Sandie Jones

Druga žena
www.balkandownload.org
 Za Ivy Rolph,
moju baku - koja me uvijek ohrabrivala da
budem ono želim biti.
 PROLOG

I zgleda prekrasno u svojoj vjenčanici. Pristaje joj savršeno i upravo

je onakva za kakvu sam i mislila da će se odlučiti: elegantna,
jednostavna i jedinstvena - baš poput nje. Srce mi se slama jer njezin
veliki dan nikada neće osvanuti, no ona to ne mora znati. Barem ne
još.
Pomislim na goste koji neće prisustvovati, okvire u kojima neće
biti fotografija, prvi ples koji će proteći u tišini, svadbenu tortu koju
nitko neće pojesti, pa osjetim kako mi odlučnost kopni. Priberem se.
Nije trenutak za sumnju.
Preda mnom je mnogo posla, toliko boli koju još moram
nanijeti, no to me neće odvratiti od mojeg nauma. Jednom sam već
podbacila, ali ovaj put ću uspjeti.
Previše je toga na kocki da bih si dopustila neuspjeh.
 1

I zuzev izraženog manjka empatije, nije bilo mnogo toga što mi se

nije svidjelo na Adamu kad sam ga, u moru ljudi, prvi put spazila
na drugom kraju bara u sklopu londonskog hotela Grosvenor.
Upravo sam izašla s nevjerojatno dosadne konferencije pod nazivom
Budućnost posredovanja pri zapošljavanju i očajnički mi je trebalo
piće, puno više nego su Adam i pipničar toga bili svjesni.
Činilo mi se da stojim pokraj šanka cijelu vječnost, teatralno
mašući pohabanom novčanicom od deset funti, kada se, nedaleko od
mene, tamnokosi muškarac s kreditnom karticom u ruci uspio
probiti kroz mnoštvo koje je okruživalo šank. - Oj! Kompa, ovamo -
obratio se pipničaru prodornim glasom.
- Hm, ispričavam se - progovorila sam malo glasnije nego sam
namjeravala. - Prilično sam sigurna da sam bila ovdje prije vas.
Slegnuo je ramenima, osmjehnuvši se. - Žao mi je, ali čekam već
cijelu vječnost.
Ostala sam razjapljenih usta stajati i promatrati nijeme znakove
koje je muškarac kimanjem glavom razmijenio s pipničarom, nakon
čega se pred njim stvorila boca Peronija.
- Nevjerojatno - procijedila sam kada je svrnuo pogled prema
meni. Ponovno mi je uputio isti onaj osmijeh kao maločas pa se
okrenuo skupini muškaraca pokraj sebe kako bi preuzeo njihove
narudžbe.
- Ne, ovo se ne događa - ojađeno sam promrsila prije nego sam,
nastavivši čekati, dopustila da mi glava klone u ruke. Bila sam
uvjerena da će proći još dugo prije no što naposljetku dočekam svoj
red.
 - Čime vas mogu uslužiti? - upitao me muškarac za šankom. -
Vaš novopečeni prijatelj misli da ste tip djevojke koja voli dobar rose,
no ja sam se voljan okladiti da bi vam večeras prijao džin-tonik.
Na usnama mi je zaigrao nehotičan osmijeh. - Koliko god bih mu
htjela prkositi, moram priznati da bi mi čaša rosea itekako godila.
Pružila sam mu novčanicu kada je stavio čašu pred mene, no on
je odmahnuo glavom. - Nema potrebe - rekao je. - Gospodin koji se
progurao ispred vas nada se kako bi vam se ovime mogao iskupiti za
svoj postupak.
Nisam bila sigurna tko mi je u tom trenutku bio draži: pipničar,
kojeg je, pomislila sam, trebalo unaprijediti u višeg sommeliera, ili
poprilično pristali frajer koji mi se osmjehivao s drugog kraja šanka.
Čarolija rashlađene ružičaste tekućine očito je učinila svoje.
Lice mi je poprimilo nijansu istovjetnu onoj vina kada sam
podigla čašu u zrak kako bih mu zahvalila pa se potom zaputila
prema kutu u koji su se smjestili moji supatnici sa seminara, svatko
od njih sa svojim omiljenim alkoholnim pićem u ruci. Kako smo do
prije samo sedam sati bili potpuni stranci, među nama je vladalo
prešutno suglasje da svatko naručuje za sebe, ne mareći za potrebe
ostalih.
Gospodin Peroni očito nema isti dogovor sa svojim
poznanicima, pomislila sam, osmjehujući se samoj sebi kada sam
vidjela da još uvijek naručuje pića za svoje društvo.
Otpila sam gutljaj vina, osjetivši zahvalnost okusnih pupoljaka
kada se hladna tekućina poigrala njima prije nego mi je zapljusnula
grlo. Što je to u tom prvom naletu okusa koji je kasnije nemoguće
ponoviti? Ponekad se znam uhvatiti kako odgađam prvi gutljaj u
strahu da će osjećaj brzo iščeznuti.
Zvučim poput okorjele alkoholičarke, no istina je da pijem samo
vikendom, i nakon zamornih, zatupljujućih srijeda koje sam bila
prisiljena provesti zatočena s još dvjesto stručnjaka iz branše
ljudskih resursa.
 Tijekom predavanja naslovljenog „Nitko nas ne voli, nama nije
stalo“ dobili smo korisnu informaciju da su najnovije ankete
pokazale kako se konzultanti za ljudske resurse munjevitom brzinom
penju na ljestvici najomraženijih stručnjaka te da trenutno
zauzimaju drugo mjesto, tik iza posrednika u prometu nekretnina.
Voljela bih da mogu proturječiti zlobnicima koji nas preziru i
dokazati im da nismo svi odreda nemoralni, neetični i bešćutni
poslovnjaci. Međutim, kada se osvrnem oko sebe i ugledam more
bahatih, glasnih i nadobudnih gradskih dječaka, s njihovim
zalizanim frizuricama i neiskrenim izrazima lica, prisiljena sam
podići ruke u zrak i priznati poraz.
Premda sam se ranije tog dana predstavila na forumu, osjetila
sam potrebu ponovno to učiniti kada sam se približila glasnoj rulji.
- Bok, ja sam Emily - nelagodno sam se obratila muškarcu koji je
stajao na rubu skupine u kutu. Nije bio netko s kim sam žarko željela
razgovarati, no morala sam zapodjenuti razgovor s nekim jer sam
htjela popiti svoje piće do kraja, a pritom ne izgledati poput nekog
tko nema prijatelja pa je prisiljen piti u osami. - Radim kao
konzultantica u Faulkneru - nastavila sam.
Pružila sam mu dlan na rukovanje, a on ga je prihvatio, snažno
stisnuvši, kao da mi time daje do znanja da kročim na njegov
teritorij. „Ovo je moja palača, a ti si na mojem području“ bila je
poruka koju je poslao, unatoč tomu što smo upravo proveli cijeli dan
učeći kako učiniti upravo suprotno.
- Budite otvoreni. Budite pristupačni - rekao je govornik broj
dva ranije toga dana. - Poslodavci i zaposlenici žele vidjeti ljubazno,
prijateljski nastrojeno lice. Žele osjetiti da vam mogu vjerovati, da
radite u njihovu, a ne svoju korist. Ophodite se sa svojim klijentima
onako kako oni žele, a ne onako kako vama odgovara, čak i ako to
znači da ćete morati pregristi vlastiti ponos. Drugim riječima,
procijenite svaku situaciju zasebno i prilagodite svoj pristup
sukladno tomu.
 Oduvijek sam se ponosila činjenicom da činim upravo to, i
upravo sam iz tog razloga sedam mjeseci zaredom ponijela titulu
najbolje konzultantice u Faulkneru. Predstavljala sam suštu
suprotnost onoga što su ljudi očekivali od mene: bila sam iskrena,
obzirna i potpuno nezainteresirana za ostvarenje poslovnih ciljeva.
Bilo mi je dovoljno zaraditi za stanarinu, režije i hranu; za sreću mi
nije trebalo ništa povrh toga.
Međutim, kada bi se podvukla crta, ostvarivala sam izvrsne
rezultate. Klijenti su željeli surađivati isključivo sa mnom, a tvrtki
sam osigurala više novih poslovnih prilika i klijenata nego bilo tko
drugi u mreži od pet ureda, koliko ih je tvrtka imala. Provizije su se
doslovno slijevale na moj račun. Možda sam se zapravo ja trebala
ranije tog dana popeti na podij i ostalima objasniti kako se obavlja
posao.
Muškarac, zaposlen u nekoj opskurnoj agenciji u gradiću Leigh-
on-Sea, uložio je najmanji mogući trud da me propusti u njihov
kružok i uključi u razgovor. Nitko od prisutnih muškaraca nije se
predstavio, možda stoga jer su bili odveć zaokupljeni odmjeravanjem
moje malenkosti od glave do pete, kao da nikada dotad u životu nisu
vidjeli ženu. Jedan od njih otišao je tako daleko da je znakovito
odmahnuo glavom pa ispustio usporen zvižduk.
Nagradila sam ga pogledom prijezira, shvativši potom da je u
pitanju Ivor, ćelavi i pretili direktor koncerna iz Balhama, s kojim
sam imala nesreću biti sparena tijekom simulacijske vježbe
neposredno prije ručka.
Dah mu je bazdio po sinoćnjem curryju kojeg je, bila sam
uvjerena, halapljivo progutao iz srebrne posude od aluminijske folije,
prethodno je, bez sumnje, ugnijezdivši u vlastito krilo.
- Prodaj mi ovu kemijsku olovku - otresito mi se obratio tijekom
vježbe naslovljene „Kako Eskimu prodati led.“ Miris ustajale
kurkume prožeo je zrak, a ja sam s gađenjem namrštila nos. Primila
sam ponuđenu kemijsku olovku, koja se ni po čemu nije doimala
osobitom, pa započela nabrajati odlike koje su je izdvajale od sličnih
proizvoda: vrhunsko plastično kućište, gladak vršak metalne kuglice
te besprijekoran trag koji tinta ostavlja na papiru.
Zapitala sam se, po tko zna koji put, koji je smisao svega toga.
Moj nadređeni, Nathan, bio je nepokolebljiv u stavu da su ovakve
konferencije dobre za nas, smatrajući da sudjelovanjem ostajemo u
toku s najnovijim trendovima.
Ako se nadao da ću biti motivirana i ostati opčinjena novim i
uzbudljivim načinima poslovanja, tada je sasvim sigurno pogriješio
pri odabiru konferencije, a ja sam, bez ikakve sumnje, završila
sparena s potpuno pogrešnim čovjekom.
Nastavila sam poletno nabrajati odlike kemijske olovke no,
podigavši pogled, shvatila sam da je Ivorov pogled odlutao s
predmeta u mojoj ruci i da se, umjesto na njega, usredotočio na
natruhu dekoltea iza same olovke.
- Aham - nakašljala sam se, pokušavši mu skrenuti pažnju
natrag na zadatak pred nama, no on se tek osmjehnuo, kao da uživa
u svojoj maštariji. Instinktivno sam dva kraka bluze priljubila jedan
drugome, zažalivši ranije donesenu odluku da ipak ne odjenem
dolčevitu.
Njegove sitne oči, nalik dvama zrnima graška, sada su me iznova
odmjeravale.
- Emma, zar ne? - upitao je, zakoračivši prema meni. Pogled mi
je kliznuo na pločicu s imenom pričvršćenu iznad moje lijeve dojke,
kao da ni sama više nisam sigurna kako se zovem.
- Em-i-ly - odgovorila sam kao da se obraćam jednogodišnjaku. -
Zovem se Em-i-ly.
- Emma, Emily, sve je to isto.
- Ne, zapravo nije.
- Jutros su nas sparili tijekom jedne od vježbi - ponosno je
obznanio ostalim prisutnim muškarcima. - Dobro smo se zabavili,
nismo li, Em?
 Osjetila sam kako mi se koža ježi.
- Zovem se Em-i-ly, ne Em, nego Emily - uzvratila sam
ogorčeno. - I ne, ne bih rekla da smo osobito dobro kliknuli.
- Ma hajde - odgovorio je, osvrćući se oko sebe s izrazom krajnje
samouvjerenosti na licu. - Dobro smo surađivali. Morala si to osjetiti.
- Odvratila sam mu blijedim pogledom. Nije bilo riječi kojima bi se
moglo odgovoriti na takvo što, a čak da su mi i pale na pamet, ne bih
tratila dah na njega. Odmahnula sam glavom, a svi prisutni
nelagodno su se zapiljili u pod. Nisam nimalo sumnjala da će ga, čim
se okrenem na peti, potapšati po leđima i čestitati mu na dobro
obavljenom poslu.
Udaljila sam se sa svojim napola ispijenim pićem do praznog
kutka na drugom kraju šanka. Trebale su mi samo dvije minute da
shvatim kako je razlog zbog kojeg nitko ne stoji na tom mjestu
činjenica da bi me, svakih nekoliko sekundi, u leđa udario nečiji
koščati lakat, ili bi me s puta odgurnuo netko od članova osoblja, koje
je revnosno prikupljalo prazne čaše i vraćalo ih za šank. - Ovo je
prostor za osoblje - obavijestila me mlada djevojka, poslavši mi
izrazom iritacije i nezadovoljstva na svojem licu jasnu poruku. -
Držite se podalje.
- Jedno molim ne bi bilo naodmet - odvratila sam ispod glasa,
no ona je ionako smatrala da je odveć važna kako bi se zadržala
dovoljno dugo da sasluša moj odgovor. Ipak, neznatno sam se
pomaknula u stranu kako bih oslobodila „njezin prostor“ pa stala
kopati po svojoj torbici, tražeći mobitel. U čaši je preostalo dovoljno
vina za tri manja ili jedan veći, junački gutljaj. Još najviše četiri
minute i mogu mirne savjesti otići odavde.
Kradomice sam stala kliziti sandučićem svoje elektronske pošte
nadajući se: a) da mi nitko neće dodijavati, i b) da će se doimati kao
da čekam nekoga. Zapitala sam se kako bih se u danoj situaciji
ponijela u vremenima prije izuma mobilnih telefona i njihovog
dalekosežnog utjecaja na naše živote. Bih li stajala na istom ovom
mjestu skrivajući se iza primjerka Financial Timesa, ili bih možda
smatrala mudrijim pokušati zapodjenuti razgovor s nekim tko bi se
činio potencijalno zanimljivim sugovornikom? Za koju se god
strategiju odlučila, iskustvo bi me, u svakom slučaju, obogatilo za
nove informacije pa se nisam mogla ne zapitati zbog čega sam se
upravo prijavila na Twitter kako bih provjerila što je novo u životima
obitelji Kardashian.
Progunđala sam u sebi kada sam čula nekog kako viče: - Još
jedno piće, Emily? - Zaista? Zar nije maloprije shvatio poruku?
Skrenula sam pogled prema Ivoru, no on je bio u potpunosti
zadubljen u razgovor. Krišom sam se osvrnula oko sebe, s nelagodom
shvativši da će se osoba koja je postavila pitanje osvjedočiti o moju
zbunjenost. Pogled mi se na trenutak zaustavio na gospodinu
Peroniju, koji mi se široko osmjehivao, otkrivajući red savršeno
ravnih, bijelih zuba. Osmjehnula sam se samoj sebi, prisjetivši se
savjeta koji mi je davno udijelila majka. - Sve što trebaš znati može se
iščitati iz zuba, Emily - rekla mi je upoznavši mojeg posljednjeg
dečka, Toma. - Uvijek možeš vjerovati muškarcu koji ima lijepe zube.
- Baš... neslavan način na koji je ta veza završila zorno je razotkrio
sve manjkavosti te teorije.
Osobno sam više važnosti pridavala muškarčevu osmijehu i
pitanju osmjehuje li se on i očima, a smiješak ovog čovjeka,
primijetila sam, definitivno se protezao do očiju. Razodjenula sam ga
pogledom, a da nisam ni shvatila da to činim, ustanovivši da njegovo
tamno odijelo, bijela košulja i olabavljena kravata pod sobom
skrivaju skladno građeno tijelo. Dočarala sam si prizor širokih
ramena, razgranatih u dva kraka njegovih snažnih, trokutastih leđa,
čiji se posljednji krak protezao prema uskom struku. Trokutasti
torzo. A možda i nije.
Teško je bilo reći što se točno nalazi pod odijelom; možda je ono
skrivalo tek mnoštvo grijeha. Međutim, nadala sam se da imam
pravo.
Dlanom je gurnuo svoju kosu u stranu, a pod njegovim se
prodornim pogledom mojim vratom počela uspinjati vrelina. Uputila
sam mu slabašan i neuvjerljiv smiješak prije nego sam okrenula
glavu za cijelih 360 stupnjeva, i dalje tražeći glas koji mi se obratio.
- Je li to da ili ne? - oglasio se ponovno, ovoga puta nešto bliže.
Gospodin Peroni uspio je nekako pronaći put kroz mnoštvo pa mi je
sada stajao blizu, poput susjeda od kojeg su me dijelila tek jedna
vrata. Kako neobičan izraz, pomislila sam, posve nesvjesna činjenice
da se sada već stvorio tik pokraj mene. Je li moguće imati i susjeda
od kojeg vas dijele dvoja ili troja vrata, zapitala sam se?
- Koje je ovo večeras? - Nasmijao se, a ja sam nastavila i dalje
blijedo zuriti u njega, ipak primijetivši da je mnogo viši sada kada mi
je ovako blizu.
- Ispričavam se, učinilo mi se da sam čula kako me netko doziva
- odgovorila sam.
- Zovem se Adam - uzvratio je.
- Oh, Emily - odgovorila sam pruživši dlan, koji se smjesta
orosio znojem. - Zovem se Emily.
- Znam. Ime je prilično krupnim slovima ispisano na pločici koju
nosiš na grudima.
Spustila sam pogled na svoja prsa i osjetila kako me oblijeva
rumenilo. - Aha, toliko o tajnovitosti i izigravanju nedostižnosti.
Naherio je glavu, a u oku mu je zabljesnula iskra nestašluka. -
Tko je rekao da se igramo?
Nisam imala pojma igramo li se ili ne. Očijukanje i igre
zavođenja nikada mi nisu bili jača strana. Ne bih znala ni kako
započeti pa je, ako su ga zanimale igrice, bio prepušten sam sebi.
- Dakle, kakva se točno priča krije iza pločice s imenom? - upitao
je gospodin Peroni, to jest Adam, najkoketnije što muškarac može
upitati.
- Sudjelujem na elitnoj konferenciji - odgovorila sam smjelošću
koju nisam istinski osjećala.
- Ma nemoj? - Osmjehnuo se.
 Kimnula sam glavom. - Da, ako baš želiš znati, ja sam neka vrsta
šlaga na torti unutar svoje branše. Jedna od najboljih u svojem poslu.
- Opa. - Stao se blesavo smijuljiti. - Dakle, sudjeluješ na
seminaru prodavača dreka i magle? Vidio sam oglasnu ploču na
ulazu u bar.
Zatomila sam osmijeh. - Zapravo je u pitanju tajni sastanak
agenata MI5 - prošaptala sam, osvrnuvši se oko sebe zavjerenički.
- Aha, i zato su ti tako krupnim slovima ispisali ime preko cijelih
prsa? Kako bi bili sigurni da nitko neće dokučiti tvoj identitet.
Pokušala sam zadržati ozbiljan izraz lica, no kutovi mojih usana
zaoblili su se u natruhu osmijeha. - To je moj lažni identitet -
odgovorila sam dodirnuvši jeftinu plastiku. - Moj alias za
konferenciju.
- Dakle tako, agentice Emily - rekao je zadigavši rukav pa
pogledavši svoj ručni sat. - Reci mi onda, je li i gospodin koji nam
stoji na tri sata također agent? - Pričekao je da povežem točkice, no ja
nisam mogla dokučiti niti na koju stranu trebam pogledati. Osvrtala
sam se u svim smjerovima, bespomoćno tražeći tri sata na svojem
unutarnjem kompasu. Nasmijao se, primivši me za ramena pa me
usmjerivši prema Ivoru, koji je oduševljeno gestikulirao
razgovarajući s jednim od kolega, pritom čeznutljivo pogledavajući
prema ženi odjevenoj u uske, kožne hlače, koja je stajala za leđima
njegova sugovornika. Žena je živjela u blaženom neznanju, potpuno
nesvjesna da je Ivor proždire pogledom. Zadrhtala sam uslijed
osjećaja jeze koji me preplavio.
- Ne - odgovorila sam prislonivši dlan na uho. - Nije ni agent, a
ni gospodin.
Adam se nasmijao a ja sam se počela sve više uživljavati u ulogu.
- Možemo li ga svrstati pod neprijatelje?
- Potvrdno. Likvidiraj ga ako želiš.
Zaškiljio je, nastojeći pročitati ime s pločice predmeta našeg
razgovora. - Ivor? - upitao je.
 Kimnula sam.
- Ivor Nadmen? - Uputio mi je značajan pogled, iščekujući
reakciju. Trebalo mi je dugo, zapravo cijela vječnost, da shvatim
pošalicu, a on je sve to vrijeme samo stajao i gledao u mene, čekajući
da pohvatam konce.
 2

N tražila dečka. Nisam bila ni svjesna da ga želim dok se Adam

nije pojavio. Moja cimerica Pippa i ja bile smo zadovoljne
svojom kolotečinom koja se sastojala od odlazaka na posao i
povrataka kući, nakon kojih bismo, sjedeći na kauču, večerale s
pladnjeva položenih u krilo, nastavljajući se potom prežderavati
čokoladom i gledati epizodu za epizodom Zakona braće.
Tih nekoliko kratkih sati predstavljalo je raj na zemlji, no
sljedećeg bih jutra obično stala na vagu, a spoznaja o četiri suvišna
kilograma, nakupljena tijekom zimskih mjeseci, nosila je sa sobom i
neugodan povratak u stvarnost. Isti se scenarij ponavljao svake
godine - a činjenica da nisam odlazila u teretanu, koju sam plaćala
sedamdeset dvije funte mjesečno, predstavljala je dodatni otegotni
faktor. Više nisam uspijevala stati u traperice veličine 40 koje sam
nosila prošlog ljeta, no umjesto da kupim veličinu 42, bila sam
spremna hodočastiti od trgovine do trgovine, tražeći komotniju 40-
icu u koju ću se ipak moći ugurati. Cijelo sam ljeto provela u
poricanju istine, i dalje zavaravajući samu sebe da će najavljeno
bablje ljeto svjedočiti povratku motivacije za tjelovježbu, koju sam
negdje putem zagubila.
Tu i tamo izašla bih u noćni provod, obično u vrijeme kada bi
plaća sjela na račun, no noćni izlasci više mi nisu predstavljali isto
ono zadovoljstvo kao nekoć. Nisam bila sigurna je li problem u tomu
što ja starim ili to što se svi oko mene doimaju sve mlađima, no
nisam više vidjela smisla u stajanju u krcatim klubovima te
naguravanju i laktarenju do šanka svaki put kada bih poželjela
naručiti piće. Pippa me, unatoč mojem negodovanju, uspjela odvući
na nekoliko svirki, premda nijedna, nažalost, nije bila u 02 areni.
Pippa je više voljela podrumske rupe u kojima sastavi, s čijim je
članovima Pippa, činilo se, mahom spavala, divljaju po pozornici i
ohrabruju publiku da čini isto. Ja bih, pak, redovito ostala negdje u
prikrajku, zaštitivši uši slušalicama iz kojih su treštali Najveći kitovi
Glazbenog teatra.
Bogu hvala na Sebu, mojem najboljem prijatelju i muškoj inačici
mene same. Vjerojatno bih se udala za njega prije mnogo, mnogo
godina da sam i na trenutak povjerovala kako bih makar jednu
stanicu njegova tijela mogla preobratiti na heteroseksualnost, ali
nažalost, bila sam primorana zadovoljiti se večerima koje smo
provodili u zvučno izoliranoj kabini za karaoke, natječući se tko će
bolje otpjevati stihove iz mjuzikla Jadnici. Susreli smo se za vrijeme
onoga što on naziva mojom „frizerskom fazom“. Nezadovoljna
poslom tajnice, upisala sam večernji frizersko-kozmetičarski tečaj.
Bespotrebno je naglašavati kako sam imala viziju da ću postati
ženska inačica stilista Nickyja Clarkea, s mondenim salonom usred
Mayfaira i mnoštvom slavne klijentele koja će se za termine morati
predbilježiti mjesecima unaprijed. Umjesto toga, sljedeća sam tri
mjeseca provela metući tuđu kosu, naposljetku odustavši od cijele
priče kada mi je lužnati šampon koji smo rabili prouzročio ekcem na
koži šaka. Opsjednutost napola razrađenim zamislima nije bila ništa
neuobičajeno tijekom dana moje mladosti, baš kao ni poriv da u
njihovo ostvarenje pohrlim nepromišljeno, grlom u jagode, sve se
vrijeme zanoseći i samozavaravajući grandioznošću krajnjeg cilja.
Tako sam, primjerice, jednom prilikom upisala tečaj domaćinstva na
lokalnom veleučilištu. Ni na trenutak mi nije palo na pamet gnjaviti
se učenjem postupka izrade oku ugodnih jastuka ili struganjem pet
slojeva laka i boje sa stare komode. Ne, ja to nisam tako zamislila.
Plan je bio postati nova Kelly Hoppen i preskočiti zamorne, prizemne
sitnice kakve je učenje bilo kakve nove vještine podrazumijevalo.
Moja je sudbina bila otputovati ravno u New York, gdje bih smjesta
dobila angažman na uređenju prostranog tavanskog prostora za
Chandlera iz Prijatelja. Nepotrebno je uopće napominjati da nisam
dovršila niti jedan započeti jastuk te da uzorci tapeta i tkanina koje
sam prikupila nikada više nisu ugledali svjetlo dana. Seb se
osvjedočio osvitu i smiraju barem četiri moje karijere, a svaku je
dočekao s posvemašnjim oduševljenjem i potporom, entuzijastično
me uvjeravajući da sam upravo „stvorena za taj posao“. A ipak, kada
bi trenutna faza prošla, ostavivši me da na kauču zdvajam nad
vlastitom beskorisnošću, Seb bi me uvjerio da upravo napuštena
karijera ionako nije bila ona prava za mene. Međutim, sada sam
konačno pronašla svoj poziv. Potrajalo je malo duže nego sam
planirala, no prodaja ljudi tvrtkama ono je u čemu sam se pronašla.
Znam što činim i dobra sam u tomu.
- Znači, on je informatički analitičar? - Seb je sumnjičavo
ponovio dok smo sutradan sjedili na zelenim površinama trga Soho,
uživajući u sendvičima i salati iz Marks &Spencera. - Što god to
značilo.
Ushićeno sam kimnula glavom, no u nutrini sam si postavila isto
pitanje. Moj posao sastojao se od dovođenja stvarnih ljudi na
konkretna radna mjesta: prodavači u maloprodajnim trgovinama,
tajnice u raznoraznim uredima, zubni tehničari u zubnim
ordinacijama. Informatički sektor predstavljao je nešto posve drugo;
glomaznu industriju koja se nezaustavljivo širila i koju smo u
Faulkneru prepuštali stručnjacima.
- Pa, prema tvojem opisu čini se urnebesno zabavnim - rekao je
Seb, očajnički nastojeći na licu zadržati ozbiljan izraz. - Čime te točno
osvojio? Svojim megabajtima?
Prasnula sam u smijeh. - Ne izgleda onako kako bi čovjek
očekivao.
- Dakle, ne nosi naočale i nema razdjeljak po sredini tjemena?
Odmahnula sam glavom, osmjehnuvši se.
- I ne zove se Eugene?
- Ne - promrmljala sam kroz usta puna kruha i pečene junetine.
- Visok je, tamnokos, i ima prekrasne zube.
- O, to će se itekako svidjeti tvojoj majci.
Zviznula sam ga po dlanom po ramenu. - A ima i seksi glas. Tako
dubok i tajnovit. Nešto poput Matthewa McConaugheyja, samo bez
teksaškog naglaska.
Seb je upitno podigao obrve. - Što bi značilo da nimalo ne zvuči
poput Matthewa McConaugheyja.
Nisam se dala pokolebati. - Ma znaš što hoću reći. I velike šake...
jako velike šake, i uredno njegovane nokte na prstima.
- Zašto si mu, dovraga, zagledavala prste? - upitao je Seb, skoro
se ugušivši negaziranom limunadom. - Provela si s njim cijelih
petnaest minuta, a već si mu uspjela snimiti zanoktice.
Prkosno sam slegnula ramenima. - Samo želim reći da je očito
kako pazi na sebe, a meni se to sviđa na muškarcu. Važno mi je.
- C-c-c. Sve to zvuči divno, ali kakvi su izgledi, na ljestvici od
jedan do deset, da ćeš ga ponovno vidjeti?
- Iskreno? Jedan ili dva. Za početak, izgledao mi je poput nekoga
tko već ima djevojku, a tu je i činjenica da sam prilično sigurna kako
mu je vid zamutila obilnija količina alkohola.
- Je li bio potpuno pijan ili samo pripit i veseo?
- Teško je reći. Bio je to oproštajni izlazak, povodom odlaska
nekog od njegovih kolega, a čini mi se da je spomenuo kako su
upravo došli iz nekog kluba u centru pa nije bilo teško dokučiti da su
pili već neko vrijeme. On se doimao dosta prisebnim, možda je bio
malčice raščupan, ali zapravo mi je teško reći jer ne znam kako inače
izgleda. Doduše, jedan ili dvojica njegovih prijatelja bili su očigledno
pijani - gotovo da nisu mogli stajati na nogama.
- Oh, dao bih se okladiti da su u Grosvenoru bili presretni jer je
ih je skupina pijanaca odlučila počastiti svojim prisustvom - Seb je
odgovorio kroz smijeh.
- Mislim da su zamoljeni da napuste bar otprilike u isto vrijeme
kada sam i ja otišla - rekla sam navukavši na lice grimasu. - Tada su
počeli pristizati otmjeniji gosti, a bar je u tom trenutku više
nalikovao nekoj jeftinoj birtiji u Magalufu, nego otmjenom lokalu u
ulici Park Lane.
 - Ne zvuči dobro, mala - uzvratio je Seb.
Namrštila sam se. - Ne zvuči. Mislim da su izgledi da će se javiti
prilično slabi.
- Jesi li ga počastila pogledom? - upitao je.
- Kakvim pogledom?
- Znaš kakvim. Onim tvojim vodi-me-u-krevet-ili-me-izgubi-
zauvijek pogledom. - Zatreptao je, prenaglasivši pokret i obliznuvši
usnice poput psa koji se oblizuje nakon neočekivano ugrabljenog
komadićka čokolade, ubivši tako svaku seksualnu aluziju. Nekoć
davno, jedan od mojih potencijalnih udvarača rekao mu je da imam
„kurvanjski pogled“ i „nabrekle usnice“, a on me nije propuštao
podsjetiti na to kad god bi se za to ukazala prilika. - Onda, jesi li?
- Oh, začepi!
- Što si imala na sebi? - upitao je.
Namrštila sam se. - Usku, crnu suknjicu i bijelu bluzu. Zašto?
- Nazvat će. - Osmjehnuo se. - Da si kojim slučajem odjenula
onaj šator od haljine koji si kupila na rasprodaju u Whistlesu, tada
bih ti rekao da nemaš šanse, ali s uskom suknjom? Rekao bih da
imaš osrednje do dobre izglede da nazove.
Nasmijala sam se pa ga pokušala pogoditi napola uvenulim
listom salate. Svaka bi žena uz sebe trebala imate nekoga poput Seba.
Njegovi su savjeti brutalno neuvijeni, što me u nekim trenutcima zna
izbaciti iz tračnica i natjerati da, po tko zna koji put, kritički
preispitam vlastiti život, no danas se bez problema nosim s njegovim
komentarima, sretna što je uz mene i što mi može dati svoj uvid u
situaciju, pošto se uvijek ispostavi daje imao potpuno pravo.
- Dakle, za kakvu ćeš se strategiju odlučiti kada nazove? - upitao
je, otpetljavši iz brade list salate koji je onamo zalutao pa ga bacivši
na travu.
- Ako nazove - naglasila sam - ponašat ću se kao i uvijek.
Sramežljivo i suzdržano.
 Seb je prasnuo u smijeh, izvalivši se na leđa i poškakljavši se po
rebrima kako bi dodatno naglasio apsurd riječi. - Ako si ti
sramežljiva i suzdržana, ja sam utjelovljenje mačo muškarca.
Promatrajući ga kako se previja po tlu, došla sam u iskušenje da
mu istresem preostali sadržaj zdjele sa salatom na glavu, no znala
sam da bi to, po svoj prilici, dovelo do izbijanja sveopćeg rata
hranom.
To sam poslijepodne imala mnoštvo obveza pa sam htjela svoju
svilenu košulju poštedjeti salve projektila natopljenih umakom na
bazi balzamičnog octa. Umjesto toga, bocnula sam ga vrškom svoje
potpetice.
- I ti sebe nazivaš prijateljem? - rekla sam hineći uvrijeđenost pa
potom ustala kako bih otišla.
- Nazovi me kada te nazove - viknuo je za mnom, nastavivši se
gušiti u smijehu čak i nakon što sam se udaljila.
- Nazvat ću te ako me nazove - doviknula sam u odgovor,
došavši do izlaza koji je vodio natrag na trg.
Kasnije tog poslijepodneva, bila sam usred jednog od sastanaka
utanačenih za taj dan, kada mi je zazvonio mobitel.
Moj klijent, poslovni čovjek iz Kine, koji je, služeći se uslugama
prevoditelja, tražio zaposlenike kako bi mogao proširiti svoju izrazito
uspješnu tvrtku, pokazao je prema mobitelu, davši mi dopuštenje da
se javim.
Pristojno sam se osmjehnula i odmahnula glavom, no riječi
„Pozivatelj nepoznat“ ispisane na zaslonu pobudile su moje
zanimanje. Kada je mobitel zazvonio još tri puta, čovjek me pogledao
molećivim pogledom, gotovo preklinjući da se javim.
- Ispričajte me - rekla sam prije nego sam se povukla iz
prostorije. Bolje da je riječ o nečemu vraški važnom.
- Emily Havistock - progovorila sam, prethodno kliznuvši
prstom preko zaslona iPhonea kako bih se javila.
 - Havistock? - ponovio je glas.
- Da, mogu li vam pomoći?
- Sad mi je jasno zašto ti na pločicu nisu stavili i prezime. -
Nasmijao se.
Rumenilo mi se počelo širiti vratom, posežući mi svojim prstima
prema obrazima. - Bojim se da sam trenutno usred važnog poslovnog
sastanka. Mogu li te nazvati kasnije?
- Ne sjećam se da si zvučala ovako službeno. I inače se ovim
tonom javljaš na pozive?
Nisam odgovorila, ali osmjehnula sam se.
- Može, nazovi me kada budeš u prilici - Usput, Adam je. Adam
Banks.
Zar je mislio da sam dala svoj broj svakom frajeru koji je bio u
baru te večeri?
- Poslat ću ti poruku - nastavio je. - Za slučaj da ti se moj broj ne
prikazuje na zaslonu.
- Hvala ti, nazvat ću te čim se ukaže prilika - rekla sam
okončavši potom poziv, no ne prije nego sam začula njegovo
hihotanje.
Vratila sam se svojem klijentu, no ostatak se sastanka nisam
uspijevala skoncentrirati na posao, ubrzo se uhvativši kako svim
silama pokušavam razgovor s klijentom privesti kraju.
Okončavši sastanak, shvatila sam da ga ne želim nazvati prebrzo
i tako mu otkriti koliko sam zapravo zagrijana pa sam, kada me
prevoditelj obavijestio da me klijent želi provesti svojim novim
uredskim prostorom, smještenim u istoj zgradi, samo nekoliko
katova više, objeručke prihvatila ponudu.
Tjedan kasnije, morala sam za večerom objasniti Adamu zašto
su mi trebala cijela tri sata da ga nazovem.
 - Ne očekuješ valjda da ču povjerovati u to? - upitao je s
nevjericom.
- Kunem ti se. Nisam jedna od onih koje će te pustiti da se
preznojavaš kako bi se doimale nedostižnima. Možda bih pričekala s
pozivom sat, ali ne i tri. To bi bilo nepristojno. - Nasmijala sam se.
Oči su mu se skupile i namreškale u pokušaju da suspregne
smiješak. - I zaista si sve to vrijeme provela zaglavljena u dizalu?
- Da, tri itekako dugačka sata s čovjekom koji ne govori gotovo
ni riječi engleskoga, i s dva super pametna telefona od kojih, kako se
pokazalo, nijedan nije bio dostatno pametan da pomoću njega
pozovemo pomoć.
Zagrcnuo se svojim Sauvignon Blancom, potom promrmljavši: -
Toliko o kineskoj tehnologiji.
Do trenutka kada sam, mjesec dana kasnije, upoznala Adama sa
Sebom, vidjeli smo se osamnaest puta.
- Ti to ozbiljno? - pobunio se Seb kada sam mu treću večer
zaredom rekla da se neću moći vidjeti s njime. - A kada misliš da ćeš
uspjeti pronaći trenutak da me uguraš u svoj pretrpani raspored?
- Joj, nemoj sada pozelenjeti od ljubomore - odlučila sam ga
zadirkivati. - Možda sutra navečer?
- Hoćeš reći, ako te on i sutra navečer ne bude htio vidjeti?
- Obećavam da ću sutrašnju večer posvetiti samo tebi. -
Međutim, čak i dok sam izgovarala riječi, osjećala sam kako mu
malčice zamjeram.
- U redu, što želiš raditi? - upitao je pomalo nadureno. - Onaj
film igra u kinima - znaš onaj, snimljen po knjizi koja nam se oboma
svidjela.
- Krive su zvijezde? - upitala sam ne razmišljajući. - Adam i ja
idemo ga pogledati večeras.
- Oh. - Nisam mogla ne osjetiti njegovo razočarenje i smjesta
sam poželjela samu sebe ispljuskati.
 - Ali nema veze - zacvrkutala sam. - Ići ću ponovno sutra
navečer. Knjiga je bila savršena pa će i film biti izvrstan, zar ne?
Jednostavno ga moramo zajedno pogledati.
- Ako si sigurna da to želiš... - odgovorio je Seb, sada nešto
veselije. - Pokušaj ne uživati previše sa svojim dečkom.
Da sam barem mogla uživati. Previše mi je smetalo Adamovo
vrpoljenje u sjedalu do mojega i neprestano pogledavanje na mobitel.
- Pa, bila je to nadasve vesela i cvrkutava pričica - prozborio je kada
smo, par sati kasnije, izašli iz kina.
- Lako je tebi govoriti - uzvratila sam šmrcajući i kradomice
brišući nos rupčićem. - Ja sve ovo skupa moram prolaziti i sutra.
Zastao je pa se okrenuo prema meni i pogledao me. - Zašto? -
zapitao je.
- Jer sam obećala Sebu da ću ići s njime pogledati film.
Adam je podigao obrve u upitan luk.
- Oboje smo bili oduševljeni knjigom i zakleli smo se jedno
drugome da ćemo zajedno otići pogledati film jednom kada ga snime.
- Ali, pogledala si ga sada - rekao je. - Skinula si to s popisa.
- Znam, ali to je nešto što smo oboje htjeli učiniti zajedno.
- Moram upoznati tog Seba s kojim sam te prisiljen dijeliti -
odgovorio je, privukavši me k sebi i izdahnuvši riječi u moju kosu.
- Da ga zanimaju žene, bio bi u itekako velikim problemima -
odgovorila sam kroz smijeh. - Međutim, nemaš zbog čega brinuti.
- Svejedno. Hajdemo se sastati jednu večer sljedećeg tjedna pa
zajedno prodiskutirati vrhunce i mane blesavog filma koji ćemo
dotad svi pogledati.
Zaigrano sam ga stisnutom šakom odalamila po ramenu, a on mi
je uzvratio poljupcem u čelo. Imala sam osjećaj da smo oduvijek
zajedno, a ipak mi je ono početno uzbuđenje izazvano njegovom
prisutnošću još uvijek kolalo tijelom, čineći da svako živčano vlakno
u njemu bridi. Poželjela sam da taj osjećaj nikada ne prestane.
Bilo je još uvijek prerano za bilo kakve prognoze, no postojao je
skriveni dio mene, dio koji je svakim danom bivao sve snažniji i koji
se nadao da bi ovo moglo biti drugačije. Nisam bila dovoljno hrabra,
ili možda dovoljno glupa, kako bih na sav glas izvikivala da je Adam
onaj pravi, no sviđao mi se osjećaj koji je ta pomisao pobuđivala.
Stvari su se s njim činile drugačijima, a ja sam držala fige i na
rukama i na nogama da se pokaže kako me osjećaj ne vara.
Osjećali smo se ugodno jedno uz drugo, ne do te mjere da bih
ostavila kupaonska vrata otvorenima, no nisam se zabrinjavala oko
toga jesam li boju laka na noktima uskladila s bojom ruža na
usnama, a malo je muškaraca u mojem životu došlo do faze odnosa u
kojoj bih si dopustila takvo neslaganje boja.
- Jesi li sigurna da nije prerano za Seb-o-metar? - upitao je Seb,
brišući oči dok smo izlazili iz iste kino dvorane dvadeset četiri sata
kasnije. - Hoću reći, nije još prošao ni cijeli mjesec, zar ne?
- Hvala ti na takvom povjerenju i vjetru u leđa - odgovorila sam.
Ponovno sam slinila i šmrcala, no kako sam bila sa Sebom, ovoga
puta to nije bilo važno. Primila sam ga pod ruku, ujedinivši nas tako
u našoj tuzi zbog načina na koji je film završio.
- Ne želim te obeshrabrivati, no sve je to malo previše intenzivno
da bi potrajalo, ne čini li se i tebi tako? Viđate se gotovo svake večeri.
Jesi li sigurna da se sve skupa neće razvodniti jednako naglo kako je i
započelo? Ne zaboravi da dobro znam kakva si.
Osmjehnula sam se, unatoč osjećaju blage povrijeđenost uslijed
insinuacije da bi ono što dijelim s Adamom mogla biti puka
zaluđenost. - Nikada se nisam ovako osjećala, Sebe. Želim da ga
upoznaš jer mislim da bi ovo među nama moglo imati budućnost, i
važno mi je da mu i ti daš svoj blagoslov.
- Ali svjesna si da ćeš od mene dobiti posve iskreno mišljenje -
nastavio je. - Jesi li spremna za takvo što?
 - Mislim da će ti se svidjeti - odgovorila sam. - A u slučaju da ne
bude tako, pretvaraj se da jest.
Nasmijao se. - Postoje li teme kojih bih se trebao kloniti?
Primjerice, onaj incident kada si me zaprosila, ili onaj kad si tijekom
koncerta Take Thata bacila gaćice na pozornicu?
Prasnula sam u smijeh. - Ne, nema tajni. Smiješ reći što god ti
padne na pamet. Ne postoji ništa što bih htjela zatajiti od njega.
- Ispričaj me na trenutak - odgovorio je Seb, sagnuvši se pa se
oglasivši zvukom hinjenog povraćanja. - Dobro. Sad mi je bolje. Gdje
smo ono stali?
- Jesi li svjestan koliko veliki gnjavator znaš biti kada se
zainatiš? - Prasnula sam u smijeh.
- Bilo bi ti dosadno da sam drukčiji.
- A sada zaozbiljno, on je poprilično opušten, pa sumnjam da ćeš
ga uspjeti tako lako izbaciti iz takta.
Bila je to možda jedina stvar koja kod Adama nije bila idealna:
da je još malo opušteniji, bio bi katatoničan. U njegovu je svijetu sve
bilo mirno i pod kontrolom, poput mora bez valova. Nije gubio živce
kada bismo zaglavili iza iritantno sporog vozača. Nije mu bilo nalik
sručiti kišu kletvi na Southeastern kada bi sitnica poput lišća na
tračnicama prouzročila kaos u voznom redu njihovih vlakova, niti je
krivio društvene mreže za sve nedaće ovoga svijeta. - Ako ti se ne
sviđa ono što tamo vidiš, zašto se uporno prijavljuješ? - upitao me
kada sam počela cviljeti o nekadašnjim školskim kolegama koji
izvještavaju o svakom podrigivanju, prdcu i riječi koji su tog dana
izašli iz njihove djece.
Činilo se da ga sve one beznačajne stvari zbog kojih sam ja
svakodnevno rigala vatru nimalo ne diraju. Možda se samo
pretvarao, oprezno proučavajući sve moje mušice prije nego otkrije
vlastite, no ja sam očajnički željela da mi otkrije više o sebi. Htjela
sam se uvjeriti da mu žilama kola krv i da će prokrvariti ako se
poreže.
 Nekoliko sam puta pokušala isprovocirati njegovu reakciju,
makar samo zato kako bih se uvjerila da ima puls, no on nije ni okom
trepnuo. Činilo se da ga ležernost našeg odnosa zadovoljava i da
nema ni potrebe ni želje ponuditi nešto više od toga. Možda nisam
pravedna, možda je jednostavno takav, noja s vremena na vrijeme
volim dobar izazov, čak i ako je riječ o uzavreloj debati oko članka
objavljenog u Daily Mailu. Povod sam po sebi uopće ne bi bio važan,
poslužilo bi bilo što što bi mi dalo uvid u njegov svijet. Međutim,
koliko se god trsila, razgovor bi se uvijek vratio na mene, čak i onda
kada bih ja bila ta koja postavlja pitanja. Nisam mogla poreći da je to
pravo osvježenje, pošto je posljednji tip s kojim sam izlazila po cijele
noći laprdao o svojoj opsjednutosti videoigricama. Međutim,
Adamovo neprestano izbjegavanje tema vezanih uz njega primoralo
me da si postavim pitanje: što uistinu znam o njemu?
Upravo mi je zbog toga trebao Seb. On je onaj tip osobe koji
umije smjesta prodrijeti u srž i prorovati put kroz kompleksne
slojeve ljudske osobnosti, ravno do nečije duše, koju čovjek najčešće
ogoli već unutar prvih nekoliko minuta nakon što ga upozna. Jednom
je prilikom upitao moju majku je li moj otac jedini muškarac s kojim
je spavala. Smjesta sam dlanovima prekrila uši i stala glasno lalakati
kako ne bih čula odgovor, no svejedno sam svjedočila njezinom
priznanju da je doživjela prekrasnu aferu s Amerikancem kojeg je
upoznala netom prije no što je prohodala s ocem. - Istini za volju,
nije to bila afera u smislu koji vi mladi podrazumijevate danas - rekla
je. - Nismo se potajno sastajali kako bismo se upuštali u zabranjene
spolne odnose, i nijedno nije bilo u braku pa se ne može govoriti o
aferi u onom smislu u kojem vi rabite tu riječ. Bilo je to tek
povezivanje dviju duša koje su u potpunosti bile usklađene jedna s
drugom.
Usta su mi se razjapila u šoku. Osim iznenađenja činjenicom da
je moja majka imala spolne odnose više od dva puta u životu, koliko
je bilo potrebno da začne mene i mojeg brata, bio je tu i šok spoznaje
da je postojao i još netko osim mojeg oca. Kćerima život jako rijetko
pruži priliku doznati o ovakvim biserima iz davno zaboravljene
prošlosti, a prije nego i postanemo svjesne toga, trenutak za
postavljanje pitanja prođe i bude prekasno. Međutim, ljudi poput
Seba umiju iskopati svaki takav dragocjeni grumičak, a da njihove
žrtve nisu ni svjesne onoga što zbiva.
Adam, Seb i ja utanačili smo sastanak sljedećeg vikenda u
jednom baru u Covent Gardenu. Nisam htjela predložiti večeru,
smatrajući da bi to moglo biti previše uštogljeno i usiljeno, no nadala
sam se da bi se stvari mogle prirodnim putem razviti u tom smjeru.
Nismo još do kraja ispili ni prvo piće kada je Seb upitao Adama gdje
je odrastao.
- Malo izvan Readinga - odgovorio je. - Preselili smo se u
Sevenoaks kad sam imao devet godina. A ti?
I eto ga opet.
Međutim, Seb se nije dao smesti. - Rođen sam u levišamskoj
bolnici i otada živim ondje. Ne u bolnici, naravno, nego dvije ulice
dalje od nje, nedaleko glavne ulice. Prije nekoliko godina posjećivao
sam Sevenoaks poprilično često; viđao sam se s tipom koji je tamo
imao studio za pružanje usluga unutarnjeg uređenja. Jako lijepo
mjestašce. Zbog čega ste se iz Readinga odselili baš onamo?
Adam se nelagodno promeškoljio. - Erm, otac mi je preminuo.
Mama je imala prijatelje u Sevenoaksu, a trebala joj je pomoć u
podizanju mene i mojeg mlađeg brata. Nismo imali razloga ostati u
Readingu. Tata je godinama radio za Microsoft, no kada je umro... -
glas mu je izgubio na snazi.
- Razumijem, i ja sam ostao bez oca - uzvratio je Seb. - Pušiona,
zar ne?
Adam je tugaljivo kimnuo glavom.
- Nego, je li ti mama još uvijek sama ili je upoznala nekog
novog? - upitao je Seb, prije nego je s prizvukom krivnje dometnuo: -
Oprosti, nekako sam pretpostavio da ti je mama još uvijek živa.
Adam je kimnuo glavom. - Bogu hvala, jest. Još uvijek živi u
Sevenoaksu i još je uvijek sama.
 - Teško je kad su same, zar ne? - upitao je Seb. - Osjećaš puno
veću odgovornost za njih, unatoč činjenici da si ti dijete, a one
odrasle osobe.
Adam je podigao obrvu pa kimnuo glavom, složivši se. Nisam se
osjećala pozvanom uključiti se u razgovor jer su, nasreću, oboje
mojih roditelja još uvijek živi, pa sam umjesto toga ponudila naručiti
još jednu rundu pića.
- Ne, ja ću otići po njih - ponudio je Adam, bez sumnje kako bi
barem nakratko predahnuo od baraže Sebovih neumoljivih pitanja. -
Ponovno isto?
I Seb i ja kimnuli smo potvrdno.
- Dakle...? - Upitala sam čim nam je Adam okrenuo leđa.
- Jako lijepo - odgovorio je Seb. - Jako lijepo.
- Ali? - Osjetila sam da će to biti njegova sljedeća riječ.
- Nisam siguran - nastavio je, a meni je srce potonulo u pete.
- Postoji nešto, ali nisam posve siguran što.
Te noći, nakon što smo vodili ljubav pa ostali opruženi jedno uz
drugo, klizeći vršcima prstiju jedno drugome po torzu, vratila sam se
na temu njegovih roditelja.
- Misliš li da bih se svidjela tvojoj majci? - upitala sam.
Okrenuo se i pridigao, podbočivši se laktom. Svjetla su bila
ugašena, no zavjese su bile razvučene, a mjesečina snažna. Njegova
se silueta ocrtavala tik uz mene, tako blizu da sam osjetila njegov dah
na licu. - Naravno da bi. Smatrala bi te savršenom.
Nisam mogla ne primijetiti odabir glagolskog oblika: „smatrala
bi“ umjesto „smatrat će“. Postojala je golema razlika između dvaju
izraza - jedan je hipotetski, drugi ukazuje na namjeru. Ta jedna
rečenica govorila je više nego se na prvi pogled činilo.
- Dakle, ne namjeravaš nas upoznati u neko dogledno vrijeme?
- upitala sam što sam nehajnije mogla.
 - Skupa smo tek mjesec dana. - Uzdahnuo je oćutjevši težinu
pitanja. - Ne vidim čemu žuriti. Dan po dan, pa ćemo vidjeti kamo će
nas to odvesti.
- Drugim riječima, dovoljno sam dobra za krevet, ali nedovoljno
dobra da bi me upoznao sa svojom majkom?
- Dovoljno si dobra i za jedno i za drugo. - Nasmijao se. - Samo
polako. Bez pritisaka. Bez obećanja.
Osjetivši stezanje u grlu, odvratila sam pogled od njega. Bez
pritisaka. Bez obećanja? Što je to, dovraga, trebalo značiti? I zašto me
tako pogodilo? Svoje sam ljubavnike mogla nabrojati na prste obiju
ruku. Svaki od njih značio mi je nešto, osim onog iz meni tako
nesvojstvene avanture za jednu noć na rođendanskoj zabavi
povodom dvadeset prvog rođendana jedne moje prijateljice.
Međutim, unatoč zaljubljenosti i požudi koje mi nisu bile nešto
strano, nisam se sjećala da sam se ikada osjećala ovako sigurnom. A
Adam je u meni pobudio upravo taj osjećaj. S njim sam osjećala sve
navedeno. U svakoj je kućici bila kvačica i, po prvi put otkako sam
odrasla, osjećala sam se cjelovitom, kao da su svi djelići slagalice sjeli
na mjesto.
- U redu - procijedila sam, iznervirana vlastitom potrebitošću.
Bila sam ga spremna, bez imalo ustručavanja, upoznati s drugom
rođakinjom majčine polutetke. On je očito zazirao od iste pomisli, a
to je, unatoč svoj mojoj razboritosti, boljelo.
 3

P rodorni zov trube prolomio se zrakom.

Pippa, nagnuta kroz prozor u pokušaju da sakrije cigaretu,
doviknula je: - Dečko ti je tu, u svojem otmjenom autu.
- Ššš - pokušala sam je ušutkati. - Čut će te.
- Nalazimo se tri kata iznad tla. Uostalom, polovica vražje ulice
čuje njega pa se na tvojem mjestu ne bih previše brinula.
Ugurala sam u isto prozorsko okno s kojeg je ona promatrala
prizor pod sobom, pa mu mahnula. Zatrubio je u odgovor, a naš
susjed, Bill, koji je u tom trenutku prao svoj automobil, podigao je
pogled sa svojeg limenog ljubimca. - U redu je, Bille. To je samo
Emilyn otmjeni dečko.
Bill je slegnuo ramenima pa se vratio svojem poslu. Bio je
najbolji mogući susjed kojeg je čovjek mogao poželjeti - budno je
pazio na sve oko sebe kada je to bilo potrebno, a znao je i zažmiriti
kada je bilo prikladno.
Pippa i ja nismo bile reprezentativni uzorak stanovništva ovog
dijela grada: normu su ovdje predstavljali mladi, vjenčani parovi s
dvoje i pol djece. Tvrdili su da obožavaju Lee, našu šaroliku enklavu
koja se ugnijezdila između Lewishama i Blackheatha, no i oni i nas
dvije bili smo svjesni da samo čekaju priliku i mogućnost da naprave
onaj posljednji, veliki skok u potonju četvrt. Svi su težili gradskim
četvrtima s poštanskim brojem SE3 te njihovoj otkačenoj seoskoj
atmosferi i prostranim otvorenim površinama. Kažu kako su tijekom
sedamnaestog stoljeća u Blackheatbu ukapane žrtve kuge, no takve
priče ne uzrujavaju pretjerano njegove stanovnike dok tijekom
ljetnih večeri priređuju neplanirane i na brzinu organizirane roštilje.
Pippa i ja nemalo smo se puta pridružile ondašnjem mnoštvu,
pretvarajući se da živimo ondje, uvijek došavši s jednokratnim
plastičnim pladnjevima koje bismo navrat-nanos kupile na
benzinskoj crpki. Uvijek bismo na proslavu došle prekasno, kada bi
najbolja mjesta uz pivnice već bila zauzeta, pošto bi do trenutka kada
bi se nas dvije odlučile vjerovati prevrtljivom britanskom vremenu
već bilo četiri poslijepodne, a odjeljak Sainsbury‘sa s potrepštinama
za roštilj već bi odavna bio opustošen.
- Oh, izgledaš jako lijepo - primijetila je Pippa.
Poravnala sam prednji dio svoje uske jednodijelne haljine,
premda nije bilo nikakvih nabora koje je trebalo ravnati. - Zaista to
misliš?
Provela sam dobar dio sata odabirući što ću odjenuti, razapeta
između ležernosti lijepe bluze u kombinaciji s bijelim trapericama i
formalnijeg izgleda koji bih postigla strukturiranom haljinom. Nisam
htjela ostaviti dojam nekoga tko je uložio previše truda u svoj izgled,
no nedovoljan trud bi vjerojatno predstavljao i veći grijeh pa je na
kraju mornarsko plava haljina odnijela pobjedu. Krep tkanina
prianjala mi je uz struk, šireći se preko bokova i padajući tik ispod
koljena. Dekolte jedva da je bio vidljiv, a tkanina mi je savršeno
isticala grudi. Kao što je moja majka običavala reći: - Ta haljina visi
na svim pravim mjestima.
- Nervozna? - upitala je Pippa.
- Začuđujuće sam smirena - lagala sam.
Nisam joj htjela priznati da sam provela barem još sat vremena
sušeći kosu, podižući je i spuštajući, pa opet podižući. Kosa mi već
dugo nije bila ovako dugačka. Trenutno mi je dosezala tik do ispod
ramena, a njezina prirodna kestenjasta boja bila je prošarana s
nekoliko pramenova koje sam izvukla kako bih u nju unijela dašak
živahnosti. Odlučila sam podići kosu i pričvrstiti je ukosnicom, a s
obje sam strane ostavila nekoliko neukrotivih uvojaka kako bi mi
uokvirili lice i ublažili strog izgled. Nokti su mi se nakon francuske
manikure, na kojoj sam bila prije nekoliko dana, još uvijek dobro
držali, a na lice sam nanijela tek natruhu šminke, odlučna u namjeri
da izgledam prirodno. Otmjenost bez puno truda bio je izgled kakav
sam se trudila postići - na kraju krajeva, trebala sam upoznati majku
svojeg dečka - no stvarnost je bila takva da sam u trenutnu
kombinaciju uložila više truda nego kad sam se uređivala za
vjenčanje vrlo dobre prijateljice.
- Sretno - doviknula mi je kad sam već došla do ulaznih vrata. -
Obožavat će te.
Voljela bih da dijelim njezin optimizam.
Spazivši Adamov pogled na sebi dok sam mu se približavala
puteljkom, držeći buket cvijeća u ruci, odlučila sam u korak unijeti
notu senzualnosti. - Uh, izgledaš zanosno - rekao je kad sam ušla u
automobil pa se nagnula prema njemu kako bih ga poljubila.
Poljubac je potrajao malo dulje nego smo očekivali, a ja sam ga po
njegovu svršetku prekorila jer mi je razmazao ruž po usnama.
- Da, možda ne bi bilo zgorega da naneseš novi sloj - rekao je,
osmjehujući se dok je brisao ruž sa svojih usana. - Jesi li ponijela sa
sobom i rezervni par tajica? - Dlan mu je kliznuo uz moju nogu, sve
do međunožja. - Za slučaj da razderem ovo što imaš na sebi.
Pogledala sam Billa, koji je laštio haubu svojeg automobila pa
zaigrano odgurnula Adamov dlan. - Hoćeš li prestati? Jadničak je već
preživio jedan srčani udar. Ne želim mu priuštiti novi.
- Vjerojatno već godinama nije doživio ovoliko akcije. - Prasnuo
je u smijeh.
Izrazila sam negodovanje, više u šali nego ozbiljno misleći, pa
pažljivo odložila cvijeće na stražnje sjedalo. - Čini li se to meni ili
netko pokušava ostaviti dobar dojam? - upitao je, osmjehujući se.
- Ha, ha, urnebesno si duhovit - odgovorila sam.
- Jesi li dobro? Ne predomišljaš se u vezi ovoga? - Posegnuo je
prema meni pa mi primio dlan u svoj.
- Osjećam natruhu mučnine - priznala sam. - Ovo je tek drugi
put da upoznajem nečiju mamu.
 Nasmijao se. - Pa, taj prvi put sigurno nije protekao tako dobro,
u protivnom ne bi bila ovdje sa mnom.
Zaigrano sam ga podbola laktom. - Ne zezaj se s tako ozbiljnim
stvarima. Ako joj se ne svidim, gotova sam. Vjerojatno me nećeš
htjeti ni povesti natrag.
- Svidjet ćeš joj se - rekao je, posegnuvši prema meni s
namjerom da mi razbaruši kosu.
Uhvatila sam mu ruku prije nego je uspio u svojem naumu. - Da
ti nije palo na pamet. Jesi li uopće svjestan koliko mi je trebalo da
namjestim frizuru?
- Dovraga, ovoliko se ne trudiš ni za izlaske sa mnom. Možda bih
te trebao češće upoznavati sa svojom majkom. - Grohotom se
nasmijao.
- Na tebe se više ne moram truditi ostaviti dobar dojam -
uzvratila sam. - Tebe imam točno ondje gdje te želim, smotanog oko
svojeg malog prsta. Sada je vrijeme da i tvoju mamu stavim pod svoje
čini. Ako je pridobijem na svoju stranu, mogu cijeli svijet podčiniti
sebi. - Ispustila sam zlokoban hihot.
- Rekao sam joj da si normalna. Mogla bi se tako početi i
ponašati.
- Rekao si joj da sam normalna? - zakriještala sam, hineći
nezadovoljstvo. - Zvuči kao da si me opisao kao poprilično dosadnu
osobu. Nisi li mogao u priču ubaciti i nešto sočno, nešto lascivno? -
Zastala sam na trenutak, promatrajući kako mu se usne razvlače u
širok osmijeh. - Što si joj još rekao o meni?
Zamislio se na trenutak. - Da si duhovita, inteligentna i da
spravljaš izvrstan engleski doručak.
- Adame! - progunđala sam. - Je li to sve što ti predstavljam?
Nekoga tko te snabdijeva kobasicama?
Oboje smo se nasmijali. - Što misliš, hoću li joj se svidjeti? Budi
iskren.
 - Najiskrenije mislim da će biti oduševljena tobom. Na kraju
krajeva, ne postoji ništa na tebi što bi joj se moglo ne svidjeti.
Ako je to bio njegov način da mi kaže kako me voli, bila sam
spremna objeručke prihvatiti riječi i osjećaje iza njih.
Nije bilo savršeno, no bilo je dostatno. Još uvijek nije izgovorio
te riječi, no nisu prošla niti dva mjeseca otkako smo prohodali pa
sam odlučila sve promatrati kroz prizmu njegovih postupaka, poput
one zgode kada se u vrijeme ručka pojavio u mojem uredu, noseći
sendviče koje smo podijelili za mojim stolom. Ili onoga dana kad sam
bila prehlađena, a on došao u moj stan pa ležao pokraj mene na
postelji dok sam ja kihala i slinila po njemu. Takvi su postupci
zasigurno bili vrjedniji od dvije priglupe riječi, nisu li? Bilo tko može
izgovoriti riječi, a da uopće ne stoji iza izgovorenog. Djela govore
glasnije od riječi, bila je filozofija za kojom sam se povodila u životu
pa sam se odlučila i dalje pridržavati te dogme, barem do trenutka
dok ne izgovori te besmrtne riječi „volim te“, nakon čega djela više
neće vrijediti ni pišljiva boba.
Zaputili smo se prema cesti A21, slušajući Smooth Radio koji je,
otkrio mi je, bio omiljena radiopostaja njegove majke. Valjda je
mislio da će me slušanje njezinih omiljenih pjesama dovesti u pravo
raspoloženje za susret. Međutim, osobno bi mi bilo draže razmišljati
o bilo čemu što bi mi skrenulo misli s činjenice da ću uskoro upoznati
njegovu majku.
- Reci mi, kakva je? - priupitala sam.
Razmislio je na trenutak pa se pogladio po nježnim čekinjama
svoje brade. - Ništa drukčija od bilo koje druge majke, rekao bih.
Miroljubiva domaćica, krajnje odana i požrtvovna kada su njezina
djeca u pitanju. Nadam se da joj njezinu odanost vraćam istom
mjerom. Ne trpim prigovore na njezin račun. Dobra je osoba.
Da nisam već osjećala pritisak potrebe da joj se svidim, njegove
bi ga riječi sasvim sigurno iznjedrile, a ovako su postojeći pritisak
samo učinile težim. A ako mi se, ne daj Bože, ne svidi, već mi je jasno
dano do znanja da ću se sama morati nositi s time. Morala sam se
pobrinuti da današnji dan prođe besprijekorno, za dobrobit sviju
uključenih.
Sa zahvalnošću sam dočekala trenutak kada je na radiju
zasvirala pjesma Summertime, Willa Smitha, jer smo oboje počeli
pjevati stihove, riječ po riječ, sve do onog dijela u kojem se spominje
miris grila i nostalgija koju budi.
- Nije ,,grila“. - Prasnuo je u smijeh. - Nego ,,gorila“!
- Oh, ne budi smiješan - uzvratila sam. - Gorila? Miris gorila
budi nostalgiju? Na roštilju su, neće valjda uz cvrčanje kobasica na
roštilju komentirati miris nekakvog gorile koji je eto, igrom slučaju,
upravo bio u prolazu, zar ne?
Pogledao me kao da sam sišla s uma. - A kakav bi to miris grila
morao biti da uspije pobuditi nostalgiju?
- Ne mogu vjerovati da uopće vodimo ovaj razgovor. Svi znaju da
se u pjesmi spominje gril.
- Potražit ćemo tekst na internetu kada dođemo kod mame.
Svidjelo mi se što je rekao samo ,,mame“, umjesto ,,moje
mame“.
Neznatna razlika, ali sitnica koja je učinila da se osjetim
uključenom. - Ovaj Smooth Radio pravo je otkriće - priznala sam.
- Nisam znala da je tvoja mama ljubiteljica manevra Big Willie
Style1. Tko bi rekao?
Izraz lica mu se promijenio, a temperatura u automobilu kao da
se strmoglavila. - Govoriš o mojoj majci - rekao je s prizvukom
prijetnje u glasu. - Složit ćeš se da njezino spominjanje u tom
kontekstu nije nimalo prikladno, zar ne?
Nasmijala sam se, uvjerena da se i dalje šali. Međutim,
promjena na njegovu licu, koje se sada ukočilo, trebala mi je biti
sasvim dovoljan pokazatelj dabje ozbiljan.
 - Jao, nemoj se sada duriti. - Zahihotala sam se, očekujući da će i
na njegovu licu svakog trena ponovno zaigrati osmijeh, no ono je
ostalo napeto.
- Neumjesna si.
Suspregnula sam smiješak. - Zaboga, pa samo sam...
- Samo si što? - otresao se. Uključio je pokazivač smjera, odavši
tako namjeru da se prebaci u traku za sporiju vožnju, a mene je
steglo u grudima dok sam u mislima vrtjela scenarij koji bi se mogao
odigrati u sljedećih nekoliko minuta. Vidjela sam kako silazimo s
autoceste na sljedećem izlazu pa se okrećemo natrag prema mojem
stanu. Vidjela sam kako me ostavlja na pločniku pred stanom pa
odlazi, ostavljajući me u oblaku ispušnih plinova. Kako smo od
bezazlenog zezanja došli do ovoga? Kako je sve skupa moglo poći po
zlu u tek nekoliko trenutaka?
Zglobovi njegovih prstiju, kojima je grčevito držao upravljač, bili
su bijeli. Posegnula sam prema njemu pa nježno položila svoj dlan na
njegov. - Žao mi je - ponudila sam ispriku, premda nisam znala za što
se točno ispričavam. gore navedenog pjevača.
- Želiš li učiniti ovo ili ne? - upitao je, sada nešto nježnije. - Jer
ako nisi spremna, možemo otkazati današnji ručak...
Riječi su zazvučale kao da je sve ovo svojevrsna kušnja. Možda je
i bilo tako.
- Žao mi je - ponovila sam nježno. Nisam htjela zazvučati tako
pomirljivo, no bila sam toliko preneražena da si nisam mogla
pomoći.
Prebacio je radio na postaju Kiss FM, a ostatak puta proveli smo
vozeći se u tišini.
 4

U vijek sam se zaklinjala da neću biti jedna od onih majki koje

čine ovakve stvari, ali dopusti da ti pokažem još ovu. Adam je
nezadovoljno procvilio, promatrajući svoju majku kako okreće
stranice velikog fotoalbuma, čije su joj kožne, crvenkasto-kestenjaste
korice počivale na koljenima.
- Oh, prestani cviliti - prekorila ga je. - Bio si najslađa beba ikad
rođena.
Pozvala me k sebi potapšavši tkaninu cvjetnog uzorka sofe na
kojoj se smjestila, a ja sam prihvatila poziv i sjela.
- Pogledaj ovdje. - Pokazala je prstom. - To su Adam i James u
našem vrtu, dok smo još živjeli u Readingu. Dijeli ih trinaest mjeseci,
no zapravo ih je nemoguće razlikovati, zar ne? Bili su tako divna
djeca. Susjedi su običavali govoriti da imaju anđeoska lica, a nikada
nisam čula da plaču. Bili su savršeni.
Podigla sam pogled prema Adamu koji je, uz zvuke glasnog
negodovanja i s rukama u džepovima, odlutao do police s knjigama,
smještene u kutu sobe. Glavu je naherio u stranu, pokušavajući
iščitati naslove s hrbata dvadesetak albuma koji su, poredani po
godinama, krasili police.
- Divno je što ste sačuvali tako mnogo fotografija - izjavila sam. -
Divno je što možete listati albume i gledati ih.
- O da, imaš potpuno pravo, dušo. Danas više nitko ne izrađuje
fotografije, zar ne? Samo slikaju nešto svojim telefonima, a onda
zaborave na to i vjerojatno više nikada niti ne pogledaju fotografiju.
Takva šteta. Slike bi trebalo čuvati ovako. – Pogladila je plastičnu
foliju koja je štitila fotografiju ozarenog četverogodišnjeg Adama dok
ponosno drži ribu, premda sićušnu, iznad sebe. Iza njega je stajao
muškarac, ponosno se osmjehujući i gledajući ravno u objektiv
kamere.
- Je li to Adamov otac? - upitala sam nesigurno.
Adam se ispričao jer se maločas otresao na mene, no ja sam
unatoč tomu i dalje bila napeta. Nikada prije nisam vidjela tu
njegovu stranu. Nisam se mogla ne zapitati je li i raspitivanje o
njegovu ocu „neumjesno“, no on se nije okrenuo prema meni kako bi
me prekorio pogledom. Ostao je stajati potpuno nepomičan,
ukrućenih ramena.
Uslijedio je trenutak tišine prije nego je njegova mati odgovorila.
- Da - rekla je, boreći se s emocijama. - To je moj Jim. Bio je tako
dobar čovjek, pravi stup zajednice. „Eno Pammie i Jima“, običavali
su govoriti ljudi gdje god bismo se pojavili. Bili smo savršen par.
Grudi su joj se stale nadimati, a iz rukava svoje pletene veste
žurno je izvukla rupčić. - Ispričavam se, dušo - rekla je pa ispuhala
nos. - Još je uvijek teško, čak i nakon svih ovih godina. Osjećam se
glupo, no ne mogu si pomoći.
Posegnula sam prema njoj pa joj stisnula dlan. - Bez brige.
Sigurna sam da vam je itekako teško. Ne mogu ni zamisliti kroza što
ste sve prošli. Ako sam dobro shvatila, vaš je suprug bio mlad kada se
to dogodilo, zar ne?
- Hajde mama, sve je u redu - obratio joj se Adam nježno,
prišavši joj i kleknuvši pred nju. Smjesta je ispustila moj dlan pa mu
uokvirila lice dlanovima, prstima gladeći njegovu dvotjednu bradu.
Suze su joj briznule niz obraze, a on ih je nježnim pokretom obrisao.
- U redu je, mama. U redu je.
- Znam, znam - rekla je uspravivši se, kao da će joj taj položaj
nekako dati dodatnu snagu. - Ne znam zašto me ovakvi osjećaji još
uvijek obuzimaju.
- Sigurna sam da je to posve normalno i očekivano - odgovorila
sam, podigavši dlan s njezina koljena, gdje ga je maločas ispustila.
 Zadjenula sam uvojak kose za uho, ne skidajući pogleda s
Pammie i boreći se s valom krivnje koji me progutao. Provela sam
gotovo tri dana planirajući cijeli ovaj susret u glavi: što ću odjenuti,
kakav dojam želim ostaviti, kako se ponašati i što reći. Kako sebično
od mene. Žena preda mnom, koliko se god dobro nosila sa životnim
nedaćama, nije mogla sakriti godine boli i tuge pod čijim su joj se
teretom ramena vidno pognula. Njezina stupnjevita frizura, kraće
podšišana bliže licu i vratu, te prošarana pomodnim sijedim
pramenovima, toliko pravilno raspodijeljenim da su mogli nastati
isključivo u frizerskom salonu, nije mogla prikriti njezinu bol; baš
kao ni ženina porculanski glatka koža, namreškana u bore, duboko
usječene oko tužnih, praznih očiju koje su me promatrale dok je
njihova vlasnica nervozno grizla svoju donju usnicu. Šok i bol
gubitka voljenog supruga prije svih tih godina, netom nakon što su
postali roditelji, i dalje su joj bili jasno ocrtani na licu. Njih su dvoje
bili par koji se spremao otisnuti u novo, uzbudljivo poglavlje svojih
života, no tada joj je sudbina oduzela muža, ostavivši je da se sama
skrbi za dvojicu dječaka. Brige oko vlastitog izgleda i odjeće koju sam
tako pomno birala sada su se činile patetično beznačajnima, baš kao i
Adamove grube riječi ranije tog dana. Preda mnom se odvijalo nešto
mnogo važnije, a ako sam namjeravala postati dijelom svega toga i
njihovih života, morala sam umjeti sagledati širu sliku i dobro
upamtiti što je važno, a što nije.
- Pretpostavljam da ovaj novi dodatak tvojem imidžu imamo
zahvaliti ovoj ljupkoj djevojci? - mlako se nasmijala i dalje gladeći
Adamovu bradu.
Podigla sam dlanove u zrak, hineći grizodušje. - Kriva sam -
priznala sam. - Sviđa mi se i mislim da mu savršeno pristaje.
- Oh, imaš pravo, itekako mu pristaje - složila se. - Čini te
zgodnijim, ako je to moguće. - Privukla ga je k sebi pa položila glavu
na njegovo rame. - Moj prekrasni dječače. Uvijek ćeš biti moj
prekrasni dječačić.
Adam se s nelagodom oslobodio njezina zagrljaja pa me,
zacrvenjevši se, pogledao. - Hoćemo li se baciti na ručak? Možemo li
ti kako pomoći u spravljanju?
Pammieno je šmrcanje do tog trenutka već jenjalo. Povukla je
rukave svoje veste nadolje pa poravnala svoju suknju s tartan
uzorkom.
- Nema potrebe - odgovorila je mašući prstom. - Sve je već
spremno. Jutros sam sve pripremila. Možda bi mi mogao pomoći da
sve donesem iz kuhinje, Adame?
Krenula sam ustati sa sofe. - Ne, ne - usprotivila se. - Ostani
ovdje.
Pažljivo je odložila fotoalbum na jastuk pokraj mene pa pošla za
Adamom u susjednu prostoriju. - Vraćamo se začas.
Nisam namjeravala nastaviti listati stranice albuma u njihovu
odsustvu - takvo se što činilo zadiranjem u intimu - no dopustila sam
da mi oči odlutaju na otvorenu stranicu preda mnom.
U gornjem desnom kutu nalazila se fotografija na kojoj je Adam
bio u prisnom zagrljaju sa ženom, nježno položivši usne na kozu
njezina vrata. Razrogačenih očiju, dohvatila sam album kako bih
pomnije proučila fotografiju. Par na fotografiji, uhvaćen u trenutku
iskrenosti, odisao je posvemašnjom srećom. Nisu pozirali i ništa na
fotografiji nije bilo namješteno ili umjetno; bio je to trenutak
spontanosti uhvaćen na filmskoj vrpci, a par je vrlo očito bio
nesvjestan nametljivog objektiva kamere. Pokušala sam zauzdati
stezanje u grudima, uspjevši ga nekako potisnuti tek kada je
priprijetilo da će u svoj poput škripa snažan stisak primiti i moje
grlo.
Znala sam da je imao djevojke prije mene - bilo bi naivno misliti
da nije tako - no to nije spriječilo sve moje stare nesigurnosti da mi
se uvuku natrag u um. Doimao se opuštenim i sretnim; do tog sam
trenutka vjerovala da je sretan kada je sa mnom, no izraz na njegovu
licu kojemu sam sada svjedočila bio je drukčiji, bilo je to nešto što još
nisam vidjela. Kosa mu je bila duža, a lice punije, no najviše se od
svega isticala njegova bezbrižnost i smiješak kojim je dočekivao život.
Djevojka se doimala jednako opuštenom. Mekane, smeđe kovrče
uokvirivale su joj lice, a oči su joj isijavale razdraganošću dok su je
Adamove snažne ruke obavijale.
Zapitala sam se bismo li i nas dvoje izgledali tako na fotografiji.
Bi li i naša lica odisala jednakom bezbrižnošću? Bi li naši osjećaji za
ono drugo bili jednako bjelodani svakomu tko bi ovlaš pogledao
fotografiju?
Prekorila sam samu sebe jer sam dopustila sumnjama i
sitničavoj ljubomori da mi se uvuku u um. Da su zaista bili tako
sretni, ne bi se razišli, zar ne? I dalje bi bili zajedno, a nas život ne bi
doveo jedno drugome.
- Život - odgovorio mi je Adam kada sam ga, tri tjedna nakon što
smo prohodali, upitala zbog čega je okončao svoju posljednju vezu. -
Nekada se stvari jednostavno dogode, stvari koje je nemoguće
razumjeti. Pokušaš pronaći neki razlog, nešto čime bi sve objasnio i
opravdao, no ne postoji uvijek odgovor. Život je jednostavno takav.
- Zvuči kao da nisi htio prekinuti - odgovorila sam. - Je li ona
okončala vezu? Je li te prevarila?
- Ne, ništa takvo - rekao je. - Nemojmo razgovarati o tomu. To je
prošlost, usredotočimo se na sadašnji trenutak. - Obavivši ruku oko
mene, privinuo me k sebi. Zadržao me u zagrljaju, stisnuvši me toliko
čvrsto da se činilo kao da me nikada ne želi pustiti, čitavo to vrijeme
udišući miris moje kose i ljubeći mi tjeme. Podigla sam pogled prema
njemu, upijajući prizor njegovih očiju boje lješnjaka, posutih zelenim
pjegama, koje su svjetlucale na svjetlosti uličnih svjetiljki ulice
Borough High, i njegove izražene donje čeljusti koju sam jednom
prilikom opisala kao isklesanu, na što je on prasnuo u smijeh,
rekavši: - Kad tako kažeš, zvuči kao da sam nešto što bi čovjek
spremio u kutiju za alat. - Uokvirio mi je lice svojim dlanovima pa
me poljubio, isprva nježno, a onda strastvenije, kao da će tako
onemogućiti da se išta ispriječi među nama. Dovijeka.
Te smo noći opet vodili ljubav, no ovoga se puta sve doimalo
drugačijim. Držao me za ruku dok smo se stubama uspinjali do
njegova stana, smještena iznad vreve tržnice. Rijetko bismo uspjeh
doći do spavaće sobe ne riješivši se prethodno barem dvaju komada
odjeće na hodniku, no te smo se večeri obuzdali do postelje, gdje me
polako razodjenuo. Posegnula sam prema svjetiljci na njegovu
noćnom ormariću, očajnički želeći tamom sakriti one dijelove sebe
koji mi se nisu sviđali, no on me zaustavio, uhvativši mi ruku. -
Nemoj. Ostavi upaljeno, želim te gledati.
Ruka se zadržala u zraku dok sam se borila s vlastitim
nesigurnostima koje su bile u raskoraku sa željom da mu udovoljim.
- Neopisivo si zanosna - prošaptao je, palcem kliznuvši po mojim
usnama. Poljubio mi je vrat, vršcima prstiju kliznuvši niz moja gola
leđa, a njegov poput pera lagan dodir poslao mi je tijelom trnce. Oči
su mu bile prikovane uz moje dok smo vodili ljubav. Prodirale su u
mene, tražeći nešto skriveno duboko u meni. Po prvi mi je put dao
nešto što mi je do tog trenutka uskraćivao. Ne znam što je točno to
nešto bilo, ne umijem objasniti, no te sam noći osjetila duboku
povezanost s njime. Neizgovoreni zavjet da je ono što imamo
stvarno.
Sada, pak, ponovno se zagledavši u fotografiju pred sobom,
zapitala sam se gledam li možda u ženu od koje je te noći pokušavao
pobjeći. Je li možda pokušavao odbaciti okove koji su ga vezivali za
nju? Je li odabrao taj trenutak da prekine sve veze s njome?
Pammie i Adam vratili su se u dnevni boravak, a on se morao
sagnuti kako ne bi glavom udario u gredu kojom su vrata bila
nadsvođena.
- Evo ga - rekla je Pammie, odloživši poslužavnik na stol pokraj
prozora. - Ovo će te začas udebljati.
Zatvorila sam album ustavši sa sofe, no ne prije nego sam, na
djelić trenutka, ugledala riječi ispisane ispod fotografije: Draga
Rebecca - nedostaješ, iz dana u dan.
 5

S ereš? Ti mora da se šališ? - profrfljala je Pippa gurajući komad

pizze u usta.
Odmahnula sam glavom.
- I sigurna si da su bili par? Hoću reći, par u pravom smislu
riječi, a ne samo jako dobri prijatelji? Možda su bili samo prijatelji,
dio šireg društva.
Ponovno sam odmahnula glavom. - Ne vjerujem. Doimali su se
opčinjeni jedno drugim, onako kako obično parovi bivaju.
Pippa je na trenutak prestala žvakati, a pramen ružičasto
obojenih šišaka pao joj je preko lijevog oka. - Možda nije mrtva.
- Mora biti. Što bi inače riječi „nedostaješ, iz dana u dan“ mogle
značiti? Nitko normalan ne bi takvo što napisao za nekoga tko je
nastavio sretno živjeti par stotina metara niz ulicu.
- Možda njegova mama... Pammie, tako se zove?
Kimnula sam.
- Možda ju je istinski voljela pa ju je njihov prekid uznemirio i
zaista joj je jako nedostajala? - Bila je svjesna da se hvata za slamke.
Slegnula sam ramenima. Istini za volju, postojao je djelić mene
koji se sebično nadao da je žena zaista mrtva i da nije stvar u tomu
da je Pameli toliko prirasla srcu da se ova osjetila ponukanom izliti
svoje emocije na papir pod fotografijom. Ako je tako, preda mnom su
očekivanja koja će biti teško ispuniti.
- Zašto nisi upitala Adama nakon što ste se vratili? - dometnula
je Pippa.
 - Nisam htjela talasati - priznala sam. - Porječkali smo se na
putu onamo, a uslijed svega postalo mi je jasno koliko se zaštitnički
odnosi prema svojoj majci pa moram paziti što govorim pred njime.
- Ali to ne bi bilo raspitivanje o njegovoj majci, nego o
mogućnosti postojanja bivše djevojke koja više nije među živima. To
je prilično ozbiljna stvar, Em. A ako je zbilja tako, čovjek bi pomislio
da je ta tema dosad već trebala spontano iskrsnuti u razgovoru... zar
ne? - Posljednje je dvije riječi dometnula izrazito nježno i obazrivo,
kao da time želi ublažiti udarac svega što je izgovorila prije njih.
Nisam imala pojma što misliti. Svaki put kada bih pokušala
odgovoriti na pitanja, morala sam se podsjetiti da smo zajedno tek
nešto dulje od dva mjeseca. Činilo se da je prošlo više vremena jer je
sve skupa bilo jako intenzivno, no kako uopće očekivati od nekoga da
desetljeća svojeg života sažme i prepriča u pukih osam tjedana?
Naravno, dotakli smo se i teme bivših, no još smo uvijek izbjegavali
ići u detalje kada bi ta tema isplivala na površinu, bojeći se prerano
iznositi mučne pojedinosti. Kada god bismo govorili o svojim
prošlostima, oboje smo se nastojali ograničiti na veselije i bezbrižnije
epizode. Spomen mrtve djevojke ne bi se dobro uklopio u bilo koji od
naših dosadašnjih razgovora. A ne bi ni priča o mojem bivšem,
Tomu. Međutim, drage sam volje s njim podijelila sve nestašne
detalje svoje, jedne jedine, avanture za jednu noć a Grahamom ili
Gilesom - ili kako se već zvao.
- To je sablažnjivo! - Adam se smijao dok smo, samo nekoliko
tjedana ranije, sjedili jedno nasuprot drugome, dijeleći Rocky Road
Sundae u nepretencioznom TGI Friday‘s restoranu u Coventry
Gardenu. - Spavala si s muškarcem, a nisi znala ni kako se zove?
- O, kao da se takvo što tebi nikada nije zalomilo? - progunđala
sam braneći se.
- Neću poricati da sam iskusio avanturu za jednu noć, no upitao
sam je za ime prije samog čina, a i dan-danas se sjećam tog imena.
- U redu onda, vaša svetosti, da čujem to ime.
Zamislio se na trenutak. - Sophia - ponosno je uskliknuo.
 Njegova me samodopadnost natjerala da prezrivo otpuhnem.
- A onda su nakon nje došle Louisa, pa Isabelle, Natalie,
Phoebe...
Slamkom sam usisala minijaturni komadić bijelog sljeza u usta
pa ga iskoristila kao projektil, lansiravši ga prema njemu.
- Dakle, što ćeš poduzeti? - upitala je Pippa, vrativši me tako u
sadašnji trenutak. - Je li to nešto što moraš istjerati na čistac ili si
spremna stvari ostaviti onakvima kakve su sada?
- Zaista mi se sviđa, Pip. A izuzev ovoga, sve ostalo funkcionira
jako dobro. Nikada se prije nisam ovako osjećala i nipošto ne želim
učiniti bilo što čime bih ugrozila ovo među nama. To je samo mala
mrlja na savršenom pejzažu. Sigurna sam da ću tijekom vremena
doznati o čemu je riječ.
Složila se kimnuvši glavom pa posegnula prema mojoj ruci kako
bi me dodirom dodatno ohrabrila i pružila utjehu.
- Nego, kakva je bila njegova mama? Misliš li da si joj se
svidjela?
- Oh, bila je neopisivo ljubazna. Zaista se potrudila učiniti sve ne
bih li se osjetila dobrodošlom. Obuzeo me užasan osjećaj, posebice
nakon incidenta u automobilu na putu onamo, da sam samo jedna u
nizu djevojaka koje je doveo na upoznavanje. Međutim, ona me na
odlasku povukla u stranu i rekla: - Prva si djevojka koju je doveo kući
nakon dugo, dugo vremena...
- Eto vidiš, to je veliki plus - Pippa je naglasila očito, nastojeći mi
skrenuti misli sa zagonetke bivše djevojke, koja mi nije dala mira. -
Sviđaš se njegovoj majci. Kažu da put do muškarčeva srca vodi preko
njegove majke.
- Mislila sam da put do srca vodi kroz želudac? - nasmijala sam
se.
- Hm, da, to također, iako obje vrlo dobro znamo pravu istinu, a
to je da vodi preko njegova kurca!
 Skoro sam se ugušila vinom, a ona je pala s kauča.
Nikad nije dosadno kada je Pippa u blizini. Njezina sposobnost
da životu pokaže srednji prst kada stvari ne idu onako kako bi trebale
upravo je ono što me privuklo k njoj kada smo se upoznale u trgovini
cipelama u kojoj smo obje radile. Eileen, žena koja nam je tamo
objema bila nadređena, nije pretjerano cijenila Pippinu vatrenost i
bilo je samo pitanje trenutka kada će se njih dvije sukobiti.
- Bojim se da nemamo te čizme u veličini 40 - jednom je
prilikom čula Pippin razgovor s mušterijom - ali imamo ove salonke
u veličini 34, ako vam to išta znači?
Suze su mi navrle iz očiju i bila sam se prisiljena ispričati svojoj
trenutnoj mušteriji pa pobjeći u skladište. Pippa je ubrzo došla za
mnom, a Eileen je banula za njom, kipteći od bijesa.
- Od vas se prilikom ophođenja s mušterijama očekuje određena
razina profesionalnosti - rekla je, prijeteći nam prstom. - Danas ste
obje prešle granicu dobrog ukusa, o čemu namjeravam izvijestiti
šefa.
- Oh, come on, Eileen - Pippa je zapjevala riječi dobro poznate
pjesme. - I think what you mean...
Dah mi je zapeo u grlu, lice mi se zajapurilo, a mjehur mi je bio
tako napet da sam bila uvjerena da će puknuti dok ju je Eileen, koja
je, uzgred budi rečeno, imala tamnu, kovrčavu kosu, nalik onoj
djevojke iz videospota te pjesme, strijeljala ubojitim pogledom. - Ako
misliš da si duhovita... - uzvratila je.
- Jesi li ikad razmišljala o tomu da počneš nositi traperice s
naramenicama? - upitala je Pippa pristojno, ponovno aludiravši na
istu pjesmu prije nego je otišla. Izdržala sam samo još tjedan dana
prije nego sam slijedila njezin primjer, iako sam bila dovoljno
razumna da odradim otkazni rok. Voljela bih da me krasi Pippina
srčanost, no nažalost nisam se rodila obdarena njezinom smjelošću
ili drskošću. Uvijek sam mislila da će mi trebati preporuke za
sljedeće radno mjesto za koje se prijavim, no Pippa nije marila za
takve stvari i, moram joj priznati, imala je potpuno pravo. Dobila je
svaki konobarski posao za koji se prijavila, a uza sve to dogurala je i
do polovice studija zdravstvene skrbi na Otvorenom učilištu.
Bile smo tako različite, a opet tako slične. Nisam mogla zamisliti
ništa gore od noćnog posla, a radije bih si zabijala pribadače u oči
nego se ponovno vratila u školske klupe, no njoj je to savršeno
odgovaralo. Ja sam radila po cijele dane od ponedjeljka do subote, uz
slobodne srijede, a ona je radila večernje smjene u lokalu All Bar One
u Coventry Gardenu, dok bi dane provodila učeći. Rijetko smo se
viđale pa, posljedično, nismo ni smetale jedna drugoj, te smo stoga
uvijek uživale u našim druženjima nedjeljom, kada bismo jedna
drugoj prepričavale što nam je sve tjedan iza nas priredio.
Neizbježno sam ja bila ta kojoj su trebali savjeti i netko tko će me
spustiti na zemlju, pošto se većina mojih muka i patnji ubrajala u
kategoriju nečega što Pippu naizgled nije ni najmanje diralo. Bila je
puno bezbrižnija od mene. Muškarce je osvajala svojom
nepredvidivošću pa ih zatim hirovito ostavljala, i nipošto nije bila
netko tko bi se povinovao pred ustaljenim društvenim normama.
Voljela bih da imam u sebi barem djelić njezine bezbrižnosti i da
nisam toliko opterećena svojom gotovo bolesnom potrebom da do
nemila i nedraga analiziram svaku situaciju. Međutim, u onih
nekoliko prilika kada sam si dopustila raspojasati se, neizbježno sam
to kasnije i požalila, pa stoga možda sva te bezbrižnost i nije bila tako
divna kako se na prvi pogled činila. Upravo je želja da budem sličnija
Pippi dovela do postupaka koji su mi bili tako nesvojstveni i avanture
s Grantom ili Gerryjem - sigurna sam da je ime počinjalo s G - na
proslavi Bethina dvadeset prvog rođendana.
- Zašto me nisi zaustavila? - cviljela sam sutradan ležeći u
svojem krevetu i gledajući Netflix, prisjetivši se kako me podigao pa
ponio van nakon što sam obavila noge oko njegova struka. - To je
moralo biti tako upadljivo. Sigurno su svi shvatili što se događa.
- Bilo je fenomenalno - odgovorila je. - Drago mi je da si se
barem jednom u životu prepustila i da ti nije bilo stalo. Učinila si
upravo ono što si htjela učiniti i boljela te ona stvar za bilo čije
mišljenje.
 U tomu i jest bio problem.
- Više nikada neću izaći van - procviljela sam zarivši lice u
dlanove, a u tom sam trenutku istinski vjerovala u izgovoreno.
 6

K oliko se god trudila, nisam uspijevala pomisao na Rebeccu

potisnuti iz uma. Htjela sam znati tko je ona i što se dogodilo
među njima, no nisam bila sigurna želim li otvoriti tu Pandorinu
kutiju, bojeći se što bih sve u njoj mogla zateći. I Adam se činio
drukčijim tijekom dva tjedna nakon posjeta njegovoj majci pa sam se
uhvatila kako neprestano obigravam kao mačak oko vruće kaše,
zadržavajući se na sigurnim floskulama poput „nedostaješ mi svakog
trenutka svakog dana“, u nadi da ćemo, tijekom razgovora, igrom
slučaja nabasati na temu koja me muči.
Prva se prilika ukazala dok smo Adam i ja u mojem stanu kitili
božićno drvce. Brinula ga je pomisao da se gura na Pippino mjesto,
no ona nije imala strpljenja za nešto tako dosadno. Već sam tri
godine zaredom sama kitila naše drvce, obično dok bi ona sjedila i
promatrala, bacajući u zrak čokoladne kuglice pa ih ustima hvatajući
u zraku. Međutim, uvijek je itekako cijenila moj trud, svake mi se
godine oduživši bocom Advocaat likera od jaja. Postala nam je to
svojevrsna tradicija, premda nijedna od nas nije bila posve sigurna
zašto ona to zapravo čini.
- Mora postojati neki vraški dobar razlog zašto ovo ne pijemo
tijekom cijele godine - rekla sam joj prošlog Božića. Na drvce sam
objesila tek tri kuglice, a već se ni jedna ni druga nismo gnjavile
ubacivanjem trešnje u koktele koje smo pijuckale.
- Da, mora, zar ne? - složila se. - A ipak, sve te boce nekako
uvijek završe upravo na božićnim policama trgovina, optimistično
preklinjući kupce koji prolaze pokraj njih i nadajući se da će otići u
novi dom: „Molim vas, kupite me, neću biti tu još dugo. Dobro znate
da ćete zažaliti ako to ne učinite.“
 Prasnula sam u smijeh pa nastavila: - „Što ako netko
nenajavljeno navrati tijekom blagdana i zatraži liker od jaja? Što ćete
tada reći ako me ne budete imali kod kuće?“
Bila je to ustaljena tradicija, a ipak nitko od naših posjetitelja
nikada nije zatražio liker od jaja i limunadu. Nisu to činili čak ni
susjedi koji su, tijekom mojeg odrastanja, dolazili u posjet mojim
roditeljima. Nijednom u gotovo trideset godina. Baš nikada.
A ipak, ništa drugo nije moglo tako brzo probuditi u meni
božićno raspoloženje, pa sam dohvatila bocu koju smo čuvale u
stražnjem dijelu jednog od kuhinjskih ormarića i promućkala
zgusnutu žutu tekućinu u njoj.
- Želiš malo? - upitala sam Adama, ili točnije njegovu guzu,
jedini dio tijela koji mu je virio ispod božićnog drvca dok je petljao s
produžnim kabelom.
- Pretpostavljam da su to prošlogodišnji ostaci? - upitao je
oslobodivši se zagrljaja grana i pogledavši prema meni.
Pokajnički sam kimnula glavom. - Da, ali liker se ne može
pokvariti.
- Ipak ne bih, hvala. - Namrštio se. - I, što misliš?
Odmaknuli smo se par koraka od drvca, diveći se djelu naših
ruku. - A sada da vidimo jesmo li trebali provjeriti ispravnost
žaruljica prije nego smo ih objesili na drvce - dometnuo je.
Začudo, po prvi put u tko zna koliko godina, sve su žaruljice
proradile iz prvog pokušaja, a nas dvoje smo se, zadovoljni i
ispunjeni ponosom, srušili na kauč.
Podigla sam nogu na kauč, savivši je u koljenu i praktički sjevši
na svoje stopalo pa se okrenula i zagledala u njega. Lice mu je krasio
osmijeh koji se razvukao od uha do uha, što je predstavljalo suštu
suprotnost od ozbiljnog, smrknutog izraza kakvom sam svjedočila
protekla dva tjedna. - Dobro sam - bio je jedini njegov odgovor kada
god bih ga upitala zbog čega je tako šutljiv.
 - Kako je na poslu? - upitala sam sada, promatrajući kako se
sumnjiva mješavina pomalo zgrušava u mojoj čaši.
- Bolje. - Uzdahnuo je. - Ovog sam se tjedna konačno uspio
iskobeljati iz rupe u koju su me gurnuli.
Dakle, mučio ga je posao. Sva ona što ako pitanja koja su mi se
vrtjela po umu proteklih tjedana iznenada su utihnula. Što ako više
ne želi biti sa mnom? Što ako je upoznao drugu? Što ako je samo
pokušavao naći načina da mi to kaže? Izdahnula sam, potiho i
usporeno, preplavljena olakšanjem uslijed spoznaje da je problem
bio u poslu, nečemu što možemo nadići.
- Kako to? Gdje je pošlo po zlu? - upitala sam.
Glasno je izdahnuo. - Obim posla za jednog od naših klijenata,
za kojeg sam izravno zadužen, pokazao se većim i zahtjevnijim nego
je itko od nas očekivao. Bio sam uvjeren da držim sve konce u
rukama, ali onda je iskrsnuo problem i stvari su se zakomplicirale.
- Kakav problem? - upitala sam skupivši obrve.
- Običan tehnički problem u informatičkom sustavu; ništa s
čime ne mogu izaći na kraj. Ali ispostavilo se da će potrajati duže
nego smo isprva predvidjeli.
- A što se sada promijenilo?
- Svemoćni glavešine dozvali su se pameti pa su doveli još
nekoga da mi pomogne. Hvala Bogu, pokazalo se to spasonosnim
rješenjem.
- Izvrsno - odgovorila sam. - Kako se slažeš s njime?
- U pitanju je zapravo žena - na trenutak je zastao - i da, zapravo
je sasvim ugodno surađivati s njome.
Dva „zapravo“ u istoj rečenici? Inače je bio mnogo rječitiji.
Prisilila sam se osmijeh na licu zadržati nepromijenjenim, svojski se
potrudivši pružiti otpor mišićima koji su se počeli ukrućivati,
prijeteći da će mi izbrisati osmijeh s usana.
- Izvrsno - uzvratila sam što sam ležernije mogla. - Kako se zove?
 - Rebecca - odgovorio je bez ikakvog vrzmanja. Pričekala sam da
kaže još štogod, da ponudi kakvu dodatnu informaciju, no što je
drugo mogao reći? A ipak, nisam se mogla oteti dojmu da njegova
suzdržanost dovoljno govori sama za sebe.
- Zanimljivo. - Nisam znala što drugo reći.
- Što je zanimljivo? - upitao je podozrivo, kao da je već osjećao
što ću reći, premda ni sama još uvijek nisam znala kako ću
odgovoriti.
- Činjenica da se zove Rebecca.
Okrenuo se i zagledao u mene.
- Pretpostavljam da nije u pitanju tvoja Rebecca? - Neuvjerljivo
sam se nasmijala, nastojeći tako ublažiti napetost i težinu pitanja
koje sam postavila.
Nastavio me promatrati na trenutak, namrštivši se i skupivši
obrve, nakon toga istodobno odmahnuvši glavom i svrnuvši pogled.
Nisam bila sigurna koja me Rebecca više zanima, ona na poslu
ili „njegova“ Rebecca. Bilo je teško procijeniti koja od njih predstavlja
veću prijetnju i problem.
- To bi bilo čudno, zar ne? - nastavila sam. - Zamisli da ti se
bivša pojavi na poslu. Kako bi se osjećao?
Protrljao je oči palcem i kažiprstom. - Male su šanse da će se to
dogoditi.
- Reci mi, kakva je? Ova sadašnja Rebecca? - Odlučila sam se
najprije pozabaviti neposrednom prijetnjom. - Očito je da ti je bila od
velike pomoći.
- Da, dobra je. Čini se da se razumije u svoj posao pa joj nisam
primoran objašnjavati svaku sitnicu. Ispada da je već neko vrijeme
zaposlena u našoj tvrtki, iako ne znam gdje su je sve to vrijeme
skrivali.
Je li to značilo da bi je dosad sigurno zamijetio da nije bila tako
dobro skrivena? Nije me zanimalo koliko je dobra u svojem poslu,
zanimale su me isključivo vitalno važne informacije, poput njezinih
mjera i boje kose. Bila sam svjesna da ću, ako naglas izgovorim
pitanja koja su mi se vrzmala po umu, zvučati poput opsesivne i
paranoične djevojke. Ali nije li to upravo ono što sam i bila? Nije li
me Tom upravo u to pretvorio? Nisam si mogla pomoći.
- U redu, a je li privlačna? - upitala sam. Čelo mu se naboralo,
jasno otkrivši da pokušava osmisliti neutralan, diplomatski odgovor.
Ako prebrzo odgovori niječno, znat ću da laže. S druge strane, bio bi
lud da odgovori potvrdno. Oboje smo bili svjesni da sam ga dovela u
bezizlaznu situaciju.
- Pa nije loša, valjda - bilo je sve što je uspio smisliti, što je, s
obzirom na ostale mogućnosti koje su bile pred njim, zapravo bio i
najbolji mogući odgovor.
- Radi li i druga Rebecca, tvoja bivša, u poslovnoj četvrti? -
upitala sam.
Uspravio se. - Ne - odgovorio je oklijevajući.
Je li to bilo sve što mi je bio voljan ponuditi?
- Znači, ona ne radi u tvojoj branši? Niste se tako upoznali?
- Ne sjećam se da sam ti spominjao Rebeccu - napeto je
procijedio.
Val vrućine stao mi se uspinjati iz nožnih prstiju pa se širiti
ostatkom tijela kada sam shvatila da zaista nije. Povezala sam
njegovo nevoljko izgovoreno „nemojmo razgovarati o tomu“ s
fotografijom njega i žene za koju sam pretpostavila da se zove
Rebecca i dopustila svojem umu da se razulari sa zaključcima.
Poželjela sam progutati svoje glupe, nesigurne riječi.
- O čemu je ovdje riječ? - upitao je okrenuvši se prema meni, lica
koje je bilo oličenje ozbiljnosti.
Primaknula sam mu se bliže, prebacivši njegovu ruku preko sebe
pa mu ugnijezdivši glavu u krilo u pokušaju da mu odvratim pažnju
toliko dugo koliko će mojim obrazima trebati da se ohlade.
 - Mislim da je stvar o tomu da osjećam kako postoje veliki
dijelovi tvojeg života o kojima još uvijek ne znam ništa - odgovorila
sam - a jednostavno želim doznati sve o tebi. - Nesigurno sam se
nasmijala pa podigla njegov dlan s mojeg trbuha, gdje je počivao, i
prinijela ga svojim usnama.
Srce mi je divljački lupalo dok sam iščekivala odgovor. Jesam li
pretjerala? Hoće li jednostavno ustati i otići?
Sekunde su se razvlačile sporošću sati, a ja sam osluškivala
strujanje krvi u njegovu bedru, pokušavajući iz pulsiranja koje mi je
odzvanjalo u uhu dokučiti što će sljedeće učiniti.
- Što želiš znati? - progovorio je naposljetku.
Ispustila sam dah koji sam do tog trenutka zadržavala u sebi.
- Sve!
Nasmijao se. - Pretpostavljam da pod time misliš na moj
ljubavni život. Nije li to jedina stvar koju vi djevojke zapravo želite
znati?
Podigla sam ramena i namrštila se. - Zar je to tako očito?
Spustio je pogled na mene, a ja sam primijetila odraz šarenila
božićnih žaruljica u njegovim očima. Osjetila sam olakšanje u trbuhu
kada se osmjehnuo. - U redu, ti prva... - rekao je. - Koje je
najneobičnije mjesto na kojem si vodila ljubav?
Gotovo sam se ugušila uslijed iznenađenja pa sam se uspravila.
- To je barem lako... upustila sam se u jednokratnu avanturu na
igralištu za kriket, ali to već znaš.
- Ispričaj mi ponovno... ali polako, korak po korak - stao me
dražiti.
Pokušala sam ga jastukom lupiti po glavi, no uspio ga je uhvatiti
u letu.
- U redu, reci mi onda jesi li ikada bila zaljubljena? - priupitao
je.
 - Nije tvoj red - odgovorila sam.
Naherio je glavu u stranu i upitno podigao obrve. - Da ili ne?
Trenutak je iznenada postao prožet teretom iščekivanja.
Neobično je, zar ne, kako je o stvarnom fizičkom činu spolnog
općenja, čak i s bezimenim strancem, lako govoriti s posvemašnjim
veseljem i neopterećenošću, dok je pak razgovor o neopipljivoj
emociji zvanoj ljubav prožet krajnjom napetošću.
- Jednom - odgovorila sam, odlučna u namjeri da mi glas ostane
smiren i da ostanem pribrana.
- U koga?
- Zvao se Tom. Upoznala sam ga na poslu, dok sam još bila u
maloprodajnoj branši.
Uputio mi je upitan pogled.
- Znaš već, pričala sam ti. Bilo je to između frizerske i faze
unutarnjeg uređenja. - Bila sam posve sigurna da sam ga dotad već
detaljno upoznala sa svim nesretnim odabirima koji su činili stavke
mojeg životopisa.
- Ah - uzdahnuo je. - Godine prosvjetljenja.
Osmjehnula sam se, zahvalna jer je ublažio napetost razgovora
koji smo vodili.
- I što se zbilo? - dometnuo je.
Nakašljala sam se kako bih pročistila grlo. - Upoznali smo se kad
mi je bilo dvadeset, nakon čega smo izlazili gotovo tri godine, a ja
sam bila uvjerena da nas čeka zajednička budućnost.
- Ali?
- Ali unatoč mojim osjećajima prema njemu, i unatoč onome što
je tvrdio da osjeća prema meni, ipak me uspio prevariti s drugom.
- Oh - procijedio je. - Kako si doznala?
 - Učinio je to s mojom bliskom prijateljicom, ljubljenom
Charlotte, koja je zaključila da je ljubav prema njemu snažnija od
prijateljstva koje dijeli sa mnom.
- Kriste. Pretpostavljam da više niste prijateljice.
Nagradila sam ga ciničnim osmijehom. - Začudo, nismo. Nisam
s njom razgovarala otada, a nemam namjeru ni početi, ikada.
- Znači, on ti je bio posljednji dečko... prije nego smo se nas
dvoje upoznali? - nastavio je.
- Gle ti njega, dosad si postavio petstotinjak pitanja, a ja nijedno
- odgovorila sam, smijući se. - Bila je to jedina ozbiljna veza u mojem
životu. U tri godine otkako smo prekinuli imala sam i druge veze, no
nijedna od njih nije bila spomena vrijedna, sve dok nisam upoznala
tebe.
Osmjehnuo se.
- A sada sam ja na redu - rekla sam.
Naslonio se i zapiljio pred sebe, izbjegavajući moj pogled.
- Dakle, što je s tobom? Jesi li ti ikada bio zaljubljen?
Stopalom je stao gurkati rub tepiha kobaltno plave boje, koji se
prostirao pod stolićem za kavu. Nisam htjela navaljivati, za slučaj da
su uspomene još uvijek bile previše svježe i bolne. Pričekala sam još
malo. - Nije važno - rekla sam hineći vedrinu koji nisam osjećala. -
Ako je...
- Jesam - odgovorio je potiho.
- U Rebeccu? - usudila sam se upitati.
Kimnuo je glavom. - Bio sam uvjeren da je ona ta s kojim ću
provesti ostatak svojeg života... ali nije nam bilo suđeno.
Čuvši njegov odgovor poželjela sam da nisam ništa pitala.
- Ali dosta o tomu - rekao je kao da se vraća u stvarnost s mjesta
na koje mu je um odlutao. - Htio sam te pitati bi li tijekom blagdana
htjela provesti malo vremena sa mnom? Ako ti je to previše,
razumijem... znaš, ako je... samo sam mislio...
Posegnula sam prema njemu pa stavila prst na njegove usnice.
Nastavio je, sa smiješkom na licu. - Znači li to da pristaješ?
Privukao me k sebi pa me poljubio. - Znači, doći ćeš na božićni
ručak? - upitao je uzbuđeno.
Namrštila sam se. - Ne mogu doći na sam Božić. - Ramena su
mu se objesila. - Ali ti bi mogao doći na ručak kod mojih roditelja.
Voljeli bi te upoznati - dometnula sam.
- Dobro znaš da ne mogu - odgovorio je sa sjetom u glasu. -
Mama će biti sama jer je James utanačio ručak sa svojom djevojkom,
Chloe, pa sam joj potreban. Ovaj joj dio godine pada osobito teško.
Kimnula sam glavom. Već mi je rekao da mu je otac preminuo
dva dana prije Božića.
- A zašto ne bi došla dan nakon Božića? - upitao je.
- Moj brat i njegova supruga dolaze na ručak, a dovode i
djetešce. - Međutim, čak i dok sam izgovarala riječi, znala sam da bi
meni bilo jednostavnije posjetiti njega, nego da on dolazi u posjet
mojima. Moji su roditelji imali jedno drugo, Stuarta, Lauru i dijete.
Pammie će imati sreće ako tog dana ugleda nekog od susjeda.
- Doduše, mogla bih doći tokom poslijepodneva... - ponudila
sam kompromis.
- I ostati prespavati? Sutradan bismo se mogli vozikati uokolo,
možda pronaći kakvu zgodnu pivnicu ili nešto tomu slično.
Zvučali smo poput dvoje euforične djece koja kuju planove.
Sutradan sam nazvala Pammie kako bih provjerila slaže li se s
našim zamislima. Činilo se učtivim upitati.
- Pa, moram priznati da je ovo neočekivano iznenađenje - rekla
je, uhvativši me potpuno nespremnom za takav odgovor.
 - Ispričavam se, tako mi je neugodno, Pammie. Mislila sam da je
Adam već razgovarao s vama. Rekao je da će vas nazvati jutros.
- Ne, dušo, nije to učinio - odgovorila je. - Ali nije važno. Bilo bi
te divno ponovno vidjeti. Namjeravaš li i prenoćiti?
- Da - odgovorila sam. - Premda vjerojatno neću doći do ranog
predvečerja.
- Hoćeš li nam se onda pridružiti na večernjem čaju? - upitala je.
- Moja će mama spravljati puricu za ručak pa bih navečer samo
prezalogajila nešto lagano - odgovorila sam ne želeći biti nepristojna
ili nezahvalna.
- U redu, ali nećemo te čekati...
- Nipošto, vi samo činite što biste i inače činili, a ja ću doći čim
uzmognem.
- Vidiš, stvar je u tomu da Adam jako ogladni u to vrijeme pa će
pregladnjeti ako budemo čekali - nastavila je.
- Da, naravno. Razumijem. Slobodno objedujte bez mene, a ja ću
kasnije popiti šalicu čaja s vama.
- Dakle, onda ćemo svi troje objedovati zajedno? - nastavila je
kao da nije čula ni riječi od onoga što sam joj rekla.
- Savršeno - odgovorila sam, premda više nisam znala na što
točno pristajem.
 7

Z amisao se u tom trenutku doimala izvrsnom, no kada sam,

nekoliko dana kasnije, došla kod svojih roditelja, shvatila sam da
bih bila najsretnija da mogu tamo i ostati. Toplina i ugoda njihova
doma podsjećali su me na Božiće prošlosti kada bih, s uzbuđenjem
tako svojstvenim malenom djetetu, probudila svojeg mlađeg brata
usred noći. Stali bismo se šuljati niza stube, prestravljeni
mogućnošću da ćemo ugledati Djeda Božićnjaka, a ipak ga žarko
želeći vidjeti.
- Znat će da ne spavamo - prošaptao bi Stuart. - A ako ne
spavamo, neće nam ostaviti darove.
- Ššš - odgovorila bih, a srce bi mi se sakrilo u pete. - Prekrij oči
dlanom pa tu i tamo proviri kroz prste.
Napipali bismo put uz ogradu pa usporenim, opreznim koracima
doteturali do drvca u kutu dnevnog boravka, prošavši pritom pokraj
kamina na kojem smo ranije ostavili mlijeko i komadić mesne pite.
Provirila bih kroz prste, a mjesečeva svjetlost koja bi prodirala u
prostoriju bila bi tek dovoljno snažna da nazrem ostatke pojedene
pite na tanjuru. Osupnuto bih uzdahnula.
- Što je? Je li nas već posjetio? - Stuart bi nestrpljivo zavapio.
Uspjela bih razabrati obrise zamotanih darova pod drvcem, a srce bi
mi zaigralo od radosti.
- Već je bio - odgovorila bih, jedva uspijevajući zauzdati svoje
uzbuđenje. - Došao je.
Dvadeset godina kasnije, nije se mnogo toga promijenilo.
Unatoč činjenici da je Božić bio jučer, ponašamo se kao da je zapravo
danas. Još se uvijek okupljamo oko istog onog starog drvca. - Ako
nešto nije pokvareno, ne popravljaj - ponavljao je tata već cijelo
jedno desetljeće, premda je bilo očito kako bi nekoliko obješenih
grana ipak trebalo malo poduprijeti. Mama i dalje odlučno tvrdi da
darovi pod drvcem nemaju nikakve veze s njom, a Stuart i ja
izmjenjujemo poglede, kao da pokušavamo sami sebe uvjeriti u
istinitost njezinih tvrdnji.
- Dakle, kako napreduje nova romansa? - upitala je moja snaha,
Laura, između dva obilna zalogaja maminih čuvenih pečenih
krumpira.
Kimnula sam, jer su mi usta bila puna hrskavog jorkširskog
pudinga. - Napreduje dobro - odgovorila sam s osmijehom.
- Ah, vratio joj se onaj sjaj u očima - komentirao je tata. - Nisam
li ti rekao, Valerie? - Rekao sam tvojoj majci prije nekoliko tjedana
da ti se u očima ponovno vidi ona iskra.
- Ponovno? - upitala sam.
- Nisam li, Val? - doviknuo je prema kuhinji, gdje je mama otišla
nadopuniti posudu s umakom. - Nisam li rekao da joj se u pogled
ponovno vratila ona iskra?
- Kako to misliš, ponovno? - upitala sam kroz smijeh. Stuart i ja
zakolutali smo očima pogledavši jedno drugo. Božić ne bi bio Božić
da tata ne pretjera sa šerijem.
- Misli na Toma, po prvi put nakon Toma - otpuhnula je mama
nezadovoljno, vrativši se u blagovaonicu, i dalje opasana pregačom,
premda mi nikada neće biti jasno zbog čega se opasavala njome samo
za Božić, iako je inače kuhala svakog dana. - Geralde, zaista si
taktičan koliko i...
Pogledala sam je u iščekivanju.
- Nastavi, mama - ubacio se Stuart. - Taktičan koliko i što?
- Taktičan koliko i... - ponovila je, premda nitko nije imao
predodžbe što točno želi reći.
Prasnula sam u smijeh.
 - Vodimo tri različita razgovora u isto vrijeme, kao da se igramo
gluhog telefona - progunđala je mama hineći nezadovoljstvo.
Poprilično dobro glumi da joj je sve ovo skupa malo previše, ali bez
imalo sumnje znam da joj trenutci kada je okružena obitelji
predstavljaju nešto najdragocjenije u životu, a sada, kada nam se
pridružila i mala Sophie, sretnija je nego ikad.
- Dakle, čije oči blistaju i sjaje? - upitao je tata, gotovo za sebe.
- Rekao si da Emilyne oči sjaje - odgovorila mu je mama
zakolutavši očima. - Jer ima novog dečka.
- A kada ću ga upoznati? - uzvratio je glasno protupitanjem. -
Nadam se da nije gad poput onog zadnjeg dripca.
- Geralde! - podviknula je mama. - Pripazi kako se izražavaš.
- Koliko ste već skupa? - upitala je Laura s nepatvorenim
zanimanjem.
- Oh, samo tri mjeseca, ništa posebno - odvratila sam nehajno,
smjesta požalivši jer sam ono što dijelim s Adamom prikazala kao
usputnu avanturu. - Ali voljela bih vas upoznati s njime.
- Samo se ti pobrini da se ovaj prema tebi odnosi kako spada.
Nipošto nemoj trpjeti njegove...
- Geralde!
Svi smo prasnuli u smijeh, a ja sam poželjela da je Adam s nama.
Htjela sam da upozna ovu šašavu družbu kako bi mu bilo jasno u što
se upušta.
Otišla sam teška srca, znajući da ću propustiti pantomimu u
pripitom stanju i već tradicionalnu scenu u kojoj mama ne uspijeva
upamtiti koliko slogova ima u naslovu filma Ples s vukovima. Stuart
bi joj zadao taj klasik svakog Božića, isključivo kako bismo uživali u
njezinim nastojanjima da nam dočara naslov pantomimom, a ona bi
se pak pretvarala da po prvi put u životu čuje za taj film.
- Pazi se, dušo - rekla je mama zagrlivši me na vratima.
 Da nisam odlazila vidjeti Adama, ostala bih ondje u njezinu
toplom naručju. Mirisala je na kuhano vino i naranče.
- Hoću, mama. Hvala na svemu, javit ću se kada dođem onamo.
- Jesi li za čašicu likera od jaja prije nego pođeš? - upitao je tata
pridruživši nam se na vratima, noseći papirnati šeširić naheren u
stranu.
- Ne smije piti, Geralde - prekorila ga je mama - mora voziti.
Uostalom, tko to još uopće pije?
Osmjehnula sam se samoj sebi pa ih sve odreda izljubila na
odlasku, zagrlivši pritom malu Sophie, prije nego sam se teška srca
natjerala izaći na hladan zrak. Posve očekivano, ceste su bile puste -
razlog je, pretpostavljam, ležao u činjenici da se svatko iole razuman
te večeri povukao u udobnost svojeg doma, ne želeći napustiti
toplinu obiteljskog okruženja i ne mogavši odoljeti još jednog čašici
šerija.
Mrak se već spustio do trenutka kada sam se zaustavila pred
Pammienom kolibom, jednom od pet gusto zbijenih kućica kremene
fasade u nizu. Bijela drvena vrata otvorila su se i prije nego sam
isključila svjetla automobila, a obris Adamova tijela ispunio je trijem,
izdišući hladne, bijele oblake zraka, tako oprečne toploj svjetlosti
koja je dopirala iz hodnika iza njega.
- Hajde - pozvao me unutra, mahnuvši mi poput uzbuđenog
dječačića. - Kasniš. Požuri.
Pogledala sam na sat. 5.06 poslijepodne. Kasnila sam pišljivih
šest minuta. Poljubili smo se na trijemu. Činilo mi se da je prošla
cijela vječnost otkako sam ga posljednji put vidjela. Zapravo su
prošla tek tri dana, no ako je jedan od njih Božić, čovjek ima osjećaj
da je proveo cijeli tjedan sjedeći zatvoren u stanu, gledajući televiziju
i prejedajući se do iznemoglosti.
- Mmm, nedostajala si mi - prošaptao je. - Uđi. Čekali smo te.
Večera samo što nije počela.
- Večera? - promucala sam zbunjeno. - Ali...
 Ponovno me poljubio pa mi svukao kaput. - Svi smo gladni, ali
mama je inzistirala na tomu da te pričekamo.
- Svi? Ali... - izustila sam ponovno, ali bilo je prekasno.
- Ah, evo je - uskliknula je Pammie jurnuvši prema meni kako bi
mi lice uokvirila svojim dlanovima. - Oh, dušo, hladna si kao led.
Hajde, dođi da te nahranimo. To će te ugrijati.
Pogledala sam je upitnim pogledom. - Ne morate brinuti za
mene, netom sam jela... - započela sam, ali ona se već okrenula i
zaputila prema kuhinji.
- Nadam se da si gladna - nastavila je. - Nakuhala sam dovoljno
brane za omanju vojsku.
Adam mi je dodao čašu pjenušavog vina, a moji poprilično
načeti živci bili su zahvalni kada sam oćutjela studeno peckanje u
ustima.
- Dakle, što je mama spravila za čajanku? - upitala sam, trudeći
se posljednju riječ izgovoriti ležernim tonom, kao da bih tako,
snagom puke želje, mogla večerašnje druženje pretvoriti u ležerno
ispijanje čaja.
Uspjela sam na licu održati ukočen smiješak čak i nakon što sam
čula Adamov odgovor. - Bit će lakše ako ti nabrojim što nije spravila.
- Adame, ne mogu... - pokušala sam ponovno ulazeći u
blagovaonicu, no kada sam ugledala stol, prekrasno postavljen za
četvero s besprijekornim podmetačima i uštirkanim bijelim
ubrusima, pažljivo zamotanim i umetnutim u srebrne prstene, te
središnjim aranžmanom načinjenim od božikovine i borovih češera,
nisam imala srca nastaviti.
- Evo - oglasila se Pammie gotovo pjevnim glasom, donijevši sa
sobom dva tanjura, pretrpana božićnom hranom i pripadajućim
ukrasima. - Ovaj je za tebe. Stavila sam malo više hrane na tvoj
tanjur, dobro znajući da ćeš pregladnjeti dok dođeš ovamo. - U tom
su mi trenutku potonule sve lađe. - Nadam se da će ti se svidjeti. Veći
sam dio dana provela rintajući u kuhinji.
 Osmjehnula sam se kroz stisnute zube. - Izgleda prekrasno,
Pammie.
- Sjedni ovdje - obratila mi se. - A ti ćeš, Adame, sjesti onamo.
Smjestite se, a ja ću poći po preostala dva tanjura.
Pogledala sam ga kad je napustila blagovaonicu, pokazavši
glavom prema praznome mjestu, postavljenom jednako lijepo i
ukusno kao i ostala tri.
- Oh, to je za Jamesa, mojeg brata - odgovorio je na moje
neizgovoreno pitanje. - Neočekivano se pojavio na Badnjak i otada je
tu. Mislio sam da sam ti to spomenuo telefonom?
Odmahnula sam glavom.
- Jamese - pozvala je Pammie. - Večera je poslužena.
Spustila sam pogled na tanjur pred sobom. Čak i da sam postila
cijeli tjedan, planina povrća preda mnom predstavljala bi prevelik
zalogaj. Teškom sam mukom uspjela nazrijeti krajeve debelih šnita
puretine, zakopanih ispod čak dva jorkširska pudinga. Boju tanjura
nisam uspjela utvrditi.
Moj se naduti trbuh pobunio pa sam, sjevši, diskretno otkopčala
dva gumba svojih pripijenih traperica. Bogu hvala da sam tog dana
odlučila odjenuti dugačku bluzu, jer sam se ponovno našla na
nogama čim je James kročio u prostoriju.
- Ne moraš ustajati zbog mene. - Osmjehnuo se pruživši mi
ruku. - Drago mi je da se napokon upoznajemo.
Napokon? Sviđalo mi se to. Jedna jedina riječ zbog koje se činilo
da smo skupa dulje nego zaista jesmo, a osim toga, bio je to
nepobitan dokaz da mu je Adam govorio o meni.
Napeto sam se osmjehnula, iznenada postavši svjesna koliko je
neobično sjediti s potpunim, a ipak tako važnim, strancem.
Adam mi nije mnogo rekao o Jamesu, osim da je njegova sušta
suprotnost: Adam je radio na stresnom poslu u samom srcu
velegrada, dok se James zadovoljio otvaranjem manje tvrtke za
krajobrazno uređenje na granici Kenta i Sussexa. Adam se nije
nimalo ustručavao priznati da mu je glavna motivacija novac, a
James je, pak, bio zadovoljan živeći u sadašnjem trenutku i ne
zamarajući se sutrašnjicom, dok god je mogao biti na otvorenom i
raditi ono što voli.
Promatrala sam ga kako sjeda pa poseže za soljenkom i
paprenkom, pokreta istovjetnih Adamovim. Čak su poprilično i
nalikovali jedan drugome, premda je Jamesova kosa bila duža, a crte
lica izraženije, lišene bora i znakova stresa, koje je nemilosrdno
gradsko okruženje neminovno nosilo sa sobom.
Možda bismo svi izgledali poput njega da ne živimo u gradu i da
nismo primorani crnčiti i boriti se kako bismo sklopili još jedan
posao, tjerajući tako sami sebe do krajnjih granica u, bez imalo
sumnje, preuranjenu smrt. On pak, s druge strane, živi ležernim
životom, radeći ono što voli, a ako mu za to još i plate, tim bolje.
- Naš se James uvalio u ljubavne probleme - prošaptala je
Pammie zavjerenički.
- Mama - promrsio je. - Siguran sam da Emily to nimalo ne
zanima.
- Naravno da je zanima - uzvratila je ozlojeđeno. - Ne postoji
žena na ovom svijetu koja ne voli dobar trač.
Osmjehnula sam se i kimnula glavom, i dalje pokušavajući u sebi
smoći snagu pa naposljetku primiti nož i vilicu u ruke.
- Doduše, otpočetka nismo bili sigurni da je ona dobar izbor za
njega, zar ne? - nastavila je, stisnuvši mu dlan koji je između dva
zalogaja položio na stol.
- Mama, molim te.
- Nisam mislila ništa loše. Samo sam rekla ono što svi mislimo.
Imala je mnogo, kako da se izrazim? Problema. Ako se mene pita,
bolje mu je bez nje.
 Uspjela sam kušati gotovo sve, osim brokule, čijih je osam
glavica plivalo u moru umaka.
- Oh, zaboga - oglasila se Pammie, primijetivši kako odlažem
pribor za jelo. - Nije ti ukusno? Jesam li pogriješila u nečemu?
- Ne, nije stvar u tomu - odgovorila sam, posramljena
zabrinutim pogledima dvojice muškaraca. - Samo sam...
- Rekla si da ćeš biti gladna, nisi li? - nastavila je nepokolebljivo.
- Rekla si da ćeš htjeti večernji čaj kada pristigneš ovamo, zar ne?
Nijemo sam kimnula. U mojem svijetu riječ čaj znači nešto
posve drugo.
- Jesi li dobro, Em - upitao je Adam.
- Ah, mladenačka ljubav - zacvrkutala je Pammie. - Sjećam se
vremena kada je Jim tako mene tetošio.
- Mama se vraški pomučila - rekao je Adam potiho.
- Dobro sam i sve je ukusno, zaista jest - samo sam uzela mali
predah - odgovorila sam pognuvši glavu.
- Ali, Em, gotovo nisi ni kušala - nastavila je. Učinilo mi se da je
moje ime izgovorila s prizvukom sarkazma, poput djeteta koje na
igralištu draži vršnjake.
Uperila sam pogled u nju, ravno u oči, pazeći da na licu zadržim
izraz blagosti. Uzvratila mi je istom mjerom, no mogla sam se zakleti
da sam u tim očima uspjela nazrijeti natruhu samodopadnog
zadovoljstva.
- Nego, reci nam, kakvo je stanje u branši posredovanja pri
zapošljavanju? - upitao je James s osmijehom.
Još jedan plus. Adam je, čini se, bio itekako brbljav.
- Sigurna sam da Emily ne želi razgovarati o poslu - ubacila se
Pammie sa smiješkom.
- Ispričavam se, ja... - promucao je.
 - Oh, u redu je, ne smeta mi - rekla sam krajnje iskreno. Bila sam
spremna razgovarati o bilo čemu što bi mi skrenulo pažnju s onoga
što me čeka na tanjuru. - Stvari su još uvijek prilično dobre u
sektorima kojima se osobno bavim, premda se stalno prisutna
prijetnja internetskog vrbovanja zaposlenika doima sve zlokobnijom.
Kimnuo je glavom. - A čini se da je informatička industrija
snažnija nego ikad? - rekao je, potapšavši Adama po ramenu. - Ako je
suditi prema onome što ovaj ovdje ima za reći.
- Ah, znači li to da je ponovno samoga sebe izdizao u zvijezde? -
upitala sam kroz smijeh. - Famozni izvršni direktor u informatičkom
divu.
- Tako nekako - odgovorio je James sa smiješkom.
- Već sam mu rekla da je ta fora zastarjela - našalila sam se. -
Ova pomama za tehnologijom neće trajati dovijeka.
Pogledala sam Adama koji mi se osmjehnuo, no smiješak mu se
nije razvukao do očiju.
James se nasmijao, a nešto u meni reklo mi je da bih trebala
pogledati u njega, međutim, osjetivši njegov pogled na sebi, više
nisam znala kamo usmjeriti svoj.
- Možda bih trebao navući gumene čizme pa s tobom početi
prevrtati stajsko gnojivo, braco - odvratio je Adam, uzvrativši
Jamesu tapšanjem po ramenu koje se dalo opisati isključivo kao
pokroviteljsko. Zanimljivo, Jamesovo tapšanje Adamova ramena
maločas nije se doimalo takvim. Prekorila sam samu sebe jer sam si
dopustila pothranjivati bratsko suparništvo. I sama imam brata pa
sam trebala biti pametnija.
James se zabavljao natjeravajući odbjeglu brokulu vilicom po
tanjuru.
- Stanuješ li negdje u blizini? - upitala sam u očajničkom
nastojanju da raspršim napetost koja je prožela atmosferu u
prostoriji.
 Kimnuo je. - Sklopio sam dosta ležeran dogovor s čovjekom koji
živi u jednom od obližnjih sela. Dopušta mi da stanujem u kućici na
njegovu imanju, a ja mu zauzvrat održavam vrt lijepim i urednim.
- Postoje samo jedan problem, u pitanju je djevojčin otac -
dometnula je Pammie.
Navukla sam na lice suosjećajan izraz. - Ah, tako dakle.
- Situacija je složena - rekao je kao da pokušava samoga sebe
uvjeriti u to. - Još jedna kaša u koju sam se uspio uvaljati.
Osmjehnula sam se. - Nego, kako stoje stvari u hortikulturi? Ima
li dovoljno posla? - Nisam smatrala umjesnim da od svih prisutnih
upravo ja vodim razgovor s njime, no i Pammie i Adam kao da su
zanijemjeli, usredotočivši se na proždiranje svoje večere.
- Volim svoj posao - odgovorio je s nepatvorenim entuzijazmom.
- I kao što ljudi koji vole svoje poslove često običavaju reći, to je
poziv, a ne posao.
- Ah, i ja sam običavala govoriti isto dok sam još radila u trgovini
cipelama - odgovorila sam. - Sve te jadne nožice i stopala kojima je
trebala pomoć i podrška. Bila sam tako strastvena po pitanju svojeg
posla da sam ga bila spremna obavljati i besplatno.
Licem mu se razlio širok osmijeh, a njegove su se blage oči
zapiljile u moje, zadržavši se na njima neprimjereno dugo. - Ti si
jedan od rijetkih istinskih ratnika ovoga svijeta. Zahvaljujem ti iz dna
svoje duše. - Prislonio je dlan na svoje grudi i na trenutak mi se
učinilo da smo u prostoriji samo nas dvoje. Zvuci struganja Adamova
i Pammiena pribora za jelo po već gotovo praznim tanjurima prenuli
su me iz snatrenja i vratili u sadašnji trenutak.
- Ispričajte me na trenutak - rekla sam, odgurnuvši stolicu i
ustavši.
Pojela sam koliko sam mogla, a moje se tijelo počelo opirati
grčenjem i uvijanjem crijeva. Nisam bila sigurna što je u mene
unosilo veći nemir, spoznaja o peristaltici vlastite utrobe ili neobičan,
uznemirujući osjećaj koji je James budio u meni. Bila sam uvjerena
kako nitko drugi nije ništa primijetio, no je li to moglo značiti i da
sam sve skupa umislila? Istinski sam se ponadala da je tako.
Nakon što smo raspremili stol i počistili kuhinju, pričekala sam
dok Pammie i James budu na sigurnoj udaljenosti prije nego sam se
nagnula prema Adamu.
- Jesi li za šetnju? - upitala sam ga potiho.
- Naravno - odgovorio je. - Pričekaj da uzmem kaput.
- Kamo ćeš? - Pammie je upitala Adama u hodniku. - Ne odlaziš
valjda? - Glas joj je bio prožet panikom. - Mislila sam da ćeš ostati
prespavati.
- Hoćemo, mama. Idemo samo malo prošetati kako bismo
sagorjeli sve ove kalorije koje smo unijeli kroz tvoju ukusnu hranu.
- Mi? - upitala je. - Želiš reći da i Emily ostaje?
- Naravno. Prenoćit ćemo pa otići sutra nakon doručka.
- Ali, gdje će ona spavati? - Glas joj je sada bio tiši.
- Sa mnom - izjavio je.
- Oh, neće ići, sinko moj. I James će prenoćiti. Jednostavno
nema dovoljno mjesta.
- U redu onda, James može spavati na kauču, a Emily i ja noćit
ćemo u gostinjskoj sobi.
- Ne možete noćiti skupa, ne pod ovim krovom - usprotivila se,
premda joj je glas podrhtavao. - To jednostavno nije u redu. Zar me
nimalo ne poštuješ?
Adam se nervozno nasmijao. - Mama, dvadeset devet mi je
godina. Nismo dvoje neobuzdanih tinejdžera.
- Nije me briga koliko ti je godina. Pod mojim krovom nećete
spavati zajedno. Ne bi bilo ispravno. Uostalom, Emily je ionako rekla
da će noćiti u hotelu.
 Molim? Dobro da sam još uvijek bila u kuhinji jer me obuzeo
gotovo neodoljivi poriv da si platneni kuhinjski ubrus uguram u usta
pa zagrizem što snažnije mogu. Kada sam to rekla da ću prespavati u
hotelu?
- Emily nije namjeravala prenoćiti u hotelu, mama - rekao je
Adam. - Takvo što ne bi imalo nikakva smisla.
- Ne znam što je mislila, ali tako mi je rekla telefonom - odvratila
je razdraženo. - Ako će ostati ovdje, morat će spavati na kauču. Ti i
James možete dijeliti gostinjsku sobu.
- Ali, mama... - usprotivio se Adam. Ušetala sam u hodnik pa
zastala, posvjedočivši prizoru njezina podignutog dlana, tek nekoliko
centimetara udaljenog od njegova lica.
- Nema ali. Tako će biti, sviđalo se to tebi ili ne. Da me istinski
voliš i poštuješ, ne bi se uopće drznuo spomenuti nešto takvo. - A
onda su potekle suze, isprva potiho i neupadljivo, no kada joj Adam
nije prišao kako bije utješio, jecaji su dobili na snazi. Ostala sam
zapanjeno stajati, nijemo se nadajući da će ostati nepokolebljiv i
zauzeti se za nas. Kada su joj ramena počela drhtati, Adam ju je
privinuo k sebi i zagrlio. - Ššš, u redu je mama. Oprosti mi, nisam te
htio uznemiriti. Učinit ćemo kako želiš, sve je u redu.
- Nisam rekla da... - započela sam prije nego mi je Adam
pogledom poručio da utihnem.
- Učinit ćemo što god želiš - nastavio je nježno, zibajući je u
zagrljaju kao da je dijete.
Pogledao me, pokajnički slegnuvši ramenima, kao da me želi
upitati „što bi htjela da učinim?“. Okrenula sam se od njega kada se
zaputio uza stube.
Sićušni tračak ljutnje stao je bubriti u meni i da nisam popila
malo previše, najvjerojatnije bih otišla i odvezla se natrag kući. Da
sam znala kako će i James biti tu i da sam znala kako ću morati
spavati na starom kauču, ostala bih kod svojih roditelja. Htjela sam
provesti vrijeme s Adamom, a mislila sam da i on želi provesti
vrijeme sa mnom, međutim, na kraju balade bila sam primorana
pravdati se i povlađivati hirovima njegove emocionalno potrebite
majke.
- Ne smeta ti? - upitala je Pammie, sada nešto vedrija, kada je
sišla s kata kako bi mi donijela jastuk i poplun.
Navukla sam osmijeh na lice i nonšalantno odmahnula glavom.
- Stvar je u tomu da granice moraju postojati. U moje nam
vrijeme ne bi palo na pamet leći s nekim u krevet prije braka. Svjesna
sam da su stvari danas drukčije, ali to ne znači da mi se takvo što
mora sviđati. Ne znam kako vi mladi to možete, bez ikakve zadrške
spavati s bilo kime tko vam se svidi. To je za mene i moje dečke izvor
takve tjeskobe. Samo nam još treba da nekakva fufica dotrči ovamo
tvrdeći da nosi dijete jednog od njih.
Je li to bilo upućeno na moj račun? Nekoliko sam puta duboko
udahnula i izdahnula trunčicu preglasno. Zvuk se ne bi moglo
okarakterizirati kao uzdah u pravom smislu riječi, no bio je dovoljno
glasan da ona shvati kako nešto nije u redu.
- Oh, zaboga - nastavila je. - Ne pokušavam sugerirati da bi ti
učinila takvo što, no bolje ne riskirati, zar ne? A nije samo trudnoća
ono čega se trebamo pribojavati, tu su i boleštine.
Zbog čega je govorila u množini, a ne jednini? Zašto ,,mi“, a ne
„on“?
- Dopusti da ti pomognem - rekao je James ušavši pa primivši
dva kraja navlake za poplun koji sam nevoljko pridržavala njegovoj
majci. Protresao je navlaku.
- Žao mi je, i drago mi je da si nam došla u posjet, ali da sam
znala kako namjeravaš ostati... - Pammie se nije dala smesti.
- Mama, možeš li, molim te, donijeti plahtu iz ormara? - upitao
je James. - Trebat će nam nešto čime ćemo prekriti kauč.
Isprativši je pogledom iz prostorije okrenula sam se prema
Jamesu. Bila sam primorana zauzdati i zadnji atom snage kako ne
bih vrlo glasno svu svoju frustraciju izbacila iz sebe.
- Žao mi je - rekao je. Očito nisam tako dobro skrivala svoje
osjećaje. - Jednostavno je staromodna.
Osmjehnula sam se, zahvalna na njegovoj podršci.
- Možeš spavati u mojem krevetu ako želiš.
Bio je to nedužan komentar, ali obraze mi je, unatoč tomu, oblilo
crvenilo. Udarila sam dlanom po jastuku, ne zato što je to bilo nužno,
nego kako bih prikrila nervozu.
- Ja ću ostati ovdje dolje s Adamom - nastavio je. - Znam da to ni
izbliza nije romantični božićni izlet kakvom ste se nadali, ali bolje od
toga vam ne mogu ponuditi.
- Zahvalna sam na ponudi - odgovorila sam, iskreno misleći
izgovoreno - ali u redu je, zaista jest. - Svrnula sam pogled prema
kvrgavim, izvijenim jastucima kauča. - Spavala sam i na gorim
mjestima.
James je podigao obrve i nasmijao se, otkrivši jamice u obrazima
koje ranije nisam zamijetila. - Vjerovat ću ti na riječ.
Iznenada sam shvatila kako bi se moje riječi mogle protumačiti
na itekako pogrešan način. - Hoću reći, kada bih s obitelji išla
kampirati - objasnila sam. - Običavali smo ići na jedno mjesto u
Cornwallu, koje se osmogodišnjakinji činilo poput pejzaža iz romana
Enid Blyton. Žuboreći potočić, krave koje bi zalegle pred kišu,
kamenje koje smo bili prisiljeni tražiti kako bismo mogli podići šator,
mušice koje su prijateljevale s vilama.
Gledao me kao da sam sišla s uma. - Običavala sam mnogo čitati
i pisati pripovijetke dok sam bila dijete - rekla sam u svoju obranu.
- Nije to ništa - odvratio je kao da se natječemo jedno s drugim. -
Kada sam ja bio mlađi, nerijetko sam se borio s čudovišnim
pterodaktilima i vunastim mamutima...
- Ah, znači i ti si volio čitati - odvratila sam.
- Što da kažem, bilo mi je devet godina - odgovorio je braneći se.
 Oboje smo se nasmijali. - Čini se da smo oboje imali bujnu
maštu - dometnula sam. - Ponekad poželim da sam ponovno te dobi -
život je tada bio puno jednostavniji. Sada bi mi netko morao platiti
da spavam usred kamenjem posutog polja kojim protječe bučan
potok, šeću prljave krave i lete krvožedne muhe!
- Dakle, drugim riječima, sada se ovaj stari kauč iznenada doima
itekako primamljivim, ha? - upitao je. Osmjehnula sam se.
- A kamo ste mislili poći u šetnju, golupčići? - upitala je Pammie,
vrativši se natrag pa rasprostrijevši plahtu.
- Emily je divna - odgovorio je James - ali je ujedno i djevojka
mojeg brata pa mi nije jasno na što točno ciljaš i što bi to trebalo
govoriti o meni. - Nasmijao se grohotom.
- Oh, zaboga - uskliknula je Pammie. - Mislila sam da si Adam! -
Okrenula se prema meni. - Tako nalikuju jedan drugome - oduvijek.
Kao jaje jajetu.
Lažni osmijeh i dalje mi je bio navučen na lice.
- Kilometar i pol niz cestu nalazi se ugodna pivnica - nastavila je.
- Ako se dobro sjećam, imaju i nekoliko soba za iznajmljivanje.
Vjerojatno su sve već zauzete; ipak je božićno vrijeme, no ne škodi
upitati, s obzirom da si rekla...
- Spremna? - upitao je Adam sišavši niza stube s kapom i
rukavicama u jednoj ruci.
Bila sam previše zatečena da bih smjesta odgovorila pa je
Pammie to učinila umjesto mene. Činilo se da joj takve stvari idu od
ruke.
- Da, da, spremna je. Samo pođite i uživajte u šetnji. A ja ću vas
po povratku dočekati sa svježe skuhanim čajem.
Čvrsto sam omotala šal oko vrata, prekrivši njime i usta kako
riječi koje su mi se vrzmale po umu ne bih slučajno prevalila preko
jezika.
 - Oprosti zbog ovoga - obratio mi se Adam, primivši me za ruku
nakon što smo se udaljili niz loše osvijetljenu cestu.
Preplavio me osjećaj olakšanja. Dakle, ipak nisam umišljala
stvari. I on je primijetio što se zbiva.
- Znam da nije idealno, ali ipak smo u njezinoj kući - nastavio je.
Ukopala sam se nasred ceste kao da me ošinuo grom, potom se
okrenuvši kako bih se suočila s njime. - I to je sve na čemu se
ispričavaš? - upitala sam.
- Molim? Svjestan sam da je sve skupa ogromna gnjavaža, ali to
je samo jedna noć. Uostalom, sutra ćemo rano ustati. Želim te što
prije odvesti natrag kod sebe. - Primaknuo mi se bliže, a usne su mu
se očešale o moje, no ja sam se ukrutila i okrenula glavu od njega.
- U čemu je problem? - upitao je, posve promijenivši ton.
- Ti zaista ne razumiješ, zar ne? - odvratila sam glasnije nego
sam namjeravala. - Zaista si slijep za ono što se zbiva.
- O čemu govoriš? Slijep za što?
U nevjerici sam odmahnula glavom, gotovo se nasmijavši. - Živiš
u svojem savršenom svijetu i ne dopuštaš da išta naruši tvoju idilu,
ali znaš što? Život nije takav. A sve vrijeme dok ti guraš glavu u
pijesak i dok se pretvaraš da ne vidiš ono što se događa oko tebe, ja
ostajem u stvarnom svijetu i gutam govna.
- Ne mogu vjerovati što slušam - odvratio je, spremajući se
okrenuti i zaputiti natrag prema kući.
- Zar zaista ne vidiš što se ovdje zbiva? - vrisnula sam. - Zar ne
vidiš što pokušava učiniti?
- Tko? Što?
- Rekla sam tvojoj majci da ću s vama popiti čaj, a ona mi je niz
grlo nagurala cijelu božićnu večeru. Također sam joj rekla da ću
prespavati, a ona mi je rekla da to nije nikakav problem. Ne bih
uopće dolazila da sam znala...
 - Da si znala što? - upitao je, a nosnice su mu se neznatno
proširile. - U našoj kući čaj podrazumijeva i večeru. I jesi li posve
sigurna da se složila sa zamisli da ostaneš prespavati sa mnom? Jer
je dosad to dopustila samo jednoj djevojci, i to tek nakon što smo
zajedno proveli dvije godine. A nas smo dvoje skupa koliko ono? Dva
mjeseca?
Njegove su riječi zaboljele poput fizičkog udarca u grudi. -
Zapravo, tri - otresla sam se.
Podigao je ruke u zrak pa se, u potpunosti razdražen, okrenuo i
zaputio cestom natrag prema kući.
Je li me upitala namjeravam li prespavati? Jesam li joj rekla da
ostajem? Bila sam posve sigurna da joj nisam rekla kako ću prenoćiti
u hotelu, no je li mogla pretpostaviti da mi je to namjera? Više nisam
znala što misliti.
Adam se još uvijek udaljavao od mene, a ja sam u umu prevrtjela
film unaprijed na trenutak kada će sam ući natrag u Pammienu kuću,
a ja ću dotrčati za njim dvadeset sekundi kasnije, poput kakva
šteneta. Nisam to mogla dopustiti.
U tom sam trenutku zaplakala, ispustivši suze rođene iz
frustracije. Gospode, što ja to činim? U što sam se pretvorila?
Umislila sam da je bespomoćna starica nekakvo čudovište. Bilo je to
suludo. Ja sam bila potpuno luda.
- Oprosti - rekla sam, a on je stao pa se okrenuo i vratio natrag
do mjesta na kojem sam stajala, šmrcajući nasred ceste.
- Što nije u redu, Em? - Zagrlio me pa me privukao k sebi.
Osjetila sam toplinu njegova daha na svojem tjemenu dok su mi se
grudi nadimale uslijed jecaja koji nisu posustajali.
- Sve je u redu. Dobro sam - uzvratila sam neuvjerljivo. - Ne
znam što me spopalo.
- Zabrinuta si zbog povratka na posao? - upitao je nježno.
 Kimnula sam. - Da, mislim da mi je sav taj stres konačno došao
glave - slagala sam.
Htjela sam mu priznati što me zaista uzrujalo. Nisam htjela
nikakve tajne među nama, no što sam mu trebala reći? - Mislim da bi
tvoja mati mogla biti osvetoljubiva kuja? - Riječi bi zazvučale suludo,
uostalom, kakve sam mu dokaze mogla podastrijeti u prilog svoje
tvrdnje? Njezino selektivno pamćenje i sklonost šopanju ljudi
hranom do iznemoglosti? Ne, bilo kakvo mišljenje koje bi njegovu
majku prikazalo kao poremećenu osobu, morat će ostati neizrečeno,
barem zasad.
 8

N amjeravala sam se neko vrijeme kloniti Pammie kako bih si

dala vremena da se smirim pa hladne glave prosudim njezino
ponašanje. Na kraju krajeva, bila sam sigurna da je u pitanju samo
uobičajeno ponašanje majke koja samo želi najbolje za svoje sinove.
Ako se ne bih previše udaljila od te početne pretpostavke, bila sam u
stanju čak i razumjeti njezine postupke. Međutim, tri tjedna nakon
Božića, a dva dana prije mojeg rođendana, nazvala je Adama kako bi
ga upitala smije li nas tom prigodom oboje izvesti van.
Učinila sam sve u svojoj moći da se izvučem, no uskoro mi je
ponestalo isprika. - Moram organizirati nešto s Pippom i Sebom -
rekla sam Adamu. - A i kolege iz ureda rekli su da me žele izvesti van.
- Možeš izaći s njima kada god ti padne na pamet - odgovorio je
Adam nepokolebljivo. - Mama nas želi počastiti.
,,Čašćenje“ je u prijevodu značilo odlazak u restoran po njezinu
izboru, u njezinu gradu - Sevenoaksu. I tako smo opet, unatoč
činjenici da je u pitanju bio moj rođendan, bili primorani činiti ono
što je ona htjela.
- Oh, Emily, tako te divno vidjeti - zagugutala je prišavši stolu za
kojim smo je čekali već dulje od dvadeset minuta. Pogledom je
putovala po meni, gore-dolje, kao da me odmjerava od glave do pete.
- Izgledaš... dobro.
Bila je oličenje ljubaznosti i umiljatosti dok smo jeli predjelo pa
sam se počela opuštati, no tada me upitala što mi je Adam darovao za
rođendan. Usmjerila sam pogled preko stola, prema njemu, a on je
kimnuo glavom, kao da mi daje dopuštenje daj oj otkrijem.
- Pa, vodi me u Škotsku - odgovorila sam uzbuđeno. Na licu joj je
zatitrao izraz koji je bio nešto između zbunjenosti i nezadovoljstva.
Usne su joj oblikovale slovo O, ali iz njih nije dopirao nikakav zvuk.
- Nisam bio tamo godinama - Adam se ubacio u razgovor.
- A ja nisam nikada bila - dometnula sam.
- P-pa, kada idete? - promucala je.
- Sutra! - uskliknuli smo oboje u isti glas.
Sručila se u naslon stolice kao da ju je netko gurnuo onamo i
pritom joj izbio sav zrak iz pluća.
- Jesi li dobro, mama? - upitao je Adam. - Izgledaš kao da si
ugledala duha.
Pammie se pribrala, no trebalo joj je još nekoliko trenutaka da
ponovno pronađe glas. - A gdje namjeravate odsjesti? - upitala je
naposljetku.
- Rezervirao sam nekoliko noći u zaista prekrasnom hotelu -
odgovorio je Adam. - Tetka Linda rekla je da možemo odsjesti kod
nje, ali nisam joj htio smetati.
Preplavio me djetinjast osjećaj trijumfalnosti. Teta Linda rekla
je da možemo odsjesti kod nje, ponovila sam gotovo pjevnim glasom
u svojoj glavi. Eto ti sad! Prekorila sam samu sebe zbog vlastite
nezrelosti.
- Pa, iskreno, osupnuta sam - rekla je. - Nisam imala pojma.
Zapitala sam se zašto je mislila da bi trebala znati.
- Linda je rekla da će nas ugostiti na ručku - rekao je Adam. -
Pozvat će Frasera i Ewana. Htio bih da ih Emily sve upozna.
- Zaboga, ovo je uistinu iznenađenje - odgovorila je Pammie,
potapšavši Adamovu nadlanicu. - Divno, uistinu divno.
Razgovor se nastavio u istom, izvještačenom tonu dok smo
čekali na glavno jelo pa sam naručenog brancina dočekala poput
starog prijatelja, zahvalna što naposljetku imam na što usredotočiti
svoju pažnju. Kada se Adam ispričao kako bi otišao u WC, poželjela
sam otrčati u muški toalet za njim.
 - Pa, stvari među vama napreduju prilično brzo, zar ne? -
obratila mi se Pammie, ne pričekavši niti da se vrata muškog toaleta
zatvore.
- Mhm - uputila sam joj neiskren osmijeh.
- Koliko ste dugo već skupa? - upitala je, napučivši usne kako bi
otpila gutljaj svojeg gemišta od bijelog vina.
- Četiri mjeseca.
- Zaboga, to je skoro pa ništa - odgovorila je, navukavši na lice
umjetan osmijeh.
- Nije uvijek vrijeme ono što je presudno, zar ne? - Pitanje sam
postavila pomno pazeći da u ton glasa utkam notu ležernosti. - Važan
je osjećaj.
- Imaš pravo, zaista je važan - odgovorila je kimajući usporeno. -
A ti osjećaš da je Adam onaj pravi?
- Nadam se. - Nisam joj htjela otkriti ništa povrh onoga što je
bilo nužno.
- A jesi li sigurna da i on osjeća isto? - upitala je pokroviteljskim
tonom, kao da se obraća naivnom djetetu.
- Nadam se da je tako. Gotovo živimo zajedno, tako da... -
Rečenicu sam hotimice ostavila nezavršenom, gotovo je izazivajući
da kaže još štogod, premda sam dobro znala kako ne bih uživala u
onomu što ona ima za reći.
- Bilo bi uputno da malo usporite - odgovorila je. - On voli imati
prostora za sebe, a ako mu to oduzmeš, mogao bi pobjeći glavom bez
obzira.
- Je li vam spominjao što? - Nisam si mogla pomoći. Usne su joj
se razvukle u samodopadni cerek, a ja sam smjesta poželjela svezati
vlastiti jezik u čvor.
- Tu i tamo spomene ponešto - rekla je tajnovito, dobro znajući
da neću moći stati na tomu.
 - Primjerice? - upitala sam. - Što točno?
- Oh, znaš i sama, uobičajene stvari. Da se osjeća zarobljenim.
Da ti mora polagati račune svaki put kada poželi kročiti preko praga.
Val vrućine razlio mi se grudima. Zar se tako osjećao uz mene?
Ne budi smiješna, prekorila sam samu sebe. Nas smo dvoje
ravnopravni partneri. Nismo jedan od takvih parova. Nismo takvi.
Međutim, u tom mi je trenutku pred očima zaigrao prizor od prošlog
četvrtka, kada sam se obrušila na njega jer se kući vratio kasno. A
potom sam ga u nedjelju upitala koliko se dugo namjerava zadržati u
teretani. Jesam li možda ipak jedna od takvih djevojaka? Jesu li mu
moja pitanja dozlogrdila? Do te mjere da se izjadao majci?
Podigla sam pogled prema njoj, zamislivši se i zapitavši, ne po
prvi put, je li ona svjesna onoga što čini. Ili sam sve pogrešno
shvatila? Ponovno?
Oćutjevši da se Adam vraća natrag, navukla je na lice osmijeh i
položila svoj dlan povrh mojeg.
- Sigurna sam da se nemaš zašto brinuti - rekla je veselo, predući
poput umiljatog mačeta, i s izrazom posvemašnje nevinosti na licu.
- Dakle, kakva je presuda, je li u pitanju samo stara šašava žena
koja je usamljena i besposlena? - upitala je Pippa kada me Adam
dovezao kući nakon objeda. Htio je da prespavam kod njega, no
Pammie me uspjela izmožditi i sve što sam htjela bilo je vratiti se
kući.
Odmahnula sam glavom i slegnula ramenima.
- Ili je u pitanju nešto pakosnije? - nastavila je Pippa
najzlokobnijim glasom koji je uspjela iznaći. - Je li moguće da igra
nekakvu igricu?
- Zaista ne znam - odgovorila sam iskreno. - Ponekad sam
uvjerena da je u pitanju isključivo sitničava zajedljivost, ali onda me
nešto počne kopkati, nagrizajući i glođući sve dok bez trunke sumnje
ne povjerujem da je riječ o ogorčenoj, ljubomornoj psihopatkinji.
 - Vau, možda da ipak malo stišaš strasti i stisneš kočnicu - rekla
je Pippa, podigavši ruke u zrak. - Ima šezdeset tri godine, zar ne?
- Da, i?
- Pa, ne pada mi na pamet mnogo psihotičnih
šezdesetogodišnjaka.
Nisam imala izbora doli prasnuti u smijeh. Izgovoreno naglas,
sve je skupa zvučalo suludo, a samoj sam sebi rekla da se moram
podsjetiti na ovaj trenutak kada svojim sumnjama ponovno
dopustim da se otmu kontroli.
 9

U poruci je pisalo: Naravno. Bit će divno vidjeti te, sine. Kada

otprilike misliš doći ovamo? Zaista se nadam da se ne vucara
uokolo. Takve su stvari postale uobičajene ovih dana. Mama x
Molim? Pročitala sam poruku ponovno. O čemu je, dovraga,
govorila? Prelistala sam pretinac dolazne pošte. Posljednja poruka
koju sam joj poslala bila je šturo „Hvala vam“ nakon moje
prošlotjedne rođendanske večere.
Ponovno sam pročitala poruku. Zaista se nadam da se ne
vucara uokolo. Poruka očito nije bila namijenjena meni. Mora da ju
je namjeravala poslati Jamesu. Moguće da se pomirio s onom
djevojkom o kojoj nije imala najbolje mišljenje. To bi itekako
objasnilo poruku. Jadna cura. Činilo se da je pakao koji joj je starica
priređivala bio kudikamo gori od mojega.
Naćulila sam uši kako bih se uvjerila da je Adam još uvijek pod
tušem prije nego sam posegnula preko postelje kako bih s noćnog
ormarića dohvatila njegov mobitel. Brzo sam prelistala njegove
poruke. Posljednja, poslana dvadesetak minuta ranije, glasila je: Bok,
mama, Emily odlazi na poslovnu konferenciju sljedećeg vikenda pa
SAM POMISLIO KAKO BIH MOGAO SKOKNUTI DO TEBE.
ODGOVORA LI TI SUBOTA? X
Osjećaj vreline preplavio mi je glavu. Ipak je mislila na mene.
Odgovor je poslala meni umjesto njemu. Zatomila sam vrisak
frustracije u sebi i stisnula pesnice, odupirući se porivu da se bacim
na postelju pa iskalim bijes na jastucima. Kvaka kupaoničkih vrata
okrenula se, a ja sam gotovo bacila Adamov mobitel natrag na noćni
ormarić.
 - Hej, što ima? - upitao je, opasan samo ručnikom. Nisam bila
sigurna može li nazrijeti krivnju u mojim očima, ili gnjev koji je
bubrio u meni.
- Ništa - odgovorila sam ukočeno, okrenuvši se kako bih otvorila
ormar. Većina moje odjeće bila je kod njega, pošto sam tu ionako
provodila većinu vremena. I dalje sam plaćala stanarinu za stan koji
sam dijelila s Pippom, no tamo sam provodila manje od dvije večeri
tjedno pa smo Adam i ja već počeli razmatrati mogućnosti koje su
bile pred nama.
- Zar se ne želiš doseliti ovamo i otkazati najam svojeg stana? -
upitao je noć prije dok smo oboje ležali u postelji.
Pokušala sam prikriti cvrkut uzbuđenja u svojem glasu kada sam
progovorila. - Sadašnje stanje stvari zaista nema mnogo smisla, zar
ne? - rekla sam što sam nonšalantnije uzmogla, iako sam bila sigurna
da je osjetio pomalo histeričan prizvuk u mojem glasu.
Odmahnuo je glavom.
- Ali, nisam posve sigurna da je ovo mjesto na koje bih se htjela
trajno preseliti. - Namrštila sam se kada se uspravio u postelji,
podbočivši se laktovima.
- Molim? Ne sviđaju ti se buđenja u pet ujutro, kada prodavači
počnu dolaziti za svoje štandove? - osmjehnuo se. - Sva ta strka i
vriska u bezbožno doba nedjeljom ujutro? Kakva si ti to osoba?
Zaigrano sam ga pljesnula po nadlaktici.
- U redu, želiš li da otkažemo najam oba stana pa potražimo
nešto zajedno?
Osmjehnula sam se, a dogovor smo zapečatili vodeći ljubav.
Ujutro sam se probudila pršteći od uzbuđenja pa se stala
spremati za predstojeći obilazak agencija u Blackheathu. Premda je
bila riječ o pukom najmu stana, nikada nisam mislila da će netko
poput mene završiti u tako elitnoj četvrti. Bila sam u sedmom nebu,
sve dok poruka njegove majke nije zapištala na mojem telefonu,
izazvavši mi u grudima neobjašnjivo stezanje, kao da je uspjela
unutra uvući svoj dlan pa ga stisnuti i povući me prema ponoru.
Naravno, mogla sam se povjeriti Adamu i reći mu u čemu je
točno problem pa mu pročitati poruku kako bih mu pokazala koliko
mu mati umije biti otrovna. Međutim, u tom bih se slučaju bila
prisiljena osloniti na njegovu otvorenost i iskrenost. Morao bi
priznati da je poruka bila namijenjena njemu i da se odnosila na
mene. Nisam bila sigurna da bi to učinio. Vjerojatno bi pokušao
umanjiti značaj svega i rekao: - Ah, znaš kakva je mama, nije ništa
loše mislila. - Međutim, posve je nevažno je li mislila nešto loše ili ne.
Ako me njezina poruka uznemirila, tada od njega očekujem potporu;
očekujem da će se zauzeti za mene, a ne stati na stranu svoje majke.
Iako, ako ću biti u potpunosti iskrena, već sam uvelike počela
sumnjati u Adamove prioritete, posebice nakon nekoliko njegovih
izjava ranije tog tjedna, dok smo bili u Škotskoj.
- Dakle, hoće li uskoro zazvoniti svadbena zvona? - zadirkivala je
Ljupka Linda svojim škotskim naglaskom. Nadjenula sam joj taj
nadimak iz milja, jer je bila tako, pa... ljupka. Morala sam se svojski
potruditi kako bih zanemarila obiteljsku sličnost, taj mali zašiljeni
nosić i tanke usnice. Međutim, Linda me pridobila toplinom koja joj
je zračila iz očiju, istom onom koje je njezina sestra Pammie bila
lišena.
- Ej, pomalo - odvratio je Adam kroz smijeh. - Tek smo se
upoznali.
I ja sam se osmjehnula, no nisam si mogla pomoći, a da se ne
osjetim pomalo povrijeđenom zbog lakoće kojom je omalovažio našu
vezu.
- Istina, ali kad znaš, onda znaš, zar ne? - rekla je, namignuvši.
- Vidjet ćemo - odgovorio je Adam, primivši me za ruku.
- Za što biste se odlučili? - nije se dala pokolebati. - Veliku,
tradicionalnu svadbu?
 - Ako bih se već odlučila na brak - zahihotala sam se naglasivši
riječ ,,ako“ - otišla bih nekamo gdje je toplo i vjenčala se na plaži,
okružena samo najbližima i najmilijima.
- Oh, zamisli samo - uskliknula je Linda. - Kakva fantastična
zamisao.
- Ne bismo mogli učiniti nešto takvo - usprotivio se Adam,
pogledavši me kao da sam sišla s uma. - Naše bi obitelji pobjesnjele.
- Mojima ne bi smetalo - odgovorila sam.
- Ne morate se obazirati ni na nas - složila se Linda. - Postupite
kako god vama najviše odgovara.
- Mami se ne bi nimalo svidjelo - odvratio je Adam. - Siguran
sam da bi voljela veliku svadbu negdje u blizini, tako da cijela obitelj
može prisustvovati.
- To je vaš dan - uzvratila je Linda. - Nitko drugi ne bi trebao
imati pravo glasa.
- Uvijek možete skoknuti u Gretnu Green - ubacio se Adamov
bratić, Ewan. - Nije daleko, a ne trebaju vam ni svjedoci.
Svi smo se grohotom nasmijali, no u svom tom hihotanju uspjela
sam čuti Adamove riječi. - Nikad mi to ne bi prošlo!
I tako sam doznala kako zapravo stojim, a dok god budem na
drugom mjestu u njegovu životu, borbe ću birati pažljivo. Željela sam
uživati u današnjem danu zbog onoga što je predstavljao i zbog
onoga što bi mogao biti. Htjela sam lunjati Blackheath Villageom
poput drugih parova koje sam tamo viđala. Željela sam stati pred
svaku agenciju i uzbuđeno proučiti njezin izlog prije nego uđemo
onamo i nabrojimo svoje prohtjeve. Da, odlučili smo kako ne bi bilo
zgorega imati i dodatnu spavaću sobu. Da, ne bi bilo loše imati ni
omanji vrt, ukoliko to ne bi značilo da bismo bili prisiljeni žrtvovati
željenu lokaciju. Ne, nemamo ljubimce.
Proteklu smo noć sastavili popis želja, dotjerujući ga sve dok
zahtjevi na njemu nisu postali krajnje budalasti. Ne, ne zanima nas
podzemni podrum bez prozora. Ne, pogled na pustu vrištinu nam
nimalo ne smeta ako to znači da će stanarina biti niža od zbira naših
neto plaća.
Dan pred nama mogao bi biti prekrasan. Nisam se mogla ne
upitati bih li trebala podijeliti s njime što je učinila i kako sam se
zbog toga osjećala? Ili sam trebala držati jezik za zubima? Jesam li
zapravo uopće imala izbora?
Adam mi je prišao straga pa mi svoje ruke obavio oko struka,
dopustivši da mu ručnik klizne na pod. Dotad sam već smetnula s
uma što sam točno tražila. Nisam uspijevala razaznati pojedine
košulje i bluze koje sam gurala po ormarskoj šipci. Sve preda mnom
pretvorilo se u mrlje različitih boja, a gnjev u meni jačao je sa svakom
vješalicom koju bih gurnula u stranu.
- Jesi li sigurna da je sve u redu - rekao je, priljubivši mi lice uz
vrat.
Reci nešto. Nemoj sve upropastiti. Reci nešto. Nemoj sve
upropastiti. Ova bi razgovor vrlo lako mogao otići u bilo koju od dviju
krajnosti.
- Nije ništa. Zaista. - Okrenula sam se kako bih mu uzvratila
poljubac. - Malo me muči posao. Mnogo se toga događa.
- Znam nešto što će te opustiti - promrmljao je. - Nešto čime
ćemo počistiti paučinu. - Ostala sam promatrati kako spušta glavu pa
povlači oskudnu čipku mojeg grudnjaka nadolje, potom okruživši
jezikom oko moje bradavice.
Osjetila sam kako gnjev u mojoj nutrini jenjava kada su mu prsti
kliznuli niže, gurnuvši moje gaćice u stranu.
Uložila sam minimum napora u pokušaj da ga odgurnem. - Ne
možemo. Moramo toliko toga napraviti danas.
- Imamo i više nego dovoljno vremena za sve. Najprije dopusti
da ti pokušam odagnati sve te brige i stres.
 Nije se bilo smisla opirati. Oboje smo dobro znali da neću niti
pokušati. Trebala sam ga koliko je i on trebao mene, a povremeno
čak i više od toga. Prije nego sam upoznala Adama seks sam smatrala
uvelike precijenjenim. Naravno, uživala sam u njemu, ali zbunjivala
me poplava članaka u ženskim časopisima koji su nas pokušavali
uvjeriti da ako ne prakticiramo seks pet puta tjedno, pritom barem u
dvije prilike ne viseći s lustera, tada nešto sasvim sigurno nije u redu
s nama.
Čak ni s Tomom, s kojim sam bila puno slobodnija nego s
ostalima, nisam shvaćala u čemu je velika fama. Vodili bismo ljubav
dvaput tjedno. On bi uvijek bio na vrhu, a kada bi svršio, potrudio bi
se zadovoljiti i mene, ali na druge načine. Seks je bio samo seks i to
mi je bilo dovoljno. Međutim, s Adamom su stvari bile posve
drugačije. Naposljetku sam uspjela uvidjeti za čime točno svi oko
mene luduju. Poznavao me, a ja sam poznavala njega. Savršeno smo
odgovarali jedno drugome. Nikada ne bi prošlo puno dana prije nego
bi jedno od nas ustrebalo ono drugo. Naša su se raspoloženja znala
mijenjati i oscilirati ovisno o intenzitetu seksa, koji je od
najnevažnijeg aspekta naše veze postao jedna od najhitnijih stavki na
našem popisu prioriteta.
Zastenjala sam kada mu je glava kliznula niže, zaustavivši mi
dah u grlu.
Prizor užasnute Pammie zaigrao mi je pred očima, no brzo sam
sliku potisnula iz uma. S tobom ću se pozabaviti kasnije, pomislila
sam, usredotočivši se na dodir Adamova jezika. Ali najprije će tvoj
sin voditi ljubav sa mnom. Toplina izopačenog zadovoljstva, kakvo
ni Adamovo umijeće nije moglo nadmašiti, razlila mi se nutrinom.
Još smo uvijek bili isprepleteni, dišući duboko i bremenito, kada
se s njegova mobitela oglasio zvuk poruke. Oslobodivši se i
zakotrljavši se u stranu, posegnuo je prema noćnom ormariću.
- Tko je? - upitala sam nonšalantno, zapitavši se je li Pammie
sada poruku poslala i njemu.
- Pete s posla, i moja mama.
 - Oh, je li mama dobro? - odglumila sam zanimanje.
- Da, sve u redu. Ranije sam je upitao je li slobodna za vikend.
Razmišljam o tomu da je odem posjetiti dok si ti na poslovnoj
konferenciji.
- Izvrsna ideja. I, je li slobodna? - Nastavila sam pritiskati.
Otipkao je odgovor dok sam ja čekala na njegov. - Da, sve smo
dogovorili.
Htjela sam da mi pročita njezinu poruku kako bismo se mogli
našaliti na račun svega i okrstiti njegovu mamu epitetom šašave stare
kokoške, ali nije to učinio.
- Otići ću je posjetiti u subotu - dometnuo je. Proklet bio,
Adame. Zašto jednostavno nisi mogao biti iskren?
 10

B ila sam na poslu kada se zvuk poruke oglasio s mojeg mobitela.

Jesi li sišla s uma?
Nisam prepoznala broj pa sam ubacila mobitel u torbu, na
mjesto gdje će mi biti izvan dosega i gdje neće predstavljati takvo
iskušenje. Međutim, nisam ga mogla ostaviti tamo dulje od nekoliko
minuta. Kako uopće zanemariti takvu poruku?
Molim? Natipkala sam odgovor.
Jesi li ti jedna od onih koje se vole samokažnjavati? Stiglo je
protupitanje.
Pomalo sam počela šiziti. Ili je s druge strane bio netko tko me
poznaje prilično dobro, ili je u pitanju bila nekakva lascivna ponuda
iz kakve sadomazohističke tamnice.
Ne mislim da sam ijedno, pa sam poprilično sigurna da imate
pogrešan broj, napisala sam.
Netko te morao pošteno opaliti mokrom krpom po glavi ako
misliš da je posjet mojoj trknutoj obitelji vrijedan uzimanja
slobodnih dana na poslu.
Zavalila sam se u naslon stolice, odvojivši trenutak kako bih
razmislila, prije nego mi se licem razvukao širok osmijeh. S druge je
strane mogla biti samo jedna osoba.
Jamese?
Da, ja sam... tko bi drugi mogao biti?
Ja: Hej, kako si?
 J: Dobro sam. Kako je proteklo tvojih nekoliko dana s
brđanima?
Nasmijala sam se naglas, a Tess, kolegica koja je sjedila za
stolom nasuprot mojemu, osmjehnula se i podigla obrve.
Ja: Prekrasno! Ne bih se previše rugala na njihov račun, uvelike
si im nalik.
J: Ha? Po čemu?
Ja: Fraser i Ewan uvelike su poput tebe i Adama. Jabuke u
vašem slučaju nisu pale daleko od stabla.
J: Uh, to je poprilično nezgodno jer su obojica posvojeni.
Ja: O, Gospode - tako mi je žao, nisam imala pojma.
J: Nisi im valjda rekla da nam nalikuju? Izrazito su osjetljivi po
tom pitanju.
Stala sam očajnički prekapati sjećanja, pokušavajući se prisjetiti
jesam li to učinila ili ne. Takva bi mi opaska bila svojstvena u
neobveznim, ispraznim razgovorima.
Ja: Nadam se da nisam. Bože, nemaš pojma kako se loše sada
osjećam.
J: Znala bi da jesi, jer bi te Fraser odmah poklopio. Taj ima
itekako kratak fitilj.
Bila sa prilično sigurna da nisam ništa rekla, no puko postojanje
mogućnosti da jesam, koliko god ona neznatna bila, ispunjavalo me
tjeskobom.
J: Jesi živa? upitao je James nakon što nisam odgovarala
nekoliko minuta.
Ja: Jesam.
J: Nadam se da nisi spominjala ni brak tete Linde s njezinim
bratom. Jesi li?
Molim? Taj mali podlac.
 Ja: Ha, ha, jako smiješno!
J: Priznaj, uspio sam te preveslati, nisam li?
Ja: Nisi! Nisam sigurna kako je taj ogranak vaše obitelji ispao
tako krasan?!? Trebao bi ih češće posjećivati. Mogao bi štošta naučiti
od njih.
J: Ne mogu. Nos mi počne krvariti čim kročim sjeverno od
Temze.
Pokrila sam usta dlanom kako bih zatomila smijeh.
J: Spremna za Adamovu zabavu? Jesi li već nabavila haljinu?
Ja: Jesam. A ti svoju?
J: Ha, ha... moja je crvena, čisto da znaš. Ne bih htio da se
pojavimo u istoj boji.
Ja: Namjeravaš li raspustiti ili podići kosu?
J: Definitivno izdići. Nije li to apsolutni hit u posljednje vrijeme?
Ja: Ne kaže se izdići, nego podići!
J: Nije šija, nego vrat.
Ja: Hoće li i Chloe doći? Nisam imala pojma zašto sam to upitala
i smjesta sam poželjela povući pitanje, no bilo je prekasno.
J: Da, doći će. Mislim da će nositi plavo, tako da bi sve trebalo
biti u redu.
Ton razgovora iznenada se promijenio, a ja sam odjednom,
poput kakva razmažena djeteta, poželjela da se stvari vrate na staro.
Izvrsno, odgovorila sam. Potrudit ću se proćaskati s njom
tijekom zabave.
Spomen njegove djevojke očito nas je oboje izbacio iz kolosijeka,
jer mi je odgovorio emotikonom koji namiguje, okončavši razgovor
pusom.
Nisam odgovorila.
 11

S retan rođendan, dragi Adame, sretan rođendan ti. - Zbor glasova

utihnuo je, a zamijenio ga je pljesak popraćen povicima - govor,
govor - koji su odjeknuli prostorom ragbi kluba.
Adam je podigao ruke u zrak pa se preko plesnog podija zaputio
prema mikrofonu. - U redu, u redu. Ššš, stišajte se. Hvala vam, hvala
od srca.
- Hajde, ispljuni to već jednom - doviknuo je Mike, Adamov
najbolji prijatelj i suigrač. - Dovraga, jednako je brz u govorima kao i
na terenu... uuuuspoooreeeen.
Dečki s ragbija stali su klicati i međusobno se bodriti, tapšajući
jedni druge po leđima poput plemena neandertalaca okupljenih oko
logorske vatre u spilji.
Nasmijala sam se skupa sa svima ostalima, dijeleći osjećaj
nemoćne rezignacije s drugim prisutnim djevojkama ragbijaša, pošto
smo sve odreda vrlo dobro znale da će, u nekom trenutku te večeri,
svi naši dečki, bez iznimke, završiti s gaćama oko gležnjeva, ločući
pivo i pjevajući svoju tradicionalnu pjesmu Swing Low, Sweet
Chariot. U klubu sam dosad bila samo triput, no Adam se obnažio
prilikom svakog od ta tri dolaska. Uputila sam pogled Amy, Mikeovoj
djevojci, i obje smo zakolutale očima. Dosad sam je vidjela jednom ili
dvaput, no ovo je bilo prvi put da je vidim ovako dotjeranu.
Upadljivo je zamahivala glavom, zabacujući svoju dugačku smeđu
kosu preko ramena, otkrivajući dojke koje su svim silama pokušavale
pobjeći iz okova dvaju jedva postojećih trokutića navrh njezine crne
haljine. Usredotočila sam se na dvije tanke naramenice koje su
morale biti itekako napete kako bi odjevni predmet održale na njoj,
ne mogavši se odlučiti bi li mi bilo draže da puknu i svima otkriju
njezine adute ili da izdrže i ostanu na mjestu te tako svakog
muškarca u prostoriji poštede neminovnog srčanog udara.
- Tvoja se mama žali da joj je pakleno vruće - prošaptala mi je
Pippa u uho, prekinuvši moje zavidno snatrenje. - Hoće li ostalima
smetati ako otvorim jedan od prozora?
Pogledala sam prema stolu koji je zaposjela moja obitelj,
skrivenom u najmračnijem kutku prostorije. Doimali su se sretnima
ondje, šćućureni za stolom, daleko od vreve i dernjave ostalih
uzvanika. Tata je uživao polagano ispijajući drugu i posljednju,
neprestano ga je podsjećala mama, kriglu piva, dok je ona zaštitnički
sjedila pokraj srebrne posude s ledom u kojoj se hladila boca
prošeka.
- Kako bismo proslavili činjenicu da se napokon upoznajemo -
izjavio je Adam, podarivši joj komplet čija je otmjenost bila u
potpunom neskladu s priprostošću okruženja u kojem smo se
nalazili.
Promatrala sam lakoću kojom se ophodi s njima, zapitavši se
zbog čega mi je trebalo tako dugo da ih upoznam. U tri prethodne
prigode u kojima sam pokušala to učiniti, Adamu je dvaput nešto
iskrsnulo na poslu, a treći je put morao tetošiti svoju majku.
- Em, ja sam - progovorio je zadihano, nazvavši me dok sam
sjedila u Côte Brasserieu u Blackheathu, iščekujući mamu i tatu, koji
su već bili na putu.
- Hej - osmjehnula sam se. - Gdje si?
- Žao mi je, malena, mislim da neću stići.
Bila sam uvjerena da se šali. Znao je koliko ga želim upoznati sa
svojim roditeljima. Bila sam sigurna da se poigrava mnome, no
želudac mi se svejedno svezao u čvor.
- Stvar je u tomu da je mamu opet uhvatila jedna od njezinih
žutih minuta.
 - Žao mi je što to čujem - odgovorila sam, očajnički se trudeći ne
dopustiti ljutnji da mi se uvuče u glas i sve se vrijeme smješkajući
kroz stisnute zube.
- Žao mi je, oprosti.
- Što točno podrazumijeva žuta minuta? - Moje ogorčenje
prestrašilo je par za susjednim stolom, natjeravši ih oboje da
uzdignutih obrva pogledaju najprije mene, a zatim i jedno drugo.
- Uznemirilo ju je pismo koje je primila od općinskog vijeća.
U glavi sam stala premetati sinoćnji telefonski razgovor; isti onaj
koji sam slučajno načula, a tijekom kojeg je Adam podijelio s
Pammie naše večerašnje planove.
- Ti mora da se šališ? - prosiktala sam.
- Hm, ni najmanje. I ne bi bilo nimalo zgorega da malo smiriš
strasti - odgovorio je.
Stišala sam se. - Možeš se pozabaviti njezinim vražjim pismom
sutradan. Večeras si mi potreban ovdje.
- Upravo ulazim u Sevenoaks - odgovorio je. - Pridružit ću vam
se ako se dovoljno rano vratim.
Okončala sam poziv. Već je bio tamo? Kako je mogao otići k njoj
dok sam ga ja čekala ovdje? Dok smo ga mi čekali?
Večeras, mjesec dana kasnije, dok sam ga promatrala kako
galantno pridržava moju mamu tijekom plesa, nisam mogla poreći
da predstavlja utjelovljenje šarma.
- Da, itekako mi se sviđa - izjavila je mama oduševljeno,
rumenih obraza. - Pravi, pravcati gospodin.
- Nije li? - uzvratila sam jednakim oduševljenjem. - Zaista to
misliš?
- Ovoga svakako vrijedi zadržati.
Mamine kriterije relativno je lako zadovoljiti; tata je zapravo
onaj koga svaki potencijalni udvarač mora pridobiti.
 - I, što misliš? - upitala sam ga čim se Adam udaljio dovoljno
daleko.
- Morat će se itekako potruditi kako bi mi se dokazao -
odgovorio je osorno.
- Očarao ga je - prokomentirao je Seb sarkastično, sjedeći pokraj
tate.
Ponovno sam se usredotočila na Pippu, koja je sada stajala
preda mnom. - Je li mami dobro? - upitala sam. Skrenuvši pogled
prema prozorima iza njih, primijetila sam da su zamagljeni i orošeni
kapljicama kondenzirane tekućine.
- Ma naravno. - Kimnula je glavom. - Ništa neuobičajeno za nju,
ali strah ju je otvoriti prozor jer je vani tako hladno.
Ožujak nas još nije počastio svojim društvom, a zrak je bio
prožet neugodnom studeni. - Netko će se prije ili kasnije požaliti -
rekla sam. - No, jednostavno će se morati pomiriti s time.
Pippa je kimnula glavom. - Nema problema. I usput, tko je tip
iza mojeg desnog ramena? Onaj u ružičastoj košulji?
Diskretno sam uputila letimičan pogled preko njezina desnog
ramena, a srce mi je na trenutak poskočilo, iako nisam imala pojma
zašto. - O, to je Adamov brat, James - odgovorila sam hinjenom
ležernošću koju nipošto nisam osjećala.
- O, moj Bože. Kakav slastan kolačić - rekla je.
Osmjehnula sam se. - Bojim se da je zauzet.
- Jao, ne. Tko je sretnica?
Uvjerljivo sam odglumila scenu traženja djevojke u plavoj haljini
pogledom, no već sam bila prilično uvjerena da nije prisutna. Već
sam je ranije pokušavala pronaći. Dakle, ili je došao bez nje, ili je
odjenula neku drugu boju.
Dečki su ponovno postali bučni i bilo je samo pitanje trenutka
kada će netko od njih razgolititi svoju muškost pred svitom svojih
istomišljenika po pitanju egzibicionizma.
 Jedino što je moglo spasiti situaciju bilo je prisustvo princeze
Pammie, koje je nestašne dječake koliko-toliko držalo pod
kontrolom. Međutim, istini za volju, radije bih posvjedočila
mimohodu šesnaest mlohavih penisa, kojima njihovi vlasnici
paradiraju uokolo s uvelike prenapuhanim ponosom, nego trpjela
prisustvo Adamove mame. Takva bi me spoznaja trebala rastužiti, ali
pola boce prošeka u trbuhu učinilo je svoje pa mi se sve skupa činilo
zabavnim. Sama mi je pomisao izvukla osmijeh na lice. Bila sam
odlučna ne dopustiti joj da me izbaci iz takta, ma koliko god
nastojala to učiniti.
- Samo malo - vrisnula je Pammie, pohitavši preko drvenog poda
prema Adamu. Njezina duga, pripijena suknja ograničavala je
pokretljivost nogu, stvorivši dojam da joj se torzo kreće brže od
donjeg dijela tijela. Na lice je navukla neiskren osmijeh, zastavši kako
bi kimanjem glave pozdravila neke uzvanike koje te večeri još nije
imala priliku pozdraviti, pritom se ponašajući kao da je u pitanju
zabava u njezinu čast. - O, Gemma, kako te divno vidjeti - rekla je
otpuhnuvši poljubac.
Podsjetila sam samu sebe na svoju mantru, promatrajući je kako
se šepiri i šefuje svima oko sebe. Neću joj dopustiti da me izbaci iz
takta, ma koliko se god trudila to učiniti.
- Kad god si spremna, mama - Adamov ju je glas ponukao preko
zvučnika.
- Da, da - uzvratila je uspuhano. - Samo bih htjela da se
fotografiramo.
- Zar sada? - upitao je Adam.
- Da, sada - otpuhnula je Pammie teatralno. Njezina se publika
stala hihotati. Uživala je biti u središtu pozornosti, premda se
pretvarala da to mrzi. - Jednu na brzaka, prije nego se svi razbježe i
prije nego se pojedinci napiju. Gdje su sada svi? Gdje je obitelj?
Želim jednu s cijelom obitelji.
Adam je zakolutao očima, no ostao je pažljivo promatrati kako
mu majka u maniri pčelinje kraljice zuji uokolo i raspoređuje njihove
rođake u tri reda od osam ljudi. James mi je prišao straga, položivši
mi u prolazu dlan na križa.
- U redu, Lucy i Brade, neka vaši klinci kleknu ovdje dolje -
naredila je Pammie. - Vaši mama i tata mogu stati iza vas, a ti Alberte
otiđi straga. Bojim se da te više nećemo uspjeti osoviti na noge ako
klekneš.
Usiljeni smijeh dopro je od onih koji su promatrali igrokaz.
- U redu, jesu li svi sada tu? Emily? Gdje je Emily? - zazvala je.
Prišla sam s čašom prošeka u ruci, svjesna svih promatrača
kojima je uskraćena prilika postati dijelom obiteljskog albuma
Banksovih.
- Adame, daj mi svoj telefon - zahtijevala je Pammie. - Moj nije
dobar. Fotografirat ćemo tvojim.
Adam joj je predao mobitel u igrokazu hinjene nevoljkosti.
- U redu, to je to. A sada, Emily, daj mi svoju čašu.
Učinila sam kako mi je rekla pa ostala čekati da me uputi na
mjesto koje mi je namijenila u redovima obitelji Banks, sve
intenzivnije ćuteći nelagodu uslijed tišine koja se uvukla među
uzvanike, postajući sve glasnijom što se već ionako predugačka
predstava više razvlačila.
Povukla se unatrag kako bi se uvjerila da svi stoje ondje gdje želi.
- U redu, Toby, pomakni se malo postrance kako bih se ja mogla
ugurati u sredinu. Da, da, tako.
Okrenula se prema meni pa mi gurnula mobitel u ruke, brzo
promrmljavši - Hvala, Emily - prije nego je odjurila u okrilje svoje
obitelji, navukavši na lice svoj najslađi osmijeh. - Recite ptičica!
Vrelina koja se zametnula u vršcima nožnih prstiju jurnula mi je
tijelom silinom lave koja eruptira iz vulkana. Svaki centimetar tijela
bridio mi je trncima, a želudac mi se svezao u čvor. Ona
karakteristična napetost u grlu dala mi je do znanja da su suze
neizbježne, no uspjela sam im se othrvati, sumanuto trepćući očima
ne bih li ih zatomila. Hitro sam se okrenula od ostalih gostiju kako ne
bi primijetili rumenilo poniženja koje mi se stalo širiti vratom.
Pokušala sam se osmjehnuti i pretvarati da nisam ni očekivala biti
uključena u „obiteljsko” fotografiranje. Na kraju krajeva, pokušala
sam pronaći utjehu u logici, ja još uvijek nisam bila član obitelji pa
sve skupa nije ni bilo važno. Osim što jest bilo važno, a bolje bila
stvarna i snažna.
Pogledala sam prema posljednjem redu i Adamu, koji se
bezbrižno osmjehivao od uha do uha dok sam ja fotografirala
njegovu obitelj, a prizor mi je slomio srce na dva dijela.
- U redu, gdje sam stao? - upitao je Adam, vrativši se na svoje
mjesto za mikrofonom.
Hitro sam se utopila u mnoštvu promatrača.
- Da, da - Adam je pokušavao nadglasati graju okupljenih. -
Stišajte se malo. Imam nešto važno za reći.
Mnoštvo je utihnulo.
- Dakle, sada kada sam napunio trideset, trebao bih biti zreo i
ponašati se poput odrasle osobe.
- Taj film nikad nećemo gledati - doviknuo je negdje iz pozadine
Deano, još jedan njegov suigrač.
- A-ha, pa iznenadio bi se, prijatelju. Dakle, najprije bih vam
svima zahvalio na dolasku. Puno mi znači što ste svi ovdje. Posebice
sam oduševljen svojim rođakom Frankom, koji je doletio čak iz
Kanade kako bi večeras bio ovdje s nama.
Mnoštvo je počelo klicati, a uslijedilo je očekivano tapšanje po
leđima.
- Također bih htio zahvaliti svojoj prekrasnoj djevojci, Emily, što
me podnosi i što je jednostavno nevjerojatna. Em, gdje si?
Osjetila sam da me nečiji dlan pogurnuo naprijed, no pogled
sam i dalje držala zalijepljen za pod, nevoljko podigavši ruku u zrak
kako bih mu dala do znanja gdje sam.
 - Hajde, Em, dođi ovamo.
Odmahnula sam glavom, no pritisak iza mojih leđa postajao je
sve snažniji, gurnuvši me naposljetku naprijed, no sve što sam u tom
trenutku htjela bilo je pobjeći natrag u mnoštvo, u sjenke, gdje je
Pammie očito vjerovala da pripadam.
Hodajući prema njemu bila sam sigurna da će mi obrazi
jednostavno eksplodirati od vreline koju su zarobili ispod površine
kože. Spazila sam Jamesa kako stoji na drugom kraju polukruga u
koji su se uzvanici prirodno rasporedili oko govornice. Pippa je
stajala tik do njega. I dalje nije bilo ni traga ni glasa djevojci u plavoj
haljini.
Učinilo mi se da je svaka pora mojeg tijela zatvorena, pošto sam
se kuhala iznutra, bez nutarnjih ventilatora koji bi isisali vrućinu iz
mene i rashladili me. Osvrnula sam se prema Pippinu zabrinutom
licu, pročitavši joj s usana riječi koje je oblikovala ne ispustivši ni
zvuka: - Jeesiii liii dooobroo? - Kimnula sam glavom u odgovor,
gotovo neprimjetno, primivši istodobno Adamov ispruženi dlan i
navukavši na lice osmijeh.
- Ova je žena moj razlog za život. Uz nju su dobri dani čak i bolji,
a loši dani brzo nestanu.
Izmaglica mi se spustila preko očiju, učinivši sve oko mene
mutnim, no uspjela sam razaznati mamino lice kako razrogačenih
očiju pilji iz polukruga tijela oko nas.
Adam se okrenuo prema meni. - Iskreno, obožavam te. Ne bih
mogao živjeti bez tebe. Najbolje si što mi se ikada u životu dogodilo.
Ponukana nelagodom koja me preplavila, razbarušila sam mu
kosu kako bih olakšala vlastitu napetost i skrenula pozornost
radoznalih očiju sa sebe. Međutim, tada se on spustio na koljeno.
Romantični uzdasi pretvorili su se u kratke osupnute uzdahe
iznenađenja, a ja sam davala sve od sebe ne bih li zadržala
prisebnost. Koji se vrag događa? Je li ovo ono što mislim da jest, ili je
u pitanju itekako neukusna šala? Osvrnula sam se oko sebe,
obuhvativši pogledom sva zamišljena lica koja su zurila u nas,
prodirući pogledima u zaštitni balon koji sam stvorila oko sebe.
Činilo mi se da se sve odvija usporeno, kao da promatram samu sebe
izvan vlastitog tijela. Adamov glas zvučao je kao da dopire ispod
površine vode, a blesavi osmijesi i širom razrogačene oči prisutnih
kao da su mi se svakim trenom približavale, sve bliže i bliže. Sve oči
osim jednog para, smještenog na lice koje se, izobličeno bolju,
naizgled udaljavalo sve dalje.
- Hoćeš li mi, molim te, učiniti čast i postati mojom suprugom? -
upitao je Adam, i dalje držeći jedno koljeno pognuto prema tlu.
Ne mogu se prisjetiti točnog trenutka kada su se uzdasi veselja
pretvorili u vriske užasa, ali sa sigurnošću znam da sam u trenutku
kada sam milovala Pammienu kosu, dok je ona ležala na pivom
natopljenom podu, na ruci već imala dijamant u obliku kvadrata.
Adam je klečao pokraj nas, držeći ruku svoje majke, a James je
nervozno koračao oko nas, objašnjavajući ambulantnim kolima kako
nas pronaći.
- Molim vas, požurite - panično je preklinjao. - Ne uspijevamo je
dozvati svijesti.
Sve se zbilo tako brzo da mi um nije uspijevao procesuirati
događaje. Izgubila sam sposobnost stavljanja događaja u poredak
kojim su se odvili, ne uspijevajući više razlučiti ono što je stvarno od
onoga što sam zamislila u svojem umu. Je li me Adam upravo
zaprosio? Je li se Pammie zaista onesvijestila? Granica između
stvarnosti i mašte postajala je mutnijom sa svakom novom
sekundom.
- Mama, mama - Adam je neprestano ponavljao. Glas mu se
svakom novom riječi sve više prometao u iskonsko, životinjsko
režanje.
Glava joj se pomaknula, premda neznatno, a usne su stale
mrmljati, odajući zbunjenost.
 - Mama - zazvao je Adam ponovno. - Oh, Bogu hvala. Mama,
čuješ li me?
Nije odgovorila, a oči su joj se otvorile na djelić trenutka,
smjesta se ponovno sklopivši.
- Mama, to sam ja, James. Čuješ li me?
Promrmljala je nešto nerazumljivo.
Snop svjetlosti probio se do nas kada se mnoštvo koje nas je
okruživalo razmaknulo kako bi propustilo medicinske tehničare.
Spustili su nosila pokraj Pammie.
- U redu je, mama - rekao je James kleknuvši pokraj mene. - Sve
će biti u redu.
Pogledao me očima ispunjenim bolju, kao da od mene očekuje
riječi koje će je odagnati. Poželjela sam da mu mogu pružiti ono što
treba od mene no, ponovno spustivši pogled na Pammie, shvatila
sam da mu nemam što ponuditi.
- O, Isuse Kriste, molim te, spasi je - zavapio je Adam, a ramena
su mu se počela podizati i spuštati.
Mike mu je položio dlan na leđa, nastojeći mu pružiti utjehu. -
Sve će biti u redu, kompa. Bit će ona dobro.
Nastavila sam tupo promatrati kako dozivaju njezino ime pa je,
ne dobivši odgovora, polažu na nosila.
Nije mi se činilo primjerenim pridružiti im se u kolima hitne
pomoći. Adam i James pošli su s njome, a ja sam ostala u nadrealnoj
praznini koja je ostala za njima; na proslavi koja je tako naglo i grubo
prekinuta. Glazba više nije svirala, svjetla su sada bila upaljena, a
balon u obliku srca koji je na svojoj vezici pridržavao moj prsten,
sada je ležao poderan na podu, njegova smežurana guma
neprepoznatljiva.
Šokirani gosti prolazili su pokraj mene, časteći me suosjećajnim
osmijesima dok su preuranjeno napuštali zabavu, moleći me na
odlasku da prenesem njihove pozdrave Pammie i dečkima, te da joj u
njihovo ime poželim brz oporavak. Kroz maglu se sjećam da mi je
nekolicina poželjela sreću, čestitajući mi na zarukama, no njihove
čestitke brzo bi se utopile u moru sažaljenja koje bi neminovno
uslijedilo.
- Tako mi je žao, Em - rekao je Seb, posegnuvši prema meni
kako bi me primio u zagrljaj. - Siguran sam da će biti dobro. Što
sada? Želiš da te odvezem kući ili želiš ostati ovdje?
Osvrnula sam se po dvorani koja je, samo petnaest minuta
ranije, bila prepuna prijatelja i članova obitelji. Mjesto na kojem je
Adam proslavio svoj trideseti rođendan i mjesto na kojemu me
zaprosio. Ni jedno ni drugo nije se više činilo važnim.
- Pretpostavljam kako se očekuje da ispratim sve uzvanike? -
upitala sam, i sama nesigurna što bih trebala učiniti.
- Možemo ih se sviju vrlo brzo riješiti - odgovorio je
samouvjereno. - Pođi uzeti svoje stvari, a ja ću okupiti sve one koji su
još uvijek tu. U redu?
Ne. Ništa nije bilo u redu. Upravo su me zaprosili, upravo sam se
zaručila, no ja se toga više gotovo i ne sjećam; uspomena i sam
događaj zauvijek su ukaljani.
- Dušo, ne znam što bih rekla - progovorila je mama, ispruživši
ruke prema meni pa me povukavši u zagrljaj. - Dođi ovamo.
Prva suza kanula je iz oka, a jednom kada je brana popustila,
više se nisam mogla zaustaviti. Glasni, žalobni jecaji parali su mi prsa
dok me mama pokušavala utješiti.
- Ššš, u redu je, sve će biti u redu. - Postoji nešto u majčinu
glasu, nešto što je nemoguće pronaći bilo gdje drugdje. Nešto što te
vraća natrag u školske dane, kada si bila malena i kada si čekala u
ordinaciji školske sestre da dođe po tebe i odvede te kući. Sjećam se
prilike kada me nasilnica imena Fiona gurnula na školskom igralištu.
U padu sam udarila glavom o crni bitumen poda. Kvrga, velika poput
onih u crtiću Tom i Jerry, pulsirala mi je tik iznad lijevog oka, a
školska me sestra hitro odvela u svoju ordinaciju, koja se sastojala
tek od malog kreveta i uredskog stola, skrivenih iza paravana u
jednom od sporednih hodnika.
Sigurna sam da bih bila sasvim dobro da sam ostala nekoliko
minuta sjediti u tišini i da bih se mogla pridružiti svojem razredu već
na satu glazbenog odgoja, koji je bio sljedeći u rasporedu. Međutim,
našavši se na toj malenoj stolici iza paravana, jedina stvar koju sam
željela bila je moja mama: trebala mi je kako bi odagnala i fizičku i
emocionalnu bol. Kvrga će bez sumnje iščeznuti za koji sat, no
emocionalni ožiljak sigurno će ostati. Što ako se Fiona naljuti na
mene jer sam otišla školskoj sestri? Hoće li me i sutra ponovno
gurnuti? Hoće li me dovijeka mučiti? Bile su to zagonetke na koje je
samo majka mogla dati odgovor, ili sam barem tada, u dobi od devet
godina, tako mislila. Osjećala sam krivnju jer je zbog mene morala
otići s posla, no krivnja nije bila dovoljno snažna da bih odgovorila
niječno kada je sestra upitala želim li poći kući. Bilo me strah da bi
mogla biti ljuta na mene, da će procijeniti kako moja povreda nije
dovoljno ozbiljna kako bi opravdala činjenicu da je zbog nje morala
otići s posla. Međutim, tako mi je nasušno trebao osjećaj sigurnosti
koji mi je ulijevala da sam bila spremna riskirati. Činilo mi se da su
prošli sati prije nego je naposljetku došla, premda sam znala da je
ondje čak i prije nego sam je ugledala. Jednostavno sam je osjetila, a
kada je provirila iza paravana, učinilo mi se da će mi srce
eksplodirati i iskočiti iz grudi. Taj osjećaj, kada samo majčino
prisustvo može popraviti stvari, nikada istinski ne iščezne pa mi se,
dok mi mama šapuće u uho da će sve biti u redu, srce slama pri
pomisli na Adama koji, nimalo ne sumnjam, gaji iste uspomene iz
djetinjstva, no koji je sada u opasnosti da ostane bez one jedne osobe
koja može sve popraviti i učiniti boljim.
 12

A dam je nazvao tek u šest ujutro. Mama i tata vratili su se sa

mnom, no mudro su zaključili kako mi je potreban san pa su me
ostavili samu, gotovo mi naredivši da im javim čim nešto doznam.
Nisam mogla usnuti ni da mi je život ovisio o tomu. Um mi se
pretvorio u kovitlac raznih misli pa sam noć provela koračajući
kuhinjom s velikom čašom crvenog vina u ruci. Amo-tamo, sve dok
me prodoran zvuk zvonjave mobitela nije prenuo iz promišljanja.
- Em? - Zvučao je umorno.
- Da, ja sam. Kako je? - upitala sam. - Što se događa?
- Dobro je. - Glas mu je puknuo.
- Znači, bit će dobro?
Začula sam tihe jecaje s druge strane telefonske slušalice.
- Adame... Adame.
- Oprosti. Jednostavno mi je laknulo - oglasio se, šmrcajući. - Ne
bih mogao podnijeti da joj se nešto dogodi, Em. Iskreno, ne znam što
bih učinio bez nje.
- Ali, bit će joj dobro? - ponovila sam pitanje, očajnički tražeći
potvrdu.
- Da, da. Već sjedi u postelji i ispija šalicu čaja, potpuno
bezbrižna, kao da se ništa nije dogodilo. - Nervozno se nasmijao.
Glas mi je zapeo u grlu. - Pa što se onda dogodilo? Što su
liječnici rekli?
- Obavili su cijeli niz pretraga - krvni tlak, srce, urin - i sve se čini
besprijekornim.
 Ostala sam šutjeti.
- Em?
- Pa što je onda moglo uzrokovati nesvjesticu? - upitala sam
trudeći se ne dopustiti ljutnji da mi se uvuče u glas.
Ako je primijetio promjenu tona mojeg glasa, nije ništa rekao. -
Misle da je u pitanju bila dehidracija. Priznala je da u posljednjih
nekoliko dana nije najbolje pazila na sebe; bila je pod velikim
stresom zbog moje zabave pa je nerijetko znala zaboraviti jesti i piti.
Zatim je na zabavi strusila nekoliko čaša vina i svjetla su se ugasila.
- Molim, i to je to? Sva ta strka oko toga? - uspjela sam
procijediti.
- Pa, nije baš tako bezazleno. Dehidracija je sama po sebi
poprilično ozbiljna, no uveli su joj infuziju i spremni su je otpustiti iz
bolnice čim vrećica fiziološke otopine iscuri do kraja. Dovest ću je
kod nas na nekoliko dana kako bi se mogla odmoriti i kako bih je
mogao držati na oku.
Osjetila sam žarenje suza u grlu. - Zašto je James ne bi uzeo k
sebi? - izletjelo mi je prije nego sam se uspjela zaustaviti.
- James? - upitao je, sada nešto nervoznijim tonom. - Jer je
zauzet i jer ima dovoljno svojih problema. Ona njegova djevojka i
dalje ga navlači, a mislim da mu ni posao ne ide najbolje. Uostalom,
sada nasreću imamo gostinjsku sobu pa ne vidim zašto je ne bismo
stavili u uporabu.
- Pretpostavljam da se neće buniti jer dijelimo postelju u
vlastitom stanu? - upitala sam otresito, pokušavajući ne otkriti
razmjere sebičnog jada koji me obuzeo.
Nasmijao se, no smijeh je zazvučao šuplje. - Mislim da neće
imati puno izbora, zar ne? Ipak ćeš uskoro postati gospođa Banks.
Osmjehnula sam se kroz suze, očajnički se pokušavajući
prisjetiti trenutka kada me zaprosio; trenutka o kojemu sam
godinama sanjarila. Kao djevojčica, zamišljala sam svojeg princa koji
će se spustiti na koljeno i zatražiti moju ruku pred tisućama ljudi
okupljenih na gradskom trgu. Zamišljala sam vjenčanje u katedrali i
klasičnu, čipkastu vjenčanicu s velom, koji bi dužinom bio istovjetan
onomu kakav je nosila princeza Diana - mama ju je jednostavno
obožavala i još se uvijek sjećam onog nedjeljnog jutra kada me, sa
suzama koje su joj se kotrljale niz obraze, probudila kako bi mi rekla
da je princeza poginula. Cijeli smo dan provele pred televizorom, kao
i milijuni drugih, moleći se da je netko gadno pogriješio. Bila sam
premlada da bih razumjela tko je ona bila i zašto je njezina smrt tako
važna, no sjećam se da sam bila očarana isječcima snimke njezina
vjenčanja s princem Charlesom - njezinom ljepotom i čarolijom
njezina velikog dana. Tjedne nakon pogreba provodila sam uspinjući
se i spuštajući stubištem te zastajkujući na podestu, odjevena u bijelu
Disneyjevu haljinu koju sam izvukla s dna kutije s kostimima i na
koju sam straga pričvrstila bijelu plahtu. I dok sam ja bila u zemlji
snova, tata je svakome tko je bio voljan slušati jadikovao kako
predstavljam opasnost od požara s toliko zapaljivog materijala na
sebi, a Stuart se svim silama pokušavao osloboditi nametnute mu
uloge djeveruše.
Oduvijek sam pretpostavljala da će mi, jednom kada se dogodi,
moj veliki trenutak zauvijek ostati urezan u pamćenje i da će biti
nešto o čemu ću jednoga dana moći pričati svojoj djeci i unucima.
Prisjećala bih se kako sam se hvalisala uokolo zalogom vjeridbe, dok
bi on i dalje blistao na mojoj ruci, načina na koji sam se zagledala
duboko u oči svojeg zaručnika prije nego sam prošaptala da, kao i
uzbuđenja obitelji i prijatelja koji bi nas okružili kako bi nam čestitali
i raspitali se jesmo li već odredili datum tog blaženog dana.
Međutim, stvari su ispale potpuno drugačije. Prošlo je samo
nekoliko sati od tog trenutka, a ja nisam posve sigurna ni je li se
dogodio. Pretpostavljam da sam rekla da, jer na ruci imam prsten
koji daje tako naslutiti. Međutim, kako se Pammie srušila točno u
trenutku prošnje, u sjećanju mi nije ostalo ništa doli izraza šoka i
užasa na licima sviju oko mene, te panike koja je uslijedila netom
nakon toga. Bilo je kao da se naš veliki trenutak nije ni dogodio.
 - Hoćeš li, molim te, ostati budna i pričekati da dođemo kući? -
zamolio me Adam.
Odsutno sam pogledala na sat, u tom trenutku shvativši da su
prošle tek tri minute od posljednjeg puta kada sam pogledala na
njega. Nije bilo ni važno. Iako je bila subota, koja je za mene inače
radni dan, već sam prije uzela slobodno. Doduše, učinila sam to pod
pretpostavkom da ću zbog gadnog mamurluka htjeti provesti dan u
postelji, a na zato što sam očekivala da ću noć provesti sama, bdijući
do sitnih sati i pitajući se hoće li moja buduća svekrva jutro dočekati
živa.
- Pokušat ću - uspjela sam procijediti - ali ne mogu ništa obećati.
- Iza nas je paklena noć. - Duboko je uzdahnuo. - Nadao sam se
da bismo mogli konzumirati naše zaruke.
Bila je to više izjava, nego molba ili pitanje. Upitala sam se kako
može razmišljati o seksu u ovakvom trenutku. Doduše,
pretpostavljam kako bi u bilo kojim drugim okolnostima seks bio
zajamčen. Nema sumnje da bismo cijelu noć i cijeli sljedeći dan
proveli u postelji, naizmjence vodeći ljubav i na svojim iPadima
tražeći pogodne lokacije za vjenčanje. Nisam mogla zamisliti da u
ovom trenutku činim ijedno od toga. Valjda je to jedna od onih
ključnih razlika u funkcioniranju muškog i ženskog mozga.
- Vidjet ćemo - odgovorila sam.
Odložila sam mobitel, natočila si još jednu čašu vina i pustila
vrelim suzama sebičnosti da poteknu. Samosažaljenje nije emocija
koja je bila čest gost u mojem životu, no bila je jedina s kojom sam se
u tom trenutku mogla poistovjetiti. Nisam osjećala sreću ili tugu, već
isključivo sažaljenje nad samom sobom, već uvelike otupjevši od svih
pitanja koja su mi odzvanjala umom. Što sam Bogu skrivila da sam
zavrijedila nešto ovakvo? Jesam li zaista nešto najbolje što se ikad
dogodilo Adamu? Zašto me Pammie toliko mrzi?
Ali pitanje koje je bilo glasnije od ostalih bilo je ono protiv kojeg
sam se najviše borila, bojeći se razmišljati o njemu: je li sve ovo činila
hotimično?
 13

P otpuno očekivano, Pammie je od trenutka kada je kročila u naš

stan počela upravljati svakim vidom našeg života, od
prigovaranja zbog temperature u stanu do durenja i mrštenja kada ju
je Adam obavijestio da sam za njezin boravak s nama pripremila
gostinjsku sobu.
- Ali tamo imate ležaj za jednu osobu - procviljela je. - I to
sklopivi ležaj. Neću oka sklopiti na tomu.
Znala sam što slijedi i prije nego je Adam otvorio usta kako bi
progovorio.
- U redu, zašto se onda ne bi smjestila u našu sobu, a Em može
spavati ovdje? - Osjetila sam njegov pogled na sebi, svjesna da
pokušava pročitati moju reakciju.
- O, ne, ne mogu vas tako inkomodirati. Zašto me jednostavno
ne odvezeš kući? Bit će mi dobro samoj.
Stala sam protresati i namještati jastuke, nastojeći potisnuti
cijeli taj razgovor iz misli. Trebala sam prostora za sebe. Morala sam
se maknuti odande.
- Ne budi smiješna - odgovorio je Adam. - Nije nam problem, zar
ne, Em?
Odmahnula sam glavom, i dalje ga ne gledajući. Nisam htjela
svjedočiti njegovom patetičnom dodvoravanju i puzanju pred njom.
- Ali, gdje ćeš ti spavati? - upitala je.
- Mogu spavati na kauču nekoliko noći. Zaista mi to ne
predstavlja problem.
 - Pa, u redu, ako si posve siguran - nastavila je. - Zaista ne želim
nikoga inkomodirati. - Kako ironično, s obzirom na to da mi se činilo
kako je stavljena na ovaj svijet upravo s tom svrhom.
Tri dana kasnije, nakon što je sve s mojeg toaletnog stolića
spremila u kutiju, zamijenivši moje losione i kreme svojom
kozmetikom, banula sam na Sebov kućni prag. - Ne mogu se više
nositi s njome. Smijem li ostati kod tebe nekoliko dana, dok se ona
ne vrati kući?
- Naravno da smiješ - odgovorio je - ali jesi li sigurna da je to
najbolje rješenje? Sada ste par u pravom smislu riječi, odavno ste
nadišli fazu neobaveznog viđanja. Pobogu, zaručeni ste i uskoro ćete
se vjenčati, morate naći načina da to prebrodite zajedničkim
snagama.
- Riječ „zajedništvo“ ne postoji kada je riječ o njegovoj majci -
požalila sam se. - S jedne su strane njih dvoje, a s druge ja. Dolaze u
paru. On jednostavno ne primjećuje njezine obrasce ponašanja i
stvari koje čini.
Seb je ispustio bremenit uzdah. - Možda je itekako svjestan
kakva je zapravo, ali odabire pretvarati se da ne primjećuje.
Strovalila sam se u naslon njegova kauča, položivši glavu na
narančastu tkaninu pa se prisjetivši jučerašnje večeri. - Toplo se
nadam da je mljeveno meso koje rabiš iz organskog uzgoja -
nadmeno je onjušila zrak, promatrajući me kako miješam bolonjez
umak. - Adam više voli organsku hranu, a i zdravija je za njega.
- Također je i tri puta skuplja od obične - podsjetila sam je,
zapitavši se je li pojam „organska hrana“ uopće bio skovan u
vremenima dok je Adam još stanovao u majčinu domu.
- Danas sam već dvaput razgovarala s Adamom, no oba sam ga
puta zaboravila upitati kada se vraća kući. Potom se nasmijala, tako
naglasivši koliko je bliska s njime. Nije mi promakla činjenica da je,
kada sam ga nazvala u vrijeme ručka, bio previše zauzet za razgovor
sa mnom, ali, čini se, ne i s njom. I to dvaput.
 - Radit će dokasna - ispalila sam odrješito. - Vratit će se kući oko
deset.
- Zar te nimalo ne zabrinjava činjenica da tako dugo ostaje na
poslu? - upitala je.
Znala sam da se ne bih smjela pecati na njezine mamce i bila
sam i više nego svjesna da plešem točno onako kako ona svira, no
gotovo sam očajnički htjela doznati koliko ona zapravo zna. Htjela
sam dokučiti zna li zaista o Adamu više nego ja.
- Zašto bih bila zabrinuta? - odvratila sam.
- Pa znaš, tko zna radi li baš ono što kaže da radi. - Na licu joj je
zatitrao samodopadni smiješak. - Nikad ne znaš što sve može pasti
na um tim mladim muškarcima, posebice ako su naočiti poput mojeg
Adama.
Podrugljivo sam ustima nijemo oblikovala riječi „mojeg Adama“,
nastavivši pritom miješati bolonjez, sada nešto žustrije nego
maločas.
Što sam trebala reći na to? Što je htjela da kažem? Da mi, do tog
trenutka, nešto takvo nije niti palo na pamet? Ali, hej, sada kada ste
to spomenuli, shvaćam da tu možda ipak ima nečega. Možda zaista
ševi svoju tridesetdvogodišnju plavokosu kolegicu.
Umjesto toga, odgovorila sam: - Trenutno je zatrpan poslom, ali
inače je kod kuće u ovo vrijeme. - Nisam se mogla otarasiti osjećaja
da sam dužna opravdati njega, njegov posao i naš odnos. Da sam
dužna ponuditi izliku za nešto što je učestalo činio i što, barem do
sada, nisam propitkivala. Gotovo nikad.
- Može biti - rekla je. - Ali svejedno moraš pripaziti da ne bude
pod velikim stresom. Nije potrebno puno. Dovoljno je da mu neka od
kolegica na poslu zavrti glavom i nestat će u vidu magle. Takve se
stvari danas prečesto događaju.
Potonuvši dublje u Sebov kauč, dlanovima sam poklopila lice pa
ispustila vrisak prožet frustracijom.
 - Neprestano me potkopava pred njime. Ali primjećuje li on to?
Pozove li je na red zbog toga? Naravno da ne.
- On samo želi svoj život učiniti što jednostavnijim, Em - rekao je
Seb. - Vjerojatno to čini kako bi je primirio. Poznaje ju već dugo i
moramo pretpostaviti da dobro zna što kod nje djeluje, a što ne.
- Ali ne bi se sve trebalo vrtjeti oko želje da nju primiri. Trebao
bi imati poriv da se zauzme za mene, ženu s kojom se navodno želi
vjenčati. Ako ću biti potpuno iskrena, Sebe, nisam sigurna da se
mogu udati za njega ako stvari ostanu ovakvima kakve su sada.
- Pa, u tom slučaju moraš porazgovarati s njime. Moraš mu reći
kako se točno osjećaš i da ti je potrebna njegova podrška te da ti
mora biti oslonac u takvim situacijama.
Kimnula sam, priznavši razboritost njegova savjeta.
- Moraš to učiniti, Em. Ovo bi trebalo biti jedno od najsretnijih
razdoblja tvojeg života. Zajedno ste se uselili u prekrasan novi stan,
odvažio se i stavio ti prsten na ruku i sada biste trebali biti
zaokupljeni planiranjem vjenčanja. Ne znam kada ćeš biti ushićena i
sretna, ako ne sada.
- Znam - uzdahnula sam. - Razgovarat ću s njime. Nemam
izbora. Ali smijem li ostati ovdje? Samo večeras?
Kimnuo je glavom pa pošao u kuhinju po još jednu bocu vina,
davši mi privatnost za razgovor s Adamom.
- Kako to misliš da ćeš ostati tamo? - graknuo je preko telefona.
- Ne želim se prepirati - odvratila sam umorno. - Zanijeli smo se
razgovarajući, a sada je već poprilično kasno. Vratit ću se ujutro kako
bih se spremila za posao.
- To je suludo - rekao je. - Nema potrebe da ostaješ tamo.
- Adame, umorna sam, i ako ću biti potpuno iskrena, potreban
mi je mali predah od svega, samo jednu noć. Već je prošlo deset i nije
baš da ću ti nedostajati.
- Izvoli se smjesta vratiti kući - rekao je prije nego je prekinuo.
 Osjećaj žarenja munjevitom mi se brzinom proširio grlom, a
vrele suze navrle su na oči. Trudila sam se suspregnuti ih, no čim se
Seb vratio natrag u prostoriju briznule su mi niz obraze.
- Hej, što se, za ime svega, događa? - upitao je privukavši me k
sebi, i dalje držeći bocu u ruci. - Što se dogodilo?
- On jednostavno... ne razumije - procijedila sam između jecaja.
- Hajde, hajde - Seb me pokušavao utješiti. - Večeras ostaješ
ovdje, a ujutro će se sve doimati boljim. Vidjet ćeš. Kunem ti se.
- Ne mogu... Moram se vratiti kući... - promucala sam. Bila bih
dala sve samo da mogu ostati u Sebovu naručju, gdje sam se osjećala
sigurnom, ali morala sam se vratiti kući. Adam je imao pravo.
Otada su prošla dva dana, a ja još uvijek nisam skupila dovoljno
hrabrosti da mu išta kažem. Ne zato što sam zabrinuta da možda
nemam pravo, ili zato što strahujem da bi Pammie mogla doznati,
nego zato što jednostavno ne mogu procijeniti kako će Adam
reagirati na ono što imam reći i komu će se prikloniti. Nije li to posve
suludo? Ta činjenica da ne znam kako će muškarac kojeg volim, više
nego što volim vlastiti život, reagirati? I upravo u tomu leži srž
problema s kojim sam suočena: koliko ga god dobro poznavala i
koliko ga god voljela, nikada neću biti ravnopravna s njegovom
majkom. Veže ih odnos koji nadilazi sve ostalo, koji se ne da
raskinuti i s kojim se bolje ne poigravati.
- Emily, Emily - čula sam kako me doziva, no morala sam još
jednom duboko udahnuti prije nego sam se odazvala.
- Recite, Pammie?
- Budi ljubazna pa pristavi čajnik. Grlo mi je suho.
Doslovno sam tog trenutka ušetala kroz ulazna vrata stana.
Još uvijek sam bila odjevena u kaput i promočena do kosti
nakon iznenadnog pljuska koji je započeo one minute kad sam
nogom kročila iz vlaka. Sigurno me čula kako se mučim s bravom.
Morat ću pozvati stanodavca da se pozabavi njome prije nego
mehanizam u potpunosti otkaže poslušnost.
Izbrojila sam do deset pa ušla u kuhinju. Sve što sam u tom
trenutku htjela bilo je dograbiti svaki komad posuđa i smrskati ga o
pod. Međutim, umjesto toga, pažljivo sam stavila njezinu omiljenu
šalicu na granitnu radnu plohu, bez riječi se zapitavši koliko bi teško
bilo pribaviti cijanid i staviti joj ga u čaj.
- Oh, baš si srce - obratila mi se dogegavši se u kuhinju, posve
sigurno puno sporije nego je bila sposobna.
- Kako ti je protekao dan? - upitala je ne pruživši mi priliku da
odgovorim. - Primijetit ćeš da sam oprala posuđe koje je sinoć ostalo
neoprano - nastavila je, dohvativši kuhinjsku krpu pa počevši brisati
besprijekorno čistu radnu površinu. - Ako počneš takve stvari
ostavljati neopranima predugo, neće proći puno vremena prije nego
ti stan zaposjednu raznorazne štetočine, a sumnjam da bi se vašem
stanodavcu to svidjelo. Vjerojatno već ima i previše problema s onim
talijanskim restoranom u prizemlju. Prenerazilo me kada sam vidjela
koliko smeća i otpadaka ostavljaju otraga. Ako tako nastave, štakori
će uskoro u čoporima trčkarati cijelom zgradom.
Odgovorila sam joj neiskrenim osmijehom. Dan je bio dug i sve
što sam u tom trenutku priželjkivala bilo je uvaliti se u kadu pa
nakon toga odjenuti pidžamu i udobno se smjestiti na kauč te gledati
televiziju. Seks sa zaručnikom, po prvi put u gotovo tjedan dana -
zapravo, prvi put otkako me zaprosio - također bi bio pri vrhu mojeg
popisa prioriteta, no kako je on još uvijek bio na poslu, i kako je
utjelovljenje samog Sotone zauzelo naš krevet, izgledi za bilo kakvu
intimnost bili su gotovo nepostojeći.
- Oh, promijenila si frizuru - nastavila je kao da me vidi po prvi
put. - Što si to učinila s kosom? Uu, ne, ne sviđa mi se. Više mi se
sviđala ona stara. Znaš, ona koju inače imaš.
- Samo sam pokisla na pljusku - odgovorila sam umorno. -
Dodatno se zakovrča kada je mokra.
 Zahihotala se. - Nemoj dopustiti da te Adam takvu vidi. Mogao
bi se zapitati u što se točno uvalio.
Još uvijek odjevena u kaput, natočila sam si čašu vina iz
frižidera pa se zaputila prema kupaonici.
- Malo je prerano za to, zar ne? - bilo je posljednje što sam čula
prije nego sam kupaonskim vratima zalupila za sobom.
 14

O dlučila sam budna dočekati Adamov povratak. Večer sam

provela boreći se s njegovom majkom za premoć, navlačeći se s
njome i oko najbeznačajnijih tričarija. Od odluke koji čaj ćemo
skuhati i popiti do toga tko će u ruci držati daljinski upravljač - sve
što je iziskivalo bilo kakvu odluku rezultiralo bi nadmetanjem za
kontrolu. Sve je skupa bilo jadno i otužno, i podsjetilo me na dane
kada sam bila djevojčica, čijim su postupcima upravljali podivljali
pubertetski hormoni i kojoj je smisao života bio boriti se protiv
čelične volje i odlučnosti njezina desetogodišnjeg brata.
- Ali, obećala si - Stuart bi stao zanovijetati kada bih prebacila na
televizijsku seriju Blue Peter. Rekla si da večeras mogu gledati
Bykers Grove. Zaklela si se.
- Nema šanse da bih obećala takvo što - zarežala bih.
- Ali, jesi. Jučer si gledala Blue Petera. Danas ja biram što ćemo
gledati.
Zapiljila bih se u njega prijetećim pogledom. Tih sam godina
često to činila. Tmuran i ljutit pogled naizgled je davao puno bolje
rezultate nego zbrčkane riječi koje su mi u to vrijeme često izlazile iz
usta. Izrazi koje bih sročila u glavi rijetko su imali bilo kakve
poveznice s onim što bih u konačnici izgovorila.
Te sam večeri ponovno bila ta nadurena, nezadovoljna
djevojčica, i to zbog Pammie, koju sam odlučila odsada zvati Pamela
jer joj bolje odgovara; ime ni izbliza ne zvuči tako toplo i prisno kao
Pammie. Osim toga, znala sam i da joj se nimalo ne sviđa.
- Večeras je na programu nešto što sam htjela pogledati - rekla
je.
 - Oh, ja također - odgovorila sam, kriomice posegnuvši za
daljinskim koji je ležao na kauču između nas. - Kako se vaša emisija
zove?
- Najveće britanske prijevare, ili nešto tomu slično.
- Aha, moja je drama - grozničavo sam stala vrtjeti kanale,
tražeći bilo što iole nalik drami ili barem nešto što zvuči dramatično.
Nevoljko sam se odlučila za reprizu Ponosa i predrasuda, nešto što
je bilo u takvom neskladu s mojim uobičajenim ukusom da bi Adam,
da je kojim slučajem bio tu, okarakterizirao to „mojom najvećom
noćnom morom“. Međutim, tiha, prikrivena borba među nama bila
je tako intenzivna da sam bila spremna odgledati bilo što, samo da ne
bude po njezinu.
- Zašto ne bi pošla na spavanje? - oglasila se pola sata kasnije
kada su mi se kapci počeli sklapati i kada je hvat kojim sam držala
daljinski upravljač popustio toliko da je upravljač stao kliziti prema
praznini među nema dvjema.
Njezin me glas trgnuo, prostrujavši mi tijelom i vrativši me
natrag svijesti.
- Što? Zašto?
Nasmijala se. - Očito je da si iscrpljena. Pođi u krevet, a ja ću
pričekati Adama.
- Trideset mu je godina, Pamela - primijetila sam da se žacnula -
nema potrebe da ga ijedna od nas dočekuje, a ponajmanje njegova
mati.
- Ja sam uvijek dočekivala Jima - odgovorila je.
- Jim vam je bio suprug.
- A Adam će uskoro postati tvoj. To je ženina dužnost. Nijedne
noći nisam pošla u postelju prije njegova dolaska.
- Pretpostavljam da ste također običavali kosu ispreplesti
ukrasnim vrpcama, zar ne? - promrmljala sam.
- Molim?
 - Mislim da je poprilično jasno kako su se stvari promijenile od
vremena kada ste još bili u braku.
- Mlada damo, neka ti bude posve jasno da sam ja i dalje u
braku. A ako želiš da tvoj brak potraje dulje od godine, ne bi ti bilo
zgorega ugledati se u mene i moj primjer. Trebala bi biti pokornija i
poniznija. Ne bi čak smjela ni raditi ovoliko koliko radiš. Ženino je
mjesto kod kuće.
Grohotom sam se nasmijala. - Kad smo već na toj temi, kada se
namjeravate vratiti svojoj kući? Sutra će biti tjedan dana kako ste
kod nas.
Pokušala je ugrabiti daljinski upravljač koji mi je počivao na
koljenu, međutim bila sam brža od nje. Cijela je situacija bila
apsurdna.
- Kada Adam procijeni da je vrijeme - otresla se.
- Adam? Ali nije na njemu da donosi tu odluku.
- Razgovarali smo prije nekoliko dana - odgovorila je
zavjereničkim tonom, odlučna u namjeri da mi nabije na nos
činjenicu da nisam bila dijelom njihova razgovora. - Adam je rekao
da se osjeća bolje dok sam ovdje, gdje se može skrbiti za mene.
Ali nije on taj koji se skrbi za tebe, nego ja, pomislila sam
ogorčeno.
- Dakle, kada se Adam i ja složimo da sam se dostatno oporavila,
vratit ću se kući. - Zijevnula je pa pogledala sat na svojem zapešću.
- Naravno, Pamela. Trebali biste ostati dok god ne budete
sigurni da ste spremni. Ne bih voljela da vam se nešto dogodi dok ste
sami. Hoću reći, u svakom biste se trenutku mogli ponovno opružiti
koliko ste dugi i široki pa moramo biti itekako oprezni. Riječ
,,opružiti“ izgovorila sam naznačivši prstima navodnike u zraku.
Nisam sigurna je li joj se vilica ukočila u ljutnji zbog toga ili zato što
sam je ponovno oslovila s Pamela.
 - Kasno je. Pođite na spavanje. Ja ću pričekati Adama -
dometnula sam. - Imate pravo. Trebala bih ga pričekati. Na kraju
krajeva, tko zna što bi mogao zatrebati ili poželjeti.
Nije to pokazala izrazom lica, no obje smo bile svjesne da sam
posljednjom primjedbom osvojila bod.
- Tako treba - odgovorila je, odgurnuvši se s kauča.
Promatrala sam kako ustaje pa se rasteže, posežući rukama
visoko iznad glave. Bilo je to nešto što nikada ne bi učinila pred
Adamom, iz straha da mu ne otkrije koliko je zapravo žustra i
pokretna. Pretvorila se u majstoricu prijetvornosti, suptilno
mijenjajući svoje držanje, ponašanje, pa čak i boju glasa, primijetila
sam, u njegovoj blizini.
- Dakle, pričekat ćeš dok se ne uvjeriš da je sretno stigao?
Kimnula sam.
- Ako je pio, nemoj mu odmah početi kvocati kako to inače činiš.
Moraš ga povremeno pustiti da se ispuše.
Pogledala sam je, odmahnuvši glavom u nevjerici. Zapitala sam
se je li njezin brak s Jimom bio uistinu onakav kakvim ga je
opisivala. Nisam je mogla zamisliti u ulozi ponizne ženice, koja se
pokorava svakom hiru i želji svojeg mužića. Krasio ju je odviše
snažan karakter za takvo što. No, s druge strane, možda je upravo
gubitak supruga u njoj probudio takvu snagu. Bila je primorana
stisnuti zube i skrbiti se za svoja dva dječačića. Nisam mogla zamisliti
sebe u toj situaciji, nisam vjerovala da bih bila sposobna učiniti isto.
Zapitala sam se je li upravo ta situacija bila okidač koji je pokrenuo
razvoj njihove protuprirodne povezanosti; te spone koja se sada,
kada su njezini dečki uplovili u normalne veze, morala činiti
ugroženom. Postojao je majušni djelić mojeg bića koji je osjećao
sažaljenje prema njoj, koji ju je htio posjesti nasuprot mene i uvjeriti
je da joj ne oduzimam sina te da i dalje može biti dijelom njegova
života, naših života. Da stvari ne moraju biti ovakve i da je ovaj tih
rat među nama, u kojem obje pokušavamo onoj drugoj dokazati koga
Adam više voli, nešto potpuno nepotrebno. Međutim, tada sam se
prisjetila svega onog što je učinila i rekla, sve bespotrebne i
besmislene patnje koju mi je prouzročila.
Mogle smo biti prijateljice. Mogla je u meni čak dobiti i kćer
koju je, povjerila mi se jednom prilikom, žarko priželjkivala.
Međutim, prilika za takvo što odavno je minula - i to isključivo
njezinom krivnjom - a ako zaista želi da stvari među nama izgledaju
ovako, neka bude tako, ali nipošto joj neću dopustiti da me slomi, a
osobito ne u vlastitom domu. Došlo je vrijeme da ode.
Posljednje čega se sjećam prije nego sam utonula u san bile su
znamenke 12:24, koje sam ugledala na osvijetljenom zaslonu DVD-
plejera, kada sam, po tko zna koji put, bacila pogled prema njemu.
Međutim, sam Bog zna koliko je još vremena prošlo do Adamova
povratka i trenutka kada se, u nespretnom pokušaju da izuje cipele,
srušio ne kauč i moju glavu.
- Isuse Kriste - iznenađeno je prozborio, čuvši moj jauk. - Što ćeš
ti tu?
Snenih očiju i ukočena vrata uspravila sam se u sjedeći položaj. -
Čekam tebe, kako to dobre ženice inače čine - prošaptala sam i dalje
pokušavajući doći k sebi.
Stajao je preda mnom u čarapama, neznatno se klateći lijevo-
desno. - Ooo, to je tako slatko - odgovorio je. - A čime sam to
zaslužio?
- Nije riječ toliko o onomu što ti zaslužuješ, koliko o onomu što
ja trebam - odgovorila sam kroz polusmijeh, povukavši ga za remen k
sebi. - Prošlo je tako mnogo vremena. - Zatvarač njegovih hlača bio
mi je točno pred licem pa sam posegnula prema njemu.
- Ne možemo - promumljao je bez imalo uvjerenja u riječima. -
Mogla bi nas zateći.
Slegnula sam ramenima, ne davši se pokolebati.
- Ššš, ne Em. Ozbiljno mislim. Ne možemo. - Sada se već hihotao
pa sam znala da će biti po mome jer je i on žudio za mnom.
 - Prošao je gotovo cijeli tjedan - prošaptala sam dok su mi
dlanovi i dalje bili zaposleni. - Koliko još misliš da mogu čekati?
Iznenada me zgrabio za ruke, prekinuvši me u onome što sam
činila. - Još samo malo. Dok se ne oporavi do kraja.
- Koliko još? - nastavila sam odgurnuvši mu ruke u stranu. -
Moraš mi dati datum, nešto čemu se mogu nadati. Moram znati kada
će naš stan ponovno biti samo naš?
- Svjestan sam da je teško, Em, ali strpi se još nekoliko dana.
- Znači, do nedjelje? - nisam se dala pokolebati.
Oklijevao je.
- Obećaj mi, do nedjelje, ili ću nastaviti.
- Jasno ti je da gubim, kako god odgovorio? - Nasmijao se.
Primila sam ga u dlan, smjesta osjetivši kako mu se cijelo tijelo
ukrutilo.
- Kriste - procijedio je.
- Dakle, što ćemo? - nastavila sam dražiti. - Samo reci „do
nedjelje“ i prestat ću.
Ubrzala sam ritam.
- Zaboga, Em.
- Nedjelja i stani, ili nedjelja i nastavi? - Imao je pravo - situacija
je za njega bila gubitnička, kako god okrenuo.
Prostenjao je, a ja sam s posvemašnjom sigurnošću znala da mi
neće reći da stanem. - Samo nastavi - prošaptao je. - Nemoj stati.
Tako sam i mislila. Dinamika ovog tročlanog odnosa morala se
promijeniti, a dobra stara Pammie morala je konačno utuviti u glavu
da smo Adam i ja izuzeti od ostatka svijeta, te da smo ravnopravni
jedno drugome, kao što je i prirodno za par, te da nismo dva zasebna
bića, kakvima nas je ona u svom izvitoperenom, poremećenom umu,
vidjela.
 Nije mi ni na kraj pameti bilo da bi prizor njezina anđeoskog
sinčića duboko u mojim ustima mogao biti ono što će je naposljetku
otjerati od nas.
 15

N ismo čuli ni glasa od Adamove mame tri tjedna nakon što nas je
zatekla. Činilo se da ju je šok koji je doživjela, zatekavši nas u
kompromitirajućem položaju, ostavio uzdrmanom i emocionalno
osakaćenom.
- Nijedna majka ne bi trebala vidjeti takvo što - dramatično je
priznala Jamesu, koji nam je riječi prenio kada je svratio do nas kako
bismo razgovarali o detaljima našeg predstojećeg vjenčanja.
Stvari su se iznenada pokrenule pa nastavile odvijati
munjevitom brzinom otkako je Adam pronašao prekrasan hotel u
Tunbridge Wellsu, koji je u svojem sklopu imao i kapelicu, a kako je
hotel tijekom prve polovice ljeta imao samo jednu slobodnu subotu,
brže-bolje smo rezervirali.
To je značilo da nam je preostalo samo nekoliko mjeseci da sve
organiziramo i da stvari moramo rješavati bez odgađanja, zbog čega
smo počeli pomalo paničariti, no bila sam prilično uvjerena da će
Adam i James, unatoč vremenskog stisci, ipak pronaći dovoljno
vremena da utanače sve detalje momačke zabave.
- Ne želim raspravljati o tomu - obrecnuo se Adam dok smo
stajali u kuhinji, slušajući Jamesa koji nam je prepričavao teatralni
ispad njihove majke. Zakoračila sam prema njemu, ali on se okrenuo,
demonstrativno se zaputivši prema spavaćoj sobi i ostavivši mene i
Jamesa same.
Oboje smo svim silama pokušali suspregnuti smijeh, a trud nam
je lica izobličio u komične grimase. Ponovno sam primijetila onu
neodoljivu jamicu na njegovu lijevom obrazu. - Osjećam se tako
krivom jer se smijem, ali ako se nastavim susprezati, počet ću plakati
- obratila sam mu se.
 James me gledao preko ruba svoje šalice kave, osmjehujući se
očima. - Moglo je biti i gore.
Pogledala sam ga kao da je sišao s uma. - Hm, ne vidim kako?
- Pa, ne znam ni ja, ali sasvim sam siguran da negdje postoji
netko tko se našao u mnogo nezavidnijoj situaciji.
- Aha, a to bi me trebalo utješiti, je li? - Nasmijala sam se.
Prinio je prst usnama. - Ššš, nemoj da čuje da se hihoćemo.
Samo će se naljutiti.
- Ionako je već ljutit - odgovorila sam potiho. - Duri se otkako se
to zbilo. Krivi me jer sam sve skupa uopće započela.
- Mora da se šališ?
Odmahnula sam glavom.
- Pa, možda ga treba podsjetiti da je za neke stvari potrebno
dvoje. - Podigao je obrvu.
Bila sam svjesna da razgovaramo prigušenim tonom, a nisam
htjela da Adam pomisli kako razgovaramo o njemu, premda je to bila
istina.
- Dakle... - progovorila sam glasno. - Još kave? - Nije mi palo na
pamet ništa drugo što bih mogla reći. Podigao je svoju napola punu
šalicu, odmahnuvši glavom. Pripremila sam sebi novu šalicu kave,
pritom bučeći po kuhinji, kako i inače običavam činiti.
- Imaš li kakvu zamisao što poduzeti u vezi tvoje majke? - upitala
sam, svjesna da sam možda prešla granicu dobrog ukusa.
Neizvjesnost mi je paralizirala lice dok sam čekala odgovor.
- Proći će je - odgovorio je nehajno.
Osmjehnula sam se. - Sumnjam da će se to dogoditi u dogledno
vrijeme. Znaš kakva je. Razvlačit će to što dulje bude mogla. - Nisam
bila sigurna jesam li namjeravala izgovoriti to naglas.
- Ma ona samo laje, ali ne grize - uzvratio je nakon podulje
stanke. - Opametit će se.
 Dah koji sam do tog trenutka zadržavala pobjegao mi je preko
usana, a napetost koja mi je ukočila ramena pomalo je jenjala. Da
Adam nije bio u susjednoj prostoriji, sve bih ispričala Jamesu. Riječi
su bile tu, na vršku mojeg jezika, očajnički se priželjkujući probiti
van. Poželjela sam da je Adam sličniji Jamesu, jer bi tada bilo
jednostavnije razgovarati s njime o njegovoj majci. James bi shvatio
kako se osjećam, razumio bi osjećaje koje mi je ona nametnula.
Podupro bi me i stao iza mene kada bi me ona stjerala u kut. Znala
sam da bi.
Nije skidao smiješak s usana, kao da mi je čitao misli. - Samo joj
treba malo vremena, to je sve.
Nije mi to nimalo smetalo. Mogla je dobiti sve vrijeme ovog
svijeta, što se mene ticalo. Mogla je uzeti koliko joj god treba. Nije da
mi je nedostajala. Ako ću biti potpuno iskrena, potajno sam bila
presretna jer ju je incident udaljio od nas. Međutim, ne bih smjela
izazivati sudbinu svojim željama pošto je, otkako se sve skupa
dogodilo, Adamov libido nestao s lica Zemlje. Bilo je gotovo
nemoguće motivirati ga za bilo što osim čedna poljupca kada bi
odlazio na posao. Pokušala sam samu sebe uvjeriti da je u pitanju
samo slučajnost te da svemu kumuju pritisak na poslu i umor.
Međutim, svaki put kada bih se prisjetila večeri kada nas je Pammie
zatekla i šoka koji je prostrujao Adamovim tijelom, a koji sam
itekako oćutjela, znala sam da je incident na njega utjecao snažnije
nego sam mogla zamisliti.
- Žao mi je, jednostavno nisam raspoložen - rekao je kasnije te
noći kada sam, odjevena u novo, čipkasto donje rublje, kupljeno u
trgovini Victoria‘s Secret, zavodljivo ušetala u spavaću sobu.
- A možeš li mi možda dati neki termin kada bi mogao biti
raspoložen? - odvratila sam zajedljivo. - Po mogućnosti u bližoj
budućnosti?
- Samo ne večeras.
- Ali mogu učiniti da ti sve brige iščeznu kao rukom odnesene -
stala sam ga dražiti, ušavši u krevet i posegnuvši prema njemu.
 - Prestani - otresao se prije nego mi je okrenuo leđa i ugasio
svjetlo.
Raspoloženje mi se nije nimalo popravilo ni sljedećeg jutra kada
su dvojica mojih pripravnika nazvali kako bi me obavijestili da
uzimaju bolovanje. Bila sam svjesna da je jedan od njih nepouzdan,
no zapravo me drugi, Ryan, neugodno iznenadio i razočarao.
Rokovnik mu je bio krcat utanačenim sastancima, što je značilo
da ću morati žonglirati i njegovim i svojim obvezama te povremeno
izvesti i pokoje čudo kako bih se našla na dva mjesta u isto vrijeme.
Do podneva sam bila sigurna da mi na uši šišti para. Moj šef,
Nathan, pokušao mi je uvaliti poslovnu prezentaciju za potencijalnog
novog klijenta, a već postojeći klijent, kojeg sam se trudila pridobiti
već četiri tjedna, spremao se posao ponuditi drugoj agenciji. Nisam
dopustila ni jedno ni drugo.
Mobitel mi je zazvonio barem trideset puta, a razina stresa rasla
je sa svakim novim pozivom.
- Da, Emily Havistock - graknula sam agresivnije nego mi je bila
namjera.
- Dakle, tako je gadno? - upitao je muški glas.
- Ispričavam se? Tko zove? - Nisam prepoznala broj i već sam
požalila što sam se uopće javila. Nisam imala vremena za
promidžbene pozive.
- James je - odgovorio je.
Pričekala sam da mi um odradi svoje i da ga nekamo smjestim.
- Ispričavam se, James...?
- Adamov brat - ponudio je zbunjeno.
- Oh - rekla sam - oprosti, pokušavala sam dokučiti poznajem li
ijednog Jamesa u poslovnom kontekstu. Adam nije tu, ako me zbog
toga zoveš. Je li riječ o Pammie? Je li dobro? - Riječi su same od sebe
silazile s usana dok mi se umom vrtjelo milijun raznoraznih
scenarija.
 - Da, dobro je. Sve je u redu.
Nadala sam se da će mi svojim odgovorom otkriti nešto više, no
očito mi nije namjeravao olakšati život. - U redu, što je onda?
- upitala sam. - Jesi li ti dobro?
Bilo je neobično razgovarati mobitelom s Jamesom.
Razmjenjivanje poruka doimalo se nekako drugačijim. Nisam se
mogla oteti osjećaju da naše nekoć jednostavno prijateljstvo zalazi u
opasne vode.
- Jesam, dobro sam - razvukao je riječi. Čekala sam, nesigurna
što reći sljedeće.
- Samo sam... hm... u blizini sam pa sam se zapitao jesi li možda
slobodna da odemo na brzinsku kavu?
- Što? - Ne znam jesam li riječ izgovorila naglas.
- Halo?
- Hm, da, halo.
- Nisam te čuo. Je li to bilo da ili ne?
- Oh... žao mi je. Trenutno sam u Canary Wharfu. Bilo bi to
divno, ali danas sam do grla zatrpana poslom. Sastanci mi se slažu
jedan na drugi. Što ćeš, radim u poprilično nemilosrdnoj branši.
- Nasmijala sam se usiljenim smijehom kako bih ublažila
napetost. Bila sam prilično sigurna da me ne poznaje dovoljno dobro
da bi primijetio razliku.
Pokušala sam si dočarati muškarca s druge strane telefonske
žice. Uvijek sam ga zamišljala kako, do gležnjeva zakopan u humus,
grablja lijehe zasađene cvijećem i briše ruke o prljavu sivu majicu,
koja je nekoć bila bijela. Crte lica bile su mu tako nalik Adamovim,
samo mlađe, oštrije i izraženije. Prstima bi s lica gurnuo pramen kose
koji je tamo pao, otkrivši pritom nokte zaprljane zemljom koja se
uvukla pod njih. A sada je bio tu, u onome što je običavao zvati
carstvom betona. Pretpostavljala sam da nije preveliki ljubitelj grada
pa se nisam mogla ne zapitati zbog čega je tu? I je li možda za ovu
priliku odjenuo odijelo u kojemu sada traži put kroz labirint visokih
nebodera, postajući sve očajniji u želji i potrebi da se što prije vrati
zelenim pašnjacima koje je obožavao.
Spoznaja da sam ga zamišljala, i to očito ne po prvi put, natjerala
mi je rumenilo u obraze.
Promucala sam u vrišteću tišinu: - Hm... možda drugi put?
- Da, naravno, nije ništa važno, drugi put - brzo je izgovorio,
zvučeći kao da mu je nelagodno i kao da jedva čeka okončati
razgovor.
Pozdravila sam tišinu koju je ostavio za sobom, ukopavši se na
uglu trga Cabot pa se zbunjeno zapiljivši u svoj mobitel, gotovo
nesvjesna nemilosrdnog vjetra koji je fijukao oko mene.
Pokušala sam se usredotočiti na posao, ali neki glasić u prikrajku
mojeg uma nije mi dao mira. U blizini sam...? Je li se zaista igrom
slučaja našao u blizini ili se iza svega skrivalo nešto prepredenije? I
ako je u pitanju bilo potonje, zbog čega?
 16

N e znam zašto Adamu nisam rekla za Jamesov poziv. Duboko u

sebi znala sam da bih mu trebala reći, no zar se tu zaista imalo
što ispričati? Kao što je James rekao, nije to bilo „ništa važno“. A
ipak, da je Adam nazvao Jamesovu djevojku jer se igrom slučaja
našao u blizini, pomislila bih da se u priči krije mnogo više nego se
na prvi pogled čini. Bila sam itekako svjesna dvostrukog standarda
koji je bio u igri.
Pokušavala sam primijeniti isti zreli stav na bezizlaznu situaciju
u kojoj sam se našla s Pammie. Prošla su već tri tjedna od
„incidenta“. Ono što se dogodilo bilo je žaljenja vrijedno, no pomnije
razmislivši o svemu, shvatila sam da sve skupa predstavlja veći
problem Adamu i njegovoj majci, nego meni samoj. Da, sve je skupa
bilo ponižavajuće, no ja sam bila tek pijun uhvaćen između dvije
vatre. Da je, ne daj Bože, situacija bila obrnuta i da je moja mama
posvjedočila onome što je Pammie vidjela, bila bih potpuno shrvana.
Stoga sam, iako sam iskreno sumnjala da će mi ta žena ikada postati
najdražom osobom na svijetu, odlučila učiniti sve u svojoj moći da joj
se iskupim, kada za to dođe pravi trenutak. Doduše, nisam očekivala
da će se moja novostečena mudrost i filozofija naći na kušnji tako
brzo.
Utanačili smo ručak sljedeće nedjelje u ribljem restoranu u
Sevenoaksu. - Mislim da bi sastanak na neutralnom terenu bio
najbolji izbor - rekla je Pammie. Sročila je riječi kao da je u pitanju
sastanak poglavara dviju država, koji pokušavaju spriječiti izbijanje
Trećeg svjetskog rata. Tako smo se, čineći kako nam je naloženo, kao
i uvijek, sastali u restoranu Loch Fyne, nedaleko glavne ulice.
Parkirali smo u uvali iza Marks &Spencera, a Adamova mi se ruka
obavila oko struka dok smo prolazili pothodnikom. Gesta nije bila ni
po čemu neobična, na kraju krajeva, učinio je to već stotinama puta,
no kako nismo bili intimni već mjesec dana, tijelom mi je prostrujao
val trnaca. Pokušat ću ponovno čim se vratimo kući, pomislila sam.
Međutim, nitko ne može dovijeka pokušavati i nuditi se, dobro
znajući da će u odgovor dobiti odbijanje. Navlačim na lice nesiguran,
neuvjerljiv smiješak i pretvaram se da nije važno kada god ga
privučem k sebi kako bismo se mazili, u onim rijetkim prilikama
kada mi to dopusti. Ali nije mi svejedno. Sve skupa itekako boli, a
ponovno je ona kriva za sve.
Zašli smo za ugao, sudarivši se s povjetarcem koji me iznenadio
svojom hladnoćom, primoravši me da kaput privinem tješnje oko
sebe, zahvalna na njemu i debelom džemperu koji sam nosila ispod.
Nije to bila nimalo glamurozna kombinacija, no nisam se niti
osjećala tako pa nije bilo važno. Tog se jutra nisam mogla natjerati
niti oprati kosu. Činilo mi se to traćenjem šampona i regeneratora,
pošto nisam nimalo sumnjala da će ona, i ovako i onako, imati neki
posprdni, ponižavajući komentar, bila mi kosa masna i svezana u rep
ili mi, raspuštena, uokvirivala ramena svojim sjajnim, voluminoznim
kovrčama.
Premda smo kasnili pet minuta, znala sam da neće biti ondje.
Nikada nije dolazila na vrijeme. Voli doći petnaestak minuta kasnije,
kako bi bila sigurna da će sva pažnja biti usmjerena na nju i kako bi
se poštedjela nelagode čekanja u samoći. Pammie je bila premazana
svim mastima, a dosad sam već otkrila neke od njezinih trikova, no
pretpostavljam da bih čak i ja ostala zgranuta kada bih doznala što
sve skriva u rukavu.
- Dakle, hoćemo li razgovarati o onomu što se dogodilo? -
upitala sam Adama kada je šef sale uzeo njegov kaput. Ja sam
odlučila zadržati svoj dok se barem malo ne otopim.
- Ne - bio je jedini odgovor koji sam dobila.
- Ali zar ne misliš da bi bilo dobro...
- Zaboga, Em. Ohladi već jednom. Dovoljno je već propatila.
Siguran sam kako ne želi da ponovno čeprkamo po tomu. Ja svakako
to ne želim.
 Kriste, predstoji mi prekrasno poslijepodne. Dva, možda tri sata
sa ženom koja me ne može smisliti, i zaručnikom kojemu će biti
nelagodno u mojem društvu. Tek kada smo sjeli za stol u separeu
palo mi je na pamet da bi nam se i James mogao pridružiti kako bi
pružio potporu svojoj ucviljenoj majci. Izvrsno, može li sve ovo skupa
ikako postati gorim?
I baš kao što sam i pretpostavila, petnaest minuta nakon
dogovorenog vremena, Pammie je ušla u restoran s izrazom lica koji
je bio neobična mješavina ljubavi i mržnje. Pozdravila je Adama,
čvrsto ga zagrlivši.
- Oh, dušo, tako te lijepo vidjeti, već sam se počela pitati... -
Ostavila je rečenicu nedovršenom, oborivši tugaljiv pogled u pod
kako bi postigla maksimalan učinak.
- Emily - obratila mi se, okrenuvši se prema meni te gotovo
odglumivši iznenađenje što sam tu. - Dugo se nismo vidjele. - Ton joj
je bio hladan i već se okrenula od mene kada je dometnula: - Ali
izgledaš dobro. Nabacila si nekoliko kilograma, što ti je bilo nasušno
potrebno.
Uputila sam Adamu znakovit pogled, u nadi da će uvidjeti u
kakvom sam nezahvalnom položaju, no on je samo diskretno
odmahnuo glavom pa svrnuo pogled natrag na nju.
- Zapravo nisam, vjerojatno vam se samo čini zbog ovog
glomaznog kaputa i debelog džempera ispod njega - odgovorila sam
povukavši ovratnik kako bih joj dokazala koliko je voluminozan, no
njih su se dvoje već upustili u razgovor o nečemu sasvim drugom.
Stvari su se doimale još gorima nakon što sam strusila tri čaše
Pinot Grigia. Nisam se mogla otresti osjećaja da njih dvoje imaju
svoj zasebni, privatni klub, a da meni u tom klubu nije ponuđeno
članstvo.
- Oh, sjećaš li se kada ste James i ti pronašli one rakove na plaži
u Whitstableu? - Nasmijala se.
 Adam se osmjehivao od uha do uha. - Da, ispisali smo svoja
imena na njihove oklope pa organizirali utrku.
- Tako je - odgovorila je, uspjevši izgovoriti riječi kroz
prenaglašene nalete smijeha.
- Moj nije nijednom pobijedio - rekao je on.
- Nije li došlo do neke kolosalne strke i zbrke? - upitala je
Pammie. - Sjećam se da je James plakao cijelim putem kući.
Adam je zakolutao očima. - Kako se ne sjećaš? Pošli smo do
mora napuniti kantice vodom, ali kada smo se vratili zatekli smo
njegovog raka zdrobljenog.
Usporeno je kimnula glavom. - Sjećam se. Ni dan danas mi nije
jasno kako se to moglo dogoditi.
Adam se nasmijao. - Vjerojatno je plima nanijela veći kamen koji
ga je pošteno poklopio. U protivnom je bila riječ o savršenom
umorstvu...
Pogledao me. - Otada više nikad nisam okusio rakove.
Prisilila sam se navući osmijeh na lice.
Pokušala sam samu sebe uvjeriti da je sve ovo samo glumatanje i
predstava kojom pokušava njihov odnos vratiti u normalu, no što je s
našim odnosom? Nije li to odnos u čije bi spašavanje trebao uložiti
trud? Gotovo da nismo niti razgovarali otkako nas je zatekla, a o
fizičkoj intimnosti da i ne govorim, i sve me skupa počelo itekako
mučiti... i gristi iznutra, malo po malo. Među nama bi sve bilo
savršeno, samo kada bi se ona mogla ponašati normalno, onako kako
bi se majka trebala ponašati.
Kod četvrte čaše vina, dok je Pammie ispitivala Adama što bi
mogli darovati Lindinu sinu Ewanu za njegov dvadeset prvi
rođendan, osjetila sam bubrenje onog nelagodnog osjećaja u svojoj
nutrini.
- Znači, misliš da bi mu se svidjela elegantna lisnica? - Pitanje je
postavila Adamu, ne meni. Zapravo je izbjegavala usmjeriti pogled
prema meni od trenutka kada je prokomentirala moju težinu, a čak
me ni tada, bila sam uvjerena, nije pošteno pogledala. Da jest,
primijetila bi da sam zapravo izgubila na težini, no ta joj činjenica ne
bi dala bogzna kakvo streljivo za njezino zlobno podbadanje.
- Mislim da bi bio oduševljen lisnicom. Kada bi svatko dao
pedeset funti, mogli bismo mu kupiti nešto pristojno, možda čak i
Paul Smith lisnicu - odgovorio je Adam.
- U redu - zacvrkutala je Pammie uzbuđeno. - Nas ćemo dvoje
dati po pedeset, a za Jamesa ćemo još vidjeti. Znaš i sam da ne
zarađuje koliko i ti.
Obraćala se isključivo Adamu.
- Ja ću, naravno, dati dvadeset pet - ubacila sam se. - Polovicu
Adamova dijela, kako bi dar bio od nas oboje.
Pogledala me s neskrivenim prijezirom. - Hvala ti, dušo, ali
zaista nema potrebe za time. Ipak je to obiteljski dar. - Ležerno mi se
osmjehnula pa se okrenula natrag Adamu.
- Ali i ja sam dio obitelj - prosiktala sam. Bila sam svjesna da
sam previše popila, jer sam imala osjećaj da mi vlastita usta ne
pripadaju. Usne su mi se pomicale, ali nisam mogla kontrolirati ono
što je prelazilo preko njih.
- U redu je, Em. Ja ću pokriti naš dio - rekao je Adam.
- Ali je ne želim da pokrivaš moj dio - odgovorila sam naglasivši
riječ ,,pokrivaš“. - Ako će moje ime biti na čestitci, tada želim
financijski pridonijeti.
- Ts-ts-ts - Pammie je izrazila svoje negodovanje, istovremeno
mi udijelivši jedan od onih pokroviteljskih pogleda. Naočale tankog
okvira koje je nosila na vršku nosa činile su da se doima poput vječito
nezadovoljne školske ravnateljice.
- U redu - uzdahnuo je Adam. - Kako hoćeš.
- Ako mene pitate, to nema nikakvog smisla - nasmijala se
Pammie. - Gotovo ga i ne poznaješ pa nema razloga da trošiš na
njega kada ionako nije riječ o članu tvoje obitelji.
- Ali Adamova obitelj jest moja obitelj. - Nisam imala nikakvu
kontrolu nad snagom vlastita glasa. - Vjenčat ćemo se za dva
mjeseca, a ja ću postati gospođa Banks. - Primijetila sam da se vidno
žacnula. - A to znači da ću biti dijelom obitelji.
- Ako je to ono što želi, ne vidim problem u tomu, mama - rekao
je Adam.
Da! Hvala ti, Adame.
- Pa, ja mislim da... - započela je Pammie, no moj podignuti dlan
zaustavio ju je u pola rečenice.
- I kada već razgovaramo - nastavila sam - zar nitko neće skupiti
dovoljno hrabrosti da načne temu ružičastog slona u sobi?
- Dosta, Emily - progovorio je Adam s neprikrivenom grubosti u
glasu.
- Dosta čega, Adame? - Htjela sam ostati pribrana i zadržati
kontrolu, no osjećala sam kako tjedni potisnute frustracije
naposljetku kuljaju na površinu. - Ima li tvoja majka ikakve
predodžbe na što nam veza sliči ovih nekoliko posljednjih tjedana?
Sve otkako je ona „otkrila“ da činimo što i svaki drugi normalni par?
- Nekoć sam mrzila ljude koji običavaju prstima pokazivati
navodnike dok izgovaraju određene riječi, no u njezinoj si blizini
nisam mogla pomoći.
Pammie je nedvosmisleno izrazila svoje gnušanje, a Adam me
uhvatio za lakat. - Oprosti, mama - započeo je, podigavši me s moje
stolice. - Ne znam što ju je spopalo. Zaista mi je žao.
- Zaljubljeni parovi čine takve stvari - podrugljivo sam se
iskesila, pokušavši otresti njegov dlan sa svojeg lakta. - Sigurno se i
sami sjećate...
- Emily! - podviknuo je Adam. - Dosta.
Pojačao je stisak kojim mi je držao ruku. - Žao mi je, mama -
čula sam njegovo cviljenje u još jednom u beskonačnom nizu
nastojanja da joj se dodvori. - Hoćeš li se moći sama vratiti kući?
- Naravno - odgovorila je, pokazavši mu da me odvede od stola. -
Bit ću dobro, ne brini za mene, imaš dovoljno vlastitih briga. Pobrini
se da ona sretno stigne kući.
Uputivši joj nategnut osmijeh, Adam me pogurnuo prema
vratima. - Nazvat ću te kad se vratimo kući - rekao je. Navukla sam
na lice grimasu, oponašajući njegove riječi u tišini, pa se okrenula
prema stolu za kojim je sjedila, očekujući ugledati na njezinu licu
tugaljiv izraz, isti onaj koji je običavala navući u Adamovoj blizini
kako bi mu dočarala koliko je u tom trenutku ranjiva i povrijeđena.
Međutim, on nije gledao prema njoj, ali ja jesam. Stoga su joj se
usnice razvukle u lijeni, usporeni smiješak, a ona je napola punu čašu
vina podigla u zdravicu.
Koliko se sjećam, nismo progovorili ni riječi do povratka kući,
kada je gurnuo ključ u ulazna vrata i rekao: - Pijana si. Pođi gore i
saberi se.
Istina, bila sam pripita i popila sam piće ili dva više nego sam
trebala, ali nisam rekla ništa što i inače nisam željela reći. Da sam
bila imalo prisebnija, vjerojatno bih sve skupa izvela na malo
drugačiji način, no što je tu je; zaista nisam žalila zbog učinjenog.
Jedino što mi je u cijeloj priči predstavljalo trn u peti bila je
činjenica da sam i ovoga puta ja ispala zlikovka, a ona je i dalje
sjedila na svojem prijestolju, nedodirljiva kao i inače.
 17

A damu su trebala tri dana da ponovno počne razgovarati sa

mnom, izuzev kurtoaznog - pardon - kada god bismo se sudarili
na kupaonskim vratima, jedno na izlasku, a drugo na ulasku. A kada
je šutnja napokon prekinuta, nije bilo velikog razgovora u kojem
bismo jedno drugome ogoljeli dušu, što nam je tako nasušno trebalo,
već puko: - Što želiš za večeru danas?
- Svejedno mi je. Možemo naručiti nešto?
- U redu. Indijsku ili kinesku?
I tako smo barem ponovno progovorili jedno s drugim. Nisam
mu se namjeravala ispričati, a činilo se kako se ni on nije spreman
ispričati meni, tako da se nismo ni milimetra pomaknuli s mrtve
točke.
Bili smo uljudni jedno prema drugom tijekom jela, no sve je
skupa bilo nekako usiljeno i čudno; kao da smo dvoje stranaca koji su
se susreli na spoju naslijepo. Čitavo je vrijeme piljio u svoju piletinu
chow mein, u strahu da bi mu se pogled mogao susresti s mojim.
- Nego, kako Jason napreduje na poslu? - upitala sam. Više me
zanimalo kako napreduje novopridošla djevojka, Rebecca, no činilo
mi se previše riskantnim načinjati tu temu pa sam odlučila igrati na
sigurno.
- Pa, ide mu, nije loš - odgovorio je. - Popravio se i čini se da je
sada dorastao poslu, no vidjet ćemo. - A Ryan? Kako njemu ide?
- Bolje, nasreću. Dobar je dečko i mislim da posjeduje itekakav
potencijal, ali mlad je i nije posve ni svjestan toga. Šteta, jer mislim
da bi ga se mogli riješiti prije nego shvati za što je sve sposoban.
 Uslijedila je tišina koja se naizgled razvukla u vječnost dok smo
oboje razmišljali što sljedeće reći.
- Dakle, što ćemo poduzeti u vezi mame? - upitao je.
Pitanje me iznenadilo. Nisam očekivala da će se usuditi zaći u te
vode pa mi se, usprkos krajnjem naporu koji sam uložila, donja vilica
razjapila do poda.
- Jer nešto se mora promijeniti, toliko je očito. Ne mogu više
ovako, ne mogu više trpjeti ovo što se događa među vama. Očito je da
imaš neki problem s njome - ili je možda u pitanju problem koji imaš
sama sa sobom? Je li stvar u tomu da ona jednostavno izvlači ono
najgore iz tebe?
Uzdahnula sam, duboko i tegobno.
- Ne možeš poreći da se nešto događa - nastavio je. - Doimaš se
krajnje napetom kada je ona u blizini, pa čak i kada se njezino ime
spomene u razgovoru. Osjećam se kao da moram gaziti po jajima
svaki put kada je netko spomene. Tjeraš me da osjećam grižnju
savjesti jer želim provoditi vrijeme s njom ili je pak samo nazvati.
- Ne vidiš kakva je on istinski - odgovorila sam krotko.
- Ali nikada nisam vidio ili čuo da se prema tebi odnosila bilo
kako osim krajnje uljudno. Uostalom, zašto bi i bilo drugačije? Misli
da si divna. Oduvijek to misli.
- Ti jednostavno ne razumiješ.
Odgurnuo je svoj tanjur pa prekrižio ruke na stolu. - Pa objasni
mi onda. Oduvijek je vodila računa o tebi, nije li? Trudila se da se
osjetiš dijelom obitelji?
Nasmijala sam se. Nisam htjela da smijeh zazvuči sarkastično,
ali upravo je tako zvučao.
Ojađeno je uzdahnuo. - Evo, opet počinješ s time. U čemu je
točno problem?
Nisam bila sigurna ni kako to objasniti samoj sebi, a kamoli
njemu, a da pritom ne prikažem sebe kao sitničavu dušu.
 - U redu, dat ću ti primjer. - Stala sam razbijati glavu, tražeći
neki očit primjer, no ništa mi nije padalo na um. - Erm...
On je pristojno čekao u tišini, davši mi vremena za razmišljanje,
no ja sam se sve više i više osjećala poput varalice.
- U redu, sjećaš se prošle nedjelje i ručka u ribljem restoranu?
- Kriste, kako bih to mogao zaboraviti? Potpuno si nas
osramotila.
Duboko sam udahnula. Morala sam zadržati smirenost. Moje je
objašnjenje moralo biti ujedno i sažeto i rječito kako bih imala kakve-
takve izglede natjerati ga da shvati ono što je meni već odavno bilo
jasno.
- Dakle, započela je s neugodnim komentarom o mojoj težini čim
smo došli onamo. - Namrštila sam se izgovarajući riječi. Zvučala sam
poput školarke.
- Ob, zaboga, Em. Ne misliš to valjda ozbiljno? Nije li to nešto
što sve majke čine? Zar ćeš se zaista hvatati za takve sitnice i praviti
od buhe slona?
Osmjehnula sam se sjetivši se vlastite mame, koja bi me grdila
kada bih zatražila repete, a kada ne bih to učinila, sama bi mi ih
gurala na tanjur. Međutim, brzo sam se pribrala i usredotočila na
izazov pred sobom. Pammie nije bila moja majka.
- Na tvojoj je zabavi poredala sve članove obitelji za
fotografiranje, a potom je od mene zatražila da vas fotografiram. -
Izgarala sam od želje da mu kažem kako sam uvjerena da je
odglumila nesvjesticu, no znala sam da nikada više neće progovoriti
sa mnom ako se pokaže da nemam pravo, a načina da dokažem svoje
sumnje jednostavno nije bilo.
Blijedo me pogledao. - I?
- Pa, mene je izostavila s fotografije.
- Bila je to obična fotografija. - Pogledao me s nevjericom. -
Mnogo se toga zbivalo, mnoštvo ljudi... Siguran sam da je bilo i
drugih članova obitelji koji su izostavljeni, no uvjeren sam da to nije
učinila hotimice.
- Ali zatražila je od mene da fotografiram - odgovorila sam, već
osjećajući okus poraza u ustima.
- Zasigurno nisi tako sitničava, zar ne? - zapitao je. - Čak ako
mama i ima neke svoje mane - a vjeruj mi, znam da ih ima - nisi li
dovoljno zrela da se izdigneš iznad toga? Tako da možemo nastaviti s
našim životima, umjesto da se hvataš za sve što ona kaže ih učini? Ne
pokušavam biti duhovit, Em, ali sve skupa prikazuješ kao da ona
planira nekakvu osobnu odmazdu nad tobom. Zaboga, ima više od
šezdeset godina. Što misliš da ti namjerava učiniti? Stjerati te u kut
pa zatući kišobranom?
Morala sam se nasmijati. Imao je pravo. Iz njegove sam
perspektive zvučala patetično nesigurno i nezrelo, a uistinu nisam
takva osoba. Ja sam netko tko se zna nositi s bilo kakvom situacijom,
netko tko vojuje svoje bitke, netko to vraća istom mjerom. Nisam li?
- Dakle, obećavaš li da ćeš joj dati priliku? - upitao je. - Meni za
ljubav?
Pogledala sam ga i kimnula glavom.
- Adame? - oslovila sam ga nježno. - Odgovorio mi je pogledavši
me, istinski me pogledavši. Osjetila sam intenzitet njegovih očiju
koje su prodirale duboko u mene. Oćutjela sam treperenje u trbuhu i
navalu vrućine, a sve to me podsjetilo na naš prvi put, kada su moja
osjetila bila tako preplavljena da mi se činilo kako mi se u dubini
trbuha ugnijezdilo golemo klupko živčanih završetaka. Tada mi je
umom prostrujao milijun i jedan scenarij, svaki oprečan onomu prije
njega.
Sada, dok je zurio u mene, vrtjela sam po glavi sve te iste
scenarije, s tom razlikom da mi se sada činilo kako je puno više toga
na kocki ako pogriješim. Više nije bila riječ o danima nesmotrene
mladosti u kojoj se jedna romansa stapala s onom sljedećom, bez
ikakvih rizika. Sada je u pitanju bila budućnost, naša budućnost, i
morala sam svemu pristupiti itekako oprezno.
 Kutovi njegovih usana podigli su se, jedva primjetno, rekavši mi
tako sve što sam trebala znati.
Ustala sam i nagnula se preko stola kako bih ga poljubila u usne
pa se, bez riječi, udaljila iz prostorije.
Promrmljao je nešto, no ja nisam bila spremna slušati njegove
izlike. Htjela sam da vodi ljubav sa mnom. Trebala sam to.
Do trenutka kada je ušetao u spavaću sobu, već sam sa sebe
svukla sve osim crnog čipkastog kompleta koji mi je kupio u Agent
Provocateuru prošlog Božića. Lice mu se, dok mi je prilazio, razvuklo
u smiješak ili grimasu; nisam bila sigurna koje od to dvoga, pošto je
jedini izvor svjetlosti u sobi bilo toplo, prigušeno svjetlo svjetiljke na
noćnom ormariću.
Srce mi je ubrzalo, počevši lupati u nastojanju da se oslobodi iz
grudi, kao da sam neiskusna djevojka koja će iskusiti intimnost po
prvi put. Činilo mi se da se krećem kao u usporenom filmu, kao da mi
se tijelo priprema za predstojeću borbu ili pak bijeg, pripravno na
odbijanje ukoliko do njega dođe. Nisam se mogla ne zapitati hoće li
se moći iskobeljati iz rupe u koju će se ukopati ako me još jednom
odbije. Gotovo da nisam htjela riskirati, a ipak, istovremeno, moj je
um vrištao na mene, tražeći da nastavim, kako bih doznala hoćemo li
uspjeti nadići ovo i ponovno postati par kakav smo nekad bili.
Prišao mi je, usporeno, a ja sam, dok smo tako stajali jedno
nasuprot drugom, uokvirila njegovo lice u dlanovima i zapiljila mu se
u oči, oćutjevši meke čekinje njegove brade na nježnoj koži dlanova.
- Je li među nama sve u redu? - prošaptala sam.
Kimnuo je. - Nadam se da jest. Samo ne znam je li...
Prinijela sam prst njegovim usnama. Poljubila sam ga, najprije
nježno, a potom i žustrije, osjetivši snagu njegove žudnje. Srušili smo
se na postelju, a ja sam, osjetivši njegovu muškost, pohitala svući mu
hlače, žurno otkapčajući dugmad na njima.
Toliko mi se misli rojilo glavom, pridajući cijeloj situaciji veću
važnost nego je bilo uistinu nužno - a sve u očajničkom htijenju da
premostim zjapeći jaz koji se otvorio u temeljima naše nekoć
savršene veze. Nije sve bilo u seksu, bila sam svjesna toga, no gubitak
tog vida bliskosti izbacio je na površinu sve ostale nesigurnosti.
Propitkivala sam vlastitu privlačnost i sposobnost da ga uzbudim,
istovremeno se pitajući viđa li se s nekom drugom. Trebala sam ovo,
trebalo mi je to zbog sebe, ali i zbog njega, kako bismo oboje znali da
će sve biti u redu.
Znao je da od svega skupa neće biti ništa puno prije mene.
- Dosta - rekao je, odgurnuvši me rukom.
- Samo se opusti - pokušala sam, odlučna u namjeri da
nastavim.
- Rekao sam dosta. - Frustracija kojom je izgovorio riječi bila je
obostrana.
Poželjela sam upitati što činim pogrešno, no učinilo mi se to
poput nečega što bi izgovorila glumica u drugorazrednom filmu o
odrastanju i sazrijevanju. Morala sam se prikazati samopouzdanom,
iako sam bila sve samo ne to.
Pokušala sam iznova. - Želiš li da pokušam...
- Jebote, Em - otresao se. - Koliko eksplicitan moram biti? To se
večeras neće dogoditi.
Cijeli mi se svijet urušio, a slika o sebi kao privlačnoj, senzualnoj
ženi razbila se u milijun komadića koji su mi se razasuli nutrinom.
Podbacila sam. Prije je sve bilo tako jednostavno, bili smo tako
usklađeni jedno s drugim i oboje smo znali što učiniti i kada to
učiniti. Nitko u meni nikada nije probudio ono što i Adam, a on je
tvrdio da se i on jednako osjeća sa mnom. Kako je onda sve moglo
poći po zlu? Morala sam nekako sve popraviti.
Zajahala sam ga u posljednjem, očajničkom pokušaju.
- Isuse Kriste - viknuo je, odgurnuvši me pa skočivši s kreveta i
žurno navukavši bokserice. - Koji dio nisi razumjela?
Sjela sam na postelju, posve nepomična.
 - Samo se opusti... Želiš li da pokušam... - stao me oponašati i
nervozno koračati sobom, tamo-amo.
- Ali mi jednostavno trebamo...
- Mi ne trebamo ništa - ispljunuo je. - Nisi ti ta koja ima
problem. Problem je u meni. Stoga mi prestani govoriti što mi
trebamo i što bismo mi trebali pokušati.
Kapljice njegove pljuvačke sletjele su mi na lice, a ja sam
ustuknula. Nikada ga nisam vidjela takvog.
Tupo sam odmahnula glavom. - Samo pokušavam pomoći -
izgovorila sam jedva čujnim glasom.
- E pa ne treba mi tvoja pomoć. Treba mi jebeno čudo. - Izašao je
iz sobe pa zalupio vratima tako silovito da je letvica zalijepljena na
nadvratnik otpala s njega i odletjela na pod.
Ostala sam sjediti, osupnuta. Oči su me pekle dok sam samu
sebe prekoravala zbog vlastite sebičnosti. Problem nije bio u meni.
Ovdje je bila riječ o njemu.
Prisjetila sam se posljednje prilike u kojoj smo pokušali biti
intimni, premda tek nakratko, dok je njegova majka odsjedala kod
nas. Prisjetila sam se kako je ustuknuo od mene kada je zazvala
njegovo ime, tonom učiteljice koja kori nestašnog dječaka. - Adame!
Što to, za ime božje, činiš? - zavapila je.
Činilo se kao da mu je činjenica da nas je zatekla, i vidjela ono
što je vidjela, prouzročila fizičku bol. Možda se upravo to i dogodilo,
no čak i sada, kada je fizička bol zasigurno odavno izblijedjela,
mentalni su ožiljci i dalje bili tu, a bilo je posve bjelodano da će oni
puno teže zacijeljeti.
 18

N isam očekivala da će mi se James ponovno javiti, ali tjedan

dana nakon njegova prvog poziva ponovno se javio, tvrdeći da
je ,,u prolazu“, a kako sam imala pola sata praznog hoda i kako sam
žarko željela doznati što zapravo želi od mene pristala sam se sastati
s njime na kavi.
Ugnijezdili smo se u kutku majušnog turskog lokala u ulici
Villiers, čiji su prozori bili orošeni kapljicama kondenzirane vode,
rođene iz sudara vrućine koja se širila iz nutrine kafića i snažne
studeni vanjskog svijeta. Narudžbe koje je izvikivao muškarac za
pultom unosile su u mene nemir. Tko, dovraga, jede kebab u 11
ujutro srijedom? Međutim, njegovo mi je urlanje barem uspijevalo
skrenuti pažnju s neobičnog osjećaja intimnosti koji je Jamesova
prisutnost budila u meni. Ponavljala sam si da će mi taj čovjek
uskoro postati djeverom, zbog čega ovakav susret nije bio nimalo
neobičan, no ipak se nisam mogla otresti osjećaja da činim nešto što
ne bih smjela činiti. Jesu li takve misli morile samo mene, ili je i on
osjećao isto?
- Dakle... - započeo je prije nego sam ja uspjela izgovoriti isto.
Činilo se da drugog načina za započeti razgovor jednostavno nema, a
smjer u kojem će razgovor teći ovisio je isključivo o njemu. Međutim,
činilo se kako ni on sam nije siguran u kojem će se smjeru stvari
odvijati.
- Kako ide? - upitao je.
- Dobro, da, sve je jako dobro - izgovorila sam malčice prebrzo. -
A kod tebe? Još si s Chloe? Sve dobro? - Nisam imala pojma zbog
čega sam radije spomenula njegovu djevojku, ženu koju nikada
nisam upoznala, nego upitala kako mu ide posao, niti zašto sam
toliko puta u istoj rečenici upotrijebila riječ ,,dobro“. Osjećaj
opuštenosti, koji me dosad uvijek pratio u Jamesovu društvu, sada su
zamijenili nemir i napetost, a naše uobičajeno neobvezno čavrljanje
zamijenio je usiljeni razgovor.
- Imamo svoje uspone i padove - odgovorio je - ali sve je skupa
još u povojima.
- Koliko se dugo već viđate? - upitala sam što sam ležernije
uzmogla.
- Oh, tek nekih četiri ili pet mjeseci, tako da su sve opcije još
uvijek otvorene. - Podigao je obrvu pa se nasmijao. - Znaš kakav sam.
Nije da sam pretjerano uspješan u takvim stvarima.
Usiljeno sam se osmjehnula. Nisam znala kakav je zapravo, pa bi
njegov komentar dao naslutiti veću bliskost među nama od one
postojeće.
Izvukao je ruke iz mornarskog vunenog kaputa, pritom
laktovima udarajući pohabane drvene letvice koje su se protezale
kutkom u koji smo se smjestili. Iz usta mu je izletjelo - Jao - a ja sam
se nasmijala dok je on razvezivao bež šal zavezan oko njegova vrata,
otkrivši pod njim elegantnu košulju, čiji je džep krasio prepoznatljiv
amblem polo igrača na konju. Adam je također bio poklonik
stanovitog gospodina Laurena, no dok su njegove košulje gotovo
pucale po šavovima zbog njegovih širokih ramena i snažnih ruku
izgrađenih u teretani, James je u svojoj košulji izgledao komotno, a
ovratnik mu je obrubljivao vrat baš onako kako je trebao.
- A posao? Ima li posla? - upitala sam.
Kimnuo je glavom, otpivši gutljaj kapučina koji mu je iznad
gornje usne ostavio brkove od bijele pjene. Nasmijala sam se
pokazavši prema svojoj gornjoj usnici. Obrazi su mu se neznatno
zarumenjeli.
- Da, ide izvrsno. Bio sam primoran uzeti još dvojicu kao
ispomoć, a u grad sam danas došao na novi sastanak kojim bih si
mogao osigurati ugovor s većom korporacijom.
 - Oh, pa to je izvrsno - odgovorila sam, već smislivši novo pitanje
koje bih mu mogla postaviti.
- Građevinska tvrtka traži lokalnog poduzetnika koji bi preuzeo
brigu o zajedničkim vrtovima novog stambenog kompleksa nedaleko
parka Knole.
Kimnula sam glavom. Čula sam da Pammie spominje park
Knole, ali nisam se mogla sjetiti jesam li ikada kročila u njega, niti
gdje se točno nalazi.
- Imam zakazan sastanak u središnjici tvrtke u Eustonu, gdje bih
im trebao iznijeti svoju viziju i ponudu, ali malo sam uranio pa sam
odlučio provjeriti jesi li možda slobodna. Ne smeta ti?
- Ni najmanje. Zapravo se sve dobro poklopilo, jer kasnije imam
sastanak u Aldgateu. Jedino mi je žao što se nisam imala vremena
sastati s tobom kada si posljednji put bio u gradu. Često je tako,
rastrgana sam posvuda.
- Ne brini, bio sam svjestan kako nije izgledno da ćeš moći.
Znam koliko posla imaš. Kako god, sada si tu.
Pogledala sam ga, osmjehnuvši se.
- Kako je tvoja mama? - Zapravo mi uopće nije bilo stalo, no
činilo se nepristojnim ne upitati.
- Dobro je. - Rekla mi je da ste se ugodno družili u Loch Fyneu.
Kao da me netko svom silom udario u prsa. - Oh, je li? - upitala
sam s nevjericom. - Zaista?
- Da. - Nasmijao se. - Zašto, zar nije bilo tako?
- Pa, bilo je pomalo napeto...
- Na koji način? - upitao je, očito zbunjen.
- Nas dvije... došlo je do određenog neslaganja.
Pričekao je da nastavim.
 - Malo sam previše popila, a tvoja je mama rekla neke stvari koje
mi nisu najbolje sjele pa sam, na svoju sramotu, uzvratila.
- Ups! - Nasmijao se.
Ja sam se osmjehnula. - Upravo tako!
- Dobro, i kako je završilo? Jeste li ponovno prijateljice? - Iz
njegovih se usta sve skupa doimalo kao svađa dvoje djece koja su se
počupala zbog igračke.
Namrštila sam se. - Nadam se da jesmo, premda ne znam što
ona misli o svemu. Kada sada porazmislim o svemu, jasno mi je da je
vjerojatno samo htjela pomoći, no ja sam je bez razmišljanja srezala.
- Pa, meni nije ništa spominjala - rekao je. - Mama ponekad zna
reći pogrešnu stvar u pogrešnom trenutku, ali kad je bolje upoznaš
naučit ćeš sve skupa uzimati sa zrnom soli.
Izjava da još uvijek ne poznajem dobro njegovu majku na neki
me neobičan način uvrijedila, no primorala me da se podsjetim kako
je prošlo tek šest mjeseci. Koliko dobro možeš bilo koga upoznati u
tako kratkom razdoblju?
- Nadam se - odgovorila sam iskreno.
- Vjeruj mi - uzvratio je, položivši dlan na moju nadlanicu pa se
zapiljivši u mene.
Dodir njegove kože na mojoj bio je poput električnog udara i
premda mi je prvotni poriv bio da izvučem ruku, nisam to učinila, ne
želeći mu izazvati osjećaj nelagode.
- Oprosti, moram provjeriti mobitel - progovorila sam tonom
koji je bio piskutaviji nego inače. Nadala sam se da ne primjećuje
koliko sam nervozna.
Posegnula sam u torbu, tražeći telefon.
- Nego, kako idu stvari s Adamom? - postavio je pitanje zbog
kojeg sam ostala kao ukopana, prekinuvši potragu.
 Podigla sam pogled prema njemu i zatekla one duboke plave oči
kako zure u mene. Iznenada me obuzeo gotovo nesavladiv poriv da
briznem u suze. Posramljeno sam posegnula za papirnatim ubrusom
iz držača na stolu pa njime obrisala oči.
- Jesi li dobro, Em? - upitao je s nedvojbenim izrazom
zabrinutosti na licu.
Način na koji me oslovio, kao da se obraća staroj prijateljici,
učinio je cijelu situaciju nepodnošljivom i više nisam bila u stanju
zadržati poplavu. Progutala sam gvalju koja mi se stvorila u grlu.
Posegnuo je preko stola pa mi sklonio ruku s lica, smirivši je.
- Želiš li mi ispričati što se događa?
Mogla sam. Itekako sam željela. Ali bi li to bilo pošteno?
Odmahnula sam glavom.
- Moram poći - rekla sam, iznenada osjetivši očajničku potrebu
da pobjegnem odande. Odgurnula sam svoju stolicu od stola, no on
me i dalje držao za ruku, zureći u mene nepokolebljivim pogledom.
- Tu sam ako me u bilo kojem trenutku zatrebaš, Em - rekao je.
A ja sam, zagledavši se u njegove oči, shvatila da mu vjerujem.
Ušima su mi odjekivali udarci vlastitog srca, zvučeći poput
zvukova bubnja. Iznenadan šuštavi zvuk zapljusnuo me poput vala,
ostavivši me s osjećajem da sam zapela pod vodom, gdje se gušim u
moru vlastitih misli.
Zgrabila sam svoju torbicu s naslona stolice pa se oslobodila
njegova hvata. - Moram ići - procijedila sam prije nego sam se, onako
omamljena, okrenula pa stala vrludati labirintom prolaza među
stolovima kojih je bilo osam, premda je mjesta bilo tek za četiri.
Putem sam se sudarala s ramenima i udarala u šalice čaja,
prolijevajući njihov sadržaj u tanjuriće pod njima, te zaradivši i jedan
- Ej, a da malo pripaziš?! - koji mi je dopro do ušiju točno u trenutku
kada sam se dokopala vrata.
 Dok sam hitala uzbrdicom prema Strandu, glavom su mi
odzvanjale Jamesove riječi. Tu sam ako me u bilo kojem trenutku
zatrebaš. Poželjela sam potrčati. Morala sam pobjeći što je dalje
moguće. U suprotnom bih se našla u itekako stvarnoj opasnosti da se
vratim natrag k njemu.
 19

K oji vrag...? - rekao je Seb.

Morala sam se nekomu povjeriti - nekomu tko me neće
osuđivati - a premda sam bila sigurna da mogu sve zajedno povjeriti
Pippi, nisam se s njom tako često viđala otkako sam se iselila iz stana
pa je izbor pao na Seba, jedinu preostalu osobu kojoj sam mogla
vjerovati.
- Znači, samo si pobjegla odande?
- Molim te, moraš mi pomoći - preklinjala sam. - Moraš mi
pomoći uvidjeti smisao svega ovoga.
Uspjela sam se primiriti unutar dvadeset četiri sata, koliko je
proteklo od sastanka s Jamesom, no um mi je prekrivala magla
kakvu nikad dotad nisam iskusila. Što se dogodilo za tim stolom? I
zašto je imalo tako snažan utjecaj na mene? U njegovim se riječima
nije skrivalo nikakvo dublje značenje, bila sam sigurna u to, no
svejedno se nisam uspijevala osloboditi osjećaja nemira u sebi. Nije
bila stvar toliko u onome što je rečeno, koliko u onome što je ostalo
neizgovoreno.
- Misliš li da ti se nabacivao? Onako, zaozbiljno? - upitao je Seb.
- Da! Ne... Ne znam - prostenjala sam, zabacivši glavu unatrag
na naslon kauča. - Stvar je u tomu da sam u tom trenutku iskreno
osjetila kako sam spremna na bilo što. Htjela sam razgovarati s
njime, ljubiti ga, pobjeći s njime...
- Pa, ovo posljednje ne bi bilo osobito mudro, ali jedan poljubac
vjerojatno ne bi predstavljao kraj svijeta!
- Nimalo ne pomažeš - odvratila sam, pljesnuvši ga po ruci. -
Ovo je ozbiljno. Što da učinim?
 - U redu - odgovorio je, iznenada na lice navukavši izraz
ozbiljnosti. - Što želiš učiniti? Preispitajmo mogućnosti koje su pred
tobom. Ispravi me ako griješim, ali prema svemu što znam, voliš
Adama više od života?
Kimnula sam.
- Ali također misliš i da mu je brat privlačan?
- Sebe!
- Oprosti, u redu, skrećem natrag na pravi kolosijek. Ne misliš
da je njegov brat privlačan?
Jedini odgovor koji sam ponudila bio je bezizražajan pogled.
- Aha, u redu, dakle ipak misliš da jest? Barem malčice?
Približavam li se istini?
- Ne, ne znam. Jednostavno je toliko drukčiji od Adama. Sasluša
me, ponudi savjet, ne misli da sam paranoična u vezi Pammie. Čini
se da me doista razumije, a veže nas i iskreno, obostrano poštovanje.
- A uz sve to još je i neopisivo privlačan?
Pogodila sam ga jastukom. - Da, također je i neopisivo privlačan!
- Znao sam! - uskliknuo je Seb.
- Ali u pitanju je više od toga. Uz njega se osjećam uvaženom u
svakom pogledu. Zaboga, Sebe, znaš kakva sam inače; nisam
sposobna primijetiti ni kamion težak deset tona dok me ne pogazi, ali
s njim je bilo drukčije, primijetila sam to. Bio je spreman učiniti bilo
što kako bi mi pomogao, a spoznaja o tomu čini da se osjećam
poželjnom. A u ovom trenutku to za mene predstavlja sklizak teren.
- Znači, stvari se nisu popravile između tebe i Adama? - upitao je
Seb, sada ozbiljan.
Odmahnula sam glavom. - Ne. - Osjetila sam žarenje u dubini
grla. - James me uhvatio u ranjivom trenutku, a njegova mi pažnja
gotovo patetično laska. Da se to zbilo u bilo kojem drugom trenu, ne
bih tomu pridavala nikakvu važnost i sve bih vrlo brzo zaboravila. -
Nisam bila sigurna koga točno pokušavam uvjeriti u to: Seba ili samu
sebe.
- U redu, dakle, drugim riječima, s jedne strane imamo
muškarca kojeg voliš, ali s kojim se ne seksaš, a s druge imamo
čovjeka kojeg ne voliš, ali bi ubila za priliku da ga odvedeš u krevet?
- Pa, puno ti hvala Sherlock, da, to je poprilično točan sažetak
situacije. Ali nije riječ samo o seksu, postoji tu i nešto više.
- Znači nisi se zapitala kako bi bilo završiti u krevetu s Jamesom,
čak ni na trenutak? - upitao je Seb, prostrijelivši me nepokolebljivim
pogledom.
Odlučno sam odmahnula glavom, istovremeno osjetivši kako mi
obrazi mijenjaju boju.
- Očajno si loša lažljivica! - Nasmijao se.
- Ali to je tako pogrešno, nije li? Hoću reći, postoji nešto zaista
poremećeno i pogrešno u tomu.
- Samo ako poduzmeš nešto po tom pitanju, no zasad je ta želja
sigurno zaključana u sobičku s ostalim maštarijama, koji svi smijemo
imati i u koji volimo zavirivati, no u koji nikada ne smijemo ući. U
tomu leži suštinska razlika.
- A što da kažem Adamu? Da mu priznam da sam se sastala s
Jamesom?
- Već imaš dovoljno problema zbog te obitelj pa ti preporučujem
da si ne otežavaš život dodatno. Mislim da si trebala Adamu reći da
ste se vidjeli, no trenutak za to prošao je sinoć. A ti to sinoć nisi
učinila, zar ne?
Odmahnula sam glavom. Razmišljala sam o tomu, provela sam
cijelu noć u razmišljanju. Bila sam poput mačke na vrućem, limenom
krovu, premećući zamisao po umu opet i iznova, i svaki put dolazeći
do novog zaključka. Razmišljala sam o tomu da mu kažem da je
James trebao neke savjete u vezi pronalaska i zapošljavanja radnika,
no to bi vodilo k novoj laži, i smjesta mi je postalo jasno da bi se
klupko neistina ubrzo počelo rasplitati.
Vruće suze briznule su mi iz očiju. - Kakav prokleti kaos.
Seb mi se, ne ustajući s kauča, primaknuo pa me zagrlio. -
Hajde, hajde, nemoj se uzrujavati. Trebala bi gledati stvari s vedrije
strane, ipak imaš dva muškarca koji se bore za tebe. Meni je, pak,
problem pronaći samo jednog frajera s kojim bih se mogao upustiti u
borbu, ako znaš što hoću reći!
Uspjela sam navući na lice nategnut osmijeh.
- Dakle, misliš li da pravilno postupam? Igram li pošteno?
- Kao što sam rekao, ne bi trebala osjećati krivnju zbog
maštarija, samo nemoj pokušati te maštarije pretvoriti u stvarnost.
Otpuhnula sam. - Ne bih nikada, ni za milijun godina.
Zašto sam se onda pristala sastati s Jamesom na piću kada me
ponovno pozvao tjedan dana kasnije?
Ne znam, bio je jedini odgovor koji sam si mogla dati. Nije to bio
dobar odgovor, ali bio je jedini koji sam mogla ponuditi.
Nisam mogla prestati razmišljati o svim osjećajima koje je
probudio u meni i naivno sam pomislila da bih, ako ga ponovno
vidim, mogla pronaći smisao u svemu tomu pa cijelu epizodu ostaviti
za sobom. Kako sam samo glupa. Dosad sam već trebala naučiti da
život ne funkcionira na taj način. Zašto sam se onda bila spremna
uvaliti u nemoguću, neodrživu situaciju? Zašto sam imala potrebu
samoj sebi dokazati da držim stvari pod kontrolom, da imam sve
konce u svojim rukama, kada sam zapravo, duboko u sebi, bila
svjesna činjenice da se svijet oko mene urušava?
Mogla sam krivnju svaliti na Adama. Mogla sam reći da se više
ne osjećam privlačnom ili željenom, da se zbog svojeg budućeg
supruga osjećam nevoljenom. Mogla sam reći da me ne razumije i da
nemam njegovu potporu. I možda je sve to skupa i bilo istinito, ali
nipošto nije opravdavalo nevjeru.
 - Neću spavati s njim - obećala sam Sebu kada sam ga nazvala
kako bih mu rekla da moram vidjeti Jamesa još jednom, posljednji
put, kako bih stavila točku na tu priču.
- Koga pokušavaš uvjeriti? Mene ili sebe? - Cinično se
osmjehnuo. - Jer, moram ti reći, nismo na istoj valnoj duljini po tom
pitanju. Idi nahraniti svoj ego, ako je to ono što ti treba, ali imaj na
umu da igraš opasnu igru i da ćeš se prije ili kasnije morati probuditi
iz sna i suočiti s posljedicama.
Ako Adam dozna za to, čak i ako se među vama ništa ne dogodi,
naći ćeš se u itekako gadnim problemima.
- Znam što činim. - Riječi sam popratila bremenitim izdahom.
- Čini što želiš, ali nemoj mi dotrčati u suzama kada ti govna
eksplodiraju u lice.
Riječi su me presjekle u grudima poput udara munje. Seb nije
imao predrasuda i bio je otvoren za sve i svašta, pa su mi njegove
riječi, izgovorene bez imalo uvijanja, jasno poručile kako stojim,
dodatno naglasivši ozbiljnost situacije.
- Nazovi me kada se dozoveš pameti - rekao je prije nego je
spustio slušalicu.
Djelić mene priželjkivao je da James otkaže sastanak. To bi
uvelike olakšalo sve skupa i, na neki način, podvuklo crtu ispod cijele
situacije, što god ona bila. Međutim, nije to učinio, pa sam, osjećajući
leptiriće u trbuhu, ušetala u American Bar u sklopu hotela Savoy, a
pogledi su nam se sreli dok sam mu prilazila.
- Lijepo te ponovno vidjeti - rekao je, primivši me za ramena i
poljubivši me u oba obraza. - Izgledaš nevjerojatno. - Riječ mi je stala
odzvanjati umom. Nevjerojatno. To nije riječ kojom bi te budući
djever trebao opisivati. Ljupko, da. Dobro, da. Čak i izvrsno.
Ali nevjerojatno? Apsolutno ne. Srce mi je zatreperilo pri
pomisli da nisam umislila onaj pogled koji mi je uputio u kafiću, niti
osjećaje koji su se krili iza njegovih riječi.
 - Što želiš? - upitao me, podigavši ruku kako bi dozvao
pipničara.
- Čašu prošeka, molim.
- Dvije čaše šampanjca, molim - obratio se muškarcu u bijelom
sakou za šankom.
- Što slavimo?
- Gledaš službenog vrtlara kompleksa Lansdowne Place kod
parka Knole.
- O, pa to je fantastično - uskliknula sam, instinktivno ga
privukavši k sebi kako bih mu čestitala zagrljajem. - Dobio si posao.
Na jedan kratak trenutak lica su nam se dodirnula i više nisam
bila sigurna je li to samo zagrljaj, ili poljubac, ili možda oboje. S
nelagodom smo se odvojili jedno od drugoga, no bilo je prekasno,
plamen dodira bio je potpaljen.
- Nego, zna li Adam da si tu? - upitao je, trudeći se ne pogledati
me u oči.
- Ne - bila sam iskrena. - Nisam mu rekla.
Naherio je glavu u stranu, a podulja mu se kosa uslijed pokreta
stala prelijevati. - Zašto nisi?
- Ne znam.
- Nije mi bila namjera zakomplicirati ti život - odgovorio je
potiho.
Kada bi barem mogao prestati tako zuriti u mene. Kada se
barem ne bi prilikom svakog pokreta očešao o moju nogu.
- Nisi ga nimalo zakomplicirao. Zapravo se sve izvrsno posložilo.
Netom sam završila sa sastankom praktički iza ugla, a s obzirom na
štrajk radnika podzemne željeznice ionako se čini mudrim pričekati
neko vrijeme prije nego se pokušam vratiti kući.
- Sve izgovoreno bila je istina. Bio je to uobičajen dan, kao i bilo
koji drugi. Ono što nije morao znati bilo je to da sam ga provela
uvjeravajući samu sebe da su moja French Connection mini suknja i
svilena bluza bili nešto što redovito nosim na posao, premda se dulje
od mjesec dana nisam izvlačila iz hlača.
- Jesi li posve sišla s uma? - upitao je Adam, promatrajući me
dok sam se tog jutra odijevala za posao i istodobno vežući debeli čvor
na svojoj kravati. - Danas će biti ledeno.
Promrmljala sam da znam.
- A tu je i štrajk u podzemnoj željeznici, tako da nitko od nas ne
zna gdje bismo mogli završiti. Mislim da su za današnji dan čizme
bolji izbor od visokih potpetica.
- Sve je u redu - odgovorila sam - prestani dizati takvu strku.
- Međutim, sjenka krivnje uvukla mi se u grudi.
Pipničar je pred mene stavio čašu šampanjca, položivši njezino
izduljeno, vitko postolje na dvostruki podmetač.
- Živjela - nazdravio je James, podigavši svoju čašu. - Zaista te
divno vidjeti.
Pogledi su nam se susreli dok smo oboje ispijali svoj prvi gutljaj.
Prva sam ustuknula i odvratila pogled.
- Pa, kako život? - upitao je, spustivši svoju čašu natrag na šank.
- Hm, dobro - odvratila sam ležerno. - Jako dobro.
- Čudno... Jer tvoje oči govore nešto sasvim drugo.
Trepnula sam pa svrnula pogled.
- Želiš li razgovarati o tomu? - upitao je.
- Složeno je - odgovorila sam. - Već ćemo to riješiti.
- Jesi li sretna?
Tako teško pitanje. Jesam li sretna? Zaista nisam znala.
- Nisam nesretna - bilo je jedino što sam uspjela smisliti.
 - Ne misliš li da zavređuješ više od toga? Ne misliš li da možda
postoji netko tko bi te mogao istinski usrećiti?
U tom trenutku kao da mi je netko isisao sav zrak iz pluća. Svaka
pora mojeg tijela kao da je počela lučiti sićušne, usijane žmarce, a
usta kao da su mi bila od polistirena, ostavivši me bez dara govora.
Pogledao me, očima očajnički tražeći odgovor u mojima.
- Jamese, ja... - bilo je sve što sam uspjela procijediti.
Posegnuo je prema meni pa dlanom primio moj. Srsi su poput
električnog vala jurnuli mojom rukom, učinivši da se svaka dlačica
na njoj uspravi.
Iza očiju stali su mi se izmjenjivati prizori, nižući se suludom
brzinom, kao u kakvom starom kinematografskom uratku. Vidjela
sam nas kako odlazimo u jednu od soba na katu. Zamislila sam kako
se ljubimo u dizalu, ne mogavši se savladati niti sekunde dulje nakon
što su se vrata zatvorila. Prijeka nužda, rođena iz žudnje, primorala
bi nas da pohitamo hodnikom koji je vodio od dizala do vrata sobe, a
potom bi moje cipele poletjele zrakom čim bismo na kvaku stavili
znak Ne ometaj.
U potpunosti bismo zanemarili bocu rashlađenog šampanjca
koja bi nas čekala na komodi, a ja bih zamišljala lica nepoznatih
prolaznika koji bi miljeli prometnom ulicom podno nas, posve
nesvjesni prijevare i izdaje koja se odvija tek nekoliko metara iznad
njih.
Omotala bih noge oko njega kada bi me on podigao i prislonio
uza zid, a poljupci bi postajali neobuzdanijima kako bi temperatura
naših tijela rasla. Nokti bi nalazili put do kože onog drugog, dok
bismo jedno s drugog trgali odjeću, a on bi me u nekom trenutku
odnio do postelje. Utonuli bismo u raskošne bijele plahte, a njegove
oči ne bi napuštale moje...
Dosta!
Zaustavila sam divljanje svojeg uma, dobro znajući da ćemo, ako
to ne učinim, završiti u postelji i učiniti ono zbog čega bismo kasnije
zažalili i poželjeli da možemo vratiti vrijeme unatrag.
- Oprosti, nisam smio... - rekao je, pustivši moj dlan. Poželjela
sam da me ponovno dodirne, samo kako bi me još jednom preplavio
onaj val uzbuđenja.
- Volim Adama - rekla sam. - Udat ću se za njega. Imamo svoje
probleme, ali riješit ćemo ih.
- Zaslužuješ bolje - odgovorio je. - Adam...
- Nemoj - odgovorila sam prekinuvši ga. - Ovo nije u redu.
Ustala sam s barskog stolca. - Žao mi je, Jamese. Jednostavno ne
mogu to učiniti. Sve je ovo pogrešno.
Prisjetila sam se kako sam tog jutra pomno birala donje rublje
koje ću tog dana odjenuti. Gdje mi je, dovraga, bila pamet? Zar sam
zaista namjeravala otići tako daleko?
- Moram ići - rekla sam, zgrabivši svoj kaput i prebacivši ga
preko ruke. - Zaista mi je žao.
Hladni me zrak ošinuo po licu čim sam se kroz rotirajuća vrata
probila na ulicu, a snažan vjetar koji je šibao s Temze dočekao me
zaglušujućom bukom.
- Ugodnu večer - pozdravio me vratar, osmjehnuvši se i
dodirnuvši rub svojeg šešira.
Nisam znala kojim putem krenuti. Pomislila sam da bih mogla
nazvati Seba i provjeriti je li kojim slučajem još u gradu, no u
trenutku kada sam pronašla njegovo ime u telefonskom imeniku
svojeg mobitela, obuzeo me snažan poriv da se vratim kući Adamu.
Morala sam se uvjeriti da nije ništa posumnjao. Bilo je to krajnje
sebično od mene, no nisam uspijevala kontrolirati svoju utrobu koja
se okretala pri pomisli da on možda zna. Što bi mislio o svemu
ovomu? Što bi mislio kada bi znao da sam došla ovamo kako bih se
sastala s njegovim bratom, s tek trunkom nakane, ali ipak nakanom.
Nije li nakana sama po sebi jednako grozna kao i sam čin?
 Pokušala sam samu sebe uvjeriti da je za suze koje su mi tekle
niz obraze kriv vjetar s kojim sam se borila, a ne posramljenost
onime što sam mogla učiniti. Ali um nije lako prevariti, pa do
trenutka kada sam se dokopala postaje Charing Cross više nisam
uspijevala uvjeriti samu sebe da nisam otišla do kraja. Glava mi je
govorila da sam zgriješila, premda je tijelo dobro znalo da nisam.
Uspjela sam se ugurati u vlak koji polazi u 19.41. Štrajk je uspio
ljudima zakomplicirati život i bilo je očito da su se mnogi, u
nastojanju da dođu na svoja odredišta, zadržali u gradu dulje, jer je
gužva u vlaku bila istovjetna onoj kakva je bila uobičajena u vlaku
koji je polazio u 18.02. Bili smo nagurani jedni pokraj drugih, poput
sardina u konzervi. Našla sam se ukliještena između pretilog
muškarca, koji je stajao iza mene, i čiji mi je vrući dah na uhu davao
do znanja da mi je tako blizu da bi to isto uho bez imalo truda mogao
i liznuti, te mlade žene u prvoj polovici dvadesetih, koja je bila tako
dalekovidna da je izvukla mobitel iz džepa prije nego je ušla u vlak pa
je sada mogla kratiti vrijeme tipkajući s nekim. Ja se, pak, tako
ukliještena između njih, s rukama zarobljenim postrance, nisam
imala priliku dokopati svojeg mobitela kako bih javila Adamu da se
vraćam kući.
Osjetila sam kako mi po koži leđa izbijaju grašci znoja, rođeni iz
trka na koji sam se odlučila u očajničkoj želji da uhvatim vlak.
Dočarala sam si prizor kapljica koje se stapaju i cure niz leđa, cijelom
duljinom moje kralježnice, natapajući svilu moje smaragdno zelene
bluze, potpomognutih vrelinom tijela naslonjenih na mene. Sretnici
koji su bili kraj otvorenih prozora, isti oni koji su, čekajući na polazak
vlaka, imali privilegiju sjediti posljednjih deset minuta, stali su
posezati prema prozorskim oknima kako bi ih zatvorili kada je vlak
došao do rijeke. Zavukli su vratove i lica dublje u svoje vunene
šalove, dok sam se ja pak borila s nesnosnom vrućinom koja je
prijetila da će me progutati.
Uspjela sam se neznatno pomaknuti, okrenuvši tijelo u položaj
koji je ostavio malo prostora između mene i pretilog muškarca iza
mene, čiji se zaobljeni trbuh naslonio u uleknuće mojih križa, a on je
uto stao gunđati. Zapitala sam se ćuti li smrad prijevare na meni.
Adam je bio u kuhinji. Vonj pirjanog luka i češnjaka zapahnuo
me čim sam ušla i objesila kaput na kuku za vratima.
- Hej, jesi to ti?
Ton njegova glasa smjesta mi je otkrio da je sve u redu, a teret
koji mi je pritiskao nutrinu grudi stao je popuštati. Nisam znala hoću
li smoći snage i sve mu priznati, ali bila sam sigurna da želim to
učiniti.
- Zar si očekivao nekog drugog?
- Uspjela si se vratiti prilično brzo - rekao je poljubivši me,
pritom ne ispuštajući drvenu kuhaču iz ruke. - Stanje je prije par sati
bilo katastrofalno.
- I mislila sam da bi moglo biti tako pa sam odlučila pričekati
malo i iskoristiti vrijeme kako bih završila neke poslove. - I tako sam
još jednom, uopće prethodno ne razmislivši o tomu, odlučila lagati.
- Postavi jedaći pribor i natoči nam vino. Jelo će biti gotovo za
deset minuta.
- Može - odgovorila sam - čim se presvučem u nešto udobnije.
Ušavši u kupaonicu, otkopčala sam bluzu pa se izvukla iz suknje.
Morala sam se istuširati i sprati s tijela prljavštinu, kako onu stvarnu,
tako i imaginarnu. Mlaz je bio vruć, toliko vruć da je cijelo iskustvo
bilo neugodno, no barem mi je umrtvilo živčane završetke, koji su
naposljetku prestali bridjeti. Ne otvorivši oči, posegnula sam prema
ručniku obješenom o kuku, no nečiji me dlan zgrabio za ruku, a ja
sam u strahu ustuknula.
- Isuse Kriste - ciknula sam, a srce mi je stalo divlje udarati.
Adam se nasmijao. - Oprosti, nisam te namjeravao prestrašiti.
Pomislio sam da će ti ovo zatrebati. - Jednom mi je rukom pružio
ručnik, a drugom čašu crvenog vina. Osmjehnula sam se i zahvalno
otpila gutljaj, smjesta oćutjevši kako mi se toplina tekućine širi
grudima.
Sjeo je na rub kade pa stao promatrati kako se brišem, klizeći
očima mojim nagim tijelom.
Iznenada osjetivši sram pod njegovim neumoljivim pogledom,
omotala sam tijelo ručnikom.
- Zaista si izuzetna - izgovorivši riječi, ustao je pa mi prišao. -
Skini ga. Želim te promatrati.
Osmjehnula sam se pa polako rastvorila dva kraja ručnika.
Otpio je gutljaj mojeg vina prije nego je vrške prstiju umočio u
čašu pa ih prinio mojim usnama. Razmazao je tekućinu cijelom
duljinom usana, a okusni su mi pupoljci živnuli kada sam usisala
vino s njegovih prstiju. Pogled je prikovao za moje oči, netremice
zureći u njih, čime mi je uspio uskovitlati utrobu i probuditi snažno
pulsiranje u preponama.
Podijelili smo ostatak vina iz čaše, a dok je Adam prinosio čašu
od svojih do mojih usta, nekoliko se kapljica prolilo, kliznuvši mi s
brade na grudi. Pognuo je glavu kako bi ih usporenim pokretima
polizao. Leđa su mi se izvila u luk kada mu se glava podigla, a usta se
spojila s mojima, dok su mu prsti istovremenom klizili mojom
kralježnicom, poslavši mi trnce cijelom površinom kože. Nehotice
sam zadrhtala.
Podigao me, a ja sam čvrsto omotala noge oko njega, dopustivši
mu da me ponese u spavaću sobu i položi na postelju.
- Gospode, kako te samo volim.
Zaplakala sam kad je prodro u mene. Bilo je tu vrelih suza
olakšanja i žudnje, ali ponajviše su to bile suze rođene iz krivnje.
Kako sam se samo mogla kockati ovime i riskirati gubitak svega?
 20

P ričaj mi o Rebecci - zatražila sam poslije, ohrabrena našom

ponovno pronađenom bliskošću.
- Što želiš znati?
- Želim znati tko je ona bila, što osjećaš prema njoj i što se zbilo
između vas.
Pridigao se i oslonio o uzglavlje kreveta, namrštena lica i
skupljenih obrva.
- Bilo je to davno, Em.
- Znam, ali nekoć ti je bila važna - kao što je Tom bio važan
meni.
Obrve su mu se podigle, a on me pogledao upitnim pogledom. -
Oh, daj, pa oboje smo odrasli ljudi. - Nasmijala sam se. - Nema
razloga za ljubomoru.
- Razmišljaš li još uvijek o njemu? - upitao je.
- Da, tu i tamo, ali ne stoga jer žalim što više nismo zajedno.
Znam se povremeno zapitati što je s njim. Jesu li on i Charlotte još
uvijek skupa? Je li njihova izdaja bila vrijedna toga? Zapitam se
pomisli li netko od njih dvoje ikad na mene.
Kimnuo je glavom, no izraz lica i dalje mu je bio ukočen. -
Upoznao sam Rebeccu kada sam imao dvadeset godina. Imali smo
zajedničke prijatelje koji su nas upoznali na zabavi.
- U Sevenoaksu?
- Da, ali ona nije bila iz Sevenoaksa, nego iz Brasteda, malog
seoceta tik izvan grada. Uglavnom, smjesta smo kliknuli. Nijedno
nije dotad bilo u ozbiljnijoj vezi pa se sve skupa činilo čarobnim.
 Bili smo mladi i vjerovali smo da smo zaljubljeni, a sve ostalo
palo je u drugi plan, čak i ljudi koji su nam bili važni.
- Kako je onda sve pošlo po zlu? - upitala sam, ne shvaćajući
kako bi tako intenzivne emocije mogle presahnuti.
Uzdahnuo je. - Bili smo istinski zaokupljeni jedno drugim.
Prorijedili smo druženja s prijateljima, s vremenom izgubivši kontakt
s njima, a odbacili smo čak i članove obitelji koji su se drznuli reći da
provodimo previše vremena zajedno. Nismo bili spremni trpjeti
takve kritike. Istinski smo vjerovali da ćemo ostatak svojih života
provesti zajedno, a svi ostali jednostavno će morati prihvatiti stvari
onakvima kakve jesu ili za njih neće biti mjesta u našem životu. Što
se nas ticalo, druga mogućnost nije postojala.
- Sada ništa ne razumijem. Što se promijenilo?
- Proveli smo skupa pet godina. Meni je u banci išlo dobro, a ona
je stekla zvanje učiteljice pa se zaposlila u osnovnoj školi nedaleko
svojeg rodnog mjesta. Unajmili smo stančić u Westerhamu. Trebao je
to biti naš prvi dom i spremali smo se useliti onamo. - Glas mu je
počeo podrhtavati.
- Reci mi - ponukala sam ga. - Što se dogodilo?
- Bila je tako uzbuđena da je uzela nekoliko dana slobodno kako
bi uredila stan prije nego uselimo. Upravo sam se vraćao s posla,
namjeravajući joj se pridružiti u stanu, kada me mama nazvala i
rekla da se nešto dogodilo.
- Što? Što se dogodilo? - nastavila sam navaljivati.
- Ništa nije imalo smisla jer sam je nazvao netom prije nego sam
izašao iz ureda kako bih joj rekao da dolazim, a ona je zvučala tako
veselo. Rekla mi je da je pripremila čili i da požurim.
Oči su mu se ispunile suzama. Nikada ga nisam vidjela kako
plače i nisam znala osjećam li tugu ili ogorčenost jer plače zbog
nekog drugog, a ne mene.
 - Pretrčao sam cijeli put od postaje, ali dok sam došao onamo
već je bilo kasno. Ambulantna kola već su bila tamo, ali medicinski
tehničari nisu mogli učiniti ništa kako bi je vratili u život.
Zaprepašteno sam uzdahnula, a dlanovi su mi poletjeli prema
ustima.
- Bila je mrtva. - Sada je već jecao, glasnim, potresnim jecajima,
koji su dopirali iz dubine njegova bića i svojom mi boli parali dušu.
Primaknula sam se kako bih ga zagrlila.
Nisam znala koliko je mudro tražiti od njega da nastavi priču, no
nisam mogla stati ne znajući odgovore na pitanja kako i zašto. Bilo bi
čudno ne znati.
- Što se dogodilo? - upitala sam.
- Patila je od astme, još od djetinjstva, ali držala je bolest pod
kontrolom. Živjela je normalnim životom, išla je na zabave, odlazila u
teretanu - dok god je u blizini imala svoj inhalator, sve je bilo u redu.
Bilo je to nešto na što smo morali paziti, ali nas nije nimalo ometalo
u svakodnevnim aktivnostima. Mogli smo činiti što god nam padne
na pamet. Bila je zdrava i sretna.
- Zašto onda nije uporabila inhalator?
Sarkastično se nasmijao, no znala sam da njegova reakcija nije
uperena protiv mene. - Pitanje za milijun dolara. Nikamo nije
odlazila bez inhalatora, no valjda smo u svom tom uzbuđenju oko
selidbe to jednostavno smetnuli s uma.
- Mi?
- Njezini roditelji i ja. Jedan je ostavila kod njih, a uvijek je imala
nekoliko inhalatora razasutih po kući, kako bi joj se u svakom
trenutku našli pri ruci, za slučaj da joj zatrebaju. Pronašao sam jedan
u kuhinjskoj ladici, ali bio je prazan. Vjerojatno ga je jednostavno
previdjela, ili se nije mogla sjetiti gdje je koji ostavila i koji se od njih
ispraznio.
 - Tako mi je žao - prošaptala sam. - Zašto mi nisi sve ovo
ispričao prije? Mogla sam sve ovo vrijeme biti uz tebe i pomagati ti.
Nisi kroz sve morao prolaziti sam.
- Dobro sam. - Stao je šmrcati. - Mama je bila uz mene u
najgorim trenutcima. Ona ju je pronašla i pozvala hitnu pomoć. I njoj
je bilo teško jer je obožavala Becky gotovo jednako koliko i ja.
Osjetila sam žalac ljubomore duboko u grudima. Iznenada je
Rebecca postala ,,Becky“, a između nje, Adama i Pammie postojala je
čvrsta povezanost koja nikada neće nestati i čijim dijelom ne mogu
postati. U tom mi se trenutku učinilo da pokušavam pobijediti u
natjecanju čiji mi sudionici ne daju čak ni da se pridružim utrci.
Prekorila sam samu sebe zbog svoje sebičnosti.
Bilo bi puno konstruktivnije da na ovo gledam kao na nešto što
će unaprijediti naš odnos, nešto što će mi dati odgovore koji bi mogli
objasniti složeni dvojni odnos unutar obitelji Banks. Sve je skupa
sasvim sigurno uvelike objašnjavalo Pammien odnos prema meni te
sam, po prvi put, počela razmatrati mogućnost da njezini postupci
izviru iz boli gubitka Rebecce, a ne iz mržnje prema meni. Bilo je to
nešto što sam mogla razumjeti, nešto od čega sam mogla poći, nešto
što bi opravdalo njezine postupke.
Adam se oslobodio mojeg zagrljaja pa se povukao na rub
kreveta. Stao je otirati suze nadlanicom, i dalje šmrcajući.
Nije bilo važno, ali nisam mogla odoljeti. - Biste li još uvijek bili
zajedno da se to nije dogodilo?
Ustao je s postelje, istodobno frknuvši i odmahnuvši glavom. -
Nevjerojatna si - rekao je zgrabivši majicu kratkih rukava i bokserice
koje su ležale u podnožju kreveta.
- To je samo bezazleno pitanje.
- Što želiš da kažem? - uzvratio je podigavši glas. - Da bismo i
dalje bili zajedno da nije tragično preminula? Hoćeš li se osjećati
bolje ako ti dam takav odgovor? Hoćeš li tada biti sretna?
Odmahnula sam glavom, iznenada se osjetivši posramljenom.
 - U tom slučaju ne postavljaj glupa pitanja na koja ne želiš čuti
odgovor.
Moje pitanje zaista nije imalo dublje značenje, no bilo mi je
jasno da ga je lako mogao shvatiti na pogrešan način. Bila sam
uvjerena da će sada, kada smo napokon uspjeli voditi ljubav, Adam
biti sretan i da neće biti tako podložan stresu, međutim i dalje mi se
činilo kako njegov gnjev ključa tik ispod površine; gnjev koji je sve
vrijeme bio uperen prema meni.
- Poći ću dovršiti večeru - rekao je.
 21

N isam sigurna kako se mama uključila u organizaciju moje

djevojačke zabave. Zapovjedničku sam palicu, skupa s titulom
jedine djeveruše, službeno povjerila Pippi, no zatim je Seb došao sa
svojim idejama, nakon čega je i mama ponudila poneku svoju, i
iznenada smo se našli u minskom polju po kojem je trebalo kročiti
oprezno, kao po jajima.
Pippa je neprestano zanovijetala o Sebovoj opsesivnoj potrebi da
sve konce drži u svojim rukama, mama je cviljela da joj Pippa taji
stvari, a ja sam bila pijun koji se našao u unakrsnoj vatri, potpuno
nesigurna što zapravo radim.
Jedini uvjeti koje sam im postavila bili su da ne smije biti
stripera i istovjetnih majica sa suludim natpisima, a najstrože sam
zabranila lutke za napuhavanje. - Manje je više - nježno sam ih
ohrabrivala, nadajući se barem trunčicu otmjenijoj zabavi od one
kakvom se morala zadovoljiti Laura, supruga mojeg brata. Nju su
uzvanice odvele na vikend u Blackpoolu, na zabavu koja je imala sve
gore navedeno, a ona se, nasreću, ničega nije sjećala. A ipak, samom
je vjenčanju prisustvovalo barem nas šest, koje nismo uspjeli
konzumirati dovoljno alkohola da njime izbrišemo iz sjećanja prizor
u kojem Laura klizi gore dolje po šipci, kao ni onaj u kojem joj striper
pleše u krilu.
Očekivano, Stuartovo četverodnevno pijančevanje u društvu
dvanaestorice prijatelja u Magalufu prošlo je naizgled bez ikakvih
incidenata. Izlet im je, navodno, bio ispunjen partijama golfa, ranim
večerama i mirnim noćima. To je bila temeljna razlika između njih i
nas: muškarci čine što god im se prohtije, ali o tomu ne procuri ni
riječ, a oni nastave sa svojim životima, ponašajući se kao da se ništa
nije dogodilo. - Što se dogodi na putu, ostaje na putu - mantra je po
kojoj bismo svi trebali živjeti, a čak bismo i mi žene uspjele u tomu
da nas nakon dvije boce prošeka ne obuzme nostalgija pa odlučimo
sve snimiti za buduće naraštaje, samo kako bismo svojoj djeci imale
čime dokazati koliko smo divlje bile.
- Zaista mi je svejedno - rekla sam mami kada me nazvala kako
bi upitala želim li da zabava bude u inozemstvu ili negdje u
Ujedinjenom Kraljevstvu. - Mislim da se Pippa već bavi time.
- Pa, da, bavi se - odgovorila je - ali nimalo ne olakšava život
onima koji nemaju dovoljno novca za potucanje po bijelom svijetu.
Predlaže odlazak u nekakav joga centar na Islandu, a kao alternativu
nudi izlet u Las Vegas. Neki ljudi jednostavno nemaju toliko novca,
Emily. - Inače ga ni Pippa ne bi imala, no njezin joj je otac
velikodušno obećao snositi troškove ovog putovanja.
- Znam, mama. Ni ja ne želim nešto previše ekstravagantno, a
uostalom, Adam i njegovi prijatelji odlučili su se za odlazak u Vegas
pa to ionako nije jedna od mogućnosti. - Nasmijala sam se, no ona ni
dalje nije bila zadovoljna. - Slušaj, Pippa zna što čini i sigurna sam da
će uzeti sve i svakoga u obzir.
- Pa, Pammie zagovara odlazak u Lake District - odgovorila je
mama ozlojeđeno. Kao da me nešto prostrijelilo u grudima.
- Pammie? Kakve ona ima veza s bilo čime? - upitala sam.
Nadala sam se da ću, prepustivši organizaciju Pippi, biti oslobođena
bila kakve odgovornosti po pitanju uzvanica i onih koje su
izostavljene s tog popisa. Drugim riječima, ako Tess, moja beskrajno
dosadna kolegica s posla, ne bude pozvana na zabavu, to nipošto
neće biti mojom krivnjom - i sukladno tomu, nisam se mogla
načuditi činjenici da je Pammie nekako dospjela na popis pozvanih.
- Nazvala je jučer kako bi se raspitala što planiramo - odgovorila
je mama. - Htjela je provjeriti organiziramo li već nešto, kako bi
sama priredila zabavu ako mi već ne namjeravamo.
Dakle, Pippa ju ipak nije pozvala. Mama je bila ta koja je
uprskala stvar. Zarežala sam u sebi.
 - Što si joj rekla? - upitala sam, pazeći da mi ton ostane cvrkutav.
Nisam mami govorila o svojim iskustvima s Pammie jer je nisam
htjela zabrinjavati. Također nisam htjela među njima dvjema stvarati
bilo kakvu bespotrebnu napetost. Znala sam da ću na dan samog
vjenčanja biti nervozna do krajnjih granica pa sam htjela da moja
obitelj, a među njima ponajprije mama, uživa u danu bez
razmišljanja i briga oko onoga što se zbiva iza kulisa. Pammie je bila
moj problem pa ću se njome pozabaviti sama.
- Pa rekla sam joj da se tvoja prijateljica raspituje o
mogućnostima - odgovorila je obrambenim tonom. - Zar joj nisam
smjela to otkriti? Vidiš? Uopće ne znam komu smijem što reći. Sve
mi skupa postaje previše stresno.
- Ne, sve je u redu, mama. Smiješ reći bilo što. Zapravo,
vjerojatno sam ja jedina osoba kojoj ne bi smjela reći previše, jer bi
sve to trebalo biti iznenađenje za mene.
- Da, znam to, dušo. U redu, odsad će sve ostati između mene,
Pippe, Seba i Pammie.
Okončavši poziv, pomislila sam kako bi bilo dobro nazvati Pippu
ili Seba, samo kako bih provjerila kako pripreme napreduju,
međutim, ipak mi je pošlo za rukom utišati glas fanatičnog manijaka
opsjednutog kontrolom, koji je predstavljao jedan od aspekata moje
osobnosti, odlučivši da je najbolje sve prepustiti njima dvoma.
Vijesti o neslozi među organizatorima nastavile su dopirati do
mene sve do samog početka mojeg tajnovitog putovanja. Pokušala
sam ih potisnuti i zanemariti, ali njihova me sitničavost tijekom
vremena počela nagrizati iznutra. - Tvoja mama traži da izostavim s
popisa uzvanica nekoga koga želim pozvati - tulila je Pippa. - Mislim
da bi tvoja rođakinja Shelley trebala biti pozvana, ali Seb kaže kako
Pippa drži da je ti ne želiš na zabavi - ogorčeno mi se požalila mama.
Do trenutka kada sam otišla u postelju noć prije velikog putovanja,
čiji je početak bio zakazan za šest ujutro, već sam više puta požalila
što sam se uopće dala nagovoriti na prokleto djevojačko putovanje.
 - Budi se, pospanko - prošaptao je Adam, prethodno me
poljubivši. - Došao je dan tijekom kojega smijemo počiniti posljednje
pogreške prije nego izreknemo sudbonosno da.
Pospano sam ga gurnula laktom među rebra. - Da ti nije palo na
pamet - zaprijetila sam, potom se okrenuvši od njega pa navukavši
poplun preko ušiju.
- Hajde, ustani. - Nasmijao se. - Dolaze po tebe za manje od sat
vremena.
- Zar ne možemo sljedeća četiri dana jednostavno provesti u
postelji? - upitala sam.
- Uživat ćeš jednom kada se pokreneš. Što se mene tiče, itekako
se veselim svojem posljednjeg podvigu - zadirkivao je.
- To je zato što ti letiš u Vegas! - uskliknula sam. - Ja nekako
imam osjećaj da se neću maknuti dalje od Bognora. Ali nemoj se
opterećivati mnome. Tebe čeka provod života - kockanje, očijukanje i
lunjanje diljem Nevade.
- Uz nešto manje kockanja i lunjanja - doviknuo je u odgovor iz
kupaonice. - Zapravo, mislim da ću to dvoje potpuno izbaciti iz
planova.
Oboje smo se nasmijali, ali dio mene ispunio je nemir, ne samo
zbog pomisli na Adama i sve ono u što bi se mogao uvaliti na
putovanju, nego i uslijed pomisli na činjenicu kako ne znam gdje ću
ja završiti i s kim.
Pedeset minuta kasnije, nakon što sam se pozdravila Adamom -
ostavši ga promatrati kako, noseći u ruci staru, smeđu, kožnu torbu,
savršenu za vikend izlete, prelazi cestu, odjeven u kaki keper hlače i
polo majicu, u kojima je istovremeno izgledao i elegantno i ležerno -
našla sam se u automobilu, svezanih očiju.
- Je li ovo zaista nužno, Sebe? - Nasmijala sam se. - Jesi li
siguran da mi ne želiš staviti i lisičine?
- Ne, ne palim se na to - odgovorio je.
 - Je li još netko s nama? Hej? Ima li koga? - zazvala sam.
- Sami smo, šašavice. - Nasmijao se. - Imaš li ikakvu predodžbu
o tomu kamo idemo?
- Nadam se kakvom hedonističkom raju na Ibizi, no znajući tko
je bio zadužen za organizaciju, vjerojatno ću završiti negdje na otočju
Shetland, a vrhunac putovanja predstavljat će tečaj izrade glinenog
posuđa.
Skinuo mi je povez s očiju kada smo se dokopali autoceste M25,
a čim sam shvatila da putujemo prema zapadu, smjesta sam dokučila
da je zračna luka Gatwick jedno od mogućih odredišta. Kada smo
skrenuli na odvojak M23, svela sam mogućnosti na Gatwick ili
Brighton.
Zamislila sam unutrašnjost svojeg putnog kovčega i njegov
sadržaj koji bi dao naslutiti da sam se zaputila na neki od britanskih
ljetnih festivala, zloglasnih po nepredvidivim vremenskim prilikama.
Čizme, sarong, kišna kabanica i traper hlačice bile su posljednje
stvari koje sam u panici ugurala u kovčeg, ne znajući idem li na
skijanje, plažu, ili neko mjesto koje je bilo između tih dviju krajnosti.
- Što ako nisam spakirala nešto što će mi zatrebati? - pokušala
sam iskamčiti odgovor od Seba, okrenuvši se prema njemu.
- Ne razbijaj glavu time, pobrinuli smo se za sve - odgovorio mi
je zagonetno. Tko se pobrinuo za sve? Ako je Pippa imala svoje prste
u tomu, sigurno je prekopala cijeli moj ormar pa iz njega izvukla sve
one stvari za koje sam se zaklela da ću ih jednoga dana ponovno moći
odjenuti, poput onih traperica koje sam nosila kada mi je bilo
devetnaest i za koje sam odbijala povjerovati da više nikada neću
stati u njih. Moj vječito optimističan ponos bio je potpuno slijep na
činjenicu da su bile čak dva broja premalene za mene te da su, sa
svojim trapez krojem i dugmadi umjesto patentnog zatvarača, već
odavno izašle iz mode.
Ako je mama, ne daj Bože, dobila priliku rovati po mojem
ormaru, sigurno je izvukla kombinezon cvjetnog uzorka i vunenu
vestu, koje sam kupila u naletu ludila posljednjeg dana ljetne
rasprodaje. Oba su odjevna predmeta na sebi još uvijek imala etikete
s cijenom, jer sam se odjevena u njih doimala poput
dvanaestogodišnjakinje.
Zajaukala sam. - Molim te, reci mi barem da si savjet o tomu što
spakirati potražio od Adama. Ako bilo tko ima ikakvu predodžbu o
tomu što volim i što mi dobro stoji, tada je to on. - Uputila sam mu
molećiv pogled, no on se samo osmjehnuo i okrenuo pa zapiljio kroz
prozor, zagledavši se u prepoznatljivu narančastu mrlju na repu
zrakoplova aviokompanije EasyJet, koji je u prilično niskoj putanji
projurio iznad polja pokraj nas. Povez mi se ponovno našao na očima
čim se vozilo zaustavilo na mjestu za ostavljanje putnika ispred
južnog terminala. - Prilično sam sigurna da ti sigurnosna služba neće
dopustiti nešto ovakvo - podijelila sam svoja razmišljanja s njim kada
je povez pritegnuo malčice prečvrsto. - Ovo izdiže umijeće
krijumčarenja ljudi na posve novu razinu.
Nasmijao se, navodeći me ulaznim tunelom koji je vodio do hale
za odlaske, a moj se sluh u odsustvu vida izoštrio do te mjere da sam
uspijevala razaznati pojedine glasove u vrevi uzbuđenih putnika koji
su me okruživali. Skrenuli smo lijevo pa desno, potom se zaustavivši
na mjestu gdje je tišina bila zaglušujuće glasna.
- Jedan, dva... tri! - viknuo je Seb pa mi strgnuo povez s očiju.
Drhtavim sam korakom ustuknula korak unatrag pred bujicom
veselih povika i zvižduka. Oči mi nisu uspijevale u potpunosti
registrirati sva ozarena lica koja su se izmjenjivala ispred mene,
doimajući se poput karikatura samih sebe.
Okružio me roj ljudi koji su mi rukama pokušavali razbarušiti
kosu ili poslati puse, ljubeći prste pa ih usmjeravajući prema meni.
Teško mi je bilo procijeniti koliko je ljudi uopće prisutno, a kamoli
još dokučiti tko su.
- Evo je naposljetku - čula sam Pippu.
- Oh, zaboga, izgleda kao da će se rasplakati - oglasila se Tess,
moja kolegica s posla.
 Okretala sam se oko sebe, potpuno dezorijentirana, u
očajničkom nastojanju da povežem sva lica s pripadajućim
glasovima, a tisuće piksela koji su mi titrali pred očima pomalo su se
počeli slagati u prepoznatljive crte lica.
- Oh, dušo, izgledaš potpuno preneraženo - izgovorila je mama
kroz smijeh. - Jesi li iznenađena?
- Ne mogu vjerovati koliko vas je tu - odgovorila sam.
- Devetero - odgovorila je Pippa. - Pa, trebalo nas je biti
devetero, ali sada nas je desetero.
Podigla sam obrve, uputivši joj upitan pogled.
- Žao mi je - oblikovala je riječi ustima, ne izgovorivši ih.
Osvrnula sam se, pretražujući pogledom uzbuđena lica, a pogled
mi se zaustavio na Pammie. Nema veze. Nakon razgovora s mamom
pomirila sam se s činjenicom da će i ona biti prisutna. Zapravo se to
nije dalo izbjeći.
- U redu je - prošaptala sam Pippi, no njezino je napetošću
ukočeno lice piljilo u drugom smjeru.
Tada sam je ugledala. Samo je stajala ondje. Plavi su joj uvojci
padali oko ramena, uokvirivši ih, a na punim joj je usnama zaigrao
samouvjeren, gotovo sažaljiv, smiješak.
Charlotte.
Srce kao da mi se zaustavilo u tom trenutku. Kao da mi je netko
posegnuo rukom u nutrinu pa ga stisnuo, utišavši tako njegov
posljednji otkucaj.
Sve oko mene kao da je stalo: zvukovi, svjetlo, zrak, a sve što
sam vidjela bio je prizor žene koja mi prilazi s ispruženim rukama.
Bila je udaljena tri, najviše četiri koraka, ali kako je moj um u tom
trenutku sve procesuirao usporeno, bila sam uvjerena kako čekam
cijelu vječnost da mi naposljetku priđe.
- Bok, Em - prošaptala mi je u uho, zagrlivši me. Nosnice mi je
zapahnuo vonj citrusa. Očito je Jo Malone Grapefruit i dalje bio
njezin omiljeni parfem.
- Prošlo je tako puno vremena. Previše. Ne znam kako ti dočarati
koliko sam ti zahvalna što si me uključila u svoju proslavu.
Kada sam je posljednji put vidjela, Charlotte je u Evinu kostimu
glumila rodeo kaubojku, jašući mojeg tadašnjeg dečka, Toma. Do
dana današnjeg nisam uspjela taj prizor izbrisati iz sjećanja, no moj
me um ipak pokušao zaštititi, dopustivši mi da se prisjećam samo
njihovih preneraženih lica i klišeiziranog navlačenja plahe preko
nagih tijela. S vremenom sam naučila uživati u humorističnoj ironiji
spoznaje da sam u svojoj glavi njihova naga tijela vidjela više puta
nego sam u životu pojela kuhanih večera, kao i činjenici da su oboje
osjetili snažniji poriv da pokriju svoja obnažena torza, nego da
razdvoje svoja spolovila. Istini za volju, upravo su te dvije stvari na
kraju presudile. I dalje je bio u njoj u trenutku kada sam se okrenula
i napustila prostoriju, premda, bila sam poprilično sigurna, više ni
izbliza tako krut.
Bila sam uvjerena da ću se udati za Toma. Praktički smo već
stanovali zajedno, no te me večeri nazvao s posla kako bi mi rekao da
se ne osjeća sjajno i kako bi bilo najbolje za oboje da noć provede
sam u svojem stanu.
- Vjeruj mi - procijedio je šmrcajući - ne želiš se zaraziti ovime.
Sjećam se da sam bila zadivljena njegovom uviđavnošću.
- Ali vjerojatno je u pitanju tek puka prehlada - pokušala sam ga
umoliti u nadi da će se predomisliti. - Znam da si uvjeren kako je
riječ o najgorem mogućem obliku gripe, ali sigurna sam da bih ja,
kao i bilo koja druga žena, što se toga tiče, u slučaju da se zarazim,
uspjela sve skupa prehodati uz tek začepljen nos.
- Ha-ha, tornjaj se. - Nasmijao se. - Toliko se trudim biti
uviđavan, a ti sve okreneš protiv mene i iskoristiš priliku kako bi me
ismijala.
- Ako dođeš kod mene, utrljat ću ti na prsa mast koja olakšava
simptome prehlade i gripe.
 - U iskušenju sam, ali zaista mislim da to ne bi bilo pravedno
prema tebi. Iskreno, osjećam se krajnje usrano.
Očito se nije osjećao toliko usrano da bi ga to spriječilo da
posluži kao jahaći poni mojoj najboljoj prijateljici, koju sam zatekla
kako ritmički poskakuje na njemu, gore-dolje, kada sam kasnije
banula u njegov stan, noseći sa sobom lijekove i gotove lazanje
kupljene u Sainsbury‘su.
Ulazeći u stan razbijala sam glavu razmišljanjem bih li mogla
lazanje podvaliti kao nešto što sam sama spravila. Kada bi mi to
pošlo za rukom, sigurno bih dobila dodatne bodove i titulu pažljive i
uviđavne djevojke, pomislila sam u sebi, tiho odloživši ključeve na
prozorsku daščicu pa se na vršcima prstiju počevši uspinjati
stubištem.
Mislim da sam zvukove čula već na polovici stubišta, no moj
naivni mozak pretvorio je njegovo hroptanje u kašalj, a njezino
dahtanje u otežano, plitko disanje. Možda bih mu trebala donijeti
čašu vode, pomislila sam zastavši na posljednjoj stubi, oklijevajući,
no i dalje ništa ne posumnjavši. Ponekad se znam pretvarati da sam
se tog kobnog trenutka vratila u prizemlje, time ih upozorivši na
svoje prisustvo. U tim prilikama zamišljam Toma kako je bezobzirno
gura u ormar pa potom odigrava predstavu života u kojoj me
uspijeva uvjeriti da se ništa neuobičajeno ne zbiva.
Možda bih, da je sve ispalo tako, nastavila živjeti u blaženom
neznanju sve do današnjeg dana. Možda bih s prijateljicama otišla na
djevojačku zabavu, slaveći posljednje trenutke slobode i predstojeći
brak. Charlotte bi mi bila kuma na vjenčanju, a ja do dana današnjeg
ne bih ništa posumnjala.
I dalje me držala u zagrljaju kada me Pippa povukla za ruku i
oslobodila njezina stiska.
- Hajde, moramo se prijaviti na šalteru - rekla je.
Stajala sam ondje, zatečena i nijema, izgubivši sposobnost
normalnog funkcioniranja.
 - Samo se nastavi smješkati - uputio me Seb. - Nemam pojma
koji se vrag ovdje događa.
- Ali ona... - promucala sam. - Kako se to uopće dogodilo?
- Nemam blage veze - rekao je. - Plan je bio da nas bude
devetero. Pippa kaže da se jednostavno stvorila niotkuda.
- Što želiš da učinimo? - upitala je, vodeći me prema djevojci za
šalterom avioprijevoznika Monarch, čije su se tanke usnice stisnule u
izrazu nestrpljenja. Djelić mene bio je svjestan natpisa Faro pokraj
kojeg smo upravo prošli, međutim informacije mi nisu u potpunosti
dopirale do mozga. Jedino čega sam bila svjesna bila je neopisivo
snažna želja da pobjegnem odande što dalje mogu. Sama.
- A što možemo? - upitala sam sarkastično. - U ovom mi se
trenutku ne čini da imam previše izbora.
- Možemo joj reći da se gubi - rekla je Pippa. - Nije mi ni
najmanji problem to učiniti, ako je to ono što želiš.
Nisam uspijevala trezveno razmišljati.
Poželjela sam zaplakati, ali prokleta bila ako ću Charlotte
priuštiti to zadovoljstvo. Uspijevala sam nazrijeti njezino
nasmiješeno lice u izmaglici iza Pippina ramena.
- Ne mogu vjerovati da se ovo događa - rekla sam.
- Što želiš da učinimo, Em?
Osvrnula sam se oko sebe, obuhvativši pogledom more
nasmiješenih lica, dobro znajući da će za Trudy, Ninu i Sam, moje
negdašnje radne kolegice, ovo biti jedina prilika za odmor ove
godine. Skupo su platile letove i smještaj. Ne bi bilo pravedno od
mene da sve ovo uništim prije nego smo uopće sjele u zrakoplov.
- Želiš li da joj kažem? - upitala je Pippa.
Pokušala sam primiriti um dovoljno dugo da se prisjetim komu
sam uopće rekla za Charlotte i Toma. U tom sam trenutku bila
uvjerena da svi znaju i da me u potaji ismijavaju kad god im okrenem
leđa. Međutim, kada sam trezvenije o svemu razmislila, shvatila sam
da istinu znaju samo mama, Seb i Pippa. Osjećala sam se zbunjeno i
osramoćeno kada se sve to dogodilo - nisam razglasila na sva zvona.
Ako sada napravim scenu, svi će doznati, a sve će biti glavna tema ne
samo tijekom predstojećeg putovanja, nego i na samom vjenčanju.
- Neka pođe s nama - odgovorila sam grubo. - Naći ću načina
kako se nositi s time.
Tako sam dugo zamišljala taj trenutak, pitajući se kako bi
izgledao slučajan susret s njom. Što bi se dogodilo? Bih li nasrnula na
nju u želji da joj počupam kosu? Ili bih se pak pretvarala da ne
postoji? Čini se kako je odgovor bio nijedno. Jedino što sam osjećala
bilo je tupost.
- Kamo uopće idemo? - upitala sam utučeno.
- Portugal! - odvratila je Pippa, malo odveć entuzijastično za moj
ukus.
Bilo mi je jasno da me pokušava oraspoložiti i podići mi moral,
no mojem raspoloženju nije bilo spasa.
Nastojala sam se usredotočiti na ono što mi moji suputnici
govore, dok smo, čekajući na polijetanje, sjedili u čekaonici i praznili
boce prošeka. Svi su odreda bili tako sretni i odlučni u namjeri da
putovanje učine nezaboravnim, a neki su se naizgled čak i natjecali za
moju pozornost. Okretala sam se ovamo i onamo, osmjehujući se i
nagrađujući ih prenaglašenim gestama, no sve se skupa doimalo tako
lažnim, kao da se previše trudim u strahu da bi netko od prisutnih
mogao uprijeti prstom u poslovičnog slona u sobi.
Sadržaj naših plastičnih vrećica, kupljen u bescarinskoj zoni
zračne luke, stao je zveketati kada smo svi ustali, čuvši najavu našeg
leta. - Mislim da smo nakupovali dovoljno cuge da njome potopimo
bojni brod - rekla je Pippa. - Cliff Richard ne mora strahovati da
ćemo mu opustošiti cijeli vinski podrum.
- Zar idemo na koncert Cliffa Richarda? - ubacila se mama.
- Ne - odgovorila sam. - On posjeduje vinograde i proizvodi vino
tamo, zar ne?
 - Ja ne smijem previše piti - oglasila se Tess čim smo krenuli
prema zrakoplovu. - Imam važnu prezentaciju sljedećeg tjedna.
Svi smo ojađeno uzdahnuli. - Sad vidim da je istina sve ono što
si govorila o njoj - rekla je Pippa, glasno se nasmijavši i pljesnuvši me
po leđima, već vidno načeta alkoholom.
- Charlottein dolazak bio je iznenađenje i pol - obratila mi se
mama potiho kada su ostali već odmaknuli pred nama, a nas dvije
ostale nasamo. - Je li sada sve u redu među vama?
Usiljeno sam se osmjehnula.
- Tako mi je drago da ste uspjele nadići vaše razmirice. Trebala
si mi reći.
Nisam znala kako odgovoriti. Bila sam previše preneražena da
bih uopće pokušala shvatiti što se zapravo događa.
Uspjela sam kloniti se Charlotte tijekom cijelog leta,
izbjegavajući je svaki put kada bih osjetila njezinu nakanu da
zapodjene razgovor sa mnom. Pippa i Seb služili su mi kao tampon
zona, premda neprekidni dotok pića tijekom leta nije nimalo
pomagao njihovoj moći rasuđivanja.
- Obećavam da ću sutra biti pouzdaniji - profrfljao je Seb,
odustavši od borbe i tako prepustivši moj kovčeg Charlotte, koja ga je
revnosno zgrabila s pokretne trake.
Primila sam ga od nje bez riječi. Nisam je mogla niti pogledati,
jer sam znala da će mi, ako to učinim, prizor njezine izdaje zaigrati
pred očima i sručiti se na mene poput tone cigli.
Pobrinula sam se da u minibus uđem posljednja, kako bih bila
sigurna da neću biti primorana sjediti pokraj nje. Bila sam svjesna da
je ne mogu tako izbjegavati tijekom naredna četiri dana - smisao
cijelog putovanja bio je da se zabavim i budem sretna. A jedno nije
išlo uz drugo. Gotovo sam čula vlastiti ironični smijeh pri pomisli da
sam do prije par sati vjerovala kako će mi najveći problem na ovom
putovanju predstavljati Pammie.
 22

U spijevala sam nazrijeti Charlottein odraz iza sebe dok smo obje
zurile kroz prozor u tminu, pitajući se koje je krajnje odredište
prema kojem smo sada putovali. Zapitala sam se sjeća li se i ona
našeg posljednjeg zajedničkog putovanja, kada smo, kao nedužne i
neiskusne osamnaestogodišnjakinje, otputovale u lavlju jazbinu
znanu kao Ayia Napa. Okrutno smo se šalile na račun naših
suputnika nakon što bi ih autobus ostavio pred njihovim hotelima,
od kojih je svaki izgledao manje glamurozno od onog prije njega. -
Drago mi je da ne odsjedamo ovdje - vrisnula je. - Ne bih mali prst
umočila u taj bazen.
Naša naivnost nije promakla vozaču autobusa, koji je neprestano
pogledavao u svoj retrovizor, smješkajući se i odmahujući glavom.
Očito je znao nešto što nas dvije nismo, jer je, nakon što nas je
iskrcao iz autobusa negdje bogu iza nogu, prasnuo u smijeh gledajući
naša zbunjena lica.
- Ne, ovo ne može biti u redu - tvrdila je Charlotte kada smo
izašle iz autobusa, zagacavši u šljapkavo blato. - U brošuri je pisalo
da se ovo mjesto nalazi usred gradske vreve.
Naš vozač, čija nam je pločica s imenom otkrila da se zove Deniz,
odmahnuo je glavom, osmjehnuvši se.
Jarko i neugodno svjetlo reflektora s trijema osvjetljavalo je uski
puteljak po kojem smo, beznadno razočarane, vukle svoje kofere,
svakim korakom plašeći i tjerajući macakline sa staze.
- Ciao - doviknuo nam je Deniz razdragano prije nego se
odvezao, a ja sam se morala svojski potruditi kako bih svladala želju
da potrčim za njime. Usprkos njegovim uvijenim brčićima i
izbuljenim očima, doimao se boljim i sigurnijim izborom od
vremešne žene koja je sjedila za recepcijskim pultom, kupajući se u
znoju i mlateći muhe mlatilicom. Trebale su nam tri ili četiri rakije
da počnemo uviđati smiješnu stranu cijelog tog fijaska, a nisam
sigurna koliko smo ih još popile prije nego smo se onesvijestile,
probudivši se sljedećeg jutra na pljesnivim ležaljkama, okupane
vrelinom žarkog ciparskog sunca.
Otada smo o tom iskustvu govorili - pa, barem dok nismo
prestale razgovarati jedna s drugom - kao o našem „putovanju
sazrijevanja“; misterioznoj avanturi ispunjenoj rakijom, smijehom i
razuzdanošću. Osmjehnula sam se, unatoč trenutačnim osjećajima.
Pippin razdragani glas prodro mi je do uma, vrativši me u
sadašnjost. - Ovo se doima poput našeg odredišta - rekla je. - Stigli
smo!
Vila sa zidovima boje breskve, osvijetljena nježnom svjetlošću
reflektora koji su je obasjavali s tla, bila je prekrasna. Međutim, ja
sam htjela odsjesti u njoj s ljudima koje volim, a ne s psihotičnom
staricom koja će mi uskoro postati svekrvom i ženom koja je spavala
s mojim posljednjim dečkom.
- Vau! - svi su uzdahnuli jednoglasno.
- Uopće nije loše, zar ne? - rekla je Pippa.
Mnoštvo se uzbuđeno naguralo oko ulaznih vrata dok je Pippa
petljala po bravi, nastojeći otključati vrata. Zadržala sam se u
pozadini, očajnički se boreći s porivom da se vratim u minibus koji se
upravo spremao otići, premda nisam imala ni približnu predodžbu
kamo bih se zaputila.
- Jesi li dobro? - upitala me mama potiho.
Uspjela sam kimnuti glavom, pritom progutavši gvalju koja mi
se stvorila u grlu. Mama je tu. Sve će biti dobro.
Pippa je za večeru rezervirala stol u restoranu na plaži, koji su
vlasnici okrstili pomalo lascivnim i nadasve nesretnim imenom
Gladno grlo. - Prikladno ime - oglasila se inače samozatajna Tess dok
smo se spuštali strmim stubama koje su vodile s prašnjavog
parkirališta, zavedena prilično sugestivnim nazivom. - Izgledi da će
netko završiti na koljenima prilično su dobri.
- Zaboga, koliko je dosad popila? - Pippa se grohotom nasmijala.
Osjetila sam da me netko povlači za ruku, nastojeći me izdvojiti
od ostalih, a okrenuvši se, shvatila sam da je u pitanju Charlotte. -
Nisi sa mnom progovorila ni riječi, nisi mi rekla čak ni bok - obratila
mi se.
- Ne sada - uzvratila sam. - Nisam raspoložena.
- Pa zašto si me onda pozvala?
Zaustavila sam se kao gromom ošinuta pa se okrenula prema
njoj.
- Pozvala te? Zaista misliš da sam te ja pozvala? - Izgledala je
kao da ju je netko upravo pljusnuo posred lica.
- Pa, da, tako mi je Pammie rekla... - promucala je. - Nisi li?
Preplavio me val vrućine, jurnuvši mi do vršaka ušiju.
Charlotteina su se usta pomicala, no zvuk koji mi je dopirao do ušiju
bio je prigušen. Pammie? Nisam mogla zamisliti niti začetke
scenarija koji bi to objasnio. Tražila sam poveznicu među njima, bilo
što što bi ih stavilo u istu priču. Umom su mi se rojili prizori
Pammie, Adama, Jamesa, pa čak i Toma. Svi su se smijali,
izobličenih lica nalik onima lutaka branda Spitting Image, klateći se
naprijed-natrag. Činilo mi se da se uvijam pod njihovim stopalima
koja me gaze, no nisam uspijevala nazrijeti tko poteže njihove konce.
Poznaju li se? Kako su se upoznale? Kada? Misli su mi podivljale
u nastojanju da dokučim istinu i svemu dam neki smisao.
Prizor Charlotte koja se izvija jašući Toma ponovno mi je zaigrao
pred očima, a samo sam se krajnjom odlučnošću uspjela obuzdati i
potisnuti poriv da je gurnem preko ruba litice u more koje se
prostiralo ispod nas.
- Pammie? - upitala sam, nijemo se moleći da nisam dobro čula.
Svako vlakno mojeg tijela bilo je napeto, spremno za borbu ili bijeg.
Mrzila sam samu sebe zbog vlastite slabosti. Morala sam zadržati
kontrolu.
- Da, rekla je da me poziva u tvoje ime.
- Što? Kako? - upitala sam otresajući glavom.
- Ne znam - odgovorila je. - Znam samo da me Pammie nazvala i
rekla kako želiš da vam se pridružim na putovanju povodom tvoje
djevojačke zabave. Upitala sam ju je li sigurna da je dobro shvatila.
Odgovorila je potvrdno, a ja sam bila presretna. Nisam mogla
vjerovati.
- Ali kako si mogla pomisliti da ću te ikad više poželjeti vidjeti
nakon onoga što si mi učinila? - Oči su mi se ispunile suzama sada
kada sam je pošteno pogledala po prvi put. Prizor me uzdrmao, a
oprečne emocije zatrovale su mi um neodoljivom željom da je
zagrlim. Potisnula sam poriv, no nije to bilo nimalo lako. Nisam ni
znala koliko mi nedostaje dok se i je našla ovdje, preda mnom.
Oborila je oči prema tlu. - Zaista mi je žao - progovorila je tonom
jedva glasnijim od šapata. - I dalje ne mogu vjerovati da sam to
učinila.
- Ali jesi - procijedila sam ukočeno prije nego sam se okrenula pa
spustila stubama.
Trebalo mi je piće pa mi se činjenica da su nas u trenutku kada
smo došli u restoran za stolom već čekale čaše pune vina učinila
pravim blagoslovom. Otpila sam pozamašan gutljaj prije nego sam
uopće sjela.
- U redu, tko je za to da zaigramo neku igru i sve začinimo s
malo alkohola? - predložila je Tess, nadglasavši žamor. - Pripremite
čaše, moje dame.
- I gospodo - ubacio se Seb, ispravivši je.
Uspijevala sam se samo osmjehivati i tupo gledati pred sebe jer
bih, kada bih skrenula pogled ulijevo, ugledala Charlotte, a kada bih
pogledala udesno, vidjela Pammie, na čije se lice sada nisam
usuđivala spustiti pogled, u strahu od onoga što bih joj mogla učiniti.
- A da zaigramo istinu ili izazov? - predložio je Seb.
- Daaaa! - oduševljeno se složila Tess.
Na lice sam navukla lažan osmijeh, trudeći se zadržati ga tamo i
usuđujući se otvoriti usta tek toliko da bih otpila novi gutljaj vina,
koje je već donekle uspjelo otupjeti moje nadražene živčane
završetke.
Prazna vinska boca od terakote, koja je do maločas bila
ispunjena Lancers Roseom, zavrtjela se na stolu, ljuljajući se gore-
dolje, amo-tamo, prije nego je usporila pa se zaustavila pokazujući
grlom na Seba.
- Istina ili izazov? - upitala je Pippa.
- Izazov!
- U redu - rekla je. - Kada konobar dođe upitati što bi htio
pojesti, morat ćeš dati sve od sebe i pokušati naručiti na
portugalskom.
Osmjehnuo se pa pozvao konobara.
- Dakle... naručio bih ze, kako se kaže, spaghetti bolognesia con
du češnjak kao aperitif.
Nismo mogle suspregnuti smijeh. - Pa, izmiješao si barem tri
različita jezika, ali dala bih se okladiti u vlastiti život da nijedan od
njih nije portugalski - zahihotala se Tess.
- Bi li htio i parmezan uza sve to, kompa? - upitao je nasmiješeni
konobar nepogrešivim londonskim naglaskom.
Svi su prasnuli u smijeh, no ja sam najglasnije čula tišinu koja je
dopirala sa začelja stola. Dolila sam vino u svoju čašu pa, popivši ga,
uperila pogled prema Pammie. Uzvratila mi je mrkim, prkosnim
pogledom, kao da me njime izaziva na borbu.
 Nitko drugi nije mogao primijetiti nijemu komunikaciju među
nama, ali nitko je zapravo i nije poznavao onako dobro kao ja. Nisu
znali da je ova naizgled nedužna i bezazlena starica, koja izigrava
mučenicu, zapravo proračunata spletkarica i kuja epskih razmjera.
No, ako je već odlučila igrati tu igru i sustavno me napadati,
kljucajući komadić po komadić s mene dok više ništa ne ostane, neka
bude tako; spremna sam.
Boca se još jednom zavrtjela, ovog se puta zaustavivši na
Charlotte.
- Istina ili izazov? - zatražio je Seb.
Oči su joj poletjele prema meni. - Istina.
- Imam pitanje - oglasila se Pippa. - Zbog čega se u životu najviše
kaješ?
Činilo se da već zna kakvo će pitanje dobiti. - Naivno sam
povjerovala da sam zaljubljena - odgovorila je. - Jedini je problem
bio u tomu što je u pitanju bio dečko moje najbolje prijateljice, netko
s kim se nisam imala nikakva prava spetljati.
Osjetila sam kako su se Pippa i Seb, koji su sjedili pokraj mene,
nakostriješili.
Tess je glasno udahnula.
Charlotte je nastavila. - Naivno sam mislila da će sve ispasti
dobro, ali naravno da nije. Nikad ne ispadne onako kako zamišljaš.
- No, što se dogodilo? - upitala je Tess. - Je li tvoja prijateljica
doznala?
Charlotte se zapiljila izravno u mene. - Da, na najgori mogući
način, a ja nikada neću zaboraviti izraz njezina lica. Kao da se slomila
u tisuću komadića.
Nešto me stegnulo u grudima.
- Je li sve skupa bilo vrijedno toga? - Tess je neumoljivo
nastavila s baražom pitanja. - Jeste li ostali zajedno?
 - Ne - odgovorila je potiho. - Oboje smo je voljeli više nego smo
voljeli jedno drugo, a jednom kad smo shvatili koliku smo joj patnju
prouzročili, bilo je gotovo među nama. Bila je to glupa pogreška s
nemjerljivim posljedicama. - Brzo je otrla suzu koja joj se skotrljala
niz obraz. - Ne bih nikomu poželjela takvo što - nervozno se
osmjehnula u pokušaju da popravi komornu atmosferu za stolom.
Progutala sam vlastite suze, koje su zapekle klizeći niz grlo, tek u
tom trenutku shvativši razmjere boli koju sam nosila u sebi sve ove
godine. Nikada zapravo i nisam uzela predah kako bih pojmila opseg
katastrofe koju je predstavljao gubitak dečka i najbolje prijateljice, i
to gubitak u kojem su oni izašli kao pobjednici, a jedino ja ostala
praznih ruku. Samo sam gurnula glavu u pijesak i tvrdoglavo
nastavila sa životom, potpuno poričući štetu koju mi je cjelokupno
iskustvo nanijelo. Možda sam mislila da ću, poričući ono što se
dogodilo, uspjeti sve skupa potisnuti, kao da se nikada nije ni zbilo.
Gotovo sam uspjela samu sebe uvjeriti da je to najbolja stvar koja me
ikada zadesila, jer mi je omogućila da odvojim žito od kukolja i jer mi
je u konačnici bilo bolje bez njih. Osim što nije. Tom je do tog
trenutka bio ljubav mojeg života i čovjek kojemu sam trebala roditi
djecu. A Charlotte? Pa, ona je bila uz mene otkako smo se upoznale u
trećem razredu osnovne škole.
- Te su dvije povezane pupčanom vrpcom - moja je mama
običavala reći njezinoj pred ulazom u školsko dvorište. - Ništa ih
neće razdvojiti. - Njezina bi mama sa smiješkom kimnula glavom, a
tada nije prošao ni dan, a da nismo razgovarale jedna s drugom.
Pohađale smo istu srednju školu, provodile praznike zajedno, a
čak smo i prva zaposlenja pronašle blizu jedna drugoj, nedaleko
Oxford Circusa. Svakih nekoliko dana nazvala bih njezinu mamu radi
čašice razgovora, a ona je običavala isto činiti s mojom. Bile smo
bliske kao dva oka u glavi i činilo se da nalikujemo jedna drugoj kao
jaje jajetu. Međutim, na kraju je svojim postupcima dokazala kako
nismo nimalo slične.
Gledajući je u tom trenutku, dok je brisala suze koje su joj
nezaustavljivo navirale iz očiju, dio mene stao je oplakivati
izgubljeno vrijeme. Pomislila sam na ljubav i smijeh koje smo mogle
podijeliti, umjesto mržnje i patnje koje su ispunile njihovo mjesto.
- U redu, da vidimo tko je sljedeći na redu - uskliknuo je Seb,
ponovno zavrtjevši bocu.
Glasovi prisutnih uskladili su se u jedan gromoglasan „Uuuuu-
uu“ koji je samo dobivao na snazi kako je boca usporavala vrtnju.
- Emily! - Jednoglasno su zazvali moje ime, zapljeskavši. -
Potpuno prikladno - oglasio se netko od njih. - Počasna uzvanica
mora okajati svoje grijehe.
Odgovorila sam neuvjerljivim osmijehom. - U mojem ormaru
nema skrivenih kostura.
- To ćemo još vidjeti - rekla je Pippa kroz smijeh.
- Smijem li ja postaviti pitanje? - preklinjala je Tess.
Iskapila sam svoju čašu do kraja pa se okrenula prema njoj,
iščekujući pitanje. - Istina ili izazov? - započela je.
- Istina.
- U redu, jesi li ikada bila nevjerna? - zapitala je.
Nisam morala čak ni razmisliti. - Nikada.
Ostali su moj odgovor dočekali skupnim uzdahom
nezadovoljstva. - Zaista, baš nikada? Čak ni dok si bila puno mlađa?
- Ne, nikada. - Pogledala sam prema Charlotte, svojoj najstarijoj
prijateljici, nijemo zatraživši da potvrdi moje riječi.
Kimnula je glavom.
- Pa, sve ovisi o tomu kako definiramo nevjeru - oglasila se
ponovno Tess, poprilično otvoreno. - Hoću reći, mislimo li na
žvaljenje, seksualne veze ili seks u pravom smislu riječi?
Svi su prisutni prasnuli u smijeh, hineći šok i nevjericu nad
ispadom inače mirne i povučene Tess.
 - Na što se uopće misli pod seksualne veze? - upitala je Pippa. -
Čula sam da ih spominju u emisiji Jeremyja Kylea; znate ono kada
detektorom laži otkrivaju šokantne tajne. „Jeste li nakon prekida sa
Charmaine imali veze seksualne prirode s bilo kim drugim?“
- Pa to je nešto više od poljupca, a opet manje od samog seksa -
zahihotala se Tess. - Dakle, bilo što unutar tog raspona.
- Oh, pa da, to itekako pojašnjava stvari, Tess. Hvala što si nas
prosvijetlila - rekao je Seb.
- Možda je u pitanju čak i više od toga - ubacila se Pammie. -
Možda je čak i sama nakana dovoljna da ju se okarakterizira kao
izdavanje povjerenja.
- Ti bokca, Pammie - oglasila se Pippa. - Ako sama pomisao
znači nevjeru, tada sam ja najveća droca u povijesti ljudskog roda.
Nasmijala sam se kada se Pammien nos namrštio u izrazu
gađenja. - Ne govorim o pukoj pomisli koja ostane isključivo u
nečijem umu. Govorim o stvarnoj nakani da se učini nešto pogrešno
poput, primjerice, odluke da se sastaneš s nekim, premda vrlo dobro
znaš da će sve skupa završiti u postelji.
- Nisam sigurna čini li to samo po sebi nevjeru, Pammie -
usprotivila se Pippa.
- Rekla bih da čini, ako to tajiš od svojeg partnera... otišla s
cijelom pričom do kraja ili ne. Sama činjenica da si otišla na
sastanak, dobro znajući kamo bi to moglo odvesti... to je nevjera, ako
se mene pita.
Riječi su dočekali zvuci neslaganja i nezadovoljstva prisutnih
djevojaka i Seba. - To bi značilo da sam bila nevjerna svojem Danu
već više puta - uključila se u razgovor Trudy, iznenada se osjetivši
prozvanom i potištenom uslijed Pammiene sugestije.
- Dakle, upoznala si nekoga s konkretnom namjerom da ga
odvedeš u krevet? - upitala je Pammie.
 - Pa, nisam, ali sam prilikom izlazaka upoznavala muškarce koji
su mi bili privlačni.
- A jesi li se ikada dogovorila susresti s nekim od njih ponovno, a
da ste pritom oboje bili potpuno svjesni zbog čega se točno sastajete?
Jer, budimo pošteni, to bi bio jedini razlog za takav susret, i jedino
što biste od toga mogli očekivati - nastavila je Pammie.
- Pa, nisam... - odgovorila je Trudy.
- U tom slučaju nisi zgriješila - nastavila je. - Sve što želim
raščistiti jest nedoumica predstavlja li sastajanje s isključivom
nakanom prijevare nevjeru, čak i u slučaju kada pojedinac ne ode do
kraja?
Nekoliko prisutnih nijemo je kimnulo u znak slaganja kada je
naposljetku sročila pitanje.
- Dakle, možda bi u svjetlu svega maločas izrečenog trebala
ponovno postaviti Emily isto pitanje - dometnula je.
Uši su mi stale gorjeti, a ja sam je prostrijelila očima skupljenim
u izrazu ljutnje. Pred njima su se nizali prizori Jamesa i mene:
ugodno smještenih u kutku lokala skrivenog u pokrajnjoj ulici;
potom na visokim stolcima otmjenog hotelskog bara, njegov dlan
položen na moj, dok nam govor tijela gotovo vrišti - Hoće li ili neće? -
Bila sam svjesna kako je sve to izgledalo u mojoj glavi, a mogla sam
pretpostaviti kakav bi dojam imao netko tko bi sve promatrao sa
strane. Je li nas netko vidio? Je li to bilo ono na što je ciljala?
Tess me pogledala. - U redu, ponovit ću pitanje. Gospodična
Emily Havistock, jesi li ikada bila nevjerna, pa makar i nakanom?
Pammie je prekrižila ruke pred sobom pa podigla obrve,
naizgled iščekujući moj odgovor. Nije nikako mogla znati, zar ne?
James joj nije imao razloga reći. Zašto bi to učinio? A izgledi da nas
je netko vidio pa zbrojio dva i dva bili su milijun naprama jedan. Bila
sam bespotrebno paranoična, to je sve.
Uperila sam pogled u nju. - Ne, nikada.
 Odgovor ju je ostavio vidno uzrujanom, premda nitko to nije
primijetio, jer su svi odreda smjesta preusmjerili pozornost na
sljedeću osobu koju je odabrala boca, no ona je promrmljala nešto
ispod daha, a ja sam bila sigurna da je izgovorena riječ bilo ime -
James.
 23

K ako zabavna večer - rekla je mama dok smo obje stajale pred
kupaonskim zrcalom, uklanjajući s lica šminku. Obje smo se
njihale. Pa, ja sam se sasvim sigurno njihala, a možda mi se uslijed
vlastitog lelujanja učinilo da i ona ima isti problem.
- Nisam se tako smijala već godinama - dometnula je, podigavši
jednu nogu s poda kako bi olabavila kopču svoje cipele.
Osmjehnula sam se. - Mislim da se konobar malčice zapalio za
tebe.
- Oh, prestani! - Nasmijala se prije nego se opasno nagnula
prema meni, jednom nogom i dalje balansirajući u zraku. - Ooo, Em,
upomoć!
Uhvatila sam je kad se zabila u mene. - Što pokušavaš učiniti? -
stala sam se hihotati.
- Pa, kad bih samo uspjela... - pokušala je odgovoriti prije nego
se prepustila histeričnom smijehu. Primila sam je za oba lakta prije
nego se srušila na pod. Nikad je prije nisam vidjela u takvom stanju.
- Divno je ponovno vidjeti Charlotte - rekla je. - Zaista sam
presretna što ste uspjele izgladiti razmirice. Nije vrijedno žrtvovati
prijateljstvo zbog muškarca, posebice ne prijateljstvo poput tvojeg i
Charlotteinog. Rekla sam to i Pammie.
Sam spomen njezina imena otrijeznio me u tren oka. - Što si joj
rekla? - upitala sam pazeći da ne zazvučim napeto.
- Ništa više od toga - odgovorila je i dalje sjedeći na podu
kupaonice, nimalo mi ne pomogavši svojim odgovorom. – Kada sam
joj prepričala što se zbilo, rekla sam joj da je sve zajedno tako tužno
jer ste vas dvije bile toliko bliske. Bile ste, zar ne?
 Osjetivši kako mi pod kožom ključa val vrućine, sjela sam pokraj
nje na pod. - Zašto ste razgovarale o tomu, mama?
- Pammie me upitala jesmo li možda omaškom s popisa
izostavili nekoga tko bi trebao biti pozvan. Htjela je biti sigurna da će
svi koji bi trebali prisustvovati vjenčanju biti pozvani. Rekla sam joj
da imamo sve pod kontrolom, no kada me stala ispitivati o
možebitnim prijateljicama iz tvoje mladosti, zamislila sam se.
- Aha, to ima smisla - odgovorila sam, premda sam u nutrini
vrištala, kakve to, dovraga ima veze s njom? Vjenčanje smo
namjeravali platiti sami, a mama i tata darovali su nam bračno
putovanje. Pammie nije imala pravo postavljati bilo kakva pitanja.
- I tako sam joj rekla da je jedina osoba koja nije pozvana, a koja
bi se pod nekim drugim okolnostima sasvim sigurna našla na popisu,
Charlotte.
Kimnula sam glavom, hineći strpljenje i očajnički se nastojeći
otrijezniti.
- I potom si joj prepričala sve što se dogodilo?
- Pa, da, donekle jesam. Nisam mislila da bi bilo umjesno otkriti
joj kako si doznala za sve. Rekla samjoj samo da su ti se Tom i
Charlotte viđali iza leđa.
Stezanje u grudima postalo je tako snažno da sam bila uvjerena
kako sam uhvaćena u nekakav škrip.
- Hajde, vrijeme je da te osovimo na noge - rekla sam, uhvativši
je ispod pazuha.
Hihotala se cijelim putem do kreveta, a ja sam, otprativši je u
postelju, u tišini napustila sobu i zatvorila za sobom vrata.
Zaputila sam se preko podesta pa niz hodnik, sve do stražnjeg
dijela vile, hodajući sve brže i odlučnije svakim novim korakom.
Silovito sam otvorila vrata, ne zamarajući se kucanjem.
- Što si, dovraga, umišljate? - prosiktala sam.
 Pammie nije niti podigla pogled s knjige koju je čitala. - Pitala
sam se koliko će ti dugo trebati - odgovorila je.
- Kako se usuđujete? - ispljunula sam. - Kako možete biti tako
drski da se sami pozovete na moje djevojačko putovanje i da uz to
povedete i nju sa sobom?
- Mislila sam da će ti biti drago - rekla je. - Činilo mi se to
savršenom prilikom da se ponovno povežete.
Spustila je knjigu pokraj sebe, na krevet, pa skinula naočale,
potom prstima protrljavši greben nosa.
- Takva je šteta - nastavila je - izgubiti kontakt s tako dobrom
prijateljicom. Je li postojao neki konkretan razlog za zahlađenje
odnosa?
Dakle, htjela se poigravati. U redu, ako tako želi.
- Ne, zapravo nije - odgovorila sam ležerno. - Jednostavno smo
se udaljile.
- Pa, kada sam čula da ste se upoznale još tijekom školskih dana
i da ste bile bliske kao prst i nokat, jednostavno nisam mogla
podnijeti pomisao da netko tko ti je tako važan neće prisustvovati
tvojem velikom danu - objasnila je, s iskrom samodopadnosti u oku.
- Potražila sam je na onoj računalnoj stranici, kako se ono zove?
Book Face ili tako nešto?
Dobri Bože, bila je itekako vješta u ovoj igri. No, čini se da je
zaboravila kako Adam trenutno nije s nama. Nije mogao čuti žalostiv
ton njezina glasa niti vidjeti cmizdravi pogled na njezinu licu. Bez
sumnje bi se ozario ponosom čuvši za njezin dovitljiv detektivski
pothvat. - Ah, kako je samo divna - rastopio bi se nad njome. - Nije li
to tako uviđavno? Nije li jednostavno nevjerojatna?
Osmjehnula sam se. - Facebook, Pamela. Zove se Facebook.
Žacnula se pa se munjevitom brzinom uspravila u postelji, u
trenutku zaboravivši djetinjasti igrokaz koji je do maločas izvodila.
 - Ne moram biti uljudna prema tebi - prosiktala je. - Međutim,
trudim se jer ćeš mi postati snahom, sviđalo se to meni ili ne.
Iscerila sam se od uha do uha. - Tako je, hoću, i s nestrpljenjem
čekam trenutak kada ću reći da.
- Bilo bi ti bolje da se okaniš sarkazma - rekla je. - Nimalo ti ne
pristaje.
- A vama bi bilo bolje da se prestanete ponašati poput kuje.
Oči su joj zabljesnule srdžbom, a usnice se povukle, otkrivši
desni iznad njezinih sjekutića i tako njezinu licu davši izraz istovjetan
onomu režećeg psa. - Zar nemaš ama baš nikakvih manira? Zar zaista
misliš da će moj sin ostati s nekim poput tebe do kraja svojeg života?
Osjetila sam da nije gotova pa sam se uspravila, prekriživši ruke
pred sobom i pričekavši da se baraža nastavi.
- Mogao je imati koju god je htio - nastavila je. - I zato mi nije
jasno zašto se, pobogu, zadovoljio tobom. Ali pazi što ti kažem, prije
ili kasnije dozvat će se pameti. Samo se nadam da će se to dogoditi
prije, a ne kasnije.
Osmjehnula sam se, kao da me njezine zlobne riječi nimalo ne
diraju, no svaki je slog poput mača nemilice sjekao strune koje su mi
srce pridržavale na mjestu. Učinilo mi se da sam se vratila natrag u
prošlost, da me netko čarolijom vratio u osnovnoškolsko doba, u isti
onaj dan kada se grozomorna Fiona okomila na mene u zakutku
igrališta, nadvivši se nada mnom smijući mi se dok sam ležala na
podu sa svojom plavom kariranom haljinom zadignutom oko struka.
- Zašto su ti gaćice prljave? - kesila se. - Pogledajte ovamo. Emily
se pokakala u gaće.
Druga su djeca dotrčala k nama, pokazujući prstima prema meni
i smijući se, a ja sam žurno povukla haljinu dolje pa pokušala ustati.
Fiona je ispružila ruku prema meni, no kada sam posegnula prema
njoj kako bih je primila, povukla ju je natrag, a ja sam se ponovno
strovalila na leđa. - Oh, sirota, prljava Emily. - Smijala se, a svi oko
nje pridružili su se grohotu, ako zbog ničeg drugog, onda zbog straha
da bi i sami mogli postati metom njezine okrutnosti. - Možda bi bilo
najbolje da se pođeš presvući jer nitko neće htjeti sjediti pokraj
nekog tko smrdi po dreku.
I dan-danas, toliko godina kasnije, zorno sam ćutjela sram i
nelagodu tog dana. Vrućina mi je oprljila obraze, premda sam se
grozničavo borila da je zaustavim. Potrčala sam prema zahodu, gdje
me dočekala uobičajena gužva i mnoštvo klinaca koji su priječili
prolaz. Uspjela sam se progurati kroz mnoštvo točno u trenutku kad
je školsko zvono označilo kraj odmora.
- Emily Havistock, zvonilo je - doviknula mi je gospođica Calder
s druge strane igrališta, a ja sam u tom trenutku pomislila kako ta
žena ima oči i na potiljku. Odlučila sam ne obazirati se na njezine
povike, procijenivši da ću se radije suočiti s njezinim nego Fioninim
gnjevom. Zalupila sam vratima odjeljka, zaključavši ih prije nego
sam spustila gaćice pa počela tražiti na njima mrlje. Nije bilo ničega
osim jedva vidljive mrlje na mjestu gdje sam pala na prašnjavi asfalt.
Ne znam zašto sam mislila da ću ugledati bilo što drugo. Briznula
sam u suze, onu vrstu suza koje se trudiš suspregnuti jer vrlo dobro
znaš da ih, jednom kada krenu, možda više nikada nećeš moći
zaustaviti.
Iste su suze zaprijetile i sada, nekih dvadeset godina kasnije,
kada sam stajala pred još jednom nasilnicom. Progutala sam ih pa
prostrijelila Pammie odlučnim, ledenim pogledom.
- Kada ćete već jednom shvatiti i prihvatiti da ćemo Adam i ja
zauvijek ostati zajedno? - progovorila sam glasom koji je podrhtavao
tek neznatno.
Zakolutala je očima, prijezirno frknuvši. - Čisto sumnjam. -
Uzdahnula je. - Nemaš ama baš nikakvih izgleda.
Prišla sam joj bliže. - Udat ću se za vašeg sina, a vi nas nećete
uspjeti razdvojiti, što god rekli ili učinili. Vjenčat ćemo se, sviđalo se
to vama ili ne, pa vam savjetujem da se počnete privikavati na tu
činjenicu.
 Nagnula se prema meni, toliko da su nam se nosovi gotovo
dodirivali. - Preko mene mrtve - ispljunula je.
 24

Č ini se da si stekla veliku poklonicu - prokomentirao je Adam,

privinuvši se uz mene. Bilo je dva ujutro. Kući se vratio samo sat
ranije, a većinu vremena od njegova povratka proveli smo vodeći
ljubav. Bilo je to nešto što nisam olako odbijala, osobito ne nakon
četverodnevne razdvojenosti tijekom koje su, nisam nimalo
sumnjala, pred njega stavljene sve moguće zamislive i nezamislive
kušnje. Međutim, sada sam već bila umorna i htjela sam uhvatiti
barem malo sna prije nego se alarm za buđenje oglasi u šest.
- Mhm - promrmljala sam. - Koga?
- Mamu - odgovorio je slavodobitno. - Rekla je da se izvrsno
provela i da si se potrudila da se osjeti itekako dobrodošlom.
Duboko sam udahnula, pričekavši da poriv za sarkazmom prođe
i dopustivši mu da mi prenese što je točno rekla. Gospode, zar je
zaista uspjela tako brzo doći do njega? Zar je uspjela razgovarati s
njim čak i prije mene? Zaboga, kročio je na englesko tlo prije samo
par sati.
- Stoga. Hvala. Ti - prošaptao je, utisnuvši mi poljubac u obraz
nakon svake riječi.
Okrenula sam se prema njemu.
- Što je? - Nasmijao se.
Prisjetila sam se obećanja koje sam dala samoj sebi - da ću
nakon vjenčanja izbjegavati bilo kakve susrete s njom - nakon što se
drznula preispitivati moj odnos sa Sebom.
Primjedba je došla iznebuha, dok sam se sunčala na bazenu, dan
nakon našeg sukoba. - Jasno ti je da se nećeš moći tako često viđati
sa Sebom nakon vjenčanja, zar ne? - upitala je.
 Nisam bila svjesna niti da je već ustala, a kamoli da se spustila
na bazen i smjestila pokraj mene. Ostala sam nepomično ležati, tek
neznatno odškrinuvši kapke skrivene sunčanim naočalama pa
spazivši Tess i Pippu kako rone u plićem kraju bazena.
U blizini nije bilo nikog drugog.
- Stvarno? - odgovorila sam.
- Da, stvarno - uzvratila je nadmeno. - Takva bliskost s drugim
muškarcem nije nimalo primjerena za udanu ženu. Adam je spreman
takvo što trpjeti do vjenčanja, no jednom kada uplovite u brak, morat
ćeš se odreći Seba.
I dalje se nisam pomaknula, premda su mi mišići pod kožom
stali nervozno titrati, a jedina stvar koju sam istinski priželjkivala
bilo je skočiti na noge i iskopati joj oči.
Uspjela sam održati smirenost u glasu. - Adam vam je to rekao?
Baš tim riječima?
- Jest, oduvijek ga je zabrinjavao taj odnos. Rekao mi je još na
početku koliko ga sve to muči.
- Nisam sigurna je li vam nekim čudom to promaklo, Pamela, ali
Seb voli muškarce. - Čim su mi riječi prešle preko usana, poželjela
sam ih vratiti natrag. Činilo mi se kao da opravdavam naš odnos,
objašnjavajući joj kako Sebova homoseksualnost čini sve zajedno
prihvatljivim.
- U potpunosti sam svjesna te činjenice - frknula je. - Ali nije
primjereno. On ne bi čak ni trebao biti ovdje. Adam je bio užasnut
kada je shvatio da namjeravaš i njega pozvati.
Adam mi nije zucnuo ni riječi o tomu. Ne bi se usudio. Međutim,
u tom trenutku, kada sam malo bolje razmislila o svemu, shvatila
sam da nikada nismo ni razgovarali o tomu. Sebov i moj odnos bio je
takav kakav jest i kakav je oduvijek bio, još od davnih vremena kada
Adam još uvijek nije bio dijelom mojeg života, i uzela sam zdravo za
gotovo da ga je Adam prihvatio kao takvog, no možda u stvarnosti
nije bilo tako.
 - U redu, recite mi onda što je točno rekao? - zatražila sam
samouvjereno.
- Jednostavno nije mogao vjerovati - odgovorila je. - Gej ili ne,
svejedno je muškarac koji trenutno luduje s njegovom zaručnicom na
njezinu djevojačkom putovanju. Sve je skupa ponižavajuće za njega.
Skinula sam naočale, uspravivši se u sjedeći položaj, no Pammie,
ako je to i primijetila, nije to ničime dala do znanja. Ostala je u
vodoravnom položaju, lica napola prekrivena mekanim šeširom
široka oboda.
- Adam vam je rekao da ga sramotim? Baš tim riječima? - upitala
sam, mrzeći samu sebe jer svjesno ulazim u njezinu stupicu.
Na licu joj je zatitrao osmijeh, otkrivši mi da je zadovoljna
postignutim. - Jest, ali zar postoji muškarac koji na njegovu mjestu
ne bi osjećao isto? Nije on kriv, to je prirodna muška reakcija. Ne
znam nijednog muškarca na ovom svijetu koji bi bio oduševljen što s
drugim muškarcem provodiš toliko vremena koliko ti provodiš sa
Sebom. Takvo što nije primjereno za ženu koja je zaručena za
drugoga.
- Ne živimo u osamnaestom stoljeću - odgovorila sam, ugrizavši
se za jezik kako mi ne bi izletjele riječi koje sam zaista željela
izgovoriti. - Vremena su se promijenila od vaše mladosti. Žene su
drugačije. - I dalje sam joj pokušavala opravdati naš odnos.
- Može biti - smireno je prevalila odgovor preko usana na kojima
je i dalje poigravao smiješak. - Međutim, ono što ti želim reći, i to
isključivo kako bih ti učinila uslugu i poštedjela te sukoba s Adamom,
jest da ćeš taj odnos morati okončati. Adam to neće trpjeti nakon
vjenčanja.
- Seb neće biti taj s kojim ću se prestati viđati - prosiktala sam.
- Ta će čast pripasti vama.
Šešir joj je završio na podu kada se pokušala pridići na ležaljci. -
Molim?
 - Dobro ste čuli. A ako se odbijem viđati s vama, dobro znate što
će to značiti za vas, zar ne?
Pogledala me, lica izobličena mržnjom.
- Adamu će biti utoliko teže viđati se s vama.
- Sretno ti bilo s time - odgovorila je smireno, prikrivši u glasu
bilo kakvu natruhu straha koji je možda osjetila. - Zar zaista misliš da
će između nas dvije odabrati tebe?
- S kojom od nas živi? S kojom dijeli postelju? S kojom vodi
ljubav? Rekla bih da nemate pretjerano dobre izglede ako bude
primoran birati.
- Ne bih bila tako sigurna na tvojem mjestu - odgovorila je prije
nego je ustala pa se polako udaljila prema kući, ostavivši me da
promatram njezina leđa prekrivena kaftanom kašmirskog uzorka,
koji je poigravao na povjetarcu. - Zabavljate li se, djevojke? - upitala
je Tess i Pippu prolazeći pokraj bazena, naizgled potpuno bezbrižna.
Psihopatkinja.
A sada je rekla Adamu da se predivno provela i da sam učinila
sve kako bi se osjetila dobrodošlom? U glavi mi se smjesta oglasio
alarm. Bila sam uvjerena da nešto smjera u toj svojoj igri mačke i
miša. A nije bilo nikakve sumnje tko je miš u tom igrokazu.
Adam nam je navukao poplun preko glava, a ja sam osjetila da
se ponovno ukrutio kada me privukao još bliže k sebi. - Pa prošla su
četiri dana. - Nasmijao se kada sam u šali počela negodovati.
- Ne mogu si pomoći.
- Pođi spavati - rekla sam umorno. - Moramo ustati za koji sat.
- Hoću, obećavam. Zatući ću ga čekićem i više ti neću dodijavati,
ali samo ako mi učiniš uslugu.
- Zaboga, što sad hoćeš? - Prasnula sam u smijeh.
- Mama je upitala može li poći s tobom na isprobavanje
vjenčanice nakon konačnih preinaka.
 - Molim? - osupnuto sam graknula, smjesta se uspravivši u
postelji i okrenuvši se prema njemu. - Ozbiljno?
- Rekla je da ste se tako dobro slagale tijekom putovanja da je
poželjela poći s tobom kako bi vidjela haljinu, naravno, ukoliko
nemaš ništa protiv. - Ukočio je lice u izraz koji je otkrivao kako
očekuje ljutit odgovor.
Usta su mi se razjapila uslijed iznenađenja.
- Molim te, Em. To bi joj mnogo značilo. Znaš i sama koliko je
priželjkivala kćer s kojom bi mogla podijeliti tako poseban trenutak.
Najbliže si kćeri što će ikada imati. Jako bije usrećilo da pristaneš.
- Ali... - izustila sam.
- Tvoja je mama već vidjela vjenčanicu pa neće pokvariti njezin
posebni trenutak.
- Ali Pippa je još nije vidjela, a ni Seb. Nas smo četvero
namjeravali isprobavanje vjenčanice pretvoriti u cjelodnevno
subotnje druženje, znaš, otići na ručak i provesti dan zajedno.
- Adam se pridigao na laktove. - Seb?
Zadržala sam dah.
- Seb ide s vama?
Kliznula sam natrag pod poplun, a srce mi je divlje lupalo u
grudima. Jesam li umislila promjenu ozračja? Mora da jesam, jer je
Seb bio problem koji je Pammie iskonstruirala u svojoj glavi, ne
Adamovoj. Zašto mi se onda učinilo da sam upravo stala na nagaznu
minu i da čekam eksploziju koja će uslijediti svakog trenutka?
- Naravno - odgovorila sam nonšalantno. - Zašto ne bi?
- Jer je isprobavanje vjenčanice tipičan babinjak, nešto što bi
trebalo biti rezervirano isključivo za žene - odgovorio je odsječno.
Okrenula sam se prema njemu pa se privinula uz njegova topla
prsa, provukavši mu ruku iza leđa. - To je tako seksistička izjava -
odvratila sam kroz smijeh.
 Osjetila sam da uzmiče od mene, kako fizički, tako i mentalno. -
Znači, Seb će poći s vama u salon vjenčanica i tamo sjediti s tobom i
čoporom žena? - upitao je s nevjericom. - Vidjet će tvoju vjenčanicu
prije mene?
- Jao, ne budi smiješan - prekorila sam ga. - To je samo Seb,
zaboga. - Je li ga uspjela obrlatiti? Je li mu uspjela utuviti tu
smiješnu pomisao u glavu?
- Iskreno, to je malo previše za moj ukus - odbrusio je grubo.
- Doduše, ako on ide, tada zaista ne vidim razloga da vam se ne
pridruži i moja mama. Slažeš se?
Nije bilo pravog odgovora na to pitanje, a ja sam osjetila kako
tonem u madrac, poražena i obeshrabrena, pitajući se što ću sve biti
prisiljena poduzeti kako bih odstranila tu podlu, ogavnu ženu iz
svojeg života?
 25

Č ak se i mama morala dobrano potruditi kako bi prikrila ton

iznenađenja u svojem glasu kada sam joj otkrila da će nam se i
Pammie pridružiti na našem cjelodnevnom druženju. - Oh, u redu,
dušo, kako god želiš. To je tvoj dan - odgovorila je pomirljivo.
- Ti se jebeno šališ? - zakriještala je Pippa, koja nije tako pomno
birala riječi.
Posramljeno sam okrenula Sebov broj dan ranije kako bih ga
obavijestila da sam se predomislila po pitanju njegova prisustva
sutrašnjem događaju.
- Ali htio sam je vidjeti prije nego je vidi obični puk - odgovorio
je. Njegovo razočaranje bilo je i više nego očito.
- I hoćeš - rekla sam. - Na dan vjenčanja, kada me budeš frizirao.
- U redu, onda - odgovorio je odsječno, potom spustivši
slušalicu.
Ne znam zašto sam pokleknula pred pritiskom, no to se
jednostavno činilo lakšim izlazom. Jedan problem manje značio je i
jednu stvar manje o kojoj moram brinuti i s kojom se moram nositi.
Već je bilo previše toga što mi je zadavalo glavobolje, a sve što sam
željela bilo je malo mira.
Provele smo dobrih dvadeset pet minuta na postaji Blackheath,
čekajući da se Pammie udostoji pojaviti, što je značilo da ćemo
kasniti na termin zakazan u salonu vjenčanica. Mrzim kasniti; pitajte
bilo koga da vam navede nešto što mi je potpuno nesvojstveno i svi
će vam odreda reći - kašnjenje. Ništa me ne može izbaciti iz takta kao
nonšalantnost ljudi koji toliko malo cijene tuđe vrijeme da su ga
spremni bez imalo krzmanja tratiti. Ne toleriram takve stvari na
profesionalnom planu, a ne prihvaćam ih ni u privatnom životu,
osim, naravno, u slučajevima kada za to postoji valjan razlog. Požar,
zemljotres ili smrt predstavljaju prihvatljive izlike, no sve što je
Pammie u tom trenutku uspjela ponuditi bilo je: - Žao mi je,
pobjegao mi je vlak. Nećemo valjda kasniti zbog mene?
Pozdravile smo se neiskrenim poljupcima koji su završili negdje
u zraku, a ja sam se potom okrenula pa odlučnim korakom zagrabila
uzbrdo prema platou, ostavivši i mamu i Pammie iza sebe, te
primoravši Pippu da se dobrano uspuše kako bi zadržala korak.
Zvonce na ulaznim vratima salona oglasilo se kada smo ušle, a
mene je istog trena zapuhnuo val vrućeg zraka, koji je nemilosrdno
sunce ugrijalo kroz staklo izloga. Na malenom, okruglom stoliću
nasred salona stajao je malčice prevelik cvjetni aranžman s bijelim
ljiljanima.
- Dobro jutro, Emily - zagugutala je Francesca, modna
dizajnerica zadužena za moju vjenčanicu, šepureći se dok nam je
prilazila. - Još samo dva tjedna do tvojeg velikog dana! Jesi li
spremna?
Lice mi je bilo crveno i posuto mrljama, a mogla sam osjetiti i
znoj koji mi se stao skupljati pri dnu kralježnice. - Skoro. -
Osmjehnula sam se.
- Jako mi je žao, ali kako kasnite nećemo imati mnogo vremena.
Sljedeća mladenka naručena je za trideset minuta.
Trebao je to biti poseban dan, opušten i lagodan, no u grudima
me već dobrano stezalo, a namotana opruga tjeskobe prijetila je da će
se osloboditi.
- Ali ništa ne brinite - nastavila je, nastojeći ublažiti udarac
prethodne rečenice. - Sigurna sam da ćemo uspjeti sve obaviti.
Htjela sam sjesti, popiti čašu vode i smiriti se prije nego se odem
preodjenuti u pregrijanu kabinu za presvlačenje, no činilo se da nije
preostalo dovoljno vremena za to. Pokazalo se i kako odluka da
odjenem debele crne tajice nije bila najbolja, pošto su komadići crne
vunene tkanine ostavljali trag na baršunastom bež tepihu, a dio ih se
ugnijezdio i među mojim znojnim nožnim prstima. Ništa nije išlo
onako kako sam planirala i bila sam natjerana dati sve od sebe kako
bih suspregnula suze. Predočila sam samoj sebi kako bi izgledalo da
briznem u plač, svjesna da bih se doimala poput razmažene princeze
koja doživljava živčani slom zbog nevažnih sitnica.
Francesca mi je pažljivo navukla haljinu preko ispruženih ruku i
glave pa je, mic po mic, povukla preko mojih ramena i torza. - A
sada, trenutak istine - rekla sam, potom zadržavši dah, kao da bi mi
zbog toga haljina možda mogla bolje pristajati. - Da vidimo hoćemo li
je morati proširivati. - Nesigurno sam se osmjehnula, uvjerena da
sam uspjela zadržati ciljanu težinu, no istovremeno sumnjajući u
snagu vlastite volje.
Ugledala sam svoj odraz u zrcalu i gotovo nisam prepoznala
ženu koja mi je uzvratila pogled. Nježni šifonski nabori obavijali su
mi grudi, struk su pridržavali nevidljivi šavovi, a svila boje bjelokosti
protezala se u savršenim malim potočićima sve do poda.
Je li moguće da se zaista udajem? Iznutra sam se još uvijek
osjećala poput djevojčice koja se s prijateljicama igra imaginarnog
vjenčanja, a ipak, tu sam gdje jesam, potpuno odrasla žena, spremna
preuzeti obveze nečije supruge. Adamove supruge. Zamislila sam ga
kako me ozarena lica čeka pred oltarom, pomalo ukočen od nervoze
dok mu prilazim. Moja je obitelj nasmiješena, ponosna na ženu u
koju sam izrasla. Mama na glavi nosi mornarsko plavi šešir s
mrežicom, a tata je odjenuo svoje novo, elegantno odijelo (Ima čak i
prsluk, znate.). Moj je brat sa svojom malom obitelji, a sićušna se
Sophie pokušava osloboditi majčina čeličnog stiska i izgubiti se u
labirintu klupa pod sobom. Potom okrenem glavu udesno, iza
Adama, gdje stoji njegov kum i brat, James, a krivnja mi stane
svrdlati srcem, istiskujući sav život iz njega. Njegova majka, čije lice
izobličeno mržnjom jedino ja mogu vidjeti, stoji pokraj njega, držeći
ga pod ruku.
- Jeste li spremni? - upitala je Francesca, provirivši glavom iza
zastora.
 Nervozno sam kimnula glavom. S druge stane zastora dopirao je
žamor u kojem sam uspijevala razabrati Pammien prodorni glas, koji
je na moje živce djelovao poput bodljikave žice.
- No, hajde onda - ponukala me Francesca - neka vas i vaša
publika vidi.
Gurnula sam teški baršun u stranu pa zakoračila pred njih.
- Oh, Em - zaplakala je mama.
- Izgledaš tako prekrasno - rekla je Pippa razrogačenib očiju,
dlanom pokrivši razjapljena usta.
- Stvarno? - upitala sam. - Je li vjenčanica onakva kakvu si
očekivala? - Pitanje je bilo upućeno Pippi, ali odgovor sam dobila od
Pammie.
- Ne - odgovorila je oklijevajući. - Mislila sam da će biti... ne
znam... valjda raskošnija.
Pogled mi je kliznuo na linije koje su mi elegantno prianjale uz
obline, skrećući unutra prema struku pa opet van prema bedrima,
ističući im oblik i klizeći preko njih pa se naposljetku raširivši u
faldama tkanine na podu.
- Ja mislim da je jednostavno prekrasna, Em - iz Pippe su
prokuljale emocije. - U potpunosti odražava tebe.
- Izgleda dražesno, dušo, zaista izgleda dražesno - dometnula je
Pammie. - Sigurna sam da ćeš je uporabiti mnogo puta. Poslužit će ti
u svečanim prilikama za koje ćeš se morati osobito dotjerati.
Njezine su riječi zapekle, ali mama i Pippa nisu ništa primijetile.
Tako je to s Pammie: dobiješ kompliment koji svi čuju, a nakon njega
uslijedi zajedljiva uvreda koja je gotovo neprimjetna, svima osim
meni, njezinoj omiljenoj žrtvi.
- Namjeravaš li učiniti nešto s kosom? - upitala je. - Nešto čime
bi je malo dotjerala i popravila opći dojam?
Francesca mi je u tom trenutku pristupila držeći u ruci
jednostavnu staklenu tijaru na koju je bio pričvršćen jednoslojni veo.
 - Namjeravaš li podići kosu ili ćeš je ostaviti raspuštenom? -
uzbuđeno je upitala Pippa.
- Razmišljam o tomu da je podignem - odgovorila sam,
namrštivši se uslijed vlastite neodlučnosti. Francesca je skupila moju
raspuštenu kosu, izvukavši nekoliko pramenova pa ih pustivši da mi
uokvire lice i sve skupa učvrstivši s nekoliko nasumce raspoređenih
ukosnica, potom mi pažljivo na glavu položivši tijaru.
- Samo kako biste stekli nekakvu predodžbu - rekla je.
- Hm, neće izgledati baš tako, zar ne? - Pammie je i tu priliku
iskoristila za sipanje otrova. - Pretpostavljam da si angažirala
profesionalca za sam dan vjenčanja.
Bilo je to retoričko pitanje pa se nisam osjetila pozvanom
odgovoriti.
- Znači, sviđa vam se? - upitala sam. - Što mislite, hoće li se i
Adamu svidjeti?
Uzvratio mi je zbor oduševljenih glasova, a njihovi odgovori
,,predivna“, „bit će oduševljen”, „prekrasno” odjekivali su salonom, a
ipak se riječ „zanimljiva” nekako doimala najglasnijom.
U trenutku kada smo napustile salon, točno trideset minuta
kasnije, glava mije već pucala. Nisko, jarko sunce gotovo me
oslijepilo dok smo se spuštale natrag prema vrevi stambenog
područja.
- Za ručak sam rezervirala tvoj omiljeni restoran, Due Amici -
ponosno je uskliknula Pippa. - Malčice ćemo uraniti, ali sigurna sam
da će nam svejedno odmah pronaći stol. U suprotnom, možemo
popiti piće za šankom.
- Zapravo, htjela sam vas pitati bi li vam smetalo da ručak
odgodimo za neku drugu priliku? - upitala sam.
Pippa se munjevitom brzinom okrenula prema meni, pogledavši
me izdignutih obrva u iščekivanju objašnjenja.
 - Imam ubitačnu glavobolju i, ako ću biti potpuno iskrena,
najviše bi mi godila šalica čaja i malo predaha.
Primila me pod ruku pa povela dalje od dviju majki, koje su bile
odveć zadubljene u svoj razgovor i tračanje da bi primijetile bilo Što
oko sebe. - Reci mi, jesam li dobro shvatila? - upitala je Pippa. - Je li
ovo izvlakuša?
Osmjehnula sam se. Nismo uporabile taj izraz već jako dugo,
barem ne otkako smo Adam i ja prohodali. Bila je to naša tajna
lozinka za „izvuci me iz ove katastrofe", a ako se dobro sjećam,
posljednji sam je put uporabila kada su me u stanju posvemašnjeg
pijanstva nagovorili da pođem u kuću nekog tipa kojeg sam upoznala
na večeri karaoka u lokalu Dog &Duck u ulici Brewer. Pippa se žvalila
s njegovim prijateljem u kutu, a sve se skupa doimalo izvrsnom
idejom dok smo trusili piće za pićem, pritom kasapeći klasik Nutbush
City Limits. Međutim, jednom kada smo sjeli u taksi, gdje je Pippa
zajahala svog novostečenog prijatelja, iznenada mi je neka viša sila
podarila natrag zdrav razum. Nije to bilo nešto što sam htjela učiniti,
niti je to bilo mjesto na kojem sam htjela biti. - Izvlakuša! - uzviknula
sam, a Pippa se munjevito uspravila, kao da je čula Tarzanov bojni
poklič.
- Stvarno? - zavapila je ojađeno.
- Da. Iz-vla-ku-ša. - rastavila sam riječ na slogove, svaki
izgovorivši usporeno, više zbog sebe nego zbog nje. Bilo me strah da
bih onako pijana mogla greškom izgovoriti nešto slično, nešto zbog
čega bi dečki umislili da se mogu nadati nekakvoj sočnoj, perverznoj
poslastici.
- Uspjela te izbaciti iz takta, zar ne? - upitala me Pippa sada,
neznatno naherivši glavu prema Pammie.
Kimnula sam glavom, osjetivši kako mi se u kutku oka skupljaju
suze.
- U redu, želiš li da odemo kod mene?
 Pomislila sam na Adama, koji je kod kuće željno iščekivao moj
povratak kako bi čuo sve o mojem velikom danu, shvativši da
jednostavno nemam snage za njega. Nisam mogla na lice navući
masku oduševljenja i lagati kao pas pa mu reći da je sve bilo
apsolutno savršeno, a ipak, nisam mu htjela reći ni kako je zaista sve
završilo i da je njegova majka još jednom uspjela sve upropastiti. U
posljednje je vrijeme iz nekog razloga živio u zabludi da se nas dvije
mnogo bolje slažemo, a činilo se da smo, otkako u to vjeruje, nas
dvoje postali mnogo bliži. Nije više bilo glupih prepirki oko onoga što
on smatra mojom neutemeljenom paranojom, koje su nam inače bile
kamen spoticanja svaki put kada bi se njezino ime spomenulo u
razgovoru. Procijenila sam da mi se mnogo jednostavnije nasmiješiti
i saslušati ga kad god bi pričao o njoj pa potom sve skupa potisnuti,
jer sam iznenada shvatila da bi ona mogla imati pravo: kad bi stvari
uistinu pošle po zlu i kad bih ga primorala da bira između nas dvije,
nisam bila sigurna za koga bi se odlučio.
- Moje dame - oglasila se Pippa, okrenuvši se prema majkama. -
Emily se ne osjeća dobro pa ću je odvesti kući.
- Oh, što je bilo, dušo? - upitala je mama, zabrinuto mi položivši
dlan na leđa i pogladivši me po njima. - Želiš li da pođem s tobom?
Odmahnula sam glavom. - Ne, hvala, mama. Bit ću dobro, samo
me spopala mučnina.
- Vjerojatno se ne pazi - ubacila se Pammie kao da nisam
prisutna. - Vjerojatno iskušava neku suludu dijetu jer pokušava
izgubiti na težini kako bi stala u onu haljinu.
Pippa je morala primijetiti izraz mojeg lica jer me žurno povela
dalje, spriječivši me tako da nametljivu kuju nagradim dobro
odmjerenim udarcem među oči.
- Je li stvar u meni? Umišljam li sve to? - upitala sam jednom
kad smo pronašle sigurnost, ugnijezdivši se na njezinu kauču sa
šalicama instant juhe u rukama. - Svi mi neprestano ponavljaju kako
je ljubazna i pažljiva, no ja, kada god je pogledam, vidim samo
zajapureno sotonsko lice s rogovima koji joj izbijaju iz čela.
 - Ali ona i jest takva sa svima drugima. Svi je vide kao potpuno
nevinašce koje te tako velikodušno iznenadilo dovevši tvoju davno
izgubljenu prijateljicu iz djetinjstva na tvoje djevojačko putovanje,
nevinašce koje je preklinjalo da je povedeš na isprobavanje haljine
jer nema vlastitu kćer s kojom bi podijelila to osobito iskustvo... bla,
bla bla. I iskreno, Em, svi su popušili tu priču. Čak je ni njezin vlastiti
sin ne uspijeva prozreti i uvidjeti koliku ti bol nanosi.
- Dakle, ipak je stvar u meni? - Osjetila sam kako suze naviru, no
dala sam sve od sebe kako bih ih suspregnula.
- Naravno da nije - odgovorila je, primaknuvši mi se kako bi me
zagrlila. - Ja je vidim točno onakvom kakva jest, ali to ti nije od
velike koristi, osim u trenutcima poput ovoga. - Privinula me k sebi. -
Treba ti suprug koji će biti na tvojoj strani, koji će uvidjeti što ona
čini i koliko te njezini postupci žaloste. Ne možeš ući u brak
opterećena takvom ogorčenošću jer će ti to u konačnici uništiti brak,
a možda i tebe. Moraš razgovarati s njim i sve mu ispričati.
- Već sam to pokušala - zavapila sam. - Ali kad god to izgovorim
naglas, sve se doima tako patetičnim, kao da sam kakvo razmaženo
dijete. Čak se i meni tako čini, a mogu onda misliti kakav dojam
Adam ima.
- Što je imao za reći o činjenici da je dovukla Charlotte na tvoje
djevojačko putovanje? To nije nimalo patetično. Posve je bjelodano
da je tim postupkom prešla granicu dobrog ukusa. Većini ljudi ne bi
palo na pamet takvo što razmatrati, a kamoli provesti u djelo.
- Nisam mu rekla...
- Molim? - uskliknula je Pippa. - Vjenčat ćete se za dva tjedna, a
ti mu prešućuješ nešto tako važno?
Odmahnula sam glavom. - Prošlo je tek nekoliko dana otkako
smo se vratili, a u onim rijetkim trenutcima kada bismo ostali
nasamo, obično smo razgovarali o Las Vegasu ili o samom vjenčanju.
- Guraš glavu u pijesak - odvratila je strogo. - Razboljet ćeš se
ako tako nastaviš.
 Neodlučno sam kimnula glavom, potpuno svjesna da se
cjelokupna situacija već počinje odražavati na moje zdravlje. -
Razgovarat ću s njim večeras.
Vrativši se kući, zatekla sam Adama zadubljenog u prijenos ragbi
utakmice na televiziji.
- Možemo li razgovarati? - upitala sam potiho, gotovo se
nadajući da me neće čuti i da ću neizbježni razgovor moći odgoditi za
barem još jedan tjedan.
- Da, naravno - odgovorio je odsutno. - Ali može li to pričekati
dok utakmica ne završi?
Kimnula sam glavom pa se povukla u kuhinju. Dohvatila sam
nekoliko paprika iz frižidera pa ih stala nemilosrdno kasapiti. Nije
me pitao čak ni kako je prošao moj veliki dan.
- Zapravo, ne, ne može - rekla sam, jurnuvši natrag u dnevni
boravak, i dalje držeći nož u ruci.
Neznatno se uspravio, no samo kako bi mogao bolje vidjeti
televizor na koji sam mu sada priječila pogled. Zgrabila sam daljinski
upravljač sa stolića za kavu pa isključila uređaj.
- Koji ti je vrag? - pobunio se. - To je bilo polufinale.
- Moramo razgovarati.
- O čemu? - progunđao je, zazvučavši poput mušičavog djeteta.
Sjela sam na stolić za kavu, točno nasuprot njega, kako bih ga
prisilila da se usredotoči na mene. Bojažljivo je pogledavao prema
nožu u mojoj ruci.
- Moramo razgovarati o tvojoj majci - odgovorila sam, nježno
odloživši nož na drvenu površinu pokraj sebe.
Prostenjao je. - Zaista? Zar opet? Mislio sam da smo to riješili i
ostavili za nama?
- Moraš razgovarati s njom - nisam se dala pokolebati. - Njezino
ponašanje jednostavno nije prihvatljivo, a ja ne namjeravam
dopustiti da ono uzrokuje probleme između mene i tebe.
- Pa, ne uzrokuje - odgovorio je naivno. - Mislio sam da se bolje
slažete. Barem sam takav dojam stekao iz svega što mi je ispričala
vrativši se s tvojeg djevojačkog putovanja.
Položila sam glavu u dlanove, protrljavši oči kako bih si kupila
trenutak ili dva i razmislila kako svemu tome najbolje pristupiti. - U
Portugalu je učinila nešto krajnje neoprostivo - započela sam. - Nešto
čime mi je nanijela takvu bol i prouzročila takvu tjeskobu da
jednostavno ne mogu šutke prijeći preko svega. Želim da shvatiš što
je učinila i kako sam se zbog toga osjećala.
Nagnuo se naprijed, no jasno sam vidjela da se dvoumi, rastrgan
između želje da mi dodirom pruži utjehu i potrebe da se suzdrži, iz
straha da bi se takvo što moglo protumačiti kao izdaja vlastite majke.
Odabrao je potonje. - U redu, da čujem kakvu je to grozotu točno
izvela?
Pročistila sam grlo. - Pozvala je Charlotte.
Čekala sam da skoči na noge i grakne - Što si rekla? - no on je
ostao nepomično sjediti. - Tko je Charlotte? - upitao je smireno.
Razgovor se nije odvijao u onom smjeru kojem sam se nadala. -
Charlotte. Tomova Charlotte.
Zbunjeno je odmahnuo glavom.
- Činiš li mi ovo hotimice? - zavapila sam. - Moja najbolja
prijateljica, ona koja je spavala s Tomom.
Doimao se smetenim. - Kako se to dogodilo?
- Upravo tako! To i želim reći. Tvoja je mama mislila kako bi bilo
divno ponovno nas povezati pa ju je pronašla i dovukla u Portugal.
- Ali to nema nikakvog smisla - rekao je. U redu, barem smo se
pomaknuli s mrtve točke, iako mi nije nimalo olakšavao.
- Učinila mi je to u inat - nastavila sam. - Vraški se potrudila
kako bi je pronašla.
 - Ali ona nije mogla znati - odgovorio je, braneći je. - Kako je
mogla znati za ono što se zbilo među vama?
- Jer joj je moja mama ispričala!
- Ne budi smiješna - rekao je ustavši s kauča. - Da je mama znala
samo djelić onoga što se među vama zbilo, sigurno je ne bi pozvala.
Očito je vjerovala da čini nešto dobro, nešto lijepo. Sigurna sam da te
samo htjela iznenaditi.
- Adame, koji ti dio priče nije jasan? - graknula sam, ne uspjevši
zauzdati suze. - Učinila je to hotimice. Znala je zbog čega smo
prekinule kontakt i dovela ju je samo kako bi mi napakostila.
- Ali njoj nešto takvo nikada ne bi palo na pamet - rekao je. -
Mislim da si pomalo paranoična.
- Moraš razgovarati s njom i doznati što je u vezi nas tako muči,
jer će nas u suprotnom njezine spletke uništiti.
Na trenutak se nasmijao. - Složit ćeš se da si pomalo zaglibila u
melodramu.
- Ozbiljna sam, Adame. Moraš to raspraviti s njome. Ova njezina
odmazda prema meni mora prestati.
- Nikada mi nije rekla bilo što protiv tebe, niti te ikada preda
mnom omalovažila. - Sada se našao na nogama.
- Vjeruj u što želiš vjerovati, ali još ti jednom kažem da živiš u
zemlji snova. U potpunosti si nesvjestan onoga što se zbiva oko tebe.
- Zaboga, govorimo o mojoj majci. Mislim da je ipak poznajem
nešto bolje od tebe.
Pogledala sam ga, obrativši mu se smirenim i jednoličnim
tonom. - Kakav god njezin problem sa mnom bio, na tebi je da ga
riješiš. Ne namjeravam i dalje mirno podnositi njezino ponašanje.
Osmjehnuo se pa snishodljivo odmahnuo glavom.
- Jesi li me čuo? - dreknula sam kako bih naglasila poantu.
 Potom sam otišla u spavaću sobu i zalupila vratima. Ako on već
ne namjerava poduzeti ništa po pitanju Pammie, tada ću očito ja
morati zaprljati ruke.
 26

U ronila sam pod površinu vode točno u trenutku kada se na

ulaznim vratima oglasilo zvono, a tiho pucketanje mjehurića
sapunice iznad mene uspjelo je prigušiti njegov prodoran zvuk.
Odlazi, preklinjala sam u sebi.
Pomislila sam da su mi molitve uslišane, no čim sam, ponovno
se uspravivši, izdigla glavu iznad površine, jednostavna melodija
zvona ponovno je odjeknula stanom.
- Oh, daj me ostavi na miru! - izgovorila sam naglas ovog puta.
Zvono se oglasilo opet, pa još jednom.
- U redu, stižem - promrmljala sam, ljutita jer je vrijeme koje
sam odvojila za samougađanje došlo svojem preuranjenom kraju.
Mokru sam kosu omotala ručnikom, zgrabivši potom kućni ogrtač s
kuke na zidu.
- Nadam se da me prekidaš zbog nečega vraški važnog -
izgovorila sam otvorivši vrata, očekujući da ću tamo zateći Pippu ili
Seba.
- Jamese! - Instinktivno sam objema rukama zgrabila ogrtač,
tješnje ga omotavši oko sebe, u nadi da ću se tako osjećati manje
ranjivom. - Adam nije kod kuće - dometnula sam ne otvorivši vrata
ni centimetra više. - Otišao je na piće s dečkima s posla.
- Nisam došao vidjeti Adama - odgovorio je pomalo
nerazgovijetno. Nježno je pogurnuo vrata.
- Sada mi nije baš najzgodnije - rekla sam, ćuteći kako mi srce
divlje udara dok sam golim stopalima pokušavala pridržati vrata na
mjestu.
 - Moram razgovarati s tobom - odvratio je. - Nisam došao ovamo
izazivati nevolje.
Zagledala sam se u njega; u njegove blage oči i meke crte lica te
punašne usne koje su se u kutovima izvile u naznaku smiješka. Bilo je
očito da je popio, no doimao se bezopasnim i pristupačnim.
Pomaknula sam stopalo kojim sam zapriječila vrata pa se sklonila s
puta, pustivši ga unutra. Osmjehnuo se pa dlanom odgurnuo pramen
kose koji mu je pao preko očiju. Činilo mi se kao da gledam Adama
otprije deset godina, iz vremena dok je još bio s Rebeccom. Zapitala
sam se jesu li sijede vlasi kojima su mu bile prošarane sljepoočnice i
izraz tjeskobe koji je sada svakodnevno nosio na licu bili ostavština
Rebeccine preuranjene smrti. Sigurno mu nije bilo lako. Imao je
cijeli život pred sobom, a namjeravao ga je provesti s ljubljenom
ženom, samo da bije izgubio, tako neočekivano i tako nepotrebno. Do
tog mu trenutka nisam odala zasluženo priznanje jer se uspio
iskopati iz ponora koji je morao biti itekako dubok i jer je borbom
uspio pronaći svoj put natrag u život.
- Posluži se pićem - rekla sam mu, pokazavši prema kuhinji.
Osmjehnuo se, sugestivno podigavši obrvu.
- Mislila sam na čaj ili kavu. Ja ću se za to vrijeme otići presvući.
Češljajući se u kupaonici i pritom se promatrajući u zrcalu, još
uvijek zamagljenom od vrele pare koja se izdigla iz kupke, začula sam
nepogrešivi zvuk plutenog čepa, koji je netko upravo izvukao iz grlića
boce. Voda je sada bila mirna, a mjehurići sapunice rasplinuli su se
pa sam posegnula u vodu kako bih dohvatila čep, potom presavivši
ručnik koji sam maločas odbacila na pod pa ga objesivši na grijane
kupaonske ljestve.
Nije bilo važno kako izgledam - nije bilo razloga da bude važno -
no svejedno sam poželjela provjeriti svoj odraz u zrcalu. Protrljala
sam zrcalo, očistivši kružić u sredini od kondenzirane vlage, potom
se odmaknuvši od njega i zapazivši u odrazu Jamesa kako stoji iza
mene s časom crnog vina u ruci.
 Vrijeme kao da je stalo, a jedini zvuk koji se čuo u prostoriji bilo
je tiho klokotanje vode koja je otjecala iz kade.
- Jamese, ja... - Okrenula sam se na peti kako bih se suočila s
njime, a kućni mi se ogrtač pritom otvorio u predjelu grudi.
- Žao mi je... ja... - promucao je. - Ostavit ću te da se odjeneš u
miru.
Brzo sam navukla crne tajice i jednu od Adamovih košulja,
zavrnuvši rukave kad sam ušla u dnevnu sobu. U tom mi je trenutku
umom prošla misao da sam to možda podsvjesno učinila kako bih
mu jasno dala do znanja da pripadam Adamu.
- Dakle, što te dovodi ovamo? - upitala sam što sam opuštenije
mogla.
- Nema nekog posebnog razloga, jednostavno sam pomislio kako
bih mogao navratiti - odgovorio je.
Prišla sam prozoru. - Nisi došao autom, zar ne? - Nisam mogla
vidjeti njegov automobil na ulici pod prozorom.
- Ne, uzeo sam u taksi.
- Cijelim putem od Sevenoaksa? - uskliknula sam iznenađeno.
Kimnuo je glavom.
- Pa, kao što sam ti već rekla, Adam nije tu. Bojim se da si
potratio vrijeme i novac za taksi.
- Nisam došao vidjeti Adama.
Natočila sam si čašu crnog vina iz otvorene boce na kuhinjskoj
plohi kako bih se smirila.
- Nego... - započela sam, odlučivši ostati na nogama umjesto da
sjednem na kauč pokraj njega.
- Htio sam razgovarati s tobom. Morao sam razgovarati s tobom.
- Jamese, nemoj - rekla sam, obilazeći kuhinjski otok. Na neki
sam se način osjećala sigurnije dok nas je dijelio metar granita.
 - Želim da znaš - uzvratio je ustavši s kauča.
Osjetila sam kako moja odlučnost kopni. Dio mene htio je čuti
što ima za reći, no istovremeno je postojao i drugi dio mene, a taj je
dio zahtijevao da pokrijem uši. Život mi je bio dovoljno zbunjujući i
bez dodatnih upliva. Adam i ja učinili smo veliki korak naprijed
otkako sam posljednji put vidjela Jamesa. Strahovala sam da ću, ako
saslušam njegova razmišljanja i osjećaje, učiniti dva velika koraka
unatrag.
- Mislim da bi trebao poći - rekla sam. Osjetila sam kako fizički
uzmičem od njega.
- Možeš li me, molim te, saslušati na trenutak? - rekao je
posegnuvši za mojim dlanom. - Ako mi pružiš priliku, ako mi daš
samo nekoliko tjedana, dokazat ću ti koliko te mogu usrećiti. -
Njegove prodorne oči netremice su zurile u mene.
- To nije nimalo pošteno od tebe, Jamese. Uskoro ću se udati za
tvog brata. Zar ti to ne znači ama baš ništa?
- On neće paziti na tebe onako kako bih ja to činio.
Da sam bila spremna biti u potpunosti iskrena prema samoj
sebi, priznala bih da vjerojatno ima pravo. James je bio sušta
suprotnost svega onoga što je predstavljao njegov brat. Adam je u
svakoj situaciji zračio samouvjerenošću; uvijek bi se prvi predstavio,
preuzeo glavnu riječ u restoranu ili svukao hlače do gležnjeva tijekom
pijanki sa svojim ragbijaškim suigračima. Jednostavno je bio takav, a
ja sam bila itekako svjesna kako se među nama, da nije tako izravan,
nikada ništa ne bi dogodilo. James je bio povučeniji i tankoćutniji, i
činilo se da uvijek najprije promisli o onome što će potom reći ili
učiniti. On bi me nastavio slušati, dugo nakon onog trenutka u kojem
bi se Adam isključio. On bi me nastavio držati u naručju i kada bi se
sve oko mene stalo urušavati.
Glava mu je bila tek centimetre udaljena od mene, usne tako
blizu mojima da sam ih gotovo mogla okusiti. Sve što sam trebala
učiniti bilo je sklopiti oči i našla bih se na nekom sasvim drugom
mjestu.
 - Zavređuješ bolje od njega - prošaptao je. - Ja te nikada neću
povrijediti.
Ustuknula sam. Unatoč svim njegovim manama, znala sam da
me Adam nikada ne bi hotimice povrijedio. Zar je James htio
sugerirati da bi Adam bio u stanju to učiniti?
- Adam je dobar prema meni...
Prenuo me zvuk s podesta, a okrenuvši se, tamo sam ugledala
Adama, koji je izgledao kao da ga je nešto prožvakalo i ispljunulo.
Oboje smo odskočili jedno od drugoga, kao da smo doživjeli strujni
udar. Nisam uopće čula kada je ušao u stan.
- Hej, hej, što se ovdje zbiva? - nerazgovijetno je profrfljao,
oslonivši se o okvir vrata dnevnog boravka pa pokušavši dodatno
olabaviti već poprilično labavu kravatu.
- Ja... mi... - započela sam, držeći pogled uperen u pod ne bih li
tako prikrila krivnju za koju sam bila uvjerena da mi se ocrtava preko
cijelog lica.
- Došao si kao naručen da mi pomogneš dobiti okladu - James
me spasio, posegnuvši prema mojem vratu pa me uhvativši za
ovratnik košulje. - Rekao bih da je ovo moja košulja. Mora da si mi je
maznuo za Božić tijekom onih par dana kada smo obojica spavali kod
mame.
- Vraga jest - odgovorio je Adam, nastojeći hodati prema nama
pravocrtno. - Dajem svima na znanje da je to moja Gant košulja.
James se nagnuo kako bi bacio pogled na unutrašnjost
ovratnika, a ja sam pritom osjetila njegov vreli dah na vratu. - Ha,
košulja je Eton! Rekao sam ti. Moja je, ti prljava lopužo.
Dakle, sad sam povrh svega nosila i Jamesovu košulju. Nije mi
promaknula ironija cijele situacije.
- Hej, dušo - promrmljao je Adam, utisnuvši mi vlažan poljubac.
Instinktivno sam ustuknula. Dah mu je bazdio po alkoholu i kebahu,
a on je smrdio po dimu.
 - Što je, draga? Nije li ti drago što me vidiš?
- Naravno da jest - nervozno sam se nasmijala - ali smrdiš. Jesi li
možda pušio? - Iznenadila bih se da jest, jer je vrlo dobro znao koliko
mi je to gadljivo.
- Molim? Ne, naravno da nisam. - Pomirisao je rukav svojeg
sakoa pa me zbunjeno pogledao, kao da je upravo dokazao da sam
sve umislila.
Nehajno mi je prebacio ruku preko ramena pa se svom težinom
oslonio na njega.
- Dakle, što te dovelo ovamo, momče? - upitao je Adam, svakog
trena bivajući sve glasniji.
Razrogačenim sam očima pogledala Jamesa, moleći se da je
pripremio neko uvjerljivo objašnjenje koje će sada moći ponuditi.
- Došao sam uzeti račun za prstenje od tebe - odgovorio je
smireno.
Adam je počeo slobodnom rukom nespretno pipkati po sebi.
Druga mu je još uvijek visjela preko mojega ramena, i dalje me
pritišćući svojom težinom.
- Nije kod mene, već si ga uzeo - odgovorio je, doimljući se
zbunjenim. - Jasno se... - Odvojio se od mene pa čučnuo na pod,
previjajući se od smijeha. - Hm - rekao je pročistivši grlo. - Jasno se
sjećam da si ga uzeo.
- Možda imaš pravo - rekao je James. - Gledao sam u lisnici, no
možda mi je ostao u džepu hlača.
- Tamo ćeš ga pronaći - uzvratio je Adam, viknuvši prvu riječ pa
potom promrmljavši ostatak rečenice gotovo nečujno.
James i ja izmijenili smo poglede pa se rezignirano osmjehnuli
jedno drugome. - A ti si mislio da si ti pijan? - rekla sam.
- Hajde, mrcino - obratio se Adamu, posegnuvši prema njemu. -
Najbolje da te smjestimo u krevet.
 - Samo ako pođeš sa mnom - Adam je prasnuo u smijeh. Nas
dvoje, pak, nismo bili sigurni komu se od nas obraća.
James ga je podigao s poda pa ga podupro svojom težinom.
Jurnula sam u kupaonicu pa otkopčala košulju koju sam nosila.
Nisam sigurna je li me činjenica da na etiketi jasno piše Gant
iznenadila ili ne.
 27

P et dana prije vjenčanja Pammie je nazvala kako bi zamolila da na

sam obred pozovemo još šestero gostiju. Četiri dana prije
vjenčanja upitala me može li noć prije vjenčanja odsjesti sa mnom u
hotelu. Tri dana prije vjenčanja htjela je da joj elektroničkom poštom
pošaljem raspored sjedenja.
Na sve sam zahtjeve odgovorila odlučnim ,,ne“.
- Samo pokušava pomoći - komentirao je Adam kada sam se
požalila na njezino uplitanje. - Jadna žena, što god učini, nije dobro.
Pogledala sam ga tugaljivo, razočarana, ali nimalo iznenađena.
Jasno je dao do znanja kako vidi situaciju. Ako ću biti potpuno
iskrena, drugačiji odgovor nisam ni očekivala.
Vjerna sebi, Pammie je otvorila pipu i pustila suze, glumeći
nevinašce kada ju je Adam nekoliko dana prije toga odveo na ručak.
Tvrdila je kako nije imala pojma zbog čega smo se Charlotte i ja
razišle, potom se zaklevši svime živim i mrtvim da su bilo kakve
sumnje koje gajim prema njoj te njezinim motivima i nakanama u
potpunosti neutemeljene. - Sve što ona želi, a želi to više od bilo čega
na svijetu, jest da budete prijateljice - obavijestio me Adam kada se
vratio kući.
- I to je to? - upitala sam s nevjericom. - Ona kaže da je tako i ti
povjeruješ? Kraj priče?
Slegnuo je ramenima. - A što bih drugo trebao učiniti?
- Vjerovati meni - odgovorila sam prije nego sam napustila
prostoriju.
„Obiteljska večera“ označila je početak naše proslave. Trebalo je
to biti malo, intimno okupljanje naših najbližih i najmilijih, a vrijeme
koje ćemo provesti s njima zatišje pred ludilo našeg velikog dana,
koje će uskoro uslijediti. Da se pitalo mene, pozvali bismo isključivo
moju obitelj, ali nisam bila dovoljno sebična da svoje želje
pretpostavim Adamovim.
- Izgledam li dobro? - upitala sam ga, poravnavši svoju crnu krep
haljinu pa dohvativši svilenu maramu.
- Zanosno - odgovorio je pa mi utisnuo poljubac u obraz.
- Nisi ni pogledao - zadirkivala sam.
- Ne moram - odgovorio je.
- To je tako sladunjavo i otrcano, čak i za tebe.
U svoju sam pismo torbicu ubacila dva ruža, jedan jarko crveni,
rezerviran za lude noćne provode, i drugi bež boje, koji sam obično
stavljala tijekom ležernijih večeri. Imala sam osjećaj da bih večer
pred sobom mogla okončati s crvenim ružem. Na kraju krajeva, bila
je to pretposljednja noć prije našeg vjenčanja, a nisam imala namjeru
ikada više prolaziti sve to.
Mama, tata, Stuart i Laura već su nas čekali za barom restorana
The Ivy kada smo naposljetku pristigli. Mama nas je, rumenih
obraza, veselo pozdravila podizanjem čaše šampanjca, spazivši nas
kako ostavljamo kapute na ulazu.
- O-ho-ho, tvoja je mama već udarila po kapljici - nasmijao se
Adam.
- Vjerojatno je u pitanju samo prošek, a ne pravi šampanjac -
odgovorila sam. - Barem dok ne dozna da mi sve plaćamo.
Večer je mogla biti savršena da je na popisu pozvanih bilo samo
nas šestero, no tamni oblak Pammiena neminovnog dolaska nadvio
se nada mnom, spuštajući se sve niže i niže. Osjećala sam kako mi
svakom novom minutom pritišće tijelo snažnije i snažnije, stavljajući
mi na ramena teret koji me gurao prema tlu.
Pola sata nakon dogovorenog vremena, Pammie je slavodobitno
ušetala u Jamesovoj pratnji.
 Jedan pogled na njega bio je dovoljan da mi um preplavi
zbunjenost, no odbila sam se prepustiti osjećaju. Čvrsto sam te večeri
odlučila biti oličenje samokontrole.
- Lijepo te vidjeti - obratila sam se Jamesu. Učinilo mi se da su
mu se usne zadržale na mojem obrazu trenutak predugo.
- Lijepo je vidjeti i tebe - odgovorio je potiho. - Kako si?
- Sve je savršeno - odgovorila sam, pazeći da istu poruku
pošaljem i očima. - Chloe nam se neće pridružiti? - upitala sam,
ogledavši se uokolo.
- Ne, bojim se da neće. Mislio sam da ti je mama već rekla?
Odmahnula sam glavom i podigla obrve.
- Razišli smo se - dometnuo je.
- Oh, žao mi je što to čujem - uspjela sam iznaći riječi.
- Tako je najbolje - rekao je. - Nije išlo, ona jednostavno nije bila
ona prava.
- Nikad ne znaš - uzvratila sam, gotovo veselo. - Možda je ipak
bila.
- Prilično sam siguran da nije. Ipak znaš kad je to to, zar ne? -
Oči su mu se zapiljile duboko u moje.
Zanemarila sam pitanje pa se okrenula prema Pammie kako bih
je pozdravila. Usne su joj bile razvučene u tanku, ukočenu liniju.
- Pamela, divno vas je vidjeti - oduševljeno sam je pozdravila. -
Nije li ovo sve tako uzbudljivo?
Obje smo znale da su moje riječi natopljene sarkazmom, no
nitko osim nas dviju nije mogao to primijetiti.
- Emily. - Nagradila me mrkim pogledom. Pripremila sam se na
komentar koji je morao uslijediti: o tomu kako sam se malo previše
popunila, ili smršavjela, ovisno o njezinu raspoloženju; o boji moje
kose, koja je bila malo svjetlija nego inače; ili o haljini koju sam
odjenula. Po prvi sam se put osjetila spremnom za njezine otrovne
strelice, no one su, začudo, izostale.
- Dušo - rekla je, okrenuvši se Adamu pa ga zagrlivši, no usta su
joj i dalje ostala ukočena, kao da ih drži zatvorenima u strahu od
onoga što bi moglo prokuljati iz njih ako ih otvori.
- Kako si, mama? - upitao je, srdačno ju zagrlivši.
Oči su joj poletjele prema podu. - Moglo bi biti i bolje -
odgovorila je turobno. Nijemo sam u sebi preklinjala Adama da ne
postavi pitanje, da joj ne pruži to zadovoljstvo. Mamina nespretnost,
uslijed koje je prolila sadržaj svoje čaše pokušavajući se pridići s
barskog stolca, učinila mi se poput odgovora na moje molitve.
- Ups, ispričavam se - rekla je povrativši ravnotežu. - Nisam
mislila da sam tako visoko.
Adam se nasmijao pa ju je, uzevši joj čašu, primio pod ruku i
poveo prema našem stolu. Pammie nije imala izbora doli slijediti ih, i
dalje snuždena lica. Volio je ili ne, čovjek joj je morao priznati
umješnost. Već je uspjela pokvariti atmosferu, a da nije progovorila
ni riječi.
- Dakle, je li sve spremno? - upitala je mama gorljivo, premda je
odgovor bio isti kao i prva tri puta što me tog dana pitala. Međutim,
bila je uzbuđena, a žar njezina uzbuđenja bio je zarazan. Uostalom,
radije sam podnosila njezin entuzijazam nego teško breme zlovolje
koje je Pammie dovukla sa sobom. Bila sam i više nego voljna Adamu
prepustiti da podnese taj teret.
- Da, sve je spremno - odgovorila sam. - Naletjeli smo na
nekoliko manjih problema početkom tjedna, ali uspjeli smo sve
riješiti i zaista ne vidim što bi moglo poći po zlu od danas do subote. -
Dodirnula sam drvo s donje strane stola. - Preostao je samo još jedan
dan.
- Ne bih bila tako samouvjerena - ubacila se Pammie turobno. -
Na dan mojeg i Jimova vjenčanja, sastav se nije pojavio.
 Angažirali smo jedan od onih bendova koji odaju počast Abbi,
no neposredno nakon obiteljske večere doznali smo da ne
namjeravaju doći.
Adam se nasmijao, bez sumnje kako bi je pokušao malo
razvedriti. - I, što se onda dogodilo, mama?
- Poslali su zamjenu - nastavila je jednoličnim tonom, lišenim
njezinih uobičajenih amplituda. - Međutim, novi je sastav bio više
nalik Black Sabbathu.
Svi za stolom prasnuli su u smijeh, no Pammieno je lice i dalje
ostalo nepomično. Glumatanje tako posvemašnjeg jada predstavljalo
je pravi podvig, čak i za nju.
Oborila je pogled u svoje krilo, počevši migoljiti rukama. Evo je
opet, pomislila sam u sebi, premda je sasvim izgledno da sam riječi
izgovorila i naglas, jer se Adam okrenuo prema meni, prostrijelivši
me pogledom.
Pammie u svojem najboljem izdanju.
Nisam je namjeravala poticati u takvom ponašanju, koje nije
bilo ništa doli privlačenje pažnje na sebe, pa sam mirne savjesti
odlučila ne upitati ju što nije u redu. Mama, pak, nije bila toliko
iskusna u ophođenju s Pammie pa je postavila pitanje.
- Oh, Pammie, što nije u redu, zaboga?
Odmahnula je glavom i obrisala usamljenu, odbjeglu suzu,
vjerojatno jedinu koju je uspjela istisnuti.
- Nije ništa - zakmečala je na onaj sebi svojstven način - ne
zamarajte se mnome. - Dotad sam već bila dovoljno iskusna u
tumačenju njezinih izjava pa sam znala da nas zapravo preklinje da
usmjerimo svu svoju pozornost na nju. Bilo mi je već mučno od
njezinih predstava.
Iskapila sam svoju čašu šampanjca do kraja, a uslužni ju je
konobar stao nadolijevati i prije nego sam je spustila na stol. - No,
no, Pamela, razvedrite se - rekla sam podigavši čašu - stvari mogu
biti i gore.
- Emily - prekorila me mama.
- Čisto sumnjam - promrmljala je Pammie gotovo nečujnim
tonom.
Prasnula sam u teatralan, usiljen smijeh, uvelike nalik
karikiranim ženskim likovima koje u pantomimičarskim
predstavama glume muškarci. - Dobro, a što vam je onda? - upitala
sam, stavivši je tako u središte pozornosti, gdje je obožavala biti.
Neka joj bude, pomislila sam, odradimo i taj dio pa ćemo možda
moći nastaviti s večernjim druženjem. Možda će se tada ova večera
početi vrtjeti oko Adama i mene, kao što je i trebalo biti.
- Em - upozorio me Adam potiho. - Prestani.
- Ne, hajde, Pamela - nastavila sam, ne obazirući se na njega.
- Što je?
Ponovno je oborila pogled, naizgled posramljena scenom koju je
izrežirala.
- Nisam namjeravala večeras ništa spominjati - započela je. -
Nije mi se činilo primjerenim.
- Pa, sada smo se već svi pretvorili u uho, tako da nema razloga
da to ne učinite - uzvratila sam.
Stala je nervozno prebirati prstima po svojoj ogrlici,
izbjegavajući pogledati bilo koga od nas i umjesto toga vrludajući
očima po mnoštvu koje se okupilo u restoranu.
- Bojim se da imam poprilično loše vijesti - progovorila je
drhtavim glasom, trudeći se istisnuti još koju suzu.
Adam je pustio moj dlan kako bi primio njezin.
- Što se događa, mama? Plašiš me.
- Imam rak, sine - rekla je. - Žao mi je. Zaista ti nisam htjela to
reći večeras. Nisam htjela upropastiti ono što je za tebe trebala biti
posebna večer.
Za stolom je zavladala grobna tišina. Mama je ostala sjediti
razjapljenih usta, a ostatak moje obitelji s nelagodom je odvratio
pogled. James je pognuo glavu kao da je već otprije znao tu
informaciju. Nisam bila sigurna imam li se potrebu nasmijati ili
zaplakati.
- O, Bože. - Nisam uspjela razaznati od koga su riječi došle. Moj
svijet iznenada je obavila izmaglica, a sve oko mene postalo je
usporeno kao u kakvom filmu.
- Što? Kako? - Bio je to Adam.
- Rak dojke - odgovorila je potiho. - U trećem je stadiju pa još
postoji tračak nade.
- Koliko dugo već znaš? Tko... kod koga si bila? - upitao je Adam
zbunjeno, stopivši više pitanja u jedno.
- Ne brini, sine, pružaju mi izvrsnu skrb. Imam divnog liječnika
u bolnici Princess Royal.
- Što poduzimaju kako bi te izliječili?
- Čine sve što je u njihovoj moći. Obavili su mnoštvo pretraga, a
među njima i biopsiju. - Prinijevši dlan grudima, na lice je navukla
grimasu kako bi dodatno naglasila svoju patnju. - Još uvijek nisu
posve sigurni koliko se bolest proširila.
Zaista nisam htjela to spominjati večeras. Hajde, zaboravimo to i
pokušajmo uživati u ovoj posebnoj večeri.
Nisam mogla niti uobličiti u glavi riječi koje sam htjela
izgovoriti, a kamoli ih pokušati reći naglas, što je vjerojatno bio
blagoslov.
- Kada će znati više? - upitao je Adam. - Kada ćemo znati s čime
se nosimo?
- Sasvim je sigurno da ću se morati podvrgnuti tretmanima -
odgovorila je - ali još uvijek ne znaju kako dugo. - Nasmijala se
smijehom lišenim bilo kakve radosti. - Niti ima li uopće smisla
podvrgavati se liječenju. Ali, čovjek se mora suočiti s bilo čime što
život stavi pred njega, zar ne? Tko zna kakvo se čudo može dogoditi.
Adamova je glava klonula pa pala u otvorene dlanove.
- Ali, hajde - progovorila je, iznenada prpošna. - Zaboravimo sve
to sada. Ovo je Adamov i Emilyn trenutak. Ionako nećemo znati više
do vašeg povratka s medenog mjeseca.
- Nećemo ići nikamo dok ne prebrodimo ovo - odgovorio je
Adam.
- Molim? - začula sam vlastiti glas.
Adam se okrenuo prema meni, uputivši mi izraz posvemašnje
ogorčenosti.
- Ne budi smiješan. - Osmjehnula se, stisnuvši mu dlan. - Ionako
ne možeš ništa učiniti. Morate otputovati na svoje bračno putovanje.
Život se mora nastaviti kao da se ništa nije dogodilo.
- Ali što će biti s tvojim liječenjem? - upitao je.
- U ponedjeljak počinjem s kemoterapijom. Pričekala sam s
početkom liječenja zbog vjenčanja, za slučaj da mi ispadne kosa. -
Ponovno se nasmijala malodušnim smijehom. - Moram izgledati
dobro za tako važan dan.
Pogledala me, osmjehnuvši se sažaljivim osmijehom. Uzvratila
sam pogled, izazivajući je da mi pokaže tračak krivnje, samo natruhu
kajanja zbog onoga što je upravo učinila. Međutim, u očima sam joj
zatekla isključivo iskru krajnjeg samozadovoljstva koje je zračilo iz
dubine njezina bića.
 28

P otpuno očekivano, večera je nakon Pammienih potresnih vijesti

privedena preuranjenom kraju, a James i Adam ustrajali su u
namjeri da je odvezu kući i pobrinu se za nju.
Mama je pošla sa mnom, a tata je otišao sa Stuartom i Laurom.
- Spravit ću nam šalicu čaja - rekla je mama kako bi se imala
čime zabaviti u kuhinji dok sam ja sjedila na kauču, obamrla i
obuzeta tupošću. - Sve će biti bolje nakon šalice čaja.
Hoće li? Ne znam zašto Britanci uvijek misle da čaj rješava sve
probleme.
Još je uvijek bila pod dojmom Pammiene objave; baš kao i ja,
premda iz sasvim drugog razloga.
Donijela je dvije šalice kipućeg čaja u dnevnu sobu pa ih odložila
na stolić za kavu. - Pa - započela je. - Još uvijek ne mogu sve skupa
pojmiti. A ti?
Odmahnula sam glavom. - Čini se prilično nevjerojatnim, zar
ne?
Ako je primijetila intonaciju mojeg glasa, nije ništa rekla.
Izvukla je rupčić iz rukava svojeg mornarsko plavog sako, kojeg je
kupila posebno za ovu priliku, pa ispuhala nos. - Tako je teško nešto
takvo pojmiti. Jednog si trenutka uvjeren da je s tobom sve u redu, a
već sljedećeg ti serviraju takve vijesti. Ne vrijedi niti pomišljati što se
sve Pammie mora rojiti mislima u ovakvom trenutku. - Pognula je
glavu. - Jadna Pammie.
Pogledala sam svoju mamu, tu ponosnu ženu kojoj je moja i
Stuartova dobrobit bila na prvom mjestu, ženu koja se skrbila za
mojeg oca i koja je svoju karijeru medicinske sestre stavila na
čekanje kako bi vodila brigu o nama, ženu koja se potrudila za
večerašnje druženje fenirati svoju frizuru. A potom sam pomislila na
Pammie, ženu toliko opsjednutu ljubomorom da me odlučila uništiti,
isključivo zato što je njezinu poremećenom umu to predstavljalo
zadovoljstvo.
Prizor preda mnom parao mi je srce. Pammie je meni mogla
priuštiti kakav god pakao joj padne na pamet, ali učiniti nešto takvo
mojoj mami? Nisam bila spremna dopustiti da se to nastavi.
Primaknula sam joj se pa sjela pokraj nje i primila njezine
drhtave dlanove u svoje.
- Mama, moram ti nešto reći, ali preklinjem te da me saslušaš do
kraja.
Suze su joj se i dalje kotrljale niz obraze kada je podigla glavu
kako bi me pogledala, a na licu joj se ocrtavao strah od onoga što bi
mogla čuti. - Što? Što je? - upitala je.
- Pammie nema rak.
- Molim? Kako to misliš? - upitala je, zbunjeno odmahujući
glavom. - Upravo nam je rekla da ga ima.
- Znam što je rekla, ali servirala vam je laž.
- Oh, Emily - osupnuto je uzdahnula, a dlan joj je poletio prema
ustima. - Kako možeš takvo nešto reći?
- Mama, molim te saslušaj me. Želim da me samo slušaš dok ne
dovršim priču, a onda možeš reći što god poželiš. U redu?
Sve sam joj ispričala, od početka do kraja, započevši s božićnom
večerom, a završivši s pravom istinom o tomu kako se Charlotte
našla na popisu uzvanika za moje djevojačko putovanje. Mama je
samo sjedila razjapljenih usta, ne mogavši iznaći riječi kojima bi
prenijela ono što je htjela reći. Trudila se, ali riječi jednostavno nisu
izlazile van.
Završila sam priču uz sve glasnije jecaje, a ona me zagrlila,
počevši me njihati naprijed-natrag. - Nisam imala pojma - zavapila
je. - Zašto mi nisi rekla?
- Jer sam znala da ću ti samo zadati brige - odgovorila sam. -
Sada sam ti odlučila reći jer te jednostavno ne mogu gledati takvu.
- Znači, Pammie je dovela Charlotte na putovanje? - upitala je s
nevjericom. - Čak i nakon svega što sam joj ispričala?
Kimnula sam glavom. - Da.
- Da sam znala što se zbiva, nikada joj ne bih... Jadni njezini
momci! Tko bi učinio takvo što vlastitoj djeci?
- Pobrinut ću se za Adama - rekla sam.
- Hoćeš li mu reći? - upitala je. - Hoćeš li mu reći što znaš? Jesi li
sigurna da si dobro procijenila situaciju, Em? Ovo su previše ozbiljne
optužbe da bi ih olako iznosila, a ako nemaš pravo...
- Pozabavit ću se Adamom kada za to dođe pravi trenutak - rekla
sam. - Sada je najvažnije da pregrmimo vjenčanje, a potom ću nešto
smisliti. Pokušala sam mu reći, ali on ju jednostavno ne može
prozreti. U njegovim je očima ona nepogrešiva. Međutim, stvari se u
nekom trenutku moraju pomaknuti s mrtve točke. Ako joj dam
dovoljno konopca, sama će se prije ili kasnije objesiti o njega.
- Jesi li sigurna da bi se uopće trebala vjenčati za njega ako nisi
sigurna...? - upitala je.
- Volim Adama cijelim svojim bićem i ne mogu dočekati
trenutak kad ću mu postati suprugom. Ne udajem se za njegovu
majku, ona je samo problem za koji ću morati pronaći rješenje.
- Tako mi je žao, Em...
- Pronaći ću rješenje - pokušala sam je smiriti. - Uostalom,
Charlotte i ja počele smo ponovno razgovarati, tako da je barem neko
dobro proizašlo iz svega.
Razmijenile smo slabašne osmijehe pa se zagrlile. Samo to bilo
je dovoljno da mi se raspoloženje mnogostruko popravi.
 29

D ok se Adam vratio kući, mama je već otišla, premda nevoljko. -

Zakuni se da ćeš biti dobro - zatražila je na pragu. - Ostat ću s
tobom ako to želiš.
- Bit ću dobro - odgovorila sam. - Samo se moram uvjeriti da je i
Adam dobro pa se sutra poslijepodne vidimo u hotelu. Znaš što
moraš ponijeti sa sobom, zar ne?
Osmjehnula se. Već smo sto puta sve prošli. - Ne brini, imam
popis - rekla je, mahnuvši mi kad je sjela u tatin automobil.
Adam se doimao slomljenim, poput čovjeka kojeg je život
smrskao u tisuću komadića. Očajnički sam željela odagnati njegovu
bol, ali bila sam prisiljena čekati. Morala sam biti strpljiva. Nisam
mu mogla bešćutno sve pljunuti u lice i reći mu sve ono što sam
ispričala svojoj majci. Situacija s njima bila je drugačija. Bila je riječ o
njegovoj majci i morala sam pažljivo odlučiti kada i kako odigrati
svoje karte.
- Ne mogu vjerovati da se ovo događa - rekao je sjedeći za
kuhinjskim stolom, glave položene u dlanove.
Prišla sam mu pa ga obgrlila straga, osjetivši pod rukama koliko
je krut. - Prebrodit ćemo to - rekla sam nastojeći ga utješiti. - Nakon
vjenčanja i medenog mjeseca možemo sjesti pa razraditi plan.
- Kako mogu otputovati na Mauricijus i izležavati se na plaži,
znajući da se mama kod kuće bori za život. Bilo bi to neumjesno.
- Ali još uvijek ne znamo ni s čime smo točno suočeni -
odgovorila sam. - Dok se vratimo kući, znat ćemo više, bit ćemo
pametniji. - Bila sam uvjerena da Pammie neće uspjeti ustrajati u
ovoj okrutnoj farsi puno dulje od toga.
 - Možda je tako, ali ako joj prvi krug kemoterapije počinje u
ponedjeljak, tada želim biti uz nju - rekao je.
Osjetila sam stezanje u grudima, no snagom volje uspjela sam
zadržati pribranost.
- Čeka nas vjenčanje... sutra - rekla sam pogledavši svoj sat. -
Najbolje da rješavamo stvar po stvar.
- Trenutno nisam siguran ni bismo li trebali nastaviti s
planovima za vjenčanje - otresao se. - Jednostavno mi se čini
pogrešnim slaviti bilo što dok mama možda umire.
Nisam rekla ni riječi. Samo sam se smireno udaljila, ostavivši ga
u uvjerenju da je ono što govori razumno. Ušavši u spavaću sobu, u
tišini sam iskalila srdžbu i frustraciju lupajući šakama po jastuku.
Već sam bila zadrijemala do trenutka kada mi se pridružio, no
razbudila sam se osjetivši kako liježe u postelju.
- Kako se osjećaš? - upitala sam. - Bolje?
Ispustio je bremenit uzdah. - Mislim da bismo trebali odgoditi
vjenčanje.
Uspravila sam se brzinom munje, ne vjerujući svojim ušima. -
Molim?
Pročistio je grlo. - Mislim da pod trenutnim okolnostima ne
možemo, ja ne mogu, nastaviti sa svime kao da se ništa ne događa.
Sve mi je ovo ogroman šok i treba mi vremena da o svemu
porazmislim.
- Ne misliš valjda ozbiljno?
Kimnuo je.
- Zaista si ozbiljan? - Bila sam sve glasnija, a visina mojeg tona
podizala se svakim novim slogom za cijelu oktavu.
- Jednostavno se čini pogrešnim, Em. Moraš priznati da ovo nije
idealna situaciju u kojoj bismo mogli uploviti u brak. Ne želimo da
nešto ovakvo ostavi mrlju na uspomenama koje ćemo ponijeti s
vjenčanja, zar ne?
Ako je htio da ga poduprem u njegovim samoobmanama, tada je
došao na krivu adresu.
- Mama ti ima rak. - Uokvirila sam riječ rak navodnicima koje
sam oblikovala prstima.
- Koji bi kurac to trebalo značiti? - Skočio je iz postelje, potpuno
razodjeven izuzev bokserica, pa prstima prošao kroz kosu. - Ima rak,
Em. Zaboga!
Počeo je koračati sobom, a ja sam ga pratila pogledom, doslovno
osjećajući bespomoćnost i gnjev koji su zračili iz njega. Izgledao je
poput kokoši nesilice, zarobljene u skučenom kavezu, koja nema
kamo pobjeći i izbaciti iz sebe svu frustraciju nakupljenu u njezinoj
nutrini. Mogla sam mu dobrano olakšati život i podići poklopac
tlačnog lonca u koji se sam zatvorio. Mogla sam mu reći kako mislim
da ona laže, kako znam da laže. Mogla sam s njime podijeliti svoje
uvjerenje da je sve izmislila kako bi spriječila vjenčanje. Međutim,
sve je skupa zvučalo potpuno suludo. Tko bi učinio takvo što? Osobi
zdravog razuma nikada ne bi palo na um niti skovati, a kamoli
izgovoriti tako podlu i pokvarenu laž. Mogla bih mu ispričati sve što
mi je učinila i rekla otkako smo prohodali, kako je pokušavala
pokrenuti planine ne bi li nas rastavila, kako me potkopavala na
svakom koraku i kako je sada, nakon osam mjeseci prigovaranja i
maltretiranja, pribjegla ovomu, nečemu što je bilo nisko čak i za nju.
Bi li mi povjerovao? Vjerojatno ne. Bi li me zamrzio? Sasvim sigurno.
Bi li ona pobijedila? Nedvojbeno.
Ne. Istinom ne bih postigla ama baš ništa, ali prokleta bila ako
ću podviti rep i dopustiti joj da svojim zlobnim lažima odnese
pobjedu. Vjenčat ćemo se, sviđalo se to njoj ili ne.
- Smiri se - rekla sam, ustavši s kreveta kako bih mu prišla.
- Da se smirim? Smirim? Sutra bih se trebao vjenčati, a majka
mi ima rak. Zar zaista misliš da se mogu smiriti, jebote?
 - Mi se sutra trebamo vjenčati - odgovorila sam, ispravivši ga. -
Zajedno smo u svemu ovomu.
Pokušala sam ga zagrliti, omotati ruke oko njega, ali njegove su
ruke poletjele u zrak, spriječivši me u mojem naumu.
- Samo što nismo! Uopće nismo zajedno u svemu ovomu -
obrecnuo se. - Nisi čak ni pokušala prikriti svoje osjećaje prema njoj,
a ako ćemo biti potpuno iskreni, ne bi se niti popišala po njoj da joj
spasiš život kada bi se kojim slučajem zapalila, zato se nemojmo
pretvarati da ti je stalo i da suosjećaš s mojom boli.
Ustuknula sam za jedan korak. - Nisi pošten. Nemoj sada sve
svaljivati na mene. Tvoja se majka od prvog dana vraški potrudila da
mi da do. znanja kako nisam dobrodošla, a ja sam pokušala sve što
sam mogla ne bismo li se bolje slagale, ali znaš što, Adame? Ona je to
učinila nemogućim!
Ruka mu je poletjela u zrak i na djelić sekunde bila sam uvjerena
da će se spustiti na mene, no tada se okrenuo pa sklupčanu pesnicu
zabio u ormar. Kutije za šešire, u kojima sam čuvala razne uspomene,
kliznule su s vrha ormara, rasuvši svoj sadržaj kada su zveknule o
pod.
Ostala sam stajati kao ukopana. Otvorila sam usta, ali riječi
jednostavno nije bilo.
- Žao mi je, Em - zavapio je, sručivši se koljenima na pod. - Ne
znam... jednostavno ne znam.
Dio mene koji ga je volio poželio je kleknuti pokraj njega pa ga
zagrliti i zibati u svojem zagrljaju, no bio je tu i drugi dio mene, dio
koji je bio neobično rezerviran, kao da promatram neutješnog
stranca dok se guši u vlastitim emocijama, istodobno pokušavajući
prikupiti i spojiti rasprsnute komadiće svojeg života. Otkriće ovakvog
lica čovjeka kojeg volim, lica koje dosad nisam vidjela, tek noć prije
našeg vjenčanja, u podjednakoj me mjeri uznemirilo i prestravilo.
Sjela sam natrag na postelju i pričekala. Trebalo mi je vremena
da svarim sve što se dogodilo kako bih bila sigurna da ću zadržati
potpunu kontrolu nad situacijom, pošto je poriv da olakšam dušu i
pred njega istresem sve što mi se motalo po umu bio gotovo
neodoljiv. Međutim, jednako je snažna bila i panika koja mije
stegnula grudi u čelični stisak kada mi je do uma počela dopirati
pomisao da bi on zaista mogao otkazati vjenčanje.
- Tako mi je žao, Em - započeo je opet, dopuzavši do mene pa
položivši glavu na moja koljena. - Jednostavno ne znam što učiniti.
Pogladila sam ga po tjemenu. - Sve će biti u redu. Obećavam ti
to.
- Kako možeš? Kako možeš to obećati? Ona bi mogla umrijeti.
Poželjela sam vrisnuti na njega. Neće umrijeti jer nije ni
bolesna.
Umjesto toga, rekla sam: - Pobrinut ćemo se za nju. Sve će dobro
završiti.
Podigao je pogled prema meni pa se zagledao u mene podbuhlim
očima. - Misliš?
Kimnula sam. - Mislim da bi ona htjela da nastavimo s
planovima i da se ipak vjenčamo. Zapravo, sigurna sam da je tako.
Sigurno ne želi da od svega napravimo predstavu i da sve otkažemo. -
Gotovo sam mogla čuti vlastiti smijeh.
- Vjerojatno imaš pravo.
- Ljudima postavljaju dijagnozu raka svake minute svakog dana.
- Izgovarala sam riječi, mrzeći samu sebe jer stavljam Pammie u isti
koš s milijunima drugih koji se zaista bore protiv te podmukle
bolesti. - A izgledi su im danas jako dobri.
Ojađeno je kimnuo glavom.
- Puno bolji nego su nekoć bili. Medicina je izrazito
uznapredovala na tom polju.
Njegov stakleni pogled jasno mi je davao do znanja da se ne
uspijevam probiti do njega.
 - Ljudi uspijevaju pobijediti rak, milijunima je to već pošlo za
rukom. - Posegnula sam prema njegovu dlanu pa ga stisnula. - Velika
je vjerojatnost da će sve dobro završiti. Pričekajmo najprije da
doznamo protiv čega se borimo, a potom ćemo joj pružiti svu
potrebnu potporu.
- Znam. Znam sve to. - Šmrcao je. - Ali u ovom se trenutku
jednostavno ne mogu nositi i s time povrh svega drugog.
- Jasno mi je to, zato bi najbolje bilo da se držimo planova. Ako
otkažemo vjenčanje, samo ćemo si natovariti dodatne probleme, koji
nam u ovom trenutku ne trebaju. - Završila sam rečenicu pomalo
teatralnim uzdahom.
- Ali radije bih učinio i to nego uzdrmano bauljao kroz cijeli
obred i dan. Trenutno se ne mogu usredotočiti na bilo što osim
mame. Potreban sam joj, moram biti uz nju.
Nije čuo ni riječi onoga što sam mu rekla. Mozak mi je stao
projicirati sve ono što bi me moglo čekati, vrteći mi pred očima slike
lica ljudi koje ću morati obavijestiti ako on odluči otkazati vjenčanje.
Nije imalo smisla razmišljati o tomu. To se neće dogoditi. Neću to
dopustiti.
Primila sam ga za zapešća pa ih odlučno stisnula i zagledala mu
se duboko u oči. - Slušaj me - započela sam odlučno. - Nas ćemo se
dvoje sutra vjenčati, a tvoja će mama biti dobro. Uživat će u
sutrašnjem danu, a svi će je prisutni dvoriti i tetošiti, i ispunjavati joj
sve želje. Nakon toga ćemo otputovati na bračno putovanje, a James
će se skrbiti za nju dok mi budemo na putu. I više je nego sposoban
za to. Kada se vratimo, oboje ćemo otići s njom u bolnicu i doznati
kako stvari stoje pa ćemo preuzeti skrb za nju u svoje ruke. U redu?
Kimnuo je glavom, ali i dalje nisam bila u potpunosti uvjerena
da sam uspjela doprijeti do njega.
Podigao se s poda pa se počeo odijevati.
- Što to činiš? - upitala sam, osjetivši val panike u grlu. - Kamo
ćeš?
 - Idem do mame - odgovorio je.
- Molim? Ne možeš, pet je ujutro.
- Moram je vidjeti.
- Zaboga, Adame, pretjeruješ.
- Kako čovjek može pretjerivati kada mu majka ima rak? -
prosiktao je, unijevši mi se u lice.
Bila sam uplašena. Uvijek je u potpunosti vladao sobom i bio
netko u koga su se svi ugledali. Bio je netko komu su ljudi dolazili
kada bi se našli u problemima. Čovjek koji je bio na čelu tima
analitičara, netko komu su se članovi obitelji obraćali kada bi
ustrebali savjet, čovjek koji je u moj život unio smisao i strukturu.
Bio je sve to, no unatoč tomu, sada se doimao poput zeca uhvaćenog
pred svjetlima automobila, nesigurnog bi li trebao potrčati prema
njima ili pobjeći što dalje. Prizor mi je izazivao mučninu i u tom sam
trenutku još više zamrzila Pammie zbog onoga što mu je učinila.
Onoga što je učinila nama.
Suze su mi briznule na oči. - Ne možeš me ostaviti samu, ne
ovako - rekla sam. - Trebam te ovdje.
- Ne, ne trebaš me - odgovorio je. - Kakve tebe brige mogu
mučiti, osim mogućnosti da ćeš morati otkazati narudžbe za prokleti
buket i tortu?
Pogledala sam ga razjapljenih usta.
- Moja majka umire, a ti se tu zamaraš oko biskvit torte? Zbroji
se i sagledaj cijelu situaciju.
- Ako zakoračiš preko praga, kunem ti se...
Vrata su se zalupila točno u trenu kada sam se osovila na noge, a
tada mi je postalo jasno da nemam izbora doli pokazati svijetu što se
uistinu krije iza umiljatog lica Pamele Banks.
 30

N isam mislila da ću u toj situaciji moći zaspati, ali mora da

jesam, jer se već razdanilo kada sam sljedeći put otvorila oči.
Pogledala sam sat na noćnom ormariću. Pokazivao je 8.02. Glava mi
je pulsirala kada sam je teškom mukom podigla s jastuka, a napetost
u njoj bila je poput stlačene spiralne opruge kojoj će svakog trenutka
popustiti kočnički mehanizam i koja će tada u jednom silovitom
naletu otpustiti pohranjenu energiju. U vratu sam osjećala krutu
gvalju koju jednostavno nisam uspijevala progutati. Doteturala sam
do zrcala iz kojeg su mi pogled uzvratile podbuhle oči i umrljano lice.
Na jednom obrazu jasno su se vidjeli tragovi koje mi je jastuk ostavio
na licu.
Nisam ovako zamišljala dan prije svojeg vjenčanja, ako će
vjenčanja uopće biti.
Žurno sam stala napipavati po krevetu, tražeći svoj mobitel, pa
potom izoštrivši još uvijek zamućen vid kada sam ga konačno
pronašla i pogledala zaslon, očekujući da će me tamo, na pozadini
koju je krasila Adamova i moja fotografija, dočekati popis
propuštenih poziva i poruka.
Nije bilo ni poruka ni poziva. Nisam imala pojma gdje je Adam,
ni što se dovraga događa. Nazvala sam ga, ali je poziv smjesta
preusmjeren na telefonsku sekretaricu. Pokušala sam ponovno, opet
dobivši istovjetan rezultat.
Nisam htjela Pammie priuštiti to zadovoljstvo da je nazovem pa
sam se odlučila za sljedećeg najizglednijeg kandidata - Jamesa. Javio
se nakon drugog zvona. - Bok, Em?
- Hej - procijedila sam. - Znaš li gdje je Adam? Izašao je rano
jutros i nikako ga ne mogu dobiti telefonom.
 - Zvučiš potreseno, jesi li dobro?
Ne. Tvoja je obitelj prilično sjebana.
Umjesto toga, odgovorila sam: - Da, dobro sam. Znaš li gdje bi
on mogao biti?
- S mamom je. Odmijenio me prije nekoliko sati kako bih mogao
otići kući i malo odspavati.
- Je li ti spominjao išta? - upitala sam cvrkutavo, nastojeći
spriječiti očaj da mi se uvuče u glas. - Posvađali smo se i sada
razmišlja o tomu da otkažemo vjenčanje, Jamese. Ne znam što
učiniti.
- Kriste.
- Čini se odlučan u toj namjeri. Tvrdi da je to jedino ispravno.
- Želiš li da svratim do tebe?
Ne. Da. Ne. Ne znam.
- Em? Želiš li da dođem? - Sa svakom je novom riječi zvučao sve
zabrinutije.
- Ne, samo mu reci da me nazove. Ne odgovara na pozive.
- Možda je tako i najbolje - rekao je gotovo nečujno.
Molim? Jesam li dobro čula?
- Tako ćete oboje imati dovoljno vremena razmisliti je li to ono
što zaista želite.
- Kako to može biti najbolje? - zavapila sam. - Doduše, ne znam
zašto bih i očekivala da ćeš reći bilo što drugo? Pokušavaš sabotirati
našu vezu od prvog dana. Kladim se da uživaš u ovomu, zar ne?
- Htio sam isključivo ono što je najbolje za tebe, to je sve.
- Jedino što si ti ikada htio bilo je nadmašiti svojeg brata.
- To nije istina - odgovorio je potiho.
 - U ovom me trenutku zaista nije briga za to. Jedino što želim
jest saznati što se dovraga događa.
- Uskoro ću poći do mame pa ću te nazvati odande - svečano je
obećao.
Nisam mogla trezveno razmišljati dok ne razgovaram s
Adamom. Toliko smo toga trebali raspraviti. Nije mogao odustati u
ovom trenutku. Što bi ljudi mislili? Trebalo je uzeti u obzir i činjenicu
da su prilagodili svoje planove i podnijeli određene žrtve kako bi bili
prisutni na našem velikom danu. Morali su uzimati slobodne dane na
poslu, angažirati dadilje, kupiti karte za vlak - a to se odnosilo samo
na naše goste. Što ću reći hotelu, matičaru, cvjećarici, članovima
sastava?
Nazvala sam Pippu. Nisam morala reći ništa više od njezina
imena da bi shvatila kako mora doći. - Ne mrdaj nikamo. Stižem za
deset minuta - rekla je.
Otvorila sam vrata, a ona me odmjerila pogledom pa rekla: -
Kunem se Bogom, ako je položio prst na tebe...
Nijemo sam odmahnula glavom. - Pammie ima rak, a Adam je
nestao.
Upitno je podigla obrvu.
- Upravo tako - rekla sam.
Nije mogla ništa poduzeti, ni ona niti bilo tko drugi, doli spraviti
mi čaj i čekati sa mnom. Čekanje i neizvjesnost bili su nepodnošljivi.
Mobitel je zazvonio tek iza deset sati. Adamovo ime bljeskalo je
na zaslonu.
Pippa je u djeliću sekunde poletjela prema mobitelu, zgrabila ga
iz mojeg dlana pa uključila opciju razglasa.
- Dobro me slušaj, šupči... - rekla je.
- Em? - prekinuo ju je muški glas.
 - Ako ne dovučeš svoje dupe kući unutar sljedećih pola sata... -
nastavila je Pippa.
- Em, James je.
Pippa mi je pružila mobitel. - Je li s tobom? - upitala sam,
gotovo ostavši bez dana.
- Da, ali vijesti nisu dobre. Čini se prilično odlučnim u svojoj
namjeri.
Srce mi se slomilo u milijun komadića. - Daj mi ga.
- Trenutno ne želi razgovarati s tobom - rekao mi je gotovo
pokajničkim glasom.
- Smjesta mi ga daj! - gotovo sam se izderala.
Pippa me potapšala po nozi pa uhvatila za ruku kojom sam
sumanuto mahala zrakom, očajnički tražeći nešto opipljivo za što bih
se primila kako bih održala ravnotežu, usprkos činjenici da sam već
sjedila.
Začula sam mumljanje, a potom i Adamov glas. - Donio sam
odluku - rekao je glasom lišenim bilo kakvih emocija. - Kako je
mogao biti tako hladan? - Odgodit ćemo vjenčanje dok se mama ne
oporavi.
- Ali...
- Više nema povratka, Em. Već sam počeo nazivati ljude, barem
one čije brojeve imam. Razgovarao sam i s predstavnicom turističke
agencije i zamolio je da istraži mogućnost promjene datuma bračnog
putovanja, ili barem povrata novca.
Ako je moguće osjetiti da ti se krv ledi u žilama, tada sam upravo
to osjetila. Ledena hladnoća proklijala mi je negdje u vratu pa se
stala spuštati dolje, preko prsa do crijeva, gdje je stala kružiti i
kovitlati se, gore-dolje. Kada se sudarila s vrućom kiselinom želuca
bacila sam telefon Pippi i jurnula u kupaonicu, trseći se zauzdati
refleks povraćanja.
 Zvučala je kao da joj glas dopire ispod površine vode pa nisam
uspijevala razabrati ni jedne njezine riječi. Glavu sam pognula nad
zahodskom školjkom, čiji mi je prizor sam od sebe poticao grčenje
želuca, tjerajući vrelu, kiselu žuč prema grlu i ustima.
Nekoliko sekundi kasnije, Pippa je klečala pokraj mene,
pridržavajući mi kosu i tapšajući me po leđima.
- Sve će biti u redu - šaputala je. - Pobrinut ću se za sve.
Pokušala sam kimnuti glavom, međutim, samo sam ponovno
povratila.
Pippa me natjerala da se istuširam i operem kosu, obećavši mi
da će se svijet tako činiti malčice manje zastrašujućim mjestom.
Dala sam joj svoj rokovnik s telefonskim brojevima, a do
trenutka kada sam joj se ponovno pridružila u dnevnom boravku, na
popisu su preostali još samo hotel i matičar.
- Bojim se da ćeš taj dio morati obaviti osobno - rekla je. - Na
kraju krajeva, ja bih mogla biti bilo tko.
Složila sam se, tugaljivo kimnuvši glavom.
- Skuhat ću nam čaj - rekla je pa otišla u kuhinju, tamo se
zabavivši čajem i pritom silovito lupajući šalicama i vratašcima
kuhinjskih ormarića.
- Oh, blagi Bože, to je prilično neuobičajeno - odgovorila je
neuviđavna koordinatorica za vjenčanja u hotelu. - Nikada nam nitko
nije otkazao ovako kasno, dan prije samoga vjenčanja.
- Ne činim to iz obijesti, nego jer nemam izbora - odgovorila sam
odsutno, jedva svjesna onoga što mi govori. Isključila sam se, gotovo
u potpunosti, nesposobna osjećati i nositi se s ljudima i emocijama.
Osjećala sam se poput robota koji izvršava unaprijed programirane
manevre, prestravljena da će u sustavu doći do kratkog spoja.
Djelić svijesti koji je još uvijek bio prisutan shvatio je da mi
netko uzima mobitel iz dlana. - Bok, ovdje kuma, Pippa Hawkins.
Stojim vam na raspolaganju za sve što vam je potrebno kako...
 Prekrižila sam ruke i položila ih na stol, dopustivši da mi glava
klone na njih, a tijelo mi se stalo tresti kada su me jecaji naposljetku
savladali.
 31

A dam se naposljetku ukazao sat vremena prije našeg sad već

otkazanog vjenčanja. Našim je stanom tijekom dana i noći
otkako je otišao prodefilirala omanja vojska posjetitelja, koji su me
dolazili obići kako bi se uvjerili da se nisam bacila s mosta. Međutim,
jedino je Pippa još uvijek bila tu kada se vratio kući, rumena lica i
raščupana.
Dotad sam taj prizor zamislila već tisuću puta, ali u tom
trenutku, gledajući ga kako stoji preda mnom, dok sam ja sjedila za
kuhinjskim stolom, izgledao mi je tek nalik nekomu koga sam nekoć
poznavala. Nije izgledao poput muškarca kojeg sam voljela proteklih
osam mjeseci. Imala sam osjećaj da smo se nakratko susreli u nekom
davno zaboravljenom trenutku naših života i da se detalja vezanih za
taj susret gotovo i ne sjećam. Nisam bila sigurna je li to možda
mehanizam kojim me moj um štiti od stvarnosti i kojim nastoji
ublažiti udarac onoga što se u tom trenutku zbivalo.
Krajičkom oka primijetila sam Pippu kako uzima svoj kaput, no
nisam svrnula pogled s njega, nastavivši ga strijeljati očima i izazivati
ga da mi uzvrati. Njegove su oči, pak, vrludale, izbjegavajući moje.
- Ostavit ću vas same - rekla je Pippa. - U redu?
Kimnula sam glavom, i dalje ne svrnuvši pogled s Adama. Tugu i
osjećaj posramljenosti koji su me progonili cijelog dana sada je
zamijenilo ključanje itekako stvarne srdžbe, probivši se tako blizu
površine da sam se osjećala poput divlje životinje koju pod
kontrolom drži isključivo povodac kojim je vezana. Trebao je reći
samo jednu riječ, bilo koju riječ, i lanac bi puknuo.
- Moraš me razumjeti - rekao je.
 Poletjela sam sa stolice tako silovito da se stropoštala natraške
ne pod.
- Nemaš pravo ama baš ništa zahtijevati od mene - ispljunula
sam. - Prošla sam kroz vrtlog svih mogućih i nezamislivih emocija, a
ti se usuđuješ doći ovamo pa mi se obraćati kao maloumnom djetetu
i tražiti od mene da te shvatim?
Na trenutak sam pomislila da će podići ruku na mene - ramena
je povukao unatrag, a prsa izbacio naprijed, napevši ih, no potom se
ispuhao, poput probušena balona, a zrak je doslovno izletio iz njega.
Nisam znala što bi mi od to dvoga bilo draže. Da se iskalio na meni,
barem bih imala nešto za što bih se mogla uhvatiti; mogla bih mu
uzvratiti istom mjerom, no ova ispijena verzija muškarca kakav je
nekoć bio bila je toliko bijedna da ju je bilo mučno gledati; bio je tek
oronula ruševina prema kojoj je bilo gotovo nemoguće gajiti bilo
kakvo poštovanje. Htjela sam da stane iza svojeg čina, a ne da se
poput djeteta slomi i uruši u ono što je sada stajalo preda mnom.
- Moramo razgovarati - rekao je potiho.
- Itekako jebeno moramo - odvratila sam.
- Kao odrasli ljudi. - Izvukao je stolicu na suprotnoj strani stola,
jedine stvari koja me priječila da ne nasrnem na njega, pa se iscrpljen
strovalio na nju. Izgledao je onako kako sam se ja osjećala.
Izmoždeno.
Uslijedio je trenutak u kojem sam pomislila da bih mu mogla
reći istinu, da bih imala hrabrosti otkriti mu što je zapravo učinila,
no koliko se god trudila dočarati si taj prizor u glavi, jednostavno
nisam uspijevala. Trenutak je začas minuo.
- Dakle? - upitala sam.
- Moraš se smiriti - rekao je.
- Opet mi se obraćaš svisoka, a ako želimo da ovaj razgovor bude
imalo konstruktivan, bilo bi dobro da smjesta prestaneš s time.
Pognuo je glavu. - Žao mije.
 - Dakle, kako osobno nisam apsolutno ništa skrivila, zašto ne
bismo počeli s tvojim pokušajem objašnjenja gdje si bio i zašto si bio
nedostupan tijekom dobrog dijela proteklih trideset šest sati? -
Čitavo sam vrijeme grizla unutrašnjost svoje usnice, osjetivši u tom
trenutku opori, metalni okus krvi na jeziku.
- Mogu ti samo pokušati objasniti kako sam se osjećao, kako se
sve skupa doimalo - rekao je.
Prekrižila sam ruke i pričekala da počne.
- Mora ti biti jasno da je moja želja da se danas vjenčamo bila
neupitna.
Izraz mojeg lica ostao je nepromijenjen.
- Ali kad je mama podijelila s nama novosti, učinilo mi se da se
cijeli moj svijet urušava. Činilo mi se da se sve oko mene raspada i
nestaje. Razmišljao sam o vjenčanju, medenom mjesecu, maminoj
dijagnozi, i sve se činilo nestvarnim.
- Izgubio si sposobnost sagledavanja šire slike - ponudila sam.
- Da, možda i jesam. Ali jednostavno mi se činilo da ne mogu
dalje. Nisam mogao ušetati u tu kapelu i ostati priseban.
- Nitko to od tebe nije ni tražio - rekla sam. - Ženio si se i doznao
si da ti majka ima rak. Nitko ne bi od tebe ni očekivao da budeš
pribran i skrivaš emocije.
- Ali doimalo se poput pravog pravcatog napada panike, Em.
Osjećao sam da me nešto probada i steže u grudima, a mozak mi se
činio paraliziranim. Ne bih se uspio pribrati na vrijeme za vjenčanje.
- A ipak, evo te ovdje, nasuprot meni, naizgled dovoljno
pribrana, i to četrdeset pet minuta prije trenutka u kojem je
vjenčanje bilo zakazano - ogorčeno sam prosiktala.
- Hoćemo li uspjeti ovo prebroditi i ostaviti iza nas? - upitao je,
piljeći u pod.
- Moram neko vrijeme biti sama, kako bih shvatila što želim.
 Podigao je pogled prema meni, lica prožeta očajem.
- Nije me briga kamo ćeš otići, ali ne želim te vidjeti ovdje dok ne
odlučim što želim.
- Ne misliš valjda ozbiljno? - upitao je.
Njegove riječi nisu zavrijedile odgovor.
- Mama i tata prenoćit će noćas ovdje, pošto su mislili da će
danas prisustvovati svadbi svoje kćeri pa sada nemaju što pametnije
raditi. Pippa i Seb također će svratiti...
Pridigao se sa stolice. - Poći ću spakirati neke stvari.
- Samo hajde - rekla sam, okrenuvši mu leđa i udaljivši se u
kuhinju gdje sam si natočila čašu Sauvignon Blanca, ne štedeći na
vinu.
Čuvši kako se ulazna vrata nježno zatvaraju nedugo nakon toga,
sručila sam se na kauč i briznula u suze. Nisam bila sigurna plačem li
jer sam se tog dana trebala udati ili zato što je Pammie naposljetku
izvojevala pobjedu. Doslovno sam joj se nasmijala u lice kada mi je
rekla da će se Adam oženiti mnome samo preko njezina mrtva tijela.
Činilo se da je ipak ona ta koja se posljednja smije.
 32

A damove pozive nisam prihvaćala sljedećih deset dana. Ne stoga

što sam htjela manipulirati njime i privlačiti pažnju na sebe,
nego zato što sam iskreno željela biti sama, dalje od njegova utjecaja,
kako bih shvatila što želim. Primorala sam se vratiti se na posao,
unatoč činjenici da sam već uzela slobodne dane, vjerujući da ću se
bolje osjećati ako budem imala neku svrhu i cilj u životu, no kada
sam zatekla Adama kako se mota oko mojeg ureda, shvatila sam da
ga više ne mogu izbjegavati. Provela sam sve to vrijeme ne znajući
kako ću se osjećati kada ga sljedeći put ugledam, niti hoću li uopće
išta osjetiti, pa sam, ostavši bez daha čim mi se pogled spustio na
njega, pomislila kako to mora nešto značiti. Učinilo mi se da je netko
isisao sav zrak iz mene, natjeravši me da ubrzam disanje u nastojanju
da nadoknadim izgubljeni kisik.
- Ovo nije pravedno. Ne možeš me samo tako isključiti iz života -
preklinjao je.
- Nemoj mi govoriti o tomu što je pravedno, a što nije -
odgovorila sam, ne udostojavši se niti usporiti korak na svojem putu
prema postaji podzemne željeznice Tottenham Court Road. - Trebam
vremena i prostora za sebe.
- Moram razgovarati s tobom.
- Nisam spremna voditi ovaj razgovor, a pogotovo ne sad i ovdje.
- Hoćeš li, molim te, stati samo na minutu?
Okrenula sam se kako bih se suočila s njime. Izgubio je na težini.
Njegovo otmjeno odijelo visjelo je s njega, a remen mu nije imao
dovoljno rupica kako bi mu hlače dovoljno čvrsto stegnuo oko struka,
ostavivši prazninu dovoljno veliku da bih kroz nju mogla ugurati
stisnutu pesnicu.
 - Zbog čega? - graknula sam, već unaprijed znajući da mi je lavež
strasniji od samog ugriza. Više nisam imala snage, iscrpila sam sve
zalihe.
- Možemo li jednostavno sjesti i porazgovarati o svemu?
Pogledala sam preko puta, prema trgu Golden Square i njegovim
ponosno uzdignutim narcisima, no ipak, kako je sunce već počelo
zalaziti, bilo je prehladno da se smjestimo na jednu od klupica. Bio je
tu i kafić na uglu pa sam pokazala prema njemu. - Pet minuta - rekla
sam. - Možemo sjesti unutra i popiti kavu. - Premda sam, istini za
volju, bila spremna ubiti za nešto jače od kave.
- Hvala ti - odvratio je vidno zahvalan.
Ironično, tih pet minuta, koje je tako žarko želio, proveli smo
razgovarajući o svemu osim o razlogu zbog kojeg smo se našli u ovoj
situaciji. Podijelila sam s njim novost da je mala Sophie prohodala, a
on je meni rekao da mora obnoviti članstvo u teretani. Činjenica da
sam s čovjekom s kojim sam donedavno živjela sada prisiljena voditi
tako besmislene razgovore bila je nepodnošljivo mučna. Osjećala
sam se toliko suzdržanom u njegovoj blizini da je komotno mogao
biti i potpuni stranac. Gorka suza zaprijetila je kada mi je spoznaja
doprla do uma, no zaustavila sam treptaje kako bih je zadržala na
mjestu.
Novih pet minuta došlo je i prošlo, sporo se razvlačeći, a u
jednom smo trenutku oboje nelagodno zapiljili kroz prozor, ne
znajući što reći.
- Sjedimo tu već deset minuta, a nisi čak ni upitala za mamu -
rekao je.
Nije mi niti palo na pamet da bih trebala. Zašto bih? Znala sam
da joj je i više nego dobro: rak nije imala, a bila je lišena i savjesti i
moralnosti.
- Oprosti mi, tako bešćutno od mene - rekla sam, čak se i ne
potrudivši prikriti gorčinu u svojem glasu. - Kako je Pammie?
 - Nećemo moći krenuti dalje ako ne uzmogneš prihvatiti nju i
ono što se dogodilo - rekao je. - Nitko nije kriv za ono što se zbilo.
Takav je život, stvari se nekada jednostavno dogode.
- Bih li joj trebala oprostiti jer tvrdi da je bolesna? - upitala sam.
- Ne tvrdi da je bolesna, ona jest bolesna - uzvratio je strogo. -
Kako ćeš se osjećati ako joj se, ne daj Bože, nešto dogodi?
Slegnula sam ramenima. Bilo mi je potpuno svejedno.
Prostrijelio me pogledom, skupivši oči u ljutnji. - Moraš
sagledati širu sliku. Nas se dvoje možemo vjenčati bilo kad, a mama
možda neće još dugo biti s nama.
- Upravo tako, i baš si stoga donio pogrešnu odluku - uzvratila
sam. - Trebali smo se vjenčati kako bi i tvoja mama bila ondje.
- Možda imaš pravo, ali što je, tu je, i sada nas dvoje to moramo
prebroditi, zajedno.
- Dobro, i kako je Pammie? - upitala sam, praveći se gluhom za
njegovu uvijenu molbu.
- Dobro je, hvala na pitanju - odgovorio je s natruhom sarkazma
u glasu. - Prošlog smo tjedna prošli prvi krug kemoterapije, a uskoro
nam predstoji novi.
Učinilo mi se kao da me udario šleper težak deset tona. - Mi?
Kimnuo je glavom. - Da, odvezao sam je u bolnicu prošlog
ponedjeljka. Htio sam biti siguran da će biti dobro. I ti bi učinila isto
za svoju mamu, Em, znaš to i sama.
Nikako nisam mogla pojmiti ono što mi je upravo rekao. Išao je
s njom? Na izmišljenu kemoterapiju? Kako je, dovraga, to uspjela
izvesti?
- Užasno je ono kroz što moraju prolaziti - nastavio je. - Mamine
nuspojave zasad nisu previše gadne, osjeća natruhu mučnine i
prilično je umorna, ali rekli su joj da se pripremi da će situacija s
vremenom pogoršati. - Protrljao je oči. - Iskreno, ne bih takvo što
poželio ni najgorem neprijatelju.
 Bila sam tako ošamućena da mi nije palo na pamet ni posegnuti
prema njemu pa mu stisnuti dlan u znak potpore. Po prvi put od
njezina „priopćenja" počela sam se pitati bi li sve to mogla biti istina.
Spoznaju je popratila vrućina koja je hitro jurnula od nožnih
prstiju do vrata, razlivši mi po obrazima rumenilo nelagode.
Neupadljivo sam se izmigoljila iz kaputa ne bih li se malo rashladila.
Ni na trenutak mi nije palo na pamet da možda govori istinu.
Pomislila sam kako bi se to odrazilo na mene i u kakvom bi svjetlu
oni najbliži meni mogli sagledati moje ponašanje u posljednje
vrijeme. Računala sam na to da će njezine laži biti razotkrivene i da
će ona biti prokazana kao okrutna prevarantica, što je i bila. Ali što
ako je sve istina?
- Kako to sve skupa izgleda? - uspjela sam procijediti. - Hoću
reći, u bolnici. - Morala sam biti sigurna da govori ono što mislim da
mi govori.
- Nastoje cijeli proces pacijentima učiniti što je moguće
ugodnijim - odgovorio je, a meni su lađe sa svakim novim
izgovorenim slogom tonule sve dublje. - U prostoriji je još nekoliko
žena, a sve boluju od istog oblika raka, što uvelike pomaže mami;
znaš kakva je, nije netko tko voli osamu. - Osmjehnuo se. - Dobro je
za nju da ima s kim popričati i doznati što je možda čeka iza ugla,
kako bi se mogla pripremiti za ono što dolazi. Također joj pomaže i
spoznaja da u svemu nije sama, što je po mojem mišljenju možda i
najvažnije.
Pognuo je glavu. - Ne daju joj pretjerano dobre izglede, Em -
rekao je prije nego su mu ramena popustila, a on zadrhtao kada su
mu se prsa počela nekontrolirano podizati i spuštati.
Pohitala sam na njegovu stranu stola pa sjela na klupicu kraj
njega. Zajecao je kada sam prebacila ruku preko njegova ramena,
potom čvrsto zgrabivši moj dlan pa ga prinijevši svojim ustima.
- Volim te - prošaptao je. - Tako mi je žao.
 - Ššš, u redu je. - Nisam znala što drugo reći. Provela sam tako
mnogo vremena zaokupljena mislima u vlastitoj glavi, neprestano
analizirajući nepravdu koja mi je nanesena, mozgajući o uroti iza
koje je, smatrala sam, stajala Pammie, žena koja je od prvog dana
spletkarila protiv mene, da nisam ni pomislila na Adamove osjećaje.
Jednostavno sam ga otpisala kao budalu, kao prijezira vrijedna
čovjeka koji je dopustio da ga nasamare. Međutim, on se nije tako
osjećao; bio je žalostan i slomljen. Otkazao je vjenčanje s voljenom
ženom jer je bio uvjeren, a nije imao nikakva razloga vjerovati u
suprotno, da mu majka umire.
- Možda ovo i nije bilo najbolje mjesto za ovaj razgovor - rekla
sam, slabašno se nasmijavši dok smo promatrali ljude koji su, netom
napustivši svoja radna mjesta, sada žurili kući.
- Ne, vjerojatno nije - složio se prije nego se okrenuo prema
meni pa mi utisnuo poljubac u čelo. - Hoćeš li doći posjetiti mamu?
Vjerovala ili ne, zaista te želi vidjeti, kako bi ti se ispričala.
Unatoč svemu što se upravo odigralo neznatno sam ustuknula.
- Nisam sigurna - odgovorila sam, sada već u potpunosti
izgubivši kontrolu nad vlastitim mislima i načinom na koji bi se one
mogle odraziti u mojim riječima.
- Molim te, puno bi joj to značilo - i meni isto.
Kimnula sam glavom. - U redu. Možda.
- Ima zakazanu kemoterapiju u srijedu, na tvoj slobodan dan.
Možda možeš doći do bolnice pa se sastati s nama nakon tretmana.
Osim, naravno, ako ne želiš da se vratim kući, a u tom bismo se
slučaju mogli zajedno odvesti do bolnice?
Više nisam bila sigurna ni u što. Umjesto da primiri roj
nepovezanih misli u mom umu, razgovor s Adamom i otkriće da
odlazi s Pammie u bolnicu samo su mi dali dodatni poticaj, učinivši
košmar i buku u mojoj glavi toliko snažnima da su mi sljepoočnice
počele pulsirati snažnom bolju.
 33

U žasna glavobolja koja me mučila nije bila rezultat Adamova

povratka kući. Uzrokovali su je stres i pritisak same pomisli na
posjet Pammie. Doslovno sam osjećala napetost kako se širi mojim
ramenim pa pomalo puzi prema gore, osvajajući vrat.
Instinktivno sam otvorila frižider kako bih izvadila bocu vina, no
zastala sam kada je ruka već posegnula prema boci. Alkohol je
uvelike pomagao kada je trebalo umrtviti živčane završetke, no nisam
se mogla dovijeka oslanjati na njega i očekivati da će mi služiti kao
emocionalna štaka. Morala sam se naučiti sama nositi s problemima
i biti prisutna u svojem tijelu i umu, iskusiti ono što sam istinski
osjećala te prestati prebivati u maglovitom oblaku depresije i
otupljenosti koji me obavijao tijekom protekla dva tjedna.
Čeznutljivo sam pogledala prema boci Sauvignon Blanca,
rashlađenoj na idealnu temperaturu. Mora da ga je Pippa donijela sa
sobom kada je u subotu došla na večeru, premda se sama pomisao da
je uspjelo opstati tako dugo činila pravim malim čudom. Nisam
namjeravala piti ni te večeri, no kada sam joj rekla da sam
razgovarala s Adamom, inzistirala je na dolasku kako bi doznala sve
detalje.
Sjedila je razjapljenih usta na kauču dok sam ja nervozno hodala
amo-tamo pred njom, bez sumnje joj dosađujući svakom sitnicom
koja se zbila tijekom Adamova i mojeg razgovora. Izuzev očitog
stresa koji me držao u čeličnom stisku, bilo je divno ponovno imati
Pippu uza sebe. Nedostajali su mi naš suživot i razgovori kakve smo
običavale voditi. Ona je bila najbliže drugom mozgu što sam imala; u
trenutcima kada bi moj mozak počeo izbacivati iz sebe notorne
gluposti, ona je bila glas razuma koji mi je često nasušno trebao.
 - Jesi li sigurna da ispravno postupaš? - upitala je. - Misliš li da
ga je mudro pustiti da se useli natrag?
Kimnula sam usporeno, istovremeno nemirno migoljeći rukama
i prstima, nesigurna u odluke koje donosim.
- Ali i dalje ćeš se morati nositi s njome - nastavila je Pippa. Nije
se uspjela primorati čak ni izgovoriti njezino ime. - Uvijek će biti tu, s
vama. Je li Adam zaista vrijedan toga?
- Volim ga, Pip. Što bih trebala učiniti? Uostalom, možda bismo
joj trebali vjerovati dok god nema dokaza da laže. Možda ovaj put
zaista govori istinu.
- Ne, ne vjerujem u to - odgovorila je odmahujući glavom. -
Sjećaš se kada sam ti rekla da nema puno psihotičnih
šezdesetogodišnjaka na svijetu?
Kimnula sam.
- Prevarila sam se. - Obje smo se nasmijale.
Zvonjava mojeg mobitela obje nas je prenula.
- Halo? - Još uvijek sam se smijala u trenutku kada sam se javila.
- Kako si, strankinjo? Lijepo te čuti nasmijanu i naizgled sretnu -
rekao je Seb.
Osjećaj krivnje i pomisao da bih se trebala vratiti natrag svojem
tužnom postojanju preplavili su me u trenu, no potom sam shvatila
kako je to prvi put da sam se nasmijala u protekla dva tjedna i da
nisam učinila ništa pogrešno, premda sam bila sigurna da će me Seb
uskoro uvjeriti u suprotno.
- Oprosti - rekla sam. - Bila sam u gadnom stanju.
- Toliko gadnom da nisi vjerovala kako bi ti prijatelj mogao
pomoći da se izvučeš iz njega?
Uzdahnula sam. Bila sam bolno svjesna činjenice da nisam
uzvratila na nekoliko njegovih poziva, svaki put obećavajući samoj
sebi da ću to učiniti sutradan; međutim nikada se ne bih uspjela
natjerati to učiniti i ta me spoznaja prilično kopkala i mučila. Naš
odnos nikada nije bio nešto u što je trebalo ulagati poseban napor.
Na um mije padao samo jedan razlog zbog kojeg je postao takav,
a za to sam bila kriva isključivo ja i činjenica da sam dopustila
vanjskim utjecajima da se umiješaju u ono nešto posebno što nas je
vezivalo.
- Zaista mi je žao - ponudila sam.
- Jesi li kod kuće? Smijem li svratiti? - upitao je.
Oklijevala sam. - Er...
- Nema veze, očito si zauzeta - rekao je snuždeno.
Kojeg sam to vraga činila? - Naravno da možeš. Pippa je tu. Bilo
bi te divno vidjeti.
Ušavši u stan, sramežljivo me poljubio u obraz, što je bilo u
potpunom raskoraku sa snažnim zagrljajem koji sam, s obzirom na
okolnosti, očekivala od njega. Razgovor je bio prožet nelagodom dok
smo ispijali prvu bocu vina, kao da smo oboje obigravali oko nečega
što se ispriječilo među nama, premda ni sama nisam znala što je to.
Bio je suzdržan i šutljiv, zbog čega sam bila na oprezu, jer sam
neprestano čekala da ispljune pred mene ono što ga je mučilo. Bila
sam svjesna da sam ga izbjegavala otkako je vjenčanje otkazano, no
izbjegavala sam svakoga osim Pippe i mame. Međutim, duboko u
sebi, znala sam da bi inače Seb bio moj najčvršći oslonac u
vremenima krize, a znao je to i on.
Otvarajući drugu bocu Pinot Grigia, naposljetku je izrekao ono
što ga je mučilo: - Dakle, hoćeš li mi reći koji je pravi razlog zbog
kojeg me nisi htjela na isprobavanju vjenčanice?
Od svih mogućih razloga i scenarija koji su mi se vrtjeli umom
tijekom proteklog sata, ovaj mi nije bio ni u primisli. Smjesta sam
osjetila kako mi rumenilo osvaja obraze.
- Već sam ti rekla - odgovorila sam reskim tonom. - Htjela sam
to sačuvati za samo vjenčanje. - Nije li to bila istina? Itekako sam se
potrudila samu sebe uvjeriti da jest.
- Znači, sve to nije imalo nikakve veze s onime što ti je Pammie
rekla? - Podigao je pogled s boce koja mu je počivala uglavljena među
koljenima.
- Što? Kada? - upitala sam, premda me već počela ispunjavati
jeza uslijed spoznaje o onome o čemu govori.
- Dok ste ležale pokraj bazena, u Portugalu.
Okrenula sam se Pippi, pogledom tražeći potvrdu da je čula isto
što i ja i da Seb govori o onome o čemu mislim da govori, no ona je
samo slegnula ramenima.
- Oprosti, ne razumijem o čemu govoriš - odgovorila sam,
nadajući se da je u pitanju tek blef.
- Sjedio sam na klupici s druge strane živice - odgovorio je. Srce
mi je podivljalo dok sam se očajnički pokušavala sjetiti svake riječi
koju sam tog dana izgovorila Pammie.
- Usrdno sam se nadao, zapravo bio sam prilično siguran, da si
zaista i mislila ono što si joj rekla, da ćeš ako budeš morala birati
između mene i nje, odabrati mene.
Piljila sam u njega razjapljenih usta. - Ali... mislila sam. To jest,
odabrala sam.
Upitno je podigao obrve. - A ipak, čim smo se vratili kući, rekla
si mi da me ne želiš na isprobavanju haljine, a nakon toga nisam čuo
ni riječi od tebe nakon što je vjenčanje otkazano. Ne želim ti biti na
teret, Em, pa bih, ako ti moje prisustvo u životu predstavlja teret,
volio da mi to jednostavno kažeš...
Stala sam odlučno odmahivati glavom, bolno svjesna kako me
svakom riječju pogađa u žicu, kao da odmahivanjem pokušavam
izbaciti iz glave spoznaju o istinitosti njegovih riječi. - Ali uopće nije
tako - rekla sam.
- Dakle, Adamu nimalo ne smetam? - upitao je.
 Prisjetila sam se onog odlaska u kino prije nego je uopće
upoznao Seba i njegovih jetkih primjedbi kada je doznao da će Seb
prije njega vidjeti vjenčanicu. Potisnula sam sumnje u zakutak svojeg
uma.
- Ne budi smiješan - odgovorila sam. - Adam se ne osjeća
ugroženim našim odnosom. To su samo Pammieni suludi umišljaji i
trabunjanja... znaš kakva je. - Prišla sam mu pa mu prebacila ruku
preko ramena. - Žao mi je što sam te dovela u situaciju da vjeruješ
kako sam hladna prema tebi iz bilo kojeg drugog razloga osim, pa
valjda, neugode i posramljenosti zbog otkazivanja vjenčanja.
Privukao me u topao zagrljaj, onakav kakav sam očekivala i
priželjkivala kada sam ga prvi put te večeri ugledala. - Ali to sam ja -
rekao je. - Kada smo to nas dvoje dopuštali da se malo neugode i
srama ispriječi među nama?
Osmjehnula sam se.
- Uvijek sam tu za tebe - rekao je. - U dobru i zlu.
- Pas mater - prekinula nas je Pippa. - Možda se vas dvoje
zapravo trebate vjenčati.
Svi smo troje prasnuli u smijeh, ostavivši me iznenađenom, jer
se prije samo nekoliko dana to činilo nemogućim.
Međutim, sada, dok smo se, sjedeći u Adamovu automobilu,
vozili u Sevenoaks, život se više nije doimao tako bezbrižnim, a ja
sam poželjela da sam ipak popila ono vino od kojeg sam se ranije
suzdržala, kako bi alkohol otupio oštricu napetosti. U umu mi je
vladao takav kaos da nisam uspijevala jasno vidjeti šumu od stabala
pred sobom.
- Jesi li dobro? - Adam mi se osmjehnuo, osjetivši moju
strepnju.
Uzvratila sam osmijeh, a on je posegnuo prema mojem dlanu.
- Sve će biti u redu - dometnuo je umirujućim tonom. Bila sam
prilično sigurna da neće, no tada sam se prisjetila da se sve ovo više
ne vrti oko mene. Sada je u središtu pažnje bila Pammie, koja je
možda imala rak, a možda i nije (neprestano sam se premišljala po
tom pitanju, a um mi se češće odlučivao za onu potonju mogućnost,
čak devet od deset puta). Međutim, obećala sam samoj sebi da ću,
dok god ne budem posve sigurna u istinu, vjerovati u ono najgore.
Ironično, osjetila sam pozamašno olakšanje kada sam dopustila
samoj sebi povjerovati kako zaista govori istinu. Tako sam barem
imala nešto opipljivo, nešto za što sam se mogla uhvatiti, a svi smo
mogli stati iza nje i dati joj podršku u njezinoj borbi s bolesti. No, što
ako je lagala?
- Oh, Emily, dušo, tako te lijepo vidjeti - rekla je, zagrlivši me na
ulaznim vratima. - Ne mogu ti opisati koliko mi je žao. Zaista. Tako
mi je žao. Ne bih zucnula ni riječi da mi je i na trenutak palo na
pamet da bi...
Usiljeno sam se osmjehnula. Čak i ako je zaista bila bolesna, to
nije značilo da mi se mora sviđati.
- Dušo - uskliknula je kada joj je Adam prišao. - Blagi Bože, kako
si mi samo nedostajao.
- Nije me bilo samo dva dana. - Nasmijao se preokrenuvši
očima.
- Da, da, znam. Trebaš biti kod kuće s Emily, tamo ti je mjesto.
- Nisam bila sigurna pokušava li u to uvjeriti sebe ili nas.
- Kako ste? - upitala sam što sam sućutnije mogla. - Kako se
osjećate?
Oborila je pogled prema podu. - Ma znaš i sama, bilo je i boljih
dana, ali zaista ne bi bilo u redu da jadikujem. Mučnina nije
nepodnošljiva, a kosa mi još uvijek nije počela ispadati. - Potapšala
se po tjemenu.
- Moje dame, hoćemo li ući unutra prije nego nas cijela ulica
čuje? - rekao je Adam pogurnuvši nas prema hodniku niska stropa.
 - Naravno, samo sam silno sretna jer ste ovdje. Ponovno
zajedno. - Primila me za ruku pa povela prema dnevnom boravku u
stražnjem dijelu kuće.
- A kako si ti? - upitala me, vrlo uvjerljivo odglumivši zanimanje.
- Ovih sam dana tako mnogo razmišljala o tebi.
Pogledala sam prema Adamu, a on mi je uzvratio toplim
osmijehom, uvelike nalik onome kakav bi ponosan otac uputio
svojem djetetu. Povjerovao je u svaku njezinu riječ. Smotala ga je oko
malog prsta. Žalac razočaranja snažno me bocnuo negdje duboko u
nutrini. Ništa se nije promijenilo.
- Zapravo sam prilično dobro - slagala sam.
Uslijedila je nelagodna tišina tijekom koje smo stajale ondje,
odmjeravajući jedna drugu u prisustvu čovjeka koji je bio bolno
nesvjestan onoga što mu se odigrava pred očima. - Nemamo puno
vremena - rekao je. - A promet je dosta gadan.
- Oh, bolje da krenemo onda - rekla je Pammie, zgrabivši sa
stolice svoju pletenu vestu i torbicu. - Imat ćemo vremena za
razgovor kasnije.
Prisilila sam se osmjehnuti.
- Složila sam nekoliko manjih sendviča, za slučaj da ogladniš.
Samo odmotaj prozirnu foliju i zagrizi kad god ti se prohtije, a u
limenoj kutiji u smočnici ima i kolača. S limunom su, sama sam ih
napravila - objavila je ponosno.
- Lijepo od vas - odgovorila sam, svjesna prijetvornosti našeg
razgovora. Nisam se mogla prisjetiti kada smo posljednji put bile
toliko uljudne jedna s drugom. - Niste se trebali toliko mučiti.
- Oh, to je najmanje što sam mogla učiniti kad si se već potrudila
prevaliti toliki put. Uostalom, ne bismo trebali dugo izbivati.
Jednom kada mi uvedu iglu, sve ide jako brzo. - Zavrnula je
rukav svoje bluze kako bi pokazala podstavljenu gazu, koja joj je bila
pričvršćena za unutrašnjost podlaktice. - Možda bi bilo najbolje da
sjednemo i porazgovaramo nakon što se vratim?
Potvrdila sam kimanjem, istodobno pogledavši Adama.
- Zar ne želiš da Emily pođe s nama? - upitao je, osjetivši moju
zbunjenost. Nije mi ni palo na pamet da će htjeti poći u bolnicu bez
mene.
- Oh, zaboga, ne - odgovorila je. - Nema potrebe. Porazgovarat
ćemo uz čaj i kolače kad se vratim. U redu? - Pogledala je mene pa
Adama, a mi smo oboje nijemo kimnuli glavama.
- Oprosti, nisam znao kako očekuje da ostaneš ovdje - prošaptao
je Adam, nagnuvši se prema meni kako bi me poljubio na rastanku. -
Pokušat ću se vratiti što je prije moguće.
- Ne brini - odgovorila sam. - Vidimo se po povratku.
- Osjećaj se kao kod kuće - doviknula mi je Pammie kad su već
gotovo bili na ulaznim vratima.
Promatrala sam je kako se gega prilaznim putem, govoreći
Adamu što da učini s njezinom torbicom prije nego joj je pomogao da
uđe u automobil, zaštitnički joj položivši ruku na tjeme dok se polako
spuštala na suvozačko sjedalo.
Skuhala sam si šalicu čaja pa sjela na sofu, pitajući se kako
provesti beskrajne sate pred sobom. Oduvijek sam osjećala nelagodu
u tuđim domovima u odsustvu vlasnika. Postoji nešto uznemirujuće
u činjenici da si okružen tuđim stvarima koje ne bi smio dirati.
Podigla sam časopis The Lady sa stola pa ga nezainteresirano
prelistala; međutim, bio je prepun priča i oglasa namijenjenih
ženama koje su vodile živote potpuno različite od mojega. Nažalost,
trenutno nisam trebala ni batlera, ni tjelohranitelja niti osoblje koje
bi me posluživalo na mojoj jahti.
Palo mi je na pamet uključiti televizor, samo kako bi pozadinska
buka nadglasala nelagodnu tišinu, no tada sam u kutu primijetila
glazbenu liniju, jednu od onih staromodnih glomaznih grdosija sa
sustavom za izmjenu triju diskova. Nekoć davno, dok sam još bila
tinejdžerica, u svojoj sam sobi imala uređaj uvelike sličan onomu koji
se sada našao ispred mene i dobro se sjećam kako je tati i meni bilo
potrebno cijelo jedno poslijepodne samo kako bismo iščitali upute
napisane složenim tehničkim žargonom. Premda su se otada
vremena uvelike promijenila, a tehnologija znatno napredovala, ipak
mi je trebalo puno dulje nego sam očekivala da pronađem tipku ,,On“
pa odaberem izbacivanje diska. U utoru su me dočekali Najveći
hitovi Simona and Garfunkela, jedan od omiljenih albuma moje
mame, pa sam gurnula utor natrag i pokrenula disk. Prostoriju su
ispunili uvodni taktovi pjesme Mrs Robinson, čiji su me zvuci gitare
vratili natrag u ona subotnja jutra tijekom kojih bi mama usisavala
oko naših nogu, dok smo Stuart i ja sjedili na kauču. - Diži ih! -
naredila bi, a nas dvoje bismo se stali smijuljiti.
Fotoalbumi koje mi je Pammie ponosno pokazivala prilikom
mojeg prvog posjeta ovoj kući bili su poslagani na polici iznad
glazbene linije, uglavljeni između dvaju zvučnika. Kliznula sam
pogledom preko njihovih hrbata i godina ispisanih crnom kemijskom
olovkom. Sjećala sam se da je album koji mi je pokazivala bio
ukoričen crvenkasto-smeđom kožom, no sada sam, dodirujući
albume, shvatila da je u pitanju jeftina plastika koja samo oponaša
kožu. Izvukla sam prvi od triju crvenkasto-smeđih svezaka s police,
pritom se pomučivši da ga oslobodim iz zagrljaja njegovih susjeda, za
čije se neukusne korice zalijepio svojima. Stranice su bile prepune
fotografija mlađahnih Pammie i Jima, posve bjelodano snimljene
tijekom prvih dana njihove romanse. Zaljubljeno su zurili jedno u
drugo, a svi oko njih mogli su samo zavidno promatrati njihovu
sreću. Adam je bio pljunuti otac dok je ovaj bio u svojim dvadesetima
- a James mu je nalikovao čak i više.
Jimova je ruka ponosno počivala na Pammienu ramenu, a
njegova prisutnost sama je po sebi bila upozorenje mogućim
nadobudnim udvaračima. Druga je fotografija prikazivala Pammie
dok u kratkoj haljini bez rukava, urešenoj geometrijskim uzorkom,
pozira na haubi Hillman Impa, dok su njezine prijateljice, vidno
nezadovoljne, bile zatvorene u samom vozilu. Mogla sam zamisliti
ljubomoru i zavist koji su obojili razgovore unutar tog automobila
dok je naočitijim stajao iza leće fotoaparata, diveći se svojoj djevojci.
Okrenuvši stranicu, naišla sam na fotografiju Pammie, Jima i
njihovih prijatelja uhvaćenih objektivom za vrijeme izleta.
Društvance se izležavalo na deki koju su, unatoč činjenici da su
potražili zaklon među pješčanim dinama, naleti snažnog vjetra ipak
uspijevali podići s tla. Fotografija je bez sumnje snimljena tijekom
nekog od engleskih ljeta - možda na plaži Camber Sands ili u
Leysdownu na južnoj obali. Pokušala sam si dočarati slobodu koju su
kao mladi ljudi u Engleskoj tijekom kasnih šezdesetih morali uživati,
osjetivši pritom trunku zavisti. Mora da je život lišen bilo kakvih
ograničenja i ispunjen krajnjom neobuzdanošću ulijevao osjećaj
itekakve moći. Zapitala sam se hoćemo li i mi jednoga dana, kada se
prisjetimo svoje mladosti, gledati na nju na isti način.
Na slici su bila četiri para, muškarci odreda sa zaliscima, a žene s
krupnim kovrčama u kosi, no i dalje se sve zajedno doimalo poput
zabave na kojoj su Jim i Pammie vodili glavnu riječ. Bilo je očito da
su njih dvoje bili Elvis i Priscilla tog malog društvanca; dvije zvijezde
koje su neprestano bile u središtu pozornosti i koje su činile sve ne bi
li tako i ostalo.
Dakle, čini se da je Pammie cijeli svoj život plijenila pozornost.
Bila je to uloga u kojoj se osjećala ugodno, naivno vjerujući da joj
pažnja koju dobiva od ljudi da je svojevrsnu potvrdu i da bi bez
drame, koja je sve pratila, možda bila posve beznačajna. Pomislila
sam kako to mora biti itekako iscrpljujuće, provoditi život u
beskonačnoj potrazi za svjetlima pozornice.
Pred kraj albuma, među crno-bijelim fotografijama stale su se
pojavljivati i natruhe boje, a autentična toplina polaroidnih
fotografija počela je pomalo istiskivati monokromatske prikaze.
Zabezeknutost na licima pojedinaca prikazanih na fotografijama
zorno je odražavala čuđenje toj ludoj novotariji modernog doba.
Hoće li i moji unuci, ili čak i djeca, listati fotografije na tada već
zastarjelim iPhoneima i primijetiti isti izraz čuđenja na našim licima?
Sjećam se da sam, otvorivši prvu stranicu sljedećeg albuma,
ugledala fotografiju Jima i Adama dok stoje uz jezerce i hrane patke.
Adam je u ruci imao pola šnite kruha, a pogled je zadivljeno podigao
prema svojem ocu. Zapitala sam se bi li, da su u tom trenutku znali
kako im nije preostalo još mnogo vremena koje mogu provesti
zajedno, možda nešto promijenili i postupili drukčije. Kažu kako je
dobro što ne znamo kada ćemo umrijeti, no kada god pogledam
fotografije poput ove, zapitam se ne bi li bilo bolje znati. Tako bismo
mogli mudrije utrošiti svoje vrijeme i provesti ga s ljudima koje
volimo.
Vratila sam se natrag na sofu, položivši album u svoje krilo pa ga
počevši listati s kraja, pošto sam se prisjetila da sam tamo vidjela
fotografiju Adama i Rebecce, na stranici koju je Pammie tako
prepredeno ostavila otvorenom kako bi mi privukla pažnju. Kad god
bih stala pomnije razmišljati o svemu, ostala bih uvjerena da je svaka
sitnica koju je Pammie učinila od samog početka bila pomno
smišljena i isplanirana, a sve s nakanom da me uznemiri i ispuni
sumnjom. Naravno, nitko drugi nije ništa primjećivao - što je itekako
svjedočilo njezinu umijeću i lukavstvu. - Nije li divna - svi su
zadivljeno tepali kada je spravila bogatu božićnu večeru, dobro
znajući da sam već jela, ili kada je uredila da se davno izgubljena
prijateljica pojavi na mojem djevojačkom putovanju, posve svjesna
da je ta ista prijateljica spavala s mojim posljednjim dečkom. Da,
dobra stara Pammie.
Listala sam albumom, naprijed i natrag, pa ponovno naprijed,
tražeći Rebeccinu fotografiju. Bila sam sigurna da u rukama imam
pravi album; sjećala sam se svih drugih fotografija na koje sam
nailazila listajući. Ponovno sam ga prelistala, stranicu po stranicu, ali
fotografije s natpisom Draga Rebecca - nedostaješ iz dana u dan,
nije bilo nigdje.
Kamo je, dovraga, nestala? I zašto ju je izvadila iz albuma?
Osvrnula sam se po prostoriji i spazila ladice ispod glazbene linije.
Već je i samo listanje fotoalbuma predstavljalo zadiranje u
privatnost, ali osjetila sam neodoljiv poriv da nastavim kopati dublje,
unatoč leptirićima nervoze u trbuhu. Izvukla sam ladicu, tek nekoliko
centimetara, a unutra me dočekao prizor mnoštva čekovnih knjižica,
iskorištenih i povezanih elastičnom gumicom. Mjesečni bankovni
izvadci i računi neuredno su stršali iz plastičnih korica. Podigla sam
ih, pritom pazeći da ne ih ne pomiješam previše, pa sam čekovnu
knjižicu s vrha svežnja oslobodila iz čvrstog stiska elastične gumice.
Prelistala sam kroz čekovne odreske, preostale nakon što su
čekovi istrgnuti, primijetivši da su svi ispisani urednim rukopisom,
otkrivajući datume, primatelje i iznose. Oči su mi munjevito prelazile
preko imena: British Gas, Southern Electric, Adam, Homebase,
Virgin Media, Adam, Waterstones, Thames Water, Adam. Najviše me
zaintrigirala činjenica da Pammie već godinama Adamu plaća 200
funti mjesečno, no kada sam pokušala pronaći istovjetne uplate s
Jamesovim imenom - na kraju krajeva, bilo bi se pravedno prema
obojici sinova odnositi jednako - nisam pronašla ama baš ništa.
Ostavši zbunjena, pažljivo sam vratila snop čekovnih knjižica natrag
u ladicu pa pokušala uvjeriti samu sebe kako je krajnje vrijeme da se
zaustavim, no osjećaj koji me obuzeo bio je poput onoga kada bih
napipala krastu negdje na tijelu, dobro znajući da neću biti
zadovoljna dok je ne uklonim grebanjem. Pokušala sam iznaći izliku
za svoje postupke, uvjeravajući samu sebe da sam u potrazi za
nestalom fotografijom, no žena po čijoj sam kući njuškala očito je
imala toliko tajni da sam osjetila srhe uzbuđenja pri pomisli na sve
ono što bih mogla otkriti.
Drugu je ladicu bilo teško otvoriti i bila sam je primorana
pomicati amo-tamo kako bih je uspjela odškrinuti. Unutra sam
pronašla dva snopa kričavih čestitki. Izvukla sam prvu čestitku s vrha
jednog od snopova. Bila je to rođendanska čestitka od Adama. Ona s
dna snopa bila je izraz sućuti, a u njoj sam pronašla poruku ispisanu
Adamovim rukopisom.
Najdraža mama,
Samo ti možeš razumjeti kako je to izgubiti nekog koga voliš,
tako iznenada, tako besmisleno. Neprestano se pitam, Što bi bilo...?
Kao što si se vjerojatno i ti zapitala milijun puta. Što bi se dogodilo
da sam bio tamo? Bi li se sve skupa završilo drugačije? Jesam li je
mogao spasiti? Hoću li si ikada prestati postavljati ta pitanja,
mama? Hoće li doći noć kada ću mirno usnuti, znajući kako bi, da
su se stvari odigrale drugačije...
Srce mi se slamalo dok sam čitala njegove dirljive riječi, a djelić
mene osjetio je suosjećanje čak i za Pammie. Nisam mogla ni
zamisliti kakvu je bol morala osjetiti izgubivši nekog sebi bliskog.
Drugi snop, mnogo veći od prvog, bile su čestitke koje joj je poslao
James, naizgled odlučan u namjeri da svaku moguću priliku obilježi
čestitkom: rođendane, Božiće, Majčin dan; a bilo je tu i čestitki za
koje nisam ni znala da postoje - poput onih povodom Uskrsa i dana
Svetog Davida. Bila je itekako blagoslovljena dvojicom sinova poput
Adama i Jamesa, koji su je očito neprestano imali na umu. Kakva
šteta da nije bila voljna podijeliti takve muškarce s ostatkom svijeta,
umjesto toga doživljavajući svaku ženu koja bi im se približila kao
prijetnju vremenu koje su provodili s njom i ljubavi koju su joj
iskazivali. Da je bila malo drukčija, dosad bi vjerojatno uza se imala i
dvije brižne snahe, koje bi joj pomogle da prebrodi ono što bi mogla
biti najteža bitka njezina dosadašnjeg života. U dnevnom boravku
nisu preostali nikakvi drugi skriveni zakutci i skrovišta u kojima bi se
moglo skrivati išta iole zanimljivo pa sam žurno prekopala kuhinju,
no izuzev obvezatne „muške ladice“, prepune starih baterija,
jelovnika raznoraznih dostavnih službi i ključeva koji se već odavno
nisu rabili, pronašla sam samo pribor za jelo i raznorazne kuhinjske
potrepštine.
Zamislila sam samu sebe kako se vračam u dnevni boravak,
primam u dlanove svoju šalicu čaja i opuštam se uz pjesmu
Homeward Bound, koja je upravo zasvirala s glazbene linije, pa sam
ostala itekako iznenađena kada sam se zatekla podno stubišta, jedno
stopalo već položivši na prvu stubu. Pogledala sam uska gazišta,
presvučena olinjalim, tankim tepihom, zapitavši se što se skriva iza
ugla, gdje je stubište skretalo udesno i nestajalo. Jeftine tapete boje
limuna s raskošnim uzorkom lišća i vitica azaleja počele su blijedjeti
na mjestima gdje ih je sunce nagrizalo tijekom različitih dijelova
dana. Međutim, na vrhu stubišta, koje je bilo obavijeno vječnom
sjenom, zelenilo lišća i dalje je bilo blistavo i bogato.
 Uvjerila sam samu sebe da se penjem gore kako bih pobliže
proučila boje, kako bih mogla u potpunosti uživati u njihovoj dubini,
ali nisam se čak ni zaustavila kako bih svojoj laži dala privid
istinitosti. Činilo mi se da mi se stopala pokreću sama od sebe dok su
prevaljivala nekoliko posljednjih stuba, istih onih koje se nisu vidjele
iz hodnika u prizemlju, a nakon njih i udaljenost do otvorenih vrata
koja su vodila u spavaću sobu.
Bračni krevet i mali ormar u potpunosti su ispunili malenu
prostoriju, ipak ostavivši dovoljno mjesta da se nasuprot njih, u
udubljenjima s obiju strana dimnjaka smjeste dvije izduljene
komode.
Svaki je komad pokućstva u prostoriji krasila drugačija nijansa
narančasto-smeđe, a ja sam se bila spremna zakleti da mogu
namirisati vonj borova koji je nekoć dopirao iz njih.
Sunčeva svjetlost prodirala je kroz pukotinu između tanašnih
zavjesa, propuštajući snop svjetlosti sve do suprotnog kraja
prostorije. Podne su daske škripale pod svakim mojim korakom dok
sam prilazila drugoj strani kreveta, potom sjevši na pod pred
komodu koja je bila dalje od prozora.
Donja se ladica činila teškom pa sam je podigla ne bi li lakše
kliznula van. Bila je prepuna ukrasnih kutijica te jeftinih drangulija i
nakita. Živčana vlakna u mojim dlanovima bridjela su nervozom dok
sam se drhtavim prstima nespretno mučila s kopčom drvene kutijice
za nakit koja me jednostavno preklinjala da je otvorim. Unutra sam
zatekla malene mliječne zube, pažljivo položene na podlogu od
crvenog baršuna, čija je caklina, nagrižena zubom vremena,
požutjela, te dvije bolničke identifikacijske narukvice s imenima
James i Adam. Kada sam ugledala par potamnjelih srebrnih
manšeta, koje su vjerojatno pripadale Jimu, preplavio me osjećaj
krivnje pa sam silovito zalupila poklopcem kutije, zatvorivši je.
Prislonila sam glavu o madrac, udova i dalje skvrčenih i zarobljenih
između komode i kreveta. Kojeg vraga to činim? To nisam ja. Ovo
nije nimalo nalik meni. Dopustila sam toj ženi da me pretvori u
nekoga tko nije nimalo bolji od nje. Kakve mi god grozote učinila,
neću joj dopustiti da nagrize temelje na kojima počivam: da
izvitoperi vrijednosti i moralnost koje su mi moji roditelji teškom
mukom usadili tijekom djetinjstva. Pokušala sam kutijicu vratiti
natrag u ladicu, naherivši je kako bih je uspjela vratiti natrag na
njezino mjesto. Nervozno sam se trgnula kada je kutijica tresnula o
dno ladice, preokrenuvši se i otkrivši mi svoju donju stranu i skriveni
odjeljak koji je tamo bio.
Neko sam ga vrijeme samo promatrala, ponavljajući u glavi
mantru koju sam si netom izrecitirala i pokušavajući samu sebe
osokoliti da se ne obazirem na svoje najnovije otkriće. - Zatvori
ladicu - ponovila sam naglas u nadi da ću, ako čujem riječi, uspjeti
zaustaviti samu sebe u svojem naumu, premda sam već znala što ću
učiniti. Ponovno sam pažljivo izvukla kutijicu pa se usredotočila na
njezino dno i skriveni odjeljak, izvukavši poklopac van. Ne znam što
sam očekivala pronaći unutra, možda nekakve davno zaboravljene
kosti ili nešto slično, no što god očekivala, pronalazak starog
inhalatora, kakav sam već vidjela kod nekadašnje školske kolegice
koja se, mislim, zvala Molly, svakako je predstavljao razočaranje.
Nikada neću zaboraviti trenutak kada se srušila na satu tjelesnog
odgoja, netom nakon što su nam rekli da optrčimo dva kruga oko
igrališta kako bismo se zagrijale prije košarke. Isprva smo bile
uvjerene da se šali, ali potom je počela hroptati i hvatati se za grudi.
Premda smo bile tek površne poznanice, te noći nisam uspjela oka
sklopiti, a kada su nam sutradan ujutro rekli da će joj biti dobro,
gotovo sam briznula u suze.
Nisam znala da Pammie pati od astme, no možda je inhalator
pripadao Jimu, pokušavala sam pronaći logično objašnjenje. Ljudi
nalaze utjehu u raznoraznim uspomenama na bližnje, koliko se god
predmeti koje čuvaju drugima mogli činiti neobičnima. Još je nešto
bilo ispod inhalatora pa sam ga pažljivo izvadila kako bih bolje
vidjela što skriva ispod. Oči su mi se zatvorile brzinom munje, kao da
pokušavaju presjeći put poruci koja se već uspjela probiti do mojeg
mozga. Pokušala sam je odbaciti, očajnički se trudeći izbrisati je iz
kratkoročnog sjećanja prije nego se probije do onog dijela mene koji
će je prepoznati.
 Međutim, vidjela sam je i nisam više mogla učiniti ništa čime bih
to promijenila. Rebecca. Osmjehivala mi se s fotografije, stojeći
pokraj ljubljenog muškarca. Bila je to fotografija koja je nestala iz
albuma.
- Hej, vratio sam se - začula sam Adamov glas iz prizemlja.
Što je, dovraga, radio ovdje? Otišao je prije samo pola sata.
Ispustila sam kutijicu, a inhalator mi je ispao u ladicu. Grozničavim
sam pokretima stala vračati sve na svoje mjesto. Adrenalin mi je
kolao venama, dajući mojim rukama dodatnu energiju zbog koje je i
naizgled najjednostavnije pokrete bilo gotovo nemoguće izvesti bez
popratne trešnje ruku.
- Jesi li tu? - upitao je. Čula sam škripanje podnih dasaka dok je
hodnikom koračao prema kuhinji. - Em?
Kada bih barem mogla zaustaviti trešnju ruku, uspjela bih sve
vratiti na mjesto. Čula sam zvuk njegovih koraka koji mi je otkrio da
se vraća natrag u hodnik, a odatle je mogao krenuti isključivo u
jednom smjeru. Mlaz kiseline jurnuo mi je iz želuca prema ustima,
sprživši mi nutrinu grudi, a grlo mi se stegnulo u nastojanju da je
zadržim u sebi.
- Hej, što ćeš ovdje gore? - upitao je, pojavivši se na vratima
točno trenutak nakon što sam uspjela sjesti na rub kreveta, stopalom
neprimjetno zatvorivši ladicu koju s vrata nije mogao vidjeti.
- Ja... samo sam... - promucala sam.
- Zaboga, Em, blijeda si poput utvare. Što ti je?
- Ja... osjetila sam slabost dok sam bila dolje, mora da je u
pitanju bila nekakva migrena ili nešto slično, pa sam se popela gore
kako bih malo prilegla. - Potapšala sam jastuk prekriven izvezenim
prekrivačem, i dalje savršeno namješten i nedirnut.
- Oh - odgovorio je, ne primijetivši očito. - Kako se osjećaš sada?
- Malo bolje, ali mislim da sam se prebrzo uspravila kada sam
čula da me dozivaš. Brzo si se vratio. Je li Pammie dobro? Nadam se
da joj neće smetati što sam prilegla ovdje gore.
- Nije se još vratila, otići ću po nju za nekoliko sati. Jesi li za
sendvič ili šalicu čaja?
- Molim? Nije mi jasno, ostavio si Pammie ondje? - upitala sam
odrješito.
- Da, ne voli da ulazim onamo s njom.
- Ali ušao si s njom zadnji put.
- Ne, učinio sam isto što i danas - odgovorio je. - Ne želi da je
vidim takvu, priključenu na igle i cjevčice dok joj rade Boga pitaj što.
Zapravo je to prilično blesavo od nje, jer je to trenutak u kojem me
zapravo najviše treba, ali nepopustljiva je u odluci da me ne želi
ondje.
- Ali... zadnji put... pričao si mi o drugim ženama koje su također
ondje, o tomu kako međusobno razgovaraju?
- To mi je ona ispričala - odgovorio je, ni na trenutak ne
pomislivši na implikacije svojih riječi. - Bez sumnje kako bi mi bilo
lakše jer nisam ušao unutra s njom. Tvrdi da sve te žene dolaze same
jer se na pratnju ne gleda blagonaklono, pošto je prostorija malena i
jedva ima dovoljno mjesta za pacijentice.
- Pa kamo onda odlazi kada je ostaviš pred bolnicom? - upitala
sam, osjećajući kako mi se usta pomiču puno brže nego što mozak
uspijeva procesuirati informacije. - Kamo odlazi?
- Odjel 306, gdje god to bilo. - Nasmijao se. - Ne znam.
Jednostavno učinim ono što traži od mene i kasnije je ponovno
pokupim pred glavnim ulazom.
- Dakle, ne ideš s njom dalje od ulaza?
- O čemu je ovdje riječ, Em? - upitao je i dalje se napola smijući,
no napetost se već počela osjetno uvlačiti u njegove riječi.
Morala sam sjesti i u tišini razmisliti o svemu. Činilo mi se da će
mi mozak eksplodirati uslijed svih tih novih informacija koje su me
salijetale sa svih strana. Prizori inhalatora, Rebeccine fotografije, i
Pammie, koja prošeće bolnicom pa izađe na stražnji izlaz, nizali su
mi se pred očima, otupljujući mi sva osjetila.
- Zaista ne izgledaš dobro - rekao je Adam. - Zašto ne prilegneš
još malo, a ja ću ti skuhati malo čaja.
- Ne mogu - odgovorila sam, iznenada osjetivši neodoljivu
potrebu da pobjegnem odande. - Moram izaći van. Treba mi svježeg
zraka.
- Hej, polako - rekao je. - Uspori malo. Hajde, primi me pod
ruku, pomoći ću ti niza stube.
- Ne razumiješ, hoću reći da ne mogu ostati ovdje.
- Koji ti je vrag? - upitao je neznatno povisivši ton. - Nemam
puno vremena; još malo i morat ću se vratiti po mamu. Popij vražji
čaj i pokušaj se smiriti.
- Ostavi me na željezničkoj postaji kada budeš išao po nju. Vratit
ću se kući vlakom.
- To je suludo - odgovorio je. - Morala bi se voziti cijelim putem
do Londona pa bi se potom morala vraćati u Blackheath. To nema
nikakvog smisla.
Znala sam da ima pravo, no više ništa nije imalo smisla. Čak i
nakon svega što mi je učinila, bila sam potpuno spremna dopustiti
mogućnost da Pammie govori istinu te ostaviti sve loše za nama i
pomoći joj da prebrodi kemoterapiju, da to učinimo zajedno, kao
obitelj. Ali ovo? Ovo je bilo nešto posve drugo, nešto što nisam mogla
uopće pojmiti, nešto o čemu se nisam usudila niti početi razmišljati.
- Hajde - rekao je Adam, pokazavši mi rukom da mu priđem. -
Za nama je nekoliko gadnih tjedana i svi smo pomalo napeti uslijed
svega.
Primivši me u zagrljaj, potapšao me po leđima, blaženo
nesvjestan saznanja koje mi je pomalo trovalo um. Više se nisam
nosila samo sa spoznajom da je Pammie lažljiva, prijetvorna
spletkarica, odlučna u namjeri da mi uništi život, sada je tu bilo i
saznanje da je, uza sve to, i prijezira vrijedna ubojica, koja je Rebeccu
lišila života.
 34

S jedeći u automobilu, promatrala sam je kako, pridržavajući se za

Adamovu ruku, hrama parkiralištem, osjetivši fizičku mučninu
od prizora pred sobom. Primorala ga je da ju čeka u prepunoj
bolničkoj čekaonici dok je ona privodila svoju „kemoterapiju“ kraju.
Ponudio mi je donijeti kavu iz bolničke kantine, pošto je ona
cjelokupnu predstavu oduljila koliko je god mogla, bez sumnje kako
bi svojem igrokazu dala dodatnu notu autentičnosti. Odbila sam
ponudu, posve sigurna da je ne bih mogla zadržati u želudcu. Htjela
sam da me ostavi na postaji, tako da se ne moram suočiti s njome i
da ne moram više biti dijelom njezine podmukle prijevare. No, Adam
je odbio.
- Sada izgledaš izvrsno - ustrajao je, provezavši nas pokraj
postaje na putu prema bolnici. - Vratila ti se i boja.
- Zaista se ne osjećam dobro. Zašto me ne bi jednostavno ostavio
na postaji? - odgovorila sam.
- Ali mama bi bila tako razočarana. Neće joj dobro sjesti ako
barem ne popiješ šalicu čaja s njom.
Da sam se osjećala imalo snažnijom, bila bih ga odvukla u
bolnicu i zatražila da nas upute na odgovarajući odjel pa zazvala
njezino ime. Tek bi tada shvatio što je učinila i za što je sposobna.
Ona, pak, ne bi imala pojma ni o čemu jer bi za to vrijeme, dok bi on
sumanuto pretraživao popis pacijenata, bezbrižno obilazila gradske
trgovine, vjerojatno tražeći novu bluzu kojom će se počastiti. Bilo bi
to dovoljno da mu se otvore oči. Da počne shvaćati što mi je priuštila,
i da oboje počnemo povezivati dijelove slagalice u priči o onomu što
je učinila Rebecci.
 Jednom kada bi se klupko počelo odmotavati, sve bi vrlo brzo
izašlo na vidjelo, no trebalo mi je vremena da odlučim koju nit
trebam povući prvu. Adam je morao uvidjeti kakva je uistinu i
povjerovati u mogućnost da je zaista sposobna nekomu nauditi. Kad
bih je počela optuživati za Rebeccino ubojstvo bez trunke dokaza,
pomislio bi da sam sišla s uma, a ako mi ne bi povjerovao, bio bi to
kraj naše veze. Nisam bila spremna dopustiti da se to dogodi, ne
samo zato što ga volim, nego i zato što sam bila odlučna ne dopustiti
joj da odnese pobjedu.
Poželjela sam da se srdžba koju sam tako dugo nosila u sebi
ponovno vrati i da me natjera da joj se suprotstavim i postupim
ispravno dok još imam priliku. Međutim, uzavrelu ogorčenost koja je
neprestano bila blizu točci ključanja sada je zamijenio strah: ne samo
strah za vezu s muškarcem kojeg volim, nego i istinski strah za samu
sebe. Ta žena, koju sam ispočetka smatrala tek nesnosnom, ali
bezopasnom, zaštitnički nastrojenom majkom, bila je zapravo
ljubomorna psihopatkinja koja neće prezati ni pred čime kako bi
dobila ono što želi.
Prizor koji mi se trenutno odigravao pred očima bio je gotovo
komičan u svjetlu svega što sam sada znala. Pogrbljena i odjevena u
plisiranu suknju i deblju vunenu vestu, zakopčanu do grla, vukla se
parkiralištem usporenim korakom, kao da joj svaki pokret nanosi
bol. Da nisam bila krajnje uplašena, sve bi tek bilo smiješno.
- Bi li ti bio problem sjesti otraga, dušo? - zamolila je domogavši
se automobila. - Osjećam priličnu mučninu nakon tretmana pa mi je
lakše sjediti sprijeda.
Nisam rekla ni riječi. Samo sam izašla iz auta i premjestila se
otraga.
- Puno ti hvala. Iskreno, ne znam kako bih ti opisala kakav je to
osjećaj.
A da ipak pokušaš?, poželjela sam reći. Objasni mi kakav je
osjećaj pretvarati se da imaš rak pa bez ikakve brige na svijetu
obilaziti trgovine dok tvoji prijatelji i obitelj strepe nad tobom i mole
se za tvoj oporavak.
- Kako je bilo? - upitala sam umjesto toga, uspjevši održati glas
smirenim, premda mi je srce lupalo tako divlje da sam mislila kako
će iskočiti iz grudi.
- Nije nimalo ugodno - odgovorila je. - A kažu da će biti i gore.
Ne znam što ću kada dođe do toga.
- Možda vam bude dobro - odgovorila sam odsječno. - Svatko
drukčije reagira na kemoterapiju. To je vrlo individualno. Možda ćete
biti jedna od onih koji imaju više sreće.
- Oh, sumnjam da će biti tako - rekla je.
- Sumnjaš u što? - upitao je Adam nježno, naposljetku sjevši na
vozačko sjedalo.
- Emily misli da ću s lakoćom prebroditi sve ovo, ali ja mislim da
prilično podcjenjuje situaciju.
Osmjehnula sam se samoj sebi i otresla glavom u nevjerici,
točno u trenutku kada se Adam okrenuo kako bi me pogledao i
izrazom lica prenio poruku, koji ti je vrag?
- Kako je prošlo, mama? - upitao je. - Jesi li dobro?
Ponovno je zavrnula rukav svoje veste, kao da je pokazivanje
komadićka pamučne vate bio dostatan dokaz da uistinu ima rak.
- Osjećam se pomalo ošamućeno - odgovorila je. - Mislim da ti
već samo mjesto utjera strah u kosti. Sve te priče koje tamo čuješ.
Samo su one dostatne da čovjek siđe s uma.
- Zašto ne povedete Adama sa sobom sljedeći put? - upitala sam.
- Možda bi vam njegovo prisustvo olakšalo muke, možda ne biste
toliko o svemu razmišljali.
- Oh, ne, ne želim da me vidi takvu, ne u tom stanju - odgovorila
je.
- Ne bi mi bilo teško, mama. Posebice ako ću ti tako olakšati.
 - Ne, previše si emotivan - rekla je posegnuvši prema njemu
kako bi ga potapšala po bedru. - Ne želim da se uzrujaš unutra. A
sada, dosta ovih turobnih tema i priča, hajdemo kući na šalicu čaja.
Skuhala sam čaj dok je ona ležala na sofi, dirigirajući Adamu
kako da joj namjesti jastuke, tako da bude dovoljno, ali ipak ne
previše, uspravna.
- No, nije li sve ovo skupa divno - rekla je kada sam unijela
poslužavnik sa šalicama čaja. - Da se barem osjećam malo bolje.
- Ne brini, mama, siguran sam da ćeš biti kao nova u tren oka, a
dotad ćemo jednostavno morati brinuti o tebi.
- Pa, namjeravala sam razgovarati s tobom o tomu - započela je,
drhtavim rukama primivši šalicu i tanjurić. - Kao što i sam možeš
vidjeti, nije mi tako dobro. - Podigla je drhtavu ruku kao da time želi
potkrijepiti svoje riječi. - A onoga dana kada si se vratio Emily, čak
sam i pala.
- O, ne - rekao je tjeskobno. - Jesi li dobro?
- Pa, jesam, i kao što i sam znaš, oduvijek sam bila krajnje
samostalna i neovisna, ali... - utihnula je, ostavivši rečenicu
nedovršenom.
Okrenula sam se prema prozoru, zapiljivši se van i čekajući ono
za što sam znala da će neizbježno uslijediti.
- Ali jako mi je teško - nastavila je. - Jako mi je teško to priznati,
ali to je činjenica. Bilo bi mi puno lakše kada bi češće bio ovdje.
Navikla sam se imati te u blizini tijekom onih nekoliko tjedana -
znam, nisam trebala, ali nisam si mogla pomoći. Osjećam se
ranjivom sada kada više nisi tu.
Primorala sam se ostati na mjestu i usredotočiti se na
suncokrete, koji su na drugom kraju dvorišta bili u punom cvatu, a
njihova vedrina u raskoraku s tamnosivim oblacima nadvijenim nad
kućom.
 - Ne mogu i dalje živjeti ovdje - rekao je Adam. - Mjesto mi je
kod kuće s Emily. Ali dolazit ću, a i James je često tu.
- Znam, znam - uzdahnula je. - Ali James nije tako pouzdan u
posljednje vrijeme, ne otkako je upoznao novu djevojku.
Okrenula sam se puno brže nego sam trebala.
- Nova djevojka? - Želudac mi se preokrenuo pri pomisli na
Jamesa s nekom drugom, ne zato što sam ga željela za sebe, nego
zato što nisam htjela da ga netko drugi ima.
Pogledala me. - Upoznao ju je u gradskoj pivnici prije otprilike
mjesec dana. Čini se da ga je oborila s nogu. - Pokušala sam zadržati
neutralan izraz lica, no svaki je mišić na njemu titrao. - Dosad ga
nikad nisam vidjela ovakvog.
- Je li ju namjeravao dovesti na vjenčanje? - upitala sam ležerno.
- Ne, razgovarali smo o tomu, no složili smo se da je ipak
prerano za to. Tada su hodali tek par tjedana i bilo je uvelike prerano
da je bacimo u lavlju jazbinu i upoznamo s cijelim klanom.
- Jeste li je vi upoznali? - upitala sam.
- Ne, još nisam, ali nadam se da hoću unutar nekoliko sljedećih
tjedana - kad se god James osjeti spremnim za to.
Umjela se prikazati tako razumnom i zvučala je posve uvjerljivo.
Pogledala sam je, zapitavši se što joj se mota po glavi. Kakav je pakao
spremala toj jadnoj djevojci ako stvari među njima ikada postanu
ozbiljne?
- Zaista se čini očaranim - nastavila je. - Vas ćete dvoje morati
pripaziti - kako su krenuli možda uspiju doći do oltara prije vas.
- Mama! - nasmijao se Adam, hineći ljutnju.
Zapitala sam se u kojem su trenutku pošalice na račun našeg
vjenčanja, otkazanog dvadeset četiri sata prije zakazanog termina,
postale dopuštene i prihvatljive, posebice od strane nesuđenog
mladoženje.
 - Dakle, slomljeno srce nije ti pomoglo da izgubiš na težini? -
obratila mi se čim je Adam izašao iz prostorije.
Osmjehnula sam se, potapšavši se po svojem ravnom trbuhu. -
Ili sam možda trudna od izvrsnog pomirbenog seksa u kojem itekako
uživamo?
Podigla sam obrve, a ona se zgađeno namrštila.
- Nisu li liječnici zabrinuti zbog mogućih učinaka kemoterapije
na vašu astmu? - osmjelila sam se.
- Astmu? - upitala je, istinski iznenađena pitanjem. - Nemam
astmu.
- Oh, bila sam sigurna da mi je Adam jednom prilikom rekao
kako ste u mlađim danima patili od astme. Čitala sam negdje da
određene vrste kemoterapije mogu imate negativne učinke na
astmatičare. - Lovila sam u mutnom, ali morala sam biti sigurna da
inhalator nije njezin, iako sam zapravo već dobro znala da nije.
- Ne, nikada - rekla je zazviždavši i protegnuvši se kako bi
kucnula u drvo.
- Nikada što? - upitao je Adam, vrativši se u prostoriju.
- Ništa, sine.
- Što sam propustio? - upitao je osmjehujući se. - Imam osjećaj
da vas dvije imate neku tajnu preda mnom.
Osmjehnula sam se, odmahnuvši glavom. - Ništa važno, samo
sam rekla tvojoj mami da sam sigurna kako si mi rekao da je u
mladosti patila od astme, ali mora da sam to sanjala. - Primijetila
sam kako mu se čeljust u tren oka ukočila pa sam se, svjesna da sam
pretjerala, nasmijala kako bih ublažila napetost. - Bio bi prestravljen
kada bih ti otkrila kakve sve stvari sanjam.
- Nego, kada ćete vi golupčići odrediti novi datum za vjenčanje?
- upitala je Pammie u prozirnom pokušaju da promijeni temu. -
Pretpostavljam da se nećete moći vjenčati tako skoro. Bit će teško
ponovno sve organizirati u kratkom roku, a morate i uzvanicima
ostaviti dovoljno vremena za planiranje - uostalom, tko zna imaju li u
hotelskoj dvorani uopće slobodnih termina u dogledno vrijeme.
Nastavila je baljezgati, odgovarajući na vlastita pitanja onime što
je željela čuti. Međutim, ja nisam bila spremna pokorno šutjeti i dati
joj ono što želi. - Ne, mislim da ćemo ipak pokušati organizirati
vjenčanje što je prije moguće - odgovorila sam, posve svjesna da u
hotelu nema slobodnih termina sljedećih šest mjeseci. Osjetila sam
peckanje vrelih suza koje su mi neočekivano navrle na oči, ali uspjela
sam ih potisnuti. Nikada joj ne bih pružila zadovoljstvo saznanja da
me njezini postupci mogu nagnati na suze. - Nadam se da ćemo se
vjenčati unutar sljedećeg mjeseca, ili možda dva.
Sa zadovoljstvom sam primijetila izraz agonije na njezinu licu.
- Oh, to bi bilo prekrasno, dušo - zaplakala je, izvukavši
papirnati rupčić iz kutije koja je stajala u blizini pa njime obrisala
oči.
- Bilo bi mi to takvo olakšanje. Više me ne bi toliko morio osjećaj
krivnje.
- Nisam sigurna u to, Em - rekao je Adam, spojivši obrve u
jednu. - Puno toga treba učiniti u tako kratkom roku. - Čučnuo je
pokraj Pammie. - A ti nemaš zbog čega osjećati krivicu, mama. Ja
sam donio odluku o otkazivanju.
Pogledao me. Ako je očekivao osmijeh i natruhu oprosta, gadno
se preračunao.
Odlučila sam nastaviti igrokaz pa sam kleknula pokraj Adama i
primila Pammien dlan. - Ali, naravno, nećemo se vjenčati dok se ne
oporavite - sućutno sam se osmjehnula. - Bit će nam lakše jednom
kada budemo znali da je s kemoterapijom gotovo i da ste se izvukli.
- Oh, tako si divna, dušo - rekla je potapšavši me po ruci. Koža
mi se naježila od njezina dodira.
- Itekako je divna - složio se Adam, privukavši me k sebi pa me
poljubivši u obraz. Okrenula sam se prema njemu kako bi nam se
usne spojile, neznatno odškrinuvši svoje, pozivajući ga da ode korak
dalje. Ustuknuo je, a Pammie je, itekako svjesna onoga što
pokušavam učiniti, s gađenjem odvratila pogled.
 35

A dam je prve dvije noći po povratku proveo u gostinskoj sobi, jer

sam naivno vjerovala da ću mu uskraćivanjem seksa dočarati
ozbiljnost onoga što je učinio i značaj svega onoga što je stavio na
kocku. Međutim, bilo je to djetinjasto i nije usrećivalo nijedno od
nas. A ipak, tek sam po povratku od Pammie shvatila kako zapravo
navodim vodu na njezin mlin. Htjela je da vjenčanje propadne ne bi
li nas to uništilo; zapravo je računala s time, stoga sam se morala
pobrinuti da ono što je učinila ne ostavi posljedice na nas kao par.
Već me uspjela promijeniti, više nisam bila ona osoba od prije. Lišila
me samopouzdanja i nanijela mi je bol koju ću nositi u sebi do kraja
života, ali neću joj dopustiti da mi oduzme jedinu stvar koje me je
istinski htjela lišiti. Nikada neće odvratiti Adama od mene.
Upotrijebit ću jedino oružje iz svoga arsenala kojemu ona nikada
neće moći parirati.
Ulazna vrata nisu se još do kraja ni zatvorila kada sam ga
pritisnula uz njih pa ga poljubila, grozničavo tražeći njegov jezik. Nije
rekao ni riječi, no osjetila sam kako mi, osmjehujući se, uzvraća
poljubac, isprva nježno, a zatim strastvenije. Prošlo je predugo
vremena od našeg posljednjeg susreta ove vrste, a uza sve emocije
koje su se nakupile u nama tijekom tog razdoblja, sadašnji se
trenutak pretvorio u otpuštanje napetosti, nalik onome kada se skine
poklopac tlačnog kuhala. Otkopčala sam dugmad njegove košulje,
otrgnuvši u svojoj nestrpljivosti posljednja dva, a on je posegnuo
prema mojim leđima i patentnom zatvaraču haljine. Intenzitet
poljubaca koje smo izmjenjivali sve to vrijeme nije jenjavao.
Kada je haljina kliznula na pod, okrenuo me i grubo prislonio
leđima o vrata, pribivši mi ruke iznad glave. Bila sam bespomoćna
dok mi je ljubio vrat, klizeći niže pa zubima odgurnuvši tkaninu
grudnjaka u stranu i jezikom mi počevši kružiti oko bradavica.
 Pokušala sam osloboditi ruke, no uspio ih je zadržati na mjestu,
oslobodivši jednu ruku tako što je oba moja zapešća obujmio jednim
dlanom, potom slobodnim dlanom otkopčavši hlače pa mi svojim
stopalom razmaknuvši noge. Cijeli čin nije mogao trajati dulje od tri
minute, no olakšanje koje me preplavilo bilo je nevjerojatno, a nas
smo dvoje ostali nepomično stajati naslonjeni na vrata, uspuhano
dišući u isti dah.
- Pa, to je bilo posve neočekivano - Adam je progovorio prvi. -
Kao što si vjerojatno mogla i sama zaključiti. Moje isprike.
Osmjehnula sam se i poljubila ga. - Možemo ponoviti kasnije, i
malo usporiti ako tako želiš.
Uzvratio mi je poljubac. - Bože, kako te samo volim, Emily
Havistock.
Nisam mu rekla da volim i ja njega. Ne znam zašto, jer ga
istinski volim. Možda je na djelu bio onaj urođeni samoobrambeni
mehanizam s kojim mi žene dolazimo na svijet, a koji nas sputava i
ne dopušta nam da izgovorimo baš sve što poželimo reći. Mehanizam
koji nas uvjerava da nam tajne koje zadržimo za sebe daju prednost
te nas čine boljim i snažnijim spolom. Zašto se tada zbog pretvaranja
da sam netko tko nisam osjećam tako slabašno i tužno?
Pričekala sam dok se ne sklupčamo jedno uz drugo na kauču
prije nego sam načela temu koja me nagrizala iznutra.
- Smijem li te upitati nešto o Rebecci? - započela sam, pazeći da
održim ton nehajnosti u glasu.
- Zar baš moraš? - uzdahnuo je. - Tako nam je lijepo. Ne vidim
zašto bismo kvarili trenutak.
- Nećemo - odgovorila sam. - Samo razgovaramo.
Malodušno je uzdahnuo, no ja se nisam dala pokolebati.
- Jesi li se imao prilike oprostiti s njome? Je li još uvijek bila živa
kada si je pronašao? Je li došla svijesti dovoljno dugo da shvati da si
tamo, uz nju?
 Odmahnuo je glavom. - Ne, već je preminula. Bila je... hladna na
dodir, a usne su joj bile plave. Držao sam je u naručju i zazivao
njezino ime, ali uzalud. Nije bilo pulsa, ničega.
Oči su mu se zacaklile. - Jesi li morao prolaziti pakao obdukcije i
istrage? - upitala sam.
- Ne, nasreću nisam. Imala je dobro dokumentiranu povijest
bolesti, premda nije patila od ozbiljnijeg oblika astme, ili smo barem
tako vjerovali, pa je bilo posve očito što je uzrok smrti.
- A tvoja je mama bila uz tebe?
Kimnuo je glavom. - Ona ju je pronašla. Ne mogu ni zamisliti
kako je njoj bilo.
- Tko ju je posljednji vidio živu? Prije nego joj je pozlilo?
- Što je ovo? - upitao je. - Španjolska inkvizicija?
- Oprosti, nije mi namjera otvarati stare rane, samo... ne znam.
Jednostavno ti se želim osjetiti bližom, doznati što ti se sve događa u
glavi. Nekoć je bila važan dio tvojeg života pa želim to podijeliti s
tobom, razumiješ, shvatiti kako si se osjećao tada i kako se osjećaš
sada, nakon svih ovih godina. Zvuči li ti to smisleno?
Namrštila sam se, a on me poljubio u naborani nos.
- Mama je ranije tog dana došla kako bi donijela nekoliko kutija
pa su, uzevši pauzu od raspakiravanja, popile šalicu čaja, ili barem
mislim da jesu, i činilo se da joj je posve dobro.
- Dakle, ništa neuobičajeno? - upitala sam.
- Da, ali tako je bilo prije svakog napada, nije bilo nikakvih
naznaka. Jednostavno te iznenadi.
- Dakle, već si prije svjedočio njezinim napadima? - nastavila
sam ispitivati.
- Jesam, nekolicini. Ali oboje smo znali što učiniti kada ona
osjeti da je epizoda neminovna pa nam to nije predstavljalo problem,
pod uvjetom da je imala inhalator sa sobom, što je uvijek bio slučaj.
Znala je da treba stati s onime što je u tom trenutku radila, sjesti i
upuhivati lijek dok joj se disanje ponovno ne stabilizira. Samo sam se
jednom istinski prestrašio, nakon jednog bjesomučnog trka kako
bismo uhvatili vlak. Udaljenost nije bila tako velika, ali napor ju je
oborio s nogu, a ja sam bio primoran poleći je na pod vagona dok
sam sumanuto tražio njezinu pumpicu.
- Ali sve je dobro završilo, zar ne? - upitala sam.
- Da, kada sam naposljetku pronašao inhalator. Znaš kakve ste
vi žene sa svojim torbicama. - Pokušao se osmjehnuti. - Nema čega
nije bilo unutra, kao da je živjela u toj torbi, pa sam morao istresti
cjelokupan sadržaj van kako bih pronašao ono što tražim. Prva stvar
koju mi je rekla kad je došla k sebi bila je: - Ako sam to upravo
vidjela svoj novi Chanel ruž kako se kotrlja po podu, ubit ću te! -
Ležala je na podu, još uvijek ne mogavši pravilno disati, ali najviše ju
je brinuo njezin prokleti ruž.
Osmjehnuo se, prisjećajući se. I ja sam se osmjehnula. Svidjela
bi mi se ta djevojka.
- Da sam bio tamo, mogao sam joj pomoći. Mogao sam pronaći
inhalator i zaustaviti napad. - Pognuo je glavu, a grudi su mu se
napuhale. - Ali jednostavno nikada ne znaš kada će te iznenaditi. Sve
se može doimati savršenim, a onda iznenada - bum! Osjetiš prve
naznake, a ako ništa ne poduzmeš, može te u tren oka onesposobiti. -
Zapucketao je prstima.
- Dakle, onda mora da se prenapregnula? - nježno sam
sugerirala. - Možda prenošenjem kutija ili nečim sličnim?
Kimnuo je glavom. - Jedna poveća kutija na hodniku, puna
knjiga, bila je okrenuta na bočnu stranu. Bila je teška, nije ju trebala
niti pokušavati podići, no čini se da je upravo to pokušala učiniti.
Takvo bi joj što prilično opteretilo pluća, a sasvim je sigurno cijeli
dan provela jurcajući stubama gore-dolje. - Glas mu je počeo pucati.
- Valjda je pokušavala sve završiti i srediti dok se ne vratim kući.
- Ali razgovarao si s njom te večeri, zar ne? - upitala sam.
 - Nazvao sam je netom prije nego sam otišao iz ureda, i bila je
dobro.
- Je li tvoja mama u tom trenutku već bila s njom? - upitala sam.
- Kada je otišla?
- Joj, ne znam - odgovorio je, protrljavši oči. - Možemo li sada
promijeniti temu? Molim te.
- Oprosti, jednostavno mi nije jasno kako netko može tek tako
umrijeti - odvratila sam, neznatno podižući ton svakom novom riječi.
Zbunjeno me pogledao.
- Takve me stvari jednostavno plaše - rekla sam.
Kako je mogao biti tako slijep? Zasigurno si je u nekom trenutku
morao postaviti to pitanje. Bilo je i više nego očito. Pammie je bila
posljednja osoba koja je njegovu djevojku vidjela živu, a potom ju je
upravo ona pronašla mrtvu, i to baš onoga dana kada su se trebali
useliti zajedno, onoga dana kada je trebao napustiti njezin dom. Nije
mogla imati bolji motiv da učini nešto tako strašno, da spriječi
ostvarenje svoje najgore noćne more. Bila bi uvjerena da gubi
Adama, da prepušta kontrolu nad njime, a to je bilo nešto što ne bi
mogla podnijeti. Samo Bog zna što je sve prethodno priuštila
Rebecci, nastojeći je otjerati iz Adamova života. Koliko je daleko
otišla? Zadrhtala sam pri pomisli. Uboga Rebecca, koja se nekoć, baš
poput mene, imala čemu veseliti kada bi razmišljala o svojoj
budućnosti; pred njom je bio život s voljenim muškarcem i vlastita
obitelj. I baš kao ni ja, ni ona nije bila spremna uzmaknuti.
Suprotstavila se Pammie, time nehotice podnijevši krajnju žrtvu.
Jesam li i sama nosila glavu u torbi? Jesam li i sama potpisala
svoju smrtnu presudu?
Nisam htjela nositi taj osjećaj zle slutnje na svojim plećima,
pogotovo ne sama. Ali nisam imala izbora. Pričati Sebu i Pippi o
gadostima koje mi Pammie čini i osjećajima koje izaziva u meni bilo
je jedno. I sami su se vlastitim očima uvjerili koliko okrutna umije
biti. Ali optužiti je za umorstvo? To je bilo nešto posve drugo pa ću
do trenutka kada budem posve sigurna, kada budem bez imalo
sumnje znala da je imala nekakve veze s Rebeccinom smrću, sve
morati zadržati za sebe.
Osmjehnula sam se Adamu.
- O čemu razmišljaš? - upitao je.
Kada bi samo znao.
Sljedećih nekoliko tjedana provela sam zatrpavajući se poslom i
preuzimajući na sebe svaku obvezu koju sam mogla preuzeti. Činila
sam to kako bih zaokupila svoj um i tako spriječila strah i paniku da
me paraliziraju. Svake bih se večeri s posla vratila izmoždena, kako
fizički, tako i mentalno, no nisam dopustila da Adam to primijeti.
Činila sam sve što je u svojoj moći da ga učinim ovisnim o sebi i da ga
primoram da žudi za mnom snažnije nego ikad prije.
- Što je, dovraga, ušlo u tebe? - rekao je, došavši kući s posla i
zatekavši me kako, odjevena u crni čipkasti grudnjak i gaćice, stojim
pokraj kuhinjske plohe na kojoj sam izložila odrezak u domaćem
umaku od papra.
Uzvratila sam mu svojim najvedrijim osmijehom. Nije morao
znati da su mi najdraži trenutci oni kada, privinuti jedno uz drugo, u
pidžamama ležimo na kauču, gledamo televiziju i jedemo instant
rezance. Umjesto toga, vodili smo ljubav na stolu prije nego sam
uopće uspjela poslužiti večeru. Nakon večere, oprala sam suđe,
istodobno suosjećajno slušajući njegove žalopojke o lijenom kolegi.
Odlučila sam biti ostvarenje svih njegovih snova kako bi, kada dođe
trenutak konačnog obračuna i kada se bude morao odlučiti, odabrao
mene, iz pukog razloga što me se više nije u stanju odreći.
 36

T rebam ogromnu uslugu od tebe - rekao je Adam kada smo u

subotu ujutro sjeli doručkovati.
Pogledala sam ga, navukavši na lice izraz iščekivanja.
- Jesi li slobodna u srijedu?
Kimnula sam. - Slobodna sam svake srijede, kao što i sam dobro
znaš - odgovorila sam, zagrizavši komad integralnog prepečenca.
Grimasa na njegovu licu otkrila mi je da mi se ono što želi od
mene neće nimalo svidjeti. - U srijedu imam jako važan sastanak s
vrlo bitnim klijentom...
Pričekala sam. Što god trebao od mene, htjela sam da se za to
pomuči, barem malo.
- Pa sam se pitao bi li mogla... hoću reći, mama ima
kemoterapiju u srijedu, a već sam razgovarao s Jamesom, ali on je na
putu sa svojom novom djevojkom...
- Zaista? Kamo su otišli? - prekinula sam ga.
- U Pariz, mislim - odgovorio je, slegnuvši ramenima. -
Uglavnom, ako si slobodna, mogla bi odbaciti mamu do bolnice.
Blijedo sam se zapiljila u njega. - Jesi li razgovarao o tomu s
njom?
- Ne. Htio sam najprije pitati tebe. Vidjeti što ti misliš o svemu.
Osmjehnula sam se u sebi. Bio je to dobar znak.
- Trebaš je samo pokupiti iz njezina doma pa je odvesti u
bolnicu. Možda bi mogla čak i koji sat provesti u gradu pa je kasnije
vratiti kući. - Uputio mi je pogled pun nade.
 Znala sam da bi ovo mogla biti prilika koju sam čekala. Mogla
bih iskoristiti situaciju kako bih raskrinkala njezinu prijetvornost
Znala sam da bi ovo mogla biti prilika koju sam čekala. Mogla
bih iskoristiti situaciju kako bih raskrinkala njezinu prijetvornost i
kako bih bez trunke sumnje dokazala da je okrutno nasamarila sve
oko sebe, uključujući i dvojicu svojih ljubljenih sinova. Međutim,
istodobno sam bila svjesna i rizika u koji se upuštam te možebitnih
posljedica svojih postupaka. Je li sve ovo bilo vrijedno toga? Nisam
mogla učiniti ništa kako bih spasila Rebeccu, ali mogla sam spasiti
sebe. Čim mi je ta misao prodrla do uma, odluka je bila donesena.
- Naravno - odgovorila sam nezainteresirano, premda mi je srce
udvostručilo ritam otkucaja. - Bit će lijepo provesti malo vremena
nasamo s njom, ali nemoj joj reći, neka to bude iznenađenje.
Pogledao me podozrivo, dobro znajući da ne postoji ništa na
ovom svijetu što bi mi bilo omraženije od druženja s njom.
Sve sam pomno isplanirala pa sam se tijekom vožnje do
Sevenoaksa osjećala samopouzdano, kao da sve konce držim u
rukama, a želja da je raskrinkam naizgled je uspjela savladati i
potisnuti strah koji mi je posljednjih tjedana bio vjeran pratilac.
Međutim, kada sam kročila na puteljak koji je vodio prema kolibi,
sva se moja odlučnost rasplinula, a utrobom kao da mi je počela
rovati nečija šaka, navlačeći mi crijeva amo-tamo. Svim sam se
silama pokušavala oduprijeti strahu, odlučna u namjeri da ne
iznevjerim samu sebe.
- Pamela! - uskliknula sam kada su se vrata otvorila.
Pogledala je iza mene, očekujući ugledati Adama kako se
približava puteljkom.
- Iznenađenje! - nastavila sam entuzijastično. - Kladim se da nisi
očekivala vidjeti mene.
- Gdje je Adam? Mislila sam da će me doći odvesti u bolnicu. - I
dalje je gledala iza mene.
- Ne, morao je ostati na poslu pa si, bojim se, zaglavila sa mnom.
 - Pa, nema potrebe da se mučiš. Mogu i sama doći onamo.
- Ne budi smiješna - zacvrkutala sam. - Sada kada sam već došla
ovamo, mogu te i odvesti. Bolje da krenemo, ne želimo zakasniti na
tvoj tretman.
Promatrala sam je kako negodujući kopa po svojoj torbi,
naizgled zbunjena neočekivanim obratom situacije. Nije mogla
pronaći svoje ključeve, niti se sjetiti koju knjigu trenutno čita.
Osmjehivala sam se slušajući njezino buncanje.
Nije progovorila više ni riječi dok se nismo zaustavile na
bolničkom parkiralištu, a ja pokušala izaći iz vozila.
- Kamo ćeš? - upitala je s nepogrešivim prizvukom panike u
glasu. - Kamo si se zaputila?
- Uvest ću te unutra. Adam me zamolio da se pobrinem da
sigurno uđeš unutra.
- Sasvim sam sposobna sama ušetati unutra - podrugljivo se
iskesila. - Znam kamo trebam ići.
- Istina, ali posljednji si put bila prilično lelujava na nogama -
odvratila sam, glasno i usporeno, kao da se obraćam nekomu s
oštećenim sluhom.
- Ne trebam ničiju pomoć - odvratila je razdraženo. - Odavde
mogu i sama.
- Jesi li sigurna? - upitala sam. - Bolje bih se osjećala kada bih te
osobno otpratila unutra.
Osmjehnula sam se kada je prpošno izletjela iz automobila pa
sigurnim korakom zagrabila preko parkirališta.
- Vratit ću se za dva sata, u redu? - viknula sam za njom, ali nije
se niti osvrnula. Ostala sam promatrati kako bih bila sigurna da će
proći kroz automatska vrata, koja su vodila do središnje recepcije.
Ranije sam s interneta preuzela tlocrt prostrane bolničke zgrade
pa sam znala da, osim glavnog, postoje još dva izlaza, oba sa stražnje
strane zgrade. Procijenila sam da će joj biti potrebno četiri ili pet
minuta da pronađe put kroz mnoštvo hodnika i odjela do bilo kojeg
od dva moguća izlaza. Bila sam sigurna da se neće vratiti na glavni
ulaz, jer bi to bilo previše rizično. Poslužit će se jednim od sporednih
izlaza - a ja sam se bila spremna okladiti da će odabrati onaj bliže
trgovačkom centru. Jednom kad se dokopa trgovačkog centra izgubit
će se u mnoštvu pa sam je morala uhvatiti prije nego joj to pođe za
rukom.
Okrenula sam automobil pa se uključila na obilaznicu, prošla
pokraj naselja i supermarketa Sainsbury‘s, zaustavivši se naposljetku
na komercijalnom gradskom parkiralištu. Sve sam to uspjela učiniti
za manje od dvije minute.
Zaustavila sam vozilo na mjestu s kojeg mi parkirani automobili
nisu priječili pogled na izlaz, potom ostavši čekati. Usta su mi bila
suha, a sasvim sam sigurna da sam u određenim trenutcima
zaboravila i disati. Kada sam ugledala bordo vestu, istovjetnu onoj
koju je ona maločas imala na sebi, žarenje u grudima primoralo me
da se, poput ribe na suhom, stanem boriti za dah.
Svom sam snagom odalamila po upravljaču. - Sranje - izustila
sam glasno, iznenađena što je vidim, iznenada poželjevši da je nisam
uhvatila na djelu. Koliko sam god bila sigurna da imam pravo,
otkriće da je uistinu lagala o raku utoliko je cjelokupnu situaciju
činilo složenijom. Kako ću reći Adamu? Kako će on to primiti? Hoće
li mi povjerovati? Što ću morati učiniti kako bih mu dokazala da
imam pravo?
Ostala sam ošamućeno sjediti. Nisam isplanirala što ću učiniti
ako se moje sumnje pokažu istinitima. Približavala se ulazu u
trgovački centar, a ja sam iznenada shvatila da ću je, ako se brzo ne
pokrenem, izgubiti iz vida.
- Sranje - ponovila sam izvukavši ključ iz utora za pokretanje pa
otvorila vrata. Morat ću riskirati kaznu za nepropisno parkiranje.
Nisam se imala vremena zamarati plaćanjem parkirne karte.
Držala sam se na pristojnoj udaljenosti od nje, slijedeći svaki
njezin pokret. Nisam znala što činim, no bivala sam sve svjesnija
osjećaja neminovne propasti koji me počeo obuzimati kada sam
shvatila da ću se morati suočiti s njom. Sve što sam dosad učinila
neće imati smisla ako to ne učinim. Pokušala sam samu sebe uvjeriti
da mogu sa spoznajama stečenim tog dana otići kući i tamo razmisliti
kako ih najbolje upotrijebiti, ali znala sam, čak i dok sam razmatrala
tu mogućnost, da time ne bih postigla ama baš ništa. Morala sam to
istjerati na čistac sada, na licu mjestu.
Slijedila sam je dvadesetak minuta, pretrčavajući iz trgovine u
trgovinu i skrivajući se iza stupova. Stezanje u prsima ponovno se
javilo kada sam je ugledala kako ulazi u Costa Coffee.
- Samo se opusti i promatraj kako se klupko odmotava - rekla
sam samoj sebi, ušavši za njom pet minuta kasnije.
Preplavilo me olakšanje kada sam je spazila kako sjedi leđima
okrenuta ulazu u lokal, tako mi pruživši novu priliku da se povučem,
dajući mi dodatnih deset sekundi da se predomislim.
- Čime vas mogu poslužiti? - upitao me prpošni konobar.
Prekasno. - Kapučino za van, molim vas.
Pogledala sam prema Pammie, uvjerena da mi je morala čuti
glas, premda sam vrlo dobro znala da je od hukanja pjenjača za
mlijeko bilo nemoguće čuti bilo što.
Premda ne pijem zašećerenu kavu, uputila sam se po šećer kako
bih se na povratku bila prisiljena suočiti s njom. Htjela sam da sve
izgleda kao puka slučajnost.
- P... Pamela? - hinila sam mucanje i iznenađenost, primaknuvši
se njezinu stolu.
Podigla je pogled, a boja joj se u djeliću sekunde ocijedila s lica.
- Emily? - izgovorila je upitnom intonacijom, kao da se nadala
da ću nekim čudom odgovoriti s: - Ne.
- Blagi Bože, kakvog li iznenađenja - rekla sam, glumeći
zapanjenost. - Zar je vaš tretman u bolnici već gotov?
 Zapiljila sam se u nju dok su joj se mozak i usta borila za
kontrolu, tražeći bilo što čime će se moći opravdati. - Zakasnila sam -
rekla je. - Izgleda da su moj termin pomaknuli nekoliko sati ranije.
- O, doista? - rekla sam. - Kako neobično?
- Da, moram se vratiti sutra.
- Neobično da vas nisu unaprijed obavijestili o promjeni
vremena, zar ne? - upitala sam.
- Navodno su poslali pismo... poštom - promucala je. Njezina
očita nelagoda ispunjavala me nekakvim bolesnim zadovoljstvom.
Mislila sam da će biti bolje pripremljena za nešto ovakvo; spremna za
svaku mogućnost, koliko god ona slabo izgledna bila.
- Zaista? Baš čudno da ga niste primili.
Koliko je još namjeravala održavati ovu farsu? Koliko sam se
dugo ja namjeravala ovako poigravati njome? Izvukla sam stolicu
nasuprot njoj pa sjela. - Želite li da vam ja kažem što se ovdje zapravo
zbiva?
Uputila mi je pogled čelične odlučnosti, izazivajući me da kažem
što mi je na umu.
Naslonila sam se na stol pa se nagnula prema njoj. - Ono što se
događa je to da nikada nisi imala rak, nije li tako?
Pogledala me kao da sam je pljusnula posred lica. - Molim? -
rekla je. - Kako možeš biti tako okrutna?
Nisam dopustila da me pokolebaju suze koje su joj zacaklile oči.
Već sam bila navikla na njezinu taktiku pribjegavanja suzama. Mogla
je plakati do sudnjeg dana što se mene ticalo.
- Zar ćeš zaista ustrajati u ovoj farsi? - upitala sam s nevjericom.
- Ne znam što pokušavaš insinuirati - rekla je. - Nemam pojma o
čemu govoriš.
- Mislim da itekako znaš - rekla sam. - Nikada nisi nogom
kročila na odjel onkologije, zar ne?
 - Naravno da jesam. - Ton njezina glasa bivao je sve prodorniji. -
Sutra se moram vratiti onamo.
- Ne, nisi, a znaš li kako znam? - odgovorila sam blefirajući.
- Znam jer upravo dolazim s onkologije, a tamo nikada nisu čuli
za tebe.
Otrla je suzu pa se s gorčinom nasmijala. - Misli što hoćeš.
- O, vrlo dobro znam što mislim - odvratila sam, osjetivši trunku
sumnje u sebe i ono što činim. Stvari se nisu odvijale onako kako sam
zamislila. - Pitam se što će Adam misliti o svemu ovomu.
Suze su joj briznule niz obraze. - On ne mora doznati za ovo -
rekla je potiho.
To je već bilo bolje. - Nemaš pojma koliko dugo čekam na ovaj
trenutak. Koliko dugo čekam na priliku da te raskrinkam i svima
pokažem pravu Pammie.
- Ne možeš mu kazati - rekla je sklopivši oči. Njezine vlažne
trepavice slijepile su se u grudice. - Ako to učiniš, bit će to kraj za...
- Bit će to kraj tvojih laži i obmana. Shvatit će kakva si zapravo i
da si daleko od savršene majke kakvom se pretvaraš biti.
- Ne možeš mu reći - ponovila je.
- Samo me gledaj - rekla sam odgurnuvši stolicu na kojoj sam
sjedila pa se osovivši na noge. - Samo me gledaj.
Zakoračila sam od nje, prema novom životu u kojem za nju neće
biti mjesta. Usudila sam se zamisliti svoj budući svijet onakvim
kakav će odsada biti: lišen stresa i pun ljubavi. Uspjela sam učiniti
tek jedan korak kada je rekla: - A kako ćeš Adamu objasniti Jamesa?
Ukopala sam se na mjestu. - Molim?
Prostrijelila me prodornim pogledom. - Kako ćeš svojem
zaručniku objasniti da si mu se iza leđa potajno viđala s bratom?
Krv mi se sledila u žilama, a um mi je počeo prevrtati moje
susrete s Jamesom: mjesta na kojima smo se sastali, riječi koje smo
izgovorili. Nitko nas nije mogao vidjeti, ili možda jest? Što li je znala?
Zapitala sam se je li možda primijetila da je svaki pogled koji smo
razmijenili bio sekundu predug, ili da je prilikom svakog našeg
susreta, poljubac u obraz bio trunku nježniji nego je trebao biti.
Same po sebi, bile su to beznačajne sitnice, ali sitnice koje su ipak
otkrivale puno.
Odgovorila je na moj blef svojim, hvatajući se za slamke.
Uzvratila sam joj pogled, uspjevši zadržati odlučnost u njemu, unatoč
mnoštvu prizora koji su mi se vrtjeli pred očima, stapajući se u
nejasnu, bijelu mrlju.
- Zar zaista imaš drskosti insinuirati da se između mene i
Jamesa nešto događa? - upitala sam, nesigurno se nasmijavši.
Kimnula je glavom. - Oh, itekako sam sigurna u to. A znaš li
kako znam? - rekla je, preokrenuvši situaciju u svoju korist. - Jer sam
mu ja rekla da te zavede.
 37

C ijelu sam noć provela budna, naizmjence plačući na kauču i

povraćajući u kupaonici. Kako je došlo do ovoga? Naposljetku
sam našla način da je uništim, da je izbacim iz igre jednom za sva
vremena, a ipak, ako sprovedem plan u djelo, ja ću biti ta koja će biti
na gubitku. Nisam mogla odnijeti pobjedu u ovoj bitci, a ona je toga
bila svjesna.
Pored otrovnog bijesa i gađenja koje sam osjećala prema
Pammie zbog onoga što je učinila Rebecci, također me duboko
rastužila i spoznaja o Jamesovim nesretnim pokušajima da me
zavede kako bi me uhvatio s prstima u pekmezu i tako udovoljio
svojoj psihotičnoj majci. Kako ga je uspijevala držati pod svojom
čizmom do te mjere? Zbog čega je bio spreman činiti to za nju? Kao
da je imala nekakvu moć nad svojim sinovima, moć iz čijih se okova
naizgled nijedan od njih nije želio osloboditi.
Imala sam osjećaj da sam oskvrnavljena. Od same pomisli da mi
je James dolazio po nalogu svoje majke osjećala sam se prljavo i
iskorišteno. Nije prezala ni pred čime i bila je spremna na bilo što
kako bi me odstranila iz njihovih života.
Adam je čvrsto spavao cijelu noć, a kada se probudio, pridružio
mi se u dnevnom boravku pa mi, ovlaš me pogledavši, rekao: -
Izgledaš usrano.
Nisam imala energije odgovoriti mu.
- Želiš li kavu? - upitao je.
Odmahnula sam glavom. U tom trenutku nisam mogla zamisliti
ništa gore od kave.
 - O čemu je riječ? - upitao je nalijevajući vruću vodu u svoju
šalicu. - Misliš li da je u pitanju gripa ili nešto takvo?
Protrljala sam oči, dodatno razmazavši jučerašnju maskaru koju
čak ni cjelonoćno plakanje nije u potpunosti uspjelo isprati s lica. -
Zaista ne znam. Osjećam se otrovano.
- Što si jela jučer? Jesi li pojela nešto dok si bila s mamom?
Odmahnula sam glavom.
Prišao mi je pa sjeo kraj mene na kauč, glasno srknuvši iz svoje
šalice. Opori vonj kave ispunio mi je nosnice, a dlan mi je poletio
prema ustima, u jalovom pokušaju da spriječim izbljuvak, koji se
ipak razlio cijelim stolićem za kavu.
- Kriste! - viknuo je Adam skočivši s kauča i pritom po tepihu
prolivši odurnu tekućinu koja mi je napala nosnice.
- Oh, Bože, tako mi je žao - rekla sam, premda sam se još dok
sam izgovarala riječi zapitala zašto mi je prvi poriv ispričati se. - Daj
mi trenutak da odem do kupaonice pa ću se vratiti i počistiti ovo.
Grlo mi je gorjelo od kisele žuči koja mi se izlijevala iz utrobe, a
oči su mi suzile dok sam se svim silama trudila zaustaviti refleks
povraćanja. Kako je šezdesettrogodišnja starica uspjela primorati
moj um i tijelo da me ovako izdaju? Bila sam snažna i neovisna žena
koja nije imala previše strpljenja za budale i koja se znala nositi s bilo
kim u bilo kojoj situaciji. Kako mi se ovo moglo dogoditi? Ovo što se
upravo zbivalo prkosilo je svakoj logici.
Još sam uvijek grlila hladni porculan kada mi je sinulo da je u
podlozi mojeg trenutnog stanja možda ipak nešto logičnije i
prizemnije. Mozak kao da mi je krenuo pulsirati i divlje udarati o
stjenke lubanje pri samoj pomisli na to.
Morala sam zauzdati sve snage i svu svoju odlučnost kako bih se
natjerala odvući u grad, ne samo zato što sam se osjećala poput
živućeg mrtvaca, nego i zato što mi je pomisao na vrlo stvarnu
mogućnost divljala umom. Test, koji je koštao koliko i suho zlato,
kupila sam u ljekarni na postaji Charing Cross, potrošivši još 50
penija kako bih si osigurala privatnost zahodskog odjeljka u kojem ću
se pomokriti na štapić. Odlučila sam prošetati do posla dok
kemikalije ne učine svoje, no nisam uspjela niti navući gaćice, a
upadljiva plava crta već se pojavila unutar malog prozorčića. Oči su
mi se zamaglile kada sam pokušala ponovno pročitati upute,
sumanuto tražeći odgovor na pitanje - Znači li crta da jesam ili nisam
trudna? - nadajući se potonjem, a istovremeno dobro znajući da je ta
nada uzaludna.
Nazvala sam Pippu, zapevši na metalnoj obrtaljci u pokušaju da
napustim podzemlje postaje. Djevojka azurno plave kose sa
žvakaćom gumom u ustima promatrala me kako po četvrti put
pokušavam gurnuti obrtaljku, sve više i više gubeći živce sa svakim
novim pokušajem.
- To je ulazna obrtaljka.
- Briljantno - odgovorila sam sarkastično.
- Što je briljantno? - upitao je Pippin glas iz mobitela kada se
naposljetku javila.
- Trudna sam - procijedila sam slabašno.
- Jebote - rekla je - a zašto je to točno briljantno?
- Ne, to nije nimalo briljantno, razgovarala sam... ma, nije važno.
Sranje, Pippa, trudna sam.
- Pa, to je prilično iznenađenje - izgovorila je usporeno.
- Ne mogu vjerovati! - Um mi nije uspijevao pojmiti ono što se
događalo.
Pippa je s druge strane žice ostala nijema, sve dok se nisam
dokopala ulice Strand.
- Kako se to dogodilo? Je li bilo planirano? - upitala je.
- Naravno da nije - obrecnula sam se, premda ni sama nisam
znala zašto se istresam na njoj.
- Mislila sam da uzimaš kontracepcijske tablete - odgovorila je.
 - Uzimala sam. Uzimam. Ali jedno sam ih vrijeme zaboravila
uzimati, kada se dogodila cijela ona priča s otkazivanjem vjenčanja.
Vjerojatno ih nisam uzimala, ne znam, možda tjedan, možda i dulje.
Adama nije bilo kod kuće, a ionako nisam namjeravala spavati s
njime u bliskoj budućnosti pa...
- Pa, kako se onda dogodilo? - upitala je. - Bezgrešno začeće?
- Jedne smo se noći zanijeli, posve neočekivano, prve noći kada
je... znaš...
Ojađeno sam uzdahnula, prisjetivši se kako sam rekla Pammie
da bih mogla biti trudna od izvrsnog pomirbenog seksa koji smo
upražnjavali.
- Ali mislila sam da želiš zakazati novi datum vjenčanja što je
prije moguće - rekla je.
- Želim, ali sada je to nemoguće, zar ne? Nema šanse da ću
uspjeti sve organizirati prije nego trudnoća bude jasno vidljiva.
Zaista se ne želim gegati do oltara u sedmom mjesecu trudnoće. Oh,
Bože, Pippa, ne mogu vjerovati. Jednostavno mi je sve što se događa
previše u ovom trenutku. - Briznula sam u suze, a vozač kombija za
dostavu, koji se netom zaustavio ispred poštanskog ureda, upitao me
jesam li dobro. Slabašno sam mu se osmjehnula.
- Što je Adam rekao? - upitala je.
- Ne zna. Tek sam maločas kupila kućni test na trudnoću i
upotrijebila ga u WC-u Charing Crossa. Čekaj. Nazvat ću te ponovno.
- Jurnula sam do najbliže kante za smeće pa gurnula glavu unutra.
Prizor prevrnute kutije iz KFC-a, s oglodanim pilećim kostima koje
su virile iz nje, samo je deseterostruko pogoršao cijelo iskustvo.
Prolaznici su me zaobilazili, nesigurni bi li trebali ubrzati korak ili
možda usporiti kako bi bolje upili svaki detalj, no svi su odreda na
licima nosili izraz zgađenosti.
- Jesi li dobro? - upitala je Pippa kada sam se javila na njezin
poziv.
 Progunđala sam: - Upravo sam povratila u uličnu kantu za
smeće.
- Opa, stvarno imaš stila - našalila se. - Nego, sada zaozbiljno,
što ćeš učiniti po tom pitanju?
- Večeras ću reći Adamu pa ćemo porazgovarati o svemu. Oh,
Pippa, ne mogu ti opisati koliko je sve ovo skupa sjebano.
- Ništa nije sjebano, to je blagoslov - odgovorila je.
- Mislim na sve ostalo - rekla sam. - Sve oko mene tako je
sjebano. Kako uopće mogu razmatrati mogućnost donošenja djeteta
na svijet kada Adam i ja još uvijek imamo tako puno problema koje
tek treba riješiti? Što li će tek on pomisliti? Oh, Bože.
- Smiri se - rekla je. - Možda je ovo upravo ono što vam oboma
treba. Njoj će svakako dati do znanja da se više ne može poigravati
tobom. Bit će to kao da si joj pokazala srednji prst. - Počela se
smijuljiti.
Bilo mi je jasno što pokušava reći, no bila sam svjesna da bih,
kao majka Pammiena unučeta, dovijeka bila vezana za nju, a ta me
pomisao ispunjavala užasom.
- Iskreno, ne mogu vjerovati da se ovo događa, Pip - rekla sam. -
Što da učinim?
- Korak po korak. Razgovaraj s Adamom, a kada vidiš kako će on
reagirati možemo odlučiti što i kako dalje? U redu?
Nijemo sam kimnula glavom.
- U redu, Em?
- Da. Pokušat ću te nazvati kasnije ako uzmognem, a ako ne, čut
ćemo se ujutro.
- Super - odgovorila je. - Nazovi kad ti bude zgodno.
Okončavši poziv, shvatila sam da uopće ne hodam prema uredu.
Promašila sam ulicu Old Compton, nastavivši hodati ravno.
 Tog sam dana na poslu, kada sam naposljetku došla u ured,
zabrljala toliko toga da mi je Nathan, moj šef, predložio da ranije
pođem kući. Tijekom razgovora s njim sinulo mi je da nisam uzela
nijedan slobodan dan od fijaska s vjenčanjem. Istina, imala sam
svoja uobičajena dva slobodna dana tjedno, no odbila sam
Nathanovu ponudu da uzmem slobodan tjedan, isti onaj koji je
trebao biti druga polovica mojeg medenog mjeseca, tvrdeći da sam
dobro i da samo želim nastaviti sa životom. Zatrpala sam se poslom
kao nikada prije, potiskujući svu dramu vezanu uz vjenčanje i sve
drugo što je išlo uz nju, te uvjeravajući samu sebe da je u pitanju tek
manja neugodnost. Međutim, u tom trenutku, dok me promatrao
onako sućutno, naposljetku sam shvatila.
Trebao mije odmor. Trebao mi je predah od monotonije
svakodnevnog putovanja na posao javnim prijevozom, predah od
zahtjevnih klijenata koji su odreda mislili da su važniji od preostalih
trideset koje sam imala pod svojom paskom, predah čak i od
svakodnevnih neobveznih razgovora s kolegama, tijekom kojih sam
se bila prisiljena pretvarati da je s mojim svijetom sve u redu. Ništa
nije bilo u redu, a sada se povrh postojećih pojavio i novi problem.
Veliki problem.
- Ne brini, snaći ćemo se - rekao je Nathan, osjetivši moje
oklijevanje.
Nisam htjela čuti te riječi. Moj je ego priželjkivao da se cijelo
poslovanje raspadne u mojem odsustvu.
- Ništa ne brini - pokušavao me pogurnuti u željenom smjeru. -
Uzmi malo vremena za sebe.
Morala sam se malo maknuti, ali istovremeno nisam htjela otići
s posla. - Zvučiš kao jedan od onih američkih životnih trenera - rekla
sam, osmjehujući se.
- Ako te budem morao podići i iznijeti odavde, učinit ću to. -
Nasmijao se. - Gubi se odavde.
Pokupila sam melem za usne, svoju Oyster karticu i paketić
digestivnih keksa s čokoladom sa stola pa prebacila torbicu preko
ramena. - Jesi li siguran? - upitala sam ga još jednom, zaputivši se
prema vratima.
- Idi! - viknuo je za mnom.
Nije još bilo ni četiri pa sam se podzemnom željeznicom zaputila
do poslovne četvrti u samom srcu grada, u nadi da ću uhvatiti Adama
prije nego ode s posla. Nekako mi se činilo da će mu biti lakše reći za
dijete na neutralnom teritoriju, u krcatom baru ili restoranu, nego u
osami našeg doma. Nadala sam se da će se ozbiljnost situacije
doimati manje stvarnom, manje zastrašujućom.
- Hej - rekao je, javivši se na telefon.
- Hej - uzvratila sam nesigurno. - Hoćeš li ubrzo biti gotov s
poslom?
- Upravo dovršavam posljednju stvar za danas pa ću napustiti
ured. Zašto? Što se dogodilo?
- Ništa - odgovorila sam. Kada sam počela lagati s takvom
lakoćom? - U blizini sam postaje Bank pa sam se zapitala jesi li
možda za piće prije povratka kući.
- Izvrsno, godilo bi mi nešto žestoko, dan je bio nadasve usran.
Žacnula sam se. Možda bih vijesti trebala ostaviti za neku bolju
priliku ako mu je današnji dan već bio gadan. Možda bih trebala
pričekati trenutak kada bude opušteniji i raspoloženiji. Smjesta sam
se prekorila jer donosim odluke umjesto njega, zaklevši se samoj sebi
da ću mu reći bez obzira na sve. Iza mene je bio usran mjesec, ali to
nikoga nije spriječilo da i dalje sere po već pozamašnoj hrpi dreka.
- Izvrsno - odgovorila sam. - Nađimo se u King‘s Headu za deset
minuta?
- Savršeno, vidimo se.
Došla sam na utanačeno mjesto šest minuta ranije, ostavivši si
dovoljno vremena da popijem piće ne bih li smirila živce.
- Mogu li dobiti veliku čašu Sauvignon Blanca, molim vas? -
obratila sam se pipničaru. Promatrala sam kako uzima čašu s držača
iznad šanka, odlazi do hladnjaka uglavljenog ispod pulta, pa ulijeva u
nju veliku mjericu jantarne tekućine. Tek u trenutku kada ju je stavio
pred mene, a njezina mi slatka, opojna aroma ispunila nosnice,
gromoglasna spoznaja da u sebi nosim novi život naposljetku mi je
istinski doprla do uma.
- Hm, mogu li uz ovo dobiti i sok od rajčice, molim vas? - upitala
sam gotovo pokajnički.
Osvrnuo se uokolo, pretražujući očima prostor oko mene,
ispravno zaključivši da sam sama.
- Zanimljiva kombinacija - rekao je.
Osmjehnula sam se i odmahnula glavom. Gospode, zar će
sljedećih devet mjeseci ovako izgledati? Zar ću hodati uokolo kao da
u trbuhu nosim perilicu rublja, a u glavi pamučnu vatu?
- Hej, ljepotice - pozdravio me Adam, prišavši mi straga i
poljubivši me u obraz. - Osjećaš li se bolje?
Odmahnula sam glavom, ali on je već naručivao piće.
- Molim pola litre Fostersa, kompa.
Nervozno sam se osmjehivala dok smo čekali, zahvalna za tih
nekoliko dodatnih minuta mira prije nego bacim bombu i napravim
rusvaj u njegovu svijetu. Promatrala sam kako ispija tri junačka
gutljaja piva, kao da pije vodu. Možda će mu vrlo skoro zatrebati još
jedno.
- Moram ti nešto reći - započela sam.
Uperio je pogled u mene i primio me za dlanove. - O Bože, nisi
valjda bolesna? Reci mi da nisi - upitao je s bjelodanim izrazom
panike na licu. - Jer iskreno, nisam siguran hoću li se biti u stanju
nositi s činjenicom da si bolesna.
Zanimljivo kako je mogućnost moje bolesti preokrenuo u
situaciju gdje je on u središtu pozornosti. Takve stvari prije nisam
zamjećivala.
Odmahnula sam glavom. - Ne, dobro sam, s nama je sve u redu.
 - Naravno da je s nama sve u redu, nije li?
- Ne mislim na tebe i sebe - rekla sam, usporeno se milujući po
trbuhu. - Mislim na sebe i ovo ovdje.
- Oprosti, ne razumijem - namrštio se.
- Trudna sam - rekla sam potiho, premda mi se činilo da sam
novost viknula dovoljno glasno da je cijela pivnica čuje.
- Molim? - uskliknuo je.
Promatrala sam kako mu se izraz lica mijenja iz zbunjenosti u
ljutnju pa ponovno natrag u zbunjenost, a sve u djeliću sekunde.
- Trudna si? Kako?
- Erm... zar ti zaista moram objašnjavati kako? - upitala sam.
- Ali mislio sam da uzimaš... mislio sam da se nemamo oko čega
brinuti.
- Dobro si mislio, i da, uzimala sam, ali uza sve što se događalo
zaboravila sam uzeti tablete nekoliko dana nakon vjenčanja.
Jednostavno sam smetnula s uma.
- Koliko si ih dana propustila uzeti? - upitao je kao da je ta
informacija zbog nečega presudna.
- Ne znam... možda deset dana, možda cijela dva tjedna? Ne
sjećam se. Zar je važno? Bilo kako bilo, trudna sam.
- Očekivao sam da ćeš biti opreznija.
Sve se skupa nije odvijalo onako kako sam očekivala. Ili se
možda odvijalo upravo onako kako sam, duboko u sebi, očekivala.
- Dobro, i što ćemo sada učiniti? - upitao je, vršcima prstiju
protrljavši greben svojeg nosa.
Pogledala sam ga, nesigurna što me zapravo pita. Nije mi se
činilo da imamo previše mogućnosti. On je, očito, razmišljao
drugačije.
- Ništa - procijedila sam ukočeno. - Rodit ću.
 Oči su mu se skupile, a šutnja koja je uslijedila razvukla se
naizgled u vječnost.
- U redu - rekao je naposljetku. - Dakle, ovo su dobre vijesti, zar
ne?
- Nisam još uvijek imala vremena sve probaviti, jer sam i sama
doznala tek jutros, ali mogle bi biti dobre, zar ne?
Ostali smo oboje stajati tamo, izgledajući smeteno i ne znajući
što iduće reći ili učiniti. Prošao je prstima kroz kosu, a ja sam čekala
njegov sljedeći potez, nesigurna hoće li me zagrliti ili otići iz pivnice i
ostaviti me samu.
Nije učinio nijedno od toga. - A što ćemo onda po pitanju
vjenčanja?
Činilo se kao da oboje hodamo po jajima. - Ne želim se vjenčati
tijekom trudnoće pa ćemo s vjenčanjem valjda morati pričekati.
- U redu, onda smo barem to riješili - rekao je malodušno pa me
nesigurno privukao u zagrljaj. - Izvrsno.
Lice mu je pričalo sasvim drugu priču, potpuno oprečnu
posljednjoj riječi koju je izgovorio, no znala sam kako mu moram
dati vremena da razmisli što će ova vijest značiti za njega, i za nas
kao par. Ja sam imala već skoro osam sati da prihvatim novost koja
će nam iz korijena promijeniti živote, a on je za sve to znao manje od
osam minuta pa sam mu odlučila ostaviti vremena, vjerujući da će
nakon početnog šoka stvari sjesti na svoje mjesto.
- Da - odgovorila sam oklijevajući. - Izvrsno.
 38

K ako izgledam? - upitala sam, ne skidajući pogleda sa svojeg

odraza u zrcalu.
Adam mi je prišao straga pa me, položivši dlanove na moj
nabujali trbuh, poljubio me u vrat. - Izgledaš zaista seksipilno.
Nisam se osjećala nimalo ,,seksipilno“, no bilo je očito da su
Adamu promjene na mojem tijelu bile itekako privlačne jer me
proteklih nekoliko tjedana nije ostavljao na miru. Često sam ga, dok
bih svoje glomazne grudi pokušavala nagurati u nešto što je više
nalikovalo mreži za spavanje nego grudnjaku, znala uhvatiti kako
sjedi na rubu kreveta i promatra me neprikrivenom zadivljenošću, i
požudom.
Trebalo nam je vremena da se priviknemo na pomisao trudnoće
pa noći tijekom kojih bismo zapodjenuli svađu, nakon koje bi
uslijedilo vođenje ljubavi, nisu bile rijetkost.
Samo nekoliko tjedana ranije posvađah smo se oko mojeg izbora
odjeće. - Ne ideš van tako odjevena - rekao je Adam ugledavši me
kako navlačim novu crnu haljinu prije dogovorenog izlaska s Pippom
i Sebom. Pripijena haljina oduševila me čim sam je ugledala u
Whistlesu, a osobito mi se svidio način na koji je rastezljivi materijal
prianjao uz moje vitke bokove - moj se trbuščić tada još nije nazirao.
- Kako to misliš? - zadirkivala sam. - Znaš i sam da me voliš
vidjeti u pripijenoj odjeći, a najbolja stvar kod ove haljine je činjenica
da će se širiti skupa sa mnom. - Zgrabila sam materijal povrh svojeg
trbuha pa ga povukla, rastegnuvši ga kako bih zornije dočarala svoje
riječi.
- To je bilo prije, a sada su stvari drugačije - odgovorio je
ozbiljnim tonom. - Ne želim da izlaziš takva.
 Okrenula sam se i suočila s njime. - Ti to ozbiljno?
Kimnuo je glavom pa odvratio pogled. - Sada nosiš moje dijete
pa se moraš prikladno i odijevati.
- A što bi točno bilo „prikladno"? - Nasmijala sam se. - Bih li
trebala odjenuti šator, premda se trudnoća još uvijek ne primjećuje?
- Sve što tražim je da pokažeš malo poštovanja - odgovorio je. -
Prema meni i prema djetetu.
- Oh, zaboga, Adame. Zvučiš poput svoje majke. Način na koji se
odijevam ili ne odijevam nema nikakve veze s tobom. - Spustila sam
pogled na sebe. - Ova bi te opravica prije samo nekoliko mjeseci
izludjela, i to na onaj drugi, dobar način. Ništa se nije promijenilo, i
dalje izgledam jednako kao i prije, ali ti zbog nečega iznenada misliš
da sam neumjesna?
Tada mi je prišao i zgrabio me za zapešća. - Kako možeš tijekom
trudnoće izlaziti van odjevena poput uličarke? Privući ćeš na sebe
neželjenu pažnju, a ja neću dopustiti da neki pijani pohotnik plazi po
tebi. Pogotovo kada u svojem stanju uopće ne bi trebala izlaziti.
- E, sada sam zaista čula sve - izderala sam se. - Trudna sam dva
mjeseca i iznenada više nikada ne bih trebala izaći van? Ne
namjeravam se mijenjati.
Dohvatila sam svoju torbicu pa se uputila prema vratima
spavaće sobe.
Ispriječio mi se na putu, svojom krupnom siluetom ispunivši
okvir vrata.
- Skloni se - rekla sam, zazvučavši smirenije nego sam se
osjećala.
- Ne ideš nikamo.
Srce mi je udaralo tako divlje da sam mislila kako će iskočiti iz
grudi, a grlo mi se osušilo. Začetak bubnjanja u glavi najavljivao je
glavobolju kojom će ova napeta situacija neminovno rezultirati.
 Pogledala sam ga, očima ga preklinjući da se pomakne, no on je
ostao ukopan na mjestu. Prepirka se prometnula u sraz dviju volja.
- Skloni se - ponovila sam.
- Ne.
Sklupčala sam pesnice pa ga udarila u prsa. - Miči mi se s puta! -
izderala sam se, a suze rođene iz frustracije kliznule su mi niz obraze.
- Kunem se Bogom, ako se ne skloniš...
Uhvatio me za zapešća pa me gurnuo u zid. Bila sam sigurna da
će sasuti još žuči i otrova na mene, ili gore, podići ruku na mene, pa
sam pretrnula u iščekivanju udarca. Međutim, on me umjesto toga
poljubio, prodrijevši mi jezikom duboko u usta. Nisam željela
uzvratiti. Htjela sam mu dati do znanja da sam i dalje bijesna, no
nisam si mogla pomoći. Silovito je povukao moje tajice, poderavši ih,
kao da je opsjednut nekakvim zloduhom, a ja sam vrisnula kada je
prodro u mene.
- Nanosim li ti bol? - upitao je.
Odmahnula sam glavom. U tom me trenutku pogledao, kao da
me vidi po prvi put.
- Žao mi je - rekao je, a sve na njemu iznenada se iz korijena
promijenilo. Sada se činio popustljivim i pitomim. - Ne znam što me
spopalo. Jednostavno izgledaš tako zanosno i...
Oglasio se neartikuliranim zvukom, a noge su mu klonule. Lice
je istodobno zarinuo u moj vrat, tražeći u njemu oslonac. Dahtao je,
prilično glasno. - I dalje namjeravaš izaći? - uspio je procijediti
između dva bremenita uzdaha.
- Da - odgovorila sam poravnavši haljinu. Nisam bila sigurna što
se netom dogodilo. Je li ovo bilo normalno? Kako se dvoje ljudi može
jednog trena svađati i nasrtati jedno na drugo, a već sljedećeg voditi
ljubav?
Izašla sam, ali nisam nimalo uživala u izlasku. Suzdržavanje od
alkohola dok se dvoje tvojih najbližih prijatelja doslovno utapa u
njemu ne čini izlazak spektakularnim. Možda je Adam imao pravo,
stvari se jesu promijenile, a promijenit će se još i više, i to za sva
vremena.
Sada, nekoliko tjedana kasnije, ogledavala sam se u zrcalu,
gurajući svoju bluzu u hlače pa je ponovno izvlačeći van. Bila sam
trudna tek nešto više od tri mjeseca i bivalo je sve teže sakriti svoj sve
ispupčeniji trbuh, no danas to nije bilo važno. Danas sam ga mogla
pokazati, biti otvoreno trudna i ponosna time, no ja sam se osjećala
debelom.
- Ništa mi ne pristaje - cviljela sam prekapajući po ormaru u
potrazi za inspiracijom, a ipak ne nalazeći ništa. Osjećala sam kako
me obuzima nervoza, a napetost u prsima bivala je sve snažnijom.
- To što imaš na sebi izgleda izvrsno - Adam je ponovio svoje
maloprijašnje riječi, promatrajući me kako se borim s vješalicama i
izbacujem hlače i majice na krevet. Mogao je to ponavljati dok ne
poplavi u licu, ali ja sam znala da ne izgledam izvrsno, da se ne
osjećam izvrsno i da, na kraju krajeva, ništa nije bilo izvrsno. Sve što
sam htjela bilo je raskopčati dugmad koja mi je hlače činila
tijesnima, leći na krevet i plakati.
- Zar baš moramo ići? - stala sam cviljeti, zazvučavši poput
trogodišnjakinje.
- Nisi vidjela moju mamu cijelu vječnost, moramo s njom
podijeliti naše novosti - odgovorio je, a ja sam ojađeno zastenjala u
sebi.
- Ne možeš li joj jednostavno reći telefonskim putem? - nastavila
sam zanovijetati.
- Em, dobit ćemo dijete, a ona će postati baka po prvi put. Ne bi
bilo primjereno reći joj takvo nešto telefonom. Uostalom, neće biti
tako grozno jer će i James i njegova nova djevojka biti tamo pa će to
cijelom susretu dati jednu drukčiju notu.
Poželjela sam vrištati. Kako ću pregurati sve to? Nisam vidjela
Pammie od našeg bolničkog debakla, a pretvarala sam se da ne vidim
ni glasovne poruke koje mi je otada ostavljala. Adam ju je odvezao na
njezin sljedeći „tretman kemoterapijom“, a bio je oduševljen kada ga
je Pammie nazvala tjedan kasnije kako bi s njim podijelila novost da
su liječnici tako zadovoljni napretkom u liječenju njezine bolesti da
su odlučili prestati s tretmanima, barem za sada. Navukla sam na lice
ukočen osmijeh kada mi je prenio dobre vijesti, čitavo vrijeme
potiskujući neodoljivu želju da se izderem: - Ona laže!
Zadrhtala sam jezom od same pomisli da ću je ponovno vidjeti.
Mučninu nisam osjetila već tjednima, no sada, kada sam počela
razmišljati o činjenici da ću se opet naći u istoj prostoriji s njom, ono
dobro poznato kovitlanje u utrobi ponovno se vratilo. Živčani su mi
završetci od same pomisli počeli nervozno titrati, a tijelo mi je
obuzela napetost.
Zamislila sam njezino zlobom izobličeno lice, sigurna da će me
dražiti pred Jamesom, izazivajući me da joj se suprotstavim kako bi
mi mogla zadati završni udarac, dobro znajući da će njime uništiti
sve ono što dijelim s Adamom. Ili će možda James biti taj koji će
zakucati posljednji čavao u lijes. Zbunjeno sam se, po tko zna koji
put, zapitala kakve je motive mogao imati za ono što je učinio, za ono
što je izgovorio. Kakvu im je korist njihova suradnja mogla donijeti i
zašto su se toliko trudili uništiti me i pritom rastaviti Adama i mene?
Je li joj James rekao istinu? Da sam ga odbila? Ili je, poput svoje
majke, bio lažljivac pa joj prepričao alternativnu verziju događaja?
Kakvi god bili odgovori na ta pitanja, u konačnici nisu bili važni.
Mogla mi je život pretvoriti u pakao i ucjenjivati me onime što je
znala, no je li to zaista ono što je namjeravala učiniti? Zasigurno je
dosad i sama zaključila da, s obzirom na ono što ja znam o njoj, to ne
bi bilo nimalo uputno i mudro, no bi li ono što ja znam doista bilo
važno ukoliko bi ona progovorila? Između mene i Adama sve bi bilo
gotovo prije nego bih mu uopće imala prilike otkriti da je okrutno
lagala kako ima rak.
- Ne osjećam se dovoljno dobro za druženje - rekla sam Adamu.
- Mučno mi je. Zašto ne bi otišao sam pa im prenio vijesti?
 - Hajde, Em, saberi se. Trudna si, nisi bolesna. To su samo dva
sata u ugodnom restorančiću, a zatim smo slobodni. Toliko sigurno
možeš izdržati?
Zaista nisam znala kako ću smoći snage sjediti među tim
ljudima, s Pammie, Adamom, Jamesom i njegovom djevojkom, sve
vrijeme strahujući da će granata svakog trena eksplodirati. Jedina
nepoznanica u cijelom scenariju bila je tko će od nas prvi izvući iglu i
pokrenuti slijed događaja koji će rezultirati eksplozijom.
- Pazit ću na tebe - rekao je kao da mi čita misli. - Neće biti tako
grozno.
Iz očiju su mi briznule suze kada sam shvatila da jedina osoba
koja je bila na mojoj strani može svakog trena nestati iz mojeg života,
kao rukom odnesena, kada god to Pammie poželi.
 39

P ammie ovoga puta, za promjenu, nismo morali čekati. Kada smo

došli u restoran već je sjedila za stolom, glasno se smijući s
Jamesom i njegovom djevojkom dok smo im prilazili. Bilo je to
dovoljno da se smjesta osjetim poput uljeza, poput nekoga na čiji se
račun smiju.
Pammie je ustala kako bi nas pozdravila. - Dušo - obratila se
Adamu - tako te lijepo vidjeti.
Kiselo sam se osmjehnula.
- I Emily. Moja draga Emily, izgledaš tako... - Hotimično je
glasno izdahnula, klizeći očima mojom pojavom od glave do pete. -
Zanosno.
Adam mi je pomogao svući kaput.
- Bok, Em, ovo je Kate - obratio mi se James s vidnom
nelagodom. Nagnuo se kako bi me poljubio u obraz, a ja sam morala
zauzdati svu svoju samokontrolu kako ne bih ustuknula od njega.
Rukovala sam se s Kate, koju sam sada imala priliku bolje proučiti.
Bila je visoka, vitka i plavokosa, a prizor lijepe djevojke preda mnom
malčice mi je slomio srce.
Osmjehnula sam se. - Drago mi je.
- I meni - odgovorila je. - Čula sam tako mnogo o tebi. Poželjela
sam upitati. - Da, a od koga? - no umjesto toga odučila sam se na
standardni odgovor. - Nadam se samo dobro?
Nitko nikada nije davao odgovor na to pitanje, a ipak je riječ o
jednom od onih retoričkih životnih pitanja na koje bi svatko htio čuti
odgovor.
 Nastavili smo se međusobno osmjehivati jedni drugima dok je
Adam tražio slobodnu vješalicu za naše kapute. - I tako, što ima? -
upitao je James naposljetku. - Jesi li još uvijek zatrpana poslom?
Nisam ga vidjela od one večere prije našeg vjenčanja, koje se
nikada nije dogodilo. Kosa mu je bila nešto duža, točno toliko da
vršci pramenova koji su mu padali preko čela uspiju pokriti gornji
dio jednog oka, a izloženost suncu posvijetlila mu je kosu u
tamnoplavu boju nalik medu. Da Kate nije bila tu, pretpostavila bih
da preplanuli ten može zahvaliti svojem poslu i cjelodnevnom
uređivanju vrtova na engleskom suncu, no primijetila sam da je i
njezino lice preplanulo. Nešto me stegnulo u grudima kada sam ih
zamislila na romantičnom putovanju tijekom kojeg odsjedaju u nekoj
vili ili intimnom hotelu, možda u Italiji ili Francuskoj, pa danju
lješkare pokraj bazena, a noći provode vodeći ljubav. Pokušala sam
potisnuti misao iz uma, zamrzivši samu sebe jer mi je i dalje stalo,
čak i nakon onoga što mi je učinio.
- Da, ide jako dobro - odgovorila sam. - Što ima kod tebe? Ako je
suditi po tvojem izgledu, putovao si negdje u inozemstvu.
- Bili smo u Grčkoj - ubacila se Kate uzbuđeno. - Bilo je
nevjerojatno, zar ne? - Pogledala je Jamesa, koji joj je uzvratio
istovjetnim pogledom, pa primio njezin dlan u svoj. Jesmo li Adam i
ja također jedno drugo gledali na taj način?
- Evo i mrge - rekao je James kada nam se Adam pridružio,
smješkajući se.
Njih su se dvojica rukovali, a potom je James upoznao Adama s
Kate, koja je očekivala jedan poljubac u obraz, pa je njegov pokušaj
da je poljubi i u drugi cijelu situaciju učinio neugodnom. Oćutjela
sam trunku nelagode i posramljenosti od oboje.
Bila je nasmijana od uha do uha i naprosto je zračila. Nesigurno
sam stala navlačiti svoju ni po čemu osobitu bluzu, poželjevši da sam
odjenula haljinu zbog koje smo se Adam i ja nedavno posvađali. Tada
me ne bi baš toliko zasjenila izgledom.
 - Nije li prekrasna? - prošaptala je Pammie, stojeći pokraj mene i
promatrajući ih. - Zaista je savršena, bez ijedne mane.
Nisam uzvratila ni na koji način. Samo sam nastavila promatrati
dvojicu muškaraca kako joj se dodvoravaju. Cijelo će ovo druženje
biti puno mučnije nego sam očekivala.
- Nego, što ima nova? - upitao je James, naposljetku me
prizvavši natrag u stvarnost i razgovor.
- Pa, naručimo najprije bocu vina, a onda ćemo vam ispričati -
rekao je Adam, dozivajući rukom konobara k stolu.
- Zvuči zloslutno - nasmijao se James.
- Ni najmanje - odgovorio je Adam. - Zapravo imamo vrlo vesele
i velike vijesti.
Promatrala sam kako se mišići Pammiena lica grče u nastojanju
da zadrže neutralan izraz.
- A da? - procijedila je. - Znači li to da ste odredili novi datum
vjenčanja?
- Ne baš - odgovorio je Adam. - Prebacili smo se u višu brzinu,
možda čak i dvije. - Pogledao me pa mi primio dlan, a ja sam ga
nagradila najneodoljivijim osmijehom koji sam u tom trenu uspjela
navući na lice.
- Uuu, zvuči uzbudljivo - ubacila se Kate.
Adam se osvrnuo oko sebe, na trenutak zadržavši pogled na
svakom licu za stolom, pa se široko osmjehnuo. - Pa, postat ćemo
roditelji - rekao je.
Jamesova vilica razjapila se do poda, a Kate je ozarena lica
počela pljeskati vijestima. Pammie je pak ostala nepomično sjediti,
skamenjena lica, a jedini znak života koji je davala bilo je neznatno
grčenje donje vilice.
- Oho, pa to je nevjerojatno - rekao je James. - Zaista izvrsne
vijesti. Vau.
 - Koliko si dugo trudna? - upitala je Kate. - Kada trebaš roditi?
Znate li je li dečko ili curica?
Ispalila sam odgovore jednakom brzinom kao i ona pitanja.
- Tri mjeseca. U proljeće. Ne znamo.
James se ponovno energično rukovao s Adamom pa zaobišao
stol kako bi me poljubio u obraz. - Čestitam - prošaptao je, a moje se
tijelo ukrutilo.
- Mama? - obratio joj se Adam i dalje iščekujući reakciju od nje.
- Pa, svakako je iznenađenje - rekla je suznim očima. - Ugodno
iznenađenje, ali ipak iznenađenje. - Pokušala se osmjehnuti kroz
suze, ali lažni osmijeh nije joj dosezao do očiju.
- To su prekrasne vijesti, sine, zaista jesu. - Nije pokušala ustati
pa je Adam obišao stol kako bi došao do nje. Ja se nisam potrudila
učiniti isto.
Primila se za njega, čvrsto poput priljepka.
- Mama, trebala bi biti presretna, a ne ridati. - Nasmijao se. - Pa
nitko nije umro.
- Dobro sam, sine - odgovorila je šmrcajući. - Trebat će mi
vremena da se priviknem na pomisao da ću postati baka. Sretna sam
zbog tebe, zaista jesam.
Izvukla se iz Adamova stiska pa se zagledala u mene. Gotovo joj
nisam htjela uzvratiti pogled. Međutim, ponovno sam navukla na lice
onaj umjetni osmijeh, isti onaj kojim sam se pred cijelim svijetom
pretvarala da je sve u najboljem redu, pa ukrstila pogled s njom. U
tom trenutku kao da me ošinuo grom. Ljutnje i srdžbe, koje sam
očekivala tamo ugledati, nije bilo. Sve što sam vidjela bio je strah.
- Kad smo već kod dobrih vijesti - progovorila je, odvrativši
pogled - i James ima nešto što želi podijeliti s nama, zar ne, dušo?
Osmjehnuo se, a dlan mu je ponovno potražio Katein. - Da,
zaprosio sam Kate, a ona je pristala.
 Krv mi je u trenu brže jurnula tijelom, nahrupivši u glavu.
- Nije li to predivno? - zagugutala je Pammie, posegnuvši preko
stola pa svojim dlanovima obujmivši Kateine i Jamesove isprepletene
šake. - Bit ćemo dobre prijateljice, već vidim.
Pogledala sam Kate, tražeći bilo kakvu naznaku razumijevanja
situacije, znak da smo srodne duše koje će udružiti snage i odlučno se
suprotstaviti prirodnoj nepogodi zvanoj Pammie. Međutim, u
njezinim očima nisam primijetila ništa doli nevine odanosti i naivne
vjere da Pammie govori istinu.
Nisam znala koga sam više sažalijevala. Nju, koja je u svojoj
naivnoj lakovjernosti živjela u blaženom neznanju da će joj ova žena,
koja se predstavljala kao prijateljica, uskoro postati najgora noćna
mora, ili sebe, ženu čiji se život već usrdno trudila uništiti. Bila sam
sjenka osobe kakva sam nekoć bila, nagrižena nesigurnošću i
paranojom, a na okupu me držala isključivo ljubav muškarca za kojeg
sam se nadala da će mi ostati osloncem u trenutku kada sve ode
kvragu.
Promatrala sam kako se Kate, zarumenjevši se od uzbuđenja i
strasti, priljubila uz Jamesa, tražeći zagrljaj. Pammie je imala pravo.
Zaista je bila savršena, a ja sam u tom trenutku poželjela da sam na
njezinu mjestu. Prisjetila sam se ne tako davne prošlosti, kada sam i
ja hodala po oblacima, opijena našom tek propupalom vezom,
uživajući u njezinoj jednostavnosti i ni na trenutak ne pomislivši da
bi mi bilo tko, a ponajmanje Adamova majka, mogao prouzročiti bol
koju mi je ona nanijela.
- Naručimo bocu šampanjca kako bismo proslavili - emocije su
navrle iz Pammie.
Zar nitko nije namjeravao upitati čemu žurba? Kako su mogli
biti tako sigurni da ostatak svojih života žele provesti zajedno kad su
se poznavali samo nekoliko mjeseci? Bila sam sigurna da će se
Pammie umiješati i reći nešto, isto onako kako je učinila kada sam ja
bila u pitanju - međutim, ona je šutjela kao zalivena.
 Promatrala sam kako toči šampanjac u četiri čaše pa ih dodaje
svima osim meni.
- Čestitam! - nazdravila je, podigavši izduljenu čašu. - Za Jamesa
i Kate.
Pogledala sam Jamesa. Oči su mu vrludale između njegove
majke i Adama, nijednom se pritom ne spustivši na mene.
- Mama, možeš li i Emily natočiti malo šampanjca? - upitao je
Adam.
- Oh, oprosti, mislila sam da neće htjeti - rekla je. - Mislila sam
da nije uputno piti tijekom trudnoće. Barem su tako govorili u moje
vrijeme.
- Vremena su se promijenila - odvratila sam šturo. - Popit ću
gutljaj, hvala.
- Bio bi red da nazdravimo i za prinovu u obitelji Banks! - rekao
je James.
Sklopila sam oči, uživajući u onom prvom gutljaju, u peckanju i
pucketanju mjehurića na okusnim pupoljcima.
- Nego, jeste li već odredili datum? - upitala je Pammie
uzbuđeno.
- Razmišljali smo o proljeću sljedeće godine, ako sve uspijemo
organizirati na vrijeme - odgovorio je James.
- Baš u vrijeme kada bi se djetešce trebalo roditi - rekla je,
pokazavši glavom prema mojem trbuhu. Osmjehnula sam se samoj
sebi, znajući da ću dotad biti veličine omanjeg kita ili ću već imati
dijete koje će mi neprestano biti zalijepljeno za bradavicu. Ni jedan
od dva scenarija nije zvučao glamurozno.
- Kod kuće imam album ispunjen fotografijama i idejama za
vjenčanje - rekla je Kate. - Imam ga od devete ili desete godine.
Ljudi misle da sam pomalo poremećena zbog toga. - Sramežljivo
se nasmijala.
 Ponovno sam se žacnula, očekujući Pammien podrugljivi
komentar, no on je opet izostao.
- To je baš slatko - rekla je umjesto toga. - I ja sam imala nešto
slično kada sam bila mlada. Pokazala sam ga svojem Jimu, a on mi je
obećao da ću dobiti sve što sam zamislila.
Kate joj se osmjehnula.
- No, pokaži nam svoj prsten, Kate - ponukala ju je Pammie.
- Bila sam tako iznenađena - rekla je Kate, gurnuvši prsten s
uglavljenim dijamantom prema nama. - Zaista to nisam očekivala.
- Uistinu mi je drago zbog vas - rekla je Pammie srdačno. -
Dobro došla u obitelj.
Jesam li propustila nešto u ovoj priči? Imala sam osjećaj da sam
nepozvani gost u posebnom trenutku koji kći dijeli sa svojom
majkom. Je li Pammie nekoć davno bila ovakva i sa mnom, u
samome početku?
Prisjetila sam se našeg prvog susreta u njezinoj kolibi, kada je
fotoalbum ostavila upadljivo otvorenim na stranici s Rebeccinom
fotografijom. Htjela je da ju primijetim. Već se tada počela poigravati
mojim umom, izazivajući me da postavim pitanja na koja zapravo
nisam htjela doznati odgovore. Zasijala je sjeme pa se zavalila i
promatrala ga kako klija i raste, nadajući se da će se u međuvremenu
pokazati kako sam preslaba da se nosim s posljedicama. Mislila je da
me može izbaciti iz igre, kao što je učinila s Rebeccom, no nije
računala na moju ljubav prema Adamu. Volim ga više od života, a
sjedeći ovdje, s novim životom koji mi buja u utrobi, znam da ne
postoji ništa što bi mogla učiniti kako bi mi to oduzela.
 40

O bećavam da neće biti previše ekstravagantno - rekla je Pippa

kad ideju o zabavi povodom darivanja još nerođenog djeteta
nisam dočekala s oduševljenjem. - Samo prijatelji, nekoliko balona i
rijeke prošeka.
Zakolutala sam očima i pokazala na svoj golemi trbuh.
- Oh, naravno - rekla je kao da je tek u tom trenutku shvatila u
kakvoj se situaciji nalazim. - Samo nekolicina prijatelja, ti ćeš biti
balon, a ja ću popiti sav prošek!
Dva tjedna kasnije, ona i Seb banuli su u stan s gomilom
ružičastih kolačića i dva metra dugačkim natpisom na kojem je pisalo
„Buduća mama“. Nakon njih počele su dolaziti uzvanice s mojeg
djevojačkog putovanja, uz iznimku Pammie, koja nije bila pozvana.
- Bi li se složila da je potpuno nevjerojatno i ludo da baka tvojeg
djeteta neće prisustvovati zabavi, dok je žena koja je spavala s tvojim
dečkom ipak pozvana? - primijetila je Pippa nekoliko dana ranije. -
Takvo što čovjek ne može izmisliti.
Morala sam se složiti s njom; nisam mislila da će Charlotte ikada
više postati dijelom mojeg života, no stvari su se sada promijenile.
Rodit ću dijete, a dio mene želi to podijeliti s njom.
- Hej, kako se osjećaš? - upitala je već s vrata, ruku punih
ružičastih slastica. Privukla me k sebi pa me zagrlila, držeći me u
naručju dugo, kao da me nikada ne želi pustiti.
- Debelo! - Nasmijala sam se.
- Debela i veličanstvena - upleo se Seb, proguravši se pokraj
mene na podestu.
 Gotovo svi prisutni pili su pjenušavo vino, a samo smo mama i ja
umakale kremaste kolačiće u čaj. - Nikada više neću popiti ni kap -
rekla je mama kada joj je Pippa ponudila čašu prošeka. - Ne nakon
djevojačkog putovanja. - Svi smo se nasmijali, prisjećajući se mame
kako, nakon večeri koji smo provele u Gladnom grlu, izranja iz
spavaće sobe u jedanaest ujutro, cvileći jer smo je pustili da spava
tako dugo. Potom nas je upitala imamo li sve potrebne sastojke za
sendvič s tostom i slaninom. - Oh, što li će Gerald misliti o ovomu? -
promrmljala je, udaljivši se prema sebi nepoznatoj kuhinji u nadi da
će tamo pronaći hranu koja će ublažiti posljedice sinoćnjeg opijanja.
- Dakle, pretpostavljam da nisi čula ni riječi od Pammie otkako
si joj rekla da si trudna? - upitala je potiho dok su ostali igrali igru
„Pogodi koliko dijete teži“.
Odmahnula sam glavom. - Nekoliko je puta nazvala i ostavila
glasovne poruke da je povratno nazovem, ali povrh toga...
- A ti nisi? - upitala je. - Nazvala je, hoću reći.
- Ne. Nemam joj što reći - odgovorila sam.
Mama se složila, kimajući glavom. Već sam joj prije ispričala sve
o sučeljavanju u kafiću trgovačkog centra; zapravo, sve osim dijela s
Jamesom. Nisam htjela da ima loše mišljenje o meni, a nisam znala
kako objasniti situaciju s Jamesom na način koji će me u potpunosti
lišiti odgovornosti. Seb i Pippa znali su, pak, cijelu priču, i premda su
se svojski trudili uvjeriti me da nisam učinila ništa loše, i dalje me
mučio snažan osjećaj posramljenosti.
Dok smo, ušuškani ispod prekrivača, gledali film Što očekujete
kad iščekujete, začula sam kako se ulazna vrata zatvaraju s treskom,
a srce mi je počelo tonuti kada sam čula zvuk teških koraka na
stubama. Inače mije zvuk tih prvih nekoliko koraka nagovještavao
koliko je Adam pijan, a rijetko kada bih pogriješila.
- Hej, hej, hej! Što to imamo tu? Godišnju skupštinu Ženske
inicijative! - izgovorio je glasno. Bila sam sigurna da mu je na
trenutak nešto zabljesnulo u očima kada je, klizeći pogledom preko
sviju prisutnih u dnevnom boravku, ugledao Seba. Mogla sam se
zakleti da su mu se usnice izvile u jedva primjetan izraz gađenja.
- Zabavljate li se, moje dame? - nastavio je, naglasivši riječ
dame.
Svi su ga pozdravili mrmljanjem uljudnih fraza, nakon kojih su
uslijedila pitanja: „Zar je već ovako kasno?“, i izjave: „Morala bih
poći.“
Primijetila sam da se Seb nakostriješio, no prostrijelila sam ga
pogledom upozorenja i odmahnula glavom.
- Adame, možemo li, molim te, razgovarati? - upitala sam,
uspjevši se nekako, uz Pippinu pomoć, odlijepiti s kauča.
- Jesi li dobro? - upitala me ona potiho.
Kimnula sam glavom. Otišla sam u našu spavaću sobu bez i
jedne riječi, a Adam je pošao za mnom, također ne progovorivši.
- Koji je tebi vrag? - upitala sam staloženim tonom.
- Koji je meni vrag? - rekao je, prasnuvši u grohotan smijeh. - Ti
si ta koja je pozvala Zlatne djevojke da zauzmu naš dnevni boravak. A
vidim da je i on ovdje.
- Stišaj se.
- Ovo je moj dom i govorit ću koliko god glasno želim.
- Oh, zaboga, daj se počni ponašati poput odrasle osobe.
- I kada smo to točno odlučili da ćemo svijetu razglasiti spol
djeteta? - upitao je. Očito nije bio toliko pijan da ne bi primijetio
mnoštvo ružičastih tričarija kojima je dnevni boravak bio ukrašen. -
Nisam još rekao čak ni vlastitoj majci, a evo tebe, razglašavaš vijest
na sva zvona. Doduše, pretpostavljam da bi moja majka, da je kojim
slučajem pozvana na tvoju budalastu čajanku, doznala kada i svi
ostali. - Uputio mi je pogled nepatvorenog prijezira, a ja sam se
okrenula, namjeravajući otići.
 - Ne namjeravam igrati tvoje glupave igrice, Adame - odgovorila
sam umorno. - Tvoja majka nije tu jer ju nisam htjela tu, a spol našeg
djeteta ni u jednom trenutku nije bio tajna. Pretpostavljam da ti ne bi
toliko smetalo što ljudi znaju da kojim slučajem nosim dječaka.
Prisjetila sam se ultrazvučnog pregleda tijekom dvadesetog
tjedna trudnoće, nekoliko mjeseci ranije, i izraza razočaranja na
Adamovu licu kada je tehničarka rekla da bi se dala okladiti da nosim
djevojčicu.
- Koliko često pogriješite? - upitao je, nervozno se nasmijavši.
- Itekako se trudim ne pogriješiti - odgovorila je.
- Dobro, ali što kažu statistike? - Adam je bio nepokolebljiv.
- Ako se baš moram izraziti brojkama, rekla bih da pogriješim
otprilike u jednom od dvadeset slučajeva. Tako nešto.
Uputio mi je samodopadan pogled, prije nego je žena
dometnula: - Ali u vašem sam slučaju prilično sigurna da možete
početi plesti ružičaste papučice. - Ramena su mu se ponovno
objesila.
- Sve što želim reći jest da mislim kako bi trebala uzeti u obzir i
mene i moje osjećaje u... svemu ovomu - rekao je sada, sumanuto
gestikulirajući po sobi.
- Oh, zaboga, Adame, zvučiš poput djeteta - odgovorila sam pa
ga ostavila samog.
Izašavši iz sobe, zatekla sam Seba koji je, olujnog lica, grabio
prema meni podestom. - Ispričaj me - rekao je, prolazeći pokraj
mene.
- Sebe, molim te - rekla sam, pokušavši ga zgrabiti za ruku, no
on se, umjesto da se spusti stubištem i napusti naš stan, što sam
očekivala da će učiniti, zaputio ravno u našu spavaću sobu.
- U čemu je tvoj problem? - rekao je, suočivši se s Adamom.
- Sebe, prestani, nije vrijedno toga - preklinjala sam ga,
promatrajući kako se Adam uspravlja ne bi li se doimao
impozantnijim, s pogledom nevjerice na licu.
Povukla sam ga natrag, a Adam se podrugljivo podsmjehnuo. -
Nisam mislio da imaš to u sebi - prosiktao je, premda nisam bila
sigurna komu se od nas dvoje obraća.
- Predobra je za tebe - doviknuo mu je Seb dok sam ga gurala iz
sobe.
 41

Č inilo se da rijeka posjetitelja koji su me dolazili obići nakon što

sam se s Poppy vratila iz rodilišta nikada neće presahnuti. Bili su
tu moji roditelji, Pippa, Seb, a svratio je čak i James, donijevši sa
sobom ružičastu košaricu krcatu darovima za dijete. - Svaka čast -
rekao je nježno, poljubivši me u čelo, baš onako kako je Adam to
učinio u operacijskoj dvorani nakon što su Poppy izvadili iz moje
utrobe. Naš plan poroda u vodi pretvorio se u puku tlapnju kada je
šesnaest sati trudova dovelo Poppy u opasnost.
Odreda sam ih dočekivala u nekakvoj izmaglici, sve vrijeme
iščekujući onaj jedan posjet od kojeg sam strahovala, Pammien. Nije
htjela doći tijekom prva tri dana jer je bila prehlađena i nije željela
zaraziti dijete. Dio mene poželio je da već jednom dođe pa da i to
prekrižimo s popisa, kako bih se mogla opustiti i početi uživati u
vremenu provedenom sa svojim djetetom.
- Odgovara li ti da mama dođe u posjet sutra? - upitao me Adam
netom što je Pippa napustila stan. - Vjerojatno će prenoćiti pa ću je
prekosutra ujutro odvesti kući.
Nezadovoljno sam procviljela. - Iscrpljena sam, zar je ne možeš
odvesti kući sutra navečer, prije večere?
- Daj, Em - odgovorio je. - Ovo joj je prvo unuče, a već su ga svi
vidjeli prije nje. Možda se čak pokaže i korisnom.
Upravo sam se toga i bojala. Zagledala sam se u Poppyno
savršeno lice, u velike oči koje su zurile u mene, i iznenada mi je
tijelo pretresao val jeze. - Radije bih da pođe kući - rekla sam. -
Molim te.
- Nazvat ću je i vidjeti kako će se razgovor razvijati - rekao je. -
Neću je tjerati ako sama ne kaže da želi natrag već sutra.
 Znala sam da se razgovor nije odvio onako kako sam
priželjkivala čak i prije nego se vratio u sobu.
- Otići ću po nju sutra oko podneva pa je odvesti natrag ujutro
sljedećeg dana.
- Sigurna sam da si se vraški potrudio - promrmljala sam ispod
glasa.
Ako me čuo, ništa nije rekao. - Kasnije ću skoknuti do pivnice i
proslaviti rođenje djeteta - rekao je. - To ti ne smeta, zar ne?
Je li tražio moje dopuštenje ili me samo obavijestio o svojim
namjerama? Bilo kako bilo, pitanje je sročio tako da bih se, da sam se
usudila odbiti ga, doimala posesivnom i nametljivom.
- Čemu takav izraz lica? - nervozno je procijedio. - To je samo
jedno piće, zaboga.
Zanimljivo, nisam rekla ni riječi, no on je svejedno bio spreman
zapodjenuti svađu sam sa sobom, isključivo kako bi imao opravdanje
za odlazak.
- A kada je uopće to druženje dogovoreno? - upitala sam.
Izrazio je svoje negodovanje. - Jučer ili tako nekako. Mike je
predložio da odemo na piće, a ostali su nam se prikvačili putem.
Takav je običaj.
Bila sam u potpunosti svjesna da je tradicija takva, pa mi nije
bilo jasno zbog čega mi se ima potrebu opravdavati. Osjetila sam
kako mi se dlake na vratu pomalo kostriješe, ne zato što je odlučio
izaći, nego zato što je imao takvu potrebu opravdati svoju odluku.
Osjećao je krivnju koju je pokušavao svaliti na mene i tako me
prikazati kao negativku ove priče.
- U redu, kako hoćeš - odgovorila sam nonšalantno. - Samo te
molim da ne ostaneš predugo, dobro bi mi došla pomoć u
pospremanju stana prije nego tvoja mama dođe u posjet.
Kada se nije vratio do ponoći, nije mi se činilo nerazumnim
nazvati ga. Poppy se nikako nije htjela smiriti, a uz dojenje, zibanje i
kupanje djeteta, nisam uspijevala obavljati ostale kućanske poslove.
- Nazvat ću te za sekundu - nerazgovijetno je procijedio, javivši
se nakon što je mobitel zazvonio četvrti put. U zvučnoj kulisi
pozadinske buke uspjela sam razabrati glasove, zveckanje čaša i
glasnu glazbu.
- Adame? - Odgovorila mi je tišina prekinutog razgovora.
Deset minuta kasnije još uvijek nije uzvratio poziv pa sam ja
ponovno nazvala njega.
- Da - bilo je sve što je rekao kada se javio. Buka se sada nije
činila tako glasnom pa sam uspjela razabrati da mu je disanje
neravnomjerno, kao da je upravo ušmrkao nešto, zadržao dah pa ga
naglo ispustio.
- Adame?
- Da - odgovorio je zazvučavši nestrpljivo, kao da ga je čekalo
nešto mnogo važnije od razgovora sa mnom. - Što je?
Vraški sam se trudila zauzdati živce i ostati mirna dok mi je
Poppy vrištala u uho, a moj novopečeni majčinski um pokušavao
sagledati stvari onakvima kakve uistinu jesu. - Samo sam htjela čuti
koliko još namjeravaš izbivati - rekla sam.
- Zašto? Propuštam li nešto bitno?
Natjerala sam samu sebe na dubok udah. - Ne. Samo me
zanimalo bih li trebala poći na spavanje.
- Pa, jesi li umorna? - Iz njegova tona bilo mi je jasno da se
svojski trudi biti duhovit.
- Da, osjećam se izmoždeno.
- Pa, što onda čekaš?
- Zaboravi - rekla sam, ostavši bez strpljenja. - Radi što god
hoćeš.
- Hvala ti, upravo to i namjeravam - čula sam njegove posljednje
riječi prije nego sam prekinula poziv i odložila mobitel.
 Mogla sam nastaviti kvocati i pjeniti se, no bio je previše pijan
da bi mu bilo stalo pa bih time uspjela isključivo uzrujati samu sebe.
Ako će biti ovako naporan, može izbivati koliko mu drago. Zapravo bi
mi samo smetao ovako pijan, a Pammien neminovni posjet već mi je
sam po sebi zadavao dovoljno glavobolja.
Čim sam uspjela uspavati Poppy obuzeo me suludi poriv da se
razletim po stanu i pripremim sve za njezin posjet. Nisam joj htjela
dati izliku da me draži isticanjem svega onoga što činim pogrešno.
Međutim, zatezanje šavova na trbuhu, dok sam se mučila navući
navlaku na poplun, natjeralo me da se upitam zbog čega sve to činim.
Nije joj trebao povod da me obezvređuje i omalovažava. Kada ne bi
mogla pronaći razlog, jednostavno bi ga izmislila.
Adam se vratio kući netom nakon tri ujutro, pritom toliko bučeći
da je probudio Poppy, koja nakon toga nije prestala plakati do idućeg
dojenja.
- Baš ti hvala - ispljunula sam riječi prema njemu, zibajući dijete
i koračajući sobom amo-tamo. Podrignuo je, promrmljao nešto u
odgovor, pa se okrenuo na leđa.
Nisam ga vidjela sljedećih osam sati, nakon čega je ustao, popio
dva aspirina i rekao: - Osjećam se k‘o komad dreka - vrativši se
potom natrag u postelju. Ne mogu se pretvarati da nisam osjetila
barem trunku zadovoljstva kada sam pošla za njim u sobu, odgrnula
zastore i zacvrkutala: - Buđenje. Moraš poći po svoju majku. - Glasno
je prostenjao, a meni se na trenutak učinilo da se užasava njezina
posjeta čak i više od mene.
Dok se vratio s njom, stan je bio besprijekorno čist, Poppy je
spavala na pregibu mojeg lakta, a svježe skuhana kava cijedila se iz
aparata u vrč. Osjećala sam se poput samodopadne superžene dok
sam, u iščekivanju svoje dušmanke, sjedila zavaljena u naslonjač,
posluživši se trokutastim jastukom za dojenje kao podloškom za
svoju umornu ruku.
- Oh, mudrice - rekla je Pammie, ušavši u dnevnu sobu. - Zaista
si se dobro snašla.
 Nije se potrudila poljubiti me, umjesto toga svu svoju pažnju
poklonivši Poppy. - Kakva ljepotica - zagugutala je. - Potpuno se
djenula na tebe, Adame.
- Stvarno? - upitao je ponosito, glasom koji je još uvijek bio
pomalo hrapav.
Podigao ju je iz mojeg naručja pa je položio u Pammiene ruke.
Svaki živac u mojem tijelu stao je titrati, vrišteći na mene da je
uzmem natrag. Prošetala je prostorijom, okrenuvši mi naposljetku
leđa kada se kroz prozor zagledala na ulicu. Ustala sam pa se
nervozno ushodala po prostoriji, držeći ih na oku poput lavice koja
vreba plijen. Nisam mogla skrenuti pogleda s Pammie koja se zibala i
nešto šaputala Poppy, u potpunosti je zaklonivši od mojeg pogleda.
Naravno, znala sam da je moje dijete tamo, no morala sam je vidjeti,
morala sam je ponovno primiti u naručje.
- Vrijeme je da je uzmem natrag - rekla sam, prišavši im. - Treba
je presvući.
- Ali tek sam je primila u ruke! - Pammie se nasmijala. -
Uostalom, neće se valjda jedna obična prljava pelena ispriječiti
između bake i unuke. - Pogledala je Poppy kao da očekuje odgovor od
nje. - Ne njušim ništa neobično, a uostalom, sigurna sam da bih
znala promijeniti pelenu kada bi se to pokazalo potrebnim.
Okrenula sam se Adamu, pogledom ga preklinjući da mi vrati
dijete, no on se samo okrenuo od mene. - Je li netko za šalicu čaja? -
upitao je.
- Meni bi godilo, sine - odgovorila je Pammie. - Dojiš li je? -
upitala me potom.
- Da - odgovorila sam.
- Ako želiš, izdoji se večeras prije spavanja pa je ja mogu hraniti
tijekom noći, kako bi ti mogla malo predahnuti.
Odmahnula sam glavom. - To neće biti potrebno.
 - Možda bih je mogla staviti u kolica pa povesti u šetnju, kako
biste Adam i ti mogli ostati nasamo? Sjećam se kako je meni i Jimu
bilo teško pronaći vrijeme za nas jednom kada su nam se dječaci
pridružili. Sve se promijeni dolaskom djece pa je potrebno uložiti
dvostruki trud kako bi odnos opstao.
Usiljeno sam se osmjehnula.
- Oh, kupila sam nešto za Poppy, nadam se da mi nećeš
zamjeriti.
- Zašto bih vam zamjerila? - upitala sam umorno.
- Pa, neke mame znaju postati mušičave, zar ne? Znaju biti
sitničave oko izbora odjeće ili izgleda svoje djece.
Slegnula sam ramenima.
- Ali ovo sam jednostavno morala kupiti kada sam ga ugledala,
zato što me nasmijalo do suza.
Pružila mi je papirnatu vrećicu pa se zapiljila u mene dok sam iz
nje izvlačila sićušni bijeli kombinezon za spavanje. - Divan je -
prisilila sam se procijediti. - Hvala vam.
- Čekaj, još uvijek nisi sve vidjela - odgovorila je. - Pogledaj što
piše s prednje strane.
Okrenula sam ga i podigla u vis. Natpis Ako mama kaže ne, ja
jednostavno odem baki vrištao je s prednje strane kombinezona.
Žacnula sam se. - Nije li jednostavno preslatko? - nasmijala se.
Mogla je slobodno kupiti i pločicu za pseću ogrlicu s natpisom
Vratiti baki ako pronađete.
- Gle što je tvoja mama kupila Poppy - obratila sam se Adamu,
suočivši se s njim i podigavši odjevni predmet. - Nije li jednostavno
preslatko? - Nadala sam se da joj neće promaknuti sarkazam u
mojem tonu.
Adam mi se osmjehnuo.
 - Uzet ču je dok pijete čaj - rekla sam, zakoračivši prema
Pammie.
Nasmijala se. - Zaboravljaš da sam bez ičije pomoći odgojila
dvoje djece, a svejedno sam uspijevala popiti šalicu čaja. Umijem
činiti dvije stvari istovremeno.
Adam joj se pridružio u smijehu uperenom protiv mene.
Zadržala sam dah kada je šalicu vrele tekućine prinijela usnama,
nijemo je preklinjući da je ne prolije.
Čim je Poppy zaplakala jurnula sam iz svojeg naslonjača i
nadvila se nad Pammie, ispruživši ruke prema njoj kako bih joj jasno
dala do znanja da želim svoje dijete natrag. Umjesto da mi je vrati,
Pammie joj je gurnula prst u usta. - Zaboga, Emily, nervozna si kao
mačka na vrućem limenom krovu. Dobro je, vidiš?
- Bila bih vam zahvalna kada ne biste to činili - odgovorila sam
što sam smirenije uzmogla, zatomivši ljutnju koja je ključala ispod
površine.
- Puka činjenica da plače ne znači uvijek da je gladna - rekla je. -
Ponekad ih treba samo malo utješiti i smiriti, a ako je ovo smiruje,
tada ne može biti tako loše, zar ne?
- Ne želim je navikavati na takve stvari - odgovorila sam potiho.
- Uostalom, to nije nimalo higijenski.
- Ah, vi mladi. Zaista su vam uspjeli pošteno isprati mozak -
rekla je. - Uvjeravaju vas da kupujete skupu sterilizacijsku opremu i
sve te otmjene, moderne uređaje, dok smo nekada, u moje vrijeme,
bili zadovoljni tabletama za sterilizaciju i s malo prokuhane vode, i to
ako si imao sreću imati i toliko. Kad bi duda pala na pod, podigao si
je, gurnuo je sebi u usta pa je smjesta vratio u djetetova. Pogledaj
moje dečke danas. Nije im nimalo naškodilo, zar ne?
- Sve nam je ovo novo, mama - napokon se oglasio Adam. -
Učimo kroz pokušaje i pogreške i još uvijek pokušavamo dokučiti što
djeluje, a što ne.
Uputila sam mu pogled zahvalnosti.
 - Sve što želim reći jest da nema potrebe za prekomjernim
kompliciranjem. Djeca su prilično otporna stvorenja i nije im
potrebno mnogo. Kada zaplače, pustite je neko vrijeme. Ako je
pohitaš nahraniti svaki put kada zaplače, samo ćeš sebi učiniti
medvjeđu uslugu.
Pogledala sam na svoj sat. Nije bila ovdje niti petnaest minuta.
Kasnije, nakon usiljenog razgovora koji smo vodili jedući
Adamovu tjesteninu s piletinom, ispričala sam se i pošla u postelju,
uzevši Poppy. Posljednja stvar koju sam čula zatvarajući vrata svojeg
utočišta za sobom bio je Pammien glas. - Ne jede dovoljno. Potrebno
joj je više hranjivih tvari, zbog djeteta.
Adam još uvijek nije bio u postelji kada se Poppy probudila za
svoje ponoćno dojenje, no učinilo mi se da čujem televizor iz
dnevnog boravka. Nejasno se sjećam da je došao kasnije, no nisam
bila sigurna kad točno. Nisam bila sigurna čak ni koji je dan, jer su se
svi naizgled stapali u beskonačnost. Spavala sam kada bi Poppy
spavala, a kada sam se probudila u 6 ujutro, u sobi je vladala tišina.
Prva mije pomisao bila To! Spavala je dulje od pet sati. Druga mi je
pomisao bila Sranje, diše li još uvijek?
Nagnuvši se nad veliku pletenu košaru za dojenčad, ugledala
sam njezin ružičasti pokrivač i muslinski rupčić. Naćulila sam uši u
polumraku, osluškujući zvukove njezina disanja i šmrcanja, no
jedino što sam čula bio je ranojutarnji cvrkut ptica. Slike koje su mi
dopirale do mozga i dalje su bile mutne pa sam trljanjem pokušala
natjerati oči da se brže prilagode polutami. Sada sam jasnije vidjela
pokrivač i rupčić, no činili su se nekako ravnima, kao da su prekrivali
samo madrac, ali ne i dijete koje je trebalo biti pod njima. Munjevito
sam se uspravila u postelji pa zarinula dlan u košaru, tamo osjetivši
samo studen.
Potrčala sam prema prekidaču za svjetlo, osjetivši kako mi
koljena klecaju kada je adrenalin, preplavivši me, učinio svoje.
- Koji vr...? - zavapio je Adam kada je sobu iznenada preplavila
svjetlost.
 Dotrčavši do prazne košare, osupnuto sam uzdahnula. - Dijete?
Gdje je dijete?
- Molim? - upitao je Adam, još uvijek zbunjen i omamljen.
- Nema je. Poppy je nestala. - Jecala sam i vrištala u podjednakoj
mjeri, sudarivši se s njime dok smo oboje pokušavali izaći iz sobe. -
Pammie! Poppy!
- Mama? - viknuo je Adam, sjurivši na međukat pa u gostinjsku
sobu. S podesta navrh stubišta, na kojem sam ostala čekati, jasno
sam mogla vidjeti da su zastori u sobi odgrnuti, a krevet prostrt i
prazan.
Srušila sam se na pod. - Uzela mi je dijete - briznula sam u suze.
Adam je projurio pokraj mene u dnevni boravak i kuhinju, no ja
sam znala da nije tamo. Jednostavno sam to osjećala.
- Uzela mi je dijete - ponavljala sam kroz suze.
Adam mi je prišao pa me podigao na noge, čvrsto mi stisnuvši
nadlaktice. - Saberi se - otresao se.
Poželjela sam da me jednostavno pljusne i prikrati mi muke.
Tako bih se uspjela dozvati zdravom razumu jednom kada ova noćna
mora završi, a Poppy ponovno bude u mojem naručju.
- Ta kuja! - vrisnula sam. - Znala sam da će to učiniti. Sve je
vrijeme to planirala.
- Saberi se, pobogu - odgovorio je Adam.
- Rekla sam ti. Rekla sam ti da je psihopatkinja. Nisi mi
vjerovao, ali imala sam pravo, zar ne?
- Bilo bi ti mudro da se smiriš i pripaziš što govoriš - rekao je. -
Upozoravam te.
Nazvao je Pammie, no njezin je mobitel samo odzvonio do kraja,
a ona se nije javila.
- Pozovi policiju - rekla sam sada već promuklim tonom. -
Smjesta pozovi prokletu policiju.
 - Čuješ li ti sebe uopće? - izderao se na mene. - Nećemo pozvati
policiju. Naša je kći u šetnji sa svojom bakom. Nije to nikakav zločin.
Sjela sam na kauč, histerično jecajući i osjećajući kako mi iz
bradavica curi mlijeko, natapajući mi spavaćicu.
- Učinit će nešto suludo, znam da hoće. Nemaš pojma za što je
sve sposobna. Kunem ti se Bogom, ubit ću je ako naudi Poppy.
Sve potisnute emocije prokuljale su na površinu: mržnja, bol, a
ponajviše strah. Strah koji sam nosila u sebi otkako sam otkrila što je
učinila Rebecci. Nije postojao nitko na svijetu koga sam mrzila
snažnije od nje, niti itko koga sam se više bojala.
- Moraš je pronaći, Adame. Kunem ti se...
- Komu ti to prijetiš? - prosiktao je, unijevši mi se u lice. - Neću
čak niti slušati tvoje psihotično trabunjanje dok se ne smiriš.
Bespomoćno sam ga promatrala dok je navlačio hlače i majicu
kratkih rukava. - Kamo ćeš? - upitala sam.
- Nije mogla daleko odmaknuti, zar ne? Vjerojatno će se
ispostaviti da ju je povela u šetnju. Ne bi li to bilo zanimljivo?
- Učinila je to hotimice - viknula sam za njim dok se spuštao
stubama, preskačući po dvije odjednom. - Nadam se da si sada
sretan. Ti i tvoja sjebana obitelj.
Nervozno sam koračala stanom čekajući Adamov poziv, a što je
dulje izbivao to sam uvjerenija bila da je zaista učinila nešto. Pred
očima mi se neprestano pojavljivao prizor Pammie koja ziba Poppy,
ponavljajući joj da će sve biti dobro, a sve vrijeme znajući da zapravo
neće. Adamov mobitel smjesta se prebacio na govornu poštu pa sam
ga zavitlala u zid, frustrirano vrisnuvši.
- Gdje si? - stala sam zavijati, srušivši se na koljena. Sklupčala
sam se u loptu, ostavši ležati na tepihu. Bolje bila tako snažna da sam
bila uvjerena da ne može biti snažnija.
Nisam sigurna koliko sam dugo tako ležala do trenutka kada je
moj mobitel zazvonio, a ja brže-bolje dopuzala do njega i podigla ga,
primijetivši da mu se zaslon od udarca u zid smrskao. - Je li dobro?
Je li s tobom? - Upitala sam. Zadržala sam dah iščekujući odgovor.
- Naravno da je sa mnom - odgovorila je Pammie nakon podulje
stanke.
Uspravila sam se u sjedeći položaj, osjetivši da mi srce udara
dvostruko brže nego je trebalo. Očekivala sam čuti Adamov glas, a
ovo iznenađenje kao da je isisalo sav zrak iz mene.
- Vrati je natrag - procijedila sam kroz stisnute zube. - Smješta je
vrati natrag.
Pammie se bezbrižno nasmijala. - Ili što?
- Ili ću te ubiti, jebote - odgovorila sam. - Imaš tri minute da se
vratiš ovamo s mojim djetetom ili ću pozvati policiju, a onda moli
Boga da te oni pronađu prije mene.
- No, no, dušo - stala je presti. - Zaista ne razumijem zbog čega si
se tako uzrujala. Zar nisi dobila poruku koju sam ti ranije poslala?
- Kakvu poruku? - izderala sam se.
- Pričekaj - odgovorila je. - S mobitela je zapištao zvuk dolazne
poruke. - Ovu poruku.
Pogledala sam smrskani zaslon, uspjevši nekako razabrati riječi:
Nisam te htjela buditi. Poppy se probudila pa ću je odvesti u
Greenwich Park kako bi se ti mogla pošteno odmoriti. Pusa, Pammie
x
- Ovo si tek sad poslala - prosiktala sam.
- Ne dušo, poslala sam je prije sat vremena, prije nego sam
uopće napustila stan. Nisam te htjela uzrujati. Možda poruka nije
odmah prošla.
Tupo sam zurila u zaslon telefona. Nisam znala što bih rekla.
- Uglavnom, već smo se zaputile natrag i trebale bismo biti u
stanu za kojih desetak minuta. Sigurna sam da će dotad prilično
ogladnjeti.
 Mobitel je utihnuo, a ja sam prigrlila svoja koljena, počevši se
zibati naprijed-natrag i pitajući se jesam li sišla s uma.
Nešto kasnije začula sam bat Adamovih koraka na stubama.
Nisam više znala je li prošlo deset minuta ili deset sati. - Nema im ni
traga, ali mama je sigurno imala valjan razlog.
Nastavio me gledati kako i dalje ležim na podu, natopljena
mlijekom, suzama i ludilom. - Vraćaju se natrag - rekla sam potiho.
Primijetila sam da mu se ramena spuštaju, a napetost kopni iz
njegova tijela, dokazujući da nije bio onako bezbrižan kakvim se htio
prikazati. - Gdje su? - upitao je zadihano.
- U parku Greenwich. Čini se da nam je Pammie odlučila učiniti
uslugu. - Cinično sam se nasmijala. - Tko bi rekao da tvoja mati
umije biti tako uviđavna? Toliko da je spremna jednostavno uzeti
dijete iz kolijevke pokraj našeg kreveta i nestati bez riječi.
- Mislim da si dovoljno rekla - zarežao je. - Pođi se srediti.
- Smiri se, preuzmi kontrolu - ponavljala sam samoj sebi,
zapljuskujući svoje podbuhlo lice hladnom vodom. Međutim, čim
sam počela brisati lice, ponovno sam briznula u plač. Koga sam ja to
zavaravala? Nisam imala kontrolu ni nad čime - ona jest, kao i uvijek
do sada. Zarinula sam lice u ručnik još jednom, trudeći se odnekud
prizvati hrabrost koja mi je nasušno trebala. - Dosta, Emily -
izgovorila sam naglas. - Dosta je bilo.
Začula sam Poppyn plač prije nego sam je ugledala, smjesta
pohitavši niza stube prema izvoru zvuka. Tamo sam zatekla Pammie
kako bezbrižno stoji i čeka, pridržavajući Poppynu glavicu na
ramenu. - Mislim da je naša mala gospodična ogladnjela - obratila mi
se uz natruhu osmijeha koji joj je poigravao na usnicama.
- Gubi se iz moje kuće - prosiktala sam.
- Molim? - uspjela je izgovoriti, smjesta potom krenuvši glasno
jecati.
Adam je dojurio niza stube. - Što se događa?
 - Oh, dušo, tako mi je žao - rekla je. - Nije mi bila namjera
nikoga uzrujati. Mislila sam da pomažem...
Podigla je pogled prema njemu, očima ga preklinjući da joj
povjeruje, premda bespotrebno jer sam već znala da će ponovno stati
na njezinu stranu.
Zgrabila sam Poppy iz njezinih ruku pa se vratila na kat. - Ne
želim tu kuju vidjeti ovdje kada ponovno izađem - obratila sam se
Adamu.
Uletjela sam u spavaću sobu poput furije, zalupivši vratima za
sobom, pa gurnula bradavicu u Poppyna usta i počela jecati,
nastavivši dok suze naposljetku nisu presahnule.
 42

A dam i ja nismo razmijenili gotovo ni riječi tijekom dva tjedna

između Pammiena posjeta i Jamesova i Kateina vjenčanja.
Htjela sam razgovarati s njim i sve mu ispričati, no prebirući po
katalogu događaja u svojoj glavi, shvatila sam koliko se vješto
pobrinula da se u svim tim pričama ja doimam zlom i paranoidnom
lažljivicom. Nije postojala nijedna zgoda koja se nije svodila na moju
riječ protiv njezine, a ukoliko bih se usudila iznijeti svoje tvrdnje, ne
samo da bih prikazala sebe kao ogorčenu osobu, nego bih na kraju ja
bila ta koju bi svi smatrali psihopatkinjom. Sada je tu bila Poppy i
morala sam misliti na nju pa si taj rizik nisam mogla priuštiti.
- Ne idem nikamo danas - obratila sam mu se dok je odijevao
svečano odijelo.
- U redu - odgovorio je. - Ali Poppy ide sa mnom.
Koljena su mi zaklecala. Bilo je to ono od čega sam najviše
strahovala.
- Nisam sigurna koliko je to pametno - odvratila sam potiho. -
Samo će ti smetati na dan kada bi se trebao zabavljati. Ipak je to
vjenčanje tvojeg brata.
Odmahnuo je glavom, zakopčavši gornje dugme svoje košulje. -
Ti možeš činiti što hoćeš, ali ona ide sa mnom.
Nije bilo šanse da je pustim da ide bez mene. Dovukla sam se do
ormara pa odabrala haljinu s ljubičastim uzorkom, koja je još uvijek
bila umotana u plastični omot iz kemijske čistionice. Nosila sam je
samo jednom, u prvim danima trudnoće, a njezin strukirani kroj
ostavljao je dovoljno prostora mojem poslijeporođajnom trbuščiću,
ne čineći pritom da se doimam odviše debelom.
 - Može li ovo proći? - upitala sam, podigavši haljinu pa je
prislonivši uz sebe, svjesna da se moram potruditi. Ako već moram
provesti cijeli dan okružena njegovom obitelji, tada ću morati biti u
prilici razgovarati s njime, kako bi sve skupa bilo podnošljivo.
Kimnuo je, a na usnama mu je zatitrao nagovještaj osmijeha,
premda nisam bila sigurna je li u pitanju bilo samozadovoljstvo ili
olakšanje.
Razgovori koje smo vodili u automobilu, vozeći se na vjenčanje,
bili su površni i vrtjeli su se oko nebitnih i apsurdnih stvari, poput
vremenskih prilika i cijena nekretnina. Pričekala sam na pločniku
dok on podigne Poppy iz dječje sjedalice, nakon čega smo se
okrenuli, a on me primio za ruku pa poveo prema crkvi. Dopustila
sam si sramežljivi smiješak, pomislivši kako će nas Pammie vidjeti u
ovom izdanju, ujedinjene, iako, duboko u sebi, sama nisam vjerovala
u to.
Baš kao što sam i očekivala, lice joj se poprimilo kiseo izraz čim
nas je spazila kako se približavamo Jamesu i njoj. Smjesta je raširila
ruke kako bi svojeg sina dočekala zagrljajem. Mene pak nije ni
pogledala. Uzvratila sam joj istom mjerom.
- Jamese - pozdravila sam ga ukočeno. Nagnuo se kako bi mi
utisnuo nezgrapan poljubac u obraz.
- Hej, ljudino - obratio se Adamu, stisnuvši mu dlan.
- Nervozan? - upitao je Adam.
- Prestravljen - nasmijao se James.
- Kako se Kate drži? - upitao je Adam.
Nisam čula što je odgovorio. Um mi je odlutao na neposlano
pismo koje je zaglavilo u Skicama moje elektroničke pošte.
Draga Kate,
Žao mi je što mi je trebalo ovako dugo da ti se obratim, no
pokušavala sam iznaći prave riječi.
 Gotovo se i ne poznajemo, a ipak imamo već toliko toga
zajedničkog. Dosad si vjerojatno već shvatila da ulazak u klan
Banksovih sa sobom nosi probleme koje nipošto nije mudro
podcjenjivati.
Pred tebe će, opet i iznova, biti postavljane prepreke, s jedinim
ciljem da se tvoju ljubav prema Jamesu dovede u pitanje. Ništa neće
biti sveto i ni pred čime se neće prezati u pokušajima da te se
odstrani iz njegova života. Nijedan udarac neće biti prenizak u
nastojanju da te se obezvrijedi, zastraši i natjera da se osjetiš
bezvrijednom.
Još nije prekasno, još imaš vremena uvidjeti u što se upuštaš i
kakvu bi grešku mogla počiniti. Govorim ti ovo imajući na umu
isključivo tvoju dobrobit. Izvuci se dok još možeš.
Emily x
Prisjetila sam se telefonskih poziva kada bih izbirala broj pa
prekinula poziv čim bih začula glas s druge strane slušalice. Istinski
sam željela pružiti potporu Kate, reći joj da razumijem sve kroz što
prolazi, zaustaviti torturu kroz koju je, bez imalo sumnje, već
iskusila. Ali bila sam preslaba. Nisam htjela da i njezin život bude
upropašten poput moga. Nisam željela da se i njezina osobnost iz
korijena izmijeni. Za mene je bilo prekasno, za Rebeccu je bilo
prekasno, ali Kate se još dalo spasiti, kada bih barem odnekud
smogla snage.
Vikarove riječi odzvanjale su mi glavom, kao da ih je izgovarao
ispod površine vode. Ili sam možda ja bila ta koja se utapala.
- Ako netko od prisutnih zna za kakvu zakonsku zapreku zbog
koje se ovaj brak ne bi smjelo sklopiti, neka progovori sada.
Uhvatila sam se za Adama kada su mi noge prijeteći zadrhtale,
potraživši oslonac u njegovu čvrstom tijelu i pokušavši se pretvarati
da je sve u redu. Osjetivši moju težinu, okrenuo se prema meni,
podigavši obrve pa mi uputivši zabrinut pogled, no ja sam mu
uzvratila slabašnim osmjehom. On ne zna za misli koje mi se
mahnito roje po glavi, očajnički se pokušavajući probiti van i pronaći
ispušni ventil za gorčinu i izdaju koje su me izjedale.
Krv mi je jurnula u glavu, pronašavši put kroz labirint kapilara
takvom brzinom da mi se u tren oka učinilo kako mi lice i vrat gore.
Nijemo sam se molila da netko, bilo tko, ustane i ponudi bilo
kakav razlog zbog kojeg bračni savez radi kojeg smo se tog dana
okupili ne bi trebao biti sklopljen. Međutim, sve što sam čula bila je
gromoglasna tišina.
Uslijedilo je nelagodno nakašljavanje nekog od preko stotinu
uzvanika, bez sumnje nekoga komu je nametnuta tišina pričinjavala
neugodu, a zatim i zvuk slabašnog smijuljenja, koje je prigušilo
udaranje u mojoj glavi.
Spustila sam pogled na Program obreda koji sam držala u
drhtavim rukama. Imena Kate &James bila su ispisana oku ugodnim
srebrnim, kurzivnim slovima pri vrhu stranice, no njihova
fotografija, tik podno imena, titrala mi je pred očima u izmaglici,
čineći crte njihovih lica mutnima.
Sekunde su se, naizgled, razvlačile u sate dok je zaglušujuća
tišina odzvanjala kapelom. To je to. Bila je to moja jedina prilika.
Mogla sam sve zaustaviti prije nego bude prekasno. Adrenalin mi je
jurnuo tijelom kada sam odlučila iskoračiti. Osvrnula sam se,
pogledavši muškarca pokraj sebe, naše dijete u svojem naručju, te
prijatelje i članove obitelji, koji su se okupili zbog ove svečane prilike
i koji su sada, suznih očiju i s ponositim osmijesima, promatrali
prizor pred sobom.
Slijedila sam njihove poglede do Kate, koja je širom otvorenih
očiju očarano zurila u muškarca pokraj sebe. Njezin je osmijeh bez
imalo sumnje davao do znanja kako je u muškarcu pred sobom
pronašla ostvarenje svih svojih snova. James je svojim dubokim,
plavim očima zadivljeno promatrao svoju mladenku, a s tom se
spoznajom na moje grudi spustila nekakva težina.
Imala sam i više nego dovoljno vremena zaustaviti sve ovo i ne
dopustiti da stvari odu ovako daleko. Kate je zavređivala znati istinu.
Dugovala sam joj to.
Međutim, nisam bila dovoljno hrabra prije, a nisam smogla
hrabrosti ni u tom trenutku.
Vikar se nakašljao, pročistivši grlo kako bi nastavio, a Kate se
sramežljivo osvrnula oko sebe, potom prenaglašeno izdahnuvši s
olakšanjem. Gosti su se stali hihotati, a Jamesova se ramena vidno
opustila. Trenutak je minuo, a s njime i moja posljednja prilika.
Sopranistica je zapjevala Jeruzalem u vlastitoj, poprilično
nadahnutoj interpretaciji, a dok su sunčeve zrake prodirale kroz
šarena stakla vitraja, osjetila sam nezadovoljstvo stotina srdaca
uslijed pomisli o drugim stvarima kojima su mogli ispuniti ovaj
neobično topao i sunčan travanjski dan. Jer na vjenčanjima ne
manjka ogorčenja, premda je ono redovito vješto skriveno ispod
neiskrenih osmijeha.
Svi oduševljeno iskazujemo potporu tom iskazu ljubavi i
predanosti, no dovoljno je samo malo zagrepsti ispod površine kako
bi se shvatilo da je u pitanju puka kurtoazija i osjećaj obveze, a ne
istinska iskrenost. Uvijek postoji nešto bolje, korisnije i zanimljivije
čime bismo se mogli zaokupiti tijekom sunčanog subotnjeg
poslijepodneva, umjesto što sjedimo pokraj nekog dosadnog stranca
tijekom dugačke, razvučene večere, naročito s obzirom na to da smo
prethodno, kako bismo uopće mogli sjediti tu, potrošili novac koji
zapravo nemamo na odjeću koju ćemo odjenuti samo za tu priliku i
na najjeftiniji dar koji smo uspjeli pronaći na popisu željenih darova
u prilično skupoj trgovini John Lewis.
Doslovno sam mogla osjetiti ljubomoru i nesigurnosti koje su
lučili ljudi oko mene. Nije bilo sumnje da je u crkvenim klupama
netko tko je i dalje prijatelj s mladoženjinom bivšom djevojkom i da
se taj netko borio sa svojom savješću, koja je njemu ili njoj govorila
kako mu nije mjesto ovdje. Zatim je tu morala biti i neka žena koja je
sa svojim partnerom hodala već dugo, toliko dugo da je prošnja
trebala uslijediti već davno, no ona se još uvijek nije dogodila.
Sigurno je tu bio i par u kojem su oba člana priželjkivala mladenkino
tijelo, premda iz različitih pobuda, a zatim je tu bio i ostatak pastve,
koji se prisjećao svojeg velikog dana, svojeg obećanja o sretnom
životu, i koji se sada pitao gdje i kada je sve pošlo po zlu.
Međutim, danas je na vjenčanju bio prisutan i netko tko je sve to
osjećao mnogo intenzivnije od bilo koga drugog. Netko tko je
potiskivao žareću bol u grudima dok je vikar izgovarao da su James i
Kate sada muž i žena, netko tko se slatko osmjehivao kada su se
poljubili, glumeći sreću.
Adam je posegnuo za mojim dlanom pa ga čvrsto stisnuo dok
sam ja gutala suze, koje su me pekle u dubini grla. Ovako je, prije
godinu dana, trebao izgledati naš veliki dan, a ja sam dobro znala
zašto je sve pošlo po zlu.
Svrnula sam pogled prema Pammie, koja je sa smiješkom na licu
glumila savršenu majku mladoženje, odjevena u satensku haljinu
boje maline i pripadajući sako bez rukava. Htjela sam vidjeti njezinu
bol, htjela sam posvjedočiti kako je prizor vjenčanja njezina mlađeg
sina ubija iznutra, no maska na licu bila je kruta i nije odavala
njezine istinske osjećaje.
Poželjela sam da i sama mogu sakriti osjećaje, no bili su preblizu
površini, a bolje bila previše snažna i sirova. Zaplakala sam kada su
James i Kate prošli pokraj nas, hodajući između dva reda klupa
prema izlazu iz crkve, ljubomorna jer je njihova zajednica
zapečaćena, no istovremeno i prestrašena za našu budućnost.
Ako je Kate dijelila moje strahove, nije to ničim pokazala kada je
pred crkvom nježno i prisno zagrlila Pammie. - Bilo je prekrasno -
Pammie joj se obratila plačnim glasom. - Ti si prekrasna - dometnula
je, pogladivši joj obraz.
Kate se osmjehnula pa je ponovno zagrlila. - Dođite, upoznat ću
vas sa svima - rekla je, primivši Pammie pod ruku pa se s njom
zaputivši prema najvećoj skupini uzvanika.
U tom se trenutku sve promijenilo. Kate više nisam gledala kao
srodnu dušu, kao nekog tko može razumjeti kroz što prolazim; sada
je postala netko tko je na drugoj strani, na njezinoj strani, i iznenada
sam se osjetila tako očajnički osamljenom.
Adam je ostatak dana proveo osmjehujući mi se u svim pravim
trenutcima, no kada su mu god prilike to dopuštale, držao se što je
dalje od mene mogao. Ja se, pak, nisam odvajala od Poppy, mojeg
malenog ljudskog štita, koji sam rabila kako bih izmigoljila iz
nelagodnih razgovora i situacija. Adamova tetka i rođaci prišli su
nam kako bi gugutali malenoj i kako bi se raspitali jesmo li odredili
novi datum vjenčanja.
- Ne, još nismo - ponovila sam po tko zna koji put. - Nadamo se
uskoro to učiniti, ali trenutno smo prilično zaokupljeni drugim
stvarima.
- Istina, itekako jeste - odgovorila je ljupka Linda, Pammiena
sestra. - Pa, kada god to odlučili učiniti, svi se nadamo da će Pammie
dotada dobiti zeleno svjetlo od liječnika. Tada bismo zaista imali
razlog za proslavu.
- Ali liječnici su joj već odavno rekli da je potpuno zdrava -
odgovorila sam zbunjeno.
Lindino je lice poprimilo prijekoran izraz, kao da samoj sebi
predbacuje izgovorene riječi. - Oprosti, pretpostavila sam da znaš...
- Da znam što?
- Da se rak vratio. Nisam trebala ništa spominjati...
- Mora da se šalite. - Nasmijala sam se. Dakle, iskušala je sreću
posluživši se istom varkom kako bi pokušala spriječiti Jamesovo i
Kateino vjenčanje? Obuzeo me uvrnut osjećaj zadovoljstva uslijed
spoznaje da sve skupa nije bilo osobno, no tada sam se morala
nasmijati na vlastiti račun. Zar bilo koji njezin postupak može ne biti
osoban?
Morala sam odati priznanje Kate, a Jamesu još i više, jer nisu
dopustili njegovoj majci da svojim okrutnim lažima uništi njihov
veliki dan. Dirnula me spoznaja da se James zauzeo za Kate, ne
obazirući se na Pammiene podmukle pokušaje da im uništi sreću.
Suprotstavio se svojoj majci i učinio ono što je Adam trebao učiniti
prije svih ovih mjeseci. Spoznaja je, priznajem, pobudila u meni i
trunčicu zavisti.
- Dakle, što ima ovoga puta? - upitala sam Lindu.
Doimala se pomalo zabezeknutom. - Na plućima joj je.
- I koliko joj dugo daju? - Nisam se mogla zaustaviti.
- Nisu spominjali ništa takvo - procijedila je ukočeno. - Liječi se
pa tek treba vidjeti kamo će nas to odvesti. Ispričaj me, molim te...
- Naravno - odgovorila sam, promatrajući je kako se udaljava.
Možda je stvar ipak bila u meni. Možda Pammie uopće nije bila
problem. Što ako je stvar u meni? Ili čak i gore od toga, što ako me
Pammie uspjela uvjeriti da je problem u meni?
Pronašla sam put do Kate, koja je bila oličenje svega onoga što bi
mladenka trebala biti. Trudila se odvojiti dovoljno vremena za
razgovor sa svakim od uzvanika, svima im zahvaljujući na dobrim
željama. Pomislila sam kako je zapravo smiješno da se kao gost
trudiš ne oduzeti mladenki previše vremena jer si uvjeren da joj
tratiš dragocjeno vrijeme koje bi trebala provoditi s nekim drugim,
nekim važnijim, a ona se vjerojatno osjeća poput loptice u fliper
aparatu, neprestano se odbijajući od gosta do gosta i slušajući od
svakog od njih kako je ne žele zadržavati. Potapšala sam je po
ramenu, a ona se okrenula, ozarena lica.
- Izgledaš prekrasno - udijelila sam joj kompliment, posve
svjesna da je te iste riječi vjerojatno čula već tisuću puta toga dana i
da su već pomalo izlizane.
- Hvala - odgovorila je, razvukavši usne u osmijeh i pokazavši mi
one svoje savršeno bijele zube. - Je li to malena Poppy? Oh, savršena
je.
Sada kada smo se napokon našle licem u lice, nisam znala što
reći. Kako u riječi uobličiti sve ono što sam htjela da zna? Nije li sada
ionako bilo prekasno?
 - Kate, žao mi je što se nisam javljala ovih proteklih nekoliko
mjeseci. Zaista sam se mogla malo više potruditi kako bih ti poželjela
dobrodošlicu u redove zastrašujuće obitelji Banks.
Nasmijala se. - Ne budi smiješna, pa imala si previše svojih
briga, a uostalom, Pammie je bila divna. Ne mogu ti uopće opisati
koliko mi je pomogla i koliko mi je značilo što je uz mene, tim više
što su moji roditelji u Irskoj.
Nisam bila svjesna činjenice da sam na lice navukla kiseli izraz,
no mora da sam upravo to učinila jer je upitala: - Što? Što je?
- Oprosti, ali govorimo li o istoj ženi? - nasmijala sam se.
- Hm, da, valjda - odgovorila je zbunjeno.
- Pammie je bila divna? - upitala sam. Osjetila sam da su moje
riječi u njoj pobudile oprez i nervozu.
- Da, upravo tako. Ako ću biti potpuno iskrena, ne znam što bih
učinila da nije bilo nje.
Je li ovo bila neslana šala? Nisam ovako zamišljala ovaj
razgovor. Trebale smo utanačiti sastanak čim se vrati s medenog
mjeseca, kako bismo raspravile o tomu što učiniti s Pammie, o
načinu na koji ćemo se nositi s njom, zajedno, kao tim; no sudeći
prema svemu što mi je Kate upravo rekla, činilo se da su puno veći
izgledi da će Pammie pozvati na svoje bračno putovanje, nego sa
mnom spletkariti protiv nje.
- Dakle, pomogla ti je bez ijednog jedinog incidenta? - upitala
sam, i dalje ne mogavši pojmiti ono što čujem.
- Incidenta? - odgovorila je. - Nisam sigurna da razumijem o
čemu govoriš.
- Pammie ti je pomagala, zaista ti je pomagala? Onako, bez
osude i podrugljivih komentara? I nije te pritom izluđivala?
- Oh, sada mi je jasno na što misliš! - Nasmijala se kao da je
naposljetku shvatila.
Osjetila sam kako ispuštam izdah olakšanja. Bogu hvala.
 - Da, u tom sam trenutku bila uvjerena da sam sišla s uma. Kada
sam otišla preuzeti svoju vjenčanicu...
Kimnula sam glavom, ohrabrujući i potičući je da nastavi. - Da?
- Dala sam im kreditnu karticu, ali u trgovini su rekli da je
haljina već plaćena. Odgovorila sam im da nije i da sasvim sigurno
moram platiti, ali nisu htjeli ni čuti o tomu. Osjećala sam se poput
prevarantice napustivši trgovinu s vjenčanicom vrijednom 1500
funti. Nije mi bilo jasno što se događa, ali kada sam tog
poslijepodneva nazvala Pammie, rekla mi je da je to dar od nje.
Nisam mogla vjerovati.
Nisam ni ja. Stajala sam tamo razjapljenih usta, slušajući
nastavak njezine ispovijesti.
- Pokušavamo se sastati subotom ujutro svaka dva tjedna, na
doručku i kavici. Zašto nam se nekada ne pridružiš, ako budeš imala
vremena? Svjesne smo da si itekako zauzeta.
Svjesne smo? U množini? Nisam mogla vjerovati da netko sebe
stavlja u isti koš s Pammie.
- Je li ti ikada išta spominjala? O meni, hoću reći?
Kate se doimala zbunjenom. - U kojem kontekstu?
- Bilo kojem. Razgovarate li o meni? Što govori o meni?
- Samo da se izvrsno snalaziš s djetetom? Obožava Poppy.
Kimnula sam. - Divno. Pa, nazovi me kada se vratite pa možemo
dogovoriti nešto.
- Izvrsno - odgovorila je pa se, podigavši donji dio svoje
vjenčanice, udaljila.
Osvrnula sam se, pogledom tražeći Adama. Bilo je kasno i
morala sam Poppy staviti na spavanje. Rezervirali smo sobu u hotelu
s druge strane dvorišta, no kako smo tijekom protekla dva tjedna
jedva uspijevali živjeti zajedno u stanu, nisam vjerovala da će
boravak u skučenoj hotelskoj sobici biti išta bolji.
- Tražiš li možda Adama? - upitao je James, prišavši mi.
 - Da - odgovorila sam odsječno.
- Posljednji put kad sam ga vidio bio se zaputio van - rekao je.
- Vjerojatno je išao zapaliti.
Ukopala sam se na mjestu, pogledavši ga kao da je malouman.
- Zanimljivo, nisam znala da puši.
- Puno je toga što ne znaš o njemu - odgovorio je ispod daha.
Pretvarajući se da ne čujem njegove riječi, prišla sam vratima koje su
vodila na trijem, a odatle dalje u vrt, cijelo vrijeme osjećajući njegovu
prisutnost za svojim leđima. Vani je bilo mračno, a ja sam Poppyn
prekrivač obavila čvršće oko njezina malenog tijela. Travanjski dani
bili su neuobičajeno topli, no večeri su i dalje bile prohladne.
S lijeve sam strane zatekla skupinu entuzijasta sa zapaljenim
cigaretama. Nježna svjetlost koja ih je obasjavala otkrila mi je da
Adam nije među njima. Okrenula sam se udesno, namjeravajući
proći pokraj vodoriga koje su resile vrh stubišta pa se spustiti u
tminu, kada me James primio za nadlakticu. - Zašto se ne bismo
vratili unutra? Vani je hladno.
Oslobodila sam se njegova stiska pa nastavila putem koji sam si
zacrtala. Potreba da stvorim što je više moguće prostora između
njega i sebe bila je snažna. Spazila sam ulaz u labirint načinjen od
živice, čiji su posjetitelji nekoć plaćali pravo malo bogatstvo za
ulazak. Nisam znala kamo točno idem. Osjetila sam kako mi se u
očima nakupljaju suze pa sam prigrlila Poppy bliže k sebi, u nadi da
će ih ona nekako uspjeti prikriti.
- Hoćeš li se strpjeti minutu? - doviknuo je za mnom.
Okrenula sam se i suočila s njime. - Jamese, molim te...
Mislim da je čuo hihotanje koje je dopiralo iz labirinta prije
mene.
- Poslušaj me, Em, pođimo unutra - rekao mi je potiho. -
Prehladno je da bi lunjala vani s djetetom.
 Pogledala sam djetešce koje je mirno snivalo u mojem naručju,
pomislivši kako vjerojatno ima pravo, no nisam mogla izbiti zvuk iz
glave.
- Ššš! - zacičao je ženski glas. - Izgubila sam cipelu.
Uslijedilo je još smijuljenja.
- Pronašla sam je, imam je - rekla je.
- Dovedi se u red prije povratka - odgovorio je muški glas. - Ne
možeš ući unutra s gaćicama oko gležnjeva.
Sve oko mene kao da je usporilo. Osjetila sam da padam pa sam
se instinktivno sklupčala oko Poppy kako bih je zaštitila. Bljeskovi
boja i svjetlosti izmjenjivali su mi se pred očima dok sam tonula
dublje u nešto što se doimalo poput rotirajućeg kaleidoskopa.
Čvrsto sam stisnula oči, zamislivši na ušima štitnike koji bi me
zaštitili od onoga što sam upravo čula. Pokušala sam natjerati svoj
um da izmiješa riječi kako ih ne bih mogla razumjeti, da promijeni
poznati glas u neki kojeg ne prepoznajem. I dalje sam padala,
pripremajući se za udarac o dno, udarac koji nije uslijedio. Otvorila
sam oči i ugledala Jamesa kako me promatra svisoka, pridržavajući
mene i Poppy.
- Hajde, idemo natrag unutra - rekao je.
- Ne - uspjela sam procijediti riječ. - Želim ga dočekati ovdje.
Želim mu vidjeti lice.
- Molim te, Em - nastavio je. - Ne treba ti to. Molim te, vrati se
unutra.
- Da ti nije palo na pamet govoriti mi što mi treba, a što ne -
vrisnula sam. Pokušao me zagrliti, no odgurnula sam mu ruku.
Možda zbog tmine, možda zbog njegova pijanstva, no Adamu je,
jednom kad je izronio iz labirinta, trebalo prilično dugo da shvati
kako stoji preda mnom. Osjećala sam isključivo obamrlost,
promatrajući ga dok mu je mozak usporeno pokušavao povezati sve
konce.
 - Em - promrmljao je nerazgovijetno. Okrenuo se prema svojoj
razbarušenoj družici. Kosa joj je bila raščupana, a naramenice
grudnjaka pale su joj do polovice nadlaktica. Prepoznala sam je. Bila
je to jedna od uzvanica s današnjeg vjenčanja. Vidjela sam je ranije
tog dana dok su njezina satenska svijetlosmeđa haljina i podignuta
frizura još uvijek izgledali otmjeno. Sada joj je, pak, haljina bila
zgužvana na bokovima, a ruž joj je bio razmazan po cijelom licu.
- Što ćeš tu? Poppy će se razboljeti na ovoj hladnoći.
Da je nisam držala u naručju, sasvim sigurna bih ga pokušala
ošamariti. - Nisi li naprosto divan? - rekla sam ledenim tonom. -
Tako uviđavan.
- Bok - obratila mi se žena pokraj njega, zakoračivši naprijed s
ispruženom rukom. - Ja sam...
- Dosta - Adam se obrecnuo na nju.
- Ne, u redu je - rekla sam. - Zašto me ne upoznaš sa svojom
prijateljicom.
- Prekini, Em - upozorio me Adam.
- Upoznaj me sa svojom jebenom prijateljicom - prosiktala sam.
- Hm... ovo je... ovo je...
- Oh, pa nije valjda... stala je nerazgovijetno frfljati. - Nemoj mi
reći da su ti ovo žena i dijete. - Nasmijala se samoj sebi. - Ne bi li to
bilo ludo?
Ostala sam šutke.
- Oh, Kriste, zar stvarno? - nastavila je, iznenada shvativši što se
zbiva.
- Bojim se da je tako - odgovorila sam ukočeno.
- Oprosti - uspjela je procijediti prije nego se udaljila. Ostala sam
tupo promatrati kako tetura natrag prema hotelu, posrćući po tratini.
- Moraju li sve tvoje žene biti u ovakvom stanju? - upitala sam
ledenim prizvukom.
 - Em, najbolje da se vratimo unutra - rekao je James, držeći me
za lakat i pokušavajući me usmjeriti prema dvorani. Nisam se dala
pomaknuti s mjesta.
- Vjerovala ili ne, neke se čak i trijezne žele jebati sa mnom. Za
razliku od moje zaručnice. - Posljednju je riječ uokvirio, naznačivši
prstima navodnike.
- U redu, dosta je bilo, Adame - ubacio se James. - Emily, idemo.
Oslobodila sam se njegova stiska. - Dakle, nije u pitanju samo
jedna?
Adam se nasmijao. - A kako si mislila da će sve završiti? Ne
puštaš me blizu sebi već mjesecima. Zar si mislila da sam nekakav
redovnik?
- Jebi se - odbrusila sam.
- Drage volje - odvratio je kada sam mu okrenula leđa.
- Tako mi je žao što si morala posvjedočiti ovomu - obratio mi se
James.
- Hoćeš li mi, molim te, pozvati taksi? - tupo sam odgovorila. -
Želim se s Poppy vratiti kući.
 43

P ippa mi je sljedećih pet dana, koliko mi je trebalo da shvatim što

je Adam učinio i što to znači, predstavljala istinski oslonac.
Nekoć sam prezirala žene koje bi, doznavši da ih je partner varao,
izgovarale floskule poput: - Ostala sam u potpunosti iznenađena.
Nije mu to bilo nimalo nalik.
Sažalijevala sam ih jer nisu vidjele ono što im je sve vrijeme bilo
pred nosom. A ipak, našla sam se u istoj situaciji, a glavom su mi se
vrtjele iste misli. Nisam uspijevala sve skupa pojmiti. Istina je da
nam u posljednje vrijeme nije bilo lako, što zbog Pammie, što zbog
djeteta, ali nisam mislila da smo dosegnuli stadij u kojem je on bio
spreman bez puno zadrške sve riskirati i baciti u vjetar.
- Što ćeš učiniti? - upitala je Pippa po tko zna koji put. - Što želiš
učiniti?
- Ono što želim učiniti i ono što bih trebala učiniti dvije su
potpuno oprečne stvari - odgovorila sam.
Znala je što želim reći. Već smo puno puta vodile razgovor o
tomu što bi koja od nas učinila kada bi joj dečko zastranio. Jedini je
problem bio taj što je u hipotetskom razgovoru bilo puno lakše
zauzeti odlučan stav da bi, u slučaju prijevare, među vama bilo
svršeno i da biste ga ostavili, jer čovjek u takvim razgovorima nikada
istinski ne vjeruje da bi ljubljena osoba mogla počiniti takvu izdaju.
Međutim, sada, kada sam grcala u kaljuži preljuba, i dalje voleći
osobu s kojom sam donedavno bila spremna provesti ostatak svojeg
života, stvari se iznenada nisu činile tako jednostavnima.
- Čak nije stvar ni u onomu što je učinio, već u načinu na koji je
to učinio - rekla sam.
 - Zar to zaista čini ikakvu razliku? - upitala je Pippa. - Prijevara
je prijevara.
- Stvar je u načinu na koji mi se obratio, u aluzijama da je takvih
izleta moglo biti više. Mnogo više. Zbog čega je osjećao potrebu da
me tako povrijedi?
- Hm, možda zbog toga što je prvorazredni seronja?
- Kako mi se nešto ovakvo moglo ponovno dogoditi? - zavapila
sam. - Kakva sam ja budala.
Pippina me ruka obavila, nudeći utjehu. - Nisi ti budala u ovoj
priči - rekla je. - Ako nije svjestan što bi mogao izgubiti...
- Što mi je sada činiti? - upitala sam.
- Voliš li ga?
- Naravno da ga volim, ali nisam spremna ovo šutke podnositi.
Ako mu dopustim da se vrati, bit će to pod mojim uvjetima.
- Ne možeš ga primiti natrag - usprotivila se tonom protkanim
očajem. - Jednostavno ne možeš.
- Ali moram misliti i na Poppy - odgovorila sam. - Prošla su
vremena kada sam mogla sebično uzimati u obzir isključivo svoje
potrebe. Potreban joj je otac.
- Em, ako ćeš biti potpuno iskrena prema sebi, tada moraš
pretpostaviti da je vjerojatno imao takve izlete već dulje vrijeme -
rekla je.
Kimnula sam znalački. Bila sam svjesna da ima pravo, premda
nisam htjela u to povjerovati. Prisjetila sam se svih onih izlazaka s
dečkima četvrtkom.
- O tomu nema rasprave - rekao je nedugo nakon što smo se
upoznali. - Četvrtci su svetinja nad svetinjama. Ne može ih se
prebacivati na druge dane ni zbog čega, ni ljubavi, ni pitanja života i
smrti.
 Nasmijala sam se, ne vidjevši ništa neobičnoga u tomu. Znala
sam da su takve stvari uobičajene za pripadnike poslovnog miljea
grada, no je li on zapravo sve to vrijeme spavao uokolo s drugima? Je
li postojala neka posebna žena kojoj je odlazio četvrtkom kako bi
podijelili nekoliko sati intime i sreće, dobro znajući da je to jedina
večer u tjednu koju mogu provesti zajedno? Često ne bi došao kući
prije tri ujutro pa mi je stoga na um padala i mnogo odurnija
mogućnost, da je vrijeme i novac tratio u striptiz klubu umjesto s
nekim do koga mu je stalo. No ako je uistinu tako, zašto me
jednostavno nije ostavio? Mogao me bez puno strke napustiti prije
nego smo se odlučili vjenčati, prije nego smo dobili Poppy.
- Zašto bi to učinio? Ovako je imao i pare i jare - uskliknula je
Pippa nakon što je pažljivo saslušala moja promišljanja. - Ne tvrdim
da te ne voli, mislim da te itekako voli - hoću reći, zašto bi te inače
zaprosio ako te ne voli? Zašto bi inače imao dijete s tobom?
- Istina, ali Poppy baš i nije bila izbor na koji smo se svjesno
odlučili - odgovorila sam, osjetivši val krivnje čim sam riječi prevalila
preko usana.
- Istina - složila se. - Ali znali ste u što se upuštate i imali ste
mogućnosti pred sobom - imali ste izbor, a odluka je bila u vašim
rukama.
Povirila sam u pletenu košaru u kojoj je Poppy čvrsto snivala,
nehajno podigavši svoje sićušne ručice iznad glave. Nisam mogla
zamisliti da bih ikada odabrala ne roditi je.
- Postoji nešto što zaboravljamo u cijeloj ovoj raspravi - rekla
sam - a to je činjenica da nas dvije pretpostavljamo kako se on uopće
želi vratiti. Možda ono što ja želim na kraju uopće neće biti važno.
- O, vjeruj mi, nakon što nekoliko dana provede tamo vani, u
divljini, shvatit će da trava s druge strane ograde ne samo da nije
zelenija, nego je prekrivena mahovinom, obrasla u korov, a
mjestimično se i sasušila, ostavivši za sobom ogoljelo tlo!
Morala sam se nasmijati. Plakanje mi je već dozlogrdilo. Kad
god bih pokušala svesti račun, shvatila bih da sam veći dio godine
provela jecajući i tugujući zbog nekog ili nečeg: otkazivanja
vjenčanja, Pammiena prijezira vrijednog ponašanja, divljanja
trudničkih hormona. - Hvala ti, Pip - rekla sam, prethodno je
otprativši do vrata i privukavši u zagrljaj.
- Volim te - šapnula mi je u uho. - Nemoj mu dopustiti da se
odnosi prema tebi kao prema otiraču za noge.
Adam se pojavio na vratima kasnije te noći. Mogla sam ga
ispsovati, ošamariti, zalupiti mu vratima u lice, ali umjesto toga,
samo sam se izmaknula u stranu i pustila ga unutra. Nisam vidjela
što bih postigla dramatiziranjem. Sada smo bili roditelji i, navodno,
odgovorni odrasli ljudi pa je bilo vrijeme da se tako počnemo i
ponašati.
- Izgledaš usrano - nisam mogla odoljeti, a da ga ne počastim
barem jednom otrovnom strelicom. Oči su mu utonule u sivilo kože,
a brada i obrazi bili su mu obrasli jednodnevnim paperjem.
Sjela sam nasuprot njemu, za kuhinjski stol. - Smijem li vidjeti
Poppy? - upitao je.
- Ne, spava. Probudit ćeš je. Što hoćeš?
- Želim se vratiti kući.
Zavalila sam se u naslon stolice, prekriživši ruke. - Molim? Tek
tako? Zaista si očekivao da će biti dovoljno dovući se ovamo i reći mi
da se želiš vratiti?
Kimnuo je.
- Znači, jednostavno ćemo zažmiriti na činjenicu da si spavao s
nekom drugom? - upitala sam. Bila sam svjesna da mi glas dobiva na
snazi pa sam se primorala stišati se. Nisam htjela probuditi Poppy.
- Nije bilo onako kako se činilo - rekao je.
Nasmijala sam se. - U redu, reci mi onda kako se činilo.
- Samo smo se zezali - odgovorio je ozbiljna lica. - Poljubili smo
se, to je sve.
 - To je sve? - eksplodirala sam.
- Znam, svjestan sam da me to ne opravdava, ali to je sve što se
dogodilo. Kunem se.
Mora da misli da sam glupa k‘o stup. - I ti misliš da je to u redu,
ha? Misliš da je prihvatljivo pipkati drugu ženu na vjenčanju
vlastitog brata, niti metar od svoje zaručnice i djeteta? Zaista misliš
da je takvo što prihvatljivo?
Čula sam kako mi se ton glasa podiže svakim izgovorenim
slogom, odzvanjajući mi glavom kao da unutra imam cijeli stereo
sustav, a ipak sam kroz svu tu buku čula i prigušeni glasić koji je
dopirao odnekud iz stražnjih zvučnika, noseći riječi upozorenja.
Ljudi koji žive u staklenim kućama ne bi smjeli bacati kamenje.
- Koliko je bilo drugih? - upitala sam. Pognuo je glavu, zapiljivši
se u pod.
- No? - upitala sam kada nije odgovorio.
Pogledao me. - Samo ona. Kunem se. Ne znam što me spopalo.
Bilo mi je tako teško...
Podigla sam dlan u zrak kako bih ga ušutkala.
- Ne, saslušat ćeš me - nastavio je srdito. - Bilo mi je tako teško.
Nisam znao što se zbiva s nama. Složit ćeš se da stvari među nama
nisu bile dobre, zar ne? Svjesna si toga i sama.
Prostrijelila sam ga pogledom, izazivajući ga da izgovori sljedeću
rečenicu.
- Već dulje vrijeme nisi svoja, a to je itekako utjecalo na mene.
Najprije je tu bila trudnoća pa Poppy, s kojom nije bilo lako, a onda i
sve ono s mojom mamom. Svakodnevno sam se budio ne znajući što
očekivati tog dana. U posljednje mi se vrijeme činilo da više uopće
nisam na tvojem popisu prioriteta.
Dopustila sam si kiseli smiješak. - Jadan ti - rekla sam zajedljivo.
- Jadan Adam sa svojom nosećom djevojkom, koja nakon trudnoće
mora dojiti i brinuti se za novorođenče, a uz to se nositi i s njegovom
psihotičnom majkom.
- Ne započinji, Emily - upozorio me.
- A ipak, unatoč svemu, nekako si opet uspio staviti sebe u
središte priče, zar ne? - nastavila sam, ne obazirući se na njegovo
upozorenje. - Nekako se sve ponovno vrti oko tebe. Tebi je bilo teško.
Tebi je nanesena nepravda.
Oborio je pogled prema svojim stopalima.
- I što si učinio po tom pitanju? Odlučio si poševiti koga god
stigneš kako bi se ponovno osjetio muškarcem, kako bi sam sebi
potvrdio da si punokrvna muškarčina. Jer je zapravo u tomu stvar,
zar ne? Morao si sebi dokazati da to još uvijek imaš u sebi.
- Osjećao sam se odbačeno, kao da me više ne smatraš
privlačnim.
Nasmijala sam se. - Ne bih li ja to trebala reći? Kako god,
umjesto da mi daš vremena ili razgovaraš sa mnom o tomu, ti si
odlučio da je najbolje rješenje spavati s drugom.
- Nemaš pojma kako sam se osjećao zbog tebe.
- Zaboga, Adame, poslušaj se samo. Što je sa mnom? Što je s
mojim potrebama? Zamisli kako se ja osjećam, kako je meni teško. U
mojem se životu ama baš sve promijenilo: moje tijelo, moja
svakodnevica, moji prioriteti... ama baš sve. A što se u tvojem životu
promijenilo? Dobivaš nešto manje seksa, imaš predivno dijete kojem
se vraćaš kući i s kojim se poigraš sat vremena prije nego odeš
spavati.
Zaustio je kako bi odgovorio, no nisam mu dala progovoriti.
- No, povlačim li se ja ulicama noću, očajnički tražeći sljedeću
ševu? Iskradam li se s vjenčanja zbog brzinskog seksa s nekim
ljigavim strancem kojemu ne znam ni ime?
- Neće se ponoviti - ponudio je, kao da bih zbog toga trebala biti
zahvalna. - Bio sam pijan, bio sam usamljen, bila je to pogreška.
 - I to je to? - upitala sam. - Zar zaista očekuješ da ću te samo
tako primiti natrag i da će među nama sve odjednom ponovno biti
divno i krasno?
- Nisam te namjeravao povrijediti... obećavam da te više nikada
neću povrijediti.
Njegove su mi riječi odjekivale glavom, no kao da ih je izgovarao
netko drugi. Sklopila sam oči, a uspomena na Jamesa zaigrala mi je
pred očima: stajao je preda mnom izgovarajući gotovo istovjetne
riječi. - Ja te nikada neću povrijediti - rekao je onomad. Obuzela me
mučnina uslijed spoznaje da njegove riječi nikada nisu bile obećanje
da me on neće povrijediti, nego upozorenje da će Adam prije ili
kasnije to učiniti.
- Što bi učinio u ovoj situaciji da si na mojem mjestu? - upitala
sam ga. - Da doznaš kako sam bila s nekim drugim?
Lice mu se izobličilo, a mišići uzduž vilice ukočili u neprirodnom
grču. - Ubio bih ga - odgovorio je.
 44

A dam se vratio dva tjedna nakon Jamesova i Kateina vjenčanja.

Njegovi vapaji da ga primim natrag postajali su glasniji kako se
približavao datum njihova povratka s bračnog putovanja, kada bi ga
oni, bez sumnje, ionako izbacili iz svojeg stana.
- Uvijek možeš otići kod svoje mame - rekla sam mu s nemalo
zluradosti.
- Mora sa se šališ. Ona je potpuno luda.
Konačno. Naposljetku sam dolazila na svoje.
Pammie je bila na vrhu popisa kada sam određivala nova pravila
koja je morao prihvatiti kako bih ga primila natrag. Mogla je vidjeti
Poppy kad god bi je on bio voljan odvesti k njoj, no ni u kojem je
slučaju nije smio ostavljati nasamo s njome, bez nadzora. - Ali što
kada...? - izustio je pitanje.
- Ni u kojem slučaju - odgovorila sam autoritativno. Pokornički
je kimnuo glavom.
Izlasci četvrtkom postali su stvari prošlosti, a ragbi je mogao
igrati vikendom, pod uvjetom da se nakon utakmica odmah vratiti
kući. Bilo mu je dopušteno ostati na kratkom piću, no sati
pijančevanja u kakvima je prije uživao također su postali dijelom
prošlosti.
Prvih je nekoliko noći proveo u gostinskoj sobi, no ako smo
uistinu namjeravali pokrpati svoj odnos, tada zaista nije imalo smisla
noćiti u zasebnim prostorijama. Nisam se osjećala spremnom biti
bliska s njim, bilo emocionalno, bilo fizički, no nisam se mogla oteti
osjećaju da sjedim na tempiranoj bombi koja otkucava, pitajući se
koliko će sati i minuta proći prije nego on ponovno osjeti kako ima
svako pravo negdje drugdje potražiti ono što ne dobiva kod kuće.
Spoznaja da se zbog njega osjećam tako ispunjavala me ogorčenošću.
- Što želiš da učinimo po pitanju vjenčanja? - upitao me jedne
večeri dok smo objedovali. Upravo se vratio od Pammie. James i on
naizmjence su je vozili na „drugi krug kemoterapije“. Bila sam
iznenađena što i dalje ustraje u toj farsi, pošto su se James i Kate
ipak vjenčali. Podbacila je u svojem nastojanju da ih spriječi, pa sam
se zapitala zbog čega i dalje ustraje u laži.
- Čini mi se kako nema smisla žuriti s time - odgovorila sam. -
No, voljela bih krstiti Poppy.
Složio se, kimnuvši. - Što predlažeš?
- Voljela bih jednostavan obred u crkvi, a nakon toga bismo
mogli otići nekamo na zakusku.
- Volio bih da to učinimo što prije - odgovorio je. - Želim da
mama bude tamo.
Zanemarila sam njegove posljednje riječi. - Pozabavit ću se time
kada budem imala vremena.
- Mislim da vrijeme nije na našoj strani - rekao je drhtavim
glasom. - Ne znam koliko joj je još preostalo.
- O, sigurna sam da će biti sasvim dobro - odgovorila sam
hladno.
Odmahnuo je glavom. - Ovaj put zaista loše podnosi liječenje.
Mislim da se širi. Ne znam je li dovoljno jaka da prebrodi to... - Glas
ga je izdao na posljednjoj rečenici.
Bezvoljno sam posegnula prema njemu pa položila dlan na
njegovu nadlakticu. Nisam mu mogla ponuditi suosjećanje koje
nisam osjećala.
Pogledala sam Poppy koja mi se, gledajući me očima punim
povjerenja, osmjehivala iz hodalice pokraj mojih nogu, zapitavši se u
tom trenutku kako bilo koja majka može svojem djetetu priuštiti
takav pakao. Koliko okrutna takva žena mora biti?
 - Kako ću dalje? - počeo je jecati. - Kako ću dalje kada je ne
bude? Ramena su mu se počela tresti, a ja sam teška srca ustala pa
mu prišla. - Ne zavređuje nešto ovakvo. Dovoljno je propatila.
Poljubila sam ga u tjeme, zibajući ga naprijed-natrag u svojem
naručju. - Tvrd je ona orah - bilo je sve što sam uspjela izgovoriti.
- Pretvara se da jest, ali nije. Ne istinski - odgovorio je. - Morala
je očvrsnuti zbog onoga što joj je on činio, ali iznutra je jednako
prestrašena kao što je oduvijek bila.
Odgurnula sam ga od sebe kako bih mu mogla vidjeti lice.
- Tko joj je učinio i što? - upitala sam.
Odmahnuo je glavom, pokušavši ponovno gurnuti lice u moje
naručje, no ja sam ga odlučno držala na razdaljini. - O čemu govoriš?
Obrisao je nos drhtavom nadlanicom.
- Hoćeš li mi, molim te, već jednom reći o čemu govoriš? -
upitala sam nestrpljivo.
- O Jimu - cinično se osmjehnuo. - Ili tati, ako ćemo se pretvarati
da je to ikada bio.
- Kakve tvoj tata ima veze s bilo čime?
- Bio je gad - ispljunuo je riječi.
- Molim? Zbog čega? - Usta su mi bila brža od mozga.
- Uništio ju je. Slomio ju je batinama.
Učinilo mi se da me netko pljusnuo posred lica. Srušila sam se
na kauč.
- O čemu govoriš? Volio ju je. Što želiš reći?
Glava mu je ponovno klonula u otvorene dlanove.
- Što je učinio? - nisam se dala smesti.
- Došao bi kući pa ubio boga u njoj, eto što. Činio je to iz dana u
dan. Bilo je to kao da promatraš prekrasan cvijet kako svakim danom
pomalo vene.
- Ona ti je to rekla? - upitala sam osupnuto.
- Nije morala - odgovorio je. - Vidio sam sve svojim očima.
Obojica smo svjedočili tom, i James i ja. Otišao bi u gostionicu nakon
posla, a ona bi ga čekala s večerom na stolu. Ali gotovo svake večeri
pronašao bi neku zamjerku na jelo pa bacio večeru o zid, a nju
pljusnuo.
Sjedila sam kao oduzeta. - Promatrao bih kako mu ruka putuje
zrakom, kao u usporenom filmu, prije nego bi je udario. Ona bi
potiho cviljela, zatomljujući bol i prigušujući vriske kako nas ne bi
probudila, no mi bismo sjedili navrh stubišta, promatrajući kroz
stubišnu ogradu i moleći se da sve prestane.
- Jesi li siguran? Hoću reći, jesi li siguran da si vidio baš ono što
misliš da si vidio? Bio si dijete. Možda stvari nisu bile onakve
kakvima su se doimale. - Tražila sam tračak razuma u trenutku kada
se sve oko mene doimalo suludim.
- Svjedočio sam stvarima kojima nitko nikada ne bi trebao
svjedočiti, a osobito ne djeca naše dobi. Bili smo premladi da bismo
shvatili zašto naš tata tuče našu mamu i nanosi joj bol, ali znali smo
da je to pogrešno. Kovali smo tajne planove o bijegu na more s
mamom, natrag u Whitstable, gdje smo bili na odmoru ljeto prije
tatine smrti. On nije pošao s nama; bili smo s tetkom Lindom,
Fraserom i Ewanom. Mama se činila tako sretnom ondje, daleko od
njega.
- Kako je umro? - upitala sam nježnim tonom.
Adam je oborio pogled u pod, kao da se pogubio u mislima. -
Doživio je srčani udar kada se jednom prilikom kasno noću vratio iz
gostionice. Jednostavno se srušio u kuhinji i to je bilo to. Mama nam
je dopustila da sljedećeg dana izostanemo iz škole, odjenuvši nam
košulje i kravate. Kuća je bila puna policajaca i pogrebnika. -
Tugaljivo se osmjehnuo. - Sjećam se da je košulja bila tako
neudobna, da me sve svrbjelo i da mi je nadražila vrat. Sjećam se i da
me to zabrinjavalo puno više od činjenice da mi je tata mrtav te kako
sam pomislio da nešto sasvim sigurno nije u redu sa mnom. Nisam
osjećao ništa. Samo tupost.
- Je li ikada udario tebe? - upitala sam.
- Ne, nikada nije spustio ruku na Jamesa i mene. Glumio je
savršenog supruga i oca kada bismo nas dvojica bili u blizini, ali ja
sam znao. Znao sam što će joj učiniti kasnije. I mama je znala, strah
joj se zrcalio u očima, no svojski se trudila ne pokazati to pred nama.
- Jesi li joj ikada ispričao što si vidio?
Ponovno je odmahnuo glavom. - Slomilo bi je da dozna kako
znam. Toliko se trudila da ga prikaže kao savršena oca i supruga. Čak
su i onomad svi njihovi prijatelji mislili da je on pravi ulov, a ona
sretnica. No, nitko ga od njih nije istinski poznavao. Nisu znali kakav
je iza zatvorenih vrata. Kako su i mogli? Štitila ga je, a čini to i dan-
danas.
Prisjetila sam se fotografija zaljubljenog para koje sam vidjela. I
njihovih prijatelja, naizgled zavidnih na onomu što njih dvoje dijele.
- Žao mi je - rekla sam, prišavši mu pa mu prislonivši glavu o
svoje grudi. - Nijedno dijete ne bi trebalo svjedočiti nečemu takvom.
Sve skupa nije imalo nikakvog smisla. Kako je moglo? Pokušala
sam u priči pronaći nešto što bi Pammie oslobodilo krivnje za sve što
je učinila. Zasigurno je morao postojati razlog za sve ovo; objašnjenje
za njezino ponašanje, no koliko se god trudila, nisam uspijevala
iznaći ništa. Što sam dulje sve prevrtala u glavi, to je teže bilo pronaći
opravdanje za njezine postupke. Ako se zaista netko tako loše ponio
prema njoj u prošlosti, zašto bi se ona tada namjerno trudila istu bol
nanijeti nekomu drugome?
 45

Š to se dan krštenja više bližio, to sam nervoznija bivala uslijed

spoznaje da ću ponovno sresti Pammie, Jamesa, a iz nekog
razloga, i Kate. Ona se u mojem umu iz saveznice, i jedine osobe koja
bi se možda mogla poistovjetiti sa mnom, pretvorila u Pammienu
ortakinju u zločinu. Njihovo savezništvo davalo je Pammie dodatno
oružje u arsenalu protiv mene, a pomisao na to da ću ih vidjeti
zajedno bila je zaista zastrašujuća.
Kupila sam novu haljinu za tu priliku, uvjerena da će mi ona uliti
dodatno samopouzdanje, ili sam barem tom mišlju tješila samu sebe
kako bih odagnala osjećaj krivnje koji me obuzeo kada sam kreditnu
karticu napokon vratila u novčanik.
- Ti bokca, prilično je kričava, zar ne? - komentirao je Adam. -
Trebat će mi sunčane naočale.
- Jesam li pretjerala? - upitala sam ga, spustivši pogled na jarko
žuti šifon. Osjećala sam se dobro u njemu. Asimetrični kroj haljine
vratio je mojem tijelu njegov predtrudnički izgled - nitko nije morao
znati da sam ispod nje bila utegnuta steznikom.
- Ne, sviđa mi se - odgovorio je. - Drago mi je samo da je sezona
narcisa iza nas, inače bismo se vraški pomučili dok bismo te pronašli
među njima.
Prasnuo je u smijeh, a ja sam ga zveknula svojom torbicom.
Poppy nas je promatrala sa sredine naše postelje, veselo gugučući i
promatrajući kako joj se roditelji međusobno podbadaju.
- Dobro da sam ti stavila podbradnik, gospodična - rekla sam,
podigavši je umotanu u taft boje bjelokosti. - Ne možemo dopustiti
da zasliniš svoju svečanu haljinicu, zar ne?
 - Jesi li sigurna da joj neće biti udobnije u Gapovu
jednodijelnom kombinezončiču? - upitao je Adam, mučeći se strpati
njezinu voluminoznu haljinu u automobil.
Jasno izrazivši negodovanje, odgurnula sam njegove trapave
ruke u stranu. - Evo ga - nasmijala sam se, uronivši dlanom duboko u
tkaninu kako bih pronašla jedan kraj remena. - A sada, gdje je nestao
drugi kraj?
- Trebali smo joj iznajmiti Pepeljuginu kočiju - našalio se. - Bila
bi kao kod kuće u njoj.
Nisam nas željela ureći, ali naposljetku se činilo da se stvari
vraćaju na staro i da smo na dobrom putu da ponovno postanemo
par kakav smo nekad bili. Nisam mogla dočekati da dođemo u crkvu i
svim sumnjičavcima dokažemo da smo uspjeli. Da im pokažemo da
smo, unatoč svemu što su nam pokušali učiniti, i svim izazovima koje
su pokušali staviti pred nas, ipak uspjeli preživjeti. Ne znam zašto
razmišljam o njima, u množini, kada je zapravo u pitanju isključivo
ona, no nekada mi se jednostavno čini da se cijeli svijet urotio protiv
mene i teško mi je zadržati realan pogled na život. Ali ne i danas, jer
sam konačno dobila ono što sam htjela. Pobijedila sam.
Uzvanike smo dočekivali na crkvenim dverima, a dobro
raspoloženje nisu mi pokvarile ni dosjetke Adamovih suigrača o
tomu koliko nalikujem bumbaru. Primijetila sam Jamesa i Kate kako
izlaze iz svojeg automobila, parkiranog nešto niže na prilaznom
puteljku pa se smjesta zaokupila pozdravljanjem drugih uzvanika,
ulažući u sam čin pretjeran trud. Stala sam gugutali dječačiću moje
rođakinje Fran, sagnuvši se s Poppy u naručju kako bih je upoznala s
drugom bebom, položenom u dječja kolica. Trebalo mi je bilo što
čime ću skrenuti misli s neizbježnog dolaska klana Banksovih.
Potpuno nesvjesno, okrenula sam im leđa, no i dalje sam iza sebe
čula glasove ljudi koji su ih pozdravljali, pitajući Pammie za zdravlje.
Nakašljala sam se kako bih pokušala otjerati iz grla gvalju koja
se tamo stvorila, pa stala u glavi odbrojavati do deset, davši si tako
vremena da na lice navučem masku pristojnosti prije nego se
okrenem. Samo se pretvaraj da je sve u redu, rekla sam samoj sebi.
Možeš ti to.
- Lijepo vas je vidjeti, Pamela - izgovorila sam riječi okrećući se,
spremna prijeći u napad ako se za time ukaže potreba. - Izgledate. ..
Progutala sam riječ ,,dobro“, koja mi je već zaplesala navrh
jezika. Prizor preda mnom ostavio me bez dara govora, ošinuvši me
poput groma. Pammie je bila potpuno ćelava. Izgubila je i obrve, a
lice joj je bilo podbuhlo. Šok me ostavio paraliziranom. Morala sam
reći nešto, bilo što, jer su njih troje bili preda mnom, očekujući nešto,
no jednostavno nisam uspijevala spojiti riječi u smislenu cjelinu.
- Bok, Em - pozdravio me James. - Dugo se nismo vidjeli. Sve je
u redu? - Bilo je to pitanje koje nije istinski iziskivalo odgovor.
- Em - uskliknula je Kate. - Izgledaš zanosno, a tek Poppy -
prekrasna je!
Promucala sam nešto u odgovor. Pammie i ja stajale smo ondje
na djelić sekunde, odmjeravajući jedna drugu, nijedna od nas ne
znajući što bi rekla. Nekako smo se uspjele naći u sredini, a udovi su
nam se nespretno sudarili. Privukla me k sebi pa me zagrlila. - Lijepo
te vidjeti - prošaptala je promuklim glasom. - Izgledaš prekrasno.
Dah mi je zapeo u grlu, a oči su mi se ispunile suzama. Nisam
znala zašto. Njezine su me riječi dirnule, ne toliko zbog onoga što je
rekla, koliko zbog načina na koji je to učinila. Po prvi sam put gotovo
mogla nazrijeti iskrenost u njezinu glasu, kao da zaista misli ono što
govori. No, možda sam dopustila njezinu izgledu da se poigra mojim
umom. Navukla sam osmijeh na lice, pogledom očajnički tražeći
Adama. Trebala sam ga uza sebe.
- Ispričajte me, molim vas - rekla sam, oslobodivši sebe i Poppy
iz njezina zagrljaja. Zaputila sam se prema Adamu, no mama me u
prolazu uhvatila za ruku.
- Je li ono Pammie? - upitala je zbunjeno.
Nijemo sam kimnula glavom.
 - Ali kako...
Otresla sam glavom. - Zaista ne znam - bio je najbolji odgovor
koji sam uspjela pronaći. - Možeš li primiti Poppy na trenutak?
- Naravno - odgovorila je, a izraz zabrinutosti na njezinu licu
smjesta se prometnuo u široki osmijeh, kada joj je unučica, ugledavši
je, stala radosno gugutati.
Pošla sam prema Adamu, a pogled mi se susreo s Pippinim.
Izgledala je onako osupnuto kako sam se ja osjećala. Sve što sam
uzmogla bilo je slegnuti ramenima.
Pokušala sam primorati svoj um da se usredotoči, no doslovno
mi se činilo da se žice u njemu premrežavaju i križaju, zaiskrivši kod
svakog krivog spoja. Morala sam još jednom vidjeti Pammie, kako
bih se uvjerila, ali nisam se usudila okrenuti jer sam bila sigurna
kako mi tri para očiju pilje u potiljak. Zar je zaista bila spremna otići
tako daleko, samo kako bi uvjerila ljude da govori istinu? Zamislila
sam joj lice, s njezinim sada podbuhlim obrazima i upalim očima. Je
li to uopće bilo moguće?
Morala sam smisliti prave riječi prije nego dođem do Adama,
dobro znajući da bi nas pogrešan izbor riječi vratio mjesecima
unatrag. - Nisi mi rekao da ti je mama... - Nisam znala kako dovršiti
rečenicu.
- Bolesna? - rekao je.
Kimnula sam glavom.
- Nikada nisi pitala - odgovorio je kruto. - Jer ti nije bilo stalo.
Prisjetila sam se svih onih prilika kada je pokušao razgovarati sa
mnom, a ja ga svaki put sasjekla u korijenu. Osjetila sam kako me
preplavljuje val mučnine.
Svaki put kada bih pogledala prema Pammie, primijetila bih da i
ona gleda prema meni. Svaki put kada bih osjetila da mi se
približava, pronašla bih neki razlog za uzmak. Nisam znala je li me
više strah da će mi tijekom razgovora reći da je zaista bolesna ili
itekako stvarne mogućnosti da je otišla u takvu krajnost samo kako
bi svoju laž učinila naizgled vjerodostojnom. Što god od to dvoje bilo
na stvari, nisam znala kako bih joj odgovorila.
James me presreo na putu za ženski toalet.
- Obred je bio prekrasan, Em. Nisam ti imao prilike zahvaliti što
si zamolila Kate i mene da budemo Poppyni kumovi.
- Nisam imala izbora - odgovorila sam, ne zaustavivši se.
- Kako stoje stvari kod vas? - upitao je.
Okrenula sam se prema njemu kako bih ga bolje pogledala,
tražeći mu u očima neki trag, neko priznanje onoga što mi je učinio i
razloga za taj čin. Međutim, oči su mu bile iste kao i uvijek. Tople i
blage.
- Dobro - odgovorila sam kiselo.
- Jesi li ti dobro? - upitao je. - Nakon vjenčanja i svega onoga što
se tamo dogodilo?
- Radimo na tomu - otresla sam se.
- Što sam zgriješio da sam zavrijedio ovakav prijezir?
- Tvoja mi je majka rekla sve - odgovorila sam - Mislila sam da si
na mojoj strani. Naivno sam vjerovala da je ono što smo dijelili bilo...
- I bilo je... - prekinuo me, ispriječivši se preda mnom.
Podrugljivo sam se nasmijala.
- Ja jesam na tvojoj strani - rekao je. - I uvijek ću biti, ali jasno si
mi dala do znanja što osjećaš. Sjećaš se?
Skupila sam oči u ljutnji. - Znači, istina je da bi, svaki put kada
bih ti se povjerila, otrčao Pammie pa joj prepričao sve?
- Molim? O čemu ti? Ne - odgovorio je oštro. - Nikada nisam
ponovio ni jednu tvoju riječ, osim onog dijela kada si mi rekla da
među nama ne može biti ništa.
 - Znači, nije ti rekla da me zavedeš? Nisi djelovao pod njezinim
naredbama?
- Molim? - upitao je, izobličivši lice kao da se trudi pojmiti moje
riječi, ali nikako ne uspijeva. - Ne! Kakvim me smatraš? Nikada to ne
bih učinio. Rekao sam joj da gajim osjećaje prema tebi i da me zbog
toga izjeda krivnja... Povjerio sam joj se jer mi je majka.
Zakolutala sam očima pa odmahnula glavom.
- Moraš mi vjerovati - nastavio je.
- Hej, braco - oglasio se Adam prišuljavši nam se pa stavši pokraj
njega. - Što ti ona mora vjerovati?
Jamesovo lice oblilo je rumenilo. - Ništa. Gluposti.
- Ne, hajde, reci. Pretvorio sam se u uho - nastavio je Adam, već
pomalo frfljajući pod utjecajem alkohola. - Zbog čega te moja divna
dama naziva lašcem?
- Samo smo se zezali - James je ponudio neuvjerljivo
objašnjenje.
- Ne, neće ići, frajeru - odgovorio je Adam. I James i ja poznavali
smo ga dovoljno dobro da znamo kako njegova ratobornost,
pothranjena paranojom i alkoholom, neće popustiti.
Položila sam mu dlan na grudi pa ga pogledala, nastojeći mu
usmjeriti pažnju na sebe.
- Samo smo se šalili - rekla sam. - James me pokušava izbaciti iz
takta. I dobro mu ide. - Zaigrano sam ga pljesnula po ramenu.
Pokušala sam odvesti Adama, no nije se dao pomaknuti. - Dakle,
što točno nisi povjerovala? - upitao je ponovno.
Frustrirano sam izdahnula. - Zaboga, samo smo se zezali. Ništa
važno.
- Meni se nije činilo nevažnim - odgovorio je razdraženo. Uspjela
sam zaustaviti njegovu tiradu obavivši mu rukom struk kada se
okrenuo prema meni. - Volim te - rekla sam, propevši se na prste
kako bih ga poljubila. - A sada idi svojim prijateljima. Uživaj u danu
pa se vidimo kasnije.
Uzvratio mi je poljubac. - Volim i ja tebe.
Pammie me na povratku dočekala pokraj dovratka pa me,
gotovo mi postavivši zasjedu tamo, zaskočila čim sam pomolila nos
kroz vrata. - Emily - oslovila me naizgled iznenađeno, premda je bilo
očito da me čekala tamo. Pokušala sam se ne obazirati, no kada je
ponovno zazvala moje ime, morala sam se odazvati jer nisam htjela
riskirati da sve preraste u scenu.
Stajala je preda mnom, kao da čeka nešto, a ja iskreno nisam
znala što bih joj rekla. U meni je pod površinom kuljao takav gnjev,
no kada sam je pogledala, istinski pogledala, gnjev je ustuknuo pred
zbunjenošću. Bjeloočnice su joj bile žute, a njezina glatka i sjajna
podbuhla koža bila je neugodno zategnuta preko jagodičnih kostiju.
Smatrala sam je sposobnom za bilo što, ali zar i nešto ovakvo?
- Pamela - bila je jedina riječ koju sam uspjela prevaliti preko
usana.
- Molim te, nemoj me tako zvati - rekla je potiho. - Znaš da to ne
volim.
- Gledaj, ako namjeravaš opet započeti, zaista nisam...
- Ne namjeravam. Želim ti nešto reći.
- Što god to bilo, ne zanima me. Više ne postoji ništa što bi mi
mogla reći, a da bi me iole iznenadilo. Ovdje si jer kao Adamova
majka moraš biti tu, ali nemoj ni na trenutak pomisliti kako se tu
skriva išta više od toga. Možeš vidjeti Poppy kada se god Adam
udostoji odvesti je do tebe, ali to je to. Tu moj i tvoj odnos prestaje.
Prešla je dlanom preko svojeg golog tjemena pa mi se slabašno
osmjehnula. - Žao mi je - rekla je. - Istinski mi je žao.
Ne znam što sam očekivala čuti od nje, ali riječi „žao mi je“
sasvim sigurno nisu bile na popisu mogućnosti, tim više što u blizini
nije bilo nikoga tko bi nas mogao čuti. Oborila je pogled, kao da je
posramljena, no tu sam predstavu vidjela već previše puta. Poslužila
bi se tim trikom svaki put kada bi se osjetila stjeranom u kut i kada bi
joj zaprijetila opasnost od razotkrivanja. I sama sam nasjela na
njezinu ulogu naivnog nevinašca, no to je bilo davno. Više me neće
tako prevariti.
- Zaista nemam vremena za ovo - odgovorila sam. - Slavimo
krštenje moje kćeri i očekuje me mnoštvo ljudi, koji odreda više
zaslužuju biti u mojem društvu nego ti, i s kojima istinski želim
razgovarati i provoditi vrijeme. Ne namjeravam stajati ovdje i tratiti
dragocjene minute na razgovor s tobom.
Pokušavala sam ne gledati u nju dok sam izgovarala riječi jer me
njezin fizički izgled zbunjivao, ulijevajući mi osjećaj krivnje.
- U potpunosti razumijem - rekla je. - I nimalo te ne krivim, ali
zaista sam ti htjela reći da mi je istinski žao. Nijedan trenutak nisam
uživala u onome što sam ti činila, i znam da mi nikada nećeš
oprostiti, ali nije mi preostalo još mnogo vremena pa sam ti se htjela
barem pokušati iskupiti za sve prije nego bude prekasno. Preklinjem
te.
Posegnula je rukom prema meni, a ja sam ustuknula, no ona se
nastavila kretati naprijed, padajući prema meni.
Na djelić sekunde oko nas je zavladala grobna tišina, a potom je
prostorija eksplodirala grozničavim trkom ljudi koji su je pokušali
uhvatiti prije nego padne na pod. Da je netko cijeli prizor snimio
kamerom pa pustio usporeni snimak, vidio bi mene kako uzmičem
natraške, ruku ispruženih pred sebe i podignutih u zrak. Bila sam
jedina osoba koja joj je mogla ublažiti pad, a ipak, dok su svi uzalud
jurili prema njoj kako bi baš to učinili, ja sam se izmicala što dalje od
nje.
Zbor osupnutih uzdaha ispunio je dvoranu kada je udarila o
tvrdi drveni pod.
- Mama! - viknuo je James. - Pammie! - viknuli su svi ostali.
 - Što se, dovraga... - viknuo je Adam, dotrčavši pa se srušivši na
koljena. - Što se, dovraga, dogodilo? - Okrenuo se prema meni,
tražeći odgovor, no ja sam samo slegnula ramenima. - Zašto te uopće
pitam?
Mnoštvo, koje se već okupilo oko nas, reagiralo je na njegove
riječi osupnutim uzdasima.
- Dosta - obrecnuo se James. - Mama...
- Dobro sam - uspjela je reći dok su joj pomagali da se uspravi u
sjedeći položaj. - Samo sam malo posrnula. Dobro sam.
Ponovno je to učinila.
Probila sam se kroz mnoštvo znatiželjnika, pokušavajući pronaći
Poppy, koju sam posljednji put vidjela s mojom mamom. - Želim
otići - rekla sam kada sam ih naposljetku pronašla.
- Što se, zaboga, događa? - upitala je. - Nije moguće da je uspjela
lažirati nešto ovakvo, zar ne?
Odmahnula sam glavom. Više nisam znala što misliti i vjerovati.
- Možeš li zamoliti tatu da me odveze kući? - upitala sam.
Tata je pogledao na svoj sat. - Ionako je poprilično kasno - rekao
je kao da traži izliku. - Dovest ću auto sprijeda.
Pokupila sam darove koje su ljudi donijeli Poppy pa se diskretno
pozdravila s Pippom i svojom tetkom Bet. Od svih ljudi koji su još
uvijek bili tamo, njih su dvije bile jedine do kojih mi je bilo stalo. Svi
ostali bili su ili Adamovi ragbi suigrači ili njegovi radni kolege. Nitko
od njih nije bio svjestan mojeg prisustva na proslavi, a kamoli
činjenice da sam otišla.
- Jesi li dobro? - upitala je Pippa dok sam grozničavo prikupljala
stvari. - Želiš li da pođem s tobom?
Odmahnula sam glavom. - Sve što želim jest vratiti se kući i
presvući se u pidžamu - odgovorila sam potpuno iskreno.
 Osmjehnula se. - Dobro mi je poznat taj osjećaj. Nazvat ću te
ujutro.
Poljubila sam je u obraz pa se iskrala kroz vrata.
Mama je ustrajala u namjeri da me otprati u stan kako bi se
uvjerila da ću biti dobro. - Mama, imam već dvadeset sedam godina -
gotovo sam se nasmijala.
- Čovjek nikada nije prestar za mamino tetošenje - rekla je. - Jesi
li sigurna da ćeš biti dobro?
Kimnula sam glavom. - Sigurna sam da Adam neće još dugo
izbivati. Bar će biti otvoren još nekih sat vremena, a onda će se vratiti
kući.
- Što god da se događalo, ne uzimaj to k srcu - rekla je, poljubivši
me u čelo. - Izvrsno se nosiš sa svime i tako se ponosimo tobom. - Oči
su mi zasuzile kada sam je zagrlila pa im, teška srca, mahnula na
odlasku.
 46

M ora da me san prevario dok sam lješkarila na kauču, jer je

sljedeća stvar koje se sjećam bilo lupanje na ulaznim vratima.
Na trenutak sam bila u potpunosti dezorijentirana i uvjerena da i
dalje spavam. Kroz maglu sam čula prigušeni zvuk dolazne poruke na
svojem mobitelu, ali nisam imala predodžbu o tomu koliko je
vremena prošlo, niti koji je točno dan. Nisam znala bih li najprije
trebala otvoriti vrata ili odgovoriti na poruku, no tada sam se sjetila
Poppy. Je li bilo vrijeme da je probudim? Jesam lije uopće podojila
prije nego sam je stavila spavati?
Ustala sam prebrzo pa se smjesta srušila natrag na kauč pod
naletom vrtoglavice i ošamućenosti.
Prislonila sam oba dlana na sljepoočnice, pokušavajući natjerati
svoj um da posloži dijelove slagalice brže nego je to uspijevao učiniti.
Lupanje iz prizemlja i dalje nije jenjavalo, a zvuk poruke ponovno se
oglasio, zahtijevajući od mene da je pročitam. Povirila sam u
Poppynu sobu, ugledavši djetešce kako bezbrižno sniva. Izvrsno.
Prošla je ponoć. U redu. Adam još uvijek nije bio kod kuće. Dobro...
Čekaj, gdje je dovraga bio? Otišla sam sa zakuske prije tri sata.
Počela sam napipavati pod jastucima kauča, tražeći mobitel pa se,
naposljetku ga pronašavši, pomučila kako bih izoštrila vid i pročitala
sve ono što me dočekalo na zaslonu. Klizila sam zaslonom gore-dolje,
kroz propuštene pozive, glasovne i tekstualne poruke. Pammie,
Adam, James, Pammie, Adam, James.
- Kriste - izgovorila sam naglas, zapitavši se što se dovraga
dogodilo.
Potpuno zbunjena, zaputila sam se prema ulaznim vratima,
noseći mobitel u ruci. Upravo sam se spustila na posljednju stubu
kada je telefon ponovno zazvonio, a na zaslonu zatreperilo
Pammieno ime. Prvi poriv bio mi je ne obazirati se na poziv, no tada
sam pomislila kako možda netko drugi zove s njezina mobitela.
Nešto očito nije bilo u redu. Strepila sam da se nešto dogodila
Adamu, moleći se u sebi da se moje slutnje pokažu neosnovanima.
- Da! - javila sam se otresito.
- Emily. Ja sam, Pammie. Adam je na putu kući. Ne puštaj ga
unutra.
- Molim? - iznenađeno sam upitala.
- Ne puštaj ga unutra. Zaista je bijesan. On zna, Emily. Tako mi
je žao. Ne puštaj ga unutra.
- O čemu, dovraga, trabunjaš?
- Zna za Jamesa - glas ju je izdao.
Krv mi je jurnula u uši i nisam čula više ni riječi, premda je ona
nastavila govoriti.
- Molim? - uspjela sam procijediti prije nego mi je glas zapeo u
grlu.
- Posvađali su se - odgovorila je zadihano. - Tako mi je žao.
Panika koja mi je ispunila svaki zakutak uma priječila me da
trezveno razmišljam. Primakla sam se bliže vratima pa drhtavim
rukama stala prtljati po zasunu, ne mogavši ga čvrsto obuhvatiti
prstima. Odskočila sam unatrag kada je s druge strane stisnuta
pesnica udarila po vratima, a nekvalitetno drvo jedva uspjelo izdržati
silinu udarca.
- Adame? - zazvala sam ga drhtavim glasom.
- Otvaraj vrata - viknuo je, sada toliko blizu da sam mu mogla
osjetiti dah.
- Neću - odgovorila sam. - Ne dok se ne smiriš.
- Kunem ti se, Emily, ako smjesta ne otvoriš ta jebena vrata...
- Ne puštaj ga unutra - ponovno me upozorio Pammien glas.
 - Što si učinila? - prosiktala sam u mobitel prije nego sam ga
bacila na pod. Neću dopustiti da me njezine laži unište, da stanu
između nas. Morala sam nekako urazumiti Adama.
- Plašiš me - obratila sam mu se. - Preplašit ćeš dijete.
Čula sam kako udiše pa izdiše, duboko i promišljeno.
- Emily - progovorio je tonom koji je iznenada bio odmjeren. -
Hoćeš li, molim te, otvoriti vrata?
Zakvačila sam lanac kako bih dodatno osigurala vrata. -
Obećavaš li da ćeš ostati smiren?
- Da, obećavam.
Čim sam okrenula zasun, vrata su se silovito otvorila, a puka
snaga kojom je nasrnuo na njih istrgnula je slobodni kraj lanca iz
vodilice. Udarivši me, vrata su me gurnula na pod, ostavivši me da se
golim rukama borim protiv Adamove sirove snage. Nadvio se nada
mnom, a ja sam u tom trenutku postala svjesna goleme greške koju
sam upravo počinila. Pokušala sam se osoviti na noge, no one su
odbijale poslušnost. Zateturala sam, napola pužući uza stube i
pokušavajući se domoći vrha stubišta, istodobno vrlo dobro znajući
da si time uskraćujem bilo kakvu mogućnost bijega. Međutim, nisam
imala izbora. Morala sam ostati i ispriječiti se između Adama i
Poppy. Nisam mu mogla dopustiti da joj priđe blizu.
Posegnula sam prema posljednjoj stubi, i dalje na sve četiri,
kada me on zgrabio za gležanj pa povukao natrag dolje. Kada me
zgrabio za kosu, bolje bila tako snažna da sam bila uvjerena kako mi
je oderao kožu s glave. Jedna mi je ruka poletjela prema stisnutoj
pesnici, kojom me čvrsto držao za kosu. Zgrabivši mu pesnicu,
pokušala sam se oduprijeti njegovim prstima, istodobno drugom
rukom tražeći oslonac u podu pod sobom. Najviše mi je stradao kuk
kojim sam udarila o svaku tvrdu, nemilosrdnu stubu dok me za kosu
vukao gore. Poželjela sam vrištati, ali morala sam zatomiti svoje
porive zbog Poppy. Nisam znala što je sve Adam kadar učiniti.
 Nastavio me vući podestom. Pokušala sam se osoviti na noge, ali
bio je previše snažan, a što sam se više opirala, to je on bio
nemilosrdniji.
- Molim te - zavapila sam. - Molim te, prestani.
Gurnuo me u dnevnu sobu pa me prezrivo pogledao svisoka.
Nikada ga prije nisam vidjela takvoga. Oči su mu bile razrogačene u
naletu bijesa, a crte lica izobličene srdžbom.
- Hoćeš li me, molim te, samo saslušati? - stala sam preklinjati.
- Kurvetino - ispljunuo je riječ. Dah mu je bazdio po alkoholu. -
Zar misliš da me možeš praviti budalom? - Slina mu se skupljala na
krajičcima usana.
- Ne, nikada. Ne bi mi to nikada palo na pamet.
Ruka mu je poletjela zrakom, dohvativši me iznad obrve.
Osjetila sam žarenje na koži, a kvrga, koja se gotovo istog trena
stvorila, brzo je počela naticati.
Koračao je amo-tamo, nervozno stišćući i opuštajući pesnice dok
sam ja prestravljeno drhtala pred njime.
- Stvari nisu onakve kakvima se čine - progovorila sam. - Molim
te, moraš mi vjerovati.
- Dobro znam kako stvari stoje. Jebeš se s mojim bratom.
Zabacio je glavu pa se nasmijao prenaglašenim, ciničnim grohotom. -
Moja zaručnica, majka mojeg djeteta, povlači se uokolo, iza mojih
leđa, kako bi se mogla ševiti s mojim bratom.
- Nisam to učinila - preklinjala sam i dalje. - Govoriš besmislice.
Zaustavio se kao ukopan pa me prostrijelio svojim i dalje
olujnim očima. - Je li ona uopće moja kći? - izderao se. - Je li Poppy
uopće moje dijete?
Kleknula sam uz njegova stopala. - Naravno da jest. I sam znaš
da jest. Nikada ti nisam bila nevjerna. Moraš mi vjerovati.
 Čučnuo je pokraj mene pa mi grubo dlanom primio lice. - Zašto
je onda on toliko opsjednut tobom?
- Ne znam o čemu govoriš - uspjela sam nekako odgovoriti.
- Upravo me odvukao od djevojke s kojom sam se zabavljao pa
me bubnuo šakom u lice jer te, navodno, nimalo ne poštujem.
Onaj maleni djelić mojeg srca koji je još uvijek bio čitav
razmrskao se u tisuću komadića. - Bio si s drugom? - upitala sam,
odlučna u namjeri da zadržim smirenost u svojem glasu. - Na
krštenju naše kćeri?
- Jesam, i izvrsno smo se zabavljali, zaista izvrsno.
- Šupčino - ispljunula sam riječ.
Pogledao me pa prasnuo u smijeh. - O, zar si zaista popušila ona
sranja koja sam ti servirao posljednji put?
Nisam rekla ni riječi, nastavivši ga promatrati kako mi se smije.
- Jesi, zar ne? Oh, ovo je jebeno neprocjenjivo. Ali hajde, odat ću
ti jednu malu tajnu... - Nagnuo se prema meni, toliko blizu da sam
mogla osjetiti njegov dah na obrazu. - Nikada ti nisam bio vjeran.
Kako bih mogao? Ništa me na tebi ne uzbuđuje. Ostavljaš me
hladnim. - Stresao se s gađenjem kako bi naglasio riječi. - A ipak si
tako patetično zahvalna svaki put kada ti priđem.
Pljunula sam u njega, pogodivši ga obilnim ispljuvkom u obraz.
Dlan mu se stvorio niotkud, udarivši me postrance u glavu i
oborivši me na leđa. Učinilo mi se da mi zubi, jedan po jedan,
ispadaju iz čeljusti, onako kako to biva u snovima pa sam, pridigavši
se, čvrsto zatvorila usta u nastojanju da ih zadržim u vilici.
Gurnuo me natrag na leđa pa sjeo na mene, pribivši mi ruke o
pod. - Ali nema veze, jer sada znam da si se i ti ševila uokolo.
Podsjetivši sama sebe na razlog svoje ljutnje, obrušio se na
mene, obujmivši mi vrat svojim dlanovima.
 Oči su mi tražile njegove, pokušavajući iznaći neki izlaz iz tog
ludila, tražeći tračak svjetlosti koji bi sve ovo zaustavio. Međutim, oči
su mu bile tamne poput najmračnije noći, obojene crnilom njegovih
zjenica, koje su se toliko proširile da su gotovo istisnule svu boju oko
sebe. Pokušala sam ugurati svoje prste između njegovih prstiju i kože
svojeg vrata, no držao me prečvrsto. Još uvijek nije počeo stiskati,
uživajući u pukom strahu koji je izazivao u meni.
- Nisam, mi nikad nismo... - Stisak na vratu pojačavao se
svakom izgovorenom riječju. Činilo mi se kao da odlazim nekamo
drugdje, na neko drugo mjesto, no tada sam negdje u daljini začula
sam plač, isprva tih, a potom sve glasniji. U trenu sam širom otvorila
oči, shvativši da je to Poppy, a Adam me, ponukan istim zvukom,
pustio, pokušavši potom ustati s mene.
- Ne! - vrisnula sam pa ga pokušala zgrabiti, posežući za
njegovom kosom, za ovratnikom košulje, za bilo čime što sam mogla
dohvatiti. Jednim mije udarcem odgurnuo ruku, no kad je ponovno
pokušao ustati, nasrnula sam na njega svom snagom. Nisam ga
mogla pustiti blizu Poppy. Objesila sam mu se o leđa, grebući ga i
zarivajući nokte u bilo koji dio tijela koji sam mu mogla dohvatiti.
Posegnula sam prema njegovu licu, palcima naslijepo tražeći oči, dok
me on sve vrijeme pokušavao otresti sa sebe, no ja se nisam dala. Bila
sam odlučna ne pustiti ga blizu svojoj djevojčici.
Uspio se osoviti na noge pa me na putu prema Poppynoj sobi
zavitlati u ukrasnu letvicu kojom su bila obložena vrata dnevnog
boravka. - Ne! - ponovno sam zavapila. Povukla sam ga natrag svom
svojom snagom, a on se, izgubivši ravnotežu, survao na pod zajedno
sa mnom, poklopivši me svojim tijelom. Uspio se ponovno pridići na
noge, a ja sam se sada poput priljepka uhvatila za jednu od njih,
pokušavajući ga zadržati na mjestu svojom težinom, no brzo ga
ispustivši. Poppyno plakanje bivalo je sve glasnije što smo se više
približavali, izoštravajući mi osjetila do krajnjih granica.
Čula sam njezine suze, čula sam svoje vriske, no bio je tu još
jedan zvuk koji nisam uspijevala u potpunosti odgonetnuti.
 Zaslijepljena krvlju i suzama, čekala sam da Poppyn plač
zamukne kada je njezin otac primi u ruke. Ona nije mogla znati da je
čovjek koji je ziba njezin otac isključivo nazivom, a da djelima ne
može biti dalje od toga.
- Gotovo je - začuo se glas. Ženski glas.
Mozak mi je udarao o stjenke lubanje, nastojeći pronaći smisao
u svemu što se događalo oko mene. Podigavši glavu i odškrinuvši
kapak oka koje se sve brže zatvaralo, spazila sam ženski obris na
vratima Poppyne sobe. Teškom sam se mukom pridigla u sjedeći
položaj, trudeći se usredotočiti na situaciju i izoštriti sliku. Najprije
sam ugledala svoje dijete, udobno smješteno u naručju tog
nepoznatog bića koje ju je zibalo amo-tamo. Strah, koji je bio gotovo
opipljiv, prostrujao mi je tijekom kada sam prepoznala lice osobe
koja ju je držala u naručju. Pammie.
Ništa mi nije bilo jasno. Jesu li ovamo došli zajedno? Jesu li ovo
otpočetka planirali?
- Vrati mi moje dijete! - Pokušala sam se pridići na noge, no
Adam, koji je stajao između nas, gurnuo me natrag na pod.
- Gotovo je - ponovila je Pammie drhtavim glasom.
- Daj mi je - vrisnula sam ponovno, očajnički želeći osjetiti
njezinu težinu na rukama. Mozak mi je sumanuto radio, zamišljajući
scenarij u kojem će Pammie s mojim djetetom istrčati na ulicu i
pobjeći. Kamo? To nisam znala. Učinilo mi se da mi je srce prestalo
udarati, pretvorivši se u beskoristan teret koji me vukao nadolje i
držao na mjestu.
- Molim te - preklinjala sam, ispruživši ruke prema njoj.
- Mama - obratio joj se Adam iznenađujuće smirenim tonom. -
Daj mi je.
- Znam što si učinio - rekla je. - Vidjela sam te.
- Mama, ne budi glupa - odgovorio je, protkavši riječi
prijetnjom. - Daj mi Poppy.
 Ponovno se začula buka s ulaznih vrata. - Mama, Emily... policija
je na putu - zazvao je James zadihano, zaustavivši se na podestu.
Pogledao me kroz stupove ograde pa izustio: - Kriste.
Svi četvero ostali smo stajati na mjestu kao ukopani, kao da
čuvamo svoje položaje, pritom odmjeravajući jedni druge. Pammie je
progovorila prva, a kada je to učinila, iz usta su joj izašle riječi koje
sam najmanje očekivala čuti.
- Emily, dođi i uzmi Poppy - rekla je. Pogledom sam kliznula s
nje na Jamesa, pa na Adama koji je i dalje bio nadvijen nada mnom.
Dopuzala sam do Pammie na koljenima i dlanovima, a kada sam se,
dovukavši se do nje, uspravila u sjedeći položaj i oslonila o zid, ona
mi je nježno stavila dijete u ruke. Prigrlila sam je, udahnuvši njezin
miris.
- Vidjela sam te, Adame - rekla je Pammie. - A ti si vidio mene.
Gotovo je.
- Što se, dovraga, događa? - upitao je James.
- Bila sam u kući te večeri - obratila se Adamu. - One večeri kada
je Rebecca umrla.
Ramena su joj se počela tresti, a ona je pokleknula pred suzama.
- Slušala sam te kako je dražiš dok se borila za dah... Gledala
sam kako joj uskraćuješ inhalator.
Osupnuto sam uzdahnula, a James je uspio istisnuti jednu
jedinu riječ. - Što?
- Ne znam o čemu govoriš - odvratio je Adam prkosno. Ramena
su mu se povukla unatrag, a donja vilica ukočila.
- Adame, bila sam tamo. Preklinjala sam te da joj pomogneš i
mogao si to učiniti. Imao si njezin život u rukama. Samo si joj trebao
dodati inhalator. Ali ti si samo stajao nad njome i promatrao kako
umire. Kako si mogao to učiniti?
- Luda si - Adam se podrugljivo podsmjehnuo, premda mu se u
očima nazirala panika.
 - A kada si se vratio na željezničku postaju, kako bi se opet
pješice zaputio natrag kući, ostala sam tamo, očajnički je
pokušavajući vratiti u život. - Glas joj je pucao pod navalom jecaja
koji su joj se prolamali iz grla. - Nikada si neću oprostiti što mi to nije
pošlo za rukom.
- O čemu ti to trabunjaš? - zarežao je Adam. - Bio sam na poslu.
Ti si nazvala mene, zar se ne sjećaš? Ti si bila posljednja osoba koja je
Rebeccu vidjela živu. Netko bi mogao pomisliti da je u cijeloj priči
malo previše slučajnosti, zar ne?
- Da se nisi usudio - ispljunula je Pammie. - Do kraja svojeg
života nosit ću breme odgovornosti i krivnje za svoj udio u toj priči,
zbog toga što si ispao takav kakav jesi i zbog svih bešćutnih stvari
koje si učinio. Ali dala sam sve od sebe kako bih pomogla toj jadnoj
djevojci, baš kao što sam učinila sve u svojoj moći ne bih li pomogla i
Emily.
Svrnula je pogled prema meni, očima me preklinjući da joj
povjerujem. - Tako mi je žao što je moralo doći do ovoga da
naposljetku uvidiš kakav je zapravo i za što je sve sposoban.
Njezine riječi doprle su mi do mozga, ali jednostavno nisu imale
nikakva smisla.
- Što želiš reći? - upitala sam.
- Pokušala sam ti pomoći - odvratila je kroz suze. - Učinila sam
sve što sam mogla kako bih te odvratila od njega, ali nikada nije bilo
dovoljno. Neprestano si se vraćala. Zašto jednostavno nisi mogla
uvidjeti što pokušavam učiniti?
- Ali ti me mrziš - izgovorila sam riječi brže nego je moj mozak
uspio preuzeti kontrolu nad jezikom i zauzdati ga. - Učinila si mi tako
grozne stvari.
- Nisam imala izbora! Zar još ne razumiješ? - zajecala je. -
Morala sam te spasiti od njega, a bila sam uvjerena kako je to jedini
način. Nisam takva. Pitaj bilo koga... Možda misliš da poznaješ
Adama, ali ne znaš kakav je uistinu.
 - Ovo je ludost - rekao je, sumanuto prstima prolazeći kroz kosu,
naprijed i natrag, istodobno nervozno koračajući podestom poput
životinje zatočene u skučen kavez.
Uperila sam pogled u njega, u glavi izvrtjevši svaki razgovor koji
smo ikada vodili. Njegove su se izjave nizale, odzvanjajući mi
mislima i preklapajući se jedna s drugom. Govoriš o mojoj majci. Ne
ideš van tako odjevena. Seb ide s vama? Zar si mislila da sam
nekakav redovnik? Još uvijek sam ćutjela bol koju su mi nanijeli
njegovi snažni udarci, no prava je bol dolazila iz sjećanja na njegove
pakosne riječi i spoznaje o kontroli koju je imao nada mnom.
- Žao mi je zbog sve boli koju sam ti nanijela, uistinu jest -
nastavila je Pammie - ali nije mi padalo na pamet ništa drugo što bih
mogla poduzeti. Bila sam uvjerena da postupam ispravno. Znala sam
da će, ako ostaneš s njim, prije ili kasnije doći do ovoga.
- Ali zašto... zašto mi jednostavno nisi rekla? - promucala sam,
okrenuvši se ponovno Pammie. - Zašto mi nisi rekla ako si već znala
što je učinio Rebecci?
Otresla je glavom, bez snage da se suoči s mojim pogledom.
- Dušo, ona ne zna o čemu trabunja - obratio mi se Adam,
preklinjući me pogledom. Očito je pokušavao igrati na sigurno,
procijenivši da sam od dviju žena pred njim, ja ona koja će prije stati
na njegovu stranu. - Sišla je s uma, luda je. Moraš mi vjerovati.
- Bila sam uvjerena da me voliš... - započela sam.
Žacnula sam se kada se spustio u čučanj pred mene, plašeći se
onoga što bi mogao učiniti sljedeće. - Volim te, znaš da te volim -
rekao je. Ruke su mu drhtale, a mišići vilice poigravali, grčeći se i
opuštajući, te otkrivajući da mu tijelom kola snažan val adrenalina.
- Ali sada sve skupa ima puno više smisla - nastavila sam potiho.
- Nikada me nisi volio, samo si me htio kontrolirati. - Privinula sam
Poppy bliže k sebi kada je pospano zacviljela.
Pokušala sam se osoviti na noge u nekoj suludoj nadi da ću se
tako osjetiti snažnijom, no pokušaj me samo podsjetio na bol u
mojem kuku. Noge su mi zadrhtale. James je jurnuo prema meni ne
bi li me uhvatio pa sam završila u njegovu naručju.
Adam je nasrnuo na nas. - Miči svoje prljave čaporke s nje -
dreknuo je. - Ona pripada meni.
James je stao pred mene kako bi me zaštitio, pritom me leđima
pribivši natrag o zid, dalje od opasnosti, dok se sam nastavio hrvati s
Adamom na skučenom prostoru.
- Oduvijek si htio imati sve što je moje - Adam se podrugljivo
iskesio svojem bratu. - Čak i dok smo bili djeca. Ali uvijek ćeš biti tek
blijeda kopija - uvijek ćeš biti kržljavac ove obitelji.
Dok sam, oslonjena leđima o zid, klizila prema podu, cijelo
vrijeme zaštitnički držeći ruku preko Poppy, umom mi je zabljesnuo
bizaran prizor dvojice dječaka koji se svojim rakovima utrkuju na
plaži. Začula sam pucanje oklopa Jamesova raka i njegove suze,
zapitavši se koliko su duboko Adamovi ubilački nagoni bili
ukorijenjeni.
- Dosta - podviknula je Pammie, svojim se krhkim tijelom
ispriječivši između njih dvojice. - Ne mogu ovo više trpjeti. Ne mogu
se pretvarati da je sve u redu. Ništa nije u redu od dana kada vam je
otac umro. Od toga me dana ucjenjuješ, držeći me u strahu svojim
prijetećim insinuacijama i okrutnim porukama, a sve kako bi mi dao
do znanja da znaš. Dala sam ti posljednji novčić koji sam imala, sve
što sam si mogla priuštiti, ali ni to ti nije bilo dovoljno. Ni tada nisi
htio stati. Žao mi je zbog onoga što sam učinila i žao mi je što si se
zbog toga prometnuo u ono što si danas, ali sada je dosta.
James je svoju majku primio za ruku. - Tiho, mama, sve je u
redu.
Srušila mu se u naručje. - Na mogu više, sine. Preslaba sam.
Adamu su potonule sve lađe kada je spazio dva policajca kako
stubama jure prema nama. - Ne mora biti ovako - progovorio je,
preklinjući me pogledom. - Moramo misliti na Poppy. Potrebni smo
joj oboje. Možemo i dalje biti obitelj, prava obitelj.
 - Adam Banks? - upitao je policajac.
Pogledao me ponovno pa posegnuo prema mojem dlanu. -
Molim te - preklinjao me suznim očima. - Nemoj to činiti.
Policajac mu je zavrnuo ruke iza leđa pa ih sputao lisičinama. -
Adame Banksu, ne morate reći ništa, ali moglo bi naškoditi vašoj
obrani ako tijekom ispitivanja ne spomenete nešto na što se kasnije
namjeravate pozvati na sudu. Sve što kažete može poslužiti kao
dokaz.
- Upravo si počinila najveću pogrešku svojeg života - ispljunuo je
riječi pred mene dok su ga odvodili niza stube.
Kada su se vrata zatvorila za njima, nas smo troje ostali ukopani
na mjestu, paralizirani šokom svega što se zbilo. James je progovorio
prvi.
- Ako si znala sve ovo, zašto ga nisi prijavila policiji još onda,
kada se sve dogodilo? - obratio se Pammie. - Zašto si dovela Emily u
opasnost?
- A tu je i inhalator u tvojoj kući - ubacila sam se, prisjećajući se
naglas, premda sam još uvijek bila u stanju svojevrsnog transa, i
dalje pokušavajući spojiti sve dijelove priče u cjelinu. - Vidjela sam
ga. Sakrila si Rebeccin inhalator u svojoj kući.
- Nisam mogla reći policiji - stala je ridati. - A inhalator sam
morala uzeti i sakriti, inače bi shvatili da ga je mogla upotrijebiti.
Ostavio ga je pokraj njezina tijela. Nije joj to bio prvi napad. Samo je
trebala jednom ili dvaput udahnuti lijek iz inhalatora i bila bi kao
nova. Svi su to znali, njezini su roditelji to znali i sasvim bi sigurno
počeli postavljati pitanja. Morala sam ukloniti sve tragove Adamove
upletenosti u događaj.
- Ali zašto? - upitao je James, naizgled jednako zbunjen koliko i
ja.
- Jer me vidio - odgovorila je potiho.
 Nas smo dvoje izmijenili poglede, a Pammie je pognula glavu.
Cijelo joj je tijelo stalo drhtati. James joj je prišao pa je pokušao
zagrliti, no ona je otresla njegovu ruku s ramena. - Nemoj - rekla je. -
Samo ćeš pogoršati stvari.
- Zar može biti puno gore od ovoga? - upitao je James.
- Tako mi je žao - rekla je kroz suze. - Nisam to htjela učiniti.
- Reci mi. O čemu je riječ? - upitao je s neprikrivenim strahom u
glasu.
- Tvoj otac - zajecala je. - Nije bio čovjek kakvim ga smatraš...
zlostavljao me.
- Mama... znam - odgovorio je James potiho.
Podigla je pogled, ostavši iznenađena. - Ali kako...?
- Obojica smo znali. Adam i ja običavali smo sjediti navrh
stubišta i smišljati načine kako ga zaustaviti, no bili smo previše
ustrašeni.
Posegnula je prema njegovu dlanu. - Jedne je noći nasrnuo na
mene... - Riječi su joj zapele u grlu. - Bila je to nezgoda. Moraš mi
vjerovati. Bio je pijan i krenuo je na mene. Bilo me tako strah.
Pokušala sam uzmaknuti, ali stjerao me u kut. Podigao je ruku, a ja
sam ga odgurnula. Tek lagano, no bilo je to dovoljno da izgubi
ravnotežu. Zateturao je i pao na leđa, udarivši pri padu glavom o
kamin.
James je zagrizao usnicu, a niz obraze su mu kliznule suze.
- Bio je tako tih dok je ležao ondje - nastavila je Pammie - a ja
nisam znala što učiniti. Znala sam da će me ubiti kada se osvijesti i
bilo mi je jasno da moram pobjeći. Morala sam nas sve odvesti na
sigurno. Istrčala sam iz kuhinje, no on je bio tamo.
Oči su joj se ponovno zacaklile.
- Tko? - upitala sam.
 - Adam - procijedila je kroz suze. - Sjedio je navrh stubišta,
promatrajući sve kroz stupove ograde. Ugledala sam ga na trenutak,
a onda je nestao. U slijepoj sam panici jurnula uza stube, no već je
bio u krevetu, pretvarajući se da spava. Posegnula sam prema njemu
pa ga dodirnula, no otresao je moj dlan s lica pa se okrenuo prema
zidu.
- Mama, bila je to nesreća - rekao je James. - Nisi kriva za ono
što se dogodilo.
Dopustila si je slabašan osmijeh. - Oduvijek si bio tako divan
dječak - rekla mu je. - Čak i te noći, kada sam došla provjeriti jesi li
dobro, probudio si se i rekao: „ Volim te, mama.“ Nikada nisam znala
čime sam to zaslužila.
- Nisi kriva - ponovno je nježno.
- Jesam! - Počela je jecati. - Pretvorila sam ga u čudovište kakvo
je danas. Nikada nije rekao ni riječi, no zna što sam učinila. Upravo
je stoga Rebecci učinio ono što joj je učinio. Upravo sam se zato
bojala da će isto učiniti i Emily. Morala sam je spasiti od njega.
Sjedila sam pokraj njih, razjapljene vilice, potpuno zabezeknuta,
dok je spoznaja o onome što je govorila polako sjedala na mjesto.
- Moram reći policiji - rekla je, pokušavši se pribrati. - Moram
im ispričati što sam učinila prije nego Adam to učini. Bio je tako
mlad, neće se jasno sjećati što se dogodilo. Reći će im samo da sam
mu ubila oca. Moram im ispričati prva, kako bih imala kakve-takve
izglede.
James ju je primio za ramena, primoravši je da ga pogleda. -
Adam neće nikomu ništa reći.
Pokušala se osloboditi. - Moram poći - nastavila je nestrpljivo.
Iznenada ju je ispunila nekakva neobična nervoza i potreba da svoju
priču što prije ispriča dalje.
- Adam neće nikomu ništa reći - ponovio je James.
- Hoće, znam da hoće - rekla je paničnim tonom.
 - Neće, jer sam to bio ja - odgovorio je.
Jecaj joj je zamro u grlu, a ona je zbunjeno podigla pogled prema
njemu.
- Bio sam to ja, a ne Adam. Ja sam sjedio navrh stubišta.
- Ali... to nisi mogao biti ti - promucala je.
- Vidio sam što se dogodilo, i nisi ti bila kriva.
- Ne... bio je to Adam. Morao je to biti Adam, jer si mi ti te večeri
rekao da me voliš.
- I još te uvijek volim - uzvratio je James, a Pammie se sručila u
njegove raskriljene ruke.
SVRŠETAK
 EPILOG

N arcisi su u punom cvatu, a Poppy oduševljeno puzi među njima,

na veliko zgražanje svoje majke. Pogledi nam se susretnu u
trenutku kada ona podigne svoje dijete s tla pa se obje nasmijemo
blatom zamazanim koljenima. Poppy se hihoće dok je Emily baca u
zrak pa joj u trbuščić utiskuje glasne poljupce. Tako nalikuje majci
dok se smije; krase je iste blage oči i prćasti nosić.
- Sve te ovo tek čeka - obratim se Kate, potapšavši je po
nadlanici, a ona se instinktivno osmjehne pa protrlja svoj zaobljeni
trbuh.
- Ja jedva čekam - oglasi se James u trenutku kada Emily
ponovno spusti Poppy na travu, a djetešce iznova stane puzati prema
žutoj zakrpi tla, koja je očito neodoljivo doziva k sebi. Smijemo se
dok James puzi za njom, pritom ričući i tjerajući je da udvostruči
brzinu kojom hita prema svojem cilju.
- Bit će izvrstan otac - primijetim za njim.
Prisjetim se svih onih pisama od oca kojeg Poppy neće upoznati.
Ne znam što u njima piše jer ih nikad nisam otvorila, ali sigurna sam
da je svjestan što sve propušta. Bit će već tinejdžerica kada ga
naposljetku puste iz zatvora, a Emily će dotad već ostaviti prošlost za
sobom te živjeti životom kakav zavređuje.
Nadam se da će upoznati nekoga tko će Poppy i nju voljeti onako
kako ih ja volim.
Nekoga tko će se brinuti za nju onako kako se ona skrbi za mene.
Nije prošao ni dan, a da me nije došla obići, čak ni onih dana dok je
sud zasjedao i odlučivao o Adamovoj sudbini, a ja sam bila preslaba
da bih prisustvovala raspravi.
 - Jesi li dobro? - upita me, nježno mi položivši ruku na rame.
Osmjehnem joj se pa položim svoj dlan povrh njezina.
Da. Dobro sam.
Slobodna sam od straha s kojim sam tako dugo živjela.
Samo bih voljela da mogu poživjeti još malo dulje.
 ZAHVALE

J edno veliko hvala mojoj agentici, Taneri Simons, koja je morala

otrpjeti moj napad panike i hiperventilacije kada me obavijestila
da će mi knjiga ugledati svjetlo dana. Također me morala uvjeravati
(mnogo puta otada) da sve skupa nije bila neslana šala. Hvala Taneri
i svima u Darley Andersonu - imala sam sreće što sam vas pronašla.
Hvala i mojim nevjerojatnim urednicama, Vicki Mellor u Pan
Macmillanu i Catherine Richards u Minotaur Books, koje su obje
shvatile Drugu ženu od samog početka. Bilo je zadovoljstvo
surađivati s vama kako bismo knjigu učinile što boljom.
Hvala nevjerojatnom Samu, koji mije služio kao poligon za
iskušavanje novih ideja i koji me gurao naprijed, tražeći nove
stranice čak i prije nego bih ih napisala. Također hvala i svim mojim
dragim prijateljima koji će odreda, bez ikakve sumnje, pronaći neki
djelić sebe u Drugoj ženi - bila to neka naša zajednička uspomena,
itekako poznata karakterna crta, ih pak skriveno značenje. Hvala
vam svima na nadahnuću, potpori i ohrabrenju.
Hvala mojoj svekrvi, koja mi itekako nedostaje i koja je toliko
oprečna Pammie da različitija ne može biti. Hvala i mojoj mami koja
je - pa, morat ćete pitati mojeg supruga kakva je ona.
Hvala i mojem divnom suprugu i djeci, koji nisu imali pojma da
uopće pišem knjigu - hvala vam što ste mi dopustili da se bavim čime
ste već mislili da se bavim! Sada naposljetku znate što me
zaokupljalo čitavo to vrijeme!
I naposljetku, svima vama koji ste pročitali Drugu ženu - hvala
vam od srca. Nadam se da ste uživali.
 Notes

[←1] Big Willie Style naziv je debitantskog albuma američkog

glazbenika i glumca Willa Smitha. Izraz u uličnom žargonu ujedno
označava i oblik spolnog odnosa koji uključuje vaginalni pa analni
snošaj uz pjevanje refrena pjesme Gettin' Jiggy Wit It, gore
navedenog pjevača.