Dinah Jefferies - Supruga Vlasnika Plantaze Caja PDF

2
janja | balkandownload
Novopečeni bračni par, gotovo neznanci, duboko zaljubljeni,
a oboje skrivaju tajnu jedno od drugog...
Devetnaestogodišnja Gwendolyn Hooper silazi s parobroda na Cejlon, željna
započeti novi život kao udana žena. Ali, dočekuje je suzdržan, tajnovit i
mrzovoljan suprug, Laurence je neprestano na poslu pa njegova mlada engleska
supruga mora sama istraživati plantažu. Lutajući zabranjenim mjestima Gwen
nalazi zaključana vrata, škrinje pune prašnjavih haljina i malen grob obrastao
raslinjem — ključeve skrivene, neizrecive prošlosti.
Gwen uskoro zatrudni, a njezin je suprug presretan. Nakon porođaja se suočava sa

strašnom odlukom koju mora po svaku cijenu sakriti od Laurencea. Kad istina
izađe na vidjelo, hoće li joj suprug moći oprostiti to što je učinila?
Savršena knjiga za mene, tajnovitost, slomljena srca i radost

— nisam je mogla ispustiti iz ruku. — SANTA MONTEFIORE
3
U znak sjećanja na mojega sina Jamieja
4
UVOD
Cejlon, 1913.
ena je prinijela tanku bijelu omotnicu usnama. Još je malo oklijevala, zastavši
Ž kako bi čula bolno lijepe zvukove sinhaleške flaute iz daljine. Zamislila se nad
svojom odlukom prevrćući je kao što bi prevrtala oblutak na dlanu, a tada je
zapečatila omotnicu i naslonila je na vazu klonulih crvenih ruža.
Uz podnožje kreveta s četiri stupa nalazila se antikna počivaljka. Bila je
načinjena od tamnog drveta, stranice su joj bile presvučene satenskim moareom, a
poklopac podstavljen i presvučen kožom. Podignula je poklopac, izvadila svoju
vjenčanicu boje bjelokosti i prebacila je preko naslona naslonjača, nabravši nos
zbog sladunjavog mirisa kuglica protiv moljaca.
Izabrala je jednu ružu, otrgnula cvijet i pogledala djetešce, zadovoljna jer i dalje
spava. Kod kozmetičkog stolića podignula je cvijet i stavila ga uz kosu, fine svilene
niti, kako je on uvijek govorio. Odmahnula je glavom i ispustila cvijet. Ne danas.
Djetetova odjeća na krevetu već je bila složena u nasumične hrpice. Vrhovima
prstiju dodirnula je netom opranu jaknicu prisjetivši se sati koje je provela pletući,
sve dok je oči nisu počele peći. Pokraj odjeće ležali su listovi bijelog svilenog
papira. Bez zastajkivanja je složila malenu plavu jaknicu, stavila je između dva
komada papira i odnijela u pocinčanu unutrašnjost počivaljke te je stavila na dno.
Složila je svaki komad, stavila ih među slojeve papira i potom dodala slojevima
vunenih kapa, pletenih cipelica, pidžama i kombinezona. Plavo. Bijelo. Plavo.
Bijelo. Posljednje su bile muslinske krpe i ručnici. Njih je složila rubom na rub, a
kad je završila, pregledala je sve što je tog jutra napravila. Unatoč značenju tog
prizora, nije problijedjela gledajući ga.
Pogled na treperave trepavice djeteta rekao joj je da će se uskoro probuditi.
Morala je biti brza. Haljina koju si je izabrala bila je od orijentalne svile žive,
morskozelene boje, malo podignuta iznad gležnjeva te s pojasom na visokom
struku. Bila je to njezina omiljena haljina, koju su joj poslali iz Pariza. Nosila ju je
na zabavi, one noći kad je sa sigurnošću znala da je to dijete začeto. Ponovno je
zastala. Bi li nošenje te haljine moglo biti protumačeno kao ogorčen pokušaj da
napakosti? Nije točno znala. Voljela je tu boju. To je govorila samoj sebi. I nadasve,
ta boja bila joj je važna.
5
Dijete je zacviljelo i počelo se meškoljiti. Ona je pogledala na sat, podignula
dijete iz krevetića i sjela u naslonjač za dojenje pokraj prozora, osjećajući kako joj
lagani povjetarac hladi kožu. Sunce je vani bilo visoko na nebu, a vrućina će biti
sve jača; negdje u kući lajao je pas, a iz kuhinje su dopirali zamamni mirisi
kuhanja.
Odgrnula je kućni ogrtač i otkrila blijedu, prošaranu dojku. Dijete se nosićem
protrljalo o nju i tada uhvatilo bradavicu. Imao je dobru, jaku čeljust, toliko čvrstu
da su joj bradavice bile ispucane i bolne pa je morala gristi usnu kako bi mogla
izdržati tu bol. Želeći si zaokupiti pozornost nečim drugim, pogledala je po sobi. U
sva četiri kuta sobe nalazila su se sjećanja u obliku predmeta: izrezbareni stolčić
koji je došao sa sjevera; sjenilo noćne svjetiljke koje je sama sašila; tepih iz
Indokine.
Kad je pomilovala djetetov obraz, ono je prestalo sisati, podignulo ručicu i, u
jednom dirljivo lijepom trenutku, njegovi su majušni prstići posegnuli prema
njezinu licu. Bio bi to trenutak za suze.
Kad ga je odvojila, polegnula ga je na krevet omotanog mekim kukičanim šalom
te ga je, odjenuvši se, polegnula na jednu ruku i još jednom se osvrnula uokolo.
Slobodnom rukom zatvorila je poklopac počivaljke, bacila ostavljenu ružu u
lakiranu košaru za otpatke i tada prešla dlanom preko preostalog cvijeća u vazi,
oslobađajući nagnječene latice. One su lepršale pokraj bijele omotnice te poput
velikih kapi krvi pale na ulašteni pod od mahagonija.
Otvorila je staklena vrata te, pogledom prešla po vrtu i tri puta duboko udahnula
zrak koji je mirisao na jasmin. Povjetarac je prestao; flauta je utihnula. Očekivala je
da će osjećati strah, ali je umjesto toga bila ispunjena dobrodošlim osjećajem
olakšanja. To je bilo sve, i bilo je dovoljno. Tada je krenula odlučno, neizbježnim
korakom za korakom, a kad je izašla iz kuće, zamislila je najsvjetliju nijansu boje
jorgovana: boju spokoja.
6
1.
NOVI ŽIVOT
7
1.
Dvanaest godina poslije, Cejlon, 1925.
D
ržeći slamnati šešir u jednoj ruci, Gwen se naslonila na slanu ogradu i
ponovno pogledala dolje. Sat vremena gledala je promjenjivu boju mora
prateći komadiće papira, zavijutke narančine kore i listove koji su plovili
pokraj nje. A tada se intenzivno tirkizna voda bila pretvorila u mutnosivu pa je
znala da još nema mnogo. Nagnula se malo više preko ograde gledajući kako jedan
komad srebrne tkanine pluta nestajući s vidika.
Kad se brodska sirena oglasila glasno, dugo i vrlo blizu, ona je skočila i
iznenađeno podignula ruku. Malena satenska torbica s tankom uzicom ukrašenom
perlicama, oproštajni dar njezine majke, kliznula joj je preko ruke. Ona je naglo
udahnula i pružila ruku, ali prekasno jer je torbica pala u ocean, zavrtjela se u
prljavoj vodi i potonula. A s njom je potonuo i novac te Laurenceovo pismo s
uputama, uredno savijeno i spremljeno u nju.
Osvrnula se uokolo i ponovno osjetila kako se u njoj budi nelagoda koje se nije
uspjela osloboditi otkako je napustila Englesku. Otac joj je rekao kako je Cejlon
najdalje što se može otići iz Gloucestershirea. Dok je njegov glas odjekivao u
njezinim mislima, prenula se začuvši drugi glas, nedvojbeno muški, ali s
neuobičajeno ugodnim tonom.
– Prvi put ste na Istoku?
Naviknuta na činjenicu da njezine ljubičaste oči i blijeda put uvijek privlače
pozornost, okrenula se kako bi pogledala, ali je bila prisiljena stisnuti oči na
jarkom suncu.
– Ja... da. Idem k suprugu. Nedavno smo se vjenčali. – Udahnula je i u zadnji čas
se zaustavila prije no što je izlanula cijelu priču.
Muškarac srednje visine i širokih ramena, s upadljivim nosom i svjetlucavim
očima boje karamela, gledao je u nju. Naglo je zastala ugledavši njegove crne
obrve, kovrčavu kosu i tamnu, glatku kožu. Zagledala se u njega osjećajući se
pomalo plaho, sve dok se on nije otvoreno nasmiješio.
– Imate sreću. More je u svibnju inače mnogo uzburkanije. Vlasnik plantaže čaja,
pretpostavljam – rekao je. – Vaš suprug.
– Kako ste znali?
8
Raširio je dlanove. – Postoji tip.
Ona je pogledala svoju žućkastu haljinu spuštenog struka, ali s visokim
okovratnikom i dugim rukavima. Nije željela biti ‘tip’, ali je shvatila da bi se bez
šifonskog šala, koji je imala svezan oko vrata, mogla doimati bezlično.
– Vidio sam što se dogodilo. Žao mi je zbog vaše torbice.
– Bilo je to glupo od mene – rekla je i ponadala se da nije porumenjela.
Da je bila malo sličnija sestrični Fran, možda bi zapodjenula razgovor s njim, ali
se, zaključivši kako je taj kratak razgovor završen, okrenula gledati kako se brod
približava Colombu.
Kobaltnoplavo nebo iznad svjetlucavog grada protezalo se u daleka grimizna
brda, stabla su bacala sjenu, a zrak je bio ispunjen kricima galebova koji su se
obrušavali nad mnoštvom malenih čamaca na vodi. U njoj je vrilo uzbuđenje jer
radi nešto toliko drugačije. Laurence joj je nedostajao i na trenutak si je dopustila
sanjariti o njemu. San nije iziskivao nimalo truda, ali je stvarnost bila toliko
uzbudljiva da je oživljavala leptiriće u njezinu trbuhu. Duboko je udahnula zrak za
koji je očekivala da će biti slan i začudila se mirisu nečega jačeg od soli.
– Što je to? – rekla je okrenuvši se kako bi pogledala čovjeka koji se, kako je
osjetila, nije pomaknuo s mjesta.
On je zastao i duboko udahnuo. – Cimet i vjerojatno sandalovina.
– I nešto slatko.
– Cvjetovi jasmina. Na Cejlonu je mnogo cvijeća.
– Baš lijepo – rekla je. Ali, ipak je znala da je posrijedi nešto više od toga. Ispod
tog zavodljivog mirisa bila je struja nečega kiselog.
– I loši odvodi, bojim se.
Ona je kimnula. Možda je to bilo to.
– Nisam, se predstavio. Ime mi je Savi Ravasinghe.
– Oh. – Ona je zastala. – Vi ste... Mislim, nisam vas vidjela za večerom.
On je načinio grimasu. – Mislim da želite reći da nisam putnik prvog razreda.
Sinhalez sam.
Tek je tada primijetila da je stajao s druge strane užeta koje je razdvajalo staleže.
– Pa, vrlo mi je drago upoznati vas – rekla je skidajući bijelu rukavicu. – Ja sam
Gwendolyn Hooper.
– Tada ste zacijelo nova supruga Laurencea Hoopera.
Ona je dodirnula prsten s velikim cejlonskim safirom i iznenađeno kimnula. –
Poznajete mojega supruga?
On je nagnuo glavu. – Da, upoznao sam vašega supruga, ali bojim se da sada
moram otići.
9
Ona je ispružila ruku osjetivši da joj je drago jer ga je upoznala.
– Nadam se da ćete na Cejlonu biti vrlo sretni, gospođice Hooper.
On nije obazirao pozornost na njezinu ruku pa ju je spustila. Pritisnuo je
dlanove jedan o drugi ispred svojih prsa, prstiju uperenih uvis, i blago se naklonio.
– Neka vam se snovi ostvare... – Na trenutak je zastao zatvorenih očiju, a tada je
otišao.
Gwen su malo zbunile njegove riječi i čudna gesta na odlasku, ali je slegnula
ramenima jer joj je um bio zaokupljen važnijim pitanjima. Doista se mora pokušati
prisjetiti Laurenceovih izgubljenih uputa.
Srećom, prvi razred se iskrcavao prvi, a to je podrazumijevalo nju. Ponovno se
sjetila onog čovjeka i nije se mogla oteti osjećaju opčinjenosti. Još nije upoznala
toliko egzotičnu osobu i bilo bi mnogo zabavnije da je ostao praviti joj društvo,
iako to, dakako, nije mogao.
Ništa je nije pripremilo za vrelinu Cejlona, ali ni za njegove sukobljene boje, ni za

kontrast između blještave bijele svijetlosti i dubine sjene. Buka se obrušila na nju:
zvona, trube, ljudi i zujanje kukaca oko nje, okretanje i vrtloženje, toliko da je
osjećala kao da je sve to bacaka amo-tamo, poput smeća koje je donedavno bila
gledala. Kad je pozadinsku buku nadjačalo glasno trubljenje, okrenula se i ugledala
drveno pristanište, opčinjena prizorom slona koji je podignuo surlu visoko u zrak i
trubio.
Kad joj je gledanje slona postalo donekle normalno, odvažila se otići u zgradu
lučke kapetanije i dogovorila otpremu svoje škrinje, a tada je sjela na drvenu klupu,
na vrućem, vlažnom zraku, nemajući ništa osim šešira kojim bi se zasjenila i kojim
je s vremena na vrijeme tjerala muhe koje su joj gmizale duž vlasišta. Laurence je
obećao da će biti na pristaništu, ali još mu nije bilo ni traga. Pokušala se prisjetiti
što ju je uputio učiniti u slučaju krize, a tada je ponovno ugledala gospodina
Ravasinghea dok je izlazio kroz bočna vrata broda, namijenjena putnicima drugog
razreda. Izbjegavajući pogledati ga, nadala se da će sakriti rumenilo koje joj se na
obrazima pojavilo zbog nelagode nevolje u kojoj se našla, pa se okrenula na drugu
stranu kako bi gledala i nasumično utovarivanje sanduka čaja na teglenicu na
drugom kraju pristaništa.
Vonj odvoda odavno je nadjačao miris cimeta, a tada se pomiješao s drugim
neugodnim mirisima: s mirisom tovatne masti, volovskog izmeta i pokvarene ribe.
I dok se pristanište punilo drugim nezadovoljnim putnicima koje su opsjedali
piljari te prodavači dragog kamenja i svile, Gwen je osjetila da joj je muka od
razdraženosti. Što će učiniti ako Laurence ne dođe? Obećao je. Bilo joj je tek
devetnaest, a on je znao da se od kuće Owl Tree nikada nije udaljila više od
10
pokojeg izleta u London s Fran. Osjećala se veoma usamljenom i preplavila ju je
obeshrabrenost. Bila je velika šteta da njezina sestrična nije mogla otputovati s
njom, ali je Franinu pozornost neposredno nakon vjenčanja zaokupio njezin
odvjetnik, i premda je Gwen bila spremna Laurenceu povjeriti svoj život, u toj se
situaciji nije mogla oteti osjećaju uznemirenosti.
Roj polugole tamnopute djece skakutao je među gomilom nudeći svežnjeve
štapića cimeta te proseći rupije golemim, molećivim očima. Dijete kojemu nije
moglo biti više od pet godina izvuklo je svežanj i ponudilo ga Gwen. Ona ga je
prinijela nosu i onjušila. Dijete je progovorilo, ali ga Gwen nije razumjela, a,
nažalost, nije imala rupija kako bi mu ih dala, kao ni engleskog novca.
Ustala je i prošetala. Osjetila je kratak zapah vjetra, a negdje iz daljine dopro je
zabrinjavajući zvuk: bum, bum, bum. – Bubnjevi – pomislila je. Glasni, ali ne
dovoljno da razabere pravilan ritam. Nije se mnogo udaljila od malog kovčega koji
je ostavila pokraj klupe, a kad je čula kako je gospodin Ravasinghe zove, osjetila je
kako su joj se na čelu pojavili grašci znoja.
– Gospođo Hooper. Ne možete ostaviti svoj kovčeg bez nadzora.
Ona je nadlanicom obrisala čelo. – Držala sam ga na oku.
– Ljudi su siromašni i koriste svaku priliku. Dođite, ponijet ću vam kovčeg i
pronaći svježije mjesto na kojemu ćete čekati.
– Vrlo ste ljubazni.
– Nipošto. – Vrhovima prstiju primio ju je za lakat pa su prošli pokraj zgrade
lučke kapetanije. – Ovo je Crkvena ulica. A sada pogledajte onamo, na samom
rubu Parka Gordons je suriya, stablo poznato kao tulipanovac.
Ona je pogledala stablo. Debelo deblo bilo je nabrano duboko poput ženske
suknje, a krošnja prepuna jarkonarančastih zvonolikih cvjetova nudila je neobično
plamenu sjenu.
– Pružit će vam malo svježine iako, poslijepodnevna vrelina stiže u punom jeku,
a monsun još nije započeo pa nećete pronaći mnogo olakšanja.
– Doista – rekla je. – Nema potrebe da ostanete sa mnom.
On se nasmiješio, a oči su mu se stisnule. – Ne mogu vas ovdje ostaviti samu,
strankinju bez novca u našemu gradu.
Bilo joj je drago da je on ondje pa mu je uzvratila osmijeh.
Stigli su do mjesta koje je pokazao pa je ona još sat vremena provela naslonjena
na stablo, oznojena i mokra ispod odjeće, pitajući se u što se upustila pristavši
živjeti na Cejlonu. Buka se pojačala pa je, iako joj je stajao blizu, pritisnut gužvom,
morao vikati kako bi ga čula.
11
– Ako vaš suprug ne dođe do tri sata, nadam se da nemate ništa protiv mojeg
prijedloga da pođete čekati u Hotel Galle Face. Ondje je prozračno, imaju
ventilatore i sokove pa će vam biti mnogo svježije.
Ona je oklijevala, ne želeći otići odande. – Ali, kako će Laurence znati da sam
ondje?
– Znat će. Svi imalo ugledni Britanci odlaze u Galle Face.
Ona je pogledala dojmljivo pročelje Hotela Grand Oriental. – A ne onamo?
– Nipošto onamo. Vjerujte mi.
Na jakom poslijepodnevnom blještavilu vjetar joj je donio oblak prašine u lice pa
su joj suze potekle niz obraze. Nekoliko puta je brzo trepnula, a tada je protrljala
oči nadajući se da mu doista može vjerovati. Možda je bio u pravu. Na toj bi se
vrućini moglo umrijeti.
Nedaleko od mjesta na kojemu je stajala, zbijena gomila okupila se ispod redova
i redova lepršavih bijelih vrpca nanizanih preko ulice, a u sredini skupine šarenih
žena stajao je muškarac u smeđoj halji i opetovano ispuštao visoki zvuk. Gospodin
Ravasinghe vidio je da Gwen to gleda.
– Onaj redovnik poja pirith – rekao je. – To je često potrebno na samrti, kako bi
se osigurala dobra smrt. Mislim da je ovdje zato što se na tom mjestu dogodilo
veliko zlo, ili barem nečija smrt. Redovnik pokušava očistiti to mjesto od
preostalog zla zazivajući blagoslov bogova. Na Cejlonu vjerujemo u duhove.
– Svi ste budisti?
– Ja jesam, ali ima i hinduista te muslimana.
– A kršćana?
On je nagnuo glavu.
Kad ni u tri sata Laurenceu nije bilo ni traga, čovjek je pružio ruku i uzmaknuo
jedan korak. – Dakle?
Ona je kimnula, a on je pozvao jednog rikšu, koji na sebi nije imao mnogo više
osim turbana i masne tkanine omotane oko kukova.
Zadrhtala je opazivši koliko su njegova tamna, gola leđa mršava. – Ne idem
valjda u tome?
– Biste li radije volovsku zapregu?
Osjetila je kako rumeni kad je pogledala hrpu ovalnih narančastih plodova u
kolima s golemim drvenim kotačima i pletenim svodom.
– Ispričavam se, gospođo Hooper. Ne bih vas smio zadirkivati. Vaš suprug
kolima prevozi sanduke čaja. Mi bismo se zapravo vozili u maloj kočiji. Samo jedan
vol i svod od palminog lišća.
Ona je pokazala narančaste plodove. – Što je ono?
12
– Kraljevski kokos. Samo za sok. Jeste li žedni?
Iako je bila žedna, odmahnula je glavom. Na zidu tik iza gospodina Ravasinghea
bio je velik plakat koji je prikazivao tamnoputu ženu s košarom na glavi, u crveno-
žutom sariju. Bila je bosa, na gležnjevima je imala zlatne kolute, a na glavi žutu
maramu. Plakat je reklamirao ČAJ MAZZAWATTEE. Gwenini dlanovi su se oznojili
hladnim znojem i preplavila ju je mučna panika. Bila je vrlo daleko od doma.
– Kao što vidite – rekao je gospodin Ravasinghe – automobila je vrlo malo, a
rikša je nedvojbeno brža. Ako vam to ne odgovara, možemo čekati, a ja ću pokušati
pronaći konja i kočiju. Ili, ako pomaže, mogu poći s vama rikšom.
U tom se trenutku velik crni automobil počeo trubeći probijati kroz gomilu
pješaka, biciklista, kola i kočija, jedva izbjegavši mnoge usnule pse. – Laurence –
pomislila je s valom olakšanja, ali kad je pogledala kroz prozor vozila u prolazu,
vidjela je da su u njemu samo dvije krupne, sredovječne Europljanke. Jedna se
okrenula i pogledala Gwen, a na licu joj se čitalo neodobravanje.
– U redu – pomislila je Gwen potaknuta trgnuti se – idemo rikšom.
Pred Hotelom Galle Face nekoliko se palmi ljuljalo na povjetarcu, a sama je zgrada
bila uz ocean, na vrlo britanski način. Kad ju je gospodin Ravasinghe pozdravio na
istočnjački način i uputio joj vrlo srdačan osmijeh, bilo joj je žao jer odlazi, ali je
prošla pokraj dva zavijena stubišta i smjestila se u predvorju Palm Lounge kako bi
ondje čekala na relativnoj svježini. Odmah se osjetila kao kod kuće pa je zatvorila
oči, sretna zbog tog malog predaha od gotovo potpune invazije na njezina osjetila.
Predah nije dugo trajao. Kad bi Laurence u tom trenutku stigao, ugledao bi je u
tom jadnom stanju, kojega je bila itekako svjesna, a taj dojam nije željela ostaviti.
Popila je šalicu cejlonskog čaja, a tada je pogledala druge stolove i stolce na
ulaštenom podu od tikovine. Diskretan natpis u jednom kutu otkrivao je gdje se
nalazi ženski toalet.
U toj mirisnoj prostoriji s mnogo ogledala poprskala je lice, odraženo mnogo
puta, i nanijela malo parfema Après L’Ondée, koji je, srećom, imala sigurno
spremljen u svojemu malom kovčegu, a ne u torbici koja je potonula. Osjećala se
ljepljivo, a znoj joj se cijedio ispod pazuha, ali je ponovno podignula kosu te je
uredno smotala na potiljku. Laurence je rekao kako je kosa ono najljepše na njoj.
Bila je tamna, duga i kovrčava dok je bila raspuštena. Kad je spomenula kako
razmišlja o tome da se ošiša na kratko, poput Fran, u flapper stilu, on se zgrozio i
oslobodio jednu kovrču na njezinu potiljku, a tada se sagnuo i bradom protrljao
njezino tjeme. A tada se, položivši dlanove na njezine čeljusti i prstima podignuvši
njezinu kosu, zagledao u nju.
– Nikada se nemoj ošišati. Obećaj mi.
13
Ona je kimnula, zanijemivši i osjećajući iskrice iz njegovih ruku, koje su bile
toliko ugodne da su se u njoj pojavili različiti do tada nedoživljeni osjeti.
Njihova prva bračna noć bila je toliko savršena, kao i tjedan nakon nje.
Posljednje noći koju su proveli zajedno ni jedno od njih nije spavalo, a on je morao
ustati prije zore kako bi na vrijeme stigao u Southampton i ukrcao se na brod za
Cejlon. Iako je bio razočaran jer ona ne ide s njime, imao je posla na Cejlonu pa su
se složili da će to vrijeme brzo proći. Nije mu smetalo da ona ostane i pričeka Fran,
ali je ona zažalila zbog te odluke čim je on otišao i gotovo nije znala kako će
izdržati bez njega. No, kad je Fran dodatno zadržana u Londonu zbog imanja koje
je iznajmljivala, Gwen je odlučila sama otputovati.
Zbog privlačnog izgleda nikada joj nije nedostajalo udvarača, ali ju je Laurence
osvojio onog trenutka kad ga je ugledala na jednoj glazbenoj večeri u Londonu, na
koju ju je Fran odvela, a kad joj se nasmiješio te krenuo prema njoj odlučan u
namjeri da joj se predstavi, bila je izgubljena. Nakon toga su se viđali svakoga dana,
a kad ju je zaprosio, podignula je zažareno lice i bez oklijevanja pristala. Njezini
roditelji nisu bili osobito sretni jer je tridesetsedmogodišnji udovac želi oženiti pa
je njezina oca bilo potrebno malo uvjeravati, ali je bio zadivljen kad je Laurence
ponudio da će pronaći upravitelja koji će voditi plantažu i vratiti se živjeti u
Engleskoj. Gwen nije željela ni čuti za to. Ako je njegovo srce pripadalo Cejlonu,
pripadalo mu je i njezino srce.
Kad je zatvorila vrata toaleta za sobom, ugledala ga je kako stoji u prostranom
predvorju, leđima okrenut prema njoj, i dah joj je zastao. Dodirnula je nisku oko
svojega vrata, namjestila plavu perlu u obliku kapljice tako da bude u sredini i,
zapanjena silinom svojih osjećaja, ostala nepomično stajati kako bi uživala
gledajući ga. Bio je visok, leđa su mu bila snažna i široka, a kosa kratka i
svijetlosmeđa, na sljepoočnicama prošarana ranim sjedinama. Odgojen u Školi
Winchester, izgledao je kao da samopouzdanje teče njegovim žilama: muškarac
kojega su žene obožavale, a muškarci poštovali. Pa ipak, čitao je Roberta Frosta i
Williama Butlera Yeatsa. To joj se sviđalo, kao i činjenica da je već znao da je ona
daleko od smjerne djevojke, što su ljudi očekivali da bude.
On se okrenuo kao da je osjetio njezin pogled. Ona je opazila olakšanje u
njegovim prodornim smeđim očima te širok osmijeh, kad je krenuo prema njoj.
Imao je široku čeljust i udubljenje na bradi koje joj je, zajedno s valovitošću kose
na prednjem dijelu te stršanjem na dvostrukoj kruni, bilo krajnje neodoljivo. Na
sebi je imao kratke hlače pa je vidjela da su mu noge preplanule i izgledao je
mnogo prašnjavije i grublje nego u hladnoj Engleskoj.
Potrčala je prema njemu, puna energije. On ju je na trenutak zadržao pred
sobom, a tada ju je zagrlio toliko čvrsto da je jedva disala. Srce joj je još lupalo kad
ju je prestao vrtjeti i kad ju je napokon pustio.
14
– Ni ne znaš koliko si mi nedostajala – rekao je dubokim i pomalo hrapavim
glasom.
– Kako si znao da sam ovdje?
– Pitao sam lučkog kapetana kamo je otišla najljepša žena na Cejlonu.
Ona se nasmiješila. – To je vrlo lijepo, ali, dakako, nisam to.
– Jedna od tvojih najdražesnijih osobina je činjenica da ne znaš koliko si ljupka.
– Primio ju je za ruke. – Žao mi je jer sam zakasnio.
– Nije važno. Netko me je čuvao. Rekao je da te poznaje. Gospodin Ravasinghe,
mislim da mu je to prezime.
– Savi Ravasinghe?
– Da. – Osjetila je kako su joj se dlačice na stražnjoj strani vrata naježile.
Namrštio se i stisnuo oči, pojačavši lepezu borica koje su se prerano urezale u
njegovu kožu. Silno je željela dodirnuti ih. On je bio muškarac sa životnim
iskustvom i to ga je činilo još privlačnijim.
– Nije važno – rekao je brzo se vrativši u dobro raspoloženje. – Sad sam ovdje.
Imao sam problem s vražjim automobilom. Srećom, Nick McGregor ga je uspio
riješiti. Prekasno je da putujemo natrag pa nam uzimam sobe.
Vratili su se na recepciju, a kad su završili s recepcionarom, on je pružio ruku
prema njoj i, kad su njegove usne okrznule njezin obraz, ona je blago izdahnula.
– Tvoja škrinja će putovati vlakom – rekao je. – Barem do Hattona.
– Znam, razgovarala sam s čovjekom u zgradi lučke kapetanije.
– U redu. McGregor će urediti da je jedan od kulija volovskom zapregom doveze
s postaje. Imaš li u tom kovčegu sve što će ti biti potrebno do sutra?
– Otprilike.
– Želiš li čaj? – upitao je.
– Želiš li ti?
– Što misliš?
Ona se nasmiješila i suspregnula poriv da se glasno nasmije kad je on zamolio
recepcionara da se torbe maksimalno brzo pošalju gore.
Popeli su se stepenicama ruku pod ruku, ali kad su obišli zavoj, ona je
neočekivano osjetila sramežljivost. On ju je pustio i pošao otključati vrata, a tada
ih je širom otvorio.
Ona je načinila posljednjih nekoliko koraka i pogledala u sobu.
Kasno poslijepodnevno sunce ulazilo je kroz visoke prozore bojeći zidove
nježnom nijansom ružičaste boje: oslikane svjetiljke s obje strane kreveta već su
bile upaljene, a soba je mirisala na naranče. Ugledavši sobu toliko očito
pripremljenu za intimnost, osjetila je val vrućine na stražnjoj strani vrata i počešala
15
kožu na tom mjestu. Napokon je stigao trenutak koji je mnogo puta zamišljala, ali
je ipak oklijevajući stajala na pragu.
– Zar ti se ne sviđa? – upitao je s vedrim pogledom u sjajnim očima.
Ona je osjetila kako joj je srce skočilo u grlo.
– Draga?
– Sviđa mi se – uspjela je reći.
On joj je prišao i raspustio njezinu podignutu kosu. – Eto. Tako je bolje.
Ona je kimnula. – Donijet će torbe.
– Mislim da imamo nekoliko trenutaka – rekao je i vrhom prsta dodirnuo
njezinu donju usnu. Ali tada se, kao na znak, začulo kucanje na vratima.
– Samo ću otvoriti prozor – rekla je ona uzmaknuvši, sretna jer ima izgovor da
nosaču ne dopusti vidjeti njezinu budalastu tjeskobu.
Njihova je soba gledala na ocean, a kad je otvorila prozor, ugledala je
srebrnastozlatne valiće tamo gdje je sunce dodirivalo vrhove valova. To je željela i,
nije da u Engleskoj nisu zajedno proveli tjedan dana, ali je dom osjećala vrlo
dalekim i ta ju je pomisao približila suzama. Zatvorila je oči i slušala kako nosač
unosi njezine torbe, a kad je otišao, okrenula se i pogledala Laurencea.
On joj je uputio naheren osmijeh. – Zar nešto nije u redu?
Ona je pognula glavu i zagledala se u pod.
– Gwen, pogledaj me.
Ona je nekoliko puta brzo trepnula, a soba kao da je utihnula. Misli su jurile
njezinim umom dok se pitala kako da objasni osjećaj da je katapultirana u svijet
koji nije shvaćala, iako to nije bilo sve. Uznemirivao ju je i osjećaj da je pred
njegovim očima gola. Ne želeći se prepustiti nelagodi, podignula je pogled te vrlo
polako načinila nekoliko koraka prema njemu.
Na njemu se vidjelo olakšanje. – Na trenutak sam se zabrinuo.
Njezine su noge počele drhtati. – Budalasta sam. Sve je vrlo novo... Ti si vrlo nov.
On se nasmiješio i prišao joj. – Pa, ako je to sve, lako ćemo to riješiti.
Ona se nagnula prema njemu osjećajući omaglicu dok je on petljao s gumbom
na stražnjoj strani njezine haljine.
– Čekaj, ja ću – rekla je posegnuvši odostraga i provukla gumb kroz omču. – To
je trik.
On se nasmijao. – Koji ću morati naučiti.
16
Sat vremena poslije Laurence je spavao. Njihovo vođenje ljubavi, raspireno dugim
čekanjem, bilo je intenzivno, čak i više nego prve bračne noći. Ona se sjetila
trenutka kad je stigla u tu zemlju: osjećala se kao da je vrelo sunce Colomba isisalo
svu energiju iz njezina tijela. Bila je u krivu. U pričuvi je imala mnogo energije iako
je, ležeći ondje i slušajući niti zvukova koji su dopirali iz vanjskog svijeta, osjećala
težinu u rukama i nogama pa nije bila daleko od sna. Uvidjela je kako je počela
osjećati da je posve prirodno ležati pokraj Laurencea pa se nasmiješila svojoj
prijašnjoj strepnji i malo promeškoljila kako bi ga mogla gledati, ali i dalje osjećati
snagu njegova tijela na mjestima na kojima se doimalo da je zalijepljen za nju.
Očišćena od svih emocija osim jedne, njezina se ljubav nekako iskristalizirala u taj
savršeni trenutak. Bit će dobro. Još trenutak ili dva udisala je njegov mošusni miris
gledajući kako se sjene u sobi izduljuju, a potom ubrzano tamne. Duboko je
udahnula i zatvorila oči.
17
2.
D
va dana poslije Gwen se rano probudila i ugledala svjetlost koja je prodirala
kroz njezine muslinske zavjese. Veselila se doručku s Laurenceom, a potom
obilasku. Sjela je na rub kreveta i rasplela pletenice, a tada se okrenula i
uronila stopalima u glatko krzno tepiha. Pogledala je dolje i promeškoljila nožnim
prstima u njegovoj bjelini, pitajući se kojoj je životinji pripadalo. Kad je ustala,
ogrnula se svijetlim svilenim ogrtačem koji je netko bio prebacio preko obližnjeg
naslonjača.
Na plantažu u brdima stigli su večer prije, upravo dok je Sunce silazilo. Glava ju
je boljela od iscrpljenosti pa je legla u krevet, zaslijepljena intenzivnim crvenim i
grimiznim nijansama večernjeg neba.
A tada je prešla preko podnih dasaka i prišla prozoru kako bi razmaknula
zavjese. Duboko je udahnula kad je prvog jutra ugledala svoj novi svijet i,
zatreptavši na blještavoj svjetlosti, ustuknula od salve zujanja, zviždanja i
cvrkutanja u zraku.
Vrtovi prepuni nježnog cvijeća pod njom su se spuštali do jezera u tri terase, sa
stazama, stepenicama i klupama strateški smještenim između njih. Samo jezero
bilo je najveličanstvenije sjajno srebro koje je u životu vidjela. Istog trena nestala
su sva sjećanja na jučerašnje putovanje automobilom i njegove zastrašujuće oštre
zavoje, duboke klance i neravnine koje izazivaju mučninu. Iza jezera i oko njega
uzdizalo se tkanje od zelenog baršuna, grmovi čaja simetrični kao da su sašiveni u
redovima, u kojima su beračice u sarijima jarkih boja, koje su privlačile poglede,
bile poput majušnih izvezenih ptica koje su stale kako bi kljucale.
Tik ispred prozora njezine sobe bilo je stablo grejpa pokraj drugog stabla koje
nije prepoznala, ali je izgledalo kao da je prepuno trešanja. Odlučila je ubrati
nekoliko za doručak. Vani na stolu bilo je maleno stvorenje, naizgled napola
majmun i napola sova, koje ju je gledalo okruglim očima nalik tanjurićima.
Okrenula se i pogledala golem krevet s četiri stupa, okružen mrežom protiv
komaraca. Satenski prekrivač gotovo i nije bio izgužvan pa je pomislila kako je
čudno da Laurence nije došao k njoj. Možda je želio da se nakon putovanja
naspava bez ometanja pa je otišao u svoju sobu. Okrenula se začuvši kako vrata
škripe otvarajući se. – Oh, Laurence, ja...
– Gospođo. Morate znati, ja sam Naveena. Vama na usluzi.
18
Gwen je gledala tu malenu ženu kvadratnog tijela. Na sebi je imala dugu plavo-
žutu omotanu suknju i bijelu košulju, a prosijeda kosa bila joj je ispletena u dugu
pletenicu koja joj je visjela niz leđa. Njezino okruglo lice bilo je prepuno bora, a
oči, sa zjenicama tamnih rubova, nisu otkrivale ništa.
– Gdje je Laurence?
– Gazda je na poslu. Sad već idu dva sata.
Gwen je, obeshrabrena, načinila korak unatrag i sjela na krevet.
– Vi želite doručak ovdje? – Žena je pokazala maleni stolić pokraj prozora.
Nastupila je stanka dok su gledale jedna drugu. – Ili na verandi?
– Željela bih se najprije umiti. Gdje je kupaonica?
Žena je prešla na drugi kraj sobe, a dok je hodala, Gwen je osjetila da su njezina
kosa i odjeća prožete neuobičajenim začinskim mirisom.
– Ovdje, gospođo – rekla je žena. – Iza zaslona je vaša soba za kupanje, ali
zahodski kuli još ne dođe.
– Zahodski kuli?
– Da, gospođo. Uskoro dođe.
– Je li voda topla?
Žena je zatresla glavom. Gwen nije znala znači li to ‘da, topla je’ ili ‘ne, nije topla’
pa je zaključila da joj je Naveena zacijelo dala do znanja kako nije sigurna.
– Imamo bojler na drva, gospođo. Na drvo albicije. Topla voda dolazi, ujutro i
navečer, jedan sat.
Gwen je visoko podignula glavu i potrudila se zvučati samouvjerenije no što se
osjećala. – U redu. Najprije ću se umiti, a tada ću vani doručkovati..
– U redu, gospođo.
Žena je pokazala staklena vrata. – Otvaraju se na verandu. Idem i doći ću.
Donijet ću vam čaj onamo.
– Kakva je ono životinja vani?
Žena se okrenula kako bi pogledala, ali životinje nije bilo.
U potpunom kontrastu omamljujućoj vlažnosti Colomba, jutro je bilo vedro, ali

prohladno. Gwen je nakon doručka ubrala jednu trešnju; plod je bio lijep,
tamnocrven, ali kad ga je zagrizla, bio je kiseo pa ga je ispljunula. Omotala se
šalom oko ramena i krenula istražiti kuću.
Najprije je istražila širok hodnik visokog stropa, koji se protezao cijelom
duljinom kuće. Taman drveni pod je blistao, a na zidovima su bile uljanice.
Onjušila je zrak. Očekivala je da će kuća vonjati na dim cigara, što i jest, ali je uz to
19
i snažno mirisala na kokosovo ulje te aromatično sredstvo za laštenje. Laurence ju
je nazivao bungalovom, ali je Gwen ugledala široko stubište od tikovine, koje je iz
prozračnog predvorja vodilo na kat. S druge strane stepenica uza zid je stajala
lijepa komoda s intarzijama od sedefa, a pokraj nje bila su vrata. Gurnula ih je i
ušla u prostran salon.
Iznenađena njegovom veličinom, duboko je udahnula, otvorila jedan od smeđih,
kapcima zatvorenih prozora iz reda prozora koji se protezao duž cijelog zida, i
ustanovila da i ta soba gleda na jezero. Kad je svjetlost ispunila sobu, Gwen se
osvrnula uokolo. Zidovi su bili obojeni najnježnijom plavozelenom bojom koju
biste mogli zamisliti, a u sobi je vladalo ozračje ugodne svježine, s naslonjačima
koji su izgledali udobno i s dvije svijetle sofe na kojima su bile hrpe jastučića s
izvezenim motivima ptica, slonova i egzotičnog cvijeća. Preko stražnjeg dijela
jedne sofe visjela je leopardova koža.
Gwen je stala na jedan od dva tamnoplavo-žućkasta perzijska ćilima i okrenula
se ispruženih ruku. Ovo će biti dobro. Zapravo, vrlo dobro.
Prenulo ju je duboko režanje. Spustila je pogled i opazila da je stala na šapu
usnulom kratkodlakom psu. Pomislila je da je sjajan crni labrador, iako ne sasvim
uobičajen. Uzmaknula je zapitavši se bi li je mogao ugristi. U tom je trenutku u
sobu gotovo bešumno ušao sredovječni stranac. Sitan, uskih ramena i
žućkastosmeđeg lica, na sebi je imao bijeli sarong, bijelu jaknu i bijeli turban.
– Tom starom psu je ime Tapper, gospođo. Gazdin najdraži pas. Ja sam batler, a
ovo je drugi doručak. – Pokazao je poslužavnik koji je nosio, a tada ga je spustio na
jedan od stolića. – Naš vlastiti čaj Broken Orange Pekoe.
– Doista? Tek sam doručkovala.
– Gazda će se vratiti poslije dvanaest. Začut ćete radničku trubu, gospođo, i tada
će biti ovdje. – Pokazao je drveni stalak pokraj kamina. – Ondje su časopisi za vas.
– Hvala vam.
Kamin je bio velik, uokviren kamenom, s mjedenim hvataljkama, lopaticom i
žaračem, uobičajenim priborom za održavanje vatre, a pokraj njega bila je
ogromna košara prepuna cjepanica. Gwen se nasmiješila. Pred njom je bila ugodna
večer koju će provesti sami, sklupčani pokraj vatre.
Imala je samo sat vremena prije Laurenceova povratka pa je, ne obazirući se na
čaj, odlučila istražiti oko kuće. Bio je sumrak kad su stigli u Laurenceovu novom
Daimleru pa nije vidjela kako pročelje kuće zapravo izgleda. Hodnikom je izašla u
glavno predvorje te gurnula jedna od tamnih dvokrilnih vrata, iznad kojih je bio
lijep ukrasni prozor u obliku lepeze, i našla se na stepenici, na zasjenjenom
trijemu. Pošljunčani put, obrubljen rascvjetanim stablima tulipanovca i pokojom
palmom, vodio je od kuće, a potom zavijao prema gore, u brda. Nekoliko cvjetova
ležalo je raštrkano poput velikih narančastih tulipana, jarkih na travnatom rubu.
20
Poželjela je otići u brda, ali je najprije pošla s jedne strane kuće, gdje je bila
natkrivena prostorija bez zidova, s pogledom na jezero, iako pod nešto drugačijim
kutem nego iz njezine sobe. Ta soba na otvorenom, ili trijem, imao je osam
stupova od tamnog drva, mramorni pod i namještaj od ratana, a stol je već bio
postavljen za ručak. Kad je malena prugasta vjeverica pojurila uz jedan od stupova
i nestala iza grede, Gwen se nasmiješila.
Vrativši se istim putem do prednjeg dijela kuće, počela se uspinjati pošljunčanim
prilazom brojeći stabla. Što se dalje uspinjala, to se ljepljivije osjećala, ali se nije
željela osvrnuti dok ne izbroji dvadeset stabala. Dok je brojala i osjećala miris
perzijskih ruža, vrućina je jačala iako, srećom, još nije bila ni blizu onoj u vrelom
središtu Colomba. Zeleni rubovi s obje strane prilaza bili su obrasli grmljem
prepunim velikih srcolikih listova i svijetlonarančastih cvjetova.
Kod dvadesetog stabla je odbacila šal, zatvorila oči i zavrtjela se. Sve je
svjetlucalo. Jezero, crveni krov kuće i čak zrak. Gwen je duboko udahnula kao da bi
tako mogla upiti svaku česticu ljepote koja je bila pred njom: mirisno cvijeće,
ushićenje tog vidika, sjajno zelenilo obronaka plantaže, zvuk ptica. Bilo je
omamljujuće. Ništa nije bilo mirno, a zrak je vrvio životom te brujao u
neprestanom kretanju.
S tog je mjesta jasno vidjela oblik kuće. Dvorišno pročelje bilo je paralelno s
jezerom, soba na otvorenom bila je s desne strane, a doimalo se da je s jedne strane
kuća proširena pa je tako dobila oblik slova L. Pokraj nje bilo je dvorište i put koji
je nestajao kroz zid visokih stabala. Gwen je još nekoliko puta duboko udahnula
čist zrak.
Spokoj je narušio ružan zvuk podnevne trube. Bila je izgubila pojam o vremenu,
ali joj je srce poskočilo kad je ugledala Laurencea kako s još jednim čovjekom
dolazi od tog visokog drveća prema kući. Izgledao je kao da je u svojem elementu,
snažan i upravlja svime. Prebacila je šal preko ramena i potrčala. Ali, trčanje niz
strmu padinu bilo je neugodnije od uspinjanja pa se nakon nekoliko minuta
poskliznula na šljunku, prstom zapela o jedan korijen, izgubila ravnotežu i pala
potrbuške toliko silovito da joj je zrak istisnut iz pluća.
Kad je uspjela ponovno početi disati i kad je pokušala ustati, lijevi gležanj joj je
popustio. Protrljala je ogrebeno čelo i osjetila toliko jaku vrtoglavicu da je sjela, već
osjećajući početak još jedne glavobolje, potaknute vrelinom sunca. Prije je bilo
toliko svježe da nije ni pomislila uzeti šešir. Iza visokih stabala začula je
zastrašujući krik, kao da je potekao od mačke ili od djeteta koje je nešto zaboljelo,
ili možda od šakala. Nije željela čekati kako bi doznala pa se prisilila ponovno
ustati i taj put je uspjela oduprijeti se boli te počela skakutati natrag prema kući.
Upravo kad je jasno vidjela prednja vrata, Laurence je izašao i požurio prema
njoj.
21
– Jako mi je drago da te vidim – viknula je ubrzano dišući. – Pošla sam gore zbog
vidika, ali sam pala.
– Draga, ondje nije sigurno. Ima zmija. Glatkih zelenih i smeđih. Zmija koje
vrtove čiste od štakora. Svakojakih mrava i kukaca koji grizu. Bolje je da ne odlaziš
sama. Ne još.
Ona je pokazala žene koje su brale čaj. – Nisam krhka kao što izgledam, a one
žene su u prirodi.
– Tamili poznaju ovu zemlju – rekao je prišavši joj. – Nije važno, primi se za
moju ruku pa ćemo ući i zamolit ću Naveenu da ti zamota taj gležanj. Ako želiš,
mogu pozvati lokalnog liječnika iz Hattona.
– Naveenu?
– Sluškinju.
– Oh, da.
– Čuvala me je dok sam bio dijete i draga mi je. Kad budemo imali djecu...
Gwen je podignula obrve i polako se nasmiješila. On se nasmiješio i tada dovršio
rečenicu: – Ona će se brinuti za njih.
Gwen ga je pogladila po ruci. – Što ću ja morati raditi?
– Mnogo je toga što se može raditi. Uskoro ćeš to otkriti.
Dok su se vraćali u kuću, osjećala je toplinu njegova tijela uza svoje. Iako ju je
gležanj bolio, osjetila je poznate iskrice i podignula ruku kako bi dodirnula duboko
udubljenje u njegovoj bradi.
Kad joj je gležanj zamotan, oboje su sjeli u otvorenoj prostoriji.
– Pa – rekao je Laurence s iskrom u očima. – Sviđa li ti se ono što vidiš?
– Savršeno je, Laurence. Bit ću vrlo sretna ovdje s tobom.
– Sebe krivim za tvoj pad. Namjeravao sam sinoć razgovarati s tobom, ali te je
glava toliko jako boljela da sam odlučio pričekati. Nekoliko je sitnica koje bih
trebao spomenuti.
Ona je podignula pogled. – Da?
Bore na njegovu čelu su se pojačale, a kad je stisnuo oči, bilo je očito kako je
sunce produbilo bore na tom mjestu.
– Zbog vlastite sigurnosti kloni se radničkih pitanja. Ne moraš se zamarati
radničkim linijama.
– Što je to, zaboga?
– Ondje žive radnici sa svojim obiteljima.
– Ali, to zvuči zanimljivo.
– Iskreno rečeno, nema se mnogo vidjeti.
22
Ona je slegnula ramenima. – Još nešto?
– Najbolje je ne lutati bez pratnje.
Gwen je puhnula.
– Samo dok se bolje ne upoznaš s ovim svijetom.
– U redu.
– Samo Naveeni dopuštaj da te vidi u spavaćici. Donosit će ti čaj u osam sati.
Nazivaju ga krevetnim čajem.
Ona se nasmiješila. – A ostaješ li ti sa mnom na krevetnom čaju?
– Kad god budem mogao.
Ona mu je poslala poljubac preko stola. – Jedva čekam.
– I ja. Dakle, ne brini ni zbog čega. Uskoro ćeš znati kako sve funkcionira. Sutra
ćeš upoznati nekoliko drugih supruga plantažera. Florence Shoebotham je
smiješna starica, ali ti može mnogo pomoći.
– Nemam više što odjenuti.
On se nasmiješio. – Prava djevojka. McGregor je već poslao nekoga s volovskom
zapregom na postaju u Hattonu, po tvoju škrinju. Poslije ću te upoznati s
osobljem, ali navodno te čeka i sanduk iz Selfridgesa. Vjerojatno ono što si naručila
prije no što si došla.
Ona je ispružila ruke, odjednom vedrija zbog pomisli na kristal Waterford i
divnu novu večernju haljinu. Ta je haljina bila savršena, kratka, s nekoliko slojeva
srebrnih i ružičastih resica. Sjetila se onoga dana u Londonu kad je Fran insistirala
da je dâ sašiti. Još samo deset dana pa će i Fran biti ondje. Velika čavka preletjela je
preko stola i u tren oka ukrala pecivo iz košarice. Gwen se nasmijala, kao i
Laurence.
– Mnogo je divljih životinja. Vidjela sam kako je prugasta vjeverica otrčala na
krov verande.
– Dvije su. Gore imaju gnijezdo. Ne rade štetu.
– To mi se sviđa. – Dodirnula je njegovu ruku, a on ju je podignuo kako bi joj
poljubio dlan.
– Još nešto. Gotovo sam zaboravio, a to je vjerojatno najvažnije. Kućanska
pitanja su u potpunosti tvoja stvar. Neću se uplitati. Kućno osoblje odgovara tebi i
samo tebi.
Zastao je.
– Možda ćeš ustanoviti da je situacija malo pošla naopako. Osoblje je predugo
bilo prepušteno samo sebi. Moglo bi biti teško, ali uvjeren sam da ćeš ih ponovno
dovesti u red.
23
– Laurence, to će biti zabavno. Ali, zapravo mi nisi rekao mnogo o samom
imanju.
– Pa, ovdje je mnogo tamilskih radnika. Tamili su izvrsni radnici, za razliku od
većine Sinhaleza. Kod nas ih živi najmanje tisuću petsto. Imamo svojevrsnu školu,
ambulantu i osnovnu medicinsku pomoć. Imaju mnoge povlastice, prodavaonicu,
subvencioniranu rižu.
– A sama proizvodnja čaja?
– Sve se obavlja u našoj tvornici čaja. Proces je dug, ali ću ti jednoga dana
pokazati, ako želiš.
– Voljela bih to.
– Dobro. Dakle, sada kad je to riješeno, predlažem poslijepodnevni odmor –
rekao je ustajući.
Ona je pogledala ostatke njihova ručka i osjetila zadovoljstvo. Duboko je
udahnula i polako izdahnula. Došao je taj trenutak. Kad se Laurence sagnuo kako
bi je poljubio u čelo, zatvorila je oči ne mogavši suspregnuti zadovoljan osmijeh, ali
kad je otvorila oči, opazila je da je on već otišao.
– Vidimo se navečer – rekao je. – Žao mi je, draga, ali sad moram otići k
McGregoru. Tvornička truba će se oglasiti u četiri, a ja tada neću biti kod kuće, ali
ti odspavaj.
Gwen je osjetila kako joj suze griju unutarnju stranu kapaka pa je ubrusom
obrisala oči. Znala je da Laurence ima mnogo posla i, dakako, plantaža je morala
biti na prvom mjestu, ali, bi li se moglo reći da je samo umislila da je njezin divan,
tankoćutan suprug tek malo suzdržan?
24
3.
G
wen je sljedeće večeri stajala na svojemu prozoru i gledala zalazak sunca.
Nebo i voda poprimili su gotovo istu nijansu zlatne, a jezero je bilo
uokvireno brežuljcima u različitim nijansama sepije. Odmaknula se i
pažljivo odjenula, a potom promotrila svoj odraz. Žena joj je bila pomogla uplesti
srebrne kuglice kroz težak smotuljak kose na njezinu potiljku, ali je Gwen sa strane
izvukla jednu kovrču. Laurence je bio organizirao malu večeru s gostima kako bi je
predstavio kao novu gazdaricu Hooperove plantaže. Željela je izgledati najbolje
moguće, iako je bila odlučila svoju novu haljinu sačuvati za Franin dolazak. Tada
će moći zajedno vježbati plesati čarlston.
Te večeri na sebi je imala svijetlozelenu svilenu haljinu s čipkom na vratnom
izrezu, dubljem no što je inače nosila. Struk je, dakako, bio spušten, a bila je i
opasno kratka pa su s ruba na pravim mjestima visjeli šifonski umeci. Začulo se
kucanje na vrata.
– Naprijed.
Laurence je otvorio vrata i stao tek malo razmaknutih nogu dok su gledali jedno
u drugo.
Na sebi je imao crno svečano odijelo, bijelu košulju, bijeli prsluk i bijelu leptir-
mašnu, a i pokušao je načiniti razdjeljak u kosi. Gwen je osjetila kako drhti pred
njegovim dugim pogledom pa je zaustavila dah.
– Ja... ti... Bože, Gwendolyn! – Progutao je.
– I ti si vrlo naočit, Laurence. Prilično sam se navikla na to da nosiš kratke hlače.
On joj je prišao, zagrlio je i poljubio u stražnji dio vrata, tik ispod kose. –
Izgledaš zanosno.
Njoj je silno godio osjet njegova toplog daha na koži pa je znala da će noć biti
divna. Tko bi mogao posumnjati u muškarca poput Laurencea? Bio je toliko snažan
da je bilo dovoljno biti blizu njega da biste se osjećali željeno i vrlo sigurno, kao da
ništa nikada ne može poći po zlu.
– Doista to mislim. U toj ćeš haljini posramiti sve druge.
Ona je pogledala svoju svjetlucavu haljinu. – Prilično je kratka.
25
– Možda nam je svima s vremena na vrijeme potrebno da nas se malo prodrma.
Nemoj zaboraviti stolu. Nakon zalaska sunca čak i uz vatru može biti prohladno,
što si sinoć vjerojatno primijetila.
Laurence je prošlu večer bio zaokupljen poslom pa se ugodno druženje pokraj
vatre nije ostvarilo. U devet sati sluge su došli jedan po jedan, strogim redom
važnosti. Prvi je došao batler s turbanom, koji je upravljao čitavom kućom, a
potom glavni kuhar, ili appu, kako su ga nazivali, koji je bio ćelav ili je kosu obrijao
do tjemena, a preostalu je svezao u zgodan čvor. Crte lica bile su mu blago
orijentalne, kao da je negdje u prošlosti imao pretka iz Indokine, a preko plavo-
zlatnog saronga nosio je dugačku bijelu pregaču. Potom je Naveena donijela vruće
kozje mlijeko zaslađeno pčelinjim medom, a ne smeđim šećerom, što je objasnila
prije no što je s dražesnim osmijehom zaželjela laku noć. Za njom je došlo petero
slugu koji su stali jedan pokraj drugoga i jednoglasno joj zaželjeli laku noć, a
potom su napokon na red došli kuhinjski kuliji koji su samo gledali u svoja bosa
stopala i naklonili se. Nedugo nakon toga složenog obreda kućnog osoblja Gwen je
sama otišla u krevet rekavši da je gležanj boli. A tada se nasmiješila pomislivši
koliko je to bilo čudno.
– Što je smiješno? – upitao je Laurence.
– Samo sam razmišljala o slugama.
– Uskoro ćeš se naviknuti na njih.
Laurence joj je poljubio usne, a ona je na njegovoj koži osjetila miris sapuna i
limuna. Ruku pod ruku izašli su iz sobe i krenuli prema salonu, gdje su prije večere
uživali u koktelima.
– Na što miriši ona sluškinja? – upitala je Gwen.
– Govoriš li o Naveeni?
– Da.
– Ne znam. Vjerojatno je posrijedi mješavina kardamona i muškatnog oraščića.
Tako miriše otkako pamtim.
– Koliko dugo radi ovdje?
– Otkako ju je moja majka dovela ovamo da bude moja dadilja.
– Jadna Naveena. Mogu te zamisliti kao dječaka koji hara uokolo.
On se nasmijao. – Moja je majka sastavila svojevrsnu obiteljsku povijest: pisma,
fotografije, rodni listovi, vjenčani listovi, znaš, sve to. Kako bilo, mislim da bi ondje
mogle biti Naveenine fotografije, dok je bila mlada.
– Rado bi ih vidjela. Želim doznati sve o tebi.
– Ni sâm nisam vidio sve to. Verity u Engleskoj čuva kutiju s tim stvarima.
Usput, jedva čekam da je upoznaš.
26
– Šteta da je propustila naše vjenčanje. Možda bi mogla donijeti obiteljske
albume kad sljedeći put dođe u posjet?
On je kimnuo. – Dakako.
– Je li Naveena bila i njezina dadilja?
– Ne, Verity je imala jednu mladu ženu za svoju dadilju, sve dok nije otišla u
internat. Jadnici je bilo teško kad su nam roditelji umrli. Bilo joj je samo deset
godina.
– Što će se dogoditi kad Naveena bude prestara da bi radila?
– Brinut ćemo se za nju – rekao je i otvorio visoka staklena vrata. – Hajdemo
kroz verandu.
Ona je načinila korak naprijed i nasmijala se. Zvukovi su vani bili zaglušujući.
Rat-tat-tat. Tvi tvi. Tap tap. Šumovi, zvižduci i grleno graktanje pojačali su se do
vrhunca, a tada zamrli i počeli ispočetka. Potom se začuo šum tekuće vode te
glasno skri skri skri i pjev cvrčaka ispunio je vlažan zrak. Mnogi majušni bljeskovi
svjetlosti u grmlju skakali su i obrušavali se.
– Krijesnice – rekao je Laurence.
Gwen je opazila plamene baklje dolje pokraj jezera.
– Mislio sam da bismo poslije mogli poći u ponoćnu šetnju – rekao je Laurence.
– Jezero je prelijepo dok je osvijetljeno samo bakljama i mjesečinom.
Ona se nasmiješila, nesposobna obuzdati svoje zadovoljstvo zbog očekivanja
razuzdane noći.
– A i noću je manja opasnost da ćemo naići na vodene bivole. Slabo vide pa su
skloni dogegati se u vodu usred dana, dok je vruće.
– Zaboga, doista?
– Ali, znaj da su opasni i nabost će te na rogove ili pogaziti ako se osjećaju
osobito agresivno. Ne brini, ovdje ih nema mnogo. Gore na visoravni Horton su
brojni.
Kad su se vratili u salon, prvi su stigli Florence Shoebotham i njezin suprug
Gregory, a dok su Laurence i gospodin Shoebotham razgovarali pokraj bifea, Gwen
je pijuckala šeri i čavrljala s njegovom suprugom. Ta je žena bila krupna, širokih
kukova i uskih ramena tipičnih za Engleskinju. Na sebi je imala svijetložutu haljinu
s cvjetnim uzorkom koja joj je dopirala gotovo do gležnjeva, a njezin visok,
piskutav glas zvučao je čudno, potječući od toliko krupne osobe.
– Dakle, mlađahna si, zar ne? – upitala je Florence, a podbradak joj se ljuljao dok
je govorila. – Doista se nadam da ćeš se snaći.
Gwen se svim silama potrudila suspregnuti smijeh. – Snaći?
27
Florence je potapšala jastučić koji je bio iza nje na sofi, a tada ga je uzela u krilo
kad se primaknula bliže Gwen. Imala je nisko čelo, a kosa joj je bila svijetla,
prosijeda, gruba i očito neukrotiva. Gwen je osjetila miris džina i znoja.
– Uvjerena sam da ćeš se uskoro naviknuti na naš način života. Poslušaj moj
savjet, djevojko, i nemoj se previše sprijateljiti sa slugama. To nije dobro. Njima se
to ne sviđa i neće te poštovati zbog toga.
– U Engleskoj sam uvijek bila u prijateljskom odnosu s našom sluškinjom.
– Ovdje je drugačije. Tamnopute rase su drugačije, znaš? Ljubaznost nije dobra
za njih. Nimalo. A melezi su još gori.
Kad su najavljeni drugi parovi, Gwen je osjetila uznemirenost. Riječ ‘melez’ bila
joj je poznata, ali joj se nije sviđalo čuti je upotrijebljenu na taj način.
– S njima postupaj kao s djecom i imaj svojega dhobija na oku. Baš sam prošli
tjedan ustanovila da je moja svilena pidžama zamijenjena nekim starim stvarima
koje su zacijelo potekle s ulične tržnice u Hattonu.
Gwen je tada bila potpuno zbunjena i počela je osjećati paniku. Kako je mogla
imati svojega dhobija na oku kad nije ni znala tko ili što je dhobi?
Osvrnula se po sobi. Zabava je trebala biti mala, ali je ondje već bilo više od
dvanaest parova te dovoljno prostora za još njih. Pokušala je privući suprugov
pogled, ali se morala nasmijati kad je vidjela da je Laurence zaokupljen
razgovorom s ćelavim čovjekom kojemu su uši stršale pod pravim kutom. Čovjek-
čajnik.
– Vjerojatno razgovaraju o cijeni čaja – rekla je Florence opazivši da ih Gwen
gleda.
– Zar su cijene čaja problem?
– O, ne, draga. Naprotiv. Svi smo prilično uspješni. Novi Daimler tvojega
supruga trebao bi biti dovoljan da te uvjeri u to.
Gwen se nasmiješila. – Prilično je sjajan.
Sluga u bijeloj jakni, koji je stajao pokraj vrata, udario je u mjedeni gong.
– Dakle, ne brini, ako te bilo što zanima, samo pitaj. Rado ću ti pomoći. Sjećam
se kako sam se osjećala dok sam bila mlada i netom udana. Mnogo je toga
potrebno naučiti. – Florence je odbacila jastučić i pružila ruku. Gwen je u tome
prepoznala zapovijed pa je ustala kako bi joj pomogla ustati.
Blagovaonica je izgledala lijepo jer su svijeće u svim srebrnim svijećnjacima bile
zapaljene. Sve je svjetlucalo i blistalo, a zrak je mirisao svježe jer je posvuda
uokolo, u plitkim staklenim vazama, bila mirisna grahorica. Gwen je opazila vitku,
mlađahnu ženu koja se široko smiješila Laurenceu. Imala je zelene oči, istaknute
jagodice i dug vrat. Njezina plava kosa bila je frizirana tako da je sprijeda izgledala
kao valoviti bob, ali kad se okrenula postrance, Gwen je vidjela da joj je kosa
28
dugačka te elegantno pričvršćena na potiljku. Bila je bogato okićena rubinima te
odjevena prilično jednostavno, u crno. Gwen je pokušala privući njezin pogled
ponadavši se da bi uskoro mogle postati prijateljice.
Čovjek s naočalama i blagog izraza lica, koji je sjedio s njezine lijeve strane,
predstavio joj se kao Partridge. Ona je opazila njegovu malo isturenu bradu,
kratke, čekinjaste brkove i blag pogled njegovih sivih očiju. Nada se da se ona
snalazi i rekao joj je da ga može zvati John.
Kako su nastavili razgovarati, svi su pogledi bili uprti u nju, ali je razgovor
uskoro skrenuo na najnoviji trač iz Nuwara Eliye: tko je bio tko i što je učinio,
kome i zašto. Gwen je prečula većinu toga. Nije poznavala nikoga od tih ljudi i bilo
joj je teško mariti za to. Tek kad su svi za stolom utihnuli i kad je čovjek-čajnik
udario šakom o stol, Gwen se trgnula i poslušala.
– Prokleta sramota, ako se mene pita. Trebalo ih je sve postrijeljati.
Nekoliko gostiju dodalo je ‘tako je’ dok je ovaj nastavio bjesnjeti.
– John, o čemu govore? – šapnula je Gwen.
– U Kandyju se nedavno dogodio okršaj. Doima se da je britanska vlast bila
prilično brutalna prema prijestupnicima. I sad je to izazvalo kaos. A zapravo se
govorka da to uopće nije bio prosvjed protiv Britanaca nego nešto vezano uz
cvijeće u znak sjećanja.
– Dakle, nismo u opasnosti?
On je odmahnuo glavom. – Ne. To samo nekim starim pukovnicima daje razlog
za galamu. Sve je počelo prije deset godina, kad su Britanci pucali u skupinu
muslimana. Sve je to zapravo bilo omaška.
– Ne zvuči osobito zadovoljavajuće.
– Ne. Vidite, Cejlonski nacionalni kongres zapravo još ne traži neovisnost, nego
samo više autonomije. – Odmahnuo je glavom. – Ali, ako se mene pita, trebali
bismo biti oprezniji. S obzirom na sve što se događa u Indiji, neće proći mnogo
vremena prije no što Cejlon postupi isto. Još je rano, ali pazite što vam kažem,
nevolja je na pomolu.
– Recite mi, jeste li socijalist?
– Ne, draga, liječnik sam.
Ona se nasmiješila šaljivosti u njegovim očima, ali je tada njegov pogled postao
ozbiljan.
– Nevolja je u tome što su samo tri stanovnika Kandyja izabrana u Vijeće pa su
ove godine neki od njih napustili Cejlonski nacionalni kongres i osnovali
Nacionalnu skupštinu u Kandyju. Na to moramo paziti, na to i na Ligu Mlada
Lanka, koja počinje promicati otpor Britancima.
29
Gwen je pogledala Laurencea na drugom kraju stola nadajući se da bi joj mogao
dati dogovoreni znak da se dame povuku, ali je on stisnutih očiju gledao u daljinu.
– Hranimo ih – rekao je drugi čovjek – brinemo se za njih, dajemo im krov nad
glavom. I više nego dovoljno zadovoljavamo tražene standarde. Što još žele?
Osobno...
– Ali, još je mnogo toga što možemo učiniti – rekao je Laurence prekinuvši ga i
očito se suzdržavajući. – Ja sam izgradio školu, ali gotovo ni jedno dijete je ne
pohađa. Vrijeme je da pronađemo rješenje.
Njegov val kose na prednjem dijelu glave stršao je u zrak, što je bilo siguran znak
da je prolazio prstima kroz nju pa je shvatila da to čini kad osjeća nelagodu. Zbog
toga se doimao mlađim no što je bio pa je očajnički poželjela zagrliti ga.
Liječnik ju je potapšao po ruci.
– Cejlon je... pa, Cejlon je Cejlon. Uskoro ćete samo stvoriti svoj dojam – rekao
je. – Promjena je još daleko, ali nećemo vječno ostati imuni na Gandhijevu poruku
o swaraju.
– O swaraju?
– Samoupravi.
– Shvaćam. Bi li to bilo loše?
– U ovoj fazi, tko zna.
Kad su svi gosti otišli, Gwen je bila presretna kad je Laurence došao u njezinu sobu
te se raširenih ruku i nogu bacio na njezin krevet. Vatra je plamtjela pa je u sobi
bilo previše toplo. Hoće li sada poći na jezero?
– Dođi, draga – rekao je. – Dođi k meni.
Ona mu je prišla i legla na pokrivač, potpuno odjevena. On je sjeo, oslonivši se
na laktove, i nasmiješio se.
– Bože, lijepa si.
– Laurence, tko je bila ona plavuša u crnom? Nisam imala priliku razgovarati s
njom.
– U crnom?
– Da. Bila je samo jedna.
On se namrštio. – Zacijelo misliš na Christinu Bradshaw. Ona je američka
udovica. Suprug joj je bio bankar Ernest Bradshaw, odatle svi oni dragulji.
– Ne izgleda kao tugujuća udovica. – Zastala je i pogledala njegovo inteligentno,
lijepo oblikovano lice. – Laurence, ti me voliš, zar ne?
On se doimao iznenađenim. – Odakle to?
30
Gwen je zagrizla usnu pitajući se kako da to kaže. – Ali ne... hoću reći, pomalo
sam usamljena otkako sam stigla na plantažu. Želim biti s tobom.
– Sada si sa mnom.
– Nisam to mislila.
Nastupila je kratka tišina tijekom koje se Gwen osjećala pomalo nesigurno. –
Koje je ono stablo ispred mojega prozora? – upitala je. – Izgleda kao trešnja.
– O, Kriste, nisi valjda kušala plod?
Ona je kimnula.
– Plodovi su gorki. Od njih pripremaju chutney. Osobno ih ne diram. –
Odjednom se prevrnuo na nju, pritisnuo je i poljubio u usta. Njoj se svidio miris
alkohola u njegovu dahu pa je, rumena od očekivanja, razmaknula usne. On je
prstom prešao preko njihova obrisa, a ona je osjetila kako se svi njezini mišići
oslobađaju napetosti, ali se tada dogodilo nešto čudno. Kad je udahnuo i ukrutio
se, u njegovim je očima ugledala nešto uznemirujuće. Dodirnula je njegov obraz
želeći to odagnati, ali je on zurio u nju, gotovo kroz nju, kao da ne zna tko je ona.
A tada je brzo progutao, ustao i otišao.
Ona se na trenutak ukočila i potom potrčala na vrata kako bi ga pozvala, ali je
nakon nekoliko koraka hodnikom vidjela da je on već krenuo uza stepenice. Ne
želeći da bilo tko od slugu vidi kako trči za suprugom, vratila se u svoju sobu i
ondje se naslonila na vrata kako bi joj se disanje smirilo. Zatvorila je oči i
prepustila se osjećaju praznine, usamljenosti. Nestala je i njezina vizija jezera u
ponoć osvijetljenog bakljama. Zaboga, što mu je?
Svukla se i legla u krevet. Navikla na jasne emocije, bila je zbunjena i žudjela je
osjetiti Laurenceove ruke oko sebe, a tada ju je preplavio val čežnje za domom.
Otac bi joj potapšao ruku i rekao: – Glavu gore – a majka bi joj vjerojatno uputila
sućutno očajnički pogled i donijela joj šalicu kakaa. Sestrična Fran, koja je
beznadno glumila strogost, jednostavno bi joj rekla neka očvrsne. Poželjela je da je
više nalik Fran. Nitko nije odobravao to što je Fran otišla onom mediju, madam
Sostarjinski, ali je Fran ipak otišla k njoj, a i tko ju je mogao kriviti kad su joj
roditelji toliko tragično poginuli kad je Titanic potonuo.
Budući da je njezina zabrinutost zbog Laurencea osujećivala svaki pokušaj da
zaspi, osjećala je da će vjerojatno probdjeti cijelu noć pa je ležala na leđima,
otvorenih očiju. Pomislila je kako on zacijelo ima svoje razloge, ali ni jedan od njih
zacijelo ne bi objasnio onaj čudan pogled u njegovim očima.
31
4.
P
rošao je čitav tjedan, a Gwen je sjedila u salonu. Tada je već bila više navikla
na nenametljive, lakonoge sluge koji su se pojavljivali i nestajali, čekala je one
koje je pozvala. Bila je promatrala funkcioniranje kućanstva i vodila bilješke o
onome što je vidjela. Ali, Laurence još nije spavao u njezinu krevetu. Uvijek se
doimalo da postoji razlog kojemu se nije mogla suprotstaviti. Naučila je ne gledati
Naveenino lice kad bi joj donijela krevetni čaj na srebrnom pladnju. Ona je očito
vidjela da Gwen spava sama, a Gwen je, užasavajući se mogućnosti da postane
predmet sažaljenja, znala da će to morati sama riješiti.
Ispravila je ramena i, premda ju je to uzrujavalo, odlučila je ne razmišljati o
tome, barem ne još neko vrijeme. Laurence je vjerojatno zabrinut zbog pitanja
vezanih uz plantažu pa je bila uvjerena da će uskoro doći k sebi. Ona će se u
međuvremenu baviti nečime i biti što bolja supruga. Dakako, nije osjećala da se
mora nadmetati s Laurenceovom prvom suprugom Caroline; samo je željela da
Laurence bude ponosan na nju.
Začula je kucanje na vrata i obrisala blago oznojene dlanove o suknju. U sobu je
ušla Naveena, a za njom appu, batler i nekoliko slugu.
– Jesmo li svi ovdje? – upitala je s osmijehom i sklopila ruke kako bi prikrila
napetost.
– Kuhinjski kuliji imaju posla – rekla je Naveena. – Kao i drugi sluge. Ovo su svi
došli.
Batler i Naveena bili su Sinhalezi. Preostali su bili Tamili. Gwen se nadala da svi
razumiju engleski i da se dobro slažu.
– Dakle, sazvala sam ovaj kratak sastanak kako biste svi shvatili moje planove.
Pogledala je svakog ponaosob.
– Sastavila sam popis različitih područja vašega posla i imam nekoliko pitanja.
Nitko nije progovorio.
– Prvo, odakle dolazi mlijeko? Na imanju ne vidim krave.
Appu je podignuo ruku. – Mlijeko dolazi svaki dan, od bivola, dolje iz ravnica.
– Shvaćam. Dakle, opskrba je dovoljna?
On je kimnuo. – A imamo i dvije koze, zar ne?
32
– Sjajno. Moje sljedeće pitanje je koji dan dolazi dhobi?
– To dogovarate s njim, gospođo.
– Govori li engleski?
– I on govori engleski, ne jako dobro.
– Ali dovoljno?
Čovjek je zatresao glavom.
Gwen i dalje nije znala znači li to ‘da ili ‘ne’, ali je barem otkrila da je dhobi
čovjek koji vodi brigu o pranju rublja. Znala je i da radi za više imanja pa ju je
zanimalo bi li ga mogla zaposliti tako da radi samo za nju.
Ona je pogledala njihova lica na kojim se čitalo iščekivanje. – Sljedeće je to da
planiram mali kuhinjski vrt.
Oni su nesigurno pogledavali jedni druge.
– Vrt koji dolazi u kuhinju? – upitao je appu.
Ona se nasmiješila. – Ne, vrt u kojem se uzgaja povrće za kuhinju. Imamo toliko
mnogo zemlje da je to jednostavno razborito. Ali, bit će mi potrebni radnici koji će
raditi u njemu.
Batler je slegnuo ramenima. – Mi nismo vrtlari, gospođo. Imamo vrtlara.
– Da, ali to će biti previše posla za jednog čovjeka. – Gwen je vidjela tog vrtlara:
neuobičajeno debeo čovječuljak malene glave uokvirene kovrčavom crnom kosom
i vrata širokog kao i glava.
– On stalno dođe, ali, gospođo, pitajte gospodina McGregora – rekla je Naveena.
– On bi mogao dati nekoga iz radničkog naselja.
Gwen se nasmiješila. Još nije službeno upoznala Nicka McGregora, a to će biti
idealna prilika da se sprijatelji s njim. Ustala je.
– Pa, hvala vam. To je sve za danas. Razgovarat ću sa svakim ponaosob o
promjenama vaše dnevne rutine.
Svi su ustali i naklonili se, a ona je izašla iz sobe zadovoljna time kako je
sastanak prošao.
Osim onog labradora otkrila je i dva mlada španijela, Bobbins i Spewa, s kojima
se sprijateljila te im satima bacala štap i trčala s njima. Dok su je u tom trenutku
slijedili hodnikom, njezine su se misli vratile Laurenceu. Udahnula je i stisnula
usne. Što će reći Fran, koja bi trebala stići svaki dan? Gotovo nije mogla prisiliti
supruga da vodi ljubav s njom, iako se svojski potrudila. Prije vjenčanja su
razgovarali o osnivanju obitelji, on je rekao da što više djece, to bolje, najmanje
petero, a prisjetila se i kako im je bilo divno u Engleskoj, kao i u hotelu, kad je
stigla, pa nije shvaćala što je pošlo po zlu.
33
Bilo je gotovo vrijeme za ručak pa je odlučila odmah poslije ručka namamiti
Laurencea u svoju sobu te zahtijevati objašnjenje. Toga je dana bio slobodan pa
nije mogao upotrijebiti posao kao izgovor.
Stoga je, kad su nakon ručka obrisali usta izvezenim lanenim ubrusima, ustala i
ispružila ruku te prste koji su je boljeli od želje da ga dodirne. On ju je primio, a
ona ga je povukla prema sebi, opazivši da su mu dlanovi hladni, a tada je nagnula
glavu i zatreptala.
– Dođi.
U svojoj je sobi zatvorila kapke, ali je prozor ostavila otvorenim kako bi zrak
mogao strujati. On je nepomično stajao leđima okrenut prozoru pa su bez riječi
gledali jedno drugo.
– Odmah se vraćam – rekla je Gwen.
Njegovo lice nije odalo ništa.
Gwen je ušla u svoju kupaonicu, svukla haljinu, otkvačila čarape i spustila ih – na
cejlonskoj vrelini bila je odustala od korzeta i prije no što je sišla s broda – a tada je
svukla čipkast francuski kombine i čipkaste gaćice te haltere i naušnice, ostavivši
samo nisku bisera oko vrata. Potpuno gola, samo s biserima oko vrata, pogledala je
u ogledalo. Obrazi su joj bili rumeni od tri čaše vina, a usnama je dodala boju
nanijevši malo ruža Riagud u nijansi Perzijska rumen. Gledala se u ogledalu
razmazujući ga prstom, a potom ga je malo utrljala u vrat. Oružje: tako je Fran
nazivala puder i ruž.
Kad se vratila u sobu, Laurence je zatvorenih očiju sjedio na krevetu. Gwen mu
je prišla na prstima i stala pred njega. On nije otvorio oči.
– Laurence?
Kad su njezine grudi bile u razini njegovih prsa, stisnula se uz njega. On ju je
uhvatio za struk i na trenutak je odmaknuo, a tada je otvorio oči i pogledao je.
Gwen je gledala kako je uzeo njezinu bradavicu u usta i, osjetivši da će je koljena
izdati, gotovo se onesvijestila od struje koja je potekla kroz nju, pojačana time što
je vidjela da on promatra sve što se očito vidjelo na njezinu licu.
Nekoliko su trenutaka ostali tako, a on ju je tada pustio. Kad je izuo cipele,
otkopčao naramenice te svukao hlače i gaće, osjetila je kako joj srce lupa. Gurnuo
ju je natrag na krevet, a njoj su se dlačice na potiljku naježile kad joj je razmaknuo
noge i tada se namjestio. Kad je ušao u nju, naglo je udahnula od osjeta zbog kojeg
joj je srce lupalo o rebra pa se doimalo kao da je ostala bez daha. Uzbuđena
potpunim izostankom inhibiranosti, zarinula je nokte u njegova leđa. Ali, tada se
nešto promijenilo; njegove su oči postale staklene i pomicao se prebrzo. Ona je to
bila potaknula, ali tada nije mogla držati korak pa joj se to, uz iznenadan
nedostatak povezanosti, doimalo pogrešnim. Kako je mogao toliko brzo postati
34
zaokupljen nečime za što se doimalo da nije ni u kakvoj vezi s njom? Zamolila ga je
da uspori, ali se doimalo da je on ne čuje, a tada je, nakon samo nekoliko sekundi,
zastenjao i bilo je gotovo.
Uspravio se, ali je okrenuo glavu dok je pokušavao smiriti disanje.
Trenutak ili dva vladala je tišina, dok se Gwen borila s osjećajima.
– Laurence?
– Žao mi je ako sam te ozlijedio.
– Nisi. Laurence, pogledaj me. – Okrenula je njegovu glavu prema sebi. Istina je
bila da ju je malo ozlijedio, a kad ju je šokirala praznina njegova pogleda, oči su joj
se ispunile suzama.
– Dragi, molim te, reci mi u čemu je problem. Molim te – rekla je.
Željela je da kaže nešto, bilo što kako bi joj se vratio.
– Osjećam se tako...
Čekala je.
– To je zato što sam ovdje – naposljetku je rekao i pogledao je toliko žalosno da
je pružila ruku želeći ga utješiti. On je podignuo njezinu ruku, okrenuo dlan i
poljubio ga.
– Nisi ti kriva. Ti si mi izninmo dragocjena. Molim te, vjeruj mi.
– Pa, u čemu je problem?
On je pustio njezinu ruku i odmahnuo glavom.
– Žao mi je. Ne mogu ovo – rekao je, brzo se odjenuo i izašao iz sobe.
Ona je, potpuno zbunjena i osjećajući kao da bi joj srce moglo puknuti zbog te
promjene na njemu, povukla nisku oko svojega vrata. Kopča je puknula i biseri su
zazvonili po podu. Zašto to nije mogao? Silno ga je željela i, uvjerena u njegovu
ljubav, potpuno se posvetila tome da bude dobra supruga i majka. Znala je da ju je
želio, doista želio... dovoljno je sjetiti se kakav je bio u Colombu! Ali, nakon što je
prešla sav taj put, nije znala kamo bi se okrenula.
Zacijelo je zaspala jer nije čula da je Naveena ušla u sobu pa je skočila kad je
otvorila oči i ugledala tu Sinhaležanku kako sjedi u naslonjaču pokraj kreveta, s
izrazom smirenosti na blagom licu, s vrčem u krilu i svim biserima skupljenim na
tanjuriću pokraj kreveta.
– Imam limunadu, gospođo.
Izraz u njezinim tamnim očima bio je toliko ljubazan da je Gwen briznula u plač.
Naveena je pružila ruku i spustila vrhove prstiju na Gweninu ruku, lagano je
dodirnuvši. Gwen je gledala njezinu grubu, smeđu ruku, vrlo tamnu na njezinoj
bjelini. Naveena je izgledala kao da u očima ima stoljetnu mudrost, a Gwen je
privukla njezina smirenost. Iako je žudjela za time da je Naveena zagrli i blago
35
miluje po kosi, sjetila se riječi Florence Shoebotham i okrenula se na drugu stranu.
Najbolje je ne sprijateljiti se previše sa slugama.
Malo poslije poželjela je izaći iz kuće i pokušati spasiti nešto od tog dana pa se
brzo odjenula, ali nije mogla zaustaviti previranje u svojemu umu. Sjetila se uzeti
šešir i odlučila istražiti što je iza visokih stabala pokraj kuće. Bilo je tiho, a zrak je
bio nepomičan na nepopustljivoj poslijepodnevnoj vrućini. Čak su i ptice spavale, a
jedini zvuk bio je zujanje kukaca. Izašla je na stražnja vrata i prošla pokraj jezera.
Svijetloljubičasta maglica prostirala se preko njega koliko god joj je pogled sezao.
Laurence joj je rekao da plivati smije samo pod nadzorom pa se nije obazirala na
svoj poriv da svuče haljinu i klizne u vodu.
Inače zeleni brežuljci s druge strane jezera tada su bili plavi i bilo je teže
razabrati šarene oblike beračica. Ali, njezin prvi dojam je preostao. Bile su poput
egzotičnih ptica, s košarama prebačenim preko ramena i u sarijima svih boja. Tada
je znala da su svi radnici na imanju Tamili; Sinhalezi su rad za plaću smatrali
sramotom, iako su neki rado radili u kući, pa su se vlasnici plantaža okrenuli Indiji.
Laurence je rekao da neki Tamili već desetljećima žive na toj plantaži. I premda joj
je rečeno neka ne ide onamo, Gwen je željela vidjeti kako izgleda radničko naselje.
Zamišljala je zgodne kućice i djecu mekih, okruglih trbuščića, kako spavaju u
mrežama obješenim na stabla.
Stigla je do dvorišta na čijem su se rubu s jedne strane nalazila kuhinja. Stabla su
označavala završetak, a kuća i terase prema jezeru činile su preostale dvije stranice
kvadrata. Upravo kad je namjeravala prijeći pošljunčano dvorište, čovjek koji na
sebi nije imao mnogo više od dronjaka dovukao se do kuhinjskih vrata i pokušao ih
otvoriti. Gwen je gledala kako je ispružio obje ruke i zatresao glavom. Kuhinjski
sluga je izašao, viknuo i odgurnuo čovjeka. Čovjek je u tom naguravanju pao na tlo.
Sluga ga je udario nogom te se odlučnim korakom vratio u kuhinju i zalupio
vratima.
Gwen je na trenutak oklijevala, ali čovjek je i dalje ležao na šljunku i stenjao pa
je smogla hrabrosti i potrčala prema njemu.
– Jeste li dobro? – upitala je.
Čovjek ju je pogledao crnim očima. Kosa mu je bila raščupana, imao je široko i
vrlo tamno lice, a kad je progovorio, ona nije imala pojma što je rekao. Pokazao je
svoja bosa stopala, a ona je ugledala zagnojenu ranu.
– Zaboga, ne možete hodati na tome. Hajde, primite me za ruku.
Čovjek ju je zbunjeno gledao pa je ispružila ruku kako bi mu pomogla. Kad se
čvrsto uhvatio za nju, gestama ga je potaknula krenuti natrag prema kuhinji. On je
odmahnuo glavom i pokušao se otrgnuti, ali je ona, zbog njegova stanja, bila jača.
36
Kad su uspjeli stići do kuhinjskih vrata, ona je pritisnula kvaku i pogurnula ih.
Nitko od trojice nije se pomaknuo. Kad su Gwen i čovjek stigli do stola, ona je
jednom rukom izvukla stolac te smjestila ozlijeđenog čovjeka na njega.
Kuhinjski sluge mrmljali su na jeziku za koji je pretpostavila da je tamilski jer se
doimalo da ih je čovjek na stolcu razumio te pokušao ustati. Gwen je stavila ruku
na njegovo rame i pritisnula ga te se osvrnula uokolo. Osjetila je miris petroleja i
opazila da noge dvaju spremišta za meso te nekoliko žućkastih ormarića stoje u
zdjelama napunjenim njime. Pretpostavila je da je to zbog uništavanja kukaca.
Ondje je bilo nekoliko niskih sudopera te peć za kuhanje, koju se očito bilo ložilo s
velike hrpe drva uredno naslaganih pokraj nje. Cijela prostorija mirisala je na
mješavinu ljudskog znoja, kokosovog ulja i curryja koji su jeli za ručak. Njezina
prvog curryja.
– Dakle – rekla je pokazavši dvije velike posude za vodu pokraj sudopera. –
Potrebna mi je posuda mlake vode i nešto muslina.
Sluge su zurili u nju. Ona je ponovila svoj zahtjev i dodala ‘molim’. No, ni tada se
nitko nije pomaknuo. Bila se zapitala što joj je činiti kad je appu ušao. Nasmiješila
se misleći da bi s njime mogla postići nešto; naposljetku, on je redovito dolazio
zaželjeti joj laku noć i bio je ugodan na njihovu sastanku. Ali, čim je ugledala
njegovo lice, vidjela je da nije sretan.
– Što je ovo?
– Želim da mi donesu vode kako bih ovom čovjeku očistila ranu – rekla je.
Appu je pročačkao zube, a tada kroz njih ispustio čudan zvižduk. – Ne možete
to.
Gwen je osjetila kako je koža pecka. – Kako to mislite: ne mogu? Ja sam
gazdarica ove kuće i moram zahtijevati da im kažete neka učine ono što tražim od
njih.
On je izgledao kao da je u iskušenju ustrajati u svojemu stavu, ali se tada
doimalo kao da se sjetio svojega položaja pa se okrenuo jednom od kuhinjskih
kulija te namršteno promrmljao i pokazao prema sudoperu. Sluga je otrčao i
minutu poslije vratio se sa zdjelom vode i s muslinskim krpama. Vidjela je da je
Laurence bio u pravu. Neki članovi osoblja očito su predugo postupali kako im se
prohtjelo. Gwen je uronila krpu u vodu i tada čistila koliko je god čovjek bio
sposoban izdržati.
– Stopalo mu je jako upaljeno – rekla je. – Ako ga se ne bude liječilo, mogao bi ga
izgubiti.
Appu je slegnuo ramenima, a ona je u njegovim očima vidjela suprotstavljanje. –
Radnici iz tvornice i iz polja ne dolaze u kuću.
– Znate li što mu se dogodilo? – upitala je.
37
– Čavao, gospođo.
– Gdje je jod?
Sluge su pogledali appua, koji je ponovno slegnuo ramenima.
– Jod, čovječe, brže – rekla je Gwen dok je napetost stvarala čvor između
njezinih lopatica.
Appu je prišao ormariću na zidu te iz njega izvadio bočicu, a Gwen je vidjela da
iz njega izbija slabo skriveno zamjeranje. Rekla je samoj sebi kako nije važno što
kuhar misli nego je važno pomoći tom jadniku.
– A zavoji? – dodala je Gwen.
Kuhar je izvadio smotuljak zavoja te ga zajedno s bočicom joda predao slugi, koji
ih je odnio Gwen.
– On se ozljedi, gospođo – rekao je kuhar. – Vrlo lijen čovjek. Stvara nevolje.
– Ne zanima me. A kad smo već kod toga, dajte mu vreću riže. Ima li obitelj?
– Šestero djece, gospođo.
– Tada mu dajte dvije vreće riže.
Kuharova usta otvorila su se u namjeri da se pobuni, ali se doimalo da se
predomislio pa je slegnuo ramenima i zapovjedio kuliju neka donese rižu.
Kad je Gwen završila s čovjekovim stopalom, pomogla mu je ustati dok su appu i
kuliji zurili u nju. Nije joj bilo lako provesti čovjeka kroz vrata i pomoć bi joj bila
dobrodošla. Ali, zajedno su uspjeli izaći iz kuće prema zaslonu od visokih stabala.
Gwen je začula kako je iza nje, u kuhinji, započelo komešanje, ali je glavu držala
visoko podignutom te nastavila utabanom stazom između stabala, a čovjek je
skakutao oslanjajući se na nju. Kad ju je pokušao pustiti kako bi zamotano stopalo
spustio na tlo, ona je odmahnula glavom.
Drveće je raslo gusto, a korijenje se protezalo preko staze. Gwen je jednom
rukom pridržavala čovjekovu težinu, a drugom je tjerala milijun krilatih stvorenja.
Nisu prešli ni kilometar kroz vodenastu zelenu svjetlost s mjestimičnim
blještavilom i kroz snažan miris lišća, zemlje i istrunule vegetacije, toliko polako da
je izgubila pojam o udaljenosti.
Nakon nekog vremena stabla su postala rjeđa, a kad se pred njima otvorila
čistina, Gwen je začula dječju viku. Malo dalje na tom zemljanom putu ugledala je
red od desetak daščara s limenim krovom, koje su bile pričvršćene jedna uz drugu
kao svojevrsna improvizirana kaskada. Među drvećem su se vidjeli slični redovi
koliba, s limenim krovom ili krovom od palminog lišća, koji su se protezali u svim
smjerovima. Nasuprot svakom redu bio je red prostorija, očito piljevinskih zahoda
koji su strašno vonjali. Na konopcima su visjeli sariji jarkih boja, crveni, zeleni i
ljubičasti, a smeće je lepršalo po zbijenoj zemlji. Nekoliko staraca, koji su na sebi
38
imali samo tkaninu omotanu oko kukova, sjedilo je prekriženih nogu pred svojim
kolibama te pušilo smrdljivi duhan, a mršave kokoši kljucale su tlo oko njih.
Jedna je žena izašla. Kad je ugledala Gwen, podignutim glasom obratila se
čovjeku i pozvala troje djece u kuću. Preostali su se okupili oko Gwen, uzbuđeno
čavrljali i pokazivali različite dijelove njezine odjeće. Jedno od hrabrije djece
dodirnulo je njezinu suknju.
– Zdravo – rekla je Gwen i pružila ruku, ali je dijete uzmaknulo kao da se
odjednom srami. Ona je pomislila kako bi se sljedeći put trebala sjetiti ponijeti
slatkiše.
Sva su djeca izgledala isto, vrlo tamne i sjajne kože, crne valovite kose, mršavih
tijela i velikih trbuha. Gledala su je lijepim smeđim očima, koje se nisu doimale kao
oči male djece. Jedno ili dvoje nije se doimalo zdravo, a sva su izgledala
pothranjeno.
– Jesu li ovo vaša djeca? – upitala je čovjeka.
On je slegnuo ramenima, očito nesposoban razumjeti je.
Dok je Gwen gledala kako jedna punašna ptičica kljuca u potrazi za crvima i
kukcima, žena koja je bila viknula prišla je Gwen i naklonila se, ali je gledala u tlo.
Kosa joj je bila razdijeljena po sredini i imala je široke nosnice, istaknute jagodice
te dugačke ušne resice. Čovjek joj je predao dvije vreće riže. Žena ih je uzela i tada
kratko pogledala Gwen, a u njezinim je očima bilo nešto što Gwen nije uspjela
razumjeti. Doimalo se kao nesklonost, ili možda strah. Možda je čak bilo
sažaljenje, a ako jest, to je bilo mnogo teže shvatiti. Ta je žena imala vrlo malo, a
ona, Gwen, imala je sve. Čak se i tamilski nakit sastojao samo od niske crvenih
mahuna. Žena se ponovno naklonila, a tada je odmaknula otrcanu zavjesu, koja je
pokrivala prednji dio kolibe, i nestala u njoj. Svaka je koliba bila velika otprilike tri
puta četiri metra, manja od Laurenceove prostorije za obuvanje čizama, a noću je u
njima zacijelo bilo hladno.
Nebo je u trenu pocrvenjelo. Začula je cvrčanje cvrčaka, a zbor žaba počeo je
kreketati oko jezera. Ona je pustila čovjekovu ruku i uzmaknula jedan korak, a
tada se okrenula i potrčala prema stablima dok je noć naglo padala.
Duž staze je bilo mračno, a visoke krošnje stabala zaklanjale su slabašne ostatke
dnevne svjetlosti. Gwen je osjetila drhtanje straha. U šumi su se čuli zvukovi:
šuštanje i pucketanje, tapkanje nogu, teško dahtanje. Laurence joj je rekao da
ondje ima divljih svinja, za koje je bilo poznato da napadaju. Zapitala se što bi još
moglo biti ondje. Možda srne, i nedvojbeno zmije. Smeđe i zelene zmije. One nisu
zvučale previše strašno. Ali, što ako ima kobri? Ubrzala je korak. Laurence ju je bio
upozorio, ali ga ona nije poslušala. Gdje joj je bila pamet? Postalo joj je teško disati
u tami koja ju je gušila te nije mogla vidjeti put pred sobom. Morala se snalaziti
39
samo pipanjem, a kad su joj se stopala zaplela u puzavice, posrnula je te ogrebla
čelo i podlakticu o grubu koru debla.
Srce joj je divlje lupalo do trenutka kad je ugledala svjetlucava svjetla kuće, a tek
kad je posrćući napokon prošla kroz posljednja stabla i ušla u dvorište, počela je
lakše disati.
Ali, kad je prešla mračno dvorište, neki je glas viknuo zapovjedničkim tonom. To
nije bio noćni čuvar.
– Dovraga – pomislila je prepoznavši škotski naglasak. Od svih ljudi. A željela je
ostaviti dobar dojam na njega.
– To sam ja, Gwendolyn – rekla je kad je stigla do njega na vratima i okrenula
lice prema svjetlosti.
– Zašto, dovraga, dolazite iz šume?
– Oprostite, gospodine McGregor.
– Vi imate glavnu riječ u kućanstvu, ali mislim da ćete ustanoviti kako je sve što
se događa na ovom imanju moja stvar. Vi, gospođo Hooper, ne biste smjeli biti ni
blizu radničkog naselja. Pretpostavljam da odatle dolazite.
Ona je osjetila nelagodu nepravde i progovorila. – Samo sam pokušavala pomoći.
Pogledala je ispucane žilice na njegovim obrazima. Bio je krupan i imao je
crvenkastu kosu, prorijeđenu na sljepoočnicama, te debeo vrat koji će se pretvoriti
u podbradak. Brkovi su mu bili boje pijeska, a oči čelično plave. Uhvatio ju je za
ogrebenu nadlakticu, prilično grubo.
– To me boli – rekla je. – Bila bih vam zahvalna ako biste me pustili, gospodine
McGregor.
On joj je uputio neugodan pogled. – Vaš suprug će čuti za ovo, gospođo Hooper.
– Posve ste u pravu – rekla je Gwen smirenije no što se osjećala. – Hoće.
U tom je trenutku osjetila golemo olakšanje opazivši Laurencea kako izlazi iz
kuće. Nasmiješio se, ali se u jednom trenutku pojavila napetost dok su on i
McGregor bez riječi gledali jedan drugoga. Trenutak je prošao i Laurence joj je
pružio ruku. – Hajdemo te urediti.
Ona se osjećala potreseno, ali mu je uputila slabašan osmijeh i primila njegovu
ruku.
Laurence se okrenuo prema McGregoru. – Ma, hajde, Nick, nikakva šteta nije
učinjena. Gwen će uskoro sve upoznati.
Doimalo se da je McGregor spreman eksplodirati, ali nije rekao ništa.
– Tek je došla. Moramo joj progledati kroz prste. – Tada ju je zagrlio. – Hajde,
nasloni se na mene.
40
Trčanje kroz mračnu šumu u njoj je pobudilo osjećaj ranjivosti, a shvatila je i da
se zamjerila McGregoru s Laurenceom. Nešto na njemu ju je plašilo, iako to nije
bilo samo zbog njega; potreslo ju je i siromaštvo radničkog naselja. I premda se s
Laurenceom nije osjećala ugodno kao prije onog nemilog događaja u spavaćoj sobi,
ipak joj je bilo silno drago da ju je zagrlio pa se ponadala da bi možda mogli
razgovarati o onome što se dogodilo između njih.
Sljedećeg jutra, nakon što je sastavila novi raspored čišćenja i više od dva sata
pokušavala shvatiti kućanske račune, pogurnula ih je u drugi plan. McGregorov
stav bilo je teže ignorirati, a nevolja je bila u tome što joj je bila potrebna njegova
pomoć u traženju vrtlara.
Uzela je mali crtež svojega plana za mirisnu sjenicu: možda bijeli jasmin koji će
se penjati kroz dekorativnu metalnu rešetku, pomislila je izlazeći kroz staklena
vrata.
Jezero je svjetlucalo pod vedrim, plavim nebom, tamnoplavo, ali gotovo srebrno
na suncu, sa zelenim točkicama. Prošla je pokraj stabla plave jakarande i u zraku
osjetila nepoznat cvjetni miris. Nekoliko svraka poletjelo je s travnjaka na kojemu
je rasla trava kruća nego u Engleskoj, iako je bila dobro održavana i uredno
pokošena. Željela je negdje ostaviti svoj trag, ali nije htjela uzrujati starog Tamila,
koji je travnjake i cvjetne lijehe smatrao svojim. Morat će upitati Laurencea kamo
da smjesti povrtnjak, ali će do tada potražiti najbolje mjesto za svoju sjenicu.
Bobbins i Spew pleli su joj se oko nogu, kao i inače. Ona je jako zamahnula i
bacila loptu, koja je nestala u grmlju, nedaleko od mjesta na kojemu su svrake
kljucale crve.
– Eto – rekla je. – Pronađite je!
Spew je bio odvažan i kamo god bi lopta odletjela, on bi otrčao. Gwen je gledala
kako puže na trbuhu, kroz jedan prolaz, i ulazi u zarasli dio vrta.
Osjećala se razdražljivo. Kad je tog jutra krenula potražiti Laurencea, srela je
Naveenu koja joj je rekla da je na njezinu toaletnom ormariću upravo ostavila
poruku, od gazde.
Kad ju je poderala i otvorila, vidjela je da ju je Laurence svojim odlučnim
nadesno ukošenim rukopisom obavijestio da ga još dva dana neće vidjeti. Nisu čak
ni imali mogućnost razgovarati. A tada je pročitala da je otišao u Colombo po Fran,
a kao mirovni sudac te neslužbeni sudac za prekršaje morao je i podnijeti izvješće
sudu u Hattonu. U lokalnom selu strasti su se bile uzburkale pa je morao umiriti
tamošnje ljude i presuditi tko je kriv.
Gwen je osjetila val čežnje za domom. Prekorila je samu sebe, ali nije mogla
suspregnuti uzrujanost jer joj to nije sâm rekao i jer je nije pitao želi li poći s njim.
41
Iako je spomenuo da će u Columbu biti pakleno vruće jer monsun već kasni.
Ondje, visoko u središnjim brdima, u Dickoyi, ostalo je prilično svježe, a njoj je
tada bilo drago zbog toga jer je namjeravala ostatak dana provesti vani.
Kad je pozvala Spewa, u mislima joj se ponovno pojavio gospodin Ravasinghe.
Shvatila je da se u mislima već nekoliko puta vratila u njihov susret. On je bio
oličenje obazrivosti, ali je ona osjetila nagovještaj još nečega što nije bilo moguće
objasniti njegovom tamnosmeđom kožom, njegovom dugom, valovitom kosom ili
njegovim tamnim, svjetlucavim očima.
Španijelu nije bilo ni traga.
Bobbins je kopala, podignuvši stražnjicu u zrak, točno na mjestu na kojemu je
Spew nestao trčeći za loptom, pokraj gredice anturija srcolikih listova i narančastih
cvjetova, koje je opazila prvog jutra ondje. Gwen je prišla kujici i pomilovala je.
– Kamo je otišao, ha, Bobbins?
Začula je lajanje i provirila kroz maleni prolaz u sjeni jednog velikog stabla, ali je
svjetlost bila previše slaba da bi vidjela mnogo. Povukla je čvor neke vrste
puzavice. Biljka je popustila iznenađujuće lako, a kad ju je još malo povukla,
između stabala je opazila obrastao tunel. Zacijelo je nekamo vodio. Načinila je
otvor dovoljno velik da se provuče kroz njega, ogrebavši podlakticu na prijeteće
trnje, ali kad je prošla, kroz njega, gotovo je mogla stati uspravno.
– Spew, dolazim po tebe – viknula je.
Tunel je skrenuo i potom doveo do mahovinom prekrivenih stepenica koje su
vodile prema dolje. Pogledala je natrag, prema svjetlosti koja je dopirala s ulaza u
tunel. – Dovoljno je sigurno – pomislila je – iako bi moglo biti zmija. – Stajala je
posve mirno i gledala uokolo po tlu; ništa se nije micalo, a budući da u tom
zatvorenom prostoru nije bilo povjetarca, čak ni lišće nije šuštalo.
Krenula je dalje, slušajući samo svoje korake, zujanje komaraca i kujičino
dahtanje.
Na dnu skliskih stepenica izašla je na vrlo malenu čistinu, iako je pretpostavila
da je svojedobno možda bila veća. Grmlje i puzavice ondje su rasli tako da je bilo
dovoljno mjesta samo da sjedne na kamenu ploču postavljenu preko dva panja.
Gotovo kao u jazbini koju su ona i Fran u djetinjstvu načinile u šumi kod imanja
Owl Tree, svjetlost je bila zasjenjena, a drveće je prigušivalo sve zvukove izvana.
Bilo je mirno, a Bobbins je tiho ležala kod njezinih nogu. Onjušila je zrak
prepoznavši kozokrvinu, ali i gorak miris lišća.
Tišinu je prekinuo Spew koji je na trbuhu dopuzao natrag na čistinu, s
ružičastim nosom prekrivenim zemljom, noseći nešto u njušci.
– Pusti to, Spew! – rekla je.
Psić je zarežao i ostao na mjestu.
42
– Dođi ovamo, zločesti psiću, i pusti to!
Nije je poslušao.
Gwen je ustala, uhvatila ga za ogrlicu i primila jedan kraj stvari koju je imao u
njušci. Povukla ju je i opazila da je posrijedi dio drvene igračke. – Brod – pomislila
je – brod bez jedara.
Psić je izgubio zanimanje. Mahnuo je repom i ispustio ostatak igračke pred
Gwenina stopala.
– Pitam se kome je to pripadalo – rekla je naglas i nasmiješila se psima. – Vas je
uzaludno pitati, zar ne?
Oba psa krenula su prema mjestu s kojega je Spew došao. Gwen je krenula za
njima misleći kako bi to mjesto moglo biti savršeno za sjenicu kad bi se raščistilo
pa je, želeći jasnije vidjeti, povukla granu prepunu određene vrste bobica. Potom je
povukla puzavicu, odlamajući male grančice. Doista su joj bile potrebne vrtne
škare i vrtlarske rukavice.
Čučnula je osjećajući kako je ruke peku od posjeklina i ogrebotina. Spremna
odustati, odlučila je vratiti se poslije, primjereno opremljena.
Spew je nastavio kopati, a tada je ponovno zalajao. U tom je lavežu prepoznala
uzbuđenje; Spew je nešto pronašao. Povukla je još jedan sloj listova koji su visjeli
odozgo i sagnula se kako bi pogledala. Plosnat, uspravan kamen pred njom bio je
blago nagnut nalijevo. Tlo pred njim bilo je zaobljeno i pokriveno blijedim
šumskim cvijećem. Gwen je udahnula vlažan, drvenast miris oko sebe i osjetila
oklijevanje. To je izgledalo kao maleni grob. Kad je začula kako nešto brzo trči
među lišćem, okrenula se, a tada je, nesposobna suspregnuti radoznalost, zagrebla
mahovinu te pritom slomila nokat.
Kad je završila, kažiprstom je prešla preko slova. Pisalo je samo ime i ništa više.
U kamenu je bilo uklesano samo THOMAS BENJAMIN. Bez datuma. Bez riječi o
tome tko je bio. Možda je bio Laurenceov brat, ili dijete kojeg gosta, iako Laurence
nikada nije spomenuo mrtvo dijete. Nije bilo drugog načina da dozna zašto je
Thomas Benjamin skriven na tom nedostupnom mjestu i zašto nije dolično
pokopan na crkvenom groblju, nego da upita Laurencea. A budući da Laurence
nikada nije spomenuo ništa takvo, pomislila je kako mu možda ne bi bilo drago da
ga je pronašla.
43
5.
K
ad je dva dana poslije začula kako stiže Laurenceov automobil, kroz nju je,
unatoč blagoj tjeskobi, prostrujao ugodan osjećaj iščekivanja. Dan je bio
svjež i maglovit, a ona se ponovno bavila kućanskim računima. Brojke se nisu
poklapale, a nije uspijevala shvatiti gdje je pogreška, ali je barem uspjela urediti da
se dhobija obavijesti kako ga sutra želi vidjeti. Osim toga nije stigla ni završiti
šetnju vrtom, a samo je jezero ostalo neugodno skriveno u magli.
Ogrnula se šalom s resicama kako bi sakrila ogrebotine na rukama i potrčala niz
hodnik te kroz prednja vrata.
Fran je izlazila na stražnja vrata Daimlera s ogromnim osmijehom na licu. Gwen
je potrčala ravno k njoj, zagrlila je i čvrsto stisnula. A tada se odmaknula kako bi
promotrila sestričnu.
– Zaboga, Fran, pogledaj se!
Fran je skinula svoj kloš šeširić gotovo bez oboda, žut s crvenim cvijetom od
pusta, i zavrtjela se pokazujući svoju frizuru. – Što kažeš?
Franina sjajna kestenjasta kosa bila je odostraga kratko podrezana te začešljana
u još glatkiju bob frizuru, s dugim šiškama. Svjetliji pramenovi na suncu su
izgledali zlatno. Oči je bila ocrtala crnom olovkom, a na usnama je imala
jarkocrveni ruž. Ispod šiški su blistale njezine plave oči.
Nasmijala se i ponovno se zavrtjela.
Vrtnja je pokazala njezinu zaobljenu figuru, labavo pokrivenu haljinom od
pamučnog voala, bez rukava. Izgled je dopunjavao čipkasti rub haljine te niska
perli od gagata, koja joj je visjela do struka. Rukavice, koje su joj dopirale gotovo
do lakta, bile su savršeno usklađene s njezinom žutom haljinom i šeširićem.
– Prohladno je, zar ne? – upitala je. – Mislila sam da će biti vruće.
– Imam mnogo toplih šalova koje ti mogu posuditi. Kad stigne monsun, bit će
mnogo hladnije. Kažu da bi trebao stići svaki dan. Kako je bilo u Colombu?
– Užasno. Pakleno vlažno. I svi se doimaju vrlo ljutito. Ali, kakvo sjajno
putovanje! Nikada nisam doživjela ništa slično. Zacijelo smo se popeli stotine
metara visoko. A pogled s onih željeznih mostova!
– Pogled je divan, ali meni izaziva glavobolju – rekla je Gwen i okrenula se
prema Laurenceu. – Koliko smo visoko, Laurence?
44
– Zdravo, draga. – Njegov veseo osmijeh i očito zadovoljstvo jer je vidi bili su
dovoljni da u trenu rasprše sjećanje na njihovo posljednje druženje u krevetu. Na
trenutak je zastao, a tada se sagnuo kako bi drugoj ženi pomogao izaći sa
suvozačkog sjedala.
– A da odgovorim na tvoje pitanje – rekao je uspravivši se – oko tisuću petsto
metara.
– To je njegova sestra – šapnula je Fran i načinila grimasu. – Već je bila u
Colombu, u Hotelu Galle Face. Došli smo po nju. Čitavim putem ovamo jedva da
mi je uputila ijednu riječ.
Visoka žena koja je stajala na šljunku s druge strane automobila zabacila je glavu
i smijala se s Laurenceom nečemu što je on rekao.
– Gwendolyn – doviknuo je Laurence krenuvši prema njoj. – Ovo je moja draga
sestra Verity.
Laurence i njegova sestra obišli su automobil, a Verity je pružila ruku. Imala je
duboke smeđe oči, kao i brat, te jednako udubljenje u bradi. Lice joj je bilo
dugačko te prilično blijedo, a Gwen se nije mogla oteti pomisli da crte obitelji
Hooper ženskom licu nisu pristajale kao muškom. Kad se nagnula i poljubila Gwen
u obraz, Gwen je na njezinoj koži osjetila ustajao miris.
– Kakva je to ogrebotina? – upitao je Laurence i dodirnuo Gweninu ruku.
Ona se nasmiješila. – Samo sam se sudarila sa stablom. Znaš kakva sam.
– Draga Gwendolyn – rekla je Verity. – Jedva sam čekala da te upoznam.
Laurence mi je sve rekao.
Gwen se ponovno nasmiješila. Znala je da su Laurence i njegova sestra vrlo
bliski, ali se iskreno nadala da joj Laurence nije rekao sve.
– Žao mi je jer sam propustila vaše vjenčanje. Znam da je to neoprostivo, ali bila
sam u najcrnjoj Africi. – Kratko se nasmijala i napućila tanke usne, a tada se
okrenula prema Laurenceu. – Jesam li u svojoj staroj sobi?
On se nasmiješio i primio je pod ruku. – A gdje drugdje?
Ona ga je dva puta poljubila u obraz. – Dragi, dragi brate, koliko si mi
nedostajao! – Potom su ruku pod ruku krenuli stepenicama u kuću.
– O, Gwendolyn – doviknula je Verity izvinuvši vrat. – Pošalji slugu da donese
moju torbu. Škrinja će stići tek sutra.
– Svakako – rekla je Gwen gledajući za njima. Škrinja. Koliko je Laurenceova
sestra namjeravala ostati?
Fran je gledala njezino lice. – Je li sve u redu?
– Savršeno – rekla je Gwen i nasmiješila se. – Pa, bit će sjajno – pomislila je. –
Jako mi je drago da si napokon ovdje.
45
– Očekujem da mi ispričaš sve – rekla je Fran i laktom blago gurnula Fran. – I
doista to mislim: sve.
Obje su se nasmijale.
Gwen je sutradan rano ustala kako bi uhvatila Laurencea za doručkom. Prepuna

iščekivanja mogućnosti da ga napokon iznenadi i razgovara s njim, nasmiješila se i
naglo otvorila vrata blagovaonice.
– Oh – rekla je ugledavši Verity kako halapljivo jede ribu s rižom, a od mirisa
ribe okrenuo joj se želudac.
– Draga – rekla je Verity i potapšala susjedni stolac. – Laurence je upravo otišao,
ali ovo je savršeno, možemo provesti jutro upoznajući se.
– To bi bilo lijepo. Jesi li dobro spavala?
– Ne baš sjajno, ali inače ne spavam najbolje. Iako vidim da se to ne može reći za
tvoju sestričnu Fran.
Gwen se nasmijala, ali je opazila tamne kolute oko Veritynih očiju, koji dan prije
nisu bili toliko uočljivi. – U pravu si – rekla je. – Fran voli dugo spavati.
– Mislila sam da bi šetnja mogla biti ugodna, samo jutros. Što kažeš?
– U pola dvanaest se moram sastati s dhobijem. Mislim da je nekoliko
Laurenceovih boljih košulja nestalo.
– Oh, do tada imamo more vremena, draga. Reci da ideš sa mnom. Bit ću očajna
ako ne pođeš.
Gwen je pogledala Verity. Nije bila baš neprivlačna, ali joj je nedostajalo topline;
na to su možda utjecale trajne bore mrštenja između obrva. Ona ih je zacijelo bila
svjesna jer je s vremena na vrijeme podizala svjesno obrve kako bi zagladila kožu.
To je, nažalost, zaobljivalo njezine oči i činilo je pomalo sličnom sovi. Ali, ako se
izuzmu koluti oko očiju, tog jutra doimala se sjajnije, manje blijedo. – Planinski
zrak joj zacijelo godi – pomislila je Gwen.
– U redu – rekla je. – Ne smiješ biti očajna, ali idem samo pod uvjetom da se
vratimo na vrijeme za sastanak s dhobijem prije ručka. I morat ću obuti druge
cipele.
– Obećavam. A sada sjedni. Jelo je božansko. Ili možeš kušati bivolju skutu sa
sirupom. Dobivaju ga od stabala kithula.
– Znam.
– Dakako da znaš.
46
Gwen je pogledala zdjelu bivolje skute. Izgledala je kao vrhnje po kojem je
pokapana smeđa tekućina. – Danas neću. Za mene samo prepečenac.
– Pa, nije ni čudo da si toliko sitna ako jedeš samo to!
Gwen se nasmiješila, ali je osjećala blagu uznemirenost zbog šogorice, koja je
tada nervozno, nestrpljivo bubnjala prstima po stolu. Šetnja s njom zapravo nije
bila u Gweninu planu za to jutro, osobito zato što će odmah nakon ručka svi poći u
Nuwara Eliyu, a ona još nije spakirala svoj kovčeg.
Kad je pošla obuti cipele za hodanje, zatekla je Naveenu kako posprema njezinu
sobu.
– Šećete sa sestrom, gospođo.
– Doista.
Naveena je na trenutak izgledala kao da želi progovoriti, ali nije to učinila nego
je samo pružila Gwen njezine cipele.
Kad su izašli na ranu sunčevu svjetlost, Gwen se nešto više poveselila tom izletu.
Jutro je bilo prelijepo i još svježe, iako se maglica ubrzano razilazila. Moglo se
vidjeti kilometrima daleko, a na nebu su bile samo male bijele točkice oblaka. Ptice
su pjevale na drveću, a zrak je ugodno mirisao.
– Sići ćemo dolje na jezero i tada neko vrijeme šetati oko njega. Ja vodim.
Odgovara li ti to? – upitala je Verity.
– Apsolutno. O tim šetnjama doista još ne znam ništa.
Verity se nasmiješila i uhvatila je pod ruku.
Gwen je gledala najbliže brežuljke prekrivene grmovima čaja, svijetlozelene i
sjajne na suncu. Zaintrigirana time kako su ženski prsti letjeli preko vrhova berući
listove, pokazala je puteve koji su vijugali između njih i uspinjali se do vrha.
– Ne bih imala ništa protiv toga da pođemo onim stazama. Rado bih izbliza
vidjela žene kako beru listove.
Verity se namrštila. – Trgaju, draga, ne beru. Ali, ne, ne danas. Mogla bi pasti u
koji od kanala za navodnjavanje. Imam bolju ideju. Za minutu ćemo skrenuti od
jezera i krenuti prema mojoj omiljenoj šumi. Ondje je uistinu čarobno. Laurence i
ja nekoć smo se, za ljetnih praznika, ondje igrali skrivača.
– Jeste li oboje pohađali internat u Engleskoj?
– O, da, iako ne isti. Ja sam bila u Malvernu. Laurence je mnogo stariji od mene.
To, dakako, znaš.
Gwen je kimnula pa su nastavile stazom oko jezera još otprilike pola sata. Jezero
je na sredini bilo mirno i vrlo tamno. Na rubu se mreškalo na stjenovitim obalama,
gdje su sive ptice bijelih prsa i trbuha boje cimeta rastezale krila i čistile ih.
47
– Vodene kokoši – rekla je Verity. – Ovdje skrećemo. – Pokazala je stazu.
Drveće je isprva bilo rijetko, ali što su dublje ulazile, to je zrak bio više prožet
mirisima i zvukovima životinja koje su se onuda kretale. Gwen je zastala kako bi
poslušala.
– To su samo gušteri – rekla je Verity. – I ptice, dakako, i možda koja smeđa
zmija. Ništa zabrinjavajuće, vjeruj mi. Pomalo je divlje i zbrkano, ali prati me i sve
će biti u redu. Sada idemo jedna iza druge. Ti slijediš mene.
Gwen je pružila ruku kako bi dodirnula grane jednog niskog stabla, ali su je
listovi uboli pa je brzo povukla ruku. Ta je šuma za nju bila više divlja od bilo čega
što je do tada osjetila, iako ne na prijeteći način. Prilično joj se sviđao osjećaj
prošlosti koji je budila u njoj. Grančice su pucketale pod njezinim stopalima, a na
vlažnim mjestima do kojih sunce nije dopiralo zrak kao da je bio zelene boje.
Verity se nasmiješila. – Ako te bilo što zanima, samo pitaj. Uvjerena sam da ćeš
se sjajno uklopiti.
– Hvala ti – rekla je Gwen. – Zanima me nešto. Ključevi spremišta. Dva su
kompleta. Trebaju li oba biti kod mene?
– Ne, to bi bilo vrlo zamorno za tebe. Jedan komplet daj appuu. Tada te neće
morati gnjaviti za svaku sitnicu. – Pokazala je ljubičasto cvijeće uz rub staze. – Nije
li lijepo! Da sam barem ponijela košaru.
– Možda sljedeći put.
– Stavi jedan u kosu – rekla je Verity i sagnula se kako bi ubrala cvijet. – Evo, ja
ću.
Uplela je cvijet u jednu od Gweninih odbjeglih kovrča i odmaknula se. – Eto.
Savršeno lijepo. Pristaje ti uz oči. Idemo dalje?
Krenule su, a Verity je čavrljala i doimala se toliko zadovoljnom jer je vani s
njom da se Gwen opustila te potpuno izgubila pojam o vremenu. Miris jezera
odavno je bio nestao kad se odjednom sjetila sastanka s dhobijem.
– O, Bože. Zaboravila sam. Verity, moramo se vratiti. – Okrenula se i krenula
natrag.
– Dakako, ali nemoj se vraćati putem kojim smo došle. Predugo će trajati. Ovdje
je prečica. Laurence i ja neprestano smo išli njome. Vratit ćeš se mnogo prije. –
Verity je pokazala stazu, a tada zakoračila u drugom smjeru.
– Ti ne ideš?
– Mislim da ću se vratiti duljim putem, ako nemaš ništa protiv. Jutro je prelijepo,
a meni se nikamo ne žuri. Vidiš tu stazu? Idi njome pedesetak metara i tada skreni
desno, na malom raskrižju. Na sredini je stablo smokve. Ne možeš ga promašiti.
– Hvala ti.
48
Verity joj se blistavo nasmiješila. – Odvest će te ravno kući. Samo idi za nosom.
Vidimo se kod kuće.
Gwen je krenula u smjeru koji joj je Verity pokazala, a tada je skrenula na mjestu
na kojemu je stablo smokve raslo nasred male čistine. Doista je uživala u tom jutru
i zaključila da je njezina šogorica mnogo srdačnija no što je isprva mislila. Bilo joj
je drago zbog toga. Bilo bi lijepo kad bi postale dobre prijateljice.
Hodala je očekujući da će uskoro ugledati svjetlucavu vodu jezera, ali nakon
određene udaljenosti opazila je da staza vodi sve dublje u šumu. Veliko kamenje
stajalo joj je na putu, a tada je čak i pjev ptica prestao. Osvrnula se oko sebe, ali
osjećaj za smjer nikada nije bio njezina jača strana.
Malo dalje staza se počela strmo spuštati. To nije moglo biti u redu. Osvrnula se
unatrag i opazila da je već neko vrijeme polako silazila, a bila je sigurna da bi se
trebala uspinjati kako bi stigla kući.
Sjela je na kamen obrastao mahovinom, prošla prstima kroz kosu i obrisala
prugu znoja, a tada je odlučila krenuti natrag putem kojim je došla. Nije se plašila
nego je bila ljuta na sebe jer se izgubila, a nevolja je bila u tome da što je dalje išla,
to joj je put bio manje poznat. Jedna spuštena grana zaplela joj se u kosu, a kad ju
je izvukla, kosa joj je ispala iz kopče. Malo dalje se spotaknula i pala na stražnjicu
te poderala novu haljinu od pamučnog voala.
Ogrebenim rukama skinula je lišće sa svoje odjeće, ali kad je ustala, stražnja
strana bedara ju je pekla. Izvinula se kako bi ih pogledala i opazila da je inače
blijeda koža jarkocrvena. Nešto ju je ugrizlo. Osvrnula se uokolo i opazila mrave na
mjestu na kojemu je sjedila.
Barem je dan bio vedar i sunčan. Ponovno je krenula i, nakon nekoliko
pogrešnih skretanja, naposljetku pronašla stablo smokve. To je značilo ići dugim,
obilaznim putem, a njoj nije bilo druge doli krenuti ravno prema stazi kojom su
ona i Verity došle. Zakasnit će, jako će zakasniti.
Kad je izašla kod jezera, srce joj se razvedrilo zbog prizora njezina novog doma u
daljini. Potrčala je natrag ne mareći zbog stanja svoje kose i odjeće. Kad se
približila kući, ugledala je Laurencea kako korača amo-tamo obalom jezera,
zaklanjajući rukom oči od poslijepodnevnog sunca. Ugledao ju je i stao gledajući
kako trči prema njemu.
Njoj je bilo toliko drago jer ga vidi da je osjećala kao da će joj se prsa raspuknuti
od sreće.
– Ugodna šetnja? – upitao je izgledajući ozbiljno, a tada se nasmiješio,
rastegnuvši usne još malo na jednoj strani te blago podignuvši obrve.
– Nemoj me zadirkivati. Izgubila sam se.
– Što ću s tobom?
49
– Nisam se namjerno izgubila. – Počešala je stražnju stranu natkoljenica. – A i
zadobila sam proklete ugrize.
– Što te je ugrizlo?
Ona je načinila grimasu. – Samo mravi.
– Na Cejlonu ne postoje ‘samo mravi’. Ali, ozbiljno, ne bih si oprostio da se
ozlijediš. Obećaj mi da ćeš biti pažljivija.
Ona ga je pogledala s dolično ozbiljnim izrazom lica, ali ga nije mogla održati pa
se nasmiješila i naposljetku prasnula u smijeh.
– Zvučiš poput mojega oca.
– Katkad se osjećam poput njega. – Privukao ju je bliže. – Osim ovoga.
Poljubac je bio dug i dubok.
U tom se trenutku pojavila Verity. – Oh, tu ste – vedro je doviknula. –
Ispričavam se jer vas prekidam. Već odavno sam se vratila. Strašno smo se
zabrinuli.
– Ali, išla sam stazom kojom si me uputila. Izgrizli su me mravi.
– Jesi li skrenula desnim putem? Sjećaš se, kod stabla smokve?
Gwen se namrštila.
– Nije važno. Sada si ovdje. – Laurence ju je zagrlio i izvadio rupčić kako bi
obrisao zemlju s njezinih obraza. – Propustila si ručak, dakako, ali možeš zahvaliti
Verity jer se umjesto tebe sastala s dhobijem.
Verity je kimnula i nasmiješila se. – Ne moraš mi zahvaljivati. Reći ću appuu
neka ti pripremi sendviče, može? I pronaći ću losion za ublažavanje ugriza mrava.
– Hvala ti.
Kad se Verity okrenula i krenula natrag u kuću, Laurence je primio Gwen za
ruku. – A tada, draga, moramo se spremiti za bal.
– Laurence – rekla je Gwen stisnuvši mu ruku. – Htjela sam reći... u vezi onoga
neki dan.
Njegovo se lice smrknulo. – Žao mi je jer sam bio grub.
Ona je na trenutak gledala u tlo. Željela je razgovarati o tome, ali ne u tom
trenutku, dok ih njegova sestra možda sluša. Možda će nakon bala imati više
izgleda za razgovor nasamo.
– Hajdemo to zaboraviti, može, za sada? – rekla je. – Ali, željela sam ti objasniti
zašto sam otišla u radničko naselje.
On ju je prekinuo. – McGregor mi je već rekao.
– Znaš da je onaj čovjek bio ozlijeđen?
50
– Dobra si, Gwen, i vrlo brižna, ali on je poznat po tome da izaziva nevolje.
Vjeruje se da se sâm ozlijedio.
– Zašto bi to učinio?
– Kako bi nas prisilio plaćati naknadu za bolovanje.
– Pa, ako se ljudi ozlijede, dakako da im moramo pomoći.
– Ne ako su si to sami učinili.
Ona se na trenutak zamislila. – Nije mi se sviđalo kako McGregor razgovara sa
mnom.
– To je jednostavno njegov način. Ništa osobno.
Gwen je uzdahnula i, prisjetivši se McGregorovih čeličnih očiju i tankih usana,
zaključila kako nije sasvim uvjerena u to.
– Radnike na plantaži jednostavno ostavi McGregoru. Bojim se da mu se ne sviđa
kad se netko suprotstavlja njegovu autoritetu, a osobito ako to čini žena.
Tvrdokorno je staromodan.
– Doima se da je takvih mnogo.
On je slegnuo ramenima. – Još je mnogo posla, ali s obzirom na to da na Cejlonu
djeluju različite frakcije, ne možemo si dopustiti udaljavati ljude od sebe
požurujući ih kroz promjenu. Potrebno nam je suglasje da bismo postigli nešto iole
vrijedno za zemlju kao cjelinu.
– A ako suglasja nema?
Izgledao je vrlo ozbiljno kad je odgovorio: – Mora ga biti, Gwen.
Nastupila je stanka.
– McGregor ti je drag?
– Pretpostavljam da jest. Ostavio sam mu nadzor tijekom rata, sa samo dva
pomoćna upravitelja. On se nije mogao boriti, znaš?
– Ne?
– Možda si primijetila da blago šepa. Ali je zadivljujuće upravljao jedinicom od
tisuću radnika, a i povjerio bih mu svoj život.
– Morat ću se potruditi da mi se svidi.
– Strogo govoreći. Sada ih je bliže tisuću petsto, nakon što sam preuzeo drugo
imanje. Imali smo nekih početnih problema s nekim kulijima koji su premješteni.
Ovdje se događa mnogo više toga od trganja listova.
– Zašto ih beru samo žene?
– Spretni prsti. Mi to nazivamo trganjem.
– Verity mi je to rekla. A muškarci?
51
– Mnogo je poslova koji iziskuju snagu. Kopanje, sađenje, gnojenje, čišćenje
odvodnih kanala i, dakako, orezivanje. Imamo skupine orezivača, a njihova djeca
trče uokolo i skupljaju odrezane grančice te ih nose kući za vatru. Samo imaj na
umu da, iako si ti postupila na temelju čiste pristojnosti, McGregorov zadatak je
brinuti se za tvoju sigurnost.
Ona je kimnula.
– Možda si primijetila da se kućansko osoblje smatra malo boljim od radnika na
plantažama. Ni njih ne želimo uzrujavati. Kako se snalaziš? Nitko ti ne uzrokuje
previše teškoća?
Ona je pomislila reći mu za račune, ali je odustala. Kućanstvo je bilo njezina
odgovornost pa će sama pronaći način da shvati što nije u redu.
Kad joj je poljubio usne, ponovno je osjetila miris sapuna i limuna. – Hajde, moja
prelijepa suprugo – rekao je. – Nije li vrijeme da se malo zabavimo?
Godišnji bal golf kluba trebao se održati u Hotelu Grand u Nuwara Eliyi. Poput
elizabetanskih dvoraca, bio je okružen besprijekornim vrtom s travnjacima od
bivolje trave i livadne vlasnjače, prekrivenim ivančicama. Gwen se danima veselila
tome. Imala je priliku nositi svoju novu, ružičasto-srebrnu flapper haljinu, a ona i
Fran će napokon plesati čarlston.
Do grada je bilo tri sata vožnje strmim planinskim cestama pa je Gwen osjećala
blagu mučninu. Ali, kad su napokon stigli, izašla je iz automobila i uskoro došla k
sebi na zraku koji je mirisao na metvicu. Grad je izgledao kao da je u
Gloucestershireu jer je imao zvonik sa satom, stepenice koje su vodile do
dojmljivog spomenika ratu i crkvu u engleskom stilu.
Kad je Gwen bila izašla iz kuće, iznenadila se opazivši da je Verity sjela na
suvozačko sjedalo, pokraj Laurencea. Na njegovu licu opazila je iskru uzrujanosti,
ali joj on nije rekao neka izađe.
Verity se okrenula. – Gwen, nemaš ništa protiv, zar ne? Stoljećima ga nisam
vidjela.
Gwenina taština bila je malo povrijeđena; naposljetku, suvozačko sjedalo trebalo
je biti njezino, ali je shvatila da Verity i Laurence možda žele razgovarati nakon
mnogo vremena.
Laurence im je već rezervirao hotelske sobe, a kad su stigli u predvorje, stala je
pokraj njega na recepciji.
– Dogovorio sam da ti i Fran budete zajedno u sobi – rekao je. – Uživat ćete
zajedno.
Gwen je gledala ljude koji su polako hodali uokolo i pokušala progutati riječi
koje je željela izgovoriti.
52
– Bit će kao nekad – rekao je pomalo obrambenim tonom. A tada se okrenuo
kako bi razgovarao sa recepcionarom.
– Nije u tome stvar – šapnula je. – Zaboga, Laurence...
– Ne sada, Gwen, molim te. Izvoli ključ.
Ona ga je uhvatila za rukav. – Ovo nije riješeno!
On nije odgovorio. Gwen je zagrizla jezik susprežući iznenadnu navalu emocija
pa je krenula, ne želeći da je ljudi vide kako plače u predvorju hotela.
On je pružio ruku. – Oprosti, znam da moramo razgovarati. Bojim se da nisam
bio posve...
Upravo kad je namjeravao reći više, naglo je udahnuo jer im je Verity iznenada
prišla. Ljubazno je pogledala Gwen te zagrlila brata i naslonila glavu na njegovo
rame. On je Gwen uputio pogled pun isprike, ali se ona, rumena od gnjeva,
okrenula na peti i pošla potražiti Fran.
Njihova je soba bila velika i udobna, sa sofom, dva kreveta prekrivena mrežom za
zaštitu od komaraca, ormarom, dvama noćnim ormarićima i jednakim toaletnim
ormarićem na kojemu su bile tri svijetle orhideje, ukusno raspoređene. Fran je
svukla haljinu i topao vuneni šal koji joj je Gwen posudila te se odmah uvukla pod
čiste plahte jednog kreveta. Ispružila je ruku, a na njezinu zapešću zasvjetlucala je
narukvica. – Pogledaj, budistički hram. Kupila sam je na jednoj od onih bučnih
uličnih tržnica u Colombu.
Gwen je promotrila novi privjesak na Franinoj narukvici.
– Dakle, kako ti se sviđa bračni život? – upitala je Fran podignuvši obrve i široko
se nasmiješivši.
– Vrlo je lijepo.
– Lijepo? Trebalo bi biti mnogo uzbudljivije.
Gwen je hinila neznanje i slegnula ramenima.
– Ma hajde, pričaj. Znaš na što mislim.
Na Gweninu licu pojavio se izraz obeshrabrenosti pa je spustila pogled.
Fran se odmah uspravila. – Oh, Gwennie, što je?
Nastupila je kratka tišina dok je Gwen susprezala potrebu da kaže sve, ali da
ostane odana Laurenceu.
– Plašiš me. Je li te ozlijedio? – Fran je ispružila ruku.
Gwen je odmahnula glavom i podignula pogled. – Nije to namjeravao.
– Prepuna si ogrebotina.
– Ogrebotine su moja glupa krivnja.
53
– Dobro. Laurence se doima previše finim za to.
Gwen se namrštila. – On jest fin.
– Zašto tada izgledaš toliko nesretno? – zastala je. – To je to, zar ne? Doista je
fin, previše fin. Ne zabavljate se, zar ne?
Gwen je progutala knedlu u grlu i osjetila kako joj se vrat grije. – Zabavljali smo
se. A tada...
– Oh, to nije nimalo dobro. Ima li smisla biti vezana uz jednog muškarca ako
vam nije uzbudljivo. Zna li on što mu je činiti?
– Već je bio u braku. Dakako da zna.
Fran je odmahnula glavom. – To se ne mora uvijek podrazumijevati. Neki
muškarci nisu stvoreni za to.
– U Engleskoj je bilo divno. – Gwen je osjetila kako se rumenilo širi. – I u
Colombu.
– Tada ga nešto muči.
– Zapravo, mislim da ga doista nešto muči, ali ne želi govoriti o tome.
– Razgovor to neće riješiti. Hajdemo te učiniti toliko neodoljivom da ti doista
neće moći odoljeti. To je put do muškarčevog srca!
Gwen se nasmiješila. Nakon što se Fran prošli put vratila u London i prije no što
se ona udala za Laurencea, pokušala je s majkom razgovarati o intimnim
pitanjima. Taj je pokušaj završio beznadnim mucanjem. Njezina majka vjerojatno
nikad nije čula za orgazme, a pomisao da njezin otac s dugačkim brkovima
pokušava dovesti njezinu majku do orgazma bila je dovoljna da se lecne ili umre
od smijeha. Njezina majka nije izustila čak ni besmislicu ‘muškarci imaju potrebe’,
kojoj su se sve smijale u internatu.
Fran ju je prekinula u mislima. – Zaboravila sam ti reći. Mislim da ću se zaposliti
kad se vratim kući.
– Posao ti nije potreban. Imaš imanja koja iznajmljuješ.
– Nije mi potreban zbog novca, ali su mi zabave i šampanjac već postali dosadni.
Ti si uvijek imala svoju proizvodnju smrdljivog starog sira; zašto i ja ne bih imala
nešto?
To ju je sjećanje pogodilo. Zaboljelo ju je koliko su joj nedostajali roditelji i
ruševna stara kuća u kojoj su živjeli. Nakon što je njezina majka pretvorila staru
staju u postrojenje za proizvodnju sira, cijela kuća bila je prožeta tim mirisom.
Odmahnula je glavom. Bila je ondje, u zemlji cimeta i jasmina, i bilo je besmisleno
osvrtati se na prošlost.
– Hoćemo li se sada spremiti? – upitala je Fran.
54
Kad su se obje okupale, Gwen je stavila bisernu vrpcu na glavu, a Fran joj je
pomogla dotjerati kosu tako da su njezine tamne kovrče slobodno padale na
stražnju stranu njezina tankog vrata. Franina kestenjasta kosa, kratka i pomodna,
lepršala je oko njezine glave te sjala ispod crvene vrpce i crpenog pera.
Fran je odmjerila Gwen.
– Hoću li biti dovoljno dobra?
Fran se nasmiješila. – Neka operacija ‘zavođenje’ počne!
Do jedanaest sati te noći bal je bio u punom jeku. Orkestar je uzeo stanku, a Gwen
se osvrnula po prostoriji te gledala ljude uokolo. Većina žena nosila je staromodne
baljine pastelnih boja, jedva otkrivajući gležnjeve, a čak su i mlade žene bile
odjevene poput svojih majki.
Laurence, naočit u bijelom smokingu, nije uspijevao skinuti pogled s Gwen i
uživali su u prisnom valceru sve dok joj ga njegova sestra nije otela. Dok je Gwen
odlazila, on joj je uputio nahereni osmijeh. A tada nije uspijevala ugledati Gwen pa
nije znala što bi. Naslonila se na stup kod ulaza i slušala buku glasova te kimala
maglovito poznatim licima, kad je jedan muškarac progovorio.
– Gospođa Hooper. Baš lijepo.
Okrenula se i on je bio ondje, naočit u tamnom svečanom odijelu s prilično
neuobičajeno izvezenim prslukom u nijansama crvene i zlatne. Pogled mu se malo
predugo zadržao na njezinu licu. Ona se sjetila svjetlucavih očiju boje karamele,
koje su je gledale onoga dana kad su se upoznali, a tada su postale jednako tople
kad se nasmiješio, mijenjajući izgled njegova lica. Osjećala se uznemireno i tražila
je riječ kojom bi ga opisala. Prije je mislila da je egzotičan, ali je bio više od toga.
Možda uznemirujući? Pokušala se nasmiješiti, ali joj to baš nije uspjelo pa je,
sjetivši se da bi trebala biti pristojna, pružila ruku i njegove su usne okrznule
svilenu rukavicu koja se protezala cijelom dužinom njezine gole podlaktice.
– Gospodine Ravasinghe. Kako ste?
– Večeras izgledate vrlo lijepo. Ne plešete?
– Hvala vam i ne, trenutačno ne plešem. – Taj put joj je njegova pozornost
laskala pa se uspjela nasmiješiti, ali je tada u trenu osjetila sramežljivost. –
Laurence je ondje sa sestrom.
On je kimnuo. – Ah, da. Verity Hooper.
– Poznajete je?
On je nagnuo glavu. – Putevi su nam se sreli.
– Ja sam je tek nedavno upoznala. Doima se da veoma voli Laurencea.
55
– Da, sjećam se toga. – Zastao je i nasmiješio joj se. – Jeste li za ples, gospođo
Hooper, kad se orkestar vrati?
– Molim vas, zovite me Gwen. Ali, ne znam bih li smjela. – Osvrnula se uokolo i
ugledala Fran kako se vraća u dvoranu na suprotan ulaz, noseći nešto pod rukom.
Fran je, kao i uvijek, izgledala prigodno dramatično u svojoj grimiznoj swing haljini
i crvenim cipelicama s gumbima.
– Oh, gledajte. Moram vas upoznati sa svojom sestričnom i najboljom
prijateljicom Frances Myant.
Kad im je Fran prišla, Gwen je opazila trenutačnu privlačnost između Savija
Ravasinghea i svoje sestrične. Predugo su gledali jedno drugo, a on se doimao
nesposobnim progovoriti. Fran je blistala zdravljem i glamurom, a Gwen je shvatila
da njezina sestrična nikada nije izgledala ljepše, iako se Fran najviše isticala svojim
životnim žarom. Doimalo se da njezino samopouzdanje privlači ljude, kao da bi u
toj blizini malo njezina sjaja moglo prijeći na njih. Ili to, ili je nisu odobravali.
Gwen je na trenutak osjetila ubod zavisti. Iako joj se Savi Ravasinghe divio u
njihova dva susreta, nije je tako gledao. A istina je bila da se, dok ju je gledao,
sramila jer osjeća kako joj koža rumeni. A tada se jednostavno osjećala budalasto.
On ju je čuvao, kao što bi to stariji brat učinio, pobrinuo se za nju, a tada je
zaključila da je čak i njegova ponuda plesa zapravo bila izraz ljubaznosti.
Nakašljala se kako bi im provukla pozornost, a tada je uspjela upoznati ih.
– Gledaj, donijela sam ovo – rekla je Fran. Pružila je dvije snimke načinjene
novim postupkom, pomoću električnog mikrofona.
– Zamolit ću onog mladića da ih reproducira. – Pokazala je čovjeka u svečanom
odijelu, koji je upravljao gramofonom na oprugu. – Plešete li čarlston, gospodine
Ravasinghe?
On je odmahnuo glavom i hinio žalost.
Ona se nasmiješila i uhvatila ga pod ruku. – Pa, nije važno, poučit ću vas oboje.
Gwen je preko Franina ramena opazila da je Laurencea preuzela američka
udovica Christina. Bila je od onih žena koje privlače krug muškaraca oko sebe; za
to se pobrinula dijagonalno rezana, uska crna satenska haljina pripijena na pravim
mjestima. Gwen je pogledala val na prednjem dijelu Laurenceove glave te poželjela
odlučnim korakom otići onamo i preuzeti svojega supruga. Podignula je ruku kako
bi mu mahnula, ali tada je primijetila da Laurence nije ni primijetio nju, svoju
suprugu, i nije se prestao smiješiti onoj ženi. Suspregnula je vrelo peckanje
ljubomore kad je vidjela kako je žena podignula ruku i dodirnula mu obraz. Kad je
Laurence napokon podignuo pogled i vidio je kako ga gleda, kimnuo je Christini
prije no što je krenuo prema njoj.
– Gwendolyn. Tu si.
56
– Što si govorio onoj ženi? – Znala je da je njezin glas zvučao bolno razdraženo.
Načinio je grimasu. – Nešto o poslu.
Ona je stisnula oči i duboko udahnula. – Laurence, vidjela sam kako ti dodiruje
obraz.
On se nasmijao.
– Nije smiješno...
On ju je obgrlio oko struka i nasmiješio se privlačeći je k sebi. – Za mene postojiš
samo ti. Kako bilo, ona je, manje ili više, vlasnica banke.
Izgovorio je to kao da je to objašnjenje. A tada mu se lice smrknulo i uozbiljilo
se.
– Važnije je to da sam vidio kako razgovaraš s gospodinom Ravasingheom.
Gledaj, zabavljaj se, pleši čarlston s Fran, čini što god želiš, ali bih volio da se ne
družiš s njim.
Ona je odmaknula njegovu ruku. – Zar ti se ne sviđa?
– Nije važno sviđa li mi se ili ne.
– Što je tada? Zacijelo nije to što je Sinhalez?
– Nadam se da me ne smatraš toliko plitkim.
– Ne, ne smatram. Ali mislim da je gospodin Ravasinghe šarmantan čovjek.
Laurence joj je uputio nezadovoljan pogled. – Šarmantan? To misliš?
– Da. – Zastala je na trenutak ili dva. – Dolaze li tvoji znanci Sinhalezi ikada u
našu kuću?
– Povremeno.
– Odlazimo li mi k njima?
– Znam da ti se ovo zacijelo doima čudnim, ali ne, čak ni relativno imućnima
kao što je Ravasinghe. – Odmahnuo je glavom, a kad je ponovno progovorio, ton
njegova glasa bio je drugačiji. – On zapravo slika Christinin portret.
– On je slikar? Nisam to znala. Zvučiš kao da imaš nešto protiv toga.
– Zašto bih imao nešto protiv? – upitao je. – Nego, želim se praviti važan
pokazujući te nekim ljudima.
– O, ne. Fran će sada Savija i mene poučavati plesati čarlston. – Tada se, ljuta na
njega, okrenula i krenula za njima prema gramofonu.
Laurence joj se nakon toga nije približavao, Gwen je, hineći da gleda na drugu
stranu, promatrala kako više puta pleše s Christinom. Pokušavala je odraslo
pristupiti tome, ali je prizor njih dvoje u njoj zapravo budio mučninu. Kako li se
drznuo reći joj s kime bi se trebala družiti kad se ona žena pripijala uz njega i
57
dodirivala mu lice kao da ga posjeduje. Kad je to vidjela, Gwen je, uz sve jači
osjećaj nestašnosti, odmah popila nekoliko čaša šampanjca.
Fran, Savi Ravasinghe i Gwen su otprilike sat vremena vježbali plesati čarlston,
pred slabo skrivenim prijekorom starijih promatrača koji su nedvojbeno jedva
čekali da se orkestar vrati pa da mogu nastaviti sa svojim valcerima i fokstrotima.
Nekoliko mlađih promatrača im se pridružilo, a neko vrijeme je čak i Verity plesala
s njima, smijući se toliko jako da je Gwen osjetila kako joj se doista počinje sviđati.
Kad je nakon toga Fran nestala nekamo, a Verity nije bilo na vidiku, Gwen je
klonula, a njezina se odvažnost rasplinula. Uzela je još jednu čašu šampanjca od
konobara u prolazu, izašla iz plesne dvorane u predvorje i naslonila se na zid iza
stepenica osjećajući se pripito i pitajući se kako da izvuče Laurencea iz kandži one
Amerikanke.
Kad je Savi Ravasinghe naišao, kapci su joj se spuštali.
– Pričekajte ovdje – rekao je. – Pronaći ću vašeg supruga.
– Osjećam se slabo. Molim vas, ne ostavljajte me.
– U redu. Koja soba je vaša? Pomoći ću vam uza stepenice.
Ona se nasmijala. – Mislim da sam malo pijana.
On joj je uzeo čašu i stavio je na jedan stol. – Čaša vode i dobar san će to lako
izliječiti. Dođite. Naslonite se na mene.
Poljubio je njezinu ruku u rukavici i uhvatio je pod nadlakticu. Ona je kroz svilu
svoje haljine osjetila hladnoću njegove ruke na svojemu toplom tijelu. Negdje u
prikrajku uma znala je kako nije posve dolično da je neznanac vodi gore, ali nakon
što je Laurence onako plesao s Christinom, odlučila je zanemariti oprez.
– Imate li ključ?
– U torbici. – Zastala je kako bi ga pogledala. – Doima se da me uvijek izvlačite iz
nevolje.
On se nasmijao. – Pa, kad vi uporno upadate u njih.
– Zapravo, malo mi je mučno.
– U redu. Idemo gore, gospođo Hooper. – Utješno ju je stisnuo, a ona je osjetila
kako joj koljena popuštaju. – Držite se za moju ruku, a kad se smjestite, pronaći ću
vašu sestričnu.
Kad joj je pomogao prijeći nekoliko stepenica, začula je korake. Podignula je
pogled i vidjela kako im Florence Shoebotham prilazi sjajnog nosa i zaljuljanog
podbratka. – Koliko bi taj podbradak mogao ispripovijedati – pomislila je Gwen
čekajući zajedljiv komentar, ali se iznenadila kad ga nije čula i kad je Florence
teškim korakom nastavila dalje bez riječi.
– Dovraga! vjerojatno će reći Laurenceu.
58
– Što će mu reći?
Gwen je mahnula rukama osjećajući jaku vrtoglavicu. – Oh, ništa. Samo da sam
pripita.
Gospodin Ravasinghe doveo ju je do njezine sobe pa su zajedno ušli. Kad je
osjetila njegove prste na svojim gležnjevima, dok joj je izuvao cipele, njegova ju je
blizina zbunila. Zagrizla je usnu nastojeći ne otkriti da je osjetila nešto što nije
trebala osjetiti. Pomogao joj je leći na krevet. Kad je zatvorila oči, blago ju je
pomilovao po sljepoočnici. To joj je godilo i željela je da nastavi, ali se posramila i
malo promeškoljila.
– Volim Laurencea – nerazgovijetno je promrmljala.
– Dakako da ga volite. Je li vam još mučno?
– Malo. Soba se ljulja.
– Tada ću ostati dok ne zaspite. Ne bih vas želio ostaviti ako biste mogli
povraćati.
Gwen je između valova vrtoglavice pomislila kako je divan, a tada je to rekla
naglas, štucnula i rukom pokrila usta. – Ups!
On joj je i dalje nježno milovao lice.
Dio nje znao je kako bi ga trebala zamoliti da ode, ali se osjećala toliko
usamljeno i toliko je čeznula za domom da je to bio kontakt za kojim je žudjela, a
sve misli o istinskom oprezu nestale su s onom posljednjom čašom šampanjca. U
misli joj se vraćao prizor Christine u njezinoj crnoj haljini, kako očijuka s
Laurenceom, pa su je oči zapekle i mrmljala je za sebe.
– Mogu vam pomoći da se malo udobnije smjestite, ako želite.
– Hvala vam.
Pridržao joj je čašu dok je pila vodu, a tada joj je stavio još jedan jastuk pod
glavu. Ona je odbacila šal jer joj je bilo prevruće, a tada se doimalo da gori dok je
tonula u grozničav san i budila se. Dok je tako ležala na krevetu ispruženih ruku,
bolio ju je stražnji dio glave. Katkad je još bio ondje, ili se doimalo da je ondje, a
katkad ga nije bilo. A sanjala je krajnje uznemirujuće snove o tome kako je
gospodin Ravasinghe dodiruje, a njezine ruke se pružaju prema njemu, ali se on
odjednom pretvorio u Laurencea i sve je bilo u redu. Smjela je voditi ljubav sa
suprugom. Kad se potpuno probudila, opazila je da je u snu zacijelo otkopčala
gumbe svoje haljine i spustila čarape, sjećala se da joj je bilo strašno vruće, a
njezine nove, svilenkaste francuske gaćice ležale su na podu. Kad je Fran došla
usred noći, rekla je Gwen neka se pokrije.
– Pogledaj se, Gwen, napola si odjevena i sva izgužvana. Što si, zaboga, radila?
– Ne šjecam se.
59
– Smrdiš na alkohol.
– Pila, Franny – rekla je Gwen i dalje se osjećajući ošamućeno. – Pila šampanjac.
Fran je ugasila plinsku svjetiljku i ušla u njezin krevet te se stisnula uz njezina
leđa, kao što su u djetinjstvu spavale.
Sljedećeg jutra za doručkom Fran nije bilo, a Verity je otišla u šetnju. Laurence se
doimao dobro raspoloženim i upitao ju je je li se dobro zabavila. Ona je odgovorila
da jest, ali da je popila previše šampanjca pa je ranije otišla u krevet jer ju je boljela
glava.
– Tražio sam te, ali kad te nisam našao, Verity mi je rekla da si otišla gore i da je
Fran s tobom.
– I Verity je bila prilično pijana. Zašto me nisi došao pogledati?
– Nisam te želio probuditi. – Zastao je i nasmiješio se. – Mislim da ste ti i Fran
malo prodrmale naše ozbiljne prijatelje.
Gwenino lice je gorjelo. Njezino sjećanje na proteklu noć bilo je pomalo
maglovito, ali se sjetila da je osjećala strašnu omaglicu, a tada joj je gospodin
Ravasinghe pomogao popeti se stepenicama.
Pogledala je supruga i razmišljala što bi mu rekla. – Jesi li ti uživao plešući s
Christinom? – upitala je težeći vedrini, iako su njezine riječi zvučale napeto.
On je slegnuo ramenima i premazao prepečenac maslacem, a potom je nanio
debeo sloj džema. – Ona mi je stara prijateljica.
– I to je sve?
On ju je pogledao i nasmiješio se. – Sada jest.
– Ali nije bilo?
– Ne, prije tebe nije bilo.
Gwen je zagrizla usnu. Znala je da to nije pravedno, ali nije mogla ne osjetiti bol.
– A sada je završeno?
– Potpuno.
– Nije izgledalo završeno.
On se namrštio. – Ona uživa biti izazovna. Ne obaziri se na to.
– Dakle, tada to nije zbog nje?
– Što nije?
Ona je naglo udahnula. – Ono kakav si bio.
Je li joj se učinilo da se njegovo lice smračilo kad je odmahnuo glavom?
– I za nju je posve završeno, je li?
– Što je ovo, Gwen, španjolska inkvizicija? Rekao sam da je završeno.
60
– A jesi li mi to jučer namjeravao reći?
On se doimao zbunjenim.
– U predvorju, kad smo stigli.
– Ah, to... da... da, dakako.
Ona je odlučila ne nastaviti. Pogledala je oko sebe tražeći drugu temu za
razgovor, a tada se sjetila. Bila je to njezina prva prava prilika da načne temu
malenog groba koji je bila pronašla. Popila je čaj i obrisala usta, a tada mu je, uz
prepečenac i marmeladu, koja je, kako je opazila, bila posebno uvezena iz robne
kuće Fortnum&Mason, uputila brz poluosmijeh i progovorila.
– Laurence, tko je bio Thomas?
Njegovo se tijelo ukočio, a pogled je ostao pognut.
U trenucima dok nije progovorio čula je zvukove doručka: nepovezano
ranojutarnje mrmorenje, lakonoge konobare, otmjeno zveckanje pribora za jelo po
porculanu. Vrijeme je teklo, neugodno rastegnuto. Hoće li Laurence išta reći?
Osjetila je svrbež koji je započeo na potiljku i nije mogla spriječiti blago
meškoljenje na stolcu. Maslacem je premazala još jedan komad prepečenca, a tada
je pružila ruku preko stola kako bi mu ga dala.
– Laurence?
On ju je pogledao i podignuo ruku te je nehotice bacio prepečenac iz njezine
ruke, a u tom trenu kao da je izbrisao izražajnost iz svojih očiju. – Bilo bi bolje da
nisi njuškala onuda.
Glas mu je bio bezizražajan, ali je ona osjetila prijekor i namrštila se, dijelom
zbog obeshrabrenosti, a dijelom zbog gnjeva. – Nisam njuškala, kako ti to kažeš.
Tražila sam savršeno mjesto za svoju sjenicu. A Spew je utrčao onamo i morala
sam otići po njega. Nisam znala da ću nabasati na grob.
– Za tvoju sjenicu? – Udahnuo je duboko i drhtavo.
– Da.
Nastupila je još jedna stanka.
– Molim te, reci mi. Tko je bio Thomas?
Kad je Laurence izdahnuo, doimalo se da gleda preko njezina lijevog ramena, a
ne u nju. Ona je stavila posljednji komadić prepečenca u usta i pozorno ga gledala
kako trlja bradu.
– Doimalo se jako žalosnim da je ondje posve sâm. Zašto nije sahranjen u crkvi?
Ljudi u pravilu ne pokapaju druge ljude u svojemu vrtu, čak ni ako je posrijedi
samo dijete. – Otpila je još jedan gutljaj čaja.
– Thomas nije bio samo dijete. Bio je Carolinin sin.
Ona se gotovo zagrcnula čajem.
61
Nastupila je tišina dok je Laurence brisao usta, a kad je spustio izgužvani ubrus,
nakašljao se kao da će progovoriti. Kad to nije učinio, ona je odlučila izreći to.
– Želiš li reći da je bio samo Carolinin sin?
– Carolinin sin... i moj. – Ustao je i otišao od stola.
Ona se naslonila. O Caroline je znala samo ono što joj je Laurence rekao kad su
se upoznali. Bio je u braku, supruga mu je bila bolesna i tada je umrla. Dječačića
nije spomenuo. Ona se strašno sažalila nad njime, ali, zašto to nikada nije rekao i,
ako mu je to bilo toliko važno, a nedvojbeno je moralo biti, zašto je dopustio da
raslinje toliko obraste grob njegova vlastitog djeteta?
62
6.
F
ran je na recepciji ostavila poruku u kojoj je napisala da će možda ostati u
Grandu u Nuwara Eliyi pa neka se vrati kući bez nje. Gwen je to zabrinulo jer,
kad su neposredno nakon doručka ušli u automobil, sve gušći grmljavinski
oblaci i čudna svjetlost koja ih je pratila obojili su nebo žutom bojom. Ako kiše
uskoro započnu, Fran se možda neće moći vratiti. Laurence je rekao kako su
prethodne godine dijelovi ceste prema Hattonu potpuno odneseni pa je kanu bio
jedini način putovanja. Iako se Gwen veselila svojemu prvom monsunu, bila bi
sretnija da je Fran na sigurnom, s njima.
Kad su stigli kući, Gwen i Laurence su dio poslijepodneva izbjegavali jedno
drugo, a tada je on otišao u tvornicu čaja. Zrak u kući se promijenio. Doimao se
zasićenim vlagom kao što prije nije bio: vreo i gust, toliko težak da biste ga gotovo
mogli rezati, i prožet nepoznatim, pretjerano slatkim mirisom. I tišina je bila
neugodno teška, a Gwen se osjećala jadno jer je željela ispripovijedati Fran o
Thomasu.
Kad je u vrijeme čaja otišla u kuhinju provjeriti zalihu riže, zatekla je Nicka
McGregora kako sjedi za stolom sa svojom lulom i uz šalicu čaja iz koje se pušilo.
Iako je živio u svojoj kući nedaleko od njihove, često ga se moglo zateći kako
odmara nogu u kuhinji glavne kuće.
Kad je Gwen načela temu vrtlara, on je bio iznenađujuće susretljiv i pristao je
dati radnike za povrtnjak, koji će se izmjenjivati na toj dužnosti. Gwen je bila
oduševljena tim ishodom. Doimalo se da je potpuno pogrešno procijenila
McGregora. Možda je zbog boli u bolesnoj nozi bio razdražljiv.
Gwen se nakon toga pitala bi li se trebala odvažiti krenuti u ranovečernju šetnju
pokraj jezera sa Spewom. Ta zamisao nije bila osobito dobra s obzirom na
mogućnost skorašnje kiše i posljedično skliskih stepenica te puteva natrag prema
kući. Umjesto toga je namjestila jedan od izvezenih jastučića iza svoje glave,
spustila se na sofu i zatvorila oči.
Pozornost joj je privukao zvuk Laurenceova dolaska. Uvijek je prepoznavala
njegov zvuk. Nije znala zašto. Možda zbog sigurnosti u njegovu koraku, osjećaja da
se gazda vratio, koji je strujao zrakom, ili je to možda samo bio Tapper, koji je
napokon ustao iz košare.
63
Izašla je i zatekla Laurencea kako stoji u hodniku zagledan u svoje ruke, u bijeloj
košulji natopljenoj krvlju. Dah joj je zastao u grlu.
– Zaboga, što se dogodilo?
On ju je na trenutak pogledao, namršten, a tada je kimnuo u smjeru jedne od
Tapperove tri košare. Ona se osvrnula i opazila da Tapper nije došao u predvorje.
– Gdje je Tapper?
Laurenceova čeljust se pomicala i izgledalo je kao da se pokušava suzdržati.
– Dragi, reci mi – rekla je.
On je pokušao govoriti, ali su riječi izlazile previše silovito da bi ih razumjela.
Uzela je maleno ručno zvono sa stolića u predvorju i zazvonila dva puta. Dok su
čekali, pokušala ga je utješiti, ali je on odgurnuo njezine ruke, i dalje zureći u pod.
Za nekoliko minuta stigao je batler.
– Molim vas, zamolite Naveenu da donese vode i čistu košulju za gazdu. Recite
joj neka to odnese u njegovu sobu.
– Da, gospođo.
– Dođi, Laurence – rekla je. – Idemo u tvoju sobu. Kad budeš spreman, možeš mi
reći što se dogodilo.
Uhvatila ga je za lakat, a on joj je dopustio da ga odvede gore, u njegovu sobu na
kraju dugog hodnika. Do tada je u njegovoj sobi bila samo dva puta i svaki put su
je prekinuli: jednom sluga, koji je došao čistiti prašinu i jednom Naveena, koja je
donijela Laurenceove izglačane košulje.
On je gurnuo vrata i otvorio ih. U zraku se osjećao slabašan miris, a tamnoplave
baršunaste zavjese bile su gotovo potpuno navučene pa se kroz njih probijala samo
pruga dnevne svjetlosti.
– Ovdje je sumorno – rekla je upalivši dvije električne svjetiljke.
Doimalo se da on to nije primijetio.
Ta je soba bila iznenađujuće raskošna i nimalo nalik Laurenceu, uopće nije bila
muško skrovište, koje je isprva očekivala. Ondje su bile dvije svjetiljke sa sjenilima
ukrašenim plavim resicama, nekoliko uokvirenih fotografija na stolu i nekoliko
porculanskih ukrasa na okviru kamina. Velik perzijski tepih prekrivao je dio sjajnih
podnih daski, a krevet je bio prekriven satenskim pokrivačem u boji crne čokolade.
Mreža za zaštitu od komaraca visjela je s velikog koluta pričvršćenog za strop i
iznad kreveta je bila svezana u čvor. Namještaj je, za razliku od njezinog, bio
taman.
Začulo se kucanje na vrata i Naveena je ušla noseći ručnik, posudu s vodom i
netom opranu bijelu košulju za Laurencea. Iako je zacijelo vidjela krv na njegovoj
košulju kad je stala pokraj kreveta, nije progovorila nego je samo pružila ruku kako
64
bi ga potapšala po nadlaktici. On je kratko podignuo glavu pa su se pogledali.
Gwen nije shvatila što je to značilo, ali je vidjela da su se razumjeli.
– U redu – rekla je Gwen kad je Naveena izašla iz sobe. – Hajdemo svući tu
košulju.
Odmaknula je pokrivač i Laurence je sjeo na rub madraca dok je ona
otkopčavala gumbe njegovih naramenica i košulju, a tada je oprezno svukla
košulju s njegovih ruku i leđa, za slučaj da je ozlijeđen. Obrisala je krv s njegovih
ruku, a on je ustao kako bi svukao hlače. Kad ga je pregledala, ustanovila je da se
ne doima ozlijeđenim.
– Želiš li mi sada reći što se dogodilo? – upitala je.
On je udahnuo, a tada se naslonio na krevet i udario šakom u madrac. – Ubili su
Tappera. Mojega Tappera. Gadovi su ga zaklali.
Gwenina ruka poletjela je do njezina grla. – Oh, Laurence. Jako mi je žao.
Sjela je pokraj njega, a on se naslonio na nju. Gledala je kako mu se šake otvaraju
i stežu u krilu. Ni jedno od njih nije progovorilo, ali je Gwen u suprugovim rukama
osjećala potisnutu emociju, a svaki je pokret bio rječit kao da su pokušavale
govoriti umjesto njega. Naposljetku je klonuo, a ona ga je držala u zagrljaju,
milovala ga po kosi i mrmljala. On je tada počeo ispuštati glasne zvukove gutanja i
jecanja koji kao da su potjecali negdje duboko iz njega.
Gwen je samo jednom do tada vidjela svojega oca kako plače i to kad se njegov
brat, Franin otac, utopio. Tada je sjedila na stepenicama zagnjurivši glavu u ruke,
uplašena zvukom koji je njezin hrabar, jak otac ispuštao plačući kao dijete. Ali, to
ju je barem poučilo pričekati da Laurenceova tuga prođe, kao što je tuga njezina
oca s vremenom prošla.
Kad se doimalo da se smirio, ona mu je obrisala lice i ljubila mu obraze,
osjećajući slan okus njegovih suza. Tada mu je poljubila čelo i nos, kao što je
njezina majka činila dok je ona bila povrijeđena.
Rukama je obujmila njegovo lice i pogledala ga u oči, a ono što je u njima vidjela
u trenu joj je potvrdilo da to nije samo zbog Tappera.
Poljubila mu je usne. – Dođi u krevet.
Oboje su se djelomično svukli i legli na krevet, jedno pokraj drugog, te se neko
vrijeme nisu micali. Gwen je osjećala toplinu njegova tijela pokraj svojega i slušala
kako se njegovo disanje smiruje.
– Želiš li mi reći zašto je Tapper ubijen?
On se okrenuo na bok i pogledao je u oči. – Bilo je problema u radničkom
naselju.
Gwen je podignula obrve. – Laurence, zašto mi to nisi rekao?
65
– Ne želim da se zabrineš.
– Voljela bih više sudjelovati. Moja majka i moj otac uvijek razgovaraju o svojim
problemima, a ja želim isto.
– Upravljanje plantažom je muški posao. A ti ionako imaš dovoljno posla s
upoznavanjem kućanstva. – Zastao je. – Problem je u tome što sam možda
dopustio McGregoru da prestrogo postupi s krivcima.
– Što ćeš učiniti?
On se namrštio. – Ne znam, doista ne znam. Stavovi se mijenjaju, a ja
napredujem s nekima od drugih plantažera, ali je teško. Nekoć je bilo vrlo
jednostavno.
– Zašto mi najprije ne kažeš kako je nekoć bilo? Na samom početku. Pričaj mi o
Caroline i o Thomasu.
Neko vrijeme vladala je tišina, a Gwen se nadala da nije pogrešno procijenila taj
trenutak.
– Zacijelo si veoma volio Caroline.
Čekala je, pomalo napeta. On se naposljetku prevrnuo na leđa, zagledao u strop i
zastao kako bi progutao. Kad je ponovno progovorio, Gwen se morala napregnuti
kako bi ga čula.
– Volio sam je, Gwen. – Nastupila je vrlo duga stanka. – Ali, nakon djeteta...
– Je li se tada razboljela?
On nije odgovorio, ali mu je dah drhtao pa mu je prebacila ruku preko prsa te ga
poljubila u obraz, osjetivši kako joj dlake bockaju usne.
– Gdje je pokopana?
– U anglikanskoj crkvi.
Gwen se namrštila. – Ali Thomas nije?
On je ponovno zastao i doimalo se kao da procjenjuje riječi, a tada se okrenuo
prema njoj.
Ona ga je pozorno gledala i odjednom osjetila kako drhti.
– Ona bi željela da ostane ovdje, kod kuće. Jako mi je žao jer ti nisam rekao za
njega. Znam da sam trebao. Ono što se dogodilo bilo je previše bolno.
Ona ga je pogledala u oči i u grlu joj se pojavila kvrga. Za osobu naviklu skrivati
vlastiti jad doimao se duboko potresenim, kako do tada još nije vidjela. Doimalo se
kao da je ispod te tuge bilo nešto nedostupno, nešto više od tuge, i doimalo se da
ga muči. Iako je Gwen zanimalo koja je bolest prouzročila Carolininu i Thomasovu
smrt, osjetila je da ne bi trebala nastaviti s time.
Kimnula je. – U redu je.
On je zatvorio oči.
66
Dok je Gwen tako ležala pokraj njega, osjećala je poznatu žudnju i nastojala je ne
obazirati pozornost na treperenje u srcu. Ali, on kao da je to osjetio pa je stavio
dlan na njezinu dojku, upravo na to mjesto, otvorio oči i nasmiješio joj se. A tada
je, s posve drugačijim izrazom u očima, palcima dodirnuo udubljenje ispod njezina
vrata, a usne su mu okrznule kuteve njezinih usana, najprije oprezno, ali uskoro s
više siline. Njezine su se usne razmaknule pa je osjetila toplinu njegova jezika. Kad
ju je pritisnuo o madrac, shvatila je da je dubina njegove patnje nekako pobudila
njegovu žudnju. Nije ni znala kako se to dogodilo, ali on joj je podizao suknju, a
ona mu je pomagala svući gaćice. Zastenjala je kad je podignuo njezino tijelo,
savinuvši je prema naprijed kako bi joj svukao košulju. A tada, kad ju je ponovno
polegnuo i kad je pritisnuo kukove o njezine, vodili su ljubav. Ona se bez njega
osjećala silno izgubljeno, ali tada je jedva susprezala radost jer je Laurence
ponovno bio onaj stari.
Kad su završili, začula se grmljavina, glasnija od topovske paljbe, i silovita kiša;
nebo je bilo otvorilo šaku i ispuštalo njezin sadržaj na zemlju. Gwen je ležala
slušajući, savijenim leđima naslonjena na njega. Počela se smijati i osjetila je kako
njegovo tijelo drhti dok se smijao s njom, slobodno, sretno, kao da je nestalo sve
što ga je do tada sputavalo.
– Žao mi je, Gwen, zbog onoga prije. Zapravo ne znam što se dogodilo.
– Ššš.
Okrenuo ju je i stavio prst na njezine usne. – Ne, moram to reći. Molim te,
oprosti mi. Nisam bio svoj. Jednostavno sam bio jako...
Ona je vidjela da oklijeva i gledala je borbu koja se odvijala na njegovu licu. Kad
je izgledalo kao da namjerava nastaviti, ona je pokušala pronaći način da ga
potakne.
– To nije bilo zbog Caroline?
– Zapravo nije.
– Nego?
On je duboko uzdahnuo. – To što sam ovdje na plantaži s tobom... to mi je
oživjelo sva sjećanja.
Kiša je ohladila zrak za nekoliko stupnjeva, a Gwen se, oživljena, pomaknula u
krevetu osjećajući kao da se moć tropske oluje ukorijenila u njoj pa je tada tekla
njezinom krvlju.
– Da barem možemo zauvijek ostati ovdje, ali vjerojatno je vrijeme da siđemo –
rekla je.
Kad su se odjenuli, Gwen je neposredno prije gašenja svjetiljki u spavaćoj sobi
pogledala fotografije koje je prije vidjela na stoliću.
67
Pogled joj je privukla ona na kojoj je jedna žena sjedila u vrtu, na kariranoj
prostirci, a Tapper je držao glavu u njezinu krilu. Žena je bila plavokosa i
nasmiješena. Laurence nije primijetio da gleda.
– Hvala ti – rekao je i primio je za ruku dok su hodali odmorištem.
– Ne moraš mi zahvaljivati.
– Ali moram. Nemaš pojma koliko. – Ponovno ju je poljubio, a dok su silazili na
večeru, začuli su graktanje vrana, a Gwen je pogledala kroz prozor na odmorištu.
Bila je noć, ali je ona još vidjela maglicu koja je prekrila sve.
U salonu joj je bilo drago vidjeti Fran zadubljenu u razgovor s Verity. Obje žene
su se okrenule kad su ona i Laurence ušli držeći se za ruke.
– Pa, vas dvoje doista blistate – rekla je Fran.
Laurence se nasmiješio i namignuo joj. Gwen je primijetila da se Verity
nasmiješila, ali osmijeh nije dosegnuo njezine oči.
– Predomislila si se? Kako si se vratila? – upitala je Gwen okrenuvši se prema
Fran.
Iako je njezina sestrična svijetu uvijek pokazivala samopouzdanost, Gwen je
znala da to nije sve i da joj je bilo teško preboljeti smrt roditelja. Shvatila je da je
Fran i Verity to zajedničko pa se pitala bi li ih to moglo zbližiti.
– Nakon što sam popila jedno kako bih izliječila mamurnost, ukrcala sam se na
vlak za Hatton – rekla je Fran. – Kakvo putovanje! Ali, Savi je bio vrlo ljubazan.
Posudio mi je novac za kartu i pobrinuo se da me netko odveze na postaju u Nanu
Oyi. Sav novac sam bila ostavila ovdje, znate?
Laurenceove usne su se stisnule. – Pa, gospodinu Ravasingheu moraš odmah
poslati ono što mu duguješ.
– Nema potrebe. Sljedeći tjedan ću se sastati s njim u Nuwara Eliyi, ako vrijeme
to dopusti. Ova je zemljica baš divna, zar ne? Obećao mi je da će mi pokazati još.
Gwen, i ti si pozvana. Oboje ćemo ručati s Christinom, a on će pokazati njezin
portret. Nije li to sjajno?
Laurence im je okrenuo leđa, a Gwen je opazila da su mu ramena napeta.
– Nadam se da sam i ja pozvana – rekla je Verity i blago se nasmijala.
Fran ju je pogledala i slegnula ramenima. – Bojim se da tebe nisu spomenuli.
Stoga, ne, mislim da idemo samo Gwen i ja.
Gwen se sažalila nad šogoricom gledajući je kako se okreće. Doimala se prilično
samom u svijetu, ako se izuzme njezin brat, a Gwen se nije mogla oteti pomisli da
je nešto muči. Nikada se nije doimala posve opuštenom, ali istina je bila da se nije
osobito trudila oko svojeg izgleda. Kratka, ravna frizura nije pristajala njezinu
dugom, pravokutnom licu, a izuzev jedne haljine boje hrđe, nosila je posve
68
pogrešne boje. Trebala je nositi boje koje su pristajale njezinim smeđim očima, a
ne sumorne smeđe nijanse i kričave boje koje je birala.
Gwen je najviše voljela ljubičastu, ne samo zato što je bila u skladu s njezinim
očima, nego i zato što je voljela te nosila sve boje engleskog ljeta. Fran ih je
nazivala bojama mirisne grahorice. Ona je te večeri na sebi imala haljinu vrlo
svijetle zelene boje pa se osjećala svježe iako se nije stigla presvući. Laurence,
tipičan muškarac koji vrijeme provodi izvan kuće, nije mario za svoju odjeću, a
najviše je volio odlučnim korakom obilaziti imanje u svojim kratkim hlačama i
staroj žućkastoj košulji kratkih rukava, s iznošenim šeširom na glavi. Te je večeri
izgledao samouvjereno i sretno, bez traga onom nemirnom pogledu u očima, a na
sebi je imao nešto nalik večernjoj odjeći.
Laurence je nakon večere stavio nekoliko cjepanica na vatru, a Verity je sjela za
klavir. Na klaviru je bilo desetak ili više fotografija u srebrnim okvirima, na kojima
je Laurence gledao u daljinu okružen različitim psima te obrisima muškaraca
oslonjenih na puške, u širokim hlačama koje su im sezale ispod koljena.
Verity je svirala i pjevala s popriličnim sluhom te se doimalo da se oporavila od
Franine uvrede. Dok je Gwen čitala riječi preko Verityna ramena, prvi put je
opazila da njezina sestra grize nokte.
Fran ih je nasmijavala kad su počeli igrati igru pantomime, a Gwen je osjetila
kako joj od smijanja u grlu nastaje čvor.
– Što ćemo s Fran – bio je pripjev koji se neprestano ponavljao tijekom Gwenina
djetinjstva. Koliko god pamti, Fran je voljela izvoditi predstave, konstruirajući
lutkarsko kazalište i koristeći lutke od kaširanog papira, uz čiju pomoć je
pripovijedala priču, ili skačući na improviziranu pozornicu od sanduka od naranči i
mašući rukama te pjevajući operetu. Njezin izbor odjeće najčešće je bio u skladu s
njezinom dramatskom izvedbom: grimizne haljine, jakne sa šljokicama ili svečane
haljine u boji suncokreta.
Obitelj je bila navikla na to, Laurence se doimao spremnim prihvatiti Fran, ali se
doimalo da Verity zapravo ne zna kako da je shvati. Gwen je znala da je Fran
zapravo osjetljiva i pametna žena te da je njezino ponašanje samo obrana od
nepravednog svijeta. Ali, zbog Veritynih blago podignutih obrva bila je zabrinuta
da bi je njezina šogorica Fran mogla smatrati drskom, osobito kad ju je, s blagim
osmijehom, prekinula kako bi se obratila bratu.
– Laurence, hoćemo li sutra poći na jahanje oko jezera? Mogli bismo uzeti konje
s imanja. Uvjerena sam da Nick ne bi imao ništa protiv.
Laurence je pokazao kišu.
– Pa, mogli bismo plivati, nas dvoje sami, sjećaš se, kao kad smo bili djeca?
– Uvjeren sam da Gwen ne bi željela poći s nama.
69
Gwen ga je čula. – Kamo?
– O, govorila sam o jahanju ili možda o plivanju. – Ona se nasmiješila. – Mislila
sam da ti ne bi željela poći... ali, dakako, moraš nam se pridružiti.
– Nikada ne plivamo u vrijeme monsuna – promrmljao je Laurence. Verity se
uhvatila za njegovu ruku. – Plivali smo. Uvjerena sam da jesmo.
Laurenceov odnos sa sestrom bio je složen. Gwen je znala da je on nakon smrti
njihovih roditelja preuzeo odgovornost, davao joj novac i općenito je štitio. Gwen
je mislila da bi Verity u dvadeset i šestoj doista trebala biti u braku, a ne oslanjati
se na brata. Ali, kako joj je Laurence rekao, kad je vjenčanje napokon najavljeno,
Verity ga je otkazala u zadnji čas.
Gwen nije mogla ne pitati se kako se Caroline slagala s njom. Njezina se šogorica
doimala prilično prijateljski nastrojenom, ali je Gwen slutila da to možda nije
uvijek tako. Prišla je prozoru i pogledala van. Kiša je padala u srebrnim valovima,
osvijetljena svjetlošću iz kuće. – Ujutro će u udubljenjima na travnjaku biti lokvice
– pomislila je i ponovno se okrenula prema sobi. Laurence joj je namignuo. Ona
mu nije mogla odoljeti pa mu je prišla te sjela na rukonaslon njegova stolca. On je
odvojio Verity od sebe te stavio ruku na Gwenino koljeno i blago ga pomilovao, ali
čim nitko nije gledao, uvukao je ruku pod njezinu suknju. Ona je osjetila omaglicu
i žarko poželjela biti nasamo s njim. Iako je Tapperovo ugibanje bilo strašno, zbog
njega se sve promijenilo. Laurence se otvorio i ponovno je bio onaj stari, a ona je
odlučila učiniti sve što će moći da ga zadrži takvim.
70
7.
K
ad se Gwen ujutro probudila, a svjetlost je bila svijetla i žućkasta poput
limuna, osjećala se kao da život ne može biti bolji. Laurence je već više od
tjedan dana svaku noć ostajao s njom. Nešto je popustilo stisak pa je bio
strastven kao i prije dolaska na plantažu. Vodili su ljubav navečer, a potom i
ujutro. Dok je spavao, godio joj je zvuk njegova disanja, a ako se probudila prije
njega, samo je ležala i slušala ga te uživala u svojoj sreći.
Začula je kukurikanje iz daljine i gledala kako su Laurenceove trepavice
zatreperile.
– Zdravo, draga – rekao je otvarajući oči te posegnuo za njom.
Ona se privinula uz njega, uživajući u toplini.
– Hoćemo li zatražiti da nam donesu hranu i ostati cijeli dan u krevetu? – upitao
je.
– Doista? Zar ne ideš na posao?
– Ne. Ovaj dan je samo za tebe. Dakle, što želiš raditi?
– Znaš što, Laurence?
On se nasmiješio. – Reci mi.
Ona mu je šapnula u uho.
On se nasmijao i načinio grimasu. – Dakle, to nisam očekivao! Već sam ti
dosadio?
Ona ga je strastveno poljubila u usta. – Nikada!
– Pa, ako misliš ozbiljno, ne vidim zašto ne bi vidjela kako se proizvodi čaj.
– Na imanju Owl Tree naučila sam sve o proizvodnji sira.
– Dakako, kušao sam ga... dakle, doista želiš ustati?
Pomilovao ju je po kosi i ni jedno se nije pomaknulo.
Počeo joj je grickati uho. Doimalo se da svakoga dana pronalazi novi dio njezina
tijela, a kad bi ga pronašao, ona je doživljavala osjete koje nije smatrala mogućim.
Toga su dana njegova usta prešla put od njezina uha preko grudi, oko struka i do
mjesta između njezinih nogu, gdje je osjetila bljesak žudnje za njime. Ali, on se nije
obazirao na to kako se upirala u njega nego je nastavio do osjetljivog mjesta iza
njezinih koljena. Kad je završio s njima, pregledao je ožiljke na prednjoj strani.
71
– Zaboga, djevojko, što si to učinila?
– To je bilo na imanju Owl Tree. U djetinjstvu sam običavala tražiti duhove na
stablima, ali sam neprestano padala prije no što bih ih pronašla.
On je odmahnuo glavom. – Nevjerojatna si.
– Tko bi rekao da će ovo biti toliko božanstveno – pomislila je dok su vodili
ljubav, a dok je osjećala toplinu njegove kože na svojoj, sve misli o čaju nestale su
iz njezina uma.
Dva sata poslije, kad je kiša prestala, ali je teška magla i dalje obavijala tlo,
Laurence ju je poveo uzbrdo, stazom koju do tada nije primijetila. Kad su ugledali
jezero, Gwen je opazila da je voda i dalje smeđa na mjestu na kojemu je crvena
zemlja doplavljena. Šuma je bila neuobičajeno tiha, s naizgled sablasnog drveća je
kapalo i Gwen je na trenutak povjerovala u vragove, za koje je Naveena rekla da se i
dalje skrivaju ondje. Kiša je čitavim putem pojačavala miris divljih orhideja i trave.
Spew, koji se posebno vezao uz Gwen, trčao je ispred njih, njuškao i šmrcao.
– Koje je ono cvijeće? – upitala je gledajući visoku biljku bijelih cvjetova.
– Zovemo ga anđeoske trube – rekao je, a tada pokazao veliku pravokutnu
zgradu s redovima prozora zatvorenih kapcima, visoko na brdu iza njihove kuće. –
Pogledaj, ono je tvornica.
Ona je dodirnula njegovu ruku. – Prije no što uđemo, željela sam te upitati jesi li
doznao tko je ono učinio Tapperu.
Na Laurenceovu licu zatreperila je uzrujanost. – Teško je dokazati. Štite jedni
druge, znaš? Nije dobro da se zaratimo s njima.
– Pa, zašto je Tapper ubijen?
– Osveta zbog jedne stare nepravde.
Ona je uzdahnula. Ondje je bilo jako zamršeno. Odgojili su je da bude dobra
prema ljudima i životinjama. Ako ste bili dobri, ljudi su u pravilu odgovarali na isti
način.
Kad su napokon stigli do zgrade, bila je zadihana i opazila je kako tamnoputi
ljudi čuče na vanjskoj prozorskoj klupici i peru prozore. Laurence je otvorio vrata
uz zvukove hinduističkog obreda u daljini, pa je zapovjedio Spewu neka ostane
vani.
Uveo je Gwen unutra. Čulo se lupkanje strojeva s gornjeg kata te blago
medicinski miris.
Primijetio je da ona sluša. – Koristimo mnogo strojeva. Nekoć je sve bilo na
pogon drva, i na mnogim imanjima još uvijek jest, ali ovdje sam uložio u naftu.
72
Zapravo, bio sam među prvima, iako za sušenje imamo našu peć na drva.
Koristimo drvo plavog gumijevca. To je vrsta eukaliptusa.
Gwen je kimnula. – Osjeti se miris.
– Zgrada ima četiri kata – rekao je. – Želiš li sjesti kako bi došla do daha?
– Ne. – Pogledala je prostranu prostoriju u prizemlju. – Nisam pretpostavila da je
toliko velika.
– Čaju je potreban zrak.
– Dakle, što se ovdje događa?
Njegove su oči zaiskrile. – Doista te zanima?
– Dakako.
– Proces je složen, ali ovamo ulaze košare sa zelenim listovima i važu se. Iako
postoje i druge postaje za vaganje. Žene su plaćene po funti listova, znaš? Moramo
paziti na to da među njih ne stave nešto drugo kako bi povećale težinu. Želimo
samo vrhove grmova. Govorimo im neka beru dva lista i pupoljak.
Gwen je primijetila koliko je Laurence srdačan i prijateljski nastrojen prema
čovjeku koji mu je prišao i obratio mu se na tamilskom. Kad je Laurence
odgovorio, također na tamilskom, ponovno ju je zagrlio oko ramena.
– Gwen, ovo je upravitelj moje tvornice i majstor za proizvodnju čaja. Darish
upravlja čitavim proizvodnim procesom.
Čovjek je kimnuo prilično nesigurno i naklonio se prije no što je ponovno otišao.
– Ovdje je do sada vidio samo jednu Engleskinju.
– Caroline?
– Ne, zapravo Christinu. Dođi gore da ti pokažem stolove na kojima listovi venu.
Kad je lišća mnogo, Darish i njegov nadzornik za venuće rade od dva u noći, ali
trenutačno je mirno zbog vremena.
Gwen se uopće nije doimalo mirnim jer je opažala vrtlog aktivnosti, kretanje i
pozadinsku buku. Nije znala osjeća li nelagodu zbog spominjanja Christine ili zbog
opojnog mirisa lišća, jakog, blago gorkog i prilično čudnog. Rekla je samoj sebi
kako ne bi trebala biti budalasta, Laurence je rekao da je to završeno.
Prošli su pokraj hrpi košara i različitih stvari, pomagala, užadi i sličnog, a tada su
se popeli na kat.
– Ovo su tavani na kojima puštamo da lišće prirodno vene – rekao je kad su stigli
do vrha. – Biljka čaja zapravo se naziva Camelia sinensis.
Gwen je pogledala četiri dugačka stola na kojima je ležalo lišće. – Koliko im je
potrebno da uvenu? – upitala je.
On ju je obgrlio oko struka, a ona se naslonila na njega, uživajući jer je s njim u
njegovu svijetu.
73
– To ovisi o vremenu. Ako je vlažno, kao sada, venu sporo. Listovima je potrebna
cirkulacija toplog zraka, znaš? Temperatura mora biti odgovarajuća. Katkad
moramo koristiti umjetnu toplinu peći kako bismo ih osušili. To je ono što čuješ.
Ali, za toplog vremena, ako su kapci primjereno postavljeni, dovoljan je vjetar koji
dolazi kroz otvorene prozore.
– A što je na donjem katu?
– Kad listovi dovoljno uvenu, idu pod valjke kako bi ih se zgnječilo. Želiš li to
vidjeti?
Gwen je gledala kako uvenulo lišće pada niz velike žljebove, u stroj na donjem
katu. Kad im se Darish ponovno pridružio, Laurence je zasukao rukave i, hodajući
uokolo, pregledavao strojeve, toliko očito u svojem elementu da ona nije mogla
suspregnuti osmijeh.
Laurence je rekao nešto na tamilskom, a tada se okrenuo prema Darishu. Čovjek
je kimnuo i odjurio učiniti kako mu je rečeno.
– Hoćemo li sići? – Laurence ju je primio za ruku pa su krenuli niz stepenice. –
Lišće se komprimira među valjcima.
– A tada?
– U rotacijskom stroju se reže i potom se prosijava kako bi se veći komadići
odvojili od manjih.
Ona je onjušila zrak, koji je tada mirisao prilično nalik suhoj pokošenoj travi, i
zagledala se u čaj koji je izgledao poput izrezanog duhana.
– Fermentacija će se odviti u sušionici. Od fermentacije pocrni.
– Nisam znala da se toliko mnogo rada ulaže u moju jutarnju šalicu čaja.
On joj je poljubio tjeme. – To nije sve. Peče se kako bi se fermentacija zaustavila,
a tada se prosijava u različite kategorije i tek tada, nakon završnog pregleda, ga
pakiramo te šaljemo u London ili u Colombo.
– Mnogo posla. Tvoj upravitelj je zacijelo vrlo vješt.
Laurence se nasmijao. – Jest. Kao što vidiš, ima pomoćnike i desetke radnika, ali
je na ovom imanju otkako je bio dječak. Prije mene je radio za mojega oca i doista
poznaje taj posao.
– Dakle, tko zapravo prodaje čaj?
– Prodaje se na dražbama, u Colombu ili u Londonu, a moj agent sređuje moja
financijska pitanja. Dakle, mislim da će se uskoro oglasiti podnevna truba, koja će
ti ovdje biti nepodnošljivo glasna.
Nasmiješio se, a ona nije mogla ne vidjeti koliko je moćan muškarac za kojega se
udala. Nije bio samo vitak i jak zbog fizičkog posla koji je obavljao, nego je bio i
odlučan te je itekako vladao situacijom. I premda mu je bilo teško primijeniti neke
74
od promjena o kojim je govorio, Gwen je bila potpuno uvjerena da će mu to
uspjeti.
– Sviđa mi se to što te to zanima – rekao je.
– Zar Caroline nije zanimalo?
– Zapravo nije. – Uzeo ju je za ruku i izveo van.
Magla se bila razišla, a nebo se razvedrilo. Gotovo je izgledalo kao da neće kišiti.
– Laurence, pitala sam se zašto se tvoja sestra nije udala.
On se namrštio, a pogled mu je postao ozbiljan. – Ja se još nadam.
– Ali, zašto nije?
– Ne znam. Komplicirana je djevojka, Gwen. Nadam se da to razumiješ.
Muškarcima se svidi, ali ih ona tada odguruje. To mi je zagonetka.
Gwen nije rekla kako misli da Verity katkad nastoji učiniti se neprivlačnom
muškarcima. Udahnula je i izdahnula.
Kad su odmaknuli stotinu metara niz stazu, oglasila se truba. Gwen je rukama
pokrila uši i spotaknula se preko grane koja je bila pala na stazu.
On je zastenjao. – Rekao sam.
Gwen je ustala i potrčala. Laurence i Spew potrčali su za njom, a tada se
Laurence sagnuo i podignuo je.
– Laurence Christopher Hooper, odmah me spusti! Što ako nas netko vidi?
– Tebi se ne može vjerovati da ćeš sići nizbrdo bez ogrebotine ili posjekotine pa
ću te nositi.
Vika je tog poslijepodneva odvraćala Gweninu pozornost od knjige koju je čitala

nakon ručka. Zgodne kriminalističke pričice. Nevoljko je odložila knjigu i pošla
pogledati što se događa.
Začula je kako Laurence zove Naveenu. Vani na hodniku pokušao je utješiti
Fran, koja je sjedila otečenih, gnjevnih očiju, a niz rumene obraze tekle su joj suze.
Gwen je pošla ravno k njoj. – Draga, što se, zaboga, dogodilo? Loše vijesti?
Fran je odmahnula glavom i progutala, ali nije bila sposobna govoriti pa je
ponovno počela jecati.
– To je zbog njezine narukvice s privjescima – rekao je Laurence. – Nestala je.
Ali, ne znam zašto je toliko uzrujana. Rekao sam joj da ću joj kupiti novu, ali je
tada samo jače zaplakala.
Fran je ustala, okrenula se na peti i pobjegla.
– Vidiš što želim reći?
75
– O, Laurence. Budalast si. Ta je narukvica pripadala njezinoj majci. Svi privjesci
su zasebni i njezina ih je majka skupljala cijeli život. Svaki privjesak imao je
određeno značenje za Fran. To je potpuno nezamjenjivo.
Laurenceovo lice se rastužilo. – Nisam znao. Zar ne možemo ništa učiniti?
– Organiziraj potragu, Laurence. To možeš učiniti. Reci svim slugama neka je
traže. A ja idem tješiti sestričnu.
Fran sutradan nije došla na doručak pa je Gwen pokucala na njezina vrata te na

prstima ušla u sobu. Prozorski kapci bili su zatvoreni, a zrak je bio zasićen
neugodnim vonjem noćnog znojenja. Brzo je prišla prozoru kako bi pustila svjež
zrak u sobu.
– Zar nešto nije u redu? – rekla je pogledavši Fran. – Nisi još ni ustala. Zar se ne
sjećaš da izlazimo na ručak?
– Osjećam se užasno, Gwen. Doista užasno.
Gwen je pogledala Franine pune usne, njezine duge trepavice i dvije ružičaste
mrlje na njezinu inače besprijekornom tenu. Kako je bilo moguće da Fran izgleda
ljupko čak i dok nije dobro, a Gwen s prvim kihanjem prehlade u najboljem slučaju
izgleda nezemaljski, a u najgorem sablasno.
Sjela je na rub kreveta i stavila ruku na sestričnino čelo. Fran se malokad moglo
vidjeti kako sažalijeva samu sebe.
– Jako si vruća – rekla je Gwen. – Reći ću Naveeni neka ti donese kašu i čaj u
krevet.
– Ne mogu jesti.
– Možda, ali moraš piti.
Gwen nije mogla glumiti da nije razočarana. Ona i Fran tog su dana trebale otići
u Nuwara Eliyu na ručak s Christinom i gospodinom Ravasingheom. Željela je
ponovno vidjeti Christinu, dijelom zbog radoznalosti, a dijelom kako bi se umirila,
ali sada kad se Fran probudila u groznici, nipošto nisu mogle poći.
– To je zato što si jučer bila jako uzrujana – rekla je Gwen. – A vrijeme ne
pomaže.
Fran je zastenjala. – Mislim da moja narukvica neće biti pronađena. Uvjerena
sam da je ukradena.
Gwen se zamislila. – Jesi li je imala nakon bala?
– Nedvojbeno. Znaš da je nosim gotovo svakodnevno pa bih opazila da je nema.
– Jako mi je žao.
Fran je šmrcnula.
– Pa, ne brini zbog današnjeg plana. Možemo poći neki drugi put.
76
– Ne, Gwen, ti pođi. Savi će pokazati svoju sliku. Barem jedna od nas mora biti
ondje.
– Gospodin Ravasinghe ti se sviđa, zar ne, Fran?
Franino lice je porumenjelo. – Sviđa mi se. Zapravo, veoma mi se sviđa.
– Vjerujem ti. Znam da je privlačan, a u nekim krugovima moglo bi biti
pomodno pomagati slikarima, ali roditelji će poludjeti. – Iako je govorila s
osmijehom, njezine su riječi bile prijekorne.
– Tvoji roditelji, Gwen.
Nakratko je nastupila tišina.
– Gledaj – rekla je Gwen. – Nipošto ne mogu poći bez tebe. Mislim da se
Laurenceu to ne bi svidjelo. Ne znam zašto, ali Savi mu se baš i ne sviđa.
Fran je malom gestom izrazila uzrujanost. – To je vjerojatno samo zato što je
Sinhalez.
Gwen je odmahnula glavom. – Ne. Mislim da uopće nije zbog toga.
– Kako bilo, ne moraš mu reći. Bilo bi strašno razočarati Savija. Molim te, reci da
ideš.
– A ako Laurence dozna?
– Oh, uvjerena sam da ćeš smisliti nešto. Možeš li se vratiti do večere?
– Vlakom možda mogu.
– Pa, tada ćeš se vratiti. On vjerojatno neće ni primijetiti.
Gwen se nasmijala, – Ako ti to toliko mnogo znači. Laurence najveći dio dana
nije ovdje. Ali, tko će se brinuti za tebe?
– Naveena mi može donositi piće i promijeniti plahte. A za drugo, batler može
pozvati liječnika ako bude potrebno.
– Pretpostavljam da mogu pozvati Verity da pođe sa mnom.
Fran je podignula obrve.
– Ali, možda ipak ne.
Fran se nasmijala. – Je li moguće da anđeoska Gwendolyn Hooper zapravo
priznaje da joj se netko ne sviđa?
Gwen ju je bocnula u rebra. – Nije istina da mi se ne sviđa.
– Jao! Bolesna sam, znaš? Ali, ako ideš, požuri jer inače nećeš stići na vlak. –
Zastala je. – I još nešto.
– Pucaj – rekla je Gwen kad se nagnula kako bi poravnala Franinu posteljinu.
– Doznaj sviđam li mu se, Gwen. Molim te.
Gwen se nasmijala ustajući, ali je u sestričninom glasu čula ton ozbiljnosti.
– Molim te.
77
– Ne, iskreno, ne mogu. To je smiješno.
– Uskoro se vraćam u Englesku – rekla je Fran, ponovno odlučnim glasom. – I
samo me zanima imam li izgleda, prije no što odem.
– Za što točno?
Fran je slegnula ramenima. – To ćemo tek vidjeti.
Gwen se nagnula nad krevet i primila Fran za ruku. – Gospodin Ravasinghe je
vrlo drag, ali ne možeš se udati za njega. Frannie? Znaš to, zar ne?
Fran je povukla ruku. – Ne vidim zašto ne.
Gwen je uzdahnula i zamislila se. – Prije svega, zato što nitko ovdje više ne bi
razgovarao s tobom, osim mene.
– To bi mi bilo svejedno. Savi i ja mogli bismo živjeti kao divljaci na nekom
dalekom otoku u Indijskom oceanu. Mogao bi me svakoga dana slikati golu, sve
dok mi koža ne bi potamnjela od sunca, a tada bismo bili iste boje.
Gwen se nasmijala. – Prilično si smiješna. Jedna minuta na suncu i izgledaš kao
jastog.
– Kvariš mi veselje, Gwendolyn Hooper.
– Ne, samo vjerujem u praktičnost. A sada idem. Čuvaj se.
Christina je na sebi imala još jednu crnu haljinu, taj put s dubokim vratnim
izrezom, i crne čipkaste rukavice koje su joj sezale tik iznad laktova. Njezine zelene
oči su svjetlucale, a Gwen je opazila koliko su joj obrve lijepo oblikovane. Plava
kosa bila joj je podignuta i jedva pričvršćena pa je u petljama visjela niz njezina
leđa. Isprepletena s crnim perlama, ostavljala je dojam glamura bez previše truda.
Preko čela imala je srebrnu vrpcu obilno ukrašenu šljokicama, na ušima viseće
naušnice od gagata, a oko vrata ogrlicu od gagata. Gwen se u svojoj dnevnoj haljini
pastelne boje osjećala zasjenjeno.
– Dakle – rekla je Christina mahnuvši cigaretnikom od ebanovine. – Čujem da
ste našega zanosnog gospodina Ravasinghea upoznali i prije no što ste kročili na
cejlonsko tlo.
– Jesam... Bio je ljubazan prema meni.
– Oh, Savi je takav. Ljubazan je prema svima, nisi li, mili? Iznenađena sam da
niste odmah otišli u džunglu s njime.
Gwen se nasmijala. – To mi je palo na pamet.
– Ali, s druge strane, uhvatili ste najpoželjnijeg muškarca na Cejlonu.
Savi se okrenuo prema Gwen i namignuo. – Ne obazirite se. Christini je jedini cilj
u životu uzrujavati druge, na ovaj ili onaj način.
78
– Pa, otkako je dragi Ernest umro, što drugo mogu doli zarađivati još novca i
vraški uzrujavati sve oko sebe? Ostavio mi je banku, znate? Nije li to dosadno?
Sada tome ima već nekoliko godina, dakako. Ali, sada ću se zaustaviti. Ovo nije fer
prema našoj novoj došljakinji. Gwen, nadam se da ćemo postati iznimno dobre
prijateljice.
Gwen je odgovorila nešto neodređeno. Još nikada nije upoznala nikoga nalik
Christini, koju drugačijom nije činio samo njezin čudan njujorški naglasak.
Uznemirila ju je pomisao da je Laurenceu možda bila privlačna upravo zbog te
razlike.
– Zašto ste na Cejlonu, gospođo Bradshaw?
– Oh, zaboga, nemoj se sramiti, zovi me Christina.
Gwen se nasmiješila.
– Već godinama sam povremeno ovdje, ali sada sam ovdje zato što je Savi obećao
naslikati moju sliku. Prije mnogo vremena pronašla sam ga na jednoj maloj izložbi
njegovih djela u New Yorku. Vrlo intimno, njegovi portreti. Sposoban je naslikati
dušu svojega modela. Osobno sam se zaljubila u njega. Svi se na kraju zaljubimo.
Moram ga nagovoriti da naslika tebe.
– Oh, ja...
– Dakle, nadam se da voliš pačetinu – prekinula ju je Christina. – Za predjelo
imamo curry od patlidžana, a potom divnu patku s medom.
Kad ih je Christina povela u blagovaonicu, Gwen je stala pred velikom maskom
koja je visjela na zidu u hodniku.
– Što je ovo?
– Tradicionalna maska vražjeg plesača.
Gwen je zinula gledajući tu čudnu stvar, uzmaknula korak i sudarila se s
gospodinom Ravasingheom, koji ju je potapšao po leđima. Maska je bila šokantna.
Užasna. Raščupana siva kosa dugačka tridesetak centimetara, velika, otvorena
crvena usta iskešenih zuba i svijetlocrvene stršeće uši. Imala je izbuljene
narančaste oči, a nos i obrazi bili su obojeni bijelom bojom.
– Tvoj divni suprug mi ju je darovao – rekla je Christina. – Mali darak. Znaš
koliko zna izraziti zahvalnost.
Gwen je bila zapanjena, tim darom i Christinim stavom.
Sjetila se kako je, nakon što je kočijom krenula s male postaje u Nanu Oyi, srela
gospodina Ravasinghea u Grandu. Čekala ga je vani na ulici, osjećajući miris
eukaliptusa koji je dolazio s oblacima prekrivenog gorja Pidurutalagala. Budući da
je situacija s Laurenceom tada bila dobra, posramila se zbog svojega prijašnjeg
zanimanja za tog slikara. Iako se vrlo slabo sjećala što se dogodilo, sramila se jer je
na onom balu popila toliko mnogo šampanjca.
79
A danas se pred Grandom smiješio iskreno, kao da se ništa nije dogodilo, da bi je
tada primio pod ruku kako bi joj pomogao prijeći ulicu prepunu volovskih zaprega
i rikši. Tada je začula visok glas.
– Zdravo. Kako ste? – upitala je žena i gledala je šireći nosnice. Gwen je Florence
počela doživljavati kao glas savjesti.
– Vrlo dobro, hvala vam – rekla je.
– Nadam se da je vaš suprug dobro, draga. – Riječ ‘suprug’ bila je oštro
naglašena.
– Florence, drago mi je da vas vidim, ali se bojim da ne možemo stati kako bismo
čavrljali. Idemo na ručak.
Florencine su se nosnice ponovno raširile, a podbradak joj se zatresao. – Bez
Laurencea?
– Da, on je zauzet cijeli dan. Neki posao s valjcima.
– Ne sumnjam da će se Bog pobrinuti za tebe, draga – dodala je te stisnula oči i
pogledala gospodina Ravasinghea.
Nakon toga prošli su pokraj male fotografske radnje. Gwen je pogledala u izlog i,
zaintrigirana vidjevši fotografiju vjenčanja Europljanina i Sinhaležanke u
tradicionalnoj haljini, pomislila na Fran.
Gospodin Ravasinghe primijetio je da gleda. – To nije bilo neuobičajeno, u
početku, znate? Sve do sredine devetnaestog stoljeća vlada je zapravo poticala
miješane brakove.
– Zašto se to promijenilo?
– Zbog mnogo razloga. Godine 1896., kad je Sueski kanal otvoren, Engleskinjama
je bilo lakše brzo stići ovamo. Do tada su ovdje bile malobrojne. Ali, vlada je čak i
prije toga željela ponovno prigrabiti vlast. Strahovali su da eurazijski potomci
miješanih brakova neće biti sasvim odani Carstvu.
Dok su sjedili za malim stolom, Gwen je uporno gledala Christinu i pitala se je li
možda bila malo preoštra s Fran u vezi gospodina Ravasinghea.
– Ah – rekla je Christina pljesnuvši rukama. – Stiže patlidžan.
Konobar je poslužio nešto što Gwen nije prepoznala.
– Gwen, nemojte izgledati toliko zabrinuto – rekao je Savi. – To je samo
patlidžan. Upije sav češnjak i začine. Ukusno je. Kušajte.
Gwen je vilicom odvojila zalogaj. Tekstura joj je u ustima bila čudna, ali su okusi
bili divni, a ona je odjednom bila silno gladna. – Vrlo je ukusno.
– Kako li si pristojna! To ćemo morati promijeniti, zar ne, Savi?
Gospodin Ravasinghe uputio joj je još jedan pogled upozorenja.
– Oh, u redu. Savi, dosadan si.
80
Gwen se usredotočila na uklanjanje posljednjih tragova patlidžana s tanjura dok
je drugo dvoje razgovaralo. Ta strana hrana joj se sve više sviđala, ali ju je Christina
pomalo plašila. Preplavio ju je poznat osjećaj obeshrabrenosti pa joj je bilo teško
progutati posljednji zalogaj jer je ponovno počela razmišljati o Laurenceu i
Christini. Vražji ples, doista! Je li joj je Laurence darovao s određenim značenjem
ili ljudi na Cejlonu jednostavno daruju jedni drugima ružne darove? Nije željela
otkriti svoje neznanje, ali je ipak odlučila postaviti jedno presudno važno pitanje.
– Dugo poznaješ mojega supruga? – upitala je.
Christina je zastala na trenutak prije no što je odgovorila, a tada se nasmiješila. –
Ah, da. Laurence i ja se dugo poznajemo. Prava si sretnica.
Gwen je pogledala gospodina Ravasinghea, koji je samo nagnuo glavu. Nije
izgledao osobito uvrijeđen kad je došla sama pa su, uz njegovu uobičajenu
uglađenost, krenuli prema vili koju je Christina imala u najmu. Odjeća mu je bila
besprijekorna: tamno odijelo i bijela košulja koja je blistala na boji njegove kože, a
hodao joj je toliko blizu da je osjećala miris cimeta. No, ipak se pitala zašto je bio
neobrijan kao da je kasno ustao i nije imao vremena obrijati se ili, zapravo, kao da
uopće nije bio u krevetu.
– Jako mi je žao zbog vaše sestrične – rekao je vidjevši da ga gleda. – Nadam se
da će se brzo oporaviti. Razmišljao sam o tome da je pozovem na izlet čamcem po
jezeru u Kandyju, sada kad je kiša nakratko prestala. Kandy je prijestolnica gorskog
kraja.
– Fran bi se to svidjelo. Prenijet ću joj poziv.
On je kimnuo. – Zapravo, ako će Fran biti ovdje i u srpnju, obje biste mogle
uživati uz svijeće procesije povodom punog mjeseca u Kandyju. Tu svetkovinu
nazivaju Perahera i prilično je spektakularna. Slonove okite zlatom i srebrom.
Christina je zazviždala. – Svakako dođite. Ta procesija slavi zub Gautame
Buddhe. Jesi li čula tu priču?
Gwen je odmahnula glavom.
– Prije mnogo stoljeća jedna je princeza navodno prokrijumčarila taj zub iz
Indije, skriven u kosi. Sada ga se nosi ulicama uz zvuk bubnjeva, a slijede ga
okićene plesačice. Hajdemo svi zajedno – rekla je Christina. – Gwen, hoćeš li ti
pitati dragog Laurencea ili da ga ja pitam?
– Ja ću – rekla je Gwen i usiljeno se nasmijala kako bi prikrila ljutnju zbog toga
što Christina daje naslutiti kako i dalje održava određenu prisnost s Laurenceom.
Kad je slastica odnesena, Christina je zapalila cigaretu i ustala. – Mislim da je
vrijeme za otkrivanje vašega platna, gospodine Ravasinghe, zar ne? Ali, najprije se
moram osvježiti.
81
Prišla je Savijevu stolcu kad je on ustao, a Gwen je osjetila dašak Tabac Blonda
kuće Caron, američkog parfema koji je Fran bila nosila. Kako li je ondje bio
primjeren, pomiješan s dimom cigarete. Christina je poljubila gospodina
Ravasinghea u obraz, a potom provukla svoje lakirane nokte kroz njegovu dugu,
valovitu kosu. Kad se gospodin Ravasinghe okrenuo prema Christini, Gwen je
proučila njegov profil. Bio je vrlo naočit, možda zbog nagovještaja opasnosti koji
mu se vidio u pogledu. Podignuo je Amerikankinu ruku iz svoje kose i poljubio je s
nježnošću koja je uznemirila Gwen.
Izbjegavala je pitati gospodina Ravasinghea sviđa li mu se njezina sestrična, ali
Christina ih je tada ostavila same pa se to doimalo kao savršena prilika. I premda je
rekla Fran da to neće učiniti, tada je osjećala kako je važno da to učini.
– Kad smo kod Fran – rekla je Gwen.
– Jesmo li?
– Bili smo, da.
– Dakako. Što želite reći o svojoj divnoj sestrični?
– Što mislite o njoj, gospodine Ravasinghe?
– Morate me zvati Savi. – Zastao je i toplo se nasmiješio, gledajući je u oči. –
Mislim da je vrlo ljupka.
– Dakle, sviđa vam se?
– Kome se ne bi sviđala? Ali, s druge strane, meni bi se sviđala svaka vaša
sestrična, gospođo Hooper.
Ona se nasmiješila, ali je njegov odgovor stvorio samo veću sumnju. Fran mu se
sviđala, ali sviđala bi mu se bilo koja sestrična. Kakav je to odgovor?
Kad se Christina vratila u sobu, on je ispružio ruku Gwen pa su prošli kroz dobro
prozračenu sobu u stražnjem dijelu kuće. Dva visoka prozora gledala su na
terasasti, zidom ograđen vrt, a platno, pokriveno komadom crvenog baršuna, bilo
je naslonjeno na veliki stalak u sredini sobe.
– Dakle, jesmo li spremni? – upitala je Christina te dramatično povukla
baršunasti pokrov.
Gwen se zagledala u Christininu sliku, a tada je podignula glavu i pogledala
gospodina Ravasinghea, koji se smiješio i gledao je netremice, kao da očekuje
komentar.
– Neobičan je – rekla je oklijevajući.
– Više je od toga, dragi Savi. Uzvišen je – rekla je Christina.
Nevolja je bila u tome što Gwen nije bila sigurna u to. Nije mogla reći da joj se
slika ne sviđa, ali je osjećala da joj se on na određeni način smije. Da joj se oboje
smiju. Bio je savršen primjer dobro odgojene muškosti, ali je na njemu bilo nešto, a
82
to je bilo više od činjenice da ju je vidio u onoliko pripitom stanju, više od činjenice
da joj je milovao čelo i pomogao joj leći u krevet.
– Ne muči te ono što vidiš – rekla je Christina.
Gwen ju je pogledala i namrštila se.
– Plašiš se vidjeti ono što bi se sljedeće moglo dogoditi.
Savi se nasmijao. – Ili ono što se već dogodilo.
Gwen je ponovno pogledala platno, ali je taj drugi pogled samo potvrdio njezine
sumnje. Christinini obrazi bili su rumeni, kosa zapetljana, nosila je ogrlicu od
crnog gagata, a pogled joj je bio znalački. Portret je završavao tik ispod njezinih
golih grudi. Znala je da je to smiješno, ali užasavala ju je pomisao da je Laurence
vidio Christinu u tom stanju.
– Savi je naslikao prvu suprugu tvojega supruga, znaš?
– Nisam vidjela tu sliku.
– Pretpostavljam da ju je Laurence skinuo nakon njezine smrti.
Gwen se na trenutak zamislila. – Jesi li ti poznavala Caroline?
– Ne dobro. Laurencea sam upoznala poslije. Savi je trebao naslikati i Verity,
prije njezina važnog dana, i čak je već načinio prve skice, ali ona je tada pobjegla
natrag u Englesku. Nitko nije znao zašto je ostavila jadnog momka za kojega se
trebala udati. On je bio nešto u vladi, i prilično drag, koliko sam čula. Što ti misliš
o svojoj šogorici?
– Ne poznajem je osobito dobro.
– Savi, što ti misliš o Verity Hooper? Reci nam.
Blago namršteno lice gospodina Ravasinghea bilo je dovoljno da otkrije
neodobravanje, ali Gwen nije bila sigurna je li to neodobravanje same Verity ili
jednostavno nesklonost tome da ona bude tema razgovora.
– Pa – nastavila je Christina – prema mojem mišljenju, Verity izaziva nevolje i,
osim brata, mari samo za konje. Ili je barem tako bilo dok je živjela u Engleskoj.
– Ona je izmučena duša – rekao je on i zastao kako bi iz džepa jakne izvadio
maleni blok za skiciranje. – Gospođo Hooper, biste li imali što protiv toga da vas
nacrtam?
– Oh, ne znam. Laurence...
– Laurence nije ovdje, draga. Dopusti mu.
Gospodin Ravasinghe joj se smiješio. – Iznimno ste mladi i neiskvareni. Volio bih
to pokušati dočarati.
– U redu. Kako me želite?
– Upravo takvu kakva jeste.
83
8.
im je Fran ponovno bila dobro, ustala je, odjenula se i pripremila za putovanje
Č vlakom iz Hattona u Nanu Oyu, postaju najbližu Nuwara Eliyi. Njezini

kovčezi će prije nje biti otpremljeni u Colombo, a gospodin Ravasinghe
obećao je da će je sâm odvesti u Colombo, nakon što kratko obiđe Kandy. Iz
Colomba će se vratiti u Englesku. Dvije su se žene zagrlile kad je McGregor
dovezao automobil, mrmljajući kako nije prokleti vozač. Gwen se nasmiješila, ali je
osjećala da će joj njezina prijateljica doista nedostajati.
– Budi oprezna, Fran.
Fran se nasmijala. – Kad nisam?
– Otprilike nikada. Nedostajat ćeš mi, Fran.
– I ti ćeš meni nedostajati, ali ću se vratiti, možda sljedeće godine.
Fran je još jednom zagrlila Gwen, a tada je ušla u automobil i, kad ga je
McGregor okrenuo te krenuo uzbrdo, ona se nagnula kroz prozor mašući sve dok
nisu nestali preko vrha brda, Gwen se sjetila njihova zajedničkog doručka kad je,
intenzivno porumenjevši, priznala da je ljubomorna na Christinu.
Fran se nasmijala. – Zar se bojiš da Laurence neće biti sposoban odoljeti joj?
– Ne znam.
– Nemoj biti budalasta. Očito je da te obožava i ne bi ugrozio vašu ljubav zbog
pretjerano našminkane Amerikanke.
Gwen je udarila nožnim prstom u šljunak, odmahnula glavom i, nadajući se da je
njezina sestrična u pravu, požurila u kuću pisati majci. Franin odlazak u njoj je
pobudio čežnju za domom.
Kad se Gwen sljedećeg jutra probudila, morala je požuriti u kupaonicu kako bi

povraćala u zahod. To je bilo zbog onog vražjeg patlidžana ili se zarazila onime od
čega se Fran razboljela, iako Fran nije spomenula da je osjećala mučninu. Zahodski
kuli još nije došao pa je u zahod bacila pola vjedra piljevine jer joj se od vonja dizao
želudac.
Pozvonila je kako bi pozvala Naveenu, a dok je čekala, razmaknula je zavjese i
ugledala ljetno nebo s tek tankim tragovima laganog oblaka. Nadajući se da bi kiše
84
mogle prestati do listopada, kad počinje drugi godišnji monsun, duboko je udisala
mirisan zrak.
Naveena je pokucala i donijela dva kuhana jaja na pladnju od ebanovine te
srebrnu žlicu i dvije porculanske čašice za jaja. – Dobro jutro, gospođo – rekla je.
– Oh, ne mogu jesti, bilo mi je strašno mučno.
– Vi morati znati da jesti je dobro. Možda zdjelica s jajetom?
Gwen je odmahnula glavom. Zdjelica s jajetom bilo je čudno pecivo u obliku
zdjelice s jajetom pečenim na dnu.
Žena se nasmiješila i zatresla glavom. – Zar nećete kušati začinjeni čaj, gospođo?
– Što je u njemu?
– Kora cimeta, klinčić, malo đumbira.
– I naš najbolji Hooper’s čaj, nadam se – dodala je Gwen. – Ali, kao što sam rekla,
bilo mi je strašno mučno. Mislim da bi bolja bila šalica normalnog čaja, zar ne?
Žena se ponovno nasmiješila, a lice joj se ozarilo. – Posebno sam ga pripremila. I
dobar je za vaše stanje.
Gwen ju je gledala. – Za želučane tegobe? Moja je majka uvijek govorila: što
blaže, to bolje.
Žena se i dalje smiješila te kimala i rukama izvodila smiješne kretnje, poput
treperenja ptičjih krila. Gwen sluge nije mogla doživljavati kao ljude koji ne
osjećaju ili ne razmišljaju, kao što ih je Florence doživljavala, i često se pitala što se
događa u njihovim glavama. Inače mirno lice te žene tada je prvi put iskazalo
toliko mnogo emocija.
– Dakle, što je, Naveena? Zašto mi se tako smiješiš?
– Vi gospođe! Gazdina prva supruga je bila ista. Ne vodite brigu o svojem
kalendaru, gospođo.
– Zašto? Jesam li propustila nešto važno? Odmah ću se odjenuti. Sad se osjećam
mnogo bolje. Što god je bilo, doima se da je prošlo.
Žena joj je donijela kalendar sa stolića na kojem je Gwen držala popise
kućanskih poslova.
– Morat ćemo pripremiti dječju sobu, gospođo.
Dječju sobu? Gwen je osjetila val vrućine, a lice ju je peckalo dok je gledala
datume. Kako je mogla ne primijetiti? To je zacijelo bilo dan nakon bala, onaj put
kad se Laurence otvorio i kad su dolično vodili ljubav, osim ako se nije dogodilo
onaj put prije. Pa ipak, zar je to važno? Tome se nadala, o tome je sanjala od
trenutka kad je ugledala Laurencea i pomislila: Taj muškarac je otac moje djece.
Trebala je znati. Osjećala je mučninu, klonulost i trenutke jake gladi, a grudi su joj
bile neuobičajeno pune. Ali, budući da joj redovitost nije bila svojstvena, nije ni
85
pomislila na to. A, uz Franinu bolest događalo se toliko mnogo toga da nije vodila
evidenciju. A tada je znala pa je jedva čekala da kaže Laurenceu i zagrlila je samu
sebe u iščekivanju.
Sve se dogodilo toliko brzo da je Gwen shvatila kako ne zna gdje je dječja soba.
Doimalo se smiješnim da još nije bila istražila čitavu kuću. U prizemlju je bila
Laurenceova radna soba. Jednom ili dva puta je pritisnula kvaku, dok ga je tražila,
ali su vrata uvijek bila zaključana. Njegovu je spavaću sobu ponovno vidjela kad je
otišla onamo pogledati fotografiju one plavokose žene. Okrenula ju je i na poleđini
ugledala Carolinino ime, a tada je potražila Savijevu sliku, ali je nije opazila na
istaknutom mjestu. Pregledala je i pet soba za goste te još dvije kupaonice, ali
ondje su bila još dvoja zaključana vrata za koja je pretpostavila da su spremišta,
jedna u njezinoj kupaonici, a druga u hodniku. To je bilo nemarno. Trebala je
tražiti da vidi što je iza njih.
– Zašto mi ovog jutra ne bi pokazala dječju sobu? – upitala je smiješeći se
Naveeni.
Ženino lice se rastužilo. – Nisam sigurna, gospođo. Nije taknuta od dana...
– Oh, shvaćam. Pa, ne bojim se malo prašine. Zahtijevam da mi je pokažeš čim
se potpuno odjenem.
Žena je kimnula i natraške izašla iz sobe.
Kad se Naveena vratila sat vremena poslije, Gwen se iznenadila jer ju je žena
povela ravno do zaključanih vrata u kupaonici.
– Ovuda se ulazi, gospođo. Imam ključ.
Otključala je vrata i otvorila ih pa su ušle u kratak hodnik, zapravo, više prolaz,
za koji je Gwen shvatila da se zacijelo proteže paralelno s glavnim hodnikom
prizemlja. Na kraju je skrenuo nalijevo, u drugu sobu.
Gwen je u sobi stala kao ukopana, osjećajući nelagodu. Bilo je mračno, a jedak
miris pekao ju je za nos.
Naveena je otvorila prozor i kapke. – Žao mi je, gospođo. Gazda nam nije
dopustio dirati je.
Kad je svjetlost ušla, Gwen je promotrila sobu, zapanjena toliko gustom
paučinom da je zid iza nje bio jedva vidljiv te debelim slojem paučine i kukaca na
namještaju, podu, stolcu za dojenje i krevetiću. Nije znala od čega zapravo potječe
taj miris. Nedvojbeno raspadanje, što nije miris koji biste normalno povezali s
dječjom sobom, ali i više od toga: soba je mirisala na tugu pa Gwen nije mogla ne
zamisliti Laurenceove uništene nade.
– Oh, Naveena. Ovo je jako tužno. Koliko je vremena prošlo?
– Dvanaest godina, gospođo – rekla je Naveena pregledavajući sobu.
86
– Zacijelo ste voljeli Caroline i malog Thomasa.
– Ne govorimo o... – rekla je i glas joj je utihnuo.
– Je li se Caroline razboljela zbog porođaja?
Naveenino se lice smrknulo. Kimnula je, ali nije rekla ništa.
Gwen je željela doznati više, ali, kad je vidjela tugu te starice, promijenila je
temu.
– Ovo je nedvojbeno potrebno dobro očistiti – rekla je.
– Da, gospođo.
Gwen je znala da čišćenje sobe na Cejlonu nije nimalo slično čišćenju sobe u
Gloucestershireu. Na Cejlonu se svaka stvar pomicala, što je uključivalo tepihe,
tapiserije i težak namještaj. Potom je sve izneseno na travnjak. Dok se sobu čistilo i
dezinficiralo, drugi tim slugu tukao je tepihe i laštio namještaj. Ništa nije ostajalo
netaknuto.
– Kad se sve iznese, pobrinite se da se spali.
Gwen je pogledala bočni zid. Kad ga je bolje promotrila, opazila je da je ono, za
što je isprva mislila da je plijesan, zapravo freska i gotovo se moglo razabrati
prizor. Kad mu se još malo približila i dodirnula ga, na prstima joj je ostao tanak
sloj prljavštine.
– Naveena, bi li mi donijela krpu?
Žena joj je pružila krpu koju je imala u džepu, a Gwen je obrisala dio zida.
Pogledala ga je prstima prateći prizore. – To je izmaštana zemlja, zar ne?
Pogledaj. Vodopadi i rijeke, i ovdje, pogledaj ovdje, lijepe planine i... možda palača,
ili je to hram?
– To je budistički hram nedaleko od Kandyja. Naslikala ga je gazdina prva
supruga. Slika predstavlja našu zemlju, gospođo. To je Cejlon.
– Bila je slikarica?
Naveena je kimnula.
Gwen je udahnula, na trenutak zadržala dah i tada brzo izdahnula. – Pa, što
čekamo? Hajdemo sve iznijeti. I mislim da bi bilo najbolje prebojiti tu fresku.
Vraćajući se u svoju sobu razmišljala je o Caroline. Silno se potrudila uljepšati tu
sobu pa se Gwen zapitala koliko je ta lijepo uređena kuća također bila njezino
djelo. Zažalila je svoju nepromišljenu odluku da se zid preboji. Možda bi gospodina
Ravasinghea bilo moguće nagovoriti da restaurira fresku, iako bi Laurenceova
iracionalna nesklonost prema njemu to mogla spriječiti.
Do trenutka kad se Laurence vratio na ručak, na dvorištu je gorjela vatra, a u njoj
posljednji komadi namještaja iz dječje sobe.
87
– Zdravo – rekao je banuvši u dnevnu sobu s iznenađenim izrazom lica. – Imaš
krijes?
Ona ga je pogledala, a lice joj se razvuklo u širok osmijeh. – Dragi – rekla je i
potapšala sofu na kojoj je sjedila. – Dođi sjesti. Moram ti nešto reći.
Sljedećega dana, prije no što je Verity otputovala na jug kako bi posjetila

prijateljicu koja je živjela na ribogojilištu, nakon čega će možda otputovati u posjet
Engleskoj, ona, Laurence i Gwen sjedili su na verandi i završavali s doručkom.
– Ondje je konj kojega bih možda željela kupiti – rekla je Verity. – Nedostajalo
mi je imati svojega konja.
Gwen nije mogla sakriti iznenađenje. – Zaboga, kako si to možeš priuštiti?
– Oh, imam džeparac.
Laurence se okrenuo kako bi pomilovao jednoga od pasa.
– Nisam znala da je toliko velikodušan.
Verity se ljubazno nasmiješila. – Laurence se uvijek brinuo za mene, zašto bi
sada prestao?
Gwen je slegnula ramenima. Ako će Laurence uvijek biti toliko velikodušan,
Verity vjerojatno nikada neće otići.
– Ali, zacijelo se želiš udati i osnovati svoju obitelj?
– Doista?
Gwen nije znala kako bi je shvatila, ali kad je njezina šogorica otišla, odlučila je
načeti tu temu s Laurenceom.
– Mislim da Verity ne bi trebala ostati u uvjerenju da može zauvijek živjeti s
nama. Ima kuću u Engleskoj.
On je duboko uzdahnuo. – Sestra mi je, Gwen. Ondje je usamljena. Što drugo
mogu?
– Mogao bi je potaknuti da sama stvori svoj život. Kad se dijete rodi...
On ju je prekinuo. – Kad se dijete rodi, uvjeren sam da će se pribrati i biti ti od
velike pomoći.
Gwen je načinila grimasu. – Ne želim da mi bude od pomoći.
– Majka ti nije pri ruci pa će ti netko biti potreban.
– Radije bih zamolila Fran.
– Bojim se da moram biti odlučan. Verity već živi ovdje, a, koliko god je tvoja
sestrična dražesna, nisam siguran da je osoba kakva će ti biti potrebna.
Gwen je suspregnula suze gnjeva. – Ne sjećam se da si me ikada pitao za
mišljenje o tome treba li Verity živjeti ovdje.
88
Mišić u Laurenceovoj čeljusti se trzao. – Žao mi je, draga, ali to nije tvoja odluka.
– A zašto misliš da je Verity prava osoba? Ne želim njezinu pomoć. Dijete je
moje i želim Fran.
– Mislim da ćeš ustanoviti da je to dijete ‘naše’. – Nasmiješio se. – Osim ako,
dakako, nije plod kakvog bezgrešnog začeća.
Ona je bacila ubrus na stol i ustala, osjećajući preveliku napetost. – To nije
pošteno, Laurence, doista nije!
Otrčala je u svoju sobu i izula cipele te ih u napadu bijesa bacila u zid prije no
što je briznula u glasan plač. Navukla je zavjese i zatvorila kapke, svukla haljinu,
potrbuške se bacila na krevet i počela udarati jastuk. Kad nakon nekog vremena
nije došao, uvukla se pod pokrivače te ih, sažalijevajući samu sebe, navukla preko
glave, kao što je činila dok je bila dijete. Pomisao na dom samo je pojačala njezin
plač pa se sklupčala i plakala sve dok je oči nisu počele peći.
Sjetila se dana kad je upitala Naveenu zašto ona nije bila i Verityna dadilja.
Naveena je odmahnula glavom. – Mlađa žena. Snažnija.
– Ali, dobro poznaješ Verity?
Naveena je zatresla glavom. – Da i ne, gospođo.
– Kako to misliš?
– S njom ćete imati nevolje. Otkako je djevojčica, svaki put stvara nevolju.
Kad se toga sjetila, još je jače osjetila da želi Fran uza sebe kad rodi dijete.
Nakon nekog vremena začula je kucanje na vrata, a tada Laurenceov glas. –
Gwendolyn, jesi li dobro?
Ona je plahtom obrisala oči, ali nije odgovorila. To doista nije bilo pravedno i
napravio je budalu od nje. Odlučila je ne razgovarati s njim.
– Gwendolyn?
Ona je šmrcnula.
– Draga, žao mi je jer sam bio osoran.
– Odlazi.
Začula je kako je prigušio smijeh i tada se, unatoč svojoj prethodnoj odluci,
zatekla u istodobnom smijehu i plaču.
Kad je otvorio vrata i ušao kako bi sjeo na krevet pokraj nje, ona je pružila ruku.
– Gwen, volim te. Nisam te htio uzrujati.
Obrisao joj je lice i počeo ljubiti njezine vlažne obraze, a tada joj je podignuo
košulju i okrenuo je na leđa. Gwen je gledala kako izuva cipele i svlači hlače. Bio je
toliko snažan, a koža mu je bila toliko preplanula od života na otvorenom da ju je
prizor njegova razodijevanja uvijek uzbuđivao. Kad mu je povukla košulju preko
89
glave, osjetila je peckanje u grudima i uvrtanje u trbuhu. Doimalo se da njega
uzbuđuje to što nije mogla sakriti koliko ga želi, što je dodatno raspirivalo njezine
osjećaje.
– Dođi – rekla je, nesposobna čekati, i pružila ruke prema njemu.
On se nasmiješio, a ona je u njegovim očima vidjela da će si taj put uzeti mnogo
vremena. Stavio je topao dlan na jedva primjetnu izbočinu njezina trbuha nježno
ga milujući dok je ona stenjala. A tada joj je poljubio to mjesto te malim, laganim
poljupcima nastavio do mjesta na kojemu je njegova glava nestala između njezinih
nogu.
Dakako, bila je u pravu. Nije žurio, a ona je na kraju gotovo plakala od olakšanja.
Kad bi se njezini roditelji posvađali, doimalo se da njezin otac nije čuo za riječ
‘oprosti’. Umjesto toga bi njezinoj majci pripremio šalicu čaja i donio joj keks.
Naglas se nasmijala. To je bilo mnogo bolje od keksa, a ako će se uvijek miriti na
taj način, moglo bi se isplatiti češće se svađati.
Ako se izuzme svađa zbog Verity, Laurence je bio oličenje obazrivosti. Gwen je
neprestano ponavljala da je samo trudna, iako je zapravo bila oduševljena
njegovom nježnom brižnošću. U srpnju, nakon tek blažeg sukoba oko toga treba li
putovati u tom stanju, oboje su otišli u Kandy s Christinom i drugim prijateljem,
ali ne i s gospodinom Ravasingheom. Kad je Gwen upitala Christinu gdje je Savi,
ona je samo slegnula ramenima i rekla da je u Londonu.
Procesija je bila nadahnjujuća, iako se Gwen držala za Laurencea plašeći se da će
je pogaziti gomila ljudi, ako je ne pogaze slonovi. Zrak je mirisao na aromatični
dim i cvijeće, a Gwen se neprestano morala štipati kako bi provjerila sanja li. U
svojoj trudničkoj haljini osjećala se pomalo bezlično, a Christina je u lepršavom
crnom sifonu izgledala spektakularno. Unatoč Amerikankinim upornim
pokušajima da odvuče Laurencea na stranu, doimalo se da on ne iskazuje osobito
zanimanje za nju pa je Gwen s golemim olakšanjem osjetila da je bila budalasta jer
je posumnjala da on neće biti sposoban oduprijeti joj se.
Nakon toga kao da je lebdjela u svojevrsnoj neprestanoj omamljenosti, unatoč
mučnini koju je trpjela nekoliko tjedana. Laurence joj je govorio da je procvjetala i
da je ljepša no ikada. A ona se tako osjećala. Verity je se klonila, a vrijeme je
odmicalo. Njezina veličina primijećena je tek kad je bila u petom mjesecu, na dan
kad je Florence Shoebotham pozvana na poslijepodnevni čaj. I drugi su to možda
primijetili, ali je Florence istaknula da Gwen izgleda malo previše krupno pa je
ponudila da pozove doktora Partridgea.
90
Kad je John Partridge sutradan ušao u Gweninu sobu i ispružio ruku, njoj je bilo
drago da ga vidi.
– Oh, jako mi je drago da ste to vi, John – rekla je i ustala. – Nadam se da je sa
mnom sve u redu.
– Ne morate ustajati – rekao je liječnik, a tada je sjeo na rub njezina kreveta i
upitao je kako se osjeća.
– Prilično sam umorna i jako mi je vruće.
– To je normalno. Zabrinjava li vas što drugo?
Ona je podignula noge na krevet. – Gležnjevi mi malo natiču.
Liječnik je zagladio svoje brkove i privukao stolac. – Pa, tada se morate češće
odmarati. Iako mislim da u mlade žene poput vas naticanje gležnjeva neće biti
osobit problem.
– Katkad me jako boli glava, ali, uvijek sam imala glavobolje.
On je uvrtao usne amo-tamo razmišljajući, a tada ju je potapšao po ruci. – Doista
ste krupni. Mislim da bi bilo najbolje pregledati vas. Želite li da koja žena bude s
vama?
– Oh, zapravo nema nikoga. Samo Naveena. Moja sestrična Frances već je neko
vrijeme u Engleskoj. – Duboko je uzdahnula.
– Što je, Gwen.
Zapitala se što bi rekla. Laurence nije odustajao od svojega stava da je Verity
prava osoba za pomoć pri porođaju te s djetetom. To je bio njezin jedini problem, i
bio je velik. Osjećala se vrlo zadovoljno, ali kako su mjeseci odmicali i kako je bila
sve više vezana uz krevet, čeznula je za majkom. Bio joj je potreban netko s kime bi
se osjećala ugodno i užasavala se toga što je Laurence vjerovao da bi Verity trebala
biti ta osoba. Iskreno rečeno, nije bila nepovjerljiva prema šogorici, ali joj je
pomisao da uz nju nije voljena osoba na koju bi se mogla osloniti uzrokovala
duboku nelagodu. Što ako porođaj bude zahtjevan, što ako ne bude sposobna izaći
nakraj s njime? Ali, kad god je s Laurenceom načela tu temu, on je ostao pri svojem
pa je Gwen počela misliti da je nerazborit.
Uzdahnula je i pogledala liječnika. – Problem je u tome što je Laurence pozvao
svoju sestru da mi pravi društvo i da mi pomaže, znate, sa svime. Ona je
trenutačno na obali, ali bi na neko vrijeme mogla otići u kuću svoje obitelji u
Yorkshireu. Kuća je iznajmljena, ali oni zadržavaju mali stan.
– Biste li radije ležali u Engleskoj, Gwen?
– Ne. Barem ne u Yorkshireu. Nije to. Jednostavno nisam sigurna da je dobro da
Verity bude ovdje. – Načinila je grimasu, a donja usna joj je zadrhtala.
91
– Uvjeren sam da nemate razloga za zabrinutost. Vaša šogorica će vam pomoći, a
možda će vam neko vrijeme, koje ćete provesti samo s njom i s djetetom, svima
pomoći da se malo bolje upoznate.
– Doista to mislite?
– Ona je patila, više od Laurencea, po mojem mišljenju.
– Oh?
– Kad su im roditelji poginuli, bila je još vrlo mlada, a Laurence joj je bio poput
oca. Nevolja je bila u tome što se on oženio nedugo nakon što su im roditelji
poginuli i, dakako, ona je najveći dio godine bila u internatu.
– Zašto nije došla živjeti ovdje nakon što je napustila školu?
– Neko vrijeme je živjela ovdje i doista joj se sviđalo, ali njezine stare školske
prijateljice bile su u Engleskoj. Mislim da je Laurence zaključio kako će ondje bolje
živjeti. Stoga joj je dao kuću u Yorkshireu kad joj je bila dvadeset i jedna.
– Doista se brine za nju.
– I to je dobro. Govorka se da ju je ostavila jedina osoba koju je ona doista
željela.
– Tko je to bio?
On je odmahnuo glavom. – Sve obitelji imaju tajne ove ili one vrste, zar ne?
Možda da upitate Laurencea? Ali, mislim da bi Verity godilo osjećati se da vam je
korisna. Možda bi joj pomoglo imati bolje mišljenje o sebi. A sada legnite da vam
pregledam trbuh.
Kad je Gwen legla. On je otvorio svoju crnu kožnu torbu i iz nje izvukao nešto
što je izgledalo poput roga. Gwen nije bila uvjerena da sve obitelji imaju tajne pa se
zamislila nad svojom obitelji, ali je razmišljanje o majci i ocu samo izazvalo strašan
grč čežnje za domom.
– Samo ću poslušati – rekao je.
– Ima li i drugih obiteljskih tajni? – upitala je Gwen.
Liječnik je slegnuo ramenima. – Tko zna, Gwen? Osobito kad su posrijedi odnosi
među ljudima.
Ona je gledala u strop i, slušajući lupanje te struganje na katu, razmišljala o
onome što joj je liječnik rekao o Verity. I on je pogledao prema stropu.
– Danas je dan za čišćenje. Laurenceova soba.
– Kako se vi i vaš suprug slažete, Gwen? Veselite li se tome što ćete biti roditelji?
– Dakako? Zašto pitate?
– Bez razloga. Ima li blizanaca u vašoj obitelji, ili možda u njegovoj?
– Moja baka je bila blizanka.
92
– Pa, mislim da vaša iznimna veličina ne potječe od toga što nešto nije u redu.
Mislim da možda nosite blizance.
Njezina su se usta otvorila kad je ostala bez daha. – Doista? Jeste li sigurni?
– Ne mogu biti siguran, ali se doima da je tako.
Gwen je pogledala kroz prozor pokušavajući raspetljati svoje osjećaje. Dvoje
djece! To je dobro, zar ne? Na stolu za doručak na verandi sjedila je dlakava ženka
langura s mladunčetom koje joj se držalo za trbuh. Majka langurica gledala je
Gwen svojim okruglim smeđim očima, a njezino tamno lice bilo je uokvireno
pahuljastim zlatnim dlakama koje su stršale čineći aureolu.
– Postoji li nešto što ne bih smjela? – Osjetila je kako rumeni. – Mislim, s
Laurenceom.
On se nasmiješio. – Ne brinite zbog toga. To je dobro za vas. Samo vas moramo
držati na oku, to je sve, a vi se morate dovoljno odmarati. To ne mogu dovoljno
naglasiti.
– Hvala vam, John. Namjeravala sam prije kiše uživati u pikniku pokraj jezera. Bi
li to bilo u redu?
– Da, ali nemojte ulaziti u vodu i čuvajte se pijavica na rubu.
93
9.
P
iknik je bio planiran tako da se poklopi s Veritynim povratkom s juga. Dvojica
slugu odnijeli su košaru i pokrivače, a iz trošnog spremišta za čamce na rubu
jezera iznijeli su naslonjač za Gwen. Kad su se Laurence, Verity i njezina
prijateljica Pru Bertram, smjestili na karirane pokrivače, s obližnjeg stabla gledao
ih je dugorepi majmun.
Gwen je na sebi imala zelenu pamučnu gornju haljinu, nabranu na gornjem
dijelu kako bi se stvorio volumen ondje gdje joj je bio potreban, i sjedila je s
velikim slamnatim šeširom na glavi, koji joj je zakrivao lice. Svakog je jutra, dok je
nakon kupanja prelazila rukama preko svojih grudi i trbuha, začuđeno gledala
svoje tijelo koje se ubrzano mijenjalo te u kožu pažljivo utrljavala žlicu ulja od
orašastih plodova, u kojemu je namakan đumbir. Budući da su tjedni mučnine
doista bili za njom, nadala se kratkom predahu prije no što postane još veća.
Bili su pozvali Nicka McGregora da im se pridruži, ali je on odbio tvrdeći da ima
problem s jednim kulijem.
– Zar se ponovno pojavio problem u radničkom naselju? – šapnula je Laurenceu.
– Uvijek se događaju manji nesporazumi. Ništa zbog čega bi se trebala
zabrinjavati.
Ona je kimnula. Nakon incidenta zbog Tamila s ozlijeđenim stopalom McGregor
je bio suzdržan prema njoj. Pomogao joj je komunicirati s novim vrtlarima i
pokazao je blago zanimanje za njezine planove proizvodnje sira, ali se inače držao
podalje od nje. Ona ga je pokušavala uključiti u svoje zamisli za imanje, ali je njega
zanimao samo čaj.
Dan je bio divan, sunce je blistalo na jezeru, a lagani povjetarac hladio je kožu.
Gwen je gledala kako oblak svijetlih leptira leprša tik iznad površine vode. Spew je
jurnuo u vodu, skakao, prskao i uživao gnjaviti. Bobbins je ležala uz rub vode
spustivši glavicu na šape. Nije bila pustolovna kao njezin brat, a uz to je bila i
skotna. Gwen ju je gledala sa zanimanjem i duboko je suosjećala s njom zbog
njezina golemog, nabreklog trbuha.
– Baš smiješno – rekla je Gwen. Naslonila se kako bi osjetila malo sunca na licu.
– Bobbins je promatračica, a Spew djeluje. Pomalo nalik meni i Fran. Da je barem
ovdje, Laurence.
94
– Razgovarali smo o tome, dušo.
– Obećavam da ću ti pomagati kako god budem mogla – rekla je Verity. – Zato
nisam otišla u Englesku.
– Uvjeren sam da je Gwen zahvalna.
Verity joj je uputila širok osmijeh. – Draga, hajdemo sada otvoriti košaru.
Laurence je otkopčao kopče, izvadio dvije boce šampanjca i nekoliko časa, koje
je podijelio, a potom tri tanjura sendviča.
– Mmm – rekao je skidajući poklopac s jednoga i njušeći. – Izgleda da su ovi s
lososom i krastavcima.
– A drugi? – upitala je Gwen osjećajući silnu glad.
– Reci nam što je na druga dva, Pru – rekao je Laurence.
Pru je bila tiha i povučena, tipična blijeda Engleskinja koja je na cejlonskom
suncu poprimila jarku ružičastu boju, i premda je bila malo starija, bila je odana
Verityna prijateljica.
– Svakako. – Uzela je dva tanjura. – Na ovom su sendviči s jajima, zelenom
salatom i nečime što ne prepoznajem... O, da, dakako, to je patlidžan.
– Patlidžan u sendviču? – upitala je Gwen prisjetivši se ručka kod Christine.
Verity je kimnula. – Nego što! Na pikniku uvijek imamo po jedno strano jelo, zar
ne, Laurence? To je obiteljska tradicija. Zar vi u vašoj obitelji nemate tradiciju?
Laurence je poravnao svoj šešir i pogledao sestru. – Verity, mi smo sada Gwenina
obitelj.
Verity je porumenjela. – Dakako. Nisam mislila...
Laurence je otvorio šampanjac, napunio im čaše i tada ustao te podignuo svoju.
– U zdravlje moje divne supruge.
– Uzdravlje! – rekla je Pru.
Kad su se najeli, Verity je ustala nakon što je popila malo više šampanjca. – Pa,
kao što znaš, Laurence, slijedi šetnja oko dijela jezera. Ideš li?
– Mislim da ja neću biti sposobna za to – rekla je Gwen pruživši ruku Laurenceu.
– Ali ti ćeš poći sa mnom, Laurence? Uvijek ideš. Gwen će biti dobro s Pru.
– Ipak ću ostati s Gwen.
Gwen mu je uputila osmijeh zahvalnosti, a on joj je stisnuo ruku.
– Čuvaj se vodenih bivola – rekao je kad je Verity krenula izgledajući pomalo
uvrijeđeno.
Spew je u tom trenutku izjurio iz jezera naganjajući skupinu čaplji, a tada je
optrčao oko Verity poprskavši je vodom. Gwen je pogledom potražila Bobbins, ali
se doimalo da je nestala.
95
– Vražji pas! – rekla je Verity otirući svoju vlažnu haljinu. – Izabrala je pogrešnu
boju, kao i uvijek – pomislila je Gwen. Narančasta ne pristaje blijedom tenu. A na
žutom suncu, koje je odražavalo svoju boju na njezinu licu, izgledala je prilično
kričavo.
– Ja idem s tobom, Verity – rekla je Pru i krenula.
– Ne. Povest ću Spewa na trčanje. Ti nisi u kondiciji i bit će ti prevruće. Dođi,
Spew.
Pru je izgledala razočarano i ponovno je sjela. – Ne, dakako, u pravu si. Nisam
energična kao ti.
Gwen je viknula Laurenceu, koji je načinio nekoliko koraka prema jezeru. –
Misliš li da bih mogla namočiti samo prste?
Laurence se okrenuo. – Ne vidim zašto ne bi. Ne želim te sputavati.
– Pru, želiš li i ti poći? – upitala je Gwen izuvajući cipele.
Kad je Pru odmahnula glavom, Gwen je s Laurenceom prišla vodi, a tada sjela te
jednom rukom spustila čarape dok je drugom pridržavala šešir. On joj je pomogao
ustati pa su otišli još malo dalje. Voda je blago zapljuskivala zemljanu obalu, a
Gwen je migoljila prstima na njezinoj svježini.
– Ovo je lijepo, zar ne? – upitala je.
– Zbog tebe je lijepo.
– Oh, Laurence, jako sam sretna. Nadam se da tome neće doći kraj.
– Doista nema razloga za to – rekao je Laurence i poljubio je.
Ona je ugledala kako je jedna ptica skočila na obližnji kamen.
– Pogledaj onog crvendaća – rekla je.
– To je zapravo kašmirski muholovac. Pitam se što ga je dovelo ovamo. Najčešće
ih se opaža na igralištu za golf u Nuwara Eliyi. Divno mjesto, između grada i brda.
– Znaš mnogo o pticama.
– O pticama i o čaju.
Ona se nasmijala. – Moraš mi za sve reći koje su, kako bih mogla poučiti naše
dijete.
– Misliš, našu djecu!
Kad ju je zagrlio, ona ga je pogledala. Oči su mu blistale i izgledao je toliko
ponosno i sretno da je ona osjećala kao da će joj se srce raspuknuti.
Ali tada je, primivši je za obje ruke i zagledavši se u njezino lice, odjednom
postao ozbiljan. – Gwen, kad bih ti samo mogao reći koliko si mi promijenila život.
Ona se odmaknula. – Nabolje, nadam se.
96
On je duboko udahnuo, a njoj se svidjelo kako se doimalo da se njegovo cijelo
lice smiješi.
– I više no što ćeš ikada doznati – rekao je.
Nalet vjetra donio joj je kosu u oči. On je zataknuo kovrču iza njezina uha. –
Nakon Caroline sam se osjećao kao da je moj život završio, ali ti si mi dala nadu.
Vjetar se malo pojačao pa je Gwen skinula šešir i naslonila se na toplinu njegovih
prsa, okrenuta tako da ponovno može gledati jezero. On nije uvijek bio sposoban
reći ono što je očito osjećao, ali dok joj je milovao kosu, shvatila je koliko je voli.
On je sagnuo glavu i okrenuo je. Ona je zatvorila oči na jakom blještavilu sunca
koje se odražavalo od valova, a tada je osjetila njegove usne na vratu, tik iza uha.
Zadrhtala je čitavim tijelom. – Kad bih barem u mislima mogla zauvijek utvrditi
ovaj trenutak – pomislila je.
Neko su vrijeme išli još dalje prije no što su krenuli natrag, ali je mir narušilo
mahnito lajanje. Gwen je pogledala i vidjela kako Spew grebe vrata spremišta za
čamce.
– Kladim se da je Bobbins ušla onamo okotiti se – rekao je Laurence. Osvrnuo se
kad mu je pozornost privukao zvuk pljuskanja vesla po vodi. – Ne mogu vjerovati.
Što on radi ovdje?
Doima se da je Verity s njim. I Christina.
On je promrmljao sebi u bradu, ali je pošao pomoći Verity i Christini da izađu iz
kanua s plovcima. Dok se spuštala na tlo, Christina se smiješila.
– Zdravo, dragi – rekla je prije no što je dlanovima uhvatila Laurenceovu glavu i
poljubila ga u oba obraza. Uzmaknula je jedan korak i dopustila da se njezin dlan
spusti niz Laurenceovu golu ruku, a pritom ga je lagano škakljala prstima.
Kad je Laurence pocrvenio, Gwen je taj otvoreni čin intimnosti razljutio, ali se
prisilila nasmiješiti se. – Drago mi je da te vidim, Christina.
– Dakle, doista izgledaš dobro, moram se sjetiti zatrudnjeti koji put. –
Namignula je Laurenceu.
– Kako li je drska – pomislila je Gwen. – Kako se usudi preda mnom očijukati s
mojim suprugom? – Približila se Laurenceu i odmaknula kosu s njegova čela kao
da ga posjeduje.
– Srela sam ih dok sam šetala – rekla je Verity. – On ju je crtao na pozadini
jednoga od otoka. Njihov je kanu bio svezan u blizini pa su mi ponudili da će me
prevesti. Ne mogu odoljeti vožnji u kanuu s naočitim muškarcem.
Savi Ravasinghe doimao se posve mirno dok je izlazio iz kanua, ali se Laurence
doimao napeto.
– Ispričavam se jer vam smetamo – rekao je Savi.
97
– Nipošto. – Gwen je pružila ruku. – Uistinu blistate, gospođo Hooper, ako to
smijem reći.
– Hvala vam. Doista se sjajno osjećam. Drago mi je da vas ponovno vidim. Kako
je bilo u Londonu? Katkad pomislim da je...
– Vrijeme je da pođemo u kuću – rekao je Laurence prekinuvši je i kratko
kimnuvši Saviju prije no što mu je okrenuo leđa i pružio ruku Christini. – Bi li ti
željela doći u kuću?
Gwen se namrštila.
– Hvala ti, Laurence. Dakako, u velikom sam iskušenju – rekla je i puhnula mu
poljubac – ali mislim da ću se ovaj put vratiti sa Savijem.
Laurence nije rekao ništa.
– Zapravo, ja imam nešto za gospođu Hooper – rekao je Savi. Posegnuo je u
smeđu kožnu torbu i izvukao težak, debeli papir omotan tankim svilenim papirom.
– Ovo već neko vrijeme nosim sa sobom. Običan mali akvarel.
Gwen je pružila ruku kako bi ga uzela, a tada je odmotala svileni papir. – Oh,
lijep je.
– Naslikao sam ga prema onoj skici koju sam načinio kod Christine.
Laurenceovo lice se smrknulo. Nije rekao ništa nego je samo uhvatio Gwen za
nadlakticu i krenuo odlučnim koracima uz obalu, prema stepenicama na kojima je
Pru stajala i gledala ih. Kad su prošli pokraj nje i nastavili se penjati, Gwen se
osvrnula i pogledala druge, osjećajući sram. Malo dalje je eksplodirala.
– Nije bilo potrebe da se onako ponašaš. Bio je to dar. Zašto si bio onoliko
nepristojan? Mogao bi barem biti uljudan prema tom čovjeku!
Laurence je prekrižio ruke. – Ne želim ga ovdje.
– Što ti je? Meni se Savi sviđa i samo me je pet minuta skicirao.
Laurence je mirno stajao, ali je ona gotovo mogla osjetiti da drhti.
– Ne želim da ga više viđaš.
Njezine su se oči stisnule. – A što je s tobom i s Christinom? – upitala je Gwen
opasno podignuvši glas.
– Što bi bilo s nama?
– I dalje ti je privlačna. Nisam primijetila da si joj odgurnuo ruku. Nemoj misliti
da ne vidim kako te opčinjava.
On je puhnuo. – Govorili smo o gospodinu Ravasingheu, a ne o Christini.
– To je zbog boje njegove kože, zar ne?
– Nije. Smiješna si. I dosta je. Dođi.
– Ja ću odlučiti kad je dosta, hvala lijepa, a odlučit ću i s kime ću prijateljevati.
98
On je razdvojio ruke i pružio jednu. – Gwen, nemoj vikati. Želiš li da te Pru čuje?
– Ne zanima me hoće li me čuti. Iako, da si se potrudio osvrnuti se, vidio bi da
joj je već veoma nelagodno. – Usna joj je drhtala i isturila je bradu. – A i da si se
potrudio pogledati, vidio bi da je tvoja sveta sestra ušla natrag u čamac s
gospodinom Ravasingheom, kao i Christina, i da im gospodin Ravasinghe
pregledava gležnjeve u potrazi za pijavicama. On očito posjeduje nešto što se
ženama sviđa!
Tada je odjurila koliko god joj je veličina njezina tijela dopuštala, više ne
obuzdavajući gnjev.
Danima se kajala, ali o tome više nisu razgovarali, barem ne tada. Gwen nije
govorila o tome zato što se nije željela uzrujavati jer joj je srce strašno lupalo
nakon one svađe, a Laurence nije govorio o tome zato što je bio tvrdoglav. Tišina
među njima se otegnula, a Gwen su oči pekle od neisplakanih suza. Ni jedno se
nije ispričalo, a Laurence se nastavio duriti. Gwen ga zapravo nije namjeravala
toliko jako povrijediti onim riječima prije no što je otišla, ali je bilo očito da jest pa
je njihov odnos trpio, a to je bilo upravo suprotno onome što je Gwen zapravo
željela. Bilo je dovoljno loše to što je Verity ponovno bila ondje, i bez toga da se
sada osjeća odsječenom od Laurencea. Žudjela je za time da dodirne udubljenje u
njegovoj bradi i da mu ponovno izmami osmijeh, ali je bila previše tvrdoglava da bi
to učinila.
Jedne sumorne večeri, kad su došle plavo-žute pite, himalajske ptice selice,
purpurno nebo jesenskog monsuna zavladalo je njihovim životom. Doimalo se da
je sve vlažno. Ladice se nisu dale otvoriti, a ako i jesu, niste ih mogli zatvoriti.
Vrata odjednom nisu pristajala u dovratke. Tlo je bilo blatnjavo, kukci su se
množili, a onih nekoliko puta koliko je Gwen izašla u vrt, zrak je bio bijel.
Kiša se nastavila i u prosincu, ali kad je završila, Gwen je bila u previše odmakloj
trudnoći da bi odlazila daleko od kuće. Doktor Partridge ju je ponovno posjetio te
ponovno dijagnosticirao vjerojatnost da nosi blizance, ali je rekao i da ne može biti
siguran.
Nakon deset tjedana u prostoriji za izuvanje petero štenaca dobilo je dopuštenje
trčkarati ostatkom kuće. Gwen zbog veličine trbuha nije mogla vidjeti svoja stopala
pa je neprestano strahovala da će stati na kojega od njih. Ili da će se spotaknuti na
koju od tih čupavih kuglica. Ali, kad je Laurence predložio da ih se smjesti u
prostoriju izvan kuće, ona je odmahnula glavom. Za četvero je pronađen dom pa će
uskoro otići, ali je njezin miljenik, najmanji u leglu, još bio neželjen.
Jednog jutra odgovorila je na Christinin telefonski poziv.
99
– Bi li rekla Laurenceu da je ostavio neke papire kad je prošli put bio ovdje? –
upitala je bezbrižnim glasom.
– Gdje?
– Kod mene, dakako.
– U redu. Još nešto?
– Reci mu neka me nazove, može? Ili neka jednostavno svrati i uzme ih.
Kad je Gwen poslije spomenula da je Christina zvala, Laurence se doimao
iznenađenim.
– Što je željela?
– Papiri. Rekla je da si ostavio neke papire kod nje.
– Nisam bio kod nje.
– Rekla je da si ih ostavio kad si prošli put bio kod nje.
– Ali, to je bilo kad sam potpisao ugovore za ulaganja, prije nekoliko mjeseci.
Već sam dobio sve što mi je potrebno.
Gwen se namrštila. Ili je on govorio istinu ili je Christina igrala igrice.
Kad je siječanj stigao i kad je Gwen upravo bila ušla u deveti mjesec, u zoru je
stajala na ulaznim stepenicama svojega doma i gledala prema grmlju u kojemu je
drozd zviždao. Zadrhtala je osjećajući se usamljeno. Pred njima je bio hladan dan,
a drveće i grmlje svjetlucalo je od rose.
– Večeras se svakako ogrni. Temperatura može pasti, kao što znaš. – Laurence ju
je poljubio u obraz i uzmaknuo.
– Moraš li poći u Colombo? – upitala je držeći ga za ruku i želeći više od njega.
Njegovo se lice smekšalo kad se ponovno okrenuo prema njoj. – Znam da
trenutak nije najbolji, ali pred tobom je još nekoliko tjedana. Moj agent želi
razgovarati o financijama.
– Ali, Laurence, ne možeš li poslati McGregora?
– Žao mi je, Gwen. Doista nemam izbora.
Ona je pustila njegovu ruku i zagledala se u tlo trudeći se suspregnuti suze.
On joj je podignuo bradu kako bi ga morala pogledati. – Hej, izbivat ću dva ili tri
dana. A ti nećeš biti sama. Verity će se brinuti za tebe.
Gwenina ramena su se pognula kad je Laurence ušao u automobil, zatvorio
prozor i uključio motor. Automobil je nekoliko puta zakašljao, sluga je upalio
motor okretanjem ručnog pokretača, a Gwen se na trenutak ponadala da možda
neće krenuti, ali je motor tada oživio i Laurence joj je mahnuo prošavši pokraj nje
te zagrmio uzbrdo.
100
Dok je gledala kako automobil nestaje s vidika, obrisala je suze koje su joj i dalje
tekle. Situacija nije temeljito razriješena otkako su razmijenili gnjevne riječi onoga
dana kad je gospodin Ravasinghe donio akvarel, pa je sjena još visjela između njih.
Taj je dan bio svojevrsna prekretnica. Bili su pristojni jedno prema drugome, ali je
on ostao pomalo suzdržan i, premda je spavao s njom u krevetu, nije bio osobito
zagrijan za vođenje ljubavi. Rekao je da je to zbog djece, ali je njoj ta intimnost
nedostajala i osjećala se vrlo usamljeno.
Samo su jednom vodili ljubav, nekoliko tjedana prije no što je otputovao. Ona je
znala da ga može vratiti na samo jedan način pa mu je jedne večeri, dok je sjedio
na krevetu, nježno ljubila donji dio vrata milujući mu ramena, a tada je sišla
prstima niz njegovu kralježnicu. Nakon toga je legla u krevet okrenuvši mu leđa.
On se stisnuo uz nju, a ona je osjetila koliko je želi.
– Jesi li sigurna da to nije opasno? – upitao je.
– Postoji način.
On joj je pomogao okrenuti se i kleknuti na koljena te ostatak tjelesne težine
osoviti na dlanove položene na jastuk.
– Samo mi reci ako te zaboli – rekao je kleknuvši iza nje.
Ona je i dalje bila zadivljena onime što se događalo dok su bili zajedno, a tada je
bio toliko nježan da su osjeti bili još snažniji. Možda ju je trudnoća povela na novu
razinu ženskosti. Što god bilo, kad je završilo, brzo je zaspala i spavala čvrsto kako
već danima nije. Nakon toga se situacija među njima razvedrila, iako ne potpuno, a
kad ga je upitala u čemu je problem, rekao je da je sve u redu. Doista se nadala da
to nije ni u kakvoj vezi s Christinom.
A kad je otišao, nedostajao joj je pa je poželjela da se više potrudila. Obišla je
kuću kako bi pogledala jezero. Bilo je gotovo potpuno mirno, tamnoljubičasto na
bližem rubu, sa širokom srebrnom prugom u sredini. Jezero joj je uvijek
popravljalo raspoloženje. Minutu ili dvije slušala je ujednačeno kuckanje djetlića, a
tada je podignula glavu i vidjela kako je orao preletio preko kuće.
– Čujete li ih, maleni? – upitala je i stavila ruku na trbuh. A tada je brzo ušla u
kuću kako bi se zagrijala pokraj vatre. Namjeravala je nastaviti vesti, ali se osjećala
pospano pa je potonula u omamljenost, kao u polusan koji je vrlo zavodljiv, ali vas
ostavlja umornijim no što ste bili. Bila je maglovito svjesna da Naveena na prstima
ulazi u sobu i izlazi iz nje i da joj batler donosi čaj i kekse, ali se nije mogla
probuditi dovoljno da podigne šalicu. Razbudila se tek kad je Verity došla i
nakašljala se.
– Oh, draga, budna si.
Gwen je trepnula.
101
– Gledaj, jako mi je žao zbog ovoga, ali jedna stara prijateljica večeras priređuje
zabavu u Nuwara Eliyi. Samo jedna noć. Sutra se vraćam, ili najkasnije prekosutra,
obećavam. Hoćeš li biti dobro? Ove godine sam mnogo toga propustila.
Gwen je zijevnula. – Dakako, moraš poći. Imam Naveenu i imamo broj doktora
Partridgea u Hattonu. Idi i uživaj.
– Samo ću povesti Spewa na trčanje pokraj jezera, a tada odlazim. Sada ću te
pozdraviti. – Prišla joj je i poljubila je u obraz. – Ako želiš, mogu usput odvesti
štence u njihove nove domove.
Gwen joj je zahvalila i gledala kako izlazi iz sobe. Bila je istina da je Verity
propustila nekoliko sezonskih plesova ostajući kod kuće kako bi joj pravila
društvo. Otišla je na novogodišnji bal u Grandu u Nuwari, ali to je bilo sve.
Laurence je rekao da bi u normalnoj situaciji svi otišli na taj bal, ali je Gwen bila u
previše odmakloj trudnoći. Bilo je pošteno da Verity dobije priliku opustiti se prije
no što se djeca rode. A ionako, kako će pronaći supruga ako ne bude izlazila?
Gwen se osjećala krupno i nespretno. Bilo joj je teško ustati sa stolca, ali se
potrudila prići prozoru. Zbog Laurenceova odlaska i zahlađenja osjećala je čežnju
za domom. Nisu joj nedostajali samo njezini roditelji, nego i Fran, iako su je
Franina česta pisma držala obaviještenom o svemu. Fran u njima gotovo i nije
spominjala Savija, ali je dala naslutiti novu ljubavnu vezu, a Gwen se iskreno
ponadala da je njezina sestrična pronašla nekoga tko će je voljeti.
Pogledala je u vrt. Bilo je vrlo mirno i premda je bila vrlo sama, osjećala je kao da
cijela zemlja čeka s njom. Ugledala je velikog jelena s rogovima kako hoda među
stablima. Zacijelo se spustio iz maglovite šume u brdima visoravni Horton i
izgubio se. Laurence joj je obećao da će je odvesti na tu visoravan, u šumu
obavljenu maglom boje jorgovana, koja se provlači između kvrgavih niskih stabala
okruglih krošnji. Gwen je to zvučalo čarobno i podsjetilo ju je na Carolininu fresku
u dječjoj sobi. A s tom je mišlju odlučila poći provjeriti je li ondje sve potpuno
spremno.
102
2.
TAJNA
103
10.
F
reska je lijepo očišćena, a Gwen je bila zadovoljna jer je odlučila zadržati je
umjesto da je preboji. Boje možda nisu bile jarke kao nekoć, ali su purpurna
brda bila vedra, srebrnasto plava jezera sjala su kao da su prava i, srećom,
gospodin Ravasinghe nije im bio potreban da restaurira rad.
Osvrnula se oko sebe držeći Ginger, jedino preostalo štene. Soba žute boje,
poput jaglaca, bila je spremna. Novi, bijeli krevetići stajali su jedan pokraj drugoga,
a iz Colomba je dopremljen antikni stolac za dojenje od atlasnog drva sa žućkastim
izvezenim jastučićima. Cijeli dojam zaokružio je lijep, lokalno izrađen tepih. Gwen
je otvorila prozor kako bi prozračila sobu, a tada je sjela i zamislila kako će se
osjećati dok će u naručju držati svoju djecu, a ne štene. Pogladila je svoj trbuh i
osjetila da će zaplakati. Bila je mlada te nije pretrpjela mnogo komplikacija koje se
mogu dogoditi uslijed nošenja sljedećeg naraštaja pa joj oči nisu zasuzile zbog
same trudnoće nego zbog njezina vlastitog, usamljenog unutarnjeg glasa.
Navečer joj je u glavi pulsiralo pa je zaključila kako bi joj svjež zrak mogao
pomoći. Osjetila je blagi grč i umirila se, ali se tada ogrnula kaputićem i izašla iz
kuće. Jezero je noću malokad bilo crno. Najčešće je bilo tamnoljubičasto, a zvijezde
i mjesec odražavali su se na njemu. Te večeri nije bilo sjaja. Gwen je u hodu
zaustavila bol koja je odostraga zarezala oko njezina trbuha. Kad je popustila,
Gwen je uspjela ponovno otvoriti vrata prije no što se savinula, gotovo plačući od
olakšanja kad je Naveena stigla.
Njezino je lice otkrivalo zabrinutost. – Gospođo, tražim vas.
Naveena ju je poduprla pa su tako stigle do kreveta, gdje je Gwen s mukom
svukla svoju dnevnu odjeću te navukla uškrobljenu spavaćicu preko glave. Sjedila
je na rubu kreveta kad je osjetila kako joj je topla tekućina potekla niz unutarnji
dio bedara. Ustala je, užasnuta.
– Gospođo. To je samo voda.
– Nazovi doktora Partridgea – rekla je Gwen. – Odmah.
Naveena je kimnula i izašla u hodnik. Kad se vratila, lice joj je bilo sumorno.
– Nemam odgovora.
Gwenino srce počelo je lupati.
– Ne brinite, gospođo, ja sam porodila djecu.
– A blizance?
104
Žena je odmahnula glavom. – Poslije ćemo nazvati liječnika. Donesem toplo
piće.
Izbivala je samo nekoliko minuta i vratila se s časom punom mirisnog napitka.
– Jesi li sigurna? – upitala je Gwen nabirući nos dok je njušila đumbir i klinčić.
Naveena je kimnula.
Gwen je popila napitak, ali je nekoliko minuta poslije osjetila pregrijavanje i jaku
mučninu.
Ništa joj nije bilo lako dok je bila toliko krupna, ali joj je Naveena pomogla svući
spavaćicu, a tada ju je omotala u topao vuneni pokrivač. Gwen se uplašila kad se
bol pojačala pa je čula samo zvuk vlastitog disanja. Zatvorila je oči i pokušavala
zamisliti Laurencea kad je Naveena donijela čiste plahte i presvukla krevet. Ta je
sluškinja bila navikla na pasivnost pa je njezina prisutnost bila umirujuća, ali je
Gwen nedostajao njezin suprug pa su joj se oči ispunile suzama. Obrisala ih je, a
tada ju je rasparala joj jedna silovita bol pa se sagnula i zastenjala.
Naveena se okrenula kao da će otići. – Ponovno zovem doktora.
Gwen ju je uhvatila za rukav. – Ne ostavljaj me. Neka ga batler nazove.
Naveena je kimnula te čekala pokraj vrata nakon što je batleru dala uputu. Dok
je on telefonirao, Gwen se molila, ali su vrata bila odškrinuta pa je čula da je
liječnik i dalje odsutan. Srce joj je ponovno počelo lupati.
Ni jedna od njih nije progovorila.
Naveena je gledala u pod, a Gwen je osjećala kako je hvata panika pa se trudila
zadržati pribranost. Što će učiniti ako nešto pođe po zlu? Zatvorila je oči i odlučila
smiriti svoje srce. Kad je usporilo, pogledala je Naveenu.
– Bila si s Caroline dok je rađala?
– Da, gospođo.
– A Laurence.
– I on je bio u kući.
– Jesu li trudovi bili strašni?
– Normalni. Kao i kod vas.
– Ovo nipošto nije normalno! – Kad je osjetila još jedan bolan grč, prigušila je
jecaj. – Zašto mi nitko nije rekao da će ovoliko boljeti?
Naveena je ispuštala umirujuće zvukove te joj pomogla uspraviti se i donijela
stolčić koji će poslužiti kao stepenica. Iako se i dalje osjećala uznojeno, bol je
popustila te dala Naveeni vremena da joj pomogne vratiti se u krevet. Gwen se
malo smirila, a dok je mirno ležala pod plahtom koja je mirisala na dinje, trudovi
kao da su oslabjeli. Kontrakcije su popustile i postale sve rjeđe pa je sljedećih
105
nekoliko sati prošlo relativno lako. Gwen se čak ponadala da bi možda mogla
prilično dobro izaći nakraj s time.
Naveena joj je postala više od sluškinje: ne baš prijateljica i ne baš majka. Njihov
je odnos bio neobičan, ali je Gwen bila zahvalna. Neko je vrijeme lebdjela u
maglovito ugodnoj ošamućenosti, misleći na svoju majku te kako joj je zacijelo bilo
dok je rađala.
A tada joj je nova bol presjekla leđa napola. Okrenula se na bok i privukla
koljena. Bol ju je grčila i rastezala, a ona se osjećala kao da netko trga dio nje.
– Želim se ponovno okrenuti. Pomogni mi!
Naveena joj je pomogla podignuti se na sve četiri na krevetu. – Nemojte tiskati
kad počne boljeti, dašćite. Proći će, gospođo.
Gwen je otvorila usta i kratko dahtala, ali su kontrakcije tada ubrzale. Izvinula se
kad je njihova oštrica rasparala njezin trbuh, a kad je začula vrisak kao da potječe
izvan nje, osjetila je da je tu nešto više od dvije bebe koje se žele roditi. Nešto
mnogo veće. Zašto si žene nanose patnju tog mučenja? Opirala joj se pokušavajući
se prisjetiti bajki iz djetinjstva i mrštila se u tom nastojanju: sve samo da ne misli
na pakao koji ju je parao. Sa svakom kontrakcijom zagrizala je usnu sve dok nije
osjetila krv. – Sve se to svodi na krv – pomislila je – gustu, crvenu krv. A tada, dok
je s nje kapalo na već mokre plahte i dok se trudila ne vrištati, kratki predasi
postali su sve kraći.
Još nepodnošljive boli. Tada je već bila očajna. Udarala je šakama u madrac,
izvijala se na stranu i dozivala majku, potpuno uvjerena da će umrijeti.
– Isuse – šapnula je kroz stisnute zube. – Pomogni mi!
Naveena je ostala s njom, i dalje ju je držala za ruku i cijelo vrijeme hrabrila.
Nakon nekog vremena bila je previše iscrpljena da bi govorila pa je izdahnula i
prevrnula se kako bi ponovno legla na leđa i na trenutak ispružila bijele noge, a
tada je privukla stopala stražnjici. Kad je podignula glavu kako bi pogledala, nešto
se u njoj oslobodilo pa je razmaknula koljena jer ju je napustio i posljednji trag
dostojanstva.
– Duboko dišite kad počnem brojati, gospođo, i zadržite dah dok tiskate. Kad
nabrojim do deset, ponovno udahnite i tiskajte.
– Gdje je liječnik? Potreban mi je liječnik!
Naveena je odmahnula glavom.
Gwen je duboko udahnula i poslušala je. A tada je, zatvorenih očiju i mokre
kose, osjetila žarenje. Najprije je osjetila miris izmeta pa je, ionako previše
razotkrivena da bi marila, pomislila da je to sve, ali je tada, s jednim silno bolnim
tiskanjem osjetila žarenje između razmaknutih bedara. Namjeravala je ponovno
tiskati kad joj je Naveena dodirnula zapešće.
106
– Ne, gospođo, ne smijete tiskati. Morate dopustiti da dijete isklizne.
Nekoliko trenutaka ništa se nije događalo, a tada je između nogu osjetila
klizanje. Naveena se sagnula kako bi prerezala pupčanu vrpcu, a tada je podignula
dijete. Obrisala ga je i nasmiješila se, očiju punih suza. – Oh, gospođo. Imate
lijepog dječaka, to je to.
– Dječaka.
– Da, gospođo.
Gwen je ispružila ruke i zagledala se u nagnječeno i naborano lice svojega
prvorođenca. Osjetila je trenutak krajnje smirenosti, toliko jake da je gotovo
izbrisala sve što je upravo bila proživjela. Djetetova šačica se zatvorila i otvorila kao
da njegovi prstići pokušavaju identificirati mjesto na koje je stigao. Bio je savršen, a
ona je, osjećajući se kao prva žena koje je ikada rodila, bila toliko ponosna da je
zaplakala.
– Zdravo, dječačiću – rekla je između jecaja.
A tada je sobu ispunio zvuk njegova iznenadnog krika.
Gwen je pogledala Naveenu. – Bože, zvuči strašno bijesno.
– To je dobar znak. Zdrava pluća. Dobar, jak dječak.
Gwen se nasmiješila. – Jako sam umorna.
– Sada se morate odmoriti, uskoro stiže drugo.
Uzela je dječačića, omotala ga, stavila mu kapicu na glavu i zaljuljala ga u
naručju prije no što ga je polegnula u krevetić, odakle je on s vremena na vrijeme
zacvilio.
Nedugo nakon što ju je Naveena oprala, Gwen je porodila posteljicu. Prošlo je
sat i pol i već je bilo rano jutro kad je Gwen rodila drugo dijete. Sva ju je snaga bila
napustila i mogla je misliti samo o tome kako je zahvalna Bogu da je to završilo.
Podignula se kako bi pogledala drugo dijete, ali se istog trena srušila natrag na
jastuke, a tada je gledala kako ga Naveena omata dekicom.
– Što je? Djevojčica ili dječak?
Prošlo je nekoliko sekundi. Sve se smirilo, viseći o tankoj niti.
– Dakle?
– Djevojčica je, gospođo.
– Baš lijepo, po jedno od svakog spola.
Gwen je s mukom pokušavala podignuti glavu kako bi vidjela, ali kad joj je to
napokon uspjelo, samo je nakratko vidjela dijete prije no što je Naveena bez riječi
izašla iz sobe. Gwen je zadržala dah i slušala. Iz dječje sobe čuo se tek slabašan
zvuk plača. Preslab. Mnogo preslab. Zrak je odjednom postao previše gust da bi ga
107
disala. Nije uspjela dobro vidjeti svoju kćer i nije bila sigurna, ali doimalo se da je
to majušno djetešce čudne boje.
Silno se uplašila da je pupčana vrpca zadavila djetešce, pokušala je viknuti kako
bi pozvala Naveenu, ali je iz njezinih usta izašlo samo kričanje. Pokušala je
ponovno, a tada je zamahnula nogama i pokušala ustati, ali je osjetila vrućinu pa je
odmah pala unatrag na krevet. Pogledala je svojega sina. Dogovorili su se da će mu
nadjenuti ime Hugh. Njihovo malo čudo. Na trenutak je prestao plakati kad se
njegova blizanka rodila, a tada je čvrsto spavao. Gwen se pomoću stolčića popela
natrag na krevet, osjećajući kako je boli svaki mišić. Zatvorila je oči.
Kad ih je otvorila, Naveenino mutno lice se izoštrilo. Sjedila je u naslonjaču
pokraj njezina kreveta.
– Ja vam donosim čaj, ovdje za vas, gospođo.
Gwen se uspravila i obrisala graške znoja s čela. – Gdje je blizanka?
Naveena je spustila pogled.
Gwen je pružila ruku i uhvatila njezin rukav. – Gdje je moja kći?
Naveena je otvorila usta kao da će progovoriti, ali zvuk nije izašao iz njih. Lice
joj je bilo mirno, ali su je odale kvrgave ruke, koje su se izvijale u njezinu krilu.
– Što si učinila s njom? Zar nešto nije u redu?
I dalje nije bilo odgovora.
– Naveena, odmah mi donesi dijete. Čuješ li me? – Gwenin glas bio je krještav od
straha.
Žena je odmahnula glavom.
Gwen je naglo udahnula. – Zar je mrtva?
– Ne.
– Ne shvaćam. Moram je vidjeti, odmah. Donesi mi je! Zapovijedam ti da mi je
doneseš ili ćeš istog trena otići iz ove kuće.
Naveena je polako ustala. – U redu, gospođo.
Dok je svijet zamišljenih užasa rastao do golemih razmjera, Gwen je osjećala kao
da joj željezni pojas steže prsa. Što se dogodilo s njezinim djetetom? Zar je strašno
deformirana? Bolesna na neki strašan način? Željela je Laurencea. Zašto nije ondje?
Naveena se za nekoliko minuta vratila s omotanim djetetom u naručju. Gwen je
čula slab plač i ispružila ruke. Dadilja je stavila dijete između njih, teškim korakom
uzmaknula i zagledala se u pod. Gwen je duboko udahnula i odmotala toplu
dekicu. Majušna djevojčica ispod dekice na sebi je imala samo pelenu od bijelog
frotira.
108
Otvorila je oči. Gwen je zadržala dah gledajući je. Malene prstiće, zaobljen
trbuščić, tamne, tamne oči i kožu koja je sjala kao da je ulaštena. Gwen je, obamrla
od šoka, pogledala Naveenu. – Ovo dijete je savršeno.
Naveena je kimnula.
– Savršeno.
Dadilja je pognula glavu.
– Ali nije bijelo.
– Ne, gospođo.
Gwen ju je gnjevno pogledala. – Kakav je ovo trik? Gdje je moje dijete?
– To je vaša kći.
– Zar si mislila da neću primijetiti da si moje dijete zamijenila ovim?
Zaplakala je, a njezine su suze pale na lice male djevojčice.
– To je vaša kći – ponovila je Naveena.
Gwen je u stanju krajnjeg šoka zatvorila oči, čvrsto ih stisnuvši kako bi izbrisala
prizor tog djeteta, a tada ga je pružila ženi. Nešto toliko tamno nije moglo izaći iz
nje. To nije moguće! Naveena je stajala pokraj kreveta i ljuljala se naprijed-natrag
držeći dijete u naručju. Gwen je obgrlila samu sebe i cviljela odmahujući glavom.
Bila je potpuno zbunjena i nije mogla pogledati dadilju u oči.
– Gospođo...
Gwen je pognula glavu. Ni jedna nije progovorila. To nije imalo smisla. Ništa od
toga nije imalo smisla. Zurila je u crte na svojemu dlanu, okretala dlanove i
prelazila prstom oko svojega vjenčanog prstena. Prošlo je nekoliko minuta tijekom
kojih joj je srce lupalo i nepravilno poskakivalo. Naposljetku je podignula glavu i
pogledala Naveenu, a kad u njezinim očima nije vidjela osudu, to joj je dalo
hrabrosti da prigovori.
– Kako može biti moja? Kako? – upitala je nadlanicom brišući suze. – Ne
shvaćam. Naveena, reci mi što se dogodilo. Jesam li poludjela?
Naveena je zatresla glavom. – Stvari događaju. Volja bogova.
– Koje stvari? Koje stvari se događaju?
Starica je slegnula ramenima. Gwen je pokušala suspregnuti suze i ukočila se od
pokušaja da čeljust drži mirnom, ali uzalud. Lice joj se zgrčilo i nove suze pale su
na plahte. Zašto se to dogodilo? Kako se moglo dogoditi?
Do tada nije poimala što to doista znači. Ali, tada je shvatila. Što će reći
Laurenceu? Borila se s time, shrvana iscrpljenošću i osjećajem silnog užasa koji ju
je obuzeo, pa se osjećala daleko od same sebe. Što je ispravno? Ispuhnula je nos i
ponovno obrisala oči te u mislima vidjela kako je ona djevojčica otvorila svoje
tamne oči i gleda je. Možda nešto nije u redu s njezinom krvlju, to je to, ili je
109
možda Laurence imao španjolske pretke. Misli su joj se rojile. Zraka. To joj je bilo
potrebno. Noćni povjetarac. Kako bi mogla razmišljati.
– Naveena, možeš li otvoriti prozor?
Naveena je jednom rukom primila dijete i prišla prozoru kako bi ga otvorila i
pustila svjež povjetarac u sobu, a s njim miris vegetacije.
Što je mogla? Možda je mogla reći da je rodila samo jedno dijete, ili je možda
mogla reći da je drugo bilo mrtvo, ali ne, za to bi im bilo potrebno mrtvo tijelo.
Gwen je gledala kako Naveena sjedi pokraj prozora s djetetom u naručju i poželjela
je da je daleko od te strašne zemlje u kojoj je bijela žena bez ikakvog razloga mogla
roditi dijete tamne kože. Bez ikakvog razloga. Zrak se umirio i u jednom užasnom,
izlomljenom trenutku u mislima joj se pojavilo lice Savija Ravasinghea. Ne! O,
Bože. Ne! Ne to. To nije moguće. Ostala je bez daha i savinula se.
Bila je potpuno iscrpljena trudovima pa nije mogla bistro razmišljati. Da ju je taj
čovjek iskoristio, vjerojatno bi to znala, zar ne? A tada ju je druga misao pogurnula
preko ruba. Što je s Hughom. Dobri Bože. To nije moguće. Ako je bilo moguće da
je ta djevojčica Savijeva, što je strašna, strašna pomisao, što je s Hughom? Je li
moguće da su dva oca upletena? Nikada nije čula da itko govori o nečemu takvom.
Je li to moguće? Bi li to moglo biti moguće?
Ponovno je pogledala Naveenu i, teška srca, opazila mjesec između oblaka, iza
kojih se skrivao na sve svjetlijem noćnom nebu. Gotovo je bilo jutro. Što joj je
činiti? Vrijeme je istjecalo. Morala je odlučiti prije no što se sluge počnu kretati po
kući. Nitko to nije smio doznati. Doimalo se da je vjetar zapuhao jače, a kad je
začula zvuk automobilskih guma na šljunku, sljepoočnice su joj počele pulsirati.
I ona i Naveena su se sledile.
Naveena je prva ustala. – To je gazdina sestra – rekla je i dekicom omotala
majušnu glavicu.
– O, Bože. Verity – rekla je Gwen. – Naveena, pomogni mi.
– Ja skrivam babu.
– Brzo, brzo je sakrij.
– U dječjoj sobi.
– Ne znam. Da. U dječjoj sobi. – Gwen je kimnula, a tada se u krajnjoj panici
zagledala ravno pred sebe. Kad je Naveena žurno izašla iz sobe, Gwen je slušala
kako Verity ulazi u predvorje i potom kreće hodnikom. Za nekoliko minuta začulo
se kucanje na vrata. Gwen je disala prebrzo, a um joj radio toliko mahnito da nije
mogla domisliti ništa suvislo što bi rekla, a kad je Verity banula sva rumena i
pretjerano vesela, bila je uvjerena da će se odati.
– Draga, jako mi je žao. Jesi li dobro? Smijem li ih vidjeti?
Gwen je nagnula glavu prema Hughovu krevetiću.
110
– Gdje je drugo?
Gwenine usne blago su se izvinule i osjetila je kako joj brada drhti, ali je
udahnula i ukočila se prije no što je odgovorila. – Doktor Partridge je pogriješio.
Samo je jedno. Dječak.
Verity je prišla krevetiću i sagnula se. – Oh, nije li divan! Smijem li ga uzeti?
Gwen je kimnula, ali joj je srce lupalo toliko jako da je povukla pokrivače do
brade kako bi sakrila prsa. – Ako želiš. Ali, molim te, nemoj ga probuditi, tek je
zaspao.
Njezina je šogorica podignula Hugha. – Ajme, kako je majušan.
Gwen se grlo stegnulo. Uspjela je improvizirati odgovor, iako joj je glas zvučao
slabašno. – Zacijelo sam zadržavala mnogo vode.
– Dakako. Je li te liječnik već pregledao? – upitala je Verity vrativši Hugha u
krevetić. – Strašno si blijeda.
– Doći će kad bude mogao. Sinoć je očito bio pozvan otići nekamo drugamo. –
Gwen je osjetila kako je oči peku, ali nije rekla više ništa. Što manje kaže o bilo
čemu, to bolje.
– O, draga, je li bilo strašno?
– Da, strašno.
Verity je privukla naslonjač i sjela pokraj Gwen. – Zacijelo si bila silno hrabra kad
si sve to sama učinila.
– Imala sam Naveenu.
Gwen je na trenutak zatvorila oči nadajući se da će Verity shvatiti taj znak. Bila
je posve svjesna da Naveena u žurbi nije zatvorila vrata kupaonice i, premda je
zacijelo zatvorila vrata između dječje sobe i kupaonice, željela je da njezina
šogorica ode prije no što se djevojčica probudi.
– Želiš li da ti pripovijedam o zabavi i razveselim te? – upitala je Verity.
– Pa, zapravo... – počela je Gwen.
– Bilo je divno – nastavila je Verity ne obazirući se. – Plesala sam toliko dugo da
sam dobila žuljeve, a, možeš li vjerovati da je i Savi Ravasinghe bio ondje i najveći
dio noći plesao s onom Christinom. Pitao je za tebe.
Očajna zbog smjera u kojem je razgovor krenuo, Gwen je podignula ruku kako
bi je otpravila. – Verity, ako nemaš ništa protiv, moram se odmoriti prije no što
liječnik stigne.
– Oh, dakako, draga. Baš sam šašava jer čavrljam, a ti si zacijelo iscrpljena.
Verity je ustala i načinila nekoliko koraka prema krevetiću. – Još spava. Jedva
čekam da se probudi.
Gwen se promeškoljila u krevetu. – Uskoro će. Dakle, ako nemaš ništa protiv.
111
– Moraš se odmoriti, shvaćam. Namjeravala sam danas posjetiti Pru u Hattonu,
ako nemaš ništa protiv. Ali, ostat ću ako sam ti potrebna...
Toliko o pomoći – pomislila je Gwen, ali nije rekla ništa iako je bila silno
zahvalna jer će Verity ponovno otići.
– Idi – rekla je. – Dobro sam.
Verity se okrenula i krenula prema vratima. Začuo se slabašan zvuk dječjeg plača
i tada prestao. Gwen se ukočila kad se njezina šogorica s osmijehom okrenula.
– Oh, divno, probudio se – rekla je Verity i ponovno prišla krevetiću, ali kad je
vidjela Hugha, namrštila se. – Čudno, i dalje spava.
Zavladala je tišina i premda je trajala samo trenutak, za Gwen je bila toliko teška
da se doimalo kao da traje čitav život. Kad je zatvorila oči želeći da djevojčica ne
zaplače još jednom, osjetila je kao da joj koža gori. – Molim te, Bože, neka ne
ispusti više ni zvuka dok Verity gleda Hugha.
– Bebe plaču u snu – naposljetku je uspjela reći. – Dakle, idi u Hatton. Imam
Naveenu.
– U redu, ako si sigurna.
Kad je njezina šogorica zatvorila vrata za sobom, Gwen se nagnula naprijed i
rukama obujmila koljena. Svladao ju je osjećaj da je iščupana iz zemlje i osjećala se
krhko kao da bi je jedan nalet vjetra mogao podignuti s kreveta i odnijeti.
Zazvonila je Naveeni.
Kad se dadilja vratila, sjela je pokraj Gwen i primila je za ruku.
– Naveena, što da učinim? – šapnula je Gwen. – Reci mi što da radim.
Starica je gledala u pod, ali nije odgovorila.
– Pomogni mi. Molim te, pomogni mi. Već sam rekla Verity da je dijete samo
jedno.
– Gospođo, ne znam.
Gwen je ponovno zaplakala.
– Mora postojati način. Mora.
Doimalo se da se Naveena na trenutak bori s nečim, a tada je duboko udahnula.
– Nalazim seljanke u dolini da se brinu za babu.
Gwen se zagledala, a žena ju je mirno gledala u oči. Zar je predlagala da svoje
dijete dâ neznanki? Svoje vlastito dijete?
– To je jedini način.
– Oh, Naveena, kako bih je mogla samo tako dati?
Naveena je pružila ruku. – Morate mi vjerovala, gospođo.
Gwen je odmahnula glavom. – Ne mogu to.
112
– Gospođo, morate.
Gwen je u očaju pognula glavu. A tada ju je podignula i progovorila drhtavim
glasom. – Ne. To ne može biti jedini način.
– Samo jedan drugi, gospođo.
– Da?
Naveena je uzela jastuk.
Gwen je naglo udahnula. – Misliš da je ugušimo?
Naveena je kimnula.
– Ne! Ne to. Nipošto.
– Ljudi to rade, gospođo, ali to nije dobro.
– Ne, nije, strašno je – rekla je Gwen i, užasnuta jer su uopće izgovorile takvo
što, dlanovima sakrila lice.
– Mislim, gospođo. Idem u dolinu s babom. Platite malo novca?
Gwen na trenutak nije odgovorila, ali je podignula glavu i gledala ravno pred
sebe dok su joj suze mutile vid. Drhtala je. Doista nije mogla zadržati to dijete. Kad
bi ga zadržala, bila bi odbačena s djetetom kojemu njezin suprug očito nije otac.
Vjerojatno više nikada ne bi vidjela svojega dječačića. Kamo bi otišla? Čak ni
njezini roditelji ne bi imali drugog izbora doli okrenuti joj leđa. Djevojčici bi bez
novca i doma bilo mnogo gore nego da pođe živjeti u selu. Barem neće biti
predaleko, a jednoga dana možda... Zastala je. Ne. Istina je da taj jedan dan nikada
neće doći. Ako pošalje to dijete drugima na skrb, to će biti zauvijek.
Pogledala je staricu i šapatom progovorila. – Što ću reći Laurenceu?
– Ništa, gospođo. Preklinjem. Kao s njegovom sestrom kažemo samo jedno
dijete.
Gwen je kimnula. Naveena je bila u pravu, ali je ona drhtala od pomisli da će
izgovoriti takvu strašnu laž. Verity je bila jedno. S Laurenceom će biti mnogo teže.
Naveenine oči ispunile su se suzama. – To je najbolje. Gazdi se rugaju ako vi
zadržavate.
– Ali, Naveena, kako se to moglo dogoditi?
Starica je odmahnula glavom, a u očima joj se vidjela velika bol.
Gwen se zbog dadiljine očite emocije osjećala još gore. Zatvorila je oči, ali je
vidjela samo svoje svilenkaste francuske gaćice kako leže na podu hotelske sobe.
Prisilila se u mislima vratiti u onu noć kad je bila na balu, pokušala se prisjetiti
svake pojedinosti, stigla do trenutka kad joj je Savi milovao sljepoočnicu i tada...
ništa. Zarobljena u trenutku kojega se nije mogla prisjetiti, osjećala se poput žrtve.
Što joj je učinio? Što mu je dopustila učiniti? Sjećala se samo da se probudila
polugola kad je Fran došla. Ponovno se zapitala je li uopće moguće da budu dva
113
oca. Pomisao da to nije moguće nije samo pojačala njezin osjećaj da je žrtva i srce
joj je počelo lupati. Hugh mora biti Laurenceov sin. Mora biti.
– Gospođo, ne očajavajte. – Naveena je primila Gwen za ruku i pomilovala je. –
Želite li dati ime djevojčici?
– Ne znam kakvo bi ime bilo primjereno za dijete poput...
– Liyoni je vrlo dobro ime.
– U redu. – Zastala je. – Ali moram je još jednom vidjeti.
– Nije dobro, gospođo. Bolje sada ode. Nemojte biti tužni, gospođo. To je njezina
sudbina.
Gwen su oči zapekle. – Ne mogu je jednostavno poslati ne vidjevši je još jednom.
Molim te. Možda ako zaključamo vrata prema hodniku? Moram je vidjeti.
– Gospođo...
– Donesi mi je da je barem nahranim, molim te, samo jednom, a tada je može
preuzeti dojilja u jednom od sela dolje u ravnici.
Naveena je načinila korak unatrag s uzdahom koji je otkrio koliko je umorna. –
Najprije čekamo da sestra ode.
Ni jedna nije progovorila dok su čekale, ali čim su čule da Verityn automobil
kreće, Naveena je zatvorila prozorske kapke i donijela djevojčicu.
Nije bilo podljeva ni crvenila lica, uopće nije bila nalik Hughu. Savršeno dijete
boje tamne kave s mlijekom.
– Vrlo je malena – šapnula je Gwen i dodirnula mekoću njezinih svilenkastih
obraza.
Malena se uhvatila čim ju je Naveena stavila na Gwenine grudi. Osjet sisanja bio
je prilično čudan, ali je Gwen tada zadrhtala, ponovno šokirana tamnom kožom
djevojčičina lišća na svojoj bijeloj koži. Kad ju je odvojila od dojke, njezine su oči
bile goleme; kriknula je zvučeći ljutito, a tada je usisala zrak. Gwen se okrenula
prema zidu.
– Uzmi je. Ne mogu to. – I premda joj je glas zvučao grubo, oštra bol spoznaje da
odbacuje svoju krv i meso bila je jača od boli porođaja.
Naveena je uzela dijete od nje. – Dva dana sam odsutna.
– Javi mi se čim se vratiš. Jesi li sigurna da možeš pronaći nekoga?
Naveena je slegnula ramenima. – Nadam.
Gwen je pogledala Hugha, očajna od želje da ga čvrsto stisne u naručje te
strahujući da bi joj i njega mogli oduzeti. – Hoće li se dobro brinuti za uju?
– Dobro će odrasti. Zapalim svijeću, gospođo? To je mirno. Pomogne vam
odmoriti se. Ovdje je voda. Idem po vrući čaj i dođem. Za umiriti srce, gospođo.
114
Misli su se vrtložile Gweninim umom kad je posegnula prema čaši vode,
nezaustavljivo drhteći. Pokušala se sjetiti bi li se itko mogao zauzeti za nju, ali bi
traženje drugačijeg objašnjenja boje djevojčičine kože iziskivalo vrijeme koje ona
nije imala. Upravo je bila rodila dijete kojemu njezin suprug nije bio otac, a kad bi
govorila o onoj noći na balu, nitko joj ne bi vjerovao da nije hotimice bila intimna
sa Savijem Ravasingheom. Pustila ga je u svoju sobu, zar ne? Laurence bi je
odbacio i Verity bi ga imala samo za sebe. Posve jednostavno. A ako bi ikada ikoga
pitala, morala bi priznati da je rodila Liyoni. To nije mogla. Nikada.
Iako ju je boja djevojčičine kože isprva šokirala, ono što je ta boja značila
zapravo joj je zaustavilo srce. Osjećala se izgubljeno. Napušteno. Ruka joj je toliko
drhtala da se voda prolila, namočivši njezinu spavaćicu i kapajući niz njezine grudi.
Osjećala se kao da će taj užas na koji je pristala značiti da su mir i san za nju
zauvijek nestali. A njezin osjećaj krivnje nedvojbeno će onemogućiti povratak onih
divnih osjećaja koje je bila otkrila s Laurenceom. U mislima je ponovno vidjela
djevojčičine tamne oči, nevino novorođenče kojemu je potrebna njegova majka, i
na trenutak je njezina želja da oba djeteta uzme u naručje bila jača od želje da
održi svoj brak. Uzela je Hugha u naručje i zaljuljala ga te plakala i plakala. Ali, kad
je pomislila na Laurenceov osmijeh pun povjerenja i na njegove snažne ruke
obavijene oko njezina tijela, znala je da ne može zadržati svoju majušnu djevojčicu.
Kad je tuga zagrizla njezino srce, shvatila je da ona i njezina kći nikada neće
uživati u lijepim sjećanjima. Ali, još je gore, daleko gore, bilo to što će ta jadna
djevojčica, ne svojom krivnjom, biti prisiljena živjeti bez majke i bez oca.
115
11.
ekali su gotovo do sumraka. Verity se još nije bila vratila iz Hattona pa je
Č Gwen čuvala stražu dok je Naveena omatala djevojčicu i stavljala je u staru

košaru za branje čaja. Popela se u volovsku zapregu i stavila dijete u stražnji
dio, ali upravo kad je namjeravala krenuti, McGregor je iskoračio iz tame. Gwen se
sakrila u sjenu trijema, zadržavajući dah i slušajući kako Naveena govori da ide
posjetiti bolesnu prijateljicu u jednom od sinhaleških sela.
– Zaprega nije za tvoje privatne potrebe – rekao je McGregor.
Gwen je osjetila kako joj se čeljust ukočila.
– Idem samo jednom, gospodine.
Molim te, neka je pusti.
– Imaš li gazdino dopuštenje?
– Gazdarica rekla.
– Što imaš u košari?
Gwen je preplavila panika i ostala je bez daha.
– Samo stari pokrivač gazdarica dala.
McGregor je prešao s druge strane zaprege pa Gwen nije mogla čuti što je rekao.
Ako pogleda u košaru, za nju će to biti smrt. Kad je izgovoreno još nekoliko riječi,
Gwen je molila, za dobrobit svega što je voljela, da je McGregor pusti. Tada više
nije čula što govore, pa čak ni govore li još, a u tami nije mogla ni vidjeti gleda li
McGregor u košaru.
Kad joj se vratilo sjećanje na njezinu ludost one noći na balu, žarko je poželjela
izaći i priznati svoju krivnju. Da nije bila ljubomorna na Christinu, ne bi prihvatila
pomoć Savija Ravasinghea pa je mogla kriviti samo sebe. Ako sada progovori, sve
će biti završeno... ali je tada začula zvuk koraka te kretanja zaprege pa se krišom
vratila u kuću, ošamućena od olakšanja.
Jadna Naveena nije željela putovati po mraku, ali je bilo preteško držati
djevojčicu ondje tako da se njezin glas ne čuje.
U razdoblju koje je provela sama, Gwen je žudjela za snom, ali je svakih nekoliko
minuta gledala Hugha. Nakon otprilike sat vremena začula je Laurenceov
automobil. Prošla je prstima kroz zapetljanu kosu kako bi je dotjerala, a tada je
116
pobjegla u kupaonicu i zaključala vrata za sobom. Pritisnula je šake s obje strane
glave i žarko poželjela da je zemlja proguta. Ali, znala je da se to neće dogoditi pa
je poprskala lice, svezala kosu i sjela na rub kade te pričekala da joj ruke prestanu
drhtati. Kad je čula kako Laurence ulazi u sobu, razvukla je lice u osmijeh, smogla
hrabrosti i pošla u sobu.
Laurence je nepomično stajao i s izrazom zadivljenosti na licu prvi put gledao
svojega sina. Ona ga je gledala dok još nije bio svjestan njezine prisutnosti,
promatrala je njegova široka ramena i valovitost kose na prednjem dijelu.
Zapanjena time koliko je sretno izgledao, znala je da ne bi mogla ponovno otvoriti
ranu na njegovu srcu. To nije bilo samo zato da zaštiti Laurencea, i ona je u sebi
nosila crtu sebičnosti, nego je to morala učiniti zbog oboje.
Načinila je korak naprijed, a on se okrenuo začuvši je. Shvatila je da, osim
zadivljenosti, na njegovu licu blista još nešto što bi mogla protumačiti samo kao
olakšanje. Nenadmašno olakšanje. Dok su gledali jedno drugo, oči su im blistale,
ali je on tada načinio grimasu kao da suspreže suze.
– Sličan ti je, zar ne? – upitala je.
– Savršen je. – Zadivljeno ju je gledao. – Bila si jako hrabra. Ali, gdje je blizanac?
Ona se sledila, nesposobna misliti i osjećati, kao da se svi trenuci koji su se
dogodili između njih, zapravo nisu dogodili. Bio je neznanac. Suspregnula je poriv
da pobjegne pa je, uz veliki napor volje, umjesto toga krenula prema njemu,
nekako sposobna sakriti očaj.
– Ipak je bilo samo jedno dijete, žao mi je.
– Draga moja, nema ti zašto biti žao. Ne bih te mogao voljeti više no što te
volim, ali ovo... ovo mi mnogo znači.
Prisilila se nasmiješiti se.
On je ispružio ruke. – Dođi. Daj da te zagrlim. – Zagrlio ju je, a kad je naslonila
glavu na njegova prsa, osjetila je kako mu srce kuca.
– Gwen. Jako mi je žao jer sam se držao podalje od tebe. Oprosti mi.
Ona se istegnula i poljubila ga, ali se osjećala rastrgano. Silno je željela povjeriti
mu tu strašnu zbrku, iznijeti istinu na vidjelo i spriječiti život ispunjen lažima prije
no što je započeo, ali ju je zaustavio njegov nesuzdržan, širok osmijeh. Nakon
toliko mnogo tjedana Laurence se vratio, ne samo fizički, nego i emocionalno.
Gwen se uspjela suzdržati i dopustila mu je da je nastavi grliti, ali je znala da više
ništa ne može biti kao prije. Nešto je istjecalo iz nje: sigurnost, zaštićenost, nije
točno znala što, ali se zbog toga osjećala potreseno i očajno samo. Slušala je oštro
kriještanje ptica koje su polijetale s jezera i ponovno je na obrazu osjetila kucanje
njegova srca. Bila je iscrpljena pa čak ni toplina Laurenceova osmijeha nije mogla
zaustaviti silnu bol koju je osjećala.
117
Nakon što ju je liječnik pregledao, Gwen je izmislila niz izgovora zbog kojih je
Laurence mora ostaviti na miru, ali je istina bila to da se sa svojom boli mogla
boriti samo u njegovoj odsutnosti. Neprestano joj se vraćala ista misao: mogu li dva
muškarca biti očevi blizancima? Pitala se može li hiniti da to želi doznati za
prijateljicu, ali zbog trudnoće nije imala vremena ondje uspostaviti individualna
prijateljstva pa bi Laurence to prozreo. Najveći dio vremena živjeli su u izolaciji, a
na društvene događaje poput guvernerovog bala ili bala u golf klubu odlazili su
zajedno. Kome je to mogla povjeriti? Roditeljima ne. Užasnuli bi se. Fran? Možda
je mogla razgovarati s Fran, ali će proći još mnogo vremena prije no što je ponovno
vidi. Nije pomagalo to što se zapravo nije mogla sjetiti da je gospodin Ravasinghe
vodio ljubav s njom. Doimao se vrlo ljubaznim. Milovao joj je čelo. Bio je s njom
dok joj je bilo mučno. Ali, što još? Izluđivalo ju je to što nije znala.
Do Laurenceove treće noći kod kuće Naveena se još nije bila vratila iz sela, a
Gwen se gotovo nije usuđivala zamišljati što bi se dogodilo ako ne bi uspjela
pronaći pomajku. Kako je njezina tjeskoba rasla, djevojčičine tamne oči počele su
je proganjati. Bila je u stanju pripravnosti, napeta i trzala se na iznenadne zvukove,
a neprestana strepnja da bi Laurence mogao doznati istinu činila ju je bolesnom.
On je na prstima ušao u njezinu sobu upravo kad je dovršila Hughovo
kasnonoćno dojenje.
– Zašto mi se uvijek prikradaš? – upitala je. – Uplašio si me.
– Draga, izgledaš umorno – rekao je Laurence ne obazirući se na njezinu
razdražljivost.
Ona je uzdahnula i odmaknula zavjesu kovrči s lica.
Mlijeko je bilo nadošlo pa je Hugh pohlepno sisao, ali joj je tada zaspao na dojci.
Laurence joj je podesio jastuke, a tada je sjeo na rub kreveta i okrenuo se prema
njoj. Ona je malo pomaknula stražnjicu, a tada je okrenula glavu kako bi ublažila
napetost u vratu, prouzročenu dopuštanjem djetetu da predugo siše.
On ju je primio za ruku. – Uspijevaš li imalo odspavati, Gwen? Vrlo si blijeda.
– Zapravo ne. Potrebno mi je mnogo vremena da zaspim, a kad mi to pođe za
rukom, on se ponovno probudi.
– Malo me zabrinjava to što se doima kao da nisi svoja.
– Zaboga, Laurence, tek sam rodila. Što očekuješ?
– Samo da se doimaš malo sretnije. Mislio sam da ćeš biti toliko umorna od
hranjenja Hugha da ćeš zaspati u trenu.
– Pa, ne mogu. – Govorila je otresito, uistinu viknuvši na njega pa ju je posramio
tužan izraz njegova lica. – Ni dijete ne spava mnogo.
Njegovo se čelo nabralo. – Ponovno ću nazvati Johna Partridgea.
– Sve je u redu. Samo sam umorna.
118
– Osjećat ćeš se mnogo bolje ako se pošteno naspavaš. Možda bi trebala
ograničiti vrijeme koje provodiš dojeći?
– U redu – rekla je, ali mu nije mogla reći da su trenuci dojenja jedini u kojima
doživljava unutarnji mir. Smirivalo ju je nešto iskonsko u dojenju novorođenčeta.
Mogla je gledati njegove meke, zaobljene obraze i treperave trepavice i osjećati se
bolje; ali, ako je otvorio svoje plave oči i zagledao se u nju, vidjela je samo tamne
oči drugog novorođenčeta.
Dok nije sisao, plakao je. Plakao je toliko mnogo da je ona mogla samo skrivati
glavu ispod svojega jastuka i jecati.
Laurence se nagnuo kako bi je poljubio, ali je ona okrenula glavu hineći da se
bavi Hughom.
– Bolje je da ga stavim u krevetić jer će se inače začas probuditi.
Laurence je ustao i pružio ruku kako bi joj stisnuo rame. – Spavaj. To ti je
potrebno. Nadam se da ti Naveena pomaže.
Gwen je zarinula nokat u mesnati dio svojega dlana i držala glavu pognutom. –
Otišla je posjetiti bolesnu prijateljicu.
– Ti bi joj trebala biti prioritet.
– Ja sam dobro.
– Pa, dobro, ako si sigurna u to. Laku noć, ljubavi. Nadam se da ćeš se ujutro
osjećati bolje.
Gwen je kimnula. Nije mu mogla reći kako osjeća da možda više nikad neće
spavati.
Kad je otišao, ona je treptanjem otjerala suze gnjeva. Stavila je dijete u krevetić i
tada se pogledala u ogledalu u kupaonici. Trebala bi presvući spavaćicu, a kosa joj
je bila zalijepljena na vrat na vlažnim tragovima. Koža njezinih dojki i gornjeg
dijela prsa bila je gotovo prozirna i prošarana tankim plavim venama, ali su je
šokirale njezine oči. Inače svijetle ljubičaste oči potamnjele su i postale gotovo
purpurne.
Vratila se u svoju sobu, potpuno izgubivši nadu, i srušila u naslonjač. Poželjela je
zaplakati, ali je morala nekako zadržati prisebnost. Naveena je bila odsutna dan
dulje no što je očekivala, ali je napokon začula zvuk pristizanja volovske zaprege, a
potom glasove. Um joj je bio potpuno prazan dok je čekala.
Nekoliko minuta poslije Naveena je ušla u sobu, a Gwen se uspravila i naglo
udahnula.
– Obavljeno – rekla je Naveena.
Gwen je izdahnula. – Hvala ti – rekla je gotovo jecajući od olakšanja. – Ne smiješ
nikada nikome reći za to. Shvaćaš li?
119
Naveena je kimnula, a tada je rekla kako je Sinhaležankama koje su uzele Liyoni
rekla da je djevojčica siroče, dijete njezine daleke rođakinje, te da se ona ne može
brinuti za nju. Dogovorila je da iz sela pristižu poruke. Jednom mjesečno, dan
nakon punog mjeseca ili dan prije, pomajka, koja nije znala čitati ni pisati, tutnut
će kuliju, koji je svakoga dana volovskom zapregom dopremao mlijeko na
plantažu, crtež načinjen ugljenom. Kuliju će platiti nekoliko rupija te reći da je taj
crtež za Naveenu. Dokle god će crteži pristizati otprilike u isto vrijeme, Gwen će
znati da je djevojčica dobro.
Kad je Naveena otišla, Gweninim umom ovladala je još jedna zastrašujuća misao.
Što ako Naveena nije održala obećanje? Što ako je rekla nekome o tome?
Optužujući glasovi u njezinu umu nisu prestajali sve dok nije pokrila uši i naglas
kriknula usprotivivši im se.
Bogobojazna Engleskinja ne rađa tamnoputo dijete.
Kad je Gwen otvorila usta, iz njih isprva nije izašao zvuk, ali je tada, kad je
gubitak djevojčice rasparao njezino srce, iz dubine njezine utrobe krenuo potmuo
jauk. Do trenutka kad je stigao do njezinih otvorenih usta, postao je užasan zvuk
životinjske rike koji nije mogla obuzdati. Odrekla se svoje majušne novorođene
djevojčice.
Prošao je još jedan dan prije no što je doktor Partridge uspio doći u drugi posjet, a
do njegova dolaska poslijepodne se već primicalo kraju. Gwen je pogledala van,
izdužene sjene u vrtu, i stisnula ruke. Promotrila je sobu i prešla dlanom preko
kose osušene ručnikom. Naveena je ostavila prozor odškrinutim, a na obližnji
stolić stavila je veliku vazu s divljim božurima pa je soba barem mirisala svježe.
Gwen je sjela u krevetu čekajući liječnika, uvrćući ruke i pregledavajući nokte ne
opažajući ih, dok su joj se prsti uvrtali na sve strane. Na sebi je imala čistu
spavaćicu i potrudila se umiriti ruke, a tada si je uštipnula obraze kako bi dovela
boju u njih te je promrmljala riječi koje mora reći. Bila je strašno napeta, ali ako se
samo sjeti pravih riječi... Začula je škripu guma i ukočila se.
Kroz otvoren prozor došao Laurenceov glas. Morala se napregnuti kako bi ga
čula, a on nije bio tih, a tada joj se učinilo da je rekao nešto o Caroline. Uslijedio je
liječnikov tiši odgovor.
– Ali, dovraga, čovječe – rekao je Laurence još glasnije. – Gwen nije svoja. Trebali
ste odmah doći ovamo. Znam da nešto nije u redu. Zacijelo možete nešto učiniti.
Ponovno je uslijedio liječnikov tih odgovor.
– Zaboga – rekao je Laurence te nastavio tišim glasom. – Što ako se dogodi isto?
Što ako joj ne budem mogao pomoći?
– Porođaj loše utječe na neke žene. Neke se oporave. Neke ne.
120
Gwen nije mogla jasno razabrati što je Laurence tada rekao, ali je čula da je
ponovno spomenuo Caroline. Osjećala se poput djeteta koje prisluškuje svoje
roditelje.
– Koliko dugo je takva? – upitao je liječnik, a tada su se udaljili pa ih više nije
mogla čuti. Laurence je odveo liječnika prema jezeru kako ih sluge ne bi čuli. Već
je znao! Grlo joj se osušilo, ali je u zadnji čas zaustavila te misli, iako joj je svaki
mišić pulsirao od napetosti čekanja. Pogledala je po sobi želeći se sakriti, a potom
kliznula niže pod plahte. Začula je tresak vrata, a zatim korake u hodniku. Liječnik
će biti u njezinoj sobi. Za koji tren.
Vrata su se otvorila. Laurence je ušao prvi, a za njim liječnik, koji joj je prišao
ispružene ruke kako bi je pozdravio. Kad ju je ona primila i osjetila toplinu njegova
dlana, suze su je zapekle u očima. Bio je toliko ljubazan da je žarko poželjela reći
mu, jednostavno sve izlanuti i završiti s time.
– Dakle, kako ste sada? – upitao je.
Ona je zaškrgutala zubima, pogledala ga u oči i, susprežući strah da bi on mogao
nanjušiti njezin osjećaj krivnje, progutala prije no što je progovorila. – Dobro sam.
– Smijem li ponovno pregledati dijete?
– Dakako.
Laurence je prišao krevetiću i podignuo usnulog sina. Gwenino se srce stegnulo
od njegove opčinjene pozornosti.
– Pravi je momčić. Neprestano siše.
Gwen je Laurenceov komentar shvatila kao kritiku. – Gladan je, Laurence, i to ga
smiruje. Zacijelo čuješ kad plače.
Liječnik je sjeo u naslonjač pokraj Gwen, uzeo dijete u naručje i pogledao ga. –
Malen je, ali doima se da je iz dana u dan krupniji.
– Rodio se ranije – rekao je Laurence.
– Da, svakako. Iako sam iznenađen da nisu blizanci. Zacijelo je ipak posrijedi
bilo zadržavanje vode.
Gwen je naglo udahnula.
– Žao mi je jer nisam mogao biti uz vas, iako sam uvjeren da ste bili vrlo hrabri.
– Iskreno rečeno, gotovo se i ne sjećam.
Liječnik je kimnuo. – Mnoge majke to kažu. I hvala nebesima za selektivno
pamćenje.
– Doista.
Laurence je bio stajao u podnožju kreveta, a tada je progovorio: – Zapravo, John,
zabrinut sam za Gwen. Gotovo i ne spava, a vidite koliko je blijeda.
– Da. Blijeda je.
121
– Dakle? Što ćete učiniti?
– Laurence, ne brinite.
– Da ne brinem? – Stisnuo je šaku i udario njome u dlan druge ruke. – Kako to
možete reći?
– Dat ću joj dobar tonik, ali se bojim da bi sredstvo za spavanje moglo naškoditi
djetetu. Smatra se da može prijeći u majčino mlijeko. Pričekajmo još dva tjedna da
se situacija staloži, a ako ne bude poboljšanja, ponovno ćemo razmisliti. Možda
dojilja.
Laurence je napuhnuo obraze, a tada izdahnuo. – Ako je to sve što možete
predložiti, morat ćemo se za sada zadovoljiti time. Ali, dovraga, čovječe, želim da
moju suprugu pozorno držite na oku.
– Dakako, Laurence. Drugačije ne bih želio. Budite uvjereni da je Gwen u
sigurnim rukama.
– Ostavit ću vas trenutak, dva s njom – rekao je Laurence.
Jesu li Laurence i liječnik dogovorili taj plan?
– Što vas muči, Gwen? – upitao je liječnik nakon što je Laurence otišao.
Polegnuo je Hugha u krevetić i tada je upitno pogledao.
Dok je ona gledala njegove prijateljske, sive oči, u grlu joj se stvorila knedla. Ali,
kako mu je mogla reći za Liyoni? I kako mu je mogla reći da je, obuzdavajući suze
tako da teku samo kad je sama, ili s Hughom, živjela s dodatnim strahom da bi
njezin sin mogao odrasti s njezinim strahom u žilama.
– Je li to samo zbog neispavanosti? Možete mi reći, znate? Moj je posao pomoći
vam. – Potapšao ju je po ruci. – Još vas nešto muči, zar ne?
Ona je progutala knedlu. – Ja...
On je prošao prstima kroz rijetku kosu na sljepoočnici. – Muči li vas ponovno
ulaženje u odnos s Laurenceom? Mogu razgovarati s njim.
Ona je pognula glavu u silnoj nelagodi. – Ne, ništa takvo.
– Doimate se strašno nesretno.
– Doista?
– Mislim da to znate. Normalno je da se žena osjeća iscrpljeno nakon duljih
trudova, a potom s djetetom koje mnogo siše, nije čudno, ali mi se doima, pa,
doima se da vas muči još nešto.
Gwen je zagrizla usnu želeći obuzdati svoje emocije te je odvratila pogled.
Bogobojazna Engleskinja ne rađa tamnoputo dijete – ali se ni ne odriče svojega
djeteta – pomislila je. Iako se pokušavala uvjeriti da je odricanje bolje od gušenja
djeteta. Osjećala je kako toliko zaslužuje prijezir da ne postoje riječi koje bi mogle
ublažiti njezin jad.
122
– Želite li mi reći?
– Oh, doktore, kad bi...
Vrata su se otvorila i Laurence je ušao. – Jeste li završili?
Liječnik je pogledao Gwen. Ona je kimnula.
– Da, završili smo, za sada. Mislim da bi moglo pomoći ako bi vaša supruga
uspostavila redovit raspored hranjenja i upustila se u blagu tjelesnu aktivnost. I,
gospođo Hooper, imajte na umu da me možete nazvati u bilo kojem trenutku.
Dok je Laurence ispraćao liječnika, osvrnuo se i pogledao Gwen. – Bi li željela
društvo? Uvjeren sam da bi Verity rado sjedila s tobom. Želi pomoći.
– Ne, hvala, Laurence – otresla se Gwen. – Dobro mi je samoj.
On je izgledao tužno kad se okrenuo. Na vratima ju je ponovno pogledao. – Mi
smo u redu, mislim, ti i ja?
– Dakako.
On je kimnuo i izašao. Zamalo je rekla liječniku, doista je to poželjela, i učinila je
supruga nesretnim. Usna joj je zadrhtala i zacviljela je kad je bljesak boli sijevnuo
kroz njezinu sljepoočnicu. Još jedna glavobolja. Kad je osjećala da joj je glava toliko
nabrekla da ne može ostati budna, zaspala je i nemirno spavala. Probudila se kad je
zora prostrla svijetlosivu svjetlost po sobi te osjetila žeđ, usamljenost i želju za
Laurenceom.
Zamislila je kako drži djevojčicu u naručju, u mislima je gledala kako leži u
krevetiću pokraj Hugha, i toliko je dugo bila zagledana u taj prizor da se granica
između stvarnog i nestvarnog zamaglila. Zamislila je djevojčicu kako siše i kako joj
trepavice trepere na njezinim tamnim obrazima. Ta se predodžba doimala toliko
stvarnom da je osjetila poriv da otrči u dječju sobu potpuno očekujući da će Liyoni
i dalje biti ondje i nadajući se, napola u strahu, a napola u istinskoj čežnji, da će
čvrsto spavati u krevetiću, pokraj Hugha. Ali, kad je stigla onamo, odmah je vidjela
da u dječjoj sobi spava samo jedno dijete. Stala je osluškujući Hugha, samo jedan
tihi dah ondje gdje bi trebala biti dva, i osjećala se kao da je njezino cijelo biće
prerezano napola.
Stisnula je šake, okrenula se i pobjegla znajući da ništa nikada neće ispuniti tu
bolnu prazninu. To ju je ponovno odvelo pred ogledalo, u potragu za svojim
istinskim licem. Zurila je u sebe i stisnula oči u nastojanju da se prisjeti što je čula
od onoga što je Laurence rekao liječniku. Do tada se doimalo da su te riječi
nesuvisle. Nije znala kakve očekuje, ali su se u tom trenutku doimale važno.
Odjednom su se ponovno vratile, a taj put je njihovo značenje bilo jasno.
– Ako Bog da, s njom se neće dogoditi ono što se dogodilo s Caroline.
Da, to je bilo to. A Caroline je bila mrtva.
123
Nakon toga se trudila ne misliti. Ni o onome što se dogodilo Caroline ni o svojoj
kćeri. Ali, ipak je plakala i satima sjedila u tami svoje kupaonice, gdje je mogla
sakriti suze. Naveena joj je donijela čaj i prepečenac, ali je pogled na hranu u njoj
izazvao mučninu; ostavila ju je da se ohladi na noćnom ormariću.
Gwen je znala da ne može zauvijek ostati u svojoj sobi, a nije mogla ni dopustiti
da ono što se dogodilo uništi njezin život, ili Laurenceov. Morala je u sebi pronaći
odlučnost: snagu koja joj do tada još nije bila potrebna. Mehanički se prisilila umiti
se.
Za kozmetičkim stolićem se promotrila u ogledalu. Lice joj se promijenilo.
Drugima to možda nije bilo očito, ali je Gwen vidjela štetu. Koliko će vremena biti
potrebno da njezino lice otkrije krivnju? Pet godina? Deset? Promotrila je red
staklenih bočica, uzela svoj omiljeni parfem, Après L’Ondée, i nanijela malo iza
uha. Kad je taj lijep miris ispunio zrak, uzela je četku za kosu sa srebrnim drškom i,
četkajući kosu, donijela odluku. Odložila je četku i iz svojih svilenih šalova izvukla
onaj lijep, maleni akvarel, njezin portret koji je načinio gospodin Ravasinghe.
Uzela je kutiju šibica koju je Naveena koristila za paljenje vatre u njezinu
kaminu i pogledala kroz prozor. Doimalo se kao da na jezeru svjetlucaju novčići od
tekućeg zlata, a sa zvukom buđenja kućanstva jutarnje se nebo doimalo vedrije,
oblaci pahuljastiji, a njezino srce malo laganije. Odnijela je sliku do košare za
papirni otpad, zapalila šibicu i gledala kako se slika uvija dok gori i pada.
124
12.
L
iječnik je predložio aktivnost pa se nekoliko dana poslije prisilila ustati, iako
je željela sakriti se u krevetu i ne suočiti se više ni s jednim danom. Odjenula
se nastojeći ne misliti ni na što, a tada je zamolila Naveenu da se pobrine za
Hugha te da je pozove samo kad bude vrijeme za dojenje. To neće biti lako jer je
dijete mnogo plakalo, ali je, zbog sviju, morala pronaći način. Kad je izašla iz sobe,
tijelo joj je preplavila nervozna energija i, kao da se probudila iz dugog sna,
osjećaje samooptuživanja zamijenio je poriv na djelovanje.
Opazila je spremište iza kuće, svježu prostoriju u prizemlju, s debelim zidovima,
u zasjenjenom dijelu vrta, a budući da se nalazila pokraj kuhinje, voda je bila pri
ruci: dobro mjesto za proizvodnju sira. Visoko je podignula glavu i prošla kroz
kuću te izašla kroz bočna vrata u dvorište. Malen purpurno-crni medosas poletio je
točno pred njom, a drugi se za njim vinuo u prostrano modro nebo. Dan je bio lijep
i sunčan, a kad je podignula pogled kako bi slijedila ptice, začula je kako se prozor
otvara. Verity se nagnula kroz njega i mahnula joj.
– Zdravo. Vidim da si ustala.
– Da. Jesam. – Škiljeći je pogledala šogoricu.
– Ideš li u šetnju? Pridružit ću ti se. Evo me začas.
– Ne, zapravo idem srediti spremište.
Verity je odmahnula glavom. – Pošalji slugu da to učini. Tek si rodila.
– Zašto svi postupaju sa mnom kao da sam bolesna?
– Tada ću ti pomoći. Danas nemam što raditi.
Gwen je ostala pri svojoj odluci i pokušala se nasmiješiti. – Doista nema potrebe.
– Insistiram. Odmah ću sići. Bit će zabavno. Tko zna što ćemo pronaći skriveno
ondje. Doista bih voljela pomoći.
– U redu.
Dok je Gwen prelazila dvorište približavajući se spremištu, pogledala je prema
visokom drveću. Tog se dana doimalo svijetlo i lagano, a ne kao mračan tunel kroz
koji je jednom trčala u strahu, pa je, osjećajući toplinu sunca na koži, osjetila iskru
nade. Već je bila zatražila ključ od McGregora, a on se nije usprotivio iako ga je
125
iznenadilo to što ona doista namjerava ostvariti svoj plan proizvodnje sira. Čak se
prilično srdačno nasmiješio i zaželio joj sreću.
– Evo me – rekla je Verity prišavši joj odostraga.
Lokot na vratima spremišta popustio je čim ga je povukla. Zajedno su povukle
vrata, a iznenadna struja zraka zakovitlala je čestice prašine u prostoriji koja je
vonjala na stare, zaboravljene stvari.
– Najprije moramo sve iznijeti – rekla je Gwen kad se prašina napokon slegnula.
– Ipak mislim da će nam biti potrebni sluge, da iznesu teške stvari.
Gwen je promotrila prostoriju. – U pravu si. Straga je namještaj koji ne bismo
uspjele pomaknuti.
Nekoliko kuhinjskih slugu izašlo je pogledati što se događa. Verity im se obratila
na tamilskom i jedan od njih otišao je po appua, koji je kimnuo kad je Gwen izašla,
ali se nasmiješio kad je ugledao Verity. Njih su dvoje čavrljali dok je on pušio
cigaretu naslonjen na zid.
– Doima se da se dobro slažeš s njim – rekla je Gwen kad se appu vratio u kuću. –
Sa mnom je uvijek pomalo otresit.
– Prema meni je ljubazan. Pa, i trebao bi biti, ja sam ga zaposlila ovdje.
– Da?
– Kako bilo, kaže da će pozvati nekoliko slugu. Iako njima neće biti drago
uprljati lijepu bijelu odjeću. Danas nije dan za pranje.
Gwen se nasmiješila. – Znam to. Ja sam im sastavila raspored, sjećaš se?
– Dakako.
Gwen se provukla pokraj starih komoda koje su izgledale kao da su vidjele bolje
dane. – Ovaj komad je napadnut nekom vrstom crvotočine.
– Možda su termiti. Trebalo bi ga spaliti. Oh, hajdemo napraviti krijes. Doista
volim krjesove.
– Je li vrtlar ovdje? Zaboravila sam njegov raspored, zbog djeteta i svega.
– Idem vidjeti.
Kad je Verity otišla, Gwen je, potaknuta napetom energijom, iznosila male stvari:
slomljene kuhinjske stolce, dvije napukle vaze, savinut kišobran kojemu je
nedostajala pokoja žica, nekoliko prašnjavih kutija i nekoliko metalnih sanduka. Te
je stvari trebalo baciti prije mnogo godina pomislila je gradeći hrpu za paljenje.
Kad su sluge stigli, pokazala je komodu i namještaj u stražnjem dijelu, a oni su ih
počeli izvlačiti komad po komad. Prašina je letjela u oblacima, a njihova bijela
odjeća uskoro se uprljala.
Do trenutka kad su bili pri kraju, Verity se još nije bila vratila. Preostala je još
samo velika presvučena škrinja u stražnjem dijelu. Kad su je sluge iznijeli, Gwen je
126
opazila da su stranice presvučene tkaninom, tada uprljanom i poderanom na
mjestima, a kad je podignula kožom presvučen poklopac, opazila je da je
unutrašnjost obložena metalom, a takve su škrinje kod kuće koristili za čuvanje
tkanina. Ali, u toj škrinji nije bilo kućanskih tkanina, a Gwen se zaprepastila
ugledavši frotirske pelene i desetke komada besprijekorno složene majušne dječje
odjeće, od kojih je svaki bio zasebno omotan svilenim papirom. Jaknice, čarapice,
vunene kapice, sve ručno pleteno i izvezeno s ljubavlju. Na dnu je ugledala
požutjelu čipku. Uzela ju je i uspravila se kako bi je otresla. Bila je dugačka i
savršeno očuvana, osim boje, a Gwen su oči zapekle kad je shvatila da je to zacijelo
bio Carolinin vjenčani veo. Obrisala je ruke o suknju i tada otrla suze, poželjevši da
nije vidjela takve podsjetnike. Zamolila je sluge da sve unesu u kuću, uvjerena da
će joj Laurence reći što da učini s time.
Laknulo joj je kad je vidjela da Naveena dolazi noseći Hugha pa je, osjećajući
nabreknutost dojki i osjet potezanja kad je mlijeko počelo teći, prišla dadilji i uzela
svoje dijete.
Kad je ušla u kuću, zamislila se. Gotovo čitavo jutro nije pomislila na onu
djevojčicu i nije se osjećala očajno, osim trenutka kad je ugledala sadržaj one
škrinje. Ohrabrena svojim napretkom, ustanovila je da bi jad mogao izblijedjeti
ako bi samo uspjela podignuti zid oko sebe tako što će se zaokupljati poslom.
Laurence je za ručkom bio veselo raspoložen. Gwen je bila zadivljena jer je svoju
nelagodu uspjela prikriti toliko dobro da on nije primijetio njezino istinsko stanje
pa se šalio s njom i s Verity i bio je oduševljen čuvši da se Hugh nasmiješio.
– Pa, to možda nije bio pravi osmijeh – rekla je Verity. – Ali, jako je drag i danas
nije mnogo plakao, zar ne, Gwen?
– Možda je liječnik bio u pravu u pogledu rasporeda dojenja – rekao je Laurence.
Verity se nasmiješila. – Jedva čekam da malo poraste.
Laurence se okrenuo kako bi pogledao Gwen. – Divno je vidjeti da izgledaš
mnogo bolje, Gwen. Ne mogu ti reći koliko me to usrećuje.
– Pomagala sam Gwen srediti staro spremište kako bi ondje mogla proizvoditi sir
– rekla je Verity.
– Doista, Verity?
– Da.
– Pa, veoma mi je drago čuti to.
Laurence se nasmiješio. – Upravo onako kako sam rekao.
– Ali, rekao si to kao da time želiš reći nešto drugo.
127
– Verity, ne želim reći ništa drugo. Hajde. Uživamo u finom ručku. A ja zapravo
imam dobru vijest.
– Reci nam – rekla je Gwen.
– Pa, znate da sam putem Christinine banke, odnosno, banke u kojoj je ona
većinski dioničar, ulagao u dionice rudnika bakra. Rudnici posluju prilično dobro i,
ako se tako nastavi, nadam se da ću za dvije godine moći kupiti susjednu plantažu.
Svoju treću. Bit ćemo najveći proizvođači čaja na Cejlonu!
Gwen se usiljeno nasmiješila. – Sjajno, Laurence. Bravo.
– Christini moraš zahvaliti. Ona me je na onom balu u Nuwara Eliyi nagovorila
uložiti još više. Amerika, ondje se ovih dana zarađuje. Engleska zaostaje.
Gwen je načinila grimasu.
Njegove su se obrve malo približile. – Volio bih da pokušaš osjetiti naklonost
prema njoj. Nakon Carolinine smrti bila je vrlo dobra prema meni.
– Jesi li joj tada darovao onu vražju masku?
– Nisam znao da si je vidjela.
– Otišla sam na ručak onoga dana kad je gospodin Ravasinghe otkrivao svoju
sliku. Maska je doista užasna.
On se blago namrštio. – Prilično je teško nabaviti ih. Domoroci ih koriste, ili su
ih koristili, za vražji ples. Vjerujem da je neki još koriste. Caroline je zapravo
vidjela jedan.
– Gdje?
– Ne sjećam se svih okolnosti. Nose te maske i grotesknu odjeću i predaju se
divljem, primitivnom plesu.
– Zvuči užasno – rekla je Verity.
– Zapravo, mislim da je Carolini to bilo vrlo zanimljivo.
Kad su pojeli slasticu, Verity je naglo ustala rekavši da je boli glava.
Laurence je pružio ruku Gwen nakon što je njegova sestra otišla. Ona je
podignula ruku kako bi dodirnula udubljenje u njegovoj bradi i trudila se prikriti
oklijevanje. Ako želi zadržati supruga, morat će to preboljeti.
– Jako si mi nedostajala, Gwen – rekao je spuštajući glavu kako bi poljubio meku
kožu ispod njezina vrata.
Ona je zadrhtala. Kad ju je zagrlio, osjetila je da se pomalo opušta pa je, unatoč
tuzi, morala priznati da je, odrekavši se djeteta, spasila svoj brak. Zagnjurila je lice
u njegova prsa želeći sve što je bio i sve što će uvijek biti, ali joj je bilo teško jer dio
sebe mora držati podalje od njega. Odmaknula se i zagledala u njegove oči: oči
toliko pune ljubavi i žudnje da je zadržala dah. On je bio potpuno nevin i nikada
ne smije doznati.
128
– Dođi – rekla je s osmijehom. – Što čekaš?
On se nasmijao. – Samo tebe.
U danima i tjednima koji su uslijedili Gwen se zaokupljala pregledavanjem dječje

odjeće koju je pronašla te razdvajanjem oštećenih i neoštećenih komada, ali je i
marljivo radila na uređenju spremišta. Ali, Liyonino rođenje u njoj je rasparalo šav i
osjećala je kako ne bi bilo potrebno mnogo da se tkanje njezina života podere.
I dalje joj je bilo teško vjerovati u ono što se dogodilo te se osjećala odsječenom
od kućanstva i zarobljenom u vlastitoj zbunjenosti. Je li se Savi Ravasinghe doista
ponio toliko gnusno? Pokušala se usredotočiti na Laurenceovu ljubav prema njoj,
na svoju ljubav prema Hughu i na njihov obiteljski život, ali kad god se sjetila
Liyoni, osjećala je kao da je dio nje umro. Liyoni je morala biti plod one večeri u
Grandu, a budući da su ona i Laurence sljedeći dan vodili ljubav, svim srcem je
molila da je Hugh doista Laurenceovo dijete. Nikako nije mogla doznati je li
moguće, nije mogla pitati liječnika, pa nije imala drugog izbora doli živjeti u
neizvjesnosti. Uvjerila je samu sebe da, ukoliko Naveena nikada ne progovori o
onome što se dogodilo, nitko neće posumnjati.
Iako je Gwen mislila da će uspjeti uvjeriti Laurencea kako je sve u redu, doimalo
se da on sluti kako zapravo nije sve u redu pa je 14. travnja zaključio kako je
poslijepodnevni odlazak na novogodišnju proslavu upravo ono što je potrebno da
je razveseli. Kad je to predložio, stajali su na obali jezera te gledali kako se ptice
obrušavaju, hvataju plijen i potom uzlijeću. Poslijepodne je bilo blještavo, nebo
vedro, a zrak prožet ugodnim mirisom cvijeća. Gwen je podignula pogled i opazila
kako je orao preletio nebom te nestao iza stabala.
– Mislio sam da bi ti godilo – rekao je. – Jednostavno se i dalje ne doimaš osobito
sretno.
Ona je progutala knedlu. – Rekla sam ti, savršeno sam sretna. To je samo umor.
– Liječnik je savjetovao dojilju ako se umor ne povuče.
– Ne – viknula je, a tada se osjetila užasno jer se otresa na njega.
– Pa, hajdemo proslaviti ovaj trenutak između starog i novog, kad sve stoji i
pojavljuje se nada.
– Ne znam. Hugh je još jako malen.
– To je vjerska svečanost. Svodi se na jelo i na nošenje nove odjeće. Zapravo
obiteljska prigoda.
Ona se potrudila nasmiješiti se. – To zvuči dobro. Što još?
– Svjetiljke i plesači, budemo li imali sreće.
– Ako pođemo, moramo povesti Hugha, a mislim da bi i Naveena trebala poći.
129
– Svakako. Čut ćeš mjedene bubnjeve. Nazivaju ih rabane. Proizvode vrašku
buku, ali je zabavno. Što misliš?
Ona je kimnula. – Što da odjenem?
– Nešto novo, dakako.
– U tom slučaju, bolje je da pogledam što imam.
Okrenula se kako bi krenula prema kući, ali ju je on uhvatio za ruku i povukao
natrag. Ona je pogledala svoja stopala te ponovno prema jezeru, a on je prinio
njezinu ruku usnama i poljubio je.
– Draga – rekao je. – Molim te, baci staru dječju odjeću. Nisam je trebao
zadržati. Tada jednostavno nisam znao što da radim.
– A Carolinin veo?
Na njegovu je licu nešto zatreperilo. – Zar je i on bio unutra?
Ona je kimnula. – Naveena ga je oprala i objesila na sunce. Još je malo žut.
– Pripadao je mojoj majci, prije Caroline.
– Tada je to obiteljska ostavština. Trebali bismo ga zadržati.
– Ne. Sada je uz njega vezano previše tame. Riješi ga se.
– Što se dogodilo s Caroline, Laurence?
On je zastao prije no što je progovorio, a tada je oštro udahnuo. – Bila je
mentalno bolesna.
Gwen ga je na trenutak gledala prije no što je izrazila svoje misli.
– Laurence, kako ju je to ubilo?
– Žao mi je... mislim da ne mogu govoriti o tome.
Pomisao na Caroline i Thomasa ispunila joj je oči suzama. Tih je dana lako
zaplakala. Sve ju je potresalo i bilo joj je sve teže čuvati tajnu Liyonina rođenja. Kad
je Laurence bio blizu, nije mogla spriječiti naviranje tuge, ali ako bi dopustila
suzama da poteku i ako bi on bio brižan, i istina bi mogla poteći.
On je pružio ruku prema njoj, a ona se užasnula ustanovivši kako joj se usta
otvaraju sama od sebe. Jedna riječ joj je pobjegla, pustila je njegovu ruku, izmislila
izgovor i otrčala u kuću, u svoju sobu, jedva zadržavajući pribranost.
U kupaonici je sjela na rub kade. Njezina je kupaonica bila jednostavna i lijepa.
Zelene pločice na zidovima, plave na podu, i ogledalo sa srebrnim okvirom. Dobro
mjesto za plakanje u samoći. Ustala je i pogledala svoje podbuhle oči. Polako se
svukla i pogledala dodatni sloj masnog tkiva na svojim dojkama, trbuhu i bedrima
te se ponovno osjetila daleko od same sebe.
Bila je silno sretna dok je vjerovala kako joj je suđeno biti Laurenceovom
suprugom i majkom njegove djece. Naveena je rekla kako je to djevojčičina
sudbina; ako jest, je li njoj bilo suđeno roditi dijete nakon noći koje se jedva
130
sjećala? A što se više trudila ne misliti na ono što je možda učinila, to su je Savijeve
tamne oči više proganjale. Stisnula je zube i šaku. Mrzila je gospodina
Ravasinghea, mrzila ga je iz dubine duše i mrzila je to što joj je učinio. Podignula je
šaku i silovito udarila u ogledalo. To joj je, osim desetaka izlomljenih odraza
njezina golog tijela, pružilo i krajnje čudno olakšanje kad je ugledala ponovljenu
sliku krvi koja je kapala iz posjeklina na njezinoj šaci.
Svetkovina je bila prilično mirna. Baklje oko kuća ispuštale su dim prožet mirisom,
koji se vrtložio u večernjem zraku, a Gwen je prepoznala bubnjanje koje je čula kad
je prvi put stigla u Colombo. Ljudi su šetali u šareno odjevenim, veselim
skupinama. Kad su na malom trgu naišli na skupinu plesača, stali su kako bi ih
gledali.
Gwen se naslonila na Laurencea, držeći Hugha u naručju, i pokušala se opustiti.
Naveena joj je zamotala posjekline, a Gwen se osjećala bolje nego prije. Taj izlazak
je bio dobra zamisao. Verity se doimala sretnom, a Naveena je najveći dio vremena
provodila smiješeći se i kimajući.
– To su plesači iz Kandyja – rekao je Laurence.
Gwen je gledala kako za plesačima u dugim bijelim suknjama, sa zvončićima na
zapešćima, dolaze muškarci s turbanima u crveno-zlatnoj odjeći, s bubnjevima
svezanim o pojasu. Ritam je bio hipnotičan.
Uslijedile su plesačice u finoj tradicionalnoj nošnji, koje su na odlasku pljeskale.
Potom je uslijedila povorka djevojčica. Gwen je bilo vruće dok je gledala kako se
njihova vitka, tamna tijela izvijaju i okreću. Gledala je izraze njihovih lica koji su
otkrivali stanje nalik transu, jednostavan, ali dostojanstven način kretanja, blage
pokrete zapešća i lijepu, tamnu kovrčavu kosu, kojoj je dopušteno slobodno padati.
Svaka je imala lice njezine kćeri, tijelo njezine kćeri, ili lice i tijelo koje će ona
jednoga dana imati. Kad ju je svladala čežnja za Liyoni, grlo joj se stegnulo pa je
silovito udisala. – Diši rekla je samoj sebi. – Diši. – Načinila je korak naprijed i
osjetila kako joj koljena popuštaju. Laurence ju je uhvatio upravo kad je počela
padati. Naveena je uzela Hugha, a Laurence ih je tada poveo kroz gomilu, do klupe
na rubu tržnice.
– Gwen, stavi glavu između koljena.
Ona ga je poslušala, uvelike i zbog želje da sakrije lice od njegova ispitivačkog
pogleda. Osjetila je njegov dlan na leđima, kako je nježno miluje, i suze su je
zapekle pod kapcima.
Trudila se doći do daha, a kad joj je to uspjelo i kad joj se prestalo vrtjeti,
ponovno se uspravila, iznutra i dalje dršćući.
Laurence joj je opipao čelo. – Jako si vruća, draga.
131
– Ne znam što se dogodilo. Odjednom mi je bilo jako vruće, kao da ću se srušiti.
Glava me boli.
Verity je dotrčala do njih, tek tada primijetivši da su izašli iz gomile. – Propustili
ste apsolutno najbolji dio. Gutača vatre. Jedan od onih dječaka, možete li vjerovati?
Gwen ju je pogledala.
– Blijeda si. Što se dogodilo? Nešto s Hughom?
– Svi idemo kući – rekao je Laurence.
Verity je načinila grimasu. – Moramo li? Baš sam uživala.
– Pa, bojim se da je to neupitno. Gwen boli glava.
– O, zaboga, Laurence. Gwen i njezine glavobolje. Što je sa mnom? Nitko ne
mari za to što ja želim!
Laurence ju je uhvatio za lakat i povukao je nekoliko koraka dalje, ali je njezin
gnjevan glas ipak stigao do Gwen.
132
13.
U
tri sata ujutro Gwen se naglo uspravila u krevetu, natopljena znojem i
uzdrhtala. Tri sata u noći bilo je vrijeme u koje se znala buditi kao dijete,
strahujući da je duh imanja Owl Tree došao po nju. Pozvala je Naveenu, koja
je došla iz dječje sobe, gdje je sada spavala. Ali, Gwen je mogla samo mucati. U snu
nešto nije bilo u redu s oboje djece, a ona se trudila svim silama, ali je uspjela
spasiti samo jedno.
Gwen je ujutro pomislila da je čula djevojčičin plač. Nije bila sigurna je li taj plač
čula u snu, ili u trenutku buđenja. Što god bilo, šok je ostao isti.
Nakon četvrte noći buđenja, drhtanja i zadihanosti donijela je odluku i pozvala
Naveenu. Živjela je u rasponu od bljeskova gnjeva i osjećaja krivnje od koje bi joj
srce stalo pa je shvatila da Liyonina odsutnost na nju utječe više nego Hughova
prisutnost. Imala je potrebu umiriti svoju zabrinutost pa je zaključila da će biti
sposobna otpustiti to ako je dijete dobro zbrinuto. Naveena nije bila toliko
uvjerena u to pa ju je Gwen morala nagovarati da učini ono što je tražila od nje.
Kad je to uspjela, morala je samo čekati trenutak kad će i Laurence i Verity izbivati
iz kuće. Do tada će se noćne more nastaviti, kao i zvuk djevojčičina plača.
Čekala je i toga dana, kad su Laurence i Verity noćili u Nuwara Eliyi, Laurence
kako bi igrao poker u Klubu Hill, a Verity kako bi se družila sa starim
prijateljicama, Gwen se spremila za polazak. Pomislila je na Laurencea u muškom
klubu. Jednom je provirila onamo i vidjela mračnu unutrašnjost ukrašenu samo
glavama veprova, slikama s prizorima lova i prepariranim ribama. Kontrast između
toga i onoga što je namjeravala učiniti nije mogao biti veći.
– Ali, gospođo – rekla je Naveena omatajući Hugha dekicom – to je opasnost. Što
ako ide po zlu?
– Jednostavno učini kako smo se dogovorile.
Žena je pognula glavu.
Iako je Gwen preko svoje odjeće nosila Naveenin stari ogrtač. Drhtala je na
hladnom jutarnjem zraku. Želeći sakriti oči, povukla je kapuljaču preko čela, a tada
se oko ramena i donjeg dijela lica ogrnula tamnim šalom.
133
– Zaprega je spremna pokraj kuće. – Izraz nelagode zarumenio je Naveenino lice.
– Imate novac, gospođo?
Gwen je kimnula. – Mislim da je bolje da pođemo. Uskoro će se potpuno
razdaniti. Zaključala sam svoja vrata i ostavila poruku batleru kako želim da me se
danas ne uznemiruje.
Gwen je zvučala mnogo samopouzdanije no što se osjećala, a kad su izašle kroz
bočna vrata, vidjela je vola kako stoji na plavoj polusvjetlosti. Zaškrgutala je
zubima i popela se ispod krova od pletenog palminog lista, razapetog između
zaobljenih koluta trske. Srce joj je lupalo o rebra, bilo joj je vruće i ruke su joj
počele drhtati. Sjedalo od grube daske nije bilo udobno. Naveena joj je pružila
Hugha u košari i potom sjela naprijed te zamahnula uzdama. Vol je puhnuo i tada
su polako krenule.
Nitko ih nije vidio.
Zaprega je vonjala na znoj, dim i čaj, a Gwen se osvrnula kad su krenule uzbrdo.
Uzela je usnulog Hugha iz košare i privinula ga uz sebe, želeći prestati mariti za
djevojčicu. Svjetla u kući su se palila, jedva vidljiva na maglici koja se ujutro
skupljala oko nje. – Požuri – pomislila je – požuri. – Ali, volovska zaprega nije bila
brz način putovanja pa je do stizanja na prijevoj počela osjećati nelagodu. Hugh je
tiho zaplakao, a ona mu je promrmljala nešto, kao što to majke čine.
Kad su stigle do vrha, njihova velika kuća doimala se malo i neuočljivo, a tada,
kad su krenule cestom, potpuno je nestala. Dan je zamijenio noć, nebo je
poprimilo žutu boju, a maglica se razišla, otkrivajući vedro, svježe jutro. Kako su
nastavile, doimalo se da se zaobljeni brežuljci, s redovima i redovima zapanjujuće
zelenih grmova, nastavljaju u beskraj.
Gwen je zabacila ramena kako bi oslobodila napetost, a kad su se udaljili od
plantaže, počela je lakše disati. Kad su ptice počele pjevati, ona je počela uživati u
ugodnim mirisima jasmina, divlje orhideje i metvice. Zatvorila je oči.
Dan prije iznijela je Hugha van. Nakon uobičajenog, vlažnog početka sunce se
pojavilo i zatoplilo je. Jadničku je bilo potrebno topline na obrazima, kao i njoj,
iscrpljenoj isprekidanim noćnim snom te mahnitim danima. Ali, na mjestima u
vrtu na kojima su se sastajale svjetlost i sjena, previše je lako osjećala djevojčičinu
prisutnost, a Hugh je počeo plakati. Ispružio je ručice te stiskao i otvarao šake kao
da poseže za nečime što bi trebalo biti ondje.
Gwen je uzdahnula i ponovno se naslonila, a zaprega je prilično glatko
napredovala cestom unatoč drvenim kotačima. Nakon nekog vremena pozornost
joj je privukao miris limuna. Kad je duboko udahnula, njezina je tuga počela
popuštati, a napetost u prsima slabjeti. Osjećala je da je to njezin prvi opušteni dah
od dana kad su dječica rođena.
– Sada skrećemo, gospođo – rekla je Naveena i pogledala preko ramena.
134
Gwen je kimnula, ali je gotovo pala sa sjedala kad je zaprega poskočila i zatresla
se na zemljanom putu. Nagnula se naprijed kako bi pogledala kamenčiće i
udubljenja u tlu, a s obje strane puta vidjela je tamno drveće koje se nadvilo nad
njega, ali vrlo malo nižeg raslinja.
– Ne gledajte u drveće, gospođo.
– Zašto ne? Je li to područje plemena Veddha? – Laurence joj je pripovijedao o
prastarim stanovnicima šuma, koje Sinhalezi nazivaju Veddha, što je, koliko je ona
znala, jednostavno značilo da su necivilizirani. Kad se prisjetila one groteskne
maske, ta ju je misao uplašila.
Naveena je odmahnula glavom. – Ondje žive neugodni duhovi.
– Oh, zaboga, Naveena! Ne vjeruješ valjda u to?
Gwen je gledala stražnji dio Naveenine glave dok je ona tresla njome.
Doimalo se da ni jedna od njih nije sklona nastaviti taj razgovor. Gwen je uz put
opazila jelena koji je uplašeno podignuo glavu, a tada ostao stajati kao ukopan. To
krupno stvorenje boje karamele gledalo ju je toplim očima, a njegovi lijepi rogovi
izvijali su se s obje strane glave. Bio je miran i spokojan te nije odvratio pogled dok
su prolazile pokraj njega.
Šuma je bila tiša no što je očekivala, a pratio ih je samo zvuk škripe kotača
zaprege. Gwen je, izgubljena u mislima, jedva primijetila da je Naveena skrenula u
drugom smjeru. Na vidiku se pojavila nova vrsta stabala visećih listova, a kad su
nastavile dalje, jedan je majmun skočio na bočnu stranu zaprege. Uhvatio se za
tkaninu i ispružio prste te zurio. Šake i prsti bili su crni, ali su njegove prodorne
oči bile toliko nalik ljudskim da su je zaprepastile.
– To je majmun purpurnog lica. Neće ozlijediti – rekla je Naveena osvrnuvši se.
Malo dalje, na mjestu na kojemu su se stabla prorijedila, osjetio se miris gorenja
ugljena. Gwen je začula glasove u daljini i upitala Naveenu jesu li blizu.
– Ne još, gospođo. Uskoro.
Ondje je bilo niskog raslinja, a na putu je bilo manje kamenja i udubljenja.
Napredovale su nešto brže, a put je nakon nekog vremena skrenuo prema unutra,
uz strmu obalu rijeke. Gwen je pogledala u bistru vodu u kojoj su meke, rasplesane
zelene površine odražavale stabla na drugoj obali. Zrak je ondje mirisao drugačije,
ne samo na zemlju i vegetaciju, nego i na nešto začinsko. Zemlja s obje strane
prilično ravnog puta bila je načičkana malenim cvjetićima nalik ivančicama, a
stabla pred njom bila su puna nezrelih divljih smokvi. Iza njih, na mjestu na
kojemu je rijeka bila šira, dva su slona naizgled spavala u vodi do ušiju.
Naveena je zaustavila zapregu i svezala uzde za jedno stablo. – Pričekajte ovdje,
gospođo.
135
Gwen je gledala kako Naveena odlazi i znala je da joj može vjerovati. Naveena je
bila toliko sposobna prihvaćati, toliko nesklona suđenju, da je Gwen pomislila
kako to mora biti vezano uz budističku vjeru i uz njezino vjerovanje u sudbinu.
Potom je pogledala Hugha, koji je i dalje spavao u košari, u koju ga je stavila. Dva
žilava, tamnoputa čovjeka duge kose svezane u čvor na potiljku, u rijeci su vodili
druge slonove u vodu. Slonovi su sjeli polako, zaljuljano, a ljudi su im počeli prati
glave. Kad je jedan slon zatrubio, voda iz njegove surle šiknula je u luku te gotovo
stigla do Gwen, koja je vrisnula. Jedan je čovjek podignuo pogled, izašao iz vode i
došao pogledati. Ona se naslonila i pokrila lice kako bi joj se vidjele samo oči. On
je nosio tkaninu oko kukova, ali je o pojasu imao svojevrstan nož. Gwenino srce je
lupalo kad je zaštitnički spustila ruku na Hugha u košari te samu sebe uvjerila da
nož služi otvaranju kokosa.
Čovjek je izvukao nož i krenuo prema njoj. Ona je u strahu stisnula oči. Sav je
novac bio kod Naveene pa mu nije imala što dati. Čovjek je progovorio te
gestikulirao mašući nožem po zraku.
Gwen nije govorila ni riječi sinhaleškog pa je odmahnula glavom. On je na
trenutak zurio u nju, nepomičan, a tada se Naveena vratila noseći zavežljaj u
naručju. Obratila se čovjeku i otjerala ga te se popela u zapregu. Kad joj je Naveena
predala zavežljaj, Gwen je žarko poželjela okrenuti se. Nije odmah pogledala dijete
nego ju je samo držala zamotanu u šal i osjećala toplinu na prsima.
– Što je to značilo? – upitala je.
– Da zna imate li posla za njega. Pokazao vam svoj nož tako vi znali da on ima
svoje oruđe za rezanje vrta.
– Zna li tko sam?
Naveena je slegnula ramenima. – Nazvao vas bijela gospođa.
– Znači li to da zna?
Naveena je odmahnula glavom. – Mnogo bijelih gospođa. Idem kroz selo. Ne
mogu ovdje okrenuti zapregu. Preusko. Pokrijte lice. Stavite djevojčicu u košaru k
Hughu.
Gwen je učinila kako joj je Naveena rekla, a tada je pogledala kroz otvoren
stražnji dio zaprege dok su prolazili kroz selo, pokraj zemljanih kućica sa
slamnatim krovom i pletenih koliba. Djeca su se igrala i smijala u prašini, žene su
nosile svežnjeve na glavi, a duboko iz šume dopirao je tih zvuk pjevanja. Prošle su
pokraj čovjeka koji je izrađivao glinene posude okrećući glinu i podižući je. Pred
drugom kolibom jedna je žena plela pokrivač na primitivnom razboju; druga je
miješala nešto u loncu obješenom iznad vatre. Selo se doimalo mirnim.
Kad su prošle kroz njega i sigurno izašle na drugu stranu, stale su podalje od
znatiželjnih pogleda. Kad je Gwen odmotala djevojčicu, srce joj je gotovo stalo.
136
Pomilovala je njezin mek obraz i zadivljeno gledala taj dragocjen prizor. Liyoni je
bila zapanjujuće lijepa, toliko savršena da su se Gwenine oči ispunile suzama.
Hugh nije ni jednom zaplakao otkako je njegova sestra bila u košari s njim, ali je
tada počeo cviljeti. Djevojčica stara otprilike dvanaest godina bila je slijedila
zapregu, a Gwen ju je tada ugledala kako stoji nekoliko metara dalje.
– Pridrži Hugha dok ja pregledavam djevojčicu – rekla je Gwen. – I reci onoj
djevojčici neka ode.
Liyoni je bila posve budna, ali tiha, i zagledana u majku. Šok je gotovo odvratio
Gwen od njezina nauma, ali se pribrala. Došla je samo vidjeti je li dijete zbrinuto i
uvjeriti se da ne pati. To je bilo sve. S mješavinom žudnje i straha, koja je strujala
kroz nju, pažljivo je pregledala dijete, razdvajajući prstiće na rukama i nogama te
gledajući njezine noge, ruke i kožu. Poljubila ju je u čelo i nosić, ali se oduprla
porivu da zagnjuri lice u njezinu sjajnu, tamnu kosu. Duboko je udahnula, oči su je
zapekle i jedna je suza pala na djevojčičin obraz. Djevojčica nije mirisala na talk i
mlijeko, kao Hugh, a vlažnost njezine kože već je odavala trag cimeta. Gwenin
želudac se zgrčio pa se odmaknula, brzo progutavši. Silno je poželjela zadržati
djevojčicu u naručju i nikada je ne pustiti, ali je bila potpuno uvjerena da ne smije
dopustiti Liyoni da osvoji njezino srce.
– Barem lijepo napreduje – rekla je Gwen samoj sebi. Malo se udebljala i bila je
čista, a to je donekle ublažilo njezin osjećaj krivnje.
– Dovoljno je – rekla je. – Dijete je dobro.
– Da, gospođo. Ja vam stalno govorim.
– Reci ženi da smo zadovoljne i da ćemo nastaviti plaćati.
Naveena je kimnula.
– U redu, odnesi je natrag i daj mi Hugha.
Naveena i Gwen zamijenile su zavežljaje, a kad je Naveena odnijela Liyoni, Gwen
je osjetila kako joj u grlu nastaje knedla. Slušala je kako vjetar sve jače puše u
krošnjama, ali taj put nije pogledala van dok je čekala. Kako su minute prolazile,
Gwen je uvidjela da je besmisleno opsjednuto razmišljati o tome kako je Liyoni
začeta: bilo je važno pobrinuti se da se nikada ne dozna za to. Odlučila je nikada
ne reći ni riječi gospodinu Kavasingheu, ili bilo kome drugome, dokle god je živa.
– Od čega žive? – upitala je Gwen kad se Naveena vratila.
– Imaju chene. Ondje uzgajaju žitarice i povrće, zar ne. A u šumi, voće. Vidjeli
ste smokvu.
– Ali, što još?
– Imaju koze i svinju. Preživljavaju tako.
– Ali, novac koji si joj dala će pomoći?
137
– Da.
Dok su se vraćale kroz selo, Gwen je pogledala van pitajući se bi li mogla
pogoditi koja će žena odgojiti njezinu kćer. Veliki kopneni varan s pandžama
oštrim poput britve požurio je uza stablo pokraj puta. Gwen je primijetila ženu
koja je zapregu gledala prodornim pogledom tamnih očiju. Bila je sitna, ali je imala
zaobljene dojke, široke kukove i široko, tamno lice. Crna kosa bila joj je svezana na
potiljku te visjela niz leđa u pletenici ukrašenoj kuglicama. Smiješila se dok su
prolazile pokraj nje, a Gwen se zapitala je li taj osmijeh bio osmijeh spoznaje ili
samo odsutan osmijeh žene koja je u miru sa svijetom. Na trenutak je osjetila
paniku zbog onoga što je učinila te je silno poželjela ponovno uzeti djevojčicu u
naručje, ali kad je jarko narančasti leptir »paunova maćuhica« sletio na jedan od
obruča zaprege, počela je mirnije disati. Liyoni je bila dobro zbrinuta, to je bilo
važno i bilo je bolje ne znati tko se brine o njoj.
138
14.
J ak cvjetni parfem Florence Shoebotham ispunio je sobu. Sjela je na naslonjač i

naslonila se na leopardovu kožu. Gwen se u sebi smiješila nespojivoj kombinaciji
kože divlje životinje i Florencine tipično britanske suzdržanosti, prigušenim
nijansama plave boje s kojim se nije mogla mjeriti čak ni mračna energija mrtvog
leoparda. Florence je prinijela porculansku šalicu za čaj usnama, a kad je otpila
gutljaj, podbradak joj se zatresao. Jadna Florence, prosijeda i sa sve više slojeva
podbratka.
– Drago mi je vidjeti da izgledaš toliko dobro – rekla je Florence.
Na Gweninu licu pojavio se uvježban izraz. Otkako je vidjela Liyoni, opetovano
je lagala samoj sebi u ogledalu, sve dok nije ustanovila kako namjestiti izraz lica,
kamo gledati i što činiti s rukama.
Smiješila se i nastavila se smiješiti sve dok je čeljust nije zaboljela. – Kako ste,
Florence?
– Ne mogu se požaliti. Verity mi je rekla sve o siru.
Gwen je pogledala Verity. Njezina je šogorica proučavala svoje nokte i njihov je
razgovor nije nimalo zanimao pa se doimalo malo vjerojatnim da je ona spomenula
sir. Zapravo, osim prvoga dana, kad joj je pomogla raščistiti spremište, Verity nije
iskazala nimalo zanimanja.
– Ostvarila sam veliki napredak. Prije otprilike mjesec dana raščistili smo
prostoriju. Očišćena je i obijeljena i dopremili smo osnovni namještaj te pomagala.
Imali smo ponešto, ali sam iz Engleske morala naručiti termometar za sir i plijesan.
– Ali, to je dobra ideja. Mudra si.
– Majka mi šalje jednu staru prešu za sir s naše farme na imanju Owl Tree.
– Ovdje je teško nabaviti dobar sir.
– Nije ga teško proizvesti, ali morate znati s mlijekom.
– Namjeravaš li prodavati sir?
Gwen je odmahnula glavom. – Ne. Ne znam možemo li uspjeti u tome na ovoj
klimi. Doista sam namjeravala proizvoditi ga samo za kućanstvo, i za prijatelje
kojima bi se mogao svidjeti.
– Pa, uključi me među njih, draga.
139
– Dakako. Kao što sam rekla, sir nije teško proizvesti, ali mi računi zadaju
glavobolju. Bojim se da mi brojke nisu jača strana. Jednostavno ne mogu postići da
se usklade. Vjerojatno ću ustanoviti da je to moja pogreška.
– Pa – rekla je Verity prekinuvši je. – Uzbudljivo je da te toliko zanima poslovna
strana. Mislim da se Caroline nije mnogo zamarala time.
Florence je progovorila malo tišim glasom. – Jako mi je drago da si se snašla
ovdje.
– Snašla?
– Mislim, da si se doselila. Isprva sam bila zabrinuta. Doima se da mnogo
vremena provodiš s onim slikarom.
Gwenino srce na trenutak je zastalo. – Mislite li na gospodina Ravasinghea?
– Na njega.
– Srela sam ga samo dva ili tri puta.
– Da, ali on nije Britanac, znate? Oni znaju biti otvoreniji no što bismo mi
smatrali ispravnim.
Gwen se usiljeno nasmijala. – Florence, uvjeravam vas da je sa mnom bio
savršeno ispravan.
– Dakako, nisam mislila ništa drugo. – Okrenula se prema Verity. – A pomažeš li
ti šogorici u proizvodnji sira?
Verity je ponovno podignula pogled. – Što?
– Prestani gristi nokte, draga. – Florence je zastala. – Govorila sam o siru.
Pomažeš li Gwen?
Florence je uvijek silno željela sudjelovati te davati neželjene savjete. Gwen je na
trenutak suosjećala sa šogoricom pa joj je priskočila upomoć.
– Oh, uvjerena sam da Verity ima svoje planove – rekla je.
Verity je uzdahnula.
– Kakva divna ideja – nastavila je Florence. – Imaš vrlo pametnu šogoricu, zar ne,
Verity? Nemoj me pogrešno shvatiti, ali možda bi i ti trebala domisliti kakvu
korisnu zanimaciju. Nešto što bi ti pomoglo biti privlačnija gospodi.
– A što biste predložili?
– Muškarci vole imati snalažljivu suprugu, znaš, poput Gwen. Ona upravlja
kućanstvom, supruga je i majka, i sada, evo, marljiva poput pčele, proizvodi sir, ni
manje ni više.
Verity je ustala, ljutito pogledala Florence i odjurila iz sobe prevrnuvši stolić.
Čajnik, vrčić s mlijekom i posudica sa šećerom bučno su pali na pod.
Gwen se uzrujala. Njezino suosjećanje s Verity je iščezavalo pa je zazvonila slugi.
– Jako mi je žao. Ne znam što joj je.
140
– Bila je problematično dijete.
– Kako je Caroline izlazila nakraj s njom?
– Uglavnom ju je ignorirala. Mislim da se nisu osobito dobro slagale. Verity je
tada bila mnogo mlađa, dakako, i još u školi. Caroline je bila prilično suzdržana.
Iako se sjećam da je Verity jednom otišla toliko daleko da je dala naslutiti kako
Laurence sumnja da ga supruga vara.
– Nije moguće!
– Verity je rekla kako je u vrijeme školskih praznika čula da se svađaju zbog toga
i kako je Caroline to gorljivo poricala. Mislim da je Verity to izmislila. Znaš kakve
su djevojke.
Gwen je nagnula glavu.
– Potom, kad je napustila školu, neko vrijeme je provela kod kuće u Engleskoj, a
kad se vratila, doimalo se da se još čvršće uhvatila Laurencea. To nije zdravo. To
znam. Ne znam što se dogodilo u Engleskoj, ali nešto zacijelo jest.
– Carolinina smrt je zacijelo i njoj teško pala.
– Strašno.
Nekoliko dana poslije Gwen je sastavila svoju opremu na dugom stolu u spremištu.
Preša za sir, netom pristigla iz Engleske, nalazila se na stolu na drugom kraju
prostorije. Na drugom, manjem stolu nalazila su se cjedila raznih veličina, nekoliko
vrčeva za mlijeko, nekoliko drvenih kuhača, slikarski nož i velika zaimača. Kalupi
za sir su oprani, osušeni i uredno složeni na hrpu, a gaza je visjela na užetu, na
suncu.
Neuobičajeno velika pošiljka bivoljeg mlijeka stigla je netom nakon svitanja, a
Gwen je bila ustala u pola šest, spremna za nju. Svezala je kosu mrežicom i opasala
se velikom bijelom pregačom, koja je izbijeljena i izribana. Stajala je nasred
spremišta i gledala svoje carstvo kad je Laurence ušao.
– Mislila sam da si već otišao – rekla je.
– Nisam mogao otići ne pogledavši našu novu mljekaricu. – Prišao joj je i
promotrio njezino lice. – A i prilično je lijepa. Mogao bih je uhvatiti i odnijeti na
sjenik.
Gwen se nasmiješila, zadovoljna jer se on doima sretno. – Nemamo sjenik.
– Šteta.
On ju je privukao k sebi, zagrlio je i tada opustio stisak. – Neka ti je sa srećom
prvoga dana, draga.
Ona se nasmiješila. – Hvala ti. A sada idi. Imam posla.
– U redu, gospođo.
141
Gwen ga je gledala kako odlazi. Kad god ga je vidjela tako neočekivano, srce bi
joj poskočilo kao i prvi put. Nakon što je pažljivo odmotala starter kulturu koja joj
je posebno poslana iz Kandyja, ulila je mlijeko u veliku posudu spremnu za
odnošenje u kuhinju, na grijanje. Načinila je nekoliko koraka noseći posudu
objema rukama, ali je pred vratima shvatila da nema slobodnu ruku kojom bi ih
otvorila. Naslonila je posudu na vrata i upravo ih je namjeravala otvoriti kad joj je
posuda iskliznula i pala na betonski pod, natopivši je mlijekom.
I tada je morala tratiti vrijeme na presvlačenje.
Kad se vratila natrag u spremište, čista i spremna započeti ispočetka, Naveena je
došla s Hughom, koji je bio budan i vrištao.
Appu je stajao pokraj kuhinjskih vrata te cijeli postupak promatrao s naherenim
osmijehom. Nije mogao izraziti svoje protivljenje onome što je radila, ali kad mu je
ona otkrila svoj plan, njegovo je neodobravanje bilo očito. Dogovorili su se da će
ona što je manje moguće ometati glatko funkcioniranje kuhinje te je koristiti samo
u dogovoreno vrijeme. Do tada je sve išlo dobro.
Kad je Hugh nahranjen, Naveena ga je odnijela natrag u dječju sobu, a Gwen je
počela ispočetka.
Kuhinjski sluga odnio je drugu posudu s mlijekom u kuhinju, a Gwen mu je
otvarala vrata i zatvarala ih. Appu je nadzirao zagrijavanje mlijeka, a Gwen je sišla
niz tri terase do jezera dok je čekala da se mlijeko ohladi. Ondje je sjela na klupu,
pogledala debele, bijele oblake, a potom je promatrala kako se voda mreška i
slušala ptice. Lagani povjetarac hladio joj je kožu i dan je bio savršen. Začula je
vrata kako škripe s njezine lijeve strane i naglo se okrenula te ugledala Laurencea
kako izlazi iz spremišta za čamce.
– Što radiš? – doviknula je. – Mislila sam da si gore u tvornici, sada kad se
vrijeme poboljšalo.
– To je iznenađenje.
– Za mene?
– Ne, za brigadirovu suprugu.
Ona se namrštila.
– Dakako da je za tebe. Dođi vidjeti. – Širom je otvorio vrata spremišta.
Ona mu je prišla i pogledala unutra.
Spremište je uređeno. Unutrašnjost je bila netom obojena pa je ta sumorna
prostorija, koja se malokad koristila kao spremište, pretvorena u lijepu otvorenu
sobu. Širok prozor s pogledom na jezero blistao je ispod novih zavjesa koje su
lepršale, a svježi narančasti neveni aranžirani su na malom stoliću od atlasnog drva
ispred velike, iako prilično izlizane sofe. Zastao je kako bi je poljubio u obraz, a
142
tada je sjeo na kauč, podignuo noge na nanovo presvučen stolčić za noge i
zagledao se u vodu.
– A čamac? – upitala je ona.
– Ispod je, pokrpan, obojen i spreman da isplovimo u zalazak sunca. Na taj način
želim reći da sam budala jer nisam uzeo u obzir to koliko je zamorno imati
novorođenče. Sviđa li ti se?
– Lijepo je. Ali, kako si sve to napravio tako da nisam primijetila?
On joj je namignuo i prstom se nekoliko puta udario po nosnici.
– Pa, oduševljena sam.
Sjela je pokraj njega na sofu, a on ju je zagrlio. Bilo je mirno gledati kako voda
blista na sunčevoj svjetlosti i slušati ptice kroz otvoreni prozor.
– Želio sam razgovarati s tobom, Gwen.
Ona je kimnula, ali je, ne znajući što slijedi, osjetila trenutak tjeskobe.
– O Caroline.
– Da?
– Rekao sam ti da je bila mentalno bolesna, ali pretpostavljam da ti nitko nije
rekao da se utopila, zar ne?
Gwen je naglo udahnula, rukom pokrila usta i odmahnula glavom.
On je posegnuo u džep i izvadio list papira, otvorio ga te izravnao.
– Zamolio sam sluge da ne govore o njezinoj smrti, ali mislim, da bi trebala
vidjeti ovo.
Pružio je list papira Gwen.
Dragi Laurence,
znam da ovo nećeš shvatiti i da mi možda nikad nećeš oprostiti, ali je gotovo
nemoguće podnositi bol koju trpim otkako se Thomas rodio. Od trenutka
njegova rođenja živim kao da je neki zloduh u meni. Zloduh koji mi zamračuje
misli i oduzima ravnotežu. To je pakao za koji nisam znala da je moguć. Ne
vidim izlaz iz toga. Jako mi je žao, ljubavi, ali ne mogu ostaviti jadnog Thomasa
bez majke koja bi ga štitila. Stoga sam, i to me strašno rastužuje, odlučila da
mora poći sa mnom i da ćemo zajedno biti mirni. Neka mi Bog oprosti. Kad
odem, pronađi novu i bolju suprugu, dragi Laurence, neću imati ništa protiv.
Zapravo, molit ću se za to.
Nemoj kriviti sebe.

Tvoja Caroline
143
Kad je Gwen pročitala pismo, progutala je knedlu koja joj je bila stegnula grlo.
Rekla je samoj sebi kako to nije njezina tragedija. Morala je obuzdati svoje osjećaje
i pomoći Laurenceu.
– Nije mi bilo lako – rekao je i na trenutak zastao. – Najprije moji roditelji, a tada
Caroline.
– I dijete – dodala je Gwen.
On je polako kimnuo, ali je nije pogledao u oči. – A tada rovovi, iako je rat na
određeni način gotovo bio olakšanje. Jednostavno si morao nastaviti s time. Nije
bilo mogućnosti za bavljenje mislima.
Gwen je susprezala tople suze. – Caroline je zacijelo bila vrlo poremećena kad se
ubila.
On se nakašljao, a tada je odmahnuo glavom, na trenutak oklijevajući govoriti.
– Je li se to dogodilo na jezeru?
Čekala je.
– Ne. To bi bilo još teže podnijeti.
Ona je shvatila da je to bilo jednako strašno, gdje god se dogodilo. Ali, jezero joj
se više nikad neće doimati toliko lijepim.
– Zašto je to učinila, Laurence?
– Bilo je... komplicirano. Čak ni liječnik nije znao što bi učinio. Rekao je da se
neke žene nikada ne oporave od porođaja, mislim, mentalno. Nije bila svoja. Jedva
je bila sposobna brinuti se za dijete. Pokušao sam razgovarati s njom, znaš, utješiti
je, ali ništa nije pomagalo. Ona je samo sjedila, zurila u svoje ruke i drhtala.
– Oh, Laurence.
– Osjećao sam se silno bespomoćno. Jednostavno nije bilo izlaza. Naveena je
gotovo potpuno preuzela skrb o djetetu, izuzev hranjenja. Liječnik je naposljetku
predložio umobolnicu, ali sam strahovao da bi mogla završiti u kakvoj strašnoj
ustanovi. Poslije toga si nisam mogao oprostiti jer je nisam poslao onamo.
Ona se naslonila na njega. – Nisi znao.
– Mogao sam joj spasiti život.
Gwen mu je blago milovala lice, a tada se odmaknula i primila ga za obje ruke
promatrajući njegovo lice. – Žao mi je, Laurence.
– Dijete bi trebalo donijeti veliku radost, ali nama... – Stao je.
– Ne moraš mi reći.
– Mnogo je toga što bih volio da mogu reći.
– Nešto ne shvaćam. Što je mislila onime ‘jadan Thomas bez majke koja bi ga
štitila’?
144
On je samo odmahnuo glavom. Nastupila je duga tišina.
– Katkad je bolje jednostavno plakati, Laurence – naposljetku je rekla vidjevši
bol na njegovu licu.
On je trepnuo i čeljust mu je zadrhtala. Kad su suze potekle, bile su polagane i
tihe. Ona mu je poljubila vlažne usne i dlanovima obrisala obraze. Laurence je bio
ponosan, nije bio od onih koji lako zaplaču, ali ga je tada drugi put vidjela kako
plače.
– Kako se itko može oporaviti nakon nečega takvog? – upitala je.
– Vrijeme pomaže, i zaokupljenost poslom, a sada ste tu ti i Hugh.
– Ali, nešto je zacijelo ostalo?
– Da, pretpostavljam da jest.
On se zagledao nekamo preko njezina ramena. A tada se okrenuo kako bi je
ponovno pogledao. – To je strašno pogodilo Verity. Plašila se ispustiti me iz vida.
– Plašila se da bi i ti mogao umrijeti?
– Ne. Ja... ne znam.
Stisnuo je oči kao da razmišlja i doimalo se da želi reći još nešto, ali nije znao
kako. Trenutak napetosti je prošao.
Ona ga je zagrlila i zaklela se samoj sebi da nikada neće učiniti nešto što bi ga još
više ranilo. Dok se bavila tom mišlju, on je razvezao vezice njezine pregače i
podignuo je preko njezine glave. Ona je legla na sofu, a on je pažljivo otkopčao
malene biserne gumbe njezine haljine. Ona ju je svukla, kao i donje rublje, dok se
on svlačio.
Od Hughova rođenja gotovo se nisu ni dodirnuli, osim onog jednog puta. A tada
su njihova tijela uspostavila kontakt i Gwen je shvatila krhkost ljubavi, te što to
znači. Vrlo ju je lako uništiti. Doimalo se da ju je vrlo lako slomiti. Zadržala je dah
ne želeći da taj trenutak prođe, a dok su ležali zajedno na sofi, osjećala se kao da je
u drugoj stvarnosti, daleko od uobičajenog dana na plantaži.
– Što ako netko dođe? – šapnula je.
– Nitko neće doći.
Dok joj je milovao bedra i ljubio nožne prste, osjećala je ushićenje jer je njezino
tijelo odgovorilo, sve dok ga više nije mogla podnositi pa je omotala noge oko
njega.
Potom je sklupčana ležala u njegovu zagrljaju, blijedom rukom obujmivši
njegova prsa. Podignula je ruku kako bi vrhovima prstiju pratila obrise njegova
lica, intenzivno svjesna topline njegove ruke na njezinu bedru.
– Volim te, Laurence Hooper. Jako mi je žao zbog onoga što se dogodilo s
Caroline.
145
On je kimnuo i primio je za ruku.
Ona ga je pogledala i opazila da bol u njegovim očima nije jaka kao prije.
– Jesam li pokvario sir? – upitao je.
– Ne. Mlijeko se ionako mora ohladiti, ali sluga ga je do sada već donio natrag u
spremište pa je bolje da se vratim. – Zagladila je vlažnu, zamršenu kosu. – Zacijelo
izgledam strašno.
– Nikada ne izgledaš strašno. Ali, samo nešto – rekao je.
– Da?
– Ovo mjesto je samo za tebe i mene. Dolazit ćemo ovamo kad zatrebamo
utočište. Dogovoreno?
– Apsolutno.
– I ovdje počinjemo iznova, kad god budemo imali potrebu za time.
Ona je stavila ruku na srce i kimnula.
Kad se vratila u spremište, mlijeku je dodala starter kulturu i ostavila je otprilike

sat vremena, dok je hranila Hugha. On je zacvilio kad ga je u kući pokušala
polegnuti pa je Naveena izvezla njegova kolica s velikim suncobranom, kako bi ga
zasjenila. Gwen je ljuljala kolica osjećajući sunce na licu i misleći na Laurencea dok
je slušala zujanje kukaca. Hugh je brzo zaspao, a Gwen je rekla Naveeni da može
poći na itekako zasluženi odmor. Iz spremišta je mogla posve dobro čuti ako se
Hugh probudi.
Gwen je u maloj sobici dodala sirilo i promiješala, a tada ga je ostavila pod
malim prozorom u stražnjem dijelu sobe, kako bi sunčeva toplina pomogla
grušanju mlijeka.
Iako je bila jako tužna zbog onoga što se dogodilo Caroline, taj dan je odradila
dobar posao. A u zakutku njezina uma jedna je malena, tamnoputa djevojčica
mirno spavala u svojoj mreži.
146
3.
BORBA
147
15.
Tri godine poslije, 1929.
G
wen i Hugh sjedili su na suprotnim stranama stola i čekali da drugi stignu.
Hugh je izgledao anđeoski odjeven u elegantno, maleno mornarsko odijelo,
a njegova neposlušna kosa barem je jednom bila počešljana i spljoštena.
Gwen je na sebi imala haljinu koju joj je Fran kupila dok je bila kod nje u Londonu,
od prozirnog plavog šifona s novom, nešto dužom suknjom, i sviđalo joj se to što
se u njoj osjećala mlado i ženstveno.
Nakon što je gotovo četiri godine bila na Cejlonu, bio je to put u Englesku za koji
je već odavno bilo vrijeme. Najprije je dva tjedna provela na imanju Owl Tree s
roditeljima, koji su prštali od ponosa kad su vidjeli Hugha. Obećavajući piknike i
izlete vlakom u Cheddar Gorge, jedva su čekali da ga tjedan dana imaju samo za
sebe. Gwen je tada vlakom otputovala u London kako bi bila kod Fran. Stan je bio
na najvišem katu arhitektonski projektirane zgrade s divnim pogledima na rijeku
Temzu, iako Gwen nije mogla ne usporediti sivo prostranstvo te vode sa svojim
lijepim jezerom kod kuće.
Dvije su žene izmjenjivale pisma te isplanirale uzbudljive izlete za gotovo svaki
dan, ali, onog poslijepodneva kad je Gwen stigla, ustanovila je da Fran nije sasvim
svoja. Bila je pomalo suzdržana i pomalo blijeda. Nakon itekako potrebne šalice
najboljeg cejlonskog čaja Fran je upitala Gwen želi li da sluškinja raspakira njezin
kovčeg te je primila pod ruku.
– Sama ću to učiniti, Frannie, ako nemaš ništa protiv.
– Dakako.
Gore, u dobro prozračenoj i lijepo ukrašenoj sobi Fran je prišla prozoru kako bi
ga zatvorila pred londonskom bukom i prašinom. Gwen je otvorila kovčeg i počela
vaditi haljine, a Fran je ostala stajati leđima okrenuta prema sobi, zagledana kroz
prozor.
– Fran, zar nešto nije u redu?
Fran je odmahnula glavom.
Gwen je uzela tamnoplavi francuski kostim, pogodan za izlet u robnu kuću
Selfridge’s, i pošla objesiti ga u velik ormar od mahagonija. U mračnoj
unutrašnjosti ormara najprije nije vidjela ništa, ali kad je posegnula prema vješalici,
148
rukom je okrznula nešto. Dok je istraživala vrhovima prstiju, shvatila je da je
posrijedi raskošno izvezen svileni komad odjeće, a, sudeći po veličini, nije bio
ženski.
Skinula ga je s vješalice i podignula na svjetlost. Bio je to prelijep prsluk s
crveno-zlatnim vezom, a Gwen je bila sigurna da je to onaj koji je Savi Ravasinghe
imao na onom balu. Fran se u tom trenutku okrenula i pogledala ga.
– Oh – rekla je. – Mislila sam da ga neće ostaviti.
– Gospodin Ravasinghe je bio ovdje?
– Odsjeo je kod mene dok je radio na jednoj narudžbi. Zapravo, na prilično
važnoj narudžbi. Vrlo je tražen.
– Nisi ništa rekla.
Fran je slegnula ramenima. – Nisam znala da moram.
– Je li to ozbiljno?
– Recimo da je pomalo neizvjesno.
Gwen je nakon toga pokušala potaknuti Fran da progovori, ali kad god je načela
tu temu, na sestričninu licu pojavio se izraz zatvorenosti. Među njima se prvi put
otvorio jaz, a Gwen nije znala kako bi ga zatvorila.
Mogućnost da je Fran doista ozbiljna u pogledu veze s Ravasingheom do
predzadnjeg je dana ostavila gorak okus u Gweninim ustima i zgrčila joj želudac.
Nikada do tada nije vidjela da njezina sestrična pati zbog ljubavi pa je, sjedeći na
krevetu i razmišljajući, očajnički poželjela reći Fran za Liyoni te je upozoriti na
Savija Ravasinghea. Ali, nije se usudila. Kad bi progovorila o tome, Fran bi se
užasnula i nedvojbeno bi pitala Savija o tome. Tko zna kamo bi to moglo odvesti?
On bi čak mogao zahtijevati da upozna svoju kćer, a to je bilo nezamislivo.
Stoga je Gwen šutjela i osjećala se kao da je iznevjerila prijateljicu. Posljednji dan
zajedno provele su tako što je sve ostalo neizrečeno, a nakon još jednog gorko-
slatkog tjedna s roditeljima Gwen je bilo drago da kreće natrag na Cejlon.
I dok se tada preko stola, postavljenog za rođendansku proslavu, smiješila svojemu

sinu, osjećala se silno ponosno, ali je bila svjesna i da osjeća nešto više od ljubavi,
nešto neopisivo što ju je diralo do srži. Hugh joj se smiješio, nimalo sposoban
mirno sjediti, a to ju je vraćalo osnovama. Djeca to čine. U jednom su trenutku
budila toliko silan val ljubavi da biste se zateturali i ostali bez daha, a u sljedećem
trenutku već su željela marmeladu i kekse ili su imala potrebu obaviti veliku
nuždu.
Iznenadilo ju je koliko su brzo prošle tri godine te kako se toliko naviknula
živjeti s onime što se dogodilo da se to katkad gotovo doimalo kao san; gotovo, ali
ne sasvim. Pogledala je kroz prozor, prema jezeru, a tada iza zaobljenih brežuljaka
149
prekrivenih grmovima čaja, na kojima su mjestimično rasla visoka, vretenasta
stabla. Dan je bio lijep, bez oblaka i vedar. U gotovo tri godine od njihova prvog
odlaska u spremište za čamce, ona i Laurence često su odlazili onamo. Život se
staložio. Bili su sretni, radosti je bilo više nego tuge, a na kraju, kad je nešto
očvrsnulo u njoj, Gwen je uspjela dijelom suspregnuti kajanje zbog Liyoni.
Laurence nije shvaćao zašto nije ponovno zatrudnjela, unatoč, kako je to sâm
rekao, njegovu maksimalnom trudu. Nije znao da je Gwen potajno činila sve što je
mogla kako bi to spriječila. Sjećajući se patnje koju je proživjela kad se odrekla
Liyoni, osjećala je da ne zaslužuje drugo dijete pa je svaki put koristila tuš za
ispiranje rodnice. Ako je osjećala da je u opasnosti, popila bi veliku količinu džina i
okupala se u vrućoj vodi. Naveena je shvaćala njezinu nesklonost pa joj je
pripremala napitke od gorkih trava, koji su uvijek izazivali mjesečni ciklus.
Buka na vratima prekinula ju je u mislima. Okrenula se i vidjela kako McGregor,
Verity i Naveena zajedno ulaze.
Verity je pljesnula. – Ovo izgleda sjajno, zar ne, Hugh?
Toga je dana Hughu bio treći rođendan. Na stolu je bilo svježe cvijeće, hrpe
sendviča, dva ružičasto-žuta želea i u sredini prostor za tortu. Kad je Laurence
došao vukući za sobom balone, ruku punih darova, Hughovi obraščići zarumenjeli
su se od uzbuđenja.
– Sada ih otvorim, tata?
Laurence ih je spustio na stol. – Svakako. Želiš li najprije veliki?
Hugh je skakao gore-dolje i pritom cičao.
– Pa, morat ćeš malo pričekati, u predvorju je. – Laurence je izašao i nekoliko
minuta poslije uvezao bicikl s velikom žutom vrpcom oko upravljača. – Ovo je od
mame i tate – rekao je.
Hugh je gledao sjajan tricikl, a tada je dotrčao do njega te se, uz Naveeninu
pomoć, popeo na sjedalo. Na licu mu se pojavilo razočaranje kad je ustanovio da
ne može dosegnuti pedale.
– Možemo malo spustiti sjedalo, ali ćeš morati porasti.
– Jesmo li izabrali pogrešnu veličinu? – upitala je Gwen.
– Za mjesec ili dva bit će odlična – rekao je Laurence.
Hugh je već trgao papir s preostalih darova: goleme slagalice od Verity, drvenih
vatrogasnih kola od Gweninih roditelja i palice te lopte za kriket od McGregora.
Gwen se naslonila i gledala svoju obitelj osjećajući se blagoslovljeno. Hugh je bio
vrelo energije, živahan kao što to samo trogodišnjak može biti, a Laurence je
blistao od ponosa dok je gledao svojega sina. Čak se i Verity doimala sretno, iako je
Gwen mučilo to što je i dalje bila s njima.
150
Kad su pojeli sendviče i žele, Hugh je vrisnuo kad je Laurence čin gašenja
svjetiljki i navlačenja zavjesa pretvorio u vrlo svečan događaj. Izravnao je ramena i,
s ozbiljnim izrazom lica, svima rekao da je važan trenutak stigao.
Naveena je donijela tortu i stavila je na stol pred Hugha, Hughova potpuna
pozornost bila je divan prizor, a nevinost njegova malenog lica kad ih je gledao dok
su mu pjevali ‘Sretan rođendan’ u Gwen je probudila silnu radost. Bila bi spremna i
leopardu otrgnuti glavu kako bi zaštitila svojega dječačića. Navalu emocija prikrila
je petljajući oko torte i pomičući je malo bliže sinu. Bila je to velika kvadratna torta
sa španijelom od šećerne glazure na vrhu, a načinila ga je Verity koja je, kako se
ispostavilo, posjedovala izraziti dar za izradu slastičarskih ukrasa.
– To je Spew! – viknuo je Hugh iz sveg glasa. – Spew je na torti!
– Puhni u svijeće, dragi – rekla je Gwen. – I zaželi želju.
Kad je dječak napuhnuo obraze i puhnuo, Gwen je pomislila na njegovu
blizanku te i sama zaželjela želju.
– Jesi li zaželio želju? – upitao je Laurence.
– To je tajna, mama je rekla. Zar ne, mama?
– Jesam, dragi.
Kad je Hugh pogledao oca, Gwen je po stoti put pomislila koliko je postao sličan
ocu. Oči su im bile iste boje, brada jednako kvadratna, a glava jednakog oblika, s
dvostrukom krunom na stražnjem dijelu, zbog koje je njegovu kosu bilo toliko
teško ukrotiti. Nije bilo sumnje u to tko mu je otac.
– Postoje tajne, tata.
Laurence se nasmiješio. – Pretpostavljam da moraju postojati.
Hugh se promeškoljio na stolcu, nesposoban obuzdati svoju energiju. – Ja imam
jednu.
– Kakvu, dragi? – upitala je Gwen.
– Mojeg prijatelja Wilfreda.
Laurence je načinio grimasu. – Ne opet to.
– Ali, dragi – rekla je Gwen – svi znamo za Wilfreda pa to nije tajna.
– Da, tajna je. Vi ga ne vidite.
– To je istina – rekla je Verity. – Ja ga vidim. I on želi krišku torte.
– Naveena, molim te, odreži krišku torte za Wilfreda.
– Ne tobožnju krišku, Neena. – Neena je bilo ime kojim ju je Hugh nazvao kad je
progovorio pa ga je nastavio koristiti.
– Mislim da mu ne bismo smjeli ugađati – rekao je Laurence i zagrlio Gwen oko
struka.
151
– Zar je to toliko važno?
Laurence je isturio bradu. – Nevidljivi prijatelj mu u školi neće pomoći.
Ona se nasmijala. – Ma hajde, Laurence, tek su mu tri godine. Nemojmo sada o
tome razgovarati. Ovo je proslava njegova rođendana.
– Ja dobijem još jednu krišku? – upitao je Hugh umilnim tonom.
– Dvije su dovoljno – rekla je Gwen.
Hugh je isturio donju usnu. – Tata?
– Oh, dopusti mu, rođendan mu je – rekla je Verity. – Svakome je potrebno
ugađati na njegov rođendan.
– Nema više torte, stari – rekao je Laurence. – Mama je uvijek u pravu.
– Drago mi je da je to jasno.
On se nasmijao, podignuo Gwen i zavrtio je. – Ali, to me ne sprječava da učinim
ovo.
Hugh se nasmijao vidjevši kako se njegova majka okreće kao da je lagana poput
pera.
– Laurence Hooper, spusti me istog trena!
– Kao što sam rekao, mama je uvijek u pravu. To sam morao naučiti. Stoga je
bolje da je spustim.
– Ne. Ne. Vrti opet! – viknuo je Hugh.
– Laurence, ako me ne spustiš, kunem se da ću povratiti.
On se nasmijao i spustio je na tlo.
– Tata, možemo li ići na vodopad? Nikada ne idemo.
– Sada ne. Ali, zašto se ne bismo vani igrali loptom? Zar nemaš novu loptu?
Hugh se nasmiješio, naizgled gotovo potpuno zaboravivši tortu. – Da, imam
loptu. Imam. Moja je.
Tek kad su Laurence, Hugh i Verity izašli, Gwen je primijetila da je Wilfov tanjur
prazan. Majmunčić Hugh ipak je uspio iskamčiti treću krišku torte. Gwen je
odmahnula glavom, ali se nasmiješila i tada pošla u svoju sobu.
Ondje je iz zaključane kutije na svojemu stolu izvadila dječji crtež načinjen
ugljenom. Bio je to najnoviji crtež, stigao prije otprilike mjesec dana. Gwen je svaki
mjesec nekoliko nelagodnih dana čekala sljedeći crtež. Svaki joj je bio važan jer je
značio da je djevojčica dobro. Posvojiteljica ih je isprva sama crtala, ali su tada
njezine crteže zamijenile Liyonine male črčkarije. Gwen je dodirnula crte
načinjene ugljenom. Je li to pas ili kokoš? Bilo je teško razabrati. Ženine je crteže
uvijek palila, ali Liyonine je čuvala zbog čežnje koja je nije u potpunosti napustila.
152
Kad je Hugh te noći povratio u krevetu, Gwen je mislila da je to zacijelo zbog tri
kriške torte. Zamolila je Naveenu da joj ga donese kako bi spavao s njom. Povratio
je još dva puta, a nakon toga je spavao, a i ona je uspjela odspavati iako se
povremeno budila.
Hugh je ujutro drhtao i vikao da mu je hladno, ali kad mu je opipala potiljak, bio
je vreo, a i čelo mu je gorjelo. Presvukla mu je pidžamu, ali je bilo očito da ima
vrućicu pa je pozvala Naveenu i zamolila je da donese hladne krpe. Dok je čekala,
otvorila je prozor kako bi zrak ušao i slušala je kako ptice proizvode uobičajenu
jutarnju buku budeći kućanstvo. Neskladna kombinacija melodičnog pjeva i divljeg
graktanja inače bi joj izmamila osmijeh, ali toga se dana doimala glasnom i
nametljivom.
Kad je Naveena donijela krpe, Gwen ih je stavila Hughu na potiljak i na čelo, a
kad se malo ohladio, pregledale su ga.
– Nije zbog torte. Doima se da je povraćanje prestalo, ali on nije dobro.
Naveenin nos se trzao, ali nije progovorila dok mu je pregledavala ruke i noge, a
tada mu je podignula pidžamu i prešla dlanom preko njegova trupa u potrazi za
ispupčenjima. Kad ih nije pronašla, odmahnula je glavom.
– Zamoli Laurencea da pozove liječnika – rekla je Gwen kad je žena završila. –
Reci mu da je Hugh jako oznojen, ali se žali na hladnoću.
– Da, gospođo. – Naveena se okrenula kako bi pošla.
– I reci mu da Hughova koža izgleda pomalo plavičasto i da počinje kašljati.
Dok je Hugh spavao isprekidanim snom, Gwen je zatvorila prozorske kapke i
koračala amo-tamo. Kad je Laurence ušao, zabrinut izraz njegova lica prisilio ju je
zadržati smirenost.
– Vjerojatno je posrijedi samo koja od dječjih bolesti – rekla je. – Ne brini.
Doktor Partridge će uskoro doći. Zašto ne odeš u kuhinju i zamoliš appua da nam
pripremi chai?
On je kimnuo i otišao, a deset minuta poslije vratio se s dvije staklene šalice na
srebrnom poslužavniku. Ona mu se nasmiješila. Nipošto mu nije bilo potrebno da
mu pokaže svoju sve veću zabrinutost. Prišla mu je i uzela poslužavnik.
Dok su čekali liječnika, Gwen je pjevala dječje pjesmice, a Laurence joj se
pokušavao pridružiti, ali je pjevao pogrešne riječi i izvrtao ih nastojeći izmamiti
Hughu osmijeh.
Kad je doktor Partridge stigao noseći svoju uobičajenu smeđu kožnu torbu,
Hugh je i dalje bio budan, ali vrlo pospan.
Liječnik je sjeo na krevet.
153
– Hajde da te pogledamo, momče – rekao je i širom otvorio usta ne bi li Hughu
pokazao što mu je činiti. Ali, soba je bila slabo osvijetljena i bilo je očito da ga
dječačić ne vidi. – Laurence, otvorite prozorske kapke. Može?
Kad su kapci otvoreni, doktor Partridge podignuo je Hugha i odnio ga na
svjetlost, a tada je sjeo u Gwenin naslonjač pokraj prozora i pregledao dječakova
usta. Opipao mu je vrat, koji je izgledao malo otečeno, a potom je opipao puls na
njegovu zapešću. Duboko je udahnuo i odmahnuo glavom.
– Hajdemo vidjeti možeš li piti, može? Gwen, imate li čašu vode pri ruci?
Ona mu je pružila svoju čašu, a on je uspravio Hugha i pridignuo čašu njegovim
usnama. Dječačić je stavio ruku na svoj otečeni vrat i otpio gutljaj, ali se zagrcnuo i
ispljunuo ga, a potom je nekoliko minuta kašljao.
Kad je završio, liječnik mu je poslušao pluća, a tada je pogledao Gwen. – Čuje se
šum. Je li mnogo kašljao?
– Povremeno.
– U redu, vratit ćemo te u krevet.
Gwen je odnijela Hugha u krevet i pokrila ga.
– Mora strogo mirovati. Čak i ako se bude doimalo da se malo oporavio, nemojte
mu dopustiti da se kreće. Srce mu brzo kuca i disanje mu je ubrzano. Ako stavite
dva jastuka ispod njega, olakšat ćete mu disanje i nastojte što više ovlažiti zrak.
Potom samo moramo čekati.
Gwen i Laurence zabrinuto su pogledali jedno drugo.
– Dakle, od čega boluje? – upitala je Gwen trudeći se glas zadržati mirnim.
– Od difterije.
Ona je u šoku pokrila usta i opazila kako se Laurence ukočio.
– Bojim se da o tome govori plava boja njegove kože. Nekoliko djece u lokalnim
selima nedavno se također zarazilo.
– Ali, Hugh je cijepljen – rekao je Laurence okrenuvši se prema njoj. – Gwen?
Ona je stisnula oči i kimnula.
Liječnik je slegnuo ramenima. – Možda je cjepivo bilo loše.
– A prognoza? – upitala je Gwen drhtavim glasom.
Liječnik je nagnuo glavu. – U ovom stadiju je teško reći. Žao mi je. Ako se na
koži pojave rane, samo pazite da bude čist. Pokušajte ga potaknuti da pije, ako
možete. I svi biste u njegovoj blizini trebali usta i nos pokrivati pamučnom
maskom. Vjerojatno imate koju u kući, ali ću vam odmah poslati još.
– Što ako...
154
U sobi je nastupila strašna tišina. Njezin se glas naglo podignuo, a Laurence je
stavio ruku na njezinu i čvrsto je stisnuo kao da je želi zaustaviti u izgovaranju
riječi koje nije moguće izbrisati.
– Nemojmo još razmišljati o tome – rekao je grubim glasom.
Ona je znala da se on time nada odgoditi neizbježno i osjetila je eksploziju
vreline u glavi. – Još?
– Htio sam reći: pričekajmo; to je sve što možemo.
Ona je željela dati oduška svojemu strahu, ali se prisilila ostati mirna.
U danima koji su uslijedili Verity i Gwen brisale su graške znoja koji su uporno
nastajali na Hughovu čelu i trudile su se održavati ga hladnim. Naveena je donijela
mokar ručnik i objesila na prozor rekavši kako je to zbog vlaženja zraka. I preko
vrata je pričvrstila mokru plahtu. Potom je u plitku posudu stavila komadiće
ugljena i prelila malo vruće vode preko njih.
– Čemu to služi? – upitala je Gwen.
– Sve to zato da zrak bude čist, gospođo.
Sljedeća dva dana Hughovo se stanje nije promijenilo, ni nabolje ni nagore.
Trećega dana kašalj se pogoršao; teško je disao, a koža mu je bila siva. Gledajući
kako muhe udaraju u prozor i tada padaju na pod, Gwen nije mogla disati.
Strgnula je masku s lica i, obuzdavajući strah za Hugha, legla pokraj njega
prislonivši obraz uz njegov i stisnuvši ga uz sebe. Laurence se zatvorio u svoju
radnu sobu, a s vremena na vrijeme dolazio je zamijeniti Gwen u bdijenju. Ona je
zbog Laurencea održavala nepromjenjiv osmijeh na licu, ali gotovo nije izlazila iz
sobe.
Laurence joj nije dopustio da ostane u sobi i jede ono malo što je mogla,
govoreći kako nema smisla da se i ona razboli te da joj je snaga potrebna. Dok je
Gwen pokušavala jesti, Verity je bdjela nad Hughom te je, s bolnim izrazom na
licu, nudila da će ostati kad god se Gwen vratila.
Naveena je donijela nešto mirisnih trava koje je stavila u zdjelicu iznad svijeće u
glinenom loncu.
– Ovo će pomoći, gospođo – rekla je.
Ali, miris nije pomogao. Dok je bila sama s Hughom, sjedila je pokraj njegova
kreveta, zatvarala bolne oči, uvrtala ruke u krilu i molila Boga da njezinom djetetu
dopusti preživjeti.
– Učinit ću sve što ćeš tražiti od mene – rekla je. – Sve. Bit ću bolja supruga,
bolja majka.
Prišla je prozoru dok je Hugh spavao i nije znala koliko je dugo gledala kako se
boje vrta mijenjaju tijekom dana, od svijetle, lisnato zelene ujutro do tamne,
sjenovito purpurne noću. Sa suzama u očima gledala je jezero, a granica između
155
vode i drveća se zamagljivala. Dok se stanje njezina djeteta pogoršavalo, ona je
slušala zvukove kućanstva i, s neprestanim osjećajem težine u prsima, čula kako
ljudi postupaju na uobičajeni način. Ništa od toga nije se doimalo stvarnim. Ni
jutarnja živahnost ni poslijepodnevna pospanost. Zamolila je Naveenu da joj
donese nešto za krpati, po mogućnosti Hughovo, ili bilo što, samo da joj ruke budu
zabavljene nečime.
Svaki trenutak kad je Hugh spavao bio je olakšanje, a Gwen je tada šila,
provlačila tanku iglu kroz tkaninu, vukla konac u dugi niz sitnih šavova. Verity i
Laurence na prstima su ulazili i izlazili, ali nijedno od njih nije progovaralo. Što je
Hugh više spavao, to su njegovi izgledi bili bolji.
Noć je bila drugačija, nije je dijelila ni s kime, i tada je tišina bila nepodnošljiva.
Kad je Hugh počeo teško disati, srce joj se slamalo dok je slušala kako se njegovo
tjelešce muči, ali je barem znala da je još živ. Kad se doimalo da je disanje stalo,
ukočila se, a srce joj je počelo normalno kucati tek kad je Hugh ponovno počeo
hripavo disati.
Noću su je preplavljivala sjećanja na Hugha kao dijete. Bio je vrlo plačljiv. Nije
željela misliti da bi se moglo dogoditi najgore, ili kako bi preživjela bez svojega
dragog dječačića.
Sjetila ga se kao bucmastog djeteta koje pokušava izvesti svoje prve oprezne
korake, a potom kako je njegovi bučni koraci ujutro bude. Sjetila se njegova prvog
šišanja te kako se uznemirio kad je ugledao škare, toliko da ga je Naveena morala
držati. Sjetila se kako nije volio kajganu za užinu, ali je volio kuhana jaja sa
štapićima prepečenca za doručak. I njegove prve riječi: Neena, mama i tata. Verity
je silno željela da izgovori i njezino ime pa je beskrajno dugo sjedila s njim i
ponavljala ‘Verity’. Hugh je uspio reći samo Witty.
Gwen su ponovno preplavile sve njezine nekadašnje tjeskobe. Sjetila se
Ravasingheove slike Christine te onoga što joj je ta žena rekla tri godine prije. Na
kraju se sve zaljube u njega. Je li to bilo to? Ponovno se sjetila bala i kako ju je Savi
otpratio u njezinu sobu. Pomislila je kako je Fran bila s takvim muškarcem i bilo
joj je teško zbog sestrične. I gledala je kako Hughovi kapci trepere u snu, a u
mislima se vratila u sinhaleško selo u kojemu je Liyoni živjela. Ako je ta strašna
bolest mogla zadesiti Hugha, dijete koje je živjelo u raskoši, koliko li je njezina
djevojčica ranjiva?
U trenucima kad nije bila ni budna, a nije ni spavala, molila je za svoju kći kao i
za Hugha te je ulazila u mračan svijet između svjetova. Misli su joj se vrtložile i bila
je razapeta između sela i svojega doma. Pomislila je na ljude koji su u rijeci prali
slonove i na tamošnji jednostavan život. Na žene koje kuhaju na otvorenoj vatri te
na muškarce kako tkaju na svojim primitivnim razbojima. Postala je jasno svjesna
156
povlaštenosti svojega života, u kojemu u tom trenutku nije bilo ni najjednostavnije
vrste mira.
Naposljetku je jedna misao ovladala njezinim umom.
Već se bila odrekla jednog djeteta. Ako je Hughova bolest njezina kazna za to što
je žrtvovala kćerinu sreću za svoju, Hugha je mogla spasiti tako što će postupiti
ispravno. Istina u zamjenu za njegov život. Bit će to razmjena, pogodba s Bogom,
pa mora priznati, čak i ako to znači izgubiti sve, ili gledati kako joj sin umire.
157
16.
V
iše od tjedan dana svi su živjeli u napetom iščekivanju. Hugh je bio veoma
voljen član obitelji pa su čak i sluge te kuhinjski kuliji hodali uokolo s
tužnim izrazom na licu te govorili prigušenim šapatom. Ali, kad se dogodio
zaokret i kad je Hugh počeo piti te sjediti u krevetu, kućanstvo se ponovno
razvedrilo, a normalna buka svakodnevnog života se nastavila.
Dok je Gwen bdjela nad njime, nesposobna ostaviti ga na dulje vrijeme, njezino
je olakšanje bilo golemo kao što je bio i njezin strah. Laurence je bučio uokolo s
osmijehom na licu, a u očima mu je blistala sreća. Čuo se smijeh dok je sjedio sa
svojim sinom i slagao slagalice na krevetu te čitao njegove najbolje slikovnice, a
Gwen je zatražila da se pripremi Hughova omiljena hrana: biskvit Victoria, zeleni
makroni, sladoled od kardamona i manga, sve čega se mogla dosjetiti kako bi ga
dovela u iskušenje, sve što bi mu moglo omogućiti da ponovno postane bučno,
energično dijete kakvo je bio.
Pa ipak, kad se osjećao dovoljno dobro da istrči van, ona je željela držati ga uza
sebe.
– Ne smijemo ga gušiti – rekao je Laurence.
– Zar misliš da to radim?
– Pusti ga neka trči. To će biti dobro za njega.
– Danas je prilično hladno.
– Gwen. On je dječak.
Stoga je ona popustila te pola sata gledala kako Hugh trči za psima, ali kad je
Laurence otišao, bojicama i novim blokom papira za crtanje namamila ga je natrag
u kuću. Dok ga je gledala, bila je sve odlučnija u namjeri da joj ništa neće odvratiti
pozornost ni na trenutak. Dokle god je gledala Hugha, nije se zabrinjavala zbog
Liyoni. On je u njezinoj sobi črčkao besmislene slike Bobbins, Spewa i male Ginger,
koja je još bila manja od druga dva psa. Zapravo ga je najviše usrećivalo to što je
Ginger pod njegovim krevetom.
Ali, prizor njegovih crteža u njoj je budio nelagodu. Pun mjesec je došao i
prošao, a djevojčičin najnoviji crtež nije stigao. Iako je jedva uspijevala disati od
olakšanja spoznaje da će njezin sin preživjeti, kako se njegovo stanje iz dana u dan
popravljalo, tako je ona počela slušati glas svoje kćeri, koji je probio zid buke u
158
njezinu umu. Djevojčičin šapat vodio ju je kroz otvorena vrata, zvao je kroz
sumorno predvorje te uz ulaštene stepenice. Učinilo joj se da je vidjela njezin obris
na jednom prozoru odmorišta, ali se svjetlost tada pomaknula i ona je shvatila da
je to bila samo sjena koju su bacili oblaci ispred sunca.
Ono što je danju uspijevala obuzdati, noću je postajalo golemo. Liyonin glas
postajao je glasan, zahtijevao je njezinu pozornost, proganjao je u snovima i
doimao se toliko stvarnim da je vjerovala kako je djevojčica doista u njezinoj sobi.
Kad se probudila, oznojena i uzdrhtala, osjećala je olakšanje jer ondje nema nikoga
osim Hugha, ili Naveene koja dolazi s njezinim krevetnim čajem.
Zahtijevala je da se svježe cvijeće postavi po cijeloj kući: u predvorje, u
blagovaonicu, u salon i u njihove spavaće sobe. Čim se doimalo da bi koji cvijet
klonuo, cijeli buket je bilo potrebno odnijeti i na njegovo mjesto staviti svježi. Ali,
ni sve cvijeće ovoga svijeta nije moglo ublažiti njezinu tjeskobu. Gwen je sklopila
pogodbu s Bogom, ali nije održala svoj dio i stoga je živjela u strahu od posljedica.
Kad je Hugh ponovno počeo spavati u dječjoj sobi, Laurence ju je zatekao kako
sjedi za svojim malim stolom, pognutih ramena, i slaže pasijans. Stao je iza nje i
sagnuo se kako bi joj poljubio tjeme. Ona je podignula pogled. Pogledi su im se na
trenutak sreli u ogledalu ali je ona, strahujući da će je izdajnički sjaj njezinih očiju
odati, okrenula glavu tako da su njegove usne tek okrznule njezinu kosu.
– Došao sam te pitati želiš li da večeras ostanem s tobom? – Pogledao je karte. –
Ili da se kartam s tobom?
– Voljela bih to, ali nema smisla da ni jedno od nas noćas ne spava.
– Mislio sam da ćeš spavati sada kad je Hugh mnogo bolje.
– Bit ću dobro, Laurence. Molim te, nemoj se zabrinjavati. Bit ću dobro.
– Pa, ako si sigurna.
Ona je stisnula ruke jednu o drugu kako bi zaustavila drhtanje. – Jesam.
Kad je otišao, nije legla nego je nastavila slagati pasijans. Nakon sat vremena se
naslonila, ali, čim je zatvorila oči i čim se osjećaj opuštanja počeo širiti, ponovno je
naglo otvorila oči. Bacila je sve karte na pod.
– Dovraga. Ostavi me na miru – rekla je naglas.
Ali, djevojčica nije htjela otići.
Gwen je hodala po sobi, uzimala ukrase u ruke i ponovno ih spuštala. Što ako je
bolesna? Što ako joj je potrebna?
Naposljetku je zaspala, previše umorna da bi ostala budna. A tada su počele
noćne more. Ponovno je bila na imanju Owl Tree, padala s njegovih grana ili se
vozila u volovskoj zaprezi koja nikada nije stizala ni na kakvo odredište. Probudila
se i hodala amo-tamo, a tada je napisala dugo pismo Fran te joj rekla za Savija
Ravasinghea. Stavila ga je u omotnicu, napisala adresu, potražila marku i potom ga
159
poderala na desetke komadića i bacila u koš za papir. Potom je samo zurila u tamu
jezera.
Sutradan se nije mogla usredotočiti i gubila je nit onoga što je radila. Je li taj
osjećaj da bi se svijet mogao srušiti oko nje zapravo Božja kazna? – Možda crtež
nije stigao zato što Liyoni nije dobro – zaključila je. Kakva blaga dječja boljka.
Ništa ozbiljno. Ili je oteta? Djecu se katkad otimalo. Ili je Savi doznao pa je čekao
pravi trenutak da progovori? Svakog dana čekanja, koji je provela grizući nokte,
nesposobna jesti i ne znajući, osjećaj straha bio je sve jači.
S Laurenceom je bila vrlo naprasita, Naveena nije bila ondje kad joj je bila
potrebna, a Hugh ju je izbjegavao, provodeći vrijeme s Verity umjesto s njom.
Gwen je izvadila svu svoju odjeću iz ormara i složila je na krevet namjeravajući
odlučiti koje bi komade bilo moguće prilagoditi, a koje više uopće nije nosila. Sve
je odijevala, jednog po jednog, ali kad god se pogledala u ogledalo, ništa nije
izgledalo dobro. Odjeća je visjela na njoj pa je odlučila skinuti vjenčani prsten
strahujući da će joj skliznuti s prsta i izgubiti se. Dok je isprobavala šešire, počela
je plakati. Naveena je ušla u sobu i zatekla je kako nepomična sjedi na podu i hvata
zrak okružena šeširima: pustenim šeširima, šeširima okićenim perjem, šeširima s
perlicama i slamnatim šeširima. Pružila joj je ruku, a Gwen ju je primila i
nespretno ustala. Kad je ustala, naslonila se na Naveenu, a ona ju je čvrsto uhvatila.
– Smršavila sam. Ništa mi ne pristaje – rekla je kroz jecaje.
Naveena ju je i dalje držala. – Malo ste potonuli, to je to.
– Osjećam se užasno – rekla je kad su suze prestale teći.
Naveena joj je pružila rupčić da obriše lice. – Hugh je bolje. Ne morate brinuti.
– Nije zbog Hugha. Pa, jest, ali ne samo zbog njega.
Nesposobna izgovoriti te riječi, prišla je svojemu stolu i izvadila kutijicu,
pronašla ključ i otključala je. Pokazala je crteže Naveeni.
– Što ako je bolesna?
Naveena ju je potapšala po leđima. – Shvaćam. Ne smijete razbijati glavu.
Spremite. Sljedeći crtež će doći. Pozovite liječnika za sebe, gospođo.
Ali, kasnije toga dana, kad ju je sve peckalo i kad se osjećala kao da joj je koža
oguljena, više to nije mogla podnijeti. Zbog sve lošijeg mentalnog stanja,
pogoršanog neispavanošću, cijelo ju je tijelo boljelo. Trzala se i na najtiši zvuk, čula
zvukove kojih nije bilo, osjećala se nesposobnom i za najjednostavnije zadatke i
zatekla se kako se kreće u krugovima, započne nešto, ostavi to i tada zaboravi što
je uopće radila. Kad je osjetila da gubi povezanost sa svime što je voljela,
kapitulirala je znajući da će morati zatražiti pomoć.
160
17.
S
rećom, liječnik je mogao doći nedugo nakon što ga je Gwen nazvala, a ona je
znala da će prašak, koji joj je namjeravao propisati, bio na putu pa je željela
raditi nešto dok čeka. U svojemu uznemirenom stanju nije bila sposobna
baviti se proizvodnjom sira, a, ionako je poučila jednog kuhinjskog slugu obavljati
taj posao pa se umjesto toga usredotočila na kućanske račune.
Tijekom godina je raščistila nepodudarnosti između narudžbi koje su plaćene i
robe koja se doista pojavila u kući. Zahtijevala je da sama vidi isporučenu robu te
ju je provjeravala na računima koji su ponuđeni na plaćanje. Nepravilnosti su
ispravljene i premda je u jednom trenutku posumnjala da appu krade, to je bilo
teško dokazati. Tada nije očekivala nepodudarnosti.
Dok je Naveena čuvala Hugha, ona je sjedila za svojim stolom i prisiljavala se ne
misliti na ono što ju je zabrinjavalo. Kad je protrljala sljepoočnice ne bi li ublažila
glavobolju na tom mjestu, opazila je isplatu za neuobičajenu količinu riže, viskija i
ulja u vrijeme kad je Hugh bio bolestan. Otišla je do ormara za namirnice
očekujući da će vidjeti mnogo veću zalihu, ali je količina ondje bila čak manja od
uobičajene. Samo je appu imao drugi ključ.
Nadala se u kuhinji upitati appua o tome, ali je McGregor bio ondje i pušio lulu,
a pred njim je stajao čajnik.
– Gospođo Hooper – rekao je podignuvši čajnik i, zadržavajući ga visoko,
natočio. – Kako ste? Čaj?
– Pomalo umorno, gospodine McGregor. Ne želim čaj, hvala. Nadala sam se
razgovarati s appuom.
– Otišao je u Hatton s Verity. Ona je uzela Daimler.
– Doista? Zašto su otišli zajedno?
– Rekla je da imaju nekog posla.
Gwen se namrštila. – Kakvog posla?
– Ona se brinula za naručivanje dok ste vi bili zaokupljeni Hughom.
Pretpostavljam da su otišli po namirnice.
– Ona obavlja i plaćanje?
– Pretpostavljam da obavlja.
161
– A vi i dalje odlazite u banku u Colombu?
– Da, donosim novac za nadnice i za kućanske troškove. – Zastao je. – Pa, inače
to radim, ali smo ovaj mjesec imali ogromnu količinu čaja za preraditi, a Laurence
je bio veoma zaokupljen pa je Verity otišla umjesto mene.
– Daimlerom, pretpostavljam?
On je kimnuo.
Gwen je stavila Hugha spavati i, ponadavši se da će sredstvo za spavanje uskoro

stići, zamolila Naveenu da dođe u njezinu sobu.
Čim je žena sjela, Gwen se zagledala u njezine mirne, tamne oči. – Zašto crtež
ovaj mjesec kasni? Moram znati.
Naveena je slegnula ramenima. Što je to značilo, to slijeganje?
– Je li i dalje dobro? Je li joj se što dogodilo? – nastavila je Gwen.
– Čekanje još malo, gospođo – rekla je Naveena. – Ako je djevojčica bolesna, ja
do sada već čujem.
Gwen se osjećala vrlo umorno; bilo joj je teško pratiti i najjednostavniji razgovor,
ali je imala potrebu znati je li Liyoni dobro.
Dok su tako razgovarale, Verity je ušla u sobu. – Zdravo. Imam nešto za tebe.
– Hvala ti, Naveena – rekla je Gwen i kimnula otpravljajući je.
– Bili smo u Hattonu – rekla je Verity kad je žena otišla.
– Čula sam.
– Srela sam starog doktora Partridgea.
– Doista, Verity, uopće nije star. Samo mu se kosa prorjeđuje. – Slabašno se
nasmiješila. – Znaš da je vrlo ljubazan. Mogla si mnogo gore proći.
Verity je porumenjela. – Ne budi luda. Dao mi je recept da ga preuzmem u
ljekarni. Sâm je bio na putu da to učini, ali sam ga ja poštedjela tog truda. Da ti
umiješam jednu dozu u malo toplog mlijeka?
– Oh, molim te, bi li to učinila?
– Ti samo lezi, a ja ću otići u kuhinju i zasladiti ga velikodušnom količinom
šećernog sirupa, da popravi neugodan okus. Što kažeš?
– Hvala ti. To je ljubazno od tebe.
– Ako itko zna koliko nesanica može biti strašna, to sam ja. Iako sam se
iznenadila znajući da je Hugh mnogo bolje, mislila sam da ćeš zaspati kao top.
– Doima se da me je to općenito učinilo vrlo napetom.
– U redu. Odmah se vraćam.
162
Gwen se svukla i uzela bijelu spavaćicu koju joj je Naveena ostavila na krevetu.
Prinijela ju je nosu i udahnula svjež cvjetni miris, a tada ju je navukla preko glave i
petljala s gumbima. Njezina ju je krivnja zarobila u unutarnjem prostoru punom
straha, ali je ona, stišćući ruke i želeći misliti na sretnija vremena, pokušala
odagnati mračne misli. Ako je Naveena bila u pravu, možda Liyoni ipak nije
bolesna, ali je ipak bilo moguće da je netko presreo crtež.
Kad bi sve izgubila, najbolje čemu bi se mogla nadati bilo bi da bude poslana
natrag na imanje Owl Tree i da više nikada ne vidi dragog Hugha. Zadrhtala je od
pomisli na svojega sina bez majke pa je zamislila Florence i druge žene s istim
izrazom nadmoći na licu ako se dozna za sve to. S podmuklim pogledom u očima
smiješile bi se i čestitale same sebi jer je ona, a ne one, pokleknula pred
udvaranjem šarmantnog starosjedioca.
Do trenutka kad se Verity vratila, Gwen je drhtala od straha.
– Zaboga. Nije ti dobro. Izvoli. Nije prevruće pa odmah popij. Sjedit ću s tobom
dok ne zaspiš.
Gwen je popila ružičastu mliječnu mješavinu koja, iako gorka, nije bila
neugodna kao što je očekivala, a potom je vrlo brzo osjetila kako joj se oči
zatvaraju. Nekoliko minuta je lebdjela, osjećajući se ugodno pospano, svjesna da je
glavobolja prestala i pitajući se zbog čega je ono bila zabrinuta, a tada je potpuno
izgubila osjećaj budnosti.
Sljedećeg jutra jedva je podignula glavu s jastuka iako ju je istodobno boljelo i

držati glavu na jastuku. Čula je podignute glasove u hodniku, koji su pomalo
zvučali kao da se Naveena i Verity svađaju.
Nekoliko minuta poslije Naveena je ušla. – Donijela vam čaj u krevet ranije,
gospođo, ali vas nisam mogla probuditi. Tresla sam vas.
– Ima li problema s Verity? – upitala je Gwen i pogledala prema vratima.
Stara dadilja izgledala je uzrujano, ali nije progovorila.
Gwen je osjetila hladnoću i oznojenost, kao da će podlegnuti gripi. – Moram
ustati – rekla je i pokušala spustiti noge na pod upravo u trenutku kad je Verity
ušla u sobu.
– O, ne, nećeš. Odmarat ćeš se dok se ne budeš osjećala bolje. Naveena, ti možeš
otići.
– Nisam bolesna, samo sam umorna. Moram se pobrinuti za Hugha.
– Hugha ostavi meni.
– Jesi li sigurna?
163
– Potpuno. Zapravo, prepusti sve meni. Već sam dogovorila jelovnike i platila
kućansko osoblje.
– Htjela sam razgovarati s tobom. – Gwen se osjećala neusredotočeno pa je na
trenutak otplovila. – Ne mogu se sjetiti. Isporuka, zar ne? Ili nešto...
– Imam i dnevni prašak za tebe. Pomiješat ću ti ga s medom i čajem. Za njega
vjerojatno ne trebaš mlijeko.
Verity je otišla u kuhinju i vratila se s čašom mutne crvenkastosmeđe tekućine.
– Što je to?
Verity je nagnula glavu. – Hmmm? Nisam sigurna. Točno sam slijedila njegove
upute.
Čim je Gwen popila napitak, opustila se gotovo istog trena, osjećajući silno
ugodno plutanje. Oslobođena sveg očaja i osjećajući se potpuno očišćeno, ponovno
je zaspala.
Gwen je počela žudjeti za ‘čarobnim napitkom’, kako ga je tada doživljavala. Kad bi

ga popila, plutala je u magli, slobodna od neugodnih glavobolja i od zabrinutosti,
ali je tu obamrlost pratio potpuni izostanak apetita te nesposobnost za normalan
razgovor. Kad ju je Laurence jedne večeri došao pogledati, svim se silama potrudila
biti svoja, ali je zabrinutost u njegovim očima žalosno otkrivala da ne uspijeva u
tome.
– Partridge će doći ujutro – rekao je. – Tko zna što ti da je.
Gwen je slegnula ramenima kad ju je primio za ruku. – Dobro sam.
– Koža ti je hladna i vlažna.
– Rekla sam da sam dobro.
– Gwen, doista nisi. Možda večeras ne bi trebala popiti onu mješavinu. Mislim
da ti ne koristi, a Naveena misli isto.
– Je li to rekla?
– Da. Obratila mi se silno zabrinuta.
Njezino se grlo stegnulo. – Laurence, moram ga popiti. Čini mi dobro. Naveena
griješi. Potpuno me oslobađa glavobolje.
– Ustani.
– Što?
– Ustani.
Ona je pomaknula stražnjicu prema rubu kreveta i spustila noge na pod. Pružila
mu je ruku. – Pomogni mi, Laurence.
– Želim te vidjeti kako ustaješ, Gwen.
164
Ona je zagrizla usnu i potrudila se ustati, ali se soba kretala, ljuljala naprijed-
natrag, a namještaj se pomicao. Ponovno je sjela. – Što si tražio od mene,
Laurence? Ne sjećam se.
– Zamolio sam te da ustaneš.
– Pa, to je bilo baš šašavo, zar ne? – Nasmijala se, ponovno se uvukla pod plahtu
i zagledala u njega.
165
18.
G
wen je ujutro sjela za svoj toaletni ormarić i otvorila ladicu u kojoj je miris
njezine majke bio očuvan u jednom izvezenom rupčiću. Izvadila ga je i
onjušila. Ohrabrena tom kratkom povezanošću ogrnula se svojom svilenom
kućnom haljinom i nazula papuče. Ogrnula se finim vunenim šalom oko ramena i
na bočna vrata izašla iz kuće.
Verity i McGregor sjedili su na verandi. – Draga, kako si? – upitala je Verity sa
širokim osmijehom.
– Poželjela sam malo svježeg zraka.
– Sjedni nakratko. Ovdje je tvoj napitak.
Gwen je popila mješavinu, ali nije sjela.
– Zar nećeš doručkovati? Koristit će ti.
– Mislim da ću samo prošetati.
– Čekaj. – Verity je otvorila svoju torbu i izvadila savinut komad papira. –
Gotovo sam zaboravila, ali me je Nick upravo podsjetio – rekla je.
– Nosim ovo sa sobom još otkako je Hugh bio bolestan.
– Da?
Verity joj je pružila izgužvani papir. – Možeš li to dati Naveeni?
Kad joj ga je predala, negdje u kući zalupila su se vrata. Gwen je osjetila kao da
će joj koljena popustiti, ali je odglumila da gleda papir dok joj je srce lupalo, a misli
se vrtložile u glavi.
– To je nekakav crtež – rekla je Verity. – Za Naveenu, od nećakinje, rođakinje ili
takvo što, iz jednog sela u dolini. Pomalo je nejasan, a doima se da se malo ugljena
istrljalo.
Krv je potpuno nestala iz lica emocionalno izmučene Gwen. Ponovno je savinula
papir i ponadala se da se na njoj ne vidi strah koji je osjećala i da se tih zvuk
glasova čuje samo u njezinoj glavi.
Bogobojazna Engleskinja ne rađa tamnoputo dijete.
Nick McGregor, koji do tada nije progovorio, odjednom ju je pogledao. – Ja sam
zatekao mljekarskog kulija kako ga donosi.
– Oh.
166
– Pobrinuo sam se da mlijeko sada doprema drugi kuli i strogo sam zabranio
donositi poruke.
– Dat ću ga Naveeni.
– Htio sam to i prije reći, ali Hugh je bio bolestan... – Raširio je šake u širokoj
gesti.
Gwen se nije usudila progovoriti.
– A znam da ni vi niste najbolje. – Zastao je.
– Gwen, blijeda si. Jesi li dobro? – Verity joj je pružila ruku, ali je Gwen
uzmaknula.
Znali su. Oboje su znali i poigravali su se s njome.
– Kako bilo – nastavio je McGregor – ne mogu dopustiti da moji kuliji isporučuju
poruke, čak ni dadilji.
Gwen je tražila riječi. – Stat ću tome nakraj.
– Dobro. Ne želimo da sluge pomisle kako imaju pravo slati poruke kad god
požele. Uz trenutačne nemire, koliko god blage, ne smijemo dopustiti tajne
komunikacijske kanale.
– Nadajmo se da taj crtež doista potječe od rođakinje, a ne od kakvog aktivista –
rekla je Verity. – Uvijek sam mislila da Naveena nema rođake.
Gwen se potrudila ne trgnuti se, ali se morala udaljiti od teme crteža pa je,
uhvativši se za prolazne misli, progovorila. Srećom, McGregor je ustao prekinuvši
je, a Gwen je iskoristila tu priliku da pobjegne.
Vrt je plamtio dok je prolazila pokraj grmlja. Vrhovima prstiju jedne ruke
prelazila je preko crvenih i narančastih cvjetova, a u drugoj ruci držala je sigurno
savinut Liyonin crtež. Morat će pronaći drugačiju metodu primanja poruka iz sela,
ali je sada barem znala što se dogodilo s porukom koja je kasnila. Njezin izostanak
nije bio prouzročen time što ona nije priznala što je učinila. Liyoni je bila na
sigurnom i zdrava pa u tom pogledu nije imala zbog čega brinuti.
Sišla je do jezera i pomislila zaplivati, ali je lijek već počinjao djelovati, a kad su
se zlatne niti u vodi počele zamagljivati i kad su se boje neba i jezera stopile, Gwen
se osjetila nestabilno na nogama. Odmahnula je glavom kako bi razbistrila um:
jezero je ponovno postalo jezero, a nebo je postalo nebo. Prišla je spremištu za
čamce. To je bilo mjesto za nju, sigurno i puno sretnih sjećanja.
Otvorila je vrata i pogledala po sobi.
Vatra nije bila zapaljena, dakako, i bilo je vlažno, ali je ona bila umorna pa je
uzela pleteni prekrivač, pokrila se i legla na sofu.
Za neko vrijeme začula je Hughov glas. Isprva je pomislila da sanja pa se
nasmiješila pomislivši na njega. Na svojega lijepog, dragog dječačića. U posljednje
167
vrijeme ga je slabo viđala. Uvijek je bilo ‘Verity ovo’ i ‘Verity ono’. Ali, kad je začula
i Laurenceov glas, a potom ponovno Hughov, ispunila ju je želja da vidi svoje
momke. Poželjela je dodirnuti sinovu kosu i osjetiti Laurenceove ruke oko sebe.
Pokušala je ustati, ali je osjećala kao da joj je glava ogromna pa se morala
uravnotežiti hvatajući se za rukonaslon sofe.
– Hoćemo li pogledati je li mama ondje unutra? – začula je.
– Dobra ideja, stari.
– Tata, može li i Wilfred ući?
– Čekaj da provirim unutra pa ćemo vidjeti.
Gwen je ugledala Laurenceov taman obris, koji je ispunio okvir vrata. – Oh,
Laurence, ja...
Kad joj je prišao, doimao se toliko velikim da je ispunio čitav prostor. Rekao je
nekoliko riječi, a ona je tada izgubila svijest.
Kad je Gwen došla k svijesti, začula je Laurencea kako govori. Tada su bili u
njezinoj spavaćoj sobi, a doktor Partridge stajao je s Laurenceom pokraj prozora.
Nije im vidjela lica, ali su stajali blizu jedan drugome, mračni na svijetloj pozadini,
ruku sklopljenih iza leđa.
Ona se nakašljala i liječnik se okrenuo. – Volio bih vas pregledati, Gwen, ako je
to u redu.
Ona je pokušala zagladiti svoju kosu. – Pa, zacijelo izgledam strašno, ali, doista
sam dobro, John.
– Ipak.
Pogledao joj je u oči, a tada joj je poslušao srce. – Laurence, kažete da se
onesvijestila?
– Našao sam je na podu u spremištu za čamce.
– A je li se doimala izgubljeno?
Gwen je gledala kako Laurence kima.
– Zjenice su joj malene poput vrha igle, a srce joj brzo kuca. – Okrenuo se i
pogledao Gwen. – Gwen, gdje je čaša iz koje ste posljednji put pili lijek?
– Ne znam. Mislim da je vani. Ne sjećam se.
Gwen je zatvorila oči i otplovila, a Laurence je otišao po čašu. Vratio se i predao
je liječniku.
Ovaj ju je onjušio, uronio prst u ostatak i prinio ga usnama. – Ovo se doima
prilično jakim.
– Gdje su paketići koje je John propisao? – upitao je Laurence.
168
Kad je Gwen mahnula u smjeru kupaonice, Laurence je otišao onamo i donio
više savinutih papirnih paketića.
Liječnik ih je uzeo i čelo mu se nabralo. – Ali, ovi su mnogo prejaki.
Laurence ga je gledao, užasnut.
Liječnik se doimao zbunjenim. – Jako mi je žao. Ne shvaćam kako se ovo moglo
dogoditi.
– Zacijelo ste pogriješili s receptom.
Liječnik je odmahnuo glavom. – Možda su ga u ljekarni pogrešno pročitali.
Laurence ga je gnjevno pogledao i udahnuo.
– U svakom slučaju, Gwen mora odmah prestati uzimati ga. Nije pogodan za
njezinu konstituciju. Mogla bi imati kakve reakcije. Bolove, znojenje, nemir. Mogla
bi se osjećati prilično potišteno. Nazovite me ako to ne prestane za pet ili šest
dana. Istražit ću to.
– Nadam se da hoćete. Ovo je neoprostivo.
Kad se doktor Partridge naklonio i otišao, Laurence joj je prišao i sjeo pokraj
njezinog kreveta.
– Uskoro ćeš se početi osjećati bolje, draga. – Potom joj je pružio komad papira.
– Pronašao sam jedan od Hughovih crteža na podu spremišta za čamce, nedaleko
do mjesta na kojemu si se onesvijestila.
– Oh, pitam se što je radio ondje – rekla je pokušavajući zvučati mirno iako joj se
želudac grčio. Je li Laurence doista vjerovao da je crtež Hughov?
– Zacijelo smo ga ostavili otključanim, ali mislim da je crtež star. Njegova nova
djela su bolja. Sada barem gotovo možeš razabrati lice. – Nasmiješio se predavši joj
crtež.
Ona se prisilila nasmiješiti se kad ga je uzela. Laurence nije ništa otkrio.
169
19.
G
wen se tri dana osjećala strašno loše. Bila je bijesna na Laurencea jer je
upleo liječnika i uskratio joj prašak za spavanje pa nije htjela razgovarati s
njim. Ono malo što je jela odnosila je u svoju sobu i doista se osjećala vrlo
mračno, toliko da je čak ni pogled na Hugha nije razveseljavao. Više od bilo čega
željela je biti kod kuće s majkom i plakala je od gnjeva, želeći da nikada nije
upoznala Laurencea.
Dok je uzimala lijek, ništa je nije zabrinjavalo i glava je nije boljela, ali se sada
doimalo da ju je nešto svladalo. Glava ju je toliko boljela da nije mogla razmišljati,
ruke su joj neprestano bile oznojene, a znoj joj se cijedio između grudi pa je tri
puta dnevno morala presvlačiti spavaćicu. Gotovo da nije znala gdje je, bolio ju je
svaki zglob, osjećala je kao da je iglice peckaju tik ispod kože, a mišići su joj bili
toliko osjetljivi da ju je i dodir bolio.
Želeći ponovno postići nešto nalik mentalnom zdravlju, četvrtoga dana uzela je
sva majčina pisma i plakala ponovno čitajući sve novosti. Kad su je preplavila
sjećanja na dom, blago ranojutarnje sunce bacalo je mozaik svjetlosti na listove
papira koji su ležali na njezinu stolu. Nedostajala joj je Engleska: zimski mraz, prve
snježne pahulje i ugodni ljetni dani na farmi. Najviše od svega nedostajala joj je
mlada djevojka koja je nekoć bila: ona koja je bila puna nade i koja je vjerovala da
će sve u životu biti divno. Kad je završila s plakanjem, okupala se, oprala kosu i
osjećala se malo bolje.
Petoga dana ruke su joj i dalje drhtale, ali je odlučila odjenuti se i, ne bez
strepnje, ručati u blagovaonici. Potrudila se ostaviti dojam da je ona stara, a
odjenula je lijepu muslinsku haljinu s dugim šalom od šifona. Haljina joj je bila šira
nego prije, ali se lijepo kretala dok je hodala i pružala joj ugodan osjećaj lebdjenja.
Podne je bilo već odavno prošlo, ali je ona odlučila kratko ponovno provjeriti
ormar s namirnicama, a kad je otključala golema vrata, iznenadila se opazivši da su
se police izvinule pod teretom riže, ulja i viskija. Appu ju je gledao kako to čini, a
kad mu se namrštila, slegnuo je ramenima i promrmljao nešto što nije razumjela.
Počešala se po glavi. To nije imalo smisla. Što joj je? Zar je bila toliko umorna da je
umislila kako namirnica nema kad je prošli put pogledala? Odmahnula je glavom
užasnuta osjećajem da ne vlada sobom.
170
Kiše još nisu započele, a budući da se vrijeme proljepšalo, Gwen se vratila u
svoju sobu prije no što je otišla u blagovaonicu te je otvorila prozor kako bi
osvježila zrak koji je, kako je shvatila, bio vrlo zagušljiv. Kad je to učinila, začula je
vrtlara kako zviždi u drugom dijelu vrta. U kući je zazvonio telefon i netko je
zapjevao. Sve se doimalo normalnim. Kad je izašla iz sobe, osjećala se uvjerenije da
je njezina napuštena pogodba s Bogom postala stvar prošlosti pa je čak počela
sumnjati da je vjernica, ali je shvatila da je to važno jer, tko joj je drugi mogao
oprostiti?
U blagovaonici je bio poslužen ručak za četvero. Laurence, McGregor i Verity
već su bili ondje, a dvojica slugu su stajala i čekala.
– Ah, evo je – rekao je Laurence sa širokim osmijehom.
Čim je Gwen sjela, posluženi su vratolomnom brzinom.
– Nabujak će navodno splasnuti – rekla je Verity. – Ni u najboljim situacijama
nije osobito dobar.
Za ručkom se razgovaralo o čaju, o predstojećim dražbama i o Laurenceovoj
hipoteci na susjednu plantažu. Verity se doimala dobro raspoloženom, a i
Laurence je bio sretan.
– Pa, drago mi je da mogu reći kako se doima da su se nedavni incidenti u
radničkom naselju smirili – rekao je McGregor.
– Zar gospodin Ghandi ponovno dolazi u posjet Cejlonu? – upitala je Verity.
– Sumnjam. Ali, ako dođe, to neće biti problem za nas. Nikome od radnika neće
biti dopušteno poći.
– Možda bi trebali poći – rekla je Gwen okrenuvši se prema Laurenceu. – Što ti
misliš?
On se namrštio, a Gwen je stekla dojam da je to pitanje tema oko koje se njih
dvojica ne slažu.
– Pitanje je hipotetsko – rekao je McGregor.
– Zbog čega je prošli put izbio nemir? – upitala je Gwen.
– Uobičajeno pitanje – odgovorio je McGregor. – Radnička prava. Sindikalni
huškači dođu, razjare radnike, a ja tada moram, rješavati situaciju.
– Nadao sam se da bi novo Zakonodavno vijeće moglo biti dovoljno – rekao je
Laurence. – I količina novca te vremena koje je Ministarstvo poljoprivrede uložilo
u poučavanje ljudi kako da poboljšaju svoje metode zemljoradnje.
– Da, ali to radnicima ne pomaže, zar ne? – rekla je Gwen. – A John Partridge mi
je jednom rekao da su pred nama velike promjene.
Laurence je napuhnuo obraze. – U pravu si. Državni kongres misli da nije
učinjeno dovoljno.
171
– Tko zna što oni misle. – McGregor je načinio grimasu i nasmijao se. – Ili misle
li uopće! Sve su to intelektualni tipovi koji pokušavaju razjariti radnike. Jedno je u
Engleskoj dati pravo glasa ženama starijim od dvadeset i jedne godine, ali, biste li
bili sretni kad biste to pravo dali neukim starosjediocima?
Gwen je bila itekako svjesna batlera i slugu koji su slušali taj razgovor i bilo joj je
neugodno to što McGregor govori toliko bezobzirno i bezosjećajno. Žarko je željela
reći nešto kako bi mu se suprotstavila, ali je u svojemu krhkom stanju ustanovila
da se ne usudi.
Do kraja ručka pokušavala je pronaći način da se vrati u normalno stanje, ali joj
je to uspijevalo samo u bljeskovima. Pridružila se razgovoru, slijedeći nit, ali kad je
razgovor prešao na drugu temu, njezina usredotočenost je nestala pa je u mislima
odlutala. Promatrala je Verity i McGregora ne bi li ugledala znakove da znaju nešto
više o onom crtežu, ali se doimalo da njezin mozak još ne radi kako valja i ništa joj
nije bilo osobito smisleno. Muškarci su još malo razgovarali o političkoj situaciji,
ali je njoj veoma laknulo kad je donesena divna slastica i kad se ozračje u prostoriji
promijenilo.
– Baš lijepo – rekla je Verity pljesnuvši.
Nastupila je tišina dok su jeli slasticu.
– Gwen, jesi li za šetnju? – upitao je Laurence i nasmiješio se.
Ona je u njegovim očima vidjela toliku toplinu da se osjetila snažnije. – Voljela
bih. Idem samo po šal. Ne mogu sasvim razabrati je li mi vruće ili hladno.
– Ne moraš žuriti. Čekat ću te na terasi.
Ona je otišla u svoju sobu, raširila svoj omiljeni šal i prebacila ga preko ramena.
Potjecao je iz Kašmira, imao je lijep motiv pauna utkan u kašmirski uzorak na
naličju i nekoć je pripadao njezinoj majci pa su zelena i plava vuna bile pomalo
istanjene. Upravo je namjeravala zatvoriti prozor u svojoj spavaćoj sobi kad je čula
Laurencea kako razgovara s nekim u vrtu. Debeli zidovi nisu propuštali ekstremnu
vrućinu i buku, ali doimalo se da ljudi ne shvaćaju kako ona, kad joj je prozor
otvoren, čuje sve što se govori čak u vrtnoj prostoriji i s te strane vrta.
– Ne smiješ to shvatiti osobno – rekao je Laurence.
– Ali, zašto ne mogu s vama?
– Muškarac katkad voli biti nasamo sa svojom suprugom, a ona je bila bolesna,
sjećaš se?
– Ona je uvijek bolesna.
– To je glupost. A, iskreno rečeno, nakon svega što sam učinio za tebe strašno
me boli kad čujem da tako govoriš o njoj.
– Sve što radiš je za nju.
172
– Ona mi je supruga.
– Da, i ne dopušta mi da to zaboravim.
– Znaš da to nije istina. – Zastao je dok je Verity mrmljala nešto.
– Dajem ti velikodušan džeparac. Prenio sam kuću u Yorkshireu na tebe i
dopuštam ti da budeš ovdje koliko god dugo želiš.
– Pristojna sam prema njoj.
– Volio bih da je voliš.
– Nemoj razmišljati – rekla je Gwen samoj sebi kad su joj oči zasuzile. Ne miči
se. I premda se osjećala uistinu povrijeđeno, ostala je stajati ondje.
– Nakon Carolinine smrti imala sam te za sebe.
– Da, jesi. Ali, ti moraš stvoriti svoj život. Nezdravo je da se tako držiš uz mene.
Dakle, samo ću reći kako je doista krajnje vrijeme da se potrudiš pronaći supruga,
ali ne namjeravam raspravljati o tome.
– Pitala sam se kad ćeš početi o tome, ali dobro znaš da je samo jedan muškarac
za kojega se želim udati.
Tijekom duge stanke, kad ni Laurence ni Verity nisu progovorili, Gwen je
zatvorila oči. A tada je ponovno čula šogoricu.
– Misliš da sam ostala po strani?
– Doima se da si se sama dovela onamo. – Njegov je glas bio oštar, ali je njezin
bio prkosan kad je odgovorila.
– Imam dobar razlog. Misliš da znaš sve, ali ne znaš.
– O čemu govoriš?
– Znaš. Caroline... i Thomas.
– Ma, hajde, Verity, nema razloga da se takvo što ikada dogodi tebi.
– Možda jesi moj stariji brat, ali postoji ponešto o našoj obitelji što ti ne
razumiješ.
– Melodramatična si. Kako bilo, mislim da si previše ovdje. Vrijeme je da radiš
nešto drugo.
– Možeš reći štogod hoćeš, Laurence, ali...
Udaljili su se i njihovi su glasovi postali tiši pa Gwen nije čula što su još rekli.
Udahnula je te polako izdahnula kroz stisnute usne. Nakon što se toliko trudila s
Verity, osjećala se povrijeđeno. Dok je koračala amo-tamo razmišljajući o tome,
Laurence se pojavio na njezinim vratima.
– Izgledaš lijepo, Gwen.
Ona se nasmiješila, zadovoljna jer je primijetio. – Čula sam kako si razgovarao s
Verity dok ste bili u vrtu.
173
Laurence nije odgovorio.
– Ne sviđam joj se. Nadala sam se da ću joj se svidjeti nakon toliko vremena.
On je uzdahnuo. – Komplicirana je. Mislim da je dala sve od sebe.
– Tko je muškarac u kojega se zaljubila?
– Misliš, tko joj je bio zaručnik?
– Ne, govorim o onome koji joj nije uzvratio osjećaje.
On se namrštio. – Bio je to Savi Ravasinghe.
Gwen se zagledala u pod i zadržala ukočeno lice kako bi prikrila šok. U dugoj
tišini koja je uslijedila prošlost joj se vratila u bujici, a s njom slika njezinih svilenih
gaćica na podu.
– Je li on potaknuo te osjećaje u njoj? – naposljetku je upitala.
Laurence je slegnuo ramenima, ali mu se tijelo napelo kao da se ne može prisiliti
izgovoriti nešto. – Upoznao ju je dok je slikao Carolinin portret.
– Gdje je ta slika, Laurence? Nikada je nisam vidjela.
– Držim je u svojoj radnoj sobi.
Kad ju je pogledao, u njegovim, je očima vidjela duboku bol, ali i gnjev. Zašto?
Zar je bio gnjevan na nju?
– Rado bih je vidjela. Imamo li vremena prije šetnje?
On je kimnuo, ali nije govorio dok su hodali hodnikom.
– Je li slika vjerna? – upitala je.
On ni tada nije odgovorio, a kad je otključao vrata, ruke su mu drhtale.
Kad su ušli, ona je promotrila sobu. – Nisam znala da je izložena. Nije bila kad
sam posljednji put došla ovamo.
– Nekoliko puta sam je skinuo, ali je uvijek opet objesim. Imaš li što protiv toga?
Gwen nije znala što osjeća, ali je odmahnula glavom i proučila sliku. Caroline je
prikazana u crvenom sariju ukrašenom srebrnim i zlatnim koncem te motivima
ptica i listova izvezenih duž dijela koji joj je padao s ramena. Ravasinghe je
istaknuo njezinu ljepotu na način na koji nije bila toliko očita na fotografiji koju je
Gwen vidjela, ali je nešto krhko i tužno na njezinu licu duboko dirnulo Gwen.
– To je pravo srebro, konac – rekao je. – Skinut ću je. Trebao sam je odavno
spremiti nekamo. Ne znam zašto nisam.
– Je li uvijek nosila sari?
– Ne.
– Na trenutak se doimalo da si gnjevan.
– Možda.
– Prešućuješ li mi nešto?
174
On se okrenuo. – Možda je bio gnjevan na sebe – pomislila je – ili se možda još
osjeća krivim jer Caroline nije smjestio u bolnicu. – Dobro je znala koliko osjećaj
krivnje može izjedati iznutra, kako se može zalijepiti za vas, isprva nevidljiv, ali
postupno gnjiliti sve dok ne poprimi vlastiti život. Rastužio ju je osjećaj da se
Laurence možda nikada neće potpuno oporaviti od tragične smrti prve supruge.
175
20.
V
rijeme je prolazilo i Gwen se iz dana u dan osjećala sve jače, unatoč
trenucima intenzivne tjeskobe u kojima se i dalje morala boriti s panikom.
Hugh je štropotao uokolo na svojemu novom biciklu, a Laurence je bio
veseo. Gwen je čitala svoje omiljene knjige sjedeći na klupi pokraj jezera gdje je,
slušajući ptice i blago zapljuskivanje vode, dopuštala da je priroda iscijeli.
Postupno se počela osjećati kao ona stara, a njezina zabrinutost zbog crteža i
krivnja koju je osjećala zbog prekršene pogodbe s Bogom počele su blijedjeti.
Znala je da je doista bolje kad je, nakon više mjeseci, pojela svoj prvi kuhani
doručak. Kobasice, lagano zapržene, kako ih je voljela, jedno pečeno jaje, dvije
ploške krte slanine, kriška prženog kruha i, na sve to, dvije šalice čaja.
Doista nije znala kamo su ti mjeseci otišli, ali bio je listopad i ona se napokon
osjećala vedro. Pogledala je kroz prozor, prema jezeru, gdje je prohladan vjetar
mreškao površinu vode. Šetnja s Hughom mogla bi joj baš goditi. Pozvala je Spewa
i Bobbins, a potom je pronašla Hugha kako sjedi na svojemu konjiću za ljuljanje i
viče ‘điha’.
– Dušo, želiš li poći u šetnju s mamom?
– Smije li i Wilf s nama?
– Dakako. Samo obuj gumene čizme. Bit će mokro.
– Sada ne kiši.
Gwen je načinila grimasu i pogledala u nebo. Posljednjih, nekoliko mjeseci
gotovo nije primjećivala kakvo je vrijeme. – Možda bedasta mamica nije primijetila
da je kiša prestala.
Hugh se nasmijao. – Bedasta mamica. To Verity kaže. Ponijet ću zmaja.
Gwen je pomislila na svoju šogoricu. U posljednje vrijeme nisu nailazile na
teškoće. Verity je prihvatila Laurenceove riječi i, premda je sada ponovno bila
ovdje, barem je neko vrijeme bila odsutna.
Ni Verity ni McGregor nisu ponovno spomenuli crteže, a budući da je McGregor
zabranio da se poruke prenose volovskom zapregom, Naveena je podmitila dhobija
da im ih donosi kad god bude mogao. Međutim, to više nije funkcioniralo kao
sustav upozoravanja jer su crteži tada stizali nasumice, a ne u vrijeme punog
176
mjeseca, a i nije bilo jamstva da će dhobi šutjeti. Ali, bio je pohlepan, a ona se
nadala da će novac, koji je primao, biti dovoljan da to osigura.
Kad su Gwen i Hugh stigli do jezera, staza je još bila blatnjava. Gwen nije bila
svezala kosu pa je uživala u tome kako je lepršala na vjetru dok su šetali i dok su
psi trčali pred njima. S druge strane jezera vodu je zamračivala pruga ljubičastih
sjena. Hugh je još bio u dobi u kojoj ga je svaka sitnica beskrajno zanimala. S
odlučnim pogledom, koji je sprječavao svako suprotstavljanje, podizao je i
promatrao svaki kamenčić i list koji bi mu privukao pozornost, a potom svoje ili
njezine džepove punio dragocjenostima koje bi deset minuta poslije bile
zaboravljene.
Gwen je, zahvalna za povratak svojega života nakon duge odsutnosti, gledala
sina i srce joj je prštalo ljubavlju prema njegovu osmijehu, njegovim bucmastim
nožicama, njegovoj neposlušnoj kosi i njegovu zaraznom smijehu. Veseo zvuk
ptičjeg cvrkuta ispunjavao je prostor oko njih, a kad je podignula glavu kako bi
osjetila toplinu sunca, osjetila se spokojno; pa ipak, unatoč tome, nešto ju je i dalje
izjedalo.
Otišli su malo dalje, ali je Hugh zaplakao kad mu se zmaj zapleo pa nije htio
letjeti.
– Mama, što je s njim? Možeš li ga popraviti?
– Mislim da će tata vjerojatno biti sposoban popraviti ga, dušo.
– Ali, želim da sada leti. – Gnjevan jer su njegove nade osujećene, bacio ga je na
tlo.
Ona ga je podignula. – Dođi, daj mi ruku pa ćemo pjevati cijelim putem kući.
On se nasmiješio. – Smije li Wilf izabrati?
Ona je kimnula. – Ako misliš da Wilf zna koju pjesmu.
Hugh je skakao od uzbuđenja. – Zna. Zna. Zna.
– Dakle?
– On pjeva, mama. Pjeva ‘Baa, baa, crna ovca’.
Ona se nasmiješila i osvrnula se te opazila da Laurence silazi stepenicama. –
Dakako. Bedasta mamica.
– Tu ste – doviknuo je Laurence. – Bolje je da se vratite.
– Pošli smo u šetnju oko jezera.
– Izgledaš divno. Šetnja je vratila rumenilo u tvoje obraze.
– Tata, imam li i ja rumenilo?
Laurence se nasmijao.
– Osjećam se bolje – rekla je. – I oboje imamo rumenilo.
177
Gwen je imala potrebu učiniti samo još nešto kako bi se potpuno umirila pa se
sljedećeg jutra spremila i rekla Naveeni kako se želi protegnuti te poći na dugu
šetnju. Negdje u zakutku svojega uma znala je da će stara dadilja prosvjedovati ako
dozna pravi razlog.
Naveena je pogledala u nebo. – Uskoro će kiša, gospođo.
– Uzet ću kišobran.
Kad je izašla, krenula je cestom. Duboko je disala i mahala rukama, u hodu
sposobna bistrije razmišljati. Kad više nije vidjela srebrnu plohu jezera, stigla je do
dijela puta na kojemu je paprat opterećena vodom klonula gotovo do tla. Miris
vatre iz radničkog naselja i dalje je pristizao, a s njim i daleki zvuk psećeg laveža.
Tišina je bila puna iščekivanja; spokoj prije oluje, pomislila je pogledavši dolazeće
crne oblake razdvojene pojasevima svjetlosti.
Uvijek se smatrala dobrom osobom, odgojenom tako da raspoznaje dobro i zlo.
Od rođenja njezinih blizanaca njezina vjera u sebe silovito je potresena, iako je
njezina ljubav prema Hughu i Laurenceu bila ispravna, to je znala. Ali, što je s
Liyoni? Gwen nije sumnjala da je djevojčica na sigurnom jer je izostali crtež stigao,
ali što ako nije voljena?
Ponovno se sjetila dana kad je Liyoni rođena, a kad su joj se druge slike vratile,
to je utvrdilo njezinu uvjerenost da je njezin odlazak u selo ispravan. Teško joj je
padala pomisao da je Liyoni, odvojena od svoje prave majke, možda odrasta s
neobjašnjivim osjećajem napuštenosti. Dršćući od iščekivanja jer će ponovno
vidjeti kćer, zamišljala je kako vodi Liyoni kući, ali kad je kiša počela i polako
postajala sve glasnija, njezino je srce počelo lupati. Laurence možda ne bi bio
toliko uvrijeđen bojom Liyonine kože kao drugi pripadnici europskog društva, ali
bi ga njezina nevjera duboko povrijedila.
Cijelim putem tražila je skretanje, ali joj se kiša tada cijedila sa stabala u oči pa
nije uspijevala dobro vidjeti pred sebe. Naposljetku je naišla na stazu koja je vodila
nalijevo, označena velikim kamenom prekrivenim lišajem, pa je ondje stala kako bi
došla do daha prije no što nastavi. Uspijevala je kišobranom razmicati obješene
grane, ali je zid stabala nakon samo dvadeset ili trideset metara postao previše
gust. Kad su se žice kišobrana zaplele u jedno stablo, povukla ga je pa joj se i kosa
zaplela u granje. Dašćući od napora oslobađanja, zaplitala se još više pa ju je
svladala panika i bila je na rubu suza kad se oslobodila. Staza je nestala, a sada je i
kišobran bio uništen.
Izvukla je listove i grančice iz kose te je, kad je počelo jače kišiti, stigla natrag na
cestu naprežući se kako bi vidjela kroz gustu bijelu maglu koja ju je obavila. Tamni
oblici kao da su nastajali uz cestu i nestajali, a ona je ispružila ruku kako bi ih
tjerala, a tada je odjednom osjetila strah. Ptica je kriknula, začuo se glasan tresak, a
potom pucketanje grančica.
178
Gwen je podignula tešku mokru kosu s vrata i otresla vodu. Bila je krenula i nije
željela stati. Željela je ponovno vidjeti kćer: željela je vidjeti kako izgleda, željela ju
je pogledati u oči i vidjeti njezin osmijeh. Željela ju je primiti za ruku, ponovno joj
poljubiti obraz i zavrtjeti je kao što je vrtjela Hugha. Nekoliko trenutaka dopuštala
si je osjećati emocije koje je naučila susprezati. Uvijek je instinktivno znala da ako
si dopusti osjetiti ljubav prema kćeri, neće biti sposobna podnositi njezinu
odsutnost. A sada si je dopustila poželjeti svoju kćer pa si je dopustila i osjetiti tu
potrebu, a to ju je toliko zaboljelo da se savinula od boli. Kad se uspravila, obrisala
je oči, polako, duboko udahnula i osvrnula se uokolo. Na tom vremenu nikada
neće pronaći selo. Osjetivši vrtoglavicu od navale krvi u glavu, sjela je na kamen,
na kiši koja je lijevala, i obujmila se rukama te zamislila da grli Liyoni.
Ostala je tako sve dok je kiša nije potpuno namočila, a tada je suspregnula jecaj i
pustila svoju djevojčicu. Prsa su joj bila stegnuta i jedva je disala kad je ustala.
Nekoliko minuta nije se pomaknula nego je gledala kako se velike kapi kiše
odbijaju od ceste, a tada je ponovno ostavila svoju kćer i započela dug put uzbrdo,
jer se cesta polako uspinjala prema njezinu domu.
Laurence nije vidio kako je kući stigla mokra i otečenih očiju. Iako je bila umorna,
zapalila je svijeće i pripremila si kupku. Premda je opskrba električnom strujom
putem njihova vlastitog generatora tijekom oluje bila nepouzdana, bilo je tople
vode pa se namakala u mirisnoj kupki kako bi rastopila bol i umor. Potom je uzela
dva praška protiv glavobolje i poprskala lice ledenom vodom.
Budući da su se oboje nakon večere smjestili kako bi čitali, uljanice su bile
upaljene. Ona je udahnula njihov blago zadimljen miris i ponadala se da će blagi
spokoj te večeri zatvoriti ranu na njezinu srcu.
– Zašto si na kiši otišla u onoliko dugu šetnju? – upitao je Laurence kad im je
natočio vinjak.
Ona je zadrhtala, strahujući da se prehladila. – Samo mi je bio potreban svjež
zrak. Imala sam kišobran.
On je donio pokrivač s druge sofe, omotao je njime i protrljao joj potiljak. – Tek
si se oporavila. Ne želimo da se opet razboliš, draga. Previše si nam potrebna.
– Bit ću dobro.
Istina je bila da ju je šetnja po kiši iscrpila, iako više zbog emocija nego zbog
vremena. Međutim, morala je ostaviti dojam da je s njom sve u redu pa je odlučila
neko vrijeme čitati, a potom pisati majci. Bila je razočarana kad su njezini roditelji
otkazali dugo iščekivani put na Cejlon zbog očeve zadihanosti.
– Sparno je, zar ne – rekla je – sada kad je kiša prestala?
– Uskoro će opet kišiti.
179
Laurence se vratio i sjeo u svoj omiljeni naslonjač te uzeo novine.
Misli o Liyoni prijetile su prelijevanjem, ali je Gwen potisnula tugu i oduprla im
se. Udobno se smjestila na sofi, ne na onoj s leopardovom kožom. Nikada joj nije
bilo ugodno naslanjati se na mrtvu životinju. Stavila je jastučić iza glave i
podignula noge na jedan od izvezenih stolčića te odlučila usredotočiti se na knjigu,
ali su joj riječi ipak bile u magli.
– Što čitaš? – upitao je Laurence posežući za svojim vinjakom.
– Agathu Christie. Tajnu plavog vlaka. Roman je objavljen tek prošle godine pa
imam sreću da sam ga nabavila. Volim Agathu Christie. Piše vrlo uvjerljivo i vrlo
uzbudljivo, doista pomisliš da si ondje.
– Ali, pomalo nerealno.
– To je istina, ali volim se izgubiti u priči. I ne mogu podnijeti one teške tomove
koje držiš u knjižnici. Osim poezije, dakako.
On se nasmiješio, podignuo obrve i puhnuo joj poljubac. – Tada mi je drago da
imamo nešto zajedničko.
– Dragi!
Ona je zatvorila oči, ali je potreba da Laurenceu prizna sve i dalje bila ondje.
Zamislila je kako se baca pred njegove noge i preklinje za milost, poput koje od
junakinja iz romana koje je rado čitala. Ali, ne, to je bilo suludo. Srce joj je panično
lupalo pa je stavila ruku na grudi dok je mentalno uvježbavala te riječi. Samo je
morala otvoriti usta i progovoriti.
– Jesi li dobro? – upitao je opazivši to.
Ona je kimnula žudeći za time da od njega više ne mora skrivati tajnu o Liyoni.
One noći u Nuwara Eliyi trampila je ljubav svojega života za trenutak pijanosti, ali
je cijena predugo bila previsoka pa je osjećala da tako više ne može nastaviti.
Ponovno je isprobala te riječi. Laurence, rodila sam dijete drugog muškarca; dijete
koje sam skrila. Ne. To je zvučalo strašno, ali postoji li bolji način da se to kaže?
Kad je zvono na vratima zazvonilo, on je podignuo obrve, a ona je odložila
knjigu.
– Očekujemo li koga?
Ona je odmahnula glavom skrivajući olakšanje koje ju je preplavilo.
– Tko bi mogao biti u ovo doba?
– Nemam pojma. Možda Verity nije uzela ključ kad je otišla.
On se namrštio. – Vrata nisu zaključana. Da je Verity, jednostavno bi ušla.
Začuli su batlerove teške korake u predvorju, a tada ženski glas. Glas žene koja je
govorila američkim naglaskom. Uslijedio je zvuk žustrog kucanja visokih potpetica
po parketu, koji je bio sve glasniji kako je prolazila hodnikom.
180
– Christina? – tiho je upitala Gwen.
– Druge Amerikanke ne poznajem, a ti?
– Što bi ona mogla...?
Vrata su se otvorila i Christina je ušla. Na sebi je imala uobičajenu crninu, ali bez
imalo nakita. Izgledala je kao da se odjenula u žurbi i jednostavno ga zaboravila
staviti. Dok se Gwen nosila sa svojom nelagodom zbog susreta s tom ženom,
Laurence joj je prišao s osmijehom i ponudio joj koktel. Ona mu nije uzvratila
osmijeh.
– Ne. Mnogo viskija. Bez leda.
Gwen je gledala kako Christina sjeda na stolac s ravnim naslonom za kartaškim
stolom. Kosa, koju je inače nosila u složenoj frizuri, visjela joj je preko ramena, a
Gwen je po boji izrasta vidjela da je obojena. Zbog nečega u tome ostavljala je
dojam ranjivosti.
Christina je iz torbe izvadila paketić cigareta i upaljač. Stavila je cigaretu u
srebrni cigaretnik, ali kad ju je pokušala zapaliti, ruka joj je toliko drhtala da joj to
nije uspjelo. Laurence joj je prišao, uzeo joj upaljač i pružio ruku kako bi joj
ponudio plamen. Ona je duboko udahnula, cigareta se zapalila, a tada je zabacila
glavu i izdahnula, šaljući kolute dima prema stropu.
– Nešto nije u redu? – upitao ju je Laurence sa zabrinutim izrazom lica i
dodirnuo njezinu golu ruku. Nije je pomilovao, to ne, ali ju je nježno dodirnuo.
Christina je spustila glavu, ali nije odgovorila. Gwen je opazila kako je njezino
lice bez šminke bilo nevjerojatno blijedo pa se možda zbog toga doimala najmanje
deset godina starijom. Ali, Christina je izgledala toliko napeto da ta pomisao nije
utješila Gwen.
– Laurence, bolje je da sjedneš.
Gwen i Laurence su se zbunjeno pogledali.
– U redu – rekao je i privukao stolac.
– I ti, Gwen.
– Oh, uvjeren sam da Gwen ne želi da je gnjavimo, ako je riječ o poslu. Bila je
bolesna.
Christina je pogledala Gwen. – Čula sam. Jesi li se oporavila?
– Hvala ti, jesam – rekla je Gwen osjećajući bol pri pomisli da ju je Laurence
želio isključiti. – Ali, ostat ću, ako nemaš ništa protiv, Laurence.
– Dakako.
– Bojim se da ne postoji lak način da ovo kažem. – Christina je zastala te se,
prigušenim glasom, gotovo zagrcnula svojim riječima kad je pokušala progovoriti.
Čekali su da se sabere.
181
– Je li Verity? Nešto joj se dogodilo? – upitao je Laurence, očito uznemiren.
Christina je odmahnula glavom, ali nije podignula pogled. – Ne, ništa takvo.
– Što je tada?
Još jedna stanka.
Kad se Christina namrštila, oštro udahnula i još nekoliko minuta gledala u pod,
Gwen je osjećala kako joj srce skače. Ako to nije zbog Verity, što je? Možda vijesti o
Fran ili o Saviju Ravasingheu? Zacijelo je nešto ozbiljno kad izgleda toliko
uznemireno.
Christina je podignula glavu te, zagrizavši usnu, pogledala jedno, pa drugo.
– Reci već jednom – rekao je Laurence bubnjajući prstima po stolu.
Ona kao da se odjednom uspravila. – Jednostavna istina je da se dogodio krah
njujorške burze.
Laurence nije rekao ništa nego je samo zurio u nju, ostavši neprirodno
nepomičan.
– Christina, kako se to odnosi na nas? – upitala je Gwen namrštivši se.
– Laurence je, na moj savjet, mnogo uložio u čileanske rudnike bakra.
Gwen se ponovno namrštila. – U čileanske rudnike bakra?
Osmijeh je lebdio oko Christininih usana. Nimalo sretan osmijeh. – Te su
dionice gotovo bezvrijedne. A koliko god danas vrijedile, sutra će vrijediti još
manje. Možete biti potpuno sigurni u to.
– Pa prodajte ih – rekla je Gwen.
– Ništa ne možete prodati. Upravo sam rekla. Bezvrijedne su.
Laurence je ustao, načinio korak dalje i sklopio ruke iza leđa. Gwen je u toj
neugodnoj tišini željela postaviti pitanja, ali je šutjela gledajući Laurencea.
– Kako se to moglo dogoditi? Kako je to moguće? – naposljetku je rekao. – Rekla
si da je bakar potpuno siguran, uz porast opskrbe električnom energijom. Rekla si
da će električna energija dolaziti u svaku kuću. Bakar će porasti više no što
možemo zamisliti.
– Tako je izgledalo. Uvjeravam te. Doista jest.
– Ali, kako se ovo dogodilo? – upitala je Gwen.
Christina je odmahnula glavom. – Započelo je iznimno obilnom žetvom. Tržište
je bilo prezasićeno.
– Pa zar to ne bi trebalo biti dobro? – upitala je Gwen.
– Cijene su previše pale, farmeri nisu mogli platiti dugove dobavljačima, radnike
i drugo. Nisu ostvarili uobičajenu dobit pa su morali podignuti novac iz banke
kako bi platili račune.
182
Laurence se namrštio. – Želiš li reći da su ljudi masovno podignuli svoje uloge?
Ona je kimnula.
– Iz tvoje banke?
Christina je uvrtala ruke kad je ustala. – Ulog je željelo podignuti više ljudi no
što se očekivalo. Ni jedna banka ne drži takav depozit. Nije bilo dovoljno novca da
se udovolji zahtjevima.
– I dalje ne shvaćam – rekla je Gwen i pogledala Laurencea. – Mi nismo željeli
podignuti novac, zar ne, Laurence?
– Nije u tome problem – rekao je Laurence.
– Ne. Problem je u lančanoj reakciji. Ako nema gotovine, kamatna stopa će
porasti u nebo. Ljudi će bankrotirati.
– A rudnici bakra su među onime što je pretrpjelo najveći udarac? – upitao je
Laurence.
Christina je kimnula.
– I kažeš da se brz porast korištenja električne energije neće dogoditi?
Amerikanka mu je prišla i stavila ruke na njegova ramena. – Imala sam najbolje
namjere. To će se dogoditi, jamčim ti, ali ne sada. Ne dok se gospodarstvo ne
oporavi.
– Za to bi mogli biti potrebni mjeseci – rekao je Laurence gledajući je u oči.
Christina je na trenutak spustila pogled prije no što je podignula ruku kako bi ga
pomilovala po licu, a tada je ostavila dlan na njegovu obrazu. – Jako mi je žao,
dragi moj. Bit će potrebne godine. Možemo samo nagađati koliko godina.
– Dakle, što mi je činiti?
Ona je dopustila daj joj ruka padne, a tada je načinila korak unatrag. – Sjedi i
čekaj. To je sve što možeš.
– Ali, od te sam dobiti namjeravao financirati novu plantažu. Treću. Već sam
potpisao ugovor.
Gwen je suspregnula uzrujanost koju je osjećala gledajući ih toliko blizu.
Christina je uzdahnula i izvukla rupčić iz torbe.
– A ti – rekla je Gwen obuzdavajući gnjev. – Što je s tobom?
Christina je obrisala oči. – Ja? Ja ću preživjeti. Ljudi poput mene uvijek prežive.
Vraćam se u Ameriku. Još jednom, jako mi je žao.
– Otpratit ću te – rekla je Gwen.
– Nije potrebno – rekla je kad se okrenula kako bi otišla.
Gwen je pogledala Laurenca preko ramena. – Ipak.
183
Laurence je sjedio za malim kartaškim stolom, držeći glavu među rukama. Gwen
nije previdjela ironiju. Samo što nije bio posrijedi gubitak od nekoliko dolara u igri
pokera.
Gwen se u predvorju uspravila. Otvorila je ulazna vrata i, izazvana preko svih
granica, osjetila poriv da gurne Amerikanku kroz njih. Suzdržala se, ali je
progovorila ukočenim glasom.
– Christina, od sada se imaš kloniti mojega supruga. Je li to jasno? Nema više
financijskog savjetovanja ni društvenih prigoda.
– Zabranjuješ li mi da mu se približim?
– Mislim da bi se moglo tako reći.
Christina je blago puhnula i odmahnula glavom. – Doista ga ne razumiješ, zar
ne?
Kad su Gwen i Laurence izašli iz kuće čim se razdanilo, ona je čvrsto omotala svoj
vuneni šal oko ramena. Put je nakon oluje bio posut prirodnim smećem:
slomljenim granama, cvjetnim glavicama i listovima. Temperatura je bila pala, a
zrak je bio pun vlage, ali kiša nije bila završila s njima. Gwen je pogledala naprijed
dok su se uspinjali prema tvornici čaja. Nakon Christinine sinoćnje šokantne vijesti
satima su ostali budni.
Laurence je pio vinjak i izgledao mrzovoljno, a Gwen se pitala što su Christinine
riječi na rastanku značile. Kako se usudila reći da ona ne razumije vlastitog
supruga i što je Christina znala o njemu, a ona, njegova supruga, nije? Ni ona ni
Laurence nisu spavali.
Dok su hodali, tišina među njima bila je sve dulja. Gwen je napunila pluća te s
dubokim osjećajem zahvalnosti zahvalila Bogu jer nije priznala Laurenceu.
Christinina vijest i istina o Liyoni bi ga dokrajčile. Na pola puta su stali i pogledali
jedno drugo kao da traže odgovore ili, ako ne to, kao da barem žele iskru nečega
što bi im moglo pomoći da pronađu put izlaska iz toga. On je prvi odvratio pogled.
Gwen je pogledala sve gušće oblake i osjetila kako joj srce lupa.
– Ne znam što će ovo značiti za nas – rekao je.
Tišina se nastavila predugo, a ona je zagrizla usnu plašeći se izraziti sve svoje
zabrinutosti.
On ju je primio za ruke. – Ruke su ti hladne.
Ona je kimnula pa su još neko vrijeme hodali. Na vrhu su se okrenuli kako bi
pogledali oko sebe. Ona je gledala svijetlozeleni sjaj na vlažnim grmovima čaja,
beračice u ružičastim, narančastim i purpurnim sarijima, dotjerane vrtove i
njihovu svijetlu, prozračnu kuću. Sve je bilo s ljubavlju održavano, ali joj je
Laurence objasnio da ako se grmovi ne orezuju izrastu u stabla, a dok je Gwen
184
gledala oko sebe i dok je zrak svjetlucao na sunčevoj svjetlosti odraženoj s površine
jezera, pokušala je zamisliti kako bi sve to izgledalo divlje.
Laurence se sagnuo kako bi ubrao nekoliko narančastih nevena s ruba puta i
pružio ih Gwen.
Ona ih je pomirisala i pomislila na njihov dom i zajednički život. Sjetila se kako
su isplovljavali čamcem, sjetila se muha u ljetnim mjesecima i noćnih leptira koji
izgore kad ulete u svjetlost svijeće. Pomislila je na život ispunjen zvukom smijeha.
Pozorno je slušala kako glazba svirala iz kuhinje dopire kroz otvoreni prozor.
Hladniji vjetar ljuljao je stabla uokolo, a oni su šutke stajali pod nebom koje je
bilo sve mračnije. Kad ona to više nije mogla podnijeti, progutala je knedlu u grlu i
izlanula riječi koje nije željela izustiti.
– Christina je rekla da te ne razumijem. Zašto je to rekla?
– Nemam pojma.
– Je li govorila o tvojoj vezanosti uz nju ili uz plantažu? Hoćemo li je morati
prodati?
– Nisam vezan uz nju, osim prijateljski. – Zastao je na trenutak prije no što je
ponovno progovorio, taj put napuklim glasom. – A prodat ćemo je samo preko
mene mrtvog.
– Nećemo morati izgubiti svoj dom?
On je uzdahnuo. – Ne. A ionako, gdje bismo pronašli kupca? I čak ako bismo ga
pronašli, dobili bismo smiješan iznos.
– Dakle, što ćemo?
– Nismo prvi put stjerani u kut. Godine 1900., kad potražnja za čajem nije pratila
proizvodnju, londonska cijena pala je s oko osam penija po funti na mnogo manje
od sedam penija. Neke plantaže su propale. Moj otac je pronašao načine da
poboljša svoje metode uzgoja pa je snizio cijenu proizvodnje. Ali, pronašao je i
nova inozemna tržišta. Rusija je bila jedno a, vjerovala ili ne, Kina drugo. Tri
godine poslije izvoz je porastao.
– Dakle, to moramo ponovno učiniti?
On je slegnuo ramenima. – Ne nužno.
– Možemo razmotriti smanjenje troškova – predložila je. – Stegnuti pojas.
– To se samo po sebi razumije. Ako možeš smanjiti bilo koji kućanski trošak,
učini to.
To vjerojatno neće biti mnogo više od kapi u oceanu, čak i ako bi bila vrlo
štedljiva, ali budući da je trošenje sada bilo važno, odlučila je da neće iznevjeriti
Laurencea.
– Verityn automobil ćemo morati prodati – rekao je.
185
– Oh, ona voli taj mali Morris Cowley – rekla je Gwen, ali je pomislila kako ih
Verity zapravo ostavlja na miru samo zbog svojega omiljenog kraljevski plavog
automobila.
– Može ga voljeti koliko god želi. Morat ću razmotriti i ukidanje njezinog
džeparca, iako ću joj to morati obazrivo priopćiti.
Gwen je duboko uzdahnula.
– Morat ću odgoditi plan da proširim školu za djecu s plantaže. I ovako manje od
pola djece pohađa nastavu. To želim poboljšati.
Ali, osim njihovih koraka i ptičjeg pjeva, vladala je bolna tišina, kao da je i sama
priroda u neizvjesnosti. Iako su se mnoge misli borile u njezinu umu, kao što je
mislila da se bore i u Laurenceovu, nekoliko minuta nisu rekli ništa.
– Stvar je u tome, Gwen – naposljetku je rekao – da ću morati otputovati.
Ona je stala. – Moraš li doista?
– Mislim da moram. Najprije u London, a potom u Ameriku. Možemo čuvati
dionice rudnika, ali moram dobiti na vremenu kako bih pronašao način
financiranja nove plantaže. A ako, uza sve to, cijena čaja padne...
– Hoće li se to dogoditi?
– Moglo bi. Kako bilo, želio bih biti na sljedećim dražbama u Londonu, koje su
prilično bučne. Pretpostavljam da je pred nama kraće razdoblje teškoća.
Dok su prelazili posljednjih nekoliko metara do tvornice, ona se naježila od
njegovih riječi.
– Što je Hughom?
– Pa, još mu nisu četiri godine pa sam uvjeren da će se situacija poboljšati do
trenutka kad bude morao krenuti u pripremnu školu u Engleskoj.
Gwen se protegnula kako bi ga poljubila u obraz. – Preživjet ćemo to, Laurence, i
to zajedno.
On nije odgovorio.
– Kad odlaziš?
– Preksutra.
– Tako brzo?
On je udahnuo. – Ti si dobro, zar ne? Bit ćeš zadužena za sve. Samo reci ako se
ne osjećaš dovoljno dobro da izađeš nakraj s time. Ako ti ne možeš, Verity će to
preuzeti.
– Dovoljno sam dobro.
– Dobro. Nadao sam se da ćeš to reći. Dakako, surađivat ćeš s Nickom
McGregorom.
186
Dok je odlazila, razmišljala je o tome kako će poslati Hugha od kuće kad mu
bude osam godina, što je nečovječno učiniti malom dječaku. Istodobno joj je glas iz
nekog zakutka njezina uma šaptao o licemjerju. Tada je pomislila na izazov
zaduženosti za sve. Bila je zdrava, ali to će značiti redovitu suradnju s
McGregorom te obuzdavanje šogorice.
Kad se vratila u kuću, Verity je bila stigla te je upravo parkirala svoj Morris. Kad
je izašla, Gwen ju je kretnjom pozvala k sebi.
– Voljela bih razgovarati s tobom, ako imaš koji trenutak.
– Svakako. Je li riječ o krahu burze? Svi u Nuwara Eliyi govore o tome.
– Kao što bi i trebali. Laurence mi ostavlja nadzor za vrijeme njegove odsutnosti.
Mislim da bi bilo bolje kad bismo se svi držali zajedno u takvom teškom razdoblju.
– Kamo odlazi?
– U London, a potom u Ameriku.
– Zaboga! To znači da ga mjesecima neće biti.
Gwen je zabacila ramena. – I ti bi se mogla pripremiti. Laurence kaže da ćemo
morati prodati tvoj automobil. Svi ćemo dijeliti Daimler. McGregor, ti i ja.
– To nije pošteno. A ti ionako ne voziš.
– Naučit ću.
– Kako?
– Ti ćeš me poučiti. Laurence je u krahu izgubio sve. Sva ulaganja. Tvoj džeparac
će biti ukinut i svi moramo stegnuti pojas ako želimo preživjeti.
Gwen je ostavila Verity na šljunku i otišla ne rekavši više ni riječi. Kad je ušla u
kuću, začula se grmljavina. Ona je pogledala preko ramena, kroz otvorena vrata.
Silovita kiša odbijala se od tla te u potočićima tekla po njegovoj površini. Tada je
ugledala Verity kako ulazi u svoj automobil, pali motor i juri uzbrdo.
187
21.
I
ako tada toga nije bila svjesna, pogriješila je kad je osujetila Laurenceovu odluku
da sâm obavijesti Verity o ukidanju džeparca te o prodaji njezina automobila.
Svi su bili zajedno u salonu i pili kavu nakon večere kad je Laurence načeo tu
temu. Verity je glumila šokiranost i tvrdila da je upravo dobila posao iz snova, skrb
o konjima u Nuwara Eliyi. Potom je kleknula pokraj Laurencea i rukama obujmila
njegove noge.
– Automobil mi je potreban, shvaćaš? – rekla je gledajući ga suznim očima. –
Svakodnevno ću se voziti uokolo, u razne staje. Laurence, molim te. Ovo mi je
sjajna prilika da se dokažem. Uvijek si govorio da bih trebala raditi nešto korisno, a
sada ćeš mi to onemogućiti.
Spustila je glavu i zaplakala, ali je on odmaknuo njezine ruke i ustao. – Shvaćam.
Nisam znao za posao.
Gwen je pomislila da Laurence jednostavno zvuči strpljivije no što se doista
osjećao pa je očekivala da će svaki tren odbaciti Verityne molbe.
– Neće me odmah plaćati – rekla je Verity podignuvši glavu i nasmiješivši se
Gwen. – Ako se dokažem, za otprilike mjesec dana će mi plaćati. Stoga mi je doista
potreban i džeparac, još samo neko vrijeme, a možda i malo više za troškove
smještaja.
– U redu – rekao je Laurence nakon nekoliko trenutaka. – Džeparac ćeš dobivati
još neko vrijeme, ali ništa više od toga.
Tu je odluku donio ni ne pogledavši Gwen. Ona je odmaknula glavom, zgrožena.
– Ne, dakako – rekla je Verity. – Hvala ti, Laurence. Nećeš zažaliti zbog te
odluke. Nego, žurim. Lijepo se provedi na putovanju, dragi brate. Vrati se s hrpom
novca, može?
Kad je odskakutala iz sobe uputivši Gwen još jedan osmijeh, Laurence se doimao
zadovoljno.
– Doima se da je krenula novim putem, zar ne? Malo odgovornosti moglo bi joj
pomoći odrasti.
188
Gwen je zagrizla jezik i nastavila šutnju, za koju se nadala da je dostojanstvena.
Jedino dobro što bi iz toga moglo proizaći jest to da Verity neće biti ondje.
Laurence je očito primijetio izraz njezina lica. – Što je? Doimaš se napeto.
Gwen je okrenula glavu.
– Je li to zbog Verity? Gledaj, nemoj biti takva prema njoj, daj joj još jednu
priliku. Ona zna da se ne slažete.
Gwen je progovorila mirnim glasom, ali se trudila suspregnuti gnjev. – Ne misliš
li da si o toj odluci trebao razgovarati sa mnom?
Laurence se namrštio. – Ona mi je sestra.
– A ja sam ti supruga. Doista ne možemo nastaviti ovako. Ne želim ostatak
svojega bračnog života dijeliti dom i, mogla bih reći, supruga, s njegovom
razmaženom, tetošenom sestrom.
Otišla je iz sobe za dlaku izbjegavši gnječenje prstiju u vratima kad ih je zalupila.
Dva dana poslije Nick McGregor je nju i Laurencea odvezao u Colombo. Obilan
monsun bio je u punom zamahu pa putovanje nije bilo lako, a mali odroni zemlje
na nekim su mjestima gotovo onemogućili prolaz. Gwen je gledala kroz prozor i
dok je tako promatrala kako obilna kiša natapa prirodu, isisavajući boju iz svijeta i
skrivajući vidik, znala je da je budućnost neizvjesna za sve njih. Nitko nije govorio.
Čak i da su to željeli, udaranje kiše po krovu automobila nadjačalo bi njihove
glasove. Gwen se osjećala napeto, a želudac joj je bio zgrčen. Laurence jedva da je
rekao ijednu riječ nakon njezina ispada, a ni ona nije mnogo govorila.
Vožnja je trajala mnogo dulje no što je trebala, ali čim su prošli između
veličanstvenih izrezbarenih boginja visokog ulaza u Hotel Galle Face i popeli se
nekoliko stepenica u otmjeno predvorje, kao da su se vrata zatvorila preko onoga
što se dogodilo. Oboje su, bez ijedne izgovorene riječi, znali što će sljedeće učiniti.
Nosači su nosili njihove kovčege, a dok su čekali, Gwen je strahovala da je naboj
nerazriješene energije među njima očit svakome. Taj je pogled već vidjela u
Laurenceovim očima i premda ju je uzbuđivao, osjetila je kako drhti.
Nakon što su stepenicama ograđenim s desne strane dotrčali na prvi kat i prije
no što su raspakirali stvari, vodili su ljubav iako je on bio toliko silovit da je ona
jedva disala. Tek kad je na kraju zadrhtao i kad je počeo opušteno disati, shvatila je
da mu je seks potreban za ublažavanje strahova. To ju je na trenutak potreslo, ta
razlika među njima, ali je tada pomislila na sve trenutke kad je bio nježan. U tim
mu je trenucima seks bio potreban kako bi osjetio ljubav prema njoj, ali su čak i
tada postojale razlike jer je njoj u tim nježnim trenucima seks bio potreban zato
što je već osjećala ljubav prema njemu. Zatvorila je oči i spavala sat vremena. Kad
189
se probudila, njegove su oči bile otvorene i bio je naslonjen na lakat te je
promatrao njezino lice.
– Nadam se da te nisam povrijedio – rekao je. – Žao mi je zbog onoga neki dan.
Ne bih mogao otputovati posvađan s tobom.
Ona je odmahnula glavom i podignula ruku kako bi dodirnula njegov obraz.
On je ustao i prišao prozoru. Laurence je volio sobu s pogledom na more i
balkonom pa su takvu uzeli, iako je Gwen više voljela pogled na prostranstvo trave
poznato kao travnjak hotela Galle Force. Voljela je gledati kako mještani dolaze
onamo na večernju šetnju i voljela je gledati kako se djeca igraju loptom.
Kad su se oblaci nakratko raščistili, izašli su i udahnuli slan miris oceana.
Laurence se okrenuo prema njoj. – Misliš li da smo možda upravo napravili još
jedno dijete?
Ona je slegnula ramenima, gledajući preko njegovog ramena kako se val visok
sedam metara razbija u zid i odbija kao pjena. Silovito kretanje i tutnjanje mora
odražavalo je njezinu nemirnu tjeskobu. Poljubio ju je u tjeme i doimalo se kao da
pazi da se u njegovu glasu ne čuje zabrinutost.
– O čemu razmišljaš? – upitao je.
– Ni o čemu – rekla je ona dok su zajedno hodali pješčanim putem na rubu
travnjaka i, leđima okrenuti moru, gledali savršen, grimizni zalazak Sunca. Kad su
se okrenuli, ocean se bio pretvorio u tekuće zlato, iako su se malo dalje ponovno
polako skupljali crni oblaci.
– Gwen, molim te, ne brini. Samo pazi na sebe i Hugha. Ja ću brinuti za oboje.
Vjeruj mi. Izdržat ćemo ovaj udarac.
Sljedećeg jutra vrijeme je bilo previše neugodno da bi se doručkovalo na dugačkoj

verandi hotela s pogledom na travnjake. Izlazak sunca nad morem nije bio osobit
pa su sjedili među palmama koje su u loncima rasle u salonu. Gwen je slušala
zveckanje šalica na tanjurićima i gledala uhranjene Europljane kako čavrljaju pijući
čaj i premazujući prepečenac maslacem, smijući se i kimajući potpuno bezbrižno.
Gotovo da nije spavala. Ocean je bio preglasan, kao i misli u njezinoj glavi.
Pogledala je svoj netaknuti doručak, jaje koje se stvrdnjavalo i slaninu koja se
sušila. Pokušala je zagristi prepečenac, ali je bio bezukusan i u ustima ga je osjećala
kao karton.
Natočila je čaj i šalicu dodala Laurenceu.
Na trenutak je bila ljuta na njega jer je poslušao Christinu. Ni jedan od drugih
plantažera nije to učinio. Zašto je on morao? Zašto su se oni morali suočiti s
neizvjesnom budućnošću?
190
– Vrijeme je – rekao je uzevši šešir, a tada je ustao. – Zar me nećeš zagrliti na
rastanku?
Ona je naglo ustala, srameći se svojega bljeska gnjeva, i prevrnula svoju punu
šalicu čaja. Kad je konobar požurio počistiti to, Gwen je zastala držeći pogled
pognutim, te ubrzano treptala. Obećala je samoj sebi da će pred Laurenceom
iskazivati samopouzdanje i veselost te da nipošto neće plakati.
– Draga? – rekao je Laurence podignuvši obrve. Ispružio je ruke.
Gwen jedva da je opažala kako ljudi gledaju pa je, silno poželjevši da on ne mora
otići, potrčala k njemu i očajnički se uhvatila za njega. Razmaknuli su se, a njegovi
su prsti lagano prešli preko njezina obraza, brižno i s ljubavlju. Njezino se srce
ispunilo ljubavlju prema njemu i osjetila je bol zbog njegova odlaska.
– Bit ćemo dobro, zar ne? – šapnula je.
Je li joj se učinilo ili je on okrenuo glavu prije no što je odgovorio? Bilo joj je
potrebno da bude jak, na način koji baš nije bio pravedan. Nitko nije mogao biti
siguran kamo je svijet u tom trenutku išao. Jedan njujorški bankar jučer se bacio s
krova zgrade burze. Premda je ona žudjela za time da Laurenceu kaže za tugu koju
je osjećala, te kako je strahovala da će joj se stegnuti srce čim on ode, nije
progovarala o tome.
– Dakako da ćemo biti dobro – rekao je. – Samo upamti, bez obzira na tvoje
mišljenje, dva su utvrđena načina postupanja.
Ona se namrštila i, nagnuvši glavu, uzmaknula. – Ali, jesu li ti načini uvijek
ispravni, Laurence?
On je isturio bradu. – Možda nisu, ali sada nije vrijeme za promjenu.
Gwen se nije željela svađati dok je on bio na odlasku, ali nije mogla obuzdati
uzrujanost. – Dakle, moje mišljenje nije važno?
– Nisam to rekao.
– To se može iščitati iz tvojih riječi.
On je slegnuo ramenima. – Samo ti pokušavam olakšati.
– Meni ili sebi?
On je stavio šešir na glavu. – Oprosti, draga, nemojmo se svađati. Doista moram
poći.
– Rekao si da nadzor prepuštaš meni.
– U konačnici, da. Ali, dopusti da te Nick McGregor usmjerava u pitanjima
imanja. I, iznad svega, upamti da vjerujem u tebe, Gwen, i vjerujem da ćeš donositi
ispravne odluke.
On ju je ponovno zagrlio i pritom pogledao na sat.
– A Verity?
191
– Nju prepuštam tebi.
Ona je kimnula susprežući suze.
On je brzo krenuo, a tada se, sa širokim osmijehom, okrenuo kako bi mahnuo.
Njoj se srce zgrčilo, ali je uspjela podignuti ruku kako bi odmahnula. Trenutak
nakon što se odvezao ona je hinila da je samo otišao prošetati vrtom. Ali, tada su
joj ramena klonula. Silno joj je nedostajao. Nedostajao joj je poznati obrazac
njegova disanja, nedostajali su joj kratki pogledi koje su katkad izmjenjivali i
toplina koju je osjećala kad ju je privinuo uz sebe.
Prekorila je samu sebe. Prepuštanje tuzi bilo je besmisleno, a financijska
situacija bila je nešto što su morali potpuno razriješiti, iako se doimalo
nevjerojatnim da je nešto što se dogodilo daleko u Americi imalo toliko snažan
učinak na njezin život, skriven na maloj bisernoj kaplji Cejlona.
U velebnom predvorju hotela ponovno je pogledala kroz otvorena vrata i,
pomalo iznenađena, ugledala Christinu kako ulazi u jedan od novih, manjih Rols-
Roycea. Dio nje poželio je potrčati za Laurenceom kako bi se uvjerila da
Amerikanka ne putuje istim brodom. Drugi dio nje znao je da bi to samo pogoršalo
situaciju, a Laurence bi pomislio da mu ne vjeruje. Duboko je udahnula i odlučila
načiniti zalihu nekoliko osnovnih potrepština za Hugha. Naveena je vješto
prekrajala Laurenceovu odjeću za Hugha, ali su djetetu bile potrebne bojice i papir.
Malo poslije, neposredno prije no što je prošla kroz vrata crvenožućkaste zidane
zgrade Cargillsa, prišla joj je jedna kvrgava i izborana Tamilka. Govorila je brzo i
smiješila se, otkrivajući nekoliko crnih zuba s crvenim vrhovima. Pljunula je na
dlan, a potom ga protrljala o Gwenin. Ponovno je progovorila, ali je Gwen i dalje
bila zbunjena i pogledavala je luk pročelja prodavaonice, žarko želeći pobjeći. Kad
se okrenula, žena je spomenula ‘novac’, na engleskom. Gwen je spustila pogled i
opazila da starica pod rukom nosi velik, zakrivljen nož za rezanje grmova. Gurnula
je ruku u torbicu i pružila joj nekoliko novčića, a tada protrljala dlan o suknju kako
bi uklonila staričinu pljuvačku.
Taj joj je događaj bio u mislima dok je gledala kako skupina radnika lašti
metalne vakumske cijevi kroz koje je novac prolazio do blagajne na višem katu.
Kupila je bojice i otišla.
Uz opće ozračje potištenosti na ulicama, brujanje grada nekako je utihnulo. I
dalje je mirisalo aromatično, na kokos, cimet i prženu ribu, ali su ljudi izgledali
mršavije i potištenije nego inače, a na ulicama je bilo manje štandova za prodaju
čaja. Gwen je pokušala ne zabrinjavati se zbog onoga s čime će se Laurence možda
morati sâm suočiti, ako se doista sâm suočavao s time, ali se nije mogla oteti
osjećaju da joj nije rekao sve. Samo se ponadala da je istina da nikada neće prodati
plantažu. Ta je plantaža postala njezin dom, kao i Hughov, i svi su je voljeli. Koliko
god joj je Engleska nedostajala na nostalgičan način, nije mogla ni zamisliti da se
192
vrati živjeti ondje i jedva je mogla priznati da je jedan od razloga tome to što tada
više ne bi doznala ništa o svojoj kćeri i nedvojbeno je više nikada ne bi vidjela.
Dok je hodala kroz kineski bazar u Ulici Chatham, prošla je pokraj malih
prodavaonica tkanine prepunih svile, pokraj dvije ili tri prodavaonice ljekovitih
biljaka i nekoliko prodavaonica u kojim se prodavala lakirana roba. Pru Bertram
sjedila je pokraj prozora čajane i mahnula Gwen neka uđe, ali je Gwen prstom
kucnula po satu i odmahnula glavom. U drugim prodavaonicama bila je izložena
sinhaleška mjedena roba te fine čaše s uzorkom. Naposljetku je stala ispred jedne
prodavaonice nakita i odatle je vidjela kako McGregor bubnja prstima po volanu
čekajući u automobilu nekoliko metara dalje od tornja sa satom. Pogledala je izlog
prodavaonice i zastala. Pogledala je malo bolje; nije moguće, nakon toliko mnogo
vremena? To nije bilo moguće. Stisnula je oči kako bi jasnije vidjela te je podignula
ruku kako bi ih zaštitila od sunca. Zacijelo su postojali deseci koje su izgledale
manje ili više isto, ali ipak. Odlučnim korakom ušla je u prodavaonicu.
Draguljar joj je pružio narukvicu kako bi je pogledala. Ona je oklijevala zbog
cijene i cjenkala se, ali nije mogla dopustiti da je kupi, i nosi, netko drugi. – Neka
košta koliko košta – pomislila je pruživši draguljaru novac te je, pregledavši kopču,
stavila narukvicu oko svojega zapešća kako bi je ondje čuvala. Zbunjena time što ju
je pronašla na taj način, pažljivo je okretala svaki srebrni privjesak sve dok nije
ugledala Franin mali budistički hram. Možda je to bio dobar znak.
193
22.
V
ozeći se natrag kući Gwen nije mogla prestati misliti na Fran. Nedostajao joj
je njezin neukrotiv duh te kako joj je kestenjasta kosa sjala dok je
zamahivala njome. Nedostajale su joj njezine nasmijane plave oči i dala bi
bilo što za mogućnost da premosti jaz koji se u Londonu otvorio između njih.
Gwen je osjećala da je nešto beskrajno vrijedno izgubljeno. Nije imala sestru. Fran
je bila njezina sestra, možda čak i više od sestre. Naposljetku, najveći dio
djetinjstva provele su zajedno i bile su najbolje prijateljice sve dok se gospodin
Ravasinghe nije pojavio u njihovu životu.
Željela je odagnati misli o tom čovjeku pa je pokušala zapodjenuti razgovor s
Nickom McGregorom, jer kiša nije padala najveći dio puta, ali je motor toliko
vibrirao, osobito na mjestima na kojima su vremenske prilike utjecale na cestu, da
to nije bilo lako.
– Žao mi je jer se nismo uvijek slagali – rekla je tijekom jednog zatišja.
– Doista – rekao je on i promijenio temu. – U kakvom su stanju ove ceste!
Tijekom godina su ih poboljšali, ali pogledajte ih. Monsuni ih odnesu.
– Pa, kako je u radničkom naselju po ovakvom vremenu?
– Priznajem da može biti teško. Djeca obolijevaju.
Ona se namrštila. – Mislila sam da osiguravamo kliniku.
– To je tek ono osnovno, gospođo Hooper. Zapravo samo je ljekarnik na imanju.
– Zar je ne vodi doktor Partridge?
On se nasmijao. – Ne za Tamile. Vodi je jedan Sinhalez iz Colomba. Ali,
Tamilima se ne sviđa.
– Zašto ne?
– Sinhalez je, gospođo Hooper.
Ona je uzrujano uzdahnula. – Tada pronađite tamilskog liječnika, koji će ih
možda bolje razumjeti.
– Oh, on govori tamilski.
Gwen je postrance pogledala McGregora. – Nisam mislila na njihov jezik.
Govorila sam o njihovoj kulturi.
194
– Bojim se da tamilski liječnik nije na raspolaganju. Sljedeće što ćete željeti bit će
naknada za bolovanje kad ne budu sposobni raditi.
– Zar je to toliko loša zamisao? Dobrobit ljudi zasigurno je važna.
– Vi ne razumijete kako starosjedioci razmišljaju, draga moja. Ako im date to što
predlažete, svi će se žaliti na kakvu izmišljenu bolest i ležati po cijele dane. Tako
nikada ne bismo pobrali i preradili čaj.
Gwen je shvatila da, što god rekla, neće učiniti razliku. Tvrdoglava uvjerenost
Nicka McGregora u vlastitu ispravnost bila je neprobojna.
– A sada, uza sve rezanje troškova na koje ću biti prisiljen, nema novca ni za što
dodatno. Ne, draga gospođo, najbolje je da radnike ostavite meni.
– Rezanje troškova, gospodine McGregor?
– Za radnu snagu. Otpustit ćemo dvije stotine, možda više. Nekoliko ih je već
otišlo.
Ona je odmahnula glavom. – Nisam znala. Što će učiniti?
– Pretpostavljam da će se vratiti u Indiju.
– Ali, neki od njih su rođeni ovdje. Indija im nije dom.
On ju je pogledao i pogledi su im se nakratko sreli. – To nije moj problem,
gospođo Hooper.
Ona je pomislila na prosjakinju s nožem i osjetila se malo posramljeno. Možda je
ta žena već bila izmještena. – Voljela bih naučiti njihov jezik.
On je nagnuo glavu.
Tijekom nekoliko kilometara oštrih zavoja i uspona vladala je tišina pa je Gwen
gledala kroz prozor, u gustu maglu, i mislila na Laurencea.
McGregor je prvi ponovno progovorio.
– Nedostajat će vam suprug – rekao je.
Ona je kimnula i osjetila sve jaču napetost oko očiju. – Hoće, doista. Ali, što je s
vama, imate li obitelj?
– Majka mi je još živa.
– Gdje je?
– U Edinburghu.
– Ali, ni jednom niste otišli onamo koliko god sam ja ovdje.
Pogledala je McGregora, a on je slegnuo ramenima. – Nismo bliski. Vojska je bila
moja obitelj, sve dok nisam ozlijedio koljeno.
– Tako ste upoznali Laurencea?
– Da, on mi je dao posao ovdje, a potom mi je tijekom rata ostavio nadzor. Žao
mi je ako se katkad doimam pomalo otresito, ali poznajem ovu plantažu do
195
najsitnije pojedinosti. Vodio sam je četiri godine i katkad je teško prihvatiti
mišljenja drugih.
– I nikada se niste oženili?
– Gospođo Hooper, ako nemate ništa protiv, radije ne bih o tome. Nismo svi te
sreće da pronađemo pravog partnera u životu.
Ostatak putovanja prošao je sporo, ali su se uspjeli vratiti do noći. Gwen se
iznenadila ugledavši Verityn automobil i dalje parkiran pred kućom, a kad je stala
u predvorju, začula je glasove u salonu. Verityn glas i, kako se doimalo, glas nekog
muškarca. Njezine su potpetice kuckale kad je odlučnim glasom prišla salonu i
naglo otvorila vrata.
Spew je mirno isparavao vlagu sa sebe u košari na podu pokraj gospodina
Ravasinghea, koji je sjedio na sofi, vrlo opušten, i pušio cigaru. Gwen je osjetila
kako ju je potresao šok jer ga vidi u svojem domu pa je, odjednom izgubljena,
željela da ode odande.
– Gospodine Ravasinghe – uspjela je reći. – Nisam očekivala da ćete biti ovdje.
On je ustao i naklonio se. – Odveli smo psa u šetnju. Prilično vonja.
Gwen je iznutra drhtala toliko da nije mogla vjerovati da se to ne vidi, ali kad je
progovorila, glas joj je bio miran. – Inače ostaje u sobi za izuvanje dok se ne osuši.
– Oh, to je moja pogreška – s osmijehom je rekla Verity. – Oprosti.
Gwen se okrenula prema šogorici. – Verity, mislila sam da si već otišla u Nuwara
Ekyu.
– U Nuwara Ekyu? Zašto?
– Kako bi počela raditi na novom radnom mjestu.
Verity je nehajno mahnula. – Ah, to! To je propalo.
Gwen je udahnula, već uzrujana time što je vidjela Christinu u Colombu, a
potom zgrožena jer vidi Savija Ravasinghea. Silno se trudila pobijediti bolest,
pobrinula se da život na plantaži ponovno teče glatko, da obroci budu pripremljeni
na vrijeme, da sobe budu čišćene primjerenim redom i da se svi računi podudaraju,
ali ju je Verity ipak uspjela uzrujati.
– Je li u redu da Savi ostane prenoćiti? – upitala je Verity sa širokim osmijehom.
– Znam da ćeš reći da jest jer sam već zamolila jednog slugu da pripremi krevet u
sobi pokraj moje. Bilo bi previše neugodno kad bi ti sada rekla ‘ne’.
Gwen se nije nasmiješila, na trenutak poražena. Morat će vrlo pažljivo birati
svoje bitke. Sklopila je ruke iza leđa i zarinula nokat u mesnati dio šake, a tada je
vrlo mirno odgovorila. – Da, gospodin Ravasinghe svakako mora ostati. A sada me
ispričajte, za mnom je prilično dug i naporan dan. Je li Hugh u krevetu?
196
– Jest. Dala sam Naveeni slobodnu večer i sama ga stavila na spavanje. On i Wilf
zajedno su pjevali ‘Baa, baa, crna ovca’. – Verity je pogledala Gwenino zapešće. –
Zaboga, je li to narukvica s privjescima koju je tvoja sestrična izgubila? Ona zbog
koje je podignula halabuku?
– Veoma me iznenađuje da si je prepoznala. Ne izgledaju li te narukvice vrlo
slično?
– Primijetila sam hram, to je sve. Zar je sve vrijeme bila ovdje?
Gwen je odmahnula glavom upamtivši da je Verity zastala prije no što je
odgovorila.
– Pa, gdje si je pronašla?
– U jednoj prodavaonici u Colombu.
– Ako mene pitaš, mislim da bi trebala držati Naveenu na oku.
Gwen je stisnula zube i otišla iz salona, ne dopuštajući si odgovoriti. – Kako li je
drska – pomislila je odlazeći hodnikom. – Naveena! Brata možda možeš zavarati,
Verity, ali ne bih rekla da nisi upravo ti uzela narukvicu.
Vrućina je sutradan nastupila ranije no inače, a osvježavajući ranojutarnji zrak već

se bio zgusnuo. Susret sa Savijem Ravasingheom ostavio joj je gorak okus u ustima
i donio joj poplavu zastrašujućih sjećanja. Srce joj je lupalo najveći dio noći pa
gotovo nije spavala, ali je željela izbjeći ponovan susret s njim prije njegova odlaska
pa se zaokupila poslom.
Iako ju je tijelo boljelo od umora, odlučila je pogledati kako napreduje
proizvodnja sira prije no što bude previše vruće. Kuhinjski sluga, koji je bio
preuzeo taj zadatak kad se ona razboljela, prilično je dobro obavljao posao, ali je
bilo vrijeme da ona ponovno preuzme nadzor. U svakom slučaju, nedostajao joj je
osjećaj ponosa koji je nalazila u činjenici da je proizvodila nešto više od izvezenog
jastučića.
Kad je zatvorila bočna vrata i pogledala po dvorištu, s određenim je
zadovoljstvom opazila da su redovi lukovica, koje je bila posadila, procvjetali.
Iznenadilo ju je koliko su ondje dobro uspijevale neke engleske vrste: ruže,
karanfili i čak mirisna grahorica.
Hugh je izašao za njom i gurao kolica uokolo.
– Dođi, Hugh – rekla je Gwen, i dalje uzrujana, ali dajući sve od sebe kako bi
obuzdala taj osjećaj. – Želiš li vidjeti kako mama proizvodi sir?
– Neeeee. Želim se ovdje igrati s Wilfom.
– U redu, dušo. Ali, znaš da ne smiješ odlaziti među stabla, zar ne?
– Da. Da. Da. Da. Da. Da. Da.
197
Ona se nasmijala. – U redu, mislim da sam shvatila. Dođi reći mami ako se želiš
vratiti u kuću.
Otključala je vrata prostorije za proizvodnju sira i ostavila ih malo odškrinuta
kako bi čula Hugha, koji je veselo pjevao sâm za sebe. Osvrnula se uokolo.
Proizvodnja sira zbog nekog je razloga bila neobjašnjivo umirujuća pa se
nasmiješila jer je na svojem području. Sve je bilo uredno. Mramorna ploča na kojoj
su miješali mlijeko bila je besprijekorno čista, ali je u zraku bio slabašno kiseo
miris, a netko je bio ostavio prozor otvorenim. – To je čudno – pomislila je – nikad
ga ne ostavljamo otvorenim.
Zatvorila je prozor kako leteći kukci ne bi onečistili mlijeko, a tada je prebrisala
površine kako bi bila sigurna da su i dalje čiste. Prišla je teškoj posudi za mlijeko i
samo ju je uspjela pomaknuti na stranu kad je opazila mlijeko proliveno po podu,
tik iza posude. Počistila ga je i nagnula posudu kako bi izlila dnevnu količinu
mlijeka u veliku posudu koju su koristili za zagrijavanje. Potom je otišla zamoliti
kuhinjskog kulija da je odnese, ali kad je izašla, shvatila je da je na dvorištu tiho,
previše tiho.
– Hugh, gdje si? – viknula je.
Odgovora nije bilo.
Rekla je kuhinjskom kuliju što želi da učini, a tada je pošla proviriti među
drveće.
– Hugh, jesi li ovdje?
Bez odgovora.
Pošla je do stražnjeg dijela kuće, ali je stala pred vratima. Možda je ušao, ali
rekao bi joj to, a i pomislila je kako bi čula vrata. Prešla je dvorište, a kod ruba
visokog drveća začula je lavež, koji je dopirao sa staze. Hugh je zacijelo otišao u
šumu za jednim od pasa.
Gwen je prešla nekoliko koraka kroz tunel od stabala te za trenutak ili dva
izgubila ravnotežu kad se Hugh zatrčao u nju.
– Ondje je djevojčica, mama. Velika djevojčica.
Gwen je sjedila na tlu i namrštila se kad su joj Spew i Ginger skočili u krilo te joj
počeli lizati lice. Odgurnula ih je, a tada rukavom obrisala lice. – Je li ta djevojčica
stvarna, Hugh?
– Jest. Ne može ustati, mama. Spew je čuo, a Ginger i ja idemo za njim.
– Otišli ste, dušo – rekla je Gwen ustajući i otresajući odjeću. – Pogledaj kako
sam sada neuredna.
– Mama. Dođi!
– Pa, vjerojatno je bolje da mi pokažeš, zar ne, ako je stvarna.
198
On ju je primio za ruku i povukao.
Dok su hodali, Hugh je opazio razbijen glineni vrč, koji je ostavljen ležao nasred
puta. Sagnuo se kako bi ga podignuo.
– Ne. Bolje je da ga ostaviš – rekla je Gwen.
On je načinio grimasu, ali ju je poslušao.
– Je li daleko? – upitala je Gwen i raskuštrala sinovu kosu.
– Nije, blizu je.
Dok su hodali, Gwen je uzdahnula misleći na svoj sir. Bilo je to pravo traćenje
vremena i vjerojatno će se ispostaviti da su uzalud išli u tu potragu. Ali tada je,
malo dalje, ugledala jednog radnika nagnutog nad nešto na tlu.
– On nije bio ovdje – rekao je Hugh. – Bila je sama.
– Mislim da idemo natrag – rekla je Gwen. – Sada je ondje netko tko će se
pobrinuti za nju.
– Mama! – Hugh je načinio grimasu. – Želim ostati.
– Ne. Dođi – rekla je Gwen i povukla ga za ruku.
Pozvala je Spewa, ali kad su se okrenuli kako bi pošli, zaustavio ih je oštar vrisak.
Oboje su se okrenuli kako bi pogledali.
– Mama, moraš joj pomoći – rekao je Hugh s nepokolebljivim izrazom lica koji
ju je podsjetio na Laurencea.
Dok je gledala onog čovjeka i djevojčicu, bilo je očito da djevojčica ne može
ustati, a kad god ju je čovjek pokušao podignuti, kriknula je.
– U redu. Hajdemo pogledati što se događa.
Hugh je zapljeskao ručicama. – Dobra mama! Dobra mama!
Ona se nasmiješila. Njezin je sin ponavljao njezine riječi, koje mu je upućivala
kad je bio njezin ‘dobar dječak’.
On je potrčao naprijed i pričekao nekoliko koraka dalje od čovjeka, koji je tada
bio nagnut nad djevojčicom.
– Noge joj izgledaju čudno – rekao je Hugh razrogačenih očiju.
Čovjek ih je pogledao, a Gwen se iznenadila prepoznavši Tamila kojemu je bila
pomogla nedugo nakon što je stigla na plantažu, onoga kojemu je stopalo bilo
ozlijeđeno. Po izrazu očaja na njegovu licu bilo je očito da i on zna tko je ona. Bio
je u nevolji zbog njihova prijašnjeg susreta pa je ona bila posve svjesna da mu se
njezina pomoć možda neće svidjeti. Kad je čučnula i pogledala djevojčicu, malena
je podignula glavu i pogledala je velikim smeđim očima punim suza. Gwen je
počela brže disati. Djevojčičine oči podsjetile su je na Liyoni i instinktivno je
posegnula prema njoj u navali čežnje, osjećajući navalu krvi u glavu.
199
Svim se silama potrudila otrgnuti se od sjećanja na svoju kći i uspjela se smiriti.
Djevojčica je bila starija od Liyoni, doimalo se da joj je otprilike osam godina, bila
je Tamilka, a ne Sinhaležanka, i koža joj je bila mnogo tamnija. Stopalo joj je ležalo
pod čudnim kutem u odnosu na otečeni gležanj, a odjeća joj je bila vlažna. Gwen je
isprva pomislila da se djevojčica pomokrila, ali kad je onjušila, shvatila je da je to
mlijeko.
– Hugh, idi po vrč koji smo vidjeli. Onaj razbijeni na putu.
Kad se Hugh vratio noseći dva komada vrča, djevojčica se trgnula i progovorila
na tamilskom.
– Žao joj je, mama.
– Ti je razumiješ?
– Da, mama. Svaki dan slušam sluge.
Gwen se iznenadila. Sama je slabo govorila tamilski i premda je znala da Hugh
govori sinhaleški, nije znala da govori i tamilski. – Upitaj je zašto joj je žao.
Hugh je progovorio nekoliko riječi, a djevojčica je nešto rekla i tada briznula u
plač.
– Ne želi reći.
– Jesi li siguran?
On je kimnuo s izrazom velike važnosti na licu.
– Je li rekla bilo što?
On je odmahnuo glavom.
– Pa, pustimo to sada. Otrči u kuhinju i reci da mama želi da joj dva kuhinjska
kulija dođu pomoći. Shvaćaš li?
– Da, mama.
– I dovedi ih ovamo, odmah. Reci im da je hitno.
– Što je hitno?
– Ovo, mili. A sada požuri.
Čovjek je ponovno pokušao podignuti djevojčicu, ali kad je ona kriknula od boli,
Gwen je odmaknula glavom i doimalo se da je odustala. On je pogledao prema
radničkom naselju i maknuo rukama, kao da želi otići, ali mu ona nije mogla
dopustiti da odnese djevojčicu u tom stanju.
Nekoliko minuta poslije Hugh se vratio s dvojicom kuhinjskih slugu. Oni su se
brzim tamilskim obratili čovjeku, a ovaj je odgovorio na isti način.
– Što govore?
– Govore prebrzo, mama.
200
Kad im je Gwen pokazala neka podignu djevojčicu, oni su to učinili tako što ju je
jedan uhvatio za ruke, a drugi za noge. Kad je ona počela jaukati, načinili su
nekoliko koraka prema radničkom naselju.
Gwen ih je zaustavila i pokazala prema kući.
Sluge su se pogledali s nelagodom.
– U kuću, odmah – rekla je jezikom za koji se nadala da je razumljiv tamilski, a
Hugh je ponovio njezine riječi isprsivši se i pokušavajući izgledati kao gazda.
Gwen ih je odvela u sobu za izuvanje čizama, raščistila stvari sa stola i pokazala
neka djevojčicu stave ondje. Čovjek je ušao za njima i tada je stajao premještajući
se s noge na nogu.
Ona je provukla stolac. – Hugh, reci čovjeku neka sjedne. Nazvat ću liječnika.
Batler je, čuvši komešanje, došao na vrata s jednim slugom, ali je ustuknuo kad
je ugledao tamilskog oca i djevojčicu.
– Ovi ne bi trebali biti ovdje, gospođo. Postoji ljekarnik, vani među grmljem čaja.
Morate nazvati tvornicu.
– Nazvat ću liječnika – ponovila je Gwen i odlučnim korakom otišla u predvorje,
prošavši pokraj zapanjenog batlera.
John Partridge je, srećom, bio u svojoj ordinaciji nedaleko od Hattona pa mu nije
trebalo mnogo vremena da stigne. Gwen je otvorila vrata, a on je ušao dašćući i
vonjajući na duhan za lule. – Došao sam čim sam mogao. Kažete da je dijete
ozlijeđeno.
– Da. U sobi za izuvanje.
– Doista?
– Nisam je željela pomicati više no što je potrebno. Mislim da je možda slomila
gležanj.
Kad je liječnik ušao u sobu, Gwen je začula kako je naglo udahnuo.
– Niste rekli da je dijete tamilsko.
– Zar je to važno?
On je slegnuo ramenima. – Vama i meni možda nije, ali ipak...
– Kažu da je ovdje ljekarnik koji se bavi hitnim slučajevima, ali sam mislila da joj
je odmah potreban kvalificirani liječnik.
Držala je djevojčicu za ruku dok ju je liječnik pregledavao.
– Bili ste u pravu – rekao je uspravljajući se. – Ako bi ovo bilo ostavljeno da
zacijeli bez primjerenog namještanja, ostala bi bogalj cijeli život.
Gwen je osjetila olakšanje i polako izdahnula. Nije mogla priznati da i dalje
osjeća čežnju za Liyoni, iako nije vjerovala da se za tu djevojčicu želi pobrinuti
samo zbog toga.
201
– Imate li gipsa u kući?
Ona je kimnula i rekla slugi neka ga donese. – Laurence i Hugh od njega
izrađuju modele.
Liječnik je tada pregledao djevojčicu i potapšao je po ruci prije no što joj se
obratio na njezinom jeziku.
– Nisam znala da toliko dobro govorite taj jezik.
– Radio sam u Indiji prije no što sam došao ovamo pa sam ondje pokupio nešto
tamilskog.
– Sramim se reći da slabo razumijem taj jezik. Kućansko osoblje mi se uvijek
obraća na engleskom pa gotovo nemam priliku vježbati. Biste li rekli ocu što ćete
učiniti? Pretpostavljam da joj je otac.
Liječnik je izgovorio nekoliko riječi, a čovjek je kimnuo. Pogledao je Gwen. – On
je otac i želi je odmah odvesti kući. Ima posao raščišćavanja zaraslih područja i
strahuje da će biti u nevolji jer je dijete doveo ovamo. U pravu je, McGregoru se to
neće nimalo svidjeti.
– Dovraga s McGregorom. Ona je samo djevojčica. Pogledajte joj lice. Recite ocu
da joj morate namjestiti gležanj.
– U redu. Zapravo je ne bismo trebali premještati otprilike jedan dan.
– U tom slučaju zahtijevam da ostane ovdje sve dok ne bude dovoljno dobro da
bismo je premjestili. Donijet ćemo dva poljska ležaja pa i otac može ostati ovdje.
– Gwen, možda bi bilo bolje da se on vrati u radničko naselje. Neće željeti
neobjašnjeni izostanak. Ne samo što će ostati bez plaće, nego je i u opasnosti da
izgubi posao.
Ona se na trenutak zamislila. – McGregor je rekao da će biti otpuštanja.
– Dakle, u redu. Jesmo li se dogovorili? Reći ću mu da može poći.
Ona je kimnula, a liječnik je čovjeku objasnio situaciju. Otac je kimnuo i stisnuo
djevojčici ruku, ali kad joj je okrenuo leđa i izašao, lice mu se zgrčilo.
John Partridge pogledao je Gwen i blago porumenio. – Nisam ustanovio zašto je
došlo do one zamjene s vašim receptom. Žao mi je. Još nikada nisam tako
pogriješio.
– To sada nije važno.
On je odmahnuo glavom. – To me je zabrinulo. Jaču dozu prepisivao sam samo
ljudima s neizlječivim bolestima.
– Pa, nije učinjena nikakva šteta, a, kao što vidite, sasvim sam dobro. Ostavit ću
vas vašem zadatku, John. Dođi, Hugh.
– Želim gledati.
– Ne. Odmah dođi sa mnom.
202
Malo poslije, dok se odmarala prije ručka, trgnuo ju je zvuk povratka Verity i Savija
Ravasinghea iz šetnje oko jezera. Ustala je i ugledala svoj odraz u prozoru te malo
iza sebe nešto što se doimalo kao sjena djevojčice.
– Liyoni – rekla je glasom koji jedva da je bio nešto više od šapata. Okrenula se.
Ništa. Trik svjetlosti.
Očajnički se ponadala da su Verity i Savi Ravasinghe otišli pa je jedva bila
sposobna pogledati tog čovjeka kad je ušao u sobu.
– Čula sam da smo propustili svu dramu ovog jutra – rekla je Verity i opružila se
na sofi. – Sjedni, Savi, nervozna sam kad ljudi stoje.
– Doista bih morao poći – rekao je s osmijehom punim isprike.
Verity je načinila grimasu. – Ne možeš otići ako te ja ne odvezem.
Gwen je suspregnula svoju tjeskobu i pripremila se za izdržavanje čavrljanja koje
će joj pomoći preživjeti to. – Uvjerena sam da gospodin Ravasinghe žarko želi
vratiti se svojemu poslu. Čiji portret trenutačno slikate?
– Zapravo, bio sam u Engleskoj. Ondje sam imao narudžbu.
– Oh, nadam se da je to bio netko strašno važan. Jeste li se često viđali s mojom
sestričnom?
On se još jednom nasmiješio i nagnuo glavu. – Da, malo.
Ona ga je pokušala gledati ravnodušno, ali je ponovno pomislila koliko je
zacijelo privlačan neudanim ženama: naočit, šarmantan i, dakako, vrlo darovit.
Žene su to voljele na muškarcima, kao što su voljele i muškarce koji ih mogu
nasmijati. Divila se njegovoj koži, lijepo ulaštenoj i sa slabašnim mirisom šafrana,
ali ju je to podsjetilo na užas onoga za što je znala da se zacijelo dogodilo. Uslijedio
je bljesak gnjeva toliko jak da se osjećala kao da je fizički napadnuta. Stisnula je
šake i okrenula se, a prsten napetosti stegnuo joj je prsa.
– Zapravo, slikao je tvoju sestričnu – s osmijehom je rekla Verity. – Nije li to
apsolutno divno od njega? Iznenađuje me da ti ona nije rekla.
Gwen je progutala. Fran joj nije rekla.
– Gwen, jesi li me čula?
Ona se okrenula prema gospodinu Ravasingheu. – To je sjajno, gospodine
Ravasinghe. Veselim se jer ću ga vidjeti kad sljedeći put budem u Engleskoj. Doima
se da je posla mnogo, nisam uvijek sposobna održavati veze.
– Poput spašavanja ozlijeđene tamilske djece. To želiš reći, Gwen? – Verity je
govorila s nevinim izrazom lica i podignutim obrvama, a tada se nasmiješila Saviju
kao da mu želi reći nešto što Gwen ne bi trebala razumjeti.
U Gwen je nešto puknulo, toliko jako da nije marila za to vide li oni da se trese.
203
– Nisam mislila baš na to. Mislila sam na dužnost bivanja suprugom Laurenceu,
na skrb za Hugha i na vođenje kućanstva, osobito sada kad moramo dobro paziti
na što trošimo. Računi, Verity. Znaš. I sav novac koji je nestao. Zapravo sam se
pitala bi li mi ti to mogla malo rasvijetliti.
Njezina je šogorica barem bila toliko pristojna da je porumenjela prije no što je
okrenula glavu.
– Gospodine Ravasinghe, Verity će vas sada odvesti na postaju.
– U tome je problem – rekao je on. – U ovo doba nema vlakova.
– U tom će vas slučaju Verity odvesti u Nuwara Ekyu.
– Gwen, doista...
– A da ne bi bilo zabune, mislim: smjesta.
Okrenula im je leđa i ponovno odlučnim korakom prišla prozoru, toliko napeta
da je osjećala kako bi lako mogla puknuti. Gledala je kako čaplja leti tik iznad sloja
bijele magle koja se uzdizala s jezera te je slušala sve dok oboje nisu ustali i otišli.
Kad je začula škripu guma, zatvorila je oči i nekoliko puta duboko udahnula,
osjetivši olakšanje koje joj je zagrijalo kožu i omekšalo mišiće. Osjećala se kao da je
na točki na kojoj se život zatrese, a vi nemate pojma gdje ćete se naći kad se staloži
u novi obrazac ili hoćete li se uopće naći. Znala je da su borbene linije povučene
budući da Laurence više nije bio ondje.
204
23.
S
utradan je bila Poya, budistički državni praznik koji se svetkovao za svaki pun
mjesec, a budući da je bilo vrlo tiho, Gwen je ostala dulje spavati. Laurence je
kućanskom osoblju uvijek davao slobodan dan kako bi mogli otići u hram i
obilježiti blagdan. Za istinske sljedbenike bio je to dan posta ili uposatha. Za druge
je značio da su prodavaonice i radnje zatvorene, a prodaja alkohola te mesa
zabranjena.
Radnici su mahom bili Tamili, pa stoga hinduisti, ali su neki članovi kućanskog
osoblje, poput Naveene i batlera, bili sinhaleški budisti. Laurence je ustanovio da
zatvaranje plantaže dvanaest ili trinaest dana u godini, u vrijeme punog mjeseca,
poboljšava odnose. I, dakako, na hinduističku svetkovinu žetve. To je značilo manji
jaz među radnicima i osiguravalo je da svatko dobije svojevrstan predah.
Gwen je najprije posjetila djevojčicu, u pratnji Hugha i Ginger. Hugh je pod
rukom nosio svojega omiljenog medvjedića, a kad je došao u prostoriju, djevojčici
je pružio svoj najbolji autić. Ona ga je uzela, okrenula i zavrtjela kotače, a tada joj
se lice razvuklo u širok osmijeh.
– Mama, sviđa joj se.
– Mislim da joj se sviđa. Bravo. Lijepo je da si joj dao svoju igračku. – Gwen to
nije rekla, ali je pomislila kako djevojčica vjerojatno nema svoje igračke.
– Htio sam je razveseliti.
– To je lijepo.
– Donio sam i medvjedića. I pozvao sam Wilfa, ali on nije želio poći sa mnom.
– Zašto?
Hugh je slegnuo ramenima na onaj komičan način, kako djeca to čine kad
pokušavaju biti odrasli.
Na trenutak je gledala djecu. – Imam posla. Želiš li se igrati u mojoj sobi?
– Ne, mama. Želim ostati s Anandi.
– U redu, samo nemoj tražiti od nje da se kreće. Ostavit ću vrata otvorena kako
bih te čula. Budi dobar.
– Mama, njezino ime znači sretna osoba. Jučer mi je to rekla.
– Pa, drago mi je da se toliko dobro slažete. Dakle, upamti...
205
– Znam. Bit ću dobar.
Ona se nasmiješila i privukla Hugha u zagrljaj prije no što je otišla.
U hodniku je slušala kako njezin sin i djevojčica čavrljaju na tamilskom, a potom
zvuk smijeha. – Dobar je – pomislila je otišavši u svoju sobu pisati pisma.
Nakon otprilike sat vremena uznemirili su je podignuti glasovi. Kad je razabrala

McGregorov škotski naglasak i shvatila da Hugha i tamilsku djevojčicu nije smjela
ostaviti same, požurila je u prostoriju za izuvanje.
Vrata dvorišta bila su otvorena, a Gwen je čula da vika potječe odande. Kad je
vidjela kako McGregor šakom prijeti ženi u narančastom sariju, udahnula je i
pogledala po sobi. Hugh je u jednom kutu sjedio rukama obujmivši koljena. Lice
mu je bilo zgrčeno, grizao je usnu i izgledao je kao da suspreže plač. Djevojčica je
sjedila, a suze su joj tekle niz obraze i kapale na otvorene dlanove, koje kao da je
postavila tako da ih uhvati.
McGregor ju je zacijelo čuo kad je ušla jer se okrenuo, crven u licu.
– Gospođo Hooper, što se, dovraga, događa ovdje? Čim vaš suprug okrene leđa,
vi dovodite radnikovo dijete u kuću. Što vam je bilo?
Gwen se iznenadila vidjevši kako je Verity ušla i tada čučnula pokraj Hugha.
– Nisam znala da si se vratila – rekla je Gwen ne obraćajući pozornost na
McGregora, ali se nije mogla oteti dojmu da je Verity čekala priliku da ga obavijesti
o tome.
Gwen je prišla Hughu. Nagnula se nad njega i raskuštrala mu kosu. – Jesi li
dobro, mili?
On je kimnuo, ali nije odgovorio. Gwen je duboko udahnula, uspravila se,
načinila nekoliko koraka prema McGregoru i prekrižila ruke. – Nasmrt ste uplašili
ovu djecu, gospodine McGregor. Pogledajte im lica. To je neoprostivo.
On je bijesno govorio, a ona je opazila da su mu šake stisnute.
– Neoprostivo je to da se vi ponovno bavite radnicima. Dao sam sve od sebe
kako bih vam pomogao, dao sam vam vrtlare, olakšao proizvodnju sira, a vi mi
ovako vraćate.
Ona se ukočila. – Vraćam vam? Ovdje nije riječ o vraćanju vama ili bilo kome
drugome. Riječ je o djevojčici sa slomljenim gležnjem. Čak je i liječnik rekao da će
ostati bogalj ako se to brzo ne namjesti.
– Tamili ne koriste usluge doktora Partridgea.
Ona je osjetila kako joj se čeljust trza. – O, zaboga, poslušajte se. Ona je još
dijete.
– Postoji li razlog zbog kojega vam je stalo do te djevojčice?
206
Ona je zbunjeno gledala u njega.
– Znate li tko joj je otac?
– Prepoznala sam ga, ako to mislite.
– On je jedan od glavnih huškača na imanju. Možda se sjećate da si je jednom
zabio čavao u stopalo kako bi dobio nadnice koje nije zaradio. Vjerojatno je sâm
slomio gležanj djevojčici.
Gwen je do tada već drhtala u mješavini gnjeva i straha. – Ne, gospodine
McGregor, nije to učinio. Pala je s prozora prostorije za proizvodnju sira.
– A kako to znate?
Ona ga je gledala u oči poželjevši da to nije rekla. – Možemo li se jednostavno
usredotočiti na to da to dijete sigurno odvezemo kući?
– Što je radila na prozoru prostorije za proizvodnju sira? Radnicima nije
dopušteno približavati se kući. To znate.
Gwen je osjetila da joj lice gori.
– Bolje je da mu ne kažeš – protisnuo je Hugh.
McGregor je pogledao u sobu i progovorio osornim glasom. – Zašto je bolje da
mi ne kažete? Što je radila na prozoru prostorije za proizvodnju sira?
– Ja...
Nastupila je napeta tišina.
– Mislim da je došla po malo mlijeka.
– Mama! – viknuo je Hugh.
– Došla je po malo mlijeka! Objasnite mi. Želite reći da je krala?
Gwen je gledala ravno pred sebe i osjećala se užasno. – Nisam je vidjela.
Jednostavno je imala mrlju od mlijeka na haljini, prozor je ostavljen otvoren, a na
podu prostorije bilo je prolivenog mlijeka.
Hugh je izašao i stao pokraj nje. Uvukao je ruku u njezinu. – Uzela je to mlijeko
za svojega mlađeg brata – rekao je. – Brat joj nije baš dobro pa je mislila da će mu
od toga biti bolje. Jako joj je žao.
McGregor je načinio grimasu. – I bit će joj, kao i njezinu ocu. On ju je
nedvojbeno nagovorio na to. Oca ćemo išibati i oduzeti mu nadnicu. Neću
dopustiti da moji radnici kradu iz kuće.
Gwen je naglo udahnula. Taj se čovjek doimao potpuno neosjetljivim na ljudski
jad. – Gospodine McGregor, molim vas. To je samo malo mlijeka.
– Ne, gospođo Hooper. Ako jednome dopustite da se izvuče, svi će pokušati. A
mogao bih dodati da ne razumijem zašto vas ta djevojčica toliko zanima. Sjetite se
koliko ih je. Moramo biti strogi prema njima jer će se u suprotnom dogoditi kaos.
207
– Ali...
On je podignuo ruku. – Nemam više što reći o tome.
– U pravu je – rekla je Verity. – Bičevanja je manje nego što ga je nekoć bilo, ali
je čak i sada katkad potrebno kako bi se radnike podsjetilo tko je glavni.
Gwen se morala potruditi obuzdati glas. – Ali, oni imaju prava, zar ne?
Verity je slegnula ramenima. – Donekle. Naredba o minimalnoj nadnici
podignula je cijenu nadnica za radnike na plantaži te uvela obvezu
subvencionirane cijene riže, ali to je to. Podsjećam te da smo mi već tri godine
prije imali subvencioniranu cijenu riže. Laurence je uvijek bio pravedan.
– Znam.
– Ali, vidiš, u naredbi ne piše ništa što bi zabranilo bičevanje.
Žena u dvorištu, koja se tijekom tog razgovora držala po strani, ponovno je
progovorila, a Gwen joj je prišla. Primijetila je njezinu kosu razdijeljenu po sredini,
njezine široke nosnice, njezine naglašene jagodice i zlatne naušnice u dugim
uškama. Pod narančastim sarijem nosila je čistu pamučnu košulju. Izgledala je kao
da se posebno odjenula za dolazak u kuću.
– Hugh, što je rekla?
– Odjenula je svoju najbolju odjeću i došla odvesti Anandi kući.
– Reci joj neka se vrati. Predaleko je da bi djevojčica skakala na jednoj nozi.
Verity i ja odvest ćemo Anandi automobilom. Na stražnjem sjedalu će moći
podignuti nogu. – Pogledala je Verity, koja je izgledala neodlučno.
– Verity?
– Pa, u redu.
Večer su proveli tiho. O posjetu Savija Ravasinghea više se nije govorilo, iako je
Gwen ostala nezadovoljna, dijelom zbog toga, a dijelom zbog nemilog događaja s
McGregorom. Pretpostavila je da mu je Verity rekla za djevojčicu, jer nije bilo
razloga da on na Poyu bude u kući. Zapravo nije bilo hladno, ali je vatra bila
ugodna pa ju je Verity održavala, a budući da su sluge imali slobodan dan, Gwen je
pripremila jednostavan obrok od pohanog kruha i palačinki sa sirupom, kokosom i
voćem.
Gwen je ostavila zavjese razmaknute te je gledala kako mjesečina blista na vodi.
Nešto na njezinoj mekoj, srebrnastoplavoj površini podsjetilo ju je na ozračje
imanja Owl Tree te na pojilište na vrhu brda kod kuće. Pod punim mjesecom
blistalo je jednako tako, a ona je uvijek mislila kako se Owl Tree noću doima
nezemaljski.
– Gledaj, mama, jedem mrkvu – rekao je Hugh. – I Wilf je jede.
208
Ona je pogledala njegov tanjur. – To nije mrkva, to su naranče.
– Zar naranče ne pomažu vidjeti u mraku?
Gwen se nasmijala. – Ne, ali su zdrave. Sve voće je zdravo.
– Da zasviram? – upitala je Verity ustajući.
Dok je Verity svirala, Hugh je pjevao ratne koračnice, izmišljajući većinu riječi
koje nije znao, a sreća da neke od njih nije znao. Želio je da i Gwen pjeva pa ju je
uzbuđeno gledao, ali je ona odmahnula glavom rekavši da je umorna, iako je
jednostavno bila tužna.
Kad je spremila Hugha na spavanje, čučnula je pokraj vatre i pročačkala je kako
bi pustila zrak u nju.
Verity se naslonila na leopardovu kožu. – Volim Mjesečeve dane.
Gwen zapravo nije željela razgovarati, ali ako se njezina šogorica trudi biti
ljubazna, morala je i ona pokušati. – Da. Volim se sama brinuti o sebi. Samo se
molim da ne izgubimo plantažu. Dovoljno je loše to što će gospodin McGregor
morati otpustiti mnogo radnika.
– Oh, već je to učinio. Nisi znala?
– Doista?
– Da, prekjučer.
– Tebi je rekao, a meni nije.
– Nemoj tome pridavati nikakvu važnost. Rekao bi ti da si ga pitala, uvjerena
sam.
Gwen je kimnula, ali nije bila toliko uvjerena.
Budući da je bila vrlo potištena, tijekom poslijepodneva je bila legla dok je Hugh
spavao, pa je postojala još jedna tema koju nije načela. Nije znala je li McGregor
ostvario svoju prijetnju i išibao onog čovjeka te je pokušala zamisliti što bi
Laurence učinio da je bio ondje. Bi li to prepustio McGregoru ili bi se upleo?
Koliko joj je bilo poznato, na plantaži nije bilo bičevanja otkako je ona ondje
živjela.
Protrljala je potiljak, ali se nije mogla osloboditi napetosti. – Znaš li je li
McGregor ostvario svoju prijetnju? – naposljetku je upitala. – Je li čovjek bičevan?
– Jest.
Gwen je uzdahnula.
– Nije bilo lijepo. Njegovu suprugu su prisilili gledati.
Gwen ju je gledala pokušavajući to shvatiti. – Nisi to valjda vidjela?
Verity je kimnula. – Žena je čučala i strašno jecala. Zvučala je poput životinje.
– O, Bože. Otišla si onamo? Gdje se to dogodilo?
209
– Kod tvornice. Ma, hajde. Nemoj razmišljati o tome. Hoćemo li se kartati?
Gwen je osjetila bol kad je zagrizla usnu kako bi suspregnula suze.
Nekoliko sati poslije Gwen je ležala budna, ne mogavši prestati misliti na

bičevanje. Sjene su poskakivale po njezinoj sobi dok je razmišljala o svojemu udjelu
u tome. Je li toj djevojčici pomogla samo zbog Liyoni? Dok su joj se misli vrtložile,
osjećala se usamljeno i žudjela je za Laurenceovim zagrljajem.
Vani se začuo neuobičajen zvuk, prigušen, ne dovoljno glasan da bi razabrala
odakle dolazi. Otišla je pogledati Hugha u dječjoj sobi, ali je on čvrsto spavao, kao i
Naveena, a dok je Gwen slušala tiho hrkanje stare dadilje, zaključila je kako mora
odlučiti o pravoj sobi za Hugha. Više nije bio beba i bio mu je potreban prostor za
njegovu sve veću zbirku igračaka te za mali pisaći stol na kojemu bi crtao
dinosaure. Kad se vratila u svoju sobu, otvorila je kapak i provirila. Isprva nije
vidjela ništa neuobičajeno, ali kad su joj se oči priviknule na mjesečinu, razabrala
je slabašna svjetla, predaleko da bi ih jasno vidjela. Nije im pridala osobitu važnost
zaključivši kako su vezana uz svetak punog mjeseca pa je zatvorila kapak i učvrstila
ga, ali je prozor ostavila odškrinut.
Zacijelo je zaspala jer, kad se ponovno probudila, zvuk je bio glasniji. Čulo se
tiho pojanje, glasovi ritmični i gotovo pjevni. Zvučalo je neobično čarobno i
premda se doimalo da dopire s mjesta koje je bilo prilično blizu, nije se plašila. Bila
je budna te je i dalje mislila kako je posrijedi dio obreda punog mjeseca pa je
odlučila pogledati. Vjerojatno nije bilo ništa, a možda je taj zvuk samo došao s
povjetarcem.
Otvorila je kapak kako bi pogledala van i opazila desetke ljudi kako hodaju
stazom pokraj jezera. Mračne prilike na mjesečini su se doimale sablasno, ali ju je
veoma zabrinuo miris dima i petroleja s njihovih plamtećih baklji, a možda i kakve
smole ili katrana. Brzo je zatvorila prozor, potrčala zatvoriti Hughov prozor i
probudila Naveenu.
– Molim te, odnesi Hugha gore, u gazdinu sobu, i probudi Verity.
Otrčala je hodnikom u salon, gdje je naglo stala. Kroz razmaknute zavjese
ugledala je plav, mjesečinom obasjan vrt. Iza njega je ugledala dim te žut plamen
baklji, koji je rasvjetljavao lica ljudi te zrak iznad jezera obojio u smeđu boju. Kad
se doimalo da ljudi prolaze pokraj kuće, odahnula je s olakšanjem te požurila
navući zavjese. U tom joj je trenutku neki čovjek skočio pred oči s druge strane
prozora, a njegovo je lice u tom skoku bilo nekoliko centimetara dalje od njezinog.
Gnjevno ju je pogledao, široko razmaknutim očima na sjajnom, tamnom licu. Na
sebi je imao samo tkaninu omotanu oko donjeg dijela tijela, a duga, čupava kosa
stršala mu je oko glave kao živo oličenje maske koju je Laurence darovao Christini.
210
Kad je podignuo šaku i zagledao se u nju, ona se ukočila, previše prestravljena da
bi se pomaknula, iako joj je srce lupalo jače no ikada. Nije ga mogla više gledati pa
se prisilila navući zavjese kako bi se odvojila od njega. Nije znala dolaze li za njim
drugi nalik njemu, spremni opkoliti kuću, ali ako dolaze, što će učiniti? Osjetila je
mučninu pomislivši da bi Hugh mogao biti ozlijeđen pa je potrčala uzeti
Laurenceovu pušku iz ormara.
Kad ju je strah svladao, jedva da je bila sposobna misliti. Nije bilo načina da
McGregora obavijesti o tome da su ondje deseci starosjedioca sa zapaljenim
bakljama, koji izgledaju kao da su krenuli prema njegovoj kući. Pritisnula je ruku o
prsa kao da želi obuzdati paniku, a tada je potrčala stepenicama u Laurenceovu
sobu, gdje su Verity, Naveena i Hugh stajali kod prozora.
– Gledaj, mama! Prolaze pokraj kuće. Ne idu ovamo.
Gwen je otvorila prozor i uperila pušku. Na trenutak je gledala kako posljednji
ljudi prolaze pokraj kuće. Jedan ili dvojica su se okrenuli kako bi je pogledali. Jedan
je mahnuo bakljom.
– Bože, nadam se da će McGregor biti dobro.
– Buka će ga probuditi, a on se zna brinuti za sebe – rekla je Verity. – Ali, Hugh,
ti bi se trebao odmaknuti od prozora.
Odjednom je odjeknuo pucanj, a tada još jedan. Strašan krik ispunio je prostor.
– O, Bože, on puca u njih! – rekla je Gwen. Kad je Hugh skočio i potrčao u
Gwenin zagrljaj, ona je predala pušku Verity.
– Ugasi svjetlo. Ne želim da nas vide.
– Već su nas vidjeli – rekla je Verity. – Kako bilo, on ne bi pucao u njih. Pucao bi
u zrak kako bi ih uplašio.
– Što ako pogodi koga?
– Pa, mogao bi pogoditi jednoga ili dvojicu, ali bi to bilo slučajno. Mora ih
nekako rastjerati. Gledaj, funkcionira.
Gwen se sažalila nad tim ljudima, iako se uplašila, i strahovala je da će ih
McGregor proganjati, ali, iako je nju tragično siromaštvo tih radnika potresalo do
suza, shvatila je da su za Verity previše siromašni i previše beznačajni da bi joj
nešto značili.
Pogledala je prema McGregorovoj kući, gdje se odigravao prizor silnog kaosa.
Ljudi su se, poput pčela dimom istjeranih iz košnice, raštrkali uokolo, a neki su se
okrenuli i već su bježali. Nekoliko baklji se gasilo, neke su cvrčale bačene u jezero i
posvuda se širio kiseo, jedak miris. Nekoliko slabašnih plamenova i dalje je bojilo
zrak, ali je Gwen s olakšanjem opazila da, što god je to bilo, ljudi odlaze stazom
pokraj jezera te se doima da ni jedan od onih na kraju povorke ne dolazi prema
kući. Molila se da nitko nije ubijen.
211
Verity, koja je još bila nagnuta kroz prozor držeći pušku, tada je ispalila hitac u
zrak, a zvuk je bio toliko jak da je nasmrt uplašio Gwen.
– Verity, zašto si to učinila?
– Samo sam im htjela dati do znanja da i mi možemo pucati, iako Laurence nije
ovdje.
Gwen je stala pokraj prozora te ostala ondje gledati dokle god je imala što
vidjeti.
– Mislim da bismo se trebali vratiti u krevet – rekla je nakon nekog vremena. – Ja
ću ostati ovdje s Hughom. Naveena, ti pođi u sobu pokraj naše. Dakle, laku noć
svima.
– Nisam sigurna da je završilo – rekla je Verity. – Molim te, mogu li i ja ostati
ovdje s vama. Pomoći paziti na Hugha?
Gwen se na trenutak zamislila. Vjerojatno bi bilo bolje da su zajedno.
– Imam pušku – rekla je i, premda bi bila spremna učiniti bilo što kako bi
zaštitila svojega sina, krv joj se sledila od pomisli da bi doista mogla uperiti onu
stvar u drugo ljudsko biće i ubiti ga.
Kad je Hugh zaspao, Gwen je dodirnula njegov mek, topao obraz, a potom je
otvorenih očiju ležala u tami, zaokupljena mislima. Bilo joj je neugodno jer je
Hugh stisnut između nje i Verity i pitala se kako će reći Laurenceu zašto su oni
ljudi bili toliko gnjevni i osvetoljubivi. To je moralo biti zbog bičevanja, ali je
McGregor mogao poginuti, svi su mogli poginuti.
Netom prije zore ukočeno je sjedila u krevetu. Verity je bila na vratima te je,
ogrnuta pokrivačem, šapatom razgovarala s Naveenom. Držala je svijeću i pušku te
se okrenula kad je začula da Gwen ustaje. Dala je svijeću Naveeni i prinijela prste
usnama, a tada otvorila vrata Gwen.
– Brzo. Nemoj probuditi Hugha. Navuci Laurenceov kućni ogrtač.
Gwen ju je poslušala i tada prošla odmorištem, zatvorivši vrata za sobom.
– Dođi – rekla je Verity, zvučeći uzbuđeno.
– Što se događa? Zašto smrdi gore nego prije?
– Vidjet ćeš.
Naveena ih je povela duž odmorišta, niz stepenice, duž hodnika i u prostoriju za
izuvanje, osvjetljavajući put samo treperavom svjetlošću. Gwen je začula krckanje i
pucketanje, prije no što je ugledala vatru, a tada je kroz prozor prostorije za
izuvanje vidjela da je nebo poprimilo mutnu narančastu boju.
U panici je gurnula Verity i Naveenu kako bi otključala bočna vrata na dvorište.
Ruka joj je poletjela do grla dok su oblaci plavog dima sukljali s lijeve strane zgrade
212
pokraj kuće. Doimalo se da se vatra otela nadzoru, a dim je bio toliko gust da nije
bilo jasno što zapravo gori. Začula se potmula tutnjava, a potom glasan prasak kad
su se glavne grede prostorije za proizvodnju sira srušile, odaslavši iskre i užarene
komadiće drveta te crni dim u polumrak ranojutarnjeg neba. Gwenine oči su suzile
jer se smrad dima i zapaljenog sira širio dvorištem sve dok nije postalo nemoguće
disati.
Buka se nastavila, iako je sama prostorija, izgrađena od kamena na betonskom
podu, bila sigurna. Tada se pojavila opasnost da bi se plamen stropnim gredama
mogao proširiti na kuhinju i na prostorije za sluge, a potom i na cijelu kuću.
Prestravljena mišlju o tome što bi se tada moglo dogoditi i zabrinuta za sina, Gwen
je potrčala naprijed, ali, iako je pokrila usta i nos, počela je pljuvati i kašljati te
pritom mahnito mahati rukama.
Verity je došla za njom.
– Nije li uzbudljivo! Gledaj, appu i kuhinjski kuliji je već gase. Sluge su s druge
strane.
Dok su ljudi trčali uokolo i dovikivali se, Gwen je opazila kako Verityne oči iskre,
ali kad joj se šogorica približila, Gwen je uzmaknula od vreline.
Doimalo se kao da se požar nastavlja i da plamen zahvaća cijelu strukturu krova.
A tada je, uz prskanje i šum, zgasnuo jer su ljudi sve polijevali vodom iz lonaca i
crijeva. Gwen je to gledala s olakšanjem, ali kad je plamen za nekoliko trenutaka
opet buknuo, naizgled još jači, to ju je ponovno prestravilo. Osjećala se
bespomoćno kad je vjetar ponio vrtlog zagušljivog crnog dima preko jezera i kad je
narančasti plamen suknuo u zrak.
Kad su nakon nekog vremena gledali kako se vatra predaje i kako ljudi tepisima
guše žar, Gwen je počela slobodnije disati pa je obrisala oči, koje su je pekle. Kad je
vatra potpuno ugašena, ljudi su se uhvatili za ruke, ali dok je appu provjeravao
kako bi ustanovio može li se još što zapaliti, težak pokrov dima visio je nad
dvorištem.
Verity mu je doviknula nešto na tamilskom.
On je kimnuo i rekao nešto što Gwen nije razumjela.
– Što je rekao? – upitala je.
– Ništa osobito. Samo je potvrdio da je vatra ugašena.
Sve je prekriveno pepelom, a Gwen se osjećala prljavom jer joj je bio na odjeći i u
kosi. – Drago mi je da si me probudila – rekla je otresajući pahuljice praha.
U Veritynim tamnim očima pojavile su se suze. – Dakako da sam te probudila.
Hugh mi mnogo znači. Nikada ga ne bih ugrozila.
Zajedno su ušle u kuću. Kad se Gwen vratila u Laurenceovu sobu kako bi bila sa
Hughom, oči su je još pekle od dima pa je zadrhtala od pomisli na to što se moglo
213
dogoditi da vatra nije opažena toliko rano. Nije je zabrinjavala nastala šteta,
prostoriju za proizvodnju sira može obnoviti, nego šteta koja se mogla dogoditi.
Obrisala je lice, a kad je svjetlost kliznula po sobi, sklupčala se u krevetu i
pomilovala sinov obraz. Hvala Bogu da mu se nije ništa dogodilo.
Laurence je bio jedina osoba kojoj je mogla povjeriti procjenu toga je li situacija
postala uistinu ozbiljna. Mislila je na njega i na dan kada je otišao. Poželjela je
zaplakati. Doista zaplakati. Kad joj se u mislima ponovno pojavila slika Christine
kako ulazi u automobil pred Hotelom Galle Face, zraka slabe svjetlosti osvijetlila je
stol na kojemu je Carolinino lice još blistalo iz srebrnog okvira. – Da barem mogu
razgovarati s tobom – pomislila je. – Možda bi ti znala što mi je činiti.
214
24.
Z
ora se pretvorila u zlatno jutro ispunjeno finom svjetlošću, a svijetloplava
maglica lebdjela je nad jezerom. Doimalo se čudnim da je nakon toliko
strašne noći pokraj jezera sve toliko mirno i normalno, da je drveće
prekriveno svježom vlagom, a trava rosom. Međutim, vonj zapaljenog sira i dalje se
osjećao oko kuće te s bočne strane, gdje su kuliji čistili, a ozračje očaja navuklo se
preko dvorišta posutog pepelom. Gwen je držala Hugha uza sebe i tjeskobno
čekala da se McGregor pojavi.
Verity je došla u salon. – Jedan od kuhinjskih kuli ja je nastradao u požaru.
– Koliko ozbiljno?
– Ne znam. Appu mi je upravo rekao. Idem pronaći McGregora i upitati ga zna li
on.
– Reći ćeš mi, može?
– Svakako.
Upravo kad je Florence Shoebotham donijela pitu sa slaninom, Gwen je ugledala
McGregora na gornjoj terasi, kako maše rukama razgovarajući s Verity. Gwen se
sagnula unatrag kako bi vidjela, ali ne i bila viđena, ali kad ju je McGregor ugledao
i nastavio zuriti u nju bez osmijeha, napela se. Bilo je kao što je očekivala.
Florence je bila posljednja osoba koju je željela vidjeti, ali, iako je na određeni
način bila zabrinuta za ozlijeđenog čovjeka, bilo joj je drago da ima razlog da se još
ne izloži mučenju s McGregorom. Uskoro će razgovarati, ali ga ona u među
vremenu neće tražiti.
– Došla sam čim sam mogla – rekla je Florence, a podbradak joj se suosjećajno
ljuljao. – Čula sam da vam je cijelo krilo izgorjelo.
– Ne, zapravo je izgorjela samo prostorija za proizvodnju sira.
– Žao mi je.
Gwen je morala ostati i baviti se njome pa je batler, prema njezinim uputama,
donio čaj poslužen u najboljem porculanu i poslužavnik za kolače s tri kata. Kad je
Florence navalila na slastice koje su tek blago mirisale na dim, Gwen je osjećala sve
jaču tjeskobu. Morat će prije ili kasnije upitati McGregora o ozlijeđenom čovjeku.
215
– Postoji li mogućnost da uskoro vidimo vašu šarmantnu sestričnu Fran? –
upitala je Florence.
– Ne, ne uskoro, iako je obećala da će me jednom ponovno posjetiti.
– Zacijelo vam nedostaje, kao i vaš suprug, dakako. – Na lice je navukla izraz
zabrinutosti i progovorila tiše. – Nadam se da je s Laurenceom sve u redu. Čula
sam da je u krahu na Wall Streetu pretrpio teške gubitke.
– Ne morate se zabrinjavati, Florence. Laurence je dobro, kao i ja.
Gwen se doimalo da se Florence trudi prikriti razočaranje jer ogovaranje neće
biti sočno kao što se nadala.
– Veselimo se jer će uskoro ponovno biti s nama – nastavila je Gwen. Nije rekla
da je Laurence tog jutra poslao telegram agentu te ga obavijestio da bi mogao
izbivati dulje no što je očekivao te da ona nije proslijedila informaciju o požaru.
Kad je Florence otišla, Gwen je otvorila prozor, ali je vonj paljevine još bio u
zraku pa ga je brzo ponovno zatvorila te pošla u potragu za Verity i Hughom.
Željela je zadržati Hugha uz sebe, ali je on za Florencinog posjeta šmugnuo van.
Hodala je među stablima i grmljem vrta i zvala ga, a tada je stala na donjoj terasi,
zagledana u otoke na vodi. Tanak sloj magle i dalje je lebdio nad jezerom, a nalet
vjetra ju je rashladio. Kad je začula korake na stazi i zvuk Hughova glasa, okrenula
se i ugledala McGregora kako dolazi prema njoj držeći Hugha za ruku.
– Gospodine McGregor – rekla je.
– Gospođo Hooper. – Pustio je Hughovu ruku i dječačić je potrčao prema njoj.
– Kako je onaj čovjek? – upitala je Gwen trudeći se ostaviti dojam smirenosti.
– Ljekarnik je s njim.
– Nesretan slijed događaja – rekla je.
On je odmaknuo glavom. – Zapravo i više nego nesretan. Hotimično uništavanje
ne možemo odobravati. Nadam se da je ovo kraj tome. Međutim, savjetovao bih
vam da momčića neko vrijeme držite uza sebe.
– Nadajmo se da to nije bilo ništa zlonamjerno. Možda je bilo slučajno, zar ne?
Uza sve one rasplamsane baklje koje su gorile toliko blizu kući.
– Sumnjam. Ali, imate veliku sreću da je vatra na vrijeme primijećena.
Ona je udahnula.
McGregor se okrenuo kako bi pošao, načinio je nekoliko koraka, ali se tada
osvrnuo. – Znao sam da će se takvo što dogoditi. Na vašu sreću, čovjek je još živ.
Ona je stisnula ruke jednu uz drugu kako bi obuzdala sve jači gnjev. – Kako to
mislite?
– Želim reći da se takvo što događa kad se netko upliće u postojeće načine.
– Mislite na mene?
216
On je nagnuo glavu, a lice mu se ukočilo.
Ona je načinila korak prema njemu, a njezin trud zadržavanja smirenosti postao
je uzaludan. – Zapravo, gospodine McGregor. Mislim da nisam ni u čemu
pogriješila kad sam pomogla onoj djevojčici. Samo bi osoba kamenog srca mogla
postupiti drugačije. To nisam ja prouzročila nego vi. Prošlo je vrijeme kad smo
šibali ljude zbog sitnica, a ako za vas nije, pa, možete se sramiti.
– Jeste li završili?
– Nisam. Imat ćete sreću ako Sindikat Cejlona ne dozna za ovo. Vi ste zloban
čovjek koji u ljudima vidi samo zlo. Ja vjerujem u ljubazno i pravedno postupanje s
ljudima bez obzira na boju njihove kože.
Njegovo se lice zgrčilo. – Ovo nije ni u kakvoj vezi s bojom.
– Dakako da jest u vezi s bojom. Sve u ovoj zemlji vezano je uz boju. Pa,
upamtite što vam kažem, gospodine McGregor, sve to će vam se jednoga dana
osvetiti, a toga dana nitko od nas neće biti siguran u svojemu krevetu.
S tim je riječima odlučno krenula stepenicama visoko podignute glave, vodeći
Hugha za sobom. Nije htjela McGregoru pružiti zadovoljstvo opažanja suza koje su
prijetile prolijevanjem.
Te noći mučili su je snovi, prizori ljudi koji vitlaju rasplamsanim bakljama i kao da
se podižu s površine jezera. Sanjala je i Laurencea, zamišljala je da je s njom u
spremištu za čamce i kako mu pramen valovite kose pada preko očiju dok je
nagnut nad nju. Dlake na njegovim rukama svjetlucale su na mjesečini, a obrazi su
mu bili posuti pjegicama. Ona ga je zagrlila oko vrata, a on je dlanom obuhvatio
njezin potiljak, ali je ona tada shvatila da on uopće ne gleda u nju, gledao je kroz
nju. San je bio mračan i uznemirio ju je, a tada je rano ujutro stigla vijest da je onaj
čovjek umro od opeklina.
Gwen je dan provela pokušavajući pronaći njegovu obitelj te želeći ustanoviti
kako može pomoći. Upamtila je tog čovjeka pa joj se srce slamalo dok je
razmišljala o tome kako je njegov život skraćen na toliko mučan način, bio je još
gotovo dječak sa spremnim osmijehom i blagom ćudi, ali kad je u vrtu srela
McGregora, on je zatražio da to sâm riješi.
– Ali, bio je moj kućni kuli.
– Unatoč tome, gospođo Hooper, u ovom osjetljivom stadiju ne mogu dopustiti
sentimentalnost. Ne možemo isključiti daljnje posljedice.
– Ali...
McGregor nije odgovorio nego je kratko kimnuo i otišao u suprotnom smjeru.
Ona se zagledala u jezero ne znajući što bi drugo učinila.
217
25.
S
ljedeći tjedni bili su napeti, a kuću je obavilo sumorno ozračje. Gwen je
hrabro nastojala ponašati se što normalnije, zbog Hugha, iako je uskoro
postalo jasno da Verity previše pije. Gotovo preko noći postala je povučena,
satima je bila zatvorena u svojoj sobi, mrzovoljna, a Gwen ju je katkad čula kako
jeca. U drugim situacijama doimala se preosjetljivo i čak je gubila strpljenje s
Hughom. Gwen ju je nekoliko puta morala opomenuti, a nakon toga ju je usred
noći čula u Laurenceovoj sobi. Kad bi Verity sišla, sa sobom je donosila ozračje
sjete te je, visoka i mršava, dugim koracima hodala po kući kao duh.
Gwen nije uspijevala shvatiti svoju šogoricu, a sada je bila zabrinuta za njezino
duševno stanje. Nagle promjene raspoloženja su bile jedno, ali takvo stanje! Kad ju
je pokušala pitati o čemu je riječ, Verity bi stisnula oči i odmahnula glavom.
Doimalo se da se njezina šogorica trudi obuzdati osjećaje, a Gwen je naposljetku
zaključila kako je bolje dopustiti tome da se prirodno odvije do kraja. Ako se
moglo zaključiti da Verity zaslužuje to nezadovoljstvo, ni Gwenina ‘osveta’, ako je
to bilo to, nije bila slatka pa je nešto na toj djevojci u njoj izazivalo sažaljenje.
Gwen se i osjećala povrijeđenom onime što se dogodilo s McGregorom pa mu se
sklanjala s puta, iako je, uz Naveeninu pomoć, uspjela stupiti u kontakt s obitelji
preminulog. U pustim tjednima razdvojenosti koji su je dijelili od Laurenceova
povratka bavila se svojim kućanskim obvezama, odobravala jelovnike, provjeravala
da rublje nije ukradeno i pozorno držala račune pod nadzorom. Ali, ipak se
izjedala zbog smrti onog čovjeka te se osjećala nesigurnom i krivom.
Za vjetrovitih dana, kad su grede kuće škripale i stenjale, čula bi korake svojega
odsutnog djeteta. Tada bi stala potpuno mirno, kao da čeka da joj vjetar donese
kakve vijesti ili bi, želeći razbiti opsjednutost, sastavljala popis sadržaja smočnice,
iako je toj svrsi mogla poslužiti bilo kakva dosadna praktična aktivnost.
Jednog jutra otišla je u kuhinju i ondje zatekla samo McGregora, očito
mrzovoljnog.
– Gospodine McGregor – rekla je i okrenula se kako bi otišla.
– Popijte šalicu čaja sa mnom, gospođo Hooper – rekao je McGregor tonom
manje osornim nego inače.
Ona se iznenadila i oklijevala.
218
– Ne brinite, neću vas ugristi.
– Nisam to mislila.
Kad je donio drugu šalicu i natočio joj čaj, ona je sjela na suprotnu stranu stola.
– Cijeloga života radim s čajem – rekao je ne gledajući je.
– Laurence mi je rekao.
– Poznajem te radnike. Ali, vi dođete ovamo i želite sve promijeniti. Kako je
moguće, gospođo Hooper, da, ne znajući ništa, želite promijeniti sve?
Ona je zaustila odgovor, ali je on podignuo ruku, a ona je osjetila trag viskija u
njegovu dahu.
– Dopustite da završim. Želim reći da je to, ta strahota, strahota zbog koje
odjednom noću ne spavam...
Nastupila je duga stanka.
– Gospodine McGregor?
– Strahota je da biste, nakon svega, mogli biti u pravu u vezi bičevanja.
– Zar je to toliko loše?
– Za vas možda nije...
Gwen je gledala uokolo tražeći primjeren odgovor. – Što vas zapravo zabrinjava?
On je oklijevao, a tada je odmahnuo glavom. Ponovno je zavladala tišina dok se
njegova čeljust stezala i doimalo se da razmišlja. Ne znajući što se događa u njemu,
Gwen je do tada vidjela samo njegovu grubu vanjštinu.
– Ako baš morate znati, zabrinjava me to da možda neću biti sposoban
prilagoditi se. Svoj sam život posvetio čaju, toliko sam dugo dio svega toga... da mi
je to u krvi, shvaćate li? Isprva nam je bilo posve normalno bičevati crne ljude.
Gotovo ih nismo smatrali ljudima, barem ne ljudima poput vas i mene.
– Ali, oni jesu ljudi, zar ne, a jedan od njih izgubio je život.
On je kimnuo. – Odavno sam promijenio viđenje. Nisam okrutan, gospođo
Hooper. Trudim se biti pravedan, nadam se da ste toga svjesni.
– Vjerujem da smo svi sposobni promijeniti se ako to dovoljno jako želimo –
rekla je Gwen.
– Da – odgovorio je McGregor. – Ako to želimo. Ovdje sam sretan, ali, sviđalo se
to nama ili ne, dani su nam odbrojeni.
– Moramo postupati u skladu s vremenom.
On je uzdahnuo. – Neće nas željeti, znate, kad dođe do toga. Nakon svega što
smo učinili za njih, to će biti kraj svemu.
– Ili možda zbog onoga što smo učinili njima.
Gwen ga je gledala osjećajući njegovu pomirenost kad su mu ramena klonula.
219
– Kakva je sada situacija s radnicima?
– Mirna. Mislim da je smrt onog čovjeka njih potresla jednako kao i nas. Nitko
ne želi izgubiti posao.
– A oni koji su podmetnuli požar?
– Nitko ne govori. Morat ću izvesti veliku predstavu s uvođenjem vlasti ili
naširoko razglasiti kako vjerujem da je to bilo nesretan slučaj. To je suprotno
svemu, ali odlučio sam dopustiti da to prođe kao nesretan slučaj.
– Ne mislite da će se nevolje nastaviti?
– Tko zna? Ali, pretpostavljam da će prava nevolja započeti u Colombu. Ovdašnji
radnici imaju previše toga za izgubiti.
Ona je uzdahnula. Nakon toga neko vrijeme ni jedno od njih nije progovorilo, a
tada je Gwen ustala shvativši da se doista više nema što reći.
– Hvala vam za čaj, ali sada moram pronaći Hugha.
Najveći dio slobodnog vremena provodila je s Hughom. Katkad su se igrali vojnika

koji napadaju neprijatelje, najčešće kojega od pasa. Psi, nažalost, nisu shvaćali
svoju ulogu poraženih vojnika pa su trčali u krug umjesto da legnu i izdahnu.
Hugh je vikao na njih i ljutito udarao nogama u tlo.
– Lezi, Spew! I ti, Bobbins. Ginger, trebala bi biti mrtva!
Toga se dana u salonu vrtio raširenih ruku, glumeći britanski trokrilac i
izazivajući si vrtoglavicu.
– Mama, i ti možeš biti avion. Možeš biti Njemački Albatros pa se možemo
boriti.
Ona je zadrhtala od pomisli na eksplozije na nebu. – Mili, mislim da baš nisam
za to. Zašto ne bi slušao kako ti teta Verity čita?
Verity je izabrala slikovnicu, a Hugh se smjestio na sofu pokraj nje.
– Koja je to slikovnica? – upitala je Gwen i namrštila se pogledavši preko
Verityna ramena. Gwen je više voljela Beatrix Potter pa je rekla kako bi Verityn
izbor, bajke Hansa Christiana Andersena, mogao uplašiti Hugha. U tome su se
njihova mišljenja već dugo razlikovala.
Verity je ostala pri svojem. – On nije beba. Nije li maloprije jurio uokolo glumeći
bombardera?
– Jest.
– Dakle? Neke Andersenove priče su tužne, ali je posrijedi divan zamišljeni
svijet. Ne želim da Hugh to propusti.
– A ja ne želim da mu zauvijek ostanu ožiljci.
220
– Ali, Gwen, Andersenove priče mnogo su bolje od priča braće Grimm.
– Imaš pravo. Možda kad bude malo stariji.
Verity je bacila knjigu bajki. – Nikada ne mogu ništa učiniti kako valja, zar ne?
Gwen se zaprepastila i blago uzrujala. – Zašto ne uzmeš Alicu u zemlji čuda?
Verity je slegnula ramenima.
Gwen joj je dodala slikovnicu. – Hajde, Verity. Molim te, nemoj nam kvariti
druženje.
Verity je gledala u slikovnicu, ali nije odgovorila, a kad je Gwen opazila suze u
njezinim očima, zapitala se nedostaje li joj brat.
– Što je? – upitala je Gwen.
Verity je odmahnula glavom.
– Ništa ne može biti toliko loše, zar ne?
Kad je Verity pognula glavu, Gwen joj je prišla i primila je za ruke te ih blago
stisnula. – Ma hajde, stara moja. Glavu gore.
Verity je podignula glavu. – Znaš da volim Hugha, zar ne?
– Dakako. To se podrazumijeva.
Verity je uzdahnula, ali nije rekla više ništa.
Malo poslije, upravo kad je Alice kliznula niz zečju jazbinu, zazvonio je telefon.
Sve troje su podignuli glavu, ali je Gwen prva ustala. Kad se javila, pucketavi glas
predstavio se kao Laurenceov agent u Colombu te rekao kako je telegramom
primio obavijest da Laurence dolazi za točno tjedan dana. Hoće li McGregor doći
po njega u pristanište? Gwen se bez riječi pomolila te se vratila u salon. Gledajući
šogoricu sa svojim sinom, poželjela je te ugodne osjećaje još malo zadržati za sebe.
Verity je podignula pogled. – Tko je zvao?
Gwen se nasmiješila.
– Hajde, reci. Izgledaš vrlo zadovoljno.
Ona više nije mogla šutjeti. – Laurence se vraća kući.
– Kada? Zar je već u Colombu?
Gwen je odmahnula glavom. – Stiže sljedeći tjedan. Želi da McGregor dođe po
njega.
– Ne – rekla je Verity. – Mi ćemo otići po njega.
Gwen je načinila grimasu, ne znajući želi li doista ići s Verity. – Ti bi morala
voziti.
Hugh je skakao i pljeskao ručicama.
Verity je ustala, podignula Hugha i zavrtjela ga.
221
– Voljela bih prirediti zabavu dobrodošlice – rekla je Gwen. – Ovdje je bilo vrlo
sumorno pa svi zaslužujemo malo zabave.
– Trebali bismo stezati pojas.
– Ne mora biti raskošno.
Kad je Verity spustila Hugha i uzmaknula, Gwen je minutu ili dvije razmišljala.
– Od hrane možemo imati samo kanapee te goleme zdjele voćnog punča, s
medom iz košnica i od voća s naših stabala. To će prikriti jeftin alkohol. Nije nam
potreban gudački kvartet, možemo upotrijebiti gramofon.
Verity se nasmiješila, a Gwen je shvatila da svoju šogoricu već tjednima nije
vidjela toliko sretnu.
– Potrošit ćemo što je manje moguće. Laurence će biti bijesan ako se vrati kući i
zatekne raskošnu predstavu. A i morat ćemo biti ovdje kako bismo nadgledale
pripreme pa je možda ipak bolje da McGregor ode po njega.
Verity je odmahnula glavom. – Ne želiš da McGregor bude prvi i sve
ispripovijeda. Zbog one ozlijeđene djevojčice još uvijek tebe smatra krivom za
požar i za smrt onog čovjeka.
– Mislila sam da je donekle shvatio.
– Tko zna? Ali, želiš li da on razgovara s Laurenceom prije no što ti dobiješ
priliku iznijeti svoju stranu priče?
– Pretpostavljam da bih se mogla sama odvesti.
– Gwen, znam da si svladala vožnju ovim krajevima, ali čak do Colomba? Put
nije lak. Što ako budeš imala nezgodu?
Znala je da je Verity u pravu.
– Ovako ćemo. Sluge su ovdje navikli na prijašnje zabave, one raskošne događaje
kad se nije pitalo za cijenu. Zašto ti ne bi ostala i pazila da sve bude onako kako
želiš? Ti nadgledaj pripreme, a ja ću sama otići po Laurencea.
– Strašno želim poći, ali ne znam kako bih ostavila Hugha kad će svi imati
mnogo posla. – Ne želeći kvariti Veritynu radost, Gwen je odlučila dopustiti joj da
pođe sama.
– Dobro. Sada kad je to odlučeno, hajdemo sastaviti popis.
Dva dana poslije Gwen je rano ustala. Stajala je vani, ispred svoje sobe, u kućnoj
haljini i gledala maglicu koja se ovijala oko stabala najtamnije moguće zelene boje.
Voljela je jezero, pogled na brežuljke oko njega i zvuk zapljuskivanja vode u malim
uvalama. Što god se dogodilo u budućnosti, svim srcem je molila da ne budu
prisiljeni napustiti Cejlon. To joj je mjesto postalo najljepše na svijetu i, premda su
joj roditelji nedostajali, plantaža obitelji Hooper bila je njezin dom.
222
Malo poslije otišla je na najvišu terasu, gdje su sluge već postavljali stol za
doručak. Sjela je u udoban naslonjač od ratana i gledala kako ptice skakuću
pošljunčanim stazama. Verity joj se nakratko pridružila kako bi joj rekla da u
Colombo odlazi ranije no što su planirale. Morala je obaviti osobnu kupnju prije no
što dočeka Laurencea u luci. Zapravo, nadala se da će, dok je ondje, pogledati
izložbu Savija Ravasinghea. Njega su bili prihvatili umjetnički krugovi u New
Yorku pa više neće često boraviti na Cejlonu. To je značilo da će izbivati pet dana i
nadala se da Gwen nema ništa protiv toga.
Gwen je odmahnula glavom. Iako joj je bilo drago da će vjerojatnost susreta sa
Savijem biti manja, ipak je osjetila jezu kad ga je Verity spomenula. – Idi. Samo
dovedi brata natrag u jednom komadu.
– Govori se o još jednom štrajku u luci pa je to još jedan razlog da odem ranije.
Gwen je uzdahnula. Porast broja stanovnika Colomba prouzročio je nestašicu
riže, a nestašica je bila uzrokom štrajka željezničara ranije te godine, a još jedan
štrajk u luci bio bi još gori. Ali, bila je i posve svjesna da joj je Verityn raniji odlazak
oduzimao mogućnost da se predomisli, osim ako je željela cijelim putem u
Colombo sjediti u automobilu s McGregorom.
– Dakle, sada te ostavljam. – Verity je ustala, lagano poljubila Gwen u obraz,
mahnula Hughu, koji se igrao na travi s Ginger, i otišla.
Gwen je toliko dugo živjela sa svojom tajnom da se početna patnja zbog gubitka
kćeri pretvorila u tupu, ali neprolaznu tugu. S vremena na vrijeme samoća joj je
godila jer je, bez Verity, svojemu srcu mogla dopustiti malo slobode. Pitala se kako
njezina kći izgleda. Je li bucmasta poput Hugha ili je tanja i sitnija, poput nje?
Žarko je željela ponovno poći u selo pa je hodala amo-tamo, prekriživši ruke na
prsima i opustivši ih, odmahujući glavom i zastajkujući kako bi osluškivala
zvukove kuće procjenjujući tu želju. Zamišljala je tišinu sela i sve zvukove prirode
koja ga je okruživala, ali, iako je bila u iskušenju pokušati pronaći način da ode
onamo, zaustavilo ju je sjećanje na posljednji put. Sklupčala se u naslonjaču pokraj
prozora i, zatvorivši oči, zamišljala kako Liyoni pliva u jezeru. A tada je zamislila
kako njezina djevojčica trči prema njoj kako bi je omotala mekim ručnikom i kako
se smiješi majci koja je grli.
Plakala je sve dok tuga nije prestala, a tada je obrisala oči i umila se. Možda
jednoga dana kad Hugh bude stariji i u školi. Tada će nagovoriti Naveenu da je
odvede onamo.
223
26.
G
wen je poslala dvojicu slugu na tavan potražiti bilo što čime bi mogli
razvedriti zabavu. Dok su oni bili gore, ona je preturala po rijetko korištenoj
i prilično zapuštenoj sobi za goste. Pod krevetom je pronašla rakete za
vatromet, a u ormaru hrpu prašnjavih papirnih lanterni. Nekoliko ih je bilo
poderano, ali je druge samo bilo potrebno obrisati peruškom.
Kad je pogledala u staru komodu, ugledala je velik, plosnat paket gurnut
odostraga. Izvadila ga je i polegnula na krevet te uklonila uzicu i papir. Ondje je
bio složen prelijep crveni sari. Načinjen od svile te izvezen srebrnim i zlatnim
koncem. Podignula ga je na svjetlo i promotrila zamršeni uzorak ptica i cvijeća duž
jednog ruba. Bio je to Carolinin sari, onaj koji je imala na sebi na onoj slici. Gwen
ga je neko vrijeme gledala misleći na Caroline i na Thomasa, i blago se uznemirila
kad su je suze zapekle u očima, ali nije željela uzburkavati prošlost ni komplicirati
sadašnjost pa ga je ponovno zamotala i vratila natrag.
Sluge su s tavana donijeli ukrasne zastavice. Izgledale su prljavo, ali im je Gwen
rekla neka ih operu te objese da se osuše. Vrtlar je iskopao cvijeće koje je počinjalo
cvjetati na strani vrta te ga posadio u posude na stražnjoj terasi, a Naveeua je
iznijela zdjelice od atlasnog drva pune začina i mirisa, kako bi ih postavila uokolo.
Gwen se usredotočila na hranu. Bit će jednostavna, tipične cejlonske vrste kruha:
cvjetni kruh, kruh od kokosa i riže, kiri roti i druga jednostavna jela.
Kad su kućanska pitanja riješena, zamislila se nad time što će odjenuti. Željela je
izgledati osobito lijepo za Laurenceov povratak kući pa je odlučila odjenuti haljinu
boje svojih očiju: lijepe, tamne nijanse ljubičaste. Tu je sliku prije nekog vremena
kupila u Colombu pa je uzela sliku jedne haljine iz časopisa Vogue i zamolila
Sinhaleza koji je izrađivao mnogo njihove odjeće da joj sašije takvu. Dovršena
haljina još se nije bila vratila iz Nuwara Eliye, ali ako ne bude imala mogućnost
sama otići po nju, nadala se da će biti isporučena na vrijeme.
U uzbuđenim pripremama nekoliko je dana brzo prošlo, ispunjeno promjenama
u zadnji tren, odlukama, manjim krizama i prepirkama slugu, koje je bilo potrebno
razriješiti. Naveena se brinula za Hugha, a Gwen je nadgledala kamo će cvijeće biti
smješteno te koliko će svijeća biti zapaljeno. Nadala se da će ta zabava svima
popraviti raspoloženje, uključujući McGregora.
224
Kad je stigao taj dan, Gwen ga je provela nervozno nadgledajući završne
pripreme te birajući što će Hugh odjenuti kako bi dočekao oca. Kad ga je posjela na
svjetlost kod prozora te mu krojačkim škarama pokušala odrezati šiške, jedva je
uspijevao mirno sjediti.
– Nemoj se vrpoljiti – rekla je – jer ću ti iskopati oko.
On se nasmijao i glumio da vadi oko.
Ona se nasmijala. Bilo je to najduže što su bili razdvojeni, a Hughova
neobuzdana uzbuđenost bila je zarazna.
Kasno poslijepodne, samo sat vremena prije no što je zabava trebala početi,
Naveena je banula donijevši veliku plosnatu kutiju. Gwenina haljina je stigla. Gwen
je otvorila kutiju, odmotala bijeli svileni papir i zadržala dah pažljivo podižući
lijepu svilenu kreaciju. Bila je savršena. Ne prekratka, sa zvonolikom suknjom i s
prslukom ukrašenim malenim srebrnastim biserima. Nosit će i naušnice te ogrlicu
od srebrnastih bisera. Srećom, haljinu je bila platila prije financijskih gubitaka pa
je nije bilo moguće optužiti za rasipnost. Stavila ju je na sebe i zavrtjela se.
Naveena se nasmiješila. – Izgledat ćete lijepo, gospođo.
Gwen je pazila na Hugha, koji se u kadi igrao sa svojim brodićima. Kad ga je
napokon nagovorila da izađe, omotala ga je velikim ručnikom i privinula njegovo
toplo tijelo uz svoje, ali on se oteo jer više nije bio beba. Nakon što ga je odjenula u
bijelo odijelce kao pravog gospodina, sjela je za svoj toaletni stolić osjećajući kako
joj srce treperi.
Točno u šest, upravo kad se svjetlost mijenjala, Gwen je bila odjevena te je u
podignutu kosu prsnula malo svojega omiljenog parfema. Zastavice su bile
postavljene, svijeće upaljene, punč pripremljen, a fin miris paljenja cimeta strujao
je zrakom. Kad su gosti počeli pristizati, batler ih je odvodio na terasu i u vanjsku
prostoriju pokraj kuće.
Zabava nije bila velika, samo drugi plantažeri i njihove supruge, neki Verityni
prijatelji te neki Laurenceovi prijatelji iz Kluba Hill u Nuwara Eliyi. Do sedam sati
stigla je većina gostiju. Ljudi su hodali uokolo te u skupinama stajali u kući i pokraj
jezera. Hugh ih je obilazio nudeći pečene indijske oraščiće iz srebrne zdjele te ih
šarmirajući svojom savršenom pristojnošću i blaženim osmijehom. Jedina osoba
koja je nedostajala bio je Laurence, i Verity, dakako. Budući da su trebali doći
mnogo prije šest, Gwen je počela osjećati tjeskobu.
Ostvarivala je dužnost savjesne domaćice, kimala gostima, pomagala im družiti
se, pitala Florence za zdravlje i čavrljala s Pru. Ali, kako je vrijeme odmicalo, osam
sati, pa devet, srce joj je počelo lupati i počela je osjećati mučninu nervoze. Hrana
je bila poslužena, ali njima još nije bilo ni traga. Gwen je tada počela uviđati kako
je ta večer možda bila strašna pogreška pa se borila sa suprotstavljenim osjećajima
u sebi: sa željom da vidi Laurencea, sa strahom zbog onoga što je Verity možda
225
rekla o požaru i o smrti onog čovjeka te sa svojom zabrinutošću zbog toga je li
ispravno postupila priredivši zabavu.
Ceste su bile opasne, osobito noću, a Verity je vozila prebrzo. Gwen je počela
strahovati da im se nešto strašno dogodilo. Strahovala je da nakon sudara mrtvi
leže u jarku ili prevrnuti u kakvoj provaliji. Osjećajući paniku, sjela je i zagledala se
u jezero. Nešto u bezvremenosti jezera smirilo je njezinu rastuću tjeskobu. A tada,
upravo kad je bila odustajala od očekivanja da će oni uopće stići te večeri, začula je
kako automobil dolazi pred kuću. To su morali biti oni. Nisu očekivali druge goste.
Potrčala je do prednjeg dijela kuće, u pratnji nekoliko gostiju među kojima su
bili doktor Partridge, Pru i Florence.
– Ondje su – rekla je Florence.
– Bolje ikad nego nikad – rekao je liječnik.
Gwen nije mogla govoriti. Kad je ugledala Laurencea kako izlazi iz automobila,
suze su joj potekle niz lice. On je ukočeno pogledao oko sebe, a njezino srce kao da
je stalo. Nije se pomaknula, a ono što su mogli biti samo trenuci doživjela je kao
čitavu vječnost. Nitko nije govorio, a ona je zadržala dah. – Verity je optužila
mene, rekla mu sve, a on mi više nikada neće vjerovati – pomislila je. Doimalo se
kao da joj je cijeli život bljesnuo pred očima, stotine sjećanja, tisuće trenutaka.
Hvatala se za opravdanja, pokušavala je domisliti načine da opravda svoje
postupke, ali, naposljetku, zbog nje je jedan čovjek bio mrtav.
Laurence je načinio nekoliko koraka oko automobila, a ona se osjetila toliko
malenom da je poželjela okrenuti se na peti i pobjeći, ili da je zemlja proguta.
Jednostavno nije mogla podnijeti da bi Laurence mislio toliko loše o njoj. Obrisala
je suze sa svojih obraza i tada ga dobro pogledala. Lice mu je bilo meko, a oči su
mu se stisnule kad se široko nasmiješio. Ona je izdahnula i, umjesto da pobjegne,
potrčala prema njemu. On ju je zagrlio te je podignuo i zavrtio.
– Jako si mi nedostajala – šapnuo joj je u uho.
Gwen i dalje nije mogla govoriti.
– Vidim da si mi pripremila malu zabavu dobrodošlice – rekao je spustivši je na
tlo. – Trebao bih se presvući. Putovanje je bilo naporno.
– Pusti to – rekla je Gwen i ponovno ga zagrlila preko prljave košulje natopljene
znojem. – Otraga su drugi ljudi.
– Sjajno – rekao je Laurence. – Što nas je više, to će biti veselije.
Verity je stajala s druge strane automobila i bezizražajno gledala, ali je Gwen
duboko odahnula s olakšanjem. Sve će biti u redu.
Kasnije te večeri, kad su Laurence i Gwen ostali sami, on joj je rekao što se
dogodilo. Iako su dionice rudnika bakra u tom trenutku bile bezvrijedne, pronašao
226
je partnera koji će uložiti u novu plantažu. Još se nipošto nisu bili izvukli i
razdoblje koje je bilo pred njima moglo bi biti teško, ali dokle god su ostvarivali
potrebne promjene, bilo je izgledno da će se održati.
– Nisi mi rekao koliko je doista bilo loše, zar ne? – upitala je.
– Nisam mogao, Gwen, a, iskreno rečeno, zapravo nisam ni znao.
– Dakle, sve one priče o tome da nikada nećemo prodati...
On je stavio prst na njezine usne.
– Mislila sam da si rekao kako u ovoj situaciji nije moguće pronaći ulagača.
– I to je bilo točno, ali posrijedi je osoba koju dobro poznaješ.
Ona je podignula obrve. – Zacijelo nije moj otac? On nema toliko novca; morao
bi prodati čitavo imanje.
– Nije tvoj otac.
Ona je stavila dlan na njegov neobrijani obraz i osjetila hrapavost milujući ga. –
Pa tko je? Reci mi.
On se nasmiješio. – Moja nova partnerica je tvoja sestrična Fran.
Ona je zinula. – Ne vjerujem ti. Zašto bi Fran uložila? Ona ne zna ništa o čaju.
Čak ga ni ne voli.
– Jednoga dana će dobro zarađivati, ali je to učinila zbog tebe, Gwen. Kako ne
bismo izgubili plantažu. Ulaže samo u novi dio, a ne u moju staru obiteljsku
plantažu, ali to ulaganje u novu plantažu znači da ja ne moram prodati ovu, a s
njom i naš dom.
Gwenino olakšanje bilo je golemo. – Jesi li je zamolio za pomoć?
– Ne. Sastali smo se na ručku, ja sam joj opisao našu situaciju i ona je tada to
ponudila. Kako bilo – rekao je milujući je po kosi – dosta o tome. Kako je tebi bilo
ovdje?
– Bilo je teškoća. Ja...
On je zapleo prste u njezinu kosu i blago joj povukao glavu unatrag kako bi je
gledao u oči. – Ako je riječ o požaru, Verity mi je već rekla.
Ona je oštro udahnula. – Verity nije bila sretna. Zabrinuta sam za nju.
– Doima se dobro. Možda malo uznemireno. Ali, zapravo sam vrlo ponosan na
tebe.
– Doista?
– Gwen, pomogla si ozlijeđenom djetetu kako si znala. Dobra si, ljubazna žena.
– Nisi pomislio da sam se uplitala u radnička pitanja?
– Bilo je to dijete.
– Tada znaš i za kuhinjskog slugu? Onoga koji je umro?
227
– Svaku smrt na plantaži potrebno je shvatiti ozbiljno, a to je bio vrlo nesretan...
– Bilo je strašno, Laurence.
– Ali ti nisi kriva za to. Postupila si iz srca, a ja ću ujutro razgovarati s
McGregorom.
– Mislim da je i njemu teško.
– Kao što sam rekao, razgovarat ću s njim. Događaji katkad izmaknu nadzoru na
načine koje ne možemo predvidjeti. To ne mora biti slučaj za traženje krivca nego
za uviđanje da čak i mali nedostatak razboritosti može izazvati nešto strašno.
– Moj nedostatak razboritosti?
– Ne, Gwen, mislim da nije bio tvoj.
Ona je osjetila toliko veliko olakšanje jer on nije gnjevan da su se sva njezina
napetost i tjeskoba prethodnih tjedana napokon opustile. On ju je držao u
zagrljaju dok je plakala, a kad ga je potom pogledala u oči, opazila je da su također
vlažne.
– Svima nam je bilo teško, a gubitak života uvijek potrese. Mislim da će moj
najveći zadatak biti podizanje morala, počevši s tobom.
Ona se nasmiješila vadeći ukosnice iz kose i pustivši da joj kovrče padnu preko
ramena.
– Jako sam se trudila, Laurence.
– Znam.
Dodirnula je udubljenje u njegovoj bradi i ponovno osjetila dlake.
– Da se obrijem?
– Ne. Želim te takvog kakav jesi.
– Večeras izgledaš vrlo lijepo – rekao je Laurence omotavši jednu kovrču oko
svojega srednjeg prsta.
Gwen je isprva bila suzdržana, stidljiva kao što je bila kad su se prvi put upoznali
prije mnogo vremena u Londonu. Nasmiješila se sjetivši se toga, a tada se predala i
dopustila mu da je razodjene.
On je bio pažljiv i nježan pa su vrlo polako vodili ljubav. Potom su ležali
zagrljeni, a ona je napokon osjetila kako joj se srce smiruje.
– Dragocjena si mi, Gwendolyn. Ne izražavam se uvijek onako kako bih možda
želio, ali se nadam da to znaš.
– Znam, Laurence.
– Vrlo si sitna, zar ne? Nakon svega što se dogodilo ti si vitka i dražesna kao
djevojčica. Uvijek ćeš biti moja djevojčica, što god se dogodilo.
228
Ona je opazila da je njegov glas poprimio ozbiljan ton, a dok su mu oči bile
nekoliko centimetara dalje od njezinih, doimalo se da je procjenjuje.
Laurence je u njoj budio silno duboku ljubav i to je bilo važnije od svega.
Nasmiješila se pomislivši na malene sastavnice njihova zajedničkog života: na
njegovu toplu ruku kad je ona noću bila zabrinuta, njegovo pjevanje bez sluha kad
je mislio da je sâm i na čvrstoću njegove vjere u nju. Kad je tako dirnuo njezino
srce, osjećala se sigurno te potpuno zaštićeno od svake nesreće. Da ga nije
upoznala, možda nikada ne bi spoznala što znači voljeti, a uz tu je ljubav
procvjetala kao osoba i kao supruga. Teškoće su bile vrijedne truda i zajedno će se
suočiti s onime što je pred njima. Bit će to novi početak. Nije ga pitala je li vidio
Christinu dok je bio odsutan.
229
4.
ISTINA
230
27.
1933.
K
ad se Gwen sagnula kako bi pokupila olovke koje je Hugh ostavio na podu
prostorije za izuvanje, okrenula je glavu kako bi kroz prozor pogledala ljude
koji su oko njezine nekadašnje prostorije za proizvodnju sira podizali skelu
od bambusa. Iako je prošlo toliko godina, radovi su barem započeli. Ona nikako
nije mogla objasniti to odugovlačenje, osim što su se vodile beskrajne rasprave o
alternativnim namjenama za tu prostoriju, a u jednom trenutku čak se i razmišljalo
o njezinu rušenju.
Prošla je kroz blagovaonicu, u kojoj je kolovoško sunce sjalo kroz vodoravne
prečke kapaka te na zidovima slikalo žute pruge. Ptice su vani pjevale, ali je jadni
stari Hugh, sada sedmogodišnjak, sjedio za stolom i češao se po glavi mozgajući
nad matematikom. Gwen je željela da bude dobar u matematici i u engleskoj
gramatici prije no što krene u školu u Nuwara Eliyi kao tjedni stanar internata.
Laurence je otvorio vrata. – Kako ide?
Gwen je načinila grimasu. – Aritmetika mu nije osobito draga.
– Ni meni nije bila, moram priznati.
Ona se nasmiješila. – Zapravo, Laurence, Hugh vrlo lijepo crta. Što bi rekao na to
da mu priuštimo privatne satove?
– Mislim da bi se bolje isplatilo plaćati pouku matematike.
Ona je uzdahnula. Hughovi crteži bili su mnogo napredniji od Liyoninih, ali je
zadržala sve njezine pokušaje crtanja ljudi s prevelikim glavama i čudnih životinja
koje nisu bile nalik ničemu živom. Usudila se gledati ih samo dok je noću bila
sama. Ali, od posljednjeg je prošlo mnogo vremena pa je Gwen počela brinuti i
stoga je poslala Naveenu ustanoviti što je posrijedi. Djeca su znala nestajati iz
lokalnih sela te se nakon nekog vremena pojaviti kao jeftina radna snaga na
rižinim poljima.
Ona je pogledala Laurencea i poželjela da mogu doista razgovarati. Uvijek se
doimalo da je riječ o novcu, još od Laurenceove zabave dobrodošlice četiri godine
prije.
On se nasmiješio. – Nije sve loše. Jedino dobro u ovoj vražjoj Depresiji je to što je
sindikat prisilila na umjerenost u pogledu zahtjeva. Ljudi su previše zabrinuti za
231
svoja radna mjesta da bi ustrajali u radikalnom djelovanju. Znam da nam je
potrebna promjena, ali moramo pronaći odgovarajući način da je ostvarimo.
Ona je protrljala čelo. Iako se više od tri stotine njegovih imigrantskih radnika
moralo vratiti u Indiju, prekomjerna proizvodnja i Depresija prouzročile su pad
cijene čaja. Gwen je bila užasnuta jer je toliko mnogo siromašnih ljudi ostalo bez
posla, a razmjeri njihova siromaštva doista su bili strašni.
– Naš najveći problem u ovom trenutku je pitanje što učiniti s Tamilima na
plantaži – nastavio je Laurence. – Bila je velika pogreška ne dati im pravo glasa. To
samo pojačava njihov osjećaj nepravednosti.
Gwen je kimnula. Napetost je tinjala još od požara, s manjim erupcijama diljem
Cejlona, iako su ozbiljniji sukobi započeli 1931. godine, kad su pravo glasa dobili svi
osim tamilskih radnika.
– Ne shvaćam kako ih se i dalje može smatrati privremenim.
– Doista. Kao što sam rekao, to je pogoršalo situaciju – dodao je Laurence.
Iako je Gwen kućanske račune pozorno držala na oku te strogo ograničavala
trošenje, u usporedbi s radnicima, i dalje je živjela u raskoši. Otkako je bila
djevojčica, svaki njezin dah, svaka njezina riječ i svaka njezina misao bila je
usmjerena tome da postane suprugom i majkom pa je davala sve od sebe. Ali,
žalostilo ju je gledati kako se Laurenceove nade u novi rast neprestano iznova ruše.
Iako je gunđao kad je njezin otac ponudio da će platiti Hughovu školarinu, samo
dok oni ponovno ne stanu na noge, ona je to spremno prihvatila.
– Je li ti se Fran javila? – upitao je Laurence.
– Dolazi za nekoliko mjeseci.
– Drago mi je. Tvojoj sestrični mnogo dugujemo. – Raskuštrao je sinu kosu. –
Dakle, budi marljiv za svoju majku, Hugh, pa ću te sutra povesti u tvornicu.
Dogovoreno?
Hughove oči su zablistale.
– Laurence, zašto je Verity opet ovdje? Jednostavno se doima da nas ne želi
ostaviti na miru.
Verity je neprestano dolazila kao neželjena gošća, s nizom nevjerojatnih
izgovora od puknuća vodovodne cijevi, zbog kojeg nije mogla oprati kosu, do
smrada ribe koji joj je izazivao glavobolju. Brak je nije spriječio da ostane vezana
uz brata, a tada je u tome bila očita i nijansa očaja pa je Gwen smatrala da je nešto
ozbiljno uzrok njezina ponašanja.
Laurence se namrštio. – Zapravo ne znam.
– Zar ne možeš doznati što nije u redu? Prečesto je ovdje za netom udanu ženu.
Zacijelo bi trebala riješiti probleme s Alexanderom, a ne samo bježati k nama.
232
– Pokušat ću, ali sada moram požuriti, idem kamionom u Hatton.
– Ne Daimlerom?
On je odvratio pogled. – Još je kod automehaničara, čeka popravak.
Kad je Laurence otišao, Gwen se zamislila nad Verity sjedajući na stolac
nasuprot sinu. Iako je njezina šogorica ostala žrtvom naglih promjena
raspoloženja, naposljetku se udala za Alexandera Franklina, čestitog, ali nimalo
uzbudljivog momka, a živjeli su dolje kod obale, gdje je on imao ribogojilište. To je
vjenčanje šest mjeseci prije sve iznenadilo, ali je Gwen osjetila golemo olakšanje i
nadala se da bi je bračni život mogao dovesti u red. A tada se doimalo da su te
nade izgubljene.
Gledala je kako Hugh žvače vrh olovke, a potom briše svoje posljednje rješenje.
Aritmetika je bila mučenje za njega pa se Gwen zabrinjavala pitajući se kako će se
snaći u školi. Kosa mu je potamnjela, a pod prstima je bila jednaka kao i
Laurenceova, s dvostrukom krunom i valom na prednjem dijelu. Hughove oči bile
su jednako tamnosmeđe kao i očeve, iako mu je koža ostala svijetla, poput njezine.
I dalje je razgovarao sa svojim zamišljenim prijateljem Wilfom kao da je stvaran, a
Laurenceu se to nije sviđalo.
Upravo je namjeravala pokazati mu pogrešku u računanju kad je Naveena došla i
ostala stajati kod vrata.
Gwen ju je pogledala.
– Gospođo, smijem li razgovarati s vama?
– Dakako, uđi.
Ali, Naveena je kimnula kod vrata, a Gwen je, vidjevši zabrinut pogled u očima
stare dadilje, odmah otišla k njoj.
Gwen je sjedila na klupi pod zaobljenim krovom volovske zaprege i okretala

vjenčani prsten oko prsta. Iako je prošlo sedam godina od njezina prošlog posjeta
sinhaleškom selu, točno se sjećala kako se ondje osjećala. Prošle su pokraj mjesta
koje je pogrešno shvatila kao stazu za one svoje sumanute šetnje po kiši, a nedugo
potom skrenule su niz put pun rupa, uz koji su se mračna stabla vječno povijala na
vjetru.
U gotovo potpuno tihoj šumi svjetlost je bila zelena i sumorna, ali kad su izašle u
otvorenije područje, zrak je bio ispunjen istim mirisom ugljena i začina, kao i
prošli put. Kad su stigle do strme riječne obale, Naveena nije stala nego je nastavila
kroz selo, do mjesta na kojemu su obale bile tek nešto više od razine vode, a rijeka
šira. Toga dana izgledala je smeđe i blatnjavo, a ne bistro i svjetlucavo kao prošli
put, i nije bilo slonova koji su se kupali. Umjesto njih nekoliko je djece skakalo
pokraj rijeke, uranjalo glinene ćupove u nju i polijevalo se po glavi.
233
Gwen je sišla i gledala kako se djeca dovikuju pokazujući volovsku zapregu.
Nakon nekoliko minuta zaboravili su zapregu i nastavili s onime što su prije radili.
Mlađa djeca imala su zaobljene trbuščiće, a rebra su im se vidjela jače no što su
trebala. Bilo je teško procijeniti njihovu dob, ali se doimalo da su najmlađem tri, a
najstarijem jedanaest ili dvanaest godina. Gwen se oštro usredotočila i pokušala
razabrati djevojčicu staru sedam godina.
– Danas puše jak vjetar – rekla je Naveena i pokazala drveće na drugoj obali, gdje
je jedna djevojčica izlazila iz vode.
– Liyoni?
Naveena je kimnula.
Nesposobna prestati zuriti, Gwen je vidjela da je djevojčica previše mršava. Na
sebi je imala samo pamučni sarong, mokar od plivanja preko rijeke. Kosa joj je bila
svezana nekom vrstom vrpce te je u dugom, mokrom repu visjela niz njezina leđa.
– Mršava je, ali izgleda dobro – rekla je Gwen okrenuvši glavu kako bi pogledala
Naveenu.
Dadilja je do tada otkrila samo da postoji problem. Ništa više.
– Dakle, u čemu je problem?
Kad je Naveena počela objašnjavati, Gwen je bila toliko zaokupljena gledanjem
kako djevojčica klizi u vodu te počinje plivati na drugu stranu rijeke da je prestala
slušati. Najprije se djevojčičina glava vidjela iznad vode, a potom je, nakon minute,
njezino tijelo potpuno nestalo pod vodom.
– Pliva poput ribe – rekla je Gwen, više za sebe nego Naveeni.
– Čekajte, gospođo.
Gwen je pogledom pratila struju koju je djevojčica ostavljala za sobom,
zadivljena neustrašivošću s kojom je plivala te lakoćom s kojom je prešla s druge
obale na obalu bližu njoj.
Naveena ju je potapšala po ruci. – Sada.
Kad je djevojčica izašla iz vode, Gwen je stisnula oči u nastojanju da vidi, ali je
shvatila tek kad je malena krenula obalom.
– Šepa.
– Da.
– Što joj je?
Naveena je slegnula ramenima. – To je samo dio problema. Njezina posvojiteljica
je više ne želi držati. Bolesna je pa je njezino dvoje djece otišlo živjeti s bakom.
– Pa, tko se sada brine za Liyoni.
– Od prošlog tjedna nitko.
– Molim te, pozovi je.
234
Naveena je mahnula i viknula. Djevojčica je isprva nastavila hodati i izgledalo je
kao da neće obratiti pozornost na njih, ali se tada okrenula i zagledala u njih.
Načinila je nekoliko nespretnih koraka prema njima i ponovno mirno stala.
Naveena joj se obratila na sinhaleškom, a djevojčica je odmahnula glavom.
– Što je? – upitala je Gwen. – Zašto ne dolazi?
– Dajte joj nekoliko minuta. Razmišlja.
Gwen ju je gledala i bila je svjesna njezine nesigurnosti pa je shvatila da malena
posjeduje jak instinkt starosjedioca i zacijelo je naslutila da se događa nešto
neuobičajeno.
– Reci joj da je sigurna i da je nećemo povrijediti.
Naveena je ponovno progovorila, a Liyoni je tada pognula glavu, ali im se nije
približila.
Gwen se lecnula opazivši koliko joj šepanje otežava kretanje. – Misliš li da je
boli?
– Da, mislim da je boli.
Gwen je na trenutak zatvorila oči dok su joj se misli vrtložile umom. Kad je
ponovno pogledala, opazila je da je djevojčica došla do zaprege te stala tek
nekoliko koraka dalje. Sunce joj je obasjalo lice, a Gwen je primijetila da u očima,
iako smeđim, ima mrljice ljubičaste, slične njezinim očima.
– Zar je nitko ne može uzeti?
Naveena je odmahnula glavom. – Pitala sam, gospođo.
Gwen je u tišini pokušala misliti, ali je osjećaj panike u grlu i prsima
onemogućavao rad njezinu mozgu. Mahnito je tražila rješenja, no, iako su joj misli
letjele u svim smjerovima, neprestano se vraćala predodžbi svojega doma. Kad je
zatvorila oči, vidjela je samo plantažu i sve što je godinama stvarala. Nije je uplašila
samo njezina vlastita propast, nego i pomisao na bol koju bi nanijela Laurenceu.
Zagnjurila je lice u ruke. Nikada ne bi mogla očekivati da joj se oprosti, nikada; ali,
ako Naveena nije mogla pronaći dom za Liyoni...
Kad je podignula glavu, osjetila je miris zapaljenog drva i kuhanja hrane, ali
nitko neće kuhati za Liyoni.
– Nema nikoga?
Dadilja je odmahnula glavom. – Čak ni za više novca?
– Plaše se tog djeteta, u tome je problem. Nije jedna od njih.
Gwen je zatvorila oči i slušala zvukove života dok joj se u umu vrtjela samo jedna
misao.
– Ne možemo je ostaviti samu.
235
Kad joj je istinitost onoga što je morala učiniti postala posve jasna, strah joj je
izvukao dah iz pluća. Obrisala je oznojene ruke o suknju i, unatoč velikim
zebnjama, donijela odluku. Nije mogla kćer ostaviti samu. Sve se svodilo na to. S
tom se odlukom pripremila na najgore i teško progutala prije no što je progovorila.
– U redu. Mora poći s nama.
Naveenino naborano čelo otkrilo je njezinu zabrinutost.
– Kovrča li joj se kosa spiralno kao moja kad je suha? – upitala je Gwen.
Naveena je kimnula.
Gwen je zagrizla unutrašnjost svojega obraza i okusila vlastitu krv.
– Ako joj kosu budemo držali u pletenici i svezanu na potiljku te je jednostavno
odijevali, nitko neće pretpostaviti da je u ikakvoj vezi sa mnom. Naposljetku, samo
su joj oči neuobičajene boje, a nitko neće tražiti sličnosti, zar ne?
Naveena je i dalje izgledala nesigurno.
Gwen je uspjela zanemariti svoj strah i trenutačno dopustiti više iskonsku
žudnju: žudnju da bude majka svojemu djetetu.
– Tada je riješeno. Reći ćemo da je tvoja rođakinja i da je došla svladati dužnosti
sluškinje te dadiljine pomoćnice. Molim te, možeš li joj to objasniti?
Dok se Naveena blagim, umirujućim tonom obraćala djevojčici, Gwen je
pozorno gledala, potpuno usredotočena kao da joj život ovisi o tome. Djevojčica je
isprva odmahnula glavom i uzmaknula, ali ju je Naveena primila za ruku i pokazala
njezinu bolesnu nogu. Djevojčica je pogledala svoju nogu, a tada Gwen i rekla
nešto na sinhaleškom.
– Što je rekla?
– Pita hoće li i dalje moći plivati ako pođe s nama.
– Reci joj da će svakoga dana plivati u jezeru.
Kad je Naveena taj put progovorila, Liyoni se nasmiješila.
– Objasnila sam joj, gospođo. Zna da je njezina posvojiteljica otišla i da je ostala
sama. Dakako, tu ženu smatra svojom majkom i vrlo je žalosna.
U Gweninu grlu nastala je knedla kad je kimnula, ali nije mogla progovoriti.
Djevojčica je izgubila svoju obitelj. Progutala je, a Naveena joj je, vidjevši njezine
emocije, omogućila da se sabere suosjećajno se zaokupivši djevojčicom. Gwen je
osjećala silnu krivnju i sram. Pokušala se uvjeriti da će to funkcionirati, ali nije
mogla poreći vrlo stvarnu struju straha koja je i dalje tekla uz njezine osjećaje
prema tom djetetu.
– Ima li mnogo stvari?
– Vrlo malo. Poći ću s njom. Vi čekate ovdje.
236
Kad su Naveena i djevojčica otišle, Gwen je pogledala zbijenu zemlju puta. Malo
dalje na stablima obitelj vjeverica jurcala je po granama ispuštajući prodorne
zvukove. Nekoliko žena u bijelim košuljama i raznobojnim sarijima na glavi je
nosilo velike košare. Jedna je stala kod volovske zaprege i zagledala se u nju. Usne
su joj bile pune, nos tanak, a oči duboko zasjenjene. Gwen je brzo šalom pokrila
svoje lice.
Ceylon je za Gwen bio mjesto na kojemu su se gradili britanski snovi i na kojemu
se stjecalo bogatstvo, na kojemu su živjele engleske obitelji i djeca se rađala i na
kojemu se njezin život promijenio kako nije mogla ni sanjati. Pa ipak, bio je to
drugačiji svijet u kojemu su djevojčice trčale uokolo u jednostavnim pamučnim
košuljama i izlizanim suknjama, u kojemu su djeca gugutala i puzala po prašini, a
ljudi nisu imali dovoljno hrane.
Liyoni je bila odjevena poput drugih djevojčica kad ju je Naveena dovela natrag,
a pod rukom je nosila mali zavežljaj.
Gwen je pogledala u nebo. Na obzorju su se skupili teški kišni oblaci pa će imati
sreću ako se vrate prije no što se vrijeme promijeni.
Za dugog putovanja natrag Gwen je osjećala toliko jaku mučninu da je Naveena

morala dva puta zaustaviti zapregu kako bi ona sišla povraćati u grmlje. Ali,
između napadaja mučnine domislila je plan s dadiljom.
Kad su stigle, Gwen je djevojčici pomogla sići te je omotala svojim šalom kako bi
je zaštitila od kiše. Pogledala je prema ulaznim vratima i, uz lupanje srca u grlu,
odlučila je obići kuću do strane koja je gledala na jezero i tada krišom ući kroz
svoja staklena vrata koja su izlazila na verandu. Bilo je manje vjerojatno da će ih
netko opaziti, iako je to značilo da će pokisnuti.
Kad se Naveena okrenula kako bi se pobrinula za vola, Liyoni je pokušala krenuti
za dadiljom. Gwen je odmahnula glavom i uzela je za ruku plašeći se da bi se
djevojčica mogla otimati, ali je ona samo pognula glavu i krotko krenula uz nju.
Kad su prolazile pokraj salona, Verity je stajala na prozoru u žutoj lepršavoj
haljini i naizgled gledala vrtlara kako kosi travnjak. Podignula je ruku kako bi
mahnula, a Gwen je vidjela kako se njezina ruka ukočila u zraku, a njezina
ukočenost bila je precizan odraz iznenađenju na šogoričinu licu.
Nalet vjetra puhnuo je kroz Gwen kad je, cvokoćući zubima od straha, kimnula
te požurila u svoju sobu želeći što prije odvesti djevojčicu u dječju sobu. Dovraga!
To je baš morala biti Verity. Batler je cijeli dan čuvao Hugha, a kad je čula kako
njezin sin tutnji na katu, laknulo joj je jer se igrao željeznicom baš kako se nadala.
Nije znala što će misliti o tome da u kući živi još jedno dijete.
237
Pokazala je Liyoni neka pođe za njom pa su ušle zastavši samo kako bi iznutra
zaključale prozore i vrata sobe. Gwen je uzela suh šal te skinula mokar s Liyoninih
ramena, a tada su, prošavši kroz kupaonicu i vrata koja su vodila u mali prolaz,
začas stigle u dječju sobu, privremeno sklonište. Prije no što je izgubila hrabrost,
Gwen je navukla zavjese pred dnevnom svjetlošću kako bi onemogućila radoznale
poglede onih koji su možda opazili da su stigle, a tada se, pognute glave, naslonila
na zid. Kako će izaći nakraj s Veritynim ispitivanjem? Umirila je svoje disanje i
zatvorila oči kako bi zaustavila suze. Naveena nije bila u sobi, ali je Gwen znala da
uzima svoje stvari kako bi ih donijela u dječju sobu, gdje će ona i djevojčica
spavati.
Želeći svući mokru odjeću s Liyoni, pokretima ruku govorila joj je što želi da
učini, ali je djevojčica odmahnula glavom i samo gledala u nju.
– Ti, Liyoni – rekla je Gwen pokazujući djevojčicu. – Ja, Gwen. Ja sam gospođa.
Pokušala je izgovoriti nekoliko riječi na sinhaleškom, ali uzalud. Oklijevala je.
Liyoni je izgledala sumnjičavo i namrgođeno. Gwen je osjećala da zazire. O toj
djevojčici nije znala ništa. Ništa o njezinu karakteru, ništa o njezinu dotadašnjem
životu. Ništa o tome što joj se sviđalo, a što joj se nije sviđalo. Pružila je ruku svojoj
kćeri, ali je djevojčica gledala u pod ne odgovarajući. Gwen je ponovno osjetila
knedlu u grlu. Što god učinila, ne smije dopustiti da je njezina kći vidi kako plače.
Ponovno je pokušala svući Liyoni i zapanjila se time koliko će se djevojčica
morati potruditi prihvatiti svoj novi život te koliko će se sama morati potruditi
kako bi primjereno skrbila za nju. Osjećaj nelagode postao je jači kad je čula kako
je šogorica zove iz hodnika, ispred vrata njezine sobe. Zadrhtala je, strašno svjesna
rizika u koji se upuštala.
238
28.
I
dalje u kućnoj haljini, Gwen je položila svu svoju odjeću na krevet, te nekoliko
komada tkanine za sari, koje su joj se osobito sviđale. Bilo je sve teže pronaći
jeftinog krojača pa će morati zamoliti Naveenu da prekroji ponešto od njezine
odjeće. Vremena su bila teška u cijelom svijetu, a neke tkanine nisu bile samo
rijetke, nego i skupe. Fran joj je prije nekog vremena pisala o novim
prodavaonicama gotove odjeće koje niču diljem Londona i osjećala je zahvalnost
jer je njezin odnos sa sestričnom barem djelomično obnovljen, a Ravasinghea se
nije spominjalo.
Kao što je Laurence pronašao načine da proizvodnju čaja učini jeftinijom, Gwen
je pročitala da su modne kuće također otkrile jeftinije načine proizvodnje te su
koristile nove, jeftinije tkanine umjesto skupljih. Fran su se osobito sviđale nove
prozirne čarape iz Amerike i poslala je prilično provokativnu fotografiju na kojoj
pokazuje malo previše noge i na sebi ima novu haljinu od rajona.
Većina Gweninih haljina bila je od svile i sada strašno staromodna; prema Fran,
ni jedna žena u Londonu ni u New Yorku ne bi ni mrtva izašla u flapper haljini.
Priložila je najnovije izdanje časopisa Good Housekeeping kako bi to dokazala.
Gwen je promatrala stranicu na kojoj se časopis otvorio. Neke djevojke na sebi
su imale ženstvene dvodijelne komplete s jednostavnim bluzama, ili malene veste i
poduže, uske suknje. Mogla je zamisliti kako se Fran prelijeva iz te uske odjeće,
iako bi Verity vrlo dobro pristajala, pružajući dašak elegancije njezinu inače vitkom
izgledu. Kad bi nakovrčala kosu i nanijela malo crvenog ruža, mogla bi biti
privlačna. Budući da je sama bila vrlo sitna, više su joj se sviđale zgodne kratke
suknje svojstvene dvadesetim godinama.
Ali, njezin cilj toga dana nije bio ustanoviti kako da postane modernija, nego
odlučiti koju bi haljinu Naveena mogla izrezati kako bi načinila odjeću za Liyoni.
Uzela je nekoliko svilenih haljina, ali ih je odmah bacila. Sluškinja odjevena u svilu
privlačila bi pozornost. Jedno je bilo iz daljine skrbiti za kćer, ali je bilo mnogo teže
imati je u kući. Otkako je djevojčica stigla, Gwen uopće nije spavala, a grč u želucu
najveći dio vremena onemogućavao joj je jesti. Trgnula se začuvši zvuk ispred svoje
sobe i znala je da će morati pronaći način da smiri strah koji je jačao.
Izabrala je svoje stare pamučne haljine, jer bi ta fina, pranjem omekšana tkanina
mogla biti dobra za djevojčicu, i načinila je malu hrpicu pamučnih komada s
239
cvjetnim uzorkom: dvije ili tri suknje i jedna omiljena, ali jako poderana crvena
štrikana haljina. Crvenu boju je rijetko nosila, ali ta haljina je bila lijepa. Prebacila
je izabrane komade preko ruke i odnijela ih u dječju sobu.
Naveena je sjedila na podu, pred njom je bio abak, djevojčica je pomicala kuglice
brojeći na sinhaleškom, a Naveena je te riječi ponavljala na engleskom.
– Kako ćemo je predstaviti preostalom kućanskom osoblju? – upitala je Gwen.
Naveena je podignula glavu. – Gospođo, ne razbijajte glavu. Ja to napravim.
– Rekla sam Laurenceu da si morala dovesti svoju rođakinju bez roditelja i da će
živjeti ovdje – rekla je Gwen.
Morala se silno truditi da joj noge ne drhte dok je lagala Laurenceu, a kad je on
podignuo pogled sa svojih novina i namrštio se, ona se jako uštipnula kako se ne bi
odala.
– Draga, Naveena nema rođake. Mi smo njezina obitelj.
Ona je udahnula. – Pa, doima se da ipak ima tu rođakinju. Daljnju.
Nastupila je tišina tijekom koje se Gwen meškoljila, ravnala suknju i namještala
ukosnice trudeći se smiriti napetost.
– To mi se ne sviđa – rekao je. – Naveena ima dobro srce pa pretpostavljam da ju
je netko prevario izmislivši tu priču o nepoznatoj rođakinji, a ona je nasjela.
Razgovarat ću s njom.
– Ne!
On je izgledao iznenađeno.
– Mislim, uvijek si govorio da je kućanstvo moja odgovornost. Dopusti da ja to
riješim.
Pričekala je i uputila mu slabašan osmijeh dok je on šutio prije no što je
odgovorio. – U redu. Ali mislim da bismo se trebali potruditi pronaći joj
primjereniji dom.
Gwen se namrštila sjetivši se toga te ponovno pogledala Naveenu. – Laurence
nije zadovoljan, a Verity je strašno radoznala.
Naveena je odmahnula glavom.
– Misliš da ne bih smjela vjerovati svojoj šogorici, zar ne?
– Nakon što njegova gospođa umrla, ta djevojka nije sretna. Nesretna osoba
može biti loša. I uplašena osoba.
– Je li Verity uplašena?
Naveena je slegnula ramenima.
– Čega se plaši?
– Ne mogu reći...
240
Naveenin glas je zamro i nastupila je tišina.
Dadilja nije rekla više ništa. Malokad je odavala svoje najintimnije misli, osobito
o obitelji, iako je Gwen željela da to učini. Nije se mogla dosjetiti ni jednog razloga
za Verityn strah, osim straha da će izgubiti brata, iako bi to moglo objasniti
depresiju te njezinu vezanost uz Laurencea.
– Hughu još nisam rekla ništa i još nije vidio Liyoni.
Naveena je pognula glavu i nastavila s poukom.
– Možda bi je poslije mogla povesti u šetnju vrtom, dok Hugh spava – dodala je
Gwen.
Laurence je tijekom slastice otvorio poštu. Ništa osobito zanimljivo za Gwen osim
još jednog pisma od Fran, kojemu je priložila fotografiju najnovije ženske odjeće.
Gwen je bila sretna jer se po tonu pisma doimalo da se situacija doista potpuno
vratila u normalno stanje. Laurence je odmotao valjkasti predmet. Časopis se
raširio, a tada ponovno savinuo na bijelom stolnjaku.
– Zaboga, što je ovo? – upitao je uzevši ga i poravnavši. – Izgleda kao američki
časopis.
– Mama, smijem li otići od stola? – ubacio se Hugh.
– Smiješ, ali nemoj trčati dok ti se hrana ne slegne. I nemoj sam ići blizu jezera.
Obećaj mi!
Hugh je kimnuo, iako ga je Gwen prije nekog vremena opazila kako pokušava
pecati s uskog izbočenja na obali.
Kad je Hugh otišao iz blagovaonice, Laurence se još jače namrštio.
– Imaš li poruku uz njega? – upitala je.
Laurence je podignuo časopis, a kad ga je protresao, iz njega je ispala omotnica.
– Eto – rekla je Gwen. – Od koga je?
– Daj mi trenutak. – Poderao je omotnicu te se podignutih obrva zagledao u nju.
– Od Christine.
– Zaboga! Što piše? – Pokušala je glas zadržati mirnim, ali je prvi put nakon više
godina osjetila nelagodu zbog spominjanja Christininog imena.
On je pročitao poruku i tada je pogledao. – Kaže da ima sjajnu ideju za nas te da
pregledam časopis i pokušam pogoditi što je.
Gwen je obrisala usta i odložila žličicu. U želucu je osjećala grč i nije bilo nade
da će progutati više ijedan zalogaj. – Doista, Laurence! Nije li nam Christininih
ideja dovoljno za jedan život?
241
Laurence je podignuo glavu začuvši otresit ton njezina glasa, odmahnuo glavom
i tada prelistao stranice. – Nije ona bila kriva za to, znaš? Nitko nije predvidio krah
burze.
Gwen je napućila usne, ali je svoje mišljenje zadržala za sebe. – Dakle, što je u
tom časopisu?
– Doista ne znam. Doima se bezvrijednim. Samo beskrajne reklame za kremu za
cipele, deterdžent u prahu i slično, nanizane jedna na drugu, uz pokoji članak.
– Misliš li da je kupila sâm časopis?
– Malo vjerojatno. Kaže samo da ima ideju koja će promijeniti našu situaciju.
– Ali, zašto bi nam časopis bio zanimljiv?
Kad ga je Laurence bacio i krenuo, Gwen ga je upitala smije li se Daimlerom
odvesti u Hatton. Imala je tkanine, ali su joj bili potrebni gumbi i konac.
Laurence je zastao pokraj vrata, držeći ruku na kvaki, isturene brade.
– Dakle, smijem li? – upitala je.
On je još nekoliko trenutaka oklijevao.
– Zapravo još nisam platio automehaničaru.
– Zašto nisi?
On je blago pocrvenio i okrenuo glavu. – Nisam ti htio reći. Prošli mjesec nismo
imali dovoljno i sav novac otišao je na nadnice. To bi se uskoro trebalo riješiti.
Odnosno, nakon sljedećih dražbi.
– Oh, Laurence.
On joj je kratko kimnuo, a tada se, upravo kad je namjeravao izaći, okrenuo i
brzo nastavio. – Zaboravio sam, Christina kaže i da će uskoro doći razgovarati o toj
njezinoj ideji. I upitala je može li nekoliko dana odsjesti ovdje.
Tiho je zatvorio vrata, a Gwen je ostala sama, zgrožena. Već je bila napeta jer je
pokušavala udomaćiti Liyoni ne izazivajući sumnju, a sada će i Christina doći k
njima. Kako će, uza sve drugo, izaći nakraj sa situacijom ako Laurence opet
podlegne Amerikankinim čarima? Unatoč svemu što je rekao kako bi je uvjerio u
suprotno, Gwen nije vjerovala Christini, a sumnja da Christina i dalje ima namjere
u pogledu Laurencea samo je pojačavala napetost koju je već osjećala. Naslonila se
na zid i zatvorila oči.
Naveena je poslijepodne podlegla vrućici i nije mogla raditi pa se Gwen, sa

zebnjom u srcu, morala sama brinuti o Liyoni. Isprva nije bilo dobro. Gwen je,
trudeći se obuzdavati napetost, bila otresita i nepažljiva, a djevojčica se opirala,
plakala i držala se za stup kreveta stare dadilje. Kad ju je Naveena pomilovala po
rukama i šapnula joj nešto, Liyoni je napokon popustila i pošla za Gwen kroz
242
prolaz. Gwen nije znala što joj je Naveena rekla, ali je Naveenino instinktivno
suosjećanje zacijelo umirilo djevojčicu.
Gwen je u sobi promotrila djevojčičine stvari. Njezina odjeća sastojala se od
onoga što je imala na sebi, a uz to je imala nisku od perlica oko gležnja, jednu
pričuvnu košulju i komad ofucane tkanine. Odvela je Liyoni u kupaonicu i
pokazala joj kadu. Iako je Naveena bila oprala Liyoni, Gwen ju je željela dobro
oribati prije no što je predstavi Hughu. Srameći se i oklijevajući složila je ručnike te
presložila sapune, a tada se sabrala, ne želeći da djevojčica osjeti njezinu tjeskobu.
Očekivala je da će se Liyoni opirati, ali kad je kada bila napola puna, djevojčica je
potpuno odjevena skočila u nju. Mokra odjeća tada se bila zalijepila za nju pa je
izgledala mršavo, vrat joj je izgledao bolno krhko, a njezina bujna, duga kovrčava
kosa na mjestima je bila zamršena.
Gwen je udahnula i dalje ne znajući kako bi se ponašala. Kad je izlila malo
šampona na Liyoninu kosu i protrljala joj vlasište kako bi ga zapjenila, osjećala se
kao da će izgubiti živce, ali djevojčica se nasmijala i Gwenino srce se malo
razvedrilo.
Djevojčica se nakon kupke s mukom izvukla iz svoje odjeće, Gwen joj je pružila
velik bijeli ručnik, a tada ju je ostavila te otišla u dječju sobu iskopati jednu staru
Hughovu košulju.
Jadna Naveena čvrsto je spavala, izgledajući blijedo. Bilo je to mnogo za nju u
njezinoj dobi. Kad ju je Gwen pogledala osjećajući se krivom, začula je vrisak i
potrčala natrag u svoju sobu.
Verity je drhtavim prstom bockala Liyoni držeći ručnik vrhovima prstiju. Gwen
je osjetila kako ju je strah zasjekao.
– Zatekla sam je kako pokušava ukrasti ovaj ručnik – rekla je Verity.
Gola djevojčica stajala je pokraj kreveta izgledajući prestravljeno, ruku
prekriženih na prsima, a voda s njezine kose kapala je na pod.
Gwen je osjetila ubod boli, a tada je ispravila ramena i osjetila toliki gnjev da je
morala obuzdati želju da udari Verity. – Nije ga krala. Ja sam je okupala. Daj mi taj
ručnik.
Verity ga je držala. – Što? A Hugha ostavljaš da se vani sâm igra?
– Hugh je dobro – rekla je Gwen odbacujući Verityne riječi. Prišla joj je i
istrgnula joj ručnik iz ruke, a tada je čučnula i omotala ga oko Liyoni.
– Zar si sišla s uma? Ne može ovakva biti u tvojoj sobi, Gwen. Zacijelo je sva
puna gamadi.
– Što želiš reći?
– Uši, Gwen. Klice.
– Čista je. Okupala se.
243
– Rekla si da je došla pomoći Naveeni. Sluškinja je. Ne možeš s njom postupati
kao da je jedna od nas.
– Ne činim ništa takvo – otresla se Gwen ostavši. – I Verity, budući da je ovo
moja kuća i da više nije tvoja, bila bih ti zahvalna ako se ne bi uplitala u moje
poslove. Naveena je bolesna. Ovo dijete je samo na svijetu. Jednostavno postupam
milosrdno, a ako ti nemaš srca da to razumiješ, što se prije vratiš svojemu suprugu,
to bolje.
Verity je jarko porumenjela i namrštila se, ali trenutak ili dva nije govorila.
Gwen je ponovno čučnula kako bi obrisala djevojčicu, a tada je pogledala preko
ramena. – Zašto si još ovdje?
– Ne shvaćaš, Gwen – rekla je Verity toliko tiho da ju je Gwen jedva čula. – Ne
mogu se vratiti.
– Što?
Verity je pocrvenjela, odmahnula glavom i tada naglo otišla iz sobe.
Gwen je obuzdala svoj gnjev. Trenutak Liyonina dolaska u kuću nije mogao biti
gori. Kuća će biti prepuna. Upravo kad joj je bilo potrebno malo mira i tišine kako
bi upoznala svoju kćer daleko od tuđih pogleda, ljudi će postavljati pitanja, željet
će da ih se nahrani i pitati je kako je. Nipošto joj nije bilo potrebno da Verity bude
ondje i promatra je ili da Christina bude ondje i promatra Laurencea.
Pokušala je ostavljati dojam samopouzdanosti dok je držala Liyoni za ruku, iako
je iznutra drhtala. I dalje joj je bilo neugodno zbog djevojčičine boje kože, ali
svojim osjećajima nije mogla dopustiti da budu važni. Bilo je važno smjestiti
djevojčicu, kao i ono što je bilo na kocki ako postane neoprezna.
Zvuk Hughovog udaranja loptom u vanjski zid odjekivao je kućom. Zacijelo je i
on nju čuo kako dolazi jer, kad je došla iza ugla, već je bio prestao bacati loptu i
gledao ju je oslonivši jednu ruku na kuk. Njegov je stav bio posve jednak stavu
njegova oca pa joj je srce poskočilo.
– Ovo je Liyoni – rekla je pokušavajući zvučati posve normalno dok su prelazile
preko terase. – Naveenina je rođakinja i živjet će ovdje kao njezina pomoćnica.
– Zašto čudno hoda?
– Šepa, to je sve. Mislim da nešto nije u redu s njezinim stopalom.
Gwen je opazila Hughove punašne noge i kratke hlače prekrivene mrljama od
trave. Volio se valjati niz blago nakošene terase te stati neposredno prije kraja
travnatog dijela. Široko joj se nasmiješio, a ona se nasmiješila njegovim zdravim,
ružičastim obrazima i njegovu jakom nosu na kojemu je imao prugu blata. Liyoni,
koja je stajala samo metar dalje, izgledala je krhko u usporedbi s njim.
– Zna li se loptati?
244
Gwen se ponovno nasmiješila, privukla ga sebi i zagrlila. – Pa, zapravo nije došla
kako bi se igrala s tobom, Hugh.
Njegovo se lice namrštilo. – Zašto je? Zar ne zna? Mogu je poučiti.
– Možda ne danas. Ali, mogla bi sutra s tobom poći na plivanje. Pliva kao riba.
– Kako znaš?
Gwen je prstom potapšala svoj nos. – Zato što sam vrhovno i čudesno biće koje
sve zna i vidi.
On se nasmijao. – Nemoj biti bedasta, mama. To je Isus.
– Zapravo, imam prilično sjajnu ideju. Zašto ne bi ušao i pomogao poučiti Liyoni
engleskom? Bi li ti se to sviđalo ili si previše eksplozivan?
– O, da, mama, ali nisam jeo grah za ručak.
Ona se nasmijala njihovoj uobičajenoj šali i još ga jednom kratko zagrlila, ali je
Liyoni, stojeći i promatrajući ih, samo ljutito gledala. – O, Bože, pomislila je Gwen
– ovo bi moglo biti nezgodno, nadam se da ne misli da smo se njoj smijali.
Gwen je, unatoč svojim zebnjama, morala priznati da je žudjela više biti sa svojom
kćeri. Neprestano ju je gledala, ali je jaz između onoga što je ta djevojčica bila i
onoga što je trebala biti bio prevelik da bi ga premostila. Boljelo ju je to što njezini
osjećaji prema Liyoni nisu bili ni približni njezinoj ljubavi prema Hughu, iako, kad
im je dopustila da izrone i ustanovila da žarko želi utješiti djevojčicu, nije znala
kako bi to učinila. Željela je shvatiti kako se Liyoni ondje osjeća i što misli o svemu,
ali je iznad svega željela pružiti joj osjećaj sigurnosti. Rubovima dlana protrljala je
oči koje su je pekle. Mučile su je misli o tome kako je napustila svoju kćer kao
maleno, bespomoćno djetešce i znala je da je njezinoj djevojčici zapravo potrebna
ljubav.
Kad je Naveena ozdravila, Gwen je tugovala u svojoj sobi, zatočena svojim
suprotstavljenim osjećajima i strahom da bi se mogla nekako odati ako je budu
prečesto viđali s Liyoni. Vrijeme je sporo prolazilo, a kad god je pogledala na sat,
iznenadila se primijetivši da ptice i dalje pjevaju. Zar će joj život sada biti takav?
Živjet će dišući plitko i pogledavati preko ramena? Pa ipak, koliko god je ostajala u
svojoj sobi, nije mogla umaknuti osjećaju da se neprestano približava slučajnom
događaju koji je nagovijestiti svršetak svega.
Začula je Hughov glas pa je prišla prozoru kako bi pogledala van. Pronašao je
izlizano uže za preskakanje pa je gledala kako pokušava poučiti Liyoni skakati
preko njega. Kad god je djevojčica pokušala, zapetljala se u uže. Doimalo se da joj
to ne smeta pa se smijala dok ju je Hugh pažljivo otpetljavao. Gwen se srce paralo
245
dok je gledala kako Hugh ne zna da se igra sa svojom blizankom i izgleda vrlo
sretno.
Kad je Naveena izašla, Gwen ih je nastavila promatrati, ali je načinila korak
unatrag kako je ne bi vidjeli. Naveena je unatoč Hughovim prosvjedima odvela
djevojčicu, a nedugo potom čula je glasove iz dječje sobe. Čekala je, a tada je otišla
onamo gledati kako dadilja poučava Liyoni slagati odjeću. Neko je vrijeme ostala
ondje, isključena iz njihova druženja, kad je Liyoni zapjevala na sinhaleškom, a
Naveena je počela pjevušiti.
– Što je to? – upitala je kad su završile.
– Dječja pjesmica, ali, gospođo, doima se da se djevojčica vrlo lako umara i
kašlje.
– Daj joj malo sirupa. Vjerojatno se navikava na promjene u svojemu životu.
Kad je začula korake u glavnom hodniku kuće, Gwen je žurno otišla, osjećajući
se uznemireno.
Sljedećeg jutra vani je bilo lijepo. Gwen je stajala na nižoj terasi i osjećala da sâm
zrak pjeva, a ne komarci, pčele ili voda koja se mreška na površini jezera. Ali, dok
je tako gledala kako se ptice spuštaju na površinu jezera, shvatila je da netko
zapravo pjeva. Zvuk je bio nalik zveckanju, poskočan, gotovo tiho zviždanje, i
potjecao je s vode. Pogledala je uokolo, ali nije vidjela nikoga.
Hugh je dotrčao iza nje i viknuo. – Mama, odjenuo sam kupaće gaće!
Ona se okrenula i uhvatila ga u zagrljaj kad je pretrčao posljednjih nekoliko
stepenica.
– Vidio sam je kako je otišla. Želio sam poći s njom, ali me nije čekala.
– Tko, dušo?
– Nova djevojčica.
– Ime joj je Liyoni, dušo.
– Da, mama.
Gwen je osjetila ubod straha i zadržala dah promatrajući jezero. Što ako Liyoni
otpliva do kraja jezera i tada pronađe put do rijeke koja vodi do njezinog sela?
Svašta bi joj se moglo dogoditi. Ta se pomisao ukorijenila u njoj dok je gledala
vodu, a kad joj se krv naglo popela u glavu, na trenutak je čak poželjela da rijeka
odnese tu djevojčicu. Ali, tada, u mučnim mislima i zgrožena sama nad sobom,
gotovo nije mogla povjerovati da je ikada mogla pomisliti takvo što.
Osjetila je kako je netko vuče za rukav.
– Gledaj, mama – rekao je Hugh. – Na onom je otoku. Upravo je iskočila. Mama,
ona dobro pliva, zar ne? Ja ne mogu toliko daleko.
246
Gwen je uzdahnula s olakšanjem.
– Smijem li sada ući? – upitao je Hugh.
Rečeno mu je da uvijek mora tražiti dopuštenje, a ona se pitala kako bi mogla
pronaći način da Liyoni dopusti plivati bez ograničenja, ali ipak održava pravilo za
Hugha. Voda je za tu djevojčicu bila poput magneta, a Gwen se plašila da je
sposobna držati se podalje od nje jednako kao što je sposobna prestati disati.
Gwen je gledala Hughovo zdepasto tjelešce kad je skočio u vodu i silovito
pljusnuo. Ono što mu je kao plivaču nedostajalo u pogledu gibljivosti,
nadoknađivao je bučnošću, a vikao je i kričao sve dok se Liyoni nije vratila.
Neposredno prije no što je izašla, zavrtjela se u vodi poput derviša, a njezina se
kosa ovijala oko nje. Kad su oboje izašli i otresli se, djevojčica je počela kašljati.
Hugh je s nelagodom zurio u nju, ali se veselo nasmiješio kad je prestala i
nasmiješila mu se.
– Gdje je Wilf? – upitala je Gwen.
– Oh, Wilf je dosadan. Ionako ne voli plivati.
– Hoćemo li poći u kuću i vidjeti možemo li nagovoriti appua da nam napravi
palačinke?
– Smije li djevojčica...
Gwen se namrštila.
– Mislim, smije li i Liyoni poći s nama?
– Možda samo ovaj put.
Kad je Hugh pružio ruku kako bi uhvatio Liyoninu, doimalo se da ona nema
ništa protiv toga, a dok je Gwen gledala kako trče uza stepenice pred njom, srce joj
je poskočilo i njezini osjećaji prema toj djevojčici bili su duboki kao nikada do tada.
Oči su joj zasuzile, ali je upravo u tom trenutku primijetila kako Verity silazi
stepenicama prema njoj.
– Laurence me zamolio da ti kažem kako želi razgovarati s tobom u salonu.
– Zašto?
Verity se nasmiješila, ali hinjeno. – Nije rekao.
Gwen je požurila u salon i zatekla Laurencea kako stoji sa smotanim novinama
pod rukom. Okrenuo se kad je čuo njezine korake, a lice mu je bilo bezizražajno. –
Zna – pomislila je u kratkoj tišini – i sad će me otjerati. – Pokušala je domisliti što
će reći.
– Ja...
On ju je prekinuo. – Vidio sam Hugha vani s onom djevojčicom. Mislio sam da
smo odlučili.
Obamrla od napetosti, prisilila se odgovoriti. – Molim?
247
On je sjeo i naslonio se na naslonjač sofe. – Mislio sam da smo odlučili da ta
djevojčica neće ostati.
Gwen se potrudila suspregnuti olakšanje. Ne zna. Stala je iza kauča kako bi mu
mogla masirati ramena, ali i sakriti lice od njega.
– Ne – rekla je ne žureći. – Složili smo se da ću ja to riješiti. I rješavam, ali ona
nije najbolje. Kašlje.
– Je li zarazno?
Ona je nastojala biti čvrsta. – Mislim da nije, a i Hugh je usamljen.
Kad ga je prestala masirati i uzmaknula, on se uspravio i okrenuo kako bi je
pogledao. – Draga, znaš da bih rado pomogao kad bi dijete doista bilo u srodstvu.
– Znam, ali zar mi ne možeš jednostavno vjerovati u tom pogledu?
– Ma, hajde, Gwen. Kao što sam već rekao, znamo da Naveena nema rođaka. A i
ne bih želio da se Hugh previše veže uz nju.
Ona je na trenutak zastala prije no što je odgovorila. – Ne shvaćam.
On je izgledao zbunjeno. – Nije li očito? Ako postanu previše bliski, djevojčica će
mu strašno nedostajati kad ode. Stoga, doista, što prije, to bolje. Zacijelo se slažeš.
Ona je osjetila kako joj se bol uspinje u sljepoočnice dok je netremice gledala u
njega. Kako se mogla složiti?
On je pružio ruku. – Jesi li dobro? Doima se da nisi svoja.
– Shvaćam da daješ sve od sebe, ali...
Ona ga je prekinula. – To nije pošteno, Laurence. Doista nije. Kamo, dovraga,
očekuješ da ode?
Više nije bila sposobna nositi se sa svojim osjećajima, srce joj se raspuknulo, a
sav njezin trud da zaštiti Laurencea i njihov brak kao da se urušio. Nije željela da
Liyoni ode, ali on nije znao što ona proživljava. Zapravo, nije znao što je
proživljavala sve te godine. Bio je u pravu, doista je davala sve od sebe, ali on nije
znao da je nastojanje zadovoljavanja suprotstavljenih potreba njezina supruga,
Hugha i djevojčice bilo više no što je mogla podnijeti. Potpuno je izgubila nadzor
nad sobom, izašla iz salona i zalupila vrata za sobom.
248
29.
N
eko vrijeme nakon toga Laurence je bio tih. Kad god je ona ušla u sobu,
pogledao bi je kao da očekuje da kaže nešto, ali ona nipošto nije namjeravala
ispričati se zbog svoje naprasitosti. Svjesna da bi dovođenje Liyoni u kuću
moglo biti najveća pogreška u njezinu životu, pokušala je tražiti druga rješenja, ali
nije pronašla ništa.
Rekavši kako ide na skup Ženske dobrotvorne udruge, posjetila je sirotište u
Colombu, prenapučeno mjesto koje je vonjalo na urin. Potom noćima nije mogla
spavati zbog sjećanja na njega. Nadasve je željela zaštititi svoj brak, ali nije mogla
podnijeti pomisao da Liyoni bude poslana onamo.
Laurence je tijekom sljedećih nekoliko tjedana s vremena na vrijeme pitao kako
napreduju planovi da se djevojčici pronađe drugi dom, a Gwen je do tada
uspijevala promijeniti temu, ali joj je to napinjalo živce do točke pucanja. Hugh je
u međuvremenu uživao pomažući Liyoni učiti. Ona je tada bila sposobna shvatiti
jednostavne engleske zapovijedi i tražiti što joj je bilo potrebno. Ali, lako se
umarala, a Gwen je morala tražiti načine da ih drži razdvojene, barem dok Hugh
najesen ne krene u školu. Liyonin dolazak ne samo što nije izazvao ljubomoru,
nego ju je Hugh obožavao, a kad je bila bolesna i kad je ležala zbog jakog kašlja,
morali su ga silom držati podalje od nje.
Verity je bila nešto posve drugo. Nije objasnila zašto se ne želi vratiti suprugu,
ali je i dalje bila ondje na Laurenceov rođendan, a kad je Hugh poslijepodne došao
na rođendanski čaj i doveo Liyoni, ona je gnjevno pogledala brata. Premda je Gwen
smatrala da je šteta to što je Verity tako kvarila svoj izgled, njezina šogorica
zapravo je u dugom, uskom kostimu izgledala vrlo elegantno. Gwen se zapitala
gdje nalazi novac za skupu novu odjeću. Njezin suprug nije bio osobito bogat.
– U ovome moram biti odlučna – rekla je Verity. – To dijete nije član naše
obitelji, a ovo je obiteljska proslava rođendana. Zapravo, Laurence, zašto ona i
dalje živi ovdje? Nisi li rekao da ćeš razgovarati s Gwen.
– Nemojmo praviti scenu, Verity.
– Ali, rekao si...
249
Gwen se brzo uplela i, stisnuvši šaku kako bi obuzdala svoj bijes, obratila se
Hughu. – Žao mi je, dušo, ali tvoja teta Verity je u pravu. Reci Liyoni neka pođe
pronaći Naveenu. Ona joj može pronaći kakav posao.
Hugh je izrazom lica jasno pokazao da se naljutio, ali je učinio kako mu je
rečeno. Verity se tijekom tog razgovora nastavila žaliti na Liyoninu prisutnost u
kući.
I dalje uzrujana zbog šogoričinog neprestanog uplitanja u njihove živote, Gwen
ju je ponovno prekinula. – Zapravo, Laurence i ja smo razgovarali o tome i on je
meni prepustio rješavanje te situacije. Verity, dopusti da te još jednom podsjetim
da sam ja ovdje gazdarica, a ti si, od svojega vjenčanja, ovdje samo gošća.
– Čekaj malo, Gwen – rekao je Laurence.
– Ne. Neću čekati. Ni tebe ni Verity. Ili jesam gazdarica u ovoj kući ili nisam.
Dojadilo mi je to što tvoja sestra zabada nos u moje stvari. Vrijeme je da se vrati
svojemu suprugu.
Laurence ju je pokušao zagrliti, ali ga je ona odgurnula, osjećajući se potreseno.
– Hajde, draga. Rođendan mi je.
– Mama, ne želim da Verity ode – pobunio se Hugh.
Gwen je pogledala stol postavljen za njih četvero, najbolji porculan i srebrni
pribor lijepo raspoređen na netom uštirkanom damastnom stolnjaku. Obuzdala je
gnjev.
– U redu, dušo. Mama i tata će poslije razgovarati o tome. Hajdemo popiti
rođendanski čaj.
Ali, dani kad je šampanjac tekao u potocima bili su prošlost, a kad je appu donio
Laurenceovu voćnu tortu na srebrnom pladnju, zalili su je šalicama čaja. A darovi,
koji su nekoć stajali na hrpi visokoj gotovo do stropa, sada su jedva činili hrpicu.
– Nemojmo se zamarati potragom – rekao je Laurence.
– Mislim da bismo trebali – rekla je Verity.
Gwen je uzdahnula. Ako je Verity željela taj povez, dobit će ga. Prišla je stoliću,
pregledala prigodne stvari i izvukla dugačak komad debele crne tkanine koji je
stavila Laurenceu oko očiju i svezala ga na stražnjoj strani njegove glave.
– Sada okreni tatu tri puta – zapovjedio je Hugh.
Hrpa darova trebala je čudesno nestati, a Laurence ih je, s povezom na očima,
sve trebao pronaći prije no što može otvoriti ijedan od njih.
On je pokorno posrtao po sobi i glumio nespretnjakovića, na što se Hugh
grohotom smijao. Bio je na sve četiri i tapkao po podu oko sebe kad su začuli
kuckanje potpetica. Svi su se sledili.
250
– Pa, moram reći da sam se nadala da ćeš biti presretan jer me vidiš, ali klanjanje
i puzanje doista nisam očekivala. Nisam mislila da ću to ikada doživjeti.
Laurence je strgnuo povez s očiju i zagladio kosu dok je ustajao. – Christina!
– Upravo ta.
– Ali, trebala si doći tek sljedeći tjedan – rekla je Gwen.
Hugh je udario nogom u tlo i pocrvenio. – Sve je pokvarila! Tata nije pronašao
svoje darove.
– Ah – rekla je Christina. – Možda se mogu iskupiti za to. I ja imam darove.
Laurence i Gwen su se pogledali.
– Jesi li znala da je Laurenceu rođendan? – upitala je Verity.
– Što misliš? Ali, darovi su za sve vas, a ne samo za Laurencea. Moj čovjek čeka u
hodniku. – Okrenula se i zapucketala prstima. Sinhalez u dugačkom bijelom
lanenom ogrtaču donio je mnogo vrećica.
– Ispričavam se, nisam imala vremena dati ih zamotati. – Posegnula je u jednu
od vrećica, izvukla nešto mekano, još na vješalici, i pružila Gwen.
Gwen je to uzela, odmotala lijepu tkaninu i podignula dvodijelni kostim, poput
onih u časopisu Good Housekeeping.
– Mislila sam da će ti pristajati uz oči – rekla je Christina. – Lijepa nijansa boje
jorgovana. Hugh, ova željeznica je za tebe.
Stavila je kutiju na stol, a Hughove oči su blistale dok je prstima prelazio preko
slika lokomotive i vagona.
– Sine, što ćeš reći Christini? – upitao je Laurence.
Hugh je jedva uspio otrgnuti pogled sa željeznice. – Puno vam hvala, američka
gospođo.
Svi su se nasmijali.
– Verity – nastavila je Christina – za tebe imam torbicu od krokodilske kože. –
Mislila sam da će ti se svidjeti.
– Hvala ti. Nisi trebala.
– Nikada ne činim ono što bih trebala učiniti. Ovo je jednostavno bilo zabavno. –
Zastala je i namignula Laurenceu, a tada mu puhnula poljubac. – A sada za
slavljenika. Za tebe imam nešto posebno, dragi, iako se bojim da to nije nešto što
bi mogao držati u rukama.
– Je li automobil? Darujete li tati novi automobil? Njega ne bi mogao držati u
rukama.
– Ne, dušo, misliš li da bi to trebao biti automobil?
– Da, mislim!
251
– Zapravo, ako nemate ništa protiv, prilično sam umorna. Dar za tvojega tatu
morat će pričekati da ti odeš na spavanje.
Hugh se pobunio, ali ga je Gwen ušutkala pogledom, i dalje bijesna zbog
Christininog nenajavljenog dolaska, za koji se ne bi mogla iskupiti ni svim
skupocjenim darovima ovoga svijeta.
– Gotovo je vrijeme za Hughovu kupku, Christina, pa ako nemaš ništa protiv,
Verity će te odvesti u tvoju sobu pa se vidimo za večerom. Više se ne odijevamo
svečano.
– Oh, ali morate. Insistiram. Ovo je ipak posebna prilika.
Gwen je kimnula s mješavinom ljutnje i sumnjičavosti te uzela Hugha za ruku. –
U redu – rekla je. – Idemo. Danas se možeš kupati u mojoj sobi.
Hugh je pljesnuo rukama i uzbuđeno brbljao cijelim putem do njezine sobe. Dok
je pripremala vodu za kupanje, nije mogla ne pitati se kako je Liyoni. Iako je
izgledala nešto bolje, doimalo se da iz dana u dan sve više šepa. Ako joj se stanje
imalo pogorša, neće biti sposobna obavljati ni onih nekoliko lakih kućanskih
poslova koje joj je Gwen pronašla. Bio je to prividan rad i uopće nije bio važan, ali
je morala održavati tu iluziju.
Djevojčica je na stopalu imala inficiranu ranu, koju je Naveena natopila biljnom
tinkturom i zamotala. Gwen je očekivala da će šepanje prestati kad rana zacijeli, ali
nije. Doktor Partridge će za koji dan doći pregledati Hugha pa je odlučila zamoliti
ga da pregleda i Liyoni.
Nakon večere su u salonu uživali u kavi kad je Christina otkrila svoju sjajnu ideju.
Verity je sjedila na sofi prekrivenoj leopardovom kožom, pokraj stolića s pićima,
Laurence je stajao pokraj kamina, a Gwen je sjedila u naslonjaču s druge strane
sofe i držala bocu s vinjakom na oku. Zavjese su ostavili razmaknute, a noćni svijet
vani bio je osvijetljen gotovo punim mjesecom.
– Brendovi – rekla je Christina široko se nasmiješivši. Naslonila se i na pod
pokraj svojega naslonjača stavila nešto što se doimalo kao slika omotana smeđim
papirom.
– Molim? – upitao je Laurence.
– Brendovi. Tako se to radi. – Ustala je i stala pokraj Laurencea, stavila ruku na
njegovo rame i naslonila se na njega. A tada ga je, približivši lice njegovom,
pogledala u oči. – Dragi, zar nisi pogledao časopis koji sam ti poslala?
– Laurence ga je kratko prelistao – rekla je Gwen osjećajući želju da pljune, ali je
uspjela zadržati dojam smirenosti. – Nismo shvatili što si mislila.
Christina, koja se bila smiješila Laurenceu, tada je okrenula glavu prema Gwen. –
Što jeste primijetili u tom časopisu?
252
Gwen je pogledala po sobi. Christina je osim darova donijela i bukete cvijeća koji
su sada bili lijepo raspoređeni u četiri vaze od brušenog stakla, a njihov je miris
prožimao zrak.
– Bilo je vrlo mnogo reklama.
Christina je pljesnula rukama. – Bravo!
– Predlažeš li da se reklamiramo? – upitao je Laurence udaljivši se od
Amerikanke. – To se ne doima kao osobito dobra ideja, ako smijem biti otvoren.
Christina je zabacila glavu i nasmijala se. – Dragi, ja sam Amerikanka. Dakako da
ti ne zamjeram otvorenost. Baš se smiješno engleski ponašaš.
Laurence je isturio bradu, a Gwen je poželjela pojuriti prema njemu i poljupcima
prekriti udubljenje na njoj. Ali, suzdržala se i umjesto toga se obratila Christini. –
Pa, zašto nama smiješnim Englezima ne objasniš što točno želiš reći.
– Dušice, nemoj se uvrijediti. Ne zadirkujem vas. Mislim da ste svi krajnje
dražesni, a tvoj suprug, pa, znaš što mislim o njemu, ali, da, u pravu si, prijeđimo
na posao.
Gwen je polako ispustila dah koji je bila zadržavala.
– Neki se ljudi u Americi bogate unatoč krizi. Što je tvrtka veća i što je proizvod
običniji, to bolje.
– Misliš na deterdžente u prahu i kreme za cipele, koje smo vidjeli u onom
časopisu? – upitao je Laurence.
– Da, a evo što želim reći... tu je i čaj. Sjetite se Liptona.
Gwen je odmahnula glavom. – Ali nije bilo reklama za čaj.
– Upravo tako, chérie. Moja ideja jest da osmislimo Hooper’s kao brend. Više ne
biste bili samo veleprodaja i proizvodnja čaja nego zapravo brend.
Laurence je kimnuo. – Ljudi u vrijeme krize pate, ali i dalje moraju prati odjeću
te laštiti čizme. To je tvoja ideja.
– Da. A moraju i kupovati čaj, iz tjedna u tjedan. Ali, to funkcionira samo ako
igrate na veliko.
Laurence je odmahnuo glavom. – Nikad nećemo moći proizvesti dovoljno. Čak
ni s tri plantaže u punom jeku. Ne vidim kako bi to moglo funkcionirati.
– Laurence. Dragi moj – osvrnula se uokolo – i smiješni Englezu kojega
poštujem, kojemu se divim i kojega volim, tu ja ulazim u priču.
Gwen je obuzdavala uzrujanost.
– Zarada neće biti ogromna, ali ono što vi prodajete ljudi često kupuju i ne mogu
bez toga. – Christina je zastala. – Reci mi, kako izlaziš nakraj s ovom krizom?
Laurence se nakašljao i pogledao svoja stopala.
253
– Točno. Dakle, morali bismo domisliti nešto novo. Svaka kuća ima paketić čaja,
a ja želim da na tom paketiću bude ime Hooper’s. Ako budemo drugi iza Liptona,
to će biti sjajno.
Gwenino zamjeranje toj ženi kao da je eksplodiralo u njezinu grlu. Što je
Christina zapravo željela? Je li se poigravala s njima, utrljavala im sol na ranu i
pokazivala da to može? Je li se vratila kako bi ponovno pokušala s Laurenceom?
Gwen je poželjela ukloniti je iz njihova života, što je već jednom pokušala, ali nije
željela napraviti scenu ljubomore kako Laurenceu ne bi bilo neugodno. Instinkt ju
je uputio zadržati ukočeno lice i progovoriti odlučno.
– Ne – rekla je. – Neka ovo bude kraj tvojoj sumanutoj ideji. Laurence je već
rekao da ne možemo proizvesti toliko.
Christina se nije obazirala. – Ne vi, draga. Vi ćete ga kupovati po cijelom
Cejlonu. Pogađati se s drugim plantažama. Mi ćemo pakirati taj čaj i reklamirati ga
do besvijesti. Ako imaš količinu, nije ti potrebna velika razlika u nabavnoj i
prodajnoj cijeni.
– Nemam novac za kapitalni izdatak – rekao je Laurence.
– Ne, ti nemaš, ali ja imam. Predlažem da kupim dionice plantaže Hooper’s, a vi
tim novcem osnujete tvrtku.
Gwen je ustala na drhtave noge i prišla Laurenceu. Kad je progovorila, i glas joj
je drhtao. – A ako to propadne? Što tada? Ne možemo više riskirati.
– Ja riskiram, a ne vi. Upamti što ti kažem, dušo, ovo je budućnost. Reklamiranje
u Americi doista uzima maha. Vidjela si onaj časopis, zar ne?
– Nisam sigurna da mi se jako sviđa kako ta budućnost izgleda – rekla je Gwen.
– Sviđala se ona tebi ili ne, zaradit ćete milijune. I doista je toliko jednostavno.
– Mogla bi biti u pravu. Možemo li razmisliti o tome? – upitao je Laurence
uhvativši Gwen pod ruku.
Gwen je uzdahnula. Ta je žena osvajala Laurencea, a ona nije mogla učiniti ništa.
– Imate dva dana. Tada odlazim. Moramo biti brzi jer će nas u suprotnom netko
preteći.
Ustala je, zagladila svoju haljinu, koja je izgledala vrlo skupo, te se s uvjerljivim
osmijehom okrenula prema Gwen. – Sviđa li ti se moja haljina?
Gwen je promrmljala odgovor.
– Konfekcija, nevjerojatno jeftina, nije čak ni svila. Svijet se mijenja, ljudi. Vi ćete
uskočiti u taj vlak ili nećete. Dakle, danas sam prešla dug put pa sam itekako
spremna za svoj krevet.
Verity, koja je do tada šutjela, također je ustala, iako se doimala nestabilno, a
kad je progovorila, malo je frfljala. – Christina, ja mislim da je to sjajna ideja.
254
Gwen je poželjela reći kako to nije ni u kakvoj vezi s Verity, ali je držala jezik za
zubima.
– Hvala ti. Zaboravila sam reći, Laurence, ti i Gwen ćete morati doći u New York.
To će pomoći da brend postane poznat i ugledan.
– Doista, je li to potrebno? Na koliko dugo?
– Neizostavno, i ne na dugo. I, dakako, ja ću pokriti sve vaše troškove.
– A što je s Hughom?
– On će biti u školi, zar ne?
Gwen se namrštila. – Christina, zašto to radiš ako će gubici biti tvoji?
– Zato što gubitaka neće biti. Toliko sam uvjerena... a i zato jer ste mi oboje
dragi. Teško vam je, a meni je bilo jako žao zbog Laurenceovih gubitaka u Čileu.
Iako sam uvjerena da ćete, kad kriza popusti, i ondje zarađivati, i to još više.
Gwen je polako kimnula. Nije imala drugog izbora doli dopustiti da se dogodi
ono što se trebalo dogoditi.
– Kampanju će se voditi iz New Yorka, a oni bi trebali vidjeti vaša lica. A kad
smo već kod lica, zamalo sam zaboravila. Verity, ako nemaš ništa protiv, bi li
odmotala onu malu sliku naslonjenu na sofu?
– Pitao sam se hoće li to biti dar za mene – rekao je Laurence.
– Na određeni način jest – odgovorila je Christina dok je Verity skidala smeđi
papir.
– Pa, da vidimo – rekao je Laurence.
Verity ga je pogledala. – To je slika Savija Ravasinghea.
Gwen je pretrnula. Nikada se nije suočila sa Savijem i upitala ga o onome što se
dogodilo one noći i postupno joj je bilo sve lakše potisnuti to u zakutak svojega
uma. Ali zašto se tada, kad je Liyoni bila u kući kao neprestani podsjetnik, morao
tako vratiti?
Laurence se namrštio dok je Verity okretala sliku, a tada ju je podignuo kako bi
je vidjeli.
– To je tamilska beračica čaja – rekao je Laurence.
Gwen je opazila grimiznu boju ženina sarija, koji kao da je blistao na sjajnim
zelenim grmovima čaja, i morala je priznati da je vrlo lijepa. Dok ju je gledala,
osjećala je kako se rumenilo širi od njezina vrata prema obrazima i ponadala se da
to nitko nije primijetio, iako je osoba koja je to ipak primijetila bila Verity, dakako.
– Gwen, jesi li dobro? – upitala je Verity.
– Samo mi je vruće – rekla je Gwen mašući rukom ispred lica.
255
Laurence je šutio dok je Christina objašnjavala kako smatra da je ta slika
savršena za čaj Hooper’s. Bila bi otisnuta na samim paketićima, na velikim
reklamnim panoima i na reklamama u časopisima.
Kad je završila, on joj je stisnuo ruku. – Doista si nam dala misliti. Sutra ćemo
ponovno razgovarati. Nadam se da će ti noć biti ugodna.
Kad su svi krenuli u svoje sobe, Gwen se zamislila nad time. U pogledu Christine
u njezinu umu nije bilo mnogo mjesta za razumnost, a u tom trenutku osjećala je
kao da će ta Amerikanka biti vjetar koji će srušiti njezinu kuću.
256
30.
G
wen je sljedećih nekoliko noći slušala kako Laurence hoda uokolo. Uz
obnovljenu tjeskobu, koju je ponovno osjećala jer je čula Ravasingheovo ime
i koja je samo pojačala njezinu uzrujanost zbog Christine, žarko je željela da
Laurence spava s njom kako bi ga mogla privući k sebi. Ali, on to nije učinio. A
Gweninoj ljutnji pridonosilo je i to što je Verity ostala ondje, i dalje uvelike na
Christininoj strani. Pitanje brenda ovladalo je kućom, pa se temu Verityna odlaska
više nije načinjalo.
Dok su svi bili zaokupljeni nečime, Gwen je dopustila Liyoni da se u njezinoj
sobi igra s Hughom. Sunčeva svjetlost prodirala je kroz prozor sobe, a Gwen je s
Naveenom sjedila za stolom kod prozora i osjećala toplinu na svojemu potiljku.
Gledala je kako blizanci skaču po krevetu pjevajući nešto što je zvučalo kao
sinhaleška inačica pjesmice ‘Humpty Dumpty’. Razmišljala je o Christini i o učinku
koji je njezin dolazak imao na Laurencea, koji je postajao sve suzdržaniji.
Kroz prozor ih je ugledala u vrtu i pokušala se uvjeriti da samo razgovaraju o
brendu. Ali, kad ju je svladao osjećaj praznine, osjetila se izmještenom i u vlastitom
domu odvojenom od supruga. Bila je svjesna da dom nije mjesto. Dom je bio njezin
svakodnevni odnos sa svime što je dodirivala, vidjela i čula. Dom je bio izvjesnost
poznatosti i utješnost sigurnih, utabanih staza. Tkanine, konci, mirisi: boja njezine
jutarnje šalice čaja, Laurenceovo bacanje novina prije odlaska na posao i Hughovo
tutnjanje stepenicama tisuću puta dnevno. Ali, sada je ondje bilo nešto
neuobičajeno, tlo se pomicalo i sve je bilo drugačije. Osjetila je navalu vrućine i na
trenutak zamrzila Christinu gotovo jednako koliko je mrzila Savija Ravasinghea.
Ali, više od njih mrzila je to što su je pretvorili u toliko ljubomornu, uplašenu ženu.
Žudjela je za određenom vrstom bijega, ali je tada pogledala djecu i posramila se, a
gnjev je ispario iz nje.
– Pazi, Hugh – viknula je. – Ne zaboravi da Liyoni boli noga.
– Da, mama. Zato ona skače samo na stražnjici.
Začulo se kucanje na vrata i Verity je ušla. – Mislila sam da bi trebala znati kako
je Laurence prihvatio Christinin prijedlog.
Gwen je protrljala vrat. – O, Bože, doista?
257
– Žele tvoj potpis na nekom obrascu. Poslije će ih biti još. – Zastala je i pogledala
djecu koja su sada tiho sjedila na krevetu. – Da sam na tvojem mjestu, riješila bih
se tamnopute djevojčice.
– Mislim da ne razumijem što želiš reći?
Verity je nagnula glavu i s djelomičnim osmijehom nastavila. – Sluge govorkaju.
Nije im jasno zašto ta djevojčica uživa povlašteni tretman. Znaš kakvi su.
Gwen joj se namrštila. – Mislila sam da se pripremaš za pakiranje.
Verity se ponovno nasmiješila. – O, ne. Ti mu možda jesi supruga, Gwendolyn,
zapravo, druga supruga, ali ja sam mu jedina sestra. A sada idem u klub, igrati tenis
s Pru Bertram. Zbogom.
– A što je s tvojim suprugom? To nedvojbeno nije pošteno prema njemu.
Verity je slegnula ramenima. – To doista nije tvoja stvar.
– Je li to istina? – upitala je Gwen Naveenu kad je Verity otišla. – O govorkanju.
Starica je uzdahnula. – To ne znači ništa.
– Ja im kažem da je dobro da Hugh ima prijateljicu.
U hodniku se začula buka, a zatim zvukovi koraka. Gwen se prenula i osvrnula
uokolo.
Naveena je coknula jezikom. – Samo neki od slugu, gospođo.
Kad su Hugh i Liyoni ponovno počeli skakati, Gwenina pozornost je odlutala.
Verityno upozorenje ju je pogodilo. Onoga dana kad je dovela Liyoni kako bi
živjela s njima, njezin je život izgubio suvislost. Zarobljena vlastitim strahom,
skakala je uplašena zvukovima, a kad god bi čula kako drvo kuće škripi, naglo se
okretala očekujući najgore, mučeći samu sebe strašnim ishodima sve dok joj se ne
bi zamaglilo pred očima.
Bilo joj je potrebno da je Laurence podsjeti tko je, ali su se umjesto toga
udaljavali. Osjećala se izlomljeno, plašila se biti u njegovoj blizini jer bi se mogla
odati, a istodobno joj je bio potreban više no ikada. Kad je Laurence bio dobar
prema njoj, bila je razdražljiva i naprasita; kad je bio suzdržan, zabrinjavala se zbog
Christininog utjecaja na njega.
Odjednom se začuo glasan tup udarac. Gwen je podignula pogled i vidjela da je
Liyoni pala s kreveta te da leži na podu ne ispuštajući ni zvuka. Skočila je iz
naslonjača.
– Gurnuo si je, Hugh, zar ne?
Hugh je jarko pocrvenio i zaplakao. – Nisam, mama. Nisam!
Kad im je Gwen žurno prišla, on je sišao s kreveta. Ona je podignula djevojčicu i
zadržala je u naručju, a Hugh je čučnuo pokraj njih.
258
– Jako mi je žao, Hugh. Nisi ti kriv. Prestala sam vas gledati.
Pomilovala je Liyonin obraz i zagledala se u njezine uplašene oči. Djevojčica je
trepnula i jedna je suza potekla. Gwenino srce zamalo je stalo. Gledala je svoju
kćer, ali nije vidjela boju njezine kože nego je prvi put o njoj mislila kao o svojem
djetetu. U tom trenutku potpune jasnoće doimalo se kao da vrijeme stoji.
Ta je djevojčica bila njezina, a ona je nije znala voljeti i odrekla je se kao
neželjenog šteneta. Srce joj se paralo od osjećaja krivnje zbog onoga što je učinila i
od boli spoznaje da nikada neće moći otvoreno priznati svoju kćer. Ispustila je
prigušeni zvuk susprežući suze, a tada je zagrlila i Hugha te ih oboje privukla k
sebi. Srce joj je divlje lupalo kad je osjetila još jedan val ljubavi i poljubila Liyoni u
oba obraza. Kad je podignula pogled, nasmiješila se Naveeni, ali je dadilja izgledala
ukočeno, pogleda uprtog u vrata i blago otvorenih usta.
Gwen je bila leđima okrenuta vratima i usredotočena na djecu pa nije čula kad
su se vrata otvorila, a tek tada je to shvatila jer je čula kako se Laurence nakašljao.
– Djevojčica je pala – brzo je rekla Naveena.
Gwen je podignula Liyoni te je pažljivo spustila na krevet, ali je njezin osjećaj
krivnje bio silno jak, a ako je Laurence vidio pad, tada je zacijelo vidio i sve drugo.
Laurence je šutio i gledao ih.
Gwen je pokušala misliti, ne znajući je li išla rekla naglas ili je samo mislila.
Strah joj je zapriječio usta i dišne puteve dok je gutala i pokušavala formulirati
slijed zvukova koji bi imao smisla.
Laurence se nakašljao i obratio se Naveeni. – Nazovi doktora Partridgea. Reci mu
neka dođe.
Prišao im je kako bi pogledao djevojčicu, a Hugh ga je primio za ruku. – Tata, to
je moja najbolja prijateljica.
– Samo je pala. Mislim da se nezgodno dočekala. To je sve.
Gwen je pokušala otjerati strah iz svojih očiju. Što je Laurence vidio? Što je čuo?
Koža ju je peckala. Počešala se po glavi, a tada po stražnjoj strani vrata i
lopaticama. Češanje nije pomoglo. Cijelo ju je tijelo svrbjelo toliko da je poželjela
vrisnuti.
– Partridge ju je pregledao zbog šepanja? – upitao je Laurence prenuvši je.
Gwen je kimnula.
– I? – upitao je.
Ona je uspjela ispustiti glas. – Zaključio je kako nije ništa. Rekao je da će se
vratiti. Ali, kako si znao? Nisi bio ovdje.
– McGregor je rekao.
259
Iako se Laurenceov uobičajeni izraz nije promijenio, u njegovim je očima bilo
nešto. Dok ju je gledao, njezin se želudac grčio. Prošlo je nekoliko trenutaka prije
no što je ponovno progovorio.
– Rekao je da se doimaš zabrinuto za tu djevojčicu.
Gwen je progutala. Zašto je pretpostavila da je McGregor ne promatra? – Draga
je djevojčica, a meni je bilo jako žao jer je toliko mlada došla živjeti s neznancima.
– Ja sam u njezinoj dobi otišao u internat u Engleskoj.
– I znaš što ja mislim o tome.
Laurence ju je nekoliko trenutaka gledao bez riječi. Ona nije znala o čemu
razmišlja. Ako ga sada izgubi...
Želeći se smiriti u toj napetoj tišini, usredotočila se na disanje.
– Hugh će uskoro otići – naposljetku je rekao. – Tada ćemo odlučiti što ćemo s
djevojčicom.
Gwen je okrenula glavu kako Laurence ne bi vidio da su joj se oči ispunile
suzama.
– U blagovaonici su papiri koje je potrebno potpisati. Dođi nakon što liječnik
ode. I usput, otputovat ćemo u Ameriku neko vrijeme nakon Christine. Ona je
danas otišla.
Otišla. Ona je otišla.
Gwen je sat čekanja liječnika provela pijući čaj i igrajući pasijans s Hughom. Liyoni
je spavala, a kad se probudila, bila je tiha te je odbila voće i vodu. Gwenino srce
poskočilo je kad god je začula korake na hodniku jer je strahovala da se Laurence
vraća, a do trenutka kad je liječnik stigao, Liyoni je bila prilično slaba.
Liječnik je spustio torbu. – Gwen, dobro bi bilo da dadilja odvede Hugha.
– Ne – rekao je Hugh i udario nogom u pod. – Želim ostati. Ona je moja
prijateljica, a ne vaša ni mamina.
– Ovdje imam lizalice. Ako budeš jako dobar i pođeš s Naveenom, dat ću ti
jednu.
– Jesu li žute?
– Da, i ružičaste.
– Samo ako i Liyoni može dobiti jednu, iste boje kao i ja.
– Dogovoreno, prijatelju.
– I obećavate da je nećete povrijediti?
– Dogovoreno.
– A možemo li poslije na plivanje? Ona voli letjeti.
260
– Letjeti?
Hugh je kimnuo. – To je njezina riječ za plivanje.
Kad je Naveena odvela Hugha igrati se loptom, liječnik je privukao stolac i
pažljivo pregledao Liyoni te je vrlo nježno povlačio i pritiskao.
Gwen je stala iza njega, a kad je djevojčica otvorila oči, nasmiješila se. Gwen je
opazila povjerenje koje je počelo jačati u njoj i uzvratila joj je osmijehom. Liječnik
je opazio taj pogled te pogledao Liyoni, a potom Gwen. Ona je molila da nije
primijetio boju djevojčičinih očiju, koja je bila na pola puta između smeđe i
ljubičaste, ili njezine tamne kovrče prostrte po jastuku.
– Gwen, želite li mi što reći?
Ona je zadržala dah. Kad bi barem znao koliko je doista imala potrebu rasteretiti
se, nakon svih tih godina.
– Mislim, o padu.
Gwen je izdahnula. – Otkotrljala se s kreveta. Skakali su. Ja sam kriva za to.
Trebala sam znati da nije jaka kao Hugh. Pozornost mi je odlutala.
– U redu. Najvjerojatnije je posrijedi slabost prouzročena kakvim
pomanjkanjem. Nahranite je, to je moj savjet.
– Oh, to je olakšanje. I ništa drugo? Ništa zarazno.
– Baš ništa. Samo šok zbog pada.
Mjesec dana poslije Gwen je u svojoj sobi pakirala posljednje Hughove stvari za
školu. Mnogo je razmišljala o njegovoj odjeći za slobodno vrijeme te se pripremila
za sve promjene vremena. Njegova školska odora dan prije je stigla iz Nuwara
Eliye. Po dva kompleta svega što je bilo navedeno u pismu, a popis je bio dug. Bila
je zahvalna jer je njezin otac plaćao taj račun, iako je dio nje želio da Hugh ne ode.
On je namrgođen sjedio na svojemu starom drvenom konjiću za ljuljanje, kojega
su tada držali u Gweninoj sobi. – Zar ne mogu poći s vama na Divlji zapad?
– Ne idemo na Divlji zapad. Idemo u New York.
– Ali, i ondje ima kauboja, zar ne?
Ona je odmahnula glavom. – Mislim da je veća vjerojatnost da kauboja vidiš u
Nuwara Eliyi nego u New Yorku.
– To nije pošteno. Ti me možeš poučavati aritmetici i pisanju, zar ne?
– Dragi, moraš primiti dobru izobrazbu kako bi, kad odrasteš, bio pametan kao
tata.
– On nije pametan.
– Dakako da jest.
– Pa, baš i nije pametno reći da ne mogu na vodopad s Liyoni.
261
Gwen je znala da ondje postoji vodopad, ali je čula da put do njega obuhvaća
uspon pa nikada nije otišla onamo. – Mislim da tata smatra da je to prilično
opasno.
– Liyoni voli vodu. Njoj bi se to svidjelo. Vidio sam. Onamo se može stići i
autom. Verity me je odvezla.
– Na vrh?
– Da, točno na vrh. Nisam išao blizu rubu.
– Pa, jako mi je drago čuti to. A sada dođi i pomogni mi zatvoriti ovu škrinju.
Potrebna mi je pomoć snažnog muškarca.
On se nasmijao. – Dobro, mama.
Kasnije, dok je pokušavala spakirati vlastiti kovčeg, Laurence je ušao sa širokim
osmijehom na licu. Otkako je Christina otišla kako bi pokrenula stvari u New
Yorku, on je bio zaokupljen sastancima s vlasnicima plantaža i postizanjem
dogovora. Gwen ga gotovo nije ni viđala, za što je bila zahvalna. Dok je bio ondje,
nije joj dao naslutiti da zna bilo što o tome zašto je Liyoni u kući, iako ga je Gwen
pozorno promatrala u potrazi za znakovima da nešto zna.
– Zdravo – rekao je. – Nedostajali su mi moji omiljeni ljudi.
– Tata! – viknuo je Hugh i skočio s konjića kako bi mu potrčao u zagrljaj.
– Pazi, dečko, tata je umoran. Ne želiš me srušiti zar ne?
Hugh se nasmijao. – Da, želim, tata.
On se nasmiješio i pogledao Gwen preko Hughovog tjemena. – Uspio sam
dogovoriti da Hugh ostane u internatu prva tri mjeseca.
– Misliš, da ne dolazi kući na vikende? Laurence, ne. To mu se neće sviđati.
– Samo dok smo mi na putu. Put u New York i natrag popriličan je pothvat.
Usput, sve je dogovoreno. Christina se pobrinula za karte.
– Hugh, idi se igrati – rekla je Gwen. – Zašto ne bi isprobao novu ljuljačku u
vrtu?
Hugh je načinio grimasu, ali ju je poslušao. Kao i sva djeca, brzo je osjetio
neslaganje koje je vrilo između njegovih roditelja.
Laurence je stajao leđima okrenut svjetlosti. Ona ga je pogledala zasjenivši oči
od jarke svjetlosti koja je dopirala kroz otvoren prozor. – Zar ga ne može Naveena
čuvati tijekom vikenda?
– Mislim da će s djevojčicom imati pune ruke posla. – Duboko je uzdahnuo. –
Doista sam se nadao da ćemo do sada već poduzeti nešto u vezi s njom.
– Pokušala sam.
– Uvjeren sam da jesi.
– Što time želiš reći?
262
– Baš ništa, samo to što sam rekao. Zašto si toliko osjetljiva? Moram reći da si sve
više razdražljiva otkako je ta djevojčica došla živjeti ovdje. Što se događa?
– U redu – rekao je. – želim razgovarati o Verity. Rekao sam joj da ne može biti
ovdje dok nas nema. Mora se vratiti Alexanderu.
Gwen je počela slobodnije disati, oduševljena tom viješću. – To je dobro. Doima
se da si mislio na sve. Je li ti rekla u čemu je problem između nje i Alexandera?
– Dala je naslutiti teškoće.
– Koje teškoće?
– Zar ne možeš zamisliti?
– Doista?
– Rekao sam joj da to mora riješiti s njim. Činjenica je da se predugo tako
ponaša. I uz to ponovno previše pije. Njezin je suprug sada odgovoran za nju, a ne
ja.
– Aleluja – pomislila je Gwen i uspjela suspregnuti želju da zaplješće.
– Kad se vratimo, možemo odlučiti što ćemo s djevojčicom. Znam da sam rekao
kako ćemo se brinuti za Naveenu u njezinoj starosti, ali u to nisam namjeravao
uključiti njezine odavno izgubljene rođake, ako djevojčica to doista jest.
– Oh, Laurence, dakako da jest.
– Nešto je čudno u tome. Poslao sam po majčine stare obiteljske spise, za slučaj
da je u njima nešto što bi nam moglo reći odakle je došla. Možda kakav nagovještaj
koji bi je mogao povezati s Naveenom.
– Sumnjam da će to išta objasniti. Čak ni Naveena nije znala za to dijete.
– Znam. Razgovarao sam s njom.
Gwen je srce skočilo u grlo. – Što je rekla?
– Ništa više od onoga što već znamo. – Zastao je. – Gwen, blijeda si.
– Dobro sam, možda sam samo malo umorna.
Vidjela je zabrinutost u njegovim očima, ali joj je laknulo kad je pogledao haljine
položene na krevet.
– Sve izgledaju lijepo, ali nemoj previše spakirati. Možda će te zanimati da te
Christina vodi u kupnju na Petu aveniju. Misli da bi ti se modernija odjeća mogla
svidjeti.
Ona se uspravila i gnjevno se zagledala u njega oslonivši ruke na bokove. – Što si
vražja Christina umišlja, tko je ona? Meni nije potrebno milosrđe, nije mi potrebno
da me netko vodi u kupnju.
On je isturio bradu. – Mislio sam da će ti biti drago.
263
– Pa, nije mi drago. Dojadilo mi je to da se svisoka postavlja prema meni. Kao i
ti.
– Draga, žao mi je. Znam da si uzrujana jer Hugh odlazi.
– Nisam uzrujana – rekla je.
– Draga...
– Nemoj ti meni ‘draga’! Uopće nisam uzrujana. – I tada je briznula u plač.
On joj je prišao i zagrlio je. Ona se otimala, ali ju je on stisnuo toliko čvrsto da se
nije mogla osloboditi. Nije mu mogla reći što doista osjeća o Liyoni i premda će joj
Hugh strašno nedostajati, činjenica je bila da će u školi vjerojatno uživati. Pomisao
da će sve toliko dugo ostaviti na milost i nemilost sudbini u njoj je izazivala grč
straha i nije pomagalo to što ni na minutu nije vjerovala da će se Verity držati
podalje.
– Uskoro ćemo se vratiti, dušo. – Podignuo je njezinu bradu i poljubio joj usne, a
ona ga je u tom trenutku poželjela toliko da nije mogla progovoriti.
– Da zaključam vrata? – upitao je s osmijehom.
– I zatvori prozor. Zvuk putuje. – Ona je pogledala krevet prepun odjeće.
– Ne brini zbog toga – rekao je i skupio svu odjeću te je bacio u neurednu hrpu
na podu prije no što je krenuo prema vratima i zaključao ih.
– Laurence! Sve to je izglačano.
On se nije obazirao na njezine riječi nego ju je podignuo, prebacio preko ramena
i odnio na krevet. Ona se smijala kad ju je bacio i tada mu pomogla svući svoju
odjeću.
264
31.
G
wen je odmaknula tešku brokatnu zavjesu. Prvog jutra u velikom gradu
iznenadila se kad je s prozora Hotela Savoy-Plaza ugledala drveće i
stjenovitu obalu jezera koje je svjetlucalo na rujanskom suncu. Nije znala
što je očekivala, ali nipošto nije očekivala to veličanstveno, sjajno jutro ili takav
golemi park u središtu New Yorka.
Okrenula se kako bi promotrila sobu. Bit će joj potrebno neko vrijeme da se
navikne na sjajnu crnu, srebrnu i nijanse zelene, ali je zaključila da joj se sviđaju
geometrijski oblici i izraziti kutevi. Zidom je dominirala golema slika. Gwen nije
znala kako bi protumačila nanose crne boje na žućkastoj pozadini, koje očito nisu
predstavljale ništa osobito, ali ju je ta slika podsjetila na Savija Ravasinghea.
Christina je predložila da posjete njegovu najnoviju izložbu u jednoj galeriji u
Greenwich Villageu, a Gwen se tome nije veselila. Bio je to niz slika koje su
predstavljale starosjedilačku populaciju Ceylona na poslu, a ne uobičajenih
portreta bogatih, lijepih žena. Iako je Christina među tim platnima izabrala ono
koje će predstavljati čaj Hooper’s, Gwen je bila odlučila izgovoriti se na jednu od
svojih glavobolja kako ne bi morala poći i nadala se kako će to značiti da će
Laurence ostati s njom.
Slobodna od neprestanog grča u želucu, na koji je kod kuće bila navikla, nije se
mogla oteti osjećaju da pršti od uzbuđenja. Na radiju je svirala pjesma ‘Keep Young
and Beautiful’. Doimala se primjerenom, New York je bio takvo mjesto. Laurence je
već bio otišao na sastanak s Christinom, a Gwen je razmišljala o tome što bi mogla
raditi u međuvremenu. Želeći si odvratiti pozornost od misli o tome da je Laurence
sâm s Christinom, uzela je luksuzni primjerak časopisa Vogue i pregledala slike
nove mode, a tada je uzela svoju torbu, odjenula jaknu i odvažila se izaći. Laurence
je obećao da će se vratiti do dvanaest, što je značilo da ima više od dva sata za sebe.
Vani je pogledala zgradu njihova hotela. Christina im je rezervirala apartman u
Savoy-Plazi jer je ondje bilo življe nego u njegovoj starijoj sestri s druge strane Pete
avenije, a u ponoć se moglo slušati glazbu u baru. Ali, kad su večer prije stigli, bili
su previše umorni da bi slušali bilo što. Gwen je to mjesto pomalo plašilo: niz
lučnih prozora u prizemlju, tudorski kosi krov s dva dimnjaka i muževni izgled
samog zdanja, mnogo velebnijeg od zgrada na Cejlonu, koje su se u usporedbi s
njim doimale blago i elegantno.
265
Bilo je bučno, trube nekoliko automobila trubile su obilazeći trolejbuse,
nekoliko dvokatnih autobusa na benzin i naizgled novije, ljepše jednokatne
autobuse. Opazila je znak nalik velikoj lizalici, koji je stajao na nečemu što je
Christina nazivala pločnikom. Kad ga je Gwen malo bolje pogledala, ustanovila je
da je to autobusna postaja. Pridružila se skupinama ljudi koji su nosili obične
šešire te pokušala šetati ležerno poput njih dok je razmišljala što će učiniti.
Zaključila je kako je taksi sigurniji. Autobus bi mogao ići bilo kamo. Ali, s druge
strane, prije no što je stigla zaustaviti taksi, ugledala je žućkasti autobus sa
staklenim gornjim dijelom, na kojemu je pisalo Obilazak Manhattana. Ne
oklijevajući ni trenutka stala je u red kako bi kupila kartu.
Sa svojega je mjesta, nagnuta kroz prozor autobusa, prisluškivala par koji je
sjedio ispred nje te gledala kako ulica za ulicom prolazi pokraj nje. Čovjek se žalio
na odvjetnika koji je optužen za gomilanje zlata. – U vrijednosti od dvije stotine
tisuća dolara – rekao je. Što ćemo još doživjeti? Njegova supruga, ako mu je to bila
supruga, a Gwen je bila uvjerena da jest, mrmljala je: – Da, dragi – u svim pravim
trenucima, ali je Gwen osjetila da ona nije marila za to, opčinjena prizorima
jednako kao i ona.
Međutim, tema zlata potaknula ju je pomisliti na Laurenceov razlog za boravak
u New Yorku. Koliko god ona željela tako misliti, ona i Laurence onamo nisu došli
kao turisti. On i Christina tog su dana imali sastanke u banci, sutra će svi otići u
reklamnu agenciju, a zatim kod odvjetnika. Tu im je večer, u ime proslave, obećana
zabava bez prestanka. Sama pomisao na to Gwen je ostavljala bez daha. Laurence
je želio posjetiti džez klub, a Gwen je radije željela pogledati koju predstavu. Prošli
su pokraj niza panoa koji su oglašavali mjuzikl 42. ulica i Kazalište Strand. – To bi
bilo doista sjajno – pomislila je.
To nije bila jedina razlika u mišljenjima. Laurence i Christina nikako se nisu
mogli složiti oko toga koja im agencija bolje odgovara, do te mjere da su zvučali
kao stari bračni par. Na kraju se sve svelo na izbor između Agencije Jamesa
Waltera Thompsona ili Masefield, Moore i Clements na Aveniji Madison. Prva je
navodno za jednog klijenta izmislila grill sendvič sa sirom, što je Christinu
beskrajno zadivilo, ali se govorkalo da druga planira prvu komercijalno
sponzoriranu radijsku emisiju, što je bilo još bolje. Gwen je bila navikla na
polagane ritmove na cejlonskoj plantaži čaja pa nije znala kako da shvati sve to.
Dok se tako čudila nizu ulica i visokih zgrada, i dalje je bila zaokupljena svojim
mislima pa se iznenadila kad je obilazak naglo završio, a ona se zatekla negdje
blizu parka. Kad je izašla iz autobusa i stala na pločnik, ugledala je Laurencea kako
drži Christinu za lakat i vodi je prema ulazu u hotel. Gwen nije mogla zamisliti
ženu koju je manje potrebno voditi.
266
– Laurence! – viknula je i, odlučivši da se neće osjećati povrijeđeno, suspregnula
ljutnju. Buka ulice nadjačala je zvuk njezina glasa pa se on nije okrenuo.
Ona je potrčala te ih nekoliko trenutaka poslije sustigla.
– Kako je prošlo? – upitala je, pomalo zadihana.
Laurence se nasmiješio i poljubio je u obraz. – Imamo osnovni plan.
– A sutra u deset imamo sastanak s reklamnom agencijom – dodala je Christina
primivši ih oboje pod ruku kao da je sve posve u redu. – Možda bismo sada trebali
poći na ručak. Gwen i ja poslijepodne moramo obaviti vrašku kupnju, Laurence.
Novo odijelo za tebe neće biti naodmet.
Kasnije toga dana Gwen se upravo bila vratila iz kupnje u robnim kućama Saks i
House of Hawes. Dnevna svjetlost vani bila je sve slabija, a kako su se električne
svjetiljke palile, na visokim zgradama pojavljivali su se mali žuti kvadratići.
Laurence je u salonu njihova apartmana pušio lulu opuštajući se u jednom od dva
pravokutna kožna naslonjača. Nosač je donio Gwenine pakete i ostavio ih kod
vrata. Gwen mu je dala napojnicu i tada se opružila u drugom naslonjaču, nasuprot
Laurenceu.
Ta ju je kupnja iscrpila više od ijedne koju je do tada doživjela, ali je donijela tri
lijepa nova kompleta koji su je osuvremenili. Kad bi bila iskrena, priznala bi da je
zapravo uživala u tome. Imala je večernju haljinu u najsvjetlijoj žućkastoj boji, s
ljubičastim umetkom u vratnom izrezu i leptir rukavima te lijepo krojen kostim
nježne svijetlozelene boje i jedan poslovni kostim. Sve je bilo u novoj duljini do
sredine listova te s uskim steznicima. Christina je zahtijevala da kupi rukavice i
šešir koji će pristajati uz odijelo. Šešir je imao obod i pristajao je Gweninu licu više
nego njezini stari kloš šeširići. Bilo joj je drago da je ponijela svoju stolu od lisičjeg
krzna, koja je konfekcijskoj odjeći dodavala dašak otmjenosti.
– Laurence, jesi li primijetio da gotovo ni jedan nosač ni pomoćnik u dizalu nije
bijel? – Protrljala je gležnjeve i na trenutak oklijevala. – Neki su vrlo tamni, ali neki
su boje karamela.
– Ne mogu reći da sam primijetio – rekao je Laurence iza novina. –
Pretpostavljam da su neki ljudi potomci bijelih robovlasnika.
– Je li to bilo uobičajeno?
On je kimnuo i nastavio čitati.
– Čitaš li o odvjetniku koji je optužen za gomilanje zlata?
– Da, a tu je i zanimljiv članak o onom momku Hitleru u Njemačkoj. Ondje su
imali ogromnu inflaciju. On bi mogao biti osoba koja će to riješiti.
– Doista to misliš? Čujem da on ondje optužuje židovske banke.
267
– Možda si u pravu. Gdje si to čula?
– Slušam dok sam vani.
Zavladala je kratka tišina jer je Laurence nastavio čitati, a Gwen je čekala.
– Da naručim čaj? – upitala je.
Kad on nije odgovorio, ona je to učinila, a tada je stisnula oči odlučivši kako će
pristupiti temi koja ju je zaokupljala.
– Laurence, razmišljala sam.
– O, joj – rekao je i nasmiješio joj se, a tada složio novine i spustio ih.
– Budući da ću biti direktorica nove tvrtke, iako samo na papiru, potrebna sam ti
kako bih potpisivala spise, zar ne?
On je kimnuo.
– Potpisat ću sve što ćeš tražiti od mene, dakako.
– U to nisam sumnjao.
– I dat ću tom projektu svoju punu potporu, ali pod jednim uvjetom. – Laurence
je podignuo obrve, ali nije rekao ni riječi, a ona je nastavila. – Ako zaradimo gomilu
novca...
– Ne ako, kada!
– Prema Christinom mišljenju, da.
– Mislim da je u pravu.
– Pa, ako uspijemo, željela bih da se uvjeti za naše radnike poprave. Primjerice,
željela bih da liječenje djeci bude dostupnije.
– Je li to sve?
Ona je udahnula. – Nije. Želim poboljšati i njihov smještaj.
– U redu – rekao je. – Iako mislim da sam već poboljšao situaciju od vremena
mojega oca. Sada je strašno pomisliti na to, ali jesi li znala da je u lovu na krokodile
nekoć bilo uobičajeno kao mamac koristiti bucmaste tamnopute bebe?
Njezina je ruka poletjela do usta.
– Lovci bi se pogodili za cijenu djeteta, koje su potom svezali za stablo kako bi
namamili krokodila iz vode.
– Ne vjerujem ti.
– Bojim se da je to istina. Krokodil iskoči prema djetetu, a lovac, skriven u trstici,
puca i ustrijeli ga. Dijete odvežu i svi se smiješe.
– Što bi se dogodilo da je lovac promašio?
– Pretpostavljam da bi krokodil dobio dobar ručak. Nevjerojatno, zar ne?
Gwen je pogledala svoja stopala odmahujući glavom u nevjerici. Laurence je
uzdahnuo i ponovno uzeo svoje novine, ali ih nije otvorio.
268
Ona je duboko udahnula. – Želim reći da je škola, bez dobre medicinske skrbi i
boljeg smještaja, traćenje vremena. Moramo poboljšati sve troje da bismo učinili
bilo kakvu razliku u njihovu životu. Zamisli kako je imati toliko malo.
On je na trenutak razmišljao o tome. – Moj je otac smatrao da su sretni jer imaju
posao i jer su zbrinuti.
– Vjerovao je u to zato što je želio vjerovati u to.
– Zašto to prije nisi spomenula?
– Kažem to zato što sam ovdje. Želim učiniti nešto za naše ljude, ako mogu, to je
sve.
Gwen je pričekala da on otvori novine, koje je tada ponovno sklopio.
– U načelu se slažem – rekao je. – Ali, to bi značilo golem kapitalni trošak, stoga
ćemo to učiniti samo ako zarada bude dopuštala. A sada, draga, smijem li čitati
svoje novine?
– Jesu li to novine u kojim ćemo se oglašavati?
– To ćemo sutra doznati.
– To je jako uzbudljivo, zar ne? – rekla je i ponovno se naslonila na stolac.
Uzela je časopis i prelistala ga, a kad je naišla na jedan članak, tutnula ga je pod
ruku. To je morala sama pročitati.
– Idem u kupaonicu – rekla je.
U kupaonici je grizla nokat dok je čitala, a tada je otvorila ormarić, izvadila škare
za nokte i vrlo pažljivo izrezala članak prije no što je savinula časopis i bacila ga u
košaru za smeće.
Laurence, Christina i Gwen sutradan su u agenciji Masefield, Moore i Clements

dovedeni u sobu za sastanke s nizom prozora koji je gledao na prometnu ulicu.
William Moore bio je kreativni direktor. Kimao je i svima se smiješio pokazujući
dizajne koji su već bili postavljeni na dva velika stalka. Dok su se predstavljali,
Gwen je gledala preobrazbu izvorne slike Savija Ravasinghea. Potrudila se ne
otkriti ni najmanju nelagodu na spomen njegova imena, ali je bilo teže ne reagirati
na njegov rad. Slika je i prije bila lijepa, ali je lik žene u crvenom sariju, na podlozi
sjajnih zelenih grmova čaja, pojačanih i blago usklađenih boja, tada blistao
životom.
– Svakako će se istaknuti – rekao je gospodin Moore sa širokim osmijehom,
pokazujući zapanjujuće bijele zube.
– Lijepa je – rekla je Gwen.
– Pa, za tu ideju moramo zahvaliti Christini. Usput, naš likovni stručnjak je vidio
slike i on je također zadovoljan.
269
– Dakle, tako će izgledati paketić čaja. Što je s reklamama? – upitao je Laurence
izvukavši stolac kod velikog ovalnog stola.
Smjestili su se, Moore im je pružio ispisani list papira, a jedna je djevojka
donijela kavu i peciva.
– Ovo je popis časopisa i novina na koje ciljamo. I radijskih postaja. Krenut ćemo
u novoj godini.
Laurence je kimnuo. – Vrlo dojmljivo.
Moore je ustao i okrenuo dva lista na stalcima kako bi otkrio dizajn i plan za
plakate te uvećanu inačicu tipične novinske reklame. Osmijeh mu nije silazio s
lica.
– Namjera nam je staviti ovu sliku na sve. Želimo je usaditi duboko u američki
um, a boja je za čaj Hooper’s daleko najbolji način. Boja ženinog sarija, boja
grmova čaja i tako dalje, iako prilično lijepo funkcionira i u tonovima sepije.
– A točan datum početka kampanje? – upitala je Christina paleći cigaretu.
– Na početku nove godine. Samo čekam da dovršimo pojedinosti. Želimo
istaknuti podrijetlo.
– Molim?
Okrenuo se prema Gwen. – Najvažnije je odakle dolazi. U ovom slučaju, čist
cejlonski čaj bogatog okusa.
Dok su pili kavu, u ironiji koja je Gwen izmamila osmijeh, Moore joj je pokazao
druge reklame koje su u tom trenutku bile na panoima i u časopisima. Dok je ona
gledala te slike, čula je kako Laurence i Christina razgovaraju o novim ulagačima
koje je uspjela nagovoriti. Gwen je pogledala njezino savršeno našminkano lice i
sjajne nokte te njezinu kosu podignutu u elegantnu frizuru. Nosila je crno, kao i
uvijek, ali s crvenim svilenim šalom svezanim oko vrata te crvenim cipelama. Gwen
joj se na određeni način divila. Poznavala je sve bogate obitelji i nije se plašila
upotrijebiti svoje veze.
Tijekom stanke u razgovoru zazujao je interkom.
– Ispričajte me na trenutak – rekao je Moore i otišao iz sobe.
– Dakle, Gwen, što misliš? – upitala je Christina. – Prilično uzbudljivo, ha?
Gwenin osmijeh se proširio. – Iskreno rečeno, zadivljena sam.
– A to je tek početak. Pričekaj da postanemo prvi pokrovitelji neke radijske
emisije.
– Je li to u planu?
– Još nije, ali možeš se kladiti da će biti.
Moore se vratio u sobu s elegantnim mlađim muškarcem. Kosa mu je bila
zalizana, a odijelo besprijekorno, ali je potezao kravatu i premještao se s noge na
270
nogu. Moore je duboko udahnuo i ni jednom se nije nasmiješio. Trenutak je bio
neugodan, a Laurence je ustao kao da je naslutio da se nešto promijenilo te da
iziskuje njegov odgovor. Kad se ozračje promijenilo iz uzbuđene nade u tihu
stanku, Gwen i Christina su se pogledale.
– Bojim se da se pojavila poteškoća. – Moore je podignuo ruku dok su se svi
meškoljili. – Ali, ništa previše ozbiljno pa se nadam da to možemo riješiti.
Gwen je pogledala Laurencea, koji je bio isturio bradu.
– Kao što sam rekao, nadam se da ćemo ipak moći nastaviti.
Napetost je jačala, a Gwen je vidjela da je Laurence uzrujan pa se nije iznenadila
oštrom tonu njegova glasa kad je progovorio.
– Moći? Kako to mislite? Recite nam u čemu je problem, čovječe – rekao je.
Moore je, pogledavši svakoga od njih, izveo niz grimasa kao da odlučuje što će
reći. – Pa, javila nam se naša veza iz druge agencije. Nažalost, drugi brend
pokupovao je sav prostor koji smo vam namjeravali predložiti.
– Brend čega? – upitala je Christina.
Čovjek je pogledao svoja stopala prije no što je zapucketao člancima i
progovorio. – Čaja... bojim se da je posrijedi čaj.
Gwenina ramena su klonula. Znala je da je sve to predobro da bi bilo istinito.
– Na tržištu će biti mjesta za Hooper’s. Vjerujem u to. Naposljetku, mnogo je
manjih tvrtki koje prodaju čaj. Ali, ovo znači da ćemo morati odgoditi početak naše
kampanje.
– I dopustiti im da nas preteknu? – rekao je Laurence trljajući bradu.
Čovjek se nije nasmiješio nego je samo u nelagodi progutao.
– Ako želimo biti konkurencija Liptonu, najvažnije je da budemo prvi – rekla je
Christina. – Mislila sam da sam to odmah jasno dala do znanja.
– Shvaćam – rekao je Moore pokušavajući se nasmiješiti. – Nažalost, nemamo
uvid u sve što druge agencije čine. Dajemo sve od sebe.
– Bolje vam je da nije netko od vaših ljudi drugoj agenciji dojavio naše planove –
protisnula je Christina.
Gwen je ustala. – To nije važno. Tko je kome rekao, s ovime nećemo biti drugi.
Christina ju je pokušala prekinuti.
Gwen je podignula ruku kako bi je zaustavila. – Dopusti da završim. Nećemo biti
drugi. Bit ćemo prvi. Ako možete urediti da naše reklame budu objavljene u
prosincu, a ne sljedeće godine, naš dogovor vrijedi. Ako ne, dogovor otpada.
Laurence joj se nasmiješio, a Christina ju je gledala netremice, otvorenih usta.
Moore je u kratkoj stanci promotrio njihova lica.
271
– Dakle? – upitala je Gwen pokušavajući ignorirati leptiriće koji su polijetali u
njezinu trbuhu.
– Dajte mi vremena do večeras. Gdje ćete biti?
Raspoloženje te večeri nije bilo slavljeničko kao što su planirali. Christina je bila
odgodila njihov sastanak s odvjetnikom, koji nije bio osobito sretan zbog toga. Svi
ugovori žurno su napravljeni dvostruko brže, a sada su ležali na njegovu stolu
čekajući potpisivanje. Ona je uspjela umanjiti važnost razloga za odgodu; u tom
trenutku nipošto im nije bilo potrebno da se ulagači uplaše. Ali, svi su znali da će,
ako Moore ne pristane i ako kampanju bude potrebno odgoditi, izgubiti važnu
prednost u odnosu na konkurenta.
Gwen je, u svojoj novoj večernjoj haljini, bila šutljiva dok ih je Christina vodila u
Klub Stork u Istočnoj 51. ulici. Poslije je trebao svirati Cab Calloway pa se Laurence,
kao novopečeni ljubitelj džeza, ozario dok su prolazili kroz gomilu ljudi. Kad su
stigli do stolova, Christina je kimnula ženi u satenskoj haljini s cvjetnim uzorkom.
– Tko je to bio? – upitala je Gwen kad su prošli pokraj nje.
– Oh, jedna od žena iz obitelji Vanderbilt. Ovdje je samo bogatstvo i novac,
dušo.
Bila je stanka i Christina je, odjevena u crni saten, sjajne plave kose, odšetala do
jednoga od triju glazbenika, koji su sjedili za stolom, i poljubila ga ostavivši trag
crvenog ruža na njegovu obrazu.
– Dečki, pomaknite se – rekla je. – Ovo su moji prijatelji s Cejlona.
Konobar im je donio poslužavnik s nekoliko čaša piva.
– Ovo je slabo, manje od tri cijela dva posto alkohola – rekla je Christina i
namignula konobaru. – Biste li to mogli malo pojačati?
Gwen je slušala kako Christina čavrlja sa svojim prijateljima, a kad se pivo
vratilo, diskretno pojačano votkom, zagrcnula se prvim gutljajem.
– Prohibicija bi uskoro trebala završiti – šapnula je Christina. – Ovo užasno pivo
je privremena mjera.
Kad je Gwen otpila još jedan gutljaj, leptirići u njezinu trbuhu nisu se smirili.
No, Christina je uspijevala ostavljati dojam vedrine i živahnosti bez obzira na to što
se događalo u njezinu životu, a Gwen je osjetila da je gotovo i ne poznaje. Ondje, u
New Yorku, doimala se pravom Amerikankom, više nego na Cejlonu. Gwen je
isprva bila pretjerano zapanjena, pa ljubomorna na umilnost kojom je pokušala
opčiniti Laurencea, a potom je, nakon gubitka vrijednosti Laurenceovih dionica,
bila gnjevna. Tada je gnjev malo popustio, a ona se iznenadila ustanovivši da se
iskreno divi Christininom duhu i odlučnosti. Morala je biti hrabra da bi im se
vratila s tom novom idejom, nakon što je prošli put sve vrlo loše završilo.
272
Jedan od svirača je ustao, a Christina je došla sjesti pokraj Gwen.
– Jako mi je drago da smo zakopale ratnu sjekiru – rekla je stisnuvši Gweninu
ruku.
– Ratnu sjekiru?
– Ma, hajde, zacijelo znaš da sam bila smrtno ljubomorna kad se Laurence vratio
iz Engleske s viješću da te je oženio.
– Bila si ljubomorna na mene?
– Tko ne bi bio? Lijepa si, Gwen, na onaj divan, prirodan način koji muškarci
obožavaju.
– Dakako, nadala sam se da će Laurence biti vrlo sretan s tobom kao s majkom
svoje djece i sa mnom kao s ljubavnicom.
– To si mislila? – Gwen je dah zastao u grlu. – Je li on ostavio taj dojam?
Christina se nasmijala. – Nipošto, iako to nije bilo zato što ja nisam pokušala.
– Je li on ikada... mislim, jeste li oboje ikada...
– Nakon što ste se vjenčali?
Gwen je kimnula.
– Zapravo ne, iako smo jednom bili blizu. Na ovom prvom balu u Nuwara Eliyi.
Gwen je zagrizla usnu i zarinula nokte u mesnati dio svojega dlana. Neće plakati.
Christina joj je pružila ruku. – Draga. Ne toliko blizu. Samo poljubac.
– A sada?
– To je odavno završilo. Uvjeravam te. Doista nikada nisi imala razloga za
zabrinutost, iako priznajem kako sam željela da misliš da imaš.
– Zašto?
– Pretpostavljam da me je to zabavljalo, a i ne znam gubiti. Ali, vjeruj mi kad ti
kažem da mi je sada stalo do oboje.
Gwen se vrlo blago namrštila.
– Doista, iskreno. Kako bilo, sad imam nešto s onim prilično slasnim basistom. –
Nagnula je glavu prema muškarcu kojega je bila poljubila u obraz.
Gwen se nasmijala, a Christina se nasmijala s njom. Posramila se jer je ikad
sumnjala u Laurencea, ali je i bila presretna jer zapravo nije bio u iskušenju i zbog
toga se opustila kako već danima nije.
Kad su glazbenici ustali i počeli uzimati svoja glazbala kako bi nastavili svirati,
basist je prišao Christini. Ona se nasmiješila, a on se sagnuo kako bi joj poljubio
usne. A tada, kad su se glazbenici zajedno našalili, Gwen je opazila kako im se
gospodin Moore približava, ali je bio predaleko da bi vidjela smiješi li se. I
273
Christina ga je primijetila te joj pružila ruku. Gwen ju je primila i iznenadila se
koliko ju je Christina čvrsto stisnula. Njoj je to očito značilo jednako mnogo kao i
njima. Obje su gledale Moorea kako im se približava, vijugajući kroz gustu šumu
ljudi koji su pili i plesali.
Te su noći vodili ljubav, silovito i uglavnom nijemo. Laurence je potom gledao

Gwen s toliko divljenja da se pitala kako je ikada mogla i pomisliti da bi i dalje
mogao željeti Christinu. Kad je pokušala zbrojiti male znakove ljubavi tijekom
godina – ogrlicu od žada koju joj je darovao za rođendan, lijepu sliku na svili iz
Indije i desetke malih, ali pažljivih činova dobrote – ustanovila je da taj zbroj nije
moguće dovršiti. Zahvalna za svaki trenutak, poljubila ga je jednom, pa opet i opet.
– Čime je ovo izazvano?
– Prava sam sretnica, to je sve.
– Ja sam sretnik.
Ona se nasmiješila. – Oboje smo sretnici – rekla je Gwen te ustala kako bi pošla
u kupaonicu.
Noć je ipak bila dobra. – Hvala nebesima da su vijesti bile pozitivne – pomislila
je pustivši vodu kako bi se umila. Ispostavilo se da je Moore uspio pomaknuti neke
od reklama svojih drugih klijenata za prosinac i premda bi dojam koji će ostaviti
mogao biti donekle ublažen, ipak će biti dovoljan, upravo dovoljan. A cijelu
predstavu ponovit će u veljači, stisnuvši svojega konkurenta između dviju
promidžbi.
Zatvorila je slavinu i obrisala se, a tada je začula kako u njihovoj spavaćoj sobi
zvoni telefon. Vrata kupaonice bila su tek malo odškrinuta pa je znala da se
Laurence već javio.
– Znaš što sam ti rekao. – Govorio je tihim, ali čujnim glasom. – Zašto ti je toliko
važno da sada razgovaramo? Mislio sam da smo se dogovorili.
Nastupila je tišina dok je druga osoba govorila, a tada je Laurence ponovno
progovorio.
– Draga, znaš da te volim. Molim te, nemoj plakati. Veoma mi je stalo do tebe.
Ali, to se jednostavno neće dogoditi. To je prošlost. Već sam ti objasnio kako mora
biti.
Ponovno kraća tišina, iako je Gwen čula kako joj srce lupa u napetosti.
– U redu, vidjet ću što mogu učiniti. Dakako da te volim. Ali doista moraš
prestati s ovime.
Gwen se obgrlila rukama.
274
– Da, čim budem mogao. Obećavam.
Gwen se savinula. Christina ju je potpuno zavarala.
275
32.
N
a palubi broda Gwen je napokon smogla hrabrosti da razgovara s
Laurenceom o onom telefonskom razgovoru, ali je on promrmljao nešto
besmisleno o poslu i okrenuo se. Očajnički je željela da prizna da je
Christina i dalje opsjednuta njime i bila je duboko povrijeđena time što nije mogao
biti iskren prema njoj, ali svađa na moru, bez mogućnosti da se udalje jedno od
drugog, nije bila pametna ideja. A potom, kad je gotovo prvo što se dogodilo po
povratku kući bio susret s Verity, koja je vonjala na duhan, alkohol i ustajalost, sve
drugo gurnuto je u drugi plan.
Batler joj je otvorio vrata te je nije uspio spriječiti u pokušaju da posrćući uđe u
salon, gdje su se Laurence i Gwen odmarali dan nakon povratka s dugog putovanja.
Od McGregora su već bili doznali da se nije obazirala na Laurenceove upute pa je
redovito dolazila pijana i ostajala ondje po jednu ili dvije noći. Naposljetku, imala
je ključ, a do trenutka kad bi on, McGregor doznao za to, ona bi već bila otišla.
Vidjevši sestru toliko zapuštenu, Laurence je ustao. Čeljust mu se pomicala u
nastojanju da obuzda uzrujanost, a tada ju je upitao što se događa. Verity se srušila
u naslonjač, rukama obujmila koljena, pognula glavu i zaplakala.
Gwen joj je prišla i kleknula pokraj njezina naslonjača. – Reci nam u čemu je
stvar.
– Ne mogu – zajecala je. – Strašno sam zabrljala.
Gwen je pružila ruku kako bi je utješila, ali ju je Verity odgurnula.
– Je li problem s Alexanderom ? Možda mi možemo pomoći.
– Nitko ne može pomoći.
Laurence je izgledao kao da mu je neugodno. – Ne shvaćam. Zašto si se udala za
njega ako te ne usrećuje? Alexander je čestit čovjek.
Ona je ponovno zajecala, taj put s prizvukom istinskog očaja. – Nije zbog njega...
nije on... ne shvaćate.
On se namrštio. – Pa, što je sada? U čemu je problem?
– Verity, molim te, reci nam – rekla je Gwen. – Kako da ti pomognemo kad ne
govoriš?
276
Verity je promrmljala nešto i ponovno počela jecati. Gwen i Laurence su se
zabrinuto pogledali. Laurence je i dalje izgledao zbunjeno pa je Gwen odlučila
preuzeti glavnu riječ i potaknuti šogoricu da progovori. – Hajde, draga, ne može
biti toliko loše?
Nije bilo odgovora nego je uslijedila duga tišina.
Gwen je ustala i pogledala kroz prozor prema jezeru te je u toj tišini razmišljala o
svojoj šogorici. Istina je da je bila izgubila oba roditelja, ali i Fran ih je izgubila, a
njih dvije nisu mogle biti različitije. Fran je bila puna života i spremna suočiti se sa
svijetom, a Verity je bila ćudljiva i vrlo nesigurna. A tada se doimalo da taj
neodredivi problem, što god bio, izlazi na površinu. Okrenula se kad je čula kako
Verity govori glasom stegnutim od emocija.
– Što si rekla? – upitao je Laurence. – Što si rekla o Hughu?
Verity je podignula glavu i zagrizla usnu. – Jako mi je žao.
Izgledala je toliko blijedo da se Gwen sažalila nad njom, ali nije čula njezine
riječi, a sudeći po izrazu Laurenceova lica, on ih je čuo. Prišao joj je i podignuo ju
je uhvativši je za nadlaktice.
– Ponovi, Verity. Ponovi tako da te Gwen čuje.
Pustio ju je, a Verity se ponovno srušila u naslonjač i spustila glavu među ruke.
Kad nije progovorila, Laurence ju je ponovno podignuo.
– Reci to. Reci – režao je crven u licu.
Ona ga je na trenutak gledala, a tada je drhtavim pokretima pokušala sakriti lice.
– Zaboga, reći ćeš ili ću ja to istresti iz tebe!
– Žao mi je. Žao mi je.
Gwen je načinila korak naprijed. – Za što?
Verity je pognula glavu. – To me izluđuje. Ne mogu si oprostiti. Volim ga, znate?
To mi morate vjerovati.
– Ne razumijem – rekla je Gwen. – Je li riječ o Saviju Ravasingheu? Jesi li mu
nešto učinila?
Verity ju je oštro pogledala.
– Što je, Verity? Plašiš me.
– Reci joj – zapovjedio je Laurence.
Nastupila je stanka, a tada je Verity nešto promrmljala. – Glasnije.
– U redu – rekla je podignuvši glas do vikanja i naglasila svaku riječ. – Nisam
odvela Hugha na cijepljenje protiv difterije!
Gwen se namrštila. – Dakako da jesi. Zar se ne sjećaš? Mene je strašno boljela
glava pa si ga ti odvela.
277
Verity je odmahnula glavom. – Ne slušaš me.
– Ali, Verity...
– Nisam ga odvela. Zar ne shvaćaš? Nisam ga odvela! Nisam.
Kad je Verity počela jecati, Gwen je osjetila kako joj krv nestaje iz lica. – Ali,
rekla si da si ga odvela – rekla je tihim glasom.
– Otišla sam k Pru Bertram i povela Hugha sa sobom. Ondje su bili neki
prijatelji. Poprilično smo popili pa sam zaboravila.
Laurence je pustio sestru i odgurnuo je gotovo kao da si onemogućuje udariti je.
A tada je stisnuo šaku i udario njome u stražnji dio sofe.
Ona se uhvatila za njegovu nadlakticu.
On ju je ponovno odgurnuo. – Pusti me. Ne mogu te ni pogledati.
– Molim te, nemoj to govoriti. Molim te, Laurence.
Gwen je osjetila kako joj disanje postaje ubrzano i plitko. Je li moguće da je to
točno? Soba kao da se zamaglila, kao da je postala bezoblična kad su se bezoblična
tijela Laurencea i njegove sestre stopila s okruženjem. Odmahnula je glavom.
– Zašto to nisi rekla? Mogao je otići drugi put – rekao je Laurence.
Verity je počela gristi nokte. – Bojala sam se. Naljutio bi se na mene. Oboje biste
se jako naljutili.
Gwen je nepomično stajala, gušeći se bijesom. U tišini zapanjenosti, dok nitko
nije govorio, znala je da se mora suzdržati jer će u suprotnom zažaliti. Ali, čak i
dok je oluja bješnjela u njezinu umu, opazila je strašan izraz u Laurenceovim
očima.
– Želiš reći da je moj sin zamalo umro zato što si se ti napila? – upitao je ledenim
glasom.
Netremice je gledao sestru, koja je ponovno zaplakala.
– Dakle, umjesto da nam kažeš istinu, ti si ugrozila Hughov život. Znaš koliko su
te bolesti opasne.
– Znam. Znam. Mislila sam da će biti dobro. Ali, nije bio, zar ne? Žao mi je. Jako
mi je žao.
– Zašto nam to sada govoriš?
– Nisam uspjela prestati misliti o tome. Zbog toga ne spavam. A tada, kad sam
vidjela onu bolesnu tamnoputu djevojčicu, to me je toliko podsjetilo na to kako je
Hugh bio bolestan... da to nisam mogla podnijeti.
Gwen ju je gnjevno gledala. – Ti to nisi mogla podnijeti? Ti!? Imaš li pojma kako
je izgubiti dijete?
A tada je, nezamislivo izazvana, potpuno odustala od nastojanja da se suzdrži i
nasrnula na šogoricu. Divljim, očajnim šakama počela je udarati Verity po leđima.
278
Verity se savinula rukama štiteći glavu. Gwen je pustila da joj šake padnu uz tijelo,
a tada je počela tiho uzdisati sve dok glasni, grčeviti jecaji napokon nisu probili iz
nje. Laurence joj je odmah prišao, a ona mu je dopustila da je odvede. Kad je sjela
na kauč i počela se ljuljati naprijed-natrag, on je zazvonio zovući pomoć.
Gweninim cijelim bićem tada je vladala druga misao. Nakon nekoliko trenutaka
podignula je glavu. – Recept za moj lijek, Verity, jesi li ga ti izmijenila?
Verity je odjednom istodobno vikala i plakala. – Ovdje ti nije bilo mjesto. Ovo je
bio moj dom. Nisam te željela ovdje.
Laurence se sledio, a lice mu je otkrivalo bol. – Mogla si je ubiti – rekao je
glasom koji je bio tek nešto više od šapata. A tada je Gwen stisnula oči i čula kako
Laurence govori sestri neka ode i više nikada ne očekuje ni novčića.
Drugi događaj zbio se tjedan dana poslije, a oni su do tada već izdržali sedam
teških dana. Listopad je bio pri kraju i uskoro će početi kiše. Laurence je mnoge
sate proveo u šetnji sa psima i vraćao se vrlo kasno, a Gwen mu je zamjerala
sposobnost da umakne osjećaju katastrofe u kući. Da, željela je da Verity ode, ali
ne tako, a bila je previše potresena da bi izustila rekla sam ti. Unatoč gnjevu bilo joj
je žao šogorice, a u svemu tom kaosu i zabrinutosti zbog toga što će biti s Verity,
još nije uspjela smognuti hrabrosti da Laurencea ponovno upita za onaj telefonski
razgovor koji je čula u New Yorku. Utješila se spoznajom da će proći neko vrijeme
prije no što ponovno vide Christinu.
Doktor Partridge stajao je kod prozora u tihoj dječjoj sobi, zagledan u jezero.
– Lijep pogled – rekao je i prišao Gwen, koja je sjedila u naslonjaču pokraj
kreveta, držala Liyoni za ruku i čekala njegovu dijagnozu. Nazvala ga je čim je
primijetila da se Liyonino držanje promijenilo, ali on nije bio kod kuće i to je bila
njegova prva prilika za posjet.
Podignuo je Liyonine ruke, a kad ih je pustio, doimalo se da su beživotno pale.
Isto se dogodilo s njezinim nogama. Provjerio joj je reflekse u koljenu i gležnju.
Odgovor je bio slabašan ili je potpuno izostao. On se nakašljao, okrenuo se prema
Gwen i kretnjom je pozvao da dođe k prozoru. Gwen je ustala i osvrnula se
pogledavši Liyoni, koja je i dalje zurila u strop.
– Vijest nije dobra – rekao je tihim glasom. – Bojim se da njezino stanje nije ono
što sam isprva mislio.
Gwen je pogledala prema jezeru i pokušala se nasmiješiti, iako nije osjećala taj
osmijeh. – Ali, kad ste prošli put bili ovdje, rekli ste da će biti dobro.
– Nije posrijedi pomanjkanje hranjivih tvari.
Ona se i dalje smiješila. – Ali, hoće li se oporaviti?
279
– Vjerujem da djevojčica boluje od bolesti kopnjenja. Je li joj katkad teško doći
do daha ili je imala respiratorne infekcije?
Gwen je kimnula.
– A kažete da se njezino držanje pogoršalo?
Gwen je zagrizla usnu ne mogavši progovoriti.
– Ne mogu biti posve siguran, ali mislim da degeneracija u kralježnici uzrokuje
kopnjenje njezinih mišića.
Ona je rukom pokrila usta.
– Žao mi je.
– Ali, je li to moguće liječiti? Ipak možete nešto učiniti?
On je odmahnuo glavom. – Ako sam u pravu, da je posrijedi određeni oblik
mišićne atrofije, stanje će se vjerojatno samo pogoršavati. Bojim se da je zatajenje
srca najvjerojatnija prognoza.
Gwen, koja je do tada čvrsto susprezala svoje emocije, tada se savinula kao da ju
je netko udario.
On je pružio ruku kako bi joj pomogao, ali je ona nije primila. Da je dopustila
njegovo suosjećanje, sve što je skrivala u sebi provalilo bi iz nje i izgubila bi nadzor.
Duboko je udahnula.
– Možemo li što učiniti za tu jadnu djevojčicu? – upitala je pazeći da joj glas
bude što mirniji i oslanjajući se na naslon naslonjača. – Vidite, Liyoni nema nikoga.
Samo Naveenu... i nas.
– Poslat ću joj invalidska kolica.
Gwenine usne su se razmaknule kad je zadrhtala. – Ne!
– Ako želite drugo mišljenje...
– I dalje će biti sposobna plivati, zar ne?
On se nasmiješio. – Neko vrijeme. Prirodan uzgon vode ublažit će bol i pritisak
na kralježnicu i noge.
– Ali, na kraju?
– Pokazat ću dadilji kako da joj masira noge. – Nakratko je nabrao bradu. –
Ostavit ću vas.
Gwen je oklijevala. – John, samo sam se pitala, da sam je mogla prije dovesti
ovamo...
– Bi li ovo stanje bilo moguće izbjeći? To vas zanima?
Ona je kimnula zadržavajući dah tijekom kratke stanke.
280
Liječnik je slegnuo ramenima. – To je teško reći. Ljudi se rađaju s time. U
odraslih ta bolest može biti spora i kronična. O njoj zapravo ne znamo mnogo. U
ovako mladih pacijenata bolest se u pravilu brzo razvija.
– Dakle?
– Pa, da vam odgovorim na pitanje, sumnjam da bi to učinilo veliku razliku.
Čim je otišao, Gwen je legla na krevet. – U redu je – rekla je milujući Liyonino
vrelo čelo. – Sve će biti u redu.
Naveena je sljedećeg jutra izričito zatražila da Liyoni ostane u dječjoj sobi, gdje će
se moći bez ometanja brinuti za nju. Bila je u pravu. Gwen je imala drugih obveza
pa nije mogla neprestano biti ondje.
Kad je Gwen ostala sama u svojoj sobi, njezine su se misli vratile u onu noć u
klubu Stork. Nije se mogla oteti osjećaju da je New York bio samo san; san bez
spavanja, jarko osvijetljen i, osim onog telefonskog poziva, divan san. Što god je
Christina mislila tim pozivom u New Yorku, Gwen u tom trenutku nije marila za
to.
Pogledala je kroz prozor, prema jezeru, nadajući se da bi je nepomičnost vode
mogla umiriti. Ali, umjesto toga je na pozadini svijetle vode vidjela Laurenceovu
siluetu, a tada je shvatila da nosi Liyoni te da Hugh i psi idu za njim. Prizor
Laurencea s tom djevojčicom u njoj je izazvao toliko dubok osjećaj da ju je strah
potpuno napustio. Uzela je svoj svileni ogrtač i, ogrnuvši se njime, kroz staklena
vrata izašla na verandu.
Sve je vrvjelo pticama, a, uz zujanje komaraca, buka je bila sve glasnija. Na
trenutak je stajala osluškujući i gledajući ptice kako lete amo-tamo, u svoja
gnijezda i ponovno iz njih. Vrt se na mutnoj maglici doimao nejasno, a njegove su
se boje stapale kao na impresionističkoj slici. Kad je jedan orao preletio preko
obzorja, Gwen je vidjela da je dan posve lijep. Gledala je kako njezina mala obitelj
stiže do jezera. Toga je dana bilo srebrno te tamnozeleno na rubu, a na mjestima
su ga zasjenjivali odrazi stabala.
Spew je istrčao iz vode i prišao Gwen, a Ginger je trčala u krug naganjajući
vlastiti rep. Gwen se sagnula kako bi je pogladila, ali je ona skočila i protrljala se o
nju, a kad god joj je dodirnula njušku, iz nje se pružio ružičasti jezik i polizao joj
ruku. Njezina tanka pamučna suknja bila je vlažna od njezina mokrog krzna, a i
njezin pseći miris prešao je na nju.
Liyoni je rukom bila obujmila Laurenceov vrat. Kad je on učinio posljednjih
nekoliko koraka do ruba jezera, pažljivo joj je odmaknuo ruku. Jato kormorana
poletjelo je kad ju je spustio u vodu, ali se na trenutak ništa drugo nije dogodilo.
281
Gwenino srce gotovo je stalo. Voda na rubu nije bila duboka pa se djevojčica nije
mogla utopiti, ali je Gwen prestravljeno gledala kako ne čini ni najmanji pokret.
Laurence je bio spreman, a Hugh je ušao u vodu, s njezine druge strane,
spreman pomoći ako što pođe po zlu. Djevojčica je nekoliko sekundi ostala
beživotna, a tada se odjednom okrenula i počela mahati rukama. Nakon što se još
trenutak ili dva koprcala, kao da je uspostavila ravnotežu pa je spretno zaplivala.
Gwen je osjetila kako ju je olakšanje preplavilo i sišla stepenicama do jezera.
Laurence ju je čuo i osvrnuo se.
– To je bilo lijepo od tebe – rekla je s osmijehom i osjetila se preplavljenom.
Izraz njegova lica ju je zbunio, a glas mu je bio grub kad je progovorio. –
Partridge mi je rekao za njezino stanje. Znam da ti je draga. Iskreno rečeno, i ja
sam se već navikao na nju.
Gwen je progutala, nesposobna dopustiti si da progovori. Nije bilo razloga koji bi
izazvao tu promjenu Laurenceova stava prema djevojčici pa je, iako zadovoljna,
bila i zbunjena. On joj je prišao i uhvatio je pod ruku pa su oboje gledali kako
Liyoni napreduje u vodi.
– Ne smijemo joj dopustiti da otpliva predaleko – rekla je.
– Ne brini. I na najmanji znak problema bit ću uz nju. Kad izgubiš ljude koje
voliš, shvatiš koliko je obitelj važna.
– Bi li mi rekao što se zapravo dogodilo toga dana? Mislim, s Caroline.
Njegov je glas bio napet kad je odgovorio. – To već znaš.
– Da. Ali sam se pitala... žao mi je jer pitam, ali rekao si da se to nije dogodilo na
jezeru. Zanima me gdje se utopila. Zapravo mi to nikada nisi rekao.
– Zato jer mrzim to mjesto. Skliznula je u jezero ispod vodopada, držeći
Thomasa u naručju. Ne bi mogla plivati istodobno držeći dijete. Naveena je to
vidjela.
Gwen je pokušala zamisliti kako se Laurence zacijelo osjećao, ali je ta tuga bila
previše mračna i previše bezimena.
– Naveeni je instinkt rekao da nešto nije u redu. Zato je slijedila Caroline. Da
nije, pretpostavljam da nikada ne bismo doznali što se dogodilo. Katkad se pitam
bi li bilo bolje ne znati.
Gwen se zamislila nad time i oklijevala prije no što je progovorila. – Tvoj um je
mogao svašta izmisliti.
On je kimnuo. – Možda si u pravu.
– Naveena je nije mogla zaustaviti?
Laurence je pogledao u tlo i odmaknuo glavom. – Sve se dogodilo prebrzo.
– Tko ih je pronašao? Naveena?
282
On je stavio ruku na prsa i duboko udahnuo, a tada se zagledao u nju. Na
trenutak je izgledao starije. Do tada nije primijetila nove sjedine u njegovoj kosi.
– Oprosti. Nisam trebala pitati. Ne moraš mi reći.
On je spustio pogled, a ona se, zaklanjajući oči od sunca, zagledala u njegove oči.
– Nije to...
– Pa, što je?
On je odmahnuo glavom. – Naveena je došla po nas. McGregor je pronašao
Thomasa, a ja sam pronašao Caroline. Čudno je bilo to da je na sebi imala svoju
omiljenu haljinu. Orijentalnu svilu žive, morskozelene boje. Bila je odjevena kao za
zabavu. Doimalo se kao da je time željela nešto reći.
Gwenino srce se stegnulo kad je pomislila na to, ali nije progovorila, a neko
vrijeme nije ni on. Doimao se zaokupljen mislima. Ona je osjetila da želi reći još
nešto pa je čekala.
– Struje su ih gotovo odmah razdvojile. Thomas je pronađen samo dvadeset
metara dalje, ali već mrtav. – Laurence je rukom obrisao čelo. – Neposredno prije
no što je otišla iz kuće, spakirala je svu njegovu odjeću u škrinju koju si pronašla.
– Jako mi je žao – rekla je Gwen i naslonila se na njega.
– Žao mi je na jako mnogo načina – pomislila je, a bilo je još mnogo toga što je
željela reći. Željela mu je reći istinu: željela mu je reći da je, čuvši njegov telefonski
razgovor, znala da je to bila Christina; željela je, ali nije to učinila. Usredotočila se
na disanje i zadržala to za sebe. Nije bilo vrijeme za to.
U nedjelju navečer Hugh je bio spakiran za povratak u školu, a u srijedu rano

ujutro McGregor ih je oboje odvezao u Colombo, kako bi dočekali Fran. Laurence
je ondje rekao Gwen neka ostane u središtu jer je u siromašnijem predgrađu bilo
sukoba.
Ona se namrštila. – Ne bojim se gomile.
– Doista to mislim, Gwen. Idi u prodavaonicu i vrati se ravno u hotel. Bez lutanja
bazarom.
Dok je Laurence bio zaokupljen dogovaranjem otpremanja većih količina čaja na
zapadnu obalu Amerike, gdje će biti pakiran u novom postrojenju koje je Christina
organizirala, Gwen je kupovala potrepštine. Posljednja osoba koju je očekivala
vidjeti bila je Verity koja se, natopljena parfemom, pijano vrtjela na verandi hotela
Galle Face mašući cigaretom.
– Draga, tu si – frfljajući je rekla Verity i uputila joj zgrčen osmijeh. – Čula sam
da dolaziš, ali se bojim da si se mimoišla sa sestričnom. Jučer je otišla sa suprugom.
283
– O čemu govoriš? – upitala je Gwen nevoljko prilazeći šogorici. – Fran nema
supruga.
– Sada ima – rekla je Verity i bacila se u obližnji naslonjač. – Fiju, ostala sam bez
daha!
Verity je izgledala neuredno: njezina rijetka smeđa kosa, zalijepljena za lubanju,
izgledala je kao da ju je potrebno dobro oprati, a odjeća joj je bila izgužvana.
Gwen je ispružila ruku. – Ustani. Vodim te u tvoju sobu. Ljudi gledaju. Ne možeš
ostati ovdje u tom stanju.
– Nemam sobu.
– Pa, gdje si provela prošlu noć?
– Kod jednog momka kojeg sam upoznala. Zapravo je prilično drag. Imao je
plave oči. – Zastala je, naizgled hotimice, zbog dramatičnosti. – Ili su možda bile
smeđe.
Gwen se razljutila, a znala je da je Verity upravo to i željela. U njoj nije bilo ni
nagovještaja skrušenosti, a ponašala se kao da se onaj strašan prizor kod kuće nije
dogodio.
– Fućka mi se za nekog momka, kakve god mu bile oči – rekla je Gwen. – Smjesta
ideš u našu sobu.
Uspjela je bez previše teškoća dovući Verity do stepenica ograđenih s lijeve
strane, ali kad su bile na pola puta, Verity je stala.
– Hajde – rekla je Gwen i gurnula je. – Još nismo stigle.
Verity je, stojeći na stepenici iznad, odozgo pogledala Gwen i prstom je ubola u
prsa. – Misliš da si jako pametna.
Gwen je pogledala na sat i uzdahnula. – Uopće ne mislim da sam pametna. A
sada požuri, želim da se otrijezniš prije no što se Laurence vrati. Dobro znaš da te
ne želi vidjeti, a ovo tvoje stanje neće mu pomoći da se predomisli. Lonac kave bi
trebao biti dovoljan.
– Ne. Moraš me najprije saslušati.
Dok su gledale jedna drugu, Gwen je gubila strpljenje. To neće biti lako. Žarko je
željela vidjeti Fran, ali se najprije, nakon poslijepodneva u Colombu, s kosom i
odjećom punom prašine, trebala okupati. Dok je mislila na sestričnu, pitala se je li
moguće da je Verity rekla istinu i, ako jest, za koga se Fran udala bez i jedne riječi.
– Dakle, slušaš li me? – upitala je Verity prekinuvši je u mislima i podignuvši
obrve.
Bila je preblizu pa je Verity osjetila njezin zadah i uzdahnula, nesposobna
suspregnuti sarkazam koji se čuo u njezinu glasu. – Tada reci. Kakvo zapanjujuće
otkrivenje imaš za mene?
284
– Za koji trenutak se nećeš smijati. – Verity je načinila korak i zaljuljala se.
– Hajde, hajdemo gore dvostruko brže. Dođi. Hitro, prije no što padneš niz
stepenice.
Verity je gledala Gwen i promrmljala nešto.
– Bistra si kao mulj. Što je? – upitala je Gwen.
– Znam. – Njezine su se oči stisnule kad se nasmiješila.
– Verity, ovo postaje zamorno. Već si mi rekla za Fran. A sada dođi, prije no što
izgubim strpljenje.
Gwen ju je pokušala gurnuti uza stepenice, ali je Verity vrlo polako kimnula
glavom i, zureći u nju s izrazom silne odlučnosti, čvrsto stisnula rukohvat te ostala
na mjestu.
– Znam da je Liyoni tvoja kći.
Gwen je stajala u tišini, potpuno nepomično. Um joj se doimao neprirodno
bistrim. Ali, iznevjerila ju je reakcija njezina tijela. Pojavila se vrelina od koje joj je
u glavi počelo zujati. Odjednom je znala kako je kad vas preplavi želja da ubijete
nekoga. Samo dva mala koraka i jedno blago guranje i Verity više ne bi bilo. Pad u
pijanom stanju, strašna nesreća. To će pisati u novinama. Kad ju je silina njezinih
osjećaja potpuno preplavila, pružila je ruku. Samo dva koraka prema gore i blago
guranje. A tada je ta pomisao nestala jednako brzo kao što se pojavila.
– To te je ušutkalo, zar ne? – upitala je Verity i počela se uspinjati stepenicama.
Gwen je, tada bez daha, pokušala udahnuti, ali je šok istisnuo zrak iz njezinih
pluća pa je zaboravila kako valja disati. Uhvatila se za ogradu te u panici otvarala i
zatvarala usta. Pomislila je kako zbog tog hvatanja zraka zacijelo izgleda kao riba
koja ugiba. Ta smiješna slika kao da je podsjetila njezina pluća što im je činiti pa je
uspjela ponovno ovladati sobom.
Krenula je za Verity i stigla do odmorišta, a tada je načinila korak naprijed i
pokazala njihova vrata, ne dopuštajući si progovoriti. Verity se progurala pokraj
nje, hodajući neravnomjerno, a tada se bacila u naslonjač u sobi i mrzovoljno
zagledala u parket s uzorkom. Nakratko je pogledala Gwen, koja se zaokupila
slaganjem i odmatanjem Laurenceovih košulja u nastojanju da smiri srce koje joj je
lupalo o rebra.
– Tu si složila već tri puta. Rekla sam ti da se nećeš smijati.
– Što?
– Čula sam kako razgovaraš s Naveenom. Neposredno prije no što si dovela onu
mješanku da živi u Laurenceovoj kući.
– Zacijelo si pogrešno čula. Naručila sam kavu, a ti ćeš je popiti i prestati s tim
budalaštinama.
285
Verity je odmahnula glavom, gurnula ruku u torbu, izvukla svežanj crteža
načinjenih ugljenom i mahnula njima. – Ovi su mi zapravo rekli sve što sam
trebala znati.
Gwenino srce je poskočilo pa je, svjesna da će joj glas drhtati te otkriti koliko je
uplašena, potrčala prema njoj i pokušala istrgnuti Liyonine crteže iz njezine ruke.
– A, ne – rekla je Verity i odmaknula se. – Zadržat ću ih.
Jedan se poderao, a Gwen se sagnula kako bi uzela komadić, što joj je dalo
nekoliko sekundi da se sabere prije no što se uspravi i ponovno suoči s Verity. –
Kako se usuđuješ preturati po mojim osobnim stvarima! Kako bilo, ne znam što
misliš da si pronašla.
Verity se nasmijala. – Pročitala sam jedan iznimno zanimljiv članak o ženi na
Karibima, koja je rodila blizance različitih boja. Spavala je sa suprugom, dakako, ali
i s gazdom. Mislim da bi Laurencea to zanimalo. A ti?
Nastupila je duga stanka tijekom koje Gwen gotovo nije mogla vjerovati onome
što je osjećala. Gnjev, da, i strah, ali i još nešto. Zastrašujući, osjećaj praznine koji
nikada do tada nije osjetila. Verity je na crtežima mogla vidjeti da je Liyoni učila
pisati u maloj seoskoj školi te da je na posljednjih nekoliko crteža pisala o bijeloj
gospođi, o kojoj joj je njezina posvojiteljica pripovijedala. O bijeloj gospođi koja bi
jednoga dana mogla doći po nju. Naveena joj je to prevela, ali je Gwen znala da
Verity razumije sinhaleški.
– Ako on otvoreno pita Naveenu, ona će mu reći, znaš? – upitala je Verity.
– Sad je dosta – rekla je Gwen, više za sebe nego za Verity, i otvorila prozor.
Pokušala je smiriti mahnito kucanje svojega srca gledajući dug travnjak koji se
pružao od hotela, ulicu koja je prolazila kroz njega i čuperke biljaka koje su rasle u
pukotinama obalnog zida. Ali, kad je čula zvuk smijeha djece koja su puštala
zmaja, oči su joj zasuzile.
Netko je pokucao na vrata.
– Stigla je kava. Bi li bila tako dobra da je natočiš – upitala je Verity. – To se
doima primjerenim, a ja sam jednostavno previše umorna da bih se pomaknula.
Kad je konobar otišao, Gwen je natočila kavu.
Verity je otpila svoju. – Imam prijedlog za tebe. Izlaz, ako mogu tako reći.
– Ako obećaš da ćeš mi ponovno isposlovati džeparac, neću reći Laurenceu.
– To je ucjena.
Verity je nagnula glavu. – Izbor je na tebi.
Gwen je sjela i pokušala domisliti kakav odgovor kojim bi stala nakraj svemu
tome. Progutala je gutljaj vrele kave i opekla usne.
286
– Nego, da promijenimo temu, zar te ne zanima za koga se Fran udala?
Pretpostavljam da još ne znaš.
– Ako je posrijedi još jedna od tvojih bolnih laži...
– Živa istina. Vidjela sam ih zajedno, a kad je ona vidjela da sam opazila prstene
na njezinu prstu, što je mogla reći? Golemi dijamant, zaručnički prsten, okružen
safirima, ali i izdajnički zlatni prsten. I on je imao takav, iako se trudio držati ruke
iza leđa.
Gwen je prekrižila ruke i naslonila se pitajući se što slijedi. – Dakle, tko je on?
Verity se nasmiješila. – Savi Ravasinghe.
Gwen je gledala kako sunčeva svjetlost treperi na Veritynu licu i trudila se
suspregnuti želju da udavi tu ženu.
Verity se nasmijala. – Otac onog tvojeg derišta. Jer, on jest otac, zar ne, Gwen?
Zacijelo jest. Ti ne poznaješ ni jednog drugog obojenog muškarca. Osim slugu,
dakako, a mislim da se ni ti ne bi spustila toliko nisko. Možda si uspjela sve
zavarati, Gwen, ali ja sam te prozrela.
Gwen je poželjela zaurlati, a jedine jasne riječi koje je čula u glavi bile su: –
Molim te, molim te, nemoj reći Laurenceu.
– Florence je rekla da te je na balu vidjela kako se uspinješ stepenicama sa
Savijem, a potom si ga sama otišla posjetiti dok je Fran bila bolesna. On je sada
suvlasnik Franinog udjela u plantaži. Laurence neće biti presretan zbog toga, a ako
mu kažem i za tvoju kći, pa, uvjerena sam da će mi dopustiti da se vratim kući.
Gwen je ustala. – U redu. Razgovarat ću s njim o tvojem džeparcu.
– Dakle, istina je? Liyoni je tvoja kći.
– Nisam to rekla. Izvrćeš moje riječi. Samo ti želim pomoći.
Znala je da njezin glas zvuči hinjeno, što joj je potvrđeno kad je Verity zabacila
glavu i zagrmjela od smijeha.
– Potpuno si prozirna, Gwen. Zapravo nisam čula tvoj i Naveenin razgovor.
Djevojčica je jednoga dana sjedila blizu tebe, sunce vam je obasjalo lica na
određeni način i tada sam vidjela. Ima tvoju koštanu strukturu, Gwen. A tada sam
primijetila njezinu kosu. Inače je svezana u punđu ili ispletena, ali je prije toga bila
u vodi i kosa joj se osušila u kovrče poput tvojih.
Gwen ju je pokušala prekinuti.
– Saslušaj me. Potom sam vas gledala zajedno i tvoji osjećaji prema njoj bili su
očiti. Jednoga dana dok si bila u New Yorku pretražila sam tvoju sobu te pronašla
onu kutiju i ključ. Dakle, Gwen, zašto bi skrivala crteže tamnoputog djeteta? Zašto
bi ih čuvala kao dragocjenosti? Držala ih zaključane?
287
Gwen je osjetila kako joj krv preplavljuje lice kad se sagnula kako bi podignula
pahuljicu vlakana s poda.
– Bila sam sigurna kad sam pronašla te crteže, ali mi je tvoj odgovor sada rekao
sve što sam trebala znati. Savi Ravasinghe, zar ne? On je otac te mješanke. Pitam se
što će tvoja sestrična misliti o tome!
Kad je Gwen ustala, zataknula je neposlušnu kovrču za uho i pokušala držati glas
mirnim. – Ne razumijem zašto me želiš toliko povrijediti. Zar nimalo ne mariš za
to koliko ćeš povrijediti svojega brata?
Tišina.
– Dakle?
– Stalo mi je do Laurencea.
Gwen se plašila da možda neće uspjeti ostati pribrana. – Pa, zašto radiš ovo?
– Potreban mi je džeparac.
– Ali, zašto? Imaš supruga.
Verity je nakratko zatvorila oči i oštro udahnula. – Ne želim završiti kao ti.
– Samo razgovaraj s mojim bratom.
– A ako to ne učinim, spremna si nam uništiti život?
Verity je podignula obrve. – Očekujem da će moj džeparac svaki mjesec stizati
na moj račun, počevši od sljedećeg mjeseca. Ako ne, Laurence će doznati sve.
– Dobro znaš da Laurence to neće moći sve dok brend ne postigne uspjeh.
– U tom slučaju mislim da imaš problem koji moraš riješiti.
– Znam da si krala iz kućnog budžeta. Što misliš, što će Laurence reći na to?
Znam što se dogodilo dok sam bila bolesna. Namirnice su nestale iz smočnice i
tada se odjednom ponovno pojavile. Ti si imala ključ dok sam ja bila bolesna, i
prije no što sam došla. To si samo ti mogla.
– Bilo je dobro dok je trajalo. Appu i ja smo prodavali te stvari i dijelili zaradu.
Baš je bilo smiješno dok smo gledali kako pokušavaš shvatiti račune! Ali, to bi
teško dokazala. Reći ću Laurenceu da sam samo posuđivala, a, ionako, kad mu
kažem za tvoje derište, misliš li da će mu to biti važno?
– Reci mi zašto ti je novac toliko potreban. Što je s Alexanderom?
Verityno lice se zgrčilo. – Već sam ti rekla. To nije moguće.
– Mogla bih pokušati nagovoriti Laurencea da ti dopusti ponovno živjeti s nama.
Pogledala je Verity, ali je njezina šogorica zaspala.
Gwen je znala da mora izvući Verity iz hotela prije no što Laurence stigne i
osjećala se kao da živi negdje na granici između stvarnog života i noćne more u
288
koju je nehotice nabasala. Uhvatila se za nadu da je Verityna prijetnja bila isprazna
i samo posljedica prekomjernog opijanja, ali je duboko u sebi strahovala da je
njezina šogorica sposobna za gotovo bilo što.
Hodala je amo-tamo pred prozorom kako bi vidjela dolazi li Laurence, gledala
na sat i popušila nekoliko Veritynih odvratnih cigareta, koje su samo pojačale
njezinu mučninu. Ugušena strahom, žudjela je za plakanjem zbog olakšanja koje bi
joj donijelo, ali se prisilila suspregnuti suze, zajedno s nadom da će to završiti
dobro. Gwen nije znala vjeruje li doista u priču o Franinu braku, ali ako je istinita,
njezina sestrična više nije bila jedina osoba na svijetu s kojom je željela razgovarati.
289
33.
D
o trenutka kad se Laurence vratio u Galle Face, Verity je bila otišla, a Fran
još nije došla. Gwen je nemirnu noć provela slušajući ocean i razmišljajući o
onome što joj je Verity rekla, sve dok netom prije zore nije zaspala na sat ili
dva.
Poslije, kad su otišli bez Fran, Gwen je laknulo kad se sklupčala na stražnjem
sjedalu automobila dok su McGregor i Laurence naprijed razgovarali o poslu.
Laurence se uzrujao jer nisu primili nikakvu poruku od Fran ali, znajući da je ona
osoba slobodnog duha, nije želio dalje tratiti vrijeme na čekanje. Gwen mu nije
spomenula da je vidjela Verity, kao ni vijest o Franinom navodnom braku. Samo je
željela spavati, kako bi možda zaboravila, ali je otprilike dva kilometra dalje od
hotela neka vrsta meteža zaustavila promet. Vozači rikše uspijevali su se provući
pokraj njega, ali su automobili stajali.
– Što je, dovraga...? – upitao je McGregor kad je stao i otvorio prozor.
Dočekali su ih povici i zvižduci, kao i uobičajeni mirisi te zvukovi ulice. Doimalo
se kao da nije ništa osobito. Samo nekoliko ljudi koji pojaju. Prodavaonice su i
dalje bile otvorene. A ljudi su i dalje kupovali.
– Vidite li išta? – upitala je Gwen.
Ali kad je Laurence otvorio vrata na suvozačkoj strani, buka ih je udarila punom
silinom.
– Nije samo ono što sam mislio. Doima se da je neka vrsta prosvjeda. Izaći ću i
pogledati. Nick, ti ostani u automobilu. Mogao bi dobiti priliku da ga pomakneš.
– Oh, Laurence – rekla je Gwen. – Nakon ovoga što si rekao! Što ako se nađeš u
nevolji?
On je slegnuo ramenima. – Bit ću dobro.
Kad je otišao, oni su čekali. Gwen se osjećala ugušeno, zaglavljeno u vrelom
automobilu, s mnogo toga što joj se događalo u glavi, pa je zamolila McGregora da
otključa vrata kako bi mogla potražiti Laurencea. McGregor je to odbio tapkajući
prstima po volanu, što je samo pojačavalo njezin osjećaj klaustrofobije. Kad se
razina buke pojačala, Gwen je začula tutnjanje bubnjeva koje je dopiralo negdje sa
stražnje strane automobila. Okrenula se kako bi pogledala, a tada je opazila drugu
290
skupinu ljudi koji su izvikivali svojevrstan slogan dok su napredovali prema
automobilu. Kad je ponovno pogledala kroz prednje staklo u nadi da će vidjeti
Laurencea, vidjela je da se prva skupina bila okrenula te je također krenula prema
automobilu vitlajući štapovima. Vidjevši školarce odjevene u bijelo kako kriče i
hodaju za ruljom, u šoku se skutrila na svojem sjedalu shvativši da je automobil
zarobljen između te dvije skupine.
– Provjerite je li vaš prozor zatvoren – rekao je McGregor kad je jedan čovjek
udario u poklopac motora i nasmijao se. – Brzo. Ovo nije protiv nas, barem mislim,
ali ne želimo se naći između dvije vatre.
– Što je s Laurenceom?
– On će biti dobro.
Potpuno zarobljeni u automobilu, mogli su samo gledati kako se dvije skupine
suočavaju tik iza njih. Kad se začuo zvuk razbijanja stakla, Gwen je pogledala kroz
stražnji prozor.
– Bože, bacaju boce. Nadam se da će djecu skloniti s puta.
Kamenje i grude betona počeli su letjeti uokolo. Nekoliko žena je vrisnulo, a
tada se začuo zvuk iz zvučnika. Ispaljena je raketa, pa još jedna, a potom se začulo
kako trgovci zatvaraju prodavaonice i kako ljudi dozivaju jedni druge bježeći u
sporedne uličice. Dim je ispunio zrak kad je netko zapalio krijes na ulici.
Gwen je osjetila kako joj se vrat i ramena grče. – Bojim se za Laurencea.
– Ako ima imalo razuma, sklonio se.
Kad je Gwen pogledom potražila Laurencea na ulici punoj ljudi, tri čovjeka
dotrčala su do automobila i naslonila se na njega, zaljuljavši ga svojom težinom.
Gwen gotovo nije mogla izustiti ni riječi jer ju je strah zamalo ugušio. –
McGregor!
– Pobit ću te jebene gadove! Pokušavaju nas prevrnuti.
Šokirana njegovom vulgarnošću, Gwen je opazila kako McGregor vadi pištolj i
upire ga u njih. To je bilo dovoljno. Jedan je odvukao drugu dvojicu pa su se
pridružili rulji, koja se polako udaljavala iza njih. Ulica ispred njih napokon se
malo raščistila pa je McGregor uspio pomaknuti automobil. Nekoliko ljudi čučalo
je na pločniku, neki s posjeklinama i modricama, ali je situacija iza njih bila sve
ružnija.
– Zaboga, gdje je policija? – upitala je Gwen.
Pogledom je pretraživala ulicu ne bi li ugledala Laurencea, ali tek kad su gotovo
stigli do škole, gdje je sve to započelo, ugledala ga je kako stoji kod jednih vrata sa
ženom koja se doimala ozlijeđenom. Kad su im se približili, Gwen je opazila da joj
krv kaplje iz posjekline na čelu. Otvorila je prozor i počela mahnito mahati.
Laurence je krenuo prema njima vodeći ženu za lakat. Do tada su stigli policajci na
291
konjima, koji su palicama prijetili rulji. Gwen je odahnula s olakšanjem kad je
vidjela da su djeca vraćena u školu.
Dok je Laurence pomagao ženi da uđe u automobil, gdje je potom sjela i spustila
glavu u ruke, odjeknuo je pucanj.
– Nick, vozi nas odavde – rekao je Laurence. – Gwen, imaš li čime obrisati krv?
Gwen je ženi stisnula ruku. – Imam ovo – rekla je i počela svojim šalom brisati
krv.
Žena je zastenjala, a tada je pogledala. – Ja sam učiteljica. Trebala bih biti
miroljubiva.
Laurence je rekao McGregoru neka vozi u bolnicu, a tada se obratio Gwen. –
Sukobili su se oko toga koji bi jezik trebao biti glavni u učionici.
– Doista?
– Obrazovani Tamili tradicionalno dobivaju najbolje državne poslove, a
Sinhalezi smatraju da to nije pravedno. Žele da sinhaleški bude glavni jezik.
Gwen se toliko uzrujala da to nije mogla sakriti. Najprije Verity, a tada to. –
Zašto? – upitala je. – Čemu to nasilje? Zar je to toliko važno?
Učiteljica Sinhaležanka ju je pogledala. – Kad postignemo neovisnost, bit će vrlo
važno koji jezik će se poučavati.
– Zar nije moguće poučavati oba?
Žena je odmahnula glavom.
– Pa, koji god bude, nadam se da će se to dogoditi bez daljnjeg prolijevanja krvi.
Žena je puhnula. – Ovo nije ništa. Osoba poput vas, koja se nikada nije morala
boriti ni za što, ne može to razumjeti.
Kad su stigli kući, Laurence je rekao da zbog pobune mora napisati neka pisma pa
je, ne želeći smetati Gwen, rekao kako će spavati u svojoj sobi. Nakon noći tijekom
koje je Verityna prijetnja Gwen ostavila intenzivne, uznemirujuće snove, Gwen je
sjedila za svojim toaletnim stolićem, zagledana u svoj odraz. Kosa joj je bila
nepočešljana, a bez ruža i rumenila izgledala je blijedo. Uzela je četku i počela
silovito četkati, a tada je nanijela malo rumenila na obraze. Njezina tamna kosa
stršala je poput grive, a rumenilo je bilo upadljivo na bljedilu njezine kože.
Obrisala ga je i isplela kosu, a tada je nastavila trljati i trljati obraze, kao da će tako
istrljati strah. Ona žena bila je u krivu. Gwen se možda nije morala boriti za
povlašteni život, ali se morala boriti kako bi ga zaštitila, a sada kad je Verity znala
istinu o Liyoni, bila je suočena s najtežim izazovom u svojemu životu.
Izvadila je kutiju u kojoj su bili skriveni Liyonini crteži i, dakako, kad je potražila
ključ koji je držala na drugom mjestu, ondje ga nije bilo. Protresla je kutiju. U njoj
292
nije bilo ničega. Prevrnula je sve ladice, vadila privatan sadržaj i potom ih bacala
sve dok pod nije bio prekriven ukosnicama, češljevima i pismima. Pretražila je svoj
pisaći stol, svoje noćne ormariće i potom svoje torbe. Verity je zadržala ključ, iako
to sada zapravo nije bilo važno. Gwen je pokušala treptanjem otjerati suze, a tada
se uhvatila za rukonaslone svojega stolca i osjetila se toliko napadnuto da je
požalila jer nije gurnula Verity niz stepenice.
Fran je sutradan nazvala. Duboko se ispričala jer nije došla s njima te rekla da je u
Hattonu i da će uskoro biti kod njih, ali zapravo nije objasnila mnogo, osim što je
rekla da je zadržana. – Tipično za Fran – pomislila je Gwen. Njezina sestrična rekla
je i da ima veliko iznenađenje za njih, a Gwen se molila da ne dovede Savija
Ravasinghea.
Dok je Laurence bio u prizemlju, zaokupljen novinama i člankom o neredima,
Gwen je na prstima ušla u njegovu mračnu spavaću sobu. Mirisala je na njega, po
sapunu i limunu. Upalila je svjetlo i osjetila tugu kad je pogledala uokolo kako bi
ustanovila je li Carolinina fotografija još na stolu. Nije bila, ali je Gwen i dalje
osjećala da je Caroline ondje, kao da je sišla s pozornice i propustila znak koji joj je
rekao da bi se trebala vratiti na nju.
Otvorila je Laurenceov veliki ormar od mahagonija i opipala odjeću koja je
visjela u njemu. Hlače, jakne, večernje odijelo, košulje. Izabrala je jednu od
njegovih uškrobljenih košulja i izvukla je. Na njoj nije ostalo ništa od njega pa je
otvorila jednu ladicu i pronašla plavi svileni šal na kojemu je još bilo njegovih vlasi.
Onjušila ga je. To je bilo bolje. Ako će biti prisiljena reći Laurenceu istinu, željela je
nešto njegovo što će noću držati u rukama.
Svjetlost je zatreperila i ugasila se. Ona je stavila šal u džep, pronašla put do
vrata zahvaljujući svjetlosti koja je dopirala iz hodnika te kliznula dlanom niz
ulaštenu ogradu stepenica kad je potrčala niz njih. Stigavši do zavoja, nije mogla
previdjeti Liyonina invalidska kolica u hodniku. Primila ih je s takvom mješavinom
nevjerice i krivnje da se od tada nije usudila približiti im se. Nije mogla podnijeti
pomisao na to da je mlado tijelo tog djeteta osakaćeno bolešću pa je i dalje molila
da se dogodi čudo.
Bila je nemirna, nije mogla ostati na jednom mjestu pa je otišla k Laurenceu. Sve
je postalo veoma zbunjujuće. Dio nje žarko je želio vidjeti Fran, ali još nije ni znala
je li istina ono za slikara i njezinu sestričnu. Uzela je časopis sa stolića. Bio je
vikend, a Laurence je i dalje bio zadubljen u novine, ne obraćajući pozornost na
Hugha, koji im se motao oko nogu.
Gwen se nakostriješila od uzrujanosti. – Laurence, zar ne možeš odvesti Hugha
izrađivati model zrakoplova ili takvo što?
293
On je podignuo glavu i prstom lupio po novinama. – Ono u Colombu je preraslo
u nered, znaš? Bilo je poginulih. Nadam se da to nije početak nečega.
Ona je zatvorila oči sjetivši se prizora u Colombu. Bilo je strašno, ali je u tom
trenutku imala drugih problema.
– A, u nešto vedrijem tonu, ovdje ćemo uskoro vidjeti reklamu svojega čaja.
– Zrakoplov, Laurence. Moram li ja uvijek biti ona koja će primijetiti? Hughu je
dosadno. Zar ne vidiš?
Hugh je imao tri Hubley zrakoplova od lijevanog željeza, ali dok su bili u New
Yorku, Laurence je kupio jedan od novih lijevanih zrakoplova i jedan od prešanog
čelika. Znala je da on i Hugh pokušavaju načiniti takve zrakoplove od balzovine,
čvrstog drveta koje se lako oblikuje.
Laurence je savinuo novine. – Gwen, doimaš se prilično razdražljivo. Zar nešto
nije u redu? Ako je to zbog nereda...
– Nije – otresla se. – Samo mi makni Hugha ispod nogu. Jednostavno sam
uzbuđena jer ću ponovno vidjeti Fran.
On ju je pogledao i kimnuo, ali je ona vidjela da joj nije povjerovao. – U redu –
rekao je. – Ako si sigurna. Hugh, dođi. Prostorija za izuvanje, stari moj.
Ona je uspjela razvući usne u slabašan osmijeh.
Kad je otišao, nastavila je uzimati časopise jedan za drugim, ali se nije mogla
usredotočiti na riječi. Ne znajući što bi, a vrijeme je sporo prolazilo, odlučila je
pregledati invalidska kolica. Što ih je duže ostavljala ondje, to je se sablast, koju su
naizgled predstavljala, doimala strašnijom. Ponovno je izašla na hodnik i pogladila
kožne rukonaslone, dodirnula naslon za glavu i iskušala metalni sustav kočenja.
Pomisao na to što će Laurence reći ako se Fran doista udala za Savija
Ravasinghea proširila je napetost, koja se tijekom nereda zgrčila u njezinim
ramenima, do sljepoočnica. Okrenula je glavu amo-tamo pokušavajući je ublažiti,
ali se osjećala kao da sjedi na vulkanu koji bi u svakom trenu mogao eksplodirati,
ostavljajući za sobom krhotine njezine obitelji.
U mislima ju je prekinulo zvono, a kako je već bila u hodniku, otvorila je vrata i
na pragu ugledala Fran, koja je držala maleni kovčeg. Na sebi je imala divan ogrtač
sa šišmiš rukavima, od neke vrste izvezene tkanine, i rubinski crveni šešir, ali ne i
rukavice. Gwen joj je pogledala prstenjak. Dijamant okružen safirima i uzak zlatni
prsten. Verity je govorila istinu.
Gwen nije mogla hiniti iznenađenje pa je pogledala sestričnu u oči i odmah
vidjela da se Franino lice suptilno promijenilo. Izgledala je nekako mekše, kao da je
ljubav zatupjela rubove.
Franin osmijeh je usahnuo. – Ona kuja ti je rekla, zar ne?
Gwen je kimnula.
294
– Zamolila sam je da ti ne kaže. Željela sam ti sama reći.
Gwen je nagnula glavu i promotrila Franino lice. – A pisma, telefoni ili telegrami
ne postoje!
– Oprosti.
– Gledaj, Fran, pitam se samo zašto mi nisi rekla da se udaješ.
– Bila sam uvjerena da ćeš biti protiv toga. Ne bih podnijela da to čujem u
tvojemu glasu dok sam bila zastrašujuće sretna.
Gwen je raširila ruke. – Dođi.
Kad su se zagrlile, Gwen je odmaknula sestričnu. – Jesi li sretna?
– Blaženo.
– I ne smeta ti to što... – Oklijevala je ne znajući što je zapravo željela reći. – Ne
smeta ti...
– Njegova šarena prošlost? Nipošto. Živimo u modernom dobu, sjećaš se? Kako
bilo, i ja sam skupila dovoljno iskustva pa možeš skinuti taj šokirani izraz s lica,
Gwendolyn Hooper. Savi i ja smo dobar par.
Gwen se nasmijala. – Oh, Fran, jako si mi nedostajala. – Osvrnula se uokolo. –
Pa, gdje je on?
– U Nuwari. Željela sam vidjeti kako će Laurence primiti tu vijest.
– I ne zabrinjava te da bi Savija mogli privući drugi modeli?
– Nipošto. Oboje imamo za sobom uzbudljivu prošlost, ali sada samo želimo biti
zajedno.
– Zna li Christina?
Fran se nasmijala. – Christina ne želi Savija.
– Znam. Sada ima jednog glazbenika, ali je zapravo željela Laurencea. Znaš da je
kupila udio u našem poslu?
– Da, vidjela sam je u New Yorku u vrijeme Savijeve izložbe.
– Christina mi to nije rekla.
– Zamolila sam je da ne kaže. Željela sam ti sama reći za Savija.
Prošle su hodnikom do sobe na drugom kraju, gdje je Gwen otvorila vrata.
Fran je bacila svoj izvezeni ogrtač na krevet i osvrnula se uokolo. – Svježe frezije.
Mmm! I ima prozore na dvije strane. Baš lijepo.
– Vidi se jezero i vrt. – Gwen je zastala, prišla komodi i izvadila nešto te ispružila
ruku.
Fran se nasmiješila, uzela narukvicu i zakopčala je oko zapešća. – Divna si,
mogla bih te poljubiti. Gdje si je pronašla? Nedvojbeno iza sofe.
295
Gwen je podignula obrve i slegnula ramenima. – U jednoj prodavaonici u
Colombu, vjerovala ili ne. Ne mogu to dokazati, ali sumnjam da ga je Verity uzela.
– Ali, zašto?
– Ne znam. Možda je željela izazvati nevolju. Tko zna zašto Verity radi bilo što?
– Pa, nije važno. Jako sam sretna da je opet imam. Hvala ti. Hvala ti. Ali, zašto
nisi došla na Savijevu izložbu?
– Boljela me je glava. Laurence je naposljetku ostao sa mnom.
– Savi misli da ga izbjegavaš. Gwennie, je li te nečime uzrujao?
Gwen je progutala i prišla prozoru te se nagnula kroz njega, ali nije odgovorila.
Sljedećeg jutra stigao je velik smeđi paket za Laurencea, koji se tada nalazio na
stolu u predvorju, pokraj ukrasnih paprati, i čekao njegovu pozornost. Gwen je
mislila da ga možda nije ni vidio pa ga je uzela i promotrila poštanske marke koje
su se doimale engleski, iako su u Colombu, te na drugim dijelovima puta, toliko
jako prekrivene pečatima da nije mogla biti sigurna u to. Bila je radoznala pa ga je
odnijela u dnevnu sobu i pružila Laurenceu.
On je ustao sa stolca, kimnuvši uzeo paket i okrenuo se prema vratima.
– Što je to, Laurence, prilično je teško.
On se osvrnuo preko ramena, ali je nastavio hodati. – Još ga nisam otvorio.
– Ali, znaš li od koga bi mogao biti?
– Nemam pojma.
– Zašto ga sada ne otvoriš?
On se nakašljao. – Gwen, imam posla. Moram prionuti poslu u svojoj radnoj
sobi. To je vjerojatno nešto vezano uz čaj.
Ona to odjednom više nije mogla podnijeti, možda zbog otresitog tona njegova
glasa. – Zašto mi nisi rekao da je Christina i dalje zaljubljena u tebe?
On se namrštio držeći jednu ruku na kvaki. Bio je to samo trenutak tišine, ali se
doimao dulje.
– Gwen, ljubavi, rekao sam ti mnogo puta. Christina i ja smo odavno završili.
Ona je zagrizla obraz kad je otišao iz sobe, a tada je pogledala van, prema jezeru.
Željela je uvjerenje čvršće od toga.
Fran je otišla u dugu šetnju i nije se vratila na ručak pa je Gwen, nakon što je Hugh
legao, zaključila kako je vrijeme da Laurenceu kaže za Franin brak sa Savijem
296
Ravasingheom. On je čitavo jutro proveo zatvoren u svojoj radnoj sobi, a večer
prije bio je vani pa joj je to bila prva mogućnost. Iznenadila se kad je on tu vijest
primio bolje no što je očekivala, iako se doimao zaokupljenim nečime pa se pitala
muči li ga što drugo.
Nije bilo važno to što Savi nije dobrodošao gost u njihovu domu; štoviše, Gwen
je željela da tako i ostane. Fran je rekla kako je u njegovu svijetlom, prozračnom
stanu u Cinnamon Gardensu u Colombu, odsjela kad je 1925. godine prvi put došla
na Cejlon. Od tada su povremeno bili u vezi, ali su se oboje nastavili viđati s
drugima. Iako bi se Gwen sviđalo da Fran živi na Cejlonu, nije se mogla oteti
dojmu da bi općenito bilo bolje kad bi bili udaljeni što je više moguće.
Ležala je na svojemu krevetu i razmišljala o tome kad je Naveena dovezla Liyoni.
Bila je razvila tu naviku dovesti je dok se ostatak kućanstva odmarao. Podignula je
djevojčicu iz kolica i položila je pokraj Gwen na krevet te izašla iz sobe. Bio je to
dragocjeni sat koji su provodile same pa je za Gwen bio iznimno važan.
Počela je čitati Liyoni priču. Čitala joj je sve bajke koje su imali u kući. Iako
Liyoni nije mnogo govorila, razumjela je mnogo, a kad je Gwen uzela knjigu
Anderesenovih bajki, koju je Verity jednom predložila za Hugha, Liyoni ju je
zamolila da je odloži.
– Ja volim da vi govorite priču, gospođo.
– Jednom davno – rekla je Gwen u mislima tražeći priču za taj dan – živjela je
jedna zla maćeha.
Djevojčica se nasmijala i privinula bliže Gwen. Gwen je odmaknula kosu s
kćerina lica i zagledala se u nju. Teško je progutala i nastavila.
Gwen je inače zaključavala vrata i pazila da ne zaspi. No, toga je dana bila toliko
umorna od napora zabrinutosti zbog Verityne prijetnje da je zaboravila. Pomislila
je ustati i učiniti to kad je Liyoni zaspala, a tada je i ona otplovila u san.
Probudila se začuvši kucanje na svojim vratima i prije no što je stigla odgovoriti,
Fran je ušla. Stala je kod vrata i zaprepašteno se zagledala u nju.
Gwen je gledala u Fran.
– Gwennie, je li to dadiljina bolesna rođakinja s tobom u krevetu?
Glas njezine sestrične zvučao je čudno, a Gwen se borila sa svojim osjećajima i
osjetila je kako joj se oči pune suzama, ali nije mogla progovoriti. Nije mogla lagati
Fran.
Fran joj je prišla i zbunjeno pogledala djevojčicu. – Vrlo je lijepa.
Gwen je kimnula.
Fran je sjela na rub kreveta i nagnula se postrance kako bi pogledala Gwenino
lice. – Draga, što se događa? Zašto mi ne želiš reći što je?
297
U Gweninu grlu nastala je knedla pa je pognula glavu zureći u satenski
prekrivač, sve dok joj se vid nije zamaglio.
– Zar je doista toliko strašno?
Nastupila je tišina koja je trajala predugo.
– Reći ću ti – naposljetku je rekla Gwen podignuvši glavu te privukla koljena
prsima. – Ali moraš mi obećati da nećeš reći ni riječi, nikome.
Fran je kimnula.
– Liyoni nije dadiljina rođakinja.
Gwen se na trenutak hrvala sa svojim mislima, sve dok je nije preplavio poriv da
se rastereti, a tada su riječi provalile.
– Ona je moja kći.
Fran ju je gledala. – Kad sam vidjela koliko je lijepa, mislim da sam naslutila. Ali,
Gwen, tko je otac? Ne može biti Laurence.
Gwen je odmahnula glavom. – Ne, ali ona je Hughova blizanka.
– Draga?
Gwen je osjetila kako joj u grlu nastaje knedla.
– Ne razumijem – rekla je Fran.
– Ne mogu ti reći više od toga. Prije bih ti rekla, ali sada kad si...
Nastupio je trenutak jezive tišine.
A tada su se Franine oči razrogačile, a na njezinu se licu pojavio izraz
zgroženosti. – O, Bože. Nije valjda Savi? Nije valjda to tajna koju skrivaš?
Gwen je zagrizla usnu i opazila kako boja nestaje iz Franina lica dok je u šoku
trljala čelo.
– Ne mogu vjerovati da si spavala sa Savijem.
Zurile su jedna u drugu, a kad je Gwen ugledala osudu u Franinim očima, glas joj
je počeo drhtati. – Nije ono što misliš.
– Zna li Savi za djevojčicu?
– Nipošto. Ali, molim te, Fran, to je bilo prije no što ste vi ušli u vezu.
Fran je u nevjerici odmahnula glavom. – Ali što je s Laurenceom? Kako si mu to
mogla učiniti?
Gwenine oči postale su vrele od suza. – Da barem nisam rekla ništa. Znam da
zvuči smiješno, ali ne znam kako se to dogodilo. Jednostavno se ne sjećam.
Fran se namrštila i hodala po sobi amo-tamo, trljajući zapešća. Nastupila je duga
stanka tijekom koje ni jedna nije progovorila.
– Fran? Znam da si gnjevna, ali molim te, reci nešto.
– Jednostavno ne mogu vjerovati.
298
– Ne sjećam se ničega u vezi toga. – Gwen je na trenutak pognula glavu, a tada je
pogledala Fran i progovorila. – Bilo je to na onom prvom balu, nakon što smo
plesali čarlston. Bila sam strašno pijana. Savi mi je pomogao otići gore i sjećam se
da je ostao neko vrijeme, ali ne sjećam se što mi je nakon toga učinio.
Franina ruka poletjela je na njezina prsa i ondje ostala nepomična, a lice joj se
ukočilo. – Isuse, Gwen! Jesi li svjesna za što ga optužuješ?
– Žao mi je.
Koža se nabrala oko Franinih očiju, a lice joj se zacrvenjelo kad je krenula prema
vratima. – U krivu si. Potpuno u krivu. Savi nikad ne bi učinio takvo što.
Gwen je ispružila ruku. – Nemoj ići. Molim te, nemoj ići.
– Kako bih mogla ostati? On mi je suprug. Kako si mogla?!
– Potrebna si mi.
Fran je odmahnula glavom, ali je ostala stajati pokraj vrata.
– Čak ni ne znam je li moguće da oca budu dva – rekla je Gwen.
Nastupila je duga tišina.
– Moguće je – rekla je Fran tihim, stisnutim glasom.
– Kako znaš?
– Čitala sam nešto o tome.
Gwen ju je gledala.
– Bio je to slučaj kad je žena rodila blizance, s dva različita oca, negdje na
Karibima ili u Africi. Bilo je u svim novinama.
Suze su kliznule niz Gwenine obraze.
– Zar nisi razgovarala sa Savijem? – upitala je Fran. – Mislim, u to vrijeme. Nisi li
željela znati što se točno dogodilo?
Gwen je obrisala oči i šmrcnula. – Tada uopće nisam mislila da se nešto
dogodilo. Tek kad su se blizanci rodili, vidjela sam da Liyoni nije bijela. Morala
sam odmah odlučiti što ću učiniti s njom. Kako sam mogla pitati Savija za to toliko
dugo nakon što se dogodilo?
– Ja bih pitala.
– Ja nisam ti.
– I tako si sve ove godine pretpostavljala takvu strahotu o čestitom čovjeku, iako
mora postojati drugo objašnjenje?
– Skrila sam djevojčicu. Kakvu bi razliku to činilo? Štoviše, moglo je samo
pogoršati situaciju. Da sam razgovarala sa Savijem, on bi možda rekao Christini, a
uskoro bi i Laurence doznao.
– To bi ti pružilo unutarnji mir.
299
– Kako bilo, čak i da sam ga pitala o tome, mogao je lagati.
Franino lice zgrčilo se u gnjevu. – Dakle, sad je i lažljivac?
Gwen je zadrhtala i na trenutak pognula glavu. – Jako mi je žao.
Kad je Fran protrljala ruke jednu o drugu i načinila nekoliko koraka prema
Gwen, oči su joj bile vlažne. – Gledaj, poznajem Savija. Nije mu nalik spavati s
pijanom ih onesviještenom ženom. Možda je imao veze, ali je moralan.
Gwen je otvorila usta kako bi progovorila.
Fran je podignula ruku. – Saslušaj me. Znam da njegova moralnost možda nije
jednaka tvojoj, ali je moralan. Kako bilo, pola te noći provela sam razgovarajući s
njime, te noći na balu, Gwennie, nakon što si ti otišla spavati. Doista misliš da bi ti
to učinio, a tada provodio vrijeme sa mnom? Ne. Vjeruj mi, to nije mogao biti Savi.
On je obazriv prema ženama, zato nam se sviđa.
– Pa, što se tada dogodilo?
– Dakle, ako isključimo Savija, a moramo, Gwen, doista moramo, kako se to
zapravo dogodilo?
Liyoni je zakašljala, a Gwen je stavila prst na usne. – Nemoj je probuditi.
Fran je nastavila šapatom. – Zacijelo je bilo nešto boje u obitelji. To je jedini
odgovor.
Gwen je osjetila kako joj je teret pao sa srca pa se drhtavo nasmijala. – Doista to
misliš? Moguće je?
– Da.
Gwen je na trenutak razmišljala o tome. – U New Yorku sam pronašla jedan
članak u časopisu, sve o križanju crnih robova i bijelih vlasnika plantaža u Americi.
– Pa, to može preskočiti pokoji naraštaj. Ljudi to nerado priznaju. Britanci to
pokušavaju prikazati kao kontinentalnu lozu ili sakriju tu osobu.
Gwen je sestrični uputila slabašan osmijeh. – Oh, Fran, nadam se da si u pravu.
Ali, da je to točno, vjerojatno bih čula nešto o tome, zar ne?
– Možda, a možda i ne... ali, da si mi se barem prije povjerila, ili rekla nekome.
– Svi bi pretpostavili da sam imala izvanbračnu vezu, kao i ti isprva. Ljudi nikada
ne bi prihvatili to dijete.
– Prebrzo sam donijela pogrešan zaključak. Oprosti.
– Upravo tako, i to bi učinili svi drugi. Kad bi Laurence povjerovao da sam
spavala s drugim, to bi ga uništilo, osobito toliko brzo nakon što smo se vjenčali.
– Pa ipak, nešto u krvnoj lozi mora biti odgovor za to. Obje znamo da u našoj
obitelji nema ničega što bi to objasnilo.
Gwen je uzdahnula. – Znamo li?
300
Fran je nagnula glavu, a oči su joj otkrivale zamišljenost. – Kad se vratim u
Englesku, dat ću sve od sebe da to doznam.
Gwen je na licu svoje sestrične tražila sumnju. – Ali i dalje vjeruješ da to mora
potjecati s Laurenceove strane?
– Ne znam. Mislim da moraš razgovarati s njim.
– Ne mogu. Ne bez dokaza. Već sam rekla kako bi pomislio da sam imala
izvanbračnu vezu. Nikada mi ne bi oprostio.
– Ne vjeruješ mnogo u njegovu ljubav, zar ne?
Gwen se zamislila nad time. – On me voli. Ovdje je jednostavno tako. Sramota.
To bi značilo kraj našoj obitelji. Izgubila bih ga, izgubila bih svoj dom i izgubila bih
svojega sina.
Teško je progutala, a Fran se sagnula kako bi je zagrlila.
– Postoji još nešto.
– Polako.
Ona je progutala i suspregnula suze. – Verity je naslutila i prijeti da će reći
Laurenceu ako ga ne nagovorim da joj vrati džeparac.
– Zaboga, to je ucjena. Dovest će te u stanje u kojem te je uvijek željela. Ako
popustiš, zahtjeva će biti još. To neće stati, Gwennie. Do kraja života živjet ćeš u
strahu od te užasne žene. – Fran je ustala i otvorila prozor. – Bože, potreban mi je
zrak.
– Je li počelo kišiti?
– Puše. Ali, ti si predugo zatvorena u kući. Strašno si blijeda. Objema nam je
potreban svjež zrak. Zaboravi sad to. Hajdemo nešto učiniti. Hajdemo u šetnju. Ti,
ja, Hugh i njegova sestra u kolicima. Pretpostavljam da Hugh i Liyoni nemaju
pojma?
Djevojčica je ponovno počela kašljati i taj put se probudila, a dok joj je Gwen
mrmljala nešto i pipala čelo, razmišljala je o onome što je Fran rekla. Njezina je
sestrična bila u pravu: jedino što je mogla bilo je razgovarati s Laurenceom prije no
što Verity to učini. Ali, bez dokaza kojim bi to potkrijepila, pomisao na to izazivala
joj je vrtoglavicu.
Nekoliko dana poslije, dok su završavali s doručkom, stigao je prvi paket čaja.
Laurence je odmotao pošiljku i podignuo ga tako da ga svi vide. Slika je na
paketiću izgledala još dojmljivije nego u stadiju dizajna.
– Mislim da djelo tvojega supruga dobro pristaje na paketić – rekao je gledajući
Fran. – Nadam se da ćemo ga jednom ugostiti ovdje na večeri.
Gwen i Fran su se iznenađeno pogledale.
301
– Hvala ti, Laurence – rekla je Fran. – Doista to cijenim. Znam...
Laurence je podignuo ruku. – Rado ću ugostiti gospodina Ravasinghea u našemu
domu. Žao mi je da smo propustili njegovu izložbu u New Yorku. Potrudit ćemo se
prisustvovati sljedećoj, gdje god bila, zar ne, Gwen?
Ona se uspjela nasmiješiti, ali se osjećala zbunjeno. Zašto se njegov stav prema
Saviju toliko neočekivano promijenio, osobito stoga što se i dalje doimao vrlo
suzdržanim?
Nakon doručka je predložio šetnju, dok kiša još nije počela. – Čekat ću te ispred
kuće – rekao je Gwen.
Gwen se najprije spremila, a tada je pošla u dječju sobu i zatekla Liyoni kako
sjedi u krevetu i crta vodopad.
– Ne može dugo crtati – rekla je Naveena. – Ali je ustala na deset minuta kako bi
gledala jezero.
– To je dobro. Možeš li mi pomoći smjestiti je u njezina kolica? Potreban joj je
svjež zrak prije no što počne kišiti.
– Ona željela vidjeti vodopad.
Otkako je Hugh spomenuo vodopad, Liyoni je ponavljala kako ga želi vidjeti.
– Bojim se da to ne dolazi u obzir.
Kad je Liyoni smještena u kolica i kad su joj noge omotane pokrivačem, Gwen se
spremila izvesti je. Začuvši zvuk automobila koji dolazi, pogledala je kroz prozor i
srce joj je poskočilo. Verity. Zacijelo je došla ranije, kako bi ostvarila svoju
prijetnju. Gwen je ostala gledati pa je vidjela kako Laurence korača amo-tamo po
trijemu, prstima prolazeći kroz kosu. Osjetila je kako su joj se dlanovi počeli
znojiti, ali ju je tada preplavio čudan osjećaj i shvatila je da je to zapravo osjećaj
olakšanja. Ako sve završi, više neće biti laži.
Laurence se namrštio kad ju je vidio da dolazi i progovorio je strogo. – Ostavi
djevojčicu ovdje na trijemu. Naveena je može odvesti natrag. Idemo uzbrdo.
Cijelim putem gore nije govorio. Kad su stigli do vrha i okrenuli se kako bi
pogledali dolje, pogled joj je oduzeo dah, kao i prvog jutra na plantaži, te svaki put
od tada. Sve je svjetlucalo. Udahnula je mirisan zrak i zagledala se u sjajno zelenilo
brežuljaka plantaže, koja se sada protezala dalje nego prije. Pogledala je ‘L’ oblik
kuće, stražnji dio paralelan s jezerom, i vanjsku prostoriju s desne strane te s druge
strane dvorište i stazu koja je nestajala u zidu visokih stabala.
– Jesam li ono vidjela Verity? – naposljetku je upitala.
On nije odgovorio nego je samo kimnuo.
– Što je željela?
– Džeparac, dakako.
302
– Laurence, ja...
– Ako nemaš ništa protiv – prekinuo ju je – radije ne bih razgovarao o svojoj
sestri.
Nastupila je stanka. Ona je duboko udahnula i ponovno se okrenula prema
vidiku.
– Lijepo je, zar ne? – upitao je. – Najljepše mjesto na svijetu. Ali, Gwendolyn, jesi
li sretna u ovom trenutku?
– Sretna?
– Mislim, McGregor upravlja svime ovdje, a ja sam često u Colombu.
– Dakako da sam sretna.
– Ali, nešto te muči, zar ne? Kao da te više ne poznajem.
Gwen je uzdahom otkrila svoju iscrpljenost. To bi mogla biti njezina najbolja
prilika da mu kaže istinu, ali kad je zaškiljila prema gore kako bi ga pogledala, tuga
na njegovu licu gotovo ju je slomila. A i, premda je Verity bila kod njih, Gwen
zapravo nije znala što je rečeno, a što nije.
– To nije zbog Christine, zar ne? – upitao je vrlo blago i privukao je k sebi. –
Doista nema potrebe za time.
Ona ga je pogledala osjećajući nesigurnost.
On je prošao prstima kroz njezinu kosu gledajući je i držeći drugu ruku oko
njezina struka. – Draga, doista...
Gwen ga je prekinula. – U New Yorku mi je rekla da je sve završilo prije no što
sam ja uopće došla ovamo.
– Upravo to sam ti rekao.
– I ja sam joj povjerovala, ali ona te je zapravo i dalje željela, čak i tada, zar ne?
– Kada?
– Kao što sam rekla. U New Yorku. Niste li o tome razgovarali telefonom?
On je izgledao zbunjeno. – Telefonom?
– Neposredno prije no što smo zadnju noć legli.
– Draga, nisam razgovarao s Christinom. Razgovarao sam s Verity.
Gwen je uzmaknula jedan korak i pogledala ga. – Ali, Christina mi je rekla kako
se nadala da će ti ostati ljubavnica nakon što smo se vjenčali.
On je načinio grimasu. – To nikada nije dolazilo u obzir. Znam da je ona
pokušala ostaviti dojam da među nama još postoji nešto, a i voli izazivati, ali
kunem se da za to nije bilo izgleda nakon što sam te oženio.
Gwen je osjetila kako joj suze žare kapke.
303
– Zato sam nakon našega vjenčanja želio otputovati natrag na Cejlon prije tebe.
Kako bih završio s time.
– Dakle, nisi otišao zbog posla?
– Ona je nakon Caroline bila dobra prema meni. Bio sam u lošem stanju. Ona
me je sredila. Morao sam joj to obazrivo priopćiti.
– Nisi je volio?
– Bila mi je draga, ali to nije bila ljubav.
– Ali, zašto si bio onoliko suzdržan prema meni kad smo stigli ovamo?
– Zato što sam tebe volio i plašio sam se.
– Čega?
– Izgubio sam Caroline. Osjećao sam da ne zaslužujem drugu priliku.
Pretpostavljam da sam se bojao da ću te izgubiti.
Ona je obrisala suze olakšanja koje su kapale niz njezine obraze, a tada je
uštipnula kožu na rubu vlasišta, gdje je počinjala još jedna glavobolja. Bio je to taj
trenutak. Bio je red na njoj. On je pružio ruku kako bi joj obrisao suze. Ona je
uhvatila njegovu ruku i tada otvorila usta kako bi progovorila, ali je oklijevala, a u
tom trenutku, u djeliću sekunde koji je dovoljan da promijeni život, shvatila je da
to jednostavno ne može učiniti.
Svijet je ostao tih, a jedini zvuk bio je krik usamljene vrane. Ona je, razočarana
svojim kukavištvom, onjušila šumski miris stabala te pokušala razmišljati.
Jednostavno nije mogla govoriti i tada gledati kako se sve raspada. On joj je
vjerovao, povjerio joj je svoje najdublje osjećaje, svoje strahove, svoje potrebe,
svoju tugu. Ali, tada se sjetila nečega drugog.
– Zašto si se predomislio u pogledu Savijeva dolaska ovamo?
On je udahnuo. – Možda sam bio u krivu u vezi njega, to je sve.
Ona je na njegovu licu opazila izraz koji ju je uznemirio, izraz koji je govorio da
doista pati.
– Jesi li dobro? – upitala je.
On je progutao i okrenuo glavu.
Ona je razmislila o Franinim riječima. Ako je Fran bila u pravu i ako Liyoni
doista nije bila Savijevo dijete, tada bi Laurenceu mogla reći istinu, ali možda ne
još. Nakon svih tih godina žudjela je za time da vikne kako je dobra žena i kako
nije učinila onu strahotu, za koju je vjerovala da ju je učinila. Ali, morala je još
malo pričekati, samo da pronađe način da to dokaže.
Dodirnula je njegovo rame osjećajući se uvjerenije da Verity nije ostvarila svoju
prijetnju; naposljetku, da je Laurence već znao, vjerojatno joj ne bi pristupao s
toliko mnogo ljubavi. – Zapravo – rekla je – mislila sam da bi moglo biti dobro
304
ponovno početi davati džeparac tvojoj sestri. Očito je da se neće vratiti svojemu
braku pa će joj biti potrebno nešto od čega će živjeti.
On joj se uvrnuto nasmiješio. – Stalo ti je do toga? Nakon svega što je učinila...
– I dalje je tvoja sestra. Mogli bismo joj postaviti uvjet da se vrati živjeti u kuću u
Engleskoj.
Začula se grmljavina, a ona je podignula pogled.
On je polako kimnuo. – Kad brend postigne uspjeh, to bi moglo biti moguće. Ali,
ti znaš da je kuća u Yorkshireu iznajmljena?
– Znam, ali kad najam istekne.
Gwen je ponovno pogledala oblake, a tada svoje noge. Bio je gotovo studeni i
monsun je kasnio. Zarinula je vrh cipele u suho tlo. Tlo će uskoro popuštati pod
nogama.
– Jučer sam primio pismo. Stanari u Engleskoj dali su naslutiti da će možda
željeti produljiti najam.
Ona je odlučila nagovoriti ga na Verityn džeparac. – Ne bismo li mogli pronaći
način da joj počnemo davati džeparac i prije no što brend postigne uspjeh?
On ju je zbunjeno pogledao. – Mogao bih uzeti kredit, barem mislim, ako doista
misliš da to moramo.
Gwen je oklijevala. Nije željela da se Laurence još više zaduži prije no što su
uopće krenuli s brendom, ali bi se na taj način riješila Verity pa bi tako barem
privremeno dobila na vremenu.
Laurence je podignuo pogled. – Dođi, vrijeme je da krenemo. Kiša počinje.
Poslije ćemo razgovarati o Verity.
305
34.
Ožujak 1934.
K
iše su odavno prestale i dani su bili vedri. Laurence je najveći dio proteklih
nekoliko mjeseci provodio putujući, ostavljajući nadzor McGregoru, iako je
Gwen vrlo slabo komunicirala s njim. Kad je Laurence bio kod kuće, doimao
se pomalo odsutnim, kao da ga nešto muči. Kad ga je pitala o tome, on joj je
otresito rekao da je mnogo plantaža napušteno zbog pada cijena čaja pa najveći
razlog za zabrinutost nisu neredi nego širenje komaraca prijenosnika malarije.
Fran i Savi privremeno su bili u Colombu, gdje su odlučivali što će učiniti u
pogledu trajnijeg doma, a Verity je, oduševljena jer ponovno ima džeparac, živjela
kod prijatelja u Kandyju, gdje je čekala da istekne najam na njezinu kuću u
Engleskoj. Gwen je postavila uvjet da Verity može dobiti džeparac ako se preseli u
Englesku. To nije značilo da se neće vraćati s novim zahtjevima, ali je Gwen
omogućavalo predahnuti.
Fran je razgovarala sa Savijem pa je Gwen, dok je Laurence bio odsutan, pristala
sastati se s njima u Nuwara Eliyi. Savi je želio nasamo razgovarati s Gwen pa su
odlučili prošetati oko dijela jezera. Ona ga zapravo nije željela vidjeti, ali je znala
da mora.
On joj je prišao i pružio ruku.
Ona je gledala u tlo i nije je prihvatila.
– Kako je u Colombu? – uspjela je upitati ne gledajući ga. – Vidjeli smo da su
počeli neredi.
Nastupila je stanka, a ona je tada čula kako je on uzdahnuo, ali je još neko
vrijeme mirno stajala. Kad je podignula pogled, opazila je napetost kože oko
njegovih očiju.
– Jako mi je žao – rekla je.
Njegove su se nosnice raširile, a Gwen je osjetila njegov suspregnuti gnjev.
– Kad mi je Fran rekla, zgrozio sam se. Mislio sam da smo prijatelji, Gwen. Kako
ste uopće mogli pomisliti da bih vas povrijedio?
306
Ona je osjetila navalu vrućine i ponovno pognula glavu. – Nisam znala što bih
mislila.
– Ali ste ipak to pomislili o meni. Zaboga, Gwen. Zar me ne možete ni pogledati?
Ona je podignula pogled i, shrvana zbog boli koju je ugledala u njegovim očima,
odmahnula glavom.
On je zapucketao člancima, ali nije progovorio.
Gwen je u toj napetosti pokušala progovoriti, u mislima prolazeći kroz sve što se
dogodilo, ali je nakon nekoliko trenutaka pronašla riječi.
– Nisam to željela misliti o vama – rekla je. – Bilo mi je mučno od toga, ali nisam
shvaćala kako se drugačije to moglo dogoditi. Jako mi je žao.
– Oh, Gwen.
Ona je osjetila bljesak gnjeva, iako više na sebe nego na njega. – Počela sam
osjećati ljubav prema Liyoni. Znate li to? A odbacila sam je. Možete li zamisliti
kako je to? Možete li to uopće pojmiti?
– Pa ipak, da je bila bijela, čak i da sam učinio tu strahotu, ne biste uopće
razmišljali.
– To nije pošteno. Da je bila bijela, ne bih imala razloga pomisliti da nije
Laurenceova kći.
Savi je uzdahnuo. – Nikada mu se nisam sviđao. Ne znam zašto.
– On je razborit čovjek.
– Ne ako je riječ o meni.
Ona mu je pružila ruku. On je nije primio nego je otišao do ruba jezera. Gwen je
brzo progutala i gledala kako se ptice okupljaju u blizini. On se naglo okrenuo, a
ptice su poletjele preko vode.
– Sve ove godine zacijelo ste proživljavali pakao. Zašto mi se niste obratili?
– Tada sam još bila vrlo mlada i vrlo uplašena. Nisam znala što bih učinila.
Nisam dugo bila ovdje i nisam vas poznavala.
Gledala je kako vena pulsira u njegovu vratu i čekala je da progovori. Kad on to
nije učinio, nastavila je.
– Smatrala sam vas šarmantnim. I više nego šarmantnim, iskreno rečeno.
Laurence je bio hladan prema meni. Bila sam usamljena. Ali tada, kad se Liyoni
rodila, zamrzila sam vas.
– Žao mi je ako sam vam dao imalo povoda za to – rekao je s tugom u glasu.
Ona ga je ponovno pogledala. Njegova je iskrenost bila krajnje uvjerljiva, ali ona
nije znala kako da izađe nakraj sa svojim podvojenim osjećajima. Osjećala je
golemo olakšanje jer je uistinu povjerovala da on nije Liyonin otac, ali se i osjećala
užasno jer je mogla misliti toliko loše o njemu.
307
U njegovim su očima bile suze, ali se nasmiješio kad je progovorio. – Hoćemo li
završiti s ovime? U braku sam s vašom sestričnom, gotovo sam vam šogor.
Možemo li ponovno biti prijatelji?
– Voljela bih to.
On je pružio ruke, a ona mu je prišla drhteći od olakšanja kad su joj suze
potekle. Kad su se razdvojili, ona je obrisala oči. On je primio njezinu ruku i nježno
je poljubio.
– Ako mogu ikako pomoći... pretražiti spise, pogledati u arhivu Colomba.
Doznati postoji li nešto što bi nam dalo naslutiti Liyonino naslijeđe. Time, dakako,
mislim na nasljeđe vašega supruga.
Ona se nasmiješila. – Hvala vam. Mnogo vam hvala. Ne mogu vam opisati koliko
mi to znači. Jako mi je žao.
– Pitao sam se što se dogodilo kad su nam se putovi toliko rijetko sretali i kad ste
se doimali onoliko čudno kad sam onaj put s Verity došao u vašu kuću.
– Verity vas je dovela onamo samo zato da me uzruja.
– Mislim da biste trebali razgovarati s dadiljom. Sluge koji cijeli život provedu u
određenoj obitelji, o njoj često znaju više nego sama obitelj.
Ona je jednom rukom odmaknula kosu koju joj je vjetar nosio u oči, a tada je
prošla prstima kroz zamršene vlasi.
– Mislim da Naveena ne zna ništa. Ona me je nagovorila da pošaljem Liyoni u
selo.
– Shvaćam. Pa, potraga bi mogla potrajati. Takvo što je često skriveno, ali imam
dobre veze i ako se ima što pronaći, a uvjeren sam da mora biti, pronaći ću to.
Obavijestit ću vas čim budem imao nešto konkretno.
– Hvala vam.
– Dakle, što je s ručkom? Fran nas oboje očekuje.
– Hvala vam, ali mislim da ću neko vrijeme sjediti ovdje.
On je stisnuo dlanove jedan o drugi pred prsima, uperivši prste prema gore, i
naklonio se vrlo blago, baš kao i kad su se prvi put sreli. Doimalo se da je to bilo
vrlo davno.
Kad je otišao, ona je, napokon oslobođena tereta krivnje, gotovo osjećala
omaglicu. Ali, kako li se to čudno dogodilo! Da Fran nije upoznala Savija i potom
se udala za njega, Gwen nikada ne bi doznala da nije bila nevjerna. Iako je tada bila
uvjerena u to, ipak je morala pronaći način da pristupi Laurenceu. Morala mu je
reći da je Liyoni njegova kći, a pitanje je bilo samo hoće li odmah razgovarati s
njim ili će čekati da pronađe dokaz cejlonske krvi u njegovoj obitelji.
308
Razmislila je o tome. Bilo je bolje čekati. Kad je vjetar zapuhao, stegnula je šal
čvršće oko svojih ramena, gotovo ne vjerujući da je taj dan došao. No, unatoč
radosti jer više nije morala potiskivati mržnju koju je osjećala prema Saviju, ništa
nije moglo poništiti činjenicu da se odrekla vlastitog djeteta. Sjedila je na klupi i
gledala kako vjetar povija stabla na suprotnoj strani jezera kod Nuwara Eliye i
nikada se nije osjećala toliko usamljeno.
Kad su se i Gwen i Laurence vratili kući, čuli su da je novi brend postigao dobru
prodaju nakon puštanja na tržište u prosincu pa je bilo izgledno da zarada bude
dobra unatoč tome što je cijena čaja bila toliko niska. I Christina im je bila poslala
telegram iz Amerike, a njezine su ih riječi poticale da ostanu pozitivni jer se
situacija mogla samo poboljšavati. Gwen je prvi put čula Christinino ime bez i
najmanje nesigurnosti.
I Hugh je bio kod kuće za vikend. Bio se naviknuo na činjenicu da se Liyoni više
ne može vani igrati s njim ni plivati u jezeru, ali je ipak satima bio uz nju, čitao joj i
pokazivao kako se rješavaju križaljke.
Gwen ih je zatekla kako sjede jedno uz drugo u kutu dječje sobe, smiju se i
izgledaju toliko sretno zajedno da joj je srce poskočilo. Bilo im je osam godina i
izgledali su vrlo različito: Hugh je bio čvrste grade i visok, poput Laurencea, a
Liyoni krhka i lijepa. Iz mjeseca u mjesec bila je sve sličnija Gwen. Sve je bolje
govorila engleski, i to čak s prilično autentičnim naglaskom. A budući da Verity
više nije bila ondje, Gwen je imala itekako potrebnu slobodu za druženje sa svojom
djecom.
Nasmiješila se i progovorila. – Što radite vas dvoje?
– Crtamo, mama – rekao je Hugh.
– Smijem li vidjeti?
On je gurnuo dva lista papira prema njoj, a ona je čučnula kako bi pogledala.
Hugh je prilično dobro nacrtao zrakoplov, jedan od onih koji su se koristili u
Velikom ratu.
– To je njemački zrakoplov – rekao je.
– Vrlo lijepo.
Ali, kad je pogledala drugi crtež, vidjela je da je Liyoni ponovno nacrtala
vodopad.
– Mama, ona crta samo vodopade.
– Da.
– Mama, zar je ne možeš odvesti da ga vidi? Samo jednom – rekao je molećivim
glasom.
309
– Mili, nisam došla ovamo razgovarati o vodopadima. Došla sam reći da je
vrijeme za pranje ruku prije ručka.
– Smije li Liyoni ručati s nama?
– Znaš da Liyoni ruča s Naveenom.
– Stvarno mislim da to nije pošteno.
– Doista. Pa, možda bi za ručkom o tome mogao razgovarati s ocem.
On joj se nasmiješio. – U redu. Mama, pobijedila si.
Gwen se nikada nije naviknula spavati u Laurenceovoj sobi pa je on, kad je bio kod
kuće, noći najčešće provodio u njezinoj sobi. Posljednje noći prije ponovnog
odlaska dirnula ju je njegova nježnost. Nakon što su vodili ljubav, strastveno ju je
poljubio u usta, a kad joj je pomilovao obraz, u očima su mu bile suze.
– Gwen, ti znaš da mi možeš reći sve.
– Dakako. I ti meni.
On je zatvorio oči, ali je ona vidjela da mu brada blago drhti.
Odlučili su pustiti da svijeća izgori pa je ona na treperavoj svjetlosti gledala u
strop razmišljajući o njegovim riječima. Možda bi naposljetku ipak bilo bolje
odmah mu reći za Liyoni, iako još nije dobila nikakav dokaz. Počela je rekavši
nešto o Hughu. Laurence je promrmljao odgovor. Ali je tada gotovo trenutačno
zaspao. Ona je slušala njegovo polagano disanje, okrenula se na bok i stisnula se uz
njega.
Probudio ih je zvuk tihog jecanja iz dječje sobe. Gwen je pipala tražeći prekidač
svoje svjetiljke, odmaknula pokrivač na svojoj strani, zamahnula nogama prema
bijelom tepihu i ustala. Pogledala je na sat. Tri u noći. Ogrnula se kućnom
haljinom i navukla debele čarape, sretna jer je Hugh u školi pa ga neće uznemiriti.
Dodirnula je Laurenceovo lice. – Idem ja. Ti ujutro odlaziš na dalek put.
On je uzdahnuo i okrenuo se.
Naveena je u dječjoj sobi bila nagnuta nad Liyonin krevet. – Kaže da njezine
noge bol, gospođo.
Gwen se nagnula nad kćer.
– Naveena, dovuci naslonjač. Uzet ću je na krilo. Znam da te je liječnik uputio
masirati joj noge kad je budu boljele, ali bih to noćas htjela sama raditi.
Naveena je dovukla naslonjač, a kad se Gwen smjestila s djevojčicom, prišla je
ormaru i iz njega izvadila bočicu aromatičnog ulja. Izlila je malo na Gwenin
ispruženi dlan.
– Masirajte nježnost, gospođo. Kao leptir.
310
– Hoću, ne brini. – Gwen je bila gledala kako Naveena to radi i točno je znala
koliko valja pritisnuti.
Liyoni je i dalje tiho plakala i kašljala, ali je Gwen tiho pjevala masirajući joj
noge. Liyoni je nakon nekog vremena zatvorila oči i zaspala. Gwen je nije htjela
buditi pa je ostatak noći ostala u tom položaju, a svoje je ukočenosti postala
svjesna tek kad je Laurence ušao kroz slabu svjetlost rane zore.
– Donio sam ti čaj – rekao je stavljajući šalicu i tanjurić na stolić. – Zacijelo si
iscrpljena.
– Možda mi je malo hladno.
– Daj, ja ću je staviti u krevet. Hoćeš li mi dopustiti? – On ju je pogledao s
tolikom zabrinutošću u očima da je mogla samo kimnuti.
Kad je Liyoni pokrivena, zamolio je Naveenu da donese pokrivač za Gwen.
Kad je Gwen ustala, doimalo se da je boli svaki mišić u tijelu. Protegnula se i
stavila prst na usne. – Ostavimo je spavati.
– Nazvat ću liječnika ako želiš.
– U redu je. Ne može ništa učiniti. Dao mi je jake lijekove protiv bolova za nju.
Rekao je neka ih koristim štedljivo sve dok... – Progutala je knedlu u grlu. – Bila je
sjajna plivačica.
On ju je zagrlio i odveo u njezinu sobu. – Mislim da ću ipak nazvati liječnika,
ako nemaš ništa protiv. Bojim se da uskoro moram otići ako želim stići na vlak. Ali,
prije no što odem, moram ti nešto pokazati.
– Dragi, molim te, može li to pričekati? Toliko sam umorna da mislim da ću
pokušati odspavati otprilike sat vremena.
Kad je liječnik došao, rekao je kako je vrijeme da se Liyoni daje više lijekova protiv
bolova. – Ne stalno – rekao je – ali ako mislite da je potrebno, nemojte se
suzdržavati.
– Stanje se neće popraviti, zar ne?
– Koliko još? – upitala je Gwen gledajući ga u oči.
– To nije moguće reći. Mogla bi poživjeti još dulje vrijeme... a s druge strane... –
Raširio je ruke u gesti neizvjesnosti. – Može li i dalje stajati?
– Da.
Kad je to prihvatila, preplavila ju je smirenost. Budući da je vremena bilo toliko
malo, Laurenceu će reći čim se vrati. Ali, prije toga je morala učiniti još nešto za
Liyoni.
311
Kad je liječnik otišao, Gwen je donijela Liyoni u svoju sobu, posjela je u naslonjač
pokraj prozora i otišla u dječju sobu po čistu odjeću. Liyoni je pljesnula ručicama
kad je vidjela haljinu koju je Gwen donijela. Bila je to jedna od Gweninih, koju je
Naveena prekrojila za nju: jarkocrvena, gotovo grimizna, štrikana haljina. Donijela
je i omiljeni crveni šal te crvene čarape, koje je nosila u gumenim čizmama. Hugh
je uvijek govorio da izgleda kao Crvenkapica.
Kad je Liyoni zabundana, Gwen je izašla vidjeti je li se McGregor, koji je
Daimlerom odvezao Laurencea na postaju, već vratio. Nasmiješila se kad je
ugledala automobil parkiran pred kućom, s ključem u bravi. Stavila ga je u džep.
Nije bilo potrebe čak ni da spominje da uzima automobil.
Kad se vratila u svoju sobu, Naveena je bila uz Liyoni.
– Misliš li da postupam ispravno? – upitala ju je.
Naveena je polako kimnula. – Jednom joj dati da vidi tu vodu.
Kad su krenule, Gwen se ponadala da će pronaći skretanje koje joj je Verity
jednom pokazala tijekom pouke vožnje.
Gwen je postupila impulzivno, ali nije zažalila jer je izvela Liyoni. Djevojčica je
to mnogo puta tražila, a dokle god ona bude oprezna, sve će biti u redu. Dok je
vozila, mislila je na Liyonin život na plantaži: kako je vikala ‘Letim!’ skačući u vodu
i kako se oduševljeno vrtjela kad god bi joj se nešto sviđalo.
Izgubljena u mislima, gotovo se provezla pokraj obraslog skretanja. Na nebu su
bili komadići rastrganog oblaka i puhao je tek blag povjetarac. Ona je na trenutak
stala i otvorila prozore kako bi osjetile miris svježe metvice i eukaliptusa te slušale
brujanje letećih stvorenja. Potom je vozila osobito pažljivo kako ne bi previše tresla
djevojčicu dok su poskakivale preko rupa i hrpica kamenja.
– Nagni se van, Liyoni – rekla je. – Osjećaš li miris vode? Ne možemo biti daleko.
Djevojčica se nagnula, a Gwen ju je pogledala i vidjela kako joj tamna kosa pada
niz leđa. Nastavila je voziti usredotočena na put, ali kad je začula zvuk lijevanja
vode, znala je da su blizu odredištu.
– Čuješ li ga? – glasno je upitala okrenuvši se kako bi pogledala Liyoni.
Djevojčičino lice blistalo je od zadovoljstva.
Kad je Gwen sparkirala automobil, izašla je, prišla suvozačkim vratima i otvorila
ih.
– Automobilom ne mogu bliže.
Gwen se naslonila na automobil dok je Liyoni sjedila na rubu svojega sjedala i
upijala zvuk vodopada. Nakon nekog vremena je potapšala Gweninu ruku,
prekinuvši je u mislima. Gwen se sagnula kako bi je čula.
– Ne vidim. Izađem?
312
Gwen se namrštila. Liječnik joj je rekao da, iako Liyoni još može hodati ili stajati
možda desetak minuta, dulje korištenje nogu moglo bi prouzročiti bol.
– Ne – rekla je. – Opasno je.
– Molim. Malo bliže. Molim. – Liyoni ju je molećivo gledala.
– To nije pametno. Gledaj odavde.
– Budem pažljiva.
Kad je ugledala čežnju u djevojčičinim očima, popustila je. Ako bolest bude
napredovala kako je liječnik očekivao, to bi mogla biti njezina jedina prilika da
doista vidi kako voda pada.
– U redu, ali moraš mi dopustiti da te cijelo vrijeme držim. Nosit ću te do mjesta
s kojega ćeš malo bolje vidjeti.
Silina vode isklesala je oblik potkove u stjenovitom okolišu pa ju je Gwen
odnijela do mjesta nedaleko od početka tog zaobljenja. Stajale su dovoljno daleko
od ruba da bi bile potpuno sigurne, ali dovoljno blizu vodi koja je dolazila na
vodopad na suprotnoj strani.
– Ne miči se. Čvrsto se drži. Pogledaj onamo – rekla je Gwen i pokazala nekoliko
metara nadesno. – Vidiš, ondje gdje je tlo pomalo trusno.
– Budem pažljiva.
Gwen je pogledala prema gore. Oblaci su se zgusnuli i Sunce je nestalo. Tada se
osjećao miris mokre vegetacije, vlažne zemlje i nečega neodredivog što je dolazilo
iz same vode. – Minerali – pomislila je Gwen – ili možda nešto drugo što je voda
putem pokupila. Začula je nešto iza sebe i pogledala preko ramena, ali je samo
nekoliko majmuna letjelo zrakom i slijetalo uz tupe udarce.
– Doista voliš vodu, zar ne? – upitala je Gwen govoreći glasno i čvršće stežući
djevojčicu oko struka.
Liyoni ju je pogledala rumena od uzbuđenja.
Prošlo je nekoliko minuta, a Gwen je gledala izbočene stijene na suprotnoj
strani, gdje je voda polijetala prije no što je bučno pala u jezerce u kojemu se
Caroline utopila. Samo jezero nije vidjela, ali je mogla zamisliti zapjenjenu bjelinu
dolje te očaj koji je njezina prethodnica zacijelo osjećala.
Liyoni je u tom trenutku zabacila glavu, radosno se smijući, a tada ispružila ruke
iznad nje. Nalet vjetra otrgnuo joj je crveni vuneni šal. Kad se Gwen sagnula kako
bi ga uzela, na trenutak ili dva pustila je Liyonin struk. Sunce je provirilo, a Gwen
je, zaslijepljena, pogledala u bujicu svjetlucave, kristalne vode. Iznenadan jak vjetar
donio joj je zemlju u lice, ali je u nekom zakutku svojega uma čula kako im se
približava zvuk motora. Suznim očima pružila je ruke kako bi uhvatila Liyoni, ali
se djevojčica pomaknula.
313
U nekoliko trenutaka, koliko je bilo potrebno da se Gwenine oči razbistre, sunce
je obasjalo Liyonino lice kad se okrenula, ponovno je puhnuo vjetar, a ona ga se
uplašila i zaljuljala se. Liyoni se doimala zbunjenom, leđima okrenuta vodopadu,
pa je zakoračila unatrag umjesto naprijed. Kad je Gwen pružila ruke, Liyoni je
posrnula, a njezina crvena haljina zalepršala je iza nje jer ju je vjetar ponovno
gurnuo unatrag.
Gwen je u tom djeliću sekunde osjetila punu silinu svoje ljubavi prema kćeri.
Apsolutnu ljubav od koje srce zastaje.
Liyoni je pala naprijed, na koljena.
– Ostani dolje – viknula je Gwen te, i sama na sve četiri, otpuzala naprijed kako
bi uhvatila djevojčicu.
Laurence se odjednom stvorio ondje. Podignuo je Liyoni i nježno je odnio u
automobil. Gwen je, i dalje na koljenima, gledala dolje, u šoku ostavši bez daha.
Zamalo. Vjetar je prestao, Gwen je ustala i otrčala do mjesta na kojemu je Laurence
tada stajao.
Nitko joj nije rekao da biti majka znači živjeti s ljubavlju toliko bezuvjetnom da
vas ostavlja bez daha, i sa strahom toliko užasnim da vas protrese do dubina duše.
A nisu joj ni rekli koliko su ta dva osjećaja bliska. U Gwenin se um uvukla jedna
jedina, malena, strašna pomisao. Da je samo imala hrabrosti nagnuti se preko ruba,
sve bi bilo gotovo. Godine krivnje. Straha. Samoprijezira. Svega. A tada je ta
pomisao nestala.
Ali, Laurence je zacijelo vidio nešto na njezinu licu.
– Ne, Gwen. Misli na svoje drugo dijete.
Oporavljajući se od šoka onoga što se dogodilo, njegov je glas čula nekako
isključeno. – Što si rekao?
– Rekao sam: misli na svoje drugo dijete.
Ona se zagledala u njega. Sve je utihnulo. Izolirana u tom trenutku, osjetila je
kako joj je vjetar okrznuo kožu. Pogledala je oko sebe i vidjela svaku pojedinost
svega što se događalo, iako nije gledala. Trava je izgledala drugačije, kao da ju je
vjetar povijao polaganije nego inače. I kukci, mnogo kukaca lebdjelo je gotovo
nepomično, a ptice su usporeno letjele sa stabla na stablo. Začula je zvuk iz daljine.
Nešto se oglasilo. Što je to bilo? Koza? Zvono? Um joj je na trenutak bio
neprirodno spokojan, kao da je cijeli svijet došao izbaviti je od boli onoga što je
učinila. Ali, bol nije nestala. Naposljetku se silovito vratila kad se zvuk vode
ponovno prolomio.
Pogledala je Laurencea. – Ti znaš?
On je kimnuo.
– Koliko dugo?
314
– Ne dugo.
– Mislila sam da si već otišao u Colombo.
Laurence je odmahnuo glavom, očito ukočen i zabrinut. – Imao sam potrebu
razgovarati s tobom. Nisam mogao otići. Gledaj, u prtljažniku imam pokrivače.
Vozim vas natrag. Nick i ja poslije možemo doći po kamionet.
Ona se okrenula kako bi pogledala mjesto na kojemu su ona i Liyoni stajale te
zadrhtala od pomisli na to što se moglo dogoditi. Dok je Laurence vadio pokrivače,
ona je držala Liyoni u zagrljaju, milovala joj obraze i šaptala sve što se nikada nije
usudila reći. Rekla joj je da joj je žao, zamolila je da joj oprosti i ponovila to mnogo
puta. Iako djevojčica nije mogla razumjeti sve riječi, gledala je Gwen u oči i uspjela
se nasmiješiti.
Kad im je Laurence ponovno prišao, Gwen ga je pogledala. – To je bilo
nepromišljeno. Nisam je trebala dovesti ovamo, ali ga je silno željela vidjeti.
– U šoku je. Bit će dobro. Bile ste dovoljno daleko od ruba. Zbog vjetra se
doimalo gorim no što je bilo, ali zapravo niste bile u opasnosti. Dođi, hajdemo
odavde.
Uzeo je Liyoni i privinuo je uza se, a tada ju je smjestio na stražnje sjedalo i
nježno je pomilovao po kosi.
– Sad si dobro, malena – rekao je.
Jedna je ptica zakriještala na nebu, a Gwen je pogledala tkaninu koju je i dalje
držala: Liyonin crveni šal. Na trenutak ga je podignula, a tada pustila. Šal se blago
zavrtio te poletio nizvodno poput crvenog zmaja koji se okreće i uvrće predajući se
neizbježnom padu. A tada je, upadljiv na svjetlucavoj vodi, na trenutak zatreperio
prije no što je nestao.
315
35.
P
et tjedana poslije, jednoga lijepog svibanjskog jutra, Liyoni je mirno
preminula u snu. Gwen je najveći dio vremena provela uz nju, milujući joj
čelo i rashlađujući je. Kad je preminula, ona i Naveena su je nježno oprale i
počešljale joj kosu. Ali, kad je Gwen utonula dublje u bol, potpuno drugačiju od
svega što je do tada upoznala, u očaju se pitala hoće li se više ikada osjećati
normalno.
Nedugo nakon nemilog događaja na vodopadu Laurence joj je želio objasniti
kako je doznao. Rekao je da je posrijedi bilo nešto u obiteljskoj arhivi, baš kao što
je Fran pretpostavila, ali je Gwen bila toliko uzrujana zbog Liyoninog sve lošijeg
stanja da nije bila spremna čuti pojedinosti. – Poslije – rekla je – poslije ćeš mi sve
reći. – Tada je briznula u plač i žurno otišla iz sobe, nimalo spremna govoriti o
patnji koju je osjećala jer se morala odreći svoje kćeri.
Nije mogla govoriti, piti ni jesti, a najviše je žalila zbog toga što je prekasno
otkrila koliko je voljela Liyoni. Više je nikada neće vidjeti, više nikada neće
dodirnuti njezinu kosu, nikada neće čuti njezin glas i nikada neće biti sposobna
iskupiti se za ono što je učinila. To je bilo najgore od svega. Bol zbog izgubljenog
života njezina djeteta nije jenjavala. Doimalo joj se fizički nemogućim živjeti i
nakon što njezine kćeri više nema. Kao strašna šala ravnodušnog svijeta.
Naveena je u dječjoj sobi polegnula Liyoni u dugačkoj bijeloj haljini. Gwen je
stajala nekoliko koraka dalje i gledala u tišini obamrlosti. Nekoliko slugu došlo je
položiti cvijeće oko djevojčice. Čak je i McGregor došao, a kad je ušao u sobu,
Gwenino se grlo stegnulo. Pogledala ga je prije no što je on pogledao Liyoni i
opazila da mu je lice bijelo. Progutala je knedlu u grlu i zakoračila prema krevetu.
McGregor ju je pogledao i pružio ruku, a oči su mu bile pune boli. Nikada ga nije
vidjela takvog pa se pitala prisjeća li se dana kad su pokopali Thomasa.
Kad su nakon nekog vremena svi otišli i kad je ostala sama, dodirnula je kćerin
obraz, hladan i mnogo bljeđi no što je bio za života. U tom je trenutku prihvatila tu
silnu bol. Bila je to pravedna kazna. Poljubila je Liyoni u čelo, još jednom je
pomilovala po kosi i tada se okrenula te pobjegla, jedva sposobna udahnuti.
Hughu nisu ništa rekli. Laurence je smatrao kako je bolje da nekoliko tjedana
ostane u školi te da mu se kaže tek kad se za praznike vrati kući. Stoga nije bio na
pogrebu koji je sutradan održan.
316
Gwen je osjećala kako joj um obamire dok je hodala stazom do mjesta na
kojemu je Thomas pokopan, koju je vrtlar načinio, ali se gotovo onesvijestila kad je
ugledala duboku pravokutnu rupu koja je čekala Liyonin lijes. Naveena je hodala
pokraj nje, obujmivši je rukom oko struka, i pridržavala je kao što je bila
pridržavala Liyoni. Nesposobna stajati uspravno, Gwen se osjećala vrlo staro.
Naveenino lice nije odavalo mnogo, a Gwen se pitala što dadilja osjeća. Palo joj je
na pamet da su svi sluge zacijelo naučili biti neosjetljivi.
Kad je lijes spušten, Gwen je morala suspregnuti poriv da skoči za njim. Umjesto
toga je kleknula kod ruba i u grob bacila buket velikih bijelih ivančica, koji je pao
uz potmuli zvuk. Pogledala je prema gore i, gotovo nepodnošljivo imuna na sve
osjećaje nade, začula kretanje jezera iza nje. To će je spasiti. Liyonina voda.
– Mislim da bih sada rado pošla plivati – rekla je kad joj je Laurence pomogao
ustati.
On se obratio Naveeni, a tada je pošao s njom u sobu gdje je mirno stajao i
gledao je kako se svlači prije no što je odjenula kupaći kostim. Dok se mučila
svlačeći crnu haljinu koja joj je loše pristajala, s pravom joj nije pomogao. Odbijala
je sve ponude pomoći, a doimalo se da je on tada shvatio kako sve mora raditi
sama jer u suprotnom možda nikada ne bi došao trenutak kad će ponovno znati
sve raditi sama. Kad je bila spremna, on je otišao u svoju sobu, presvukao se i
vratio se po nju.
Voda je bila hladna kad su zakoračili u nju.
– Kad zaplivaš, zagrijat ćeš se – rekao je Laurence. – Hoćemo li preko, na otok?
Ona je ušla dublje i zaplivala osjećajući se kao da bi mogla nastaviti i nikada ne
stati. Laurence je na pola puta želio da se ona odmori na otoku. Ona je pristala, ali
kad su izašli iz vode na obalu, bilo je previše hladno da bi sjedili na vjetru.
Osvrnula se preko jezera, prema njihovu domu, mjestu koje je voljela, ali na
kojemu ju je mnogo straha jednostavno rastrgnulo.
– Hajdemo otplivati do spremišta za čamce – rekao je Laurence prekinuvši je u
mislima. – Čim si predložila plivanje, zamolio sam Naveenu da se pobrine za suhe
ručnike, vatru i čaj.
Ona je kimnula te natrag plivala sporije jer joj je energija slabjela. Noge su joj
popuštale dok joj je Laurence pomagao izaći iz vode, a potom se popeti
stepenicama do kućice.
Vatra u spremištu tek se bila razgorjela, a Gwen je sjela na pod pokraj nje i
privukla koljena te ispružila dlanove kako bi osjetila toplinu. On joj je prišao i
omotao je velikim, mekim ručnikom, a drugim joj je istrljao kosu. Dok ju je trljao,
ona se naslonila na njega i suze su napokon potekle. Okrenula se i, osjećajući kako
mu srce lupa, zajecala u njegova prsa. Plakala je zbog smrti svoje djevojčice i zato
što Laurence nije imao priliku priznati svoju kćer. Plakala je jer život može donijeti
317
toliko nevjerojatnu radost, a istodobno i udarac toliko nevjerojatno okrutan da se
doimalo nemogućim izdržati ga.
Dok se držala za Laurencea, on ju je milovao po leđima, ponovno oživljujući
njezine mišiće i kožu. Doimalo se da to traje vrlo dugo. A kad je Gwen obrisala
suze, osjetila je olakšanje jer je bila sposobna otpustiti malo boli te zahvalnost za
njegovu velikodušnost.
Zajedno su sjedili na podu, Gwen zagledana u vatru dok je on točio čaj u dvije
šalice te u svaku dodavao malo vinjaka.
– Je li vrijeme za razgovor? – upitao je.
Nastupila je duga tišina, a kad je Gwen bila spremna, pogledala ga je.
– Koliko dugo znaš?
– Za Liyoni?
Ona je kimnula. – Znam da si mi već pokušavao reći. Bi li mi sada rekao?
– Sjećaš se paketa koji je stigao? Onoga za koji si me pitala?
– Gotovo sam zaboravila.
– Stupio sam u vezu s našim odvjetnikom u Engleskoj i zamolio ga da pođe u
mali stan u našoj kući. Taj stan nije uključen u ugovor o najmu. Ondje se čuva
mnogo starih spisa iz razdoblja dok su moji roditelji ondje provodili dio godine.
– Kakvih spisa?
– Starih obiteljskih spisa. Moja majka je voljela tu staru kuću, uvijek se veselila
tome da će se u starosti preseliti onamo i zato je ondje držala spise.
Gwen je kimnula.
– Zamolio sam odvjetnika da ih pronađe i pošalje mi sve. Znao sam da je Verity
vidjela majčinu arhivu, ali ja nisam. To je jednostavno bio poriv, ali mi je Verity
jednom dala naslutiti da postoji ponešto što ne znam o našoj obitelji. Iskreno
rečeno, u to vrijeme joj nisam vjerovao, ali sam se pitao bi li moglo biti tragova koji
bi govorili o Liyoninom odnosu s Naveenom. Zanimalo me je jesu li doista u
srodstvu.
– Što si pronašao?
– Fotografije, pisma, spise... i jedan krhak te mnogo puta savijan komad
pergamenta. – Zastao je. – Vjenčani list, potvrdu braka mojega pradjeda Alberta.
Ona je čekala.
– Mojoj prabaki ime je bilo Sukeena. Nije bila Engleskinja, nije bila čak ni
Europljanka, bila je Sinhaležanka. Umrla je nedugo nakon što se moja baka rodila,
a roditelji mi nisu rekli za nju.
318
– Napokon – pomislila je Gwen; bila je to istina koja je dugo skrivana. – Želiš reći
da je boja Liyonine kože potekla od nje?
On je kimnuo. – Vjerujem da jest. Da si mi barem rekla, Gwen, to smo mogli
doznati na samom početku. Mogli smo zadržati kćer.
Ona je odmahnula glavom. – Nismo dugo bili u braku i jedva da smo se
poznavali. Da sam ti tada rekla, otjerao bi me. Ne bi to želio, ali to bi se dogodilo.
Mislio bi da sam imala izvanbračnu vezu.
Boja je nestala iz njegova lica kad je zaustio odgovor, ali je ona stavila prst na
njegove usne. – To je istina. Nikada ne bismo stigli do traženja drugog razloga.
Gwen je po kratkoj stanci, koja je uslijedila, znala da je u pravu pa su nekoliko
trenutaka šutke zurili jedno u drugo.
On je duboko udahnuo. – Kad sam nagovorio Naveenu da potvrdi ono što sam
naslutio iz spisa, priznala mi je da si doista rodila blizance. Ali, morao sam se
prilično potruditi, tako da znaš. Naveena ti je vrlo odana. – Oklijevao je. – Što si
zacijelo proživljavala sve ove godine. Jako mi je žao.
Gwen je ubrzano treptala kako bi zaustavila suze.
– Kad mi je Verity ispripovijedala priču o Liyoni i o tvojoj navodnoj vezi sa
Savijem Ravasingheom te zatražila džeparac, već sam znao da to nije točno.
– Ali si joj dao džeparac i potom me ostavio u uvjerenju da je to zato što sam ja
to tražila od tebe?
On je kimnuo.
– Je li Verity vidjela taj vjenčani list?
– Jako mi je žao, Gwen. Uvjeren sam da jest, ali joj nisam želio reći da znam za
Sukeenu sve dok ne pronađem način da najprije kažem tebi. – Namrštio se. –
Jednostavno nisam znao odakle bih počeo.
Ona je odmahnula glavom. – Verity je znala istinu, ali me je ipak pokušala
ucijeniti. Zašto joj je džeparac bio toliko silno potreban?
– Mislim da se plašila ostati u braku s Alexanderom kako ne bi rodila tamnoputo
dijete.
– Ali zaljubila se u Savija?
– Mislim da ga nije voljela. Miješani brak u nekim bi krugovima jednostavno bio
prihvatljiv razlog za tamnoputo dijete. Novac joj je bio potreban za neovisan život.
Nije jaka poput tebe, Gwen, sram bi je uništio. Kad ti nisi popustila, obratila se
meni.
Gwen je polako izdahnula. – Ali popustila sam. Tražila sam džeparac za nju.
– Mislim da je Verity vjerovala da to nećeš učiniti.
319
Gwen je zastala. – Krala je novac, Laurence, mutila je s računima. Zacijelo ga je
zgrtala godinama prije no što sam je upozorila da znam.
On je pognuo glavu. – Ne mogu je nikako opravdati.
Gwen je pijuckala topao čaj i razmišljala o onome što je Laurence rekao. On je
podignuo glavu. – Mislim da sam na određenoj razini počeo uviđati istinu onoga
dana kad sam odnio Liyoni kako bi plivala u jezeru, iako sam si to poricao. Ali kad
su spisi stigli i kad sam doista otvorio oči, uvidio sam koliko ti je slična.
Gwen je osjetila kako je val osjećaja gubitka prošao kroz nju, toliko silovit da nije
znala hoće li ga izdržati. Od tada će biti tako, ali je ona istodobno znala da mora
smognuti hrabrosti, zbog Hugha.
– Dakle, što ćemo sada? – uspjela je reći.
– Nastavit ćemo dalje. Za sada samo ti, ja i Naveena znamo cijelu istinu o Liyoni.
– I Verity.
– A predlažem da ne kažemo Hughu sve dok ne bude dovoljno star da shvati.
– Možda si a pravu, iako mislim da bi lako shvatio kako je njegova prijateljica
zapravo bila njegova sestra. – Zastala je. – Što želiš učiniti u vezi Verity?
– Što god ti smatraš da je najbolje, Gwen. Sramim je se, ali joj ne mogu potpuno
okrenuti leđa. Bojim se da je veoma poremećena.
Gwen je odmahnula glavom, ali se gotovo sažalila nad šogoricom.
– Možemo se vratiti u Englesku ako želiš – rekao je Laurence. – Vjerujem da
imamo još nekoliko godina, ali kad se uspostavi neovisnost, nećemo imati mnogo
izbora.
Ona ga je pogledala i nasmiješila se. – Sjećam se kako sam rekla da ako je
tvojemu srcu mjesto na ovoj plantaži, i mojemu je mjesto na njoj. Cejlon je i dalje
naš dom. Možda doista možemo poboljšati ovdašnje uvjete. Ostanimo dok ne
budemo prisiljeni otići.
– Učinit ću što god ću moći kako bih ti se iskupio za prošlost. Za svu prošlost.
– Možemo li stazu do njihova groba održavati prohodnom, te održavati pogled
na jezero s tog mjesta?
On je kimnuo.
– Možemo posaditi cvijeće – dodala je osjećajući knedlu u grlu. – Narančaste
nevene.
On ju je primio za ruku. Ona se naslonila na njega i zagledala se kroz prozor,
prema dubokom jezeru na kojemu su se skupljale ptice. Čaplje, ibisi, rode.
– U majčinim spisima pronašao sam još nešto. Nešto što nisam znao.
– Da?
– Naveenina majka i moja baka bile su rođakinje.
320
Gwen se osjećala potreseno. – Zna li Naveena?
– Mislim da ne zna.
Nastupila je kratka tišina.
– Ovdje je dobro živjela – rekao je.
– Da.
– Ali jako me boli to što nisam imao dovoljno vremena s Liyoni i što nisam imao
priliku voljeti je.
Gwen je duboko udahnula. – Jako mi je žao.
– Ne optužujem tebe. Barem je bila sretna onoliko koliko je živjela ovdje.
– Moglo je biti mnogo bolje.
Laurence je pogledao svoja stopala prije no što je ponovno progovorio, tihim
glasom. – Još je nešto, a ne znam hoćeš li mi uspjeti oprostiti jer ti nisam prije
rekao.
Gwen je zatvorila oči. Što je još moglo biti?
– Jako sam se sramio. Strašno mi je žao. Riječ je o Caroline.
Ona je otvorila oči. – Da?
– I o Thomasu.
On je zastao, a ona je gledala kako mišić na njegovu vratu treperi.
– Vidiš, Carolinin sin, moj sin... Thomas. I on je bio tamnoput.
Gwenina ruka poletjela je na usta.
– Žao mi je jer ti nisam rekao. Mislim da je to pogurnulo Caroline preko ruba.
Bila je vrlo lijepa i tankoćutna žena, a ja sam bio spreman učiniti bilo što za nju, ali
je emocionalno bila krhka. Nedugo nakon Thomasova rođenja počeli su dugotrajni
napadaji plača i strašni napadaji panike. Bili su toliko teški da je čak osjećala
mučninu. Iz noći u noć sjedio sam s njom držeći je u zagrljaju, pokušavajući
pronaći način da je utješim... ali to nije bilo moguće. Što god sam učinio, nije
pomagalo. Trebala si vidjeti izmučen pogled u njezinim očima, Gwen. To mi je
slamalo srce.
– Je li razgovarala s tobom?
– Nije, iako sam pokušavao doprijeti do nje. Izvan obitelji samo je liječnik znao
za Thomasa, i Naveena. Skrivali smo ga od drugih slugu iako je, dakako, McGregor
doznao kad je izvadio Thomasa iz vode. Verity je bila kod kuće. Bili su školski
praznici.
Gwen se malo odmaknula od njega i odmahnula glavom. – Verity je znala?
– To ju je strašno pogodilo.
– To objašnjava mnogo toga.
321
On je kimnuo. – Mislim da je to vjerojatno razlog zbog kojega sam uvijek bio
toliko popustljiv prema njoj.
– Zašto mi Naveena to nije rekla?
– Zamolio sam je da nikada ne progovori o tome.
– Ali ona je ponudila ideju da Liyoni pošaljemo živjeti u selu.
– Vidjela je što se dogodilo s Caroline. Zacijelo se željela pobrinuti za to da ti ne
završiš kao ona. – Zastao je i na trenutak zatvorio oči prije no što je ponovno
progovorio. – Bojim se da to nije sve. Vidiš, ja sam kriv.
– Ti nisi kriv za to.
On je odmahnuo glavom. – Jesam. Kad sam vidio Thomasa, osjećao sam se
prevareno i optužio sam Caroline da je imala vezu sa Savijem Ravasingheom dok je
slikao njezin portret. Nisam joj vjerovao iako je ona to odlučno poricala.
Gwen je u šoku čvrsto stisnula usne i oči.
– Uvjeravam te da sam je i dalje volio i da sam se silno trudio pomoći joj.
Ona je otvorila oči i promotrila njegovo lice. – Zaboga, Laurence, zacijelo si
mogao učiniti još nešto?
– Pokušao sam, doista jesam. Ali, ona je potpuno izgubila zanimanje za svoj
izgled. Pomagao sam joj prati se, pomagao sam joj odijevati se i čak sam joj
pomagao dojiti. Učinio sam što god sam mogao kako bih je izvukao iz tame i
mislio sam da sam uspio, Gwen, jer se neposredno prije kraja doimalo da se
oporavila dovoljno da bih je ostavio na jedan dan...
Nastupila je tišina dok je on brzo progutao.
– Ali bio sam u krivu... taj dan si je oduzela život. Strašno je to da čak ni nakon
njezine smrti nisam vjerovao u njezino poricanje izvanbračne veze. To je moglo
učiniti razliku.
Gwen je odjednom shvatila što joj je želio reći. – Misliš da se ubila zbog tebe?
On je kimnuo. Lice mu se zgrčilo, a oči su mu se ispunile suzama, ali ih je on
obrisao. – Cijelo vrijeme je govorila istinu iako sam ja to doznao tek nakon što sam
zatražio majčine spise i doznao za Sukeenu. Tada sam želio razgovarati s tobom,
reći ti sve o Caroline i o Thomasu... ali sam se osjećao kao da sam ih ja odveo do
jezera ispod vodopada te ih sâm gurnuo u vodu. Nisam ti to mogao reći.
Jedva sposobna povjerovati u ono što je čula, Gwen je bila duboko uznemirena.
Gledala je kako Laurence drhti pokušavajući obuzdati emocije. Doimalo se da taj
trenutak traje vječno.
Kad je ponovno progovorio, glas mu je drhtao. – Kako da živim s ovime, Gwen?
Kako mi možeš oprostiti?
Ona je odmahnula glavom.
322
– To nije samo zbog Carolinine smrti. Smatrala je da i naše dijete mora povesti
sa sobom, da mi ne može vjerovati da ću se brinuti za njega. Maleno, bespomoćno
dijete.
Dok je Gwen slušala kako vjetar podiže vodu na obalu jezera, osjećala se
shrvano.
Laurence ju je primio za ruku. – Znam da sam ti trebao reći na samom početku,
ali sam bio uvjeren da bih i tebe izgubio.
Ona je izvukla ruku iz njegove i na trenutak zadržala dah prije no što je
progovorila. A tada joj se u glasu čula tuga. – Da, Laurence, trebao si.
Nastupila je stanka tijekom koje si nije dopustila progovoriti ne vjerujući samoj
sebi. Da joj je na početku rekao za Thomasa, bi li se udala za njega? Bila je vrlo
mlada, zapravo mnogo premlada.
– Jako mi je žao jer si sama morala proživljavati sve to. I neizrecivo mi je žao
zbog onoga na što sam naveo Caroline. Jako sam je volio.
Gwen je zatvorila oči. – Jadna, jadna žena.
– Možeš li mi oprostiti jer ti nisam rekao sve?
Dok je to pokušavala pojmiti, otvorila je oči i na trenutak gledala kako Laurence
zuri u pod držeći glavu u šakama, pognutih ramena. Što je mogla reći? Ptice su
vani utihnule i čak je vjetar prestao puhati. Morala je donijeti odluku koja bi mogla
značiti kraj svemu. Tada joj je mnogo toga bilo jasno, ali su slike iz prošlosti
ispunjavale njezin um i osjećala je toliko dubok gubitak da nije mogla odgovoriti.
Tišina se otegnula, ali kad je Gwen ponovno pogledala Laurencea i vidjela
dubinu njegove tuge, to joj je olakšalo odluku. Nije bilo na njoj da mu oprosti.
– Trebao si mi reći – rekla je.
On je podignuo pogled i brzo progutao.
– Ali to je bila pogreška.
Njegovo se čelo nabralo kad je kimnuo.
– Ne postoje riječi kojima bih promijenila ono što se dogodilo Caroline. Moraš
pronaći način da živiš s tim. Ali, Laurence, ti si dobar čovjek, a optuživanje samoga
sebe neće je vratiti u život.
On je pružio ruku, ali je ona isprva nije primila.
– Ti nisi jedini. I ja sam strašno pogriješila... Odrekla sam se svoje kćeri. – Oči su
je pekle i grlo joj se stegnulo dok je izgovarala te riječi. – A sada je mrtva.
Zagledala se duboko u njegove oči, a tada ga je primila za ruku. Znala je što
življenje s osjećajem krivnje i straha može učiniti. Takav život boli. Jako boli.
Pomislila je na sve što je proživio te na sve što je sama proživjela. Sjetila se dana
kad je stigla na Cejlon i sjetila se djevojke koja je stajala na palubi broda te
323
upoznala Savija Ravasinghea. Sve je bilo pred njom, bez i najmanjeg nagovještaja
strašne krhkosti sreće.
Prisjetila se trenutka potpune smirenosti koju je osjetila dok je gledala
izgnječeno i izborano crveno lice svojega novorođenog sina, njegove ručice koje su
drhtale i grčile se dok je vrištao. A tada se sjetila kako je odmotala topao pokrivač s
Liyoni, kao da je bilo jučer. Ponovno je osjetila šok zbog opažanja onih malenih
prstića, onog zaobljenog trbuščića, onih tamnih, tamnih očiju.
Pomislila je na godine krivnje i srama, ali i na sve što je bilo lijepo i veličanstveno
na Cejlonu: na dragocjene trenutke kad se miris cimeta miješao s mirisom cvijeća;
na jutra kad ju je oduševljavala svjetlucava rosa hladne sezone; na monsune i
njihove beskrajne obilne kiše i na sjaj grmova čaja kad bi kiša prestala. A tada su se
suze ponovno slile niz njezine obraze, a s njima je poteklo i sjećanje kojemu je
pristupala s beskrajnom nježnošću: Liyoni poput ribe pliva prema otoku, vrteći se
u vodi i pjevajući. Slobodna.
Liyoni je, za tako malenu djevojčicu, ostavila dubok trag; njezin duh neće
jednostavno nestati, a Gwen to ne bi ni dopustila.
Dok ju je Laurence utješno milovao po kosi, kao što se miluje dijete, ona je
mislila na Caroline i osjetila toliku naklonost prema njoj da je ostala bez daha. I
naposljetku se sjetila trenutka kad više nije opažala boju kćerine kože. Osjetila je
suprugovu toplu ruku na svojoj kosi i znala je da će Liyonine posljednje riječi nositi
u srcu do kraja svojega života.
Volim te, mama.
Te je riječi djevojčica izgovorila večer prije no što je umrla.
Gwen je obrisala suze i nasmiješila se gledajući kako jato ptica polijeće s jezera. –
Život ide dalje – pomislila je. – Bog zna kako, ali nekako ide. – I ponadala se da će
možda jednoga dana, ako bude imala mnogo sreće, pronaći način da oprosti samoj
sebi.
SVRŠETAK
by janja
324
AUTORIČINA NAPOMENA
Z
amisao za ovaj roman rodila se dok se moja svekrva Joan Jefferies prisjećala
djetinjstva provedenog u Indiji i Burmi dvadesetih te ranih tridesetih godina
dvadesetog stoljeća. Dok je pripovijedala priče koje je njezina obitelj
prenosila s naraštaja na naraštaj, i koje su obuhvaćale plantažere na Cejlonu i u
Indiji, počela sam razmišljati o stavovima prema rasi te napose o predrasudama
tipičnim za to vrijeme.
Moja sljedeća postaja bila je audio zbirka u Centru za južnoazijske studije
Sveučilišta u Cambridgeu, gdje sam pronašla sjajne snimljene glasove koji su
oživjeli to razdoblje. Kad sam napisala koncept knjige, otputovala sam na Šri
Lanku. Iako Hatton, Dickoya i Nuwara Eliya doista postoje, plantaža obitelji
Hooper je spoj nekoliko lokacija i smještena je na većoj nadmorskoj visini no što su
Hatton ili Dickoya doista smješteni. Premda sam boravila u jednoj od kućica
odmarališta Ceylon Tea Trails pokraj akumulacijskog jezera, to, dakako, nije jezero
iz romana.
Na brežuljcima romantične plantaže čaja, obavljenim maglicom, moja ‘Supruga
vlasnika plantaže čaja’ živjela bi iznimno povlaštenim životom, ali sam joj stvorila
nevolju koja će iskušati sve njezine pretpostavke o rasnim razlikama i koja će
istražiti kolonijalne stavove te kako su za nju satkali takvu tragediju.
Medicinski je moguće da dva muškarca budu očevi neidentičnim blizancima, ali,
u pogledu rođenja djeteta izrazito tamne kože kod potpuno bijelih roditelja
najbolje dokumentirani slučaj je slučaj Sandre Laing, djeteta roditelja Afrikanera
pedesetih godina dvadesetog stoljeća u Južnoj Africi, koje je imalo tipično crnu
boju kože, izrazito kovrčavu kosu i druge karakteristične značajke. Više o Sandri
čitajte u knjizi Judith Stone Dok je bila bijela: istinita priča o obitelji podijeljenoj
rasom te na 70. – 73. stranici knjige Tko smo mi – i bili to u 21. stoljeću trebalo biti
važno? Garyja Youngea.
U početku je bilo prilično uobičajeno da Britanci odlaze raditi u Indiju i na
Cejlon te da ožene ‘domorotkinju’ jer se smatralo da će se skrasiti te biti sposobniji
izlaziti nakraj s lokalnim stanovništvom. Međutim, ta se situacija promijenila,
osobito nakon otvaranja Sueskog kanala 1869. godine. Kako je sve više neudanih
bijelih žena počelo putovati ne bi li ‘upecale’ bogate supruge, oni miješane rase
nailazili su na manje dobar prijem. Smatralo se i da ti ljudi neće biti osobito odani
Britanskom carstvu.
325
Oni koji poznaju povijest Šri Lanke opazit će da sam izmijenila vrijeme nekih
događaja kako bi bolje služili svrsi priče. Jedan od njih je pobuna zbog jezika koji
će se poučavati u školama, a drugi je bio borba cvijeća.
326
ZAHVALE
A
ndrewu Tayloru iz odmarališta Ceylon Tea Trails na Šri Lanki zahvalna sam
za fantastičan obilazak Tvornice čaja Norwood, gdje sam naučila mnogo o
čaju, ali i o tome kako se nekoć živjelo na Cejlonu. Bez osoblja odmarališta,
koje nam je pružilo divan uvid u to kakav je kolonijalni život nekoć mogao biti, ova
bi knjiga bila manje autentična. Odsjeli smo u lijepom Castlereaghu smještenom
pokraj jednog jezera u području uzgoja čaja, gdje sam gotovo svakoga dana
proučavala koju od povijesnih knjiga iz njihove opsežne knjižnice. Osobito
zahvaljujem našim ‘batlerima’ te Nadeeri Weerasinghe, koja mi je objasnila biljke,
stabla i ptice u prelijepim vrtovima odmarališta. Zahvaljujem i našemu
vozaču/vodiču Sudarshanu Jayasingheu te Marku Forbesu u Colombu za obilazak
grada, kao i osoblju Hotela Galle Face u kojem smo odsjeli u Colombu. Cijeli put
lijepo je isplanirao Nick Clark iz agencije Experience Travel.
Zahvalna sam za obilje informacija koje je moguće pronaći na Internetu, a
osobito YouTubeu za vizualne pojedinosti o Šri Lanki nekad i danas. Osobito
korisni bili su mi memoari Davida Ebbelsa Diljem čajnog zvrka: kad je Šri Lanka
bila Cejlon (AutorHouse, 2006.), koji su mi pružili fascinantne uvide u kućanski
život na plantaži te osobito u običaje odlaska na spavanje i čišćenja.
I, naposljetku, najtoplije zahvaljujem svojim neumornim agenticama Caroline
Hardman i Joanni Swainson te svojoj urednici Venetiji Butterfield, kao i čitavom
timu u kući Penguin, koji marljivo radi na objavljivanju knjige. Hvala svima.
Sljedeće knjige bile su mi osobito korisne u istraživanju za potrebe pisanja ovog

romana:
Dictionary of Sri Lankan English, Michael Meyler, www.mirisgala.net

19th Century Newspaper Engravings, R. K. de Silva, Serendib Publications,
London 1998.
Vintage Posters of Ceylon, Anura Saparamadu, W. L. H. Skeen & Company 2011.
Ceylon Under the British, G. C. Mendis, Asian Educational Services Third Edition
1951.
Sri Lankan Wildlife, Gehan de Silva Wijeyeratne, Bradt Travel Guides Ltd, UK
2007.
327
Sri Lanka in Pictures, Sara E. Hoffmann, TFCB 2006.
328
O autorici
DINAH JEFFERIES rođena je u Maleziji, a u devetoj godini preselila se u Englesku.

I dalje voli jugoistočnu Aziju te Daleki Istok pa spremno koristi svaku priliku da
otputuje onamo. Svojedobno je živjela u komuni s rock bendom te je izlagala svoja
likovna djela. Nakon što je živjela u Italiji i Španjolskoj, sada živi u
Gloucestershireu sa suprugom i norfolškim terijerom te se bavi isključivo pisanjem.
Supruga vlasnika plantaže čaja njezin je drugi roman.
Da biste doznali više o Dini, slijedite je na Twitter@DinahJefferies ili posjetite

njezinu web-stranicu www.dinahjefferies.com.
329

Dinah Jefferies - Supruga Vlasnika Plantaze Caja PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Dinah Jefferies - Supruga Vlasnika Plantaze Caja PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

2

Gwen uskoro zatrudni, a njezin je suprug presretan. Nakon porođaja se suočava sa

Savršena knjiga za mene, tajnovitost, slomljena srca i radost

Dvanaest godina poslije, Cejlon, 1925.

Ništa je nije pripremilo za vrelinu Cejlona, ali ni za njegove sukobljene boje, ni za

U potpunom kontrastu omamljujućoj vlažnosti Colomba, jutro je bilo vedro, ali

Gwen je sutradan rano ustala kako bi uhvatila Laurencea za doručkom. Prepuna

Vika je tog poslijepodneva odvraćala Gweninu pozornost od knjige koju je čitala

Fran sutradan nije došla na doručak pa je Gwen pokucala na njezina vrata te na

im je Fran ponovno bila dobro, ustala je, odjenula se i pripremila za putovanje

Č vlakom iz Hattona u Nanu Oyu, postaju najbližu Nuwara Eliyi. Njezini

Kad se Gwen sljedećeg jutra probudila, morala je požuriti u kupaonicu kako bi

Sljedećega dana, prije no što je Verity otputovala na jug kako bi posjetila

ekali su gotovo do sumraka. Verity se još nije bila vratila iz Hattona pa je

Č Gwen čuvala stražu dok je Naveena omatala djevojčicu i stavljala je u staru

U danima i tjednima koji su uslijedili Gwen se zaokupljala pregledavanjem dječje

J ak cvjetni parfem Florence Shoebotham ispunio je sobu. Sjela je na naslonjač i

Nemoj kriviti sebe.

Kad se vratila u spremište, mlijeku je dodala starter kulturu i ostavila je otprilike

Tri godine poslije, 1929.

I dok se tada preko stola, postavljenog za rođendansku proslavu, smiješila svojemu

Gwen je stavila Hugha spavati i, ponadavši se da će sredstvo za spavanje uskoro

Sljedećeg jutra jedva je podignula glavu s jastuka iako ju je istodobno boljelo i

Gwen je počela žudjeti za ‘čarobnim napitkom’, kako ga je tada doživljavala. Kad bi

Sljedećeg jutra vrijeme je bilo previše neugodno da bi se doručkovalo na dugačkoj

Vrućina je sutradan nastupila ranije no inače, a osvježavajući ranojutarnji zrak već

Nakon otprilike sat vremena uznemirili su je podignuti glasovi. Kad je razabrala

Nekoliko sati poslije Gwen je ležala budna, ne mogavši prestati misliti na

Najveći dio slobodnog vremena provodila je s Hughom. Katkad su se igrali vojnika

Gwen je sjedila na klupi pod zaobljenim krovom volovske zaprege i okretala

Za dugog putovanja natrag Gwen je osjećala toliko jaku mučninu da je Naveena

Naveena je poslijepodne podlegla vrućici i nije mogla raditi pa se Gwen, sa

Laurence, Christina i Gwen sutradan su u agenciji Masefield, Moore i Clements

Te su noći vodili ljubav, silovito i uglavnom nijemo. Laurence je potom gledao

U nedjelju navečer Hugh je bio spakiran za povratak u školu, a u srijedu rano

Sljedeće knjige bile su mi osobito korisne u istraživanju za potrebe pisanja ovog

Dictionary of Sri Lankan English, Michael Meyler, www.mirisgala.net

DINAH JEFFERIES rođena je u Maleziji, a u devetoj godini preselila se u Englesku.

Da biste doznali više o Dini, slijedite je na Twitter@DinahJefferies ili posjetite

You might also like