nije vrijedno smrti.«
To je točno, naravno, ali na trivijalan način. Ako umre, neće moći dovršiti
svoj posao, a samo će njegov rad i ishodi tog rada opravdati rizike koje
poduzima. Ili neće.
No svi oni riskiraju. I svi su prihvatili implicitnu logiku. Bez lijeka za pošast
proždrljivosti ili nekog zaobilaznog rješenja, svi će oni umrijeti, jedan po jedan.
Veliko i rašireno stablo ljudskog roda sjeći će se u korijenu sve dok ne padne.
Dok broj preživjelih ne bude tako malen da će se urođene abnormalnosti
množiti i pojačavati, pa će broj održivih porođaja pasti na nulu. Zbog toga su
rizici koje poduzimaju isplativi. Zbog toga je Rosie bila poslana.
Rosie i Charlie. No njezino sestrinsko vozilo, Charles Darwin, nikad se nije
vratilo kući. Prevladava teorija da je Charlie upao u zasjedu otpadnika - lutajuće,
odmetničke robinzonske bande - koji su zatim razmontirali vozilo,
pokrali tehnologiju i zaklali ekipu. No nitko ne zna, a najvjerojatnije i nitko
nikad neće znati. Najviše što mogu reći - kad dođu do mjesta na kojem bi trebao
biti spremnik s uzorcima, a ne pronađu ga - jest koliko je daleko Charles Darwin
stigao prije nego što je susreo svoju zlu kob.
46
 Knjige.Club Books

Stoga je sada na redu tim doktora Fourniera - ili će pronaći ono što su došli
pronaći... ili će doživjeti neuspjeh – pa će se proces istrebljenja nastaviti
trenutnom brzinom (koja je, što se istrebljenja tiče, uistinu vrlo visoka). Nema
drugog plana, nema rezerve. Teško je kvantificirati rizik kad već stoje na visokoj
žici bez sigurnosne mreže. No čini se da doktorica Khan to traži od Stephena.
»Obećaj mi«, kaže ona sada. »Obećaj mi da to nećeš ponoviti.«
On susretne njezin pogled. To mu je teško. Kao da izvlači nešto teško iz
bunara i drži to ispred lica u pruženoj ruci. Dio sebe koji nudi njoj, uz puno
truda.
»Ne«, kaže. »Ne, Rina.«
Zatim prođe kraj nje odlazeći u labos.

47
 Knjige.Club Books

DEVETO POGLAVLJE

U skučenoj unutrašnjosti Rosie privatnost ne postoji. Tijekom mjeseci života u

njoj, razni članovi posade prilagodili su se tome svaki na svoj način.
Većina ih nije mogla, poput doktora Fourniera i pukovnika, zauzeti određeni
prostor za sebe. Budući da su sva druga područja zajednička, ležajevi su postali
nepovrediv teren. Doktori Khan i Sealey navečer najčešće pojedu večeru s
ostalima u kuhinjskom dijelu, pa se povuku u svoje krevete i navuku zastore.
Nitko im ne smeta: taj mali prostor je svetinja.
Vojnici - i potrkala i snajperska elita - najveći dio slobodnog vremena
posvećuju gotovo beskrajnoj partiji pokera. Nema razmjene novca, ali vojnik
Phillips piše rezultat u dječju bilježnicu dopola ukrašenu naljepnicama
Pokemona. Nikome nije jasno odakle se bilježnica stvorila.
Kad se partija završi, poručnik McQueen popne se u pokretnu kupolu i
tijekom većine večeri čisti pušku, neovisno o tome je li taj dan pucao iz nje ili
nije.
Doktori Akimwe i Penny rade kasno, osim ako nema nikakva posla. Pjevaju
pjesme iz mjuzikla, vrlo tiho, pa sporazumno prolaze kroz opus Stephena
Sondheima i Jerryja Hermana. Složili su se da povlače crtu kod Andrewa Lloyda
Webbera.
Time je sav slobodni prostor u Rosie iskorišten, ali Stephen Greaves našao
je još jedan prostor koji nitko ne želi za sebe. Sjedi u zračnoj komori i nitko mu
ne smeta. Ondje nema svjetla, osim slabog sjaja tipkovnice koja kontrolira
ciklički mehanizam komore. No bitnije od toga, ostatku ekipe to djeluje
poput nekog dogovorenog prostora, nekog prolaza između sigurne (premda
klaustrofobične) unutrašnjosti i neprijateljskog vanjskog svijeta. Pokušaj
opuštanja u tom prostoru bio bi nemoguć.
Međutim, Greaves se ne opušta. Poput Penny i Akimwea, on još uvijek radi
na prirodnom svjetlu sve dok ono ne ponestane, a nakon toga na uskom,
fokusiranom svjetlu prijenosne svjetiljke pričvršćene na vrhu prenamijenjenog
planera u koji sve zapisuje. Naravno, bilo bi mu draže da je u labosu, ali doktor
Fournier uveo je stroga ograničenja na Greavesovo vrijeme u tome prostoru.

48
 Knjige.Club Books

Mora ispuniti zahtjev koji se razmatra nakon što se ispune potrebe svih ostalih.
»On je tek dijete«, Fournier je rekao u više prilika. »Pametno dijete, ali svejedno
samo dijete. Imamo stroge upute. Ne smije mu se dopustiti da to ometa.«
Greaves u praksi obično može zaobići ta ograničenja, ali pomoću neizvjesne
metode zbog koje mu je iznimno nelagodno. Obavlja zadatke kad je doktorica
Khan u labosu i ako doktor Fournier pita što on ondje radi, ona odgovori u
njegovo ime. »Pomaže mi.« Sam Greaves ništa ne govori i drži pogled uperen u
radnu površinu, ali laž (iako je tuđa, a ne njegova) mu se okreće u želucu i grlu,
kao da će morati povratiti da je izbaci iz sebe. Službeno, nema vlastito
istraživanje. Princip ne pitaj, ne govori - i sve poteškoće koje uz njega dolaze,
najbolji je kompromis koji je uspio pronaći.
Kad doktorica Khan nije u labosu, Greaves se uglavnom služi zračnom
komorom - to mu je labos samo za misaone eksperimente. Za takve prilike ima
rutinu pomoću koje najproduktivnije iskorištava vrijeme. Napravi
katalogizaciju u glavi kako bi mogao održavati poveznicu koja mu omogućuje
jasne, neometene misli. Smetnje samo pospremi u potprograme gdje se njima
može pozabaviti, a da ne naštete njegovu rezoniranju.
Upravo sada to radi. Prekriženih nogu, spuštene glave, nepokretan poput
proždrljivca... njišući se na mentalnim karikama.
Na najvišoj razini - onoj najvažnijoj - radi tablicu dnevnih opservacija. Ispod
toga, razmatra problem djevojčice s anomalijom. Dalje, ispod toga, na razini
kompromitiranoj emocijama koje Greaves zamišlja poput sušilice, razmišlja o
razmjeni s doktoricom Khan.
Greaves svoju podjelu rezoniranja na razine ne smatra nimalo posebnom.
Zapravo i ne razmišlja istovremeno na sve tri razine; jednostavno varira između
njih i dopušta svakoj da mu zaokupi pažnju kad stigne do mrtve točke na
prethodnoj. Recimo, dok mu je svjesni um fokusiran na prvu razinu, nesvjesni
um lebdi iznad druge i treće razine - tako da obično, sljedeći put kad jedna od
tih razina dođe na vrh niza, on ima neki novi uvid.
Postoji i četvrta razina, ali prestao se baviti njome. Što se dogodilo
Svjetioniku da su prestali komunicirati s nama? hitno je pitanje s vrlo širokim
implikacijama, ali ne može se pozabaviti njime ako nema nekakve podatke, a
trenutno ih nema.
Sve tri razine predstavljene su u bilješkama koje zapisuje u planer, šifrom
koju je sam osmislio i koja riječi i fraze reducira na pojedinačne poteze olovkom.
Služi se eksponentima i indeksima kako bi notirao misli zajedno s tekstom
pisanim velikim slovima, koji predstavlja glavnu temu. Svjestan je toga da
to drugi ljudi ne rade; oni pri pisanju bilješki pokušaju filtrirati sve što smatraju
49
 Knjige.Club Books

irelevantnim za temu. Greaves smatra da digresije i smetnje postoje s razlogom

i da mogu dovesti do neočekivanih uvida. Stoga zapisuje sve što mu padne na
pamet, u trenu kad mu padne na pamet. Kako bi uštedio na vremenu, opušten
je oko interpunkcije, a nekad i sintakse.

Najviša razina:
Heliotropizam proždrijivaca možda nuspojava toplinskog navođenja kojim
se služe prilikom noćnog lova. Može li se iskoristiti? Upotrijebiti protiv
njih? Kako odrediti razinu topline zračenja koja aktivira tropizam?
Kontrast s ambijentalnom temperaturom vjerojatno ključan. Zato ne traže
izvore topline preko dana. Više temperature degradiraju kontrast.

Srednja razina:
Činjenica: Nije moguće da je čovjek.
Činjenica: Nije moguće da je proždrljivka.
Definirati anomalije. Snaga i brzina očito izvan ljudske razine, no unutar
parametara zamijećenih kod proždrljivaca. Također, oni nisu reagirali na
nju. Nisu je identificirali kao plijen.
No pokazala je snagu volje. Reagirala je na podražaj koji nije hrana.
Svjesno i domišljato iskoristila okolinu (mene). Je li nešto novo? Odrediti
ontološki status. Prioritet: hitno.

Najniža razina:
Dr. Khan dr. Khan dr. Khan dr. Khan dr. Khan dr. Khan Rina Rina Rina Rina
Rina Rina Rina Rina Rina Rina Rina Dr. Khan dr. Khan dr. Khan dr. Khan dr.
Khan dr.
Khan

Ovo je kratica za puno toga: misli koje trenutno ne želi previše detaljno
proučavati. Boli ga kad ražalosti Rinu. Ona je bitna na način na koji drugi nisu
bitni. Ona je iznimka svim pravilima. Ona ga smije gledati, smije ga čak i
dodirivati. Može slušati njezin glas bez da broji slogove u njezinim riječima ili
ih rastavlja prema gramatičkoj funkciji.
Pretpostavlja da je voli. Ljubav je riječ koju ljudi stalno upotrebljavaju
govoreći o drugima i Greaves je prikupio prilično jasnu sliku njezinih

50
 Knjige.Club Books

višestrukih, ujedno kontradiktornih navoda. Za više od polovice tih navoda

može staviti kvačicu pored imena doktorice Khan u polidimenzionalnoj matrici
koju je zamislio.
Međutim, zna da matrica nije primjeren model njegovih osjećaja prema njoj.
Samo definira logičko mjesto koje ona djelomice zauzima.
Kada je stigao u Svjetionik, nakon što je otišao u spavaonicu dvanaest, Rina
je došla i pronašla ga. »Mi izbjeglice moramo se držati zajedno«, rekla je i pružila
ruku da on nešto uzme. Dva komada nečega.
Kapetana Snagu. I zvučnu kutiju Kapetana Snage.
Kapetan je Greavesu ispao iz ruke kad su ga nosili iz prijevoza u sirotište.
Greaves je čuo krckanje kad je pao na beton. Doktorica Khan sigurno je pronašla
slomljenu igračku i očito se sjetila s kakvom ju je upornošću Greaves nosio dok
su marširali iz Londona. Sjetivši se toga, potrudila se doći i donijeti mu ta dva
komadića kad ih je pronašla.
Dok je uzimao Kapetana, uz nalet olakšanja i čuđenja, ona mu je zapjevala.
Da, tihim glasom koji druga djeca i odrasli u krcatoj sobi nisu čuli. »On je junak
svemirskih staza, galaktički inženjer...« Tu je stala. Vjerojatno se nije sjećala
ostalih riječi o terranskom kodeksu, ligi planeta i tome kako se Kapetan bori za
istinu.
Greaves na taj dan gleda kao na početak njihova odnosa. Tijekom putovanja
iz Londona bio je svjestan da ona postoji, ali samo na onaj način na koji je bio
svjestan svih ostalih ljudi u izbjegličkom konvoju.
U tom trenutku ona je postala doktorica Khan, a nešto kasnije Rina. Kao i
djevojčica iz stanice za ispitivanje vode - i ona je sama u svojoj kategoriji.
Anomalija.
Greavesu je odrastanje u Svjetioniku bilo poput višegodišnjeg prelaženja
preko minskog polja: vrlo samotno i vrlo naporno. Jasno, greške nisu bile
obilježene eksplozijama, nego poniženjima i nije bilo čak ni nade da će sve
nestati posljednjim, fatalnim krivim korakom. Nastavnici u školi i nadzornici u
sirotištu pokušavali su ga zaštititi kad bi ga uopće primijetili, ali Svjetionik je bio
izbjeglički kamp s milijun prisutnih koji su tražili prostor za sebe na teritoriju
premalom za upola manje ljudi. Neki su se na ulicama borili do smrti zbog mrkvi
nagriženih mrazom i štakora ulovljenih u zamke. Zakoni su bih ista priča - samo
u većem teatru.
A Greaves je otkrio da svaki čin ljubaznosti za sobom pouzdano nosi
odmazdu. Ako mu je nastavnik dao knjigu da je pročita, starije dijete bi mu je
uzelo kako bi je zamijenilo za hranu ili samo kako bi uživalo u tom iskazu moći

51
 Knjige.Club Books

- i pretuklo ga zbog prvotnog grijeha posjedovanja knjige. Ključ opstanka: neka

ga se uopće ne primijeti.
Sve dok odjednom ključ nije postala Rina, koja ga je na više tjedana izvukla
iz škole i sama ga poučavala u svom laboratoriju s platnenim zidovima. Najviše
ga je poučavala znanosti, ali i drugim stvarima. Budući da je volio Kapetana,
zaključila je da će mu se svidjeti znanstvena fantastika i fantazija općenito, pa
ga je upoznala s Asimovom i Clarkeom, pa Mievilleom i Gaimanom i LeGuinom.
Već je naučio čitati, ali sad je upoznao užitak priča, koji se razlikuje od svih
drugih užitaka - doživljaj ulaska u drugi svijet i boravka ondje dokle god želite.
Ulicama je sada hodao malo samouvjerenije. Svjetionik je odrastao zajedno
s njim. Uveli su policijski sat i farmu prisilnog rada za one koji su kršili javni red.
Greaves je u glavi nosio Alicu i Geda i Coraline i Grimnebulina, zajedno s
Kapetanom, i razgovarao s njima kad bi vanjski svijet postao problematičan. No
to se događalo sve rjeđe i rjeđe. Naučio je što je to sreća i stoga je mogao shvatiti
da još nije bio sretan.
Prestao je ići u školu i predao je svoj krevet u sirotištu. Svake je večeri
razmotao ležaj na podu ureda doktorice Khan, pa ga svakog jutra pospremio u
kut. Rinina prisutnost njemu je predstavljala mir. Njezin glas neprestano mu je
govorio - uz ostalo što je govorila - da je bio kod kuće.
Greavesovo pamćenje je fotografsko i savršeno, kompletna evidencija
njegove prošlosti kojoj se novi podaci dodaju postojanim ritmom iz sekunde u
sekundu. Njemu nije moguće zaboraviti. No nekad, kad se prisjeti majke
(njezinih ruku kako mu peru lice, njezina lica kako se smješka prema njegovoj
kolijevci, njezina tijela kako se hladi kraj njegova na prilazu
natopljenom krvlju), ona ima lice doktorice Khan. Njegov je mozak
izveo semantičku zamjenu između dva gotovo identična simbola.
Stoga, da je postojao izvediv način da joj pruži ono što je tražila - obećanje
kako se neće izlagati nepotrebnoj opasnosti - on bi to učinio. Vrlo bi joj rado
ponudio tu potvrdu. No ništa od toga.
Jer osim ako ne nađe novi uvid u preostalim mjesecima misije, misija će
propasti. Osim ako

Srednja razina:
Osim ako djevojčica nije ono što misli. U osnovnim crtama drukčija i od
ljudi i od proždrljivaca. Nešto novo. Zauzima prostor čiji oblik još ne mogu
ni definirati, pa mu čak ni odrediti hipotezu. A to je dobro. To je vrlo

52
 Knjige.Club Books

dobro. Ako poznati faktori ne omoguće rješenja, onda rješenje mora doći
iz područja izvan onog što je poznato.
Fokusirati.
Prioriteti se nisu promijenili. Samo se popis varijabli produžio. Produžio na
način koji obećava.

Najviša razina (ali je li to još najviša razina ili je to ona?):

Sažetak okolišnih čimbenika koji inhibiraju ili usporavaju širenje patogena
proždrljivosti.
NE POSTOJE.

Greaves zastane zureći u prethodne riječi s vrhom olovke čvrsto pritisnutim

na donju usnu. Postoje tisuće stranica evidencije i eksperimentalnih bilješki u
kabinetu za spise s dvostruko ojačanim vratima, ispod glavne centrifuge u
laboratoriju, ali njihova stvarna otkrića mogu se svesti na te dvije riječi. Tim
doktora Fourniera je proučavao, svrstavao i pratio učinke koje na proždrljivce
imaju temperatura, zvukovi, atmosferski tlak, brzina vjetra, relativne i
apsolutne vlažnosti zraka, svjetlo (trajanje i intenzitet), prisutnost ili
odsutnost pedeset i tri elementa u tragovima u zraku i zemlji, termorazdoblje,
kiselost i lužnatost, makro i mikronutrijenti i snaga magnetskog polja Zemlje.
Učinili su to i preko svojih uzoraka i preko opsežne studije uzoraka koje im je
ostavila posada Charlesa Darwina.
Nadali su se da će pronaći inhibitor, slabost koju bi mogli iskoristiti i
pretvoriti u oružje. Ako bilo što od svega toga negativno utječe na patogen,
Svjetionik i njegovi stanovnici mogli bi se prilagoditi pronalasku. Mogli bi se
pretvoriti u što negostoljubiviju okolinu kako se bolest ne bi uvukla k njima.
No Cordyceps je jak i otporan. Njegov nastup i napredak isti su u svakom
slučaju. Ljudsko tkivo mu odgovara i čuva ga od svih poteškoća. Ljudska krv ga
hrani i poji.
Takvo što, prema Greavesovu sudu, ostavlja samo dvije opcije. Jedna je
sintetizirati cjepivo ili lijek, a tim tome nije ni blizu. Vidio je izvještaje doktora
Akimwea, zna da još godinama neće imati sredstvo koje bi se moglo
suprotstaviti infekciji kao zaštita.
Druga opcija je ono na čemu je on radio čitavo to vrijeme: bihevioralno
promatranje proždrljivaca na terenu. Pokušava stvoriti mapu koja pokazuje
kako gljivica oblikuje i iskorištava mozak sisavaca. Ljudsko tijelo nije okolina za
koju je Cordyceps originalno osmišljen, međutim, ondje si je pronašao dom.
53
 Knjige.Club Books

Počeo je kao parazit na insektima. Stoga sve to možda nije savršeni spoj. Možda
je dovoljno klimav da mu se nađe mana - neki bihevioralni okidač koji bi
proždrljivce natjerao da naude samima sebi ili skrenu i nađu neku drugu lovinu.

Srednja razina:
Je li bila stvarna?

Mrsko mu je to uopće pomisliti, a kamoli tek zapisati, ali ne trgne se jer nije
moguće isključiti hipotezu sve dok ju ne pobije.
Greavesu je već ranije palo na pamet zapitati se o vlastitom duševnom
zdravlju (koje definira kao točnost procjena koje vrši o svijetu oko sebe i
njegovim procesima, o muškarcima i ženama oko sebe te njihovom ponašanju i,
naravno, o sebi kao odvojenome od svega navedenoga, jedinstvenome sustavu
koji promatra iznutra). Zna da njegov mozak nije poput drugih. Bolno je
svjestan toga da ljudi općenito uživaju u stvarima koje njega užasavaju, a da ih
opterećuju stvari koje njega fasciniraju.
Sve u svemu, naučio je živjeti s tim razlikama. No što ako one ukazuju na
neku dublju razliku, a ona pak ukazuje na oštećenost? Disfunkciju?
Poludjeti, izgubiti razum, ono jedino što je uistinu vaše, što vas stvarno
predstavlja... To bi bilo neizrecivo užasno. Istovremeno, bilo bi beznačajno, jer
vi sami ne biste mogli, iz tog oštećenog stanja, prepoznati to stanje ili razmišljati
o njemu. Greaves razmisli o tom paradoksu. Boji se nečega što se možda već
dogodilo.
Ne, on se boji posljedica toga - nelagodne i neugodne mogućnosti da je
izgubio dodir sa stvarnošću, pa ga nikad neće moći povratiti.
Uvjeren je da je djevojčica s anomalijom bila stvarna. Gotovo. Gotovo je
siguran. Posjedovala je zastrašujuću jasnoću halucinacije, ali ipak...
Nešto mu padne na pamet. Otkopča gumbe jakne, povuče majicu i pregleda
kožu ispod nje. Na jednom malom području manje-više eliptičnog oblika, većeg
polumjera tri centimetra i manjeg dva, koža mu je žućkaste boja koja prelazi u
plavkastu. Ima modricu na mjestu gdje ga je dotakla. Tamo gdje se petom odbila
od njega.
Greaves zadovoljno kimne.

54
 Knjige.Club Books

Najviša razina:
Proždrljivci imaju noćno i dnevno ponašanje. No sve moje opservacije
odvijale su se tijekom dana. Uporabu termičkih osjetnih organa ili organela
za noćni lov potvrdili su Caldwell i suradnici u njihovom trećem
i posljednjem izvještaju za SZO. Selkirk i Bales teoretizirali su o nedostatku
normalnog ciklusa sna. No baza dokaza je mala. U svim se slučajevima radi
o nekoliko sati promatranja iz kamuflažnog skrovišta čiji su oklop i obrana
ometali vidljivost te držali proždrljivce na udaljenosti.
Ako bi ih vidio po noći, iz blizine, možda steknem dragocjena saznanja.

No Greaves ne može lagati. Čak ni samom sebi.

Ako odem u Invercrae, i ako je ona ondje, možda je pronađem.

Mogu je proučiti in situ, u njezinu staništu. Daljnje opservacije ponašanja,
pogotovo hranjenja. Možda saznati nešto o tome gdje živi. Ako to bude
uspješno, možda je moguće doći do uzorka tkiva iz ljuskice kože ili vlasi.

Naravno, napuštanjem Rosie po mraku izlaže se novom nizu potencijalnih

opasnosti. Kretanje u noćnom okruženju bit će sporo i teško, dok će
proždrljivcima istovremeno postati lakše locirati i loviti ga kao metu.
Vrijeme je da testira odijelo.

55
 Knjige.Club Books

DESETO POGLAVLJE

Dnevne obveze su izvršene, vrata zatvorena, a zaštita okolnog područja

aktivirana - dakle, vojnici i znanstvenici imaju sat ili dva kad mogu raditi što
žele.
Doktor Fournier je u strojarnici. Obznanio je svima da u večernje sate piše
izvještaje kojima se ne stigne posvetiti tijekom dana. Kao zapovjednik misije
mora pisati puno izvještaja i neki su osjetljive prirode, pa je izdao naredbu da
ga se ne uznemirava u to vrijeme. Pušta klasičnu glazbu - uglavnom Wagnera -
na prijenosnom CD-playeru koji je tako star da doktor Sealey kaže kako bi samo
nova grana fizike mogla objasniti to što još uvijek radi. CD-player pripada
doktorici Penny i stajao je u laboratoriju sve dok ga doktor Fournier nije
prisvojio - zato se doktori Akimwe i Penny moraju sami zabavljati a cappella
izvedbama.
Zvuk glazbe, premda tih, dovoljan je da prikrije zvuk glasa doktora
Fourniera. Govori u radio koji mu je dala brigadirka Fry prije nego što je
Rosalind Franklin napustila Svjetionik. Dobio je prijemnik kako bi mogao
izvještavati o radnjama i razgovorima svoje ekipe, s posebnim naglaskom na
pukovnika Carlislea. No rijetko je imao kakvu novost koju bi prijavio.
Samo da je pukovnik odrađivao svoj posao i trudio se ne obraćati doktoru
Fournieru više nego što je trebao.
A sada nije imao nikoga tko bi ga slušao. Otkako je radio u vozačevoj kabini
prestao funkcionirati prije devet dana, ni doktorov se prijenosni uređaj nije
oglašavao. Zračni valovi su prazni. Rosie je balon značenja u praznini...
nedostatka značenja. Praznini bez...
Pokuša ponovno. »Doktor Alan Fournier zove Svjetionik. Doktor Alan
Fournier zove brigadirku Fry. Ako me čujete, molim vas da odgovorite. Doktor
Fournier zove Svjetionik.«

Pukovnik Carlisle čita Napoleonovu biografiju, jednu od tri knjige što ih je ponio
kad se ukrcao na Rosalind Franklin. Mulhollandov prikaz careva života često je
pristran i slabo istražen, ali Carlisleu se sviđa njegov deklamatorski stil. Uistinu,

56
 Knjige.Club Books

čita on, godine koje su svjedočile Napoleonovu padu obilovale su paradoksima.

Tom najvećem političkom geniju svog doba umjerenost nije bila vrlina, pa je
ujedinio Europu protiv sebe: iako je bio najproračunatiji među zapovjednicima,
svejedno je svojim neprijateljima dao vremena da provedu učinkovitu
vojnu suradnju.
Bez oholosti (zna da nije genij) pukovnik u knjigama koje čita traži odjeke i
preteče svojih pogrešaka. Gledao je kako Svjetionik iz oružanog kampa prerasta
u protodržavu, a onda je gledao kako se ta nesigurna demokracija opet raspada.
Sada stoji na rubu nečeg uistinu strašnog, a Carlisle je udaljen šesto četrdeset i
četiri kilometra kao dadilja - on je iz principa dao ostavku na položaj, pa ga opet
prihvatio zbog direktne naredbe nadređene časnice koja je zauzvrat obećala da
će ga pustiti na miru i da ga neće promicati.
Sada se pukovnik pita u čiju je zamku upao: onu brigadirke Fry ili onu
vlastitu. Možda i u jednu i u drugu. U svakom slučaju, zamijenio je moć za čistu
savjest, a na kraju nema ni jedno, ni drugo.
Još Mulhollanda: Pretjerana vjera u vlastite moći i popustljivost neprijatelja
bila je uzrok njegovih najvećih trijumfa, kao i njegova besprimjerna svrgavanja.
Svrgavanja je dobro izabrana riječ. U misli priziva hrvača bačenog na
strunjaču. To se dogodi samo kad izađete iz svog centra ravnoteže. Neprijatelj
vas ne može oboriti ako nogama čvrsto stojite na tlu.
Što Carlisle nikad nije činio, naravno. On nije političar. Nije čak ni osoba koja
važe svoje riječi. No na kraju, on je zapravo konformist. Čovjek kome nije lako
naći centar ravnoteže jer si nikad nije uzeo vremena da razmisli o tome iza čega
želi stajati. Svoja ograničenja shvaća tek kad ih konačno susretne u svijetu.
Primjer toga je, recimo, njegov posljednji razgovor licem u lice s
brigadirkom Fry prije sedam mjeseci, netom prije nego što su otvorili vrata, pa
je Rosie prošla kroz njih započevši svoje putovanje. Pokušavao je brigadirki
objasniti zašto je mašinerija demokracije bitna, čak i ako na neki način zapravo
umanjuje učinkovitost vođenja Svjetionika umjesto da je uvećava.
Brigadirka je ozbiljna lica saslušala njegove argumente - o ravnoteži moći,
sigurnosnim sustavima i onima suvišnima. Ona je smatrala da su sve to luksuzi
koji dolaze kad si osiguran. Možete si priuštiti razmišljanje o uređenju doma tek
kad ste posve sigurni da vam se krov neće urušiti na glavu. Njezina politika to je
savršeno ilustrirala. Zahtijevala je da se vojnom zboru - vojsci Svjetionika -
odobri određeni broj mjesta u vijećima i odborima, uključujući ona u
takozvanom Velikom vijeću u kojem su se donosile sve političke odluke. Zatim
je proširivala taj broj mjesta sve dok zbor nije postao najveći jedinstveni

57
 Knjige.Club Books

glasački blok. Sada je propitkivala legitimitet bilo kakve civilne prisutnosti u

odborima koji odlučuju o vojnim pitanjima.
Fry je pristojno slušala dok je Carlisle izlagao svoj stav, a zatim ga je ispravila
i to vrlo pedantno. »Misliš da demokraciju smatram irelevantnom, Isaače? Nije
točno. Molim te, nemoj to misliti. Kad je ljudska vrsta bila u uzlaznoj putanji, kad
smo vladali svijetom i kad su se sva stvorenja klanjala nama, demokratske
institucije su funkcionirale, a ništa drugo nije. Diktatorske države bili su ljigavi
zakutci u kojima su ljudi bili siromašni i jadni, a vlada parazitska. U to sam se
vrijeme klanjala civilnoj vlasti i slijedila naredbe i nijednom se nisam zapitala
propuštam li nešto. Demokracija je imala smisla. No kad je došla pošast, to se
sve promijenilo. Promijenilo se zauvijek. Znaš što vidim kad sjedim u Velikom
vijeću? Vidim uplašene ovce koje pokušavaju odlučiti na koju stranu bježati. Ako
ovcama dopustimo da upravljaju farmom, onda ćemo svi umrijeti i prekrit će
nas trava. Ne planiram to dopustiti.«
»Gdje je zbor u ovoj metafori, Geraldine?« pitao ju je Carlisle.
»Pretpostavljam da vi niste ovce, zar ne? Možda pastiri?«
»Ako želite.«
»Ali pastiri samo paze na ovce dok ne kucne trenutak klanja.«
Fryina usna se trznula, no potisnula je taj znak ljutnje. »Borimo se i umiremo
za te ljude«, rekla je. »Svakog dana. A onda nam oni fino kažu da to nastavimo
raditi, samo s manjim budžetom i s manje vojnika. To je groteskno. Jesmo li
činili pogreške? Jesmo. No svi u Svjetioniku živote duguju nama, a tretiraju nas
na isti način kao i smetlare i redare koji kontroliraju ulice.«
Uslijedila je pauza. Pauza koju Carlisle nije prekinuo. Mogao je reći: Vaše
pogreške - naše pogreške - ubile su tisuće muškaraca, žena i djece. Mislili su da ih
oni avioni dolaze spasiti, a mi smo im bacili bijeli fosfor na glave. Žive smo ih
spalili.
Zašto onda to nije rekao? Zbog čega je nijemo sjedio kad je vidio da ona
skriva ta stravična djela u kutiji s etiketom KOLATERALNE ŽRTVE?
Iz istog razloga iz kojeg je dao otkaz umjesto da je javno prozvao Fry i
usprotivio se njenim idejama. Previše je poštivao okvire autoriteta, previše se
bojao zla koje nastane kad se oni protresu. Nekad ih je trebalo protresti. Nekad
ih treba rastaviti i ponovno podići ispočetka. Nikad se nije smatrao
dovoljno kvalificiranim za to, nikad nije našao dovoljno pijeska u kojem bi
povukao crtu.
Ipak, osjećao je kako se bliži granici. Nije bio siguran koliko se još dugo može
uvjeravati da je pasivnost manje zlo.

58
 Knjige.Club Books

A Fry ga je dovoljno dobro poznavala da je vidjela dolazak te promjene.

Vjerojatno je toga bila svjesna i prije njega. Savršeno je tempirala svoju
intervenciju.
»Imam novu misiju za tebe«, rekla je predajući mu papire. »Top-prioritet.
Odvest će te iz Svjetionika na neko vrijeme, što je možda najbolje za sve nas.«
Carlisle je pružio ruku.
Uzeo je papire. Opet je abdicirao.
Netko zakuca na otvorena vrata vozačeve kabine. Pukovnik bez žaljenja
spornu prošlost zamijeni neshvatljivom sadašnjosti.
Pred njim je poručnik McQueen. »Partija pokera, gospodine«, kaže. »Ljudi se
pitaju želite li nam se za promjenu pridružiti...«
Carlisle oklijeva. Na svakoj prošloj misiji provodio je s vojnicima pod svojom
komandom što više vremena. Posve je svjestan važnosti poznavanja svojih
trupa i toga da oni poznaju njega.
Caru je to bila maksima, tvrdi Mulholland, ne prijeći nijedan most koji nije
osobno testirao i procijenio.
No izraz McQueenova lica ga iritira. Poručnik jedva da se trudi sakriti prezir,
što će se nastaviti i tijekom partije. Svako dijeljenje postat će indeks većeg,
neizgovorenog antagonizma između njih. Njihova međusobna antipatija ukiselit
će atmosferu i umanjiti moral drugih vojnika, koji već ionako opada gotovo
sustavno.
Odmjeravaju se jednu hladnu sekundu, svaki potvrđujući neizgovoreni
dnevni red. A zašto je još uvijek neizgovoren nakon svih tih mjeseci prisilne
blizine? Carlisle nema pojma. Bio je siguran da će nakon odlaska iz Svjetionika
uslijediti vatromet, neki čin pobune ili riječ koja bi pokrenula lavinu. No evo ih
ovdje, sedam mjeseci kasnije, a ista se oluja još uvijek zakuhava.
»Mislim da ću to preskočiti, poručniče«, kaže Carlisle mirno. »Hvala na
pozivu, ali vjerujem da ćete se lakše opustiti bez višeg časnika.«
»U redu, gospodine«, kaže McQueen bezosjećajno. »Naravno, gospodine.
Uživajte u knjizi.«
To mu nije išlo čak ni prije poručnikove upadice. Pokuša ponovno, ali ne
uspijeva pronaći pravo raspoloženje učenjačke udaljenosti. Odloži Mulhollanda
uz uzdah.
Retrovizor mu pruža pogled na bočnu stranu vozila. Vidi zračnu komoru u
predjelu trupa te malog Greavesa koji sjedi u njoj, bjesomučno pišući olovkom
koja je tako kratka da se ni ne vidi između njegovih stisnutih prstiju.

59
 Knjige.Club Books

Je li on još uvijek dječak, a ima petnaest godina? Doktorica Khan tvrdi da je

nekakav genijalac, ali Carlisle u Greavesu vidi samo tiho dijete razrogačenih
očiju koje je prošlo težak put od Londona do Svjetionika, i to s istim izrazom
šokiranog čuđenja i nemira, stežući nekakvu igračku ili lutku. Nije ju grlio na
prsima ili vukao za sobom onako kako je Chistopher Robin vukao među Pooha,
već ju je stezao objema rukama poput talismana koji, po potrebi, može uzdignuti
protiv svijeta.
Što vjerojatno i nije ništa manje učinkovito od svega ostaloga, pomisli
pukovnik.

60
 Knjige.Club Books

JEDANAESTO POGLAVLJE

Poručnik McQueen vrati se igračima.

»Samo nas petero«, kaže. »Njegovo Visočanstvo opet drka na svoju ratnu
pornografiju.«
»Nas četvero«, ispravi Sixsmith. »Phillips je na straži.« Sixsmith ne voli kad
McQueen kritizira pukovnika i obično ga zaustavi. Ona je jedna od onih - a ima
ih popriličan broj - koji smatraju da je Carlisle junak jer je izvukao jedanaest
tisuća ljudi iz grada koji je prije brojio osam i pol milijuna stanovnika. Navodno
se pad od 99,9 posto smatra uspjehom.
I navodno oslobađa tog bijednika svega što je napravio prije evakuacije. Kao
da se spaljivanje nikad nije dogodilo. Kao da nije zapovijedao nad najvećim
masakrom u vrijeme mira u britanskoj vojnoj povijesti i poveo dobre, poslušne
vojnike u pokolj koji će im zauvijek biti mrlja na duši.
Evo što McQueen misli o sebi, svom poslu i pukovniku:
Britanija je nekoć imala vojsku koja je cijenila i nagrađivala slijepu
poslušnost. Nekad je to vodilo do golemih zajeba poput Juriša lake konjice, ali
češće je funkcioniralo. A funkcioniralo je zbog konteksta situacije: bio je to svijet
u kojem su se ljudi borili protiv drugih ljudi, iz stoljeća u stoljeće, na istim
prostorima i s istim pravilima sukoba.
Tako je to izgledalo i kad je McQueen pristupio vojsci - i poštivao je to bez
previše razmišljanja. Kad se sve zbroji i oduzme, dobro je prošao. Ture koje je
odradio u Siriji, pa one u Libanonu, donijele su mu četiri odličja i ubrzale
njegovo napredovanje.
No onda se kontekst svega promijenio preko noći. Neki se ljudi nisu uspjeli
promijeniti zajedno s njime. Većina ljudi u Velikom vijeću Svjetionika isti su
stari seronje koji igraju po istim starim pravilima. Bacaju asa trefa kao da on još
uvijek nešto znači kad se igra promijenila u ruski rulet.
Zašto McQueen mrzi pukovnika? Jer je pukovnik imao priliku promijeniti
situaciju. Bio je jedan od najviše rangiranih časnika koji je preživio globalno
sranje što se dogodilo kad je tek izbila pošast proždrljivosti, bio je jedan od

61
 Knjige.Club Books

najcjenjenijih. Mogao je preuzeti vodstvo i ljudi bi ga podržali. McQueen bi to,

recimo, bio učinio.
No umjesto toga, on je nastavio slijediti naredbe, čak i kad je bilo očito da su
besmislene. Baciti zapaljive bombe na jug Engleske! Kad su dolje zabarikadirani
ljudi u kućama čekali pomoć. Kad su na tlu bili civilni zrakoplovi koje su mogli
uzeti i iskoristiti. Kad tvoje vlastite vražje trupe trebaju tu infrastrukturu ako će
ikad napustiti ograde, rovove i minska polja u kojima se skrivaju slijedeći tvoje
naredbe.
Da, tako razmišlja McQueen, no njegova metafora ne drži vodu. Vlasti u
Svjetioniku zapravo su igrale ruski rulet. Samo su varale smjestivši metak u
svaku komoru. A onda su pištolj predale pukovniku Isaacu Carlisleu i rekle da
puca.
Ne, on i Sixsmith se nikad neće složiti po pitanju Piromana. No imala je pravo
oko igre. Četvero nije dovoljno. Ne možete odigrati poštenu partiju pokera ako
za stolom nema pet ili šest osoba.
Razmisli. Straža je još jedan primjer Starčevog glupog izvršavanja pravila.
Ne trebaju stražu. Senzori pokreta će ih obavijestiti ako dođu proždrljivci, što se
neće dogoditi. Ne dok je Rosie u tihom načinu rada. I zašto samo potrkala
dobivaju noćnu smjenu? Kao da su podjele po rangu imalo bitne kad sjede bogu
iza nogu, bez ikakve radijske komunikacije i bez načina da saznaju postoji li
uopće još uvijek Svjetionik. Vrijeme je da se štiti običnog čovjeka, a možda i
isprovocira pukovnika da se konačno sukobi s njime.
Ode prema platformi trupa gdje Phillips stoji pored zračne komore s
puškom u paradnom stavu odmora te izrazom lica vraćam se za pet minuta.
»Ima li čega?« pita McQueen suosjećajno.
Phillips kimne prema zračnoj komori. Unutra gori svjetlo, negdje u visini
koljena. McQueenu treba sekunda kako bi shvatio da je to Stephen Graves, koji
piše na svjetlosti pričvrsne svjetiljke za čitanje s LED-icom od 50 watta.
»Samo Robot«, kaže Phillips.
McQueen privatno ima nekoliko svojih nadimaka za Greavesa koji su manje
prikladni za sve uzraste. Odmahne glavom dok gleda prema njemu, pa se lupne
po čelu prstom kojim povlači okidač. »Pitam se što se ovdje događa«, kaže, iako
se zapravo ne pita. Draže mu je na Greavesa gledati kao na svojevrsnu crnu
kutiju, kao i proždrljivce. Možda unutra postoji osoba, a možda ne, ali u svakom
slučaju - to nije njegov problem. On se samo mora nositi s rezultatom.

62
 Knjige.Club Books

»Slušaj«, kaže Phillipsu. »Ne vidim smisla u tome da držiš stražu. Zaštitili
smo područje. Ništa nam se ne može približiti, a da ne aktivira alarm. Uostalom,
mali će se oglasiti ako dođe do toga. Dođi i pridruži se partiji.«
Phillips to razmotri. McQueen ga promatra, više-manje znajući što mu
prolazi glavom, i osigura mu dovoljno vremena za odluku. McQueen nije njegov
zapovjednik, to je pukovnik Carlisle. A Carlisle svoju nadležnost mora ravnati s
onom doktora Fourniera. No u skučenim prostorima Rosie, rang i utjecaj nisu
ista stvar. Neupitno je tko ostavlja najveći dojam u vojnikovom mentalnom
krajoliku, i to bez lažne skromnosti.
»Može«, kaže Phillips na kraju. »U redu.«
McQueen ga pljesne po ramenu. »Bravo. Ako naletiš na pukovnika, reci mu
da si slijedio izravnu naredbu.«
Vrate se u prostor za posadu.

Greaves ih gleda kako odlaze i pričeka minutu-dvije da se predomisle. Kad se ne

vrate, ustane i svuče nešto sa sebe.
Samo gornji sloj. Ispod nosi posve drukčiju odjeću. Crno, matirano odijelo s
malim staklenim kamenčićima što podsjećaju na mačje oči koje nalazite na
površini ceste. Zapravo, retroreflektori u mačjim očima bili su jedna od početnih
vodilja Greavesu kad je dizajnirao odijelo, ali više zbog jednostavnosti i
izdržljivosti nego zbog njihova djelovanja. Neće se nadati difrakciji svjetlosti,
već onoj vlastite tjelesne topline.
Na odijelu je, s prekidima, radio četiri mjeseca. Ideja mu je na pamet pala još
ranije, ali tek je nakon napuštanja Svjetionika imao vremena ideju provesti u
djelo. Većinu potrebnih materijala ponio je sa sobom, vjerujući sudbini da će mu
osigurati ostatak. Putovanje na sjever nudilo je razdoblja u trajanju od čitavih
tjedana kad nije imao službenog posla u laboratoriju. Nekad bi radio cijelu noć,
zahvalan za priliku da napreduje na odijelu, a da pritom ne mora stati otprilike
svakih pola sata i odgovarati na pitanja.
Sada je gotovo, barem koliko je to bilo moguće s obzirom na uvjete u kojima
je radio. Siguran je u principe i cjelokupan dizajn. Na nekim je dijelovima morao
naći zaobilazno rješenje ili se snaći i tolerancija nije onakva kakvoj se nadao, ali
sad je već došlo vrijeme da ga testira na terenu. Kad se sve zbroji, vjeruje da će
uspjeti. Naravno, u idealnom svijetu ne bi pritom morao riskirati život.
No svijet je takav kakav jest, pa će on upravo to učiniti.

63
 Knjige.Club Books

DVANAESTO POGLAVLJE

Samrina Khan rano se povukla u krevet. Navukla je zastore oko ležaja, što je
znak - neovisno o tome je li budna ili spava - da ne želi ometanja. Vrlo je malo
društvenih pravila preživjelo sedmomjesečno putovanje, ali ovo je nešto što svi
poštuju. Trebalo bi se raditi o stvarno hitnom slučaju da netko od ekipe
povuče te zastore ustranu. Stoga nije vjerojatno da će itko saznati da nije sama
na ležaju.
Da bi se ugradilo krevete na kat u tri razine, i to u prostor od dva metra, sve
se moralo svesti na osnove. Svaki set kreveta na kat čine madraci za jednu osobu
razdvojeni na tri dijela, uz dva reda drevnih letvica polegnutih preko čeličnog
kostura. John Sealey, koji ima ležaj iznad doktorice Khan, smotao je svoj madrac
(što nije teško jer ima jedva dva i pol centimetra) i maknuo je pet letvica,
otvorivši svoj prostor prema njoj. Naginje se kroz otvor pod kosim kutom da bi
im se gornji dio tijela mogao susreti u čvrstom zagrljaju. Bilo kakav drugi
zagrljaj bio bi nemoguć s obzirom na okolnosti.
To je riskantan pothvat i ne čine to često. Večeras je Sealey došao u posjet
Rini kako bi je oraspoložio nakon službenog ispitivanja kod doktora Fourniera.
Kao otac djeteta koje ona nosi, smatra da je to najmanje što može učiniti.
No otkriva da Rinino raspoloženje iznenađujuće odbija razvedravanje.
Odnosno, iznenađujuće je sve dok mu ona ne kaže što je mori. Ne radi se o vođi
misije i njegovu mlaku ispitivanju. Radi se o Greavesu, njezinu surogat-sinu.
»To će ga koštati glave«, šapne uzrujano. »Vani je bez kamuflaže i bez
podrške. Motri ih. Ne čini to dalekozorom. Promatra ih s udaljenosti od nekoliko
metara. Johne, dovoljno je da se spotakne ili da kihne i... Živog će ga proždrijeti!«
»Svi preuzimamo taj rizik svaki put kada izađemo«, izjavi Sealey. »Greaves
nije glup. Nije nesmotren.«
Čini se da ga Rina nije čula. »Mislim da Fournier zna«, kaže glasnijim tonom
nego što je sigurno. Samo im razgovor igrača pokera koji su nekoliko metara iza
njih prikriva riječi. »Odlučio je da to nije bitno. Prisilili su ga da uzme Stephena u
zadnji tren i nikad se prema njemu nije odnosio kao prema punopravnom članu
tima.« Misli joj lete glavom, pa naleti na još jedno objašnjenje. »Ili on to možda

64
 Knjige.Club Books

smatra prihvatljivim rizikom. Sada već zna da nećemo naći nikakve okolišne
inhibitore. Ako Stephen smisli novu ideju, možda se ipak nećemo vratiti praznih
ruku.«
»Možda je upravo to u pitanju«, promrmlja Sealey. Misli na prihvatljivi rizik.
Ako Greaves uspije dva puta munju zarobiti u boci - zgrabiti još jednu genijalnu
spoznaju iz zraka, ono što je navodno učinio s e-blokator gelom - onda ljudski
rod možda ipak neće kolektivno stradati u rovu. Kao pretplatnik spomenutog
kluba, Sealey bi to smatrao pobjedom.
No šanse su male. Možda Greaves i jest genij kao što Rina tvrdi, a možda mu
se samo posrećilo tom jednom prilikom. Rina trenutno uopće ne razmišlja o
tome. Upoznala je Greavesa kad je bio slomljeni klinac. Bila je ondje kad su mu
roditelji umrli, što je rezultiralo nelagodnim razdobljem tijekom kojeg je
izabrao biti nijem. Tada su svi mislili da je mentalno hendikepiran, a ne čudni,
mali i izvanzemaljski vunderkind bez ljudskih emocija.
Je li moguće slušati takvu kritiku i ne biti njome dirnut? Sealey se to stvarno
pita. Sada je opći stav da je Greaves u spektru autizma, ali koliko je njegovih
mušica objašnjivo načinom na koji mu funkcionira mozak, a koliko je ostatak
traume?
To je akademsko pitanje, ali ima posljedice u stvarnom svijetu. Rina je
manje-više prisilila sve u Svjetioniku da ubace Greavesa na popis članova misije.
Znala je koliko on ovisi o njoj i bojala se toga koliko bi se brzo raspao bez nje.
Nadzorni odbor imao je drugačiji stav. Oni su Greavesa prije svega smatrali
djetetom i darovitim amaterom, a ne ozbiljnim stručnjakom. Zatim su pogledali
rezultate njegova psihološkog testiranja i ugledali nešto gore: teško
prilagodljivog opsesivca, oštećenu robu i (bez obzira na e-blokator)
potencijalnu opasnost na terenu. Rina je na kraju dobila po svome,
sklopivši sporazum po principu dva u jedan: ako me želite, uzmite i njega.
Dobro, nije to napravila samo kako bi ga zaštitila. Ona stvarno misli da
Greaves može izvesti nekakvo čudo - lijek, cjepivo, oružje, bolju mišolovku. Ali
sve to počiva na ideji njegove različitosti. Kao da njegov intelekt vidi svijet pod
kutom kojeg nitko drugi nije ni svjestan.
Rina ništa od toga ne bi priznala - posebice da Greavesa smatra zadnjom
slamkom spasa - ali Sealey je svjestan toga da ga ona motri. Čeka da se razmaknu
oblaci i da se golubica spusti s nebesa.
Mogla bi se načekati, barem po Sealeyjevu skromnom sudu. Nije psiholog,
ali ne čini mu se da je Greaves u fokusu. On samo vidi klinca bez sreće koji je bio
normalan - sigurno prilično bistar, ali ipak normalan - pa ga je izmijenila užasna
tragedija. A zatim se našao zarobljen u nadama koje Rina gaji za njega. U
65
 Knjige.Club Books

sirotištu u Svjetioniku, u kojem su nastavnici digli ruke od njega jer su bili samo
dobrovoljci koji su sve izmišljali u hodu, ona je Greavesa uzela za ruku. Dala mu
je da guta knjige onako kako malom ptiću date da guta crve i odlomljene komade
kruha. Pretvorila ga je u ovo što je sada.
A što je on to točno? Ekscentrični genij ili samo neprilagođeni istraživač koji
se ljulja na škripavom užetu između ludila i razuma? Način na koji se Greaves
ponaša, stvari koje radi... to je izuzetno. Ali to zapravo samo znači da ima svoje
mehanizme nošenja sa svime. Ništa ne dokazuje. I da, postoji to
jedno zapanjujuće otkriće, ali Sealey ne poznaje nikoga tko prihvaća Khaničinu
verziju te priče. Čudo od djeteta pronađe enzim koji rastapa kiseline oštra
mirisa iz apokrinog znoja i rastavlja ih u vodu i ugljični dioksid, smućka to u
tavici pa donese najboljoj prijateljici, biologinji i stručnjakinji za epidemiologiju,
doktorici Samrini Khan, da mu pomogne s testiranjem. Occamova
britva predlaže drukčiji razvoj događaja.
No nebitno. Rina ima svoje viđenje stvari i neće promijeniti mišljenje.
Moguće je da je ona jedini član posade Rosie koji se stvarno brine za Greavesa.
Sealey je mnogo puta pokušao s njom voditi ovaj razgovor, ali nikada uspješno.
Sada zdušno, bez previše nade, pokuša ponovno. »On je član ekipe, Rina.
Tvoj suradnik, a ne tvoj sin. Moraš mu dopustiti da donosi vlastite izbore.«
Ona ga pogleda kao da je upravo pružio ruku da ulovi lopticu koja je već pala
na pod. »Hvala ti, Johne«, kaže. »Divno si sumirao posve očito.« Ali ne izgovori
to zajedljivo. Kaže to drhtavim glasom. Usne joj se trzaju i pokušava
suspregnuti navalu suza. Umjesto da se naroguši ili obrecne, ona ovije ruke oko
njega. Do kraja se prepusti svom očaju, glave utisnute u kut između njegova
vrata i ramena. Povlači ga kroz otvor među letvicama, pa on pomisli da će
izgubiti uporište i pljusnuti na nju, vjerojatno se otkotrljati ustranu i odati cijelu
njihovu operaciju. Njegova majica (koja služi i kao pidžama) polako se i sigurno
natopila njezinim suzama.
Rina ravno s plakanja klone u san. Sealey tada shvati koliko ju je taj dan
iscrpio. Njezina briga za Stephena je posve iskrena, naravno, ali samo je jedna
na cijeloj hrpi drugih briga. Možda dobije ukor zbog neodobrene trudnoće, što
će joj stopirati i napredak u karijeri. A možda to napravi samo dijete, čak i
bez opomene. Možda će morati roditi ovdje, usred ničega. Možda izgubi bebu.
Volio bi da mu takve stvari idu bolje od ruke. U tridesetima je, ali svejedno
može nabrojati veze u kojima je bio na prste jedne ruke, a da mu pritom ne
ponestane prstiju. Naravno, nijedna od njih nije potrajala. Možda ne bi ni ova...
da nije bilo manjka kondoma i samokontrole.

66
 Knjige.Club Books

Odlazak iz Svjetionika uzrokovao je tu sudbonosnu omašku. Nakon što su

tako dugo bili zatvoreni iza ograda i minskih polja, izlazak na cestu - pa čak i u
oklopnoj konzervi za sardine - djelovao je poput slobode. Rina i on pronašli su
jedini način proslave za koji se nije trebalo prijaviti, dobiti dopuštenje, žig,
raciju ili podnijeti izvještaj.
Sada se moraju nositi s posljedicama. I jedno s drugim.
Sealey uznemireno otjera tu pomisao. Rina je sjajna i on je voli više nego što
je volio ikoga. Divi se njezinoj hrabrosti - načinu na koji odluči nešto poduzeti
pa se toga drži, bez obzira na sve što zbog toga mora prebroditi. Divi se
njezinoj iskrenosti, tome što ne izgovara ni male, nevine laži. Najviše od svega
voli njezin optimizam, jer to njemu ne leži. Rina nikad ne razmatra mogućnost
da je svijetu već došao kraj. Razgovara o budućnosti bez ironije, čak je i planira.
Dijelom je zato i odlučila zadržati njihovu bebu. Rekla mu je to na način koji nije
ostavio prostora za druge argumente.
Sealey razmisli o tome u što se Svjetionik pretvorio, a nekad osjeti i potrebu
propitkivati mudrost te odluke. No drži te sumnje zaključanima duboko u sebi.
Nipošto ne želi u njoj stvoriti sumnju da nije na njezinoj strani. Čuva joj leđa. Bit
će uz nju kad bude potrebno. Isprsit će se i biti...
Odakle mu svi ti klišeji?
Odvoji se od Rinina pružena tijela - na sekundu ili dvije položi ruku na
indiskretnu izbočinu svog sina ili kćeri u razvoju - pa se povuče natrag gore kroz
okvir kreveta. Napravi to oklijevajući. Svaki put kad makne letvice i posjeti je,
osjeća se poput jednog od vojnika u Velikom bijegu dok su kopali tunel prema
slobodi.
A to ga natjera na daljnje razmišljanje. Možda ga napuštanje Svjetionika nije
ispunilo takvom opojnom i nehajnom srećom.
Možda je to bila ona. Možda se čitavo vrijeme radilo o
Rini.

67
 Knjige.Club Books

TRINAESTO POGLAVLJE

Doktorica Khan zapravo ne spava. Postoji stanje između sna i jave u kojem se
vraća u prošlost i ponovno je proživljava. Proživljava je u pravoj HD snimci sa
surround zvukom, uz aktivaciju svih osjetila. To stanje zove reprizom, ali kao
znanstvenica zna da ima drugo ime. To je simptom posttraumatskog stresa.
Javlja joj se dvije do tri noći tjedno i opiranje nema smisla. Ako pokuša blokirati
slike, onda je opsjedaju dok je budna, što je puno gore.
Repriza nije poput sna. Snovi imaju logiku i strukturu koja sprečava da za to
vrijeme razmišljate o događajima u koje ste upleteni. Sve uzimate zdravo za
gotovo jer bi vas svjesno propitkivanje bilo kojeg elementa sna probudilo.
No tijekom tih repriza Khan je svjesna sebe sada, kao i sebe onda. Njezina
trenutna svijest sjedi poput suputnika u njezinu bivšem tijelu. (Muči je pomisao
da i proždrljivci možda tako doživljavaju svijet. Ako iza zidina koje je gljivica
podigla u njihovim mozgovima postoji bilo kakav trag svijesti ili identiteta, onda
oni mogu samo promatrati. Njihova tijela sada odgovaraju drugom gazdi.)
Hoda kroz Guildford i Godalming i mjesta s još bezopasnijim imenima.
Milford. Haslemere. Hawkley. Kreće se na jug, prema Svjetioniku, no u konvoju
koji sačinjava otprilike osamsto očajnih ljudi, a njihovi su pastiri - iako nekad
djeluju poput ugnjetavača - vojnici u urbanim kamuflažnim bojama.
Njihovo kretanje djeluje joj isto onoliko smisleno koliko i luda vožnja klauna
u automobilima na početku cirkuske predstave. Nekad su u kamionima,
autobusima, bijelim kombijima i kolima hitne pomoći. Nekad pješače. Ondašnja
Rina, iscrpljena i izgladnjela, ne razumije zašto izlaze iz sigurnih, toplih
automobila, pa hodaju nekadašnjom autocestom A3 koja je ljudskim
djelovanjem pretvorena u dolinu. Sadašnja Rina razumije da kad je cesta
blokirana - izlupanim ili spaljenim ostacima automobila i kamioneta koji su
prevozili prethodni val ljudi u bijegu - nemaju ni vremena ni sredstava za
čišćenje. Pukovnik svaki put naredi da napuste vozila te da propješače do
sljedeće prohodne dionice ceste. Šalje vojnike u izvidnicu da nađu i preuzmu
nova iskoristiva vozila.

68
 Knjige.Club Books

Stoga njihova brzina varira, kao i kilometraža koju prelaze. Nekad sjedi.
Nekad leži u prikolici kamioneta i zuri u nebo, s nečijom rukom mlitavo
prebačenom preko nogu, dok se otežano disanje i jecanje ljudi oko nje miješa s
njezinim sanjarenjem. Najviše hoda, posrće, šepa, vuče se i hrama beskrajnom
cestom koja je postala njihova golgota.
Postoje dvije konstante: prva su proždrljivci. To je bilo nekoliko godina prije
izuma e-blokator gela. Ne postoji način da prikriju svoj miris, zvukove i tjelesnu
toplinu koju proizvode, pa predstavljaju jedan beskrajan, vječito pokretan poziv
na večeru. Proždrljivci ih love s leđa, napadaju sprijeda, nasrću na njih s bokova.
Pukovnik je njihov bedem. Druga konstanta: vječiti posrednik. Njegova
mantra je: Nema gledanja natrag. Što je bilo, to je bilo - i evo nas sad, krećemo
se naprijed. Barata puškom kao da je kosa, sijekući napadače u koljenu
preciznim, horizontalnim pokretom oružja. Dijeli pištolje izbjeglicama, uči ih
principima obrambene paljbe. Pretvara cilindre s kisikom i sprejeve protiv
insekata u bacače plamena. Jednom je kombi Bedford napunio benzinom i
eksplozivom C4, pa ga gurnuo niz obronak kojim su se upravo uspeli, tako da je
ta nizina postala vatreno jezero u kojem se stotinu proždrljivaca sažgalo i
potonulo.
Oni su u paklu, ali vrag je na njihovoj strani.
On se mijenja u njihovim očima. Većina ga je prije toga, zbog paleži koja je
južnu Englesku pretvorila u karboniziranu pustinju, smatrala Piromanom. Sada
je on Starac. Pričaju o njemu kao da ga poznaju, neovisno o tome ako im se on
ikada obratio ili nije.
S vremena na vrijeme, njihovom se konvoju pridruže drugi ljudi. Nikad ih ne
odbijaju. Vrijeme od izloženosti bolesti do zaraze i smrti ega za većinu je ljudi
tako kratko da je rizik prihvaćanja novajlija nepostojeći. Nekolicina krši pravila
statistike, pa se preobraze sporije i postupnije, a ubijeni su jednim metkom u
glavu. Doktorica Khan korača preko njihovih tijela i nastavlja dalje.
Halucinira od umora. Pukovnik je Mojsije, a oni njegova djeca. Nema
gledanja natrag. Proždrljivci se dijele pred njima poput mora. Napola zgrušana
krv je povlačenje plime zbog koje i nju pločnik povlači za stopala dok korača.
Zrakom se širi miris znoja i krvi, govana i betona, benzina i plastelina i
prekuhanog mesa. On ih okuplja oko sebe. On ih vodi kući.
Autocesta A3 postane neprohodna jer dođu do goleme kolone od tisuću
slupanih vozila i raštrkanih, napola pojedenih mrtvaca. Napuste područje,
hodaju kroz napuštena sela. U jednom od njih, na nadvožnjaku iznad ceste koju
su nedavno napustili, naiđu na malu grupicu preživjelih koji se bore za
opstanak. Blokirali su krajeve mosta smećem i prenamijenjenom bijelom
69
 Knjige.Club Books

tehnikom, pa se povukli u centar, ali proždrljivci su se popeli preko barikada i

napadaju ih s obje strane.
Pukovnik im prekasno donosi spas. Ono što krene kao hrabro pružanje
posljednjeg otpora, počne se mijenjati od rubova prema centru. Jednom ugrizeni
hrabri branitelji nastavljaju se boriti još nekoliko sekundi. Onda se na trenutak
ukoče kad im dogori fitilj svijesti. Djelić sekunde kasnije, okreću se i pridružuju
krdu, nasrćući na prve susjede i povlačeći ih na tlo. Khan gleda kako se to
događa ženi koja maše aluminijskom bejzbolskom palicom, muškarcu koji
umjesto štita ima poklopac kante za smeće i nož za filetiranje, te plavom anđelu
kojoj su povjerili dugouhog obiteljskog španijela (pas joj je prvi obrok).
Kad se pukovnikova jedinica uspije probiti do centra grupe, više nema
nikoga. Ljudi koje su htjeli spasiti sada postaju neprijatelji, pa mete, pa nestanu.
Skoro svi. Dok se vojnici kreću okolo nudeći spas olovnog metka, Khan
ugleda dječaka od nekih pet ili šest godina koji leži između dvije odrasle osobe.
Tijela su im izvijena prema van, štiteći ga od napada s obje strane. Izgledaju
poput zagrada koje ga odvajaju od svijeta. Par je prekriven s toliko rana -
ugriza, rezova i posjekotina, a muškarac ima i ranu od metka na glavi - da je
nemoguće zaključiti kako su umrli. Očito je da su pokušavali zaštititi dijete.
Dijete na kojem nema nikakvih vidljivih rana ili ozljeda.
Vojnik dodirne dječakovu sljepoočnicu vrhom puške.
»Čekaj!« povikne Khan.
U zadnji čas. Dječak izdahne. Netko kaže: »Ovaj je živ«, a netko drugi opsuje.
Vojnik korakne unazad, dok ravnodušno mrštenje na njegovu licu zamijene šok
i strah. Kad Khan zakorači i prisvoji dječaka podigavši ga u naručje, nitko ne
kaže ni riječ.
Sve dok Carlisle ne kimne i naredi pokret.
Repriza tu završi. Lutanjima nije bio kraj - nisu došli do Svjetionika još tri
dana - ali započela je nova faza, barem za Khan. Stekla je ulogu, funkciju. Zadatak
joj je bio da na životu održi tog tihog dječaka razrogačenih očiju. To je i nju
održalo na životu - i sada u to vjeruje, kao što je i tada.
Stephenu je mirnoća čak i onda bila prirodno stanje. Možda je to zadnje što
su mu majka ili otac rekli: mirno leži, pa te možda neće primijetiti. Nemoj ni
pisnuti. No tijekom sati i dana koji su uslijedili, dok su se vukli prema šifri
Svjetionik, ta mirnoća ga nikad nije napustila. Khan vjeruje da je bio takav davno
prije nego što su mu roditelji bili ubijeni i djelomice pojedeni pred očima. To je
nešto divno i zastrašujuće. Kad nema prema čemu potrčati ili posegnuti,
Stephen ne trči i ne poseže. Može sklopiti svoju volju, svoje emocije - gledano

70
 Knjige.Club Books

iz bilo kojeg kuta osim ravno, kroz bilo čije oči osim njezinih - sve dok to ne
postane nevidljivo. Izuzetna prednost za znanstvenika.
Ali i više od toga. Ta mirnoća poprimila je drugačiju nijansu tog dana kad ga
je upoznala, dana kad je izgubio roditelje.
Khan najbolje od svih zna koliko je Stephen napredovao, koliko je toga
ostvario. Imao je samo dvanaest godina kad je sintetizirao e-blokator gel koji im
svakodnevno spašava živote, iako svi to otkriće pripisuju njoj. Bio je jedan od
prvih koji je predložio da je Ophiocordyceps unilateralis gljivica odgovorna
za pošast proždrljivosti (a onda mu je ime tajanstveno izostavljeno iz rada koji
je na kraju predala Caroline Caldwell). Dokazao je da patogen raste izravno u
živčanom sustavu svog domaćina koji kontrolira preko mikrotransmitera -
dugolančanih gljivičnih bjelančevina koje oponašaju i preuzimaju signalnu
aparaturu mozga sisavca. U cijelom Svjetioniku nema nikoga tko bolje od njega
razumije protiv čega se bori ljudska vrsta.
No Khan se čini da dio Stephena još uvijek leži na vlažnom asfaltu ulice u
Surreyju. Tamo je u zagradama, čeka znak da je opasnost prošla - a to nikada
neće dočekati.

71
 Knjige.Club Books

ČETRNAESTO POGLAVLJE

Deset godina nakon Raspada, noć je nešto posve strano i nimalo prijateljsko.
Njezine granice počinju kod vrata. Ako ne krećete u ekspediciju u vojnom vozilu,
ne izlazite van.
Unatoč tome, Stephen Greaves šeće po mraku.
Postoje terenske naočale koje mrak pretvaraju u svjetlo, ali on ih nema.
Jedini par takvih naočala nalazi se u spremniku za oružje u Rosalind Franklin,
pospremljen i posebno namijenjen snajperistima. Greaves ih je mogao uzeti iz
ormarića probijanjem pristupne šifre, ali ne bi mogao izbrisati sve tragove
tog čina. Uslijedili bi neugodni razgovori.
Stoga se oslanja na svjetlost zvijezdi i mladi mjesec, na džepnu svjetiljku
kojom se služi vrlo štedljivo i na vrlo jasno sjećanje prolaska tom rutom tijekom
dana. Ovo posljednje mu je najpouzdanije. Greaves ima zemljovid u glavi na
kojem označuje svoj napredak pomoću imaginarne crvene točkice koja
se fraktalno kreće određenim smjerom. Kad mu zvijezde i taj sitni komad
mjeseca prestanu pomagati - kad korača između visokih stabala koja posve
blokiraju svjetlost - poveća detaljnost svojeg zemljovida kako bi ga on upozorio
na jarke, rupe u cesti, stijene i bodljikavu žicu. Može tako gotovo unedogled, do
trena kad mu oči više ne zamjećuju detalje. Sve što je vidio, makar samo jednom,
on pamti.
Dobro se opremio za ovaj kratak, ali opasan izlet. U kvrgavoj torbi za
prikupljanje uzoraka, prebačenoj preko ramena, nosi rezervne baterije za
svjetiljku, svoju bilježnicu, bocu vode i signalnu raketu za slučaj opasnosti. Ima
i nož, iako to ne može obrazložiti. Ako ga napadnu, neće se njime služiti. Vješt je
sa skalpelom i bez ikakva je gađenja izvršio obdukciju na desecima trupala, ali
od pomisli da zarije nož u živo biće - ljudsko, životinjsko ili proždrljivsko - bude
mu mučno. To je nemoguće. Poput govorenja neistine ili iniciranja dodira, to
jednostavno nije dio njegova bihevioralnog repertoara.
No zasada još nije bio napadnut. Ta činjenica ga raduje i puni
samopouzdanjem. Ipak, ne želi generalizirati. Možda ga.je dosad spašavala
geografija, kao i udaljenost. Možda su najbliži proždrljivci tako daleko od

72
 Knjige.Club Books

njegova trenutnog položaja da su ga nanjušili, ali nisu stigli do njega. No vjeruje

kako je vjerojatnije da je to zbog njegova kamuflažnog odijela.
Na križanju ceste pruži mu se prilika da testira svoju teoriju. Skrenuvši iza
zavoja, izašavši iz mraka na svjetlost, odjednom se nađe u prisutnosti
proždrljivca. Radi se, ili se prije radilo, o ženi. Na blijedo žutoj svjetlosti mjeseca
ona je stravičan prizor, izblijedjela figura, poput duha koji se neočekivano
pojavi na negativu fotografije. Njiše se poput stabla, s rukama pruženima uz
tijelo. Tamna mrlja na prednjoj strani bluze proždrljivke vjerojatno je krv,
moguće njezina ili od nečega čime se hranila. Jedna ruka joj je od lakta do
zapešća pojedena skoro do kosti. Mjesec je obasjava poput reflektora, a Stephen
pomisli kako taj satelit i ta žena nose svoju prošlost na isti način, oboje
prekriveni ožiljcima starih sudara.
Kad istupi na svjetlo, žena pohrli prema njemu - pa stane. On napravi još
jedan korak i to se opet ponovi. Dok joj prilazi, ona se izvija i premješta s noge
na nogu, ali čini se da ne uspijeva pronaći metu. Stopala joj se pomiču na mjestu,
gornji dio tijela joj se previja i njiše.
Greaves nastavi hodati obilazeći proždrljivku u širokom luku te pazeći da su
mu pokreti spori i ujednačeni. Ona nasrće prema njemu, odnosno skoro prema
njemu, ali ništa ne nalazi, pa se samo okreće ulijevo i udesno. Čeljust joj se
pomiče škripeći poput stare kože. Jedina funkcionalna ruka joj se steže i opušta,
grebući zrak jalovom čežnjom.
Kratak dio puta tetura za njim, pa opet stane. Gubi signal. Kad se udalji od
nje trideset metara, ona zapadne u neaktivno stanje.
Sve su to dobre vijesti. Sve je to u skladu s time kako bi kamuflažno odijelo
trebalo funkcionirati.
Čim je sposobnost proždrljivaca da lociraju izvor topline postala
verificirana činjenica, Greaves ju je počeo proučavati. Tijekom obdukcija
pokušao je identificirati organe ili strukture zaslužne za to, ali nije našao
jedinstvenog predvodnika. Ustvrdio je da vidni korteks ljudskog mozga prolazi
kroz velike promjene nedugo nakon nastupanja infekcije, što bi moglo
sugerirati da patogen pojačava oštrinu vida u infracrvenom rasponu. Međutim,
jednako je moguće da su za tu svrhu izabrani pasivni termoreceptori pri dnu
jezika (što bi objasnilo zašto proždrljivci otvaraju usta tijekom lova).
U nekom je trenutku ta pitanja prebacio u drugi plan i pozornost
preusmjerio na protumjere. Neovisno o točnom mehanizmu detekcije topline,
kako biste ga zbunili, samo ste morali nekako premazati ili blokirati svoje
toplinsko zračenje. Blokiranje je problematično. Ostaje vam problem
nakupljene topline s kojom morate nešto napraviti, jer će vas
73
 Knjige.Club Books

nedostatak ventilacije ubiti jednako sigurno kao i proždrljivci. Stoga je odlučio

izabrati kamuflažu.
Prije Raspada, izraelska vojska testirala je sustav kamuflaže toplinskog
potpisa koji su nazvali Adaptiv. Čak i u obliku prototipa uspio je postići to da
termalni skeneri tenk zamijene za automobil ili kamionet s prikolicom, pa i da
postane nevidljiv kad se stopi s temperaturom okoliša. Tajna je bila u
sloju plosnatih pločica na površini vozila koje su se mogle odvojeno zagrijavati
i hladiti, te učinkovito pružati višebojni sloj u infracrvenom spektru.
Nadahnut Adaptivom, Greaves je stvorio sloj koji uopće ne emitira boje.
Iskoristio je sve što je bilo dostupno - ostatke koje je spasio iz Rinina
laboratorija i ponio sa sobom, materijale za popravak i održavanje Rosie, stvari
koje je slučajno pronašao dok su zastajkivali tijekom putovanja - i pospremio je
projekt na kojem je radio u jedan od odjeljaka hladnjače namijenjene za cijela
trupla. Imaju deset takvih odjeljaka, a popunjeno ih je sedam.
Termalno odijelo prekriva mu tijelo poput druge kože. Vanjska površina
mjestimično je istočkana modificiranim mačjim očima - poput
trodimenzionalne verzije pločica iz Adaptiva - koje fokusiraju i usmjeravaju
toplinu, ne i svjetlost. Vizualni učinak je apsolutno groteskan, poput ronilačkog
odijela koje je dizajnirao seksualni fetišist, ali u teoriji odijelo će širiti i
smanjivati njegov toplinski potpis te čak stvarati žarišne točke u zraku oko
njega. To je kao kad mislite da govori lutka, a ne trbuhozborac, samo što se u
ovom slučaju preusmjerava energija, otpad iz vašeg vječito aktivnog
metabolizma. Umjesto jedinstvenog izvora topline koji proždrljivcima daje
podatke o blizini i smjeru, on je u centru konstantno mijenjajuće termalne
smetnje. Učinak kojem se nada je konfuzija: ako ga proždrljivci ne mogu
dosljedno pratiti iz trenutka u trenutak, možda se njihov tropizam - njihov
mehanizam traženja izvora topline - neće aktivirati. Prema dosad dostupnim
dokazima, teorija drži vodu.
No postoji negativna strana. Odijelo ipak zadržava toplinu. Radijacijski
ventili funkcioniraju prilično dobro dok je miran, ali tijekom hoda osjeća kako
mu temperatura tijela raste. To je ozbiljan problem. Žao mu je što nije
ugradio nekakav čitač temperature, možda LED termostat u jedan od rukava
odijela. Bilo bi korisno znati prijeti li mu stvarna opasnost kolapsa od vrućine ili
mu je samo blizu. Subjektivno osjeća nelagodu, ali ne slabost, vrtoglavicu ili
mučninu. Smatra da će doći do Invercraea prije nego što prijeđe bilo
kakav kritični prag.
Prijeđe i most Telford preko rijeke Moriston, koji je nekoć bio turistička
atrakcija. Urlik vodopada iznad grada natjera ga da zastane na trenutak,

74
 Knjige.Club Books

preplašen iz nekog nedefiniranog razloga. Očeliči se, razdražen iracionalnom

reakcijom, pa nastavi hodati prema gradu.
Sve je tek komično pretjerivanje. Eto, glavna avenija i trg s nekoliko kratkih,
slijepih ulica, koje većinom završavaju u rijeci. Čak i prije Raspada, ovdje nije
moglo živjeti više od petsto stanovnika. Sada nekolicina proždrljivaca stoji na
uglovima ulica, kao da čekaju da netko dođe i povede ih natrag u živote koje su
izgubili.
Tako će stajati dok ih tjelesni sustav ne iznevjeri, ako izuzmemo povremeno
jurenje za lokalnom faunom. Takav zagrobni život nisu mogle zamisliti čak ni
najturobnije i najmanje susretljive religije starog svijeta.
Greaves korača glavnom ulicom, kontroliranim i neupadljivo polaganim
korakom. Pazi da ostane udaljen od proždrljivaca. Efektu raspršivanja njegova
toplinskog odijela na većim će udaljenostima pomagati pravilo inverznog
kvadratnog zakona, što bi trebalo biti dovoljno da ga zaštiti. U blizini bi ipak
mogao doći u fokus. Svaki put doživi to da najbliži proždrljivci reagiraju na njega
poput one žene na cesti. Ožive uz trzaj dok Greaves prolazi, nekoliko trenutaka
plešu na mjestu, ali ne prevedu tu agitaciju u pokret.
No toplina i nelagoda jačaju u njemu. Mora se prestati naprezati kako bi
usporio metabolizam i dopustio tijelu da se samo rashladi. Za to bi trebao manje
vremena da mu je dio kože izložen. Međutim, jako se oznojio, gotovo sigurno
poništivši maskirajući učinak e-blokator gela. Sad mu je nemoguće skinuti bilo
koji dio odijela.
Pronađe kafić čiji su prozori nekoliko godina ranije bili povučeni ustranu,
kako bi prednji dio bio posve otvoren prema ulici. Nalazi se na vrhu oštre
uzvisine, u vidikovcu iz kojeg puca pogled na veći dio gradića. Prije kraja svijeta,
ovo je sigurno bilo zgodno mjesto gdje ste sjeli i promatrali jedan sitan
djelić svijeta kako prolazi. Greaves skrene s ulice, pa nađe mjesto gdje će stajati
u sjeni i gdje se nada da neće biti uočen. Ne pokuša sjesti jer to mu ne bi bilo
nimalo ugodno u krutom odijelu, a i da sjedne - ne bi mogao brzo ustati.
Na stranu i ti neposredni problemi, primarni cilj večeri ostaje
nepromijenjen. Odavde vidi devet proždrljivaca, četiri muška i pet ženskih.
Promatrat će ih koliko može i voditi mentalne bilješke o njihovu noćnom
ponašanju.
A djevojčica? Nema pojma, nema nikakve ideje o tome gdje bi ona mogla biti.
Osim ako mu se sama ne prošeće preko vidnog polja, morat će je potražiti.
Polako. Vrlo polako. Ako ga odijelo iznevjeri, njegova će situacija postati
neodrživa.

75
 Knjige.Club Books

Nastavi mirno stajati još nekoliko minuta, puštajući da mu se disanje

normalizira i nadajući se da će to slijediti njegova tjelesna temperatura.
U međuvremenu ne oskudijeva materijalom za opažanje i promišljanje.
Proždrljivci se stvarno drugačije ponašaju tijekom noći, kao što je i nagađao.
Vizualni i zvučni okoliš je bogatiji, puno je malih sisavaca nokturalno. Sigurno
su i mirisi bogatiji. Rezultat toga je da se proždrljivci puno češće trzaju iz
neaktivnog stanja. Gotovo istog trena, Greavesu pred očima ulove jazavca.
Nekoliko minuta kasnije, puno impresivnije, muški proždrljivac stojeći nasred
ulice naglo oživi u staccato ritmu, pa zgrabi šišmiša iz zraka. Greaves čuje
hrskanje kostiju dok guta životinju - najvjerojatnije ranog večernjaka, Nyctalusa
noctulu. Na trenutak ga zabrine misao da šišmiš urla od bolova supersoničnim
zvukom koji njegove uši (dodatno otežane odijelom) ne mogu čuti. Svijet je
informacija. Beskrajna bujica. Sve što vam promakne, postaje ono što nikad
nećete shvatiti do kraja.
I druge ga stvari muče. Još uvijek mu je previše vruće. Odijelo ne funkcionira.
Ako mu se temperatura ne stabilizira, umrijet će od kapi. Možda uspije pronaći
sigurno mjesto u kojem se može zabarikadirati i skinuti odijelo, ali i dalje će biti
zarobljen. Znanstveni tim mogao bi ga pronaći sutra kad dođu po uzorke. Druga
opcija je da bi ga proždrljivci mogli naći puno ranije jer će ispuniti zrak mirisom
koji oni najstrastvenije i najupornije slijede: mirisom ljudskog mesa i feromona.
Greaves ideju vlastitog nepostojanja smatra fascinantnom i vrtoglavom.
Razmišljanje o tome zaokupi ga upravo abnormalno. Prolaze razdoblja od više
sekundi u kojima nizovi senzornih podataka koje on stalno prima i neprestano
obrađuje prolaze bez analize.
Pokret u blizini izvuče ga iz spirale posvećenosti sebi uz nelagodan trzaj.
Dopustio si je da ga nešto iznenadi, a to mrzi čak i kad mu život ne ovisi o tome.
Dotrče ulicom iz smjera rijeke, krećući se prema njemu: divlji psi koje je
vidio ranije, možda neki slični čopor. Kad ih tek ugleda, Greaves pomisli da
sigurno love njega, ali brzo uvidi da se vara. Glave su im spuštene, a rebra im se
nadimaju od dahtanja. Neki od njih šepaju.
Iza njih dolaze djeca. Desetak njih, pa dvadeset, pa više nego što može
prebrojati na lošem osvjetljenju. Greavesu se čini da najmlađi imaju tri ili četiri
godine, a najstariji nemaju više od deset. Poput djevojčice koju je vidio ujutro, i
oni su odjeveni dosta bizarno. Neki nose odjeću odraslih: majice koje im vise
nisko poput suknji, kapuljače i pletene veste s otparanim rukavima. Drugi su
goli ili su pak odjeveni u stvari koje zapravo nisu odjeća, komade platna i kože
koje su pronašli i prenamijenili u novu svrhu. Stopala su im bosa. Lica su im
obojena, kao što je bilo i u djevojčice: horizontalnom linijom preko

76
 Knjige.Club Books

čela, vertikalnom niz sredinu lica. Neki od njih nose oružje: noževe, štapove za
hodanje, čekiće, lopatice, netko ima metalnu šipku koja izgleda kao da je
izvučena iz sredine kišobrana.
Psi ovdje nisu lovci, oni su lovina. Gone ih. I djeca ne love poput
proždrljivaca, koji punom brzinom trče prema onome što žele pojesti. Ona
surađuju na koordinirani način i šire se u veliki polukrug kako bi okružila pse u
trku, kontrolirala ih i stjerala u kut. Doduše, ona najmlađa i ne izgledaju kao da
imaju ulogu u lovu - ona trče uz ostale, ali na većoj udaljenosti koju ne
pokušavaju smanjiti.
Psi su naviknuti biti na drugoj strani te jednadžbe. Ustrašeni su i užasnuti.
Usporavaju. Posrću, trzaju se, spuštaju glave očekujući predstojeći napad.
Greaves nagađa da taj lov traje već neko vrijeme i da mu se bliži kraj.
Bliže se i Greavesu, kao i proždrljivcima koje je dosad promatrao.
Proždrljivci reagiraju na dolazni nalet pokreta tako da svi istovremeno odbace
letargiju i potrče prema naprijed. Tada Greaves shvati da su mlađa djeca na
periferiji ipak ondje s razlogom. Većina ih nosi duge štapove, grane, palice i
drške od metle, kojima potčkaljuju proždrljivce kako ne bi ometali njihove
napore. U nekim slučajevima, kad proždrljivac odbije ostati na tlu, dvoje ili troje
djece zajedno skoči na njega i pribije ga o tlo. Netko od njih zatim izvuče nož, pa
znalački proždrljivcu prereže tetive koljena. Djeca nastave trčati bez ijednog
zvuka, ostavljajući proždrljivca koji se grčevito koprca u prašini.
Čini se da su sva djeca proždrljivcima nevidljiva. Njihovo kretanje može
aktivirati reakciju, nalet, ali čini se da ih izbliza proždrljivci posve izgube iz
fokusa. Ne reagiraju na njih ni kao na prijetnju, ni kao na hranu!
Greaves traži crvenokosu djevojčicu iz stanice za ispitivanje vode i pronađe
je - lako je prepoznatljiva zbog blijedog ožiljka preko lica. Dio je izvidnice koja
predvodi napad. Sama obori jednog psa, gotovo pred njegovim nogama. Greaves
iz ranijeg iskustva zna koliko je sposobna, ali ipak ga zapanji njezin skok kojim
psu završi na leđima. Stisne ga jakim rukama oko vrata kako bi mu okrenula
glavu i prva se počne hraniti njime kad padne. Pas ispusti samo jedan prodorni
lavež, koji naglo utihne kad mu stisne zube oko grla.
No nije pohlepna. Neka manja djeca dotrče da podijele gozbu, a ona smjesta
odstupi i prepusti im ga. Brada joj je prekrivena krvlju. Obriše je rukom i
smeteno poliže zglobove prstiju dok se ogledava.
Do tada su još dva psa oborena. Svi jedu. Čini se da je djevojčica zadovoljna
zbog toga, poput domaćice koja je dala sve od sebe i drago joj je što vidi da se
njezin trud cijeni.

77
 Knjige.Club Books

Sitan detalj privuče joj pažnju. Povuče starijeg dječaka s jednog od tri
ulovljena psa, kako bi njegovo mjesto za večerom prepustila djevojčici sitnoj
poput kostura. Dječak je hladno odmjeri, dugo zareži uzlaznom intonacijom, ali
ne forsira. Izgleda bizarno, čak i u tom okruženju. Plava kosa odrezana mu je s
obje strane glave, pa mu je u sredini ostala samo meka, neuredna pruga poput
irokezice. Oko očiju ima nešto crne boje zbog koje mu se bjeloočnice ističu jasno
poput smrskanog porculana, a oko usta si je nacrtao vertikalne bijele linije nalik
na zube, pa izgleda kao da se kesi čak i kad su mu usta zatvorena.
Greaves je fasciniran svime time, toliko uzbuđen da se mora podsjećati da
ne prestane disati. Djeca se premještaju u njegovu umu semiotičkim nanosima.
Oni su proždrljivci, ali i nije tako. Imaju potrebu za hranjenjem koja definira tu
bolest, izvanrednu snagu i brzinu, ali društvena su bića s određenom razinom
inteligencije. Cordyceps izbriše mozak i pretvori ga u praznu ploču na kojoj
napiše samo jednu riječ: HRANA. Proždrljivcu je mentalni krajolik izuzetno
jednostavan. Kad ste blizu hrane, jedete. Kad hrane nema, ugasite se i čekate.
To znači da su djeca, kao što je pomislio kad je tek ugledao djevojčicu i kao
što se otada nada, nešto novo. Nešto bez premca. Pronašli su srednji put koji
nikad prije nije postojao. On treba (oh, silno to treba) otkriti kakav je taj srednji
put.
Obrok ne traje dugo. Metabolizam proždrljivca vrlo je učinkovit i treba samo
malu i povremenu količinu živog proteina kako bi preživio. Jedno po jedno,
djeca se zasite i prepuste mjesto drugima. Djevojčica s ožiljkom klekne i drugi
put pojede, iz druge lešine, možda kako bi učvrstila svoj status. Djeca oko nje
gestikuliraju i mrmljaju. Greaves nimalo ne sumnja da je to jezik: razgovor
poslije večere teče i svi su opušteni.
Toliko je uronjen u promatranje da je zaboravio kako on nije bio pozvan na
tu gozbu. Ipak, na to ga prisilno podsjete kad vidi da jedno od djece - plavi dječak
koji je bio udaljen kad je djevojčica zaključila da se dovoljno najeo - zuri u
njega. Zurio je već neko vrijeme, ali oči su mu skrivene kapuljačom i ratničkom
bojom, pa Greaves nije svjestan njegova pogleda sve dok dječak ne okrene glavu
i pogleda ravno u njega.
Greaves osjeti poriv da se zaledi, ali čitavo je to vrijeme i stajao zaleđeno.
Dugom vježbom doveo je svoje stanje mirovanja do savršenstva. Odijelo
zadržava njegovu toplinu i miris. Ne pada mu na pamet nijedan signal koji ga je
mogao odati.
No, kada dječak zakorači prema njemu, shvati da je ta logika primjenjiva
samo na proždrljivce. Ne bi upalila na ljudskom djetetu bilo kojeg uzrasta. U

78
 Knjige.Club Books

odijelu koje kontrolira širenje topline izgleda posve bizarno, a osnovna

karakteristika ljudi je znatiželja - želja da testiraju svoju okolinu i shvate je.
Pretpostavio je da će djeca reagirati poput proždrljivaca, a ne ljudi.
Podcijenio ih je i sada će zbog toga umrijeti.
Dječak mu prilazi, zastaje, pa opet prilazi. Sada je udaljen neka tri metra.
Nagne glavu ustranu i proučava Greavesa u toj čudnoj odjeći, lica skrivena
jednoličnom maskom, s torbom punom opreme koja mu visi s ramena poput
ukrasa na božićnom drvcu.
(Zalutala uspomena proleti mu kroz glavu: paketi umotani u papir jarke boje
pod drvcem u njegovu domu u Witleyju, prije nego što je dom postao
kompleksna apstrakcija koju najbolje predstavlja lice doktorice Khan. Bio je to
najbolji Božić dotad, jer je u jednom od tih paketa bio Kapetan Snaga. Greaves
potisne taj lanac ideja. Želi živjeti, a za to mu je potrebna
potpuna koncentracija.)
Dječak se približi za još jedan korak. Druga djeca oprezno ga slijede iz
daljine. Nemaju pojma što bi Greaves mogao biti - nema miris hrane, to je očito.
Mogli bi ga zamijeniti za proždrljivca, ali nije dotrčao kad su prolazili psi.
Neobični predmeti koji vise s njega zovu na istraživanje.
Zapita se koliko bi daleko dospio da potrči. Ne baš daleko, pomisli. Čak i da
ga ne sputava odijelo, bio bi sporiji od djece. Ako bi trčanje imalo ikakvu svrhu,
ona bi razriješila nejasnoće oko toga što je on. Psi su trčali, psi su bili hrana. To
je kratak lanac logike koji završava toplim obrokom.
Dječak podigne ruku i pruži je.
Djevojčica s ožiljkom odjednom mu se nađe na putu i stane ispred njega
kako bi izbliza proučila Greavesa. Zatim iz još veće blizine. Napravi dva koraka
i gurne lice pred njegovo, stojeći na prstima.
Zagleda se u Greavesove oči kroz mrežicu s mikrouzrokom.
Greaves osjeti neobičnu dislokaciju. Da je bilo tko iz Rosieine ekipe, bilo tko
iz Svjetionika to napravio, on bi silovito odskočio zbog tog nametanja
intimnosti. Mrzio bi to. Pogled djeteta bio bi manje uznemirujuć od onog odrasle
osobe, ali samo mrvicu.
Jedino što ovo čini podnošljivim jest što još uvijek nije kategorizirao
djevojčicu u svojoj glavi. Nema definirano mjesto u svom iznimno
organiziranom mentalnom krajoliku u koji je može odložiti i smatrati da se
ondje uklapa. Možda je u pitanju nitko i ništa, možda nema nikakvo značenje ili
vrijednost - premda ne djeluje tako. Zapravo, djeluje posve suprotno

79
 Knjige.Club Books

navedenome. Do kraja je nabijena potencijalnim značenjima, ali ne može izvesti

zaključke dok je ne upozna bolje.
Dječak s licem obojenim u lubanju ima stolarski čekić s crnom gumenom
drškom, čija glava još uvijek mjestimično blista kroz debeli sloj sasušene krvi.
Nagne ga tako da je vertikalan, lagano dodirujući gornji dio drške raširenim
prstima lijeve ruke, kao da je nekakav ugođeni komad opreme doveo u savršeno
poravnanje.
Greaves improvizira. Podigne ruke (od čega sva djeca zapanjeno frknu) te
izvede dodavanje i vraćanje iz mađioničarskog trika. Djevojčica razrogači, pa
stisne oči.
Nema ništa u rukama. Ništa u rukavu. Ništa između njega i smrti, osim nade
da će se ona sjetiti.
»Moramo prijeći na brzinu svjetlosti«, kaže precizno oponašajući
Kapetanovu intonaciju. No glas mu je prigušen materijalom odijela, a kad se sve
zbroji, on nije junak svemirskih staza, galaktički inženjer.
Dječak podigne čekić. Napravi grimasu, ali ne zbog napora, nego zbog
očekivanja napora. Stoji u ravnini s djevojčicom.
Ona ga grubo odgurne ustranu. Nadglasa njegov pisak ljutnje i bijesa jednim
slogom. Nema suglasnika u zvuku koji proizvede, ali ima puno autoriteta. Još
uvijek zuri u Greavesa, jedva obraćajući pažnju na dječaka s oslikanom
lubanjom. Dječak prihvati naredbu ili pogrdu, što god da je to bilo.
Zakorači unazad, osramoćeno pognute glave. Na licu ima grimasu, kao da je
podložnost nešto kiselo što može okusiti.
Djevojčica opet progovori. Okrene se od Greavesa, ali još ga jednom odmjeri
krajičkom oka. Pokrene ruke imitirajući dodavanje i vraćanje. Zatim
promišljeno zakorači dalje od njega i signalizira drugoj djeci da je slijede.
Ovdje nemate sto vidjeti. Idemo.
Brzo se udalje, hodajući između ili preko još uvijek trzajućih tijela
proždrljivaca koje su oborili tijekom lova.
Ulica je poput bojišta. A Greaves je žrtva, iako nije ni dodirnut. Pogled
djevojčice udubio je u njemu rupu kroz oklop puno stariji i puno, puno deblji od
odijela za disperziju topline. Njezina milost zaokrenula je nož. U nekakvom je
odnosu s njom, a ne zna u kakvom.
Osim toga, umrijet će i bez intervencije djece. Izgara u tom odijelu. Neće stići
do Rosie, neće čak ni stići napustiti grad, prije nego što se sruši. U najboljem
slučaju, ima još nekoliko minuta.

80
 Knjige.Club Books

Rješenje mu padne na pamet - kao što je često slučaj s rješenjima - u obliku

sjećanja. Kupanje. Njegova majka koja laktom provjerava vodu u žutoj plastičnoj
kadici kako bi provjerila da ga ne opeče. Ovog puta vidi njezino lice, a ne ono
doktorice Khan. Promrmlja mu ono što više ne može sastaviti u rečenicu.
Njegovo verbalno pamćenje precizno je samo za sjećanja nakon starosti od
sedam mjeseci, kad je počeo loviti stvarna značenja iza zvukova koji su ga
okruživali.
No riječi sada nisu bitne. Voda je bitna.
Greaves se odvuče preko ceste u jednu od pokrajnjih uličica koje vode do
rijeke.
Minutu kasnije, kleči na sve četiri u plićaku brze rijeke Moriston, pognuta
trupa kako bi mu bujica udarala preko ramena. Ledeno hladna voda ga rashladi
i spasi ga od njegova loše urađenog odijela.
No djevojčica ga je prva spasila.

81
 Knjige.Club Books

PETNAESTO POGLAVLJE

Već se bliži jutro kad se Greaves konačno vrati do Rosie. Vojnikinja Sixsmith,
koja je na straži u zračnoj komori, zapanjena je i prilično uznemirena kad ga
ugleda kako izvire iz mračnih sjena te staje na pragu poput kakve loše vijesti.
No barem ga je prepoznala. Greaves je skinuo odijelo prije prelaska zadnje
dionice i istupio pred nju u obaveznoj maslinastosivoj uniformi. Nada se kako
će to biti dovoljno da izbjegne komentar, ali obliven je znojem i drhti od
iscrpljenosti. Sixsmith ga oštro i upitno promotri dok otvara zračnu komoru da
ga pusti unutra.
»Koji si kurac izvodio?« zahtijeva.
Provjeravao sam senzore pokreta, pomisli Greaves. Ta bi laž mogla proći
kad bi je mogao izgovoriti naglas, ali ne može, jer nije točna. Samo slegne
ramenima.
Sixsmith odmahne glavom, kao da je njegova glupost i svojeglavost
rastužuju, ali ne nastavi ispitivati. »Pa nitko drugi još nije ustao«, promrmlja.
»Proklet bio ako se nisi opet izvukao s time, luđače.« Greaves kimne i zahvali se.
Zapita se zna li Sixsmith da je sat vremena čekao u mraku kako bi se pojavio čim
ona preuzme stražu, preferirajući nju pred puno nesigurnijim kvalitetama
vojnika Phillipsa.
Možda je to shvatila, jer ne prihvati njegovu zahvalu ljubazno. »Daj, samo
uđi«, kaže. »I istuširaj se. Smrdiš.«
Prihvati njezin savjet, uvidjevši da ima pravo. Greaves je osjetljiv na miris
svog tijela i vonj smatra nekakvim dodirom na daljinu, doduše neželjenim, ali
neizbježnim. Natrlja se sapunom od karbolne kiseline po tijelu, sve dok od vrata
do nožnih prstiju ne osjeti peckanje i bockanje sapunice. Kad je ispere, koža mu
je jarko crvena, ali to mu jamči da je čist.
Kad završi s tuširanjem, ostatak znanstvenog tima budan je i čeka svoj red,
zajedno s vojnicima Lutesom, Phillipsom i desetnicom Foss. Obilno je kišilo
otkako su stigli na sjever u Škotsku, pa se tuširanje ne regulira onako strogo kao
prije. Posada iskorištava to tmurno vrijeme.

82
 Knjige.Club Books

Greaves nastavi sa svojim jutarnjim ritualom, premda i nije spavao. Ne čini

to samo kako bi spriječio pitanja. Mora to napraviti jer svaki dan ima svoj oblik,
a jutarnji ritual jedna je od njegovih nosivih komponenti.
Opere zube i obrije se iznad rasklopnog umivaonika u prostoru za posadu,
pa ode do svog ležaja i odjene se iza navučenih zastora. Iako su oni svi često goli
jedni pred drugima, Greaves odjevanje smatra nečim privatnim. Najprivatniji
dio je stavljanje sata koji mu je Rina poklonila kad je zaslužio mjesto u Rosieinoj
ekipi. Pripadao je Simonu, njezinu mlađem bratu koji je bio u Americi u trenutku
Raspada i nije se uspio vratiti kući. Greaves sat nosi svaki dan, a labavi remen
pričvrsti gumicom jer je Simon imao znatno deblje zapešće od njega.
Kapetanova zvučna kutija isto je dio rituala. Greaves povuče uzicu i posluša
što mu Kapetan Snaga ima za reći. Nitko ne zna da to radi, čak ni Rina. Osjećao
bi se blesavo da to mora objasniti, jer taj čin ni po čemu nije racionalan.
Kapetanove riječi nemaju utjecaja na događaje koji će se odviti tijekom dana.
Greaves ih ne smatra savjetom, ni proročanstvom. To je samo dio odijevanja.
Kad je bio mlađi, nekad bi pitao Kapetana kako da postupi u teškoj situaciji i
odglumio obje strane razgovora - davao bi savjet kao Kapetan i slušao ga kao
on. Nije to napravio od trinaeste godine, nije osjećao potrebu. No slušanje
Kapetanova glasa je poput preuzimanja djelića te snage i hrabrosti.
Danas duboki i isprekidani glas izjavi: »Probili smo se u novi svemiri«
Imaš pravo, Kapetane, jesmo.
Greaves ode k doktoru Fournieru i kaže mu da se želi pridružiti današnjoj
radnoj skupini. Znanstveni tim ide u Invercrae i on želi ići s njima. Nada se da ga
doktor Fournier neće pitati zašto. Toliko je razloga, a nijedan od njih nema veze
sa zadatkom koji im je danas u rasporedu.
Doktor Fournier oklijeva. »Mislio sam da ti je draže voditi vlastito
istraživanje, Stephene«, kaže. »Dok je ostatak tima na terenu, konačno ćeš imati
pristup laboratoriju. Uostalom, današnje ubiranje uzoraka odvijat će se u
zatvorenoj areni, što znači da će biti puno opasnije.«
»A ja ću biti samo jedan dodatan razlog za brigu«, dometne Greaves. »Da,
znam. Žao mi je, doktore. Volim se baviti svojim istraživanjem i znam da je
ostatku tima ugodnije ako nisam s njima.« To vrijedi čak i za Rinu. Pomisli kako
je ona zabrinuta za njega kad je na terenu. Očeliči se za sljedeću rečenicu. Reći
će istinu, naravno, no zbog onog što će izostaviti, lebdjet će oko crne rupe laži.
»Ipak, danas moram napraviti neke vlastite opservacije.«
»Opservacije čega?« zahtijeva doktor Fournier.

83
 Knjige.Club Books

Greaves proguta slinu. Pripremi se. Izgovori to, no uz neke poteškoće.

»Probranih aktivnosti. Tražim... proždrljivce koji se ne uklapaju do kraja u
profile ponašanja kojima smo svjedočili dosad. Uzorke anomalija.«
Civilni zapovjednik odmahne glavom. »Stephene, nema izuzetaka. Nema
anomalija. Da postoje, već bismo ih pronašli.«
»Mislim...« Greaves pokušava. »Nisam siguran. Neka moja nedavna
otkrića...«
Prepušten sam sebi, posrnuo bi u puno priznanje. Srećom, doktor Fournier
se ubaci prije nego što dođe do toga. »Odradit ćemo još samo dva, najviše tri
ubiranja uzoraka«, kaže. »Invercrae. Lairg. Tburso. Svakako, možeš danas ako
želiš pomoći. No ako pođeš, tražim da se držiš rasporeda koji smo odredili. Ne
smiješ odlutati na svoju ruku. Razumiješ?«
Greaves se koncentrirano mršti. Analizirao je doktorov govor, raščlanjujući
ga na gramatičke, semantičke i značenjske jedinice, kako bi pronašao prostora
za manevar. Skoro ga obuzme očaj, sve do zadnje riječi - koja ima funkciju
pitanja - i koja ga spasi.
»Da!« izlane stisnutih šaka, kako bi zadržao druge riječi koje bi mu mogle
iskočiti iz grla. »Razumijem, doktore.«
Fournier ga umorno i zabrinuto odmjeri. »U redu«, kaže. »Za trideset minuta
ću dati konačni brifing o misiji. Doktor Sealey dat će ti tvoju opremu za uzimanje
uzoraka i reći ti što ćeš prikupljati. Molim te da radiš točno ono što ti se kaže,
čak i ako ne vidiš neki razlog za to. Na terenu nema vremena za debatiranje.
Moraš jednostavno prihvatiti da vojnici i ostatak tima znaju što rade i da postoji
razlog za sve.«
Greaves ne nalazi odgovora na to. Vidi kako bi determinizam bio utješan kao
filozofski stav, ali ne smatra da se uspješno prevodi u djela pojedinaca. Ako svi
uvijek znaju što rade i ponašaju se na savršeno racionalan način, kako se odvila
većina svjetske povijesti? Kao alternativu bilo kakvom odgovoru, odabere
jednostavno kimanje - time je opet poručio razumijem - pa se brzo povuče.
Ostali članovi znanstvenog tima sakupljaju opremu i vode bučan razgovor s
puno upadica, a Greaves mrzi takve nefokusirane rasprave, jer teško je znati
koju nit pratiti kroz taj žamor nadglasavajućih glasova. Nekako se s time teško
nosi i u najboljim okolnostima. Sad, nakon što je umalo doktoru Fournieru
izrekao čistu laž, on je u previše delikatnom stanju da bi se nosio s udarcima
usputnog razgovora.
Umjesto toga, ode na platformu trupa pa se, otkrivši da je pokretna kupola
slobodna, popne gore kako bi bio sam i udaljen od tuđih pogleda. Sad se osjeća

84
 Knjige.Club Books

dovoljno sigurno da zraku kaže ono što je trebao reći doktoru Fournieru. »Želim
otići u grad jer ondje ima djece koju moram proučiti«, šapne. »Zaražene djece,
gotovo sigurno, jer love i hrane se poput proždrljivaca. No ostale radnje su im
bliže normalnom ljudskom obrascu. Čini se da su još uvijek sposobna
razmišljati. Ako je moguće biti zaražen, a zadržati neki stupanj svijesti i
samosvijesti...«
Ne dovrši tu rečenicu. Zanijemi pred množenjem mogućnosti. Vjerojatnost
lijeka za patogen proždrljivosti postala je slaba. Cordyceps urasta u živčano tkivo
i raste kroz njega tako brzo da ne postoji način za uklanjanje, a da se pritom ne
uništi živčani sustav domaćina. Takav >lijek< značio bi da ste zdravi, ali
vegetirate kao kvadriplegičar. No ako Greaves ima pravo u vezi s djecom - i ako
nabavi uzorke na kojima bi mogao raditi - možda bi uspio napraviti cjepivo koje
ublažava, čak i poništava učinak patogena.
To nije sve. Baš kao kad piše u bilježnicu, Greaves je svjestan tijekova misli
koji struje iznad i ispod glavnog signala.

Iznad:
Djevojčica. Spasila mu je život, zaustavila je dječaka s oslikanom lubanjom, želio
ga je smrskati čekićem. Sada znanstveni tim odlazi prikupljati uzorke u mjesto
u kojem ona živi. U kojem djeca žive. Što ako se susretnu? Kakva je korist od
čekića i naoštrenih štapova protiv ekspandirajućih metaka?

Ispod:
Svi? Zar svi uvijek znaju što rade, osim njega? Ne. To jednostavno nije točno. On
vidi više nego što drugi misle. Više od svih ostalih, jer zna kako interpolirati i
ekstrapolirati i nikad ne prestaje motriti ili slušati, iako oni toga nisu svjesni.
Zna da doktor Fournier ima radio koji je samo njegov i nitko drugi toga nije
svjestan. Čuo je Fourniera kako govori kasno navečer, kad ostatak ekipe spava,
a kasnije je potražio i pronašao lažnu ploču u strojarnici u kojoj drži radio.
Zna da doktor Fournier i pukovnik Carlisle nisu prijatelji ni saveznici. Obje
strane su oprezne i nepovjerljive i zbog te podjele tim na misiji nikad nije postao
tim, osim u nazivu.
Zna da poručnik McQueen ne voli pukovnika. Nimalo.
Zna da se Svjetionik mijenjao dok su odlazili - prelazio iz jednog stanja u
drugo, poput mlijeka kad bakterije u njemu obrade svoje molekule u mliječnoj
kiselini. Svjetionik se zgrušavao u nešto novo i zastrašujuće.
Zna da je John Sealey otac Rinina djeteta i da se boji djetetova rođenja.
85
 Knjige.Club Books

Oni misle da on ne razumije. Misle da ne vidi.

Oni ne vide njega.

86
 Knjige.Club Books

ŠESNAESTO POGLAVLJE

Brifing civilnog zapovjednika je traćenje vremena, no nema veze. Svi znaju što
mogu očekivati i nitko ga ne sluša. Međutim, Fournier je zauzeo laboratorij i
stoga moraju stati s pripremama za uzimanje uzoraka. Sve se mora podrediti
birokraciji.
Doktorica Khan u glavi analizira računicu koja sadržava vremena,
udaljenosti i datume. Vrlo jasno osjeća napetu zaobljenost donjeg dijela tijela, a
mjesec dana ranije mogla se pretvarati da ondje nema ničega. Upravo je osjetila
probadanje u leđima dok je sjedala. Beba se javlja na puno različitih načina.
Započinje s najavom koja će završiti kad je Khan u vrisku pošalje van, ususret
svijetu.
»Urbana okolina predstavlja jedinstvene prijetnje«, govori doktor Fournier,
kao da je ovo prvi gradić koji susreću, a ne dvadeseti. Ima pravo, naravno, ali
nije im potrebno to govoriti. Ako je potrebno, onda bi im to trebao govoriti netko
od vojnika. Oni su ti koji snose teret dodatnog rizika. Pogotovo snajperisti, koji
će se u slučaju stampeda morati oslanjati na potrkala s automatskim puškama
da im spase glavu. Obaranje jednog po jednog proždrljivca nema preveliku
vrijednost kad ih prema vama trči dvjesto ili tristo.
»Preglednost je problem u izgrađenim područjima,« govori im Fournier, »a
pogotovo izlazne strategije. Poručnik McQueen je odgovoran za vašu sigurnost
na terenu, ali osigurati vašu sigurnost može samo ako slušate njegove naredbe
u svim okolnostima. Dosad ste trebali memorizirati karte ulica koje vam je
predao, no svejedno ih ponesite. Još nešto, poručniče?«
McQueen je stajao naslonjen na radnu površinu, lakta oslonjenog kraj
glavne centrifuge. Sad se uspravi, no s nekakvom letargijom u pokretima. Kao
da poručuje kako ga možete povesti do vode, ali da će piti ako to sam odluči.
»Dakle, ono očito«, kaže. »Ako se odvojite od glavne skupine, stremite
prema visini. Pokušajte pronaći neku uzbrdicu. Uvijek nalazimo više aktivnosti
proždrljivaca pri uličnoj razini. Javite se preko voki-tokija, pa ćemo doći po vas.
Nemojte se odvojiti na svoju ruku, to je najbolji način da stradate.

87
 Knjige.Club Books

Nanesite svi novi sloj e-blokatora prije izlaska iz zračne komore i ponavljajte
to svakih sat vremena. Ako se uznojite, smjesta se premažite. Nemojte čekati da
vam proždrljivci počnu davati komplimente na opojnom mirisu.
Što se tiče pucnjave, držimo se uobičajene rutine: vi birate, mi obaramo. Kad
počnemo pucati, budite posve mirni. Ne želim da nam netko zaluta pred nišan i
ometa vidljivost. Ni vi to ne želite. Ima li pitanja?«
Nema.
»Dobro«, kaže Fournier. »Doktor Sealey je svakome dodijelio specifičan
zadatak tijekom uzorkovanja. Sad će proći kroz to s vama. Bit ću u strojarnici
ako me trebate. Poručnik će vas povesti iz srednjeg dijela zračne komore za
deset minuta.«
Znanstvenici se rasprše. Svi su već sakupili svoj pribor, no sada sve ponovno
pregledavaju za slučaj da su zaboravili neki ključan, dio opreme na ležajevima
ili radnome prostoru. John ne prolazi s njima kroz njihove individualne popise
za nabavku: zna da nema potrebe.
Khan dobaci pogled Stephenu, koji priprema dodatan pribor za uzorke.
Gleda dok tu drugu kutiju sprema u ruksak. Unatoč brifingu, čini se da ima svaku
namjeru dodatno istražiti neki vlastiti projekt.
Iznenadila se kad je saznala kako je Stephen tražio da danas ide s timom.
Obično radi s uzorcima koje donesu i čini sve kako bi izbjegao izlaženje u
njihovu društvu. Ona razumije, bar misli da razumije. Društvo je Stephenu
poput nerazriješene napetosti. Njegove interakcije s drugima su nespretne, a
njihove međusobne interakcije njemu su smetnja s kojom se nosi baš teško.
Po čemu je onda današnja situacija drukčija? Khan bi ga mogla pitati, ali
postavljanje izravnog pitanja Stephenu djeluje poput izbacivanja s ploče za igru.
On nema obrane protiv pitanja.
Stoga ona ne kaže ništa i vrati se provjeravanju vlastitog pribora po treći ili
četvrti put.

John Sealey promatra Khan, koja pak promatra Greavesa. Osjeća, i ne prvi put,
tračak ljubomore zbog njezine zabrinutosti za dječaka. Nekad se čini da njih
dvoje dijele intimnost kojoj on nema pristupa.
Naravno, to je ludost. Ne možete biti intimni s Greavesom, s tim Robotom -
kako ga zovu vojnici. Kad govorimo o mutnim kompromisima ljudskih odnosa,
Stephen nema funkcionalno sučelje. Znači da je Sealey ljubomoran na iluziju.
Brinemo li se uvijek zbog bivših od naših partnera? zapita se. I obuhvaća li
to sve koje su poznavali prije nego što su upoznali nas? Jesmo li ljubomorni na

88
 Knjige.Club Books

njihovu cjelokupnu prošlost, kao da želimo da se ponovno rode kada im mi

ušetamo u život? To je depresivna misao. Smatrao je da je veća osoba od toga,
netko puno racionalniji.
Istovremeno ga malo boli kada je Rina toliko zabrinuta zbog Stephena
Greavesa, pa zaboravi da su svi ostali - uključujući i njega - uopće u prostoriji.
Dodirne joj rame, prenuvši je iz razmišljanja. »Spremna?« pita nepotrebno.
Ona mu pokaže pribor za uzimanje uzoraka, poput školarke koja maše kutijicom
s ručkom. »Spremna za akciju«, kaže uz lagani smiješak.
»Hajdemo onda«, predloži John. »Zadnji u zračnoj komori je gubitnik.«

Poručnik McQueen nije lud za ulogom dadilje, ali voli izlazak iz goleme metalne
konzerve. Uživa biti glavni, što uvijek i jest na ekspedicijama (pukovnik ostaje u
vozilu zbog bolesne noge; doktor Fournier isto ostaje... jer mu se ostaje). I voli
primjenjivati svoje stručno znanje.
Doktorica Khan jednom ga je optužila, nekom prilikom kad je boca ili dvije
žestice nagrizla uobičajene podjele između znanstvenika i vojnika, da ima
opušten stav prema ubijanju. Nije se uvrijedio. Zapravo se nasmijao. Bila je
toliko daleko od istine da se nije mogao ni uvrijediti.
Njegov stav prema ubijanju nije ništa opušteniji od njezina prema znanosti.
To je disciplina i tu je cijela istina, a neki muškarci (i neke žene isto, s desetnicom
Foss na prvome mjestu) za takvo što su bolje opremljeni od drugih. Navedeno
ne znači da im nije stalo do života. Dapače. Ne biste trebali ubiti čovjeka ako
niste svjesni ugašenih mogućnosti i budućnosti. Što mlađa meta, to je više tih
mogućih budućnosti. Ubijanje djeteta je poput ubijanja velikog mnoštva.
I suprotno, ubijanje proždrljivca je poput gnječenja muhe. Ondje nema
ničega, nikakve moguće budućnosti. To je samo ljuštura, odbačena ljuska iz koje
je izvađen muškarac, žena ili dijete. Ono što doktorica Khan smatra njegovom
indiferentnosti prema smrti zapravo je nuspojava njegova razumijevanja
iste pojave.
Nakratko, dok otvara zračnu komoru i pušta je van iz nje, razmišlja o ideji
da je ubije. Ne zato što želi. Antipatična mu je, ali nedovoljno da bi to učinio. Radi
se samo o tome da složenost jednadžbe u njezinu slučaju čini taj misaoni
eksperiment zanimljivim: ubijanje trudnice nosi puno veće breme posljedica od
bilo kakvog drugog ubijanja. Koliko god doktorica bila vrijedna prezira (a
zaslužuje prezir jer se podruguje stvarima koje ne razumije, ugrožava misiju
kako bi se poševila, spušta dobrim ljudima dok Robota tretira poput velike
bebe), život koji nosi ima vlastiti potencijal koji ni na koji način nije vezan s

89
 Knjige.Club Books

njezinim. Zastao bi prije nego što je upuca, jasno, kad bi došlo do toga. Zastao bi
radi razmatranja za kakvo ga ona smatra nesposobnim.
Onda bi odradio svoj posao jer ga se mora odraditi, a on ne odustaje samo
zato što je nešto teško, opasno ili ružno. Doduše, Khan to isto ne čini, mora se
priznati. Zbog toga se ne može natjerati da je prezire do kraja, onako kako
prezire Fourniera i Sealeyja. Što god drugo mogli reći o njoj, ona odradi posao
koji je pred njom.
Zračna komora napravi novi krug i tim se okupi oko McQueena. Bilo bi
moguće odvesti laboratorij bliže gradu i umanjiti rizik usputnog susreta s
velikom kohortom. No buka motora, čak i prigušena, samo će privući
stampedo svih proždrljivaca u području. Na kraju će okretati osovine
u zdrobljenom i kašastom mesu trupala i izgubiti svaku priliku za ispravnim
uzimanjem uzoraka. Ovaj način je bolji, iako će putem morati izigravati pastira
i navoditi znanstvenike, kao da vodi vlakić skakutavih školaraca na izletu.
McQueen izda još naredbi, pa krenu. Učine to u dobroj formi s Foss i Lutes
naprijed, Sixsmith i Phillipsom na začelju, i njime slobodnim da se kreće po
potrebi. Znanstvenici se drže u zbijenoj hrpi, što je dobro. Jednom ih je
pokušao naučiti kretanju s brzim izmjenama smjera - i jednom je bilo dovoljno.
Opremljeni su za sve na što bi mogli naići, ali put do grada tih je poput groba.
Odsustvo proždrljivaca je iznenađujuće, bar s obzirom na to koliki broj ih je
slobodno trčao dolinom. Možda se u nekom trenu dogodilo nešto zbog čega su
se raštrkali iz grada. Za to bi dovoljne bile i migriraj uče životinje; proždrljivci
će daleko trčati u lovu na kopitare. No McQueen bi u tom slučaju očekivao neke
izgrižene kosti ili poneku napola pojedenu strvinu.
Nedostatak vijesti nije uvijek nešto dobro, tako barem smatra poručnik. Bio
je u previše loših situacija koje su buknule iz vedra neba, pa je otvoreno
sumnjičav prema svakoj situaciji koja ga poziva da se opusti.
Naravno, ima pravo.
Sve je u redu dok ne prijeđu most i uđu u grad. Nekoć je ovo bilo predivno
mjesto. Voda se slijevala niz vodopade ispod kojih je stari kameni most, toliko
blizu da bi vam pad vode poprskao lice poput mokrog poljupca. Mogli ste doći
ovamo tijekom protekla dva stoljeća i ništa u ovom prizoru ne bi bilo drugačije,
osim što možda korov ne bi izbio toliko visoko. McQueenu se to jako sviđa.
Ono što nađu u glavnoj gradskoj ulici, nekih sto metara dalje, oduševljava ga
malo manje. Nekakva su tijela na tlu. Sama po sebi nisu alarmantna, ali krv, koja
je još uvijek ljepljiva pod nogama, tjera ga na oprez. Izdaje signal za stajanje, pa
nastavi sam kako bi izbliza pregledao trupla. Bez da joj treba reći, Foss napravi
krug do centra ulice kako bi mu čuvala leđa.
90
 Knjige.Club Books

Jedan dobar pogled na svježe ostatke dovoljan je da poručnik glasno opsuje.

Više od polovice su životinjske strvine. Psi. Ostatak su proždrljivci i nisu mrtvi.
Samo su im prerezane tetive, pa ne mogu ustati. Dok im prilazi, oni podignu
glave jer im kretanje aktivira lovački refleks, pa se počnu vući prema njemu na
rukama i laktovima.
Je li ovaj prostor poharala skupina otpadnika? To je definitivno moguće. Ti
ludi stručnjaci za preživljavanje vrlo bi rado jeli pseće meso ako je ono na
jelovniku, a da su naletjeli na proždrljivce koji su isto bili u lovu, brzo bi ih
oborili i nastavili dalje.
No kada pregleda mrtve pse, poručnik zaključi da treba prilagoditi prvotni
zaključak. Životinje nisu oborene metcima ili strijelama, ulovljene su i pojedene
na mjestu. Nedostatak drugih rana, osim ugriza, upućuje na to da su pojedeni
živi.
Ako su otpadnici bili ovdje, izgubili su ovaj sukob. Proždrljivci su se - osim
onih koji sada slabašno pužu preko kamena prema njemu - najeli do sita.
Članovi znanstvenog tima bauljaju prema njemu, kao da je naredba da
zastanu neki hlapljivi duh koji je polako ispario. McQueen mora kontrolirati
impuls da ih ukori - ispalo bi samoljubivo i glupo sve dok ne razriješi tu
zagonetku pred sobom.
»O čemu je riječ?« pita Foss, blizu njegove desne strane. Izgleda napeto, ali
glas joj je miran.
»Nisam siguran«, odvrati McQueen. »Čini se da smo imali društvo. Netko je
izrezuckao ove proždrljivce naoštrenim oružjem.«
Znanstvenici su se nadali novim uzorcima tkiva, pa se sad oglase potištenim
mrmljanjem. Vojnici se osvrnu, odvagujući plus i minus ove otvorene ulice iz
obrambenog stajališta. Svi to misle. Nitko ništa ne izgovori.
»Tko god to bio, ne možemo znati jesu li još uvijek ovdje.« To odjednom kaže
doktor Sealey, koji je najplašljiviji od svih njih čim se radi o bilo kakvom
nagovještaju stvarnog rizika. McQueen je uvijek smatrao da je najmanje
impresivna hrabrost ona časnička - hrabrost izdavanja prljavih naredbi koje
drugi moraju izvršavati. Na ovoj je misiji upoznao hrabrost slučajnog turista i
morao je presložiti svoju ljestvicu.
Hladno odmjeri Sealeyja. Sealey mu uzvrati pogled, ne znajući koliko je blizu
tome da dobije po glavi. »Ne«, složi se McQueen. »Isto tako ne možemo znati
jesu li otišli. Zato trenutno razmatramo opcije.«
Još uvijek razmišlja dok to izgovara i sada nalazi puno toga što se ne uklapa
u neku teoriju o otpadnicima. Nema tragova vozila prema gradu. Korov viši od

91
 Knjige.Club Books

čovjeka s obje strane mosta gotovo je posve nedirnut. Na rubovima ulice,

gdje kamen zamjenjuje prašina, vidi nekoliko tragova (vjerojatno) nedavnih
otisaka, ali da je cijela skupina otpadnika promarširala kroz ovaj gradić - pa,
ostavili bi puno veći trag od nekolicine mrtvih pasa. Oni su poput pošasti.
Prekopali bi kuće i izbacili sve na ulicu u igri biranja blaga u smeću. Plus, oni bi
se ševili i tukli, pa ispekli svinju i stvorili pomutnju. Ulice bi nakon njih bile pune
smeća. McQueen je prošao kroz gradove iza otpadnika i vrlo dobro zna kako sve
izgleda nakon njihovih gnjusnih diverzija. To nije ono što će lako zaboraviti.
Stoga je ovo vjerojatno napravila skupina lokalnih dječaka koji su nastavili
dalje ili se skrivaju i čekaju da odu strašni muškarci s velikim oružjem.
To je nekvantificirani rizik. McQueen je prilično siguran da je minimalan, ali
njegov prvi prioritet je sigurnost tima.
Svi čekaju njegovu konačnu odluku. Dobro, svi osim Greavesa: Robot je
zaokupljen, strijelja pogledom slijeva prema desnoj strani, baš kao da očekuje
društvo. Čini se kako sve to ne shvaća dovoljno ozbiljno.
McQueen se okrene Sealeyju. »Mislite li da možete raditi s onime što imate
ovdje?« upita. »Mislim, proždrljivcima koji su već oboreni?«
Sealey pogleda niz ulicu. Vidi oborene i slomljene proždrljivce koji bi još
uvijek lovili, pa rukama grebu po kamenju i približavaju se lovini centimetar po
bolni centimetar. Isprva je sumnjičav, ali kada preleti pogledom preko njih i
sagleda što mu se sve nudi, malo se razvedri.
»Pa, izbor je velik«, prizna. »I puno njih ima vidljiv epidermalni rast. Možda
ćemo morati uzimati iz više izvora zbog oštećenja tkiva, ali rekao bih da je ovo
dobro.«
»U redu«, kaže McQueen. »Plan je sljedeći. Nema smisla organizirati cijeli
lov kad ne znamo ima li još koga u susjedstvu. Najbolje je buku svesti na
minimum i paziti da smo svi na okupu. Stoga uzmite što možete od ovih ovdje i
na tome ćemo stati.«
Svi kimnu u znak razumijevanja. »Možda se čak ranije vratimo kući«, kaže
doktorica Penny.
No McQueen joj mora uništiti nade. »Ne«, kaže, »sigurno nećete. Zapravo će
vam trebati duže nego inače jer stavljam sve svoje ljude da drže stražu. Morat
ćete ih sami pribosti i oderati. Phillips, Lutes, predajte opremu.«
Dvojica vojnika odlože torbe u kojima su motke s omčama. Doktori Akimwe
i Sealey ih preuzmu malčice prebrzo: čini se da vrlo očito pokazuju na kojem
kraju te gadne procedure žele provesti vrijeme.

92
 Knjige.Club Books

McQueen ih pusti da se bave svojim poslom i obrati se svojim ljudima.

»Umanjimo profil rizika najviše što možemo.
Phillips, Sixsmith, preuzmite krajeve ulice i zatvorite ih. Lutes, ostani ovdje
s doktorima. Pazi da u miru beru cvijeće. Foss, za mnom.«
Svi smjesta poslušaju, presretni što je netko drugi preuzeo odgovornost i
rekao im što da rade. Nekad McQueen gubi svu nadu u ljude.
On i Foss moraju naći uzvisinu kako bi bili što korisniji, no tako da ne ulaze
u neku od nanizanih zgrada. Draže mu je ne dirati vraga dok spava. Smjesti Foss
na vrh visokog kombija, nekih pedeset metara od znanstvenika koji tada već
marljivo rade. Što njemu preostaje? Ravni krov iznad kafića kraj kojeg je cijev
od oluka. Poslužit će. Popne se u nekoliko sekundi, nađe dobro mjesto i smjesti
se.
Ne vidi sve s te pozicije, ali vidi dovoljno daleko. Praktički je nemoguće da
se netko sa zlim namjerama približi znanstvenicima, a da se prije toga ne pokaže
vojnicima.
Poručnik je posve siguran da ima situaciju pod kontrolom. Malo se opusti,
pa čak nađe nekakvu bezopasnu zabavu dok promatra bijele kute kako
pokušavaju uloviti prvi uzorak. Svi su uokolo, boje se vlastite sjene, malo im
treba da se sami ulove u petlje dok plešu tražeći dobar kut.
Međutim, nešto ne štima s tom slikom i treba mu trenutak da shvati o čemu
se radi. Samo četvero bijelih kuta sudjeluje u predstavi. Jedan član znanstvenog
tima nedostaje...
McQueen se na trenutak uzbuni. Prebroji ih i uvidi da je Greaves taj koji je
nestao, što mu u većini okolnosti ne bi smetalo. No ako neka osoba ili osobe
lutaju Invercraeom oboružani mačetama, sada nije pravi trenutak da Greaves
odluta baviti se nekim neshvatljivim glupostima.
Poručnik izvadi voki-toki i pritisne treći kanal. Niže na ulici, vojnik Lutes javi
se i izgovori svoje ime.
»Izgubio si jednoga, pastirice«, kaže mu McQueen. Pokuša sakriti
razdraženost u glasu: Lutesu je dao najlakši posao jer taj je ušao u Rosieinu
posadu iz transportnog korpusa u kojem je primarno radio kao inženjer. On je
gubitnik skupine. A sada je sjebao vrlo jednostavne i vrlo precizne upute.
»To je samo Robot«, kaže Lutes.
»Znam o kome se radi. Hajde, vrati ga. Prijem.«
Lutes vrati voki-toki za pojas žestinom koju McQueen uoči s pedeset metara.
Krene niz ulicu, dalje od grupe, beznadno zaviri u najbliži izlog trgovine, pa
nasumično izabere jednu i uđe.

93
 Knjige.Club Books

Znanstvenici ni ne primijete da je otišao. Za promjenu, moraju sami odraditi

prljavi dio svog posla i sad rade predstavu od toga.
Kiši i po pravednicima i po nepravednicima, pomisli McQueen. Tu ne možete
ništa, samo podići ovratnik.

94
 Knjige.Club Books

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Greaves je morao čekati svoj trenutak - i dugo ga je čekao. No kad su vojnici otišli
na svoje položaje, a znanstveni tim počeo tražiti prvi uzorak na kojem će raditi,
prilika se odjednom ukazala. Zakoračio je unazad s ulice u izlog trgovine čija je
staklena strana davno smrskana.
Udario je u lutke bez lica odjevene u krpice koje su izblijedjele na suncu, ali
primirio ih je i nastavio dalje. Sekundu kasnije, postao je nevidljiv.
Sada zastane kako bi uživao u tom osjećaju. Privatnost i anonimnost ga jako
privlače.
Unutrašnjost trgovine nosi miris vlage i truleži. Dok korača, noge mu
upadaju u natopljenu tkaninu koja je istrulila do visine od pet ili sedam
centimetra. Nalazi si put kroz unutrašnja vrata, hodnike i spremišta dok ne
izbije u uličicu koja je tako uska da mora hodati priljubljen uza zid. Zvuk rijeke
je zaglušan. Sigurno je blizu, vjerojatno s druge strane zida od grubo izlivenog
željeza u koji gleda.
Iziđe u pokrajnju uličicu koja je napuštena. Izabere novu trgovinu, pa zaroni
u otvorene, dislocirane hodnike i nastavi put.
Greaves se brzo kreće, iako nema pojma kamo treba dalje ići. Posve je
svjestan toga da ima vrlo malo vremena. Tijekom ranijih izlazaka, kad je sam
odlazio iz Rosie, birao je vremena kad nitko nije imao nikakva očekivanja od
njega ili razloge da ga potraže. Ovog je puta drukčije. Ovog je puta član misije
i njegovo odsustvo će alarmirati ostale čim to primijete.
Greaves inače ima plan, ali ovog puta ga nema. Skrenuo je sa staze vođen
snagom svoje želje. Njegova najveća strast, katkada i jedina, jest želja za
objašnjenjima. Kada susretne nešto što je posve suprotno njegovim
shvaćanjima svijeta, mora to ispitati sve dok se izabrano ne pokori njegovu
intelektu.
No danas se ne radi samo o mušicama njegova karaktera. Shvaćanje djece
moglo bi mu pomoći da stvori lijek za Cordyceps, lijek koji bi izliječio problem
cijelog svijeta.

95
 Knjige.Club Books

Negdje u ovom gradiću skrivaju se djeca. A gradić je tako malen da sigurno

mora naletjeti na njih, ali taj osjećaj je iluzija koju najvećim djelom može
pripisati odrastanju u Svjetioniku. Svjetionik je nastao kao kamp. Strukture su
mu uglavnom prizemnice. Tisuće ljudi žive u šatorima ili privremenim
skloništima koja su postala trajna.
Za razliku od toga, gradić koji je postojao prije Raspada, čak i malo mjesto
poput ovoga, obrnuti je zečji brlog u kojem se prostor koristio vertikalno prema
gore. Svaka zgrada sazdana je od puno prostorija s još prostorija povrh toga - i
još povrh toga... i tako dalje. Ne u beskonačnost, ali u Londonu je Greaves
katkada dosegao vlastite granice na pola puta tornja od stakla i kamena koji se
uzdizao tako visoko iznad tla da mu se želudac stegnuo, pa ga preplavio
mučninom svaki put kada je pogledao kroz prozor.
Greaves se ovdje snalazi i siguran je da se neće izgubiti. Upamtio je topnički
situacijski zemljovid Invercraea i savršeno se jasno sjeća putovanja od
prethodne noći. No svejedno mu je teško povezati ove živopisne, nepravilne
prostore s idealiziranim apstraktom prikazanim na zemljovidu. Neizvjesnosti se
množe. Soba kojom prolazi do stropa je natrpana cipelama - gumenim čizmama
i cipelama na petu, papučama, sandalama i dječjim cipelicama. Preko zidova i
prozora susjedne ulice je mural naslikan smeđom bojom hrđe koja Greavesa
podsjeća na sasušenu krv: muškarac, žena i dijete, nasmiješeni se drže za ruke.
Memorijal? Car? Čista ludost?
Rijeka mu je vodič i posljednji oslonac, no i to ga izdaje. Slijedeći njezin zvuk,
zarobi se u slijepoj ulici s tri strane okružen visokim zidovima bez prozora. To
ne odgovara ničemu sa zemljovida i gotovo je sigurno novije od toga. Greaves
počinje malo paničariti. Zakorači kroz prolaz u smrdljivi hodnik čiji je tepih
postao zatvoreni vrt korova i lišaja. Nije ni klaustrofobičan ni agorafobičan, ali
svako nepoznato mjesto ima potencijal postati neprijateljsko. Sad bi ga smirilo
da legne i prekrije lice rukama. Mora se natjerati i nastaviti dalje.
Pokuša se vratiti putom kojim je došao, ali nalet adrenalina ga omami i
zbuni. Njegovo pamćenje, koje je inače neizbrisivo, počne se mutiti oko rubova.
Nalazi se u mračnoj prostoriji, udara o zidove, spotiče se o nepoznate predmete.
Još jedna prostorija. Treća.
Privuče ga filtrirana svjetlost.
Baulja po golemom, zatvorenom dvorištu, to je parkiralište za aute koji su
davno umrli. Jedan je ostao bez kotača, drugi nema vrata i brisače. Konačno vidi
nebo i vrata kroz koja može izići na ulicu.
Pojuri.
Stigne do vrata. Prođe kroz njih.
96
 Knjige.Club Books

A onda stane kao ukopan.

Zvuk ispaljenog metka odbije mu se od kože i zidova koji ga okružuju. Ono
što Greavesa natjera da stane i izbezumljeno se osvrne nije buka. Vojnici uvijek
imaju prigušivače, jer dok sve životinje bježe od glasnih i neočekivanih zvukova,
proždrljivci trče ravno prema njima. Tako da ovo nije zvuk munje; to je samo
zvuk hračka na koji je naviknut.
Ali radi se o automatskom oružju koje mu je blizu. Tko onda puca?
I što su pogodili?

97
 Knjige.Club Books

OSAMNAESTO POGLAVLJE

Vojnik Lutes prije svega je inženjer, a zatim vojnik. Rascjep između te dvije uloge
veći je nego što prikazuje bilo koji opis. Nikad nije htio pristupiti vojsci, ali
nakon tri godine socijalne pomoći svesrdno je htio pravo pripravništvo koje bi
moglo prerasti u pravi posao. Zaključio je kako će mu četverogodišnji ugovor s
vojskom omogućiti da s dvadeset i pet sklopi dobar ugovor sa Swainsom ili
Eddiejem Stobartom, pa da jednog dana vodi vlastitu radionicu.
No onda se dogodio Raspad. Pošast proždrljivosti. I evo ga sada, više od
deset godina kasnije, još uvijek u uniformi, u svijetu u kojem čak i inženjeri koji
nisu pristupili vojsci automatski pripadaju vojsci. Ruku na srce, on voli svoj
posao - ili barem dio posla koji se sastoji od brige za neispravna vozila koja u
njegovim vještim rukama opet zapjevaju i zaplešu. Ta strana posla je čarobna.
Čisti zen. Savršeni mir neopterećenog uma, koji je tako kompletno angažiran da
je nekako posve slobodan.
No mrzi sva ova ostala sranja. Mrzi što ga odvlače od njegova stvarnog posla
da radi stvari koje nemaju nikakvog značaja, i to za ljude koji nisu zahvalni. A
posebno mrzi kad je izvan zaštitne ograde Svjetionika (u ovom trenu šesto
pedeset kilometara izvan nje) i u opasnosti. Ako je najsretniji dok u rukama drži
matični ključ, puška ga ispunjava gađenjem. Ključevi rastavljaju stvari, da, ali
onda ih opet i sastave. Puškom jedino možete nešto rastaviti.
Osjećajući nepravednost svoje situacije, on se vuče ulicama Invercraea
tražeći Stephena Greavesa. A njega bi stvarno volio otvoriti ključem! Sigurno bi
otkrio razne fascinantne stvari u Greavesovoj lubanji, iako je Robot čista
definicija nestandardne opreme. Da njega poželite popraviti, rezervne dijelove
morali biste napraviti sami, i to ručno.
Sunce izviri na minutu-dvije i Lutesu popravi raspoloženje. Hoda sunčanom
stranom ulice dokle god to potraje. A onda opet stigne oblak i nebo se pretvori
u vodenastu kašu. Čini se da je to normalno stanje u ovom bijednom kraju
svijeta.
Vojnik je toliko izgubljen u mislima da ne reagira iste sekunde kad začuje
zvuk. To je samo zveket metala ili kamena na staklu, ali namjerni zvuk je drukčiji

98
 Knjige.Club Books

od onoga koji stvara vjetar ili kiša. Ima svoj vlastiti potpis koji je teško zamijeniti
za išta drugo.
Nešto se kreće u zgradi s njegove desne strane. Kreće se tiho, ali napušteni
gradić ne nudi nikakav zaklon ni smetnje. Nakon zveketa, uslijedi zvuk koraka.
Možda siktaj jedva izgovorene zapovijedi.
Te stvari znače zasjedu. Lutes je vidio proždrljivce posječene i oborene
poput stabala - i nimalo ne želi završiti na jednak način. Kretao se sa zakočenom
puškom, u skladu s propisima, ali sada je otkoči i - ne mora ni razmisliti o tome
- zapuca.
Puška je na slabijoj poluautomatskoj postavci, ali Lutes ne pušta okidač.
Isprazni spremnik u tri sekunde, sjetivši se da treba pucati dijagonalno prema
dolje i lijevo kako bi se najbolje zaštitio.
Izlog trgovine eksplodira kad metci išaraju staklo i cigle. Ekspandirajući su,
ali konfigurirani za maksimalnu penetraciju na maloj udaljenosti. Ova
mješavina legura sa sustavom navođenja zarije se na dubinu od sedam
centimetra, pa se na cilju rasprši poput metalnih suza. Zvuk je varljivo nježan,
kao da neoprezno srušite papire sa stola koji se raštrkaju po podu.
Smjesta uslijedi prodorni vrisak pun bolova i šoka pa naglo, koncentrirano
kretanje velikog broja tijela.
To je bila zamka, a on ju je aktivirao. Baš šteta.
Ponesen uzbuđenjem jer je izbjegao napad i preokrenuo situaciju, Lutes
izgubi svu perspektivu. Napravi posljednje što bi na svijetu trebao napraviti.
Pojuri u trgovinu u kojoj nanosi prašine od cigle i žbuke miješaju zrak u
koktel čiji je glavni sastojak zid, pa nastavi otvorenim prolazom u dubinu zgrade
loveći neprijatelja u bijegu.
Ponovno napuni oružje u trku, pa opet zapuca. Ovog puta na posve
automatskim postavkama. Nema u što pucati, ali baš ga briga. Mislili su da mogu
čekati u mraku da naiđe, pa ga zaribati u prolazu. Prerezati mu tetive i ostaviti
ga da gmiže u prašini poput proždrljivca. Ej, pa neka sami vide kako im se
to sviđa.
Kroz neka stražnja vrata izjuri u zatvoreno dvorište u kojem iz crnih
izrešetanih vreća krvari prastaro, neprepoznatljivo smeće. Zatim na ulicu. Sada
vidi obrise pred sobom, bježe od njega punom brzinom pognutih glava i tijela
povijenih prema tlu. Izgledaju previše sitno. Sigurno se samo radi o perspektivi.
Ispali još jedan rafal, pa jedno od njih padne. Jedno je dolje. Stvarno je ubio
nekoga.

99
 Knjige.Club Books

Samo preskoči pruženo tijelo i nastavi dalje, polako i postupno obrađujući

ono što je vidio u sekundama koje uslijede. Koncentriran na potjeru, uleti u novu
zgradu, tamo u nekakve urede, kroz farme odjeljaka u kojima više nema
stoke, već ga samo nadahnjujući plakati bodre sa zidova. Drži se!
No tad mu sve klikne i odjekne lubanjom. Dijete? To je bilo dijete?
Sve su to djeca. I sada su prestala trčati. I Lutes isto stane, pa zapanjeno
blene u njih. Ne može ni zamisliti što rade ovdje, gdje su im roditelji, odakle im
ti suludi kostimi za maškare. Ne, nisu obučeni za Noć vještica, iako je jedno od
njih lice pretvorilo u stiliziranu lubanju. Ostali izgledaju kao da su se
pokušali obući poput mamice i tatice, onoliko uspješno koliko to klinci obično
uspiju u tim godinama.
Isuse Kriste, upravo je ubio dijete!
Otvori usta da se ispriča, da objasni, da ih umiri, ali točno u tom trenu jedno
od djece - dječak s oslikanom lubanjom - zamahne rukom poput džokeja koji
bodri konja prema finalnoj preponi.
Lutes u lijevom oku doživi senzaciju vrata što tresnu. Velikih i čeličnih, jako
teških vrata.
Drugi, jači udarac je tlo, koje kao da se uspravilo da ga opali. Sada leži na
prljavim pločama tepiha i misli su mu postale spore poput sirupaste kaše. Dječje
noge pojave se u jednogledu njegove vizije (lijevo oko mu je zavareno), pa tiho
i oprezno koračaju oko i preko njega, kao da bi još uvijek mogao uzvratiti.
»Nemojte... nemojte se bojati«, otegne. »Sve je u redu. Sve je u redu.«
Ali ne boje se. I nije u redu.

100
 Knjige.Club Books

DEVETNAESTO POGLAVLJE

Greaves ugleda tijelo čim skrene iza ugla.

Brzo pogleda lijevo i desno. Prva reakcija mu je čista zbunjenost. Zašto bi
djeca ostavila nekog od svojih da leži na mjestu gdje je pao, poput još jedne vreće
smeća na ulici, a tamo nema ničeg drugog? Tijela nisu smeće. Tijela na terenu -
tijela proždrljivca - ona su uzorci. Tijela u Svjetioniku važna su iz drugih razloga.
Ceremonija. Uspomena. Žaljenja. Čini se da bi se ovim tijelom trebalo pozabaviti
na neki način.
Zvuk dođe do Greavesovih ušiju, prigušen zidom ili s dva zida, ali svejedno
blizu. Trka stopala, lom nečeg što pada. Nešto se upravo događa i to (nije
nerazuman zaključak) je prisililo djecu da odgode odluku o postupanju s ovim
truplom.
U vremenu između dva udisaja Greaves osjeti kako u njemu bubri prosudba.
Ponovno skenira ulicu, brzo i plašljivo, kako bi se uvjerio da ga nitko ne motri.
Posve je svjestan opasnosti u kojoj se nalazi. Djeca su puno brža i jača od
njega. Nema šanse ni da ih nadjača u borbi, ni da im pobjegne.
Ali enigmatičnost i nemogućnost povlače ga naprijed, kao da ima kuku
zarivenu u mozak. Djeca su proždrljivci, a ne reagiraju poput njih. Još uvijek
mogu razmišljati i osjećati. Više moždane funkcije nisu im posve izbrisane. Mora
ih shvatiti. Treba to na razini koja je tako fundamentalna da mu vlastiti živci
vrište neka se pokrene. Neka zaboravi rizik i učini to. Je li fizička sigurnost
bitna? Kakve užase skriva smrt u usporedbi sa životom bez odgovora?

Kreće se prema naprijed i na otvoreno, gdje se nalazi tijelo.

Kleči pored njega. Pokuša istragu i analizu ostaviti za kasnije, ali letimičan
pogled je dovoljan da vidi kako je dječak primio dva pogotka metkom - svaki je
mogao biti fatalan. Jedan je prošao ravno kroz grlo, a drugi (Greaves zastenje
od užasa) se probio kroz dječakovu sljepoočnicu i manje-više mu uništio tu
stranu mozga.
Greaves se trese, manje zbog percepcije opasnosti, a više od mentalnog
pritiska mogućeg značaja ovog otkrića - tog složenog tereta mogućnosti. Ne
101
 Knjige.Club Books

može razmišljati o viđenome. Ako počne razmišljati o tome, ta težina će pasti na

njega i zalediti ga.
Provuče ruke dječaku ispod ramena i koljena. Uopće nije težak. Kao da drži
lutku trbuhozborca, šuplju repliku dječaka. Raznesena glava klone na njega.
Greaves se sjeti da je tako ležao u majčinim rukama dok je bio toliko malen da
nije znao govoriti punim rečenicama. Sjeća se kako je šuškavo izgovarao
priča za laku noć, a majka bi se fino nasmijala tome koliko je sladak. »Slušaj ti
to! Točno znaš svoj raspored, zar ne, ljubavi?« Ispod kiselkastog mirisa krvi,
dječakovo tijelo širi miris šumskog da: toplo, vlažno i staro.
Greaves podigne to malo i slomljeno tijelo, pa potrči.
On ne kreće na glavnu ulicu, već prema rijeci. Zemljovid mu se aktivirao u
glavi. Postoji put natrag do Rosie koji ne prolazi pored znanstvenog tima i
vojnika.
Umjesto toga, prolazi kroz trsku i bujad, kroz pijesak i plićak natrag do
mosta. Glas poviče iza njega - pripada poručniku McQueenu - ali nemoguće je
razaznati riječi i Greaves ne smatra da ga poručnik zaziva.
Dječakova glava klizne mu u pregib ruke. Krv koja se širi Greavesovim
radnim hlačama više je smeđa nego crvena, iako sadrži i crvenilo. Sada vidi
ogradu mosta pred sobom pa nehotice uspori, uvidjevši da si je zadao vrlo težak
zadatak.
Kako će to učiniti? Da se sam vrati u Rosie, to bi bilo komplicirano, ali ne i
nemoguće. Nošenje mrtvog tijela djeteta kroz onu zračnu komoru je druga
priča. Morat će izmijeniti rutu tako da ne prolazi pored vozačeve kabine. No to
neće biti dovoljno. Budući da je tim na terenu, i više je nego vjerojatno da su ili
pukovnik ili doktor Fournier preuzeli manualnu kontrolu nad zračnom
komorom - sigurno namjeravaju čekati ondje kako bi pustili ljude pri povratku.
Ako ih izbjegne kod zračne komore, i dalje mogu čuti kako je ušao - da, doći će ga
pozdraviti ili ispitati, misleći kako njegov dolazak najavljuje povratak tima.
Možda može sakriti tijelo, pa da se kasnije vrati po njega? No to otvara
mogućnost da će ga djeca potražiti i opet si ga prisvojiti. Zapravo, ako im je
osjetilo njuha jako kao u običnih proždrljivaca, neće ga ni morati tražiti: krenut
će ravno po njega.
Greaves stigne do mosta i počne se uspinjati strmim nasipom koji vodi do
ograde. Jednom si rukom pomaže dok na prsima pritišče sve hladniju težinu
trupla.
Mora pronaći način ulaska u Rosie, prije nego što se ostatak tima vrati s
terena. Mora spremiti tijelo gdje ga neće pronaći. I mora se pobrinuti da ne

102
 Knjige.Club Books

postave nikakva pitanja o njegovu odsustvu, jer ako ih postave, on će im morati

odgovoriti.
U tom trenu, kameni zid mosta počne mu vibrirati pod rukom. Zakorači
unazad i pogleda prema drugoj strani rijeke.
Neće morati otići do Rosie. Rosie dolazi k njemu, uvučene zračne komore i
njezinih produžetaka te izbačene artiljerije.
Juri uskom, zaraslom cestom i prelazi na most, koji je jedva dovoljno širok
da primi vozilo. Korov koji pregazi i iščupa gusjenicama ponovno se uzdiže za
njom u stupu zelenog konfeta. Rub zida s ogradom eksplodira, pogođen dijelom
njezina ovna. Komadi kamena veliki poput šake polete Greavesu iznad glave, pa
se on sagne i sakrije.
Rosie je u njegovoj ravnini, a onda ga prođe i već je nema. Nije ni usporila.
Čini se da je njegov problem upravo postao dio većeg problema.

103
 Knjige.Club Books

DVADESETO POGLAVLJE

Kad je prošlo dvadeset minuta od Lutesova odlaska, McQueen ga pokuša dozvati

preko voki-tokija. To mu ne uspije, stoga naredi da prestanu uzimati uzorke te
da krenu u potragu.
Ideja da podijeli tim nije dolazila u obzir. Ako ovdje postoji neprijatelj koji
ih skida jednog po jednog, nije bilo šanse da će mu poručnik olakšati taj posao.
Prvo pretražuju glavne ulice, zatim pokrajnje. Klone se zgrada u kojima bi netko
mogao organizirati zasjedu u tren oka. Pretraga interijera bit će im zadnja
opcija.
Znanstvenici su pospremili opremu za uzimanje uzoraka i sada spremno
drže puške. McQueen se samo nada da se sjećaju kojom stranom trebaju ciljati.
Isprva ne nađu ni Lutesa ni Greavesa, ali nađu trag u jednoj pokrajnjoj
uličici. Doktorica Khan ga ugleda prva. Dovoljno je prisebna da ne poviče.
Dodirne McQueenovo rame i tiho uperi prstom. Blijeda je. Vjerojatno razmišlja
o Greavesu, njezinom štićeniku, mezimcu, a možda (još je klinac, ali čovjek se
mora zapitati) i osobi koja ju je napumpala.
Khan je ugledala krv, a što se loših vijesti tiče - to je prva, ali ne i najgora. Na
ulici je cijela široka mlaka, dovoljno svježa da još uvijek bude ljepljiva na dodir.
Otisci čizme vode od krvi prema najbližoj zgradi. Čini se da je Lutes ovdje
nešto pogodio i oborio. No o čemu god da se radilo, nije dovoljno dobro pogodio,
jer to više nije ovdje. Poručniku se čini da je otišlo prema rijeci. Uoči i drugi,
slabiji trag tamnocrvenih mrlja i raspršene krvi koja vodi u tom smjeru.
»Zaboga!« promrmlja Sealey. A Penny, koja nije mimoza, nasilno odmahne
glavom, kao da odbija priznati da se bilo što od svega toga događa.
Što god da je palo, nije umrlo i dalje je potencijalna prijetnja. Bilo bi glupo
da tome okrenu leđa. No Lutes je prioritet, a sada kada znaju pravac kretanja,
lakše će ga pronaći. Dakle, pomisli McQueen, mora to obaviti prije nego što se
civili počnu raspadati.
»Foss, čuvaj mi leđa«, naredi. »Phillips, Sixsmith, ostanite ovdje. Pokrivajte
oba kraja ulice i rijeku. Ako se bilo što dogodi, makar oblak prešao nebom, javite
mi.«

104
 Knjige.Club Books

»Na zapovijed«, kaže Phillips.

»Mogu li s vama?« pita Khan. »Ako je Stephen unutra...«
»Pozvat ću vas u slučaju potrebe«, kaže poručnik. To ništa ne znači, ali je
začepi.
Ušeta u zgradu s Foss koja tiho korača za njime. Ostavila je M407 u
platnenim koricama preko ramena, opasno je oružje u uskom prostoru. Ovdje
drži Glock 22 (a McQueen zna da joj je spremnik napunjen nestandardiziranim
metcima koje Kat radi sama, polazeći od čahure .40 Smith & Wessona) i
harpun. Dobri izbori. On na tulum nosi Sixsmithičinu SCAR-H tako da su pokrili
obje strane, i kiruršku i slučajnu.
No neće trebati ni jedno ni drugo, jer zabava je završila. Lutes leži na leđima,
jednim okom zureći u strop. Oko koje izgleda kao da namiguje zapravo je
zauvijek zatvorio glatki sivi kamen koji mu se uglavio u duplji. Krv koja je
nabubrila oko njega već se počela grušati. Vojnikovo grlo zarezano je
tako duboko da mu je prerezan vrh kralježnice. Komadići kosti blistaju u crnoj
rani. Ima niz drugih rana na rukama i nogama, urezanih i izgrebenih na sve
moguće načine.
Tko god da ga je ubio, unio je u to puno energije i pribora. Jedan komad tog
pribora leži na tlu pored njega. Nož, ali ne neki stvoren da bude oružje. Ima
kratku oštricu i fino oblikovanu plastičnu ručku. Ukrašen je logom Kitchen
Devila.
»Gdje ste, gadovi jedni?« šapne Foss. Brzo se okrene oko sebe tražeći metu.
Već ima tane spremno u cijevi, a prst joj je stegnut na dobro uravnoteženom
okidaču Glocka - dovoljno je malo više energije da istjera metak iz cijevi.
»Povuci se«, naredi joj McQueen. U slučaju da to nije dovoljno, grabi je za
zapešće i pokaže prema tlu.
I njegovi su instinkti isti kao i njezini. Igrao je poker s Lutesom prije manje
od dvanaest sati. Puno je vremena tijekom proteklih sedam mjeseci proveo
slušajući njegove loše šale i nedokazive tvrdnje o tome koliko je bio dobar u
gotovo izumrloj igri stolnog nogometa. Tako da i on želi otkriti tko je ovo učinio
te pokazati kako naplaćuje i za oko i za zub.
No to je luksuz koji si ne može priuštiti. Ne poznaje teren i jedinicu mu čine
tri prava vojnika uz četiri naoružane osobe za koje je odgovoran. Ne možete
bućkati maslac čačkalicom, koliko god željeli takvo što.
Stoga se treba povući, pa ih srediti kasnije. No ovo mjesto mu se ne sviđa
kao utvrda. Previše je široko. Previše otvoreno. Ima previše vrata. Zidovi su
pretanki da zaustave kihanje. Preglednost je za kurac u svim smjerovima.

105
 Knjige.Club Books

Signalizira Foss kako je vrijeme za povlačenje, a ona zna da mu ne može

proturječiti. Iziđu kako su i ušli, ostavljajući za sobom Lutesove poprilično
smekšane ostatke. To užasno boli, ali nemaju druge.
Na ulici McQueen okupi znanstvenike, koji su predvidljivo puni pitanja na
koja on ne stigne odgovarati.
»Lutes je mrtav?« stalno ponavlja Sealey, kao da se može riješiti te
neprobavljive činjenice abrazivnim ponavljanjem.
Doktorica Khan zgrabi McQueena za ruku, što se njemu baš i ne svidi. »A
Stephen?« zahtijeva. »Jeste li ga pronašli?«
»Nije mu bilo ni traga ni glasa«, kaže joj. »To vjerojatno znači da se negdje
sakrio. Naći ćemo ga kasnije.«
»Kasnije?« Khan ispljune te riječi kao da su otrov. »Moramo ga naći sada,
prije nego što poduzmemo bilo što drugo.«
McQueen je želi zgrabiti za grlo i zaurlati joj u facu da je Greaves sve to
uzrokovao svojim lutanjima. Greaves je doveo Lutesa do ove ogavne, nedolične
smrti. No ništa ne učini, to je najmanje bitan dio istine. Viši časnik donosi odluke
i snosi odgovornost. Sve što se ovdje dogodilo ponajprije je
njegova odgovornost.
Naposljetku grubo izvuče ruku iz njezina stiska i ponovno izda naredbu.
»Slijedite vođu u koloni s razmakom od deset metara. Krećete i stajete na moj
znak. Ako bilo tko od vas napravi pogrešan korak, stavit ću vam lisičine i tjerati
vas da marširate s rukama na leđima, što je loša vijest za sve.«
Khan izgleda kao da se opet želi svađati, ali onda se predomisli. Počinje
shvaćati da je Lutes mrtav. Lice joj se izobliči u iznenađenju i od boli, kao da se
nešto oštro upravo žarilo u nešto mekano. Pa svima je teško. Svatko od njih
uviđa da imaju loše karte na lošemu mjestu.
»Jedan po jedan«, ponovi on. »Držite razmak.«
McQueen ih povede dalje od mjesta ubojstva, držeći se sjena i zidova, pazeći
da se kreću s razmakom i da su najteža moguća meta.
Netko ih prati. Netko ih jebeno slijedi. Neprijatelj pazi da im se ne pokaže,
ali postoje bljeskovi kretanja i odjeci zvukova iz zgrada s obje strane. McQueen
opet dođe u iskušenje da se prepusti, ali sredina ulice nije mjesto za sukob. Prvo
se treba ukopati, a onda vidjeti što će se dogoditi, osim ako ga gadovi ne
primoraju na drugi potez.
Oni to ipak ne učine. Poručnik odvede znanstveni tim u zaklon koji je prije
bio prostor za otkup kukuruza. Uspije pronaći mjesto koje čak i može zaštititi,
prostor na prvom katu s jasnim pogledom na dvorište i ravnim krovom sa

106
 Knjige.Club Books

stražnje strane koji će biti dobar put za povlačenje. Osigura područje u krugu od
otprilike šest metara.
Nazove Rosie. Kaže pukovniku da su zapeli, kako se ne mogu ispetljati te da
navrati, ako ima vremena u svom zauzetom rasporedu, jer bi mu se tim jako
radovao. Neformalna odjeća, oružje je spremno, oklop na mjestu.
Carlisle ne trati vrijeme pitanjima na koja ne treba odgovore. »Čekajte me
ondje«, naredi McQueenu. McQueen to i učini. U međuvremenu nađe zgodno
mjesto kraj prozora gdje sjedne s puškom u rukama. Hajde, gadovi. Da vas vidim.
No sada nema što vidjeti. Ništa se ne kreće. Jedini zvuk je golub koji guguće na
krovu.
Tri minute nema nikakvih vijesti preko radija, taman koliko treba da se
uvuku zračna komora i produžeci. Kad im se pukovnik javi, McQueen u pozadini
čuje da se Rosiein motor već zagrijava. Čini se da je uspješno prenio osjećaj
hitnosti.
Foss i Sixsmith pokrivaju prozore, Phillips je na vratima koja je odškrinuo
dva centimetra s vrhom cijevi prislonjenom na razmak. Bijele kute sjede na
podu u zbijenom krugu okrenuti prema van. Spremno drže oružje, ali McQueen
im je rekao da ga ostave zakočenim. Ne želi vlastitu kožu ili kožu svojih ljudi
staviti između prestravljenih amatera i pokretne mete.
Khan je blijeda poput krpe i ruke joj se tresu. Smiješno, mislio je da će ona
biti jedna od posljednjih koja će izgubiti petlju. No ona se trese zbog Robota.
Radio se opet oglasi. Carlisle traži lokaciju, GPS. McQueen mu je kaže, kao i
svoju procjenu situacije. »Trenutno je tiho, ali blizu su i mislim da će nešto
pokušati prije vašeg dolaska.«
»Dovodim vam Rosie«, kaže Carlisle. »Udaljen sam dvije minute. Probajte u
tom vremenu ustvrditi neprijateljev položaj. Što god primijetite, ja ću srediti s
ulice prije nego što vas pokupim.«
»Razumijem«, kaže McQueen kratko. I ne zamara se s prijem.
Khan izgleda kao da će si odgristi šaku. Oči joj izgledaju tamnije nego ikada
na licu bez kapljice krvi. »Možemo li pokušati Stephenu poslati nekakvu
poruku?« pita McQueena. »Tako da nas može pronaći?«
»Kakvu?« odbrusi Foss. »Jebeni dimni signal?«
»Ne želimo da nas pronađe«, kaže vojnikinja Sixsmith malo manje oštro.
»Trenutno ne bi bilo pametno izlaziti na otvoreno. Bolje mu je da se negdje
skriva dok ne dođemo po njega.«
Dobaci pogled McQueenu kao da bi on mogao imati mišljenje o tome.
Poručnik ništa ne kaže, a na prvome mjestu stvari koje ne kaže jest: Kakav bi to

107
 Knjige.Club Books

bio gubitak. Puno ga više brinu tišina i mir na ulici. Neprijatelj im je praktički bio
za petama, a sada je nestao. To nema smisla.
»Koliko ćemo morati ovdje čekati?« zahtijeva Akimwe.
Nema odgovora na to pitanje koje može adekvatno prenijeti poručnikove
osjećaje, ali planira pokušati, kad mu ono što je zamjećivao na nesvjesnoj razini
prijeđe u fokus misli.
Zvuk koji je upravo čuo bila su krila. Ptice koje polijeću s krova.
Podigne glavu. Osluhne. Kad Akimwe ponovno pokuša nešto reći, napeto mu
zareži: »Začepi.«
Udareni kamenčić lupne i zvekne s vrha krova.
McQueen nanišani prema stropu. Sljedeće što se pokrene će dobiti metak,
tek toliko da pošalje poruku.
No sljedeće što se pomakne je Penny. Zavrišti kad se prozor smrska i
zapljusne je komadićima stakla. Spusti se u čučanj hvatajući se za lice.
To nije bio pucanj. Putanja je bila zaobljena i predmet je prebrzo izgubio na
visini. McQueen pogodi o čemu se radi i prije nego što ugleda kamen na golim
daskama podno svojih nogu. Kamen iz praćke. Pucne prstima da privuče
pozornost bijelih kuta. »Skinite kute«, kaže brzo. »Smjesta. Smotajte ih i
prekrijte lice. Metak u glavu jedino je što vas stvarno može ubiti.« Svi požure da
to naprave, osim Penny koja se još uvijek moli Meki. Akimwe pita je li pogođena,
ali ona ne odgovori.
Praćka je primitivno oružje čak i prema mjerilima otpadnika, ali ujedno
učinkovita. Puno ga više brinu zvukovi grebanja i kidanja koje čuju točno iznad
glava. Neprijatelj trga podne daske. Upast će kroz krov.
Nema druge. McQueen raspali po stropu kratkim, širokim rafalom, čineći
više štete od nevidljivih napadača, ali barem ih je otjerao. Dok to radi,
eksplodiraju im preostali prozori. Mali komadi kamena zabiju se u žbuku na
udaljenom kraju prostorije, udarcima jakima i čistima poput metaka. Jedan ga
pogodi u leđa, ali ruksak mu primi većinu udarca.
»Lezite«, naredi znanstvenom timu, što oni učine. Vojnici su isto na tlu, pa
na koljenima iskreću glave i vire oko rubova razbijenih prozora, pokušavaju
proučiti neprijatelja i pritom ne progutati komad balističke geologije.
»Foss«, vikne McQueen. »Phillips.« Pokaže prema stropu gdje je zvuk
kopanja i trganja odjednom postao glasniji. Neprijatelj je brzo riješio parket i
sad prelazi na sljedeću prepreku. Uz malo sreće, naići će na drvene grede. Ako
ne, onda su gore samo letve i žbuka. Vjerojatno imaju nekoliko sekundi prije
nego što će se morati pozabaviti vertikalnim uletom.

108
 Knjige.Club Books

No Rosie dođe prva, glasna poput groma, što je najslađi zvuk koji je
McQueen čuo ikada. I neprijatelj na krovu to čuje i sigurno je vidi dok se spušta
strmom kosinom glavne ulice prema njima. Dobro. Rosie je zastrašujući prizor
kad je naoružana. Vjerojatno seru u gaće.
Pukovnik ne može lijepo skrenuti. Jednostavno nema dovoljno prostora da
okrene nešto s Rosieinim izdašnim dimenzijama, da pritom ne udari uokolo.
Stoga i ne pokušava. Skrene u širokom luku, razbijajući izloge prodavaonica,
drobeći klupe i kante za smeće u dvodimenzionalne predmete, a onda u zadnji
tren skrene da ukoso uleti u njihovu ulicu. Svejedno, nema dovoljno prostora za
manevar. Ulična svjetiljka iščupana iz betona padne punom dužinom preko
ceste, od pločnika do pločnika. Jedan trenutak leži ondje poput oborenog stabla,
dok je Rosieine gusjenice ne samelju.
McQueen zgrabi radio. »Izbacite zračnu komoru!« poviče. »Trebamo
kišobran!«
Golemo vozilo konačno stane tako da su vrata trupa točno nasuprot vratima
kroz koja su ušli. Znanstvenici skoče na noge i krenu prema izlazu, ali McQueen
ih vrati kratkom naredbom. »Čekajte.«
Pukovnik izbaci zračnu komoru skroz do vrata zgrade. To staklo je otporno
na sve. Ako netko na krovu ima pušku uperenu u njih, ili samo kamenčić u
kožnatoj traci, posada će tome biti izložena tek jednu sekundu - dok trče od
zaštite vrata do sigurnosti zračne komore. Čak bi i sam McQueen teško
ispalio pristojan pogodak u tom vremenskom okviru.
»Dobro«, vikne ljudima, »sada krenite. Jedan po jedan, kao i ranije.
Pokrivajte civile, pa uđite i sami. Foss, ti i ja smo na repu.«
Ekipa bijelih kuta konačno je za promjenu brza i efikasna. Kad su im životi
u opasnosti, sjetili su se svih vojnih treninga koje su prošli, svakog skoka i
poteza. Spuste se niz stepenice brzo i tiho. Dok doktorica Penny trči kraj njega,
McQueen primijeti da nije ozlijeđena. Sagibanje i skrivanje bili su refleks, a ne
reakcija na ozljedu.
On se zadrži na dovratku, Foss isto ostane, a da nisu izgovorili ni riječ.
Čekaju s puškama u rukama, paze hoće li se nešto spustiti kroz strop, ali to se
ne dogodi. Na kraju se povuku natraške iz sobe i zalupe vratima.
Kad stignu do podnožja stepenica, bijele kute već uskaču kroz vrata zračne
komore, dok Phillips i Sixsmith pozorno i spremno stoje svaki s jedne strane.
Svi ulete, prema pravilima. Samo Khan izgleda pomalo zadihano i nespretno
dok se saginju i trče, no navikla se kretati bez sedmomjesečne bebe u trbuhu.

109
 Knjige.Club Books

Doktor Fournier čeka ih odmah iza vrata trupa i pokušava izgledati kao da
je ondje s razlogom, pa izvikuje naredbe kao da ga netko sluša.
»Oslobodite platformu! Ostavite prostora za ljude koji dolaze iza vas!
Zatvorite vrata čim uđe posljednja osoba!«
Posljednja osoba je McQueen. Foss, koja je bila predzadnja, ušla je unatraške
i pokrivala ga dok je ulazio. Kratko joj kinine u znak zahvale i produži dalje,
prepuštajući joj zaključavanje.
»Što ako Stephen...« Doktorica Khan protestira, ali McQueen je zapravo ne
sluša, pa ne čuje ostatak rečenice. Odbaci pušku i popne se u pokretnu kupolu.
Vrata kliznu u zatvoreni položaj kad se uvuče zračna komora. Rosie krene
unatrag putom kojim je došla, smrskavajući još puno zgrada svojim stražnjim
dijelom.
Skrenu unazad na glavnu ulicu, gdje naprave širok i destruktivan luk. No
postat će još destruktivnije.
Projektili su beskorisni na takvoj blizini. Granate bi probile zidove
Invercraea i samo nastavile dalje. Međutim, bacač plamena je posve druga priča.
Poručnik povuče ručicu za aktivaciju, pa zarotira kupolu veći dio kruga.
Nacilja zgradu iz koje su upravo izišli i uz odušak spali strukturu od krova prema
temelju.
U sekundama je pretvori u golemi krijes. Nakon toga prijeđe na bočne
zgrade kako bi ulovio sve koji su vidjeli okretanje kupole i pobjegli. Na kraju,
mete počne birati nasumice. Invercrae oko i iza njih bukne poput suhog granja.
McQueen začuje vikanje više glasova s podnožja stepenica prema kupoli.
Ugasi fitilj, odloži oružje i spusti se, pa ugleda doktoricu Khan i Foss u klinču dok
ih muškarci gledaju, neki zabavljeno, a neki užasnuto. Pretpostavi da se Khan
pokušavala popeti u kupolu i zaustaviti ga, a Foss joj se našla na putu.
Poručnik signalizira Phillipsu i Sixsmith koji obuzdaju doktoricu najnježnije
što mogu, povlačeći je s Foss poput priljepka s kamena. »Prokletniče!« viče
naglašavajući prvi slog. Istog se trena pokuša baciti na McQueena, ali vojnici je
čvrsto drže. On vidi kako doktor Sealey razmišlja o tome da je spasi, pa vrlo
razumno zakorači unazad kad mu proradi nagon za preživljavanjem.
»Gade jedan!« vikne Khan. »Stephen je vani! Stephen je ondje, a ti si sve
spalio!«
Nema odgovor. Nije zaboravio Greavesa; samo nije vjerovao da postoji
ikakva šansa da je mali još živ. Odnosno, ako je postojao tračak sumnje, pa i
slabašan, nije mogao nadjačati hitnost odmazde prema Invercraeu i njegovim
nevidljivim stanarima zbog onoga što su napravili Lutesu. Traži način kako to

110
 Knjige.Club Books

pretočiti u riječi koje će doktorica Khan shvatiti, ali ona još uvijek viče na njega,
pa ne može postići nikakav napredak.
U tom trenu, Rosie uspori.
Stane.
Interfon zasikće i pucketa.
»Prijateljsko lice«, kaže pukovnik. »Vrata trupa. To je Greaves. Uvedite ga.«
Khan se prva pokrene. Udari po mehanizmu brave. Sealey i Akimwe joj se
pridruže, brzo poništavajući manualne sigurnosne postavke koje je Foss tek
aktivirala.
Foss je jedina među njima koja se sjeti pružiti im zaštitu dok otvaraju vrata.
Stali su kod rijeke, točno prije mosta. Stephen Greaves uđe k njima. Bez
ikakve isprike, samo skoči na platformu kad se vrata otvore, poput autostopera
koji ne može vjerovati da mu se tako posrećilo. Torba s priborom nabreknuto
mu visi s boka, još punija nego obično.
»Hvala vam«, kaže. »Jako mi je žao što sam vas usporio. Sada bismo
vjerojatno trebali krenuti. Grad je u plamenu.«

111
 Knjige.Club Books

DVADESET I PRVO POGLAVLJE

»Prekršili ste važeće naredbe«, kaže pukovnik Carlisle. »Zanima me zašto.«

Svjestan je da je to već rekao i svjestan je toga da riječi zvuče neadekvatno, ali
to je najmanje zlo. Mora se držati hladne formalnosti pravila i procedura, isto
onako kako se Odisej morao zavezati za jarbol dok je prolazio kraj otoka sirena.
U ovom će ga slučaju zavodljivi glasovi namamiti u ljutnju, a poručnik McQueen
će mu rado izići ususret.
»Niste vidjeli čemu je Lutes sličio kad su završili s njime«, kaže McQueen,
kao da je to odgovor. Nakon pauze od pola sekunde, još doda: »Gospodine.« Baš
kao da psu baca ostatak.
Dva muškaraca stoje jedan nasuprot drugome u dugoj dijagonali prostora
za posadu, podsjećaju na duel. Ostatak ekipe stoji uz rubove, svi osim Greavesa
koji se sakrio u laboratoriju, daleko od opasnih emocija. Dječak ima razborite
instinkte, pomisli pukovnik hladno. Njegovi ljudi i znanstveni tim još su uvijek
pod šokom od nedavnih događaja, no kako šok popušta, reakcije postaju sve
ekstremnije. Vojnici su ljuti i pogođeni, jedan od njih je mrtav. Samrina Khan je
bijesna iz drugog razloga i nije ni na sekundu zaboravila poručnikov svojevoljni
roštilj, a njezin glas ima popriličnu težinu među bijelim kutama. Kako god ovo
završilo, postoji potencijal da ih polarizira i da ih sve posvađa.
Upravo zbog toga pukovnik bira riječi. Drži se pravila. Pravila ni na koga
nisu ljuta, samo traže ono što su vojnici prihvatili prvi put kad su obukli
uniforme.
»Objasnite mi«, kaže McQueenu, »zašto ste aktivirali bacač plamena bez
direktne naredbe.«
McQueen odmahne glavom kao da je to najjadnije pitanje koje je ikada čuo.
Ne odgovori. Stoga Carlisle pokuša ponovno. »Poručniče, služili ste se oružjem
iz srednjeg dijela vozila bez dopuštenja i bez provjere ukrcanih ljudi. Ako je
postojala izričita i trenutna opasnost koja je opravdala takvo djelovanje, moram
biti obaviješten o tome. Jer ako nije, ugrozili ste cijelu ekipu bez ikakva
dobrog...«

112
 Knjige.Club Books

»Oni su živi«, protisne McQueen. »Svi osim jednog. Svi koji su slijedili moje
vodstvo. Je li vam to promaknulo? Napravio sam ono što sam morao da ih
dovedem ovamo. Osigurao sam položaj i zatražio izvlačenje, sve u skladu s
vražjim naredbama. Bacač plamena bio je samo da im pokažem kako ćemo im
vratiti ako naude jednome od nas.«
»Tako je«, promrmlja desetnica Foss.
Samrina pogleda Foss s nevjericom i gađenjem. Još se nije oporavila od
strke. Stres i iscrpljenost vide joj se na licu. »Tako je?« ponovi. »Dakle, to su vas
učili na obuci za snajperiste, da onog tko vam naudi pogodite najvećim oružjem
u arsenalu, bez obzira na to tko bi mogao stajati između vas?«
Foss slegne ramenima. »Nitko nije stajao između nas. Izvukli smo se. Spasili
smo se u komadu.«
»A cilj opravdava sredstvo. Da, baš.« Trgne glavom prema McQueenu. »Veća
si budala od njega.«
Foss izvije obrvu. »Hajde«, kaže blago. »To je razgovor koji možemo
nastaviti drugom prilikom.«
Samrina je nadglasa piljeći u pukovnika. »Stephen je bio nestao u akciji«,
kaže. »Mogao je biti u bilo kojoj od zgrada što ih je spalio ovaj jebeni kreten. Ne
znam kako ovo funkcionira, ali želim nekakvo uvjerenje da on više nikada neće
smjeti taknuti to oružje u kupoli. Radije bih riskirala s proždrljivcima.«
McQueen ignorira tu uvredu. »U ovoj situaciji«, istakne mirno, »riskirali
biste s otpadnicima. I nemojmo zaboraviti da je Greavesovo skretanje s misije
bilo katalizator događaja. Lutes je ubijen dok ga je pokušavao pronaći i vratiti.«
»Ako smijem izraziti mišljenje«, ubaci se doktor Fournier. »Onako, kao
civilni zapovjednik.«
»Uz dužno poštovanje, doktore«, odvrati Carlisle hladno, »pokušavam
riješiti pitanje vojne discipline.«
»Koje utječe na misiju.«
Točno, ali to vrijedi za sve. Zbog čega imati dvojicu vođa misije nije smisleno.
»Poručnice«, nastavi Carlisle, »što vas je nagnalo da pucate iz oružja
smještenog u srednjem dijelu vozila? Objasnite, molim vas.«
McQueen napravi gestu, okrene dlanove prema gore i pruži ih. Ovo je sve što
ti mogu dati. »Pretpostavljam, gospodine«, kaže, »da sam ispalio na njih jer sam
smatrao da je smrt Brendana Lutesa bitna. Ako se ne slažete, slobodno mi
odredite disciplinske mjere koje smatrate prikladnima.«
Izazov lebdi u zraku. Carlisle se uspravi kako bi ga prihvatio.

113
 Knjige.Club Books

»Ako smijem nešto reći«, pokuša Fournier ponovno. »Prisutnost otpadnika

u gradu opravdava poručnikove radnje. Ja bih bio sklon tome da previdim
kršenje pravila.«
»Prisutnost otpadnika nije potvrđena«, kaže mu poručnik grubo, pa se
okrene natrag McQueenu. »Baratali ste bacačem plamena protiv propisa. I to u
zatvorenom, kompromitiranom prostoru, ne misleći na sigurnost ljudi.
Ispaljivali ste u širokom luku, ignorirajući smjer vjetra i naše ubrzanje. Ne samo
da ste mogli ubiti gospodina Greavesa, mogli ste zapaliti Rosie da je propan
zapuhao natrag prema nama. Poštujem vaše osjećaje, ali ne mogu oprostiti
učinjeno.«
»Mogu živjeti s time«, kaže McQueen.
»Stoga vam oduzimam čin.«
McQueen primi taj udarac bez trzaja. Trepne nekoliko puta, kao da želi
razbistriti vid. Iz njega se širi tišina koja obuhvati cijelu prostoriju. Čak ni
doktorica Khan ne može smisliti komentar, iako jednom kimne. Dobro. Lupanje
ladice i zveket instrumenata - Greaves radi u laboratoriju - kao da dolaze
iz velike udaljenosti.
»O trajnosti democije,« nastavi pukovnik, »odlučit će zbor viših časnika čim
ponovno uspostavimo radijsku vezu.« Pokuša ublažiti ton. Kazna je takva kakva
jest i morala je biti izrečena u javnosti, ali nema potrebe ponižavati čovjeka više
od toga. »Dotad ćete imati rang vojnika. Službeni ukor svejedno će vam ostati u
dosjeu. Desetnice Foss, vi ste sada glavna časnica tijekom terenskog rada i u
svakoj prilici kad sam ja odsutan. Dobivate privremeni rang poručnice.«
»Gospodine«, kaže Foss automatski. Samo potvrđuje naredbu. Očito treba
malo vremena da procesuira što sve to znači.
»Smijem li nešto reći?« istisne McQueen. Grlo mu je stegnuto. Lice mu
počinje izgledati napeto, kao da ga potisnute emocije pritišću iznutra.
»Ne slažem se s tom odlukom«, kaže doktor Fournier.
»Ne morate«, uvjeri ga Carlisle. »Na meni je da to donesem.«
»Gospodine, ako smijem...«
»Razgovarat ćemo kasnije.« Pukovnik se uspravi, lecnuvši se zbog bolova u
ozlijeđenoj nozi. »Uzmite si vremena da razmislite o tome, pa me nađite u
kabini.«
»Ako nemate ništa protiv, pukovniče«, kaže doktor Fournier, ovog puta
povišenim glasom. »Smatram da treba donijeti veću odluku. O cjelokupnoj
misiji.« I on ustane, ukočeno napet, okrećući glavom kad mu pogled skrene s
Carlislea na ostatak ekipe. Pukovnik zna kako izgleda povrijeđeni

114
 Knjige.Club Books

ponos: Fournier ne voli slušati o ograničenjima svojeg autoriteta. S druge

strane, na licu mu je ispisan i strah. Ne pokušava samo pokazati da je bitan:
stvarno je ozbiljan. O čemu god da se radilo.
A ono o čemu se radi je ozbiljna stvar. I pokrene lavinu.

115
 Knjige.Club Books

DVADESET I DRUGO POGLAVLJE

Svađa koja izbije je gadna. Ipak, odvija se u prostoru za posadu, pa se Greaves

uspio povući dalje od nje u labos. Mrzi povišene tonove, jake emocije, riječi
pretvorene u bodeže, ali plus je što će time prikriti ono što on mora napraviti.
Baci se na posao, trudeći se potisnuti zvukove.
No glasovi se ipak probijaju. Najglasniji pripadaju pukovniku Carlisleu i
poručniku McQueenu dok obojica ponavljaju istu izjavu na mnogo različitih
načina.
Pukovnik Carlisle ljuti se na poručnika McQueena jer je upotrijebio bacač
plamena iako mu to nije naređeno. Prekršio je naredbu. Išao je protivno
propisima.
Poručnik se ljuti jer pukovnik nije dovoljno ljut zbog smrti vojnika Lutesa,
koja je opravdala uporabu bacača plamena. Tvrdi da je Greaves za sve kriv, a ne
on.
Greaves se trudi ne razmišljati o toj izjavi. Poručnik McQueen sigurno se
vara. To mora biti laž, iako ne djeluje tako.
I ostatak tima se ljuti (nije on ubio vojnika Lutesa) jer su skoro umrli, a
doktor Fournier se ljuti (ali što ako je vojnik Lutes umro zbog njega?) jer ga
nitko ne sluša - upravo on bi trebao biti glavni (nije nije nije nije).
Dakle, svi se ljute, a Greaves mora raditi i ne razmišljati o tim stvarima,
pogotovo ne o toj jednoj stvari. Vojnik Lutes ubio je dječaka, a ostala djeca ubila
su vojnika Lutesa. To se tako dogodilo, samo što poručnik McQueen to ne zna
jer nije bio ondje.
Greaves osjeti peckanje u očima, tekućinu koja bubri, pa mu se kotrlja niz
obraz. Ne može je obrisati jer ima kirurške rukavice. A ne može ni jecati ili
šmrcati kako ga ostatak ekipe ne bi čuo i odlučio ga doći pogledati. Radi nešto
vrlo opasno i delikatno svima pred nosom. Zagrize donju usnicu i izoštri pogled
kroz suze.
Labos ima deset hladnjača za čitava trupla. Sedam ih je puno, tri su prazne.
Greaves otključa i otvori pretinac broj deset, onaj za koji je najmanje vjerojatno

116
 Knjige.Club Books

da će se koristiti u normalnim okolnostima. Onaj u kojem je čitavo vrijeme

skrivao svoje odijelo nevidljivosti.
Izvadi dječakovo tijelo iz torbe za uzimanje uzoraka. Nevjerojatno je lagano,
nevjerojatno maleno - sklupčalo se samo od sebe poput ježa ili raka. Greaves ga
premjesti direktno u ladicu koja ga skriva ako bilo koji član ekipe baci pogled
u labos.
Greaves je rastrgan. Laže svakom svojom radnjom, iako nije izgovorio ni
riječ. Ali što drugo može? Prije Invercraea možda im je mogao reći što je vidio,
no i u to sumnja. Ne može - stvarno ne misli da im sada može reći: Trampio
sam vojnika Lutesa za ovo. Žao mi je što vas nisam upozorio, žao mi je što nikome
nisam rekao što radim, ali ja sam se dočepao onoga što sam trebao, pa je to sve u
svemu dobro završilo.
Već ga mrze. Ili ga barem preziru. Doktor Fournier nikad mu više neće
dopustiti pristup labosu i nitko više neće razgovarati s njime; misija će propasti
i Svjetionik će pasti - i on će biti kriv za sve.
Mora sakriti i torbu. Dno je prekriveno krvlju i komadićima mozga. Šavovi
jedva drže tekuću masu, ali na materijalu se šire tamne mrlje. Greaves je gurne
u donji dio ladice, ispod stopala malog trupla i pored odijela nevidljivosti. Ondje
ima puno mjesta, prostor je bio osmišljen za truplo odraslog proždrljivca.
Mora raditi. Mora nešto pronaći. A kad to nađe, onda im može reći. Mora biti
tako.
Kontaminacija uzorka bit će ekstremna i kompleksna, ali Greaves ne nalazi
način kako to spriječiti. Preko izloženog tkiva rane na glavi zakorjele su se
prašina i prljavština s površine ceste, kao i nepoznate čestice iz njegove torbe.
Za uklanjanje svega toga potrebni su sati rada s potpuno izvučenim stolom za
obdukciju, što bi zauzelo polovinu ukupne površine labosa i tijelo bi bilo
svakome na vidiku.
To je nemoguće, pa nema smisla da se brine zbog toga.
Previranje glasova iza njega doseže novi vrhunac. Doktori Sealey i Akimwe
viču na doktora Fourniera, što je zabrinjavajuće, ali i dobrodošlo. Nije izgledno
da će ga netko sada vidjeti.
Okrene lubanju na stranu koja nije otvorena metkom. To mu je prilika za
najčišći mogući uzorak-. Izabere nastavak od tri milimetra, pa ga zavrne u
bušilicu. Ventilator uključi na najjače da prikrije buku bušilice, zatim brzo i
grubo probije put kroz lubanju u lubanjski svod. Umalo se uguši od smrada
spaljene kosti. Ventilator to ne može sve povući na vrijeme i mora brzo raditi.
Završiti prije nego što shvate. Prije nego što pitaju.

117
 Knjige.Club Books

Izvuče bušilicu, odvrne krvav i začepljen nastavak koji ubaci u ladicu

hladnjače. Nema vremena da ga očisti i dezinficira, a ne želi objašnjavati za što
je korišten. Izabere najširu iglu za biopsiju koju zagura u rupu i uzme uzorak.
Istog trena, doktorica Khan - Rina - zakorači u labos i priđe mu s leđa.
Prepoznaje njezin korak, iako je sada teži nego inače (zbog bebe) i izraženo
neujednačen (još nema aktualnu hipotezu). Greaves se ne okrene prema njoj.
Pružajući ruku da isključi ventilator, koljenom zalupi ladicu hladnjače. Nada se
da Rina neće taj pokret popratiti pogledom.
Sada se okrene. »Opa«, kaže Khan s grimasom. Mahne rukom ispred nosa
preuveličavajući gađenje. »Kome je zagorio tost?«
To je šala, a ne pravo pitanje, pa ne mora odgovoriti. No pritisak svejedno
raste. Greaves traži nešto što bi mogao upotrijebiti da ga umanji. Rina ne izgleda
dobro. Oči joj blistaju od neisplakanih suza i drži se jako ukočeno. To su znakovi
koje je barem donekle naučio interpretirati. »Zašto si uzrujana?« pita je. »Što se
dogodilo?«
Rina odmahne glavom. Na trenutak mu dodirne podlakticu - vrškom jednog
prsta, njihovim dogovorenim minimalističkim zagrljajem - pa zakorači unazad
kako bi kompenzirala za tu opasnu bliskost. »Dobro sam«, kaže. »Sve je u
redu. Doktor Fournier odlučio je skratiti misiju. Vraćamo se kući malo ranije od
očekivanog.«
»Kući?« Greaves se zbuni, a zatim uznemiri. »Ali nismo odradili sve stanice
s rasporeda. Pred nama su još dva uzimanja uzoraka prije nego što...«
Rina kima glavom. »Znam. Znam. Ali ovdje ima otpadnika, to sve mijenja.
Opasno je nastaviti kad ne znamo što je pred nama. Uostalom, ne nalazimo ništa
drugačije. Ništa što bismo mogli iskoristiti.«
Greaves proguta slinu. »A što da nađemo nešto?« pita. Glas mu podrhtava.
Čini se da Rina to ne primijeti. Slegne ramenima, kao da odbacuje tu ideju. »Pa,
mislim da bih čak i tada glasala za povratak kući.«
»Ali misija...« Usprotivi se opet Greaves.
Rina se nasmije, no ovaj put napeto. »Misija treba nove mozgove«, kaže. »A
ja se moram vratiti kući da rodim ovo dijete. Voljela bih da se to nije dogodilo
na ovaj način, ali ipak mi je drago što se vraćamo. Samo me užasava što mi je
laknulo zbog nečega što je tako...« Neodređeni pokret njezinih nemirnih ruku
nastavi tamo gdje su joj stale riječi.
Greaves to prevede: sretna je zbog sebe, ali nesretna jer je vojnik Lutes
mrtav. Nelagodno joj je zbog nerazmjera tih dviju emocija. Zapanjen je što

118
 Knjige.Club Books

vlastito iskustvo - spoj krivnje i uzbuđenja koje osjeća - nalazi u njezinom

odrazu. To mu se ne događa često.
Želi istraživati sličnosti, ali boji se to učiniti. Još uvijek uz bok drži iglu za
biopsiju. Što se ovaj razgovor više oduži, to su veće šanse da će je Rina ugledati
i pitati ga nešto o tome. Ili da će htjeti znati što je sam radio u Invercraeu.
Kao da je mislima potaknuo njezine, Rina se osvrne preko ramena prema
prostoru za posadu. »Nisu baš sretni s tobom«, kaže mu. Nije posve jasno na
koga misli. Prostor za posadu se ispraznio. Vojnici su izišli van, vjerojatno kako
bi postavili senzore pokreta i zamke oko njih sad kad je Rosie opet stacionarna.
Pukovnik je otišao naprijed, doktor Fournier je isto uspio nestati, pa su ostali
samo Akimwe, Sealey i Penny. Unatoč tome, Greaves odluči da se Rinine riječi
sigurno odnose na cijelu ekipu, neovisno o uniformi.
Želi reći da mu je žao, ali to će potaknuti daljnju raspravu. Umjesto toga
kaže: »Neću to ponoviti.« Tek nesmotreno obećanje, ali buduće vrijeme ih oboje
odvlači od opasne tematike bliske prošlosti.
Skoro.
»Ne možeš, Stephene«, kaže mu Rina nježno. »Ne više. Nisi odgovoran za
ono što se dogodilo, ali ako je u blizini skupina otpadnika, onda smo u stvarnoj
opasnosti.
Znaš da su otpadnici vjerojatno ti zbog kojih se Charlie nije vratio.«
»Mi to ne znamo«, istakne Greaves. Ali ispadne kao sitničava opaska.
Zapovjednica Charlesa Darwina u posljednjem je javljanju Svjetioniku govorila
o tome da ih slijedi velika skupina otpadnika koji se voze u vojnim kamionima, a
u koje su upregnuli proždrljivce poput volova. Rekla je da će izbjegavati sukob
dokle može, ali da će uzvratiti ako ih napadnu. Njezine posljednje riječi bile su:
»Približavaju nam se s boka.«
»Stvarno su opasni«, inzistira Rina. »Ljudi ih smatraju divljacima jer su
odlučili živjeti u divljini, a ne u Svjetioniku. Žive poput lešinara i jako su dobri u
tome. Moraju biti takvi, inače ne bi opstali tako dugo. Kad pogledaju Rosie, oni
vide oružje i streljivo, opremu i hranu. To su stvari koje trebaju. Smatraju nas
vrijedima velikog truda.«
Greaves oprezno kimne. Slaže se s eksplicitnim značenjem njezinih riječi
(otpadnici su ozbiljna prijetnja), ali ne i sa sekundarnom implikacijom (da ovdje
ima otpadnika). To nije laž, jer nije otvorio usta, ali opet dopušta nekome da
vjeruje u nešto što nije istinito. Svrbi ga u glavi, a napetost mu pritisne
ramena poput željezne poluge.

119
 Knjige.Club Books

No čini se da je Rina zadovoljna njegovom reakcijom. Možda je njegovu

napetost zamijenila grčem straha. »Dakle, kad nas je doktor Fournier odlučio
okrenuti nazad«, nastavi, »radio je jedino što mu je preostalo. Bili bismo ludi da
nastavimo skroz do obale kad su otpadnici iza nas.«
Gleda u Greavesa s očekivanjem. On opet kimne. »Da«, kaže. No ovog je puta
primoran dodati: »Kad bi ovdje bilo otpadnika, to bi bilo loše.«
»Štoga postupamo ispravno. Svi tako misle. Svi su se složili s odlukom.«
Greaves opet baci pogled prema prostoru za posadu. Vrlo mu je teško
raščlanjivati osjećaje, ali primijeti izostanak tragova koje je naučio asocirati uz
slavlje. Doktor Akimwe šutke sjedi za stolom brade oslonjene o šaku,
razrogačena, ali nefokusirana pogleda. Doktorica Penny trlja napućene usne
zglobom palca. Doktor Sealey tiho razgovara s njih dvoje paleći šibice iz
kutije iznad kuhinjskog dijela, pa puštajući da mu izgore u ruci prije nego što ih,
jednu po jednu, odbaci u sudoper.
To nije ponašanje koje bi Greaves očekivao od ljudi koji se slažu s odlukom
doktora Fourniera. Doduše, slaganje je kognitivna, a ne emotivna reakcija. Rina
mu je već rekla kakvo raspoloženje dominira.
Nisu baš sretni s tobom.
Greaves ovo ne može ispraviti. Vojnik Lutes je mrtav. Misija je gotova. Nema
ničega dovoljno velikoga što bi mogao staviti na drugi dio vage da izbalansira te
goleme, nemilosrdne činjenice.
Ničega - osim novoga i radikalno bitnoga otkrića. Lijeka.
Lijeka za pošast proždrljivosti.
Rina pokuša ublažiti ono što je već rekla, poštedjeti ga daljnje boli.
»Stephene«, kaže mu, »uglavnom su nesretni jer je misija fijasko. Danas je bilo
loše, ali čak i bez toga... Ništa nismo postizali. Znaš i sam. Čitava poanta
sakupljanja uzoraka bila je nalaženje inhibitora. Nečega što bi usporilo ili
posve spriječilo rast Cordycepsa. No nismo uspjeli u tome, jer to ne postoji.
Vraćamo se kući praznih ruku. To je ono što boli.«
Ostavi ga njegovu poslu. Postigla je sve što dodir i riječi mogu postići. Jedina
preostala varijabla je vrijeme.
Greaves je gleda kako se pridružuje doktoru Sealeyju i ostalima. Usred
težine i važnosti trenutka, zaboravila se dovoljno da pruži ruku i uhvati onu
doktora Sealeyja. Pogledaju jedno drugome u oči, uronjeni u neki nijemi
razgovor. Greavesu bi ta kombinacija dodira i pogleda bila nepodnošljiva, ali
zna da su ljubavnicima, odnosno ljudima koji su tjelesno intimni, takve

120
 Knjige.Club Books

stvari bitno sredstvo pri prevladavanju izolacije jedinstvene svijesti. Ili tako
djeluju.
Vraćamo se kući praznih ruku. Prevrti si te riječi u glavi tri puta. To je bilo
točno jučer, ali ne i danas.
Sadržaj desete ladice hladnjače.
Uzak cilindar moždanog tkiva u igli za biopsiju.
Još uvijek može ispraviti sve.

121
 Knjige.Club Books

DVADESET I TREĆE POGLAVLJE

Doktor Fournier se boji da je prekoračio svoje ovlasti.

U strojarnici, iza zatvorenih i zaključanih vrata, još jednom pokuša prizvati
brigadirku Fry svojim tajnim radijem, koji je unatoč malim dimenzijama uvijek
imao bolji domet i signal od glavnog radija u kabini. No brigadirka se ne javi ni
taj put.
Fournier bi silno htio da ju je mogao pitati prije nego što je izdao naredbu za
povratak.
Nije se radilo o strahu. Nije to učinio jer se bojao, iako se boji. Boji se da će
umrijeti, a još se više boji da neće - možda će biti ugrizen i ostavljen ovdje na
sjeveru, dok će se Rosie zaputiti kući. Zatim će biti živo, ali Cordycepsom
zaraženo strašilo koje će zauvijek stajati u polju i gledati izmjenjivanje godišnjih
doba.
No bijes je ono ga je na kraju pogurnulo da donese tu odluku. Sudit će mu se
po uspjesima misije i sudit će mu se oštro jer nisu postigli ništa. Napustili su
Svjetionik uz poklike i fanfare, uz boce ilegalnog alkohola razbijene po
pramcu vozila. Njih dvanaestero u toj limenoj konzervi,
popraćeno blagoslovima milijim i pol ljudi koje su trebali spasiti. A sada će se
kradom vratiti kući kroz stražnji ulaz i biti zaboravljeni.
Odjednom, jasno si predočivši taj sram i krivnju u glavi, osjeća neočekivanu
želju da se suoči s njom i obrani se. Ni vi ne biste napravili ništa bolje. Nitko nije
mogao postići nešto bolje. Nismo pronašli odgovor, jer on ne postoji!
A možda je neki dio njega pomislio: Lutes je vjerojatno bio tek prvi. Dokazao
je da nam je posve moguće ovdje umrijeti. Nakon dokaza, možete očekivati sve
više i više događaja koji će ga podržavati.
Možda. No to sad, zapravo, nije bitno.
Pronašao je svoj glas. Pronašao je autoritet. Donio je i proveo odluku. Ovo
sada - čučanje iznad radija, okretanje sitnih gumba za frekvenciju hladnim i
nespretnim prstima, čekanje da mu se opet kaže gdje mu je mjesto - samo je
cijena koju mora platiti.

122
 Knjige.Club Books

Nakon tri neuspjela pokušaja da kontaktira brigadirku, odluči malo

pričekati. Rosie je stacionirana i nema šanse da će doći u područje s boljim
signalom, ali padanje mraka nekad samo od sebe izoštri signal.
Carlisle je inzistirao da se ukopaju, a Fournier mu se nije usprotivio.
Kretanje tijekom noći opasno je za Rosie. Većinu cesta blokiraju hrđajući
automobili, mučni ostaci egzodusa prije deset godina. Teško se napreduje, čak i
kad je vidljivost savršena. Pukovnik je odlučio da će taboriti preko noći te
nastaviti ujutro.
Čini se da je pukovniku lako preuzeti vodstvo u nedostatku drugog
autoriteta. Fournieru je to vrlo teško. Prirodno mu je biti submisivan.
Njegov odnos s brigadirkom Fry dobro se uklapa u taj obrazac ponašanja i
uvijek je bilo tako, od prvog trena kad ju je upoznao. Bilo je to prije nego što je
službeno potvrđen njegov status civilnog zapovjednika. Intervjuirala su ga tri
predstavnika
Velikog vijeća i smatrao je da je to dobro odradio, da se prikazao kao siguran
izbor, muškarac koji će se držati naredbi bez obzira na sve, No tada je
brigadirka, viša časnica vojnog zbora, zatražila svoje pravo da ga i ona
intervjuira. Nakon malo natezanja, bilo je po njezinom.
U svom zapovjednom šatoru, između druge i treće od sedam obrambenih
ograda oko Svjetionika, zaželjela mu je dobrodošlicu, a da ga nije oslovila
imenom - natočila mu je viski, a da ga nije pitala pije li alkohol. Postavila je neka
pitanja o njegovu relevantnom iskustvu, i kao znanstvenika i kao vođe tima, ali
pitanja su bila toliko općenita da nisu ni pokazala kako je pročitala njegov dosje.
Činilo se da je puno više zanima razgovor o pukovniku Carlisleu. »Pukovnik je
važna osoba i dugo će biti udaljen iz Svjetionika, daleko od zbora.
Njegovo odsustvo će se osjetiti.«
Fournier nije imao stav o tome, ali revno je kimnuo. »Oh, da. Uvjeren sam u
to. Misiji je veliki plus što ide s njima.«
Činilo mu se da je to traženi odgovor, ali brigadirku nije pretjerano
oduševio. »Voljela bih misliti«, nastavila je hladno i oprezno naglašavajući riječi,
»da će civilni i vojni zapovjednik oformiti timove koji se međusobno podržavaju.
Tako da jedni drugima čuvaju leđa. Tako da procjenjuju kompetencije, pa čak i
nadilaze ovlasti kako bi pružili potrebnu pomoć ili potreban ispravak.«
Ovog puta Fournier nije ništa rekao, samo je kimnuo. To se činilo sigurnijim
izborom.

123
 Knjige.Club Books

»Nas ovdje u Svjetioniku - odnosno u zboru - zanimaju pukovnikove radnje

dok je izvan ograde. Ne samo gdje se nalazi, već i što misli i osjeća. Zabrinuti smo
za njegovu dobrobit.«
Doktor Fournier je nekoliko napetih sekundi razmišljao o tome. Je li
dovoljno da opet kimne? Bio je prilično siguran da nije.
»Smijem li biti iskren?« pitao je, no prekasno da prikrije svoju stanku.
»Svakako.«
»Tražite li od mene da špijuniram pukovnika?«
Fry je glasno uzdahnula i izdahnula. Ma nije baš uzdahnula, ali nešto takvo.
»Moral u Svjetioniku je trenutno nestabilan«, rekla je, što Fournieru uopće nije
zvučalo poput odgovora. »Zbor slijedi naredbe civilnih vlasti, koje često i ne
razumiju naš rad u potpunosti, ne dijele naše prioritete. Zbog toga ova misija
ima dvostruko vodstvo i zbog toga nam je dozvoljeno da vas provjerimo, iako će
vaša uloga - ako budete prihvaćeni - biti ona civilnog zapovjednika.«
»To razumijem«, rekao je Fournier.
»Drago mi je. Kandidatkinja koju smo intervjuirali prije vas - pa ako i ja
smijem biti iskrena zauzvrat, preferirana kandidatkinja za taj položaj - nije to
razumjela. Činilo se da nas namjerno odbija shvatiti i da želi u potpunosti
definirati svoju ulogu prema znanstvenim ciljevima misije. Smatrali smo da je to
previše usko gledište. Eto, nije pametno ignorirati političku dimenziju onoga što
se ovdje događa.«
Fournier se pokušao suzdržati, ali bez uspjeha. Namjerno ga je dražila tim
ženskim rodom, mahala mu je time pred nosom kako bi provjerila ima li on
dovoljno samokontrole da ne ispituje. Nije bilo tako.
»Caroline Caldwell? Caroline Caldwell bila je vaš prvi izbor?«
Fry je odglumila iznenađenost tim pitanjem. »Rekla sam da je općenito bila
preferirana kandidatkinja, doktore. Nisam rekla da je bila moj izbor. Ja bih radije
na položaj stavila nekoga za koga znam da vidi širu sliku i da joj služi. Znanost i
politika nisu dva svijeta, one su dvije polutke.«
Fournier, koji se nikada nije zamišljao kao političar, ali je sada barem
donekle shvaćao opis posla, složio se s time. Dvije polutke, da. Vrlo zgodno
rečeno. Vrlo mudro.
Caroline Caldwell u Rosalind Franklin, a on ostavljen u Svjetioniku da glanca
tuđe epruvete i tuđe uglede? Ne, ne, ne. Ako će imati bilo kakvu budućnost, onda
je to ovdje i sada. Nakovanj na kojem će se kovati budućnost. Vrlo je dobro
znao da nije sjajan istraživač, već samo sposoban, ali nema veze. Nije mogao

124
 Knjige.Club Books

izabrati to da bude nebitan kad mu se nudi neki značaj. Sigurno nitko ne bi

mogao.
Kad su ulozi bili jasno određeni, nastavio se slagati sa svakim prijedlogom
koji je iznijela brigadirka.
Fry je izjavila da će možda trebati ocjenjivati otpornost osoblja. Njihov
moral. Njihovu motivaciju. Rekao je da mu to leži.
Pokazala mu je kako rukovati radijem i naglasila da njegovo postojanje mora
ostati tajno. Obećao joj je apsolutnu diskreciju.
Izjavila je da će mu zbor možda davati dodatne naredbe tijekom misije,
ovisno o tome kako se odigraju ili ne odigraju određeni događaji u Svjetioniku.
Rekao je da nema pritužbi na to.
Kad je napustio njezin ured, bio je preplavljen gađenjem prema samome
sebi, a želudac mu se previrao od nastojanja da ga zadrži, hitio je da mu pozli.
No do povratka u laboratorij osjećao se puno mirnije. Kompromis nije zlo, a
probitačnost nije grijeh, pogotovo ne kada govorimo o životnim prekretnicama.
Svijet će biti spašen. Rosie je bila kirurški instrument, a čovječanstvo pacijent.
Tko bi normalan izabrao ležanje na stolu kad može biti osoba koja drži skalpel?
Sada, sedam mjeseci kasnije, kao da je skalpel na njegovom grlu. Misija je
već propadala, čak i prije smrti vojnika Lutesa. Očajnički tražeći nešto
dragocjeno, premoren zbog stalne zatvorenosti i ustrašen zbog dva napeta i
stravična tjedna neobjašnjivog prekida radijske veze, odmah je iskoristio priliku
da ih okrene i usmjeri prema domu.
Zadnje riječi koje mu je brigadirka Fry uputila: »Možda ćete u nekom
trenutku osjetiti poriv da otkažete naš sporazum, doktore. Kad vas svi zovu
zapovjednikom, lako je upasti u zamku i pokušati zapovijedati za stvarno. No to
zaista nije vaša svrha. A što se vaše znanstvene ekspertize tiče, ne pada mi na
pamet da vas savjetujem ili usmjeravam. Sve ostalo je moje.«

125
 Knjige.Club Books

DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE

McQueen sjedi u pokretnoj kupoli dok sunce zalazi i izlaze zvijezde.

U mislima identificira i imenuje sazviježđa. Zmaj, Mali medvjed, Cefej.
Uglavnom ih je naučio kao nešto korisno za orijentaciju, ali zapanjuje ga i
njihova ljepota i bezbrižnost. Tijekom dana plamti jedan plamen, i to često na
mahove. Tijekom noći milijun sunaca istovremeno eksplodira žareći
cijelim nebom. Lišene ljudskih svjetala koje bi ih prigušile, zvijezde su povratile
staru slavu i superiornost koju su imale u zoru vremena, kad su ljudi živjeli u
spiljama. Čak i kroz izobličujuću oblinu stakla kupole, pojavi se u McQueenu
osjećaj da će s nagnutog svijeta upasti u golemo prostranstvo iza njih.
U tim beskrajnim svjetlosnim efektima nema proždrljivaca. Nema
otpadnika. Nema laži i gluposti. Svijet je skončao prije više od desetljeća, ali ta
vijest još nije stigla do njih, a kada stigne - pa, to neće ništa promijeniti. Savršena
istina je crno-bijela i ne poznaje naše ime.
McQueen se bori s ponosom i vlastitom definicijom sebe. Ne uživa u tome,
ali to ne izbjegava. Apsolutno je nužno znati tko smo, poznavati podlogu za sve
drugo znanje.
Razulareno rukovanje bacačem plamena u tom mu je trenutku djelovalo
potrebno poput dijela jednadžbe koji dolazi nakon znaka jednakosti. Nije
razmišljao o brzini vjetra ili njihovom kretanju. Razmišljao je samo o tome da je
potrebno reagirati na tog mrtvaca na tlu, sasjeckanog do kosti, poput mesa na
dasci za rezanje.
Drugim riječima, izgubio je kontrolu. Carlisle ga je prozvao s pravom. Ne
palite sve oko sebe u širokom luku iz pokretnog vozila, osim ako ne želite spaliti
i sebe i sve koji putuju s vama.
Postoje samo dva puta naprijed nakon takve spoznaje. Možete izmišljati
glupe priče o tome da ste zapravo imali pravo zbog A i B i C i svega ostaloga. Ili
možete priznati da ste zajebali i pokušati biti bolji.
McQueen se spusti iz kupole. Ruke i noge su mu teške i umoran je kao pas.
Čini mu se prikladnim što i emocije dolaze uz povratni trzaj, kao i oružje -
jednako su opasne, na kraju krajeva. No to ne umanjuje nelagodu iskustva.

126
 Knjige.Club Books

Kako bi došao do kabine, mora proći kroz prostor za posadu. Ondje je

miješana skupina vojnika i bijelih kuta koji svi podignu pogled prema njemu.
Prva reagira Foss. Brzo ustane i salutira mu. To je prilično nedvosmislen
signal. Phillips je slijedi u trenu, Sixsmith je malo sporija, ali u roku od nekoliko
sekundi trojka stoji i prkosi propisima priznajući ga za časnika s najvišim
činom među njima.
»Vi se jebeno šalite!« zgroženo usklikne doktorica Khan.
McQueen uživa u tom dijelu priče. No mora sasjeći ovu malu revoluciju u
korijenu.
Uzvrati pozdrav Foss, kruto i precizno. »Malo smo zbunjeni, poručnice?«
kaže. »Nema veze. Sjest će ti s vremenom.«
Nastavi dalje, ostavivši ih u tišini.
Vrata kabine su otvorena. Uđe i zatvori ih za sobom. Carlisle odloži knjigu i
kimne prema suvozačevom sjedalu. McQueen ostane stajati, iako se mora malo
pogrbiti zbog niskog stropa.
»Tražim dopuštenje da vam se obratim«, kaže.
Pukovnik blago slegne ramenima. »Naravno«, odvrati.
McQueen ne okoliša. Nema smisla. »Imali ste pravo oko bacača plamena«,
kaže. »Upotrijebio sam ga neovlašteno i na nesmotren način, kao što ste
istaknuli ranije. Time sam ugrozio sigurnost ekipe i vozila. Zaslužujem da me se
zbog toga opomene i prihvaćam to. No volio bih povratiti pristup oružju
kupole. U lošem smo položaju, koji bi se mogao još dodatno pogoršati zbog
otpadnika. Možda ćete me trebati, a ne mogu biti od prevelike pomoći ako ne
smijem dirati baš ništa.«
Carlisle šuti trenutak ili dva. McQueen čeka presudu želeći da to završi čim
prije.
»Hoćete li sjesti, vojniče McQueen?« pita ga pukovnik.
»Bez uvrede, gospodine«, odvrati McQueen, »ali nisam došao ćaskati o
dobrim starim vremenima. Samo trebam da ili ne.«
»Onda ne.«
Pukovnikov glas je miran i lišen emocija. McQueen opet osjeti onaj trzaj,
ovog puta u obliku hladnog brijanja statike kroz vlastite živce. Pomisli da ga je
pogrešno čuo, no s obzirom na to koliki je ustupak upravo napravio, Piromanov
odgovor nema smisla.
»Gospodine, mislim da jedna pogrešna procjena...«

127
 Knjige.Club Books

»Gospodine McQueene.« Pukovnikove riječi zazveče poput balvana i

prekinu ga. »Da je bacač plamena jedini problem, složio bih se s vama. Ali nije
tako.«
Pukovnik ustane, lecnuvši se dok na trenutak prebacuje dio težine na
ozlijeđenu nogu. Očito mu je bitno da za ovaj dio budu na istoj razini, na koji god
način. »Vaš kompletan stav«, kaže polako i oprezno, poput doktora koji daje
dijagnozu neizlječive bolesti, »u neskladu je s vojnom disciplinom i stavom koji
se traži od vojnika. Vojna služba, služba u bilo kakvoj paravojnoj skupini, traži
podređivanje vlastitih želja i instinkta naredbama zapovjednika. Vojnik može
imati svoje sumnje, ali izvršava naredbe. No vi, gospodine McQueene, odajete
dojam osobe koja bilo kakvu naredbu smatra uvredom vlastitom
profesionalizmu.«
McQueen ne može vjerovati da mu to govori baš taj čovjek. I možda bi trebao
šutjeti dok popovanje ne završi, ali ima jake argumente, a već je dobio
dopuštenje da slobodno govori. »Znam sve o izvršavanju naredbi, gospodine«,
kaže. »Znam i kamo to može voditi.«
»Hvala«, kaže Carlisle ozbiljno. »Upravo je to moja poanta. Čini mi se da
poštujete naredbe kad je to apsolutno nužno, ali tako radite u duhu
oklijevajućeg kompromisa. A sve to znajući da su vaši instinkti pouzdaniji i da
biste postigli više kad biste bili prepušteni svojoj volji.«
»To nije točno«, kaže McQueen.
»Stvarno? Važeće naredbe propisuju...«
»Dovraga, već sam priznao da sam pogriješio! Jednom! Pogriješio sam
jednom!«
Odmjeravaju jedan drugoga, gotovo si gazeći po prstima. Uzak prostor
kabine gura ih prema sukobu htjeli oni to ili ne. »Naredbe propisuju«, naglasi
Carlisle strogo, »da se u slučaju promjene situacije na tlu treba obavijestiti
nadređenog.«
»Uradio sam to.«
»Jeste, kad ste pronašli Lutesovo tijelo. Trebali ste to napraviti onog trena
kad ste vidjeli mrtve pse.«
»Donio sam odluku.«
»Naravno.« Pukovnik kimne. »Uvijek to činite, gospodine McQueene.
Donosite prosudbu za prosudbom. Većinom su bile dobre, priznajem to. No
postalo je samo pitanje vremena.«
»Zašto?« pita McQueen, glasa punog prezira. »Jer vi prosuđujete toliko bolje
od mene?«

128
 Knjige.Club Books

»Ne«, odvrati pukovnik, istim iritantno mirnim glasom. »Zato što vojske
funkcioniraju prema jednostavnom algoritmu. Procedura, koliko god djelovala
besmisleno, postoji kako bi se umanjile pogreške. Filtrira sve vaše odluke nizom
provjera i sigurnosnih procjena. No samo ako se njome služite. Mogli biste
postati dobar vojnik, gospodine, samo da shvatite kako vojsku ne čini jedna
osoba.«
McQueen odmahne glavom dosta ogorčen, ali sad kad ga je prošao prvi nalet
bijesa i čuđenja, istovremeno donekle zabavljen. Tu postoji određena simetrija.
Carlisle ga opisuje točno onako kako se on sam vidi, ali obrnuto, tako da mu
vrline pretvara u mane, pa su onda valjda svi pukovnikovi nedostaci zapravo
plus.
»Moram pitati i ovo«, kaže. »Jeste li vi slijedili algoritme kad ste
bombardirali Cambridge i Stansted? Kad ste bacali zapaljive bombe i spržili sve
one ljude u krevetima? Je li ta odluka bila dobro filtrirana?«
Carlisleova usta se trgnu, kao da ima udicu zakačenu u donjoj usnici. To je
boljelo. »Da«, kaže, »ali i ne odgovori su na vaša pitanja. Uradio sam što sam
mogao unutar sustava kako bih zaustavio bacanje tih bombi. Nisam uspio.
Donesena je pogrešna odluka. Ne nudim izlike za to.«
»Ne«, složi se McQueen, lica nekoliko centimetra udaljenog od onog drugog
muškarca. »A niste za to ni opomenuti, zar ne? Ja sam ugrozio živote nekolicine
muškaraca i žena, ali svi su preživjeli. Vi ste ubili tisuće i dobili medalju.«
»Varate se. Nisam dobio medalju.«
»Siguran sam da će ispraviti tu omašku, gospodine. Mislim da je to samo
pitanje vremena.«
Pukovnik ne odgovori istog trena. »Još nešto?« pita končano.
»Samo ono što sam već rekao. Imam više iskustva s topom od svih ostalih,
pa i s bacačem plamena. Dajte mi da radim svoj posao.«
»Da mislim kako možete raditi svoj posao, ne bismo vodili ovaj razgovor.«
Riječi ključaju u McQueenovu grlu. Njihovo izgovaranje neće mu donijeti
nikakve koristi. Iziđe istim putom kojim je došao, prođe kroz isti tunel
zamjeranja i solidarnosti. Nijedno mu ne treba, ali u Rosie postoji samo jedan
put od točke A do točke B.

129
 Knjige.Club Books

DVADESET I PETO POGLAVLJE

Ekipa zoru dočeka na nogama. Ekipu predvodi Kat Foss, trenutno časnica s
najvišim činom (nije li to ludo?).
Ipak, ona ne smatra da postoji neka posebna potreba za vodstvom. Svi rade
ono što je potrebno bez da im se to naredi. Senzori pokreta i imobilizacijske
zamke nekoć su bili apsolutan misterij, no nakon sedam mjeseci cijela je
procedura dosadno poznata. Stoga bijele kute uklone sve zaštite oko njihova
područja, a Foss povede vojnike sa spremnicima za vodu do jezera. Imaju deset
galona. Rosie ima ugrađene spremnike koji se pune kišnicom, ali pukovnik
Carlisle ništa ne prepušta slučaju.
Kad se vrate s jezera, zamijene uloge. Bijele kute dodaju tablete za
pročišćavanje vode u spremnike i pospreme ih u kuhinju, a Foss vojnicima
naloži da provedu preventivno održavanje. Rutinsko preventivno održavanje
propisano je u Rosieinim uputama za uporabu, koje Foss čitavo vrijeme drži u
ruci i konzultira desetak puta u minuti. Tu je dug i iscrpan popis
provjera gusjenica, motora i okolišnih kontrola. Neke su dijagnostičke, a druge
podrazumijevaju prljanje ruku spremnicima za ulje i francuskim ključevima.
Lutes je priručnik znao napamet i svima drugima ulijevao osjećaj sigurnosti jer
je znalački nadgledao sve što su radili oko toga. No Lutes je sada mrtav, pa se
Foss snalazi najbolje što zna. U stopu prati Phillipsa i Sixsmith - motri
ih nervoznim i kritičnim pogledom. Kad završe, natjera ih da još jednom prođu
kroz čitav popis - možda neki zajeb samo čeka da im se obije o glavu.
Vraćaju se kući. Nitko od njih još ne vjeruje u to i nitko ih ne želi ureknuti.
Unatoč tome što je Foss bila pomalo opsesivno temeljita, svejedno je
prilično rano kada krenu. Pukovnik Carlisle vozačevo mjesto prepusti Sixsmith,
kojoj ono i pripada, no ostane u kabini kako bi preko interfona mogao
komunicirati sa svima u glavnom prostoru za posadu. Foss preuzme stražu u
dijelu trupa, a kupolu prepusti Phillipsu. Još uvijek oklijeva nešto narediti
McQueenu.
Svi osim stražara zavežu se i čekaju kretanje. Naravno, neće ostati zavezani.
Rosieina najveća brzina je trideset i dva kilometra na sat po dobroj cesti, samo

130
 Knjige.Club Books

što više nema dobrih cesta. Ona se polako kreće zapostavljenim i sklerotičnim
arterijama Britanije te uspori na prosječnu brzinu od trinaest kilometra na sat,
i to kad s asfalta skrene na utabane staze. Njezino sporo kotrljanje ne ometa
većinu svakodnevnih aktivnosti, bilo da je riječ o radu ili o slobodnom vremenu.
Ali ovo je povratak, dan koji su iščekivali tako dugo. I vojnici i bijele kute
iskazuju mu potrebno poštovanje.
Zapravo, znanstvenici kao da su sumorni. Foss ih razumije. Više od pola
godine na terenu, a nemaju što pokazati na kraju. Sva ta beskrajna ubijanja i
rezuckanja bila su toliko beskorisna da su mogli čitavo vrijeme brati kupine.
Zapravo, to bi i bilo bolje. Svježe voće je tražena roba u Svjetioniku.
Ako on još postoji. Sigurno postoji. Ništa ne bi tako potpuno uništilo cijeli
kamp da nitko ne bi uspio javiti ni riječ.
Izostanak komunikacije sigurno je neki tehnički problem. To je jedino
moguće objašnjenje.
Stoga se ona osobno osjeća prilično optimistično. Još uvijek pred očima
jasno vidi sliku Lutesa, skoro pa sasjeckanog na komade - puno jasnije od bilo
koje uspomene na njega živog - ali činjenica da se ranije vraćaju kući najbolja je
vijest koju je primila otkako su krenuli.
A povratak s višim rangom bio bi šlag na torti (to je jednostavno stvar
navike, ali ne može se toga riješiti) da se ne osjeća loše zbog poručnika.
McQueen je samo napravio ono što su svi ostali htjeli učiniti, pa čemu to
pretvaranje da je nešto skrivio? Kad je spustio ruke na oružje, okrenuo kupolu i
zarigao vatrom, Foss se činilo gotovo kao da se to događa jer je ona tako
poželjela. Ako išta, žali što nije prva stigla do oružja. Sada, posredno,
McQueenovu kaznu doživljava poput šamara. Sumnja da je jedina koja se tako
osjeća.
Dovraga, zapada u isto tmurno raspoloženje kao i bijele kute. Izvuče se
razmišljajući o tome što će sve raditi kad se vrati kući. Prvo će otići u Dvadeset
i sedmi paviljon i naroljati se. Onda će se jednom ili dva puta poševiti sa solidno
obdarenim tipom s dobrim osjećajem za smjer (u Rosie su samo dva tipa koja
su joj seksualno privlačna, Phillips i Akimwe - kako tipično - a oni su
zainteresirani samo jedan za drugoga). Tek na kraju otići će kući i mahati
titulom poručnika ocu ispred nosa. Što kažeš na ove oznake, narednice? I to je
recept za dobar dan, a kako opet kreću na jug, od njega je sigurno dijeli samo
nekoliko dana.
Rosie zadrhti kada se motor počne buditi. Podrhtavanje postaje jače dok ne
dosegne vrhunac. Sixsmith prebacuje u nižu brzinu kako bi ih podigla iz ukopa
koji su ostavili zbog goleme težine: ona poznaje Rosie bolje od ikoga jer sad je
131
 Knjige.Club Books

Lutes mrtav. Malo se zanjišu naprijed-nazad dok si oslobađa prostor za

manevar, a onda se jakim trzajem i niskom erupcijom pokrenu hidraulike.
To se smatra finim kretanjem, a čim se počnu kretati, postane još finije. Iz
prostorija za posadu dopre neujednačeni pljesak.
»Previše ste ljubazni«, kaže Sixsmith preko interfona. »Stjuardesa će uskoro
biti s vama te poslužiti pića i rekreativne droge.«
Začuje se klik, pa preuzme pukovnikov glas. »Trup«, kaže oštro, »kakvo je
stanje?«
»Sve je u redu«, odgovori Foss.
Phillips se ne slaže. »Gospodine«, javi iz kupole, »vidim kretanje.«
Sranje! Što joj je promaklo? Foss za nešto kasnije ostavi maštanja o domu,
slatkom domu, i pogleda kroz otvor na vratima trupa, što je trebala učiniti prije
nego je zinula. Vidi samo visoka stabla i polja prekrivena korovom, zamućena u
zelenu juhu brzinom njihova kretanja.
»S lijeve ili s desne strane?« pita.
»Tamo s tvoje strane. Na pet sati.«
»Ništa ne vidim, pukovniče.«
»I na deset sati isto«, kaže Phillips, napet kao puška. »Definitivno imamo
društvo.«
Foss opet pogleda. I dalje pred očima vidi samo krajolik. Nema nepoželjnog
kretanja.
»Phillipse, reci mi što vidiš«, naredi pukovnik.
»Ne mogu, gospodine. Žao mi je. Vidim samo povremeno i mjestimično
kretanje između stabala. Nemam jasan pogled.«
»Zečevi?« nagađa Foss. »Lisice?« Nijedan prijedlog nije sjajan. Ovih dana baš
i nema puno divljih životinja. Sve što ima puls hrana je za proždrljivce. Draža im
je topla krv, ali prihvatit će ono što pronađu.
Uslijedi duga, napeta tišina, pa Phillips opsuje.
»Je li prestalo?« pita pukovnik.
»Ne znam, gospodine. Stalno mislim da nešto vidim, ali jako je nisko.«
To upućuje na životinju, ne i čovjeka. Otpadnici mogu puzati kako bi se
sakrili u korovu, ali ne bi mogli održavati korak s pokretnim tenkom.
»I dalje ništa ne vidim«, kaže Foss. Sada gleda pažljivije. Vjeruje vlastitim
očima, ali Phillips je gore na dva metra višem položaju, a on ne paničari samo
tako.

132
 Knjige.Club Books

Uostalom, kao ni pukovnik, ali kako je već ustanovila, on radije spriječi nego
da liječi. »Sixsmith, daj nam malo gasa. Phillipse, pogledaj očitava li se što na
infracrvenom skeneru.«
»Ništa, gospodine«, javi Phillips nakon nekog vremena. Foss mu čuje
olakšanje u glasu, koje i sama dijeli s njim. Otpadnici bi se vidjeli kao crvene
točkice na infracrvenom skeneru, baš kao i bilo kakve žive životinje. Znači, to su
najvjerojatnije samo proždrljivci privučeni zvukom paljenja motora. Poklopcu
motora dodali su neke slojeve za zvučnu izolaciju, ali da su dodali još toga, ne bi
se mogli kretati.
Proždrljivci mogu trčati brže od Rosie, ali samo na kratke udaljenosti.
Vjerojatno će ubrzo opet imati cestu samo za sebe.
»Je li sve u redu?« pita pukovnik.
Ovog se puta i Foss i Phillips slože da je tako. Fantomske smetnje su
oproštene i zaboravljene.
Rosie se vraća kući.

133
 Knjige.Club Books

DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE

Čim krenu, Greaves oslobodi remen i povuče se iz prostora za posadu u labos.

Nada se da će ondje uloviti malo vremena nasamo, jer ljudi ne vole raditi dok se
kreću. Previše je teško kompenzirati za ljuljanje Rosieina podvozja. Nekolicina
razbijenih epruveta i uništenih uzoraka dovoljno je da se većina znanstvenog
tima riješi te navike.
Ali ne i danas. Skoro istog trena za njim dođe Rina. Na trenutak se preplaši
da će mu ponuditi pomoć, ali čini se da se želi pozabaviti vlastitim projektom.
Dobaci mu osmijeh dok kraj njega prolazi prema udaljenoj radnoj površini.
Slabašan je to osmijeh. Greaves mu dodijeli značenje c (ti si mi prijatelj) s popisa
koji seže skroz do n (razmišljam o nečemu što ti ne bi razumio).
»Sve je teže i teže raditi oko mene, zar ne?« pita Rina milujući istureni trbuh.
»Nemoj da ti smetam, Stephene.«
On razmotri izjavu da sa svake strane centralnog prolaza ima više od 30
centimetra prostora ako ona stane na sredinu. No gotovo je siguran (iz njezina
osmijeha koji je sada prešao u d) kako je komentar izrekla u šali. I on joj se
nasmiješi, što je obično najsigurnija opcija, pa se vrati poslu.
Iz prostora za posadu stižu glasovi Sealeyja i Akimwea. Raspravljaju o
Cordycepsu, velikom neprijatelju - njegovoj kulturološkoj i povijesnoj važnosti,
s posebnim naglaskom na kineske narodne legende o njegovu vijeku života.
Greaves vrlo dobro zna da su Kinezi prije gotovo tri tisuće godina vidjeli gljivicu
kako raste iz eksplodiranih tijela gusjenica te mislili da su ugledali magičnu
metamorfozu. Stvorenje koje je životinja ljeti i gljivica zimi! Cordyceps su
uzdizali kao lijek za srčane bolesti i impotenciju, destiliranu esenciju samog
života. Kasnije su generacije otkrile da gljivica može rasti kroz oštećeno živčano
tkivo i donekle ga zaliječiti. Prevladava teorija da su te rane uporabe gljivice bile
preteča pošasti proždrljivosti - prolaz kroz koji je Cordyceps zarazio ljudsku
populaciju.
Isključujući tuđe glasove, Greaves se pripremi za ispitivanje tkiva koje je
izvadio iglom za biopsiju. Radi koristeći ATLUM, uređaj koji su preferirali u
harvardskom Centru za moždanu znanost u godinama netom prije Raspada. To

134
 Knjige.Club Books

je mikrotom, uređaj za rezanje živčanog tkiva na iznimno tanke sekcije

debljine jedne stanice. ATLUM slaže sekcije na dugačku traku, a ne uobičajena
stakalca. Time omogućuje korisniku - ili barem korisniku koji pri ruci ima
skenirajući elektronski mikroskop - da stvori trodimenzionalni model struktura
mozga i da ih prati kroz naredne zone tkiva. Greaves je posve očaran radom u
ATLUM-u. On guli uzorke tkiva kao da džepnim nožićem gulite koru jabuke, pa
ih ponovno spaja u cjelinu.
Međutim, zbuni se kad namjesti i pregleda svoj uzorak.
Djeca su već pokazala da nisu ni slična drugim proždrljivcima. Imaju širok
bihevioralni repertoar, možda jednako velik poput onog običnih ljudi, pa
očekuje malo ili nimalo gljivične penetracije na moždanom tkivu. No umjesto
toga, otkrije da zuri u gustu podlogu gljivičnog micelija. Mozak je jedna
prostrana paukova mreža niti protkanih oko živčanih stanica i kroz njih, pa iz
vanjskog korteksa do talamusa i poprečne moždane pukotine. Samim
volumenom, ovaj mozak je napola ljudski, a napola gljivični.
No gdje je nastala šteta? Ljudsko moždano tkivo trebalo je biti izdubljeno,
gljivični uljez trebao ga je proždrijeti. Trebalo je doći do umanjenja moždane
mase od nekih 55, čak i 80 posto, te vidljivog propadanja preostalog tkiva. Preko
oštećenih područja korteksa trebao je vidjeti sloj stanica mikroglije. Mijelinska
ovojnica trebala je nestati, a ogoljene živčane stanice sporadično i besciljno
ispaljivati u sinaptičke pukotine koje su postale jame nekrotičnih sokova. No ne
vidi ništa od toga. Ako je ovaj mozak napadnut, onda se stvarno snažno opire
tome.
Ili je ovo faza, a ne stanje? Samo kratak predah prije nego što se moždano
tkivo preda i pobjedu prepusti gljivici? No u tom slučaju, kako se mozak tako
dugo odupro, iako je okružen i pod opsadom? Ovdje djeluje neki faktor koji on
nikada prije nije vidio, a implikacije su goleme. Gotovo vrtoglave.
Greaves podigne glavu s okulara, pa se kradomice osvrne. Na trenutak
pomisli da su lupanje njegova srca i drhtavo disanje sigurno zamjetni, ali Rina
ga uopće ne gleda. Usredotočena je na svoj posao, a njezina smirenost u
kontrastu je s njegovim naglim uzbuđenjem koje graniči s panikom.
Vrati se poslu. Ovog puta malo zanemari mikroskop, uzme drugi uzorak i
počne vršiti niz testova kojima se određuje prisutnost glavnih neurotransmitera
- kemikalija koje mozak iz hrpe neaktivnog mesa pretvaraju u najveće svjetsko
komunikacijsko čvorište. Postoji preko stotinu takvih kemijskih prijenosnika,
no Greaves se ograniči na uzorak od njih tridesetak: one koji se brzo pokazuju
u prisutnosti gotovih reagensa.

135
 Knjige.Club Books

Pola kemijskih transmitera prisutno je u istoj snazi i proporcijama kao i u

normalnom ljudskom mozgu. Ostalih uopće nema.
A to je nemoguće.
On zna kako bi Cordyceps trebao funkcionirati - kako i funkcionira u svakom
dosad proučenom proždrljivcu. Nekoliko sekundi nakon primarne zaraze, on
preplavi krvotok ljudskog domaćina te se u njemu namnoži izuzetnom brzinom.
Prenesen barijerom između krvi i mozga, on se zarije u moždano deblo te
preventivno napada gaseći normalne funkcije živaca putem destruktivne super-
simulacije živčanih stanica. Zapravo sprži mozak.
A zatim opet počne rasti prema dolje, u kralježnicu i kroz nju, šireći sustav
micelija kroz glavne i prikladne živčane niti tijela domaćina. Kad mozak ispadne
iz igre, osim nekolicine snažnih i instinktivnih ponašanja koje kontroliraju
most i moždina, gljivica uspijeva oteti periferni živčani sustav te preko njega
preuzeti kontrolu nad domaćinovim motornim funkcijama.
Tako da bi u jako zaraženom mozgu trebalo biti minimalno ili nimalo
prirodne neurotransmiterske aktivnosti. Možda ondje još uvijek postoji svijest
- stručnjaci u Svjetioniku svađaju se oko toga, nisu postigli zaključak - ali to
ionako nije bitno. Konopci su prerezani.
Ovaj je mozak drugačiji. Strukturalno je nedirnut, a kemijski je napola
funkcionalan: dakle, kakve koristi od pola mozga? Ne možete voziti auto ako ima
karburator, ali nema svjećice, ako ima cilindre, ali nema ventile. Pola mozga ne
može upravljati polovicom tjelesnih sustava. Ne možete pokrenuti ruke i noge
bez dopamina i acetilkolina. Ne možete imati pravi ciklus sna bez adenozina ili
reflekse gladi i sitosti bez noradrenalina. Tako da je gljivica zasigurno i dalje
glavna, iako presjek moždanog tkiva izgleda zdravo.
A ipak, Greaves je vidio kako se ta djeca ponašaju. Glad na stranu, podsjetili
su ga na prave ljude.
Preoblikuj pitanje. Ako je ovo dijete za života bilo djelomice imuno na učinke
patogena proždrljivosti, koji je onda mehanizam bio na djelu? Stanične
strukture koje Greaves promatra ne pokazuju ništa neobično, osim da su i dalje
u sjajnom i iskoristivom stanju, a trebale bi biti poharane ljušture.
On razmisli. Forma prati funkciju, ali isto je tako diktira. Postoji razlog zašto
su proždrljivci dobili to ime. Očito je refleks gladi prvo što Cordyceps preotme.
Prije svega treba domaćina koji će jesti, prenoseći zarazu svakim ugrizom.
Vidio je kako je djevojčica skočila na goluba, vidio je kako se njezino pleme
gostilo psećim mesom na ulicama Invercraea. Djeca imaju taj instinkt, taj poriv,
a jednako je jak kao i kod običnih proždrljivaca - koliko god drukčiji bili po
drugim pitanjima.
136
 Knjige.Club Books

Što se to onda ovdje događa? Je li to tek rafiniranost normalnog početka i

napretka patogena ili je ovo nešto posve novo?
Mora pregledati tkivo kralježnice kako bi vidio što Cordyceps radi ondje.
Ipak, ne može napraviti novu biopsiju dok Rina u labosu radi pored njega.
Oklijevajući makne slajdove i uzorke, pa ih pospremi u svoj osobni prostor
gdje ih nitko neće dirati. Rina čitavo to vrijeme nijednom nije podigla pogled.
Ono što Rina radi ne bi je trebalo toliko zaokupiti. To je prilično jednostavna
mehanička procedura. Neutralizira sumpornu kiselinu
magnezijevim karbonatom, što je brz i jednostavan način da se dobije...
Aha.
Doktorica Khan konačno podigne pogled i susretne njegov. Namjernim
praznim pogledom potvrdi njegovo nagađanje.
Greaves je morao učiti o ljudima na teži način, ali kemija je jednostavna. Vrlo
je dobro upoznat s magnezijevim sulfatom: njegovim molekularnim profilom,
kemijskim svojstvima i efektom biološke regulacije. Doktorica Khan gotovo ga
sigurno namjerava popiti kao tokolitik, kako bi spriječila trudove. Beba stiže ili
barem najavljuje svoje namjere.
»Što je sad?« pita ona, ne shvaćajući da je razotkrivena.
Greaves nema pojma što bi bio adekvatan odgovor iz perspektive emocija i
njihove tajanstvene arhitekture. No opet, siguran je u kemiju.
»Nifedipin, Rina«, kaže joj. »Nifedipin je bolji ako želiš odgoditi porod.
Imamo ga u ormariću s lijekovima, služi za hipertenzijske traume.«
Rina kao da je zapanjena. Spusti retortu koju je to čitavo vrijeme držala i
malo se odmakne od nje, kao da želi zanijekati tu činjenicu. Trenutak kasnije se
nasmije i odmahne glavom. »Nevjerojatno, Holmese«, kaže.
»Molim? Tko je Holmes? Zašto je nevjerojatan?«
»Nema veze. Ne spominji ovo nikome, Stephene. Ne želim nas usporavati ili
ovu glupu situaciju još dodatno pogoršavati. Nemoj ništa spominjati. Molim te.«
Greaves kimne. Možda ne može lagati, ali sto posto je siguran da mu nitko
neće postaviti baš to konkretno pitanje. No ako netko pita nešto općenitije
poput: »Je li doktorica Khan dobro?« vjerojatno može sačuvati njezinu tajnu
izjavom da pije lijek koji se često propisuje za stres. Tako da je uvjeren da može
održati riječ.
Volio bi da može umanjiti činjenicu da je razotkrio njezine namjere
povjeravajući joj se o vlastitom golemom projektu. Ali sada nije vrijeme za to.
Uskoro. Kad bude imao otkrića, a ne samo nagađanja. Kad joj može pokazati
više od mrtvog djeteta.
137
 Knjige.Club Books

Prilično je siguran da bi je mrtvo dijete trenutno samo dodatno zabrinulo.

138
 Knjige.Club Books

DVADESET I SEDMO POGLAVLJE

Doktor Fournier još uvijek pokušava izmamiti neki odgovor iz radija, ali odavno
je prihvatio neuspjeh. Sada to radi samo zato što ne može smisliti ništa korisnije.
Stoga, kada kroz jaku statiku radija dopre slabašan glas ađutanta brigadirke Fry,
Mullingsa, on se tako jako trgne da opali laktom po pokrovu motora.
»Svjetionik. Identificirajte se, molim.«
»Pozovite brigadirku«, zareži doktor stežući ozlijeđenu ruku. »Ovdje
Fournier. Izvještaj s terena. Hitan.«
»Savjetuje se s načelnicima stožera, doktore Fournier. Morat ćete...«
Začuje mumljanje drugoga glasa u pozadini. Fournier ne razaznaje riječi, ali
Mullingsov jaki: »Na zapovijed, brigadirko!« toliko je glasan da prekrije zvučnik
radija i opsuje.
»Daj da čujem«, kaže Fry. »Izvijestite me, doktore Fournieru.«
On pokuša.
»Vi... mi... Dva tjedna nismo primili vijesti putem glavnog radija u kabini,
brigadirko. Nismo znali što se događa...«
»Posve sam svjesna toga, doktore. Tražila sam da me izvijestite o vašem
statusu.«
»Doživjeli smo nesreću. Izgubili smo čovjeka - vojnika Lutesa.« Ispriča joj o
Invercraeu nepotrebno detaljno, izbjegavajući činjenice oko materijalnoga
dokle god može. No na kraju to izgovori. »Vraćamo se kući.«
»Tako dakle?« upita brigadirka blago, nakon trenutka pauze. »A čija je to
bila odluka?«
»Zajednička. To je bila... To je bila grupna odluka. Na kraju krajeva, imali smo
jake dokaze o djelovanju otpadnika. Čini... činilo se...«
»Izgubili ste jednog člana. To samo po sebi ništa ne dokazuje. Iskreno, rekla
bih da je to što sama Rosie nije napadnuta dokaz protiv prisutnosti otpadnika.«
I evo ga sad. Naravno, od Fourniera se traži da pogne glavu i prihvati krivnju.
Baš je prikladan žrtveni jarac, pogotovo u situaciji u kojoj je uspjeh gotovo
nemoguća stavka. Ovog puta on uzvrati. »Donio sam odluku utemeljenu na

139
 Knjige.Club Books

činjenicama koje su mi bile dostupne. U obzir sam uzeo i moral tima te trzavice
- vrlo velike trzavice! - između pukovnika Carlislea i poručnika McQueena.«
Fry odbaci te argumente. »Sada je bitno«, kaže, »upravljanje tom situacijom.
Tajming je vrlo neprikladan. Mi smo usred značajnog strukturalnog prevrata,
zbog čega vam se nismo javljali. Pukovnikov povratak u ovom trenutku mogao
bi nas uvelike ometati.«
Fournier je spreman zainatiti se i obrazlagati svoju odluku, ali sada osjeti
nelagodu. Strukturalni prevrat! Zamisli surovu sliku skrivenu iza tih
bezizražajnih riječi i ne može ostati bez virenja iza pokrova.
»Kad kažete prevrat«, započne nesigurno, »mislite li...?« Pokuša formulirati
to pitanje neutralnim riječima, pa otkrije da one ne postoje. »Je li Zbor preuzeo
kontrolu nad Velikim vijećem?«
Fryičin ton je kirurški precizan. »Veliko vijeće svojevoljno ustupa izvršnu
vlast Zboru. Bila je to mirna predaja vlasti. Ne govorimo o promijeni režima,
doktore, samo logičnoj preraspodjeli postojećih uloga i prioriteta. Nažalost, neki
ekstremistički elementi odbili su sagledati sve na taj način. Iskoristili su
tu priliku da iznesu neke privatne zamjerke... na što se moramo obrušiti vrlo
strogo.«
»Je li na snazi izvanredno stanje?« pita Fournier nervozno. Naravno, misli
povrh ovoga što je upravo opisala. Je li postojao neki razlog za to, osim samog
krajnjeg cilja preuzimanja moći?
»Postojala je potreba«, kaže brigadirka, »i to za čvrstim i fokusiranim
upravljanjem nasilnom situacijom.«
Fournier nema drugih pitanja. Upravo je slušao kako se vojni puč opisuje
kao da je riječ o školskoj kazni. Ne želi čuti ništa više u slučaju da je gore nego
što zamišlja.
Odjednom ga napuste sva borbenost i svi problemi. Poželi pitati: »Što hoćete
od mene?« To mu čak i u mislima zvuči slabo i kolebljivo. Ne može pustiti te
riječi u svijet. Dotjera ih u malo bolje stanje. »I kakve su vaše naredbe?«
»Prije svega, ono urgentno: onesposobite radio u vozačevoj kabini prvom
mogućom prilikom. Naravno, pazili smo da prekinemo radiosignal, ali želimo se
osigurati protiv toga da netko drugi kontaktira Rosie.«
»Netko drugi?« Fournier razmišlja glasno.
Čini se da ga brigadirka ne čuje. »Možete onesposobiti radio u kabini«, kaže
mu, »tako da otvorite kućište imbus ključem, pa uklonite manju od dvije
sklopovske pločice iza glavne matične ploče. Vrlo jednostavno, trebate otkvačiti.
Učinite to brzo, doktore. Što duže odugovlačite, to je rizik veći. Ako pukovnik

140
 Knjige.Club Books

sazna za događaje u Svjetioniku, mogao bi se poželjeti uplesti. To je

neprihvatljivo.«
»U redu. Ja... mislim da to mogu. Još nešto?«
»Da, naravno. Morate ostati na terenu do daljnjega. Ne želimo Carlisela
ovdje, a ni Rosie. Ne još. Kad se situacija stabilizira, onda ćete se vratiti. Dotad
pronađite način da stanete ili usporite.«
Doktor Fournier smatra da je to lako reći, a vrlo teško postići. Upravo
planira pitati, uz pažljivo prilagođenu razinu sarkazma, kako to brigadirka
predlaže da zaustavi tenk. No u tom trenu tako naglo poleti da stolicom i
ramenom opali u pregradni zid.
Rosie je stala.

141
 Knjige.Club Books

DVADESET I OSMO POGLAVLJE

»Stvar... Stvarno mi je žao, gospodine!« promuca vojnikinja Sixsmith. »Nisam

vidjela dok nismo bili točno iznad. Lišće...«
Bespomoćno slegne ramenima, pa vrati ruke na upravljač stežući ga kao da
crpi snagu iz njega. »Lišće je sve sakrilo«, ponovi. »Nisam mislila da je nešto
skriveno ondje. Žao mi je.« Nije još završila s isprikom, ali Carlisle je prekine
najnježnije što može. Moraju reagirati na ono što se upravo dogodilo, sve ostalo
može pričekati. »U redu je, vojnikinjo«, kaže tiho. »Reagirali ste brzo i
prikladno.«
Odabere opciju za SVE kanale na interfonu te se obrati prostoru za posadu,
labosu, trupu i kupoli. Iz prostoru za posadu čuje povišene glasove. Sealey stalno
ispituje što se dogodilo, a Penny plače. »Jesmo li nešto udarili? Što smo udarili?«
»Nema razloga za zabrinutost«, obznani im pukovnik. »Ostanite na
mjestima i molim da ne blokirate kanal. Phillips, prebaci se opet na infracrveno.
Skeniraj ima li neprijatelja.«
»Na zapovijed«, kaže Phillips, pa uslijedi skoro minuta tišine. Trenutke
tišine narušava samo tihi šapat iz područja za posadu, kad iz labosa vrlo
upečatljiv glas Stephena Greavesa izjavi rastućom panikom: »Rina je ozlijeđena!
Netko, svi, Rina je ozlijeđena!«
»Doktore Akimwe«, kaže Carlisle, »hajde do doktorice Khan, molim vas.
Gospodine Greavese, pomoć stiže. Molim vas da oslobodite kanal.« Nakon toga
čeka u tišini. Odobrava to što se vojnik Phillips ne žuri. Ovo nije situacija za
automatski odgovor.
»Vani nema ničega, gospodine«, kaže konačno Phillips. »Barem ničega
toploga.«
Takvo što ne isključuje proždrljivce. No proždrljivci nisu napravili to preko
čega su se upravo zakotrljali. Radi se o barikadi rastegnutoj preko cijele širine
ceste. Uglavnom su u pitanju grane i grančice, ali cvilež koji su začuli ispod Rosie
sugerira da se radi i o kamenju.
Što god to bilo, sada je ispod njih. Do trzaja je došlo jer su gusjenice prešle
preko kamenja prije nego što je Sixsmith uspjela zaustaviti Rosie.
142
 Knjige.Club Books

»Ima li štete?« upita Carlisle vozačicu.

Sixsmith prouči ploču s instrumentima i odmahne glavom. »Ništa nije
kritično, gospodine. Dobro smo. Želite li da iziđem i provjerim?«
»Ne ovdje«, kaže Carlisle. »Pomakni nas nekih kilometar i pol dalje. Provjerit
ćemo kad se uvjerimo da nema nikakve opasnosti.«
Sixsmith pomiče Rosie naprijed centimetar po centimetar, pazeći na
sumnjive vibracije ili bilo kakav znak nevolja. Pričeka dok ne ugleda barikadu u
retrovizoru, pa tek onda nagazi po gasu.
Na kraju se voze skoro šest kilometra prije nego što Carlisle naredi da stane.
Pričekao je da se šuma s obje strane razrijedi, pa da budu na relativno
otvorenom terenu. No svejedno je naredio Phillipsu da opet infracrvenim
naočalama pregleda svih 360 stupnjeva oko njih.
Okupi vojnike u području za posadu i dodijeli im zadatke. Sixsmith će ostati
za upravljačem, Foss će rukovati oružjem u kupoli. On će izići van s McQueenom
i Phillipsom da prouče ima li štete. Pukovnik je očekivao navalu
nervoznih pitanja znanstvenog tima, ali ispostavilo se da su se svi preselili u
labos.
Dok McQueen i Phillips oblače opremu, pukovnik ode otraga provjeriti kako
je doktorica Khan. Pala je kad se Rosie zaustavila. Još uvijek je na podu, blijeda
poput krpe; ne govori i ne pokušava se pomaknuti. Kuta i košulja su joj
raskopčani i Akimwe drži stetoskop na njezinu golom trbuhu. Ostali
članovi znanstvenog tima stoje uokolo. Stephen Greaves je ukočen od jada i
brige. Pognuo je glavu i obje šake čvrsto pritisnuo na čelo. Gotovo neprimjetno
njiše naprijed-natrag gornjim dijelom tijela. John Sealey kleči pored Khan grleći
je i držeći joj glavu tako da nije na hladnom čeliku. Pukovnik zaključi da se
sada razotkrio čak i pred najmanje bistrim članovima ekipe. Kao da mu je to
znak, doktor Fournier uđe iz strojarnice trepćući zbog jarkog neonskog svjetla.
Akimwe uvjeri pukovnika da nema slomljenih kostiju. Carlisle spusti pogled
na Khaničin trbuh. »I dijete djeluje dobro«, kaže Akimwe. »Ima vrlo jak puls.«
»U redu«, kaže Carlisle hrapavim glasom. »Drago mi je. Ostanite ovdje. Svi
izlazi bit će zaključani. Procijenit ćemo situaciju, pa vam reći na čemu smo sad.«
Klekne i na trenutak stisne Khan za ruku. »Drago mi je što nisi ozlijeđena«,
kaže.
»I meni isto«, promrmlja Khan. Pokuša se nasmiješiti, ali to ne izgleda
nimalo uvjerljivo.
Pukovnik je ostavi na podu, ali prvo naredi doktoru Akimweu da je sigurno
vrati na sjedalo i zaveže. »Pobrinite se i za gospodina Greavesa«, nadoda.

143
 Knjige.Club Books

»Imate li neki prijedlog kako da to učinim?« pristojno ga pita Akimwe.

Carslisle ga nema, pa i ne odgovori. Namaže novi sloj e-blokatora,
zadovoljno primijetivši da McQueen i Phillips rade isto. Otvori vrata trupa s tim
dvojcem za leđima te iziđe van.
Baš je jarko, sunčano poslijepodne. Izmaglica se zadržava pri tlu, ali od
koljena na više vidljivost je jasna. Možda se skriveni napadači na trbusima
provlače kroz dugu travu. U tom slučaju, imaju zavidne vještine puzanja i našli
su način kako utišati vlati trave.
No svejedno, Carlisle izabere komunikaciju bez riječi. Signalizira McQueenu
da pokriva njega i Phillipsa dok provjeravaju gusjenice i donji dio vozila.
Opet osjete odsustvo vojnika Lutesa, koji je Rosie poznavao poput vlastitog
džepa. Uspiju potvrditi da nisu oštetili gusjenice te da nema vidljive štete na
podvozju. Uvjerivši se da su sami, Carlisle pozove Sixsmith iz kabine da im se
pridruži. Kao najkompetentnija inženjerka od njih petero, ona je
najkvalificiranija za izvršenje pune vizualne inspekcije spojnica na gusjenicama.
Pukovnik joj naredi i da provjeri stražnje zračne ventile. Dosta su visoko
postavljeni od tla i nije izgledno da su oštećeni, ali ne želi zanemariti nešto tako
ključno za njihovo preživljavanje.
Sve je u redu, ili barem tako izgleda.
»Je li to bila zasjeda?« pita McQueen. Iz prostora za posadu ništa nije vidio
kad su prelazili preko same prepreke, što ga očito smeta.
»Definitivno, netko je napravio barikadu«, kaže Carlisle, držeći se činjenica.
»Grane. Kamenje. Naoštrena koplja.«
»Koplja?« čudi se McQueen.
Carlisle mu ih ocrta u zraku. »Dužine između metar i dva metra, rascijepana
na jednom kraju u koji su ugurani komadi stakla.«
»To je bila zasjeda«, kaže Sixsmith izravno. »Morate ovo vidjeti.«
Na stražnjem desnom kraju Rosie su plitke ogrebotine u
zagasitomaslinastoj boji. Ispod njih, mala čađava elipsa označava mjesto gdje je
netko pokušao zapaliti vatru. Njih četvero zuri u te zbunjujuće znakove,
pokušavaju ih čitati poput runa.
»Sinoć?« pita McQueen na kraju.
»Nema druge«, kaže Sixsmith. »Bili smo u vrhunskom stanju nakon što smo
napustili Invercrae. Pregledala sam svaki pedalj vozila.«
»Zašto ovo nije nađeno tijekom rutinskog preventivnog održavanja?«
zahtijeva pukovnik.

144
 Knjige.Club Books

Sivsmith ga zabrinuto pogleda. Propitkuje njezinu izjavu, a nju to zapećka,

pogotovo nakon što je uletjela u barikadu. »Gospodine, provjeravaju se samo
pokretni dijelovi. Ne pregledavamo oklop.«
McQueen je i dalje usredotočen na nevidljivog neprijatelja - to smatra
ključnim. »Znači, netko se probio kroz senzore pokreta i zamke, pa nam
pokušao nauditi?«
»Da, i to nožićem«, kaže Phillips nervozno se nasmijavši. »Nožićima i
vatricom. Tko pokušava izbosti tenk?«
McQueenu to nije zabavno. Promotri prazan horizont mršteći se poput
demona. »Tko pokušava izbosti tenk?« ponovi. »Isti oni ljudi koji su nas u
Invercraeu napali praćkama. Isti oni koji su ubili Lutesa jebenom kuhinjskom
opremom. Sredili su nas.«
Carlisle odmahne glavom. Razmotrio je tu mogućnost, ali to mu djeluje
posve neizgledno. »I prestigli nas? Na ovoj cesti? Kako, gospodine McQueene?
Ne, ako je ovo bila zasjeda, postavljena je nekome drugome. Nekome tko se ne
vozi u čeliku i keramičkome oklopu debljine deset centimetara.«
No postoji i druga mogućnost i on si dopusti da je razmotri. Možda se radi o
nekome tko je vidio njihov dolazak, pa ih je podcijenio i to u potpunosti. Da su
on i njegov tim odmah izišli proučiti gusjenice, bi li divljaci obojani vrhovnikom
istrčali iz šumarka i napali ih toljagama i štapovima?
Ne, naravno. Prošlo je tek deset godina od raspada civilizacije. Ljudi ne
nazaduju skroz do kamenog doba u deset godina. U svakom slučaju, Phillips je
sve detaljno proučio termalnim naočalama i nije vidio nikoga u šumi kraj ceste.
Čak i da prihvati hipotezu kako su to napravili divljaci, i dalje postoji logička
kontradikcija u ideji divljaka koji postave zasjedu, pa odlutaju brati cvijeće.
Unatoč naredbama, doktor Fournier iziđe iz kabine Rosie, ali ne kroz vrata
trupa. Nenaviknut na visoki prag, skoro se posklizne i padne. Posve je spetljan
dok im prilazi i na licu mu se jasno vide zamjeranje i ljutnja. I još nešto,
prikriveno i napola izbrisano tim emocijama. Carlisle zaključi da se radi o
strahu. Razumljivo je da se doktor boji i da to želi sakriti. Koliko on zna, nema
razloga smatrati da Fournier skriva nešto drugo.

Fournier ne može kontrolirati drhtanje, a želudac mu se izokreće od mučnine.

Upravo je onesposobio radio u Rosieinoj kabini. Sklopovska pločica koju je
izvukao sada mu je u džepu, zajedno s imbus ključem kojim je odvojio kućište
radija od konzole kako bi imao pristup dijelovima.

145
 Knjige.Club Books

Čitavo vrijeme dok je to radio, bio je u vidnom polju pukovnika i vojnika.

Mogli su se u svakom trenu okrenuti i ugledati ga, pa se vratiti u kabinu i
zainteresirati se što on radi ondje. Drugim riječima, to je bilo nešto najhrabrije
što je napravio u životu i čudi se samom sebi. Čudio se još dok je to radio, tom
otkriću da je sposoban za takvu nesmotrenu hrabrost.
Sada je pod dojmom zbog viška adrenalina koji mu tjera tijelo na pobunu
protiv svijesti, nešto kao u divljeg konja. Nema šanse da će djelovati normalno,
pa pušta da vojnici vide kako se oteo kontroli. Pogrešno će sve pripisati
kukavičluku, ali to ga ne smeta. Konačno da njihov manjak poštovanja ide
njemu u korist.
»Je li previše tražiti da me obavijestite o svemu što se dogodilo?« pita
Carlislea. Glas mu puca. Dobro. Neka puca.
»Susreli smo se s barikadom na cesti, doktore«, objasni pukovnik. »Nije nas
oštetila i možemo nastaviti dalje.«
To je vrlo dobra vijest s obzirom na okolnosti, ali opijen uspjehom nedavnog
pothvata, Fournier uoči priliku da je učini još boljom. Brigadirka mu je naredila
da odugovlači s povratkom Rosie, a ovo izgleda poput savršenog opravdanja za
odgodu povratka - još bolje ako nema nikakve stvarne opasnosti. Zahtijeva
detalje, pa još detalja povrh njih. Kao civilni zapovjednik, ima ih pravo znati.
Pukovnik vidno kontrola nestrpljivost. Fournieru iznese detalje i indicije o
svim nedavnim događajima i spekulacijama. Ostatak pratnje stoji u visokoj,
mokroj travi, pogledavajući se s prezirom i nevjericom.
Dok sluša, Fournier razmišlja kako najbolje iskoristiti situaciju i
ispregovarati što duže stajanje. »Ne možemo nastaviti dok nismo apsolutno
sigurni da nema opasnosti«, kaže kad pukovnik završi s izvještajem. »Odbijam
podvrgnuti ekipu nepotrebnom riziku.«
Negdje s Fournierove lijeve strane, ali još uvijek u vidnom polju, netko od
vojnika, vjerojatno Sixsmith, začuđeno odmahne glavom.
»Doktore, jedina razumna reakcija je da nastavimo dalje«, kaže mu
pukovnik mirno. »Ako postoji prijetnja, najbolje rješenje nam je bijeg.«
»Posve sam suprotnog mišljenja«, kaže Fournier. »Nemamo pojma u što
bismo mogli uletjeti. Rosie treba ostati ovdje, a vaši bi ljudi trebali otići u
izvidnicu dalje niz cestu i uvjeriti se da nema ničeg drugog na putu.«
»A što ako ima?« Carlisleov glas ukočen je od napora da ostane pristojan. »I
dalje bi nas čekala ista odluka - ili probijanje, ili obilaženje. Nema smisla da se
vojnici pješice izlažu opasnostima s kojima se Rosie lako može nositi. Vidite i
sami da nismo oštećeni.«

146
 Knjige.Club Books

Fournier se ne predaje. Stvarno nema izbora i ne može si dopustiti da izgubi

tu prepirku. »Što ako je to tek prva od mnogih zamki? Ako nas ispipavaju?
Provjeravaju nam resurse? Možda kako bi nas sljedeći put napali žešće. Ne
možemo pretpostaviti da prijetnja ne postoji samo zato što ovog puta nije
počinjena šteta. Zapravo, možda nas namjerno potiču da podcijenimo njihove
mogućnosti.«
Pukovnik podigne obje ruke i pokaže prema praznini koja ih okružuje.
»Tko«, pita, »ma tko su oni?«
Fournier je svjestan rizika koji poduzima i stvarnih opasnosti koje priziva.
Ako je netko stvarno njima postavio barikadu, onda brzo kretanje umanjuje
prilike za daljnje zasjede. Stajanje i svađanje o tome otvara tu priliku. No dobio
je zadatak. Sudbina Svjetionika je u njegovim rukama, a to je bitnije od sudbine
ovih pojedinaca. Čak i njegove vlastite sudbine, iako izbjegava tu misao. Silno
želi vjerovati da je stvarna prijetnja mala, čak i dok je on svojim riječima
pretvara u krizu.
Adrenalin koji mu je preplavio tijelo nakon špijunskog pothvata u kabini
konačno se počinje povlačiti. Smirenijim glasom izrekne svoju posljednju
primjedbu. »Zalijetanje u još barikada i zasjeda nije opcija, pukovniče. Ako
odbijete poslati pravu izvidnicu, morat ćemo poduzeti druge zaštitne
mjere. Imamo vozilo koje je stvoreno izričito kako bi se moglo kretati po
neasfaltiranim putovima. Predlažem da iskoristimo tu funkciju.«
»Koji kurac?« kaže vojnikinja Sixsmith, ne trudeći se govoriti šaptom.
Pukovnik slabo prikrije isto. »Izgubit ćemo na vremenu, doktore. Izgubit
ćemo jako puno vremena. Teže ćemo se kretati i morat ćemo se ranije
zaustavljati, čim svjetlost postane slabija. A naravno, što se sporije krećemo, to
će nas potencijalni saboteri lakše pratiti. Jeste li sigurni da to želite?«
»Apsolutno«, kaže Fournier.
»Smijem li izreći mišljenje?« pita vojnikinja Sixsmith. Carlisle kimne. »Ako
ćemo čitavim putom ići po stazama, to će duže trajati, što podrazumijeva neke
stvari. Ponestat će nam vode - jasno, ako ne obnovimo zalihe. No mene zanima
što će se dogoditi ako pukne gusjenica.«
»Kvalificirani ste da to riješite, niste li?« zahtijeva Fournier.
»Prošla sam obuku, doktore Fournieru. Ali nisam Brendan Lutes. Ako
zapadnemo u ozbiljne neprilike, trebat će mi dvostruko duže i napravit ću to
dvostruko lošije od njega. Takvo što vjerojatno se neće dogoditi, ali smatrala
sam da to trebate znati. Ova brda koja nas okružuju, to je planina Cairngorm.
Ako skrenemo s ceste, to znači da ćemo ići uzbrdo i da će prilično brzo postati

147
 Knjige.Club Books

jako strmo. Ukoliko ondje upadnemo u nevolje, možda se više nećemo uspješno
izvući.«
Carlisle kimne. »Hvala, vojnikinjo. Cijenim vašu iskrenost.«
Fournier je nimalo ne cijeni, ali riječ Cairngorm aktivirala mu je sjećanje, pa
odluči otići tim smjerom. To je as u rukavu ili barem rasprava koju može dobiti.
»Postoji još jedan razlog zbog kojeg sam razmišljao da sada skrenemo s ceste«,
kaže, trudeći se djelovati poput čovjeka koji je duboko promislio o nečemu i ne
lupeta bezveze. »Spremnik koji nismo sakupili pri dolasku je vrlo blizu ovog
mjesta, na Ben Macdhuiju. Ako skrenemo s ceste na polja i odemo na istok, stići
ćemo do njega u manje od dana.«
Baš kao da ih je zalio hladnom vodom. Svi ga gledaju kao da je upravo
predložio da kampiraju na otvorenom i promatraju zvijezde.
»Doktore, vi ste bili odlučili preskočiti taj spremnik«, istakne Carlisle oštro.
»Tvrdili ste da je preteško doći do njega. Stvarno ne vidim zašto bismo sada bili
u boljem položaju. Dapače...«
»Ostavio sam otvorenom mogućnost da ćemo ga sakupiti pri povratku«,
ubaci se Fournier. »A sada, budući da nemamo nikakve značajne pronalaske,
ovo nam je posljednja prilika da nađemo značajne podatke.«
»Zašto bi ovi bili značajniji od ostalih devedeset i devet?« pita McQueen.
Sixsmith i Phillips razmijene pogled zabavljenog prezira koji ne pokušaju
prikriti. No pukovnik ne odgovori. Očito je da zadaća misije kod njega nosi
određenu težinu. Fournier je izabrao pravi pristup.
»Cesta je ravna odavde do Firtha«, nastavi. »Autocesta vodi na jug. Ako se
toga držimo, laka smo meta tim ljudima. Mogu postaviti zasjede gdje god žele, a
mi ćemo naletjeti ravno na njih. Preko polja je sporije, ali sigurnije - i daje nam
priliku da nađemo uzorke.«
Carlisle na kraju kimne, izazvavši ljuto gunđanje vojnika. »U redu«, kaže. »Ići
ćemo preko polja. Barem do Ben Macdhuija. Vojnikinjo Sixsmith, vozit ćete
polako i držati se ravnog tla koliko bude moguće.«
»Ravnog tla? Ben Macdhui je vražja planina«, istakne McQueen. »Gospodine,
nudim se da pretražim cestu pred nama i provjerim je li sigurna.«
»Hvala na ponudi, vojnice McQueen«, kaže pukovnik. »Primio sam na znanje
vašu zabrinutost, ali zasad ćemo slijediti doktorov prijedlog. Pronaći ćemo
spremnik, a onda ćemo se vratiti na cestu kod ušća rijeke Forth. U najboljem
slučaju, to će oduzeti samo za jedan dan.«
»Voljno«, kaže doktor Fournier, a to ispadne kao nadobudna izjava
potaknuta time što je istjerao vodu na svoj mlin. Vojnici čekaju kao da su gluhi.

148
 Knjige.Club Books

Čak se ni McQueen ne pomakne dok Carlisle ne kimne. Možda mrzi pukovnika,

pomisli Fournier kiselo, ali slušati naredbu civila? Očito mu je ta ideja još
mrskija.
Novi režim u Svjetioniku imat će svoje minuse za učenjake bez vojne
pozadine. Srećom, njegov će status biti siguran. Dokazao je neupitnu
privrženost.

149
 Knjige.Club Books

DVADESET I DEVETO POGLAVLJE

Vojnikinja Sixsmith okrene Rosie na uskom zavoju i osigura joj malo oduška.
Sad kad ne mora razmišljati o građevinama, brza je i samouvjerena, gotovo
razmetljiva. Skoro uopće ne osjete trzaj pri odlasku s asfalta i prelasku na
zapušteno zelenilo pred njima.
Phillips je opet u kupoli. Platforma trupa sada je prazna, jer polja puna kvrga
i izbočina čine stajanje ondje puno većim izazovom. Doktor Fournier je u
strojarnici, a pukovnik i Sixsmith u vozačevoj kabini. Svi ostali sjede u predjelu
za posadu.
Svi osim doktorice Khan, koja se povukla na ležaj. Njezina je izlika da joj se
još uvijek vrti nakon pada, ali dobacila je Johnu Sealeyju pogled dok je odlazila
- ako se povlačenje unazad preko udaljenosti manje od dva metra može smatrati
odlaskom. Sada čeka da on shvati njezin signal.
Čeka ga navučenih zastora, dok u njoj bukti vulkan suza. Osjeća nalet
nekontroliranog bijesa. Ona nikad ne plače. Najgore u ovoj cijeloj situaciji jest
što je izgubila kontrolu do te mjere da misli kako bi mogla zaplakati.
Skoro. Skoro najgore.
Jadni Stephen! Bio je tako bespomoćan kad je pala. Ranije, kad je vidio kako
miješa neki lijek za sebe, odmah joj je ponudio kemijsko rješenje njezina
kemijskog problema. No kad je vidio da se ozlijedila, bio je paraliziran.
Johnu nema ni traga, ni glasa. Samo mora reći da će se ranije povući s
dobrom knjigom (jednom od tri koje imaju u vozilu). Sigurno je vidio njezin
znak. Ali ne dolazi. Zna li što mu ona želi reći? Kloni li se nje kako ne bi načeli tu
temu?
Neće upaliti, Johne. To slijedi, bio ti spreman ili ne.
»Je li tko raspoložen za partiju?« McQueenov glas je lažno opušten. Taj živi
za poker i što je lošije volje, više treba svoju drogu. Foss, Akimwe i Penny
potvrdno zamumljaju. Stephen samo odbije. Zatim Johnov glas, taj umor
jednako hinjen kao i McQueenova nonšalantnost. »Bez mene. Mislim da ću
malo čitati.«

150
 Knjige.Club Books

Čuje kako prilazi ležajevima. Uslijedi zveckanje metala dok se penje

ljestvama, pa škripa dok se smješta. Ona čeka još jedan zvuk, ali ne čuje ga.
Uzima si vremena. Izigrava kulera.
»Diler bira«, kaže McQueen. Akimwe izjavi da bira Oxford Stud s podjelom
pota. Kad krenu s nadmetanjem (konačno!), začuje prigušeno povlačenje
tkanine. Sealey povlači svoj zastor.
»Laku noć, momče«, dovikne Foss.
»Laku noć, Ljubimice Divljeg zapada«, odvrati Sealey, na što se Akimwe
zakikoće poput školarca.
John pričeka dobrih pet minuta prije nego što odmakne madrac i najvišu
letvicu. Lice mu se pojavi i zaviri prema dolje iz pukotine točno iznad Khan.
Smjesta ga uznemiri pogled na njezine crvene oči. »Hej«, kaže tihim glasom koji
se neće čuti dalje od ležajeva. »Jesi li dobro?«
Khan odmahne glavom.
John završi s radovima i nagne se kako bi joj se pridružio koliko je moguće.
Ili barem kako bi joj bio bliže. Na neki ludi način, rizik je manji zato što ovo rade
danju i u pokretu. Buka motora prikrit će sve njihove zvukove, a nitko drugi
vjerojatno još neko vrijeme neće prilaziti ležajevima.
Oprezno, imajući na umu uzak prostor, ludi kut i njezino krhko stanje, on je
zagrli. Ne postavlja pitanja, samo čeka da ona progovori, što se i dogodi.
Dovoljno je dugo to držala u sebi i dođavola sa samokontrolom.
»Dok smo u Invercraeu bježali u zaklon, osjetila sam trud«, kaže. Govori u
njegova prsa da priguši zvuk. I tako da on ne mora gledati njezino crveno lice
oteto kontroli. »Kad se nije ponovio, mislila sam da se radilo o trbobolji, ali
jutros sam osjetila tri u razmaku od jednog sata. Davala sam si tokolitike koje
sam složila na vlastitu ruku. Prvo magnezijev sulfat, a onda mi je Stephen rekao
da u kabinetu s lijekovima ima nifedipina. Sad sam dobro, ali kladim se deset
naprema jedan da će ova beba izletjeti van prije nego što se uopće
približimo Svjetioniku.«
Uslijedi duga tišina. Malo je čvršće stisne kako bi je umirio. »Dobro«, kaže
na kraju. »Znači, rodit ćeš u Rosie. To je u redu, Rina. Možemo laboratorij
pretvoriti u sterilan prostor i okružena si biolozima. Znamo kako to funkcionira.
Plus, Lucien je prošao puno obuke za pružanje prve pomoći. I Penny isto, bar
mislim. Bit ćeš jednako sigurna kao i što bi bila drugdje. Još sigurnija. Misliš li da
postoji koji odjel za rodilje s vlastitim bacačem plamena?«
Nasmiješi se toj neprimjerenoj slici u glavi. U njezinu trenutnom
raspoloženju, to je čak i privlači na neki ludi način. No pomisao na ono što slijedi

151
 Knjige.Club Books

još je uvijek opterećuje: poznata nepoznanica rađanja u tenku usred ratne zone.
Osjeti nagli i vrtoglavi osjećaj dislokacije, svijest o nepremostivim
udaljenostima: onima između njih i Svjetionika, između prošlosti i sadašnjosti,
između svijeta kakav jest i kakav ona priželjkuje.
Paradoksalno je što, iako se zamisli zbog tih misli, one ju ne natjeraju u očaj.
Sada postoji beba, nov i nepoznat faktor. Beba bi mogla biti most preko svih tih
ponora.
»Hej«, kaže i trudi se zvučati opušteno. »Želiš li se dobrovoljno javiti za
prikupljanje posljednjeg spremnika s uzorcima?«
Johnove oči od užasa se rašire na veličinu tanjurića. »Rina, to je na pola puta
prema vrhu planine!« usprotivi se.
Ona odmahne glavom. »Mislim da je bliže vrhu. Na osamsto metara.«
»Želiš li rađati na kamenu?« Čvrsto je zagrli, kao da je štiti od vlastite
nesmotrenosti.
»Sala«, šapne Khan.
»Nemoj.«

152
 Knjige.Club Books

TRIDESETO POGLAVLJE

Teren istočno od ceste A82 je surov i izlomljen, a topografija se mijenja iz

kilometra u kilometar. Rosie se kreće polako, čak i na jarkoj svjetlosti. Kad se
sunce spusti i sjene produže, uspori na brzinu puža.
Partija pokera jednako je problematična. Duh Brendana Lutesa lebdi nad
njima, pa im se čini da bi uobičajeno razuzdano dobacivanje bilo poput šamara
njegovu ektoplazmičnom licu. Na kraju se igra polako ugasi.
McQueen odšeta do trupa kako bi nauljio oružje. Slijedi i kontemplacija, za
što smatra da treba privatnost. Nije naviknut na to da se preda emocijama -
ispravi se cinično - odnosno da bude svjestan toga. To mu ne sjeda dobro, kao
ni većina događaja nakon Invercraea.
Priznao je pogrešku s bacačem plamena. Pukovnik je imao priliku isto tako
priznati da im je, neovisno o naredbama, McQueen svima spasio guzice. Nije to
učinio. Mogli su naći kompromis, ali nisu, već su se umjesto toga povukli svaki
u svoj kut.
U nekom će se trenu oglasiti zvono za drugu rundu.
U međuvremenu ih netko prati i McQueen instinktivno zna da se radi o istim
gadovima koji su ubili Lutesa. Gadovi imaju aute ili - jedino što mu pada na
pamet - bicikle, a znaju i kako se kloniti dometa infracrvenih naočala. Sigurno
im nije bilo teško zavući se u neku pukotinu u ovoj sjebanoj divljini i prići im s
boka. Ukopati se na nekom dobrom mjestu i čekati vatromet.
Tako da je napuštanje ceste manje-više najgluplja stvar koju su mogli
napraviti. Da, tako ih je malo teže pratiti, ali budući da su jedino što se ovdje
kreće, je li to zaista teško? Što se sporije kreću, to ekipa iz Invercraea ima veće
šanse da ih prestigne.
Večeras, sutra ili prekosutra - uglavnom, uskoro - naći će se usred još jedne
zabave iznenađenja, vjerojatno puno luđe od one prošle. Kad se to dogodi,
trebat će i njega. Trebat će ga na jakom oružju, gore u kupoli, da nanese ozbiljnu
štetu. A on će ispuniti svoju dužnost, jer dao je takvu zakletvu kad je
pristupio vojsci. Učinit će ono što je potrebno da ih sve održi na životu.
Čak i ako to znači da će sprašiti metak pukovniku u glavu i preuzeti kormilo.
153
 Knjige.Club Books

Dok razmišlja o tim temama uz potpuno rastavljene puške, Robot iziđe iz

prostora za posadu spotaknuvši se na putu prema labosu. McQueen mu dovikne
upozorenje, ali malac vješto zakorači između dijelova oružja i krpe za laštenje.
Ne dodirne ni oprugu, ni rezu. McQueena to živcira, iako ne zna reći zašto.
»Ovo je fina oprema«, kaže strogo. »Svaki od ovih djelića ima svoju ulogu,
sunašce. Nemoj mi ih ispremiješati.«
Greaves se okrene i pogleda ga. Dobro, to je malo pretjerano: Robot nastavi
gledati u pod, kao i uvijek. No gleda na tlo ispred McQueena na način koji djeluje
malo drskije nego inače.
Pokaže prema rastavljenim dijelovima oružja uredno poslaganima na podu
- i pritom ih imenuje. »Komora. Zatvarač. Mehanizam za okidanje i zaštitnik
okidača. Spremnik. Prednja i stražnja poluga za rastavljanje. Kućište. Odvojivi
dio cijevi. Povratni mehanizam. Opruga.«
S obzirom na to koliko mu je glas monoton, nevjerojatna je i ta količina
prkosa i sarkazma. McQueen je zbunjen, čak i pomalo zadivljen.
»Bravo za tebe«, kaže. »Jesi li ikada pucao iz puške?«
»Jesam.«
Naravno. Svi stanovnici Svjetionika prošli su građansku obranu, čak i oni
kojima ne bi trebalo dopustiti ni uporabu oštrih olovaka.
»Jesi ikada nešto pogodio?«
»Nisam.«
»Dobro. Onda se drži svojih epruveta, a ja ću se pobrinuti za oružje, ha?«
»Dobro«, složi se Greaves. Nastavi prema laboratoriju, ali promrmlja nešto
u hodu.
»Što si to rekao?« povikne McQueen za njim. Neće trpjeti drskost malog
seronje koji ne živi u stvarnom svijetu.
Robot stane i napola se okrene, tako da se sada obraća vlastitom ramenu.
»Udarni mehanizam će sam opaliti«, kaže i povuče vrata laboratorija između
njih.
»Ma koji kurac govoriš«, kaže McQueen zatvorenim vratima onako srdito.
Kao da bi to bilo tko vidio bez saginjanja da izbliza prouči dijelove. No naravno,
sada mora provjeriti.
I naravno da (jer kakav bi to inače bio vic?) Robot ima pravo. Površina
udarne igle i poluga koja to drži su istrošeni, pa bi McQueenu oružje vjerojatno
opalilo samo od sebe u sljedećih deset do dvadeset hitaca.

154
 Knjige.Club Books

Izmijeni oprugu poluge i rastavnu sklopku. Kad započne, glavom mu se vrte

mračne misli, ali pri kraju otkrije da jedva suspreže cerek. Mislio je održati
Robotu lekciju, a na kraju i sam dobio jednu. To je prilično smiješno iz bilo kojeg
kuta gledanja.
Sve može biti lekcija. Ova je o tome da izgled zna varati. Iako klinac ima lice
prazno poput kante s rupom, ne znači da je glup. I samo zato što se šulja poput
premlaćenog šteneta, ne znači da nema duha.
Svi smo mi posebni, zar ne?

155
 Knjige.Club Books

TRIDESET I PRVO POGLAVLJE

Na kraju su McQueen i Phillips ti koji se popnu na Ben Macdhui i donesu

spremnik s uzorkom. Obave to profesionalno, ali ne skrivaju svoju razdraženost.
Ako je putovanje preko polja bila loša ideja, parkiranje kako bi išli van
odrađivati posliće je katastrofalna.
No Sixsmith im olakša posao natjeravši Rosie uz blage obronke Cairngorma
skoro do vrha. To izvede toliko vješto da su jedva svjesni toga kako se uspinju.
»Od vrata do vrata«, našali se ona stajući nasred Lairig Ghrua, točno ispod
vrha.
»Ne gasi motor«, kaže joj McQueen. »Nećemo se zadržavati.«
Na obronku je vraški hladno i led penjanje čini opasnim, ali nakon petnaest
minuta nađu se iznad razine drveća. Svijet se odjednom otvori. Vide Braeriach
na zapadu i usamljeni Ben Nevis iza njega, koji im je okrenuo leđa poput
uspavanog boga i povukao si snježni ogrtač oko ramena. Pod nogama im se
dolina spušta prema jezeru u oštrim zavojima, podsjeća na vlakić smrti.
Phillips stane, pa zuri. Tvrdoglavo ignorirajući ljepotu pogleda, McQueen ga
tjera da nastave. Ugledao je tračak narančaste na grebenu iznad njih i silno želi
taj posao privesti kraju.
Phillips je zamišljen dok se penju zadnjih trideset metara prema spremniku.
To je dovoljno neobična pojava da je McQueen mora istražiti.
»Što je sad?« pita. Zamjera što je potrošio dah i što mora gutati ledeni zrak
da ga nadomjesti.
»Samo sam razmišljao«, prizna Phillips. »Pitam se kako izgledamo iz
svemira.«
McQueen promotri grmlje smeđe boje hrđe i opću pustoš. »Poput dva mrava
na govnu«, progunđa.
»Kažu da se Kineski zid mogao vidjeti s Mjeseca«, nastavi Phillips, odbijajući
promjenu teme. »No prije nego što je sve otišlo kvragu, sigurno je bilo i puno
ljudskih građevina koje su mogli vidjeti, zar ne?«

156
 Knjige.Club Books

Tad su već stigli do spremnika. Naslone se na kamen kako bi se malo

odmorili prije nego što se opet bace na posao. »Gradovi i gradići bili bi velika
siva područja«, kaže Phillips. »Protezali bi se kilometrima. Samo više nije
tako, zar ne? Šume su opet preuzele krajolik. Iz visine od nekih sto pedeset
kilometara sve bi izgledalo isto. London bi samo bio još džungle.«
»Pa?«
»Pa, ovdje smo na planini. I kladim se da je ova narančasta točkica ovdje
jedna od zadnjih ljudskih stvari koje bi se još uvijek vidjele s te visine.«
McQueen frkne. Kondenzirani zrak zadrži mu se ispred lica kao vidljivi
indeks njegovih emocija. Većina satelita davno je pala s neba, tako da je ovo
akademska rasprava, ali on svejedno ne vidi zašto je tako bitno ostaviti svoj trag.
Živi ste, a onda vam život završi i mrtvi ste. Poanta je življenje, a ne
dokazivanje drugima da ste bili ovdje. Sve je to samo mlaćenje prazne slame, ali
nema veze. Barem se pritom malo razgibaju.
»Hajdemo ovo obaviti«, kaže.
Otvori spremnik i izvadi prvi cilindar. Čini se da je pečat nedirnut, ali u
staklenci ništa ne raste, samo ima smeđi želatinasti nanos na dnu. Vidio ih je već
dovoljno, pa zna da je to pogrešno.
»Kakvo traćenje vremena«, promrmlja.
»Molim? Zašto?«
McQueen odmahne glavom. Nije vrijedno objašnjenja. Hladnoća ga počinje
ujedati, a spuštanje će biti teže jer mora paziti da ne ošteti staklenke s uzorcima.
»Hajde«, kaže. »Izvadi ih.«
Dvanaest staklenki. Svaki uzme šest i pospremi ih u ruksak, među slojeve
ručnika. Phillips odugovlači, smeten pogledom i bezveznim mislima. Kad završe,
on još uvijek promatra spremnik. McQueen zna da razmišlja o povijesti i svojoj
ulozi u njoj. Sprema se vojniku pucnuti prstima ispod nosa, kad mu nešto padne
na pamet i samog sebe iznenadi kad to izgovori.
»Ostavi svoje pločice.«
Phillips ga pogleda ispod oka, alarmiran činjenicom da mu je tako lako
pročitao misli.
»Za buduće generacije«, kaže McQueen. »U slučaju da ih bude. Zašto ne,
dođavola?«
»Pukovnik će mi odgristi glavu.«
»Pukovniku neće biti bitno. Sumnjam da će uopće primijetiti. Hajde, ako
želiš. Nemamo vremena za pisanje privatne poruke.«

157
 Knjige.Club Books

Phillips polako kimne. Skine pločice i položi ih na dno spremnika. Pažljivo

vrati poklopac i provjeri - ne želi da popusti pred naletima istočnog vjetra.
»Dobro?« McQueen se potrudi izgovoriti to neutralnim tonom.
»Da.«
»Onda idemo, dovraga.«
Zvekne nogom po plastičnom spremniku. On se ne pomakne: čelični nosači
nabijeni su u kamen i drže ga na mjestu.
»Sve je OK, Phillipse. Evo kako zvuči vječnost.«
Greavesu je labos obično umirujuće i utješno mjesto. Područje puno
izvjesnosti i mjesto gdje se mogu ustvrditi nove izvjesnosti.
No danas ne nalazi utjehu i ne može se smiriti. Stalno vidi Rinu kako pada
unazad, lica izobličenog od bolova i šoka; stalno čuje oštri dahtaj u trenu kad
ona udari o pod. Njegovo savršeno pamćenje muči ga savršenom
reprodukcijom.
Mogla je umrijeti. Na mnogo različitih načina, taj pad bio je potencijalno
fatalan.
Mogla je glavom udariti u neki od spremnika ili glavnih jedinica, što je moglo
stvoriti hematom, intraparenhimsko krvarenje ili ozljedu mozga.
Sok od udarca mogao je prouzročiti prijevremeni porod sa značajnim
rizikom smrti zbog postporođajnog krvarenja, infekcije ili hipertenzijskih
poremećaja.
Ili obrnuto, mogla je doživjeti pobačaj, pa bi joj kirurški morali izvaditi mrtvi
fetus u okolini u kojoj su liječnička pomoć i stručnost ograničeni.
Greaves vrti sve njemu poznate scenarije koji su mogli završiti time da mu
Rina mrtva leži pod nogama. Ima ih poprilično. Iako se nijedan jedini od njih nije
ostvario, osjeća kako se stežu oko njega, ispunjavajući zrak labosa sve dok ne
počne hiperventilirati. Smrači mu se pred očima.
Što bi on učinio da Rina umre?
Ali to je pogrešno pitanje. Što može učiniti kako bi se pobrinuo da ona ne
umre? Okruženi su i mjerljivim i nemjerljivim rizicima. Točno, nalaze se u
neosvojivom tenku, ali vani je svijet u kojem je životna dob pala na razine koje
nisu viđene od ranog srednjovjekovlja. Čak ni Svjetionik nije siguran, iako je za
nekoliko razina sigurniji od Rosie.
Morat će biti na oprezu dok se ne vrate onamo i morat će paziti da u slučaju
opasne situacije rizike snose ostali. Na primjer, vojnici koji imaju najbolje
oružje, najrelevantnije vještine i specifične upute da zaštite znanstveni tim. Oni

158
 Knjige.Club Books

bi trebali biti spremni na borbu i smrt kako bi zaštitili Rinu - jasno, ako se ta
potreba pojavi.
I on će biti spreman. Spreman je sada i ovdje i to se neće promijeniti. Pazit
će da bude sigurna, bez obzira na sve.
Malo se oraspoloživši, usmjeri pažnju na uzorke tkiva.
No smirenost ne potraje. Uzorci i otkrića do kojih dolazi i dalje ga zbunjuju.
Treba li mrtvo dijete klasificirati kao proždrljivca? Nevjerojatno (i to ga
malo boli, malo mu kopa po živcima i tjera ga da se lecne) kako još nije odlučio.
Za: dječak je imao napredni stadij zaraze Cordycepsom i neke njegove vidne
bihevioralne simptome. Specifično, pokazivao je nekontroliranu potrebu za
hranjenjem svježim proteinom iz živog izvora.
Protiv: u drugim instancama, njegov je bihevioralni repertoar bio sličniji
onom ljudskog bića. I dalje je bio sposoban razmišljati i formirati emocionalne
veze. Ako je bio životinja, bio je društvena životinja. Ona koja se služi oruđem.
Znači da je proždrljivac, ali s rezervom. Proždrljivac nekog tipa koji Greaves
nikad nije vidio, niti je ikad opisan. Shvati, i to ga pomalo alarmira, da je
uporabom zamjenice djelomice pristran glede pitanja što ih treba ustvrditi. To
nije njemu slično. Cijelo vrijeme pazi da ne čini subjektivne pogreške, pazi da ne
padne u zamku pretpostavki ili predrasuda. Njegov um je instrument, a morate
paziti da su vam instrumenti uravnoteženi ako želite da ispunjavaju svoju
svrhu.
Mozak. Objašnjenje tog paradoksa mora ležati u djetetovu (ne, uzorkovu)
mozgu. Cordyceps je ondje prisutan u obilju, kao što je Greaves potvrdio ranije.
No prirodno moždano tkivo je zdravo i jako. Dok se u običnom proždrljivcu
protok urođenih neurotransmitera prekida jednom zauvijek, u ovom
mozgu postoji i funkcionira otprilike pola tih kemijskih glasnika.
Tko onda ovdje ima kontrolu? Čovjek ili gljivica? I u svakom slučaju, koji to
podesni mehanizam nosi naredbe iz kontrolnog stožera - što god to bilo - do
živaca i mišića u tijelu?
Greaves uzme još uzoraka. Doda im više bojila i reagensa, stalno iznova
tražeći nestale glasnike u mozgu. Dopamin. Acetilkolin. Adonozin. Noradrenalin.
Ne nalazi ih. Nisu ondje da bi ih pronašao.
No pronađe nešto drugo.
Provjeri, pa opet pronađe isto.
I opet.
I opet.

159
 Knjige.Club Books

Mozak je prepun mikoproteina, dugolančanih molekula koje je stvorila

gljivica. Greaves je secirao i proučio mozgove pedesetak ili šezdesetak
proždrljivaca i nikada nije vidio te molekularne strukture.
Posumnja na nešto. Postavi hipotezu.
Mikropipetom i jednim pripadnikom štakora Sprague-Dawley, čija se
populacija pažljivo održava u Rosie, uspije stimulirati mjerljivu aktivnost mozga
malim koncentracijama svakog od tih gljivičnih proteina. Rezultati su dosljedni,
predvidljivi i ponovljivi.
Mikoproteini su neurotransmiteri koji obavljaju zadaće mozga u odsustvu
uobičajenog osoblja. Cordyceps funkcionira vješto i potajno. Samo njegovo
prisustvo poremetilo je kemijsku ravnotežu mozga i zbog toga se toliko
urođenih neurotransmitera ugasilo, ali sada on popravlja tu neravnotežu svojim
izuzetnim krivotvorinama.
Masa gljivica u mozgu pretvorila se u tvornicu bjelančevina. Proizvodi
kopije nestalih neurotransmitera u obliku dugolančanih mikoproteina
stvorenih prema narudžbi. Lažni, gljivični neurotransmiteri naoko su savršeno
sposobni obavljati posao koji bi izvršavali oni stvarni, pa prenose poruke
živaca iz ljudskog moždanog tkiva u periferni živčani sustav. Ostatku tijela. To
je glavni trik u Cordycepsovu repertoaru. No u svim drugim proždrljivcima koje
je pregledao - u svakom ikada dokumentiranom proždrljivcu - rezultat je
nasilno preotimanje funkcija. Gljivica preotme domaćina.
U ovom dječaku, Cordyceps popunjava praznine u moždanim funkcijama što
ih je uzrokovalo njegovo prisustvo. Gradi mostove, umjesto da ih pali. Pomaže
mozgu da razmišlja, umjesto da ga ometa i obuzdava.
Greaves misli da će mu se glava raspasti - ne od bolova, već od lančane
reakcije njegovih misli. Ovo je pronalazak koji opravdava cijelu ekspediciju, ali
i toliko više od toga. To je...
Što?
Sveti gral.
Kamen mudraca.
Eliksir života.
Lijek.
Jasno, ako osmisli kako ga lažirati. Kako nezaraženi mozak natjerati da radi
što god da ovaj mozak radi - i pretvori gljivičnog uljeza u prijatelja i suputnika.
Simbiota.
Kad mu pritisak u glavi postane prevelik, Greaves brzo sjedne na pod
laboratorija i sakrije lice rukama.
160
 Knjige.Club Books

On to može. Zna da može.

Može napraviti cjepivo.
Jednu po jednu, u mislima definira proceduralne prepreke, pa razmisli kako
se njima pozabaviti. To će morati biti živo cjepivo, neće čak biti ni razblaženo. I
bit će heterotipično, i sadržavati ne samo stanice patogena, već i stanice
djetetova spektakularno modificiranog mozga. Simbiotsko tkivo bit
će uklopljeno poput klice kristala, a sve da bi naučilo normalan ljudski mozak
kako uljezu poželjeti dobrodošlicu. Kako surađivati - umjesto da se opire.
No u Svjetioniku ima tisuće ljudskih mozgova. Bit će to golema zadaća.
Izračuna volumen seruma koji će biti potreban.
I kako bi se do njega moglo doći.
Pet minuta kasnije, još uvijek sjedi u istom položaju. Još uvijek je paraliziran
implikacijama onoga što se sprema učiniti.

161
 Knjige.Club Books

TRIDESET I DRUGO POGLAVLJE

Opet se kreću i vraćaju visoravni približno jugozapadnim smjerom. Foss je u

kupoli, no priželjkuje da je negdje drugdje.
Čitav dan joj se priviđaju stvari. Pokreti u šiblju, u visokoj travi, iza kamenog
grebena ili na uzvisini nepravilnih stijena. Naravno, to nije ništa neobično. Puno
je toga što bi se ondje moglo kretati. No to ne djeluje dovoljno nasumično: kao
da svaki put kad nešto ne vidi precizno... recimo da je to isto ono što nije
precizno vidjela prošli put. Neki trik tona, boje ili brzine tjera je da se naježi déjà
vu osjećajem.
To je samo paranoja. Mora biti. To vam se dogodi kad živite u tenku. Ili bilo
kakvom zatvorenom prostoru. Horizont je previše blizu i nikad se ne miče. A
onda kad odete u kupolu i pogledate van, svaki pokret koji vidite je
preuveličan. Treba vam neko vrijeme da se toga riješite, da opet prilagodite oko.
No za to ne bi trebao biti potreban cijeli vražji dan.
Poslijepodne se pretvara u tromu i sumornu večer. Rosie kao da suosjeća,
pa uspori manje-više na brzinu ljudskog hoda. Uskoro će stati, noćna vožnja
prirodom po nepoznatom terenu premašuje čak i Sixsmithičine vještine.
Nebo se počne puniti bojama sutona, što je lijep prizor i zaokupi Foss da pet
minuta ne misli o svojoj rastućoj opsesiji. No zrak koji se brzo Kladi daje joj
priliku da isproba nešto novo. Izvadi UV naočale. Na postavci N-NORMAL
najbolje reagiraju pri rasponu od 22 do 33 celzija uz udaljenost manju od 100
metara. Na toj postavci pokazuju da je Rosie manje-više sama u toj beskrajnoj
noći. Vidi nekoliko žutozelenih mrlja na razini da, gdje male noćne životinje love
ili ih se lovi. Ostatak je hladne, mrtve modre.
Foss je spremna povjerovati u to, ali postoji stvar koju može napraviti kako
bi provjerila što noć skriva u rukavu.
Prebaci naočale na P-POJAČANO. Ta postavka omogućuje da uđe u softver
za analizu i prilagodi rezoluciju kako bi se fokusirala na određeniji raspon
temperature.
Spusti ga nisko. Niže. Skroz do dna.
Isuse Kriste na nebu, mali gadovi su posvuda.
162
 Knjige.Club Books

»O čemu govorimo?« pita Fournier deseti put. »O čemu točno govorimo? Dajte
mi činjenice, vojnikinjo, a ne nagađanja.«
Ej, pa nisam bila vojnikinja kad sam se prijavila za ovu misiju, pomisli Foss,
a definitivno to nisam sad, stoga se očito ne obraćaš meni. Sukladno tome,
obraća se pukovniku i McQueenu.
Svi su nagurani u prostor za posadu, lakat uz lakat, tako da ne mora
povisivati glas. Svi su jedni drugima pred nosom, osim Robota, koji se priljubio
uz vrata zahoda prestravljen idejom da bi ga netko mogao dotaknuti.
»Ti stvorovi su u plavom«, kaže. »Hladno-pasivnom. Imaju oblik ljudi, ali ako
su ljudi, onda su mrtvi. Uopće ih ne registriramo, osim ako se gumb kontrasta
ne okrene na najjače, a čak i onda se toliko stapaju s pozadinom da ih
uglavnom vidite samo kad se kreću. Rekla bih da im je temperatura
jezgre otprilike 13 stupnjeva.«
Govori polako i razgovijetno. Dijelom želi vikati, mahati rukama i upirati u
nešto, ali ovo joj je prvi službeni izvještaj s novim činom i rangom, pa ga želi
odraditi baš ispravno. Plus, nije da ikamo idu ovaj tren. Sad su se smjestili za
noć, izgubivši zadnje zrake svjetlosti prije nekih deset ili dvadeset
minuta. Tajming je loš, ali Foss ionako nije mogla ranije tog dana učiniti što je
namjeravala.
»To očitanje temperature odgovara proždrljivcima«, kaže Sealey. Foss osjeti
zahvalnost. Netko mora odigrati ulogu sabranog lika u djelu.
»Ali ne i kretanje«, kaže ona. »Trčali su nam s obje strane, držeći korak s
Rosie, ali bez približavanja. I bili su u formaciji. Kao da nas okružuju s obje
strane, s jednim predvodnikom i hrpom njih poredanih u širokom luku. Zvuči li
vam to poput proždrljivaca?«
Nitko ne odgovori. Pukovnik uzme naočale i ode sam pogledati, dok se svi
ostali izredaju u otvaranju i zatvaranju usta bez riječi.
McQueen brzo zbroji dva i dva, pa dođe do istog zaključka kao i Foss. »Ako
su oni postavili barikadu...«
»Nemoguće«, ubaci se Akimwe. »Prešli smo šezdeset kilometra po lošem
terenu otkako smo skrenuli s ceste. To bi čak i proždrljivcima bilo previše.«
Foss se ne slaže, ali i ne potrudi se to izgovoriti. Na kraju krajeva, stali su da
se popnu na planinu. Čuli su priče o odredima koji su se danima vozili u džipu
ili terencu po dobrom asfaltu, a da su ih proždrljivci čitavo to vrijeme proganjali.
No to je nebitno. Ona ne misli da su ovo proždrljivci. Nema pojma što je to. Nije

163
 Knjige.Club Books

čak ni spomenula najjeziviji dio, a to je da su sitni. Imaju ljudsku građu, samo su

premali.
Hobiti ljudožderi? Bijesni desetogodišnjaci?
Pukovnik se vrati iz područja trupa i pruži joj naočale. Vrlo je tih.
Foss mora pitati. »Jeste li ih vidjeli?«
On odmahne glavom. »Nema ničega.«
»Ma oni su tamo«, izlane Foss. »Nisam to umislila!«
»Nisam to ni na trenutak pomislio, Foss«, kaže Carlisle. »Pretpostavljam da
su i dalje blizu i da su se sakrili kad smo stali.«
»Ne bismo morali stati da smo ostali na cesti«, kaže Sixsmith. Glas joj je grub.
Svi se okrenu i zagledaju u nju, a ona u znak obrane, ali i dalje ljutito, slegne
ramenima. »Žao mi je, ali to je istina. Mogli smo im pobjeći na asfaltu i mogli
smo voziti cijelu noć prema potrebi. A sad smo zapeli ovdje do jutra. Ako
pretpostavimo da su nas pokušali uloviti u zamku onom barikadom, sami smo
si postavili zamku kad smo pobjegli od njih.«
Fournier ustane zahtijevajući poštovanje, no zapravo je potresen. Foss
izgleda kao da ustaje kako bi se učinio višim, poput preplašene mačke. »Želim
vas podsjetiti«, kaže ledenim glasom, »da je napuštanje ceste bila odluka koju
smo pukovnik Carlisle i ja donijeli zajedno, kao odgovor na stvarnu prijetnju.«
McQueen se hladno nasmije. »Nitko nije vidio prijetnju osim vas«, kaže. »No
pretpostavljam da vam se to događa često.«
Carlisle se brzo ubaci da prekine McQueena. Čini se kako na nama nije da
ispitujemo. »Sad je bilo dosta. Foss, možete li išta dodati onome što ste nam
rekli? Broj? Izgled?«
»Vidjela sam ih osmero«, kaže Foss. Sigurna je u to: dala si je vremena da ih
prebroji. »No moglo bi ih biti više - kao što sam rekla, trčali su u prilično
raštrkanoj formaciji. Možda sam vidjela samo one koji su nam bili najbliže.
Možda ih je više u pozadini ili bočno od nas. Ne bih to uspjela očitati kroz
drveće.«
»Jesu li bili naoružani?«
»Nisam sigurna, gospodine.«
»Jeste li mogli odrediti kako izgledaju?«
Foss bi voljela da je mogla preskočiti to pitanje, ali svejedno odgovori,
znajući da će zvučati poput budale. »Bili su niži od prosječne odrasle osobe.
Najviši kojeg sam vidjela imao je samo nekih metar i dvadeset.« Oklijeva na tren,
ali nema smisla uskratiti detalje koji bi mogli biti bitni. »Vidljivost je bila slaba,

164
 Knjige.Club Books

to je očito. Zato sam pojačala termalnu opciju. No činilo mi se da neki drže nešto
u ruci. Možda oružje.«
»Isuse Kriste!« krikne Penny. Okrene se i pogleda Khan. »Rina, rekla sam ti.
Vidjela sam djecu pored jezera baš nakon ubiranja uzoraka. Sjećaš li se?«
»Djecu?« U glasu doktora Fourniera miješaju se čuđenje i prezir. »Ne slijede
nas djeca.«
»Samo sam rekla da su mali«, odbrusi Foss kojoj je ponestalo strpljenja. »Je
li tko čuo da spominjem djecu?«
»Što su onda? Pigmejci?« upita Fournier podrugljivo. »Šteta što niste prošli
pravilnu obuku iz motrenja.«
Pukovnik se opet ubaci spasivši doktora Fourniera od udarca kundakom.
»Molim vas. Idemo se pozabaviti situacijom na terenu. Budući da nemamo
pojma s čime se suočavamo, moramo pretpostaviti da su zlonamjerni i
pripremiti se sukladno tome. Želim tročlanu stražu cijele noći. Kabina, kupola
i platforma trupa. Sixsmith, interfon neka bude skroz otvoren kako bismo istog
trena znali ako netko zamijeti nešto.«
Dok Sixsmith kreće prema kabini, Foss napravi računicu. »Gospodine,
tročlana straža...«
»Znam, imamo čovjeka manje, pa će netko morati odraditi dvostruku
smjenu. Mogu ja, jer sam danas imao najmanje posla. Vi i Sixsmith preuzmite
drugu stražu. Gospodine McQueene, vojnice Phillips, vi ste sa mnom. Doktore
Fournieru, vi i tim pokušajte se naspavati. Krenut ćemo čim bude dovoljno
svjetla.«
»Uz sve dužno poštovanje, pukovniče.« Ovog puta progovorila je Khan, što
nije čudno, jer je najlajaviji član znanstvenog tima (Foss još nije zaboravila daju
je nazvala budalom). No ona skoro nikad ne zucne dok pukovnik govori. Iz
nekog razloga on je pošteđen, dok Khan s ostatkom vojnog osoblja razgovara
kao da su drek na njezinoj cipeli. Čak i sada pokazuje poštovanje, gotovo da se
ispričava što se ne slaže s njime. »Mislim kako ne bismo trebali nastaviti dalje.
Ne odmah. Mislim da moramo saznati što nas to progoni.«
Pogleda Fourniera i ostale znanstvenike. »Zar ne? Hajde, sagledajte
činjenice. Ako su tako hladni, nisu ljudi. Najizglednije je da su proždrljivci -
pogotovo ako su održali korak s nama preko takve udaljenosti. Da ljudsko biće
pokuša održati takvu brzinu, eksplodiralo bi mu srce. Međutim, proždrljivci se
ne služe oruđem, pa ovo nema smisla. Moramo saznati s čime imamo posla.«

165
 Knjige.Club Books

»Rekla sam da nisam vidjela što su držali«, istakne Foss. Iako možda i jest
vidjela, samo nije sigurna. Sve dok to ne bude točno, vrlo će rado izražavati
neslaganje s Khan.
To je očito obostrano. Khan se okrene prema njoj. »Barikada na cesti bila je
oruđe«, kaže hladno. »Cilj joj je bio da nam uništi gusjenice ili da nas zarobi. Ako
su proždrljivci, moramo znati kako to da su sposobni za takvo rasuđivanje. Čak i
za izgradnju struktura.«
»Nismo sigurni da su to napravili oni«, prigovori Sealey. »Postoji li ikakav
dokaz da su ta bića koja sada vidimo... imala ikakve veze s onom zasjedom?«
»A kakav bi ti dokaz?« pita Akimwe. »Ozbiljno, Johne, nema smisla da se
zavaravamo. Bili smo određeni kao meta puno prije nego što smo stigli do
barikade. Možda još u Invercraeu. Ondje smo bili napadnuti i morali smo
pobjeći. Samo nismo pobjegli dovoljno brzo, pa su nas slijedili od Invercraea do
one barikade - i od nje skroz do ovog mjesta. Ili tvrdiš da smo nekako naletjeli
na tri odvojene skupine ljudi koje su sve neprijateljski raspoložene?«
»Ljudi«, kaže McQueen neodređeno, pa nije jasno je li to pitanje.
»Znaš što mislim.«
McQueen uzdahne. »Pretpostavljam da si mislio to što si rekao. Upravo ono
što ne znaš pouzdano.« Pogleda od Akimwea do Sealeyja, pa Carlislea. U pogledu
se vidi pravi izazov. Ne radi se samo o tome da on tvrdi jedno zato što pukovnik
tvrdi nešto drugo. McQueen provodi neku svoju zamisao. Na kraju kimne prema
Khan. »Ima pravo. Dobro znate da ima pravo. Fossičini neprijatelji imaju oko
metar i dvadeset. Doktorica Penny je potvrdila da je na jezeru vidjela nešto što
odgovara tom opisu. Na termalnoj razini očitavaju se kao proždrljivci, a ne ljudi.
Mislim, zaboga, nije li traženje anomalija opis ove misije? Ne vjerujem kako bilo
tko od vas razmišlja o tome da ne istražimo slučaj.«
Pukovnik izgleda kao da će progovoriti, ali oklijeva važući riječi.
Doktor Fournier hitro iskoristi pauzu. »Da«, kaže brzo. »Shvaćam
argumente u prilog tome da stanemo i saznamo o kome ili o čemu se ovdje radi.
Neovisno koliko ćemo stajati. Trebali bismo podići kamp i istražiti. Ostanimo
ovdje dok ne nađemo odgovore.«
Teško mu je održavati miran i razuman ton - teško je uopće izgovoriti te
riječi. Zapravo smatra kako bijeg ima puno, puno više smisla, ali brigadirka mu
je dala upute da odgodi povratak što je duže moguće. Skretanje s ceste bio je
početak, ali ovo je puno bolje. To bi ih moglo zadržati danima, pogotovo ako -
kao što se nada i moli - vani nemaju što otkriti.

166
 Knjige.Club Books

Dvoje ili troje ljudi pokušaju progovoriti istovremeno, ali Sixsmith ih sve
prekine kad se vrati s novostima da interfon ne radi. Namrgođena je i ljuta.
»Želiš reći da je prijem slab?« pita je pukovnik.
»Ne, gospodine, želim reći kako ne radi. Uopće. Molim vas da me privatno
saslušate oko toga slučaja.«
»Možemo se kasnije pozabaviti interfonom«, kaže Fournier brzo. Što se to
manje spominje, tim bolje, budući da unutarnji interfon vjerojatno ne radi zato
što je on izvadio onu komponentu iz radija u kabini. »Pukovniče, doktorica
Khan je izložila sjajan argument. Ono što ovdje vidimo ima direktne veze s
opisom naše primarne misije. Vjerujem da trebamo stati i sve proučiti
detaljnije.«
Pukovnik ne odgovori istog trena. Kad to učini, jako naglašava riječi.
Fournieru izgleda gotovo kao da škrguće zubima. Kao da zna kako će to završiti,
ali smatra da ipak mora reći što misli. »Nakon Fossičina izvještaja«, kaže, »ne
znamo brojčanu snagu opozicije s kojom ćemo se suočiti, pa ni kako
su naoružani. Kad govorite o detaljnijoj istrazi, doktore, provode li tu istragu u
vašoj verziji moji ili vaši ljudi?«
»Zatražite dobrovoljce«, predloži Khan. »Nitko ne mora ići ako ne želi. A
motor može cijelo vrijeme biti upaljen.«
»Rina...«
»Ja ću voditi tim«, ubaci se McQueen. »Vrlo rado.«
»I ja ću ići«, kaže Foss. »Mislim, ako tako odlučite, pukovniče. Javljam se
dobrovoljno.«
»To zvuči posve razumno«, kaže doktor Fournier sretno. »Tim
dobrovoljaca..«
»A što će raditi?« pita pukovnik na rubu strpljenja. »Pratiti naše goniče i
dovesti jednog živog na ispitivanje? Ili za medicinsko testiranje? Kako
zamišljate taj scenarij, doktore?«
Međutim, Fournier vidi da je pukovnik izgubio prepirku. Svi ostali u
prostoriji su za akciju. Znanstvenike uzbuđuje mogućnost pronalaska nečeg
posve novog, a vojnici vide mogućnost odmazde za vojnika Lutesa.
Jedini koji ne djeluje nimalo sretno situacijom - osim samog Carlislea - jest
Greaves. Dječak je uzrujan i nekako potiho miče ustima, kao da si govori u
bradu.
Fournier ga ignorira. »Očekujem,« kaže, »da će ovo biti poput tipičnog
uzimanja uzoraka. Mi ćemo izabrati mete, raščistiti teren i prikupiti ih.«
»Mi?« ponovi Foss. »Znači da ćete vi predvoditi znanstveni tim, doktore?«
167
 Knjige.Club Books

On se pretvara da nije čuo. Njegovo prisustvo nije potrebno tijekom

prikupljanja uzoraka. To znaju svi prisutni. Nema smisla ponovno vrtjeti stare
argumente. Pogleda pukovnika čije ozbiljno lice ukazuje na to da još nije
odlučio.
»Ako smatrate da to trebamo učiniti«, kaže Carlisle na kraju, vidno
oklijevajući, »i ako je to opći stav, isključivši mene, onda ću povući svoje
prigovore. Ako su glasovi podijeljeni, nećemo se upustiti u akciju.«
»Svi koji ste za to«, kaže McQueen prije svih. »Da vidimo ruke.« Njegova je
već u zraku.
Pridruže mu se jedan po jedan. Khan i Fournier prvi. Phillips. Sealey.
Sixsmith. Penny. Akimwe. I na kraju, gotovo kao da se ispričava, Foss.
Ako je pukovnik razočaran porazom, to mu se ne vidi na licu. »U redu«, kaže.
»Odlučeno je.«
No nešto se događa na drugom kraju prostorije i to se događa Stephenu
Greavesu. Izgleda kao da sve kulminira prema nekakvoj krizi dok premješta
težinu s noge na nogu, poput hoda na mjestu.
»Prepuštam to vama, poručnice«, kaže on Foss. »Ali računajte i na mene.«
»Složit ću raspored«, kaže Foss. No sada svi gledaju u Robota. Definitivno će
nešto reći. Ili to - ili će povratiti.
Na kraju, on samo odmahne glavom. Napravi to žestoko, poput psa koji izlazi
iz rijeke.
»Stephene«, kaže doktorica Khan. »Jesi li dobro?«
»Ne«, kaže Greaves glasno. A onda, neobjašnjivo. »Nije.«
Svi ga slušaju. Dovoljno je rijetko da on uopće progovori kad su svi ovako
okupljeni, ali to da povisi glas je nečuveno. Većinom stoji pognute glave i govori
u džep na prsima svoje kute, kao da ondje skriva mikrofon.
»Što?« Khan ga pokušava pridobiti da pojasni.
Greaves opet odmahne glavom, još silovitije nego prije. McQueen zakoluta
očima. »Mali, odrasli sada r...«
»Nije odlučeno«, zakmeči Greaves. »Pukovniče, rekli ste da ćete se
predomisliti ako svi glasaju isto. Ali nisu svi - ja nisam glasao.«
Uslijedi lavina pogleda ustranu. Svi radije gledaju jedni u druge, samo da
izbjegnu Greavesove oči (iako je uloviti njegov zvjerav pogled teško i u
najboljim okolnostima). Jednostavna činjenica jest da Greaves nema pravo glasa
jer je dijete. Ovdje je samo zato što su ga morali uključiti u ekipu kad je

168
 Knjige.Club Books

doktorica Khan dala ultimatum. Svima je jasno. No izgleda da nije jasno samom
Greavesu.
»Ideš«, kaže Phillips, sumiravši opći stav. Nitko drugi ne progovori. Svi
čekaju da pukovnik nađe neki diplomatski način da Greavesu kaže neka sjedne
i šuti.
»Imaš pravo, Stephene«, kaže Carlisle ozbiljno. »Rekao sam da ću popustiti
samo ako je odluka jednoglasna. I cijenim tvoju podršku. No dvije osobe nisu
dovoljne za konsenzus. Većina je izrazila svoje mišljenje.«
Greavesa to ne smete, iako mu je očito potreban silan trud za takvo
obraćanje pred svima. Pocrvenio je. Teže diše. »Imam izvještaj«, kaže. »Želim
podnijeti izvještaj. Relevantan je za vašu odluku.«
Fournier osjeti sram gledajući ga. Čini se da to osjećaju i svi ostali. Čekaju u
tišini nekoliko trenutaka, pa još nekoliko. Greaves ne može izgovoriti te riječi,
iako mu se grlo trudi proizvesti zvuk. Izgleda kao da pokušava povratiti nešto
veliko i tvrdo što mu je zapelo u ždrijelu.
»Radi li se o nečemu što si vidio kad si u Invercraeu otišao na svoju ruku?«
ponudi se Khan. A onda, prije nego što Greaves uspije odgovoriti: »Želiš li
izvještaj iznijeti meni, Stephene? Bi li to bilo lakše?«
Greaves zahvalno kimne.
»Dobro«, kaže Khan. »Doktore Fournieru, možemo li otići u strojarnicu?«
Fournier se sprema pristati, kad ga napola formirana misao natjera da
zastane. Oduka je donesena. Mali su izgledi da bi Greavesove riječi to mogle
promijeniti, ali to nije nemoguće. »Mislim da je dovoljno toga rečeno o ovoj
temi«, kaže.
»Zar ima nečeg lošeg u tome da ga se sasluša?« pita doktor Sealey dobacivši
pogled doktorici Khan koji ona susretne na pola puta. Fournier vrlo slabo
razumije tuđu seksualnu kemiju, jer sam gotovo da živi u celibatu, no prateći
putanje njihovih pogleda, shvati da je Sealey Khaničin ljubavnik i otac
njezina nerođena djeteta. To će javiti u sljedećem izvještaju, odluči čvrsto, čim
se sve vrati u normalu.
»Nema ničeg lošeg u tome«, kaže ustajući. »Stephene, ako imaš neke
podatke relevantne za trenutnu situaciju, bilo da se radi o nečemu što si vidio u
Invercraeu ili opservaciji baziranoj na onome što smo večeras vidjeli, možeš to
prijaviti meni kao vođi misije. Rado ću saslušati sve što imaš za reći. U
protivnom, ovaj razgovor smatram završenim. Svi želimo krenuti rano ujutro i
predlažem da iskoristimo ovu priliku za spavanje.«

169
 Knjige.Club Books

Po prvi put, njegovo izigravanje autoriteta čak i upali. Uz vrlo malo riječi,
većinom o drugim temama, razdvoje se sami ili u paru, pa krenu prema
ležajevima.

Kad Foss nekoliko minuta kasnije prođe kroz područje trupa da uzme vojničku
jaknu koju je ostavila obješenu na rukohvatu stepenica prema kupoli, ugleda
Stephena Greavesa kako sjedi u zračnoj komori, glave spuštene na prekriženim
rukama. Odnio si je unutra i deku. To neće biti prvi put da spava u
zračnoj komori. Pa čak ni sto prvi. On voli vlastiti prostor. Foss iznenadi samu
sebe zapitavši se koliko ga je koštao dolazak na taj njihov izlet, dobrovoljno
zaključavanje na veći dio godine u čeličnu kutiju ispunjenu tuđim glasovima,
tijelima i karakterima.
Greaves većinu vremena ostavlja dojam preplašenog miša, ali možda je to
samo pitanje perspektive. Poput doktora Fourniera, koji sve ostale u ekipi
odmjerava prema svojim lasičjim kriterijima. Foss je otkrila da ljudi imaju
smisla samo iznutra. I to ako imate sreće.

170
 Knjige.Club Books

TRIDESET I TREĆE POGLAVLJE

U 08:00 sljedećeg jutra skupina napusti Rosie i krene u lov. Foss ih je odlučila
sama voditi, to joj djeluje ispravno, a pratnju joj čine McQueen i vojnik Phillips.
Doktori Sealey i Akimwe predstavljaju znanstveni tim.
Sixsmith ostane u Rosie jer je nadaleko i naširoko najbolja vozačica koju
imaju. A daljina i širina je ono s čime imaju posla. Spustili su se sto pedeset
metara i otišli četrdesetak kilometara južnije od Ben Macdhuija, ali još su na
platou, okruženi planinama i močvarama kojima se križa dvanaestak rječica.
To mjesto bilo je divlje čak i prije Raspada, a sada je još više takvo. Ako upadnu
u nevolje, Rosie će im možda morati dohrliti u pomoć. Nitko osim Sixsmith ne bi
imao šanse pronaći siguran put kroz tu prostranu zbrku.
Imat će problem i s voki-tokijima, kaže im Sixsmith. »Osim ako ne ostanete
s bliže strane onih brda. Nemamo ništa što bi pojačalo signal sad kad je radio u
kabini krepao i nemamo ga od čega odbijati. Jednostavno mora proći kroz sve
što mu je na putu.«
»Definitivno ćemo prijeći greben«, kaže McQueen, zaboravivši u žaru
trenutka svoje novo mjesto u grupi. »Morat ćeš nešto smisliti.«
Sixsmith razmisli. »Dva su moguća rješenja«, kaže. »Ili ćemo naći uzvisinu i
parkirati Rosie na njoj - ili ćemo nekoga smjestiti u stablo s radijem da pomaže
oko prijenosa.«
Problem je što im manjka ljudi. Nikome se ne čini pametnim dodatno dijeliti
skupinu, a tjeranje Rosie uz još jedno strmo brdo toliko je loša ideja da to nitko
više ne spomene.
»Snaći ćemo se«, odluči Foss. »Izaći ćemo iz dometa prema mogućnostima,
javiti se čim budemo na uzvisini.«
»Moramo li mi ostati unutra dok vas nema?« pita doktorica Penny, što
vjerojatno znači da nije shvatila većinu stvari iz tog razgovora. »Ili možemo
pretražiti područje oko nas?«
»A što biste tražili?« ubaci se Foss. »Djeteline s četiri lista?«
Penny djeluje iznenađeno njezinim sarkazmom. »Otiske. Predmete.«

171
 Knjige.Club Books

Foss je bez teksta. Slegne i pogleda pukovnika.

»Smatram kako to ne bi bilo mudro«, kaže Carlisle blago. »Još uvijek ne
znamo s čime smo suočeni.«
Penny se umalo naduri. »U tom se slučaju želim pridružiti lovačkoj skupini.
Ili želim povesti drugu skupinu koja će pretražiti našu okolinu.«
Pukovnik i na to uloži veto, pa lovci odu (hvala bogu) bez daljnjih razgovora.
Foss ih povede sama. Njezin je plan popeti se na uzvisinu, pa kružiti oko Rosie
u sve široj spirali dok nešto ne pronađu. McQueen nosi termalne naočale i svoju
snajpersku pušku. Foss je pak uzela jedan od teških mitraljeza. Ne priznaje
da McQueen bolje nišani, samo prihvaća ulogu radne snage, a njemu prepušta
glamurozniju funkciju, jer tako postupaju vođe. Njima je mjesto usred gungule.
To je naučila od pukovnika Carlislea.
Dakle, ako naiđu na kojeg od sinoćnjih goblina, McQueen će pucati, a ona i
Phillips će onemogućiti bilo čije uplitanje.
Zatim će znanstvenici rezuckati i vratiti se kući na vrijeme za užinu. To je
plan, ako se može nazvati planom.
No ne uspiju ga provesti jer ništa ne pronađu. Čini se da su posve sami i da
im jedino društvo prave vjeverice i krave. Otprilike prvih sat vremena to nikome
ne smeta. Vani je svježi, jesenski dan, obojen ludim bojama. Svježi zrak im je
novost, a sloboda i prostranost su opojni.
Međutim, nekoliko sati kasnije, sve im to pomalo dozlogrdi.
Da Foss nije svojim očima vidjela gobline prethodne noći, mislila bi da su
iluzija. Propust. Pogreška u opažanju. Ali vidjela ih je i nema šanse da je
pogriješila. Možda ih ti mali gadovi namjerno izbjegavaju - a možda su otišli.
Ako se radi o onom prvom, onda su prokleto dobri u tome. Ne samo da im
nisu na vidiku, drže se dovoljno daleko da ih ne vidi termalnim naočalama.
Naravno, moguće je da goblini imaju svoj plan. Preplavljena nelagodom,
Foss se popne na najbližu uzvisinu i javi novosti Rosie. Prošlo je manje od sat
vremena otkako je razgovarala sa Sixsmith i očito joj nema ništa novog za reći,
ali svejedno to učini kako bi smirila savjest.
»Ni ovdje dolje ništa se ne događa«, potvrdi Sixsmith. »Tiho je kao u grobu.
Samo je Robot malo plakao.«
»Stvarno?« Foss to rastuži nakon sinoćnjeg iskaza (relativne) snage. »Zbog
čega?«
»Nemam pojma«, kaže Sixsmith. »Sad je prestao. Valjda ga je Khanica
zagrlila.«
No zagrljaj to ne bi riješio. Od toga bi Greaves samo zaplakao još jače.
172
 Knjige.Club Books

Khan čeka da se doktor Fournier opet povuče u strojarnicu, što će ovaj učiniti.
Pukovnik je u kupoli, Sixsmith za vozačevim mjestom, a Penny se duri u krevetu.
Stephen nije izašao iz tuša, pod koji je otišao čim ga je lovačka skupina
izbacila iz zračne komore. Ne čuje se zvuk tekuće vode i nema odjeće na rešetki
ispred kabine.
»Stephene?« pita ona nježno. »Jesi li unutra?«
»Jesam.« Greaves hrapavo zamumlja još tiše od nje i glas mu puca.
»Hoćeš li izaći i razgovarati sa mnom?«
On barem povuče zastor ustranu. Sjedi posve odjeven na dnu kabine,
koljena privučenih uz prsa. Očito mu je ovo, isto kao i zračna komora, prostor u
kojem može biti sam. Khan osjeti nalet žaljenja što ga ometa. Ima upalo lice
osobe koja nije spavala.
»Jesi li dobro?« pita ona.
»Ne«, prizna Greaves. »Mislim da nisam.«
Khan sjedne okrenuta prema njemu, smjestivši ručnik na hladni metal i
oprezno spustivši svoje nezgrapno tijelo prema podu. »Radi li se o onome što si
nam sinoć htio reći? Tebe to još uvijek muči?«
»Da.«
»I još uvijek misliš da je bitno?«
»Da.«
»Jesi li rekao doktoru Fournieru?«
Stephen napravi grimasu, a neuobičajena ljutnja ocrta mu se na licu.
»Doktor Fournier ne želi znati.«
Khan iznenadi točnost te izjave. Možda Stephen postaje bolji u čitanju tuđih
emocija.
»Ne«, složi se ona. »Ne želi. Ali ja želim. Radi li se o nečemu što si vidio prije
nego smo opet krenuli na jug?«
Stephen maline rukama pružajući dlanove prema van. Niti se slaže, niti se
ne slaže, samo traži prostora. Khan strpljivo čeka. Prođe puno vremena prije
nego što on progovori. »O nečemu što sam napravio«, kaže.
»Reci mi«, predloži Khan, a kad to ne poluči odgovor, »ili mi pokaži ako se
radi o nečemu što možeš pokazati.«
Stephen neočekivano brižne u plač. Brižne u neujednačene, nezgrapne
jecaje koji zvuče poput štucaja. »Hej«, šapne Khan. »Hej, Stephene. U redu je. Nisi

173
 Knjige.Club Books

učinio ništa loše. Samo mi pokaži. Hajde.« Nježno trlja vrh prsta po gornjoj
strani njegove ruke, sve dok konačno ne obriše oči i primiri se.
Stephen polako ustane i dalje teško dišući. »Htio sam ti već ranije pokazati«,
kaže zvučeći izgubljeno. »Nisam našao trenutak da to učinim.«
»Pokaži mi sada«, nježno ga potakne Khan.
On kimne i prođe kraj nje, kroz trup sve do laboratorija. S Pennynog ležaja
dopire slab zvuk basa: čini se da je uzela svoju liniju iz strojarnice. Neće im
smetati, neće ih čuti, što djeluje pozitivno. Khan brine razina Stephenove
uznemirenosti, iako je još uvijek više nego napola sigurna da će joj reći nešto
nebitno.
A onda on otvori hladnjaču broj deset i to nije nebitno. Vrlo je bitno.
Khan zuri u sitno truplo, isprva zapanjeno, a zatim zaprepašteno. Nigdje na
tijelu nema sivog pokrova, nema znakova gljivičnog rasta. Na trenutak, ona
samo gleda mrtvo dijete. Ono je proždrljivac - mora biti - ali to ne znači da je ovo
OK. Nije evidentirano. Nema razloga biti ovdje.
A nakon sinoćnje uzbune, iznad glave joj je golemi upitnik.
»Stephene«, upita, »što je ovo? Što ja to gledam?«
»Mislim da je proždrljivac druge generacije.«
»Dru... molim?« Tupo zuri u njega. Te riječi nemaju smisla. Proždrljivci se ne
razmnožavaju. Oni samo i isključivo jedu.
»Ne znam, Rina, samo nagađam. Ali bilo je djece u Invercraeu i bila su
drugačija. Zaražena su, no imaju normalne funkcije mozga. Imaju bihevioralni
repertoar primitivnih ljudi. I vojnik Lutes ih je pronašao. Tako je započeo sukob.
Upucao je jednog od njih - ovog - pa su ga zato ubili. Osjećao sam se loše zato što
sam ih prvi vidio i mogao sam svima reći da su oni ondje. Trebao sam to reći.
Trebao sam vam svima reći, ali nisam, a onda je bilo prekasno.«
Pokaže na rane od metaka lica iskrivljenog od tuge. Za mrtvog proždrljivca
ili štetu počinjenu njegovu mozgu? Khan nije sigurna. »Našao sam njegovo tijelo
netom nakon što ga je upucao vojnik Lutes. Odlučio sam ga uzeti i donijeti u
Rosie da ga proučim - ta djeca bila su toliko drugačija. Mislio sam da bi to moglo
biti otkriće koje smo tražili. Planirao sam ti reći, ali Lutes je bio mrtav i mislio
sam da je moja krivica, pa sam htio pričekati dok neću imati nešto što bih vam
svima mogao pokazati. Nešto opipljivo. Njihovi mozgovi su...« Glas mu pukne, pa
proguta slinu. »Trebao sam ti reći, Rina. Žao mi je.«
Khan ne odgovori. Osjeća gorčinu u ustima, ali ne zbog krvi i izloženog
mozga. »Stephene«, kaže trudeći se da joj glas zvuči mirno, »je li Lutes...? Što je
Lutes radio dok si ti tražio i spremao ovaj uzorak? Jesi li ga samo ostavio?«

174
 Knjige.Club Books

Greavesa užasne ta ideja. »Nisam ga ni vidio! Čuo sam neke njegove hitce.
Stavio je prigušivač pa je morao biti blizu, ali kad sam stigao, vidio sam samo...«
Utihne i pokaže prstom. Khan podigne pogled iz hladnjače i spazi da on žmiri
čvrsto stisnutih očiju, dok mu ispod kapaka bubre suze.
»U redu je«, kaže. Pokuša pronaći riječi koje će ga izvući iz krize. Doktor
Fournier će se popeti uza zidove i vrištati na njega sa stropa, ali nema smisla da
se trenutno zabrinjavaju zbog toga. Imaju toliko drugih stvari koje ih trebaju
zabrinjavati. »To je važno otkriće i dobro si postupio što si ga donio.«
»Pokušao sam ti reći sinoć.«
»Znam da jesi. Svi smo vidjeli kako te doktor Fournier prekinuo. Ali prije
toga...«
Nema smisla. Mora reći lovcima da njihov zadatak nema smisla. Već imaju
nedirnut uzorak.
Krene prema strojarnici, pa se predomisli i zaputi stepenicama gore do
kupole. Glava joj izviri između pukovnikovih nogu. On spusti pogled, iznenađen
što je vidi.
»Rina. Kako ti mogu pomoći?«
»Možete pozvati tim s terena, pukovniče. Imamo ono što trebamo.« Ne
objasni, samo se povuče. Treba vremena da smisli objašnjenje koje neće
rezultirati vojnim sudom za Stephena. Ali naravno da pukovniku to nije
dovoljno. Ono što mu je upravo rekla zvuči poput besmislice.
On se spusti i pođe za njom u labos. Stephen je zatvorio hladnjaču, ali Khan
je opet otvori i pokaže Carlisleu što je unutra. »Stephen ga je pronašao u
Invercraeu. Oni nas slijede. Nema potrebe da ih lovimo.«
Carlisle kimne, ali ništa ne kaže. Vjerojatno se pita zašto je Khan čekala da
mu baci tu bombu. »Nisam znala«, kaže ona neumjesno. »Žao mi je.«
Pukovnik krene prema kabini. Sixsmith to mora javiti lovačkoj skupini, da
se što prije vrate unutra. Ovo je već sada velika zbrka, ali lako bi mogla postati
još veća.
Khan ga slijedi, a Stephen slijedi nju. Promatraju, napeti i tihi, dok Sixsmith
tri puta pokuša prizvati tim na voki-tokije. Ne uspije.
»Foss je rekla da će se javljati svaki put kad će imati jasan pogled na nas«,
kaže na kraju. »Možemo joj reći sljedeći put kad se javi.«
Carlisle odmahne glavom. »Sam ću joj reći. Smjesta.«
Spremi se, kao i Khan. »Standardna procedura«, podsjeti ga kad je upitno
pogleda. »Nema nikakvog smisla da sam izađeš van. Žao mi je.«

175
 Knjige.Club Books

Penny ih zatekne dok provjeravaju spremnike. I ona se dobrovoljno ponudi,

pa joj pukovnik kaže da stražari u zračnoj komori. Kad se vrate, moguće je da će
biti u žurbi. Moglo bi pomoći ako netko bude pri ruci.
Doktor Fournier je sljedeći. Napusti strojarnicu kako bi tražio objašnjenje o
tome zašto svi izlaze van. Oni to prepuste Sixsmith.
Tek kad prođu kroz onu zračnu komoru i udalje se sto koraka od Rosie, Khan
shvati da ih je Stephen slijedio, a prekasno je da ga pošalju natrag.
Zajedno se uspnu oštrom uzbrdicom, koja je nesigurna zbog trulog starog
lišća i ovogodišnjeg sloja nanosa. Na vrhu pukovnik isproba radio.
Ništa.
Pokuša ponovno.

176
 Knjige.Club Books

TRIDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

McQueen je poprilično vješt i iskusan tragač. Stoga je bijesan što ne nalazi

nikakve tragove.
Zapravo, to nije posve točno. S vremena na vrijeme nalazi otisak, ondje gdje
je tlo najmekše. Sitni i plitki otisci potvrđuju Fossičin opis lovine. Izgledaju
poput tragova bosonoge djece.
Ali nema dosljednosti u smjeru. Ako jedan otisak vodi na zapad, sljedeći će
gotovo sigurno upućivati na istok ili jug. Ako trag vodi uzbrdo, jednostavno će
pronaći još jedan trag u podnožju brda koji vodi prema dolje. Ili goblini plešu u
prokleto velikom krugu - ili namjerno ostavljaju lažne tragove. McQueen odbija
prihvatiti obje hipoteze.
No počinje sumnjati na tu drugu. Foss je ugledala cijeli čopor kako trči za
Rosie, a on nalazi samo jedne otiske. Ako ne slijede stado, onda slijede onog
poslanog da ih zavara.
I taj bi im poslužio, samo kad bi ga mogli uloviti. Možda zbog toga McQueen
odbija predložiti odustajanje i povratak. Ni Foss to ne predlaže, ali to joj je prvi
put da vodi operaciju otkako ju je Carlisle promaknuo u poručnicu. Očito ne
želi ostaviti dojam kukavice ili nesposobnjakovićke. Phillips ima najniži rang.
On će samo slijediti naredbe.
A znanstvenici čak i uživaju. Akimwe slika otiske. Sealey ih mjeri. Obojica su
se spustili na koljena, za boga miloga, i dobro ponjušili. Čitavo vrijeme
raspravljaju o dužini koraka, razmacima između prstiju i drugome. Foss im je
tri puta rekla da začepe, ali ponašaju se poput školaraca na izletu. Samo će
ih šamar ušutkati, a on ozbiljno pada u iskušenje. Nema šanse da će uloviti
malog bosonog gada ako ovi putom udaraju o cimbale i pjevaju Hare Krishna.
Iako je McQueen dovoljno iskren da prizna kako im šutnja možda ne bi puno
pomogla. Moguće je da su ih goblini prokužili.
Upravo se sprema načeti delikatnu temu predaje, kad mu zavibrira radio na
pojasu. Foss je sigurno isto primila poziv i preduhitri ga s javljanjem jer je
automatska puška lakša i manje nezgrapna od njegove M407.

177
 Knjige.Club Books

»Ovdje Carlisle, terenskom timu«, kaže im pukovnikov glas, kao da to ne

znaju. »Vrijeme je za povratak. Gdje god da ste sad, vratite se u Rosie najbližim
putom.«
»Primljeno«, potvrdi Foss. Čini se da joj je laknulo. Sigurno je znala, kao i
McQueen, da ništa nisu postizali. »Trebamo li čega biti svjesni, gospodine?«
Linija pucketa nekoliko trenutaka kao da su izgubili signal, no onda opet
jasno začuju Carlisleov glas. »Već imamo primjerak uzorka. Ponavljam, na ledu
imamo primjerak koji će poslužiti.«
»Koji kurac?« Riječi su pobjegle iz Fossičina grla. To nije rječnik misije, ali
moralo se izgovoriti. »Ispričavam se, gospodine. Jeste li rekli da smo već ulovili
jednog od tih stvorova?«
»Rekao sam da imamo jednog, poručnice. Zapravo ga je nabavio gospodin
Greaves - navodno još u Invercraeu. Ispitat ću ga kasnije, a pretpostavljam da će
to učiniti i doktor Fournier.
U međuvremenu, prekinite misiju i vratite se. Više ništa ne koči naš
povratak.«
Niz emocija izmijeni se na Fossičinu licu. Pogleda McQueena koji
pantomimom odglumi da si puca u glavu. No zapravo želi vidjeti razasut jedan
tuđi mozak.
Znači, neće uspjeti uloviti jednog od stvorova koji su ubili Lutesa, jer ga je
Robot preduhitrio. Jebeni Robot! To je kao da bacite oko na neku seksi, slatku
ženu, a onda vas preduhitri Stephen Hawking.
Samo što je Stephen Hawking, koliko je poznato, bio prilično pametan.
»Popričat ćemo o tome«, najavi McQueen hladno.
»Stižemo, gospodine«, kaže Foss. »Prijem.«
Akimwe i Sealey izgledaju komično dok se čude. Sigurno i oni misle da im je
Greaves uskratio slavu. »Je li tko za ovaj posljednji krug?« pita McQueen.
»Ja sam za«, kaže Phillips. Akimwe kasni nekoliko sekundi, ali izabere srcem
tako da ispadnu trojica.
Foss ne priznaje većinu. »Imamo naredbe«, kaže. »Idemo.«
Bravo za tebe, pomisli McQueen nevoljko. Ali ne želi je faulirati u prvom
meču, pa ulovi korak iza nje.
Eto razloga da Robot dobije jezikovu juhu. I udarac puno, puno južnije.
Carlisle spusti voki-toki i kimne. »Dolaze«, kaže Khan.
Njezina ramena klonu od olakšanja. Čitavo se vrijeme bojala da bi moglo
doći do nekakve katastrofe koja će se nekako povezati sa Stephenom. Iako on

178
 Knjige.Club Books

ima probleme koji drugi uopće ne priznaju. Iako i Fournier treba snositi krivicu
jer nije imao priliku reći što je htio. Ali ipak je sve u redu. Sve će biti dobro.
Istim se putom spuste s vrha grebena. Povratak je teži, pogotovo Khan, jer
ne može skakati, trčati ili riskirati padom. Mora se spuštati korak po korak,
pazeći na svoj dragocjeni teret.
Pukovnik odjednom opsuje vrlo neumjereno. Khan je iznenađena, sve dok
ne ugleda ono što je i on vidio: Penny hoda prema njima iz Rosie kako bi se našli
na pola puta.
Kad je dovoljno blizu da joj se on obrati bez deranja, Carlisle je dobro opere.
»Rekao sam vam da čekate, doktorice«, kaže. »Nikako da zračnu komoru
ostavite otvorenu i bez nadzora.«
»Zatvorila sam je za sobom!« kaže Penny žustro. »Samo sam htjela...« Ne
dovrši rečenicu, ali to nije teško. Nije htjela biti posljednji član znanstvenog tima
ostavljen po strani i pri tome ne računa doktora Fourniera kao znanstvenika.
Uostalom, kao ni svi ostali.
Pukovnik ne trati vrijeme na ukor. Kratkim pokretom glave naredi pokret, a
Penny se s oklijevanjem okrene i započne marš srama natrag prema Rosie. Čak
i napravi prvi korak.
No između prvog i drugog koraka, djeca istupe iz šume te ih okruže. To se
dogodi brzo poput tinte koja promače papirnati ručnik. Jedan su trenutak bili
sami, a u sljedećem su okruženi.
Zastanu kao ukopani. Nemaju druge opcije: obruč djece oko njih završava u
šiljcima i oštricama. Opremljeni su stravičnim nizom nađenih predmeta, kao da
su se za školski izlet prvo opremili u kuhinjskim ormarićima i kutijama za alat
roditelja. Uz vrtoglav osjećaj nestvarnosti, gotovo kao da gleda u zagonetku
(možete li pronaći sedamnaest oštrih predmeta u ovoj šumskoj sceni?),
Khaničin pogled ode prema vilici za meso, nastavku za bušilicu, skalpelu, štapu
za skijanje, dlijetu. Djeca ih drže spremnima, ali ne kreću u napad.
Khan doživi neobično dijeljenje svoje vizije. Na prvi pogled, vidi djecu.
Strašnu ljudsku djecu koja se igraju rata ili su totalno skrenula u smjeru
Gospodara muha. Na drugi pogled, vidi da im bjeloočnice nisu bijele. One su sive.
Zaraza Cordycepsom, kada dosegne mozak, ostavlja naslage micelijske materije
u staklastom tijelu oka. Ovo su proždrljivci.
No obični proždrljivci su poput zraka sunca. Jednom kad se pokrenu, ne
mogu stati dok ne dođu do mete. Oni ne biraju stati. I ništa ne promatraju na
način kao što ova djeca motre: koncentrirano i kritički, spremni na pokret iz

179
 Knjige.Club Books

trenutka u trenutak. Khan osjeti slabost u nogama, umalo padne, ali očeliči se i
ostane stajati.
Jedno od djece iskorači. Vođa? Teško je reći. Kao i ostali, odjevena je u
dronjke, izblijedjele i istrošene nošenjem. Za pojasom joj visi stotinu privjesaka
za ključeve, a crvena kosa joj je poput eksplozije. Međutim, zrači autoritetom i
ostali prate njezino kretanje s tihim očekivanjem. Možda ima devet godina. Stari
izblijedjeli ožiljak krivuda njezinim lijepim licem. Sive oči su joj malo
razrogačene, pa se sivkaste zjenice vide kao savršeni krugovi.
Ode k Stephenu. Svjesna je Khanice i pukovnika, ali oni nju ne zanimaju.
Gipka je poput mačke: privjesci jedva da zazveckaju dok se kreće.
Stavi dlan na sredinu Stephenovih prsa. Khan zaprepasti što Stephen dodir
prihvati bez ikakvog znaka nelagode. Da bilo tko u Rosie, pa čak i sama Khan,
tako položi ruku na njega, on bi se toliko nasilno trgnuo da bi se odbio od
najudaljenijeg zida.
Nekoliko trenutaka djevojčica drži ruku, raširenih prstiju, na tankoj tkanini
Stephenove majice. Zatim je makne i pritisne na vlastitu prsnu kost. Zadrži je.
A onda spusti ruku uz bok.
Uslijedi duga, napeta tišina. Kao da su u predstavi svi zaboravili tekst.
Pukovnikova ruka neprimjetno se pomakne nekoliko centimetara prema
pištolju koji nosi u koricama za pojasom.
Stephen je malo brži.
Posegne u džep uniforme i nešto izvadi. Romb od crvene plastike sa špagom
na kojoj visi bijeli obruč. Primi špagu, potegne to cijelom dužinom i pusti.
»Svjetlosnom brzinom«, izgovori glas, »stići ćemo dok kažeš keks.« Glas je
analogan, dubok i hrapav, gotovo nerazumljiv zbog piskanja i cvrčanja. Dok se
riječi izgovaraju, uže se premotava natrag u kutijicu sve dok kolut opet ne
zvekne po njoj.
Stephen jedan tren zuri u stvar koju drži u ruci, a lice mu je zamišljeno. Khan
mu to nije vidjela u rukama osam godina, ali zna o čemu se radi. Kapetan Snaga
joj se vrati u nizu sjećanja. Igračka koju je Stephen stezao kad su ga pronašli, pa
i dalje, čitavim putom do Svjetionika. Ona koju je pronašla potrganu i to mu
vratila. Zvučna kutija je sigurno sve što je ostalo.
Stephen je pruži na dlanu.
Djevojčica je uzme i okrene u rukama. Proizvede cvrkutav zvuk kliktanja
pokazavši zube. To znači da odobrava. U svakom slučaju, spremi je za pojas
pomoću obruča koji kružno omota tri puta. Zamišljeno prouči privjeske koji vise
pored kutijice, pa na kraju izabere jedan.

180
 Knjige.Club Books

Otkvači privjesak i preda ga Stephenu. Oblik koji Khan nije poznat, sve dok
ga Stephen ne uzme i podigne. To je plastična figurica neke davno zaboravljene
serije igračaka: mali, brkati čovjek s crvenim i plavim tregericama i crvenom
kapom na kojoj je slovo M. Njegove jasne, plave oči se satirično zakolutaju, a
desnom rukom salutira.
Stephen kimne glavom u znak potvrde dok uzima igračku. Otkači prsten,
stavi ga za kariku na pojasu i opet ga zatvori.
Miluje ga s odobravanjem, uvjerljivo pokazujući koliko mu se sviđa kako
izgleda ondje.
Čitavo to vrijeme Khan, pukovnik i doktorica Penny stoje zaleđeni. Khan
shvaća, a pretpostavlja da i drugi shvaćaju, kako je taj ritual prvi kontakt.
Njihovi životi - u najmanju ruku - ovise o tome da prođe dobro.
Čini se da je faza razmjene darova dovršena. Djevojčica s ožiljkom ponovi
gestu kojom je sve to započela - prvo stavi dlan na Stephenova prsa, pa na
vlastita. Ti, kaže. I ja.
Kad vidi da su svi upili gestu - njezini ljudi, kao i četvero odraslih - spusti
ruku tako da joj je cijela podlaktica pružena horizontalno. Nekoliko sekundi je
tako drži. Zatim pruži obje ruke prema njima, kao da želi da je podignu i zagrle
ili kao da traži pljesak.
Opet gleda u Stephena, nekako strogo i upitno. Vrhovi prstiju joj
podrhtavaju i usne joj se miču, ali ne oglašava se, kao ni on.
Khan osjeti tako intenzivno čuđenje da ga doživi gotovo kao tjelesne bolove.
Ti su znakovi ogoljeni na neke osnove, ne zbog toga što djevojčica vlada
osnovnim razumijevanjem, već zato što ne želi donositi pretpostavke o
njihovom. Jednostavno je zbog njih.
Khan zapaža pukovnikov gard, opreznu spremnost, i Penny blijedu poput
krpe, sekundu ili dvije od vriska ili jecaja.
Proždrljivo koji mogu komunicirati! Proždrljivci koji rezoniraju!
Rezoniranje je Stephenova jača strana, ali komunikacija mu ide loše. Ruke
mu se trzaju. Pokušava nešto, ali Khan ne može šanse njihovog opstanka
povjeriti tome da će on pravilno protumačiti signale, kad mu ni razgovor s
vlastitom vrstom ne teče od ruke.
Ona podigne svoje ruke, lijevu pa desnu, odlučnim pokretom.
Čujte i počujte.
Pogled djevojčice poleti od nje do Stephena. Ovoj se ne sviđa ta smetnja.
»Ovdje sam«, kaže Khan. Glas joj malo pukne, ali riječi upale. Privukla je
pozornost.
181
 Knjige.Club Books

Pokaže prema sebi, Stephenu i pukovniku. Nacrta tri vertikalne linije u

zraku. Zatim pusti ruku da klone, kao što je i djevojčica napravila, sve dok nije
vodoravna s njezinim strukom. Vodoravna linija predstavlja mrtvog dječaka,
prilično je sigurna u to. A pantomima molbe koju je djevojčica odglumila značila
je vratite ga.
Djeca su čitav taj put prešla zbog trupla. Zbog pogreba. Trčala su sat za
satom, održavala formaciju, ostavila su dom i sve što poznaju za sobom. Slijedeći
ideju. Čak i više od sposobnosti komunikacije, ta činjenica potvrdi njihovu
humanost.
»Uzeo si uzorke?« upita Khan Stepehena, pazeći da joj je glas tih i neutralan.
»Jesam.«
»Iz mozga?«
»Mozga. Leđne moždine. Srca. Bubrega. Slezene. Mišića. Derme. Epiderme.«
»Doktorice Khan«, promrmlja Carlisle razgovornim tonom, »možete li mi
objasniti što radite?«
»Pregovaram«, odgovori ona istim tonom. »Za naše živote.«
Stephenovi uzorci spremljeni su na sigurnom, pa si mogu priuštiti vraćanje
tijela. Naravno, to ih možda neće spasiti: kada vidi kako je bilo obeščašćeno,
djevojčica s ožiljkom mogla bi zaključiti kako ipak imaju neriješenih računa. A
dio mene ne bi je krivio, pomisli Khan. Odjednom u panici sagleda sebe i sve njih
iz dječje perspektive. Nisu lijep prizor. Pokaže prema Rosie. Podigne ruke ispred
lica kako bi odglumila otvaranje i zatvaranje, pa novo otvaranje zračne komore.
Djevojčica iskesi zube glave nagnute ustranu. Nemoguće je znati shvaća li
išta, ali sluša je i promatra. Čeka da joj Khan iznese plan.
Khan prošeće prste desne ruke preko otvorenog dlana lijeve. Pokaže na
Stephena, pukovnika i Penny, na kraju i na sebe.
On. On. Ona. Ja. Svi mi. Hodamo.
A onda...
Glavni dio nagodbe. Opet pokaže znak za mrtvog dječaka ravno pruženih
ruku iz laktova, pa ih vrlo polako gurne preko razmaka koji ih odvaja, sve dok
gotovo ne dodirne rame djevojčice.
Donijet ćemo vam ga.
Djevojčica je pogleda u oči. Strogo. Onako kako bi vas netko pogledao da im
nešto ponudite, a žele odvagati težinu vaših riječi. I Khan se pita svašta, ali stoji
iza svojih riječi. Napravit će to ako im djevojčica s ožiljkom dopusti. Održat će
riječ, popraviti ono što je slomljeno u Invercraeu i prihvatiti rizik posljedica.

182
 Knjige.Club Books

I čini se da će dobro proći, pomisli Khan. Nitko nije pojeden, proboden ni

propucan. Mi to možemo.
Samo što ne mogu.
Slika se raspline. Bez upozorenja i suprotno svakom razumu, jedno dijete
odleti unazad. Dječak koji je stajao odmah s desna djevojčice s ožiljkom. Jedne
sekunde je ondje, a sljedeće ga nema, tako brzo kao da ga je netko povukao
udicom. Khan registrira zvuk metka, tih poput pljeska jedne ruke,
čitavu sekundu kasnije.
Nakon toga, stvari krenu po zlu.

183
 Knjige.Club Books

TRIDESET I PETO POGLAVLJE

McQueen je upotrijebio svaki atom svoje vještine praćenja i nije postigao ništa.
A onda, dok su se vraćali istim putom niz bližu stranu grebena, slučajno je
naletio na ono što je tražio.
Na čistini ispod njih, jedva pedeset metara od Rosie, pukovnik Carlisle
(zajedno s doktoricama Khan i Penny i Robotom, ali od njih ne možete očekivati
ništa više) dopustio je da ga ulove u zasjedu. Svi to vide. Za razliku od
McQueena, oni zastanu kao ukopani. Paralizirani. Možda oni vide djecu, ali
McQueen je očekivao bića koja nalikuju na djecu, pa nije pod dojmom.
Prebaci pušku lakoćom mažoretkinje koja vrti štapom. Ona sleti savršeno
uravnotežena s ciljnikom njemu pred okom i kundakom oslonjenim o rame.
Lijevom rukom pokaže gdje će završiti metak. Desnom rukom povuče okidač.
Prva meta padne čisto. Barem čisto izvana. Iznutra ju je taj raspadajući
metak šupljeg vrha pretvorio u nešto što bi začepilo odvod klaonice. A ovo će
upravo postati klaonica.
No njegov prvi hitac scenu rastavi u mutnu i nepreglednu pomutnju. Goblini
su i svugdje i nigdje, brži su od svega što je smatrao mogućim. Dok se raspršuju,
Penny i Khan padnu.
Penny je mrtva prije nego što udari o tlo jer joj krv šikće iz otvorene rane na
grlu. Khan se drži za ruku, koja je crvena od ramena do lakta.
John Sealey užasnuto i bijesno zaurla pa pojuri niz obronak, ulazeći ravno
pred McQueenov nišan, ali to nije ni bitno. I Foss trči natrag prema Rosie,
pucajući u zrak, što je dobra ideja. Barem će preplašiti te male gadove, a možda
će i prikriti zvuk svojih čizama dok trči nizbrdo.
Svjestan je toga da je neprijatelj još uvijek ondje, unatoč svemu što mu
poručuju oči. Jedini način da tako brzo nestanu bio bi da legnu u visoku travu.
Vjetar puše s istoka, pa bi se trava trebala naginjati lijevo od njega - ako ode u
drugom smjeru, to znači da se nešto kreće. Zapanji se što se trava naginje
u njegovom smjeru. Goblini ne bježe; kreću u napad.
Brzo ispali još tri hitca, ciljajući prema sumnjivom kretanju u travi i svaki
završi dobro. Međutim, Phillips isto padne, sasječen tik pored njega na neki
184
 Knjige.Club Books

nejasan način. Trčanje nizbrdo neće pomoći. Očito nije pomoglo Sealeyju koji je
nestao s vidika, povučen u proždrljivo raslinje.
Prošlo je vrijeme za preciznost. McQueen to shvati sa sitnom dozom žaljenja.
Sada je vrijeme za nasilno pretjerivanje.
Spusti se na jedno koljeno, odloži M407 i uzme Phillipsov SCAR-H. U prolazu
primijeti da je Phillipsa ubio nož koji mu je završio u grlu. Bio je to impresivan
pogodak preko nesigurne udaljenosti. Salutira kolegi profesionalcu.
Podigne SCAR-H i stane čvrsto stisnuvši okidač. Puška se oglasi prodornim
i ujednačenim zvukom dok je on polako okreće slijeva nadesno, pa sve iznova.
Duga trava izvije se i zatrese.

185
 Knjige.Club Books

TRIDESET I ŠESTO POGLAVLJE

Khan je miran centar turbulencije koja kruži oko nje. No ta smirenost nije
namjerna, jednostavno ne može dovoljno brzo reagirati.
Dječak padne. Ostala djeca se razbježe - samo što razbježe nije prikladna
riječ. Uzdignu se poput vala. Prelete preko i kroz ono što im se nađe na putu.
Jedno od njih u prolazu udarcem spusti Khaničinu ruku, još uvijek uzdignutu
zbog njezine diplomatske pantomime. Drugo prereže grlo Elaine Penny. A zatim
uskoče u visoku travu i nestanu s vidokruga.
Penny odskoči od napadača, ali tek nakon što sve završi. Bespomoćno
padajući, podigne obje ruke preko rastrgane rane iz koje je krv počela teći pljus-
pljus-pauza ritmom vode koja se toči iz vrča. Otvori usta, nakratko pokuša
progovoriti, ali ispostavi se da je rekla sve što je imala.
Pljus. Pljus. Pauza.
Posrne. Khan pruži ruku da je stabilizira, da je uhvati. Krvarenje, pomisli.
Prvo treba zaustaviti krvarenje. No jedan pogled je dovoljan kako bi znala da je
beznadno. Taj dugi rez nije ostavio ništa nedirnuto.
Penny se sruši s koljena i padne.
Khan ostane zuriti u svoju desnu ruku. Dio te krvi nije Pennyn, već njezin.
Nije osjetila udarac, već probadanje. Rana je zapanjujuće široka i duboka. Krv se
nakupila u njoj poput mlake, prelijevajući se poput vodopada.
Pritisne ruku uz tijelo, trzajući se zbog kontakta i pulsirajućih bolova što ih
je osjetila tek sada.
S uzvisine odjekne još hitaca. Prodorni vriskovi javljaju da su pronašli svoje
mete, ili barem ono što je bilo živo. Khan je frapirana. Zna da mora pronaći
zaklon, ali ne može misli pretvoriti u djelo. Stephen kleči kraj nje, šaka stisnutih
pred licem, poput boksača na užadi.
Prvi put ugleda pucače. McQueen se polako spusta niz nizinu. Foss trči dalje
od njih pod strmim kutom, puške uperene u nebo. Kamo ona ide?
I John. John juri nizbrdo prema njoj, lica crvenog od napora. A zatim se
spotakne i padne na glavu, nestavši u visokoj travi.

186
 Knjige.Club Books

Khan potrči prema njemu. Nije jedan jedini i nije samo pao. Djeca se kreću
skrivena raslinjem. Troje ih pređe preko Johna dok on leži trzajući se. Mala
djevojčica mu obujmi ruku pa je, potpuno usredotočena, savije unazad. Dječak
istog uzrasta izgrebe mu lice. Još jedan, stariji, neprekidno ga udara u
trbuh oštricom dužine rezača za pizzu.
Khan starijeg dječaka zgrabi za ramena i odvuče ga. Umjesto lica ima
oslikanu lubanju sa zubima iznad i ispod čeljusti koji se spajaju u zastrašujućoj
i nerealnoj čeljusti. Dječak joj se migolji u rukama i muči se da ga zadrži kad je
duboko ugrize u već ranjenu ruku. Opet digne glavu, između zubi ima
komadić njezina mesa. Ona ne osjeća bolove, ali od šoka padne na sve četiri.
To i nije loše. Metci kose travu na visini njezinih prsiju. Raznesu dječaka.
Khan pokuša ustati. Pokuša razmisliti. Ledena magla ulijeva joj se u mozak i
ispunjava joj očne šupljine. Ranjena je, ali to je nebitno. Zaražena je. Ako su ta
djeca proždrljivci, ona je zaražena. Mora nešto napraviti, ali nema što dalje. Kad
bi barem imala nož. Kad bi sada odrezala ruku...
Ali nema nož, a i vjerojatno je već prekasno. Tu utrku nitko još nije dobio.
Ruke je povlače oko struka i dižu na noge. Netko je pokušava nositi, i tko god
to bio, očito se muči s njezinom težinom. Ona se otima misleći da su se djeca
vratila po nju. Možda kako bi dovršila posao. Ruke se premjeste, čvrsto je uhvati
oko trupa i podignu u zrak, teško je spuštajući nekome na leđa.
Ona se prepusti magli da je proguta. Olakšanje, ne mora biti svjesna dok je
Cordyceps prekraja na svoju sliku i priliku.

187
 Knjige.Club Books

TRIDESET I SEDMO POGLAVLJE

Foss donese odluku i drži se toga.

McQueen možda jest, a možda i nije, malo bolji pucač od nje. No logistika
pucanja nizbrdo u gomilu - koja uključuje i njezine vlastite ljude - nije joj
privlačna.
Stoga potrči prema Rosie, izabere položaj s bliže strane, gdje joj kućište
zračne komore pruža malo zaštite, pa zauzme položaj za pucanje. Bilo bi joj
draže da u rukama drži svoju M407, ali SCAR-H na poluautomatskoj postavci
štetu će nanijeti puno brže, a ovo joj djeluje poput situacije u kojoj je više ujedno
i bolje.
»Prema meni!« poviče. »Vraćajte se ovuda. Smjesta!«
Pukovnik odmah shvati, ali on neće biti prvi koji će joj prići. Izvukao je
oružje i puca uzbrdo, prema mjestu gdje visokom travom pužu brze i žustre
sjene. Zajedno stvaraju koridor niz koji se može provući znanstveni tim.
Doktor Akimwe prihvati poziv užurbano radeći rukama i nogama. Foss ga
ugleda, pa se fokusira nalijevo gdje je nisko raslinje najgušće. Ugleda pokret,
stisne okidač. Jedan. Dvoje. Troje.
Smatra da je pogodila ono što je ciljala i definitivno nije pogodila Akimwea.
Što god da je njega oborilo, učinilo je to s visine od 30 centimetara kad ga je
naglo srušilo. Bez daha je, ali i dalje svjestan, i dalje se kreće, pa zašto onda ne
ustaje?
Jer ima nešto oko gležnjeva. Pogodili su ga nekom vrstom bole.
Pukovnik će to riješiti. Povuče se prema njoj, prema Akimweu, pucajući
cijelo vrijeme. McQueen nije na vidiku, pa se Foss nada kako to znači da je našao
dobro skrovište negdje na brdu. Vidi Sealeyja i Penny, ali oni se ne miču.
Sada se ništa ne miče. Nema nikakvih zvukova i trava je konačno u
nekakvom dosluhu s vjetrom. Možda je gotovo.
Kamen koji joj proleti pored lica dođe odozgo i zvekne po Rosieinu
oklopnom boku poput gonga koji poziva na večeru. Eto što je značilo zatišje. Dok

188
 Knjige.Club Books

je ona promatrala korov, djeca su zauzela viši položaj. Još kamenja propara zrak,
negdje s tla i iz drveća oko nje.
Može li ovo postati još sjebanije?
Foss nacilja u lišće iznad glave i raspali dug i širok rafal. Žao mi je, vjeverice.
Sve što nije na tlu postaje meta.
I konačno neke dobre vijesti. Kupola se zarotira i bacač plamena se aktivira,
natopivši krošnje žutim i bijelim plamenom. Kad se izvuku iz ovoga, poljubit će
Sixsmith na usta, pa makar ljudi tračali. Vatra se širi, a kiša kamenja naglo
prestane, valjda dok djeca traže neki položaj na kojem neće biti spaljena.
Nešto veliko i nejasno pojuri prema njoj niz obronak i skoro to pokosi kad
shvati o čemu se radi. To je Robot, koji krivuda poput pijanca, noseći doktoricu
Khan na ramenima. Ona izgleda kao da je već mrtva, ali treba pokušati sve što
je moguće.
Nemilosrdna kiša kamenja nastavi se u trenu kad Greaves potrči pored nje
prema zračnoj komori. Foss prebaci SCAR-H na potpuno automatske postavke i
ponudi mu 51-milimetarski štit.
Greaves stigne do zračne komore, no onda mora spustiti Khan kako bi
aktivirao ciklus otvaranja vrata. Negdje na uzvisini McQueen je opet u pokretu i
spušta se istom rutom kojom je ona došla. Hoda ujednačenim, kontroliranim
korakom i okrećući pušku u obliku broja osam dok proučava travu i stabla s
desne na lijevu stranu.
Sada dolazi i pukovnik Carlisle, tamo s Fossičine desne strane. Zastane
dovoljno dugo da uspravi Akimwea, iako znanstvenik ne hoda normalno.
Dvoje mrtvih, možda troje. Znanstveni tim jebeno desetkovan. Pukovnik je
imao pravo tvrdeći da trebaju ostati unutra i trebala ga je poduprijeti. Ništa se
od ovog nije moralo dogoditi.
Greaves je otvorio vrata, hvala bogu. Sagne se da podigne svoj teret.
Foss se othrva porivu da potrči ravno prema vratima. Mora zaštititi ostale
dok se vraćaju. Povlači se prema trupu Rosie korak po korak, a pukovnik i
Akimwe nađu se s McQueenom stvorivši neujednačenu, ali učinkovitu liniju
obrane. Djeca mogu biti pravi mali čarobnjaci zla s kamenjem i nožićima, ali to
ne znači kurca, jer ne smiju izviriti ako ne žele ostati bez glave.
Ona posegne prema zračnoj komori i stane na plato.
Vrata joj se zalupe ravno u lice. Čuje grebanje i udarac zasuna što uz klizanje
ulazi u svoje utore, pa pisak cikličnog zraka.
Greaves ih je zaključao vani.

189
 Knjige.Club Books

TRIDESET I OSMO POGLAVLJE

Svaka sekunda postaje bitna, pa ih je Greaves i brojao. Došao je do sedamdesete.

Aktivirao je metronom u glavi. Vjeruje njegovoj preciznosti, pa ne mora
provjeravati na sat. I nema vremena. Uopće nema vremena za to.
Sedamdeset sekundi od trenutka kad je Rina ugrizena, a dvije minute je
prosječno vrijeme - nije najkraće, već je srednja vrijednost - koju patogen
Cordyceps treba da probije barijeru moždanih ovojnica i smjesti se u mozgu.
Znači, pedeset sekundi, pa više neće biti Rine.
Spusti je. Zatvori i osiguraj vrata zračne komore. Četrdeset i devet. Ne smije
nikome dopustiti da to vidi. Četrdeset i osam. Nikome. Četrdeset i sedam. Brava
je i dalje namještena tako da reagira na dnevnu šifru ako se ona ispravno unese
s vanjske strane. Resetiraj dnevnu šifru. Četrdeset i šest. Četrdeset i pet. Mora
izabrati broj koji će zapamtiti tako da može pustiti ostatak tima unutra čim
napravi ono što mora. Izabere prvih deset decimalnih znamenki broja
pi. Previše očito? Pribjegne varci i zadnju peticu zaokruži na manji broj, a ne
veći.
Četrdeset i četiri. Četrdeset i tri. Četrdeset i dva. Klekne i opet podigne Rinu.
Ona se grči i izvija u njegovim rukama. Posrne, umalo izgubi ravnotežu, ali uspije
se uspraviti.
Četrdeset i jedan. Četrdeset. Sixsmith je u kupoli točno iznad njegove glave.
Zauzeta je. Greaves prođe pored nje, a ni ne podigne pogled.
Laboratorij se može osigurati iz trupa tako da se povuku pregradna vrata s
unakrsno spajajućim pločama. No mora opet spustiti Rinu, ovog puta na stol,
gurajući stalke i retorte i opremu, gurajući sve to ustranu da napravi mjesta.
Trideset i devet. Trideset i osam. A onda, prije nego što se stigne pozabaviti
pregradnim vratima, doktor Fournier iziđe iz strojarnice ispunjen panikom i
bijesom pravednika.
»Kakva je to buka? Greavese, pa u što vojnici pucaju? Zašto...«
Trideset i sedam.

190
 Knjige.Club Books

Greaves pojuri na njega. Fournier se ne stigne snaći prije nego što ga

Greavesova spuštena glava raspali posred lica, a Greavesov zalet odgurne ga
natrag u strojarnicu u kojoj padne izvaljen na pod.
Trideset i... šest? Pribrojava jednu sekundu za trenutak izgubljen tijekom
tog bolnog udara. Trideset i četiri.
Fournier ga užasnuto i ošamućeno gleda s poda, lica zamrljanog krvlju.
Usnama oblikuje Greavesovo ime nerazgovijetnim i izbezumljenim tonom,
propitkujući to nemoguće iskustvo koje je upravo doživio.
Srećom, strojarnica nije prava prostorija. Zasun i ključ nalaze se izvana.
Greaves brzo zakorači unazad u labos, zalupi vratima i povuče zasun. Trideset i
tri. Trideset i dvije.
Koraci na platformi trupa. Pojuri preko labosa i zatvori pregradna vrata u
pravi tren - Sixsmith se spusti niz ljestve kupole i skoči zadnjih nekoliko metara
do platforme. Trideset i jedna. Trideset.
Dvadeset i devet. Metal odzvanja od njezina nabijanja. »Greavese, jesi li
jebeno lud? Što si napravio s vratima?«
Nema vremena. Nema vremena. Isključi buku i koncentrira se na
otkucavanje metronoma.

dvadeset i osam izvadi Rini krv

dvadeset i sedam pokušaj
dvadeset i šest pokušaj opet Rini izvaditi krv, ali ona se
dvadeset i pet opire, bori, ne
dvadeset i četiri prepoznaje ga pa mora
dvadeset i tri nasloniti se na nju svojom težinom
dvadeset i dva čvrsto je primiti kad rukama
dvadeset i jedan nađe njegovo lice. Gura. Grebe mu lice.
dvadeset Izvadi Rini krv. Dvadeset cc-a.
devetnaest Jednom rukom otvori epruvetu

191
 Knjige.Club Books

osamnaest krivu epruvetu, on treba

sedamnaest najnoviju seriju, neetiketiranu, ovu. Tako.
šesnaest Umetni hipodermalnu iglu, i dalje
jednom rukom.
petnaest Stisni klip. Rinina krv miješa se
četrnaest tako polako
trinaest cerebrospinalnom tekućinom mrtvog
dječaka
dvanaest i T-stanicama neimenovanog pacijenta
13631
jedanaest čija je otpornost na Cordyceps bila
obećavajuća,
deset ali tko zna? Tko to zapravo zna?
devet Opet je izvuci.
osam U cijelosti.
sedam Rinine ruke guraju mu glavu
šest tako da ništa ne vidi pa paničari pa se
metronom pokvari. Otkucavanje prestane.
Prstima steže i klizi i ne nalazi uporište.
Treba točku disperzije u gornjem mišiću
njezina ramena, blizu, jako blizu, njezinu
vratu. Intramišićna injekcija iskoristit će
jak krvotok kroz taj dio tijela. Apsorpcija
bi trebala biti trenutna, i morat će biti.

Jer mu je vrijeme isteklo.

Zarije iglu, stisne klip i otpusti netestirani lijek u dio Rinina tijela koji uopće
ne vidi.
A onda se preda, izgubi ravnotežu i padne.
Rina pada sa stola zajedno s njime i završi pored njega, lica okrenutog prema
gore.
Ne miče se.
192
 Knjige.Club Books

Sve dok ne otvori oči, razjapi usta i zavrišti.

Greaves je drži dok se ona trese. Nije mu lako biti tako blizu drugog ljudskog
tijela, osjećati njegove strane pokrete na svojoj koži, ali mogla bi se ozlijediti
tijekom tih grčeva ili ubiti bebu koju nosi.
Onda se ona s vremenom umiri.
»Molim te«, šapne joj on na uho, u slučaju da ga čuje. »Molim te. Molim te.
Molim te. Nemoj im reći, Rina.«
Ne smiju znati - nitko ne smije, nitko i nikada saznati - što je upravo učinio.

193
 Knjige.Club Books

TRIDESET I DEVETO POGLAVLJE

Nitko ne bi Sixsmith nazvao inženjerkom, ali nije glupa. Budući da vrata trupa
nisu opcija, morat će ih zamijeniti vratima kabine. Glavni je problem što se
otvaraju kao i vrata na kamionu, barem upola smanjujući vidljivost tijekom
otvaranja.
Odbaci tu mogućnost, postoje vrata s obje strane.
Upali motor pa okrene Rosie u polukrug, umetnuvši čeličnu barijeru između
opkoljene ekipe i malih šupaka koji ih, kako se čini, pokušavaju (prilično
uspješno) sve pobiti.
Otvori najbliža vrata i povikne ono što se manje-više svede na »dovucite se«.
Što oni učine jedan po jedan. Akimwe šepajući i plačući, blijed poput okrečenog
zida. Zatim Foss i McQueen, koji još uvijek pucaju u plamteće krošnje iako
odande više nema ni trzaja. I na kraju pukovnik, koji se i ne pomakne prije nego
što uđu svi drugi.
Ne ostanu u kabini - u njoj jedva da ima mjesta za vozača i suvozača. Jedan
po jedan, provuku se kroz otvor u prostor za posadu. Čvrsto zalupivši vratima,
Sixsmith nagazi po gasu, pa ih što brže makne odande. Vatra se širi. Cijela vražja
šuma gori i plamen će ići kamo ga odnese vjetar. Jedini normalan izbor je biti
daleko ispred toga.
Prijeđe otprilike tri kilometra - čak ni toliko, nepuna - kad joj pukne
gusjenica.

194
 Knjige.Club Books

ČETRDESETO POGLAVLJE

Kad Foss konačno prijeđe područje trupa, Greaves je već otključao i pregradu i
strojarnicu. Doktor Fournier, čela zamrljanog tamnim tragom krvi, urla u
njegovo lice, a doktorica Khan leži na podu gdje jeca i pokušava doći do daha.
Duga kosa leži joj u mlaki bljuvotine koju je upravo ondje iskrcala. Ranjena
ruka joj je nedavno, ali i neuredno previjena.
Tek su spasili živu glavu i možda se ne bi trebali opustiti, ali Foss ima osjećaj
da se situacija još uvijek raspada. McQueen prođe kraj nje, kraj pukovnika, pa
jednom rukom odgurne Fourniera ustranu, zgrabi Greavesa za revere, podigne
ga u zrak i silovito ga nabije na zid.
Onda ga odmakne pa opet nabije, još jače.
»Gospodine McQueene«, kaže Carlisle. »Sad je dosta.«
McQueen se ne složi, jer se odluči na treći put. Robot tako silovito udari o
zid da Foss osjeti vibracije preko čeličnih ploča ispod nogu.
Upravo je to, čini se, kap koja je prelila čašu. Pukovnikov pištolj odjednom
se nađe McQueenu na uhu. McQueen pusti, a Greaves se spusti niza zid tako da
sjedne na pod uz jaki zveket.
»Disciplina je navika uma«, kaže Carlisle opasno mirnim glasom. »Steknite
je. Smjesta.«
McQueen zuri dolje u Robota. Iskesio je zube, a oči su mu raskolačene.
»Želim da se ovoga gada baci iz vozila«, kaže grubo. »Umalo nas je sve ubio!«
Carlisle kao da nije zadivljen tim argumentom. Malo se namršti, a lice mu se
zacrveni od napora da ne izgubi samokontrolu. »Zapravo, vjerujem da ta čast
pripada vama«, kaže. »Doktorica Khan je komunicirala s djecom. Pregovarala.
Nisu napala dok vi niste zapucali na njih.«
McQueen se okrene. Teatralno reagira na pištolj, kao da se suzdržava samo
zbog njega, pa ga Carlisle spremi u korice i prikuje ga pogledom.
»Uslijedit će istraga«, kaže pukovnik, »kad se vratimo u Svjetionik. Dotad
smo svi članovi iste ekipe i ponašat ćemo se kao da to nešto znači.«

195
 Knjige.Club Books

»Pokušajte to reći ovom malom govnaru«, kaže McQueen gurajući Greavesa

vrhom čizme.
»Zarobio me u strojarnici«, turobno se oglasi Fournier. »Napao me i
zaključao unutra. A sada neće ni zucnuti. Zahtijevam da mi kaže što se vani
dogodilo i gdje mi je ostatak tima.«
»Mrtvi su«, kaže Foss kratko. Dosta joj je civilnog zapovjednika. Upravo su
izgubili troje ljudi, za boga miloga, a uz to se Greaves uspaničio i skoro ih sve
ubio, dok Fournier sere jer je izgubio djelić dostojanstva - kao da je to glavna
stvar.
Doktorica Khan pokušava ustati. Foss joj ponudi ruku, ali ona je odbije, iako
mora zgrabiti prečku kako bi ostala uspravna. »Gdje je John?« šapne. »On je
spašen?«
»Sealey je mrtav«, kaže McQueen. »Penny i Phillips isto tako. A mi ostali bili
smo ovoliko blizu.« Razmakne kažiprst i palac dva milimetra od Greavesova lica.
»To se dogodilo kad nam je mali genijalac zaključao vrata.«
»Zahtijevam znati...«, započne Fournier opet.
»Daj začepi, jebote«, prekine ga Foss. »Ako želiš nešto znati, izviri nekad
kroz vrata i pogledaj.«
Fournier se napuhne poput krastače, ali ne odgovori, što je barem jedan
plus.
Khan je shrvana. Posrne unazad na klupicu i skoro opet klizne na pod. Foss
nije nešto posebno draga, ali poznaje taj prazan i očajan pogled. Često ga je
viđala, i u Svjetioniku i u vremenima netom prije Raspada, prije nego što je
Svjetionik postojao. Impulzivno, ne znajući zapravo zašto, spusti ruku Khan na
rame. »Hej«, kaže. »Budi jaka. Zbog bebe.«
Khan se okrene prema njoj. Ne izgleda kao da je shvatila te riječi, ali dodir je
malo primiri. U svakom slučaju, ostane uspravna, disanje joj se malo umiri i
prestane zvučati poput dvotaktnog staccata. Daje sve od sebe da ne pukne,
pomisli Foss, a to nije malo. No svejedno, doktorica nastavi treptati kao da joj je
teško izoštriti sliku.
Uslijedi još lajanja. Fournier trubi o neposluhu, McQueen o zaključavanju ili
izbacivanju Robota, skačući između te dvije opcije. Foss vidi kako se obojica još
uvijek oporavljaju od nedavnih događaja, pa im možda bijes pomaže da ne
razmišljaju previše o tome. A čitavo to vrijeme, Akimwe plače kao da nikada
neće prestati.

196
 Knjige.Club Books

Foss odjedanput shvati - Rosie je upravo stala. Zaputi se naprijed pogledati

gdje ih je Sixsmith parkirala. Trenutno joj pogled na krajolik zvuči poput puno
bolje ideje od slušanja svih tih sranja i gledanja tolike boli.

197
 Knjige.Club Books

ČETRDESET I PRVO POGLAVLJE

Rosie je zastala. Baš kao i ljudi u njoj.

Suočen s Khaničinom tugom, koja je nijema, i Akimweovom histerijom, od
čije se buke ne može pobjeći, doktor Fournier opet se povuče u strojarnicu. Zna
koliko loše to samonametnuto odvajanje izgleda ostatku ekipe, pogotovo sada,
ali mora se javiti brigadirki i reći joj što se dogodilo. Tim je doživio katastrofu.
Patogen proždrljivosti metastazirao je na neki neočekivani način, stvorivši
posve novi niz simptoma i postavši možda još opasniji. Rosie donosi dokaz u
obliku važnog i dosad neviđenog uzorka.
Želi brigadirkino dopuštenje da se vrate kući. To što su upravo našli ima
presedan pred politikom. Fry to mora uvidjeti!
Moguće je da je njegova odluka o skretanju s ceste dovela do te katastrofe,
jer ih je usporila dovoljno da ta divlja djeca održe korak s njima. A utjecala je i
na pucanje Rosieine gusjenice, zbog čega se sada ne miču, iako postoji toliko
toga od čega trebaju pobjeći. Fournier je svjestan situacije. Osjeća
težinu neizgovorene osude ostatka ekipe. On je zapovjednik, a svaka odluka
koju je donio otkako su se okrenuli i zaputili kući bila je pogrešna. Oni ne mogu
znati da je griješio iz najboljih razloga, slijedeći izravne naredbe zbora
Svjetionika. Ovo je nužno. Sve je nužno. On je na ispravnoj strani tog povijesnog
događaja.
S krvlju troje ljudi na rukama.
Osjeća se okruženo, što ga dovede korak do panike. Kriv je i posramljen, ali
želi ostalima objasniti uvjetnost svoje krivnje, besprijekornu pravednost svih
katastrofalnih odluka.
Ne može. Ne smije. Njegova misija - njegova šira misija uklopljena u njihovu
- još uvijek traje. Možda čak uslijedi još smrti. On to ne može znati. Nagnuo se
daleko od svog centra gravitacije, a gravitacija nije zakon čija pravila možete
poništiti samo za sebe.
Pomakne radni stol uz vrata kako se ne bi mogla otvoriti, pa kontaktira
brigadirku. Nitko ne odgovori. Stalno iznova udara signalni gumb, ali čuje samo

198
 Knjige.Club Books

izluđujuće cvrčanje statike. Radio ima jednu frekvenciju, pa ga ne može ugađati.

Jedino što može je nastaviti s pokušajima.
Na kraju se slomi i zaplače, posve sam u svom jadu. Čak i Greaves ima
Samrinu Khan, ali on nema nikoga. Ni prijatelja, ni osobu od povjerenja, nikoga
tko bi ga opravdao pred svijetom. Naravno, trenutno ga preziru samo u Rosie,
no kad se vrate u Svjetionik, prezirat će ga cijeli svijet. Svi će čuti kako je
prouzročio smrt trojice članova ekipe. Zbor može zaštititi osobu, ali ne i ugled,
a jedno je beskorisno bez drugog.
On nije kriv. On nije djelovao slobodnom voljom.
Oni njemu nadređeni trebali su to bolje odraditi.
Jako kucanje na vratima natjera Fourniera da se silovito trgne. Čučne do
razine poda kako bi pospremio radio i povukao ploču nazad preko skrivene
udubine. U skrovištu je malo gužva, jer se ondje sada nalazi i sklopovska pločica
iz glavnog radija.
A njegovo lice? Je li očito da je plakao? Obriše obraze donjim dijelom
dlanova.
Uspravi se i izgladi košulju. »Molim?«
»Doktore Fournieru.« Glas pripada Carlisleu, iritantno je miran i smiren.
»Smijem li ući?«
Fournier razmotri razne negativne odgovore. Sumnja da bi bilo koji
poslužio. Odmakne stol od vrata i otvori ih. Carlisle uđe i smjesta za sobom
zatvori vrata.
»Jesmo li popravili gusjenicu?« upita Fournier.
»Popravak će trajati satima. A tko god da iziđe van to napraviti, teško će se
sam braniti dok radi. Na neravnom smo terenu, puno je mogućih skrovišta.«
»Ipak, ako se ne pokrenemo...«
»Posve sam svjestan da je situacija hitna, doktore. Zbog toga sam došao.«
Fournier se pripremi na nadolazeću optužbu ili pitanje na koje ne može
odgovoriti.
»Nedavni događaji traže donošenje odluke«, kaže Carlisle. »Ekipa je jako
potresena - neki su blizu potpunog sloma - i sada od nas trebaju dokaz vodstva.
Ne možete ostati ovdje unutra.«
»Ne«, složi se Fournier. »Neću. Samo sam trebao... Morao sam se sabrati...«
»Moramo dogovoriti sljedeće korake prije nego što im se obratimo, ne
slažete li se? Naravno, s obzirom na to kamo nas je dovelo neslaganje.«

199
 Knjige.Club Books

»Ja... da«, kaže Fournier. »Naravno, pukovniče. Mudro zborite. Želite li

sjesti?«
Pokaže prema jedinoj stolici. Vrlo bi je rado sam zauzeo jer osjeća slabost u
nogama, ali iz perspektive neverbalnih znakova i govora tijela, postoje
problematične implikacije. Ne želi podizati pogled prema Carlisleu koji već ima
tu prednost da je dokazano imao pravo.
Pukovnik odmahne glavom. »Iznesen je prijedlog«, kaže Fournieru, »da se
vratimo po tijela. Iznio ga je doktor Akimwe, no nagađam kako Khan i Sixsmith
dijele taj stav. Rekao sam da ću se posavjetovati s vama prije odluke.« Lecne se
i prebaci težinu na drugu nogu.
»Vaša noga...« ponudi Fournier gurnuvši stolicu malo prema naprijed.
Carlisle se pretvara da to nije vidio. »Ja smatram«, kaže, »da se moramo
usredotočiti na vlastiti opstanak. To znači popravak gusjenice i povratak u
Svjetionik bez zastajkivanja. Slažete li se?«
Direktno pitanje odjekne poput eksplozije. Naravno da se Fournier slaže, i
to svakim atomom svog bića. No ima posve suprotne naredbe brigadirke Fry.
»Ne smijemo brzati, pukovniče«, kaže. »Ova... Ova situacija... Da, u jako smo
gadnom položaju. Prihvaćam to. Pretrpjeli smo gubitke... i još uvijek nam prijeti
neposredna opasnost. Rizik. Vrlo velik rizik. No došli smo do golemog otkrića.
Ne mislite li da smo dužni prikupiti što više podataka prije napuštanja ovog
područja?«
Carlisle se malo jače namršti. »Već smo napustili područje«, istakne mirnim
glasom. »I imamo cjelovit uzorak.«
»Da«, prizna Fournier. »Da, naravno. No mislim to u širem smislu. Moramo
vidjeti koliko se daleko raširio taj novi fenomen. Uzeti... uzeti mjere i napraviti
opservacije. Smatram da je to vrijedno kratkog zadržavanja. Jedan dan. Možda
dva. Ne više od toga.«
Carlisle se naglo predomisli i sjedne uz napola prigušen uzdah. Strogo se
zagleda u Fourniera.
Doktor otvori usta da progovori, ali pukovnik nestrpljivo mahne rukom i
ušutka ga.
»Upravo sam zato odlučio popričati s vama nasamo«, kaže Carlisle
nastavivši ga proučavati. »Doktore, interfon nije prestao raditi zbog nesreće ili
greške u mehanizmu. Vojnikinja Sixsmith obavijestila me da jedna komponenta
nedostaje iz radija u kokpitu, a ona kontrolira i interfon i pomaže uspostaviti
jedinu vezu koju imamo sa Svjetionikom. Znate li nešto o tome?«

200
 Knjige.Club Books

Fournier osjeti doživljaj slobodnog pada, a onda žustro odmahne glavom.

»Ne. Ništa. Ali kako se to moglo dogoditi? Kako je nestala?«
»Tako da je uklonjena. Sixsmith je trebalo puno vremena da otkrije problem.
Morala je proučiti nacrt. Dio koji nedostaje posreduje pri transformaciji
frekvencije. Dovoljno je malen da je teško primijetiti kad ga nema, a ispostavilo
se da nosi ključnu ulogu.«
»Zašto bi bilo tko onesposobio radio?« pita Fournier. To mu zvuči poput
prikladnog pitanja za nevinu osobu.
»Nemam pojma«, prizna pukovnik. »Možda kako radio ne bi bio
upotrebljavan za komunikaciju s vanjskim svijetom, a kvar interfona bio je
neočekivana nuspojava, ali samo nagađam. Pitao sam vas to, doktore, zbog
tajminga svega što se odvilo. Interfon je prestao raditi nedugo nakon što smo se
zaletjeli u barikadu na cesti. A sjećam se da ste, kad smo nakon tog incidenta
pregledavali Rosie, izišli kroz vrata kabine i pridružili nam se. To je jedan jedini
put kad sam vas vidio da se služite time.«
»To je bio najbrži put!« uzvikne Fournier srdito. Srdžba mu djeluje vrlo
uvjerljivo. »Za boga miloga! Zar sam pod sumnjom samo zato što sam izišao na
kriva vrata?«
»Trenutno sumnjam u svakoga.«
»Ali nakon današnjih događaja, morate se složiti da je Greaves najizgledniji
krivac. Očito je da mu se ne može vjerovati. Bilo da se radi o nekom mentalnom
zastranjivanju ili zlobnom činu čija je namjera bila... bila...«
Fournier stane usred rečenice. Jedina namjera koja mu pada na pamet je ona
stvarna, brigadirkina, koju je on izvršio. Kako vi ne biste saznali da je u
Svjetioniku izvršen državni udar, u slučaju da netko zatraži da se umiješate.
Carlisle slegne ramenima. »Nikoga ne optužujem. Pitao sam vas jer znam da
ste imali priliku. Što se motiva tiče... Pretpostavljam da se možemo složiti kako
ovo spada pod širi opseg sabotaže?«
Fournier oklijevajući kimne. Ne sviđa mu se pukovnikov izbor riječi. Ljude
strijeljaju zbog sabotaže. Smatra da je bio diskretan, ali uloga dvostrukog agenta
u skučenom prostoru je suludo zahtjevna zadaća. Ne može biti siguran da nije
za sobom ostavio neki trag.
»Ako se radi o sabotaži«, nastavi Carlisle, »tko god da ju je izvršio, htio nam
je onemogućiti komunikaciju sa Svjetionikom. Mogu zamisliti neke okolnosti u
kojima bi to bio problem. Sve su ekstremne i nisu izgledne, no isto vrijedi i
za ideju sabotera u ovoj ekipi.« Dok to izgovara, još uvijek proučava

201
 Knjige.Club Books

Fournierovo lice opravdanim, hladnim interesom. Fournier daje sve od sebe da

djeluje zabrinuto, uvrijeđeno i iskreno.
»Kako to utječe na našu trenutnu situaciju?« upita na kraju.
Carlisle premjesti težinu na stolici, opet se lecnuvši. »Mislio sam da je to
očito«, kaže. »Ako nam netko onemogućuje komunikaciju, onda se moramo što
prije i što brže vratiti u Svjetionik. Vaš prijedlog da još istražujemo meni nema
smisla, pogotovo u našoj lošoj situaciji. Nemamo dovoljno ljudi, dio ekipe je
traumatiziran - i koliko znamo, ta divlja djeca nas još uvijek progone. Čini se da
su i brža i jača od običnih ljudi, kao i proždrljivci. Vrlo je izgledno da oni jesu
proždrljivci neke nove i neidentificirane vrste. Nužno je da ostanemo ispred njih
i nužno je da se vratimo u Svjetionik u komadu kako bismo isporučili ono što
smo otkrili. Razumijete li me?«
»Imate jake argumente«, prizna Fournier. »No ipak, u interesu...«
»Doktore«, ubaci se Carlisle, »nisam pitao slažete li se, već razumijete li - ne
pregovaram s vama. Objašnjavam vam što ćemo učiniti. Očekujem da sada
iziđete i kažete ekipi da je to odluka do koje smo došli zajedno. Ako smatrate da
to niste sposobni učiniti, upucat ću vas u glavu i sam im reći.«
Fourniera nasmije apsurdnost te slike, ali prestane mu biti smiješno kad
registrira pukovnikov ozbiljan ton glasa i nezadovoljan izraz lica. Taj to misli
stvarno.
»jeste li vi ludi?« dahne Fournier.
»Moguće«, odvrati pukovnik. »Ali sumnjam. U svakom slučaju, posve sam
svjestan svojih radnji i preuzet ću potpunu odgovornost za njih. Namjeravam
ovu ekipu živu vratiti u Svjetionik. Ako predložite bilo kakve radnje koje će ih
dodatno izložiti opasnosti, postajete aktivna prijetnja. U tom slučaju, vaše
smaknuće je manje od nekog većeg zla.«
»Ali...« Preneraženi Fournier pokuša se držati razuma. »Ne možete mi tako
prijetiti!«
»Ne činim to olako, doktore. Kad se vratimo u Svjetionik, možete prijaviti da
sam vas prisilio i da sam vam prijetio nasiljem. Neću vam proturječiti. No u
međuvremenu, naravno, to mora ostati između nas. Kao što sam vam već rekao,
ne želim ugroziti moral kad je već sad na tako niskoj razini.«
»Mi... mi dijelimo ovo zapovjedništvo. Imam jednaka prava kao i vi odlučiti
kamo ćemo dalje.«
»Dosad ste imali. Više nemate.«
Pukovnik izvadi pištolj iz korica i položi ga u krilo. Tiho čeka, valjda da
Fournier izabere između smrti i predaje.

202
 Knjige.Club Books

No postoji i treći izbor, neovisno o tome što misli pukovnik. Fournier može
reći sve što je potrebno da se izvuče iz ove prostorije, pa prekršiti riječ. Carlisle
ga se neće usuditi ubiti pred ekipom.
Naravno, takvo što neće se usuditi napraviti ni ovdje u strojarnici. Zatvorena
vrata ništa ne skrivaju. Ako upuca Fourniera, svi će čuti hitac. Svi će znati da je
to bilo ubojstvo.
»Žao mi je, pukovniče«, kaže doktor. »Ne dopuštam da mi se prijeti ili
diktira. Imam pravo izraziti vlastito mišljenje, a kao civilni zapovjednik imam ga
pravo provesti u djelo.«
»U redu«, odvrati Carlisle. Lijevom rukom prijeđe preko površine pištolja.
Uslijedi samo jedan škljocaj, tih i diskretan, ali apsolutno zlokoban. Ustane bez
riječi.
»Čekajte!« izlane Fournier.
Carlisle položi cijev pištolja doktoru na sljepoočnicu. Fournier refleksno
zaklopi oči pred bljeskom i razaranjem što slijede. Koljena ga izdaju, pa klone
na pod. Podigne ruke kako bi pukovniku preoteo pištolj, ali onda ih samo zadrži
u zraku u gesti potpune podčinjenosti.
»Nemojte«, moli.
»Ne želim«, ponovi pukovnik. No pištolj se ne miče s Fournierove
sljepoočnice. »Želim da iziđemo iz svega ovoga u komadu, bez daljnjega gubitka
života. Surađujte sa mnom, doktore. Barem dok se ne vratimo kući. Nakon toga
možete raditi što želite.«
Fournier osjeća gorak okus u ustima. Misli da bi mogao povratiti, što bi do
kraja upotpunilo njegovo poniženje. »Surađivat ću«, kaže, a riječi mu zazvuče
nabijeno i nauljeno u ustima. »Obećavam.«
Hladni pritisak nestane s njegova čela. »Hvala«, kaže Carlisle. »Jeste li
sigurni, doktore Fournieru, da nemate nestalu radijsku komponentu? Ako je
imate, mogli bismo smjesta kontaktirati Svjetionik. Podnijeti im kompletan
izvještaj i dobiti izravne naredbe. Taj bi izvještaj, naravno, uključivao i ovaj
naš razgovor. Neću vas pokušati zaustaviti ako želite pokrenuti službenu
prijavu protiv mene.«
Fournier se klimavo uspne na noge. Osjeća se čudno i udaljeno od samog
sebe, tijelom mu prolaze trnci i iglice užasa i mučnine, ali to mu samo olakšava
laganje. Nitko mu trenutno ne bi mogao pročitati govor tijela, ne kad je mlitavo,
mučno i čudno - čak i njemu samome.
»Ne znam što se dogodilo s radijem«, kaže.
»U redu. Ali dogovorili smo se što se misije tiče?«

203
 Knjige.Club Books

»Jesmo, pukovniče. Dogovorili smo se.« A ja ću izvještaj podnijeti na svoj

način. I u svoje vrijeme.
»Onda je u ovom trenutku samo to bitno. Hvala vam. Dat ću vam malo
vremena da se saberete, doktore. Deset minuta. A onda ću okupiti ekipu.«

204
 Knjige.Club Books

ČETRDESET I DRUGO POGLAVLJE

Sazvan je sastanak u prostoru za posadu na koji su pozvani svi osim Stephena

Greavesa. On je duh na gozbi, pomisli Khan, udaljen manje od pola metra, ali
nevidljiv dok sjedi na svom ležaju navučenih zastora. Istovremeno i prisutan i
odsutan. Presvukao se u plavu pamučnu pidžamu, kao da mu je vrijeme
za spavanje, pa se povukao u sebe, kao što često radi. I ostatak ekipe podigao je
barikade na način koji je jedva manje očit. Što se njih tiče, Greaves je u drugoj
zemlji.
Foss se spojila iz kupole preko kratkodometnog voki-tokija, jer interfon još
uvijek ne radi. I Khan je prisutna, barem prema definiciji te riječi. Prije svega je
svjesna kolanja vlastite krvi i emocija, dok se razgovor rasplinjava preko i oko
nje.
I dalje je čovjek. Trenutak u kojem je bila ugrizena vrti joj se u glavi na
neprekidnoj petlji, živopisan i užasavajuć, ali to je zacijelo iluzija. Posljedica
traume. Sigurno je bila ubodena ili ogrebena ili posječena... ili je nešto treće
zagreblo njezinu otvorenu ranu, pa prouzročilo oštar nalet bola. Uspjela je
izbjeći (doslovno) jedinstvenu priliku da jedan vrlo kratak trenutak proučava
patogen proždrljivosti iznutra.
No istovremeno, nešto definitivno nije u redu. Koža pod zavojem joj je živa
i gmizava, kao da se želi preseliti na neki drugi dio njezina tijela. Glava joj je
teška i vruća. I želudac isto, poput pećnice koja je isušuje. Kad je plakala za
Johnom, dugo i silovito, iz očiju joj nisu tekle suze.
Sada su već svi odradili hodočašće do hladnjače u labosu i proučili sitno
truplo u desetoj ladici. Svi su prihvatili da je to ono što kaže Greaves: jedno od
djece proždrljivaca koje su upravo susreli. Djece koja su ih umalo sve zaklala
unatoč tome što su odrasli apsolutno nadmoćni po pitanju naoružanja i obuke.
Da su samo znali, John bi možda bio živ. I Penny. I Phillips. Khan je dosad
uspijevala stvarati iznimke za Stephenov način razmišljanja. Za njegovo
ponašanje. I zna kako je dao sve od sebe da bi im rekao svoju tajnu. Ali
trenutačno, po prvi put, otkriva da joj je teško pogledati ga ili pozitivno
razmišljati o njemu.

205
 Knjige.Club Books

Riječi prelijeću preko nje. Značenja slijede svojim ritmom, ili barem dio njih.
Ona nije uvijek kod kuće da preuzme dostavu.
Akimwe se zalaže za povratak. Njegov ljubavnik, vojnik Gary Phillips, jedan
je od mrtvih. Stalno ponavlja da ga ne mogu samo ostaviti ondje. Kako ih sve
ostaviti ondje, poput smeća bačenog kraj ceste.
I John je ondje, pomisli Khan. Trebala bih osjećati isto što osjeća Akimwe. Ali
ne osjeća. Kad pomisli na Johna Sealeyja, pomisli na njihova tijela stisnuta
između gornjeg i srednjeg ležaja - u tom uskom prostoru koji su branili protiv
svijeta. To je bitno. Znanstvenica u njoj inzistira na tome. Njezine uspomene na
Johna su posmrtni ostaci, ali ono truplo kraj ceste je beznačajno.
No živi imaju dužnost prema mrtvima. To znaju čak i divlja djeca. Zato su
trčala i trčala za Rosie, čitavim putom iz
Invercraea. Žele da im se vrati brat, prijatelj, netko njihov. A to je upravo ono
što želi i Akimwe.
Ona sve to vidi u tom trenu. Sve što se događa - i što se mora dogoditi. No
opet to izgubi. Um joj odbija stvoriti šaku u kojoj bi to stegnula.
Tako da na doktora Fourniera spada dužnost da objasni koliko je bitan
uzorak u hladnjači broj deset. Koliko je jedinstven. McQueen otpuhne na tu riječ.
Kako može biti jedinstven kad su okruženi tim zlim, malim seratorima? I točno
je da Fournierove riječi zvuče malo isprazno. Zapravo, sve je na njemu isprazno.
Izgleda poput kartonske kopije sebe postavljene kraj blagajne, još iz vremena
kad su nasmiješena lica prodavala proizvode. Doduše, ne smiješi se.
Djeca su - ili izgleda kao da jesu - nešto posve novo, kaže on prema prostoriji
u kojoj vlada muk. Zaražena su, ali ipak mogu razmišljati. Ispravno usmjerenim
istraživanjem mogli bi se odrediti u to uključeni mehanizmi, pa se zatim
duplicirati. Mogao bi se pronaći lijek, cjepivo. Ovo je najhitnije otkriće do kojeg
su ljudi došli od početka Raspada.
Fournier nakratko nagađa što bi mogla biti ta djeca. Potomci žena koje su
bile trudne u trenutku zaraze ili pak potomci atipičnih proždrljivaca koji su
zadržali neke ljudske porive, osim onih hranjenja. Druga generacija, gotovo
sigurno. Patogen Cordyceps morao je indirektno biti uveden u tijelo kako bi se
objasnile te funkcionalne i strukturalne promjene, a najizgledniji kandidat je
posteljica.
Dok Fournier izgovara tu riječ, Khan osjeti vibraciju iz dubine vlastita
trbuha. Na trenutak joj se učini da se Rosie još uvijek kreće, ali radi se samo o
njoj: teretnom vlaku sa samo jednim vagonom, jednim putnikom, i nepoznatim
odredištem.

206
 Knjige.Club Books

Fournier kao da je napokon shvatio koliko je malo drugima stalo do njegovih

nagađanja. Sabere se i brzo sumira.
Moraju uzorak - dijete iz Invercraea - odvesti u Svjetionik, zajedno sa svojim
izvještajem. Znanstveni rad koji je sada potreban uključivat će stotine
istraživanja i trajati više godina. A taj rad ne može početi dok ne odvezu uzorak
kući. Budući da radio ne funkcionira, ne mogu ni javiti vrhovnom odboru što su
pronašli. Moraju dovesti uzorak ili će sve što su postigli biti uzalud.
Govor je prilično dugačak. Doktor Fournier sve uglavnom recitira spuštena
pogleda, zureći u čelične prečke poda. Kada završi, pogleda pukovnika Carlislea,
i to samo jednom, kao da u pukovnikovim očima traži odobrenje ili slaganje.
Foss zahvali svima preko voki-tokija. Kaže kako voli znati u što puca,
pogotovo kad je to slađe od malih maca. Doda i ovo: ako će ikada početi
popravljati jebene gusjenice, imaju još otprilike jedan sat svjetlosti.
McQueen kaže kako sumnja da će dnevna svjetlost biti relevantna. Imaju
reflektore i svu opremu. Problem je sljedeći: čim iziđu kroz vrata, opet otvaraju
vrata pakla. Zapeli su ovdje na neko vrijeme, što bi moglo značiti dok svi ne budu
mrtvi. Trenutno ga više zanima što će napraviti s Greavesom - samo što ne kaže
Greaves, kaže »Robot«. Iznese neke prijedloge. Najblaži je da izbace Greavesa iz
zračne komore i prepuste ga smrti. Drugi, koji nije najekstremniji, uključuje
bajunetu.
Pukovnik mirnim tonom izjavi da je prijavio Stephenove radnje te da će
tražiti pravorijek i kaznu čim se vrate u Svjetionik.
McQueen kaže kako to nije dovoljno. Akimwe se složi, pa cijelom
prostorijom zavlada napetost u iščekivanju sukoba koji se već dugo spremao.
Grozno je, sve je to grozno, ali Khan se osjeća kao da situaciju promatra kroz
krivi kraj teleskopa. Istovremeno joj sve djeluje preblizu, previše zatvoreno.
Rosie je ispunjena kiselim smradom ljudskih tijela pritisnutih i naguranih jedno
na drugo poput sardina. Svaki put kad udahne, vonj je raspali u stražnjem dijelu
nosa, poškaklja i opeče.
John je mrtav i ništa nije ostalo bez da je u plamenu. Osim njezine bebe. Osim
tog malog djelića života zarobljenog i animiranog u njoj.
»Spasio me«, šapne. Pročisti grlo, ponovi glasnije.
To su prve riječi koje je izgovorila. Svi je pogledaju, a ona podigne ruku u
zavojima. »Stephen me spasio nakon što su me ozlijedili.«
»To nije poanta«, kaže McQueen.
»Meni je baš to.«
»Skoro je ubio nas ostale.«

207
 Knjige.Club Books

»Pa ti si to započeo«, istakne Khan. »Ti si upucao jednoga od njih, a da nisi

ni pogledao što se događa i onda je sve otišlo kvragu. Sve je bilo u redu dotad. I
samo da znate, ako im ne ostavimo to truplo ovdje gdje ga mogu pronaći,
nastavit će nas slijediti. O tome se radi. O tome se radilo čitavo ovo vrijeme.«
»A tko je uopće dovukao tog prokletnika u Rosie?« zahtijeva McQueen.
»Hvala. Upravo o tome govorim. Vrijeme je da prestanemo s pričama i
jednostavno jebeno riješimo situaciju.«
Bivši poručnik kao da je gotov s riječima. Ustane nekako polako,
pretvarajući to u pravu predstavu.
»Treba nam malo vodstva«, kaže. »Taj mali kreten nam je smjestio, a
vjerojatno je onesposobio i radio. Dakle, hoćete li ga usmjeriti prema izlazu ili
to moram napraviti sam?«
S teškim osjećajem neizbježnosti, Khan pronađe vilicu - jedini oštar pribor
na stolu - i uhvati je zdravom, lijevom rukom. Silno je umorna, silno je bolesna i
rado bi samo sjedila, ali ako se McQueen misli suprotstaviti pukovniku kako
bi odlučio o Stephenovoj sudbini, onda će to napraviti s tri zupca uglavljena u
bubregu.
No Stephen prekine taj prizor. Povuče zastore sa svog ležaja i pogleda ih,
kao da je čitavo to vrijeme samo čekao neki znak. Blijed je i oči su mu
razrogačene, ali kad progovori, glas mu je miran i jasan.
Kaže: »Rado ću otići van. Zapravo sam to htio i predložiti.« A onda, iako Khan
misli da je taj dio pogrešno čula: »Morat ću obući svoje odijelo.«

208
 Knjige.Club Books

ČETRDESET I TREĆE POGLAVLJE

Greaves smatra da vojnikinja Sixsmith nije dobra učiteljica. Locira i sastavi

hidraulični uređaj za vađenje gusjenica i izdrila ga o njegovoj uporabi, ali
izostavi nekoliko podataka koje on smatra ključnima.
Prvo: ne kaže mu da Rosalind Franklin ima tip gusjenica s gumenim
nosačima u svakom bloku gusjenica, čime se umanjuje rizik iskakanja dok
prelaze preko povratnih valjaka. Da to nije već znao, očekivao bi da su gornje
gusjenice manje zategnute od onih na tlu.
Drugo: kaže mu da namjesti uređaj za vađenje gusjenica na 1800 konja,
najviše što može proizvesti. To je prikladno samo ako se puknuće dogodilo na
srednjem dijelu gusjenice i mora se prilagoditi ovisno o udaljenosti od
povratnih valjaka.
Treće: izostavila je podatak da će Greaves morati zamijeniti postojeće
spojnice na nedirnutim blokovima s obje strane onih oštećenih. Čak i ako
izgledaju ispravno, postojeći kvar mogao ih je deformirati. Stavljanje novih
blokova na takve deformirane okvire praktički jamči novo iskakanje gusjenica.
No na kraju, nijedan od tih propusta Greavesu ne prouzroči neke posebne
probleme. Pročitao je upute uređaja za vađenje gusjenica od korice od korice
drugi tjedan nakon odlaska iz Svjetionika. Pročitao je sve priručnike za svu
opremu koju imaju, čak i za onu s kojom je već bio upoznat iz Rininog
laboratorija. Ipak, korisno je vidjeti demonstraciju uživo, a s te strane nema
pritužbi na Sixsmithičine upute. Pokaže mu kako postaviti pumpu i najsigurniji
kut iz kojeg će paliti svrdlo. To je korisno znati, a priručnik se nije
detaljno pozabavio time.
»Tijekom prijašnjih ratova, ovo je bio posao za četvoricu«, kaže mu Sixsmith.
»Čelična poluga, odvijač, sve po redu. Čak i sada nimalo ti ne zavidim što ćeš to
raditi sam. Jasno da je s uređajem moguće, što ne znači da je lako.«
»Hvala, vojnikinjo Sixsmith«, kaže Greaves blago. »Napravit ću to najbolje
što mogu.«
»Sigurno ne želiš ponijeti pištolj?«
»Nećemo«, kaže McQueen, »tom jebenom retardu dati pištolj.«
209
 Knjige.Club Books

Greaves ne odgovori, budući da je McQueenov odgovor njegov učinio

suvišnim. Nipošto ne želi pištolj. Neće imati slobodne ruke za nošenje oružja, a
i ionako se ne bi njime mogao služiti. Pročitao je i sve priručnike za pištolje i
puške, naravno, ali samo kako bi shvatio kako funkcioniraju. Ne zato što je ikada
ozbiljno razmotrio ideju pucanja iz oružja.
Svi gledaju dok on oblači odijelo. Postojanje toga kao da razljuti doktora
Fourniera, iako ništa ne kaže. Možda smatra da je jedini član ekipe koji smije
imati tajne pred drugima. Možda bi tajne trebale biti privilegij koji dolazi s
rangom.
»Groteskno«, kaže McQueen odmahujući glavom.
Greaves pokuša objasniti da forma ima funkciju. »Princip raspršivanja
topline putem postavljanja...«
»Ne zanima me princip, debilu. Samo želim da iziđeš i odradiš svoj posao. Ili
da te pojedu, pa da znamo na čemu smo.«
Doktorica Khan nije prisutna. Izjavila je da joj nije dobro i otišla je leći.
Greaves je mislio da će ga pokušati odgovoriti od izlaska, ali čini se da joj je teško
fokusirati um na okolinu. Kad ju je zadnji put vidio, dok se povlačila na ležaj, lice
joj je bilo zajapureno i ruke su joj vidljivo drhtale.
Greaves je zabrinut. Jesu li to simptomi? Je li to samo šok ili nešto gore? Je li
njegov lijek - ili bolje rečeno, njegova očajnička i improvizirana zakrpa - bila
učinkovita ili je podbacila? Ako se radi o potonjem, infekcija bi se u svakom
trenu mogla ponovno aktivirati.
Međutim, ne može joj pomoći ako ne izađe kako bi došao do onoga što mu
je potrebno. To je bila čitava poanta javljanja da dobrovoljno ode popraviti
slomljenu gusjenicu.
Laž.
Lažov.
To nije cijela poanta. Postoji još nešto što mora učiniti, zbog čega će riskirati
život, iako ne zna zašto je to toliko bitno. Ne bi uopće trebalo biti bitno.
Navuče masku preko lica, stavi kapuljaču i osjeti olakšanje. Ako mu ne vide
lice, ne mogu vidjeti njegove misli.
»Izvoli, luđače mali«, kaže Sixsmith bez ljutnje, gotovo s poštovanjem. Preda
mu, jedno po jedno, uređaj za vađenje gusjenica, uzak cilindar komprimiranog
zraka u tuljcu koji se prebaci preko ramena i kutiju s alatom.
»Volio bih i svoj pribor za uzorkovanje«, promrmlja Greaves. »Molim vas.«
McQueen zakoluta očima, ali udovolje toj želji. Misle da se drži svoje rutine
jer ga to tješi. Misle, kao i uvijek, da ga razumiju. Aktualna poručnica Foss
210
 Knjige.Club Books

donese mu opremu koju Greaves zakači o remen namjerno namješten preko

odijela za disperziju topline.
A onda mu Foss otvori unutarnja vrata zračne komore i on zakorači u nju.
Greaves je naviknut na to da mu promiču signali koje drugi šalju izrazima lica,
pa da propuštene podatke nadoknađuje na drugi način, ali ugleda trenutak u
kojem doktor Akimwe odvrati pogled. Doktor Akimwe krivi ga za smrt vojnika
Phillipsa, kojeg je volio. Zna, naravno, da je vojnik Phillips umro prije nego što
je Greaves zapečatio vrata trupa. No ovdje na djelu nije jednostavna, linearna
logika. Krivnja i nevinost međusobno su isprepletene i stopljene.
Foss se povuče kad Carlisle pristupi i zamijeni je za komandama zračne
komore. »Sigurno to želiš, Stephene?« pita ga pukovnik.
Stephen kimne. Posve je siguran i zahvalan na neodređenosti riječi »to«.
Siguran je u ono što želi učiniti, ali uopće ne osjeća želju da to objašnjava.
»Pazi se«, kaže pukovnik. »I vrati se unutra ako ugledaš bilo kakvo
kretanje.« Dovoljno dobro poznaje Greavesa da ga ne pokuša dodirnuti, ali
kimne mu u znak potvrde, možda i priznanja. A zatim zatvori unutarnja vrata.
Greaves je sada predan zadatku pred sobom.
Nasmiješi se u maski zbog te predanosti. Zbog toga što predanost znači
umanjenje nasumičnosti, smanjenje mogućnosti. Bit će teško i možda će
umrijeti, ali dobro je imati jasnu misao vodilju i ovisiti samo o svojim
sposobnostima.
Otvore se i vanjska vrata. On zakorači kroz njih.
Isprva je jako mračno. Mjesec se malo popunio od njegove prijašnje noćne
šetnje, ali hrpice oblaka lete nebom, pa se on pojavljuje i nestaje.
Sam je u noći, barem koliko vidi. Svi ostali članovi ekipe su u trupu tenka. Ne
vide ga i ne mogu komunicirati s njime. Sixsmith ga je pokušala opremiti
radijskim mikrofonom, no odustala je kad je vidjela koliko mu usko prianjaju
maska i kapuljača. Mikrofon koji bi slomio spoj na odijelu bio bi nešto gore od
beskorisnog.
Ipak, iz druge perspektive, on uopće nije sam. Djeca su tamo negdje, možda
vrlo blizu. Greaves je izašao iz svog svijeta u njihov. Zna da noću oni osjete samo
toplinu. Njihov vid u vidljivom spektru nije ništa bolji od njegovog, tako da će
ga odijelo sakriti. No neće prigušiti buku koju će stvarati dok radi, buku koja će
biti znatna. Najbolja nada, ili možda jedina, jest da ih je vatra započeta Rosieinim
bacačem plamena natjerala da se premjeste dalje.
Usredotoči se na popravke. Prvi se put služi bilo kojim od tih alata, ali
jednostavno se koriste, a zadatak ima algoritmičnu strukturu koja mu odgovara.

211
 Knjige.Club Books

Lociraj oštećene blokove gusjenica. Samo su dva, što je dobro.

Razbij gusjenice izbijanjem krajnjih spojnica na njihovim unutarnjim i
vanjskim rubovima. Uređaj za vađenje gusjenica ima svrdlasti nastavak poput
bušilice za beton s tupim krajem, napravljen posebno za tu svrhu. Nastavak
napaja plinski cilindar i isporučuje kolosalnu količinu sile na područje čija
križna sekcija iznosi možda dva kvadratna inča. Greavesu to djeluje kao da
zamahuje maljem koji ne mora podizati. Trzanje ga malo plaši, ali spojnici
otpadnu skoro bez ikakva otpora.
Zamijeni oštećene blokove ispravnim dijelovima. Ponio ih je deset, no
iskoristi ih četiri - zamjenjujući i oštećene blokove i njihove prve susjede s obje
strane.
Pričvrsti stezaljke uređaja na dva neučvršćena dijela gusjenice i postavi
glavni mjerač na 1500 konjske snage, odokativno procijenivši da će biti
dovoljno. Hidraulika počne odrađivati svoj dio posla dok on rukuje pumpom,
povlačeći slomljene dijelove jedan prema drugom pod sve većim i većim
naponom, dok konačno ne završe na pravom mjestu. Uređaj sada drži gusjenicu
zajedno poput vrška prsta na čvoru.
Ugradi nove krajnje spojnice, ponovno pomoću svrdlastog nastavka.
I otpusti uređaj. To je daleko najopasniji dio: ako je pogrešno izračunao
napetost, gusjenica će se slomiti, a on će stajati direktno ispred nje - savršeno
pozicioniran da ga u lice opali rukavica modularnih čeličnih ploča koje se kreću
osamdeset do sto metara u sekundi.
Nije pogrešno procijenio. Uređaj se oslobodi, a gusjenica se drži.
Greavesov unutarnji sat govori mu da je vani već četrdeset minuta. Bez
vizualne potvrde razmjera štete, Sixsmith je procijenila da će za popravke
najvjerojatnije trebati tri sata. Greaves resetira zamišljeni tajmer napola bolnim
peckanjem napetosti. Nikome nije rekao što sada namjerava učiniti. Dopustio
im je da vjeruju kako će završiti popravak gusjenice, pa se smjesta vratiti u
zračnu komoru.
No zapravo nije izrekao laž. Taj Rubikon blista u mraku pred njegovim
očima, miran, dubok i opasan.
Greaves odloži uređaj za vađenje gusjenica, cilindar i kutiju s alatom. Krene
od Rosie prema mraku i tišini slijedeći jednu od dvije ulegnute staze koje su
ostavile gusjenice vozila. Ovo je divljina, neravna i nepredvidljiva, ali relativno
lako se kreće dokle se god drži staze. Dobro napreduje.
Nakon pola sata, opet se nalazi među stablima. Osjeća toplinu preostalu
nakon poslijepodnevnog požara, ali miris ne dopre do njega. Zapita se bi li on

212
 Knjige.Club Books

sadržavao i spaljeno meso, kao i nagorjelo drvo i biljne tvari. Zapita se je li došao
ovamo uzalud.
Međutim, tijela su nedirnuta. Bacač plamena bio je uperen u krošnje, a
istočni vjetar plamen je raširio prema zapadu, ostavivši ih nedirnutima. Živa
djeca, koliko vidi, nisu se još vratila po svoje mrtve. Greaves sjedne, pa čeka sve
dok mjesec ne izviri iz rastjeranih oblaka kako bi radio uz nekakvu svjetlost.
Sedmero djece umrlo je tijekom poslijepodnevnog susreta. Uzme
cerebrospinalnu tekućinu iz svakog od njih, umećući iglu za uzimanje uzoraka u
subarahnoidalni prostor između trećeg i četvrtog lumbalnog kralješka.
Napuni sve bočice iz pribora. Trebat će svu cerebrospinalnu tekućinu koju
uspije prikupiti. Ako će večeras umrijeti, onda će to biti sada, dok pljačka mrtve.
Ako netko od djece gleda, to će ih duboko uvrijediti i ispuniti osvetoljubivim
bijesom. No ne može dopustiti da ga to zaustavi: previše je toga na kocki.
Rina. Rina je na kocki.
A postoji i ono drugo, ono manje, ali ne tako nebitno, barem dok gleda prema
sitnim, sklupčanim tijelima. Provjeri da djevojčica s ožiljkom nije među njima.
Želi da ona i dalje živi.
Pogleda svako lice dok radi.
Nije ona.
Nije ona.
Nije ona.
Nije ona.
Nije ona.
Nije ona.
Nije ona.
Prsa ga još malo bole na mjestu gdje ga je udarila u stanici za ispitivanje
vode. Kao da se još uvijek dodiruju.
Čim je posljednja bočica puna, okrene se i udalji. Zamišlja da ga djeca
promatraju kako odlazi: iz grana, sjedeći u dugim nizovima s najmanjima gore
visoko, kako bi oni veći niže dolje pazili da su sigurni u slučaju ako se nešto
opako popne sa šumskog tla. Lijepo je barem na trenutak zamišljati to
fantomsko društvo. No činjenica da je još uvijek živ dokazuje kako je ovdje sam.

213
 Knjige.Club Books

TREĆI DIO

ROĐENJE

214
 Knjige.Club Books

ČETRDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Kad su gusjenice popravljene, a Greaves ukrcan (odradio je zadatak unutar tri

sata koja je Sixsmith predvidjela, otprilike s pet minuta viška), nastave na jug.
Slijedeći pukovnikove naredbe, Sixsmith cilja na to da se opet vrati na glavnu
cestu kod Pitlochryja. Čim se nađe na asfaltu, nagazit će po gasu. U
međuvremenu zlovoljno, no strpljivo mami Rosie preko neravna tla dajući
novim gusjenicama puno vremena da sjednu. Postizanje udaljenosti od gonitelja
morat će ići na listu obveza za sutra. To je loša vijest.
Još je gora vijest da su divlja djeca tamo negdje. Nitko ih ne vidi tijekom dana
i cijela ekipa počinje se nadati, ali čim se počne mračiti, Foss stavi naočale za
noćno gledanje i namjesti osjetljivost na najjače. Čiribu-čiriba. Sumrak je pun
jurećih vilinskih svjetala. Djeca su iza Rosie i s obje njezine strane održavaju
široku i labavu formaciju, unatoč teškom terenu. Drže korak bez napora.
Raspoloženje ekipe je eksplozivno. Tako bi to barem pristojno opisala,
pomisli Foss. Flejteri su malo tolerantni)i prema Robotu nakon njegova malog
trika s popravkom gusjenica. Sada prevladava stav da ih je zaključao samo zato
što se uspaničio jer je doktorica Khan bila ozlijeđena. Čini se da su svi osim
McQueena spremni prihvatiti tu olakotnu okolnost - a čak je i McQueen
službeno izjavio da mali ima veća muda od očekivanog. Međutim, nije zaboravio
onesposobljeni radio i u povjerenju rekao Foss da će ostatak putovanja Robota
pratiti poput sjene. Imat će ga pred očima čitavim putom, dok se ne vrate
u Svjetionik, prođu ulaznim vratima i ne parkiraju se. »Nešto se tu događa«,
kaže on kad ga Foss šalom pokuša odgovoriti od te namjere. »Dovoljno je malog
samo pogledati u lice.«
Točno. No isto tako, svima se njima nešto događa u glavi.
U Akimweovom slučaju to je čista i beskrajna tuga. Foss je uvijek
pretpostavljala da se on i Phillips samo ševe zbog prilike i blizine, no sad vidi da
nije imala pojma. Akimwe je potonuo u beskrajne dubine i neće uskoro izroniti
iz toga.
Fournier je potonuo negdje na istu dubinu, ali njegov je medij sažalijevanje
samog sebe i - prema sudu same Foss - prestravljenost. Ukoči se kad čuje glasni

215
 Knjige.Club Books

zvuk, glas mu neočekivano puca dok govori, a oči kao da su mu vječito mokre od
neisplakanih suza. Dobro je da većinu vremena provodi u strojarnici jer je poput
jednočlanog sprovoda.
McQueen je klupko zbijenog bijesa.
Khan mjesečari i traži način da se probudi.
Pukovnik... što? Čeka, možda je to. Kao da vidi u kojem smjeru svi ostali idu
i planira im se pridružiti u svoje vrijeme.
Samo Sixsmith djeluje fokusirano na svoj zadatak, što je dobro, barem s
obzirom na zadatak. Gusjenice neće ponovno iskliznuti iz ležišta dok je ona za
tim upravljačem.
U otprilike 21 sat, kad se spuste na relativno ravan teren, Sixsmith pritisne
papučicu gasa. To je bio pukovnikov plan: polako i mirno voziti do sumraka, a
onda - ako to uvjeti dopuste - ubrzati baš kada djeca počnu usporavati. Ne usude
se nadati da će im Sixsmith uspjeti pobjeći, no ako osigura malo udaljenosti,
može dobro iskoristiti situaciju.
Otprilike sat vremena kasnije, pukovnik izabere dobru obrambenu poziciju
na kamenom obronku izvan Dunkelda gdje zastanu i ukopaju se. Onako kako
treba. Senzori pokreta, barikade od bodljikave žice, nagazne mine, sve odreda.
Nalaze se možda osam kilometra od mjesta gdje je šuma Birnam neočekivano
posjetila dvorac Dunsinane u drami Macbeth, ali ovdje nema opasnosti od toga.
Carlisle je izabrao mjesto oko kojeg osamsto metara u svim smjerovima nema
ničega što bi nudilo skrovište. Suma Birnam morala bi dobrano ubrzati
da promakne Fossici koja je gore u kupoli sa zagrijanim i spremnim oružjem.
Naravno, nije joj cilj zapaliti drveće.
Pukovnik preuzme platformu trupa, iako je prethodne noći odradio
dvostruku stražu.
Sutra će opet biti na cesti. Večeras će spavati.

Odnosno, u slučaju doktora Fourniera, odraditi neke pozive. Neprestano zove

brigadirkinu liniju. Nije baš izgledno da će se ona javiti stoti put nakon što je
ignorirala onih devedeset i devet prije toga, ali taj ne može zaustaviti samog
sebe. Mora joj objasniti da dolaze. Učinio je sve što je mogao, sve što se
moglo očekivati od njega, no oni se vraćaju. Neka se zbor pozabavi pukovnikom
Carlisleom. Na kraju krajeva, zbor je taj koji ima problem s njime.
Doktor konačno zaspi, stežući radio u ruci.
Probudi se kad uređaj zašapće i zavibrira u njegovu dlanu.

216
 Knjige.Club Books

»Da!« zaciči, no malo preglasno. Lecne se kad mu glas propara tišinu. Utisne
radio na usne i promrmlja: »Ja sam! Fournier!«
»Pokušavali ste me dozvati, doktore.« Brigadirkin glas je miran i hladan.
»Da! Od jučer. Došlo je do nekih novih razvoja situacije. Dogodile su se stvari
koje moram prijaviti. Izgubili smo Penny i Sealeyja i vojnika Phillipsa u borbi
protiv...«
»Ušutite.«
Fry ga sledi tom riječi. Fournierove usne nastave se micati, ali bez ikakva
zvuka, bez daha.
»Kasnije ćete mi podnijeti izvještaj, ako bude vremena«, kaže Fry. »Situacija
je ovdje postala...« Uslijedi glasna tišina prije nego što nastavi. »Pa, nestabilna.
Subverzivni elementi u Svjetioniku uspjeli su osvojiti dio teritorija i zadržati ga.
Borimo se na nekoliko fronti umjesto da se združujemo. Žalim zbog vaših
gubitaka, ali trenutačno nemam vremena slušati detaljno prepričavanje.«
»Ja... Razumijem«, kaže Fournier. Pomisli: nestabilna? Što su učinili
Svjetioniku? Što se ondje događa?
U međuvremenu, Fry nastavi bez pauze. »Štoga je moje pitanje vama
sljedeće, doktore. Možete li isporučiti Rosalind Franklin na određenu lokaciju u
određenom vremenskom okviru?«
Fournier je zgrožen. »Ne!« usklikne. »Nipošto! Brigadirko, ovdje se raspao
zapovjedni lanac. Pukovnik Carlisle mi je zaprijetio. Fizički mi je zaprijetio.
Sumnja da sam ja onesposobio radio i on... čitavo me vrijeme motri. Neće
prihvatiti nijedan moj prijedlog, ni za lijek.«
Na drugom kraju linije vlada tišina koju para ciklička statika.
»U redu«, prihvati Fry mrgodno na kraju. »Objasnite.«
Fournier pokuša, ali loše to odradi. Događaji od prethodnog dana šire mu se
mislima poput razvalina nakon odrona zemlje. Muči se uloviti misao vodilju i
očito ne uspije u tome.
Fry djeluje zbunjeno djecom i apsolutno nezainteresirana činjenicom da mu
je pukovnik Carlisle prijetio smrću. No shvati da su susreli novi oblik
proždrljivaca i pribavili netaknuti uzorak. Čestita mu - reda radi - na tom
postignuću, ali čini se kako ne cijeni njegov značaj.
Kad on pokuša objasniti, brigadirka se vrati na ono što je rekao tijekom
prijašnjeg razgovora.
»Rekli ste da postoji nekakva napetost osobne prirode između Carlislea i
McQueena. Vrijedi li to i dalje?«

217
 Knjige.Club Books

Fournier je zbunjen. »Pa da«, kaže. »Jučer su se skoro potukli. Pukovnik je,
na kraju krajeva, degradirao McQueena. McQueen to nije oprostio.«
»Dajte onda da razgovaram s McQueenom.«
Fournier misli da ju je pogrešno čuo, pa ignorira naredbu i vrati se svojoj
glavnoj temi. »Subjekt je dijete. Možda ga je rodila zaražena majka i njegovo
moždano tkivo...«
»Kasnije«, prekine Fry. »Glavna poanta je da imate nove i relevantne
podatke koje donosite kući. To je sjajna vijest i za to ćete pravovremeno biti
nagrađeni. No na drugima je da takvo što prouče i interpretiraju. Ja od vas
trenutno trebam da dovedete McQueena u strojarnicu kako bih razgovarala s
njime.«
Znači, ipak ju je dobro čuo. Nakon svih tih mjeseci apsolutne tajnosti, teško
mu je obraditi taj pomak u operativnim parametrima. »Ali onda... ako McQueen
sazna da sam vam podnosio izvještaje...«
»Prema naredbi«, podsjeti ga brigadirka. »Niste ništa skrivili. Govorimo o
opstanku Svjetionika, a u tom sukobu postoji samo jedna ispravna strana.
Dovedite ga, doktore Fournieru, molim. Pretpostavljam da je još uvijek budan?«
»Mislim da su svi budni. Čujem da razgovaraju. U prostoru su za posadu,
najvjerojatnije igraju poker.«
»Onda krenite i dovedite ga.«
To nije tako jednostavno kako zvuči. Prvo, pukovnik je u trupu, a ne u
kokpitu, jer stražari zajedno s Foss, pa Fournier mora proći kraj njega kako bi
došao do prostora za posadu - gledajući u pod jer mu ne može uzvratiti pogled
- i morat će opet proći kraj njega na povratku.
Treba uvjerljivi paravan za privatni razgovor s bivšim poručnikom, a ne
uspijeva smisliti ništa što neće djelovati sumnjivo. McQueen nije izravno pod
njegovim zapovjedništvom. Jednostavno ne postoji razlog zbog kojeg bi morao
s njime razgovarati o bilo čemu što normalno ne bi išlo preko Carlislea. A svi su
tako zadubljeni u svoju beskrajnu partiju pokera da ga McQueen vjerojatno
neće ni saslušati.
Doživi nadahnuće u trenu kad ih ugleda. Manja partija samo s McQueenom,
Sixsmith i Akimweom za stolom (dok je Akimwe samo tjelesno prisutan, poput
lutke postavljene u sjedeći položaj). Ne podignu pogled.
Sve dok Fournier ne sakupi karte sa stola i pruži ruku prema onima u
njihovim rukama.
»Koji kurac?« pita Sixsmith zbunjeno.

218
 Knjige.Club Books

»Zapljenjujem ovaj špil karata«, kaže Fournier. »To je loše za moral.« A

budući da svi i dalje čvrsto drže karte u rukama, on se okrene i udalji noseći
većinu karata kao trofej.
»Laku noć, pukovniče«, promrmlja prolazeći trupom. »Nadam se da nećemo
vidjeti nikakvu aktivnost vani.« Brzo nastavi dalje. Ako je uslijedio odgovor, on
ga nije čuo.
Opet se zatvori u strojarnicu, pa iščekuje u agoniji. Je li pogrešno procijenio?
Mislio je da dovoljno dobro poznaje McQueena i da može biti siguran kako on
neće samo mirno prihvatiti takvu bahatu intervenciju, ali svi su toliko klonuli
nakon napada da bi to čak po prvi put moglo proći bez komentara.
Netko zakuca na vrata. Jednim, zapovjedničkim udarcem. A onda se ona
otvore i McQueen stoji na procjepu. »Trebat ću te karte«, kaže. Ton mu je hladan,
a lice namršteno u znak upozorenja.
»Naravno«, odvrati Fournier brzo. »Ali uđite i zatvorite vrata.«
McQueen je došao spreman na svađu. Ne očekuje trenutnu predaju i čini se
da ga ona ne veseli. Nestrpljivo maline prema kartama.
»Molim vas«, kaže Fournier. »Ovo je vrlo bitno... poručniče.«
Njegova namjerna pauza dodatno naglasi tu zadnju riječ. I upali. McQueen
zakorači unutra i zalupi vrata petom čizme. Pokuša biti nezainteresiran, no
uspije samo djelomično.
»Što je sad?« pita oštro.
Fournier podigne radio. »Brigadirka Fry«, kaže, izostavivši dugo i
komplicirano objašnjenje koje bi bilo potrebno. »Zove iz Svjetionika. Želi
razgovarati s vama.«
McQueenovo odbojno lice na trenutak ili dva od čuđenja postane potpuno
bezizražajno. Uzme radio, ali zuri u njega kao da nije siguran što dalje. Kad ga
prinese uhu, napravi to oprezno, s vidljivim nepovjerenjem.
»McQueen«, kaže. »Prijem.«
Dugo sluša u tišini. I Fournier isto sluša, ali iako se napinje, ne čuje ni djelić
riječi brigadirke Fry. Doslovno drhti od frustracije i nestrpljenja kad se
McQueen konačno okrene prema njemu, prekrivajući sitni radio svojom
velikom rukom, kao da se radi o slušalici telefona.
»Rekla je da vas obavijestim kako je ovo privatno«, kaže izvivši obrve kao
da želi prenijeti zajedničku razdraženost zbog hirova visokorangiranih časnika.
»Žao mi je. Morat ćete izići.«

219
 Knjige.Club Books

ČETRDESET I PETO POGLAVLJE

Stephen Greaves sanja djevojčicu s ožiljkom.

U snu ona može govoriti, pa mu ispriča o životu koji vodi s drugom djecom.
Jako je lijepo, kaže. Uopće se ne sjećamo mama i tata, nikada, i ne trebamo ih.
Imamo jedni druge.
To Greavesu zvuči dobro, ali uznemiruje ga činjenica da taj razgovor vode u
kuhinji stare kuće u kojoj je živio s ocem i majkom do dana dok nisu došli
proždrljivci. To ga podsjeća na sve što je izgubio, dok djevojčica poriče stvarnost
gubitka.
Konfliktni simbolizam, komentira dio njegova uma. Želiš vjerovati, ali
govoriš si da to ne učiniš. Greaves ostavi tu misao parkiranu na skladištu negdje
iza ili ispod razine sna. Pomisli: iza? A onda: ispod. Mora precizno odrediti
prostorne odnose, čak i u snovima, u kojima je prostor čista apstrakcija i fikcija.
Kuhinja je posve razrađena i uopće nije apstraktna. Školska torba stoji mu
na stolu, a Kapetan Snaga je štiti. Majčin posljednji POPIS OBVEZA pričvršćen je
na hladnjaku magnetima u obliku Homera i Marge. Piše:

EVAKUACIJA U PODNE KOD KNJIŽNICE!!!

Mislim da ste svi druga generacija, kaže Greaves djevojčici s ožiljkom. Djeca
zaraženih. Znači, majka ti je imala patogen u tijelu prije tvog rođenja. Nisi je
mogla poznavati kao ljudsko biće.
Vrlo je teško biti ljudsko biće, kaže djevojčica ozbiljno.
Greaves se slaže.
Ali ozbiljno, kaže mu ona. Dođi živjeti s nama. Povedi doktoricu Khan.
Ne mogu to učiniti. Greaves je tužan jer to mora reći, ali zna da je točno. Ne
mogu biti poput tebe, a ne može ni Rina. Apsolutno sam siguran da moraš infekciji
biti izložen u utrobi kako bi se stvorila simbiotska veza s gljivicom Cordyceps
koju imate ti i druga djeca.
Jako si pametan, Stephene, zadivljeno kaže djevojčica s ožiljkom.

220
 Knjige.Club Books

Hvala ti.
Ali što će se onda dogoditi doktorici Khan?
U trenu dok to govori, pokaže prstom iza njega. Greaves bi se trebao
okrenuti da vidi što pokazuje. To je način na koji bi snovi trebali funkcionirati.
Kad se odupre, kad odbije pomaknuti glavu, nešto ga stegne za rame. Ruka.
Rinina ruka.
Ondje je, njemu iza leđa. Već se promijenila. Već je zauvijek nestala iz svog
tijela, isključena ili izbrisana infekcijom.
Ne želim vidjeti, preklinje on.
Djevojčica kimne. Razumije. Oslobodi ga toga. Ne moraš pogledati ako ne
želiš. Ali moraš odlučiti. Moraš znati što ćeš učiniti.
Rinin stisak na njegovu ramenu postaje jači. Ona više ne može razmišljati,
ali očito se slaže s time.
A onda on shvati da ga to ne steže Rinina ruka, već Rinini zubi. U naletu
iskonske panike, pokuša se osloboditi. Ako ga zarazi, ako on postane
proždrljivac, neće biti nikoga da je spasi. Ako izgubi njega, ona će izgubiti sebe.
Dok mu se mišić kida stegnut njezinim čeljustima, on se probudi. Lice mu je
natopljeno suzama, a tijelo bazdi od znoja. Toksičan je i gadi se samome sebi.
Kad bi sad izišao van, proždrljivci bi pohrlili na njega poput pčela na cvijet.
Poput vrana na svježu lešinu.
Odluči sjesti. U prostoru za ekipu vlada potpuna tišina. Bez razmicanja
zastora, Greaves klizne van. Bosim nogama dotakle metalni pod i skoro jaukne
šokiran hladnoćom. Mrzi kad nema cipele, ali nije spreman poduzeti rizik
otvaranja svog ormarića. Što manje buči, to su manje šanse da će ga prozvati
i stisnuti pitanjima na koja ne može odgovoriti.
Oslanjajući se na svjetlost koja se filtrira iz platforme trupa, on izvadi
opremu za uzorkovanje iz torbe. Potom na vršcima prstiju krene prema
vratima, zaštitnički stežući plastične bočice na prsima.
Čini se da je platforma prazna, ali dok je prelazi, ugleda pukovnika kako sjedi
pri vratima zračne komore, onako naslonjen i glave spuštene na prsa. Greaves
ga se sprema pozdraviti, kad ga netko zaustavi brzo ponavljajući palucanje
jezikom iz visine. Podigne pogled. To je Sixsmith koja stražari u
kupoli. Fossičina smjena je očito završila, a Sixsmith je preuzela sljedeću.
Ona pokaže prema pukovniku. »Pusti ga da spava«, šapne. »Bio je na nogama
četrdeset i osam sati u komadu.«
Greaves kimne kako bi pokazao da razumije.

221
 Knjige.Club Books

»Što je sad, a ne može čekati do jutra?« upita Sixsmith istim tihim glasom.
»Nema veze, nemoj mi reći. Ali budite tiho i zatvorite pregradna vrata. Trebali
bismo biti u tami.«
Stephen obrađuje te riječi dok korača u labos, a pogotovo jednu. Budite -
množina.
Rina stoji kraj radne postaje, pored hladnjače. Zapravo se s oba lakta oslanja
na površinu. Lice joj je blizu okulara mikroskopa s faznim kontrastom TCM400,
ali Greaves vidi da su joj oči zatvorene. Kad on povuče pregradna vrata, ona ih
polako otvori i okrene se prema njemu. Čini se da ga je očekivala, ili barem ne
pokazuje nikakvo čuđenje zbog njegova dolaska.
Stephen je pak potpuno iznenađen. Došao je ovamo biti sam. Raditi na
nečemu što nitko ne smije vidjeti. Na trenutak zabunom pomisli da su bočice i
staklenke na stolu pred Rinom njegovi uzorci. Ne, ipak nisu. To je posljednja
serija kultura koju im je ostavila ekipa Charlesa Darwina - a to su
vojnici McQueen i Phillips spustili s Ben Macdhuija prethodnog dana. Dok je
vojnik Phillips još bio živ, kao i doktori Sealey i Penny.
Tako davno.
Rina se odmakne od stola lecnuvši se od bola ili napora, pa prijeđe do mjesta
gdje stoji Greaves. U tom skučenom prostoru za to su dovoljna četiri koraka.
Zagleda mu se u oči. Inače bi znala da to ne radi, sjetila bi se koliko je njemu
teško izdržati intenzitet tuđeg pogleda. Njezine su oči razrogačene, jasno joj vidi
kompletni promjer svake zjenice, i ne pamti kad su joj šarenice bile tako velike.
Uopće se ne skupljanju, iako su fluorescentne cijevi vrlo jarke. Sjene nalik na
modrice uokviruju ih divljim naglaskom, vidljive čak i na Rininoj maslinastoj
puti.
»Što si mi učinio?« pita ga. Riječi izusti tiho, ali silovito, zarežavši uz izdisaj.
Miriše na bolest. Dah joj je otežan žuči i lijekovima.
»Rina«, kaže Stephen. Na trenutak to bude sve što joj može ponuditi. Njezino
vlastito ime, poput značke, poput napjeva koji će ju zazvati natrag u njezino
tijelo.
Ona zgrabi revere njegove pidžame i povuče ga blizu iznenađujućom
snagom. »Što si napravio?« ponovi. Greaves se još uvijek muči s riječima, još ih
uvijek nije sposoban uobličiti u koherentnu rečenicu, ali Rina ga svejedno pusti,
jednako naglo kao što ga je i zgrabila. Vršcima prstiju zagrebe neravne linije niz
njegova prsa dok se okreće. Naglo sjedne nasred poda. Glava joj klone na
stisnute šake.

222
 Knjige.Club Books

»Nisi ti kriv«, promrmlja. »Oprosti. Ne bih se trebala iskaljivati na tebi. John

je mrtav, a ja se osjećam... Ja ne osjećam dovoljno. Kao da sam daleko od svih vas.
Od svega što se ovdje događa. Ništa mi nije stvarno.«
Greavesa ispuni očaj. Rina prijavljuje izmijenjeno stanje, što vjerojatno znači
da učinak cjepiva slabi. On mora smjesta spremiti novu dozu seruma, i to
pomoću novih uzoraka tkiva koja je uzeo mrtvoj djeci nakon što je popravio
gusjenice.
I mora joj odgovoriti na pitanja. Uskraćivanje istine - iako je to radio u zadnje
vrijeme, sa strašnim posljedicama - njemu je kao da golim rukama pokušava
zaustaviti kamion kako se ne bi otkotrljao niz strmo brdo.
Odloži pribor za uzimanje uzoraka na radnju površinu i počne vaditi
pojedinačne spremnike iz držača.
»Jesam«, kaže brzo, trčeći preko minskog polja sačinjenog od riječi. »Ja sam
kriv, Rina. Jedno dijete te ugrizlo, a ja sam morao zaustaviti tvoju
transformaciju. Dao sam ti lijek koji sam napravio iz cerebrospinalne tekućine
mrtvog dječaka. Sada sam došao ovamo da napravim još toga.« Podigne dvije
bočice s uzorcima, jednu u svakoj ruci, kako bi joj ih pokazao, ali Rina ga ne
gleda. Glava joj pada pod neobičnim kutom, kao da joj je preteška, i
razrogačenim očima zuri u povijenu ruku. Zavoji su labavi: u nekom trenutku ih
je sigurno odmotala i zavirila. Sigurno je vidjela i trag ugriza na podlaktici.
»Da«, promrmlja konačno. »Znala sam to, stvarno. Nekako sam zaboravila.«
Rupe u pamćenju. Još jedan znak upozorenja. Mora to učiniti sada i mora to
napraviti točno.
Ispriča Rini cijelu priču dok žurno priprema novu dozu seruma. Ne vjeruje
da ga stvarno sluša. On samo ispaljuje riječi u nadi da će nju to zadržati ondje
još nekoliko minuta - njezinu svijest, ono što je čini Rinom. Ispaljuje i pitanja.
Sjeća li se što se dogodilo nakon što su se vratili u Rosie? Kako je zaključao vrata,
kako je gurnuo doktora Fourniera natrag u strojarnicu? »Trebala si mu vidjeli
lice«, blebeće. »Rina, tebe bi to nasmijalo!« Samo nagađa. Čak ni to: takvo što
ljudi kažu za neobične i groteskne trenutke u kojima se ponašaju netipično ili se
dogodi nešto neočekivano. Trebala si im vidjeti lica!
Ne može je pogledati u lice dok miješa i filtrira živo cjepivo. Izvuče sedam
milimetara, što mu ostavlja otprilike dvadeset i pet u retorti. To je malo veća
doza nego prijašnja, ali sastojci su u identičnim omjerima. Ono što je prije
napravio je upalilo: ne može si priuštiti luksuz eksperimentiranja.
Prisjetivši se traumatičnog hrvanja do kojeg je došlo prošli put, Greaves se
kloni Rinina vrata te umjesto toga iglu zabode u venu s unutarnje strane njezina

223
 Knjige.Club Books

lijevog lakta. Rina mu pomogne lupkajući venu kako bi se proširila i iskočila. To

ga smiri, ali samo na trenutak. Znači li to da ona razumije što on radi ili je to
samo mišićna memorija stimulirana prizorom igle?
Klekne pored nje, pa mučen strepnjama čeka njezinu reakciju. Da kaže ili
napravi nešto što će mu pokazati je li ona još uvijek unutra ili je nestala
zauvijek? Njegov unutarnji sat mjeri vrijeme: ne može ga isključiti. Sedamnaest
samotnih i rastegnutih sekundi ne dogodi se ništa.
A onda ona pruži ruku i dotakne gornju stranu njegove ruke. Vrhom
kažiprsta.
On izdahne zrak koji je držao u plućima, drhteći od olakšanja.
»Hej«, slabašno šapne Rina. »Stephene. Kada si došao ovamo?«
»Hej«, odgovori Greaves. Grlo mu se stegne, pa ne može nastaviti.
Doktorica Khan polako digne glavu. Pogledi im se sretnu. Ovog puta, samo
na trenutak. Ona se sjeti odvratiti pogled onog trena kad se on ukoči. Jače mu
utisne prst na kožu. »Žedna sam«, grakne.
Ne mogu doći u prostor za posadu, a da ne prođu ispod Sixsmithičina
pogleda - nijedno od njih nije na to još spremno. Također, ondje im ne bi bilo
moguće razgovarati. Rina ima malo instant-kave skrivene na stražnjem djelu
police, dragocjeni kup koji je John pronašao tijekom jednog pohoda, dok su
kretali na sjever. Natoči vodu iz nekog spremnika u laboratorijsku čašu, pa je
zagrije na plinskom plameniku. Sjednu jedno kraj drugog na radnu površinu
tako da im se noge klatare, pa naizmjence pijuckaju. Pregorka je i prevruća,
jedina utjeha koju donosi jest činjenica da je dijele.
Razgovaraju prigušenim glasovima.
»Kako je Alan reagirao kad si mu rekao?« pita Rina.
»Što?«
»Halo! Što misliš? To što si ovdje stvorio, Stephene. To da imaš...«
»Nisam mu rekao.« Ubaci se on brzo. Ako ona to ne kaže, ako ne upotrijebi
riječ lijek, on još ne mora poreći.
»Super. Želim biti s tobom kad to učiniš. Znaš, ne mogu povjerovati. Ne mogu
povjerovati da je bilo tako lako. Zaboga, da je John... Da je samo živio dan duže...«
Ponestane joj riječi, pa misao dovrši slabašnim napinjanjem ruke.
Greaves odmahne glavom. Hoda na užetu iznad ponora punokrvne laži.
»Trebat će više od jednog dana«, promrmlja.

224
 Knjige.Club Books

»Znaš što želim reći«, kaže Rina. Opet na trenutak dodirne gornju stranu
njegove ruke, preplavljena emocijama na način koji ga plaši. »Uspio si kad nitko
drugi nije bio blizu. Ponosim se tobom.«
To je više nego što Greaves može podnijeti. »Ne, Rina, ne«, kaže. Zvuči kao
da je preklinje. Možda to i čini. Stisne stegnutu šaku preko usta da uspori riječi
koje izlaze, ali ne može ih zaustaviti.
»Kako to misliš ne?«
Ne može se oduprijeti svojoj kompulziji.
»Nisam te izliječio«, šapne. »I neću. Ne mogu.«

225
 Knjige.Club Books

ČETRDESET I ŠESTO POGLAVLJE

S prvim naznakama svjetlosti, dok je zrak još dovoljno prohladan za pojačani

način rada na naočalama, Sixsmith očita stanje i izjavi da su sami. McQueen joj
zapravo ne vjeruje, ali glumi dok pakiraju senzore i zamke, u svakom trenutku
očekujući da će se naći u tuči kamenja ispaljenog iz praćki čudovišta s dječjim
licima.
Cilj je krenuti dalje brzo i tiho kako bi jurili cestom prije nego što divlja djeca
shvate da ih nema. Taj plan naleti na problemčić kad ih Foss prebroji i otkrije da
doktor Akimwe više nije u Rosie. McQueen nije nimalo iznenađen. Akimwe
je školski primjer hodajućeg mrtvaca, a takav je bio od trena kad mu je rečeno
da se Gary Phillips nije izvukao.
Ništa od doktorovih stvari ne nedostaje, ali otvorio je ormarić s oružjem
(Phillips mu je sigurno rekao šifru) i izvadio jedan pištolj. »Kreten nije uzeo
streljivo«, izjavi McQueen nakon detaljnog pregleda. »Spremnik bi trebao biti
pun, ali nakon toga prepušten je sam sebi.«
Elektronička evidencija ulazaka u Rosie pokazuje da su vrata kokpita sa
suvozačeve strane otvorena i opet zatvorena u 2:17 ujutro. Sixsmith je još uvijek
bila na straži u kupoli i ništa nije vidjela ni čula.
Uslijedi još jedan maraton naklapanja u prostoru za posadu i svi se upletu u
besmisleno nadglasavanje oko šansi da će pronaći Akimwea ako se okrenu. To
nije komplicirano. Osim ako se neće držati ceste, a da je to namjeravao, onda
nema smisla što se uopće odšuljao poput nindže.
»Otišao je zakopati Phillipsa«, kaže Sixsmith. »Tamo ćemo ga pronaći.«
»Da, ali baš i ne«, primijeti McQueen. »Neće stići tako daleko.«
»Za boga miloga!« Sixsmith je na nogama i strijelja ga pogledom. »Četvero
stradalih u akciji nije ti dovoljno? Ako ćemo se polako kretati, možemo ga uočiti
infracrvenim naočalama. Nije mogao stići jako daleko.«
Ali to bi značilo vožnju natrag prema djeci, što je malo previše za sve njih.
Kad pukovnik izda naredbu da se nastave kretati na jug, nitko ne pisne. Čak ni
Sixsmith. McQueen nagađa da joj je jednostavno krivo što je dopustila da se
doktor prošulja kraj nje. Kao da je ona skrivila što se Akimwe odlučio ubiti. Kad
226
 Knjige.Club Books

bi ga uspjeli sustići, smatra McQueen, prvo što bi on osobno napravio jest da

raspali Akimwea kundakom u glavu zato što je ukrao pištolj. Pištolj je čak i
koristan.
Konačno se pokrenu. Atmosfera u Rosie napeta je do maksimuma.
McQueenu se čini da svi pokušavaju izračunati kolike su im šanse. Ili barem svi
osim njega. On razmišlja o imaginarnom Vennovom dijagramu nazvanom
»neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj«. Brigadirka Fry obećala je da će mu
vratiti rang ako joj pomogne s malim problemom, a taj problem je pukovnik
Isaac Carlisle.
Ne vidi apsolutno nikakav minus u tome da pukovnika ubaci u kadu punu
slomljenog stakla. Ipak, zavjere, spletke i tuđi planovi - sve to McQueenu malo
zapinje u grlu i tjera ga na povraćanje. Radije bi odradio nekoliko rundi s
pukovnikom na nekom komadiću trave. Podario ga raspucanom usnom,
nekolicinom slomljenih rebara, možda pokojim izbijenim zubom. Doveo ga do
kojeg zaključka o ljudskom dostojanstvu.
Ali to se neće dogoditi. Ako se Svjetionik raspada u komadiće, a brigadirka
je ta koja ga secira, morat će izabrati stranu. Zašto ne bi odabrao onu koja nosi
dodatnu pogodnost pukovnika dva metra pod zemljom. Svi su oni jednako loši,
bar prema njegovu sudu, ali pukovnik je jedini kojeg je McQueen ikada poštivao
- i stoga jedini koji ga je razočarao. Dakle, on to zaslužuje.
Ode Carlisleu u kokpit i zatraži dozvolu za privatan razgovor - namjerno
pogledavši ustranu prema Sixsmith na vozačevom mjestu. Krenu u stražnji dio,
skroz do laboratorija. Nitko ondje ne radi. Pukovnik zatvori vrata i čeka da
McQueen progovori.
McQueen stavi Fournierov mali radio na radnu površinu. Carlisle zuri u
njega, a lice mu se polako mršti. »Čiji?« pita. Zna što gleda i vjerojatno je odmah
pogodio što sve to znači.
»Fournierov. Jedan na jedan. Trajno zaključan na jednu frekvenciju. U
slučaju da se pitate tko je na drugom kraju, to je brigadirka Fry.«
Carlisle kimne, prihvaćajući objašnjenje bez pitanja. Jer zašto ne bi?
Apsolutno ima smisla. »A odakle to vama?« pita McQueena.
»Čuo sam ga da razgovara i ulovio ga. Sve mi je priznao, a da nisam ni pitao.
Fry je htjela da nas netko ovdje drži na oku. Igra političku igru, takve gluposti.
Pretpostavljam da je izabrala Fourniera jer je znala da neće pružati otpor kad
mu nešto naredi. Nikad joj ne bi rekao ne.«
Carlisle konačno primi radio. »Još uvijek radi?«

227
 Knjige.Club Books

McQueen kimne. »Nisam razgovarao s Fryicom, ali čuo sam ađutanta kako
ponavlja pozivni signal nekoliko minuta nakon što sam ga oduzeo Fournieru.«
Sve djeluje dobro. Stari kreten vjeruje u cijelu priču. Iako trenutno nema puno
izbora. Radio je velika stvar, kako god gledali na to. Pojas za spašavanje. Bili su
izgubljeni, a sada su pronađeni. Jedino što Carlisle može jest primiti i
upotrijebiti uređaj.
McQueen čeka. Pukovnik ništa ne govori.
»Možda sam malo ozlijedio doktora u prolazu«, doda McQueen. »Nadam se
da neću biti prijavljen ili takvo nešto. Stvarno ga nije htio pustiti.«
Carlisle se strogo zagleda u njega. Pokuša mu pročitati izraz lica. McQueen
bezizražajno pretrpi to proučavanje.
»Da, nema na čemu«, kaže na kraju, kako bi prekinuo tešku tišinu.
Carlisle čak ni ne kaže »otpust«. Samo spremi radio u džep i vrati se u kokpit.
Okrene leđa McQueenu kao da ga uopće nema.
Ej, čovječe, stvarno je to zaslužio.

Prolazeći kroz prostor za posadu, Carlisle ima dovoljno vremena da primijeti

koliko je sve tiho. To nije dobra vrsta tišine, već nešto lomljivo. Foss leži na svom
ležaju s rukom prebačenom preko očiju, previše iscrpljena da bi spavala.
Stephen Greaves sjedi za stolom s rukama u krilu, zureći u prazno.
Samrina Khan je u čajnoj kuhinji i drži se za pult s obje strane sudopera, glave
pognute kao da će svakog trena povratiti ili se to upravo dogodilo.
Pukovnik je uznemiren zbog radija, a još više zbog McQueena. Uvijek je bio
prilično vješt u procjenjivanju karaktera, ali u McQueenu postoji nešto kroz što
on ne može prodrijeti. Možda je samo iz tog razloga dopustio da mu se u umu
uglavi nekakvo nepovjerenje, nepovezano s njegovim sumnjama u nečije vojne
vještine. No otkriće radija je nešto dobro, a predaja radija još bolja stvar.
Radio. On je bogomdan, ali Carlisleu se nimalo ne sviđa ono što on implicira.
Kad sjedne pored Sixsmith, kad odloži mali uređaj na upravljačku ploču kokpita,
osjeća se kao da je podigao veliki teret, a ne kao da se riješio beznačajne stvari.
Sixsmith začuđeno zuri u radio. »Dovraga, odakle se to stvorilo?« pita.
»Doprinos doktora Fourniera«, komentira pukovnik, pazeći da mu je ton
neutralan. Nema smisla pokazivati ljutnju. Nema je smisla osjećati, iako je za to
već kasno. Nikad nije bilo povjerenja između njega i brigadirke. Kad je pokušao
dati ostavku s položaja - a to je najpasivniji oblik protesta - ona je to shvatila kao
otvorenu pobunu i natjerala ga da je povuče. Otada živi u strahu da će on opet

228
 Knjige.Club Books

napasti iz drugog smjera. U ovo vrijeme osjeća da je blizu tome. Zato ga je Fry
poslala na put. Ali to očito nije bilo dovoljno.
»Doktor Fournier«, ponovi Sixsmith, izgovarajući to ime poput psovke.
»Ovo mu je navodno izdano kad smo napuštah Svjetionik, kao rezerva za
hitne slučajeve. Mislim da to opisuje naše trenutne okolnosti.« Nema se više što
dodati na tu temu, ili barem ništa što se Carlisle usudi reći. »Nazvat ću
Svjetionik«, kaže Sixsmithici. »Ako se probijem, možda ću trebati vašu pomoć
da zadržimo kontakt. Ovo je vrlo malen i precizno podešen uređaj. Ako
počnemo gubiti snagu signala, molim vas da usporite vozilo i budete spremni
stati ako vam tako naredim.«
Sixsmith mu dobaci pogled pun neizrečenih pitanja. »Na zapovijed.«
Carlisle upali radio, pa pričeka. Gotovo da nema statike, samo tiho brujanje
elektronike. Nakon nekog vremena, glas progovori. »Terenska linija brigadirke
Fry.«
»Ovdje pukovnik Carlisle«, kaže pukovnik. »Želio bih razgovarati s
brigadirkom - ako je slobodna.«
Ne uslijedi nikakva pauza, nikakvo čuđenje u muškarčevu glasu. »U redu,
pukovniče. Samo trenutak.« Očekivali su me, pomisli Carlisle. Najvjerojatnije je
doktor propustio termin u kojem se trebao javiti, pa su izveli zaključke.
»Isaače.« Ovog puta začuje Fryičin glas, no iako zvuči umorno i pod stresom,
ona se više potrudi odglumiti da je ulovljena nespremna. »Kako si pronašao ovu
frekvenciju? Ne sjećam se da sam ti je dala.«
»Zovem vas s radija doktora Fourniera, brigadirko.« Ne ponudi objašnjenje,
već smjesta prijeđe na bit svog izvještaja. »Trenutno se krećemo na jug prema
sjevernom kraju Ml i održavamo dobru brzinu. No došlo je do izrazito bitnih
razvoja događaja s kojima moram upoznati vas i čitav vrhovni odbor.«
»Izvolite«, kaže Fry.
On ne trati riječi. Prvo detaljno opiše Greavesov pronalazak, jer to je ono
najhitnije. Prevoze subjekta koji je posve jedinstven i čija se znanstvena važnost
ne može dovoljno naglasiti. Dijete koje kao da ima djelomičan imunitet na
patogen proždrljivosti! Dijete čiji ostaci možda skrivaju lijek.
Tek nakon toga dolazi obavijest o neuspješnoj misiji potrage i smrtima.
Izjavi, formalno i službeno, da preuzima potpunu odgovornost za te događaje.
Na kraju razjasni da Rosie juri prema kući, o čemu nema pregovora, i da možda
neće biti sama kada stigne.

229
 Knjige.Club Books

On konačno završi s pričom, pa uslijedi duga tišina. S desne strane krajičkom

oka vidi da vojnikinja Sixsmith steže upravljač čvršće nego što je nužno
potrebno.
»Znači, nakon sedam mjeseci, kad niste imali nikakvih vijesti«, kaže
napokon brigadirka Fry, »sada javljate da ste postigli definitivan napredak?«
Ton joj je hladan, bez tračka entuzijazma ili znatiželje.
»Da. Upravo tako.«
»Tajming je zanimljiv, Isaače. Gotovo poželim reći sumnjiv.«
Carlisle je zbunjen riječima i hladnim tonom optužbe kojim su izgovorene.
»Sumnjiv?« ponovi. »Ne razumijem, brigadirko. Što vam je sumnjivo?«
Opet tišina. »Nije bitno«, kaže Fry na kraju. »Razmislit ću oko potrebne
mjere. Ostavite radio upaljen na ovoj frekvenciji.«
Posljednja uputa je besmislena jer se na malom radiju ne mogu mijenjati
kanali. Lutes bi ga možda mogao prebaciti na drugu frekvenciju pomoću
dijelova glavnog radija u kabini, ali nitko drugi od ekipe to ne bi znao napraviti.
Tišina s radija jasno mu daje na znanje da se Fry odjavila. Sixsmith se sad
očito smatra dovoljno slobodno da izvuče pouku. »Znači, doktor Fournier nas je
špijunirao otkako smo krenuli na put?«
»Svjetionik je imao tu slobodu da uspostavi višestruke sustave
izvještavanja«, kaže Carlisle oprezno. Automatski brani status quo. Zašto to
radi? Zašto je čitav život proveo izvršavajući i odobravajući loše odluke ljudi
koje može samo prezirati? Izdahne, što se pak pretvori u uzdah.
»Da«, prizna. »Doktor Fournier podnosio je tajne izvještaje zboru, iako bi
trebao biti civilni zapovjednik. Podnijet ću službenu prijavu kad se vratimo u
Svjetionik.«
»A neslužbeni šamar?« Sixsmithičin glas je napet i pukovnik ne misli da se
šali.
»Vojnikinjo«, kaže, »ne vrijedi riskirati dobivanjem opomene ili nečasnog
otpusta zbog...«
Prekine ga Fryičin glas. Kanal je opet otvoren, a možda je i bio čitavo
vrijeme. »Dogovorila sam vam pratnju«, kaže brigadirka bez uvoda. »Od najveće
je važnosti da se vaš subjekt doveze u Svjetionik radi daljnjih ispitivanja, a
Rosalind Franklin je sama previše ranjiva.«
»U redu«, kaže Carlisle. »Što naređujete?«
»Sastanak je u bazi Hotel Eho, blizu Bedforda, za četrdeset i osam sati. Ako
ne dođete u to vrijeme, javite mi unaprijed.«

230
 Knjige.Club Books

»Nisam upoznat s Hotelom Eho«, prizna Carlisle.

»Nema razloga zašto biste bili, pukovniče. Još ne postoji. To je bivša RAF-
ova baza Henlow. Pretvaramo je u isturenu bazu za akcije donošenja tehničke
opreme iz Stevenagea i Milton Keynesa. Zapišite koordinate.«
Carlisle to učini. Brigadirka mu pruži detaljnije instrukcije za sastanak.
Organizirat će da ih dočeka odred od dvadeset vojnika, zajedno s tri oklopna
vozila, sve pod zapovjedništvom kapetana Manolisa. Ako nisu ondje, Carlisle
treba samo čekati. Nipošto ne smije upotrijebiti radio, ni kako bi se obratio
samoj brigadirki, ni kako bi pokušao uspostaviti kontakt s ikim u Svjetioniku.
Kad mu se kapetan Manolis pokaže, Carlisle će mu predati Rosie i vratiti se u
Svjetionik u vojnom vozilu, ispred ostatka kolone, kako bi smjesta podnio
izvještaj.
Carlisle smatra da zna što će podnošenje izvještaja značiti u tom kontekstu.
Unatoč njihovom revolucionarnom otkriću, ekspedicija je pretrpjela
neprihvatljive gubitke i vojna logika nalaže da treba nekoga okriviti. On će
prihvatiti tu krivnju, a Fournier će dobiti priznanje za otkrivanje nove vrste.
Možda je to, ili nešto slično, bio plan od početka, prije nego što su napustili
Svjetionik. Možda je jedina svrha ekspedicije u brigadirkinim mislima bila da
Carlisleu omogući javnu priliku za neuspjehom.
Fry mu još uvijek objašnjava protokole sastanka. Pod pretpostavkom da
neće biti proždrljivaca, ona kaže pukovniku kako on i njegovi ljudi trebaju prvi
izići iz Rosie, noseći subjekta sa sobom, i okupiti se na glavnom paradnom
terenu baze Hotel Eho. Manolis i njegov odred će im se zatim ukazati,
preuzeti subjekta i provesti primopredaju na ispravan način.
Fry traži Carlislea da potvrdi i prihvati te naredbe. On to učini, ali osjeća
potrebu nešto nadodati, iako je Sixsmith pored njega. »Trebala si mi vjerovati,
Geraldine. Nikada ti nisam dao razloga da posumnjaš u moju odanost
Svjetioniku ili zboru.«
»Pa«, kaže Fry. Riječ jedan trenutak visi u zraku. »Odanost su samo kotači
autobusa, Isaače.«
»Što bi to trebalo značiti?«
»To znači da ona pokreće stvari, ali neutralna je kad se odlučuje u kojem će
se smjeru kretati.«
Pukovnik priguši nalet razdraženosti. »Vjerujem da to podupire moju
poantu. Bio sam neutralan do razine koja bi se opravdano mogla nazvati
patološkom. No ti si svejedno odlučila da se i mene treba motriti. Smijem li pitati
zašto?«

231
 Knjige.Club Books

Uslijedi pauza ispunjena statikom.

»Nedostajao si nam, Isaače«, kaže brigadirka. »Radujem se tome da čujem
sve o vašim pustolovinama sjeverno od granice.«
Ona prekine vezu.
U svakom slučaju, on zna odgovor na pitanje. Fry je politička zvijer vječito
angažirana u igri nulte sume: igra je vješto, u svim okolnostima, ima nepogrešiv
osjećaj za karte koje drugi drže u rukama. Otkako je učvrstila svoj položaj,
Carlisle je ostao među rijetkim časnicima zbora koji su dovoljno istaknuti i
imaju dovoljno jaku podršku javnosti da bi je mogao izazvati. Nikada nije
prestala čekati da on napravi pogrešan korak.
Pukovnik se zagleda kroz vjetrobransko staklo. Cesta se otvara pred njima,
no čudno je prazna. Dobro napreduju po prvi put otkako su napustili Invercrae.
Ali kamo to idu?

232
 Knjige.Club Books

ČETRDESET I SEDMO POGLAVLJE

U prostoru za posadu doktorica Khan pada.

Rukama se drži za rub sudopera, noge je čvrsto postavila na čelične ploče
poda same Rosie, ali svejedno osjeća kako ponire. Tako joj je već satima - otkako
je razgovarala sa Stephenom u laboratoriju - i još nije udarila o dno. Možda i
nema dna.
Poručnica Foss zamrmlja u snu. Nešto o pečenoj piletini. Nešto o vremenu.
Khan pada kroz raširenu pjenu glasa poručnice, bez usporavanja.
Vraćaju se kući, ali to nije stvarno. John je mrtav, što ne može biti stvarnije,
no čak i to je samo činjenica na koju se mora podsjećati svakih nekoliko minuta,
a sve kako bi nastavila tugovati.
»Cesta će postati neravna«, zazove Sixsmith iz kokpita. U odsustvu interfona
mora se osloniti na prirodno prodoran glas. »Pred nama je hrpa starih
automobila, ali to je uglavnom samo hrđa i mahovina. Mislim da će se više-
manje raspasti kad ih raspalimo, ali osjetit ćete trzaj. Držite se.«
Khan se čvrsto primi. To ništa ne promijeni.
»Rina«, kaže Stephen pored njezina lakta. »Bolje ti je da staviš pojas. Beba...«
Beba. Da. Dobro. Uspori se, otvori oči prema trenutku u kojem se nalazi i u
kojem očajnički ne želi biti prisutna. Žestina se uzdigne u njoj, izbalansira je.
Sabere se i snagom vlastite volje dovede samu sebe u mirno stanje - iako Rosie
nastavi poskakivati. Beba od nje traži da nastavi donositi racionalne odluke o
vlastitoj sigurnosti, budući da ta sigurnost osigurava njezinu.
Prijeđe do stolice držeći nabrekli trbuh, sjedne i zaveže se. Stephen sjedne
pored nje i provjeri remene, pazeći da nisu iskrižani ili izvitopereni te da kalem
uvlačnika funkcionira. Sixsmithičino upozorenje probudilo je Foss, ali ona se
samo okrene na ležaju i nestane iz vidokruga.
»Poručnice Foss«, dovikne Stephen. »Moramo se...«
»Riskirat ću«, zastenje Foss.

233
 Knjige.Club Books

Rosie zadrhti i zanjiše se. Ploče na podu zaškripe. Nagla skretanja, trzaji,
stajanja i kretanja bacaju ih na sve strane. Khan gleda ravno pred sebe, čvrsto
se držeći u stolici.
To nije lijek, rekao je Stephen. U labosu. Kad su ranije razgovarali. Znam kako
će lijek izgledati, ali nisam ga stigao pripremiti. Mogao sam te samo stabilizirati,
zapravo tek grubom silom. Divlja djeca luče vlastite neurotransmitere koji
komuniciraju s gljivicom, a sada i tvoj mozak ima te kemikalije. Cordyceps misli
da ste prijatelji. Cordyceps misli da ste svi dio jedne velike gljivične kolonije.
»Ali to je lijek«, šapnula je Khan. Očajno ga je primila za rukav, gotovo ga
dodirujući, gotovo ulazeći u njegov prostor. »To je definicija lijeka, Stephene -
način da nas patogen ne može izmijeniti. To je ono što smo tražili čitavo vrijeme!
To je dovoljno. Nije li to dovoljno?«
Ne.
Da.
Možda, kad bi bilo dovoljno lijeka. Ali neće ga biti. Čak ni za nju - i on ga neće
nastaviti pripremati. Pazit će da je stabilna do poroda, dok se ne otključa život
koji nosi u sebi. Time će iskoristiti sav serum koji ima kod sebe, a neće ići u lov
po svježe sastojke. Ne kad zna odakle bi ih morao nabaviti.
Drugim riječima - iz mozga i kralježnice divlje djece.
Neće zbog nje počiniti ubojstvo.
Kad joj je to rekao, kad je shvatila da se njezin život ljudskog bića može
mjeriti u danima ili možda satima, osjetila je kako pada. Pala je dalje od njega i
Rosie i svoga stabilnoga, bespomoćnoga tijela, od svega što je od nje zahtijevalo
odgovore.
Kakav luksuz. Kakva planina samožaljenja. Mrzi samu sebe zato što u sebi
ima tu izdajicu, tu kukavicu. Sada se i ona vratila. Sada je ona za upravljačem,
što god to značilo. Provest će to do kraja, zbog bebe, budući da za sebe više ne
može učiniti ništa.
Pomaže joj ako se zamišlja poput spremnika. Nešto kao i Rosie. Nosi
dragocjen teret preko surovog terena, krećući se prema luci u kojoj će
najvjerojatnije - budući da je odradila svoje - biti zapakirana i rastavljena. U
tome nema srama. Nema srama u smrti nakon što ste napravili sve što ste
trebali. Mora dostaviti tu pošiljku. Mora imati podignut oklop dok ne dovrši
posao.
Naglo stezanje u trbuhu ukazuje na to da će posao ubrzo biti odrađen.

234
 Knjige.Club Books

Što kad bi ga odala? Izvikala Stephenove tajne ostatku ekipe? McQueen bi iz

njega recept izvukao vrhom bajunete, pritisnuo bi ga kao spužvu. Svijet bi bio
spašen.
Ali ne. Nikako. Čini se da terapija podrazumijeva redovite doze, poput
cjepiva za tetanus. Khan ugleda budućnost u kojoj se divlja djeca love, dovode
do zrelosti, razmnožavaju u torovima onako kako se radilo sa svinjama i ovcama
prije Raspada. Kako ih uzgajaju radi njihovog živčanog tkiva.
Koliko moj život vrijedi života? zapita se ona, omamljena i zgrožena. Ne može
izračunati. Dok je beba još u njoj, neće ni pokušati.
Mora šutjeti dok hrle prema odvajanju. Sljedeći događaji ovisit će o tome tko
će ona biti kada ondje stignu.

235
 Knjige.Club Books

ČETRDESET I OSMO POGLAVLJE

Padne noć, a oni se nastave kretati. Polako i oprezno, čitavo vrijeme idu
naprijed. To je kalkuliram rizik. Cesta je široka i ravna - vide daleko ispred sebe.
Ovako daleko na sjeveru prepreke su rijetke, a budući da ih je Sixsmith ucrtala
dok su dolazili, nije izgledno da će je nešto iznenaditi.
Uz prve nagovještaje zore, ona opet ubrza. Rosie postigne svoju jednoličnu
maksimalnu brzinu i samo guta kilometre. Proždrljivci ih vide i kreću u potjeru
- ne djeca, već obična sorta - ali uglavnom ne stignu blizu njih. Kada uspiju,
Rosie se probije kroz njih uz jedva primjetan udarac.
Prema svim izračunima, još su dva dana udaljeni od Svjetionika, ali sada se
ne kreću prema njemu. Ako zadrže ovu brzinu, imaju još jedan dan i još jednu
noć. Stići će na mjesto sastanka sutra oko zore. Spominjali su se naoružani
helikopteri. Povratak kući sa stilom, ostavljajući Rosie za sobom poput čelične
kore, poput stare kože.
Ta misao u poručnici Foss probudi tračak melankolije, ali u svakom drugom
pogledu vijest je dobra. Dosta joj je terena. Želi vruću kupku, znojnu ševu (te
misli ne padaju joj na pamet nikakvim logičnim slijedom) i prije svega - osjećaj
da je ništa neće ugristi ako se opusti. To je ono za što trenutno živi, i dovoljno je
blizu da joj te ugodne maštarije koje si je dopustila djeluju poput vlastitih
obećanja što ih može ispuniti.
Međutim, kad se osvrne, ne vidi jednaki entuzijazam. Dobro, doktori tuguju.
To joj je jasno i poštuje ih. Ali pukovnik se nikome ne obraća, Sixsmith je
nadurena, čak je i McQueen zatvoreniji čvršće od škrinje za miraz časne sestre.
Pronađe ga u dijelu trupa gdje radi streljivo. To je posao što ga ona sama
obavlja, ali nikad nije vidjela da ga to zanima. Čini se da mu odgovaraju čahure
ekspandirajućih metaka i stare Lapua Magnums koje Svjetionik izdaje kao
standardno streljivo - nije ga zadivila svojim tehničkim izjavama o
dalekometnoj zaustavnoj sili protiv kratkometne preciznosti. A sada sjedi
na podu s neelektričnom prešom i punjačem Lee Challenger (prilično je sigurna
da je njezin), čisteći istrošene inicijalne kapsule tihim intenzitetom redovnika
koji prelazi preko najboljih dijelova krunice.

236
 Knjige.Club Books

»Stvarno znaš izabrati trenutak«, kaže Foss koljenom ga trknuvši o rame. »U

što sad misliš pucati?«
»Nikad ne znaš«, kaže McQueen. Ne podigne pogled s posla.
Foss se nasloni na ljestve kupole i promatra krajolik koji prolazi kraj njih.
Osjeti jaku odlučnost da iz ovoga istisne druželjubiv trenutak. »Sjećaš se kako
smo pri dolasku zapeli u blatu, pa smo prednje vitlo morali zabiti u jebeni asfalt
jer ga nismo imali za što drugo zavezati?«
McQueen nabije još jednu inicijalnu kapsulu, pa usipa barut u usko tijelo
Challengera. »Što s time?«
»Ništa. Samo mi je drago da to više nikada neću morati raditi, to je sve.«
Nema odgovora.
»Čemu se ti raduješ?« pita Foss.
Sada je hladno pogleda. »Miru i tišini«, kaže.
Foss ne treba govoriti dva puta. »Dobro«, kaže. »Uživaj.« Ostavi ga kućno
izrađenim metcima, koji po kvaliteti nisu na razini njezinih, onako iskreno.
Traljav je s pomičnom mjerkom i neujednačen s barutom.
Prostor za posadu je nelagodno prazan, poput čeljusti sa svježim, krvavim
rupama između zuba. Khan leži, a blijedo joj lice blista od znoja. Robot moči
ručnik u sudoperu, pa joj ga donosi. Ona se drži za veliki trbuh i mrmlja si nešto
u bradu. Zvuči kao brojalica. Foss zbroji dva i dva i dobije rezultat: u jebote!
»Šališ se«, kaže. »Dolazi? Dolazi sada?.«
»Uskoro«, kaže Greaves, dobacivši Foss brz i izmučen pogled. »Trudovi su
razmaknuti petnaest minuta.« Khan ništa ne govori. Oči su joj otvorene i zuri u
strop. Povukla se negdje duboko u sebe, jedva svjesna svoje okoline.
»Dobro«, kaže Foss. Ali što taj vrag znači? Treba li ona nešto napraviti ili
samo pustiti da ovo ide svojim tijekom? Koje je značenje razmaka od petnaest
minuta? Koliko im to daje vremena?
Zadnje pitanje ujedno je najhitnije. »Khan«, pita ona, »spremaš li se roditi?
Daj mi okvirno vrijeme, tako ti boga.«
»Moglo bi proći nekoliko sati«, kaže joj Robot. »Kad se otvori do kraja,
trudovi će dolaziti puno brže. Vjerojatno će joj puknuti vodenjak.« I dalje ništa
od Khan, čak ni pogled.
Foss preusmjeri pažnju natrag na Greavesa. »Možeš li odraditi sve što je
nužno?« pita ga. Robota! Ne može vjerovati da joj te riječi izlaze iz usta. Ali koja
je alternativa? Nekako ne može zamisliti ni Fourniera ni McQueena kako govore
Khan da tiska - a pukovnik i Sixsmith imaju druga posla. Ostaju njih dvoje, neka

237
 Knjige.Club Books

im bog pomogne, a Foss nema pojma koji će ispasti kvalificiraniji. Prilično je

sigurna da Greaves u životu nije dodirnuo ženu, ali zvuči kao da zna teoriju.
Morat će se snaći kako znaju i umiju.
Zadrži se u prostoru za posadu zbog općenitog osjećaja da nulti sat nije
daleko. Igra pasijans da joj prođe vrijeme. McQueen ima njezin punjač, no u
svakom slučaju, pripremila je potrebno streljivo.
Nakon sat vremena tog bdjenja, Khan se počne bacakati i režati. Foss nikada
nije čula za takav simptom žene pred porod. Doktorica zvuči jebeno alarmantno,
u to nema sumnje. Ali Greaves otrči u labos i vrati se otprilike minutu kasnije
s iglom koju isprazni Khanici u ruku, pa ona opet utihne.
»Što je to bilo?« pita Foss. Očekuje kratak odgovor - možda sredstvo protiv
bolova ili sedativ, možda neku medicinsku riječ koju neće razumjeti. No Robot
uopće ne odgovori. Tiho zastenje, kao da trpi bol, pa se zanjiše na mjestu s
jedne noge na drugu.
»Dovraga!« usklikne Foss. »Greaves...«
»Obuzdava simptome«, zastenje Robot. Zajapuri se, a ruke mu lepršaju
zrakom, oblikujući neki kompliciran i apstraktan oblik. »Progresija. To suzbija.
Polumjera. Palijativna skrb. Nije... to nije lijek.«
»Dobro«, kaže Foss nježno, jako nježno. Lijek za trudnoću? Voljela bi vidjeti
kako bi to izgledalo. »Povlačim pitanje. Ne brini se.«
»Hvala«, promrmlja Greaves malo opustivši ramena. Zapravo izgleda kao da
mu je laknulo, kao da je izgovaranje tih riječi bio pravi ustupak.
Foss zbog njega promijeni temu. »Hej, trebam li zakuhati vodu? Je li to baš
ono što se radi?«
»Već sam sterilizirao labos«, kaže Greaves, napeto gledajući u pod, kao da
provjerava jesu li podne ploče još uvijek ondje. »Ne trebamo vodu.«
»Dobro«, složi se Foss. »Onda je sve dobro.«
I sve je dobro neka tri sata nakon toga. U prostoru za posadu je zapravo
prilično mirno. Foss igra beskrajnu partiju pasijansa, izgubljena u tom
algoritmu kao da je zen-meditacija, a Khan puše kroza zube u ritmu koji
ubrzava, pa opet usporava, pa iznova, poput plime koja udara o dno klisure.
A onda, baš dok Foss oslobađa trećeg asa, plodna voda doktorice Khan
razlije se poput jebenih slapova Niagare, promočivši kroz njezin madrac od dva
i pol centimetra i procurivši na donji ležaj (koji pripada doktoru Fournieru, pa
nije počinjena nikakva šteta).
»Čini se da krećemo, slatkice«, kaže Foss veselo.

238
 Knjige.Club Books

Kad ste apsolutno izvan granica svojih sposobnosti, ima neke utjehe u tome
da zvučite kao da znate što radite.

239
 Knjige.Club Books

ČETRDESET I DEVETO POGLAVLJE

To sam još uvijek ja, pomisli Khan.

Provjeri. Uvjeri se da je pretpostavka točna. Trebala bi biti točna samom
definicijom - misli, dakle jest - ali možda glas u glavi nastavi posrtati čak i nakon
što se svjetlo ugasi, možda nastavi raditi ono što jedino raditi zna.
Stoga se prisili da se prisjeti. Vođenje ljubavi s Johnom, usmeni ispit kojim
je iznijela svoju doktorsku disertaciju, fragment djetinjstva. Sve to sagleda u
mislima i razmisli o značenjima. Ako značenje postoji, onda je ona i dalje čovjek.
Ali to mora raditi u razmacima između trudova, a ti razmaci postaju sve
kraći. Svakih deset minuta, pa svakih pet, pa svake tri, tijelo joj se zatvori poput
škripa i horizont pojuri prema njoj. Iza bolova nema ničega.
Nešto je na rubovima. Hladni metal stola za seciranje pod njezinim leđima,
guzom i stopalima. Opori miris dezinfekcijskog sredstva, tamjan njezine
profesije, negdje u zraku. U laboratoriju je. Donijeli su je u labos jer je kucnuo
čas.
Izjedrit će brod iz boce, izgurati drugo ljudsko biće iz svog tijela. Sitnu,
nesavršenu repliku nje same, ili možda Johna, smućkanu iz dijelova koji su im
bili dostupni - sakupljenih, samljevenih i izmiješanih, pa ostavljenih da se dižu
u pećnici njezina abdomena. I u zadnji tren, dodatni sastojak od najveće tajnosti:
Cordyceps.
Ona zastenje na sav glas.
»Dobro vam ide, doktorice.« To je Foss. Foss je ovdje. I Stephen isto, a njegov
tabu protiv dodira je zaboravljen. Ili nije. Oči su mu raskolačene dok joj stišće
ruku i otkriva vremenski potpis njezina disanja Morseovom abecedom
pritisaka i otpuštanja.
»Oh, sranje«, kaže Foss. »Vidim glavu. Vidim bebinu glavu!«
»Moraš se suzdržati«, promrmlja Stephen odrješitim glasom i odvraćenog
pogleda, nagnuvši se nisko preko njezina tijela. »Posluži se disanjem da to
prebrodiš. Opusti se, Rina. Pokušaj se opustiti.«

240
 Knjige.Club Books

Kad je imala šest godina, tata ju je posjeo na novi bicikl i pogurnuo je niz
brdo. Tako se uči, rekao je. Bicikl je sve više ubrzavao, a ona se samo panično
držala za upravljač, suviše prestravljena da bi zakočila ili upravljala, sve dok
bicikl nije skrenuo u zid vrta - a ona je tresnula iz sve snage. Slomila je ruku.
Mama je tatu nazvala šupljoglavim prokletnikom, a on je to opet i tvrdoglavo
ponovio. Tako se uči.
Quae nocent, saepe docent. Što škodi, često uči.
»Dobro, a sada tiskajte! Svom snagom, doktorice Khan!«
»Tiskaj, Rina!«
Bol nema nikakav plan. Ne nauči nas ničemu, osim tome da boli. No ako ne
možete izbjeći stvari koje bole, kakva je onda korist od lekcije?
Bol je stegne, protutnji njome u valovima koji je obliju znojem, sve dok
konačno ne pronađe ispust.
Njezino dijete zaplače.
»Jebote!« klikne poručnica Foss radosno. A onda opet. »Jebote, orao je
sletio!«
U prostoru između savinutih nogu doktorice Khan odvije se skladan pokret.
Nešto se odvoji od nje. Punina postane zjapeće odsustvo. Hladni zrak pomiluje
njezina bedra oblivena znojem.
»Dječak. Izgleda zdravo. Bravo, doktorice Khan.«
A onda, drukčijim tonom. »Prekriven je nekakvom sluzi. Je li to normalno?«
»Jest«, kaže Greaves. »To je normalno. Dajte joj da ga primi.«
Stave joj dijete u naručje. Miriše na krv i na nju. Na slatko i na klaonicu.
Silovito se borio da izađe na svijet i sada joj iscrpljen leži na grudima. Crveno-
smeđe mrlje označe mjesta gdje njegova sitna šaka klizne po njezinoj koži.
»John«, šapne ona.
»Ne«, kaže Greaves. »Ja sam. Stephen.«
»Daje ime djetetu, budalo. Ime po ocu.«
Ali ne radi to. A nije ni zaboravila da je John mrtav. Samo ga želi zazvati u
tom trenutku, želi da na neki način prisustvuje tom događaju. Žudi za time da je
on dodirne i izgovori njezino ime. Još više od toga, žudi za time da on vidi što su
zajedno stvorili. Čudesnu realnost i prisutnost. To je druga strana jednadžbe.
Teza: John je umro. Antiteza: dijete je živo.
On pronađe njezinu bradavicu, ali ništa joj ne napravi. Samo udahne, usana
raširenih oko nabrekle dojke.

241
 Knjige.Club Books

PEDESETO POGLAVLJE

Na A1, malo sjevernije od Leedsa, nalete na blokadu koju ne mogu ni zaobići, ni

pregaziti. To su komadi zahrđalog lima koje uspravnima drže hrpe guma
napunjene betonom. Možda je to nečija ideja granične kontrole. Zadržati
proždrljivce daleko na jugu s bankarima i imućnima ili ih pak pogurati na sjever,
tamo prema seljacima i majmunima. Mjestimični nanosi vjetrom izblijedjelih
kosti ukazuju na to da barikada, što god ona bila, nije poslužila svrsi. Proždrljivci
nemaju države, privrženi su samo ideji sljedećeg obroka.
Vojnici moraju izići i raščistiti put, kao i bijele kute - jasno, osim doktorice
Khan, koja mora paziti na dijete, ali svi se slažu da je to prilično dobra isprika. I
Fournier pomaže, zlurado primijeti Sixsmith. Sama bi tog prokletog izdajnika
uhvatila za šiju i izvukla iz strojarnice da se pokušao sakriti ondje.
»Kako nam je ovo promaklo pri dolasku?« žali se McQueen. Užasno je
mamuran nakon kasnonoćnog druženja s bocom viskija, nađenom među
privatnim stvarima doktora Akimwea.
»Skrenuli smo u Wakefield«, zastenje Sixsmith gurajući s ceste nekakvu
gumu napunjenu cementom. »Nismo uopće prošli ovom dionicom.« Ruke i leđa
je bole, a mora se vratiti za upravljač kad ovdje završe. Loše je volje i to se neće
poboljšati.
Pukovnik Carlisle kratko preporuči da razgovore ostave za kasnije. Dan je
hladan i vedar, zvuk se prenosi daleko. Za sve njih bolje je neka ne bude
predaleko.
Ali Foss kao da nije primila tu poruku. Osvrće se i gleda niz cestu, prvo
zaklonivši oči rukom, a zatim kroz ciljnik oružja. »Stiže društvo«, povikne.
»Ljudi, ovo morate vidjeti.«
Svi se okrenu. Skupina pokretnih točkica udaljena od njih oko kilometar i
pol može biti svašta. Ovce. Psi lutalice. Ili proždrljiva, što je uvijek sigurna
oklada. Ali kreću se u slobodnoj formaciji, rašireni po cesti, a trče umjerenim i
laganim ritmom, ne luđačkim sprintom proždrljivaca.
»Nema proklete šanse«, kaže Sixsmith, protestirajući protiv stvarnosti.
»Isuse Bože«, šapne doktor Fournier.
242
 Knjige.Club Books

To su divlja djeca, još uvijek su im na tragu. I dalje drže korak s njima, nakon
više od dvjesto četrdeset kilometara.
Pukovnik izvikne naredbe, ali ne kaže ništa što nije posve očito. »Maknite
preostale ostatke s ceste, vratite se u Rosie - istog trena! - i pokrenimo se.«
Svi skoče da ih izvrše. Osim McQueena, koji stane na cesti držeći M407 sa
zamišljenim izrazom lica. Kilometar i pol je velika udaljenost, čak i za takvo
oružje, ali priča se da je McQueen odlučio napraviti svoje streljivo. Sigurno pada
u iskušenje da isproba te metke na ovim ljubazno dostupnim metama. Polako
podigne pušku u pripravan položaj.
»Gospodine McQueene«, zazove pukovnik. »Trebamo vas ovdje.«
McQueen prilagodi ciljnik, očita udaljenost i brzinu vjetra. Prstom dodirne
okidač i počne ga povlačiti nježnim, ravnomjernim pritiskom. No tada se okrene,
i dalje s puškom u položaju za pucanje. Sada je usmjerena u Starca; ruka mu je
mirna, a okidač i dalje stisnut do pola.
»Oprostite, gospodine«, kaže. »Što ste rekli?«
Pukovnik apsolutno bezizražajno gleda McQueena preko cijevi puške.
»Trebamo još jedan par ruku«, kaže. »Smjesta. Svoje vještine ćete pokazivati
drugi put, možda bude neke koristi od njih.«
Sixsmith se pripremi za prasak. Čini joj se da je neizbježan. Kako McQueen
može tako zaprijetiti, samo da bi se onda povukao? Svi su ga vidjeli. Već bi ga i
to trebalo natjerati da odluči.
No McQueen ne zapuca. Samo zuri u pukovnika preko ciljnika, koji je
konačno odmaknuo od oka.
»Niste ni približno onoliko pametni koliko mislite«, kaže. Glas mu je hladan,
kao da izjavljuje pacijentovo vrijeme smrti.
Čini se da Carlisle razmatra tu izjavu. »Je li bilo tko od nas?« pita na kraju.
»Maknite ono kamenje, a i onaj lim.« Zatim se okrene, kao da prijetnja
snajperske puške nije stvar koja bi ga trebala zabrinjavati, nešto čije postojanje
uopće treba priznati.
To bi se i dalje moglo dogoditi, misli Sixsmith. Zakorači naprijed, ne znajući
što smjera, ali želeći biti dovoljno blizu da si omogući akciju.
Nema potrebe. McQueen glasno i nezadovoljno izdahne. Prebaci M407
preko ramena, pa se primi posla. Minutu kasnije su gotovi, a devedeset sekundi
kasnije nalaze se u Rosie, osiguranih i zapečaćenih vrata trupa.
»Krenite«, kaže pukovnik Sixsmith.
Ona pojuri prema kabini, upali motor i krene. Divljaci se nagutaju njihovih
ispušnih plinova.
243
 Knjige.Club Books

Idućih osamdesetak kilometra divi se dvjema stvarima, skačući između njih

kako bi obje dobile zasluženu količinu pažnje.
Djeca nekako drže korak. Ovo je njima osobno, mora biti takvo. Nije da samo
žele obrok, žele da im se vrati uzorak. Vjerojatnije, žele i krv.
A McQueen nije djelovao tijekom onog gotovo beskrajnog trenutka.
Uopće nije jasno što je htio.

244
 Knjige.Club Books

PEDESET I PRVO POGLAVLJE

Doktorica Khan opet leži na svom ležaju. Stephen je promijenio plahte i madrac.
Sad kad je broj posade manji, imaju puno rezervnih pri ruci. Misli da sad leži na
madracu koji je prije pripadao Johnu i drago joj je zbog toga.
Beba spava, budi se i odmara na njoj. Nakon onog prvog plača prilikom
dolaska na svijet, nije se više oglasio. Nije ni jeo. S vremena na vrijeme
zamumlja, pa gnječi Khaničinu dojku kao da se bori s njom, ali ne pokušava jesti,
koliko ga god ona mamila.
Ona istisne mlijeko prstima i smoči njime djetetove usne. On frustrirano
izobliči lice. Otvori i zatvori usta, ali ne obliže usne, ne proguta.
Khan je svjesna toga da je Rosie zastala, pa opet krenula. Uopće joj ne padne
na pamet zapitati se zašto. Misli joj zaokupljuje drugo pitanje, ono puno hitnije.
Nedugo nakon što se nastave kretati, sjena padne na navučene zastore
ležaja.
»Rina«, šapne Stephen.
Ona sjedne. »Sada?«
»Mislim. Bolje je ne čekati predugo.«
On se opet povuče. Khan se ogrne ogrtačem od frotira - Akimweovim,
raskošno debelim i mekanim, koji je Stephen izvukao iz doktorova ormarića -
pa se nespretno i pažljivo spusti s ležaja. Dijete opet spava, pa razmotri ideju da
ga ostavi dobro ušuškanog i okruženog jastucima kako ne bi ispalo s ležaja. Ali
prebrzo je da se razdvoje, ona i taj mali, odvojeni dio nje. Podigne ga podupirući
mu glavicu i smjesti ga ispod ovratnika ogrtača, pa ga položi na toplinu vlastita
tijela, daleko od hladnog svijeta.
Ne vidi nikoga. Fournier valjda spava u svom ležaju ili je u strojarnici, a
vojnici su na položajima. Stephen već hoda prema stražnjem dijelu, stoga pođe
za njim, tiho koračajući bosim nogama. Pod ispod nje vibrira i njiše se zbog
Rosieina kretanja. Jednom se rukom pridržava, a drugom privija dijete uza
sebe. Ako padne, potrudit će se sklupčati i pasti na leđa kako bi ga zaštitila
svojim tijelom.

245
 Knjige.Club Books

Netko je u kupoli, ali Khan vidi samo čizme u stremenima platforme za

oružje. Tko god da je gore, taj ih ne čuje ili barem ne spušta pogled.
Laboratorij je mračna spilja. Smrdi po kemikalijama za konzerviranje te
(slabije) po svemu što nisu uspjeli konzervirati. Stephen ne upali svjetlo odmah.
Vrlo polako povuče vrata, kako ne bi proizvela zvuk koji bi nadglasao buku
motora, ceste i vjetra.
Khan čeka u mraku sve dok fluorescentne cijevi ne zatrepere. A zatim čeka
na svjetlu. Stephen priprema iglu, pazeći na svaki detalj. Mjeri, filtrira, opet
mjeri. Konačno se okrene.
»Povuci rukav«, promrmlja.
Ali ona tako ne može. Za to trebaju obje ruke, morala bi pustiti dijete.
»Koliko vremena imam?« pita umjesto toga.
Stephen stoji nekako ukočeno. Igla je uperena u strop, a obje njegove ruke
stegnute oko njezina kraja. Izgleda poput viteza na prerafaelitskoj slici, koji se
zavjetuje mačem služiti bogu ili nekom drugom nasumičnom cilju.
»Koliko dugo?« ponovi ona.
»Nakon ove imaš još dvije doze. Otprilike su iste količine ili malo manje.
Svaka bi mogla trajati šest ili sedam sati. Možda čak osam, ali to je već riskantno.
Sumnjam da su... Ne mislim da će toliko trajati.«
Znači, jedan dan. Pogleda na sat i vidi da je malo nakon tri ujutro. Još će
uvijek biti čovjek kad izađe sunce. Čak će vidjeti i njegov zalazak. Nakon toga,
tko zna?
»Netko se mora brinuti za dijete«, kaže. To je najhitnije. To je jedina bitna
stvar. Iskliznuće iz vlastite svijesti bit će jednostavno. Ostanak ovdje je težak. Ali
kako da umre i ostavi novorođenog sina nezaštićenog? Svijet je mlatilica, a ona
bi dopustila da on upadne u oštrice.
»Htio sam«, promrmlja Stephen, »provesti neke testove... na Johnu. Nakon
tvoje injekcije.«
Khan zakorači unazad, stežući sitni svežanj. On se pomakne i oglasi se tihim,
napola artikuliranim dahom. Ali ne probudi se. »Ne«, kaže ona. »Ne zove se John
i ne može.«
»Samo da vidimo«, inzistira Stephen.
»Što?«
On oklijeva, bira riječi. Izbor mu je loš. »Pa, što je on. Kako bismo bili
sigurni.«
»On je čovjek«, odbrusi Khan. »Kao što sam i ja.«

246
 Knjige.Club Books

Stephen ne registrira upozorenje u njezinu glasu. »Mislim da ljudskost sada

ima drugačije značenje.«
Uostalom, to je uglavnom već rekao.
Nisam te izliječio. I neću. Jer bi glavni sastojak lijeka bila djeca, a ne mogu im
to učiniti.
Zamisli to, Rina. Pola milijuna ljudi u Svjetioniku. Pola milijuna doza cjepiva, i
to samo za početak. Ako ovo donesem kući, ako im kažem... Pročistit ćemo čitavu
zemlju, s jednog kraja na drugi. Vjerojatno će se odlaziti u sakupljačke pohode
preko La Manchea. A onda, kad to ne bude dosta, a neće biti ni približno dovoljno,
pokrenut ćemo program uzgoja. Loviti žive ženke proždrljivaca i oplođivati ih.
Uzimati bebe i...
Pretvoriti ih u gnojivo. Otapati, sintetizirati i pretvoriti u masovnu
proizvodnju.
Stvoriti goleme farme s kavezima punima beživotnih nosilica. Stalno ih
iznova puniti i prazniti.
Možda bi to bilo podnošljivo da govore samo o proždrljivcima. Ali Khan se
sjeća ceremonije u šumi. Onoga kako je djevojčica s ožiljkom prihvatila plastičnu
zvučnu kutiju, pa skinula privjesak s remena i predala ga Stephenu. Pogleda
njegov struk i vidi da je još uvijek ondje - mali plastični čovječuljak koji salutira
s izrazom prepredene zabavljenosti.
Marco? Mario? Tako nešto. Dječja igračka koja se proizvodila u milijardama
u vrijeme kad se do svega - života, hrane, ugode, sigurnosti - dolazilo bez imalo
truda.
Sagledano iz svih bitnih kutova, djeca su ljudi. Odrastaju u divljini i nemaju
odrasle uzore osim proždrljivaca, pa sve moraju dokučiti sama. Čudo je što su
tako brzo dospjela toliko daleko. Da su osnovala obitelj, umjesto da si smrskaju
glave i pojedu najukusnije dijelove. Neovisno o batinama, noževima, praćkama
i kamenju, neovisno o Lutesu, Johnu, Phillipsu i Penny, to nisu ničija čudovišta.
No čudovišno bi bilo pretvoriti im mozak i kralježnicu u kašu kako bi se
radili lijekovi. Khan razumije zašto se Stephen ne može na to natjerati, čak ni
zbog nje.
»Nikad nisam mislila da će mi biti žao što si previše empatičan«, kaže.
Pokuša se nasmiješiti, pokuša ublažiti te riječi. Ako taj osmijeh izvana izgleda
jednako grozno kao što djeluje iznutra, onda mora da je grozna krivotvorina.
»Pretvaraj se da to nisam rekla«, nadoda. »Razumijem. Ne želiš genocid. Samo...
Voljela bih...« Ponestane joj riječi, pa rečenicu završi tako da slegne ramenima.

247
 Knjige.Club Books

Kad joj ruka opet padne na radnu površinu, Stephen joj zarola rukav i pruži
injekciju. Kroz glavu joj prođe misao da ga zaustavi. Ako joj je život završen,
zašto ne bi završio sada? Ali taj prljavi lijek daje joj još nekoliko sati s
novorođenim sinom. Nekoliko sati da ga upozna i - ako postoji način, ako
postoji bilo kakav način - da ga spasi.
»Želim napraviti neke testove«, ponovi Stephen.
Khan pogne glavu da dodirne bebino čelo usnama i nosom. On glasno
zagrglja i pruži ručice kako bi joj dodirnuo obraze. »Zaboravi«, promrmlja Khan.
»Rina, moramo znati.«
»Zašto?«
»Jer to mijenja stvari.«
Gotovo ga zamrzi zbog te neodređene izjave. »Meni ne mijenja«, procijedi.
Dijete mlatne nogama i zamigolji se nekako nemirno. Sirom otvori usta, pa
Khan pokaže crvene desni u kojima već izlaze četiri zubića u donjoj čeljusti -
očnjak i susjedni sjekutić s obje strane. Nagne djetetovu glavu i ugleda identično
stanje na gornjoj čeljusti.
Njezino dijete nije proždrljivac, neovisno o iskvarenosti koja mu se bućka u
krvotoku. On je pozoran, već pokazuje interes prema okolini. On nije lutak s
prerezanim uzicama, morski pas koji njuši meso, a proždrljivci su samo te dvije
stvari.
»Moram napraviti lumbalnu punkciju«, govori joj Stephen. Kreće se
laboratorijem i prikuplja sve što mu je potrebno.
To ništa ne mijenja. Apsolutno ništa. Ionako je ništa ne može navesti da ovaj
mali, vjetrom donesen komadić čovječnosti voli više ili manje.
Stephen napravi testove. Kad dijete zaplače, Khan ga primi i nježno zapjeva
istu uspavanku koju je njoj pjevala njezina majka.
»Pozitivno«, šapne Stephen. »Žao mi je, Rina. Stvarno mi je žao.«
Ona samo nastavi pjevati.
Mir.
Mir, djetešce moje.
Ne govori sad.

248
 Knjige.Club Books

PEDESET I DRUGO POGLAVLJE

Nastave se kotrljati prema jugu, a horizont blijedo ulazi iz potpune tame u

mliječno plavetnilo.
Djecu su tijekom noći ugledali tri puta. Uvijek vrlo blizu i uvijek su trčala
istim ujednačenim ritmom - ciljnici su ih registrirali istom bojom kao i obične
proždrljivce, ali lako su ih razlikovali jer su se držali te formacije u obliku
strijele, raštrkani širinom ceste. To je samo izvidnica. Još malih skupina sprinta
zaraslim terenom s obje strane kolnika. Čini se kako drže korak, što valjda znači
da oni na cesti usporavaju kako bi održali korak zajednički.
Ali nisu kretali u akciju. Rosie se nastavi neometano kretati tijekom dana,
koji se izmjenjuje oko njih kao da su u ubrzanoj snimci. Gutaju milje koje su pri
dolasku mjesecima prolazili teškom mukom. Neka čudna gravitacija stegnula ih
je u svom stisku.
Stephen Greaves i doktorica Khan posjete laboratorij usred jutra, pa opet u
kasno poslijepodne. Svaki put provedu desetak minuta zatvoreni zajedno, bez
nadzora. Ostatak ekipe izvede logičan zaključak da je Greaves sada Khaničin
liječnik. Budući da je jedini drugi kandidat doktor Fournier, nitko to ni
ne komentira.
Konačno stignu do raskrižja i skrenu na bivšu autocestu. Simpatično
nacrtani znak sa zaprežnim konjem i nasmijanom patkom na njegovim leđima
poželi im dobrodošlicu u Alconbury Weston. Dvadesetak ili tridesetak spaljenih
ljuštura kuća pokazuju gdje se prije nalazio grad. Sixsmith se ne
osjeća dobrodošlo i ne usporava. Svjesna je toga da su im djeca za petama.
Ako je vjerovati zemljovidu, sad su nekih pedeset kilometra od baze Hotel
Eho. Tipična procedura sad bi bila da se oglase i provjere tko je još u blizini, ali
rečeno im je da se ne služe radijem - koji ionako hvata samo jednu
frekvenciju. Jedino što mogu jest poslati nekoliko signalnih raketa: zelene da
pokažu kako su na istoj strani, bijele da jave kako se približavaju. Ponove to pet
minuta kasnije, kako bi oni koji ih promatraju iz baze mogli izračunati njihov
smjer i udaljenost.
Drugim riječima - pristavite čaj.

249
 Knjige.Club Books

Pukovnik je taj koji ispali obje serije raketa, a nakon druge naredi
zaustavljanje. Siđe iz kabine, pa neko vrijeme stoji na cesti proučavajući teren
dalekozorom. Ne infracrvenim, već običnim. Ne čekajući poziv, Sixsmith se
spusti za njime i primi pušku. Otvore se vrata trupa, iziđe i Foss. Čini se da
obje imaju istu misao: budući da nevolje definitivno stižu, mogu ih dočekati na
pola puta.
Carlisle gleda naprijed, prema mjestu gdje bi se trebala nalaziti baza. Možda
se nada da će ugledati njihovu raketu, ali u tom slučaju ostane razočaran. Nakon
toga se okrene i pregleda put kojim su došli.
Sixsmith se pridruži Foss kod vrata trupa. »Ako Svjetionik zakasni na
sastanak, bit ćemo pod najezdom tih klinaca«, promrmlja.
»Da, ali druga runda će biti drugačija«, kaže Foss.
»Hoće? Zašto?«
»Nećemo biti sami. Imat ćemo više ljudi i oružja. I ovog puta ćemo vidjeti da
dolaze.«
Sixsmith osjeti dužnost istaknuti ono očito. »Ali to isto vrijedi i za njih, zar
ne? Sada znaju što naše oružje može i koji mu je domet. Sumnjam da će opet
samo izići na otvoreno.«
»To su klinci«, kaže Foss.
»Da«, odvrati Sixsmith. »Jesu. Ali skoro su nas poklali onda kad si ih imala
na nišanu i kad si raspalila po njima s visine.«
Foss nije oduševljena tom verzijom događaja. »Što kažeš na to da ti voziš«,
predloži, »a ja ću pucati. Odgovara li ti to?«
Iskreno, bolje mi je bez toga, pomisli Sixsmith, ali ne izgovori tu misao.
Pukovnik je završio s proučavanjem. Svi se vrate unutra i nastave s
magičnom, tajanstvenom turnejom.
Cesta postane problematičnija. Voze kroz korov koji je mjestimično
dovoljno visok da im ometa pogled i da zamuti granicu između kolnika i okoline.
Sixsmith mora voziti polako kako bi izbjegla neugodna iznenađenja - iznenadne
rupe ili skrivene prepreke koje bi im mogle oštetiti gusjenice. Robot ih je sjajno
popravio zadnji put, unatoč svim okladama, ali nije baš pametno izazivati
sudbinu.
Pukovnik navigira i govori joj kad da skrene, ali većinu se vremena vodi
kompasom, a ne zemljovidom. Teren izgleda kao da njime nitko nije kročio od
Raspada. Majka priroda imala je puno vremena da se smjesti, raskomoti i izbriše
znakove uz cestu, bijele linije na asfaltu i većinu struktura koje su prije služile

250
 Knjige.Club Books

kao orijentiri. Crkva s tornjem? Tamo je negdje, iza živice visoke tri metra. Ili
vjerojatnije, usred nje. Dan odmiče dok se bave takvim glupostima.
A zatim, duga ravna dionica otkrije da su djeca točno iza njih, jasno vidljiva
u retrovizoru i da su iznenađujuće blizu dok neumorno trče za njima.
»Gospodine...« Sixsmith nešto zausti.
»Vidim ih«, potvrdi pukovnik. »Možemo li ići brže?«
»Ne, samo ako zanemarimo sigurnost, gospodine. Površina je koma,
najvećim dijelom skrivena korovom. Svaki jarak dovoljno dubok da nam sjebe
osovinu.« Ona oklijeva. »Mogu skrenuti s ceste.«
»Mislim da bi nas to usporilo više nego njih«, odvrati pukovnik praktično.
Znači, nalaze se u škripcu. Kad Sixsmith ne gleda cestu, promatra
pukovnikovo lice na kojem se odigrava pantomima unutarnjih previranja. Zna
što mu prolazi glavom. Ne mogu stići na mjesto susreta i dovesti neprijatelja sa
sobom. No naređeno im je da se ne javljaju preko radija, pa ne mogu promijeniti
vrijeme i mjesto sastanka.
On na kraju ustane.
»Zadrži nas pri ovoj brzini, vojnikinjo«, naredi joj. »Ili što bliže tome.«
Bez dodatnih objašnjenja, krene prema stražnjem dijelu vozila. Sixsmith se
usredotoči na vožnju, sve dok joj za oko ne zapne kretanje u predjelu trupa.
Pogleda u retrovizor, pa zapanjeno otvori usta. Nakon onog predavanja u
Škotskoj i nakon što je McQueen ostao bez čina, ne očekuje ovo što sada gleda.
Bacač plamena je izvučen u visinu. Izbaci nekoliko debelih loptica plamena.
I šuma plane. Prvo iza njih, a zatim s obje strane u snažnim trzajima eruptira
zid vatre i crnog dima. Kupola se okrene, a bacač plamena izbaci zaobljenu
rijeku vatre. Širi se dalje od njih i brzo pretvara u more.
Prva stvar koja Sixsmith proleti glavom: taj je poludio. Jebeno će nas ispeći.
Druga: taj je pametan. Pukovnikovo ludilo pripada lisici ili nekoj srodnoj
vrsti. Djeca ne mogu trčati kroz vatru, a morat će otići daleko da je okruže. Kad
opet izbiju na cestu, Rosie će već biti daleko. Ne samo to, već će i tragovi kojima
se proždrljiva obično koriste, miris i tjelesna toplina, biti posve
zeznuti smradom i rezidualnom toplinom požara.
Oni se ne zapale. Pukovnikova ruka na bacaču plamena vješta je i precizna.
Drži ga uperenog prema natrag, rotirajući kupolu u luku manjem od šezdeset
stupnjeva. Izmaknu svom uništenju i ostave divlju djecu da se nose s njime.
Kad se Carlisle vrati u kabinu, Sixsmith mu dobaci osmijeh. »Pametno,
gospodine.«

251
 Knjige.Club Books

Ali pukovnik je natmuren. Naravno da je pametno. Ne možete zaboraviti

nešto poput bacanja zapaljivih bombi. Ne ako ste bili u tim zrakoplovima, a još
manje ako ste vi to naredili.
Više ih ne zapažaju. Čini se da su se konačno riješili djece.
I stignu u Hotel Eho ranije od očekivanog. No onda sve krene po zlu - Hotel
Eho samo je ograda oko terena identičnog onom preko kojeg su prelazili.
Nema nikakvog traga aktivnostima. Ništa nije očišćeno, korov raste do
ograde. Naprave polukrug oko područja, sve dok ne nađu ono što je prije bio
glavni ulaz, a čitavo to vrijeme unutra ne vide nikakve znakove života.
Korov je skoro sasvim progutao vrata. Na njima je debeli lokot pretvoren u
crvenu rozetu oštre hrđe. »Gospodine«, kaže Sixsmith, »postoji li ikakva šansa
da je brigadirka mislila na neko drugo mjesto? Meni ovo ne izgleda poput
isturene baze.«
Carlisle samo pokaže prstom. S lijeve strane ulaza, gotovo izgubljen u
raslinju, stoji znak na kojem piše RAF HENLOW.
Manji znakovi na istom stupu daju do znanja da je tu RAF-ov CENTAR
AVIJACIJSKE MEDICINE te ESKADRILA VOJNE POLICIJE. Da, bilo je to nekada.
Sada je to nekih 200 rala ničega.
»Koordinate su točne«, kaže Carlisle. »Ovo je definitivno mjesto sastanka
koje je brigadirka imala na umu. Rekla je samo da je područje izabrano za
moguću isturenu bazu. Nije indicirala da je područje raščišćeno ili utvrđeno.«
»Ali kamo da odemo?« zahtijeva Sixsmith ne uspjevši potisnuti
ozlojeđenost. »Ako je cijelo područje takvo, igrat ćemo se vražjeg skrivača u
vražjoj džungli.«
»Mjesto susreta je glavni paradni teren. To bi područje trebalo biti barem
djelomično čisto, čak i ako nije dirano. Nastavite prema naredbama, vojnikinjo.«
Sixsmith to učini. Iziđe s kliještima za rezanje željeza i skine lokot, a koža na
šiji je čitavo vrijeme pecka kao da je izgorjela na suncu. Nema šanse da će rukom
otvoriti ta vrata. Biljni pokrivač je previše visok i previše dubok. U kabini
opet potakne Rosie, pa im udarnim ovnom prokrči put.
Zatim se vrati unazad kako bi vozilom zatvorila vrata. Jedan izlazak iz Rosie
je dovoljan.
Pronađu cestu, ili ono što je prije bila cesta, pa krenu dublje u bazu. Ovdje
su sigurno prije držali tešku artiljeriju, jer betonski bunkeri kraj kojih prolaze
izgledaju kao da su sagrađeni da izdrže udare biblijskih razmjera. Trnovito
grmlje sad im probija uske prozore, poput suza s bodljikavom žicom.

252
 Knjige.Club Books

Pronađu ostatke piste, pa skrenu na nju. To ih odvede na zapad, prema

tonućem suncu, no konačno stignu do paradnog terena. Nitko ih ne čeka. Ništa
se ne miče na cijeloj površini uništene Zemlje, osim Rosie, a kad se ugasi motor,
tišina ih sve proguta.
»Što naređujete, gospodine?« pita Sixsmith turobno. Pukovnik preklopi
zemljovid i odloži ga na konzolu. »Čekamo«, kaže. »Dok oni ne dođu.«
Sixsmith ne pita tko su oni na koje misli.

253
 Knjige.Club Books

PEDESET I TREĆE POGLAVLJE

Doktor Fournier je osjetljiv prema raspoloženju ljudi oko sebe, a raspoloženje u

Rosie doseglo je točku u kojoj ga on više ne može trpjeti. Skriva se od posade, od
pukovnika i od svojih dužnosti.
Naravno, to nije nešto posve novo. Skrivanje je bilo bitan dio njegova
repertoara još od odlaska iz Svjetionika. Ponajprije je zbog toga kolonizirao
strojarnicu, a ona ga je dobro služila. No sada je dodao neke slojeve svojoj
kamuflaži. Skriva se od novih i nepoznatih stvari. Recimo, skriva se od
McQueena, koji mu je uzeo radio, a čini se da je tim činom preuzeo i
njegovo mjesto agenta brigadirke Fry na Rosalind Franklin.
No još bitnije, skriva se od mrskog otkrića da je zauzeo pogrešnu stranu u
ključnoj raspravi. Brigadirkin puč u Svjetioniku bio je nesmotren i loše
isplaniran. Prouzročio je građanski rat, a to ostaci čovječanstva baš i ne mogu
priuštiti samima sebi. Neovisno o tome hoće li pobijediti, Fry je počinila
stravičnu štetu i povukla čitavo stanovništvo utvrđene enklave do strmog i
trusnog ruba.
Ako izgubi, tako će se govoriti o tome. Fournierovo ime bit će dio priče, bit
će jedan u nizu obmanutih ljudi vrijednih prezira. A ne istaknutih. Ne onih koji
zaslužuju naslove. Bit će sitna, prezirana fusnota. Ostali se s ove ekspedicije
vraćaju s nešto časti i nešto uspjeha. On se vraća kao dodatak.
Pokušao je tu realizaciju otupiti starom tradicijom, odnosno jakim
alkoholom. No opet je otkrio ono što nije trebao ni zaboraviti, a to je da mu ne
odgovara čak ni umjerena količina viskija. Kad ga ispija iz boce, čini ga
kukavnim i nesposobnim.
Sada sjedi u strojarnici ramena naslonjenih na pokrov motora, glave
nagnute i oslonjene direktno na hladan metal. Rosie se prestala kretati prije
nekog vremena, ali boji se ustati zbog prevrtanja u glavi i želucu. Trenutačno je
u fazi kad samo želi ne povratiti, ali otkriva da ga svaka kretnja približava tome.
Vrata strojarnice su odškrinuta. S druge strane, u laboratoriju, kreće se
Stephen Greaves. Ugašenog svjetla, nevidljiv u mraku, Fournier ga promatra
kroz otvor između vrata i dovratka. Greaves marljivo radi na sadržaju

254
 Knjige.Club Books

nekolicine spremnika koje je izvadio iz svog pribora. Kad je ranije bio ondje, bio
je sa Samrinom Khan. Fournier im se umalo obratio, ali govor je jedna od stavki
koje bi ga mogle natjerati na povraćanje. Tako da je samo gledao kako Greaves
miješa nekakav lijek iz kućne radinosti, pa daje Khan injekciju.
Razgovarali su o divljoj djeci i o Khaničinoj bebi. Razgovarali su o lijeku.
Većina razgovora preletjela je doktoru Fournieru preko glave, ali sada shvati da
mu se dio razgovora ipak uglavio u mozgu.
Razgovarali su o lijeku kao o nečemu što je stvarno moguće. Ili... zar se već
dogodilo? Fournier se sa zakašnjenjem zapita o kakvom je to lijeku bila riječ i
na čemu to Greaves radi tako marljivo. Navodni genijalac (Fournier nije vidio
uvjerljive dokaze toga!) mrmlja si u bradu dok obavlja posao - u dva glasa koja
predstavljaju dvije strane rasprave. Fournier ne čuje sve, ali shvati poantu.
Greaves nekoga oslovljava s »kapetane«, a onda si odgovara na svoja pitanja
dubljim i pretjerano muževnim glasom.
»Ali to neće biti dovoljno«, kaže prirodnim glasom. »Ponestat će ga!«
»Moraš se snaći s onime što imaš, mali«, odgovara drugi glas. »Ne možeš
istisnuti sok od naranče iz kamena.«
»Moram je spasiti!« To je opet Greavesov normalan glas, drhtav i prkosan.
»Moram!«
»Dobro. Ali izračunaj trošak prije nego što pristaneš na otplatu. Govorimo o
životima. Ne samo njezinom, već i životima djece. Koliko si daleko spreman ići?«
»Ali ovdje još imam nešto moždine. To bi moglo biti dovoljno da... da stvorim
nešto što funkcionira. Ne samo nešto za supresiju. Možda ono što ispravno
djeluje!«
Fournier je davno podigao bocu viskija kako bi još otpio i još uvijek je drži u
tom položaju. Sad je odloži, oprezno i tiho.
»Nije«, kaže dublji glas. »To nije dovoljno.«
»Moglo bi biti...«
»Ne.«
»Ne znaš to!« Greavesov glas povisi se u cvilež protesta. »Ne znaš to,
Kapetane!«
»Mali, znam da radiš s mrtvim stanicama, a trebaš one žive. Znam da je
kontaminacija priona dosegla 14 posto. Koliko bi ti serija uzgojio? Ta pipeta je
vjerojatno dovoljna za najviše deset, što znači da imaš najviše deset
konfiguracija koje možeš testirati. A budući da bi time iskoristio svu preostalu
leđnu moždinu, ne bi joj mogao dati novu dozu - što znači da moraš dobiti

255
 Knjige.Club Books

pozitivan rezultat u naredna tri sata, prije nego što prestane djelovanje trenutne
doze koju si joj dao. Zar misliš da će ti se uzorci razmnožiti u tri sata?«
Greaves je zastao kao ukopan usred svog govora. Ruke su mu zaleđene u
zraku, a u jednoj drži pipetu, pa izgleda poput dirigenta koji se sprema orkestru
dati znak da započnu sa simfonijom.
»Ne znaš to«, ponovi, ali ovog puta jedva čujnim šaptom.
Izgleda kao da se usporeno ruši dok se spušta prvo na jedno koljeno, pa na
drugo. Glavu pogne prema krilu.
»Morat ću im reći«, zastenje. »Morat ću im reći ako pitaju...«
To je dobra vijest, pomisli doktor Fournier. On planira postaviti pitanje.

256
 Knjige.Club Books

PEDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Proslava krštenja bila je Fossičina ideja, kojom je iznenadila i samu sebe.

Pronađe jaja i šećer u prahu, brašno i nešto masti, pa ispeče neku vrstu
biskvita s kavom i želatinom - i još puno šećera u glazuri. Sve ih dovuče u prostor
za posadu, htjeli oni to ili ne, kako bi namočili djetetovu glavu alkoholom po
izboru. Dokle god to podrazumijeva vodu ili viski, odnosno viski razrijeđen s
malo vode.
»O čemu se radi, dovraga?« ispituje McQueen hladno kad ga povuče iz
kupole.
Otkako ju je dan ranije otkantao, ne smatra da mu išta duguje, a pogotovo
ne objašnjenje. No možda nešto zapravo objašnjava sebi.
»Sutra u ovo vrijeme bit ćemo u Svjetioniku«, kaže. »I svatko će otići na svoju
stranu. Neki od nas će se opet sresti, ali nikad više nećemo biti ovo. Ova ekipa.«
»I hvala bogu na tome«, promrmlja McQueen.
»Da, ali to nešto znači. Dio smo nečega i ne želim da to nestane bez... Ma,
znaš.«
»Ne. Ne znam.«
»Bez da nešto napravimo. Svi zajedno, taj posljednji put. A nakon toga, jebi
ga. Proći će. Ali pogrešno je otići bez pravog oproštaja. Nazovi to praznovjerjem
ako želiš. Ali zar škodi? Dođi na posljednje piće. Upoznaj šmrkavca. Zakopaj
ratnu sjekiru s pukovnikom.«
To posljednje bila je pogreška. McQueen je izgledao kao da prihvaća, ali sad
se ukopa i zapilji u nju. »Ne znaš jebeno ništa o meni i pukovniku«, kaže.
»Ne«, prizna Foss. »I ne trebam. Gotovo je, čovječe. Samo to želim reći.
Gotovo je, a ovo je dobar način da se pozdravimo sa svime.«
On konačno dođe. Dođu svi, osim doktora Fourniera, kojem se malo plete
jezik dok izjavljuje da ima posla. Pa neka slobodno radi, on je jedini od svih njih
čije odsustvo neće ostaviti traga, smatra Foss.

257
 Knjige.Club Books

Tako da ih je šestero, što je najveće okupljanje u području za posadu još od

Invercraea. Khan isprva ne djeluje zainteresirano, ali slabašno se nasmije kad
Foss iznese biskvit. A onda zaplače, što malo pokvari slavlje.
Foss natoči čašice viskija. McQueen se lecne pa odgurne svoju, ali onda se
predomisli i uzme natrag. Svi ostali uzmu čaše, osim Robota. Pukovnik Carlisle
ozbiljno predloži zdravicu za najnovijeg pripadnika ljudske rase i njegovu
uglednu majku. Trenutak kasnije uključi i ime Johna Sealeyja u zdravicu.
Ispiju cugu, pa Foss natoči drugu rundu. Khan je i dalje u nekom čudnom
raspoloženju koje Foss ne može pročitati, ali pretpostavlja da vas porod izmijeni
na razne načine. »Znači da biraš ime John«, kaže Foss. »John Khan.«
Khan odmahne glavom. »Ne«, promrmlja. »Ne znam. Nisam odlučila.«
»Pa ako želiš toj struci dati srednje ime, mislim da Foss zvuči dobro. Samo
kažem. Jonathan Foss Khan. S takvim imenom bit će osoba koju se poštuje.«
Potrebno je malo nagovaranja, ali Khan im dopusti da prime bebu. Odnosno,
svi koji to žele (što Sixsmith i McQueen kategorički odbiju), a to su Foss i
pukovnik. A onda opet Foss. Danas je puna iznenađenja. Nije ni pomišljala o
tome da sama ima djecu, ali ovaj neprirodno tihi i mali zavežljaj u njoj budi
neobične, nimalo neugodne sanjarije. To je poput nekakve utjehe, pomisli, i
nekakvog obećanja. Stvari ne završe. Na kraju krajeva, samo se izmijene, a vi se
nastavite mijenjati zajedno s njima.
Impulzivno pruži bebu prema McQueenu. »Hajde«, kaže. »Upoznaj jedinog
člana ekipe koji ima manji vokabular od tebe.«
McQueen odmahne glavom. »Ne treba«, kaže.
»Kukavico. To je samo beba.«
»Svi su bili bebe, Foss. Tako počinjemo.«
Foss se preda. »Hajdemo onda opet nazdraviti«, kaže. »Za Rosalind Franklin
i sve koji su plovili u njoj. Jebeš glavešine i jebeš Veliko vijeće. Mi smo ti koji su
ostvarili sve to.«
Začuje glasni: »Oh, da!« od Sixsmith i žaloban smijeh McQueena. Dugo vrti
viski u plastičnoj čašici prije nego što ga popije.
»Uspjeli smo, ljudi«, kaže Foss. Još uvijek ne zna zašto se toliko trudi, ali iz
nekog razloga stvarno želi da to svi oni dožive. Ili barem da nešto osjete, čak i
ako zbog toga mora sklepati prigodno raspoloženje iz drva i šindre. »Došli smo,
vidjeli smo i jebeno smo osvojili. Lutes, Phillips i ostali nisu umrli bez razloga.
Umrli su kako bismo mi stigli ovamo. Još jedna runda za njih petero, a? Za
uspomenu...«

258
 Knjige.Club Books

McQueen odloži praznu čašicu i gurne je preko stola. »Dosta, jebote«, kaže.
»Nikome nismo od koristi ako se naroljamo.«
Vrati se u trup vozila.
»Za Lutesa, Penny, Sealeyja, Phillipsa i Akimwea«, kaže pukovnik tiho. Uzme
bocu, natoči si čašu i to ispije. Foss slijedi njegov primjer, ali raspoloženje se
pokvarilo. Khan opet plače.
Ne, ona ne plače. To je drugačiji zvuk. Neko naprezanje, kao da pokušava
nešto iskašljati. Dijete joj je opet u krilu, ali ona ga ne drži. Šake su joj čvrsto
stegnute, a zglobovi bijeli.
»Samrina«, kaže pukovnik. »Jesi li dobro?«
Greaves je na nogama. »To su komplikacije«, kaže prebrzo i prenaglo. »Od...
komplikacije od...« Rukama stvara oblike u zraku. »Treba lijek. Dođi, Rina.«
Povuče je za rame. Foss shvati kako je to neobičan prizor: da Robot nekoga
dira, umjesto da uzmiče na sve moguće načine kako bi se povukao u svoj kruti
prostor. A to su neke prilično komplicirane komplikacije. Doktorica Khan je
široko razjapila usta i trepće sto na sat. Izgleda kao da će doživjeti napadaj.
»Imaš li lijek za to?« pita Foss Greavesa. »Dobro, odvedimo je u laboratorij.«
Pomakne se kako bi Khan pomogla da ustane. Robot joj je na putu. »Mogu i
ja«, zakmeči on. »Mogu sam. Ostavite je.«
»Dovraga, Greaves, samo želim...«
Ne uspije reći što je htjela napraviti. Senzori pokreta oglase se poput zbora
cvrčaka i priguše njezine riječi.
Imaju društvo.

259
 Knjige.Club Books

PEDESET I PETO POGLAVLJE

Pukovnik Carlisle zaključi da se radi o najgorem mogućem scenariju - valjda su

ih djeca opet sustigla - pa ih sve potjera na obrambene položaje. Foss preuzme
oružje u kupoli (i infracrvene naočale), McQueen platformu trupa, a pukovnik i
Sixsmith kabinu. Svaki putem zgrabi voki-toki. Nemaju interfon, pa će se morati
dovikivati i nadati najboljem.
Iz kabine se ništa ne vidi. Noć ih je obavila poput crnog zastora. Ako su djeca
vani, to im je prednost - oni se pri lovu vode mirisom. Nemaju izbora, moraju
čekati unutra i pustiti ih da dođu, pa se nadati da u arsenalu nemaju ništa što bi
moglo onesposobiti tenk.
Carlisle još uvijek razmišlja treba li upaliti svjetla, kad netko drugi donese
tu odluku umjesto njega. Dvije zrake osvijetle mrak. Uslijede još dvije, pa onda
šest jakih halogenih reflektora, a svi su upereni u Rosie s udaljenosti od nekih
stotinu metara. Ljudske figure hodaju naprijed-nazad ispred svjetala
manjkom discipline koji pukovnik smatra bizarnim i pomalo šokantnim.
»Ne pucajte«, kaže na voki-toki, »ali budite pripravni. Vjerujem da je ovo
naša pratnja, ali nećemo brzati sa zaključcima.«
Neispravan radio isključuje mogućnost standardne komunikacije. Kaže
Sixsmithici da pomoću prednjih svjetala pošalje poruku od dvije riječi na
Morseovoj abecedi. Rosalind Franklin.
Jedan od dva para svjetala okrenutih prema njima odgovori treperenjem i
vrati četiri riječi. Svjetionik. Manolis. Pokažite se.
Carlisle ustane i okači voki-toki na remen. I Sixsmith ustane, ali on odmahne
glavom. »Izići ću im ususret«, kaže joj. »To su brigadirkine naredbe.«
»Gospodine...« Sixsmith započne, a ne izgleda sretno.
»Voljno, vojnikinjo. Ovo je Svjetionik. Primjereno je da odem najvišem
časniku te da mu službeno predam komandu. Istovremeno ću saznati kakve
naredbe imaju u vezi s vama te se uvjeriti da će vas dobro zbrinuti. Nema
nikakvog problema.«

260
 Knjige.Club Books

Sixsmith ostane stajati. »Pa moglo bi ga biti, gospodine, ako su nas ona djeca
opet nanjušila. Samo kažem. Ne bismo li trebali pratnju upoznati sa situacijom
prije nego što iziđemo van? Nije li to razboritije?«
Carlisle to ne može poreći. »U redu, vojnikinjo«, kaže. »Pošaljite još jednu
poruku.«
»Jasno, gospodine. Hvala vam.« Sixsmith je vidno laknulo. Opet sjedne, pa se
zaokupi svjetlima. No pošalje tek nekoliko točkica kad svjetla s druge strane isto
zabljesnu i prekinu je usred rečenice.
Pokažite se, jave im.
Sixsmith osjeti gađenje. »Jebeno se šale«, promrmlja. Opet počne slati svoju
poruku.
I opet se dogodi ista stvar. Svjetla drugog vozila bijesnu prema njoj nekako
naglo i nestrpljivo. Opet pošalju istu poruku: pokažite se.
Sixsmith odmahuje glavom u čuđenju. »Možda da počnem signalizirati
jebenim topom«, promrmlja. »Gospodine, smijem li još jednom...«
»Da«, kaže Carlisle. »Samo naprijed, vojnikinjo. Pokušajte ponovno.«
Sixsmith to učini. Ovog puta joj njezin par s druge strane barem dopusti da
dovrši poruku. Ograda je kompromitirana. Mogući neprijatelji.
Pola minute kasnije, stigne stravično neizbježan odgovor.
Pokažite se.
»Imamo posla s kretenom«, čudi se Sixsmith.
Pukovnik uzme voki-toki i pozove Foss.
»Gospodine?«
»Što vidite tim naočalama, poručnice?«
»Nekoliko vojnika na tlu, gospodine, s terenskom vještinom djece na
školskom pikniku. I tri vozila. Nekako su čudna. Jedno je tenk - vjerojatno
Challenger, sudeći prema konfiguraciji kupole. Druga dva... možda su časnička
vozila, ali jedno je sličnije autobusu. A drugo za sobom vuče nekakvo
drvo. Visoko je poput karavana. Ne vidim helikopter.«
Carlisle osjeti zlu slutnju. Otjera je snagom volje.
»Ima li traga divljoj djeci?« pita.
»Ne, gospodine. Nikakvog. Ali ovdje ima puno grmlja. Nemam preglednost
kakvu bih htjela...«
»Hvala, poručnice. Dolazim vam se pridružiti.«

261
 Knjige.Club Books

Kaže Sixsmith da ne gasi motor, pa ode prema kraju vozila. Prostor za

posadu je napušten. Greaves je valjda odveo doktoricu Khan u laboratorij da je
pregleda ili liječi.
Sad ga nagriza sumnja koje se ne može riješiti. Pokažite se? Zar u tami, na
neosiguranoj lokaciji, bez ikakva pokušaja zaštite okolnog područja? Možda
Sixsmith ima pravo i kapetan Manolis jest imbecil. Alternativa ga više
zabrinjava.
McQueen čeka na platformi trupa. Izgleda ljutito. Lijevom rukom steže
ljestve prema kupoli tako da su mu zglobovi pobijelili. Poručnica Foss spusti se
iz kupole i pridruži se ekipi. Iz laboratorija dopiru prigušeni zvukovi i čini se da
se ondje odvija neka zbrka, ali pukovnik trenutno nema vremena da se zamara
time.
»Otvorite vrata«, naredi. »Mi zatvorite ih za mnom. Otići ću sam do njih.«
»Gospodine«, kaže Foss, »uz dužno poštovanje, ona vozila vani ne djeluju
sasvim... ispravno. Ne bi bilo loše da povedete pojačanje. Rado ću vam se
pridružiti.«
»Kao i ja«, ubaci se McQueen.
»Ne«, kaže pukovnik. »Ne očekujem probleme, ali ako se pojave, bolje da je
Rosie osigurana.«
»Bit će osigurana ako će vam netko čuvati leđa«, kaže McQueen. Glas mu
zbog napetosti zvuči jednolično i grubo.
»Hvala vam na brizi, gospodine McQueene.« Carlisle ga pogleda u oči. »Baš
kao što sam rekao, ako nešto zakomplicira primopredaju, draže mi je znati da
ste ovdje. Vjerujem da ćete oboje štititi znanstveni tim i Rosie.«
Pruži ruku da utipka šifru i otvori vrata zračne komore. McQueenova ruka
je brža, pa zgrabi Carlisleovo zapešće. Lice mu se crveni. Nešto se ondje događa,
neki bijes izvan kontrole.
»Gospodine McQueene...«
»Koliko glup možeš biti?« ispljune McQueen. »Zar ne prepoznaješ jebenu
zasjedu kad je vidiš?«
Pukovnik oslobodi ruku, ali ne pokušava ukucati šifru. »Nastavite«, kaže
tiho.
McQueen napravi grimasu i odmahne glavom, ali ispljune riječi s nekakvim
mrgodnim gađenjem, poput čovjeka koji u kantu pljuje krv i dezinfekcijsko
sredstvo nakon zubarskog zahvata. »Doveli su vas ovamo da vas ubiju i
preuzmu Rosie. To je jedini razlog zašto su Fournieru rekli da vam preda radio
- kako bi vas namamili ovdje usred ničega i izbacili vas iz jednadžbe.«
262
 Knjige.Club Books

»O čemu to govoriš?« doda Foss. Nasmije se i pogleda pukovnika, kao da

očekuje kako će se i on nasmijati.
»Nije mi doktor Fournier dao radio«, podsjeti Carlisle McQueena. »Već ste
ga dali vi.«
McQueen podigne ruke podrugljivom gestom predaje. »Sranje. Ne tvrdim da
nisam upleten. Možemo li se držati glavne teme? Fry vas se želi riješiti i
organizirala je sastanak ovdje, a ne u Svjetioniku, samo kako bi to ostvarila. Bez
gnjavaže, bez izvještaja. Samo se ne vratite kući.«
Carlisle osjeća kako ga obavija neka tupa sigurnost, ali usprotivi joj se.
»Zašto bi bilo bitno hoću li se vratiti kući ili ne? Nemam ovlasti u Svjetioniku.
Nisam nikakva prijetnja brigadirki.«
»Da, samo što sada možda jeste. Dok nas nije bilo, ona je odlučila preuzeti
Veliko vijeće, ali ono je uzvratilo. Pretrpjela je velike gubitke, pa se morala
nagoditi. I to s otpadnicima. Ono vani su vojna vozila otpadnika. Sad se boji da
ćete se prikloniti drugoj strani. Plus, treba Rosie zbog oružja i oklopa, a ne
vjeruje da biste vi samo predali ključeve.«
Foss čitavo to vrijeme nije rekla ni riječi. Samo je gledala McQueena. Sad
prebaci pušku da oslobodi ruke pa odrješito, ali oprezno krene prema njemu i
raspali ga u zube. Pošteni udarac. Malo zaljulja McQueena. On ga šutke primi, pa
samo obriše krv s usne i ispipa štetu vrhom palca.
»Ti glupi, glupi gade!« poviče Foss.
»Da«, promrmlja McQueen. »Dobro.«
»Otpadnicima? Nagodba s otpadnicima? Mislim s njima kojima... kojima je
silovanje oblik rekreacije i jebeni su kanibali i... dovraga. Dovraga!«
»Izbaci to sve iz sebe«, kaže McQueen hladno, kolutajući očima.
»Što si mislio da će se dogoditi s nama ostalima kad ubiju pukovnika?
Stvarno si očekivao da će nas smjestiti u helikopter i odvesti? Da će nam dati
koktele i mekane jastuke? Nije on ušetao u zasjedu, već ti. Gotovi smo ako
izađemo. Ti totalni jebeni imbecilu!«
Ona podigne stisnute šake. Čini se da slijedi još jedan udarac. McQueen
odvrati pogled od njezina bijesa prema mutnoj noći.
»Poručnice«, kaže Carlisle. Njegov blagi ton upali. Foss se sabere, iako još
uvijek drhti zbog potisnuta bijesa. Carlisle ju je gledao kako kopira McQueenove
manire na terenu: njegov razmetni hod, način na koji donjim dijelom dlana
pomiče osigurač SCAR-H puške kad je mora upotrijebiti. Rušenje njezinih iluzija
je poput slobodnog pada.

263
 Knjige.Club Books

»Zanemarite nesuglasice«, kaže i jednome i drugome. »Smjesta, molim.

Moram se složiti s Fossičinom procjenom. Ako je glavni plan to da me ubiju,
teško je zamisliti da će ubijanje stati na tome - pogotovo ako smo svjedoci
ilegalnom savezu s neprijateljima Svjetionika. Moramo osigurati da Rosie ne
padne u neovlaštene ruke i moramo zaštititi znanstveni tim. Uz to, a ovo je
važnije od svega ostalog, moramo se pobrinuti da vijest o našem otkriću stigne
u Svjetionik. Ništa od toga nećemo ostvariti ako se nećemo svi boriti na istoj
strani.«
Nije elokventno, ali to je najbolje što može. Odmjerene riječi čak i njemu
zvuče malodušno, ali alternativa je razmjenjivanje udaraca dok ih Fry okružuje.
»I, što si odlučio, debilu?« zareži Foss McQueenu u lice.
Uslijedi duga, napeta stanka. Na kraju McQueen slegne ramenima. »Briga me
hoćete li preživjeti ili ne«, kaže Carlisleu. »Zapravo bih volio gledati kako
krvarite. Ako se Svjetionik raspadne, to će biti zbog toga što ste samo stajali i
dopustili da se to dogodi - umjesto da ga pretvorite u nešto bolje. Ali priznajem
da ovo nisam dobro promislio. Bit ću uz vas dok ovo ne riješimo i dok se ne
izvučemo.«
Foss podigne podlakticu i stisne je uz McQueenov obraz. Iako je bijesna,
ruka joj se ne trese. »Samo da znaš«, kaže. »Ako će netko krvariti, to ćeš biti ti.
Gospodine, što naređujete?«
»Krenimo redom«, odluči Carlisle. »Preuzmite oružje u kupoli, poručnice.
Ako smo napadnuti, moramo biti u položaju u kojem možemo uzvratiti paljbu.«
Okrene se kako bi se vratio u kabinu. Sixsmith je iza njega i drži Fournierov
radio.
»Pukovniče«, kaže. »Dozivaju nas.«
»Kapetan Manolis?«
»Ne, gospodine. Brigadirka Fry. I ona je vani. I želi razgovarati s vama.«

264
 Knjige.Club Books

PEDESET I ŠESTO POGLAVLJE

Nije kao ono prethodno. Puno je gore.

Doktorici Khan oči se okreću u dupljama i nekad po nekoliko sekundi vidi
samo bjelinu. Pokreti su joj nasilni i nekoordinirani. Nekoliko puta umalo padne
tijekom kratkog hoda od prostora za posadu do laboratorija.
Dok Greaves pokušava miksati serum, ona ga grebe po ruci i naslijepo ga
hvata za glavu. Nije ga pokušala ugristi, ali pokreti su joj gotovo očajni. Osjećaj
potrebe budi se u njoj kao pokretač. Sad je pitanje minuta, smatra Greaves,
možda sekundi, prije nego što je Cordyceps u njezinoj krvi i mozgu natjera da
radi ono što on želi.
Izbacujući beskrajan niz isprika, pokuša doktoricu Khan zavezati za radnu
površinu. Prilikom ugradnje stolova, vrlo su odlučno imali na umu autopsije
proždrljivaca bez anestetika te su radili u skladu s time. Lako prebaci i stegne
prvi remen oko Rinina lijevog zapešća. Nakon toga ona jače uzvrati, udarajući
prema njemu i pokušavajući ga ogrepsti. Počinje pomicati čeljustima što se sad
otvaraju i zatvaraju uz promukli škljocaj hrskavice. Na kraju je mora ostaviti sa
samo jednom zavezanom rukom.
»Sve će biti dobro«, obeća joj. »Samo ću... Složit ću dozu. Ne brini se. Ne brini
se.«
Suze ga zasljepljuju dok radi. Ovo je zadnja doza seruma. Ovo je oproštaj.
Svaka je doza djelovala kraće od one prethodne, a ovo je sada ostatak doze -
manja je od prethodnih i naravno, manje je svježa. Možda uopće ne upali, možda
je prekasno daje, no ako upali, dat će im samo nekoliko bijednih sati. Nakon toga
Rina će otići, i to zauvijek, a ostat će samo životinja s njezinim licem. Što će on
bez nje? Što će s onime što će ostati od nje?
I što će se dogoditi njezinom djetetu?
Kad Rini priđe držeći iglu, ona škljocne zubima i zareži na njega. Usne, koje
je povukla od iskešenih zubi, prekrivene su joj slinom. Ne vidi nikakve znakove
prepoznavanja u njezinim raskolačenim očima.
Greaves joj zgrabi slobodnu ruku i povuče rukav, ramenom i težinom tijela
gurajući njezinu glavu dolje, prema stolu. Osjeća kako Rina otvara i zatvara
265
 Knjige.Club Books

čeljust oko njegove nadlaktice, ali nju prekriva nekoliko slojeva tkanine i on
sumnja da će tako stići progristi put.
Ipak, žestoko se opire. Zarije joj iglu u ruku, ali promaši venu za nekoliko
milimetri. Drugi put nije ni blizu. Treći put, dok ga Rina zubima steže za rame,
pogodi metu i stisne iglu do kraja.
Tkanina se pokida dok se odmiče od nje. Sitan komadić ostane joj između
zubi, poput stražnjeg dijela provalnikovih hlača u psećim čeljustima u
prastarom stripu što ga je vidio u sirotištu. Ona ga ispljune pa se napne kako bi
došla do njega, kako bi ga opet pokušala ugristi. Mora se povući oko stola, dalje
od njezina dohvata.
Čeka da vidi hoće li ga ona prepoznati. Opet plače silovitim jecajima koji ga
potresaju i bole dok izlaze iz njega. Svakih nekoliko sekundi naglas izgovori
njezino ime u nadi da će mu odgovoriti.
Ona to ne čini, ali disanje joj se primiri, pa s vremenom zatvori usta. Sad je
niže, a savivši noge malo se spusti, iako je zavezana ruka drži u manje-više
uspravnom položaju. Prestane ga gledati praznim pogledom. Sad samo izgleda
iscrpljeno i zbunjeno i zamišljeno se namršti dok promatra laboratorij. Polako
trepne, stisne oči na nekoliko sekundi, pa ih opet otvori i po drugi put se ogleda
- kao da se nada da će drugi pokušaj imati bolji ishod.
»Rina?« ponovi Stephen.
Ona opet ne odgovori. No kad joj on pruži ruku, ona dodirne njegov dlan
vrškom jednog prsta. On se nasmije kroz krupne suze i uzvrati joj zagrljaj
jednim prstom. Rina okrene glavu i malo zatrepće dok zuri u omču oko zgloba.
Povuče je da vidi hoće li se osloboditi. Šeprtljavo je pokuša odvezati slobodnom
rukom.
»Oprosti mi. Oprosti mi«, kaže Stephen glasom nabitim emocijama. »Morao
sam. Žao mi je.« Brzo pristupi kako bi je odvezao.
Ali ne uspije. Doktor Fournier istupi iz mračne strojarnice čija su vrata
čitavo to vrijeme bila otvorena i prepriječi mu put. To se dogodi tako naglo da
Stephen odskoči unazad i bolno zvekne laktom u rub hladnjače za trupla. Jaukne
i stegne ruke oko bolnog dijela.
»Ne diraj je«, odbrusi doktor Fournier. A onda: »Što si napravio, Greavese?
Reci mi što si napravio. Zaboga, ona je zaražena. Zaražena je, a ti si pronašao
način da to kontroliraš. Pronašao si lijek.«
»Nisam!« kaže Stephen. To je posve nenamjerno. Suočen s lažnom izjavom,
jedino što on može jest ispraviti rečeno.
»Znam što sam vidio. Reci mi. Reci mi kako si to napravio.«

266
 Knjige.Club Books

»Ne mogu«, jaukne Stephen. »Molim vas!«

Vođen intenzitetom trenutka, doktor Fournier zgrabi Stephena za ramena i
gurne ga na hladnjaču. »Reci mi!« zaurla.
Sok fizičkog kontakta zaledi Stephena. Čak se ni ne opire. Riječi mu nabubre
u ustima i počnu izlaziti. »C... cerebrospinalnom tekućinom ulovljenog
proždrljivca. Uzmete m... masu između dvadeset i pedeset cc-a i pomiješate s...«
Uslijedi zvuk poput zvonjave gonga. Doktor Fournier zastenje, ukoči se i
padne na glavu, izgubivši svijest prije nego što udari o podne ploče.
Rina pusti da joj čelična šipka sa stezaljkom isklizne iz ruke. Kada padne,
opet udari doktora i ostavi mu trokutastu posjekotinu na obrazu.
Rinine se oči zakolutaju nekako raskolačeno i divlje. Trepne i protrese
glavom oglasivši se s brrrrrrr. »Sad je bolje«, zareži i zaškripa zubima. »Sad si
mogu čuti misli.«

267
 Knjige.Club Books

PEDESET I SEDMO POGLAVLJE

»Pukovnik Carlisle zove brigadirku Fry«, kaže pukovnik. »Carlisle zove Fry ili
Svjetionički zbor, prijem.« Pojačao je domet radija dokle je moguće, a većina
preostalih članova Rosieine vojne pratnje nagurala se s njim u kabinu.
Nedostaje samo Foss koja je opet u kupoli kako bi ga upozorila ako se neko od
drugih vozila na asfaltu pomakne.
Dugo čekaju odgovor, a kad konačno odgovori na pukovnikov poziv,
brigadirka zvuči posve opušteno. »Isaače. Dobro nam došao u bazu Hotel Eho.
Jesi li nas lako pronašao?«
Carlislea ne prevari taj poziv na čavrljanje. »Brigadirko«, kaže, »identificirali
smo neprijatelje u neposrednoj blizini. Tražim dopuštenje da se vratim na
prvotni kurs sastanka u Svjetioniku. Ovo mjesto nije sigurno.«
»Tvoj zahtjev je odbijen«, odvrati Fry istim mirnim glasom. »To nisu
neprijatelji, to su nam saveznici. A sada, sukladno izričitim uputama koje sam ti
dala jučer, molim da otvoriš vrata i da se okupite na tlu. Moje trupe će
onda preuzeti Rosie, zajedno s uzorkom koji ste spomenuli -
pod pretpostavkom da zaista postoji - a vas ćemo prebaciti u Svjetionik.«
I evo ih sad, dovedeni su do trenutka kad moraju prestati s pristojnom
glumom.
»Kako ćete nas prevesti?« pita Carlisle. »Vidimo vojne kamione i kadar
otpadnika na tlu. Nisam uvjeren da možete jamčiti našu sigurnost.«
»Mogu jamčiti vašu sigurnost ako smjesta izađete. Nipošto ako mi nastavite
tratiti vrijeme.« Brigadirka sada zvuči pomalo razdraženo, kao da pokušava
izbjeći neugodnosti, ali oklijevajući prihvaća da će možda ipak biti nužne.
»Zajedno ćemo se odvesti natrag, odmah. Tvoje naredbe i dalje vrijede, Isaače.
Molim te, izađi.«
Na pragu izravnog neposluha, Carlisle osjeti kako ga koči poznato
oklijevanje. Umjesto toga, maršira na mjestu. »Geraldine, združila si se s
ubojicama i silovateljima koji se suprotstavljaju svemu u što vjerujemo. Odbijam
podržavati tu odluku. Daj da odvezem Rosie natrag u Svjetionik, pa ćemo ondje
pravovremeno izvršiti primopredaju.«

268
 Knjige.Club Books

»To nije moguće«, kaže Fry izravno. »Isaače, dopusti da ti objasnim situaciju.
Ovdje nema prostora za prepiranje ili pregovore. Savezi koje sam sklopila
apsolutno su nužni za opstanak Svjetionika. Ne nudim ti objašnjenje ni ispriku.
Ja sam ti nadređena i moraš izvršavati moje zapovijedi. Oduzimam ti vozilo
i predajem ga zboru Svjetionika. Ovdje i sada. Ako ga ne predaš, ti i tvoja posada
bit ćete optuženi za veleizdaju, pa ćemo vas tako i tretirati - kao neprijatelje
zbora i države.«
»Blefira«, kaže McQueen iza njegovih leđa. »Želi Rosie u komadu, a ne u
dijelovima.«
»Je li to poručnik McQueen?« pita Fry. »Ako je tako, reci mu da šuti i poštuje
zapovjedni lanac. Ako dijeliš njegov optimizam, Isaače, znaj da nam je draža
ideja Rosie u komadima nego ideja da nas ona - i vi - napadnete.«
»Geraldine«, kaže Carlisle, u posljednjem pokušaju apeliranja njezinu
zdravom razumu. »Nisam ti lagao. Susreli smo novi tip proždrljivca i pribavili
smo uzorak. Od ključne je važnosti da ga isporučimo Svjetioniku u komadu.«
»Tako tvrdiš«, odbrusi Fry. »Moram reći da mi to ne zvuči izgledno nakon
sedam mjeseci bez ijednog pronalaska. Moram zaključiti da si očekivao ovakav
trenutak i sukladno tome smislio priču. Ali ako govoriš istinu, to je razlog više
da se predate bez borbe kako bi Svjetionik profitirao od vašeg uspjeha.«
Carlisle napravi grimasu. Pritisne radio na prsa dok formulira odgovor.
»Da«, prizna na kraju. »Vidim logiku u tom argumentu. Spreman sam predati
uzorak ako se dogovorimo kako to izvesti. Ali ne mogu predati Rosie. Moram
misliti na sigurnost posade. A što se toga tiče, trebaš znati da imamo i dijete.
Samrina Khan rodila je prije dva dana.«
Uslijedi jedva zamjetna pauza. »Stvarno?« pita Fry. »Pa to je divno. Naravno,
protivno je milijun pravila, ali događa se. Kucnut ćemo se da to proslavimo.
Dosta argumenata, Isaače. Ti, tvoja posada, Rosie i uzorak. Sve ćeš mi ih povjeriti
i učinit ćeš to smjesta. Imaš pet minuta. Iskoristi ih pametno. Uperit ćemo nišan
na vrata trupa. Tajmer ne staje dok se vrata ne otvore i dok ne vidim kako
izlazite.«
»Brigadirko...« Prekinula je vezu.
»Gospodine.« Foss preko voki-tokija zvuči kao da se radi o nečem hitnom.
»Šanse su nam se pogoršale. Još nam dva vozila prilaze s leđa, ugašenih svjetala.
Definitivno pripadaju otpadnicima, porubljena su bodljikavom žicom,
prekrivena komadima usranih zakrpa. I na tlu ima više vojnika, kreću se prema
nama iz smjera tri sata i devet sati.«

269
 Knjige.Club Books

Znači, ne mogu se povući i ne mogu naprijed. Ako postoji srednja opcija, on

je ne vidi. Ponestalo im je opcija, a uskoro će ponestati i vremena.
»Foss«, kaže, »ostanite ondje i aktivirajte poljski top. Ali nemojte rotirati
kupolu. To bi ih moglo potaknuti da započnu s paljbom.« Okrene se prema
Sixsmith. »Vojnikinjo, dovedite preostale članove znanstvenog tima u prostor
za posadu«, kaže joj.
Sixsmith mu salutira, pa ode otraga prema labosu. Carlisle ih ode pričekati
u prostor za posadu. Baci pogled prema ležajevima, uz probadanje nostalgije.
Mrtav je umoran i čini mu se neizglednim da će uspjeti odspavati prije smrti.
Sixsmith dovede doktoricu Khan i Stephena Greavesa. McQueen dođe za
njima. Khan izgleda lošije nego prije i naslanja se na Sixsmith, sve dok ne dođe
do stolice na koju utone.
»A doktor Fournier?« upita Carlisle.
»Gospodine, bio je bez svijesti.«
»Bio je...«
»Opalila sam ga šipkom po glavi«, objasni doktorica Khan. »Napadao je
Stephena, pa sam postupila bez razmišljanja. Žao mi je.«
»Ne zamaraj se time«, kaže Sixsmith. »Ozbiljno.«
Carlisle nema vremena za cijelu priču, a interesa ima još manje. Sumira sve
što se dogodilo u malo riječi i objasni što je odlučio.
»Brigadirka Fry ponudila je sve vas odvesti u Svjetionik«, kaže im, »ako joj
predam Rosie u sljedećih nekoliko minuta. Kad bih vjerovao da je ta ponuda
iskrena, već bih vas predao. Ali ne vjerujem. Smatram da nas sve planira ubiti.
Budući da joj se trupe uglavnom sastoje od otpadnika, ne mogu ni jamčiti da bi
to bila brza smrt.«
»Jebena izdajica«, kaže Sixsmith. »Jebena prljava izdajica.« Nitko drugi ne
komentira.
»Štoga«, nastavi Carlisle, »smatram da je izbor jasan. Ne želim predati Rosie
kako bi je upotrijebili kao finalni argument u puču. Ali jedina alternativa koju
vidim je bijeg. Borbena vozila otpadnika su civilna vozila i puno su lakša od
Rosie. Moguće je jedno od njih gurnuti s puta i probiti se. Međutim, brojčano
smo nadjačani, čak i po samom broju vidljivih nam vozila. Možda ih ima još
skrivenih iza bunkera, a gotovo je sigurno da pješaci koji nam okružuju bokove
imaju ručne bacače raketa.«
»Točno, gospodine«, kaže Fossičin glas iz voki-tokija. »Već sam vidjela dva.
Bazuke ili bacače granata, i to velike snage.«

270
 Knjige.Club Books

»Stoga svatko od vas mora odlučiti«, zaključi Carlisle, »želite li ostati s nama
dok to pokušavamo ili ćete ovdje izaći. Žao mi je što vam ne mogu ponuditi bolje
opcije. Ako netko od vas želi otići, sastavit ću zračnu komoru i otvoriti vrata
trupa. Ja smatram da ćete se predati mučiteljima i ubojicama koje brigadirka
neće moći obuzdati ni da želi, ali moguće je da se varam.«
Uslijedi tišina usred šoka. Naravno, vojnici sve to već znaju. Samo je
doktorici Khan i Greavesu to prvi glas o svemu.
»Rekao sam im da imaš dijete, Samrina«, doda on. »To bi ti moglo ići u korist,
ako odlučiš...«
»Ja ne izlazim van«, kaže Khan. Dlanom obriše crvene i otečene oči. »Riskirat
ću s vama.«
»I ja«, složi se Sixsmith. Foss istu stvar izjavi preko voki-tokija.
Na kraju McQueen slegne ramenima i kimne. »Ne vidim da imamo neke
vražje opcije«, kaže. »I ako ostanemo i ako pobjegnemo, raznijet će nas u
komadiće. Pa zašto ne bismo dio tih gadova poveli sa sobom.«
»Neki od njih su vojnici iz Svjetionika«, podsjeti ga Carlisle. »Baš kao i ti. Dio
zadaće im je izvršavati zapovijedi, čak i kad ih ne razumiju u potpunosti.«
»To nikome ne bi trebao biti dio zadaće.«
Carlisle oklijevajući kimne. »Možda ne«, popusti. Osjeća se kao da tim
riječima u vatru baca zadnju polovicu svog života.
Samo Stephen Greaves nije odgovorio. Carlisle sada zna kakve su bile
posljedice kada mu se zadnji put u ovakvoj prilici nije dalo pravo glasa. Kimne
prema dječaku i namjerno spusti pogled kako bi Stephen lakše pronašao riječi.
»Mislim da je odlazak dobra ideja«, kaže Greaves.
»Čuo si što sam rekao, Stephene? Vjerojatno je da...«
»Ne, znam, znam.« Greaves sve brže maše rukama, ne kako bi nešto naglasio,
već kako bi se potaknuo na govor. »Mnogi će umrijeti, no ako pripazimo, to
nećemo biti mi. Jer mi ćemo znati da oni dolaze.«
»Da tko dolazi?« pita Sixsmith zbunjeno.
Stephen potvrdi kako je čuo pitanje dobacivši joj pogled koji traje desetinku
sekunde.
»Djeca«, kaže. »Možemo ih dovesti.«

271
 Knjige.Club Books

PEDESET I OSMO POGLAVLJE

Poručnica Foss raširi i montira zračnu komoru, pa se okupe na platformi trupa.

Njih petero, a ne cijela ekipa.
Jedan od onih što nisu prisutni je doktor Fournier, još uvijek bez svijesti. Kad
se Khan vratila u laboratorij da provjeri u kakvom je stanju, kao mjeru opreza
naslonila ga je na radnu površinu i privezala mu oba zapešća jednim remenom.
Diše plitko i ujednačeno, pa ona smatra da se još neko vrijeme neće probuditi,
ali kad se to dogodi, želi biti sigurna da će ostati ondje.
Jer preostala dva člana ekipe koja ostaju u vozilu su Stephen, koji će zatvoriti
zračnu komoru za njima, i njezino dijete.
»Ovo bi moglo grozno završiti«, kaže Stephenu netom prije odlaska. »Čak i
ako upali. Čak i ako dođu, svi bismo mogli umrijeti. Ostavljam ga s tobom jer
vjerujem da ćeš se... pobrinuti da bude dobro.« Na trenutak zapne na
skliskom terenu tog koncepta. »Ne daj im da ga uzmu, Stephene. Što god da se
dogodi, ne daj im da ga uzmu.«
»Neću«, on joj obeća. »Postupit ću onako kako smo se dogovorili. Što god da
se dogodi.«
Ona dodirne gornji dio njegova dlana vrhom prsta i jako ga utisne. »Pazi i na
sebe«, kaže drhtavim glasom. »Volim te, Stephene.«
Jedino što joj može ponuditi zauzvrat je drhtavo kimanje glavom. »Ja... ja...«
Nešto pokuša, a zatim kaže: »Rina.« Zaklopi oči, stisne se oko emocije kako bi je
potisnuo. Čak i obične društvene situacije za njega su mučenje, pa Khan ne može
ni zamisliti što osjeća sada. Voljela bi da njegovo stanje dopušta to da ga zagrli i
pomiluje po glavi. Osjeća se kao da ostavlja oba svoja djeteta. Cijelu obitelj. Ali
ne mogu se zagrliti, mogu se samo oprostiti - ako to rastegne, samo će mu
nanijeti još više patnje.
Stoga ona ode bez drugih riječi i bez prodiranja u cordon sanitaire njegova
krhka tijela. Do ruba je ispunjena bolom. A činjenica da će uskoro biti prazna je
ono što boli najjače.

272
 Knjige.Club Books

Vojnici su u zračnoj komori kad stignu do njih. Foss razgovara s McQueenom

o metcima. »Možda ćeš ipak isprobati metke iz svoje radinosti. Samo pričekaj da
se udaljim, može?«
»Vrhunski su metci«, kaže McQueen. »Molit ćeš da ti otkrijem recept.«
»Oh, znam ja recept. To je ono što me i brine.«
Iako trube o oružju, puške su im i dalje u koricama na leđima. Ruke su im
prazne.
»Možemo li popričati, pukovniče?« kaže Khan. Pozove ga bliže.
»Naravno.« Carlisle se nagne prema njoj, a ona mu šapne nekoliko kratkih
rečenica na uho. To je jedini dar koji mu može dati, ali nije mali. Kad se ona
odmakne, a on uspravi, promotri je značajno i zabezeknuto. »Sigurna si?« pita
je.
»Da .« Sigurna je.
»No promjene...« On ne dovrši rečenicu, pa mu Khan ne mora proturječiti.
Ovdje i sada to ništa ne mijenja. To je samo kraj vica čije pričanje ona neće
doživjeti.
Carlisle izgleda kao da želi još nešto reći, ali u tom trenu Stephen iziđe iz
prostora za posadu i uđe u dio trupa. Donio je dijete da je isprati, a njegovo
prisustvo nekako zasjeni sve ostalo.
Stephen oprezno i nesigurno pruži čvrsto zamotani zavežljaj, a pogled mu
bježi s jedne strane na drugu dok pokušava izbjeći mnoštvo naguranih pari
očiju. Khan primi djetetovu sitnu ruku u obje šake, pa se nagne da ga poljubi u
vrh glave, koja je prekrivena nevjerojatno tankom i pahuljastom kosom. »Čuvaj
se, faco«, šapne ona.
»Na očaje«, kaže Foss. »Jadni mališan.«
Čini se da su rekli sve što su imali. Odjednom je stigao trenutak odlaska.
Pukovnik ukuca šifru. Ploče trupa se zatresu kad se hidraulika komore probudi.
Vrata kliznu ustranu, a vojnici istupe na izlomljeni beton. Khan siđe za
njima, lecnuvši se kad stopalima dodirne teren paradnog prostora. Čini joj se da
su njezini mišići istrošeni, da ne nude amortizaciju. No stane u vrstu s ostalima
i obasjana višestrukim redovima reflektorima pokazuje prazne ruke.
Pokazuju i koliko ih je prisutno. Brigadirka Fry zna da kompletna posada
Rosie broji sedam članova. Sigurno je svjesna toga da su, kad su se vrata zračne
komore zatvorile iza njih, unutra ostala dva člana posade. Ovo je poziv na
pregovore, a ne prava predaja.
Dakle, odluka počiva na njoj.

273
 Knjige.Club Books

Muškarac istupi u fokus reflektora, pa se istog trena pretvori u

dvodimenzionalnu siluetu. To nije vojnik. Nosi prastaru majicu s nečitkim
sloganom, poderane i blatne traperice i narančaste gležnjače. Mahne im da
priđu.
Khan se posljednji put osvrne prema Rosie, njezinu domu tijekom dugih
mjeseci misije i posljednjem domu koji će imati ikad. Ne, skoro pa posljednjem.
I njezino je tijelo dom nečem suptilnom i neopisivom što odgovara na vlastito
ime. Ona nosi taj posljednji dom sa sobom - prenese ga preko korova i betona
na svjetlost koja je privukla lebdeće nanose prašine.
Sve, pomisli ona. Sve je živo. Voljela bih da sam to ranije primijetila.
Hodaju sto metara. Pa još sto.
»To je dovoljno«, kaže glas. Ženski. Pripada brigadirki Fry.
Khan je samo jednom susrela brigadirku, na dan odlaska, kad im je pred
gomilom od sedamdeset ili osamdeset tisuća ljudi rekla da budućnost
Svjetionika odlazi s njima na taj put. Doktorica jedva prepozna nisku, vitku
figuru koja sada iskorači u kamuflažnoj uniformi dizajniranoj za krupniju građu
i crnim čizmama na kojima se crna boja skoro uopće ne vidi kroz nakupljeni sloj
prašine i blata. Brigadirka izgleda umorno. Usne su joj spuštene na način koji
Khan podsjeća na redak iz drame Macbeth: Nagutao sam se užasa do sita.1
Ali tko nije u ovim vremenima?
Fry gestikulira. Muškarci i žene iza njih pokrenu se i odsijeku ih od Rosie.
Još ih priđe brigadirki sa svake strane, podignutih pušaka, držeći ih na nišanu.
Pune tri skupine, nagađa Khan, možda i više. Trećina ih nosi uniformu i barata
puškama izdanima u Svjetioniku. Ostali nose bilo što i barataju bilo čime. Vidi
mačete i lukove iz vlastite radinosti, kao i automatsko oružje.
Poput ulja i vode, vojnici i otpadnici se baš i ne miješaju, čini se da vojnici
drže određene djeliće terena između otpadničkih ratnika te stoje posve mirno i
oprezno motre svoje nove saveznike krajičkom oka.
Otpadnici kliču i dobacuju, guraju se i naslanjaju jedan na drugog dok bi
trebali držati položaj, čak se i premještaju kako bi bolje vidjeli situaciju. Jedan
od njih baci kamen prema Rosie, a dobaci i nekoliko prostota. Vojnici stoje
ukočeni i tihi. Nitko se čak ni ne pretvara da je ovo tipična situacija.
Fry prouči malu skupinu, pa joj se kutovi usana objese. »Samo vas je petero«,
kaže. »Gdje su ostali?«

1
Prijevod: Mate Maras, Macbeth, Matica hrvatska, 2011.

274
 Knjige.Club Books

»Unutra«, odgovori Carlisle. »Iza zaključanih vrata. Čekaju moje naredbe,

brigadirko, o tome hoće li predati Rosie ili će je uništiti, zajedno s jedinstveno
vrijednim uzorkom o kojem smo razgovarali malo ranije.«
Fry je sada od Carlislea udaljena samo nekoliko metara. Muškarci koji je
okružuju napeti su i oprezni. Pukovnik će umrijeti ako pomakne ruku prema
oružju, a vjerojatno i ako se uopće pomakne. Čini se da je Fry blago zbunjena
njegovim odgovorom. »Uništiti Rosie?« ponovi. »Kako biste to napravili?«
»Ako se uspijemo dogovoriti, nikad nećete morati saznati.«
Fry se nasmiješi. Osmijeh je nekako hladan, nekako umoran, ali postoji. To
je još jedan razlog zbog kojeg su živi, shvati Khan. Brigadirka si je napuhala ovaj
trenutak u glavi, obećala si je luksuz ovog razgovora. Želi doživjeti svoj trenutak
i želi ga podijeliti s pukovnikom Carlisleom.
»Već sam ti dala sva jamstva koja ti mogu ponuditi, Isaače«, kaže Fry. »I
stvarno nisi u poziciji da pregovaraš. Spomenuo si dijete. A sada bih trebala
vjerovati da si - zajedno s majkom - smislio plan u kojem dijete ostaje u Rosie,
gdje će biti razneseno ili spaljeno ako se ne uspijemo dogovoriti. Znam da nisi
sposoban za takvo što.«
Pukovnik prijeđe pogledom preko neravne linije otpadničkih ratnika.
»Mislim da smo oboje otišli korak dalje od stavova koje smo izrazili prilikom
prijašnjeg razgovora«, kaže.
Pa još dalje i još dalje, pomisli Khan. Hajde. Samo tako nastavite. Dok njihova
nevidljiva signalna raketa leti u noć. Isprali su sa sebe e-blokator prije nego što
su izišli iz Rosie, svi po redu. Čak i normalni proždrljivci mogu pratiti sitne
kemijske gradijente miljama: divlja djeca pokazala su kako u tom pogledu ostaju
upornija i puno snalažljivija.
Hajde, djeco. Ovdje smo, dođite na tulumi
Ali djeca ne dolaze, a Khan se osjeća kao da joj je mozak grozničav plamen
koji crpi svjetlost i toplinu iz jarkih svjetala i pretvara ih u nešto još lakše i
vrelije. Ona odlazi. Svjesna je toga. Svijest će joj ispariti u zrak. Životinja tupog
pogleda koja će ostati učinit će neki besmisleni pokret koji će uzbuniti vojnike i
pokrenuti klanje.
To neće tako završiti. Nipošto. Ako umru, Fry će preuzeti Rosie. Stephen će
im reći sve što zna o lijeku - neće se moći zaustaviti - a njezino dijete će živo biti
rastrančirano na stolu za autopsiju. Tek prvo od mnogih.
»Što je sad?« upita Fry pukovnika. »Konačno si shvatio da demokracija ima
i negativnu stranu? To mi je nekako teško povjerovati.« Okrene se časniku kraj

275
 Knjige.Club Books

sebe. »Kapetane Manolisu, povedite skupinu do Rosalind Franklin. Šest ljudi,

među njima dva inženjera. Rastavite joj gusjenice kako se ne bi mogla kretati.«
Časnik joj salutira i nestane u mraku.
»Čvrsto vam savjetujem da to ne učinite«, kaže pukovnik. »Moji ljudi u Rosie
će to protumačiti kao neprijateljski čin.«
Fry se gotovo naceri. »Tvoji ljudi u Rosie? Vjerujem da govoriš o autističnom
dječaku, Stephenu Greavesu. I doktoru
Fournieru, koji odgovara meni, i u svakom je slučaju prevelika kukavica da
bi razmatrao ideju samoubojstva.« Brigadirka odmahne glavom. Prozrela je sve
izgovore pukovnika Carlislea i slavi svoju pobjedu - ali to čini suzdržano. »Još
uvijek sve možemo izvesti bez nepotrebnog gubitka života«, kaže. »Reci im da
iziđu. Učini to sada. Inače ću kapetanu morati narediti da blokira ventilacijske
otvore. Kad svi umru, možemo spaliti zračnu komoru te ući unutra, a da uopće
ne oštetimo trup vozila.«
Carlisle duboko udahne i zadrži dah. Ukoči se, a vojnici oko njih se vidljivo
pripreme, interpretirajući taj nehotičan pokret kao znak da se sprema napasti
brigadirku. Ali on to ne učini. Samo pogleda preko udaljenosti što ih odvaja od
Rosie (koja Khan djeluje golemo i nepremostivo), pa opet usmjeri pogled na Fry.
»Želim te podsjetiti na dijete«, kaže tonom koji je još uvijek prilično miran.
»Naravno, Isaače. A ja tebe želim podsjetiti na to da sam ti dala izbor.«
Uslijedi trenutak tišine. Fry podigne radio motreći Carlislea i čekajući
odluku. Khan osjeti novi val slabosti, mutnog fokusa, izostanka napetosti u tijelu.
Formira misao, pa je zadrži u glavi. Ako Fry progovori na radio, ona će to
zaustaviti. Nije bitno koliko košta, ta naredba neće biti izgovorena.
»Geraldine«, kaže Carlisle. »Počinila si strašnu pogrešku.«
»Jesam li?« pita Fry ledeno pristojnim tonom. »Ne bih rekla.«
»Ali jesi«, inzistira Carlisle, očigledno pokušavajući dobiti na vremenu (ništa
konkretno, eventualno sekunde). »A sve ovo, cijelu ovu situaciju, ti si zakuhala.
Bila si toliko sigurna kako znaš što ljudska vrsta treba da si ih bila spremna sve
ubiti samo da dokažeš kako si imala pravo. Sto, uzgred, nisi postigla.
Čak i da si imala pravo u početku, kad si tvrdila da Svjetionik treba jaku i
centraliziranu vlast, postigla si suprotno od onoga što si namjeravala. Uvela si
kaos u sustav koji je ionako jedva opstajao. Otpadnici! Znaš što su napravili, znaš
kako žive. Ako Svjetionik preživi, to će biti tebi u inat. Smatram da je to
najpristojniji epitaf koji ćeš dobiti.«
»Ne slažem se«, kaže brigadirka.

276
 Knjige.Club Books

Jezgrovitost tog odgovora, nakon pukovnikove namjerno razvučene

optužbe, govori Khan da je razgovor pri kraju. Djeca su ih iznevjerila. Ponestalo
im je vremena.
Baš kao i njoj. Nema se više za što držati. Nestat će s naletom vlastita izdisaja.
Umrijet će, njezini će prijatelji umrijeti, pa Stephen i na kraju njezino dijete.
Pogleda ih sve u lica, pokušavajući naći uporište koje će njezin raspadajući um
zadržati na mjestu još nekoliko sekundi duže. Ali sva su lica okrenuta od nje.
Slabašna iskra zaključka zatreperi, oslabi, skoro zamre. Sva su lica okrenuta.
Vojnici iz Svjetionika i otpadnici uperili su oružje u Carlislea. U Foss. U
McQueena. U Sixsmith. U muškarce i žene u uniformi, s puškama na leđima i
pištoljima za pojasom. Na očitu i prepoznatljivu opasnost. Zanemarili su sitnu
Azijatkinju u zamrljanoj bijeloj kuti. Toliko je očito kako se njome ne treba
zamarati da ona nije nikakav faktor u cijeloj priči.
Ona iskorači. »Vojniče«, kaže. Glas joj je patetičan, hrapav i isprekidan, jer
nema daha da ga istisne.
Ne kaže to nikome posebno, a muškarac koji joj dobaci pogled uopće nije
vojnik. On je otpadnik, alfa-mužjak mišićavih ruku s pletenicama u kosi do
ramena i brkovima koji Khan podsjećaju na snagatore u cirkusu. Nenadmašivi
satirički primjer muževnosti. Puška mu je i dalje uperena u pukovnika kad pruži
ruku da je gurne natrag na mjesto.
Khan uhvati tu ruku vlastitim rukama. Okrene je, pa izloži mesnati dio u
podnožju palca. Nešto kao da mu želi pročitati budućnost. Ali on je nema, kao ni
ona.
Spusti glavu i jako zagrize.

277
 Knjige.Club Books

PEDESET I DEVETO POGLAVLJE

»Ako Svjetionik preživi«, kaže pukovnik Geraldine Fry, »to će biti tebi u inat.
Smatram da je to najpristojniji epitaf koji ćeš dobiti.«
Fry ga odmjeri ne prikrivši prezir. »Ne slažem se«, kaže. Nešto u držanju joj
se promijeni. Nešto što nije lako definirati, ali posve je očito. Nekako se povuče.
Pukovnik Carlisle posve je siguran da će, sljedeći put kad progovori, to biti kako
bi svojim ljudima naredila da otvore paljbu.
S njezine lijeve strane i izvan njezina vidnog polja, Sarmina Khan hvata ruku
jednog od otpadnika koji motre na njih. Zatim se sagne, pa je poljubi - barem
koliko on vidi. To je tako groteskan i neočekivan prizor da Carlislea prekine i
spetlja dok pokušava izgovoriti nešto čime bi kupio još vremena.
Stoga ne kaže ništa. Jednostavno se nasmije. Dugo i glasno, izvlačeći zvuk iz
dubine prsa. Rastegne sve to. Odmahne glavom i obriše zamišljene suze iz kuta
oka. Samo kako bi kupio još nekoliko sekundi, dok Fry promatra tu pantomimu
kamena lica, umjesto da izda naredbu.
»Želiš li s nama podijeliti šalu, Isaače?« pita kad on utihne.
Carlisle odmahne rukom, kao da nema snage za odgovor.
»Pripremite oružje«, naredi brigadirka.
Ne stigne dalje od toga. Muškarac kojeg je doktorica Khan upravo poljubila
nasilno se bacio na čovjeka pored sebe. Khan je nastavila prema vojniku u
uniformi sa svoje druge strane te iskoristila njegov trenutak nepažnje da mu
zarije zube u zapešće. Muškarac izvuče ruku, pa podigne pušku da raspali. No
ne stigne dovršiti tu radnju jer se sledi. Puška mu klizne iz ruku, a noge mu se
pokrenu kao da pokušava hodati, ali zaboravlja kako dalje. Naglo promijeni
smjer i nasrne na vojnikinju iza sebe, stegnuvši je u nespretnom i čvrstom
zagrljaju. Zajedno se sruše. U međuvremenu su i otpadnik, i Khan, pa i vojnik
kojeg je napala, pronašli nove partnere te ih oborili.
»Pripremite oružje!« povikne opet Fry. No sada se pomutnja širi redovima.
Cijeli onaj dio reda sudjeluje u zapetljanom hrvačkom meču jer ljudi koje je
Khan blagoslovila svojim rukama - i zubima - šire lošu vijest najbližim susjedima
koji pak...
278
 Knjige.Club Books

Svi prisutni muškarci i žene imaju dovoljno iskustva s time da znaju čemu
svjedoče. Ovaj neprekidni lanac ono je čega se boje više od svega. To je ono što
se dogodi ljudima izloženima patogenu proždrljivosti.
Khan ih je nekako nezamislivo zarazila. Ona je centar ove mikroepidemije
koja se sada u valovima širi od nje. Čuju se panični povici. Muškarci i žene koji
se uzdižu iz gužve na tlu u velikom broju padaju pokošeni metcima onih koji još
nisu zaraženi. Nisu shvatili da je Khan uzročnik jer se ona ne baca na njih poput
ljudi koje je obratila. Ona samo stoji, pa kaos koji je prouzročila promatra ispod
teških kapaka, kao da je odjednom iscrpljena.
Brigadirka Fry još uvijek izvikuje naredbe. I dobre su to naredbe.
Uzmaknite. Izbjegavajte kontakt. Ciljajte nisko. Izolirajte ih i onesposobite. Novi
proždrljivci padaju jedan po jedan.
No to vrijedi i za ljude koji pucaju na njih. Nešto nevidljivo zazuji kraj
pukovnikova uha, pa smrska lubanju otpadnika deset metara od njega. Crni
kamen, šiljast i blistav. Možda vulkansko staklo; pukovnik se nejasno prisjeti da
je sjeverni dio Škotske bogat opsidijanom iz mezolitika. Što god to bilo,
udari takvom silom da ostane muškarcu uglavljeno u čelu prilikom pada.
Divlja djeca su konačno stigla.
Geraldine Fry se izbezumljeno osvrće. Ne razumije, u tim prvim trenucima,
kakva je to nova prijetnja i gdje se nalazi. Kada shvati, njezine trupe padaju kao
pokošene.
Pokuša ih okupiti. Viče im da se u formaciji povuku prema vozilima. Kad bi
znali slijediti naredbe, kad bi znali što je dobra naredba, možda bi imali šanse.
Otpadnici pojure u svim smjerovima. Vojnici iz Svjetionika ne mogu održavati
formaciju u kojoj su ostali.
Pobočnik pored Challengera okrene se kako bi prenio brigadirkine naredbe.
Umre širom otvorenih usta kad mu koplje gurnuto kroz grlo probode riječi koje
se spremao izgovoriti.
Dotad su McQueen, Foss i Sixsmith već skinuli puške s ramena. Spremno ih
drže u rukama. Ciljaju prema potrebi. Na ovoj udaljenosti SCAR-H je oružje koje
nikako ne diskriminira.
Kreću se naprijed pucajući i udaljavaju se od Rosie i napada djece, kroz
nepravilnu liniju trupa iz Svjetionika i raspršenih otpadnika koji uopće nisu u
formaciji. Ništa im ne stoji na putu, ili barem ne dugo: stvore koridor usred
kaosa, pa se njime povlače. Carlisle ih slijedi, sporiji zbog šepanja, ali i pažljivijeg
biranja meta. Puca u otpadnike kada god može i izbjegava uniforme koje vidi.

279
 Knjige.Club Books

Čini to zbog onih muškaraca i žena - a sigurno ih ima - koji su smatrali da se

stvarno bore za nešto.
Probijanje kroz njihove redove lakše je nego što je očekivao. Otpadnici su se
raspršili, što je brzo i lako samoubojstvo. Vojnici iz Svjetionika postupaju u
skladu s obukom, kleče ili se bacaju na trbuh kako bi bili manja meta i bježe u
zaklon visokog korova. Neprijatelj ih iz mraka nalazi preko tjelesne topline, pa
ih svejedno ubija.
Ostatak Rosieine vojne pratnje probije se kroz udaljeniju stranu kordona i
prepusti ih sudbini. Neka to predatori i lovina riješe između sebe. Mala grupa
pohita u gušće grmlje na rubu betoniranog terena, i dalje s Carlisleom na začelju.
McQueen zatetura, pa zastenje od bola i iznenađenja. Pogođen je u gornji dio
tijela, iako je u mraku nemoguće odrediti gdje točno. Puška mu klizne iz ruke.
Lijevom rukom nespretno izvuče pištolj i nastavi se kretati.
Konačno se ograde od najjače paljbe iza dva časnička vozila i Challengera.
Sada im je plan nastaviti u što ravnijoj liniji i dok ne stignu do ograde, pa je
zatim slijediti u smjeru suprotnom onom kazaljke na satu, sve do podnožja
južnog ulaza gdje će ih dočekati Rosie. Plan je užasan, zasnovan na optimističnoj
premisi da će njihova dva neprijatelja nasrnuti jedni na druge te da tako neće
ostati nitko tko bi ih slijedio. Također, podrazumijeva da oni neće izgubiti jedni
druge u mraku.
Nažalost, već su izgubljeni. Pukovnik uspori, odjednom shvaćajući da
doktorica Khan više nije s njima. Okrene se i prouči put kojim su došli, ali jedino
svjetlo dolazi od farova parkiranih automobila, a oni su svi upereni prema Rosie
na drugom kraju paradnog terena. Sitne i zbijene figure trče ispred svjetlosti, pa
nestaju u mraku. Poput šišmiša, gotovo prebrzo da bi ih se uočilo. Kad rafal iz
neke mašine raznese grm ni metar od Carlislea, prisiljen je nastaviti se kretati
naprijed.
Još pedeset metara. Ovog puta posrne.
Sixsmith zastane. Bez riječi pokaže lijevo.
»Nema šanse!« klikne Foss s nevjericom. »Nema jebene šanse!«
Brigadirka bi sigurno ostavila barem simboličnu stražu da čuva helić, ali
sada im nema ni traga ni glasa. Možda su se pridružili borbi. Možda su vidjeli
kako se situacija razvija, pa su se raštrkali i otišli u zaklon. Što god da su odlučili,
vjerojatno neće utjecati na sudbinu s kojom će se susresti.
Helić je jednostavan i funkcionalan: podsjeća na oblo jaje na kraju trupa koji
je zapravo samo jednostruka čelična šipka. »Kakvo je ovo govno?« zastenje

280
 Knjige.Club Books

McQueen s gađenjem. Pognut je poput starca s desnom rukom stisnutom na

prsa. Gdje god da je pogođen, Carlisle sumnja da je rana površinska.
»MH6«, promrmlja Sixsmith, protrči kraj njega i uskoči na pilotovo sjedalo.
»Ptičica. Mogu letjeti tom stvarčicom. Mogu je odvesti skroz do Svjetionika.«
»Da, ali nećemo tako«, usprotivi se Foss. »Nema mjesta.«
»Ima za četvero.«
»Nas je jebeno osmero.«
»Htjela sam reći da četvero stane na platformu za oružje. Plus pilot i kopilot.
Khan može držati dijete, a civilni zapovjednik neka se vrati pješice.«
»Što se mene tiče, može«, kaže McQueen. Krene naprijed, ali čini se da ne
može dovoljno podići nogu da se popne u stražnji dio. Foss ga mora podići i
prebaciti, što nije lako. A zatim se i ona uskobelja za njime.
Carlisle oklijeva još se jednom okrenuvši prema paradnom terenu s kojeg
dopiru kratki rafali i vriskovi užasa, ali u sve rjeđim intervalima.
Čeka predugo. Prestane biti na oprezu, blesavo misleći da je opasnost ostala
za njima. Nešto hladno dodirne mu sljepoočnicu.
»Gade«, prosikće mu Fry na uho. »Radilo se o našoj budućnosti. Ukrao si
nam budućnost!« Prstima mu prepipa ruku, dođe do njegova pištolja, pa mu ga
izvuče iz ruke. Čuje mukli udarac kad on završi u korovu. McQueen i Foss
nalaze se u helikopteru. Nije baš jasno što se događa. Sixsmith to vidi, ali
odložila je pušku na sjedalo za kopilota kako bi proučila komande vozila. Sada
pogleda prema njoj, ali nema šanse da joj se može približiti prije nego što Fry
zapuca.
»Ti si to napravila, Geraldine«, kaže Carlisle. »Kad si započela sa svime time.
Nitko te nije na to tjerao.«
»Želim da Svjetionik opstane. To me tjeralo. Reci svojim ljudima da iziđu iz
mog helića.«
»Ne.«
»Reci im, Isaače. Smjesta.«
»Ne.«
»Dobro.« Podsvjesno očekuje škljocaj osigurača, ali zašto bi pištolj bio
zakočen usred masakra? Umjesto toga čuje zvonjavu, odjek praska kad
brigadirkin pištolj opali točno pored njegova uha. Hitac ode u prazno, iako je
opaljen iz neposredne blizine.
Fry izdaju noge, pa se sruši unazad mlatareći rukama. Samrina Khan
čeljustima steže njezin vrat. Zajedno padnu na tlo.

281
 Knjige.Club Books

Carlisle brzo klekne, pa potraži pištolj u visokoj travi. I Khan je na koljenima,

gornjim dijelom tijela sagnuta iznad brigadirke koju skriva od pogleda. No
zvukovi jasno dočaravaju da se od pogleda skriva i nešto ekstremno kanibalsko.
Carlisle pronađe pištolj onog trenutka kad Samrina podigne glavu. Krv
izgleda crno pri slaboj svjetlosti, a razmazana je preko donjeg dijela doktoričina
lica poput maske. Čak su i njezini zubi crni, pa joj zjapeća usta izgledaju poput
tunela.
Sixsmith je sada zgrabila pušku koju privija na prsa poput utjehe. Ali Foss
skoči sa stražnje platforme uperena i spremna oružja.
Zatim ugleda tko se nalazi sagnut u travi. »Dovraga«, šapne.
Carlisle čučne na jedno koljeno, iako mu se ukočena noga protivi tome.
»Samrina«, kaže. »Moraš ući u helić. Razumiješ li me?«
»Gospodine...« Foss se usprotivi.
»Smjesta, Samrina. Brzo.«
»Gospodine, jebeno je jasno da se preobrazila!«
»Isaac«, zastenje Khan. Riječ je skoro pa nečujna.
»Da, Samrina. U helić. Smjesta.«
Khan podigne ruku. Pokret je trzav i iziskuje napor stvoren desecima
odvojenih naredbi nove snage volje. Vrhom pruženog prsta dodirne centar čela.
»Nema gledanja natrag«, kaže. Jasno. Pogled joj postane nefokusiran, kao da s
mukom gleda kroz neke zbrkane nanose sjećanja u drugo vrijeme i mjesto.
Usne joj se još uvijek pomiču, ali ponestalo je riječi. Nije ni bitno. Posve je
jasno što je htjela.
»Pukovniče, molim vas! Maknite mi se s puta da mogu naciljati!«
Khan izdahne dugim i glasnih dahtajem.
Ona se pripremi lagano uvlačeći gornji dio tijela dok napinje mišiće nogu i
ruku. Ruke je raširila. Čeljusti je razjapila.
U trenutku prije njezina skoka, Carlisle joj položi pištolj na čelo, točno na
mjesto koje je pokazala i povuče okidač.
Odnese ono što je preostalo od Samrine Khan te time oboji travu i beton.
Prekinuti napad odvede je u njegovo naručje. On opet ispusti pištolj kako bi
je ulovio, toliko laganu da ni ne posrne. Iznimno nježno položi je na tlo.
Ne plače. Uopće se ne oglasi. Tuga je zarobljena tako duboko u njemu da se
neće ni pretvoriti u dah.
Sixsmith pregledava brigadirkino tijelo. Jedan trenutak oprezno kruži, pa
spusti pušku. Fry je ostala bez većeg dijela grla i gornjeg dijela prsa, tako da se
282
 Knjige.Club Books

nemaju čega bojati. Okrene pozornost prema doktorici Khan, koja je još očitije
mrtva.
»Kakva besmislena šteta«, promrmlja. Potraži drugu riječ, ali ne nađe ništa
bolje. »Kakva jebena... besmislena šteta!«
»Ona nas je na terenu sve spasila od sigurne smrti«, odbrusi Carlisle. »I sve
u Rosie. To nije besmisleno. Nemoj nikad reći da je to besmisleno.«
Poručnica Foss sagne se da mu pomogne, ali on sam ustane, iako bol istisne
dahtaj iz njega.
»Gospodine, moramo otići odavde«, kaže Foss.
Riječi imaju smisla i upravo se sprema krenuti za njom, ali počini grešku
osvrtanja preko ramena. Ostane nepokretan na mjestu.
»Gospodine...«
»Rosie«, usklikne pukovnik. Ne može više od toga.
»Sastat ćemo se s Rosie kod južnih vrata, kao što smo dogovorili«, kaže Foss.
No zatim pogleda u istom smjeru kao i on, pa ugleda istu stvar.
Rosie se ne kreće jer je okružena. Nisu je okružili kapetan Manolis i njegovi
ljudi, kao ni otpadnički ratnici: sitna tijela nagurana oko njezina nosa i bokova
mogu biti samo divlja djeca. A činjenica da se više ne skrivaju valjda znači kako
su svi Fryičini ljudi mrtvi ili nestali.
Foss opsuje, pa opet nanišani.
Pukovnik zgrabi cijev njezine SCAR-H puške i prisili je da spusti oružje.
Vrata trupa upravo su se otvorila. Stephen Greaves izlazi iz zračne komore i
korakne među djecu. U rukama drži dijete Samrine Khan.
»Slušajte me, poručnice«, prasne Carlisle. Kaže Foss ono što mu je Khan
rekla u Rosieinoj zračnoj komori. Ne mora joj objasniti što sve to znači. Kaže joj
da preživjele odvede u Svjetionik te da proširi vijest među svima kojima vjeruje.
A onda krene natrag preko paradnog terena, obilazeći mrtvace.

283
 Knjige.Club Books

ŠEZDESETO POGLAVLJE

Ušuškavši dijete na Rininu ležaju, gdje je okruženo njezinim mirisom i tragom

njezine prisutnosti, Greaves promatra bitku iz kupole. Mrzi to, ali mora gledati
jer je Rini dao obećanje koje planira ispuniti. Prilika, ako se uopće ukaže, bit će
kratka. Ne smije si dopustiti da je propusti.
Još ga više muči što je pukovniku Carlisleu dao obećanje koje će na kraju
prekršiti. Nije lagao - naravno da nije - ali zna da je pukovnik njegov odgovor
shvatio na način koji nije u skladu s onime što je on imao na umu kad je
progovorio.
»Ako ovo upali, Stephene«, rekao je pukovnik, »ako djeca dođu, želim da se
nađeš s nama kod južnog izlaza čim vidiš da se možeš sigurno kretati.
Pretpostavljam da možeš voziti Rosie?«
I da, Greaves je rekao da može. Pročitao je upute i sve zapamtio. Bio je
siguran da bi mogao voziti Rosie u slučaju potrebe. Dok je izgovarao te lake,
očite stvari, pripremio je odgovor na veće pitanje.
»Ako uspijete, pukovniče... i ako ja uspijem... onda ću se naći s vama kod
južnog izlaza.«
Rekao je to žustro, tjerajući riječi da se probiju kroz usprotivljeni dah.
Pukovnik je taj intenzitet zamijenio za paniku. »Trebao bi biti dobro«,
uvjerio je Greavesa. »Neće pucati na Rosie osim ako to ne bude apsolutno nužno,
a neće biti zato što ćemo izići. Oni će barem tako pretpostaviti. Otezat ćemo s
razgovorom dok ne dođu djeca, a nakon toga će imati previše briga da bi se
zamarali s nama.«
»Da«, složio se Greaves. »Imat će previše briga.«
»Izvoli.« Pukovnik mu je dao mali ručni radio koji je prije pripadao doktoru
Fournieru. »Namješten je na brigadirkinu frekvenciju, pa nam se ne možeš javiti
preko njega. Ne još. No kad dođeš do ograde, ako nas ne pronađeš, samo ga
upali, pa ću te navoditi.«
A zatim je pukovnik otišao.

284
 Knjige.Club Books

On sada sjedi u kupoli gdje čeka i promatra, te zna da nikad neće vidjeti južni
izlaz. Lagao je izostavljanjem podataka. To mu leži na želucu poput kamena.
Misli mu prekine glas iz laboratorija, nekako piskutav i hrapav. »Pukovniče!
McQueene! Ima li koga?« Doktor Fournier se probudio i zvuči jako ljutito. Možda
to nije čudno, budući da je onesviješten udarcem u glavu, a sad se
probudio zavezan za radnu površinu. Greaves ga pokušava ignorirati, čak i kad
doktor Fournier kreštavo i opetovano zahtijeva da ga se oslobodi. Čak i kad
njegova vika probudi dijete koje počne plakati.
Doktor Fournier je drugi razlog zbog kojeg je Greaves u kupoli. Boji se
doktora i stvarno mora biti na sigurnoj udaljenosti u slučaju da se doktor
prestane žaliti i zahtijevati oslobođenje, pa počne postavljati nova pitanja.
Zadnji put kad se to dogodilo, jedino što je Greavesa spriječilo da doktoru ne
oda sve što zna bila je Rina koja je doktora opalila teškim čeličnim stalkom. Rina
sada nije ovdje, pa mora biti jako oprezan.
Borba je vani dosegla vrhunac. Greaves se prebaci na infracrvene naočale
koje krvoproliće pretvaraju u apstraktan niz oblika i boja. Čvrsto zagrize donju
usnu i trudi se ne razmišljati o ranjenom i probijenom mesu. Zubi, kamenje i
metci. Krv koja teče po izlomljenom asfaltu. Usrdno se nada da su se Rina i ostali
uspjeli maknuti prije nego što je izbio sukob. Samo da nisu ondje, usred tog
masakra.
Vani dugo traju znakovi kretanja. Baš kao i vriskovi i povici, molbe i psovke.
Jako dugo.
Nakon što su otpremila posljednje pripadnike Fryičinih trupa, djeca istupe
iz grmlja i zaklona drveća na veću otvorenost paradnog terena. Prouče tijela i
dokrajče one koji se još pomiču. Tek onda kleknu kako bi se nahranila. Možda
Greaves umišlja, ali vjeruje da vidi trenutak u kojem djevojčica s ožiljkom
(prepoznao ju je po silueti i načinu kretanja) kimne da smiju djelovati. Zapita se
traži li ga ona među mrtvima, kao što je on potražio nju nakon požara. Zapita se
što joj je Kapetanova zvučna kutija jutros rekla, pod pretpostavkom da je
povukla uzicu i poslušala riječi. Ionako ih ne bi shvatila. Ona ne govori
Kapetanovim jezikom.
To su besmislice. Odluči da je vrijeme. Mora se spustiti. Pretpostavlja da će
djeca ionako doći kako bi dovršila zadatak koji ih je doveo tako daleko, ali za
svaki slučaj, on će se s njima naći na više nego pola puta. Spusti se iz kupole.
»Greavese!« zaurla doktor Fournier. Stephen se lecne. »Vidim te. Odveži me.
Smjesta me odveži ili ideš na vojni sud. Sad vrijede vojni zakoni! Mogu narediti
da te strijeljaju!«

285
 Knjige.Club Books

Greaves se očeliči i uđe u laboratorij. Trese se od straha, ali ima rezervni

plan. Ako ga doktor Fournier pita o lijeku, ili ako započne neku rečenicu
upitnom riječi, Greaves će zapjevati melodiju iz Kapetana Snage dovoljno glasno
da ga nadglasa.
Doktor Fournier klone s olakšanjem kad ugleda Greavesa. »Hvala ti!« dobaci
sarkastično. A onda glasno dahne kad Stephen samo prođe kraj njega.
»Greavese! Prekini to što radiš i olabavi ovaj remen! Upozoravam te...«
On je junak svemirskih staza, galaktički inženjer, kaže si Greaves. Ne izgovori
riječi glasno, ali spreman je to učiniti. U sekundi. Ako bilo kakva opasna riječ
iziđe iz usta doktora Fourniera. Odvraća pogled dok čuturicu puni vodom i
prebacuje je preko ramena. Dok otvara desetu ladicu hladnjače i vadi
mrtvog dječaka. Pa zatim dok mrtvo tijelo odlaže na radnu površinu, nekoliko
centimetra od Fournierove glave. On se odmakne od tijela uz protestan povik.
»Upozoravam te je tautologično«, kaže Greaves. Gotovo povikne, a napeti
glas mu jača. Ovo je najopasniji trenutak jer je divlje dijete doktoru pred očima
- vizualni mig da započne zabranjenu temu.
»Molim?« zamuca doktor Fournier.
»Reći da nekoga upozoravate znači izvesti obvezujući govorni čin.
Upozorenje je sadržano u riječima kojima se objavljuje izricanje upozorenja.«
Lupeta kako bi razgovor poput stijene odgurnuo od mjesta na koje ne smije ići.
»Greavese, jesi li ti lud?« Doktorovo lice potamnilo je na tamnocrvenu,
gotovo ljubičastu nijansu.
Možda. Ne bi to znao, što je uvijek problem - ne samo njemu, već svima.
Zdrav razum je suspendirano stanje, usidreno samo u sebi. Testirate teren
centimetar ispred sebe i krećete se naprijed kao da je čvrsto. No cijeli svijet je u
slobodnom padu, a i vi s njime.
»Ne znam«, prizna Greaves. »Jednostavno ne znam.«
Zuri u sitno truplo, osjećajući krivnju i samoću. Život koji je bio u tome davno
je nestao, ali obitelj mrtvog dječaka prešla je dalek put kako bi povratila dio
njega koji još uvijek mogu vidjeti. Greaves to nije poštivao. Vidi rezove i rupe na
mjestima gdje je uzimao uzorke tkiva, otvorene rane koje nikad nisu krvarile jer
je krv već bila zgrušana prije nego što je zarezao u meso.
»Greavese.« Ton doktora Fourniera se promijenio. Zuri u Stephena s novom
odlučnošću. »Vrati uzorak na mjesto. Čuješ li me? On pripada ekspediciji. Kao i
tvoji pronalasci i otkrića - sve to! Pukovnik će se jako ljutiti na tebe ako napraviš
nešto što bi ugrozilo našu misiju. Našu... zajedničku misiju. Bit će ljut i
razočaran. Zašto bi ugrozio sve što...«

286
 Knjige.Club Books

Stephen zalupi vratima hladnjače i pobjegne noseći truplo. »On je junak

svemirskih staza«, poviče. »Galaktički inženjer!«
»Molim? Greavese! Vrati se!«
Dijete. Dijete je sljedeće. Previše toga, previše faktora koje mora organizirati
u glavi. Odloži mrtvog dječaka u trupu vozila, negdje s unutarnje strane vrata
zračne komore. Ruke mu se tresu. Za ovo ne postoji sekvenca. Ništa od svega što
radi ne nalazi se u dugom, dugom popisu stvari koje je već radio.
Na trenutak je posve izgubljen. U naletu panike umalo stisne komande
zračne komore. Ne-ne-ne. Još ne. Još ne.
Povici doktora Fourniera slijede ga u prostor za posadu. Odjekuju oko njega
dok uzima dijete s Rinina ležaja, ali djetetov prodoran plač je glasniji, a nabijanje
njegova srca djeluje glasnije od svega. Sada mu se lako oglušiti na sva značenja
zvukova što dolaze iz labosa.
Dijete leži na leđima i vrišti usta rastegnutih u slovo O. Čista patnja.
Odgurnulo je deku. Greaves ga opet oprezno umota. Začudo, i vrlo naglo, dijete
u tom trenu prestane plakati, kao da je samo željelo ljudski kontakt. Kao da je
bilo tužno samo zbog samoće. Možda to vrijedi za sve.
»Uskoro«, šapne mu Stephen, gledajući u djetetove ozbiljne i tajanstvene oči.
Deka je zelena, kao i sve deke u Rosie. Boja vojnika. Greaves uzme još jednu
sa svog ležaja, povlačeći je jednom rukom dok drugom drži dijete. Doktor
Fournier čitavo to vrijeme nastavi vikati, ali beba Khan je tiho. Samo otvori ta
sitna usta i kuša zrak, koji sigurno vrvi mirisima moguće hrane.
Greaves primijeti da dijete sada ima sve zube.
Vrati se u područje trupa noseći dijete u jednoj ruci, a rezervnu deku
prebačenu preko druge. Hoće li to biti dovoljno? To je sve što može. Odloži dijete
na pod, napravivši gnijezdo od preklopljene deke da ga zaštiti od hladnog
metala. »Brzo se vraćam«, promrmlja.
S druge strane vrata zračne komore je neprobojan mrak. No kada opet stavi
infracrvene naočale, ugleda šumu jarkih plavih točkica koje se sa svih strana
okupljaju oko Rosie. Plava boja ukazuje na temperaturu između 10 i 14 celzija,
što je tek malo više od temperature okoliša. Djeca mu dolaze ususret.
»Greavese, zahtijevam da me odvežeš! Ovo ti je posljednje upozorenje!«
Stephen dugo oklijeva. Na kraju se vrati u laboratorij, otvori ladicu s
instrumentima i pronađe skalpel. Okrene se prema doktoru Fournieru.
Doktor se ukoči. Povuče se kad mu Stephen priđe, ispusti zvuk između
cvileža i uzdaha.

287
 Knjige.Club Books

Stephen pažljivo umetne skalpel u stisnutu šaku doktora Fourniera. Doktor

rastvori dlan i pusti da skalpel padne. No prihvati ga iz drugog pokušaja, čim
shvati da ga Stephen ne pokušava ubiti. »Možete se osloboditi«, kaže mu
Stephen. »Vjerojatno. Ali bolje vam je da me ne slijedite, doktore Fournieru.
Tamo kamo ja idem neće biti sigurno.«
Fournier ga preklinje pogledom. »Greavese, čekaj. Reci mi...«
»On je junak svemirskih staza, galaktički inženjer! On širi terranski kodeks
planetima bliskima i udaljenima!«
»Za boga miloga! Greavese!«
Ali on ode, i dalje pjevajući. Brod Kapetana Snage zvao se Kopernik. Osim što
je bio junak, bio je i znanstvenik, a njegovo najjače oružje bilo je znanje. On bi
mrzio doktora Fourniera koji znanje pokušava pretvoriti u stvari koje želi za
sebe.
Na platformi trupa Stephen klekne i pripremi se. Pronađe totem djevojčice
s ožiljkom, koji mu je darovala, i provuče mali prst kroz obruč. Nasmiješeni
čovječuljak s crvenom kapom i plavim tregericama klati mu se između prstiju.
Pritisne komande zračne komore. Vrata se otvore, a on istupi.
Ravno u gomilu. Djeca su posvuda, nekoliko grupa. Tako puno! Jesu li ovog
puta poveli pojačanje ili su uvijek bili vojska, a ne obitelj?
Ali oni jesu obitelj. Najmlađi se pritišću uz starije ili skrivaju iza njih, pa vire
iz zaklona. Love stariju djecu za laktove ili se njišu s njih odbijajući se petama,
kao što su ljudska djeca uvijek radila. Voljena su i zaštićena, a njihov položaj je
apsolutno jasan.
Ne kreću prema Greavesu. Možda ih je malo omelo to što su se vrata pred
njima upravo otvorila, dok su se oni pripremali na opsadu.
On podigne privjesak kako bi ga svi vidjeli, pa čeka. Nema pojma hoće li
čovječuljak sa slovom M na šeširu nešto promijeniti, ali to je opet sve što ima
kod sebe. Zamor prođe djecom poput povjetarca u travi. Znaju čiji je to simbol.
A onda još nešto prostruji kroz njih. Djevojčica s ožiljkom, glavom i bradom,
samopouzdano korača prolazom koji se za nju otvara, pa se zatvara čim prođe.
Djeca joj se brzo izmiču s puta tako da ona uspijeva održati ujednačen ritam i
nikad ne mora usporiti ili zastati.
Dođe ravno do njega.
Pruži ruku i dotakne privjesak vrhom prsta, kao da priznaje povezanost ili
dug. Razmijenili su darove. Ona se sjeća. Stephen spusti pogled prema njezinu
struku, očekujući zvučnu kutiju Kapetana Snage među njezinim privjescima, ali
toga nema. Kad opet podigne pogled, ugleda je u njezinoj ruci.
288
 Knjige.Club Books

On ispusti dah. Nije još ni približno pri kraju, ali čini mu se da ide dobrim
putem.
Ostane stajati na mjestu, ali ogleda se unatrag i pokaže - polaganim i
opreznim podizanjem ruke - iza sebe, prema zračnoj komori. Zapravo, prema
platformi trupa. Ondje je ostavio svjetla kako bi oni vidjeli. Još darova...
Mali Khan, tih i dobar, leži na leđima i slabašno udara nogama. Pored njega,
umotan u identičnu zelenu deku, jest mrtav dječak. To nije jednadžba. Greaves
ne govori ništa o njihovoj relativnoj važnosti. Samo govori: obojica su vaši.
Jedan živ, drugi mrtav, ali obojica vaši. Uvjerite se u to.
Dvoje ili troje najbliže djece zakorači naprijed, ali djevojčica s ožiljkom opet
ih zaustavi jednim nejasnim zvukom. I dalje promatra Stephena. Ponovi gestu
identičnu onoj koju je on upravo napravio: uperi prst prema živom i mrtvom
djetetu, pa ga spusti.
Vjerojatno je to stvar statusa. On mora doći do nje. On mora donijeti svoje
darove i položiti ih njoj pred noge.
Pokrene se najsporije što može, dijelom kako bi izbjegao nasilne reakcije, a
dijelom kako bi zadržao dojam rituala. Zakorači na platformu i podigne mrtvog
dječaka.
Radio mu zakrcka u džepu i oglasi se tihim i isprekidanim riječima.
Oklijevajući, opet odloži mrtvog dječaka, izvadi radio i prinese ga uhu. »Da?«
»Greavese. Ovdje pukovnik Carlisle.«
Greaves razmotri razne odgovore, pa izabere onaj koji bi mogao odbiti
beskorisna pitanja. »Ne mogu sada razgovarati, pukovniče. Zauzet sam.«
»Znam. Vidim te. Ja sam na paradnom terenu, udaljen sam pedeset metara.
Ako zatvoriš zračnu komoru, mislim da mogu rastjerati djecu, a da im pritom ne
naudim.«
Greaves je zgrožen. »Ne!« povikne. »Nemojte. Molim vas, pukovniče! Ne
radite to. Nemojte pucati na njih.«
»A kako bih te onda trebao zaštititi?«
Greaves se zagleda u mrak. Odmahne glavom u slučaju da je pukovnik
dovoljno blizu da ga vidi. »Nikako«, kaže.
»Mali, završit ćeš...«
»U redu je. Bit ću dobro. Ovo je jedini način, pukovniče. Jedini način. Nemojte
ništa raditi.« Oklijeva. Toliko je toga što ne može objasniti, ali možda jedno
mora, i to kako pukovnik ne bi uletio sa svojom puškom i sve uništio. No
nespretan je ako objašnjenja nisu tehničke prirode, a gotovo je siguran da takvo

289
 Knjige.Club Books

objašnjenje ovdje ne bi upalilo. »Znate«, pokuša, »kod mačića... ako imaju

pogrešan miris, majka ih ponekad pojede.«
»O čemu govoriš?« pita pukovnik.
»Rinino dijete. Mora otići sa svojim ljudima, pukovniče.«
»Svojim ljudima? Ali...«
Nekoliko sekundi preko radija čuje samo statiku.
A zatim pukovnikov glas kaže: »U redu, razumijem. Nastavi, Greavese.«
»To je sve«, kaže Greaves. »Želim da ga prihvate. Obećao sam Rini. Ako ovo
izvedem kako treba, možda dobro završi. No ako krenete pucati... Molim vas da
to ne učinite, pukovniče. Molim vas da ne reagirate, što god da se dogodi.«
Ugasi radio i odloži ga na pod. Zatim opet podigne sitno tijelo i iznese ga.
Čitavo pleme šutke čeka, slijedeći mig djevojčice s ožiljkom, Ipak, drhtaj
pokreta prođe kroz njih kada ugledaju - ili možda nanjuše - ono što nosi Greaves.
Jedno dijete progovori žamorom stopljenih slogova. Drugo se oglasi tihim
jecajem.
Djevojčica nagne glavu i napravi odrješit pokret rukom. Palucne jezikom.
Četvero žive djece preuzmu ono mrtvo iz Stephenovih ruku i odnesu ga do nje.
Djevojčica s ožiljkom dodirne dječakovo čelo, a zatim svoje. Polože ga pred
njezine noge, nježno kao da ga ne žele probuditi.
Stephen se opet vrati unutra, sagne i podigne malog Khana. Dijete zamumlja
duboko u grlu. Geh. Vesla ručicama kao da se priprema na borbu.
Stephen ga visoko podigne dok silazi s platforme. Ode do djevojčice s
ožiljkom koja stoji okružena svojim ljudima. Polako se okrene kako bi svi vidjeli
i nanjušili malog Khana.
Krećući se najsporije i najmirnije što može, spusti se na jedno, pa na oba
koljena. Podigne krhki zavežljaj da ga djevojčica preuzme. Ona sumnjivo
promotri malog Khana, što potraje jedan, dva, tri, četiri otkucaja srca.
Vrati zvučnu kutiju Kapetana Snage za remen.
Uzme dijete. Jednom rukom razmota deku i odbaci je, gotovo s gađenjem.
Nosnice joj se rašire. Slika se ne mijenja jednu sekundu, a zatim još jednu.
Na kraju se oglasi melodičnim nizom zvukova u kojima nema suglasnika,
nema skrivenog kamenja koje bi omelo niz.
Jedno drugo dijete, dječak koji je stariji i viši od nje, skine s ramena vuneni
šal kojim se omotao i ponudi joj ga. Djevojčica s ožiljkom to prihvati i zamota
dijete. Poliže vrh prsta i nježno premaže djetetovo čelo svojom slinom. Krštenje.

290
 Knjige.Club Books

A budući da su na krštenju, Stephen si dopusti rizik, pa progovori. »Sam«,

kaže. Pokaže prema djetetu. Kimne. Nasmiješi se. »Sam.«
Dječak koji je dao svoj šal ode podići deku s poda - zlu ne trebalo - ali
djevojčica s ožiljkom odmahne glavom, pa se on udalji. Očito ovdje postoje neke
bitne granice.
»Hvala ti«, kaže Stephen.
Djevojčica mu odgovori, ali on nju ne razumije, kao ni ona njega.
A sada slijedi težak dio.
Povuče rukav skroz do lakta. Skine čuturicu s vodom s ramena, odvrti čep,
pa izloženu podlakticu zalije vodom. Čitavo područje protrlja dlanom druge
ruke, brišući e-blokator gel koji mu je prikrivao miris. Pruži zapešće koje sada
(barem se nada) miriše poput nečeg ukusnog.
»Hajde«, kaže.
Djevojčica s ožiljkom ga zbunjeno promatra. Strogim pogledom kao da
poručuje: »Zar se tako odnosimo prema prijateljima?«
»Moraš«, objasni joj Stephen, znajući da su riječi beskorisne. Oslanja se na
njezine instinkte, a ne razumijevanje. »Inače ću im reći kada me pitaju. Otkriti
da postoji lijek. Kako se sprema. Ljudi s oružjem će doći po vas i bit će ih puno,
puno više nego ovog puta. Odvest će vas i pretvoriti u lijek. Sve će vas ubiti, samo
kako bi oni živjeli nekoliko godina duže. Pritom vas neće čak ni žaliti.«
Čini se da ga djevojčica s ožiljkom sluša. Usta su joj izvijena u drhtavi oblik
galebova krila, ali ne miče se. Greaves se zapita koliko joj samokontrole treba za
to, koliko snage. Uostalom, koliki autoritet da natjera ostale da odstupe, iako su
nagnuli glave i osjetili njegov miris u mirnoj noći. Dijete se pomakne i nakratko
zaplače u znak protesta, odjednom svjesno svoje gladi.
Stephen bespomoćno nastavi. »Ne mogu se ubiti. Postoje načini kako to
bezbolno izvesti, ali... to nije ono što mogu učiniti. Stoga mora biti ovako.« Opet
joj ponudi svoju ruku. Riječi su tu samo da ga potaknu usred kolebanja, bilo bi
mu nemoguće objasniti joj čak i da govore istim jezikom, On od nje treba da
izbriše tvrdi disk njegova uma jer ne želi nju i njezin narod predati na nemilost
njihovim prethodnicima, ljudskom rodu verzije 1.0.
Dijelom se radi o obećanju koje je dao Rini. Pazi da je na sigurnom. Nije bitno
što će se meni dogoditi, dokle god paziš da je on siguran. A to znači da mora
osigurati sigurnost cijelog ovog plemena. Što pak znači da svijetu ne smije
otkriti podatke koji bi ih uništili.
Ali to ide dalje od te konkretne potrebe. Greaves je razmišljao još otkako je
sreo djevojčicu s ožiljkom i njezin narod. Na najnižoj razini uma, u potprogramu

291
 Knjige.Club Books

koji je osnovao samo za to, čitavo je vrijeme radio na tom problemu. Rješenje
postoji. Sada. Ima oblik Vennova dijagrama, dva kruga koja se presijecaju. Svijet
Svjetionika svake je godine polako umirao, čak i prije nego što si je odlučio
odsjeći udove i pojesti samog sebe; a svijet ove djece, kakav god da je sada,
barem ima potencijala da postane nešto drugo. To je sjeme. Mrtvo stablo može
stajati još godinama ili desetljećima, sve izraženije šupljine. Sjeme ima cilj i
svrhu.
Stephen je odlučio. On je na strani sjemena, na strani plemena djevojčice s
ožiljkom. Ne može biti jedan od njih, ali izabrao im je biti odan. Samo su djeca
bitna. A trenutno, iako je na njihovoj strani, on je pošast, on je patogen koji bi ih
mogao uništiti. Moraju se pobrinuti za znanje u njegovom umu na siguran način.
»Molim te«, preklinje.
Djevojčica s ožiljkom napravi gestu. Podigne ruku prema njemu, stisne šaku,
pa je otvori. Zna što on želi on nje, ali ne želi to napraviti.
Problem je složen, ali rješenje je jednostavno, iako nije elegantno. Stephen
pruži ruku da dodirne čelo malog Khana.
»Sam«, podsjeti ih sve. »Zove se Sam.«
Položi vrh palca na djetetove usne. Ono počne pomicati čeljustima,
probijajući Greavesovo meso. Teško je tim sitnim zubima pronaći uporište, ali
kad ga nađu, brzo i lako probiju kožu. Jako su oštri.
Dijete pojede svoj prvi obrok.
Stephen se pozdravi s ljudskom prirodom - više uz olakšanje, nego uz strah.
Ona je nespretan teret čak i u najboljim vremenima.

292
 Knjige.Club Books

ŠEZDESET I PRVO POGLAVLJE

Pukovnik se vrati do Rosie preko polja zakrčena mrtvim tijelima. Sva trupla koja
vidi su odrasla i dopola su pojedena. Trupe brigadirke Fry nisu se baš iskazale.
Naravno, djeca su pobijedila, pa su imala priliku odnijeti svoje mrtve sa sobom.
Sada im nema ni traga, ni glasa. Rosieina zračna komora i dalje je otvorena,
ali područje oko nje doima se napušteno. Carlisle nije iznenađen. Vidio je
trenutak kad je Stephen Greaves predao dijete doktorice Khan, pa i trenutak kad
se nedugo nakon toga na neki način predao.
Da je Greaves još uvijek ovdje, Carlisle bi ga upucao, kao što je upucao i
Samrinu. Što god djeca bila, ili što god da će postati, odrasla osoba izložena
Cordycepsu umire istog trena, postaje nevoljni suputnik u preotetom tijelu. U
tom drugom slučaju, metak je znak milosti, a u prvom vjerojatno nije ni bitno,
ali pukovniku djeluje poput izraza poštovanja sličnog prekrivanju lica mrtvih.
No Greavesu stvarno nema ni traga, ni glasa. Možda je otišao za djecom kad
su se ona stopila s noći, pokrenut nekim napola upamćenim impulsom. Postoji
vjerojatnost da je još uvijek negdje na paradnom terenu i da se hrani.
Tup-tup-tup. Elisa helikoptera natjera Carlislea da baci pogled prema nebu.
Sixsmith drži Ptičicu na nekih šest metara visine, točno iznad njega. Napravi
pokret. Palac gore. Ona ima svoj zadatak, a on svoj. Mahne joj i svima zaželi
sreću.
Nada se da će stići kući. Nada se da još uvijek postoji dom kojem bi se mogli
vratiti. Ima razloga za nadu. Brigadirka Fry ne bi ovdje u divljini sklapala
nagodbe s vragom da je njezin puč bio uspješan.
Ptičica odleti. Zadnje što pukovnik vidi je crveno svjetlo na kraju repa koje
se podiže u nebo poput zalutale iskre ugašenog krijesa.
Carlisle je praktična osoba, a prije svega je vojnik. Uđe u Rosie kroz kabinu,
a ne zračnu komoru, kako bi je propisno pregledao od vrha do dna. Ne nađe
nijednog vojnika, otpadnika ni dijete, nikoga osim doktora Fourniera koji se
skriva u laboratoriju, ruku još uvijek zavezanih za radnu površinu.
Čim pukovnik uđe, Fournier ga zasipa lavinom pritužbi i zahtjeva, molbi, pitanja
i objašnjenja, a riječi lete jedne preko drugih u žurbi da ih sve izgovori.

293
 Knjige.Club Books

Carlisle provjeri remenje. Dijelom je prerezano, vjerojatno skalpelom koji

leži malo dalje na podu, ali doktor nije puno napredovao prije nego što je
ispustio skalpel koji mu je pao izvan dohvata. Remenje i dalje drži.
Kad shvati da ga pukovnik planira ondje ostaviti, doktor Fournier promijeni
taktiku i počne mu prijetiti. Ima prijatelje u Svjetioniku. Moćne i utjecajne
prijatelje. Bio je osobni agent i predstavnik brigadirke Fry. Ako mu se naudi, ako
se s njime loše postupa, brigadirka neće biti sretna.
Fry je mrtva, kaže mu Carlisle. Ako doktor ima neke žive prijatelje, rado će
saslušati njihova imena.
Vrati skalpel u ladicu s instrumentima gdje neće napraviti štetu. Umjesto
toga, doktoru u ruke utisne čuturicu vode.
Što god na kraju odlučio napraviti s Fournierom, ne planira ga mučiti.
Ode u vozačevu kabinu. Putem zatvori vrata zračne komore.
Čovjeku sa samo jednom zdravom nogom nije lako voziti Rosie. Prođe više
neuspjelih pokušaja prije nego što pukovnik uspije okrenuti vozilo i udaljiti se
od mjesta pokolja. A onda potrati još puno vremena tražeći izlaz. Na kraju se
preda, pa udarnim ovnom probije ogradu koja ne pruži nikakav otpor.
Kad iziđe sunce, on je opet na autocesti M1, a do podneva je na rubovima
Londona. Kad proždrljivci nasrnu na njega, trudi ih se prestići. To da ih smrska
pod Rosieinim gusjenicama zadnja je opcija.
Traži mjesto gdje će stati, ali nema nikakav poseban plan. Neće se vratiti u
Svjetionik i ne želi ni Rosie vratiti ondje. Draža mu je bila kao instrument istine
nego kao ratno oružje. Ostavit će je negdje gdje nije izgledno da će je naći netko
tko treba takvo oružje. Negdje u beskrajnom labirintu ulica glavnoga grada.
Kad nasred izloga ispred sebe ugleda neokrznuti znak knjižnice Senate
House, zna da je stigao na cilj. Uspori na Ulici Malet, točno tamo gdje pada sjena
tornja knjižnice.
Neko vrijeme sjedi dok se sunce spušta. Sjene se udalje od njega, no
presporo da bi on vidio taj pokret: to su ruke vremena koje mu govore da je
njegovo vrijeme prošlo.
Ipak, satovi nisu nepogrešivi.
Ode po doktora Fourniera, odveže ga, ali ga zadrži na nišanu. Kako obojica
sjede u kabini, objasni mu svoje namjere. Napravi to iz pristojnosti. Prilika da
vide dolazak smrti i da je pogledaju u oči dio je onoga što su ljudi dobili kad su
krenuli putem koji ih je udaljio od ostalih živih u tom kraljevstvu. No zasigurno
je i dio onoga što su izgubili.

294
 Knjige.Club Books

Potresen i užasnut, Fournier moli da mu se poštedi život. Ali nekako je i

srdit. Traži da mu se objasni čime je to zaslužio smrtnu kaznu.
»Kovali ste zavjeru s brigadirkom Fry da nam postavite zasjedu«, kaže
Carlisle. Čini mu se da je najbolje da to bude kratko i jednostavno. »Trebali ste
ondje umrijeti. I umrli biste, samo to niste znali. Bili ste spremni žrtvovati cijelu
Rosieinu posadu radi vlastitih ciljeva.«
Fournierovo se lice zacrveni od bijesa, a ne od srama. »Bio sam prisiljen!«
kaže. »Primoran. Ništa nisam radio svojom voljom. Pukovniče, brigadirka mi je
dala izravnu naredbu. A ona ima viši čin od vas. Barem biste vi trebali shvatiti...«
Zastane u nedostatku stručnog vokabulara.
»Zapovjedni lanac«, pomogne mu Carlisle. »Razumijem ga, doktore. Jako
dobro. Uvijek sam imao nešto što bi se moglo nazvati pretjeranim poštovanjem
prema njemu. No vi niste vojnik i niste morali slušati. Imali ste taj luksuz da ste
mogli izabrati kome ćete biti odani.«
»Ne, nisam!« viče Fournier. »Rekla mi je da ću postati član misije samo ako
pristanem raditi sve što mi naredi.«
»To«, istakne pukovnik nježno, »pruža primjer izbora.« Kimne glavom
prema knjižnici. »Studirao sam ondje«, kaže. »Diplomirao sam povijest. Nikada
nisam mislio da ću dočekati njezin kraj.«
Doktor Fournier opet počne preklinjati. Izjavi kako se zbog trenutačne
podjele u Svjetioniku ne može reći da je počinio čin veleizdaje, samo da je
izabrao pogrešnu stranu. Carlisle ga dugo sluša, a onda podigne ruku da prekine
tu bujicu riječi. »Doktore, molim vas. Pokušavao sam objasniti, budući
da smatrate kako okrutno postupam prema vama. Poanta povijesti, njezin bitak
što se tiče područja izučavanja, jest traženje sličnosti. Istražujete povijest kako
biste je shvatili i time bolje shvatite svoje vrijeme. Nekad, ako imate sreće,
možete izvesti i zaključke o mogućim budućnostima.«
»Ja nisam povjesničar«, istakne Fournier.
»Niste«, složi se Carlisle. »No i biologija se sigurno temelji na sličnostima.
Proučavate živa bića kako biste shvatili sebe.«
Fournier ga sada promatra opreznim i kalkuliranim pogledom.
»Pretpostavljam da je to točno«, kaže nimalo uvjerljivo.
»Ne morate mi ugađati, doktore. Smijete se ne slagati sa mnom. No čini mi
se - ako se ne varam - da sva živa biće tvore nekakav neujednačen uzorak. Iste
značajke, iste strukture, ponavljaju se u različitim omjerima i konfiguracijama.
Zasigurno ne možete dugo promatrati takve stvari, a da u njima ne ugledate
odraz sebe.«

295
 Knjige.Club Books

»Točno«, složi se Fournier neiskreno. »Stalno se pronalazim.«

Pukovnik uzdahne. Taj čovjek ga uopće ne sluša. »No dobro onda«, kaže
umorno.
»Što?«
»Pa onda znate što ste izdali. U pitanju nije Svjetionik. Već život. Postojale
su dvije strane, a vi niste odabrali stranu života. Jeste li uopće pogledali zadnje
uzorke? One koje smo donijeli s Ben Macdhuija?«
Fournerovo lice je posve bezizražajno. »Naravno da nisam. Kada bih našao
vremena za to?«
»Doktorica Khan našla je vremena. Nisam siguran je li to napravila prije
poroda ili netom nakon toga. Iznenadilo ju je ono što je otkrila. Nijedna jedina
kultura Cordycepsa s Ben Macdhuija nije proklijala. Nijedna jedina - od njih
dvanaest.«
Fournier brzo trepne nekoliko puta. »To je sigurno greška. Nereaktivni
uzorci.« Razmišlja dok govori. »Ne, kulture su bile odvojene. Rasle su u
različitim medijima. No onda... to bi značilo...«
»Tako je.« Carlisle kim ne. »Okolišni inhibitor za pošast proždrljivosti. Nešto
jedinstveno za područje Cairngorma ili barem njegove više obronke. Visina?
Tlak zraka? Elektromagnetska polja? Siguran sam da biste vi izveli bolji
zaključak od mene, doktore. A možda tu nema ničega. Možda su, kao što ste
predložili, kulture bile mrtve prije nego što su stavljene u staklenke.
Kontaminirane, barem na neki način. No odlučili smo riskirati. Pretpostaviti da
to nije bila greška.«
»Mi?« ponovi Fournier uz malo poruge u glasu. »Vaše ekipe više nema,
pukovniče.«
»Znam«, kaže Carlisle. »No nisu otišli daleko. Vjerojatno su stigli u Svjetionik
prije nego mi u London. Proširit će vijest - na što diskretniji način - da sada
postoji alternativa. Drugi izbor. Svjetionik postaje strašno mjesto, otrovano
vlastitom izolacijom. Ako netko želi otići i pokušati iznova, može nam se
pridružiti.«
»U Škotskoj?« Fournier ne vjeruje. »Na planinama? Cairngorm?«
»Tako je.«
»Nećete preživjeti zimu! Ako uopće dođete do tamo!«
»Možda. Ali vjerujem da se isplati pokušati. To mi daje nadu, a nada je
važna.«
Carlisle opet pokaže kroz prozor. Kad se Fournier okrene kako bi pogledao,
on položi pištolj doktoru na glavu i povuče okidač. Gotovo je uvjeren da to
296
 Knjige.Club Books

Fournier nije očekivao. To je najveća milost koja mu je bila dostupna pod tim
okolnostima. I sigurno bolja smrt od one koja bi ga zadesila da ga je ostavio da
se pješice vrati kući.
Nigdje u blizini nema mjesta na kojem bi mogao zakopati tijelo, a Carlisle
nema ni priklano oruđe. U svakom slučaju, čini mu se da će Rosie dobro poslužiti
kao lijes, a London kao mauzolej.
Ošteti motor u onoj mjeri u kojoj se uspije na to prisiliti. Ne želi da se Rosie
ikada više pokrene, da se ikada više bori i ubija, ali vandalizam mu ne pada lako.
Čeka ga dalek put. Ruksak napuni hranom koja će mu potrajati tjedan ili dva
i e-blokatorom koji će potrajati mjesec dana. Ako će mu trebati duže, vjerojatno
neće ni stići do cilja.
Ma hoće. On će uspjeti. A Foss, Sixsmith i McQueen će mu se ondje pridružiti,
zajedno sa svima iz Svjetionika koji su čuli njihovu poruku. Da ih Piroman čeka
visoko u snijegu i ledu. Da će uz njihovu pomoć stvoriti novi grad. Ili umrijeti pri
tom pokušaju.
Iziđe kroz vrata zračne komore koju zapečati za sobom.
Krene. Večer je divna. Na divnom je mjestu. Dok šeće, pretvara se da stari
svijet nikada nije pao. Možda će skrenuti iza ugla i ugledati gužvu prometa.
Strane turiste koji mašu štapovima za selfie kao biskupskim štapom, uredske
radnike koji hitaju iz užurbanih ureda prema slobodnom vremenu što
ga provode u žurbi.
Ulicu za ulicom, širit će se grad. Grad za gradom, širit će se svijet. Nebrojeni
milijuni ljudi, kao što je bilo prije svega ovoga.
Zamišlja da se povijest proteže i ispred i iza njega, baš kao rijeka koja je tako
široka i duboka da Temza izgleda poput suze što se kotrlja niz izbrazdani obraz
svijeta.

297
 Knjige.Club Books

EPILOG

DVADESET GODINA KASNIJE

298
 Knjige.Club Books

Snijeg je dubok dvadeset centimetra, ali to je nešto na što se ne želite previše

oslanjati. Ovo je glečerska morena protkana pukotinama i procjepima u koje je
napadao snijeg i sve ih napunio do vrha. Ako ne testirate svaki korak prije nego
što ga učinite, možete upasti u udubinu koja je dublja od vas, a na čijem su dnu
stijene oštre poput zubi.
Svejedno, grupica osoba na istočnom obronku napreduje. Osiguravaju si
položaj i nastavljaju se kretati zajedno. Neka mjesta na obronku još su uvijek u
sjeni dok se krvava svjetlost zore polako probija kroz vrhove koji ih okružuju,
ali šestero muškaraca i žena neće usporiti dok istražuju prazno prostranstvo
pred sobom i ne čine pogrešne korake.
Foss je zapanjena dok ih gleda kako prilaze i kako se mlado doimaju -
najstarija osoba ima tek nepunih trideset. No to nije ono najdojmljivije. Ono što
je prvo zamijetila, i o čemu ne može prestati razmišljati, jest da su jako lagano
obučeni. Nose kratke jakne, otvorene prema zubatom vjetru. Nemaju kape.
Da su ljudi, obični, osnovni ljudi verzije 1.0, bili bi mrtvi.
Što znači da su ono što je pukovnik rekao kad su ih tek zamijetili na rubu
platoa. Proždrljivci.
I ima ih još na dnu obronka, osamsto metara niže. Ovo je tek izvidnica.
Foss se okrene da se istim putom vrati do vrha obronka, pa ode na sjever
strmim prolazom koji se prije zvao Lairig Ghru. Troje stražara postavljeno je iza
kamenja iznad prolaza: vide Foss kad prolazi i vide jedni druge. Ona vodoravno
podigne pušku lijevom rukom i zadrži je u zraku nekoliko sekundi. To je ranije
dogovoreni signal koji znači: zadržite položaj i nemojte ništa poduzimati - osim
ako vas izravno ne napadnu. Stražari, koji su napeto čekali otkako se ona spustila
niz obronak, malo se opuste i nastave motriti. Dovoljno su disciplinirani da joj
ne dobacuju pitanja dok prolazi.
Iza okuke planine i iznad zaleđenog uskličnika jezera Etchachan nalazi se
naselje koje čini devedeset šatora i trideset sedam drvenih koliba. Razvučeno je,
neravno i prljavo, okruženo planinama vlastita smeća koje će tako stajati dok se
na proljeće sve ne otopi, pa će se moći sigurno spustiti do udoline ispod prolaza
što služi kao službeno odlagalište smeća.

299
 Knjige.Club Books

Tijekom normalnog dana, čak i ovako rano ujutro, ljudi bi hodali ili trčali
preko otvorena terena između šatora. Djeca bi odlazila u školu, muškarci i žene
vraćali bi se iz lova ili staja koje se nižu kraj prolaza, pa bi na leđima nosili vreće
repe ili luka.
No ovo nije običan dan. Još nekoliko Fossičinih ljudi stoji na straži uzbrdice
i na krajevima avenija sa šatorima. Svi ostali su pet kilometra niže, skriveni u
tjesnacu čiji su ulaz kamuflirali uz puno muke i spremni su se povući na planinu
ili spustiti s nje, ovisno o tome koju signalnu raketu ugledaju.
Foss ode u šator tamošnjeg vijeća, u kojem pukovnik sjedi sam, pa mu
podnese izvještaj.
Carlisle ustane. To ovih dana nije brz i lak proces: godine nisu bile blage
prema njegovoj staroj ozljedi, odnosno preciznije, prema njegovim kukovima i
križima. Foss mora potisnuti poriv da tom krhkom starcu pruži ruku, znajući da
se srami podsjetnika na svoje slabosti.
»Spustit ćemo se do njih«, kaže.
»Dobro«, složi se Foss. »Ali ja ću voditi, Isaače. Ti ne moraš ići.«
»Da«, kaže joj. »Moram.«
Tako da im treba dosta vremena da se spuste u morenu, a zatim još uspore.
Iako je Foss željela da joj pukovnik to prepusti, zna zašto nije bilo tako. Ljudi
koji su napustili Svjetionik kako bi osnovali ovu zajednicu neizvjesnosti položili
su nade u njegovo ime i ugled. On tu odgovornost nosi poput fizičkog tereta.
No istovremeno, njoj bi bilo draže da su pružili otpor niže na platou iz
jednostavnog razloga: to bi ostalim građanima Rosiegrada dalo veću prednost u
slučaju evakuacije.
Stotinjak metara niže od sjeveroistočnog ruba morene nalazi se kamen u
obliku zeca u čučnju. Ispred njega je slabi trag vatre. McQueen ih ondje čeka i
kimne im u znak pozdrava dok prilaze.
»Oni su blizu«, kaže dobacivši im pogled krajičkom oka. »Postavio sam C4
na nekoliko mjesta u stijeni, tako da im možemo prirediti pristojnu zabavu ako
ćemo morati na taj način. Ovo je dobro mjesto za doček.«
Foss se slaže. Stražari će ih jasno vidjeti s visine, pa se ne mora zamarati
slanjem signala.
Stanu svaki s jedne strane pukovniku, s puškama u paradnom stavu odmora,
pa čekaju da im se posjetitelji uspnu preko preostalih sto metara obronka. Kad
McQueen procijeni da su dovoljno blizu, mahne im neka zastanu. Shvate gestu i
poslušaju je, što mora ukazivati na dobar početak. Nitko nikome nije iščupao
grlo, barem ne još.

300
 Knjige.Club Books

Tako su mladi, pomisli Foss opet - začudo, i tako lijepi. Bjeloočnice imaju
sivu boju Cordycepsa, ali koža im je savršena jer nije sasušena i ispucala od zime,
ljuskava zbog manjka vitamina B ili izbrazdana zbog starih ožiljaka. Izgledaju
preplanulo, što bi ukazivalo na to da su putovanje započeli niže na jugu.
Isto ne vrijedi za njihovu predvodnicu. Ona je pepeljasta plavuša, bijela
poput albina s kožom lišenom pigmenata. Teško je procijeniti koliko je stara, ali
nipošto nije najstarija u grupi. Držanje joj je elegantno na neki nesvjestan način
i bez arogancije, gotovo bez ikakva obaziranja na to. Nosi majicu kratkih rukava
(sigurno je minus dvadeset!) žute boje limuna, a blatne i tanke hlače su joj
ugurane u iznošene čizme. Ne nosi nikakvu značku s činom. No kada istupi,
ostali se povuku s poštovanjem, pažljivi i posve tihi.
»Ja sam Melanie«, kaže. »Dobro jutro svima.«
Sve to na divnom, savršenom engleskom. Foss zapecka tjeme. Očekivala je
nekakvu pantomimu grimasa i gesti. Nikad joj nije palo na pamet da bi
proždrljivci druge generacije naučili jezik, ili da bi naučili taj jezik.
»Isaac Carlisle«, kaže pukovnik.
»Pukovnik Isaac Carlisle«, ispravi Foss.
»Ovo je Kat Foss, a meni s desna je Daniel McQueen.«
Žena ih sve pogleda i uzme si vremena da ih procijeni. Vrši taj pregled iz
blizine koja Foss natjera da se malo ukoči i izmjeri udaljenosti i kutove. Ako
Snjeguljica želi nešto započeti, oni će je dočekati na pola puta.
»Dugo smo vas tražili, pukovniče Carlisle«, kaže žena.
Carlisle ne odgovori, ali McQueen zagrize mamac, što Foss ne začudi.
»Stvarno?« pita. »A zašto?«
Žena - Melanie - podigne ruke otvorenih dlanova. »Nismo mislili da je bilo
tko od vas preživio«, kaže. »Nismo si dopuštali tako velike nade. No nismo htjeli
odustati od potrage dok je god postojala šansa.«
Čini li se to Foss ili je jedan od tipova otraga upravo oblizao usne? »Ima nas
još puno«, kaže. »Ovdje gore i na mnogim drugim mjestima.«
»Ne.« Riječ je izravna i bezosjećajna. Melanie odmahne glavom. »Svijet je
sada za vas otrov. Izgleda da je samo ovo mjesto izuzetak. Svjetionik i
otpadnička plemena izumrli su u isto vrijeme, a onda smo ostali samo mi. Ili smo
barem tako mislili.«
»Kakav sladak eufemizam«, primijeti McQueen. »Izumrli su. Želite reći da su
bili pojedeni, zar ne?«

301
 Knjige.Club Books

»Ne.« Melanie na trenutak izgleda tužno, baš kao da osjeća krivnju. »Patogen
Cordyceps počeo se prenositi zrakom. Svi ljudi posvuda postali su proždrljivci, i
to istovremeno. Svi... osim vas.«
Foss šokiraju te riječi. Ne zato što je iznenade. Tijekom proteklih deset
godina nitko tko je otišao s planine nije se nikada vratio, no ako su se i vratili,
tada su bili izmijenjeni, divlji, svejedno jesu li imali tragove ugriza ili ne. Dugo je
bilo očito da je plato otok u nevidljivom, ali toksičnom oceanu.
No ipak, izgovaranje tih riječi na nekoliko je trenutaka ispuni strahom i
tugom koji su se cijelo desetljeće gomilali u njoj. Jedno je biti u izgnanstvu, a
drugo je biti toga svjestan. Nije ni shvaćala da je lagala samoj sebi sve dok ne
osjeti suze koje joj se lede na obrazu.
»Kako ste onda saznali za nas?« zahtijeva Carlisle. Blag je i suzdržan, ne
prihvaća bezizlaznost njihove situacije.
Lice Melanie se uozbilji. »Nismo«, kaže. »Rekla sam vam. Samo smo htjeli
napraviti sve što možemo prije nego konačno, službeno, odustanemo od
potrage. Neki moji prijatelji pregledali su stare zapise, one prije Raspada, i
sastavili su popis mjesta na kojima bi ekstremni vremenski uvjeti i neobične
mikroklime mogli nuditi neku...« Pažljivo izabere riječi. »Pa, zaštitu za vas. Moji
timovi su godinama pretraživali ovo područje, kad su god mogli biti oslobođeni
drugih zadaća. I konačno su vas lani pronašli. Svi smo bili jako uzbuđeni kad su
nam to javili.«
»Da«, kaže McQueen hladno. »Kladim se. Tko ne voli malo raznovrsnosti na
jelovniku.«
Ta izjava naljuti pet pratioca Melanie. Pokušaju zadržati disciplinirano
neutralne izraze lica, ali ljutnja se ukaže na trenutak u trzaju usana ili stezanju
oka - poput sitnih iskri povučenih sa siva kamena. Jedno od njih petero stisne
šake, pa ih polako opusti kad Melanie nastavi istim tonom.
»Nismo se odmah najavili jer smo htjeli biti sigurni da razumijemo vašu
situaciju. Promatrali smo iz daljine, što smo diskretnije mogli. Stvarali smo
sliku.«
»A sada?« pita Carlisle. »Razumijete li našu situaciju?«
»Ja mislim«, kaže Melanie. »Da.« Opet pogleda okupljenu trojku, kao da je
svjesna da bi te riječi mogle zaboljeti, pa im ne želi povrijediti osjećaje. »Slabi
ste. Jedva preživljavate. Na ovoj je zemlji teško živjeti, a još teže uzgajati hranu.
Žetva od prije nekoliko tjedana bila je najslabija od vašeg dolaska ovamo. Zalihe
hrane neće vam izdržati ni do sredine proljeća. Usto, pretpostavljam kako vam
se javljaju slučajevi skorbuta i rahitisa jer ne jedete dovoljno voća i kalcija. Tako

302
 Knjige.Club Books

da, čak i ako preživite zimu, čeka vas samo još gora situacija. Vaša kolonija ima
šanse vjerojatno dvije do tri godine. Možda ni toliko.«
Ona završi, pa uslijedi apsolutna tišina. Foss razmijeni pogled s McQueenom
i sretna je što na njegovu licu vidi da su istog mišljenja. Prepustit će vodstvo
pukovniku i točno znaju što će on reći o svemu. On duboko udahne, pa izdahne
kako bi se pripremio i pronašao riječi za taj trenutak.
»Nećete nas lako srediti«, kaže, »i pretrpjet ćete velike gubitke.« Melanie se
pokuša ubaciti, ali on je nadglasa. »Neću se truditi poreći ono što ste vidjeli
vlastitim očima. Da, slabi smo. Naša tijela su slaba. Ali vjeruj mi kad ti kažem da
su ljudi koji su došli ovamo bili oni najjači iz Svjetionika. Prehodali su šesto
pedeset kilometra samo zbog šanse novog života. Učinit će još više za šansu da
ga zadrže.«
Melanie djeluje uzrujano i deprimirano. »Ali...« Pokuša nešto reći.
»Pukovniče...«
»Dođite kad budete spremni«, pozove je Carlisle. »Otkrit ćete da smo i mi
spremni.«
»Pukovniče, došli smo vam pomoći.«
Carlisle se već okreće od nje kad ona progovori. Ostane ulovljen u tom
pokretu. Melanie se nasmije od srama, kao da ne vjeruje kako su tom razgovoru
pristupili s tako različitih strana. Ipak je morala izgovoriti ono što je smatrala
da se podrazumijeva.
Netko mora odigrati ulogu sabranog lika u djelu. Foss otkrije da uloga
pripada njoj. »O čemu to govorite?« pita.
Melanie pokaže niže niz obronak. Ostatak njezine neprikladno odjevene
pratnje se malo približio, pa sada odlažu kutije i sanduke na urednu hrpu.
»Hrana«, kaže ona, »i lijekovi. Plastični hladnjaci su puni zečetine, svježe
ulovljene dok smo se uspinjali. U drvenim sanducima su jabuke i japanske
šljive. Vi to možete jesti, zar ne?«
»Japanske šljive?« upita McQueen. Teško je protumačiti njegov ton, ali Foss
je zaslinila čim je čula tu riječ.
»Smatrali smo da primarno trebate svježe voće i bjelančevine«, kaže
Melanie. »Za ostalo se možemo dogovoriti. Naravno, mi ne uzgajamo žitarice za
sebe, ali možemo ih uzgojiti za vas. Reći ćete nam što trebate. Ono što nemamo,
pa... možemo pronaći ili proizvesti.«
Jedan ili dva trenutka svi nijemo stoje. A onda pukovnik, koji još uvijek stoji
napola okrenut od djevojke, postavi pitanje koje im je svima na pameti.
»Zašto?«

303
 Knjige.Club Books

Čini se da ga Melanie ne razumije, pa ovaj ponovi. »Zašto biste to napravili?«

»Zato što možemo«, kaže ona. Izgleda kao da ju je pitanje iskreno zbunilo.
»Zato što smo mislili da ste svi nestali i drago nam je da smo se prevarili. Možda
se vaši i naši ljudi mogu upoznati, razgovarati i učiti jedni od drugih. Inače
biste za nas bili samo legende.« Nasmiješi se, kao da joj je ta pomisao smiješna.
»Znam kako legende funkcioniraju. Za nekoliko generacija o vama bi postojale
tisuće ludih priča, a istina... pa, istina bi samo bila priča koja je malo manje
zanimljiva od ostalih. Sad kad smo vas pronašli, nastavit ćemo s potragom. Ne
samo ovdje u Škotskoj, već i drugdje po svijetu. Već smo počeli pripremati
ekspediciju koja će otići u Francusku i Švicarsku. Odnosno, prema mjestima gdje
su prije bile Francuska i Švicarska. Možda ipak niste jedini.«
Hrpa sanduka i kutija na dnu obronka još uvijek raste. Počinje izgledati kao
da bi čak moglo biti dovoljno hrane da im izmijeni situaciju.
»Hvala vam«, kaže pukovnik nespretno formalan. »Cijenimo vašu ponudu
pomoći.«
»Nema na čemu, pukovniče Carlisle. Ali zauzvrat tražimo uslugu.«
Evo ga, pomisli Foss. Caka. Naravno da je morala postojati. Vašu djecu? Vaše
bolesnike? Vaše luđake? Što misle, koga bi bili spremni baciti u košaru za ručak?
»Donosimo vam još nešto«, kaže Melanie, ovog puta s još širim osmijehom.
Definitivno se radi o vicu što ga oni ne shvaćaju. »Zapravo, možda bolje rečeno
- nekoga. I želimo da joj pružite dobar dom. To baš silno želimo. Jako je dugo bila
sama.«
Rijetkim, bistrim zrakom prenese se zvuk motora. Dolazi s ceste ispod
grebena, još uvijek skrivene nanosom snijega - da, prošlo je nekih dvadeset
godina, ali Foss bi taj duboki >urlik< prepoznala bilo gdje.
»Isuse Bože!« usklikne. »Nema jebene šanse!«
Rosie izviri iza grebena poput broda koji se pojavi na horizontu, s
nepoznatom osobom za upravljačem. Ženom tamne kože u poderanoj i
izblijedjeloj vojničkoj uniformi, koja radi grimase od napora da tu golemu masu
potjera preko skliskog kamenja.
Foss se u tom veličanstvenom i neobičnom trenutku učini da se prošlost
rastvorila pred njom poput vrata. Nikada nije prestala biti dio te posade. Rossie
dolazi po nju i vodi je u još jednu misiju - posljednju, lokalnu misiju. Kad je
ugleda, tijelom joj se proširi nešto nalik na olakšanje. Nešto nalik na sreću.
Pomisli: sva putovanja su isto putovanje, znali vi to ili ne, kretali se vi ili ne.
A ono što izgleda poput kraja, samo je jedno od stajališta na putu.

304
 Knjige.Club Books

Zahvale

Kada dovoljno dugo živite sa pričom, ona vam obuzme cijeli život, pa prestanete
biti objektivni i malo poludite. Percepcija vam se lagano izvitoperi, pa izgubite
mjerilo. U tom trenu trebate druge ljude koji ili (a) vole i razumiju priču ili (b)
donekle vole vas, pa će trpjeti i vas i beskonačno ponavljanje tipa: »A što ako
napravim ovo...?« Imao sam puno takvih ljudi, a uzvratiti im mogu samo
nedovoljnim zahvalama te ponekom kriglom ili čašom crnog vina. Hvala supruzi
Lin i našoj divnoj djeci Louise, Benu i Daveyju. Colmu McCarthyju i Camille Gatin
koji su sa mnom prošli divno iskustvo Djevojke sa svim darovima i koji su mi
promijenili život u nešto posve neprepoznatljivo. Mojim briljantnim
urednicama Anne Clarke, Anni Jackson i Jenni Hill, kao i lektoricama Joanni
Kramer i Sophie Hutton-Squire. Mojoj agentici, Meg Daviš. Publicisticama
i čarobnjakinjama kojima ništa nije nemoguće, Gemmi Conley-Smith i Naziji
Khatun. Čudotvornom borcu za prava stranaca, Andyju Hineu. Mom bratu
Daveu, kao i njegovoj sjajnoj supruzi - Jacque. Najboljem prijatelju od
tinejdžerskih dana do danas, Chrisu Poppeu. Naravno, kad započnete s ovakvim
popisom, brzo shvatite da bi mogao ići unedogled. Ako je potrebno cijelo selo da
se odgoji dijete, onda je potrebna cijela vojska kako bi pisac ostao više-manje
normalan i više-manje funkcionalan. Ako ste u toj vojsci, vi to znate. Ne
zaslužujem vas, ali sretan sam što vas imam.

305
 Knjige.Club Books

Bilješka o piscu

M. R. Carey veći se dio života bavi stvaranjem priča. Usmene preporuke

pretvorile su njegov roman Djevojka sa svim darovima u uspješnicu, prema
njemu je snimljen i igrani film. Pod imenom Mike Carey pisao je i za DC i za
Marvel, između ostalog i hvaljene nastavke Lucifera, Hellblazera i X-Mena.
Vlasnik je svoje serije The Univritten koja se redovito nalazi na Neiv York
Timesovom popisu uspješnih stripova. Napisao je još neke romane, igre, radijske
drame te televizijske i filmske scenarije.

Scan i obrada.
Knjige.Club Books

306