Professional Documents
Culture Documents
Kad joj je Melanie na božično jutro stidljivo dala bočicu mirisa, ujna
ju je zagrlila, poljubila i pokazala takvo veselje da je Melanie bilo
neugodno što je poklon bio tako skroman.
– Zašto se nisam dosjetila? – rekla je sama sebi. – Mogla sam joj dati
bisere koje sam dobila za svetu potvrdu. Ne trebaju mi, a od sutra ih
više neću nositi. A ona bi bila tako sretna!
Zamislila je ujnu kako u nevjerici miluje bisere, izobličenih prstiju,
pridržavajući nisku mjesečeva sjemena oko svojega jadnog vrata. Lijepi
biseri koji bi toliko bolje pristajali ujninoj nježnoj puti nego mučna
srebrnina. Njezini dragocjeni biseri, jedini dar kojim bi mogla izraziti
što osjeća prema ujni. Melanie će joj ih pokloniti za sljedeći Božić, ili
za rođendan, kad sazna datum.
– Htjela sam svima kupiti darove – napisala je ujna Margaret. Ali
nemam novca, a Philip... – kreda joj je klonula u ruci.
– Nema veze – rekla je Melanie u naletu ljubavi. – Ne brini se.
Gore u svojoj sobi otvorila je jedini paket koji su dobili za Božić.
Gospođa Rundle isplela im je pulovere – jedan u praktičnosivoj za
Jonathona, jedan u jestivo-voćno-ružičastoj za Victoriju, i jedan u
nebeskomodroj za Melanie – i zamotala ih u ukrasni papir. Melanie je
navukla novi pulover preko Victorijine glave kao jastučnicu preko
nevoljka jastuka. Ovog Božića nije bilo nabrekle čarape (prskavci koji
vire iz čarape, naranče u prstima, orasi u peti), ništa za Victoriju, osim
pulovera i slatkiša. Ali ona se nije sjećala zadnjeg Božića i... nitko joj
nije rekao da ga i ove godine treba očekivati, pa joj zapravo i nije
nedostajao, ali Melanie je osjećala gubitak u njezino ime. Činilo se
okrutnim oduzeti djetetu veselje. Ali za Victoriju pulover je bio samo
još jedan komad dosadne odjeće, a slatkiše je primila bez zanimanja,
vjerojatno misleći da je želi podmititi. Čim joj je Melanie otvorila
limenku, počela ih je sve odjednom trpati u usta. Nije bilo zdravo jesti
slatkiše tako rano ujutro, ali je Melanie nije imala srca zaustaviti.
Papirnati japanski lampion tog je jutra izgledao poput božična
ukrasa, bio je tako okrugao, modar i veseo. Je li on u nekoj dalekoj
prošlosti zapravo bio božični ukras, dok su Flowerovi bili još obična
obitelj? Morali su biti obični dok je s njima živjela majka. Majka
sigurno nije bila ekscentrična. A kakvi su bili nikad spominjani djed i
baka? Zacijelo su slavili Božić dok su majka i ujak Philip bili djeca.
Ako je ujak Philip ikad bio dječak. Bilo ga je teško zamisliti malenog, u
školskoj kapi i kratkim hlačama, kako se igra pikulama, čita stripove i
skuplja kutije šibica.
Ali – iznenada je Melanie pomislila u strahu – što ako ujak Philip
željeznih šaka uopće nije brat moje majke? Možda je tijekom godina
mršavog čovjeka s vjenčane fotografije zamijenio ovaj debeli stranac,
varalica s licem i odjećom Philipa Flowera, koji zapravo uopće nije
njezin ujak.
Melanie je poželjela da su otišli živjeti k očevoj obitelji. Svi oni
dobri ljudi s vjenčane fotografije u ovom času zacijelo peku goleme
purane i u pripremama za veliko slavlje kite božična drvca. Ali da je
otišla tetki Rose ili tetki Gertrudi, nikad ne bi upoznala Franciea, ujnu
Margaret i Finna. I Finna.
Melanie je odjenula pulover. Nova vuna ju je škakljala, ali je bio
blaženo udoban i imao je visok ovratnik. Činilo se da je grije nečim
toplijim od vune, kao da je svakim ubodom igle gospođa Rundle u nj
uplela malo svoje ljubavi za njih. Bila joj je zahvalna, jer kuća je tonula
duboko u najdublju zimu. Činilo se da nekoliko električnih peći samo
povećavaju hladnoću. Tih prosinačkih dana šiljat vršak nosa ujne
Margaret bio je stalno crven. Ali Melanie uz pulover u boji lipanjskog
neba nije trebao kaput. Pisat će gospođi Rundle i zahvaliti se.
Razmišljala je o dlakavim madežima gospođe Rundle; bili su joj
značajna i lijepa uspomena.
Na njezino veliko iznenađenje imali su svečanu večeru – pečenu
gusku, koja se neočekivano, poput duha iz božične prošlosti,
materijalizirala na stolu uz zdjelu umaka od jabuke. Ujna Margaret
zacijelo ju je potajno naručila, kao iznenađenje. Pri pogledu na nj, stari
se škrtac Philip namrštio i zabio joj nož u trbuh tako žestoko da je
nadjev u mlazu šiknuo na najbolji damastni stolnjak, a ujna Margaret ga
je morala pobrati žlicom. Navalio je na bespomoćnu gusku tako
divljački da se činilo da je želi još jednom ubiti, kao da je smatrao da je
mesar bio nesposoban, a ujna Margaret je nije dobro ispekla. Držeći u
ruci nož koji se pušio od vrućine pečenja, zamišljeno je zurio u Finna.
Melanie se na trenutak zabrinula jer je pomislila da možda iskušava
fatalan udarac na guski, koji će, kad ga usavrši, primijeniti na Finnu. Ali
na koncu je tek servirao Finnu škrtu porciju kostiju i kože, koje ovaj
nije jeo, već samo mrzovoljno razvlačio vilicom po tanjuru. Ujak Philip
uzeo je obilnu porciju i počeo oglabati kosti poput Henrika Osmog. Bio
je to sumorna večera i nisu se dugo zadržali za stolom.
Po cijelom su Londonu žene i muškarci u šeširima od obojena papira
gledali kraljičin govor na televiziji, krčkali orahe i nazdravljali zlatnim
vinom. Bilo je teško povjerovati da se tako nešto događa, jer su se u
njihovoj kući ujak Philip, Finn i Jonathon vratili u radionicu čim su bez
pravog teka pojeli kolače. Kad je suđe bilo oprano, ujna Margaret
izvadila je šifonsku tuniku i počela dovršavati vrpce na leđima. Victoria
je udarala kuhačom po loncu. Na njezinim ružičastim vunenim
rukavima već je bilo kreme s kolača. Bubnjala je povečerje i urlala.
Melanie je zaboljela glava.
– Kuća je puna igračaka, a ujak Philip nijednu ne da Victoriji da se s
njome igra i bude tiho – razmišljala je s ogorčenjem.
Trudila se da ne gleda tuniku jer ju je podsjećala na nepoznatog i
nepojmljivog labuda koji će je sljedeći dan silovati. Bojala se i same
pomisli na labuda. Poslijepodne ju je gušilo. Victorija je kuhačom
udarala po loncu i pjevala dijelove neke pjesmice, a ujna Margaret ju je
s ljubavlju milovala po glavi. Bile su tako sretne zajedno. Melanie je
sve jače boljela glava. Pobjegla je u svoju sobu. Na katu je Francie
svirao polagane melodije, a glazba je oko nje lagano melankolično
zaplesala na malenim mekim stopalima. Osjećala je kao da će joj se srce
raspući od tuge. Nije znala što bi sa sobom. Pokupila je mrtvo žuto lišće
geranija i među prstima ga smrvila u mirisnu prašinu. Zurila je u svoj
dlan. Četiri prsta i palac. Pet noktiju.
– Ovo je moja ruka. Moja. Ali čemu služi? – pomislila je. – Ko ja joj
je svrha?
Ruka joj se činila divnom i iznenađujućom, predmet koji joj nije
pripadao i kojem nije znala namjenu. Prsti su bili ljudi, članovi obitelji.
Palac je bio otac, nizak i zdepast, vjerojatno sa sjevera, s jednoličnim
prodornim vokalima u govoru, a kažiprst je bila majka, visoka vrbolika
gospođa, podrijetlom iz srednje klase, koja je često govorila dušice i
koja je naranče za desert jela nožem i vilicom. Je li se oženio iz klase
više od svoje zahvaljujući novcu koji je sam zaradio? Imao je otresito,
uspravno držanje čovjeka koji je u životu uspio vlastitim snagama. I
troje krasne djece, dvoje odraslih, dječak i djevojka, ijedna koja tek
stasa u djevojčicu. Raširila je šaku i obitelj je poslušno izvela kratku
plesnu točku. Prepala se.
– Zacijelo sam skrenula s uma!
Kao što je Finn rekao, u ovoj je ludoj kući i ona poludjela. Skrila je
glavu u zastore da ne čuje Francievo sviranje i da ne vidi kako se u sobi
mrači dok se približava novi dan. Osjećala je kako se okrugli svijet
okreće prema novom danu i nosi je sa sobom, beskonačno malenu,
srditu i bezvoljnu. Vidjela se kako sićušna stoji na školskom globusu i
okreće se u ogromnom tihom svemiru, te je još jednom zateturala na
rubu pameti. Ali može li se slom živaca imati s petnaest ili šesnaest
godina? Ona je zacijelo prva, jedinstvena. Nad glavom joj je poput
Damoklova mača visio labud i posvuda je pratio, a nju, beznačajnu
poput prašine, nosile su unakrsne struje strašnih vjetrova.
– Ne smijem se bojati labuda, to je samo predstava.
Ali nije se bojala labuda, već podavanja labudu.
Kad je sljedećeg dana uredila kosu i odjenula tuniku, Victoria je
napunila ljepljive ruke sifonom i uzviknula: – Lijepa gospoda! Lijepa
gospođa!
– Zar doista tako misliš? – rekla je Melanie čeznutljivo, kao daje
Victorijino mišljenje bilo važno ili kao da je ljepota neka vrsta zaštite.
– Da – naglasila je Victoria, okrugla poput voća na njezinu voćno
obojenom puloveru.
Ujna Margaret stavljala je Melanie cvijeće u kosu i kimala glavom
koliko god joj je to dozvoljavao ovratnik. U svojoj je ravnoj sivoj
haljini izgledala poput dorskog stupa. Ali kosa joj nije bila strogo
zategnuta u punđu, kao inače kad bi odjenula svoju najbolju odjeću, i
jedan joj je odbjegli uvojak pao pokraj uha, stvarajući neuredan, pomalo
raspušten dojam. Vjerojatno je bila prezaokupljena mislima pa nije
bolje učvrstila kosu. Svi su bili odjeveni u nedjeljnu odjeću, tako čisti,
dobri i uredni, da se Melanie osjetila nedostojnom, poput djevojčice iz
crkvenog zbora koja prima svetu pričest u mrežastim čarapama. Sada je
bila u šou-biznisu.
– Nisam dovoljno vježbala – rekla je, tresući se.
– Bit će dobro – rekao je Francie. – Nemoj se sad predomisliti,
malena, začas dižemo zastor.
– O, Francie – rekla je i progutala knedlu.
U znak ohrabrenja potapšao ju je po sifonu na leđima. – Lavež mu je
strasniji od ugriza.
I prije je to čula za ujaka Philipa, ali nije vjerovala. Zgrozila se
razmišljajući o tome što bi joj mogao napraviti bude li loše odigrala
svoju ulogu; već je vidjela svoju svježu krv kako natapa malenu
pozornicu. Ali ujak se činio zadovoljan njezinim izgledom. Promotrio
ju je od glave do pete i rekao: – Dobro. Kreni iza zastora.
U večernjem odijelu i prugastim hlačama činio se ogromnim poput
bika. Možda je i bio bik. Iznosnica .mu je izbijala vatra, izgledao je kao
da će se pretvoriti u Jupitera-bika i u čudnom obratu mita, poput Europe
je odnijeti preko naslikane pučine na kojoj se igraju dupini. Bila je na
rubu pameti i zamišljala kojekakve gluposti.
Ovaj put bila su priređene samo tri stolice, jer Melanie više nije bila
u publici. Na zastorima je bio znak zabranjenog pušenja, a na plakatu je
pisalo Veličanstvena božična predstava – jedinstveni fenomen u kojem
se priroda i umjetnost stapaju u jedno pod umjetničkim vodstvom ujaka
Philipa. Ujak Philip, okružen kolom patuljastih djevojčica koje
poskakuju na golim nožicama, u zraku je na koncima držao prekrasnog
labuda.
Pozornica je bila uredna kutija s jednom crvenom i jednom morskom
stranicom. Na vrhu kutije bio je okvir s reflektorima, na kojem je poput
žabe čučao Finn. Lice mu je bilo crno, prazno i mrzovoljno. Labuda nije
bilo nigdje na vidiku. Morao je biti negdje sa strane. Pozornica je bila
posuta brojnim školjkama svih oblika i veličina; bilo je tu velikih,
okruglih bisernica i malenih, zločesto zašiljenih školjaka. S druge strane
zastora, u nekoj drugoj dimenziji, ujna Margaret i djeca zauzimali su
sjedala za predstojeći spektakl. Melanie je stajala na sredini pozornice
okružena školjkama. Osjećala se poput budale.
– Skini te gojzerice, gusko glupava! – ujak Philip penjao se prema
Finnu po kratkim ljestvama.
Melanie je još uvijek nosila teške cipele s vezicama koje je obula za
silazak u radionicu. Uz tuniku su zacijelo izgledale nesklapno. Izula ih
je i bacila sa strane pozornice. Bez cipela se osjetila još više
neodjevenom.
Svjetlo je prolazilo kroz kaleidoskopski niz promjena boja, dok je
Finn isprobavao čitav niz specijalnih efekata. Pokušala je umiriti živce
misleći na nešto drugo, nešto lijepo – čupave mačiće, pogačice od
krumpira za večeru – ali čudno, zbog takvih je pomisli poželjela
zaplakati. Da ubije vrijeme, počela je u sebi recitirati tablicu množenja.
Nad glavom je čula šuštanje i mrmor Finnova i glasa ujaka Philipa.
– Glazba!
S vanjske strane crvenog zida Francie je počeo svirati odabrane arije
iz Labuđeg jezera, u stilu radijskog orkestra na programu nedjeljom
uvečer.
– Što još – pomislila je, potiskujući iznenadnu želju za hihotanjem. –
Što još?
Bilo je utješno osjetiti nadmoć nad osrednjim glazbenim ukusom
ujaka Philipa. Sigurno je volio Čajkovskog, jer je kimao teškom glavom
u ritmu glazbe. U ruci mu je šuštao scenarij dok je na glas čitao:
– Leda skuplja školjke na obali dok pada mrak; ni ne sluti da ju je
svemoćni Jupiter odabrao za svoju družicu.
Finn je okrenuo prekidač i pozornica se ispunila smeđim sumrakom.
Melanie se skamenila pod svjetlom reflektora. Ujak Philip je prošištao:
– Hajde ti, kako ti je ime!
Raširila je suknju i počela u nju skupljati školjke. Dok su se zastori
rastvarali, sagibala se i uspravljala, praćena svjetlom reflektora. Bio je
tu Francie s violinom pod bradom. Bili su tu i njezina ujna, brat i sestra,
i svi su pljeskali. Kao na školskoj predstavi. U isto vrijeme prošle
godine, u prikazu rođenja Isusova u školi, glumila je anđela, također u
bijeloj haljini, ali s kartonskom aureolom oko glave. Sad je skupljala
školjke.
– Što ću sad sa svima njima? – pomislila je.
Odgovor je stigao kad je ujak Philip iznenada zabubnjao palicom po
metalnoj ploči, oponašajući grmljavinu; prepala se i sve ih ispustila na
pod. Tada se pojavio labud.
Bio je gotovo njezine visine, jajolika kugla od iverice, obojena u
bijelo i oblijepljena perjem. Dugačak mu je vrat vjerojatno bio od
gume, jer se svijao i njihao kao da živi vlastitim životom. Glava i kljun
bili su mu izrezbareni iz drveta, s umetnutim crnim staklenim očima.
Kljun mu je bio obojen zlatnom bojom. Krila su mu bila izrađena po
uzoru na krila modela zrakoplova, ali zakrivljena; kostur od tankog
drveta prekriven bijelim papirom umjesto perja. Crne noge bile su mu
podvijene pod tijelo. Bio je groteskna parodija labuda; kao da ga je
dizajnirao Edward Lear. Nije imao veze s divljom, faličnom pticom iz
njezine mašte. Bio je previše zdepast, priprost i čudan. Zamalo je
ponovno zahihotala kad ga je ugledala kako joj se približava nespretnim
koracima. Ali je poslušno pobjegla, gazeći po školjkama koje su joj
rezale bosa stopala.
Labud je mahao krilima jer mu je ujak Philip povlačio konce.
Slijedio ju je, suludo tresući kljunom amo-tamo. Malena je publika
ponovno zapljeskala. Labud je spustio noge, poput modela zrakoplova
koji slijeće. – Pametno – pomislila je Melanie. Uz lagan je udarac sletio
na dva stopala s plivaćom opnom, načinjenom od plastike. Zastala je u
nedoumici ne znajući što joj je činiti. Labud se gegao prema njoj uz
sasvim očite namjere. Zamolila je za znak. Ujak Philip naglas je čitao:
– Leda pokušava pobjeći svom nebeskom posjetitelju, ali njegova
ljepota i veličanstvenost prikuju je za tlo.
– Dakle, moram leći – pomislila je i, razgrnuvši školjke, spustila se
na koljena.
Labud joj se približavao poput sudbine ili vremena, a stopala su mu
išla pljas-pljas-pljas. Pomislila je na trojanskog konja, koji je također
bio od šupljeg drveta; ne bude li dobro odigrala svoju ulogu, u labudovu
će se trbuhu otvoriti vrata i iz njega će izaći naoružana vojska
mehaničkih igračaka – pigmejskih ujaka Philipa – i napasti je. Ova joj
je mogućnost izgledala sasvim stvarnom i zastrašujućom. S lica joj je
iščeznuo osmijeh. Osjećala se nestvarnom, poput halucinacije, kao da
iščupana iz vlastite osobe promatra čitavu fantaziju s nekog drugog
mjesta. Na ovoj je pozornici sve bilo moguće. Čak i to da labud, ovaj
umjetni labud, postane stvaran i da je siluje u oluji bijelog perja. Labud
se nadvio nad crnokosu djevojčicu koja jest i nije bila Melanie. Njegovo
je prazno tijelo bilo bijelo i lagano poput slatkiša od bjelanjka, a glava
mu se njihala amo-tamo na tankom savitljivom vratu. Glazba je
bubnjala sve jače dok nije eksplodirala u bolno zaglušujućem klimaksu.
Glazbu iz Labuđeg jezera posljednji je put slušala prije nekoliko
godina, također za Božić, sjedeći na crvenom baršunastom naslonjaču u
Covent Gardenu, kamo ju je otac odveo na balet, kao poklon za kraj
semestra. Bijele su se figure okretale i vrtjele posvuda oko nje. Jedno je
vrijeme voljela balet. Sad je i sama bila na pozornici, i to s imitacijom
labuda. Labud je spustio svoj trbuh na njezina stopala. Osjetila je
njegovu težinu. Pogledavši uvis, vidjela je kako ujak Philip upravlja
njegovim pokretima. Koncentrirao se otvorenih usta. Primijetila je da su
na njegovoj crnoj leptir-kravati od materijala koji je upijao i reflektirao
svjetlo bile sjajne točke. Koprcala se pod šuštavim labudom, čija su
krila sada snažno udarala, mrseći joj kosu. Jedna joj je tratinčica
izletjela iz kose. Nakon toga nije vidjela ništa osim mutno blještava
svjetla reflektora.
– Svemoćni Jupiter u obliku labuda provodi svoju volju.
Glas ujaka Philipa, dubok i svečan poput orgulja, bio je taman i
zvučan, a u pozadini je jecala violina. Labud je načinio nespretan skok
unaprijed i smjestio joj se u krilo. Svim ga je snagama pokušala
odgurnuti od sebe, ali su je krila prekrila poput šatora, a glava mu je
klonula naprijed i ugnijezdila joj se u vrat. Pozlaćeni kljun zabio joj se
duboko u meku kožu. Zavrištala je, jedva svjesna da vrišti. Labud ju je
potpuno prekrio, osim nogu koje su se koprcale i lica koje je vrištalo.
Besramni se labud popeo na nju. Ponovno je zavrištala. Usta su joj bila
puna perja. Čula je kako se uz pljesak zatvaraju zastori i pomislila je da
je to zvuk mora.
Kad je ponovno došla k svijesti, shvatila je da pokraj nje kleči Finn i
navlači joj suknju preko koljena. Strastveni ju je labud bio napola
svukao. Finnovo lice bilo je ukočeno. Izgledao je poput neobrijana
stranca u kariranoj košulji i iznošenim samtericama. – Ima lijepe uši –
pomislila je, primjećujući ih po prvi put. Bile su malene i elegantno
oblikovane. Pokušala se sjetiti gdje ga je prije vidjela; lice joj se činilo
poznatim. To je bilo preteško i odustala je. Pogledom je potražila
labuda. Odvukli su ga. Sada kad mu je pogonska snaga nestala, jadno je
visio o koncima, njišući se lagano amo-tamo.
– Sve je u redu – rekao je Finn. – Predstava je završena.
Tada je prepoznala Finna. Naravno, on je bio slikar i njezin prijatelj,
štogod to značilo. Ponovno je na sebe navukla Melanie, polako, kao da
oblači kaput. Ujak Philip sišao je niz ljestve sav uspuhan i osorno
naredio Finnu da se vrati reflektorima.
– Previše si se uživjela – rekao je Melanie i pljusnuo je. – Bila si
melodramatična. Lutke ne pretjeruju. Pokvarila si poeziju.
– Labud me prestrašio – rekla je, a lice joj je gorjelo.
Ali on je nije čuo. Popravljao je svoju leptir-kravatu. Pozornica je
bila obasjana svjetlom. Ona, ujak Philip i labud izazvali su burne
ovacije. Činilo se da traju satima, a oni su se naklanjali i skupljali
papirnate ruže koje je bacala ujna, sve dok ujak nije zavikao: – Svjetla!
– i zastori su se konačno zatvorili. Istog je časa ugasio svoj blistavi
osmijeh. Ovio je ruke oko mlitavog labudovog vrata.
– Odlično, stari moj – pohvalio ga je. Drvena mu se glava objesila na
grudi.
– Ima li još? – pitala je Melanie. Tresla se i bilo joj je zlo nakon
toliko uzbuđenja.
– Nema. Gubi se!
Uzela je svoje cipele i krenula. Ujna Margaret i Francie su je
poljubili, a Francie je rekao: – Bila si sjajna! – Bilo je gotovo. Bio je to
njezin prvi nastup. Ponovno je oživjela. Kosa joj je bila puna perja i bila
je sva prašnjava. Iščetkala je kosu, skinula tratinčice i perje i ponovno
odjenula svakodnevnu suknju i novi pulover, koji ju je zagrlio
prijateljskim rukama. Svejedno, i dalje se osjećala usamljenom.
Tatjana Jukić